Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1 Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:35 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Prvo
"Sklopi oči i predoči si. Vidiš li je?"
Kimnem, sklopljenih očiju.
"Zamisli je pred sobom. Vidi joj teksturu, oblik i boju. Jesi?"
Smiješim se, držeći sliku u glavi.
"Dobro. Sad ispruži ruku i dotakni je. Osjeti joj obris vršcima prstiju,
obujmi njenu težinu dlanovima, a zatim ujedini sva osjetila - vid, dodir,
njuh, okus - možeš li je okusiti?"
Zagrizem usnu i zatomim hihot.
"Savršeno. Sad to ujedini s osjećajem. Vjeruj da postoji pred tobom.
Osjeti je, vidi je, dodirni je, okusi je, prihvati je, stvori je!" kaže on.
Tako učinim. Sve to. A kad on zastenje, otvorim oči da i sama vidim.
"Ever", on vrti glavom. "Trebala si misliti na naranču. Ovo nije ni
blizu."
"Moraš priznati da je sočno." Nasmijem se, pa se nasmiješim obojici
mojih Damena - replici koju sam prikazala pred sobom i onom stvarnom od
krvi i mesa koji stoji uz mene. Obojica su jednako visoki, tamnoputi tako
nevjerojatno zgodni da je teško povjerovati da su stvarni.
"Što ću ja s tobom?" upita pravi Damen, pokušavajući mi uputiti
pogled pun neodobravanja, ali bijedno podbacivši u tome. Oči ga uvijek
izdaju, jer u njima je samo ljubav i ništa drugo.
"Hmmmm..." Pogledavam oba moja dečka - jednog stvarnog, jednog
stvorenog. "Mogao bi me baš i poljubiti. Ali ako si prezauzet, mogla bih
zamoliti njega da uskoči. Mislim da se ne bi bunio." Pokažem rukom prema
prikazanom Damenu i nasmijem se kad mi se on osmjehne i namigne mi,
premda mu rubovi već blijede i uskoro će nestati.
Ali stvarni se Damen ne smije. Samo vrti glavom i kaže:
"Ever, molim te. Moraš se uozbiljiti. Toliko te toga trebam naučiti."
"Čemu tolika žurba?" Rastresem jastuk i rukom pokažem na mjesto
točno pokraj sebe, nadajući se da će se maknuti od mog radnog stola i
pridružiti mi se. "Mislila sam da imamo vremena koliko nas volja",
nasmiješim se. Kad me pogleda, cijelim mi tijelom prostruji toplina, dah mi
zastane u grlu i moram se opet zapitati hoću li se ikada naviknuti na tu
njegovu veličanstvenu ljepotu: glatku maslinastu put, sjajnu smeđu kosu,
savršeno lice i divno oblikovano vitko tijelo - savršeni tamni jin za moj
blijedoputi jang. "Mislim da ćeš otkriti da sam vrlo željna učenja", kažem i
6
pogledam ga ravno u oči: dva beskrajno duboka tamna zdenca.
"Nezasitna si" šapne on, vrteći glavom dok mi prilazi i liježe uz mene,
jer privlačim ga koliko i on mene.
"Samo pokušavam nadoknaditi propušteno", promrmljam, uvijek tako
željna tih trenutaka kad smo sami i kad ga ni s kim ne moram dijeliti. Ni
spoznaja da pred sobom imamo cijelu vječnost ne umanjuje moju glad za
njim.
Nagne se prema meni, odustavši od poučavanja. Sve misli o
prikazivanju, gledanju na daljinu, telepatiji - sve te vidovnjačke stvari
bivaju zamijenjene nečim bližim i sadašnjim, dok me spušta na jastuke i
pokriva moje tijelo svojim pa se ispreplićemo kao lijane u potrazi za
suncem.
Prsti mu se prikradu pod moju majicu, klize gore po mom trbuhu sve
do ruba grudnjaka, a ja sklopljenih očiju šapnem:
"Volim te." Riječi koje sam nekoć zadržavala za sebe. Ali nakon što sam
ih prvi put izgovorila naglas, jedva da sam mu išta drugo rekla.
Začujem njegov mek, prigušen uzdah kad mi je otkopčao grudnjak,
tako lako, tako savršeno, nimalo nespretno, bez petljanja.
Svaki njegov pokret tako je graciozan, tako savršen, tako...
Možda previše savršen.
"Što je?" upita on dok ga odgurujem od sebe. Diše plitko i brzo dok
pogled upire u moj, a koža oko njegovih očiju napeta je i stisnuta onako
kako sam je već navikla vidjeti.
"Ništa." Okrenem mu leđa i poravnam majicu. Sva sreća da sam
naučila zaštititi misli, jer to je jedini način kako mu mogu lagati.
On uzdahne i odmakne se, uskraćujući mi trnce svog dodira i vrelinu
svog pogleda dok korača gore-dolje preda mnom. Kad se napokon zaustavi i
okrene prema meni, čvrsto stisnem usne, znajući što slijedi. Već smo to
prošli.
"Ever, ne pokušavam te požurivati. Zaista nije tako", kaže on, a na licu
mu se vidi zabrinutost. "Ali u jednom ćeš trenutku morati prihvatiti to tko
sam. Mogu prikazati sve što ti srce želi, slati ti misli i slike kad god nismo
zajedno, u trenu te odvesti u Ljetozemlje. Ali jedno nikad neću moći, a to je
promijeniti prošlost. Ona jednostavno jest."
Zurim u pod, osjećajući se malom, prezahtjevnom i totalno
posramljenom. Mrzim što nisam u stanju sakriti ljubomoru i nesigurnost,
mrzim činjenicu da su tako očite i jasno uočljive. Uopće nije važno kakav
vidovnjački štit podignem, jer on je imao šest stotina godina da proučava
7
ljudsko ponašanje (moje ponašanje), a ja samo šesnaest.
"Samo... samo mi daj još malo vremena da se priviknem na sve ovo",
kažem, čupkajući iskrzani rub na svojoj jastučnici. "Prošlo je tek nekoliko
tjedana." Slegnem ramenima, prisjećajući se kako sam prije samo tri
tjedna ubila njegovu bivšu ženu, rekla mu da ga volim i zapečatila svoju
besmrtnu sudbinu.
Gleda me stisnutih usana, pogleda obojenog sumnjom. I premda smo
udaljeni samo par metara, jaz između nas toliko je dubok i težak da bi
mogao biti ocean.
"Govorim o ovom životu", kažem, a glas mi se ubrzava, podiže, u nadi
da će ispuniti prazninu i podići raspoloženje. "A budući da se ostalih ne
sjećam, to je sve na što se mogu osloniti. Jednostavno mi treba još malo
vremena, okej?" Nervozno se nasmiješim, a usne su mi nekako nespretne i
mlitave dok ih pokušavam zaustaviti da ne drhte. Kad on sjedne pokraj
mene, podigne ruku i približi prste mom čelu, tražeći mjesto gdje mi je
nekoć bio ožiljak, izdahnem od olakšanja.
"Pa... to je jedna stvar koje nam nikad neće ponestati." Uzdahne,
prstima prateći liniju moje brade pa se nagne poljubiti me, a usne mu se
putem do mojih usput zaustave na mom čelu i nosu.
I baš kad pomislim da će me opet poljubiti, on mi stisne ruku i ustane.
Zaputi se ravno prema vratima, ostavljajući za sobom prekrasan crveni
tulipan.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

2 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:36 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Drugo
Premda Damen može osjetiti točan trenutak kad će moja teta Sabine
skrenuti u našu ulicu, to nije razlog njegova odlaska.
Otišao je zbog mene.
Zbog jednostavne činjenice da je za mnom tragao stoljećima, u svim
mojim inkarnacijama, samo da bismo mogli biti zajedno.
Jedino što nikad nismo zaista bili zajedno.
Što znači da nikad nismo učinili ono.
Čini se da se, svaki put kad smo bili spremni poduzeti sljedeći korak i
konzumirati svoju ljubav, odnekud uspjela pojaviti njegova bivša žena
Drina i ubiti me. Ali sad kad sam ja ubila nju, riješila je se jednim - doduše,
slabašnim - udarcem u njenu prilično poremećenu srčanu čakru, više nam
apsolutno ništa ne stoji na putu.
Ništa osim mene.
Jer, premda Damena volim cijelim svojim bićem i svakako želim
učiniti taj korak, ne mogu prestati razmišljati o tih proteklih šest stotina
godina.
I o tome kako ih je odabrao proživjeti. (Ekstravagantno, prema
njegovim riječima.)
I s kim ih je odabrao proživjeti. (Uz bivšu ženu Drinu, aludirao je i na
mnoge druge.)
Ma koliko mi je mrsko priznati, spoznaja o tome čini me pomalo
nesigurnom.
Dobro, možda itekako nesigurnom. Hoću reći, nije baš da se moja
bijedno malobrojna lista frajera koje sam poljubila može mjeriti s njegovim
šestostoljetnim ljubavnim stažem.
I premda znam da je to smiješno, i premda znam da me Damen voli već
stoljećima, činjenica je da um i srce nisu uvijek u dobrim odnosima.
U mom slučaju, jedva da razgovaraju.
A ipak, svaki put kad mi Damen dođe davati instrukcije, uvijek to
uspijem pretvoriti u dugo maženje koje svaki put započne mišlju: To je to!
Ovoga puta će se to stvarno dogoditi!
No, svaki put ga na kraju odgurnem od sebe kao najgora navlakuša.
Zapravo, točno je tako kao što je rekao. Ne može promijeniti svoju
prošlost, jer ona jednostavno jest. Ono što se dogodilo ne može se izbrisati.
Ne možeš premotati film. Nema povratka.
Jedino što čovjek može učiniti jest nastaviti dalje.
9
A to je točno ono što bih ja trebala učiniti.
Bez oklijevanja zakoračiti naprijed, a da nijednom ne pogledam preko
ramena.
Jednostavno zaboraviti prošlost i krenuti u budućnost.
Eh, kad bi to bilo tako lako.
* * *
"Ever?" Sabine se penje stubama prema mojoj sobi, dok ja mahnito
pokušavam malo pospremiti stvari prije nego što sjednem za stol i
pretvaram se da nešto radim. "Još si budna?" upita ona, zavirivši unutra. I
premda joj je kostim izgužvan, kosa mlitava, a oči pomalo crvene i umorne,
aura joj se dobro drži, sjaji lijepom zelenom nijansom.
"Dovršavala sam zadaću", kažem pa odgurnem laptop od sebe kao da
sam do maloprije na njemu radila.
"Jesi li jela?" Ona se nasloni na okvir vrata, sumnjičavo me gledajući
kroz sužene oči, a njena aura poseže prema meni kao prijenosni detektor
laži koji nosi sa sobom kamo god ide, premda toga nije svjesna.
"Naravno", kažem joj. Klimajući glavom, smiješeći se i svim se silama
trudeći izgledati iskreno, ali osjećam laž na licu.
Mrzim kad moram lagati. Pogotovo njoj. Nakon svega što je učinila za
mene - nakon što mi je cijela obitelj poginula, primila me k sebi, a nije
morala. To što mi je jedini živući rod ne znači da nije mogla reći ne. A,
vjerujte mi, kladim se da često požali što je to učinila. Prije mog
dolaska život joj je bio mnogo jednostavniji.
"Mislim, jesi li pojela išta osim tog crvenog napitka." Klimne
glavom prema boci na mom stolu i prozirnoj crvenoj tekućini
neobičnog i gorkog okusa koji mi više nije tako grozan kao u početku.
Što je dobro, s obzirom na to da ću ga - ako je vjerovati Damenu -
pijuckati cijelu vječnost. To ne znači da ne mogu jesti normalnu
hranu, nego jednostavno više ne želim. Moj besmrtnički sok
osigurava sve hranjive tvari koje mi trebaju. Koliko god malo ili
mnogo popijem, uvijek sam sita.
Ali svejedno, znam o čemu razmišlja. I ne samo zato što joj mogu
čitati misli, nego i zato što sam ja nekoć mislila isto u vezi s
Damenom. Užasno mi je išlo na živce gledati ga kako gurka hranu po
tanjuru i samo se pretvara da jede. To jest, živciralo me to sve dok
nisam otkrila njegovu tajnu.
"Ja... ovaj... ranije sam nešto pojela", kažem napokon, trudeći se
ne stisnuti usne, ne skrenuti pogled ili se sva zgrčiti - čime se obično
10
odam kad lažem. "S Milesom i Haven", dodam, nadajući se da će to
objasniti činjenicu da nema prljavog posuđa, premda znam da nije
dobro ići previše u detalje, jer to je kao da u sebe upreš neonsku
strelicu s natpisom LAŽLJIVICA. Osim toga, Sabine je vrhunska
odvjetnica koja je jako dobra u prosudbi govori li joj sugovornik istinu
ili ne. Premda taj svoj dar uglavnom koristi u poslovnom životu, dok
u privatnom radije odabire vjerovati.
Osim danas. Danas mi ne vjeruje ni riječ. Umjesto toga, pogleda
me i kaže:
"Zabrinuta sam za tebe."
Okrenem se na stolcu tako da gledam prema njoj, nadajući se da
ću time pokazati da sam otvorena, spremna umiriti je, premda sam
prilično izbezumljena.
"Dobro sam", kažem joj, klimajući glavom i smiješeći se da mi
lakše povjeruje. "Stvarno. Ocjene su mi dobre, slažem se s
frendovima, Damen i ja smo..." Zastanem, shvativši da nikad prije
nisam s njom razgovarala o našoj vezi, da je nisam točno definirala i
da sam je više-manje držala u tajnosti. A, iskreno, sad kad sam
načela temu, ne znam kako nastaviti.
Reći za nas da smo dečko i cura zvuči mi tako banalno i
neodgovarajuće kad se u obzir uzme naša prošlost, sadašnjost i
budućnost, jer povijest našeg odnosa čini nas nečim što je toliko više
od toga. Ali svejedno, jednako tako nisam spremna javno nas
proglasiti vječnim partnerima ili srodnim dušama - faktor
sladunjavosti jednostavno je prevelik. Zapravo, da budem iskrena,
radije i ne bih definirala našu vezu. I bez toga sam dovoljno zbunjena.
Uostalom, što bih joj uopće mogla reći? Da se volimo već stoljećima,
ali još uvijek nismo otišli dalje od šlatanja?
"Pa... Damen i ja smo... stvarno dobro", kažem napokon, a grlo mi
se stisne kad shvatim da sam rekla dobro, a ne super, što je možda
prva istina koju sam izrekla toga dana.
"Znači, bio je ovdje." Ona spusti svoju kožnatu smeđu poslovnu
torbu na pod i pogleda me, a obje smo potpuno svjesne činjenice kako
sam lako upala u njenu odvjetničku zamku.
Kimnem, u sebi se prekorivši što sam ustrajala na tome da
budemo ovdje, umjesto da odemo kod njega, kako je on htio.
"Učinilo mi se da sam vidjela njegov auto kako odmiče." Pogled joj
skrene prema mom izgužvanom krevetu, s nabacanim jastucima i
11
udubljenim poplunom, a kad se opet okrenula prema meni, ne mogu si
pomoći - sva se zgrčim, jer znam što će sad reći.
"Ever." Uzdahne. "Žao mi je što sam tako malo kod kuće i što ne
provodimo dovoljno vremena zajedno. I premda imam osjećaj da se još
uvijek navikavamo jedna na drugu, želim da znaš da sam za tebe
uvijek tu. Ako ikad budeš trebala ili htjela s nekim razgovarati,
slušat ću."
Stisnem usne i klimnem glavom, znajući da još nije gotova, ali
nadajući se da će razgovor brže završiti ako budem tiho i ako se
ponašam kao da se slažem s njom.
"Jer, premda najvjerojatnije misliš da sam prestara da bih mogla
shvatiti kroz što prolaziš, jako se dobro sjećam kako je to bilo kad sam
bila tvojih godina. I kako je to kad si pod stalnim pritiskom i stalno se
moraš uspoređivati s manekenkama i glumicama i svim ostalim
nemogućim slikama koje vidiš na TV-u."
Progutam s mukom i skrenem pogled, izbjegavajući njen, pazeći
da ne pretjeram s reakcijom, da ne odem predaleko u obrani sebe,
budući d a je mnogo bolje da vjeruje ovo nego da posumnja na pravu
istinu.
Sve otkad sam dobila ukor pred isključenje iz škole, Sabine me
prom a t r a pozornije nego ikad prije, a stvari su postale još gore otkad
se naoružala naramkom knjiga za samopomoć, od Kako odgojiti
razumnog tinejdžera u nerazumnom svijetu? do Vaši tinejdžeri i mediji I
što možete učiniti u vezi s tim). Pogotovo kad je počela podcrtavati i
označavati odlomke koji opisuju najproblematičnije adolescentsko
ponašanje, a zatim me promatrati kao pod povećalom u potrazi za
simptomima.
"Ali želim da znaš da si prelijepa djevojka, mnogo ljepša nego što sam
ja bila u tvojim godinama, i da izgladnjivanje zato da bi se mogla natjecati s
onim mršavim starletama - koje pola života provedu na raznim
odvikavanjima - ne samo da je posve nerazuman i nedosežan cilj, nego će te
stajati zdravlja." Prodorno me pogleda, očajnički želeći doprijeti do mene,
nadajući se da će se njene riječi probiti unutra. "Želim da znaš da si
savršena takva kakva jesi i da mi je jako bolno gledati te kako prolaziš kroz
sve to. Ako to ima veze s Damenom, onda ti samo mogu reći..."
"Nisam anoreksična."
Ona me pogleda.
"Nemam bulimiju, nisam na nekoj suludoj dijeti, ne izgladnjujem se,
12
ne patim za tim da nosim najmanji mogući ženski konfekcijski broj i ne
pokušavam izgledati kao jedna od blizanki Olsen. Ozbiljno, Sabine, zar ti
izgledam kao da kopnim?" Ustanem da može bolje vidjeti cijelo moje tijelo
utegnuto u uske traperice, jer ne samo da nisam smršavjela nego se
osjećam kao da se prilično brzo popunjavam.
Dobro me odmjerila. Zaista dobro. Od glave do pete. Sve dok joj se
pogled napokon nije zaustavio na mojim blijedim gležnjevima koje sam
morala pokazati, jer nisam imala izbora - kad sam otkrila da su mi
omiljene traperice prekratke pa sam ih zavrnula.
"Samo sam mislila..." Slegne ramenima, ne znajući što bi rekla sad kad
se na svoje oči uvjerila da je jedina moguća presuda: nije kriva. "Jer nikad
te ne vidim da jedeš, a uvijek pijuckaš taj crveni sok..."
"Pa si pretpostavila da sam od tinejdžerske alkoholičarke prešla u
anoreksičarke?" Nasmijem se, da joj pokažem da nisam ljutita - nego samo
malo uzrujana, možda više sobom nego njom. Trebala sam se bolje
pretvarati. Trebala sam barem glumiti da jedem. "Nemaš razloga za
brigu." Nasmiješim se. "Zaista. Tek toliko da sve bude jasno: nemam
nikakve namjere uzimati ili preprodavati drogu, eksperimentirati s
promjenama tijela, rezanjem, žigosanjem, ožiljcima, ekstremnim
pirsingom ili što je već ovoga tjedna na top ljestvici alarmantnog ponašanja
na koje treba pazili kod tinejdžera. I da znaš, moj crveni sok nema nikakve
veze sa željom da budem mršava kao neka slavna osoba ili potrebom da
udovoljim Damenu. Jednostavno mi je ukusan, to je sve. Osim toga, znam
da me Damen voli i prihvaća točno ovakvu kakva..." Zastanem, svjesna da
sam upravo načela još jednu temu koju nisam voljna obraditi. Prije nego
što stigne izgovoriti riječi koje joj se u ovom trenutku već oblikuju u glavi,
jednostavno podignem ruku i kažem:
"I ne, nisam na to mislila. Damen i ja smo samo..." Cura i dečko,
hodamo, posebni frendovi, vezani zauvijek. "Pa, zajedno smo. Znaš, u vezi
smo, par. Ali ne spavamo." Još.
Pogleda me, a lice joj je napeto i pokazuje nelagodu koju ja osjećam u
sebi. Ni jedna od nas ne želi dublje zadirati u tu temu, ali - za razliku od
mene - ona smatra da joj je to dužnost.
"Ever, nisam mislila reći..." počne, ali onda me pogleda i ja pogledam
nju pa ona slegne ramenima i odluči ostati na tome, jer obje znamo da jest
mislila reći baš to.
A ja osjetim tako veliko olakšanje što je sve gotovo i što sam se
relativno lako izvukla, da sam potpuno zatečena kad Sabine kaže:
13
"Pa, kako se čini da ti je zaista stalo do tog dečka, mislim da bih ga
trebala upoznati. Daj da se dogovorimo da uskoro odemo na neku večeru.
Recimo, ovaj vikend. Kako ti to zvuči?"
Ovaj vikend?
S mukom progutam i pogledam je, točno znajući što pokušava: ubiti
dvije muhe jednim obrokom. Večera bi bila savršena prilika da me gleda
dok u sebe trpam pun tanjur hrane, a da istovremeno može cvrljiti
Damena.
"Pa... ne zvuči loše, ali Miles u petak navečer ima predstavu." Trudim
se da mi glas ne zadrhti. "A nakon toga bi trebao biti tulum, koji će sigurno
završiti kasno..."
Klima glavom, gledajući me ravno u oči, pogledom koji je tako
pronicljiv da me počinje lagano oblijevati znoj.
"Zato mislim da to najvjerojatnije neće ići", dovršim, znajući da ću
svejedno, prije ili kasnije, morati proći kroz to, ali nadajući se da će to ipak
biti kasnije. Hoću reći, volim Sabine i volim Damena, ali jednostavno
nisam sigurna da ću ih voljeti zajedno, pogotovo kad počne ispitivanje.
Nekoliko me trenutaka samo gleda, a zatim kimne i okrene se. I baš
kad se napokon usudim izdahnuti, osvrne se preko ramena i kaže:
"Dobro. U petak očito ne može, ali ostaje nam subota. Reci Damenu
neka bude ovdje u osam, može?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

3 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:36 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Treće
Premda sam zaspala, svejedno stignem do Milesa na vrijeme,
vjerojatno zato što mi - sad kad više nema Riley da me ometa - ne treba
toliko vremena da se spremim. I premda mi je išlo na živce kako bi sjela na
moju komodu odjevena u jedan od svojih šašavih kostima i cijelo me
vrijeme ispitivala o dečkima ili se rugala mojoj odjeći, nisam je vidjela sve
otkad sam je nagovorila da ode dalje i prijeđe most koji vodi tamo kamo su
otišli naši roditelji i Buttercup.
Što, zapravo, znači da je imala pravo. Mogu vidjeti samo duše koje
zaostanu, ali ne i one koje prijeđu preko.
Kao i uvijek kad pomislim na Riley, grlo mi se stisne, oči me zapeku, a
ja se zapitam hoću li se ikad naviknuti na to da je nema. Da je zauvijek i
nepovratno otišla. Dosad sam već pretrpjela dovoljno gubitaka pa bih
trebala znati da ti osoba koju izgubiš nikad ne prestane nedostajati, nego
se jednostavno naučiš živjeti oko goleme praznine koja zjapi nakon njena
odlaska.
Obrišem oči i skrenem na prilaz ispred Milesove kuće, prisjećajući se
Rileyna obećanja da će mi poslati znak, nešto čime će mi javiti da je dobro.
Ali premda sam se grčevito držala za to obećanje, budno pazila na sve
moguće znakove i predano tragala za nekim naznakama njezine
prisutnosti - zasad ništa.
Miles otvori vrata, a ja zinem reći zdravo, ali on podigne ruku i kaže:
"Ni riječi. Samo pogledaj moje lice i reci mi što vidiš. Što je prvo što si
primijetila? I ne laži"
"Tvoje prekrasne smeđe oči", kažem, premda čujem njegove misli i po
tko zna koji put poželim da svojim prijateljima smijem pokazati kako da
podignu štit i da sačuvaju svoju privatnost. Ali to bi značilo da im moram
reći da mogu čitati misli, da vidim aure, da osjećam tajne, u to ne smijem.
Miles vrti glavom i ulazi u auto pa odmah spušta ogledalo iznad
suvozačeva sjedala i pomno pregledava bradu.
"Koja si ti lažljivica! Gle, evo ga tu! Velik je k'o paradajz, ne možeš ga
ne vidjeti, zato se ne pretvaraj."
Brzo ga pogledam dok izlazim s prilaza i vidim prišt koji se usudio
izniknuti na njegovu licu, premda mi više pozornosti privlači žarko
ružičasti lak na njegovim noktima.
"Lijepi nokti", nasmijem se.
"To je za predstavu." Osmjehne se, još uvijek ne skidajući pogled s
15
prištića. "Ne mogu vjerovati! Kao da se totalno raspadam baš kad je sve
krenulo kako treba. Probe su bile super, znam sav svoj tekst i tekstove svih
drugih... Mislio sam da sam potpuno spreman i onda ovo!" upre prstom u
lice.
"Ma to su ti samo živci", kažem, pogledavši ga baš kad se na semaforu
upalilo zeleno.
"Točno tako!" kima on. "Što samo dokazuje da sam čisti amater. Jer
profići, pravi profesionalci, oni nisu nervozni. Oni samo mentalno odu u
svoju stvaralačku zonu i... stvaraju. Možda ovo ipak nije za mene?" Gleda
me, a lice mu je napeto od brige. "Možda je čista slučajnost da sam dobio
glavnu ulogu."
Pogledam ga krajičkom oka, prisjećajući se kako je Drina tvrdila da se
uvukla u redateljevu glavu i navela ga da izabere Milesa. Ali čak da to i jest
istina, ne znači da on nije dorastao ulozi, ne znači da nije bio najbolji na
audiciji.
"Ma daj, smiješno", vrtim glavom. "Gomile glumaca postanu nervozni,
pate od treme ili čega već ne. Ozbiljno. Ne bi vjerovao u neke od priča koje
mi je Riley..." Zastanem, raširenih očiju i otvorenih usta, znajući da ne
mogu dovršiti tu rečenicu. Da nikad ne smijem ispričati priče što sam ih
čula od pokojne sestre koja je toliko uživala uhodeći holivudsku elitu.
"Uostalom, zar nećeš ionako na faci imati tonu teške kazališne šminke?"
On me pogleda.
"Da. Pa? Što time misliš reći? Predstava je u petak, što je - ako nisi
znala - sutra. Ovo neće nestati do sutra."
"Možda", slegnem ramenima. "Mislila sam pitati: zar ne možeš prištić
prekriti šminkom?"
Miles zakoluta očima i namršti se.
"Aha, pa da umjesto crvene kvrgetine na licu imam kvrgetinu boje
kože? Pa daj pogledaj tu stvar na mojoj bradi! To ne možeš sakriti, to ima
vlastitu DNK! Baca sjenu!"
Ulazim na školsko parkiralište, na svoje uobičajeno mjesto, ono pokraj
Damenova blistavo crnog BMW-a. Kad opet pogledam Milesa, iz nekog
razloga osjećam snažan poriv da mu dotaknem lice. Kao da prišt na
njegovoj bradi neodoljivo privlači moj kažiprst.
"Što radiš?" upita on i uzmiče.
"Samo... samo budi miran", šapnem, premda nemam pojma što radim
ili zašto to radim. Znam samo da moj kažiprst ima cilj.
"Nemoj ga diratil" vikne on, baš u trenutku kad sam ga dotaknula.
16
"Super, baš super. Sad će se sigurno udvostručiti." On zavrti glavom i iziđe
iz auta, a ja si ne mogu pomoći - razočarana sam što je prišt još uvijek tamo.
Valjda sam se nadala da sam razvila nekakvu sposobnost liječenja.
Sve otkad mi je Damen, nakon što sam odlučila prihvatiti svoju sudbinu i
početi piti besmrtnički sok, rekao neka očekujem da ću proći kroz neke
promjene - od superpojačane ekstrasenzorne percepcije (čemu se nisam
razveselila) do superpojačanih fizičkih sposobnosti (što bi svakako moglo
biti korisno na tjelesnom), ili nečeg sasvim desetog (poput sposobnosti
liječenja drugih - za što bih ja dala svoj glas, jer bi to bilo baš fora) - budno
pratim hoće li mi se dogoditi nešto neobično. Ali zasad su mi se samo noge
produžile za nekoliko centimetara - što bi se vjerojatno ionako kad-tad
dogodilo - a jedina je posljedica da mi trebaju nove traperice.
Zgrabim torbu i iziđem iz auta, a usne mi se sretnu s Damenovim istog
trena kad mi je prišao.
"Okej, ozbiljno, koliko će dugo to potrajati?"
Odmaknemo se i oboje pogledamo Milesa.
"Je, vama govorim", priprijeti nam prstom. "Sve to ljubljenje, grljenje,
a nemojmo zaboraviti i stalno šaputanje slatkih bedastoća..." Vrti glavom i
gleda nas suženim očima. "Ozbiljno, nadao sam se da će vas dosad to već
proći. Nemojte me krivo shvatiti, svi smo jako sretni što se Damen vratio u
šiolu i što ste se opet našli i što ćete najvjerojatnije otići zagrljeni u zalazak
sunca, ali stvarno... zar ne mislite da je već vrijeme da to malo stišate, bar
mrvicu? Jer neki od nas nisu tako sretni kao vi. Nekima od nas fali ljubavi
u životu."
"Tebi nedostaje ljubavi?" nasmijem se, nimalo uvrijeđena time što jo
rekao, jer znam da to više ima veze s tjeskobom zbog predstave nego s
Damenom i sa mnom. "Što je bilo s Holtom?"
"Holtom?" Miles se lecne. "Nemoj mi spominjati Holta! Nemoj ni
razmišljati o njemu, Ever!" Zavrti glavom, okrene se na peti i zaputi se
prema Haven koja nas čeka na ulazu.
"Što je njemu?" upita Damen, posežući za mojom rukom i ispreplićući
prste s mojima, gledajući me očima koje su, unatoč onom jučer, još uvijek
pune ljubavi.
"Sutra je premijera", slegnem ramenima. "Pa je izbezumljen, iskočio
mu je prišt na bradi, a naravno da smo mi krivi za to", kažem, gledajući
kako Miles prima Haven ispod ruke i vodi je prema učionici.
"Ne razgovaramo s njima", kaže joj, bacivši pogled na nas preko
ramena i namrštivši se. "Štrajkamo dok se ne prestanu ponašati kao dva
17
zaljubljena golupčića ili dok mi ne nestane ovaj prišt, što god bude prije."
Kimne, samo se napola šaleći.
Haven se nasmije, poskakujući uz njega, a Damen i ja krenemo na sat
engleskog. Prolazimo ravno pokraj Stacije Miller koja mu se slatko
nasmiješi i pokuša me saplesti.
Ali baš kad mi spusti svoju torbicu na put, nadajući se da će izazvati
ponižavajući pad na nos, vidim torbicu kako se podiže i osjećam kako udara
ravno Staciji u koljeno. Premda i ja osjećam bol, svejedno mi je drago da
sam to učinila.
"Joooj!" tuli ona, trljajući koljeno i bijesno me šibajući pogledom,
premda nema dokaza da sam to ja učinila.
Ali ne obazirem se na nju nego sjednem na svoje mjesto. Ignoriranje mi
sve bolje ide. Otkad se potrudila da dobijem ukor pred isključenje zbog
pijenja alkohola u školi, trudim se držati se što dalje od nje. Ali ponekad...
ponekad si jednostavno ne mogu pomoći.
"Nisi to trebala učiniti", šapne mi Damen, nagnuvši se prema meni i
pokušavajući izgledati strogo.
"Daj, molim te. Pa ti si taj koji mi stalno govori da bih trebala vježbati
prikazivanje", slegnem ramenima. "Čini se da napokon imam neke koristi
od tih lekcija."
Pogleda me, vrteći glavom dok mi govori:
"Vidiš, još je gore nego što sam mislio, jer - tek toliko da znaš - to što si
maloprije izvela bila je psihokineza, a ne prikazivanje. Je li ti sad jasno
koliko još toga moraš naučiti?"
"Psiho-što?" zaškiljim, jer izraz mi je nepoznat, premda je sam čin bio
vrlo zabavan.
Damen me primi za ruku, a na usnama mu treperi osmijeh dok kaže:
"Razmišljao sam..."
Bacim pogled na sat, vidim da je već devet i pet i znam da profesor
Robins tek sad izlazi iz zbornice.
"Petak navečer. Što kažeš da odemo na jedno posebno mjesto?"
nasmiješi se on.
"Poput Ljetozemlja?" pogledam Damena, oči mi se rašire, a srce mi
brže zakuca. Jedva čekam da opet odem na to čarobno, tajanstveno mjesto.
U dimenziju između dimenzija, gdje mogu prikazivati oceane i slonove i
pomicati stvari mnogo veće od projektila u obliku Pradine torbice. Ali
onamo ne mogu bez Damena.
On se samo nasmije i odmahne glavom.
18
"Ne, ne u Ljetozemlje. Premda ćemo i tamo ići, obećajem ti. Ali mislio
sam na mjesta poput... što ja znam... Ritza ili možda Montagea?" On
podigne obrve.
"Ali u petak je premijera Milesove predstave, a ja sam obećala da ćemo
doći!" kažem, ali čim sam to izgovorila, shvatim da sam posve zaboravila na
Lak za kosu kad sam mislila da idemo u Ljetozemlje. Ali sad kad nas
Damen želi odvesti u jedan od najraskošnijih hotela na ovom području,
pamćenje mi se iznenada vratilo.
"Dobro onda, kako bi bilo da odemo poslije predstave?" ponudi on. Ali
pogledavši me i primijetivši da oklijevam, da sam stisnula usne i da tražim
način da ga uljudno odbijem, on dodaje: "Ili ne. Bila je to samo ideja."
Gledam ga znajući da bih trebala prihvatiti, da želim pristati, a glas u
glavi govori mi: Reci da! Reci da! Obećala si si da ćeš krenuti naprijed, da se
više nećeš osvrtati, a sad ti je prilika za to! Učini to! RECI DA!
Ali premda sam uvjerena da je vrijeme da krenem korak dalje, premda
Damena volim svim svojim srcem i premda sam odlučila ne razmišljati o
njegovoj prošlosti, iz mojih usta izlazi nešto posve drukčije:
"Vidjet ćemo", kažem, skrenuvši pogled i usredotočujući ga na vrata,
baš kad se otvore i kad uđe profesor Robins.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

