Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:47 pm
Margita
Administrator
NAJGROZNIJI ROðENDAN
Nije to bila prva prepirka za doručkom na broju četiri Kalinina prilaza. Gospodina Vernona
Dursleyja probudio je u ranim jutarnjim satima glasan huk iz sobe njegova nećaka Harryja.
"Po treći put ovoga tjedna!" dobacio je preko stola. "Ako ne možeš zauzdati tu svoju sovuljagu,
morat će odletjeti iz ove kuće." Harry mu još jednom pokuša objasniti stvar:
"Ama, njoj je dosadno'; reče. "Navikla je letjeti vani. Kad bih je bar noću smio pustiti van..."
"Zar ti rnisliš da sam ja blesav?" zareži tetak Vernon. Na čupavu brku visio mu je komadić prženih
jaja. "Znam ja što bi se dogodilo kad bi ti tu sovuljagu pustio van!"
I razmijeni zlokobne poglede sa svojom ženom Petunijom. Harry zausti da mu odgovori, ali mu
riječi zagluši glasno i dugo podrigivanje Dursleyjeva sina Dudleyja.
"Daj mi još špeka!"
"Ima ga još u tavi, srčeko!" odvrati teta Petunia gledajući zamagIjenim pogledom svoga tustog
sinca. "Moramo te ugojiti dok još možemo... Ne svida mi se baš ono što čujem o košti u toj tvojoj
školi..."
"Koješta, Petunia, ja nikad nisam bio gladan u Smeltingsu", srdačno će tetak Vernon. "Dudley se
bar tamo uvijek doista najede, je li tako, sinko?"
Dudley, koji je bio tako debeo da mu se stražnjica prelijevala preko obje strane kuhinjskog stolca,
naceri se i okrene Harryju:
"Doda~ mi tavu!"
"Zaboravio si na onu čarobnu riječ", razdražljivo će Harry, Učinak je ove obične rečenice na ostale
članove obitelji bio upra
vo nevjerojatan - Dudley je zinuo i srušio se sa stolca uz tresak od kojeg se zatresla cijela kuhinja.
Gospoña Dursley je potiho vrisnula i pokrila rukama usta. Gospodin Dursley skočio je na noge, s
nabreklim žilama na sljepoočnicama.
"Ja sam mislio samo na riječ `molim'!" brže ubaci Harry. "Nisam mislio..."
"A ŠTO SAM TI JA REKAO O ONOJ RIJEČI ŠTO POČINJE SLOVOM `Č' U NAŠOJ KUĆI?"
zagrmi tetak škropeći stol slinom.
" » Ali ja...
"I KAKO SE USUðUJEŠ PRIJETITI DUDLEYJU!" zaurla tetak
Vernon lupajući šakom po stolu.
"Ama, ja sam samo..."
"A LIJEPO SAM TE UPOZORIO DA POD OVIM KROVOM NEĆU
TRPJETI NIKAKAV ZNAK TVOJE ABNORMALNOSTI!"
2
Harry prijeñe pogledom sa zajapurenog tetka na problijedjelu tetu, koja je pokušavala osoviti
Dudleyja na noge.
"Dobro," reče Harry, "dobro...
Tetak Vernon ponovo sjedne dišući kao usopljen nosorog i pomno motreći Harryja krajičkom
svojih sitnih, prodornih očiju.
Otkako se Harry vratio kući na ljetne ferije, tetak Vernon postupao je s njim kao s paklenim strojem
koji bi svakog časa mogao eksplodirati, zato što Harry nije bio normalan dječak. Zapravo je bio
najnenormalniji što može biti.
Harry Potter bio je čarobnjak - čarobnjak koji je nedavno završio prvi razred Škole za vještičarenje i
čarobnjaštvo u Hogwartsu. Ako su Dursleyjevi bili nesretni što im je došao na ferije, to nije bilo
ništa prema onome kako se Harry osjećao.
Hogwarts mu je toliko nedostajao da se osjećao kao da ga neprestano boli trbuh. Nedostajao mu je
onaj dvorac, sa svojim tajnim hodnicima i duhovima, sa svojim predavanjima (osim možda
predavanja Snapea, profesora Čarobnih napitaka), sa svojom poštom koju donose sove, sa svojim
banketima u Velikoj dvorani, s krevetom s baldahinom u spavaonici Gryffindorske kule, s
posjetima lovočuvaru Hagridu u njegovoj kolibi nedaleko od Zabranjene šume. Ponajviše mu je
ipak nedostajao metloboj, najomiljeniji sport u čarobnjačkom svijetu (sa šest visokih vratnica, četiri
leteće lopte i četrnaest igrača koji lete na metlama).
Sve Harryjeve zbirke čarobnih formula, njegov čarobni štapić, pelerine, kotlić i vrhunsku metlu
Nimbus 2000 zaključao je bio tetak Vernon u ugrañeni ormar ispod stuba čim se Harry vratio kući.
Baš je Dursleyjeve bilo briga hoće li Harry izgubiti mjesto u metlobojskoj ekipi svoga doma zato
što cijelog ljeta neće trenirati! Dursleyjevima se fućkalo hoće li se Harry vratiti u školu a da nije
preko Ijeta napisao ni jednu domaću zadaću! Dursleyjevi su bili, čarobnjačkim rječnikom rečeno,
bezjaci (u njihovim žilama nije tekla ni jedna jedina kap čarobnjačke krvi), a po njihovu mišljenju,
čarobnjak u obitelji bio je najveća moguća sramota. Tetak Vernon stavio je čak i lokot na krletku
Harryjeve sove Hedvige ne bi li je spriječio da prenosi poruke bilo komu u čarobnjačkom svijetu.
Harry nije bio ni najmanje nalik na ostale članove svoje obitelji. Tetak Vernon bijaše krupan čovjek
bez vrata, sa crnim brčinama. Tetka Petunia bila je koščata i imala je konjsku glavu. Dudley je bio
plavokos, rumen i nalik na svinjče. Harry je pak bio sitan i mršav, sjajnih zelenih očiju i kao ugljen
crne kose, vječito razbarušene. Nosio je okrugle naočale, a na čelu je imao tanak ožiljak nalik na
munju.
Upravo je zbog tog ožiljka bio tako neobičan, čak i za jednog čarobnjaka. Taj je ožiljak bio jedini
vanjski znak Harryjeve tajanstvene prošlosti i razlog zašto je prije jedanaest godina ostavljen pred
Dursleyjevim vratima.
Kad mu je bilo svega godina dana, Harry je na neki čudesan način preživio kletvu koju je na njega
bacio najveći crni mag svih vremena, lord Voldemort, čije se ime još uvijek bojala izgovoriti većina
vještica i čarobnjaka. Harryjevi su roditelji poginuli pri tom Voldemortovu napadu, ali je Harry
ostao živ s tim munjolikim ožiljkom, a Voldemortova se moć na neki način - nikom nije bilo jasno
kako izgubila onog časa kad nije uspio ubiti Harryja.
I tako su Harryja othranili sestra njegove pokojne majke i njezin muž. Harry je proveo deset godina
kod Dursleyjevih a da nikad nije shvatio zašto neprestano izaziva oko sebe čudne stvari koje nije
želio izazvati. Vjerovao je u ono što su mu Dursleyjevi bili rekli -da mu je ožiljak ostao od
automobilske nesreće u kojoj su mu poginuli ro
ditelji. A onda, toćno prije godinu dana, iz Hogwartsa mu je stiglo pi
smo i istina je izbila na vidjelo. Harry je pošao u ćarobnjaćku školu,
u kojoj su on i njegov ožiljak postali znameniti... ali sad je školska godina završila i on se vratio k
Dursleyjevima da kod njih provede ljeto, da s njim postupaju kao sa psom koji se dovukao iz neke
smrdljive rupetine.
3
Dursleyjevi se nisu sjetili ni da je Harryju slučajno danas dvanaesti rodendan. Dakako da se on nije
bogzna čemu nadao - nikad mu oni nisu darovali ništa pošteno, a kamoli da mu ispeku tortu... Pa
ipak, da se uopće ne sjete njegova rodendana...
Uto se tetak Vernon važno nakašlje i reče: "Danas je, kao što znate, neobično važan dan..." Harry
digne pogled jedva vjerujući svojim ušima.
"Na današnji ću dan možda sklopiti najveći posao u svojoj karijeri", dovrši tetak Vernon.
Harry se vrati svom prepečencu. Ogorčeno pomisli kako tetak Vernon, naravno, misli na tu njihovu
glupu večeru. Već dva tjedna trubi samo o tome. Danas im na večeru dolazi bogati gradevni
poduzetnik sa ženom, a tetak Vernon se nada od njega velikoj narudžbi (tvrtka tetka Vernona
proizvodi bušilice).
"Mislim da bi bilo dobro da još jednom ponovimo naš večerašnji program", nastavi tetak Vernon.
"Svi moramo u 8 sati biti na svojim mjestima. Petunijo, gdje ćeš ti biti?..."
"U salonu," odgovori teta Petunia kao iz topa, "gdje ću im svečano poželjeti dobrodošlicu u našem
domu."
"Dobro, dobro. A ti, Dudley?"
"Ja ću čekati u predsoblju da im otvorim vrata." Dudley se priglupo, neprirodno naceri. "Mogu li,
gospodine i gospodo Mason, uzeti vaše kapute?"
"Oni će njime biti upravo oduševljeni!" ushićeno usklikne teta Petunia.
"Izvrsno, Dudley", pohvali ga tetak Vernon, a onda se okrene Harryju: "Ati?"
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori Harry bezbojnim
glasom.
"Tako je", jetko potvrdi tetak Vernon. "A ja ću ih povesti u salon, predstaviti im tebe, Petunijo, i
natočiti im piće. A u osam i petnaest..."
"Ja ću ih pozvati na večeru." Priklopi teta Petunia.
"A ti ćeš im, Dudley, reći..."
"Gospoño Mason, smijem li vas povesti u blagovaonicu?" reče Dudley i ponudi svoju debelu ruku
nevidljivoj gošći.
"Moj perfektni mali kavalir!" šmrcne teta Petunia. "Ati?" zajedljivo će tetak Vernon Harryju.
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori Harry bezbojnim
glasom.
"Tako je. E, sad da smislimo nekoliko efektnih komplimenata koje ćemo izreći za večerom. Imaš li
ti, Petunijo, možda, kakav prijedlog?"
"Gospodine Mason, Vernon mi je rekao da vi izvrsno igrate golf... Gospodo Mason, recite mi,
molim vas, gdje ste kupili tu haljinu?..." "Sjajno... A ti, Dudley?"
"Kako bi bilo da kažem: `Gospodine Mason, u školi smo dobili zadaću da napišemo nešto o svom
životnom uzoru, pa sam ja napisao sastavak o vama. "'
Ovo je ipak bilo malo previše i za tetu Petuniju i za Harryja. Teta Petunia briznula je u plač i
zagrlila sina, a Harry se sagnuo pod stol da ga ne vide kako se smije.
"A ti, mali?"
Harry se opet uspravi nastojeći se držati ozbiljno.
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori on.
"Bogami će tako i biti", odlučno ustvrdi tetak Vernon. "Masonovi uopće ne znaju za tebe, a tako
treba i da ostane. Ti ćeš, Petunijo, poslije večere odvesti gospodu Mason opet u salon, a ja ću dotle
navrnuti razgovor na bušilice. Uz malo sreće, imat ću sklopljen i potpisan ugovor još prije hijesti u
10 sati. Sutra u ovo doba birat ćemo već ljetnikovac na Majorki."
Harry nije bio time ni najmanje oduševljen. Nije vjerovao da će ga Dursleyjevi više voljeti na
Majorki nego u Kalininu prilazu. "Tako je... a ja sad idem u grad po smokinge za Dudleyja i sebe.
A ti'; zareži opet na Harryja, "pazi da ne smetaš teti dok bude čistila stan,"
4
Harry je izašao iz kuće na strainja vrata, Bijaše vedar, sunčan dan, Prijeñe preko travnjaka, svali se
na vrtnu klupu i zapjevuši za se;
"Sretan mi ro~endan", sr~tan mi ro~endan..."
Neće biti ni čestitaka ni darova, a večer će provesti praveći se da ne postoji. Onako ojaden, zagleda
se u živicu. Nikad se nije osjećao ovako osamljen. Harryju su više od svega u Hogwartsu, pa čak i
od metloboja, nedostajali njegovi najbolji prijatelji, Ron Weasley i Hermiona Granger. Meñutim,
reklo bi se da on njima uopće ne nedostaje. Ni on ni ona nisu mu se cijelog ljeta javljali, iako mu je
Ron bio rekao da će ga pozvati k sebi u goste.
Harry je nebrojeno puta bio u napasti da nekom čarobnom formulom otvori Hedviginu krletku pa
da pošalje pismo Ronu i Hermioni, ali bi to bio prevelik rizik. Maloljetni čarobnjaci ne smiju se
izvan škole baviti magijom. Harry to nije rekao Dursleyjevima. Znao je da njih samo strah da ih on
ne pretvori u balegare priječi da ga zaključaju u ugrañeni ormar ispod stuba skupa s njegovim
čarobnim štapićem i metlom. Prvih tjedana nakon povratka iz škole rado je izgovarao upol glasa
neke besmislice i gledao Dudleyja kako bježi iz sobe što ga debele noge nose. Ali nakon ove
dugotrajne šutnje Rona i Hermione, Harry se osjećao tako odsjećen od čarobnjačkog svijeta da je
izgubio volju čak i da draži Dudleyja... A sad su Ron i Hermiona zaboravili čak i na njegov
rodendan!
Što bi sve dao. da primi poruku iz Hogwartsa! Od bilo koje vještice ili čarobnjaka! Gotovo bi se
obradovao čak i dolasku svoga smrtnog neprijatelja Draca Malfoya, samo da se uvjeri da sve ono
nije bio tek pusti san...
Ne bi se baš moglo reći da mu je čitava godina u Hogwartsu prošla u zabavi i veselju. Na samom
kraju školske godine našao se oči u oči ni s kim drugim nego sa samim lordom Voldemortom.
Možda je Voldemort bio tek sjena nekadašnjeg sebe, ali je još uvijek bio strašan, još je uvijek bio
lukav, još uvijek odlučan da obnovi svoju moć. Harry je po drugi put za dlaku izmakao
Voldemortovim šapama. Premda je otada prošlo nekoliko tjedana, i dalje se budio noću okupan
hladnim znojem pitajući se gdje li je sad Voldemort, i prisjećajući se njegova mrtvački sivog lica,
razrogačenih, sumanutih očiju...
Iznenada se naglo uspravi na vrtnoj klupi. Rastreseno se bio zagledao u živicu... a živica se
zagledala u njega! Usred lišća pojavila su se dva velika zelena oka.
Harry skoči na noge baš u trenu kad do njega preko travnjaka dopre nečiji podrugljivi glas:
"Ja znam koji je danas dan", pjevušio je Dudley gegajući se prema njemu.
One su velike oči trepnule i nestale.
"Što?" priupita Harry ne odvajajući pogleda od mjesta gdje su bile one oči.
"Ja znam koji je danas dan", ponovi Dudley prilazeći mu. "Bravo!" odvrati Harry. "Konačno si
naučio kako se zovu dani u tjednu."
"Danas je tvoj rodendan'; podsmjehne mu se Dudley. "Kako to da nisi dobio nijednu čestitku? Zar
ni meñu onim čudacima nemaš prijatelja?"
"Pazi samo da ti mama ne čuje kako spominješ moju školu", hladno odvrati Harry.
Dudley zadigne hlače što su mu spadale niz debele guzove. "A što ti buljiš u tu živicu?" sumnjičavo
ga priupita. "Razmišljam o tome kojom bih je čarobnom formulom mogao najlakše zapaliti",
odgovori Harry.
Dudley umah ustukne, s izrazom panike na debelom licu.
"Ne s-smiješ... tata je rekao da se ne smiješ baviti m-magijom... rekao je da će te izbaciti iz kuće... a
ti zbilja nemaš kamo otići... nemašprijatelja koji bi te uzeli k sebi..."
"Ćiribu ćiriba!" izusti Harry gnjevnim glasom. "Hokus pokus... preparandus..."
"MA.AAAAMA!" zaurla Dudley i saplete se o vlastite noge bježeći natrag u kuću. "MAAAMA!
Harry radi znaš već što!"
Harry je skupo platio taj svoj trenutak zabave. Ali, kako ni Dudleyju ni živici nije bilo ništa, teta
Petunia je znala da Harry nije ništa i nikog začarao. Ipak se morao izmaknuti da ga ne pogodi
5
teškom, netom šamponiranom tavom po glavi. A onda ga je potjerala na pospremanje i zaprijetila
mu da neće ništa okusiti dok ne završi sve poslove.
Dok je Dudley dangubio gledajući ga i tamaneći sladoled, Harry
je prao prozore, pa auto, kosio travu, ~otjerivao cvjetne gredice, podrezivao i zalijevao ruže, te
bojio klupu u vrtu. Sunce ga je peklo i
prŽilo mu potiljak. Znao je da ne smije nasjesti Dudleyjevu Zadirki~ vanju, ali Dudley je rekao baš
ono što je Harry i sam mislio... možda on stvarno nema prijatelja u Ho~wartsu?",
"E, da sad vide slavnog Harryja Pottera", pomisli bijesno dok je, bolnih križa i lica oblivena
znojem, posipao stajsko gnojivo po cvjetnim gredicama.
Bilo je već sedam i pol uvečer kad je napokon, na izmaku snaga, začuo tetu Petuniju kako mu
dovikuje:
"Dolazi ovamo! I pazi da hodaš po novinama!"
Harry se vrlo rado sklonio u hladovinu blistave kuhinje. Na frižideru je stajao večerašnji pudingpravo
brdo od tučena vrhnja i kandiranih ljubičica. U pećnici je cvrčao svinjski but.
"Daj to brže pojedi! Masonovi samo što nisu stigli!" obrecne se na nj teta Petunia pokazujući mu na
dvije kriške kruha i komadić sira na kuhinjskom stolu. Već je bila obukla ružičastu večernju
haljinu.
Harry je oprao ruke i smazao svoju bijednu večericu. Čim je povečerao, teta Petunia dograbi njegov
tanjur.
"A sad odlazi gore! Brže!"
Prolazeći pokraj vrata dnevne sobe, Harry načas spazi tetka Vernona i Dudleyja u smokingu, s
leptir-kravatom. Tek što je stigao do odmorišta na katu, odjekne zvonce a u dnu stuba pojavi se
srdito lice tetka Vernona.
"Pazi, mali... ako samo pisneš..."
Harry je do svoje sobe došao na prstima, uvukao se u nju, zatvorio vrata za sobom i okrenuo se da
se izvali na krevet.
Nevolja je bila u tome što je na krevetu već netko sjedio.
DOBBYJEVO UPOZORENJE
Harry je na jedvite jade suspregnuo krik. Sitno je stvorenje na krevetu imalo povelike uši kao šišmiš
i buljave zelene oči veličine teniskih lopti. Harry se umah dosjetio da ga je upravo to stvorenje
jutros motrilo iz vrtne živice.
Dok su oni tako zurili jedan u drugoga, Harry začuje iz predsoblja Dudleyjev glas:
"Mogu li uzeti vaše kapute, gospodine i gospodo Mason?"
Ono stvorenje spuzne s kreveta i pokloni se tako duboko da vrhom svoga dugog, tankog nosa
dotakne sag. Harry zapazi da taj stvor ima na sebi nešto nalik na staru jastučnicu, s izrezima za ruke
i noge.
"Ovaj... zdravo!" nervozno ga pozdravi Harry.
"Harry Potter!" usklikne stvorenje visokim glasom, za koji je Harry bio siguran da se čuje i dolje, u
prizemlju. "Dobby vas, gospodine, već odavno želi upoznati... Kakva čast..."
"H-hvala vam", reče Harry. Provukavši se uza zid do svoje radne stolice, svali se na nju, do
Hedvige, koja je spavala u svojoj velikoj krletki. Htio ga je upitati: "Što si ti zapravo?" ali pomisli
da bi to bilo nepristojno, pa umjesto toga izusti:
"Tko ste vi?"
"Dobby, gospodine. Jeñnostavno Dobby. Dobby, kućni vilenjak", odgovori to čudno biće.
"Ah... zbilja?" proe~jedi Harry. "Ovaj... ne bih htio biti nepristojan ili tako nešto, ali", nije baš
idealno vrijeme da ~ svojoj sobi pri. ~nam kućne vilenjake,"
~z dnevne sobe dopre visok, neprirodan smijeh tete Petunije. Vilenjak obori glavu.
"To ne znači da mi nije drago upoznati se s vama," brže-bolje nadoda Harry, "ali, ovaj, jeste li došli
ovamo iz nekog posebnog razloga?
6
"O, da, gospodine", ozbiljno će Dobby. "Dobby je, gospodine, došao da vam kaže.., teško mi je,
gospodine, to reći... Dobby ne zna odakle bi počeo..."
"Sjedite", uljudno mu reče Harry pokazujući na krevet.
Ali, na njegov užas, vilenjak brizne u plač - vrlo glasan plač. "D-da sjednem!" procvili. "Nikad...
ama nikad... "
Harryju se učini da je razgovor u prizemlju zapeo.
"Oprostite," šapne, "nisam vas htio uvrijediti ni bilo što slično." "Uvrijediti Dobbyja!" jedva
protisne vilenjak. "Dobbyju nije još nijedan čarobnjak nikad ponudio da sjedne... baš kao da smo na
ravnoj nozi... "
Nastojeći ga istodobno utišati i utješiti, Harry ga opet odvede do kreveta, na koji vilenjak, nalik na
veliku i vrlo ružnu lutku, sjedne i počne štucati. Kad se napokon uspio sabrati, sjedio je zagledan u
Harryja svojim velikim suznim i zadivljenim očima.
"Bit će da vi niste u životu sreli mnogo pristojnih čarobnjaka", reče mu Harry ne bi li ga razvedrio.
Dobby zavrti glavom. A onda iznenada skoči na noge i počne bijesno udarati glavom o prozor
vičući:
"Zločesti Dobby! Zločesti Dobby!"
"Nemojte... što to radite?" prosikće Harry, skoči na noge i odvuče Dobbyja natrag na krevet.
Hedviga se probudi kriješteći iz sveg glasa i mahnito lupajući krilima po šipkama svoje krletke.
"Dobby je, gospodine, morao ovako kazniti sama sebe", reče vilenjak gledajući pomalo ukriž.
"Dobby je, gospodine, skoro ocrnio svoju obitelj..."
"Svoju obitelj?"
"Čarobnjačku obitelj kojoj Dobby služi, gospodine... Dobby je kućni vilenjak... i morat će dovijeka
služiti jednoj kući i jednoj obitelji..."
"A znaju li oni gdje ste vi sada?" radoznalo ga priupita Harry. Dobby se sav strese.
"Ma ne znaju, gospodine, ne znaju... Dobby će morati sam sebe vrlo strogo kazniti što je došao k
vama, gospodine. Dobby će morati
zbog ovoga prignječiti sebi uši vratima pećnice. Kad bi oni za ovo saznali, gospodine..."
"Pa zar neće primijetiti ako prignječite sebi uši vratima pećnice?" "Dobby, gospodine, sumnja da bi
oni to primijetili. Dobby mora, gospodine, stalno kažnjavati zbog nečega sama sebe. Oni puštaju
Dobbyja da se kažnjava, gospodine. Ponekad me čak podsjećaju i na dodatne kazne..."
"A zašto ih onda ne ostavite? Ne pobjegnete?"
"Kućni vilenjak mora biti osloboden, gospodine. A moja obitelj neće mene nikad osloboditi...
Dobby će služiti toj obitelji dok ne umre, gospodine."
Harry izvali oči.
"A ja sam mislio kako je meni grozno ostati ovdje još četiri tjedna", reče on. "Prema njima se
Dursleyjevi ponašaju gotovo ljudski. Pa zar vam nitko ne može pomoći? Ni ja?"
Harry se gotovo istog časa pokaje što je to rekao. Dobby je od puke zahvalnosti počeo opet grcati.
"Molim vas," usrdno prošapće Harry, "molim vas da se umirite. Ako Dursleyjevi nešto čuju, ako
saznaju da ste vi ovdje..."
"Harry Potter pita može li pomoći Dobbyju?... Dobby je, gospodine, čuo da ste vi veliki, ali da ste
tako dobri, to Dobby nije znao..." Osjećajući kako mu obrazi gore, Harry reče:
"Što god ste čuli o mojoj veličini, sve su to skupa gluposti. Ja nisam čak ni najbolji učenik na svojoj
godini u Hogwartsu, nego je to Hermiona, ona je..." .
Naglo ušuti jer mu je sjećanje na Hermionu bilo bolno.
"Harry Potter je skroman i smjeran", izusti Dobby sa strahopoštovanjem u glasu, užagrenih okruglih
očiju. "Harry Potter uopće ne spominje svoju pobjedu nad Onim čije se ime ne smije izgovoriti..."
"Nad Voldemortom?" priupita ga Harry.
Dobby poklopi rukama uši kao u šišmiša i prostenje:
"Ah, ne izgovarajte, gospodine, to ime! Ne izgovarajte ga!"
7
"Oprostite", brže·bolje će Harry. "Ja znam da mnogi to ne vole", moj pr~ijatelj Ron..."
Ponovo umukne~ ~ sjećanje na Rona bilo mu je bolno.
Dobby se nagne prema Harryju izbuljenih očiju nalik na automQ~ilsk~ f ~rov~.
"Dobby je čuo da se priča", izusti promuklim glasom, "kako je Harry Potter po drugi put sreo
Gospodara tame prije svega nekoliko tjedana... i da se Harry Potter opet spasio."
Harry klimne glavom a Dobbyju se iznenada oči zacakle od suza. "Ah, gospodine", dahne otirući
lice krajičkom prljave jastučnice u koju bijaše odjeven. "Harry Potter je hrabar i neustrašiv! Odolio
je već mnogim opasnostima! Ali Dobby je došao zaštititi Harryja Pottera, upozoriti ga na nešto, pa
makar morao poslije i prignječiti sebi uši vratima pećnice... Harry Potter se ne smije vratiti u
Hogwarts!"
Nastala je tišina isprekidana samo zveckanjem noževa i vilica u prizemlju i dalekom tutnjavom
glasa tetka Vernona.
"Š-što?" promuca Harry. "Ali ja se moram vratiti u Hogwarts... škola mi počinje prvi rujna. To je
još jedino čemu se veselim. Vi ne znate kako je meni ovdje. Meni ovdje nije mjesto. Meni je mjesto
u vašem svijetu... u Hogwartsu."
"Ne, nije, nije", zaskviči Dobby vrteći glavom tako snažno da su mu uši lamatale. "Harry Potter
mora ostati na sigurnome. On je prevelik i predobar da bismo ga smjeli izgubiti. Ako se Harry
Potter vrati u Hogwarts, izložit će se smrtnoj opasnosti..."
"Kako to?" začudeno ga upita Harry.
"Urota, urota, Harry Potter. Urota da se ove godine u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu
naprave neke užasne stvari", prošapće Dobby i iznenada sav zadrhti. "Dobby zna za to, gospodine,
već više mjeseci. Harry Potter ne smije se izvrgnuti pogibli. On je, gospodine, previše važan za tako
nešto!" ,
"Kakve to užasne stvari?" odmah ga upita Harry. `~Tko stoji iza te urote?"
Dobby ispusti čudan glas kao da se guši, a onda bjesomučno udari glavom o zid.
"Dobro, dobro!" uzvikne Harry i uhvati vilenjaka za nadlakticu ne bi li ga smirio. "Ne možete mi to
reći, shvaćam. Ali zašto baš mene upozoravate na to?" Odjednom mu nešto neugodno padne na
pamet. "Čekajte... da to nije u nekakvoj vezi s Vol... oprostite... Znate-već-s-kim? Možete samo
klimnuti ili odmahnuti glavom", žurno nadoda kad vidje da se Dobbyjeva glava opet opasno
približila zidu.
Dobby polako odmahne glavom.
"Ne... nije, gospodine, riječ o Onome čije se ime ne smije izgovoriti."
Ali Dobby je gledao Harryja iskolačenim očima kao da mu želi nešto natuknuti. Meñutim, Harryju
nije ništa od svega toga bilo
~asno. "Da on možda nema brata?"
Nije to bila prva prepirka za doručkom na broju četiri Kalinina prilaza. Gospodina Vernona
Dursleyja probudio je u ranim jutarnjim satima glasan huk iz sobe njegova nećaka Harryja.
"Po treći put ovoga tjedna!" dobacio je preko stola. "Ako ne možeš zauzdati tu svoju sovuljagu,
morat će odletjeti iz ove kuće." Harry mu još jednom pokuša objasniti stvar:
"Ama, njoj je dosadno'; reče. "Navikla je letjeti vani. Kad bih je bar noću smio pustiti van..."
"Zar ti rnisliš da sam ja blesav?" zareži tetak Vernon. Na čupavu brku visio mu je komadić prženih
jaja. "Znam ja što bi se dogodilo kad bi ti tu sovuljagu pustio van!"
I razmijeni zlokobne poglede sa svojom ženom Petunijom. Harry zausti da mu odgovori, ali mu
riječi zagluši glasno i dugo podrigivanje Dursleyjeva sina Dudleyja.
"Daj mi još špeka!"
"Ima ga još u tavi, srčeko!" odvrati teta Petunia gledajući zamagIjenim pogledom svoga tustog
sinca. "Moramo te ugojiti dok još možemo... Ne svida mi se baš ono što čujem o košti u toj tvojoj
školi..."
"Koješta, Petunia, ja nikad nisam bio gladan u Smeltingsu", srdačno će tetak Vernon. "Dudley se
bar tamo uvijek doista najede, je li tako, sinko?"
Dudley, koji je bio tako debeo da mu se stražnjica prelijevala preko obje strane kuhinjskog stolca,
naceri se i okrene Harryju:
"Doda~ mi tavu!"
"Zaboravio si na onu čarobnu riječ", razdražljivo će Harry, Učinak je ove obične rečenice na ostale
članove obitelji bio upra
vo nevjerojatan - Dudley je zinuo i srušio se sa stolca uz tresak od kojeg se zatresla cijela kuhinja.
Gospoña Dursley je potiho vrisnula i pokrila rukama usta. Gospodin Dursley skočio je na noge, s
nabreklim žilama na sljepoočnicama.
"Ja sam mislio samo na riječ `molim'!" brže ubaci Harry. "Nisam mislio..."
"A ŠTO SAM TI JA REKAO O ONOJ RIJEČI ŠTO POČINJE SLOVOM `Č' U NAŠOJ KUĆI?"
zagrmi tetak škropeći stol slinom.
" » Ali ja...
"I KAKO SE USUðUJEŠ PRIJETITI DUDLEYJU!" zaurla tetak
Vernon lupajući šakom po stolu.
"Ama, ja sam samo..."
"A LIJEPO SAM TE UPOZORIO DA POD OVIM KROVOM NEĆU
TRPJETI NIKAKAV ZNAK TVOJE ABNORMALNOSTI!"
2
Harry prijeñe pogledom sa zajapurenog tetka na problijedjelu tetu, koja je pokušavala osoviti
Dudleyja na noge.
"Dobro," reče Harry, "dobro...
Tetak Vernon ponovo sjedne dišući kao usopljen nosorog i pomno motreći Harryja krajičkom
svojih sitnih, prodornih očiju.
Otkako se Harry vratio kući na ljetne ferije, tetak Vernon postupao je s njim kao s paklenim strojem
koji bi svakog časa mogao eksplodirati, zato što Harry nije bio normalan dječak. Zapravo je bio
najnenormalniji što može biti.
Harry Potter bio je čarobnjak - čarobnjak koji je nedavno završio prvi razred Škole za vještičarenje i
čarobnjaštvo u Hogwartsu. Ako su Dursleyjevi bili nesretni što im je došao na ferije, to nije bilo
ništa prema onome kako se Harry osjećao.
Hogwarts mu je toliko nedostajao da se osjećao kao da ga neprestano boli trbuh. Nedostajao mu je
onaj dvorac, sa svojim tajnim hodnicima i duhovima, sa svojim predavanjima (osim možda
predavanja Snapea, profesora Čarobnih napitaka), sa svojom poštom koju donose sove, sa svojim
banketima u Velikoj dvorani, s krevetom s baldahinom u spavaonici Gryffindorske kule, s
posjetima lovočuvaru Hagridu u njegovoj kolibi nedaleko od Zabranjene šume. Ponajviše mu je
ipak nedostajao metloboj, najomiljeniji sport u čarobnjačkom svijetu (sa šest visokih vratnica, četiri
leteće lopte i četrnaest igrača koji lete na metlama).
Sve Harryjeve zbirke čarobnih formula, njegov čarobni štapić, pelerine, kotlić i vrhunsku metlu
Nimbus 2000 zaključao je bio tetak Vernon u ugrañeni ormar ispod stuba čim se Harry vratio kući.
Baš je Dursleyjeve bilo briga hoće li Harry izgubiti mjesto u metlobojskoj ekipi svoga doma zato
što cijelog ljeta neće trenirati! Dursleyjevima se fućkalo hoće li se Harry vratiti u školu a da nije
preko Ijeta napisao ni jednu domaću zadaću! Dursleyjevi su bili, čarobnjačkim rječnikom rečeno,
bezjaci (u njihovim žilama nije tekla ni jedna jedina kap čarobnjačke krvi), a po njihovu mišljenju,
čarobnjak u obitelji bio je najveća moguća sramota. Tetak Vernon stavio je čak i lokot na krletku
Harryjeve sove Hedvige ne bi li je spriječio da prenosi poruke bilo komu u čarobnjačkom svijetu.
Harry nije bio ni najmanje nalik na ostale članove svoje obitelji. Tetak Vernon bijaše krupan čovjek
bez vrata, sa crnim brčinama. Tetka Petunia bila je koščata i imala je konjsku glavu. Dudley je bio
plavokos, rumen i nalik na svinjče. Harry je pak bio sitan i mršav, sjajnih zelenih očiju i kao ugljen
crne kose, vječito razbarušene. Nosio je okrugle naočale, a na čelu je imao tanak ožiljak nalik na
munju.
Upravo je zbog tog ožiljka bio tako neobičan, čak i za jednog čarobnjaka. Taj je ožiljak bio jedini
vanjski znak Harryjeve tajanstvene prošlosti i razlog zašto je prije jedanaest godina ostavljen pred
Dursleyjevim vratima.
Kad mu je bilo svega godina dana, Harry je na neki čudesan način preživio kletvu koju je na njega
bacio najveći crni mag svih vremena, lord Voldemort, čije se ime još uvijek bojala izgovoriti većina
vještica i čarobnjaka. Harryjevi su roditelji poginuli pri tom Voldemortovu napadu, ali je Harry
ostao živ s tim munjolikim ožiljkom, a Voldemortova se moć na neki način - nikom nije bilo jasno
kako izgubila onog časa kad nije uspio ubiti Harryja.
I tako su Harryja othranili sestra njegove pokojne majke i njezin muž. Harry je proveo deset godina
kod Dursleyjevih a da nikad nije shvatio zašto neprestano izaziva oko sebe čudne stvari koje nije
želio izazvati. Vjerovao je u ono što su mu Dursleyjevi bili rekli -da mu je ožiljak ostao od
automobilske nesreće u kojoj su mu poginuli ro
ditelji. A onda, toćno prije godinu dana, iz Hogwartsa mu je stiglo pi
smo i istina je izbila na vidjelo. Harry je pošao u ćarobnjaćku školu,
u kojoj su on i njegov ožiljak postali znameniti... ali sad je školska godina završila i on se vratio k
Dursleyjevima da kod njih provede ljeto, da s njim postupaju kao sa psom koji se dovukao iz neke
smrdljive rupetine.
3
Dursleyjevi se nisu sjetili ni da je Harryju slučajno danas dvanaesti rodendan. Dakako da se on nije
bogzna čemu nadao - nikad mu oni nisu darovali ništa pošteno, a kamoli da mu ispeku tortu... Pa
ipak, da se uopće ne sjete njegova rodendana...
Uto se tetak Vernon važno nakašlje i reče: "Danas je, kao što znate, neobično važan dan..." Harry
digne pogled jedva vjerujući svojim ušima.
"Na današnji ću dan možda sklopiti najveći posao u svojoj karijeri", dovrši tetak Vernon.
Harry se vrati svom prepečencu. Ogorčeno pomisli kako tetak Vernon, naravno, misli na tu njihovu
glupu večeru. Već dva tjedna trubi samo o tome. Danas im na večeru dolazi bogati gradevni
poduzetnik sa ženom, a tetak Vernon se nada od njega velikoj narudžbi (tvrtka tetka Vernona
proizvodi bušilice).
"Mislim da bi bilo dobro da još jednom ponovimo naš večerašnji program", nastavi tetak Vernon.
"Svi moramo u 8 sati biti na svojim mjestima. Petunijo, gdje ćeš ti biti?..."
"U salonu," odgovori teta Petunia kao iz topa, "gdje ću im svečano poželjeti dobrodošlicu u našem
domu."
"Dobro, dobro. A ti, Dudley?"
"Ja ću čekati u predsoblju da im otvorim vrata." Dudley se priglupo, neprirodno naceri. "Mogu li,
gospodine i gospodo Mason, uzeti vaše kapute?"
"Oni će njime biti upravo oduševljeni!" ushićeno usklikne teta Petunia.
"Izvrsno, Dudley", pohvali ga tetak Vernon, a onda se okrene Harryju: "Ati?"
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori Harry bezbojnim
glasom.
"Tako je", jetko potvrdi tetak Vernon. "A ja ću ih povesti u salon, predstaviti im tebe, Petunijo, i
natočiti im piće. A u osam i petnaest..."
"Ja ću ih pozvati na večeru." Priklopi teta Petunia.
"A ti ćeš im, Dudley, reći..."
"Gospoño Mason, smijem li vas povesti u blagovaonicu?" reče Dudley i ponudi svoju debelu ruku
nevidljivoj gošći.
"Moj perfektni mali kavalir!" šmrcne teta Petunia. "Ati?" zajedljivo će tetak Vernon Harryju.
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori Harry bezbojnim
glasom.
"Tako je. E, sad da smislimo nekoliko efektnih komplimenata koje ćemo izreći za večerom. Imaš li
ti, Petunijo, možda, kakav prijedlog?"
"Gospodine Mason, Vernon mi je rekao da vi izvrsno igrate golf... Gospodo Mason, recite mi,
molim vas, gdje ste kupili tu haljinu?..." "Sjajno... A ti, Dudley?"
"Kako bi bilo da kažem: `Gospodine Mason, u školi smo dobili zadaću da napišemo nešto o svom
životnom uzoru, pa sam ja napisao sastavak o vama. "'
Ovo je ipak bilo malo previše i za tetu Petuniju i za Harryja. Teta Petunia briznula je u plač i
zagrlila sina, a Harry se sagnuo pod stol da ga ne vide kako se smije.
"A ti, mali?"
Harry se opet uspravi nastojeći se držati ozbiljno.
"Ja ću biti u svojoj sobi i neću dati ni glasa od sebe, kao da me nema", odgovori on.
"Bogami će tako i biti", odlučno ustvrdi tetak Vernon. "Masonovi uopće ne znaju za tebe, a tako
treba i da ostane. Ti ćeš, Petunijo, poslije večere odvesti gospodu Mason opet u salon, a ja ću dotle
navrnuti razgovor na bušilice. Uz malo sreće, imat ću sklopljen i potpisan ugovor još prije hijesti u
10 sati. Sutra u ovo doba birat ćemo već ljetnikovac na Majorki."
Harry nije bio time ni najmanje oduševljen. Nije vjerovao da će ga Dursleyjevi više voljeti na
Majorki nego u Kalininu prilazu. "Tako je... a ja sad idem u grad po smokinge za Dudleyja i sebe.
A ti'; zareži opet na Harryja, "pazi da ne smetaš teti dok bude čistila stan,"
4
Harry je izašao iz kuće na strainja vrata, Bijaše vedar, sunčan dan, Prijeñe preko travnjaka, svali se
na vrtnu klupu i zapjevuši za se;
"Sretan mi ro~endan", sr~tan mi ro~endan..."
Neće biti ni čestitaka ni darova, a večer će provesti praveći se da ne postoji. Onako ojaden, zagleda
se u živicu. Nikad se nije osjećao ovako osamljen. Harryju su više od svega u Hogwartsu, pa čak i
od metloboja, nedostajali njegovi najbolji prijatelji, Ron Weasley i Hermiona Granger. Meñutim,
reklo bi se da on njima uopće ne nedostaje. Ni on ni ona nisu mu se cijelog ljeta javljali, iako mu je
Ron bio rekao da će ga pozvati k sebi u goste.
Harry je nebrojeno puta bio u napasti da nekom čarobnom formulom otvori Hedviginu krletku pa
da pošalje pismo Ronu i Hermioni, ali bi to bio prevelik rizik. Maloljetni čarobnjaci ne smiju se
izvan škole baviti magijom. Harry to nije rekao Dursleyjevima. Znao je da njih samo strah da ih on
ne pretvori u balegare priječi da ga zaključaju u ugrañeni ormar ispod stuba skupa s njegovim
čarobnim štapićem i metlom. Prvih tjedana nakon povratka iz škole rado je izgovarao upol glasa
neke besmislice i gledao Dudleyja kako bježi iz sobe što ga debele noge nose. Ali nakon ove
dugotrajne šutnje Rona i Hermione, Harry se osjećao tako odsjećen od čarobnjačkog svijeta da je
izgubio volju čak i da draži Dudleyja... A sad su Ron i Hermiona zaboravili čak i na njegov
rodendan!
Što bi sve dao. da primi poruku iz Hogwartsa! Od bilo koje vještice ili čarobnjaka! Gotovo bi se
obradovao čak i dolasku svoga smrtnog neprijatelja Draca Malfoya, samo da se uvjeri da sve ono
nije bio tek pusti san...
Ne bi se baš moglo reći da mu je čitava godina u Hogwartsu prošla u zabavi i veselju. Na samom
kraju školske godine našao se oči u oči ni s kim drugim nego sa samim lordom Voldemortom.
Možda je Voldemort bio tek sjena nekadašnjeg sebe, ali je još uvijek bio strašan, još je uvijek bio
lukav, još uvijek odlučan da obnovi svoju moć. Harry je po drugi put za dlaku izmakao
Voldemortovim šapama. Premda je otada prošlo nekoliko tjedana, i dalje se budio noću okupan
hladnim znojem pitajući se gdje li je sad Voldemort, i prisjećajući se njegova mrtvački sivog lica,
razrogačenih, sumanutih očiju...
Iznenada se naglo uspravi na vrtnoj klupi. Rastreseno se bio zagledao u živicu... a živica se
zagledala u njega! Usred lišća pojavila su se dva velika zelena oka.
Harry skoči na noge baš u trenu kad do njega preko travnjaka dopre nečiji podrugljivi glas:
"Ja znam koji je danas dan", pjevušio je Dudley gegajući se prema njemu.
One su velike oči trepnule i nestale.
"Što?" priupita Harry ne odvajajući pogleda od mjesta gdje su bile one oči.
"Ja znam koji je danas dan", ponovi Dudley prilazeći mu. "Bravo!" odvrati Harry. "Konačno si
naučio kako se zovu dani u tjednu."
"Danas je tvoj rodendan'; podsmjehne mu se Dudley. "Kako to da nisi dobio nijednu čestitku? Zar
ni meñu onim čudacima nemaš prijatelja?"
"Pazi samo da ti mama ne čuje kako spominješ moju školu", hladno odvrati Harry.
Dudley zadigne hlače što su mu spadale niz debele guzove. "A što ti buljiš u tu živicu?" sumnjičavo
ga priupita. "Razmišljam o tome kojom bih je čarobnom formulom mogao najlakše zapaliti",
odgovori Harry.
Dudley umah ustukne, s izrazom panike na debelom licu.
"Ne s-smiješ... tata je rekao da se ne smiješ baviti m-magijom... rekao je da će te izbaciti iz kuće... a
ti zbilja nemaš kamo otići... nemašprijatelja koji bi te uzeli k sebi..."
"Ćiribu ćiriba!" izusti Harry gnjevnim glasom. "Hokus pokus... preparandus..."
"MA.AAAAMA!" zaurla Dudley i saplete se o vlastite noge bježeći natrag u kuću. "MAAAMA!
Harry radi znaš već što!"
Harry je skupo platio taj svoj trenutak zabave. Ali, kako ni Dudleyju ni živici nije bilo ništa, teta
Petunia je znala da Harry nije ništa i nikog začarao. Ipak se morao izmaknuti da ga ne pogodi
5
teškom, netom šamponiranom tavom po glavi. A onda ga je potjerala na pospremanje i zaprijetila
mu da neće ništa okusiti dok ne završi sve poslove.
Dok je Dudley dangubio gledajući ga i tamaneći sladoled, Harry
je prao prozore, pa auto, kosio travu, ~otjerivao cvjetne gredice, podrezivao i zalijevao ruže, te
bojio klupu u vrtu. Sunce ga je peklo i
prŽilo mu potiljak. Znao je da ne smije nasjesti Dudleyjevu Zadirki~ vanju, ali Dudley je rekao baš
ono što je Harry i sam mislio... možda on stvarno nema prijatelja u Ho~wartsu?",
"E, da sad vide slavnog Harryja Pottera", pomisli bijesno dok je, bolnih križa i lica oblivena
znojem, posipao stajsko gnojivo po cvjetnim gredicama.
Bilo je već sedam i pol uvečer kad je napokon, na izmaku snaga, začuo tetu Petuniju kako mu
dovikuje:
"Dolazi ovamo! I pazi da hodaš po novinama!"
Harry se vrlo rado sklonio u hladovinu blistave kuhinje. Na frižideru je stajao večerašnji pudingpravo
brdo od tučena vrhnja i kandiranih ljubičica. U pećnici je cvrčao svinjski but.
"Daj to brže pojedi! Masonovi samo što nisu stigli!" obrecne se na nj teta Petunia pokazujući mu na
dvije kriške kruha i komadić sira na kuhinjskom stolu. Već je bila obukla ružičastu večernju
haljinu.
Harry je oprao ruke i smazao svoju bijednu večericu. Čim je povečerao, teta Petunia dograbi njegov
tanjur.
"A sad odlazi gore! Brže!"
Prolazeći pokraj vrata dnevne sobe, Harry načas spazi tetka Vernona i Dudleyja u smokingu, s
leptir-kravatom. Tek što je stigao do odmorišta na katu, odjekne zvonce a u dnu stuba pojavi se
srdito lice tetka Vernona.
"Pazi, mali... ako samo pisneš..."
Harry je do svoje sobe došao na prstima, uvukao se u nju, zatvorio vrata za sobom i okrenuo se da
se izvali na krevet.
Nevolja je bila u tome što je na krevetu već netko sjedio.
DOBBYJEVO UPOZORENJE
Harry je na jedvite jade suspregnuo krik. Sitno je stvorenje na krevetu imalo povelike uši kao šišmiš
i buljave zelene oči veličine teniskih lopti. Harry se umah dosjetio da ga je upravo to stvorenje
jutros motrilo iz vrtne živice.
Dok su oni tako zurili jedan u drugoga, Harry začuje iz predsoblja Dudleyjev glas:
"Mogu li uzeti vaše kapute, gospodine i gospodo Mason?"
Ono stvorenje spuzne s kreveta i pokloni se tako duboko da vrhom svoga dugog, tankog nosa
dotakne sag. Harry zapazi da taj stvor ima na sebi nešto nalik na staru jastučnicu, s izrezima za ruke
i noge.
"Ovaj... zdravo!" nervozno ga pozdravi Harry.
"Harry Potter!" usklikne stvorenje visokim glasom, za koji je Harry bio siguran da se čuje i dolje, u
prizemlju. "Dobby vas, gospodine, već odavno želi upoznati... Kakva čast..."
"H-hvala vam", reče Harry. Provukavši se uza zid do svoje radne stolice, svali se na nju, do
Hedvige, koja je spavala u svojoj velikoj krletki. Htio ga je upitati: "Što si ti zapravo?" ali pomisli
da bi to bilo nepristojno, pa umjesto toga izusti:
"Tko ste vi?"
"Dobby, gospodine. Jeñnostavno Dobby. Dobby, kućni vilenjak", odgovori to čudno biće.
"Ah... zbilja?" proe~jedi Harry. "Ovaj... ne bih htio biti nepristojan ili tako nešto, ali", nije baš
idealno vrijeme da ~ svojoj sobi pri. ~nam kućne vilenjake,"
~z dnevne sobe dopre visok, neprirodan smijeh tete Petunije. Vilenjak obori glavu.
"To ne znači da mi nije drago upoznati se s vama," brže-bolje nadoda Harry, "ali, ovaj, jeste li došli
ovamo iz nekog posebnog razloga?
6
"O, da, gospodine", ozbiljno će Dobby. "Dobby je, gospodine, došao da vam kaže.., teško mi je,
gospodine, to reći... Dobby ne zna odakle bi počeo..."
"Sjedite", uljudno mu reče Harry pokazujući na krevet.
Ali, na njegov užas, vilenjak brizne u plač - vrlo glasan plač. "D-da sjednem!" procvili. "Nikad...
ama nikad... "
Harryju se učini da je razgovor u prizemlju zapeo.
"Oprostite," šapne, "nisam vas htio uvrijediti ni bilo što slično." "Uvrijediti Dobbyja!" jedva
protisne vilenjak. "Dobbyju nije još nijedan čarobnjak nikad ponudio da sjedne... baš kao da smo na
ravnoj nozi... "
Nastojeći ga istodobno utišati i utješiti, Harry ga opet odvede do kreveta, na koji vilenjak, nalik na
veliku i vrlo ružnu lutku, sjedne i počne štucati. Kad se napokon uspio sabrati, sjedio je zagledan u
Harryja svojim velikim suznim i zadivljenim očima.
"Bit će da vi niste u životu sreli mnogo pristojnih čarobnjaka", reče mu Harry ne bi li ga razvedrio.
Dobby zavrti glavom. A onda iznenada skoči na noge i počne bijesno udarati glavom o prozor
vičući:
"Zločesti Dobby! Zločesti Dobby!"
"Nemojte... što to radite?" prosikće Harry, skoči na noge i odvuče Dobbyja natrag na krevet.
Hedviga se probudi kriješteći iz sveg glasa i mahnito lupajući krilima po šipkama svoje krletke.
"Dobby je, gospodine, morao ovako kazniti sama sebe", reče vilenjak gledajući pomalo ukriž.
"Dobby je, gospodine, skoro ocrnio svoju obitelj..."
"Svoju obitelj?"
"Čarobnjačku obitelj kojoj Dobby služi, gospodine... Dobby je kućni vilenjak... i morat će dovijeka
služiti jednoj kući i jednoj obitelji..."
"A znaju li oni gdje ste vi sada?" radoznalo ga priupita Harry. Dobby se sav strese.
"Ma ne znaju, gospodine, ne znaju... Dobby će morati sam sebe vrlo strogo kazniti što je došao k
vama, gospodine. Dobby će morati
zbog ovoga prignječiti sebi uši vratima pećnice. Kad bi oni za ovo saznali, gospodine..."
"Pa zar neće primijetiti ako prignječite sebi uši vratima pećnice?" "Dobby, gospodine, sumnja da bi
oni to primijetili. Dobby mora, gospodine, stalno kažnjavati zbog nečega sama sebe. Oni puštaju
Dobbyja da se kažnjava, gospodine. Ponekad me čak podsjećaju i na dodatne kazne..."
"A zašto ih onda ne ostavite? Ne pobjegnete?"
"Kućni vilenjak mora biti osloboden, gospodine. A moja obitelj neće mene nikad osloboditi...
Dobby će služiti toj obitelji dok ne umre, gospodine."
Harry izvali oči.
"A ja sam mislio kako je meni grozno ostati ovdje još četiri tjedna", reče on. "Prema njima se
Dursleyjevi ponašaju gotovo ljudski. Pa zar vam nitko ne može pomoći? Ni ja?"
Harry se gotovo istog časa pokaje što je to rekao. Dobby je od puke zahvalnosti počeo opet grcati.
"Molim vas," usrdno prošapće Harry, "molim vas da se umirite. Ako Dursleyjevi nešto čuju, ako
saznaju da ste vi ovdje..."
"Harry Potter pita može li pomoći Dobbyju?... Dobby je, gospodine, čuo da ste vi veliki, ali da ste
tako dobri, to Dobby nije znao..." Osjećajući kako mu obrazi gore, Harry reče:
"Što god ste čuli o mojoj veličini, sve su to skupa gluposti. Ja nisam čak ni najbolji učenik na svojoj
godini u Hogwartsu, nego je to Hermiona, ona je..." .
Naglo ušuti jer mu je sjećanje na Hermionu bilo bolno.
"Harry Potter je skroman i smjeran", izusti Dobby sa strahopoštovanjem u glasu, užagrenih okruglih
očiju. "Harry Potter uopće ne spominje svoju pobjedu nad Onim čije se ime ne smije izgovoriti..."
"Nad Voldemortom?" priupita ga Harry.
Dobby poklopi rukama uši kao u šišmiša i prostenje:
"Ah, ne izgovarajte, gospodine, to ime! Ne izgovarajte ga!"
7
"Oprostite", brže·bolje će Harry. "Ja znam da mnogi to ne vole", moj pr~ijatelj Ron..."
Ponovo umukne~ ~ sjećanje na Rona bilo mu je bolno.
Dobby se nagne prema Harryju izbuljenih očiju nalik na automQ~ilsk~ f ~rov~.
"Dobby je čuo da se priča", izusti promuklim glasom, "kako je Harry Potter po drugi put sreo
Gospodara tame prije svega nekoliko tjedana... i da se Harry Potter opet spasio."
Harry klimne glavom a Dobbyju se iznenada oči zacakle od suza. "Ah, gospodine", dahne otirući
lice krajičkom prljave jastučnice u koju bijaše odjeven. "Harry Potter je hrabar i neustrašiv! Odolio
je već mnogim opasnostima! Ali Dobby je došao zaštititi Harryja Pottera, upozoriti ga na nešto, pa
makar morao poslije i prignječiti sebi uši vratima pećnice... Harry Potter se ne smije vratiti u
Hogwarts!"
Nastala je tišina isprekidana samo zveckanjem noževa i vilica u prizemlju i dalekom tutnjavom
glasa tetka Vernona.
"Š-što?" promuca Harry. "Ali ja se moram vratiti u Hogwarts... škola mi počinje prvi rujna. To je
još jedino čemu se veselim. Vi ne znate kako je meni ovdje. Meni ovdje nije mjesto. Meni je mjesto
u vašem svijetu... u Hogwartsu."
"Ne, nije, nije", zaskviči Dobby vrteći glavom tako snažno da su mu uši lamatale. "Harry Potter
mora ostati na sigurnome. On je prevelik i predobar da bismo ga smjeli izgubiti. Ako se Harry
Potter vrati u Hogwarts, izložit će se smrtnoj opasnosti..."
"Kako to?" začudeno ga upita Harry.
"Urota, urota, Harry Potter. Urota da se ove godine u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu
naprave neke užasne stvari", prošapće Dobby i iznenada sav zadrhti. "Dobby zna za to, gospodine,
već više mjeseci. Harry Potter ne smije se izvrgnuti pogibli. On je, gospodine, previše važan za tako
nešto!" ,
"Kakve to užasne stvari?" odmah ga upita Harry. `~Tko stoji iza te urote?"
Dobby ispusti čudan glas kao da se guši, a onda bjesomučno udari glavom o zid.
"Dobro, dobro!" uzvikne Harry i uhvati vilenjaka za nadlakticu ne bi li ga smirio. "Ne možete mi to
reći, shvaćam. Ali zašto baš mene upozoravate na to?" Odjednom mu nešto neugodno padne na
pamet. "Čekajte... da to nije u nekakvoj vezi s Vol... oprostite... Znate-već-s-kim? Možete samo
klimnuti ili odmahnuti glavom", žurno nadoda kad vidje da se Dobbyjeva glava opet opasno
približila zidu.
Dobby polako odmahne glavom.
"Ne... nije, gospodine, riječ o Onome čije se ime ne smije izgovoriti."
Ali Dobby je gledao Harryja iskolačenim očima kao da mu želi nešto natuknuti. Meñutim, Harryju
nije ništa od svega toga bilo
~asno. "Da on možda nema brata?"
3 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:48 pm
Margita
Administrator
Dobby odmahne glavom i još više izbeči oči.
"E pa, onda ja zbilja ne znam tko bi drugi mogao izazvati tako užasne stvari u Hogwartsu", opet će
Harry. "Hoću reći, tamo je doduše Dumbledore... ali vi valjda znate tko je Dumbledore?"
Dobby nakloni glavu.
"Albus Dumbledore je, gospodine, najveći ravnatelj Hogwartsa svih vremena. Dobby to zna,
gospodine. Dobby je čuo da je Dumbledoreova moć bila nekad ravna moći Onoga čije se ime ne
smije izgovoriti kad je ovaj bio u naponu snage. AIi, gospodine," Dobby spusti glas do usrdnog
šapta, "postoje neke sile koje Dumbledore... koje nijedan pristojni čarobnjak neće..."
Prije nego što ga je Harry mogao u tome spriječiti, Dobby skoči s kreveta, zgrabi Harryjevu~stolnu
svjetiljku i uzme udarati sebe njome po glavi ispuštajući zaglušne jauke.
U prizemlju iznenada zavlada tišina. Nakon dvije sekunde Harry, kojem je srce ludo lupalo, začuje
tetka Vernona kako dolazi u predsoblje i dovikuje:
"Taj je Dudley, mali zloćko, sigurno opet ostavio televizor upaljen!"
8
"Brže, u ormar!" prosikće Harry, ugura Dobbyja u ormar, zat~ori za njim vrata i baci se na krevet
baš u trenu kad se pomakne kvaka na vratima sobe.
"Kog... vraga... to... radiš?" upita ga tetak Vernon kroz stisnute zube i unese se Harryju opasno u
lice. "Upropastio si mi poantu vica o japanskom igraču golfa... još samo pisni, mali moj, pa ćeš
požaliti što si se uopće rodio!"
I teškim koracima izañe iz sobe.
Tresući se sav, Harry pusti Dobbyja iz ormara.
"Vidite li sad kako je meni ovdje?" reče mu. "Vidite li sad da se moram vratiti u Hogvuarts? To je
još jedino mjesto... gdje, ovaj, mislim da imam prijatelje."
"Prijatelje koji se čak i ne javljaju Harryju Potteru?" prepredeno
ć~ Dobby`
"Ja mislim da su oni samo... čekaj malo", zastane Harry i namršti se. "Otkud vi znate da mi se
prijatelji ne javljaju?"
Dobby se premjesti s noge na nogu.
"Harry Potter se ne smije ljutiti na Dobbyja... Dobby je to napravio u najboljoj namjeri..."
"Zar si mi ti presretao pisma?"
"Sva su pisma, gospodine, kod Dobbyja", odgovori mu vilenjak. Pošto se spretno izvukao iz
Harryjeva domašaja, izvuče debeo svežanj omotnica iz jastučnice koju je imao na sebi. Harry
prepozna Hermionin uredni rukopis, Ronov nečitljivi šrakopis, pa čak i škrabotine za koje mu se
činilo da potječu od lovočuvara Hagrida iz Hogwartsa.
Dobby tjeskobno zažmirka dižući pogled na Harryja.
"Harry Potter se ne smije ljutiti... Dobby se nadao... ako Harry Potter bude mislio da su ga prijatelji
zaboravili... da se Harry Potter, gospodine, možda neće vratiti u školu..."
Harry ga nije slušao. Posegnuo je za pismima, ali mu Dobby izmakne.
"Harry Potter će ih, gospodine, sve dobiti ako obeća Dobbyju da se neće vratiti u Hogwarts. O,
gospodine, ne smijete se izvrgavati toj opasnosti! Obećajte mi, gospodine, da se nećete vratiti!"
"Neću ti ništa obećati", odbrusi mu Harry. "Daj mi ta pisma mojih prijatelja!"
"Onda Dobby nema drugog izbora", tužno će vilenjak.
Harry se nije stigao još ni pomaknuti, a Dobby je već poletio do vrata, otvorio ih... i sjurio se niza
stube.
Suhih usta i uzburkanog želuca, Harry se zaleti za njim pazeći da ne diže buku. Posljednjih je šest
stepenica preskočio i, dočekavši se kao mačka na sagu u predsoblju, potraži pogledom Dobbyja.
Začuje tetka Vernona kako govori u salonu:
"... molim vas, gospodine Masone, da ispričate Petuniji onu smiješnu priču o američkim
vodoinstalaterima, ona jedva čeka da je čuje..." Harry projuri kroz predsoblje i upadne u kuhinju
osjećajući kako mu se želudac okreće.
Remek-djelo od pudinga tete Petunije, ono brdo od tučena vrhnja i kandiranih ljubičica, lebdjelo je
pod samim stropom. Na kredencu u kutu čučao je Dobby.
"Nemoj!" prokrklja Harry. "Molim te... ubit će me..."
"Harry Potter mora obećati da se neće vratiti u školu..." "Ama, Dobby, molim te..."
"Obećajte mi to, gospodine..." "Ne mogu!"
Dobby ga tragično pogleda.
"Onda Dobby mora to učiniti, gospodine, za dobro samog Harryja Pottera."
Puding se stropošta na pod uz zaglušan tresak. Vrhnje poprska prozore i zidove. Dobby nestane uz
prasak kao od biča.
Iz blagovaonice dopru krici, a tetak Vernon upadne u kuhinju i zatekne Harryja ukočenog od šoka i
pokrivenog od glave do pete pudingom tete Petunije.
U prvi mah se još činilo da će tetak Vernon uspjeti zataškati stvar ("Ma to je samo naš nećak...
umno poremećen... uzruja se čim vidi nepoznate ljude pa smo ga ostavili gore, na katu..."). Odgurao
9
je zapanjene Masonove opet u blagovaonicu, obećao Harryju da će ga živa oderati kad odu gosti, i
dobacio mu partfiš. Teta Petunia iskopala je sladoled iz zamrzivača, a Harry je, svejednako se
tresući, uzeo čistiti kuhinju.
Da se nakon svega toga nije još dogodilo ono sa sovom, možda bi tetak Vernon i uspio sklopiti
posao.
Teta Petunia upravo je nudila goste kutijom čokoladica s mentol kremom kad kroz prozor
blagovaonice uleti golema kukuvija, baci pismo na glavu gospoñe Mason i učas izleti van. Gospoña
Mason zatuli kao vila narikača i izjuri iz kuće grdeći na sav glas "sve te luñake". Gospodin je
Mason ostao još samo toliko da kaže Dursleyjevima kako se njegova supruga panično boji ptica
svih oblika i veličina, i da ih još priupita jesu li možda njima ovakve šale smiješne.
Harry je stajao u kuhinji naslonjen na partfiš kad se tetak Vernon okomi na njega s demonskim
blijeskom u sitnim očima. "Pročitaj ovo!" pakosno prosikće vitlajući pismom što ga je donijela
kukuvija. "Hajde... pročitaj!"
Harry uzme od njega pismo. U njemu nije bila roñendanska čestitka.
Stovam'g. Potter,
06aviješteni smo da je večeras u 9 sati i 72 minuta u Iiašem prebivalištu upotrijebljena čarobna
formula za lebdenje.
Kao što vam je poznato, malodobnim ćarobnjacinia nije dopušte
no itvoditi ćarofge izYa~ ško~~, pa 6i s~ako ~aše dalj~jc čaranj~
moglo dovesti do Yašeg isključenja iz dotične škole (Dekret o primjerenom ograničavanju
čarobnjačke djelatnosti maloljetnika iz 1875. godine, članak C).
Isto Iias tako želimo podsjetiti da je svaka čarobnjačka djelatnost koja može privući pozornost
članova nečarobnjačke zajednice (bezjaka) ozbiljan prekršaj prema 13. stavku Statuta o tajnosti
Medunarodne udruge čarobnjaka.
Želimo I~am ugodne ferije!
Sa štovanjem Mafalda Hopkirk
Ured za neovlaštenu uporabu magije Ministarstvo magije
Harry digne pogled s pisma i proguta slinu.
"Nisi nam rekao da se ne smiješ baviti magijom izvan škole", reče tetak Vernon. Oči su mu se
krijesile ludačkim sjajem. "Valjda si nam to zaboravio spomenuti... smetnuo si s uma, valjda?..."
Nadvio se nad Harryja poput velika buldoga, iskešenih zubi.
"E pa, imam ja za tebe novosti, mali... ideš pod ključ... i ne vraćaš se više u onu školu... nikad
više... a ako se pokušaš spasiti magijom... oni će te sami izbaciti!"
I smijući se luñačkim smijehom, odvuče Harryja uza stube opet na kat.
Tetak Vernon ostvario je svoju prijetnju. Sutradan ujutro dao je ugraditi rešetke na prozor
Harryjeve sobe. Sam je pri dnu vrata napravio vratašca za mačku, kroz koja su tri puta na dan
Harryju dostavljali neznatne količine hrane. Ujutro i navečer puštali su ga u kupaonicu. Sve je
ostalo vrijeme bio zaključan u sobi.
Ni nakon tri dana Dursleyjevi nisu pokazivali namjeru da popuste, a Harry nije vidio izlaz iz te
situacije. Ležao je na krevetu, gledao kroz rešetke na prozoru kako sunce zalazi, i sumorno se pitao
kakva ga budućnost očekuje.
Što bi mi vrijedio bijeg s pomoću magije kad bi ga u Hogwartsu zbog toga isključili iz škole? S
druge strane, nikad mu nije bilo gore u Kalininu prilazu. Otkako su Dursleyjevi znali da se neće
jednog jutra probuditi kao šišmiši, ostao je bez svog jedinog oružja. Dobby
ga je doduše mogao spasiti od ~rozomornih poslJedica u Hogwartsu,
ali kako su se stvari razvijale, Harry će vjerojatno prije toga skapati od gladi.
Pomična su vratašca zaštropotala i na njima se pojavila ruka tete Petunije, koja mu gurne u sobu
zdjelicu juhe iz konzerve. Harry, koga je bolio trbuh od gladi, skoči s kreveta i dohvati zdjelicu.
Juha je bila potpuno hladna, ali on jednim gutljajem ispije pola zdjelice. Zatim ode do Hedvigine
10
krletke i istrese gnjecavo povrće sa dna zdjelice u njezinu praznu posudicu za hranu. Ona se
nakostriješi i ošine ga pogledom punim najdubljeg gañenja.
"Možeš ti dizati kljun koliko hoćeš, ali to je sve što imamo", sumorno joj reče Harry.
Praznu zdjelicu vrati na pod do pomičnih vratašca i ponovo se izvali na krevet. Činilo mu se da je
još gladniji nego što je bio.
Pod pretpostavkom da će za četiri tjedna biti još živ, što će se dogoditi ako se on ne pojavi u
Hogwartsu? Hoće li oni iz Hogwartsa poslati koga da vide zašto nije došao? Hoće li moći prisiliti
Dursleyjeve da ga puste?
U sobi se hvatao mračak. Posve iscrpljen, dok mu je u želucu krčalo a u glavi mu se neprestance
vrzla pitanja na koja nije bilo odgovora, Harry se zaveze u nemiran san.
Sanjao je da su ga izložili u zoološkom vrtu, a na kavez mu stavili natpis "Maloljetni čarobnjak".
Ljudi su buljili u njega kroz rešetke dok je ležao na prastirci od slame, slab i izgladnio. Meñu
posjetiocima je spazio Dobbyja i zazvao ga u pomoć, ali mu je Dobby uzvratio povikom: "Harry
Potter je tu, gospodine, na sigurnome!" i nestao. Onda su došli Dursleyjevi a Dudley je zatresao
rešetkama i nasmijao mu se u lice.
"Prestani!" promrmlja Harry dok mu je u bolnoj glavi odjekivala lupa. "Pusti me na miru... mani se
toga... htio bih spavati..."
Otvori oči. Kroz rešetke je sjala mjesečina. I netko je doista buljio u njega kroz rešetke - pjegavi,
nosati i crvenokosi netko.
Pred Harryjevim je prozorom bio Ron Weasley.
~~)AZBI NA"
"Rone!" dahne Harry, prišulja se do prozora i podigne ga kako bi mogli razgovarati kroz rešetke.
"Rone, kako si... kako do..."
Kad mu je napokon doprlo do svijesti što to vidi pred sobom, Harry je zinuo od čuda. Ron se bio
nagnuo kroz stražnji prozor starog automobila tirkizne boje parkiranog u zraku. S prednjih sjedala
Harryju su se cerekala Ronova starija braća blizanci Fred i George. "Sve u redu, Harry?"
"Što je to bilo s tobom?" upita ga Ron. "Zašto nisi odgovarao na moja pisma? Ja sam te oko
dvanaest puta zvao u goste, a onda je tata došao kući i rekao nam da si dobio službenu opomenu
zbog čaranja pred bezjacima..."
"Ma nisam to bio ja... a kako je on to saznao?"
"On radi u Ministarstvu", odgovori Ron. "Znaš valjda da ne smijemo izvoditi čarolije izvan
škole?..."
"Pravi se javio", reče mu Harry zureći u automobil što je lebdio u zraku.
"Ma ovo se ne računa", odvrati Ron. "Ovaj smo auto samo posudili, to su tatina kola, nismo ih mi
začarali. Ali čarati pred nosom bezjacima kod kojih stanuješ..."
"Rekao sam ti da to nisam bio ja... ali sad bi predugo trajalo da ti to sve objašnjavam. Nego, možeš
li reći onima u Hogwartsu da su me Dursleyjevi zaključali i da mi ne daju da se vratim, a očito je da
se ne smijem spasiti s pomoću magije, jer bi u Ministarstvu mislili da mi je to već druga čarolija u
zadnja tri dana, pa..."
"Prestani lupetati," reče mu Ron, "došli smo po tebe da te odvezemo,"
"Ah ni vi se ne sm~jete služiti magijom..,"
"Ne treba nama magija", otpovrne Ron, naceri se i mahne glavom prema prednjim sjedalima.
"Zaboravio si tko je ovdje sa mnom."
"Zaveži ovo za rešetke!" reče Fred i dobaci Harryju kraj užeta. "Ako se Dursleyjevi probude, ode
mi glava", reče Harry vezujući uže čvrsto za jednu šipku, a Fred dade gas na mjestu.
"Ne brini," reče Fred, "samo se makni od prozora!"
Harry se skloni u sjenu uz Hedvigu, koja je kanda shvatila o čemu je riječ, jer nije dala ni glasa od
sebe. Motor je sve jače i jače brektao. Onda odjednom nešto prasne i rešetke izlete iz okvira
prozora, a auto poleti uvis. Harry ponovo dotrči do prozora i vidje rešetke kako vise metar-dva
11
iznad zemlje. Zadihani Ron podigne rešetke u kola. Harry je napeto osluškivao, ali iz Dursleyjeve
spavaće sobe nije se ništa čulo.
Nakon što je Ron spremio rešetke na stražnja sjedala, Fred se vrati natraške što je mogao bliže
Harryjevu prozoru.
"Upadaj!" reče mu Ron.
"Ali sve moje stvari za Hogwarts... čarobni štapić... metla..."
"A gdje ti je to?"
"Sve je zaključano u ormaru ispod stepenica, a ja ne mogu izaći iz sobe..."
"Nema problema", dobaci mu George sa suvozačeva sjedala. "Makni se, Harry!"
Fred i George se oprezno uvuku kroz prozor u Harryjevu sobu. "Svaka im čast!" pomisli Harry kad
George izvadi iz džepa običnu ukosnicu i uzme čeprkati njome po bravi.
"Mnogi čarobnjaci misle da je učenje ovakvih bezjačkih trikova puko traćenje vremena," reče mu
Fred, "ali mi mislimo da ovakve vještine vrijedi naučiti, iako su pomalo spore."
Nešto u bravi tiho škljocne i vrata se otvore.
"Tako... mi idemo sad po tvoj kofer... a ti pokupi sve što ti treba iz tvoje sobe i dodaj kroz prozor
Ronu", šapne mu George.
"Pazite na najdonju stepenicu, škripi", šapne Harry blizancima koji se izgube na mračnom
odmorištu.
Harry uzme užurbano skupljati svoje stvari i dodavati ih kroz prozor Ronu. Zatim ode pomoći
Fredu i Georgeu nositi njegov teški kovčeg uza stube. Začuje tetka Vernona kako kašlje.
Naposljetku su zadihani došli do vrha stuba i ponijeli kovčeg kroz Harryjevu sobu do otvorenog
prozora. Fred se ponovo uvuče u automobil da s Ronom preuzme kovčeg, koji su Harry i George
gurali kroz prozor. Kovčeg je centimetar po centimetar klizio kroz prozorski okvir.
Tetak Vernon ponovo zakašlje.
"Još malo", dahne Fred, koji je vukao kovčeg u kola, "samo još jedanput dobro gurnite..."
Harry i George uprli su ramenima u kovčeg koji klizne kroz prozor na stražnje sjedalo automobila.
"Dobro je, idemo", šapne George.
Ali, kad se Harry popeo na prozorsku dasku, iza njega se odjednom razlegne glasno kriještanje, a
odmah zatim zagrmi i glas tetka Vernona.
"TA VRAŽJA SOVULJAGA!" "Zaboravio sam na Hedvigu!"
Harry projuri kroz sobu baš u trenutku kad se upali svjetlo na odmorištu. Dograbi Hedviginu
krletku, jurne do prozora i doda je Ronu. Dok se pentrao na komodu, tetak Vernon zalupa na
nezaključana vrata... i vrata se sama bučno otvore.
Časak je tetak Vernon stajao uokviren dovratkom, a onda rikne kao razjaren bik, okomi se na
Harryja i zgrabi ga za gležanj.
Ron, Fred i George uhvate Harryja za mišice i povuku ga svom snagom u kola.
"Petunijo!" zaurla tetak Vernon, "On nam bježi! ON NAM BJEŽI!" Weasleyjevi snažno potegnu i
izvuku Harryju nogu iz stiska tetka Vernona. Čim se Harry našao u kolima i zalupio za sobom
vratima, Ron se prodere:
"Frede, gas do daske!"
Automobil odjednom sune put Mjeseca.
Harry nije vjerovao sam sebi -bio je na slobodi! Spusti prozor i, dok mu je noćni zrak mrsio kosu,
osvrne se na krovove u Kalininu prilazu što su se gubili u daljini. Tetak Vernon, teta Petunia i
Dudley visili su svi zgranuti na Harryjevu prozoru,
"Do vi~enja sljedećeg ljeta~" dovikne im Harry,
zi~ ~- ~: ~j ,~~~s,~~J.,~ili~%~'~~~yaiJl%~ ~a
"Pusti Hedvigu iz krletke!" reče mu Ron. "Ona može i sama za nama letjeti. Nije već čitavu
vječnost imala prilike protegnuti krila."
12
George doda ukosnicu Ronu i malo zatim Hedviga se radosno vine kroz prozor u zrak i poleti uz
njih poput duha.
"Pa dobro... što je to bilo s tobom Harry?" nestrpljivo ga upita Ron. "Što se dogodilo?"
Harry im ispripovjedi sve o Dobbyju, o njegovu upozorenju i katastrofi koja je snašla ljubičasti
puding. Kad je završio, zavlada duga, zgranuta šutnja.
"Jako sumnjiva stvar", napokon će Fred.
"Tu nešto smrdi", složi se s njim George. "A nije ti htio reći čak ni tko stoji iza te urote?"
"Mislim da mi nije smio reći", odgovori Harry. "Kako rekoh, kad god bi malo falilo da nešto izlane,
počeo bi glavom udarati o zid." Opazio je kako su se Fred i George zgledali.
"Što, mislite da mi je lagao?" upita ih Harry.
"Pa, sad", reče Fred, "hajmo reći ovako... kućni vilenjaci imaju i sami svoje čarolije, ali se ne smiju
služiti njima bez privole gospodara. Ja bih rekao da su gospodari poslali starog Dobbyja k tebi da te
spriječi da se vratiš u Hogwarts. To je nekome od njih valjda bila zgodna šala? Postoji li netko u
školi tko te ima na zubu?"
"Postoji", umah potvrde Harry i Ron. "Draco Malfoy", reče Harry. "On me mrzi."
"Draco Malfoy?" ponovi George okrećući se na prednjem sjedalu. "Da to nije možda sin Luciusa
Malfoya?"
"Vjerojatno, jer to nije baš tako često prezime, zar ne?" reče Harry. "A zašto pitaš?"
"Čuo sam tatu kako ga spominje", nastavi George. "On je bio vjeran sIjedbenik Znaš-već-koga."
"A kad je Znaš-već-tko nestao", prihvati Fred istežući vrat ne bi li bolje vidio Harryja, "Lucius
Malfoy vratio se u naše redove i rekao da on to nije mislio ozbiljno. Svašta je nadrobio... tata misli
da je on pripadao najužem krugu Znaš-već-koga."
Harry je već bio čuo što se sve priča o obitelji Malfoy, pa ga ove ri~eči nisu ni najmanje iznenadile.
Prema Malfoyu je Dudley Dursley bio dobroćudan, pažljiv i osjetljiv dečko.
"Ne znam imaju li Malfoyevi kućnog vilenjaka..." reče Harry. "Pa sad, čiji god da je, taj vilenjak
sigurno pripada staroj čarob
njačkoj obitelji, i to svakako bogatoj", priklopi Fred.
"Aha, naša mama vječito govori kako bi htjela imati kućnog vilenjaka da nam pegla rublje", nadoda
George. "Ali mi imamo samo jednog groznog, starog gula u potkrovnici i posvuda po vrtu gnome.
Kućni se vilenjaci mogu naći samo u velikim palačama i dvorcima i sličnim mjestima. U našu kuću
ne bi ih ni puškom natjerao..."
Harry je ušutio. Sudeći po tome što je Draco Malfoy obično od svega imao samo najbolje stvari,
obitelj mu pliva u čarobnjačkom izobilju; mogao je lako zamisliti Malfoya kako se šepiri po
nekakvoj velikoj palači. Isto bi tako bilo slično Malfoyu da pošalje obiteljskog slugu ne bi li
spriječio Harryjev povratak u Hogwarts. Da nije Harry ipak bio glup što je ozbiljno shvatio
Dobbyja?
"Bilo kako bilo, meni je baš drago što smo došli po tebe", reče mu Ron. "Ja sam se već ozbiljno
zabrinuo što mi ne odgovaraš na pisma. U prvi mah sam mislio da je Errol tome kriv..."
"Tko je Errol?"
"Naš sovac. Metuzalem. Ne bi mu bilo prvi put da kolabira dostavljajući poštu. I zato sam htio
posuditi Hermesa..."
"Koga?"
"Sovca kojeg su mama i tata kupili Percyju kad je postao prefekt", ~obaci Fred s prednjeg sjedala.
"Ali Percy mi ga nije htio posuditi", reće Ron; "Rekao mi je da ga on treba."
"Percy se ovog ljeta vrlo čudno ponaša", ustvrdi George i namršti
se. "Stvarno je poslao masu pisama i jako puno vremena proveo zatvoren u svojoj sobi... Mislim, ne
možeš ipak stalno laštiti značku školskog prefekta... Otišao si, Frede, malo previše na zapad",
nadoda pokazujući na kompas na šoferskoj ploči. Fred malo okrene upravljač.
"A zna li vaš tata da ste mu uzeli auto?" upita ih Harry nasluću
13
jući odgoYOr,
"Pa i ne zna", odgovori mu Ron. "Noćas on radi. Nadajmo se da ćemo spremiti kola u garažu prije
nego što mama nešto primijetl`"
"A što vam tata radi u Ministarstvu ~na~i~e?"
"On ti je na najdosadnijem odjelu", ustvrdi Ron. "U Uredu za zloporabu bezjačkih artefakata."
"Čega?" "Ma to ti je, znaš, kad začarani bezjački proizvodi završe opet u bezjačkim trgovinama ili
kućama. Tako ti je, recimo, lani umrla neka stara vještica pa su njezin servis za čaj prodali nekoj
staretinarnici. Kupila ga je neka bezjakinja, odnijela kući i htjela u njemu poslužiti čaj prijateljima.
Nastao je pravi košmar... tata je tjednima radio prekovremeno na tom slučaju."
"Što se dogodilo?"
"Čajnik je pomahnitao i sve redom poprskao kipućim čajem, jedan je tip završio u bolnici pošto ga
je hvataljka za šećer uštinula za nos. Tata je ludio jer u uredu radi sam s nekim starim vješcem
Perkinsom. Morali su se poslužiti i čarolijama za brisanje pamćenja i koječim drugim da zataškaju
stvar..."
"Ali vaš tata... i ovaj auto..." Fred se nasmije.
"Aha, tata luduje za svim stvarima koje imaju veze s bezjacima, šupa nam je puna bezjačke
starudije. On sve to rastavlja, pa začara i iznova sastavlja. Kad bi izvršio premetačinu u našoj kući,
morao bi smjesta uhapsiti sama sebe. Mamu sve to izluñuje."
"Sad smo upravo nad glavnom cestom", reče George gledajući kroz vjetrobran. "Za deset minuta
smo kod kuće... a i vrijeme je već, svanjiva..."
Nad obzorjem na istoku nazirao se slabašan rumeni sjaj.
Fred usmjeri automobil nadolje i Harry ugleda taman mozaik od polja i gajeva.
"Mi ti živimo malo izvan sela", reče George. "Ottery St Catchpole..."
Leteći auto sve se više spuštao. Kroz drveće je sjao rub jarkocrvenog sunca.
"Evo nas!" reče Fred kad su dotaknuli tlo i malko se stresli. Sletjeli su uz trošnu garažu u malom
dvorištu. Harry prvi put ugleda Ronovu kuću.
Izgledala je kao da je nekoć bila velik kameni svinjac, na koji su, meñutim, ovd~e-ond~e
nadograñene pojedine prostorije tako da je
postala višekatnica, tako naherena kao da je samo magija dxži na
okupu. (Harry pomisli da je to zacijelo i istina). Na vrhu crvenog krova stršilo je četiri-pet
dimnjaka, Na nakrivljenoj ploči zabijenoj u zemlju blizu ulaza pisalo je "Jazbina". Oko ulaznih
vrata ležala je hrpa gumenih čizama i zahrñali kotlić. Po dvorištu je kljucalo nekoliko tustih smeñih
pilića.
"Nije baš nešto", reče Ron.
"Perfektno je'; usklikne Harry misleći na Kalinin prilaz. Izañu iz auta.
"A sad ćemo se sasvim tiho popeti na kat", reče Fred, "i pričekati da nas mama pozove na doručak.
A ti ćeš onda, Rone, strčati niza stube i viknuti: `Mama, gledaj tko nam je noćas došao!' A ona će
biti sretna što vidi Harryja, pa nitko nikad neće ni saznati da smo letjeli tatinim autom."
"Može", reče Ron. "Hajdemo, Harry, ja spavam na..."
Ali Ron iznenada grdno pozeleni buljeći u kuću. Ostala se trojica naglo okrenu.
Gospoña Weasley stupala je kroz dvorište rastjerujući oko sebe piliće. Bilo je upravo nevjerojatno
kako ta niska, punašna ženica trenutačno nalikuje na tigra sabljastih zubi.
`Ah'; uzdahne Fred.
"O Bože!" izusti George.
Gospoña Weasley stane pred njih, ustoboči se i počne ih redom strijeljati pogledima. Iz džepa na
pregači sa cvjetnim uzorkom virio joj je čarobni štapić.
"Tako dakle!" izusti.
"Bro~'tro, mama", pozdravi je George glasom koji je očito sma~ trao umilnim i neodoljivim.
14
"Je li vama uopće jasno koliko sam ja bila zabrinuta?" priupita ih gospoña Weasley ubitačnim
šaptom.
"Oprosti, mama, ali morali smo, znaš..."
Sva su tri sina gospoñe Weasley bila viša od nje, ali su se skutrili pod njenim bijesnim pogledom.
"Nikog u krevetu! Nikakve po~uke!Auto nestao.: ` mogli ste nastradati... izbezumila sam se od
br~ge... na to niste uopć~ pomis~llć? ... l~ikad, o~kako znar~ ~a se6e", ć~kaj~Q saruo dok van~ s~
o~a~ vrati, n~ ~ill ~i Chardi~ ni P~r~y nisu uan~ uik~d zadavali ovakve brige,.. "
"Perf~ktn~ P~rcy!'? p~omrsi Fr~d.
"NE BI TI ŠKODILO DA SE UGLEDAŠ NA PERCYJA!" prodere se gospoda Weasley i upre
prstom u Fredova prsa. "Mogli ste stradati, mogli su vas vidjeti, otac je mogao zbog vas ostati bez
posla... "
I tako se to oteglo unedogled. Gospoña Weasley promukla je od dernjave prije nego što se obratila
Harryju, koji ustukne pred njom. "Drago mi je, Harry, dušo, što te vidim", reče mu. "Hodi sa mnom
na doručak."
Okrene se i poñe natrag u kuću, a Harry nervozno pogleda Rona, koji mu klimne glavom u znak
ohrabrenja, te krene za njom. Kuhinja je bila mala i poprilično pretrpana. U sredini je bio ori
bani drveni stol i stolci. Harry sjedne na rub stolca i pogleda oko sebe. Nikad još nije bio ni u jednoj
čarobnjačkoj kući.
Sat na zidu sučelice njemu imao je samo jednu kazaljku i ni jedne brojke. Oko ruba bijahu ispisane
poruke: "Vrijeme za čaj", "Vrijeme da se nahrane pilići" i "Kasniš!" Na okviru kamina bijahu
naslagana po tri sloja knjiga na kojima su se mogli pročitati naslovi Začaraj sam sebi sir, Čarolije u
kuharstvu i Gozba u tren oka - čarobno! A ako Harryja nisu varale oči, stari radioaparat uz sudoper
upravo je najavio početak emisije Vj'eštičji sat s popularnom raspjevanom čarobnicom Celestinom
Warbeck.
Gospoda Weasley lupala je posudem i pomalo nasumce spravljala doručak, a dok je ubacivala
kobasice u tavu, strijeljala je pogledom sinove. Ovda-onda bi progunñala nešto poput: "Nije mi
jasno
što ste uopće mislili" i; "Nikad ne bih rekla","
"Tebi, dušo, ništa ne zamjeram", uvjeravala je Harryja istresajući mu na tanjur osam-devet
kobasičica. "Arthur i ja bili smo zabrinuti za tebe. Baš smo sinoć rekli da ćemo sami otići po tebe
ako se do petka ne javiš Ronu. Ali, stvarno," upravo mu je na tanjur sasula još tri pržena jajeta,
"letjeti zabranjenim autom preko pola zemlje... svatko vas je mogao vidjeti..."
Usput je kvrcnula štapićem po prljavom posuñu u sudoperu pa
se ono počelo samo pr~ti ~veekaju~i u poZadini, "Ama, bilo je oblačno, mama!" dob~~i joj Fred,
`A ti nemoj govoriti punim ustima!" odbru$i m~ gospo~a Weasley,
"ilni ~o niPOa mama i~~rlarlnii~~alil~~ nhari i;
"To isto vrijedi i za tebe!" opet če gospoda Weasley. Ipak je s nešto blažim izrazom lica počela
Harryju rezati kruhi mazati ga maslacem.
U taj mah pažnju im privuče sitna, crvenokosa prilika u dugoj noćnoj košulji što se pojavila u
kuhinji, potiho ciknula i istrčala iz kuhinje.
"To je Ginny", reče Ron prigušenim glasom Harryju. "Naša sestrica. Cijelog ljeta govori samo o
tebi."
"Aha, zatražit će od tebe, Harry, autogram", naceri se Fred, ali kad ulovi majčin pogled, prigne bez
riječi glavu nad tanjur. Nitko više nije ni riječi rekao dok nisu bila ispražnjena sva četiri tanjura, što
je neobično kratko potrajalo.
"Ja sam, bogme, umoran", zijevne Fred odlažući napokon nož i vilicu. "Mislim da ću ravno u krevet
i..."
"Nećeš!" odbrusi mu gospoña Weasley. "Sam si si kriv što cijele noći nisi ni oka sklopio. Najprije
ćeš mi razgnomiti vrt, ti su se gnomi opet razularili..."
15
"Ali, mama..."
"I vas ćete dvojica s njim", reče ona mjerkajući Rona i Freda prijekim okom. "A ti možeš gore, u
krevet", nadoda obraćajući se Harryju. "Ti nisi tražio od njih da letite onim nesretnim autom!"
Ali Harry se bio posve razbudio pa brže reče:
"Ja bih radije pomagao Ronu jer nisam još nikad vidio kako se to razgnomljuje..."
"To je zbilja lijepo od tebe, dušo, ali to ti je dosadan posao", reče mu gospoña Weasley. "A sad da
vidimo što Lockhart kaže na tu temu."
Pa izvadi tešku knjižurinu iz hrpe na okviru kamina. George prostenje;
"Mama~ pa mi svi dobro znamo kako se raz~nomljuje vrt."
Harry pogleda korice knjige koju je gospoda Weasley driala u
rukama. Na njima je kitnjastim zlatnim slovima pisalo Gi~deroy Lockhart vam savjetuje kako da
pota~nanite štetoćine u kućanstvu. Na nas~ovnoj je stranici bila velika f otograf ija naoćita
ćarobnjaka valoviie olave kose i siainih plavih oćiju, Kao i uvijek u ćarobnjaćkom svijetu,
ljao da je Gilderoy Lockhart, neprestance im je svima vragolasto namigivao. Gospoña Weasley
uzvrati mu osmijehom.
"Ah, zbilja je divan!" reče. "Taj se stvarno razumije u štetočine, izvrsna mu je ova knjiga..."
"Mama se pali na njega", reče Fred vrlo razgovijetnim šaptom. "Ne budi smiješan, Frede", odvrati
gospoña Weasley i blago porumeni. "Dobro, ako mislite da ste pametniji od Lockharta, izvolite se
prihvatiti posla, ali jao si ga vama ako u vrtu nañem i jednog jedinog gnoma kad doñem u
inspekciju."
Zijevajući i gunñajući, Weasleyjevi se odvuku van, a za njima poñe i Harry. Vrt je bio velik i, po
Harryjevu mišljenju, upravo onakav kakav vrt treba biti. Dursleyjevima ne bi bio po volji -bilo je u
njemu mnogo korova, a travu je trebalo pokositi - ali je uza sve zidove raslo čvornato drveće, u
cvjetnim gredicama bujalo je bilje kakvo Harry nikad nije vidio, a bijaše tu i velika zelena bara
puna žaba.
"Znaš da i bezjaci imaju vrtne patuljke?" reče Harry Ronu dok su hodali po travnjaku.
"Aha, vidio sam i ja ono što oni smatraju patuljcima", potvrdi Ron i zabije glavu u grm božura.
"Izgledaju baš kao mali Djedovi Božićnjaci s pecaljkama na ramenu..."
Grm božura se zatrese i iz njega dopre nekakvo batrganje, a Ron se uspravi i reče sumornim
glasom:
"Eto, to ti je gnom."
"Pušti me! Pušti me!" procvili gnom.
Nije bio ni najmanje nalik na Djeda Božićnjaka. Bio je sitan i koža mu je izgledala kao uštavljena, i
imao je veliku, kvrgavu i ćelavu glavu posve nalik na krumpir. Ron ga je držao u ispruženim
rukama jer se gnom ritao rožnatim nogicama. Na kraju ga je uhvatio za gležnjeve i okrenuo
naglavačke.
"A evo što se s njima mora učiniti", reče. Podigne gnoma uvis ("Pušti me! Pušti me!") i počne
vitlati njime u velikim krugovima kao lasom. Kad na Harryjevu licu opazi zgranut izraz, Ron
dometne: "Ništa ti ovo njega ne boli... samo moraš tako vitlati njime da mu se zavrti u glavi pa da
više ne zna naći put do svoje rupe."
Tad ispusti iz ruku gnomove gležnjeve pa gnom odleti šest-sedam metara u zrak i tresne na n~ivu s
druge strane živice,
"Bijedno!" dobaci Fred. "Kladio bih se da ću ja svojega baciti dalje od onog panja."
Harry se brzo navikao da ne žali gnome. Odlučio je da prvoga gnoma kojeg ulovi samo prebaci
preko živice, ali je gnom naslutio njegovu slabost pa je zario svoje zubiće oštre kao britva u
Harryjev prst tako da se Harry grdno namučio dok ga se nije otresao...
"Oho, Harry... taj ti je odletio najmanje dvadeset metara..." Uskoro su zrakom vrvjeli leteći gnomi.
16
"Vidiš da nisu osobito bistri", reče George grabeći po pet-šest gnoma u isti mah. "Čim shvate da je
počelo razgnomljivanje, sjate se da gledaju što se zbiva. A mogli su već dosad naučiti da im je bolje
ostati tamo gdje jesu."
Uskoro je mnoštvo gnoma uvučenih sitnih ramena krenulo u povorci iz vrta.
"Vratit će se oni!" ustvrdi Ron dok su gledali kako se gnomi provlače kroz živicu na kraju vrta.
"Njima je ovdje perfa... Tata je preblag prema njima, njemu su oni smiješni..."
Baš se tada zalupe ulazna vrata.
"Vratio se!" reče George. "Tata se vratio kući!" Svi pohitaju kroz vrt natrag u kuću.
Skinuvši naočale i sklopivši oči, gospodin Weasley svalio se na kuhinjski stolac. Bijaše to mršav,
proćelav čovjek, ali mu je ono malo kose što mu je ostalo bilo isto onako crveno kao i u sve
njegove djece. Na sebi je imao dug~čku zelenu pelerinu, prašnu i iznošenu.
"Kakva noć!" promrmlja i posegne ~a čajnikom dok su svi ostali sjedali oko njega, "Devet
premetačina! Devet! I još me stari Mun~ungus Fletcher pokušao ureći kad sam mu okrenuo le~a..."
Potegnuvši dobar gutljaj čaja, uzdahne.
"A jesi li, tata, što otkrio?" nestrpljivo ga upita Fred.
"Ma samo nekoliko ključeva koji se smanjuju, i jedan zubati čajnik", zijevne gospodin Weasley.
"Otkrili smo i neke prilično gadne
stvari koje ne spadaju na moj odjel. Mortlake je priveden na sasiuša
nje zbog nekih zbilja čudnovatih af rićkih tvorova, ali to je, hvala l3ogu, briga Povjerenstva za
eksperimentalne čarolije,.."
"Ma tek toliko da zezaju bezjake", uzdahne gospodin Weasley. "Prodaju im ključ koji se sve više
smanjuje i na kraju nestane, pa ga ne mogu naći kad im zatreba... Dakako da je teško ikom dokazati
krivnju, jer nijedan bezjak neće priznati da mu se ključevi smanjuju... radije će tvrditi da ih stalno
gubi. Bog bio s njima! Oni će sve pod milim Bogom učiniti da poreknu postojanje magije, čak i kad
im bode oči... ali ne biste vjerovali što naši neće sve začarati..."
"KAO, NA PRIMJER, AUTOMOBILE?"
Iznenada se u kuhinji pojavila gospoda Weasley držeći velik žarač u ruci kao mač. Gospodin
Weasley iskolači oči. Zurio je u ženu s izrazom krivnje na licu.
"A-automobile, Molly, dušo?"
"Da, Arthure, automobile", potvrdi gospoña Weasley sijevajući očima. "Zamisli samo čarobnjaka
koji kupi stari zahrñali auto i kaže ženi da ga želi samo rastaviti da vidi kako funkcionira, a zapravo
ga začara da može njime letjeti!"
Gospodin Weasley zatrepće očima.
"Pa sad, dušo, valjda ćeš se složiti sa mnom da je taj postupak posve zakonit, iako bi, ovaj, možda
bilo bolje da sam, ovaj, rekao ženi istinu... U zakonu, znaš, ima jedna rupa... dok god netko ne
namjerava letjeti kolima, sama činjenica što auto može letjeti ne bi..."
"Arthure Weasley, kad si predlagao taj zakon, pobrinuo si se da bude u njemu i ta rupa!" vikne
gospoda Weasley. "Samo zato da i dalje možeš prčkati po svoj onoj bezjačkoj starudiji u svojoj
šupi! I, toliko da znaš, Harry je jutros stigao tim istim autom kojim ti nisi kanio letjeti!"
"Harry?" tupo priupita gospodin Weasley. "Koji Harry?" Pogledavši oko sebe, opazi Harryja i skoči
na noge.
"Bože dragi, pa je li to Harry Potter? Baš mi je drago upoznati te, Ron mi je mnogo pričao o tebi..."
"Tvoji su sinovi noćas odletjeli tim autom do Harryjeve kuće i vratili se s njim!" prodere se
gospoña Weasley. "Što veliš na to, a?" "Stvarno?" ushićeno ih priupita gospodin Weasley. "I je li
bilo sve
u redu? H-hoću reći", promuca pred iskrama što su frcale iz očiju gospode Weasley, "da to... da to,
dečki, nipošto niste smjeli učiniti... nipošto, nipošto..."
"Ostavimo ih radije da to oni rasprave meñu sobom", promrmlja Ron Harryju dok se gospoña
Weasley nadimala poput žabe rikače. "Hodi da ti pokažem svoju sobu."
17
Njih se dvojica iskradu iz kuhinje, proñu kroz uski hodnik i doñu do nakrivljenih stuba što su
vodile u cik-cak liniji kroz kuću. Na trećem katu bijahu odškrinuta vrata. Harry je samo načas
spazio sjajne smeñe oči uprte u njega prije nego što su se vrata zalupila.
"To ti je bila Ginny", reče mu Ron. "Nemaš pojma kako je čudno što je ovako stidljiva, inače ne
zatvara usta..."
Popeli su se još dva kata više dok nisu stigli do vrata s kojih se ljuštila boja i na kojima je stajao
mali natpis "Ronaldova soba". Harry stupi u sobu kosog stropa koji umalo ne dodirne glavom,
pa zažmirka. Učini mu se da je ušao u peć - gotovo je sve u Ronovoj sobi bilo žarkonarančaste
boje: pokrivač na krevetu, zidovi, pa čak i strop. Tada tek Harry shvati da je Ron gotovo svaki
centimetar otrcanih tapeta pokrio posterima istih sedam vještica i čarobnjaka, koji su svi bili u
sjajnim narančastim pelerinama, sjedili na metlama i odlučno mahali rukama.
"Je li to metlobojska ekipa za koju ti navijaš?" priupita ga Harry. "To su ti Topnici Chudleyja",
odgovori Ron i pokaže mu na narančasti pokrivač na kojem bijahu izvezena golema slova T i C te
topovska kugla u letu. "Trenutno zauzimaju deveto mjesto u ligi..."
Ronove školske zbirke čarobnih formula bijahu neuredno naslagane u kutu, uz hrpu stripova iz
serije Pustolovine Branka Blune, blesavog bezjaka. Ronov je čarobni štapić ležao na akvariju
punom žab
l~ih jaja na prozorskoj dasci, uz njegova debelog, sivog štakora Sugonju, koji je drijemao na suncu.
Harry prekoraći preko snopa igraćih karata koje se same miješaju
i pogleda kroz majušni prozor. U polju, daleko dolje, ugleda četicu gnoma kako se jedan po jedan
krišom vraćaju kroz Weasleyjevu živicu. Zatim se okrene i pogleda Rona, koji ga je promatrao
gotovo nervozno, kao da očekuje njegov sud.
"Malo je skučeno", brže-bolje će Ron. "Nije kao ona tvoja soba
kod bez~aka. Osim toga, ~a sam točno ispod ~ula u Potkrovnici ko~i
vjećifo lupa po cijevima i sfenje..."
Ali Harry se široko osmjehne i reće;
"Ovn ie nailienša kuća ll koioi sam ikad bio."
v
U KNJ IZARt
"KRASOPIS I BUGACICA"
Život u "Jazbini" bitno se razlikovao od života u Kalininu prilazu. Dursleyjevi su voljeli sve što je
uredno i sreñeno, a u kući je Weasleyjevih sve prštalo od neobičnog i neočekivanog. Harry se
zgranuo kad se prvi put pogledao u zrcalo iznad kamina u kuhinji a zrcalo mu doviknulo: "Daj si
uguraj košulju u hlače, šlampavče jedan!" Gul je u potkrovnici urlao i bacao cijevi na pod kad god
bi mu se učinilo da je u kući previše tiho, a male eksplozije u Fredovoj i Georgeovoj sobi smatrale
su se nečim posve normalnim. Meñutim, najneobičnije u Ronovoj kući nije Harryju bilo zrcalo koje
govori ni gul koji diže buku, nego činjenica da ga svi u toj kući kanda vole.
Gospoña Weasley uzrujavala se zbog njegovih čarapa i nutkaIa
ga da se po Getiri puta posluži svakim jelom, Gospodinu Weasleyju
bllo je drago kad b~ ~Iarry prije većere sjeo uz nje~a za stol, da ga
može potanko ispitivati o Životu kod bezjaka i zapitkivati ga kalto kod njih funkcioniraju, recimo,
utičnice i poštanska služba. "Nevjerojatno!" rekao je kad mu je Harry objasnio kako se upo
trebljava telefon. "Stvarno je pravo čudo kako se bezjaci snalaze bez magije!"
Jednog sunčanog jutra, otprilike tjedan dana nakon dolaska u "Jazbinu", Harry je pllmlo plsmo 1z
Hogwartsa. Kad su on i Ron si
51i na doručak~ zatekli su ~ospodina i ~ospodu Weasley kako već
sjcde Za st~lom, Čim j~ ugledala Harryja, Ginny je nehotice s~ušila zdjelicu sa ~obenom kašom na
pod tako daje sve zawonilo` Ginny je nekako bila sklona rušiti stvart oko sebe kad god bi se pojavio
Harry,
18
primjećuje, Harry je sjeo za stol i uzeo prepečenac koji mu je dodala gospoña Weasley.
"E pa, onda ja zbilja ne znam tko bi drugi mogao izazvati tako užasne stvari u Hogwartsu", opet će
Harry. "Hoću reći, tamo je doduše Dumbledore... ali vi valjda znate tko je Dumbledore?"
Dobby nakloni glavu.
"Albus Dumbledore je, gospodine, najveći ravnatelj Hogwartsa svih vremena. Dobby to zna,
gospodine. Dobby je čuo da je Dumbledoreova moć bila nekad ravna moći Onoga čije se ime ne
smije izgovoriti kad je ovaj bio u naponu snage. AIi, gospodine," Dobby spusti glas do usrdnog
šapta, "postoje neke sile koje Dumbledore... koje nijedan pristojni čarobnjak neće..."
Prije nego što ga je Harry mogao u tome spriječiti, Dobby skoči s kreveta, zgrabi Harryjevu~stolnu
svjetiljku i uzme udarati sebe njome po glavi ispuštajući zaglušne jauke.
U prizemlju iznenada zavlada tišina. Nakon dvije sekunde Harry, kojem je srce ludo lupalo, začuje
tetka Vernona kako dolazi u predsoblje i dovikuje:
"Taj je Dudley, mali zloćko, sigurno opet ostavio televizor upaljen!"
8
"Brže, u ormar!" prosikće Harry, ugura Dobbyja u ormar, zat~ori za njim vrata i baci se na krevet
baš u trenu kad se pomakne kvaka na vratima sobe.
"Kog... vraga... to... radiš?" upita ga tetak Vernon kroz stisnute zube i unese se Harryju opasno u
lice. "Upropastio si mi poantu vica o japanskom igraču golfa... još samo pisni, mali moj, pa ćeš
požaliti što si se uopće rodio!"
I teškim koracima izañe iz sobe.
Tresući se sav, Harry pusti Dobbyja iz ormara.
"Vidite li sad kako je meni ovdje?" reče mu. "Vidite li sad da se moram vratiti u Hogvuarts? To je
još jedino mjesto... gdje, ovaj, mislim da imam prijatelje."
"Prijatelje koji se čak i ne javljaju Harryju Potteru?" prepredeno
ć~ Dobby`
"Ja mislim da su oni samo... čekaj malo", zastane Harry i namršti se. "Otkud vi znate da mi se
prijatelji ne javljaju?"
Dobby se premjesti s noge na nogu.
"Harry Potter se ne smije ljutiti na Dobbyja... Dobby je to napravio u najboljoj namjeri..."
"Zar si mi ti presretao pisma?"
"Sva su pisma, gospodine, kod Dobbyja", odgovori mu vilenjak. Pošto se spretno izvukao iz
Harryjeva domašaja, izvuče debeo svežanj omotnica iz jastučnice koju je imao na sebi. Harry
prepozna Hermionin uredni rukopis, Ronov nečitljivi šrakopis, pa čak i škrabotine za koje mu se
činilo da potječu od lovočuvara Hagrida iz Hogwartsa.
Dobby tjeskobno zažmirka dižući pogled na Harryja.
"Harry Potter se ne smije ljutiti... Dobby se nadao... ako Harry Potter bude mislio da su ga prijatelji
zaboravili... da se Harry Potter, gospodine, možda neće vratiti u školu..."
Harry ga nije slušao. Posegnuo je za pismima, ali mu Dobby izmakne.
"Harry Potter će ih, gospodine, sve dobiti ako obeća Dobbyju da se neće vratiti u Hogwarts. O,
gospodine, ne smijete se izvrgavati toj opasnosti! Obećajte mi, gospodine, da se nećete vratiti!"
"Neću ti ništa obećati", odbrusi mu Harry. "Daj mi ta pisma mojih prijatelja!"
"Onda Dobby nema drugog izbora", tužno će vilenjak.
Harry se nije stigao još ni pomaknuti, a Dobby je već poletio do vrata, otvorio ih... i sjurio se niza
stube.
Suhih usta i uzburkanog želuca, Harry se zaleti za njim pazeći da ne diže buku. Posljednjih je šest
stepenica preskočio i, dočekavši se kao mačka na sagu u predsoblju, potraži pogledom Dobbyja.
Začuje tetka Vernona kako govori u salonu:
"... molim vas, gospodine Masone, da ispričate Petuniji onu smiješnu priču o američkim
vodoinstalaterima, ona jedva čeka da je čuje..." Harry projuri kroz predsoblje i upadne u kuhinju
osjećajući kako mu se želudac okreće.
Remek-djelo od pudinga tete Petunije, ono brdo od tučena vrhnja i kandiranih ljubičica, lebdjelo je
pod samim stropom. Na kredencu u kutu čučao je Dobby.
"Nemoj!" prokrklja Harry. "Molim te... ubit će me..."
"Harry Potter mora obećati da se neće vratiti u školu..." "Ama, Dobby, molim te..."
"Obećajte mi to, gospodine..." "Ne mogu!"
Dobby ga tragično pogleda.
"Onda Dobby mora to učiniti, gospodine, za dobro samog Harryja Pottera."
Puding se stropošta na pod uz zaglušan tresak. Vrhnje poprska prozore i zidove. Dobby nestane uz
prasak kao od biča.
Iz blagovaonice dopru krici, a tetak Vernon upadne u kuhinju i zatekne Harryja ukočenog od šoka i
pokrivenog od glave do pete pudingom tete Petunije.
U prvi mah se još činilo da će tetak Vernon uspjeti zataškati stvar ("Ma to je samo naš nećak...
umno poremećen... uzruja se čim vidi nepoznate ljude pa smo ga ostavili gore, na katu..."). Odgurao
9
je zapanjene Masonove opet u blagovaonicu, obećao Harryju da će ga živa oderati kad odu gosti, i
dobacio mu partfiš. Teta Petunia iskopala je sladoled iz zamrzivača, a Harry je, svejednako se
tresući, uzeo čistiti kuhinju.
Da se nakon svega toga nije još dogodilo ono sa sovom, možda bi tetak Vernon i uspio sklopiti
posao.
Teta Petunia upravo je nudila goste kutijom čokoladica s mentol kremom kad kroz prozor
blagovaonice uleti golema kukuvija, baci pismo na glavu gospoñe Mason i učas izleti van. Gospoña
Mason zatuli kao vila narikača i izjuri iz kuće grdeći na sav glas "sve te luñake". Gospodin je
Mason ostao još samo toliko da kaže Dursleyjevima kako se njegova supruga panično boji ptica
svih oblika i veličina, i da ih još priupita jesu li možda njima ovakve šale smiješne.
Harry je stajao u kuhinji naslonjen na partfiš kad se tetak Vernon okomi na njega s demonskim
blijeskom u sitnim očima. "Pročitaj ovo!" pakosno prosikće vitlajući pismom što ga je donijela
kukuvija. "Hajde... pročitaj!"
Harry uzme od njega pismo. U njemu nije bila roñendanska čestitka.
Stovam'g. Potter,
06aviješteni smo da je večeras u 9 sati i 72 minuta u Iiašem prebivalištu upotrijebljena čarobna
formula za lebdenje.
Kao što vam je poznato, malodobnim ćarobnjacinia nije dopušte
no itvoditi ćarofge izYa~ ško~~, pa 6i s~ako ~aše dalj~jc čaranj~
moglo dovesti do Yašeg isključenja iz dotične škole (Dekret o primjerenom ograničavanju
čarobnjačke djelatnosti maloljetnika iz 1875. godine, članak C).
Isto Iias tako želimo podsjetiti da je svaka čarobnjačka djelatnost koja može privući pozornost
članova nečarobnjačke zajednice (bezjaka) ozbiljan prekršaj prema 13. stavku Statuta o tajnosti
Medunarodne udruge čarobnjaka.
Želimo I~am ugodne ferije!
Sa štovanjem Mafalda Hopkirk
Ured za neovlaštenu uporabu magije Ministarstvo magije
Harry digne pogled s pisma i proguta slinu.
"Nisi nam rekao da se ne smiješ baviti magijom izvan škole", reče tetak Vernon. Oči su mu se
krijesile ludačkim sjajem. "Valjda si nam to zaboravio spomenuti... smetnuo si s uma, valjda?..."
Nadvio se nad Harryja poput velika buldoga, iskešenih zubi.
"E pa, imam ja za tebe novosti, mali... ideš pod ključ... i ne vraćaš se više u onu školu... nikad
više... a ako se pokušaš spasiti magijom... oni će te sami izbaciti!"
I smijući se luñačkim smijehom, odvuče Harryja uza stube opet na kat.
Tetak Vernon ostvario je svoju prijetnju. Sutradan ujutro dao je ugraditi rešetke na prozor
Harryjeve sobe. Sam je pri dnu vrata napravio vratašca za mačku, kroz koja su tri puta na dan
Harryju dostavljali neznatne količine hrane. Ujutro i navečer puštali su ga u kupaonicu. Sve je
ostalo vrijeme bio zaključan u sobi.
Ni nakon tri dana Dursleyjevi nisu pokazivali namjeru da popuste, a Harry nije vidio izlaz iz te
situacije. Ležao je na krevetu, gledao kroz rešetke na prozoru kako sunce zalazi, i sumorno se pitao
kakva ga budućnost očekuje.
Što bi mi vrijedio bijeg s pomoću magije kad bi ga u Hogwartsu zbog toga isključili iz škole? S
druge strane, nikad mu nije bilo gore u Kalininu prilazu. Otkako su Dursleyjevi znali da se neće
jednog jutra probuditi kao šišmiši, ostao je bez svog jedinog oružja. Dobby
ga je doduše mogao spasiti od ~rozomornih poslJedica u Hogwartsu,
ali kako su se stvari razvijale, Harry će vjerojatno prije toga skapati od gladi.
Pomična su vratašca zaštropotala i na njima se pojavila ruka tete Petunije, koja mu gurne u sobu
zdjelicu juhe iz konzerve. Harry, koga je bolio trbuh od gladi, skoči s kreveta i dohvati zdjelicu.
Juha je bila potpuno hladna, ali on jednim gutljajem ispije pola zdjelice. Zatim ode do Hedvigine
10
krletke i istrese gnjecavo povrće sa dna zdjelice u njezinu praznu posudicu za hranu. Ona se
nakostriješi i ošine ga pogledom punim najdubljeg gañenja.
"Možeš ti dizati kljun koliko hoćeš, ali to je sve što imamo", sumorno joj reče Harry.
Praznu zdjelicu vrati na pod do pomičnih vratašca i ponovo se izvali na krevet. Činilo mu se da je
još gladniji nego što je bio.
Pod pretpostavkom da će za četiri tjedna biti još živ, što će se dogoditi ako se on ne pojavi u
Hogwartsu? Hoće li oni iz Hogwartsa poslati koga da vide zašto nije došao? Hoće li moći prisiliti
Dursleyjeve da ga puste?
U sobi se hvatao mračak. Posve iscrpljen, dok mu je u želucu krčalo a u glavi mu se neprestance
vrzla pitanja na koja nije bilo odgovora, Harry se zaveze u nemiran san.
Sanjao je da su ga izložili u zoološkom vrtu, a na kavez mu stavili natpis "Maloljetni čarobnjak".
Ljudi su buljili u njega kroz rešetke dok je ležao na prastirci od slame, slab i izgladnio. Meñu
posjetiocima je spazio Dobbyja i zazvao ga u pomoć, ali mu je Dobby uzvratio povikom: "Harry
Potter je tu, gospodine, na sigurnome!" i nestao. Onda su došli Dursleyjevi a Dudley je zatresao
rešetkama i nasmijao mu se u lice.
"Prestani!" promrmlja Harry dok mu je u bolnoj glavi odjekivala lupa. "Pusti me na miru... mani se
toga... htio bih spavati..."
Otvori oči. Kroz rešetke je sjala mjesečina. I netko je doista buljio u njega kroz rešetke - pjegavi,
nosati i crvenokosi netko.
Pred Harryjevim je prozorom bio Ron Weasley.
~~)AZBI NA"
"Rone!" dahne Harry, prišulja se do prozora i podigne ga kako bi mogli razgovarati kroz rešetke.
"Rone, kako si... kako do..."
Kad mu je napokon doprlo do svijesti što to vidi pred sobom, Harry je zinuo od čuda. Ron se bio
nagnuo kroz stražnji prozor starog automobila tirkizne boje parkiranog u zraku. S prednjih sjedala
Harryju su se cerekala Ronova starija braća blizanci Fred i George. "Sve u redu, Harry?"
"Što je to bilo s tobom?" upita ga Ron. "Zašto nisi odgovarao na moja pisma? Ja sam te oko
dvanaest puta zvao u goste, a onda je tata došao kući i rekao nam da si dobio službenu opomenu
zbog čaranja pred bezjacima..."
"Ma nisam to bio ja... a kako je on to saznao?"
"On radi u Ministarstvu", odgovori Ron. "Znaš valjda da ne smijemo izvoditi čarolije izvan
škole?..."
"Pravi se javio", reče mu Harry zureći u automobil što je lebdio u zraku.
"Ma ovo se ne računa", odvrati Ron. "Ovaj smo auto samo posudili, to su tatina kola, nismo ih mi
začarali. Ali čarati pred nosom bezjacima kod kojih stanuješ..."
"Rekao sam ti da to nisam bio ja... ali sad bi predugo trajalo da ti to sve objašnjavam. Nego, možeš
li reći onima u Hogwartsu da su me Dursleyjevi zaključali i da mi ne daju da se vratim, a očito je da
se ne smijem spasiti s pomoću magije, jer bi u Ministarstvu mislili da mi je to već druga čarolija u
zadnja tri dana, pa..."
"Prestani lupetati," reče mu Ron, "došli smo po tebe da te odvezemo,"
"Ah ni vi se ne sm~jete služiti magijom..,"
"Ne treba nama magija", otpovrne Ron, naceri se i mahne glavom prema prednjim sjedalima.
"Zaboravio si tko je ovdje sa mnom."
"Zaveži ovo za rešetke!" reče Fred i dobaci Harryju kraj užeta. "Ako se Dursleyjevi probude, ode
mi glava", reče Harry vezujući uže čvrsto za jednu šipku, a Fred dade gas na mjestu.
"Ne brini," reče Fred, "samo se makni od prozora!"
Harry se skloni u sjenu uz Hedvigu, koja je kanda shvatila o čemu je riječ, jer nije dala ni glasa od
sebe. Motor je sve jače i jače brektao. Onda odjednom nešto prasne i rešetke izlete iz okvira
prozora, a auto poleti uvis. Harry ponovo dotrči do prozora i vidje rešetke kako vise metar-dva
11
iznad zemlje. Zadihani Ron podigne rešetke u kola. Harry je napeto osluškivao, ali iz Dursleyjeve
spavaće sobe nije se ništa čulo.
Nakon što je Ron spremio rešetke na stražnja sjedala, Fred se vrati natraške što je mogao bliže
Harryjevu prozoru.
"Upadaj!" reče mu Ron.
"Ali sve moje stvari za Hogwarts... čarobni štapić... metla..."
"A gdje ti je to?"
"Sve je zaključano u ormaru ispod stepenica, a ja ne mogu izaći iz sobe..."
"Nema problema", dobaci mu George sa suvozačeva sjedala. "Makni se, Harry!"
Fred i George se oprezno uvuku kroz prozor u Harryjevu sobu. "Svaka im čast!" pomisli Harry kad
George izvadi iz džepa običnu ukosnicu i uzme čeprkati njome po bravi.
"Mnogi čarobnjaci misle da je učenje ovakvih bezjačkih trikova puko traćenje vremena," reče mu
Fred, "ali mi mislimo da ovakve vještine vrijedi naučiti, iako su pomalo spore."
Nešto u bravi tiho škljocne i vrata se otvore.
"Tako... mi idemo sad po tvoj kofer... a ti pokupi sve što ti treba iz tvoje sobe i dodaj kroz prozor
Ronu", šapne mu George.
"Pazite na najdonju stepenicu, škripi", šapne Harry blizancima koji se izgube na mračnom
odmorištu.
Harry uzme užurbano skupljati svoje stvari i dodavati ih kroz prozor Ronu. Zatim ode pomoći
Fredu i Georgeu nositi njegov teški kovčeg uza stube. Začuje tetka Vernona kako kašlje.
Naposljetku su zadihani došli do vrha stuba i ponijeli kovčeg kroz Harryjevu sobu do otvorenog
prozora. Fred se ponovo uvuče u automobil da s Ronom preuzme kovčeg, koji su Harry i George
gurali kroz prozor. Kovčeg je centimetar po centimetar klizio kroz prozorski okvir.
Tetak Vernon ponovo zakašlje.
"Još malo", dahne Fred, koji je vukao kovčeg u kola, "samo još jedanput dobro gurnite..."
Harry i George uprli su ramenima u kovčeg koji klizne kroz prozor na stražnje sjedalo automobila.
"Dobro je, idemo", šapne George.
Ali, kad se Harry popeo na prozorsku dasku, iza njega se odjednom razlegne glasno kriještanje, a
odmah zatim zagrmi i glas tetka Vernona.
"TA VRAŽJA SOVULJAGA!" "Zaboravio sam na Hedvigu!"
Harry projuri kroz sobu baš u trenutku kad se upali svjetlo na odmorištu. Dograbi Hedviginu
krletku, jurne do prozora i doda je Ronu. Dok se pentrao na komodu, tetak Vernon zalupa na
nezaključana vrata... i vrata se sama bučno otvore.
Časak je tetak Vernon stajao uokviren dovratkom, a onda rikne kao razjaren bik, okomi se na
Harryja i zgrabi ga za gležanj.
Ron, Fred i George uhvate Harryja za mišice i povuku ga svom snagom u kola.
"Petunijo!" zaurla tetak Vernon, "On nam bježi! ON NAM BJEŽI!" Weasleyjevi snažno potegnu i
izvuku Harryju nogu iz stiska tetka Vernona. Čim se Harry našao u kolima i zalupio za sobom
vratima, Ron se prodere:
"Frede, gas do daske!"
Automobil odjednom sune put Mjeseca.
Harry nije vjerovao sam sebi -bio je na slobodi! Spusti prozor i, dok mu je noćni zrak mrsio kosu,
osvrne se na krovove u Kalininu prilazu što su se gubili u daljini. Tetak Vernon, teta Petunia i
Dudley visili su svi zgranuti na Harryjevu prozoru,
"Do vi~enja sljedećeg ljeta~" dovikne im Harry,
zi~ ~- ~: ~j ,~~~s,~~J.,~ili~%~'~~~yaiJl%~ ~a
"Pusti Hedvigu iz krletke!" reče mu Ron. "Ona može i sama za nama letjeti. Nije već čitavu
vječnost imala prilike protegnuti krila."
12
George doda ukosnicu Ronu i malo zatim Hedviga se radosno vine kroz prozor u zrak i poleti uz
njih poput duha.
"Pa dobro... što je to bilo s tobom Harry?" nestrpljivo ga upita Ron. "Što se dogodilo?"
Harry im ispripovjedi sve o Dobbyju, o njegovu upozorenju i katastrofi koja je snašla ljubičasti
puding. Kad je završio, zavlada duga, zgranuta šutnja.
"Jako sumnjiva stvar", napokon će Fred.
"Tu nešto smrdi", složi se s njim George. "A nije ti htio reći čak ni tko stoji iza te urote?"
"Mislim da mi nije smio reći", odgovori Harry. "Kako rekoh, kad god bi malo falilo da nešto izlane,
počeo bi glavom udarati o zid." Opazio je kako su se Fred i George zgledali.
"Što, mislite da mi je lagao?" upita ih Harry.
"Pa, sad", reče Fred, "hajmo reći ovako... kućni vilenjaci imaju i sami svoje čarolije, ali se ne smiju
služiti njima bez privole gospodara. Ja bih rekao da su gospodari poslali starog Dobbyja k tebi da te
spriječi da se vratiš u Hogwarts. To je nekome od njih valjda bila zgodna šala? Postoji li netko u
školi tko te ima na zubu?"
"Postoji", umah potvrde Harry i Ron. "Draco Malfoy", reče Harry. "On me mrzi."
"Draco Malfoy?" ponovi George okrećući se na prednjem sjedalu. "Da to nije možda sin Luciusa
Malfoya?"
"Vjerojatno, jer to nije baš tako često prezime, zar ne?" reče Harry. "A zašto pitaš?"
"Čuo sam tatu kako ga spominje", nastavi George. "On je bio vjeran sIjedbenik Znaš-već-koga."
"A kad je Znaš-već-tko nestao", prihvati Fred istežući vrat ne bi li bolje vidio Harryja, "Lucius
Malfoy vratio se u naše redove i rekao da on to nije mislio ozbiljno. Svašta je nadrobio... tata misli
da je on pripadao najužem krugu Znaš-već-koga."
Harry je već bio čuo što se sve priča o obitelji Malfoy, pa ga ove ri~eči nisu ni najmanje iznenadile.
Prema Malfoyu je Dudley Dursley bio dobroćudan, pažljiv i osjetljiv dečko.
"Ne znam imaju li Malfoyevi kućnog vilenjaka..." reče Harry. "Pa sad, čiji god da je, taj vilenjak
sigurno pripada staroj čarob
njačkoj obitelji, i to svakako bogatoj", priklopi Fred.
"Aha, naša mama vječito govori kako bi htjela imati kućnog vilenjaka da nam pegla rublje", nadoda
George. "Ali mi imamo samo jednog groznog, starog gula u potkrovnici i posvuda po vrtu gnome.
Kućni se vilenjaci mogu naći samo u velikim palačama i dvorcima i sličnim mjestima. U našu kuću
ne bi ih ni puškom natjerao..."
Harry je ušutio. Sudeći po tome što je Draco Malfoy obično od svega imao samo najbolje stvari,
obitelj mu pliva u čarobnjačkom izobilju; mogao je lako zamisliti Malfoya kako se šepiri po
nekakvoj velikoj palači. Isto bi tako bilo slično Malfoyu da pošalje obiteljskog slugu ne bi li
spriječio Harryjev povratak u Hogwarts. Da nije Harry ipak bio glup što je ozbiljno shvatio
Dobbyja?
"Bilo kako bilo, meni je baš drago što smo došli po tebe", reče mu Ron. "Ja sam se već ozbiljno
zabrinuo što mi ne odgovaraš na pisma. U prvi mah sam mislio da je Errol tome kriv..."
"Tko je Errol?"
"Naš sovac. Metuzalem. Ne bi mu bilo prvi put da kolabira dostavljajući poštu. I zato sam htio
posuditi Hermesa..."
"Koga?"
"Sovca kojeg su mama i tata kupili Percyju kad je postao prefekt", ~obaci Fred s prednjeg sjedala.
"Ali Percy mi ga nije htio posuditi", reće Ron; "Rekao mi je da ga on treba."
"Percy se ovog ljeta vrlo čudno ponaša", ustvrdi George i namršti
se. "Stvarno je poslao masu pisama i jako puno vremena proveo zatvoren u svojoj sobi... Mislim, ne
možeš ipak stalno laštiti značku školskog prefekta... Otišao si, Frede, malo previše na zapad",
nadoda pokazujući na kompas na šoferskoj ploči. Fred malo okrene upravljač.
"A zna li vaš tata da ste mu uzeli auto?" upita ih Harry nasluću
13
jući odgoYOr,
"Pa i ne zna", odgovori mu Ron. "Noćas on radi. Nadajmo se da ćemo spremiti kola u garažu prije
nego što mama nešto primijetl`"
"A što vam tata radi u Ministarstvu ~na~i~e?"
"On ti je na najdosadnijem odjelu", ustvrdi Ron. "U Uredu za zloporabu bezjačkih artefakata."
"Čega?" "Ma to ti je, znaš, kad začarani bezjački proizvodi završe opet u bezjačkim trgovinama ili
kućama. Tako ti je, recimo, lani umrla neka stara vještica pa su njezin servis za čaj prodali nekoj
staretinarnici. Kupila ga je neka bezjakinja, odnijela kući i htjela u njemu poslužiti čaj prijateljima.
Nastao je pravi košmar... tata je tjednima radio prekovremeno na tom slučaju."
"Što se dogodilo?"
"Čajnik je pomahnitao i sve redom poprskao kipućim čajem, jedan je tip završio u bolnici pošto ga
je hvataljka za šećer uštinula za nos. Tata je ludio jer u uredu radi sam s nekim starim vješcem
Perkinsom. Morali su se poslužiti i čarolijama za brisanje pamćenja i koječim drugim da zataškaju
stvar..."
"Ali vaš tata... i ovaj auto..." Fred se nasmije.
"Aha, tata luduje za svim stvarima koje imaju veze s bezjacima, šupa nam je puna bezjačke
starudije. On sve to rastavlja, pa začara i iznova sastavlja. Kad bi izvršio premetačinu u našoj kući,
morao bi smjesta uhapsiti sama sebe. Mamu sve to izluñuje."
"Sad smo upravo nad glavnom cestom", reče George gledajući kroz vjetrobran. "Za deset minuta
smo kod kuće... a i vrijeme je već, svanjiva..."
Nad obzorjem na istoku nazirao se slabašan rumeni sjaj.
Fred usmjeri automobil nadolje i Harry ugleda taman mozaik od polja i gajeva.
"Mi ti živimo malo izvan sela", reče George. "Ottery St Catchpole..."
Leteći auto sve se više spuštao. Kroz drveće je sjao rub jarkocrvenog sunca.
"Evo nas!" reče Fred kad su dotaknuli tlo i malko se stresli. Sletjeli su uz trošnu garažu u malom
dvorištu. Harry prvi put ugleda Ronovu kuću.
Izgledala je kao da je nekoć bila velik kameni svinjac, na koji su, meñutim, ovd~e-ond~e
nadograñene pojedine prostorije tako da je
postala višekatnica, tako naherena kao da je samo magija dxži na
okupu. (Harry pomisli da je to zacijelo i istina). Na vrhu crvenog krova stršilo je četiri-pet
dimnjaka, Na nakrivljenoj ploči zabijenoj u zemlju blizu ulaza pisalo je "Jazbina". Oko ulaznih
vrata ležala je hrpa gumenih čizama i zahrñali kotlić. Po dvorištu je kljucalo nekoliko tustih smeñih
pilića.
"Nije baš nešto", reče Ron.
"Perfektno je'; usklikne Harry misleći na Kalinin prilaz. Izañu iz auta.
"A sad ćemo se sasvim tiho popeti na kat", reče Fred, "i pričekati da nas mama pozove na doručak.
A ti ćeš onda, Rone, strčati niza stube i viknuti: `Mama, gledaj tko nam je noćas došao!' A ona će
biti sretna što vidi Harryja, pa nitko nikad neće ni saznati da smo letjeli tatinim autom."
"Može", reče Ron. "Hajdemo, Harry, ja spavam na..."
Ali Ron iznenada grdno pozeleni buljeći u kuću. Ostala se trojica naglo okrenu.
Gospoña Weasley stupala je kroz dvorište rastjerujući oko sebe piliće. Bilo je upravo nevjerojatno
kako ta niska, punašna ženica trenutačno nalikuje na tigra sabljastih zubi.
`Ah'; uzdahne Fred.
"O Bože!" izusti George.
Gospoña Weasley stane pred njih, ustoboči se i počne ih redom strijeljati pogledima. Iz džepa na
pregači sa cvjetnim uzorkom virio joj je čarobni štapić.
"Tako dakle!" izusti.
"Bro~'tro, mama", pozdravi je George glasom koji je očito sma~ trao umilnim i neodoljivim.
14
"Je li vama uopće jasno koliko sam ja bila zabrinuta?" priupita ih gospoña Weasley ubitačnim
šaptom.
"Oprosti, mama, ali morali smo, znaš..."
Sva su tri sina gospoñe Weasley bila viša od nje, ali su se skutrili pod njenim bijesnim pogledom.
"Nikog u krevetu! Nikakve po~uke!Auto nestao.: ` mogli ste nastradati... izbezumila sam se od
br~ge... na to niste uopć~ pomis~llć? ... l~ikad, o~kako znar~ ~a se6e", ć~kaj~Q saruo dok van~ s~
o~a~ vrati, n~ ~ill ~i Chardi~ ni P~r~y nisu uan~ uik~d zadavali ovakve brige,.. "
"Perf~ktn~ P~rcy!'? p~omrsi Fr~d.
"NE BI TI ŠKODILO DA SE UGLEDAŠ NA PERCYJA!" prodere se gospoda Weasley i upre
prstom u Fredova prsa. "Mogli ste stradati, mogli su vas vidjeti, otac je mogao zbog vas ostati bez
posla... "
I tako se to oteglo unedogled. Gospoña Weasley promukla je od dernjave prije nego što se obratila
Harryju, koji ustukne pred njom. "Drago mi je, Harry, dušo, što te vidim", reče mu. "Hodi sa mnom
na doručak."
Okrene se i poñe natrag u kuću, a Harry nervozno pogleda Rona, koji mu klimne glavom u znak
ohrabrenja, te krene za njom. Kuhinja je bila mala i poprilično pretrpana. U sredini je bio ori
bani drveni stol i stolci. Harry sjedne na rub stolca i pogleda oko sebe. Nikad još nije bio ni u jednoj
čarobnjačkoj kući.
Sat na zidu sučelice njemu imao je samo jednu kazaljku i ni jedne brojke. Oko ruba bijahu ispisane
poruke: "Vrijeme za čaj", "Vrijeme da se nahrane pilići" i "Kasniš!" Na okviru kamina bijahu
naslagana po tri sloja knjiga na kojima su se mogli pročitati naslovi Začaraj sam sebi sir, Čarolije u
kuharstvu i Gozba u tren oka - čarobno! A ako Harryja nisu varale oči, stari radioaparat uz sudoper
upravo je najavio početak emisije Vj'eštičji sat s popularnom raspjevanom čarobnicom Celestinom
Warbeck.
Gospoda Weasley lupala je posudem i pomalo nasumce spravljala doručak, a dok je ubacivala
kobasice u tavu, strijeljala je pogledom sinove. Ovda-onda bi progunñala nešto poput: "Nije mi
jasno
što ste uopće mislili" i; "Nikad ne bih rekla","
"Tebi, dušo, ništa ne zamjeram", uvjeravala je Harryja istresajući mu na tanjur osam-devet
kobasičica. "Arthur i ja bili smo zabrinuti za tebe. Baš smo sinoć rekli da ćemo sami otići po tebe
ako se do petka ne javiš Ronu. Ali, stvarno," upravo mu je na tanjur sasula još tri pržena jajeta,
"letjeti zabranjenim autom preko pola zemlje... svatko vas je mogao vidjeti..."
Usput je kvrcnula štapićem po prljavom posuñu u sudoperu pa
se ono počelo samo pr~ti ~veekaju~i u poZadini, "Ama, bilo je oblačno, mama!" dob~~i joj Fred,
`A ti nemoj govoriti punim ustima!" odbru$i m~ gospo~a Weasley,
"ilni ~o niPOa mama i~~rlarlnii~~alil~~ nhari i;
"To isto vrijedi i za tebe!" opet če gospoda Weasley. Ipak je s nešto blažim izrazom lica počela
Harryju rezati kruhi mazati ga maslacem.
U taj mah pažnju im privuče sitna, crvenokosa prilika u dugoj noćnoj košulji što se pojavila u
kuhinji, potiho ciknula i istrčala iz kuhinje.
"To je Ginny", reče Ron prigušenim glasom Harryju. "Naša sestrica. Cijelog ljeta govori samo o
tebi."
"Aha, zatražit će od tebe, Harry, autogram", naceri se Fred, ali kad ulovi majčin pogled, prigne bez
riječi glavu nad tanjur. Nitko više nije ni riječi rekao dok nisu bila ispražnjena sva četiri tanjura, što
je neobično kratko potrajalo.
"Ja sam, bogme, umoran", zijevne Fred odlažući napokon nož i vilicu. "Mislim da ću ravno u krevet
i..."
"Nećeš!" odbrusi mu gospoña Weasley. "Sam si si kriv što cijele noći nisi ni oka sklopio. Najprije
ćeš mi razgnomiti vrt, ti su se gnomi opet razularili..."
15
"Ali, mama..."
"I vas ćete dvojica s njim", reče ona mjerkajući Rona i Freda prijekim okom. "A ti možeš gore, u
krevet", nadoda obraćajući se Harryju. "Ti nisi tražio od njih da letite onim nesretnim autom!"
Ali Harry se bio posve razbudio pa brže reče:
"Ja bih radije pomagao Ronu jer nisam još nikad vidio kako se to razgnomljuje..."
"To je zbilja lijepo od tebe, dušo, ali to ti je dosadan posao", reče mu gospoña Weasley. "A sad da
vidimo što Lockhart kaže na tu temu."
Pa izvadi tešku knjižurinu iz hrpe na okviru kamina. George prostenje;
"Mama~ pa mi svi dobro znamo kako se raz~nomljuje vrt."
Harry pogleda korice knjige koju je gospoda Weasley driala u
rukama. Na njima je kitnjastim zlatnim slovima pisalo Gi~deroy Lockhart vam savjetuje kako da
pota~nanite štetoćine u kućanstvu. Na nas~ovnoj je stranici bila velika f otograf ija naoćita
ćarobnjaka valoviie olave kose i siainih plavih oćiju, Kao i uvijek u ćarobnjaćkom svijetu,
ljao da je Gilderoy Lockhart, neprestance im je svima vragolasto namigivao. Gospoña Weasley
uzvrati mu osmijehom.
"Ah, zbilja je divan!" reče. "Taj se stvarno razumije u štetočine, izvrsna mu je ova knjiga..."
"Mama se pali na njega", reče Fred vrlo razgovijetnim šaptom. "Ne budi smiješan, Frede", odvrati
gospoña Weasley i blago porumeni. "Dobro, ako mislite da ste pametniji od Lockharta, izvolite se
prihvatiti posla, ali jao si ga vama ako u vrtu nañem i jednog jedinog gnoma kad doñem u
inspekciju."
Zijevajući i gunñajući, Weasleyjevi se odvuku van, a za njima poñe i Harry. Vrt je bio velik i, po
Harryjevu mišljenju, upravo onakav kakav vrt treba biti. Dursleyjevima ne bi bio po volji -bilo je u
njemu mnogo korova, a travu je trebalo pokositi - ali je uza sve zidove raslo čvornato drveće, u
cvjetnim gredicama bujalo je bilje kakvo Harry nikad nije vidio, a bijaše tu i velika zelena bara
puna žaba.
"Znaš da i bezjaci imaju vrtne patuljke?" reče Harry Ronu dok su hodali po travnjaku.
"Aha, vidio sam i ja ono što oni smatraju patuljcima", potvrdi Ron i zabije glavu u grm božura.
"Izgledaju baš kao mali Djedovi Božićnjaci s pecaljkama na ramenu..."
Grm božura se zatrese i iz njega dopre nekakvo batrganje, a Ron se uspravi i reče sumornim
glasom:
"Eto, to ti je gnom."
"Pušti me! Pušti me!" procvili gnom.
Nije bio ni najmanje nalik na Djeda Božićnjaka. Bio je sitan i koža mu je izgledala kao uštavljena, i
imao je veliku, kvrgavu i ćelavu glavu posve nalik na krumpir. Ron ga je držao u ispruženim
rukama jer se gnom ritao rožnatim nogicama. Na kraju ga je uhvatio za gležnjeve i okrenuo
naglavačke.
"A evo što se s njima mora učiniti", reče. Podigne gnoma uvis ("Pušti me! Pušti me!") i počne
vitlati njime u velikim krugovima kao lasom. Kad na Harryjevu licu opazi zgranut izraz, Ron
dometne: "Ništa ti ovo njega ne boli... samo moraš tako vitlati njime da mu se zavrti u glavi pa da
više ne zna naći put do svoje rupe."
Tad ispusti iz ruku gnomove gležnjeve pa gnom odleti šest-sedam metara u zrak i tresne na n~ivu s
druge strane živice,
"Bijedno!" dobaci Fred. "Kladio bih se da ću ja svojega baciti dalje od onog panja."
Harry se brzo navikao da ne žali gnome. Odlučio je da prvoga gnoma kojeg ulovi samo prebaci
preko živice, ali je gnom naslutio njegovu slabost pa je zario svoje zubiće oštre kao britva u
Harryjev prst tako da se Harry grdno namučio dok ga se nije otresao...
"Oho, Harry... taj ti je odletio najmanje dvadeset metara..." Uskoro su zrakom vrvjeli leteći gnomi.
16
"Vidiš da nisu osobito bistri", reče George grabeći po pet-šest gnoma u isti mah. "Čim shvate da je
počelo razgnomljivanje, sjate se da gledaju što se zbiva. A mogli su već dosad naučiti da im je bolje
ostati tamo gdje jesu."
Uskoro je mnoštvo gnoma uvučenih sitnih ramena krenulo u povorci iz vrta.
"Vratit će se oni!" ustvrdi Ron dok su gledali kako se gnomi provlače kroz živicu na kraju vrta.
"Njima je ovdje perfa... Tata je preblag prema njima, njemu su oni smiješni..."
Baš se tada zalupe ulazna vrata.
"Vratio se!" reče George. "Tata se vratio kući!" Svi pohitaju kroz vrt natrag u kuću.
Skinuvši naočale i sklopivši oči, gospodin Weasley svalio se na kuhinjski stolac. Bijaše to mršav,
proćelav čovjek, ali mu je ono malo kose što mu je ostalo bilo isto onako crveno kao i u sve
njegove djece. Na sebi je imao dug~čku zelenu pelerinu, prašnu i iznošenu.
"Kakva noć!" promrmlja i posegne ~a čajnikom dok su svi ostali sjedali oko njega, "Devet
premetačina! Devet! I još me stari Mun~ungus Fletcher pokušao ureći kad sam mu okrenuo le~a..."
Potegnuvši dobar gutljaj čaja, uzdahne.
"A jesi li, tata, što otkrio?" nestrpljivo ga upita Fred.
"Ma samo nekoliko ključeva koji se smanjuju, i jedan zubati čajnik", zijevne gospodin Weasley.
"Otkrili smo i neke prilično gadne
stvari koje ne spadaju na moj odjel. Mortlake je priveden na sasiuša
nje zbog nekih zbilja čudnovatih af rićkih tvorova, ali to je, hvala l3ogu, briga Povjerenstva za
eksperimentalne čarolije,.."
"Ma tek toliko da zezaju bezjake", uzdahne gospodin Weasley. "Prodaju im ključ koji se sve više
smanjuje i na kraju nestane, pa ga ne mogu naći kad im zatreba... Dakako da je teško ikom dokazati
krivnju, jer nijedan bezjak neće priznati da mu se ključevi smanjuju... radije će tvrditi da ih stalno
gubi. Bog bio s njima! Oni će sve pod milim Bogom učiniti da poreknu postojanje magije, čak i kad
im bode oči... ali ne biste vjerovali što naši neće sve začarati..."
"KAO, NA PRIMJER, AUTOMOBILE?"
Iznenada se u kuhinji pojavila gospoda Weasley držeći velik žarač u ruci kao mač. Gospodin
Weasley iskolači oči. Zurio je u ženu s izrazom krivnje na licu.
"A-automobile, Molly, dušo?"
"Da, Arthure, automobile", potvrdi gospoña Weasley sijevajući očima. "Zamisli samo čarobnjaka
koji kupi stari zahrñali auto i kaže ženi da ga želi samo rastaviti da vidi kako funkcionira, a zapravo
ga začara da može njime letjeti!"
Gospodin Weasley zatrepće očima.
"Pa sad, dušo, valjda ćeš se složiti sa mnom da je taj postupak posve zakonit, iako bi, ovaj, možda
bilo bolje da sam, ovaj, rekao ženi istinu... U zakonu, znaš, ima jedna rupa... dok god netko ne
namjerava letjeti kolima, sama činjenica što auto može letjeti ne bi..."
"Arthure Weasley, kad si predlagao taj zakon, pobrinuo si se da bude u njemu i ta rupa!" vikne
gospoda Weasley. "Samo zato da i dalje možeš prčkati po svoj onoj bezjačkoj starudiji u svojoj
šupi! I, toliko da znaš, Harry je jutros stigao tim istim autom kojim ti nisi kanio letjeti!"
"Harry?" tupo priupita gospodin Weasley. "Koji Harry?" Pogledavši oko sebe, opazi Harryja i skoči
na noge.
"Bože dragi, pa je li to Harry Potter? Baš mi je drago upoznati te, Ron mi je mnogo pričao o tebi..."
"Tvoji su sinovi noćas odletjeli tim autom do Harryjeve kuće i vratili se s njim!" prodere se
gospoña Weasley. "Što veliš na to, a?" "Stvarno?" ushićeno ih priupita gospodin Weasley. "I je li
bilo sve
u redu? H-hoću reći", promuca pred iskrama što su frcale iz očiju gospode Weasley, "da to... da to,
dečki, nipošto niste smjeli učiniti... nipošto, nipošto..."
"Ostavimo ih radije da to oni rasprave meñu sobom", promrmlja Ron Harryju dok se gospoña
Weasley nadimala poput žabe rikače. "Hodi da ti pokažem svoju sobu."
17
Njih se dvojica iskradu iz kuhinje, proñu kroz uski hodnik i doñu do nakrivljenih stuba što su
vodile u cik-cak liniji kroz kuću. Na trećem katu bijahu odškrinuta vrata. Harry je samo načas
spazio sjajne smeñe oči uprte u njega prije nego što su se vrata zalupila.
"To ti je bila Ginny", reče mu Ron. "Nemaš pojma kako je čudno što je ovako stidljiva, inače ne
zatvara usta..."
Popeli su se još dva kata više dok nisu stigli do vrata s kojih se ljuštila boja i na kojima je stajao
mali natpis "Ronaldova soba". Harry stupi u sobu kosog stropa koji umalo ne dodirne glavom,
pa zažmirka. Učini mu se da je ušao u peć - gotovo je sve u Ronovoj sobi bilo žarkonarančaste
boje: pokrivač na krevetu, zidovi, pa čak i strop. Tada tek Harry shvati da je Ron gotovo svaki
centimetar otrcanih tapeta pokrio posterima istih sedam vještica i čarobnjaka, koji su svi bili u
sjajnim narančastim pelerinama, sjedili na metlama i odlučno mahali rukama.
"Je li to metlobojska ekipa za koju ti navijaš?" priupita ga Harry. "To su ti Topnici Chudleyja",
odgovori Ron i pokaže mu na narančasti pokrivač na kojem bijahu izvezena golema slova T i C te
topovska kugla u letu. "Trenutno zauzimaju deveto mjesto u ligi..."
Ronove školske zbirke čarobnih formula bijahu neuredno naslagane u kutu, uz hrpu stripova iz
serije Pustolovine Branka Blune, blesavog bezjaka. Ronov je čarobni štapić ležao na akvariju
punom žab
l~ih jaja na prozorskoj dasci, uz njegova debelog, sivog štakora Sugonju, koji je drijemao na suncu.
Harry prekoraći preko snopa igraćih karata koje se same miješaju
i pogleda kroz majušni prozor. U polju, daleko dolje, ugleda četicu gnoma kako se jedan po jedan
krišom vraćaju kroz Weasleyjevu živicu. Zatim se okrene i pogleda Rona, koji ga je promatrao
gotovo nervozno, kao da očekuje njegov sud.
"Malo je skučeno", brže-bolje će Ron. "Nije kao ona tvoja soba
kod bez~aka. Osim toga, ~a sam točno ispod ~ula u Potkrovnici ko~i
vjećifo lupa po cijevima i sfenje..."
Ali Harry se široko osmjehne i reće;
"Ovn ie nailienša kuća ll koioi sam ikad bio."
v
U KNJ IZARt
"KRASOPIS I BUGACICA"
Život u "Jazbini" bitno se razlikovao od života u Kalininu prilazu. Dursleyjevi su voljeli sve što je
uredno i sreñeno, a u kući je Weasleyjevih sve prštalo od neobičnog i neočekivanog. Harry se
zgranuo kad se prvi put pogledao u zrcalo iznad kamina u kuhinji a zrcalo mu doviknulo: "Daj si
uguraj košulju u hlače, šlampavče jedan!" Gul je u potkrovnici urlao i bacao cijevi na pod kad god
bi mu se učinilo da je u kući previše tiho, a male eksplozije u Fredovoj i Georgeovoj sobi smatrale
su se nečim posve normalnim. Meñutim, najneobičnije u Ronovoj kući nije Harryju bilo zrcalo koje
govori ni gul koji diže buku, nego činjenica da ga svi u toj kući kanda vole.
Gospoña Weasley uzrujavala se zbog njegovih čarapa i nutkaIa
ga da se po Getiri puta posluži svakim jelom, Gospodinu Weasleyju
bllo je drago kad b~ ~Iarry prije većere sjeo uz nje~a za stol, da ga
može potanko ispitivati o Životu kod bezjaka i zapitkivati ga kalto kod njih funkcioniraju, recimo,
utičnice i poštanska služba. "Nevjerojatno!" rekao je kad mu je Harry objasnio kako se upo
trebljava telefon. "Stvarno je pravo čudo kako se bezjaci snalaze bez magije!"
Jednog sunčanog jutra, otprilike tjedan dana nakon dolaska u "Jazbinu", Harry je pllmlo plsmo 1z
Hogwartsa. Kad su on i Ron si
51i na doručak~ zatekli su ~ospodina i ~ospodu Weasley kako već
sjcde Za st~lom, Čim j~ ugledala Harryja, Ginny je nehotice s~ušila zdjelicu sa ~obenom kašom na
pod tako daje sve zawonilo` Ginny je nekako bila sklona rušiti stvart oko sebe kad god bi se pojavio
Harry,
18
primjećuje, Harry je sjeo za stol i uzeo prepečenac koji mu je dodala gospoña Weasley.
4 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:48 pm
Margita
Administrator
"Pisma iz škole", reče gospodin Weasley pružajući Harryju i Ronu potpuno jednake omotnice od
žućkastog pergamenta, na kojima adresa bijaše ispisana zelenom tintom. "Dumbledore već zna da si
ti, Harry, ovdje... tom čovjeku ništa ne može promaknuti. A i za vas su dvojicu stigla pisma",
nadoda kad su se u kuhinju došetali Fred i George, još uvijek u pidžamama.
Nekoliko je minuta, dok su oni čitali pisma, vladala šutnja. U Harryjevu je pismu stajalo da se
mora, kao i obično, ukrcati u vlak prvi rujna na kolodvoru King's Cross. Priložen je i popis novih
knjiga koje će mu trebati u novoj školskoj godini.
Učenici drugog razreda trebat će ove knjige:
Miranda Goshawk: Zbirka čarobnih formula (2. stupanj) Gilderoy Lockhart: Plesovi s vilom
narikačom
Gilderoy Lockhart: Skitnje s gulovima Gilderoy Lockhart: Na ferijama s vješticama Gilderoy
Lockhart: Na putu s trolovima Gilderoy Lockhart: Landranje s vampirima Gilderoy L,ockhart:
Potucanje s vukodlacima Gilderoy Lockhart: Godinu dana kod jetija
Kad je pročitao svoj popis, Fred zaviri u Harryjev i reče:
"I ti moraš nabaviti sve Lockhartove knjige? Čini se da je naš novi profesor Obrane od mračnih sila
obožavatelj Lockhartov... kladio bih se da je to neka vještica!"
Uto Fred ulovi majčin pogled i brže-bolje se prihvati marmelade. "Ovo neće biti jeftino",
pripomene George i hitro pogleda roditelje. "Lockhartove su knjige jako skupe..."
"Ma snaći ćemo se već nekako", otpovrne gospoña Weasley, ali reklo bi se da je i ona zabrinuta.
"Nadam se da ćemo mnogo toga za Ginny nabaviti rabljeno."
"Oho, i ti ćeš ove godine u Hogwarts?" priupita Harry Ginny. Ona klimne glavom, pocrveni sve do
korijena ride kose i uroni lakat u posudu s maslacem. Srećom, to nije nitko zapazio osim Har
ryja, jer je upravo tada uŠao u kuhinju njihoY stariji brat Percy, en je
bio već odjeven, sa značkom prefekta pričvršćenom na pletenom puloveru s polo ovratnikom.
"Dobroj'tro svima", živahno će Percy. "Prekrasan dan!"
Sjedne na jedini slobodni stolac, ali gotovo istog časa skoči opet na noge i podigne sa stolca
raščupanu sivu perušku - barem se Harryju učinilo da je to peruška, dok ne primijeti da ta stvar diše.
"Errole!" reče Ron i uzme od Percyja mlitavog sovca, a ispod krila mu izvadi pismo. "Konačno mi
je donio odgovor od Hermione! Pisao sam joj da ćemo te pokušati oteti Dursleyjevima."
Odnese Errola do prečke za ptice pokraj stražnjih vrata, ali se Errol odmah o~et sruši pa ga Ron
stavi na dasku za sušenje posuña i promrmlja: "Zalosno!" Zatim raspara kuvertu Hermionina pisma
i pročita naglas:
Dragi Rone, i Harry ako je tamo,
Nadam se da je sve prošlo u redu i da je Harry dobro i da, Rone, nisi učinio ništa protuzakonito da
ga izbaviš, jer bi onda i Harry imao neprilika. Ozbiljno sam zabrinuta, pa ako je Harry dobro,
molim te da mi to odmah javiš, ali možda bi bilo bolje da pošalješ pismo po drugoj sovi, jer se
bojim da bi još jedan let mogao dokrajčiti ovog tvog sovca.
Ja, naravno, imam pune ruke posla oko škole ("Kako je to moguće?" zgrozi se Ron. "Pa sad su
ferije! "), a u srijedu idemo u London kupiti nove knjige za mene. Kako bi bilo da se nademo u
Zakutnoj ulici?
Javi mi odmah što se dogac~a, voli te Hermiona.
"E pa, ovo se dobro uklapa u naše planove, otići ćemo i mi u srijedu po sve potrebno za vas", reče
gospoña Weasley pospremajući stvari sa stola. "Što ćete vi danas raditi?"
Harry, Ron, Fred i George spremali su se otići do malog ogra~enog pašnjaka na brežuljku iza staje`
Pašnjak je bio okružen drvećem tako da se nije vidio iz obližnjeg sela, a to je značilo da su ondje
mogli trenirati metloboj, pod uvjetom da ne lete previsoko na metlama` Nisu smjeli igrati pravim
metlobojskim loptama jer bi teško mogli objasniti što je posrijedi kad bi im lopte pobjegle i
odl~tj~le do sela,
19
1 T___~__i_ L__~_ ~aLra~-.a~~ n-- uadau alnauaaua mL..l.a 111wurwwrnn nm
jahali na Nimbusu 2000, kudikamo najboljoj od svih metli. Ronovu staru Zvijezdu padalicu često bi
i leptiri pretekli.
Nakon pet minuta penjali su se uz brežuljak, s metlama na ramenima. Pozvali su i Percyja da im se
pridruži, ali im je on rekao da ima previše posla. Harry je vidao Percyja samo za stolom u kuhinji,
jer je Percy neprestano boravio zatvoren u svojoj sobi.
"Da mi je znati što smjera", reče Fred mršteći se. "Potpuno se promijenio. Njegovi su ispitni
rezultati stigli dan prije tebe. Dobio je dvanaest ČAS-ova, a jedva da im se obradovao!"
"Čarobnjački stupnjevi", objasni George kad opazi Harryjev začuñeni pogled. "I Bill ih je nekad
imao dvanaest. Ako ne budemo dobro pazili, imat ćemo još jednog glavnog prefekta u familiji.
Bojim se da ne bih mogao podnijeti tu sramotu."