4 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:37 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Četvrto
Kad napokon zazvoni kraj četvrtog sata, ustanem iz klupe i priđem
profesoru Munozu.
"Jesi li sigurna da si gotova?" upita on, podigavši pogled sa snopa
papira. "Ako ti treba još nekoliko minuta, u redu je."
Pogledam svoj test pa odmahnem glavom. Pitam se što bi učinio kad bi
znao da sam bila gotova otprilike četrdeset pet sekundi nakon što mi je
pružio test, a da sam preostalih pedeset minuta provela pretvarajući se da
se mučim oko odgovora.
"Dobro je", kažem mu, znajući da i jest tako.
Jedna od dobrih strana vidovitosti je to da više uopće ne moram učiti,
jer jednostavno znam sve odgovore. I premda sam ponekad u iskušenju
praviti se važna i sve testove riješiti savršeno te nizati peticu za peticom,
obično se ipak suzdržim pa na neka pitanja odgovorim pogrešno, da ne
pretjeram.
Jer tako Damen kaže. Uvijek me podsjeća na to koliko je važno ne
micati se, truditi se da u očima drugih budemo što normalniji, premda smo
sve samo ne to. Doduše, kad je to prvi put rekao, nisam mogla odoljeti da ga
ne podsjetim kako je na početku, kad smo se tek upoznali, prikazivao
tulipane na sve strane. Ali samo je odgovorio da je morao napraviti neke
ustupke kako bi mi udvarao, a da se to oteglo jer se ja nisam potrudila
potražiti pravo značenje toga cvijeta koji simbolizira vječnu ljubav, dok već
nije postalo gotovo prekasno.
Pružim papir profesoru Munozu, lecnuvši se kad su nam se prsti
nakratko sreli. Premda jedva da sam mu dotakla kožu, bilo je to dovoljno
da mi se pokaže mnogo više no što sam ikada htjela znati, uključujući i vrlo
jasnu sliku svih njegovih aktivnosti toga jutra. Sve od nevjerojatno
neurednog stana s kuhinjskim stolom prepunim kartonskih pakiranja i
ostacima dostavljene hrane, do rukopisa romana na kojemu radi već
proteklih sedam godina, do toga kako na sav glas pjeva "Born to Run" dok
traži čistu košulju, prije nego što će krenuti u Starbucks, gdje se slučajno
zaleti u sitnu plavušu koja mu zalije prednjicu košulje svojim ledenim
čajem - što je ostavilo hladnu, mokru mrlju - na koju je gotovo posve
zaboravio kad ga je plavuša zabljesnula osmijehom. Divnim osmijehom koji
nikako da izbaci iz misli, a taj osmijeh pripada - mojoj teti.
"Želiš li pričekati da ti ocijenim test?"
Kimnem, jedva dolazeći do daha, pokušavajući se usredotočiti na
20
njegovu crvenu kemijsku olovku. U glavi stalno vrtim prizor koji sam
upravo vidjela, a svaki put dolazim do istog zaključka - moj profesor
povijesti pali se na Sabine!
Ne mogu dopustiti da se to dogodi. Ne mogu joj dopustiti da ikada više
ode tamo. Hoću reći, to što su pametni, zgodni i sami, ne znači da se moraju
viđati.
Stojim ukočena na mjestu, ne mogu disati, trudim se blokirati njegove
misli tako što svu pozornost usredotočujem na vrh njegove kemijske.
Gledam kako ostavlja trag crvenih točkica koje se pretvaraju u minuse na
samo dva pitanja, sedamnaestom i dvadeset petom, baš kao što sam
planirala.
"Samo dva pogrešna odgovora. Vrlo dobro!" nasmiješi se on, prelazeći
prstima preko mrlje na košulji, pitajući se hoće li je ikada više vidjeti. "Želiš
li vidjeti točne odgovore?"
Uh, ne baš, pomislim, jedva čekajući da se maknem odande, ne samo
zato da mogu otići u kantinu i vidjeti Damena, nego i za slučaj da se
njegovo sanjarenje nastavi tamo gdje sam ga prekinula.
Ali znajući da bi bilo normalno pokazati barem malo zanimanja,
duboko udahnem, nasmiješim se i klimnem glavom kao da ništa na svijetu
ne želim više od toga. A kad mi pokaže točne odgovore, odglumim
odgovarajuću reakciju i kažem:
"O, vidi ti to, pogriješila sam godinu." I: "Naravno! Kako je moguće da
to nisam znala?"
Ali on samo klima glavom, jer misli su mu se već vratile plavuši, to jest
jedinoj ženi u svemiru s kojom se apsolutno ne smije viđati! Pita se hoće li
je i sutra sresti na istome mjestu u isto vrijeme.
Premda mi se od pomisli na požudne profesore općenito diže želudac,
požuda ovog profesora usmjerena prema nekome tko mi je praktički
roditelj jednostavno je previše.
Ali onda se prisjetim kako sam prije samo nekoliko mjeseci imala
viziju da će se Sabine viđati s nekim zgodnim tipom koji radi u istoj zgradi
kao ona. A budući da Munoz radi ovdje, a Sabine radi tamo, zaključim da
nema stvarne opasnosti da će se moja dva svijeta sudariti. Ali za svaki
slučaj kažem:
"Bila je to čista slučajnost."
On me pogleda, podigne obrve, pokušavajući shvatiti smisao mojih
riječi. I premda znam da sam otišla predaleko, premda znam da se
spremam reći nešto što je daleko od normalnoga, zaista mislim da nemam
21
izbora. Ne mogu dopustiti da moj profesor povijesti počne izlaziti s mojom
tetom. Ne mogu to podnijeti. Jednostavno ne mogu.
Zato pokažem prema mrlji na njegovoj košulji i kažem:
"Ma znate, ona, gospođica Ledeni Čaj?" Kimnem, vidjevši uznemiren
izraz na njogovu licu. "Sumnjam da će se vratiti. Ne ide često tamo."
Prije no što stignem reći išta drugo što ne samo da će mu ubiti snove
nego će i biti dokaz da sam totalna čudakinja, prebacim torbu preko
ramena i potrčim prema vratima, otresavši sa sebe i posljednje ostatke
njegove energije dok žurim prema kantini i stolu za kojim me ćeka Damen -
jedva čekajući da ga opet vidim nakon tri beskrajno duga sata
razdvojenosti.
Ali kad sam napokon stigla tamo, nije bilo dočeka kakav sam
očekivala. Na mom uobičajenom mjestu, pokraj njega, sjedi neki novi tip i
toliko mu zaokuplja pozornost da me Damen jedva i zamjećuje.
Naslonim se na rub stola, promatrajući kako se svi valjaju od smijeha
na nešto što je rekao taj novi tip. Ne želeći ih prekidati ili ispasti
nepristojna, sjednem nasuprot Damenu, a ne na svoje uobičajeno mjesto
pored njega.
"Isusebože, tako si smiješan!" kaže Haven, nagne se naprijed i ovlaš
dotakne ruku tom novom tipu. Smiješeći se na način koji jasno govori da je
njezin novi dečko Josh, kojeg je proglasila svojom srodnom dušom,
privremeno potpuno zaboravljen. "Šteta što si to propustila, Ever, tako je
duhovit da je Miles nakratko zaboravio na prišt!"
"Baš ti hvala što si me podsjetila", namršti se Miles, a prst mu odmah
krene potražiti bubuljicu na bradi - ali nje više tamo nema.
Oči mu se rašire dok pogledom prelazi preko nas, tražeći potvrdu da je
njegov prišt veličine mamuta, njegova jutarnja glasna patnja, zaista
nestao. A ja ne mogu ne zapitati se nije li to zbog mene, zato što sam ga
jutros dotakla, tamo na parkiralištu. Što bi značilo da zaista imam
sposobnost čarobnog liječenja.
Ali tik nakon što sam to pomislila, novi tip kaže:
"Rekao sam ti da će djelovati. Odlična stvar. Zadrži ostatak u slučaju
da se vrati."
Stisnem oči, pitajući se kako je imao vremena za hitne intevencije na
Milesovim problemima s tenom kad ga još nisam pošteno ni vidjela.
"Dao sam mu neki melem", kaže on, okrenuvši se prema meni. "Miles i
ja zajedno smo na satu razrednika. Usput, ja sam Roman."
Pogledam ga, zamjećujući njegovu blistavo žutu auru koja se kovitla
22
oko njega, a njeni se rubovi pružaju van, pozivajući, kao u prijateljski
zagrljaj. Ali kad sam pogledala njegove duboke tamnoplave oči, osunčanu
kožu, razbarušenu plavu kosu i ležernu odjeću s taman odgovarajućom
dozom urbanog šika - imala silan poriv pobjeći, unatoč njegovu izgledu.
Čak i kad me zabljesne jednim od onih osmijeha od kojih ti se zavrti u glavi,
toliko sam napeta da mu ne uspijevam uzvratiti.
"A ti si sigurno Ever", kaže on i povuče ruku, koju nisam ni primijetila
i koja je cijelo to vrijeme čekala da je stisnem.
Pogledam Haven koja je već vidljivo zgranuta mojom neuljudnošću, a
zatim i Milesa koji je prezauzet gledanjem u zrcalo da bi uopće uočio moje
grozno ponašanje. Ali kad mi Damen ispod stola stisne koljeno, pročistim
grlo, pogledam Romana i kažem:
"Ovaj, da, ja sam Ever." Premda me on opet zabljesnuo tim osmijehom,
i dalje ne pali. Od njega mi se zgrčio želudac.
"Čini se da imamo jako puno toga zajedničkog", kaže on, premda si ne
mogu ni zamisliti što bi to moglo biti. "Sjedio sam dva reda iza tebe na
povijesti. Sudeći po tome koliko si se mučila, pomislio sam evo nekoga tko
mrzi povijest koliko i ja."
"Ne mrzim povijest", kažem, ali prebrzo, pretjerano obrambenim
tonom, a u glasu mi se začuje otresitost koja navede sve da se zagledaju u
mene. Pogledam Damena, tražeći potvrdu svojih slutnji, jer nemoguće je da
sam samo ja uznemirena energijom koja teče od Romana prema meni.
Ali on samo slegne ramenima i nastavi pijuckati svoj crveni sok, kao
da je sve u savršenom redu i kao da ništa nije primijetio. Pa se okrenem
natrag prema Romanu i zaronim mu u um, prisluškujući stalni tijek misli -
koje su pomalo nezrele, ali posve bezazlene. Što znači da je problem
više-manje u meni.
"Stvarno?" Roman podigne obrve i nagne se prema meni. "Sve to
zadiranje u prošlost, istraživanje pradavnih mjesta i vremena, proučavanje
života ljudi koji su živjeli prije nekoliko stoljeća i koji danas više nemaju
nikakav značaj... tebi to ne ide na živce? Nije ti dosadno do bola?"
Samo kad ti ljudi, mjesta i datumi uključuju mog dečka i šest stoljeća
njegove ljubavne prošlosti!
Ali to samo pomislim. Ne izgovorim naglas. Umjesto toga, samo
slegnem ramenima i kažem:
"Dobro sam napisala test. Bio je lagan. Dobila sam peticu."
On klimne glavom, a pogled mu prijeđe preko svakog centimetra
mene.
23
"Dobro je znati", nasmiješi se. "Munoz mi je dao vikend da nadoknadim
gradivo - možda bi mi mogla dati instrukcije?"
Pogledam Haven, vidim kako joj se oči zatamnjuju, a aura poprima
ljubomorno zelenu boju izbljuvka, a zatim Milesa koji je napokon prekinuo
potragu za prištom i sad piše SMS Holtu, i na kraju Damena koji je
izgubljen u mislima, pogleda usmjerena na nešto što ne vidim. I premda
znam da sam nerazumna, jer čini se da se svima ostalima sviđa i da bih mu
trebala htjeti pomoći, samo slegnem ramenima i kažem:
"O, sigurna sam da to nije potrebno. Ne trebaš me."
Ne mogu ne primijetiti trnce koji mi prolaze kroz kožu i grč u želucu
kad su nam se pogledi sreli i kad me zabljesnuo besprijekorno bijelim
zubima.
"Lijepo od tebe da imaš toliko povjerenja u mene, Ever. Premda nisam
siguran da bi trebala."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

5 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:37 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Peto
"Što je to s tobom i novim tipom?" upita Haven, zaostavši za ostalima
koji su već žurili na sat.
"Ništa." Otresem njenu ruku i nastavim ravno naprijed, a njena
energija struji kroz mene dok promatram kako se Roman, Miles i Damen
smiju, ponašajući se kao da su stari prijatelji.
"Ma daj, molim te", zakoluta očima. "Očito je kao dan da ti se ne sviđa."
"Ma, smiješno", kažem, pogleda usredotočena na Damena, mog
prezgodnog i veličanstvenog dečka/srodnu dušu/vječnog
partnera/družbenika (stvarno moram pronaći pravu riječ) koji od jutros
jedva da je sa mnom progovorio jednu riječ. Nadam se da to nije zbog mog
jučerašnjeg ponašanja i odbijanja da pristanem na njegove planove za
vikend.
"Totalno sam ozbiljna." Gleda me. "Kao... kao da mrziš nove ljude, ili
tako nešto." Što je mnogo blaža inačica onoga što je zaista htjela reći, a što
joj se mota po glavi.
Stisnem usne i gledam ravno preda se, oduprijevši se porivu da
zakolutam očima.
Ali ona je i dalje podbočena i gleda u mene kroz sužene, jako
našminkane oči, ispod vatreno crvenog pramena u šiškama.
"Jer ako se dobro sjećam - a obje znamo da je tako - i Damena si mrzila
kad je tek došao u našu školu."
"Nisam mrzila Damena", kažem i zakolutam očima unatoč nedavnoj
odluci da neću. Razmišljajući: Ispravak. Samo sam glumila da ga mrzim, a
zapravo sam ga cijelo vrijeme voljela. Okej, osim u onom kratkom periodu
kad sam ga istinski mrzila. Ali čak sam ga i tada voljela. Samo to nisam
htjela priznati...
"Ahm, ne bih se baš složila s tobom", kaže ona, a umjetnički
razbarušena crna kosa padne joj na lice. "Sjećaš se kako ga nisi pozvala na
svoj tulum za Noć vještica?"
Uzdahnem, prilično uzrujana svim tim. Samo želim otići na sat pa da
se mogu pretvarati da pratim nastavu dok, zapravo, telepatski šaljem
poruke Damenu.
"Da, ali sjeti se i da je to večer kad smo zabrijali", kažem napokon, ali
istog trena požalim, jer Haven nas je zatekla kako se ljubimo pored bazena
i to joj je slomilo srce.
Ali ona se ne obazire na moje riječi, jer važnije joj je dokazati da ima
25
pravo nego vraćati se u prošlost.
"Ili si možda jednostavno ljubomorna što Damen ima novog prijatelja.
Znaš, nekoga drugoga osim tebe."
"To je bez veze", kažem, ali prebrzo da bi zvučalo uvjerljivo. "Damen
ima puno prijatelja", dodam, premda obje znamo da to nije istina.
Ona me gleda, napućenih usana, nimalo razuvjerena.
Ali sad kad sam načela tu temu, moram nastaviti pa kažem:
"Ima tebe i Milesa, i..." I mene, pomislim, ali ne želim to reći jer
žalostan je to popis koji, zapravo, dokazuje da ona ima pravo. Uostalom,
Damen se nikada ne druži s Haven i Milesom ako i ja nisam tamo. Svaki
slobodni trenutak provodi sa mnom, a kad nismo zajedno, šalje mi misli i
slike da ublaži razdvojenost. Kao da smo uvijek povezani. Moram priznati
da mi se to sviđa, jer samo s Damenom mogu biti ona prava ja koja čuje
misli, osjeća energiju, vidi duhove. Samo s Damenom mogu spustiti zidove i
biti kakva jesam.
Ali pogledavši Haven, ne mogu ne zapitati se je li možda u pravu.
Možda zaista jesam ljubomorna. Možda je Roman uistinu samo simpatičan
i normalan tip koji se doselio u našu školu i želi upoznati nove prijatelje - a
ne jeziva prijetnja kakvim ga smatram. Možda sam stvarno postala tako
paranoična, ljubomorna i posesivna da automatski pretpostavljam kako će
me Damen zamijeniti nekim drugim samo zato što mi jednom nije posvetio
toliko pažnje kao inače. Ako je tako, pa... to je prejadno da bih joj priznala.
Zato samo odmahnem glavom i na silu se nasmijem pa kažem:
"I to je smiješno. Sve je to stvarno smiješno." A zatim se potrudim
izgledati kao da to zaista i mislim.
"Je? A što je s Drinom? Kako objašnjavaš to" frkne ona nosom i
nastavi: "Nju si mrzila od prvog trena, nemoj ni pokušavati poreći. A kad si
saznala da poznaje Damena, mrzila si je još više."
Sva se zgrčim na te njezine riječi. Ne samo zato što je to istina, nego i
zato što mi je to uobičajena reakcija kad god se spomene ime Damenove
bivše žene. Ne mogu si pomoći. Ali ne znam kako bih to objasnila Haven.
Ona zna samo to da se Drina pretvarala da joj je prijateljica, da ju je
ostavila samu na tulumu i zauvijek nestala. Ne sjeća se da ju je Drina
pokušala ubiti otrovnim melemom što joj ga je dala za tetovažu koju je
Haven nedavno dala ukloniti sa zapešća, ne sjeća se da...
O, bože! Roman je Milesu dao melem za bubuljicu! Znala sam da nešto
s njim nije kako treba! Nisam si to samo umislila!
"Haven, koji predmet sad ima Miles?" upitam, pogledom pretražujući
26
školsko dvorište, ali ne uspijevam ga pronaći, a previše mi se žuri da bih
uporabila gledanje na daljinu koje ionako još nisam usavršila.
"Mislim da sad ima engleski. Zašto?" reče ona i uputi mi čudan pogled.
"Nema veze. Moram ići."
"Dobro. Svejedno. Ali tek toliko da znaš, imam pravo kad kažem da
mrziš nove ljude!" dovikne ona za mnom.
Ali riječi ostanu visjeti u zraku jer mene više nema.
Trčim preko dvorišta, usredotočena na Milesovu energiju, pokušavam
osjetiti u kojoj je učionici. Skrenuvši iza ugla, vidim vrata s desne strane i
bez razmišljanja uletim unutra.
"Izvoli?" kaže profesor, okrenuvši se od ploče, držeći slomljen komadić
krede u ruci.
Stojim pred razredom, zgrčim se kad mi se nekoliko Stacijinih
sljedbenica počne podsmjehivati dok pokušavam doći do daha.
"Miles", dahnem, pokazujući na njega. "Moram razgovarati s Milesom,
samo na sekundu", obećajem profesoru koji prekriži ruke na prsima i
sumnjičavo me gleda. "Važno je", dodam, pogledavajući Milesa koji je
sklopio oči i vrti glavom.
"Pretpostavljam da imaš propusnicu pa smiješ biti na hodniku za
vrijeme sata?" upita njegov profesor, tip koji se uvijek strogo pridržava
pravila.
I premda znam da će mi se to možda obiti o glavu, nemam vremena za
birokratske zavrzlame osmišljene za naše dobro i našu sigurnost, ali koje
me u ovom trenutku sprečavaju da se pozabavim nečim što je pitanje života
ili smrti!
Ili bi moglo biti.
Nisam sigurna. No, htjela bih saznati.
Tako sam frustrirana da samo odmahnem glavom i kažem:
"Slušajte, oboje znamo da nemam propusnicu, ali ako mi učinite
uslugu i dopustite mi da nakratko porazgovaram s Milesom, obećajem da
ću vam ga brzo vratiti."
Gleda me, razmišlja o drugim mogućnostima: da me izbaci, da me
otprati do moje učionice, da me otprati do ravnateljeva ureda... ali na kraju
brzo pogleda prema Milesu i uzdahne pa kaže:
"Dobro. Ali neka bude brzo."
Istog trena kad su se vrata učionice zatvorila za nama, pogledam
Milesa i kažem:
"Daj mi melem."
27
"Što?" zine.
"Melem. Onaj koji ti je Roman dao. Daj mi ga. Moram ga vidjeti",
kažem mu i ispružim ruku.
"Jesi li skrenula s uma?" šapne on, ogledavajući se oko sebe, premda
nema žive duše osim nas, bež zidova i tapisona od zida do zida.
"Nemaš pojma koliko je ozbiljno", kažem, gledajući ga u oči, ne želeći
ga prestrašiti, premda sam spremna i to učiniti ako bude potrebno. "Daj,
nemamo cijeli dan."
"U ruksaku mi je", slegne ramenima.
"Onda idi po njega."
"Ever, ozbiljno. Koji ti je...?"
Prekrižim ruke i klimnem glavom.
"Idi. Čekam."
Miles zavrti glavom i šmugne natrag u učionicu. Iziđe već trenutak
kasnije, s kiselim izrazom lica i bijelom tubicom na dlanu.
"Evo ti. Jesi sad sretna?" dobaci mi je.
Uzmem tubicu i pogledam je, vrteći je između palca i kažiprsta.
Prepoznajem marku i pakiranje, može se kupiti i u trgovini gdje ja
kupujem kozmetiku. Nije mi jasno kako je to moguće.
"Znaš, ako si slučajno zaboravila, sutra imam premijeru predstave pa
mi zaista ne treba dodatni stres i dramatičnost, pa ako nemaš ništa
protiv..." On ispruži ruku, čekajući da mu vratim melem pa da se može
vratiti na sat.
Ali još nisam spremna na to. Pogledom tražim nekakav trag, neku
rupicu, neki dokaz da je netko prčkao po tubi, da unutra ipak nije to što bi
trebalo biti.
"Kad sam danas za ručkom vidio da ste ti i Damen malo smanjili
količinu cmakanja, bio sam spreman pohvaliti te, ali sad mi se čini da si to
samo zamijenila nečim još gorim. Ozbiljno, Ever. Ili je odčepi pa si namaži
gdje treba ili mi već jednom vrati tubu."
Ali ne vratim mu je, nego stisnem dlan oko nje i pokušam joj pročitati
energiju. Ali ipak je to samo obični glupi melem za prišteve. Koji zaista
djeluje.
"Jesmo li gotovi?" upita on, namrštivši se.
Slegnem ramenima i vratim mu tubicu. Malo je reći da sam skoro
propala u zemlju od srama. Ali Miles je samo gurne u džep i krene prema
vratima, a ja se ne mogu suzdržati da ne upitam:
"Znači, primijetio si?" Riječi su mi nekako vruće i ljepljive u grlu.
28
"Što?" Zastane, očito uzrujan.
"To, da nije bilo cmakanja?"
Miles se okrene i naglašeno zakoluta očima, a onda me pogleda.
"Da, primijetio sam. Mislio sam da ste ozbiljno shvatili moju
primjedbu."
Pogledam ga.
"Jutros, kad sam rekao da ćemo Haven i ja štrajkati sve dok vas dvoje
ne prestanete s..." On zavrti glavom. "Ma, svejedno. Mogu li sad natrag na
sat, molim te?"
"Žao mi je", kimnem. "Žao mi je zbog svega što..."
Ali ne stignem završiti, jer već ga nema, a vrata između nas čvrsto su
zatvorena.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