Bill je bio najstariji brat Weasley. On i njegov nešto mlañi brat Charlie bili su već završili školu u
Hogwartsu. Harry nije još bio sreo ni jednoga od njih, ali je znao da Charlie u Rumunjskoj
proučava zmajeve, a da Bill u Egiptu radi u zastupstvu banke Gringotts.
"Ne znam kako će mama i tata podmiriti sve izdatke za naše školovanje ove godine", reče George
nakon nekog vremena. "Pet kompleta Lockhartovih knjiga! A Ginny treba još i pelerinu i štapić i
sve ostalo..."
Harry je šutio. Bilo mu je pomalo neugodno. U podzemnom trezoru u Gringottsu u Londonu bijaše
pohranjeno čitavo malo bogatstvo koje su mu roditelji ostavili. Dakako da je on imao samo
čarobnjačkih novaca. Galeoni, srpovi i knutovi nisu vrijedili u bezjačkim trgovinama. Nikad nije
spomenuo pred Dursleyjevima svoj bankovni račun u Gringottsu; mislio je naime da njihovo
zaziranje od svega vezanog za magiju ne bi vrijedilo i za veliku hrpu zlata.
U srijedu ih je gospoda Weasley sve rano probudila. Pošto je svatko na brzinu smazao po šest
sendviča sa šunkom, obukli su ogrtače, a gospoda Weasley je skinula s okvira kamina u kuhinji
lonac za cvijeće i zavirila u njega.
"Zalihe su nam, Arthure, na izmaku", uzdahne. "Morat ćemo ih danas popuniti... Ah, dobro, prvo
gosti! Poslije tebe, Harry, dušo!"
I pruži Harryju lonac.
Harry ih je redom gledao kako ga motre.
"A š-što ću s tim?" promuca.
"Pa on još nikad nije putovao Letiprahom", iznenada će Ron. "Oprosti, Harry, zaboravio sam ti to
reći."
"Nikad?" ponovi gospodin Weasley. "A kako si lani došao u Zakutnu ulicu da kupiš sve škoIske
potrepštine?"
"Išao sam podzemnom željeznicom..."
"Stvarno?" radoznalo ga priupita gospodin Weasley. "Jesi li se vozio eskalatorom? Kako zapravo..."
"Nemoj sad, Arthure", reče mu gospoda Weasley. "Letiprahom se, dušo, putuje puno brže, ali, Bože
moj, ako nisi nikad tako putovao..."
"Neće biti problema, mama", reče Fred. "Harry, gledaj najprije nas kako to radimo."
I on uzme prstovet sjajnog praška iz lonca za cvijeće, priñe vatri i baci u nju prašak.
Vatra bukne, postane smaragdnozelena i vine se uvis iznad Fredove glave, a Fred stupi u nju, vikne:
"Zakutna ulica!" i iščezne. "Moraš te riječi, dušo, razgovijetno izgovoriti", reče gospoña Wea
sley Harryju dok je George turao ruku u lonac za cvijeće. "I pazi da izañeš na pravom ognjištu..."
"Na čemu?" nervozno je upita Harry dok je vatra hučala odnoseći sa sobom i Georgea.
"E pa, znaš, ima strašno puno ćarobnjaćkih vatri izmedu kojih
možeš birati, ali ako si jasno iz~ovorio ime odredišta","
"Snaći ć~ se on, Molly, ne brini!" reće joj gospodin Weasley i ta
ko~er posegne za praškom,
20
"Ali, srce, ako se izgubi, što ćemo reći njegovoj teti i tetku?" "Njima to ne bi uopće bilo krivo",
umirivaše je Harry. "Budite
bez brige, Dudley bi mislio, kad bih ja zapeo u nekom dimnjaku, da je to nešto strašno smiješno."
"Pa, dobro." u redu... idi ti onda za Arthurom", reče gospoña Weasley. "Ali pazi, kad uñeš u vatru,
reci toćno kamo ideš..."
"I drži laktove uz tijelo", posavjetuje ga Ron.
r
"I zatvori oči", nadoda gospoña Weasley. "Caña..."
"I nemoj se vrpoljiti", reče mu Ron, "jer bi još mogao ispasti iz
"Ipak, nemoj paničariti, da ne izañeš prerano, pričekaj dok ne ugledaš Freda i Georgea."
Nastojeći sve to držati na umu, Harry uzme prstovet praška i priñe vatri. Duboko udahne zrak,
prospe prašak po vatri i zakorači. Učini mu se da ga je pomilovao topao povjetarac. Otvori usta i
istog časa proguta malo toplog pepela. Zakašlje i reče:
"Z-zakut-na ulica."
Učini mu se kao da ga je usisala golema odvodna cijev. Imao je osjećaj da se vrlo brzo vrti... u
ušima mu je zaglušno hujalo... nastojao je držati oči otvorene, ali mu se smuči od kolopleta zelenih
plamenova... nešto tvrdo udari ga u lakat pa pribije ruke uz tijelo... i dalje se vrtio i vrtio... tad mu
se učini da ga netko ćuška hladnim rukama... škiljeći kroz naočale, opazi kao u magli niz kamina, a
na mahove iza njih i neke sobe... u želucu mu se bućkali sendviči sa šunkom... Ponovo zatvori oči i
poželi da tomu do8e već jednom kraj, a onda... pade ničice na hladan kamen i osjeti da je razbio
naočale.
Zavrti mu se u glavi kad se, onako izgreben i čañav, polako osovi na noge i prinese očima razbijene
naočale. Bio je potpuno sam, ali nije imao pojmagdje je. Samo je znao da stoji ispred kamenog
kamina u nekakvoj velikoj, oskudno osvijetljenoj čarobnjačkoj trgovini... ali ništa se od svih onih
predmeta oko njega po svoj prilici neće nikad naći na popisu potrepština za školu u Hogwartsu.
U obližnjoj staklenoj vitrini ležala je na jastučiću nečija usahla šaka, krvavi svežanj igraćih karata i
stakleno oko-što je piljilo u njega. Sa zidova su ga zlurado gledale opake maske, na tezgi je ležala
zbirka ljudskih kostiju a sa stropa su visili nekakvi šiljasti instrumenti. Još je gore bilo to što
mračna, uska ulica koju je vidio kroz prašni izlog nikako nije mogla biti Zakutna ulica.
Što prije izañe iz ove trgovine, to bolje! Još ga je bolio nos od pada na ognjište. Tiho pohita prema
vratima, ali još prije nego što je prošao polovicu puta do njih, spazi s druge strane izloga dvije
osobe, od kojih je jedna bila posljednja koju je želio vidjeti izgubljen, čadav i s razbijenim
naočalama na nosu - Draco Malfoy.
Harry se brže-bolje obazre oko sebe i opazi lijevo od sebe veliki crni ormar. Učas se uvuče u njega i
pritvori vrata za sobom - ostavio je tek uski prorez kroz koji je mogao gledati. Nakon nekoliko
sekun
da zazvoni zvonce na vratima i u trgovinu uñe Malfoy.
Čovjek koji je ušao za njim mogao je biti samo njegov otac. Imao je isto onako blijedo, šiljasto lice
i isto onakve hladne, sive oči. Gospodin Malfoy proñe kroz trgovinu dokono razgledajući izložene
artikle i pozvoni zvoncem na tezgi prije nego što se okrene sinu i reče mu:
"Nemoj ništa dirati, Draco!"
Draco posegne za staklenim okom i reče: "Mislio sam da ćeš mi ipak kupiti neki dar."
"Rekao sam da ću ti kupiti trkaću metlu", odvrati mu otac bubnjajući prstima po tezgi.
"Što mi to vrijedi kad nisam u ekipi našeg doma?" reče Draco mrzovoljno i razdražljivo. "Harry
Potter je lani dobio Nimbus 2000. I posebno odobrenje od Dumbledorea da smije nastupati za
Gryffindore. A uopće nije tako dobar igrač, nego je to sve samo zato što je slavan... slavan po onom
glupom ožiljku na čelu..."
Draco se sagne da promotri policu punu mrtvačkih glava.
".., svi misle kako je darovit, divan Potter s onim svojim ožiljkom, i s onom svojom metlom... "
21
"To si mi rekao već najmanje deset puta", reče mu gospodin Malfoy nastojeći pogledom smiriti
sina. "A ja te opet podsjećam da ti nije... pametno... pokazivati da ne voliš Harryja Pottera kad ga
većina naših smatra junakom koji je stao na kraj Gospodaru tame::, Ah, gospodine Borg~n~"
Za tezgom se pojavio pogrbljen ćovjek koji je upravo sklanjao masnu kosu s lica.
"Gospodine Malfoy, kako mi je drago što vas vidim!" reče gospodin Borgin isto onako uljevitim
glasom kakva mu je bila i kosa. "Baš mi je milo... a tu je i mladi gospodin Malfoy... drago mi je.
Čime vas mogu uslužiti? Moram vam pokazati nešto što je upravo danas stiglo, i to po vrlo
povoljnoj cijeni..."
"Ja danas, gospodine Borgin, ne kupujem nego prodajem", odvrati gospodin Malfoy
"Prodajete?" Smiješak na licu gospodina Borgi~a malko i~blijedi.
"Culi ste, naravno, da Ministarstvo i dalje vrši premetaćine", reće gospodin Malfoy i izvadi iz
unutarnjeg džepa svitak pergamenta, pa ,
, _ _ _._ _ w._ n ___:_ .r,. " ...." a"v: ccT" ..".~ .."",.., 1~~,~ :
kuće nekoliko... hm... stvari zbog kojih bih mogao imati neprilika kad bi mi došli ljudi iz
Ministarstva..."
Gospodin Borgin natakne na nos cvikere i baci pogled na popis. "Ministarstvo se ipak ne bi valjda
usudilo vas uznemiravati?" Gospodin Malfoy naškubi usne.
"Nisu još bili kod mene. Premda ime Malfoy još uvijek izaziva stanovit respekt, Ministarstvo sve
češće zabada nos u stvari koje ga se ne tiču. Priča se o nekom novom zakonu za zaštitu bezjaka...
sigurno je to opet maslo onog pjegavog glupana Arthura Weasleyja koji obožava bezjake..."
Harry oćuti kako u njemu zakipi gnjev.
"... a, kao što vidite, neki bi od ovih otrova mogli izazvati dojam... " "Potpuno vas razumijem,
gospodine", reče gospodin Borgin. "Da vidimo..."
"Ja bih ovo htio", presiječe ga u riječi Draco pokazujući na usahlu šaku na jastučiću.
"Ah, Ruku s onoga svijeta!" uzvikne gospodin Borgin pa ostavi popis gospodina Malfoya i pritrči
Dracu. "Metneš li u nju svijeću, ona će samo vlasniku svijetliti. Najbolji prijatelj lopova i
provalnika! Vaš sin, gospodine, ima dobar ukus."
"Ja se nadam, Borgin, da će moj sin biti nešto više od lopova i provalnika", hladno će gospodin
Malfoy, a gospodin Borgin se brže ispravi:
"Nisam nikog htio uvrijediti, gospodine, vjerujte mi..." "Doduše, ako ne popravi školske ocjene,"
još će hladnije gospodin Malfoy, "možda mu na kraju neće ništa drugo ni preostati."
"Nisam ja tomu kriv", odbrusi mu Draco. "Svi profesori imaju svoje ljubimce, na primjer onu
Hermionu Granger..."
"Ja sam mislio da ćeš se ti posramiti što je jedna djevojčica koja ne potječe čak ni iz čarobnjačke
obitelji bila bolja od tebe na svim ispitima", okosi se gospodin Malfoy na sina.
"Aha!" izusti Harry upol glasa uživajući u tome što vidi Draca u isti mah posramljena i srdita.
"Sad vam je posvuda tako", reče gospodin Borgin svojim sladunjavim glasom. "Carobnjačka krv
sve manje vrijedi..."
"Ali ne i za mene!" uzvikne gospodin Malfoy, kojem se naglo rašire duge nosnice,
"Ni za mene, gospodine!" priklopi gospodin Borgin i duboko se pokloni.
"Ako je tako, onda se možemo vratiti na moj popis", otresito će gospodin Malfoy. "Meni se,
Borgin, poprilično žuri, moram danas obaviti još jedan važan posao."
Počnu se cjenkati. Harry je nervozno gledao kako se Draco, razgledajući predmete izložene na
prodaju, sve više približava njegovu skrovištu. Zastao je da promotri veliko klupko krvničkog
konopca i da proćita, smijuljeći se, natpis uz prekrasnu ogrlicu od opala:
Pozor! Ne diraj! Ukleta stvar- koja je dosad došla gtave devetnaest bezjačkih vlasnika!
Draco se okrene na drugu stranu i spazi pred sobom ormar u kojem bijaše sakriven Harry. Priñe
mu... i ispruži ruku da dohvati kvaku...
"Gotovo", reče gospodin Malfoy stojeći za tezgom. "Hodi amo, Draco!"
22
Kad se Draco okrene od njega, Harry otare rukavom oznojeno čelo.
"Do videnja, gospodine Borgin, očekujem vas sutra na svom posjedu da preuzmete sve te stvari."
Čim su se vrata trgovine zatvorila za mušterijama, gospodinu Borginu spadne s lica ona preljubazna
maska.
"Do viñenja, gospodine Malfoy, a ako je istina ono što se priča o
vama, onda mi niste prodali ni polovicu svega onoga što skrivate na
svom posjedu", " ,
Mrmljajući još nešto za se, gospodin Borgin ode u stražnju prostoriju. Harry pričeka još jednu
minutu da vidi neće li se vratiti, a onda se izvuče što je tiše mogao iz ormara, prode pokraj vitrina i
izade iz trgovine.
Grčevito držeći rukom razbijene naočale na nosu, pogleda oko sebe. Našao se u prljavoj uličici koja
je kanda bila puna dućana s potrepštinama za crnu magiju. Učini mu se da je najveći upravo onaj iz
kojeg je izašao, "Borgin & Burkes". Preko puta je u izlogu bilo mnogo odvratnih smežuranih glava,
a dva dućana dalje velik kavez u kojem su vrvjeli divovski crni pauci. Iz sjene jedne veže
promatrala su Harryja dva otrcano odjevena čarobnjaka i potiho nešto razgovarala. Obuzet
nela~odom, Harry krene dalje pridržavajući na nosu
naočale, očajnički se nadajući da će se izvući nekako iz ove neprilike,
Na jednom starom drvenom natpisu što je visio nad dućanom u kojem su se prodavale otrovne
svijeće, pročita da se nalazi u Ulici Nokturno. To mu nije ništa pomoglo jer nikad nije čuo za tu
ulicu. Pretpostavljao je da ustima prepunim pepela nije u vatri kod Weasleyjevih razgovijetno
izgovorio ime ulice. Nastojeći ostati priseban, upita se što mu je činiti.
"Nisi valjda zalutao, dušo?" priupita ga netko na samo uho tako da poskoči od prepasti.
Pred njim je stajala vremešna vještica i držala pladanj s nečim dozlaboga sličnim ljudskim noktima.
Podrugljivo ga je gledala obnaživši zube zelene poput mahovine. Harry ustukne pred njom.
"Nisam, nisam, hvala", odgovori joj. "Samo sam..." "HARRY! Kog vraga ti ovdi radiš?"
Harryju poskoči srce u grudima. A poskoči i vještica pa joj se hrpica noktiju prospe po nogama i
ona prokune nešto, dok im je dugim koracima prilazila krupna prilika Hagrida, lovočuvara u
Hogwartsu. Crne oči poput kukaca krijesile su mu se iznad velike čekinjaste brade.
"Hagride!" zakriješti Harry od olakšanja. "Zalutao sam... Letiprah..."
Hagrid zgrabi Harryja za šiju i odvuče ga od vještice izbivši joj usput iz ruke pladanj. Njezina ih je
vriska pratila za sve vrijeme dok su prolazili krivudavom uličicom, dok nisu stigli do jarkog sunca.
Harry u daljini opazi poznatu palaču od snježnobijelog mramora banku Gringotts. Hagrid ga je
doveo ravno u Zakutnu ulicu.
"Kako to izgledaš!" osorno će Hagrid otresajući s njega čadu tako snažnim pokretima da ga malne
sruši u kacu zmajevskog gnojiva ispred jedne Ijekarne. "Smucaš se po Ulici Nokturno, ne znam šta
da ti kažem... ono ti je, Harry, sumnjiv kvart... ne bi volio da te ko tamo vidi..."
"To je i meni bilo jasno", ustvrdi Harry i izmakne se kad Hagrid htjede iznova otresti s njega čadu.
"Rekao sam ti da sam zalutao... a što si ti tamo radio?"
"Ma tražio sam neko sredstvo protiv puževa koji žderu srž povrća", progunda Hagrid. "Žderu mi
kupus u školskom povrtnjaku. A ti nisi valjda ovdi sam?"
"Stanujem kod Weasleyjevih, ali smo se putem razdvojili", objasi~i mu Harry, "Moram ih
potražiti","
I zajedno krenu dalje.
"A kako to da mi nikad nisi otpiso?" zapita Hagrid dok je Harry kaskao uza nj (on je morao
napraviti tri koraka za svaki Hagridov korak u onim njegovim čizmetinama). Harry mu ispripovjedi
sve o Dobbyju i Dursleyjevima.
"Ti prokleti bezjaci!" promrndža Hagrid. "Da sam to znao..." "Harry! Harry! Ja sam ovdje gore!"
Harry digne pogled i opazi Hermionu Granger kako stoji na vrhu bijelih stuba pred Gringottsom.
Ona strči niza stube do njih. Bujna smeña kosa vijorila joj se na vjetru.
23
"Što ti je to s naočalama? Zdravo, Hagride... Oh, kako je divno vidjeti vas opet obojicu... Harry,
ideš li u Gringotts?"
"Idem, čim nañem Weasleyjeve", odgovori joj Harry.
"Za to ti neće trebat puno vremena", naceri se Hagrid.
Harry i Hermiona pogledaju oko sebe. Prometnom ulicom trčali su prema njima Ron, Fred, George,
Percy i gospodin Weasley.
"Harry!" zadihano će gospodin Weasley. "Mi smo se stalno nadali da si ti odletio samo jedan kamin
dalje..." Obriše svoju sjajnu ćelu. "Molly je sva izvan sebe... sad će i ona stići."
"A gdje si ti zapravo izašao?" upita ga Ron. "U Ulici Nokturno!" promumlja Hagrid. "Sjajno!"
uglas izuste Fred i George.
"Mi >~ikad nismo smjeli tamo ni zaviriti", zavidno će Ron.
"I bolje da niste!" progun~a Hagrid.
Na vidiku se pojavi gospoña Weasley trčeći kao bez duše.
U jednoj je ruci mahnito mahala torbicom, a drugom je čvrsto držala Ginny.
"O, Harry... o, zlato moje... sam Bog zna gdje si još mogao završiti..."
Predišući, izvadi iz torbice veliku četku za odjeću i uzme uklanjati njome čañu koju Hagrid nije
uspio otresti. Gospodin Weasley dohvati Harryjeve naočale, kucne po njima čarobnim štapićem i
vrati mu ih gotovo kao nove.
"E, sad moramo dalje!" reče Hagrid, komu je gospoña Weasley
stiskala ruku ("Ulica Nokturno! Što bi bilo, Hagride, da ga vi niste
našli!"). "Do vi~enja u Hogwartsu!"
I poñe dalje krupnim koracima, za glavu i ramena viši od svih prolaznika u toj prometnoj ulici.
"Zamislite koga sam vidio kod "Borgina i Burkesa", reče Harry Ronu i Hermioni dok su se penjali
uza stube Gringottsa. "Malfoya i njegova oca."
"Je li Lucius Malfoy što kupio?" oštro ga zapita gospodin Weasley koji je išao za njima.
"Nije, samo je prodavao."
"Znači da je zabrinut", reče gospodin Weasley s izrazom mračnog zadovoljstva na licu. "Uh, što bih
volio zapapriti tom Luciusu Malfoyu..."
"Pazi što radiš, Arthure", oštro ga upozori gospoña Weasley dok ih je u banku uvodio goblin
klanjajući im se. "Ta je familija opasna, pazi da se ne opečeš!"
"Ti dakle misliš da ja nisam dorastao Luciusu Malfoyu?" ogorčeno je upita gospodin Weasley, ali
mu u tom trenu privuku pažnju Hermionini roditelji, koji su nervozno stajali uz pult što se protezao
duž čitave velike mramorne dvorane. Čekali su da ih Hermiona upozna s njima.
"Pa, vi ste bezjaci!" oduševljeno će gospodin Weasley. "Morat ćemo u to ime nešto popiti. Što vam
je to? Ah, vi ovdje mijenjate bezjački novac? Pogledaj, Molly!"
I on uzbuñeno pokaže na novčanice od deset funta u rukama gospodina Grangera.
"Vidimo se opet ovdje!" reče Ron Hermioni dok je jedan drugi goblin odvodio Weasleyjeve i
Harryja u njihove podzemne trezore. Do trezora su stigli malim kolicima kojima je upravljao goblin
i
koja su jurila po minijaturnim tračnicama kroz podzemne hodnike u banci. Harry je uživao u toj
vrtoglavoj vožnji do Weasleyjeva sefa, ali kad je sef otvoren, bilo mu je grozno, još gore nego u
Ulici Nokturno. U sefu je bila vrlo mala hrpa srebrnih srpova i samo jedan zlatni galeon. Gospoña
je Weasley opipala sve zakutke u sefu prije nego što je strpala sav novac u svoju torbicu. A kad su
došli do Harryjeva sefa, Harryja je obuzeo još neugodniji osjećaj. Dok je na brzinu trpao šake
novčića u kožnatu novčarku, nastojao je zakloniti vidik na svoje bogatstvo.
Kad su se vratili na mramorne vanjske stube, svi su se tu rastali.
Percy je promrmljao nešto neodreQeno o tome kako mora nabaviti
24
novo pero. Fred i George spazili su svog prijatelja iz Hogwartsa Leeja Jordana. Gospoña Weasley i
Ginny otišli su u dućan rabljenih pelerina. Gospodin Weasley navalio je da odvede Grangerove na
piće u Šuplji kotlić.
"Za sat vremena vidimo se svi u "Krasopisu i bugačici" gdje ćemo kupiti udžbenike", reče gospoña
Weasley odlazeći sa Ginny dalje. "I da niste ni primirisali u Ulicu Nokturno!"
Harry, Ron i Hermiona odšetali su se dalje krivudavom ulicom popločenom oblim kamenjem. U
novčarci u Harryjevu džepu veselo su zveckali zlatni, srebrni i brončani novčići koji su vapili da
budu potrošeni, pa je on kupio tri velika sladoleda od jagoda i maslaca od kikirikija. Sad su
zadovoljno sve troje lizali slañoled polagano prolazeći ulicom i razgledajući čarobne izloge. Ron je
čeznutljivo gledao garnituru pelerina ekipe Topnika iz Chudleyja u izlozima trgovine "Kvalitetne
metlobojske potrepštine" dok ih Hermiona nije odvukla u susjedni dućan da kupe tintu i pergament.
U "Trgovini čarobnjačkih artikala za zabavu i razonodu" susreli su Freda, Georgea i Leeja Jordana,
koji su se upravo opskrbljivali "bajoslovnim vatrometom dr. Filibustera s mokrim paljenjem, bez
vatre". U majušnoj staretinarnici punoj slomljenih čarobnih štapića, rasklimanih mjedenih vaga i
starih pelerina umrljanih čarobnim napicima, zatekli su Percyja duboko zadubljena u malu i
strahovito dosadnu knjigu Prefekti na putu do moći. Ron naglas pročita s poleñine knjige:
"Studija o prefektima u Hogwartsu i njihovim potonjim karijera
~na, Pa, to zvuči fantastično.,." "Briši!" obrecne se Percy na nj,
"Percy je, naravski, strašno ambiciozan, on je već sve unaprijed isplanirao... on kani danas-sutra
postati ministar magije..." reče Ron Harryju i Hermioni ispod glasa kad su se rastali s Percyjem.
Nakon sat vremena zaputili su se do "Krasopisa i bugačice". Ali nisu samo oni krenuli u tu knjižaru.
Kad su joj se približili, ugledali su, na svoje veliko čudo, silnu gomilu što se gurala ispred ulaza ne
bi li upala unutra. Razlog im je za to otkrio velik transparent razapet na prozorima prvog kata:
GILDEROY LOCKHART potpisivat će ovdje svoju autobiografiju
MAGICNI JA
danas izmeñu 12,30 i 16,30
"Ovdje ga dakle možemo vidjeti uživo!" zaciči Hermiona. "Ipak je on napisao gotovo sve knjige s
našeg popisa!"
Gotovo se sva gomila sastojala od vještica - vršnjakinja gospoñe Weasley. Na vratima je stajao
čarobnjak iznurene vanjštine koji je govorio:
"Samo mirno, gospoñe, molim vas... nemojte se gurati, vi tamo... pazite na ove knjige..."
Harry, Ron i Hermiona jedva se uguraju u knjižaru. Dugačak red zavijao je nadesno, prema
stražnjoj prostoriji gdje je Gilderoy Lockhart potpisivao primjerke svojih knjiga. Svako od njih
uzme po jedan primjerak knjige Landranje s vampirima pa se skupa odšuljaju do mjesta u redu gdje
su stajali ostali Weasleyjevi s bračnim parom Granger.
"Ah, tu ste, hvala Bogu, i vi!" reče gospo8a Weasley. Bila je nekako zadihana i gladila je kosu.
"Uskoro ćemo ga vidjeti..."
Nakon nekog vremena ugledali su Gilderoya Lockharta kako sjedi za stolom okružen svojim
velikim fotografijama na kojima namiguje ljudima. Snježnobijeli zubi su mu se caklili da je divota.
Živi Lockhart bijaše u pelerini boje različka koja je savršeno pristajala njegovim očima.
Čarobnjački šiljasti klobuk bećarski je nakrivio na kovrčavoj kosi.
Oko njega je obigravao nizak, srdit čovjek snimajući ga velikim crnim fotoaparatom koji je pri
svakom zasljepljujućem blijesku ispuštao oblačiće purpurnog dima.
"Makni se ti tamo!" zareži na Rona i uzmakne korak-dva ne bi li dobio što bolji snimak. "Ja ovo
snimam za Dnevni prorok. "
"Vrlo važno", reče Ron trljajući stopalo na koje mu je stao fotograf.
Čuo ga je i Gilderoy Lockhart i digao pogled. Opazi Rona, a odmah zatim i Harryja. Zapilji se u
njega, a onda skoči na noge i usklikne iz sveg glasa:
"Je li moguće da je to Harry Potter?"
25
Gomila se razdvoji uzbuñeno šapćući. Lockhart se zaleti prema Harryju, ščepa ga za nadlakticu i
izvuče iz gomile. Publika zaplješće. Harryju su gorjeli obrazi dok mu je Lockhart stezao ruku pred
fotografom, koji je bjesomučno škljocao aparatom i zakriljivao dimom Weasleyjeve.
"Samo se lijepo smijte, Harry!" procijedi Lockhart kroz svoje blistave zube. "Nas smo dvojica
vrijedni da se pojavimo na naslovnoj stranici."
Kad je napokon ispustio Harryju ruku, Harry jedva da je još osjećao prste. Htjede se opet priključiti
Weasleyjevima, ali Lockhart mu ovije ruku oko ramena i čvrsto ga privije uza se.
"Dame i gospodo!" reče na sav glas i mahne rukom ne bi li utišao nazočne. "Kakav izvanredni
trenutak! Pravi trenutak da objavim nešto što već poodavno želim obznaniti. Kad je mladi Harry
ušao u knjižaru "Krasopis i bugačica", on je htio samo kupiti moju autobiografiju... koju ću mu ja
sad vrlo rado pokloniti." Gomila iznova zaplješće, a Lockhart proslijedi i prodrma Harryja tako da
mu naočale spuznu na vrh nosa. "Nije imao pojma da će uskoro dobiti nešto mnogo, mnogo više od
Magičnog mene. On i njegovi suučenici dobit će zapravo živog magičnog mene. Da, dame i
gospodo, velika mi je čast i zadovoljstvo što vam mogu obznaniti da ću u rujnu mjesecu preuzeti
mjesto predavača Obrane od mračnih sila u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu!"
Gomila je opet pljeskala i klicala dok je Gilderoy Lockhart svečano uručivao Harryju svoja sabrana
djela. Posrćući pomalo pod teretom knjiga, Harry se ipak uspio nekako skloniti iz središta
pozornosti u kut prostorije, gdje je stajala Ginny sa svojim novim kotlićem.
"Uzmi ti ovo", promumlja joj Harry i istrese knjige u kotlić. "Ja ću sebi sam kupiti..."
"Kladio bih se, Potter, da ti je ovo godilo?" začuje Harry glas koji odmah prepozna. Uspravi se i
nade licem u lice s Dracom Mal
foyem, koji se, kao i obično, posprdno smješkao. "Slavni Harry Pot
ter!" produži Malfoy. "Ne može ni u knjižaru svratiti da ga ne snime za naslovnu stranicu novina!"
"Pusti ga na miru, nije on ništa od toga želio!" reče mu Ginny. Prvi put je progovorila pred
Harryjem. I pogledala poprijeko Malfoya`
"Oho, Potter, imaš već i curu!" pripomene Malfoy otegnutim
glasom, Ginny je pocrvenjela kao rak dok su se Ron i Hermiona probijali do njih s naramcima
Lockhartovih knjiga,
"Ah, to si ti!" reće Ron gledajući Malf oya kao nešto odvratno na cvnm nntnlatn "Klarlin hih se rla
si iznenarfien ~tn virli~ nVrlie Har
"Nisam time toliko iznenañen koliko što vidim tebe, Weasley, u jednoj trgovini", odbrusi mu
Malfoy. "Tvoji će roditelji vjerojatno morati mjesec dana gladovati da sve to plate."
Ron pocrveni kao i Ginny. I on baci svoje knjige u kotlić i krene na Malfoya, ali ga Harry i
Hermiona zgrabe odostraga za kaput. "Rone!" uzvikne gospodin Weasley, koji se s Fredom i
George
om probijao prema njima. "Što to radiš? Ovdje je prava ludnica, hajdemo van!"
"Gle, gle, gle... Arthur Weasley!"
Bijaše to gospodin Malfoy. Stajao je uz Draca i držao ruku na njegovu ramenu smješkajući se
posprdno, baš kao i Draco.
"Luciuse!" reče gospodin Weasley i hladno mu klimne glavom. "Čujem da u Ministarstvu imate
pune ruke posla", nastavi gospodin Malfoy. "Sve te premetačine... Nadam se da vam plaćaju za
prekovremeni rad?"
I posegne rukom u Ginnyn kotlić i izvadi izmeñu Lockhartovih sjajnih knjiga i jedan vrlo stari,
raskupusani primjerak Priručnika preobrazbe za početnike.
"Vidi se da vas slabo plaćaju", zaključi. "Bože mili, kakva fajda od toga što kaljate čast
čarobnjacima a da vas za to čak i ne plaćaju dobro."
Gospodin Weasley se zajapuri još jače od Rona i Ginny.
"Nas dvojica, Malfoye, imamo sasvim različite pojmove o tome što kalja čast čarobnjacima."
26
"Očito imate pravo", potvrdi gospodin Malfoy. Svijetle mu oči odlutaju do gospodina i gospoñe
Granger koji su ih zabrinuto gledali. "Imate zbilja lijepo društvo, Weasley... a ja sam mislio da se
vaša obitelj ne može još dublje srozati..."
Razlegne se zveket metala od Ginnyna kotlića što odleti u stranu. Gospodin Weasley nasrne na
gospodina Malfoya i odgurne ga na policu s knjigama. Deseci teških zbirki čarobnih formula
stropoštaju se ljudima na glave. Fred i George doviknu ocu: "Udesi ga, tata!" Gospoña Weasley je
vrisnula: "Nemoj, Arthure, nemoj!" Gomila je naglo ustuknula i srušila još nekoliko polica s
knjigama. "Gospodo, molim vas... molim vas!" uzviče se pomoćnik, a onda glasnije od svih
odjekne uzvik:
"Prestanite, gospodo, prestanite!..."
Kroz more knjiga probijao se prema njima Hagrid. U hipu je rastavio gospodina Weasleyja od
gospodina Malfoya. Gospodin Weasley imao je rasječenu usnu, a gospodin Malfoy zadobio je
udarac u oko Enciklopedijom otrovnih gljiva. Još je držao u ruci Ginnynu staru knjigu o preobrazbi,
pa joj je gurne sijevajući očima od pakosti:
"Evo ti, mala... uzmi si tu svoju knjigu... to je najviše što ti otac može dati..."
Izvukavši se iz Hagridova stiska, on mahne glavom Dracu i izjuri s njim iz knjižare.
"Nisi se smio, Arthure, obazirati na njeg", reče mu Hagrid i gotovo ga osovi na noge popravljajući
na njemu pelerinu. "Ta ti je familija pokvarena do srži, to je bar poznato. Nemoj rañe slušat
Malfoye. Zla krv, pa to ti je. Ajmo sad odavle svi skupa..."
Pomoćnik kao da ih je htio zaustaviti, ali jedva da je bio Hagridu do pasa pa se kanda predomisli.
Svi pohitaju ulicom. Grangerovi su se tresli od straha a gospoña je Weasley bila izbezumljena od
bijesa.
"Lijep primjer daješ djeci... tučeš se na javnom mjestu... što je samo pomislio Gilderoy Lockhart..."
"On je bio zadovoljan", reče Fred. "Zar nisi čula što je rekao kad smo odlazili? Pitao je onog tipa iz
Dnevnogproroka ne bi li mogao u izvještaj ubaciti i tučnjavu... rekao je da je sve to jako dobra
reklama."
Ipak, svi su bili potišteni na putu do kamina u Šupljem kotlić~, odakle će se Harry i Weasleyjevi s
kupljenim stvarima otputiti u "Jaz= binu" s pomoću Letipraha. Oprostili su se s Grangerovima, koji
su iz krčme otišli u bezjačku ulicu s druge strane zida. Gospodin Weasley
ih je htio još pitati kako je to na autobusnim postajama, ali se nagla predomisli kad opazi izraz na
licu svoje supruge.
Harry je skinuo naočale i spremio ih na sigurno mjesto, u džep, prije nego što je uzeo malo
Letipraha. Taj prašak nipošto nije bio njegovo najdraže prometalo.
žućkastog pergamenta, na kojima adresa bijaše ispisana zelenom tintom. "Dumbledore već zna da si
ti, Harry, ovdje... tom čovjeku ništa ne može promaknuti. A i za vas su dvojicu stigla pisma",
nadoda kad su se u kuhinju došetali Fred i George, još uvijek u pidžamama.
Nekoliko je minuta, dok su oni čitali pisma, vladala šutnja. U Harryjevu je pismu stajalo da se
mora, kao i obično, ukrcati u vlak prvi rujna na kolodvoru King's Cross. Priložen je i popis novih
knjiga koje će mu trebati u novoj školskoj godini.
Učenici drugog razreda trebat će ove knjige:
Miranda Goshawk: Zbirka čarobnih formula (2. stupanj) Gilderoy Lockhart: Plesovi s vilom
narikačom
Gilderoy Lockhart: Skitnje s gulovima Gilderoy Lockhart: Na ferijama s vješticama Gilderoy
Lockhart: Na putu s trolovima Gilderoy Lockhart: Landranje s vampirima Gilderoy L,ockhart:
Potucanje s vukodlacima Gilderoy Lockhart: Godinu dana kod jetija
Kad je pročitao svoj popis, Fred zaviri u Harryjev i reče:
"I ti moraš nabaviti sve Lockhartove knjige? Čini se da je naš novi profesor Obrane od mračnih sila
obožavatelj Lockhartov... kladio bih se da je to neka vještica!"
Uto Fred ulovi majčin pogled i brže-bolje se prihvati marmelade. "Ovo neće biti jeftino",
pripomene George i hitro pogleda roditelje. "Lockhartove su knjige jako skupe..."
"Ma snaći ćemo se već nekako", otpovrne gospoña Weasley, ali reklo bi se da je i ona zabrinuta.
"Nadam se da ćemo mnogo toga za Ginny nabaviti rabljeno."
"Oho, i ti ćeš ove godine u Hogwarts?" priupita Harry Ginny. Ona klimne glavom, pocrveni sve do
korijena ride kose i uroni lakat u posudu s maslacem. Srećom, to nije nitko zapazio osim Har
ryja, jer je upravo tada uŠao u kuhinju njihoY stariji brat Percy, en je
bio već odjeven, sa značkom prefekta pričvršćenom na pletenom puloveru s polo ovratnikom.
"Dobroj'tro svima", živahno će Percy. "Prekrasan dan!"
Sjedne na jedini slobodni stolac, ali gotovo istog časa skoči opet na noge i podigne sa stolca
raščupanu sivu perušku - barem se Harryju učinilo da je to peruška, dok ne primijeti da ta stvar diše.
"Errole!" reče Ron i uzme od Percyja mlitavog sovca, a ispod krila mu izvadi pismo. "Konačno mi
je donio odgovor od Hermione! Pisao sam joj da ćemo te pokušati oteti Dursleyjevima."
Odnese Errola do prečke za ptice pokraj stražnjih vrata, ali se Errol odmah o~et sruši pa ga Ron
stavi na dasku za sušenje posuña i promrmlja: "Zalosno!" Zatim raspara kuvertu Hermionina pisma
i pročita naglas:
Dragi Rone, i Harry ako je tamo,
Nadam se da je sve prošlo u redu i da je Harry dobro i da, Rone, nisi učinio ništa protuzakonito da
ga izbaviš, jer bi onda i Harry imao neprilika. Ozbiljno sam zabrinuta, pa ako je Harry dobro,
molim te da mi to odmah javiš, ali možda bi bilo bolje da pošalješ pismo po drugoj sovi, jer se
bojim da bi još jedan let mogao dokrajčiti ovog tvog sovca.
Ja, naravno, imam pune ruke posla oko škole ("Kako je to moguće?" zgrozi se Ron. "Pa sad su
ferije! "), a u srijedu idemo u London kupiti nove knjige za mene. Kako bi bilo da se nademo u
Zakutnoj ulici?
Javi mi odmah što se dogac~a, voli te Hermiona.
"E pa, ovo se dobro uklapa u naše planove, otići ćemo i mi u srijedu po sve potrebno za vas", reče
gospoña Weasley pospremajući stvari sa stola. "Što ćete vi danas raditi?"
Harry, Ron, Fred i George spremali su se otići do malog ogra~enog pašnjaka na brežuljku iza staje`
Pašnjak je bio okružen drvećem tako da se nije vidio iz obližnjeg sela, a to je značilo da su ondje
mogli trenirati metloboj, pod uvjetom da ne lete previsoko na metlama` Nisu smjeli igrati pravim
metlobojskim loptama jer bi teško mogli objasniti što je posrijedi kad bi im lopte pobjegle i
odl~tj~le do sela,
19
1 T___~__i_ L__~_ ~aLra~-.a~~ n-- uadau alnauaaua mL..l.a 111wurwwrnn nm
jahali na Nimbusu 2000, kudikamo najboljoj od svih metli. Ronovu staru Zvijezdu padalicu često bi
i leptiri pretekli.
Nakon pet minuta penjali su se uz brežuljak, s metlama na ramenima. Pozvali su i Percyja da im se
pridruži, ali im je on rekao da ima previše posla. Harry je vidao Percyja samo za stolom u kuhinji,
jer je Percy neprestano boravio zatvoren u svojoj sobi.
"Da mi je znati što smjera", reče Fred mršteći se. "Potpuno se promijenio. Njegovi su ispitni
rezultati stigli dan prije tebe. Dobio je dvanaest ČAS-ova, a jedva da im se obradovao!"
"Čarobnjački stupnjevi", objasni George kad opazi Harryjev začuñeni pogled. "I Bill ih je nekad
imao dvanaest. Ako ne budemo dobro pazili, imat ćemo još jednog glavnog prefekta u familiji.
Bojim se da ne bih mogao podnijeti tu sramotu."
Bill je bio najstariji brat Weasley. On i njegov nešto mlañi brat Charlie bili su već završili školu u
Hogwartsu. Harry nije još bio sreo ni jednoga od njih, ali je znao da Charlie u Rumunjskoj
proučava zmajeve, a da Bill u Egiptu radi u zastupstvu banke Gringotts.
"Ne znam kako će mama i tata podmiriti sve izdatke za naše školovanje ove godine", reče George
nakon nekog vremena. "Pet kompleta Lockhartovih knjiga! A Ginny treba još i pelerinu i štapić i
sve ostalo..."
Harry je šutio. Bilo mu je pomalo neugodno. U podzemnom trezoru u Gringottsu u Londonu bijaše
pohranjeno čitavo malo bogatstvo koje su mu roditelji ostavili. Dakako da je on imao samo
čarobnjačkih novaca. Galeoni, srpovi i knutovi nisu vrijedili u bezjačkim trgovinama. Nikad nije
spomenuo pred Dursleyjevima svoj bankovni račun u Gringottsu; mislio je naime da njihovo
zaziranje od svega vezanog za magiju ne bi vrijedilo i za veliku hrpu zlata.
U srijedu ih je gospoda Weasley sve rano probudila. Pošto je svatko na brzinu smazao po šest
sendviča sa šunkom, obukli su ogrtače, a gospoda Weasley je skinula s okvira kamina u kuhinji
lonac za cvijeće i zavirila u njega.
"Zalihe su nam, Arthure, na izmaku", uzdahne. "Morat ćemo ih danas popuniti... Ah, dobro, prvo
gosti! Poslije tebe, Harry, dušo!"
I pruži Harryju lonac.
Harry ih je redom gledao kako ga motre.
"A š-što ću s tim?" promuca.
"Pa on još nikad nije putovao Letiprahom", iznenada će Ron. "Oprosti, Harry, zaboravio sam ti to
reći."
"Nikad?" ponovi gospodin Weasley. "A kako si lani došao u Zakutnu ulicu da kupiš sve škoIske
potrepštine?"
"Išao sam podzemnom željeznicom..."
"Stvarno?" radoznalo ga priupita gospodin Weasley. "Jesi li se vozio eskalatorom? Kako zapravo..."
"Nemoj sad, Arthure", reče mu gospoda Weasley. "Letiprahom se, dušo, putuje puno brže, ali, Bože
moj, ako nisi nikad tako putovao..."
"Neće biti problema, mama", reče Fred. "Harry, gledaj najprije nas kako to radimo."
I on uzme prstovet sjajnog praška iz lonca za cvijeće, priñe vatri i baci u nju prašak.
Vatra bukne, postane smaragdnozelena i vine se uvis iznad Fredove glave, a Fred stupi u nju, vikne:
"Zakutna ulica!" i iščezne. "Moraš te riječi, dušo, razgovijetno izgovoriti", reče gospoña Wea
sley Harryju dok je George turao ruku u lonac za cvijeće. "I pazi da izañeš na pravom ognjištu..."
"Na čemu?" nervozno je upita Harry dok je vatra hučala odnoseći sa sobom i Georgea.
"E pa, znaš, ima strašno puno ćarobnjaćkih vatri izmedu kojih
možeš birati, ali ako si jasno iz~ovorio ime odredišta","
"Snaći ć~ se on, Molly, ne brini!" reće joj gospodin Weasley i ta
ko~er posegne za praškom,
20
"Ali, srce, ako se izgubi, što ćemo reći njegovoj teti i tetku?" "Njima to ne bi uopće bilo krivo",
umirivaše je Harry. "Budite
bez brige, Dudley bi mislio, kad bih ja zapeo u nekom dimnjaku, da je to nešto strašno smiješno."
"Pa, dobro." u redu... idi ti onda za Arthurom", reče gospoña Weasley. "Ali pazi, kad uñeš u vatru,
reci toćno kamo ideš..."
"I drži laktove uz tijelo", posavjetuje ga Ron.
r
"I zatvori oči", nadoda gospoña Weasley. "Caña..."
"I nemoj se vrpoljiti", reče mu Ron, "jer bi još mogao ispasti iz
"Ipak, nemoj paničariti, da ne izañeš prerano, pričekaj dok ne ugledaš Freda i Georgea."
Nastojeći sve to držati na umu, Harry uzme prstovet praška i priñe vatri. Duboko udahne zrak,
prospe prašak po vatri i zakorači. Učini mu se da ga je pomilovao topao povjetarac. Otvori usta i
istog časa proguta malo toplog pepela. Zakašlje i reče:
"Z-zakut-na ulica."
Učini mu se kao da ga je usisala golema odvodna cijev. Imao je osjećaj da se vrlo brzo vrti... u
ušima mu je zaglušno hujalo... nastojao je držati oči otvorene, ali mu se smuči od kolopleta zelenih
plamenova... nešto tvrdo udari ga u lakat pa pribije ruke uz tijelo... i dalje se vrtio i vrtio... tad mu
se učini da ga netko ćuška hladnim rukama... škiljeći kroz naočale, opazi kao u magli niz kamina, a
na mahove iza njih i neke sobe... u želucu mu se bućkali sendviči sa šunkom... Ponovo zatvori oči i
poželi da tomu do8e već jednom kraj, a onda... pade ničice na hladan kamen i osjeti da je razbio
naočale.
Zavrti mu se u glavi kad se, onako izgreben i čañav, polako osovi na noge i prinese očima razbijene
naočale. Bio je potpuno sam, ali nije imao pojmagdje je. Samo je znao da stoji ispred kamenog
kamina u nekakvoj velikoj, oskudno osvijetljenoj čarobnjačkoj trgovini... ali ništa se od svih onih
predmeta oko njega po svoj prilici neće nikad naći na popisu potrepština za školu u Hogwartsu.
U obližnjoj staklenoj vitrini ležala je na jastučiću nečija usahla šaka, krvavi svežanj igraćih karata i
stakleno oko-što je piljilo u njega. Sa zidova su ga zlurado gledale opake maske, na tezgi je ležala
zbirka ljudskih kostiju a sa stropa su visili nekakvi šiljasti instrumenti. Još je gore bilo to što
mračna, uska ulica koju je vidio kroz prašni izlog nikako nije mogla biti Zakutna ulica.
Što prije izañe iz ove trgovine, to bolje! Još ga je bolio nos od pada na ognjište. Tiho pohita prema
vratima, ali još prije nego što je prošao polovicu puta do njih, spazi s druge strane izloga dvije
osobe, od kojih je jedna bila posljednja koju je želio vidjeti izgubljen, čadav i s razbijenim
naočalama na nosu - Draco Malfoy.
Harry se brže-bolje obazre oko sebe i opazi lijevo od sebe veliki crni ormar. Učas se uvuče u njega i
pritvori vrata za sobom - ostavio je tek uski prorez kroz koji je mogao gledati. Nakon nekoliko
sekun
da zazvoni zvonce na vratima i u trgovinu uñe Malfoy.
Čovjek koji je ušao za njim mogao je biti samo njegov otac. Imao je isto onako blijedo, šiljasto lice
i isto onakve hladne, sive oči. Gospodin Malfoy proñe kroz trgovinu dokono razgledajući izložene
artikle i pozvoni zvoncem na tezgi prije nego što se okrene sinu i reče mu:
"Nemoj ništa dirati, Draco!"
Draco posegne za staklenim okom i reče: "Mislio sam da ćeš mi ipak kupiti neki dar."
"Rekao sam da ću ti kupiti trkaću metlu", odvrati mu otac bubnjajući prstima po tezgi.
"Što mi to vrijedi kad nisam u ekipi našeg doma?" reče Draco mrzovoljno i razdražljivo. "Harry
Potter je lani dobio Nimbus 2000. I posebno odobrenje od Dumbledorea da smije nastupati za
Gryffindore. A uopće nije tako dobar igrač, nego je to sve samo zato što je slavan... slavan po onom
glupom ožiljku na čelu..."
Draco se sagne da promotri policu punu mrtvačkih glava.
".., svi misle kako je darovit, divan Potter s onim svojim ožiljkom, i s onom svojom metlom... "
21
"To si mi rekao već najmanje deset puta", reče mu gospodin Malfoy nastojeći pogledom smiriti
sina. "A ja te opet podsjećam da ti nije... pametno... pokazivati da ne voliš Harryja Pottera kad ga
većina naših smatra junakom koji je stao na kraj Gospodaru tame::, Ah, gospodine Borg~n~"
Za tezgom se pojavio pogrbljen ćovjek koji je upravo sklanjao masnu kosu s lica.
"Gospodine Malfoy, kako mi je drago što vas vidim!" reče gospodin Borgin isto onako uljevitim
glasom kakva mu je bila i kosa. "Baš mi je milo... a tu je i mladi gospodin Malfoy... drago mi je.
Čime vas mogu uslužiti? Moram vam pokazati nešto što je upravo danas stiglo, i to po vrlo
povoljnoj cijeni..."
"Ja danas, gospodine Borgin, ne kupujem nego prodajem", odvrati gospodin Malfoy
"Prodajete?" Smiješak na licu gospodina Borgi~a malko i~blijedi.
"Culi ste, naravno, da Ministarstvo i dalje vrši premetaćine", reće gospodin Malfoy i izvadi iz
unutarnjeg džepa svitak pergamenta, pa ,
, _ _ _._ _ w._ n ___:_ .r,. " ...." a"v: ccT" ..".~ .."",.., 1~~,~ :
kuće nekoliko... hm... stvari zbog kojih bih mogao imati neprilika kad bi mi došli ljudi iz
Ministarstva..."
Gospodin Borgin natakne na nos cvikere i baci pogled na popis. "Ministarstvo se ipak ne bi valjda
usudilo vas uznemiravati?" Gospodin Malfoy naškubi usne.
"Nisu još bili kod mene. Premda ime Malfoy još uvijek izaziva stanovit respekt, Ministarstvo sve
češće zabada nos u stvari koje ga se ne tiču. Priča se o nekom novom zakonu za zaštitu bezjaka...
sigurno je to opet maslo onog pjegavog glupana Arthura Weasleyja koji obožava bezjake..."
Harry oćuti kako u njemu zakipi gnjev.
"... a, kao što vidite, neki bi od ovih otrova mogli izazvati dojam... " "Potpuno vas razumijem,
gospodine", reče gospodin Borgin. "Da vidimo..."
"Ja bih ovo htio", presiječe ga u riječi Draco pokazujući na usahlu šaku na jastučiću.
"Ah, Ruku s onoga svijeta!" uzvikne gospodin Borgin pa ostavi popis gospodina Malfoya i pritrči
Dracu. "Metneš li u nju svijeću, ona će samo vlasniku svijetliti. Najbolji prijatelj lopova i
provalnika! Vaš sin, gospodine, ima dobar ukus."
"Ja se nadam, Borgin, da će moj sin biti nešto više od lopova i provalnika", hladno će gospodin
Malfoy, a gospodin Borgin se brže ispravi:
"Nisam nikog htio uvrijediti, gospodine, vjerujte mi..." "Doduše, ako ne popravi školske ocjene,"
još će hladnije gospodin Malfoy, "možda mu na kraju neće ništa drugo ni preostati."
"Nisam ja tomu kriv", odbrusi mu Draco. "Svi profesori imaju svoje ljubimce, na primjer onu
Hermionu Granger..."
"Ja sam mislio da ćeš se ti posramiti što je jedna djevojčica koja ne potječe čak ni iz čarobnjačke
obitelji bila bolja od tebe na svim ispitima", okosi se gospodin Malfoy na sina.
"Aha!" izusti Harry upol glasa uživajući u tome što vidi Draca u isti mah posramljena i srdita.
"Sad vam je posvuda tako", reče gospodin Borgin svojim sladunjavim glasom. "Carobnjačka krv
sve manje vrijedi..."
"Ali ne i za mene!" uzvikne gospodin Malfoy, kojem se naglo rašire duge nosnice,
"Ni za mene, gospodine!" priklopi gospodin Borgin i duboko se pokloni.
"Ako je tako, onda se možemo vratiti na moj popis", otresito će gospodin Malfoy. "Meni se,
Borgin, poprilično žuri, moram danas obaviti još jedan važan posao."
Počnu se cjenkati. Harry je nervozno gledao kako se Draco, razgledajući predmete izložene na
prodaju, sve više približava njegovu skrovištu. Zastao je da promotri veliko klupko krvničkog
konopca i da proćita, smijuljeći se, natpis uz prekrasnu ogrlicu od opala:
Pozor! Ne diraj! Ukleta stvar- koja je dosad došla gtave devetnaest bezjačkih vlasnika!
Draco se okrene na drugu stranu i spazi pred sobom ormar u kojem bijaše sakriven Harry. Priñe
mu... i ispruži ruku da dohvati kvaku...
"Gotovo", reče gospodin Malfoy stojeći za tezgom. "Hodi amo, Draco!"
22
Kad se Draco okrene od njega, Harry otare rukavom oznojeno čelo.
"Do videnja, gospodine Borgin, očekujem vas sutra na svom posjedu da preuzmete sve te stvari."
Čim su se vrata trgovine zatvorila za mušterijama, gospodinu Borginu spadne s lica ona preljubazna
maska.
"Do viñenja, gospodine Malfoy, a ako je istina ono što se priča o
vama, onda mi niste prodali ni polovicu svega onoga što skrivate na
svom posjedu", " ,
Mrmljajući još nešto za se, gospodin Borgin ode u stražnju prostoriju. Harry pričeka još jednu
minutu da vidi neće li se vratiti, a onda se izvuče što je tiše mogao iz ormara, prode pokraj vitrina i
izade iz trgovine.
Grčevito držeći rukom razbijene naočale na nosu, pogleda oko sebe. Našao se u prljavoj uličici koja
je kanda bila puna dućana s potrepštinama za crnu magiju. Učini mu se da je najveći upravo onaj iz
kojeg je izašao, "Borgin & Burkes". Preko puta je u izlogu bilo mnogo odvratnih smežuranih glava,
a dva dućana dalje velik kavez u kojem su vrvjeli divovski crni pauci. Iz sjene jedne veže
promatrala su Harryja dva otrcano odjevena čarobnjaka i potiho nešto razgovarala. Obuzet
nela~odom, Harry krene dalje pridržavajući na nosu
naočale, očajnički se nadajući da će se izvući nekako iz ove neprilike,
Na jednom starom drvenom natpisu što je visio nad dućanom u kojem su se prodavale otrovne
svijeće, pročita da se nalazi u Ulici Nokturno. To mu nije ništa pomoglo jer nikad nije čuo za tu
ulicu. Pretpostavljao je da ustima prepunim pepela nije u vatri kod Weasleyjevih razgovijetno
izgovorio ime ulice. Nastojeći ostati priseban, upita se što mu je činiti.
"Nisi valjda zalutao, dušo?" priupita ga netko na samo uho tako da poskoči od prepasti.
Pred njim je stajala vremešna vještica i držala pladanj s nečim dozlaboga sličnim ljudskim noktima.
Podrugljivo ga je gledala obnaživši zube zelene poput mahovine. Harry ustukne pred njom.
"Nisam, nisam, hvala", odgovori joj. "Samo sam..." "HARRY! Kog vraga ti ovdi radiš?"
Harryju poskoči srce u grudima. A poskoči i vještica pa joj se hrpica noktiju prospe po nogama i
ona prokune nešto, dok im je dugim koracima prilazila krupna prilika Hagrida, lovočuvara u
Hogwartsu. Crne oči poput kukaca krijesile su mu se iznad velike čekinjaste brade.
"Hagride!" zakriješti Harry od olakšanja. "Zalutao sam... Letiprah..."
Hagrid zgrabi Harryja za šiju i odvuče ga od vještice izbivši joj usput iz ruke pladanj. Njezina ih je
vriska pratila za sve vrijeme dok su prolazili krivudavom uličicom, dok nisu stigli do jarkog sunca.
Harry u daljini opazi poznatu palaču od snježnobijelog mramora banku Gringotts. Hagrid ga je
doveo ravno u Zakutnu ulicu.
"Kako to izgledaš!" osorno će Hagrid otresajući s njega čadu tako snažnim pokretima da ga malne
sruši u kacu zmajevskog gnojiva ispred jedne Ijekarne. "Smucaš se po Ulici Nokturno, ne znam šta
da ti kažem... ono ti je, Harry, sumnjiv kvart... ne bi volio da te ko tamo vidi..."
"To je i meni bilo jasno", ustvrdi Harry i izmakne se kad Hagrid htjede iznova otresti s njega čadu.
"Rekao sam ti da sam zalutao... a što si ti tamo radio?"
"Ma tražio sam neko sredstvo protiv puževa koji žderu srž povrća", progunda Hagrid. "Žderu mi
kupus u školskom povrtnjaku. A ti nisi valjda ovdi sam?"
"Stanujem kod Weasleyjevih, ali smo se putem razdvojili", objasi~i mu Harry, "Moram ih
potražiti","
I zajedno krenu dalje.
"A kako to da mi nikad nisi otpiso?" zapita Hagrid dok je Harry kaskao uza nj (on je morao
napraviti tri koraka za svaki Hagridov korak u onim njegovim čizmetinama). Harry mu ispripovjedi
sve o Dobbyju i Dursleyjevima.
"Ti prokleti bezjaci!" promrndža Hagrid. "Da sam to znao..." "Harry! Harry! Ja sam ovdje gore!"
Harry digne pogled i opazi Hermionu Granger kako stoji na vrhu bijelih stuba pred Gringottsom.
Ona strči niza stube do njih. Bujna smeña kosa vijorila joj se na vjetru.
23
"Što ti je to s naočalama? Zdravo, Hagride... Oh, kako je divno vidjeti vas opet obojicu... Harry,
ideš li u Gringotts?"
"Idem, čim nañem Weasleyjeve", odgovori joj Harry.
"Za to ti neće trebat puno vremena", naceri se Hagrid.
Harry i Hermiona pogledaju oko sebe. Prometnom ulicom trčali su prema njima Ron, Fred, George,
Percy i gospodin Weasley.
"Harry!" zadihano će gospodin Weasley. "Mi smo se stalno nadali da si ti odletio samo jedan kamin
dalje..." Obriše svoju sjajnu ćelu. "Molly je sva izvan sebe... sad će i ona stići."
"A gdje si ti zapravo izašao?" upita ga Ron. "U Ulici Nokturno!" promumlja Hagrid. "Sjajno!"
uglas izuste Fred i George.
"Mi >~ikad nismo smjeli tamo ni zaviriti", zavidno će Ron.
"I bolje da niste!" progun~a Hagrid.
Na vidiku se pojavi gospoña Weasley trčeći kao bez duše.
U jednoj je ruci mahnito mahala torbicom, a drugom je čvrsto držala Ginny.
"O, Harry... o, zlato moje... sam Bog zna gdje si još mogao završiti..."
Predišući, izvadi iz torbice veliku četku za odjeću i uzme uklanjati njome čañu koju Hagrid nije
uspio otresti. Gospodin Weasley dohvati Harryjeve naočale, kucne po njima čarobnim štapićem i
vrati mu ih gotovo kao nove.
"E, sad moramo dalje!" reče Hagrid, komu je gospoña Weasley
stiskala ruku ("Ulica Nokturno! Što bi bilo, Hagride, da ga vi niste
našli!"). "Do vi~enja u Hogwartsu!"
I poñe dalje krupnim koracima, za glavu i ramena viši od svih prolaznika u toj prometnoj ulici.
"Zamislite koga sam vidio kod "Borgina i Burkesa", reče Harry Ronu i Hermioni dok su se penjali
uza stube Gringottsa. "Malfoya i njegova oca."
"Je li Lucius Malfoy što kupio?" oštro ga zapita gospodin Weasley koji je išao za njima.
"Nije, samo je prodavao."
"Znači da je zabrinut", reče gospodin Weasley s izrazom mračnog zadovoljstva na licu. "Uh, što bih
volio zapapriti tom Luciusu Malfoyu..."
"Pazi što radiš, Arthure", oštro ga upozori gospoña Weasley dok ih je u banku uvodio goblin
klanjajući im se. "Ta je familija opasna, pazi da se ne opečeš!"
"Ti dakle misliš da ja nisam dorastao Luciusu Malfoyu?" ogorčeno je upita gospodin Weasley, ali
mu u tom trenu privuku pažnju Hermionini roditelji, koji su nervozno stajali uz pult što se protezao
duž čitave velike mramorne dvorane. Čekali su da ih Hermiona upozna s njima.
"Pa, vi ste bezjaci!" oduševljeno će gospodin Weasley. "Morat ćemo u to ime nešto popiti. Što vam
je to? Ah, vi ovdje mijenjate bezjački novac? Pogledaj, Molly!"
I on uzbuñeno pokaže na novčanice od deset funta u rukama gospodina Grangera.
"Vidimo se opet ovdje!" reče Ron Hermioni dok je jedan drugi goblin odvodio Weasleyjeve i
Harryja u njihove podzemne trezore. Do trezora su stigli malim kolicima kojima je upravljao goblin
i
koja su jurila po minijaturnim tračnicama kroz podzemne hodnike u banci. Harry je uživao u toj
vrtoglavoj vožnji do Weasleyjeva sefa, ali kad je sef otvoren, bilo mu je grozno, još gore nego u
Ulici Nokturno. U sefu je bila vrlo mala hrpa srebrnih srpova i samo jedan zlatni galeon. Gospoña
je Weasley opipala sve zakutke u sefu prije nego što je strpala sav novac u svoju torbicu. A kad su
došli do Harryjeva sefa, Harryja je obuzeo još neugodniji osjećaj. Dok je na brzinu trpao šake
novčića u kožnatu novčarku, nastojao je zakloniti vidik na svoje bogatstvo.
Kad su se vratili na mramorne vanjske stube, svi su se tu rastali.
Percy je promrmljao nešto neodreQeno o tome kako mora nabaviti
24
novo pero. Fred i George spazili su svog prijatelja iz Hogwartsa Leeja Jordana. Gospoña Weasley i
Ginny otišli su u dućan rabljenih pelerina. Gospodin Weasley navalio je da odvede Grangerove na
piće u Šuplji kotlić.
"Za sat vremena vidimo se svi u "Krasopisu i bugačici" gdje ćemo kupiti udžbenike", reče gospoña
Weasley odlazeći sa Ginny dalje. "I da niste ni primirisali u Ulicu Nokturno!"
Harry, Ron i Hermiona odšetali su se dalje krivudavom ulicom popločenom oblim kamenjem. U
novčarci u Harryjevu džepu veselo su zveckali zlatni, srebrni i brončani novčići koji su vapili da
budu potrošeni, pa je on kupio tri velika sladoleda od jagoda i maslaca od kikirikija. Sad su
zadovoljno sve troje lizali slañoled polagano prolazeći ulicom i razgledajući čarobne izloge. Ron je
čeznutljivo gledao garnituru pelerina ekipe Topnika iz Chudleyja u izlozima trgovine "Kvalitetne
metlobojske potrepštine" dok ih Hermiona nije odvukla u susjedni dućan da kupe tintu i pergament.
U "Trgovini čarobnjačkih artikala za zabavu i razonodu" susreli su Freda, Georgea i Leeja Jordana,
koji su se upravo opskrbljivali "bajoslovnim vatrometom dr. Filibustera s mokrim paljenjem, bez
vatre". U majušnoj staretinarnici punoj slomljenih čarobnih štapića, rasklimanih mjedenih vaga i
starih pelerina umrljanih čarobnim napicima, zatekli su Percyja duboko zadubljena u malu i
strahovito dosadnu knjigu Prefekti na putu do moći. Ron naglas pročita s poleñine knjige:
"Studija o prefektima u Hogwartsu i njihovim potonjim karijera
~na, Pa, to zvuči fantastično.,." "Briši!" obrecne se Percy na nj,
"Percy je, naravski, strašno ambiciozan, on je već sve unaprijed isplanirao... on kani danas-sutra
postati ministar magije..." reče Ron Harryju i Hermioni ispod glasa kad su se rastali s Percyjem.
Nakon sat vremena zaputili su se do "Krasopisa i bugačice". Ali nisu samo oni krenuli u tu knjižaru.
Kad su joj se približili, ugledali su, na svoje veliko čudo, silnu gomilu što se gurala ispred ulaza ne
bi li upala unutra. Razlog im je za to otkrio velik transparent razapet na prozorima prvog kata:
GILDEROY LOCKHART potpisivat će ovdje svoju autobiografiju
MAGICNI JA
danas izmeñu 12,30 i 16,30
"Ovdje ga dakle možemo vidjeti uživo!" zaciči Hermiona. "Ipak je on napisao gotovo sve knjige s
našeg popisa!"
Gotovo se sva gomila sastojala od vještica - vršnjakinja gospoñe Weasley. Na vratima je stajao
čarobnjak iznurene vanjštine koji je govorio:
"Samo mirno, gospoñe, molim vas... nemojte se gurati, vi tamo... pazite na ove knjige..."
Harry, Ron i Hermiona jedva se uguraju u knjižaru. Dugačak red zavijao je nadesno, prema
stražnjoj prostoriji gdje je Gilderoy Lockhart potpisivao primjerke svojih knjiga. Svako od njih
uzme po jedan primjerak knjige Landranje s vampirima pa se skupa odšuljaju do mjesta u redu gdje
su stajali ostali Weasleyjevi s bračnim parom Granger.
"Ah, tu ste, hvala Bogu, i vi!" reče gospo8a Weasley. Bila je nekako zadihana i gladila je kosu.
"Uskoro ćemo ga vidjeti..."
Nakon nekog vremena ugledali su Gilderoya Lockharta kako sjedi za stolom okružen svojim
velikim fotografijama na kojima namiguje ljudima. Snježnobijeli zubi su mu se caklili da je divota.
Živi Lockhart bijaše u pelerini boje različka koja je savršeno pristajala njegovim očima.
Čarobnjački šiljasti klobuk bećarski je nakrivio na kovrčavoj kosi.
Oko njega je obigravao nizak, srdit čovjek snimajući ga velikim crnim fotoaparatom koji je pri
svakom zasljepljujućem blijesku ispuštao oblačiće purpurnog dima.
"Makni se ti tamo!" zareži na Rona i uzmakne korak-dva ne bi li dobio što bolji snimak. "Ja ovo
snimam za Dnevni prorok. "
"Vrlo važno", reče Ron trljajući stopalo na koje mu je stao fotograf.
Čuo ga je i Gilderoy Lockhart i digao pogled. Opazi Rona, a odmah zatim i Harryja. Zapilji se u
njega, a onda skoči na noge i usklikne iz sveg glasa:
"Je li moguće da je to Harry Potter?"
25
Gomila se razdvoji uzbuñeno šapćući. Lockhart se zaleti prema Harryju, ščepa ga za nadlakticu i
izvuče iz gomile. Publika zaplješće. Harryju su gorjeli obrazi dok mu je Lockhart stezao ruku pred
fotografom, koji je bjesomučno škljocao aparatom i zakriljivao dimom Weasleyjeve.
"Samo se lijepo smijte, Harry!" procijedi Lockhart kroz svoje blistave zube. "Nas smo dvojica
vrijedni da se pojavimo na naslovnoj stranici."
Kad je napokon ispustio Harryju ruku, Harry jedva da je još osjećao prste. Htjede se opet priključiti
Weasleyjevima, ali Lockhart mu ovije ruku oko ramena i čvrsto ga privije uza se.
"Dame i gospodo!" reče na sav glas i mahne rukom ne bi li utišao nazočne. "Kakav izvanredni
trenutak! Pravi trenutak da objavim nešto što već poodavno želim obznaniti. Kad je mladi Harry
ušao u knjižaru "Krasopis i bugačica", on je htio samo kupiti moju autobiografiju... koju ću mu ja
sad vrlo rado pokloniti." Gomila iznova zaplješće, a Lockhart proslijedi i prodrma Harryja tako da
mu naočale spuznu na vrh nosa. "Nije imao pojma da će uskoro dobiti nešto mnogo, mnogo više od
Magičnog mene. On i njegovi suučenici dobit će zapravo živog magičnog mene. Da, dame i
gospodo, velika mi je čast i zadovoljstvo što vam mogu obznaniti da ću u rujnu mjesecu preuzeti
mjesto predavača Obrane od mračnih sila u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu!"
Gomila je opet pljeskala i klicala dok je Gilderoy Lockhart svečano uručivao Harryju svoja sabrana
djela. Posrćući pomalo pod teretom knjiga, Harry se ipak uspio nekako skloniti iz središta
pozornosti u kut prostorije, gdje je stajala Ginny sa svojim novim kotlićem.
"Uzmi ti ovo", promumlja joj Harry i istrese knjige u kotlić. "Ja ću sebi sam kupiti..."
"Kladio bih se, Potter, da ti je ovo godilo?" začuje Harry glas koji odmah prepozna. Uspravi se i
nade licem u lice s Dracom Mal
foyem, koji se, kao i obično, posprdno smješkao. "Slavni Harry Pot
ter!" produži Malfoy. "Ne može ni u knjižaru svratiti da ga ne snime za naslovnu stranicu novina!"
"Pusti ga na miru, nije on ništa od toga želio!" reče mu Ginny. Prvi put je progovorila pred
Harryjem. I pogledala poprijeko Malfoya`
"Oho, Potter, imaš već i curu!" pripomene Malfoy otegnutim
glasom, Ginny je pocrvenjela kao rak dok su se Ron i Hermiona probijali do njih s naramcima
Lockhartovih knjiga,
"Ah, to si ti!" reće Ron gledajući Malf oya kao nešto odvratno na cvnm nntnlatn "Klarlin hih se rla
si iznenarfien ~tn virli~ nVrlie Har
"Nisam time toliko iznenañen koliko što vidim tebe, Weasley, u jednoj trgovini", odbrusi mu
Malfoy. "Tvoji će roditelji vjerojatno morati mjesec dana gladovati da sve to plate."
Ron pocrveni kao i Ginny. I on baci svoje knjige u kotlić i krene na Malfoya, ali ga Harry i
Hermiona zgrabe odostraga za kaput. "Rone!" uzvikne gospodin Weasley, koji se s Fredom i
George
om probijao prema njima. "Što to radiš? Ovdje je prava ludnica, hajdemo van!"
"Gle, gle, gle... Arthur Weasley!"
Bijaše to gospodin Malfoy. Stajao je uz Draca i držao ruku na njegovu ramenu smješkajući se
posprdno, baš kao i Draco.
"Luciuse!" reče gospodin Weasley i hladno mu klimne glavom. "Čujem da u Ministarstvu imate
pune ruke posla", nastavi gospodin Malfoy. "Sve te premetačine... Nadam se da vam plaćaju za
prekovremeni rad?"
I posegne rukom u Ginnyn kotlić i izvadi izmeñu Lockhartovih sjajnih knjiga i jedan vrlo stari,
raskupusani primjerak Priručnika preobrazbe za početnike.
"Vidi se da vas slabo plaćaju", zaključi. "Bože mili, kakva fajda od toga što kaljate čast
čarobnjacima a da vas za to čak i ne plaćaju dobro."
Gospodin Weasley se zajapuri još jače od Rona i Ginny.
"Nas dvojica, Malfoye, imamo sasvim različite pojmove o tome što kalja čast čarobnjacima."
26
"Očito imate pravo", potvrdi gospodin Malfoy. Svijetle mu oči odlutaju do gospodina i gospoñe
Granger koji su ih zabrinuto gledali. "Imate zbilja lijepo društvo, Weasley... a ja sam mislio da se
vaša obitelj ne može još dublje srozati..."
Razlegne se zveket metala od Ginnyna kotlića što odleti u stranu. Gospodin Weasley nasrne na
gospodina Malfoya i odgurne ga na policu s knjigama. Deseci teških zbirki čarobnih formula
stropoštaju se ljudima na glave. Fred i George doviknu ocu: "Udesi ga, tata!" Gospoña Weasley je
vrisnula: "Nemoj, Arthure, nemoj!" Gomila je naglo ustuknula i srušila još nekoliko polica s
knjigama. "Gospodo, molim vas... molim vas!" uzviče se pomoćnik, a onda glasnije od svih
odjekne uzvik:
"Prestanite, gospodo, prestanite!..."
Kroz more knjiga probijao se prema njima Hagrid. U hipu je rastavio gospodina Weasleyja od
gospodina Malfoya. Gospodin Weasley imao je rasječenu usnu, a gospodin Malfoy zadobio je
udarac u oko Enciklopedijom otrovnih gljiva. Još je držao u ruci Ginnynu staru knjigu o preobrazbi,
pa joj je gurne sijevajući očima od pakosti:
"Evo ti, mala... uzmi si tu svoju knjigu... to je najviše što ti otac može dati..."
Izvukavši se iz Hagridova stiska, on mahne glavom Dracu i izjuri s njim iz knjižare.
"Nisi se smio, Arthure, obazirati na njeg", reče mu Hagrid i gotovo ga osovi na noge popravljajući
na njemu pelerinu. "Ta ti je familija pokvarena do srži, to je bar poznato. Nemoj rañe slušat
Malfoye. Zla krv, pa to ti je. Ajmo sad odavle svi skupa..."
Pomoćnik kao da ih je htio zaustaviti, ali jedva da je bio Hagridu do pasa pa se kanda predomisli.
Svi pohitaju ulicom. Grangerovi su se tresli od straha a gospoña je Weasley bila izbezumljena od
bijesa.
"Lijep primjer daješ djeci... tučeš se na javnom mjestu... što je samo pomislio Gilderoy Lockhart..."
"On je bio zadovoljan", reče Fred. "Zar nisi čula što je rekao kad smo odlazili? Pitao je onog tipa iz
Dnevnogproroka ne bi li mogao u izvještaj ubaciti i tučnjavu... rekao je da je sve to jako dobra
reklama."
Ipak, svi su bili potišteni na putu do kamina u Šupljem kotlić~, odakle će se Harry i Weasleyjevi s
kupljenim stvarima otputiti u "Jaz= binu" s pomoću Letipraha. Oprostili su se s Grangerovima, koji
su iz krčme otišli u bezjačku ulicu s druge strane zida. Gospodin Weasley
ih je htio još pitati kako je to na autobusnim postajama, ali se nagla predomisli kad opazi izraz na
licu svoje supruge.
Harry je skinuo naočale i spremio ih na sigurno mjesto, u džep, prije nego što je uzeo malo
Letipraha. Taj prašak nipošto nije bio njegovo najdraže prometalo.
5 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:49 pm
Margita
Administrator
V
NAPADACKA VRBA
Svršetak Ijetnih ferija došao je prebrzo za Harryjev ukus. Bio se radovao povratku u Hogwarts, ali
mu je mjesec dana u "Jazbini" bilo najsretnije razdoblje u životu. Bilo mu je teško ne zavidjeti
Ronu kad god bi se sjetio Dursleyjevih i dobrodošlice koja ga dogodine očekuje u Kalininu prilazu.
Posljednje je večeri gospoña Weasley čaranjem priredila izvrsnu večeru koja se sastojala od
Harryjevih najdražih jela, sa slasnim pudingom prelivenim sirupom na kraju. Fred i George
zaokružili su večer Filibusterovim vatrometom ispunivši kuhinju crvenim i modrim zvijezdama što
su najmanje pola sata vrcale sa stropa po zidovi
ma. Zatim je došlo vrije~ne za poslje~nju šalicu vruće čol~olade i spavanje`
Sutradan je ujutro trebalo podosta vremena da krenu. Ustali su u cik zore, ali im se nekako činilo da
imaju još mnogo posla obaviti
prije polaska. Gospo~a Weasley rrčkarala je zlovoljno okolo slcup
ljajući čarape i pera. Poluodjeveni ukućani, s komadićima prepečenca u rukama, neprestance su se
sudarali na stubama, a gospodin Weasley umalo da nije skrhao vrat kad se spotaknuo o zalutalo pile
prolazeći kroz dvorište i noseći Ginnyn veliki kovčeg do automobila.
27
Harryju nije bilo jasno kako će osmero ljudi sa šest velikih kovčega, dvije sove i jednim štakorom
stati u malu Ford Angliju. Nije, naravno, računao na posebnu opremu gospodina Weasleyja.
"Ni riječi o tome Molly!" šapnuo je Harryju kad je otvorio pr
t~j~žnik i poka~ao mu kako ga je čarolijom toliko proširio da su svi kovćezi lako stali u nj,
I~ad su se napokon svi potrpali u auto, gospo~a Weasley zirnula ~p n~ ctra~nia ciPr~ala na lrniima
cn Hartv Rnn Fre~ C'lenr~e i Percv
"Bezjaci ipak više znaju nego što smo mi skloni priznati, je li?" Ona i Ginny sjedile su na prednjem
sjedalu koje se toliko izdužilo da je bilo nalik na klupu u parku. "Mislim, izvana ne bi čovjek rekao
da tu unutra ima toliko mjesta, je li?"
Gospodin Weasley upali motor i polako izveze auto iz dvorišta. Harry se osvrne da baci posljednji
pogled na kuću. Tek što je pomislio kad će je opet vidjeti, morali su se vratiti jer je George bio
zaboravio Filibusterovu kutiju potrepština za vatromet. Pet minuta kasnije opet su se naglo
zaustavili u dvorištu da Fred otrči po svoju metlu. Bili su već nadomak autoputu kad Ginny uzvikne
da je zaboravila svoj dnevnik. Kad se ponovo uspentrala u kola, poprilično su kasnili i svi su bili
pomalo razdražljivi.
Gospodin Weasley pogleda na sat i obrati se supruzi. "Molly, dušo..."
"Nemoj, Arthure!"
"Ama, nitko nas neće vidjeti. Ovaj je mali gumb ovdje za nevidljivost i servomehanizam koji sam
naknadno ugradio... tako da se možemo vinuti u zrak... a poslije ćemo letjeti iznad oblaka. Stići
ćemo na odredište za desetak minuta a da nitko neće ni znati..."
"Rekla sam ti, Arthure, nemoj to raditi upol bijela dana!"
Na kolodvor King's Cross stigli su u četvrt do 11. Gospodin Weasley pretrčao je cestu da doveze
više kolica za njihove kovčege, pa svi skupa pohitaju na peron.
Harry se lani bio vozio Hogwarts ekspresom: Najteže je bilo doći na peron broj devet i tri četvrt,
nevidljiv za bezjačke oči. Trebalo je proći kroz debelu pregradu koja dijeli perone broj devet i
deset. Nije to bilo bolno, ali je valjalo biti oprezan da nitko od bezjaka ne vidi kako putnici nestaju.
"Neka Percy ide prvi", reče gospoda Weasley nervozno gledajući na sat iznad sebe, prema kojem su
imali još samo pet minuta da neopazice iščeznu iza pregrade.
Percy je žustro pošao i nestao. Za njim je otišao gospodin Weasley, a nakon njega Fred i George.
"Ja idem sa Ginny, a vas dvojica doñite odmah za nama", reče gospoña Weasley Harryju i Ronu, pa
uhvati Ginny za ruku i krene s njom. Obje nestanu u tren oka.
"Hajdemo zajedno, imamo još samo minutu vremena", predloži Ron Harryju.
Harry provjeri je li Hedvigina krletka sigurno smještena na njegovu kovčegu, pa okrene kolica
prema pregradi. Bio je potpuno siguran u sebe. Ovo nije bilo ni približno onako nezgodno kao
putovanje s pomoću Letipraha. Obojica su se nisko sagnula nad svoja kolica i odlučno krenula
prema pregradi povećavajući malo-pomalo brzinu. Na metar-dva od pregrade prešli su u trk i...
TRES! Oboja kolica udarila su u pregradu i odbila se od nje. Ronu je kovčeg tresnuo na tlo, Harry
se opružio koliko je dug i širok, Hedvigina se krletka otkotrljala po sjajnom podu, a ona je
ogorčeno zakriještala. Ljudi su se zabuljili u njih, a jedan se kondukter prodere: "Kog vraga to
radite?"
"Kolica su mi izmakla kontroli", dahne Harry ustajući i hvatajući se za rebra. Ron trkne po
Hedvigu, koja je digla takw dreku da su mnogi naokolo počeli gunñati protiv okrutnog postupanja
sa životinjama.
"Kako to da nismo uspjeli proći?" prosikće Harry Ronu. "Nemam pojma..."
Ron se unezvijereno obazre. Promatralo ih je desetak znatiželjni~Ca.
"Zakasnit ćemo na vlak", šapne. "Nije mi jasno zašto se prolaz zatvorio..."
Harry pogleda na veliki sat iznad sebe osjećajući mučninu u želucu. Još deset sekunda... devet...
Oprezno pogura kolica pred sobom dok ne doñe do same pregrade, a onda ih gurne svom snagom.
Metal ne popusti.
28
Još tri sekunde", dvije", jedna",
"Otišao je!" zgranuto će Ron. "Vlak je krenuo. A što ako se mama i tata ne budu mogli vratiti do
nas? Imaš li ti bezjačkog novca uza se?"
Harry se promuklo nasmije.
"Dursleyjevi mi već oko šest ~odina ne daju dže~a~ac,"
Ron prisloni uho na hladnu pregradu.
"Ništa ne čujem", reče napetim glasom. "Sto ćemo sad? Ne
i i tati trPhati «rPmena r~
Pogledaju oko sebe. Ljudi su ih i dalje motrili, najviše zbog Hedvigina upornog kriještanja.
"Najbolje će biti da oddmo do auta i tamo ih pričekamo", reče Harry. "Ovdje previše privlačimo
paž..."
"Harry!" usklikne Ron užagrenih očiju. "Automobil!" "Što je s njim?"
"Možemo odletjeti autom u Hogwarts!" "Ali, ja sam mislio..."
"U gabuli smo, zar ne? I moramo stići u školu, zar ne? A čak se i maloljetni čarobnjaci smiju
poslužiti magijom u iznimnim slučajevima, prema članu devetnaest ili tako nekako Dekreta o
ograničenju šta ja znam čega..."
Harryjeva se panika pretvori iznenada u radosno uzbudenje. "A znaš li ti pilotirati autom?"
"Nema problema", odgovori Ron i okrene kolica prema izlazu. "Hajde, idemo, ako se požurimo,
moći ćemo iz zraka pratiti Hogwarts ekspres."
I krenu s kolodvora kroz gomilu radoznalih bezjaka do pokrajnje ulice u kojoj je bila parkirana
stara Ford Anglia.
Ron nekoliko puta kucne svojim čarobnim štapićem po prtljažniku i on se otvori. Ubace u njega
svoje velike kovčege, stave Hedvigu na stražnje sjedalo i sjednu na prednja sjedala.
"Provjeri da li nas tko gleda!" reče Ron pa još jednom kucne štapićem i upali motor. Harry proviri
kroz prozor - promet je tutnjao glavnom cestom pred njima, ali je njihova ulica bila pusta.
"Može", reče.
Ron pritisne srebrni gumbić na vozačkoj ploči. Automobil oko njih u tren oka nestane, a nestanu i
oni. Harry je osjećao kako sjedalo pod njim vibrira, čuo je šum rada motora, ćutio svoje ruke na
koljenima i naočale na nosu, ali po onome što je vidio, bio je još samo dva oka koja lebde nad
zemljom u prljavoj ulici punoj parkiranih automobila.
"Idemo!" začuje zdesna Ronov glas.
Ulica i nečiste zgrade s obje strane otpadnu, izgube se iz vida dok se automobil penjao uvis. Za
nekoliko sekunda čitav je London, zadimljen i svjetlucav, ostao ispod njih.
Zatim začuju nekakav prasak i automobil, Harry i Ron ponovo se pojave.
"Uh, k vragu!" reče Ron pritišćući gumb za nevidljivost. "Pokvario se..."
Obojica uzmu lupkati po gumbu. Kola opet nestanu, a onda se iznenada pojave trepereći.
"Čvrsto se drži!" vikne Ron i pritisne papučicu za gas. Automobil sune ravno uvis, u niske runaste
oblake, i sve oko njih postane mutno i maglovito.
"Što ćemo sad?" priupita ga Harry škiljeći u gustu masu oblaka što su nadirali sa svih strana.
"Moramo pronaći vlak da znamo u kojem smjeru treba letjeti", odgovori Ron.
"Daj se opet malo spusti... ali brže..."
Ponovo se spuste ispod oblaka gledajući pomno ispod sebe... "Vidim ga!" uzvikne Harry. "Eno ga
tamo... pred nama!" Hogwarts ekspres vukao se pod njima poput skrletne zmije. "Ide na sjever",
reče Ron motreći kompas na vozačkoj ploči.
"Dobro je, morat ćemo samo svakih pola sata ili sat vremena provjeravati. Diži se!..."
I kola se ponovo vinu uvis u oblake. Nakon jedne minute bili su
opet na žarkom suncu.
Bijaše to drukčiji svijet. Automobilski kotači klizili su po moru od pahuljastih oblaka, po
beskrajnom plavetnilu pod zasljepljujućim, bijelim suncem.
29
"Sad moramo paziti još samo na avione", reče Ron.
Zgledaju se i pras~.u u smijeh. Dugo im je trebalo da se prestanu
smij ati.
Reklo bi se da su utonuli u bajoslovan san. Harry pomisli da je ovo jedini pravi način putovanja -
mimo vrtloga i tornjića od snježnobijelih oblaka, automobilom punim vrelog, jakog sunčanog
svjetla, s debelim paketićem karamela u pretincu za rukavice, i s pomišlju
kakva Ć~ bJtl Zavl~Ila llClt ~eor~ea i Freda kad se $latko i spektaku
larno spuste na široki travnjak ispred dvorca u Hogwartsu.
Dok su i dalje letjeli na sjever, redovito su provjeravali kuda se
nila su ga uredna zelena polja, koja su opet ustupila mjesto prostranim purpurnim vrištinama,
selima s malim crkvama nalik na igračke i velegradu u kojem su vrvjeli automobili poput šarenih
mravaca.
Meñutim, nakon nekoliko sati leta za kojih se ništa nije dogodilo, Harry je morao priznati da ne
uživa više kao prije. Poslije karamela su naglo ožednjeli, a nisu imali što piti. Obojica su svukla
pulovere, ali se Harryju majica prilijepila za naslon sjedala a naočale mu neprestance padale na vrh
oznojenog nosa. Nije više pratio fantastične forme oblaka i čeznutljivo se prisjećao vožnje vlakom
na nekoliko milja ispod njih, u kojem je mogao od debeljuškaste vještice kupiti ledeni sok od
bundeve. Zašto se nisu uspjeli probiti na peron broj devet i tri četvrt?
"Sad više nismo daleko od cilja, je li?" prokriješti Ron dok je sunce polako tonulo u sag od oblaka
bojeći ga zagasitim rumenilom. "Hoćemo li još jednom baciti pogled na vlak?"
Vlak se još kretao točno ispod njih zaobilazeći snijegom pokrivenu goru. Ispod baldahina od oblaka
bilo je već prilično mračno. Ron pritisne nogom na papučicu za gas pa se ponovo vinu uvis,
ali motor istodobno počne kašljucati.
Harry i Ron razmijene nervozne poglede.
"Vjerojatno se jednostavno umorio", reče Ron. "Nikad još nije ovoliko daleko letio..."
Obojica su se pretvarala da ne čuju kako motor sve jače kašljuca dok je nebo bivalo sve tamnije. U
tami oko njih procvjetale su zvijezde. Harry ponovo obuče pulover nastojeći ne gledati brisače na
vjetrobranu kako se polako kreću kao da prosvjeduju.
"Nismo više daleko," reče Ron više kolima nego Harryju, "nismo više tako daleko" pa nervozno
pogladi vozačku ploču.
Kad su se malo zatim opet spustili ispod oblaka, morali su napregnuti oči ne bi li u tami zapazili
orijentir koji su dobro poznavali u tom kraju.
"Eno ga!" vikne Harry tako da Ron i Hedviga poskoče. "Ravno je pred nama!"
Na tamnom obzoru nazirali su se, visoko na stijeni više jezera, mnogobrojni tornjići i kule dvorca
Hogwartsa.
Ali auto se počne tresti i gubiti brzinu.
"Ma, hajde, hajde!" umiljato izusti Ron i malko prodrma upravljač. "Hajde, samo što nismo stigli..."
Motor prostenje. Ispod poklopca se izviju tanki pramenovi pare. Dok su letjeli prema jezeru, Harry
se grčevito držao za rubove sjedala.
Automobil se žestoko zanjiše. Zirnuvši kroz prozor, Harry primijeti glatku, crnu, staklastu površinu
vode, oko kilometar i pol ispod njih. Ronu su pobijeljeli zglobovi na prstima kojima je držao volan.
Automobil se opet zanjiše.
"Ma daj!" promrsi Ron.
Letjeli su nad samim jezerom... dvorac je bio ravno pred njima... Ron pritisne na papučicu za gas.
Motor počne glasno kašljati i štucati, a na kraju potpuno umukne. "Uh, uh", izusti Ron usred muka.
Auto se nagne naprijed. Sve su brže padali ravno prema debelom zidu oko dvorca.
"Ma neeeeee!" prodere se Ron bjesomučno vrteći upravljač. Promašili su za dlaku tamni zid oko
dvorca i napravili širok luk ponad tamnih staklenika, povrtnjaka i najposlije preko crne tratine, sve
više gubeći visinu.
30
Ron je potpuno digao ruke od volana i izvadio iz stražnjeg džepa čarobni štapić.
"STANI! STANI!" prodere se mlateći štapićem po šoferskoj ploči i vjetrobranu, ali su i dalje padali
i zemlja im se naglo približavala.
"PAZI NA ONO DRVO!" vikne Harry i posegne za upravljaćeru, ali je bilo već kasno...
TRES! Uz gromoglasan tresak sudare se metal i drvo. Pogodili su ravno u debelo stablo i srušili se
na zemlju. Ispod zgnječenog poklopca motora suknula je para. Hedviga je prestravljeno kriještala.
Na Harryjevoj glavi, na onom mjestu kojim je udario u vjetrobran, izbila je čvoruga velika kao
lopta za golf. Desno od njega, Ron je tiho, očajnički stenjao.
"Kako ti je?" nest~pljivo ga upita Harry,
"Moj štapić!" izusti Ron drhtavim glasom, "Pogle~aj ga!" Štanić Qotovo da se o~euolovio -vrh mu
ie mlitavo visio drŽeći se
Harry zausti da kaže kako vjeruje da će ga popraviti u školi, ali ne izusti ni riječi. Istog časa nešto
udari u njegovu stranu kola poput bika u zaletu i odbaci ga na Rona, a isto tako snažan udarac
pogodi i krov.
" Što je to?...
Ron je zinuo i zagledao se kroz vjetrobran, a Harry se obazre oko sebe i vidje kako se grana debela
kao udav obara na njih. Napadalo ih je drvo u koje su udarili. Deblo se malne presamitilo i svojim
kvrgavim granama bubetalo po autu gdje god je stiglo.
"Ajoooj!" jaukne Ron kad mu jedna druga grana ulubi vrata. Vjetrobran je podrhtavao pod kišom
udaraca grančica nalik na prste. Grana debela poput ovna za rušenje bedema bjesomučno je mlatila
po krovu koji se sve više ulijegao...
"Bježi, bježi!"vikne Ron i nalegne se svom težinom na vrata, ali ga učas jedna druga grana odbaci
snažnim aperkatom Harryju u krilo. "Gotovi smo!" procvili kad se krov sruši na njih, ali odjednom
se
pod u kolima zatrese - i motor se ponovo upali.
"Urikverc!" prodere se Harry i kola jurnu unatrag. Drvo ih je još pokušavalo dohvatiti. Čuli su
korijene kako pucaju otimajući se iz zemlje i nastojeći ih zahvatiti dok su se oni izvlačili iz njihova
domašaj a.
"Jedva smo se izvukli", reče Ron. "Svaka ti čast, auto!"
Auto je, meñutim, bio na izmaku snaga. Oboja se vrata bučno otvore i Harry osjeti kako mu se
sjedalo naginje na stranu. U sljedećem trenutku već je ležao raskrečen na vlažnom tlu. Po glasnim,
potmulim udarcima znao je da im automobil izbacuje prtljagu iz prtljažnika. Hedvigina krletka
poleti kroz zrak i otvori se. Glasno i srdito kriješteći, sova se izvuče iz krletke i odleti prema dvorcu
glavom bez obzira. Zatim se automobil, onako izudaran, izgreben i obavijen parom, bučno izgubi u
tami, ljutito sijevajući stražnjim svjetlima.
"Vrati se!" vikne Ron za njim vitlajući svojim slomljenim štapićem. "Ubit će me tata!"
Ali auto još po posljednji put uzdahne na ispušnu cijev i nestane. "Zamisli kakav smo peh imali!"
ojadeno reče Ron i sagne se da
pokupi štakora Šugonju. "Od sveg drveća na koje smo mogli pasti, namjerili smo se baš na ovo koje
nam je uzvratilo udarcima!"
I zirne preko ramena na prastaro drvo što je još opasno mlatilo granama oko sebe.
"Hajde," umorno će Harry, "idemo radije u školu..."
Nije to nipošto bio onakav slavodobitni dolazak kakav su bili zamišljali. Onako izudarani, promrzli
i ukočeni, dohvatili su svoje kovčege i počeli ih vući sa sobom uz travnatu padinu prema velikim
hrastovim vratima dvorca.
"Mislim da je banket već počeo", reče Ron, ispusti kovčeg pri dnu vanjskih stuba i tiho pride jarko
osvijetljenom prozoru da zaviri unutra. "Hej, Harry, dodi da vidiš... upravo razvrstavaju nove
učenike!"
31
Harry pohita do njega pa se zajedno zagledaju u Veliku dvoranu. Nebrojene svijeće lebdjele su u
zraku nad četiri dugačka, zaposjednuta stola na kojima su blistali zlatni tanjuri i pehari. Iznad njih
su na začaranom stropu, koji je uvijek odražavao nebo, svjetlucale zvijezde.
NAPADACKA VRBA
Svršetak Ijetnih ferija došao je prebrzo za Harryjev ukus. Bio se radovao povratku u Hogwarts, ali
mu je mjesec dana u "Jazbini" bilo najsretnije razdoblje u životu. Bilo mu je teško ne zavidjeti
Ronu kad god bi se sjetio Dursleyjevih i dobrodošlice koja ga dogodine očekuje u Kalininu prilazu.
Posljednje je večeri gospoña Weasley čaranjem priredila izvrsnu večeru koja se sastojala od
Harryjevih najdražih jela, sa slasnim pudingom prelivenim sirupom na kraju. Fred i George
zaokružili su večer Filibusterovim vatrometom ispunivši kuhinju crvenim i modrim zvijezdama što
su najmanje pola sata vrcale sa stropa po zidovi
ma. Zatim je došlo vrije~ne za poslje~nju šalicu vruće čol~olade i spavanje`
Sutradan je ujutro trebalo podosta vremena da krenu. Ustali su u cik zore, ali im se nekako činilo da
imaju još mnogo posla obaviti
prije polaska. Gospo~a Weasley rrčkarala je zlovoljno okolo slcup
ljajući čarape i pera. Poluodjeveni ukućani, s komadićima prepečenca u rukama, neprestance su se
sudarali na stubama, a gospodin Weasley umalo da nije skrhao vrat kad se spotaknuo o zalutalo pile
prolazeći kroz dvorište i noseći Ginnyn veliki kovčeg do automobila.
27
Harryju nije bilo jasno kako će osmero ljudi sa šest velikih kovčega, dvije sove i jednim štakorom
stati u malu Ford Angliju. Nije, naravno, računao na posebnu opremu gospodina Weasleyja.
"Ni riječi o tome Molly!" šapnuo je Harryju kad je otvorio pr
t~j~žnik i poka~ao mu kako ga je čarolijom toliko proširio da su svi kovćezi lako stali u nj,
I~ad su se napokon svi potrpali u auto, gospo~a Weasley zirnula ~p n~ ctra~nia ciPr~ala na lrniima
cn Hartv Rnn Fre~ C'lenr~e i Percv
"Bezjaci ipak više znaju nego što smo mi skloni priznati, je li?" Ona i Ginny sjedile su na prednjem
sjedalu koje se toliko izdužilo da je bilo nalik na klupu u parku. "Mislim, izvana ne bi čovjek rekao
da tu unutra ima toliko mjesta, je li?"
Gospodin Weasley upali motor i polako izveze auto iz dvorišta. Harry se osvrne da baci posljednji
pogled na kuću. Tek što je pomislio kad će je opet vidjeti, morali su se vratiti jer je George bio
zaboravio Filibusterovu kutiju potrepština za vatromet. Pet minuta kasnije opet su se naglo
zaustavili u dvorištu da Fred otrči po svoju metlu. Bili su već nadomak autoputu kad Ginny uzvikne
da je zaboravila svoj dnevnik. Kad se ponovo uspentrala u kola, poprilično su kasnili i svi su bili
pomalo razdražljivi.
Gospodin Weasley pogleda na sat i obrati se supruzi. "Molly, dušo..."
"Nemoj, Arthure!"
"Ama, nitko nas neće vidjeti. Ovaj je mali gumb ovdje za nevidljivost i servomehanizam koji sam
naknadno ugradio... tako da se možemo vinuti u zrak... a poslije ćemo letjeti iznad oblaka. Stići
ćemo na odredište za desetak minuta a da nitko neće ni znati..."
"Rekla sam ti, Arthure, nemoj to raditi upol bijela dana!"
Na kolodvor King's Cross stigli su u četvrt do 11. Gospodin Weasley pretrčao je cestu da doveze
više kolica za njihove kovčege, pa svi skupa pohitaju na peron.
Harry se lani bio vozio Hogwarts ekspresom: Najteže je bilo doći na peron broj devet i tri četvrt,
nevidljiv za bezjačke oči. Trebalo je proći kroz debelu pregradu koja dijeli perone broj devet i
deset. Nije to bilo bolno, ali je valjalo biti oprezan da nitko od bezjaka ne vidi kako putnici nestaju.
"Neka Percy ide prvi", reče gospoda Weasley nervozno gledajući na sat iznad sebe, prema kojem su
imali još samo pet minuta da neopazice iščeznu iza pregrade.
Percy je žustro pošao i nestao. Za njim je otišao gospodin Weasley, a nakon njega Fred i George.
"Ja idem sa Ginny, a vas dvojica doñite odmah za nama", reče gospoña Weasley Harryju i Ronu, pa
uhvati Ginny za ruku i krene s njom. Obje nestanu u tren oka.
"Hajdemo zajedno, imamo još samo minutu vremena", predloži Ron Harryju.
Harry provjeri je li Hedvigina krletka sigurno smještena na njegovu kovčegu, pa okrene kolica
prema pregradi. Bio je potpuno siguran u sebe. Ovo nije bilo ni približno onako nezgodno kao
putovanje s pomoću Letipraha. Obojica su se nisko sagnula nad svoja kolica i odlučno krenula
prema pregradi povećavajući malo-pomalo brzinu. Na metar-dva od pregrade prešli su u trk i...
TRES! Oboja kolica udarila su u pregradu i odbila se od nje. Ronu je kovčeg tresnuo na tlo, Harry
se opružio koliko je dug i širok, Hedvigina se krletka otkotrljala po sjajnom podu, a ona je
ogorčeno zakriještala. Ljudi su se zabuljili u njih, a jedan se kondukter prodere: "Kog vraga to
radite?"
"Kolica su mi izmakla kontroli", dahne Harry ustajući i hvatajući se za rebra. Ron trkne po
Hedvigu, koja je digla takw dreku da su mnogi naokolo počeli gunñati protiv okrutnog postupanja
sa životinjama.
"Kako to da nismo uspjeli proći?" prosikće Harry Ronu. "Nemam pojma..."
Ron se unezvijereno obazre. Promatralo ih je desetak znatiželjni~Ca.
"Zakasnit ćemo na vlak", šapne. "Nije mi jasno zašto se prolaz zatvorio..."
Harry pogleda na veliki sat iznad sebe osjećajući mučninu u želucu. Još deset sekunda... devet...
Oprezno pogura kolica pred sobom dok ne doñe do same pregrade, a onda ih gurne svom snagom.
Metal ne popusti.
28
Još tri sekunde", dvije", jedna",
"Otišao je!" zgranuto će Ron. "Vlak je krenuo. A što ako se mama i tata ne budu mogli vratiti do
nas? Imaš li ti bezjačkog novca uza se?"
Harry se promuklo nasmije.
"Dursleyjevi mi već oko šest ~odina ne daju dže~a~ac,"
Ron prisloni uho na hladnu pregradu.
"Ništa ne čujem", reče napetim glasom. "Sto ćemo sad? Ne
i i tati trPhati «rPmena r~
Pogledaju oko sebe. Ljudi su ih i dalje motrili, najviše zbog Hedvigina upornog kriještanja.
"Najbolje će biti da oddmo do auta i tamo ih pričekamo", reče Harry. "Ovdje previše privlačimo
paž..."
"Harry!" usklikne Ron užagrenih očiju. "Automobil!" "Što je s njim?"
"Možemo odletjeti autom u Hogwarts!" "Ali, ja sam mislio..."
"U gabuli smo, zar ne? I moramo stići u školu, zar ne? A čak se i maloljetni čarobnjaci smiju
poslužiti magijom u iznimnim slučajevima, prema članu devetnaest ili tako nekako Dekreta o
ograničenju šta ja znam čega..."
Harryjeva se panika pretvori iznenada u radosno uzbudenje. "A znaš li ti pilotirati autom?"
"Nema problema", odgovori Ron i okrene kolica prema izlazu. "Hajde, idemo, ako se požurimo,
moći ćemo iz zraka pratiti Hogwarts ekspres."
I krenu s kolodvora kroz gomilu radoznalih bezjaka do pokrajnje ulice u kojoj je bila parkirana
stara Ford Anglia.
Ron nekoliko puta kucne svojim čarobnim štapićem po prtljažniku i on se otvori. Ubace u njega
svoje velike kovčege, stave Hedvigu na stražnje sjedalo i sjednu na prednja sjedala.
"Provjeri da li nas tko gleda!" reče Ron pa još jednom kucne štapićem i upali motor. Harry proviri
kroz prozor - promet je tutnjao glavnom cestom pred njima, ali je njihova ulica bila pusta.
"Može", reče.
Ron pritisne srebrni gumbić na vozačkoj ploči. Automobil oko njih u tren oka nestane, a nestanu i
oni. Harry je osjećao kako sjedalo pod njim vibrira, čuo je šum rada motora, ćutio svoje ruke na
koljenima i naočale na nosu, ali po onome što je vidio, bio je još samo dva oka koja lebde nad
zemljom u prljavoj ulici punoj parkiranih automobila.
"Idemo!" začuje zdesna Ronov glas.
Ulica i nečiste zgrade s obje strane otpadnu, izgube se iz vida dok se automobil penjao uvis. Za
nekoliko sekunda čitav je London, zadimljen i svjetlucav, ostao ispod njih.
Zatim začuju nekakav prasak i automobil, Harry i Ron ponovo se pojave.
"Uh, k vragu!" reče Ron pritišćući gumb za nevidljivost. "Pokvario se..."
Obojica uzmu lupkati po gumbu. Kola opet nestanu, a onda se iznenada pojave trepereći.
"Čvrsto se drži!" vikne Ron i pritisne papučicu za gas. Automobil sune ravno uvis, u niske runaste
oblake, i sve oko njih postane mutno i maglovito.
"Što ćemo sad?" priupita ga Harry škiljeći u gustu masu oblaka što su nadirali sa svih strana.
"Moramo pronaći vlak da znamo u kojem smjeru treba letjeti", odgovori Ron.
"Daj se opet malo spusti... ali brže..."
Ponovo se spuste ispod oblaka gledajući pomno ispod sebe... "Vidim ga!" uzvikne Harry. "Eno ga
tamo... pred nama!" Hogwarts ekspres vukao se pod njima poput skrletne zmije. "Ide na sjever",
reče Ron motreći kompas na vozačkoj ploči.
"Dobro je, morat ćemo samo svakih pola sata ili sat vremena provjeravati. Diži se!..."
I kola se ponovo vinu uvis u oblake. Nakon jedne minute bili su
opet na žarkom suncu.
Bijaše to drukčiji svijet. Automobilski kotači klizili su po moru od pahuljastih oblaka, po
beskrajnom plavetnilu pod zasljepljujućim, bijelim suncem.
29
"Sad moramo paziti još samo na avione", reče Ron.
Zgledaju se i pras~.u u smijeh. Dugo im je trebalo da se prestanu
smij ati.
Reklo bi se da su utonuli u bajoslovan san. Harry pomisli da je ovo jedini pravi način putovanja -
mimo vrtloga i tornjića od snježnobijelih oblaka, automobilom punim vrelog, jakog sunčanog
svjetla, s debelim paketićem karamela u pretincu za rukavice, i s pomišlju
kakva Ć~ bJtl Zavl~Ila llClt ~eor~ea i Freda kad se $latko i spektaku
larno spuste na široki travnjak ispred dvorca u Hogwartsu.
Dok su i dalje letjeli na sjever, redovito su provjeravali kuda se
nila su ga uredna zelena polja, koja su opet ustupila mjesto prostranim purpurnim vrištinama,
selima s malim crkvama nalik na igračke i velegradu u kojem su vrvjeli automobili poput šarenih
mravaca.
Meñutim, nakon nekoliko sati leta za kojih se ništa nije dogodilo, Harry je morao priznati da ne
uživa više kao prije. Poslije karamela su naglo ožednjeli, a nisu imali što piti. Obojica su svukla
pulovere, ali se Harryju majica prilijepila za naslon sjedala a naočale mu neprestance padale na vrh
oznojenog nosa. Nije više pratio fantastične forme oblaka i čeznutljivo se prisjećao vožnje vlakom
na nekoliko milja ispod njih, u kojem je mogao od debeljuškaste vještice kupiti ledeni sok od
bundeve. Zašto se nisu uspjeli probiti na peron broj devet i tri četvrt?
"Sad više nismo daleko od cilja, je li?" prokriješti Ron dok je sunce polako tonulo u sag od oblaka
bojeći ga zagasitim rumenilom. "Hoćemo li još jednom baciti pogled na vlak?"
Vlak se još kretao točno ispod njih zaobilazeći snijegom pokrivenu goru. Ispod baldahina od oblaka
bilo je već prilično mračno. Ron pritisne nogom na papučicu za gas pa se ponovo vinu uvis,
ali motor istodobno počne kašljucati.
Harry i Ron razmijene nervozne poglede.
"Vjerojatno se jednostavno umorio", reče Ron. "Nikad još nije ovoliko daleko letio..."
Obojica su se pretvarala da ne čuju kako motor sve jače kašljuca dok je nebo bivalo sve tamnije. U
tami oko njih procvjetale su zvijezde. Harry ponovo obuče pulover nastojeći ne gledati brisače na
vjetrobranu kako se polako kreću kao da prosvjeduju.
"Nismo više daleko," reče Ron više kolima nego Harryju, "nismo više tako daleko" pa nervozno
pogladi vozačku ploču.
Kad su se malo zatim opet spustili ispod oblaka, morali su napregnuti oči ne bi li u tami zapazili
orijentir koji su dobro poznavali u tom kraju.
"Eno ga!" vikne Harry tako da Ron i Hedviga poskoče. "Ravno je pred nama!"
Na tamnom obzoru nazirali su se, visoko na stijeni više jezera, mnogobrojni tornjići i kule dvorca
Hogwartsa.
Ali auto se počne tresti i gubiti brzinu.
"Ma, hajde, hajde!" umiljato izusti Ron i malko prodrma upravljač. "Hajde, samo što nismo stigli..."
Motor prostenje. Ispod poklopca se izviju tanki pramenovi pare. Dok su letjeli prema jezeru, Harry
se grčevito držao za rubove sjedala.
Automobil se žestoko zanjiše. Zirnuvši kroz prozor, Harry primijeti glatku, crnu, staklastu površinu
vode, oko kilometar i pol ispod njih. Ronu su pobijeljeli zglobovi na prstima kojima je držao volan.
Automobil se opet zanjiše.
"Ma daj!" promrsi Ron.
Letjeli su nad samim jezerom... dvorac je bio ravno pred njima... Ron pritisne na papučicu za gas.
Motor počne glasno kašljati i štucati, a na kraju potpuno umukne. "Uh, uh", izusti Ron usred muka.
Auto se nagne naprijed. Sve su brže padali ravno prema debelom zidu oko dvorca.
"Ma neeeeee!" prodere se Ron bjesomučno vrteći upravljač. Promašili su za dlaku tamni zid oko
dvorca i napravili širok luk ponad tamnih staklenika, povrtnjaka i najposlije preko crne tratine, sve
više gubeći visinu.
30
Ron je potpuno digao ruke od volana i izvadio iz stražnjeg džepa čarobni štapić.
"STANI! STANI!" prodere se mlateći štapićem po šoferskoj ploči i vjetrobranu, ali su i dalje padali
i zemlja im se naglo približavala.
"PAZI NA ONO DRVO!" vikne Harry i posegne za upravljaćeru, ali je bilo već kasno...
TRES! Uz gromoglasan tresak sudare se metal i drvo. Pogodili su ravno u debelo stablo i srušili se
na zemlju. Ispod zgnječenog poklopca motora suknula je para. Hedviga je prestravljeno kriještala.
Na Harryjevoj glavi, na onom mjestu kojim je udario u vjetrobran, izbila je čvoruga velika kao
lopta za golf. Desno od njega, Ron je tiho, očajnički stenjao.
"Kako ti je?" nest~pljivo ga upita Harry,
"Moj štapić!" izusti Ron drhtavim glasom, "Pogle~aj ga!" Štanić Qotovo da se o~euolovio -vrh mu
ie mlitavo visio drŽeći se
Harry zausti da kaže kako vjeruje da će ga popraviti u školi, ali ne izusti ni riječi. Istog časa nešto
udari u njegovu stranu kola poput bika u zaletu i odbaci ga na Rona, a isto tako snažan udarac
pogodi i krov.
" Što je to?...
Ron je zinuo i zagledao se kroz vjetrobran, a Harry se obazre oko sebe i vidje kako se grana debela
kao udav obara na njih. Napadalo ih je drvo u koje su udarili. Deblo se malne presamitilo i svojim
kvrgavim granama bubetalo po autu gdje god je stiglo.
"Ajoooj!" jaukne Ron kad mu jedna druga grana ulubi vrata. Vjetrobran je podrhtavao pod kišom
udaraca grančica nalik na prste. Grana debela poput ovna za rušenje bedema bjesomučno je mlatila
po krovu koji se sve više ulijegao...
"Bježi, bježi!"vikne Ron i nalegne se svom težinom na vrata, ali ga učas jedna druga grana odbaci
snažnim aperkatom Harryju u krilo. "Gotovi smo!" procvili kad se krov sruši na njih, ali odjednom
se
pod u kolima zatrese - i motor se ponovo upali.
"Urikverc!" prodere se Harry i kola jurnu unatrag. Drvo ih je još pokušavalo dohvatiti. Čuli su
korijene kako pucaju otimajući se iz zemlje i nastojeći ih zahvatiti dok su se oni izvlačili iz njihova
domašaj a.
"Jedva smo se izvukli", reče Ron. "Svaka ti čast, auto!"
Auto je, meñutim, bio na izmaku snaga. Oboja se vrata bučno otvore i Harry osjeti kako mu se
sjedalo naginje na stranu. U sljedećem trenutku već je ležao raskrečen na vlažnom tlu. Po glasnim,
potmulim udarcima znao je da im automobil izbacuje prtljagu iz prtljažnika. Hedvigina krletka
poleti kroz zrak i otvori se. Glasno i srdito kriješteći, sova se izvuče iz krletke i odleti prema dvorcu
glavom bez obzira. Zatim se automobil, onako izudaran, izgreben i obavijen parom, bučno izgubi u
tami, ljutito sijevajući stražnjim svjetlima.
"Vrati se!" vikne Ron za njim vitlajući svojim slomljenim štapićem. "Ubit će me tata!"
Ali auto još po posljednji put uzdahne na ispušnu cijev i nestane. "Zamisli kakav smo peh imali!"
ojadeno reče Ron i sagne se da
pokupi štakora Šugonju. "Od sveg drveća na koje smo mogli pasti, namjerili smo se baš na ovo koje
nam je uzvratilo udarcima!"
I zirne preko ramena na prastaro drvo što je još opasno mlatilo granama oko sebe.
"Hajde," umorno će Harry, "idemo radije u školu..."
Nije to nipošto bio onakav slavodobitni dolazak kakav su bili zamišljali. Onako izudarani, promrzli
i ukočeni, dohvatili su svoje kovčege i počeli ih vući sa sobom uz travnatu padinu prema velikim
hrastovim vratima dvorca.
"Mislim da je banket već počeo", reče Ron, ispusti kovčeg pri dnu vanjskih stuba i tiho pride jarko
osvijetljenom prozoru da zaviri unutra. "Hej, Harry, dodi da vidiš... upravo razvrstavaju nove
učenike!"
31
Harry pohita do njega pa se zajedno zagledaju u Veliku dvoranu. Nebrojene svijeće lebdjele su u
zraku nad četiri dugačka, zaposjednuta stola na kojima su blistali zlatni tanjuri i pehari. Iznad njih
su na začaranom stropu, koji je uvijek odražavao nebo, svjetlucale zvijezde.
6 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:50 pm
Margita
Administrator
Kroz šumu od šiljastih crnih, hogwartskih klobuka Harry je opazio dugi red uplašenih učenika prve
godine kako stupaju u dvoranu. Meñu njima bijaše i Ginny, koju je bilo lako prepoznati po
jarkocrvenoj, weasleyjevskoj kosi. Dotle je profesorica McGonagall, vještica s naočalama i kosom
spletenom u punñu, stavljala znameniti hogwartski Razredbeni klobuk na stolac pred pridošlice.
Svake je godine taj prastari klobuk, pokrpan, otrcan i prljav, razvrstavao nove učenike u četiri doma
u Hogwartsu (Gryffindore, Hufflepuffe, Ravenclawe i Slytherine). Harry se još dobro sjećao kako je
prije ravno godinu dana nabio taj klobuk na glavu i, skamenjen, čekao na njegovu odluku dok mu je
klobuk šaptao nešto na uho. Nekoliko užasnih sekunda bojao se da će ga klobuk svrstati medu
Slytherine, u dom koji je iznjedrio više crnih magova i vještica nego ijedan drugi - ali je na kraju
završio meñu Gryffindorima, zajedno s Ronom, Hermionom i ostalim Weasleyjevima. Prošle
školske godine Harry i Ron pripomogli su Gryffindorima da osvoje Medudomsko prvenstvo
pretekavši Slytherine prvi put u posljednjih sedam godina.
Mali dj~cak s kosom mišjo boj~ pro~van j~ prvi da ~atakt~~ ~a gla~u klobuk, Harryjev je pogled
odlutao mimo njega do profesor
skog stola gdje je sjedio ravnatelj Dumbledore i pratio razvrstavanje učenika. Njegova duga,
srebrnkasta brada i naočale u obliku polu
m~eseca caklili su se pri svjetlu svijeća. Nekoliko stolica dalje Harry
ugleda Gilderoya Lockharta, u pelerini boje akvamarina. Na začelju je stola sjedio Hagrid, onako
golem i kosmat, i pio u dugim gutljajima iz pehara.
"Čekaj malo..." promrmlja Harry Ronu. "Za profesorskim je stolom jedno mjesto prazno... Gdje je
Snape?"
Severus Snape bio je profesor kojeg je Harry najmanje volio. Slučajno je i Snape njega najmanje
volio. Okrutan, sarkastičan i omražen medu učenicima osim onih iz njegove kuće (Slytherina),
Snape im je predavao Čarobne napitke.
"Možda je bolestan?" izusti Ron pun nade.
"Možda je dao otkaz'; reče Harry, "jer opet nije zadovoljio kao predavač Obrane od mračnih sila?"
"Ili su mu možda dali nogu?" oduševljeno će Ron. "Ionako ga svi mrze..."
"Ili možda", reče netko ledenim glasom iza njih, "čeka da čuje zašto vas dvojica niste stigli
školskim vlakom?"
Harry se naglo okrene. Pred njim je, u crnoj pelerini što je lepršala na povjetarcu, stajao Severus
Snape. Bijaše to mršav čovjek žućkaste puti, kukasta nosa i masne crne kose što mu je padala na
ramena. U torn se trenu srnješkao smiješkom koji je Harryju govorio da su on i Ron u grdnoj
nevolji.
"Hodite za mnom", zapovjedi im Snape.
Ne usudivši se čak ni pogledati, Harry i Ron podu za Snapeom uza stube i uñu u golemo predvorje
u kojern su gorjele baklje i odjekivali koraci. Iz Velike dvorane dopirao je ugodan miris jela, ali ih
Snape nije poveo prema toplini i svjetlu nego niz uske kamene stube što su vodile u nekadašnju
tamnicu.
"Ulazite!" reče im otvarajući vrata negdje na pola puta hladnih stuba.
Stupili su u Snapeovu sobu drhtureći. Uz tamne zidove bijahu poredane police pune velikih
staklenki, u kojima su plivala svakojaka odvratna bića, čija imena nisu Harryja u tom času ni
najmanje zanimala. Kamin je bio mračan i pust. Snape zatvori vrata za sobom i okrene se da ih
pogleda.
"Tako dakle!" reče im tihim glasom. "Vlak nije dovoljno dobar za slavnog Harryja Pottera i njegova
vjernog pajdaša Weasleyja. Htjeli smo, dečki, stići ovamo u punom sjaju, je li?"
"Ne, gospodine, nego nismo mogli proći kroz pregradu na King's Crossu, koja je..."
32
"Tišina!" hladno će Snape. "A što ste učinili s onim autom?" Ron proguta slinu. Harry je prvi put
stekao dojam da Snape umije čitati tude misli. Ali malo zatim, kad Snape razmota najnoviji broj
hečernjegproroka, shvati što je posrijedi.
"Vidjeli su vas!" prosikće Snape upozoravajući ih na glavni naslov: LETEĆA FORD ANGLIA
UZBUMLA BEZJAKE. I uzme čitati: "'Bezjaci u Londonu uvjereni su da su vidjeli stari automobil
kako leti iznad tornja Glavne pošte... a oko podne u Norfolku, dok je vješala rublje, gospoda Hetty
Baylis... gospodin Angus Fleet u Peeblesu dojavili su policiji...' Vidjelo vas je u svemu šest-sedam
bezjaka. A čini mi se da vaš otac radi u Uredu za suzbijanje zloupotreba bezjačkih artefakata?"
obrati se on Ronu smješkajući se još pakosnije. "Bože mili... ro8eni sin..."
Harry se osjećao kao da ga je tog časa odalamila po trbuhu jeñna od najvećih grana onog ludog
drveta. Ako itko, otkrije da je gospodin Weasley začarao ta kola... na to nije bio ni pomislio...
Snape produži:
"Pretražujući park, opazio sam da je znatna šteta nanesena jednoj vrlo vrijednoj napadačkoj vrbi..."
"Ta je vrba više štete nanijela nama nego mi njoj..." izlane 1'~on.
"Tišina!" obrecne se Snape ponovo na nj. "Vi niste, na žalost, iz mog doma pa nije na meni da
odlučujem o vašem isključenju. Ali dovest ću ovamo ljude koji imaju, srećom, takve ovlasti. A vi
me dotle ovdje čekajte!"
Harry i Ron se, blijedi, zgledaju. Harry više uopće nije bio gladan. Samo mu je bilo strašno zlo.
Nastojao je ne gledati nešto veliko i sluzavo što je plutalo u zelenoj tekućini na polici iza Snapeova
pisaćeg stola. Ako je Snape otišao po profesoricu McGonagall, predstojnicu doma Gryffindora,
neće njih dvojica mnogo bolje proći. Ona je možda korektnija od Snapea, ali je krajnje stroga.
Nakon desetak minuta vrati se doista Snape s profesoricom McGonagall. Harry je već u više
navrata vidio profesoricu McGonagall srditu, ali je vjerojatno zaboravio kako ona može stisnuti
usne, ili je nikad nije vidio ovako srditu. Čim je ušla u sobu, podigla je svoj
čarobni štapić. I Harry i Ron se lecnu, ali ona samo uperi štapić u
prazno ognjište u kojem iz~e~ad~ ~ukne vatra.
"Sjedite!" reče im pa obojica sjednu na stolice uz vatru. "Da čujem vaše objašnjenje!" produži
zlokobno sijevajući naočalama.
Ron uzme opisivati dogadaje na kolodvoru, kako nisu mogli proći kroz pregradu...
"...i tako nismo imali, gospodo profesor, drugog izbora jer nismo stigli na vlak."
"A zašto nas niste po sovi o tome obavijestili? Čini mi se da vi imate sovu?" hladno upita
profesorica McGonagall Harryja.
Harry se zagleda u nju. Sad kad je ona to rekla, učini mu se da je upravo tako trebalo učiniti.
"Ja... ja nisam mislio..."
"To je očigledno", odbrusi mu profesorica McGonagall.
Netko pokuca na vrata i Snape, koji kao da nije mogao biti sretniji, otvori vrata. Pred njima je
stajao ravnatelj, profesor Dumbledore.
Harry se sav ukoči. Dumbledore je bio neobično ozbiljan. Pogledao ih je niz svoj kukasti nos i
Harry odjeñnom poželi da ih obojicu još mlati ona napadačka vrba.
Zavlada dugotrajan muk. Tada Dumbledore prozbori: "Molim vas da nam objasnite zašto ste to
učinili!"
Bilo bi im lakše da se izderao na njih. Harryju bijaše mrsko razočaranje u njegovu glasu. Nekako
nije mogao, tko zna zašto, pogledati Dumbledorea u oči pa se zagleda u svoja koljena. Ispripovjedi
mu sve, osim da je gospodin Weasley vlasnik začaranog automobila prema njegovim riječima reklo
bi se da su on i Ron slučajno našli leteći automobil parkiran pred kolodvorom. Znao je da je
Dumbledore odmah dokučio istinu, ali ga profesor ništa ne zapita o autu. Kad je Harry dovršio
priču, Dumbledore ih je i dalje motrio kroz naočale.
"Najbolje da odmah podemo po svoje stvari?" reče Ron očajničkim glasom.
"O čemu vi to, Weasley, govorite?" obrecne se profesorica McGonagall na nj.
33
"Pa, zar nas nećete izbaciti iz škole?" priupita je Ron.
Harry brže pogleda Dumbledorea.
"Nećemo još danas, gospodine Weasley", reče Dumbledore. "Ali moram vas obojicu upozoriti da
ste počinili vrlo ozbiljan prekršaj. Večeras ću obavijestiti o tome vaše obitelji. Isto vam tako moram
reći
da, ako učinite još jednom ovako nešto, neću imati drugog izbora nego da vas isključim..."
Snape je izgledao kao da je Božić u posljednji čas otkazan. Nakašlje se i progovori:
"Profesore Dumbledore, ovi su dječaci prekršili Dekret o ograničenju čaranja za malodobnike i
nanijeli veliku štetu jednom starom i vrijednom drvetu... sigurno je da ovakvi prekršaji..."
"Na profesorici je McGonagall, Severuse, da odluči o kažnjavanju ovih dječaka", mirno će
Dumbledore. "Oni su iz njezina doma i zato ona za njih snosi odgovornost." Zatim se obrati
profesorici McGonagall: "Minerva, j a se moram vratiti na banket da priopćim učenicima još
nekoliko obavijesti. Hodite sa mnom, Severuse! Na stolu je prekrasna torta s kremom od jaja koju
bih htio kušati."
Snape ošine otrovnim pogledom Harryja i Rona pa poñe iz svoje sobe za Dumbledoreom
ostavljajući dječake nasamo s profesoricom McGonagall, koja je još obojicu motrila poput gnjevna
orla.
"Vi, Weasley, otiñite radije u bolničko krilo, još krvarite."
"Nije to ništa", reče Ron i na brzinu obriše rukavom ogrebotinu iznad oka. "GospoBo profesor, htio
sam prisustvovati razvrstavanju moje sestre..."
"Ceremonija razvrstavanja već je završena", priopći mu profesorica McGonagall. "I vaša je sestra
postala Gryffindorica."
"Ah, hvala Bogu!" pripomene Ron.
"A kad već govorimo o Gryffindorima..." oštro nastavi profeso
rica ~IcGonagall, ali je Harry presiječe u riječi;
"Gospo~o profesor, kad smo uzeli taj auto, školska godina još nije bila počela pa... pa Gryžfindori
ne bi zbog toga smjeli izgubiti bodove, nije li tako?" dovrši gledajući je tjeskobno.
Profesorica McGonagall probode ga pogledom, ali je Harry bio siguran da je malo nedostajalo da se
ne nasmiješi. Kako bilo da bilo, usne joj nisu više bile onako stisnute.
"Neću ja oduzeti Gryffindorima nijedan bod", reče ona, a Har
ryju padne katxlen sa srca. "AIi, obojica ćete biti kainjeni!"
Ispalo je bolje nego što se Harry nadao, A što se tiče pisma koje
će Dumbledore uputiti Dursleyjevima, to nije ništa znaćilo. Harry je
vrlo dobro znao da će oni biti razočarani što ga napadačka vrba nije
rlnt111~1a
Profesorica McGonagall ponovo podigne štapić i uperi ga u Snapeov pisaći stol. Na njemu se
iznenada pojavi velik tanjur pun sendviča, dva srebrna pehara i vrč soka od bundeve s ledom.
"Ovdje ćete povečerati, a onda ćete otići ravno u svoju spavaonicu", reče im. "I ja se još moram
vratiti na banket."
Kad su se vrata za njom zatvorila, Ron dugo i tiho zazviždi. "Mislio sam već da smo propali", reče
grabeći sendvič.
"I ja", potvrdi Harry uzimajući takoñer sendvič.
"Ali zamisli kakav smo peh imali!" nastavi Ron punim ustima piletine i šunke. "Fred i George
letjeli su tim kolima najmanje pet-šest puta a da ih nikad nijedan bezjak nije vidio!" Progutavši
zalogaj, ponovo zagrize u sendvič. "I.zašto nismo uspjeli proći kroz onu pregradu?"
Harry slegne ramenima.
"Odsad ćemo morati dobro paziti što radimo", reče i dobrano potegne iz pehara. "Šteta što nismo
stigli na banket..."
34
"Ona nije htjela da se tamo pravimo važni", razborito će Ron. "Nije htjela da cijela škola pomisli
koja je šminka doći u školu letećim automobilom."
Pošto su se najeli sendviča (tanjur se neprestano punio novima), ustali su i izašli iz sobe te se
zaputili poznatim putem do Gryffindorske kule. U dvorcu je vladala tišina. Činilo se da je banket
završio. Prošli su pokraj portreta koji su nešto šaputali, i pored škripavih oklopa, pa se popeli uz
uske kamenite stube dok nisu napokon došli do
hodnika u kojem bijaše skriven tajni ulaz u Gryffindorsku kulu, iza
uljene slike vrlo debele žene u ružičastoj svilenoj haljini.
"Lozinka?" upita ih ona kad su došli do nje. "Ovaj..." promuca Harry.
Nisu znali lozinku u novoj školskoj godini jer se još nisu bili vidjeli s gryffindorskim prefektom, ali
im gotovo istog časa pritekne netko u pomoć. Začuli su kako netko hita za njima, a kad su se
okrenuli, ugledali su Hermionu kako trči prema njima.
"Tu ste dakle! A gdje ste dosad bili? Kakve se sve smiješne priče pričaju o vama... netko mi je
rekao da ste izbačeni iz škole zato što ste se srušili u letećem autu. "
"E pa, nismo izbačeni iz škole", ustvrdi Harry.
"Nećete mi valjda reći da ste stvarno doletjeli ovamo autom?" priupita ih Hermiona gotovo isto
onako strogo kao i profesorica McGonagall.
"Poštedi nas predavanja", nestrpljivo će Ron, "i radije nam reci kako glasi nova lozinka."
"Resasta rajčica," nestrpljivo odgovori Hermiona, "ali nije u tome stvar..."
Naglo ušuti jer se portret debele dame skloni u stranu, pojavi se otvor u zidu i iznenada se razlegne
gromoglasan pljesak. Reklo bi se da je čitav dom Gryffindora još budan i na okupu u okrugloj
društvenoj prostoriji. Učenici su stajali na nakrivljenim stolovima i mekim naslonjačima i čekali na
njih. Neki su od njih pružili ruke kroz rupu u zidu da ih povuku unutra ostavivši Hermionu da se
sama pentra za njima.
"Sjajno!" vikne Lee Jordan. "Genijalno! Kakav dolazak! Zaletjeti se letećim autom u napadačku
vrbu, o tome će se još godinama pričati!"
"Dobri ste", reče jedan iz petog razreda s kojim Harry nije nikad ni riječi progovorio. Netko ga je
tapšao po ledima kao da je netom pobijedio u maratonu. Fred i George proguraju se do njih i
zajedno ih upitaju:
"Zašto niste i nas pozvali d~ Se tako vratimo, a~~~
Ron je bio sav zajapuren i zbunjeno se smješkao, ali Harry opazi jedinu osobu koja kanda nije bila
zadovoljna. Pe~Cy je StrŠlO iZriad
glava nekih uz6uñenih ućenika prvog razreda, i reklo bi Se da se na
stoji probiti do njih da im očita lekciju. Harry mune Rona pod rebra i mahne glavom prema Percyju.
Ron umah shvati što je posrijedi. "Moramo gore... malo smo umorni", reče i obojica se počnu pro
bijati prema vratima na drugoj strani sobe što su vodila do zavojitih stuba i njihovih spavaonica`
"'Noć!" otpozdravi Harry Hermioni, koja ih je gledala prijekim okom baš kao i Percy.
Iako su ih neprestance tapšali po le~ima, uspjeli su se pro~iti do suprotne strane društv~n~
prostorij~ i doćepatl se tišine na stubišt~. Pohitaju uza stube do sama vrha i napokon se dohvate
vrata svoje stare spavaonice, na kojima je sad stajao natpis "Učenici druge ~o
. -... , , , , i , ,__,a_I_`_~___ ~
zastorima od crvena baršuna, i s visokim, uskim prozorima. Netko je već bio donio njihove velike
kovčege i postavio ih uz krevete.
Ron se naceri Harryju s izrazom krivnje na licu. "Znam da ne bih smio uživati u svemu ovome,
ali..."
Vrata se spavaonice širom otvore i u sobu upadnu ostali članovi Gryffindora s druge godine,
Seamus Finnigan, Dean Thomas i Neville Longbottom.
"Nevjerojatna stvar!" usklikne Seamus. "Svaka vam čast!" reče Dean.
35
"Fantastično!" priklopi Neville sa strahopoštovanjem u glasu. Harry nije mogao da se i sam ne
osmjehne.
GILDEROY LOCKHART
Sutradan, medutim, Harry jedva da se ijedanput osmjehnuo. Kola su krenula nizbrdo od samog
doručka u Velikoj dvorani. Četiri dugačka domska stola bijahu krcata zdjelama zobene kaše,
pladnjevima punim dimljene haringe, brdima prepečenca i jela od jaja i slanine, a sve to pod
začaranim stropom (danas mutnim, oblačnim i sivim). Harry i Ron sjeli su za gryffindorski stol uz
Hermionu, koja je naslonila svoj otvoreni primjerak Landranja s varnpirima na vrč s mlijekom. U
načinu na koji ih je pozdravila bilo je stanovite ukočenosti, po čemu je Harry zaključio da ona još
uvijek ne odobrava način na koji su njih dvojica doputovala. S druge strane, Neville Longbottom
veselo ih je pozdravio. Neville je bio dječak sklon nezgodama, okrugle glave i najslabijeg pamćenja
od svih ljudi koje je Harry ikad
upoznao.
"Pošta samo što nije stigla... mislim da će mi baka poslati nekoli
ko stvari koje sam zaboravio ponijeti."
Tek što je Harry u~eo jesti kašu, doista se i2nad njih razlegne lepet krila i u dvoranu uleti stotinjak
sova, koje počnu kružiti i bacati pisma i paketiće meñu raspričane učenike. Glomazna se pošiljka
odbije od Nevilleove glave, a malo zatim padne u Hermionin vrč nešto veliko i sivo poprskavši ih
sve mlijekom i perjem.
"Errol!" uzvikne fton i izvuče za noge smočenog sovca iz vrča. Errol se bez svijesti skljoka na stol,
s nogama u zraku i s mokrom crvenom kuvertom u kljunu.
"0 lle!"," uZd~hne Ron.
"Dobro je, Žw je", re~~ H~rmiona i nje~no pogladi vr"skom pr~ta
~rrola.
I Ron pokaže na crvenu kuvertu. Harryju se ta kuverta učinila sasvim običnom, ali Ron i Neville su
je gledali kao da će svakog časa eksplodirati.
"Što se dogodilo?" upita ih Harry.
"Mama mi je... mama mi je poslala urlojav", odgovori Ron slabašnim glasom.
"Otvori ga, Rone", reče mu Neville bojažljivim šaptom. "Inače će biti još gore. I meni ga je baka
jednom poslala pa ga nisam htio otvoriti i..." on proguta slinu, "bilo je jezivo."
Harry skrene pogled s njihovih skamenjenih lica na crvenu omotnicu.
"A što je to urlojav?" zapita.
Ali Ron je bio sav zaokupljen pismom koje se iz kutova počelo dimiti.
"Otvori ga!" nagovarao ga je Neville. "Sve će biti gotovo za dvije-tri minute."
Ron ispruži drhtavu ruku, izvuče kuvertu iz Errolova kljuna i raspara je. Neville je začepio prstima
uši. Nakon djelića sekunde Harry shvati zašto je to učinio. Načas pomisli da je omotnica doista
eksplodirala, jer je zaglušna buka ispunila golemu dvoranu i stresla prašinu sa stropa.
"...UKRASTI AUTO, NE BIH SE ZAČUDILA DA SU TE IZBACILI IZ ŠKOLE, ČEKAJ SAMO
DOK MENI NE PADNEŠ ŠAKA, NISI SE ,
VALJDA M SJETIO KAKO SMO SE TVOJ OTAC I JA OSJECALI KAD SMO VIDJELI DA GA
NEMA..."
Od vike gospoñe Weasley, sto puta glasnije nego inače, zveckali su tanjuri i žlice na stolu i odbijala
se zaglušna jeka od kamenih zidova. Sve su se glave u dvorani okrenule da vide tko je to dobio
urlojav, a Ron je na svojoj stolici klonuo tako nisko da mu se vidjelo još samo grimizno čelo.
"... SINOĆ PISMO OD DUMBLEDOREA, POMISLILA SAM DA ĆE TI OTAC SVISNUTI OD
SRAMOTE, MI TE NISMO OTHRANILI ZATO DA SE OVAKO PONAŠAŠ, I TI I HARRY
MOGLI STE ZAGLAVITL.."
Harry se stalno pitao kad će se i njegovo ime spomenuti. Nastojao je svim silama držati se tako kao
da ne čuje taj glas od kojeg mu
36
pucaju bubnjići.
"... UŽASNA BRUKA, PROTIV OCA ĆE TI POVESTI ISTRAGU NA POSLU, A TI SI SVEMU
KRIV, AKO NAPRAVIŠ JOŠ JEDNU, I NAJMANJU POGREŠKU, SMJESTA ĆEMO TE
DOVESTI KUĆI!"
Nastala je grobna tišina. Crvena kuverta ispala je bila Ronu iz ruke, buknula, skvrčila se i pretvorila
u pepeo. Harry i Ron sjedili su zgranuti, baš kao da ih je preplavio plimni val na obali. Nekoliko se
učenika nasmije i malo-pomalo ponovo se razlegne žamor.
Herrniona zaklopi Putovanja s vampirima i s visoka pogleda Rona u tjeme.
"E pa, ja zbilja ne znam, Rone, što si ti očekivao, rna, ti si..." "Nemoj mi samo reći da sam ovo i
zaslužio", obrecne se Ron na nju.
Harry odgurne svoju kašu na stranu. Utroba mu je kipjela od osjećaja krivnje. Protiv gospodina
Weasleyja povest će se istraga na poslu! Nakon svega onoga što su gospodin i gospoña Weasley
ljetos učinili za njega...
Ali nije imao kad razmišljati o tome. Profesorica McGonagall prolazila je baš uz njihov stol i
dijelila im raspored sati. Harry je uzeo od nje raspored i pročitao da najprije imaju blok-sat iz
Travarstva zajedno s Hufflepuffima.
Harry, Ron i Hermiona izašli su zajedno iz dvorca, prošli kroz povrtnjak i zaputili se do staklenika
u kojima se uzgajaju čarobne biljke. Od urlojava je bar nešto bilo korisno - činilo se da Hermiona
misli kako su sad obojica dðVOljilo kažllje~i pa je opet bila prijazna s njima.
~ad su se približili staklenicima, vidjeli su da ostali ućenici već čekaju vani profesoricu Sprout. Tek
što su im se Harry, Ron i Hermiona pridružili, profesorica se pojavi na travnjaku s Gilderoyem
Lockhartom. Profesorica je nosila naramak zavoja, a Harryja je zapekla savjest kad je u daljini
opazio napadačku vrbu kojoj je nekoliko grana bilo previjeno,
Profesorica Sprout bijaše zdepasta mala vještica s pokrpanim klobukom na razbarušenoj kosi. Na
odjeći joj je obično bila zaostala poprilična količina zemlje. Da joj teta Petunia vidi nokte, zacijelo
bi pala u nesvijest. Meñutim, Gilderoy Lockhart bio je besprijekol'no
odjeven, u širokoj pehrini tllkizne boje~ a zlaćana mu se kosa ~relijevala pod savršeno
namješ~enim klobukom istovjetne tirkizne boje ~~ ~lotn~m nnmhnm
"O, zdravi mi i čili bili!" sav ozaren, pozdravi Lockhart okupljene učenike. "Upravo sam profesorici
Sprout pokazao kako treba vidati rane napadačkoj vrbi! Ali nemojte misliti da sam ja u travarstvu
bolji od nje, nego sam samo slučajno na svojim putovanjima svijetom naišao na neke od tih
egzotičnih biljaka..."
"Društvo, danas idemo u staklenik broj tri!" reče profesorica Sprout, koja nekako nije djelovala
veselo kao obično, nego izrazito kiselo.
Razlegne se znatiželjan žamor. Do tada su bili slušali predavanja samo u stakleniku broj jedan, a u
stakleniku broj tri bilo je kudikamo zanimljivijih i opasnijih biljaka. Profesorica Sprout izvuče iza
pojasa velik ključ i otključa vrata. Harry osjeti miris vlažne zemlje i gnojiva izmiješan s teškim
miomirisom nekih orijaških cvjetova što su poput kišobrana visili sa stropa. Upravo se spremao
poći za Ronom i Hermionom unutra kad Lockhart strelovito pruži ruku za njim.
"Harry! Htio sam načas porazgovarati s vama... profesorice Sprout, nemate ništa protiv da Potter
zakasni dvije minute na vaše predavanje?"
Sudeći po namrgoñenom izrazu lica profesorice Sprout, ona je imala nešto protiv toga, ali joj
Lockhart dobaci: "Hvala lijepa!" i zatvori joj vrata pred nosom.
"Harry!" reče Lockhart i zavrti glavom sijevajući krupnim bijelim zubima na suncu. "Harry, Harry,
Harry!"
Potpuno zatečen, Harry je šutio kao zaliven..
"Kad sam za ono čuo... dakako da sam ja svemu tomu kriv. Najradije bih bio sam sebe istukao."
Harry nije imao pojma o čemu on to govori. Zausti da mu to i kaže, ali Lockhart proslijedi:
"Ne sjećam se kad sam se tako zgranuo. Doletjeti automobilom
37
u Hogwarts! Dakako da mi je odmah bilo jasno zašto ste to učinili, Fenomenalno! Harry, Harry,
Harry,'"
Bilo je pravo čudo kako uspijeva pokazivati sve svoje zube čak i kad ne govori.
"Pobudio sam u vama sklonost publicitetu, je li?" nastavi Lockhart. "Stavio sam vam bubu u uho.
Pojavili ste se sa mnom na naslovnoj stranici novina pa ste jedva čekali da ponovo izvedete tako
nešto,"
"Ma... ne, znate, gospodine profesore..."
"Harry, Harry, Harry", ponovi Lockhart, pruži ruku i uhvati ga za rame. "Ja vas potpuno razumijem.
Prirodno je što ste poželjeli još malo od toga čim ste to okusili... A ja ne mogu sebi oprostiti što
sam vas na to naveo, jer vam je to moralo udariti u glavu... ali pazite, momče, ne smijete ipak letjeti
automobilom da upadnete u oči. Spustite se na zemlju, čujete li me? Kad odrastete, imat ćete svega
toga napretek. Da, da, znam ja što vi sad mislite! `Lako je njemu govoriti kad je on već svjetski
poznati čarobnjak!' Ali, kad je meni bilo dvanaest godina, ja sam bio isto tako nitko i ništa kao i vi
sada. Zapravo bi se čak moglo reći da sam bio još više nitko i ništa nego vi sada. Mislim, ipak su
neki ljudi čuli za vas, nije li tako? Sve one priče o sukobu s Onim čije se ime ne smije izgovoriti!"
On zirne na munjoliki ožiljak na Harryjevu čelu. "Dobro, dobro, znam da to nije isto što i osvojiti
pet puta za redom nagradu Vještičjeg tjednika za najčarobniji osmijeh, kao što sam je ja osvojio...
ali je to vaše ipak nekakav početal~ Harry, ipak je to nekakav početak... "
Srdačno mu namigne i ode krupnim koracima. Harry je još nekoliko sekunda stajao zgranut, a onda
se tek sjeti da mora u staklenik, pa otvori vrata i uñe unutra.
Profesorica Sprout stajala je usred staklenika za stolnom pločom
na nogarima` Na SrOlu je ležalo dvadesetak pari raznobojnih naušnjaka` I~ad je Harry sjeo sa svoje
mjesto izmedu Rona i Hermione, pT9fe$0rica reče:
"Danas eemo presa~ivati mandragonl. Tko mi od vaS m~Že llabrojiti glavne osobine mandragore?"
Nitko se ne iznenadi kad Hermiona prva digne ruku uvis. "Mandragora ili bunovina jest moćno
sredstvo za ponovnu preobrazbu", reče Hermiona običnim glasom, kao da čita iz udžbenika.
"Upotrebljava se da se ljudi, preobraženi ili prokleti, vrate u svoje prvobitno stanje."
"Izvrsno. Deset bodova za Gryffindore", pohvali je profesorica Sprout. "Mandragora je bitan
sastojak većine protuotrova. Ali ona je i opasna, Tko mi može reći zašto je opasna?"
Hermiona ~a dlaku promaši Harxyjeve naočale kad ponovo naglo podigne ruku,
"Jauk j~ mandra~or~ koban Za svakoga tko ga ćuje", opali ona
"Točno. Još deset bodova za Gryffindore", opet će profesorica Sprout. "E, sad, ove mandragore koje
ovdje imamo sve su još vrlo mlade."
I pokaže na niz dubokih posuda pa svi odreda pohitaju naprijed da bolje vide mandragore. Stotinjak
malih bokorastih biljaka, purpurnozelenih, raslo je u pravilnim redovima. Harryju, koji nije imao
pojma što je Hermiona mislila kad je govorila o "jauku" mandragore, činile su se te biljke sasvim
običnim.
"A sad neka svatko uzme po jedan par naušnjaka!"
Svi su nastojali dograbiti par koji nije ružičast ni pahuljast pa je došlo do natezanja.
"Kad vam budem kazala da ih stavite na uši, pazite da vam potpuno pokriju uši", produži
profesorica Sprout. "Kad ih opet budete smjeli slobodno skinuti, podići ću uvis oba palca. Dobro, a
sad stavite naušnjake na uši!"
Harry nabije naušnjake na uši. Nije više ništa čuo. Profesorica Sprout natakne ružičaste i pahuljaste
naušnjake na uši, zasuče rukave svoje pelerine, čvrsto dohvati jednu od onih bokorastih biljaka i
snažno je povuče iz zemlje.
Harry glasno uzdahne od iznena8enja, ali ga nitko nije mogao ćuti.
Umjesto korijena biljke, na svjetlu dana pojavi se mala, blatna i
n~obićno ruina b~ba, Lišće joj je ras~o iz same glave, Djet~šce je
imalo svijetlozelenu, pjegavu koŽU i jamačno se deralo iz petnih žila.
38
Profesorica Sprout uzme ispod stola velik lonac za cvijeće i zarije u njega mandragoru. Zapravo je
zakopa u tamni vlažni kompost tako da se vidjelo još samo bokorasto lišće. Profesorica Sprout
obriše ruke, podigne oba palca uvis i skine naušnjake s ušiju.
"Budući da su naše mandragore tek mladice, njihovi vas jauci ne bi ubili", mirno reče, baš kao da je
tek zalila begoniju. "Ali mogle bi vas onesvijestiti na više sati, a kako sam uvjerena da nitko od vas
ne
ieli propustiti prvi školski dan, paZite da vam naušnjaci budu na ušima dok god radite, Ja ću vas
već upoZOriti kad doñe vrijeme ~a se rastanemo. A sad po četvero vas na jednu posudu"` lonaca
imate
Dok je to govorila, oštro je klepnula rukom bodljikaw, tamnocrvenu biljku tako da ova uvuče
dugačke pipce kojima se polako prikradala njezinu ramenu.
Harryju, Ronu i Hermioni pridružio se za njihovom posudom rudlavi dječak Hufflepuff, kojeg je
Harry poznavao iz videnja, ali nikad nije s njim ni riječi progovorio.
"Justin Finch-Fletchley", veselo reče on rukujući se s Harryjem. "Naravno da znam tko si ti, slavni
Harry Potter... a ti si Hermiona Granger... uvijek u svemu najbolja..." Hermiona je sva procvala kad
je i njoj stisnuo ruku. "A ti si Ron Weasley. Nije li ono bio tvoj leteći auto?"
Ron se nije osmjehnuo. Očito je još bio pod dojmom urlojava. "Taj je Lockhart zbilja strašan, je
li?" vedro nastavi Justin dok su punili lonce za cvijeće kornpostom od zmajevskog gnojiva. "Pravi
junak! Jeste li pročitali njegove knjige? Ja bih bio umro od straha da me je vukodlak stjerao u
telefonsku kabinu, ali je on ostao priseban i... cap... naprosto je fantastičan! Ja sam, znate, bio već
na popisu za školu u Etonu, ali nemate pojma kako mi je drago što sam ipak ovdje. Dakako da mi je
majka bila malo razočarana, ali otkako sam je nagovorio da pročita sve Lockhartove knjige, mislim
da je uvidjela koliko je korisno imati u obitelji školovanog čarobnjaka..."
~lakon toga nisu više imali prave prilike za razgovor. Opet su stavili na uši naušnjake i morali se
usredotočiti na mandragore. Kad je
profesorica Sprout ono radila, sve je izgledalo strašno jednostavno,
ali nije bilo tako. Mandragore su nerado izlazile iz zemlje, a retc~o bi se da se ne žele baš ni vraćati
u zemlju. Otimale su se, batrgale i mahale svojim oštrim šačicama i škrgutale zubićima. Harryju je
trebalo punih deset minuta da natjera neobično debelu mandragoru u lonac.
Na kraju školskog sata Harry je, kao i svi ostali, bio sav uznojen i zamazan, a i ruke su ga boljele.
Trknuli su u dvorac da se na brzinu operu, a onda su Gryffindori pohitali na predavanje iz
Preobrazbe.
Na satovima profesorice McGonagall nije nikad bilo lako, ali je toga dana bilo posebno teško.
Reklo bi se da je Harryju sve ono što je
prošle školske godine bio naučio ishtapjelo ljetos iz glave. Trebalo je da jednog kukca pretvori u
puce, ali je najviše što je postigao bilo da je kukGa gtdno iZmuČi4 ~ok je ovaj jurcao po klupi ne bi
li umaknuo njegow čarobnom štapiću.
Ron je imao kudikamo teže probleme. On je svoj čarobni štapić bio zalijepio posuñenim čarobnim
selotejpom, ali se činilo da se taj štapić ne može više popraviti. Neprestance je u nejednakim
razmacima pucketao i sijevao, a kad god bi Ron pokušao pretvoriti kukca u puce, obavio bi ga gusti
sivi dim što je zaudarao kao pokvarena jaja. Ron nije više znao što da radi, pa je nehotice laktom
zgnječio kukca, tako da je morao zamoliti profesoricu da mu dade drugoga. Profesorica nije time
bila ni najmanje zadovoljna.
Harry je odahnuo kad je začuo zvonce za ručak. Osjećao je da mu je mozak kao iscijedena spužva.
Svi su već bili izašli iz učionice osim njega i Rona, koji je bijesno mlatarao štapićem po stolu.
"Glupa... neupotrebljiva... stvar..."
"Piši kući da ti pošalju drugi", predloži mu Harry kad štapić izazove niz prasaka poput praskavice.
"Ma da, pa da dobijem još jedan urlojav!" reče Ron trpajući u torbu štapić koji je sad pištao. "Sam
si si kriv što ti se štapić slomio... " Odu zajedno na ručak, gdje se Ronu ne popravi raspoloženje kad
39
im Hermiona pokaže punu šaku savršenih puceta za kapute što ih je proizvela na satu Preobrazbe.
"Što imamo popodne na rasporedu?" zapita Harry da što prije promijeni razgovor.
"Obranu od mračnih sila", umah mu odgovori Hermiona.
Ron uzme od nje raspored sati i upita je:
"Zašto si zaokružila sva Lockhartova predavanja malim srcima?" Hermiona mu otme iz ruke svoj
raspored sati i sva se zajapuri od bijesa.
Kad su poručali, otišli su u dvorište. Bilo je oblačno. Hermiona je sjela na kamenu stepenicu i
zadubila se ponovo u Landranje s vampirima. Harry i Ron su stajali i razgovarali nekoliko minuta o
metlo· boju prije nego što Harry zapazi da ga netko pomno promatra. Kada digne pogled, vidje da
onaj mali dječak s kosom mišje boje kojeg je
sinoć vidio kako natiče na glavu Razredbeni klobuk, zuri u njega
k~o da je zatravljen. Driao je u ruci nešto nalik na običan bezjački fotoaparat, a čim ga je Harry
pogledao, pocrvenio je kao rak.
"Kako si, Harry? Ja sam". ja sam Calin Creevey", reče on bez .
, , .. . , . pp'
.~ . ~....w..~....w ..w~.w..ww. .~...w.wn .~.ww~w «T w nn~w ~rrttw~inr C~n
veliš... bi li imao što protiv... da te fotografiram?" nadoda podižući fotoaparat pun nade.
"Da me fotografiraš?" tupo ponovi Harry.
"Da imam dokaz da te poznajem", žustro će Colin Creevey pa mu se još više primakne. "Ja znam
već sve o tebi. Svi su mi pričali o tebi. O tome kako si ostao živ kad te je Znaš-već-tko htio ubiti, i
kako se onda on izgubio i sve ostalo, i kako još nosiš na čelu ožiljak nalik na munju", tu zadrži
načas pogled na Harryjevoj granici rasta kose. "A jedan mi je dečko u mojoj spavaonici rekao da će
mi se slika, ako razvijem film u pravoj otopini, kretati. " Colin duboko uzdahne od uzbudenja i
nastavi: "Zar nije ovdje sjajno? Sve dok nisam primio pismo iz Hogwartsa, nisam ni znao da je
~sve ono neobično što sam mogao učiniti zapravo magija. Moj je tata mljekar, pa ni on nije to znao.
I zato sad ovdje uvelike snimam i šaljem mu snimke. A bilo bi super kad bih imao i jednu tvoju
sliku," molećivo pogleda Harryja, "možda bi je mogao snimiti tvoj prijatelj a da ja stojim uz tebe? I
bi li mi je onda htio potpisati?"
"Fotke s potpisom? Zar ti, Potter, zbilja dijeliš fotke s potpisom?" Dvorištem se razlegao glasan i
zajedljiv glas Draca Malfoya. Stao je točno iza Colina, a uz njega su stajali, kao i uvijek u
Hogwartsu, njegovi krupni i opasni pajdaši Crabbe i Goyle.
"Stañlte SYl 11 reGll" dOvikne Malfoy okupljenim učenicima. "Harry Potter dijeIi fotke s
potpisom!"
"Nije istina", Ijutito odvrati Harry stišćući pesti. "Jezik za zube, Malfoy!"
"Ma ti si mu samo jalan!" propišti Colin, čiji je čitav trup bio otprilike debeo kao Crabbeov vrat.
"Jalan?" ponovi Malfoy, koji više nije morao vikati jer ga je slušalo pola dvorišta. "Zbog čega? Ja
ne želim imati gadan ožiljak na čelu, hvala lyepa' ~ i nye baš neka iora kad Ei nćEl~d P~' ~SiJ~
~lKVtt.~~
Crabbe i Goyle su se glupo cerekali,
"Zderi radije puževe golaćel" ljutito će Ron. Crabbe se prestane smijati i uzme prijeteći trljati
zglobove na prstima nalik na puževe kućice,
"Pa~i što radiš, Weasley!" podsmjehne mu se Malfoy, "Ne ieliš valjda opet napraviti neku glupost
pa da ti mamica doñe da te ispiše i7 šknle?" I doda oštrim, orodornim ~lasom; `Aka napraviš ioš
iednu,
Na ove se riječi glasno nasmije obližnja skupinica Slytherina, učenika pete godine.
"I Weasley bi, Potter, htio fotku s potpisom", zasmijulji se Malfoy. "Ta bi mu fotka vrijedila više od
čitave obiteljske kuće."
Ron munjevito izvuče svoj čarobni štapić zalijepljen selojtepom, ali Hermiona bučno zaklopi
Landranje s vampirima i šapne:
40
"Gle tko dolazi!"
Prema njima je krupnim koracima grabio Gilderoy Lockhart, a za njim se vijorila pelerina tirkizne
boje.
"Što je to? Što je to? Tko to ovdje dijeli fotografije s potpisom?" Harry zausti da mu odgovori, ali
ga u tome spriječi sam Lockhart hvatajući ga za ramena i nastavljajući gromoglasno i pretjerano
ljubazno:
"Nisam morao ni pitati! Opet naš dragi Harry!"
Dok ga je Lockhart čvrsto privijao uza se, Harryju su gorjeli obrazi od poniženja. Usput primijeti
kako se nacereni Malfoy povlači medu ostale učenike.
"Pa dobro, onda, gospodine Creevey!" produži Lockhart smiješeći se Colinu. "Dvostruki portret,
mislim da ne može biti poštenije! Obadvojica ćemo vam se na njemu potpisati."
Pošto je nešto prtljao oko fotoaparata, Colin ih napQkon snimi baš u trenutku kad za njima zazvoni
zvonce i najavi početak popod
nevnih predavanja.
"A sad se svi lijepo razidite!" dovikne Lockhart učenicima, pa po
hita opet u dvorac s Harryjem privijenim svejednako uza se. Harry požali što ne zna neku dobru
čaroliju da nestane.
"Pametnome je, Harry; i jedna riječ dosta", očinski mu reče Lockhart dok su ulazili u zgradu na
pokrajnja vrata. "1a sam vam sad tamo, kad ste bili s mladim Creeveyjem, priskočio u pomoć...
budući da je i mene fotografirao s vama, vaše kolege neće pomisliti da se previše gurate u prvi
plan..."
Ne obazirući se na Harryjevo mucanje, Lockhart ga povede hod
nikom pokraj znatiietjnih učenika pa uza stube.
"Htio sam vam samo reći da u ovoj fazi vaše karijere nije baš pametno dijeliti svoje fotografije s
potpisima... tu ste Harry, da vam pravo kažem, iPak malko pretjerali. Vjerojatno će još doći vrijeme
kad ćete morati, kao i ja, uvijek imati uza se, Icuda gocl krenuli, sve
žanj svojih fotografija, ali..." zasmijulji se od užitka, "mislim da ipak niste još dotle dogurali."
Kad su došli do Lockhartove predavaonice, on napokon pusti Harryja. Harry popravi na sebi
pelerinu i potraži mjesto u samom dnu učionice, gdje se potrudi naslagati svih sedam Lockhartovih
knjiga preda se da ne mora gledati original.
Ostali učenici dodu za njim, a Ron i Hermiona sjednu do Harryja.
"Sad bi na svojoj faci mogao ispržiti jaja", reče mu Ron. "Moli samo Boga da se Creevey ne upozna
sa Ginny, jer bi njih dvoje mogli još osnovati Klub obožavatelja Harryja Pottera."
"Daj šuti!" odbrusi mu Harry. Najmanje što je želio bilo je da Lockhart čuje riječi "Klub
obožavatelja Harryja Pottera".
Kad su svi posjedali, Lockhart se glasno nakašlje pa zavlada tišina. Nagnuvši se naprijed, posegne
za knjigom Na putu s trolovima s klupe Nevillea Longbottoma i podigne je uvis da im pokaže svoju
sliku na kojoj im svima namiguje.
"Ja," reče upirući prstom u sliku i isto onako namigne, "Gilderoy Lockhart, nositelj Merlinova
velereda trećeg razreda s lentom, počasni član Saveza za obranu od mračnih sila i peterostruki
osvajač Na~rade Vj'eštičjeg tjednika za najčarobniji osmijeh... ali sve to nije
vrl~edno spomena. Uostalom, nisam se ja izbavio vile narikače u Bandonu osmijehom!"
Pričekao je da se učenici na tom mjestu nasmiju, ali ih se samo nekolicina ovlaš osmjehne.
"~idim da ste svi kupili komplet mojih knjiga... to je dobro. Mislim da bismo mogli ovaj sat
zapoćeti jednim malim kvizom. Ne bojte se, neće biti ništa teško... tek toliko da provjerimo kohko
ste ih pomno čitali, i koliko ste toga upamtili..."
Pošto je podijelio pitanja, vrati se na svoje mjesto i reče:
"Imate trideset minuta vremena. Počnite... sada!" Harry pogleda u pitanja i pročita:
1, I~aj~ j~ najdraža boja Gi~deroya Lockhar~a? 2, Koja je cajna želja Gilderoya Lockhar~a?
41
I tako su se pitanja nizala na više od tri stranice, sve do posljednjega:
54. Kad je roctendan Gilderoya Lockharta, i koji bi dar bio za njega idealan?
Nakon pola sata Lockhart pokupi odgovore na svoja pitanja i prelista ih pred učenicima.
"Tja, tja... gotovo nitko od vas nije upamtio da je moja najdraža boja ljubičasta. A to sam ipak
spomenuo u svojoj knjizi Godinu dana kod jetija. I neki bi od vas morali pomnije pročitati hikend s
vukodlakom... jer ja tamo, u dvanaestom poglavlju, izričito spominjem da bi mi idealan
roñendanski dar bio harmonija izmeñu svih čarobnjačkih i nečarobnjačkih naroda... iako ne bih
odbio ni veliku bocu Ogdenova Starog vatrenog viskija!"
I još im jednom obješenjački namigne. Ron je piljio u Lockharta s izrazom nevjerice na licu.
Seamus Finnigan i Dean Thomas, koji su sjedili pred njima, tresli su se od nijema smijeha.
Hermiona je pak slušala Lockharta pozorno i ushićeno, a kad je on spomenuo njeno ime, lecnula
se...
"... ipak, gospoñica Hermiona Granger zna da je moja tajna želja da oslobodim svijet svekolikog zla
i da ponudim tržištu svoju lepezu napitaka za njegu kose... bravo! Zapravo..." letimice pregleda
njene odgovore, "čista petica! Gdje je gospoñica Hermiona Granger?"
Hermiona podigne uvis drhtavu ruku.
"Izvrsno!" reče joj Lockhart, sav ozaren. "Doista izvrsno! Deset bodova za Gryffindore! A sad da
prijedemo na posao..."
Sagne se pod katedru i podigne na nju velik kavez pokriven platnom.
"A sad dobro pazite! Moja je zadaća da vas oboružam za borbu protiv najpodlijih bića koje poznaje
čarobnjački svijet! Možda ćete se sad ovdje suočiti sa svojim najgorim strepnjama. Samo znajte da
vas nikakvo zlo ne može snaći dok sam ja s vama, A od vas tražim
sama da astanete mirni,''
Harry se i nehotice nagne na stranu nc bi li uz brdo naslaganih knjiga bolje vidio kavez, Lockhart
stavi ruku na platno. Dean i Seamo nrestali co se cmiiati_ Ne~ille ~e skutrin n~ stolici u orvom
redu.
"I moram vas zamoliti da ne vrištite", tiho će Lockhart. "Vrištanjem biste ih mogli razdražiti."
Svi su učenici gledali suzdržana daha kako Lockhart naglo skida platno s kaveza.
"Da", nastavi on dramatičnim glasom. "Ovo su vam netom ulovljeni vilovnici iz Cornwalla. "
Seamus Finnigan nije se mogao svladati. Prasnuo je u smijeh koji čak ni Lockhart nije mogao
pobrkati s krikom užasa.
"Da?" osmjehne se on Seamusu.
"Pa, oni nisu... nisu baš jako... opasni, zar ne?" protisne Seamus gušeći se od pritajena smijeha.
"Nemojte biti previše sigurni u to!" reče mu Lockhart i zlovoljno priprijeti prstom. "Znaju vam oni
biti vraški podmukle male beštije!" Vilovnici su bili jarkoplave boje, dvadesetak centimetara
visoki,
šiljastih glava i tako prodornih glasova da bi se moglo pomisliti da to žvrgolji jato papigica. Čim je
Lockhart skinuo platno s kaveza, počnu svi odjednom klepetati i skakutati, drmati šipkama kaveza i
bekeljiti se najbližim učenicima.
"Pa, dobro", glasno će Lockhart. "Da vidimo kako ćete vi s njima izaći na kraj." I otvori kavez.
Nastane pravi pakao. Vilovnici se rasprše kao rakete na sve strane. Dvojica od njih zgrabe Nevillea
za uši i podignu ga u zrak. Nekoliko
ih se zaleti u pro2or i razbl~u ga tako da se staklo prospe po zadnjem
redu` Ostali počnu u~ištavati uč~on~cu temeljitij~ n~go pomahnitali nilski konj. Dohvatili su
tintarnice i poprskali ućenike tintom, rastr
gali knjige i papire, poskidali slike sa zidova, istresli košaru za smeće, dograbili torbe i knjige i
pobacali ih kroz razbijeni prozor. U roku od nekoliko minuta pola se učenika sklonilo pod klupe, a
Neville je visio s lustera,
"Hajte sad, hajte sad, opkolite ih! Pohvatajte ih! To su vam samo vilovnici..." dovikne im Lockhart.
42
Pa zasuče rukave, zavitla čarobnim štapićem i zaurla: "Peskipiksi Pesternomi,~"
Ali nišca Se ne dogodi,.Jedan od vilovnika olme Lockharcu štapić i baci ea kroz ~rozor, Lockhart
pro~ula slinu i skloni se pod kafedru.
Kad zazvoni zvonce, svi navale na izlaz. U zatišju koje je nastalo, Lockhart se osovi na noge, opazi
Harryja, Rona i Hermionu, koji su već bili kod vrata, pa im dobaci:
"Molim vas da sve preostale vilovnike pohvatate i strpate u kavez!"
Pa proñe mimo njih i brzo zatvori vrata za sobom.
"Ovo je zbilja nevjerojatno!" vikne Ron kad ga jedan od preostalih vilovnika ugrize za uho.
"On samo želi da steknemo stanovito praktično iskustvo", reče Hermiona. Usput je jeñnom vještom
čarolijom smrzavanja paralizirala dva vilovnika u isti mah i strpala ih u kavez.
"Praktično iskustvo?" ponovi Harry pokušavajući uloviti vilovnika koji mu je plešući umaknuo i
isplazio mu jezik. "Hermiona, pa on nije imao pojma što treba raditi!"
"Koješta", odbrusi Hermiona. "Pa, čitao si mu knjige... znaš kakve je sve fantastične stvari izveo..."
"Navodno ih je izveo", promrsi Ron.
MUTNjACI I ČUDNI GLASOVI
U idućih je nekoliko dana Harry dobar dio vremena rtrošio na izbjegavanje Gilderoya Lockharta
kad god bi ga spazio u hodniku. Ali teže mu je bilo izbjeći Colina Creeveyja, koji je očito znao
napamet Harryjev raspored sati. Činilo se da je Colin najsretniji kad bi po šest-sedam puta na dan
priupitao: "Kako si, Harry?" a Harry mu uzvratio "Zdravo, Coline", ma koliko se doimao iznerviran
u tom času.
Hedviga se još ljutila na Harryja zbog onog nesretnog leta automobilom, a Ronov je štapić još bio
neispravan. U petak ujutro štapić je nadmašio sama sebe time što je na predavanju iz Čarolija
izletio Ronu iz ruke i pogodio malog, starog profesora Flitwicka ravno medu oči ostavivši za sobom
veliku zelenu kvrgu koja je napadno pulsirala. Zbog svega toga Harry je bio sretan kad je napokon
došao vil~end. On, Ron i Hermiona namjeravali su u subotu posjetiti Hag
rida, Me~utim, Harryja je, nekoliko sati prerano za njegov ukus, probudio Oliver Wood, kapetan
gryffindorskog metlobojskog tima. "Sta je, št~ je~?~ pospano ga upita Hat't~y,
"Metlobojski trening!" odgovori mu Wood. "Idemo!"
Harry zaškilji prema prozoru. Rumeno i zlatno nebo bijaše obavijeno tankom izmaglicom. Sad kad
se probudio, nije mu bilo jasno
kako je mogao spavati od bučnog žvrgoljenja ptica. "Olivere," prostenje Harry, "pa tek je eik zore!"
"Toćno", odvrati Wood. Bijaše to visok i kršan ućenik šeste godine, a trenutno su mu se oči
krijesile od ludog oduševljenja. "Ovo
se dobro uklapa u naš novi program treninga, Hajde, zgrabi tu svoju met~tl pa da krenemo!'j
odlućno će Wood, "Ni jedna druga ekipa
"Bravo!" reče mu Wood. "Vidimo se za petnaest minuta na terenu!"
Kad je našao svoju skrletnu metlobojsku pelerinu i zagrnuo se još i plaštom da mu bude toplije,
Harry načrčka poruku Ronu da zna kamo je otišao, pa side niza zavojite stube, sa svojim
Nimbusom 2000 o ramenu, u društvenu prostoriju. Tek što je došao do rupe u zidu pokrivene
portretom, začuje za sobom štropot i ugleda Colina Creeveyja kako juri niza stube, s fotoaparatom
što mu se ludo klatio o vratu, i s nečim što je grčevito držao u ruci.
"Harry, čuo sam nekoga kako te spominje na stubama! Pogledaj samo što nosim sa sobom. Dao
sam razviti film i htio sam ti pokazati...
Harry rastreseno pogleda fotografiju kojom mu je Colin mahao pod nosom.
Pokretni crno-bijeli Lockhart potezao je svom snagom nekoga za ruku, koju je Harry prepoznao kao
svoju. Bilo mu je drago što vidi da se njegov lik na fotografiji junački opire i ne da se izvući na
vidjelo. Dok je Harry to gledao, Lockhart je napokon digao ruke od njega i skljokao se, zadihan, na
bijeli rub slike.
"Hoćeš li mi se potpisati?" umiljato ga zamoli Colin.
43
"Neću", odsiječe Harry kao na panju i obazre se oko sebe da se uvjeri da u prostoriji nema nikog
drugog. "Oprosti, Coline, žuri mi se... idem na metlobojski trening."
I provuće se l~roz rupu u zidu.
"Auuu! Čekaj me! Ja nisam još nikad gledao metlobojsku utakmicu!"
I Colin se provuče za njim kroz rupu.
"Ma, to će ti biti dosadno", brže će Harry, ali se Colin nije obazirao na njegove riječi. Bio je sav
ozaren od uzbudenja.
"Ti si u zadnjih sto godina najmlañi igrač, je li, Harry? Je li to istina?" nastavi Colin kaska~ući uz
n~e~a. "Vjerojatno sjajno igraš. Ja
nisamjoš nil~ad j~h~6 ~i~ ~l2tll. J2 ~1 t0 teŠkO? Je 11 to tVOj~ Ill~tl~~ ~~ h to najbolja od svih
me~li?"
Harlv niie znan kakn rla Qa ee nclnnnrli. ~siećan ~e kan da ima
"Ja zapravo ne znam kako se igra metloboj", opet će Colin bez daha. "Je li istina da se igra sa četiri
lopte? A da dvije od njih lete same okolo i nastoje srušiti igrače s metle?"
"Da", potvrdi Harry teška srca, pomiren sa činjenicom da mora Colinu objasniti zamršena pravila te
igre. "Te se lopte zovu maljci. U svakoj ekipi igraju po dva goniča koji palicama odbijaju maljce sa
svoje polovice. Fred i George Weasley su goniči u timu Gryffindora.
"A čemu služe ostale lopte?" upita ga Colin i spotakne se o dvije stepenice jer je otvorenih usta
zurio u Harryja.
"E pa, balun... to ti je povelika crvena lopta... njome se postižu zgodici. Po tri lovca u svakoj ekipi
dobacuju balun jedan drugome i nastoje ga protjerati izmedu vratnica na kraju igrališta.., to su ti tri
dugačke motke s obručima na vrhu."
"A četvrta lopta?..."
"... Četvrta je lopta zlatna zvrčka, vrlo mala, vrlo brza i teško ju je uhvatiti", odgovori mu Harry. "A
uhvatiti je mora tragač jer se utakmica završava tek kad se zvrčka ulovi. Koji god tragač ulovi
zvrčku, to donosi njegovoj ekipi još sto pedeset bodova."
"A ti si tragač Gryffindora, je li tako?" priupita ga Colin sa strahopoštovanjem u glasu.
"Da", potvrdi Harry kad su već izašli iz dvorca i zaputili se po orošeno~ travi. "Postoji još i vratar.
On čuva vratnice. I to ti je zapravo sve."
Ali Colin nije prestao zapitkivati Harryja dok su silazili niz travnate obronke do metlobojskog
igrališta. Harry ga se otresao tek kad
je ušao u svlačionicu. Colin mu je još doviknuo pištavit~ glasom~ "1a idem, Harry, zauzeti što
bolje mjesto!" prije nego što je odjurio na tribine.
Ostali igrači Gryffindora bili su već u svlačionici. Reklo bi se da je Wood jedini potpuno budan.
Fred i George Weasley sjedili su, podbuhlih očiju i raskuštrani, do učenice četvrte godine Alicije
Spinnet, koja je kanda drijemala naslonjena na zid. Njezine suigračice loviCe~ Katie Bell i
Angeliria Johnson, zijevale su sjedeći sučelice njit~a, jedna do druge,
"A, tu li si, Har~y, gdje si bIo dosad?" živah~o ga uprta Wood~ "Htio sam n~ brZinu
pQr~zgovarati sa svima vama prije nego što iza
;- --- -- ~~-~.. :.... "~~, ~~~p~~n liata ~m;eli~n nncri nrnoram trPnit~o~
Wood rasprostre pred njima velik plan metlobojskog igrališta na kojem bijahu ucrtane mnoge crte,
strelice i križići raznobojnim olovkama. Izvadi čarobni štapić, kvrcne njime po planu i strelice se
počnu po njemu kretati poput gusjenica. Dok je Wood pričao o novoj taktici, Fredu Weasleyju
klonula je glava na rame Aliciji Spinnet. Štoviše, Fred je i zahrkao.
Za prvi plan trebalo im je gotovo dvadeset minuta vremena, a ispod njega je bio još jedan, a ispod
ovoga još jedan. Dok je Wood i dalje razglabao, Harry je sav obamro.
"Tako dakle", reče najposlije Wood i naglo prene Harryja iz ugodnog snatrenja o tome što bi u tom
trenutku mogao doručkovati u dvorcu. "Je li sad sve jasno? Imate li kakvih pitanja?"
44
"Ja imam, Olivere, jedno pitanje", reče mu George, koji se iznenada trgnuo iz drijemeža. "Zašto
nam nisi sve to rekao jučer, kad smo bili potpuno budni?"
Woodu nije ovo pitanje bilo po volji.
"E, sad, slušajte me svi dobro", reče strijeljajući ih pogledom. "Lani smo morali osvojiti prvenstvo.
Mi imamo apsolutno najbolji tim. Ali, na žalost, zbog nekih okolnosti na koje nismo mogli utje»
cati... Harry se promeškolji na stolici kao krivac. Dok se igrala posljednja utakmica prošle godine,
on je ležao bez svijesti u bolničkom
krilu, što je značilo da je Gryffindorima nedostajao igrač pa su doživjeli najteii poraz u posljednjih
tri5to go~ina,
Woodu je bio potreban kratak predah da ponovo zavlada sobom, Bilo je očito da ga još peće onaj
poraz`
"I zato ćemo ove godine trenirati više nego ikad... Dobro, idemo sad primijeniti novu teoriju u
praksi~~~ uzvikne woocj, zgra~i svo]u
metlu i povede igrače iz svlač~oniee. Njegova ekipa pode za njim, ukočenih nogu i svejednako
zijevajući.
Toliko su se dugo bili zadržali u svlačionici da je sunce već odskočilo, iako su se nad travom na
stadionu još vukli pramenovi magle. Kad je Harry izašao na teren, ugledao je Rona i Hermionu
kako sj~d~ ~a tribina~n~.
"~ar niste'QŠ Z~vršili trenin~?" upita ga Ron s ne'ericom u ~lasu. J
. ,.
(L1~T:~V"" :nn ." rinn4~,» nr~rrnvnrr rrttt u9t'i`li 49~1;f~11n OIPl~~nlP1 111'P.
Harry zajaše na metlu, otisne se od zemlje i vine se uvis. Lice mu ošine svježi jutarnji povjetarac i
probudi ga mnogo djelotvornije od Woodove govorancije. Divno je bilo ponovo biti na
metlobojskom igralištu. Obletio je punom brzinom cijeli stadion utrkujući se s Fredom i Georgeom.
"Kakvo je ono čudno škljocanje?" upita ga Fred kad su se naglo zaokrenuli.
Harry baci pogled na tribine. Colin je sjedio na jednom od najviših sjedala, držao u ruci fotoaparat i
snimao snimku za snimkom. Njegovo je škljocanje neobično glasno odjekivalo na praznom
stadionu.
"Pogledaj ovamo, Harry! Ovamo!" dovikivao mu je prodornim glasom.
"Tko ti je taj?" upita Fred Harryja.
"Nemam pojma", slaže Harry i poveća brzinu da odmakne što dalje od Colina.
"Što se to zbiva?" zapita smrknuti Wood leteći im u susret. "Zašto nas onaj prvoškolac fotografira?
Ne sviña mi se to. Možda je i slytherinski špijun koji bi htio prokljuviti naš novi program
treninga?"
"On je Gryffindor", brzo rnu odgovori Harry.
"Slytherini, Olivere, ne trebaju špijuna", reče mu George. "Kako to misliš?" razdražljivo ga upita
Wood.
"pa oni su već tU", odgovori George poka~ujući dolje,
Nekoliko je učenika u zelel~itn pelerinama upravo izašlo na teren s metlama u rukama.
"Nevjerojatno!" ogorčeno prosikće Wood. "Ja sam rezervirao teren za danas! To ćemo odmah
izvesti načistac!"
Wood se strmoglavi prema zemlji i, onako srdit, ne spusti se meko, štoviše, malko zaglavinja
silazeći s metle. Za njim slete i Harry, Fred i George.
"Flint!" prodere se na kapetana Slytherina. "Mi sad imamo tre
ning! Radi toga smo i tako rano ustali! hvolite s~ lijepo pokupiti!"
Marcus Flint bio je krupniji čak i od Wooda. S trolovski lukavim
Sletjele su i Angelina, Alicija i Katie. U ekipi Slytherina nije bilo djevojaka. Dječaci su stajali jedan
do drugoga pred Gryffindorima i svi se do jednoga posprdno smješkali.
"Ali ja sam rezervirao teren!" reče Wood pjeneći se od bijesa. "Ja sam ga rezervirao!"
godine kako stupaju u dvoranu. Meñu njima bijaše i Ginny, koju je bilo lako prepoznati po
jarkocrvenoj, weasleyjevskoj kosi. Dotle je profesorica McGonagall, vještica s naočalama i kosom
spletenom u punñu, stavljala znameniti hogwartski Razredbeni klobuk na stolac pred pridošlice.
Svake je godine taj prastari klobuk, pokrpan, otrcan i prljav, razvrstavao nove učenike u četiri doma
u Hogwartsu (Gryffindore, Hufflepuffe, Ravenclawe i Slytherine). Harry se još dobro sjećao kako je
prije ravno godinu dana nabio taj klobuk na glavu i, skamenjen, čekao na njegovu odluku dok mu je
klobuk šaptao nešto na uho. Nekoliko užasnih sekunda bojao se da će ga klobuk svrstati medu
Slytherine, u dom koji je iznjedrio više crnih magova i vještica nego ijedan drugi - ali je na kraju
završio meñu Gryffindorima, zajedno s Ronom, Hermionom i ostalim Weasleyjevima. Prošle
školske godine Harry i Ron pripomogli su Gryffindorima da osvoje Medudomsko prvenstvo
pretekavši Slytherine prvi put u posljednjih sedam godina.
Mali dj~cak s kosom mišjo boj~ pro~van j~ prvi da ~atakt~~ ~a gla~u klobuk, Harryjev je pogled
odlutao mimo njega do profesor
skog stola gdje je sjedio ravnatelj Dumbledore i pratio razvrstavanje učenika. Njegova duga,
srebrnkasta brada i naočale u obliku polu
m~eseca caklili su se pri svjetlu svijeća. Nekoliko stolica dalje Harry
ugleda Gilderoya Lockharta, u pelerini boje akvamarina. Na začelju je stola sjedio Hagrid, onako
golem i kosmat, i pio u dugim gutljajima iz pehara.
"Čekaj malo..." promrmlja Harry Ronu. "Za profesorskim je stolom jedno mjesto prazno... Gdje je
Snape?"
Severus Snape bio je profesor kojeg je Harry najmanje volio. Slučajno je i Snape njega najmanje
volio. Okrutan, sarkastičan i omražen medu učenicima osim onih iz njegove kuće (Slytherina),
Snape im je predavao Čarobne napitke.
"Možda je bolestan?" izusti Ron pun nade.
"Možda je dao otkaz'; reče Harry, "jer opet nije zadovoljio kao predavač Obrane od mračnih sila?"
"Ili su mu možda dali nogu?" oduševljeno će Ron. "Ionako ga svi mrze..."
"Ili možda", reče netko ledenim glasom iza njih, "čeka da čuje zašto vas dvojica niste stigli
školskim vlakom?"
Harry se naglo okrene. Pred njim je, u crnoj pelerini što je lepršala na povjetarcu, stajao Severus
Snape. Bijaše to mršav čovjek žućkaste puti, kukasta nosa i masne crne kose što mu je padala na
ramena. U torn se trenu srnješkao smiješkom koji je Harryju govorio da su on i Ron u grdnoj
nevolji.
"Hodite za mnom", zapovjedi im Snape.
Ne usudivši se čak ni pogledati, Harry i Ron podu za Snapeom uza stube i uñu u golemo predvorje
u kojern su gorjele baklje i odjekivali koraci. Iz Velike dvorane dopirao je ugodan miris jela, ali ih
Snape nije poveo prema toplini i svjetlu nego niz uske kamene stube što su vodile u nekadašnju
tamnicu.
"Ulazite!" reče im otvarajući vrata negdje na pola puta hladnih stuba.
Stupili su u Snapeovu sobu drhtureći. Uz tamne zidove bijahu poredane police pune velikih
staklenki, u kojima su plivala svakojaka odvratna bića, čija imena nisu Harryja u tom času ni
najmanje zanimala. Kamin je bio mračan i pust. Snape zatvori vrata za sobom i okrene se da ih
pogleda.
"Tako dakle!" reče im tihim glasom. "Vlak nije dovoljno dobar za slavnog Harryja Pottera i njegova
vjernog pajdaša Weasleyja. Htjeli smo, dečki, stići ovamo u punom sjaju, je li?"
"Ne, gospodine, nego nismo mogli proći kroz pregradu na King's Crossu, koja je..."
32
"Tišina!" hladno će Snape. "A što ste učinili s onim autom?" Ron proguta slinu. Harry je prvi put
stekao dojam da Snape umije čitati tude misli. Ali malo zatim, kad Snape razmota najnoviji broj
hečernjegproroka, shvati što je posrijedi.
"Vidjeli su vas!" prosikće Snape upozoravajući ih na glavni naslov: LETEĆA FORD ANGLIA
UZBUMLA BEZJAKE. I uzme čitati: "'Bezjaci u Londonu uvjereni su da su vidjeli stari automobil
kako leti iznad tornja Glavne pošte... a oko podne u Norfolku, dok je vješala rublje, gospoda Hetty
Baylis... gospodin Angus Fleet u Peeblesu dojavili su policiji...' Vidjelo vas je u svemu šest-sedam
bezjaka. A čini mi se da vaš otac radi u Uredu za suzbijanje zloupotreba bezjačkih artefakata?"
obrati se on Ronu smješkajući se još pakosnije. "Bože mili... ro8eni sin..."
Harry se osjećao kao da ga je tog časa odalamila po trbuhu jeñna od najvećih grana onog ludog
drveta. Ako itko, otkrije da je gospodin Weasley začarao ta kola... na to nije bio ni pomislio...
Snape produži:
"Pretražujući park, opazio sam da je znatna šteta nanesena jednoj vrlo vrijednoj napadačkoj vrbi..."
"Ta je vrba više štete nanijela nama nego mi njoj..." izlane 1'~on.
"Tišina!" obrecne se Snape ponovo na nj. "Vi niste, na žalost, iz mog doma pa nije na meni da
odlučujem o vašem isključenju. Ali dovest ću ovamo ljude koji imaju, srećom, takve ovlasti. A vi
me dotle ovdje čekajte!"
Harry i Ron se, blijedi, zgledaju. Harry više uopće nije bio gladan. Samo mu je bilo strašno zlo.
Nastojao je ne gledati nešto veliko i sluzavo što je plutalo u zelenoj tekućini na polici iza Snapeova
pisaćeg stola. Ako je Snape otišao po profesoricu McGonagall, predstojnicu doma Gryffindora,
neće njih dvojica mnogo bolje proći. Ona je možda korektnija od Snapea, ali je krajnje stroga.
Nakon desetak minuta vrati se doista Snape s profesoricom McGonagall. Harry je već u više
navrata vidio profesoricu McGonagall srditu, ali je vjerojatno zaboravio kako ona može stisnuti
usne, ili je nikad nije vidio ovako srditu. Čim je ušla u sobu, podigla je svoj
čarobni štapić. I Harry i Ron se lecnu, ali ona samo uperi štapić u
prazno ognjište u kojem iz~e~ad~ ~ukne vatra.
"Sjedite!" reče im pa obojica sjednu na stolice uz vatru. "Da čujem vaše objašnjenje!" produži
zlokobno sijevajući naočalama.
Ron uzme opisivati dogadaje na kolodvoru, kako nisu mogli proći kroz pregradu...
"...i tako nismo imali, gospodo profesor, drugog izbora jer nismo stigli na vlak."
"A zašto nas niste po sovi o tome obavijestili? Čini mi se da vi imate sovu?" hladno upita
profesorica McGonagall Harryja.
Harry se zagleda u nju. Sad kad je ona to rekla, učini mu se da je upravo tako trebalo učiniti.
"Ja... ja nisam mislio..."
"To je očigledno", odbrusi mu profesorica McGonagall.
Netko pokuca na vrata i Snape, koji kao da nije mogao biti sretniji, otvori vrata. Pred njima je
stajao ravnatelj, profesor Dumbledore.
Harry se sav ukoči. Dumbledore je bio neobično ozbiljan. Pogledao ih je niz svoj kukasti nos i
Harry odjeñnom poželi da ih obojicu još mlati ona napadačka vrba.
Zavlada dugotrajan muk. Tada Dumbledore prozbori: "Molim vas da nam objasnite zašto ste to
učinili!"
Bilo bi im lakše da se izderao na njih. Harryju bijaše mrsko razočaranje u njegovu glasu. Nekako
nije mogao, tko zna zašto, pogledati Dumbledorea u oči pa se zagleda u svoja koljena. Ispripovjedi
mu sve, osim da je gospodin Weasley vlasnik začaranog automobila prema njegovim riječima reklo
bi se da su on i Ron slučajno našli leteći automobil parkiran pred kolodvorom. Znao je da je
Dumbledore odmah dokučio istinu, ali ga profesor ništa ne zapita o autu. Kad je Harry dovršio
priču, Dumbledore ih je i dalje motrio kroz naočale.
"Najbolje da odmah podemo po svoje stvari?" reče Ron očajničkim glasom.
"O čemu vi to, Weasley, govorite?" obrecne se profesorica McGonagall na nj.
33
"Pa, zar nas nećete izbaciti iz škole?" priupita je Ron.
Harry brže pogleda Dumbledorea.
"Nećemo još danas, gospodine Weasley", reče Dumbledore. "Ali moram vas obojicu upozoriti da
ste počinili vrlo ozbiljan prekršaj. Večeras ću obavijestiti o tome vaše obitelji. Isto vam tako moram
reći
da, ako učinite još jednom ovako nešto, neću imati drugog izbora nego da vas isključim..."
Snape je izgledao kao da je Božić u posljednji čas otkazan. Nakašlje se i progovori:
"Profesore Dumbledore, ovi su dječaci prekršili Dekret o ograničenju čaranja za malodobnike i
nanijeli veliku štetu jednom starom i vrijednom drvetu... sigurno je da ovakvi prekršaji..."
"Na profesorici je McGonagall, Severuse, da odluči o kažnjavanju ovih dječaka", mirno će
Dumbledore. "Oni su iz njezina doma i zato ona za njih snosi odgovornost." Zatim se obrati
profesorici McGonagall: "Minerva, j a se moram vratiti na banket da priopćim učenicima još
nekoliko obavijesti. Hodite sa mnom, Severuse! Na stolu je prekrasna torta s kremom od jaja koju
bih htio kušati."
Snape ošine otrovnim pogledom Harryja i Rona pa poñe iz svoje sobe za Dumbledoreom
ostavljajući dječake nasamo s profesoricom McGonagall, koja je još obojicu motrila poput gnjevna
orla.
"Vi, Weasley, otiñite radije u bolničko krilo, još krvarite."
"Nije to ništa", reče Ron i na brzinu obriše rukavom ogrebotinu iznad oka. "GospoBo profesor, htio
sam prisustvovati razvrstavanju moje sestre..."
"Ceremonija razvrstavanja već je završena", priopći mu profesorica McGonagall. "I vaša je sestra
postala Gryffindorica."
"Ah, hvala Bogu!" pripomene Ron.
"A kad već govorimo o Gryffindorima..." oštro nastavi profeso
rica ~IcGonagall, ali je Harry presiječe u riječi;
"Gospo~o profesor, kad smo uzeli taj auto, školska godina još nije bila počela pa... pa Gryžfindori
ne bi zbog toga smjeli izgubiti bodove, nije li tako?" dovrši gledajući je tjeskobno.
Profesorica McGonagall probode ga pogledom, ali je Harry bio siguran da je malo nedostajalo da se
ne nasmiješi. Kako bilo da bilo, usne joj nisu više bile onako stisnute.
"Neću ja oduzeti Gryffindorima nijedan bod", reče ona, a Har
ryju padne katxlen sa srca. "AIi, obojica ćete biti kainjeni!"
Ispalo je bolje nego što se Harry nadao, A što se tiče pisma koje
će Dumbledore uputiti Dursleyjevima, to nije ništa znaćilo. Harry je
vrlo dobro znao da će oni biti razočarani što ga napadačka vrba nije
rlnt111~1a
Profesorica McGonagall ponovo podigne štapić i uperi ga u Snapeov pisaći stol. Na njemu se
iznenada pojavi velik tanjur pun sendviča, dva srebrna pehara i vrč soka od bundeve s ledom.
"Ovdje ćete povečerati, a onda ćete otići ravno u svoju spavaonicu", reče im. "I ja se još moram
vratiti na banket."
Kad su se vrata za njom zatvorila, Ron dugo i tiho zazviždi. "Mislio sam već da smo propali", reče
grabeći sendvič.
"I ja", potvrdi Harry uzimajući takoñer sendvič.
"Ali zamisli kakav smo peh imali!" nastavi Ron punim ustima piletine i šunke. "Fred i George
letjeli su tim kolima najmanje pet-šest puta a da ih nikad nijedan bezjak nije vidio!" Progutavši
zalogaj, ponovo zagrize u sendvič. "I.zašto nismo uspjeli proći kroz onu pregradu?"
Harry slegne ramenima.
"Odsad ćemo morati dobro paziti što radimo", reče i dobrano potegne iz pehara. "Šteta što nismo
stigli na banket..."
34
"Ona nije htjela da se tamo pravimo važni", razborito će Ron. "Nije htjela da cijela škola pomisli
koja je šminka doći u školu letećim automobilom."
Pošto su se najeli sendviča (tanjur se neprestano punio novima), ustali su i izašli iz sobe te se
zaputili poznatim putem do Gryffindorske kule. U dvorcu je vladala tišina. Činilo se da je banket
završio. Prošli su pokraj portreta koji su nešto šaputali, i pored škripavih oklopa, pa se popeli uz
uske kamenite stube dok nisu napokon došli do
hodnika u kojem bijaše skriven tajni ulaz u Gryffindorsku kulu, iza
uljene slike vrlo debele žene u ružičastoj svilenoj haljini.
"Lozinka?" upita ih ona kad su došli do nje. "Ovaj..." promuca Harry.
Nisu znali lozinku u novoj školskoj godini jer se još nisu bili vidjeli s gryffindorskim prefektom, ali
im gotovo istog časa pritekne netko u pomoć. Začuli su kako netko hita za njima, a kad su se
okrenuli, ugledali su Hermionu kako trči prema njima.
"Tu ste dakle! A gdje ste dosad bili? Kakve se sve smiješne priče pričaju o vama... netko mi je
rekao da ste izbačeni iz škole zato što ste se srušili u letećem autu. "
"E pa, nismo izbačeni iz škole", ustvrdi Harry.
"Nećete mi valjda reći da ste stvarno doletjeli ovamo autom?" priupita ih Hermiona gotovo isto
onako strogo kao i profesorica McGonagall.
"Poštedi nas predavanja", nestrpljivo će Ron, "i radije nam reci kako glasi nova lozinka."
"Resasta rajčica," nestrpljivo odgovori Hermiona, "ali nije u tome stvar..."
Naglo ušuti jer se portret debele dame skloni u stranu, pojavi se otvor u zidu i iznenada se razlegne
gromoglasan pljesak. Reklo bi se da je čitav dom Gryffindora još budan i na okupu u okrugloj
društvenoj prostoriji. Učenici su stajali na nakrivljenim stolovima i mekim naslonjačima i čekali na
njih. Neki su od njih pružili ruke kroz rupu u zidu da ih povuku unutra ostavivši Hermionu da se
sama pentra za njima.
"Sjajno!" vikne Lee Jordan. "Genijalno! Kakav dolazak! Zaletjeti se letećim autom u napadačku
vrbu, o tome će se još godinama pričati!"
"Dobri ste", reče jedan iz petog razreda s kojim Harry nije nikad ni riječi progovorio. Netko ga je
tapšao po ledima kao da je netom pobijedio u maratonu. Fred i George proguraju se do njih i
zajedno ih upitaju:
"Zašto niste i nas pozvali d~ Se tako vratimo, a~~~
Ron je bio sav zajapuren i zbunjeno se smješkao, ali Harry opazi jedinu osobu koja kanda nije bila
zadovoljna. Pe~Cy je StrŠlO iZriad
glava nekih uz6uñenih ućenika prvog razreda, i reklo bi Se da se na
stoji probiti do njih da im očita lekciju. Harry mune Rona pod rebra i mahne glavom prema Percyju.
Ron umah shvati što je posrijedi. "Moramo gore... malo smo umorni", reče i obojica se počnu pro
bijati prema vratima na drugoj strani sobe što su vodila do zavojitih stuba i njihovih spavaonica`
"'Noć!" otpozdravi Harry Hermioni, koja ih je gledala prijekim okom baš kao i Percy.
Iako su ih neprestance tapšali po le~ima, uspjeli su se pro~iti do suprotne strane društv~n~
prostorij~ i doćepatl se tišine na stubišt~. Pohitaju uza stube do sama vrha i napokon se dohvate
vrata svoje stare spavaonice, na kojima je sad stajao natpis "Učenici druge ~o
. -... , , , , i , ,__,a_I_`_~___ ~
zastorima od crvena baršuna, i s visokim, uskim prozorima. Netko je već bio donio njihove velike
kovčege i postavio ih uz krevete.
Ron se naceri Harryju s izrazom krivnje na licu. "Znam da ne bih smio uživati u svemu ovome,
ali..."
Vrata se spavaonice širom otvore i u sobu upadnu ostali članovi Gryffindora s druge godine,
Seamus Finnigan, Dean Thomas i Neville Longbottom.
"Nevjerojatna stvar!" usklikne Seamus. "Svaka vam čast!" reče Dean.
35
"Fantastično!" priklopi Neville sa strahopoštovanjem u glasu. Harry nije mogao da se i sam ne
osmjehne.
GILDEROY LOCKHART
Sutradan, medutim, Harry jedva da se ijedanput osmjehnuo. Kola su krenula nizbrdo od samog
doručka u Velikoj dvorani. Četiri dugačka domska stola bijahu krcata zdjelama zobene kaše,
pladnjevima punim dimljene haringe, brdima prepečenca i jela od jaja i slanine, a sve to pod
začaranim stropom (danas mutnim, oblačnim i sivim). Harry i Ron sjeli su za gryffindorski stol uz
Hermionu, koja je naslonila svoj otvoreni primjerak Landranja s varnpirima na vrč s mlijekom. U
načinu na koji ih je pozdravila bilo je stanovite ukočenosti, po čemu je Harry zaključio da ona još
uvijek ne odobrava način na koji su njih dvojica doputovala. S druge strane, Neville Longbottom
veselo ih je pozdravio. Neville je bio dječak sklon nezgodama, okrugle glave i najslabijeg pamćenja
od svih ljudi koje je Harry ikad
upoznao.
"Pošta samo što nije stigla... mislim da će mi baka poslati nekoli
ko stvari koje sam zaboravio ponijeti."
Tek što je Harry u~eo jesti kašu, doista se i2nad njih razlegne lepet krila i u dvoranu uleti stotinjak
sova, koje počnu kružiti i bacati pisma i paketiće meñu raspričane učenike. Glomazna se pošiljka
odbije od Nevilleove glave, a malo zatim padne u Hermionin vrč nešto veliko i sivo poprskavši ih
sve mlijekom i perjem.
"Errol!" uzvikne fton i izvuče za noge smočenog sovca iz vrča. Errol se bez svijesti skljoka na stol,
s nogama u zraku i s mokrom crvenom kuvertom u kljunu.
"0 lle!"," uZd~hne Ron.
"Dobro je, Žw je", re~~ H~rmiona i nje~no pogladi vr"skom pr~ta
~rrola.
I Ron pokaže na crvenu kuvertu. Harryju se ta kuverta učinila sasvim običnom, ali Ron i Neville su
je gledali kao da će svakog časa eksplodirati.
"Što se dogodilo?" upita ih Harry.
"Mama mi je... mama mi je poslala urlojav", odgovori Ron slabašnim glasom.
"Otvori ga, Rone", reče mu Neville bojažljivim šaptom. "Inače će biti još gore. I meni ga je baka
jednom poslala pa ga nisam htio otvoriti i..." on proguta slinu, "bilo je jezivo."
Harry skrene pogled s njihovih skamenjenih lica na crvenu omotnicu.
"A što je to urlojav?" zapita.
Ali Ron je bio sav zaokupljen pismom koje se iz kutova počelo dimiti.
"Otvori ga!" nagovarao ga je Neville. "Sve će biti gotovo za dvije-tri minute."
Ron ispruži drhtavu ruku, izvuče kuvertu iz Errolova kljuna i raspara je. Neville je začepio prstima
uši. Nakon djelića sekunde Harry shvati zašto je to učinio. Načas pomisli da je omotnica doista
eksplodirala, jer je zaglušna buka ispunila golemu dvoranu i stresla prašinu sa stropa.
"...UKRASTI AUTO, NE BIH SE ZAČUDILA DA SU TE IZBACILI IZ ŠKOLE, ČEKAJ SAMO
DOK MENI NE PADNEŠ ŠAKA, NISI SE ,
VALJDA M SJETIO KAKO SMO SE TVOJ OTAC I JA OSJECALI KAD SMO VIDJELI DA GA
NEMA..."
Od vike gospoñe Weasley, sto puta glasnije nego inače, zveckali su tanjuri i žlice na stolu i odbijala
se zaglušna jeka od kamenih zidova. Sve su se glave u dvorani okrenule da vide tko je to dobio
urlojav, a Ron je na svojoj stolici klonuo tako nisko da mu se vidjelo još samo grimizno čelo.
"... SINOĆ PISMO OD DUMBLEDOREA, POMISLILA SAM DA ĆE TI OTAC SVISNUTI OD
SRAMOTE, MI TE NISMO OTHRANILI ZATO DA SE OVAKO PONAŠAŠ, I TI I HARRY
MOGLI STE ZAGLAVITL.."
Harry se stalno pitao kad će se i njegovo ime spomenuti. Nastojao je svim silama držati se tako kao
da ne čuje taj glas od kojeg mu
36
pucaju bubnjići.
"... UŽASNA BRUKA, PROTIV OCA ĆE TI POVESTI ISTRAGU NA POSLU, A TI SI SVEMU
KRIV, AKO NAPRAVIŠ JOŠ JEDNU, I NAJMANJU POGREŠKU, SMJESTA ĆEMO TE
DOVESTI KUĆI!"
Nastala je grobna tišina. Crvena kuverta ispala je bila Ronu iz ruke, buknula, skvrčila se i pretvorila
u pepeo. Harry i Ron sjedili su zgranuti, baš kao da ih je preplavio plimni val na obali. Nekoliko se
učenika nasmije i malo-pomalo ponovo se razlegne žamor.
Herrniona zaklopi Putovanja s vampirima i s visoka pogleda Rona u tjeme.
"E pa, ja zbilja ne znam, Rone, što si ti očekivao, rna, ti si..." "Nemoj mi samo reći da sam ovo i
zaslužio", obrecne se Ron na nju.
Harry odgurne svoju kašu na stranu. Utroba mu je kipjela od osjećaja krivnje. Protiv gospodina
Weasleyja povest će se istraga na poslu! Nakon svega onoga što su gospodin i gospoña Weasley
ljetos učinili za njega...
Ali nije imao kad razmišljati o tome. Profesorica McGonagall prolazila je baš uz njihov stol i
dijelila im raspored sati. Harry je uzeo od nje raspored i pročitao da najprije imaju blok-sat iz
Travarstva zajedno s Hufflepuffima.
Harry, Ron i Hermiona izašli su zajedno iz dvorca, prošli kroz povrtnjak i zaputili se do staklenika
u kojima se uzgajaju čarobne biljke. Od urlojava je bar nešto bilo korisno - činilo se da Hermiona
misli kako su sad obojica dðVOljilo kažllje~i pa je opet bila prijazna s njima.
~ad su se približili staklenicima, vidjeli su da ostali ućenici već čekaju vani profesoricu Sprout. Tek
što su im se Harry, Ron i Hermiona pridružili, profesorica se pojavi na travnjaku s Gilderoyem
Lockhartom. Profesorica je nosila naramak zavoja, a Harryja je zapekla savjest kad je u daljini
opazio napadačku vrbu kojoj je nekoliko grana bilo previjeno,
Profesorica Sprout bijaše zdepasta mala vještica s pokrpanim klobukom na razbarušenoj kosi. Na
odjeći joj je obično bila zaostala poprilična količina zemlje. Da joj teta Petunia vidi nokte, zacijelo
bi pala u nesvijest. Meñutim, Gilderoy Lockhart bio je besprijekol'no
odjeven, u širokoj pehrini tllkizne boje~ a zlaćana mu se kosa ~relijevala pod savršeno
namješ~enim klobukom istovjetne tirkizne boje ~~ ~lotn~m nnmhnm
"O, zdravi mi i čili bili!" sav ozaren, pozdravi Lockhart okupljene učenike. "Upravo sam profesorici
Sprout pokazao kako treba vidati rane napadačkoj vrbi! Ali nemojte misliti da sam ja u travarstvu
bolji od nje, nego sam samo slučajno na svojim putovanjima svijetom naišao na neke od tih
egzotičnih biljaka..."
"Društvo, danas idemo u staklenik broj tri!" reče profesorica Sprout, koja nekako nije djelovala
veselo kao obično, nego izrazito kiselo.
Razlegne se znatiželjan žamor. Do tada su bili slušali predavanja samo u stakleniku broj jedan, a u
stakleniku broj tri bilo je kudikamo zanimljivijih i opasnijih biljaka. Profesorica Sprout izvuče iza
pojasa velik ključ i otključa vrata. Harry osjeti miris vlažne zemlje i gnojiva izmiješan s teškim
miomirisom nekih orijaških cvjetova što su poput kišobrana visili sa stropa. Upravo se spremao
poći za Ronom i Hermionom unutra kad Lockhart strelovito pruži ruku za njim.
"Harry! Htio sam načas porazgovarati s vama... profesorice Sprout, nemate ništa protiv da Potter
zakasni dvije minute na vaše predavanje?"
Sudeći po namrgoñenom izrazu lica profesorice Sprout, ona je imala nešto protiv toga, ali joj
Lockhart dobaci: "Hvala lijepa!" i zatvori joj vrata pred nosom.
"Harry!" reče Lockhart i zavrti glavom sijevajući krupnim bijelim zubima na suncu. "Harry, Harry,
Harry!"
Potpuno zatečen, Harry je šutio kao zaliven..
"Kad sam za ono čuo... dakako da sam ja svemu tomu kriv. Najradije bih bio sam sebe istukao."
Harry nije imao pojma o čemu on to govori. Zausti da mu to i kaže, ali Lockhart proslijedi:
"Ne sjećam se kad sam se tako zgranuo. Doletjeti automobilom
37
u Hogwarts! Dakako da mi je odmah bilo jasno zašto ste to učinili, Fenomenalno! Harry, Harry,
Harry,'"
Bilo je pravo čudo kako uspijeva pokazivati sve svoje zube čak i kad ne govori.
"Pobudio sam u vama sklonost publicitetu, je li?" nastavi Lockhart. "Stavio sam vam bubu u uho.
Pojavili ste se sa mnom na naslovnoj stranici novina pa ste jedva čekali da ponovo izvedete tako
nešto,"
"Ma... ne, znate, gospodine profesore..."
"Harry, Harry, Harry", ponovi Lockhart, pruži ruku i uhvati ga za rame. "Ja vas potpuno razumijem.
Prirodno je što ste poželjeli još malo od toga čim ste to okusili... A ja ne mogu sebi oprostiti što
sam vas na to naveo, jer vam je to moralo udariti u glavu... ali pazite, momče, ne smijete ipak letjeti
automobilom da upadnete u oči. Spustite se na zemlju, čujete li me? Kad odrastete, imat ćete svega
toga napretek. Da, da, znam ja što vi sad mislite! `Lako je njemu govoriti kad je on već svjetski
poznati čarobnjak!' Ali, kad je meni bilo dvanaest godina, ja sam bio isto tako nitko i ništa kao i vi
sada. Zapravo bi se čak moglo reći da sam bio još više nitko i ništa nego vi sada. Mislim, ipak su
neki ljudi čuli za vas, nije li tako? Sve one priče o sukobu s Onim čije se ime ne smije izgovoriti!"
On zirne na munjoliki ožiljak na Harryjevu čelu. "Dobro, dobro, znam da to nije isto što i osvojiti
pet puta za redom nagradu Vještičjeg tjednika za najčarobniji osmijeh, kao što sam je ja osvojio...
ali je to vaše ipak nekakav početal~ Harry, ipak je to nekakav početak... "
Srdačno mu namigne i ode krupnim koracima. Harry je još nekoliko sekunda stajao zgranut, a onda
se tek sjeti da mora u staklenik, pa otvori vrata i uñe unutra.
Profesorica Sprout stajala je usred staklenika za stolnom pločom
na nogarima` Na SrOlu je ležalo dvadesetak pari raznobojnih naušnjaka` I~ad je Harry sjeo sa svoje
mjesto izmedu Rona i Hermione, pT9fe$0rica reče:
"Danas eemo presa~ivati mandragonl. Tko mi od vaS m~Že llabrojiti glavne osobine mandragore?"
Nitko se ne iznenadi kad Hermiona prva digne ruku uvis. "Mandragora ili bunovina jest moćno
sredstvo za ponovnu preobrazbu", reče Hermiona običnim glasom, kao da čita iz udžbenika.
"Upotrebljava se da se ljudi, preobraženi ili prokleti, vrate u svoje prvobitno stanje."
"Izvrsno. Deset bodova za Gryffindore", pohvali je profesorica Sprout. "Mandragora je bitan
sastojak većine protuotrova. Ali ona je i opasna, Tko mi može reći zašto je opasna?"
Hermiona ~a dlaku promaši Harxyjeve naočale kad ponovo naglo podigne ruku,
"Jauk j~ mandra~or~ koban Za svakoga tko ga ćuje", opali ona
"Točno. Još deset bodova za Gryffindore", opet će profesorica Sprout. "E, sad, ove mandragore koje
ovdje imamo sve su još vrlo mlade."
I pokaže na niz dubokih posuda pa svi odreda pohitaju naprijed da bolje vide mandragore. Stotinjak
malih bokorastih biljaka, purpurnozelenih, raslo je u pravilnim redovima. Harryju, koji nije imao
pojma što je Hermiona mislila kad je govorila o "jauku" mandragore, činile su se te biljke sasvim
običnim.
"A sad neka svatko uzme po jedan par naušnjaka!"
Svi su nastojali dograbiti par koji nije ružičast ni pahuljast pa je došlo do natezanja.
"Kad vam budem kazala da ih stavite na uši, pazite da vam potpuno pokriju uši", produži
profesorica Sprout. "Kad ih opet budete smjeli slobodno skinuti, podići ću uvis oba palca. Dobro, a
sad stavite naušnjake na uši!"
Harry nabije naušnjake na uši. Nije više ništa čuo. Profesorica Sprout natakne ružičaste i pahuljaste
naušnjake na uši, zasuče rukave svoje pelerine, čvrsto dohvati jednu od onih bokorastih biljaka i
snažno je povuče iz zemlje.
Harry glasno uzdahne od iznena8enja, ali ga nitko nije mogao ćuti.
Umjesto korijena biljke, na svjetlu dana pojavi se mala, blatna i
n~obićno ruina b~ba, Lišće joj je ras~o iz same glave, Djet~šce je
imalo svijetlozelenu, pjegavu koŽU i jamačno se deralo iz petnih žila.
38
Profesorica Sprout uzme ispod stola velik lonac za cvijeće i zarije u njega mandragoru. Zapravo je
zakopa u tamni vlažni kompost tako da se vidjelo još samo bokorasto lišće. Profesorica Sprout
obriše ruke, podigne oba palca uvis i skine naušnjake s ušiju.
"Budući da su naše mandragore tek mladice, njihovi vas jauci ne bi ubili", mirno reče, baš kao da je
tek zalila begoniju. "Ali mogle bi vas onesvijestiti na više sati, a kako sam uvjerena da nitko od vas
ne
ieli propustiti prvi školski dan, paZite da vam naušnjaci budu na ušima dok god radite, Ja ću vas
već upoZOriti kad doñe vrijeme ~a se rastanemo. A sad po četvero vas na jednu posudu"` lonaca
imate
Dok je to govorila, oštro je klepnula rukom bodljikaw, tamnocrvenu biljku tako da ova uvuče
dugačke pipce kojima se polako prikradala njezinu ramenu.
Harryju, Ronu i Hermioni pridružio se za njihovom posudom rudlavi dječak Hufflepuff, kojeg je
Harry poznavao iz videnja, ali nikad nije s njim ni riječi progovorio.
"Justin Finch-Fletchley", veselo reče on rukujući se s Harryjem. "Naravno da znam tko si ti, slavni
Harry Potter... a ti si Hermiona Granger... uvijek u svemu najbolja..." Hermiona je sva procvala kad
je i njoj stisnuo ruku. "A ti si Ron Weasley. Nije li ono bio tvoj leteći auto?"
Ron se nije osmjehnuo. Očito je još bio pod dojmom urlojava. "Taj je Lockhart zbilja strašan, je
li?" vedro nastavi Justin dok su punili lonce za cvijeće kornpostom od zmajevskog gnojiva. "Pravi
junak! Jeste li pročitali njegove knjige? Ja bih bio umro od straha da me je vukodlak stjerao u
telefonsku kabinu, ali je on ostao priseban i... cap... naprosto je fantastičan! Ja sam, znate, bio već
na popisu za školu u Etonu, ali nemate pojma kako mi je drago što sam ipak ovdje. Dakako da mi je
majka bila malo razočarana, ali otkako sam je nagovorio da pročita sve Lockhartove knjige, mislim
da je uvidjela koliko je korisno imati u obitelji školovanog čarobnjaka..."
~lakon toga nisu više imali prave prilike za razgovor. Opet su stavili na uši naušnjake i morali se
usredotočiti na mandragore. Kad je
profesorica Sprout ono radila, sve je izgledalo strašno jednostavno,
ali nije bilo tako. Mandragore su nerado izlazile iz zemlje, a retc~o bi se da se ne žele baš ni vraćati
u zemlju. Otimale su se, batrgale i mahale svojim oštrim šačicama i škrgutale zubićima. Harryju je
trebalo punih deset minuta da natjera neobično debelu mandragoru u lonac.
Na kraju školskog sata Harry je, kao i svi ostali, bio sav uznojen i zamazan, a i ruke su ga boljele.
Trknuli su u dvorac da se na brzinu operu, a onda su Gryffindori pohitali na predavanje iz
Preobrazbe.
Na satovima profesorice McGonagall nije nikad bilo lako, ali je toga dana bilo posebno teško.
Reklo bi se da je Harryju sve ono što je
prošle školske godine bio naučio ishtapjelo ljetos iz glave. Trebalo je da jednog kukca pretvori u
puce, ali je najviše što je postigao bilo da je kukGa gtdno iZmuČi4 ~ok je ovaj jurcao po klupi ne bi
li umaknuo njegow čarobnom štapiću.
Ron je imao kudikamo teže probleme. On je svoj čarobni štapić bio zalijepio posuñenim čarobnim
selotejpom, ali se činilo da se taj štapić ne može više popraviti. Neprestance je u nejednakim
razmacima pucketao i sijevao, a kad god bi Ron pokušao pretvoriti kukca u puce, obavio bi ga gusti
sivi dim što je zaudarao kao pokvarena jaja. Ron nije više znao što da radi, pa je nehotice laktom
zgnječio kukca, tako da je morao zamoliti profesoricu da mu dade drugoga. Profesorica nije time
bila ni najmanje zadovoljna.
Harry je odahnuo kad je začuo zvonce za ručak. Osjećao je da mu je mozak kao iscijedena spužva.
Svi su već bili izašli iz učionice osim njega i Rona, koji je bijesno mlatarao štapićem po stolu.
"Glupa... neupotrebljiva... stvar..."
"Piši kući da ti pošalju drugi", predloži mu Harry kad štapić izazove niz prasaka poput praskavice.
"Ma da, pa da dobijem još jedan urlojav!" reče Ron trpajući u torbu štapić koji je sad pištao. "Sam
si si kriv što ti se štapić slomio... " Odu zajedno na ručak, gdje se Ronu ne popravi raspoloženje kad
39
im Hermiona pokaže punu šaku savršenih puceta za kapute što ih je proizvela na satu Preobrazbe.
"Što imamo popodne na rasporedu?" zapita Harry da što prije promijeni razgovor.
"Obranu od mračnih sila", umah mu odgovori Hermiona.
Ron uzme od nje raspored sati i upita je:
"Zašto si zaokružila sva Lockhartova predavanja malim srcima?" Hermiona mu otme iz ruke svoj
raspored sati i sva se zajapuri od bijesa.
Kad su poručali, otišli su u dvorište. Bilo je oblačno. Hermiona je sjela na kamenu stepenicu i
zadubila se ponovo u Landranje s vampirima. Harry i Ron su stajali i razgovarali nekoliko minuta o
metlo· boju prije nego što Harry zapazi da ga netko pomno promatra. Kada digne pogled, vidje da
onaj mali dječak s kosom mišje boje kojeg je
sinoć vidio kako natiče na glavu Razredbeni klobuk, zuri u njega
k~o da je zatravljen. Driao je u ruci nešto nalik na običan bezjački fotoaparat, a čim ga je Harry
pogledao, pocrvenio je kao rak.
"Kako si, Harry? Ja sam". ja sam Calin Creevey", reče on bez .
, , .. . , . pp'
.~ . ~....w..~....w ..w~.w..ww. .~...w.wn .~.ww~w «T w nn~w ~rrttw~inr C~n
veliš... bi li imao što protiv... da te fotografiram?" nadoda podižući fotoaparat pun nade.
"Da me fotografiraš?" tupo ponovi Harry.
"Da imam dokaz da te poznajem", žustro će Colin Creevey pa mu se još više primakne. "Ja znam
već sve o tebi. Svi su mi pričali o tebi. O tome kako si ostao živ kad te je Znaš-već-tko htio ubiti, i
kako se onda on izgubio i sve ostalo, i kako još nosiš na čelu ožiljak nalik na munju", tu zadrži
načas pogled na Harryjevoj granici rasta kose. "A jedan mi je dečko u mojoj spavaonici rekao da će
mi se slika, ako razvijem film u pravoj otopini, kretati. " Colin duboko uzdahne od uzbudenja i
nastavi: "Zar nije ovdje sjajno? Sve dok nisam primio pismo iz Hogwartsa, nisam ni znao da je
~sve ono neobično što sam mogao učiniti zapravo magija. Moj je tata mljekar, pa ni on nije to znao.
I zato sad ovdje uvelike snimam i šaljem mu snimke. A bilo bi super kad bih imao i jednu tvoju
sliku," molećivo pogleda Harryja, "možda bi je mogao snimiti tvoj prijatelj a da ja stojim uz tebe? I
bi li mi je onda htio potpisati?"
"Fotke s potpisom? Zar ti, Potter, zbilja dijeliš fotke s potpisom?" Dvorištem se razlegao glasan i
zajedljiv glas Draca Malfoya. Stao je točno iza Colina, a uz njega su stajali, kao i uvijek u
Hogwartsu, njegovi krupni i opasni pajdaši Crabbe i Goyle.
"Stañlte SYl 11 reGll" dOvikne Malfoy okupljenim učenicima. "Harry Potter dijeIi fotke s
potpisom!"
"Nije istina", Ijutito odvrati Harry stišćući pesti. "Jezik za zube, Malfoy!"
"Ma ti si mu samo jalan!" propišti Colin, čiji je čitav trup bio otprilike debeo kao Crabbeov vrat.
"Jalan?" ponovi Malfoy, koji više nije morao vikati jer ga je slušalo pola dvorišta. "Zbog čega? Ja
ne želim imati gadan ožiljak na čelu, hvala lyepa' ~ i nye baš neka iora kad Ei nćEl~d P~' ~SiJ~
~lKVtt.~~
Crabbe i Goyle su se glupo cerekali,
"Zderi radije puževe golaćel" ljutito će Ron. Crabbe se prestane smijati i uzme prijeteći trljati
zglobove na prstima nalik na puževe kućice,
"Pa~i što radiš, Weasley!" podsmjehne mu se Malfoy, "Ne ieliš valjda opet napraviti neku glupost
pa da ti mamica doñe da te ispiše i7 šknle?" I doda oštrim, orodornim ~lasom; `Aka napraviš ioš
iednu,
Na ove se riječi glasno nasmije obližnja skupinica Slytherina, učenika pete godine.
"I Weasley bi, Potter, htio fotku s potpisom", zasmijulji se Malfoy. "Ta bi mu fotka vrijedila više od
čitave obiteljske kuće."
Ron munjevito izvuče svoj čarobni štapić zalijepljen selojtepom, ali Hermiona bučno zaklopi
Landranje s vampirima i šapne:
40
"Gle tko dolazi!"
Prema njima je krupnim koracima grabio Gilderoy Lockhart, a za njim se vijorila pelerina tirkizne
boje.
"Što je to? Što je to? Tko to ovdje dijeli fotografije s potpisom?" Harry zausti da mu odgovori, ali
ga u tome spriječi sam Lockhart hvatajući ga za ramena i nastavljajući gromoglasno i pretjerano
ljubazno:
"Nisam morao ni pitati! Opet naš dragi Harry!"
Dok ga je Lockhart čvrsto privijao uza se, Harryju su gorjeli obrazi od poniženja. Usput primijeti
kako se nacereni Malfoy povlači medu ostale učenike.
"Pa dobro, onda, gospodine Creevey!" produži Lockhart smiješeći se Colinu. "Dvostruki portret,
mislim da ne može biti poštenije! Obadvojica ćemo vam se na njemu potpisati."
Pošto je nešto prtljao oko fotoaparata, Colin ih napQkon snimi baš u trenutku kad za njima zazvoni
zvonce i najavi početak popod
nevnih predavanja.
"A sad se svi lijepo razidite!" dovikne Lockhart učenicima, pa po
hita opet u dvorac s Harryjem privijenim svejednako uza se. Harry požali što ne zna neku dobru
čaroliju da nestane.
"Pametnome je, Harry; i jedna riječ dosta", očinski mu reče Lockhart dok su ulazili u zgradu na
pokrajnja vrata. "1a sam vam sad tamo, kad ste bili s mladim Creeveyjem, priskočio u pomoć...
budući da je i mene fotografirao s vama, vaše kolege neće pomisliti da se previše gurate u prvi
plan..."
Ne obazirući se na Harryjevo mucanje, Lockhart ga povede hod
nikom pokraj znatiietjnih učenika pa uza stube.
"Htio sam vam samo reći da u ovoj fazi vaše karijere nije baš pametno dijeliti svoje fotografije s
potpisima... tu ste Harry, da vam pravo kažem, iPak malko pretjerali. Vjerojatno će još doći vrijeme
kad ćete morati, kao i ja, uvijek imati uza se, Icuda gocl krenuli, sve
žanj svojih fotografija, ali..." zasmijulji se od užitka, "mislim da ipak niste još dotle dogurali."
Kad su došli do Lockhartove predavaonice, on napokon pusti Harryja. Harry popravi na sebi
pelerinu i potraži mjesto u samom dnu učionice, gdje se potrudi naslagati svih sedam Lockhartovih
knjiga preda se da ne mora gledati original.
Ostali učenici dodu za njim, a Ron i Hermiona sjednu do Harryja.
"Sad bi na svojoj faci mogao ispržiti jaja", reče mu Ron. "Moli samo Boga da se Creevey ne upozna
sa Ginny, jer bi njih dvoje mogli još osnovati Klub obožavatelja Harryja Pottera."
"Daj šuti!" odbrusi mu Harry. Najmanje što je želio bilo je da Lockhart čuje riječi "Klub
obožavatelja Harryja Pottera".
Kad su svi posjedali, Lockhart se glasno nakašlje pa zavlada tišina. Nagnuvši se naprijed, posegne
za knjigom Na putu s trolovima s klupe Nevillea Longbottoma i podigne je uvis da im pokaže svoju
sliku na kojoj im svima namiguje.
"Ja," reče upirući prstom u sliku i isto onako namigne, "Gilderoy Lockhart, nositelj Merlinova
velereda trećeg razreda s lentom, počasni član Saveza za obranu od mračnih sila i peterostruki
osvajač Na~rade Vj'eštičjeg tjednika za najčarobniji osmijeh... ali sve to nije
vrl~edno spomena. Uostalom, nisam se ja izbavio vile narikače u Bandonu osmijehom!"
Pričekao je da se učenici na tom mjestu nasmiju, ali ih se samo nekolicina ovlaš osmjehne.
"~idim da ste svi kupili komplet mojih knjiga... to je dobro. Mislim da bismo mogli ovaj sat
zapoćeti jednim malim kvizom. Ne bojte se, neće biti ništa teško... tek toliko da provjerimo kohko
ste ih pomno čitali, i koliko ste toga upamtili..."
Pošto je podijelio pitanja, vrati se na svoje mjesto i reče:
"Imate trideset minuta vremena. Počnite... sada!" Harry pogleda u pitanja i pročita:
1, I~aj~ j~ najdraža boja Gi~deroya Lockhar~a? 2, Koja je cajna želja Gilderoya Lockhar~a?
41
I tako su se pitanja nizala na više od tri stranice, sve do posljednjega:
54. Kad je roctendan Gilderoya Lockharta, i koji bi dar bio za njega idealan?
Nakon pola sata Lockhart pokupi odgovore na svoja pitanja i prelista ih pred učenicima.
"Tja, tja... gotovo nitko od vas nije upamtio da je moja najdraža boja ljubičasta. A to sam ipak
spomenuo u svojoj knjizi Godinu dana kod jetija. I neki bi od vas morali pomnije pročitati hikend s
vukodlakom... jer ja tamo, u dvanaestom poglavlju, izričito spominjem da bi mi idealan
roñendanski dar bio harmonija izmeñu svih čarobnjačkih i nečarobnjačkih naroda... iako ne bih
odbio ni veliku bocu Ogdenova Starog vatrenog viskija!"
I još im jednom obješenjački namigne. Ron je piljio u Lockharta s izrazom nevjerice na licu.
Seamus Finnigan i Dean Thomas, koji su sjedili pred njima, tresli su se od nijema smijeha.
Hermiona je pak slušala Lockharta pozorno i ushićeno, a kad je on spomenuo njeno ime, lecnula
se...
"... ipak, gospoñica Hermiona Granger zna da je moja tajna želja da oslobodim svijet svekolikog zla
i da ponudim tržištu svoju lepezu napitaka za njegu kose... bravo! Zapravo..." letimice pregleda
njene odgovore, "čista petica! Gdje je gospoñica Hermiona Granger?"
Hermiona podigne uvis drhtavu ruku.
"Izvrsno!" reče joj Lockhart, sav ozaren. "Doista izvrsno! Deset bodova za Gryffindore! A sad da
prijedemo na posao..."
Sagne se pod katedru i podigne na nju velik kavez pokriven platnom.
"A sad dobro pazite! Moja je zadaća da vas oboružam za borbu protiv najpodlijih bića koje poznaje
čarobnjački svijet! Možda ćete se sad ovdje suočiti sa svojim najgorim strepnjama. Samo znajte da
vas nikakvo zlo ne može snaći dok sam ja s vama, A od vas tražim
sama da astanete mirni,''
Harry se i nehotice nagne na stranu nc bi li uz brdo naslaganih knjiga bolje vidio kavez, Lockhart
stavi ruku na platno. Dean i Seamo nrestali co se cmiiati_ Ne~ille ~e skutrin n~ stolici u orvom
redu.
"I moram vas zamoliti da ne vrištite", tiho će Lockhart. "Vrištanjem biste ih mogli razdražiti."
Svi su učenici gledali suzdržana daha kako Lockhart naglo skida platno s kaveza.
"Da", nastavi on dramatičnim glasom. "Ovo su vam netom ulovljeni vilovnici iz Cornwalla. "
Seamus Finnigan nije se mogao svladati. Prasnuo je u smijeh koji čak ni Lockhart nije mogao
pobrkati s krikom užasa.
"Da?" osmjehne se on Seamusu.
"Pa, oni nisu... nisu baš jako... opasni, zar ne?" protisne Seamus gušeći se od pritajena smijeha.
"Nemojte biti previše sigurni u to!" reče mu Lockhart i zlovoljno priprijeti prstom. "Znaju vam oni
biti vraški podmukle male beštije!" Vilovnici su bili jarkoplave boje, dvadesetak centimetara
visoki,
šiljastih glava i tako prodornih glasova da bi se moglo pomisliti da to žvrgolji jato papigica. Čim je
Lockhart skinuo platno s kaveza, počnu svi odjednom klepetati i skakutati, drmati šipkama kaveza i
bekeljiti se najbližim učenicima.
"Pa, dobro", glasno će Lockhart. "Da vidimo kako ćete vi s njima izaći na kraj." I otvori kavez.
Nastane pravi pakao. Vilovnici se rasprše kao rakete na sve strane. Dvojica od njih zgrabe Nevillea
za uši i podignu ga u zrak. Nekoliko
ih se zaleti u pro2or i razbl~u ga tako da se staklo prospe po zadnjem
redu` Ostali počnu u~ištavati uč~on~cu temeljitij~ n~go pomahnitali nilski konj. Dohvatili su
tintarnice i poprskali ućenike tintom, rastr
gali knjige i papire, poskidali slike sa zidova, istresli košaru za smeće, dograbili torbe i knjige i
pobacali ih kroz razbijeni prozor. U roku od nekoliko minuta pola se učenika sklonilo pod klupe, a
Neville je visio s lustera,
"Hajte sad, hajte sad, opkolite ih! Pohvatajte ih! To su vam samo vilovnici..." dovikne im Lockhart.
42
Pa zasuče rukave, zavitla čarobnim štapićem i zaurla: "Peskipiksi Pesternomi,~"
Ali nišca Se ne dogodi,.Jedan od vilovnika olme Lockharcu štapić i baci ea kroz ~rozor, Lockhart
pro~ula slinu i skloni se pod kafedru.
Kad zazvoni zvonce, svi navale na izlaz. U zatišju koje je nastalo, Lockhart se osovi na noge, opazi
Harryja, Rona i Hermionu, koji su već bili kod vrata, pa im dobaci:
"Molim vas da sve preostale vilovnike pohvatate i strpate u kavez!"
Pa proñe mimo njih i brzo zatvori vrata za sobom.
"Ovo je zbilja nevjerojatno!" vikne Ron kad ga jedan od preostalih vilovnika ugrize za uho.
"On samo želi da steknemo stanovito praktično iskustvo", reče Hermiona. Usput je jeñnom vještom
čarolijom smrzavanja paralizirala dva vilovnika u isti mah i strpala ih u kavez.
"Praktično iskustvo?" ponovi Harry pokušavajući uloviti vilovnika koji mu je plešući umaknuo i
isplazio mu jezik. "Hermiona, pa on nije imao pojma što treba raditi!"
"Koješta", odbrusi Hermiona. "Pa, čitao si mu knjige... znaš kakve je sve fantastične stvari izveo..."
"Navodno ih je izveo", promrsi Ron.
MUTNjACI I ČUDNI GLASOVI
U idućih je nekoliko dana Harry dobar dio vremena rtrošio na izbjegavanje Gilderoya Lockharta
kad god bi ga spazio u hodniku. Ali teže mu je bilo izbjeći Colina Creeveyja, koji je očito znao
napamet Harryjev raspored sati. Činilo se da je Colin najsretniji kad bi po šest-sedam puta na dan
priupitao: "Kako si, Harry?" a Harry mu uzvratio "Zdravo, Coline", ma koliko se doimao iznerviran
u tom času.
Hedviga se još ljutila na Harryja zbog onog nesretnog leta automobilom, a Ronov je štapić još bio
neispravan. U petak ujutro štapić je nadmašio sama sebe time što je na predavanju iz Čarolija
izletio Ronu iz ruke i pogodio malog, starog profesora Flitwicka ravno medu oči ostavivši za sobom
veliku zelenu kvrgu koja je napadno pulsirala. Zbog svega toga Harry je bio sretan kad je napokon
došao vil~end. On, Ron i Hermiona namjeravali su u subotu posjetiti Hag
rida, Me~utim, Harryja je, nekoliko sati prerano za njegov ukus, probudio Oliver Wood, kapetan
gryffindorskog metlobojskog tima. "Sta je, št~ je~?~ pospano ga upita Hat't~y,
"Metlobojski trening!" odgovori mu Wood. "Idemo!"
Harry zaškilji prema prozoru. Rumeno i zlatno nebo bijaše obavijeno tankom izmaglicom. Sad kad
se probudio, nije mu bilo jasno
kako je mogao spavati od bučnog žvrgoljenja ptica. "Olivere," prostenje Harry, "pa tek je eik zore!"
"Toćno", odvrati Wood. Bijaše to visok i kršan ućenik šeste godine, a trenutno su mu se oči
krijesile od ludog oduševljenja. "Ovo
se dobro uklapa u naš novi program treninga, Hajde, zgrabi tu svoju met~tl pa da krenemo!'j
odlućno će Wood, "Ni jedna druga ekipa
"Bravo!" reče mu Wood. "Vidimo se za petnaest minuta na terenu!"
Kad je našao svoju skrletnu metlobojsku pelerinu i zagrnuo se još i plaštom da mu bude toplije,
Harry načrčka poruku Ronu da zna kamo je otišao, pa side niza zavojite stube, sa svojim
Nimbusom 2000 o ramenu, u društvenu prostoriju. Tek što je došao do rupe u zidu pokrivene
portretom, začuje za sobom štropot i ugleda Colina Creeveyja kako juri niza stube, s fotoaparatom
što mu se ludo klatio o vratu, i s nečim što je grčevito držao u ruci.
"Harry, čuo sam nekoga kako te spominje na stubama! Pogledaj samo što nosim sa sobom. Dao
sam razviti film i htio sam ti pokazati...
Harry rastreseno pogleda fotografiju kojom mu je Colin mahao pod nosom.
Pokretni crno-bijeli Lockhart potezao je svom snagom nekoga za ruku, koju je Harry prepoznao kao
svoju. Bilo mu je drago što vidi da se njegov lik na fotografiji junački opire i ne da se izvući na
vidjelo. Dok je Harry to gledao, Lockhart je napokon digao ruke od njega i skljokao se, zadihan, na
bijeli rub slike.
"Hoćeš li mi se potpisati?" umiljato ga zamoli Colin.
43
"Neću", odsiječe Harry kao na panju i obazre se oko sebe da se uvjeri da u prostoriji nema nikog
drugog. "Oprosti, Coline, žuri mi se... idem na metlobojski trening."
I provuće se l~roz rupu u zidu.
"Auuu! Čekaj me! Ja nisam još nikad gledao metlobojsku utakmicu!"
I Colin se provuče za njim kroz rupu.
"Ma, to će ti biti dosadno", brže će Harry, ali se Colin nije obazirao na njegove riječi. Bio je sav
ozaren od uzbudenja.
"Ti si u zadnjih sto godina najmlañi igrač, je li, Harry? Je li to istina?" nastavi Colin kaska~ući uz
n~e~a. "Vjerojatno sjajno igraš. Ja
nisamjoš nil~ad j~h~6 ~i~ ~l2tll. J2 ~1 t0 teŠkO? Je 11 to tVOj~ Ill~tl~~ ~~ h to najbolja od svih
me~li?"
Harlv niie znan kakn rla Qa ee nclnnnrli. ~siećan ~e kan da ima
"Ja zapravo ne znam kako se igra metloboj", opet će Colin bez daha. "Je li istina da se igra sa četiri
lopte? A da dvije od njih lete same okolo i nastoje srušiti igrače s metle?"
"Da", potvrdi Harry teška srca, pomiren sa činjenicom da mora Colinu objasniti zamršena pravila te
igre. "Te se lopte zovu maljci. U svakoj ekipi igraju po dva goniča koji palicama odbijaju maljce sa
svoje polovice. Fred i George Weasley su goniči u timu Gryffindora.
"A čemu služe ostale lopte?" upita ga Colin i spotakne se o dvije stepenice jer je otvorenih usta
zurio u Harryja.
"E pa, balun... to ti je povelika crvena lopta... njome se postižu zgodici. Po tri lovca u svakoj ekipi
dobacuju balun jedan drugome i nastoje ga protjerati izmedu vratnica na kraju igrališta.., to su ti tri
dugačke motke s obručima na vrhu."
"A četvrta lopta?..."
"... Četvrta je lopta zlatna zvrčka, vrlo mala, vrlo brza i teško ju je uhvatiti", odgovori mu Harry. "A
uhvatiti je mora tragač jer se utakmica završava tek kad se zvrčka ulovi. Koji god tragač ulovi
zvrčku, to donosi njegovoj ekipi još sto pedeset bodova."
"A ti si tragač Gryffindora, je li tako?" priupita ga Colin sa strahopoštovanjem u glasu.
"Da", potvrdi Harry kad su već izašli iz dvorca i zaputili se po orošeno~ travi. "Postoji još i vratar.
On čuva vratnice. I to ti je zapravo sve."
Ali Colin nije prestao zapitkivati Harryja dok su silazili niz travnate obronke do metlobojskog
igrališta. Harry ga se otresao tek kad
je ušao u svlačionicu. Colin mu je još doviknuo pištavit~ glasom~ "1a idem, Harry, zauzeti što
bolje mjesto!" prije nego što je odjurio na tribine.
Ostali igrači Gryffindora bili su već u svlačionici. Reklo bi se da je Wood jedini potpuno budan.
Fred i George Weasley sjedili su, podbuhlih očiju i raskuštrani, do učenice četvrte godine Alicije
Spinnet, koja je kanda drijemala naslonjena na zid. Njezine suigračice loviCe~ Katie Bell i
Angeliria Johnson, zijevale su sjedeći sučelice njit~a, jedna do druge,
"A, tu li si, Har~y, gdje si bIo dosad?" živah~o ga uprta Wood~ "Htio sam n~ brZinu
pQr~zgovarati sa svima vama prije nego što iza
;- --- -- ~~-~.. :.... "~~, ~~~p~~n liata ~m;eli~n nncri nrnoram trPnit~o~
Wood rasprostre pred njima velik plan metlobojskog igrališta na kojem bijahu ucrtane mnoge crte,
strelice i križići raznobojnim olovkama. Izvadi čarobni štapić, kvrcne njime po planu i strelice se
počnu po njemu kretati poput gusjenica. Dok je Wood pričao o novoj taktici, Fredu Weasleyju
klonula je glava na rame Aliciji Spinnet. Štoviše, Fred je i zahrkao.
Za prvi plan trebalo im je gotovo dvadeset minuta vremena, a ispod njega je bio još jedan, a ispod
ovoga još jedan. Dok je Wood i dalje razglabao, Harry je sav obamro.
"Tako dakle", reče najposlije Wood i naglo prene Harryja iz ugodnog snatrenja o tome što bi u tom
trenutku mogao doručkovati u dvorcu. "Je li sad sve jasno? Imate li kakvih pitanja?"
44
"Ja imam, Olivere, jedno pitanje", reče mu George, koji se iznenada trgnuo iz drijemeža. "Zašto
nam nisi sve to rekao jučer, kad smo bili potpuno budni?"
Woodu nije ovo pitanje bilo po volji.
"E, sad, slušajte me svi dobro", reče strijeljajući ih pogledom. "Lani smo morali osvojiti prvenstvo.
Mi imamo apsolutno najbolji tim. Ali, na žalost, zbog nekih okolnosti na koje nismo mogli utje»
cati... Harry se promeškolji na stolici kao krivac. Dok se igrala posljednja utakmica prošle godine,
on je ležao bez svijesti u bolničkom
krilu, što je značilo da je Gryffindorima nedostajao igrač pa su doživjeli najteii poraz u posljednjih
tri5to go~ina,
Woodu je bio potreban kratak predah da ponovo zavlada sobom, Bilo je očito da ga još peće onaj
poraz`
"I zato ćemo ove godine trenirati više nego ikad... Dobro, idemo sad primijeniti novu teoriju u
praksi~~~ uzvikne woocj, zgra~i svo]u
metlu i povede igrače iz svlač~oniee. Njegova ekipa pode za njim, ukočenih nogu i svejednako
zijevajući.
Toliko su se dugo bili zadržali u svlačionici da je sunce već odskočilo, iako su se nad travom na
stadionu još vukli pramenovi magle. Kad je Harry izašao na teren, ugledao je Rona i Hermionu
kako sj~d~ ~a tribina~n~.
"~ar niste'QŠ Z~vršili trenin~?" upita ga Ron s ne'ericom u ~lasu. J
. ,.
(L1~T:~V"" :nn ." rinn4~,» nr~rrnvnrr rrttt u9t'i`li 49~1;f~11n OIPl~~nlP1 111'P.
Harry zajaše na metlu, otisne se od zemlje i vine se uvis. Lice mu ošine svježi jutarnji povjetarac i
probudi ga mnogo djelotvornije od Woodove govorancije. Divno je bilo ponovo biti na
metlobojskom igralištu. Obletio je punom brzinom cijeli stadion utrkujući se s Fredom i Georgeom.
"Kakvo je ono čudno škljocanje?" upita ga Fred kad su se naglo zaokrenuli.
Harry baci pogled na tribine. Colin je sjedio na jednom od najviših sjedala, držao u ruci fotoaparat i
snimao snimku za snimkom. Njegovo je škljocanje neobično glasno odjekivalo na praznom
stadionu.
"Pogledaj ovamo, Harry! Ovamo!" dovikivao mu je prodornim glasom.
"Tko ti je taj?" upita Fred Harryja.
"Nemam pojma", slaže Harry i poveća brzinu da odmakne što dalje od Colina.
"Što se to zbiva?" zapita smrknuti Wood leteći im u susret. "Zašto nas onaj prvoškolac fotografira?
Ne sviña mi se to. Možda je i slytherinski špijun koji bi htio prokljuviti naš novi program
treninga?"
"On je Gryffindor", brzo rnu odgovori Harry.
"Slytherini, Olivere, ne trebaju špijuna", reče mu George. "Kako to misliš?" razdražljivo ga upita
Wood.
"pa oni su već tU", odgovori George poka~ujući dolje,
Nekoliko je učenika u zelel~itn pelerinama upravo izašlo na teren s metlama u rukama.
"Nevjerojatno!" ogorčeno prosikće Wood. "Ja sam rezervirao teren za danas! To ćemo odmah
izvesti načistac!"
Wood se strmoglavi prema zemlji i, onako srdit, ne spusti se meko, štoviše, malko zaglavinja
silazeći s metle. Za njim slete i Harry, Fred i George.
"Flint!" prodere se na kapetana Slytherina. "Mi sad imamo tre
ning! Radi toga smo i tako rano ustali! hvolite s~ lijepo pokupiti!"
Marcus Flint bio je krupniji čak i od Wooda. S trolovski lukavim
Sletjele su i Angelina, Alicija i Katie. U ekipi Slytherina nije bilo djevojaka. Dječaci su stajali jedan
do drugoga pred Gryffindorima i svi se do jednoga posprdno smješkali.
"Ali ja sam rezervirao teren!" reče Wood pjeneći se od bijesa. "Ja sam ga rezervirao!"
7 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:52 pm
Margita
Administrator
"Ah," izusti Flint, "a ja imam ovdje odobrenje koje mi je potpisao profesor Snape: "Ja, profesor S.
Snape, izdajem odobrenje momčadi Slytherina da danas trenira na metlobojskom terenu radi
uvježbavanja novog tragača. "
"Imate novog tragača?" rastreseno ga priupita Wood. "A gdje vam je?"
Iza šest krupnih prilika pred njima istupi sedmi, nešto manji, dječak smijuljeći se bljedunjavim,
šiljastim licem. Bio je to Draco Malfoy.
"Da nisi ti možda sin Luciusa Malfoya?" upita ga Fred mrko gledajući Malfoya.
"Čudno je što spominješ baš Dracova oca", reče Flint, a cijela se momčad Slytherina osmjehne još
širim osmijehom. "Pogledajte samo njegove velikodušne darove timu Slytherina!"
Sva sedmorica podignu uvis svoje metle, Na jutarnjem suncu
2ablista pred Gryffindorima se~am ulaštenih novih novcatih držaka
i sedam natpisa ispisanih na njima lijepim zlatnim slovima "Nimbus 2001".
"Najnoviji model koji se tek prošlog mjeseca pojavio na tržištu", nehajno napomene Flint i otpuhne
zrnce prašine s kraja drška svoje
metle. "Mislim da je kudikamo bolji od stare serije 2000. A što se tiče starih Partfiša," zlobno se
naceri Fredu i Georgeu, koji su u ruk~~l~ držali Partfiše S, "njima možete eventualno brisati ploču
u školi,"
Nitko iz ekipe Gryffindora nije u prvi mah uspio ni riječi izustiti. Malfoy se tako široko nacerio da
su mu se hladne oči pretvorile u puke proreze.
"Gle, gle!" reče Flint. "Publika upada u teren!"
Ron i Hermiona dolazili su da vide što se to zbiva,
"Sto se do~odilo?" upita Ron Harryja, "Zašto ne trenirate? I što ovaj ovdje radi?"
"Ja sam novi slytherinski tragač", naduto mu odgovori Malfoy. "Upravo se dečki dive metlama koje
je moj otac poklonio našem timu."
Ron razjapi usta i zagleda se u sedam prekrasnih metli pred sobom.
"Zar nisu super, a?" ležerno ga priupita Malfoy. "No, možda će i gryffindorska ekipa skupiti nešto
zlata da kupi nove metle. Mogli biste utopiti te stare Partfiše 5, možda bi ih neki muzej otkupio na
dražbi?"
Slytherinska ekipa prasne u smijeh.
"Ali, nitko u gryffindorskoj ekipi nije bar morao kupiti mjesto u timu", oštro će Hermiona. "Svi su
oni upali u tim zahvaljujući samo svom talentu."
Malfoyu zadrhti naduti izraz na licu.
"Tebe nitko ništa nije pitao, ti prljava mala mutnjakušo!" odbrusi joj on.
Harry odmah shvati da je Malfoy rekao nešto doista ružno, jer na te riječi umah nastane dreka. Flint
je morao stati pred Malfoya da spriječi Freda i Georgea da se obračunaju s njim. Alicija je vrisnula:
"Kako se usuc~uješ!" a Ron je izvukao štapić iz pelerine i povikao:
"Platit ćeš mi za ovo, Malfoy!"
I bijesno ispod Flintove ruke uperi štapić u Malfoyevo Iice.
Na stadionu se razlegne jak prasak a iz krivog kraja Ronova štapića sakne mlaz zelena svjetla i
pogodi Rona u trbuh tako da se on zanese natraške i padne na travu.
"Rone! Rone! Kako ti je?" procvili Hermiona.
Ron zausti da nešto kaže, ali ne izusti ni riječi. Umjesto toga, glasno se podrigne i nekoliko puževa
golaća ispadne mu iz usta u krilo.
Slytherinska momčad previjala se od smijeha. Flint se presamitio naslonjen na svoju now metlu da
ne padne. Malfoy je bauljao i
u~arao šakotn po zemlji. Gryffindori su se okupili oko Rona, kojiae i dalj~ rigao velike, sjajne
golaće, Činilo se da ga nitko ne ieli taknuti.
"Najbolje će biti da ga odvedemo do Hagrida, on je tu najbliie", reće I~arry Hermioni, koja hrabro
klimne glavom, pa obadvoje uh~
46
"Što se dogodilo, Harry? Što se dogodilo? Je li bolestan? Ali ti ga valjda možeš izliječiti?" Colin je
dotrčao sa svog mjesta na tribinama pa je sad kaskao uz njih dok su odlazili s terena. Ron je duboko
uzdahnuo i izrigao još nekoliko golaća.
"Oooh!" usklikne očarani Colin i podigne fotoaparat. "Harry, možeš li ga tako malo pridržati?"
"Miči se odavde, Coline", Ijutito će Harry. On i Hermiona pomogli su Ronu da napusti stadion i
poñe prema rubu šume.
"Evo, Rone, samo što nismo stigli!" reče Hermiona kad su ugledali lovočuvarevu kolibu. "Začas će
biti sve u redu... evo nas..." Kad su došli na šest-sedam metara od Hagridove drvenjare, ot
vore se vrata, ali se na njima ne pojavi Hagrid nego Gilderoy Lockhart u pelerini najnježnije
sljezove boje.
"Hodi brže da se sakrijemo!" prosikće Harry i odvuče Rona za obližnji grm. Hermiona poñe pomalo
neodlučno za njima.
"To je sasvim jednostavno ako znate što vam je činiti!" glasno reče Lockhart Hagridu. "Ako vam
zatreba pomoć, znate gdje ćete me naći! Poklonit ću vam svoju knjigu... čudim se što je još nemate.
Potpisat ću vam se u nju i poslati vam je. E pa, do vi8enja!"
I zagrabi krupnim koracima prema dvorcu.
Harry pričeka dok im Lockhart ne iščezne iz očiju, a onda izvuče
Rona iz grma i odvede ga do Hagridovih vrata, te odlučno pokuca. Hagrid se začas pojavi prilično
namrgoñen, ali čim ih ugleda, razvedri se.
"Baš sam se pito kad ćete doć... upadajte, upadajte... uplašio sam se da se profesor Lockhart vraća."
Harry i Hermiona pomognu Ronu da prekorači prag i ude u kolibu, u kojoj je bila samo jedna
prostorija, a u njoj u jednom kutu golem krevet, a u drugom vatra što je veselo pucketala. Harry
posjedne Rona u naslonjač i na brzinu objasni Hagridu što se dogodilo.
Reklo bi se da Hagrid nije Zbunjen Ronovim problemom s golaćima,
"Bolje da ti iza~u neg da uñu", veselo reče i postavi pred Rona veliku bakrenu posudu. "Izrigaj in,
Ron~, sve do j~dnoga!"
"Mislim da ne moŽemo ništa drugo nego pričekati da to prode", zabrinuto reče Hermiona gledajući
Rona kako se presamitio na~ po~,»1~m "Tn;a ~ahtipvna čarnliia čak i karl ie ćnviek a naihnlioi for
Hagrid im je užurbano kuhao čaj. Njegov pas za lov na veprove Očnjak slinio je po Harryju.
"A što je Lockhart htio od tebe?" upita Harry češući Očnjaka po ušima.
"Ma dijelio mi savjete kako da istjeram voden-duhove iz bunara", progunda Hagrid sklanjajući s
oribanog stola napol očerupana pijetla i stavljajući čajnik na stol. "Ko da ja ne znam kako se to
radi! I lupeto je još nešto o nekoj vili narikači koju je kobajagi otjero. Ako je ijedna riječ od toga
bila istinita, pojest ću smjesta ovaj kotlić."
Hagridu nije bilo ni najmanje slično kritizirati profesore u Hogwartsu pa ga Harry u čudu pogleda.
Meñutim, Hermiona ustvrdi malko višim glasom od uobičajenoga:
"Mislim da si, Hagride, ipak malo nepravedan. Očito je profesor Dumbledore procijenio da je on
najbolji čovjek za taj posao..."
"On je bio jedini čovjek za taj poso", odvrati Hagrid i ponudi ih tanjurom slastica prelivenih
sirupom. Ron je kašljao nadnesen nad bakrenom posudom. "Jedini, kad vam kažem. Teško je danas
nać nekog za taj predmet. Niko se, znate, ne otima za taj poso. Ljudi misle da je to ukleta stvar. Već
se poodavno niko nije dugo zadržo na tom mjestu. Nego, recite mi," nastavi Hagrid i mahne glavom
prema Ronu, "koga je on to tio začarat?"
"Malfoy je nešto dobacio Hermioni, nešto vjerojatno vrlo ružno jer su svi odjednom pošizili."
"Pa i bilo je ružno", potvrdi Ron promuklim glasom i pomoli iznad stola glaw, blijedu i oznojenu.
"Malfoy joj je, Hagride, rekao da je `mutnjica'..."
Ron opet nestane pod stolom jer je uslijedio novi val golaća. Hagrid je bio ogorćen.
"Ma nije valjda!" progunda gledajući Hermionu.
47
"Jest", potvrdi ona. "Ni ja ne znam što to znači. Samo sam, naravno, shvatila da je nešto jako
nepristojno..."
"To je valjda nešto najuvredljivije što je mogao smisliti", dahne Ron ponovo izranjajući ispod stola.
"Mutnjak je zbilja ružno ime za
nekoga tko je roñcn kao b~zjak", znate, od rodit~lja koji nisu čarobnjaci, Ima nekih čarabt~j~ka",
kao što je familija Malfoy." koji misle da nema boljih od njih zato što su ono što se zove ~~stokruni
ćarob. n;'r~; ~~ pnrwm t;hn nn~irianp flvai rnlt mn camn ierlan anlać narine
tali znamo da to uopće nije važno. Uzmimo samo Nevillea Longbottoma... on je iz čistokrvne
čarobnjačke obitelji, a jedva da zna postaviti kotlić kako treba."
"Nisu još oni izmislili nijednu čaroliju koju naša Hermiona ne bi naučila", ponosno će Hagrid, a
Hermiona poprimi jarku nijansu grimizne boje.
"Odvratno je kad netko nekoga nazove takvim pogrdnim imenom", reče Ron brišući drhtavom
rukom uznojeno čelo. "Nečista krv, znate, tobože obična krv. To je čista ludost. Uostalom, većina
čarobnjaka danas nije čistokrvna. Da se nismo ženili bezjacima, bili bismo već izumrli."
Ponovo mu se smuči pa se naglo sagne.
"E pa, nimalo ti, Rone, ne zamjeram što si ga tio začarat", glasno reče Hagrid dok su novi golaći
padali u posudu. "A možda je i dobro što ti se štapić okreno protiv tebe. Vjerujem da bi Lucius
Malfoy došo u školu protestirat da si mu začaro sina. Sad bar nemaš nikakih okapanj a."
Harry bi mu najradije bio rekao da riganje golaća nije ništa bolje od sličnih okapanja, ali nije mogao
jer su mu Hagridove slastice prelivene sirupom zabetonirale čeljusti.
"Harry," iznenada će Hagrid, kao da mu je upravo tog časa palo nešto na pamet, "moram još s
tobom izvest nešto načistac. Čuo sam da si dijelio okolo svoje slike s potpisom. Kako to da ja
nisam ni jednu dobio?"
Harry se razbjesni i razdvoji slijepljene zube.
"Nisam ja uopće dijelio svoje slike s potpisom!" odvrati gorljivo. "Ako Lockhart još uvijek tvrdi
tako nešto..."
Ali tada primijeti da se Hagrid smije.
"Samo sam se šalio", reče on i srdačno potapše Harryja po leñima tako da ovaj udari bradom o stol.
"Znao sam ja da to ne može bit istina. I reko sam Lockhartu da tebi to ne treba. Ti si slavniji od
njeg, ma šta on napravio."
"Kladio bih se da mu to nije bilo drago čuti", reče Harry uspravljajući se i trljajući bradu.
"Mislim da stvarno nije", potvrdi Hagrid trepćući očima. "A kad
s~m ifiu jbš ~~l~b ~~ ~iiš~t~1 ~~ñčitñ iiij~~il~i ~lj~~ñVtl k~ji~tl, b~Ž~-bñlj~
se pokupio. Ne bi 1 ti, Rone, malo od ovih slastica?" nadoda kad se Ron ponovo pojavi.
"Neću, hvala", zahvali mu Ron slabašnim glasom. "Bolje da ne riskiram."
"Dodite vidit šta ja uzgajam", reče Hagrid kad su Harry i Hermiona popili čaj.
U malom povrtnjaku iza Hagridove brvnare raslo je desetak najvećih bundeva koje je Harry ikad
vidio. Svaka je od njih bila velika kao krmača.
"Lijepo su porasle, a?" zadovoljno će Hagrid. "To je za Noć vještica... a dotle će već bit još puno
veće."
"A čime si ih prihranjivao?" upita ga Harry.
Hagrid se osvrne da vidi da nema nikog drugog u blizini. "Pa, znaš... onako... malo sam im
pomago..."
Harry primijeti Hagridov ružičasti kišobran sa cvjetnim uzorcima naslonjen na stražnji zid kolibe.
Harry je imao razloga vjerovati da taj kišobran nije samo ono što izgleda da jest; zapravo je bio
uvjeren da se u njemu krije Hagridov stari školski čarobni štapić. Hagrid se nije smio baviti
magijom. Kad je bio na trećoj godini u Hogwartsu, bio je isključen iz škole, ali Harry nije nikad
uspio saznati zašto je bio isključen... kad god bi u razgovoru došli na tu temu, Hagrid bi se glasno
nakašljao i na tajanstven način oglušio dok se god razgovor ne bi promijenio.
48
"Pretpostavljam da je posrijedi čarolija debljanja?" reće Hermio
na, podvojen~ iz~edtt neodobravanja i uveseljenja. "E pa, dobro si to izveo!"
`°To mi je rekla i tvoja sestrica", reče Hagrid i mahne glavom Ronu. "Tek sam ju jučer prvi put
sreo." Hagrid zirne na Harryja a brada mu se trzne. "Rekla mi je da razgledava okolicu, al sve bi
reko da se nadala da će srest nekog kod mene." Namigne Harryju. "Ako me baš pitate, mislim da ne
bi odbila ni sliku s pot..."
"Ma daj prestani!" reče mu Harry. Ron prasne u smijeh i prospe još nekoliko golaća po zemlji.
"Pazi malo šro radiš!" ~aurla Hagrid i odvuče Rona od n jegovih
dragocjenih bundeva,
Približavalo se vrijeme rućka, a kako HatYy od ranog jutra nije
da se u školi dobro najede. Oproste se s Hagridom i vrate se u dvorac. Ron je od vremena do
vremena štucao, ali je izbacio još samo dva mala golaća.
Čim su stupili u hladno predvorje, razlegne se nečiji glas:
"A, tu ste vas dvojica, Potter i Weasley!" Profesorica McGonagall dolazila im je, smrknuta, u
susret. "Večeras ćete izdržati kaznu." "A što ćemo raditi, gospoño profesor?" upita je Ron i jedva se
savlada da se ne podrigne.
">T ćete laštiti srebrninu u trofejnoj sobi s gospodinom Filchom", odgovori mu profesorica
McGonagall. "I to bez čarolija, Weasley... samo poštenim radom."
Ron proguta slinu. Nadstojnik Argus Filch bio je omražen meñu učenicima u školi.
"A vi ćete, Potter, pomagati profesoru Lockhartu u odgovaranju na pisma njegovih obožavatelja",
nadoda profesorica McGonagall. "Ma ne... zar ne bih i ja mogao s Ronom u trofejnu sobu?"
očajnički će Harry.
"Nipošto!" odsiječe profesorica McGonagall uzvijajući obrvama. "Profesor Lockhart je izričito
zatražio vas. Obojica nastupate točno u 8 sati."
Harry i Ron, potpuno utučeni, odvuku se u Veliku dvoranu, a za njima i Hermiona, s izrazom na
licu koji je govorio: `7pak ste obojica prekršili školske propise!" Harry nije uživao u kosanom mesu
s pire
krumpirom onoliko koliko se bio nadao. Svaki je od njih dvojice bio uvjeren da je prošao gore od
onoga drugoga.
"Filch će me tamo zadržati čitavu noć", neveselo će Ron. "Bez čarolija! U onoj sobi ima najmanje
sto pokala. A ja ne znam ništa čistiti na bezjački način."
"Ja bih se rado zamijenio s tobom", reče mu Harry promuklim glasom. "Ja sam se kod Dursleyjevih
svega načistio. Ali odgovarati Lockhartovim obožavateljima... to će biti zbilja užasno..."
Subota popodne kao da se istopila. Tek što su se okrenuli, bilo je već pet do osam i Harry je pošao
stružući nogama prema Lockhartovoj sobi na drugom katu, Zaškrgutao je zubima i pokucao.
Vrata se umah širom otvore. Lockhart ga ushićeno pogleda.
Pri svjetlu mnogih svijeća, na zidovima su jarko sjale nebrojene Lockhartove uokvirene fotografije.
Na nekoliko se njih čak i potpisao. Još je jedna velika hrpa slika ležala na pisaćem stolu.
"Vi ćete ispisivati adrese na kuvertama!" reče Lockhart Harryju kao da je to neka velika čast. "Ova
je prva za moju dobru Gladys Gudgeon... moju veliku obožavateljicu!"
Minute su se vukle dozlaboga sporo. Harry je pustio da ga Lockhartov glas zapljuskuje, samo bi
kadikad izustio: "Aha", "Jest" ili "Da". Gdjekad bi ulovio po neku rečenicu kao što je: "Slava vam
je, Harry, prevrtljiva dama", ili: "Biti slavan znači slavno djelovati, upamtite to!"
Svijeće su malo-pomalo dogorijevale i bacale treperavo svjetlo na mnogobrojna Lockhartova
pokretna lica što su ih motrila. Harry je bolnom rukom ispisivao, kako mu se činilo, na već tisućitoj
kuverti adresu Veronike Smethley. Ojañeno pomisli da bi već bilo vrijeme da ode, da već jednom
ode...
A onda začuje nešto... nešto potpuno različito od kapanja svijeća što dogorijevaju i Lockhartova
blebetanja o njegovim obožavateljicama.
49
Bijaše to glas od kojeg mu se sledila krv u žilama, glas od kojeg mu je zastao dah, glas ispunjen
ledenim otrovom.
"Hodi... hodi amo... da te rasporim... da te raskomadam... da te ubijem... "
Harry skoči na noge, a na ulici Veronike Smethley pojavi se velika ljubičasta packa,
"Kako?" upita on na sav glas,
"Znam!" uzvikne Lockhart. "Šest punih mjeseci na vrhu liste bestselera! Oborio sam sve rekorde!"
"Ne", mahnito će Harry. "Onaj glas!" "Molim?" zbunjeno će Lockhart. "Kakav glas?" "Onaj... onaj
glas koji je rekao... zar ga niste čuli?" Lockhart je zaprepašteno gledao Harryja.
"0 čemu vi t0, Harry, g0Y0ilt~~ MOŽ~~ ~te malo zadri~emali? Bože dragi"` pogledajte koliko je
već sati! Pa mi ovdje sjedimo već skoro ćetiri sata! Upravo nevjerojatno". kako vrijeme leti!"
Harry mu ne odgovori` ~lapinjao je uši ne bi li opct ćuo onaj glas, ali carl viče ničta niie čun ncim
1,nckharta kakn mn ~nvnri da ne smiie
očekivati da će svaki put kad bude kažnjen ovako dobro proći. Harry ode od njega sav omamljen.
Bilo je već tako kasno da je gryffindorska društvena prostorija bila gotovo pusta. Harry ode ravno u
spavaonicu. Ron se još nije bio vratio. Harry obuče pidžamu i legne u krevet da ga čeka. Nakon
pola sata dode i Ron. Unio je u zamračenu sobu jak vonj laštila. Masirao je desnu ruku.
"Mišići su mi se potpuno ukočili", prostenje i izvali se na krevet. "Natjerao me da četrnaest puta
glancam onaj metlobojski pokal dok nije bio potpuno zadovoljan. A onda sam još jedanput izrigao
golaće po medalji za posebne zasluge. Trebala mi je čitava vječnost da odstranim svaki trag sluzi...
A kako je tebi bilo s Lockhartom?"
Govoreći sasvim tiho da ne probudi Nevillea, Deana i Seamusa, Harry ispripovjedi Ronu od riječi
do riječi sve ono što je čuo.
"A Lockhart ti je rekao da nije ništa čuo?" upita ga Ron. Harry je na mjesečini zapazio kako se
namrštio. "Misliš da je lagao? Ipak mi to nije jasno... čak i da je bio netko nevidljiv, morao je
otvoriti vrata!"
"Znam", potvrdi Harry, zavali se na krevetu sa četiri stupa i zagleda u baldahin nad sobom. "Ni
meni to nije jasno."
PROSLAVA SMRTNOG DANA
Stigao je mjesec listopad i donio u dvorac i okolicu vlagu i studen. Madame Pomfrey, glavna sestra,
imala je pune ruke posla zbog iznenadnog vala prehlada meñu profesorima i učenicima. Njezin je
ljekoviti napitak Paprodol munjevito djelovao, samo što se pacijentu još nekoliko sati nakon toga
dimilo iz ušiju. Percy je natjerao svoju sestru Ginny, koja je nekako nezdravo izgledala, da popije
malo tog napitka. Zbog pare koja joj je izbila iz jarkocrvene kose reklo bi se da joj čitava glava
gori.
Kišne kapi, krupne poput puščanih metaka, bubnjale su dane i dane po prozorima dvorca. Jezero je
nabujalo, cvjetne gredice pretvorile se u blatne potočiće a Hagridove bundeve dosegnule veličinu
vrtnih kućica. MeButim, Woodovo oduševljenje redovitim treninzima nije ni najmanje splasnulo.
Zbog toga se Harry, jednog kasnog olujnog subotnjeg popodneva, vraćao u Gryffindorsku kulu
pokisao do kože i sav blatan.
Ali i bez obzira na kišu i vjetar, nije to bio baš uspjeli trening. Fred i George uhodili su slytherinsku
momčad i uvjerili se u izvanrednu brzinu onih novih Nimbusa 2001. Tvrdili su da članovi
slytherinske momčadi lete zrakom kao mlažnjaci i da se doimlju samo kao sedam zelenkastih
točaka u zraku.
Dok ~e Harry šljapkao pustim hodnikom, naišao je na neko~a tko je izgledao isto tako zabrinut kao
i on. Skoro Bezglavi Nick, duh Gryffindorske kule, mrzovoljno je piljio kroz prozor i gundao upol
$lasa;
"... Da ne udovoljavam njihovim zahtjevima... za centimetar
~dva, ako i toliko..."
"Zdravo, Nick!" ~ozdravi ~a Harrv.
50
"Zdravo, zdravo!" odzdravi mu Skoro Bezglavi Nick i uplašeno se okrene. Nosio je elegantan
klobuk s perjanicom na kovrčavoj kosi i bluzu s nabranom ogrlicom, koja je skrivala činjenicu da
mu je glava gotovo potpuno odsječena. Bio je blijed poput pare i Harry je vidio kroz njega tamno
nebo i kišu što je vani lijevala.
"Nekako ste mi zabrinuti, mladi Potter", reče Nick, pa smota prozirno pismo i strpa ga u unutarnji
džep prsluka.
"I vi isto tako", odvrati Harry.
"Ah!" elegantno odmahne rukom Skoro Bezglavi Nick. "Nije ništa važno.., ja zapravo i nisam želio
sudjelovati... iako sam podnio molbu, ali eto, navodno `ne udovoljavam uvjetima'."
Unatoč ležernom tonu, na licu mu se ogledalo silno ogorčenje. "Čovjek bi ipak mislio, zar ne,"
iznenada plane vadeći ponovo pismo iz džepa, "ako su ga već četrdeset pet puta maznuli tupom
sjekirom po vratu, da je ispunio sve potrebne uvjete da sudjeluje u lovu bezglavih lovaca?"
"Ma... jasno", odgovori Harry jer se od njega, očito, očekivalo da potvrdi sugovornikove riječi.
"Mislim, nitko nije više od mene želio da se sve to obavi brzo i čisto, i da mi glava otpadne kako
treba, zar ne, jer bih time prištedio sebi vrlo mnogo boli i poniženja. Meñutim..."
Skoro Bezglavi Nick ponovo otvori pismo i bijesno pročita naglas:
"Unašem lovu mogu sudjelovatl samo lovci kojima su glave potpuno odvojene od tijela. sl2vatit
Ćete lia inaČe naŠl Ćlanovl ne 6i mogli sudjelovati u takvim lovačkim igrama kao što su
iongliranje glavama na konju' i `igranje glavopola'. Stoga duboko žalimo što vas moramo izvijestiti
da ne udovoljavate našlm zahtjevima. S najboljim željama i poštovanjem, Sir Patrick Delaney-
Podmore. "
Sav zapjenjen, Skoro Bezglavi Nick ponovo strpa pismo u c~žep.
"A svega centimetar i pol kože i tettva, Harry, ~rži mi glavll lla ramenu. Večina bi ljudi rekla da mi
je glava odrubljena, ali ne, to nije dovoljno Siru Potpuno Bezglavom Podmoreu."
Skoro Bezglavi Nick nekoliko puta duboko uzdahne a onda produŽi ~ria~no mirnijim glasom:
"Dobro", a što vaš ~u~i? Mogu li va~ ja ka~o pomoći?"
"Ne možete", odgovori mu Harry. "Osim ako ne znate gdje bismo mogli besplatno nabaviti sedam
Nimbusa 2001 za naš meč protiv Sly..."
Ostatak Harryjeve rečenice bijaše potpuno zaglušen piskavim mijaukanjem što je doprlo odnekud
od njegovih gležnjeva. Bacivši pogled pod noge, zagleda se u dva žuta oka nalik na svjetiljke.
Bijaše to Gospa Norris, kostur od sive mačke koja je služila nadstojniku Argusu Filchu kao neka
vrsta pomoćnice u njegovoj vječitoj borbi s učenicima.
"Bolje će vam biti, Harry, da se izgubite što prije", brže mu reče Nick. "Filch nije dobre volje. Ima
gripu, a neki su učenici treće godine slučajno žabljim mozgovima ožbukali strop u samici broj pet.
Sad on cijelo prijepodne to čisti, a ako vas zatekne kako ostavljate za sobom blatni trag..."
"Imate pravo", potvrdi Harry i počne uzmicati pred optužilačkim pogledom Gospe Norris, ali ipak
nedovoljno brzo. Privučen na to mjesto tajanstvenom silom kojom je kanda bio povezan sa svojom
podmuklom mačketinom, Argus Filch iznenada upadne u hodnik kroz tapiseriju desno od Harryja
sopćući i mahnito tražeći pogledom prekršitelja. Oko glave je imao svezan debeo tartanski šal, a
nos mu bijaše neuobičajeno crven.
"Blato!" vikne uzdrhtalih obraza i opasno iskolačenih očiju upirući prstom u blatnu lokvicu što je
nastala ispod Harryjeve metlobojske pelerine. "Posvuda samo nered i smeće! Vjerujte mi da mi je
toga već preko glave! Za mnox~, Potter!"
I tako Harry sumorno mahne rukom Skoro Bezglavom Nicku i poñe s Filchom natrag niza stube
udvostručujući broj blatnih otisaka stopala na podu.
Harry nije još nikad bio u Filchovoj sobi. To je mjesto većina studenata izbjegavala. Soba je bila
otrcana i bez prozora, osvijetljena samo jednom uljanicom što je visila s niskog stropa. Osjećao se
slabašan zadah pržene ribe. Uza zidove su stajali drveni ormari za kartoteku. Po njihovim je
naljepnicama Harry razabrao da su tu pohranjetll l~VjeŠtaji o svakom učeniku kojeg je Filch ikad
51
kaznio, Fred i Geor~e Weasley imali su zasebnu ladicu. Na zidu iza Filchova pisaćeg stola visila je
ulaštena zbirka lanaca i okova. Svi su znali da je on
oduvijek molio Dumbledorea da mu dopusti vješati učenike ~a glez~ l~jeve sa stropa,
Filch dohvati pero iz tintarnice na pisaćem stolu i uzme tražiti oko sebe pergament.
"Gnojivo," bijesno progunña, "velike vruće zmajevske bale... žablji mozgovi... štakorski drob...
svega mi je već toga dosta... primjereno kazniti... gdje je sad taj formular... da..."
Izvadi velik svitak pergamenta iz ladice pisaćeg stola i izravna ga pred sobom, pa umoči dugo crno
pero u tintarnicu.
`7me i prezime... Harry Potter. Zločin... " "Pa, to je bilo samo malo blata!" reče Harry.
"To je za tebe, malac, samo malo blata, ali za mene je to sat vremena dodatnog ribanja!" vikne
Filch. Na vrhu gomoljastog nosa podrhtavala mu je jedna odvratna kapljica. "Zločin... prljanje
dvorca... predložena kazna... "
Kvrcnuvši se po nosu iz kojeg mu je curilo, Filch odmjeri mrkim pogledom Harryja koji je čekao
suspregnuta daha izricanje kazne. Ali baš kad je Filch namjestio pero da počne pisati, razlegne se
sa stropa TRES! - udarac od kojeg se zatrese uljanica.
"PEEVES!" zaurla Filch i bijesno odbaci pero. "Ovaj put ću te uloviti, ulovit ću te!"
I ne po~ledavši više Harryja, Filch istrči na ravnim tabanima iz
sobe, a Gospa Norris pojuri za njim.
Peeves je bio školski duh, nacerena napast koja je lebdjela u zra~ ku izazivajući na sve strane nered
i zbrku, Harry nije baš volio Peevesa, ali nije mogao da ne osjeti zahvalnost za ow pravodobnu
intervenciju. Što god Peeves učinio (a reklo bi se da je ovaj put razbio nešto poveliko), Harry se
nadao da će time odvratiti Filchovu pažnju od njega.
Držeći da vjerojatno mora pričekati Filcha da se vrati, Harry se svali u naslonjač izjeden od moljaca
što je stajao uz pisaći stol. Na
stolu je, uz napol ispunjeni formular o njemu, ležala još samo jedna stvar, sjajna, purpurna
omotnica sa srebrnim slovima, Zirnuvši naćas na vrata da se uvjeri da se Filch još ne vraća, Harry
uzme omotnicu i pro~ita na njoj:
Obuzet radoznalošću, Harry na brzinu otvori omotnicu i izvadi iz nje svežanj pergamenata. Na
prvoj stranici bijaše ispisano takoñer vitičastim srebrnim slovima:
Imate li osjećaj da ste izgubili korak sa suvremenom magijom? Jeste li već ulovili sami sebe kako
izmišljate izgovore da ne morate izvoditi obične čarolije? Jesu li Vas već zadirkivali zbog traljava
rukovanja štapićem?
Evo Vam odgovora na sva ta pitanja!
Kvik-čarolija je potpuno novi, pouzdani, brzi, lako savladivi tečaj. Na stotine vještica i čarobnjaka
okoristili su se metodom Kvik-čarolije!
Madame Z. Nettles iz Topshama piše nam:
"Slabo sam pamtila 6ajalice, a svi su mi se u obitelji smijali na račun mojih čarobnih napitaka!A
sad, nakon završenog tečaja Kvik-čarolije, ja sam na zabavama uvijek u središtu pažnje, a
prijateljice me mole da im dam receptza moju prštavu otopinu'.~"
~eštac D. J. Prod iz Didsburyja kaže:
"Moja se žena vječito rugala mojim slabim činima, ali nakon jednog mjeseca vježbanja prema
Vašem fantastičnom tečaju Kvik-čarolije, uspio sam je pretvoriti u jaka. Hvala Vam, Kvikčarolijo!"
Općinjen, Harry je i dalje listao pergamente iz omotnice. Zašto li Filch želi naručiti
"Kvik~čaroliju"? Znaći li to da~on nije pravi čarobnjak? Harry je upravo ćitao "Prv~ lekciju: Kako
držati čarobni
štapić (nekoliko korisnih savjeta)" kad je po struganju potplata po podu iz hodnika razabrao da se
Filch vraća. Strpavši pergamente opet u omotnicu, Harry baci omotnicu na pisaći stol upravo kad su
se vrata otvarala.
52
Filch se slavodobitno držao.
"Onaj nam je čarobni ormar nevidljivosti zbilja dobro došao!" veselo je govorio Gospi Norris.
"Ovaj put ćemo se, zlato, zauvijek ri~ešiti Peevesa."
Pogled ~u padne na Harryja a onda naglo skrene na omotnicu "Kvik-čarolije", koja je, kao što je
Harry prekasno zapazio, ležala
' , ~ //`I ,/ /'/
wLw a~wll. 1W/l~pw !~ 1/1 I~I1 llfll~11111.11/~111-N/~/1 MIAlITf1 Mf1 `1TA111
Filchovo je bljedunjavo lice odjednom postalo crveno kao cigla. Harry se spremi za plimni val
bijesa. Filch odšepesa do svoga pisaćeg stola, uzme omotnicu i ubaci je u ladicu.
"Da nisi... da nisi to pročitao?..." probrglja. "Nisam", brže slaže Harry.
Filch ispreplete kvrgave prste.
"Da sam znao da ćeš mi čitati privatna pisma... ovo nije doduše za mene... nego za prijatelja... kako
bilo da bilo... ipak..."
Harry ga je uznemireno gledao. Filch mu nikad nije izgledao luñi. Izbečio je oči, podbuhli mu se
obrazi nervozno trzali, a ni tartanski šal nije popravljao opći dojam.
"Ma dobro... odlazi... i da nisi ni pisnuo... nije da ja... ali ako nisi ništa pročitao... a sad odlazi,
moram sastaviti izvještaj o Peevesovu izgredu... odlazi..."
Zapanjen svojom srećom, Harry izjuri iz Filchove sobe u hodnik i pohita uza stube. Izaći iz
Filchove sobe bez kazne vjerojatno je bio pravi školski rekord.
"Harry! Harry! Je li upalilo?"
Skoro Bezglavi Nick doklizi iz jedne učionice. Iza njega Harry opazi ostatke velikog crno-zlatnog
ormara koji je zacijelo bio bačen na pod s velike visine.
"Nagovorio sam Peevesa da ga razbije iznad same Filchove sobe",
žurno će Nick. "Mislio sam da će to omesti Filcha..."
"To ste vi hili?" Zahvalno će Harry, "Aha, upalilo je, Nisam čak ni kažnjen. Hvala vam, Nick!"
Produže zajedno hodnikom. Harry primijeti da Skoro Bezglavi Nick u ruci još drži odbijenicu Sir
Patricka.
"Volio bih da i ja vama mogu nekako pomoći oko tog lova bezglavih jahača", reče Harry.
Skoro Bezglavi Nick naglo stane i Harry procte kraj njega. Požalio je što je to učinio, jer načas
osjeti kao da je prošao ispod ledenog tuša.
"Pa, mogli biste mi zapravo pomoći", uzbuñeno će Nick, "Harry.,. ne bi li to bilo previše tražiti od
vas... ma ne, vi ne biste to htjeli ućiniti"."
Y
"Sto to?" unita ~a Harrv.
"Pa, na ovogodišnju Noć vještica navršit će se petsto godina od moje smrti", reče Skoro Bezglavi
Nick te se ponosno i dostojanstveno isprsi.
"Ah", uzdahne Harry ne znajući pravo treba li zbog toga zauzeti sućutno ili zadovoljno držanje. "A,
tako!"
"Proslavit ću to u jednoj od većih prostorija u tamnici. Doći će mi prijatelji iz cijele zemlje. Bila bi
mi velika čast kad biste i vi došli. Dakako da bi gospodin Weasley i gospodica Granger bili takoder
dobro došli... ali vjerojatno ćete vi radije na školsko slavlje?" Napeto pogleda Harryja.
"Neću", brže odgovori Harry. "Doći ću..."
"Dragi moj dečko! Harry Potter na proslavi mog smrtnog dana!" Koliko god bio uzbuñen, činilo se
da duh još nešto oklijeva. "A mislite li i da biste eventualno mogli spomenuti pred Sir Patrickom
koliko me smatrate strašnim i impozantnim?"
"Pa... naravno", promuca Harry.
Skoro Bezglavi Nick prosja od zadovoljstva.
53
"Proslava smrtnog dana?" ushićeno će Hermiona kad se Harry napokon presvukao i pridružio se
njoj i Ronu u društvenoj prostoriji. "Kladila bih se da nema mnogo ljudi koji se mogu pohvaliti da
su t~ili na takvoj proslavi... bit će to fantastično!"
"Zašto bi uopće tko poželio slaviti dan kad je umro?" reče Ron, koji je tek dopola riješio zadaću iz
Čarobnih napitaka i bio još zle volje, "Meni se čini da je to na smrt tužno..."
Kiša je još šibala po prozorima koji su bili crni kao crnilo, ali unutra se sve doimalo vedro i veselo.
Vatra je u kaminu obasjavala nebrojene meke naslonjače u kojima su učenici čitali, razgovarali,
pisali zaciaće ili, ~ao ~red i ~eorgA UV~asl~y, nastojali u~tanouiti što će se dogoditi ako se
daždevnjak nahrani Filibusterovim vatrometnim tijelima. Fred je "spasio" jarkonarančastog gmaza,
koji živi u vatri, sa sata iz Skrbi za čarobna bića pa je sad daždevnjak polako tinjao na stolu
okružen skupinom znatiželjnika.
Harry se baš spremao ispričari Ronu i Hermioni sve o Filchu i tećaju Kvik-ćaro~ije kadli se
daždevnjak iznenada vine u zrak i počne mahnićo kružiti po sobi ispuštajući iskre i gromoglasno
praskajući,
_ . . ... . . " ~ , ." .
spektakularan prizor u kojem su daždevnjaku iz gubice prštale zvjezdice boje mandarina i njegov
bijeg u vatru popraćen eksplozijama sve je to izbilo Harryju iz glave i Filcha i omotnicu Kvikčarolije.
Kad je stigla Noć vještica, Harry je već požalio što je onako brzopleto pristao doći na proslavu
smrtnog dana. Ostali su se učenici silno radovali Noći vještica u školi. Velika je dvorana bila
ukrašena, kao i obično, živim šišmišima, Hagridove su divovske bundeve izdubene i pretvorene u
fenjere toliko velike da su u njima mogle sjediti po tri osobe, a pričalo se i da je Dumbledore
angažirao plesnu družinu kostura da ih sve zabavlja.
"Obećanje je obećanje", zapovjednički podsjeti Hermiona Harryja. "Obećao si da ćeš doći na
proslavu smrtnog dana!"
I tako su u 7 sati navečer Harry, Ron i Hermiona prošli pokraj vrata Velike dvorane, u koju su ih
mamili blistavi zlatni tanjuri i svijeće, te se umjesto toga zaputili u bivšu tamnicu.
Hodnik koji je vodio na proslavu Skoro Bezglavog Nicka bijaše
takv~~r osYijetljen nizom sYijeća, ali njihoY učinak nije bio ni najmanje veseo. Bijahu to dugačke,
tanke, kao ugljen crne svijeće koje su gorjele jarkomodrim plamenom i bacale mutno, sablasno
svjetlo čak i na njihova živa lica. Svakim prijeñenim korakom sve je više padala temperatura. Dok
je Harry drhturio i čvrsto se umotavao u pelerinu, začuo je nešto što mu se učini sličnim kao da
tisuću nokata grebu po golemoj školskoj ploči.
"Zar bi to trebala biti glazba?" šapne Ron. Kad su došli do ugla, ugledaju Skoro Bezglavog Nicka
kako stoji na vratima zastrtim crnim baršunskim draperijama.
"Dragi moji prijatelji," obrati im se on turobnim glasom, "dobro
došli, dobro došli... kako mi je drago što ste uspjeli doći..." Skinuvši klobuk s perjanicom, nakloni
im se i pozove ih unutra.
Bijaše to nevjerojatan prizor. U prostoriji je bilo na stotine bisernobijelih, prozirnih ljudi koji su
mahom lebdjeli zbijeni nad prosto
rom za ples i plesali valcer uz grozomornu, kričavu glazbenu pratnju
tridesetak pila, na kojima su svirali svirači na podiju ukrašenom tako~cr crnim drap~rijama` Nad
njima je visio lust~r s još tisuću~ crnih svii~ća koie su ~rizar obasiavalc ~onoćnom modrinom, Dah
im sc
"Da se malo prošetamo?" predloži Harry, koji se želio donekte zagrijati. "Pazite da ne prodete kroz
koga", nervozno će Ron. Podu uz rub prostora za ples i produ mimo skupine sumornih opatica,
odrpanca u lancima i Debelog Fratra, pokraj veselog duha Hufflepuffa što je razgovarao s vitezom
kojem je iz čela stršila strelica. Harry se ne iznenadi kad opazi kako ostali duhovi u širokom luku
zaobilaze Krvavog Baruna, suhonjavog, buljookog duha Slytherina okrvavljenog srebrnim mrljama.
54
"Ma ne!" reče Hermiona i stane kao ukopana. "Vratimo se, vratimo, ne želim razgovarati s
Plačljivom Myrtlom..."
"S kim?" upita je Harry kad su brže-bolje krenuli natrag.
"To je onaj duh što vječito visi u ženskom zahodu na pmom katu", objasni im Hermiona.
"Zahod je opsjednut?"
"Da. I k tome je zatvoren već godinu dana jer nju stalno hvata šiza pa uzrokuje poplave u zahodu.
Ja nisam tamo ni išla ako baš nisam morala, jer je užasno kad ti ona u zahodu stalno nariče..."
"Pazite, eno i jela!" reče Ron.
Na drugoj strani prostorije stajao je dugačak stol, tako8er pokriven crnim baršunom. Nestrpljivo mu
priñu, ali učas stanu zgroženi. Oko stola se širio grozan smrad. Na lijepim srebrnim pladnjevima
ležale su velike, pokvarene ribe, a na pliticama bijahu naslagani zagorjeli kolači crni kao ugljen.
Bij~še tu i taačenica od ovćje iZnutrice puna ličinki i velik sir pokriven pahuljastom zelenom
plijesni, a na počasnom mjestu kočila se orijaška siva torta u obhku nadgrobne ploče, na kojoj
glazura bijaše nalik na katran i na kojoj je pisalo
Sir Nicholas de Mimsy-Porpington preminuo 31. liscopada 1492.
Hany je zapanjen gledao kako omašan duh prilazi stolu, nisko se saginje i prolazi kroz stol te usput
razjapljenim ustima zahvaća jed
nog od smrdljivih lososa.
"Idemo dalje, meni je zlo", protuži Ron.
Meñutim, tek što su se okrenuli, ispod stola odjednom izroni čovječuljak i zaustavi se pred njima u
zraku.
"Dobar večer, Peeves", oprezno ga pozdravi Harry.
Za razliku od ostalih duhova, kućni duh Peeves bio je sušta suprotnost općem bljedilu i prozirnosti.
Nosio je jarkonarančasti papirnati klobuk, leptir-kravatu što se okretala, i cerek od uha do uha na
širokom, pakosnom licu.
"Nećete malo prigristi?" priupita ih slatkim glasom i ponudi ih zdjelicom kikirikija obraslih
gljivicama.
"Ne, hvala", odgovori Hermiona.
"Čuo sam kako govorite o Myrtli", nastavi Peeves, a oči mu zaigraju. "Kako ste ružno govorili o
sirotoj Myrtli." Duboko uzdahnuvši, gromoglasno je pozove: "O.T! MYR'TLO!"
"Ah, nemojte, Peeves, molim vas, nemojte joj kazati što sam rekla o njoj, jer bi se ona ozbiljno
uznemirila", uzrujano prošapće Hermiona. "Nisam ja to ozbiljno mislila, nemam ja ništa protiv
nje... o, zdravo, Myrtlo!"
Zdepasti ženski duh doleti do njih. Imala je najturobnije lice koje je Harry ikad vidio, napol
zaklonjeno ravnom kosom i debelim naočalama biserne boje.
"Što je?" zlovoljno ih upita.
"Kako si, Myrtlo?" odvrati Hermiona tobože vedrim glasom.
"Drago mi je što te vidim izvan zahoda." Myrtla šmrcne,
"Gospoñica Granger govorila je maloprije o tebi..." prepredeno joj Peeves šapne na uho.
"Samo sam rekla,., rekla sam... kako večeras dobro izgledaš", reče
Hermiona i prostrijeli Peevesa pogledom. Myrtla sumnjičavo pogleda Hermionu,
"Ti se samo sprdaš sa mnom!" reče joj, a u sitne, pronicave oči navru joj suze. ,
"Ne sprdam"` poštenja mi", zar vam nisam maloprije rekla kako Myrtla dobro izgleda?" ustvrdi
Hermiona i snažno mune Harryja i
"Nemojte mi lagati!" prostenje Myrtla. Dok se Peeves zadovoljno smješkao iznad njena ramena,
njoj poteku suze niz obraze. "Mislite vi da ja ne znam što ljudi govore o meni iza mojih leña?
Debela Myrtla! Ružna Myrtla! Jadna, plačljiva, nikakva!"
"Zaboravila si reći i `prištava"', prosikće joj Peeves na uho. Plačljiva Myrtla tjeskobno zajeca i
pobjegne iz prostorije. Peeves poleti za njom gadajući je pljesnivim kikirikijem i vičući:
55
"Prištava! Prištava!"
"O Bože!" tužno uzdahne Hermiona.
Kroz gomilu doleti do njih Skoro Bezglavi Nick. "Dobro se zabavljate?"
"O, da!" slažu mu oni.
"Nije loš sastav", ponosno će Skoro Bezglavi Nick. "Ucviljena Udovica došla je čak iz Kenta...
Skoro će vrijeme za moj govor, najbolje da odmah upozorim orkestar..."
Ali orkestar je baš u tom času prestao svirati. Svi su u prostoriji naglo umuknuli i uzbudeno se
obazreli jer je odjeknuo zov lovačkog roga.
"Ah, evo i njih!" ogorčeno će Skoro Bezglavi Nick.
Kroza zid izbije desetak konjskih duhova na kojima su jahali bezglavi jahači. Prisutni ushićeno
zaplješću. I Harry zaplješće, ali kad pogleda l~icka, naglo odustane od pljeskanja.
Konji su galopom stigli do sredine prostora za ples i tu stali skačući i propinjući se na mjestu. Velik
duh na njihovu čelu, koji je svoju bradatu glavu nosio pod miškom, zapuše u rog, skoči s konja i
visoko podigne glavu da ih sve može vidjeti (svi se nasmiju), te priñe Skoro Bezglavom Nicku
natičući si glavu na vrat.
"Nick!" zagrmi. "Kako si? Je li ti glava još na ramenima?"
Pa prasne u grohotan smijeh i potapše Skoro Bezglavog Nicka
po ramenu.
"Dobro došaor Patrick!" ukočeno će Nick.
"Oho, ima ih ovdje i živih!" reče Sir Patrick kad spazi Harr~a, Rona i ~ermionu pa se toboit trgne
od iznenadenja tako da mu glava opet otpadne (prisutni su vrištali od smijehaj.
m w . . ~ ~. ~
"Nemojte se obazirati na Nicka!" vikne glava Sir Patricka s poda. "Još se ljuti što mu nismo
dopustili da poñe s nama u lov! Ali stvarno... pogledajte tog prijana..."
"Ja mislim", žurno će Harry kad primijeti Nickov značajni pogled, "da je Nick zbilja... strašan i...
ovaj..."
"Aha!" vikne glava Sir Patricka. "Kladio bih se da vas je Nick zamolio da to kažete!"
"Smijem li vas zamoliti za malo pažnje, vrijeme je za moj govor!" glasno će Skoro Bezglavi Nick,
pa poñe dugim koracima prema podiju i stupi na mjesto obasjano ledenomodrim svjetlom.
"Dragi moji, neprežaljeni lordovi, dame i gospodo, zaista mi je žao..."
Ali gotovo nitko nije više ništa mogao čuti. Sir Patrick i ostali bezglavi lovci upravo su započeli
utakmicu hokeja ljudskim glavama koju su svi željeli pratiti. Skoro Bezglavi Nick uzalud je
pokušavao ponovo privući pozornost svojih gostiju, ali kad je glava Sir Patricka prohujala mimo
njega, uz bučno klicanje gledalaca, odustao je od govorancije.
Harryju je već bilo vrlo hladno, a da o gladi i ne govorimo.
"Ja ne mogu više ovdje izdržati", promrmlja Ron cvokoćući zubima kad orkestar ponovo zapili a
duhovi se vrate u prostor za ples. "Idemo!" složi se Harry s njim.
Klimajući glavama i smješkajući se svima koji su ih gledali, povukli su se prema vratima i nakon
jedne minute pohitali opet hodnikom punim crnih svijeća.
"Možda još nisu pojeli puding?" napomene Ron pun nade vode
ći prijatelje prema stubama što vode do predvorja. A onda Harry ponovo začuje ono.
"... rasporiti... raskomadati... ubiti..."
BijaŠ~ to onaj isti gla~, onaj isti hladni, ubitačni glas koji je čuo u Lockhartovoj sobi.
Spotakne se i zastane pa se grčevito uhvati za kameni zid napeto osluškujući i gledajući oko sebe,
ne bi li spazio štogod u oskudno osvijetljenom hodniku,
"~a~? sto je?..,e
"Opet onaj glas". dajte ušutite načas..."
"Slušajte!" usrdno će Harry, a Ron i Hermiona se slede gledajući
ga.
56
"... ubiti... vrijeme je da se ubija... "
Glas je bivao sve slabiji. Harry je bio uvjeren da se udaljava... da odlazi nekamo gore. Dok je zurio
u tamni strop, obuzme ga mješavina straha i uzbuñenja. Kako može taj glas odlaziti gore? Da to
ipak nije fantom kojem kameni strop ne predstavlja nikakvu zapreku?
"Idemo ovuda!" vikne i potrči uza stube prema predvorju. Nije se nadao da će ondje išta čuti jer je
iz Velike dvorane dopirao žamor s proslave Noći vještica. Harry pojuri uz mramorne stube na prvi
kat, a Ron i Hermiona za njim.
"Harry, što ćemo..." "PSSST!"
Harry naćuli uši. Izdaleka, s gornjeg kata, začuje opet onaj isti glas, ali sve slabiji:
`:.. nanjušio sam krv... NANJUŠIO SAMKRV.~" Harryju se okrene želudac.
"Ubit će nekoga!" vikne i, ne obazirući se na unezvijerena lica Rona i Hermione, potrči dalje uza
stube, preskačući po tri stepenice i osluškujući i dalje glas usred bata svojih koraka.
Jurio Je p0 hodriiCimB na drugom katua a Ron i Hermiona trčali su zadihani za n~im. Nisu stali
sve dok nisu zamaknuli za ugao i ušli u posljednji, pusti hodnik.
"Harry, što se zapravo dogodilo?" upita ga Ron otirući znoj s lica. "Ja nisam ništa ćuo..."
Ali Hermiona izner~ada uzdahne i upre prstom u dno hodnika. "Pogledajte!"
Nešto je na zidu pred njima zasjalo. Polako se približe tom mjestu Zureći u tamu. Na zidu izmeñu
dva prozora bijahu ispisane riječi visoke tridesetak centimetara odsijevajući na svjetlu što su ga
bacale baklje.
OTVORENA JE ODAJA TAJNI. NEPRIJATELJI BAŠTINIKA, ČUVAJTE SE!
"A što ono.., tamo dolje visi?" zapita Ron pomalo drhtavim glasom,
Kad su prišli bliže, Harry umalo da se ne posklizue - na podu je
po8u zajedno do.natpisa na zidu, pogleda uprtih u tamnu sjenu ispod natpisa. Sve troje u isti mah
pojme što je to, pa naglo ustuknu.
Nadstojnikova mačka, Gospa Norris, visila je o repu s držača baklje na zidu. Bila je potpuno
ukočena i zurila je razrogačenim očima preda se.
Nekoliko sekunda nisu se ni pomaknuli. Onda Ron progovori: "Hajdemo odavde!"
"Da joj pokušamo nekako pomoći?..." nespretno promuca Harry. "Vjeruj mi da je bolje da nas ne
zateknu ovdje!" reče Ron.
Ali bilo je kasno. Po tutnjavi sličnoj grmljavini iz daljine, znali su da je slavlje upravo završeno. S
obje strane hodnika u kojem su stajali, dopre bat stotina nogu što su se penjale uza stube i bučan,
zadovoljan razgovor sitih ljudi. U sljedećem trenutku nagrnu učenici s oba kraja u hodnik.
Čavrljanje, vreva i larma naglo umuknu kad prvi učenici ugledaju obješenu mačku. Harry, Ron i
Hermiona stajali su sami usred hodnika kad zavlada muk meñu učenicima koji su se gurali da bolje
vide taj jezoviti prizor.
A onda tišinu propara nečiji povik:
"Neprijatelji baštinika, čuvajte se! Vi ste, mutnjaci, sad na redu!" Bijaše to Draco Malfoy. Progurao
se bio do prvog reda učenika. Hladne oči bile mu užagrene a inače beskrvno lice zažareno dok se
cerio pred obješenom, nepokretnom mačkom.
ZLOKOBNA OPOMENA
"Što je to ovdje? Što se dogodilo?"
Zacijelo privučen Malfoyevim povikom, došao je Argus Filch i probio se kroz okupljene učenike.
Kad ugleda Gospu Norris, ustukne i, prestravljen, zarije lice u ruke.
"Moja mačka! Moja mačka! Što je to zadesilo Gospu Norris?" krikne.
Pogled izbuljenih očiju padne mu na Harryja.
"Ti!" vrisne "Ti! Ti si mi ubio mačku! Ti si je ubio! Ubit ću te! »
Ubit ću... " Arguse. Na poprište je dogadaja stigao Dumbledore, a za njim i neki pro
fesori. U tren oka Dumbledore proñe mimo Harryja, Rona i Hermiorie p~ sltine Gospu Norris s
driača bakije na zidu.
57
"Hodite sa mnom, Arguse!" reče on Filchu. "I vi, gospodine Pot
ter, gospodine Weasley i gospoñice Granger." Iz gomile se iustro izdvoji Lockhart.
"Gospodine ravnatelju, moja je soba ovdje najaliža... samo uz ove stube... molim vas da se ne
ustručavate","
"Hvala vam, Gilderoye", reće mu Dumbledore.
Nijema se gomila razmakla da ih propusti. Uzbuñen i važan, Lockhart pohita za Dumbledoreom, a
za njima i profesorica McGonagall i profesor Snape.
Kad su ušli u Loek~artovu mraćnu sobu, ~ačuli su nekakvo komešanje na zidovima. Hal~ opazi
kako nekoliko Lockharca sa slika nestaju, s vikleril~a u kosi, Zivi Loekhart upali svijeće na svom
pisaw
I ~ t ' _I_) _ __'. ... .. .`mu.. 1l..rLln`~nrn an~nr~si ~nnrw ~Tnrrin nn
na razmijene napete poglede i svale se u naslonjače izvan svjetla svijeća gledajući što se zbiva.
Vrh Dumbledoreova dugog, kukastog nosa bijaše na svega dva-tri centimetra od krzna Gospe
Norris. Pomno ju je motrio kroz naočale u obliku polumjeseca i nježno pipao i gladio dugim
prstima. Profesorica McGonagall, stisnutih očiju, gotovo se isto tako nisko sagnula nad mačku. Iza
njih je u polusjeni stajao Snape s vrlo neobičnim izrazom na licu - reklo bi se da se svim silama
svladava da se ne osmjehne. Lockhart je pak neprestance obigravao oko svih njih i nesebično dijelio
svoje prosudbe.
"Svakako je ubijena nekom kletvom... vjerojatno transmutacijskom torturom. Ja sam to više puta
vidio na svoje oči, šteta što nisam bio u blizini, jer točno znam protukletvu kojom bih je spasio..."
Lockhartovi su komentari bili isprekidani Filchovim suhim, mučnim jecajima. On se skljokao u
naslonjač uz pisaći stol. Nije mogao gledati Gospu Norris. Lice je zario u ruke. Koliko mu god
Filch bio mrzak, Harry nije mogao a da se ne sažali nad njim, iako njega ni približno nije žalio
koliko sama sebe. Ako Dumbledore povjeruje Filchu, Harry će jamačno biti isključen iz škole.
Dumbledore je upol glasa mrmljao neke čudne riječi i kuckao čarobnim štapićem po Gospi Norris,
ali se ništa ne dogodi - ona je i dalje izgledala kao da je netom punjena mačka.
"... Sjećam se kako se nešto slično dogodilo u Quagadougouu," nastavi Lockhart, "niz napada,
uostalom, sve sam to opisao u svojoj autobiografiji. Kad sam stanovnicima tog mjesta podijelio
razne amajlije, stvar je bila začas riješena..."
Dok je on to govorio, Lockhartove su fotografije na zidovima klimale glavama u znak odobravanja.
Jedan je od njih zaboravio skinuti s glave mrežicu za kosu.
Napokon se Dumbledore uspravi i blago reče: "Nije ona, Arguse, mrtva."
Lockhart naglo ušuti usred nabrajanja svih ubojstava koje je on osobno spriječio.
"Nije mrtva?" protisne Filch grcajući i gledajući Gospu Norris kroz prste. "Ali, zašto je onda...
ovako ukoćena i sleñena?"
"Netko ju je skamenio", ustvrdi Dumbledore. "Ah, to sam si i mislio!" pripomene Lockhart.
"Ali, kako ju je skamenio, to ne bih znao reći..."
"Pitajte njega!" vrisne Filch okrećući svoje umrljano i uplakano lice Harryju.
"To ne bi mogao učiniti nijedan učenik druge godine", odlučno će Dumbledore. "Za takvo što je
potrebno vrhunsko poznavanje crne »
magije... "On je to učinio, on je to učinio!" izriga Filch svu žuč. Podbuhlo mu lice bilo purpurno.
"Vidjeli ste što je napisao na zidu! On je našao... u mojoj sobi... on zna da sam ja... da sam ja..."
Filchu je lice bilo užasno izobličeno. "On zna da sam ja hrkan!" dovrši.
"Ja nisam ni pipnuo Gospu Norris!" ustvrdi Harry na sav glas, neugodno svjestan da su svi pogledi
uprti u njega, pa čak i svih onih Lockharta na zidovima. "Ja čak i ne znam što je to hrkan."
"Koješta!" zareži Filch. "On je vidio moje pismo za tečaj Kvik-čarolije!"
"Ako smijem nešto primijetiti, gospodine ravnatelju", javi se Snape iz sjene. Harryjeve se zle
slutnje pojačaju. Bio je uvjeren da ništa od onoga što će Snape reći ne može biti povoljno za njega.
"Možda su Potter i njegovi prijatelji jednostavno bili u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu",
58
reče on, a usta mu se malko iskrive od podsmijeha, kao da i sam sumnja u tu svoju pretpostavku.
"Ali pred nama je ovdje niz sumnjivih okolnosti. Zašto su oni uopće bili u tom hodniku na prvom
katu? Zašto nisu bili na proslavi Noći vještica?"
Harry, Ron i Hermiona počnu im u isti mah objašnjavati kako su bili na proslavi smrtnog dana.
"... Tamo je bilo na stotine duhova koji mogu posvjedoćiti da smo bili tamo..."
"A zašto niste poslije došli na banket?" upita ih Snape užagrenih crnih očiju pri svjetlu svijeća.
"Zašto ste otišli gore, u onaj hodnik?" Ron i Hermiona pogledaju Harryja.
"Zato što... zato što..." počne Harry dok mu je srce snažno lupalo. Nešto mu je govorilo da bi vrlo
nategnuto zvučala tvrdnja da ga je
tamo odveo bestjelesni glas koji nitko nije čuo osim njega. "Zato što smo bili umorni pa smo htjeli
otići na spavanje", dovrši,
"Bez večere?" upita ga Snape a suhonjavim mu licem preleti slavodobitan smiješak, "Nisam znao
da duhovi na svojim proslavama
~ude gostima hranu koju mogu jesti i živi ljudi."
"Nismo bili gladni", glasno će Ron, a u isti mah mu zakrči želudac. Snapeov se pakosni osmijeh
pretvori u cerek.
"Gospodine ravnatelju, mislim da Potter nešto taji", ustvrdi on. "Možda ne bi bilo zgoreg da mu se
uskrate stanovite povlastice dok ne bude voljan da nam ispripovjedi svu priču. Ja osobno držim da
bi ga trebalo izostaviti iz gryffindorske metlobojske ekipe dok ne bude voljan kazati nam svu
istinu."
"Da vam pravo kažem, Severuse," oštro će profesorica McGonagall, "ne vidim razloga zašto dečko
ne bi smio dotle igrati metloboj. Ovu mačku nije nitko udario u glavu metlom. Nema ama baš
nikakvih dokaza da je Potter učinio nešto loše."
Dumbledore ispitivački pogleda Harryja. Pod pogledom njegovih žmirkavih svijetloplavih očiju
Harry se osjećao kao pod rendgenskim zrakama.
"Nedužan je, Severuse, dok mu se ne dokaže krivnja", ustvrdi odlučnim glasom.
Snape je izgledao bijesan, baš kao i Filch.
"Moju je mačku netko skamenio!" podvrisne Filch izbečenih očiju. "Tražim da netko za to bude
kažnjen!"
"Izliječit ćemo je mi, Arguse", strpljivo će Dumbledore. "Madame Sprout uspjela je nedavno
pribaviti mandragore. Čim izrastu do pune veličine, reći ću joj da spravi napitak kojim ćemo oživiti
Gospu Norris."
"Ja ću ga spraviti", ubaci Lockhart. "Spravio sam ga već sto puta, mogao bih i u snu napraviti od
mandragore napitak za oživljavanje..." "Oprostite," odvrati Snape ledenim glasom, "ali ja u ovoj
školi predajem Čarobne napitke."
Nastane neugodan tajac.
~~~'1 sad možete ići", reće Dumbledore Harryju, Ronu i Hermi0tli,
Otišli su što su brže mogli a da ne potrče. Kad su se popeli na viši kat od Lockhartove sobe, svrate u
jednu praznu učionicu i tiho zatvore vrata za sobom. Harry se zagleda u smrknuta lica svojih
prijatelja.
"Mislite da sam im morao reći za onaj glas koji sam čuo?" "Nisi", odgovori mu Ron bez
oklijevanja` "Cak ni u čarobnjač~ kom svijetu nije dobar znak čuti glasove koje nitko drugi ne
čuje."
Zbog nekog prizvuka u Ronovu glasu >`Iarry ga priupita: ~~Ti mi valicla vierllieč~"
"Dabome da ti vjerujem", brže mu odgovori Ron. "Ali... moraš priznati da je to zbilja čudnovato..."
"Znam ja da je čudnovato", reče Harry. "Sve je skupa čudnovato. Što je ono pisalo na onom zidu?
Otvorena je odaja... što li mu to znači?"
"To mi, znaš, zvuči nekako poznato", polako će Ron. "Čini mi se da mi je netko jednom ispričao
nešto o nekoj tajnoj odaji u Hogwartsu... možda je to bio Bill?..."
59
"A što je, zaboga, `hrkan'?" upita ga Harry. Začudi se kad se Ron prigušeno nasmije.
"Pa, ovaj... to zapravo nije ništa smiješno... ali, kad je riječ o Filchu..." počne mu Ron objašnjavati.
"Hrkan je netko tko se rodio u čarobnjačkoj obitelji, ali nije naslijedio čarobnjačke sposobnosti.
Nešto suprotno, recimo, čarobnjacima rodenim u bezjačkom svijetu, samo što su hrkani vrlo rijetki.
Ako Filch uči magiju dopisnim tečajem Kvik-čarolije, onda mislim da je on svakako hrkan. Time bi
se moglo štošta objasniti. Recimo, zašto toliko mrzi ovdašnje učenike." Ron se zadovoljno
osmjehne. "Ogorčen je."
Negdje otkuca sat.
"Ponoć", reče Harry. "Najbolje da odemo na spavanje prije nego što naiñe Snape i pokuša nam
namjestiti nekakvu igru."
Nelcoliko dana u školi se govorilo samo o napadu na Gospu Norris. Filch je sve na to podsjećao
obilazeći mjesto na kojem je bila na
padnuta, kao da se nada da će se napadač vratiti na mjesto zločina. Harry ga je vidio kako briše
natpis na zidu "čarobnim odstranjivačem svakojakih mrlja gñ~ Skow~r", ~li uzalud, Riječi su i
dalje na kamenu blistale kao i prije, Kad nije stra~ario na poprištu zločina, Filch se,
crvenih očiau, šulaao hodnicima, zaskakao bezazlene učenike i pokušavao ih kazniti zbog prekršaja
kao što su "glasno disanje" i "sretan izraz lica".
Reklo bi se da je Ginny Weasley posebno uznemirena sudbinom
Gospe Norris. Prema Ronovim riječima, ona je obožavala mačke, "Ali ti nisl dobro poznavala
Gospu Norris", govorio joj je Ron ne bi li je umirio. "Vjeruj mi da nam je svima mno~o bolje beZ
nje,' Gin~
Ty y~ V ~ 1 Y 1 ~.. .. .....~..~..·n~n "nrw "1 I LJ~rr..ms~š~n" nn in~m rwni~ s~n rinhhHA AñA~l1
?
prije nego što bude isključen. Šalim se, šalim..." žurno nadoda kad opazi da je Ginny problijedjela.
Taj je napad djelovao i na Hermionu. Bilo je potpuno uobičajeno da Hermiona provodi mnogo
vremena čitajući, ali sad gotovo da ništa drugo nije ni radila. Harry i Ron nisu bogzna što doznali
od nje kad su je pitali što smjera. Tek su sljedeće srijede ustanovili što je posrijedi.
Harryja je Snape nakon predavanja iz Čarobnih napitaka zadržao da mu očisti stolove od
kolutičavih crva. Nakon što je na brzinu poručao, Harry je otišao na kat da se u knjižnici sastane s
Ronom. Usput je spazio Justina Fincha-Fletchleyja, Hufflepuffa kojeg je upoznao na satu
Travarstva, kako mu dolazi u susret. Harry zausti da ga pozdravi, ali kad ga Justin primijeti, naglo
se okrene i odbrza na drugu stranu.
Harry nade Rona u stražnjem dijelu knjižnice gdje piše domaću zadaću iz Povijesti magije. Profesor
Binns zadao im je zadaću da sastave metar dugačak sastavak o "Srednjovjekovnom saboru
europskih čarobnjaka".
"Ovo je nevjerojatno, još mi fali dvadeset centimetara..." bijesno reče Ron i ispusti iz ruke
pergament, koji se umah smota u svitak.
"A Hermiona je napisala metar i četrdeset, i to još onim svojim sitnim rukopisoml"
"A gdje je ona?" upita ga Harry, dohvati krojački metar i razmota svoju zadaću.
"Tamo negdje prijeko", odgovori mu Ron i pokaže na obližnje police. "~'raži neku knjigu. Čini mi
se da kani još prije Božića proćitati čitavu knjižnicu."
Harry isprića Ronu kako je Finch-Fletchley pobjegao od njega kad ga je spazio.
"Ne znam zašto se zbog toga grizeš, ja mislim da je on pomalo blesav", reče Ron i nastavi pisati što
je mogao krupnijim slovima. "Što nam je sve nadrobio o Lockhartovoj veličini!..."
Izmeñu polica se pojavi Hermiona. Doimala se razdražljivo, ali
~~ ~~~~~~ da ~e napokon vol~na Poraz~ovarati s njima,
"Posuñeni su svi primjerci knji~e Hogwar~s,~ Povc~est'; reče sjeda~ jući do Harryja i Rona. "I na
tu se knjigu mora čekati dva tjedna, Da bar nisam svoju ostavila kod kuće! Ali nije mi stala u
kovčeg uz sva na~n 1 AAItMnMfA11f1 /11C~~1 ~~
Snape, izdajem odobrenje momčadi Slytherina da danas trenira na metlobojskom terenu radi
uvježbavanja novog tragača. "
"Imate novog tragača?" rastreseno ga priupita Wood. "A gdje vam je?"
Iza šest krupnih prilika pred njima istupi sedmi, nešto manji, dječak smijuljeći se bljedunjavim,
šiljastim licem. Bio je to Draco Malfoy.
"Da nisi ti možda sin Luciusa Malfoya?" upita ga Fred mrko gledajući Malfoya.
"Čudno je što spominješ baš Dracova oca", reče Flint, a cijela se momčad Slytherina osmjehne još
širim osmijehom. "Pogledajte samo njegove velikodušne darove timu Slytherina!"