6 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:38 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Šesto
Na šestom satu likovnog, lakne mi jer vidim da je Damen već tamo.
Budući da nas je profesor Robins na satu engleskog zatrpao novim
gradivom, a za ručkom jedva da smo progovorili riječ, jedva čekam da malo
budemo sami. Odnosno, onoliko samo koliko je to moguće u razredu s
tridesetero drugih učenika.
Ali kad navučem kutu i izvadim pribor iz ormarića, srce mi se stegne
pri pogledu na Romana koji je i ovdje već zauzeo moje mjesto.
"O, hej, Ever", kimne on, stavljajući novo čisto platno na moj slikarski
stalak dok ja stojim pred njim s priborom u rukama, gledajući Damena koji
je tako zadubljen u slikanje da me uopće ne zamjećuje.
I baš se spremam reći Romanu neka se nosi, kad se sjetim kako je
Haven rekla da mrzim sve nove ljude. Bojeći se da možda ima pravo,
prisilim se na osmijeh i stavim svoje platno na stalak s Damenove druge
strane, obećavši si da ću sutra doći mnogo ranije i zauzeti svoje uobičajeno
mjesto.
"Reci mi, što radimo, kompa?" upita Roman, govoreći kao Britanac i
držeći kist među zubima, prelazeći pogledom s Damena na mene i natrag.
To je još jedna stvar - obično mi se jako sviđa britanski naglasak, ali
kod njega me užasno iritira. Vjerojatno zato što je lažan. A očito jest, i s
takvim naglaskom govori samo kad želi ispasti frajer.
Ali čim to pomislim, opet me obuzme osjećaj krivnje. Svi znaju da
naglašeno pokušavanje da ispadneš frajer samo znak nesigurnosti. A tko se
ne bi osjećao nesigurno prvoga dana u novoj školi?
"Proučavamo - izme", kažem, odlučivši biti uljudna unatoč grču u
želucu. "Prošli mjesec mogli smo birati, ali ovaj mjesec radimo
fotore-realizam, budući da to prošli put nitko nije odabrao."
Roman me pogleda, počevši od šiški koje puštam pa sve do zlatnih
havajanasica, pogledom koji polagano, ležerno prelazi mojim tijelom od
čega mi želudac poskoči i zaveže se u čvor, ali ne na onaj ugodan način.
"Oki-doki. Znači mora izgledati stvarno, kao fotka", kaže on, gledajući
me u oči.
Uzvraćam mu pogled, a on ga zadrži... nekoliko sekundi predugo. Ali
odbijam se promeškoljiti ili skrenuti pogled. Nema teorije da popustim
prije njega. Premda se to na površini doima posve bezazlenim, nešto u vezi
s tim mračno je, prijeteće, kao neka vrsta izazova.
Ili možda ne.
30
Jer nakon što to pomislim, on kaže:
"Američke su škole genijalne! Doma, u starom kišovitom Londonu..."
namigne mi, "više vole teoriju nego praksu."
I odmah se posramim zbog toga što sam ga u mislima osuđivala. Jer
očito ne samo da je zaista iz Londona, što znači da naglasak nije lažan,
nego Damen nije nimalo uzbunjen, a njegove su ekstrasenzorne
sposobnosti daleko rafiniranije od mojih.
Zapravo, čini se da mu se sviđa. Što je još gore za mene, jer praktički
dokazuje da Haven ima pravo.
Zaista jesam ljubomorna.
I posesivna.
I paranoična.
A i očito mrzim nove ljude.
Duboko udahnem i pokušam opet, ne obazirući se na stisnuto grlo i grč
u želucu, odlučna u namjeri da ispadnem prijateljski raspoložena pa makar
morala glumiti.
"Možeš slikati što god želiš", kažem vedrim, prijateljskim tonom koji je
u mom nekadašnjem životu, prije no što mi je poginula cijela obitelj i prije
no što me Damen spasio učinivši me besmrtnom, bio jedini ton kojim sam
se ikad koristila. "Moraš se samo potruditi da izgleda što realističnije, kao
fotografija. Zapravo, i trebali bismo se koristiti nekom fotografijom kao
predloškom, za nadahnuće, a i za usporedbu kod ocjenjivanja. Tako da
možemo dokazati da smo postigli ono čemu smo stremili."
Pogledam Damena, pitajući se je li čuo išta od ovoga, i pomalo sam
uzrujana što je odabrao slikati radije nego da razgovara sa mnom.
"A što on slika?" upita Roman, kimnuvši prema Damenovu platnu,
završenom prikazu rascvjetale livade u Ljetozemlju. Svaka vlat trave,
svaka kap vode, svaka cvjetna latica tako blistava, tako opipljiva, tako
stvar na - kao da sam tamo. "Izgleda kao raj", kaže on.
"I jest", šapnem, toliko zadivljena slikom da sam odgovorila prebrzo,
ne razmišljajući o tome što sam rekla. Ljetozemlje nije samo sveto mjesto
nego i naša tajna. Jedna od mnogih koje sam obećala čuvati.
Roman me pogleda podignutih obrva.
"Znači da je to neko stvarno mjesto?"
Ali prije nego što stignem odgovoriti, Damen odmahne glavom i kaže:
"Rado bi ona da jest, ali nije. Izmislio sam ga, postoji samo u mojoj
glavi." A onda mi uputi pogled uz koji je bila prikvačena telepatska poruka
-pazi.
31
"Pa kako ćeš onda dobiti peticu? Ako nemaš fotografiju koja dokazuje
postojanja tog mjesta?" upita Roman, ali Damen samo slegne ramenima i
vrati se slikanju.
Ali Roman nas još uvijek promatra kroz stisnute oči pa znam da ne
mogu dopustiti da razgovor ostane na tome. Zato ga pogledam i kažem:
"Damen ne voli slijediti tuđa pravila. Radije stvara vlastita."
Prisjećam ne svih onih situacija kad me uspio nagovoriti na markiranje,
klađenje na konje i još gore stvari.
Kad Roman kimne i okrene se prema svom platnu, a Damen mi
telepatski pošalje buket crvenih tulipana, znam da je sve prošlo dobro,
naša je tajna sigurna i sve je u redu. Pa zamočim kist u boju i vratim se
poslu. Jedva čekam da zazvoni pa da možemo k meni i da počne prava
lekcija.
* * *
Nakon sata, spakiramo svoje stvari i zaputimo se prema parkiralištu.
Unatoč odluci da ću biti ljubazna prema novom tipu, ne mogu suspregnuti
osmijeh kad vidim da je parkirao auto na drugom kraju.
"Vidimo se sutra", doviknem, osjećajući olakšanje što više ne moram
biti u njegovoj blizini, jer unatoč tomu što su svi zaluđeni njime, ne dijelim
njihove osjećaje ma koliko se trudila.
Otključam auto i bacim torbu na pod pa se spremim sjesti za upravljač,
ali prije toga kažem Damenu:
"Miles ima probu, a ja idem ravno doma. Ideš za mnom?"
Okrenem se i iznenađeno shvatim da stoji ispred mene, jedva se
zamjetno ljuljajući na nogama, a lice mu je napeto.
"Jesi li dobro?" Prislonim mu dlan na lice, da vidim ima li temperaturu
ili je znojan, premda ne očekujem ništa slično. On odmahne glavom i
pogleda me, ali na jedan kratki trenutak kao da mu je iz lica istekla sva
boja, ali za treptaj oka sve je opet bilo kao prije.
"Oprosti, samo mi je nekako čudno u glavi", kaže on, sklopivši oči i
primivši se prstima za korijen nosa.
"Ali mislila sam da se ne možeš razboljeti, da se ne možemo
razboljeti?" kažem, posežući za torbom, ne uspijevajući sakriti paniku u
glasu. Možda će mu od par gutljaja besmrtničkog soka biti bolje, jer njemu
treba mnogo više nego meni. Premda nismo sigurni zašto. Damen misli da
je šest stoljeća ispijanja tog soka stvorilo neku vrstu ovisnosti, tako da
svake godine mora piti sve više da bi postigao isti učinak. Što znači da će se
isto najvjerojatnije dogoditi i meni. Premda mi se to čini kao daleka budućnost, nadam se da će mi prije toga pokazati kako da sama pripremim
taj eliksir, da ne moram uvijek gnjaviti njega.
Ali ne stignem izvaditi svoju bocu, jer on je već uzeo svoju. Povuče velik
gutljaj, privuče me k sebi i pritisne usne o moj obraz.
"Dobro sam. Zaista. Hoćeš li se utrkivati do kuće?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

7 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:39 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Sedmo
Damen vozi brzo. Luđački brzo. To što oboje imamo napredni
vidovnjački radar - koji dobro dođe za otkrivanje policije, prometa koji nam
dolazi ususret, pješaka, životinja lutalica i bilo čega drugog što bi nam ne
moglo naći na putu - ne znači da ga trebamo zlorabiti.
Ali Damen očito ne misli tako. Zato je on već parkiran pred mojom
kućom dok ja tek skrećem na prilaz.
"Mislio sam da nikad nećeš stići", smije se, slijedeći me uza stube
prema mojoj sobi, gdje se baci na moj krevet, povuče me za sobom i nagne
se poljubiti me poljupcem za koji se nadam da nikad neće završiti. Ne bih
imala ništa protiv da cijelu vječnost provedem u njegovu zagrljaju.
Spoznaja da pred sobom zaista imamo bezbroj dana čini me toliko sretnom
da je to gotovo previše.
Doduše, nije uvijek bilo tako. Kad sam saznala istinu, isprva sam bila
vrlo uzrujana - do te mjere da sam se neko vrijeme držala dalje nd njega,
dok ne posložim stvari u glavi. Mislim, ne događa se svaki dan da ti netko
kaže:
"Oh, usput budi rečeno, besmrtan sam, a i tebe nam učinio takvom."
Premda mu isprva nisam htjela povjerovati, nakon što me je podsjetio
kako sam poginula u nesreći, kako sam ga pogledala ravno u oči kad me
oživio i kako sam te oči prepoznala kad sam ga prvi put vidjela u školi,
nisam mogla poreći da je to istina.
No, to ne znači da sam je bila voljna prihvatiti. Bilo mi je dovoljno
teško nositi se s baražom ekstrasenzornih sposobnosti potaknutih
iskusvom bliske smrti (bliske - ustraju na tom nazivu, premda sam zaista
bila mrtva): sposobnošću da čujem misli, da kroz dodir saznam cijele
životne priče, da razgovaram s mrtvima i tako dalje. Da i ne spominjem da,
ma kako god to fora zvučalo, biti besmrtna znači i da nikada neću prijeći
preko mosta, nikad neću stići na drugu stranu i opet vidjeti svoju obitelj.
Kad se to uzme u obzir, cijena nije mala.
Odmaknem se, nevoljko odvojivši usne od njegovih, pa mu se zagledam
u oči - iste te oči koje gledam već četiristo godina. Ma koliko se trudila, ne
mogu u sjećanje prizvati našu zajedničku prošlost. Zna je samo Damen, koji
je proteklih šest stoljeća ostao isti.
"O čemu razmišljaš?" upita on, prstima prateći krivulju mog obraza,
ostavljajući topao trag na mojoj koži.
Duboko udahnem, znajući koliko mu je važno živjeti u sadašnjosti, ali
34
zaista bih htjela saznati nešto o svojoj prošlosti - o našoj prošlosti.
"Razmišljala sam o našem prvom susretu", kažem, gledajući kako diže
obrvu i vrti glavom.
"Jesi li? A čega se točno sjećaš?"
"Ničega", slegnem ramenima. "Apsolutno ničega. Zato se i nadam da
ćeš mi ti reći. Ne moraš mi ispričati sve, znam da se ne voliš prisjećati
prošlosti. Jednostavno me zanima kako je sve ovo počelo, kako smo se
upoznali."
Odmakne se od mene i legne na leđa pa ostane ležati nepomično,
stisnutih usana. Bojim se da bi to mogla biti jedina reakcija koju ću dobiti.
"Molim te", šapnem, primaknuvši mu se bliže i sklupčavši se uz njega.
"Nije pošteno da ti znaš sve detalje, a ja nemam pojma. Daj mi nešto za što
se mogu uhvatiti. Gdje smo živjeli? Kako sam izgledala? Kako smo se
upoznali? Je li to bila ljubav na prvi pogled?"
Malo se pomakne, a zatim se okrene na bok i zakopa prste u moju kosu
pa kaže:
"Bilo je to u Francuskoj, 1608."
S mukom progutam i brzo udahnem, jer želim čuti još.
"U Parizu, da budem precizan."
Pariz! Odmah si zamislim profinjene haljine, ukradene poljupce na
Pont Neufu, tračanje s Marie Antoinette...
"Bio sam pozvan na večeru kod prijatelja..." On zastane, pogleda
nekamo kraj mene u prošla stoljeća. "A ti si radila kod njih kao sluškinja."
Sluškinja?
"Jedna od njihovih sluškinja. Bili su vrlo imućni. Imali su mnogo
slugu."
Ležim, zabezeknuta. To nisam očekivala.
"Nisi bila kao druge", kaže on, a glas mu se spustio gotovo do šapta.
"Bila si prelijepa. Nevjerojatno lijepa. Izgledala si slično kao sad."
Nasmiješi se i uhvati pramen moje kose pa ga protrlja među prstima.
"Također, baš kao i sad, bila si siroče. Izgubila si cijelu obitelj u požaru.
Ostala si bez ičega, bez skrbnika, pa su te moji prijatelji zaposlili."
Grlo mi se stisne, jer nisam sigurna kako se osjećam u vezi s tim. Hoću
reći, kakva korist od reinkarnacije ako smo prisiljeni stalno iznova
proživljavati iste bolne trenutke?
"I da, samo da znaš, bila je to ljubav na prvi pogled. Nepovratno sam se
zaljubio u tebe. Onog trena kad sam te ugledao, znao sam da moj život
nikad više neće biti isti."
35
Gleda me, prsti su mu na mojim sljepoočnicama, a njegov me pogled
vuče unutra, predstavljajući mi taj trenutak u svoj njegovoj jačini, kao da
sam zaista tamo.
Moja plava kosa skrivena je ispod kapice, plave su mi oči stidljive i boje
se podići pogled, a u tako neuglednoj odjeći i sa žuljevitim rukama, lako je
previdjeti moju ljepotu.
Ali Damen je vidi. Čim sam ušla u sobu, njegove su oči pronašle moje. I
ide dalje od neugledne vanjštine, ravno do duše koja se odbija sakriti.
I tako je tamnokos, tako zgodan, tako profinjen da skrenem pogled.
Znajući da samo jedno puce na njegovu kaputu vrijedi više no što ja
zaradim u godinu dana. Ne moram dvaput pogledati da bih znala da je
predobar za mene...
"Svejedno, morao sam biti oprezan, jer..."
"Jer si već bio u braku s Drinom!" šapnem, gledajući prizor u svojoj
glavi - načula sam kako jedan od gostiju pita za nju, a oči su nam se
nakratko srele kad je Damen odgovorio:
"Drina je u Mađarskoj. Rastali smo se." Znajući da će se time dovesti u
središte skandala, ali bilo mu je važnije da ja to čujem nego što će oni
misliti...
"Ona i ja već smo živjeli odvojeno, tako da to nije bio problem. No,
morao sam biti oprezan zato što se u to vrijeme nije blagonaklono gledalo
na međuklasne veze. A budući da si bila tako nevina, tako ranjiva na toliko
mnogo načina, nisam ti htio izazvati nevolje, pogotovo ako mi osjećaji nisu
uzvraćeni."
"Ali bili su!" kažem, gledajući kako se događaji dalje odvijaju, kako ga
srećem svaki put kad idem u grad.
"Bojim se da sam te pratio." Pogleda me pokajnički. "Sve dok se već
nismo toliko puta sreli da si mi počela vjerovati. A onda..."
A onda smo se sastajali potajno - ukradeni poljupci pred ulazom za
poslugu, strastveni zagrljaj u mračnoj uličici ili u unutrašnjosti njegove
kočije.
"Samo što sad znam da to nije bila tako velika tajna kao što sam
mislio..." uzdahne on. "Drina uopće nije bila u Mađarskoj, nego je cijelo
vrijeme bila tamo. Promatrajući, kujući planove, želeći me ponovno osvojiti
pod svaku cijenu." Duboko udahne, a višestoljetno mu se žaljenje jasno
vidjelo na licu. "Želio sam se brinuti za tebe, Ever. Želio sam ti pružiti sve
što ti srce želi. Htio sam te držati na dlanu kao kraljevnu. Nikad prije
nisam bio tako sretan i tako živ kao kad sam te napokon uspio nagovoriti
36
da podeš sa mnom. Trebali smo se sastati u ponoć..."
"Ali ja nisam došla", kažem, videći ga kako korača gore-dolje, zabrinut,
uzrujan, uvjeren da sam se predomislila...
"Tek sam sljedećeg dana saznao da si poginula u nesreći, da te
pregazila kočija dok si išla prema meni." Kad me pogleda, vidim svu
njegovu tugu - nepodnošljivu, sveprožimajuću, razornu bol. "U to mi
vrijeme ni u jednom trenutku nije palo na pamet da bi to moglo biti Drinino
djelo. Nisam imao pojma da je tako sve dok ti to nije priznala. Činilo se kao
nesreća, strašna nesreća. A pretpostavljam da sam bio previše tup od boli
da bih posumnjao na išta drugo..."
"Koliko sam imala godina?" upitam, jedva dišući. Znam da sam bila
mlada, ali želim detalje.
On me privuče bliže sebi, prstima mi prati crte lica. Kaže:
"Imala si šesnaest godina i zvala si se Evaline." Usne mu se igraju oko
mog uha.
"Evaline", šapnem, osjetivši trenutnu povezanost sa svojom tragičnom
ranijom inkarnacijom koja je ostala siroče, koju je Damen volio, koja je
umrla u dobi od šesnaest godina - što nije tako različito od mene danas.
"Tek mnogo godina poslije, kad sam te opet vidio u Novoj Engleskoj,
gdje si živjela kao kći jednog puritanca, počeo sam vjerovati u sreću."
"Kći jednog puritanca?" Zagledam mu se u oči i promatram sliku koju
mi pokazuje: tamnokosu djevojku blijede puti u strogoj plavoj haljini. "Jesu
li svi moji životi bili tako dosadni?" Zavrtim glavom. "A kakva me strašna
sudbina snašla u tom životu?"
"Utopila si se." On uzdahne, a čim je to rekao, mene opet preplavi
njegova strašna bol. "Bio sam tako shrvan da sam odmah otplovio natrag u
London, gdje sam povremeno živio mnogo godina. I baš sam se spremao u
Tunis kad si se opet pojavila kao prekrasna, bogata i prilično razmažena
kći jednog londonskog zemljoposjednika."
"Pokaži mi!" Stisnem se uz njega, željna slika glamuroznijeg života -
prstima prati liniju mog čela, a u glavi mi se pojavi lijepa brineta u
prekrasnoj zelenoj haljini, kose visoko podignute u zamršenu frizuru i s
blistavim nakitom.
Bogata, razmažena, neiskrena koketa - čiji je život samo niz zabava i
odlazaka u kupnju - koja na umu ima nekog drugog - sve dok ne upozna
Domena...
"A taj put?" upitam, žaleći za njom, ali moram znati kako je otišla.
"Strašan pad." On sklopi oči. "Tada sam već bio uvjeren da me netko
37
kažnjava - da sam dobio vječni život, ali život bez ljubavi."
Dlanovima mi obujmi lice, a iz prstiju mu struji takva nježnost, takvo
poštovanje, takva slatka toplina da zažmirim i primaknem mu se bliže.
Usredotočujem se na dodir njegove kože dok nam se tijela priljubljuju, a
svijet oko nas polako nestaje, sve dok ne ostanemo samo mi - nema
prošlosti, nema budućnosti, samo ovaj trenutak u sadašnjosti. S njim sam i
on je sa mnom, a tako nam je i suđeno biti cijelu vječnost. Premda su svi ti
prijašnji životi možda i bili zanimljivi, njihov je jedini smisao bio da nas
dovedu do ovoga. A sad kad više nema Drine, niko nam ne stoji na putu -
ništa osim mene. I premda želim znati sve što se prije dogodilo, zasad može
pričekati. Vrijeme je da prerastem sitne ljubomore i nesigurnosti, da
prestanem pronalaziti izlike i da se napokon, nakon toliko godina, odvažim
na sljedeći korak. Ali baš kad mu se to spremam reći, on se tako naglo
odmakne od mene da mi treba trenutak da dođem do njega.
"Što je?" zavapim, vidjevši da palcima pritišće sljepoočnice dok se bori
za zrak. Kad se okrene prema meni, vidim da me uopće ne prepoznaje.
Gleda kroz mene.
Ali tek što sam to primijetila, već je prošlo, a u njegovu je pogledu opet
toplina na koju sam navikla. On protrlja oči i zatrese glavom, pogleda me
pa kaže:
"Nisam se ovako osjećao od..." Zastane i zagleda ne u prazno. "Pa...
možda se nikad nisam ovako osjećao." No, vidjevši zabrinutost na mom
licu, doda: "Ali dobro sam, zaista." I dalje ga ne puštam pa se nasmiješi i
kaže: "Hej, a da odemo u Ljetozemlje?"
"Stvarno?" upitam, a oči mi zaiskre.
Kad sam prvi put bila u tom prekrasnom mjestu, toj čarobnoj dimenziji
između dimenzija, bila sam mrtva. A i tako opčinjena tom ljepotom da sam
odbila otići. Drugi put me tamo odveo Damen. Otkad mi je pokazao sve
čudesne mogućnosti, jedva čekam da opet odem tamo. Ali kako u
Ljetozemlje mogu doći samo duhovno visokorazvijene osobe (ili oni koji su
već mrtvi), ne mogu onamo otići sama.
"Zašto ne?" slegne on ramenima.
"A što je s instrukcijama?" upitam, glumeći da me zanima učenje novih
trikova, a zapravo bih radije išla u Ljetozemlje gdje se sve to postiže
trenutačno i bez napora. "A ni ti se ne osjećaš dobro." Opet mu stisnem
ruku, primjećujući kako se uobičajena toplina i trnci još nisu potpuno
vratili.
"Mnogo se toga može naučiti i u Ljetozemlju." On se nasmiješi. "A ako
38
mi dodaš moj sok, osjećat ću se dovoljno dobro da nam otvorim portal."
Ali čak i nakon nekoliko velikih gutljaja, ne uspijeva otvoriti portal.
"Možda ti ja mogu pomoći?" kažem, pogledavajući kapi znoja koje su
mu izbile na čelu.
"Ne. Samo sam... Zamalo sam uspio. Daj mi još sekundu", promrmlja
on, stisnuvši zube, odlučan u naumu da nas prebaci onamo.
Poslušam ga. Zapravo, pustim neka se sekunde pretvore u minute, ali
još uvijek ništa.
"Ne razumijem", zaškilji on. "To mi se nije dogodilo nijednom otkad
sam naučio otvarati portal."
"Možda je to zato što se ne osjećaš dobro." Gledam kako otpija gutljaj,
pa još jedan i još jedan. No, kad sklopi oči i pokuša opet, rezultat je isti kao
prije. "Mogu li ja probati?"
"Zaboravi. Ne znaš kako", kaže on, a u glasu mu je oštrina koju ne
želim uzeti k srcu, jer znam da je više odraz njegove frustracije samim
sobom nego mojim riječima.
"Znam da ne znam kako, ali mislila sam da bi me mogao naučiti kako,
a onda bih..."
Ali prije no što stignem završiti, on ustane s kreveta i ushoda se po
sobi.
"To je proces, Ever. Trebale su mi godine da naučim kako doći tamo.
Ne možeš jednostavno preskočiti sredinu knjige da bi pročitala kraj." Zavrti
glavom i nasloni se na moj radni stol, tijelo mu je kruto i napeto, a
izbjegava moj pogled.
"Kad si zadnji put pročitao knjigu, a da već nisi znao početak, sredinu i
kraj?" nasmiješim se.
Pogleda me, a lice mu je niz tvrdih rubova i kuteva, ali samo na
trenutak prije nego što krene prema meni, primi me za ruku i kaže:
"Hoćeš pokušati"?
Kimnem.
Odmjerava me, očito sumnjajući da ću uspjeti, ali želeći mi ugoditi.
"Dobro onda, udobno se smjesti, ali nemoj tako prekrižiti noge. To
prekida protok čija."
"Čija?"
"Či je samo nobl riječ za energiju", nasmiješi se on. "Ali možeš sjesti U
položaj lotosa, to je u redu."
Odbacim japanke sa stopala i pritisnem tabane na tepih, sjedeći
onoliko udobno i opušteno koliko mi uzbuđenje dopušta.
39
"Obično je potreban dugi niz meditacija, ali s obzirom na to da nemamo
vremena i da si ti već prilično napredna, preskočit ćemo taj dio i prijeći na
stvar, dobro?"
Kimnem, jedva čekajući da počnemo.
"Sklopi oči i zamisli da ispred tebe lebdi veo prigušene zlatne
svjetlosti", kaže on, ispreplićući prste s mojima.
Učinim tako, zamislivši isti onakav veo kakav me prije tamo odveo,
onaj koji mi je Damen stavio na put da me spasi od Drine. Tako je predivan,
tako blistav i tako sjajan da mi se srce nadima od radosti dok podižem ruku
prema njemu, žudeći za tim da je uronim u to svjetlo, žudeći za povratkom
na to magično mjesto. I baš kad ga moji prsti dotaknu i samo što nisu prošli
kroz njega, veo se skupi i nestane, a ja nam opet u svojoj sobi.
"Ne mogu vjerovati! A bila sam tako blizu!" Okrenem se prema
Damenu. "Bio je točno preda mnom! Jesi li ga vidio?"
"Zaista si došla nevjerojatno blizu", kaže on. Premda mu je pogled
nježan, osmijeh mu je usiljen.
"A da probam opet? I da ovoga puta pokušamo zajedno?" upitam, ali
nade mi brzo potonu, jer on zavrti glavom i okrene se od mene.
"Ever, i jesmo radili zajedno", promrmlja on, otare znoj s čela i skrene
pogled. "Bojim se da nisam dobar učitelj."
"Ma, smiješno! Izvrstan si učitelj, samo što ti danas nije dobar dan, to
je sve." Ali kad ga pogledam, jasno mi je da ga nisam razuvjerila. Pa
promijenim taktiku i svalim krivnju na sebe: "Ja sam kriva. Loša sam
učenica. Lijena sam, nemarna i većinu vremena provodim u pokušajima da
ti skrenem pozornost na sebe pa da se možemo maziti." Stisnem mu ruku.
"Ali sad sam to prerasla i odsad nadalje bit ću jako ozbiljna, Samo mi daj
još jednu priliku i vidjet ćeš."
Gleda me, ne baš uvjeren da će upaliti, ali ne želi me razočarati. Primi
me za ruku pa opet pokušamo, oboje zažmirimo i predočimo si taj
veličanstveni svjetlosni portal. Ali baš kad počne poprimati oblik, u kuću
uđe Sabine i krene uza stube pa se, zatečeni, brzo odmaknemo svaki na
svoj kraj sobe.
"Damene, i činilo mi se da je to tvoj auto na prilazu." Ona skine sako i u
nekoliko koraka prijeđe od vrata do mog stola. Nabrijana energija iz ureda
još uvijek se drži za nju dok mu pruža ruku, pogleda usredotočena na bocu
koju on drži na koljenima. "Znači ti si taj koji je navukao Ever." Pogledava
nas kroz sužene oči, napućivši usne kao da sad napokon ima dovoljno
dokaza.
40
Brzo pogledam Damena, a grlo mi se stisne od panike, dok se pitam
kako će joj objasniti. Ali on se samo nasmije i kaže:
"Kriv sam! Većini ljudi se ne sviđa, ali čini se da ga Ever iz nekog
razloga smatra ukusnim." A onda se nasmiješi osmijehom koji bi trebao biti
uvjerljiv, ako ne i šarmantan. Ako se mene pita, uspio je postići oboje.
Ali Sabine ga i dalje samo gleda, nimalo dirnuta.
"Kao da je ništa drugo više i ne zarima. Kupujem tone hrane, ali ona
odbija jesti."
"Nije istina!" kažem, uzrujana što opet načinje istu temu, pogotovo
pred Damenom. Ali kad mi pogled padne na mrlju od ledenog čaja na njenoj
bluzi, moja se uzrujanost pretvori u ljutnju. "Odakle ti ta mrlja?" upitam,
pokazujući prema njoj kao da je grimizno slovo, žig sramote, znajući da
moram učiniti sve što je u mojoj moći da je spriječim da opet ode tamo.
Ona spusti pogled na bluzu, prstima protrlja mrlju i nakratko se
zamisli pa slegne ramenima i reče:
"Zaletjela sam se u nekog." Po načinu kako je to rekla, tako ležerno,
tako usput, tako nehajno, očito je da taj susret nije na nju ostavio ni
približno takav dojam kao na Munoza.
"I, vrijedi li još uvijek dogovor za subotu navečer?" upita ona.
S mukom progutam, telepatski moleći Damena neka samo kimne,
nasmiješi se i odgovori potvrdno, premda nema pojma o čemu to ona govori,
budući da mu još ništa nisam spomenula.
"Rezervirala sam nam stol u osam."
Zadržim dah, gledajući ga kako se smiješi i kima, baš kao što sam ga
zamolila. Čak i ode korak dalje no što je trebao pa doda:
"Ne bih to propustio."
Damen pruži ruku Sabine pa krene prema vratima, prstiju
isprepletenih s mojima, šaljući mi onu predivnu toplinu kroz cijelo tijelo.
"Žao mi je zbog te večere", kažem, gledajući gore u njega. "Nadala sam
se da će biti prezauzeta poslom i da će zaboraviti na to."
On me poljubi u obraz i uđe u auto.
"Stalo joj je do tebe. Želi se uvjeriti da sam dovoljno dobar, pošten i da
te neću povrijediti. Vjeruj mi, već smo nekoliko puta prošli kroz to. I
premda je jednom ili dvaput bilo gusto, ne sjećam se da sam ikad pao na
tom ispitu." Nasmiješi mi se.
"Ah da, strog puritanski otac", kažem, zaključivši da je to savršen opis
previše zaštitničkog roditelja.
"Iznenadila bi se", nasmije se Damen. "Bogati zemljoposjednik bio je puno tvrđi orah. A ipak, uspio sam se provući mimo njega."
"Možda ćeš mi jednoga dana pokazati svoju prošlost", kažem. "To
kakav ti je život bio prije nego što smo se upoznali. Voljela bih vidjeti tvoj
dom, tvoje roditelje, to kako si postao ovakav..." Glas mi zamre, jer u očima
mu ugledam bljesak boli i shvatim da još uvijek nije spreman razgovarati o
tome. Uvijek se zatvori, odbije podijeliti svoju prošlost sa mnom, što samo
pojačava moju znatiželju.
"Ništa od toga nije važno", kaže on, pusti mi ruku i počne namještati
retrovizor - samo da me ne mora pogledati."Sad je jedino što je važno."
"Da, ali Damene..." počnem, želeći mu objasniti da nisam samo
radoznala, nego žudim za bliskošću i želim da mi vjeruje dovoljno da mi
povjeri te stare tajne. Ali kad ga ponovno pogledam, znam da je bolje ne
navaljivati. Osim toga, možda je vrijeme da i ja pokažem malo povjerenja u
njega.
"Razmišljala sam..." kažem, prčkajući po rubu suknje.
On me pogleda, a ruka mu je već na mjenjaču, jer sprema se krenuti.
"Mogao bi nazvati i rezervirati", kimnem, stisnutih usana, ne skidajući
pogled s njega. "Znaš što mislim. Montage ili Ritz", dodam, suzdržavajući
dah dok njegove prekrasne tamne oči pogledom obuhvatili i moje lice.
"Sigurna si?"
Kimnem. Znajući da zaista jesam. Na taj trenutak čekamo već
stotinama godina pa čemu otezati?
"Apsolutno", kažem i pogledam ga u oči.
On se nasmiješi, a lice mu se ozari prvi put toga dana. Lakne mi što
opet izgleda normalno, nakon onog neobičnog ponašanja: suzdržanosti u
školi, činjenice da nije mogao otvoriti portal i da se ne osjeća dobro - jer sve
je to tako netipično za Damena kojega poznajem. On je uvijek tako snažan,
tako seksi, prekrasan i neranjiv - imun na slabosti i loše dane. Vidjeti ga
tako ranjivog, potreslo me više no što želim priznati.
"Dogovoreno", kaže on, ispunivši mi naručje desecima prikazanih
crvenih tulipana prije nego što brzo krene s prilaza.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