Sva sedmorica podignu uvis svoje metle, Na jutarnjem suncu
2ablista pred Gryffindorima se~am ulaštenih novih novcatih držaka
i sedam natpisa ispisanih na njima lijepim zlatnim slovima "Nimbus 2001".
"Najnoviji model koji se tek prošlog mjeseca pojavio na tržištu", nehajno napomene Flint i otpuhne
zrnce prašine s kraja drška svoje
metle. "Mislim da je kudikamo bolji od stare serije 2000. A što se tiče starih Partfiša," zlobno se
naceri Fredu i Georgeu, koji su u ruk~~l~ držali Partfiše S, "njima možete eventualno brisati ploču
u školi,"
Nitko iz ekipe Gryffindora nije u prvi mah uspio ni riječi izustiti. Malfoy se tako široko nacerio da
su mu se hladne oči pretvorile u puke proreze.
"Gle, gle!" reče Flint. "Publika upada u teren!"
Ron i Hermiona dolazili su da vide što se to zbiva,
"Sto se do~odilo?" upita Ron Harryja, "Zašto ne trenirate? I što ovaj ovdje radi?"
"Ja sam novi slytherinski tragač", naduto mu odgovori Malfoy. "Upravo se dečki dive metlama koje
je moj otac poklonio našem timu."
Ron razjapi usta i zagleda se u sedam prekrasnih metli pred sobom.
"Zar nisu super, a?" ležerno ga priupita Malfoy. "No, možda će i gryffindorska ekipa skupiti nešto
zlata da kupi nove metle. Mogli biste utopiti te stare Partfiše 5, možda bi ih neki muzej otkupio na
dražbi?"
Slytherinska ekipa prasne u smijeh.
"Ali, nitko u gryffindorskoj ekipi nije bar morao kupiti mjesto u timu", oštro će Hermiona. "Svi su
oni upali u tim zahvaljujući samo svom talentu."
Malfoyu zadrhti naduti izraz na licu.
"Tebe nitko ništa nije pitao, ti prljava mala mutnjakušo!" odbrusi joj on.
Harry odmah shvati da je Malfoy rekao nešto doista ružno, jer na te riječi umah nastane dreka. Flint
je morao stati pred Malfoya da spriječi Freda i Georgea da se obračunaju s njim. Alicija je vrisnula:
"Kako se usuc~uješ!" a Ron je izvukao štapić iz pelerine i povikao:
"Platit ćeš mi za ovo, Malfoy!"
I bijesno ispod Flintove ruke uperi štapić u Malfoyevo Iice.
Na stadionu se razlegne jak prasak a iz krivog kraja Ronova štapića sakne mlaz zelena svjetla i
pogodi Rona u trbuh tako da se on zanese natraške i padne na travu.
"Rone! Rone! Kako ti je?" procvili Hermiona.
Ron zausti da nešto kaže, ali ne izusti ni riječi. Umjesto toga, glasno se podrigne i nekoliko puževa
golaća ispadne mu iz usta u krilo.
Slytherinska momčad previjala se od smijeha. Flint se presamitio naslonjen na svoju now metlu da
ne padne. Malfoy je bauljao i
u~arao šakotn po zemlji. Gryffindori su se okupili oko Rona, kojiae i dalj~ rigao velike, sjajne
golaće, Činilo se da ga nitko ne ieli taknuti.
"Najbolje će biti da ga odvedemo do Hagrida, on je tu najbliie", reće I~arry Hermioni, koja hrabro
klimne glavom, pa obadvoje uh~
46
"Što se dogodilo, Harry? Što se dogodilo? Je li bolestan? Ali ti ga valjda možeš izliječiti?" Colin je
dotrčao sa svog mjesta na tribinama pa je sad kaskao uz njih dok su odlazili s terena. Ron je duboko
uzdahnuo i izrigao još nekoliko golaća.
"Oooh!" usklikne očarani Colin i podigne fotoaparat. "Harry, možeš li ga tako malo pridržati?"
"Miči se odavde, Coline", Ijutito će Harry. On i Hermiona pomogli su Ronu da napusti stadion i
poñe prema rubu šume.
"Evo, Rone, samo što nismo stigli!" reče Hermiona kad su ugledali lovočuvarevu kolibu. "Začas će
biti sve u redu... evo nas..." Kad su došli na šest-sedam metara od Hagridove drvenjare, ot
vore se vrata, ali se na njima ne pojavi Hagrid nego Gilderoy Lockhart u pelerini najnježnije
sljezove boje.
"Hodi brže da se sakrijemo!" prosikće Harry i odvuče Rona za obližnji grm. Hermiona poñe pomalo
neodlučno za njima.
"To je sasvim jednostavno ako znate što vam je činiti!" glasno reče Lockhart Hagridu. "Ako vam
zatreba pomoć, znate gdje ćete me naći! Poklonit ću vam svoju knjigu... čudim se što je još nemate.
Potpisat ću vam se u nju i poslati vam je. E pa, do vi8enja!"
I zagrabi krupnim koracima prema dvorcu.
Harry pričeka dok im Lockhart ne iščezne iz očiju, a onda izvuče
Rona iz grma i odvede ga do Hagridovih vrata, te odlučno pokuca. Hagrid se začas pojavi prilično
namrgoñen, ali čim ih ugleda, razvedri se.
"Baš sam se pito kad ćete doć... upadajte, upadajte... uplašio sam se da se profesor Lockhart vraća."
Harry i Hermiona pomognu Ronu da prekorači prag i ude u kolibu, u kojoj je bila samo jedna
prostorija, a u njoj u jednom kutu golem krevet, a u drugom vatra što je veselo pucketala. Harry
posjedne Rona u naslonjač i na brzinu objasni Hagridu što se dogodilo.
Reklo bi se da Hagrid nije Zbunjen Ronovim problemom s golaćima,
"Bolje da ti iza~u neg da uñu", veselo reče i postavi pred Rona veliku bakrenu posudu. "Izrigaj in,
Ron~, sve do j~dnoga!"
"Mislim da ne moŽemo ništa drugo nego pričekati da to prode", zabrinuto reče Hermiona gledajući
Rona kako se presamitio na~ po~,»1~m "Tn;a ~ahtipvna čarnliia čak i karl ie ćnviek a naihnlioi for
Hagrid im je užurbano kuhao čaj. Njegov pas za lov na veprove Očnjak slinio je po Harryju.
"A što je Lockhart htio od tebe?" upita Harry češući Očnjaka po ušima.
"Ma dijelio mi savjete kako da istjeram voden-duhove iz bunara", progunda Hagrid sklanjajući s
oribanog stola napol očerupana pijetla i stavljajući čajnik na stol. "Ko da ja ne znam kako se to
radi! I lupeto je još nešto o nekoj vili narikači koju je kobajagi otjero. Ako je ijedna riječ od toga
bila istinita, pojest ću smjesta ovaj kotlić."
Hagridu nije bilo ni najmanje slično kritizirati profesore u Hogwartsu pa ga Harry u čudu pogleda.
Meñutim, Hermiona ustvrdi malko višim glasom od uobičajenoga:
"Mislim da si, Hagride, ipak malo nepravedan. Očito je profesor Dumbledore procijenio da je on
najbolji čovjek za taj posao..."
"On je bio jedini čovjek za taj poso", odvrati Hagrid i ponudi ih tanjurom slastica prelivenih
sirupom. Ron je kašljao nadnesen nad bakrenom posudom. "Jedini, kad vam kažem. Teško je danas
nać nekog za taj predmet. Niko se, znate, ne otima za taj poso. Ljudi misle da je to ukleta stvar. Već
se poodavno niko nije dugo zadržo na tom mjestu. Nego, recite mi," nastavi Hagrid i mahne glavom
prema Ronu, "koga je on to tio začarat?"
"Malfoy je nešto dobacio Hermioni, nešto vjerojatno vrlo ružno jer su svi odjednom pošizili."
"Pa i bilo je ružno", potvrdi Ron promuklim glasom i pomoli iznad stola glaw, blijedu i oznojenu.
"Malfoy joj je, Hagride, rekao da je `mutnjica'..."
Ron opet nestane pod stolom jer je uslijedio novi val golaća. Hagrid je bio ogorćen.
"Ma nije valjda!" progunda gledajući Hermionu.
47
"Jest", potvrdi ona. "Ni ja ne znam što to znači. Samo sam, naravno, shvatila da je nešto jako
nepristojno..."
"To je valjda nešto najuvredljivije što je mogao smisliti", dahne Ron ponovo izranjajući ispod stola.
"Mutnjak je zbilja ružno ime za
nekoga tko je roñcn kao b~zjak", znate, od rodit~lja koji nisu čarobnjaci, Ima nekih čarabt~j~ka",
kao što je familija Malfoy." koji misle da nema boljih od njih zato što su ono što se zove ~~stokruni
ćarob. n;'r~; ~~ pnrwm t;hn nn~irianp flvai rnlt mn camn ierlan anlać narine
tali znamo da to uopće nije važno. Uzmimo samo Nevillea Longbottoma... on je iz čistokrvne
čarobnjačke obitelji, a jedva da zna postaviti kotlić kako treba."
"Nisu još oni izmislili nijednu čaroliju koju naša Hermiona ne bi naučila", ponosno će Hagrid, a
Hermiona poprimi jarku nijansu grimizne boje.
"Odvratno je kad netko nekoga nazove takvim pogrdnim imenom", reče Ron brišući drhtavom
rukom uznojeno čelo. "Nečista krv, znate, tobože obična krv. To je čista ludost. Uostalom, većina
čarobnjaka danas nije čistokrvna. Da se nismo ženili bezjacima, bili bismo već izumrli."
Ponovo mu se smuči pa se naglo sagne.
"E pa, nimalo ti, Rone, ne zamjeram što si ga tio začarat", glasno reče Hagrid dok su novi golaći
padali u posudu. "A možda je i dobro što ti se štapić okreno protiv tebe. Vjerujem da bi Lucius
Malfoy došo u školu protestirat da si mu začaro sina. Sad bar nemaš nikakih okapanj a."
Harry bi mu najradije bio rekao da riganje golaća nije ništa bolje od sličnih okapanja, ali nije mogao
jer su mu Hagridove slastice prelivene sirupom zabetonirale čeljusti.
"Harry," iznenada će Hagrid, kao da mu je upravo tog časa palo nešto na pamet, "moram još s
tobom izvest nešto načistac. Čuo sam da si dijelio okolo svoje slike s potpisom. Kako to da ja
nisam ni jednu dobio?"
Harry se razbjesni i razdvoji slijepljene zube.
"Nisam ja uopće dijelio svoje slike s potpisom!" odvrati gorljivo. "Ako Lockhart još uvijek tvrdi
tako nešto..."
Ali tada primijeti da se Hagrid smije.
"Samo sam se šalio", reče on i srdačno potapše Harryja po leñima tako da ovaj udari bradom o stol.
"Znao sam ja da to ne može bit istina. I reko sam Lockhartu da tebi to ne treba. Ti si slavniji od
njeg, ma šta on napravio."
"Kladio bih se da mu to nije bilo drago čuti", reče Harry uspravljajući se i trljajući bradu.
"Mislim da stvarno nije", potvrdi Hagrid trepćući očima. "A kad
s~m ifiu jbš ~~l~b ~~ ~iiš~t~1 ~~ñčitñ iiij~~il~i ~lj~~ñVtl k~ji~tl, b~Ž~-bñlj~
se pokupio. Ne bi 1 ti, Rone, malo od ovih slastica?" nadoda kad se Ron ponovo pojavi.
"Neću, hvala", zahvali mu Ron slabašnim glasom. "Bolje da ne riskiram."
"Dodite vidit šta ja uzgajam", reče Hagrid kad su Harry i Hermiona popili čaj.
U malom povrtnjaku iza Hagridove brvnare raslo je desetak najvećih bundeva koje je Harry ikad
vidio. Svaka je od njih bila velika kao krmača.
"Lijepo su porasle, a?" zadovoljno će Hagrid. "To je za Noć vještica... a dotle će već bit još puno
veće."
"A čime si ih prihranjivao?" upita ga Harry.
Hagrid se osvrne da vidi da nema nikog drugog u blizini. "Pa, znaš... onako... malo sam im
pomago..."
Harry primijeti Hagridov ružičasti kišobran sa cvjetnim uzorcima naslonjen na stražnji zid kolibe.
Harry je imao razloga vjerovati da taj kišobran nije samo ono što izgleda da jest; zapravo je bio
uvjeren da se u njemu krije Hagridov stari školski čarobni štapić. Hagrid se nije smio baviti
magijom. Kad je bio na trećoj godini u Hogwartsu, bio je isključen iz škole, ali Harry nije nikad
uspio saznati zašto je bio isključen... kad god bi u razgovoru došli na tu temu, Hagrid bi se glasno
nakašljao i na tajanstven način oglušio dok se god razgovor ne bi promijenio.
48
"Pretpostavljam da je posrijedi čarolija debljanja?" reće Hermio
na, podvojen~ iz~edtt neodobravanja i uveseljenja. "E pa, dobro si to izveo!"
`°To mi je rekla i tvoja sestrica", reče Hagrid i mahne glavom Ronu. "Tek sam ju jučer prvi put
sreo." Hagrid zirne na Harryja a brada mu se trzne. "Rekla mi je da razgledava okolicu, al sve bi
reko da se nadala da će srest nekog kod mene." Namigne Harryju. "Ako me baš pitate, mislim da ne
bi odbila ni sliku s pot..."
"Ma daj prestani!" reče mu Harry. Ron prasne u smijeh i prospe još nekoliko golaća po zemlji.
"Pazi malo šro radiš!" ~aurla Hagrid i odvuče Rona od n jegovih
dragocjenih bundeva,
Približavalo se vrijeme rućka, a kako HatYy od ranog jutra nije
da se u školi dobro najede. Oproste se s Hagridom i vrate se u dvorac. Ron je od vremena do
vremena štucao, ali je izbacio još samo dva mala golaća.
Čim su stupili u hladno predvorje, razlegne se nečiji glas:
"A, tu ste vas dvojica, Potter i Weasley!" Profesorica McGonagall dolazila im je, smrknuta, u
susret. "Večeras ćete izdržati kaznu." "A što ćemo raditi, gospoño profesor?" upita je Ron i jedva se
savlada da se ne podrigne.
">T ćete laštiti srebrninu u trofejnoj sobi s gospodinom Filchom", odgovori mu profesorica
McGonagall. "I to bez čarolija, Weasley... samo poštenim radom."
Ron proguta slinu. Nadstojnik Argus Filch bio je omražen meñu učenicima u školi.
"A vi ćete, Potter, pomagati profesoru Lockhartu u odgovaranju na pisma njegovih obožavatelja",
nadoda profesorica McGonagall. "Ma ne... zar ne bih i ja mogao s Ronom u trofejnu sobu?"
očajnički će Harry.
"Nipošto!" odsiječe profesorica McGonagall uzvijajući obrvama. "Profesor Lockhart je izričito
zatražio vas. Obojica nastupate točno u 8 sati."
Harry i Ron, potpuno utučeni, odvuku se u Veliku dvoranu, a za njima i Hermiona, s izrazom na
licu koji je govorio: `7pak ste obojica prekršili školske propise!" Harry nije uživao u kosanom mesu
s pire
krumpirom onoliko koliko se bio nadao. Svaki je od njih dvojice bio uvjeren da je prošao gore od
onoga drugoga.
"Filch će me tamo zadržati čitavu noć", neveselo će Ron. "Bez čarolija! U onoj sobi ima najmanje
sto pokala. A ja ne znam ništa čistiti na bezjački način."
"Ja bih se rado zamijenio s tobom", reče mu Harry promuklim glasom. "Ja sam se kod Dursleyjevih
svega načistio. Ali odgovarati Lockhartovim obožavateljima... to će biti zbilja užasno..."
Subota popodne kao da se istopila. Tek što su se okrenuli, bilo je već pet do osam i Harry je pošao
stružući nogama prema Lockhartovoj sobi na drugom katu, Zaškrgutao je zubima i pokucao.
Vrata se umah širom otvore. Lockhart ga ushićeno pogleda.
Pri svjetlu mnogih svijeća, na zidovima su jarko sjale nebrojene Lockhartove uokvirene fotografije.
Na nekoliko se njih čak i potpisao. Još je jedna velika hrpa slika ležala na pisaćem stolu.
"Vi ćete ispisivati adrese na kuvertama!" reče Lockhart Harryju kao da je to neka velika čast. "Ova
je prva za moju dobru Gladys Gudgeon... moju veliku obožavateljicu!"
Minute su se vukle dozlaboga sporo. Harry je pustio da ga Lockhartov glas zapljuskuje, samo bi
kadikad izustio: "Aha", "Jest" ili "Da". Gdjekad bi ulovio po neku rečenicu kao što je: "Slava vam
je, Harry, prevrtljiva dama", ili: "Biti slavan znači slavno djelovati, upamtite to!"
Svijeće su malo-pomalo dogorijevale i bacale treperavo svjetlo na mnogobrojna Lockhartova
pokretna lica što su ih motrila. Harry je bolnom rukom ispisivao, kako mu se činilo, na već tisućitoj
kuverti adresu Veronike Smethley. Ojañeno pomisli da bi već bilo vrijeme da ode, da već jednom
ode...
A onda začuje nešto... nešto potpuno različito od kapanja svijeća što dogorijevaju i Lockhartova
blebetanja o njegovim obožavateljicama.
49
Bijaše to glas od kojeg mu se sledila krv u žilama, glas od kojeg mu je zastao dah, glas ispunjen
ledenim otrovom.
"Hodi... hodi amo... da te rasporim... da te raskomadam... da te ubijem... "
Harry skoči na noge, a na ulici Veronike Smethley pojavi se velika ljubičasta packa,
"Kako?" upita on na sav glas,
"Znam!" uzvikne Lockhart. "Šest punih mjeseci na vrhu liste bestselera! Oborio sam sve rekorde!"
"Ne", mahnito će Harry. "Onaj glas!" "Molim?" zbunjeno će Lockhart. "Kakav glas?" "Onaj... onaj
glas koji je rekao... zar ga niste čuli?" Lockhart je zaprepašteno gledao Harryja.
"0 čemu vi t0, Harry, g0Y0ilt~~ MOŽ~~ ~te malo zadri~emali? Bože dragi"` pogledajte koliko je
već sati! Pa mi ovdje sjedimo već skoro ćetiri sata! Upravo nevjerojatno". kako vrijeme leti!"
Harry mu ne odgovori` ~lapinjao je uši ne bi li opct ćuo onaj glas, ali carl viče ničta niie čun ncim
1,nckharta kakn mn ~nvnri da ne smiie
očekivati da će svaki put kad bude kažnjen ovako dobro proći. Harry ode od njega sav omamljen.
Bilo je već tako kasno da je gryffindorska društvena prostorija bila gotovo pusta. Harry ode ravno u
spavaonicu. Ron se još nije bio vratio. Harry obuče pidžamu i legne u krevet da ga čeka. Nakon
pola sata dode i Ron. Unio je u zamračenu sobu jak vonj laštila. Masirao je desnu ruku.
"Mišići su mi se potpuno ukočili", prostenje i izvali se na krevet. "Natjerao me da četrnaest puta
glancam onaj metlobojski pokal dok nije bio potpuno zadovoljan. A onda sam još jedanput izrigao
golaće po medalji za posebne zasluge. Trebala mi je čitava vječnost da odstranim svaki trag sluzi...
A kako je tebi bilo s Lockhartom?"
Govoreći sasvim tiho da ne probudi Nevillea, Deana i Seamusa, Harry ispripovjedi Ronu od riječi
do riječi sve ono što je čuo.
"A Lockhart ti je rekao da nije ništa čuo?" upita ga Ron. Harry je na mjesečini zapazio kako se
namrštio. "Misliš da je lagao? Ipak mi to nije jasno... čak i da je bio netko nevidljiv, morao je
otvoriti vrata!"
"Znam", potvrdi Harry, zavali se na krevetu sa četiri stupa i zagleda u baldahin nad sobom. "Ni
meni to nije jasno."
PROSLAVA SMRTNOG DANA
Stigao je mjesec listopad i donio u dvorac i okolicu vlagu i studen. Madame Pomfrey, glavna sestra,
imala je pune ruke posla zbog iznenadnog vala prehlada meñu profesorima i učenicima. Njezin je
ljekoviti napitak Paprodol munjevito djelovao, samo što se pacijentu još nekoliko sati nakon toga
dimilo iz ušiju. Percy je natjerao svoju sestru Ginny, koja je nekako nezdravo izgledala, da popije
malo tog napitka. Zbog pare koja joj je izbila iz jarkocrvene kose reklo bi se da joj čitava glava
gori.
Kišne kapi, krupne poput puščanih metaka, bubnjale su dane i dane po prozorima dvorca. Jezero je
nabujalo, cvjetne gredice pretvorile se u blatne potočiće a Hagridove bundeve dosegnule veličinu
vrtnih kućica. MeButim, Woodovo oduševljenje redovitim treninzima nije ni najmanje splasnulo.
Zbog toga se Harry, jednog kasnog olujnog subotnjeg popodneva, vraćao u Gryffindorsku kulu
pokisao do kože i sav blatan.
Ali i bez obzira na kišu i vjetar, nije to bio baš uspjeli trening. Fred i George uhodili su slytherinsku
momčad i uvjerili se u izvanrednu brzinu onih novih Nimbusa 2001. Tvrdili su da članovi
slytherinske momčadi lete zrakom kao mlažnjaci i da se doimlju samo kao sedam zelenkastih
točaka u zraku.
Dok ~e Harry šljapkao pustim hodnikom, naišao je na neko~a tko je izgledao isto tako zabrinut kao
i on. Skoro Bezglavi Nick, duh Gryffindorske kule, mrzovoljno je piljio kroz prozor i gundao upol
$lasa;
"... Da ne udovoljavam njihovim zahtjevima... za centimetar
~dva, ako i toliko..."
"Zdravo, Nick!" ~ozdravi ~a Harrv.
50
"Zdravo, zdravo!" odzdravi mu Skoro Bezglavi Nick i uplašeno se okrene. Nosio je elegantan
klobuk s perjanicom na kovrčavoj kosi i bluzu s nabranom ogrlicom, koja je skrivala činjenicu da
mu je glava gotovo potpuno odsječena. Bio je blijed poput pare i Harry je vidio kroz njega tamno
nebo i kišu što je vani lijevala.
"Nekako ste mi zabrinuti, mladi Potter", reče Nick, pa smota prozirno pismo i strpa ga u unutarnji
džep prsluka.
"I vi isto tako", odvrati Harry.
"Ah!" elegantno odmahne rukom Skoro Bezglavi Nick. "Nije ništa važno.., ja zapravo i nisam želio
sudjelovati... iako sam podnio molbu, ali eto, navodno `ne udovoljavam uvjetima'."
Unatoč ležernom tonu, na licu mu se ogledalo silno ogorčenje. "Čovjek bi ipak mislio, zar ne,"
iznenada plane vadeći ponovo pismo iz džepa, "ako su ga već četrdeset pet puta maznuli tupom
sjekirom po vratu, da je ispunio sve potrebne uvjete da sudjeluje u lovu bezglavih lovaca?"
"Ma... jasno", odgovori Harry jer se od njega, očito, očekivalo da potvrdi sugovornikove riječi.
"Mislim, nitko nije više od mene želio da se sve to obavi brzo i čisto, i da mi glava otpadne kako
treba, zar ne, jer bih time prištedio sebi vrlo mnogo boli i poniženja. Meñutim..."
Skoro Bezglavi Nick ponovo otvori pismo i bijesno pročita naglas:
"Unašem lovu mogu sudjelovatl samo lovci kojima su glave potpuno odvojene od tijela. sl2vatit
Ćete lia inaČe naŠl Ćlanovl ne 6i mogli sudjelovati u takvim lovačkim igrama kao što su
iongliranje glavama na konju' i `igranje glavopola'. Stoga duboko žalimo što vas moramo izvijestiti
da ne udovoljavate našlm zahtjevima. S najboljim željama i poštovanjem, Sir Patrick Delaney-
Podmore. "
Sav zapjenjen, Skoro Bezglavi Nick ponovo strpa pismo u c~žep.
"A svega centimetar i pol kože i tettva, Harry, ~rži mi glavll lla ramenu. Večina bi ljudi rekla da mi
je glava odrubljena, ali ne, to nije dovoljno Siru Potpuno Bezglavom Podmoreu."
Skoro Bezglavi Nick nekoliko puta duboko uzdahne a onda produŽi ~ria~no mirnijim glasom:
"Dobro", a što vaš ~u~i? Mogu li va~ ja ka~o pomoći?"
"Ne možete", odgovori mu Harry. "Osim ako ne znate gdje bismo mogli besplatno nabaviti sedam
Nimbusa 2001 za naš meč protiv Sly..."
Ostatak Harryjeve rečenice bijaše potpuno zaglušen piskavim mijaukanjem što je doprlo odnekud
od njegovih gležnjeva. Bacivši pogled pod noge, zagleda se u dva žuta oka nalik na svjetiljke.
Bijaše to Gospa Norris, kostur od sive mačke koja je služila nadstojniku Argusu Filchu kao neka
vrsta pomoćnice u njegovoj vječitoj borbi s učenicima.
"Bolje će vam biti, Harry, da se izgubite što prije", brže mu reče Nick. "Filch nije dobre volje. Ima
gripu, a neki su učenici treće godine slučajno žabljim mozgovima ožbukali strop u samici broj pet.
Sad on cijelo prijepodne to čisti, a ako vas zatekne kako ostavljate za sobom blatni trag..."
"Imate pravo", potvrdi Harry i počne uzmicati pred optužilačkim pogledom Gospe Norris, ali ipak
nedovoljno brzo. Privučen na to mjesto tajanstvenom silom kojom je kanda bio povezan sa svojom
podmuklom mačketinom, Argus Filch iznenada upadne u hodnik kroz tapiseriju desno od Harryja
sopćući i mahnito tražeći pogledom prekršitelja. Oko glave je imao svezan debeo tartanski šal, a
nos mu bijaše neuobičajeno crven.
"Blato!" vikne uzdrhtalih obraza i opasno iskolačenih očiju upirući prstom u blatnu lokvicu što je
nastala ispod Harryjeve metlobojske pelerine. "Posvuda samo nered i smeće! Vjerujte mi da mi je
toga već preko glave! Za mnox~, Potter!"
I tako Harry sumorno mahne rukom Skoro Bezglavom Nicku i poñe s Filchom natrag niza stube
udvostručujući broj blatnih otisaka stopala na podu.
Harry nije još nikad bio u Filchovoj sobi. To je mjesto većina studenata izbjegavala. Soba je bila
otrcana i bez prozora, osvijetljena samo jednom uljanicom što je visila s niskog stropa. Osjećao se
slabašan zadah pržene ribe. Uza zidove su stajali drveni ormari za kartoteku. Po njihovim je
naljepnicama Harry razabrao da su tu pohranjetll l~VjeŠtaji o svakom učeniku kojeg je Filch ikad
51
kaznio, Fred i Geor~e Weasley imali su zasebnu ladicu. Na zidu iza Filchova pisaćeg stola visila je
ulaštena zbirka lanaca i okova. Svi su znali da je on
oduvijek molio Dumbledorea da mu dopusti vješati učenike ~a glez~ l~jeve sa stropa,
Filch dohvati pero iz tintarnice na pisaćem stolu i uzme tražiti oko sebe pergament.
"Gnojivo," bijesno progunña, "velike vruće zmajevske bale... žablji mozgovi... štakorski drob...
svega mi je već toga dosta... primjereno kazniti... gdje je sad taj formular... da..."
Izvadi velik svitak pergamenta iz ladice pisaćeg stola i izravna ga pred sobom, pa umoči dugo crno
pero u tintarnicu.
`7me i prezime... Harry Potter. Zločin... " "Pa, to je bilo samo malo blata!" reče Harry.
"To je za tebe, malac, samo malo blata, ali za mene je to sat vremena dodatnog ribanja!" vikne
Filch. Na vrhu gomoljastog nosa podrhtavala mu je jedna odvratna kapljica. "Zločin... prljanje
dvorca... predložena kazna... "
Kvrcnuvši se po nosu iz kojeg mu je curilo, Filch odmjeri mrkim pogledom Harryja koji je čekao
suspregnuta daha izricanje kazne. Ali baš kad je Filch namjestio pero da počne pisati, razlegne se
sa stropa TRES! - udarac od kojeg se zatrese uljanica.
"PEEVES!" zaurla Filch i bijesno odbaci pero. "Ovaj put ću te uloviti, ulovit ću te!"
I ne po~ledavši više Harryja, Filch istrči na ravnim tabanima iz
sobe, a Gospa Norris pojuri za njim.
Peeves je bio školski duh, nacerena napast koja je lebdjela u zra~ ku izazivajući na sve strane nered
i zbrku, Harry nije baš volio Peevesa, ali nije mogao da ne osjeti zahvalnost za ow pravodobnu
intervenciju. Što god Peeves učinio (a reklo bi se da je ovaj put razbio nešto poveliko), Harry se
nadao da će time odvratiti Filchovu pažnju od njega.
Držeći da vjerojatno mora pričekati Filcha da se vrati, Harry se svali u naslonjač izjeden od moljaca
što je stajao uz pisaći stol. Na
stolu je, uz napol ispunjeni formular o njemu, ležala još samo jedna stvar, sjajna, purpurna
omotnica sa srebrnim slovima, Zirnuvši naćas na vrata da se uvjeri da se Filch još ne vraća, Harry
uzme omotnicu i pro~ita na njoj:
Obuzet radoznalošću, Harry na brzinu otvori omotnicu i izvadi iz nje svežanj pergamenata. Na
prvoj stranici bijaše ispisano takoñer vitičastim srebrnim slovima:
Imate li osjećaj da ste izgubili korak sa suvremenom magijom? Jeste li već ulovili sami sebe kako
izmišljate izgovore da ne morate izvoditi obične čarolije? Jesu li Vas već zadirkivali zbog traljava
rukovanja štapićem?
Evo Vam odgovora na sva ta pitanja!
Kvik-čarolija je potpuno novi, pouzdani, brzi, lako savladivi tečaj. Na stotine vještica i čarobnjaka
okoristili su se metodom Kvik-čarolije!
Madame Z. Nettles iz Topshama piše nam:
"Slabo sam pamtila 6ajalice, a svi su mi se u obitelji smijali na račun mojih čarobnih napitaka!A
sad, nakon završenog tečaja Kvik-čarolije, ja sam na zabavama uvijek u središtu pažnje, a
prijateljice me mole da im dam receptza moju prštavu otopinu'.~"
~eštac D. J. Prod iz Didsburyja kaže:
"Moja se žena vječito rugala mojim slabim činima, ali nakon jednog mjeseca vježbanja prema
Vašem fantastičnom tečaju Kvik-čarolije, uspio sam je pretvoriti u jaka. Hvala Vam, Kvikčarolijo!"
Općinjen, Harry je i dalje listao pergamente iz omotnice. Zašto li Filch želi naručiti
"Kvik~čaroliju"? Znaći li to da~on nije pravi čarobnjak? Harry je upravo ćitao "Prv~ lekciju: Kako
držati čarobni
štapić (nekoliko korisnih savjeta)" kad je po struganju potplata po podu iz hodnika razabrao da se
Filch vraća. Strpavši pergamente opet u omotnicu, Harry baci omotnicu na pisaći stol upravo kad su
se vrata otvarala.
52
Filch se slavodobitno držao.
"Onaj nam je čarobni ormar nevidljivosti zbilja dobro došao!" veselo je govorio Gospi Norris.
"Ovaj put ćemo se, zlato, zauvijek ri~ešiti Peevesa."
Pogled ~u padne na Harryja a onda naglo skrene na omotnicu "Kvik-čarolije", koja je, kao što je
Harry prekasno zapazio, ležala
' , ~ //`I ,/ /'/
wLw a~wll. 1W/l~pw !~ 1/1 I~I1 llfll~11111.11/~111-N/~/1 MIAlITf1 Mf1 `1TA111
Filchovo je bljedunjavo lice odjednom postalo crveno kao cigla. Harry se spremi za plimni val
bijesa. Filch odšepesa do svoga pisaćeg stola, uzme omotnicu i ubaci je u ladicu.
"Da nisi... da nisi to pročitao?..." probrglja. "Nisam", brže slaže Harry.
Filch ispreplete kvrgave prste.
"Da sam znao da ćeš mi čitati privatna pisma... ovo nije doduše za mene... nego za prijatelja... kako
bilo da bilo... ipak..."
Harry ga je uznemireno gledao. Filch mu nikad nije izgledao luñi. Izbečio je oči, podbuhli mu se
obrazi nervozno trzali, a ni tartanski šal nije popravljao opći dojam.
"Ma dobro... odlazi... i da nisi ni pisnuo... nije da ja... ali ako nisi ništa pročitao... a sad odlazi,
moram sastaviti izvještaj o Peevesovu izgredu... odlazi..."
Zapanjen svojom srećom, Harry izjuri iz Filchove sobe u hodnik i pohita uza stube. Izaći iz
Filchove sobe bez kazne vjerojatno je bio pravi školski rekord.
"Harry! Harry! Je li upalilo?"
Skoro Bezglavi Nick doklizi iz jedne učionice. Iza njega Harry opazi ostatke velikog crno-zlatnog
ormara koji je zacijelo bio bačen na pod s velike visine.
"Nagovorio sam Peevesa da ga razbije iznad same Filchove sobe",
žurno će Nick. "Mislio sam da će to omesti Filcha..."
"To ste vi hili?" Zahvalno će Harry, "Aha, upalilo je, Nisam čak ni kažnjen. Hvala vam, Nick!"
Produže zajedno hodnikom. Harry primijeti da Skoro Bezglavi Nick u ruci još drži odbijenicu Sir
Patricka.
"Volio bih da i ja vama mogu nekako pomoći oko tog lova bezglavih jahača", reče Harry.
Skoro Bezglavi Nick naglo stane i Harry procte kraj njega. Požalio je što je to učinio, jer načas
osjeti kao da je prošao ispod ledenog tuša.
"Pa, mogli biste mi zapravo pomoći", uzbuñeno će Nick, "Harry.,. ne bi li to bilo previše tražiti od
vas... ma ne, vi ne biste to htjeli ućiniti"."
Y
"Sto to?" unita ~a Harrv.
"Pa, na ovogodišnju Noć vještica navršit će se petsto godina od moje smrti", reče Skoro Bezglavi
Nick te se ponosno i dostojanstveno isprsi.
"Ah", uzdahne Harry ne znajući pravo treba li zbog toga zauzeti sućutno ili zadovoljno držanje. "A,
tako!"
"Proslavit ću to u jednoj od većih prostorija u tamnici. Doći će mi prijatelji iz cijele zemlje. Bila bi
mi velika čast kad biste i vi došli. Dakako da bi gospodin Weasley i gospodica Granger bili takoder
dobro došli... ali vjerojatno ćete vi radije na školsko slavlje?" Napeto pogleda Harryja.
"Neću", brže odgovori Harry. "Doći ću..."
"Dragi moj dečko! Harry Potter na proslavi mog smrtnog dana!" Koliko god bio uzbuñen, činilo se
da duh još nešto oklijeva. "A mislite li i da biste eventualno mogli spomenuti pred Sir Patrickom
koliko me smatrate strašnim i impozantnim?"
"Pa... naravno", promuca Harry.
Skoro Bezglavi Nick prosja od zadovoljstva.
53
"Proslava smrtnog dana?" ushićeno će Hermiona kad se Harry napokon presvukao i pridružio se
njoj i Ronu u društvenoj prostoriji. "Kladila bih se da nema mnogo ljudi koji se mogu pohvaliti da
su t~ili na takvoj proslavi... bit će to fantastično!"
"Zašto bi uopće tko poželio slaviti dan kad je umro?" reče Ron, koji je tek dopola riješio zadaću iz
Čarobnih napitaka i bio još zle volje, "Meni se čini da je to na smrt tužno..."
Kiša je još šibala po prozorima koji su bili crni kao crnilo, ali unutra se sve doimalo vedro i veselo.
Vatra je u kaminu obasjavala nebrojene meke naslonjače u kojima su učenici čitali, razgovarali,
pisali zaciaće ili, ~ao ~red i ~eorgA UV~asl~y, nastojali u~tanouiti što će se dogoditi ako se
daždevnjak nahrani Filibusterovim vatrometnim tijelima. Fred je "spasio" jarkonarančastog gmaza,
koji živi u vatri, sa sata iz Skrbi za čarobna bića pa je sad daždevnjak polako tinjao na stolu
okružen skupinom znatiželjnika.
Harry se baš spremao ispričari Ronu i Hermioni sve o Filchu i tećaju Kvik-ćaro~ije kadli se
daždevnjak iznenada vine u zrak i počne mahnićo kružiti po sobi ispuštajući iskre i gromoglasno
praskajući,
_ . . ... . . " ~ , ." .
spektakularan prizor u kojem su daždevnjaku iz gubice prštale zvjezdice boje mandarina i njegov
bijeg u vatru popraćen eksplozijama sve je to izbilo Harryju iz glave i Filcha i omotnicu Kvikčarolije.
Kad je stigla Noć vještica, Harry je već požalio što je onako brzopleto pristao doći na proslavu
smrtnog dana. Ostali su se učenici silno radovali Noći vještica u školi. Velika je dvorana bila
ukrašena, kao i obično, živim šišmišima, Hagridove su divovske bundeve izdubene i pretvorene u
fenjere toliko velike da su u njima mogle sjediti po tri osobe, a pričalo se i da je Dumbledore
angažirao plesnu družinu kostura da ih sve zabavlja.
"Obećanje je obećanje", zapovjednički podsjeti Hermiona Harryja. "Obećao si da ćeš doći na
proslavu smrtnog dana!"
I tako su u 7 sati navečer Harry, Ron i Hermiona prošli pokraj vrata Velike dvorane, u koju su ih
mamili blistavi zlatni tanjuri i svijeće, te se umjesto toga zaputili u bivšu tamnicu.
Hodnik koji je vodio na proslavu Skoro Bezglavog Nicka bijaše
takv~~r osYijetljen nizom sYijeća, ali njihoY učinak nije bio ni najmanje veseo. Bijahu to dugačke,
tanke, kao ugljen crne svijeće koje su gorjele jarkomodrim plamenom i bacale mutno, sablasno
svjetlo čak i na njihova živa lica. Svakim prijeñenim korakom sve je više padala temperatura. Dok
je Harry drhturio i čvrsto se umotavao u pelerinu, začuo je nešto što mu se učini sličnim kao da
tisuću nokata grebu po golemoj školskoj ploči.
"Zar bi to trebala biti glazba?" šapne Ron. Kad su došli do ugla, ugledaju Skoro Bezglavog Nicka
kako stoji na vratima zastrtim crnim baršunskim draperijama.
"Dragi moji prijatelji," obrati im se on turobnim glasom, "dobro
došli, dobro došli... kako mi je drago što ste uspjeli doći..." Skinuvši klobuk s perjanicom, nakloni
im se i pozove ih unutra.
Bijaše to nevjerojatan prizor. U prostoriji je bilo na stotine bisernobijelih, prozirnih ljudi koji su
mahom lebdjeli zbijeni nad prosto
rom za ples i plesali valcer uz grozomornu, kričavu glazbenu pratnju
tridesetak pila, na kojima su svirali svirači na podiju ukrašenom tako~cr crnim drap~rijama` Nad
njima je visio lust~r s još tisuću~ crnih svii~ća koie su ~rizar obasiavalc ~onoćnom modrinom, Dah
im sc
"Da se malo prošetamo?" predloži Harry, koji se želio donekte zagrijati. "Pazite da ne prodete kroz
koga", nervozno će Ron. Podu uz rub prostora za ples i produ mimo skupine sumornih opatica,
odrpanca u lancima i Debelog Fratra, pokraj veselog duha Hufflepuffa što je razgovarao s vitezom
kojem je iz čela stršila strelica. Harry se ne iznenadi kad opazi kako ostali duhovi u širokom luku
zaobilaze Krvavog Baruna, suhonjavog, buljookog duha Slytherina okrvavljenog srebrnim mrljama.
54
"Ma ne!" reče Hermiona i stane kao ukopana. "Vratimo se, vratimo, ne želim razgovarati s
Plačljivom Myrtlom..."
"S kim?" upita je Harry kad su brže-bolje krenuli natrag.
"To je onaj duh što vječito visi u ženskom zahodu na pmom katu", objasni im Hermiona.
"Zahod je opsjednut?"
"Da. I k tome je zatvoren već godinu dana jer nju stalno hvata šiza pa uzrokuje poplave u zahodu.
Ja nisam tamo ni išla ako baš nisam morala, jer je užasno kad ti ona u zahodu stalno nariče..."
"Pazite, eno i jela!" reče Ron.
Na drugoj strani prostorije stajao je dugačak stol, tako8er pokriven crnim baršunom. Nestrpljivo mu
priñu, ali učas stanu zgroženi. Oko stola se širio grozan smrad. Na lijepim srebrnim pladnjevima
ležale su velike, pokvarene ribe, a na pliticama bijahu naslagani zagorjeli kolači crni kao ugljen.
Bij~še tu i taačenica od ovćje iZnutrice puna ličinki i velik sir pokriven pahuljastom zelenom
plijesni, a na počasnom mjestu kočila se orijaška siva torta u obhku nadgrobne ploče, na kojoj
glazura bijaše nalik na katran i na kojoj je pisalo
Sir Nicholas de Mimsy-Porpington preminuo 31. liscopada 1492.
Hany je zapanjen gledao kako omašan duh prilazi stolu, nisko se saginje i prolazi kroz stol te usput
razjapljenim ustima zahvaća jed
nog od smrdljivih lososa.
"Idemo dalje, meni je zlo", protuži Ron.
Meñutim, tek što su se okrenuli, ispod stola odjednom izroni čovječuljak i zaustavi se pred njima u
zraku.
"Dobar večer, Peeves", oprezno ga pozdravi Harry.
Za razliku od ostalih duhova, kućni duh Peeves bio je sušta suprotnost općem bljedilu i prozirnosti.
Nosio je jarkonarančasti papirnati klobuk, leptir-kravatu što se okretala, i cerek od uha do uha na
širokom, pakosnom licu.
"Nećete malo prigristi?" priupita ih slatkim glasom i ponudi ih zdjelicom kikirikija obraslih
gljivicama.
"Ne, hvala", odgovori Hermiona.
"Čuo sam kako govorite o Myrtli", nastavi Peeves, a oči mu zaigraju. "Kako ste ružno govorili o
sirotoj Myrtli." Duboko uzdahnuvši, gromoglasno je pozove: "O.T! MYR'TLO!"
"Ah, nemojte, Peeves, molim vas, nemojte joj kazati što sam rekla o njoj, jer bi se ona ozbiljno
uznemirila", uzrujano prošapće Hermiona. "Nisam ja to ozbiljno mislila, nemam ja ništa protiv
nje... o, zdravo, Myrtlo!"
Zdepasti ženski duh doleti do njih. Imala je najturobnije lice koje je Harry ikad vidio, napol
zaklonjeno ravnom kosom i debelim naočalama biserne boje.
"Što je?" zlovoljno ih upita.
"Kako si, Myrtlo?" odvrati Hermiona tobože vedrim glasom.
"Drago mi je što te vidim izvan zahoda." Myrtla šmrcne,
"Gospoñica Granger govorila je maloprije o tebi..." prepredeno joj Peeves šapne na uho.
"Samo sam rekla,., rekla sam... kako večeras dobro izgledaš", reče
Hermiona i prostrijeli Peevesa pogledom. Myrtla sumnjičavo pogleda Hermionu,
"Ti se samo sprdaš sa mnom!" reče joj, a u sitne, pronicave oči navru joj suze. ,
"Ne sprdam"` poštenja mi", zar vam nisam maloprije rekla kako Myrtla dobro izgleda?" ustvrdi
Hermiona i snažno mune Harryja i
"Nemojte mi lagati!" prostenje Myrtla. Dok se Peeves zadovoljno smješkao iznad njena ramena,
njoj poteku suze niz obraze. "Mislite vi da ja ne znam što ljudi govore o meni iza mojih leña?
Debela Myrtla! Ružna Myrtla! Jadna, plačljiva, nikakva!"
"Zaboravila si reći i `prištava"', prosikće joj Peeves na uho. Plačljiva Myrtla tjeskobno zajeca i
pobjegne iz prostorije. Peeves poleti za njom gadajući je pljesnivim kikirikijem i vičući:
55
"Prištava! Prištava!"
"O Bože!" tužno uzdahne Hermiona.
Kroz gomilu doleti do njih Skoro Bezglavi Nick. "Dobro se zabavljate?"
"O, da!" slažu mu oni.
"Nije loš sastav", ponosno će Skoro Bezglavi Nick. "Ucviljena Udovica došla je čak iz Kenta...
Skoro će vrijeme za moj govor, najbolje da odmah upozorim orkestar..."
Ali orkestar je baš u tom času prestao svirati. Svi su u prostoriji naglo umuknuli i uzbudeno se
obazreli jer je odjeknuo zov lovačkog roga.
"Ah, evo i njih!" ogorčeno će Skoro Bezglavi Nick.
Kroza zid izbije desetak konjskih duhova na kojima su jahali bezglavi jahači. Prisutni ushićeno
zaplješću. I Harry zaplješće, ali kad pogleda l~icka, naglo odustane od pljeskanja.
Konji su galopom stigli do sredine prostora za ples i tu stali skačući i propinjući se na mjestu. Velik
duh na njihovu čelu, koji je svoju bradatu glavu nosio pod miškom, zapuše u rog, skoči s konja i
visoko podigne glavu da ih sve može vidjeti (svi se nasmiju), te priñe Skoro Bezglavom Nicku
natičući si glavu na vrat.
"Nick!" zagrmi. "Kako si? Je li ti glava još na ramenima?"
Pa prasne u grohotan smijeh i potapše Skoro Bezglavog Nicka
po ramenu.
"Dobro došaor Patrick!" ukočeno će Nick.
"Oho, ima ih ovdje i živih!" reče Sir Patrick kad spazi Harr~a, Rona i ~ermionu pa se toboit trgne
od iznenadenja tako da mu glava opet otpadne (prisutni su vrištali od smijehaj.
m w . . ~ ~. ~
"Nemojte se obazirati na Nicka!" vikne glava Sir Patricka s poda. "Još se ljuti što mu nismo
dopustili da poñe s nama u lov! Ali stvarno... pogledajte tog prijana..."
"Ja mislim", žurno će Harry kad primijeti Nickov značajni pogled, "da je Nick zbilja... strašan i...
ovaj..."
"Aha!" vikne glava Sir Patricka. "Kladio bih se da vas je Nick zamolio da to kažete!"
"Smijem li vas zamoliti za malo pažnje, vrijeme je za moj govor!" glasno će Skoro Bezglavi Nick,
pa poñe dugim koracima prema podiju i stupi na mjesto obasjano ledenomodrim svjetlom.
"Dragi moji, neprežaljeni lordovi, dame i gospodo, zaista mi je žao..."
Ali gotovo nitko nije više ništa mogao čuti. Sir Patrick i ostali bezglavi lovci upravo su započeli
utakmicu hokeja ljudskim glavama koju su svi željeli pratiti. Skoro Bezglavi Nick uzalud je
pokušavao ponovo privući pozornost svojih gostiju, ali kad je glava Sir Patricka prohujala mimo
njega, uz bučno klicanje gledalaca, odustao je od govorancije.
Harryju je već bilo vrlo hladno, a da o gladi i ne govorimo.
"Ja ne mogu više ovdje izdržati", promrmlja Ron cvokoćući zubima kad orkestar ponovo zapili a
duhovi se vrate u prostor za ples. "Idemo!" složi se Harry s njim.
Klimajući glavama i smješkajući se svima koji su ih gledali, povukli su se prema vratima i nakon
jedne minute pohitali opet hodnikom punim crnih svijeća.
"Možda još nisu pojeli puding?" napomene Ron pun nade vode
ći prijatelje prema stubama što vode do predvorja. A onda Harry ponovo začuje ono.
"... rasporiti... raskomadati... ubiti..."
BijaŠ~ to onaj isti gla~, onaj isti hladni, ubitačni glas koji je čuo u Lockhartovoj sobi.
Spotakne se i zastane pa se grčevito uhvati za kameni zid napeto osluškujući i gledajući oko sebe,
ne bi li spazio štogod u oskudno osvijetljenom hodniku,
"~a~? sto je?..,e
"Opet onaj glas". dajte ušutite načas..."
"Slušajte!" usrdno će Harry, a Ron i Hermiona se slede gledajući
ga.
56
"... ubiti... vrijeme je da se ubija... "
Glas je bivao sve slabiji. Harry je bio uvjeren da se udaljava... da odlazi nekamo gore. Dok je zurio
u tamni strop, obuzme ga mješavina straha i uzbuñenja. Kako može taj glas odlaziti gore? Da to
ipak nije fantom kojem kameni strop ne predstavlja nikakvu zapreku?
"Idemo ovuda!" vikne i potrči uza stube prema predvorju. Nije se nadao da će ondje išta čuti jer je
iz Velike dvorane dopirao žamor s proslave Noći vještica. Harry pojuri uz mramorne stube na prvi
kat, a Ron i Hermiona za njim.
"Harry, što ćemo..." "PSSST!"
Harry naćuli uši. Izdaleka, s gornjeg kata, začuje opet onaj isti glas, ali sve slabiji:
`:.. nanjušio sam krv... NANJUŠIO SAMKRV.~" Harryju se okrene želudac.
"Ubit će nekoga!" vikne i, ne obazirući se na unezvijerena lica Rona i Hermione, potrči dalje uza
stube, preskačući po tri stepenice i osluškujući i dalje glas usred bata svojih koraka.
Jurio Je p0 hodriiCimB na drugom katua a Ron i Hermiona trčali su zadihani za n~im. Nisu stali
sve dok nisu zamaknuli za ugao i ušli u posljednji, pusti hodnik.
"Harry, što se zapravo dogodilo?" upita ga Ron otirući znoj s lica. "Ja nisam ništa ćuo..."
Ali Hermiona izner~ada uzdahne i upre prstom u dno hodnika. "Pogledajte!"
Nešto je na zidu pred njima zasjalo. Polako se približe tom mjestu Zureći u tamu. Na zidu izmeñu
dva prozora bijahu ispisane riječi visoke tridesetak centimetara odsijevajući na svjetlu što su ga
bacale baklje.
OTVORENA JE ODAJA TAJNI. NEPRIJATELJI BAŠTINIKA, ČUVAJTE SE!
"A što ono.., tamo dolje visi?" zapita Ron pomalo drhtavim glasom,
Kad su prišli bliže, Harry umalo da se ne posklizue - na podu je
po8u zajedno do.natpisa na zidu, pogleda uprtih u tamnu sjenu ispod natpisa. Sve troje u isti mah
pojme što je to, pa naglo ustuknu.
Nadstojnikova mačka, Gospa Norris, visila je o repu s držača baklje na zidu. Bila je potpuno
ukočena i zurila je razrogačenim očima preda se.
Nekoliko sekunda nisu se ni pomaknuli. Onda Ron progovori: "Hajdemo odavde!"
"Da joj pokušamo nekako pomoći?..." nespretno promuca Harry. "Vjeruj mi da je bolje da nas ne
zateknu ovdje!" reče Ron.
Ali bilo je kasno. Po tutnjavi sličnoj grmljavini iz daljine, znali su da je slavlje upravo završeno. S
obje strane hodnika u kojem su stajali, dopre bat stotina nogu što su se penjale uza stube i bučan,
zadovoljan razgovor sitih ljudi. U sljedećem trenutku nagrnu učenici s oba kraja u hodnik.
Čavrljanje, vreva i larma naglo umuknu kad prvi učenici ugledaju obješenu mačku. Harry, Ron i
Hermiona stajali su sami usred hodnika kad zavlada muk meñu učenicima koji su se gurali da bolje
vide taj jezoviti prizor.
A onda tišinu propara nečiji povik:
"Neprijatelji baštinika, čuvajte se! Vi ste, mutnjaci, sad na redu!" Bijaše to Draco Malfoy. Progurao
se bio do prvog reda učenika. Hladne oči bile mu užagrene a inače beskrvno lice zažareno dok se
cerio pred obješenom, nepokretnom mačkom.
ZLOKOBNA OPOMENA
"Što je to ovdje? Što se dogodilo?"
Zacijelo privučen Malfoyevim povikom, došao je Argus Filch i probio se kroz okupljene učenike.
Kad ugleda Gospu Norris, ustukne i, prestravljen, zarije lice u ruke.
"Moja mačka! Moja mačka! Što je to zadesilo Gospu Norris?" krikne.
Pogled izbuljenih očiju padne mu na Harryja.
"Ti!" vrisne "Ti! Ti si mi ubio mačku! Ti si je ubio! Ubit ću te! »
Ubit ću... " Arguse. Na poprište je dogadaja stigao Dumbledore, a za njim i neki pro
fesori. U tren oka Dumbledore proñe mimo Harryja, Rona i Hermiorie p~ sltine Gospu Norris s
driača bakije na zidu.
57
"Hodite sa mnom, Arguse!" reče on Filchu. "I vi, gospodine Pot
ter, gospodine Weasley i gospoñice Granger." Iz gomile se iustro izdvoji Lockhart.
"Gospodine ravnatelju, moja je soba ovdje najaliža... samo uz ove stube... molim vas da se ne
ustručavate","
"Hvala vam, Gilderoye", reće mu Dumbledore.
Nijema se gomila razmakla da ih propusti. Uzbuñen i važan, Lockhart pohita za Dumbledoreom, a
za njima i profesorica McGonagall i profesor Snape.
Kad su ušli u Loek~artovu mraćnu sobu, ~ačuli su nekakvo komešanje na zidovima. Hal~ opazi
kako nekoliko Lockharca sa slika nestaju, s vikleril~a u kosi, Zivi Loekhart upali svijeće na svom
pisaw
I ~ t ' _I_) _ __'. ... .. .`mu.. 1l..rLln`~nrn an~nr~si ~nnrw ~Tnrrin nn
na razmijene napete poglede i svale se u naslonjače izvan svjetla svijeća gledajući što se zbiva.
Vrh Dumbledoreova dugog, kukastog nosa bijaše na svega dva-tri centimetra od krzna Gospe
Norris. Pomno ju je motrio kroz naočale u obliku polumjeseca i nježno pipao i gladio dugim
prstima. Profesorica McGonagall, stisnutih očiju, gotovo se isto tako nisko sagnula nad mačku. Iza
njih je u polusjeni stajao Snape s vrlo neobičnim izrazom na licu - reklo bi se da se svim silama
svladava da se ne osmjehne. Lockhart je pak neprestance obigravao oko svih njih i nesebično dijelio
svoje prosudbe.
"Svakako je ubijena nekom kletvom... vjerojatno transmutacijskom torturom. Ja sam to više puta
vidio na svoje oči, šteta što nisam bio u blizini, jer točno znam protukletvu kojom bih je spasio..."
Lockhartovi su komentari bili isprekidani Filchovim suhim, mučnim jecajima. On se skljokao u
naslonjač uz pisaći stol. Nije mogao gledati Gospu Norris. Lice je zario u ruke. Koliko mu god
Filch bio mrzak, Harry nije mogao a da se ne sažali nad njim, iako njega ni približno nije žalio
koliko sama sebe. Ako Dumbledore povjeruje Filchu, Harry će jamačno biti isključen iz škole.
Dumbledore je upol glasa mrmljao neke čudne riječi i kuckao čarobnim štapićem po Gospi Norris,
ali se ništa ne dogodi - ona je i dalje izgledala kao da je netom punjena mačka.
"... Sjećam se kako se nešto slično dogodilo u Quagadougouu," nastavi Lockhart, "niz napada,
uostalom, sve sam to opisao u svojoj autobiografiji. Kad sam stanovnicima tog mjesta podijelio
razne amajlije, stvar je bila začas riješena..."
Dok je on to govorio, Lockhartove su fotografije na zidovima klimale glavama u znak odobravanja.
Jedan je od njih zaboravio skinuti s glave mrežicu za kosu.
Napokon se Dumbledore uspravi i blago reče: "Nije ona, Arguse, mrtva."
Lockhart naglo ušuti usred nabrajanja svih ubojstava koje je on osobno spriječio.
"Nije mrtva?" protisne Filch grcajući i gledajući Gospu Norris kroz prste. "Ali, zašto je onda...
ovako ukoćena i sleñena?"
"Netko ju je skamenio", ustvrdi Dumbledore. "Ah, to sam si i mislio!" pripomene Lockhart.
"Ali, kako ju je skamenio, to ne bih znao reći..."
"Pitajte njega!" vrisne Filch okrećući svoje umrljano i uplakano lice Harryju.
"To ne bi mogao učiniti nijedan učenik druge godine", odlučno će Dumbledore. "Za takvo što je
potrebno vrhunsko poznavanje crne »
magije... "On je to učinio, on je to učinio!" izriga Filch svu žuč. Podbuhlo mu lice bilo purpurno.
"Vidjeli ste što je napisao na zidu! On je našao... u mojoj sobi... on zna da sam ja... da sam ja..."
Filchu je lice bilo užasno izobličeno. "On zna da sam ja hrkan!" dovrši.
"Ja nisam ni pipnuo Gospu Norris!" ustvrdi Harry na sav glas, neugodno svjestan da su svi pogledi
uprti u njega, pa čak i svih onih Lockharta na zidovima. "Ja čak i ne znam što je to hrkan."
"Koješta!" zareži Filch. "On je vidio moje pismo za tečaj Kvik-čarolije!"
"Ako smijem nešto primijetiti, gospodine ravnatelju", javi se Snape iz sjene. Harryjeve se zle
slutnje pojačaju. Bio je uvjeren da ništa od onoga što će Snape reći ne može biti povoljno za njega.
"Možda su Potter i njegovi prijatelji jednostavno bili u pogrešno vrijeme na pogrešnom mjestu",
58
reče on, a usta mu se malko iskrive od podsmijeha, kao da i sam sumnja u tu svoju pretpostavku.
"Ali pred nama je ovdje niz sumnjivih okolnosti. Zašto su oni uopće bili u tom hodniku na prvom
katu? Zašto nisu bili na proslavi Noći vještica?"
Harry, Ron i Hermiona počnu im u isti mah objašnjavati kako su bili na proslavi smrtnog dana.
"... Tamo je bilo na stotine duhova koji mogu posvjedoćiti da smo bili tamo..."
"A zašto niste poslije došli na banket?" upita ih Snape užagrenih crnih očiju pri svjetlu svijeća.
"Zašto ste otišli gore, u onaj hodnik?" Ron i Hermiona pogledaju Harryja.
"Zato što... zato što..." počne Harry dok mu je srce snažno lupalo. Nešto mu je govorilo da bi vrlo
nategnuto zvučala tvrdnja da ga je
tamo odveo bestjelesni glas koji nitko nije čuo osim njega. "Zato što smo bili umorni pa smo htjeli
otići na spavanje", dovrši,
"Bez večere?" upita ga Snape a suhonjavim mu licem preleti slavodobitan smiješak, "Nisam znao
da duhovi na svojim proslavama
~ude gostima hranu koju mogu jesti i živi ljudi."
"Nismo bili gladni", glasno će Ron, a u isti mah mu zakrči želudac. Snapeov se pakosni osmijeh
pretvori u cerek.
"Gospodine ravnatelju, mislim da Potter nešto taji", ustvrdi on. "Možda ne bi bilo zgoreg da mu se
uskrate stanovite povlastice dok ne bude voljan da nam ispripovjedi svu priču. Ja osobno držim da
bi ga trebalo izostaviti iz gryffindorske metlobojske ekipe dok ne bude voljan kazati nam svu
istinu."
"Da vam pravo kažem, Severuse," oštro će profesorica McGonagall, "ne vidim razloga zašto dečko
ne bi smio dotle igrati metloboj. Ovu mačku nije nitko udario u glavu metlom. Nema ama baš
nikakvih dokaza da je Potter učinio nešto loše."
Dumbledore ispitivački pogleda Harryja. Pod pogledom njegovih žmirkavih svijetloplavih očiju
Harry se osjećao kao pod rendgenskim zrakama.
"Nedužan je, Severuse, dok mu se ne dokaže krivnja", ustvrdi odlučnim glasom.
Snape je izgledao bijesan, baš kao i Filch.
"Moju je mačku netko skamenio!" podvrisne Filch izbečenih očiju. "Tražim da netko za to bude
kažnjen!"
"Izliječit ćemo je mi, Arguse", strpljivo će Dumbledore. "Madame Sprout uspjela je nedavno
pribaviti mandragore. Čim izrastu do pune veličine, reći ću joj da spravi napitak kojim ćemo oživiti
Gospu Norris."
"Ja ću ga spraviti", ubaci Lockhart. "Spravio sam ga već sto puta, mogao bih i u snu napraviti od
mandragore napitak za oživljavanje..." "Oprostite," odvrati Snape ledenim glasom, "ali ja u ovoj
školi predajem Čarobne napitke."
Nastane neugodan tajac.
~~~'1 sad možete ići", reće Dumbledore Harryju, Ronu i Hermi0tli,
Otišli su što su brže mogli a da ne potrče. Kad su se popeli na viši kat od Lockhartove sobe, svrate u
jednu praznu učionicu i tiho zatvore vrata za sobom. Harry se zagleda u smrknuta lica svojih
prijatelja.
"Mislite da sam im morao reći za onaj glas koji sam čuo?" "Nisi", odgovori mu Ron bez
oklijevanja` "Cak ni u čarobnjač~ kom svijetu nije dobar znak čuti glasove koje nitko drugi ne
čuje."
Zbog nekog prizvuka u Ronovu glasu >`Iarry ga priupita: ~~Ti mi valicla vierllieč~"
"Dabome da ti vjerujem", brže mu odgovori Ron. "Ali... moraš priznati da je to zbilja čudnovato..."
"Znam ja da je čudnovato", reče Harry. "Sve je skupa čudnovato. Što je ono pisalo na onom zidu?
Otvorena je odaja... što li mu to znači?"
"To mi, znaš, zvuči nekako poznato", polako će Ron. "Čini mi se da mi je netko jednom ispričao
nešto o nekoj tajnoj odaji u Hogwartsu... možda je to bio Bill?..."
59
"A što je, zaboga, `hrkan'?" upita ga Harry. Začudi se kad se Ron prigušeno nasmije.
"Pa, ovaj... to zapravo nije ništa smiješno... ali, kad je riječ o Filchu..." počne mu Ron objašnjavati.
"Hrkan je netko tko se rodio u čarobnjačkoj obitelji, ali nije naslijedio čarobnjačke sposobnosti.
Nešto suprotno, recimo, čarobnjacima rodenim u bezjačkom svijetu, samo što su hrkani vrlo rijetki.
Ako Filch uči magiju dopisnim tečajem Kvik-čarolije, onda mislim da je on svakako hrkan. Time bi
se moglo štošta objasniti. Recimo, zašto toliko mrzi ovdašnje učenike." Ron se zadovoljno
osmjehne. "Ogorčen je."
Negdje otkuca sat.
"Ponoć", reče Harry. "Najbolje da odemo na spavanje prije nego što naiñe Snape i pokuša nam
namjestiti nekakvu igru."
Nelcoliko dana u školi se govorilo samo o napadu na Gospu Norris. Filch je sve na to podsjećao
obilazeći mjesto na kojem je bila na
padnuta, kao da se nada da će se napadač vratiti na mjesto zločina. Harry ga je vidio kako briše
natpis na zidu "čarobnim odstranjivačem svakojakih mrlja gñ~ Skow~r", ~li uzalud, Riječi su i
dalje na kamenu blistale kao i prije, Kad nije stra~ario na poprištu zločina, Filch se,
crvenih očiau, šulaao hodnicima, zaskakao bezazlene učenike i pokušavao ih kazniti zbog prekršaja
kao što su "glasno disanje" i "sretan izraz lica".
Reklo bi se da je Ginny Weasley posebno uznemirena sudbinom
Gospe Norris. Prema Ronovim riječima, ona je obožavala mačke, "Ali ti nisl dobro poznavala
Gospu Norris", govorio joj je Ron ne bi li je umirio. "Vjeruj mi da nam je svima mno~o bolje beZ
nje,' Gin~
Ty y~ V ~ 1 Y 1 ~.. .. .....~..~..·n~n "nrw "1 I LJ~rr..ms~š~n" nn in~m rwni~ s~n rinhhHA AñA~l1
?
prije nego što bude isključen. Šalim se, šalim..." žurno nadoda kad opazi da je Ginny problijedjela.
Taj je napad djelovao i na Hermionu. Bilo je potpuno uobičajeno da Hermiona provodi mnogo
vremena čitajući, ali sad gotovo da ništa drugo nije ni radila. Harry i Ron nisu bogzna što doznali
od nje kad su je pitali što smjera. Tek su sljedeće srijede ustanovili što je posrijedi.
Harryja je Snape nakon predavanja iz Čarobnih napitaka zadržao da mu očisti stolove od
kolutičavih crva. Nakon što je na brzinu poručao, Harry je otišao na kat da se u knjižnici sastane s
Ronom. Usput je spazio Justina Fincha-Fletchleyja, Hufflepuffa kojeg je upoznao na satu
Travarstva, kako mu dolazi u susret. Harry zausti da ga pozdravi, ali kad ga Justin primijeti, naglo
se okrene i odbrza na drugu stranu.
Harry nade Rona u stražnjem dijelu knjižnice gdje piše domaću zadaću iz Povijesti magije. Profesor
Binns zadao im je zadaću da sastave metar dugačak sastavak o "Srednjovjekovnom saboru
europskih čarobnjaka".
"Ovo je nevjerojatno, još mi fali dvadeset centimetara..." bijesno reče Ron i ispusti iz ruke
pergament, koji se umah smota u svitak.
"A Hermiona je napisala metar i četrdeset, i to još onim svojim sitnim rukopisoml"
"A gdje je ona?" upita ga Harry, dohvati krojački metar i razmota svoju zadaću.
"Tamo negdje prijeko", odgovori mu Ron i pokaže na obližnje police. "~'raži neku knjigu. Čini mi
se da kani još prije Božića proćitati čitavu knjižnicu."
Harry isprića Ronu kako je Finch-Fletchley pobjegao od njega kad ga je spazio.
"Ne znam zašto se zbog toga grizeš, ja mislim da je on pomalo blesav", reče Ron i nastavi pisati što
je mogao krupnijim slovima. "Što nam je sve nadrobio o Lockhartovoj veličini!..."
Izmeñu polica se pojavi Hermiona. Doimala se razdražljivo, ali
~~ ~~~~~~ da ~e napokon vol~na Poraz~ovarati s njima,
"Posuñeni su svi primjerci knji~e Hogwar~s,~ Povc~est'; reče sjeda~ jući do Harryja i Rona. "I na
tu se knjigu mora čekati dva tjedna, Da bar nisam svoju ostavila kod kuće! Ali nije mi stala u
kovčeg uz sva na~n 1 AAItMnMfA11f1 /11C~~1 ~~
8 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:52 pm
Margita
Administrator
"A što će ti to?" upita je Harry.
"Iz istog razloga iz kojeg i svi ostali traže tu knjigu," odgovori Hermiona, "da pročitam što u njoj
piše o legendi o Odaji tajni."
"A što ti je to?" brže je priupita Harry.
"To je baš to. Ne sjećam se", odgovori Hermiona grizući se za usnu. "A ne mogu nigdje drugdje
naći nešto o tome..."
"Hermiona, daj mi da pročitam tvoj sastavak", očajnički će Ron gledajući na sat.
"Ne, ne dam", odvrati Hermiona iznenada strogim tonom. "Imao si deset dana vremena da to
napišeš."
"Ma treba mi još samo pet centimetara, daj mi da vidim..." Zazvoni zvonce. Ron i Hermiona podu
zajedno na Povijest magije svadajući se usput.
Povijest magije bio im je najdosadniji predmet. Profesor Binns koji ga je predavao bio je jedini
profesor duh. Najuzbudljivije od svega što se ikad dogodilo na njegovim predavanjima bilo je kad
je jednom ušao u učionicu kroz školsku ploču. Mnogi su zaključili da on, onako prastar i smežuran,
nije ni primijetio da je umro. Jednostavno je jednog jutra ustao da pode na predavanje i ostavio
svoje tijelo za sobom u naslonjaču ispred kamina u zbornici. Odonda mu se način života nije uopće
promijenio.
Danas je na satu bilo dosadnije nego ikad. Profesor Binns rasprostro je svo~e bil~eške i počeo iz
n~ih čitati~ednoličnim glasom, kao stari usisavač za prašinu, dok nisu gotovo svi u učionici zapali
u du
boku obamrlost. Tek bi se kadikad prenuli da zapišu neko ime ili datum, a onda bi opet zadrijemali.
Profesor je tako govori0 Oko pOla sata kad se dogodi nešto što se nikad prije nije dogodilo.
Hermiona je podigla ruku uvis.
Digavši pogled usred svog ubitačno dosadnog predavanja o Medunarodnoj konferenciji čarobnjaka
održanoj 1289. godine, profesor Binns se zaprepasti.
"Gospodice... ovaj?..."
"Granger, gospodine profesore. Htjela sam vas pitati da li biste nam mogli štogo~ reći o ddaji tajni",
reĆ~ ii~~i~iñil~ ~aSn~ 1 ~IaStlO, Dean Thomas, koji je sjedio razjapljenih usta i zurio kroz pro.
zor, prene se iZ transa. Lavender Brown podigne glavu s podvijenih
ruku a N.evilleu skl~~ne ruka s klupe.
Profesor Binns zatrepće očima.
"Moj se predmet zove Povijest magije", odgovori svojim suhoparnim sipljivim glasom. "Ja se,
gospoñice Granger, bavim činjenicama, a ne mitovima i legendama." Nakašlje se proizvevši zvuk
kao kad se slomi kreda, pa nastavi: "U rujnu iste godine pododbor sardinijskih čarobnjaka..."
Ponovo ušuti. Hermiona je opet zamahala rukom po zraku. "Gospodice Grant?"
"Molim lijepo, gospodine, a zar legende ne počivaju uvijek na stanovitim činjenicama?"
Profesor Binns se tako zabezeknuto zagleda u nju da Harry bijaše uvjeren da mu nikad prije nijedan
učenik, ni živ ni mrtav, nije još bio upao u riječ.
"Pa, ovaj," polako će profesor Binns, "da, moglo bi se reći da je tako, po svoj prilici." Piljio je u
Hermionu kao da nikad nije pošteno promotrio nijednog učenika. "Medutim, legenda koju ste
spomenuli toliko je senzacionalistička, pa i besmislena... "
Ali sad su svi učenici upijali svaku njegovu riječ. Mutno se zagleda u lica koja bijahu sva okrenuta
njemu. Harry razabere da je profesor takvim neuobičajenim zanimanjem učenika potpuno izbačen
iz kolotečine.
"Pa, dobro", polako protisne. "Da vidimo... Odaja tajni... Svi vi,
naravno, znate da su školu u Hogwartsu utemeljili prije više od tisuću godina... ne zna se pouzdano
koje godine"` četiri najveće vještice i čarobnjaka svoga doba. Po njima su nazvana i četiri doma u
školi,
61
Bili su to Godzic Gzyffindor, Helga H~fflepuff, Rowena Ravenclaw i Salazar Slytherin. Oni su
zajedno podigli ovaj dvorac, daleko od radoznalih bezjačkih očiju, jer se u to doba običan puk
bojao magije, a vještice i čarobnjake okrutno su progonili."
Zastane u govoru i obic~e mutnim pogledom učionicu te produži: "Utemeljitelji su nekoliko godina
složno radili zajedno, tražeći
mlade ljude koji imaju smisla za magiju i dovodili ih u dvorac da se školuju` Ali onda su izbile
nesuglasice medu l~jima, Sve je više rastao jaz izmeñu Slytherina i ostalih, Slytherin je ielio da se
strože odabiru kandidati za školu, On je driao da poznavanje magije treba ostatl isklju~ivQ ~e~ur
čarobnjačkim obiteljima. Nerado je primao po
nekog vremena izbio je oko toga ozbiljan spor izmeñu Slytherina i Gryffindora, pa je Slytherin
napustio školu."
Profesor Binns ponovo zastane u govoru i naškubi usne poput stare smežurane kornjače.
"Toliko se zna iz pouzdanih povijesnih vrela," nastavi on, "ali je te jasne činjenice zamaglila
fantastična legenda o Odaji tajni. Priča se da je Slytherin u dvorcu izgradio skrovitu odaju o kojoj
ostali utemeljitelji nisu ništa znali. Prema toj legendi, Slytherin je zapečatio odaju tako da je nitko
ne može otvoriti dok se u školi ne pojavi njegov pravi baštinik. Jedino će taj njegov baštinik moći
otvoriti tu Odaju tajni, osloboditi iz nje zatočenu neman i poslužiti se njome da očisti školu od svih
onih koji ne zavreñuju da uče magiju."
Kad je profesor dovršio svoje kazivanje, nastane tišina, ali nije to bila ona uobičajena, pospana
tišina koja je vladala na predavanjima profesora Binnsa. U zraku se osjećala napetost dok su ga svi i
dalje motrili nadajući se da će još štogod od njega saznati. Reklo bi se ña je profesor Binns pomalo
ozlovoljen.
"Sve je to skupa, naravno, puka besmislica", nastavi on. "Dakako da su čitavu školu više puta
najučenije vještice i čarobnjaci temeljito pretražili ne bi li pronašli tu odaju. Ali ona ne postoji.
Priča je to kojoj je cilj da zastraši lakovjerne."
Hermiona ponovo podigne ruku uvis.
"Gospodine... a što ste zapravo mislili kad ste spomenuli `neman' u toj odaji?"
"Smatra se da je to zapravo neko čudovište koje može ukrotiti
samo Slytherinov baštinik~~, odgovori joj proiesor Binns svojim suhoparnim, piskavim glasom.
Učenici se nervozno zgledaju.
"Kažem vam da to biće ne postoji", produži profesor prebirući po svojim bilješkama. "Nema ni te
odaje ni tog čudovišta."
"Ali, gospodine," obrati mu se Seamus Finnigan, "ako tu odaju može otvoriti Samo Slytherinov
baštinik~ onda je valjda nitko drugi ne l?~OŽe Otkrltl~"
"Koješta, 0'Flah~rty", odvrati pro~esor ~inns pomalo razdražljivim glasom` "Ako ćitav niz
ravnatelja i ravnateljica Ho~wartsa nisu
"Ali, gospodine profesore," propišti Parvati Patil, "ta se odaja vjerojatno može otvoriti samo crnom
magijom..."
"Ako se čarobnjak, gospodice Pennyfeather, ne služi crnom magijom, to još ne znači da je ne
poznaje'; odbrusi joj profesor Binns. "Ponavljam, ako takvi ljudi kao što je Dumbledore..."
"Ali možda Dumbledore ne može ništa zato što nije u srodstvu sa Slytherinom?..." počne Dean
Thomas, ali je profesoru Binnsu cijela ta stvar već dozlogrdila.
"E, sad je dosta", oštro zaključi. "To je sve mit. To ne postoji! Nema ni najmanjeg dokaza da je
Slytherin izgradio čak i jedno tajno spremište metli! Sad mi je žao što sam vam ispričao tu glupu
priču! Vratimo se radije, molim lijepo, povijesti, čvrstim, pouzdanim, opipljivim činjenicama!"
Nakon pet minuta učenici su ponovo zapali u uobičajenu letargiju.
"Ja sam oduvijek znao da je Salazar Slytherin bio smušeni, stari slaboumnik", reče Ron Harryju i
Hermioni dok su se nakon predavanja probijali kroz gužvu u hodnicima da prije ručka odlože torbe.
"Ali nisam znao da je on zakuhao svu tu kašu o čistoj krvi. Ja ne bih htio biti u njegovu domu ni da
62
mi tko plati. Časna riječ, da me je Razredbeni klobuk strpao meñu Slytherine, ja bih se bio odmah
vratio vlakom kući..."
Hermiona gorljivo zaklima glavom, ali Harry je šutio. Upravo mu se želudac bio neugodno skvrčio.
On nikad nije rekao Ronu i Hermioni da se Razredbeni klobuk ozbiljno premišljao ne bi li njega
dodijelio Slytherinima. Sjećao se kao da je to bilo jučer, kako mu je onaj sitni glasić rekao u uho
kad je on bio nabio klobuk na glavu prije godinu dana:
"Mogao bi, znaš, danas-sutra biti velil~ sve ti je tu u glavi, a Slytherini bi ti pomogli na tom putu do
veličine, o tom nema dvojbe... "
Ali Harry, koji je već bio načuo nešto o tome kako je dom Slytherina poznat po tome što je
iznjedrio crne mage, očajnički je pomislio: "Samo ne medu Slytherine!" a onda mu je klobuk rekao:
"Pa, dobro, onda, ako si baš siguran... onda budi Gryffindor... "
Dok ih je struja učenika nosila u jednom smjeru, iz suprotnog
smjera naiñe Colin Creevey:
"Bog, Harry!"
"Zdravo, Coline!" automatski mu odzdravi Harry.
"Harry... Harry... jedan dečko na mojoj godini kaže da si ti..." Ali Colin je bio toliko sitan da se nije
mogao oduprijeti plimi što
ga je nosila prema Velikoj dvorani. Još su ga samo čuli kako je propiskutao: "Ds videnja, Harry!" a
onda je nestao.
"Što li taj dečko na njegovoj godini kaže za tebe?" zapita Hermiona.
"Valjda da sam ja baštinik Slytherinov", odgovori Harry i osjeti kako rnu se želudac opet skvrčio jer
se iznenada sjetio kako je Justin Finch-Fletchley pobjegao od njega kad su se sreli u pauzi za ručak.
"Ma, ovdje se vjeruje svakoj glasini", gadljivo će Ron.
Gužva se smanjila pa su se uspjeli bez poteškoća popeti uz sljedeće stube.
"Vjeruješ li ti dazbilja postoji Odaja tajni?" upita Ron Hermionu. "Ne znam", odgovori mu ona i
namršti se. "Dumbledore nije uspio izliječiti Gospu Norris, pa sve mislim da ono što ju je napalo
nije bilo... ovaj... ljudsko biće."
Dok je ona to govorila, zamaknuli su za ugao i našli se na kraju onog istog hodnika u kojem je
došlo do napada. Zastanu da pogledaju to mjesto. Prizor je bio isti kao i one noći, samo što s držača
za
baklju nije visila ukočena mačka i što je prazna stolica stajala uza zid na kojoj je pisala poruka
"Otvorena je odaja".
"Ovdje je stražario Filch", prol~~t~lj~ Ron. Zgledaju se. Hodnik je bio pust.
"Neće biti naodmet da malo pronjuškaino owda", reće Harry, pa odloži torbu, klekne i počne
bauljati tražeći nekakav trag. "Tragovi paljevine!" nadoda. "Ovdje.., i ovdje..."
"A pogledaj ovo!" reče mu Hermiona. "Ovo je zbilja čudno..." Harry ustane i priñe prozoru uz onaj
natpis na zidu. Hermiona mu je pokazivala najviše okno, na kojem je dvadesetak pauka gmizalo i
očito se svim silama nastojalo provući kroz sitnu pukotinu u
staklu. Odatle je visila duga, srebrnkasta nit po kojoj su se kanda svi
verali ne bi li se što prije izvukli van.
"Jesi li ikad vidio pauke da se tak4 ponašaju?" u čudu ga upita H~rmiona,
Obazre se. Ron je podalje stajao i kao da je nastojao svladati poriv da pobjegne.
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Ja... ne trpim... pauke", odgovori Ron napetim glasom.
"To zbilja nisam znala", reče Hermiona iznenadeno gledajući Rona. "Pa koliko si se puta služio
paucima u spravljanju napitaka..." "Nemam ja ništa protiv mrtvih pauka", napomene Ron zirkajući
na sve strane, samo ne na prozor. "Jednostavno ih ne volim gledati kako se kreću..."
Hermiona se zasmijulji.
63
"Nije to ništa smiješno", ražesti se Ron. "Ako baš moraš znati, kad mi je bilo tri godine, Fred je
pretvorio mog... mog malog medu u jednog gadnog velikog pauka zato što sam mu slomio metlu
kojom se najradije igrao. Ni ti ih ne bi trpjela da si u naručju držala svoga medu i da je medo
odjednom dobio previše nogu i..."
On ušuti dršćući. Bilo je očito da se Hermiona još svladava da se ne nasmije. Uvidjevši da će
najbolje biti da promijene razgovor, Harry im reče:
"A sjećate se vi koliko je ovdje bilo vode? Otkud se stvorila ta voda? Netko je u meduvremenu
obrisao pod..."
"Bilo je to otprilike ovdje", reče Ron, koji se sabrao i prošao nekoliko koraka pored Filchove stolice
i pokazao na to mjesto. "Ovdje, na visini ovih vrata."
I pruži ruku prema mjedenoj kvaki, ali je iznenada povuče kao da se opekao.
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Ne smijemo tu ulaziti," zlovoljno će Ron, "ovo je ženski zahod." "Ah, Rone, neće sad tu biti
nitko", reče Hermiona, ustane i pride mu. "To ti je zahod Plačljive Myrtle. Hajde da zavirimo!"
I ne obazirući se na veliki natpis "U kvaru", ona otvori vrata. Bijaše to najmračniji i najsumorniji
nužnik koji je Harry ikad vidio. Ispod velikog, napuklog i zaflekanog zrcala protezao se niz
oštećenih kamenih umivaonika. Pod je bio mokar i na njemu se odražavalo mutno svjetlo što su ga
bacali krnjaci dviju-triju svijeća što su dogorijevale u svojim držačima. Drvena vrata kabina bijahu
ogulje
na i izgrebena, a jedna su od njih visila na šarkama.
Hermiona prinese prste ustima i pode prema posljednjoj kabini. Kad dode do nje, reče:
"Zdravo, Myrtlo, kako si?"
Harry i Ron doñu za njom. Plačljiva Myrtla lebdjela je nad vodokotlićem i istiskivala bubuljicu iz
brade.
"Ovo je ženski zahod", reče ona nepovjerljivo motreći Rona i Harryja. "A ova dvojica nisu ženske."
"Nisu", potvrdi Hermiona. "Ja sam im samo htjela pokazati kako je... ovaj... ovdje lijepo."
I neodredeno mahne rukom prema prljavom starom zrcalu i mokrom podu.
"Pitaj je nije li ona što vidjela", šapne Harry Hermioni. "Što to šapućete?" upita ga Myrtla zureći u
njega. "Ništa", brže odgovori Harry. "Htjeli smo vas pitati..."
"Kad će već jednom ljudi prestati govoriti iza mojih leda!" reče Myrtla glasom prigušenim suzama.
"I ja imam osjećaje, znate, iako sam mrtva."
"Myrtlo, nitko tebe ne želi uznemirivati", reče Hermiona. "Harry je samo..."
"Da nitko mene ne želi uznemirivati! Dobar štos!" procvili Myrtla. "Moj je život bio puki jad i
~emer, a sad mi dolaze ljudi d~ mi i smrt pokvare!"
"Htjeli smo te pitati nisi li možda u zadnje vrijeme vidjela nešto
neobično", brže nastavi Hermiona, "jer je ovdje pred tvojim vratima u Noći vještica napadnuta
jedna mačka."
"Jeste li možda te noći vidjeli koga ovdje u blizini?" upita je Harry. "Nisam ja gledala što se tu
zbiva", odgovori Myrtla dramatičnim glasom. "Peeves me bio toliko uzrujao da sam došla ovamo
da se ubijem. A onda sam se tek sjetila da sam ja... da sam ja..."
"Već mrtva", uslužno će Ron.
Myrtla tragično zajeca, vine se uvis, prevrne se u zraku i naglavce zaroni u zahodsku školjku
poprskavši ih sve vodom, a onda nesta
ne. Sudeći po pri~ušenim jecajima, smirila se tek negdje u odvodnoj CljCV1`
Harry i Ron stajali su razjapljenih usta, ali Hermiona umorno SIeQne r~i~l2~lm~ l C2~e;
"Da vam pravo kažem, ovo je za nju bila čak i vesela gesta... hajdemo radije dalje!"
Tek što je Harry zatvorio vrata za Myrtlinim grgoljavim jecajima, razlegne se nečiji snažni glas
tako da svi troje poskoče: "RONE!"
64
Percy Weasley stao je kao ukopan na vrhu stuba, sa sjajnom značkom prefekta na prsima i s
izrazom krajnje zgranutosti na licu.
"To je ženski zahod!" vikne. "Što ste to vi?... "
"Samo smo malo zavirili", reče Ron sliježući ramenima. "Tražimo tragove, znaš..."
Percy se nadme na način koji Harryja živo podsjeti na gospoñu Weasley.
"Odlazite... odlazite..." reče prilazeći im krupnim koracima i mašući rukama da ih otjera s tog
mjesta. "Zar vam je svejedno što će ljudi pomisliti? Da dolazite ovamo dok su svi ostali na
večeri..."
"A zašto mi ne bismo smjeli biti ovdje?" gorljivo ga upita Ron naglo se zaustavljajući i poprijeko
gledajući Percyja. "Cuj, mi nismo ni pipnuli onu mačku!"
"To sam i ja rekao Ginny," srdito će Percy, "ali izgleda da ona svejedno misli da ćete biti isključeni
iz škole. Nisam je još nikad vidio tako uzrujanu i tako uplakanu. Možete misliti kako je njoj, svi su
na njezinoj godini silno uzbuñeni zbog svega ovoga..."
"Baš je tebe briga za Ginny!" odbrusi mu Ron, kojem su i uši po
crvenjele, "Ti se samo bojiš da ti ja ~e pokvarim šanse da postaneš glavni pref ~kt."
"Pet bodova manje za Gryffindore!" odsječno će Percy opipava~ jući svoju značku prefekta. "I
nadam se da ćeš se naučiti pameti!
Nema više igranja detektiva, inače ću te prijaviti mami!"
I ode krupnim koracima, a šija mu bijaše isto onako crvena kao i Ronu uši.
Te su večeri Harry, Ron i Hermiona u društvenoj prostoriji sjeli što su mogli dalje od Percyja. Ron
je još bio vrlo neraspoložen i neprestance je pravio packe pišući domaću zadaću iz Čarolija. Pošto
je, onako rastresen, posegnuo za štapićem da odstrani packe, zapa~~o je nehotice pergament. Kad
je zaklopio Zbirku čarobnih formula
(2, stupanj), bio je ljut kao ris. Na Harryjevo veliko čudo, i Hermio. . . ' «
.... ... ....~.~n.~..~n n.rn.r~ I~Mmntt
"Ma tko bi to mogao biti?" tiho progovori, kao da nastavlja razgovor koji su netom bili prekinuli.
"Tko bi to htio otjerati sve hrkane i potomke bezjaka iz Hogwartsa?"
"Hajde da malo razmislimo!" reče Ron tobože u nedoumici. "Za koga znamo da misli da su svi
potomci bezjaka ološ?"
I pogleda Hermionu. Hermiona mu neodlučno uzvrati pogled. "Ako misliš na Malfoya..."
"Dakako da mislim!" otpovrne Ron. "Sad ste vi, mutnjaci, na redu! Ma daj, dovoljno je pogledati
onu njegovu odurnu štakorsku njušku pa da znaš da je to on..."
"Malfoy da je Slytherinov baštinik?" sumnjičavo će Hermiona. "Pogledaj mu samo familiju", reče
Harry i takoñer zatvori svoje knjige. "Svi su oni bili Slytherini, on se stalno time hvali. Lako je
moguće da su oni stvarno Slytherinovi potomci. Otac mu je svakako dovoljno opak za tako nešto."
"Možda je već stoljećima ključ Odaje tajni u njihovu posjedu?" nabaci Ron. "Možda ga prenose s
koljena na koljeno..."
"Pa, dobro," oprezno će Hermiona, "recimo da je i to moguće..."
"Ali kako ćemo to dokazati?" sumorno će Harry.
"Možda postoji način da to i dokažemo", polako će Hermiona
još tiše pa zirne načas na Percyja, "Dakako ~a bi to bilp vrlo teško.1
opasno, vrlo opasno. Morali bismo prekršiti valjda pedeset školskih pravila~"
"Ako nam za otprilike mjesec dana budeš voljna objasniti te svoje
riječi, nadam se da ćeš nas o tome obavijestiti?" razdražljivo će Ron. "Dobro", hladno će Hermiona.
"Morali bismo nekako upasti u slytherinsku društvenu prostoriju i postaviti Malfoyu nekoliko
pitanja a da on ne zna da ga mi to pitamo."
"Ama, to je nemoguće!" reče Harry, a Ron se nasmije.
"Ne, nije", odvrati Hermiona. "Treba nam samo malo višesokovnog napitka."
"A što ti je to?" upitaju je Ron i Harry uglas.
65
"Snape ga je spomenuo u svom predavanju prije nekoliko tjedana..."
"Zar ti misliš da mi nemamo pametnija posla na satovima iz Carobnih napitaka nego slušati
Snapea?" promrsi Ron.
"Na taj se način naime možeš pretvoriti u nekoga drugog. Razmislite malo o tome! Nas bismo se
troje mogli pretvoriti u troje Slytherina. I nitko ne bi znao da smo to mi. Malfoy bi nam vjerojatno
rekao sve što želimo. Vjerojatno se i u ovom trenutku hvali time u slytherinskoj društvenoj
prostoriji, samo što ga ne možemo čuti."
"Rekao bih da je taj višesokovni napitak malo škakljiva stvar", reče namršteni Ron. "Što će biti ako
ostanemo dovijeka nalik na to troje Slytherina?"
"To se nakon nekog vremena izgubi samo od sebe", reče Hermiona i nestrpljivo odmahne rukom.
"Ali teško ćemo se domoći tog recepta. Snape je rekao da se on nalazi u knjizi Najpotentniji čarobni
napici, a ona se sigurno može naći u našoj knjižnici na Odjelu ograničenog pristupa."
Knjige s tog odjela mogle su se posuditi samo na jedan način - uz predočenje pismenog odobrenja
jednog od profesora.
"Vrlo bi teško bilo objasniti što će nam ta knjiga", reče Ron, "ako ne kanimo spraviti jedan od tih
napitaka."
"Ja mislim da bismo ipak imali nekih izgleda kad bismo mogli uvjeriti koga od profesora da nam je
stalo samo do teorije..." ustvrdi Hermiona.
"Ma hajde bježi," reče Ron, "nijedan profesor ne bi pao na taj štos. Takav bi profesor morao biti
zaista blesav..."
MAHNITI MALJAC
Nakon one katastrofalne epizode s vilovnicima, profesor Lockhart nije više donosio na predavanja
živa bića. Umjesto toga, čitao im je odlomke iz svojih knjiga, a katkad im je glumio neke od
opisanih scena. Obično je birao Harryja da mu pomaže u tim predstavama. Dosad je Harry bio
prisiljen igrati priprosta seljaka iz Transilvanije kojeg je Lockhart izliječio od uroka brbljanja, jetija
koji je patio od hunjavice i vampira koji nakon Lockhartove terapije nije mogao više ništa jesti
osim salate.
Na prvom satu Obrane od mračnih sila Harry je morao pred učenicima igrati vukodlaka. Da nije
imao dobrih razloga da udobrovolji Lockharta, bio bi najradije odbio taj zahtjev.
"A sad nam, Harry, najprije zavijajte na sav glas... tako, vidite... a
anda sam ja, vjerovali ili ~e, ~kočio na njega... evo ovako.., i srušio ga na pod... evo ovako"`
jednom sam ga rl~kom držao na podu", a dru~ gom sam mu upro štapić u vrat... a onda sam skupio
svu preostal~t
snagu i izveo neobično složenu čaroliju Homorphus... on je nato ispustio žalostiv krik... de, de,
Harry... još malo jače... tako... krzno mu je nestalo... uvukao je očnjake... i opet se pretvorio u
čovjeka. Jednostavno ali učinkovito... i još će me jedno selo pamtiti kao junaka koji je izbavio
stanovnike od višemjesečnog teroriziranja wkodlaka."
Zazvoni zvonce i Lockhart se osovi na noge.
"Za domaću zadaću sastavite pjesmu o mojoj pobjedi nad vukodlakom Vaga Vaga. Autor najbolje
pjesme dobit će za nagradu knjigu Magični ja s mojim potpisom."
Učenici se stanu razilaziti. Harry se vrati do zadnje klupe gdje su
ga čekali Ron i Hermiona.
«~n~+o ~, nnr~fH~i~~~? toHon iit u
"Čekaj malo dok svi ne izañu", nervozno šapne Hermiona. "Dobro, sad možemo..."
Ona pride Lockhartovoj katedri grčevito držeći u ruci komadić papira, a za njom odmah i Harry i
Ron.
"Ovaj... gospodine profesore?" promuca Hermiona. "Ja sam htjela... posuditi ovu knjigu iz
knjižnice, samo da je pročitam kao pomoćnu literaturu." I pruži mu papirić pomalo drhtavom
rukom. "Ali stvar je u tome što je ta knjiga na Odjelu ograničenog pristupa pa trebam potpis jednog
66
profesora... vjerujem da će mi to inače pomoći da bolje razumijem ono što vi u Skitnjama s
gulovima pišete o otrovima koji sporo djeluju..."
"Ah, Skitnje s gulovima!" reče Lockhart uzimajući papirić od Hermione i široko se osmjehujući.
"To je meni možda moja najdraža knjiga. Jeste li uživali čitajući je?"
"O, da", zdušno potvrdi Hermiona. "Kako ste samo lukavo onog zadnjeg gula ulovili cjedilom za
čaj..."
"E pa, sigurno mi nitko neće zamjeriti što najboljoj učenici na vašoj godini činim posebnu malu
uslugu", srdačno će Lockhart pa izvadi golemo paunovo pero. "Da, zar nije lijepo?" nastavi,
pogrešno tumačeći zgañeni izraz na Ronovu licu. "Obično se njime služim samo kad potpisujem
knjige."
I nadrlja velik, vitičast potpis na papirić i vrati ga Hermioni.
"E pa, ~--Iarry," produži Lockhart dok je Hermiona pakljavim
prstima smatala paplrić i spremala ga u torbicu, "sutra je, čini mi se, prva ~letlobojska utakmica u
ovoj sezoni? Gryf f indori protiv Slytherina, je li tako? Cuo sam da ste vi korist~n igr~č, I ja sam
igrao tragača. Ponudili su mi da zaigram i za reprezentaciju, ali sam se ja radije pasvetio
iskorjenjivanju mraćnih sila, Ipak, ako ikad osjetite poirebu za malo osobnogtreninga, nemojte se
ustručavati da me zamolite. Ja sam uvijek spreman prenositi svoje majstorstvo na slabije igrače..."
Harry proizvede nekakav nejasan grleni glas i otrči za Ronom i Hermionom.
"To je ipak nevjerojatno", reče dok su svi troje pregledavali potpis na papiriću. "Nije čak ni
pogledao koju to knjigu želimo posuditi." "To ti je sve zato što je on šupljoglavi bezveznjak", reče
Ron. "Ali
baš nas bri~a, glavno da smo dobili što smo htjeli,"
"Samo zato što je rekao da si ti najbolja učenica na našoj godini?..."
Kad su stupili u prigušenu tišinu knjižnice, snizili su glasove. Knjižničarka Madame Pince bila je
mršava, razdražljiva ženica koja je izgledala kao neishranjen kobac.
"Najpotentniji čarobni napici?" sumnjičavo ponovi i htjede uzeti od Hermione papirić, ali joj ga
Hermiona ne dade.
"Voljela bih ovo zadržati za sebe", reče bez daha.
"Ma daj!" reče Ron, pa joj istrgne papirić iz ruke i tutne ga u ruku Madame Pince. "Nabavit ćemo ti
drugi autogram. Lockhart će nam potpisati sve što dovoljno dugo stoji pred njim."
Madame Pince prinese papirić svjetlu kao da želi provjeriti da nije riječ o krivotvorini, ali sve je
bilo u redu. Knjižničarka otperja izmeñu visokih polica i vrati se nakon nekoliko minuta s
pljesnivom knjižurinom. Hermiona pomno strpa knjižurinu u torbicu pa njih troje odu pazeći da ne
hodaju prebrzo i da se ne drže kao da su što skrivili.
Nakon pet minuta opet su se zabarikadirali u zahod Plačljive Myrtle u kvaru. Hermiona je bila
pobila sve Ronove prigovore istaknuvši da je taj zahod posljednje mjesto u koje bi svratio itko tko
je koliko-toliko normalan, pa da ih tu nitko živ neće ometati. Plačljiva Myrtla cmizdrila je u svojoj
kabini, ali se oni nisu na nju obazirali, niti ona na njih.
Hermiona oprezno otvori Najpotentnije ćarobne napitke pa se svi troje nadnesu nad stranice
umrljane vlagom. Na prvi je pogled bilo jasno zašto se ta knjiga čuva na Odjelu ograničenog
pristupa. Neki su od tih napitaka tako užasno djelovali da njih troje radije nisu ni zamišljali to
djelovanje, a bilo je i jezovitih ilustracija, izmeñu ostalog i slika čovjeka koji je kanda bio sav
izvrnut naopako, i slika vještice kojoj je iz glave izraslo nekoliko dodatnih pari ruku.
"Evo ga!" uzbuñeno će Hermiona kad nañe stranicu naslovljenu hišesokovni napitak i ukrašenu
crtežima ljudi koji su se napol pretvorili u druge ljude. Harry se iskreno nadao da su izrazi
intenzivne boli na njihovim licima samo plod crtačeve bujne mašte.
"Ovo je najkompliciraniji napitak koji sam ikad vidjela", ustvrdi
67
Hermiona kad su letimice pregledali recept. "Muhe zlatare, pijavice, žilavac i glistovnica", mrmljala
je prelazeći prstom po popisu sastojaka, "Do njih ćemo lako doći, ima ih u ormaru ućeničkih
potrepšti
Mllrll l1·1/~ 1./~h /1Y/lhll 1, 111V1
.,~ .Y",~~~", a, "a~.,a~ "~~~: n""" a., 1",
ne znam gdje ćemo to naći... Isjeckana koža zmije drvolaze... ni to neće biti lako... i, naravno, nešto
od onoga u koga se želimo pretvoriti."
"Kako, molim?" oštro će Ron. "Kako to misliš, nešto od onoga u koga se kanimo pretvoriti? Ja
neću popiti ništa u čemu su bili makar i Crabbeovi nožni nokti..."
Hermiona produži kao da ga nije čula.
"Za to se još zasad ne moramo brinuti jer se to dodaje tek na kraju..."
Ron se bez riječi okrene Harryju, koga je nešto drugo brinulo. "A je li tebi jasno, Hermiona, koliko
ćemo toga morati ukrasti? Isjeckana koža zmije drvolaze, toga sigurno nema u ormaru učeničkih
potrepština. Pa što ćemo onda, zar ćemo možda provaliti u Snapeovo privatno spremište? Ne znam
da li bi to bilo pametno..."
Hermiona bučno zaklopi knjigu.
"U redu, ako je vas dvojicu trta, molim lijepo", reče ona. Obrazi joj se osuli jarkorumenim pjegama
a oči užagrile. "Vi znate da ja u načelu ne želim kršiti propise. Ali ja mislim da su prijetnje onima
koji su roñeni kao bezjaci mnogo opasnije od spravljanja kompliciranog napitka. Ako vi ne želite
ustanoviti je li riječ o Malfoyu ili nije, ja odmah idem do Madame Pince i vraćam joj ovu knjigu..."
"Nisam ni sanjao da ćeš nas ti jednog dana nagovarati da kršimo propise", reče Ron. "Dobro,
ostajemo pri svom naumu. Ali, da se razumijemo, bez nožnih noktiju!"
"A koliko će nam vremena za sve to trebati?" upita Harry Hermionu, koja, donekle udobrovoljena,
opet otvori knjigu.
`lE pa, budući da žilavac moramo ubrati kad bude puni mjesec, a muhe zlatare se moraju paziti
dvadeset ~ jed~t~ dat~... Yekla bih da ~e nam trebati oko mjesec dana nakon što nabavimo sve
potrebne sastojke:'
"Mjesec dana?" ponovi Ron. "Dotle Malfoy može napasti pola učenika koji su roñeni kao bezjaci!"
Ali Hermioni se oči ponovo opasno stisnu i ona brže nadoda: "To nam je ipak najbolji plan, pa valja
ozbiljno prionuti poslu." Medutim, dok je ona vani izvidala je li zrak čist, Ron promrmlja Harryju:
"Imal ćemo puao manje okapanja ako ci sutra jedno5~avno sru~
* * *
Harry se u subotu ujutro rano probudio i još neko vrijeme ležao razmišljajući o skoroj metlobojskoj
utakmici. Bio je nervozan, najviše pri pomisli što će Wood reći ako Gryffindori izgube, ali isto tako
i pri pomisli na momčad opremljenu najbržim trkaćim metlama na svijetu. Nikad nije tako žarko
želio da pobijede Slytherine. Nakon što je ležao oko pola sata, za koje mu je vrijeme u utrobi sve
kuhalo, ustao je, obukao se i rano sišao na doručak u Veliku dvoranu, gdje je zatekao ostatak
gryffindorske ekipe za dugim, praznim stolom. Svi su bili mučaljivi i izgledali napeti.
Negdje oko 11 sati svi su se učenici i profesori zaputili prema metlobojskom stadionu. Bilo je
sparno i mirisalo je na grmljavinu. Ron i Hermiona dotrčali su i poželjeli Harryju sreću dok je
ulazio u svlačionicu. Igrači su obukli svoje skrletne gryffindorske pelerine, a onda su posjedali da
čuju Woodove uobičajene riječi ohrabrenja pred utakmicu.
"Slytherini imaju bolje metle od nas," počne on, "o tome nema spora. Ali mi imamo bolje igrače na
metlama. Trenirali smo više od njih, letjeli smo po svim vremenskirn prilikama- ("To je živa
istina", promrsi George Weasley. "Ja se od kolovoza nisam još pošteno osušio!") - i učinit ćemo sve
da Slytherini požale onaj dan kad su dopustlh da si ~naj mali l~igavac~ Malfoy, kupi mjesto u
njihovu timu."
68
Nadimajući se od snažnih osjećaja, Wood se obrati Harryju; "Na tebi je, Harry, da im dokažeš da
tragač mora imati nešto više od bogata oca. Šćapi onu zvrčku prije Malfoya, Harry, pa makar te to
stajalo glave! Jer mi moramo danas pobijediti, jednostavno moramo!"
"I zato, Harry, nemoj ništa forsirati", reče Fred i namigne mu. Kad su izašli na teren, dočeka ih
paklenska galama. Bijaše to na
dasve klicanje jer su i Ravenclawi i Hufflepuffi svim srcem željeli da
Slytherini dožive poraz, ali ćuli su se i zvižduci i glasovi negodovanja navijaća Slytherina.
Profesorica metloboja Madame Hooch zatraži da se kapetani Flint i Wood rukuju, što oni i učine
gledajući se poprijeko i stišćući ruke jače nego što je bilo potrebno.
"Na moj zvižduk krenite", reče Madame Hooch. "Tri... dva." jedan...
Usred ~raje publike k~ja ih je bodrila da se brže vinu uv~s, ćetrnaestero igrača poleti put
olovnosivog neba. Harry je Ietio više od
"Je li sve u redu, nakazo?" dovikne mu Malfoy, koji je letio ispod njega kao da mu želi pokazati
kako ima brzu metlu.
Harry mu nije imao kad odgovoriti. U tom istom času okomi se na njega teški crni maljac. Harry
mu za dlaku izmakne tako da osjeti kako mu je u prolazu nadigao kosu.
"Ovome je, Harry, malo falilo!" reče George jureći mimo njega s palicom u ruci, spreman odbaciti
maljac na polovicu Slytherina. Harry opazi kako je George snažno odalamio maljac prema Adrianu
Puceyju, ali maljac usred leta promijeni smjer i ponovo se okomi na Harryja.
Harry se brzo sagne da mu izmakne, a Georgeu poñe za rukom uputiti maljac na Malfoya. I opet se
maljac okrene u zraku kao bumerang i ustremi se na Harryjevu glavu.
Harry naglo poveća brzinu i uputi se na drugu stranu igrališta. Čuo je kako maljac fijuče za njim.
Što se to zbiva? Maljci se nikad nisu ovako okomljivali samo na jednog igrača. Njihova je zadaća
bila oboriti što više igrača s metle.
Fred Weasley čekao je maljac na drugom kraju. Harry se sagne kad Fred raspali svom snagom po
maljcu, i maljac se, naravno, strmoglavi.
"S ovim smo svršili!" zadovoljno vikne Fred, ali se prevario. Malj
Ga je Harry privl~~io kao magnet pa se iznova obori na njega tako da Harry bijaše prisiljen
odletjeti punom brzinom na drugu stranu, Počela je kiša. Harry je osjećao kako mu teške kapi
padaju na
lice i prskaju po naočalama. Nije mu bilo jasno što se inače zbiva u utakmici dok nije začuo
komentatora Leeja Jordana kako govori: "Slytherini vode šezdeset naprama nula."
Bilo je očito da slytherinske superiorne metle odnose prevagu, a onaj je ludi maljac dotle činio sve
što je mogao da obori Harryja na
zemlju. Fred i George letjeli su sad tako blizu Harryja, svaki s jedne strane, da Harry nije ništa vidio
od njihovih ruku kojima su mlatarali oko sebe. Harry uopće nije mogao tragati za zvrčkom, a
kamoli je uloviti.
"Netko je... nešto... prčkao... oko... tog... maljca..." progunda Fred razmahujući se svom snagom
dok je maljac prelazio u novi napad na HarrY~a.
"Treba nam malo predaha", reče George nastojeći istodobno dati znak Woodu i snriiečiti maliac da
Harrviu razbiie nos.
Wood je očito primio njegovu poruku. Odjekne zvižduk pištaljke Madame Hooch, pa se Harry,
Fred i George strmoglave prema zemlji izbjegavajući i dalje ludi maljac.
"Što se to dogaña?" upita ih Wood kad se gryffindorska ekipa okupi na terenu usred podrugljivog
navijanja navijača Slytherina. "Glatko gubimo. Fred, George, gdje ste bili kad je maljac spriječio
Angelinu da postigne zgoditak?"
"Bili smo, Olivere, šest-sedam metara iznad nje da spriječimo onaj drugi maljac da ubije Harryja",
Ijutito će George. "Netko ga je začarao... nikako da Harryja ostavi na miru, za sve vrijeme utakmice
nije nikog drugog napadao. Slytherini su tu nešto smutili."
69
"Ali maljci su bili pod ključem u sobi Madame Hooch poslije našeg zadnjeg treninga, a onda su još
bili sasvim u redu..." ustvrdi Wood tjeskobnim glasom.
Madame Hooch upravo im je prilazila. Harry je iznad njezina ramena vidio slytherinske igrače kako
pokazuju na njega i podrugljivo se cere. Dok im se ona približavala, Harry reče:
"Čujte, ako vas dvojica budete stalno letjeli oko mene, ja ću uloviti zvrčku jedino pod uvjetom da
mi sama uleti u rukav. Pridružite se radije ostalim igračima, a ja ću se sam nositi s tom bitangom."
"Ne budi glup", reče mu Fred. "Odnijet će ti glavu." ~oo~ je prelazio pogledom s ~arry]a na
~eašl~~j~U~.
"Olivere, ovo nema smisla", srdito će Alicija Spinnet. "Ne možeš ostaviti Harryja da se sam nosi s
onim čudom. To treba istražiti..." `flko sad odustanemo od igre, izgubit ćemo par forfait'; reče Har
ry. "I ne gubimo ovu utakmicu samo zbog mahnitog maljca! Hajde, Olivere, reci im neka me ostave
na miru!"
"Svemu si tomu ti kriv", ljutito će George Woodu. "Ulovi zvr
čku, pa makar glavu izgubio!... Kako si samo mogao izvaliti takvu glupost!"
Pristupi im Madame Hooch.
"Jeste li spremni nastaviti igru?" upita ona Wooda. Wood pogleda odlučni izraz na Harryaevu licu i
odgovori:
"Jesmo. Fred, George, ćuli ste što kaže Harry... ostavite ga na
miru da se sam bori s maljcem."
Kiša je sve jače padala,1Va zvižduk Madame Hooch, Harry se ~na~nn ~ticnp n~ ~~mlie i ~,ačse
~ako ~~ niim već huii maliac. Harrv
je letio sve više i više. Izvodio je lupinge i obrušavao se, letio u spirali i u cik-cak liniji i prevrtao se
u zraku. Iako mu se malo vrtjelo u glavi, držao je oči širom otvorene. Kiša mu je šibala po
naočalama i ulazila mu u nosnice dok je letio naglavačke izbjegavajući još koji maljčev žestoki
nalet. Čuo je kako se publika smije. Znao je da po svoj prilici glupo izgleda, ali onaj vražji maljac
bio je težak i nije mogao toliko brzo mijenjati smjer kao on. Harry je letio kao na toboganu u lunaparku
oko rubova stadiona zureći kroz srebrnkaste velove kiše prema gryffindorskim vratnicama,
gdje je Adrian Pucey nastojao prijeći Wooda...
Po fijuku u uhu Harry je znao da ga je maljac iznova za dlaku promašio. Naglo je skrenuo nadesno i
poletio na suprotnu stranu. "Vježbaš balet, Potter?" dovikne mu Malfoy kad se Harry smi
ješno obrnuo u zraku da izbjegne maljac. Umaknuo mu je, ali ga je maljac pratio u stopu. A onda
Harry, kivno se osvrćući na Malfoya, opazi zlatnu zvrčku. Lebdjela je na nekoliko centimetara od
Malfoyeva lijevog uha a da je Malfoy, zaokupljen ismijavanjem Harryja, nije ni primijetio.
Harry je u jednom mučnom trenutku ostao visiti u zraku ne usudujući se poletjeti ravno prema
Malfoyu da ovaj ne digne pogled i spazi zvrčku.
TRES!
Jednu je sekundu predugo ostao lebdjeti u zraku. Maljac ga je na
pohon pogo~io, u~ario svom snagom u lalcat, i Harry shvati da mu je
slomio ruku. Smućena pogleda, omamljen oštrom boli u ruci, nagnuo se na svojoj promočenoj metli
na stranu, držeći se još za nju koljenom dok mu je desna ruka nemoćno visila sa strane. Maljac se
hitro vrati da ga još jednom napadne, ovaj put ciljajući ga u glavu. Harry mu se izmakne, s jednom
jedinom mišlju u omamljenoj glavi - da docie do Malfoya.
Kroz izmaglicu od kiše i boli strmoglavi se prema ljeskavom, podrugljivom licu pod sobom i opazi
kako je Malfoy izbečio oči od straha, jer je pomislio da Harry ide ravno na njega.
"Kog vraga..." dahne i naglo se izmakne Harryju.
Harry ispusti metlu iz svoje jedine zdrave ruke i munjevito poseglle za wrčkom - osjeti dodlr hladne
loptlce, ali se držao metle još samo nogama, l~ pub~ici se raz~egne vrištanje kad poleti ravno pre
ma zcmlji boreći se s nesvjesticom,
70
Pljusnuo je u blato i srušio se s metle. Ruka mu je visila pod neobičnim kutom. Prožet bolom,
začuje kao iz velike daljine zviždanje i viku. Usredotočio se bio sav na zvrčku koju je grčevito
držao u zdravoj ruci.
"Aha," promrsi, "pobijedili smo!" I onesvijesti se.
Kad se osvijestio, ležao je još na terenu i kiša mu je pljuštala po licu, a netko se nadvio nada nj.
Ugleda nečije blistave zube.
"Ma ne, neću", prostenje.
"Ne zna što govori", glasno prokomentira Lockhart pred zabrinutim navijačima Gryffindora koji su
se sjatili oko njih. "Budite bez brige, Harry! Ja ću vam izliječiti ruku."
"Nemojte!" uzvikne Harry. "Neka ostane ovako kako jest, hvala »
lijepa... Pokuša se uspraviti, ali je bol bila strahovita. Začuje poznato škljocanje u blizini.
"Ne želim da me ovakvog slikaš, Coline!" reče glasno.
"Lezite samo, Harry!" umirivaše ga Lockhart. "To vam je sasvim jednostavna čarolija koju sam već
bezbroj puta izveo."
"A zašto me jednostavno ne otpreme u bolnicu?" priupita Harry kroz stisnute zube.
"Stvarno bi ga, gospodine profesore, trebalo odnijeti u bolnicu", reče blatni Wood, koji nije mogao
da se ne osmjehuje iako mu je tra
gač bio ozlijeden. "Sjajno si je ulovio, Harry, stvarno spektakularno, rekao bih, najbolje do sada."
Kroz šumu nogu oko sebe Harry opazi Freda i Georgea Weasleyja kako silom trpaju mahnitog
maljca u kutiju. Maljac se još žilavo opirao.
"Mak~ite se!" reće Lockhart i zasuće nefritski zelene rukave,
"Ne... nemojte..." zamoli ga Harry slabašnim glasom, ali je Lockhart već zavrtio svoj čarobni štapić
i učas ga uperio ravno u Harryjevu ruku.
Čudan i neugodan osjećaj prostruji Harryju od ramena pa sve do
vrška prstiju. Imao je osjećaj kao da će mu se ruka izdušiti` Nije se usudivao pogledati šro se
zapravo zbiva. Zatvorio je oči i okrenuo glavu na drugu stranu, Njegove su se najgore strepnje
obistinile kad
su ljudi iznad njega zinuli, a Colin Creevey počeo sumanuto škljocati aparatom. Ruka ga ni~e više
bol~ela... ali je više nije ni osjećao.
"Ah", uzdahne Lockhart. "Tja, i ovo se ponekad dogada. Ali stvar je u tome što vam kosti nisu više
slomljene. To treba imati na umu. A sad, Harry, prošetajte se sami do bolničkog krila... ah,
gospodine Weasley i gospodice Granger, hoćete li ga vi otpratiti?... Madame Pomfrey moći će vas
sad i sama... ovaj... malo pokrpati."
Kad se Harry osovio na noge, osjećao se nekako čudno nakrivljen na jednu stranu. Duboko
uzdahnuvši, pogleda svoju desnu ruku. Od onoga što je ugledao umalo da se opet ne onesvijesti.
Iz pelerine mu je virilo nešto što je izgledalo kao debela gumena rukavica boje ljudske puti. Pokuša
pomaknuti prste, ali uzalud. Lockhart nije slijepio Harryjeve kosti, nego mu ih je izvadio iz ruke.
Madame Pomfrey nije bila ni najmanje zadovoljna.
"Trebali ste odmah doći ovamo!" razbjesnjela se podigavši žalosni, mlohavi ostatak onoga što je
prije sat vremena bila još zdrava ruka. "Ja mogu začas slijepiti kosti... ali da ponovo izrastu..."
"Valjda ćete ipak moći to učiniti?" očajnički je upita Harry. "Moći ću, naravno, ali će vas jako
boljeti", sumorno odgovori Madame Pomfrey i dobaci Harryju pidžamu. "Morat ćete ovdje
prenoćiti..."
Hermiona je čekala iza zastora Harryjeva kreveta dok mu je Ron pomagao odjenuti pidžamu.
Trebalo je nešto vremena da mu ugura gumastu ruku, bez kostiju, u rukav.
"Kako ćeš, Hermiona, sad braniti Lockharta, a?" dovikne joj Ron
kro2 2astar provlačeći l~Iarryjeve mlohave prste kro~ o~`ukviCu. "D~ je I~arry ba5 htio da mu
iwade kosti, onda bi valjda i zatražio tu uslugu`"
"Svatko može pogriješiti", odvrati Herl~iñr~a, "Viš~ t~, Ha~~y, ništa ne boli~ je li?"
71
"Ne boli," odgovori Harry, "ali ništa i ne osjećam,"
Ka~ so iwalio na krevet, ruka mu je ostala nemoćno visiti, H~rtniona 1 Madame Pomf rey ab~~u
zastar, Madame Pomf rey dr
žala je u ruci veliku bocu na kojoj je p~salo "Kosto-rast",
«r . · , w ~ef . __ _ __ .__~_Y'__1__1__1~_
Takav je bio i učinak "Kosto-rasta". Dok je gutao tu tekućinu, ona mu je opržila usta i grlo, počeo je
kašljati i pljuckati. Nakon što je još dala sebi oduška na račun pogibeljnog sporta i nesposobnih
profesora, Madame Pomfrey se povuče i ostavi Rona i Hermionu da pomažu Harryju progutati malo
vode.
"Ipak smo pobijedili", reče Ron, a lice mu se razvuče u osmijeh. "Kako si samo ulovio zvrčku! A
Malfoyeva faca... izgledao je kao da će te ubiti!"
"Da mi je samo znati kako je začarao onaj maljac!" reče Hermiona sumornim glasom.
"I to pitanje možemo staviti na popis svih onih ostalih koja ćemo mu postaviti kad popijemo
višesokovni napitak", napomene Harry i svali se na jastuke. "Nadam se da će okus tog napitka biti
ipak bolji od ovoga..."
"Ako u njemu bude dijelova Slytherina? Šališ se, valjda?" odvrati mu Ron.
Uto se širom otvore vrata bolničkog krila. Harryjevi suigrači, blatni i pokisli, stigli su u posjet
Harryju.
"Fantastično si letio, Harry!" reče mu George. "Maloprije sam čuo Marcusa Flinta kako se izdire na
Malfoya. Govorio mu je nešto o tome kako je imao zvrčku navrh glave a da je nije ni primijetio.
Malfoy nije izgledao baš zadovoljan."
Donijeli su sa sobom kolača, slatkiša i boce soka od bundeve. OkuPili su se svi oko Harryja i samo
što se nisu počeli dobro zabav
ljati, kad dojuri Madame Pomfrey vičući:
"Ovaj se dečko mora pošteno odmoriti d~ mu ponovo izrastu trideset i tri kosti! Van! VAN!"
I tako je Harry ostao sam. Ništa mu više nije moglo odvratiti pozornost od oštrih bolova u mlohavoj
ruci.
Nakon više sati Harry se najednom probudi u mrklu mraku i tiho jaukne'od boli - osjećao se kao da
mu je ruka puna krupnih krhotina. Načas pomisli da se od toga probudio, ali se onda zgrozi
shvativši ~a mu netko u mraku spužvom briše čelo,
"BjeŽi!" reće na sav glas, pa nadoda: "Dobby!"
Kućni vilenjak buljio je u Harryja svojlm izbećenim oćima nalik na teniske lopte. Jedna jedina suza
tekla mu je niz dugaČki, ŠiijaSti
nos.
"Harry Potter je ipak došao u školu", prošapće ojañenim glasom. "A Dobby je lijepo upozorio
Haryja Pottera. Aj, gospodine, zašto niste poslušali Dobbyja? Zašto se Harry Potter nije vratio kući
kad je zakasnio na vlak?"
Harry se pridigne na jastucima i odgurne Dobbyjevu spužvu. "Što ćeš ti ovdje?" upita ga. "I kako
znaš da sam zakasnio na vlak?"
Dobbyju zadršće usna, a Harryja iznenada obuzme sumnja.
"To je bilo tvoje maslo!" polako ustvrdi. "Ti si udesio da nismo mogli proći kroz onu pregradu!"
"Jesam, gospodine, istina je!" reče Dobby snažno klimajući glavom i mašući ušima. "Dobby se
sakrio, vrebao na Harryja Pottera i zagradio mu ulaz na peron, tako da je poslije morao previti sebi
ruke", i pokaže Harryju svih svojih deset dugačkih, previjenih prstiju. "Ali Dobbyju nije,
gospodine, bilo zbog toga krivo, jer je mislio da se Harryju Potteru neće ništa dogoditi. Nije ni u
snu pomislio da bi Harry Potter mogao na neki drugi način stići u školu!"
Njihao se naprijed-natrag i tresao svojom ružnom glavom.
"Kad je čuo da je Harry Potter ipak stigao u Hogwarts, Dobby se tako zaprepastio da mu je
zagorjela gazdina večera! Nikad nije Dobby, gospodine, izgutao takve batine..."
72
Harry klone na jastuke.
"Zbog tebe smo Ron i ja skoro isključeni iz škole", reče mu oš
trim glasom, "Bolje će ti biti, Dobby, da se izgubiš odavde prije nego što lni pollovo i2rastu l~osti,
jer bih te mo~~o z~d~viti..."
Dobby se ovlaš osmjehne.
"Dobby je, gospodine, navikao na prijetnje smrću. Dobbyju kod kuće prijete smrću pet puta na
dan."
Obriše nos uglom prljave jastučnice koju je imao na sebi. Izgledao je tako jadno da Harry osjeti
kako i protiv njegove volje splašnjava u njemu gnjev.
"Zašto to nosiš, Dobby?" radoznalo ga priupita.
"Ovo, gospodine?" reče Dobby hvata~ući se za jastučnicu. "Ovo vam je, gospodine, znak ropskog
statusa kućnog vilenjaka. Dobby može steći slobodu samo ako mu gospodari podare pravu odjeću.
Ali ta obitelj, gospodine, dobro pazi da mi ne dade čak ni čarape, jer
bi o»da Dobby mog~o zauvijek otići iz njihove kuće."
Obrisavši svoje izbuljene oči, iznenada reče:
"Harry Potter mora kući! Dobby je mislio da će njegov maljac dostajati da..."
"Tvoj maljac?" ponovi Harry i iznova se ražesti. "Kako to misliš, tvoj maljac? Ti si natjerao onog
maljca da me pokuša ubiti?"
"Ne da vas pokuša ubiti, gospodine, nipošto", zgrozi se Dobby. "Dobby želi Harryju Potteru spasiti
život! Bolje bi bilo da se vratio kući ozbiljno povrijeñen, nego što je ovdje, gospodine, ostao!
Dobby je samo želio da se Harry Potter tako ozlijedi da ga vrate kući!"
"Ah, samo to?" srdito će Harry. "Pretpostavljam da mi ipak nećeš reći zašto si želio da me vrate
kući u komadima?"
"Ah, kad bi Harry Potter samo znao!" prostenje Dobby i pusti još koju suzu na onu svoju poderanu
jastučnicu. "Kad bi samo znao što on znači nama, pripadnicima nižeg sloja, porobljenima, šljamu
čarobnjačkog svijeta! Dobby se, gospodine, sjeća kako je to bilo kad je Onaj čije se ime ne smije
izgovoriti bio na vrhuncu moći! S nama su, kućnim vilenjacima, gospodine, postupali kao s
gamadi! Dabome da s Dobbyjem, gospodine, i dan-danas tako postupaju", priznade on brišući lice
jastučnicom. "Ipak se, gospodine, život uglavnom popravio za moj soj otkako ste vi nadvladali
Onoga čije se ime ne smije izgovoriti. Harry Potter je ostao živ i skršio je moć Gospodara tame, i
svanula je nova zora, gospodine, i Harry Potter je zasjao kao svjetionik nade svima nama koji smo
već mislili da nikad, gospodine,
neće doći kraj mračnim danima"` A sad će se u Hogwartsu do~oditi
strahote, možda se već i doga~aju, i Dobby ne može ostaviti Harryja Pottera ovdje ~ad se ponavlja
ta priča, kad je opet otvorena Odaja tajni..."
Dobby se sledi od užasa, a onda zgrabi Harryjev vrč s vodom sa stolića uz krevet, udari se njime po
glavi i sruši se na pod. Malo zatim popne se opet na krevet gledajući ukriž, i promrmlja:
"Zločesti Dobby, jako zločesti Dobby..."
"Postoji dakle Odaja tajni?" prošapće Harry. "L.. kažeš da je već i prije bila otvorena? Pričaj mi,
Dobby!"
Kad se Dobbyjeva ruka iznova počela primicati vrču, Harry ga zgrabi za koščato zapešće.
"Ali ja nisam roden kao bezjak... kako onda mogu biti ugrožen od te Odaje?..."
"Ah, gospodine, ne pitajte me više ništa, ne pitajte više ništa jadnog Dobbyja", promuca on
svijetleći svojim velikim očima u mraku. "Mračna se zlodjela ovdje snuju, ali Harry Potter ne smije
biti ovdje kad se ona dogode. Vratite se kući, Harry Potter! Vratite se kući! Harry Potter se ne
smije, gospodine, u ovo pačati, to je previše opasno..."
"Tko je to bio, Dobby?" upita ga Harry držeći ga čvrsto za zapešće da se opet ne udari vrčem po
glavi. "Tko je otvorio tu Odaju? Tko ju je prošli put otvorio?"
73
"Dobby vam to, gospodine, ne može reći, ne može, Dobby vam to ne smije reći!" procvili vilenjak.
"Vratite se kući, Harry Potter, vratite se kući!"
"Ne idem ja nikamo!" odlučno će Harry. "Moja je najbolja prijateljica rodena kao bezjakinja, i ona
će biti prva na redu kad se Odaja stvarno otvori..."
"Harry Potter stavlja svoj život na kocku radi prijatelja!" prostenje Dobby u nekakvom bolnom
zanosu. "Kako je to plemenito! Kako je to hrabro! Ali on se mora spasiti, Harry Potter ne smije..."
Dobby se iznenada ukoči a uši mu kao u šišmiša zadršću. I Harry je nešto čuo. Vani su se, u
hodniku, približavali nečiji koraci. "Dobby mora otići!" dahne užasnuti vilenjak. Začuje se prasak i
Harry je još u ruci držao samo zrak. Svali se opet na krevet očiju uprtih u tamna bolnička vrata,
osluškujući korake kako se sve više približavaju.
Malo zatim u sobu natraške ude Dumbledore u dugačkom vune
nom kućnom kaputu i s noćnom kapicom na glavi, Nosio je glavu ne
ćega što je izgledalo kao kip. Cas zatim pojavi se i profesorica McGonagall noseći noge tog kipa.
Zajedno polože kip na slobodan krevet. "Pozovite Madame Pomfrey", šapne Dumbledore, a
profesorica
"Iz istog razloga iz kojeg i svi ostali traže tu knjigu," odgovori Hermiona, "da pročitam što u njoj
piše o legendi o Odaji tajni."
"A što ti je to?" brže je priupita Harry.
"To je baš to. Ne sjećam se", odgovori Hermiona grizući se za usnu. "A ne mogu nigdje drugdje
naći nešto o tome..."
"Hermiona, daj mi da pročitam tvoj sastavak", očajnički će Ron gledajući na sat.
"Ne, ne dam", odvrati Hermiona iznenada strogim tonom. "Imao si deset dana vremena da to
napišeš."
"Ma treba mi još samo pet centimetara, daj mi da vidim..." Zazvoni zvonce. Ron i Hermiona podu
zajedno na Povijest magije svadajući se usput.
Povijest magije bio im je najdosadniji predmet. Profesor Binns koji ga je predavao bio je jedini
profesor duh. Najuzbudljivije od svega što se ikad dogodilo na njegovim predavanjima bilo je kad
je jednom ušao u učionicu kroz školsku ploču. Mnogi su zaključili da on, onako prastar i smežuran,
nije ni primijetio da je umro. Jednostavno je jednog jutra ustao da pode na predavanje i ostavio
svoje tijelo za sobom u naslonjaču ispred kamina u zbornici. Odonda mu se način života nije uopće
promijenio.
Danas je na satu bilo dosadnije nego ikad. Profesor Binns rasprostro je svo~e bil~eške i počeo iz
n~ih čitati~ednoličnim glasom, kao stari usisavač za prašinu, dok nisu gotovo svi u učionici zapali
u du
boku obamrlost. Tek bi se kadikad prenuli da zapišu neko ime ili datum, a onda bi opet zadrijemali.
Profesor je tako govori0 Oko pOla sata kad se dogodi nešto što se nikad prije nije dogodilo.
Hermiona je podigla ruku uvis.
Digavši pogled usred svog ubitačno dosadnog predavanja o Medunarodnoj konferenciji čarobnjaka
održanoj 1289. godine, profesor Binns se zaprepasti.
"Gospodice... ovaj?..."
"Granger, gospodine profesore. Htjela sam vas pitati da li biste nam mogli štogo~ reći o ddaji tajni",
reĆ~ ii~~i~iñil~ ~aSn~ 1 ~IaStlO, Dean Thomas, koji je sjedio razjapljenih usta i zurio kroz pro.
zor, prene se iZ transa. Lavender Brown podigne glavu s podvijenih
ruku a N.evilleu skl~~ne ruka s klupe.
Profesor Binns zatrepće očima.
"Moj se predmet zove Povijest magije", odgovori svojim suhoparnim sipljivim glasom. "Ja se,
gospoñice Granger, bavim činjenicama, a ne mitovima i legendama." Nakašlje se proizvevši zvuk
kao kad se slomi kreda, pa nastavi: "U rujnu iste godine pododbor sardinijskih čarobnjaka..."
Ponovo ušuti. Hermiona je opet zamahala rukom po zraku. "Gospodice Grant?"
"Molim lijepo, gospodine, a zar legende ne počivaju uvijek na stanovitim činjenicama?"
Profesor Binns se tako zabezeknuto zagleda u nju da Harry bijaše uvjeren da mu nikad prije nijedan
učenik, ni živ ni mrtav, nije još bio upao u riječ.
"Pa, ovaj," polako će profesor Binns, "da, moglo bi se reći da je tako, po svoj prilici." Piljio je u
Hermionu kao da nikad nije pošteno promotrio nijednog učenika. "Medutim, legenda koju ste
spomenuli toliko je senzacionalistička, pa i besmislena... "
Ali sad su svi učenici upijali svaku njegovu riječ. Mutno se zagleda u lica koja bijahu sva okrenuta
njemu. Harry razabere da je profesor takvim neuobičajenim zanimanjem učenika potpuno izbačen
iz kolotečine.
"Pa, dobro", polako protisne. "Da vidimo... Odaja tajni... Svi vi,
naravno, znate da su školu u Hogwartsu utemeljili prije više od tisuću godina... ne zna se pouzdano
koje godine"` četiri najveće vještice i čarobnjaka svoga doba. Po njima su nazvana i četiri doma u
školi,
61
Bili su to Godzic Gzyffindor, Helga H~fflepuff, Rowena Ravenclaw i Salazar Slytherin. Oni su
zajedno podigli ovaj dvorac, daleko od radoznalih bezjačkih očiju, jer se u to doba običan puk
bojao magije, a vještice i čarobnjake okrutno su progonili."
Zastane u govoru i obic~e mutnim pogledom učionicu te produži: "Utemeljitelji su nekoliko godina
složno radili zajedno, tražeći
mlade ljude koji imaju smisla za magiju i dovodili ih u dvorac da se školuju` Ali onda su izbile
nesuglasice medu l~jima, Sve je više rastao jaz izmeñu Slytherina i ostalih, Slytherin je ielio da se
strože odabiru kandidati za školu, On je driao da poznavanje magije treba ostatl isklju~ivQ ~e~ur
čarobnjačkim obiteljima. Nerado je primao po
nekog vremena izbio je oko toga ozbiljan spor izmeñu Slytherina i Gryffindora, pa je Slytherin
napustio školu."
Profesor Binns ponovo zastane u govoru i naškubi usne poput stare smežurane kornjače.
"Toliko se zna iz pouzdanih povijesnih vrela," nastavi on, "ali je te jasne činjenice zamaglila
fantastična legenda o Odaji tajni. Priča se da je Slytherin u dvorcu izgradio skrovitu odaju o kojoj
ostali utemeljitelji nisu ništa znali. Prema toj legendi, Slytherin je zapečatio odaju tako da je nitko
ne može otvoriti dok se u školi ne pojavi njegov pravi baštinik. Jedino će taj njegov baštinik moći
otvoriti tu Odaju tajni, osloboditi iz nje zatočenu neman i poslužiti se njome da očisti školu od svih
onih koji ne zavreñuju da uče magiju."
Kad je profesor dovršio svoje kazivanje, nastane tišina, ali nije to bila ona uobičajena, pospana
tišina koja je vladala na predavanjima profesora Binnsa. U zraku se osjećala napetost dok su ga svi i
dalje motrili nadajući se da će još štogod od njega saznati. Reklo bi se ña je profesor Binns pomalo
ozlovoljen.
"Sve je to skupa, naravno, puka besmislica", nastavi on. "Dakako da su čitavu školu više puta
najučenije vještice i čarobnjaci temeljito pretražili ne bi li pronašli tu odaju. Ali ona ne postoji.
Priča je to kojoj je cilj da zastraši lakovjerne."
Hermiona ponovo podigne ruku uvis.
"Gospodine... a što ste zapravo mislili kad ste spomenuli `neman' u toj odaji?"
"Smatra se da je to zapravo neko čudovište koje može ukrotiti
samo Slytherinov baštinik~~, odgovori joj proiesor Binns svojim suhoparnim, piskavim glasom.
Učenici se nervozno zgledaju.
"Kažem vam da to biće ne postoji", produži profesor prebirući po svojim bilješkama. "Nema ni te
odaje ni tog čudovišta."
"Ali, gospodine," obrati mu se Seamus Finnigan, "ako tu odaju može otvoriti Samo Slytherinov
baštinik~ onda je valjda nitko drugi ne l?~OŽe Otkrltl~"
"Koješta, 0'Flah~rty", odvrati pro~esor ~inns pomalo razdražljivim glasom` "Ako ćitav niz
ravnatelja i ravnateljica Ho~wartsa nisu
"Ali, gospodine profesore," propišti Parvati Patil, "ta se odaja vjerojatno može otvoriti samo crnom
magijom..."
"Ako se čarobnjak, gospodice Pennyfeather, ne služi crnom magijom, to još ne znači da je ne
poznaje'; odbrusi joj profesor Binns. "Ponavljam, ako takvi ljudi kao što je Dumbledore..."
"Ali možda Dumbledore ne može ništa zato što nije u srodstvu sa Slytherinom?..." počne Dean
Thomas, ali je profesoru Binnsu cijela ta stvar već dozlogrdila.
"E, sad je dosta", oštro zaključi. "To je sve mit. To ne postoji! Nema ni najmanjeg dokaza da je
Slytherin izgradio čak i jedno tajno spremište metli! Sad mi je žao što sam vam ispričao tu glupu
priču! Vratimo se radije, molim lijepo, povijesti, čvrstim, pouzdanim, opipljivim činjenicama!"
Nakon pet minuta učenici su ponovo zapali u uobičajenu letargiju.
"Ja sam oduvijek znao da je Salazar Slytherin bio smušeni, stari slaboumnik", reče Ron Harryju i
Hermioni dok su se nakon predavanja probijali kroz gužvu u hodnicima da prije ručka odlože torbe.
"Ali nisam znao da je on zakuhao svu tu kašu o čistoj krvi. Ja ne bih htio biti u njegovu domu ni da
62
mi tko plati. Časna riječ, da me je Razredbeni klobuk strpao meñu Slytherine, ja bih se bio odmah
vratio vlakom kući..."
Hermiona gorljivo zaklima glavom, ali Harry je šutio. Upravo mu se želudac bio neugodno skvrčio.
On nikad nije rekao Ronu i Hermioni da se Razredbeni klobuk ozbiljno premišljao ne bi li njega
dodijelio Slytherinima. Sjećao se kao da je to bilo jučer, kako mu je onaj sitni glasić rekao u uho
kad je on bio nabio klobuk na glavu prije godinu dana:
"Mogao bi, znaš, danas-sutra biti velil~ sve ti je tu u glavi, a Slytherini bi ti pomogli na tom putu do
veličine, o tom nema dvojbe... "
Ali Harry, koji je već bio načuo nešto o tome kako je dom Slytherina poznat po tome što je
iznjedrio crne mage, očajnički je pomislio: "Samo ne medu Slytherine!" a onda mu je klobuk rekao:
"Pa, dobro, onda, ako si baš siguran... onda budi Gryffindor... "
Dok ih je struja učenika nosila u jednom smjeru, iz suprotnog
smjera naiñe Colin Creevey:
"Bog, Harry!"
"Zdravo, Coline!" automatski mu odzdravi Harry.
"Harry... Harry... jedan dečko na mojoj godini kaže da si ti..." Ali Colin je bio toliko sitan da se nije
mogao oduprijeti plimi što
ga je nosila prema Velikoj dvorani. Još su ga samo čuli kako je propiskutao: "Ds videnja, Harry!" a
onda je nestao.
"Što li taj dečko na njegovoj godini kaže za tebe?" zapita Hermiona.
"Valjda da sam ja baštinik Slytherinov", odgovori Harry i osjeti kako rnu se želudac opet skvrčio jer
se iznenada sjetio kako je Justin Finch-Fletchley pobjegao od njega kad su se sreli u pauzi za ručak.
"Ma, ovdje se vjeruje svakoj glasini", gadljivo će Ron.
Gužva se smanjila pa su se uspjeli bez poteškoća popeti uz sljedeće stube.
"Vjeruješ li ti dazbilja postoji Odaja tajni?" upita Ron Hermionu. "Ne znam", odgovori mu ona i
namršti se. "Dumbledore nije uspio izliječiti Gospu Norris, pa sve mislim da ono što ju je napalo
nije bilo... ovaj... ljudsko biće."
Dok je ona to govorila, zamaknuli su za ugao i našli se na kraju onog istog hodnika u kojem je
došlo do napada. Zastanu da pogledaju to mjesto. Prizor je bio isti kao i one noći, samo što s držača
za
baklju nije visila ukočena mačka i što je prazna stolica stajala uza zid na kojoj je pisala poruka
"Otvorena je odaja".
"Ovdje je stražario Filch", prol~~t~lj~ Ron. Zgledaju se. Hodnik je bio pust.
"Neće biti naodmet da malo pronjuškaino owda", reće Harry, pa odloži torbu, klekne i počne
bauljati tražeći nekakav trag. "Tragovi paljevine!" nadoda. "Ovdje.., i ovdje..."
"A pogledaj ovo!" reče mu Hermiona. "Ovo je zbilja čudno..." Harry ustane i priñe prozoru uz onaj
natpis na zidu. Hermiona mu je pokazivala najviše okno, na kojem je dvadesetak pauka gmizalo i
očito se svim silama nastojalo provući kroz sitnu pukotinu u
staklu. Odatle je visila duga, srebrnkasta nit po kojoj su se kanda svi
verali ne bi li se što prije izvukli van.
"Jesi li ikad vidio pauke da se tak4 ponašaju?" u čudu ga upita H~rmiona,
Obazre se. Ron je podalje stajao i kao da je nastojao svladati poriv da pobjegne.
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Ja... ne trpim... pauke", odgovori Ron napetim glasom.
"To zbilja nisam znala", reče Hermiona iznenadeno gledajući Rona. "Pa koliko si se puta služio
paucima u spravljanju napitaka..." "Nemam ja ništa protiv mrtvih pauka", napomene Ron zirkajući
na sve strane, samo ne na prozor. "Jednostavno ih ne volim gledati kako se kreću..."
Hermiona se zasmijulji.
63
"Nije to ništa smiješno", ražesti se Ron. "Ako baš moraš znati, kad mi je bilo tri godine, Fred je
pretvorio mog... mog malog medu u jednog gadnog velikog pauka zato što sam mu slomio metlu
kojom se najradije igrao. Ni ti ih ne bi trpjela da si u naručju držala svoga medu i da je medo
odjednom dobio previše nogu i..."
On ušuti dršćući. Bilo je očito da se Hermiona još svladava da se ne nasmije. Uvidjevši da će
najbolje biti da promijene razgovor, Harry im reče:
"A sjećate se vi koliko je ovdje bilo vode? Otkud se stvorila ta voda? Netko je u meduvremenu
obrisao pod..."
"Bilo je to otprilike ovdje", reče Ron, koji se sabrao i prošao nekoliko koraka pored Filchove stolice
i pokazao na to mjesto. "Ovdje, na visini ovih vrata."
I pruži ruku prema mjedenoj kvaki, ali je iznenada povuče kao da se opekao.
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Ne smijemo tu ulaziti," zlovoljno će Ron, "ovo je ženski zahod." "Ah, Rone, neće sad tu biti
nitko", reče Hermiona, ustane i pride mu. "To ti je zahod Plačljive Myrtle. Hajde da zavirimo!"
I ne obazirući se na veliki natpis "U kvaru", ona otvori vrata. Bijaše to najmračniji i najsumorniji
nužnik koji je Harry ikad vidio. Ispod velikog, napuklog i zaflekanog zrcala protezao se niz
oštećenih kamenih umivaonika. Pod je bio mokar i na njemu se odražavalo mutno svjetlo što su ga
bacali krnjaci dviju-triju svijeća što su dogorijevale u svojim držačima. Drvena vrata kabina bijahu
ogulje
na i izgrebena, a jedna su od njih visila na šarkama.
Hermiona prinese prste ustima i pode prema posljednjoj kabini. Kad dode do nje, reče:
"Zdravo, Myrtlo, kako si?"
Harry i Ron doñu za njom. Plačljiva Myrtla lebdjela je nad vodokotlićem i istiskivala bubuljicu iz
brade.
"Ovo je ženski zahod", reče ona nepovjerljivo motreći Rona i Harryja. "A ova dvojica nisu ženske."
"Nisu", potvrdi Hermiona. "Ja sam im samo htjela pokazati kako je... ovaj... ovdje lijepo."
I neodredeno mahne rukom prema prljavom starom zrcalu i mokrom podu.
"Pitaj je nije li ona što vidjela", šapne Harry Hermioni. "Što to šapućete?" upita ga Myrtla zureći u
njega. "Ništa", brže odgovori Harry. "Htjeli smo vas pitati..."
"Kad će već jednom ljudi prestati govoriti iza mojih leda!" reče Myrtla glasom prigušenim suzama.
"I ja imam osjećaje, znate, iako sam mrtva."
"Myrtlo, nitko tebe ne želi uznemirivati", reče Hermiona. "Harry je samo..."
"Da nitko mene ne želi uznemirivati! Dobar štos!" procvili Myrtla. "Moj je život bio puki jad i
~emer, a sad mi dolaze ljudi d~ mi i smrt pokvare!"
"Htjeli smo te pitati nisi li možda u zadnje vrijeme vidjela nešto
neobično", brže nastavi Hermiona, "jer je ovdje pred tvojim vratima u Noći vještica napadnuta
jedna mačka."
"Jeste li možda te noći vidjeli koga ovdje u blizini?" upita je Harry. "Nisam ja gledala što se tu
zbiva", odgovori Myrtla dramatičnim glasom. "Peeves me bio toliko uzrujao da sam došla ovamo
da se ubijem. A onda sam se tek sjetila da sam ja... da sam ja..."
"Već mrtva", uslužno će Ron.
Myrtla tragično zajeca, vine se uvis, prevrne se u zraku i naglavce zaroni u zahodsku školjku
poprskavši ih sve vodom, a onda nesta
ne. Sudeći po pri~ušenim jecajima, smirila se tek negdje u odvodnoj CljCV1`
Harry i Ron stajali su razjapljenih usta, ali Hermiona umorno SIeQne r~i~l2~lm~ l C2~e;
"Da vam pravo kažem, ovo je za nju bila čak i vesela gesta... hajdemo radije dalje!"
Tek što je Harry zatvorio vrata za Myrtlinim grgoljavim jecajima, razlegne se nečiji snažni glas
tako da svi troje poskoče: "RONE!"
64
Percy Weasley stao je kao ukopan na vrhu stuba, sa sjajnom značkom prefekta na prsima i s
izrazom krajnje zgranutosti na licu.
"To je ženski zahod!" vikne. "Što ste to vi?... "
"Samo smo malo zavirili", reče Ron sliježući ramenima. "Tražimo tragove, znaš..."
Percy se nadme na način koji Harryja živo podsjeti na gospoñu Weasley.
"Odlazite... odlazite..." reče prilazeći im krupnim koracima i mašući rukama da ih otjera s tog
mjesta. "Zar vam je svejedno što će ljudi pomisliti? Da dolazite ovamo dok su svi ostali na
večeri..."
"A zašto mi ne bismo smjeli biti ovdje?" gorljivo ga upita Ron naglo se zaustavljajući i poprijeko
gledajući Percyja. "Cuj, mi nismo ni pipnuli onu mačku!"
"To sam i ja rekao Ginny," srdito će Percy, "ali izgleda da ona svejedno misli da ćete biti isključeni
iz škole. Nisam je još nikad vidio tako uzrujanu i tako uplakanu. Možete misliti kako je njoj, svi su
na njezinoj godini silno uzbuñeni zbog svega ovoga..."
"Baš je tebe briga za Ginny!" odbrusi mu Ron, kojem su i uši po
crvenjele, "Ti se samo bojiš da ti ja ~e pokvarim šanse da postaneš glavni pref ~kt."
"Pet bodova manje za Gryffindore!" odsječno će Percy opipava~ jući svoju značku prefekta. "I
nadam se da ćeš se naučiti pameti!
Nema više igranja detektiva, inače ću te prijaviti mami!"
I ode krupnim koracima, a šija mu bijaše isto onako crvena kao i Ronu uši.
Te su večeri Harry, Ron i Hermiona u društvenoj prostoriji sjeli što su mogli dalje od Percyja. Ron
je još bio vrlo neraspoložen i neprestance je pravio packe pišući domaću zadaću iz Čarolija. Pošto
je, onako rastresen, posegnuo za štapićem da odstrani packe, zapa~~o je nehotice pergament. Kad
je zaklopio Zbirku čarobnih formula
(2, stupanj), bio je ljut kao ris. Na Harryjevo veliko čudo, i Hermio. . . ' «
.... ... ....~.~n.~..~n n.rn.r~ I~Mmntt
"Ma tko bi to mogao biti?" tiho progovori, kao da nastavlja razgovor koji su netom bili prekinuli.
"Tko bi to htio otjerati sve hrkane i potomke bezjaka iz Hogwartsa?"
"Hajde da malo razmislimo!" reče Ron tobože u nedoumici. "Za koga znamo da misli da su svi
potomci bezjaka ološ?"
I pogleda Hermionu. Hermiona mu neodlučno uzvrati pogled. "Ako misliš na Malfoya..."
"Dakako da mislim!" otpovrne Ron. "Sad ste vi, mutnjaci, na redu! Ma daj, dovoljno je pogledati
onu njegovu odurnu štakorsku njušku pa da znaš da je to on..."
"Malfoy da je Slytherinov baštinik?" sumnjičavo će Hermiona. "Pogledaj mu samo familiju", reče
Harry i takoñer zatvori svoje knjige. "Svi su oni bili Slytherini, on se stalno time hvali. Lako je
moguće da su oni stvarno Slytherinovi potomci. Otac mu je svakako dovoljno opak za tako nešto."
"Možda je već stoljećima ključ Odaje tajni u njihovu posjedu?" nabaci Ron. "Možda ga prenose s
koljena na koljeno..."
"Pa, dobro," oprezno će Hermiona, "recimo da je i to moguće..."
"Ali kako ćemo to dokazati?" sumorno će Harry.
"Možda postoji način da to i dokažemo", polako će Hermiona
još tiše pa zirne načas na Percyja, "Dakako ~a bi to bilp vrlo teško.1
opasno, vrlo opasno. Morali bismo prekršiti valjda pedeset školskih pravila~"
"Ako nam za otprilike mjesec dana budeš voljna objasniti te svoje
riječi, nadam se da ćeš nas o tome obavijestiti?" razdražljivo će Ron. "Dobro", hladno će Hermiona.
"Morali bismo nekako upasti u slytherinsku društvenu prostoriju i postaviti Malfoyu nekoliko
pitanja a da on ne zna da ga mi to pitamo."
"Ama, to je nemoguće!" reče Harry, a Ron se nasmije.
"Ne, nije", odvrati Hermiona. "Treba nam samo malo višesokovnog napitka."
"A što ti je to?" upitaju je Ron i Harry uglas.
65
"Snape ga je spomenuo u svom predavanju prije nekoliko tjedana..."
"Zar ti misliš da mi nemamo pametnija posla na satovima iz Carobnih napitaka nego slušati
Snapea?" promrsi Ron.
"Na taj se način naime možeš pretvoriti u nekoga drugog. Razmislite malo o tome! Nas bismo se
troje mogli pretvoriti u troje Slytherina. I nitko ne bi znao da smo to mi. Malfoy bi nam vjerojatno
rekao sve što želimo. Vjerojatno se i u ovom trenutku hvali time u slytherinskoj društvenoj
prostoriji, samo što ga ne možemo čuti."
"Rekao bih da je taj višesokovni napitak malo škakljiva stvar", reče namršteni Ron. "Što će biti ako
ostanemo dovijeka nalik na to troje Slytherina?"
"To se nakon nekog vremena izgubi samo od sebe", reče Hermiona i nestrpljivo odmahne rukom.
"Ali teško ćemo se domoći tog recepta. Snape je rekao da se on nalazi u knjizi Najpotentniji čarobni
napici, a ona se sigurno može naći u našoj knjižnici na Odjelu ograničenog pristupa."
Knjige s tog odjela mogle su se posuditi samo na jedan način - uz predočenje pismenog odobrenja
jednog od profesora.
"Vrlo bi teško bilo objasniti što će nam ta knjiga", reče Ron, "ako ne kanimo spraviti jedan od tih
napitaka."
"Ja mislim da bismo ipak imali nekih izgleda kad bismo mogli uvjeriti koga od profesora da nam je
stalo samo do teorije..." ustvrdi Hermiona.
"Ma hajde bježi," reče Ron, "nijedan profesor ne bi pao na taj štos. Takav bi profesor morao biti
zaista blesav..."
MAHNITI MALJAC
Nakon one katastrofalne epizode s vilovnicima, profesor Lockhart nije više donosio na predavanja
živa bića. Umjesto toga, čitao im je odlomke iz svojih knjiga, a katkad im je glumio neke od
opisanih scena. Obično je birao Harryja da mu pomaže u tim predstavama. Dosad je Harry bio
prisiljen igrati priprosta seljaka iz Transilvanije kojeg je Lockhart izliječio od uroka brbljanja, jetija
koji je patio od hunjavice i vampira koji nakon Lockhartove terapije nije mogao više ništa jesti
osim salate.
Na prvom satu Obrane od mračnih sila Harry je morao pred učenicima igrati vukodlaka. Da nije
imao dobrih razloga da udobrovolji Lockharta, bio bi najradije odbio taj zahtjev.
"A sad nam, Harry, najprije zavijajte na sav glas... tako, vidite... a
anda sam ja, vjerovali ili ~e, ~kočio na njega... evo ovako.., i srušio ga na pod... evo ovako"`
jednom sam ga rl~kom držao na podu", a dru~ gom sam mu upro štapić u vrat... a onda sam skupio
svu preostal~t
snagu i izveo neobično složenu čaroliju Homorphus... on je nato ispustio žalostiv krik... de, de,
Harry... još malo jače... tako... krzno mu je nestalo... uvukao je očnjake... i opet se pretvorio u
čovjeka. Jednostavno ali učinkovito... i još će me jedno selo pamtiti kao junaka koji je izbavio
stanovnike od višemjesečnog teroriziranja wkodlaka."
Zazvoni zvonce i Lockhart se osovi na noge.
"Za domaću zadaću sastavite pjesmu o mojoj pobjedi nad vukodlakom Vaga Vaga. Autor najbolje
pjesme dobit će za nagradu knjigu Magični ja s mojim potpisom."
Učenici se stanu razilaziti. Harry se vrati do zadnje klupe gdje su
ga čekali Ron i Hermiona.
«~n~+o ~, nnr~fH~i~~~? toHon iit u
"Čekaj malo dok svi ne izañu", nervozno šapne Hermiona. "Dobro, sad možemo..."
Ona pride Lockhartovoj katedri grčevito držeći u ruci komadić papira, a za njom odmah i Harry i
Ron.
"Ovaj... gospodine profesore?" promuca Hermiona. "Ja sam htjela... posuditi ovu knjigu iz
knjižnice, samo da je pročitam kao pomoćnu literaturu." I pruži mu papirić pomalo drhtavom
rukom. "Ali stvar je u tome što je ta knjiga na Odjelu ograničenog pristupa pa trebam potpis jednog
66
profesora... vjerujem da će mi to inače pomoći da bolje razumijem ono što vi u Skitnjama s
gulovima pišete o otrovima koji sporo djeluju..."
"Ah, Skitnje s gulovima!" reče Lockhart uzimajući papirić od Hermione i široko se osmjehujući.
"To je meni možda moja najdraža knjiga. Jeste li uživali čitajući je?"
"O, da", zdušno potvrdi Hermiona. "Kako ste samo lukavo onog zadnjeg gula ulovili cjedilom za
čaj..."
"E pa, sigurno mi nitko neće zamjeriti što najboljoj učenici na vašoj godini činim posebnu malu
uslugu", srdačno će Lockhart pa izvadi golemo paunovo pero. "Da, zar nije lijepo?" nastavi,
pogrešno tumačeći zgañeni izraz na Ronovu licu. "Obično se njime služim samo kad potpisujem
knjige."
I nadrlja velik, vitičast potpis na papirić i vrati ga Hermioni.
"E pa, ~--Iarry," produži Lockhart dok je Hermiona pakljavim
prstima smatala paplrić i spremala ga u torbicu, "sutra je, čini mi se, prva ~letlobojska utakmica u
ovoj sezoni? Gryf f indori protiv Slytherina, je li tako? Cuo sam da ste vi korist~n igr~č, I ja sam
igrao tragača. Ponudili su mi da zaigram i za reprezentaciju, ali sam se ja radije pasvetio
iskorjenjivanju mraćnih sila, Ipak, ako ikad osjetite poirebu za malo osobnogtreninga, nemojte se
ustručavati da me zamolite. Ja sam uvijek spreman prenositi svoje majstorstvo na slabije igrače..."
Harry proizvede nekakav nejasan grleni glas i otrči za Ronom i Hermionom.
"To je ipak nevjerojatno", reče dok su svi troje pregledavali potpis na papiriću. "Nije čak ni
pogledao koju to knjigu želimo posuditi." "To ti je sve zato što je on šupljoglavi bezveznjak", reče
Ron. "Ali
baš nas bri~a, glavno da smo dobili što smo htjeli,"
"Samo zato što je rekao da si ti najbolja učenica na našoj godini?..."
Kad su stupili u prigušenu tišinu knjižnice, snizili su glasove. Knjižničarka Madame Pince bila je
mršava, razdražljiva ženica koja je izgledala kao neishranjen kobac.
"Najpotentniji čarobni napici?" sumnjičavo ponovi i htjede uzeti od Hermione papirić, ali joj ga
Hermiona ne dade.
"Voljela bih ovo zadržati za sebe", reče bez daha.
"Ma daj!" reče Ron, pa joj istrgne papirić iz ruke i tutne ga u ruku Madame Pince. "Nabavit ćemo ti
drugi autogram. Lockhart će nam potpisati sve što dovoljno dugo stoji pred njim."
Madame Pince prinese papirić svjetlu kao da želi provjeriti da nije riječ o krivotvorini, ali sve je
bilo u redu. Knjižničarka otperja izmeñu visokih polica i vrati se nakon nekoliko minuta s
pljesnivom knjižurinom. Hermiona pomno strpa knjižurinu u torbicu pa njih troje odu pazeći da ne
hodaju prebrzo i da se ne drže kao da su što skrivili.
Nakon pet minuta opet su se zabarikadirali u zahod Plačljive Myrtle u kvaru. Hermiona je bila
pobila sve Ronove prigovore istaknuvši da je taj zahod posljednje mjesto u koje bi svratio itko tko
je koliko-toliko normalan, pa da ih tu nitko živ neće ometati. Plačljiva Myrtla cmizdrila je u svojoj
kabini, ali se oni nisu na nju obazirali, niti ona na njih.
Hermiona oprezno otvori Najpotentnije ćarobne napitke pa se svi troje nadnesu nad stranice
umrljane vlagom. Na prvi je pogled bilo jasno zašto se ta knjiga čuva na Odjelu ograničenog
pristupa. Neki su od tih napitaka tako užasno djelovali da njih troje radije nisu ni zamišljali to
djelovanje, a bilo je i jezovitih ilustracija, izmeñu ostalog i slika čovjeka koji je kanda bio sav
izvrnut naopako, i slika vještice kojoj je iz glave izraslo nekoliko dodatnih pari ruku.
"Evo ga!" uzbuñeno će Hermiona kad nañe stranicu naslovljenu hišesokovni napitak i ukrašenu
crtežima ljudi koji su se napol pretvorili u druge ljude. Harry se iskreno nadao da su izrazi
intenzivne boli na njihovim licima samo plod crtačeve bujne mašte.
"Ovo je najkompliciraniji napitak koji sam ikad vidjela", ustvrdi
67
Hermiona kad su letimice pregledali recept. "Muhe zlatare, pijavice, žilavac i glistovnica", mrmljala
je prelazeći prstom po popisu sastojaka, "Do njih ćemo lako doći, ima ih u ormaru ućeničkih
potrepšti
Mllrll l1·1/~ 1./~h /1Y/lhll 1, 111V1
.,~ .Y",~~~", a, "a~.,a~ "~~~: n""" a., 1",
ne znam gdje ćemo to naći... Isjeckana koža zmije drvolaze... ni to neće biti lako... i, naravno, nešto
od onoga u koga se želimo pretvoriti."
"Kako, molim?" oštro će Ron. "Kako to misliš, nešto od onoga u koga se kanimo pretvoriti? Ja
neću popiti ništa u čemu su bili makar i Crabbeovi nožni nokti..."
Hermiona produži kao da ga nije čula.
"Za to se još zasad ne moramo brinuti jer se to dodaje tek na kraju..."
Ron se bez riječi okrene Harryju, koga je nešto drugo brinulo. "A je li tebi jasno, Hermiona, koliko
ćemo toga morati ukrasti? Isjeckana koža zmije drvolaze, toga sigurno nema u ormaru učeničkih
potrepština. Pa što ćemo onda, zar ćemo možda provaliti u Snapeovo privatno spremište? Ne znam
da li bi to bilo pametno..."
Hermiona bučno zaklopi knjigu.
"U redu, ako je vas dvojicu trta, molim lijepo", reče ona. Obrazi joj se osuli jarkorumenim pjegama
a oči užagrile. "Vi znate da ja u načelu ne želim kršiti propise. Ali ja mislim da su prijetnje onima
koji su roñeni kao bezjaci mnogo opasnije od spravljanja kompliciranog napitka. Ako vi ne želite
ustanoviti je li riječ o Malfoyu ili nije, ja odmah idem do Madame Pince i vraćam joj ovu knjigu..."
"Nisam ni sanjao da ćeš nas ti jednog dana nagovarati da kršimo propise", reče Ron. "Dobro,
ostajemo pri svom naumu. Ali, da se razumijemo, bez nožnih noktiju!"
"A koliko će nam vremena za sve to trebati?" upita Harry Hermionu, koja, donekle udobrovoljena,
opet otvori knjigu.
`lE pa, budući da žilavac moramo ubrati kad bude puni mjesec, a muhe zlatare se moraju paziti
dvadeset ~ jed~t~ dat~... Yekla bih da ~e nam trebati oko mjesec dana nakon što nabavimo sve
potrebne sastojke:'
"Mjesec dana?" ponovi Ron. "Dotle Malfoy može napasti pola učenika koji su roñeni kao bezjaci!"
Ali Hermioni se oči ponovo opasno stisnu i ona brže nadoda: "To nam je ipak najbolji plan, pa valja
ozbiljno prionuti poslu." Medutim, dok je ona vani izvidala je li zrak čist, Ron promrmlja Harryju:
"Imal ćemo puao manje okapanja ako ci sutra jedno5~avno sru~
* * *
Harry se u subotu ujutro rano probudio i još neko vrijeme ležao razmišljajući o skoroj metlobojskoj
utakmici. Bio je nervozan, najviše pri pomisli što će Wood reći ako Gryffindori izgube, ali isto tako
i pri pomisli na momčad opremljenu najbržim trkaćim metlama na svijetu. Nikad nije tako žarko
želio da pobijede Slytherine. Nakon što je ležao oko pola sata, za koje mu je vrijeme u utrobi sve
kuhalo, ustao je, obukao se i rano sišao na doručak u Veliku dvoranu, gdje je zatekao ostatak
gryffindorske ekipe za dugim, praznim stolom. Svi su bili mučaljivi i izgledali napeti.
Negdje oko 11 sati svi su se učenici i profesori zaputili prema metlobojskom stadionu. Bilo je
sparno i mirisalo je na grmljavinu. Ron i Hermiona dotrčali su i poželjeli Harryju sreću dok je
ulazio u svlačionicu. Igrači su obukli svoje skrletne gryffindorske pelerine, a onda su posjedali da
čuju Woodove uobičajene riječi ohrabrenja pred utakmicu.
"Slytherini imaju bolje metle od nas," počne on, "o tome nema spora. Ali mi imamo bolje igrače na
metlama. Trenirali smo više od njih, letjeli smo po svim vremenskirn prilikama- ("To je živa
istina", promrsi George Weasley. "Ja se od kolovoza nisam još pošteno osušio!") - i učinit ćemo sve
da Slytherini požale onaj dan kad su dopustlh da si ~naj mali l~igavac~ Malfoy, kupi mjesto u
njihovu timu."
68
Nadimajući se od snažnih osjećaja, Wood se obrati Harryju; "Na tebi je, Harry, da im dokažeš da
tragač mora imati nešto više od bogata oca. Šćapi onu zvrčku prije Malfoya, Harry, pa makar te to
stajalo glave! Jer mi moramo danas pobijediti, jednostavno moramo!"
"I zato, Harry, nemoj ništa forsirati", reče Fred i namigne mu. Kad su izašli na teren, dočeka ih
paklenska galama. Bijaše to na
dasve klicanje jer su i Ravenclawi i Hufflepuffi svim srcem željeli da
Slytherini dožive poraz, ali ćuli su se i zvižduci i glasovi negodovanja navijaća Slytherina.
Profesorica metloboja Madame Hooch zatraži da se kapetani Flint i Wood rukuju, što oni i učine
gledajući se poprijeko i stišćući ruke jače nego što je bilo potrebno.
"Na moj zvižduk krenite", reče Madame Hooch. "Tri... dva." jedan...
Usred ~raje publike k~ja ih je bodrila da se brže vinu uv~s, ćetrnaestero igrača poleti put
olovnosivog neba. Harry je Ietio više od
"Je li sve u redu, nakazo?" dovikne mu Malfoy, koji je letio ispod njega kao da mu želi pokazati
kako ima brzu metlu.
Harry mu nije imao kad odgovoriti. U tom istom času okomi se na njega teški crni maljac. Harry
mu za dlaku izmakne tako da osjeti kako mu je u prolazu nadigao kosu.
"Ovome je, Harry, malo falilo!" reče George jureći mimo njega s palicom u ruci, spreman odbaciti
maljac na polovicu Slytherina. Harry opazi kako je George snažno odalamio maljac prema Adrianu
Puceyju, ali maljac usred leta promijeni smjer i ponovo se okomi na Harryja.
Harry se brzo sagne da mu izmakne, a Georgeu poñe za rukom uputiti maljac na Malfoya. I opet se
maljac okrene u zraku kao bumerang i ustremi se na Harryjevu glavu.
Harry naglo poveća brzinu i uputi se na drugu stranu igrališta. Čuo je kako maljac fijuče za njim.
Što se to zbiva? Maljci se nikad nisu ovako okomljivali samo na jednog igrača. Njihova je zadaća
bila oboriti što više igrača s metle.
Fred Weasley čekao je maljac na drugom kraju. Harry se sagne kad Fred raspali svom snagom po
maljcu, i maljac se, naravno, strmoglavi.
"S ovim smo svršili!" zadovoljno vikne Fred, ali se prevario. Malj
Ga je Harry privl~~io kao magnet pa se iznova obori na njega tako da Harry bijaše prisiljen
odletjeti punom brzinom na drugu stranu, Počela je kiša. Harry je osjećao kako mu teške kapi
padaju na
lice i prskaju po naočalama. Nije mu bilo jasno što se inače zbiva u utakmici dok nije začuo
komentatora Leeja Jordana kako govori: "Slytherini vode šezdeset naprama nula."
Bilo je očito da slytherinske superiorne metle odnose prevagu, a onaj je ludi maljac dotle činio sve
što je mogao da obori Harryja na
zemlju. Fred i George letjeli su sad tako blizu Harryja, svaki s jedne strane, da Harry nije ništa vidio
od njihovih ruku kojima su mlatarali oko sebe. Harry uopće nije mogao tragati za zvrčkom, a
kamoli je uloviti.
"Netko je... nešto... prčkao... oko... tog... maljca..." progunda Fred razmahujući se svom snagom
dok je maljac prelazio u novi napad na HarrY~a.
"Treba nam malo predaha", reče George nastojeći istodobno dati znak Woodu i snriiečiti maliac da
Harrviu razbiie nos.
Wood je očito primio njegovu poruku. Odjekne zvižduk pištaljke Madame Hooch, pa se Harry,
Fred i George strmoglave prema zemlji izbjegavajući i dalje ludi maljac.
"Što se to dogaña?" upita ih Wood kad se gryffindorska ekipa okupi na terenu usred podrugljivog
navijanja navijača Slytherina. "Glatko gubimo. Fred, George, gdje ste bili kad je maljac spriječio
Angelinu da postigne zgoditak?"
"Bili smo, Olivere, šest-sedam metara iznad nje da spriječimo onaj drugi maljac da ubije Harryja",
Ijutito će George. "Netko ga je začarao... nikako da Harryja ostavi na miru, za sve vrijeme utakmice
nije nikog drugog napadao. Slytherini su tu nešto smutili."
69
"Ali maljci su bili pod ključem u sobi Madame Hooch poslije našeg zadnjeg treninga, a onda su još
bili sasvim u redu..." ustvrdi Wood tjeskobnim glasom.
Madame Hooch upravo im je prilazila. Harry je iznad njezina ramena vidio slytherinske igrače kako
pokazuju na njega i podrugljivo se cere. Dok im se ona približavala, Harry reče:
"Čujte, ako vas dvojica budete stalno letjeli oko mene, ja ću uloviti zvrčku jedino pod uvjetom da
mi sama uleti u rukav. Pridružite se radije ostalim igračima, a ja ću se sam nositi s tom bitangom."
"Ne budi glup", reče mu Fred. "Odnijet će ti glavu." ~oo~ je prelazio pogledom s ~arry]a na
~eašl~~j~U~.
"Olivere, ovo nema smisla", srdito će Alicija Spinnet. "Ne možeš ostaviti Harryja da se sam nosi s
onim čudom. To treba istražiti..." `flko sad odustanemo od igre, izgubit ćemo par forfait'; reče Har
ry. "I ne gubimo ovu utakmicu samo zbog mahnitog maljca! Hajde, Olivere, reci im neka me ostave
na miru!"
"Svemu si tomu ti kriv", ljutito će George Woodu. "Ulovi zvr
čku, pa makar glavu izgubio!... Kako si samo mogao izvaliti takvu glupost!"
Pristupi im Madame Hooch.
"Jeste li spremni nastaviti igru?" upita ona Wooda. Wood pogleda odlučni izraz na Harryaevu licu i
odgovori:
"Jesmo. Fred, George, ćuli ste što kaže Harry... ostavite ga na
miru da se sam bori s maljcem."
Kiša je sve jače padala,1Va zvižduk Madame Hooch, Harry se ~na~nn ~ticnp n~ ~~mlie i ~,ačse
~ako ~~ niim već huii maliac. Harrv
je letio sve više i više. Izvodio je lupinge i obrušavao se, letio u spirali i u cik-cak liniji i prevrtao se
u zraku. Iako mu se malo vrtjelo u glavi, držao je oči širom otvorene. Kiša mu je šibala po
naočalama i ulazila mu u nosnice dok je letio naglavačke izbjegavajući još koji maljčev žestoki
nalet. Čuo je kako se publika smije. Znao je da po svoj prilici glupo izgleda, ali onaj vražji maljac
bio je težak i nije mogao toliko brzo mijenjati smjer kao on. Harry je letio kao na toboganu u lunaparku
oko rubova stadiona zureći kroz srebrnkaste velove kiše prema gryffindorskim vratnicama,
gdje je Adrian Pucey nastojao prijeći Wooda...
Po fijuku u uhu Harry je znao da ga je maljac iznova za dlaku promašio. Naglo je skrenuo nadesno i
poletio na suprotnu stranu. "Vježbaš balet, Potter?" dovikne mu Malfoy kad se Harry smi
ješno obrnuo u zraku da izbjegne maljac. Umaknuo mu je, ali ga je maljac pratio u stopu. A onda
Harry, kivno se osvrćući na Malfoya, opazi zlatnu zvrčku. Lebdjela je na nekoliko centimetara od
Malfoyeva lijevog uha a da je Malfoy, zaokupljen ismijavanjem Harryja, nije ni primijetio.
Harry je u jednom mučnom trenutku ostao visiti u zraku ne usudujući se poletjeti ravno prema
Malfoyu da ovaj ne digne pogled i spazi zvrčku.
TRES!
Jednu je sekundu predugo ostao lebdjeti u zraku. Maljac ga je na
pohon pogo~io, u~ario svom snagom u lalcat, i Harry shvati da mu je
slomio ruku. Smućena pogleda, omamljen oštrom boli u ruci, nagnuo se na svojoj promočenoj metli
na stranu, držeći se još za nju koljenom dok mu je desna ruka nemoćno visila sa strane. Maljac se
hitro vrati da ga još jednom napadne, ovaj put ciljajući ga u glavu. Harry mu se izmakne, s jednom
jedinom mišlju u omamljenoj glavi - da docie do Malfoya.
Kroz izmaglicu od kiše i boli strmoglavi se prema ljeskavom, podrugljivom licu pod sobom i opazi
kako je Malfoy izbečio oči od straha, jer je pomislio da Harry ide ravno na njega.
"Kog vraga..." dahne i naglo se izmakne Harryju.
Harry ispusti metlu iz svoje jedine zdrave ruke i munjevito poseglle za wrčkom - osjeti dodlr hladne
loptlce, ali se držao metle još samo nogama, l~ pub~ici se raz~egne vrištanje kad poleti ravno pre
ma zcmlji boreći se s nesvjesticom,
70
Pljusnuo je u blato i srušio se s metle. Ruka mu je visila pod neobičnim kutom. Prožet bolom,
začuje kao iz velike daljine zviždanje i viku. Usredotočio se bio sav na zvrčku koju je grčevito
držao u zdravoj ruci.
"Aha," promrsi, "pobijedili smo!" I onesvijesti se.
Kad se osvijestio, ležao je još na terenu i kiša mu je pljuštala po licu, a netko se nadvio nada nj.
Ugleda nečije blistave zube.
"Ma ne, neću", prostenje.
"Ne zna što govori", glasno prokomentira Lockhart pred zabrinutim navijačima Gryffindora koji su
se sjatili oko njih. "Budite bez brige, Harry! Ja ću vam izliječiti ruku."
"Nemojte!" uzvikne Harry. "Neka ostane ovako kako jest, hvala »
lijepa... Pokuša se uspraviti, ali je bol bila strahovita. Začuje poznato škljocanje u blizini.
"Ne želim da me ovakvog slikaš, Coline!" reče glasno.
"Lezite samo, Harry!" umirivaše ga Lockhart. "To vam je sasvim jednostavna čarolija koju sam već
bezbroj puta izveo."
"A zašto me jednostavno ne otpreme u bolnicu?" priupita Harry kroz stisnute zube.
"Stvarno bi ga, gospodine profesore, trebalo odnijeti u bolnicu", reče blatni Wood, koji nije mogao
da se ne osmjehuje iako mu je tra
gač bio ozlijeden. "Sjajno si je ulovio, Harry, stvarno spektakularno, rekao bih, najbolje do sada."
Kroz šumu nogu oko sebe Harry opazi Freda i Georgea Weasleyja kako silom trpaju mahnitog
maljca u kutiju. Maljac se još žilavo opirao.
"Mak~ite se!" reće Lockhart i zasuće nefritski zelene rukave,
"Ne... nemojte..." zamoli ga Harry slabašnim glasom, ali je Lockhart već zavrtio svoj čarobni štapić
i učas ga uperio ravno u Harryjevu ruku.
Čudan i neugodan osjećaj prostruji Harryju od ramena pa sve do
vrška prstiju. Imao je osjećaj kao da će mu se ruka izdušiti` Nije se usudivao pogledati šro se
zapravo zbiva. Zatvorio je oči i okrenuo glavu na drugu stranu, Njegove su se najgore strepnje
obistinile kad
su ljudi iznad njega zinuli, a Colin Creevey počeo sumanuto škljocati aparatom. Ruka ga ni~e više
bol~ela... ali je više nije ni osjećao.
"Ah", uzdahne Lockhart. "Tja, i ovo se ponekad dogada. Ali stvar je u tome što vam kosti nisu više
slomljene. To treba imati na umu. A sad, Harry, prošetajte se sami do bolničkog krila... ah,
gospodine Weasley i gospodice Granger, hoćete li ga vi otpratiti?... Madame Pomfrey moći će vas
sad i sama... ovaj... malo pokrpati."
Kad se Harry osovio na noge, osjećao se nekako čudno nakrivljen na jednu stranu. Duboko
uzdahnuvši, pogleda svoju desnu ruku. Od onoga što je ugledao umalo da se opet ne onesvijesti.
Iz pelerine mu je virilo nešto što je izgledalo kao debela gumena rukavica boje ljudske puti. Pokuša
pomaknuti prste, ali uzalud. Lockhart nije slijepio Harryjeve kosti, nego mu ih je izvadio iz ruke.
Madame Pomfrey nije bila ni najmanje zadovoljna.
"Trebali ste odmah doći ovamo!" razbjesnjela se podigavši žalosni, mlohavi ostatak onoga što je
prije sat vremena bila još zdrava ruka. "Ja mogu začas slijepiti kosti... ali da ponovo izrastu..."
"Valjda ćete ipak moći to učiniti?" očajnički je upita Harry. "Moći ću, naravno, ali će vas jako
boljeti", sumorno odgovori Madame Pomfrey i dobaci Harryju pidžamu. "Morat ćete ovdje
prenoćiti..."
Hermiona je čekala iza zastora Harryjeva kreveta dok mu je Ron pomagao odjenuti pidžamu.
Trebalo je nešto vremena da mu ugura gumastu ruku, bez kostiju, u rukav.
"Kako ćeš, Hermiona, sad braniti Lockharta, a?" dovikne joj Ron
kro2 2astar provlačeći l~Iarryjeve mlohave prste kro~ o~`ukviCu. "D~ je I~arry ba5 htio da mu
iwade kosti, onda bi valjda i zatražio tu uslugu`"
"Svatko može pogriješiti", odvrati Herl~iñr~a, "Viš~ t~, Ha~~y, ništa ne boli~ je li?"
71
"Ne boli," odgovori Harry, "ali ništa i ne osjećam,"
Ka~ so iwalio na krevet, ruka mu je ostala nemoćno visiti, H~rtniona 1 Madame Pomf rey ab~~u
zastar, Madame Pomf rey dr
žala je u ruci veliku bocu na kojoj je p~salo "Kosto-rast",
«r . · , w ~ef . __ _ __ .__~_Y'__1__1__1~_
Takav je bio i učinak "Kosto-rasta". Dok je gutao tu tekućinu, ona mu je opržila usta i grlo, počeo je
kašljati i pljuckati. Nakon što je još dala sebi oduška na račun pogibeljnog sporta i nesposobnih
profesora, Madame Pomfrey se povuče i ostavi Rona i Hermionu da pomažu Harryju progutati malo
vode.
"Ipak smo pobijedili", reče Ron, a lice mu se razvuče u osmijeh. "Kako si samo ulovio zvrčku! A
Malfoyeva faca... izgledao je kao da će te ubiti!"
"Da mi je samo znati kako je začarao onaj maljac!" reče Hermiona sumornim glasom.
"I to pitanje možemo staviti na popis svih onih ostalih koja ćemo mu postaviti kad popijemo
višesokovni napitak", napomene Harry i svali se na jastuke. "Nadam se da će okus tog napitka biti
ipak bolji od ovoga..."
"Ako u njemu bude dijelova Slytherina? Šališ se, valjda?" odvrati mu Ron.
Uto se širom otvore vrata bolničkog krila. Harryjevi suigrači, blatni i pokisli, stigli su u posjet
Harryju.
"Fantastično si letio, Harry!" reče mu George. "Maloprije sam čuo Marcusa Flinta kako se izdire na
Malfoya. Govorio mu je nešto o tome kako je imao zvrčku navrh glave a da je nije ni primijetio.
Malfoy nije izgledao baš zadovoljan."
Donijeli su sa sobom kolača, slatkiša i boce soka od bundeve. OkuPili su se svi oko Harryja i samo
što se nisu počeli dobro zabav
ljati, kad dojuri Madame Pomfrey vičući:
"Ovaj se dečko mora pošteno odmoriti d~ mu ponovo izrastu trideset i tri kosti! Van! VAN!"
I tako je Harry ostao sam. Ništa mu više nije moglo odvratiti pozornost od oštrih bolova u mlohavoj
ruci.
Nakon više sati Harry se najednom probudi u mrklu mraku i tiho jaukne'od boli - osjećao se kao da
mu je ruka puna krupnih krhotina. Načas pomisli da se od toga probudio, ali se onda zgrozi
shvativši ~a mu netko u mraku spužvom briše čelo,
"BjeŽi!" reće na sav glas, pa nadoda: "Dobby!"
Kućni vilenjak buljio je u Harryja svojlm izbećenim oćima nalik na teniske lopte. Jedna jedina suza
tekla mu je niz dugaČki, ŠiijaSti
nos.
"Harry Potter je ipak došao u školu", prošapće ojañenim glasom. "A Dobby je lijepo upozorio
Haryja Pottera. Aj, gospodine, zašto niste poslušali Dobbyja? Zašto se Harry Potter nije vratio kući
kad je zakasnio na vlak?"
Harry se pridigne na jastucima i odgurne Dobbyjevu spužvu. "Što ćeš ti ovdje?" upita ga. "I kako
znaš da sam zakasnio na vlak?"
Dobbyju zadršće usna, a Harryja iznenada obuzme sumnja.
"To je bilo tvoje maslo!" polako ustvrdi. "Ti si udesio da nismo mogli proći kroz onu pregradu!"
"Jesam, gospodine, istina je!" reče Dobby snažno klimajući glavom i mašući ušima. "Dobby se
sakrio, vrebao na Harryja Pottera i zagradio mu ulaz na peron, tako da je poslije morao previti sebi
ruke", i pokaže Harryju svih svojih deset dugačkih, previjenih prstiju. "Ali Dobbyju nije,
gospodine, bilo zbog toga krivo, jer je mislio da se Harryju Potteru neće ništa dogoditi. Nije ni u
snu pomislio da bi Harry Potter mogao na neki drugi način stići u školu!"
Njihao se naprijed-natrag i tresao svojom ružnom glavom.
"Kad je čuo da je Harry Potter ipak stigao u Hogwarts, Dobby se tako zaprepastio da mu je
zagorjela gazdina večera! Nikad nije Dobby, gospodine, izgutao takve batine..."
72
Harry klone na jastuke.
"Zbog tebe smo Ron i ja skoro isključeni iz škole", reče mu oš
trim glasom, "Bolje će ti biti, Dobby, da se izgubiš odavde prije nego što lni pollovo i2rastu l~osti,
jer bih te mo~~o z~d~viti..."
Dobby se ovlaš osmjehne.
"Dobby je, gospodine, navikao na prijetnje smrću. Dobbyju kod kuće prijete smrću pet puta na
dan."
Obriše nos uglom prljave jastučnice koju je imao na sebi. Izgledao je tako jadno da Harry osjeti
kako i protiv njegove volje splašnjava u njemu gnjev.
"Zašto to nosiš, Dobby?" radoznalo ga priupita.
"Ovo, gospodine?" reče Dobby hvata~ući se za jastučnicu. "Ovo vam je, gospodine, znak ropskog
statusa kućnog vilenjaka. Dobby može steći slobodu samo ako mu gospodari podare pravu odjeću.
Ali ta obitelj, gospodine, dobro pazi da mi ne dade čak ni čarape, jer
bi o»da Dobby mog~o zauvijek otići iz njihove kuće."
Obrisavši svoje izbuljene oči, iznenada reče:
"Harry Potter mora kući! Dobby je mislio da će njegov maljac dostajati da..."
"Tvoj maljac?" ponovi Harry i iznova se ražesti. "Kako to misliš, tvoj maljac? Ti si natjerao onog
maljca da me pokuša ubiti?"
"Ne da vas pokuša ubiti, gospodine, nipošto", zgrozi se Dobby. "Dobby želi Harryju Potteru spasiti
život! Bolje bi bilo da se vratio kući ozbiljno povrijeñen, nego što je ovdje, gospodine, ostao!
Dobby je samo želio da se Harry Potter tako ozlijedi da ga vrate kući!"
"Ah, samo to?" srdito će Harry. "Pretpostavljam da mi ipak nećeš reći zašto si želio da me vrate
kući u komadima?"
"Ah, kad bi Harry Potter samo znao!" prostenje Dobby i pusti još koju suzu na onu svoju poderanu
jastučnicu. "Kad bi samo znao što on znači nama, pripadnicima nižeg sloja, porobljenima, šljamu
čarobnjačkog svijeta! Dobby se, gospodine, sjeća kako je to bilo kad je Onaj čije se ime ne smije
izgovoriti bio na vrhuncu moći! S nama su, kućnim vilenjacima, gospodine, postupali kao s
gamadi! Dabome da s Dobbyjem, gospodine, i dan-danas tako postupaju", priznade on brišući lice
jastučnicom. "Ipak se, gospodine, život uglavnom popravio za moj soj otkako ste vi nadvladali
Onoga čije se ime ne smije izgovoriti. Harry Potter je ostao živ i skršio je moć Gospodara tame, i
svanula je nova zora, gospodine, i Harry Potter je zasjao kao svjetionik nade svima nama koji smo
već mislili da nikad, gospodine,
neće doći kraj mračnim danima"` A sad će se u Hogwartsu do~oditi
strahote, možda se već i doga~aju, i Dobby ne može ostaviti Harryja Pottera ovdje ~ad se ponavlja
ta priča, kad je opet otvorena Odaja tajni..."
Dobby se sledi od užasa, a onda zgrabi Harryjev vrč s vodom sa stolića uz krevet, udari se njime po
glavi i sruši se na pod. Malo zatim popne se opet na krevet gledajući ukriž, i promrmlja:
"Zločesti Dobby, jako zločesti Dobby..."
"Postoji dakle Odaja tajni?" prošapće Harry. "L.. kažeš da je već i prije bila otvorena? Pričaj mi,
Dobby!"
Kad se Dobbyjeva ruka iznova počela primicati vrču, Harry ga zgrabi za koščato zapešće.
"Ali ja nisam roden kao bezjak... kako onda mogu biti ugrožen od te Odaje?..."
"Ah, gospodine, ne pitajte me više ništa, ne pitajte više ništa jadnog Dobbyja", promuca on
svijetleći svojim velikim očima u mraku. "Mračna se zlodjela ovdje snuju, ali Harry Potter ne smije
biti ovdje kad se ona dogode. Vratite se kući, Harry Potter! Vratite se kući! Harry Potter se ne
smije, gospodine, u ovo pačati, to je previše opasno..."
"Tko je to bio, Dobby?" upita ga Harry držeći ga čvrsto za zapešće da se opet ne udari vrčem po
glavi. "Tko je otvorio tu Odaju? Tko ju je prošli put otvorio?"
73
"Dobby vam to, gospodine, ne može reći, ne može, Dobby vam to ne smije reći!" procvili vilenjak.
"Vratite se kući, Harry Potter, vratite se kući!"
"Ne idem ja nikamo!" odlučno će Harry. "Moja je najbolja prijateljica rodena kao bezjakinja, i ona
će biti prva na redu kad se Odaja stvarno otvori..."
"Harry Potter stavlja svoj život na kocku radi prijatelja!" prostenje Dobby u nekakvom bolnom
zanosu. "Kako je to plemenito! Kako je to hrabro! Ali on se mora spasiti, Harry Potter ne smije..."
Dobby se iznenada ukoči a uši mu kao u šišmiša zadršću. I Harry je nešto čuo. Vani su se, u
hodniku, približavali nečiji koraci. "Dobby mora otići!" dahne užasnuti vilenjak. Začuje se prasak i
Harry je još u ruci držao samo zrak. Svali se opet na krevet očiju uprtih u tamna bolnička vrata,
osluškujući korake kako se sve više približavaju.
Malo zatim u sobu natraške ude Dumbledore u dugačkom vune
nom kućnom kaputu i s noćnom kapicom na glavi, Nosio je glavu ne
ćega što je izgledalo kao kip. Cas zatim pojavi se i profesorica McGonagall noseći noge tog kipa.
Zajedno polože kip na slobodan krevet. "Pozovite Madame Pomfrey", šapne Dumbledore, a
profesorica
9 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:53 pm
Margita
Administrator
McGonagall pohita uz Harryjev krevet i nestane. Harry je ležao potpuno mirno, praveći se da spava.
Čuo je uzbudene glasove, a onda se iznova pojavi profesorica McGonagall u pratnji Madame
Pomfrey, koja je u hodu oblačila vestu preko spavaćice. Harry začuje nečiji duboki uzdah.
"Sto se dogodilo?" upita šaptom Madame Pomfrey Dumbledorea i sagne se nad kip na krevetu.
"Još jedan napad", odgovori joj Dumbledore. "Minerva ga je našla na stubištu."
"Pokraj njega je bio samo jedan grozd", nadopuni ga profesorica McGonagall. "Mislim da se želio
došuljati ovamo, do Pottera."
Harryju se okrene želudac. Polako i oprezno pridigne se tek za koji centimetar da pogleda kip na
obližnjem krevetu. Zraka mjesečine obasjavala je izbuljene oči.
Bijaše to Colin Creevey. Oči mu bile razrogačene a u ispruženim rukama na prsima držao je
fotoaparat.
"Skamenjen?" šapne Madame Pomfrey.
"Da", potvrdi profesorica McGonagall. "Sva se ježim pri pomisli.. Da Albus nije slučajno išao dolje
po vrući kakao, tko zna što bi se..."
Sve se troje zagledaju u Colina. Zatirn se Dumbledore sagne i istrgne fotoaparat iz Colinovih
ukočenih prstiju.
"Mislite da je uspio snimiti napadača?" zapita ga profesorica McGonagall napetim glasom.
Dumbledore joj ne odgovori. Skine poklopac s aparata. "Bože dragi!" uzvikne Madame Pomfrey.
Iz aparata je suknuo mlaz pare. Tri kreveta dalje od njega, Harry osjeti jedak vonj spaljene plastike.
"Istopilo se", u čudu će Madame Pomfrey. "Sve se istopilo..." "Što to znači, Albuse?" napeto zapita
profesorica McGonagall. "To znači da je Odaja tajni doista ponovo otvorena", odgovori joj
Dumbledore.
Madame Pomfrey pokrije usta rukom. Profesorica McGonagall zUrlla je u Dumbledorea,
"Ali, Albuse... stval'lio... tko ju je otvorio?"
"Nije pitanje tko'; odgovori Dumbledore promatrajući Colina. "Nego je pitanje kako... "
Sudeći po onome što je Harry u polumraku vidio od lica profesorice McGonagall, ni ona nije znala
ništa više od njega.
DUELANTSKI KLUB
Kad se Harry u nedjelju ujutro probudio, bolnička je soba bila jarko obasjana zimskim suncem, a u
ruci je opet osjećao da ima kosti, samo ukočene. Brzo se pridigao da baci pogled na Colinov krevet,
ali~mu je vidik bio zastrt visokim zastorima iza kojih se Harry jučer bio presvukao. Čim je opazila
da se probudio, Madame Pomfrey užurbano je došla s doručkom na pladnju, a odmah mu je zatim
počela savijati i rastezati ruku i prste.
74
"Sve je u redu", reče mu dok je on nespretno kusao kašu lijevom rukom. "Nakon doručka ću vas
otpustiti."
Harry se obuče što je brže mogao i pohita u Gryffindorsku kulu jedva čekajući da ispriča Ronu i
Hermioni sve o Colinu i Dobbyju, ali ih ne nañe. Poñe ih tražiti pitajući se kamo li su mogli otići.
Bio je pomalo uvrijeñen što njih ne zanima ima li on opet kosti u ruci ili nema.
Dok je prolazio pored knjižnice, iz nje laganim korakom izade Fercy Weasley, po svemu su~eći
mnogo bolje raspoložen nego kad su se prošli put sreli.
"O zdravo, Harry!" pozdravi ga. "Jučer si izvrsno letio, svaka ti čast! Gryffindori su preuzeli
vodstvo u Medudomskom prvenstvu ti si im donio pedeset bodova!"
"Jesi li možda vidio Rona ili Hermionu?" upita ga Harry.
"Ne, nisam", odgovori Percy s nešto bljeñim smiješkom na licu. "Nadam se da Ron nije opet u
nekom ženskom zahodu... "
Harry se na silu osmjehne gledajući za Percyjem, a onda se od
mah zaputi u nužnik Plačljive Myrtle. Nije vidio razloga zašto Ron i Hermiona ne bi opet bili tu.
Nakon što se uvjerio da ni Filch ni bilo tko od prefekata nisu u blizini, otvori vrata i začuje njihove
glasove
iz~edne zatvorene kabine.
"Ja sam", reče zatvarajući vrata za sobom. Začuje nekakav zveket, pljusak vode i uzdah iz one
kabine, a onda opazi i Hermionino oko kako viri kroz ključanicu.
"Harry!" usklikne ona. "Kako si nas uplašio! Hodi unutra... kako ti je ruka?"
"Dobro", odgovori Harry i ugura se u kabinu. Na zahodu je stajao stari kotlić, a po pucketanju ispod
njega Harry zaključi da pod kotlićem gori vatra. Hermionina je specijalnost bilo čaranje vatre
otporne na vodu.
"Htjeli smo doći po tebe, ali smo umjesto toga odlučili početi spravljati višesokovni napitak",
objasni mu Ron dok je Harry jedva nekako zatvarao vrata za sobom. "Zaključili smo da je ovo
najsigurnije mjesto za tako nešto."
Harry im počne pripovijedati o Colinu, ali mu Hermiona upadne u riječ:
"To već znamo, čuli smo jutros profesoricu McGonagall kako priča o tome profesoru Flitwicku.
Zato smo i odlučili da se radije prihvatimo posla..."
"Što prije izvučemo od Malfoya priznanje, to bolje", progunda Ron. "Znaš šta ja mislim? Da je on
bio tako razočaran poslije utakmice da se iskalio na Colinu..."
"Imam vam još nešto reći", nastavi Harry gledajući Hermionu kako trga snopiće glistovnice i baca
ih u napitak. "Dobby me posjetio usred noći."
Ron i Hermiona pogledaju ga u čudu. Harry im ispripovjedi sve
što mu je Dobby kazao". ili zatajio, Ron i Hermiona Slušali su ga otvorenih usta.
"I prije je već bila otvorena Odaja tajni?" priupita ga Hermiona.
"Onda je sve jasno", reče Ron slavodobitnim glasom. "Bit će da
je Lucius l~alfoy otvorio Odaju dok je još ovdje išao u školu, a sa~ je
otkrio dragom starom Dracu kako se to radi. To je bar jasno. Ipak je šteta što ti Dobby nije rekao
kakva se neman tamo krije. Da mi je znati kako to da nitko nije primijetio da 5e to čudovi~te smuca
po školi?"
"Možda se može ućiniti nevidljivim?" nabaci I~ermiona gurajući ~ijavice na dno kotlića. "Ili se
može pretvoriti u oklop ili tako nešto? i;fn~n nns" n lrn~"nlnnnnLirrv rtnntrimn f)
"Ti, Hermiona, malo previše čitaš", reče joj Ron sipajući mrtve muhe zlatare na pijavice. Zatim
izgužva praznu vrećicu od muha zlatara i ponovo pogleda Harryja. "I tako nas je Dobby spriječio da
stignemo na vlak a tebi i ruku slomio..." Zavrti glavom. "Znaš šta, Harry? Ako ti taj ne prestane
spašavati život, ubit će te!"
Do ponedjeljka ujutro proširila se po cijeloj školi vijest da je i Colin Creevey napadnut i da sad leži
tako reći mrtav u bolničkom krilu. Uskoro je sve brujalo od glasina i sumnji. Učenici prve godine
75
kretali su se po dvorcu u gusto zbijenim skupinicama, kao da se boje da će biti napadnuti ako se
odvaže kretati sami.
Ginny Weasley, koja je na predavanjima iz Čarolija sjedila uz Colina Creeveya, bila je
unezvijerena, ali je Harry smatrao da Fred i George griješe u načinu na koji je nastoje raspoložiti.
Naizmjence su čaranjem uspijevali da im naraste krzno, ili da se ospu čirevima, pa onda iskakali iza
kipova pred nju. Prestali su to raditi tek kad im je Percy, tresući se sav od bijesa, zaprijetio da će
javiti gospodi Weasley da Ginny pati od noćnih mora.
Dotle je, iza leda profesora, u školi procvala trgovina talismanima, amajlijama i drugim zaštitnim
sredstvima. Neville Longbottom kupio je velik, smrdljiv luk, šiljast purpurni kristal i truli rep
daždevnjaka prije nego što su mu članovi Gryffindora objasnili da njemu ne prijeti nikakva
opasnost, jer je potomak čistokrvne čarobnjačke obitelji pa ga po svoj prilici nitko neće dirati.
"Najprije su se okomili na Filcha," odgovorio ~m je Neville onako prestrašena okrugla lica, "a svi
znaju da sam i ja nešto kao hrkan,'
Drugog tjedna u mjesecu prosincu profesorica McGonagall došla je, kao i obično, popisati sve one
koji će za Božić ostati u školi. Prijavili su se i Harry, Ron i Hermiona. Kad su čuli da i Malfoy
ostaje u školi, to im se učinilo vrlo sumnjivim. Božićni blagdani bili bi idealna prilika da se posluže
višesokovnim napitkom i pokušaju izvući od njega željeno priznanje,
Na žalost, napitak je bio tek dopola zgotovljen, Još im je nedosta
jao rog dvoroga i zmija drvolaza, a to su mogli pribaviti samo iz Snapeovih privatnih zaliha. Harry
je osobno mislio da bi se radije suočio i sa Slytherinovim legendarnim čudovištem nego da ga
Snape ulovi
u kra~i u njegovoj sobi.
Kako se bližio četvrtak popodne kad će imati blok-sat iz Čarobnih napitaka, Hermiona im žustro
reče:
' "Morat ćemo mu odvući pažnju na drugu stranu da bi se netko od nas ušuljao u njegovu sobu i
uzeo što nam treba."
Harry i Ron nervozno je pogledaju.
"Mislim da će najbolje biti da ja idem u kradu", nastavi Hermiona praktičnim tonom. "Vas biste
dvojica izletjeli iz škole kad biste opet nešto zabrljali, a ja nisam još dosad kažnjavana. Vi ćete
dakle morati samo izazvati gužvu kojom će Snape biti zaokupljen pet-šest minuta."
Harry se ovlaš osmjehne. Namjerno izazvati gužvu na Snapeovu sati iz Čarobnih napitaka, bilo je
otprilike isto tako preporučljivo kao i ubosti u oko zmaja dok spava.
Satovi Čarobnih napitaka održavali su se u jednoj od velikih prostorija bivše tamnice. Predavanje u
četvrtak popodne teklo je uobičajenim tokom. Izmeñu drvenih stolova stajalo je dvanaest kotlića iz
kojih se pušilo, a na stolovima su se nalazile mjedene vage i lonci sa sastojcima. Dok se Snape
provlačio izmeñu oblaka pare i sipao otrovne primjedbe na račun Gryffindora, Slytherini su se
zadovoljno smijuckali. Draco Malfoy, koji je bio Snapeov ljubimac, neprestance je bacao oči riba
gušavica na Rona i Harryja, koji su znali da mu ne smiju ničim uzvratiti jer bi bili kažnjeni prije
nego što bi uspjeli reći "keks".
Harryjeva otopina za nadimanje bila je odviše rijetka, ali je on bio
zaokupljen važnijim mislima. Cekao je na Hermionin signal i jedva da je slušao Snapea kako se
izruguje njegovu vodenastom napitku.
Kad se Snape okrenuo i otišao gnjaviti Nevillea, Hermiona je ulovila Harryjev pogled i klimnula
mu glavom.
Harry se hitro sagne iza svog kotlića, izvadi iz džepa Fredove Filibusterove rakete i kvrcne po
njima čarobnim štapićem. Rakete počnu šištati i prštati. Znajući da ima samo nekoliko sekunda
vremena, Harry se uspravi, nacilja i baci raketu ravno na cilj - u Goyleov kotlić.
76
Goyleov napitak prasne i prospe se po učenicima. Pojedinci su vrištali, pogoñeni kapima otopine za
nadimanje. Malfoya je otopina po~odila u lice pa mu ~e nos natekao poput balona. Goyle ae
posrtao držeći se za oči~ koje su mu se povećale do veličine tanjura. Sn~pe je
nasto~ao uspostaviti red i ustanoviti što se zapravo dogodilo. Usred
te zbrk~ Harry je opazlo kako so H~rmiona tiho iskrada iz prostorlj~,
"Mir! MIR!" urlao je Snape. "Svi koji su pogoñeni otopinom neka doñu k meni da im dadem
napitak za splašnjavanje. Uh, kad otkrijem krivca za ovo..."
Harry se svladavao da se ne nasmije gledajući Malfoya kako juri prema profesoru pognute glave
pod teretom nosa veličine male dinje. Dok je polovica učenika nesigurno prilazila Snapeovoj
katedri nekima su od njih ruke bile teške poput debelih toljaga, a neki nisu mogli govoriti jer su im
usne bile natekle preko svake mjere - Harry je opazio kako se Hermiona krišom vratila u
predavaonicu s nabušenom pelerinom na trbuhu.
Pošto su svi popili gutljaj protuotrova te su im splasnuli pojedini otoci, Snape je odjurio do
Goyleova kotlića i iščeprkao iz njega iskrivljene crne ostatke rakete. Iznenada zavlada muk.
"Ako ikad utvrdim tko je ovo bacio," šapne Snape, `jamčim vam da će ta osoba biti isključena iz
škole."
Harry je namjestio na licu izraz za koji se nadao da izražava nedoumicu. Snape ga je mjerkao
pogledom. Kad je nakon desetak minuta zazvonilo zvonce, Harryju je pao kamen sa srca.
"On zna da sam to bio ja", reče Harry Ronu i Hermioni dok su hitali prema zahodu Plačljive Myrtle.
"Vidio sam to lijepo po njemu:' Hermiona ubaci nove sastojke u kotlić i uzme grozničavo miješati.
"Napitak će biti gotov za dva tjedna", zadovoljno utvrdi.
"Snape ne može dokazati da si to bio ti", pokuša Ron utješiti Harryja, "Sto ti uopće može?"
"Koliko ja poznajem Snapea, mogao bi mi grdno zapapriti", reče
Harry dok se napitak pjenio i krčkao.
Tjedan dana kasnije Harry, Ron i Hermiona prolazili su kroz predvorje kad ugledaju skupinicu
učenika okupljenih oko oglasne ploče, na kojoj bješe netom izvješen pergament. Uzbuñeni Seamus
Finnigan i Dean Thomas pozovu ih rukom.
"Osniva se duelantski klub!" reče Seamus. "Večeras je prvi sastanalcl Ja bih se rado upisao u tećaj
za dvoboje, to bi nam ovih dana
moglo dobro doći,"
"Što, zar ti misliš da bi slytherinsko čudovište prihvatilo dvoboj?" priupita ga Ron, all i on
radoznalo proćita obavijest na ploći.
"Moglo bi ipak biti od neke koristi", reče Harryju i Hermioni kad su pošli na večeru. "Da
pogledamo?"
Harry i Hermiona bili su oboje za to, pa su u 8 sati navečer opet pohitali u Veliku dvoranu. Veliki
stolovi za blagovanje bili su nestali, a uz jedan zid pojavila se zlatna pozornica osvijetljena
tisućama svijeća što su lebdjele u zraku. Strop je opet bio baršunastocrne boje. Reklo bi se da se
pod njim skupila većina učenika. Svi su bili nekako uzbudeni i nosili čarobne štapiće.
"Zanima me tko će nas podučavati?" reče Hermiona dok su upadali medu raspričane kolege. "Netko
mi je rekao da je Flitwick u mladim danima bio ponajbolji duelant, možda će nas on podučavati?"
"Samo da nije..." započne Harry, ali naglo umukne i prostenje na podij je stupio Gilderoy Lockhart
u sjajnoj pelerini plavoj poput šljive, i u pratnji nikog drugog nego Snapea, koji je, kao i obično, bio
u crnom.
Lockhart mahne rukom okupljenima ne bi li ih utišao, a onda im dovikne:
"Doñite bliže, bliže! Vidite li me svi? Čujete li me svi? Izvrsno! Dakle, profesor Dumbledore dao
mi je odobrenje da osnujem ovaj mali duelantski klub, da vas sve izvježbam za svaki slučaj, ako se
budete morali braniti kao što sam se ja branio u nebrojenim zgodama... pojedinosti o tome možete
naći u mojim dosad objavljenim djelima. Dopustite mi da vam predstavim svog asistenta, profesora
Snapea", produ~i Lockhart sa širokim i blistavim osmijehom na licu, "On tvrdi
77
da se i on donekle razumije u dvoboje pa je ljubazno pristao da mi pomogne na poćetku iwesti
jednu malu demonstraciju. Ali ne mo
rate se ništa brinuti... nakon toga ću vam vratiti vašeg profesora Čarobnih napitaka živa i zdrava, ne
bojte se!"
"Zar ne bi bilo idealno da likvidiraju jedan drugog?" promrmlja Ron Harryju na uho.
Snape je napućio gornju usnu. Harry se čudio što se Lockhart još uvijek smješka. Da je Snape njega
tako pogledao, on bi pobjegao glavom bez obzira.
Lockhart i Snape okrenu se jedan drugome i poklone. Bar se Lockhart poklonio nervozno vrteći
prstima, a Snape je samo razdražljivo mahnt~o glavom, Zatim obojica podignu štapiće kao mačeve,
"Kao što vidite, obojica držimo štapiće u uobičajenom borbe
nom sta~u", reče Lockhart nijemom skupu, "Kad izbrojim do iri, ba
cit ćemo svoje prve čini. Dakako da ni jedan od nas nema ubilačke namjere."
"Ja se ne bih kladio da je baš tako", promrsi Harry gledajući Snapea kako je iskesio zube.
" » Jedan... dva... tri...
Obojica zamahnu štapićima iznad ramena. Snape uzvikne: `~'xpelliarmus!" Zasljepljujući blijesak
skrletnog svjetla pokosi Lockharta i on odleti natraške s pozornice, tresne o zid, spuzne i raskreči se
na podu.
Malfoy i još neki Slytherini počnu klicati od radosti. Hermiona se propne na prste.
"Nije mu se valjda ništa dogodilo?" procvili držeći ruku preko usta.
"Baš nas briga!" odvrate Harry i Ron uglas.
Lockhart se jedva osovi na noge. Klobuk mu je odletio a kovrčava kosa digla se na glavi.
"E, sad ste vidjeli!" reče i vrati se teturajući na podij. "To vam je bila čarolija razoružanja-ja sam,
kao što ste vidjeli, izgubio svoj štapić... ah, hvala vam, gospoñice Brown. Da, to vam je, profesore
Snape, bila dobra ideja da im pokažete tu čaroliju, samo, ako smijem reći, bilo je unaprijed jasno
što ćete izvesti. Mogao sam vas ja lako sprije
.. citi u tome da sam bas htio. A1~ drzao sam da ce za nyh biti poucno da vide..."
Snape ga je krvnički gledao. Možda je Lockhart to ipak opazio jer najednom reče:
~~Dosta je bilo demonstriranja~ Ja sad idem medu vas da vas razvrstam na parove. Profesore
Snape, hoćete li mi pomoći, molim vas..." Obojica zañu meñu učenike i počnu sastavljati parove.
Lockhart
spari Nevillea sa Justinom Finch-Fletchleyjem, ali Snape doñe do Harryja i Rona prije Lockharta.
"Mislim da je vrijeme da razdvojimo par iz snova", podsmjehne im se on. "Weasley, vi ćete biti par
s Finniganom, a Potter..."
Harry automatski priñe Hermioni.
"To ne dolazi u obzir", reče Snape smješkajući se hladno. "Gos
podine Malfo~~ hodite amo, Da vidimo kako ćete vi izaći na kra~ sa
Slavnim Potterom, A vi se, ~ospo~ice Granger", moiete spariti s
gospoñlcom »ulstrode."
Malfoy se približi Harryju smijuckajući se. Za njim dode i jedna Slytherinka, koja podsjeti Harryja
na sliku koju je vidio u Ferijama s vješticama. Bila je krupna i zdepasta, s izazivački isturenom
jakom bradom. Hermiona joj se ovlaš osmjehne, ali joj ona ne uzvrati osmijehom.
"Okrenite se sad svako svom partneru!" dovikne im Lockhart koji se vratio na podij. "I poklonite se
jedno drugome!"
Harry i Malfoy jedva da su naklonili glave ne odvajajući očiju jedan od drugoga.
"Štapiće na gotovs!" vikne Lockhart. "Kad izbrojim do tri, bacite svoje čini da razoružate
protivnika... samo da ga razoružate... ne želimo nikakve nezgode. Jedan... dva... tri..."
Harry zamahne štapićem iznad ramena, ali je Malfoy zamahnuo već nakon "dva" i svojom
čarolijom tako s:nažno pogodio Harryja da je ovaj imao osjećaj kao da ga je tko tavom raspalio po
glavi. Harry posrne, ali ostane na nogama i, ne časeći ni časa, uperi štapić ravno u Malfoya i vikne:
78
"Rictusempra!"
Mlaz srebrna svjetla zgodi Malfoya u trbuh pa se on dašćući presamiti.
Kad Malfoy poklekne, Lockhart panično vikne iznad glava parova zaokupljenih borbom:
"Rekao sam vam da samo razoružate protivnika!"
Harry je pogodio protivnika čarolijom škakljanja tako da se Malfoy previjao od smijeha. Harry
uzmakne, obuzet neodredenim osjećajem da ne bi bilo sportski začarati Malfoya dok je na podu, ali
je to bila pogreška. Hvatajući zrak, Malfoy uperi štapić u Harryjeva koljena i izusti gušeći se:
"Tarantallegra!" Sljedećeg je trenutka Harry izgubio vlast nad nogama, koje su zaplesale neku vrstu
brzog fokstrota.
"Stanite! Stanite!" prodere se Lockhart, ali Snape preuzme komandu.
"Finite Incantatem!" vikne. Harry prestane plesati, a Malfoy se prestane smijati pa obojica
pogledaju oko sebe.
Sve oko njih bijaše obavijeno zelenkastim dimom. NeUille i Jus
tin ležali su na podu predlšući, Ron je pridizao s poda Seamusa pe
peljasta lica i ispričavao mu se zbog onoga što mu je učinio svojim slomljenim štapićem. Meñutim,
Hermiona i Millicent Bulstrode još su se nadmetale. Millicent je držala u "kravati" Hermionu koja
je cviljela od boli. Štapići i jedne i druge ležali su zaboravljeni na podu. Harry im priskoči i otrgne
Millicent od Hermione, što nije bilo nimalo lako jer je Millicent bila znatno viša od njega.
"O Bože", izusti Lockhart skakućući izmeñu učenika i promatrajući razbojište. "Ustanite,
Macmillan... pazite, pazite, gospoñice Fawcet... dobro stisnite ranu, Boot, pa će začas prestati
krvarenje... Mislim da će biti bolje da vas naučim kako ćete blokirati neprijateljske čini", nastavi
Lockhart stojeći smeten nasred dvorane. Zirnuvši na Snapea, koji je sijevao crnim očima, u hipu
skrene pogled na drugu stranu. "A sad trebam dva dobrovoljca... kako bi bilo da to budete vi,
Longbottom i Finch-Fletchley?"
"To vam nije, profesore Lockhart, dobra ideja", reče Snape prilazeći mu poput velika i zlokobna
šišmiša. "Longbottom izaziva pravu pustoš čak i najobičnijim čarolijama. Evo, ovo što je ostalo od
Finch-Fletchleya možemo poslati u bolnicu u kutiji šibica." Nevilleovo okruglo rumeno lice
postane još rumenije. "Kako bi bilo da pokušamo s Malfoyem i Potterom?" predloži Snape
smješkajući se iskrivljenim usnama.
"Izvrsna ideja!" usklikne Lockhart i mahne rukom Harryju i Malfoyu neka doñu u sredinu dvorane.
Gomila se razmakne da ih propusti.
"Dakle, l~arry," nastavi Lockhart, "kad Draco >aperi štapić u vas, Vl Cete 01~0 DapIaVltl~"
Podigne svoj štapić i pokuša izvesti kompliciranu, vrckavu kretnju rukom, ali mu štapić ispadne iz
ruke. Snape se zasmijulji dok je Lockhan brže-bolje podizao štapić govoreći:
"Hopla... moj je štapić, izgleda, malo previše uzbuñen."
Snape priñe Malfoyu, sagne se i šapne mu nešto na uho. I Malfoy se zasmijulji. Harry nervozno
pogleda Lockharta i reče mu:
"Gospodine profesore, možete li mi još jednom pokazati taj svoj obrambeni potez?"
"Frka, ha?" promrsi Malfoy tako da ga Lockhart nije mo~ao čuti.
"To su tek tvoje puste želje!" odbrusi mu Ha~~y k~aj~~kotri tts~tl~. Lockhart veselo klepne
Harryja po ramenu i reće mu:
"Učinite, Harry, sve isto onako kao ja!" "Što, da ispustim štapić?"
Ali Lockhart ga nije slušao.
"Tri... dva... jedan... kreni!" uzvikne. Malfoy hitro podigne štapić i prodere se: "Serpensortia!"
Vrh mu štapića prasne. Harry je zgranut gledao kako iz protivnikova štapića sune duga, crna zmija i
tresne na pod izmedu njih dvojice pa se uspravi, spremna za napad. Gomila naglo ustukne i napravi
borcima mjesta vrišteći na sav glas.
"Samo mirno, Potter!" reče mu Snape lijenim glasom očito uživajući u tom prizoru - kako Harry
nepomično stoji pred razjarenom zmijom. "Ja ću je maknuti..."
79
"Pustite mene!" uzvikne Lockhart, pa zavitla štapićem prema zmiji i iznenada nešto prasne. Ali
zmija nije nestala nego se vinula oko tri metra uvis i bučno tresnula opet na pod. Onako
raspomamljena, bijesno sikćući, krene ravno na Justina Finch-Fletchleyja i ponovo se uspravi i
iskesi zube, spremna za napad.
Harry nije bio načisto zašto je to učinio, nije čak bio ni svjestan da je tako odlučio. Jedino je znao
da su ga noge same ponijele kao da je na koturaljkama, te da je glupo doviknuo zmiji: "Ostavi ga na
miru!" I začudo-neobjašnjivo-zmija se izvali na pod, poslušna kao
debelo gumeno crijevo za polijevanje vrta; očiju uprtih u Harryja,
Harry osjeti kako ga napušta strah. Znao je da zmija neće više nikog napasti, iako ne bi umio
objasniti otkud to zna.
Podigne pogled na Justina i osmjehne mu se očekujući da će Justin odahnuti, ili da će se začuditi, ili
mu čak iskazati zahvalnost... no nipošto da će se uplašiti ili naljutiti.
"Kakvu to igru igraš?" vikne Justin i, prije nego što je Harry dospio išta reći, okrene se i izjuri iz
dvorane.
Snape istupi naprijed, zamahne štapićem i zmija iščezne u oblačiću crnog dima. I Snape je gledao
Harryja na neočekivan način - bi
jaše to oštar i proračunat pogled, koji se Harryju nije svidio, Bio je nejasno svjestan i zloslutnog
mrmljanja što se širi po dvorani, Zatim osjeti kako ~a netko odostra~a poteže za pelerinu`
rrr ~ ~~ Y n i I(TT ~ 1 ~ I
Ron ga je izveo iz dvorane, a Hermiona ih je pratila sa strane. Dok su prolazili kroz vrata, učenici
su s obje strane uzmicali pred njima kao da se boje da se ne zaraze. Harryju nije bilo jasno što se
zbiva, a ni Ron ni Hermiona nisu mu ništa objasnili dok ga nisu odveli uza stube do prazne
gryffindorske društvene prostorije. Tu Ron gurne Harryja u naslonjač i reče mu:
"Ti si parsel-ust. Zašto nam to nisi rekao?" "Što sam ja?" upita ga Harry.
"Parsel-ust!" ponovi Ron. "Ti znaš govoriti sa zmijama!" "Znam", potvrdi Harry. "Ali ovo mi je tek
drugi put u životu. Jednom sam slučajno u zoološkom vrtu nahuckao bou constrictora na svog
bratića Dudleyja... no to je duga priča... i onda mi je zmija rekla da nije nikad bila u Brazilu, a ja
sam je na neki način oslobodio iako to nisam htio. To je bilo prije nego što sam saznao da sam
čarobnjak..."
"Boa constrictor ti je rekla da nije nikad bila u Brazilu?" ponovi Ron slabašnim glasom.
"Pa šta onda?" reče Harry. "Kladio bih se da bi to i mnogi drugi razumjeli."
"E, ne, ne bi", odsiječe Ron. "To je vrlo rijedak talent. Harry, to ti ne valja."
"Što ne valja?" upita ga Harry i ozbiljno se naljuti. "Što je to sa svima vama? Čuj, da nisam toj
zmiji rekao da ne napadne Justina..." "A, to si joj dakle rekao?"
"Kako to misliš? Pa i ti si bio tamo... čuo si me."
"Čuo sam te kako govoriš parselskim jezikom," reče Ron, "zmijskim jezikom. Mogao si joj svašta
reći. Nije čudo što se Justin uspaničario. Izgledalo je kao da zmiju nagovaraš na nešto, tako
otprilike. Bilv je to, znaš, jezovitv,"
Harry se zapilji u njega.
"Pa zar sam ja govorio nekim drugim jezikom? Ali... ja to uopće nisam primijetio... kako mogu
govoriti nekim drugim jezikom a da nisam toga svjestan?"
Ron zavrti glavom. On i Hermiona izgledali su kao da im je tko umro. Harryju nije bilo jasno što je
u tome tako strašno.
"I~oćete li mi reći što je u tome loše da čovjek spriječi jednu
~adnu ~mij~tinu da odgrize Justinu glavu~" upita ih, "Zar nije sve
jedno kako sam to učinio dokle god Justin ne mora sudjelovati u lovu bezglavih jahača?"
"Nije svejedno", odvrati napokon Hermiona prigušenim glasom, "jer je Salazar Slytherin bio
znamenit upravo po tome što je govorio sa zmijama. Zato je zmija i simbol Slytherina."
Harry zine od čuda.
80
"Točno", potvrdi Ron. "Sad će cijela škola biti uvjerena da je on tvoj prapraprapradjed ili tako
nešto..."
"Ali nije", usprotivi se Harry, obuzet panikom koju nije znao ni sam sebi objasniti.
"E, to ćeš teško dokazati", ustvrdi Hermiona. "On je živio prije otprilike tisuću godina. Koliko mi
znamo, ti bi mu stvarno mogao biti potomak."
Te je noći Harry satima ležao budan. Kroz otvor izmeñu zastora na svom krevetu s baldahinom
gledao je snijeg kako promiče pokraj prozora na kuli. Premišljao je.
Bi li on doista mogao biti potomak Salazara Slytherina? On, uostalom, ništa ne zna o obitelji svog
oca. Dursleyjevi su mu oduvijek branili da ih zapitkuje o svojoj čarobnjačkoj rodbini.
Pokuša tiho kazati nešto na parselskom jeziku, ali mu riječi nisu dolazile na pamet. Činilo se da taj
jezik zna samo kad se nañe licem u lice sa zmijama.
"Ali ja sam meñu Gryffindorima", pomisli. "Razredbeni klobuk ne bi me dodijelio Gryffindorima
da mi u žilama teče slytherinska krv..."
"Ah", javi mu se u glavi pakostan, sitan glas. "Ali Razredbeni klobuk htio te je uvrstiti medu
Slytherine, zar se ne sjećaš?"
I~arry se prevrne u krevetu. Sutra će vidjeti Justina na satu Travarstva i objasniti mu da on nije
podbadao zmiju na njega, nego da ju je odvratio od njega, što bi valjda (srdito pomisli lupajući
šakom po jastuku) svaka budala morala shvatiti.
Me~utim, do Sutradan ujutro Snij~g koji je po no~i poćeo padati pre~vorio se u tako gustu vijavicu
da je otka~an posljednji sat iz Travarswa - profesorica S~rout htjela je is~robati ćarapicc i šalove na
mandra~orama, što ie bila sloŽena ooeraciia koiu ne bi nikon~ dru
gom povjerila, pogotovo što je sad bilo neobično važno da mandragore brzo izrastu i ožive Gospu
Norris i Colina Creeveyja.
Harry je sjedio uz kamin u gryffindorskoj društvenoj prostoriji i grizao se zbog svega toga dok su
Ron i Hermiona iskoristili slobodno vrijeme da odigraju partiju čarobnjačkog šaha.
"Za Boga miloga, Harry!" reče iznervirana Hermiona kad jedan od Ronovih lovaca obori jahača s
njezina konja i odvuče ga sa šahovnice. "Ako ti je to toliko važno, zašto ne potražiš Justina?"
I tako Harry ustane i proñe kroz rupu ispod portreta u zidu pitajući se gdje bi mogao naći Justina.
U dvorcu je bilo mračnije nego što je inače danju bilo, zato što se vani kovitlao gust, siv snijeg.
Drhtureći, Harry je prolazio pored učionica u kojima su predavanja bila u toku, te je, usput, zapažao
ponešto od onoga što se u njima zbiva. Profesorica McGonagall vikala je na nekoga tko je, po
svemu sudeći, pretvorio svoga prijatelja u jazavca. Odoljevši želji da zaviri u tu učionicu, Harry
produži dalje i pomisli da je Justin možda iskoristio slobodno vrijeme da malo uči, pa ga nakani
najprije potražiti u knjižnici.
I doista je skupina Hufflepuffa, kojima je takoder otpao sat iz Travarstva, sjedila u stražnjem dijelu
knjižnice. Ipak, ne bi se reklo da im je učenje na pameti. Izmedu dugih redova polica s knjigama
Harry opazi ~a Su zbili gl~ve, ~~cijelo zaneseni zanimljivim razgovorom. Nije primijetio da je i
Justin mec~u njima. Išao je prema njima
kad mu dopre do ušiju nešto od onoga što su govorili, pa zastane da
posluša, skriven na Odjelu nevidljivosti.
"Ja sam u svakom slučaju rekao Justinu da se sakrije u našu spavaonicu", govorio je krupan dječak.
"Mislim, ako ga je Potter već izabrao za svoju sljedeću žrtvu, najbolje će biti da se neko vrijeme ne
pokazuje na javnim mjestima. Justin je, naravno, očekivao da će se ovako nešto dogoditi još od
onog trenutka kad se odao pred Potterom da je roñen kao bezjak. Justin mu je zapravo priznao da je
trebao pohadati školu u Eatonu. A to nije baš nešto o čemu treba trubiti kad je Slytherinov baštinik
u lovu na žrtve, zar ne?"
"On~a ti, Ernie, misliš da ~e to stvarno bio Potter?" upita ga tjeskobnim ~lasom d~evoaćica s
plavim pletenicama.
81
"Hannah," ozbiljno će krupni djećak, "on je parsel-ust, A svi znaju da je to obilježje crnih maga.
Jesi li ikad čula da neka normalna
osoba govori sa zmijama? Pa i samog su Slytherina zvali Zmijousti!"
Na te riječi uslijedi potmulo mrmorenje, a Ernie nastavi: "Sjećate se što je pisalo na zidu?
Neprijatelji baštinika, čuvajte se!
Potter je imao nekakav sukob s Filchom, a uskoro nakon toga napadnuta je Filchova mačka. Onaj
mali s prve godine, Creevey, naljutio je Pottera na metlobojskoj tekmi jer ga je fotografirao dok je
on ležao u blatu, a uskoro nakon toga saznajemo da je napadnut i Creevey."
"Ali on je meni oduvijek bio tako nekako simpatičan", napomene Hannah nesigurnim glasom.
"Uostalom, on je i otjerao Znate-već-koga. Pa neće valjda biti da je skroz-naskroz zao?"
Ernie tajnovito snizi glas, pa Hufflepuffi još više zbiju glave. Harry im se još više približi ne bi li
čuo što Ernie govori.
"Nitko ne zna kako je on preživio napad Znate-već-koga. Hoću da kažem da je bio još beba kad se
to dogodilo. Očekivalo bi se da od njega neće ostati ni traga. Takve je čini mogao preživjeti samo
vrlo moćan crni mag." Ernie još više spusti glas tako da jedva čujno prošapće: "Zato ga je
vjerojatno i htio ubiti Znate-već-tko. Nije želio imati za suparnika još jednog Gospodara tame. Da
mi je znati kakve se još sposobnosti kriju u tom Potteru!"
Harry nije više mogao izdržati. Glasno se nakašlje i izade iza polica pred njih. Da nije bio onako
bijesan, prizor koji je ugledao bio bi mu smiješan - svi su Hufflepuffi pred njim izgledali kao da su
se skamenili od pogleda na nj, a Ernie je problijedio kao krpa.
"Zdravo!" pozdravi ih Harry. "Tražim Justina Finch-Fletchleyja,"
Bilo je očito da su potvrñene najcrnje strepvje Hufflepuffa. Svi plašljivo pogledaju Ernieja.
"A što hoćeš od njega?" upita ga Ernie drhtavim glasom.
"Htio bih mu reći što se uistinu dogodilo s onom zmijom u Duelantskom klubu", odgovori mu
Harry.
Ernie se ugrize za blijede usne, duboko uzdahne i reče: "Svi smo mi tamo bili i lijepo vidjeli što se
dogodilo."
"Onda ste valjda primijetili i da se zmija povukla nakon što sam joj ja nešto dobacio", reče Harry.
"Ja sam samo vidio", tvrdoglavo će Ernie iako je sav drhtao, "da
si ti govorio parselskim jezikom i da si zmiju potjerao na Justina." "Nisam ja nju potjerao na
njega!" odsiječe Harry glasom kaji j~ drhtao od srdžbe. "Nije njega zmija ni taknula!"
"Jako je malo falilo", ustvrdi Ernie. "A ako ti se slučajno po glavi motaju kojekakve ideje," žurno
nadoda, "mogu ti reći da u mojoj obitelji možeš pratiti unatrag devet generacija vještica i
čarobnjaka, i da u mojim žilama teče čista krv da ne može biti čistija, pa..."
"Baš mene briga kakva krv teče u tvojim žilama!" otresito će Harry. "Zašto bih ja napadao one koji
su roñeni kao bezjaci?" "Čuo sam da mrziš bezjake kod kojih živiš", brzo ubaci Ernie. "S
Dursleyjevima ne možeš živjeti a da ih ne mrziš", odvrati
Harry. "Volio bih da to osjetiš na svojoj koži."
I okrene se na peti i izjuri iz knjižnice, zbog čega ga prijekorno pogleda Madame Pince, koja je
upravo laštila pozlaćene korice velike zbirke čarobnih formula.
Harry je bio tako bijesan da je nasumce išao hodnikom jedva primjećujući kuda ide. Posljedica je
toga bila da se zaletio u nešto veliko i čvrsto tako da se sruši na pod.
"O, zdravo, Hagride!" pozdravi Harry dižući pogled s poda. Hagridu je lice bilo potpuno skriveno
vunenom kapuljačom pokrivenom snijegom, ali to nije mogao biti nitko drugi jer je svojim
ogrtačem od krtičjeg krzna zauzeo veći dio širine hodnika. U jednoj od svojih krupnih ruku u
rukavicama držao je mrtvog pijetla.
"Je 1 sve u redu, Harry?" upita ga nakon što je zadigao kapuljaću
da bi mogao govoriti. "A što nisi na predavanju?"
82
"Otkazano je", odgovori mu Harry ustajući. "A što ti ovdje radiš?" Hagrid podigne uvis beživotnog
pijetla.
"Ovo je već drugi kojeg su ubili u ovom polugodištu", odgovori mu. "II su lisice il bauk krvopija, al
trebam odobrenje od ravnatelja da zaštitim kokošinjac čarolijom."
Zatim se malo pomnije zagleda u Harryja ispod svojih debelih obrva posutih snijegom.
"Jesi 1 siguran da ti nije ništa? Izgledaš mi nekako zajapuren i zabrinut."
Harry nije imao snage da mu ponovi sve ono što su Ernie i ostali Hufflepuffi bili nadrobili o njemu.
"Ma nije mi ništa", rečef "Moram dalje, Hagride~ sljedeći sat imamo iz Preobrazbe, a moram još
otići i po knjige.
I ode. Glava mu je bila još puna onoga što je Ernie naprićao 0
njemu.
"Justin je očekivao da će se ovako nešto dogoditi još od onog trenutka kad se odao pred Potterom
da je roc~en kao bezjak... "
Harry se teškim korakom popne uza stube i poñe kroz hodnik, još mračniji od drugih. Baklje je bio
pogasio jak, leden propuh koji je puhao kroz pritvoreni prozor. Bio je već prošao polovicu hodnika
kad se spotakne o nešto što je ležalo na podu.
Kad se okrene da pogleda ono o što se spotaknuo, osjeti kako mu se okreće želudac.
Na podu je ležao Justin Finch-Fletchley, ukočen i hladan, sa zgranutim izrazom na licu, tupo
zagledan u strop. I to još nije bilo sve. Do njega je bila još jedna figura, nešto najčudnije što je
Harry ikad vidio.
Bijaše to Skoro Bezglavi Nick, ali ne više onako bisernobijel i proziran nego ispunjen crnim
dimom, a lebdio je, nepomičan i u vodoravnom položaju, na petnaestak centimetara od poda. Glava
mu bila napol odsječena, a na licu isto onako zgranut izraz kao i u Justina.
Harry se osovi na noge dišući ubrzano i kratko, dok mu je srce bubnjalo po rebrima. Mahnito
pogleda na jednu i na drugu stranu pustog hodnika i zapazi kolonu pauka kako gmižu od tijela
najbrže što mogu. Jedini su zvuci bili prigušeni glasovi profesora iz učionica s obje strane hodnika.
Mogao je pobjeći i nitko nikad ne bi saznao da je bio ovdje, Ipak ih jednostavno nije mogao ostaviti
da tu leže... mora dovesti pomoć. Hoće li mu itko povjerovati da nema nikakve veze s ovim`'
Dok je tako stajao obuzet panikom, bučno se otvore najbliža vrata i na njih izleti kućni duh Peeves.
"Vidi, vidi, pa to je naš mali posro Potter!" raskokodače se Peeves i usput nakrivi Harryju naočale
poskakujući pokraj njega. "A što to Potter smjera? Koga to vreba..."
Ali usred salta Peeves se naglo zaustavi. Lebdeći naopačke u zraku, opazio je Justina i Skoro
Bezglavog Nicka. Vrativši se u normalni položaj, napuni pluća zrakom i, prije nego što ga je Harry
uspio spriječiti, vrisne iz sveg glasa:
"NAPAD! NAPAD! JOŠ JEDAN NAPAD! NI JEDAN SMRTNIK NI
DUH MSU VIŠE SIGURNI! SPAŠAVAJTE SE! NAAAAPAD!"
Tres"` tres`., tres,., - vrata su se u hodniku naglo otvarala jedna za drugima, a ućenici povtvjeli na
njih, Nekoliko dugih t~i~uta ~o
Bezglavom Nicku neprestano su gazili. Harry je stajao pribijen uza zid dok su profesori vikom
zahtijevali od učenika da se smire. Dotrčala je i profesorica McGonagall, a za njom i njezini
učenici, od kojih je jedan još imao prugastu crno-bijelu kosu. Profesorica je svojim štapićem
izazvala snažan prasak kojim je uspostavila tišinu, a onda je svim učenicima zapovjedila da se vrate
u učionice. Tek što se hodnik donekle ispraznio, na poprište stigne zadihani Hufflepuff Ernie.
"Uhvaćen na djelu!" prodere se Ernie, potpuno blijed u licu, dramatično upirući prstom u Harryja.
"Dosta više toga, Macmillane!" oštro mu dobaci profesorica McGonagall.
Peeves je skakutao u zraku iznad njih i promatrao scenu cereći se zlobno, jer je oduvijek volio kaos.
Dok su profesori pregledavali Justina i Skoro Bezglavog Nicka, Peeves je zapjevao:
Gle Pottera kožodera, nosi lice ubojice,
Kosi dake nabrzake, od mutnjaka do mutnjice.
83
"Dosta, Peeves!" obrecne se na nj profesorica McGonagall pa Peeves uzmakne natraške plazeći
jezik Harryju.
Profesor Flitwick i profesor Sinistra s ~djela astronomije odni~
jeli su Justina u bolnićko krilo, ali kao da nitko nije znao što da urade sa Skoro Bezglavim Nickom.
Na kraju profesorica McGonagall prizove čaranjem velik ventilator i dade ga Ernieju da njime
otpravi Skoro Bezglavog Nicka uza stube. I doista je Ernie otpuhao ventilatorom Nicka kao kakvu
tihu crnu lebdjelicu. I tako su Harry i profesorica McGonagall ostali sami u hodniku.
"Izvolite, Potter, ovuda!" reče mu ona.
"Gospoño profesor," odmah će Harry, "kunem vam se da ja nisam..."
"Ovo više ne stoji do mene, Potter", reče profesorica McGonagall trpkim glasom.
Kad su bez riječi zamaknuli za ugao, profesorica se zaustavi pred
jednom velikom i vrlo ruinom vodorigom.
"Limunov šerbet!" reče ona, To je očito bila lozinka jer vodoriga
odjednom oživi i makne se u stranu, a zid se iza nje razdvoji. Iako je strahovao od onoga što slijedi,
Harry se nije mogao svemu tome na
čuditi. Iza zida su naišli na zavojite stube koje su se kretale gore poput pomičnih stepenica. Čim su
on i profesorica McGonagall stupili na njih, Harry začuje kako se zid za njima potmulo zatvara.
Penjali su se u krugovima sve više i više dok Harry najposlije, osjećajući kako mu se vrti u glavi, ne
ugleda pred sobom blistava hrastova vrata s alkom u obliku grifona.
Sad je znao gdje su. Ovo je zacijelo Dumbledoreovo prebivalište.
v
VISESOKOVN I NAPITAK
Kad su stigli do vrha zavojitih stuba, profesorica McGonagall pokuca na vrata. Vrata se tiho otvore
i oni udu. Profesorica McGonagall reče Harryju neka je malo pričeka, i ostavi ga samog.
Harry pogleda oko sebe. Jedna je stvar bila sigurna - od svih profesorskih soba u kojima je do tada
bio, ova je Dumbledoreova bila kudikamo najzanimljivija. Da se nije luñački bojao da će biti
isključen iz škole, Harry bi rado iskoristio priliku da je razgleda.
Bijaše to velika i lijepa, okrugla soba puna čudnih tihih šumova. Na stolićima tankih nogu ležali su
neobični srebrni instrumenti koji su šumili i ispuštali oblačiće dima. Na zidovima su visili portreti
starih školskih ravnatelja i ravnateljica. Svi su oni spokojno drijemali u svojim okvirima. Bijaše tu i
jedan veliki pisaći stol s nogama u obliku šapa, a na polici iza njega ležao je otrcani i poderani
čarobnjački šešir - Razredbeni klobuk.
Harry je oklijevao. Oprezno obiñe sve one vještice i čarobnjake što su drijemali na zidovima. Neće
valjda ništa biti ako uzme taj klobuk i ponovo ga stavi na glavu? Samo da vidi... samo da se uvjeri
da ga je klobuk doista svrstao u pravi dom.
Tiho obiñe pisaći stol, uzme klobuk s police i polako ga natakne na glavu. Bio mu je prevelik pa
mu je spuznuo preko očiju, baš kao i prvi put kad ga je nabio na glavu. Zurio je u crnu podstavu
klobuka i čekao. Tad mu sitan glas šapne u uho:
"Ne da ti vrag mira, Harry Potter?"
"Oyaj, da", promrmlja Harry, "Ovaj", oprostit~ što ~as uznemirujem... htio sam vas pitati..,"
"Nisi naćisto jesam li te smjestio u pravi dom, je li?" oštroumno će klobuk, "Da.., tebe ie bilo
~eobićno teško ra~vrstati, Ali ostajem
pri onome što sam rekao..." Harryju poskoči srce u grudima. "... da bi ti dobro bilo i kod
Slytherina."
Harryju se skvrči želudac. Dohvati vrh klobuka i skine ga. Držao ga je u ruci onako mlohava,
prljava i izblijedjela. Vrati ga na policu osjećajući mučninu.
"Nemaš pravo", dobaci nepomičnom i nijemom klobuku, pa uzmakne natraške motreći ga. Tad
začuje za sobom čudan, prigušen glas i naglo se okrene.
84
Ipak nije bio sam. Na zlatnoj prečki iza vrata stajala je nekakva oronula ptica nalik na napol
očerupana purana. Harry se zagleda u nju a ptica mu uzvrati zlokobnim pogledom i ponovo ispusti
onaj isti prigušeni glas. Harry pomisli da izgleda vrlo nezdravo. Oči su ptičurine bile mutne, a još
dok ju je Harry gledao, iz repa joj ispadnu dva pera.
Harry je baš pomislio kako bi mu sad još samo trebalo da Dumbledoreova najdraža ptica ugine dok
je on s njom sam u sobi, kadli ptica iznenada plane.
Harry krikne od užasa i uzmakne opet natraške za pisaći stol. Grozničavim pogledom potraži oko
sebe kakvu čašu vode, ali vode nigdje ni za lijek. Ptica se dotle pretvorila u vatrenu kuglu. Potom je
glasno zakričala i u hipu nije više bila ništa drugo do hrpe pepela što je tinjala na podu...
Otvore se vrata i u sobu uñe Dumbledore, natmuren i ozbiljan. "Gospodine profesore," dahne
Harry, "vaša ptica... Ja joj nisam ništa napravio... jedriostavno se sama zapalila..:"
Na Harryjevo veliko čudo, Dumbledore se nasmiješi.
"Bilo je već i vrijeme", reče mu. "Danima je već grozno izgledao, pa sam mu govorio neka se radije
već jednom pokrene."
Profesor se nasmije Harryjevu zgranutom izrazu na licu. "Fawkes je, Harry, feniks, a feniksi izgore
kad im doñe vrijeme da uginu i da se ponovo rode iz pepela. Gledajte ga samo..."
Harry pogleda i vidje kako sitna, naborana, netom roñena ptica
diže glav~ iz pepela, Bila je isto onal~o ru~na kao i o~a stara ptičuri
na~ "Steta je što ste ga morali vidjeti baš na dan spaljivanja", reče
Dumbledore sjedajući za pisaći stol. "On je inače uglavnom lijep, s
f r v . ~ . .
~.."1..."....... "~.,....... . ..1"~....." .."..."..,. 1'!`"...1.". "., r"..~"~~.".." .,4.""
Mogu nositi vrlo velike terete, suze su im Ijekovite i vrlo su vjerne domaće životinje."
Onako zgranut Fawkesovim samospaljivanjem, Harry je smetnuo s uma zašto se tu uopće nalazi, ali
se učas svega prisjeti kad se Dumbledore zavali na visoki naslon svoje stolice i upre u njega
prodoran pogled svojih svijetloplavih očiju.
Medutim, prije nego što je Dumbledore dospio izustiti ijednu riječ, vrata se naglo i gromoglasno
otvore i u sobu upadne Hagrid, sumanuta pogleda, s kapuljačom navrh raskuštrane crne glave, i s
mrtvim pijetlom kojim je još mlatarao oko sebe.
"Profesore Dumbledore, nije Harry ništa kriv!" ustvrdi Hagrid usrdnim glasom. "Ja sam razgovaro š
njim nekoliko sekundi prije nego što je onaj dečko pronaden, Harry, gospodine nije imo kad to
napravit..."
Dumbledore zausti da nešto kaže, ali Hagrid nastavi po svome mašući pijetlom, onako uzrujan, tako
da je perje frcalo na sve strane. "... On to nije mogo napravit, ja ću se zaklet na to i pred
Ministarstvom magije ako treba..."
"Hagride, ja..."
"... Ovo vam nije pravi krivac, gospodine, ja znam da Harry ne bi nikad..."
"Hagride!" glasno progovori Dumbledore. "Ja i ne mislim da je Harry bio napadač."
"Ah", uzdahne Hagrid. Pijetao mu beživotno visio uz bok. "U
redu, ~a ću onda, gospodine ravnate~ju, pričekat vani,.,"
I zbunjeno izañe iz so~e.
"Gospodine profesore, vi stvarno ne mislite da sam to bio ja?"
ponovi Harry pun nade dok je Dumbledore uklanjao pijetlovo perje s pisaćeg stola.
"Ne, Harry, ne mislim", umiri ga Dumbledore iako se ponovo smrknuo. "Ipak bih htio
porazgovarati s vama."
Harry je nervozno čekao dok ga je Dumbledore promatrao skupivši na stolu duge prste.
"Moram vas pitati, Harry, imate li mi možda što kazati?" blago ga upita. "Bilo što."
Harry nije znao što da mu odgovori. Prisjeti se kako je Malfoy
onda povikao: "Sad ste vi na redu, mutnjaci!" I prisjeti se kako je vi
85
šesokovni napitak krčkao u nužniku Plačljive Myrtle. Zatim se prisjeti bestjelesnog glasa koji je dva
puta čuo, i spomene se kako je Ron rekao: "Čak ni u čarobnjačkom svijetu nije dobarznak čuti
glasove koje nitko drugi ne čuje. "Sjeti se i što su svi drugi govorili o njemu, i kako se zgrozio pri
pomisli da je u nekoj vezi sa Salazarom Slythe
rmom...
"Nemam, gospodine profesore", odgovori. "Nemam vam ništa kazati."
Nakon dvostrukog napada na Justina i Skoro Bezglavog Nicka, ono što je do tada bila samo
nervoza prometnulo se u pravu paniku. Reklo bi se, začudo, da je ljude više zabrinula sudbina
Skoro Bezglavog Nicka. Ljudi su se pitali kako se duhu moglo takvo što dogoditi. Kakva je to
užasna sila koja može učiniti nešto nažao nekome tko je već mrtav? Došlo je do prave navale na
rezervacije mjesta u Hogwarts ekspresu, jer su svi jedva čekali da otputuju kući za Božić.
"Ako se ovako nastavi, mi ćemo jedini još ovdje ostati", reče Ron Harryju. "Mi, Malfoy, Crabbe i
Goyle. Kakvi će to veseli blagdani biti!"
Crabbe i Goyle, koji su uvijek činili sve što i Malfoy, takoder su se prijavili da će ostati u
Hogwartsu za vrijeme blagdana. Ali Harryju je bilo drago što većina učenika odlazi. Dozlogrdilo
mu je gledati kako ga se kolege klone u hodnicima, kao da će odjednom iskesiti očnjake ili izrigati
otrov. Dozlogrdilo mu je slušati kako kolege mrndžaju, sikću i upiru prstom u njega dok prolazi
mimo.
Meñutim, Fredu i Georgeu bilo je sve to vrlo zabavno. Oni su uživali trčati pred Harryjem po
hodnicima i vikati na sav glas: "Sklonite se pred Slytherinovim baštinikom, evo zbilja tog opakog
čarobnjaka!..."
Percy nije nikako odobravao takvo ponašanje. "To nije uopće smiješno", hladno im reče.
"Ah, daj sc makni, Pcrcy", dobaci mu Fred. "Harryju se žuri," "Da, Harry hita u Odaju tajnl da
popije čaj sa svojiln zubarim
slugom", doda George gušeći s~ od smij~ha.
Ni fTinml tn nii~ hiln ~aha~lnn
"Prestanite s tim!" preklinjala ih je svaki put kad bi Fred glasno pitao Harryja tko će mu biti
sljedeća žrtva, ili kad bi se George branio od Harryja krupnim češnjakom.
Harry se nije ljutio zbog toga. Bilo mu je čak i drago što bar Fred i George misle da je pomisao da
je on Slytherinov baštinik doista smiješna. Ali reklo bi se da njihovo lakrdijanje ide na živce Dracu
Malfoyu, koji je bivao sve kiseliji kad bi ih zatekao pri toj igri.
"To je sve zato što jedva čeka da svima prizna da je on taj", znalački će Ron. "Znaš kako teško
podnosi pomisao da je netko u nečemu bolji od njega, a ti sad ubireš priznanja za sav njegov prljavi
trud."
"Neće to dugo potrajati", zadovoljno ustvrdi Hermiona. "Još malo pa će višesokovni napitak biti
gotov. Za koji dan ćemo saznati od njega istinu."
Napokon su započele božićne ferije i na dvorac se spustila tišina duboka kao što je bio dubok snijeg
na zemlji. Harryja nije smetala nego smirivala ta tišina. Uživao je u činjenici da su on, Hermiona i
Weasleyjevi sami u Gryffindorskoj kuli, što je značilo da se mogu nesmetano igrati igre
"eksplozivni puc-puc" i vježbati se na miru za dvoboje. Fred, George i Ginny radije su ostali u školi
nego da s roditeljima odu u posjet Billu u Egipat. Percy, koji nije odobravao sve ono što je nazivao
njihovim djetinjastim ponašanjem, nije provodio mnogo vremena u gryffindorskoj društvenoj
prostoriji. Već im je bio svečano priopćio da on ostaje u školi preko Božića samo zato što mu je
dužnost kao prefektu da bude potpora profesorima u ovim nemirnim vremenima.
~OŽIGIIð j~ jutl0 OSY~nulo hladno i bijelo. HarrY~a i Ronai ko~i su ostali sami u spavaonici,
vrlo je rano probudila Hermiona upavši im u sobu potpuno odjevena, s darovima za obojicu u
rukama.
"Budenje!" glasno im reče odgrćući zastore s prozora.
"Hermiona... tebi ovdje nije mjesto", dobaci joj Ron zaklanjajući rukom oči od svjetla.
86
"Sretan Božić!" reče mu Hermiona dobacujući mu dar. "Ja sam veĆ skoro sat vremena na no$ama.
Dodala sam još malo muha zlatara
u napitak. Napitak je konačno gotov."
Harry se, iznenada posve budan, pridigne u krevetu. "Jesi li sigurna?"
"Sto posto", odgovori mu Hermiona i makne štakora Šugonju s kreveta da može sjesti na rub
postelje s baldahinom. "Ako ćemo to stvarno uraditi, onda bi to trebalo biti večeras."
U taj mah doleti u sobu Hedviga noseći u kljunu mali zamotuljak.
"Zdravo!" zadovoljno je pozdravi Harry kad mu sleti na krevet. "Opet razgovaraš sa mnom?"
Ona ga nježno gricne za uho, što je bio kudikamo ljepši dar od onoga što je donijela sa sobom.
Pokazalo se da je to dar od Dursleyjevih. Poslali su mu jednu čačkalicu i poruku da se raspita ne bi
li mogao u Hogwartsu provesti i ljetne ferije.
Ostali su božićni darovi bili mnogo više po volji Harryju. Hagrid mu je poslao veliku konzervu
kolača prelivenog sirupom. Harry je odlučio smekšati kolač uz vatru prije nego što ga počne jesti.
Ron mu je poklonio knjigu Letimo s topnicima, punu zanimljivih podataka o njemu najdražoj
metlobojskoj momčadi. Hermiona mu je kupila raskošno orlovsko pero za pisanje. Kad je otvorio
posljednji dar, Harry je u njemu našao novi, ručno pleteni pulover od gospode Weasley i veliku
tortu sa šljivama. Spremio je njezinu čestitku, ponovo obuzet osjećajem krivnje, jer se sjetio
automobila gospodina Weasleyja, koji nitko više nije vidio nakon sudara s napadačkom vrbom. I
sjetio se kako se on i Ron opet spremaju prekršiti školske
propise.
NitkQ, ćak ni netko tko se grozio pri pomisli da će poslije morati
popiti višesokovni napitak, nije mogao a da ne uživa u božićnom objedu u Hogwartsu.
Velika je dvorana bila veličanstveno ukrašena. Ne samo što je u njoj bilo desetak božićnih drvaca
pokrivenih injem i debelih traka od božikovine i zimzelena raspetih unakrst pod stropom, nego je sa
stropa padao i začarani snijeg, topao i suh. Dumbledore je poveo pjevanje i otpjevao nekoliko
svojih najdražih božićnih pjesama. Ha
~ri~ je nakvn svakvg ispijenvg petlara punča s jajt~na bivao ~~e ~lasniji. Percy, koji nije primijetio
da je Fred začarao njegovu značku prefekta tako da je sad na njoj pisalo "Perfekt", neprestance ih je
sve zapitkivao čemu se smiju. Harryja nije smetala čak ni činjenica štn ie Malfov od slvtherinskoQ
stola ~lasno dobacivao ru7ne nri
mjedbe na račun njegova novog pulovera. Ako bude bar malo sreće, vratit će on Malfoyu za koji sat
milo za drago.
Tek što su Harry i Ron smazali treću porciju božićnog pudinga, Hermiona im je dala znak da izañu
iz dvorane kako bi obavili posljednje pripreme za večernji pothvat.
"Još nam uvijek treba nešto od onih u koje ćemo se pretvoriti", reče Hermiona praktičnim glasom,
kao da ih šalje u trgovinu po prašak za pranje rublja. "Očito je da bi najbolje bilo da pribavite nešto
od Crabbea i Goylea, jer su oni najbolji Malfoyevi prijatelji i on će njima sigurno reći sve što ga
pitaju. Isto se tako moramo osigurati da pravi Crabbe i Goyle ne upadnu u sobu dok budemo
ispitivali Malfoya. Ja sam već sve to razradila", proslijedi ona mirnim glasom ne obazirući se na
Harryjevo i Ronovo zabezeknuto lice, pa podigne uvis dva pozamašna čokoladna kolača. "U ove
sam kolače stavila malo običnog sredstva za spavanje. Vi samo treba da se pobrinete da ih Crabbe i
Goyle nañu. Znate već kako su oni proždrljivi, sigurno će ih odmah pojesti. A kad jednom zaspe,
iščupajte im koju vlas i sakrijte to u spremište metli."
Harry i Ron se u čudu zgledaju. "Hermiona, ja ipak mislim da..."
"To bi moglo vrlo nezgodno završiti..."
Ali u Hermioninu je pogledu bio nekakav čelični sjaj, donekle sličan onome što je katkad sjalo u
pogledu profesorice McGonagall.
"Napitak bi nam bio bezvrijedan bez Crabbeovih i Goyleovih vlasi", strogo će ona. "Želite li vi
ispitati Malfoya ili ne?"
87
"~Ia dobro, dobro", reći će Harr~. "A što je s tobom? Komu ćeš ti iščupati dlaku?"
"Ja već imam svoju!" ponosno će Hermiona vadeći iz džepa bočicu i pokazujući im u njoj jednu
jedinu vlas. "Sjećate se kako sarn se u Duelantskom klubu hrvala s Millicent Bulstrode? Ova joj je
dlaka ostala na mojoj pelerini nakon što me je pokušala udaviti! Otišla je kući za Božić... pa ću
samo morati Slytherinima reći da sam se ipak odlučila vratiti."
Kad je Hermiona ponovo otišla provjeriti višesokovni napitak, Ron se okrene Harryju s izrazom
osudenika na smrt i reče mu: "Jesi li ti ikad čuo za neki drugi plan u kojem toliko stvari može
~ao~ako za~ršiti~"
Čuo je uzbudene glasove, a onda se iznova pojavi profesorica McGonagall u pratnji Madame
Pomfrey, koja je u hodu oblačila vestu preko spavaćice. Harry začuje nečiji duboki uzdah.
"Sto se dogodilo?" upita šaptom Madame Pomfrey Dumbledorea i sagne se nad kip na krevetu.
"Još jedan napad", odgovori joj Dumbledore. "Minerva ga je našla na stubištu."
"Pokraj njega je bio samo jedan grozd", nadopuni ga profesorica McGonagall. "Mislim da se želio
došuljati ovamo, do Pottera."
Harryju se okrene želudac. Polako i oprezno pridigne se tek za koji centimetar da pogleda kip na
obližnjem krevetu. Zraka mjesečine obasjavala je izbuljene oči.
Bijaše to Colin Creevey. Oči mu bile razrogačene a u ispruženim rukama na prsima držao je
fotoaparat.
"Skamenjen?" šapne Madame Pomfrey.
"Da", potvrdi profesorica McGonagall. "Sva se ježim pri pomisli.. Da Albus nije slučajno išao dolje
po vrući kakao, tko zna što bi se..."
Sve se troje zagledaju u Colina. Zatirn se Dumbledore sagne i istrgne fotoaparat iz Colinovih
ukočenih prstiju.
"Mislite da je uspio snimiti napadača?" zapita ga profesorica McGonagall napetim glasom.
Dumbledore joj ne odgovori. Skine poklopac s aparata. "Bože dragi!" uzvikne Madame Pomfrey.
Iz aparata je suknuo mlaz pare. Tri kreveta dalje od njega, Harry osjeti jedak vonj spaljene plastike.
"Istopilo se", u čudu će Madame Pomfrey. "Sve se istopilo..." "Što to znači, Albuse?" napeto zapita
profesorica McGonagall. "To znači da je Odaja tajni doista ponovo otvorena", odgovori joj
Dumbledore.
Madame Pomfrey pokrije usta rukom. Profesorica McGonagall zUrlla je u Dumbledorea,
"Ali, Albuse... stval'lio... tko ju je otvorio?"
"Nije pitanje tko'; odgovori Dumbledore promatrajući Colina. "Nego je pitanje kako... "
Sudeći po onome što je Harry u polumraku vidio od lica profesorice McGonagall, ni ona nije znala
ništa više od njega.
DUELANTSKI KLUB
Kad se Harry u nedjelju ujutro probudio, bolnička je soba bila jarko obasjana zimskim suncem, a u
ruci je opet osjećao da ima kosti, samo ukočene. Brzo se pridigao da baci pogled na Colinov krevet,
ali~mu je vidik bio zastrt visokim zastorima iza kojih se Harry jučer bio presvukao. Čim je opazila
da se probudio, Madame Pomfrey užurbano je došla s doručkom na pladnju, a odmah mu je zatim
počela savijati i rastezati ruku i prste.
74
"Sve je u redu", reče mu dok je on nespretno kusao kašu lijevom rukom. "Nakon doručka ću vas
otpustiti."
Harry se obuče što je brže mogao i pohita u Gryffindorsku kulu jedva čekajući da ispriča Ronu i
Hermioni sve o Colinu i Dobbyju, ali ih ne nañe. Poñe ih tražiti pitajući se kamo li su mogli otići.
Bio je pomalo uvrijeñen što njih ne zanima ima li on opet kosti u ruci ili nema.
Dok je prolazio pored knjižnice, iz nje laganim korakom izade Fercy Weasley, po svemu su~eći
mnogo bolje raspoložen nego kad su se prošli put sreli.
"O zdravo, Harry!" pozdravi ga. "Jučer si izvrsno letio, svaka ti čast! Gryffindori su preuzeli
vodstvo u Medudomskom prvenstvu ti si im donio pedeset bodova!"
"Jesi li možda vidio Rona ili Hermionu?" upita ga Harry.
"Ne, nisam", odgovori Percy s nešto bljeñim smiješkom na licu. "Nadam se da Ron nije opet u
nekom ženskom zahodu... "
Harry se na silu osmjehne gledajući za Percyjem, a onda se od
mah zaputi u nužnik Plačljive Myrtle. Nije vidio razloga zašto Ron i Hermiona ne bi opet bili tu.
Nakon što se uvjerio da ni Filch ni bilo tko od prefekata nisu u blizini, otvori vrata i začuje njihove
glasove
iz~edne zatvorene kabine.
"Ja sam", reče zatvarajući vrata za sobom. Začuje nekakav zveket, pljusak vode i uzdah iz one
kabine, a onda opazi i Hermionino oko kako viri kroz ključanicu.
"Harry!" usklikne ona. "Kako si nas uplašio! Hodi unutra... kako ti je ruka?"
"Dobro", odgovori Harry i ugura se u kabinu. Na zahodu je stajao stari kotlić, a po pucketanju ispod
njega Harry zaključi da pod kotlićem gori vatra. Hermionina je specijalnost bilo čaranje vatre
otporne na vodu.
"Htjeli smo doći po tebe, ali smo umjesto toga odlučili početi spravljati višesokovni napitak",
objasni mu Ron dok je Harry jedva nekako zatvarao vrata za sobom. "Zaključili smo da je ovo
najsigurnije mjesto za tako nešto."
Harry im počne pripovijedati o Colinu, ali mu Hermiona upadne u riječ:
"To već znamo, čuli smo jutros profesoricu McGonagall kako priča o tome profesoru Flitwicku.
Zato smo i odlučili da se radije prihvatimo posla..."
"Što prije izvučemo od Malfoya priznanje, to bolje", progunda Ron. "Znaš šta ja mislim? Da je on
bio tako razočaran poslije utakmice da se iskalio na Colinu..."
"Imam vam još nešto reći", nastavi Harry gledajući Hermionu kako trga snopiće glistovnice i baca
ih u napitak. "Dobby me posjetio usred noći."
Ron i Hermiona pogledaju ga u čudu. Harry im ispripovjedi sve
što mu je Dobby kazao". ili zatajio, Ron i Hermiona Slušali su ga otvorenih usta.
"I prije je već bila otvorena Odaja tajni?" priupita ga Hermiona.
"Onda je sve jasno", reče Ron slavodobitnim glasom. "Bit će da
je Lucius l~alfoy otvorio Odaju dok je još ovdje išao u školu, a sa~ je
otkrio dragom starom Dracu kako se to radi. To je bar jasno. Ipak je šteta što ti Dobby nije rekao
kakva se neman tamo krije. Da mi je znati kako to da nitko nije primijetio da 5e to čudovi~te smuca
po školi?"
"Možda se može ućiniti nevidljivim?" nabaci I~ermiona gurajući ~ijavice na dno kotlića. "Ili se
može pretvoriti u oklop ili tako nešto? i;fn~n nns" n lrn~"nlnnnnLirrv rtnntrimn f)
"Ti, Hermiona, malo previše čitaš", reče joj Ron sipajući mrtve muhe zlatare na pijavice. Zatim
izgužva praznu vrećicu od muha zlatara i ponovo pogleda Harryja. "I tako nas je Dobby spriječio da
stignemo na vlak a tebi i ruku slomio..." Zavrti glavom. "Znaš šta, Harry? Ako ti taj ne prestane
spašavati život, ubit će te!"
Do ponedjeljka ujutro proširila se po cijeloj školi vijest da je i Colin Creevey napadnut i da sad leži
tako reći mrtav u bolničkom krilu. Uskoro je sve brujalo od glasina i sumnji. Učenici prve godine
75
kretali su se po dvorcu u gusto zbijenim skupinicama, kao da se boje da će biti napadnuti ako se
odvaže kretati sami.
Ginny Weasley, koja je na predavanjima iz Čarolija sjedila uz Colina Creeveya, bila je
unezvijerena, ali je Harry smatrao da Fred i George griješe u načinu na koji je nastoje raspoložiti.
Naizmjence su čaranjem uspijevali da im naraste krzno, ili da se ospu čirevima, pa onda iskakali iza
kipova pred nju. Prestali su to raditi tek kad im je Percy, tresući se sav od bijesa, zaprijetio da će
javiti gospodi Weasley da Ginny pati od noćnih mora.
Dotle je, iza leda profesora, u školi procvala trgovina talismanima, amajlijama i drugim zaštitnim
sredstvima. Neville Longbottom kupio je velik, smrdljiv luk, šiljast purpurni kristal i truli rep
daždevnjaka prije nego što su mu članovi Gryffindora objasnili da njemu ne prijeti nikakva
opasnost, jer je potomak čistokrvne čarobnjačke obitelji pa ga po svoj prilici nitko neće dirati.
"Najprije su se okomili na Filcha," odgovorio ~m je Neville onako prestrašena okrugla lica, "a svi
znaju da sam i ja nešto kao hrkan,'
Drugog tjedna u mjesecu prosincu profesorica McGonagall došla je, kao i obično, popisati sve one
koji će za Božić ostati u školi. Prijavili su se i Harry, Ron i Hermiona. Kad su čuli da i Malfoy
ostaje u školi, to im se učinilo vrlo sumnjivim. Božićni blagdani bili bi idealna prilika da se posluže
višesokovnim napitkom i pokušaju izvući od njega željeno priznanje,
Na žalost, napitak je bio tek dopola zgotovljen, Još im je nedosta
jao rog dvoroga i zmija drvolaza, a to su mogli pribaviti samo iz Snapeovih privatnih zaliha. Harry
je osobno mislio da bi se radije suočio i sa Slytherinovim legendarnim čudovištem nego da ga
Snape ulovi
u kra~i u njegovoj sobi.
Kako se bližio četvrtak popodne kad će imati blok-sat iz Čarobnih napitaka, Hermiona im žustro
reče:
' "Morat ćemo mu odvući pažnju na drugu stranu da bi se netko od nas ušuljao u njegovu sobu i
uzeo što nam treba."
Harry i Ron nervozno je pogledaju.
"Mislim da će najbolje biti da ja idem u kradu", nastavi Hermiona praktičnim tonom. "Vas biste
dvojica izletjeli iz škole kad biste opet nešto zabrljali, a ja nisam još dosad kažnjavana. Vi ćete
dakle morati samo izazvati gužvu kojom će Snape biti zaokupljen pet-šest minuta."
Harry se ovlaš osmjehne. Namjerno izazvati gužvu na Snapeovu sati iz Čarobnih napitaka, bilo je
otprilike isto tako preporučljivo kao i ubosti u oko zmaja dok spava.
Satovi Čarobnih napitaka održavali su se u jednoj od velikih prostorija bivše tamnice. Predavanje u
četvrtak popodne teklo je uobičajenim tokom. Izmeñu drvenih stolova stajalo je dvanaest kotlića iz
kojih se pušilo, a na stolovima su se nalazile mjedene vage i lonci sa sastojcima. Dok se Snape
provlačio izmeñu oblaka pare i sipao otrovne primjedbe na račun Gryffindora, Slytherini su se
zadovoljno smijuckali. Draco Malfoy, koji je bio Snapeov ljubimac, neprestance je bacao oči riba
gušavica na Rona i Harryja, koji su znali da mu ne smiju ničim uzvratiti jer bi bili kažnjeni prije
nego što bi uspjeli reći "keks".
Harryjeva otopina za nadimanje bila je odviše rijetka, ali je on bio
zaokupljen važnijim mislima. Cekao je na Hermionin signal i jedva da je slušao Snapea kako se
izruguje njegovu vodenastom napitku.
Kad se Snape okrenuo i otišao gnjaviti Nevillea, Hermiona je ulovila Harryjev pogled i klimnula
mu glavom.
Harry se hitro sagne iza svog kotlića, izvadi iz džepa Fredove Filibusterove rakete i kvrcne po
njima čarobnim štapićem. Rakete počnu šištati i prštati. Znajući da ima samo nekoliko sekunda
vremena, Harry se uspravi, nacilja i baci raketu ravno na cilj - u Goyleov kotlić.
76
Goyleov napitak prasne i prospe se po učenicima. Pojedinci su vrištali, pogoñeni kapima otopine za
nadimanje. Malfoya je otopina po~odila u lice pa mu ~e nos natekao poput balona. Goyle ae
posrtao držeći se za oči~ koje su mu se povećale do veličine tanjura. Sn~pe je
nasto~ao uspostaviti red i ustanoviti što se zapravo dogodilo. Usred
te zbrk~ Harry je opazlo kako so H~rmiona tiho iskrada iz prostorlj~,
"Mir! MIR!" urlao je Snape. "Svi koji su pogoñeni otopinom neka doñu k meni da im dadem
napitak za splašnjavanje. Uh, kad otkrijem krivca za ovo..."
Harry se svladavao da se ne nasmije gledajući Malfoya kako juri prema profesoru pognute glave
pod teretom nosa veličine male dinje. Dok je polovica učenika nesigurno prilazila Snapeovoj
katedri nekima su od njih ruke bile teške poput debelih toljaga, a neki nisu mogli govoriti jer su im
usne bile natekle preko svake mjere - Harry je opazio kako se Hermiona krišom vratila u
predavaonicu s nabušenom pelerinom na trbuhu.
Pošto su svi popili gutljaj protuotrova te su im splasnuli pojedini otoci, Snape je odjurio do
Goyleova kotlića i iščeprkao iz njega iskrivljene crne ostatke rakete. Iznenada zavlada muk.
"Ako ikad utvrdim tko je ovo bacio," šapne Snape, `jamčim vam da će ta osoba biti isključena iz
škole."
Harry je namjestio na licu izraz za koji se nadao da izražava nedoumicu. Snape ga je mjerkao
pogledom. Kad je nakon desetak minuta zazvonilo zvonce, Harryju je pao kamen sa srca.
"On zna da sam to bio ja", reče Harry Ronu i Hermioni dok su hitali prema zahodu Plačljive Myrtle.
"Vidio sam to lijepo po njemu:' Hermiona ubaci nove sastojke u kotlić i uzme grozničavo miješati.
"Napitak će biti gotov za dva tjedna", zadovoljno utvrdi.
"Snape ne može dokazati da si to bio ti", pokuša Ron utješiti Harryja, "Sto ti uopće može?"
"Koliko ja poznajem Snapea, mogao bi mi grdno zapapriti", reče
Harry dok se napitak pjenio i krčkao.
Tjedan dana kasnije Harry, Ron i Hermiona prolazili su kroz predvorje kad ugledaju skupinicu
učenika okupljenih oko oglasne ploče, na kojoj bješe netom izvješen pergament. Uzbuñeni Seamus
Finnigan i Dean Thomas pozovu ih rukom.
"Osniva se duelantski klub!" reče Seamus. "Večeras je prvi sastanalcl Ja bih se rado upisao u tećaj
za dvoboje, to bi nam ovih dana
moglo dobro doći,"
"Što, zar ti misliš da bi slytherinsko čudovište prihvatilo dvoboj?" priupita ga Ron, all i on
radoznalo proćita obavijest na ploći.
"Moglo bi ipak biti od neke koristi", reče Harryju i Hermioni kad su pošli na večeru. "Da
pogledamo?"
Harry i Hermiona bili su oboje za to, pa su u 8 sati navečer opet pohitali u Veliku dvoranu. Veliki
stolovi za blagovanje bili su nestali, a uz jedan zid pojavila se zlatna pozornica osvijetljena
tisućama svijeća što su lebdjele u zraku. Strop je opet bio baršunastocrne boje. Reklo bi se da se
pod njim skupila većina učenika. Svi su bili nekako uzbudeni i nosili čarobne štapiće.
"Zanima me tko će nas podučavati?" reče Hermiona dok su upadali medu raspričane kolege. "Netko
mi je rekao da je Flitwick u mladim danima bio ponajbolji duelant, možda će nas on podučavati?"
"Samo da nije..." započne Harry, ali naglo umukne i prostenje na podij je stupio Gilderoy Lockhart
u sjajnoj pelerini plavoj poput šljive, i u pratnji nikog drugog nego Snapea, koji je, kao i obično, bio
u crnom.
Lockhart mahne rukom okupljenima ne bi li ih utišao, a onda im dovikne:
"Doñite bliže, bliže! Vidite li me svi? Čujete li me svi? Izvrsno! Dakle, profesor Dumbledore dao
mi je odobrenje da osnujem ovaj mali duelantski klub, da vas sve izvježbam za svaki slučaj, ako se
budete morali braniti kao što sam se ja branio u nebrojenim zgodama... pojedinosti o tome možete
naći u mojim dosad objavljenim djelima. Dopustite mi da vam predstavim svog asistenta, profesora
Snapea", produ~i Lockhart sa širokim i blistavim osmijehom na licu, "On tvrdi
77
da se i on donekle razumije u dvoboje pa je ljubazno pristao da mi pomogne na poćetku iwesti
jednu malu demonstraciju. Ali ne mo
rate se ništa brinuti... nakon toga ću vam vratiti vašeg profesora Čarobnih napitaka živa i zdrava, ne
bojte se!"
"Zar ne bi bilo idealno da likvidiraju jedan drugog?" promrmlja Ron Harryju na uho.
Snape je napućio gornju usnu. Harry se čudio što se Lockhart još uvijek smješka. Da je Snape njega
tako pogledao, on bi pobjegao glavom bez obzira.
Lockhart i Snape okrenu se jedan drugome i poklone. Bar se Lockhart poklonio nervozno vrteći
prstima, a Snape je samo razdražljivo mahnt~o glavom, Zatim obojica podignu štapiće kao mačeve,
"Kao što vidite, obojica držimo štapiće u uobičajenom borbe
nom sta~u", reče Lockhart nijemom skupu, "Kad izbrojim do iri, ba
cit ćemo svoje prve čini. Dakako da ni jedan od nas nema ubilačke namjere."
"Ja se ne bih kladio da je baš tako", promrsi Harry gledajući Snapea kako je iskesio zube.
" » Jedan... dva... tri...
Obojica zamahnu štapićima iznad ramena. Snape uzvikne: `~'xpelliarmus!" Zasljepljujući blijesak
skrletnog svjetla pokosi Lockharta i on odleti natraške s pozornice, tresne o zid, spuzne i raskreči se
na podu.
Malfoy i još neki Slytherini počnu klicati od radosti. Hermiona se propne na prste.
"Nije mu se valjda ništa dogodilo?" procvili držeći ruku preko usta.
"Baš nas briga!" odvrate Harry i Ron uglas.
Lockhart se jedva osovi na noge. Klobuk mu je odletio a kovrčava kosa digla se na glavi.
"E, sad ste vidjeli!" reče i vrati se teturajući na podij. "To vam je bila čarolija razoružanja-ja sam,
kao što ste vidjeli, izgubio svoj štapić... ah, hvala vam, gospoñice Brown. Da, to vam je, profesore
Snape, bila dobra ideja da im pokažete tu čaroliju, samo, ako smijem reći, bilo je unaprijed jasno
što ćete izvesti. Mogao sam vas ja lako sprije
.. citi u tome da sam bas htio. A1~ drzao sam da ce za nyh biti poucno da vide..."
Snape ga je krvnički gledao. Možda je Lockhart to ipak opazio jer najednom reče:
~~Dosta je bilo demonstriranja~ Ja sad idem medu vas da vas razvrstam na parove. Profesore
Snape, hoćete li mi pomoći, molim vas..." Obojica zañu meñu učenike i počnu sastavljati parove.
Lockhart
spari Nevillea sa Justinom Finch-Fletchleyjem, ali Snape doñe do Harryja i Rona prije Lockharta.
"Mislim da je vrijeme da razdvojimo par iz snova", podsmjehne im se on. "Weasley, vi ćete biti par
s Finniganom, a Potter..."
Harry automatski priñe Hermioni.
"To ne dolazi u obzir", reče Snape smješkajući se hladno. "Gos
podine Malfo~~ hodite amo, Da vidimo kako ćete vi izaći na kra~ sa
Slavnim Potterom, A vi se, ~ospo~ice Granger", moiete spariti s
gospoñlcom »ulstrode."
Malfoy se približi Harryju smijuckajući se. Za njim dode i jedna Slytherinka, koja podsjeti Harryja
na sliku koju je vidio u Ferijama s vješticama. Bila je krupna i zdepasta, s izazivački isturenom
jakom bradom. Hermiona joj se ovlaš osmjehne, ali joj ona ne uzvrati osmijehom.
"Okrenite se sad svako svom partneru!" dovikne im Lockhart koji se vratio na podij. "I poklonite se
jedno drugome!"
Harry i Malfoy jedva da su naklonili glave ne odvajajući očiju jedan od drugoga.
"Štapiće na gotovs!" vikne Lockhart. "Kad izbrojim do tri, bacite svoje čini da razoružate
protivnika... samo da ga razoružate... ne želimo nikakve nezgode. Jedan... dva... tri..."
Harry zamahne štapićem iznad ramena, ali je Malfoy zamahnuo već nakon "dva" i svojom
čarolijom tako s:nažno pogodio Harryja da je ovaj imao osjećaj kao da ga je tko tavom raspalio po
glavi. Harry posrne, ali ostane na nogama i, ne časeći ni časa, uperi štapić ravno u Malfoya i vikne:
78
"Rictusempra!"
Mlaz srebrna svjetla zgodi Malfoya u trbuh pa se on dašćući presamiti.
Kad Malfoy poklekne, Lockhart panično vikne iznad glava parova zaokupljenih borbom:
"Rekao sam vam da samo razoružate protivnika!"
Harry je pogodio protivnika čarolijom škakljanja tako da se Malfoy previjao od smijeha. Harry
uzmakne, obuzet neodredenim osjećajem da ne bi bilo sportski začarati Malfoya dok je na podu, ali
je to bila pogreška. Hvatajući zrak, Malfoy uperi štapić u Harryjeva koljena i izusti gušeći se:
"Tarantallegra!" Sljedećeg je trenutka Harry izgubio vlast nad nogama, koje su zaplesale neku vrstu
brzog fokstrota.
"Stanite! Stanite!" prodere se Lockhart, ali Snape preuzme komandu.
"Finite Incantatem!" vikne. Harry prestane plesati, a Malfoy se prestane smijati pa obojica
pogledaju oko sebe.
Sve oko njih bijaše obavijeno zelenkastim dimom. NeUille i Jus
tin ležali su na podu predlšući, Ron je pridizao s poda Seamusa pe
peljasta lica i ispričavao mu se zbog onoga što mu je učinio svojim slomljenim štapićem. Meñutim,
Hermiona i Millicent Bulstrode još su se nadmetale. Millicent je držala u "kravati" Hermionu koja
je cviljela od boli. Štapići i jedne i druge ležali su zaboravljeni na podu. Harry im priskoči i otrgne
Millicent od Hermione, što nije bilo nimalo lako jer je Millicent bila znatno viša od njega.
"O Bože", izusti Lockhart skakućući izmeñu učenika i promatrajući razbojište. "Ustanite,
Macmillan... pazite, pazite, gospoñice Fawcet... dobro stisnite ranu, Boot, pa će začas prestati
krvarenje... Mislim da će biti bolje da vas naučim kako ćete blokirati neprijateljske čini", nastavi
Lockhart stojeći smeten nasred dvorane. Zirnuvši na Snapea, koji je sijevao crnim očima, u hipu
skrene pogled na drugu stranu. "A sad trebam dva dobrovoljca... kako bi bilo da to budete vi,
Longbottom i Finch-Fletchley?"
"To vam nije, profesore Lockhart, dobra ideja", reče Snape prilazeći mu poput velika i zlokobna
šišmiša. "Longbottom izaziva pravu pustoš čak i najobičnijim čarolijama. Evo, ovo što je ostalo od
Finch-Fletchleya možemo poslati u bolnicu u kutiji šibica." Nevilleovo okruglo rumeno lice
postane još rumenije. "Kako bi bilo da pokušamo s Malfoyem i Potterom?" predloži Snape
smješkajući se iskrivljenim usnama.
"Izvrsna ideja!" usklikne Lockhart i mahne rukom Harryju i Malfoyu neka doñu u sredinu dvorane.
Gomila se razmakne da ih propusti.
"Dakle, l~arry," nastavi Lockhart, "kad Draco >aperi štapić u vas, Vl Cete 01~0 DapIaVltl~"
Podigne svoj štapić i pokuša izvesti kompliciranu, vrckavu kretnju rukom, ali mu štapić ispadne iz
ruke. Snape se zasmijulji dok je Lockhan brže-bolje podizao štapić govoreći:
"Hopla... moj je štapić, izgleda, malo previše uzbuñen."
Snape priñe Malfoyu, sagne se i šapne mu nešto na uho. I Malfoy se zasmijulji. Harry nervozno
pogleda Lockharta i reče mu:
"Gospodine profesore, možete li mi još jednom pokazati taj svoj obrambeni potez?"
"Frka, ha?" promrsi Malfoy tako da ga Lockhart nije mo~ao čuti.
"To su tek tvoje puste želje!" odbrusi mu Ha~~y k~aj~~kotri tts~tl~. Lockhart veselo klepne
Harryja po ramenu i reće mu:
"Učinite, Harry, sve isto onako kao ja!" "Što, da ispustim štapić?"
Ali Lockhart ga nije slušao.
"Tri... dva... jedan... kreni!" uzvikne. Malfoy hitro podigne štapić i prodere se: "Serpensortia!"
Vrh mu štapića prasne. Harry je zgranut gledao kako iz protivnikova štapića sune duga, crna zmija i
tresne na pod izmedu njih dvojice pa se uspravi, spremna za napad. Gomila naglo ustukne i napravi
borcima mjesta vrišteći na sav glas.
"Samo mirno, Potter!" reče mu Snape lijenim glasom očito uživajući u tom prizoru - kako Harry
nepomično stoji pred razjarenom zmijom. "Ja ću je maknuti..."
79
"Pustite mene!" uzvikne Lockhart, pa zavitla štapićem prema zmiji i iznenada nešto prasne. Ali
zmija nije nestala nego se vinula oko tri metra uvis i bučno tresnula opet na pod. Onako
raspomamljena, bijesno sikćući, krene ravno na Justina Finch-Fletchleyja i ponovo se uspravi i
iskesi zube, spremna za napad.
Harry nije bio načisto zašto je to učinio, nije čak bio ni svjestan da je tako odlučio. Jedino je znao
da su ga noge same ponijele kao da je na koturaljkama, te da je glupo doviknuo zmiji: "Ostavi ga na
miru!" I začudo-neobjašnjivo-zmija se izvali na pod, poslušna kao
debelo gumeno crijevo za polijevanje vrta; očiju uprtih u Harryja,
Harry osjeti kako ga napušta strah. Znao je da zmija neće više nikog napasti, iako ne bi umio
objasniti otkud to zna.
Podigne pogled na Justina i osmjehne mu se očekujući da će Justin odahnuti, ili da će se začuditi, ili
mu čak iskazati zahvalnost... no nipošto da će se uplašiti ili naljutiti.
"Kakvu to igru igraš?" vikne Justin i, prije nego što je Harry dospio išta reći, okrene se i izjuri iz
dvorane.
Snape istupi naprijed, zamahne štapićem i zmija iščezne u oblačiću crnog dima. I Snape je gledao
Harryja na neočekivan način - bi
jaše to oštar i proračunat pogled, koji se Harryju nije svidio, Bio je nejasno svjestan i zloslutnog
mrmljanja što se širi po dvorani, Zatim osjeti kako ~a netko odostra~a poteže za pelerinu`
rrr ~ ~~ Y n i I(TT ~ 1 ~ I
Ron ga je izveo iz dvorane, a Hermiona ih je pratila sa strane. Dok su prolazili kroz vrata, učenici
su s obje strane uzmicali pred njima kao da se boje da se ne zaraze. Harryju nije bilo jasno što se
zbiva, a ni Ron ni Hermiona nisu mu ništa objasnili dok ga nisu odveli uza stube do prazne
gryffindorske društvene prostorije. Tu Ron gurne Harryja u naslonjač i reče mu:
"Ti si parsel-ust. Zašto nam to nisi rekao?" "Što sam ja?" upita ga Harry.
"Parsel-ust!" ponovi Ron. "Ti znaš govoriti sa zmijama!" "Znam", potvrdi Harry. "Ali ovo mi je tek
drugi put u životu. Jednom sam slučajno u zoološkom vrtu nahuckao bou constrictora na svog
bratića Dudleyja... no to je duga priča... i onda mi je zmija rekla da nije nikad bila u Brazilu, a ja
sam je na neki način oslobodio iako to nisam htio. To je bilo prije nego što sam saznao da sam
čarobnjak..."
"Boa constrictor ti je rekla da nije nikad bila u Brazilu?" ponovi Ron slabašnim glasom.
"Pa šta onda?" reče Harry. "Kladio bih se da bi to i mnogi drugi razumjeli."
"E, ne, ne bi", odsiječe Ron. "To je vrlo rijedak talent. Harry, to ti ne valja."
"Što ne valja?" upita ga Harry i ozbiljno se naljuti. "Što je to sa svima vama? Čuj, da nisam toj
zmiji rekao da ne napadne Justina..." "A, to si joj dakle rekao?"
"Kako to misliš? Pa i ti si bio tamo... čuo si me."
"Čuo sam te kako govoriš parselskim jezikom," reče Ron, "zmijskim jezikom. Mogao si joj svašta
reći. Nije čudo što se Justin uspaničario. Izgledalo je kao da zmiju nagovaraš na nešto, tako
otprilike. Bilv je to, znaš, jezovitv,"
Harry se zapilji u njega.
"Pa zar sam ja govorio nekim drugim jezikom? Ali... ja to uopće nisam primijetio... kako mogu
govoriti nekim drugim jezikom a da nisam toga svjestan?"
Ron zavrti glavom. On i Hermiona izgledali su kao da im je tko umro. Harryju nije bilo jasno što je
u tome tako strašno.
"I~oćete li mi reći što je u tome loše da čovjek spriječi jednu
~adnu ~mij~tinu da odgrize Justinu glavu~" upita ih, "Zar nije sve
jedno kako sam to učinio dokle god Justin ne mora sudjelovati u lovu bezglavih jahača?"
"Nije svejedno", odvrati napokon Hermiona prigušenim glasom, "jer je Salazar Slytherin bio
znamenit upravo po tome što je govorio sa zmijama. Zato je zmija i simbol Slytherina."
Harry zine od čuda.
80
"Točno", potvrdi Ron. "Sad će cijela škola biti uvjerena da je on tvoj prapraprapradjed ili tako
nešto..."
"Ali nije", usprotivi se Harry, obuzet panikom koju nije znao ni sam sebi objasniti.
"E, to ćeš teško dokazati", ustvrdi Hermiona. "On je živio prije otprilike tisuću godina. Koliko mi
znamo, ti bi mu stvarno mogao biti potomak."
Te je noći Harry satima ležao budan. Kroz otvor izmeñu zastora na svom krevetu s baldahinom
gledao je snijeg kako promiče pokraj prozora na kuli. Premišljao je.
Bi li on doista mogao biti potomak Salazara Slytherina? On, uostalom, ništa ne zna o obitelji svog
oca. Dursleyjevi su mu oduvijek branili da ih zapitkuje o svojoj čarobnjačkoj rodbini.
Pokuša tiho kazati nešto na parselskom jeziku, ali mu riječi nisu dolazile na pamet. Činilo se da taj
jezik zna samo kad se nañe licem u lice sa zmijama.
"Ali ja sam meñu Gryffindorima", pomisli. "Razredbeni klobuk ne bi me dodijelio Gryffindorima
da mi u žilama teče slytherinska krv..."
"Ah", javi mu se u glavi pakostan, sitan glas. "Ali Razredbeni klobuk htio te je uvrstiti medu
Slytherine, zar se ne sjećaš?"
I~arry se prevrne u krevetu. Sutra će vidjeti Justina na satu Travarstva i objasniti mu da on nije
podbadao zmiju na njega, nego da ju je odvratio od njega, što bi valjda (srdito pomisli lupajući
šakom po jastuku) svaka budala morala shvatiti.
Me~utim, do Sutradan ujutro Snij~g koji je po no~i poćeo padati pre~vorio se u tako gustu vijavicu
da je otka~an posljednji sat iz Travarswa - profesorica S~rout htjela je is~robati ćarapicc i šalove na
mandra~orama, što ie bila sloŽena ooeraciia koiu ne bi nikon~ dru
gom povjerila, pogotovo što je sad bilo neobično važno da mandragore brzo izrastu i ožive Gospu
Norris i Colina Creeveyja.
Harry je sjedio uz kamin u gryffindorskoj društvenoj prostoriji i grizao se zbog svega toga dok su
Ron i Hermiona iskoristili slobodno vrijeme da odigraju partiju čarobnjačkog šaha.
"Za Boga miloga, Harry!" reče iznervirana Hermiona kad jedan od Ronovih lovaca obori jahača s
njezina konja i odvuče ga sa šahovnice. "Ako ti je to toliko važno, zašto ne potražiš Justina?"
I tako Harry ustane i proñe kroz rupu ispod portreta u zidu pitajući se gdje bi mogao naći Justina.
U dvorcu je bilo mračnije nego što je inače danju bilo, zato što se vani kovitlao gust, siv snijeg.
Drhtureći, Harry je prolazio pored učionica u kojima su predavanja bila u toku, te je, usput, zapažao
ponešto od onoga što se u njima zbiva. Profesorica McGonagall vikala je na nekoga tko je, po
svemu sudeći, pretvorio svoga prijatelja u jazavca. Odoljevši želji da zaviri u tu učionicu, Harry
produži dalje i pomisli da je Justin možda iskoristio slobodno vrijeme da malo uči, pa ga nakani
najprije potražiti u knjižnici.
I doista je skupina Hufflepuffa, kojima je takoder otpao sat iz Travarstva, sjedila u stražnjem dijelu
knjižnice. Ipak, ne bi se reklo da im je učenje na pameti. Izmedu dugih redova polica s knjigama
Harry opazi ~a Su zbili gl~ve, ~~cijelo zaneseni zanimljivim razgovorom. Nije primijetio da je i
Justin mec~u njima. Išao je prema njima
kad mu dopre do ušiju nešto od onoga što su govorili, pa zastane da
posluša, skriven na Odjelu nevidljivosti.
"Ja sam u svakom slučaju rekao Justinu da se sakrije u našu spavaonicu", govorio je krupan dječak.
"Mislim, ako ga je Potter već izabrao za svoju sljedeću žrtvu, najbolje će biti da se neko vrijeme ne
pokazuje na javnim mjestima. Justin je, naravno, očekivao da će se ovako nešto dogoditi još od
onog trenutka kad se odao pred Potterom da je roñen kao bezjak. Justin mu je zapravo priznao da je
trebao pohadati školu u Eatonu. A to nije baš nešto o čemu treba trubiti kad je Slytherinov baštinik
u lovu na žrtve, zar ne?"
"On~a ti, Ernie, misliš da ~e to stvarno bio Potter?" upita ga tjeskobnim ~lasom d~evoaćica s
plavim pletenicama.
81
"Hannah," ozbiljno će krupni djećak, "on je parsel-ust, A svi znaju da je to obilježje crnih maga.
Jesi li ikad čula da neka normalna
osoba govori sa zmijama? Pa i samog su Slytherina zvali Zmijousti!"
Na te riječi uslijedi potmulo mrmorenje, a Ernie nastavi: "Sjećate se što je pisalo na zidu?
Neprijatelji baštinika, čuvajte se!
Potter je imao nekakav sukob s Filchom, a uskoro nakon toga napadnuta je Filchova mačka. Onaj
mali s prve godine, Creevey, naljutio je Pottera na metlobojskoj tekmi jer ga je fotografirao dok je
on ležao u blatu, a uskoro nakon toga saznajemo da je napadnut i Creevey."
"Ali on je meni oduvijek bio tako nekako simpatičan", napomene Hannah nesigurnim glasom.
"Uostalom, on je i otjerao Znate-već-koga. Pa neće valjda biti da je skroz-naskroz zao?"
Ernie tajnovito snizi glas, pa Hufflepuffi još više zbiju glave. Harry im se još više približi ne bi li
čuo što Ernie govori.
"Nitko ne zna kako je on preživio napad Znate-već-koga. Hoću da kažem da je bio još beba kad se
to dogodilo. Očekivalo bi se da od njega neće ostati ni traga. Takve je čini mogao preživjeti samo
vrlo moćan crni mag." Ernie još više spusti glas tako da jedva čujno prošapće: "Zato ga je
vjerojatno i htio ubiti Znate-već-tko. Nije želio imati za suparnika još jednog Gospodara tame. Da
mi je znati kakve se još sposobnosti kriju u tom Potteru!"
Harry nije više mogao izdržati. Glasno se nakašlje i izade iza polica pred njih. Da nije bio onako
bijesan, prizor koji je ugledao bio bi mu smiješan - svi su Hufflepuffi pred njim izgledali kao da su
se skamenili od pogleda na nj, a Ernie je problijedio kao krpa.
"Zdravo!" pozdravi ih Harry. "Tražim Justina Finch-Fletchleyja,"
Bilo je očito da su potvrñene najcrnje strepvje Hufflepuffa. Svi plašljivo pogledaju Ernieja.
"A što hoćeš od njega?" upita ga Ernie drhtavim glasom.
"Htio bih mu reći što se uistinu dogodilo s onom zmijom u Duelantskom klubu", odgovori mu
Harry.
Ernie se ugrize za blijede usne, duboko uzdahne i reče: "Svi smo mi tamo bili i lijepo vidjeli što se
dogodilo."
"Onda ste valjda primijetili i da se zmija povukla nakon što sam joj ja nešto dobacio", reče Harry.
"Ja sam samo vidio", tvrdoglavo će Ernie iako je sav drhtao, "da
si ti govorio parselskim jezikom i da si zmiju potjerao na Justina." "Nisam ja nju potjerao na
njega!" odsiječe Harry glasom kaji j~ drhtao od srdžbe. "Nije njega zmija ni taknula!"
"Jako je malo falilo", ustvrdi Ernie. "A ako ti se slučajno po glavi motaju kojekakve ideje," žurno
nadoda, "mogu ti reći da u mojoj obitelji možeš pratiti unatrag devet generacija vještica i
čarobnjaka, i da u mojim žilama teče čista krv da ne može biti čistija, pa..."
"Baš mene briga kakva krv teče u tvojim žilama!" otresito će Harry. "Zašto bih ja napadao one koji
su roñeni kao bezjaci?" "Čuo sam da mrziš bezjake kod kojih živiš", brzo ubaci Ernie. "S
Dursleyjevima ne možeš živjeti a da ih ne mrziš", odvrati
Harry. "Volio bih da to osjetiš na svojoj koži."
I okrene se na peti i izjuri iz knjižnice, zbog čega ga prijekorno pogleda Madame Pince, koja je
upravo laštila pozlaćene korice velike zbirke čarobnih formula.
Harry je bio tako bijesan da je nasumce išao hodnikom jedva primjećujući kuda ide. Posljedica je
toga bila da se zaletio u nešto veliko i čvrsto tako da se sruši na pod.
"O, zdravo, Hagride!" pozdravi Harry dižući pogled s poda. Hagridu je lice bilo potpuno skriveno
vunenom kapuljačom pokrivenom snijegom, ali to nije mogao biti nitko drugi jer je svojim
ogrtačem od krtičjeg krzna zauzeo veći dio širine hodnika. U jednoj od svojih krupnih ruku u
rukavicama držao je mrtvog pijetla.
"Je 1 sve u redu, Harry?" upita ga nakon što je zadigao kapuljaću
da bi mogao govoriti. "A što nisi na predavanju?"
82
"Otkazano je", odgovori mu Harry ustajući. "A što ti ovdje radiš?" Hagrid podigne uvis beživotnog
pijetla.
"Ovo je već drugi kojeg su ubili u ovom polugodištu", odgovori mu. "II su lisice il bauk krvopija, al
trebam odobrenje od ravnatelja da zaštitim kokošinjac čarolijom."
Zatim se malo pomnije zagleda u Harryja ispod svojih debelih obrva posutih snijegom.
"Jesi 1 siguran da ti nije ništa? Izgledaš mi nekako zajapuren i zabrinut."
Harry nije imao snage da mu ponovi sve ono što su Ernie i ostali Hufflepuffi bili nadrobili o njemu.
"Ma nije mi ništa", rečef "Moram dalje, Hagride~ sljedeći sat imamo iz Preobrazbe, a moram još
otići i po knjige.
I ode. Glava mu je bila još puna onoga što je Ernie naprićao 0
njemu.
"Justin je očekivao da će se ovako nešto dogoditi još od onog trenutka kad se odao pred Potterom
da je roc~en kao bezjak... "
Harry se teškim korakom popne uza stube i poñe kroz hodnik, još mračniji od drugih. Baklje je bio
pogasio jak, leden propuh koji je puhao kroz pritvoreni prozor. Bio je već prošao polovicu hodnika
kad se spotakne o nešto što je ležalo na podu.
Kad se okrene da pogleda ono o što se spotaknuo, osjeti kako mu se okreće želudac.
Na podu je ležao Justin Finch-Fletchley, ukočen i hladan, sa zgranutim izrazom na licu, tupo
zagledan u strop. I to još nije bilo sve. Do njega je bila još jedna figura, nešto najčudnije što je
Harry ikad vidio.
Bijaše to Skoro Bezglavi Nick, ali ne više onako bisernobijel i proziran nego ispunjen crnim
dimom, a lebdio je, nepomičan i u vodoravnom položaju, na petnaestak centimetara od poda. Glava
mu bila napol odsječena, a na licu isto onako zgranut izraz kao i u Justina.
Harry se osovi na noge dišući ubrzano i kratko, dok mu je srce bubnjalo po rebrima. Mahnito
pogleda na jednu i na drugu stranu pustog hodnika i zapazi kolonu pauka kako gmižu od tijela
najbrže što mogu. Jedini su zvuci bili prigušeni glasovi profesora iz učionica s obje strane hodnika.
Mogao je pobjeći i nitko nikad ne bi saznao da je bio ovdje, Ipak ih jednostavno nije mogao ostaviti
da tu leže... mora dovesti pomoć. Hoće li mu itko povjerovati da nema nikakve veze s ovim`'
Dok je tako stajao obuzet panikom, bučno se otvore najbliža vrata i na njih izleti kućni duh Peeves.
"Vidi, vidi, pa to je naš mali posro Potter!" raskokodače se Peeves i usput nakrivi Harryju naočale
poskakujući pokraj njega. "A što to Potter smjera? Koga to vreba..."
Ali usred salta Peeves se naglo zaustavi. Lebdeći naopačke u zraku, opazio je Justina i Skoro
Bezglavog Nicka. Vrativši se u normalni položaj, napuni pluća zrakom i, prije nego što ga je Harry
uspio spriječiti, vrisne iz sveg glasa:
"NAPAD! NAPAD! JOŠ JEDAN NAPAD! NI JEDAN SMRTNIK NI
DUH MSU VIŠE SIGURNI! SPAŠAVAJTE SE! NAAAAPAD!"
Tres"` tres`., tres,., - vrata su se u hodniku naglo otvarala jedna za drugima, a ućenici povtvjeli na
njih, Nekoliko dugih t~i~uta ~o
Bezglavom Nicku neprestano su gazili. Harry je stajao pribijen uza zid dok su profesori vikom
zahtijevali od učenika da se smire. Dotrčala je i profesorica McGonagall, a za njom i njezini
učenici, od kojih je jedan još imao prugastu crno-bijelu kosu. Profesorica je svojim štapićem
izazvala snažan prasak kojim je uspostavila tišinu, a onda je svim učenicima zapovjedila da se vrate
u učionice. Tek što se hodnik donekle ispraznio, na poprište stigne zadihani Hufflepuff Ernie.
"Uhvaćen na djelu!" prodere se Ernie, potpuno blijed u licu, dramatično upirući prstom u Harryja.
"Dosta više toga, Macmillane!" oštro mu dobaci profesorica McGonagall.
Peeves je skakutao u zraku iznad njih i promatrao scenu cereći se zlobno, jer je oduvijek volio kaos.
Dok su profesori pregledavali Justina i Skoro Bezglavog Nicka, Peeves je zapjevao:
Gle Pottera kožodera, nosi lice ubojice,
Kosi dake nabrzake, od mutnjaka do mutnjice.
83
"Dosta, Peeves!" obrecne se na nj profesorica McGonagall pa Peeves uzmakne natraške plazeći
jezik Harryju.
Profesor Flitwick i profesor Sinistra s ~djela astronomije odni~
jeli su Justina u bolnićko krilo, ali kao da nitko nije znao što da urade sa Skoro Bezglavim Nickom.
Na kraju profesorica McGonagall prizove čaranjem velik ventilator i dade ga Ernieju da njime
otpravi Skoro Bezglavog Nicka uza stube. I doista je Ernie otpuhao ventilatorom Nicka kao kakvu
tihu crnu lebdjelicu. I tako su Harry i profesorica McGonagall ostali sami u hodniku.
"Izvolite, Potter, ovuda!" reče mu ona.
"Gospoño profesor," odmah će Harry, "kunem vam se da ja nisam..."
"Ovo više ne stoji do mene, Potter", reče profesorica McGonagall trpkim glasom.
Kad su bez riječi zamaknuli za ugao, profesorica se zaustavi pred
jednom velikom i vrlo ruinom vodorigom.
"Limunov šerbet!" reče ona, To je očito bila lozinka jer vodoriga
odjednom oživi i makne se u stranu, a zid se iza nje razdvoji. Iako je strahovao od onoga što slijedi,
Harry se nije mogao svemu tome na
čuditi. Iza zida su naišli na zavojite stube koje su se kretale gore poput pomičnih stepenica. Čim su
on i profesorica McGonagall stupili na njih, Harry začuje kako se zid za njima potmulo zatvara.
Penjali su se u krugovima sve više i više dok Harry najposlije, osjećajući kako mu se vrti u glavi, ne
ugleda pred sobom blistava hrastova vrata s alkom u obliku grifona.
Sad je znao gdje su. Ovo je zacijelo Dumbledoreovo prebivalište.
v
VISESOKOVN I NAPITAK
Kad su stigli do vrha zavojitih stuba, profesorica McGonagall pokuca na vrata. Vrata se tiho otvore
i oni udu. Profesorica McGonagall reče Harryju neka je malo pričeka, i ostavi ga samog.
Harry pogleda oko sebe. Jedna je stvar bila sigurna - od svih profesorskih soba u kojima je do tada
bio, ova je Dumbledoreova bila kudikamo najzanimljivija. Da se nije luñački bojao da će biti
isključen iz škole, Harry bi rado iskoristio priliku da je razgleda.
Bijaše to velika i lijepa, okrugla soba puna čudnih tihih šumova. Na stolićima tankih nogu ležali su
neobični srebrni instrumenti koji su šumili i ispuštali oblačiće dima. Na zidovima su visili portreti
starih školskih ravnatelja i ravnateljica. Svi su oni spokojno drijemali u svojim okvirima. Bijaše tu i
jedan veliki pisaći stol s nogama u obliku šapa, a na polici iza njega ležao je otrcani i poderani
čarobnjački šešir - Razredbeni klobuk.
Harry je oklijevao. Oprezno obiñe sve one vještice i čarobnjake što su drijemali na zidovima. Neće
valjda ništa biti ako uzme taj klobuk i ponovo ga stavi na glavu? Samo da vidi... samo da se uvjeri
da ga je klobuk doista svrstao u pravi dom.
Tiho obiñe pisaći stol, uzme klobuk s police i polako ga natakne na glavu. Bio mu je prevelik pa
mu je spuznuo preko očiju, baš kao i prvi put kad ga je nabio na glavu. Zurio je u crnu podstavu
klobuka i čekao. Tad mu sitan glas šapne u uho:
"Ne da ti vrag mira, Harry Potter?"
"Oyaj, da", promrmlja Harry, "Ovaj", oprostit~ što ~as uznemirujem... htio sam vas pitati..,"
"Nisi naćisto jesam li te smjestio u pravi dom, je li?" oštroumno će klobuk, "Da.., tebe ie bilo
~eobićno teško ra~vrstati, Ali ostajem
pri onome što sam rekao..." Harryju poskoči srce u grudima. "... da bi ti dobro bilo i kod
Slytherina."
Harryju se skvrči želudac. Dohvati vrh klobuka i skine ga. Držao ga je u ruci onako mlohava,
prljava i izblijedjela. Vrati ga na policu osjećajući mučninu.
"Nemaš pravo", dobaci nepomičnom i nijemom klobuku, pa uzmakne natraške motreći ga. Tad
začuje za sobom čudan, prigušen glas i naglo se okrene.
84
Ipak nije bio sam. Na zlatnoj prečki iza vrata stajala je nekakva oronula ptica nalik na napol
očerupana purana. Harry se zagleda u nju a ptica mu uzvrati zlokobnim pogledom i ponovo ispusti
onaj isti prigušeni glas. Harry pomisli da izgleda vrlo nezdravo. Oči su ptičurine bile mutne, a još
dok ju je Harry gledao, iz repa joj ispadnu dva pera.
Harry je baš pomislio kako bi mu sad još samo trebalo da Dumbledoreova najdraža ptica ugine dok
je on s njom sam u sobi, kadli ptica iznenada plane.
Harry krikne od užasa i uzmakne opet natraške za pisaći stol. Grozničavim pogledom potraži oko
sebe kakvu čašu vode, ali vode nigdje ni za lijek. Ptica se dotle pretvorila u vatrenu kuglu. Potom je
glasno zakričala i u hipu nije više bila ništa drugo do hrpe pepela što je tinjala na podu...
Otvore se vrata i u sobu uñe Dumbledore, natmuren i ozbiljan. "Gospodine profesore," dahne
Harry, "vaša ptica... Ja joj nisam ništa napravio... jedriostavno se sama zapalila..:"
Na Harryjevo veliko čudo, Dumbledore se nasmiješi.
"Bilo je već i vrijeme", reče mu. "Danima je već grozno izgledao, pa sam mu govorio neka se radije
već jednom pokrene."
Profesor se nasmije Harryjevu zgranutom izrazu na licu. "Fawkes je, Harry, feniks, a feniksi izgore
kad im doñe vrijeme da uginu i da se ponovo rode iz pepela. Gledajte ga samo..."
Harry pogleda i vidje kako sitna, naborana, netom roñena ptica
diže glav~ iz pepela, Bila je isto onal~o ru~na kao i o~a stara ptičuri
na~ "Steta je što ste ga morali vidjeti baš na dan spaljivanja", reče
Dumbledore sjedajući za pisaći stol. "On je inače uglavnom lijep, s
f r v . ~ . .
~.."1..."....... "~.,....... . ..1"~....." .."..."..,. 1'!`"...1.". "., r"..~"~~.".." .,4.""
Mogu nositi vrlo velike terete, suze su im Ijekovite i vrlo su vjerne domaće životinje."
Onako zgranut Fawkesovim samospaljivanjem, Harry je smetnuo s uma zašto se tu uopće nalazi, ali
se učas svega prisjeti kad se Dumbledore zavali na visoki naslon svoje stolice i upre u njega
prodoran pogled svojih svijetloplavih očiju.
Medutim, prije nego što je Dumbledore dospio izustiti ijednu riječ, vrata se naglo i gromoglasno
otvore i u sobu upadne Hagrid, sumanuta pogleda, s kapuljačom navrh raskuštrane crne glave, i s
mrtvim pijetlom kojim je još mlatarao oko sebe.
"Profesore Dumbledore, nije Harry ništa kriv!" ustvrdi Hagrid usrdnim glasom. "Ja sam razgovaro š
njim nekoliko sekundi prije nego što je onaj dečko pronaden, Harry, gospodine nije imo kad to
napravit..."
Dumbledore zausti da nešto kaže, ali Hagrid nastavi po svome mašući pijetlom, onako uzrujan, tako
da je perje frcalo na sve strane. "... On to nije mogo napravit, ja ću se zaklet na to i pred
Ministarstvom magije ako treba..."
"Hagride, ja..."
"... Ovo vam nije pravi krivac, gospodine, ja znam da Harry ne bi nikad..."
"Hagride!" glasno progovori Dumbledore. "Ja i ne mislim da je Harry bio napadač."
"Ah", uzdahne Hagrid. Pijetao mu beživotno visio uz bok. "U
redu, ~a ću onda, gospodine ravnate~ju, pričekat vani,.,"
I zbunjeno izañe iz so~e.
"Gospodine profesore, vi stvarno ne mislite da sam to bio ja?"
ponovi Harry pun nade dok je Dumbledore uklanjao pijetlovo perje s pisaćeg stola.
"Ne, Harry, ne mislim", umiri ga Dumbledore iako se ponovo smrknuo. "Ipak bih htio
porazgovarati s vama."
Harry je nervozno čekao dok ga je Dumbledore promatrao skupivši na stolu duge prste.
"Moram vas pitati, Harry, imate li mi možda što kazati?" blago ga upita. "Bilo što."
Harry nije znao što da mu odgovori. Prisjeti se kako je Malfoy
onda povikao: "Sad ste vi na redu, mutnjaci!" I prisjeti se kako je vi
85
šesokovni napitak krčkao u nužniku Plačljive Myrtle. Zatim se prisjeti bestjelesnog glasa koji je dva
puta čuo, i spomene se kako je Ron rekao: "Čak ni u čarobnjačkom svijetu nije dobarznak čuti
glasove koje nitko drugi ne čuje. "Sjeti se i što su svi drugi govorili o njemu, i kako se zgrozio pri
pomisli da je u nekoj vezi sa Salazarom Slythe
rmom...
"Nemam, gospodine profesore", odgovori. "Nemam vam ništa kazati."
Nakon dvostrukog napada na Justina i Skoro Bezglavog Nicka, ono što je do tada bila samo
nervoza prometnulo se u pravu paniku. Reklo bi se, začudo, da je ljude više zabrinula sudbina
Skoro Bezglavog Nicka. Ljudi su se pitali kako se duhu moglo takvo što dogoditi. Kakva je to
užasna sila koja može učiniti nešto nažao nekome tko je već mrtav? Došlo je do prave navale na
rezervacije mjesta u Hogwarts ekspresu, jer su svi jedva čekali da otputuju kući za Božić.
"Ako se ovako nastavi, mi ćemo jedini još ovdje ostati", reče Ron Harryju. "Mi, Malfoy, Crabbe i
Goyle. Kakvi će to veseli blagdani biti!"
Crabbe i Goyle, koji su uvijek činili sve što i Malfoy, takoder su se prijavili da će ostati u
Hogwartsu za vrijeme blagdana. Ali Harryju je bilo drago što većina učenika odlazi. Dozlogrdilo
mu je gledati kako ga se kolege klone u hodnicima, kao da će odjednom iskesiti očnjake ili izrigati
otrov. Dozlogrdilo mu je slušati kako kolege mrndžaju, sikću i upiru prstom u njega dok prolazi
mimo.
Meñutim, Fredu i Georgeu bilo je sve to vrlo zabavno. Oni su uživali trčati pred Harryjem po
hodnicima i vikati na sav glas: "Sklonite se pred Slytherinovim baštinikom, evo zbilja tog opakog
čarobnjaka!..."
Percy nije nikako odobravao takvo ponašanje. "To nije uopće smiješno", hladno im reče.
"Ah, daj sc makni, Pcrcy", dobaci mu Fred. "Harryju se žuri," "Da, Harry hita u Odaju tajnl da
popije čaj sa svojiln zubarim
slugom", doda George gušeći s~ od smij~ha.
Ni fTinml tn nii~ hiln ~aha~lnn
"Prestanite s tim!" preklinjala ih je svaki put kad bi Fred glasno pitao Harryja tko će mu biti
sljedeća žrtva, ili kad bi se George branio od Harryja krupnim češnjakom.
Harry se nije ljutio zbog toga. Bilo mu je čak i drago što bar Fred i George misle da je pomisao da
je on Slytherinov baštinik doista smiješna. Ali reklo bi se da njihovo lakrdijanje ide na živce Dracu
Malfoyu, koji je bivao sve kiseliji kad bi ih zatekao pri toj igri.
"To je sve zato što jedva čeka da svima prizna da je on taj", znalački će Ron. "Znaš kako teško
podnosi pomisao da je netko u nečemu bolji od njega, a ti sad ubireš priznanja za sav njegov prljavi
trud."
"Neće to dugo potrajati", zadovoljno ustvrdi Hermiona. "Još malo pa će višesokovni napitak biti
gotov. Za koji dan ćemo saznati od njega istinu."
Napokon su započele božićne ferije i na dvorac se spustila tišina duboka kao što je bio dubok snijeg
na zemlji. Harryja nije smetala nego smirivala ta tišina. Uživao je u činjenici da su on, Hermiona i
Weasleyjevi sami u Gryffindorskoj kuli, što je značilo da se mogu nesmetano igrati igre
"eksplozivni puc-puc" i vježbati se na miru za dvoboje. Fred, George i Ginny radije su ostali u školi
nego da s roditeljima odu u posjet Billu u Egipat. Percy, koji nije odobravao sve ono što je nazivao
njihovim djetinjastim ponašanjem, nije provodio mnogo vremena u gryffindorskoj društvenoj
prostoriji. Već im je bio svečano priopćio da on ostaje u školi preko Božića samo zato što mu je
dužnost kao prefektu da bude potpora profesorima u ovim nemirnim vremenima.
~OŽIGIIð j~ jutl0 OSY~nulo hladno i bijelo. HarrY~a i Ronai ko~i su ostali sami u spavaonici,
vrlo je rano probudila Hermiona upavši im u sobu potpuno odjevena, s darovima za obojicu u
rukama.
"Budenje!" glasno im reče odgrćući zastore s prozora.
"Hermiona... tebi ovdje nije mjesto", dobaci joj Ron zaklanjajući rukom oči od svjetla.
86
"Sretan Božić!" reče mu Hermiona dobacujući mu dar. "Ja sam veĆ skoro sat vremena na no$ama.
Dodala sam još malo muha zlatara
u napitak. Napitak je konačno gotov."
Harry se, iznenada posve budan, pridigne u krevetu. "Jesi li sigurna?"
"Sto posto", odgovori mu Hermiona i makne štakora Šugonju s kreveta da može sjesti na rub
postelje s baldahinom. "Ako ćemo to stvarno uraditi, onda bi to trebalo biti večeras."
U taj mah doleti u sobu Hedviga noseći u kljunu mali zamotuljak.
"Zdravo!" zadovoljno je pozdravi Harry kad mu sleti na krevet. "Opet razgovaraš sa mnom?"
Ona ga nježno gricne za uho, što je bio kudikamo ljepši dar od onoga što je donijela sa sobom.
Pokazalo se da je to dar od Dursleyjevih. Poslali su mu jednu čačkalicu i poruku da se raspita ne bi
li mogao u Hogwartsu provesti i ljetne ferije.
Ostali su božićni darovi bili mnogo više po volji Harryju. Hagrid mu je poslao veliku konzervu
kolača prelivenog sirupom. Harry je odlučio smekšati kolač uz vatru prije nego što ga počne jesti.