8 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:39 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Osmo
Kad sam sljedećeg jutra vidjela Damena na parkiralištu, sve moje
brige nestaju. Čim mi otvori vrata i pomogne izići iz auta, vidim kako
zdravo izgleda, kako je nevjerojatno zgodan, a kad mu pogledam u oči jasno
mi je da je jučerašnja čudna situacija iza nas. Zaljubljeniji smo no ikad.
Ozbiljno. Kroz cijeli sat engleskog jedva uspijeva skinuti ruke s mene.
Stalno se naginje prema mojoj klupi i šapće mi na uho, što gospodinu
Kobinsu ide na živce, a Stacia i Honor se zgražaju. Ne popušta ni za
ručkom, milujući me po obrazu i gledajući me u oči, prekidajući samo na
trenutak, da popije malo crvenog soka, ali odmah se vrati tamo gdje je stao
i šapuće mi slatke nježnosti na uho.
Kad se ponaša tako, obično je to dijelom iz ljubavi, a dijelom zato da
utiša svu buku i energiju - sve nasumične zvukove, slike i boje kojima sam
stalno bombardirana. Otkad sam spustila štit koji sam podigla prije
nekoliko mjeseci, štit koji je utišao sve i učinio me jednako neupućenom u
stvari oko mene kao što sam bila prije nesreće, još uvijek nisam pronašla
nešto čime bih ga zamijenila, nešto što bi mi omogućilo kanalizirati
energije koje želim primiti i blokirati one koje ne želim. Kako je to Damen
oduvijek postizao s lakoćom, ne zna kako bi me poučio.
Ali sad kad se opet vratio u moj život, to mi se više ne čini tako nužnim,
jer i sam zvuk njegova glasa može utišati cijeli svijet, a od njegova mi
dodira bridi cijela koža. Kad mu pogledam u oči, pa, recimo samo istog
trena osjetim toplo, prekrasno, magnetično privlačenje – kao da sve drugo
na svijetu prestane postojati i ostanemo samo nas dvoje. Damen je kao moj
savršeni psihički štit, moja druga polovica. A čak i kad ne možemo biti
zajedno, misli i slike koje mi šalje telepatski imaju umirujući učinak.
Ali danas, sve te slatke nježnosti nisu samo zato da bi me zaštitio, jer
većinom se tiču našeg plana. Sobe koju je unajmio u hotelu Montage. I toga
koliko već dugo žudi za tim.
"Možeš li zamisliti kako je čekati nešto četiristo godina?" šapne mi, a
usne mu dodiruju moje uho.
"Četiristo? Mislila sam da živiš već šesto godina", kažem, odmaknuvši
se malo da mu mogu vidjeti lice.
"Nažalost, prošla su dva stoljeća prije nego što sam te pronašao", šapne
on, a usne mu opet krenu na put od mog vrata do uha. "Dva vrlo usamljena
stoljeća, ako smijem dodati."
Progutam s mukom. Znajući da ta usamljenost o kojoj govori ne znači
43
nužno da je bio sam. Zapravo, upravo je suprotno. Ali ne želim to
spomenuti pa ne kažem ništa. Odlučim ne obazirati se na to, odbaciti
nesigurnost i krenuti dalje. Kao što sam mu obećala.
Odbijam razmišljati o tome kako je proveo ta dva stoljeća bez mene.
Ili kako je proveo sljedećih četiri stotine godina u pokušajima da
preboli činjenicu da me izgubio.
Niti ću ikad razmišljati o šest stoljeća prednosti koje ima u
proučavanju, prakticiranju... ahm... senzualnog umijeća.
I apsolutno, ni u kojem slučaju neću razmišljati o prelijepim, iskusnim
ženama koje je poznavao svih tih godina.
A-a.
Baš neću.
Odbijam i pomisliti na to.
"Da te pokupim u šest?" upita on, skupivši mi kosu na potiljku i
uvijajući je u dugački plavi konop. "Mogli bismo prvo na večeru."
"Zašto, kad ne jedemo..." podsjetim ga.
"Ah, da. Imaš pravo." Nasmiješi se i pusti mi kosu, koja mi se opet
raširi oko ramena sve do pola leđa. "Siguran sam da ćemo već pronaći nešto
drugo čime ćemo prikratiti vrijeme."
Nasmiješim se, jer već sam rekla Sabine da ću prespavati kod Haven,
nadajući se da neće provjeravati. Nekoć mi je vjerovala na riječ, ali sve
otkad su me uhvatili u alkoholiziranom stanju, zamalo izbacili iz škole, a
još sam uz to i prestala jesti, više mi nije tako sklona vjerovati, a da prije
toga ne provjeri govorim li istinu.
"Jesi li sigurna da ti je to okej?" upita Damen, krivo protumačivši izraz
na mom licu kao neodlučnost, premda su u pitanju samo živci.
Nasmiješim se i nagnem se prema njemu da ga mogu poljubiti, jer
želim izbrisati sve sumnje (više svoje nego njegove), baš u trenutku kad
Miles baci svoju torbu na stol i kaže:
"O, gle, Haven! Eto ih opet! Golupčići su se vratili."
Odmaknem se, a lice mi pocrveni od nelagode, dok se Haven smije i
sjeda pokraj njega, pogledom pretražujući stolove u kantini.
"Gdje je Roman? Je li ga netko vidio?"
"Bio je na satu sa mnom", slegne Miles ramenima, pognut nad
scenarijem i otvarajući jogurt.
Bio je i na povijesti, pomislim, prisjećajući se kako sam ga ignorirala
cijeli sat, unatoč njegovim brojnim pokušajima da mi privuče pozornost.
Kad je zazvonilo za kraj sata, ostala sam u učionici, pretvarajući se da
44
tražim nešto u torbi, odlučivši se radije za prodoran pogled profesora
Munoza i njegove proturječne misli o meni (dobre ocjene naspram činjenice
da sam čudakinja) nego za susret s Romanom.
Haven slegne ramenima i otvori svoju kutiju s kolačima, uzdahne pa
kaže:
"Pa, bilo je dobro dok je trajalo."
"O čemu govoriš?" Miles podigne pogled, a ona pokaže ravno naprijed,
iskrivivši usta i tužna pogleda izvivši obrve dok svi pratimo njen prst do
stola za kojim se Roman smije i razgovara sa Stacijom, Honor, i Migom i
ostalim najpopularnijim klincima. "Velika stvar", slegne on ramenima.
"Vratit će se on, vidjet ćeš."
"Ne možeš to znati", kaže Haven i guli papirnatu košaricu s mafina, ne
skidajući pogled s Romana.
"Ma daj, molim te. Stoput smo to već vidjeli. Svaki novi učenik koji je
bar malo kul, u neko doba završi za njihovim stolom. Ali pravi kuleri nikud
ne ostanu dugo - jer oni završe za našim stolom", nasmije se, lupkajući
ružičasto nalakiranim noktom po žutom plastičnom stolu.
"Sa mnom nije bilo tako", kažem, želeći skrenuti pozornost s Romana,
svjesna da sam ja jedina kojoj je drago da se, umjesto k nama, priklonio
popularnoj škvadri. "Ja sam od prvog dana za ovim stolom", podsjetim ih.
"Je, istina, ima i iznimaka", nasmije se Miles. "Doduše, ja sam mislio
im Damena. Sjećaš se kako je neko vrijeme bio s njima? Ali na kraju je ipak
došao k sebi i pronašao put natrag k nama. Tako će i Roman."
Zurim u svoj sok, vrteći bocu po rukama. Jer, premda znam da Damen
nije zaista koketirao sa Stacijom, da je to radio samo zato da me trgne, da
vidi je li mi stalo, slike njih dvoje zajedno zauvijek su mi urezane u
sjećanje.
"Da, tako je", kaže Damen, stisnuvši mi ruku i poljubivši me u obraz,
naslutivši moje misli unatoč tomu što ih ne može uvijek pročitati. "Stvarno
sam došao k sebi."
"Vidiš? Zato trebamo imati vjere u to da će i s Romanom biti tako."
Miles kimne. "A ako ne bude, onda nikad ni nije bio kul, točno?"
Haven slegne ramenima i zakoluta očima, ližući glazuru s palca, pa
promrmlja:
"Ma svejedno."
"Zašto ti je uopće toliko stalo?" Miles zaškilji prema njoj. "Zar nisi luda
za Joshom?"
"Jesam", kaže ona, izbjegavajući njegov pogled i otresajući nepostojeće
45
mrvice s krila.
Ali kad je pogledam, vidim da joj aura treperi i vibrira lažljivo zeleno
pa znam da ne govori istinu. Zaluđena je njime i točka. Ako Roman dijeli
njene osjećaje, onda zbogom, Josh, i zdravo, ljigavče.
Otvaram svoju kutiju s užinom pa prčkam po hrani, pretvarajući se da
me zanima, kad začujem:
"Ej, buraz, kad je premijera?"
"Zastor se diže u osam. Zašto? Dolaziš?" upita Miles. Pogled mu
zablista, a po tome kako mu je aura zasjala, jasno mi je da se nada tome.
"Nema teorije da bih to propustio", kaže Roman i sjedne na klupu
pokraj Haven pa je gurne ramenom na najljigaviji, najneiskreniji način.
Očito je svjestan učinka koji će to imati pa se ne ustručava iskoristiti,
priliku.
"I, kakav je život među popularnom škvadrom? Je li sve onako kako si
zamišljao da će biti?" upita ona, glasom koji bi se - ako joj ne vidiš auru -
mogao smatrati koketnim. Ali ja znam da misli ozbiljno, jer aure ne lažu.
Roman ispruži ruku prema njoj i nježno joj odmakne šiške s lica. Ta je
gesta tako intimna da joj se obrazi zažare.
"Molim?" upita on, gledajući je ravno u oči.
"Znaš, stol A? Tamo gdje si sjedio?" promrmlja ona, pokušavajući ostati
pribrana pod njegovom čarolijom.
"Sustav kasta za ručkom", kaže Miles, prekinuvši čaroliju i odgurnuvši
od sebe napola pojeden jogurt. "Isto kao i u svim drugim školama. Svi su
podijeljeni u klike kojima je cilj da sve druge drže po strani. Ne mogu si
pomoći, takvi su. A ti ljudi s kojima si sjedio... E, oni su glavna klika, što ih
- prema školskom sustavu kasta - čini vladarima, za razliku od ljudi s
kojima sad sjediš." On pokaže na sebe. "Koji su inače poznati kao
Nedodirljivi."
"Drek!" kaže Roman, odmaknuvši se od Haven i odčepivši svoju
limenku sa sokom. "Totalna glupost. Ne vjerujem u to."
"Nije važno vjeruješ li ili ne, svejedno je tako." Miles slegne ramenima,
čeznutljivo gledajući stol A, jer unatoč tomu što stalno ponavlja da je naš
stol istinski kul stol, bolno je svjestan činjenica da smo u očima učenika
srednje škole Bay View sve samo ne to.
"Možda je tebi tako, ali meni nije. Ne podnosim segregaciju, buraz.
Volim slobodno i otvoreno društvo u kojem mi je dopušteno kretati se
naokolo i istraživati sve svoje opcije." Pogleda Damena pa nastavi: "A ti?
Vjeruješ u sve to?"
46
Ali Damen samo slegne ramenima i nastavi me gledati. Uopće ne mari
za A-škvadru i B-škvadru i tko je kul, a tko nije. Ja sam jedini razlog zašto
se upisao u ovu školu, ja sam jedini razlog zašto je još uvijek ovdje.
"Pa, lijepo je imati san", uzdahne Haven, gledajući svoje kratke crne
nokte. "Ali još je ljepše kad postoji barem mala mogućnost da ti se taj san
jednoga dana i ostvari."
"E, tu imaš krivo, maco. To uopće nije san", nasmiješi se Roman
smijehom od kojega joj aura postane blistavo svjetlucavo ružičasta. "Ja ću
ga i ostvariti. Vidjet ćeš."
"Što? Umišljaš da si školski Che Guevara?" U glasu mi je peckavost
koju se ne trudim sakriti. Premda sam, da budem iskrena, više iznenađena
time da sam uporabila riječ umišljaš nego tonom svoga glasa, i otkad to ja
koristim takve riječi? Ali kad pogledam Romana i njegovu široku, snažnu,
žuto-narančastu auru, znam da on utječe i na mene.
"Da, umišljam si to", nasmiješi se on svojim opuštenim osmijehom, a
tako se duboko zagleda u moje oči da se osjećam kao da sam gola - kao da
vidi sve, zna sve, a ja se nemam gdje sakriti. "Samo me smatraj
revolucionarom, jer do kraja sljedećeg tjedna ovaj će vaš sustav kasta za
ručkom biti prošlost. Srušit ćemo te samonametnute barijere, spojiti sve
stolove i imati pravi tulum!"
"To je tvoje predviđanje za budućnost?" pogledam ga kroz sužene oči,
pokušavajući odbiti od sebe svu njegovu nametljivu energiju.
Ali on se samo nasmije, nimalo uvrijeđen. Smijeh mu je na površini
tako topao, zarazan i sveobuhvatan da nitko ne bi pogodio što mu je u
podlozi: ljigav prizvuk, nagovještaj zlobe i tek jedva prikrivena prijetnja
upućena samo meni.
"Vjerovat ću kad to vidim", kaže Haven, otirući crvene mrvice s usana.
"Vidjeti znači vjerovati", kaže Roman, i dalje me gledajući u oči.
"Što ti misliš o svemu tome?" upitam, trenutak nakon što je zazvonilo i
kad se Roman, Miles i Haven zapute prema učionicama, dok Damen i ja
zaostajemo za njima.
"O čemu?" upita on i stane.
"O Romanu. I cijelom tom revolucionarnom razgovoru za ručkom?"
kažem, očajnički trebajući neki dokaz da nisam samo ljubomorna,
posesivna ili luda, da je Roman stvarno ljigavac i da to nema nikakve veze
sa mnom.
Ali Damen samo slegne ramenima.
"Ako nemaš ništa protiv, ne bih se sad usredotočavao na Romana. Više
47
me zanimaš ti"
Privuče me k sebi i poljubi me dugim, dubokim poljupcem od kojega
ostanem bez daha. I premda stojimo nasred dvorišta, kao da je sve drugo
oko nas prestalo postojati. Kao da se cijeli svijet skupio u tu jednu točku.
Kad se napokon odmaknem od njega, tako sam nabijenai energijom i
toplinom, tako bez daha, da jedva mogu govoriti.
"Zakasnit ćemo", napokon uspijem reći, primivši ga za ruku i vukući ga
prema učionici.
Ali jači je od mene pa se ne miče s mjesta.
"Mislio sam da bismo mogli markirati. Što kažeš?" šapne mi, a usne su
mu na mom čelu, obrazu, uhu. "Znaš, pobjeći s nastave cijeli dan, jer ima
toliko boljih mjesta gdje bismo mogli biti."
Gledam ga, zamalo ponesena njegovom magnetskom privlačnošću, ali
odmahnem glavom i odmaknem se od njega. Znam da je on završio školu
prije mnogo stoljeća i da mu je sve ovo strašno dosadno. Premda je i meni
dosadno, jer činjenica da dobijem trenutni uvid u sve što me pokušavaju
naučiti, čini odlazak u školu prilično besmislenim, svejedno je to jedna od
vrlo malo stvari u mom životu koja je koliko-toliko normalna. A otkad sam,
poslije nesreće, shvatila da nikad više neću biti normalna, još više cijenim
takve stvari.
"Zar nisi rekao da bismo se trebali truditi da pod svaku cijenu
ostavimo dojam da smo normalni?" kažem, vukući ga za sobom, dok se mi
opire i gunđa. "Nije li boravak u školi i glumljenje da nas nastava zanima
dio te fasade?"
"Ali što bi bilo normalnije nego da dvoje tinejdžera pod utjecajem
hormona markiraju i radije se odluče za rani početak vikenda?" smiješi ne
on, vabeći me toplinom osmijeha i prekrasnim tamnim očima.
Ali opet odmahnem glavom i ne popuštam stisak dok ga vučem prema
učionici.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

9 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:40 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Deveto
Budući da ćemo provesti noć zajedno, Damen me nakon škole ne slijedi
kući, nego se samo kratko poljubimo na parkiralištu, a zatim sjednem u
auto i krenem prema trgovačkom centru. Želim si kupiti nešto posebno za
večeras - nešto lijepo za Milesovu predstavu i moj važni sastanak. Čini se
da oboje večeras imamo veliku premijeru. Ali kad pogledam na sat i
shvatim da nemam toliko vremena koliko sam mislila da imam, zapitam se
nisam li ipak trebala prihvatiti Damenov poziv na markiranje.
Vozim po parkiralištu, pitajući se bih li trebala pokušati pronaći
Haven. Od cijele one grozne stvari s Drinom nismo se previše družile, a
otkad je upoznala Josha kao da su sijamski blizanci, premda on ne ide u
našu školu. Čak ju je uspio odviknuti od njezine ovisnosti o grupama za
potporu. Onog obreda obilaženja crkvenih podruma, gdje bi se natrpala
keksa i punča, izmišljajući tužnu priču o ovisnosti za koju ta određena
grupa pruža potporu.
Sve dosad nije mi smetalo što se tako rijetko viđamo, jer izgledala je
tako sretna. Kao da je napokon pronašla nekoga tko ne samo da je voli,
nego je i dobar za nju. Ali u posljednje vrijeme počinje mi nedostajati pa
pomislim da bi bilo dobro provesti neko vrijeme s njom.
Uočim je kako stoji s Romanom, naslonjena na njegov crveni sportski
klasik, gledam kako ga prima za nadlakticu dok se smije nečemu što joj je
rekao. Strogoća njenih uskih crnih hlača, crne veste, majice s imenom
benda Fall Out Boy i namjerno raščupane crne kose sa šokantno crvenim
pramenom, ublažena je ružičastom bojom njene aure koja se širi i nadima
sve dok ih oboje ne obuhvati. Ne ostavljajući mjesta sumnji, jer jasno je da
će Josh izvisiti ako joj Roman uzvraća osjećaje. I premda sam to naumila
zaustaviti prije nego što bude prekasno, upravo sam se spremala proći
pored njih kad se Roman osvrne preko ramena i pogleda me tako
prodornim pogledom, tako intimnim, tako nabijenim nepoznatim
namjerama da nagazim na gas i projurim pokraj njih.
Jer unatoč činjenici da ga svi moji prijatelji smatraju kul tipom, unatoč
činjenici da se čak i A-škvadra slaže s tim, unatoč činjenici da se Damenu
nije uključilo zvono za uzbunu, meni se Roman ne sviđa.
Premda se moji osjećaji ne temelje ni na čemu konkretnom, nego samo
na stalnom grču u želucu kad god je on u blizini, činjenica je da se
užasavam tog novog tipa.
* * *
49
S obzirom na to da je vruće, zaputim se u zatvoreni trgovački centar
South Coast Plaza, a ne u vanjski Fashion Island, premda bi svi mještani
najvjerojatnije odabrali suprotno.
Ali ja nisam odavde nego iz Oregona, što znači da sam navikla da je
predproljetno vrijeme ipak malo više... pa... predproljetno. Znate ono, kiša,
oblačno nebo i hrpa blata. Kao u pravo proljeće, a ne ovaj vruć, neobičan,
neprirodni ljetni hibrid kojega pokušavaju podvaliti pod proljeće. A kako
čujem, bit će samo još gore. Što mi dodatno pojačava nostalgiju za domom.
Obično se trudim izbjegavati ovakva mjesta - previše buke, svjetla i
energije gomile koja me uvijek preplavi pa budem sva napeta. Bez Damena
u ulozi mog štita, moram se opet osloniti na svoj iPod.
Premda sad više ne želim nositi tamne naočale i majicu s kapuljačom
kao nekoć. Dosta mi je toga da izgledam kao čudakinja. Umjesto toga,
trudim se usmjeriti pozornost na ono što je točno preda mnom i blokirati
sve ostalo, onako kako me Damen naučio.
Stavim slušalice i pojačam do kraja, puštajući da mi preglasna glazba
priguši sve osim uskovitlanih duginih boja aura i nekoliko bestjelesnih
duhova koji lebde naokolo, a koji su - unatoč suženom fokusu - točno preda
mnom. Uđem u Victoria's Secret i zaputim se ravno prema seksi
spavaćicama, a toliko sam usredotočena na svoju misiju da ni ne zamijetim
Staciju i Honor koje stoje malo sa strane.
"Omojbože!" zapjevuši Stacia, prilazeći mi tako odlučno kao da sam
polica na kojoj velikim slovima piše: GUCCI - SNIŽENJE 50%! "Ma ti se
šališ!" kaže ona, pokazujući na negliže koji držim u ruci, a njen savršeno
manikirani nokat pokazuje prema rasporku koji ide i odozdo i odozgo, a dva
se kraja sreću u sredini kod okrugle kopče ukrašene kristalima.
Premda sam samo bila znatiželjna i uopće ga nisam namjeravala
kupiti, već i sam pogled na njeno iskrivljeno lice i podrugljive misli koje joj
prolaze kroz glavu dovoljan je da se osjećam kao glupača. Vratim ga na
mjesto i počnem prčkati po slušalicama, pretvarajući se da ništa nisam
čula, pa krenem prema pamučnim kompletima koji su više u mom stilu.
Ali baš kad počnem prebirati po narančasto-ružičastim potkošuljama s
tankim naramenicama, shvatim da to vjerojatno nije Damenov stil. Njemu
bi se sigurno više svidjelo nešto što je malo više seksi, nešto s puno više
čipke i puno manje pamuka. Ne moram se osvrnuti da bih znala da su
Stacia i njena vjerna pratnja krenule za mnom.
"O, gle ovo, Honor. Frikuša se ne može odlučiti između droljastog i
medenog." Stacia vrti glavom i podrugljivo se smiješi. "Vjeruj mi, kad si u
50
nedoumici, uvjek odaberi droljasto. To je više-manje pun pogodak. Osim
toga, koliko se ja sjećam, Damen se baš i ne pali na medeno."
Sledim se, želudac mi se okrene od nerazumne ljubomore, a grlo mi se
stisne, ali samo na trenutak prije nego što se opet prisilim nastaviti - disati
i razgledavati odjeću. Ne želim da pomisli, makar i samo na sekundu, da su
me njene riječi možda pogodile.
Osim toga, znam sve o tome što se događalo između njih pa znam da
nije bilo ni droljasto ni medeno. Uglavnom zato što ničega nije niti bilo.
Damen se samo pravio da mu se ona sviđa kako bi me učinio ljubomornom.
A ipak, mučna mi je i sama pomisao na to, premda znam da se samo
pretvarao.
"Daj, ajmo. Ne čuje te", kaže Honor, češući se po ruci i pogledavajući
mene pa nju, a zatim po stoti put provjerava mobitel da vidi je li joj Craig
odgovorio.
Ali Stacia se ne miče s mjesta, previše uživajući da bi tako lako
odustala.
"O, itekako me čuje", kaže ona, a na usnama joj titra osmijeh. "Ne daj
da te zavaraju iPod i slušalice. Čuje ona sve što kažemo i sve što pomislimo.
Jer Ever nije samo frikuša nego je i vještica."
Okrenem se i zaputim se prema drugom kraju trgovine, razgledavajući
push-up grudnjake i korzete, govoreći si: Ne obaziri se na nju, ignoriraj je,
usredoči se na kupnju pa će se maknuti.
Ali Stacia se ne da. Zgrabi me za ruku i povuče me prema sebi,
govoreći:
"Daj, ne budi sramežljiva. Pokaži joj. Pokaži Honor kakva si
čudakinja!"
Bulji mi u oči, šalje kroz mene poplavu uznemirujuće mračne energije
dok mi stišće ruku tako čvrsto da joj se palac i kažiprst zamalo sretnu.
Znam da me pokušava uhvatiti na mamac, izazvati me, jer nakon onog
našeg susreta u hodniku, kad sam nakratko izgubila kontrolu nad sobom,
točno zna za što sam sposobna. Samo što to tada nije izazvala namjerno, jer
onda još nije imala pojma što sve mogu.
Honor se počne meškoljiti, stojeći pokraj nje i zanovijetajući:
"Daj, Stacia, idemo. Ovo je do-sad-no."
Ali Stacia se ne obazire na nju nego mi još jače stišće nadlakticu,
zabijajući mi nokte u meso dok govori:
"No, reci joj. Reci joj što vidiš!"
Sklopim oči, osjećajući mučninu dok mi se glava ispunjava slikama
51
nalik onima koje sam prije vidjela: Stacia koja se zubima i noktima bori da
bi došla na vrh piramide popularnosti, gazeći one pod sobom mnogo jače no
što je potrebno. Uključujući Honor, pogotovo Honor, koja se tako boji
nepopularnosti da je ni ne pokušava spriječiti...
Mogla bih joj reći da joj je Stacia grozna prijateljica, mogla bih joj
pokazati kakva je užasna osoba... Mogla bih joj strgnuti ruku sa svoje
nadlaktice i zavitlati je preko trgovine takvom silinom da bi odletjela kroz
izlog od neprobojnog stakla sve do štanda za informacije...
Ali ne smijem. Kad sam prošli put izgubila kontrolu, kad sam Staciji
rekla sve grozote koje znam o njoj, bila je to golema pogreška, a ne mogu si
priuštiti da je ponovim. Sad imam mnogo više toga što treba kriti - tajne
koje nisu samo moje nego i Damenove. Stacia se smije, a ja se trudim ostati
pribrana i ne reagirati. Podsjećam se da je sasvim u redu ispasti slab, ali
nije u redu prepustiti se svojim slabostima. Od presudne je važnosti da
ispadnem normalna, kao da pojma nemam, i da je ostavim u uvjerenju da je
mnogo snažnija od mene.
Honor opet pogleda na sat, kolutajući očima, jedva čekajući da se
makne otamo. I baš kad se spremam istrgnuti se Staciji iz stiska i možda i
slučajno opaliti rukom, vidim nešto tako užasno, tako gnjusno, da rušim
cijeli red vješalica s donjim rubljem. Grudnjaci, tange, vješalice - sve je to
završilo u velikoj hrpi na podu.
A ja na svemu kao kandirana trešnja na torti.
"Omojbože!" skviči Stacia, zgrabivši Honor dok se obje dave od
smijeha. "Koja si ti spastičarka!" kaže ona, odmah se mašivši za mobitel da
sve to može i snimiti. Zumira na mene dok se pokušavam osloboditi
crvenih haltera koji su mi se omotali oko vrata. "Bolje ti je da se primiš
posla i počneš to spremati!" Škilji i namješta kut snimanja dok se ja
pokušavam uspraviti. "Znaš kako kažu, sve što potrgaš, moraš kupiti!"
Ustanem, gledajući kako - istog trenutka kad se pojavi prodavačica -
Stacia i Honor nestaju u smjeru vrata. Stacia zastane tek dovoljno dugo da
se osvrne preko ramena i kaže:
"Promatram te, Ever. Vjeruj mi, još nisam završila s tobom." A onda
pobjegne.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