Ron mu je poklonio knjigu Letimo s topnicima, punu zanimljivih podataka o njemu najdražoj
metlobojskoj momčadi. Hermiona mu je kupila raskošno orlovsko pero za pisanje. Kad je otvorio
posljednji dar, Harry je u njemu našao novi, ručno pleteni pulover od gospode Weasley i veliku
tortu sa šljivama. Spremio je njezinu čestitku, ponovo obuzet osjećajem krivnje, jer se sjetio
automobila gospodina Weasleyja, koji nitko više nije vidio nakon sudara s napadačkom vrbom. I
sjetio se kako se on i Ron opet spremaju prekršiti školske
propise.
NitkQ, ćak ni netko tko se grozio pri pomisli da će poslije morati
popiti višesokovni napitak, nije mogao a da ne uživa u božićnom objedu u Hogwartsu.
Velika je dvorana bila veličanstveno ukrašena. Ne samo što je u njoj bilo desetak božićnih drvaca
pokrivenih injem i debelih traka od božikovine i zimzelena raspetih unakrst pod stropom, nego je sa
stropa padao i začarani snijeg, topao i suh. Dumbledore je poveo pjevanje i otpjevao nekoliko
svojih najdražih božićnih pjesama. Ha
~ri~ je nakvn svakvg ispijenvg petlara punča s jajt~na bivao ~~e ~lasniji. Percy, koji nije primijetio
da je Fred začarao njegovu značku prefekta tako da je sad na njoj pisalo "Perfekt", neprestance ih je
sve zapitkivao čemu se smiju. Harryja nije smetala čak ni činjenica štn ie Malfov od slvtherinskoQ
stola ~lasno dobacivao ru7ne nri
mjedbe na račun njegova novog pulovera. Ako bude bar malo sreće, vratit će on Malfoyu za koji sat
milo za drago.
Tek što su Harry i Ron smazali treću porciju božićnog pudinga, Hermiona im je dala znak da izañu
iz dvorane kako bi obavili posljednje pripreme za večernji pothvat.
"Još nam uvijek treba nešto od onih u koje ćemo se pretvoriti", reče Hermiona praktičnim glasom,
kao da ih šalje u trgovinu po prašak za pranje rublja. "Očito je da bi najbolje bilo da pribavite nešto
od Crabbea i Goylea, jer su oni najbolji Malfoyevi prijatelji i on će njima sigurno reći sve što ga
pitaju. Isto se tako moramo osigurati da pravi Crabbe i Goyle ne upadnu u sobu dok budemo
ispitivali Malfoya. Ja sam već sve to razradila", proslijedi ona mirnim glasom ne obazirući se na
Harryjevo i Ronovo zabezeknuto lice, pa podigne uvis dva pozamašna čokoladna kolača. "U ove
sam kolače stavila malo običnog sredstva za spavanje. Vi samo treba da se pobrinete da ih Crabbe i
Goyle nañu. Znate već kako su oni proždrljivi, sigurno će ih odmah pojesti. A kad jednom zaspe,
iščupajte im koju vlas i sakrijte to u spremište metli."
Harry i Ron se u čudu zgledaju. "Hermiona, ja ipak mislim da..."
"To bi moglo vrlo nezgodno završiti..."
Ali u Hermioninu je pogledu bio nekakav čelični sjaj, donekle sličan onome što je katkad sjalo u
pogledu profesorice McGonagall.
"Napitak bi nam bio bezvrijedan bez Crabbeovih i Goyleovih vlasi", strogo će ona. "Želite li vi
ispitati Malfoya ili ne?"
87
"~Ia dobro, dobro", reći će Harr~. "A što je s tobom? Komu ćeš ti iščupati dlaku?"
"Ja već imam svoju!" ponosno će Hermiona vadeći iz džepa bočicu i pokazujući im u njoj jednu
jedinu vlas. "Sjećate se kako sarn se u Duelantskom klubu hrvala s Millicent Bulstrode? Ova joj je
dlaka ostala na mojoj pelerini nakon što me je pokušala udaviti! Otišla je kući za Božić... pa ću
samo morati Slytherinima reći da sam se ipak odlučila vratiti."
Kad je Hermiona ponovo otišla provjeriti višesokovni napitak, Ron se okrene Harryju s izrazom
osudenika na smrt i reče mu: "Jesi li ti ikad čuo za neki drugi plan u kojem toliko stvari može
~ao~ako za~ršiti~"
10 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:54 pm
Margita
Administrator
* * *
Ali, na Harryjevo i Ronovo veliko čudo, prva faza operacije protekla je upravo onako glatko kako
je Hermiona bila predvidjela. Nakon božićnog čaja čekali su u pustom predvorju da naidu Crabbe i
Goyle, koji su bili ostali sami za slytherinskim stolom jedući po četvrti komad torte. Harry je bio
namjestio čokoladne kolače na stubišno priručje. Kad su ugledali Crabbea i Goylea kako izlaze iz
Velike dvorane, Harry i Ron brže-bolje se sakriju iza jednog oklopa uz glavni ulaz.
"Koliko se uopće čovjek može udebljati?" oduševljeno šapne Ron kad Crabbe veselo pokaže
Goyleu na kolače i dohvati ih. Glupo se cereći, obojica strpaju kolače u svoja velika usta. Časak su
pohlepno žvakali, sa slavodobitnim izrazom na licu. A onda su se obojica, bez ikakve promjene
izraza, svalila na pod.
Najteže je bilo sakriti ih u ormar na drugoj strani predvorja. Pošto su ih ipak nekako utrpali medu
krpe i metle, Harry iščupa dvije dlake što su rasle Goyleu na čelu, a Ron uzme nekoliko Crabbeovih
vlasi. Ukrali su im i cipele jer su im vlastite bile premale za Crabbeova i Goyleova stopala. Tada su,
svejednako se čudeći sami sebi, odjurili u zahod Plačljive Myrtle.
Jedva su u njemu što vidjeli od gustog crnog dima što je izlazio iz kabine u kojoj je Hermiona
miješala napitah u kotliću` Pošto su zaklonili lica pelerinama, Harry i Ron tiho pokucaju na vrata.
"Hermiona?"
U bravi nešto škljocne i pojavi se Hermiona s tjeskobnim izra
zom na sjajnom ticu. Iza nje je krčkao napitak gust poput sirupa. Na zahodskoj dasci stajale su
spremne tri čaše.
"Imate ih?" upita ih Hermiona bez daha.
Harry joj pokaže Goylove dlake.
"Odlično. Ja sam ove pelerine zdipila iz praonice", reče Hermiona i pokaže im na jednu vrećicu.
"Trebat će vam veći brojevi kad budete Crabbe i Goyle."
Svi se troje zagledaju u kotlić. Izbliza je napitak izgledao kao uzavrelo gusto, crno blato.
"Sigurna sam da sam sve dobro napravila", reče Hermiona ner
vozno ponovo čitajući umrljanu stranicu tl knj~zi Najpotentnrji čarobni napici, "Napitak izgleda
baš kao što piše u knjizi.,. Kad ~a po
pijemo, imat ćemo točno sat vremena da se ponovo pretvorimo u same sebe."
"Što ćemo sad?" šapne Ron.
"Pretočit ćemo napitak u tri čaše i dodati mu dlake."
Hermiona zagrabi u napitak i ulije ga u čaše. Zatim drhtavom rukom istrese dlaku Millicent
Bulstrode iz bočice u prvu čašu.
Napitak je još kuhao poput kipućeg kotlića i silno se pjenio. Malo zatim poprimi nezdravu, žutu
boju.
"Fuj... ekstrakt Millicent Bulstrode!" reče Ron gadljivo gledajući čašu. "Kladio bih se da ima
odvratan okus."
"A sad dodajte i vi dlake!" reče im Hermiona.
Harry ubaci Goyleove dlake u srednju čašu a Ron Crabbeove u treću. Obje su se čaše zapjenile i
zašištale. Goyleova je čaša poprimila kaki boju šmrklja, a Crabbeova tamnu, mutnu, smedu boju.
88
"Čekajte malo!" reče Harry kad su Ron i Hermiona posegnuli za čašama. "Bolje će biti da ne
popijemo svi troje napitak ovdje unutra. Kad se pretvorimo u Crabbea i Goylea, nećemo moći stati
u ovu kabinu. A ni Millicent Bulstrode nije baš neka vilovnica."
"Pametna glavica!" reče mu Ron i otključa vrata. "Idemo svako u svoju kabinu!"
Pazeći da ne prolije nijednu kap napitka, Harry se zatvori u srednju kabinu.
"Jeste Ii spremni?" dovikne im.
"Jesmo", odgovore mu Ron i Hermiona,
" ' )7
Jedan... dva... tm...
Stisnuvši prstom nos, Harry popije napitak u dva velika gutljaja. Napitak je imao okus raskuhanog
zelja.
Umah mu se utroba počne grčiti kao da je progutao žive zmije. Presamitivši se, pomisli da će
možda i povraćati. A onda ga nešto zapeče u želucu i brzo se prenese po cijelom tijelu, sve do
vrhova prstiju na rukama i nogama. Zatim ga obuzme nekakav užasan osjećaj, kao da se topi, pa se
sav zadihan spusti na sve četiri. Koža mu je na čitavom tijelu zakuhala poput vrelog voska a šake
mu počele naočigled rasti, prsti debljati, nokti se širiti i zglavci se nadimati kao buhtle. Ramena mu
se bolno razvukla, a po bockanju na čelu zaključi da mu
se kosa spušta prema obrvama, Pelerina mu je pukla dok su mu se
prsa širila kao bačva kojoj su popucali obruči. Stopala su ga silno zaboljela u cipelama za četiri
broja premalima.
Ali sve je prestalo isto tako nenadano kao što je i počelo. Harry je ničice ležao na hladnom
kamenom podu i slušao Myrtlu kako zlovoljno grglja u zadnjoj kabini. Jedva jedvice odbaci cipele
s nogu i ustane. Tako se dakle osjeća Goyle! Drhtavom krupnom šakom svuče svoju staru pelerinu
koja mu je dosezala do tridesetak centimetara iznad gležnjeva, pa obuče drugu i obuje Goyleove
cipeletine. Htjede skloniti kosu s očiju, ali na čelu napipa samo kratke čekinje slične žici. Tada
shvati da mu naočale zamagljuju vid jer Goyleu očito nisu bile potrebne. Skine ih i dovikne:
"Je li kod vas dvoje sve u redu?"
Iz usta mu je izašao Goyleov tih osoran glas.
"Aha", dopre zdesna Crabbeovo duboko groktanje.
Harry otključa vrata i stane pred napuklo zrcalo. Iz zrcala su u njega zurile Goyleove mutne,
duboko usañene oči. Harry se počeše za uhom. Isto se tako počeše i Goyle.
Ron otvori vrata. Zagledaju se jedan u drugoga. Ron se nije ni po čemu razlikovao od Crabbea, od
okrugle frizure do dugih ruku kao u gorile, samo što je bio blijed i zgranut.
"Ovo je nevjerojatno!" reče Ron prilazeći zrcalu i hvatajući se za Crabbeov plosnati nos.
"Nevjerojatno!"
"Najbolje da se požurimo", reče Harry otpuštajući remen sata na ruci što mu je zasjekao u Goyleovo
debelo zapešće. "Moramo još
otkriti gdje je slytherins~a društvena prostorija. Nadam se da ćemo
usput naći nekoga za kim ćemo poći..."
Ron, koji se zagledao u Harryja, reče:
"Nemaš pojma kako je čudno vidjeti Goylea da razmišlja. " Zalupa na Hermionina vrata. "Hajde,
moramo krenuti..."
Odgovori mu nečiji visoki glas:
"Ja... ja mislim da ipak neću s vama. Idite vi bez mene!" "Hermiona, mi znamo da je Millicent
Bulstrode rugoba, ali nitko neće znati da si to ti."
"Ne... zbilja... radije ne idem s vama. Vas se dvojica požurite, nemojte gubiti vrijeme!"
Har~y zbunjeno pogleda Rona,
"Sad si već sličniji Goyleu", reče mu Ron. "Tako i on izgleda svaki put kad mu profesori postave
neko pitanje."
89
"Hermiona, je li tebi dobro?" upita je Harry kroz vrata. "Jest... dobro mi je... Idite vi samo..."
Harry pogleda na sat. Prošlo je već pet od dragocjenih šezdeset minuta.
"Onda ćemo se opet ovdje vidjeti, je li?" upita je.
Harry i Ron oprezno otvore vrata nužnika, uvjere se da je zrak čist pa krenu.
"Nemoj tako mahati rukama u hodu", promrmlja Harry Ronu. "Što?"
"Crabbe ih drži nekako ukočenije..." "Može li ovako?"
"Aha, tako je već bolje."
Poñu niz mramorne stube. Sad samo da naidu na nekog Slytherina koji se vraća u slytherinsku
društvenu prostoriju. Ali nigdje ni žive duše.
"Imaš li ti možda kakvu pametnu ideju?" promrmlja Harry. "Slytherini uvijek dolaze na doručak s
one strane", reče Ron i
mahne glavom prema ulazu u tamnicu. Tek što je to rekao, na tom se ulazu pojavi djevojčica duge,
kovrčave kose.
"Oprosti," reče Ron žurno joj prilazeći, "zaboravili smo kako se ide do naše društvene prostorije."
"Kako, molim?" osorno će djevc~jčica. "Do naše društvene prostorije? Pa, ja sam Ravenclaw."
I ode sumnjičavo se obzirući.
Harry i Ron pohitaju niz kamene stube u mrak. Koraci su im neobično glasno odjekivali jer su to
bili koraci Crabbeovih i Goyleovih velikih stopala. Pobo~ali su se da ovo ipak neće biti onako lako
kako su se nadali.
Labirintski hodnici bijahu pusti. Silazili su sve dublje i dublje is
pod škole i neprestance pogledavah na sat da vide koliko im je još vremena preostalo. Nakon četvrt
sata, kad ih je već počeo spopadati oćaj, zaćuju kako se pred njima nešto kreće.
"Ahat" uz~u~eno ć~ Rotl, "Eva jednog od njih~"
Nečija spodoba izade iz pokrajnje prostorije. Medutim, kad su pohitali do nje, srca im sidu u pete.
Nije to bio nikakav Slytherin, nego Percy.
"Što ti radiš tu dolje?" u čudu ga upita Ron. Percy ga uvrijedeno pogleda.
"To se tebe ništa ne tiče", osorno mu odvrati. "Ti si Crabbe, je li?" "Pa... da, da", odgovori Ron.
"E pa, idite lijepo u svoju spavaonicu", strogo će Percy. "Ovih dana nije baš pametno smucati se po
ovim mračnim hodnicima." "Ali i ti se smucaš", odbrusi mu Ron.
"Ja sam prefekt", isprsi se Percy. "Mene neće nitko napasti." Harry i Ron iznenada začuju iza sebe
nečiji glas. Prema njima je dolazio Draco Malfoy. Prvi put u životu Harryju je bilo drago što ga
vidi.
"A, tu ste vi!" reče im on otegnutim glasom gledajući ih. "Pa zar ste vas dvojica sve do sada klopali
u Velikoj dvorani? A ja sam vas tražio, htio bih vam pokazati nešto strašno smiješno."
Malfoy ošine Percyja pogledom.
"A što ti, Weasley, ovdje tražiš?" podrugljivo ga upita. Percy je bio ogorčen.
"Ti bi mogao ipak iskazivati malo više poštovanja prema jednom prefektu!" reče mu. "Ne sviña mi
se to tvoje držanje!"
Malfoy se posprdno osmjehne i mahne rukom Harryju i Ronu neka poñu za njim. Harry umalo da
se ne ispriča Percyju, ali se u posljednji čas pribere. On i Ron pohitaju za Malfoyem, koji im, kad
zamaknu za ugao, reče:
"Taj Peter Weasley..."
"Percy", automatski ga ispravi Ron.
"Ma, nije važno", reče Malfoy. "Primijetio sam da se u zadnje vrijeme često ovuda smuca. On
valjda misli da će sam uloviti Slytherinova baštinika."
I nasmije se kratkim i podrugljivim smijehom. Harry i Ron se uzbuñeno zgledaju.
Malfoy zastane uz goli i vlažni kameni zid. "Kako ono glasi nova lozinka?" upita Harryja.
"Pa, ovaj,~," promuca Harry.
90
"Ah, da... Čistokrvni!" reče Malfoy ne obazirući se na nj. Polako se otvore kamena vrata skrivena u
zidu. Malfoy prode kroz njih, a za njim i Harry i Ron.
Slytherinska društvena prostorija bila je dugačka, niska podzemna dvorana grubih kamenih zidova i
stropa, s kojeg su na lancima visile okrugle, zelenkaste svjetiljke. U bogato isklesanu kaminu
pucketala je vatra, a u izrezbarenim naslonjačima nazirali se obrisi nekoliko Slytherina.
"Pričekajte me ovdje!" reče Malfoy Harryju i Ronu pokazujući im na prazne naslonjače nešto dalje
od vatre. "Sad ću vam to pokazati... upravo mi je stiglo od oca..."
Pitajući se što li će im to Malfoy pokazati, Harry i Ron sjednu. Nastojali su se držati kao da su kod
kuće.
Nakon jedne minute vrati se Malfoy noseći nešto što je izgledalo kao novinski izrezak, pa gurne to
Ronu pod nos.
"Evo ti nešto da se nasmiješ", reče mu.
Harry opazi kako Ron razrogači oči od prepasti. Pošto na brzinu pročita izrezak, usiljeno se
osmjehne i pruži ga Harryju.
Bijaše to članak iz Dnevnogproroka u kojem je od riječi do riječi stajalo:
ISTRAGA U MINISTARSNU MAGIJE
Danas jeArthur Weasley, predstojnik Odjela za
zloupolrebu bezjačkih artefakata, kažnjen globom od pedesetgaleoria što je zaćarao jedan bezjački
automobil. G. Lucius Malfoy, član nadzornog odbora Škole
vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu, gdje se ove godine srušio začarani automobil, zatražio je
danas ostavku g. Weasleyja.
"Weasley je nanio štetu ugledu Ministarstva'; izjavio je našem reporteru g. Malfoy. "On je očito
nesposoban predla~ati valjane zakone, i njegov bi smiješni Zakon o
zaštiti bezjaka trebalo smjesta suspendirati, "
Od g. Weasleyja nismo uspjeli dobiti izjavu, a njegova je
supruga rekla izvjestiteljima neka se gu~e prije nego što
n~hu~k~ na njih njihova obiteljskoggu~ar
"Što veliš?" nestrpljivo će Malfoy kad mu Harry vrati izrezak. "Zar ne misliš da je to smiješno?"
"Ha-ha", sumorno se nasmije Harry.
"Arthur Weasley toliko voli bezjake da bi trebao slomiti svoj štapić i prijeći k njima", prezirno će
Malfoy. "Sudeći po tome kako se ponašaju, ne bi se nikad reklo da su Weasleyjevi čistokrvni
čarobnjaci."
Ronu se - ili bolje reći Crabbeu - lice iskrivi od bijesa. "Što ti je, Crabbe?" obrecne se Malfoy na nj.
"Boli me želudac", progunña Ron.
"E, idi onda u bolnicu i daj svim onim mutnjacima tamo nogom u guzicu u moje ime", reče mu
Malfoy smijuckajući se. "Znate da se čudim zašto Dnevni prorok nije još ništa javio o svim tim
napadima", zamišljeno nastavi. "Valjda Dumbledore nastoji sve to zataškati'? Ako ti napadi uskoro
ne prestanu, dobit će nogu. Moj otac uvijek tvrdi da je Dumbledore nešto najgore što se moglo
dogoditi ovoj školi. On obožava sve one koji su se rodili kao bezjaci. Jedan pošteni ravnatelj ne bi
nikad primio u školu onakav ološ kao što je Creevey."
Malfoy počne tobože snimati zamišljenim fotoaparatom oponašajući okrutno ali vjerno Colina:
"Potter, mogu te snimiti, Potter? Mogu li dobiti tvoj autogram`? Mogu li ti, Potter, molim te,
polizati cipele?"
Spusti ruke i pogleda Harryja i Rona. "Ma što je to s vama dvojicom?"
Puno prekasno Harry i Ron se na silu nasmiju` Ipak, ćinilo se da je Malfoy zadovoljan. Možda
Crabbe i Goyle uvijek imaju ovako kasno paljenje?
"Sveti Potter, prijatelj mutnjaka", polako izusti Malfoy. "Ni on nema pravog čarobnjačkog osjećaja,
inače se ne bi ñružio s onom uobraženom mutnjakušom Grangericom. A ljudi još misle da je on
Slytherinov baštinik!"
91
Harry i Ron čekali su suzdržana daha - Malfoy će im zacijelo za koji časak priznati da je on taj. Ali
onda...
"Da mi je znati tko je taj", razdražljivo će Malfoy. "Ja bih mu ipak mogao pomoći."
Ron tako zine da Crabbeovo lice postane još tupavije ne~o ina. če. Srećom, Malfoy to ne primijeti,
a Harry, koji je brzo mlslio, reče;
"Ali ti sigurno pretpostavljaš tko stoji iza svega toga?..."
"Ma znaš, Goyle, da nemam pojma, koliko ti puta to moram ponoviti?" otrese se Malfoy na nj. "A
otac mi baš ništa ne želi reći kako je prošli put otvorena Odaja. To je, naravno, bilo prije pedeset
godina, dakle još prije njegova vremena, ali on zna sve o tome, i kaže da se sve to držalo u strogoj
tajnosti i da bi bilo sumnjivo kad bih ja znao previše o tome. Ipak, ja znam nešto, a to je, kad je
prošli put otvorena Odaja tajni, da je jedan mutnjak ubijen. I zato bih se kladio da je samo pitanje
vremena kad će ovaj put netko od njih nastradati... Nadam se da će to biti Grangerica", nadoda s
užitkom.
Ron je stiskao Crabbeove šačetine. Smatrajući da bi se ipak malo previše odali kad bi Ron sad
maznuo Malfoya po nosu, Harry ga pogledom opomene i zapita:
"A znaš Ii ti možda jesu li osobu koja je prošli put otvorila Odaju uhvatili?"
"O, da... tko god bio, taj je bio isključen iz škole", odgovori mu Malfoy. "Vjerojatno je još u
Azkabanu."
"U Azkabanu?" zbunjeno ponovi Harry.
"U Azkabanu... u čarobnjačkom zatvonc, Goyle", objasni mu Malfoy gledajući ga s nevjericom.
"Časna riječ, kad bi još sporije kopčao, s tobom se uopće ne bi moglo razgovarati."
Promeškoljivši se u naslonjaču, nastavi:
"Otac mi kaže neka se ne guram pred rudo i neka ostavim Slytherinova baštinika da radi svoje.
Kaže da se naša škola mora očistiti
od sveg tog mutnjaćkog šljama, ali neka se radije ne mije5am u te
stvari! On, naravno, ima sad dosta svojih briga. Znate li da je Ministarstvo magije izvršilo prošlog
tjedna premetačinu na našem posjedu?"
Harry pokuša natjerati Goyleovo tupo lice da izrazi zabrinutost. "Aha..." reče Malfoy. "Srećom,
nisu našli bogzna što. Stari čuva neke vrlo vrijedne stvari potrebne za crnu magiju. Ali, srećom,
imamo i mi svoju tajnu odaju ispod poda u našem salonu..."
"Oho!" usklikne Ron.
Malfoy ga pogleda. Pogleda ga i Harry. Ron pocrveni. Čak mu je i kosa pocrvenjela. I nos mu se
pomalo počeo produživati... istjecalo
im je vrijeme. Ron se opet pretvarao u sama sebe, a sudeći po užasnutom izrazu na njegovu licu, i
Harry se isto tako pretvarao u satna S~b~.
Obojica skoče na noge.
"Moram uzeti lijek za želudac", progunña Ron, pa bez mnogo okolišanja obojica izjure iz
slytherinske društvene prostorije, zalete se kroz rupu u kamenom zidu i otperjaju hodnikom
očajnički se nadajući da Malfoy nije ništa posumnjao. Harry je osjećao kako mu noge landaraju u
Goyleovim cipeletinama, a kako se smanjio, morao je i pelerinu u hodu pridići. Jurnuli su uza stube
i upali u mračno predvorje, u kojem su čuli prigušenu lupu iz ugrañenog ormara u koji su bili
zaključali Crabbea i Goylea. Ostavivši cipele pred vratima ormara, odjure u čarapama uz mramorne
stube do zahoda Plačljive Myrtle.
"Ipak nismo uludo protratili vrijeme", reče zadihani Ron zatvarajući vrata zahoda za sobom. "Znam
da nismo još otkrili tko stoji iza tih napada, ali ću sutra javiti tati neka potraži skrivene stvari ispod
poda u Malfoyevu salonu."
Harry se ogleda u napuklom zrcalu. Opet je bio onaj pravi. Dok je Ron lupao po vratima
Hermionine kabine, Harry natakne naočale. "Hermiona, izlazi, imamo ti masu toga ispričati..."
"Odlazite!" prokriješti Hermiona. Harry i Ron se zgledaju.
92
"Što se dogodilo?" upita je Ron. "Valjda si i ti opet ona ista, mi smo..."
Ali iznenada kroz zatvorena vrata kabine klizne Plačlj iva Myrtla. Harry je nikad nije vidio tako
zadovoljnu.
"~OOOð00~1, čekajte m~lo d~ Vl~it~", reče im. "Dogodilo se nešto zbilja strašno!"
Brava škljocne i pojavi se Hermiona jecajući. Glavu je pokrila pelerinom.
"Što je?" nesigurno je upita Ron. "Da ti nije još ostao Millicentin nos, ili što ti je?"
Hermiona odgrne pelerinu a Ron ustukne pred njom i sjedne u umivaonik.
Hermioni je lice bilo obraslo crnim krznom. Oči joj požutjele, a iz kose joj virile šiljaste uši.
"Ono je bila m-mačja dlaka!" procvili ona. "M-millicent Bulstro
de m-mora d~ ~~na ~-mačku! A taj s~ n-napi~ak ne rabi za p-preobrazb~ u Ži~otinje~"
"Uh, uh", uzdahne Ron.
"Sad će se s tobom zbilja strašno sprdati!" zadovoljno će Myrtla. "Nije to ništa, Hermiona!" brže će
Harry. "Odvest ćemo te gore, u bolnicu. Madame Pomfrey nikad ne postavlja suvišna pitanja..."
Trebalo im je podosta vremena da nagovore Hermionu da izade iz nužnika. Plačljiva Myrtla
ispratila ih je grohotnim smijehom. "Čekaj samo dok svi ne prokuže da imaš rep!"
TAJNI DNEVNIK
Hermiona je ostala u bolnici nekoliko tjedana. Kad su se ostali učenici vratili s božićnih ferija,
proširile su se glasine o njezinu nestanku jer su svi, naravno zaključili da je i ona napadnuta. Toliki
su se učenici izredali pokraj bolnice ne bi li je bar letimice ugledali da je Madame Pomfrey ponovo
izvukla zastore i objesila ih na Hermionin krevet kako bi je poštedjela sramote da je kolege vide s
licem obraslim krznom.
Harry i Ron posjećivali su je svake večeri. Kad je počela obuka, donosili su joj svakog dana
domaće zadaće.
"Da su meni izrasli takvi zalisci, ja bih se bar malo odmorio od učenja", rekao joj je Ron jedne
večeri stavljajući hrpu knjiga na stolić uz krevet.
"Ne budali, Rone, moram držati korak s vama", živahno mu odgovori Hermiona. Raspoloženje joj
se znatno popravilo otkako su
joj nestale dlake s li~a i oČi jaj ~alo-pomalo opet poprimale sme~u boju. "Pletpostavljam da niste
naišli ni na kakve nove tragove?" upita ih šaptom, da je Madame Pomfrey ne čuje.
"Ništa", zlovoljno joj odgovori Harry.
"A ja sam bio tako siguran da je to Malfoyevo maslo", ponovi Ron po stoti put.
"Što ti je to?" zapita Harry Hermionu pokazujući na nešto zlatno što je virilo ispod kreveta.
"Ah, samo nečije želje da što prije ozdravim", žurno će Hermiona nastojeći skloniti kartu s vidika,
ali je Ron bio brži od nje. Izvuče kartu, otvori je i pročita naglas:
"Gospo~ici Gr~ngerže~~ sisvrv ozdravljenje njen zabrinuti pro fesor
Gilderoy Lockhart, nositelj Merlinova ~eler~da rr~ćeg stup~ja s lentorr~,
počasni član Lige za borbu protiv mračnih sila i peterostruki osvajač Nagrade hještičjeg tjednika za
najčarobniji o,smijeh. "
Ron gadljivo pogleda Hermionu.
"I ti spavaš s tom kartom pod jastukom?"
Ali uto dojuri u sobu Madame Pomfrey s večernjom dozom lijeka i prištedi Hermioni obvezu da
odgovori na to pitanje.
"Je li Lockhart najveći ljigavac kojeg si ikad sreo?" upita Ron Harryja kad su izašli iz bolničkog
krila i pošli uza stube prema Gryffindorskoj kuli. Snape im je bio zadao svu silu domaćih zadataka
tako da je Harry pomislio da će sve to vjerojatno riješiti tek do šestog razreda u Hogwartsu. Ron je
upravo govorio kako mu je žao što nije pitao Hermionu koliko štakorskih repova treba ubaciti u
napitak za rast kose kadli im dopre do ušiju bijesna vika s kata iznad njih.
"To je Filch", promrsi Harry. Obojica pohitaju uza stube, sakriju se i naćule uši.
"Ne misliš valjda da je opet netko napadnut?" upita ga Ron napetim glasom.
93
Mirno su stajali nagnutih glava prema Filchovu glasu koji je zvučao izrazito histerično.
",., još više posla za mene!Da svu noć čistim, kao da nemanz dosta posla! Ma ovo je zbilja prelilo
čašu, idem ravrco do Dumbledorea... "
Koraci mu se malo-pomalo izgube. Uskoro zaćuju kako su se zalupila vrata u dalji~i,
Obojica zavire iza ugla. Filch je očito bio na svom uobićajenom stražarskom mjestu - opet su se
obreli u hodniku u kojem je bila napadanuta Gospa Norris. Na prvi su pogled vidjeli zbog čega se
Filch tako razgalamio. Polovica je hodnika bila preplavljena vodom koja kao da je još navirala
ispod vrata zahoda Plačljive Myrtle. Sad kad Filch više nije galamio, čuli su Myrtlino cmizdrenje
kako se odbija od zidova zahoda.
"Što je sad opet njoj?" zapita Ron.
"Hajde da vidimo!" reče Harry pa obojica zadignu pelerine iznad gležnjeva i zagaze kroz veliku
lokvu prema vratima na kojima je plsalo "U l~aru", Ne obazirući s~, kao i obično, na taj natpis, u~u
Plačljiva Myrtla plakala je glasnije i jače, ako je to bilo moguće, nego ikad do tada. Činilo se da se
krije u onoj svojoj kabini. U nužniku je bio mrak jer su svijeće bile pogašene pod navalom vode, od
koje su i zidovi i pod bili mokri.
"Što ti je, Myrtlo?" upita je Harry.
"Tko je to?" ojadeno zaklokoće Myrtla. "Jeste li opet došli bacati nešto na mene?"
Harry priñe njenoj kabini gacajući kroz vodu, pa je priupita: "Zašto bismo mi bacali nešto na tebe?"
"Bog te pitaj!" vikne Myrtla i izroni na novom valu vode što se razlije po već mokrom podu. "Ja
ovdje lijepo sjedim i gledam svoja posla, a onda netko zaključi da će biti jako smiješno da baci
knjigu na mene..."
"Ali tebi ne može nitko ništa nažao učiniti ako baci nešto na tebe", razborito će Harry. "Mislim, to
jednostavno proñe kroz tebe, zar ne?"
Pogriješio je što je to rekao. Myrtla se nadme i vrisne:
"Neka onda svi bacaju knjige na Myrtlu jer ona ništa ne osjeća! Dobit ćete deset bodova ako joj
knjiga proñe kroz želudac! Pedeset bodova ako joj proñe kroz glavu! Lijepo, ha-ha-ha! Ja ne mislim
da je to baš neka zgodna igra!"
"A tko je uopće bacio knjigu na tebe~" upita je I~arry.
"Ne znam... Baš sam sjedila u koljenu odvodne cijevi i razmišljala o smrti kad mi je knjiga prošla
ravno kroz tjeme", reče Myrtla gledajući ih poprijeko. "Eno je tamo prijeko, sva je promočena."
Harry i Ron pogledaju pod umivaonik na koji im je pokazivala Myrtla. I doista je ondje ležala tanka
knjižica. Imala je otrcane crne korice i bila isto onako mokra kao i sve u tom zahodu. Harry priñe
da je uzme, ali Ron iznenada ispruži ruku da ga zadrži,
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Jesi li poludio?" reče Ron. "To može biti opasno."
"Opasno?" ponovi Harry smijući se. "Ma hajde bježi, kako bi to moglo biti opasno?"
"Nećeš mi vjerovati," nastavi Ron gledajući knjigu u strahu, "ali meñu onim knjigama koje je
Ministarstvo zaplijenilo - to mi je tata pričao - bila je i jedna koja ti može spaliti oči. A tko je god
pročitao Sonete jednog čarobnjaka govorio je do kraja života samo u stihovi
ma. Jedna je stara vještica u Bathu imala knjigu koju ne možeš prestati čitati! Jednostavno moraš
stalno hodati okolo zadubljen u nju i sve poslove obavljati samo jednom rukom. L.."
"Dobro, shvatio sam", reče Harry.
Knjižica je ležala na podu, onako neobična i promočena.
"E pa, kako ćemo znati ako je ne pogledamo?" reče, sagne se i podigne je s poda.
Odmah je shvatio da je to rokovnik, a po izblijedjeloj godini na koricama razabrao je da je pedeset
godina star. Radoznalo ga otvori. Na prvoj je stranici bilo ispisano samo ime "T. M. Riddle"
umrljano tintom.
"Čekaj malo", reče Ron, koji mu je oprezno prišao i zavirio preko ramena. "Poznato mi je to ime...
T. M. Riddle dobio je nagradu za posebne zasluge za ovu školu prije pedeset godina."
94
"Otkud, pobogu, to znaš?" upita ga Harry u čudu.
"Otud što me je Filch natjerao da mu za kaznu oko pedeset puta izglancam medalju", razdražljivo
će Ron. "Upravo sam po njemu i izrigao one golaće. Da si ti brisao oko sat vremena sluz s nečijeg
imena, i ti bi ga zapamtio!"
Harry rastavi pojedine mokre stranice. Na njima nije ništa pisalo. Ni na jednoj od njih nije bilo ni
traga ničemu pisanom, čak ni "Rodendan tetice Mabel" ili "Zubar, u 3 i pol".
"Nikad ništa nije tu zapisano", razočarano će Harry.
"Čudim se zašto ga je uopće netko bacio u zahod", znatiželjno će Ron,
Harry pogleda poledinu rokovnika i pročita na njoj otisnuto ime novinskog ñistzibutera sV
auxha~lRoaña uLonñonU.
"Valjda se rodio kao bezjak", zamišljeno će Harry, "kad je kupio rokovnik na Vauxhall Roadu..."
"Tja, od ovoga nećeš imati neke velike koristi", reče Ron pa tiše nadoda: "Pedeset bodova ako ga
baciš Myrtli kroz nos."
Harry ipak strpa rokovnik u džep.
Hermiona je napustila bolnicll bez brkova, bez repa i kr2na, negdje na poćetku veljač~, P~v~
v~~~ri nakon povratka iz bolnice, Harty joj je u Gryffindorskoj kuli pokazao rokovnik T. M,
Riddlea i irnri~~n ini lralrn cn na načli
"Ohooo, možda u njemu ima neka skrivena moć?" oduševljeno će Hermiona uzimajući rokovnik u
ruke i pomno ga razgledajući.
"Ima, ima, ali jako je dobro skriva", reče Ron. "Možda je stidljiv? Nije mi jasno, Harry, zašto to ne
baciš?"
"Da mi je samo znati zašto ga je netko stvarno pokušao baciti!" odvrati Harry. "A zanimalo bi me i
zašto je Riddle dobio nagradu za posebne zasluge za Hogwarts."
"Mogao ju je za svašta dobiti", reče Ron. "Možda je osvojio trideset značaka, ili spasio profesora od
divovske hobotnice? Možda je ubio Myrtlu i time svima učinio uslugu..."
Ali Harry je po zadubljenom izrazu na Hermioninu licu zaključio da ona misli isto što i on.
"Što je?" priupita ih Ron gledajući jedno pa drugo.
"E pa, Odaja tajni otvorena je prije pedeset godina, je li tako?" reče Harry. "Tako nam je rekao i
Malfoy."
"Aha..." polako će Ron.
"A i ovaj je rokovnik pedeset godina star", preuzme Hermiona uzbudeno kuckajući prstom po
njemu.
"Pa šta onda?"
"Oh, Rone, daj se probudi!" obrecne se Hermiona na nj. "Znamo da je osoba koja je prošli put
otvorila Odaju isključena iz škole prije pedesetgodina. Znamo da je T. M. Riddle dobio nagradu 2.a
posebne zasluge za školu prije pedeset godina. E pa, što ako je Riddle
dobio tu na~radu z~to što je ulolrio Slyt~erino~a b~~tlnika? IZ njego~ ~a bismo dnevnika
v~ero~atno sve saznali: i gdje je ta Odaja, i kako se
može otvoriti, i kakva neman prebiva u njoj. Osoba koja ovaj put stoji iza tih napada ne bi baš
voljela da se to ovuda povlači, zar ne?" "To ti je, Hermiona,genijalna teorija," reče Ron, "samo što
ima
jednu malu manu. U tom dnevniku ništa ne piše. "
Ali Hermiona je već vadila iz torbice svoj štapić. "Možda je ispisan nevidljivom tintom?" šapne.
I kucne tri puta po rokovniku i izusti:
"Aparecium!" Ništa se ne dogodi. Nimalo obeshrabrena, ~-Iermiona ponovo gur
ne ruku u torbicu i izvadi iz nje nešto nalik na jarkocrvenu gumicu za brisanje`
"Ovaj sam otkrivač nabavila u Zakutnoj ulici", reče,
Snažno je trljala gumicom ispod natpisa "1. siječnja". Ništa se opet ne dogodi.
95
"Ma kažem ti ja da tu nema ničeg pod milim Bogom", opet će Ron. "Riddle je jednostavno za Božić
dobio rokovnik, ali mu se nije dalo voditi dnevnik."
Harry nije znao čak ni sam sebi objasniti zašto jednostavno nije bacio taj rokovnik. Činjenica je da
ga je on, iako je znao da u njemu ništa ne piše, rastreseno uzimao u ruke i okretao stranice, kao da
je to neka priča koju bi htio pročitati do kraja. I premda je bio uvjeren da nikad prije nije čuo za ime
T. M. Riddle, svejedno mu se činilo da mu to ime nešto znači, gotovo kao da mu je Riddle prijatelj
od malih nogu, samo što ga je napol zaboravio. Ipak je to bilo besmisleno. On nikada nije imao
prijatelja dok nije došao u Hogwarts. Za to se bio pobrinuo Dudley.
Ipak Harry čvrsto odluči saznati nešto više o Riddleu, pa se sutradan u zoru zaputi u trofejnu odaju
da razgleda Riddleovu posebnu nagradu, u pratnji zainteresirane Hermione i vrlo skeptičnog Rona,
koji im je rekao da se nagledao trofejne odaje do mile volje.
Riddleova ulaštena zlatna medalja bila je spremljena u kut kabineta. Na njoj nije bilo zapisa o tome
zašto ju je Riddle dobio ("Sva sreća što je tako, inače bi bila još veća pa bih je još i sad glancao!"
rekao je Ron.) Ipak su Riddleovo ime našli i na jednoj staroj medalji za čarobnjačke zasluge, i na
popisu nekadašnjih glavnih prefekata.
"Podsjeća me zapravo na Percyja", reče Rori i namršti nos od gadenja. "Prefekt, pa glavni prefekt...
vjerojatno uvijek najbolji na godini!"
"Ti to govoriš kao da je to nešto loše", reče mu Hermiona pomalo uvrijeñeno.
Sunce je opet počelo blago obasjavati Hogwarts. I u samom se dvorcu popravilo raspoloženje.
Nakon napada na Justina i Skoro Bezglavog Nicka nije više bilo novih napada, a profesorica Sprout
Z~dovoljno je obZnanila da su mandragore postale hirovite i tajan
stvene, što znači da uskoro neće više biti djeca. V
"Cim se povuku bubuljice, bit će spremne da se ponovo presade u lonce", čuo ju je Harry kako
jednog popodneva Ijubazno govori
Filchu. "A nakon toga neće trebati mnogo vremena da ih režemo i pirjamo. Uskoro će vam se vratiti
Gospa Norris."
Harry je pomislio da se Slytherinov baštinik možda obeshrabrio. Kad je škola ovako budna i
oprezna, vjerojatno je sve riskantnije otvoriti Odaju tajni. Možda se to čudovište, ma kakvo ono
bilo, upravo sprema na još jedan pedesetogodišnji zirnski san?
Hufflepuff Ernie Macmillan nije bio takav optimist. On je još bio uvjeren da je Harry glavni krivac
i da se "odao" u Duelantskom klubu. Duh Peeves nije bio ni od kakve pomoći - iznenada se
pojavljivao u pretrpanim hodnicima pjevajući "Gle Pottera kožodera..." U tom je taktu i plesao.
Činilo se da Gilderoy Lockhart vjeruje da su samo zbog njega prestali napadi. Harry ga je slučajno
čuo kad je to rekao profesorici McGonagall dok su se Gryffindori svrstavali u red za predavanje iz
Preobrazbe.
"Ja, Minerva, mislim da više neće biti nikakvih nezgoda", rekao je značajno se kvrckajući prstom
po nosu i namigujući. "Mislim da je Odaja ovaj put zauvijek zaključana. Krivac je vjerojatno
shvatio da je samo pitanje vremena kad ću ga ja uloviti na djelu. Pametno je od njega što je odustao
od napada prije nego što sam se ozbiljno okomio na nj. Školi je sad, znate, najpotrebnije da joj
netko digne mor~~, D~ se izbrišu s~ećan~a na te nemile dogacfaje! Zasad vam neću ništa više reći,
ali mislim da ~nam onaj pravi lijek..."
I ponovo se kvrcne po nosu i otperja.
4 , , ,
~~trn~esti veljače za dorućkom postalo ~e ~asno što ~e Lockhart mislio po~ ~~~izanjem morala",
Harry se te noći nije biv naspa~ao jer
je kasno navečer bio na metlobojskom treningu, pa je zakasnio na doručak u Velikoj dvorani. Kad
je stupio u nju, u prvi je mah pomislio da je ušao na pogrešna vrata.
Svi su zidovi u dvorani bili okićeni velikim, sablasnim ružič~stim cvjetovima. Još je gore bilo što
su sa svijetloplavog stropa padali srcoliki korijandori. Harry je prišao gryffindorskom stolu za
96
kojim je sjedio Ron. Za Rona bi se reklo da mu je zlo. Hermiona je, mecfutim, bila kanda sklona
smijuljenju.
"Što se to doga~a?" upita ih Harry sjedajući i uklanjajući korijandore sa svoje šunke.
Ronu je očito bilo odviše mučno da bi mogao govoriti, pa mu samo pokaže na profesorski stol.
Lockhart, u sablasnoj ružičastoj
pelerini koja se slagala s dekoracijama, zamahao je rukama ne bi li utišao prisutne. Profesorima su
oko njega lica bila kao od kamena. Harry je sa svog mjesta zapazio kako je profesorici McGonagall
zadrhtao mišić na obrazu. Snape je izgledao kao da mu je tko netom dao da popije velik pehar
Kosto-rasta.
"Sretno vam Valentinovo!" uzvikne Lockhart. "I htio bih zahvaliti četrdeset i šestorim osobama
koje su mi uputile karte! Da, ja sam uzeo sebi slobodu da vam svima priredim ovo malo
iznenañenje... ali ovo još nije sve!"
Pljesne rukama i iz predvorja stupi u dvoranu desetak mrzovoljnih patuljaka. Ali ne bilo kakvih
patuljaka - svi su nosili zlatna krilca i harfe.
"Ovo su moji dragi glasnici ljubavi!" usklikne Lockhart. "Oni će vam danas po školi raznositi
ljubavne poruke! Ali ni tu još nije kraj zabavi! Zamolio bih profesora Snapea da vam pokaže kako
se na brzinu spravlja ljubavni napitak! A kad smo već kod toga, naš lukavi stari kolega profesor
Flitwick zna više o torne kako se čaranjem ljudi dovode u trans nego ijedan drugi čarobnjak kojeg
ja poznajem!"
Profesor Flitwick zario je glavu u ruke. Snape je pak izgledao kao da će prvog učenika koji ga
zamoli da mu spravi ljubavni napitak otrovati.
"Hermiona, reci mi, molim te, da ti ipak nisi jedna od onih četrdeset šest osoba!" reče Ron kad su
odlazili iz Velike dvorane na
prvo predavanje. Hermiona odjednom uzme pomno tražiti u torbici raspored sati, pa mu i ne
odgovori na to pitanje. ,
Cijelo~ to~ dana patuljci su neprestance upadali u učionice za vrijeme predavanja i uručivali
učenicima ljubavne poruke za Valentinovo, na veliko nezadovoljstvo profesora. Kasno popodne,
dok su Gryffindori odlazili uza stube na predavanje iz Čarolija, jedan je od patuljaka sustigao
Hamyja i uzuiknuo:
"Ej, vi! `Arry Potter!"
Bijaše to posebno mrk patuljak koji se gurao laktovima ne bi li se probio do Harryja.
Pocrvenjevši pri pomisli da će pred skupinom učenika prve godi
ne, meñu kojima je slučajno bila i Ginny Weasley, primiti ljubavno
plsamcc, Harry pokuša ul~aknuti glas~uu, Ali patuljak mu pre5ijc~
če put probijajući se kroz gužvu i udarajući učenike nogama po go
~_~ a_.~_ a
"Imam glazbenu poruku za `Arryja Pottera osobno", reče i uzme prijeteći prebirati po žicama harfe.
"Nemojte ovdje!" prosikće Harry i pokuša pobjeći.
"Smirite se!" progunda patuljak, zgrabi Harryja za torbu i povuče ga natrag.
"Pustite me!" zareži Harry otimajući se.
Torba mu se od tog natezanja raspukne. Knjige, čarobni štapić, pergament i pero prospu se po podu,
a usto mu se još razbije i bočica tinte.
Harry je žurno nastojao pokupiti sve te stvari prije nego što patuljak zapjeva, pa je tako došlo do
zastoja u hodniku.
"Kakva je to gužva?" dopre odnekud hladan i otegnut glas Draca Malfoya. Harry je grozničavo
trpao u raspuknutu torbu svoje stvari ne bi li umaknuo Malfoyu prije nego što patuljak zapjeva
ljubavnu pjesmu.
"Kakvo je to komešanje ovdje?" začuje se još jedan poznati glas. Bio je to Percy Weasley.
97
Izbezumljeni Harry pokuša pobjeći glavom bez obzira, ali ga patuljak uhvati oko koljena i obori na
pod tako da sve zazvoni.
"Eto tako," reče sjedeći mu na gležnjevima, "a sad počujte sljedeću poruku u stihovima!"
"Oči su mu skroz zelene, poput žabe skiseljene,
Kosa ko iz crne noći, bojom nalik školskoj ploči.
Sladak mi je, i lijep k tome, on pripada srcu mome, Junak mlad što srca laka moć slomi Vladaru
mraka. "
Harry bi dao sve svoje zlato iz Gringottsa da je mogao tog časa ispariti. Uzalud se nastojeći smijati
s ostalima, osovi se na noge koje su mu utrnule pod patuljkovom težinom. Percy Weasley trudio se
pak svim silama rastjerati okupljene učenike, od kojih su se neki nasmijali do suza.
"Odlazite, odlaZite, wonilo je već prije pet muuta, odla~ite na predavanja, smjesta!" govorio je on
odgui'ujući neke mlañe učenike. rrTt~' ~alfoy~"
Zirnuvši oko sebe, Harry opazi kako se Malfoy saginje i uzima nešto s poda. Podrugljivo se cereći,
pokaže to Crabbeu i Goyleu, a Harry shvati da je to Riddleov rokovnik.
"Vrati mi to!" tiho mu zapovjedi Harry.
"Baš me zanima što je Potter tu zapisao!" reče Malfoy, koji očito nije primijetio godinu otisnutu na
koricama pa je zacijelo zaključio da je to Harryjev dnevnik. Svi se oko njih utišaju. Ginny je
užasnutim pogledom prelazila s rokovnika na Harryja i natrag.
"Vrati mu to, Malfoy!" strogo će Percy. "Samo da nešto pogledam", odvrati Malfoy izazivački
mašući rokovnikom Harryju pod nosom.
Percy će opet:
"Kao školski prefekt..."
Ali, na Harryjevo i Ronovo veliko čudo, prva faza operacije protekla je upravo onako glatko kako
je Hermiona bila predvidjela. Nakon božićnog čaja čekali su u pustom predvorju da naidu Crabbe i
Goyle, koji su bili ostali sami za slytherinskim stolom jedući po četvrti komad torte. Harry je bio
namjestio čokoladne kolače na stubišno priručje. Kad su ugledali Crabbea i Goylea kako izlaze iz
Velike dvorane, Harry i Ron brže-bolje se sakriju iza jednog oklopa uz glavni ulaz.
"Koliko se uopće čovjek može udebljati?" oduševljeno šapne Ron kad Crabbe veselo pokaže
Goyleu na kolače i dohvati ih. Glupo se cereći, obojica strpaju kolače u svoja velika usta. Časak su
pohlepno žvakali, sa slavodobitnim izrazom na licu. A onda su se obojica, bez ikakve promjene
izraza, svalila na pod.
Najteže je bilo sakriti ih u ormar na drugoj strani predvorja. Pošto su ih ipak nekako utrpali medu
krpe i metle, Harry iščupa dvije dlake što su rasle Goyleu na čelu, a Ron uzme nekoliko Crabbeovih
vlasi. Ukrali su im i cipele jer su im vlastite bile premale za Crabbeova i Goyleova stopala. Tada su,
svejednako se čudeći sami sebi, odjurili u zahod Plačljive Myrtle.
Jedva su u njemu što vidjeli od gustog crnog dima što je izlazio iz kabine u kojoj je Hermiona
miješala napitah u kotliću` Pošto su zaklonili lica pelerinama, Harry i Ron tiho pokucaju na vrata.
"Hermiona?"
U bravi nešto škljocne i pojavi se Hermiona s tjeskobnim izra
zom na sjajnom ticu. Iza nje je krčkao napitak gust poput sirupa. Na zahodskoj dasci stajale su
spremne tri čaše.
"Imate ih?" upita ih Hermiona bez daha.
Harry joj pokaže Goylove dlake.
"Odlično. Ja sam ove pelerine zdipila iz praonice", reče Hermiona i pokaže im na jednu vrećicu.
"Trebat će vam veći brojevi kad budete Crabbe i Goyle."
Svi se troje zagledaju u kotlić. Izbliza je napitak izgledao kao uzavrelo gusto, crno blato.
"Sigurna sam da sam sve dobro napravila", reče Hermiona ner
vozno ponovo čitajući umrljanu stranicu tl knj~zi Najpotentnrji čarobni napici, "Napitak izgleda
baš kao što piše u knjizi.,. Kad ~a po
pijemo, imat ćemo točno sat vremena da se ponovo pretvorimo u same sebe."
"Što ćemo sad?" šapne Ron.
"Pretočit ćemo napitak u tri čaše i dodati mu dlake."
Hermiona zagrabi u napitak i ulije ga u čaše. Zatim drhtavom rukom istrese dlaku Millicent
Bulstrode iz bočice u prvu čašu.
Napitak je još kuhao poput kipućeg kotlića i silno se pjenio. Malo zatim poprimi nezdravu, žutu
boju.
"Fuj... ekstrakt Millicent Bulstrode!" reče Ron gadljivo gledajući čašu. "Kladio bih se da ima
odvratan okus."
"A sad dodajte i vi dlake!" reče im Hermiona.
Harry ubaci Goyleove dlake u srednju čašu a Ron Crabbeove u treću. Obje su se čaše zapjenile i
zašištale. Goyleova je čaša poprimila kaki boju šmrklja, a Crabbeova tamnu, mutnu, smedu boju.
88
"Čekajte malo!" reče Harry kad su Ron i Hermiona posegnuli za čašama. "Bolje će biti da ne
popijemo svi troje napitak ovdje unutra. Kad se pretvorimo u Crabbea i Goylea, nećemo moći stati
u ovu kabinu. A ni Millicent Bulstrode nije baš neka vilovnica."
"Pametna glavica!" reče mu Ron i otključa vrata. "Idemo svako u svoju kabinu!"
Pazeći da ne prolije nijednu kap napitka, Harry se zatvori u srednju kabinu.
"Jeste Ii spremni?" dovikne im.
"Jesmo", odgovore mu Ron i Hermiona,
" ' )7
Jedan... dva... tm...
Stisnuvši prstom nos, Harry popije napitak u dva velika gutljaja. Napitak je imao okus raskuhanog
zelja.
Umah mu se utroba počne grčiti kao da je progutao žive zmije. Presamitivši se, pomisli da će
možda i povraćati. A onda ga nešto zapeče u želucu i brzo se prenese po cijelom tijelu, sve do
vrhova prstiju na rukama i nogama. Zatim ga obuzme nekakav užasan osjećaj, kao da se topi, pa se
sav zadihan spusti na sve četiri. Koža mu je na čitavom tijelu zakuhala poput vrelog voska a šake
mu počele naočigled rasti, prsti debljati, nokti se širiti i zglavci se nadimati kao buhtle. Ramena mu
se bolno razvukla, a po bockanju na čelu zaključi da mu
se kosa spušta prema obrvama, Pelerina mu je pukla dok su mu se
prsa širila kao bačva kojoj su popucali obruči. Stopala su ga silno zaboljela u cipelama za četiri
broja premalima.
Ali sve je prestalo isto tako nenadano kao što je i počelo. Harry je ničice ležao na hladnom
kamenom podu i slušao Myrtlu kako zlovoljno grglja u zadnjoj kabini. Jedva jedvice odbaci cipele
s nogu i ustane. Tako se dakle osjeća Goyle! Drhtavom krupnom šakom svuče svoju staru pelerinu
koja mu je dosezala do tridesetak centimetara iznad gležnjeva, pa obuče drugu i obuje Goyleove
cipeletine. Htjede skloniti kosu s očiju, ali na čelu napipa samo kratke čekinje slične žici. Tada
shvati da mu naočale zamagljuju vid jer Goyleu očito nisu bile potrebne. Skine ih i dovikne:
"Je li kod vas dvoje sve u redu?"
Iz usta mu je izašao Goyleov tih osoran glas.
"Aha", dopre zdesna Crabbeovo duboko groktanje.
Harry otključa vrata i stane pred napuklo zrcalo. Iz zrcala su u njega zurile Goyleove mutne,
duboko usañene oči. Harry se počeše za uhom. Isto se tako počeše i Goyle.
Ron otvori vrata. Zagledaju se jedan u drugoga. Ron se nije ni po čemu razlikovao od Crabbea, od
okrugle frizure do dugih ruku kao u gorile, samo što je bio blijed i zgranut.
"Ovo je nevjerojatno!" reče Ron prilazeći zrcalu i hvatajući se za Crabbeov plosnati nos.
"Nevjerojatno!"
"Najbolje da se požurimo", reče Harry otpuštajući remen sata na ruci što mu je zasjekao u Goyleovo
debelo zapešće. "Moramo još
otkriti gdje je slytherins~a društvena prostorija. Nadam se da ćemo
usput naći nekoga za kim ćemo poći..."
Ron, koji se zagledao u Harryja, reče:
"Nemaš pojma kako je čudno vidjeti Goylea da razmišlja. " Zalupa na Hermionina vrata. "Hajde,
moramo krenuti..."
Odgovori mu nečiji visoki glas:
"Ja... ja mislim da ipak neću s vama. Idite vi bez mene!" "Hermiona, mi znamo da je Millicent
Bulstrode rugoba, ali nitko neće znati da si to ti."
"Ne... zbilja... radije ne idem s vama. Vas se dvojica požurite, nemojte gubiti vrijeme!"
Har~y zbunjeno pogleda Rona,
"Sad si već sličniji Goyleu", reče mu Ron. "Tako i on izgleda svaki put kad mu profesori postave
neko pitanje."
89
"Hermiona, je li tebi dobro?" upita je Harry kroz vrata. "Jest... dobro mi je... Idite vi samo..."
Harry pogleda na sat. Prošlo je već pet od dragocjenih šezdeset minuta.
"Onda ćemo se opet ovdje vidjeti, je li?" upita je.
Harry i Ron oprezno otvore vrata nužnika, uvjere se da je zrak čist pa krenu.
"Nemoj tako mahati rukama u hodu", promrmlja Harry Ronu. "Što?"
"Crabbe ih drži nekako ukočenije..." "Može li ovako?"
"Aha, tako je već bolje."
Poñu niz mramorne stube. Sad samo da naidu na nekog Slytherina koji se vraća u slytherinsku
društvenu prostoriju. Ali nigdje ni žive duše.
"Imaš li ti možda kakvu pametnu ideju?" promrmlja Harry. "Slytherini uvijek dolaze na doručak s
one strane", reče Ron i
mahne glavom prema ulazu u tamnicu. Tek što je to rekao, na tom se ulazu pojavi djevojčica duge,
kovrčave kose.
"Oprosti," reče Ron žurno joj prilazeći, "zaboravili smo kako se ide do naše društvene prostorije."
"Kako, molim?" osorno će djevc~jčica. "Do naše društvene prostorije? Pa, ja sam Ravenclaw."
I ode sumnjičavo se obzirući.
Harry i Ron pohitaju niz kamene stube u mrak. Koraci su im neobično glasno odjekivali jer su to
bili koraci Crabbeovih i Goyleovih velikih stopala. Pobo~ali su se da ovo ipak neće biti onako lako
kako su se nadali.
Labirintski hodnici bijahu pusti. Silazili su sve dublje i dublje is
pod škole i neprestance pogledavah na sat da vide koliko im je još vremena preostalo. Nakon četvrt
sata, kad ih je već počeo spopadati oćaj, zaćuju kako se pred njima nešto kreće.
"Ahat" uz~u~eno ć~ Rotl, "Eva jednog od njih~"
Nečija spodoba izade iz pokrajnje prostorije. Medutim, kad su pohitali do nje, srca im sidu u pete.
Nije to bio nikakav Slytherin, nego Percy.
"Što ti radiš tu dolje?" u čudu ga upita Ron. Percy ga uvrijedeno pogleda.
"To se tebe ništa ne tiče", osorno mu odvrati. "Ti si Crabbe, je li?" "Pa... da, da", odgovori Ron.
"E pa, idite lijepo u svoju spavaonicu", strogo će Percy. "Ovih dana nije baš pametno smucati se po
ovim mračnim hodnicima." "Ali i ti se smucaš", odbrusi mu Ron.
"Ja sam prefekt", isprsi se Percy. "Mene neće nitko napasti." Harry i Ron iznenada začuju iza sebe
nečiji glas. Prema njima je dolazio Draco Malfoy. Prvi put u životu Harryju je bilo drago što ga
vidi.
"A, tu ste vi!" reče im on otegnutim glasom gledajući ih. "Pa zar ste vas dvojica sve do sada klopali
u Velikoj dvorani? A ja sam vas tražio, htio bih vam pokazati nešto strašno smiješno."
Malfoy ošine Percyja pogledom.
"A što ti, Weasley, ovdje tražiš?" podrugljivo ga upita. Percy je bio ogorčen.
"Ti bi mogao ipak iskazivati malo više poštovanja prema jednom prefektu!" reče mu. "Ne sviña mi
se to tvoje držanje!"
Malfoy se posprdno osmjehne i mahne rukom Harryju i Ronu neka poñu za njim. Harry umalo da
se ne ispriča Percyju, ali se u posljednji čas pribere. On i Ron pohitaju za Malfoyem, koji im, kad
zamaknu za ugao, reče:
"Taj Peter Weasley..."
"Percy", automatski ga ispravi Ron.
"Ma, nije važno", reče Malfoy. "Primijetio sam da se u zadnje vrijeme često ovuda smuca. On
valjda misli da će sam uloviti Slytherinova baštinika."
I nasmije se kratkim i podrugljivim smijehom. Harry i Ron se uzbuñeno zgledaju.
Malfoy zastane uz goli i vlažni kameni zid. "Kako ono glasi nova lozinka?" upita Harryja.
"Pa, ovaj,~," promuca Harry.
90
"Ah, da... Čistokrvni!" reče Malfoy ne obazirući se na nj. Polako se otvore kamena vrata skrivena u
zidu. Malfoy prode kroz njih, a za njim i Harry i Ron.
Slytherinska društvena prostorija bila je dugačka, niska podzemna dvorana grubih kamenih zidova i
stropa, s kojeg su na lancima visile okrugle, zelenkaste svjetiljke. U bogato isklesanu kaminu
pucketala je vatra, a u izrezbarenim naslonjačima nazirali se obrisi nekoliko Slytherina.
"Pričekajte me ovdje!" reče Malfoy Harryju i Ronu pokazujući im na prazne naslonjače nešto dalje
od vatre. "Sad ću vam to pokazati... upravo mi je stiglo od oca..."
Pitajući se što li će im to Malfoy pokazati, Harry i Ron sjednu. Nastojali su se držati kao da su kod
kuće.
Nakon jedne minute vrati se Malfoy noseći nešto što je izgledalo kao novinski izrezak, pa gurne to
Ronu pod nos.
"Evo ti nešto da se nasmiješ", reče mu.
Harry opazi kako Ron razrogači oči od prepasti. Pošto na brzinu pročita izrezak, usiljeno se
osmjehne i pruži ga Harryju.
Bijaše to članak iz Dnevnogproroka u kojem je od riječi do riječi stajalo:
ISTRAGA U MINISTARSNU MAGIJE
Danas jeArthur Weasley, predstojnik Odjela za
zloupolrebu bezjačkih artefakata, kažnjen globom od pedesetgaleoria što je zaćarao jedan bezjački
automobil. G. Lucius Malfoy, član nadzornog odbora Škole
vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu, gdje se ove godine srušio začarani automobil, zatražio je
danas ostavku g. Weasleyja.
"Weasley je nanio štetu ugledu Ministarstva'; izjavio je našem reporteru g. Malfoy. "On je očito
nesposoban predla~ati valjane zakone, i njegov bi smiješni Zakon o
zaštiti bezjaka trebalo smjesta suspendirati, "
Od g. Weasleyja nismo uspjeli dobiti izjavu, a njegova je
supruga rekla izvjestiteljima neka se gu~e prije nego što
n~hu~k~ na njih njihova obiteljskoggu~ar
"Što veliš?" nestrpljivo će Malfoy kad mu Harry vrati izrezak. "Zar ne misliš da je to smiješno?"
"Ha-ha", sumorno se nasmije Harry.
"Arthur Weasley toliko voli bezjake da bi trebao slomiti svoj štapić i prijeći k njima", prezirno će
Malfoy. "Sudeći po tome kako se ponašaju, ne bi se nikad reklo da su Weasleyjevi čistokrvni
čarobnjaci."
Ronu se - ili bolje reći Crabbeu - lice iskrivi od bijesa. "Što ti je, Crabbe?" obrecne se Malfoy na nj.
"Boli me želudac", progunña Ron.
"E, idi onda u bolnicu i daj svim onim mutnjacima tamo nogom u guzicu u moje ime", reče mu
Malfoy smijuckajući se. "Znate da se čudim zašto Dnevni prorok nije još ništa javio o svim tim
napadima", zamišljeno nastavi. "Valjda Dumbledore nastoji sve to zataškati'? Ako ti napadi uskoro
ne prestanu, dobit će nogu. Moj otac uvijek tvrdi da je Dumbledore nešto najgore što se moglo
dogoditi ovoj školi. On obožava sve one koji su se rodili kao bezjaci. Jedan pošteni ravnatelj ne bi
nikad primio u školu onakav ološ kao što je Creevey."
Malfoy počne tobože snimati zamišljenim fotoaparatom oponašajući okrutno ali vjerno Colina:
"Potter, mogu te snimiti, Potter? Mogu li dobiti tvoj autogram`? Mogu li ti, Potter, molim te,
polizati cipele?"
Spusti ruke i pogleda Harryja i Rona. "Ma što je to s vama dvojicom?"
Puno prekasno Harry i Ron se na silu nasmiju` Ipak, ćinilo se da je Malfoy zadovoljan. Možda
Crabbe i Goyle uvijek imaju ovako kasno paljenje?
"Sveti Potter, prijatelj mutnjaka", polako izusti Malfoy. "Ni on nema pravog čarobnjačkog osjećaja,
inače se ne bi ñružio s onom uobraženom mutnjakušom Grangericom. A ljudi još misle da je on
Slytherinov baštinik!"
91
Harry i Ron čekali su suzdržana daha - Malfoy će im zacijelo za koji časak priznati da je on taj. Ali
onda...
"Da mi je znati tko je taj", razdražljivo će Malfoy. "Ja bih mu ipak mogao pomoći."
Ron tako zine da Crabbeovo lice postane još tupavije ne~o ina. če. Srećom, Malfoy to ne primijeti,
a Harry, koji je brzo mlslio, reče;
"Ali ti sigurno pretpostavljaš tko stoji iza svega toga?..."
"Ma znaš, Goyle, da nemam pojma, koliko ti puta to moram ponoviti?" otrese se Malfoy na nj. "A
otac mi baš ništa ne želi reći kako je prošli put otvorena Odaja. To je, naravno, bilo prije pedeset
godina, dakle još prije njegova vremena, ali on zna sve o tome, i kaže da se sve to držalo u strogoj
tajnosti i da bi bilo sumnjivo kad bih ja znao previše o tome. Ipak, ja znam nešto, a to je, kad je
prošli put otvorena Odaja tajni, da je jedan mutnjak ubijen. I zato bih se kladio da je samo pitanje
vremena kad će ovaj put netko od njih nastradati... Nadam se da će to biti Grangerica", nadoda s
užitkom.
Ron je stiskao Crabbeove šačetine. Smatrajući da bi se ipak malo previše odali kad bi Ron sad
maznuo Malfoya po nosu, Harry ga pogledom opomene i zapita:
"A znaš Ii ti možda jesu li osobu koja je prošli put otvorila Odaju uhvatili?"
"O, da... tko god bio, taj je bio isključen iz škole", odgovori mu Malfoy. "Vjerojatno je još u
Azkabanu."
"U Azkabanu?" zbunjeno ponovi Harry.
"U Azkabanu... u čarobnjačkom zatvonc, Goyle", objasni mu Malfoy gledajući ga s nevjericom.
"Časna riječ, kad bi još sporije kopčao, s tobom se uopće ne bi moglo razgovarati."
Promeškoljivši se u naslonjaču, nastavi:
"Otac mi kaže neka se ne guram pred rudo i neka ostavim Slytherinova baštinika da radi svoje.
Kaže da se naša škola mora očistiti
od sveg tog mutnjaćkog šljama, ali neka se radije ne mije5am u te
stvari! On, naravno, ima sad dosta svojih briga. Znate li da je Ministarstvo magije izvršilo prošlog
tjedna premetačinu na našem posjedu?"
Harry pokuša natjerati Goyleovo tupo lice da izrazi zabrinutost. "Aha..." reče Malfoy. "Srećom,
nisu našli bogzna što. Stari čuva neke vrlo vrijedne stvari potrebne za crnu magiju. Ali, srećom,
imamo i mi svoju tajnu odaju ispod poda u našem salonu..."
"Oho!" usklikne Ron.
Malfoy ga pogleda. Pogleda ga i Harry. Ron pocrveni. Čak mu je i kosa pocrvenjela. I nos mu se
pomalo počeo produživati... istjecalo
im je vrijeme. Ron se opet pretvarao u sama sebe, a sudeći po užasnutom izrazu na njegovu licu, i
Harry se isto tako pretvarao u satna S~b~.
Obojica skoče na noge.
"Moram uzeti lijek za želudac", progunña Ron, pa bez mnogo okolišanja obojica izjure iz
slytherinske društvene prostorije, zalete se kroz rupu u kamenom zidu i otperjaju hodnikom
očajnički se nadajući da Malfoy nije ništa posumnjao. Harry je osjećao kako mu noge landaraju u
Goyleovim cipeletinama, a kako se smanjio, morao je i pelerinu u hodu pridići. Jurnuli su uza stube
i upali u mračno predvorje, u kojem su čuli prigušenu lupu iz ugrañenog ormara u koji su bili
zaključali Crabbea i Goylea. Ostavivši cipele pred vratima ormara, odjure u čarapama uz mramorne
stube do zahoda Plačljive Myrtle.
"Ipak nismo uludo protratili vrijeme", reče zadihani Ron zatvarajući vrata zahoda za sobom. "Znam
da nismo još otkrili tko stoji iza tih napada, ali ću sutra javiti tati neka potraži skrivene stvari ispod
poda u Malfoyevu salonu."
Harry se ogleda u napuklom zrcalu. Opet je bio onaj pravi. Dok je Ron lupao po vratima
Hermionine kabine, Harry natakne naočale. "Hermiona, izlazi, imamo ti masu toga ispričati..."
"Odlazite!" prokriješti Hermiona. Harry i Ron se zgledaju.
92
"Što se dogodilo?" upita je Ron. "Valjda si i ti opet ona ista, mi smo..."
Ali iznenada kroz zatvorena vrata kabine klizne Plačlj iva Myrtla. Harry je nikad nije vidio tako
zadovoljnu.
"~OOOð00~1, čekajte m~lo d~ Vl~it~", reče im. "Dogodilo se nešto zbilja strašno!"
Brava škljocne i pojavi se Hermiona jecajući. Glavu je pokrila pelerinom.
"Što je?" nesigurno je upita Ron. "Da ti nije još ostao Millicentin nos, ili što ti je?"
Hermiona odgrne pelerinu a Ron ustukne pred njom i sjedne u umivaonik.
Hermioni je lice bilo obraslo crnim krznom. Oči joj požutjele, a iz kose joj virile šiljaste uši.
"Ono je bila m-mačja dlaka!" procvili ona. "M-millicent Bulstro
de m-mora d~ ~~na ~-mačku! A taj s~ n-napi~ak ne rabi za p-preobrazb~ u Ži~otinje~"
"Uh, uh", uzdahne Ron.
"Sad će se s tobom zbilja strašno sprdati!" zadovoljno će Myrtla. "Nije to ništa, Hermiona!" brže će
Harry. "Odvest ćemo te gore, u bolnicu. Madame Pomfrey nikad ne postavlja suvišna pitanja..."
Trebalo im je podosta vremena da nagovore Hermionu da izade iz nužnika. Plačljiva Myrtla
ispratila ih je grohotnim smijehom. "Čekaj samo dok svi ne prokuže da imaš rep!"
TAJNI DNEVNIK
Hermiona je ostala u bolnici nekoliko tjedana. Kad su se ostali učenici vratili s božićnih ferija,
proširile su se glasine o njezinu nestanku jer su svi, naravno zaključili da je i ona napadnuta. Toliki
su se učenici izredali pokraj bolnice ne bi li je bar letimice ugledali da je Madame Pomfrey ponovo
izvukla zastore i objesila ih na Hermionin krevet kako bi je poštedjela sramote da je kolege vide s
licem obraslim krznom.
Harry i Ron posjećivali su je svake večeri. Kad je počela obuka, donosili su joj svakog dana
domaće zadaće.
"Da su meni izrasli takvi zalisci, ja bih se bar malo odmorio od učenja", rekao joj je Ron jedne
večeri stavljajući hrpu knjiga na stolić uz krevet.
"Ne budali, Rone, moram držati korak s vama", živahno mu odgovori Hermiona. Raspoloženje joj
se znatno popravilo otkako su
joj nestale dlake s li~a i oČi jaj ~alo-pomalo opet poprimale sme~u boju. "Pletpostavljam da niste
naišli ni na kakve nove tragove?" upita ih šaptom, da je Madame Pomfrey ne čuje.
"Ništa", zlovoljno joj odgovori Harry.
"A ja sam bio tako siguran da je to Malfoyevo maslo", ponovi Ron po stoti put.
"Što ti je to?" zapita Harry Hermionu pokazujući na nešto zlatno što je virilo ispod kreveta.
"Ah, samo nečije želje da što prije ozdravim", žurno će Hermiona nastojeći skloniti kartu s vidika,
ali je Ron bio brži od nje. Izvuče kartu, otvori je i pročita naglas:
"Gospo~ici Gr~ngerže~~ sisvrv ozdravljenje njen zabrinuti pro fesor
Gilderoy Lockhart, nositelj Merlinova ~eler~da rr~ćeg stup~ja s lentorr~,
počasni član Lige za borbu protiv mračnih sila i peterostruki osvajač Nagrade hještičjeg tjednika za
najčarobniji o,smijeh. "
Ron gadljivo pogleda Hermionu.
"I ti spavaš s tom kartom pod jastukom?"
Ali uto dojuri u sobu Madame Pomfrey s večernjom dozom lijeka i prištedi Hermioni obvezu da
odgovori na to pitanje.
"Je li Lockhart najveći ljigavac kojeg si ikad sreo?" upita Ron Harryja kad su izašli iz bolničkog
krila i pošli uza stube prema Gryffindorskoj kuli. Snape im je bio zadao svu silu domaćih zadataka
tako da je Harry pomislio da će sve to vjerojatno riješiti tek do šestog razreda u Hogwartsu. Ron je
upravo govorio kako mu je žao što nije pitao Hermionu koliko štakorskih repova treba ubaciti u
napitak za rast kose kadli im dopre do ušiju bijesna vika s kata iznad njih.
"To je Filch", promrsi Harry. Obojica pohitaju uza stube, sakriju se i naćule uši.
"Ne misliš valjda da je opet netko napadnut?" upita ga Ron napetim glasom.
93
Mirno su stajali nagnutih glava prema Filchovu glasu koji je zvučao izrazito histerično.
",., još više posla za mene!Da svu noć čistim, kao da nemanz dosta posla! Ma ovo je zbilja prelilo
čašu, idem ravrco do Dumbledorea... "
Koraci mu se malo-pomalo izgube. Uskoro zaćuju kako su se zalupila vrata u dalji~i,
Obojica zavire iza ugla. Filch je očito bio na svom uobićajenom stražarskom mjestu - opet su se
obreli u hodniku u kojem je bila napadanuta Gospa Norris. Na prvi su pogled vidjeli zbog čega se
Filch tako razgalamio. Polovica je hodnika bila preplavljena vodom koja kao da je još navirala
ispod vrata zahoda Plačljive Myrtle. Sad kad Filch više nije galamio, čuli su Myrtlino cmizdrenje
kako se odbija od zidova zahoda.
"Što je sad opet njoj?" zapita Ron.
"Hajde da vidimo!" reče Harry pa obojica zadignu pelerine iznad gležnjeva i zagaze kroz veliku
lokvu prema vratima na kojima je plsalo "U l~aru", Ne obazirući s~, kao i obično, na taj natpis, u~u
Plačljiva Myrtla plakala je glasnije i jače, ako je to bilo moguće, nego ikad do tada. Činilo se da se
krije u onoj svojoj kabini. U nužniku je bio mrak jer su svijeće bile pogašene pod navalom vode, od
koje su i zidovi i pod bili mokri.
"Što ti je, Myrtlo?" upita je Harry.
"Tko je to?" ojadeno zaklokoće Myrtla. "Jeste li opet došli bacati nešto na mene?"
Harry priñe njenoj kabini gacajući kroz vodu, pa je priupita: "Zašto bismo mi bacali nešto na tebe?"
"Bog te pitaj!" vikne Myrtla i izroni na novom valu vode što se razlije po već mokrom podu. "Ja
ovdje lijepo sjedim i gledam svoja posla, a onda netko zaključi da će biti jako smiješno da baci
knjigu na mene..."
"Ali tebi ne može nitko ništa nažao učiniti ako baci nešto na tebe", razborito će Harry. "Mislim, to
jednostavno proñe kroz tebe, zar ne?"
Pogriješio je što je to rekao. Myrtla se nadme i vrisne:
"Neka onda svi bacaju knjige na Myrtlu jer ona ništa ne osjeća! Dobit ćete deset bodova ako joj
knjiga proñe kroz želudac! Pedeset bodova ako joj proñe kroz glavu! Lijepo, ha-ha-ha! Ja ne mislim
da je to baš neka zgodna igra!"
"A tko je uopće bacio knjigu na tebe~" upita je I~arry.
"Ne znam... Baš sam sjedila u koljenu odvodne cijevi i razmišljala o smrti kad mi je knjiga prošla
ravno kroz tjeme", reče Myrtla gledajući ih poprijeko. "Eno je tamo prijeko, sva je promočena."
Harry i Ron pogledaju pod umivaonik na koji im je pokazivala Myrtla. I doista je ondje ležala tanka
knjižica. Imala je otrcane crne korice i bila isto onako mokra kao i sve u tom zahodu. Harry priñe
da je uzme, ali Ron iznenada ispruži ruku da ga zadrži,
"Što ti je?" upita ga Harry.
"Jesi li poludio?" reče Ron. "To može biti opasno."
"Opasno?" ponovi Harry smijući se. "Ma hajde bježi, kako bi to moglo biti opasno?"
"Nećeš mi vjerovati," nastavi Ron gledajući knjigu u strahu, "ali meñu onim knjigama koje je
Ministarstvo zaplijenilo - to mi je tata pričao - bila je i jedna koja ti može spaliti oči. A tko je god
pročitao Sonete jednog čarobnjaka govorio je do kraja života samo u stihovi
ma. Jedna je stara vještica u Bathu imala knjigu koju ne možeš prestati čitati! Jednostavno moraš
stalno hodati okolo zadubljen u nju i sve poslove obavljati samo jednom rukom. L.."
"Dobro, shvatio sam", reče Harry.
Knjižica je ležala na podu, onako neobična i promočena.
"E pa, kako ćemo znati ako je ne pogledamo?" reče, sagne se i podigne je s poda.
Odmah je shvatio da je to rokovnik, a po izblijedjeloj godini na koricama razabrao je da je pedeset
godina star. Radoznalo ga otvori. Na prvoj je stranici bilo ispisano samo ime "T. M. Riddle"
umrljano tintom.
"Čekaj malo", reče Ron, koji mu je oprezno prišao i zavirio preko ramena. "Poznato mi je to ime...
T. M. Riddle dobio je nagradu za posebne zasluge za ovu školu prije pedeset godina."
94
"Otkud, pobogu, to znaš?" upita ga Harry u čudu.
"Otud što me je Filch natjerao da mu za kaznu oko pedeset puta izglancam medalju", razdražljivo
će Ron. "Upravo sam po njemu i izrigao one golaće. Da si ti brisao oko sat vremena sluz s nečijeg
imena, i ti bi ga zapamtio!"
Harry rastavi pojedine mokre stranice. Na njima nije ništa pisalo. Ni na jednoj od njih nije bilo ni
traga ničemu pisanom, čak ni "Rodendan tetice Mabel" ili "Zubar, u 3 i pol".
"Nikad ništa nije tu zapisano", razočarano će Harry.
"Čudim se zašto ga je uopće netko bacio u zahod", znatiželjno će Ron,
Harry pogleda poledinu rokovnika i pročita na njoj otisnuto ime novinskog ñistzibutera sV
auxha~lRoaña uLonñonU.
"Valjda se rodio kao bezjak", zamišljeno će Harry, "kad je kupio rokovnik na Vauxhall Roadu..."
"Tja, od ovoga nećeš imati neke velike koristi", reče Ron pa tiše nadoda: "Pedeset bodova ako ga
baciš Myrtli kroz nos."
Harry ipak strpa rokovnik u džep.
Hermiona je napustila bolnicll bez brkova, bez repa i kr2na, negdje na poćetku veljač~, P~v~
v~~~ri nakon povratka iz bolnice, Harty joj je u Gryffindorskoj kuli pokazao rokovnik T. M,
Riddlea i irnri~~n ini lralrn cn na načli
"Ohooo, možda u njemu ima neka skrivena moć?" oduševljeno će Hermiona uzimajući rokovnik u
ruke i pomno ga razgledajući.
"Ima, ima, ali jako je dobro skriva", reče Ron. "Možda je stidljiv? Nije mi jasno, Harry, zašto to ne
baciš?"
"Da mi je samo znati zašto ga je netko stvarno pokušao baciti!" odvrati Harry. "A zanimalo bi me i
zašto je Riddle dobio nagradu za posebne zasluge za Hogwarts."
"Mogao ju je za svašta dobiti", reče Ron. "Možda je osvojio trideset značaka, ili spasio profesora od
divovske hobotnice? Možda je ubio Myrtlu i time svima učinio uslugu..."
Ali Harry je po zadubljenom izrazu na Hermioninu licu zaključio da ona misli isto što i on.
"Što je?" priupita ih Ron gledajući jedno pa drugo.
"E pa, Odaja tajni otvorena je prije pedeset godina, je li tako?" reče Harry. "Tako nam je rekao i
Malfoy."
"Aha..." polako će Ron.
"A i ovaj je rokovnik pedeset godina star", preuzme Hermiona uzbudeno kuckajući prstom po
njemu.
"Pa šta onda?"
"Oh, Rone, daj se probudi!" obrecne se Hermiona na nj. "Znamo da je osoba koja je prošli put
otvorila Odaju isključena iz škole prije pedesetgodina. Znamo da je T. M. Riddle dobio nagradu 2.a
posebne zasluge za školu prije pedeset godina. E pa, što ako je Riddle
dobio tu na~radu z~to što je ulolrio Slyt~erino~a b~~tlnika? IZ njego~ ~a bismo dnevnika
v~ero~atno sve saznali: i gdje je ta Odaja, i kako se
može otvoriti, i kakva neman prebiva u njoj. Osoba koja ovaj put stoji iza tih napada ne bi baš
voljela da se to ovuda povlači, zar ne?" "To ti je, Hermiona,genijalna teorija," reče Ron, "samo što
ima
jednu malu manu. U tom dnevniku ništa ne piše. "
Ali Hermiona je već vadila iz torbice svoj štapić. "Možda je ispisan nevidljivom tintom?" šapne.
I kucne tri puta po rokovniku i izusti:
"Aparecium!" Ništa se ne dogodi. Nimalo obeshrabrena, ~-Iermiona ponovo gur
ne ruku u torbicu i izvadi iz nje nešto nalik na jarkocrvenu gumicu za brisanje`
"Ovaj sam otkrivač nabavila u Zakutnoj ulici", reče,
Snažno je trljala gumicom ispod natpisa "1. siječnja". Ništa se opet ne dogodi.
95
"Ma kažem ti ja da tu nema ničeg pod milim Bogom", opet će Ron. "Riddle je jednostavno za Božić
dobio rokovnik, ali mu se nije dalo voditi dnevnik."
Harry nije znao čak ni sam sebi objasniti zašto jednostavno nije bacio taj rokovnik. Činjenica je da
ga je on, iako je znao da u njemu ništa ne piše, rastreseno uzimao u ruke i okretao stranice, kao da
je to neka priča koju bi htio pročitati do kraja. I premda je bio uvjeren da nikad prije nije čuo za ime
T. M. Riddle, svejedno mu se činilo da mu to ime nešto znači, gotovo kao da mu je Riddle prijatelj
od malih nogu, samo što ga je napol zaboravio. Ipak je to bilo besmisleno. On nikada nije imao
prijatelja dok nije došao u Hogwarts. Za to se bio pobrinuo Dudley.
Ipak Harry čvrsto odluči saznati nešto više o Riddleu, pa se sutradan u zoru zaputi u trofejnu odaju
da razgleda Riddleovu posebnu nagradu, u pratnji zainteresirane Hermione i vrlo skeptičnog Rona,
koji im je rekao da se nagledao trofejne odaje do mile volje.
Riddleova ulaštena zlatna medalja bila je spremljena u kut kabineta. Na njoj nije bilo zapisa o tome
zašto ju je Riddle dobio ("Sva sreća što je tako, inače bi bila još veća pa bih je još i sad glancao!"
rekao je Ron.) Ipak su Riddleovo ime našli i na jednoj staroj medalji za čarobnjačke zasluge, i na
popisu nekadašnjih glavnih prefekata.
"Podsjeća me zapravo na Percyja", reče Rori i namršti nos od gadenja. "Prefekt, pa glavni prefekt...
vjerojatno uvijek najbolji na godini!"
"Ti to govoriš kao da je to nešto loše", reče mu Hermiona pomalo uvrijeñeno.
Sunce je opet počelo blago obasjavati Hogwarts. I u samom se dvorcu popravilo raspoloženje.
Nakon napada na Justina i Skoro Bezglavog Nicka nije više bilo novih napada, a profesorica Sprout
Z~dovoljno je obZnanila da su mandragore postale hirovite i tajan
stvene, što znači da uskoro neće više biti djeca. V
"Cim se povuku bubuljice, bit će spremne da se ponovo presade u lonce", čuo ju je Harry kako
jednog popodneva Ijubazno govori
Filchu. "A nakon toga neće trebati mnogo vremena da ih režemo i pirjamo. Uskoro će vam se vratiti
Gospa Norris."
Harry je pomislio da se Slytherinov baštinik možda obeshrabrio. Kad je škola ovako budna i
oprezna, vjerojatno je sve riskantnije otvoriti Odaju tajni. Možda se to čudovište, ma kakvo ono
bilo, upravo sprema na još jedan pedesetogodišnji zirnski san?
Hufflepuff Ernie Macmillan nije bio takav optimist. On je još bio uvjeren da je Harry glavni krivac
i da se "odao" u Duelantskom klubu. Duh Peeves nije bio ni od kakve pomoći - iznenada se
pojavljivao u pretrpanim hodnicima pjevajući "Gle Pottera kožodera..." U tom je taktu i plesao.
Činilo se da Gilderoy Lockhart vjeruje da su samo zbog njega prestali napadi. Harry ga je slučajno
čuo kad je to rekao profesorici McGonagall dok su se Gryffindori svrstavali u red za predavanje iz
Preobrazbe.
"Ja, Minerva, mislim da više neće biti nikakvih nezgoda", rekao je značajno se kvrckajući prstom
po nosu i namigujući. "Mislim da je Odaja ovaj put zauvijek zaključana. Krivac je vjerojatno
shvatio da je samo pitanje vremena kad ću ga ja uloviti na djelu. Pametno je od njega što je odustao
od napada prije nego što sam se ozbiljno okomio na nj. Školi je sad, znate, najpotrebnije da joj
netko digne mor~~, D~ se izbrišu s~ećan~a na te nemile dogacfaje! Zasad vam neću ništa više reći,
ali mislim da ~nam onaj pravi lijek..."
I ponovo se kvrcne po nosu i otperja.
4 , , ,
~~trn~esti veljače za dorućkom postalo ~e ~asno što ~e Lockhart mislio po~ ~~~izanjem morala",
Harry se te noći nije biv naspa~ao jer
je kasno navečer bio na metlobojskom treningu, pa je zakasnio na doručak u Velikoj dvorani. Kad
je stupio u nju, u prvi je mah pomislio da je ušao na pogrešna vrata.
Svi su zidovi u dvorani bili okićeni velikim, sablasnim ružič~stim cvjetovima. Još je gore bilo što
su sa svijetloplavog stropa padali srcoliki korijandori. Harry je prišao gryffindorskom stolu za
96
kojim je sjedio Ron. Za Rona bi se reklo da mu je zlo. Hermiona je, mecfutim, bila kanda sklona
smijuljenju.
"Što se to doga~a?" upita ih Harry sjedajući i uklanjajući korijandore sa svoje šunke.
Ronu je očito bilo odviše mučno da bi mogao govoriti, pa mu samo pokaže na profesorski stol.
Lockhart, u sablasnoj ružičastoj
pelerini koja se slagala s dekoracijama, zamahao je rukama ne bi li utišao prisutne. Profesorima su
oko njega lica bila kao od kamena. Harry je sa svog mjesta zapazio kako je profesorici McGonagall
zadrhtao mišić na obrazu. Snape je izgledao kao da mu je tko netom dao da popije velik pehar
Kosto-rasta.
"Sretno vam Valentinovo!" uzvikne Lockhart. "I htio bih zahvaliti četrdeset i šestorim osobama
koje su mi uputile karte! Da, ja sam uzeo sebi slobodu da vam svima priredim ovo malo
iznenañenje... ali ovo još nije sve!"
Pljesne rukama i iz predvorja stupi u dvoranu desetak mrzovoljnih patuljaka. Ali ne bilo kakvih
patuljaka - svi su nosili zlatna krilca i harfe.
"Ovo su moji dragi glasnici ljubavi!" usklikne Lockhart. "Oni će vam danas po školi raznositi
ljubavne poruke! Ali ni tu još nije kraj zabavi! Zamolio bih profesora Snapea da vam pokaže kako
se na brzinu spravlja ljubavni napitak! A kad smo već kod toga, naš lukavi stari kolega profesor
Flitwick zna više o torne kako se čaranjem ljudi dovode u trans nego ijedan drugi čarobnjak kojeg
ja poznajem!"
Profesor Flitwick zario je glavu u ruke. Snape je pak izgledao kao da će prvog učenika koji ga
zamoli da mu spravi ljubavni napitak otrovati.
"Hermiona, reci mi, molim te, da ti ipak nisi jedna od onih četrdeset šest osoba!" reče Ron kad su
odlazili iz Velike dvorane na
prvo predavanje. Hermiona odjednom uzme pomno tražiti u torbici raspored sati, pa mu i ne
odgovori na to pitanje. ,
Cijelo~ to~ dana patuljci su neprestance upadali u učionice za vrijeme predavanja i uručivali
učenicima ljubavne poruke za Valentinovo, na veliko nezadovoljstvo profesora. Kasno popodne,
dok su Gryffindori odlazili uza stube na predavanje iz Čarolija, jedan je od patuljaka sustigao
Hamyja i uzuiknuo:
"Ej, vi! `Arry Potter!"
Bijaše to posebno mrk patuljak koji se gurao laktovima ne bi li se probio do Harryja.
Pocrvenjevši pri pomisli da će pred skupinom učenika prve godi
ne, meñu kojima je slučajno bila i Ginny Weasley, primiti ljubavno
plsamcc, Harry pokuša ul~aknuti glas~uu, Ali patuljak mu pre5ijc~
če put probijajući se kroz gužvu i udarajući učenike nogama po go
~_~ a_.~_ a
"Imam glazbenu poruku za `Arryja Pottera osobno", reče i uzme prijeteći prebirati po žicama harfe.
"Nemojte ovdje!" prosikće Harry i pokuša pobjeći.
"Smirite se!" progunda patuljak, zgrabi Harryja za torbu i povuče ga natrag.
"Pustite me!" zareži Harry otimajući se.
Torba mu se od tog natezanja raspukne. Knjige, čarobni štapić, pergament i pero prospu se po podu,
a usto mu se još razbije i bočica tinte.
Harry je žurno nastojao pokupiti sve te stvari prije nego što patuljak zapjeva, pa je tako došlo do
zastoja u hodniku.
"Kakva je to gužva?" dopre odnekud hladan i otegnut glas Draca Malfoya. Harry je grozničavo
trpao u raspuknutu torbu svoje stvari ne bi li umaknuo Malfoyu prije nego što patuljak zapjeva
ljubavnu pjesmu.
"Kakvo je to komešanje ovdje?" začuje se još jedan poznati glas. Bio je to Percy Weasley.
97
Izbezumljeni Harry pokuša pobjeći glavom bez obzira, ali ga patuljak uhvati oko koljena i obori na
pod tako da sve zazvoni.
"Eto tako," reče sjedeći mu na gležnjevima, "a sad počujte sljedeću poruku u stihovima!"
"Oči su mu skroz zelene, poput žabe skiseljene,
Kosa ko iz crne noći, bojom nalik školskoj ploči.
Sladak mi je, i lijep k tome, on pripada srcu mome, Junak mlad što srca laka moć slomi Vladaru
mraka. "
Harry bi dao sve svoje zlato iz Gringottsa da je mogao tog časa ispariti. Uzalud se nastojeći smijati
s ostalima, osovi se na noge koje su mu utrnule pod patuljkovom težinom. Percy Weasley trudio se
pak svim silama rastjerati okupljene učenike, od kojih su se neki nasmijali do suza.
"Odlazite, odlaZite, wonilo je već prije pet muuta, odla~ite na predavanja, smjesta!" govorio je on
odgui'ujući neke mlañe učenike. rrTt~' ~alfoy~"
Zirnuvši oko sebe, Harry opazi kako se Malfoy saginje i uzima nešto s poda. Podrugljivo se cereći,
pokaže to Crabbeu i Goyleu, a Harry shvati da je to Riddleov rokovnik.
"Vrati mi to!" tiho mu zapovjedi Harry.
"Baš me zanima što je Potter tu zapisao!" reče Malfoy, koji očito nije primijetio godinu otisnutu na
koricama pa je zacijelo zaključio da je to Harryjev dnevnik. Svi se oko njih utišaju. Ginny je
užasnutim pogledom prelazila s rokovnika na Harryja i natrag.
"Vrati mu to, Malfoy!" strogo će Percy. "Samo da nešto pogledam", odvrati Malfoy izazivački
mašući rokovnikom Harryju pod nosom.
Percy će opet:
"Kao školski prefekt..."
11 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:55 pm
Margita
Administrator
Ali Harry izgubi strpljenje, izvuče svoj štapić i uzvikne: "Expeliarmus!"
Isto onako kao što je Snape bio razoružao Lockharta, Harry je čaranjem izbio Malfoyu rokovnik iz
ruke. Rokovnik poleti kroz zrak i Ron ga ulovi široko se smiješeći.
"Harry!" uzvikne Percy. "U hodnicima nema čaranja! Morat ću te prijaviti, da znaš!"
Ali Harry nije za to mario, Zeznuo je Malfoya, a to je svakako vrijedilo da Gryffindori izgube pet
bodova. Malfoy je bio bijesan pa, kad je prolazio mimo Ginny koja je ulazila u učionicu, zlobno joj
dovikne:
"Mislim da Potter nije baš uživao u tvojoj poruci!"
Ginny je pokrila lice rukama i uletjela u učionicu. Ron zareži i iz
vuće svoj štapić, ali ga Harry odvuće na drugu stranu. Sva je sreća bila što Ron neće morati opet
rigati golaće za sve vrijeme predavanja iz Carolija,
Tek kad su došli na sat profesora Flitwicka, Harry zapazi nešto
čudno na Riddleovu rokovniku. Sve su mu druge knjige bile poprskane skrletnom tintom, samo je
rokovnik ostao isto onako čist kao Št0 ~e bio priae nego što mu se iz bočice prolila tinta, Htio ~e na
to
u,~oZotitt Rona, ah ~e Ron i o~et il~lao problel~la sa svojim štapićem - s vrha štapića opet su mu
izbijali veliki purpurni mjehurići, pa ga trenutno ništa drugo nije zanimalo.
***
Te je večeri Harry otišao na spavanje prije ostalih u njihovoj spavaonici. Bilo je to djelomice zato
što nije mogao podnijeti da mu Fred i George još jedanput otpjevaju "Oči su ynu skrozzelene,
poputžabe skiseljene'; a djelomice i zato što je želio ponovo razgledati Riddleov rokovnik. Znao je
da Ron misli kako time samo trati vrijeme.
Sjedio je na svom krevetu s baldahinom i listao prazne stranice, na kojima nije bilo ni traga od
skrletne tinte. Tada izvadi iz ormarića kraj kreveta novu bočicu, umoči pero u nju i ispusti kap tinte
na prvu stranicu.
Tinta načas zasja na papiru, a onda nestane, kao da ju je upila stranica. Uzbuñeni Harry umoči po
drugi put pero u tintu i napiše "Ja se zovem Harry Potter".
98
Riječi su na trenutak zasjale na stranici, a onda su i one iščeznule kao da ih nije nikad bilo. Tada se
napokon nešto dogodi.
Na stranici se pojave, ispisane njegovom tintom, riječi koje on uopće nije napisao:
"Zdravo, Hariy Potter! Ja se zovem Tom Riddle. Kako si došao do mog dnevnika?"
I te riječi izblijede, ali tek kad Harry počne iznova pisati, te napiše: "Netko ga je bacio u zahodsku
školjku."
Nestrpljivo je čekao Riddleov odgovor:
"Sva je sreća što sam svoje uspomene pribilježio na trajniji načiri nego tintom. Ali oduvijek sam
znao da će biti ljudi koji neće željeti da drugi čitaju ovaj dnevnik. "
"Kako to misliš?" načrčka Harry i, onako uzbuñen, napravi packu na toj stranici.
"U ovom su dnevniku opisane uspomene na neke strahote. Nedjela koja su zataškana. Strahote koje
su se dogodile u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu. "
"Ja sam trenutačno u toj školi", brže napiše Harry. "U Hogwartsu se opet zbivaju neke grozote.
Znaš li ti išta o Odaji tajni?"
Srce mu je lupalo. Odgovor je brzo uslijedio, ali rukopis je postao neuredni~i, kao da se Riddle žuri
da kaže sve što zna.
"Dakako da znam za Odaju tajni, Umoje su doba tvt'dtli da je to le
genda, da Odaja r~e postoji` Alć to nlje bila istina, l~ad sam bio na petoj godini, Odaja je otvorena i
čudovište je napalo nekoliko ačenLka i na kraju jednu učenicu ubilo, Ja sam uhvatio osobu koja je
otvorila Ddaju ~ ona je isključena iz škole. Ali se ravnatelj, prof esor Dippet, posramio
što se tako nešto dogodilo u Hogwartsu pa je zabranio priznati istinu. Izmislili su priču da je ta
djevojčica bila žrtva nesretnog slučaja. Meni su dodijelili lijepu, sjajnu medalju s ugraviranom
posvetom i zapovjedili mi da držim jezik za zubima, ali ja sam znao da bi se to moglo opet
dogoditi. Čudovište je ostalo živo, a onaj koji ga je oslobodio nije bačen u zatvor. "
U svojoj užurbanosti da mu otpiše, Harry umalo da nije prevrnuo bočicu tinte.
"To se isto i sad dogada. Bilo je već tri napada, a čini se da nitko ne zna tko stoji iza njih. Tko je
prošli put stajao iza svega toga'?" "Mogu ti pokazati ako želiš'; glasio je Riddleov odgovor. "Ne mo
raš mi vjerovati na riječ. Mogu te povesti u svoje pamćenje one noći kad sam ga ulovio na djelu. "
Držeći pero nad dnevnikom, Harry je krzmao. Kako to Riddle misli? Kako bi to on mogao ući u
nečije pamćenje? Nervozno se obazre na vrata spavaonice u kojoj se hvatao mračak. A kad je opet
pogledao u dnevnik, vidio je kako se pomaljaju nove riječi:
"Hodi da ti pokažem!"
Harry pričeka djelić sekunde, a onda napiše dva slova: " »
O. K.
Stranice dnevnika počnu se nadimati kao da ih je zahvatio jak vje
tar sve dok se ne zaustave negdje oko sredine mjeseca lipnja. Harry zine kad opazi kako se mali
kvadrat za 13. lipnja pretvara u nešto slično minijaturnom televizijskom ekranu, Pomalo drhtavom
rukom
prinese taj prozorčlć oku i, prije nego shvati što se zbiva, nagne se naprijed. Prozorčić se proširi i
on osjeti kako mu tijelo napušta krevet i naglavačke upada kroz otvor u stranicu, u vrtlog boja i
sjena.
Osjeti da opet stoji na čvrstom tlu i podrhtava dok se napokon iznenada ne izbistre nejasni obrisi
pred njim.
Umah je znao gdje je. Ta okrugla prostorija s usnulim portretima, to je Dumbledoreova soba...
samo što za pisaćim stolom ne sjedi Dumbledore. Smežuran, krhak čarobnjak, ćelav izuzev
nekoliko čuperaka sijede kose, čita pismo pri svjetlu svijeće. Harry nije nikad prije vidio tog
čovjeka.
"Oprostite", reće mu podrhtavajući` "Nisam htio smetati.,."
99
A1i ćaro~njak ne ~igne pogled, Nastavi ćitati malko namršten, Harry se primakne njegovu stolu i
promuca;
"~lnni r~n nr~om ili ntn~~~
Čarobnjak se i dalje nije obazirao na njega. Štoviše, reklo bi se da ga nije ni čuo. Pomislivši da je
čarobnjak možda nagluh, Harry podigne glas:
"Oprostite što sam vas uznemirio. Ja sad idem", podvikne. Čarobnjak smota pismo i uzdahne,
ustane i proñe mimo Harryja a da ga i ne pogleda, te ode do prozora navući zastore.
Nebo je bilo crveno kao rubin; očito je sunce bilo na zalasku. Čarobnjak se vrati do pisaćeg stola,
sjedne i zavrti prstima promatrajući vrata.
Harry se obazre po sobi. Nema tu feniksa Fawkesa, nema onih srebrnih sprava. To je Hogwarts
kakav je bio u Riddleovo doba, što znači da nije Dumbledore ravnatelj nego ovaj nepoznati
čarobnjak, a da je on, Harry, tek nešto više od fantoma, potpuno nevidljiv ljudima od prije
pedesetak godina.
Netko pokuca na vrata.
"Naprijed", reče stari čarobnjak slabašnim glasom.
U sobu ude dječak od svojih šesnaest godina i skine šiljasti klobuk. Na prsima mu se sjaji srebrna
značka prefekta. Mnogo je viši od Harryja, ali i on ima kao ugljen crnu kosu.
"Ah, Riddle!" reče ravnatelj.
"Pozvali ste me, profesore Dippet?" reče Riddle. Bio je nekako
nervozan.
"Sjedite", reče mu Dippet. "Upravo sam pročitao pismo koje ste mi uputili."
"Ah", uzdahne Riddle, sjedne i vrlo čvrsto stislle šake.
"Dragi moj dećko", dobrostivo mu se obrati Dippet. i`Nikako vas ne mogu preko ljeta zadržati u
školi. Vi sigurno želite kući na ferije?"
"Ne želim", umah odgovori Riddle. "Mnogo bih radije ostao u Hogwartsu nego da se vraćam u
onaj... u onaj..."
"Čini mi se da vi za vrijeme ferija boravite u jednom bezjačkom sirotištu?" radoznalo će Dippet.
"Da, ~ospodine", odgovori Riddle i malko pocrveni.
"Ui ste porijeklom bezjak?"
"Napola, gospodine", otpovrne Riddle. "Otac mi je bio bezjak, a majka vještica."
`~I nhn ~m trAr41 t~AlYdb~li 1 ~~
"Majka mi je umrla, gospodine, odmah nakon mog rodenja. Rekli su mi da je još poživjela tek
toliko da mi nadjene ime Tom, po mom ocu, i Marvolo po mom djedu."
Dippet sućutno mljacne.
"Tome, stvar je u tome", uzdahne on, "što bi se u vašem slučaju mogla napraviti iznimka, ali u
sadašnjim okolnostima..."
"Vi mislite, gospodine, na sve one napade?" reče Riddle, a Harryju poskoči srce u grudima pa priñe
bliže da mu ništa ne promakne od ovog razgovora.
"Točno", potvrdi ravnatelj. "Dragi moj dečko, sigurno vam je jasno kako bi glupo bilo od mene da
vam dopustim da ostanete u ovom dvorcu nakon završetka školske godine. Pogotovo s obzirom na
onu nedavnu tragediju... na smrt one sirote djevojčice... Bit ćete kudikamo sigurniji u tom vašem
sirotištu. Uostalom, u Ministarstvu se magije upravo raspravlja o tome da se zatvori ova škola. Mi
nismo... ovaj... ništa bliže otkrivanju uzroka ovim sadašnjim neugodnostima..."
Riddle razrogači oči.
"Gospodine... ali kad bi se ulovila ta osoba... Kad bi sve to prestalo..."
"Kako to mislite?" priupita ga Dippet pomalo reskim glasom i uspravi se na stolici. "Riddle, želite
li možda reći da znate nešto više o tim napadima?"
"Ne znam, gospodine", brže mu odgovori Riddle.
Ali Harry~e bio uv~eren da~e to ona ista vrsta niJekanfa koJemae
100
i on pr~bjegao u razgovoru s Dumbledoreom.
Dippet se zavali na naslon stolice, pomalo razoćaran.
"Možete ići, Tome..."
Riddle ustane i teškim korakom izade iz sobe. Harry pode za njim. Sišavši pomičnim zavojitim
stubama, obojica se nadu pokraj one
vodorige u sve mračnijem hodniku. Riddle zastane, pa zastane i Harry promatrajući ga. Harry je
vidio da Riddle ozbiljno o nečemu razmišlja. Namršten, grickao je donju usnu.
Tada, kao da se odjednom o~lućio, pohita dalje, a Harry nećujno po~e za njim. Nisu nikog sreli dok
nisu ~ošli do pxedvorja. Tad visok čarobnjak duge, valovite, crvenkaste kose i brade zovne Riddlea
s mramornog stubrsta.
Harry se zagleda u tog čarobnjaka. Bijaše to nitko drugi nego pedesetak godina mlañi Dumbledore.
"Ravnatelj me, gospodine, pozvao na razgovor", odgovori Riddle. "E pa, izvolite što prije u krevet",
reče mu Dumbledore i pogleda Riddlea istim onim prodornim pogledom koji je Harry tako dobro
poznavao. "Ovih dana nije uputno motati se po ovim hodnicima, nakon onog..."
I teško uzdahne, poželi Riddleu laku noć i ode dalje. Riddle je gledao za njim dok mu nije iščeznuo
iz očiju, a onda se brže-bolje zaputi ravno niz kamene stube u tamnicu. Harry ga je ustopice
slijedio.
Ali, na Harryjevo razočaranje, Riddle ga nije odveo u skroviti hodnik ni u tajni tunel, nego u onu
istu prostoriju u kojoj je Harry slušao Snapeova predavanja iz Čarobnih napitaka. Baklje nisu bile
upaljene, pa kad Riddle odgurne pritvorena vrata, Harry je vidio samo Riddlea kako posve
nepomično stoji uz vrata i motri vanjski hodnik.
Harryju se činilo da su tu proveli najmanje sat vremena. Vidio je samo Riddleovu spodobu uz vrata
kako viri u hodnik i čeka nešto, nepomičan poput kipa. I baš kad je popustila Harryjeva radoznalost
i napetost, i kad je već poželio vratiti se u sadašnjost, začuje kako se nešto pred vratima kreće.
Netko se šuljao hodnikom. Čuo je kako prolazi kraj prostorije u kojoj su on i Riddle sakriveni. Tiho
poput sjene, Riddle se provuče kroz vrata i pode u tom smjeru, a Harry opet na prstima za njim
zaboravl~a~ući da n~ega nitko ne može čuti.
Išli su tako pet~šest minuta za onim koracima dok Riddle naj~dnom ne zastane, glave nagnute
prema novim šumovima, Harry začuje kako se neka vrata otvaraju škripeći i kako netko nešto
govori promuklim šaptom:
"Ajde... moram te izvuć odavle... ajde sad... upadaj u sanduk..." Taj mu je glas bio odnekud poznat.
Riddle iznenada zamakne za ugao, a Harry za njim. Spazi tamne obrise krupna dječaka kako čuči
pred otvorenim vratima uz koja stoji nekakav velik sanduk.
"'Bar večer, Rubeus!" resko ga pozdravi Riddle. Dječak zalupi vratima i uspravi se.
"Što ćeš ti tu, Tome?"
Rlddl~ mu pri~~ l~liž~ i r~~~~
"Gotovo je s tim. Moram te, Rubeuse, prijaviti. Raspravlja se već ozbiljno o tome da se škola u
Hogwartsu zatvori ako ne prestanu ti napadi."
"Kako ti to..."
"Ne mislim ja da si ti htio nekog ubiti. Ali čudovišta nisu dobri Ijubimci. Ja vjerujem da si ga pustio
van samo da se razgiba i..." "Nije on nikog ubio!" ustvrdi krupni dječak i nasloni se na zatvo
rena vrata. Harry začuje kroz vrata nekakvo čudno šuškanje i škljocanj e.
"Hajde, hajde, Rubeuse", reče Riddle i još mu se više približi. "Sutra dolaze ovamo roditelji mrtve
djevojčice. Najmanje što škola u Hogwartsu može sad učiniti jest da zatuče zvijer koja im je ubila
kćer..."
"Nije ju on ubio!" zaurla dječak, a glas mu odjekne mračnim hodnikom. "Ne bi ju on ubio! Nikad!"
"Makni se!" reče mu Riddle i izvuče svoj štapić.
101
Čarolijom obasja hodnik nenadanim plamenim svjetlom. Vrata se iza krupnog dječaka tako silovito
širom otvore da ga odbace do suprotnog zida. Na vrata izañe nešto zbog čega Harry ispusti dug,
prodoran krik koji kanda ne ču nitko drugi osim njega.
Golemo, nisko, dlakavo tijelo sa mnoštvom crnih nogu, mnogobrojne užagrene oči i kliješta oštra
poput britve - Riddle ponovo podigne svoj štapić ali prekasno. Neman ga obori i odjuri dalje
hodnikom te nestane. Riddle se osovi na noge gledajući za njom. Podigne
štapić, ali krupni djećak skoći na njega, otme mu štapić i sruši ga na pod vićući:
"NEEEEEEE!" Sve se pred Harryjevim očima zakoluta i potpuno smrači, a on
sam tresne na svoj krevet s baldahinom u gryffindorskoj spavaonici i ostane ležati raširenih nogu i
ruku. Na trbuhu mu je ležao Riddleov otvoreni dnevnik.
Prije nego što je došao do daha, otvore se vrata spavaonice i ude Ron.
"A, tu si!" reče mu.
Harry se pridigne na krevetu. Drhtao je sav obliven znojem. "Što ti je?" upita ga Ron zabrinuto ga
gledajući.
"Rone~ to ti ~e sve Hagridovo maslo. Hagrid je prije pedeset go~i~a otvorio ~daju taj~i!"
CORNELIUS FUDGE
Harry, Ron i Hermiona oduvijek su znali da Hagrid ima nesretnu sklonost prema velikim i
čudovišnim stvorenjima. Dok su bili na prvoj godini u Hogwartsu, on je u svojoj maloj drvenjari
pokušao uzgojiti zmaja. Isto tako neće oni nikad zaboraviti ni divovskog, troglavog psa kojem je on
nadjenuo ime "Bundi". Pa ako je mladi Hagrid čuo da je negdje u dvorcu sakriveno neko čudovište,
Harry je vjerovao da je on učinio sve što je mogao da ga bar načas vidi. Vjerojatno je držao da je
sramota što je ta neman toliko dugo zatvorena u tijesnu prostoru, pa da je zaslužila da bar protegne
svoje mnogobrojne noge. Harry je lako mogao zamisliti kako je trinaestogodišnji Hagrid pokušao
nemani svezati ogrlicu i uzicu oko vrata. Ali je isto tako bio uvjeren da Hagrid nije nikad nikog htio
ubiti.
Harryju je bilo čak i donekle žao što je otkrio kako funkcionira Riddleov dnevnik. Toliko je puta
morao ispričati Ronu i Hermioni
što je sve vidio ~a mu je dodijalo to pripovijedanje, a dosadili su mu
1 ti dugi razgovori što su se neprestance vrtjeli u krugu,
"Možda je Riddle ulovio pogrešnu osobu?" rekla je Hermiona. "Možda je neka druga neman
napadala ljude?..."
"A što ti misIiš, koliko se nemani može kriti u ovom dvorcu?" upita je Ron glasom iz kojeg je
izbijala dosada.
"Oduvijek smo znali da je Hagrid isključen iz škole", potišteno će Harry. "I vjerojatno su napadi
prestali nakon što je Hagrid i2bačen. Inače Riddle ne bi ni dobio nagradu..."
Ron pokuša na drugi ty~~in pristupiti problemu.
"Riddle me stvarno podsjeća na Percyja... tko mu je, uostalom, rekao da otkuca Hagrida?"
"Ali neman je, Rone, nekog abila'; reće Hermiona,
"A da su zatvorili školu u Hogwartsu, Riddle bi se morao vratiti u ono svoje bezjačko sirotište",
napomene Harry. "Ja mu ništa ne zamjeram što je htio ostati ovdje..."
Ron se ugrize za usnu, a onda reče kao da ispipava teren: "Ti si, Harry, sreo Hagrida u Ulici
Nokturno, je li?"
"I7a, kupovao je tamo neko sredstvo za zaštitu od puževa koji žderu srž povrća", brzo odvrati
Harry.
Sve troje ušute. Nakon dulje stanke, Hermiona izgovori neodlučnim glasom najškakljivije od svih
pitanja:
"Mislite da bismo morali o svemu tome pitati samog Hagrida?" "To bi bio zbilja veseo razgovor",
reče Ron. "Zdravo, Hagride, reci nam, nisi li možda ti u zadnje vrijeme pustio na slobodu nešto
mahnito i dlakavo u dvorcu?"
102
Naposljetku su odlučili da ništa ne govore Hagridu, osim ako ne doñe do još jednog napada. Kako
su dani prolazili a da Harry nije čuo ni šapta od onog bestjelesnog glasa, ponadali su se da neće
morati uopče razgovarati s njim o tome zašto je bio isključen iz škole. Prošlo je bilo već gotovo
četiri mjeseca kako su Justin i Skoro Bezglavi Nick skamenjeni, i gotovo su već svi bili kanda
uvjereni da se napadač, tko god on bio, zauvijek povukao. Peevesu je napokon dosadila ona
njegova pjesmica "Gle Pottera kožodera". Ernie Macmillan zamolio je posve pristojno jednog dana
Harryja na satu Travar
stva da mu doda kanticu skakut~vih gljiva. U ožujku je nekoliko mandragora priredilo bučnu i
razuzdanu veselicu l~ stakleniku broj 3, Profesorica Sprout bila je zbog toga vrlo zadovoljna.
"Onog časa kad počnu upadati u lonac jedni drugima znat ćemo da su potpuno sazreli", Tekla je
Harryju. "Tada ćemo moći oživiti one j adnike u bolnici: '
Za uskrsnih blagdana učenici druge godine imali su opet o čemu razmišljati. Došlo je vrijeme da
biraju predmete za treću godinu. To je bilo nešto što je bar Hermiona vrlo ozbiljno shvatila.
"Ovo bl Inoglo pre5ud~o utjecati na našu bu~ućnost", rel~la j~ Harryju i Ronu dok su proućavali
popise novih školskih predmeta i obilježavali ih kvačicama,
"r , ,. , ", ~, ~~ .r ~ ~~ ~. , " v ..
"Ne možeš", sumorno će Ron. "Moramo zadržati sve dosadašnje predmete. Inače bih i ja najradije
bacio do vraga Obranu od mračnih sila."
"Ali to je važan predmet!" zgranuto će Hermiona.
"Nije, s obzirom na to kako ga Lockhart predaje", odvrati Ron. "Ja nisam od njega još ništa naučio,
osim da ne smijem oslobadati vilovnike."
Neville Longbottom primio je pismo od svih vještica i čarobnjaka u svojoj porodici koji su mu dali
razne savjete o tome što bi mogao izabrati od ponudenih predmeta. Sjedio je zbunjen i zabrinut
čitajući popise predmeta, malko isplažena jezika. Pitao je kolege što im se čini, je li aritmancija teža
od studija drevnih runa. Dean Thomas, koji je, kao i Harry, odrastao meñu bezjacima, na kraju je
zatvorio oči i upro štapićem u popis te se odlučio za one predmete koje je tako nasumce izabrao.
Hermiona nije poslušala ničiji savjet, nego se prijavila za sve predmete.
Harry se sumorno osmjehnuo sam sebi pri pomisli što bi njemu tetak Vernon i teta Petunia rekli kad
bi s njima pokušao razgovarati o svojoj čarobnjačkoj karijeri. Ipak se ne može reći da nije imao
savjetnika - Percy Weasley jedva je dočekao da mu prenese svoja iskustva.
"Sve ti, Harry, ovisi o tome što želiš postići", rekao mu je. "Nikad nije prerano misliti na budućnost,
pa bih ti ja savjetovao da se odlučiš za proricanje. Ljudi kažu da je proučavanje bezjaka traćenje
vremena, ali ja osobno mislim da čarobnjaci moraju dobro poznavati
nećarobnjačku zajednicu, pogotovo ako kane tijesno sura~ivati s
njom... Uzmimo samo mog oca koji neprestano ima posla s bezjacima. Moj je brat Charlie oduvijek
bio sklon radu u prirodi, pa je izabrao skrb za čarobna stvorenja. Odluči se, Harry, prema svojim
sposobnostima!"
Ali Harry je smatrao da je uistinu dobar samo u metloboju. Na kraju je odabrao iste predmete kao i
Ron. Mislio je, ako i ne bude dobar u njima, da će bar imati prijatelja koji će mu moći pomoći.
Gryffindori su sljedeću utakmicu u metloboju igrali protiv Hufflepuffa. Wood je zahtijevao da
ekipa trenira svakog dana poslije večere, tako da Harry jedva da je imao vremena za išta drugo osim
metloboja I domać~h ~adaća, ~Ie~ut~~, t~~nir~nj~ je postalo nešto
lakše, ili bar vrijeme nije više bilo onako kišovito. Uvečer, uoči subotnje utakmice, otišao je u
spavaonicu spremiti metlu misleći kako Gryffindori nisu nikad imali bolje šanse da osvoje
Medudomsko prvenstvo.
Ali njegovo dobro raspoloženje nije dugo potrajalo. Na vrhu stuba koje su vodile do spavaonice,
susreo je unezvijerenog Nevillea Longbottoma.
"Harry... ne znam tko je to učinio. Ja sam samo sve ovdje tako zatekao..."
Bojažljivo gledajući Harryja, Neville gurne vrata njihove spavaonice.
103
Sadržaj Harryjeva velikog kovčega bio je razbacan na sve strane. Plašt mu je ležao rasparan na
podu. Posteljina je bila skinuta s postelje s baldahinom, a iz ormarića pokraj kreveta izvučena je
ladica i stvari iz nje pobacane po madracu.
Harry pride krevetu razjapljenih usta, gazeći po nekoliko istrgnutih stranica iz knjige Na putu s
trolovima.
Kad su on i Neville vratili pokrivače na njegov krevet, u sobu su ušli Ron, Dean i Seamus. Dean je
glasno nešto opsovao.
"Harry, što se dogodilo?"
"Nemam pojma", odgovori Harry. Ali Ron je pregledavao Harryjevu pelerinu. Svi su džepovi na
njoj bili izvrnuti.
"Tu je netko nešto tražio", reče Ron. "Nedostaje li ti štogod?" Harry uzme skupljati svoje stvari i
bacati ih u, kovčeg. Tek kad je
ubacio i ~osljednju Lockhartovu knjigu, s~vati što mu nedostaje.
"Nema Riddleova dnevnika", potiho reče Ronu, "Sta ?"
Harry mu mahne glavom prema vratima pa Ron po~e za njim. Obojica ponitaju u gryffindorslcu
društvenu prostoriju, koja je bila
polupra~n~, I 5jednu uz Herlnionu, koja j~ 5j~dila sama či~ajući l~~ji~u Kako možete lako aaućiti
drevne rc~ne.
I~ad su joj priopćili novost, zinula je od ćuda.
"Ali... to je mogao ukrasti samo netko od Gryffindora... nitko
Sutradan je osvanulo blistavo sunčano jutro, s lakim, svježim povjetarcem.
"Idealni uvjeti za metloboj!" oduševljeno reče Wood za gryffindorskim stoIom trpajući kajganu u
tanjure svojih suigrača. "Harry, življe malo, moraš se dobro najesti!"
Harry je motrio puni gryffindorski stol i pitao se nije li novi vlasnik Riddleova dnevnika možda
upravo tu negdje meñu njima. Hermiona ga je nagovarala da prijavi krañu, ali Harryju se nije
sviñao taj njezin prijedlog. Tada bi morao nekom od profesora ispripovjediti sve o tom dnevniku, a
koliko uopće ljudi zna da je Hagrid prije pedeset godina isključen iz ove škole? Nikako nije želio
biti onaj tko će opet sve to iznijeti u javnost.
Kad je izašao iz Velike dvorane s Ronom i Hermionom da ode po svoje metlobojske potrepštine,
sve veći broj njegovih nevolja povećao se za još jednu ozbiljnu brigu. Upravo je zakoračio na
mramorne stube kad ponovo začuje:
"Ovaj put ubij... raspori... razderi... "
Harry vikne na sav glas tako da Ron i Hermiona uplašeni odskoče od njega.
"Opet onaj glas!" reče Harry osvrćući se preko ramena. "Evo, upravo sam ga čuo... zar niste i vi?"
Ron odmahne glavom izbečenih očiju. A Hermiona se lupne šakom po čelu.
"Harry... mislim da sam ovog časa nešto shvatila! Moram odmah u knjižnicu!"
I otrči uza stube,
".Što je to shvatila?" rastreseno zapita Harry gledajući svejednako oko sebe ne bi li razabrao odakle
je dopro onaj glas.
"Svakako puno više nego ja", otpovrne Ron vrteći glavom. "Ali zašto je morala u knjižnicu?"
"Zato što je Hermiona takva", odgovori mu Ron sliježući ramenima. "Kad nije s nečim načisto,
zapali u knjižnicu."
Harry je neodlučno stajao i osluškivao neće Ii opet začuti onaj glas, ali su iz Velike dvorane za njim
navirali učenici glasno razgovarajući i izlazili na prednja vrata, pa kretali prema stadionu.
"Požuri se radije", reče mu Ron. "Skoro će 11 sati... tekma!" Harry od~uri u Gryffindorsku kulu,
uzme svoj Nimbus 2000 i
pridruži se gomili koja je prolazila kroZ dvorište, ali u mislima je
ostao još u dvorcu, uz onaj bestjelesni glas. Kad je obukao svoju skrletnu pelerinu, jedina mu je
utjeha bila što sad svi odreda vani čekaju da počne utakmica.
104
Ekipe su izašle na teren uz buran pljesak. Oliver Wood vinuo se uvis da se zagrije leteći oko
vratnica. Madame Hooch izvadi lopte. Igrači Hufflepuffa, koji su igrali u pelerinama žutim poput
kanarinca, bili su se okupili i u posljednji čas raspravljali o taktici.
Harry se upravo spremao zajahati metlu kad ugleda profesoricu McGonagall kako trkom dolazi
preko terena s velikim purpurnim megafonom u ruci.
Harryju srce oteža poput kamena.
"Utakmica se otkazuje", vikne profesorica McGonagall na megafon obraćajući se krcatom stadionu.
Razlegnu se zvižduci i povici. Ozlojedeni Oliver Wood sleti i potrči do profesorice McGonagall ne
silazeći s metle.
"Ali, gospodo profesor!" vikne joj... Moramo odigrati utakmicu... kup... Gryffindori... "
Profesorica McGonagall nije se obazirala na nj nego je nastavila vikati na megafon:
"Neka se svi učenici smjesta vrate u društvene prostorije svojih domova, gdje će im predstojnici
domova dati sve potrebne informacije. Samo što brže, molim!"
Zatim spusti megafon i dade Harryju znak da joj pride.
"Potter, najbolje će biti da vi odmah po~ete sa mnom","
Cudeća se ~bog čega bi opei on mogao bui sul~njiv, Harry opazi Rona kako se izdvaja iz
nezadovoljne gomile i trči prema njima dok odlaze prema dvorcu. Na Harryjevo veliko čudo,
profesorica Mc~onagall nije imala ništa protiv toga.
"Da, Weasley, možda neće biti zgoreg cta i vi podete s nama,"
Isie~i su ućenici oko njih rogoborili što je utakmica otkazana, a neki su opet bili zabrinuti. Harry i
Ron vratili su se s profesoricom McGonagall u školu i počeli se penjati uza stube. Ali ovaj put ih
profesorica nije odvela ni u čiju sobu.
"Ovo će vam biti pomalo šokantno", reče profesorica McGonagall začudo blagim glasom kad su se
približili bolničkom krilu. "Uslijedio je još jedan napad... još jedan dvostruki napad."
Harryju se bolno skvrči utroba. Profesorica McGonagall gurne
Madame Pomfrey je bila sagnuta nad jednom djevojčicom s pete godine duge, kovrčave kose. Harry
u njoj prepozna onu Ravenclawku koju su pitali za put do slytherinske društvene prostorije. A na
krevetu do nje ležala je...
"Hermiona!" prostenje Ron.
Hermiona je ležala potpuno mirno, otvorenih staklastih očiju. "Našli su ih u blizini knjižnice", reče
profesorica McGonagall. "Pretpostavljam da ni jedan od vas dvojice ne zna ovo objasniti? Ovo je
ležalo uz njih na podu..."
I pokaže im okruglo ogledalce.
Harry i Ron zavrte glavom zureći u Hermionu.
"Ja ću vas sad otpratiti do Gryffindorske kule", reče profesorica McGonagall turobnim glasom.
"Ionako se moram obratiti učenicima."
"Svi se učenici moraju vratiti u društvene prostorije svojih domova do šest sati uvečer. Ni jedan
učenik ne smije nakon toga izaći iz spavaonice. Na svako predavanje pratit će vas profesor. Ni
jedan učenik ne smije ulaziti u nužnik bez pratnje profesora. Svi se metlobojski treninzi i utakmice
odgañaju do daljnjega. Nema više nikakvih večernjih priredaba."
Gryffindori okupljeni u društvenoj prostoriji slušali su bez riječi profesoricu McGonagall. Smotala
je pergament iz kojeg je čitala, pa
je dodala pomalo prigušenim glasom:
"Ne treba valjda ni spominjati da sam malokad bila ovako zabri
nuta. Ako onoga tko stoji iza tih napada ne ulovimo, školu ćemo po svoj prilici morati zatvoriti.
Zahtijevam od svakoga tko nešto više zna o tim napadima, da se sam javi i kaže sve što zna."
Čim se pomalo nespretno provukla kroz rupu u zidu ispod portreta, Gryffindori su se raspričali.
"Sad su već dva Gryffindora izvan stroja, uz još jednog gryffindorskog duha, jednu Ravenclawku i
jednog Hufflepuffa", reče Lee Jordan, prijatelj blizanaca ~Veasleyja, računajući na prste. "Zar nitko
105
od profesora nije još uočio da se Slytherinima nije dosad ništa dogodilo? Zar nije bjelodano jasno
da sve to dolazi iz slytherinske kuhinje? Slytherinovbaštihik, slytherinska neman -zašto jednostavno
ne izbace sve Slytherine iz škole?"grmio je on. Kolege su mu fclimale glavom, a neki su od njih i
zapljeskali.
Percy Weasley sjedio je u naslonjaču iza Leeja, ali se ovaj put, začudo, činilo da mu nije do toga da
iznosi svoja mišljenja. Bio je blijed i zgranut.
"Percy je šokiran", tiho reče George Harryju. "Ona članica Ravenclawa- Penelopa Clearwater-bila
je prefektica. Ja mislim da on nije vjerovao da će neman napasti i jednu prefekticu."
Ali Harry ga nije pozorno slušao. Reklo bi se da se nikako ne može osloboditi one slike - kako
Hermiona leži na bolničkom krevetu kao isklesana iz kamena. A ako krivca uskoro ne ulove, on će
do kraja života ostati kod Dursleyjevih. Tom Riddle prijavio je Hagrida zato što je pred njim, ako
se škola zatvori, jedina perspektiva bila bezjačko sirotište. Harry je točno znao kako se Riddle tada
osjećao.
"Što ćemo sad?" tiho upita Ron Harryja. "MisIiš da opet sumnjaju na Hagrida?"
"Moramo porazgovarati s njim", odlučno će Harry. "Ja ne vjerujem da je ovaj put on kriv, ali ako je
prošli put on pustio neman na slobodu, on zna i kako se može ući u Odaju tajni, a to je već dosta za
početak."
"Ali McGonagallica je rekla da moramo biti u našoj kuli kad god nismo na predavanju..."
"Ja mislim", reče Harry još tiše, "da je vrijeme da se opet poslužim starim plaštom mog tate."
Harry je samo nešto naslijedio od oca - dug~ i srebrnkastl čarobni
plašt nevidljivosti. Jedino su se s pomoću tog plašta mogli iskrasti iz škole da posjete Hagrida a da
nitko za to ne sazna. Legli su u uobičajeno vrijeme i pričekali dok Neville, Dean i Seamus nisu
prestali raspravljati o Odaji tajni i napokon zaspali. Tek su onda ponovo ustali, obukli se i zaogrnuli
plaštom.
Nije bilo baš ugodno hodati mračnim i pustim hodnicima u dvorcu. Harry, koji je već nekoliko puta
tumarao noću po dvorcu, nije nikad vidio da se po njemu muva toliko ljudi nakon zalaska sunca.
Profesori~ prefekti i duhovi krstarili su po hodnicima u parovima i zirkali oko sebe ne bi li
primijetili kakve neobične aktivnosti. Iako su bili zaogrnuti čarobnim plaštom, Harry i Ron nisu se
mogli nečujno kretati, Posebice je bilo škakljivo kadje Ron udario nožnim palcem
m ,c
rMW i~1 W
na straži. Srećom, Snape je kihnuo gotovo u istom trenutku kad je Ron nešto opsovao. Obojici je
prijatelja odlanulo kad su napokon stigli do ulaznih hrastovih vrata i polako ih otvorili.
Bila je vedra, zvjezdana noć. Pohitali su prema osvijetljenim prozorima Hagridove brvnare, ali su
plašt skinuli tek pred samim vratima.
Nekoliko sekunda nakon što su pokucali, Hagrid je naglo otvorio vrata. Kad su se našli licem u lice
s njim, on je uperio u njih samostrel, a njegov je pas Očnjak lajao iza njega da se sve orilo.
"Oho", izusti on spuštajući oružje i zureći u njih. "Šta ćete vas dvojica sad ovdi?"
"A što će ti to?" upita ga Harry pokazujući na samostrel, kad su ušli unutra.
"Ništa... ništa", promrsi Hagrid. "Čeko sam nekog... nije važno... Sjedite... skuvat ću vam čaj..."
Reklo bi se da ne zna što radi. Umalo da nije ugasio vatru kad je izlio vodu iz kotlića, a onda je
nervoznom kretnjom svoje ručetine razbio čajnik.
"Je li sve u redu, Hagride?" upita ga Harry. "Jesi li čuo za Hermionu?"
"Ma čuo sam, čuo", odgovori Hagrid pomalo napuklim glasom. I dalje je nervozno zirkao na
prozore. Obojici im natoči velike čaše vrele vode (zaboravio im je dati vrećice sa čajem), a baš kad
je stavljao na tanjur krišku voćne torte, netko snažno pokuca na vrata.
Hagridu ispadne voćna torta iz ruke. Harry i Ron razmijene pan~ćr~e ~oglede, a onda se obojica
zaogrnu čarobnim plaštom nevid· ljivosti i povuku se u kut. Pošto se uvjerio da su nevidljivi,
Hagrid dohvati svo~ samostrel i iznova širom otvori vrata.
106
"Dobar većer, Hagride."
Bijaše to Dumbledore. Ušao je smrtno ozbiljan u kolibu, a za njim još jedan, vrlo čudnovat čovjek.
Neznanac je bio nizak i zbijen čovac raskuštrane sijede kose, s tjeskobnim izrazom na licu. Na sebi
je imao neobičnu mješavinu odjeće - prugasto odijelo, skrletnu kravatu, dugi, crni plašt i šiljaste
purpurne GiZme. Pod rukom je nosio limunskižuti polucilindar.
"To je tatin šef!" hukne Ron, "Cornelius Fudge, ministar magije!"
Harrv mune Rona laktom u rebra da ~a ušutka,
Hagrid problijedi i preznoji se. Svali se na jednu od stolica prelazeći pogledom s Dumbledorea na
Corneliusa Fudgea i natrag.
"Ne valja, Hagride", reče Fudge prilično otržitim glasom. "Nikako ne valja. Morao sam doći. Četiri
napada na učenike bezjačkog porijekla. Stvari su prevršile mjeru. Ministarstvo mora nešto
poduzeti."
"Ja uopće nisam..." reče Hagrid umolno gledajući Dumbledorea, "vi znate, gospodine profesore, da
ja uopće nisam..."
"Ja želim, Corneliuse, da budemo načisto da Hagrid uživa moje puno povjerenje", napomene
Dumbledore i poprijeko pogleda Fudgea.
"Čujte, Albuse", reče Fudge odajući nelagodu. "Hagridova prošlost govori protiv njega. A
Ministarstvo mora nešto poduzeti... obratili su nam se članovi nadzornog odbora."
"Pa ipak, Corneliuse, kažem vam da odvoñenjem Hagrida nećete ama baš ništa postići", ustvrdi
Dumbledore. Plave su mu oči bile pune vatre koju Harry nije nikad prije vidio.
"Pogledajte ipak stvari s mog stajališta", nastavi Fudge vrteći polucilindar u ruci. "Ja sam pod
snažnim pritiskom. Od mene se očekuje da nešto poduzmem. Ako se pokaže da Hagrid nije kriv, bit
će pušten i nikom ništa. Ali moram ga povesti sa sobom. Moram. Ogriješio bih se o svoju
dužnost..."
"Povest ćete me sa sobom?" ponovi Hagrid dršćući. "Kud ćete me ~~vest?"
"S~mo n~kr~tlco", odgo~ori Fudge izbj~~a~~jući njego~ pogled.
"Nije to nikakva kazna, Hagride, nego više mjera opreza. Čim ulove nekoga, pustit će te i ispričat
će ti se..."
"V a~jda ne ~ Azkaban?" pzokziještillagrid.
Prije nego što mu je Fudge dospio odgovoriti, netko opet snažno zalupa na vrata.
Dumbledore ih otvori. Sad je na Harryja došao red da dobije laktom u rebra, jer je glasno uzdahnuo.
U Hagridow drvenjaru stupi gospodin Lucius Malfoy u dugom,
~r~om reden~otu smješkaj~ći se hladno ~ zadovol~no, Očnjak zareŽi, "Već ste ovdje, Fudge!"
iskaže on svoje odobravanje, ``~~lično, odlično","
"Čovječe dragi, molim vas da mi vjerujete da nimalo ne uživam što sam u vašoj... ovaj... vi ovo
nazivate kućom?" izusti Lucius Malfoy podsmjehujući se i gledajući po kolibi. "Ja sam samo
svratio u školu, pa sam čuo da je ravnatelj ovdje."
"A što ste, Luciuse, zapravo htjeli od mene?" upita ga Dumbledore. Govorio je uljudnim glasom, ali
mu je u plavim očima svejednako gorjela ona vatra.
"Nešto se užasno dogodilo, Dumbledore!" reče gospodin Malfoy lijenim glasom vadeći iz džepa
dugačak svitak pergamenta. "Nadzorni je odbor zaključio da je došlo vrijeme da se vi povučete sa
svog mjesta. Ovo je dekret o vašoj suspenziji... vidjet ćete da su ga potpisala sva dvanaestorica.
Zaključili smo, na žalost, da su vam izmakle stvari iz ruku. Koliko je napada dosad bilo? Danas
popodne još dva, je li tako? Ako se ovako nastavi, u Hogwartsu neće ostati ni jedan učenik
bezjačkog porijekla, a svi mi znamo kakav bi to užasan gubitak bio za našu školu."
"E, čekajte malo, Luciuse", uznemireno će Fudge. "Da se Dumbledore suspendira... ne, to ne ide...
najmanje što sad želimo, to je..."
107
"Postavljanje... ili suspenzija... ravnatelja škole, to je, Fudge, pravo i dužnost nadzornog odbora",
ustvrdi gospodin Malfoy slatkim glasom. "A budući da Dumbledore nije uspio spriječiti sve te
napade..."
"E, čujte, Luciuse, ako ih Dumbledore ne može spriječiti..." produži Fudge, kojemu se gornja usna
orosila znojem, "tko će ih onda, zaboga, spriječiti?"
"To ćemo tek vidjeti", odvrati gospodin Malfoy opako se smješkajući. "Ali kako smo sva
d~ranae5torica bili je~no~lasni","
Hagrid skoći na noge dotićući strop svojom čupavom crnom gla
vo~m
"A kolikima ste, Malf oy, morali ozbiljno zaprijetit i ueijenit ih ~a pristanu na to, a?" zagrmi.
"E, bogme, znate, Hagride, zbog tog svog temperamenta zapast ćete ovih dana u grdne neprilike",
reče mu gospodin Malfoy. "Ja vam
ne bih savjetovao da se derete, jer čuvari u A~kabanu to ne vole, ~ljlma to nikako nee`e bitl po
volji."
joj košari. "Ako njega maknete, učenici rodeni ko bezjaci neće više imat nikakih izgleda! Pobit će
ih ko pse!"
"Smiri se, Hagride", oštro će Dumbledore, a onda pogleda Luciusa Malfoya. "Ako me nadzorni
odbor, Luciuse, želi maknuti, ja ću, naravno, odstupiti."
"Ali..." promuca Fudge. "Nemojte!" zavrči Hagrid.
Dumbledore nije odvajao svoje sjajne plave oči od Luciusovih hladnih i sivih.
"Medutim," proslijedi Dumbledore vrlo polako i razgovijetno tako da nikom nije mogla ni jedna
riječ promaknuti, "vidjet ćete da ću ja uistinu napustiti ovu školu tek kad mi nitko ovdje više ne
bude odan. Isto ćete se tako uvjeriti da će u Hogwartsu uvijek dobiti pomoć svi oni koji je zatraže."
Načas je Harry bio gotovo siguran da je Dumbledore sijevnuo očima prema kutu u kojem su bili
skriveni on i Ron.
"Hvale vrijedni osjećaji!" reče Malfoy klanjajući se. "Svima će nama nedostajati vaša... ovaj...
sasvim osebujna sposobnost upravljanja ovom školom. Ja se samo, Albuse, nadam da će vaš
nasljednik znati spriječiti... ovaj... daljnja ubojstva!"
Pa priñe vratima, otvori ih i nakloni se kad Dumbledore izañe. Vrteći polucilindar u ruci, Fudge je
čekao da Hagrid pode ispred njega, ali se Hagrid ne makne s mjesta nego samo duboko uzdahne i
razgovijetno reče:
"Ako ko stvarno želi nešto otkrit, treba samo slijedit pau~Ce. ''~'o mu je najbolji putokaz! Ništa
drugo više neću reć."
Fudge ga u čudu pogleda.
"Dobro, evo, idem", reče Hagrid i obuče svoj ogrtač od krtičjeg krzna. Ali, kad je već pošao za
Fudgeom prema vratima, iznenada opet zastan~ i glasno na~oda~ "Dok mene ne bude, neko će
morat hranit Očnjaka."
Kad se vrata zalupe za njim, Ron skine plašt sa sebe i Harryja i reče promuklim glasom:
"Sad smo tek u gabuli. Nema više Dumbledorea. Sad se može
mirne duše još večeras ~atvoriti škola. Ćim njega nema, bit će svakog dana po jedan napad,"
O~njak po~ne ~~vijati i grepsti po ~atvorenim vratlma,
ARAGOG
Ljeto se vuklo po okolici dvorca, nebo i jezero postalo je podjednako plavozeleno, a u staklenicima
procvali su cvjetovi veliki poput glavica kupusa. Ali Harryju se činilo da nešto nije u redu s tom
slikom bez Hagrida, kojeg je nekad redovito gledao s prozora u dvorcu kako grabi krupnim
koracima, a Očnjak ga prati u stopu. Ništa bolje nije bilo ni u samom dvorcu, gdje je sve išlo
naopako.
Harry i Ron htjeli su posjetiti Hermionu, ali u bolnici su bili zabranjeni posjeti.
108
"Ne želimo više ništa riskirati", strogo im je rekla Madame Pomfrey kroz odškrinuta vrata. "Ne,
oprostite, sva je prilika da bi napadač mogao ponovo doći da dokrajči žrtve..."
Otkako nije više bilo Dumbledorea, u školi se proširio strah kao nikad prije tako te se činilo da
sunce uopće ne dopire kroz visoke i
uske prozore dvorca. U školi gotovo da nije bilo lica koje nije bilo zabrinuto i napeto, a svaki
smijeh što bi se razlegao po hodnicima
doimao se prodorno i neprirodno i ubrzo bi zamro.
Harry je neprestance ponavljao u sebi Dumbledoreove posljednje riječi: `Ja ću uistinu napustiti ovu
školu tek kad mi nitko ovdje više ne bude odan... UHogwartsu će uv~ek dobiti pomoć svi oni koji
je zatraže. "AIi što su vrijedile te riječi? Od koga je zapravo trebalo zatražiti pomoć kad su svi bili
podjednako zbunjeni i uplašeni?
Mnogo je lakše bilo razumjeti Hagridovo upućivanje na pauke, ali je nevolja bila u tome što se
činilo da u dvorcu nije ostao ni jedan jedini pauk za kojim bi se moglo poći. Harry ih je tražio na
sve strane, a u tome mu je pomagao (prilično neodlučno) Ron. Dakako da
ih je u tome ometala i činjenica što nisu smjeli ići kamo su htjeli, ne~o su se kretali po dvorcu samo
u društvu s drugim Gryffindorima. Većini njihovih kolega kao da je bilo drago što ih profesori vode
s predavanja na predavanje kao stado, ali Harryju nije to bilo nikako po volji.
Postojao je, meñutim, netko tko je kanda silno uživao u toj atmosferi straha i nepovjerenja. Draco
Malfoy šepirio se po školi kao da je netom postavljen za glavnog prefekta. Harryju nije bilo jasno
zbog čega je on tako zadovoljan sve dok nije na satu Čarobnih napitaka, oko dva tjedna nakon
odlaska Dumbledorea i Hagrida, sjedeći iza sarnog Malfoya, čuo kako se on razmeće pred
Crabbeom i Goyleom:
"Ja sam oduvijek bio uvjeren da je moj otac najzaslužniji što smo se riješili Dumbledorea", rekao je
ne trudeći se uopće govoriti tiho. "Rekao sam vam da on misli da je Dumbledore bio najgori
ravnatelj kojeg je ova škola ikad imala. Možda ćemo sada dobiti poštena ravnatelja. Nekog tko
nećeželjeti da se Odaja tajni zatvori. McGonagallica neće dugo ostati na tom mjestu, ona je samo
privremeno rješenje..."
Snape je prošao mimo Harryja a da nije ni riječi rekao o Hermioninu praznom mjestu i kotliću.
'`Gospodine," glasno rnu se obrati Malfoy, "gospodine, zašto se vi ne kandidirate za mjesto
ravnatelja?"
"No, no, Malfoy", reče Snape, iako nije mogao suspregnuti smiješak tankih usana. "Profesora
Dumbledorea samo je suspendirao nadzorni odbor. Ja vjerujem da će nam se on uskoro vratiti."
"Ah, pa da", odvrati Malfoy smijuckajući se. "Ja ipak vjerujem, gospodine, da bi moj otac glasao za
vas kad biste se vi kandidirali za to mjesto. Ja ću reći ocu da ste vi, gospodine, najbolji profesor u
ovoj »
školi... Snape se smijuckao prolazeći dalje kroz bivšu tamnicu. Srećom, nije primijetio kako
Seamus Finnigan tobože povraća u svoj kotlić.
"Ja se ćudim što svi mutnjaci nisu već dosaci spakira~i Svñ~~ S1V~ri", nastavi Malfoy. "Kladio
bih se za pet galeona da će sljedeći mut
njak stvarno odapeti. Steta što to nije bila već Grangerica..."
Uto, srećom, zawoni wonce, jer je na te Malfoyeve r~ječi RQn skoćio sa stolicc, ali u onoj ~uwi u
kojoj su svi grabili svoje torbe i k~'1 ~ ultko ni'c ui rimi'etio kako s~ Ron ~tio okamiti na Malf oya.
J~ J p J
"Pustite me da ga sredim", guuñao je Ro~ dok su ga Harry i D~a~
"Požurite, moram vas sve odvesti na sat Travarstva", vikao je Snape iznad glava učenika. Izašli su u
dugoj koloni jedan za drugim, a Harry, Ron i Dean bili su na samom začelju. Ron se još otimao.
Pustili su ga tek kad ih je Snape ispratio iz dvorca i kad su produžili dalje kroz povrtnjak prema
staklenicima.
109
Na satu Travarstva vladalo je sumorno raspoloženje jer je dvoje učenika nedostajalo, Justin i
Hermiona.
Profesorica Sprout dala im je svima za zadaću da obrezuju abesinske smežurane smokve. Kad je
Harry s naramkom uvelih peteljki došao do hrpe komposta da ih tamo baci, našao se licem u lice s
Erniejem Macmillanom. Ernie je duboko uzdahnuo i progovorio službenim tonom:
"Harry, želim ti samo reći da mi je žao što sam te osumnjičio. Ja znam da ti nikad ne bi napao
Hermionu Granger, i ispričavam ti se za sve ono što sam rekao. Sad smo svi skupa u istom sosu,
pa..."
I pruži tustu ruku a Harry je prihvati.
Ernie je sa svojom prijateljicom Hannom radio na istoj smežuranoj smokvi s Harryjem i Ronom.
"Reklo bi se da taj tip Draco Malfoy", reče Ernie lomeći suhe grančice, "jako cvate u svemu tome,
zar ne? Znate da ja mislim da bi baš on mogao biti Slytherinov baštinik."
"To si se dobro sjetio!" reče mu Ron, koji nije kao Harry bio spreman tako lako oprostiti Ernieju.
"Misliš li i ti, Harry, da je Malfoy taj?" upita ga Ernie.
"Ne mislim", odgovori Harry tako odlučno da se Ernie i Hannah zagledaju u njega,
Malo zatim Harry opazi nešto pa udari Rona po ruci škarama za obrezivanje drveća.
"Jnj! Sto ti je..."
Harry pokaže Ronu na jedno mjesto na zemlji metar-dva od njih. Nekoliko je krupnih pauka
gmizalo po zemlji.
"Ah, da", uzdahne Ron uzalud nastojeći izgledati zadovoljno. "Ali sad ne možemo ići za njima..."
Ernie i Hannah radoznalo su ih slušali.
Harry je gledao za paucima kako bježe. "Izgleda da idu u Zabranjenu šumu..." Reklo bi se da je
Ronu to još manje po volji.
Kad je završio sat, profesor Snape otpratio je učenike na predavanje Obrane od mračnih sila. Harry
i Ron zaostali su u koloni da bi mogli na miru porazgovarati.
"Morat ćemo se opet poslužiti čarobnim plaštom", reče Harry Ronu. "Možemo i Očnjaka povesti sa
sobom. On je navikao odlaziti s Hagridom u šumu, pa bi nam mogao biti od pomoći."
"Slažem se", reče Ron nervozno vrteći u ruci svoj štapić. "A, ovaj... nema li... nema li u toj šumi
navodno i vukodlaka?" nadoda dok su sjedali na svoja uobičajena mjesta u dnu učionice na
Lockhartovu predavanju.
Umjesto da mu izravno odgovori na to pitanje, Harry reče: "Ima u toj šumi i dobrih bića. Kentauri
su sasvim u redu, pa i jednorozi."
Ron nije nikad prije bio u Zabranjenoj šumi, a Harry je bio samo jedanput. Nadao se bio doduše da
neće nikad više stupiti u nju.
Kad je Lockhart upao u učionicu, svi su se zagledali u njega. Svi su drugi profesori bili sumorniji
nego inače, samo je Lockhart bio poletan i bodar.
"Što je sad?" uzviknuo je gledajući ih vedro. "Kakve su to kisele face?"
Učenici su se razdražljivo zgledali, ali mu nitko ne odgovori ni riječi.
"Pa zar vam nije jasno da je opasnost prošla?" polako im reće Lockhart kao da su svi pomalo
blentavi. "Krivac je uhićen."
"Tko to kaie?" glasno ga upita Dean Thomas.
"Dragi moj mladiću, ministar magije ne bi bio odveo Hagrida da nije bio sto posto siguran da je on
kriv", reče Lockhart takvim tonom kao da objašnjava nekom da je dva i dva četiri.
"Odveo bi ga ol~, be~ brige!'' ustvrdi Ron još glasnije od Deana.
"Ja umišljam sebi da znam ipak nešto malčice više o Hagridovu uhićenju nego vi, gospodine
Weasley", napomene Lockhart samodopadnim tonom.
Ron zausti da mu odgovori kako se on baš ne slaže s njim, ali
u:~ukne usred rečenlee jer ga Harry ispod klupe udari nogom,
"Nismo bjli ~amo, jasno?" p~o~rtnlja Harry,
110
Ali Lockhartova odvratna veselosf, nje~ovc aluzije o tome k~ko
sva ta afera sad okončana, toliko su ozlojedili Harryja da bi najradije bacio knjigu Skitnje s
gulovima u Lockhartovu glupu njušku. Ipak, umjesto toga, zadovolji se da načrčka Ronu poruku:
"Obavimo to noćas!"
Kad Ron pročita tu poruku, proguta slinu i zirne na Hermionino prazno mjesto do njih. Reklo bi se
da ga je taj pogled učvrstio u odlučnosti, jer klimne Harryju glavom.
Tih je dana u gryffindorskoj društvenoj prostoriji vječito bila gužva jer Gryffindori nisu poslije 6
sati smjeli više izlaziti. A imali su o čemu raspravljati pa bi se društvena prostorija često tek iza
ponoći ispraznila.
Harry je odmah poslije večere otišao izvaditi iz kovčega svoj čarobni plašt nevidljivosti, te je cijelu
večer prosjedio na njemu čekajući da se kolege razidu. Fred i George predložili su Harryju i Ronu
da odigraju nekoliko partija igre "eksplozivni puc-puc". Ginny ih je gledala kako igraju, potišteno
sjedeći na Hermioninu mjestu. Harry i Ron namjerno su gubili partije ne bi li što prije završili igru,
ali su svejedno Fred, George i Ginny tek iza ponoći otišli napokon na počinak.
Harry i Ron su pričekali dok nisu zamrli daleki zvuci vrata što se zatvaraju, a onda su uzeli plašt,
zaogrnuli se njime i provukli kroz rupu u zidu.
Opet je na putu po hodnicima bilo teško izmicati profesorima. Napokon su stigli do predvorja,
otkračunali hrastova teška vrata i pritisnuli zajedno kvaku pazeći da brava ne zaškripi, pa su izašli
na dvorište obasjano mjesečinom.
Dok su koračali po crnoj travi, Ron odjednom reče:
"U šumi možda i nećemo naći nikakve tragove. Možda pauci nisu ni otišli tamo? Znamo da su išli
otprilike na tu stranu, ali..."
Glas mu zamre pun nade.
Došli su do Hagridove kolibe koja se sa svojim zastrtim prozori
ma doimala tužno i jadno. Harry otvori vrata, a kad ih Očnjak pre~ pozna, izbezumi se od radosti.
Zabrinuvši se da bi svojim dubokim, gramoglasnim lave~am mogao probuditi sve ~ivo u dvorcu,
na brz~nu ga nahrane kolaćima prelivenim sirupom iz limenke na okviru
a n~::~ ,~,,~~ ~~ ~~:~: "~"
Harry ostavi čarobni plašt na Hagridovu stolu, jer im neće trebati u mrklom mraku šume.
"Hajde, Očnjače, idemo u šetnju", reče Harry psu i pogladi ga po nozi. Očnjak veselo istrči za njima
iz brvnare, odjuri do okrajka šume i podigne stražnju nogu uz veliku platanu.
Harry izvadi svoj štapić, promrmlja "Lumos!" i na vrhu štapića pojavi se svjetlo, tek toliko da mogu
uz njegovu pomoć pratiti tragove pauka na stazi.
"Dobro si se sjetio", pohvali ga Ron. "I ja bih svoj štapić upalio, ali znaš ti njega... možda bi
eksplodirao ili tako nešto..."
Isto onako kao što je Snape bio razoružao Lockharta, Harry je čaranjem izbio Malfoyu rokovnik iz
ruke. Rokovnik poleti kroz zrak i Ron ga ulovi široko se smiješeći.
"Harry!" uzvikne Percy. "U hodnicima nema čaranja! Morat ću te prijaviti, da znaš!"
Ali Harry nije za to mario, Zeznuo je Malfoya, a to je svakako vrijedilo da Gryffindori izgube pet
bodova. Malfoy je bio bijesan pa, kad je prolazio mimo Ginny koja je ulazila u učionicu, zlobno joj
dovikne:
"Mislim da Potter nije baš uživao u tvojoj poruci!"
Ginny je pokrila lice rukama i uletjela u učionicu. Ron zareži i iz
vuće svoj štapić, ali ga Harry odvuće na drugu stranu. Sva je sreća bila što Ron neće morati opet
rigati golaće za sve vrijeme predavanja iz Carolija,
Tek kad su došli na sat profesora Flitwicka, Harry zapazi nešto
čudno na Riddleovu rokovniku. Sve su mu druge knjige bile poprskane skrletnom tintom, samo je
rokovnik ostao isto onako čist kao Št0 ~e bio priae nego što mu se iz bočice prolila tinta, Htio ~e na
to
u,~oZotitt Rona, ah ~e Ron i o~et il~lao problel~la sa svojim štapićem - s vrha štapića opet su mu
izbijali veliki purpurni mjehurići, pa ga trenutno ništa drugo nije zanimalo.