10 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:40 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Deseto
Čim osjetim da Damen skreće u moju ulicu, pritrčim ogledalu (opet) i
počnem popravljati odjeću da bi sve bilo na svome mjestu i kako treba,
haljina, grudnjak, novo rublje, nadajući se da će sve i ostati na mjestu (pa,
barem do trenutka kad je vrijeme da se svučem). Nakon što smo
prodavačica u Victoria's Secretu i ja pospremile nered, pomogla mi je
odabrati stvarno lijep komplet grudnjaka i gaćica koji nije od pamuka, nije
toliko seksi da mi bude neugodno, ne podupire i ne pokriva previše - ali
pretpostavljam da u tome i jest bit.
Nakon toga sam otišla u Nordstrom, gdje sam kupila lijepu zelenu
haljinu i slatke sandale s remenčićima koje idu uz nju. Putem kući svratila
sam na brzu manikuru/pedikuru, što si nisam priuštila otkad mi je nesreća
uništila život kakav sam imala - život u kojemu sam bila popularna kao
Stacia.
Samo što ja nikad nisam bila poput Stacije.
Hoću reći, možda jesam bila popularna i navijačica, ali nikad nisam
bila kuja.
"O čemu razmišljaš?" upita Damen, nakon što je ušao i zaputio se
ravno u moju sobu, jer Sabine nije kod kuće.
Gledam ga kako se naslanja na okvir vrata i smiješi mi se. Upijam
pogledom njegove tamne traperice, tamnu košulju, tamnu jaknu, crne
motociklističke čizme koje uvijek nosi i srce mi preskoči otkucaj.
"Razmišljala sam o proteklih četiristo godina", kažem, zgrčivši se kad
mu se pogled smrači i uozbilji. "Ali ne onako kako ti misliš", dodam brzo,
želeći ga uvjeriti da nisam opet opsjednuta njegovom prošlošću.
"Razmišljala sam o svim našim zajedničkim životima i tome kako nikad
nismo... ovaj..."
On podigne obrvu, a na usnama mu zatitra osmijeh.
"Mislim da mi je drago da je tih četiristo godina za nama",
promrmljam, gledajući kako mi prilazi. Obgrli me oko struka i čvrsto me
privuče k sebi. Pogledom prelazim preko njegova lica, tamnih očiju, glatke
kože, neodoljivih usana, upijajući ga cijeloga.
"I meni je drago", kaže on, a njegove me oči zadirkuju. "Mmm-ne,
zapravo, kad malo bolje razmislim, nije mi drago... nego sam ushićen", i
nasmiješi se on, ali već trenutak kasnije obrve mu se sastanu dok govori:
"Ne, ni to ne objašnjava kako se osjećam. Mislim da nam trebaj nova riječ."
Smije se i približava usne mom uhu pa mi šapne: "Večeras si ljepša nego
53
ikada prije. Želim da sve bude savršeno. Želim da bude onako kako si
sanjala da će biti. Samo se nadam da te neću razočarati."
Zatečeno se odmaknem, gledajući ga u lice, pitajući se kako uopće
može pomisliti takvo što, kad sam ja ta koja se cijelo vrijeme boji da će
razočarati njega.
Stavlja mi prst pod bradu i podiže lice, sve dok nam se usne ne sretnu.
Tako mu strastveno uzvratim poljubac da se odmakne i upita:
"Možda bismo trebali ravno u Montage?"
"Može", promrmljam, a moje usne traže njegove. No, kad vidim kako se
ponadao, požalim što sam se našalila. "Ali ne možemo. Miles bi me ubio da
se ne pojavim na premijeri." Nasmiješim se, očekujući da će se i on
nasmiješiti.
Ali on se ne smiješi. Kad me pogleda, lice mu je tako ozbiljno i sumorno
da znam da sam se previše približila istini. Svi su moji prethodni životi
uvijek završili te noći - noći koju smo planirali provesti zajedno.! I premda
se ja ne sjećam pojedinosti, on ih se očito sjeća.
Ali boja mu se brzo vrati u lice, a on me primi za ruku i kaže:
"Sva sreća da je sad posve nemoguće ubiti te pa nas više ništa ne može
rastaviti."
* * *
Prvo što primijetim dok idemo prema svojim sjedalima jest da Haven
sjedi s Romanom. Dokraja iskorištava Joshovu odsutnost: pritišće se
ramenom o njega, a glava joj je nakrivljena tako da ga može gledati s
obožavanjem i smiješiti se svemu što on kaže. Drugo što primijetim jest da
je i moje sjedalo pokraj Romanova. Za razliku od Haven, ja nisam nimalo
oduševljena time. Ali budući da je Damen već sjeo, a ja ne želim raditi
predstavu i premještati ga, nevoljko sjednem. Osjećam nametljiv prodor
Romanove energije dok me gleda u oči - tako usredotočen na mene da se sva
zgrčim.
Ogledavam se po gotovo punoj dvorani, pokušavajući skrenuti misli s
Romana. Lakne mi kad ugledam Josha kako ide prema nama, odjeven kao i
inače u uske traperice, remen sa zakovicama, bijelu košulju, usku kariranu
kravatu, noseći gomilu slatkiša i boca vode, dok mu crna duga kosa pada u
oči. Pobjegne mi uzdah olakšanja i pomislim kako su on i Haven stvoreni
jedno za drugo i kako mi je drago da ga nije zamijenila drugim.
"Vode?" upita on, spustivši se u sjedalo s druge strane Haven i
pružajući mi dvije boce.
Uzmem jednu, a drugu dodam Damenu, ali on samo odmahne glavom i
54
nastavi pijuckati svoj crveni sok.
"Što je to?" upita Roman, naginjući se preko mene i pokazujući prema
boci, a koža mi se sva naježi od njegova neželjenog dodira. "Cuclate to kao
da unutra ima alkohola. Nemojte biti škrti." Nasmije ne, ispruži ruku i
promrda prstima, pogledavajući Damena pa mene, izazivajući nas
pogledom.
Baš kad se spremam uletjeti s odgovorom, bojeći se da je Damen toliko
pristojan da će pristati i dati mu da proba, zastor se diže i začuje se glazba.
Premda Roman odustane i zavali se u sjedalo, i dalje ne skida pogled s
mene. Miles je izvrstan. Toliko genijalan da svako malo primijetim kako sam
zaista usredotočena na riječi koje izgovara ili pjeva, dok mi je ostatak
vremena um prezauzet činjenicom da se spremam izgubiti nevinost - prvi
put u četiristo godina.
Nevjerojatno mi je kad pomislim da u svim tim mojim inkarnacijama,
u svim životima u kojima smo se sreli i zaljubili jedno u drugo, nikad nismo
uspjeli otići do kraja. Ali večeras će se sve to promijeniti. Sve će se
promijeniti. Večeras ćemo zakopati prošlost i zakoračiti u budućnost naše
vječne ljubavi.
Kad se zastor napokon spusti, ustanemo i krenemo iza pozornice, ali
tik pred vratima koja vode iza, okrenem se prema Damenu i kažem:
"Kvragu! Zaboravili smo svratiti u cvjećarnu i kupiti cvijeće za
Milesa!"
Ali Damen se samo nasmiješi, zavrti glavom i kaže:
"O čemu pričaš? Imamo cvijeća do mile volje."
Zaškiljim prema njemu, pitajući se što mu je, jer ruke su mu jednako
prazne kao i moje.
"O čemu ti pričaš?" šapnem, osjećajući predivne tople trnce kad me
Damen primi za nadlakticu.
"Ever", kaže on, izgledajući kao da ga to zabavlja, "na kvantnoj razini,
to cvijeće već postoji. Ako želiš da ti bude dostupno i na fizičkoj razini,
trebaš ga samo prikazati onako kako sam te naučio."
Obazrem se oko sebe, provjeravajući da netko slučajno ne prisluškuje
naš neobičan razgovor, i pomalo mi je neugodno priznati da ne mogu.
"Ne znam kako", kažem, priželjkujući da on jednostavno stvori to
cvijeće pa da završimo s tim. Ovo zaista nije vrijeme za pouku.
Ali Damen ne odustaje.
"Naravno da možeš. Zar te ničemu nisam naučio?"
55
Stisnem usne i zagledam se u pod, jer istina je da me pokušao mnogo
toga naučiti, ali ja sam grozna učenica i toliko sam lijena da bi za oboje bilo
bolje da prikazivanje cvijeća prepustim njemu.
"Daj ti", kažem, lecnuvši se na izraz razočaranja koji mu preobrati lice.
"Ti ćeš to puno brže nego ja. Ako ja pokušam, ispast će svašta,; ljudi će
primijetiti, a onda ćemo morati objašnjavati..."
On vrti glavom, ne dajući se smesti mojim riječima.
"Kako ćeš ikad naučiti ako se budeš uvijek oslanjala na mene?"
Uzdahnem, znajući da ima pravo, ali i dalje ne želeći tratiti dragocjeno
vrijeme na prikazivanje buketa ruža, koje će se možda pojavit a možda i ne.
Želim samo imati cvijeće u ruci, reći Milesu da je bio odličan pa krenuti
prema hotelu Montage i ostatku naše planirane večeri. Trenutak prije,
činilo se da i on samo to želi. Ali sad se uozbilji i postavio se učiteljski, a to
mi - da budem iskrena - počinje kvari raspoloženje. Duboko udahnem i
slatko se nasmiješim, a prsti mi se šuljaju uz revere njegova sakoa dok
govorim:
"Imaš potpuno pravo. Potrudit ću se da postanem bolja, obećajem. Ali
možda bi mi samo još jedno mogao progledati kroz prste, budući da ćeš ti to
izvesti puno brže nego ja..." Milujem mu točku tik ispod uha, znajući da je
na rubu toga da popusti. "Hoću reći, što prije budemo imali buket, to ćemo
prije moći otići, a onda..."
Nisam još ni dovršila, a on već sklapa oči i ispruži ruku pred sebe kao
da uzima buket proljetnica, dok se ja ogledavam oko sebe provjeravajući da
nitko ne gleda, jedva čekajući da završimo s tim.
Ali kad opet pogledam Damena, obuzme me panika, jer ne samo da mu
je ruka još uvijek prazna, nego mu se niz obraz cijedi tanak mlaz znoja - već
drugi put u dva dana.
Što ne bi bilo tako neobično da se ne radi o Damenu, koji se nikad ne
znoji. Baš kao što se nikad ne razboli i nikad se ne osjeća loše, tako se nikad
i ne znoji. Bez obzira na to koliko je vani vruće ili kakvim je naporima
izložen, uvijek ostaje pribran, hladnokrvan i savršeno sposoban obaviti
svaki zadatak.
Sve do jučer, kad nije uspio otvoriti portal.
I sad, kad ne uspijeva prikazati cvijeće za Milesa.
A kad mu dotaknem ruku i upitam ga je li dobro, osjetim tek naznaku
uobičajene topline i trnaca.
"Naravno da sam dobro", kaže on, otvorivši oči tek toliko da me može
pogledati, a zatim ih opet sklopi. I premda su nam se oči srele tek nakratko,
56
od onoga što sam vidjela u njegovu pogledu sva sam se sledila.
Nije to bio pogled pun ljubavi na koji sam navikla. Bio je hladan, dalek,
kao i onaj put prije nekoliko dana. Gledam kako se usredotočuje, a obrve su
mu skupljene, gornja usna posuta kapljicama znoja, dok uporno pokušava
što prije završiti s tim pa da se možemo posvetiti ostatku naše savršene
večeri. Ne želeći da to ode dalje i da se ponovi situacija od prije nekoliko
dana kad nije uspio otvoriti portal, stanem pokraj njega pa i ja sklopim oči.
Vidim prekrasan buket crvenih ruža U njegovoj ruci, udišem njihov opojan
miris dok osjećam mekoću latica na vrhu dugačkih stabljika s trnjem...
"Au!" Damen vrti glavom dok prinosi prst ustima, premda mu je ranica
već zacijelila i prije nego što je dovršio pokret. "Zaboravio sam stvoriti
vazu", kaže on, očito uvjeren da je sam stvorio cvijeće, a ja mu ne
namjeravam razbiti tu iluziju.
"Pusti mene", kažem ja, želeći mu ugoditi. "Imaš pravo, treba mi
vježbe", dodam, sklopivši oči i zamišljajući onu koju imamo kod kuće, onu
od brušenog stakla sa zamršenim uzorkom vitica, rezbarija i svjetlucavih
faseta.
"Kristal?" nasmije se on. "Zar hoćeš da pomisli da smo potrošili pravo
malo bogatstvo?" I ja se nasmijem, jer lakne mi što je nelagoda nestala i što
se on opet šali. Gurne mi vazu u ruke i kaže: "Evo, ti daj cvijeće Milesu, a ja
idem po auto."
"Siguran si?" upitam, primjećujući da mu koža oko očiju izgleda napeto
i blijedo, a čelo lagano oznojeno. "Jer možemo samo zajedno utrčati unutra,
čestitati mu i otići. Ne moramo ostati."
"Ovako ćemo izbjeći kolonu auta na izlazu s parkirališta pa ćemo još
brže otići odavde", nasmiješi se on. "Mislio sam da ti se žuri."
I žuri mi se. Jednako koliko i njemu. Ali također sam i zabrinuta. Zbog
toga što nije uspio prikazati cvijeće, zbog prolaznog hladnog pogleda u
njegovim očima. Zadržim dah gledajući ga kako pije iz svoje boce,
prisjećajući se kako mu je brzo zacijelila ranica i uvjeravajući samu sebe da
je to dobar znak.
Znam da bi se osjećao još gore kad bi znao za moju zabrinutost pa
pročistim grlo i kažem:
"Dobro. Ti idi po auto pa se nađemo unutra."
Ali kad se nagnem poljubiti ga, ne mogu ne primijetiti kako mu je
obraz hladan.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

11 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:41 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Jedanaesto
Iza pozornice, Miles je okružen obitelji i prijateljima, a još uvijek na
sebi ima minicu i bijele čizme Tracy Turnblad iz posljednjeg prizora Laka
za kosu.
"Bravo! Bio si genijalan!" kažem, pružajući mu cvijeće umjesto
zagrljaja, jer ne mogu riskirati dodatnu navalu nečije energije sad kad sam
toliko nervozna da se jedva nosim i sa svojom. "Ozbiljno, nisam imala
pojma da tako dobro pjevaš."
"O, jesi", kaže on i odmakne dugu kosu perike da može zaroniti licem u
latice. "Znaš koliko puta si me čula kako pjevam u autu."
"Ali ne ovako", nasmiješim se, jer ozbiljno to mislim. Zapravo, bio je
tako dobar da planiram ponovno pogledati predstavu, jedne večeri kad
budem manje nervozna. "Gdje je Holt?" upitam, premda već znam odgovor,
ali pokušavam neobavezno čavrljati dok ne stigne Damen. "Pa sigurno ste
se dosad već pomirili?"
Miles se namršti i pokaže glavom prema svom ocu, dok se ja lecnem i
nečujno usnama oblikujem riječ oprosti. Zaboravila sam da njegovi
prijatelji znaju da je gej, ali njegovi roditelji još ne.
"Ne brini, sve je dobro", šapne on, trepćući lažnim trepavicama i
prolazeći rukom kroz umjetne kovrče s plavim pramenovima. "Malo sam se
uzrujavao, ali sad je prošlo i sve je oprošteno. A kad smo već kod princa na
bijelom konju..."
Okrenem se prema vratima, nadajući se da ću vidjeti kako ulazi
Damen. Srce mi počne brže kucati već na samu pomisao na njega - na
cijelog, predivnog njega - pa se ni ne trudim sakriti razočaranje kad
shvatim da su se Milesove riječi odnosile na Haven i Josha.
"Što misliš?" upita on pokazavši glavom prema njima. "Hoće li
uspjeti?"
Gledam kako Josh grli Haven oko struka i privlači je bliže sebi, ali ma
kako se trudio, uzalud je. Unatoč činjenici da su kao stvoreni jedno za
drugo, ona je usredotočena na Romana - nesvjesno oponaša njegovu pozu,
način kako zabaci glavu unatrag kad se smije, položaj njegovih ruku - a sva
njezina energija teče ravno prema njemu, kao da Josh ne postoji. Ali
premda se čini da je privlačnost uglavnom jednostrana, nažalost Roman je
tip koji bi se svejedno spetljao s njom.
Opet se okrenem prema Milesu i prisilim se na nehajno slijeganje
ramenima.
58
"Priredili smo tulum za glumce kod Heather", kaže Miles. "Uskoro svi
krećemo tamo. Idete s nama?"
Blijedo ga pogledam. Ni ne znam tko je to.
"Glumila je Penny Pingleton."
Ne znam ni tko je to, ali jasno mi je da ne bi bilo pametno priznati, mu
pa klimnem glavom.
"Nemoj mi reći da ste se toliko žnjarali da si propustila cijelu
predstavu!" kaže on, vrteći glavom, ali tako da je očito da se samo djelomice
šali.
"Daj, ne budi smiješan! Sve sam vidjela", odgovorim, dok mi lice
poprima tisuću nijansi crvene, i znam da mi neće povjerovati premda je
više-manje istina. Jer, premda smo se ponašali pristojno i uopće se nismo
žnjarali, po tome kako su se Damenovi prsti ispreplitali s mojima moglo bi
se reći da su se naše ruke žnjarale, a u telepatskim porukama koje smo si
međusobno slali žnjarali smo se u mislima. Premda su moje oči cijelo
vrijeme gledale predstavu, u mislima sam već bila u našoj sobi u hotelu
Montage.
"No, idete li s nama ili ne?" upita Miles, a u sebi je već ispravno
pretpostavio da ne idemo, ali nije ni približno tako razočaran kao što sam
mislila da će biti. "I, kamo ste krenuli vas dvoje? Što bi moglo biti zabavnije
od tulumarenja s cijelom postavom?"
Pogledam ga i u iskušenju sam da mu kažem, da podijelim veliku tajnu
s nekim kome mogu vjerovati. Ali baš kad sam to naumila učiniti, pojavi se
Roman, a za njim Haven i Josh.
"Mi krećemo, treba li nekome prijevoz? Auto je dvosjed, ali svejedno
imamo mjesta za još jednu osobu." Roman mi kimne, a njegov se pogled
gura, prodire, čak i nakon što se okrenem od njega.
Miles odmahne glavom.
"Mene vozi Holt, a Ever ionako ima druge planove. Tajne planove koje
ne želi nikome odati."
Roman se nasmiješi, a kutevi usana mu se izviju prema gore dok
pogledom pase preko mog tijela. I premda bi se njegove misli mogle
protumačiti kao laskave, činjenica da dolaze od njega izaziva mi ledene
žmarce i grč u želucu.
Skrenem pogled prema vratima, svjesna da bi Damen sad već trebao
biti ovdje. Baš mu se spremim poslati telepatsku poruku i reći mu neka
požuri i dođe unutra, ali prekine me zvuk Romanova glasa:
"Izgleda da ih ne želi reći ni Damenu. Već je otišao."
59
Okrenem se i pogledi nam se sretnu. Osjetim poznati grč u želucu dok
se sva ježim.
"Nije", kažem, ni ne trudeći se prikriti oštrinu u glasu. "Samo je otišao
preparkirati auto."
Ali Roman samo slegne ramenima, sažaljivo me gledajući.
"Kako god ti kažeš. Samo sam mislio da bi htjela znati - kad sam izišao
na čik-pauzu, vidio sam Damena kako izlazi s parkirališta i brzo se
udaljava."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

12 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:41 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvanaesto
Izjurim kroz vrata na uličicu, ogledavajući se po uskom i praznom
prostoru dok mi se oči privikavaju na tamu. Vidim niz prepunih kontejnera
za smeće, razbijeno staklo, gladnu mačku lutalicu, ali Damenu ni traga.
Zateturam naprijed, neumorno ga tražeći pogledom, a srce mi tako
brzo kuca da se bojim da će mi iskočiti iz prsa. Odbijam vjerovati da ga
nema. Odbijam povjerovati da mi je dao košaricu. Roman je gad i laže!
Damen me nikad ne bi tako ostavio.
Pridržavam se rukom za zid i sklopim oči pa se pokušam ugoditi na
njegovu energiju, prizivajući ga k sebi porukom ljubavi, potrebe i
zabrinutosti, ali u odgovor mi stiže samo neprobojna crna praznina. S
mobitelom prislonjenim na uho probijam se između auta koji se polako
kreću prema izlazu, ostavljam mu poruku za porukom na sekretarici!
Čak i kad mi se slomi desna potpetica, jednostavno izujem sandale i
nastavljam dalje. Baš me briga za cipele. Mogu si stvoriti sto novih pari.
Ali ne mogu si stvoriti drugog Damena.
Parkiralište se polako isprazni, a njemu dalje ni traga. Klonem na
pločnik, osjećajući se znojno, iscrpljeno, ispuhano. Gledam kako mi
zacjeljuju žuljevi i posjekotine na stopalima i priželjkujem da mogu sklopiti
oči i ući mu u misli, kad mu već ne mogu ući u trag.
Ali nikad mu nisam uspijevala ući u glavu. To je jedna od stvari koja
mi se uvijek na njemu najviše sviđala. Zbog toga što mi je bi vidovnjački
nedostupan, uz njega sam se osjećala normalnom. Koje ironije - nešto što
mi se prije tako sviđalo, sad radi protiv mene.
"Trebaš prijevoz?"
Podignem pogled i ugledam Romana kako stoji iznad mene, zveckajući
ključevima od auta u jednoj ruci, a njišući moje potrgane sandale u drugoj.
Odmahnem glavom i skrenem pogled, svjesna da nisam u položaju u
kojem mogu odbiti ponudu, ali radije bih puzala kroz žeravicu i razbijeno
staklo nego sjela u njegov dvosjed.
"Ma daj", kaže on. "Ne grizem, časna riječ:"
Prikupim svoje stvari, ubacim mobitel u torbicu, poravnam haljinu,
ustanem i kažem:
"Ne, hvala. Dobro sam."
"Stvarno?" nasmiješi se on, prišavši mi tako blizu da su nam se nožni
prsti gotovo dodirnuli. "Jer, da budem iskren, ne izgledaš baš dobro."
Okrenem se i zaputim prema izlazu, ne zaustavljajući se ni kad on kaže:
61
"Mislio sam reći da situacija u kojoj si ne izgleda baš dobro. Pa pogledaj se,
Ever! Sva si raščupana i izgužvana, bosa, i premda ne mogu biti siguran da
je tako, čini se da te dečko ostavio na cjedilu." Duboko udahnem i nastavim
hodati, nadajući se da će mu brzo dojaditi ova igra, da ću mu ja dojaditi pa
će krenuti dalje. "A ipak, moram priznati da si čak i u tako mahnitom,
pomalo očajničkom izdanju još uvijek komad i pol - ako smijem primijetiti."
Zastanem i naglo se okrenem prema njemu, premda sam se zarekla da
neću. Lecnem se kad njegov pogled počne plaziti po mom tijelu,
zadržavajući se na nogama, struku i grudima, dok mu se oči izdajnički
sjaje."
Čovjeku dođe da se zapita što je tom Damenu, jer ako mene pitaš..."
"Nitko te ništa nije pitao", kažem, osjećajući kako mi se ruke počinju
tresti i podsjećajući se da potpuno vladam situacijom, da se nemam razloga
osjećati ugroženom. Da unatoč izgledu krhke, bespomoćne djevojke, to ni u
kojem slučaju nisam. Snažnija sam nego prije, toliko da bih ga jednim
udarcem mogla oboriti na zemlju. Mogla bih ga podići i zavitlati preko
ceste. I u priličnom sam iskušenju da to učinim. On se smiješi onim svojim
lijenim osmijehom koji pali kod svih osim kod mene, a njegove me
čeličnoplave oči gledaju pogledom koji je tako sveznajući, tako osoban, i koji
pokazuje da ga sve to tako zabavlja da mi je prvi nagon pobjeći. Ali ne
bježim. Jer sve u vezi s njim ostavlja dojam izazova, a nema teorije da ću ga
pustiti da pobijedi.
"Ne trebam prijevoz", kažem napokon. Okrenem se i ubrzam korak,
osjećajući studen dok on ide za mnom. I njegov ledeni dah na vratu kad mi
kaže:
"Ever, daj malo uspori, okej? Nisam te htio uzrujati."
Ali ne usporim, nego nastavim, želeći se što prije maknuti što dalje od
njega.
"Ma daj", nasmije se on. "Samo pokušavam pomoći. Svi su tvoji
frendovi već otišli, Damen je dao petama vjetra, čak su i čistačice već otišle,
što znači da sam ti ja jedina nada."
"Imam dovoljno drugih mogućnosti", promrmljam, priželjkujući da
napokon ode pa da si pokušam prikazati auto i cipele i da krenem kući.
"Ne vidim ni jednu."
Zavrtim glavom i nastavim hodati. Razgovor je završen.
"Znači, pokušavaš mi reći da ćeš radije pješačiti do doma nego sjesti sa mnom u auto?"
Došavši do raskrižja, pritišćem tipku na signalnoj kutiji, pokušavajući snagom uma promijeniti svjetlo u zeleno da mogu prijeći preko i maknuti
se od njega.
"Ne znam kako i zašto smo tako loše počeli, ali prilično je očito da me
mrziš, a ja nemam pojma zašto." Glas mu je ugodan, poziva, kao da zaista
želi novi početak, zakopajmo ratnu sjekiru, zaboravimo sve i tako to.
Ali ja ne želim početi iznova. Niti želim sve zaboraviti. Želim samo da
se okrene i ode, da me ostavi na miru pa da mogu krenuti u potragu; za
Damenom. A ipak, ne mogu popustiti, ne mogu dopustiti da njegova bude
zadnja. Pa pogledam preko ramena i kažem:
"Nemoj si laskati, Romane. Da bi se nekoga mrzilo, treba prema tom
nekome nešto osjećati. Što znači da je nemoguće da te mrzim."
Zatim otutnjim preko ceste, premda se na semaforu još nije upalilo
zeleno, izbjegavajući nekoliko automobila kojima se žurilo proći kroz žuto i
osjećajući njegov ledeni pogled na leđima.
"A tvoje sandale?' dovikne on. "Šteta ih je samo tako ostaviti. Siguran
sam da bi se potpetica dala popraviti."
Ali samo nastavljam hodati. Vidim ga kako se duboko i prenaglašeno
naklonio iza mene, dok mu se moje sandale klate u visoko podignutoj i ruci.
Njegov me smjeh prati preko ulice na drugu stranu.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

13 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:41 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Trinaesto
Čim sam prešla ulicu, šmugnem iza prve zgrade, provirim iza ugla i
pričekam dok ne vidim kako se Romanov žarko crveni Aston Martin
Roadster udaljava. A onda pričekam još pet minuta sve dok nisam potpuno
uvjerena da je otišao i da se neće vratiti.
Moram pronaći Damena. Moram saznati što mu se dogodilo, zašto je
nestao bez riječi. Mislim, on se - ma, oboje smo se tako veselili ovoj noći
koju čekamo već četiristo godina, zato mi je činjenica da ga nema dokaz da
je nešto pošlo po zlu.
Ali prvo mi treba auto. U okrugu Orange nikamo ne možeš bez auta.
Sklopim oči i zamislim si prvo što mi je palo na pamet - nebeskoplavu bubu,
onakvu kakvu je vozila Shayla Sparks, najveća kulerica koja je ikad išla u
srednju školu Hillcrest. Prisjećam se okruglog oblika kao iz crtića, crnog
platnenog krova koji mi se činio tako glamuroznim, ali koji je tako loše
podnosio nemilosrdnu oregonsku kišu. Zamišljam je tako živo kao da stoji
preda mnom - sjajna i obla i beskrajno slatka. Osjećam kako mi se prsti
savijaju oko kvake na vratima, i meki dodir kožnatog sjedala dok se
spuštam na njega, a kad u držač ispred sebe stavim crveni tulipan, otvorim
oči i vidim da je moje prijevozno sredstvo tu. Samo što ne znam kako ga
pokrenuti, jer zaboravila sam prikazati ključ.
No, kako to nikad nije zaustavilo Damena, samo sklopim oči i snagom
uma pokrenem motor, prisjetivši se točno onog zvuka što ga je proizvodio
Shaylin auto dok smo moja prijateljica i ja stajale na pločniku poslije škole,
sa zavišću promatrajući kako se njeni super kul frendovi guraju na
prednjim i stražnjim sjedalima.
Čim se motor uključi, krenem prema autocesti. Čini mi se da bi; bilo
najbolje prvo provjeriti u Montageu, hotelu u kojemu smo trebali završiti,
pa onda vidjeti dalje.
U ovo doba noći promet je gust, ali to me ne usporava. Jednostavno se
usredotočim na okolne aute i njihove vozače pa vidim koji će im bili sljedeći
potez - prilagodim vožnju tome i spretno skliznem u svaku prazninu, sve
dok se ne zaustavim ispred hotela. Iskočim iz bube i utrčim u predvorje.
Zastanem tek kad iza sebe začujem glas hotelskog službenika koji parkira
aute:"
Hej. čekajte malo! A gdje je ključ?"
Zastanem, teško dišući, a tek kad primijetim kako mi bulji u stopala i
shvatim da ne samo da nemam ključ nego sam i bosa. Ali znam da si ne
64
mogu priuštiti da izgubim još vremena, a i nisam baš voljna prikazivati
ključ pred njim, pa samo protrčim kroz vrata i doviknem:
"Ostavite motor upaljen, vraćam se za sekundu!"
Pritrčim recepciji, obilazeći dugi red gunđavih ljudi koji posrću pod
težinom torba s palicama za golf i monografiranih kovčega, a svi redom
jadikuju zbog kasnog dolaska u hotel uslijed četverosatnog kašnjenja
zrakoplova. Kad se ubacim ispred sredovječnog para koji je trebao sljedeći
biti na redu, gunđanje i prigovaranje dosegne još višu razinu.
"Je li se Damen Auguste već prijavio?" upitam, ne obazirući se na
prigovore, dok se čvrsto držim za rub recepcije da smirim živce.
"Oprostite, tko?" Recepcionarka uputi paru iza mene pogled koji je
govorio: ne brinite, začas ću se riješiti ove luđakinje!
"Damen. Auguste", izgovorim polako, razgovijetno, s mnogo više
strpljenja no što ga imam.
Ona me gleda kroz sužene oči, a tanke usne jedva da joj se miču dok mi
govori:
"Žao mi je, to je povjerljiv podatak." Zamahne glavom i zabaci tamnu
kosu skupljenu u rep, a pokret je tako konačan da je kao točka na kraju
rečenice.
I ja suzim oči, usredotočujući se na njenu žarkonarančastu auru, a po
njoj znam da ta osoba iznad svega cijeni strogu organizaciju, samokontrolu
- nešto čega je meni tako očito nedostajalo kad sam se prije nekoliko
trenutaka progurala preko reda. Znajući da joj se moram nekako približiti
ako želim doći do željenih podataka, oduprem se nagonu da reagiram
osorno i uzrujano, nego umjesto toga smireno objasnim da sam ja druga
gošća koja treba odsjesti u toj sobi.
Žena pogleda prvo mene pa par iza mene, a zatim reče:
"Žao mi je. Morat ćete pričekati svoj red. Baš. Kao. I. Svi. Drugi."
Znam da imam manje od deset sekundi prije nego što pozove zaštitare.
"Znam", spustim glas i nagnem se prema njoj. "I zaista mi je žao. Stvar
je u tome da..."
Gleda me, a prsti joj već kreću prema telefonskoj slušalici, dok ja
pogledom prelazim preko njenog dugačkog nosa, nenašminkanih usana,
nagovještaju crvenila i otečenosti oko njenih očiju - a onda, iznenada, vidim
unutra. Ostavio ju je dečko. Tako nedavno da još uvijek svaku večer plače
dok ne zaspi. Prevrćući si u glavi taj strašan događaj svaki dan, cijeli dan -
jer taj je prizor prati kamo god ide, od trenutka kad ujutro otvori oči do
trenutka kad ih navečer sklopi.
"Samo što... pa..." zastanem, pokušavajući ostaviti dojam da mi je
previše bolno izgovoriti te riječi, a zapravo nisam sigurna koje bih riječi
uporabila. Zatresem glavom pa počnem ispočetka, jer znam da je uvijek
najbolje držati se onoga što je najbliže istini, ako želiš da zvuči stvarno.
"Nije se pojavio kad je trebao, pa zbog toga... ovaj... nisam sigurna hoće li se
uopće i pojaviti." S mukom progutam slinu i sva se zgrčim kad shvatim da
su suze u mojim očima stvarne.
Ali kad je opet pogledam, vidim da joj se lice smekšalo - stroga
osuđujuća usta, škiljave sužene oči, nadmoćno uzdignuta brada - sve se to
iznenada preobrazilo u suosjećajnost, solidarnost, zajedništvo pa znam da
je upalilo. Sad smo kao sestre, odane članice plemena nedavno ostavljenih
žena.
Gledam kako utipkava neku naredbu u računalo i ugodim se na njenu
energiju da mogu vidjeti ono što ona vidi - slova na zaslonu prolaze mi pred
očima, pokazuju da je naša soba broj tristo devet još uvijek prazna.
"Sigurna sam da samo kasni", kaže ona, premda ne vjeruje u to. U
njenim mislima svi su muškarci gadovi, čvrsto je uvjerena u to. "Ali ako mi
pokažete neki dokument kojim možete dokazati da ste to vi, mogu vas..."
Ali ne stigne završiti, jer ja se već okrećem i odlazim, trčim van. Ne
treba mi ključ. Nikad ne bih mogla ući u tu tužnu, praznu sobu i čekati
dečka koji se očito neće pojaviti. Moram nastaviti potragu za njim. Moram
otići na jedina druga dva mjesta gdje bi mogao biti. Uskočim u auto i
krenem prema plaži, moleći se u sebi da ga tamo pronađem.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

14 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:42 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Četrnaesto
Parkiram pokraj Shake Shacka i krenem prema oceanu, oprezno se
spuštajući niz vijugavu stazu, odlučna pronaći Damenovu tajnu spilju
premda sam u njoj bila samo jednom, što je slučajno jedini put kad smo isto
bili nadomak toga da se poseksamo. I bili bismo, da ja nisam odustala.
Moglo bi se reći da imam dosta dugu prošlost odustajanja u najvažnijem
trenutku. Ili to, ili umrem. Zato sam se i nadala da će večeras biti drukčije.
Ali nažalost, kad mi stopala dotaknu pijesak i kad napokon stignem do
njegova skrovišta, vidim da je prazno i više-manje onako kako smo ga
ostavili: pokrivači i ručnici složeni su i naslagani u kutu, daske za surfanje
poredane uza zid, a ronilačko odijelo prebačeno je preko naslona stolca.
Damenu ni traga.
Ostalo mi je još samo jedno mjesto s popisa pa držim fige i potrčim!
prema autu. Zadivljena sam kako mi se udovi brzo i graciozno kreću, kako
mi stopala jedva dodiruju pijesak pa tako brzo prelazim toliku udaljenost
da jedva krenem, a već sam opet u autu i izlazim na cestu. Pitajući se
koliko već dugo imam tu sposobnost i koje još druge besmrtničke talente
imam.
Kad stignem do kapije, Sheila - vratarka koja se dosad već naviknula
na mene i zna da sam na popisu Damenovih stalno dobrodošlih gostiju -
samo mahne, nasmiješi se i propusti me unutra. Krenem uzbrdo prema
njegovoj kući, skrenem na prilaz, ali prvo što primijetim jest da su sva
svjetla ugašena. Baš sva, uključujući i ono iznad vrata, koje Damen uvijek
ostavlja upaljeno.
Sjedim u bubi, s motorom u praznom hodu, i gledam u zamračene
hladne prozore. Dio mene želi provaliti unutra, potrčati uza stube i uletjeti
u njegovu "posebnu" sobu - onu u kojoj su pohranjene njegove
najdragocjenije uspomene: njegovi portreti koje su naslikali Picasso, Van
Gogh i Velasquez, zajedno s gomilom rijetkih prvih izdanja knjiga
neprocjenjivi ostaci njegove duge i živopisne povijesti, nagurani u
pretrpanu sobu s previše pozlate. Drugi dio mene radije bi ostao sjediti u
autu, znajući da ne moram ući kako bih dokazala da nije unutra. Hladna,
zlosutna vanjština kuće, kamena fasada,crijepom pokriven krov i prazni
prozori posve su lišeni njegove tople nazočnosti pune ljubavi.
Sklopim oči, pokušavam se prisjetiti posljednjih riječi koje mi je u kao -
nešto kao: idem po auto da možemo što prije otići. Sigurna nam da je rekao
možemo - da možemo što prije otići, tako da možemo napokon biti zajedno.
67
Da naša četiristogodišnja potraga kulminira u ovoj savršenoj noći.
Mislim, nije moguće da je htio što prije otići od mene... Zar ne?
Duboko udahnem i iziđem iz auta, znajući da moram nastaviti ako
želim doći do odgovora. Bose noge skližu mi se po prilazu mokrom od rose,
dok tražim ključ - prije nego što se sjetim da sam ga ostavila kod kuće, jer
nisam ni sanjala da bi mi večeras mogao trebati. Stojim pred ulaznim
vratima, upijam u sjećanje njihov luk, oplatu od mahagonija i smjele,
detaljne rezbarije, prije nego što sklopim oči i pokušam si predočiti ista
takva vrata. Vidim kako se moja zamišljena vrata otključavaju i otvaraju,
premda to nikad prije nisam pokušala, ali znam da je moguće - jer vidjela
sam kako je Damen otvorio školska vrata koja su trenutak prije bila
zaključana.
Ali kad opet otvorim oči, vidim da sam uspjela samo stvoriti još jedna
golema drvena vrata. Ne znajući kako da ih se riješim (jer dosad sam
prikazivala samo stvari koje sam htjela zadržati), naslonim ih na zid i
zaputim se u stražnje dvorište.
Kuhinjski prozor, onaj iznad sudopera, uvijek je malo odškrinut.
Provučem prste ispod ruba, podignem prozor do kraja i puzim unutra,
preko sudopera punog praznih staklenih boca pa se dočekam na noge uz
mukli udarac stopala, pitajući se računa li se ovo kao provaljivanje kad je
riječ o zabrinutim curama.
Ogledam se po kuhinji, prelazeći pogledom po drvenom stolu i
stolcima, posudu od nehrđajućeg čelika koje visi s kukica, i najmodernijim
kućanskim aparatima koje čovjek može kupiti (ili koje Damen može
prikazati). Sve je to pomno odabrano u namjeri da ostavi dojam normalnog,
imućnog života, poput opreme u savršeno uređenoj oglednoj kući u kojoj
nitko ne živi.
Zavirim u hladnjak, očekujući da ću vidjeti uobičajeno bogatu zalihu
crvenog soka, ali nalazim samo nekoliko boca. Pogledavši u smočnicu u
kojoj inače ostavlja novi sok dok ne fermentira ili se marinira ili što se već
događa u mraku tijekom ta tri dana, šokirana sam činjenicom da je i ona
poluprazna.
Stojim i zurim u tih nekoliko boca, a želudac mi se stišće, srce ubrzano
kuca, jer znam da nešto nije u redu. Damen uvijek tako opsesivno pazi da
ima veliku zalihu soka - sad čak i više, jer mora njime opskrbljivati i mene -
i znam da nikad ne bi dopustio da dođe do ovakve situacije.
Doduše, u posljednje vrijeme prolazi kroz teško razdoblje, a i pije
gotovo dvostruko više soka nego inače, pa je moguće da jednostavno nije
68
stigao pripremiti novu zalihu.
Što, naravno, dobro zvuči u teoriji, ali nije baš vjerojatno.
Mislim, koga ja to pokušavam zavarati? Damen je tako izrazito
organiziran kad se radi o takvim stvarima, da to čak graniči s
opsjednutošću. Nikad ne bi dopustio da mu se zaliha soka smanji na
ovakvu količinu, pa makar i samo na jedan dan.
Jedino ako je nešto ozbiljno pošlo po zlu.
I premda nemam nikakvih dokaza, instinktivno osjećam da je tako. U
posljednje se vrijeme ponašao tako čudno - iznenadni prazni pogledi koje je
teško ne primijetiti premda nisu dugoga vijeka, da ne govorim o znojenju,
glavobolji, nemogućnosti da prikaže svakodnevne predmeti ili otvori portal
u Ljetozemlje - pa kad se sve to zbroji, očito je da je bolestan.
Ali Damen se ne može razboljeti.
Kad se prije par sati ubo na trn ruže, ranica mu je zacijelila pred
mojim očima
Ali svejedno, možda bih trebala početi zvati bolnice, za svaki slučaj,
Doduše, Damen nikad ne bi otišao u bolnicu. To bi mu bilo kao da
priznaje slabost, poraz. Vjerojatnije je da bi se zavukao nekamo, kao
ranjena životinja, na neko skrovito mjesto gdje bi mogao biti sam.
Samo što on nema nikakve rane jer mu odmah zacjeljuju. Osim toga,
nikad se ne bi nekamo zavukao, a da mi to ne kaže.
S druge strane, jednako sam tako bila uvjerena da se nikad ne bi
odvezao bez mene, a gle kako je to ispalo.
Prekopam po ladicama u potrazi za telefonskim imenikom, još jednim
od predmeta koji bi trebali stvoriti privid normalnog života. Premda se
Damen nikad sam ne bi prijavio u bolnicu, ako se dogodila nesreća ili nešto
drugo što je izvan njegove kontrole, moguće je da ga je netko odveo u
bolnicu bez njegova dopuštenja.
I premda je to u suprotnosti s Romanovom (najvjerojatnije lažnom)
tvrdnjom da ga je vidio kako brzo odlazi autom, svejedno zovem redom sve
bolnice u okrugu Orange, raspitujući se jesu li primili pacijenta po imenu
Damen Auguste, ali svugdje dobijem negativan odgovor.
Nakon razgovora s posljednjom bolnicom, razmišljam o tome bih li
trebala nazvati policiju, ali ipak odustanem od te zamisli. Jer, što bih im
mogla reći? Da je nestao moj dečko besmrtnik, star šesto godina? To bi bilo
od jednake koristi kao da krenem u potragu za crnim BMW-om
zatamnjenih stakala sa zgodnim vozačem - poslovičnom iglom u plastu
sijena Laguna Beacha.
Mogla bih baš i ostati ovdje, jer kad-tad se mora pojaviti. Dok se
penjem stubama prema njegovoj sobi, tješim se mišlju da, ako već ne mogu
biti s njim, barem mogu biti među njegovim stvarima. Sjednem na njegovu
baršunastu sofu i prelazim pogledom po stvarima koje su mu najdraže,
nadajući se da sam još uvijek jedna od njih.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

15 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:43 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Petnaesto
Vrat me boli i nekakav mi je čudan osjećaj u leđima. Kad otvorim oči i
ogledam se oko sebe, znam i zašto. Provela sam noć u ovoj sobi. Tu na
njegovoj baršunastoj sofi koja je izvorno bila namijenjena za pošalicu i
koketiranje, a nikako za spavanje.
Ustanem s mukom, a mišići mi se bolno bune dok se istežem prema
nebu, a zatim prema stopalima. Nakon što razgibam gornji dio tijela i vrat,
krenem prema teškim zastorima od baršuna i razgrnem ih. Sobu preplavi
tako jarko svjetlo da me oči zapeku i zasuze, a nisu se niti imale vremena
priviknuti prije no što sam brzo opet navukla zastore. Provjerim
preklapaju li im se rubovi, jer znam da ne smije ući nijedna sunčeva zraka,
i stvorim uobičajeno stanje vječne ponoći u sobi - Damen me upozorio da
jako kalifornijsko sunce može izazvati golema oštećenja na predmetima u
ovoj sobi.
Damen.
Od same pomisli na njega srce mi se nadima od čežnje, takve
sveprožimajuće boli da mi se zavrti u glavi i cijelo mi se tijelo zanjiše. Kad
se uhvatim za kićenu drvenu komodu, primajući se za fino izrezbareni rub,
pogledom pretražim sobu, podsjećajući se da nisam tako sami kao što mi se
čini.
Njegov me lik okružuje kamo god pogledam. Najveći svjetski majstori
postigli su savršenu sličnost na slikama što vise na zidovima uramljeni u
okvire kakve viđamo u muzejima. Picasso ga je naslikao u tamnoj odijelu,
Velasquez na bijelom konju koji se propinje, a na svakoj je slici to lice koje
sam mislila da tako dobro poznajem - no, sad mi se pogled čini hladan i
podrugljiv, brada podignuta i prkosna, a te usne, predivne tople usne za
kojima tako žudim da ih gotovo mogu okusiti, doimaju se tako dalekima,
nedostupnima, tako izluđujuće hladnima, kao da me upozoravaju da se
držim podalje od njih.
Sklopim oči, želeći to izbaciti iz glave, sigurna da mi panika utječe na
misli i tjera me da zamišljam najgore. Prisilim se nekoliko puta duboko
udahnuti, a onda ga opet pokušam nazvati na mobitel. Ponovno mi se javi
sekretarica, što je urodilo još jednom porukom u stilu: nazovi me... gdje si...
što se dogodilo... jesi li dobro... nazovi me... Istom onakvom kakvih sam mu
već pregršt ostavila.
Vratim mobitel u torbicu i još se jednom ogledam po sobi (pritom
pažljivo izbjegavajući pogledati njegove portrete), da budem sigurna da mi ništa nije promaklo. Neki očiti ključ tajne njegova nestanka koji sam
previdjela, neki mali, naoko nevažan trag, koji bi mi olakšao da shvatim
kako i zašto.
Zaključivši da sam učinila sve što se moglo učiniti, dohvatim torbicu i
krenem u kuhinju, zastavši tek dovoljno dugo da ostavim kratku poruku u
kojoj ponovim sve ono što sam već rekla preko telefona. I znam da će moja
povezanost s Damenom biti još slabija čim iziđem iz kuće.
Duboko udahnem i sklopim oči, zamišljajući si budućnost koja mi se
jučer činila tako sigurnom - onu u kojoj smo Damen i ja sretni, zajedno,
potpuni. Želeći da je mogu prikazati, a opet duboko u sebi znajući da je
uzalud.
Ne možeš prikazati drugu osobu. Ili barem ne na duže vrijeme. Zato
preusmjerim misli na nešto što mogu stvoriti. Predočim si savršeni crveni
tulipan - njegove su glatke voštane latice i dugačka vitka stabljika idealni
simbol naše vječne ljubavi. Osjetivši ga u ruci, vratim se u kuhinju,
poderem cedulju i umjesto nje ostavim tulipan.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

16 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:44 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Šesnaesto
Nedostaje mi Riley.
Toliko mi nedostaje da osjećam bol.
Jer istog trena kad sam shvatila da nemam izbora nego reći Sabine da
Damen neće doći na večeru (što sam učinila tek u osam i deset, kad je već
bilo jasno da se neće pojaviti), krenula je lavina pitanja. Pa se više-manje
nastavila cijeli vikend, tijekom kojeg me ispitivala: Što se dogodilo? Znam
da se nešto dogodilo. Rado bih da mi kažeš. Zašto mi ne želiš reći? Je li nešto
u vezi s Damenom? Jeste li se vas dvoje posvadimli?
I premda jesam razgovarala s njom (za večerom tijekom koje sam čak
uspjela pojesti dovoljno da je uvjerim kako uistinu nemam anoreksiju),
pokušavajući je uvjeriti da je sve u najboljem redu, da je Damen samo jako
zauzet, a da sam ja preumorna nakon tako zabavne noći provedene kod
Haven, bilo je jasno da mi nije povjerovala. Barem ne onaj dio o tome da je
sve u redu. Nije sumnjala da sam zaista prespavala kod Haven.
No, i dalje je tvrdila da mora postojati neko bolje objašnjenje za moje
neprekidno uzdisanje i promjene raspoloženja, za to kako sam prelazila iz
malodušnosti u maniju, u mrgodnost pa opet sve ispočetka.! Ali premda mi
je bilo žao što joj moram lagati, i dalje sam se držala svoje priče. Tako mi je
bilo lakše, jer lažući njoj bilo mi je lakše lagati sebi. Bojala sam se da bi
prepričavanje priče i objašnjavanje kako se, unatoč tomu što moje srce
odbija povjerovati u to, moj mozak ne prestaje pitati nije li me namjerno
ostavio, moglo nekako cijelu tu priču učiniti stvarnom.
Da je Riley ovdje, sve bi bilo drukčije. Mogla bih razgovarati s njom.
Mogla bih joj ispričati cijelu neugodnu priču od početka do kraja. Jer ona ne
samo da bi razumjela, nego bi i znala doći do odgovora na moja pitanja.
Biti mrtav je kao imati propusnicu za sve. Bilo je dovoljno da pomisli
na neko mjesto pa da se istog trena nađe tamo. Ni jedno mjesto nije joj
zabranjeno - bilo gdje na planetu. Nisam nimalo sumnjala da bi ona bila
mnogo učinkovitija od svih mojih mahnitih poziva na mobitel i vožnji
amo-tamo.
Jer rezultat moje nespretne, neorganizirane, neučinkovite istrage
jest....(ništa).
Danas, u ponedjeljak ujutro, ne znam ništa više nego što sam znala u
petak navečer kad se sve to dogodilo. I, ma koliko puta nazivala Milesa ili
Haven, odgovor je uvijek isti: ništa novo, nazvat ćemo te ako se išta
promijeni.
73
Ali da je Riley ovdje, ona bi u tren oka zaključila slučaj. Imala bi brze
rezultate i opširne odgovore - znala bi mi reći s čim imam posla i što dalje.
Ali činjenica je da Riley više nije ovdje. Unatoč tomu što mi je trenutak
prije odlaska obećala da će mi dati neki znak, počinjem vjerovati da se to
neće dogoditi. I možda, možda je vrijeme da to prestanem očekivati i da
nastavim sa životom.
Navučem traperice i japanke, majicu bez rukava ispod jedne dugih
rukava i već sam na vratima da krenem u školu, ali onda se okrenem i
dohvatim iPod, majicu s kapuljačom i tamne naočale, znajući da mi je bolje
da se pripremim na najgore, budući da ne znam što ću zateći.
"Jesi li ga pronašla?" Odmahnem glavom, gledajući kako Miles ulazi u
moj auto, baca ruksak na pod i upućuje mi pogled pun sažaljenja. "Pokušao
sam ga nazvati", kaže on, odmičući kosu s lica, a nokti su mu još uvijek
nalakirani u jarkoružičasto. "Čak sam i otišao do njegove kuće, ali nisu me
pustili dalje od ulaza u naselje. A vjeruj mi, ne želiš se otkačiti s Velikom
Sheilom. Ta žena jako ozbiljno shvaća svoj posao." On se nasmije, nadajući
se da će time malo popraviti atmosferu.
Ali samo slegnem ramenima. Rado bih se nasmijala zajedno s njim, ali
znam da ne mogu. Od petka sam u totalnoj komi, a jedini lijek za to bio bi
da opet vidim Damena.
"Ne bi se trebala toliko brinuti", kaže Miles, okrenuvši se prema meni.
"Siguran sam da je dobro. Hoću reći, pa nije ovo prvi put da je samo
nestao."
Pogledam ga, naslućujući mu misli i prije no što mu se riječi oblikuju
na usnama. Znam da misli na onaj put kad je Damen nestao nakon što sam
ga potjerala.
"Taj put je bilo drukčije", kažem mu. "Vjeruj mi, nije bilo ništa slično."
"Kako možeš biti tako sigurna?" Glas mu je oprezan, odmjeren, u još
uvijek ne skida pogled s mene.
Duboko udahnem i gledam cestu, pitajući se bih li mu trebala reći. Već
tako dugo nisam ni s kim zaista razgovarala, posljednji put sa ni se nekom
prijatelju povjerila prije nesreće - prije nego što se sve promijenilo. A
ponekad se osjećam tako usamljeno sa svim tim tajnama. Čeznem za tim
da zbacim s leđa njihovu težinu i da mogu opet tračati kao normalna
djevojka.
Pogledam Milesa i sigurna sam da mu mogu vjerovati, ali nisam i
sigurna mogu li vjerovati sebi. Ja sam kao limenka gaziranog pića koju je
netko dobro protresao pa sad sve moje tajne hrle prema vrhu.
74
"Jesi li dobro?" upita on, pažljivo me gledajući.
Teško progutam kroz stisnuto grlo.
"U petak navečer... nakon tvoje predstave..." Zastanem, znajući da sam
mu time privukla pozornost. "Pa... ovaj... imali smo neke planove."
"Planove?' nagne se on prema meni.
"Velike planove", kimnem, a u kutu usana zatitra mi osmijeh koji brzo
iščezne dm se sjetim kako je sve tragično pošlo po zlu.
"Koliko velike?" upita on, netremice me gledajući.
Odmahnem glavom, gledajući cestu pred sobom, pa kažem:
"Ma, znaš, uobičajene planove za petak navečer. Sobu u hotelu
Montage, novo rublje, jagode umočene u čokoladu i dvije čaše šampanjca..."
"Isusebože, nisi valjda!" skviči on.
Brzo se okrenem prema njemu, gledajući kako mu se lice izdužuje kad
je shvatio istinu.
"O, kvragu, stvarno nisi. Nisi imala priliku, budući da je on..." Pogleda
me. "Joj, Ever, tako mi je žao."
Slegnem ramenima, a izraz na njegovu licu savršeno odražava očaj koji
osjećam.
"Čuj", kaže on, dotaknuvši mi ruku kad smo stali na semaforu, a onda
je brzo makne, sjetivši se kako ne volim da me dira itko osim Damena -
premda ne zna da je to samo zato što se trudim izbjeći sve neželjene
razmjene energije. "Ever, ti si prekrasna, stvarno. Pogotovo sad kad si
prestala nositi razvučene majice s kapuljačom i preširoke..." On zavrti
glavom. "Uglavnom, mislim da mogu slobodno reći kako nema teorije da bi
te Damen voljno ostavio. Budimo realni, i slijepima je očito da je lud za
tobom. Vjeruj mi, svi su primijetili kako se stalno cmačete. Ni u ludilu te ne
bi ostavio!"
Pogledam ga, želeći ga podsjetiti na ono što je Roman rekao - da je
vidio Damena kako odlazi - i reći mu kako imam jezivi osjećaj da je on
nekako povezan s time, možda čak i odgovoran za to, ali baš kad zaustim to
izreći, shvatim da ne mogu. Nemam dokaza da je tako.
"Jesi li zvala policiju?" upita on, a lice mu se iznenada uozbilji.
Stisnem usne i zaškiljim prema semaforu, nesretna što jesam nazvala
policiju. Znajući da će Damen - ako se pokaže da je ipak sve u redu i da mu
ništa nije - biti jako ljut što sam na taj način privukla pozornost na njega.
: Ali što sam mogla učiniti? Mislim, da je doživio neku nesreću ili nešto,
policija bi to prva znala. Zato sam u nedjelju otišla u policijsku postaju i
prijavila njegov nestanak, odgovarajući na sva uobičajena pitanja poput:
75
muško, bijelac, smeđa kosa, smeđe oči... Sve dok nismo došli do njegove
dobi, kad sam zamalo izlanula: pa... ima oko šesto sedamnaest godina...
"Da, prijavila sam nestanak", kažem, nagazivši na gas čim se na
semaforu upalilo zeleno i gledajući brzinomjer kako raste. "Napravili su
zapisnik i rekli da će provjeriti."
"I to je to? Ma, šališ se! Pa još nije punoljetan!"
"Da, ali mu je i službeno odobren život bez staratelja. Što ga čini
zakonski odgovornim za sebe. Ima još neke zakonske posljedice koje nisam
baš shvatila. Uostalom, nije baš da se razumijem u policijske procedure, a i
nije baš da su mi lijepo objasnili svoje planove", kažem, usporivši na
primjereniju brzinu sad kad smo se približili školi.
"Misliš li da bismo trebali napraviti nekakve letke i podijeliti ih? Ili
organizirati onakvo okupljanje sa svijećama kao što vidimo na televiziji?"
Želudac mi se zgrči na te njegove riječi, premda znam da samo
dramatizira, kao i obično, ali ne misli ništa loše. Ali sve dosad nije mi
padalo na pamet da bi ikad moglo doći do toga. Damen se mora uskoro
pojaviti, zar ne? Mora. Pa, besmrtan je! Što bi se njemu moglo dogoditi?
Ali tek što sam to pomislila, skrenem na parkiralište i ugledam ga
kako izlazi iz svog auta. Izgleda tako seksi, tako opušteno, tako zgodan da
bi čovjek pomislio kako je sve u najboljem redu. Kao da se proteklih
nekoliko dana nije dogodilo.
Nagazim na kočnicu, auto poskoči naprijed pa natrag, zbog čega je i
vozač iza mene morao naglo zakočiti. Srce mi lupa, ruke drhte, dok gledam
svog prezgodnog, dosad nestalog dečka kako prolazi rukom kroz kosu,
pokretom koji je tako odmjeren, tako usredotočen da bi čovjek pomislio
kako na svijetu nema ništa važnije od toga.
Nije to ono što sam očekivala.
"Koga vraga...?" usklikne Miles, buljeći u Damena otvorenih usta, dok
nam cijela kolona auta iza nas mahnito trubi. "I zašto se parkirao tamo?
Zašto nije na drugom najboljem mjestu, čuvajući najbolje mjesto za nas?"
Budući da ne znam odgovor ni na jedno od tih pitanja, parkiram se
pokraj Damena, misleći da bi ih on mogao znati. Spustim prozor, osjećajući
se neobjašnjivo sramežljivo i čudno kad me on tek letimično pogleda prije
no što opet okrene glavu.
"Ahm, je li sve u redu?" upitam, lecnuvši se kad on tek jedva kimne
glavom, što je najneprimjetniji mogući znak da je uopće svjestan moje
nazočnosti.
Posegne rukom u auto i izvadi svoju torbu, zastavši nakratko da se
76
može diviti svom odrazu u staklu, dok ja s mukom progutam i nastavim:
"Jer u petak navečer si nestao... a nisam te uspjela dobiti na telefon
cijeli vikend.,, pa sam se malo zabrinula. Ostavila sam ti nekoliko poruka.
.. Jesi li ih dobio?" Stisnem usne i zgrčim se na to svoje patetično,
neučinkovito, cendravo ispitivanje.
Malo zabrinula? Nekoliko poruka?
A zapravo želim vrisnuti: HEJ!!, FRAJERU U SUPERKUL CRNOJ
ODJEĆI! ŠTO SE, DOVRAGA, DOGODILO?
Gledam kako prebacuje torbu preko ramena i napokon me pogleda,
brzim i snažnim korakom prešavši udaljenost između nas u samo nekoliko
sekundi. Ali samo fizičku, ne i emocionalnu udaljenost, jer kad mu
pogledam u oči, vidim da je kilometrima daleko.
I baš kad shvatim da zadržavam dah, on se nagne prema prozoru i
približi lice mome pa kaže:
"Je. Dobio sam tvoje poruke. Svih pedeset devet."
Osjećam njegov topli dah na obrazu i ostajem razjapljenih usta dok
moj pogled upija njegov, tražeći onu toplinu koju uvijek nalazim u njegovim
očima, ali sva zadrhtim kad ih zateknem hladne, mračne i prazne. Premda,
to nije nimalo nalik onom trenutku od prije neki dan kad mi se učinilo da
me ne prepoznaje. Ne, ovo je mnogo gore od toga. Jer kad mu sad pogledam
u oči jasno je da me poznaje, ali da bi radije da nije tako.
"Damene, ja..." Glas mi pukne kad auto iza nas opet zatrubi, a Miles
ispod glasa promrmlja nešto nerazumljivo.
I prije nego što stignem pročistiti grlo i početi ponovno, Damen
odmahuje glavom i odlazi.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