***
Te je večeri Harry otišao na spavanje prije ostalih u njihovoj spavaonici. Bilo je to djelomice zato
što nije mogao podnijeti da mu Fred i George još jedanput otpjevaju "Oči su ynu skrozzelene,
poputžabe skiseljene'; a djelomice i zato što je želio ponovo razgledati Riddleov rokovnik. Znao je
da Ron misli kako time samo trati vrijeme.
Sjedio je na svom krevetu s baldahinom i listao prazne stranice, na kojima nije bilo ni traga od
skrletne tinte. Tada izvadi iz ormarića kraj kreveta novu bočicu, umoči pero u nju i ispusti kap tinte
na prvu stranicu.
Tinta načas zasja na papiru, a onda nestane, kao da ju je upila stranica. Uzbuñeni Harry umoči po
drugi put pero u tintu i napiše "Ja se zovem Harry Potter".
98
Riječi su na trenutak zasjale na stranici, a onda su i one iščeznule kao da ih nije nikad bilo. Tada se
napokon nešto dogodi.
Na stranici se pojave, ispisane njegovom tintom, riječi koje on uopće nije napisao:
"Zdravo, Hariy Potter! Ja se zovem Tom Riddle. Kako si došao do mog dnevnika?"
I te riječi izblijede, ali tek kad Harry počne iznova pisati, te napiše: "Netko ga je bacio u zahodsku
školjku."
Nestrpljivo je čekao Riddleov odgovor:
"Sva je sreća što sam svoje uspomene pribilježio na trajniji načiri nego tintom. Ali oduvijek sam
znao da će biti ljudi koji neće željeti da drugi čitaju ovaj dnevnik. "
"Kako to misliš?" načrčka Harry i, onako uzbuñen, napravi packu na toj stranici.
"U ovom su dnevniku opisane uspomene na neke strahote. Nedjela koja su zataškana. Strahote koje
su se dogodile u Školi vještičarenja i čarobnjaštva u Hogwartsu. "
"Ja sam trenutačno u toj školi", brže napiše Harry. "U Hogwartsu se opet zbivaju neke grozote.
Znaš li ti išta o Odaji tajni?"
Srce mu je lupalo. Odgovor je brzo uslijedio, ali rukopis je postao neuredni~i, kao da se Riddle žuri
da kaže sve što zna.
"Dakako da znam za Odaju tajni, Umoje su doba tvt'dtli da je to le
genda, da Odaja r~e postoji` Alć to nlje bila istina, l~ad sam bio na petoj godini, Odaja je otvorena i
čudovište je napalo nekoliko ačenLka i na kraju jednu učenicu ubilo, Ja sam uhvatio osobu koja je
otvorila Ddaju ~ ona je isključena iz škole. Ali se ravnatelj, prof esor Dippet, posramio
što se tako nešto dogodilo u Hogwartsu pa je zabranio priznati istinu. Izmislili su priču da je ta
djevojčica bila žrtva nesretnog slučaja. Meni su dodijelili lijepu, sjajnu medalju s ugraviranom
posvetom i zapovjedili mi da držim jezik za zubima, ali ja sam znao da bi se to moglo opet
dogoditi. Čudovište je ostalo živo, a onaj koji ga je oslobodio nije bačen u zatvor. "
U svojoj užurbanosti da mu otpiše, Harry umalo da nije prevrnuo bočicu tinte.
"To se isto i sad dogada. Bilo je već tri napada, a čini se da nitko ne zna tko stoji iza njih. Tko je
prošli put stajao iza svega toga'?" "Mogu ti pokazati ako želiš'; glasio je Riddleov odgovor. "Ne mo
raš mi vjerovati na riječ. Mogu te povesti u svoje pamćenje one noći kad sam ga ulovio na djelu. "
Držeći pero nad dnevnikom, Harry je krzmao. Kako to Riddle misli? Kako bi to on mogao ući u
nečije pamćenje? Nervozno se obazre na vrata spavaonice u kojoj se hvatao mračak. A kad je opet
pogledao u dnevnik, vidio je kako se pomaljaju nove riječi:
"Hodi da ti pokažem!"
Harry pričeka djelić sekunde, a onda napiše dva slova: " »
O. K.
Stranice dnevnika počnu se nadimati kao da ih je zahvatio jak vje
tar sve dok se ne zaustave negdje oko sredine mjeseca lipnja. Harry zine kad opazi kako se mali
kvadrat za 13. lipnja pretvara u nešto slično minijaturnom televizijskom ekranu, Pomalo drhtavom
rukom
prinese taj prozorčlć oku i, prije nego shvati što se zbiva, nagne se naprijed. Prozorčić se proširi i
on osjeti kako mu tijelo napušta krevet i naglavačke upada kroz otvor u stranicu, u vrtlog boja i
sjena.
Osjeti da opet stoji na čvrstom tlu i podrhtava dok se napokon iznenada ne izbistre nejasni obrisi
pred njim.
Umah je znao gdje je. Ta okrugla prostorija s usnulim portretima, to je Dumbledoreova soba...
samo što za pisaćim stolom ne sjedi Dumbledore. Smežuran, krhak čarobnjak, ćelav izuzev
nekoliko čuperaka sijede kose, čita pismo pri svjetlu svijeće. Harry nije nikad prije vidio tog
čovjeka.
"Oprostite", reće mu podrhtavajući` "Nisam htio smetati.,."
99
A1i ćaro~njak ne ~igne pogled, Nastavi ćitati malko namršten, Harry se primakne njegovu stolu i
promuca;
"~lnni r~n nr~om ili ntn~~~
Čarobnjak se i dalje nije obazirao na njega. Štoviše, reklo bi se da ga nije ni čuo. Pomislivši da je
čarobnjak možda nagluh, Harry podigne glas:
"Oprostite što sam vas uznemirio. Ja sad idem", podvikne. Čarobnjak smota pismo i uzdahne,
ustane i proñe mimo Harryja a da ga i ne pogleda, te ode do prozora navući zastore.
Nebo je bilo crveno kao rubin; očito je sunce bilo na zalasku. Čarobnjak se vrati do pisaćeg stola,
sjedne i zavrti prstima promatrajući vrata.
Harry se obazre po sobi. Nema tu feniksa Fawkesa, nema onih srebrnih sprava. To je Hogwarts
kakav je bio u Riddleovo doba, što znači da nije Dumbledore ravnatelj nego ovaj nepoznati
čarobnjak, a da je on, Harry, tek nešto više od fantoma, potpuno nevidljiv ljudima od prije
pedesetak godina.
Netko pokuca na vrata.
"Naprijed", reče stari čarobnjak slabašnim glasom.
U sobu ude dječak od svojih šesnaest godina i skine šiljasti klobuk. Na prsima mu se sjaji srebrna
značka prefekta. Mnogo je viši od Harryja, ali i on ima kao ugljen crnu kosu.
"Ah, Riddle!" reče ravnatelj.
"Pozvali ste me, profesore Dippet?" reče Riddle. Bio je nekako
nervozan.
"Sjedite", reče mu Dippet. "Upravo sam pročitao pismo koje ste mi uputili."
"Ah", uzdahne Riddle, sjedne i vrlo čvrsto stislle šake.
"Dragi moj dećko", dobrostivo mu se obrati Dippet. i`Nikako vas ne mogu preko ljeta zadržati u
školi. Vi sigurno želite kući na ferije?"
"Ne želim", umah odgovori Riddle. "Mnogo bih radije ostao u Hogwartsu nego da se vraćam u
onaj... u onaj..."
"Čini mi se da vi za vrijeme ferija boravite u jednom bezjačkom sirotištu?" radoznalo će Dippet.
"Da, ~ospodine", odgovori Riddle i malko pocrveni.
"Ui ste porijeklom bezjak?"
"Napola, gospodine", otpovrne Riddle. "Otac mi je bio bezjak, a majka vještica."
`~I nhn ~m trAr41 t~AlYdb~li 1 ~~
"Majka mi je umrla, gospodine, odmah nakon mog rodenja. Rekli su mi da je još poživjela tek
toliko da mi nadjene ime Tom, po mom ocu, i Marvolo po mom djedu."
Dippet sućutno mljacne.
"Tome, stvar je u tome", uzdahne on, "što bi se u vašem slučaju mogla napraviti iznimka, ali u
sadašnjim okolnostima..."
"Vi mislite, gospodine, na sve one napade?" reče Riddle, a Harryju poskoči srce u grudima pa priñe
bliže da mu ništa ne promakne od ovog razgovora.
"Točno", potvrdi ravnatelj. "Dragi moj dečko, sigurno vam je jasno kako bi glupo bilo od mene da
vam dopustim da ostanete u ovom dvorcu nakon završetka školske godine. Pogotovo s obzirom na
onu nedavnu tragediju... na smrt one sirote djevojčice... Bit ćete kudikamo sigurniji u tom vašem
sirotištu. Uostalom, u Ministarstvu se magije upravo raspravlja o tome da se zatvori ova škola. Mi
nismo... ovaj... ništa bliže otkrivanju uzroka ovim sadašnjim neugodnostima..."
Riddle razrogači oči.
"Gospodine... ali kad bi se ulovila ta osoba... Kad bi sve to prestalo..."
"Kako to mislite?" priupita ga Dippet pomalo reskim glasom i uspravi se na stolici. "Riddle, želite
li možda reći da znate nešto više o tim napadima?"
"Ne znam, gospodine", brže mu odgovori Riddle.
Ali Harry~e bio uv~eren da~e to ona ista vrsta niJekanfa koJemae
100
i on pr~bjegao u razgovoru s Dumbledoreom.
Dippet se zavali na naslon stolice, pomalo razoćaran.
"Možete ići, Tome..."
Riddle ustane i teškim korakom izade iz sobe. Harry pode za njim. Sišavši pomičnim zavojitim
stubama, obojica se nadu pokraj one
vodorige u sve mračnijem hodniku. Riddle zastane, pa zastane i Harry promatrajući ga. Harry je
vidio da Riddle ozbiljno o nečemu razmišlja. Namršten, grickao je donju usnu.
Tada, kao da se odjednom o~lućio, pohita dalje, a Harry nećujno po~e za njim. Nisu nikog sreli dok
nisu ~ošli do pxedvorja. Tad visok čarobnjak duge, valovite, crvenkaste kose i brade zovne Riddlea
s mramornog stubrsta.
Harry se zagleda u tog čarobnjaka. Bijaše to nitko drugi nego pedesetak godina mlañi Dumbledore.
"Ravnatelj me, gospodine, pozvao na razgovor", odgovori Riddle. "E pa, izvolite što prije u krevet",
reče mu Dumbledore i pogleda Riddlea istim onim prodornim pogledom koji je Harry tako dobro
poznavao. "Ovih dana nije uputno motati se po ovim hodnicima, nakon onog..."
I teško uzdahne, poželi Riddleu laku noć i ode dalje. Riddle je gledao za njim dok mu nije iščeznuo
iz očiju, a onda se brže-bolje zaputi ravno niz kamene stube u tamnicu. Harry ga je ustopice
slijedio.
Ali, na Harryjevo razočaranje, Riddle ga nije odveo u skroviti hodnik ni u tajni tunel, nego u onu
istu prostoriju u kojoj je Harry slušao Snapeova predavanja iz Čarobnih napitaka. Baklje nisu bile
upaljene, pa kad Riddle odgurne pritvorena vrata, Harry je vidio samo Riddlea kako posve
nepomično stoji uz vrata i motri vanjski hodnik.
Harryju se činilo da su tu proveli najmanje sat vremena. Vidio je samo Riddleovu spodobu uz vrata
kako viri u hodnik i čeka nešto, nepomičan poput kipa. I baš kad je popustila Harryjeva radoznalost
i napetost, i kad je već poželio vratiti se u sadašnjost, začuje kako se nešto pred vratima kreće.
Netko se šuljao hodnikom. Čuo je kako prolazi kraj prostorije u kojoj su on i Riddle sakriveni. Tiho
poput sjene, Riddle se provuče kroz vrata i pode u tom smjeru, a Harry opet na prstima za njim
zaboravl~a~ući da n~ega nitko ne može čuti.
Išli su tako pet~šest minuta za onim koracima dok Riddle naj~dnom ne zastane, glave nagnute
prema novim šumovima, Harry začuje kako se neka vrata otvaraju škripeći i kako netko nešto
govori promuklim šaptom:
"Ajde... moram te izvuć odavle... ajde sad... upadaj u sanduk..." Taj mu je glas bio odnekud poznat.
Riddle iznenada zamakne za ugao, a Harry za njim. Spazi tamne obrise krupna dječaka kako čuči
pred otvorenim vratima uz koja stoji nekakav velik sanduk.
"'Bar večer, Rubeus!" resko ga pozdravi Riddle. Dječak zalupi vratima i uspravi se.
"Što ćeš ti tu, Tome?"
Rlddl~ mu pri~~ l~liž~ i r~~~~
"Gotovo je s tim. Moram te, Rubeuse, prijaviti. Raspravlja se već ozbiljno o tome da se škola u
Hogwartsu zatvori ako ne prestanu ti napadi."
"Kako ti to..."
"Ne mislim ja da si ti htio nekog ubiti. Ali čudovišta nisu dobri Ijubimci. Ja vjerujem da si ga pustio
van samo da se razgiba i..." "Nije on nikog ubio!" ustvrdi krupni dječak i nasloni se na zatvo
rena vrata. Harry začuje kroz vrata nekakvo čudno šuškanje i škljocanj e.
"Hajde, hajde, Rubeuse", reče Riddle i još mu se više približi. "Sutra dolaze ovamo roditelji mrtve
djevojčice. Najmanje što škola u Hogwartsu može sad učiniti jest da zatuče zvijer koja im je ubila
kćer..."
"Nije ju on ubio!" zaurla dječak, a glas mu odjekne mračnim hodnikom. "Ne bi ju on ubio! Nikad!"
"Makni se!" reče mu Riddle i izvuče svoj štapić.
101
Čarolijom obasja hodnik nenadanim plamenim svjetlom. Vrata se iza krupnog dječaka tako silovito
širom otvore da ga odbace do suprotnog zida. Na vrata izañe nešto zbog čega Harry ispusti dug,
prodoran krik koji kanda ne ču nitko drugi osim njega.
Golemo, nisko, dlakavo tijelo sa mnoštvom crnih nogu, mnogobrojne užagrene oči i kliješta oštra
poput britve - Riddle ponovo podigne svoj štapić ali prekasno. Neman ga obori i odjuri dalje
hodnikom te nestane. Riddle se osovi na noge gledajući za njom. Podigne
štapić, ali krupni djećak skoći na njega, otme mu štapić i sruši ga na pod vićući:
"NEEEEEEE!" Sve se pred Harryjevim očima zakoluta i potpuno smrači, a on
sam tresne na svoj krevet s baldahinom u gryffindorskoj spavaonici i ostane ležati raširenih nogu i
ruku. Na trbuhu mu je ležao Riddleov otvoreni dnevnik.
Prije nego što je došao do daha, otvore se vrata spavaonice i ude Ron.
"A, tu si!" reče mu.
Harry se pridigne na krevetu. Drhtao je sav obliven znojem. "Što ti je?" upita ga Ron zabrinuto ga
gledajući.
"Rone~ to ti ~e sve Hagridovo maslo. Hagrid je prije pedeset go~i~a otvorio ~daju taj~i!"
CORNELIUS FUDGE
Harry, Ron i Hermiona oduvijek su znali da Hagrid ima nesretnu sklonost prema velikim i
čudovišnim stvorenjima. Dok su bili na prvoj godini u Hogwartsu, on je u svojoj maloj drvenjari
pokušao uzgojiti zmaja. Isto tako neće oni nikad zaboraviti ni divovskog, troglavog psa kojem je on
nadjenuo ime "Bundi". Pa ako je mladi Hagrid čuo da je negdje u dvorcu sakriveno neko čudovište,
Harry je vjerovao da je on učinio sve što je mogao da ga bar načas vidi. Vjerojatno je držao da je
sramota što je ta neman toliko dugo zatvorena u tijesnu prostoru, pa da je zaslužila da bar protegne
svoje mnogobrojne noge. Harry je lako mogao zamisliti kako je trinaestogodišnji Hagrid pokušao
nemani svezati ogrlicu i uzicu oko vrata. Ali je isto tako bio uvjeren da Hagrid nije nikad nikog htio
ubiti.
Harryju je bilo čak i donekle žao što je otkrio kako funkcionira Riddleov dnevnik. Toliko je puta
morao ispričati Ronu i Hermioni
što je sve vidio ~a mu je dodijalo to pripovijedanje, a dosadili su mu
1 ti dugi razgovori što su se neprestance vrtjeli u krugu,
"Možda je Riddle ulovio pogrešnu osobu?" rekla je Hermiona. "Možda je neka druga neman
napadala ljude?..."
"A što ti misIiš, koliko se nemani može kriti u ovom dvorcu?" upita je Ron glasom iz kojeg je
izbijala dosada.
"Oduvijek smo znali da je Hagrid isključen iz škole", potišteno će Harry. "I vjerojatno su napadi
prestali nakon što je Hagrid i2bačen. Inače Riddle ne bi ni dobio nagradu..."
Ron pokuša na drugi ty~~in pristupiti problemu.
"Riddle me stvarno podsjeća na Percyja... tko mu je, uostalom, rekao da otkuca Hagrida?"
"Ali neman je, Rone, nekog abila'; reće Hermiona,
"A da su zatvorili školu u Hogwartsu, Riddle bi se morao vratiti u ono svoje bezjačko sirotište",
napomene Harry. "Ja mu ništa ne zamjeram što je htio ostati ovdje..."
Ron se ugrize za usnu, a onda reče kao da ispipava teren: "Ti si, Harry, sreo Hagrida u Ulici
Nokturno, je li?"
"I7a, kupovao je tamo neko sredstvo za zaštitu od puževa koji žderu srž povrća", brzo odvrati
Harry.
Sve troje ušute. Nakon dulje stanke, Hermiona izgovori neodlučnim glasom najškakljivije od svih
pitanja:
"Mislite da bismo morali o svemu tome pitati samog Hagrida?" "To bi bio zbilja veseo razgovor",
reče Ron. "Zdravo, Hagride, reci nam, nisi li možda ti u zadnje vrijeme pustio na slobodu nešto
mahnito i dlakavo u dvorcu?"
102
Naposljetku su odlučili da ništa ne govore Hagridu, osim ako ne doñe do još jednog napada. Kako
su dani prolazili a da Harry nije čuo ni šapta od onog bestjelesnog glasa, ponadali su se da neće
morati uopče razgovarati s njim o tome zašto je bio isključen iz škole. Prošlo je bilo već gotovo
četiri mjeseca kako su Justin i Skoro Bezglavi Nick skamenjeni, i gotovo su već svi bili kanda
uvjereni da se napadač, tko god on bio, zauvijek povukao. Peevesu je napokon dosadila ona
njegova pjesmica "Gle Pottera kožodera". Ernie Macmillan zamolio je posve pristojno jednog dana
Harryja na satu Travar
stva da mu doda kanticu skakut~vih gljiva. U ožujku je nekoliko mandragora priredilo bučnu i
razuzdanu veselicu l~ stakleniku broj 3, Profesorica Sprout bila je zbog toga vrlo zadovoljna.
"Onog časa kad počnu upadati u lonac jedni drugima znat ćemo da su potpuno sazreli", Tekla je
Harryju. "Tada ćemo moći oživiti one j adnike u bolnici: '
Za uskrsnih blagdana učenici druge godine imali su opet o čemu razmišljati. Došlo je vrijeme da
biraju predmete za treću godinu. To je bilo nešto što je bar Hermiona vrlo ozbiljno shvatila.
"Ovo bl Inoglo pre5ud~o utjecati na našu bu~ućnost", rel~la j~ Harryju i Ronu dok su proućavali
popise novih školskih predmeta i obilježavali ih kvačicama,
"r , ,. , ", ~, ~~ .r ~ ~~ ~. , " v ..
"Ne možeš", sumorno će Ron. "Moramo zadržati sve dosadašnje predmete. Inače bih i ja najradije
bacio do vraga Obranu od mračnih sila."
"Ali to je važan predmet!" zgranuto će Hermiona.
"Nije, s obzirom na to kako ga Lockhart predaje", odvrati Ron. "Ja nisam od njega još ništa naučio,
osim da ne smijem oslobadati vilovnike."
Neville Longbottom primio je pismo od svih vještica i čarobnjaka u svojoj porodici koji su mu dali
razne savjete o tome što bi mogao izabrati od ponudenih predmeta. Sjedio je zbunjen i zabrinut
čitajući popise predmeta, malko isplažena jezika. Pitao je kolege što im se čini, je li aritmancija teža
od studija drevnih runa. Dean Thomas, koji je, kao i Harry, odrastao meñu bezjacima, na kraju je
zatvorio oči i upro štapićem u popis te se odlučio za one predmete koje je tako nasumce izabrao.
Hermiona nije poslušala ničiji savjet, nego se prijavila za sve predmete.
Harry se sumorno osmjehnuo sam sebi pri pomisli što bi njemu tetak Vernon i teta Petunia rekli kad
bi s njima pokušao razgovarati o svojoj čarobnjačkoj karijeri. Ipak se ne može reći da nije imao
savjetnika - Percy Weasley jedva je dočekao da mu prenese svoja iskustva.
"Sve ti, Harry, ovisi o tome što želiš postići", rekao mu je. "Nikad nije prerano misliti na budućnost,
pa bih ti ja savjetovao da se odlučiš za proricanje. Ljudi kažu da je proučavanje bezjaka traćenje
vremena, ali ja osobno mislim da čarobnjaci moraju dobro poznavati
nećarobnjačku zajednicu, pogotovo ako kane tijesno sura~ivati s
njom... Uzmimo samo mog oca koji neprestano ima posla s bezjacima. Moj je brat Charlie oduvijek
bio sklon radu u prirodi, pa je izabrao skrb za čarobna stvorenja. Odluči se, Harry, prema svojim
sposobnostima!"
Ali Harry je smatrao da je uistinu dobar samo u metloboju. Na kraju je odabrao iste predmete kao i
Ron. Mislio je, ako i ne bude dobar u njima, da će bar imati prijatelja koji će mu moći pomoći.
Gryffindori su sljedeću utakmicu u metloboju igrali protiv Hufflepuffa. Wood je zahtijevao da
ekipa trenira svakog dana poslije večere, tako da Harry jedva da je imao vremena za išta drugo osim
metloboja I domać~h ~adaća, ~Ie~ut~~, t~~nir~nj~ je postalo nešto
lakše, ili bar vrijeme nije više bilo onako kišovito. Uvečer, uoči subotnje utakmice, otišao je u
spavaonicu spremiti metlu misleći kako Gryffindori nisu nikad imali bolje šanse da osvoje
Medudomsko prvenstvo.
Ali njegovo dobro raspoloženje nije dugo potrajalo. Na vrhu stuba koje su vodile do spavaonice,
susreo je unezvijerenog Nevillea Longbottoma.
"Harry... ne znam tko je to učinio. Ja sam samo sve ovdje tako zatekao..."
Bojažljivo gledajući Harryja, Neville gurne vrata njihove spavaonice.
103
Sadržaj Harryjeva velikog kovčega bio je razbacan na sve strane. Plašt mu je ležao rasparan na
podu. Posteljina je bila skinuta s postelje s baldahinom, a iz ormarića pokraj kreveta izvučena je
ladica i stvari iz nje pobacane po madracu.
Harry pride krevetu razjapljenih usta, gazeći po nekoliko istrgnutih stranica iz knjige Na putu s
trolovima.
Kad su on i Neville vratili pokrivače na njegov krevet, u sobu su ušli Ron, Dean i Seamus. Dean je
glasno nešto opsovao.
"Harry, što se dogodilo?"
"Nemam pojma", odgovori Harry. Ali Ron je pregledavao Harryjevu pelerinu. Svi su džepovi na
njoj bili izvrnuti.
"Tu je netko nešto tražio", reče Ron. "Nedostaje li ti štogod?" Harry uzme skupljati svoje stvari i
bacati ih u, kovčeg. Tek kad je
ubacio i ~osljednju Lockhartovu knjigu, s~vati što mu nedostaje.
"Nema Riddleova dnevnika", potiho reče Ronu, "Sta ?"
Harry mu mahne glavom prema vratima pa Ron po~e za njim. Obojica ponitaju u gryffindorslcu
društvenu prostoriju, koja je bila
polupra~n~, I 5jednu uz Herlnionu, koja j~ 5j~dila sama či~ajući l~~ji~u Kako možete lako aaućiti
drevne rc~ne.
I~ad su joj priopćili novost, zinula je od ćuda.
"Ali... to je mogao ukrasti samo netko od Gryffindora... nitko
Sutradan je osvanulo blistavo sunčano jutro, s lakim, svježim povjetarcem.
"Idealni uvjeti za metloboj!" oduševljeno reče Wood za gryffindorskim stoIom trpajući kajganu u
tanjure svojih suigrača. "Harry, življe malo, moraš se dobro najesti!"
Harry je motrio puni gryffindorski stol i pitao se nije li novi vlasnik Riddleova dnevnika možda
upravo tu negdje meñu njima. Hermiona ga je nagovarala da prijavi krañu, ali Harryju se nije
sviñao taj njezin prijedlog. Tada bi morao nekom od profesora ispripovjediti sve o tom dnevniku, a
koliko uopće ljudi zna da je Hagrid prije pedeset godina isključen iz ove škole? Nikako nije želio
biti onaj tko će opet sve to iznijeti u javnost.
Kad je izašao iz Velike dvorane s Ronom i Hermionom da ode po svoje metlobojske potrepštine,
sve veći broj njegovih nevolja povećao se za još jednu ozbiljnu brigu. Upravo je zakoračio na
mramorne stube kad ponovo začuje:
"Ovaj put ubij... raspori... razderi... "
Harry vikne na sav glas tako da Ron i Hermiona uplašeni odskoče od njega.
"Opet onaj glas!" reče Harry osvrćući se preko ramena. "Evo, upravo sam ga čuo... zar niste i vi?"
Ron odmahne glavom izbečenih očiju. A Hermiona se lupne šakom po čelu.
"Harry... mislim da sam ovog časa nešto shvatila! Moram odmah u knjižnicu!"
I otrči uza stube,
".Što je to shvatila?" rastreseno zapita Harry gledajući svejednako oko sebe ne bi li razabrao odakle
je dopro onaj glas.
"Svakako puno više nego ja", otpovrne Ron vrteći glavom. "Ali zašto je morala u knjižnicu?"
"Zato što je Hermiona takva", odgovori mu Ron sliježući ramenima. "Kad nije s nečim načisto,
zapali u knjižnicu."
Harry je neodlučno stajao i osluškivao neće Ii opet začuti onaj glas, ali su iz Velike dvorane za njim
navirali učenici glasno razgovarajući i izlazili na prednja vrata, pa kretali prema stadionu.
"Požuri se radije", reče mu Ron. "Skoro će 11 sati... tekma!" Harry od~uri u Gryffindorsku kulu,
uzme svoj Nimbus 2000 i
pridruži se gomili koja je prolazila kroZ dvorište, ali u mislima je
ostao još u dvorcu, uz onaj bestjelesni glas. Kad je obukao svoju skrletnu pelerinu, jedina mu je
utjeha bila što sad svi odreda vani čekaju da počne utakmica.
104
Ekipe su izašle na teren uz buran pljesak. Oliver Wood vinuo se uvis da se zagrije leteći oko
vratnica. Madame Hooch izvadi lopte. Igrači Hufflepuffa, koji su igrali u pelerinama žutim poput
kanarinca, bili su se okupili i u posljednji čas raspravljali o taktici.
Harry se upravo spremao zajahati metlu kad ugleda profesoricu McGonagall kako trkom dolazi
preko terena s velikim purpurnim megafonom u ruci.
Harryju srce oteža poput kamena.
"Utakmica se otkazuje", vikne profesorica McGonagall na megafon obraćajući se krcatom stadionu.
Razlegnu se zvižduci i povici. Ozlojedeni Oliver Wood sleti i potrči do profesorice McGonagall ne
silazeći s metle.
"Ali, gospodo profesor!" vikne joj... Moramo odigrati utakmicu... kup... Gryffindori... "
Profesorica McGonagall nije se obazirala na nj nego je nastavila vikati na megafon:
"Neka se svi učenici smjesta vrate u društvene prostorije svojih domova, gdje će im predstojnici
domova dati sve potrebne informacije. Samo što brže, molim!"
Zatim spusti megafon i dade Harryju znak da joj pride.
"Potter, najbolje će biti da vi odmah po~ete sa mnom","
Cudeća se ~bog čega bi opei on mogao bui sul~njiv, Harry opazi Rona kako se izdvaja iz
nezadovoljne gomile i trči prema njima dok odlaze prema dvorcu. Na Harryjevo veliko čudo,
profesorica Mc~onagall nije imala ništa protiv toga.
"Da, Weasley, možda neće biti zgoreg cta i vi podete s nama,"
Isie~i su ućenici oko njih rogoborili što je utakmica otkazana, a neki su opet bili zabrinuti. Harry i
Ron vratili su se s profesoricom McGonagall u školu i počeli se penjati uza stube. Ali ovaj put ih
profesorica nije odvela ni u čiju sobu.
"Ovo će vam biti pomalo šokantno", reče profesorica McGonagall začudo blagim glasom kad su se
približili bolničkom krilu. "Uslijedio je još jedan napad... još jedan dvostruki napad."
Harryju se bolno skvrči utroba. Profesorica McGonagall gurne
Madame Pomfrey je bila sagnuta nad jednom djevojčicom s pete godine duge, kovrčave kose. Harry
u njoj prepozna onu Ravenclawku koju su pitali za put do slytherinske društvene prostorije. A na
krevetu do nje ležala je...
"Hermiona!" prostenje Ron.
Hermiona je ležala potpuno mirno, otvorenih staklastih očiju. "Našli su ih u blizini knjižnice", reče
profesorica McGonagall. "Pretpostavljam da ni jedan od vas dvojice ne zna ovo objasniti? Ovo je
ležalo uz njih na podu..."
I pokaže im okruglo ogledalce.
Harry i Ron zavrte glavom zureći u Hermionu.
"Ja ću vas sad otpratiti do Gryffindorske kule", reče profesorica McGonagall turobnim glasom.
"Ionako se moram obratiti učenicima."
"Svi se učenici moraju vratiti u društvene prostorije svojih domova do šest sati uvečer. Ni jedan
učenik ne smije nakon toga izaći iz spavaonice. Na svako predavanje pratit će vas profesor. Ni
jedan učenik ne smije ulaziti u nužnik bez pratnje profesora. Svi se metlobojski treninzi i utakmice
odgañaju do daljnjega. Nema više nikakvih večernjih priredaba."
Gryffindori okupljeni u društvenoj prostoriji slušali su bez riječi profesoricu McGonagall. Smotala
je pergament iz kojeg je čitala, pa
je dodala pomalo prigušenim glasom:
"Ne treba valjda ni spominjati da sam malokad bila ovako zabri
nuta. Ako onoga tko stoji iza tih napada ne ulovimo, školu ćemo po svoj prilici morati zatvoriti.
Zahtijevam od svakoga tko nešto više zna o tim napadima, da se sam javi i kaže sve što zna."
Čim se pomalo nespretno provukla kroz rupu u zidu ispod portreta, Gryffindori su se raspričali.
"Sad su već dva Gryffindora izvan stroja, uz još jednog gryffindorskog duha, jednu Ravenclawku i
jednog Hufflepuffa", reče Lee Jordan, prijatelj blizanaca ~Veasleyja, računajući na prste. "Zar nitko
105
od profesora nije još uočio da se Slytherinima nije dosad ništa dogodilo? Zar nije bjelodano jasno
da sve to dolazi iz slytherinske kuhinje? Slytherinovbaštihik, slytherinska neman -zašto jednostavno
ne izbace sve Slytherine iz škole?"grmio je on. Kolege su mu fclimale glavom, a neki su od njih i
zapljeskali.
Percy Weasley sjedio je u naslonjaču iza Leeja, ali se ovaj put, začudo, činilo da mu nije do toga da
iznosi svoja mišljenja. Bio je blijed i zgranut.
"Percy je šokiran", tiho reče George Harryju. "Ona članica Ravenclawa- Penelopa Clearwater-bila
je prefektica. Ja mislim da on nije vjerovao da će neman napasti i jednu prefekticu."
Ali Harry ga nije pozorno slušao. Reklo bi se da se nikako ne može osloboditi one slike - kako
Hermiona leži na bolničkom krevetu kao isklesana iz kamena. A ako krivca uskoro ne ulove, on će
do kraja života ostati kod Dursleyjevih. Tom Riddle prijavio je Hagrida zato što je pred njim, ako
se škola zatvori, jedina perspektiva bila bezjačko sirotište. Harry je točno znao kako se Riddle tada
osjećao.
"Što ćemo sad?" tiho upita Ron Harryja. "MisIiš da opet sumnjaju na Hagrida?"
"Moramo porazgovarati s njim", odlučno će Harry. "Ja ne vjerujem da je ovaj put on kriv, ali ako je
prošli put on pustio neman na slobodu, on zna i kako se može ući u Odaju tajni, a to je već dosta za
početak."
"Ali McGonagallica je rekla da moramo biti u našoj kuli kad god nismo na predavanju..."
"Ja mislim", reče Harry još tiše, "da je vrijeme da se opet poslužim starim plaštom mog tate."
Harry je samo nešto naslijedio od oca - dug~ i srebrnkastl čarobni
plašt nevidljivosti. Jedino su se s pomoću tog plašta mogli iskrasti iz škole da posjete Hagrida a da
nitko za to ne sazna. Legli su u uobičajeno vrijeme i pričekali dok Neville, Dean i Seamus nisu
prestali raspravljati o Odaji tajni i napokon zaspali. Tek su onda ponovo ustali, obukli se i zaogrnuli
plaštom.
Nije bilo baš ugodno hodati mračnim i pustim hodnicima u dvorcu. Harry, koji je već nekoliko puta
tumarao noću po dvorcu, nije nikad vidio da se po njemu muva toliko ljudi nakon zalaska sunca.
Profesori~ prefekti i duhovi krstarili su po hodnicima u parovima i zirkali oko sebe ne bi li
primijetili kakve neobične aktivnosti. Iako su bili zaogrnuti čarobnim plaštom, Harry i Ron nisu se
mogli nečujno kretati, Posebice je bilo škakljivo kadje Ron udario nožnim palcem
m ,c
rMW i~1 W
na straži. Srećom, Snape je kihnuo gotovo u istom trenutku kad je Ron nešto opsovao. Obojici je
prijatelja odlanulo kad su napokon stigli do ulaznih hrastovih vrata i polako ih otvorili.
Bila je vedra, zvjezdana noć. Pohitali su prema osvijetljenim prozorima Hagridove brvnare, ali su
plašt skinuli tek pred samim vratima.
Nekoliko sekunda nakon što su pokucali, Hagrid je naglo otvorio vrata. Kad su se našli licem u lice
s njim, on je uperio u njih samostrel, a njegov je pas Očnjak lajao iza njega da se sve orilo.
"Oho", izusti on spuštajući oružje i zureći u njih. "Šta ćete vas dvojica sad ovdi?"
"A što će ti to?" upita ga Harry pokazujući na samostrel, kad su ušli unutra.
"Ništa... ništa", promrsi Hagrid. "Čeko sam nekog... nije važno... Sjedite... skuvat ću vam čaj..."
Reklo bi se da ne zna što radi. Umalo da nije ugasio vatru kad je izlio vodu iz kotlića, a onda je
nervoznom kretnjom svoje ručetine razbio čajnik.
"Je li sve u redu, Hagride?" upita ga Harry. "Jesi li čuo za Hermionu?"
"Ma čuo sam, čuo", odgovori Hagrid pomalo napuklim glasom. I dalje je nervozno zirkao na
prozore. Obojici im natoči velike čaše vrele vode (zaboravio im je dati vrećice sa čajem), a baš kad
je stavljao na tanjur krišku voćne torte, netko snažno pokuca na vrata.
Hagridu ispadne voćna torta iz ruke. Harry i Ron razmijene pan~ćr~e ~oglede, a onda se obojica
zaogrnu čarobnim plaštom nevid· ljivosti i povuku se u kut. Pošto se uvjerio da su nevidljivi,
Hagrid dohvati svo~ samostrel i iznova širom otvori vrata.
106
"Dobar većer, Hagride."
Bijaše to Dumbledore. Ušao je smrtno ozbiljan u kolibu, a za njim još jedan, vrlo čudnovat čovjek.
Neznanac je bio nizak i zbijen čovac raskuštrane sijede kose, s tjeskobnim izrazom na licu. Na sebi
je imao neobičnu mješavinu odjeće - prugasto odijelo, skrletnu kravatu, dugi, crni plašt i šiljaste
purpurne GiZme. Pod rukom je nosio limunskižuti polucilindar.
"To je tatin šef!" hukne Ron, "Cornelius Fudge, ministar magije!"
Harrv mune Rona laktom u rebra da ~a ušutka,
Hagrid problijedi i preznoji se. Svali se na jednu od stolica prelazeći pogledom s Dumbledorea na
Corneliusa Fudgea i natrag.
"Ne valja, Hagride", reče Fudge prilično otržitim glasom. "Nikako ne valja. Morao sam doći. Četiri
napada na učenike bezjačkog porijekla. Stvari su prevršile mjeru. Ministarstvo mora nešto
poduzeti."
"Ja uopće nisam..." reče Hagrid umolno gledajući Dumbledorea, "vi znate, gospodine profesore, da
ja uopće nisam..."
"Ja želim, Corneliuse, da budemo načisto da Hagrid uživa moje puno povjerenje", napomene
Dumbledore i poprijeko pogleda Fudgea.
"Čujte, Albuse", reče Fudge odajući nelagodu. "Hagridova prošlost govori protiv njega. A
Ministarstvo mora nešto poduzeti... obratili su nam se članovi nadzornog odbora."
"Pa ipak, Corneliuse, kažem vam da odvoñenjem Hagrida nećete ama baš ništa postići", ustvrdi
Dumbledore. Plave su mu oči bile pune vatre koju Harry nije nikad prije vidio.
"Pogledajte ipak stvari s mog stajališta", nastavi Fudge vrteći polucilindar u ruci. "Ja sam pod
snažnim pritiskom. Od mene se očekuje da nešto poduzmem. Ako se pokaže da Hagrid nije kriv, bit
će pušten i nikom ništa. Ali moram ga povesti sa sobom. Moram. Ogriješio bih se o svoju
dužnost..."
"Povest ćete me sa sobom?" ponovi Hagrid dršćući. "Kud ćete me ~~vest?"
"S~mo n~kr~tlco", odgo~ori Fudge izbj~~a~~jući njego~ pogled.
"Nije to nikakva kazna, Hagride, nego više mjera opreza. Čim ulove nekoga, pustit će te i ispričat
će ti se..."
"V a~jda ne ~ Azkaban?" pzokziještillagrid.
Prije nego što mu je Fudge dospio odgovoriti, netko opet snažno zalupa na vrata.
Dumbledore ih otvori. Sad je na Harryja došao red da dobije laktom u rebra, jer je glasno uzdahnuo.
U Hagridow drvenjaru stupi gospodin Lucius Malfoy u dugom,
~r~om reden~otu smješkaj~ći se hladno ~ zadovol~no, Očnjak zareŽi, "Već ste ovdje, Fudge!"
iskaže on svoje odobravanje, ``~~lično, odlično","
"Čovječe dragi, molim vas da mi vjerujete da nimalo ne uživam što sam u vašoj... ovaj... vi ovo
nazivate kućom?" izusti Lucius Malfoy podsmjehujući se i gledajući po kolibi. "Ja sam samo
svratio u školu, pa sam čuo da je ravnatelj ovdje."
"A što ste, Luciuse, zapravo htjeli od mene?" upita ga Dumbledore. Govorio je uljudnim glasom, ali
mu je u plavim očima svejednako gorjela ona vatra.
"Nešto se užasno dogodilo, Dumbledore!" reče gospodin Malfoy lijenim glasom vadeći iz džepa
dugačak svitak pergamenta. "Nadzorni je odbor zaključio da je došlo vrijeme da se vi povučete sa
svog mjesta. Ovo je dekret o vašoj suspenziji... vidjet ćete da su ga potpisala sva dvanaestorica.
Zaključili smo, na žalost, da su vam izmakle stvari iz ruku. Koliko je napada dosad bilo? Danas
popodne još dva, je li tako? Ako se ovako nastavi, u Hogwartsu neće ostati ni jedan učenik
bezjačkog porijekla, a svi mi znamo kakav bi to užasan gubitak bio za našu školu."
"E, čekajte malo, Luciuse", uznemireno će Fudge. "Da se Dumbledore suspendira... ne, to ne ide...
najmanje što sad želimo, to je..."
107
"Postavljanje... ili suspenzija... ravnatelja škole, to je, Fudge, pravo i dužnost nadzornog odbora",
ustvrdi gospodin Malfoy slatkim glasom. "A budući da Dumbledore nije uspio spriječiti sve te
napade..."
"E, čujte, Luciuse, ako ih Dumbledore ne može spriječiti..." produži Fudge, kojemu se gornja usna
orosila znojem, "tko će ih onda, zaboga, spriječiti?"
"To ćemo tek vidjeti", odvrati gospodin Malfoy opako se smješkajući. "Ali kako smo sva
d~ranae5torica bili je~no~lasni","
Hagrid skoći na noge dotićući strop svojom čupavom crnom gla
vo~m
"A kolikima ste, Malf oy, morali ozbiljno zaprijetit i ueijenit ih ~a pristanu na to, a?" zagrmi.
"E, bogme, znate, Hagride, zbog tog svog temperamenta zapast ćete ovih dana u grdne neprilike",
reče mu gospodin Malfoy. "Ja vam
ne bih savjetovao da se derete, jer čuvari u A~kabanu to ne vole, ~ljlma to nikako nee`e bitl po
volji."
joj košari. "Ako njega maknete, učenici rodeni ko bezjaci neće više imat nikakih izgleda! Pobit će
ih ko pse!"
"Smiri se, Hagride", oštro će Dumbledore, a onda pogleda Luciusa Malfoya. "Ako me nadzorni
odbor, Luciuse, želi maknuti, ja ću, naravno, odstupiti."
"Ali..." promuca Fudge. "Nemojte!" zavrči Hagrid.
Dumbledore nije odvajao svoje sjajne plave oči od Luciusovih hladnih i sivih.
"Medutim," proslijedi Dumbledore vrlo polako i razgovijetno tako da nikom nije mogla ni jedna
riječ promaknuti, "vidjet ćete da ću ja uistinu napustiti ovu školu tek kad mi nitko ovdje više ne
bude odan. Isto ćete se tako uvjeriti da će u Hogwartsu uvijek dobiti pomoć svi oni koji je zatraže."
Načas je Harry bio gotovo siguran da je Dumbledore sijevnuo očima prema kutu u kojem su bili
skriveni on i Ron.
"Hvale vrijedni osjećaji!" reče Malfoy klanjajući se. "Svima će nama nedostajati vaša... ovaj...
sasvim osebujna sposobnost upravljanja ovom školom. Ja se samo, Albuse, nadam da će vaš
nasljednik znati spriječiti... ovaj... daljnja ubojstva!"
Pa priñe vratima, otvori ih i nakloni se kad Dumbledore izañe. Vrteći polucilindar u ruci, Fudge je
čekao da Hagrid pode ispred njega, ali se Hagrid ne makne s mjesta nego samo duboko uzdahne i
razgovijetno reče:
"Ako ko stvarno želi nešto otkrit, treba samo slijedit pau~Ce. ''~'o mu je najbolji putokaz! Ništa
drugo više neću reć."
Fudge ga u čudu pogleda.
"Dobro, evo, idem", reče Hagrid i obuče svoj ogrtač od krtičjeg krzna. Ali, kad je već pošao za
Fudgeom prema vratima, iznenada opet zastan~ i glasno na~oda~ "Dok mene ne bude, neko će
morat hranit Očnjaka."
Kad se vrata zalupe za njim, Ron skine plašt sa sebe i Harryja i reče promuklim glasom:
"Sad smo tek u gabuli. Nema više Dumbledorea. Sad se može
mirne duše još večeras ~atvoriti škola. Ćim njega nema, bit će svakog dana po jedan napad,"
O~njak po~ne ~~vijati i grepsti po ~atvorenim vratlma,
ARAGOG
Ljeto se vuklo po okolici dvorca, nebo i jezero postalo je podjednako plavozeleno, a u staklenicima
procvali su cvjetovi veliki poput glavica kupusa. Ali Harryju se činilo da nešto nije u redu s tom
slikom bez Hagrida, kojeg je nekad redovito gledao s prozora u dvorcu kako grabi krupnim
koracima, a Očnjak ga prati u stopu. Ništa bolje nije bilo ni u samom dvorcu, gdje je sve išlo
naopako.
Harry i Ron htjeli su posjetiti Hermionu, ali u bolnici su bili zabranjeni posjeti.
108
"Ne želimo više ništa riskirati", strogo im je rekla Madame Pomfrey kroz odškrinuta vrata. "Ne,
oprostite, sva je prilika da bi napadač mogao ponovo doći da dokrajči žrtve..."
Otkako nije više bilo Dumbledorea, u školi se proširio strah kao nikad prije tako te se činilo da
sunce uopće ne dopire kroz visoke i
uske prozore dvorca. U školi gotovo da nije bilo lica koje nije bilo zabrinuto i napeto, a svaki
smijeh što bi se razlegao po hodnicima
doimao se prodorno i neprirodno i ubrzo bi zamro.
Harry je neprestance ponavljao u sebi Dumbledoreove posljednje riječi: `Ja ću uistinu napustiti ovu
školu tek kad mi nitko ovdje više ne bude odan... UHogwartsu će uv~ek dobiti pomoć svi oni koji
je zatraže. "AIi što su vrijedile te riječi? Od koga je zapravo trebalo zatražiti pomoć kad su svi bili
podjednako zbunjeni i uplašeni?
Mnogo je lakše bilo razumjeti Hagridovo upućivanje na pauke, ali je nevolja bila u tome što se
činilo da u dvorcu nije ostao ni jedan jedini pauk za kojim bi se moglo poći. Harry ih je tražio na
sve strane, a u tome mu je pomagao (prilično neodlučno) Ron. Dakako da
ih je u tome ometala i činjenica što nisu smjeli ići kamo su htjeli, ne~o su se kretali po dvorcu samo
u društvu s drugim Gryffindorima. Većini njihovih kolega kao da je bilo drago što ih profesori vode
s predavanja na predavanje kao stado, ali Harryju nije to bilo nikako po volji.
Postojao je, meñutim, netko tko je kanda silno uživao u toj atmosferi straha i nepovjerenja. Draco
Malfoy šepirio se po školi kao da je netom postavljen za glavnog prefekta. Harryju nije bilo jasno
zbog čega je on tako zadovoljan sve dok nije na satu Čarobnih napitaka, oko dva tjedna nakon
odlaska Dumbledorea i Hagrida, sjedeći iza sarnog Malfoya, čuo kako se on razmeće pred
Crabbeom i Goyleom:
"Ja sam oduvijek bio uvjeren da je moj otac najzaslužniji što smo se riješili Dumbledorea", rekao je
ne trudeći se uopće govoriti tiho. "Rekao sam vam da on misli da je Dumbledore bio najgori
ravnatelj kojeg je ova škola ikad imala. Možda ćemo sada dobiti poštena ravnatelja. Nekog tko
nećeželjeti da se Odaja tajni zatvori. McGonagallica neće dugo ostati na tom mjestu, ona je samo
privremeno rješenje..."
Snape je prošao mimo Harryja a da nije ni riječi rekao o Hermioninu praznom mjestu i kotliću.
'`Gospodine," glasno rnu se obrati Malfoy, "gospodine, zašto se vi ne kandidirate za mjesto
ravnatelja?"
"No, no, Malfoy", reče Snape, iako nije mogao suspregnuti smiješak tankih usana. "Profesora
Dumbledorea samo je suspendirao nadzorni odbor. Ja vjerujem da će nam se on uskoro vratiti."
"Ah, pa da", odvrati Malfoy smijuckajući se. "Ja ipak vjerujem, gospodine, da bi moj otac glasao za
vas kad biste se vi kandidirali za to mjesto. Ja ću reći ocu da ste vi, gospodine, najbolji profesor u
ovoj »
školi... Snape se smijuckao prolazeći dalje kroz bivšu tamnicu. Srećom, nije primijetio kako
Seamus Finnigan tobože povraća u svoj kotlić.
"Ja se ćudim što svi mutnjaci nisu već dosaci spakira~i Svñ~~ S1V~ri", nastavi Malfoy. "Kladio
bih se za pet galeona da će sljedeći mut
njak stvarno odapeti. Steta što to nije bila već Grangerica..."
Uto, srećom, zawoni wonce, jer je na te Malfoyeve r~ječi RQn skoćio sa stolicc, ali u onoj ~uwi u
kojoj su svi grabili svoje torbe i k~'1 ~ ultko ni'c ui rimi'etio kako s~ Ron ~tio okamiti na Malf oya.
J~ J p J
"Pustite me da ga sredim", guuñao je Ro~ dok su ga Harry i D~a~
"Požurite, moram vas sve odvesti na sat Travarstva", vikao je Snape iznad glava učenika. Izašli su u
dugoj koloni jedan za drugim, a Harry, Ron i Dean bili su na samom začelju. Ron se još otimao.
Pustili su ga tek kad ih je Snape ispratio iz dvorca i kad su produžili dalje kroz povrtnjak prema
staklenicima.
109
Na satu Travarstva vladalo je sumorno raspoloženje jer je dvoje učenika nedostajalo, Justin i
Hermiona.
Profesorica Sprout dala im je svima za zadaću da obrezuju abesinske smežurane smokve. Kad je
Harry s naramkom uvelih peteljki došao do hrpe komposta da ih tamo baci, našao se licem u lice s
Erniejem Macmillanom. Ernie je duboko uzdahnuo i progovorio službenim tonom:
"Harry, želim ti samo reći da mi je žao što sam te osumnjičio. Ja znam da ti nikad ne bi napao
Hermionu Granger, i ispričavam ti se za sve ono što sam rekao. Sad smo svi skupa u istom sosu,
pa..."
I pruži tustu ruku a Harry je prihvati.
Ernie je sa svojom prijateljicom Hannom radio na istoj smežuranoj smokvi s Harryjem i Ronom.
"Reklo bi se da taj tip Draco Malfoy", reče Ernie lomeći suhe grančice, "jako cvate u svemu tome,
zar ne? Znate da ja mislim da bi baš on mogao biti Slytherinov baštinik."
"To si se dobro sjetio!" reče mu Ron, koji nije kao Harry bio spreman tako lako oprostiti Ernieju.
"Misliš li i ti, Harry, da je Malfoy taj?" upita ga Ernie.
"Ne mislim", odgovori Harry tako odlučno da se Ernie i Hannah zagledaju u njega,
Malo zatim Harry opazi nešto pa udari Rona po ruci škarama za obrezivanje drveća.
"Jnj! Sto ti je..."
Harry pokaže Ronu na jedno mjesto na zemlji metar-dva od njih. Nekoliko je krupnih pauka
gmizalo po zemlji.
"Ah, da", uzdahne Ron uzalud nastojeći izgledati zadovoljno. "Ali sad ne možemo ići za njima..."
Ernie i Hannah radoznalo su ih slušali.
Harry je gledao za paucima kako bježe. "Izgleda da idu u Zabranjenu šumu..." Reklo bi se da je
Ronu to još manje po volji.
Kad je završio sat, profesor Snape otpratio je učenike na predavanje Obrane od mračnih sila. Harry
i Ron zaostali su u koloni da bi mogli na miru porazgovarati.
"Morat ćemo se opet poslužiti čarobnim plaštom", reče Harry Ronu. "Možemo i Očnjaka povesti sa
sobom. On je navikao odlaziti s Hagridom u šumu, pa bi nam mogao biti od pomoći."
"Slažem se", reče Ron nervozno vrteći u ruci svoj štapić. "A, ovaj... nema li... nema li u toj šumi
navodno i vukodlaka?" nadoda dok su sjedali na svoja uobičajena mjesta u dnu učionice na
Lockhartovu predavanju.
Umjesto da mu izravno odgovori na to pitanje, Harry reče: "Ima u toj šumi i dobrih bića. Kentauri
su sasvim u redu, pa i jednorozi."
Ron nije nikad prije bio u Zabranjenoj šumi, a Harry je bio samo jedanput. Nadao se bio doduše da
neće nikad više stupiti u nju.
Kad je Lockhart upao u učionicu, svi su se zagledali u njega. Svi su drugi profesori bili sumorniji
nego inače, samo je Lockhart bio poletan i bodar.
"Što je sad?" uzviknuo je gledajući ih vedro. "Kakve su to kisele face?"
Učenici su se razdražljivo zgledali, ali mu nitko ne odgovori ni riječi.
"Pa zar vam nije jasno da je opasnost prošla?" polako im reće Lockhart kao da su svi pomalo
blentavi. "Krivac je uhićen."
"Tko to kaie?" glasno ga upita Dean Thomas.
"Dragi moj mladiću, ministar magije ne bi bio odveo Hagrida da nije bio sto posto siguran da je on
kriv", reče Lockhart takvim tonom kao da objašnjava nekom da je dva i dva četiri.
"Odveo bi ga ol~, be~ brige!'' ustvrdi Ron još glasnije od Deana.
"Ja umišljam sebi da znam ipak nešto malčice više o Hagridovu uhićenju nego vi, gospodine
Weasley", napomene Lockhart samodopadnim tonom.
Ron zausti da mu odgovori kako se on baš ne slaže s njim, ali
u:~ukne usred rečenlee jer ga Harry ispod klupe udari nogom,
"Nismo bjli ~amo, jasno?" p~o~rtnlja Harry,
110
Ali Lockhartova odvratna veselosf, nje~ovc aluzije o tome k~ko
sva ta afera sad okončana, toliko su ozlojedili Harryja da bi najradije bacio knjigu Skitnje s
gulovima u Lockhartovu glupu njušku. Ipak, umjesto toga, zadovolji se da načrčka Ronu poruku:
"Obavimo to noćas!"
Kad Ron pročita tu poruku, proguta slinu i zirne na Hermionino prazno mjesto do njih. Reklo bi se
da ga je taj pogled učvrstio u odlučnosti, jer klimne Harryju glavom.
Tih je dana u gryffindorskoj društvenoj prostoriji vječito bila gužva jer Gryffindori nisu poslije 6
sati smjeli više izlaziti. A imali su o čemu raspravljati pa bi se društvena prostorija često tek iza
ponoći ispraznila.
Harry je odmah poslije večere otišao izvaditi iz kovčega svoj čarobni plašt nevidljivosti, te je cijelu
večer prosjedio na njemu čekajući da se kolege razidu. Fred i George predložili su Harryju i Ronu
da odigraju nekoliko partija igre "eksplozivni puc-puc". Ginny ih je gledala kako igraju, potišteno
sjedeći na Hermioninu mjestu. Harry i Ron namjerno su gubili partije ne bi li što prije završili igru,
ali su svejedno Fred, George i Ginny tek iza ponoći otišli napokon na počinak.
Harry i Ron su pričekali dok nisu zamrli daleki zvuci vrata što se zatvaraju, a onda su uzeli plašt,
zaogrnuli se njime i provukli kroz rupu u zidu.
Opet je na putu po hodnicima bilo teško izmicati profesorima. Napokon su stigli do predvorja,
otkračunali hrastova teška vrata i pritisnuli zajedno kvaku pazeći da brava ne zaškripi, pa su izašli
na dvorište obasjano mjesečinom.
Dok su koračali po crnoj travi, Ron odjednom reče:
"U šumi možda i nećemo naći nikakve tragove. Možda pauci nisu ni otišli tamo? Znamo da su išli
otprilike na tu stranu, ali..."
Glas mu zamre pun nade.
Došli su do Hagridove kolibe koja se sa svojim zastrtim prozori
ma doimala tužno i jadno. Harry otvori vrata, a kad ih Očnjak pre~ pozna, izbezumi se od radosti.
Zabrinuvši se da bi svojim dubokim, gramoglasnim lave~am mogao probuditi sve ~ivo u dvorcu,
na brz~nu ga nahrane kolaćima prelivenim sirupom iz limenke na okviru
a n~::~ ,~,,~~ ~~ ~~:~: "~"
Harry ostavi čarobni plašt na Hagridovu stolu, jer im neće trebati u mrklom mraku šume.
"Hajde, Očnjače, idemo u šetnju", reče Harry psu i pogladi ga po nozi. Očnjak veselo istrči za njima
iz brvnare, odjuri do okrajka šume i podigne stražnju nogu uz veliku platanu.
Harry izvadi svoj štapić, promrmlja "Lumos!" i na vrhu štapića pojavi se svjetlo, tek toliko da mogu
uz njegovu pomoć pratiti tragove pauka na stazi.
"Dobro si se sjetio", pohvali ga Ron. "I ja bih svoj štapić upalio, ali znaš ti njega... možda bi
eksplodirao ili tako nešto..."
12 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:56 pm
Margita
Administrator
Harry potapše Rona po ramenu pokazujući mu na travu. Dva osamljena pauka hitro su bježala od
svjetlosti štapića u sjenu drveća. "Dobro", uzdahne Ron kao da je spreman i na najgore. "Možemo.
Idemo!"
Dok je Očnjak trčkarao oko njih njuškajući korijenje drveća i lišće, ušli su u šumu. Pri svjetlu
Harryjeva štapića, išli su za paucima koji su neprestano gmizali pred njima po stazi. Hodali su tako
dvadesetak minuta bez riječi napeto osluškujući neće li čuti štogod drugo osim pucketanja grančica
i šuškanja lišća. A onda, kad je drveće postalo tako gusto da nisu više vidjeli ni zvijezde na nebu,
samo im je još Harryjev štapić svijetlio u moru tame, opaze kako njihovi vodiči pauci skreću sa
staze.
Harry zastane da vidi kuda to pauci odlaze, ali sve izvan malog
kruga njegova svjetla bijaše u mrklom mraku, Nikad još nije bio zašao tako duboko u ovu šumu,
Zivo se sjećao kako ga je, kad je prošli put bio u njoj, Hagrid upozoravao neka ne silazi sa šumske
staze, Ali Hagrid je sad bio milje i milje daleko, vjerojatno je čamio u nekoj samici u Az,kabanu, a
on im je b~š rekao tleka idu samo Za paucima.
111
Nešto vlažno dodirne Harryju ruku pa on odskoči unatrag i stane Ronu na nogu. Ali to bijaše samo
Očnjakova njuška.
"Što veliš?" upita Harry Rona, kojem jedva da je vidio oči u kojima se odražavalo svjetlo njegova
štapića.
"Kad smo već ovako daleko zašli..." reče Ron.
I tako produŽe dalje za sjenama pauka što su odmicali sve dublje u šumu` Njih dvojica nisu više
mogli hodati onako brzo jer su n~ilazili na korijenje drveća i panjeve koje su jedva razabirali u
mraku, Harry je osjećao na ruci Oćnjakov topli dah, Više~ut su morali zasta~i
. . . . __ , ~, , · · ., v. · r
Činilo im se da tako hodaju već najmanje pola sata zapinjući pelerinama za nisko granje i šipražje.
Nakon nekog vremena primijete da se tlo sve više spušta, iako je drveće bilo isto onako gusto kao i
prije.
Tada Očnjak iznenada glasno, upravo zaglušno zalaje tako da Harry i Ron poskoče od straha.
"Što je?" priupita Ron gledajući u mrkli mrak oko sebe i čvrsto stežući Harryja za lakat.
"Tamo se nešto miče", hukne Harry. "Slušaj... Izgleda da je nešto veliko."
Obojica oslušnu. Malo dalje od njih, s desne strane, nešto je veliko lomilo granje probijajući se kroz
drveće.
"Ma ne!" izusti Ron. "Ma ne, ma ne, uh..." "Šuti!" bjesomučno će Harry. "Čut će te."
"Da će mene čuti?" otpovrne Ron neprirodno visokim glasom. "Već je čulo Očnjaka!"
Dok su tako zgroženi stajali i čekali, mrak kao da im je pritiskao oči. Čuo se još nekakav štropot a
onda zavlada muk.
"Što misliš, što sad radi?" zapita Harry.
"Vjerojatno se sprema za skok", odgovori mu Ron. Čekali su tako drhtureći i jedva se usu8ujući
maknuti. "Misliš da je otišao?" šapne Harry.
"Nemam pojma..."
Tada iznenada desno od njih blijesne tako jako svjetlo da oboji~ ca podignu ruke da zaklone oći.
Oćnjak zakevće i pokuša pobjeći, ali se zaplete u bodljikavo grmlje pa zakevće još glasnije.
"Harry!" vikne Ron glasom ko~i ga~e od olakšan~a izdao. "Harry, pa to je naš auto!"
"Što?" "Hodi sa mnom!"
Harry pode nasumce za Ronom prema svjetlu spotičući se i sa
plećući, Začas se nadu na proplanku,
Automobil g, Weasleyja stajao je prazan, s upaljenim svjetlima usred kruga od gusta drveća pod
krovom od krošnje, Dok mu je Ron prilazio razjapljenih usta, auto je polako krenuo prema njemu,
baš kao kakav golemi pas tirkizne boje što veselo pozdravlja vlasnika.
"ovdje je on bio za sve ovo vrijeme!" oduševljeno će Ron obilazeći automobil. "Pogledaj ga!
Podivljao u šumi..."
Blatobrani su mu bili izgrebeni i blatni. Očito se navikao sam kotrljati po šumi. Reklo bi se da
Očnjaku ne ulijeva baš povjerenje, jer se pas držao Harryja koji je osjećao kako Očnjak dršće. Harry
je opet počeo mirnije disati i spremio je štapić ponovo u pelerinu.
"A mi smo mislili da će nas napasti!" reče Ron, nasloni se na auto i pogladi ga. "Ja sam se već pitao
kamo je nestao!"
Harry je pretraživao pogledom tlo obasjano svjetlošću ne bi li našao kakav trag od pauka, ali oni su
se svi bili sklonili od jarkog svjetla automobilskih farova.
"Izgubili smo trag", reče on. "Hajde da ih potražimo!"
Ron je šutio. Nije se ni pomaknuo. Pogled mu bijaše uprt u jednu točku oko tri metra iznad
šumskog tla, iza samog Harryja. Pozelenio je od užasa.
Harry nije imao vremena ni da se okrene. Iznenada začuje nekakvo škljocanje i osjeti kako ga nešto
dugačko i dlakavo hvata oko pasa i podiže sa zemlje okrećući ga naglavce. Batrgajući se, onako
112
prestravljen, začuje opet ono isto škljocanje i opazi kako se i Ronove noge dižu sa zemlje, začuje
Očnjaka kako cvili i zavija - i idućeg trena nešto ga odvuče medu drveće.
. Onako obješene glave, Harry zapazi da se ono što ga nosi kreće na šest nevjerojatno dugih,
dlakavih nogu i da ga prednje dvije noge čvrsto drže ispod s~ajnih crnih kli~ešta. Za sobom je čuo
kako drugo takvo čudovište zacijelo nosi Rona. Kretali su se ravno u srce šume. Harry je čuo kako
se Očnjak bori ne bi li se oslobodio treće nemani cvileći na sav glas. Harry nije mogao vikati, sve
da je i htio. Reklo bi se da je ostavio glas kod auta na proplanku.
Nije imao pojma koliko je dugo ostao u stisku nemani. Samo je znao da se tama iznenada toliko
razišla da je vidio kako po tlu posutom lišćem vrve pauci. Istegnuvši vrat na stranu, shvati da su
došli ao ruba velike jaruge, jaruge u kojoj nema drveća tako da zvijezde jar
ko obasjavaju najužasniji prizar koji je ikad vidio.
Pauci~ Ne oni sltn~ što ~mižu po lišću na tlu, Pauci veliki po~ur te~~tnih kanja, sa osam očiju i
osam nogu, crni, dlakavi, divovski. Onaj golemi primjerak što njega nosi probija se niza strminu,
prema ma~lovitoj paučini što poput kupole visi nasred jaruge. ostali pauci
stoje oko te kupole uzbuñeno škljocajući svojim kliještima i motreći plijen.
Kad ga pauk ispusti, Harry tresne na sve četiri. Ron i Očnjak bubnu nedaleko od njega. Očnjak nije
više zavijao nego se posve nijem skutrio na mjestu. Ron je izgledao upravo onako kako se Harry
osjećao. Usta je razvukao od nekog nečujnog vriska i izbečio oči.
Harry odjednom shvati da pauk koji ga je ispustio na zemlju nešto govori. Bilo ga je teško
razumjeti jer je pri svakoj riječi škljocao kliještima.
"Aragog!" vikao je. "Aragog!"
Iz sredine paučine u obliku maglovite kupole polako se izvuče pauk velik kao omanji slon. Njegovo
crno tijelo i noge bijahu prošarani sivom bojom, a svako oko na ružnoj prikliještenoj glavi bijaše
mu mliječnobijele boje. Bio je slijep.
"Što je to?" izusti škljocajući hitro kliještima. "Ljudi", škljocne pauk koji je ulovio Harryja.
"Je li Hagrid?" upita ga Aragog i priñe im bliže bludeći naokolo sa svojih osam mliječnih očiju.
"Nepoznati ljudi", škljocne pauk koji je donio Rona. "Pobijte ih!" razdražljivo će Aragog. "Baš sam
spavao
"Mi smo Hagridovi prijatelji", vikne Harry. Imao je osjećaj da mu se srce popelo u grlo. '
Škl oC škl oc škl oc zaškl oca u auč a kli ešta o Svo' 'aruzi, J r J J P J J P JJ Aragog pošuti.
"Hagrid nije nikad prije slao Ijude u našu jarugu", polako odgovori.
"Hagrid je u nevolji", reče mu Harry ubrzano dišući. "Zato smo i došli."
"U nevolji?" ponovi vremešni pauk. Harryju se učini da je usred škljocanja kliješta začuo u glasu
neku brižnost. "Ali zašto vas je poslao k nama?"
Harry pomisli da se osovi na noge, ali se predomisli. l3ojao se da bl ga noge izdale, Stoga odgovori
što je mirnije mogao sa zemlje:
"Gore, u školl, misle da je Hagrid,~, ovaj", nahuckao nekQg na
"~a"~l~a i~r.;n~, na he ~t CI~/VeHnl1 ~~
Aragog bijesno škljocne kliještima, a po čitavoj jaruzi odjekne isti takav zvuk ostalih pauka.
Zazvučalo je to kao pljesak, samo što se Harryju obično ne bi smučilo od pljeska.
"Ali to je bilo prije više godina", razdražljivo će Aragog. "Prije mnogo, mnogo godina. Dobro se još
toga sjećam. Zato su ga i izbacili iz škole. Mislili su da sam ja ona neman što čami u onome što oni
zovu Odaja tajni. Vjerovali su da je Hagrid otvorio tu odaju i pustio mene na slobodu."
"A vi... vi niste izašli iz Odaje tajni?" upita ga Harry osjećajući kako ga na čelu probija ledeni znoj.
"Ja!" ljutito škljocne Aragog. "Ja se nisam rodio u tom njihovu dvorcu. Ja sam porijeklom iz jedne
daleke zemlje. Jedan me putnik poklonio Hagridu dok sam još bio jaje. Hagrid je tada bio tek
dječak, ali se brinuo za mene, držao me u jednom kredencu u dvorcu, i hranio ostacima hrane sa
svog stola. Hagrid je moj dobar prijatelj, i dobar čovjek. Kad su me otkrili i optužili za smrt jedne
113
djevojčice, zaštitio me. Odonda živim u ovoj šumi i Hagrid me još katkad posjećuje. Čak mi je
našao i ženu, Mosag. Vidite kako nam se familija proširila, sve zahvaljujući Hagridovoj dobroti..."
Harry prikupi ono malo hrabrosti što mu je još ostalo. "I tako vi nikad... nikad nikog niste napali?"
"Nikad!" prokriješti stari pauk. "Bilo bi prirodno da sam to učinio, ali nisam nikad ništa nažao
učinio ljudima, iz obzira prema Ha
gridu. Tijelo one ubijene djevojčice prona~enoje u zahodu, a ja nisam
nikad bio ni u jednom drugom dijelu dvorca osim u onom kredencu u kojem sam odrastao. Naš soj
voli mirne i mračne zakutke..." "Ali... znate li onda tko je ubio djevojčicu?" upita ga Harry. "Jer,
kakva god bila ta neman, vratila se i opet ubija ljude..."
Riječi mu zagluši glasno škljocanje kliješta i ljutito struganje mnogobrojnih dugih nogu. Oko njega
se natisnu velike crne prilike. "U dvorcu prebiva jedna stara neman koje se mi pauci bojimo vi
še od svih ostalih", odgovori mu Aragog. "Dobro se još sjećam kako sam preklin~ao Ha~rida da me
pusti kad sam naslutio kakva se zvijer
kreće po školi."
"A kakva je to neman?" usrdno ga upita Harry`
Razlegne se još više škljocanja i još više struganja. Cinilo se da nauci stežu obruć oko niih,
"Mi nikad o tome ne govorimo!" srdito će Aragog. "Ne izgovaramo joj ime! Nisam čak ni Hagridu
rekao kako se zove ta užasna neman, iako me on više puta pitao."
Harry nije htio dalje navaljivati, zbog pauka što su nagrnuli sa svih strana. Činilo se da je i Aragogu
dojadio ovaj razgovor. Polako se natraške povlačio pod kupolu od paučine, ali su se ostali pauci i
dalje polagano primicali Harryju i Ronu.
"Onda ćemo mi jednostavno otići", očajnički dovikne Harry za Aragogom za kojim je šuškalo lišće
na tlu.
"Otići?" sporo ponovi Aragog. "Ne bih baš rekao... "
AIi... ali..
"Moji sinovi i kćeri, po mojoj zapovijedi, neće Hagridu nikad ništa nažao učiniti. Ali ne mogu ja
njima uskratiti svježe meso kad ono samo od sebe upadne medu nas. Zbogom, Hagridov prijatelju!"
Harry se naglo okrene. Metar-dva od njega dizao se čvrst zid od pauka što su škljocali i sijevali
mnogobrojnim očima na svojim ružnim crnim glavama.
Čak i kad je već posegnuo za štapićem, Harry je znao da od toga neće biti koristi jer oko njega ima
previše pauka, ali kad pokuša ustati, spreman da pogine boreći se, odjekne dugo, dugo zavijanje i
snažno svjetlo obasja jarugu.
Automobil gospodina Weasleyja tutnjao je niz padinu, farovi mu blistali i truba trubila dok je rušio
oko sebe pauke. Nekoliko se njitl
izvrnulo na le~a i zalamatalo beskrajnim nogama. Auto se naglo škripeći zaustavi pred Harryjem i
Ronom i vrata se na njemu sama otvore. "Uzmi Očnjaka!" vikne Harry uskačući na prednje sjedalo.
Ron
zgrabi psa za lov na veprove oko pasa i baci ga na stražnje sjedalo. Pas je kevtao. Vrata se zalupe.
Ron nije ni taknuo papučicu za gas, ali nije ni morao. Motor zabrekće i oni pojure rušeći pauke pred
sobom. Jurnu uz padinu iz jaruge. Uskoro su se probijali kroz šumu. Granje je šibalo po prozorima
dok se automobil vješto provlačio kroz najšire prolaze vozeći stazom koju je očito dobro poznavao.
Harly zirne na R~na, Usta su mu još bila razjap~jena od onog rli. jemog krika, ali mu oči više nis»
bile izbečene.
"Je li ti dobro?"
Rnn iP znrin nrer~a ce NiiP mnQan m roeČ~ 1711St1t1
Probijali su se kroz šipražje, Očnjak je zavijao na sav glas na stražnjem sjedalu, a Harry opazi kako
im je retrovizor otpao dok su prolazili pokraj velika hrasta. Nakon desetak bučnih, drndavih minuta,
drveće se prorijedilo i Harry ponovo ugleda nad sobom djeliće neba.
114
Auto se tako naglo zaustavio da malne udare glavama u vjetrobran. Došli su do ruba šume. Očnjak
se baci na prozor ne bi li se izvukao iz auta, a kad Harry otvori vrata, pas izleti i pojuri podvijena
repa kroz drveće prema Hagridovoj kolibi. Harry se takoder iskobelja iz auta, a nakon minute-dvije
reklo bi se da se i Ronu vratio osjećaj u udove pa i on pode za njima svejednako izbečen i ukočena
vrata. Harry zahvalno pogladi rukom automobil dok se ovaj natraške vraćao u šumu i nestajao iz
vida.
Harry se vrati u Hagridovu drvenjaru po čarobni plašt. Očnjak je drhturio pod pokrivačem u svojoj
košari. Kad je Harry ponovo izašao, zatekne Rona kako silovito povraća meñu Hagridovim
bundevama.
"Idite samo za paucima!" izusti Ron slabašnim glasom brišući rukom usta. "Nikad ovo neću
oprostiti Hagridu. Sva je sreća što smo ostali živi."
"Kladio bih se da je on mislio da Aragog neće njegovim prijateIjima učiniti ništa nažao", reče
Harry.
"E, upravo je to Hagridov glavni problem!" ustvrdi Ron udarajući šakom po zidu drvenjare. "On
uvijek vjeruje da nemani nisu tako strašne kako se misli, i eto kamo ga je to dovelo! U samicu u
Azkabanu!" Rorl se nije mogao savladati da ne dršće, "Sto mu je bilo na umu kad nas je tamo
poslao? Da mi je znati što smo uopće otkrili?"
"Da Hagrid nije nikad otvorio Odaju tajni", odgovori mu Harry, pa zaogrne Rona plaštom i gurne
ga u nadlakticu da krenu. "On je nedužan."
Ron glasno frkne. Bilo je očito da ne misli da je uzgoj pauka u kredencu nešto sasvim nedužno.
Kad su se približili dvorcu? l~arr~ pote~ne za plašt da se uv~eri da im se noge ne vide, pa odgurne
škripava ulazna vrata. Oprezno su se odšuljali kroz predvorje i uz mramorne stube, Suspregnuli su
dah dok su prolazili hodnicima kojima su se kretali budni stražari, Naposlje~ku su se dQhvatili
gry~~~n~orske društve~e prostorij~, u kojoj
je vatra izgorjela i ostavila za sobom samo užareni pepeo. Skinuvši plašt sa sebe, popnu se uz
zavojite stube do spavaonice.
Ron se izvali na krevet a da se ne potrudi ni razodjenuti. Harry, meñutim, nije bio osobito pospan.
Sjedio je na rubu kreveta s baldahinom premišljajući o svemu onome što im je Aragog rekao.
Zaključio je da je neman što se krije negdje u ovom dvorcu nešto kao čudovišni Voldemort - čak ni
druga čudovišta ne žele izgovoriti njegovo ime. Ali on i Ron nisu bili ništa bliže odgonetki što je ta
neman, i kako skamenjuje svoje žrtve. Čak ni Hagrid nije nikad znao što se krije u Odaji tajni.
Harry podigne noge na krevet i nasloni se na jastuke gledajući kako mjesec sja kroz prozor na kuli.
Nije mu bilo jasno što bi još mogli poduzeti. Na sve strane same slijepe ulice. Riddle je ulovio
pogrešnu osobu, Slytherinov je baštinik umaknuo i nitko pouzdano ne zna čak ni je li ista osoba ili
neka druga ovaj put otvorila Odaju tajni. Nemaju više koga pitati. Harry se izvali svejednako
premišljajući o onome što je Aragog rekao.
Već ga je hvatao san kad mu padne na pamet nešto što mu se učini da je još posljednja nada, pa se
iznenada uspravi u krevetu. "Rone!" prosikće u mraku. "Rone!"
Ron se probudi i procvili poput Očnjaka, sumanuto pogleda oko sebe i prepozna Harryja.
"Rone... ona ubijena djevojčica. Aragog je rekao da je pronadena u zahodu", progovori Harry ne
obazirući se na Nevilleovo hrkanje kroz nos. "A što ako ona i nije nikad izašla iz tog zahoda? Ako
je još u njemu?"
Ron protrlja oči i namršti se na mjesečini. A onda shvati što mu Harry govori.
"Ne misliš valjda... na Plačljivu Myrtlu?"
ODAJA TAJNI
"Koliko smo samo puta bili u onom zahodu, a ona je bila samo tri kabine dalje", ogorčeno će Ron
sutradan za doručkom, "i lijepo smo je mogli pitati, a sad..."
Potraga za paucima bila je više nego teška. A sad - izmaknuti nadzoru profesora pa se ušuljati u
ženski nužnik, pokraj samog poprišta prvoga napada, bit će gotovo nemoguće.
115
Ali već na prvom satu, iz Preobrazbe, dogodilo se nešto što im je prvi put u nekoliko tjedana izbilo
Odaju tajni iz glave. Nakon desetak minuta predavanja, profesorica McGonagall reče im da će ispiti
započeti 1. lipnja, dakle za tjedan dana.
"Ispiti?" zavapi Seamus Finnigan. "Zar ćemo ipak imati ispite?" Iza Harryja nešto prasne - Nevilleu
Longbottomu ispao je čarobni štapić iz ruke pa je nestala jedna noga njegove klupe. Profesorica
McGonagall zamahne svojim štapićem i noga se ponovo pojavi. Profesorica se zatim, namrštena,
obrati Seamusu:
"Škola je ostal~ otvorena usprkos svemu samo radi vašeg školo~ vanja", strogo mu reče. "Stoga će
ispiti biti kao i do sada, i ja se nadam da se vi ozbiljno priprernate za njih."
Da se ozbiljno pripremaju za ispite! Harry nije ni pomislio na ispite zbog svega onoga što se
dogodilo. U učionici se razlegne buntovničko gundanje, a profesorica McGonagall još se jače
smrkne.
"Profesor Dumbledore ostavio nam je upute da škola nastavi raditi što je moguće normalnije",
produži ona. ``A ne treba valjda ni spQminjati da to znači da moramo ustanoviti koliko ste Qve
godine nauč~Ti:"
Harry spusti pogled na par bijelih zečeva pred sobom koje je trebalo pretvoriti u papuče. Što je
uopće dosad ove godine naučio? Nije se mogao ničeg sjetiti što bi mu dobro došlo na ispitima.
Ron je pak izgledao kao da mu je netom rečeno da se mora nastaniti u Zabranjenoj šumi.
"Možeš li ti uopće zamisliti kako ću ja ovime polagati ispite?" upita on Harryja pokazujući mu svoj
štapić, koji je upravo počeo sam od sebe glasno zviždati.
Tri dana prije prvog ispita, profesorica McGonagall prenese im za doručkom još jedno priopćenje.
"Imam za vas jednu dobru vijest", reče, a u Velikoj dvorani, umjesto tišine, zavlada burno
oduševljenje.
"Vraća se Dumbledore!" radosno poviče nekoliko učenika. "Ulovili ste Slytherinova baštinika!"
zaciči jedna djevojčica za stolom Ravenclawa.
"Opet igramo metloboj!" uzbudeno zaurla Wood. Kad se bura slegla, profesorica McGonagall
nastavi:
"Obavijestila me je profesorica Sprout da su mandragore zrele za rezanje. Večeras ćemo ponovo
oživiti skamenjene učenike. Ne treba valjda ni spominjati da će nam netko od njih možda znati reći
tko ih je ili što napao. Nadam se da ćemo na kraju ove školske godine napokon uloviti pravog
krivca."
Razlegne se zaglušno klicanje. Harry baci pogled na slytherinski stol. Uopće se ne začudi što Draco
Malfoy ne sudjeluje u tom oduševljenju. Ali zato je Ron izgledao sretniji nego što je danima bio.
"Onda nije ni vaino što nismo ništa pitali Myrtlu!" reče on Harryju. "Hermiona će vjerojatno znati
odgovore na sva pitanja kad se
probudi iz svog sna! Samo što će pošiziti kad sazna da su ispiti za tri dana, a ona se nije pripremala
za njih. Bilo bi možda bolje da je ožive tek kad ispiti proñu."
Upravo im tada priñe Ginny Weasley i sjedne za stol do Rona. Bila je napeta i nervozna. Harry
primijeti kako krši ruke u krilu. "Što je?" upita je Ron grabeći još malo kaše u tanjur.
Ginny mu ne odgovori nego samo prije~e prestrašenim pogledom po svim licima za stolom. Taj
pogled podsjeti Harryja na nekoga, ali se ne mogaše sjetiti na koga.
. . . ... ~ . ... ",
Harry se odjednom sjeti na koga ga Ginny podsjeća. Ljuljala se malko na stolici amo-tamo upravo
kao Dobby kad se spremao odati zabranjene podatke.
"Moram vam nešto priznati", promrmlja Ginny zazirući od Harryjeva pogleda.
"Što to?" priupita je Harry.
Ginny kao da je tražila prave riječi. "Što je?" ponovi Ron.
Ginny zausti da nešto kaže, ali ne izgovori ni riječi. Harry se nagne nad stol i tiho progovori tako da
su ga mogli čuti samo Ginny i Ron.
116
"Je li to nešto o Odaji tajni? Jesi li što vidjela? Jesi li vidjela nekoga da se čudno ponaša?"
Ginny duboko uzdahne, ali se baš u taj čas pojavi pred njima Percy Weasley, nekako umoran i
blijed.
"Ginny, ako si se najela, ja ću sjesti na tvoje mjesto. Skapavam od gladi, upravo sam se vratio iz
ophodnje."
Ginny poskoči kao da joj je u stolicu puštena struja, baci na Percyja letimičan i prestrašen pogled pa
se naglo udalji. Percy sjedne i dohvati sa sredine stola šalicu.
"Percy!" ljutito će Ron. "Ginny nam je upravo htjela reći nešto važno!"
Percy se zagrcne sred gutljaja čaja. "O čemu se radi?" zapita kašljući.
"Ja sam je baš pitao je li vidjela što neobično, a ona je nato zaustila...
"Ah... to... to nema veze s Odajom tajni", presiječe ga Percy u riječi.
"Otkud znaš?" upita ga Ron uzvijenih obrva.
"Pa dobro, ovaj, ako baš morate znati, Ginny je, ovaj, neki dan naletjela na mene kad sam ja... ma
dobro, ni~e važno... stvar je u tome što me je vidjela kad sam nešto radio, pa sam je, ovaj, zamolio
da to nikom ne kaže. Moram priznati da sam vjerovao da će održati
riječ. Ali to je stvarno bez veze, ja bih radije."" Harry nije još nikad vidio Percyja tako zbunjena,
"A što si to, Percy, radio?" upita ga Ron smješkajući se. "Hajde,
r~ci nam, ~~ć~mo ti s~ s~ijatl`"
Percy mu ne uzvrati smiješkom.
"Dodaj mi, Harry, molim te, te žemičke. Umirem od gladi."
Iako je Harry znao da bi se sav taj misterij mogao sutra razriješiti i bez njihove pomoći, nije želio
propustiti priliku da porazgovara s Myrtlom, ako mu se ukaže prilika, a ukazala se, na njegovu
veliku radost, negdje prije podne, kad ih je Gilderoy Lockhart vodio na predavanje Povijesti magije.
Lockhart, koji ih je toliko puta uvjeravao da nema više nikakve opasnosti, a onda su ga dogañaji
redovito opovrgavali, bio je sad čvrsto uvjeren da uopće nije vrijedno truda da ih prati kroz sve te
hodnike. Kosa mu nije bila onako zalizana kao obično. Očito je veći dio prethodne noći proveo u
ophodnji na četvrtom katu.
"Upamtite što vam govorim," rekao je dok su skretali iza ugla, "prve riječi koje izgovore ti
skamenjeni učenici bit će: `Bio je to Hagrid!' Da vam pravo kažem, ne mogu se načuditi profesorici
McGonagall, koja je uvjerena da su zaista potrebne sve ove mjere opreza."
"Slažem se s vama, gospodine", reče Harry, a Ronu samo što od čuda ne ispadnu knjige iz ruku.
"Hvala vam, Harry", milostivo mu zahvali Lockhart dok su čekali da mimo njih prode duga kolona
Hufflepuffa. "Hoću reći da mi profesori imamo već dosta posla i bez praćenja učenika na
predavanja i stražarenja po čitave noći..."
"T~ko je", po~rd~ Ron, koji je napokon shvatio Harryjwu zamisao. "Kako bi bilo, gospodine, da
nas ovdje ostavite? Sad je još samo jedan hodnik pred nama."
"Znate šta, Weasley, mislim da ću tako i učiniti", reče Lockhart. "Morao bih se stvarno vratiti da se
pripremim za sljedeće predavanje."
I žurno ode.
"Da se pripremi za predavanje!" podsmjehne se za njim Ron. "Prije će biti da nakovrča kosu."
Pustili su ostale Gryffindore da im odmaknu, a onda su naglo skrenuli u pokrajnji hodnik i pohitali
do zahoda Plačljive Myrtle. Ali baš dok su čestitali jedan drugome na briljantno izvedenoj akciji...
"Potter! Weasley! Sto tu radlte~"
Bijaše to profesorica McGonagall kojoj su usne bile tanke da nisu mogle biti tanje.
"Mi smo... mi smo..." promuca Ron. "Mi smo htjeli... pogledati..:' "Hermionu", nadopuni ga Harry.
I Ron i profesorica McGonagall pogledaju ga u čudu. "Nismo je već jako dugo vidjeli", žurno
nastavi Harry i stane Ronu na nogu, "pa smo se htjeli, znate, ušuljati u bolničko krilo i kazati joj da
mandragore samo što nisu sazrele, i da se, ovaj, ne mora brinuti."
117
Profesorica McGonagall još je piljila u njega pa Harry načas pomisli da će planuti, ali kad je
progovorila, glas joj bijaše neobično slomljen.
"Naravno", reče, a zabezeknuti Harry spazi suzu kako se sjaji u njenu tamnom oku. "Naravno, jasno
mi je da je taj udarac najjače pogodio prijatelje onih koji su... Potpuno vas razumijem. Da, Potter,
dakako da možete posjetiti gospodicu Granger. Ja ću reći profesoru Binnsu kamo ste otišli. I recite
Madame Pomfrey da sam ja odobrila posjet."
Kad su produžili dalje, Harry i Ron jedva da su mogli povjerovati da su ovaj put prošli bez kazne.
Čim su zamaknuli za ugao, jasno su čuli profesoricu McGonagall kako briše nos.
"To ti je bio najbolji izgovor koji si ikad smislio", ushićeno će Ron. Sad više nije bilo druge nego
otići u bolničko krilo i reći Madame Pomfrey da im je profesorica McGonagall dopustila da posjete
Hermionu.
Madame Pomfrey pustila ih je doista do Hermione, ali preko volje.
"Jednostavno nema smisla razgovarati sa skamenjenom osobom", rekla im je, a oni su morali
priznati, kad su sjeli uz Hermionu, da ima pra~o. Bilo je bjelodano jasno da Hermiona nema pojma
da su joj prijatelji došli u posjet, i da bi oni isto tako mogli reći njenu noćnom ormariću kao i njoj
neka ne brine.
"Ipak me zanima je li vidjela napadača?" progovori Ron tužno gledajući Hermionino ukočeno lice.
"Jer, ako im se on prišuljao s leña, nikad nećemo saznati..."
Ali Harry nije gledao Hermionu u lice. Njega je više zanimala njena desna šaka što je ležala stisnuta
na pokrivaču, a kad se sagnuo nad nju, primijetio je da u šaci drži z~užvani papirić.
Pošto se uvjerio da Madame Pomfrey nema u blizini, upozori na to Rona.
"Pokušaj joj to istrgnuti iz ruke", šapne mu Ron i pomakne svoju stolicu tako da zakloni pogled
Madame Pomfrey na Harryja.
Nije to bilo lako. Hermiona je tako čvrsto stegnula papirić u šaci da je Harry bio uvjeren da će ga on
pri svom pokušaju poderati. Dok je Ron stražario, on povuče i potegne za papirić. Nakon nekoliko
napetih minuta poñe mu za rukom da ga istrgne.
Bijaše to stranica istrgnuta iz neke vrlo stare knjige iz knjižnice. Harry je nestrpljivo izravna, a Ron
se takoder nagne prema njemu da je pročita.
Od mnogobrojnih užasnih zvijeri i nemani .što šestare našom zemIjom, nema neobičnije ni
pogibeljnije od baziliska, poznatog i pod nazivom "Kralj zmija ". Ta zmija, koja može narasti do
orijaških razmjera i poživjeti i više stotina godina, rada se iz kokošjeg jajeta na kojem je ležala žaba
krastača. Bazilisk ubija svoje žrtve na zaista čudesne načine, jer, uz smrtonosne i otrovne očnjake,
ima i ubitačan pogled, pa svi oni u koje upre zrake svojih očiju ostajce na mjestu mrtvi. Pauci bježe
od baziliska jer im je on smrtni neprijatelj, a bazilisk bježi samo od pijevčeva kukurikanja što
pogubno djelcye na nj.
Ispod toga je Hermioninim rukopisom bila ispisana samo jedna riječ: Cijevi.
Bj]o je ~o k~0 ~~ je tko upalio lampicu u Harryjevoj glavi,
"Rone", dahne, "Evo ga! Evo ti odgovora. I~eman je u toj Odaji bazihsk - divovska zmija. Zato sam
ja posvuda čuo onaj glas kojl nitko drugi nije čuo, zato što ja razumijem parselski jezik..."
Harry baci pogled na krevete oko sebe.
"Bazilisk ubija ljude pogledom. AIi nitko dosad nije umro jer ga nitko nije pogledao u oči. Colin ga
je vidio kroz fotoaparat. Bazilisk je pogledom spalio film u njemu, a Colin se samo skamenio.
Justin... Justin je vjerojatno ugledao baziliska kroz Skoro Bezglavog Nicka! Nick je podnio svu
težinu udarca, ali on nije mogao ponovo umrijeti... a uz Hermionu i onu Ravenclawku nañeno je
ogledalce. Hermiona je u tom času shvatila da je neman bazilisk. Kladio bih se u što god hoćeš da
je ona prvu osobu koju je srela upozorila neka najprije u ogledalu pogleda u sve zakutke. I ta je
djevojčica izvadala svoje o
eledalo", i","
Ron je zinuo od čuda.
118
"A Gospa Norris?" nestrpljivo ga upita.
Harry porazmisli i predoči sebi onu scenu iz Noći vještica.
"Ona voda.:' polako počne, "ona poplava iz zahoda Plačljive Myrtle. Kladio bih se da je Gospa
Norris vidjela samo odraz u vodi..." Nestrpljivo ponovo preleti pogledom stranicu koju je držao u
ruci.
Što se više zadubljivao u nju, to je sve skupa imalo više smisla. "Kukurikanje pijevca djeluje
pogubno na nj!" pročita naglas. "Hagridovi su pijetli svi zadavljeni! Slytherinov baštinik nije želio
pijetlove u blizini dvorca kad se jednom otvori Odaja tajni! Pauci bježe od njega! Sve se to slaže!"
"Ali kako se bazilisk mogao samo tako kretati po dvorcu?" priupita ga Ron. "Ta gadna zmijurina...
Netko ju je morao vidjeti..." Harry ga, meñutim, upozori na riječ koju je Hermiona načrčkala na dnu
stranice.
"Cijevi", reče. "Cijevi... Rone, on se služi odvodnim cijevima. Zato sam ja i čuo onaj glas iz
zidova..."
Ron najednom zgrabi Harryja za mišicu.
"Ulaz u Odaju tajni!" izusti promuklim glasom. "A što ako je ulaz u zahodu? Što ako je u..."
"... u zahodu Plačljive Myrte!" dovrši Harry.
Sjedili su tako, obuzeti snažnim uzbuñenjem, jedva vjerujući svojoj pretpostavci.
"To znači da ja nisam jedini parsel-ust u školi", reče Harry. "Parsel-ust ~e i Slytherinov baštinik.
Jedino je tako mogao vladati bazilis1{om."
"I što čemo sad?" zapita ga Ron sijevajući očima. "Da odemo ravno do McGonagallice?"
"Hajdemo u zbornicu!" reče Harry i skoči na noge. "Ona će biti tamo za desetak minuta, uskoro će
odmor..."
Potrče niza stube. Nisu željeli da ih opet netko zatekne u jednom od onih hodnika, pa se zapute
ravno u pustu zbornicu. Bijaše to velika prostorija obložena drvenim pIočama, puna tamnih drvenih
stolica. Harry i Ron se promuvaju po njoj, odviše uzbudeni da sjednu.
Ali zvonce nikako da najavi odmor.
Umjesto toga, do njih iz hodnika dopre glas profesorice McGonagall, magićno pojaćan.
"Neka se svi učenici smjesta vrate u svoje spavaonice! I neka svi profesori doc~u u zbornicu!
Odmah, molim!"
Harry se okrene na peti i zagleda u Rona. "Nije valjda još jedan napad? Baš sada?"
"Što ćemo sad?" zgranuto ga upita Ron. "Da se vratimo u spavaonicu?"
"Ne", odsiječe Harry gledajući oko sebe. Lijevo je od njega bila nekakva ružna garderoba puna
profesorskih ogrtača. "Tu ćemo se sakriti, da čujemo što je na stvari. Poslije im možemo reći što
smo otkrili:'
Obojica se sakriju u garderobu osluškujući bat koraka stotina ljudi koji su se kretali iznad njih, a
onda začuju i kako se bučno otvaraju vrata zbornice. Kroz pljesnive nabore ogrtača gledali su
profesore kako upadaju u zbornicu. Jedni su od njih bili zbunjeni, a drugi silno prestrašeni.
Napokon je stigla i profesorica McGonagall.
"I to se konačno dogodilo", reče nijemim kolegama. "Neman je otela jednu učenicu i odnijela je u
samu Udaju."
Profesor Flitwick zacvili. Profesorica Sprout poklopi rukama usta. Snape se grčevito uhvati za
naslon stolice i zapita:
"Kako uopće možete biti u to tako sigurni?"
"Slytherinov nam je baštinik ostavio još jednu poruku", odgovori mu profesorica McGonagall,
blijeda kao krpa. "Ispod one prve poruk~,': Njezin će leš dovijeka ležati u Odaji!"
Profesor Flitwick brizne u plač.
"A tko je otet?" zapita Madame Hooch, koja je klonula u naslonjač. "Koja učenica?"
"Ginny Weasley", odgovori joj profesorica McGonagall.
Harry osjeti kako se Ron bez riječi skljoka do njega na pod garderobe.
119
"Moramo već sutra pustiti sve učenike kući", nastavi profesorica McGonagall. "Ovo je kraj
Hogwartsa. Dumbledore je uvijek govorio..."
Yrata Se ZbOrni~e o~et bučno otvore. Harr~ u aednom ludom trenutku pomisli da je to
Dumbledore, ali nije bio nego Lockhart, blažena lica,
"Oprostite, molim vas", malo sam zadrijemao... a što sam za~ra~
Nije ni primijetio kako ga kolege gledaju pogledima punim nečega vrlo sličnog mržnji. Snape se
izdvoji i reče:
"Ovo je pravi čovjek. Čovjek kakav se traži. Lockharte, neman je otela jednu djevojčicu i odnijela
je u samu Odaju tajni. Napokon je kucnuo vaš čas..."
Lockhart problijedi.
"Tako je, Gilderoye", javi se profesorica Sprout. "Zar niste vi baš sinoć tvrdili da ste oduvijek znali
gdje je ulaz u Odaju tajni?"
"Ja sam... ovaj, ja sam..." promuca Lockhart.
"Da, zar niste i meni rekli da znate što se nalazi u njoj?" propišti profesor Flitwick.
"J-je li? Ne sjećam se..."
"A ja se dobro sjećam kako ste mi rekli da vam je žao što se niste mogli ogledati s nemani prije
nego što je Hagrid bio uhićen", opet će Snape. "Zar niste tvrdili da je sve skupa zabrljano i da je od
sama početka trebalo vama dati odriješene ruke?"
Lockhart je zurio u svoje kolege kamenih lica.
"Ja... ja stvarno nisam... Možda se nismo dobro razumjeli..." "Dobro, onda ćemo stvar prepustiti
vama, Gilderoye", reče pro
fesorica McGonagall. "Noćas ćete imati idealnu priliku. Pobrinut ćemo se da vam nitko ne stoji na
putu. Moći ćete se potpuno sami uhvatiti ukoštac s nemani. Konačno ćete imati odriješene ruke."
Lockhart je očajnički gledao oko sebe, ali nitko mu ne priskoči u
pomoć, Nije više bio ni najmanje pristao, Usne su mu podrhtavale, a bez onog uobićajenog,
zubatog smiješka djelovao je nekako mlitavo i jadno.
"N-no, dobro", izusti. "Ja... ja idem u svoju sobu... da se pripremim."
I izañe iz zbornice.
"Tako", reče profesorica McGonagall raširenih nosnica. "Sad smo se bar njega riješili. Neka
predstojnici domova priopće ućenicima što se dogodilo. Recite im da se sutra ujutro svi vraćaju
kući Hogwarts ekspresom. A ostale profesore molim da pripaze da nitko od učenika ne ostane izvan
spavaonica."
Profesori ustanu i izañu iz zbornice jedan za drugim.
Bio je to zacijelo najteži dan u Harryjevu životu. On, Ron, Fred i George sjedili su u kutu
gryffindorske društvene prostorije, ali nisu mogli ni riječi progovoriti. Percyja nije bilo. On je
otišao poslati sovu roditeljima, a onda se zatvorio u svoju spavaonicu.
Nijedno popodne nije bilo tako dugo, niti je ikad gryffindorska društvena prostorija bila tako puna a
tako tiha. Pred večer su Fred i George otišli na počinak jer nisu više mogli sjediti na miru.
"Harry, ona je nešto znala", progovori Ron prvi put otkako su se bili sakrili u garderobu u zbornici.
"Zato je i oteta. Nije to bila nikakva glupost u vezi s Percyjem. Ona je otkrila nešto o Odaji tajni.
Vjerojatno je baš zato..." Ron žustro protrlja oči. "Mislim, ona je bila čistokrvna. Ne može biti
nikakav drugi razlog posrijedi."
Harry je gledao krvavocrveno sunce kako zalazi za obzor. Nikad se nije ovako grozno osjećao. Kad
bi bar mogli nešto poduzeti! Bilo što.
"Harry," opet će Ron, "misliš da postoje bar neki izgledi da ona »
nije... znaš...
Harry nije znao što da mu odgovori. Nije mu bilo jasno kako bi Ginny mogla biti još živa.
120
"Znaš šta?" reče Ron. "Mislim da bismo trebali posjetiti Lockharta. Da mu kažemo sve što znamo.
On će pokušati ući u Odaju. Možemo mu reći gdje mi mislimo da se ona nalazi, i da je u njoj
bazilisk."
~udući da Harry nije smislio ništa pametnije a želio je nešto po~ duzeti, pristane na Ronov
prijedlog. Svi su Gryffindori oko njih bili
tako utučeni, i tako su žalili Weasleyjeve, da ih nitko i ne pokuša zaustaviti kad ustanu, produ kroz
prostoriju i provuku se kroz rupu u zidu.
Kad su se približavali Lockhartovoj sobi, padao je mrak. Činilo se da je unutra vrlo živo. Čuli su
nekakvo struganje, lupanje i užurbane korake.
Kad Harry pokuca na vrata, unutra iznenada zavlada tišina. Tada se vrata tek malčice odškrinu i u
otvoru se pojave Lockhartove oči.
"Ah". gospodine Potter", gospodine Weasley"," reće on i tek
n~~lo ~i~e od~l~rip~ ~rata~ "Tr~nutno imam pun~ r~k~ posla, Mož~~~
.,.,,, ,,~ "
"Gospodine profesore, imamo za vas neke informacije", reče mu Harry. "Možda bi vam dobro
došle?"
"Ovaj... hm... nije valjda..." Ona strana Lockhartova lica koju su vidjeli izražavala je silnu
nelagodu. "Mislim... dobro... u redu..."
Otvori im vrata i oni uñu.
Soba mu je bila gotovo potpuno prazna. Na podu su stajala dva velika kovčega. U jednom od njih
bijahu na brzinu složene pelerine, nefritski zelena, ljubičasta i ponoćno modra, a u drugi su bile
nabacane knjige. Fotografije koje su prije visile na zidovima bijahu ugurane u kutije na pisaćem
stolu.
"Da možda ne putujete?" upita ga Harry.
"Ovaj, hm, da..." odgovori Lockhart skidajući s vrata poster - svoj portret u naravnoj veličini - pa ga
uzme motati. "Primio sam hitan poziv... nešto neodgodivo... moram otputovati..."
"A što će biti s mojom sestrom?" upita ga Ron drhtavim glasom. "E, sad, što se toga tiče... to je
zbilja nesretan slučaj", reče Lockhart kloneći se njihovih pogleda, pa naglo otvori jednu ladicu i
uzme prebacivati njen sadržaj u torbu. "Nitko ne žali zbog toga više od mene..."
"Ali vi ste profesor Obrane od mračnih sila!" podsjeti ga Harry. "Ne možete sad samo tako otići!
Bar dok su ovdje na djelu mračne sile!"
"Pa sad, ja moram reći... kad sam preuzimao ovo mjesto..." promuca Lockhart bacajući čarape na
pelerine u kovčegu, "ništa u opisu
radnog mjesta", nisam očekivao","
"Hoćete reći da sad bježite?" izusti Harry s nevjericom u glasu. "Nakon svega onoga što ste opisali
u svojim knjigama?"
. "Knjige mogu zavesti čovjeka u bludnju", oprezno će Lockhart. "Ali vi ste ih sami napisalil" vikne
~Iarry.
"Dragi moj dečko", reče Lockhart uspravljajući se i mrko gledajući Harryja. "Dajte uključite malo
zdravi razum! Moje se knjige ne bi ni upola tako dobro prodavale kad Ijudi ne bi vjerovali da sam
ja doista izveo sve one pothvate. Tko bi čitao o nekom starom ružnom armenskom ćarobnjaku, ćak
i ako je stvarno s~asio selo od vukodla
ka? I kako bi grozno izgledao na koricama knjige! Onako neukusno odjeven. A vještica koja je
otjerala vilu narikaču iz Bandona imala je
Y~
zec~u usnu. Ma dajte, molim vas...
"I vi ste dakle sebi pripisali zasluge za ono što su drugi učinili?" priupita ga Harry s nevjericom u
glasu.
121
"Harry, Harry," uzdahne Lockhart nestrpljivo vrteći glavom, "nisu stvari opet tako jednostavne. Ja
sam u to morao uložiti mnogo truda. Morao sam pronaći te ljude. Pitati ih kako su zapravo uspjeli
učiniti ono što su učinili. A onda sam se morao poslužiti i čarolijom da zaborave ono što su učinili.
Ako postoji nešto na što sam uistinu ponosan, onda je to ta moja čarolija. Eh, uložio sam ja, Harry,
mnogo truda u sve to. Nije tu ~osrijedi samo, znate, potpisivanje knjiga i dijeljenje fotografija.
Zelite li postići slavu, morate biti spremni na dugo i teško crnčenje."
Bučno zatvori kovčege i zaključa ih.
"Da vidimo", reče. "Ja mislim da bi to bilo sve. Jest. Samo mi je još nešto preostalo."
Izvadi štapić i okrene se njima.
"Strašno mi je žao, dečki, ali morat ću i vaše pamćenje začarati. Ne mogu dopustiti da razglasite
moje tajne. Onda ne bih više mogao prodati ni jednu svoju knjigu..."
Harry u posljednji čas izvadi svoj štapić. Tek što je Lockhart zamahnuo svojim, Harry vikne:
"Expelliarmus!" Lockhart odleti natraške i padne na kovčeg. Štapić mu se zakovitla i Ron ga ulovi
u zraku pa ga hitne kroz otvoreni prozor.
"Niste smjeli dopustiti da nas profesor Snape nauči ovu čaroliju",
s~dito ć~ Harry, pa odgurne nogom Lockhartov kovčeg. Lockhart
koji je opet postao nekako mlitav, digne pogled na nj. ~Iarry je još držao svoj štapić uperen u njega.
"Što želite od mene?" upita ga L.ockhart slabašnim glasom. "Ja ne znam gdje je Odaja tajni. Ne
mogu vam tu zbilja pomoči." "Imate sreću", reče mu Harry i natjera ga vrhom štapića da usta
ne. "Mi mislimo da mi znamo gdje je Odaja tajni. I što se krije u njoj. Idemo!"
Pa izguraju Lockharta iz nae~ove sobe i potjeraju niza stube i
mračnim hodnikom, u kojem su na zidu svijetlile poruke, te ga utje
raju u zahod Plačljive Myrtle,
Harryju je bilo drago vidjeti kako se Lockhart sav trese. Plačliiva Mvrtla ~iedila ie u zadnioi kabini
na vodokotli~u,
"O, to si ti!" reče kad ugleda Harryja. "Što ovaj put hoćeš od mene?"
"Pitati te kako si umrla", odgovori joj Harry.
Myrtla se odjednom sva preobrazi. Reklo bi se da joj još nikad nitko nije postavio tako laskavo
pitanje.
"Uuuuh, bilo je to užasno", odgovori s užitkom. "To se evo upravo ovdje dogodilo. Umrla sam baš
u ovoj kabini. Dobro se još svega sjećam. Sakrila sam se ovamo jer mi se Oliva Hornby rugala zbog
naočala. Vrata su bila zaključana i ja sam plakala, a onda sam čula kako je netko ušao u zahod.
Rekao je nešto čudno. Na nekom drugom jeziku, po svoj prilici. Najviše sam se naljutila što je to
bio jedan dečko. Zato sam otključala vrata da mu kažem neka izañe i ode u muški zahod, a onda..."
Myrtla se važno nadme i razvedri se. "Onda sam umrla. "
"Kako?" upita je Harry.
"Nemam pojma", odgovori mu Myrtla prigušenim glasom. "Samo se sjećam da sam ugledala dva
velika žuta oka. Nešto me je kanda spopalo pa sam nekud odlebdjela..." Sanjivo pogleda Harryja.
"A onda sam opet došla k sebi. Odlučila sam, znaš, zaplašiti Olivu. E, požalila je ona, bogme, što se
ikad narugala mojim naočalama."
"A gdje si točno vidjela one oči?" upita je Harry.
"Tu negdje", odgovori mu Myrtla i pokaže prema umivaoniku ispred njene kabine.
Harry i Ron skoknu do tog umivaonika. Lockhart je stajao otrag~~ ~ j~;~~q~ kr~~n~e$ užasa na
licu.
Umivaonik je izgledao sasvim obično. Pomno su ga pregledali, iznutra i izvana, čak i cijev ispod
njega. A onda Harry nešto primijeti - na jednoj ~njedenoj slavini bijaše sa strane urezana sićušna
zmija.
"Ta pipa nije nikad radila", vedro će Myrtla pokušavajući je otvoriti.
122
"Harry," reče Ron, "kaži nešto. Nešto na parselskom jeziku!" "Ali..." Harry se zamisli. On je znao
govoriti parselski jedino kad bi se našao s pravom zmijom oči u oči. Zagleda se u onaj mali urezani
crtež i pokuša zamis~iti da je pre~ lijilil ~~'~v~ Zf~lija.
"Otvori se!" reče`
I pogleda Rona, ali Ron odmahne glavom. "To si rekao na engleskom", reče mu`
Harry ponovo pogleda zmijicu uvjeravajući sama sebe da je živa. Kad je pomaknuo glavu, učini mu
se pri svjetlu svijeće da se zmija miče.
"Otvori se!" ponovi.
Ipak nije čuo te svoje riječi. Promaklo mu je čudno psikanje, a onda slavina zabliješti jarkim bijelim
svjetlom i zavrti se. Idućeg trena pomakne se čitav umivaonik. Zapravo utone u zid i nestane, a za
njim ostane tek gola debela cijev, dovoljno široka da se čovjek uvuče u nju.
Harry začuje Rona kako stenje, pa ponovo digne pogled. Sad je znao što će učiniti.
"Idem ja tamo dolje", reče.
Nije mogao da ne poñe sad kad su otkrili ulaz u Odaju tajni, dok god postoji i najmanja, najslabija,
najneznatnija nada da je Ginny možda još živa.
"Idem i ja", priklopi Ron. Nastane muk.
"E pa, rekao bih da vam ja nisam potreban", pripomene Lockhart sa sjenom svoga nekadašnjeg
osmijeha na licu. "Ja ću samo..."
Posegne za kvakom na vratima, ali Ron i Harry upere svoje štapiće u njega.
"Vi ćete prvi", zareži Ron.
Po~puno blijed i bez štapiea, Loekhart pri~e otvoru, cc ~ ~ · »
D~ckl dragi, rece lm slabasnlm glasom, deckl dragi, ali kakva korist od toga?"
Harry ga ubode štapićem u leña. Lockhart turi noge u cijev.
"Ja zbilja mislim da..." počne, ali ga Ron gurne odostraga i on klizne u cijev. Harry odmah poñe za
njim. Polako se spusti u cijev, a onda klizne niz nju.
Reklo bi se da se kliže niz beskrajan, sluzav, mračan obronak. Vidio je kako se cijevi granaju na
sve strane, ali ni jedna nije bila tako debela kao njihova, koja je skretala i vijugala, sa strmim
nagibom.
Znao je da pada dublje ispod škole od same tamnice, Za sobom je čuo Rona kako se pomalo udara
u zavojima.
A onda, baš kad se zabrinuto upitao što će se dogoditi kad do~u do dna, cijev se iZravna i on izleti
iz nje i na~e se na mokrom dnn mra
Y 1 1 1' ' 1 1 ' ' T 11
vljivao na noge malo dalje, sav blatan i blijed kao duh. Harry se skloni u stranu kad iz cijevi izleti i
Ron.
"Zacijelo smo sad više milja ispod škole", reče Harry glasom što je odjekivao u crnom tunelu.
"Vjerojatno smo ispod jezera", priklopi Ron motreći oko sebe tamne, blatne zidove.
Sva se trojica zagledaju u tamu pred sobom.
"Lumos!" promrmlja Harry svom štapiću i ovaj se ponovo upali. "Idemo!" reče Ronu i Lockhartu,
pa krenu. Šljapkali su gacajući po mokrom tlu.
U tunelu je bio takav mrak da su jedva išta vidjeli pred sobom. Njihove sjene na mokrim zidovima
pri svjetlu čarobnog štapića djelovale su sablasno.
"Pazite!" tiho ih upozori Harry dok su oprezno napredovali. "Čim primijetite nekakvo kretanje,
zažmirite..."
Ali u tunelu je vladao grobni muk, a prvi je neočekivani šum glasno odjeknuo kad je Ron nagazio
na nešto. Pokazalo se da je to štakorska lubanja. Harry spusti štapić da razgleda tlo, te opazi da
naokolo leže sitne životinjske kosti. Nastojeći ne zamišljati kako bi Ginny mogla izgledati kad bi na
nju naišli, Harry pode dalje i zaokrene za mračni zavijutak.
"Harry, što je ono tamo gore?..." zapita Ron promuklim glasom i uhvati Harryja za rame.
123
Sledili su sć gledajući prizor pred sobom. Harry je vidio samo nešto golemo i okruglo kako leii u
tunelu, sasvim nepomično.
"Možda spava?" hukne on i obazre se na ostalu dvojicu. Lockhart je rukama zaklonio oči. Harry se
okrene da pogleda što je to pred njim, a srce mu je tako lupalo da ga je upravo zaboljelo.
Stisnuvši oči tako da je jedva nešto vidio, Harry sasvim polagano poñe naprijed držeći štapić visoko
u zraku.
Svjetlo padne na orijašku zmijsku kožu jarke, otrovnozelene boje što je ležala sklupčana i prazna na
tlu. Zmija koja ju je odbacila morala je biti najmanje šest-sedam metara dugačka.
"Ti bokca", izusti Ron slabašnim glasom.
Iznenada se iza njih nešto pomakne. Gilderoya Lockharta izdala su koljena.
"Ustajte!" oštro mu zapovjedi Ron upirući štapić u njega.
Lockhart se osovi na noge... a onda se okomi na Rona i sruši ga na tlo.
Harry im priskoči, ali prekasno. Lockhart se uspravljao dašćući, s Ronovim štapićem u ruci i
ponovo s blistavim osmijehom na licu. "Dečki dragi, ovo je kraj vaše pustolovine!" reče im. "Uzet
ću
nešto od ovog svlaka i odnijeti ga u školu. Reći ću da sam zakasnio spasiti djevojčicu, a da ste vas
dvojica na tragičan način izgubili razum kad ste ugledali njezino raskomadano tijelo. I oprostite se
sad sa svojim pamćenjem!"
Podigavši Ronov štapić slijepljen čarobnim selotejpom visoko iznad glave; vikne:
"Obliviate!" Štapić eksplodira kao kakva mala bomba. Harry zakloni glavu rukama i potrči, oklizne
se o sklupčani zmijski svlak i skloni se pred velikim komadima tunelskog stropa što su
gromoglasno padali na tlo. Idućeg je trena stajao sam u tunelu i zurio u komadinu odlomljenog
kamenja.
"Rone!" uzvikne. "Jesi li čitav, Rone?"
"Evo me!" odazove se Ron prigušenim glasom ispod hrpe oborenog kamenja. "Čitav sam. Ali ova
gnjida nije... udario ga je moj štapić."
Razlegne se tup udarac i glasan jauk: "Ajoj!" Cinilo se da je Ron
udario Lockharta nogom u goljenicu,
"Sto ćemo sad?" zapita se Ron zdvojnim glasom, "Nećemo s~ moći ovuda probiti. To bi potrajalo
čitavu vječnost..."
Harry pogleda u strop tunela, Na njemu su se pojavile velike pu
kotine. Nikad još nije pokušao čarolijom razdvojiti nešto tako golemo kao ove stijene, a nije se
činilo ni da je pogodan trenutak za takvo što... što će biti ako se čitav tunel uruši?
Razlegne se ponovo potmuo prasak i jauk: "Ajoj!" Samo gube vrijeme. Ginny je već satima u Odaji
tajni. Harryju je bilo jasno da mu još sa~o nešto preostaje.
"Pričekaj me ovdje!" vikne Ronu, "Pričekaj me tu s Lockhar
tom, Ja idem dalje, Ako se ne vratim Za sat vremenaf""
Nastane tajac,
`~1a r1n rlntla nnlrne~ti m~ln r~ćrlictiti nvn ~tamPni~" rP~F ~(1t1 ~(111
"Vidimo se uskoro!" dobaci mu Harry nastojeći unijeti u svoj glas bar malo samopouzdanja.
I ode sam dalje pokraj orijaškog zmijskog svlaka.
Uskoro više nije čuo Rona kako uklanja oboreno kamenje. Tunel je neprestance vijugao. Harryju je
neugodno treperio svaki živac u tijelu. Jedva je čekao da doñe do kraja tunela, iako se grozio onoga
što će ondje naći. I onda, napokon, kad je zamaknuo za još jedan zavijutak, ugleda pred sobom
debeli zid na kojem bijahu uklesane dvije isprepletene zmije, kojima bijahu u oči umetnuta dva
velika, sjajna smaragda.
Harry im se približi posve suha grla. Nije morao zamišljati da su te dvije kamene zmije žive, jer su
im se oči doimale neobično živo. Naslutio je što mora učiniti. Kad se nakašlje, smaragdne oči
kanda zatrepću.
124
"Otvaraj se!" prosikće Harry tihim i slabašnim glasom.
Zmije se razdvoje i zid se pred Harryjem otvori. Obje polovice odjednom iščeznu, a Harry stupi
unutra dršćući od glave do pete.
v
SLYTHERINOV BASTINIK
Stajao je na kraju vrlo dugačke, oskudno osvijetljene dvorane. Visoki kameni stupovi, takoder
obavijeni isklesanim zmijama, podupirali su strop što se gubio u mraku bacajući duge crne sjene po
neobičnoj, zelenkastoj polutami što je ispunjavala svu prostoriju.
Dok je stajao osluškujući studenu tišinu, srce mu je snažno lupalo. Da bazilisk možda ne vreba u
kojem mračnom kutu, iza nekog stupa? I gdje je Ginny?
Izvuče čarobni štapić i pode dalje izmedu stupova obavijenih zmijama. Svaki oprezni korak bučno
je odjekivao od tamnih zidova. I dalje je držao stisnute oči, spreman da ih zaklopi i na najmanji
znak gibanja. Činilo mu se da ga prate prazne očne duplje kamenih zmija. Višeput mu se želudac
skvrčio jer mu se pričinilo da se negdje nešto pomaknulo.
Potom, kad je došao do posljednjeg para stupova, pred njim izroni kip visok kao sama dvorana,
naslonjen na zid.
Harry je morao iskrenuti vrat da pogleda u divovsko lice iznad
sebe. Lice bijaše staro i majmunoliko, s dugačkom, rijetkom bradom što je padala do dna
čarobnjačke široke kamene pelerine, ispod koje su na glatkom podu virila golema siva stopala.
Meñu stopalima ležala je ničice mala figura jarkocrvene kose u crnoj pelerini.
"Ginny!" šapne Harry, pa potrči do nje i klekne. "Ginny! Nemoj biti mrtva! Molim te, nemoj biti
mrtva!"
Odbacivši svoj štapić, uhvati Ginny za ramena i okrene je. Lice joj bilo bijelo poput mramora, i isto
tako hladno, ali joj oči bijahu zatvorene, što je značilo da nije skamenjena. A onda je...
"Ginny, probudi se, molim te!" očajnički prošapće Harry tresući je rukama. Ginnyna se glava
beznadno klatila amo-tamo.
"Neće se ona probuditi", reče mu nečiji tihi glas.
Harry poskoči i naglo se okrene klečeći.
Visok, crnokos dječak stajao je naslonjen uz najbliži stup i motrio ga. Obrisi su mu se rasplinjavali
pa se Harryju učini kao da gleda kroz zamagljen prozor, ali nije bilo nikakve dvojbe o tome tko je
to. "Tom... Tom Riddle?"
Riddle klimne glavom ne odvajajući očiju od Harryjeva lica. "Kako to misliš, da se neće
probuditi?" očajnički ga priupita Harry. "Nije valjda... nije valjda?..."
"Još je živa", odgovori mu Riddle. "Ali jedva..."
Harry se zapilji u njega. Tom Riddle bio je u Hogwartsu prije pedeset godina, a sad tu stoji, šireći
oko sebe neko sablasno, maglovito svjetlo, i nije mu više od šesnaest godina.
"Jesi li ti duh?" nesigurno ga upita Harry.
"Uspomena", tiho mu odgovori Riddle. "Pedeset godina pohranjeno u dnevniku."
I pokaže na pod uz divovske nožne prste kipa. Tu je ležao otvoren onaj mali crni dnevnik što ga je
Harry bio našao u zahodu Plačljive Myrtle. Harry se načas zapita kako je taj dnevnik dospio
ovamo... ali sad je imao preča posla.
"Moraš mi pomoći, Tome", reče mu Harry ponovo pridižući Ginnynu glavu. "Moramo je izvući
odavde. Tu je negdje bazilisk... ne znam gdje, ali bi svakog ćasa mogao naići... Molim te da mi
pomogn~š..."
Riddle se i ne pomakne. Uznojeni Harry uspio je nekako pridići Gi~~y s poda` Sagne s~ usput da
uzm~ štapić,
Ali štapića nije bilo,
"Jesi li tl moŽda ~idlo?","
Digne pogled, Riddle ga je još motrio... i vrtio Harryjev čarobni štapić u svojim dugim prstima.
125
"Hvala ti", zahvali mu Harry i posegne za štapićem.
Riddleu se usta iskrive od smiješka. I dalje je zurio u Harryja i dokono vrtio štapić u ruci.
"Čuj", nestrpljivo mu reče Harry dok su mu koljena klecala od
Ginnyne beživotne težine. "Moramo izaći odavde! Ako bazilisk do~e..."
Harry spusti Ginny ponovo na pod jer je više nije mogao držati. "Kako to misliš?" upita ga. "Čuj,
daj mi vrati taj štapić, možda će mi zatrebati."
Riddle se osmjehne još širim osmijehom. "Neće ti zatrebati", reče mu.
Harry se zagleda u njega. "Kako to misliš da neće?..."
"Ja sam, Harry Potter, na ovo dugo čekao", opet će Riddle. "Na priliku da te vidim. Da
porazgovaram s tobom."
"Čuj, čini mi se da ti ništa ne razumiješ", reče mu Harry gubeći strpljenje. "Mi smo sad u Odaji
tajni. Poslije možemo razgovarati." "Sad ćemo porazgovarati", otpovrne Riddle osmjehujući se još
širim osmijehom, pa strpa Harryjev štapić u džep.
Harry je buljio u njega. Nešto je tu vrlo čudno bilo posrijedi. "A kako je Ginny ovo snašlo?" polako
upita Riddlea.
"E, to ti je zbilja zanimljivo pitanje", umiljato će Riddle. "I vrlo duga priča. Mislim da je pravi
razlog što je Ginny ovo snašlo to što je otvorila svoje srce pred nevidljivim neznancem i odala mu
sve svoje tajne."
"O čemu ti to govoriš?" upita ga Harry.
"O dnevniku", odgovori mu Riddle. "O mom dnevniku. Mala je Ginny mjesecima pisala u njega i
ispričala mi sve svoje žalosne brige i jade - kako je braća zadirkuju, kako je u školu došla s
rabljenom pelerinom i sa starim knjigama, kako ,.." Riddleu se zakrijese oči, "kako misli da se
nikad neće svidjeti slavnom, dobrom, velikom Harryju Potteru..."
Za sve to vrijeme Riddle nije odvajao očiju od Harryjeva lica. U njegow je pogledu bilo nešto
gotovo pohlepno.
"Vrlo je dosadno kad čovjek mora slušati glupe sitne brige jedanaestogodišnje djevojčice", produži.
"Ali ja sam bio strpljiv. Otpisivao sam joj, iskazivao sažaljenje, bio sam ljubazan. Ginny me
jednostavno zavoljela. Nitko me nikad nije razumio kao ti, Tome... Kako sam sretna što imam ovaj
dnevnik kojem se mogu povjeriti... Baš kao da imam prijatelja kojeg mogu nositi sa sobom u
džepu... "
Riddle se nasmije visokim, hladnim smijehom koji mu nikako nije pristajao. Harryju se od tog
smijeha dignu dlačiee na šiji.
"Priznajem ti, Harry, da sam oduvijek znao očarati ljude koji su mi trebali. I tako je Ginny istresla
dušu preda mnom, a njena je duša slučajno bila upravo ono što mi je trebalo. Sve sam više i više
jačao hraneći se njenim najdubljim strepnjama, najskrovitijim tajnama. Postao sam moćan,
kudikamo moćniji od male gospoñice Weasley. Toliko moćan da sam počeo hraniti gospodicu
Weasley svojim tajnama, počeo sam pretakati nešto od svoje duše u njezinu..."
"Kako to misliš?" priupita ga Harry, kojem su se usta naglo osušila.
"Zar se još nisi dosjetio, Harry Potter?" tiho ga priupita Riddle. "Ginny Weasley otvorila je Odaju
tajni. Ona je zadavila školske pijetlove i ispisala one prijeteće poruke po zidovima. Ona je poslala
slytherinsku zmiju na četvero mutnjaka i na hrkanovu mačku." "Nije", šapne Harry.
"Jest", mirno ustvrdi Riddle. "Dakako da ona u prvi mah nije znala što radi. Bilo je to jako zabavno.
Da bar možeš pročitati njene novije dnevničke zapise!... Ti su zapisi postali kudikamo
zanimljiviji..." I on počne citirati promatrajući Harryjevo zgroženo lice: "Dragi Tome, čini mi se da
gubim pamćenje. Pelerina mi je puna perja od pijetlova a ne znam otkud mi. Dragi Tome, ne
sjećam se što sam radila u Noći vještica, ali je jedna mačka nastradala a ja sam sva zamazana
bojom. Dragi Tome, Percy mi stalno govori da sam blijeda i da nisam pri sebi. Mislim da sumnja na
mene... Danas je došlo do jošjednog na
Y
126
pada, a ja ne znam gdje sam 6ila u to vrijeme. Sto mi je činiti, Tome? Mislim da ludim... Mislim,
Tome, da upravo ja sve njih napadam! Harry je stisnuo šake i zario nokte duboko u dlanove.
"Trebalo je vrlo mnogo vremena da se glupa mala Ginny prestane povjeravati svom dnevniku",
proslijedi Riddle. "Ali na kraju je postala nepovjerljiva i pokušala ga se riješiti. I tada si ti, Harry,
stupio na scenu. Ti si našao dnevnik, na moje veliko zadovoljstvo. Od svih onih koji su ga se mogli
dokopati, upravo si ga se ti dokopao, baš onaj koga sam najviše od sviju želio upoznati..."
"A zašto si me to želio upoznati?" upita ga Harry. Gnjev ga je
sveg~ obuzimao i jedva je uspijevao ostati priseban.
"E pa, znaš, Harry, Ginny mi je ispripovjedila sve o tebi", nastavi Rlddle, ``Sav wojf ascinantni
Život," Preleti po~ledom preko mu~jo~
lihnQ n~iliha a i~ra~ na liro nnctanP mo inć nnhlPnniii "7,nan s~m ~a
tobom ako je ikako moguće. Zato sam i odlučio da ti predočim svoj slavni pothvat, kako sam ulovio
onog klipana Hagrida, ne bih li zadobio tvoje povjerenje."
"Hagrid je moj prijatelj", reče Harry drhtavim glasom. "A ti si mu namjestio pušku, je li? Ja sam
mislio da si ti pogriješio, ali..." Riddle se opet nasmije onim svojim visokim smijehom.
"Bila je to, Harry, moja riječ protiv Hagridove. E pa, možeš misliti kako je to izgledalo starom
Armandu Dippetu. Na jednoj strani Tom Riddle, siromašan ali briljantan, bez roditelja ali tako
hrabar, školski prefekt, uzoran učenik, a na drugoj strani krupni, trapavi Hagrid koji svakog tjedna
upada u nove neprilike, pokušava pod svojim krevetom uzgojiti štenad vukodlaka, odlazi kradom u
Zabranjenu šumu da se hrve s trolovima. Ali moram priznati da sam se i sam začudio kako mi je
naum savršeno uspio. Bojao sam se da će netko ipak shvatiti da Hagrid nikako ne može biti
Slytherinov baštinik. Meni je trebalo punih pet godina da otkrijem sve što sam mogao o Odaji tajni
i da pronañem tajni ulaz u nju... a otkud Hagridu toliko pameti ili moći? Cinilo se da jedino
profesor Preobrazbe Dumbledore vjeruje da je Hagrid nedužan. On je nagovorio Dippeta da zadrži
Hagrida kao lovočuvara. Da, mislim da je Dumbledore tu nešto nanjušio. Čini se da njemu nisam
bio nikad simpatičan kao drugim profesorima..."
svjetlosti štapića u sjenu drveća. "Dobro", uzdahne Ron kao da je spreman i na najgore. "Možemo.
Idemo!"
Dok je Očnjak trčkarao oko njih njuškajući korijenje drveća i lišće, ušli su u šumu. Pri svjetlu
Harryjeva štapića, išli su za paucima koji su neprestano gmizali pred njima po stazi. Hodali su tako
dvadesetak minuta bez riječi napeto osluškujući neće li čuti štogod drugo osim pucketanja grančica
i šuškanja lišća. A onda, kad je drveće postalo tako gusto da nisu više vidjeli ni zvijezde na nebu,
samo im je još Harryjev štapić svijetlio u moru tame, opaze kako njihovi vodiči pauci skreću sa
staze.
Harry zastane da vidi kuda to pauci odlaze, ali sve izvan malog
kruga njegova svjetla bijaše u mrklom mraku, Nikad još nije bio zašao tako duboko u ovu šumu,
Zivo se sjećao kako ga je, kad je prošli put bio u njoj, Hagrid upozoravao neka ne silazi sa šumske
staze, Ali Hagrid je sad bio milje i milje daleko, vjerojatno je čamio u nekoj samici u Az,kabanu, a
on im je b~š rekao tleka idu samo Za paucima.
111
Nešto vlažno dodirne Harryju ruku pa on odskoči unatrag i stane Ronu na nogu. Ali to bijaše samo
Očnjakova njuška.
"Što veliš?" upita Harry Rona, kojem jedva da je vidio oči u kojima se odražavalo svjetlo njegova
štapića.
"Kad smo već ovako daleko zašli..." reče Ron.
I tako produŽe dalje za sjenama pauka što su odmicali sve dublje u šumu` Njih dvojica nisu više
mogli hodati onako brzo jer su n~ilazili na korijenje drveća i panjeve koje su jedva razabirali u
mraku, Harry je osjećao na ruci Oćnjakov topli dah, Više~ut su morali zasta~i
. . . . __ , ~, , · · ., v. · r
Činilo im se da tako hodaju već najmanje pola sata zapinjući pelerinama za nisko granje i šipražje.
Nakon nekog vremena primijete da se tlo sve više spušta, iako je drveće bilo isto onako gusto kao i
prije.
Tada Očnjak iznenada glasno, upravo zaglušno zalaje tako da Harry i Ron poskoče od straha.
"Što je?" priupita Ron gledajući u mrkli mrak oko sebe i čvrsto stežući Harryja za lakat.
"Tamo se nešto miče", hukne Harry. "Slušaj... Izgleda da je nešto veliko."
Obojica oslušnu. Malo dalje od njih, s desne strane, nešto je veliko lomilo granje probijajući se kroz
drveće.
"Ma ne!" izusti Ron. "Ma ne, ma ne, uh..." "Šuti!" bjesomučno će Harry. "Čut će te."
"Da će mene čuti?" otpovrne Ron neprirodno visokim glasom. "Već je čulo Očnjaka!"
Dok su tako zgroženi stajali i čekali, mrak kao da im je pritiskao oči. Čuo se još nekakav štropot a
onda zavlada muk.
"Što misliš, što sad radi?" zapita Harry.
"Vjerojatno se sprema za skok", odgovori mu Ron. Čekali su tako drhtureći i jedva se usu8ujući
maknuti. "Misliš da je otišao?" šapne Harry.
"Nemam pojma..."
Tada iznenada desno od njih blijesne tako jako svjetlo da oboji~ ca podignu ruke da zaklone oći.
Oćnjak zakevće i pokuša pobjeći, ali se zaplete u bodljikavo grmlje pa zakevće još glasnije.
"Harry!" vikne Ron glasom ko~i ga~e od olakšan~a izdao. "Harry, pa to je naš auto!"
"Što?" "Hodi sa mnom!"
Harry pode nasumce za Ronom prema svjetlu spotičući se i sa
plećući, Začas se nadu na proplanku,
Automobil g, Weasleyja stajao je prazan, s upaljenim svjetlima usred kruga od gusta drveća pod
krovom od krošnje, Dok mu je Ron prilazio razjapljenih usta, auto je polako krenuo prema njemu,
baš kao kakav golemi pas tirkizne boje što veselo pozdravlja vlasnika.
"ovdje je on bio za sve ovo vrijeme!" oduševljeno će Ron obilazeći automobil. "Pogledaj ga!
Podivljao u šumi..."
Blatobrani su mu bili izgrebeni i blatni. Očito se navikao sam kotrljati po šumi. Reklo bi se da
Očnjaku ne ulijeva baš povjerenje, jer se pas držao Harryja koji je osjećao kako Očnjak dršće. Harry
je opet počeo mirnije disati i spremio je štapić ponovo u pelerinu.
"A mi smo mislili da će nas napasti!" reče Ron, nasloni se na auto i pogladi ga. "Ja sam se već pitao
kamo je nestao!"
Harry je pretraživao pogledom tlo obasjano svjetlošću ne bi li našao kakav trag od pauka, ali oni su
se svi bili sklonili od jarkog svjetla automobilskih farova.
"Izgubili smo trag", reče on. "Hajde da ih potražimo!"
Ron je šutio. Nije se ni pomaknuo. Pogled mu bijaše uprt u jednu točku oko tri metra iznad
šumskog tla, iza samog Harryja. Pozelenio je od užasa.
Harry nije imao vremena ni da se okrene. Iznenada začuje nekakvo škljocanje i osjeti kako ga nešto
dugačko i dlakavo hvata oko pasa i podiže sa zemlje okrećući ga naglavce. Batrgajući se, onako
112
prestravljen, začuje opet ono isto škljocanje i opazi kako se i Ronove noge dižu sa zemlje, začuje
Očnjaka kako cvili i zavija - i idućeg trena nešto ga odvuče medu drveće.
. Onako obješene glave, Harry zapazi da se ono što ga nosi kreće na šest nevjerojatno dugih,
dlakavih nogu i da ga prednje dvije noge čvrsto drže ispod s~ajnih crnih kli~ešta. Za sobom je čuo
kako drugo takvo čudovište zacijelo nosi Rona. Kretali su se ravno u srce šume. Harry je čuo kako
se Očnjak bori ne bi li se oslobodio treće nemani cvileći na sav glas. Harry nije mogao vikati, sve
da je i htio. Reklo bi se da je ostavio glas kod auta na proplanku.
Nije imao pojma koliko je dugo ostao u stisku nemani. Samo je znao da se tama iznenada toliko
razišla da je vidio kako po tlu posutom lišćem vrve pauci. Istegnuvši vrat na stranu, shvati da su
došli ao ruba velike jaruge, jaruge u kojoj nema drveća tako da zvijezde jar
ko obasjavaju najužasniji prizar koji je ikad vidio.
Pauci~ Ne oni sltn~ što ~mižu po lišću na tlu, Pauci veliki po~ur te~~tnih kanja, sa osam očiju i
osam nogu, crni, dlakavi, divovski. Onaj golemi primjerak što njega nosi probija se niza strminu,
prema ma~lovitoj paučini što poput kupole visi nasred jaruge. ostali pauci
stoje oko te kupole uzbuñeno škljocajući svojim kliještima i motreći plijen.
Kad ga pauk ispusti, Harry tresne na sve četiri. Ron i Očnjak bubnu nedaleko od njega. Očnjak nije
više zavijao nego se posve nijem skutrio na mjestu. Ron je izgledao upravo onako kako se Harry
osjećao. Usta je razvukao od nekog nečujnog vriska i izbečio oči.
Harry odjednom shvati da pauk koji ga je ispustio na zemlju nešto govori. Bilo ga je teško
razumjeti jer je pri svakoj riječi škljocao kliještima.
"Aragog!" vikao je. "Aragog!"
Iz sredine paučine u obliku maglovite kupole polako se izvuče pauk velik kao omanji slon. Njegovo
crno tijelo i noge bijahu prošarani sivom bojom, a svako oko na ružnoj prikliještenoj glavi bijaše
mu mliječnobijele boje. Bio je slijep.
"Što je to?" izusti škljocajući hitro kliještima. "Ljudi", škljocne pauk koji je ulovio Harryja.
"Je li Hagrid?" upita ga Aragog i priñe im bliže bludeći naokolo sa svojih osam mliječnih očiju.
"Nepoznati ljudi", škljocne pauk koji je donio Rona. "Pobijte ih!" razdražljivo će Aragog. "Baš sam
spavao
"Mi smo Hagridovi prijatelji", vikne Harry. Imao je osjećaj da mu se srce popelo u grlo. '
Škl oC škl oc škl oc zaškl oca u auč a kli ešta o Svo' 'aruzi, J r J J P J J P JJ Aragog pošuti.
"Hagrid nije nikad prije slao Ijude u našu jarugu", polako odgovori.
"Hagrid je u nevolji", reče mu Harry ubrzano dišući. "Zato smo i došli."
"U nevolji?" ponovi vremešni pauk. Harryju se učini da je usred škljocanja kliješta začuo u glasu
neku brižnost. "Ali zašto vas je poslao k nama?"
Harry pomisli da se osovi na noge, ali se predomisli. l3ojao se da bl ga noge izdale, Stoga odgovori
što je mirnije mogao sa zemlje:
"Gore, u školl, misle da je Hagrid,~, ovaj", nahuckao nekQg na
"~a"~l~a i~r.;n~, na he ~t CI~/VeHnl1 ~~
Aragog bijesno škljocne kliještima, a po čitavoj jaruzi odjekne isti takav zvuk ostalih pauka.
Zazvučalo je to kao pljesak, samo što se Harryju obično ne bi smučilo od pljeska.
"Ali to je bilo prije više godina", razdražljivo će Aragog. "Prije mnogo, mnogo godina. Dobro se još
toga sjećam. Zato su ga i izbacili iz škole. Mislili su da sam ja ona neman što čami u onome što oni
zovu Odaja tajni. Vjerovali su da je Hagrid otvorio tu odaju i pustio mene na slobodu."
"A vi... vi niste izašli iz Odaje tajni?" upita ga Harry osjećajući kako ga na čelu probija ledeni znoj.
"Ja!" ljutito škljocne Aragog. "Ja se nisam rodio u tom njihovu dvorcu. Ja sam porijeklom iz jedne
daleke zemlje. Jedan me putnik poklonio Hagridu dok sam još bio jaje. Hagrid je tada bio tek
dječak, ali se brinuo za mene, držao me u jednom kredencu u dvorcu, i hranio ostacima hrane sa
svog stola. Hagrid je moj dobar prijatelj, i dobar čovjek. Kad su me otkrili i optužili za smrt jedne
113
djevojčice, zaštitio me. Odonda živim u ovoj šumi i Hagrid me još katkad posjećuje. Čak mi je
našao i ženu, Mosag. Vidite kako nam se familija proširila, sve zahvaljujući Hagridovoj dobroti..."
Harry prikupi ono malo hrabrosti što mu je još ostalo. "I tako vi nikad... nikad nikog niste napali?"
"Nikad!" prokriješti stari pauk. "Bilo bi prirodno da sam to učinio, ali nisam nikad ništa nažao
učinio ljudima, iz obzira prema Ha
gridu. Tijelo one ubijene djevojčice prona~enoje u zahodu, a ja nisam
nikad bio ni u jednom drugom dijelu dvorca osim u onom kredencu u kojem sam odrastao. Naš soj
voli mirne i mračne zakutke..." "Ali... znate li onda tko je ubio djevojčicu?" upita ga Harry. "Jer,
kakva god bila ta neman, vratila se i opet ubija ljude..."
Riječi mu zagluši glasno škljocanje kliješta i ljutito struganje mnogobrojnih dugih nogu. Oko njega
se natisnu velike crne prilike. "U dvorcu prebiva jedna stara neman koje se mi pauci bojimo vi
še od svih ostalih", odgovori mu Aragog. "Dobro se još sjećam kako sam preklin~ao Ha~rida da me
pusti kad sam naslutio kakva se zvijer
kreće po školi."
"A kakva je to neman?" usrdno ga upita Harry`
Razlegne se još više škljocanja i još više struganja. Cinilo se da nauci stežu obruć oko niih,
"Mi nikad o tome ne govorimo!" srdito će Aragog. "Ne izgovaramo joj ime! Nisam čak ni Hagridu
rekao kako se zove ta užasna neman, iako me on više puta pitao."
Harry nije htio dalje navaljivati, zbog pauka što su nagrnuli sa svih strana. Činilo se da je i Aragogu
dojadio ovaj razgovor. Polako se natraške povlačio pod kupolu od paučine, ali su se ostali pauci i
dalje polagano primicali Harryju i Ronu.
"Onda ćemo mi jednostavno otići", očajnički dovikne Harry za Aragogom za kojim je šuškalo lišće
na tlu.
"Otići?" sporo ponovi Aragog. "Ne bih baš rekao... "
AIi... ali..
"Moji sinovi i kćeri, po mojoj zapovijedi, neće Hagridu nikad ništa nažao učiniti. Ali ne mogu ja
njima uskratiti svježe meso kad ono samo od sebe upadne medu nas. Zbogom, Hagridov prijatelju!"
Harry se naglo okrene. Metar-dva od njega dizao se čvrst zid od pauka što su škljocali i sijevali
mnogobrojnim očima na svojim ružnim crnim glavama.
Čak i kad je već posegnuo za štapićem, Harry je znao da od toga neće biti koristi jer oko njega ima
previše pauka, ali kad pokuša ustati, spreman da pogine boreći se, odjekne dugo, dugo zavijanje i
snažno svjetlo obasja jarugu.
Automobil gospodina Weasleyja tutnjao je niz padinu, farovi mu blistali i truba trubila dok je rušio
oko sebe pauke. Nekoliko se njitl
izvrnulo na le~a i zalamatalo beskrajnim nogama. Auto se naglo škripeći zaustavi pred Harryjem i
Ronom i vrata se na njemu sama otvore. "Uzmi Očnjaka!" vikne Harry uskačući na prednje sjedalo.
Ron
zgrabi psa za lov na veprove oko pasa i baci ga na stražnje sjedalo. Pas je kevtao. Vrata se zalupe.
Ron nije ni taknuo papučicu za gas, ali nije ni morao. Motor zabrekće i oni pojure rušeći pauke pred
sobom. Jurnu uz padinu iz jaruge. Uskoro su se probijali kroz šumu. Granje je šibalo po prozorima
dok se automobil vješto provlačio kroz najšire prolaze vozeći stazom koju je očito dobro poznavao.
Harly zirne na R~na, Usta su mu još bila razjap~jena od onog rli. jemog krika, ali mu oči više nis»
bile izbečene.
"Je li ti dobro?"
Rnn iP znrin nrer~a ce NiiP mnQan m roeČ~ 1711St1t1
Probijali su se kroz šipražje, Očnjak je zavijao na sav glas na stražnjem sjedalu, a Harry opazi kako
im je retrovizor otpao dok su prolazili pokraj velika hrasta. Nakon desetak bučnih, drndavih minuta,
drveće se prorijedilo i Harry ponovo ugleda nad sobom djeliće neba.
114
Auto se tako naglo zaustavio da malne udare glavama u vjetrobran. Došli su do ruba šume. Očnjak
se baci na prozor ne bi li se izvukao iz auta, a kad Harry otvori vrata, pas izleti i pojuri podvijena
repa kroz drveće prema Hagridovoj kolibi. Harry se takoder iskobelja iz auta, a nakon minute-dvije
reklo bi se da se i Ronu vratio osjećaj u udove pa i on pode za njima svejednako izbečen i ukočena
vrata. Harry zahvalno pogladi rukom automobil dok se ovaj natraške vraćao u šumu i nestajao iz
vida.
Harry se vrati u Hagridovu drvenjaru po čarobni plašt. Očnjak je drhturio pod pokrivačem u svojoj
košari. Kad je Harry ponovo izašao, zatekne Rona kako silovito povraća meñu Hagridovim
bundevama.
"Idite samo za paucima!" izusti Ron slabašnim glasom brišući rukom usta. "Nikad ovo neću
oprostiti Hagridu. Sva je sreća što smo ostali živi."
"Kladio bih se da je on mislio da Aragog neće njegovim prijateIjima učiniti ništa nažao", reče
Harry.
"E, upravo je to Hagridov glavni problem!" ustvrdi Ron udarajući šakom po zidu drvenjare. "On
uvijek vjeruje da nemani nisu tako strašne kako se misli, i eto kamo ga je to dovelo! U samicu u
Azkabanu!" Rorl se nije mogao savladati da ne dršće, "Sto mu je bilo na umu kad nas je tamo
poslao? Da mi je znati što smo uopće otkrili?"
"Da Hagrid nije nikad otvorio Odaju tajni", odgovori mu Harry, pa zaogrne Rona plaštom i gurne
ga u nadlakticu da krenu. "On je nedužan."
Ron glasno frkne. Bilo je očito da ne misli da je uzgoj pauka u kredencu nešto sasvim nedužno.
Kad su se približili dvorcu? l~arr~ pote~ne za plašt da se uv~eri da im se noge ne vide, pa odgurne
škripava ulazna vrata. Oprezno su se odšuljali kroz predvorje i uz mramorne stube, Suspregnuli su
dah dok su prolazili hodnicima kojima su se kretali budni stražari, Naposlje~ku su se dQhvatili
gry~~~n~orske društve~e prostorij~, u kojoj
je vatra izgorjela i ostavila za sobom samo užareni pepeo. Skinuvši plašt sa sebe, popnu se uz
zavojite stube do spavaonice.
Ron se izvali na krevet a da se ne potrudi ni razodjenuti. Harry, meñutim, nije bio osobito pospan.
Sjedio je na rubu kreveta s baldahinom premišljajući o svemu onome što im je Aragog rekao.
Zaključio je da je neman što se krije negdje u ovom dvorcu nešto kao čudovišni Voldemort - čak ni
druga čudovišta ne žele izgovoriti njegovo ime. Ali on i Ron nisu bili ništa bliže odgonetki što je ta
neman, i kako skamenjuje svoje žrtve. Čak ni Hagrid nije nikad znao što se krije u Odaji tajni.
Harry podigne noge na krevet i nasloni se na jastuke gledajući kako mjesec sja kroz prozor na kuli.
Nije mu bilo jasno što bi još mogli poduzeti. Na sve strane same slijepe ulice. Riddle je ulovio
pogrešnu osobu, Slytherinov je baštinik umaknuo i nitko pouzdano ne zna čak ni je li ista osoba ili
neka druga ovaj put otvorila Odaju tajni. Nemaju više koga pitati. Harry se izvali svejednako
premišljajući o onome što je Aragog rekao.
Već ga je hvatao san kad mu padne na pamet nešto što mu se učini da je još posljednja nada, pa se
iznenada uspravi u krevetu. "Rone!" prosikće u mraku. "Rone!"
Ron se probudi i procvili poput Očnjaka, sumanuto pogleda oko sebe i prepozna Harryja.
"Rone... ona ubijena djevojčica. Aragog je rekao da je pronadena u zahodu", progovori Harry ne
obazirući se na Nevilleovo hrkanje kroz nos. "A što ako ona i nije nikad izašla iz tog zahoda? Ako
je još u njemu?"
Ron protrlja oči i namršti se na mjesečini. A onda shvati što mu Harry govori.
"Ne misliš valjda... na Plačljivu Myrtlu?"
ODAJA TAJNI
"Koliko smo samo puta bili u onom zahodu, a ona je bila samo tri kabine dalje", ogorčeno će Ron
sutradan za doručkom, "i lijepo smo je mogli pitati, a sad..."
Potraga za paucima bila je više nego teška. A sad - izmaknuti nadzoru profesora pa se ušuljati u
ženski nužnik, pokraj samog poprišta prvoga napada, bit će gotovo nemoguće.
115
Ali već na prvom satu, iz Preobrazbe, dogodilo se nešto što im je prvi put u nekoliko tjedana izbilo
Odaju tajni iz glave. Nakon desetak minuta predavanja, profesorica McGonagall reče im da će ispiti
započeti 1. lipnja, dakle za tjedan dana.
"Ispiti?" zavapi Seamus Finnigan. "Zar ćemo ipak imati ispite?" Iza Harryja nešto prasne - Nevilleu
Longbottomu ispao je čarobni štapić iz ruke pa je nestala jedna noga njegove klupe. Profesorica
McGonagall zamahne svojim štapićem i noga se ponovo pojavi. Profesorica se zatim, namrštena,
obrati Seamusu:
"Škola je ostal~ otvorena usprkos svemu samo radi vašeg školo~ vanja", strogo mu reče. "Stoga će
ispiti biti kao i do sada, i ja se nadam da se vi ozbiljno priprernate za njih."
Da se ozbiljno pripremaju za ispite! Harry nije ni pomislio na ispite zbog svega onoga što se
dogodilo. U učionici se razlegne buntovničko gundanje, a profesorica McGonagall još se jače
smrkne.
"Profesor Dumbledore ostavio nam je upute da škola nastavi raditi što je moguće normalnije",
produži ona. ``A ne treba valjda ni spQminjati da to znači da moramo ustanoviti koliko ste Qve
godine nauč~Ti:"
Harry spusti pogled na par bijelih zečeva pred sobom koje je trebalo pretvoriti u papuče. Što je
uopće dosad ove godine naučio? Nije se mogao ničeg sjetiti što bi mu dobro došlo na ispitima.
Ron je pak izgledao kao da mu je netom rečeno da se mora nastaniti u Zabranjenoj šumi.
"Možeš li ti uopće zamisliti kako ću ja ovime polagati ispite?" upita on Harryja pokazujući mu svoj
štapić, koji je upravo počeo sam od sebe glasno zviždati.
Tri dana prije prvog ispita, profesorica McGonagall prenese im za doručkom još jedno priopćenje.
"Imam za vas jednu dobru vijest", reče, a u Velikoj dvorani, umjesto tišine, zavlada burno
oduševljenje.
"Vraća se Dumbledore!" radosno poviče nekoliko učenika. "Ulovili ste Slytherinova baštinika!"
zaciči jedna djevojčica za stolom Ravenclawa.
"Opet igramo metloboj!" uzbudeno zaurla Wood. Kad se bura slegla, profesorica McGonagall
nastavi:
"Obavijestila me je profesorica Sprout da su mandragore zrele za rezanje. Večeras ćemo ponovo
oživiti skamenjene učenike. Ne treba valjda ni spominjati da će nam netko od njih možda znati reći
tko ih je ili što napao. Nadam se da ćemo na kraju ove školske godine napokon uloviti pravog
krivca."
Razlegne se zaglušno klicanje. Harry baci pogled na slytherinski stol. Uopće se ne začudi što Draco
Malfoy ne sudjeluje u tom oduševljenju. Ali zato je Ron izgledao sretniji nego što je danima bio.
"Onda nije ni vaino što nismo ništa pitali Myrtlu!" reče on Harryju. "Hermiona će vjerojatno znati
odgovore na sva pitanja kad se
probudi iz svog sna! Samo što će pošiziti kad sazna da su ispiti za tri dana, a ona se nije pripremala
za njih. Bilo bi možda bolje da je ožive tek kad ispiti proñu."
Upravo im tada priñe Ginny Weasley i sjedne za stol do Rona. Bila je napeta i nervozna. Harry
primijeti kako krši ruke u krilu. "Što je?" upita je Ron grabeći još malo kaše u tanjur.
Ginny mu ne odgovori nego samo prije~e prestrašenim pogledom po svim licima za stolom. Taj
pogled podsjeti Harryja na nekoga, ali se ne mogaše sjetiti na koga.
. . . ... ~ . ... ",
Harry se odjednom sjeti na koga ga Ginny podsjeća. Ljuljala se malko na stolici amo-tamo upravo
kao Dobby kad se spremao odati zabranjene podatke.
"Moram vam nešto priznati", promrmlja Ginny zazirući od Harryjeva pogleda.
"Što to?" priupita je Harry.
Ginny kao da je tražila prave riječi. "Što je?" ponovi Ron.
Ginny zausti da nešto kaže, ali ne izgovori ni riječi. Harry se nagne nad stol i tiho progovori tako da
su ga mogli čuti samo Ginny i Ron.
116
"Je li to nešto o Odaji tajni? Jesi li što vidjela? Jesi li vidjela nekoga da se čudno ponaša?"
Ginny duboko uzdahne, ali se baš u taj čas pojavi pred njima Percy Weasley, nekako umoran i
blijed.
"Ginny, ako si se najela, ja ću sjesti na tvoje mjesto. Skapavam od gladi, upravo sam se vratio iz
ophodnje."
Ginny poskoči kao da joj je u stolicu puštena struja, baci na Percyja letimičan i prestrašen pogled pa
se naglo udalji. Percy sjedne i dohvati sa sredine stola šalicu.
"Percy!" ljutito će Ron. "Ginny nam je upravo htjela reći nešto važno!"
Percy se zagrcne sred gutljaja čaja. "O čemu se radi?" zapita kašljući.
"Ja sam je baš pitao je li vidjela što neobično, a ona je nato zaustila...
"Ah... to... to nema veze s Odajom tajni", presiječe ga Percy u riječi.
"Otkud znaš?" upita ga Ron uzvijenih obrva.
"Pa dobro, ovaj, ako baš morate znati, Ginny je, ovaj, neki dan naletjela na mene kad sam ja... ma
dobro, ni~e važno... stvar je u tome što me je vidjela kad sam nešto radio, pa sam je, ovaj, zamolio
da to nikom ne kaže. Moram priznati da sam vjerovao da će održati
riječ. Ali to je stvarno bez veze, ja bih radije."" Harry nije još nikad vidio Percyja tako zbunjena,
"A što si to, Percy, radio?" upita ga Ron smješkajući se. "Hajde,
r~ci nam, ~~ć~mo ti s~ s~ijatl`"
Percy mu ne uzvrati smiješkom.
"Dodaj mi, Harry, molim te, te žemičke. Umirem od gladi."
Iako je Harry znao da bi se sav taj misterij mogao sutra razriješiti i bez njihove pomoći, nije želio
propustiti priliku da porazgovara s Myrtlom, ako mu se ukaže prilika, a ukazala se, na njegovu
veliku radost, negdje prije podne, kad ih je Gilderoy Lockhart vodio na predavanje Povijesti magije.
Lockhart, koji ih je toliko puta uvjeravao da nema više nikakve opasnosti, a onda su ga dogañaji
redovito opovrgavali, bio je sad čvrsto uvjeren da uopće nije vrijedno truda da ih prati kroz sve te
hodnike. Kosa mu nije bila onako zalizana kao obično. Očito je veći dio prethodne noći proveo u
ophodnji na četvrtom katu.