17 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:45 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Sedamn aesto
"Jesi li dobro?" upita Miles, a na licu mu je sva srcobolja koju bih ja
trebala osjećati da nisam tako otupjela.
Slegnem ramenima, znajući da nisam dobro. Kako da budem dobro,
kad nisam ni sigurna što je sve krivo.
"Damen je šupčina", kaže on, s oštrinom u glasu.
Ali ja samo uzdahnem. Premda ne mogu objasniti i premda ne
razumijem, duboko u sebi osjećam da su stvari mnogo složenije no što se
čini.
"Ne, nije", promrmljam, izlazeći iz auta i zalupivši vratima jače no što
je bilo potrebno.
"Ever, molim te... Čuj, žao mi je što ja moram biti taj koji će to
istaknuti, ali ti jesi vidjela ono što sam ja vidio, jelda?"
Krenem prema Haven koja nas čeka na ulazu.
"Vjeruj mi, sve sam vidjela", odgovorim, vrteći si cijeli prizor ponovno u
mislima, svaki put zastajući na njegovu hladnom i dalekom pogledu,
mlakoj energiji, potpunoj nezainteresiranosti za mene...
"Znači da se slažeš da je šupčina?" Miles me pozorno promatra,
uvjeravajući samoga sebe da ja nisam djevojka koja bi dopustila da se neki
tip tako ponaša prema njoj.
"Tko je šupčina?" upita Haven, pogledavajući mene pa njega.
Miles se okrene prema meni, pogledom tražeći dopuštenje, a kad
slegnem ramenima, on se okrene prema Haven i kaže:
"Damen."
Haven suzi oči, a u glavi joj se roje pitanja. Ali ja imam vlastita
pitanja, pitanja bez vjerojatnih odgovora. Pitanja poput:
Koji se vrag malo prije dogodio?
Otkad Damen ima auru?
"Miles će ti sve objasniti", kažem, pogledam ih pa krenem dalje. Žaleći
više nego ikada prije što nisam normalna, što se ne mogu osloniti na njih,
isplakati im se na ramenu kao obična djevojka. Ali ovdje je u pitanju mnogo
više od onoga što njihove smrtne oči vide. I premda to još ne mogu dokazati,
ako želim odgovore, morat ću ravno do izvora.
Stigavši do učionice, uletim ravno unutra, premda sam mislila da ću
zastati na vratima. A kad ugledam Damena naslonjena na Stacijinu klupu,
kako se smiješi i šali i koketira s njom, osjećam se kao da sam zakoračila u
golemi deja vu.
78
Možeš ti to, pomislim. Već si to jednom prošla.
Prisjećam se vremena, ne tako davno, kad se Damen pretvarao da ga
zanima Stacia, ali samo zato da vidi kako ću ja reagirati.
Ali što bliže prilazim, to mi je jasnije da ovo sad nije nimalo slično
tome. Tada je bilo dovoljno da mu pogledam u oči i da odmah u njima
pronađem trunku suosjećanja, tračak žaljenja koji jednostavno nije
uspijevao sakriti.
Ali sad, dok gledam kako Stacia nadmašuje samu sebe s onim svojim
zabacivanjem kose, guranjem poprsja u prvi plan i treptanjem, osjećam se
nevidljivom.
"Ovaj, ispričavam se", kažem, našto oboje podignu pogled, očito
uzrujani prekidom. "Damene, bih li... ovaj... mogla porazgovarati s tobom
na sekundu?" Gurnem ruke u džepove da ne vidi kako se tresu, prisiljavam
samu sebe da dišem poput svake normalne, opuštene osobe, udah, izdah,
polako i mirno, bez zadržavanja daha, bez pištanja.
Gledam kako se on i Stacia pogledavaju, a onda prasnu u smijeh i baš
kad se Damen sprema progovoriti, ulazi profesor Robins i kaže:
"Svi na mjesta! Želim vas vidjeti u klupama!"
Pa pokažem prema našoj klupi i kažem:
"Poslije tebe." Slijedim ga, odupirući se porivu da ga zgrabim za
ramena i prisilim da da me pogleda u oči dok vrištim:
Zašto si me ostavio? Zaboga, što ti se dogodilo? Kako si to mogao
učiniti, baš te od svih večeri?
Ali znam da bi takav pristup, konfrontacija, bio meni na štetu. I znam
da moram ostati smirena i pribrana ako želim išta postići.
Bacim ruksak na pod pa posložim knjige, bilježnicu i kemijsku na
klupu. Smiješeći se kao da nisam ništa više od školske kolegice kojoj je do
malo čavrljanja u ponedjeljak ujutro:
"I, kako si proveo vikend?"
On slegne ramenima i prijeđe pogledom preko mene prije no što nam
se oči sretnu. Prođe trenutak prije no što shvatim da grozne misli koje
čujem dopiru ravno iz njegove glave.
Pa, ako već moram imati neku koja će me proganjati, barem je komad,
pomisli on, a čelo mu se namršti kad ja nagonski posegnem za iPodom
želeći pobjeći od njegovih misli, istodobno svjesna da ne mogu - ma koliko
boljelo - jer ne smijem riskirati da propustim nešto važno. Osim toga, nikad
prije nisam imala pristup u Damenov um, nikad nisam mogla čuti što
misli. Ali sad kad to mogu, nisam više sigurna da to želim.
79
Tad on iskrivi usta i suzi oči, razmišljajući: Šteta što je totalna
munjara. Definitivno nije vrijedno truda.
Njegove riječi bole kao da mi je netko zabio kolac u srce. I toliko sam
zatečena njegovom nehajnom okrutnošću da zaboravim kako to nije
izrekao naglas pa uskliknem:
"Molim? Što si upravo rekao?"
Našto se svi moji kolege iz razreda okrenu i zabulje u nas, žaleći
jadnog Damena koji mora sjediti kraj mene.
"Je li sve u redu?" upita profesor Robins, pogledavajući nas.
Sjedim šutke, jer ostala sam bez riječi. A srce mi se stegne kad Damen
pogleda profesora Robinsa i kaže:
"Ja sam dobro. Ona je čudakinja."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

18 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:45 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Osamnaesto
Slijedila sam ga. Ne sramim se priznati. Morala sam. Nije mi ostavio
drugog izbora. Hoću reći, ako će Damen ustrajati na tome da me izbjegava,
onda mi je praćenje jedini izbor. Pa sam ga slijedila nakon engleskog,
čekala ga nakon kraja drugog sata, baš kao i trećeg i četvrtog. Držala sam
se malo dalje od njega, promatrajući izdaleka, žaleći što se nisam složila s
time da svoj raspored potpuno izjednači s mojim, kao što je htio - ali mislila
sam da bi to bilo prečudno, previše ovisnički, pa mu nisam dopustila. Zato
sam sad prisiljena motati se pred vratima njegove učionice, prisluškivati
njegove i izgovore i misli koje mu se vrte po glavi, misli koje su - moram
zgroženo priznati - deprimantno tašte, samodopadne i plitke.
Ali to nije pravi Damen. Uvjerena sam u to. Ne mislim da je prikazani
Damen, jer takvi nikad ne potraju dulje od nekoliko minuta. Hoću reći da
mu se nešto dogodilo. Nešto ozbiljno, nešto zbog čega se ponaša kao... pa,
kao većina dečki u školi. Jer premda nikad prije nisam imala pristup u
njegov um, znam da prije nije tako razmišljao. Nije se ni tako ponašao. Ne,
ovaj novi Damen je potpuno novo stvorenje, na kojemu mi je poznata samo
vanjština, a unutrašnjost je nešto posve drugo.
Krenem prema našem stolu u kantini, u sebi se pripremajući za ono
što bi me moglo dočekati. Tek nakon što sam već otvorila svoju kutiju za
užinu i obrisala jabuku o rukav shvatim da nisam sama za stolom zato što
sam došla prerano.
Nego zato što su me i svi drugi napustili.
Začuvši poznat Damenov smijeh, podignem pogled i ugledam ga
okruženog Stacijom, Honor, Craigom i ostatkom A-škvadre. Što ne bi bilo
tako iznenađujuće da s njima nisu i Miles i Haven. Kad pogledom
obuhvatim stol u cijeloj njegovoj dužini, jabuka mi ispadne iz ruke, a usta
mi se osuše, jer vidim da su svi stolovi zgurani zajedno.
Lavovi sad ručaju s janjadi.
Što znači da se Romanovo predviđanje obistinilo.
Sustav kasta u srednjoj školi Bay View više ne postoji.
"I, što kažeš?" upita Roman, skliznuvši na klupu nasuprot meni, i
pokazuje palcem preko ramena dok mu se usne razvlače u osmijeh "Oprosti
što sam došao nepozvan, ali vidio sam kako se diviš mom djelu pa sam
odlučio doći na čašicu razgovora. Jesi li dobro?" Nagne se prema meni, a
lice mu se doima iskreno zabrinutim, premda - srećom - nisam toliko glupa
da padnem na taj štos.
81
Uzvraćam mu pogled, a namjeravam izdržati koliko god mogu.
Naslućujem da je on odgovoran za Damenovo ponašanje, za činjenicu da su
Miles i Haven prebjegli na drugu stranu i za to što cijela škola živi u skladu
i miru, ali nemam nikakvih dokaza za to.
U očima svih drugih on je junak, istinski Che Guevara, restoranski
revolucionar.
Ali za mene predstavlja prijetnju.
"Pretpostavljam da si stigla kući u komadu?" upita on, pijuckajući
kolu, ali ne skidajući pogled s mene.
Brzo svrnem pogled prema Milesu, gledam kako nešto kaže Craigu pa
se obojica tome smiju, a zatim pogledam Haven i vidim kako se naginje
prema Honor i šapće joj nešto na uho.
Ali ne gledam Damena.
Odbijam gledati kako uranja Staciji u oči, kako joj drži ruku na
koljenu, kako je draži svojim najboljim osmijehom dok mu se prsti šuljaju
uz njeno bedro...
Dovoljno sam toga vidjela na engleskom. Osim toga, prilično sam
sigurna da je sve to što rade samo predigra - prvi korak prema grozotama
koje sam vidjela u Stacijinoj glavi. Onim prizorima koji su me tako i
izbezumili da sam u panici porušila cijelu vješalicu s grudnjacima. A ipak,
tad sam bila sigurna da je to učinila namjerno i nije mi ni palo na pamet da
bi to mogla biti neka vrsta pretkazanja. I premda još uvijek mislim da je tu
sliku u glavi stvorila samo da mi napakosti, i da je to što su sad zajedno
čista slučajnost, moram priznati da je vrlo uznemirujuće gledati kako se to
zaista počinje odigravati.
Premda odbijam gledati, trudim se slušati - nadajući se da ću čuti
nešto važno, neku razmjenu ključnih podataka. Ali kad se usredotočim i
pokušam se ugoditi na njih, naletim na zvučni zid - svi ti glasovi i sve te
misli na okupu, isprepliću se i potpuno je nemoguće izdvojiti mimo jedan.
"Znaš, u petak navečer?" nastavi Roman, dugačkim prstima lupkajući
po limenci kole, ne odustajući od ispitivanja, premda odbijam sudjelovati.
"Kad sam te našao samu? Ever, moram priznati da mi je bilo jako teško
ostaviti te tako, ali doduše, inzistirala si." Pogledam ga. Nimalo me ne
zanima njegova igra, ali nadam se da će otići ako mu odgovorim.
"Vratila sam se kući bez problema. Hvala na brizi."
On se nasmiješi osmijehom od kojeg bi milijuni srca brže zakucali, ali
moje se samo sledi. A zatim se nagne bliže i kaže:
"Ooo, vidi vraga, to je bilo sarkastično, ha?"
82
Slegnem ramenima i gledam u svoju jabuku, kotrljajući je naprijed
natrag po stolu.
"Volio bih znati što sam ti napravio da me tako mrziš. Ma, siguran sam
da mora postojati nekakvo miroljubivo rješenje, neki način da to
popravimo."
Stisnem usne i dalje zurim u jabuku, koturajući je i pritišćući sve jače o
stol, i osjećam kako omekšava, a kora počinje pucati.
"Daj da te odvedem na večeru", kaže on, gledajući me svojim plavim
očima. "Što kažeš? Ajmo na pravi pravcati sastanak. Samo nas dvoje.
Sredit ću auto, kupiti novu odjeću, rezervirati nam stol u nekom nobl
restoranu - i sigurno ćemo se super provesti!"
Odmahnem glavom i zakolutam očima, što je jedini odgovor koji mu
planiram dati. Ali Roman ne odustaje, ne popušta.
"Ma daj, Ever. Daj čovjeku šansu da ti promijeni mišljenje. Možeš otići
u bilo kojem trenutku, časna riječ. Evo, možemo se čak dogovoriti za signal
- riječ koja će označavati da su stvari otišle dalje od onoga što želiš. Samo
uzvikneš tu riječ i sve će nestati, a niti jedno od nas nikad više neće to
spomenuti." On odgurne limenku i rukama klizne po stolu prema mojima,
a vrhovi njegovih prstiju dođu mi tako blizu da brzo povučem ruke prema
sebi. "Daj malo popusti, može? Kako možeš odbiti takvu ponudu?"
Glas mu je dubok i uvjerljiv, pogled prikovan za moje oči, ali ja samo
dalje kotrljam jabuku, gledajući kako zgnječena unutrašnjost izlazi kroz
raspuklu koru.
"Obećajem ti da to neće biti poput bijednih izlazaka na kakve te
vjerojatno vodi onaj seronja Damen. Kao prvo, ja nikad ne bih ostavio tako
zgodnu curu kao što si ti da se sama snalazi na parkiralištu." Gleda me, a
na usnama mu titra osmijeh kad kaže: "Zapravo, valjda bi se moglo reći da
jesam ostavio zgodnu djevojku poput tebe samu na parkiralištu, ali samo
zato što sam poštovao njenu želju. Vidiš? Već sam dokazao da sam ti sluga
pokorni, spreman skočiti na svaku tvoju riječ."
"Što je tebi?" kažem napokon i prodorno se zagledam u te plavo oči, ne
lecnuvši se i ne skrećući pogled. U sebi poželim da napokon odustane i da
se ponovno pridruži svima ostalima koji sjede za jedinim drugim stolom u
cijeloj školi, za onim gdje su dobrodošli svi osim mene "Pa zar se baš svima
moraš sviđati? Je li u tome stvar? Ako jest, zar ne misliš da je to bar mrvicu
znak nesigurnosti?"
On se nasmije. Iskrenim, gromoglasnim smijehom. Kad se napoko
smirio, zavrti glavom i kaže:
83
"Pa ne, ne svima. Premda moram priznati da obično jest tako." Nagne
se prema meni, a lice mu je tek nekoliko centimetara od moga. "A što da ti
kažem? Simpatičan sam. Većina ljudi misli da sam jako šarmantan."
Zavrtim glavom i skrenem pogled, umorna od toga da se netko
poigrava mnome, a i jedva čekajući da već jednom završim ovu igru,
"Pa, žao mi je što te moram razočarati, ali bojim se da ćeš mene morati
ubrojiti među tih nekoliko kojima uopće nisi simpatičan. Ali, molim te,
učini nam oboma uslugu pa nemoj to smatrati izazovom i nemoj mi
pokušavati promijeniti mišljenje. Vrati se lijepo za svoj stol i pusti me na
miru. Jer kakve koristi od toga što si okupio sve te ljude ako nemaš
namjeru uživati u tome?"
Promatra me, smiješeći se i odmahujući glavom, ustajući s klupe i
dalje me gledajući ravno u oči.
"Ever, ti si komad i pol. Ozbiljno. Da ne znam da nije tako, mogao bih
pomisliti da me namjerno pokušavaj izluditi."
Zakolutam očima i skrenem pogled.
"Ali ne želim ostati ako nisam dobrodošao, a i prepoznajem znakove
koji pokazuju da cura pokušava otpiliti dečka, pa mislim da ću..." Pa kaže
palcem prema stolu za kojim sjedi cijela škola. "Premda, naravnu ako se
predomisliš i poželiš mi se pridružiti, sigurno ih mogu uvjeriti da ti
naprave mjesta."
Zatresem glavom i mahnem mu neka ode, jer ne mogu govoriti koliko
mi je grlo stisnuto i vruće, znajući da - unatoč tomu kako se možda čini - ne
samo da nisam pobijedila nego nisam ni blizu.
"Eh, da, pomislio sam da bi možda htjela ovo natrag", kaže on i položi
na stol moje sandale, kao da je to malo lažne krokodilske kože s
remenčićima neka vrsta lule mira. "Ali ne brini, ne moraš mi zahvaljivati",
nasmije se, pogledavši preko ramena, i doda: "Ali daj malo ohladi u tom
jabukom, napravit ćeš kašu."
Stisnem još jače, gledajući ga kako prilazi ravno Haven, prelazi joj
prstom niz cijelu dužinu vrata i pritišće usne na njeno uho. Tako čvrsto
stisnem jabuku da mi eksplodira u ruci, a njen ljepljivi sok klizi mi niz
prste do zapešća, dok se Roman osvrće preko ramena i smije.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

19 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:45 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Devetnaesto
Došavši na likovni, krenem ravno prema ormarićima s priborom,
navučem kutu, prikupim svoje stvari i baš se zaputim natrag u učionicu
kad ugledam Damena kako stoji na vratima neobičnog izraza na licu.
Izrazom koji me, premda je neobičan, ispunjava nadom, jer pogled mu je
prazan, čeljust opuštena, a on se doima izgubljenim i nesigurnim, kao da
mu treba moja pomoć.
Znajući da moram iskoristiti priliku dok mi se takva zbunjena pruža,
nagnem se prema njemu, lagano ga dotaknem po ruci i kažem:
"Damene?" Glas mi je drhtav, hrapav, kao da je to prva riječ koju sam
danas izgovorila. "Damene, dušo, jesi li dobro?" Prelazim pogledom po
njemu, boreći se protiv želje da čvrsto pritisnem usne na njegove.
On me pogleda, u oćima mu bljesne prepoznavanje, a već u sijedećem
trenutku pridruže mu se dobrota, čežnja i ljubav. Prsti mi krenu prema
njegovu licu dok gledam kako mu crvenkasto-smeđa aura blijedi znajući da
je opet moj...
A zatim:
"Ej, buraz, šibaj dalje, šibaj dalje, zakrčio si promet."
I u treptaj oka stari Damen nestane, a na njegovu je mjestu stupi novi
Damen. Progura se pokraj mene, aura mu blješti, a misli govore koliko
zgrožen mojim dodirom. Pritisnem leđa o zid, zgrčivši se kad se Roman -
koji je ušao odmah za njim - slučajno očešao tijelom o moje.
"Oprosti, maco", nasmiješi se on s pohotnim izrazom na licu.
Sklopim oči i pridržim se za zid. Jer zavrti mi se u glavi kad me
zapljusne euforično kovitlanje njegove vedre sunčane aure - njegova
silovita, srdačna, optimistična energija. Prožima mi um slikama koje su
tako pune nade, tako prijateljske, tako bezazlene da me ispuni osjećaj
srama - srama zbog svih mojih sumnji, srama što sam tako neljubazna...
A ipak, nešto s tom aurom nije u redu. Nešto je krivo u njenu ritmu.
Većina umova zbrka su ritmova, bujica riječi, vrtlog slika, kakofonija
zvukova koji se kovitlaju kao nejnemelodičniji džez. Ali Romanov je um
medan, organiziran, a jedna misao glatko teče u drugu. Upravo zato zvuči
isforsirano, neprirodno, kao po prethodno napisanom scenariju.
"E, maco, po tvojoj bi se faci reklo da je tebi ovo bilo skoro jednako
dobro kao meni. Jesi sigurna da se nećeš predomisliti u vezi s tim
izlaskom?"
Njegov ledeni dah pritišće mi obraz, a usne su mu tako blizu da se
85
bojim kako bi me mogao pokušati poljubiti. I baš kad se spremam
odgurnuti ga, prođe Damen i kaže:
"Ej, čovječe, pa što radiš? Ne troši vrijeme na tu spastičarku!"
* * *
Ne troši vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme na tu spastičarku ne
troši vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme na tu spastičarku ne troši
vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme na tu spastičarku ne troši vrijeme
na tu spastičarku...
"Ever? Jesi li narasla?"
Podignem pogled i ugledam Sabine kako stoji pokraj mene i pruža mi
ispranu zdjelu koju bih trebala staviti u perilicu. Ali to shvatim tek nakon
nekoliko treptaja.
"Oprosti, što?" upitam, dok stišćem nasapunani mokri porculan i
polagano spuštam zdjelu na rešetku. Ne mogu misliti ni o čemu drugome
osim o Damenu i njegovim riječima koje su me tako zaboljele, kojima
mučim samu sebe stalno ih ponavljajući u mislima.
"Izgledaš mi kao da si narasla. Zapravo, sigurna sam da jesi. Nisu li to
traperice koje sam ti nedavno kupila?"
Pogledam u svoja stopala i zatečena sam kad shvatim da mi je rub
hlača nekoliko centimetara iznad gležnja. Što je još bizarnije kad se setim
da su mi se još jutros hlače vukle po podu.
"Hm, možda", slažem, jer obje dobro znamo da to jesu te traperice.
Ona zaškilji, vrteći glavom dok govori:
"Bila sam uvjerena da će ti biti dobre. Čini se da si u fazi ubrzanog
rasta." Ona slegne ramenima. "Doduše, imaš tek šesnaest godina pa
pretpostavljam da je to u redu."
Šesnaest, ali vraški blizu sedamnaest, pomislim, jedva čekajući dan
kad ću imati osamnaest, završiti školu i otići, tako da mogu biti sama sa
svojim jezivim tajnama, a Sabine se može vratiti svom životu. Nemam
pojma kako ću joj se ikada odužiti za njenu dobrotu, a sad na dug moram
dodati još i par preskupih traperica.
"Ja sam nakon petnaeste prestala rasti, ali čini se da ćeš ti biti puno
viša od mene", nasmiješi se ona, pružajući mi žlice.
Blijedo se nasmiješim, pitajući se koliko ću još narasti, nadajući se da
neću izrasti u nekakvu divovsku čudakinju, nešto što pripada na
naslovnicu Ripleyjeva Vjerovali ili ne. Jer znam da nije normalno narasti
sedam centimetara u jednom danu.
Ali sad kad je spomenula rast, prisjetim se da sam primijetila i da mi
86
nokti rastu tako brzo da ih moram rezati gotovo svaki dan, a da su mi šiške
već preko brade, premda sam ih počela puštati prije tek nekoliko tjedana.
Da niti ne spominjem kako mi oči postaju sve plavije i da su mi se pomalo
nepravilni prednji zubi izravnali. I bez obzira na to koliko ga zanemarivala,
koliko neredovito čistila kožu, ten mi je čist, pore sitne, a nemam niti jednu
jedinu bubuljicu.
I narasla sam sedam centimetara od jutros?
Očito je da to može biti povezano samo s jednim - besmrtničkim sokom
koji pijem. Mislim, premda sam besmrtna već više od pola godine, ništa se
zapravo nije promijenilo (osim sposobnosti trenutačnog zacjeljivanja rana)
sve dok ga nisam počela piti. Ali sad, otkad ga redovito pijem, kao da su sve
moje bolje fizičke strane uvećane i naglašene, I one prosječne posve
poboljšane.
Premda je dio mene uzbuđen zbog toga i znatiželjan što me još čeka,
onaj drugi primjećuje kako mi se pune besmrtničke sposobnosti razvijaju
baš u trenutku kad se čini da ću ostatak vječnosti provesti sama,
"Sigurno je za to zaslužan taj sok koji uvijek piješ", nasmije se Sabine.
"Možda bih ga i ja trebala probati. Ne bih imala ništa protiv da narastem
još koji centimetar i da probijem barijeru od metar i šezdeset pet bez
visokih potpetica!"
"Ne!" kažem, a riječi mi izlete preko usana prije nego što ih stignem
zaustaviti, i znam da će joj takav odgovor samo dodatno pobuditi m
nimanje.
Stojeći s mokrom spužvicom u ruci, ona me pogleda, a obrve joj se
spoje.
"Hoću reći da sam sigurna kako ti se ne bi svidio. Zapravo,
najvjerojatnije bi ti bio odvratan. Ozbiljno, ima malo čudan okus." Kimam
pokušavajući navući bezbrižan izraz na lice, jer ne želim da zna kako me
njen odgovor potpuno izbezumio.
"Pa, neću znati dok ga ne probam, zar ne?" kaže ona, još uvijek me
prodorno gledajući. "Odakle ga uopće nabavljaš? Ne sjećam da sam ga
ikada vidjela u trgovinama. Niti sam ikad na boci vidjela etiketu. Kako se
uopće zove?"
"Daje mi ga Damen", kažem, uživajući u osjećaju njegova imena na
usnama, premda ne uspijeva popuniti golemu prazninu koju je ostavio
svojim odlaskom.
"Pa... zamoli ga neka i meni nabavi malo, dobro?"
Čim je to izrekla, svjesna sam da razgovor više nema veze sa sokom.
87
Sabine me pokušava navesti da joj se povjerim, da objasnim zašto nije
došao na večeru u subotu i zašto ga otada nije vidjela. Zatvorim vrata
perilice i okrenem se. Pretvaram se da brišem pult koji je već čist, a
zapravo joj izbjegavam pogled.
"Zapravo, ne mogu. Uglavnom zato što... smo... ovaj... neko vrijeme
odlučili biti odvojeni", kažem, a glas mi pukne baš onako da mi bude
potpuno neugodno.
Ona krene prema meni, želeći me zagrliti, utješiti, reći mi da će sve biti
dobro. Premda sam joj okrenuta leđima i ne mogu je vidjeti, svejedno to
vidim u glavi pa zakoračim u stranu i izmaknem se.
"Joj, Ever, tako mi je žao... nisam znala..." kaže ona, a ruke joj stoje
nekako nespretno obješene uz tijelo, jer ne zna što bi s njima sad kad sam
se odmaknula.
Kimnem, osjećajući se krivom što se ponašam hladno i rezervirano,
kao i uvijek. Rado bih da joj mogu nekako objasniti da ne mogu riskirati
fizički kontakt, jer ne želim znati njene tajne. To bi mi samo odvuklo
pozornost i pokazalo mi prizore koje ne bih trebala vidjeti. Jedva se nosim i
sa svojim tajnama pa nije baš da žudim u tu zbrku dodati još i njene.
"Bilo je... nenadano", kažem, znajući da ona neće odustati dok ne dobije
još barem malo više. "Hoću reći, još je jako svježe i... zapravo ne znam što
bih rekla..."
"Tu sam ako trebaš s nekim razgovarati."
"Još nisam spremna razgovarati o tome. Još je previše... novo... još
pookušavam posložiti stvari u glavi. Možda poslije..." slegnem ramenima,
nadajući se da ćemo, kad to poslije stigne, Damen i ja opet biti zajedno, a
sve će ovo biti iza nas.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