"Upamtite što vam govorim," rekao je dok su skretali iza ugla, "prve riječi koje izgovore ti
skamenjeni učenici bit će: `Bio je to Hagrid!' Da vam pravo kažem, ne mogu se načuditi profesorici
McGonagall, koja je uvjerena da su zaista potrebne sve ove mjere opreza."
"Slažem se s vama, gospodine", reče Harry, a Ronu samo što od čuda ne ispadnu knjige iz ruku.
"Hvala vam, Harry", milostivo mu zahvali Lockhart dok su čekali da mimo njih prode duga kolona
Hufflepuffa. "Hoću reći da mi profesori imamo već dosta posla i bez praćenja učenika na
predavanja i stražarenja po čitave noći..."
"T~ko je", po~rd~ Ron, koji je napokon shvatio Harryjwu zamisao. "Kako bi bilo, gospodine, da
nas ovdje ostavite? Sad je još samo jedan hodnik pred nama."
"Znate šta, Weasley, mislim da ću tako i učiniti", reče Lockhart. "Morao bih se stvarno vratiti da se
pripremim za sljedeće predavanje."
I žurno ode.
"Da se pripremi za predavanje!" podsmjehne se za njim Ron. "Prije će biti da nakovrča kosu."
Pustili su ostale Gryffindore da im odmaknu, a onda su naglo skrenuli u pokrajnji hodnik i pohitali
do zahoda Plačljive Myrtle. Ali baš dok su čestitali jedan drugome na briljantno izvedenoj akciji...
"Potter! Weasley! Sto tu radlte~"
Bijaše to profesorica McGonagall kojoj su usne bile tanke da nisu mogle biti tanje.
"Mi smo... mi smo..." promuca Ron. "Mi smo htjeli... pogledati..:' "Hermionu", nadopuni ga Harry.
I Ron i profesorica McGonagall pogledaju ga u čudu. "Nismo je već jako dugo vidjeli", žurno
nastavi Harry i stane Ronu na nogu, "pa smo se htjeli, znate, ušuljati u bolničko krilo i kazati joj da
mandragore samo što nisu sazrele, i da se, ovaj, ne mora brinuti."
117
Profesorica McGonagall još je piljila u njega pa Harry načas pomisli da će planuti, ali kad je
progovorila, glas joj bijaše neobično slomljen.
"Naravno", reče, a zabezeknuti Harry spazi suzu kako se sjaji u njenu tamnom oku. "Naravno, jasno
mi je da je taj udarac najjače pogodio prijatelje onih koji su... Potpuno vas razumijem. Da, Potter,
dakako da možete posjetiti gospodicu Granger. Ja ću reći profesoru Binnsu kamo ste otišli. I recite
Madame Pomfrey da sam ja odobrila posjet."
Kad su produžili dalje, Harry i Ron jedva da su mogli povjerovati da su ovaj put prošli bez kazne.
Čim su zamaknuli za ugao, jasno su čuli profesoricu McGonagall kako briše nos.
"To ti je bio najbolji izgovor koji si ikad smislio", ushićeno će Ron. Sad više nije bilo druge nego
otići u bolničko krilo i reći Madame Pomfrey da im je profesorica McGonagall dopustila da posjete
Hermionu.
Madame Pomfrey pustila ih je doista do Hermione, ali preko volje.
"Jednostavno nema smisla razgovarati sa skamenjenom osobom", rekla im je, a oni su morali
priznati, kad su sjeli uz Hermionu, da ima pra~o. Bilo je bjelodano jasno da Hermiona nema pojma
da su joj prijatelji došli u posjet, i da bi oni isto tako mogli reći njenu noćnom ormariću kao i njoj
neka ne brine.
"Ipak me zanima je li vidjela napadača?" progovori Ron tužno gledajući Hermionino ukočeno lice.
"Jer, ako im se on prišuljao s leña, nikad nećemo saznati..."
Ali Harry nije gledao Hermionu u lice. Njega je više zanimala njena desna šaka što je ležala stisnuta
na pokrivaču, a kad se sagnuo nad nju, primijetio je da u šaci drži z~užvani papirić.
Pošto se uvjerio da Madame Pomfrey nema u blizini, upozori na to Rona.
"Pokušaj joj to istrgnuti iz ruke", šapne mu Ron i pomakne svoju stolicu tako da zakloni pogled
Madame Pomfrey na Harryja.
Nije to bilo lako. Hermiona je tako čvrsto stegnula papirić u šaci da je Harry bio uvjeren da će ga on
pri svom pokušaju poderati. Dok je Ron stražario, on povuče i potegne za papirić. Nakon nekoliko
napetih minuta poñe mu za rukom da ga istrgne.
Bijaše to stranica istrgnuta iz neke vrlo stare knjige iz knjižnice. Harry je nestrpljivo izravna, a Ron
se takoder nagne prema njemu da je pročita.
Od mnogobrojnih užasnih zvijeri i nemani .što šestare našom zemIjom, nema neobičnije ni
pogibeljnije od baziliska, poznatog i pod nazivom "Kralj zmija ". Ta zmija, koja može narasti do
orijaških razmjera i poživjeti i više stotina godina, rada se iz kokošjeg jajeta na kojem je ležala žaba
krastača. Bazilisk ubija svoje žrtve na zaista čudesne načine, jer, uz smrtonosne i otrovne očnjake,
ima i ubitačan pogled, pa svi oni u koje upre zrake svojih očiju ostajce na mjestu mrtvi. Pauci bježe
od baziliska jer im je on smrtni neprijatelj, a bazilisk bježi samo od pijevčeva kukurikanja što
pogubno djelcye na nj.
Ispod toga je Hermioninim rukopisom bila ispisana samo jedna riječ: Cijevi.
Bj]o je ~o k~0 ~~ je tko upalio lampicu u Harryjevoj glavi,
"Rone", dahne, "Evo ga! Evo ti odgovora. I~eman je u toj Odaji bazihsk - divovska zmija. Zato sam
ja posvuda čuo onaj glas kojl nitko drugi nije čuo, zato što ja razumijem parselski jezik..."
Harry baci pogled na krevete oko sebe.
"Bazilisk ubija ljude pogledom. AIi nitko dosad nije umro jer ga nitko nije pogledao u oči. Colin ga
je vidio kroz fotoaparat. Bazilisk je pogledom spalio film u njemu, a Colin se samo skamenio.
Justin... Justin je vjerojatno ugledao baziliska kroz Skoro Bezglavog Nicka! Nick je podnio svu
težinu udarca, ali on nije mogao ponovo umrijeti... a uz Hermionu i onu Ravenclawku nañeno je
ogledalce. Hermiona je u tom času shvatila da je neman bazilisk. Kladio bih se u što god hoćeš da
je ona prvu osobu koju je srela upozorila neka najprije u ogledalu pogleda u sve zakutke. I ta je
djevojčica izvadala svoje o
eledalo", i","
Ron je zinuo od čuda.
118
"A Gospa Norris?" nestrpljivo ga upita.
Harry porazmisli i predoči sebi onu scenu iz Noći vještica.
"Ona voda.:' polako počne, "ona poplava iz zahoda Plačljive Myrtle. Kladio bih se da je Gospa
Norris vidjela samo odraz u vodi..." Nestrpljivo ponovo preleti pogledom stranicu koju je držao u
ruci.
Što se više zadubljivao u nju, to je sve skupa imalo više smisla. "Kukurikanje pijevca djeluje
pogubno na nj!" pročita naglas. "Hagridovi su pijetli svi zadavljeni! Slytherinov baštinik nije želio
pijetlove u blizini dvorca kad se jednom otvori Odaja tajni! Pauci bježe od njega! Sve se to slaže!"
"Ali kako se bazilisk mogao samo tako kretati po dvorcu?" priupita ga Ron. "Ta gadna zmijurina...
Netko ju je morao vidjeti..." Harry ga, meñutim, upozori na riječ koju je Hermiona načrčkala na dnu
stranice.
"Cijevi", reče. "Cijevi... Rone, on se služi odvodnim cijevima. Zato sam ja i čuo onaj glas iz
zidova..."
Ron najednom zgrabi Harryja za mišicu.
"Ulaz u Odaju tajni!" izusti promuklim glasom. "A što ako je ulaz u zahodu? Što ako je u..."
"... u zahodu Plačljive Myrte!" dovrši Harry.
Sjedili su tako, obuzeti snažnim uzbuñenjem, jedva vjerujući svojoj pretpostavci.
"To znači da ja nisam jedini parsel-ust u školi", reče Harry. "Parsel-ust ~e i Slytherinov baštinik.
Jedino je tako mogao vladati bazilis1{om."
"I što čemo sad?" zapita ga Ron sijevajući očima. "Da odemo ravno do McGonagallice?"
"Hajdemo u zbornicu!" reče Harry i skoči na noge. "Ona će biti tamo za desetak minuta, uskoro će
odmor..."
Potrče niza stube. Nisu željeli da ih opet netko zatekne u jednom od onih hodnika, pa se zapute
ravno u pustu zbornicu. Bijaše to velika prostorija obložena drvenim pIočama, puna tamnih drvenih
stolica. Harry i Ron se promuvaju po njoj, odviše uzbudeni da sjednu.
Ali zvonce nikako da najavi odmor.
Umjesto toga, do njih iz hodnika dopre glas profesorice McGonagall, magićno pojaćan.
"Neka se svi učenici smjesta vrate u svoje spavaonice! I neka svi profesori doc~u u zbornicu!
Odmah, molim!"
Harry se okrene na peti i zagleda u Rona. "Nije valjda još jedan napad? Baš sada?"
"Što ćemo sad?" zgranuto ga upita Ron. "Da se vratimo u spavaonicu?"
"Ne", odsiječe Harry gledajući oko sebe. Lijevo je od njega bila nekakva ružna garderoba puna
profesorskih ogrtača. "Tu ćemo se sakriti, da čujemo što je na stvari. Poslije im možemo reći što
smo otkrili:'
Obojica se sakriju u garderobu osluškujući bat koraka stotina ljudi koji su se kretali iznad njih, a
onda začuju i kako se bučno otvaraju vrata zbornice. Kroz pljesnive nabore ogrtača gledali su
profesore kako upadaju u zbornicu. Jedni su od njih bili zbunjeni, a drugi silno prestrašeni.
Napokon je stigla i profesorica McGonagall.
"I to se konačno dogodilo", reče nijemim kolegama. "Neman je otela jednu učenicu i odnijela je u
samu Udaju."
Profesor Flitwick zacvili. Profesorica Sprout poklopi rukama usta. Snape se grčevito uhvati za
naslon stolice i zapita:
"Kako uopće možete biti u to tako sigurni?"
"Slytherinov nam je baštinik ostavio još jednu poruku", odgovori mu profesorica McGonagall,
blijeda kao krpa. "Ispod one prve poruk~,': Njezin će leš dovijeka ležati u Odaji!"
Profesor Flitwick brizne u plač.
"A tko je otet?" zapita Madame Hooch, koja je klonula u naslonjač. "Koja učenica?"
"Ginny Weasley", odgovori joj profesorica McGonagall.
Harry osjeti kako se Ron bez riječi skljoka do njega na pod garderobe.
119
"Moramo već sutra pustiti sve učenike kući", nastavi profesorica McGonagall. "Ovo je kraj
Hogwartsa. Dumbledore je uvijek govorio..."
Yrata Se ZbOrni~e o~et bučno otvore. Harr~ u aednom ludom trenutku pomisli da je to
Dumbledore, ali nije bio nego Lockhart, blažena lica,
"Oprostite, molim vas", malo sam zadrijemao... a što sam za~ra~
Nije ni primijetio kako ga kolege gledaju pogledima punim nečega vrlo sličnog mržnji. Snape se
izdvoji i reče:
"Ovo je pravi čovjek. Čovjek kakav se traži. Lockharte, neman je otela jednu djevojčicu i odnijela
je u samu Odaju tajni. Napokon je kucnuo vaš čas..."
Lockhart problijedi.
"Tako je, Gilderoye", javi se profesorica Sprout. "Zar niste vi baš sinoć tvrdili da ste oduvijek znali
gdje je ulaz u Odaju tajni?"
"Ja sam... ovaj, ja sam..." promuca Lockhart.
"Da, zar niste i meni rekli da znate što se nalazi u njoj?" propišti profesor Flitwick.
"J-je li? Ne sjećam se..."
"A ja se dobro sjećam kako ste mi rekli da vam je žao što se niste mogli ogledati s nemani prije
nego što je Hagrid bio uhićen", opet će Snape. "Zar niste tvrdili da je sve skupa zabrljano i da je od
sama početka trebalo vama dati odriješene ruke?"
Lockhart je zurio u svoje kolege kamenih lica.
"Ja... ja stvarno nisam... Možda se nismo dobro razumjeli..." "Dobro, onda ćemo stvar prepustiti
vama, Gilderoye", reče pro
fesorica McGonagall. "Noćas ćete imati idealnu priliku. Pobrinut ćemo se da vam nitko ne stoji na
putu. Moći ćete se potpuno sami uhvatiti ukoštac s nemani. Konačno ćete imati odriješene ruke."
Lockhart je očajnički gledao oko sebe, ali nitko mu ne priskoči u
pomoć, Nije više bio ni najmanje pristao, Usne su mu podrhtavale, a bez onog uobićajenog,
zubatog smiješka djelovao je nekako mlitavo i jadno.
"N-no, dobro", izusti. "Ja... ja idem u svoju sobu... da se pripremim."
I izañe iz zbornice.
"Tako", reče profesorica McGonagall raširenih nosnica. "Sad smo se bar njega riješili. Neka
predstojnici domova priopće ućenicima što se dogodilo. Recite im da se sutra ujutro svi vraćaju
kući Hogwarts ekspresom. A ostale profesore molim da pripaze da nitko od učenika ne ostane izvan
spavaonica."
Profesori ustanu i izañu iz zbornice jedan za drugim.
Bio je to zacijelo najteži dan u Harryjevu životu. On, Ron, Fred i George sjedili su u kutu
gryffindorske društvene prostorije, ali nisu mogli ni riječi progovoriti. Percyja nije bilo. On je
otišao poslati sovu roditeljima, a onda se zatvorio u svoju spavaonicu.
Nijedno popodne nije bilo tako dugo, niti je ikad gryffindorska društvena prostorija bila tako puna a
tako tiha. Pred večer su Fred i George otišli na počinak jer nisu više mogli sjediti na miru.
"Harry, ona je nešto znala", progovori Ron prvi put otkako su se bili sakrili u garderobu u zbornici.
"Zato je i oteta. Nije to bila nikakva glupost u vezi s Percyjem. Ona je otkrila nešto o Odaji tajni.
Vjerojatno je baš zato..." Ron žustro protrlja oči. "Mislim, ona je bila čistokrvna. Ne može biti
nikakav drugi razlog posrijedi."
Harry je gledao krvavocrveno sunce kako zalazi za obzor. Nikad se nije ovako grozno osjećao. Kad
bi bar mogli nešto poduzeti! Bilo što.
"Harry," opet će Ron, "misliš da postoje bar neki izgledi da ona »
nije... znaš...
Harry nije znao što da mu odgovori. Nije mu bilo jasno kako bi Ginny mogla biti još živa.
120
"Znaš šta?" reče Ron. "Mislim da bismo trebali posjetiti Lockharta. Da mu kažemo sve što znamo.
On će pokušati ući u Odaju. Možemo mu reći gdje mi mislimo da se ona nalazi, i da je u njoj
bazilisk."
~udući da Harry nije smislio ništa pametnije a želio je nešto po~ duzeti, pristane na Ronov
prijedlog. Svi su Gryffindori oko njih bili
tako utučeni, i tako su žalili Weasleyjeve, da ih nitko i ne pokuša zaustaviti kad ustanu, produ kroz
prostoriju i provuku se kroz rupu u zidu.
Kad su se približavali Lockhartovoj sobi, padao je mrak. Činilo se da je unutra vrlo živo. Čuli su
nekakvo struganje, lupanje i užurbane korake.
Kad Harry pokuca na vrata, unutra iznenada zavlada tišina. Tada se vrata tek malčice odškrinu i u
otvoru se pojave Lockhartove oči.
"Ah". gospodine Potter", gospodine Weasley"," reće on i tek
n~~lo ~i~e od~l~rip~ ~rata~ "Tr~nutno imam pun~ r~k~ posla, Mož~~~
.,.,,, ,,~ "
"Gospodine profesore, imamo za vas neke informacije", reče mu Harry. "Možda bi vam dobro
došle?"
"Ovaj... hm... nije valjda..." Ona strana Lockhartova lica koju su vidjeli izražavala je silnu
nelagodu. "Mislim... dobro... u redu..."
Otvori im vrata i oni uñu.
Soba mu je bila gotovo potpuno prazna. Na podu su stajala dva velika kovčega. U jednom od njih
bijahu na brzinu složene pelerine, nefritski zelena, ljubičasta i ponoćno modra, a u drugi su bile
nabacane knjige. Fotografije koje su prije visile na zidovima bijahu ugurane u kutije na pisaćem
stolu.
"Da možda ne putujete?" upita ga Harry.
"Ovaj, hm, da..." odgovori Lockhart skidajući s vrata poster - svoj portret u naravnoj veličini - pa ga
uzme motati. "Primio sam hitan poziv... nešto neodgodivo... moram otputovati..."
"A što će biti s mojom sestrom?" upita ga Ron drhtavim glasom. "E, sad, što se toga tiče... to je
zbilja nesretan slučaj", reče Lockhart kloneći se njihovih pogleda, pa naglo otvori jednu ladicu i
uzme prebacivati njen sadržaj u torbu. "Nitko ne žali zbog toga više od mene..."
"Ali vi ste profesor Obrane od mračnih sila!" podsjeti ga Harry. "Ne možete sad samo tako otići!
Bar dok su ovdje na djelu mračne sile!"
"Pa sad, ja moram reći... kad sam preuzimao ovo mjesto..." promuca Lockhart bacajući čarape na
pelerine u kovčegu, "ništa u opisu
radnog mjesta", nisam očekivao","
"Hoćete reći da sad bježite?" izusti Harry s nevjericom u glasu. "Nakon svega onoga što ste opisali
u svojim knjigama?"
. "Knjige mogu zavesti čovjeka u bludnju", oprezno će Lockhart. "Ali vi ste ih sami napisalil" vikne
~Iarry.
"Dragi moj dečko", reče Lockhart uspravljajući se i mrko gledajući Harryja. "Dajte uključite malo
zdravi razum! Moje se knjige ne bi ni upola tako dobro prodavale kad Ijudi ne bi vjerovali da sam
ja doista izveo sve one pothvate. Tko bi čitao o nekom starom ružnom armenskom ćarobnjaku, ćak
i ako je stvarno s~asio selo od vukodla
ka? I kako bi grozno izgledao na koricama knjige! Onako neukusno odjeven. A vještica koja je
otjerala vilu narikaču iz Bandona imala je
Y~
zec~u usnu. Ma dajte, molim vas...
"I vi ste dakle sebi pripisali zasluge za ono što su drugi učinili?" priupita ga Harry s nevjericom u
glasu.
121
"Harry, Harry," uzdahne Lockhart nestrpljivo vrteći glavom, "nisu stvari opet tako jednostavne. Ja
sam u to morao uložiti mnogo truda. Morao sam pronaći te ljude. Pitati ih kako su zapravo uspjeli
učiniti ono što su učinili. A onda sam se morao poslužiti i čarolijom da zaborave ono što su učinili.
Ako postoji nešto na što sam uistinu ponosan, onda je to ta moja čarolija. Eh, uložio sam ja, Harry,
mnogo truda u sve to. Nije tu ~osrijedi samo, znate, potpisivanje knjiga i dijeljenje fotografija.
Zelite li postići slavu, morate biti spremni na dugo i teško crnčenje."
Bučno zatvori kovčege i zaključa ih.
"Da vidimo", reče. "Ja mislim da bi to bilo sve. Jest. Samo mi je još nešto preostalo."
Izvadi štapić i okrene se njima.
"Strašno mi je žao, dečki, ali morat ću i vaše pamćenje začarati. Ne mogu dopustiti da razglasite
moje tajne. Onda ne bih više mogao prodati ni jednu svoju knjigu..."
Harry u posljednji čas izvadi svoj štapić. Tek što je Lockhart zamahnuo svojim, Harry vikne:
"Expelliarmus!" Lockhart odleti natraške i padne na kovčeg. Štapić mu se zakovitla i Ron ga ulovi
u zraku pa ga hitne kroz otvoreni prozor.
"Niste smjeli dopustiti da nas profesor Snape nauči ovu čaroliju",
s~dito ć~ Harry, pa odgurne nogom Lockhartov kovčeg. Lockhart
koji je opet postao nekako mlitav, digne pogled na nj. ~Iarry je još držao svoj štapić uperen u njega.
"Što želite od mene?" upita ga L.ockhart slabašnim glasom. "Ja ne znam gdje je Odaja tajni. Ne
mogu vam tu zbilja pomoči." "Imate sreću", reče mu Harry i natjera ga vrhom štapića da usta
ne. "Mi mislimo da mi znamo gdje je Odaja tajni. I što se krije u njoj. Idemo!"
Pa izguraju Lockharta iz nae~ove sobe i potjeraju niza stube i
mračnim hodnikom, u kojem su na zidu svijetlile poruke, te ga utje
raju u zahod Plačljive Myrtle,
Harryju je bilo drago vidjeti kako se Lockhart sav trese. Plačliiva Mvrtla ~iedila ie u zadnioi kabini
na vodokotli~u,
"O, to si ti!" reče kad ugleda Harryja. "Što ovaj put hoćeš od mene?"
"Pitati te kako si umrla", odgovori joj Harry.
Myrtla se odjednom sva preobrazi. Reklo bi se da joj još nikad nitko nije postavio tako laskavo
pitanje.
"Uuuuh, bilo je to užasno", odgovori s užitkom. "To se evo upravo ovdje dogodilo. Umrla sam baš
u ovoj kabini. Dobro se još svega sjećam. Sakrila sam se ovamo jer mi se Oliva Hornby rugala zbog
naočala. Vrata su bila zaključana i ja sam plakala, a onda sam čula kako je netko ušao u zahod.
Rekao je nešto čudno. Na nekom drugom jeziku, po svoj prilici. Najviše sam se naljutila što je to
bio jedan dečko. Zato sam otključala vrata da mu kažem neka izañe i ode u muški zahod, a onda..."
Myrtla se važno nadme i razvedri se. "Onda sam umrla. "
"Kako?" upita je Harry.
"Nemam pojma", odgovori mu Myrtla prigušenim glasom. "Samo se sjećam da sam ugledala dva
velika žuta oka. Nešto me je kanda spopalo pa sam nekud odlebdjela..." Sanjivo pogleda Harryja.
"A onda sam opet došla k sebi. Odlučila sam, znaš, zaplašiti Olivu. E, požalila je ona, bogme, što se
ikad narugala mojim naočalama."
"A gdje si točno vidjela one oči?" upita je Harry.
"Tu negdje", odgovori mu Myrtla i pokaže prema umivaoniku ispred njene kabine.
Harry i Ron skoknu do tog umivaonika. Lockhart je stajao otrag~~ ~ j~;~~q~ kr~~n~e$ užasa na
licu.
Umivaonik je izgledao sasvim obično. Pomno su ga pregledali, iznutra i izvana, čak i cijev ispod
njega. A onda Harry nešto primijeti - na jednoj ~njedenoj slavini bijaše sa strane urezana sićušna
zmija.
"Ta pipa nije nikad radila", vedro će Myrtla pokušavajući je otvoriti.
122
"Harry," reče Ron, "kaži nešto. Nešto na parselskom jeziku!" "Ali..." Harry se zamisli. On je znao
govoriti parselski jedino kad bi se našao s pravom zmijom oči u oči. Zagleda se u onaj mali urezani
crtež i pokuša zamis~iti da je pre~ lijilil ~~'~v~ Zf~lija.
"Otvori se!" reče`
I pogleda Rona, ali Ron odmahne glavom. "To si rekao na engleskom", reče mu`
Harry ponovo pogleda zmijicu uvjeravajući sama sebe da je živa. Kad je pomaknuo glavu, učini mu
se pri svjetlu svijeće da se zmija miče.
"Otvori se!" ponovi.
Ipak nije čuo te svoje riječi. Promaklo mu je čudno psikanje, a onda slavina zabliješti jarkim bijelim
svjetlom i zavrti se. Idućeg trena pomakne se čitav umivaonik. Zapravo utone u zid i nestane, a za
njim ostane tek gola debela cijev, dovoljno široka da se čovjek uvuče u nju.
Harry začuje Rona kako stenje, pa ponovo digne pogled. Sad je znao što će učiniti.
"Idem ja tamo dolje", reče.
Nije mogao da ne poñe sad kad su otkrili ulaz u Odaju tajni, dok god postoji i najmanja, najslabija,
najneznatnija nada da je Ginny možda još živa.
"Idem i ja", priklopi Ron. Nastane muk.
"E pa, rekao bih da vam ja nisam potreban", pripomene Lockhart sa sjenom svoga nekadašnjeg
osmijeha na licu. "Ja ću samo..."
Posegne za kvakom na vratima, ali Ron i Harry upere svoje štapiće u njega.
"Vi ćete prvi", zareži Ron.
Po~puno blijed i bez štapiea, Loekhart pri~e otvoru, cc ~ ~ · »
D~ckl dragi, rece lm slabasnlm glasom, deckl dragi, ali kakva korist od toga?"
Harry ga ubode štapićem u leña. Lockhart turi noge u cijev.
"Ja zbilja mislim da..." počne, ali ga Ron gurne odostraga i on klizne u cijev. Harry odmah poñe za
njim. Polako se spusti u cijev, a onda klizne niz nju.
Reklo bi se da se kliže niz beskrajan, sluzav, mračan obronak. Vidio je kako se cijevi granaju na
sve strane, ali ni jedna nije bila tako debela kao njihova, koja je skretala i vijugala, sa strmim
nagibom.
Znao je da pada dublje ispod škole od same tamnice, Za sobom je čuo Rona kako se pomalo udara
u zavojima.
A onda, baš kad se zabrinuto upitao što će se dogoditi kad do~u do dna, cijev se iZravna i on izleti
iz nje i na~e se na mokrom dnn mra
Y 1 1 1' ' 1 1 ' ' T 11
vljivao na noge malo dalje, sav blatan i blijed kao duh. Harry se skloni u stranu kad iz cijevi izleti i
Ron.
"Zacijelo smo sad više milja ispod škole", reče Harry glasom što je odjekivao u crnom tunelu.
"Vjerojatno smo ispod jezera", priklopi Ron motreći oko sebe tamne, blatne zidove.
Sva se trojica zagledaju u tamu pred sobom.
"Lumos!" promrmlja Harry svom štapiću i ovaj se ponovo upali. "Idemo!" reče Ronu i Lockhartu,
pa krenu. Šljapkali su gacajući po mokrom tlu.
U tunelu je bio takav mrak da su jedva išta vidjeli pred sobom. Njihove sjene na mokrim zidovima
pri svjetlu čarobnog štapića djelovale su sablasno.
"Pazite!" tiho ih upozori Harry dok su oprezno napredovali. "Čim primijetite nekakvo kretanje,
zažmirite..."
Ali u tunelu je vladao grobni muk, a prvi je neočekivani šum glasno odjeknuo kad je Ron nagazio
na nešto. Pokazalo se da je to štakorska lubanja. Harry spusti štapić da razgleda tlo, te opazi da
naokolo leže sitne životinjske kosti. Nastojeći ne zamišljati kako bi Ginny mogla izgledati kad bi na
nju naišli, Harry pode dalje i zaokrene za mračni zavijutak.
"Harry, što je ono tamo gore?..." zapita Ron promuklim glasom i uhvati Harryja za rame.
123
Sledili su sć gledajući prizor pred sobom. Harry je vidio samo nešto golemo i okruglo kako leii u
tunelu, sasvim nepomično.
"Možda spava?" hukne on i obazre se na ostalu dvojicu. Lockhart je rukama zaklonio oči. Harry se
okrene da pogleda što je to pred njim, a srce mu je tako lupalo da ga je upravo zaboljelo.
Stisnuvši oči tako da je jedva nešto vidio, Harry sasvim polagano poñe naprijed držeći štapić visoko
u zraku.
Svjetlo padne na orijašku zmijsku kožu jarke, otrovnozelene boje što je ležala sklupčana i prazna na
tlu. Zmija koja ju je odbacila morala je biti najmanje šest-sedam metara dugačka.
"Ti bokca", izusti Ron slabašnim glasom.
Iznenada se iza njih nešto pomakne. Gilderoya Lockharta izdala su koljena.
"Ustajte!" oštro mu zapovjedi Ron upirući štapić u njega.
Lockhart se osovi na noge... a onda se okomi na Rona i sruši ga na tlo.
Harry im priskoči, ali prekasno. Lockhart se uspravljao dašćući, s Ronovim štapićem u ruci i
ponovo s blistavim osmijehom na licu. "Dečki dragi, ovo je kraj vaše pustolovine!" reče im. "Uzet
ću
nešto od ovog svlaka i odnijeti ga u školu. Reći ću da sam zakasnio spasiti djevojčicu, a da ste vas
dvojica na tragičan način izgubili razum kad ste ugledali njezino raskomadano tijelo. I oprostite se
sad sa svojim pamćenjem!"
Podigavši Ronov štapić slijepljen čarobnim selotejpom visoko iznad glave; vikne:
"Obliviate!" Štapić eksplodira kao kakva mala bomba. Harry zakloni glavu rukama i potrči, oklizne
se o sklupčani zmijski svlak i skloni se pred velikim komadima tunelskog stropa što su
gromoglasno padali na tlo. Idućeg je trena stajao sam u tunelu i zurio u komadinu odlomljenog
kamenja.
"Rone!" uzvikne. "Jesi li čitav, Rone?"
"Evo me!" odazove se Ron prigušenim glasom ispod hrpe oborenog kamenja. "Čitav sam. Ali ova
gnjida nije... udario ga je moj štapić."
Razlegne se tup udarac i glasan jauk: "Ajoj!" Cinilo se da je Ron
udario Lockharta nogom u goljenicu,
"Sto ćemo sad?" zapita se Ron zdvojnim glasom, "Nećemo s~ moći ovuda probiti. To bi potrajalo
čitavu vječnost..."
Harry pogleda u strop tunela, Na njemu su se pojavile velike pu
kotine. Nikad još nije pokušao čarolijom razdvojiti nešto tako golemo kao ove stijene, a nije se
činilo ni da je pogodan trenutak za takvo što... što će biti ako se čitav tunel uruši?
Razlegne se ponovo potmuo prasak i jauk: "Ajoj!" Samo gube vrijeme. Ginny je već satima u Odaji
tajni. Harryju je bilo jasno da mu još sa~o nešto preostaje.
"Pričekaj me ovdje!" vikne Ronu, "Pričekaj me tu s Lockhar
tom, Ja idem dalje, Ako se ne vratim Za sat vremenaf""
Nastane tajac,
`~1a r1n rlntla nnlrne~ti m~ln r~ćrlictiti nvn ~tamPni~" rP~F ~(1t1 ~(111
"Vidimo se uskoro!" dobaci mu Harry nastojeći unijeti u svoj glas bar malo samopouzdanja.
I ode sam dalje pokraj orijaškog zmijskog svlaka.
Uskoro više nije čuo Rona kako uklanja oboreno kamenje. Tunel je neprestance vijugao. Harryju je
neugodno treperio svaki živac u tijelu. Jedva je čekao da doñe do kraja tunela, iako se grozio onoga
što će ondje naći. I onda, napokon, kad je zamaknuo za još jedan zavijutak, ugleda pred sobom
debeli zid na kojem bijahu uklesane dvije isprepletene zmije, kojima bijahu u oči umetnuta dva
velika, sjajna smaragda.
Harry im se približi posve suha grla. Nije morao zamišljati da su te dvije kamene zmije žive, jer su
im se oči doimale neobično živo. Naslutio je što mora učiniti. Kad se nakašlje, smaragdne oči
kanda zatrepću.
124
"Otvaraj se!" prosikće Harry tihim i slabašnim glasom.
Zmije se razdvoje i zid se pred Harryjem otvori. Obje polovice odjednom iščeznu, a Harry stupi
unutra dršćući od glave do pete.
v
SLYTHERINOV BASTINIK
Stajao je na kraju vrlo dugačke, oskudno osvijetljene dvorane. Visoki kameni stupovi, takoder
obavijeni isklesanim zmijama, podupirali su strop što se gubio u mraku bacajući duge crne sjene po
neobičnoj, zelenkastoj polutami što je ispunjavala svu prostoriju.
Dok je stajao osluškujući studenu tišinu, srce mu je snažno lupalo. Da bazilisk možda ne vreba u
kojem mračnom kutu, iza nekog stupa? I gdje je Ginny?
Izvuče čarobni štapić i pode dalje izmedu stupova obavijenih zmijama. Svaki oprezni korak bučno
je odjekivao od tamnih zidova. I dalje je držao stisnute oči, spreman da ih zaklopi i na najmanji
znak gibanja. Činilo mu se da ga prate prazne očne duplje kamenih zmija. Višeput mu se želudac
skvrčio jer mu se pričinilo da se negdje nešto pomaknulo.
Potom, kad je došao do posljednjeg para stupova, pred njim izroni kip visok kao sama dvorana,
naslonjen na zid.
Harry je morao iskrenuti vrat da pogleda u divovsko lice iznad
sebe. Lice bijaše staro i majmunoliko, s dugačkom, rijetkom bradom što je padala do dna
čarobnjačke široke kamene pelerine, ispod koje su na glatkom podu virila golema siva stopala.
Meñu stopalima ležala je ničice mala figura jarkocrvene kose u crnoj pelerini.
"Ginny!" šapne Harry, pa potrči do nje i klekne. "Ginny! Nemoj biti mrtva! Molim te, nemoj biti
mrtva!"
Odbacivši svoj štapić, uhvati Ginny za ramena i okrene je. Lice joj bilo bijelo poput mramora, i isto
tako hladno, ali joj oči bijahu zatvorene, što je značilo da nije skamenjena. A onda je...
"Ginny, probudi se, molim te!" očajnički prošapće Harry tresući je rukama. Ginnyna se glava
beznadno klatila amo-tamo.
"Neće se ona probuditi", reče mu nečiji tihi glas.
Harry poskoči i naglo se okrene klečeći.
Visok, crnokos dječak stajao je naslonjen uz najbliži stup i motrio ga. Obrisi su mu se rasplinjavali
pa se Harryju učini kao da gleda kroz zamagljen prozor, ali nije bilo nikakve dvojbe o tome tko je
to. "Tom... Tom Riddle?"
Riddle klimne glavom ne odvajajući očiju od Harryjeva lica. "Kako to misliš, da se neće
probuditi?" očajnički ga priupita Harry. "Nije valjda... nije valjda?..."
"Još je živa", odgovori mu Riddle. "Ali jedva..."
Harry se zapilji u njega. Tom Riddle bio je u Hogwartsu prije pedeset godina, a sad tu stoji, šireći
oko sebe neko sablasno, maglovito svjetlo, i nije mu više od šesnaest godina.
"Jesi li ti duh?" nesigurno ga upita Harry.
"Uspomena", tiho mu odgovori Riddle. "Pedeset godina pohranjeno u dnevniku."
I pokaže na pod uz divovske nožne prste kipa. Tu je ležao otvoren onaj mali crni dnevnik što ga je
Harry bio našao u zahodu Plačljive Myrtle. Harry se načas zapita kako je taj dnevnik dospio
ovamo... ali sad je imao preča posla.
"Moraš mi pomoći, Tome", reče mu Harry ponovo pridižući Ginnynu glavu. "Moramo je izvući
odavde. Tu je negdje bazilisk... ne znam gdje, ali bi svakog ćasa mogao naići... Molim te da mi
pomogn~š..."
Riddle se i ne pomakne. Uznojeni Harry uspio je nekako pridići Gi~~y s poda` Sagne s~ usput da
uzm~ štapić,
Ali štapića nije bilo,
"Jesi li tl moŽda ~idlo?","
Digne pogled, Riddle ga je još motrio... i vrtio Harryjev čarobni štapić u svojim dugim prstima.
125
"Hvala ti", zahvali mu Harry i posegne za štapićem.
Riddleu se usta iskrive od smiješka. I dalje je zurio u Harryja i dokono vrtio štapić u ruci.
"Čuj", nestrpljivo mu reče Harry dok su mu koljena klecala od
Ginnyne beživotne težine. "Moramo izaći odavde! Ako bazilisk do~e..."
Harry spusti Ginny ponovo na pod jer je više nije mogao držati. "Kako to misliš?" upita ga. "Čuj,
daj mi vrati taj štapić, možda će mi zatrebati."
Riddle se osmjehne još širim osmijehom. "Neće ti zatrebati", reče mu.
Harry se zagleda u njega. "Kako to misliš da neće?..."
"Ja sam, Harry Potter, na ovo dugo čekao", opet će Riddle. "Na priliku da te vidim. Da
porazgovaram s tobom."
"Čuj, čini mi se da ti ništa ne razumiješ", reče mu Harry gubeći strpljenje. "Mi smo sad u Odaji
tajni. Poslije možemo razgovarati." "Sad ćemo porazgovarati", otpovrne Riddle osmjehujući se još
širim osmijehom, pa strpa Harryjev štapić u džep.
Harry je buljio u njega. Nešto je tu vrlo čudno bilo posrijedi. "A kako je Ginny ovo snašlo?" polako
upita Riddlea.
"E, to ti je zbilja zanimljivo pitanje", umiljato će Riddle. "I vrlo duga priča. Mislim da je pravi
razlog što je Ginny ovo snašlo to što je otvorila svoje srce pred nevidljivim neznancem i odala mu
sve svoje tajne."
"O čemu ti to govoriš?" upita ga Harry.
"O dnevniku", odgovori mu Riddle. "O mom dnevniku. Mala je Ginny mjesecima pisala u njega i
ispričala mi sve svoje žalosne brige i jade - kako je braća zadirkuju, kako je u školu došla s
rabljenom pelerinom i sa starim knjigama, kako ,.." Riddleu se zakrijese oči, "kako misli da se
nikad neće svidjeti slavnom, dobrom, velikom Harryju Potteru..."
Za sve to vrijeme Riddle nije odvajao očiju od Harryjeva lica. U njegow je pogledu bilo nešto
gotovo pohlepno.
"Vrlo je dosadno kad čovjek mora slušati glupe sitne brige jedanaestogodišnje djevojčice", produži.
"Ali ja sam bio strpljiv. Otpisivao sam joj, iskazivao sažaljenje, bio sam ljubazan. Ginny me
jednostavno zavoljela. Nitko me nikad nije razumio kao ti, Tome... Kako sam sretna što imam ovaj
dnevnik kojem se mogu povjeriti... Baš kao da imam prijatelja kojeg mogu nositi sa sobom u
džepu... "
Riddle se nasmije visokim, hladnim smijehom koji mu nikako nije pristajao. Harryju se od tog
smijeha dignu dlačiee na šiji.
"Priznajem ti, Harry, da sam oduvijek znao očarati ljude koji su mi trebali. I tako je Ginny istresla
dušu preda mnom, a njena je duša slučajno bila upravo ono što mi je trebalo. Sve sam više i više
jačao hraneći se njenim najdubljim strepnjama, najskrovitijim tajnama. Postao sam moćan,
kudikamo moćniji od male gospoñice Weasley. Toliko moćan da sam počeo hraniti gospodicu
Weasley svojim tajnama, počeo sam pretakati nešto od svoje duše u njezinu..."
"Kako to misliš?" priupita ga Harry, kojem su se usta naglo osušila.
"Zar se još nisi dosjetio, Harry Potter?" tiho ga priupita Riddle. "Ginny Weasley otvorila je Odaju
tajni. Ona je zadavila školske pijetlove i ispisala one prijeteće poruke po zidovima. Ona je poslala
slytherinsku zmiju na četvero mutnjaka i na hrkanovu mačku." "Nije", šapne Harry.
"Jest", mirno ustvrdi Riddle. "Dakako da ona u prvi mah nije znala što radi. Bilo je to jako zabavno.
Da bar možeš pročitati njene novije dnevničke zapise!... Ti su zapisi postali kudikamo
zanimljiviji..." I on počne citirati promatrajući Harryjevo zgroženo lice: "Dragi Tome, čini mi se da
gubim pamćenje. Pelerina mi je puna perja od pijetlova a ne znam otkud mi. Dragi Tome, ne
sjećam se što sam radila u Noći vještica, ali je jedna mačka nastradala a ja sam sva zamazana
bojom. Dragi Tome, Percy mi stalno govori da sam blijeda i da nisam pri sebi. Mislim da sumnja na
mene... Danas je došlo do jošjednog na
Y
126
pada, a ja ne znam gdje sam 6ila u to vrijeme. Sto mi je činiti, Tome? Mislim da ludim... Mislim,
Tome, da upravo ja sve njih napadam! Harry je stisnuo šake i zario nokte duboko u dlanove.
"Trebalo je vrlo mnogo vremena da se glupa mala Ginny prestane povjeravati svom dnevniku",
proslijedi Riddle. "Ali na kraju je postala nepovjerljiva i pokušala ga se riješiti. I tada si ti, Harry,
stupio na scenu. Ti si našao dnevnik, na moje veliko zadovoljstvo. Od svih onih koji su ga se mogli
dokopati, upravo si ga se ti dokopao, baš onaj koga sam najviše od sviju želio upoznati..."
"A zašto si me to želio upoznati?" upita ga Harry. Gnjev ga je
sveg~ obuzimao i jedva je uspijevao ostati priseban.
"E pa, znaš, Harry, Ginny mi je ispripovjedila sve o tebi", nastavi Rlddle, ``Sav wojf ascinantni
Život," Preleti po~ledom preko mu~jo~
lihnQ n~iliha a i~ra~ na liro nnctanP mo inć nnhlPnniii "7,nan s~m ~a
tobom ako je ikako moguće. Zato sam i odlučio da ti predočim svoj slavni pothvat, kako sam ulovio
onog klipana Hagrida, ne bih li zadobio tvoje povjerenje."
"Hagrid je moj prijatelj", reče Harry drhtavim glasom. "A ti si mu namjestio pušku, je li? Ja sam
mislio da si ti pogriješio, ali..." Riddle se opet nasmije onim svojim visokim smijehom.
"Bila je to, Harry, moja riječ protiv Hagridove. E pa, možeš misliti kako je to izgledalo starom
Armandu Dippetu. Na jednoj strani Tom Riddle, siromašan ali briljantan, bez roditelja ali tako
hrabar, školski prefekt, uzoran učenik, a na drugoj strani krupni, trapavi Hagrid koji svakog tjedna
upada u nove neprilike, pokušava pod svojim krevetom uzgojiti štenad vukodlaka, odlazi kradom u
Zabranjenu šumu da se hrve s trolovima. Ali moram priznati da sam se i sam začudio kako mi je
naum savršeno uspio. Bojao sam se da će netko ipak shvatiti da Hagrid nikako ne može biti
Slytherinov baštinik. Meni je trebalo punih pet godina da otkrijem sve što sam mogao o Odaji tajni
i da pronañem tajni ulaz u nju... a otkud Hagridu toliko pameti ili moći? Cinilo se da jedino
profesor Preobrazbe Dumbledore vjeruje da je Hagrid nedužan. On je nagovorio Dippeta da zadrži
Hagrida kao lovočuvara. Da, mislim da je Dumbledore tu nešto nanjušio. Čini se da njemu nisam
bio nikad simpatičan kao drugim profesorima..."
13 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:57 pm
Margita
Administrator
"Kladio bih se da te je Dumbledore prozreo", reče Harry i zaškrguće zubima.
"E pa, svakako mi je nakon Hagridova isključenja išao na živce držeći me stalno na oku", nehajno
će Riddle, "Znao sam da bi bilo
odviše opasno da se Odaja ponovo otvori dok sam ja još u školi, Al~
nisam htio ni da mi propadnu sve one puste godine koliko sam tražio Odaju. Odlučio sam ostaviti
za sobom dnevnik, očuvati sama sebe kao šesnaestogodišnjaka na njegovim stranicama, kako bih
mogao jednog dana, uz malo sreće, povesti nekog drugog za sobom i dovršiti plemenito djelo
Salazara Slytherina."
"E pa, nisi ga dovršio", slavodobitno će Harry. "Ovaj put nitko nije izgubio život, čak ni mačka. Za
koji sat bit će spreman i napitak od mandra~ore i ponovo će ozdraviti svi oni koji su još
skamenjeni."
"~ar ti nisam već rekao da mi ubijanje mutnjaka ništa više ne
znači?" tiho će Riddle. "Već nekoliko mjeseci imam novu metu tebe!"
Harry se zagleda u njega.
"Možeš zamisliti kako sam se rasrdio kad mi je sljedeći put dnevnik otvoren, a u njemu mi se nisi
javio ti, nego Ginny. Ona je, znaš, vidjela dnevnik kod tebe pa ju je uhvatila panika. Što će biti ako
ti otkriješ kako on funkcionira, i ako ti ja izbrbljam sve njene tajne? Ili, što je još gore, ako ti kažem
tko je zadavio one pijetlove? I zato je to glupo malo derište pričekalo trenutak kad u vašoj
spavaonici nije bilo nikoga, pa je ponovo ukrala dnevnik. Ali ja sam znao što mi je činiti. Bilo mi je
jasno da si ti ušao u trag Slytherinovu baštiniku. Na temelju svega onoga što mi je Ginny ispričala o
tebi, znao sam da ti nećeš žaliti truda da riješiš taj misterij - pogotovo ako bude napadnut tko od
tvojih najboljih prijatelja. Ginny mi je rekla da cijela škola bruji o tome kako ti znaš parselski
jezik... I zato sam natjerao Ginny da ispiše na zidu svoj pozdrav na rastanku i side ovamo čekati.
127
Branila se i plakala, bila je strašno dosadna, ali u njoj nije više ostalo mnogo života - previše ga je
unijela u dnevnik, u mene. Toliko da sam napokon mogao napustiti njegove stranice. Otkako smo
stigli ovamo, čekao sam tebe da se pojaviš. Znao sam da ćeš doći. Imam mnogo pitanja za tebe,
Harry Potter."
"Na primjer?" srdito će Harry svejednako stisnutih šaka.
"Pa, recimo," odvrati Riddle umiljato se smješkajući, "kako je to moguće da beba bez nekog
velikog čarobnjačkog talenta uspije poraziti najvećeg čarobnjaka svih vremena? Kako si se uspio
spasiti
samo sa je~nim ožiljkom i dokrajčiti moć lorda Voldemorta?"
U očima mu se krijesio neobičan crveni sjaj.
"A što je tebe briga kako sam se ja spasio?" polako ga priupita
Harry. "Voldemort se pojavlo tek poshje tebe,"
"Voldemort je, Harry Potter," tiho će Riddle, "moja prošlost, moja sadašnjost i budućnost."
Pa izvadi iz džepa Harryjev štapić i poćne mahati njime po zraku ispisujući tri svjetlucave riječi:
TOM MARVOLO RIDDLE
Zatim mahne još jedanput štapićem i slova se u njegovu imenu i prezimenu preslože na ovaj način:
I RM LORD VOLDEMORT~
' Ja 5am lord Voldemort,
"Vidiš li?" šapne. "To mi je već u Hogwartsu bilo ime, tako su me, naravno, zvali samo moji
najbolji prijatelji. Zar si mislio da ću dovijeka nositi prezime svog prostačkog bezjačkog oca? Ja,
kojem u žilama teče, po majčinoj strani, krv samog Salazara Slytherina? Ja da zadržim prezime
jednog prostog, običnog bezjaka koji me napustio još prije nego što sam se rodio, samo zato što je
saznao da mu je žena vještica? Ne, Harry, ja sam izmislio sebi novo prezime, prezime za koje sam
znao da će se jednog dana čarobnjaci posvuda libiti da ga izgovore, kad postanem najveći vještac na
svijetu!"
Harryju kao da je stao mozak. Tupo je buljio u Riddlea, u dječaka iz sirotišta koji je, kad je
odrastao, ubio Harryjeve roditelje i mnoge druge... Naposljetku se prisili da progovori:
"Nisi!" reče mu tihim glasom punim mržnje. "Što nisam?" otrese se Riddle na nj.
"Nisi ti najveći vještac na svijetu", odgovori mu Harry ubrzano dišući. "Žao mi je što te moram
razočarati, ali najveći je čarobnjak na svijetu Albus Dumbledore. Svi se u tome slažu. Čak i dok si
bio jak, nisi se usudio osvojiti Hogwarts. Dumbledore te je prozreo dok si još bio u školi, pa i sad
ga se bojiš, ma gdje se krio."
S Riddleova lica nestane smiješak a zamijeni ga vrlo ružan izraz. "Dumbledore je samim mojim
pamćenjem istjeran iz ovog dvorca~" prosilcće.
"Nije on tako daleko kao što ti misliš!" odbrusi mu Harry. Govorio je napamet, ne bi li zastrašio
Riddlea, više želeći nego v~erujući
da govari istinu,
Riddle zausti da mu odgovori, ali se sledi,
Odnekud se čula glazba. Riddle se naglo okrene i zagleda u pustu dvoranu. Glazba je bivala sve
glasnija. Bila je sablasna, jeziva, nezemaljska, tako da se ~-Iarryju digla kosa na glavi i obuzeo ga
osjećaj kao da mu se srce nadulo i postalo dva puta veće nego što je bilo. Zatim, kad je glazba
dosegnula tako visoke tonove da Harry osjeti kako mu treperi pod samim rebrima, na vrhu najbližeg
stupa izbiju plamenovi.
Pojavi se grimizna ptica velika kao labud ispuštajući svoju jezovitu
glazbu prema nadsvoñenom stropu. Imala je sjajan zlatni rep dugačak kao u pauna i blistave zlatne
pandže u kojima je držala nekakav nezgrapan predmet.
Malo zatim ptica poleti ravno na Harryja i ispusti onaj nezgrapni predmet njemu pod noge, a onda
mu teško sleti na rame. Kad je sklopila svoja velika krila, Harry digne pogled i opazi da ptica ima
dugačak i oštar zlatni kljun i okrugle crne oči.
128
Ptica je prestala pjevati. Sjedila je, topla i mirna, uz Harryjev obraz i netremice motrila Riddlea.
"To je feniks..." reče Riddle zureći u ptičurinu prodornim pogledom.
"Fawkes?" hukne Harry i oćuti kako mu ptica svojim zlatnim pandžama nježno steže rame.
"Aovo... "nastavi Riddle motreći onaj nezgrapni predmet koji je Fawkes bio ispustio iz kljuna, "to ti
je stari školski Razredbeni klobuk."
I doista je bio. Onako otrcan, pokrpan i prljav, nepomično je ležao Harryju pod nogama.
Riddle se ponovo nasmije. Tako se bučno smijao da se sve orilo u mračnoj prostoriji, kao da se
deset Riddleova smije u isti mah. "To Dumbledore šalje svom štićeniku! Ptiću pjevicu i stari klo
buk! Jesi li se sad ohrabrio, Harry Potter? Osjećaš li se siguran'?" Harry mu ne odgovori. Možda mu
nije bilo jasno kako bi mu
Fawkes ili Razredbeni klobuk mogli pomoći, ali više nije bio sam i, znatno ohrabreniji, čekao je da
se Riddle prestane smijati.
"Prijeñimo na posao, Harry!" reče mu Riddle sa svejednako širokim osmijehom na licu. "Dosad
smo se sreli dva puta - u h~ojoj prošlosti i u mojoj budućnosti. I dva~uta te nisam uspio ubiti. Kako
si ostao živ? Ispričaj mi sve po redu! Sto dulje budeš pričao," tiho nadoda, "to ćeš dulje živjeti."
Harry je brzo razmišljao i vagao svoje izglede. Njegov je štapić kod Riddlea. On, Harry, ima na
svojoj strani Fawkesa i Razredbeni klobuk, koji mu ne bi mnogo pomogli u dvoboju s Riddleom.
Ne piše mu se dobro. A što dulje bude Riddle tu stajao, to će više života isteći iz Ginny.., Harry
iznenada primijeti da Riddleovi obrisi postaju sve
jasniji i čvršći. Alto se već mora ogledati s Riddleom, bolje da to bude prije nego kasnije,
"Nitko ne zna ~ašto si ti izgu6io svoju moć kad si m~n~ napao", odjednom će Harry, "Ne znam ni
ja, Ali znam zašto me nisi iibio. 7,atn ćt~ m;;e mask~ n~~i~nla ~a me ~nasi. Moia obićna maika
ro~e
tebe spriječila da me ubiješ. A ja sam te lani vidio kakav si uistinu. Ti si propao. Jedva da si živ.
Dotle te je dovela sva ona tvoja moć. Kriješ se. Ružan si, odvratan..."
Riddleu se lice iskrivi. A onda se silom osmjehne groznim osmijehom.
"Tako dakle! Majka ti je poginula da tebe spasi? Da, to je moćna protučarolija. Sad mi je to jasno...
nema na tebi zapravo ništa posebno. Ja sam se, znaš, pomalo i čudio. Jer izmeñu nas, Harry Potter,
postoje čudne sličnosti. Čak si i ti morao to primijetiti. Obojica smo mutnjaci, sirotani koje su
othranili bezjaci. Možda smo čak i jedina dva parsel-usta koji su se pojavili u Hogwartsu poslije
velikog Slytherina? Čak smo i donekle slični... Ali zapravo je tebe od mene spasila puka slučajnost.
Samo sam to htio znati."
Harry je stajao napeto čekajući da Riddle podigne uvis njegov štapić. Ali Riddleov se iskrivljeni
osmijeh iznova proširi.
"A sad ću ti ja, Harry, očitati jednu malu lekciju. Hajde da odmjerimo moći lorda Voldemorta,
baštinika Salazara Slytherina, sa slavnim Harryjem Potterom koji posjeduje najbolje oružje što mu
ga je Dumbledore mogao dati!"
Bacivši uveseljen pogled na Fawkesa i Razredbeni klobuk, udalji se od njih. Osjećajući kako mu
noge trnu od straha, Harry je motrio Riddlea kako zastaje izmeñu dva visoka stupa i gleda
Slytherinovo kameno lice, tamo visoko u polutami. Riddle otvori usta i prosikće... ali Harry shvati
što on govori:
"Progovori, 0 S~~ytherine, nafveći od hogwartske četvorke!"
Harry se naglo okrene da pogleda kip, a Fawkes mu se zaljulja na
ramenu.
Slytherinova se divovska kamena glava pomakne. Prestravljeni Harry vidje kako se kipu usta sve
više i više otvaraju i na kraju pretvaraju u golemu crnu rupu.
Nešto se micalo u ustima kipa. Nešto je izbijalo iz njegove dubine. Harry natraške uzmakne dok se
ne udari u tamni zid prostorije, a kad čvrsto zatvori oči, osjeti kako mu Fawkes poleti s ramena i
129
dodirne mu krilom obraz. Harry mu htjede doviknuti: "Ne ostavljaj me!" ali kakvi su bili izgledi
feniksa u borbi s Kraljem zmija?
Nešto golemo tresne na kameni pod i Harry osjeti kako se tlo zatrese. Znao je što se zbiva, slutio je,
samo što nije vidio orijašku
zmiju kako se izvlači iz Slytherinovih usta. Tad začuje Riddleov siktavi glas:
"Ubij ga!"
Bazilisk se kretao prema Harryju. Čuo ga je kako glomaznim tijelom teško klizi po prašnom tlu.
Svejednako čvrsto zatvorenih očiju, Harry nasumce potrči na stranu, ispruženih ruku, pipajući oko
sebe. Riddle se smijao...
Harry se spotakne. Bubne na kamen i oćuti krv u ustima. Zmija je bila na svega nekoliko koraka od
njega, čuo ju je kako mu se primiče.
Začuje nekakvo bučno, praskavo riganje iznad sebe, a onda nešto teško udari Harryja tako snažno
da ga odbaci do zida. Očekujući da mu se zmijski zubi zariju u tijelo, opet začuje nekakvo siktanje,
i kako nešto bjesomučno mlati po stupovima.
Nije odolio da ne otvori oči, tek toliko da načas pogleda što se zbiva.
Divovska zmija, sjajna, otrovnozelena, debela poput hrastova stabla, izvila se visoko u zrak pijano
klateći velikom zatubastom glavom izmedu stupova. Dok se Harry sav tresao, spreman sklopiti oči
čim se ona okrene, opazi što joj je odvratilo pozornost.
Oko glave joj je letio Fawkes pa ga je bazilisk bijesno napadao otrovnim zubima, dugim i tankim
poput sabalja.
Fawkes se sunovrati i nestane Harryju iz vida sa svojim dugim,
zlatnim kljunam, a onda iznenada tamna krv poškropl pod. Zmija uda~i oko sebe repotn i ~a dlaku
promaši Harryja, a otjda se ok~el~e njemu prije nego što je dospio sklopiti oči. Harry joj se zagleda
ravno u glavu i opazi da ju je feniks pogodio kljunom u oba velika gomoljasta žuta oka, Krv je tekla
po podu a zmija je rigala otrov u predsmrtnim mukama.
"Ne!" začuje Harry Riddlea kako viče. "Pusti pticu! Pusti pticu! Iza tebe je dječak!Jošga možeš
nanjušiti! Ubij ga!"
Oslijepljena se zmija zbunjeno zanjiše. Ipak je i dalje bila pogi
beljna. Fawkes joj je kružio oko glave pjevajući svoju jezovitu pjes
mu i kljucajući ovda-onda baziliska po ljuskastoj njušci dok mu je krv liptala iz iskopanih očiju,
Zmija ponovo ošine repom po podu. Harry joj se izmakne. Nešto ga meko pogodi u lice.
Bazilisk je odbacio Razredbeni klobuk u naručje Harryju. Još mu je jedino to preostalo, to mu je
bila posljednja nada. Nabije klobuk na glavu i baci se potrbuške na pod, a bazilisk ponovo zamahne
repom iznad njega.
"Pomozite mi... pomozite... "mislio je Harry u sebi čvrsto stisnutih očiju pod klobukom. "Pomozite
mi, molim vas!"
Nikakav mu se glas ne odazove. Umjesto toga, klobuk se skupi, kao da ga je nevidljiva ruka čvrsto
stisnula.
Nešto tvrdo i teško padne Harryju na tjeme i malne ga obeznani. Ugledavši sve zvijezde, zgrabi
klobuk za vrh da ga smakne s glave, ali u klobuku osjeti nešto dugo i tvrdo.
U klobuku se pojavio sjajni srebrni mač, kojem su se na balčaku caklili rubini veliki poput jaja.
"Ubij dječaka! Pusti pticu! Dječak je iza tebe! Ponjuši... narcjuši ga!" Harry je opet stajao, spreman.
Bazilisku je klonula glava, a tijelo mu se sklupčalo i mlatilo repom po stupovima okrećući se prema
Harryju. Vidio mu je velike, krvave očne duplje, vidio mu razjapljenu gubicu, toliko široku da ga je
mogla čitavog progutati, sa zubima dugačkim poput njegova mača, tankim, blistavim, otrovnim...
Nasumce se baci na Harryja, ali se Harry izmakne pa zmija udari o zid. Ponovo se bazilisk baci i
lizne Harryja račvastim jezikom sa strane. Harry podigne mać objema rukama.
Bazilisk se iznova baci i ovaj put pogodi cilj. Harry se svom teLinom nalegne na mač i zabije ga do
balčaka zmiji u nepce.
130
Ali, dok je topla krv curila Harryju niz ruke, presiječe ga oštra bol iznad lakta. Dugačak, otvoren
zub zarivao mu se sve dublje i dublje u mišicu. Zub se slomi kad se bazilisk izvrne na bok i padne
na tlo trzajući se.
Harry spuzne niza zid. Zgrabi zmijski zub iz kojeg mu se otrov ši
rio po tijelu, pa ga iščupa iz mišice. Ali znao je da je kasno, Usijana bol širila mu se iz rane polako
ali posto~ano, Kad je bacio zmijski zub
gledajući kako pelerinu natapa svojom krvlju, zamagli mu se pred oćima. Prostorija se rasplinjavala
u vrtlogu mutnih boja.
Skrletna mrlja proleti mimo njega i Harry začuje lagan lepet pandŽl u SVO101 b~lZlnl.
"Fawkes!" probrglja Harry. "Bio si sjajan, Fawkes..." Osjeti kako rnu ptica naslanja svoju lijepu
glavu na mjesto gdje mu je zmija zarila zub.
Začuje bat koraka, a onda pred njim iskrsne nečija tamna sjena. "Gotov si, Harry Potter", dopre
odozgo Riddleov glas. "Mrtav si. To zna čak i Dumbledoreova ptičurina. Vidiš li, Potter, što ta
ptica radi? Plače."
Harry trepne očima. Fawkesova je glava čas izranjala, čas se gubila iz vida. Krupne suze poput
biserja padale su na blistavo perje. "Sjedit ću sad ovdje, Harry Potter, i gledati te kako umireš. Ne
žuri se! Meni se nikud ne žuri."
Harry je bio pospan. Sve mu se pred očima vrtjelo.
"I tako skončava slavni Harry Potter!" dopre Riddleov glas iz daljine. "Sam u Odaji tajni, napušten
od prijatelja i napokon poražen od Gospodara tame kojeg je tako ludo izazivao. Uskoro ćeš se,
Harry, pridružiti svojoj dragoj materi, mutnjakuši.... Ona ti je poklonila dvanaest pozajmljenih
godina života... ali lord Voldemort ti je na kraju došao glave, kao što si i znao da će se dogoditi."
Ako je ovo umiranje, pomisli Harry, onda ni smrt nije tako strašna. I sve je manje osjećao bol...
Ali, umire li doista? Umjesto da se u dvorani smrači, opet se sve nekako rasvijetlilo. Harry malko
zatrese glavom i opazi da je Fawkes još tu, svejednako naslonjene glave na njegovo rame. Oko rane
su sjale suze poput biserja... samo što rane više nije bilo.
"Bježi, ptičurino!" iznenada se opet javi Riddleov glas. "Bježi od njega kad ti kažem! Bjeii!"
Harry podigne glavu. Riddle je uperio Harryjev štapić u Fawkesa. Odjekne prasak kao da je puška
opalila, a Fawkes opet poleti u kolopletu zlatne i skrletne boje.
"Feniksove suze..." tiho će Riddle zureći u Harryjevu mišicu. "Naravno... ljekovite suze... na to sam
zaboravio..."
Pogleda Harryja u oči.
"Ali sve~edno! Zapravo ~e i bol~e ovako. Samo ti i ja, Harry Potrr
ter.., ti i j~...
I podigne štapić.
Tada, usred lepeta krila, Fawkes se opet vine uvis i nešto padne Ha~ryju u ~~~lo-onaj d~evnik,
Načas se obojica, Harry i Riddle, koji je još držao podignuti štapić, zagledaju u dnevnik. Tada, bez
razmišljanja, kao da je od sama početka kanio to učiniti, Harry zgrabi baziliskov zub s poda pokraj
sebe i gurne ga u samu sredinu rokovnika.
Razlegne se dug, grozan, prodoran vrisak. Iz dnevnika obilato poteče tinta po Harryjevim rukama i
preplavi pod. Riddle se previjao i grčio, vrištao i mlatio rukama, a onda...
Riddle nestane. Harryjev čarobni štapić padne na pod i nastane tišina. Tišina isprekidana samo
neprestanim klok klok tinte što je tekla iz dnevnika. Baziliskov je otrov probušio u njoj rupu što je
sad šištala.
Tresući se sav, Harry se uspravi. U glavi mu se vrtjelo kao da je prevalio milje i milje s pomoću
Letipraha. Polako pokupi štapić i Razredbeni klobuk, pa snažno potegne za blistavi mač iz nepca
baziliskove gubice i izvuče ga.
Tada s drugog kraja dvorane dopre slabašno zapomaganje. To se Ginny budila. Harry pohita do nje
a ona sjedne na pod. Zamišljenim pogledom prelazila je s divovske prilike mrtvog baziliska na
131
Harryja, u njegovoj krvavoj pelerini, pa na dnevnik u njegovoj ruci. Ona glasno prostenje i zadrhti,
a niz lice joj poteku suze.
"Harry... o Harry... htjela sam ti onda za d-doručkom sve reći, ali n-nisam mogla pred Percyjem. Ja
sam, Harry, ono učinila... ali ja... k-kunem ti se da n-nisam htjela... R-riddle me natjerao, on me ddoveo
ovamo... i... a kako si ubio tu... tu neman? G-gdje je Riddle? Zadnje če~a se još s-sjećam bilo
je kako je izašao iz dnevnika..."
i~Sve je u redu", reće joj I~arry podižući dnevni~C i po~azujući u
njemu rupu od zmijskog zuba. "Riddle je gotov. Pogledaj! I on i bazilisk. Hajdemo, Ginny, što prije
odavde..."
"Ja ću biti isključena iz škole!" Ginny je plakala dok joj je Harry neprestano pomagao da se osovi
na noge. "Veselila sam se kako ću doći u Hogwarts još od onog vremena kad je B-bill došao
ovamo, a s-sad ću morati oiići i... š-što će mi reći mama i tata?"
Fawkes ih je čekao lebdeći u zraku na ulazu u dvoranu. Harry je požurivao Ginny; prekoračili su
preko nepomičnog klupka mrtvog baziliska, prošli kroz mrak u kojem su im odjekivali koraci i
vratili se u tunel. Harry začuje kako se kamena vrata zatvaraju za njima uz tiho psikanje.
Nakon što su nekoliko minuta išli kroz mračni tunel, do Harryjevih ušiju dopre izdaleka polagano
prebacivanje kamenja.
"Rone!" vikne Harry i ubrza korak. "Ginny je živa. Evo je sa mnom!"
Začuje Ronov prigušen radosni usklik, a kad doñu do sljedećeg zavijutka, ugledaju njegovo
ushićeno lice kako zuri u njih kroz popriličan otvor koji je uspio napraviti usred porušenog
kamenja.
"Ginny!" Ron pruži ruku kroz otvor u kamen~ju da najprije nju prevuče na drugu stranu. "Živa si!
Nevjerojatno! Sto se dogodilo?"
Htjede je zagrliti, ali ga ona odgurne jecajući.
"Ama, sve je u redu, Ginny", reče joj Ron ozarena lica. "Sve je to prošlo, sve je... otkud sad tu ta
ptica?"
Fawkes proleti kroz otvor za Ginny.
"To je Dumbledoreova ptica", reče mu Harry provlačeći se kroz otvor.
"A otkud tebi taj mač?" upita ga Ron buljeći u sjajno oružje u Harryjevoj šaci.
"Objasnit ću ti sve kad se izvučemo odavde", odgovori mu Harry i zirne na Ginny.
" » Ali... "Poslije!" žurno će Harry. Mislio je da ne bi bilo dobro odmah
kazati Ronu tko je otvorio Odaju, bar ne pred Ginny. "A gdje je Lockhart?"
"Tamo negdje otraga~~, odgovori mu Ron cerel~ajući se i poka2ujući glavom kroz tunel prema
odvodnoj cijevi, "Nije baš dobro. Po~ gledaj ga!"
Predvodeni Fawkesom, čija su široka skrletna krila širila u mraku blago zlaćano svjetlo, zapute se
svi skupa do kraja odvodne cijevi. Tu je sjedio Gilderoy Lockhart i bezbrižno nešto pjevušio.
"Izgubio je pamćenje", reče Ron. "Čarolija protiv pamćenja okrenula se protiv njega. Pogodila je
njega umjesto nas. Nema više poj
ma tko je, ni gdje je, ni tko smo mi. Rekao sam mu neka nas tamo prićeka. Opasan je sam sebi."
Lockhart ih dobroćudno sve pogleda.
"Zdravo!" pozdravi ih. "Cudno neko mjesto, a? Zivite li vi mo
"Ne živimo", odgovori mu Ron i pogleda Harryja uzvijajući obr
vama. Harry se sagne i zagleda u dugačku, mračnu cijev.
"Jesi li razmišljao o tome kako ćemo se vratiti?" upita Rona. Ron zavrti glavom, ali feniks Fawkes
doleti do Harryja i ostane lebdjeti pred njim. Okrugle mu se oči sjajile u mraku. Mahao je svojim
dugim zlatnim repom. Harry ga pogleda u nedoumici.
"Izgleda da on želi da mu se uhvatiš za rep..." reče mu Ron. "Ali, ti si pretežak da te ta ptica nosi."
"Fawkes nije obična ptica", ustvrdi Harry i naglo se okrene ostalima. "Morat ćemo se svi držati
jedno za drugo. Ginny, uhvati se za Rona. Profesore Lockhart..."
132
"On misli na vas", oštro će Ron Lockhartu. "Vi se uhvatite za Ginnynu ruku!"
Harry zadjene mač i Razredbeni klobuk za pojas, Ron se uhvati odostraga za Harryjevu pelerinu, a
Harry ispruži ruke i uhvati se za Fawkesov začudno topao rep.
Učini mu se da ga je svega prožela neka izvanredna lakoća. Sljedećeg su trena poletjeli hujeći kroz
odvodnu cijev. Harry je čuo Lockharta kako govori viseći iza njega: "Fantastično! Fantastično! Ovo
je baš kao prava magija!" Hladni je zrak mrsio Harryju kosu i, prije nego što je on prestao uživati u
tom letu, stigli su na cilj - sve se četvero našlo odjednom na mokrom podu zahoda Plačljive Myrtle.
Dok je Lockhart namještao klobuk na glavi, vratila se na mjesto i
SlaYina iza koje se krila vdYOdna cijev,
Myrtla se zabuljila u njih.
"Ostao si živ!" reče Harryju bezbojnim glasom.
"Ne moraš biti tako razočarana", zlovoljno joj odvrati brišući mrlje od krvi i mulja s naočala.
"Pa, ovaj... Samo sam nešto pomislila. Da si umro, rado bih te primila u ovaj zahod", otpovrne
Myrtla, a lice joj oblije srebrna boja. "Fuj!" izusti Ron kad su izašli iz nužnika u mračni i pusti
hodnik.
"Harry! Sve bih rekao da se Myrtlazacopala u tebe! Ginny, dobila si konkurenciju!"
Ali suze su i dalje tekle niz Ginnyno nijemo lice.
"Kamo ćemo sad?" zapita Ron i zabrinuto pogleda Ginny. Harry pokaže prstom smjer.
Fawkes ih povede kroz hodnik svijetleći im zlatnim sjajem. Oni poñu za njim i nakon nekog
vremena nañu se pred sobom profesorice McGonagall.
Harry pokuca na vrata i otvori ih.
DOBBYJEVA NAGRADA
Trenutak je vladala tišina dok su Harry, Ron i Ginny stajali na vratima onako prljavi, blatni i
(Harry) krvavi. A onda se prolomi vrisak.
"Ginny!"
Bijaše to gospoña Weasley koja je sjedila uz vatru plačući. Skoči na noge, a za njom i gospodin
Weasley, pa oboje pohrle kćeri u zagrljaj.
Harry je, meñutim, gledao mimo njih. Uz okvir kamina stajao je, sav ozaren, profesor Dumbledore,
a do njega se profesorica McGonagall grčevito držala za prsa i duboko disala ne bi li se smirila.
Fawkes proleti pokraj Harryjeva uha i sjedne Dumbledoreu na rame. Malo zatim gospoda Weasley
čvrsto zagrli i Harryja i Rona.
"Ti si je spasio! Ti si je spasio! Kako ti je to uspjelo'?"
"Mislim da bismo svi to rado čuli", priklopi profesorica McGonagall slabašnim glasom,
Kad ga gospoc~a Weasley ispusti iz naručja, Harry je još časak krzmao, a onda pride pisaćem stolu
i stavi na nj Razredbeni klobuk, mač optočen rubinima i ostatke Riddleova dnevnika.
Tad im stane o svemu pripovijedati. Gotovo je četvrt sata govorio usred ushićene tišine. Pričao im
je o tome kako je višeput čuo onaj bestjelesni glas, i kako je Hermiona najposlije shvatila da on to
čuje baziliska iz odvodnih cijevi; o tome kako su on i Ron slijedili pauke u šumu, kako mu je
Aragog rekao gdje je baziliskova posljednja žrtva smrtno stradala; kako se on dosjetio da je ta žrtva
bila Plačljiva Myrtla, i da bi ulaz u Odaju tajni mogao biti u njenu zahodu...
"Dobro, dobro," potaknula ga je profesorica McGonagall kad je
zastao u kazivanju, "i tako ste dakle otkrili taj ulaz", rekla bih, dodu
še, da ste usput prekršili stotinu školskih pravila... ali kako ste se, Potter, zaboga, svi izvukli odande
živi i zdravi?"
Tad irn Harry, koji je već promukao od govorenja, ispriča kako je Fawkes na vrijeme stigao, i kako
mu je Razredbeni klobuk dao mač. A onda je zapeo u pripovijedanju. Sve je do tada izbjegavao
spomenuti Riddleov dnevnik - i Ginny. Ona je stajala naslonjena glavom na rame gospode Weasley,
i suze su joj još tekle niz obraze. "Što će biti ako je isključe iz škole?" panično pomisli Harry.
133
Riddleov dnevnik ne funkcionira više... Kako će se dokazati da ju je Riddle natjerao da sve ono
učini?
Harry instinktivno pogleda Dumbledorea, koji se ovlaš smješkao dok mu se svjetlo od vatre zrcalilo
u naočalama u obliku polumjeseca.
"Mene najviše zanima", blago će Dumbledore, "kako je lord Voldemort uspio začarati Ginny, kad
mi moji izvori javljaju da se on trenutno krije u šumama Albanije?"
Harryja prožme olakšanje... toplo, snažno, divno olakšanje. "K-kako, molim?" izusti gospoda
Weasley zgranutim glasom. "Znate-već-tko? Da je za-čarao Ginny? Ali Ginny nije... Ginny nije
valjda... zar ne?"
"Bilo je to preko ovog dnevnika", brže reče Harry uzimajući dnevnik i pokazujući ga Dumbledoreu.
"Riddle ga je počeo voditi kad mu je bilo šesnaest godina."
Dumbledore uzme dnevnik od Harryja i radoznalo se zagleda niz svoj dugi, kukasti nos u spaljene i
promočene stranice.
"Sjajno!" tiho izusti. "On je, naravno, bio vjerojatno najbolji učenik koji je ikad polazio školu u
Hogwartsu."
Zatim se okrene potpuno zbunjenim Weasleyjevima.
"Vrlo malo ljudi zna da se lord Voldemort nekad zvao Tom Rid
dle, Bio je on i moj učenik u Hogwartsu prije pedeset godina. Nestao ~e kad ~e završio školu..,
putovao po svijetu... sav se posvetio Grlloj m~giji, dru~io se s najgorim pripadnicima našeg soja i
podvrgl~uo se mnogim opasnim, magičnim preobrazbama, tako da su ga jedva prepoznali kad se
iznova pojavio kao lord Voldemort, Gotovo
~,, " , , ~, ~, . · . · · 1_· _
"Ali Ginny," opet će gospoña Weasley, "kakve veze ima naša Ginny... s njim?"
"Preko njegova d-dnevnika!" zajeca Ginny. "Ja sam p-pisala u njega, a on mi je čitave godine ootpisivao..."
"Ginny!" uzvikne gospodin Weasley osupnut. "Pa zar nisi baš ništa naučila od mene? Što sam ti
ono vječito govorio? Nemoj nikad vjerovati nečemu što može i samo misliti ako ne vidiš gdje mu je
pamet! Zašto nisi pokazala taj dnevnik meni ili mami? Takav je sumnjivi predmet bio očito pun
crne magije!"
"N-nisam to znala", zajeca Ginny. "Našla sam ga u jednoj od knjiga koje mi je mama dala. Mmislila
sam da ga je netko ostavio u njoj pa onda zaboravio na njega..."
"Gospoñica Weasley treba odmah otići u bolnicu", upadne joj čvrstim glasom u riječ Dumbledore.
"Ovo su za nju bile užasne muke. I neće biti kažnjena. Lord Voldemort obmanuo je već i starije i
mudrije čarobnjake od nje." Priñe vratima i otvori ih. "Neka se odmori u krevetu i popije možda
veliku šalicu vrućeg kakaa! Mene to uvijek obodri", nadoda prijazno trepćući očima. "Madame
Pomfrey bit će još budna. Upravo daje pacijentima sok od mandragore... vjerujem da će se
baziliskove žrtve svakog časa probuditi."
"Onda je i Hermiona ozdravila!" vedro će Ron.
"Neće biti nikakvih trajnih posljedica", ustvrdi Dumbledore. Gospoña Weasley povede Ginny, a
gospodin Weasley poñe za njima još uvijek duboko potresen.
"Znate šta, Minerva," zamišljeno će profesor Dumbledore profesorici McGonagall, "mislim da sve
ovo treba proslaviti dobrom gozbom. Smijem li vas zamoliti da o tome obavijestite kuhinju?"
"Razumijem", trpko odvrati profesorica McGonagall i poñe prema vratima. "Mogu li vama
prepustiti da raspravite stvar s Potterom i Weasleyjem?"
"Svakako", odgovori joj Dumbledore.
I ona ode, a Harry i Ron nesigurno se zagledaju u Dumbledorea. Što je zapravo profesorica
McGonagall mislila kad je rekla neka on raspravi stvar s njima? Neće ih... neće ih, valjda... ipak
kazniti?
134
"Ja sam vam obojici, ako se ne varam, rekao da ću vas morati isključiti iz škole čim prekršite još
koji školski propis", reče Dumble~ dore.
Ron zine od užasa.
"Što će reći da ponekad i najbolji meñu nama moraju pogaziti riječ", nastavi Dumbledore smiješeći
se. "Obojica ćete dobiti Nagradu za posebne zasluge učinjene školi i... da vidimo... da, mislim, i po
dvije stotine bodova svaki za Gryffindore."
Ron postane jarkorumen poput Lockhartova cvijeća za Valentinovo i ponovo zatvori usta.
"Nego, čini mi se da je netko od nas previše diskretan što se tiče njegova udjela u toj vašoj
pogibeljnoj pustolovini", nadoda Dumbledore. "Zašto ste, Gilderoye, tako skromni?"
Harry se trgne. Potpuno je bio zaboravio na Lockharta. Okrene se i ugleda ga kako stoji u kutu
jednako se neodredeno smješkajući. Kad mu se Dumbledore obrati, Lockhart pogleda preko ramena
da vidi komu on to govori.
"Profesore Dumbledore," brže će Ron, "dolje, u Odaji tajni, došlo je do jedne male nezgode.
Profesor Lockhart..."
"Zar sam ja profesor?" priupita ga Lockhart pomalo iznenañeno. "Bože moj, vjerojatno sam bio
beznadan slučaj, je li?"
"Pokušao je izvesti čaroliju brisanja pamćenja, ali se štapić okrenuo protiv njega", tiho objasni Ron
Dumbledoreu što se dogodilo. "Jadnik!" reče Dumbledore i zavrti glavom, a dugi, srebrnkasti
brci mu zadršću. "Naboli ste se na vlastiti mač, Gilderoye?" "Mač?" tupo ponovi Lockhart.
"Nemam ja mača. Ali, ima ga ovaj dečko", i pokaže na Harryja. "On vam ga može posuditi."
"Hoćete li biti tako dobri da i profesora Loćkharta odvedete u bolnicu?" zamoli Dumbledore Rona.
"A ja ću dotle još malo porazgovarati s ~Iarryjem..."
Lockhart dostojanstveno izac~e iz sobe. Ron baci radoznao po
gled na Dumbledorea i Harryja dok je zatvarao vrata` Dumbledore pride jednom od naslonjača uz
vatru.
"Sjedite, Harry!" reče. Harry sjedne obuzet nekakvom neobjašnjivom nervozom.
"Ponajprije bih vam, Harry, htio zahvaliti", reče mu Dumbledore
i ponovo zatrepće očima. "Očito ste mi dolje u Odaji zasvjedočili is~ tinsku privrženost. Inače vam
Fawkes ne bi bio doletio u pomoć,"
T nnc~larii fenikca čtn mo iP~ clP,tin na knliPnn. Harrv se zhllnienn
"I tako ste se vi upoznali s Tomom Riddleom?" zamišljeno će Dumbledore. "Vjerujem da ste ga vi
posebno zanimali..."
Odjednom nešto što ga je stalno kopkalo izleti Harryju iz usta: "Profesore Dumbledore... Riddle mi
je rekao da sam mu ja sličan. Čudne neke sličnosti, rekao je..."
"Je li, ma nemojte?" reče Dumbledore zamišljeno gledajući Harryja ispod debelih srebrnkastih
obrva. `A što vi o tome mislite, Harry?" "Ja mislim ña mu nisam sličan!" odsiječe Harry glasnije
nego što
je želio. "Hoću reći da sam ja... ja sam Gryffindor, ja sam..." I ušuti a u glavi mu se iznova javi
pritajena sumnja.
"Gospodine profesore," produži malo zatim, "Razredbeni mi je klobuk rekao da bih se... da bih se
istaknuo meñu Slytherinima. I svi su neko vrijeme mislili da sam ja Slytherinov baštinik... zato što
znam parselski..."
"Vi, Harry, znate parselski", mirno će Dumbledore, "zato što parselski zna lord Voldemort... koji je
posljednji baštinik Salazara Slytherina. On je, ako se ne varam, prenio nešto od svoje moći na vas
one noći kad vam je zadao ranu od koje vam je ostao ožiljak. Uvjeren sam da on to nije želio..."
"Voldemort je nešto od sebe prenio na mene?" priupita ga Harry kao da ga je grom ošinuo.
"Tako bar izgleda."
"Onda sam ja stvarno trebao biti meñu Slytherinima?" reče Harry očajnički gledajući Dumbledorea
u oči. "Razredbeni je klobuk na
135
slutio slytherinsku moć u meni, pa me je.,."
"Uvrstio medu Gryffindore", mirno će Dumbledore. "Slušajte, Harry. Vi slučajno imate mnoge
osobine koje je Salazar Slytherin najviše cijenio kod učenika što ih je sam izabrao. Njegov vlastiti,
vrlo rijetki dar, znanje parselskoga... snalažljivost... odlučnost... stanovito neobaziranje na propise",
nadoda a brci mu ponovo zadršću. "Pa ipak, Razredbeni vas je klobuk uvrstio meñu Gryffindore. A
vi znate, valjda zašto je tako učinio,"
"On je mene uvrstio meñu Gryffindore", odgovori Harry skršenim glasom, "samo zato što sam ga ja
zamolio da me ne dodijeli Slytherinima..."
"Točno'; potvrdi Dumbledore i ponovo sine. "Po tome se vi ipak znatno razlikujete od Toma
Riddlea. Naš vlastiti izbor, Harry, najbo
lje pokazuje što smo uistinu, kudikamo više nego naše sposobnosti." Harry je zgranut sjedio u
naslonjaču. "Ako baš želite, Harry, dokaz da doista pripadate Gryffindorima, predlažem vam da ovo
malo bolje razgledate."
Dumbledore se nagne nad pisaći stol profesorice McGonagall, dohvati okrvavljeni srebrni mač i
pruži ga Harryju. Harry tupo okrene u ruci mač na kojem su pri svjetlu vatre blistali rubini. A onda,
ispod sama balčaka, pročita ugravirano ime i prezime:
Godric Gryj~ndor.
"Samo je pravi Gryffindor, Harry, mogao iz klobuka izvući taj mač", jednostavno će Dumbledore.
Načas obojica pošute, a onda Dumbledore otvori jednu od ladica u pisaćem stolu profesorice
McGonagall i izvadi iz nje pero i bočicu tinte.
"Vama je, Harry, sad najpreče da se najedete i naspavate. Preporučujem vam da odete dolje na
gozbu, a ja ću dotle napisati pismo za Azkaban... da nam se vrati naš lovočuvar. I moram sastaviti
oglas za Dnevnog proroka'; zamišljeno dometne. "Treba nam novi profesor Obrane od mračnih sila.
Bogme ih nekako brzo trošimo, je li?"
Harry ustane i ode do vrata. Meñutim, tek što je posegnuo za kvakom, vrata se tako naglo i silovito
širom otvore da se odbiju od zida.
Na vratima je stajao Lucius Malfoy, sav crven od bijesa. Pod rukom je držao, umotanog u zavoje,
Dobbyja.
"Dobra večer, Luciuse", prijazno ga pozdravi Dumbledore.
Gospodin Malfoy malne obori s nogu Harryja upadajući u sobu. Dobby uleti za njim i skutri se na
rubu njegova plašta, s izrazom kukavne prestravljenosti na licu.
"Tako dakle!" prozbori Lucius Malfoy uprijevši svoje hladne oči u Dumbledorea. "Vratili ste se!
Iako vas je nadzorni odbor suspendirao, vi ste smatrali za shodno da se vratite u Hogwarts?"
"Znate šta, L~ci~se," reče D~mble~ore vedxo se smiješeći, "~anas mi se javilo svih jedanaest
preostalih članova nadzornog odbora.
Bio je to, da vam pravo kažem, pravi pljusak sova. Culi su da je smrtno stradala kći Arthura
Weasleyja pa su željeli da se odmah vratim. ~aljda su zakljućili da sam ja ipak najbolji ćovjek za taj
posao? A is
. r . . , . .. __~_ _o ___ ____ _ ___~_ Y..a~_ ~~~Y_ ll1_1._1:1._ ..::L 1-.ya. a_ _u ... ~_,~.._
tili da ćete im prokleti obitelji ako ne pristanu da me smjesta suspendirate."
Gospodin Malfoy bijaše još bljeñi nego inače, ali su mu oči i dalje ostale prorezi puni bijesa.
"Pa, što... jeste li stali na kraj tim napadima?" podsmjehne se sugovorniku. "Jeste li uhvatili
krivca?"
"Jesmo", potvrdi Dumbledore smiješeći se. "Pa?" oštro će gospodin Malfoy. "Tko je krivac?"
"Ista ona osoba kao i prošli put, Luciuse", odgovori mu Dumbledore. "Samo što je ovaj put lord
Voldemort djelovao preko nekoga drugoga. S pomoću ovoga dnevnika."
I podigne uvis mali crni rokovnik s velikom rupom u sredini pomno motreći gospodina Malfoya.
Harry je, meñutim, motrio Dobbyja. Vilenjak se vrlo čudno ponašao. Značajno uprijevši svoje
velike
136
oči u Harryja, neprestance je pokazivao na dnevnik, pa na gospodina Malfoya, pa se snažno udarao
šakom po glavi.
"A, tako..." polako izusti gospodin Malfoy.
"Vrlo lukav plan", ustvrdi Dumbledore jednoličnim glasom svejednako gledajući gospodina
Malfoya u oči. "Jer, da ovaj dječak Harry..." Gospodin Malfoy prostrijeli Harryja hitrim, oštrim,
pogledom, "i njegov prijatelj Ron nisu otkrili ovaj dnevnik, e, onda bi... Ginny Weasley možda
morala preuzeti svu krivnju na sebe. Nitko ne bi nikad mogao dokazati da ona nije djelovala od
svoje volje..."
Gospodin Malfoy je šutio. Lice mu odjednom postalo nalik na masku.
"Pomislite samo što se tada moglo dogoditi..." nastavi Dumbledore. "Weasleyjevi su jedna od naših
najistaknutijih čistokrvnih obitelji. Pomislite samo kako bi to djelovalo na Arthura Weasleyja i
njegov Zakon o zaštiti bezjaka kad bi se otkrilo da mu je kći napadala i ubijala učenike bezjačkog
porijekla. Sva je sreća što je otkriven ovaj dnevnik i što su u njemu izbrisana Riddleova sjećanja.
Tko zna kakve bi inače bile posljedice..."
Gospodin Malfoy prisili se progovoriti:
"Sva sreća", reče usiljenim glasom.
Ali Dobby je svejedno i da~je iza njegovih leña pokazivao na dnevni~, pa na Luciusa Malfoya, pa
se lt~pao po glavi.
Odjednom Harry shvati što je posrijedi. Klimne glavom Dobbyju, a Dobby se povuče u kut i počne
se za kaznu potezati za uši.
"Zar ne želite, gospodine Malfoy, saznati kako je Ginny došla do tog dnevnika?" upita ga Harry.
Lucius Malfoy okrene se naglo njemu.
"Otkud bih ja znao kako je ta glupa djevojčica došla do njega?" reče.
"Tako što ste joj ga vi dali", odvrati Harry. "U trgovini "Krasopis i bugačica". Vi ste joj podigli s
poda staru knjigu o preobrazbi i ubacili u nju taj dnevnik, nije li tako?"
Opazi kako se bijele ruke gospodina Malfoya stežu i šire. "Kako ćete mi to dokazati?" prosikće on.
"Ah, to vam nitko neće moći dokazati", odgovori Dumbledore smiješeći se Harryju. "Pogotovo
otkako Riddlea više nema u tom rokovniku. Ipak bih vam, Luciuse, savjetovao da ne dijelite više
okolo stare školske stvari lorda Voldemorta. Ako se bilo koja od tih stvari nañe u rukama nedužnih
učenika, mislim da će Arthur Weasley, ako nitko drugi, slijediti njihov trag sve do vas."
Lucius Malfoy je časak još mirno stajao, ali Harry zapazi kako mu se desnica trza kao da bi
najradije posegnula za štapićem. Medutim, umjesto toga, on se okrene svom kućnom vilenjaku i
dobaci mu: "Idemo, Dobby!"
Pa na$lo otvori vrata, a kad vilenjak dotrči do nae~a, on ~a izbaci
tlogor~ u l~od~ik. Culi su kako Dobby cvili od boli o~lazeći. Harry je časak još stajao napregnuto
razmišljajući, a onda se dosjeti i brže reče;
"Profesore Dumbledore, smijem li vratiti ovaj dnevnik ~ospodinu Malfoyu?"
"Svakako, Harry", mirno će Dumbledore, "Samo brže! Nemojte zaboraviti na gozbu!"
Harry zgrabi dnevnik i izjuri iz sobe. Još je čuo Dobbyjevo skvi
ćanje kako se gubi iza ugla. Pitajući se hoće li mu naum poći za ru
kom, Harry izuje jednu cipelu, skine prljavu, blatnu čarapu i umota
dnevnik u nju. Zatim potrći mraćnim hodnikom.
Sustigao ih je na vrhu stubišta.
"flncnnrlinP Malfnvl" hnknP i nacln cP ~anctavi
I tutne svoju smrdljivu čarapu u ruku Luciusu Malfoyu.
"Koga vi to?..."
Gospodin Malfoy strgne čarapu s dnevnika i baci je, a onda digne bijesan pogled s upropaštenog
rokovnika na Harryja.
137
"Ti ćeš, Harry Potter, uskoro doživjeti isto onakvu zlehudu sudbinu kao i tvoji roditelji", tiho
ustvrdi. "I oni su bili takve nametljive budale."
I okrene se da pode dalje.
"Hajdemo, Dobby! Hajdemo, rekao sam!"
Ali Dobby se nije ni pomaknuo. Držao je u ruci Harryjevu odvratnu, blatnu čarapu i gledao je kao
da je to neko neprocjenjivo blago.
"Gazda je Dobbyju dao čarapu!" reče vilenjak u čudu. "Gazda je Dobbyju poklonio čarapu!"
"Što ti je?" obrecne se gospodin Malfoy na nj. "Što to govoriš?" "Dobby je dobio čarapu!" reče
Dobby s nevjericom u glasu. "Gazda ju je bacio, a Dobby ju je uzeo, i sad je Dobby... Dobby je
slobodan."
Lucius Malfoy stajao je osupnut i buljio u vilenjaka, a onda se okomi na Harryja:
"Zbog tebe sam, balavče, ostao bez sluge!" Ali Dobby podvikne:
"Ne dirajte Harryja Pottera!"
Odjekne prasak i gospodin Malfoy odleti natraške. Surva se niza stube i, preskačući ih po tri u jedan
mah, skljoka se na donje odmorište. Ustane, sav zelen u licu, i izvuče svoj čarobni štapić, ali Dobby
mu priprijeti prstom.
"A sad odlazite!" ogorčeno reče upirući prstom u gospodina Malfoya. "I da niste dirnuli Harryja
Pottera! Odlazite!"
Luciusu Malfoyu nije ništa drugo preostalo. Bacivši posljednji kivni pogled na onu dvojicu,
zaogrne se plaštom i odmagli.
"Harry Potter je oslobodio Dobbyja!" reče vilenjak zureći u Harryja. U okruglim očima zrcalila se
mjesečina što je padala kroz naj
bliži prozor. "Harry Potter je oslobodio Dobbyja!"
"E pa, svakako mi je nakon Hagridova isključenja išao na živce držeći me stalno na oku", nehajno
će Riddle, "Znao sam da bi bilo
odviše opasno da se Odaja ponovo otvori dok sam ja još u školi, Al~
nisam htio ni da mi propadnu sve one puste godine koliko sam tražio Odaju. Odlučio sam ostaviti
za sobom dnevnik, očuvati sama sebe kao šesnaestogodišnjaka na njegovim stranicama, kako bih
mogao jednog dana, uz malo sreće, povesti nekog drugog za sobom i dovršiti plemenito djelo
Salazara Slytherina."
"E pa, nisi ga dovršio", slavodobitno će Harry. "Ovaj put nitko nije izgubio život, čak ni mačka. Za
koji sat bit će spreman i napitak od mandra~ore i ponovo će ozdraviti svi oni koji su još
skamenjeni."
"~ar ti nisam već rekao da mi ubijanje mutnjaka ništa više ne
znači?" tiho će Riddle. "Već nekoliko mjeseci imam novu metu tebe!"
Harry se zagleda u njega.
"Možeš zamisliti kako sam se rasrdio kad mi je sljedeći put dnevnik otvoren, a u njemu mi se nisi
javio ti, nego Ginny. Ona je, znaš, vidjela dnevnik kod tebe pa ju je uhvatila panika. Što će biti ako
ti otkriješ kako on funkcionira, i ako ti ja izbrbljam sve njene tajne? Ili, što je još gore, ako ti kažem
tko je zadavio one pijetlove? I zato je to glupo malo derište pričekalo trenutak kad u vašoj
spavaonici nije bilo nikoga, pa je ponovo ukrala dnevnik. Ali ja sam znao što mi je činiti. Bilo mi je
jasno da si ti ušao u trag Slytherinovu baštiniku. Na temelju svega onoga što mi je Ginny ispričala o
tebi, znao sam da ti nećeš žaliti truda da riješiš taj misterij - pogotovo ako bude napadnut tko od
tvojih najboljih prijatelja. Ginny mi je rekla da cijela škola bruji o tome kako ti znaš parselski
jezik... I zato sam natjerao Ginny da ispiše na zidu svoj pozdrav na rastanku i side ovamo čekati.
127
Branila se i plakala, bila je strašno dosadna, ali u njoj nije više ostalo mnogo života - previše ga je
unijela u dnevnik, u mene. Toliko da sam napokon mogao napustiti njegove stranice. Otkako smo
stigli ovamo, čekao sam tebe da se pojaviš. Znao sam da ćeš doći. Imam mnogo pitanja za tebe,
Harry Potter."
"Na primjer?" srdito će Harry svejednako stisnutih šaka.
"Pa, recimo," odvrati Riddle umiljato se smješkajući, "kako je to moguće da beba bez nekog
velikog čarobnjačkog talenta uspije poraziti najvećeg čarobnjaka svih vremena? Kako si se uspio
spasiti
samo sa je~nim ožiljkom i dokrajčiti moć lorda Voldemorta?"
U očima mu se krijesio neobičan crveni sjaj.
"A što je tebe briga kako sam se ja spasio?" polako ga priupita
Harry. "Voldemort se pojavlo tek poshje tebe,"
"Voldemort je, Harry Potter," tiho će Riddle, "moja prošlost, moja sadašnjost i budućnost."
Pa izvadi iz džepa Harryjev štapić i poćne mahati njime po zraku ispisujući tri svjetlucave riječi:
TOM MARVOLO RIDDLE
Zatim mahne još jedanput štapićem i slova se u njegovu imenu i prezimenu preslože na ovaj način:
I RM LORD VOLDEMORT~
' Ja 5am lord Voldemort,
"Vidiš li?" šapne. "To mi je već u Hogwartsu bilo ime, tako su me, naravno, zvali samo moji
najbolji prijatelji. Zar si mislio da ću dovijeka nositi prezime svog prostačkog bezjačkog oca? Ja,
kojem u žilama teče, po majčinoj strani, krv samog Salazara Slytherina? Ja da zadržim prezime
jednog prostog, običnog bezjaka koji me napustio još prije nego što sam se rodio, samo zato što je
saznao da mu je žena vještica? Ne, Harry, ja sam izmislio sebi novo prezime, prezime za koje sam
znao da će se jednog dana čarobnjaci posvuda libiti da ga izgovore, kad postanem najveći vještac na
svijetu!"
Harryju kao da je stao mozak. Tupo je buljio u Riddlea, u dječaka iz sirotišta koji je, kad je
odrastao, ubio Harryjeve roditelje i mnoge druge... Naposljetku se prisili da progovori:
"Nisi!" reče mu tihim glasom punim mržnje. "Što nisam?" otrese se Riddle na nj.
"Nisi ti najveći vještac na svijetu", odgovori mu Harry ubrzano dišući. "Žao mi je što te moram
razočarati, ali najveći je čarobnjak na svijetu Albus Dumbledore. Svi se u tome slažu. Čak i dok si
bio jak, nisi se usudio osvojiti Hogwarts. Dumbledore te je prozreo dok si još bio u školi, pa i sad
ga se bojiš, ma gdje se krio."
S Riddleova lica nestane smiješak a zamijeni ga vrlo ružan izraz. "Dumbledore je samim mojim
pamćenjem istjeran iz ovog dvorca~" prosilcće.
"Nije on tako daleko kao što ti misliš!" odbrusi mu Harry. Govorio je napamet, ne bi li zastrašio
Riddlea, više želeći nego v~erujući
da govari istinu,
Riddle zausti da mu odgovori, ali se sledi,
Odnekud se čula glazba. Riddle se naglo okrene i zagleda u pustu dvoranu. Glazba je bivala sve
glasnija. Bila je sablasna, jeziva, nezemaljska, tako da se ~-Iarryju digla kosa na glavi i obuzeo ga
osjećaj kao da mu se srce nadulo i postalo dva puta veće nego što je bilo. Zatim, kad je glazba
dosegnula tako visoke tonove da Harry osjeti kako mu treperi pod samim rebrima, na vrhu najbližeg
stupa izbiju plamenovi.
Pojavi se grimizna ptica velika kao labud ispuštajući svoju jezovitu
glazbu prema nadsvoñenom stropu. Imala je sjajan zlatni rep dugačak kao u pauna i blistave zlatne
pandže u kojima je držala nekakav nezgrapan predmet.
Malo zatim ptica poleti ravno na Harryja i ispusti onaj nezgrapni predmet njemu pod noge, a onda
mu teško sleti na rame. Kad je sklopila svoja velika krila, Harry digne pogled i opazi da ptica ima
dugačak i oštar zlatni kljun i okrugle crne oči.
128
Ptica je prestala pjevati. Sjedila je, topla i mirna, uz Harryjev obraz i netremice motrila Riddlea.
"To je feniks..." reče Riddle zureći u ptičurinu prodornim pogledom.
"Fawkes?" hukne Harry i oćuti kako mu ptica svojim zlatnim pandžama nježno steže rame.
"Aovo... "nastavi Riddle motreći onaj nezgrapni predmet koji je Fawkes bio ispustio iz kljuna, "to ti
je stari školski Razredbeni klobuk."
I doista je bio. Onako otrcan, pokrpan i prljav, nepomično je ležao Harryju pod nogama.
Riddle se ponovo nasmije. Tako se bučno smijao da se sve orilo u mračnoj prostoriji, kao da se
deset Riddleova smije u isti mah. "To Dumbledore šalje svom štićeniku! Ptiću pjevicu i stari klo
buk! Jesi li se sad ohrabrio, Harry Potter? Osjećaš li se siguran'?" Harry mu ne odgovori. Možda mu
nije bilo jasno kako bi mu
Fawkes ili Razredbeni klobuk mogli pomoći, ali više nije bio sam i, znatno ohrabreniji, čekao je da
se Riddle prestane smijati.
"Prijeñimo na posao, Harry!" reče mu Riddle sa svejednako širokim osmijehom na licu. "Dosad
smo se sreli dva puta - u h~ojoj prošlosti i u mojoj budućnosti. I dva~uta te nisam uspio ubiti. Kako
si ostao živ? Ispričaj mi sve po redu! Sto dulje budeš pričao," tiho nadoda, "to ćeš dulje živjeti."
Harry je brzo razmišljao i vagao svoje izglede. Njegov je štapić kod Riddlea. On, Harry, ima na
svojoj strani Fawkesa i Razredbeni klobuk, koji mu ne bi mnogo pomogli u dvoboju s Riddleom.
Ne piše mu se dobro. A što dulje bude Riddle tu stajao, to će više života isteći iz Ginny.., Harry
iznenada primijeti da Riddleovi obrisi postaju sve
jasniji i čvršći. Alto se već mora ogledati s Riddleom, bolje da to bude prije nego kasnije,
"Nitko ne zna ~ašto si ti izgu6io svoju moć kad si m~n~ napao", odjednom će Harry, "Ne znam ni
ja, Ali znam zašto me nisi iibio. 7,atn ćt~ m;;e mask~ n~~i~nla ~a me ~nasi. Moia obićna maika
ro~e
tebe spriječila da me ubiješ. A ja sam te lani vidio kakav si uistinu. Ti si propao. Jedva da si živ.
Dotle te je dovela sva ona tvoja moć. Kriješ se. Ružan si, odvratan..."
Riddleu se lice iskrivi. A onda se silom osmjehne groznim osmijehom.
"Tako dakle! Majka ti je poginula da tebe spasi? Da, to je moćna protučarolija. Sad mi je to jasno...
nema na tebi zapravo ništa posebno. Ja sam se, znaš, pomalo i čudio. Jer izmeñu nas, Harry Potter,
postoje čudne sličnosti. Čak si i ti morao to primijetiti. Obojica smo mutnjaci, sirotani koje su
othranili bezjaci. Možda smo čak i jedina dva parsel-usta koji su se pojavili u Hogwartsu poslije
velikog Slytherina? Čak smo i donekle slični... Ali zapravo je tebe od mene spasila puka slučajnost.
Samo sam to htio znati."
Harry je stajao napeto čekajući da Riddle podigne uvis njegov štapić. Ali Riddleov se iskrivljeni
osmijeh iznova proširi.
"A sad ću ti ja, Harry, očitati jednu malu lekciju. Hajde da odmjerimo moći lorda Voldemorta,
baštinika Salazara Slytherina, sa slavnim Harryjem Potterom koji posjeduje najbolje oružje što mu
ga je Dumbledore mogao dati!"
Bacivši uveseljen pogled na Fawkesa i Razredbeni klobuk, udalji se od njih. Osjećajući kako mu
noge trnu od straha, Harry je motrio Riddlea kako zastaje izmeñu dva visoka stupa i gleda
Slytherinovo kameno lice, tamo visoko u polutami. Riddle otvori usta i prosikće... ali Harry shvati
što on govori:
"Progovori, 0 S~~ytherine, nafveći od hogwartske četvorke!"
Harry se naglo okrene da pogleda kip, a Fawkes mu se zaljulja na
ramenu.
Slytherinova se divovska kamena glava pomakne. Prestravljeni Harry vidje kako se kipu usta sve
više i više otvaraju i na kraju pretvaraju u golemu crnu rupu.
Nešto se micalo u ustima kipa. Nešto je izbijalo iz njegove dubine. Harry natraške uzmakne dok se
ne udari u tamni zid prostorije, a kad čvrsto zatvori oči, osjeti kako mu Fawkes poleti s ramena i
129
dodirne mu krilom obraz. Harry mu htjede doviknuti: "Ne ostavljaj me!" ali kakvi su bili izgledi
feniksa u borbi s Kraljem zmija?
Nešto golemo tresne na kameni pod i Harry osjeti kako se tlo zatrese. Znao je što se zbiva, slutio je,
samo što nije vidio orijašku
zmiju kako se izvlači iz Slytherinovih usta. Tad začuje Riddleov siktavi glas:
"Ubij ga!"
Bazilisk se kretao prema Harryju. Čuo ga je kako glomaznim tijelom teško klizi po prašnom tlu.
Svejednako čvrsto zatvorenih očiju, Harry nasumce potrči na stranu, ispruženih ruku, pipajući oko
sebe. Riddle se smijao...
Harry se spotakne. Bubne na kamen i oćuti krv u ustima. Zmija je bila na svega nekoliko koraka od
njega, čuo ju je kako mu se primiče.
Začuje nekakvo bučno, praskavo riganje iznad sebe, a onda nešto teško udari Harryja tako snažno
da ga odbaci do zida. Očekujući da mu se zmijski zubi zariju u tijelo, opet začuje nekakvo siktanje,
i kako nešto bjesomučno mlati po stupovima.
Nije odolio da ne otvori oči, tek toliko da načas pogleda što se zbiva.
Divovska zmija, sjajna, otrovnozelena, debela poput hrastova stabla, izvila se visoko u zrak pijano
klateći velikom zatubastom glavom izmedu stupova. Dok se Harry sav tresao, spreman sklopiti oči
čim se ona okrene, opazi što joj je odvratilo pozornost.
Oko glave joj je letio Fawkes pa ga je bazilisk bijesno napadao otrovnim zubima, dugim i tankim
poput sabalja.
Fawkes se sunovrati i nestane Harryju iz vida sa svojim dugim,
zlatnim kljunam, a onda iznenada tamna krv poškropl pod. Zmija uda~i oko sebe repotn i ~a dlaku
promaši Harryja, a otjda se ok~el~e njemu prije nego što je dospio sklopiti oči. Harry joj se zagleda
ravno u glavu i opazi da ju je feniks pogodio kljunom u oba velika gomoljasta žuta oka, Krv je tekla
po podu a zmija je rigala otrov u predsmrtnim mukama.
"Ne!" začuje Harry Riddlea kako viče. "Pusti pticu! Pusti pticu! Iza tebe je dječak!Jošga možeš
nanjušiti! Ubij ga!"
Oslijepljena se zmija zbunjeno zanjiše. Ipak je i dalje bila pogi
beljna. Fawkes joj je kružio oko glave pjevajući svoju jezovitu pjes
mu i kljucajući ovda-onda baziliska po ljuskastoj njušci dok mu je krv liptala iz iskopanih očiju,
Zmija ponovo ošine repom po podu. Harry joj se izmakne. Nešto ga meko pogodi u lice.
Bazilisk je odbacio Razredbeni klobuk u naručje Harryju. Još mu je jedino to preostalo, to mu je
bila posljednja nada. Nabije klobuk na glavu i baci se potrbuške na pod, a bazilisk ponovo zamahne
repom iznad njega.
"Pomozite mi... pomozite... "mislio je Harry u sebi čvrsto stisnutih očiju pod klobukom. "Pomozite
mi, molim vas!"
Nikakav mu se glas ne odazove. Umjesto toga, klobuk se skupi, kao da ga je nevidljiva ruka čvrsto
stisnula.
Nešto tvrdo i teško padne Harryju na tjeme i malne ga obeznani. Ugledavši sve zvijezde, zgrabi
klobuk za vrh da ga smakne s glave, ali u klobuku osjeti nešto dugo i tvrdo.
U klobuku se pojavio sjajni srebrni mač, kojem su se na balčaku caklili rubini veliki poput jaja.
"Ubij dječaka! Pusti pticu! Dječak je iza tebe! Ponjuši... narcjuši ga!" Harry je opet stajao, spreman.
Bazilisku je klonula glava, a tijelo mu se sklupčalo i mlatilo repom po stupovima okrećući se prema
Harryju. Vidio mu je velike, krvave očne duplje, vidio mu razjapljenu gubicu, toliko široku da ga je
mogla čitavog progutati, sa zubima dugačkim poput njegova mača, tankim, blistavim, otrovnim...
Nasumce se baci na Harryja, ali se Harry izmakne pa zmija udari o zid. Ponovo se bazilisk baci i
lizne Harryja račvastim jezikom sa strane. Harry podigne mać objema rukama.
Bazilisk se iznova baci i ovaj put pogodi cilj. Harry se svom teLinom nalegne na mač i zabije ga do
balčaka zmiji u nepce.
130
Ali, dok je topla krv curila Harryju niz ruke, presiječe ga oštra bol iznad lakta. Dugačak, otvoren
zub zarivao mu se sve dublje i dublje u mišicu. Zub se slomi kad se bazilisk izvrne na bok i padne
na tlo trzajući se.
Harry spuzne niza zid. Zgrabi zmijski zub iz kojeg mu se otrov ši
rio po tijelu, pa ga iščupa iz mišice. Ali znao je da je kasno, Usijana bol širila mu se iz rane polako
ali posto~ano, Kad je bacio zmijski zub
gledajući kako pelerinu natapa svojom krvlju, zamagli mu se pred oćima. Prostorija se rasplinjavala
u vrtlogu mutnih boja.
Skrletna mrlja proleti mimo njega i Harry začuje lagan lepet pandŽl u SVO101 b~lZlnl.
"Fawkes!" probrglja Harry. "Bio si sjajan, Fawkes..." Osjeti kako rnu ptica naslanja svoju lijepu
glavu na mjesto gdje mu je zmija zarila zub.
Začuje bat koraka, a onda pred njim iskrsne nečija tamna sjena. "Gotov si, Harry Potter", dopre
odozgo Riddleov glas. "Mrtav si. To zna čak i Dumbledoreova ptičurina. Vidiš li, Potter, što ta
ptica radi? Plače."
Harry trepne očima. Fawkesova je glava čas izranjala, čas se gubila iz vida. Krupne suze poput
biserja padale su na blistavo perje. "Sjedit ću sad ovdje, Harry Potter, i gledati te kako umireš. Ne
žuri se! Meni se nikud ne žuri."
Harry je bio pospan. Sve mu se pred očima vrtjelo.
"I tako skončava slavni Harry Potter!" dopre Riddleov glas iz daljine. "Sam u Odaji tajni, napušten
od prijatelja i napokon poražen od Gospodara tame kojeg je tako ludo izazivao. Uskoro ćeš se,
Harry, pridružiti svojoj dragoj materi, mutnjakuši.... Ona ti je poklonila dvanaest pozajmljenih
godina života... ali lord Voldemort ti je na kraju došao glave, kao što si i znao da će se dogoditi."
Ako je ovo umiranje, pomisli Harry, onda ni smrt nije tako strašna. I sve je manje osjećao bol...
Ali, umire li doista? Umjesto da se u dvorani smrači, opet se sve nekako rasvijetlilo. Harry malko
zatrese glavom i opazi da je Fawkes još tu, svejednako naslonjene glave na njegovo rame. Oko rane
su sjale suze poput biserja... samo što rane više nije bilo.
"Bježi, ptičurino!" iznenada se opet javi Riddleov glas. "Bježi od njega kad ti kažem! Bjeii!"
Harry podigne glavu. Riddle je uperio Harryjev štapić u Fawkesa. Odjekne prasak kao da je puška
opalila, a Fawkes opet poleti u kolopletu zlatne i skrletne boje.
"Feniksove suze..." tiho će Riddle zureći u Harryjevu mišicu. "Naravno... ljekovite suze... na to sam
zaboravio..."
Pogleda Harryja u oči.
"Ali sve~edno! Zapravo ~e i bol~e ovako. Samo ti i ja, Harry Potrr
ter.., ti i j~...
I podigne štapić.
Tada, usred lepeta krila, Fawkes se opet vine uvis i nešto padne Ha~ryju u ~~~lo-onaj d~evnik,
Načas se obojica, Harry i Riddle, koji je još držao podignuti štapić, zagledaju u dnevnik. Tada, bez
razmišljanja, kao da je od sama početka kanio to učiniti, Harry zgrabi baziliskov zub s poda pokraj
sebe i gurne ga u samu sredinu rokovnika.
Razlegne se dug, grozan, prodoran vrisak. Iz dnevnika obilato poteče tinta po Harryjevim rukama i
preplavi pod. Riddle se previjao i grčio, vrištao i mlatio rukama, a onda...
Riddle nestane. Harryjev čarobni štapić padne na pod i nastane tišina. Tišina isprekidana samo
neprestanim klok klok tinte što je tekla iz dnevnika. Baziliskov je otrov probušio u njoj rupu što je
sad šištala.
Tresući se sav, Harry se uspravi. U glavi mu se vrtjelo kao da je prevalio milje i milje s pomoću
Letipraha. Polako pokupi štapić i Razredbeni klobuk, pa snažno potegne za blistavi mač iz nepca
baziliskove gubice i izvuče ga.
Tada s drugog kraja dvorane dopre slabašno zapomaganje. To se Ginny budila. Harry pohita do nje
a ona sjedne na pod. Zamišljenim pogledom prelazila je s divovske prilike mrtvog baziliska na
131
Harryja, u njegovoj krvavoj pelerini, pa na dnevnik u njegovoj ruci. Ona glasno prostenje i zadrhti,
a niz lice joj poteku suze.
"Harry... o Harry... htjela sam ti onda za d-doručkom sve reći, ali n-nisam mogla pred Percyjem. Ja
sam, Harry, ono učinila... ali ja... k-kunem ti se da n-nisam htjela... R-riddle me natjerao, on me ddoveo
ovamo... i... a kako si ubio tu... tu neman? G-gdje je Riddle? Zadnje če~a se još s-sjećam bilo
je kako je izašao iz dnevnika..."
i~Sve je u redu", reće joj I~arry podižući dnevni~C i po~azujući u
njemu rupu od zmijskog zuba. "Riddle je gotov. Pogledaj! I on i bazilisk. Hajdemo, Ginny, što prije
odavde..."
"Ja ću biti isključena iz škole!" Ginny je plakala dok joj je Harry neprestano pomagao da se osovi
na noge. "Veselila sam se kako ću doći u Hogwarts još od onog vremena kad je B-bill došao
ovamo, a s-sad ću morati oiići i... š-što će mi reći mama i tata?"
Fawkes ih je čekao lebdeći u zraku na ulazu u dvoranu. Harry je požurivao Ginny; prekoračili su
preko nepomičnog klupka mrtvog baziliska, prošli kroz mrak u kojem su im odjekivali koraci i
vratili se u tunel. Harry začuje kako se kamena vrata zatvaraju za njima uz tiho psikanje.
Nakon što su nekoliko minuta išli kroz mračni tunel, do Harryjevih ušiju dopre izdaleka polagano
prebacivanje kamenja.
"Rone!" vikne Harry i ubrza korak. "Ginny je živa. Evo je sa mnom!"
Začuje Ronov prigušen radosni usklik, a kad doñu do sljedećeg zavijutka, ugledaju njegovo
ushićeno lice kako zuri u njih kroz popriličan otvor koji je uspio napraviti usred porušenog
kamenja.
"Ginny!" Ron pruži ruku kroz otvor u kamen~ju da najprije nju prevuče na drugu stranu. "Živa si!
Nevjerojatno! Sto se dogodilo?"
Htjede je zagrliti, ali ga ona odgurne jecajući.
"Ama, sve je u redu, Ginny", reče joj Ron ozarena lica. "Sve je to prošlo, sve je... otkud sad tu ta
ptica?"
Fawkes proleti kroz otvor za Ginny.
"To je Dumbledoreova ptica", reče mu Harry provlačeći se kroz otvor.
"A otkud tebi taj mač?" upita ga Ron buljeći u sjajno oružje u Harryjevoj šaci.
"Objasnit ću ti sve kad se izvučemo odavde", odgovori mu Harry i zirne na Ginny.
" » Ali... "Poslije!" žurno će Harry. Mislio je da ne bi bilo dobro odmah
kazati Ronu tko je otvorio Odaju, bar ne pred Ginny. "A gdje je Lockhart?"
"Tamo negdje otraga~~, odgovori mu Ron cerel~ajući se i poka2ujući glavom kroz tunel prema
odvodnoj cijevi, "Nije baš dobro. Po~ gledaj ga!"
Predvodeni Fawkesom, čija su široka skrletna krila širila u mraku blago zlaćano svjetlo, zapute se
svi skupa do kraja odvodne cijevi. Tu je sjedio Gilderoy Lockhart i bezbrižno nešto pjevušio.
"Izgubio je pamćenje", reče Ron. "Čarolija protiv pamćenja okrenula se protiv njega. Pogodila je
njega umjesto nas. Nema više poj
ma tko je, ni gdje je, ni tko smo mi. Rekao sam mu neka nas tamo prićeka. Opasan je sam sebi."
Lockhart ih dobroćudno sve pogleda.
"Zdravo!" pozdravi ih. "Cudno neko mjesto, a? Zivite li vi mo
"Ne živimo", odgovori mu Ron i pogleda Harryja uzvijajući obr
vama. Harry se sagne i zagleda u dugačku, mračnu cijev.
"Jesi li razmišljao o tome kako ćemo se vratiti?" upita Rona. Ron zavrti glavom, ali feniks Fawkes
doleti do Harryja i ostane lebdjeti pred njim. Okrugle mu se oči sjajile u mraku. Mahao je svojim
dugim zlatnim repom. Harry ga pogleda u nedoumici.
"Izgleda da on želi da mu se uhvatiš za rep..." reče mu Ron. "Ali, ti si pretežak da te ta ptica nosi."
"Fawkes nije obična ptica", ustvrdi Harry i naglo se okrene ostalima. "Morat ćemo se svi držati
jedno za drugo. Ginny, uhvati se za Rona. Profesore Lockhart..."
132
"On misli na vas", oštro će Ron Lockhartu. "Vi se uhvatite za Ginnynu ruku!"
Harry zadjene mač i Razredbeni klobuk za pojas, Ron se uhvati odostraga za Harryjevu pelerinu, a
Harry ispruži ruke i uhvati se za Fawkesov začudno topao rep.
Učini mu se da ga je svega prožela neka izvanredna lakoća. Sljedećeg su trena poletjeli hujeći kroz
odvodnu cijev. Harry je čuo Lockharta kako govori viseći iza njega: "Fantastično! Fantastično! Ovo
je baš kao prava magija!" Hladni je zrak mrsio Harryju kosu i, prije nego što je on prestao uživati u
tom letu, stigli su na cilj - sve se četvero našlo odjednom na mokrom podu zahoda Plačljive Myrtle.
Dok je Lockhart namještao klobuk na glavi, vratila se na mjesto i
SlaYina iza koje se krila vdYOdna cijev,
Myrtla se zabuljila u njih.
"Ostao si živ!" reče Harryju bezbojnim glasom.
"Ne moraš biti tako razočarana", zlovoljno joj odvrati brišući mrlje od krvi i mulja s naočala.
"Pa, ovaj... Samo sam nešto pomislila. Da si umro, rado bih te primila u ovaj zahod", otpovrne
Myrtla, a lice joj oblije srebrna boja. "Fuj!" izusti Ron kad su izašli iz nužnika u mračni i pusti
hodnik.
"Harry! Sve bih rekao da se Myrtlazacopala u tebe! Ginny, dobila si konkurenciju!"
Ali suze su i dalje tekle niz Ginnyno nijemo lice.
"Kamo ćemo sad?" zapita Ron i zabrinuto pogleda Ginny. Harry pokaže prstom smjer.
Fawkes ih povede kroz hodnik svijetleći im zlatnim sjajem. Oni poñu za njim i nakon nekog
vremena nañu se pred sobom profesorice McGonagall.
Harry pokuca na vrata i otvori ih.
DOBBYJEVA NAGRADA
Trenutak je vladala tišina dok su Harry, Ron i Ginny stajali na vratima onako prljavi, blatni i
(Harry) krvavi. A onda se prolomi vrisak.
"Ginny!"
Bijaše to gospoña Weasley koja je sjedila uz vatru plačući. Skoči na noge, a za njom i gospodin
Weasley, pa oboje pohrle kćeri u zagrljaj.
Harry je, meñutim, gledao mimo njih. Uz okvir kamina stajao je, sav ozaren, profesor Dumbledore,
a do njega se profesorica McGonagall grčevito držala za prsa i duboko disala ne bi li se smirila.
Fawkes proleti pokraj Harryjeva uha i sjedne Dumbledoreu na rame. Malo zatim gospoda Weasley
čvrsto zagrli i Harryja i Rona.
"Ti si je spasio! Ti si je spasio! Kako ti je to uspjelo'?"
"Mislim da bismo svi to rado čuli", priklopi profesorica McGonagall slabašnim glasom,
Kad ga gospoc~a Weasley ispusti iz naručja, Harry je još časak krzmao, a onda pride pisaćem stolu
i stavi na nj Razredbeni klobuk, mač optočen rubinima i ostatke Riddleova dnevnika.
Tad im stane o svemu pripovijedati. Gotovo je četvrt sata govorio usred ushićene tišine. Pričao im
je o tome kako je višeput čuo onaj bestjelesni glas, i kako je Hermiona najposlije shvatila da on to
čuje baziliska iz odvodnih cijevi; o tome kako su on i Ron slijedili pauke u šumu, kako mu je
Aragog rekao gdje je baziliskova posljednja žrtva smrtno stradala; kako se on dosjetio da je ta žrtva
bila Plačljiva Myrtla, i da bi ulaz u Odaju tajni mogao biti u njenu zahodu...
"Dobro, dobro," potaknula ga je profesorica McGonagall kad je
zastao u kazivanju, "i tako ste dakle otkrili taj ulaz", rekla bih, dodu
še, da ste usput prekršili stotinu školskih pravila... ali kako ste se, Potter, zaboga, svi izvukli odande
živi i zdravi?"
Tad irn Harry, koji je već promukao od govorenja, ispriča kako je Fawkes na vrijeme stigao, i kako
mu je Razredbeni klobuk dao mač. A onda je zapeo u pripovijedanju. Sve je do tada izbjegavao
spomenuti Riddleov dnevnik - i Ginny. Ona je stajala naslonjena glavom na rame gospode Weasley,
i suze su joj još tekle niz obraze. "Što će biti ako je isključe iz škole?" panično pomisli Harry.
133
Riddleov dnevnik ne funkcionira više... Kako će se dokazati da ju je Riddle natjerao da sve ono
učini?
Harry instinktivno pogleda Dumbledorea, koji se ovlaš smješkao dok mu se svjetlo od vatre zrcalilo
u naočalama u obliku polumjeseca.
"Mene najviše zanima", blago će Dumbledore, "kako je lord Voldemort uspio začarati Ginny, kad
mi moji izvori javljaju da se on trenutno krije u šumama Albanije?"
Harryja prožme olakšanje... toplo, snažno, divno olakšanje. "K-kako, molim?" izusti gospoda
Weasley zgranutim glasom. "Znate-već-tko? Da je za-čarao Ginny? Ali Ginny nije... Ginny nije
valjda... zar ne?"
"Bilo je to preko ovog dnevnika", brže reče Harry uzimajući dnevnik i pokazujući ga Dumbledoreu.
"Riddle ga je počeo voditi kad mu je bilo šesnaest godina."
Dumbledore uzme dnevnik od Harryja i radoznalo se zagleda niz svoj dugi, kukasti nos u spaljene i
promočene stranice.
"Sjajno!" tiho izusti. "On je, naravno, bio vjerojatno najbolji učenik koji je ikad polazio školu u
Hogwartsu."
Zatim se okrene potpuno zbunjenim Weasleyjevima.
"Vrlo malo ljudi zna da se lord Voldemort nekad zvao Tom Rid
dle, Bio je on i moj učenik u Hogwartsu prije pedeset godina. Nestao ~e kad ~e završio školu..,
putovao po svijetu... sav se posvetio Grlloj m~giji, dru~io se s najgorim pripadnicima našeg soja i
podvrgl~uo se mnogim opasnim, magičnim preobrazbama, tako da su ga jedva prepoznali kad se
iznova pojavio kao lord Voldemort, Gotovo
~,, " , , ~, ~, . · . · · 1_· _
"Ali Ginny," opet će gospoña Weasley, "kakve veze ima naša Ginny... s njim?"
"Preko njegova d-dnevnika!" zajeca Ginny. "Ja sam p-pisala u njega, a on mi je čitave godine ootpisivao..."
"Ginny!" uzvikne gospodin Weasley osupnut. "Pa zar nisi baš ništa naučila od mene? Što sam ti
ono vječito govorio? Nemoj nikad vjerovati nečemu što može i samo misliti ako ne vidiš gdje mu je
pamet! Zašto nisi pokazala taj dnevnik meni ili mami? Takav je sumnjivi predmet bio očito pun
crne magije!"
"N-nisam to znala", zajeca Ginny. "Našla sam ga u jednoj od knjiga koje mi je mama dala. Mmislila
sam da ga je netko ostavio u njoj pa onda zaboravio na njega..."
"Gospoñica Weasley treba odmah otići u bolnicu", upadne joj čvrstim glasom u riječ Dumbledore.
"Ovo su za nju bile užasne muke. I neće biti kažnjena. Lord Voldemort obmanuo je već i starije i
mudrije čarobnjake od nje." Priñe vratima i otvori ih. "Neka se odmori u krevetu i popije možda
veliku šalicu vrućeg kakaa! Mene to uvijek obodri", nadoda prijazno trepćući očima. "Madame
Pomfrey bit će još budna. Upravo daje pacijentima sok od mandragore... vjerujem da će se
baziliskove žrtve svakog časa probuditi."
"Onda je i Hermiona ozdravila!" vedro će Ron.
"Neće biti nikakvih trajnih posljedica", ustvrdi Dumbledore. Gospoña Weasley povede Ginny, a
gospodin Weasley poñe za njima još uvijek duboko potresen.
"Znate šta, Minerva," zamišljeno će profesor Dumbledore profesorici McGonagall, "mislim da sve
ovo treba proslaviti dobrom gozbom. Smijem li vas zamoliti da o tome obavijestite kuhinju?"
"Razumijem", trpko odvrati profesorica McGonagall i poñe prema vratima. "Mogu li vama
prepustiti da raspravite stvar s Potterom i Weasleyjem?"
"Svakako", odgovori joj Dumbledore.
I ona ode, a Harry i Ron nesigurno se zagledaju u Dumbledorea. Što je zapravo profesorica
McGonagall mislila kad je rekla neka on raspravi stvar s njima? Neće ih... neće ih, valjda... ipak
kazniti?
134
"Ja sam vam obojici, ako se ne varam, rekao da ću vas morati isključiti iz škole čim prekršite još
koji školski propis", reče Dumble~ dore.
Ron zine od užasa.
"Što će reći da ponekad i najbolji meñu nama moraju pogaziti riječ", nastavi Dumbledore smiješeći
se. "Obojica ćete dobiti Nagradu za posebne zasluge učinjene školi i... da vidimo... da, mislim, i po
dvije stotine bodova svaki za Gryffindore."
Ron postane jarkorumen poput Lockhartova cvijeća za Valentinovo i ponovo zatvori usta.
"Nego, čini mi se da je netko od nas previše diskretan što se tiče njegova udjela u toj vašoj
pogibeljnoj pustolovini", nadoda Dumbledore. "Zašto ste, Gilderoye, tako skromni?"
Harry se trgne. Potpuno je bio zaboravio na Lockharta. Okrene se i ugleda ga kako stoji u kutu
jednako se neodredeno smješkajući. Kad mu se Dumbledore obrati, Lockhart pogleda preko ramena
da vidi komu on to govori.
"Profesore Dumbledore," brže će Ron, "dolje, u Odaji tajni, došlo je do jedne male nezgode.
Profesor Lockhart..."
"Zar sam ja profesor?" priupita ga Lockhart pomalo iznenañeno. "Bože moj, vjerojatno sam bio
beznadan slučaj, je li?"
"Pokušao je izvesti čaroliju brisanja pamćenja, ali se štapić okrenuo protiv njega", tiho objasni Ron
Dumbledoreu što se dogodilo. "Jadnik!" reče Dumbledore i zavrti glavom, a dugi, srebrnkasti
brci mu zadršću. "Naboli ste se na vlastiti mač, Gilderoye?" "Mač?" tupo ponovi Lockhart.
"Nemam ja mača. Ali, ima ga ovaj dečko", i pokaže na Harryja. "On vam ga može posuditi."
"Hoćete li biti tako dobri da i profesora Loćkharta odvedete u bolnicu?" zamoli Dumbledore Rona.
"A ja ću dotle još malo porazgovarati s ~Iarryjem..."
Lockhart dostojanstveno izac~e iz sobe. Ron baci radoznao po
gled na Dumbledorea i Harryja dok je zatvarao vrata` Dumbledore pride jednom od naslonjača uz
vatru.
"Sjedite, Harry!" reče. Harry sjedne obuzet nekakvom neobjašnjivom nervozom.
"Ponajprije bih vam, Harry, htio zahvaliti", reče mu Dumbledore
i ponovo zatrepće očima. "Očito ste mi dolje u Odaji zasvjedočili is~ tinsku privrženost. Inače vam
Fawkes ne bi bio doletio u pomoć,"
T nnc~larii fenikca čtn mo iP~ clP,tin na knliPnn. Harrv se zhllnienn
"I tako ste se vi upoznali s Tomom Riddleom?" zamišljeno će Dumbledore. "Vjerujem da ste ga vi
posebno zanimali..."
Odjednom nešto što ga je stalno kopkalo izleti Harryju iz usta: "Profesore Dumbledore... Riddle mi
je rekao da sam mu ja sličan. Čudne neke sličnosti, rekao je..."
"Je li, ma nemojte?" reče Dumbledore zamišljeno gledajući Harryja ispod debelih srebrnkastih
obrva. `A što vi o tome mislite, Harry?" "Ja mislim ña mu nisam sličan!" odsiječe Harry glasnije
nego što
je želio. "Hoću reći da sam ja... ja sam Gryffindor, ja sam..." I ušuti a u glavi mu se iznova javi
pritajena sumnja.
"Gospodine profesore," produži malo zatim, "Razredbeni mi je klobuk rekao da bih se... da bih se
istaknuo meñu Slytherinima. I svi su neko vrijeme mislili da sam ja Slytherinov baštinik... zato što
znam parselski..."
"Vi, Harry, znate parselski", mirno će Dumbledore, "zato što parselski zna lord Voldemort... koji je
posljednji baštinik Salazara Slytherina. On je, ako se ne varam, prenio nešto od svoje moći na vas
one noći kad vam je zadao ranu od koje vam je ostao ožiljak. Uvjeren sam da on to nije želio..."
"Voldemort je nešto od sebe prenio na mene?" priupita ga Harry kao da ga je grom ošinuo.
"Tako bar izgleda."
"Onda sam ja stvarno trebao biti meñu Slytherinima?" reče Harry očajnički gledajući Dumbledorea
u oči. "Razredbeni je klobuk na
135
slutio slytherinsku moć u meni, pa me je.,."
"Uvrstio medu Gryffindore", mirno će Dumbledore. "Slušajte, Harry. Vi slučajno imate mnoge
osobine koje je Salazar Slytherin najviše cijenio kod učenika što ih je sam izabrao. Njegov vlastiti,
vrlo rijetki dar, znanje parselskoga... snalažljivost... odlučnost... stanovito neobaziranje na propise",
nadoda a brci mu ponovo zadršću. "Pa ipak, Razredbeni vas je klobuk uvrstio meñu Gryffindore. A
vi znate, valjda zašto je tako učinio,"
"On je mene uvrstio meñu Gryffindore", odgovori Harry skršenim glasom, "samo zato što sam ga ja
zamolio da me ne dodijeli Slytherinima..."
"Točno'; potvrdi Dumbledore i ponovo sine. "Po tome se vi ipak znatno razlikujete od Toma
Riddlea. Naš vlastiti izbor, Harry, najbo
lje pokazuje što smo uistinu, kudikamo više nego naše sposobnosti." Harry je zgranut sjedio u
naslonjaču. "Ako baš želite, Harry, dokaz da doista pripadate Gryffindorima, predlažem vam da ovo
malo bolje razgledate."
Dumbledore se nagne nad pisaći stol profesorice McGonagall, dohvati okrvavljeni srebrni mač i
pruži ga Harryju. Harry tupo okrene u ruci mač na kojem su pri svjetlu vatre blistali rubini. A onda,
ispod sama balčaka, pročita ugravirano ime i prezime:
Godric Gryj~ndor.
"Samo je pravi Gryffindor, Harry, mogao iz klobuka izvući taj mač", jednostavno će Dumbledore.
Načas obojica pošute, a onda Dumbledore otvori jednu od ladica u pisaćem stolu profesorice
McGonagall i izvadi iz nje pero i bočicu tinte.
"Vama je, Harry, sad najpreče da se najedete i naspavate. Preporučujem vam da odete dolje na
gozbu, a ja ću dotle napisati pismo za Azkaban... da nam se vrati naš lovočuvar. I moram sastaviti
oglas za Dnevnog proroka'; zamišljeno dometne. "Treba nam novi profesor Obrane od mračnih sila.
Bogme ih nekako brzo trošimo, je li?"
Harry ustane i ode do vrata. Meñutim, tek što je posegnuo za kvakom, vrata se tako naglo i silovito
širom otvore da se odbiju od zida.
Na vratima je stajao Lucius Malfoy, sav crven od bijesa. Pod rukom je držao, umotanog u zavoje,
Dobbyja.
"Dobra večer, Luciuse", prijazno ga pozdravi Dumbledore.
Gospodin Malfoy malne obori s nogu Harryja upadajući u sobu. Dobby uleti za njim i skutri se na
rubu njegova plašta, s izrazom kukavne prestravljenosti na licu.
"Tako dakle!" prozbori Lucius Malfoy uprijevši svoje hladne oči u Dumbledorea. "Vratili ste se!
Iako vas je nadzorni odbor suspendirao, vi ste smatrali za shodno da se vratite u Hogwarts?"
"Znate šta, L~ci~se," reče D~mble~ore vedxo se smiješeći, "~anas mi se javilo svih jedanaest
preostalih članova nadzornog odbora.
Bio je to, da vam pravo kažem, pravi pljusak sova. Culi su da je smrtno stradala kći Arthura
Weasleyja pa su željeli da se odmah vratim. ~aljda su zakljućili da sam ja ipak najbolji ćovjek za taj
posao? A is
. r . . , . .. __~_ _o ___ ____ _ ___~_ Y..a~_ ~~~Y_ ll1_1._1:1._ ..::L 1-.ya. a_ _u ... ~_,~.._
tili da ćete im prokleti obitelji ako ne pristanu da me smjesta suspendirate."
Gospodin Malfoy bijaše još bljeñi nego inače, ali su mu oči i dalje ostale prorezi puni bijesa.
"Pa, što... jeste li stali na kraj tim napadima?" podsmjehne se sugovorniku. "Jeste li uhvatili
krivca?"
"Jesmo", potvrdi Dumbledore smiješeći se. "Pa?" oštro će gospodin Malfoy. "Tko je krivac?"
"Ista ona osoba kao i prošli put, Luciuse", odgovori mu Dumbledore. "Samo što je ovaj put lord
Voldemort djelovao preko nekoga drugoga. S pomoću ovoga dnevnika."
I podigne uvis mali crni rokovnik s velikom rupom u sredini pomno motreći gospodina Malfoya.
Harry je, meñutim, motrio Dobbyja. Vilenjak se vrlo čudno ponašao. Značajno uprijevši svoje
velike
136
oči u Harryja, neprestance je pokazivao na dnevnik, pa na gospodina Malfoya, pa se snažno udarao
šakom po glavi.
"A, tako..." polako izusti gospodin Malfoy.
"Vrlo lukav plan", ustvrdi Dumbledore jednoličnim glasom svejednako gledajući gospodina
Malfoya u oči. "Jer, da ovaj dječak Harry..." Gospodin Malfoy prostrijeli Harryja hitrim, oštrim,
pogledom, "i njegov prijatelj Ron nisu otkrili ovaj dnevnik, e, onda bi... Ginny Weasley možda
morala preuzeti svu krivnju na sebe. Nitko ne bi nikad mogao dokazati da ona nije djelovala od
svoje volje..."
Gospodin Malfoy je šutio. Lice mu odjednom postalo nalik na masku.
"Pomislite samo što se tada moglo dogoditi..." nastavi Dumbledore. "Weasleyjevi su jedna od naših
najistaknutijih čistokrvnih obitelji. Pomislite samo kako bi to djelovalo na Arthura Weasleyja i
njegov Zakon o zaštiti bezjaka kad bi se otkrilo da mu je kći napadala i ubijala učenike bezjačkog
porijekla. Sva je sreća što je otkriven ovaj dnevnik i što su u njemu izbrisana Riddleova sjećanja.
Tko zna kakve bi inače bile posljedice..."
Gospodin Malfoy prisili se progovoriti:
"Sva sreća", reče usiljenim glasom.
Ali Dobby je svejedno i da~je iza njegovih leña pokazivao na dnevni~, pa na Luciusa Malfoya, pa
se lt~pao po glavi.
Odjednom Harry shvati što je posrijedi. Klimne glavom Dobbyju, a Dobby se povuče u kut i počne
se za kaznu potezati za uši.
"Zar ne želite, gospodine Malfoy, saznati kako je Ginny došla do tog dnevnika?" upita ga Harry.
Lucius Malfoy okrene se naglo njemu.
"Otkud bih ja znao kako je ta glupa djevojčica došla do njega?" reče.
"Tako što ste joj ga vi dali", odvrati Harry. "U trgovini "Krasopis i bugačica". Vi ste joj podigli s
poda staru knjigu o preobrazbi i ubacili u nju taj dnevnik, nije li tako?"
Opazi kako se bijele ruke gospodina Malfoya stežu i šire. "Kako ćete mi to dokazati?" prosikće on.
"Ah, to vam nitko neće moći dokazati", odgovori Dumbledore smiješeći se Harryju. "Pogotovo
otkako Riddlea više nema u tom rokovniku. Ipak bih vam, Luciuse, savjetovao da ne dijelite više
okolo stare školske stvari lorda Voldemorta. Ako se bilo koja od tih stvari nañe u rukama nedužnih
učenika, mislim da će Arthur Weasley, ako nitko drugi, slijediti njihov trag sve do vas."
Lucius Malfoy je časak još mirno stajao, ali Harry zapazi kako mu se desnica trza kao da bi
najradije posegnula za štapićem. Medutim, umjesto toga, on se okrene svom kućnom vilenjaku i
dobaci mu: "Idemo, Dobby!"
Pa na$lo otvori vrata, a kad vilenjak dotrči do nae~a, on ~a izbaci
tlogor~ u l~od~ik. Culi su kako Dobby cvili od boli o~lazeći. Harry je časak još stajao napregnuto
razmišljajući, a onda se dosjeti i brže reče;
"Profesore Dumbledore, smijem li vratiti ovaj dnevnik ~ospodinu Malfoyu?"
"Svakako, Harry", mirno će Dumbledore, "Samo brže! Nemojte zaboraviti na gozbu!"
Harry zgrabi dnevnik i izjuri iz sobe. Još je čuo Dobbyjevo skvi
ćanje kako se gubi iza ugla. Pitajući se hoće li mu naum poći za ru
kom, Harry izuje jednu cipelu, skine prljavu, blatnu čarapu i umota
dnevnik u nju. Zatim potrći mraćnim hodnikom.
Sustigao ih je na vrhu stubišta.
"flncnnrlinP Malfnvl" hnknP i nacln cP ~anctavi
I tutne svoju smrdljivu čarapu u ruku Luciusu Malfoyu.
"Koga vi to?..."
Gospodin Malfoy strgne čarapu s dnevnika i baci je, a onda digne bijesan pogled s upropaštenog
rokovnika na Harryja.
137
"Ti ćeš, Harry Potter, uskoro doživjeti isto onakvu zlehudu sudbinu kao i tvoji roditelji", tiho
ustvrdi. "I oni su bili takve nametljive budale."
I okrene se da pode dalje.
"Hajdemo, Dobby! Hajdemo, rekao sam!"
Ali Dobby se nije ni pomaknuo. Držao je u ruci Harryjevu odvratnu, blatnu čarapu i gledao je kao
da je to neko neprocjenjivo blago.
"Gazda je Dobbyju dao čarapu!" reče vilenjak u čudu. "Gazda je Dobbyju poklonio čarapu!"
"Što ti je?" obrecne se gospodin Malfoy na nj. "Što to govoriš?" "Dobby je dobio čarapu!" reče
Dobby s nevjericom u glasu. "Gazda ju je bacio, a Dobby ju je uzeo, i sad je Dobby... Dobby je
slobodan."
Lucius Malfoy stajao je osupnut i buljio u vilenjaka, a onda se okomi na Harryja:
"Zbog tebe sam, balavče, ostao bez sluge!" Ali Dobby podvikne:
"Ne dirajte Harryja Pottera!"
Odjekne prasak i gospodin Malfoy odleti natraške. Surva se niza stube i, preskačući ih po tri u jedan
mah, skljoka se na donje odmorište. Ustane, sav zelen u licu, i izvuče svoj čarobni štapić, ali Dobby
mu priprijeti prstom.
"A sad odlazite!" ogorčeno reče upirući prstom u gospodina Malfoya. "I da niste dirnuli Harryja
Pottera! Odlazite!"
Luciusu Malfoyu nije ništa drugo preostalo. Bacivši posljednji kivni pogled na onu dvojicu,
zaogrne se plaštom i odmagli.
"Harry Potter je oslobodio Dobbyja!" reče vilenjak zureći u Harryja. U okruglim očima zrcalila se
mjesečina što je padala kroz naj
bliži prozor. "Harry Potter je oslobodio Dobbyja!"
14 Re: Hari Poter i dvorana tajni 2 Pet Jan 13, 2012 5:58 pm
Margita
Administrator
"To je najmanje, Dobby, što sam mogao za tebe učiniti", otpovrne Harry smješkajući se. "Samo mi
obećaj da mi više nećeš pokušavati spasiti život!"
Vilenjakovo ružno smeñe lice iznenada se razvuče u širok, zubat osmijeh.
"Imam još samo jedno pitanje, Dobby", reče mu Harry dok je Dobby drhtavim rukama nazuvao
Harryjevu čarapu. "Rekao si mi da ovo sve skupa nema nikakve veze s Onim čije se ime ne smije
izgovoriti, sjećaš se? E pa..."
"To vam je bio smjerokaz", odgovori Dobby i razrogači oči kao da je bar to bjelodano jasno.
"Dobby vam je ponudio smjerokaz. Ime Gospodara tame, prije nego što ga je promijenio, moglo se
slobodno izgovarati, razumijete?"
`°Točno", potvrdi Harry slabašnim glasom. "E pa, moram ići. Sprema se gozba, a valjda se već i
moja prijateljica Hermiona probudila..."
Dobby obujmi Harryja oko pasa i privije se uza nj.
"Harry Potter je kudikamo veći čovjek nego što je Dobby mislio!" zajeca. "Zbogom, Harry Potter!"
I Dobby nestane uz posljednji jaki prasak.
Harry je već bio na nekoliko gozbi u Hogwartsu, ali nikad na ovakvoj kao danas. Svi su bili u
pidžamama i slavlje je potrajalo do u sitne sate. Harry nije znao što je bilo najbolje od svega -
Hermiona kad mu je potrčala u susret vičući: "Ti si odgonetnuo tajnu! Ti si odgonetnuo tajnu!" ili
Justin kad mu je pohitao od hufflepuffskog stola i počeo mu se beskrajno ispričavati što ga je
osumnjičio, ili kad se u tri i pol u noći pojavio Hagrid i opalio tako snažno Harryja i Rona po
ramenima da su zabili nosove u nabujak u svojim tanjurima, ili kad je proglašeno da su Gryffindori
osvojili drugu godinu za redom Meñudomski pehar zahvaljujući onim četiristo bodova što su ih
priskrbili on i Ron, ili kad je profesorica McGonagall ustala da im priopći da ih škola časti
otkazivanjem ispita ("Ma ne!" uzdahnula je Her
miona), ili kad je Dumbledore obznanio da se profesor Lockhart
138
neće moći, na žalost, dogodine vratiti u školu zato što mora otići na bolovanje ne bi li mu se vratilo
pamćenje. Mnogi su se profesori pridružili oduševljenom klicanju što se razleglo nakon tog
priopćenja.
"Šteta", reče Ron uzimajući krafn sa džemom. "Nekako mi je u zadnje vrijeme prirastao srcu."
Ostatak školske godine prošao je u omaglici od jarkog sunca. U Hogwartsu se opet sve vratilo u
normalu, uz svega nekoliko sitnih razlika - otpala su predavanja Obrane od mračnih sila ("Imali
smo, uostalom, prakse iz tog predmeta do mile volje", rekao je Ron razočaranoj Hermioni), a
Lucius Malfoy izgubio je svoje mjesto u nadzornom odboru škole. Draco se nije više šepirio po
školi kao da je to njegovo vlasništvo. Naprotiv, doimao se nekako kivno i kiselo. S druge strane,
Ginny Weasley bila je opet potpuno sretna i zadovoljna.
Prebrzo je došlo vrijeme za povratak kući Hogwarts ekspresom. Harry, Ron, Hermiona, Fred,
George i Ginny dobili su svoj odjeljak u vagonu. Iskoristili su do maksimuma ono nekoliko
posljednjih sati koliko su se još smjeli baviti magijom prije odlaska na ferije. Igrali su se
"eksplozivnog puc-puca", ispalili još posljednje Fredove i Georgeove Filibusterove rakete i vježbali
se u razoružavanju s pomoću magije. Harry je bivao sve vještiji u tom umijeću.
Bili su već malne stigli do kolodvora King's Cross kad se Harry nečega prisjeti.
"Ginny... a što si ono vidjela Percyja da radi što nije želio da ikome kažeš?"
"A, to!" reče Ginny smijuckajući se. "Pa, ovaj... Percy ima curu!" Fredu ispadne iz ruke hrpa knjiga
na Georgeovu glavu.
"st07»
"Cura mu je ona ravenclawska prefektica Penelopa Clearwater", nastavi Ginny. "S njom se
dopisivao cijelog prošlog Ijeta. I potajno su se sastajali u školi. Jednog sam ih dana zatekla u
praznoj učionici kako se ljube. Zato se onako uzrujao kad je ona... znate... bila napadnuta. Ali
nećete ga sad valjda zafrkavati?" nadoda tjeskobnim glasom.
"Ne pada nam na pamet!" reče Fred, koji je izgledao kao da mu je roñendan osvanuo prije vremena.
"Ni govora!" potvrdi George cerekajući se.
Hogwarts ekspres uspori vožnju i napokon se zaustavi.
I~arry izvadi pero i komad pergamenta pa se okrene Ronu i I~er
mioni.
"Ovo se zove telefonski broj", reče Ronu i zapiše ga dva puta, pa podere pergament nadvoje i pruži
te polovice njemu i Hermioni. "Lani sam objasnio vašem tati kako se upotrebljava telefon pa on već
zna kako se to radi. Hoćete li me nazvati kod Dursleyjevih? Vrijedi? Ne bih zbilja mogao provesti
dva mjeseca razgovarajući samo s Dudleyjem..."
"Ipak će ti teta i tetak biti valjda ponosni na tebe?" reče mu Hermiona kad su sišli s vlaka i
pridružili se gomili što je nagrnula prema začaranom izlazu. "Kad čuju što si sve ove godine
izveo?"
"Ponosni?" ponovi Harry. "Jesi li ti normalna? Koliko sam puta mogao izgubiti glavu a nisam! Bit
će bijesni..."
I zajedno produ kroz izlaz i ponovo stupe u bezjački svijet.
obećaj da mi više nećeš pokušavati spasiti život!"
Vilenjakovo ružno smeñe lice iznenada se razvuče u širok, zubat osmijeh.
"Imam još samo jedno pitanje, Dobby", reče mu Harry dok je Dobby drhtavim rukama nazuvao
Harryjevu čarapu. "Rekao si mi da ovo sve skupa nema nikakve veze s Onim čije se ime ne smije
izgovoriti, sjećaš se? E pa..."
"To vam je bio smjerokaz", odgovori Dobby i razrogači oči kao da je bar to bjelodano jasno.
"Dobby vam je ponudio smjerokaz. Ime Gospodara tame, prije nego što ga je promijenio, moglo se
slobodno izgovarati, razumijete?"
`°Točno", potvrdi Harry slabašnim glasom. "E pa, moram ići. Sprema se gozba, a valjda se već i
moja prijateljica Hermiona probudila..."
Dobby obujmi Harryja oko pasa i privije se uza nj.
"Harry Potter je kudikamo veći čovjek nego što je Dobby mislio!" zajeca. "Zbogom, Harry Potter!"
I Dobby nestane uz posljednji jaki prasak.
Harry je već bio na nekoliko gozbi u Hogwartsu, ali nikad na ovakvoj kao danas. Svi su bili u
pidžamama i slavlje je potrajalo do u sitne sate. Harry nije znao što je bilo najbolje od svega -
Hermiona kad mu je potrčala u susret vičući: "Ti si odgonetnuo tajnu! Ti si odgonetnuo tajnu!" ili
Justin kad mu je pohitao od hufflepuffskog stola i počeo mu se beskrajno ispričavati što ga je
osumnjičio, ili kad se u tri i pol u noći pojavio Hagrid i opalio tako snažno Harryja i Rona po
ramenima da su zabili nosove u nabujak u svojim tanjurima, ili kad je proglašeno da su Gryffindori
osvojili drugu godinu za redom Meñudomski pehar zahvaljujući onim četiristo bodova što su ih
priskrbili on i Ron, ili kad je profesorica McGonagall ustala da im priopći da ih škola časti
otkazivanjem ispita ("Ma ne!" uzdahnula je Her
miona), ili kad je Dumbledore obznanio da se profesor Lockhart
138
neće moći, na žalost, dogodine vratiti u školu zato što mora otići na bolovanje ne bi li mu se vratilo
pamćenje. Mnogi su se profesori pridružili oduševljenom klicanju što se razleglo nakon tog
priopćenja.
"Šteta", reče Ron uzimajući krafn sa džemom. "Nekako mi je u zadnje vrijeme prirastao srcu."
Ostatak školske godine prošao je u omaglici od jarkog sunca. U Hogwartsu se opet sve vratilo u
normalu, uz svega nekoliko sitnih razlika - otpala su predavanja Obrane od mračnih sila ("Imali
smo, uostalom, prakse iz tog predmeta do mile volje", rekao je Ron razočaranoj Hermioni), a
Lucius Malfoy izgubio je svoje mjesto u nadzornom odboru škole. Draco se nije više šepirio po
školi kao da je to njegovo vlasništvo. Naprotiv, doimao se nekako kivno i kiselo. S druge strane,
Ginny Weasley bila je opet potpuno sretna i zadovoljna.
Prebrzo je došlo vrijeme za povratak kući Hogwarts ekspresom. Harry, Ron, Hermiona, Fred,
George i Ginny dobili su svoj odjeljak u vagonu. Iskoristili su do maksimuma ono nekoliko
posljednjih sati koliko su se još smjeli baviti magijom prije odlaska na ferije. Igrali su se
"eksplozivnog puc-puca", ispalili još posljednje Fredove i Georgeove Filibusterove rakete i vježbali
se u razoružavanju s pomoću magije. Harry je bivao sve vještiji u tom umijeću.
Bili su već malne stigli do kolodvora King's Cross kad se Harry nečega prisjeti.
"Ginny... a što si ono vidjela Percyja da radi što nije želio da ikome kažeš?"
"A, to!" reče Ginny smijuckajući se. "Pa, ovaj... Percy ima curu!" Fredu ispadne iz ruke hrpa knjiga
na Georgeovu glavu.
"st07»
"Cura mu je ona ravenclawska prefektica Penelopa Clearwater", nastavi Ginny. "S njom se
dopisivao cijelog prošlog Ijeta. I potajno su se sastajali u školi. Jednog sam ih dana zatekla u
praznoj učionici kako se ljube. Zato se onako uzrujao kad je ona... znate... bila napadnuta. Ali
nećete ga sad valjda zafrkavati?" nadoda tjeskobnim glasom.
"Ne pada nam na pamet!" reče Fred, koji je izgledao kao da mu je roñendan osvanuo prije vremena.
"Ni govora!" potvrdi George cerekajući se.
Hogwarts ekspres uspori vožnju i napokon se zaustavi.
I~arry izvadi pero i komad pergamenta pa se okrene Ronu i I~er
mioni.
"Ovo se zove telefonski broj", reče Ronu i zapiše ga dva puta, pa podere pergament nadvoje i pruži
te polovice njemu i Hermioni. "Lani sam objasnio vašem tati kako se upotrebljava telefon pa on već
zna kako se to radi. Hoćete li me nazvati kod Dursleyjevih? Vrijedi? Ne bih zbilja mogao provesti
dva mjeseca razgovarajući samo s Dudleyjem..."
"Ipak će ti teta i tetak biti valjda ponosni na tebe?" reče mu Hermiona kad su sišli s vlaka i
pridružili se gomili što je nagrnula prema začaranom izlazu. "Kad čuju što si sve ove godine
izveo?"
"Ponosni?" ponovi Harry. "Jesi li ti normalna? Koliko sam puta mogao izgubiti glavu a nisam! Bit
će bijesni..."
I zajedno produ kroz izlaz i ponovo stupe u bezjački svijet.
Poruka [Strana 1 od 1]
» Svet književnosti » Forumska biblioteka » Fantastika/Horor » Hari Poter » Hari Poter i dvorana tajni 2
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