20 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:46 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeseto
Stigavši do Milesove kuće, pomalo sam nervozna, jer nemam pojma što
da očekujem. Ali ugledavši ga kako čeka na trijemu, uzdahnem od
olakšanja, jer čini se da stvari ipak nisu tako loše kao što sam mislila
Skrenem na njegov prilaz, spustim prozor i doviknem:
"Hej, Miles. upadaj!"
On podigne pogled s mobitela, odmahne glavom i kaže:
"Oprosti, mislio sam da sam ti rekao - Craig me vozi u školu."
Zinem, a osmijeh mi se zaledi na usnama dok u mislima ponovno vrtim
njegove riječi.
Craig? Honorin dečko Craig? Seksualno zbunjeni kromanjonac sportaš
čije sam istinske sklonosti saznala prisluškujući mu misli? Onaj koji
praktički živi za to da se ruga Milesu, jer se tako osjeća sigurnim - kao da
nije jedan od "njih".
Taj Craig?
"Otkad ste ti i Craig prijatelji?" upitam, vrteći glavom i gledajući ga
kroz stisnute oči.
Miles nevoljko ustane, zaobiđe auto i priđe mi. Prekinuvši pisanje
SMS-a dovoljno dugo da mi kaže:
"Otkad sam odlučio početi živjeti i proširiti obzore. Možda ne bi bilo
loše da i ti probaš isto. Kad ga upoznaš, Craig uopće nije loš."
Gledam kako se njegovi palci vraćaju tipkanju, dok ja pokušavam
probaviti njegove riječi, osjećajući se kao da sam se našla u nekom ludom,
ne baš vjerojatnom alternativnom svemiru, gdje navijačice tračaju s
gotičarkama a sportaši se druže s frikovima iz dramske grupe, mjestu koje
je tako neprirodno da nikad ne bi zaista moglo postojati,
Ali postoji. U srednjoj školi Bay View.
"Isti onaj Craig koji te već prvog dana škole nazvao pederom i opalio ti
čvrgu?"
Miles slegne ramenima.
"Ljudi se mijenjaju."
Bogme da.
Osim što nije tako.
Ili barem ne u jednom danu, osim ako nemaju jako dobar razlog za to -
osim ako ih na to ne navodi netko tko povlači konce iza pozornice, netko tko
to sve takoreći orkestrira. Netko tko manipulira njima protiv njihove volje,
navodeći ih da čine ili govore stvari koje su u potpunoj suprotnosti s
89
njihovom pravom prirodom, bez njihova dopuštenja, a da i oni toga uopće
nisu svjesni.
"Oprosti, mislio sam da sam ti rekao, ali valjda sam bio prezauzet pa
sam zaboravio. Ne moraš me više voziti u školu, snašao sam se", kaže on,
nehajno odbacujući naše prijateljstvo, kao da nikad i nije bilo ništa više od
usluge prijevoza do škole.
S mukom progutam, odupirući se porivu da ga zgrabim za ramena i
protresem, zahtijevajući da mi kaže što se dogodilo - zašto se tako ponaša,
zašto se svi tako ponašaju - i zašto su svi tako jednoglasno protiv mene.
Ali ne učinim to. Nekako se uspijem othrvati. Uglavnom zato što mi se
čini da ionako već znam. A ako se pokaže da imam pravo, onda Miles
ionako nije kriv.
"Okej, pa... dobro je da znam", kimnem, prisilivši se na osmijeh koji
apsolutno ne osjećam. "Vidimo se onda", kažem, a prsti mi bubnjaju po
mjenjaču, čekajući njegov odgovor koji očito neće doći. Krenem unatrag s
njegova prilaza tek kad začujem kako Craig dvaput trubne i mahne mi
neka se maknem.
* * *
Na satu engleskog još je gore no što sam očekivala. Nisam još ni stigla
do svog mjesta, a već vidim da Damen sjedi sa Stacijom.
I to na udaljenosti koja omogućuje držanje za ruke, dodavanje
ceduljica i došaptavanje.
A ja ostajem sama u stražnjoj klupi, kao potpuna izopćenica. Stisnem
usne i nastavim prema klupi, slušajući kako svi moji kolege iz razreda
sikću:
"Spastičarko! Pazi, spastičarko! Nemoj pasti, spastičarko!" Iste riječi
koje čujem posvuda, sve otkad sam izišla iz auta.
I premda nemam pojma što bi to trebalo značiti, ne mogu reći da me
pretjerano zaboljelo - sve dok im se nije pridružio i Damen. U trenutku kad
se i on počne smijati i rugati mi se, samo se želim okrenuti i pobjeći natrag
u auto, natrag kući gdje je sigurno...
Ali ne učinim to. Ne mogu. Moram ostati ovdje. Uvjeravam samu sebe
da je to samo privremeno, da ću uskoro otkriti u čemu je stvar i da
jednostavno nije moguće da sam zauvijek izgubila Damena.
Ta mi pomisao pomaže izdržati. Dobro, ta pomisao i profesor Robins
koji kaže svima neka utihnu. Kad napokon zazvoni za kraj sata, već sam na
izlasku kad začujem:
"Ever? Mogu li nakratko porazgovarati s tobom?"
90
Stisnem kvaku, a prsti su mi spremni pritisnuti je.
"Neću te dugo zadržati."
Duboko udahnem i predam se, a prsti odmah pojačaju zvuk na iPodu,
Profesor Robins nikad prije nije zatražio da ostanem nakon sata, On
jednostavno nije tip koji voli razgovarati s učenicima. A i bila sam sigurna
da će me uredno pisanje zadaća i petice iz testova izbaviti od takve
mogućnosti.
"Nisam siguran kako da to kažem i ne bih htio da me krivo shvatiš, ali
zaista smatram da bih trebao nešto reći. Radi se o..."
Damenu.
O mojoj jedinoj istinskoj srodnoj duši. Mojoj vječnoj ljubavi. Mom
najvećem obožavatelju u proteklih četiristo godina... kojemu se sad gadim.
I o tome kako je jutros odlučio ne sjediti sa mnom.
Jer misli da ga pratim.
A sad mi profesor Robins - odnedavno rastavljeni učitelj engleskog,
dobrodušan čovjek koji nema blage veze o meni, o Damenu, o ičemu izvan
pljesnivih starih romana koje su napisali već odavno mrtvi pisci - želi
objasniti kako, zapravo, funkcioniraju veze.
Kako je mladenačka ljubav snažna. Kako se zbog nje osjećamo kao da
na svijetu ne postoji ništa važnije, ali nije tako. Jer ako si dopustim krenuti
dalje, čeka me još toliko drugih ljubavi. A moram krenuti dalje. To je sad
najvažnije. Najviše zato što:
"Uhođenje nije rješenje", kaže on, "Protuzakonito je. Ozbiljan je to
prekršaj koji ima ozbiljne posljedice" namršti se on, da naglasi ozbiljnost
situacije.
"Ne uhodim ga", kažem, prekasno shvativši da se branim od optužbe
za uhođenje prije no što sam odradila sve korake koji su trebali prethoditi:
To je rekao? Zašto? Odakle mu to? Što je time mislio? Kao što bi reagirala
svaka normalna, manje upućena osoba. Ali ja nisam, zbog čega se sad
doimam sumnjivom i krivom. Pa kroz stisnuto grlo dodam: "Slušajte,
profesore Robins, cijenim vašu zabrinutost, shvaćam da imate dobre
namjere i ne znam što vam je Damen rekao, ali..."
Pogledam ga u oči i vidim što mu je točno Damen rekao: da sam
opsjednuta njime, da sam luda, da mu dolazim autom pred kuću danju i
noću, da ga stalno nazivam i ostavljam mu jezive, opsesivne, patetične
poruke - što je djelomično istina, ali svejedno...
No, profesor Robins mi ne dopušta da završim, nego samo zavrti
glavom i kaže:
91
"Ever, ne pada mi na pamet stati na nečiju stranu ili se postaviti
između tebe i Damena, jer mene se to, iskreno, ne tiče, vas dvoje ćete to
ionako morati riješiti. Unatoč nedavnom ukoru pred isključenje, unatoč
činjenici da rijetko paziš na satu i da ne gasiš iPod premda sam te zamolio,
i dalje si jedna od najboljih učenica pa bi mi bilo jako žao da ugroziš svoju
potencijalno vrlo svijetlu budućnost - sve zbog nekog dečka"
Sklopim oči i s mukom progutam, osjećajući se tako poniženo da bih
najradije u zemlju propala i nestala.
Ne, zapravo je još gore od toga - skamenjena sam, postiđena,
osramoćena i sve drugo što navede čovjeka da poželi odgmizati pod kamen.
"Nije onako kao što mislite", kažem, gledajući ga u oči, a u sebi moleći
neka mi povjeruje. "Unatoč pričama koje vam je Damen nožda napričao,
nije tako kako se čini", dodam, slušajući ne samo kako profesor Robins
uzdiše nego i što mu se mota po mislima: kako bi mi rado rekao koliko se
izgubljeno osjećao kad su ga napustile žena i kći, kako nije mislio da će
preživjeti... No, boji se da to ne bi bilo primjereno, a i ne bi.
"Daj si malo vremena, usredotoči se na nešto drugo", kaže on, iskreno
mi želeći pomoći, a istodobno se bojeći da ne prijeđe granicu. "Uskoro ćeš
shvatiti da..."
Zazvoni zvono.
Premjestim ruksak na rame, stisnem usne, pogledam ga. On zavrti
glavom i kaže:
"Dobro. Napisat ću ti ispričnicu za kašnjenje. Možeš sad ići."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

21 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:47 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset prvo
Zvijezda sam na YouTubeu. Snimka mene kako se pokušavam
iskobeljati iz naizgled beskrajnog niza grudnjaka, tanga i haltera u dućanu
Victoria's Secret ne samo da mi je donijela o-tako-domišljat nadimak
"spastičarka", nego je i pogledana 2323 puta. Što je - koje li slučajnosti! -
broj učenika u srednjoj školi Bay View. Uz dodatak nekoliko profesora.
Haven mi kaže za to. Jedva se probivši kroz kolone učenika koji su
vikali:
"Hej, spastičarko! Nemoj pasti, spastičarko!", pronađem je ispred
njena ormarića, a ona je tako dobra da mi odluči ne samo objasniti
podrijetlo mog novog nadimka, nego me i uputiti kako ću doći do snimke,
tako da mogu gledati prizor same sebe kao spastičarke na svom iPhoneu.
"Joj, baš krasno", kažem, vrteći glavom. Znam da je to najmanji od
mojih problema, ali ipak...
"Je, usrano je", složi se ona, zatvori ormarić i pogleda me pogledon koji
bi se mogao protumačiti samo kao sažaljenje - zapravo, više kao sažaljenje
u žurbi, kojeg nema više od par sekundi za spastičarku poput mene.
"Trebaš još nešto? Jer žurim, obećala sam Honor da ću..."
Pogledam je, zaista je pogledam. I vidim kako je nekoć plameni
pramen u njenoj kosi sad ružičaste boje, a svoj je uobičajeni emo izgled
blijede puti i tamne odjeće zamijenila umjetno preplanulim tenom,
haljinicom sa šljokicama i bujnom kosom, postavši potpuno nalik
klonovima iz A-klike kojima se uvijek toliko rugala. Ali unatoč novom
izgledu, unatoč novostečenom članstvu u A-škvadri, unatoč svim dokazima
koje imam pred sobom, i dalje ne vjerujem da je ona odgovorna za išta što
ima na sebi, što kaže ili čini. Jer premda je Haven sklona prikačiti se
drugima i oponašati ih, svejedno ima svoje kriterije. Osim toga, pouzdano
znam da je Stacijina i Honorina brigada jedna skupina kojoj se nikad nije
željela pridružiti.
Svejedno, nije mi ništa lakše prihvatiti činjenicu da je s njima. I
premda znam da nema koristi od toga, premda je jasno da se ništa neće
promijeniti, pogledam je i kažem:
"Ne mogu vjerovati da se družiš s njima nakon svega što su mi učinili."
Zavrtim glavom, želeći joj pokazati koliko me sve to boli.
I premda njen odgovor čujem nekoliko sekundi prije, nije mi ništa
lakše kad joj iz usta iziđu riječi:
"Jesu li te gurnuli? Jesu li te trknuli, podmetnuli ti nogu ili te natjerali
93
da padneš na te vješalice? Ili si sve to uspjela i sama?" Gleda me podignutih
obrva, napućenih usana, suženih očiju. Stojim osupnuta, zanijemjela, a
grlo mije tako stisnuto da ni riječ no bi mogla proći kroz njega.
"Daj više ohladi, može?" Ona zakoluta očima i zavrti glavom. "Trebala
je to biti samo zafrkancija. A ti bi bila puno sretnija da se malo opustiš i da
prestaneš tako prokleto ozbiljno shvaćati i sebe i sve oko sebe. Živi malo!
Zbilja, Ever. Razmisli malo o tome, dobro?" , Okrene se i glatko sklizne u
gomilu učenika koji su se zaputili prema posebno dugom stolu za ručak,
dok ja krećem prema izlazu. Zašto da mučim samu sebe? Zašto da ostanem
u školi i gledam kako Damen koketira sa Stacijom ili da slušam kako me
moji prijatelji zovu spastičarka? Kakva korist od svih tih paranormalnih
sposobnosti ako ih neću uporabiti za vlastitu korist - na primjer, za
markiranje?
"Već odlaziš?"
Ne obazirem se na glas iza leđa i nastavljam dalje. Roman je posljednja
osoba s kojom sad želim razgovarati.
"Ever, hej, pričekaj! Ozbiljno." Smije se, ubrzava korak i sustiže me.
"Pa gdje gori?"
Otključam vrata auta, uđem i gotovo uspijem zalupiti vratima, ali on
ili zaustavlja rukom. I premda znam da sam snažnija od njega, da bih s
lakoćom mogla zalupiti vratima i krenuti, zaustavi me činjenica da još
uvijek nisam navikla na svoju besmrtničku snagu. Jer, ma koliko da mi je
mrzak, ne bih htjela zalupiti vratima tako jako da on ostane bez ruke.
Radije bih takvo što ostavila za neku priliku kad će mi zaista trebati.
"Ako nemaš ništa protiv, zaista moram ići", kažem i opet povučem
vrata, ali on ih samo još čvršće stisne. Izraz na njegovu licu u kombinaciji
iznenadujućom snagom u njegovim prstima izazove mi neobičan grč u
želucu kad shvatim da te dvije naoko nasumične stvari potkrepljuju moje
najdublje sumnje.
Ali kad ga opet pogledam, dok podiže ruku s limenkom kole, ogolivši
zapešće na kojemu nema nikakvih znakova ili tetovaža zmije koja jede
vlastiti rep - mitskog simbola Ouroborosa, koji je ujedno i znak odmetnutog
besmrtnika - više mi to nema smisla.
Jer Roman ne samo da jede i pije, ne samo da su mu aura i misli
vidljive (no dobro, bar meni), nego i nema vanjskih znakova zla - ma koliko
mi to bilo teško priznati. Što znači da su moje sumnje neutemeljene i samo
plod moje paranoje.
A to pak znači da on nije zlonamjerni odmetnuti besmrtnik kao što
94
sam počela sumnjati. Što također znači da nije kriv za to što me Damen
ostavio, što su Miles i Haven prebjegli na drugu stranu. Čini se da sam za
to ipak kriva ja.
No, premda sve ukazuje na to, odbijam to prihvatiti.
Jer kad ga opet pogledam, srce mi se ubrza, želudac mi se zgrči i
preplavi me osjećaj nelagode i tjeskobe. Zato ne mogu vjerovati da je tek
veseli mladac iz Engleske koji je slučajno završio u našoj školi i koji se
zagrijao baš za mene.
Jer u jedno sam sigurna - sve je bilo dobro dok se on nije pojavio.
A otada, ništa više nije kao prije.
"Preskačeš ručak, ha?"
Zakolutam očima. Pa očito je što radim, nije li? Zato ne gubim vrijeme
na odgovor.
"A vidim da imaš mjesta za još jednoga. Je l' ti se smijem pridružiti?"
"Zapravo, ne smiješ. Zato, molim te, makni svoju..." pokažem prema
njegovoj ruci, usput mu prstima pokazujući međunarodni znak za nosi se,
On podigne ruke kao da se predaje, vrteći glavom i govoreći:
"Ne znam jesi li primijetila, Ever, ali što više bježiš od mene, to te ja
brže ganjam. Bilo bi nam oboma lakše da jednostavno prestaneš bježati."
Suzim oči, pokušavajući vidjeti dalje od njegove sunčane aure i
pravilno posloženih misli, ali nailazim na barijeru koja je tako neprobojni
da ili predstavlja kraj puta ili je on daleko gori no što sam mislila.
"Ako misliš nastaviti s potjerom", kažem, a glas mi je mnogo sigurniji
no što se osjećam, "onda bolje počni trenirati. Jer, stari moj, čeka te
maraton."
On se vidljivo lecne, a oči mu se rašire, kao da ga je nešto ubolo. Da
sam naivnija, pomislila bih da je stvarno. Ali nisam. Znam da samo
glumata, da uvježbava nekoliko izraza lica, čisto zbog dramatike. A ja
nemam vremena nasjedati na njegove fore.
Ubacim u brzinu i krenem s parkirališta, nadajući se da smo završili.
Ali on se samo nasmiješi i pljesne rukom po mom autu pa kaže:
"Kako hoćeš, Ever. Ja sam za."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

22 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:47 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset drugo
Ne idem kući.
Krenula sam onamo. Zapravo, namjeravala sam se odvesti doma,
odvući se gore u svoju sobu, baciti se na krevet, zariti lice u jastuke i
plakati kao najjadnija kišna godina.
Ali baš kad sam skretala u svoju ulicu, predomislila sam se. Ne mogu
si dopustiti taj luksuz. Ne mogu tako gubiti vrijeme. Pa sam se okrenula i
zaputila se u centar Lagune, probijajući se kroz strme uske i uličice, vozeći
pokraj dobro održavanih kućica s prekrasnim vrtovima i golemih palača
koje čuče kraj njih. Zaputivši se prema kući jedine osobe koja bi mi mogla
pomoći.
"Ever", smiješi se ona, odmičući pramen kestenjaste kose s lica i
gledajući me svojim velikim smeđim očima. I premda sam došla
nenajavljena, ona se ne doima nimalo iznenađenom. Doduše, teško je
iznenaditi vidovnjakinju.
"Žao mi je što sam banula a nisam prvo nazvala, ali..."
Ne dopušta mi da završim. Samo otvori vrata, mahne mi da uđem i
povede me prema kuhinjskom stolu, gdje smo već jednom sjedile posljednji
put kad sam bila u nevolji i nisam se imala kome obratiti.
Nekoć sam je mrzila, zaista mrzila. A kad je počela nagovarati Riley da
prijeđe most i ode na drugu stranu gdje su je čekali naši roditelji i
Buttercup, postalo je još gore. Ali premda sam je tada smatrala svojom
najvećom neprijateljiccm (uz Staciju), sve mi se to sad čini tako davnim. I
dok je sad gledam kako kuha zeleni čaj i slaže keksiće na pladanj, osjećam
se krivom što nisam ostala u vezi s njom nego dolazim samo kad mi
očajnički treba
Razmijenimo uobičajena pitanja o tome kako smo, a potom ona sjedne
nasuprot meni, obujmi šalicu dlanovima i kaže:
"Narasla si! Dobro, ja sam niska, ali sad me zaista nadvisuješ!"
Slegnem ramenima, ne znajući što da odgovorim, istovremeno svjesna
da ću se morati naviknuti na to. Kad u nekoliko dana narasteš pet-šest
centimetara, ljudi primijete.
"Čini se da sam od onih koji kasno sazrijevaju. Rastem na rate. Ili tako
nešto", odgovorim, a osmijeh mije tako nespretan na usnama, jer jasno mi
je da ću morati smisliti nešto bolje ili barem naučiti biti malo uvjerljivija.
Ona me pogleda i kimne. Ne vjeruje mi ni riječ, ali odluči ne ustrajati.
"I, kako te služi štit?"
96
Progutam s mukom, trepnem jednom, dvaput. Bila sam tako
usredotočena na svoju misiju da sam posve zaboravila na štit koji mi je
pomogla stvoriti - onaj koji je blokirao svu buku i zvukove prošli put kad je
Damen otišao. Onaj koji sam maknula čim se vratio.
"Oh... ovaj... maknula sam ga", kažem, sva se uvukavši u sebe kad su
mi te riječi izišle iz usta, prisjećajući se kako nam je trebalo cijelo
poslijepodne da ga postavimo.
Ona se nasmiješi, gledajući me preko ruba svoje šalice.
"Ne iznenađuje me. Jednom kad iskusiš nešto više, normalnost nije
tako primamljiva."
Otrgnem komadić zobenog keksa i slegnem ramenima. Premda bi, da
mogu birati i da to ovisi o meni, moj izbor uvijek bio normalnost.
"Ako nisi došla zbog štita, zašto si došla?"
"Hoćeš reći da ne znaš? Pa kakva si ti to vidovnjakinja?" nasmijem se,
malo preglasno za tako glupu, bezveznu šalu.
Ali Ava samo slegne ramenima, povlačeći prstom punim prstenja po
rubu šalice.
"Pa, ja nisam napredna čitačica misli poput tebe. Ali osjećam daje u
pitanju nešto ozbiljno."
"Radi se o Damenu", počnem, zastavši nakratko i stisnuvši usne. "On...
promijenio se. Postao je hladan, dalek, čak okrutan, a ja..." Spustim pogled,
jer zbog istine koja leži iza tih riječi još mi ih je teže izgovoriti. "Ne javlja mi
se na telefon, ne razgovara sa mnom u školi, čak više ni ne sjedi sa mnom
na satu engleskog, a sad se i viđa s tom jednom curom koja... pa,
jednostavno je grozna. Zaista grozna. A sad je i on takav..."
"Ever..." počne ona, toplim i blagim glasom, suosjećajno me gledajući.
"Nije to što misliš", kažem joj. "Uopće nije tako. Damen i ja nismo
prekinuli, nismo se čak ni posvađali. Jednoga dana sve je bilo prekrasno, a
sljedećeg dana više nije."
"Je li se dogodilo nešto što je moglo izazvati tu promjenu?" Lice joj je
zamišljeno, a gleda me ravno u oči.
Je, dogodio se Roman. Ali budući da joj ne mogu objasniti svoje sumnje
da je on odmetnuti besmrtnik (unatoč tomu što sve ukazuje na to da nije
tako), da se služi nekom vrstom masovne kontrole uma ili hipnoze ili
čarolije (za što i nisam sigurna da je uopće moguće) kojom upravlja svim
učenicima srednje škole Bay View, samo joj ispričam o Damenovu
nedavnom neobičnom ponašanju: o glavoboljama, znojenjti i još nekoliko
stvari koje ne moram držati u tajnosti.
97
A onda zadržim dah i sjedim dok ona pijucka svoj čaj i gleda kroz
prozor u prekrasan vrt. Napokon se okrene prema meni i kaže:
"Ispričaj mi sve što znaš o Ljetozemlju."
Zurim u dvije polovice nepojedenog zobenog keksa i čvrsto stisnem
usne, jer nikad prije nisam čula da netko tako nehajno izgovori tu riječ.
Ljetozemlje sam uvijek smatrala Damenovim i svojim svetim mjestom i
nikad mi nije palo na pamet da bi i obični smrtnici mogli znati za njega.
"Pa sigurno si bila tamo, zar ne?" Ona spusti šalicu i podigne obrve,
"Možda kad si imala iskustvo bliske smrti?"
Kimnem, prisjećajući se obaju posjeta - prvi put kad sam umrla, a
drugi put s Damenom. Bila sam tako opčinjena tom čarobnom, mističnom
dimenzijom, njenim golemim mirisnim poljima i pulsirajućim stablima, da
nisam htjela otići.
"Dok si bila tamo, jesi li posjetila hramove?"
Hramove? Nisam vidjela nikakve hramove. Slonove, plaže i konje -
stvari koje smo oboje prikazali, ali nije bilo nikakvih građevina ili
nastambi.
"Ljetozemlje je legendarno po svojim hramovima - takozvanim Velikim
dvoranama znanja. Mislim da su odgovori na tvoja pitanja tamo."
"Ali ne znam kako otići tamo bez Damena. Osim da umrem i tako to..."
Pogledam je. "Kako ti uopće znaš za to? Jesi li ikad bila tamo?"
Ona odmahne glavom.
"Već godinama to pokušavam. No, premda sam nekoliko puta bila
blizu, nikad nisam uspjela proći kroz portal. Ali možda bismo, ako se
udružimo, zajedno mogle proći."
"Nemoguće je", kažem, prisjećajući se svog posljednjeg pokušaja. A čak
i Damen koji se ne osjeća dobro mnogo je napredniji od Ave u njenu
najboljem izdanju. "Nije to baš tako lako. Čak i da udružimo energiju, teže
je no što misliš."
Ali ona samo zavrti glavom i nasmiješi se, ustane sa stolice i kaže:
"Nećemo znati dok ne pokušamo, zar ne?"
Slijedim je niz kratak hodnik, moje japanke pljeskaju po crvenom
tkanom tepihu, a ja pomislim: Nećemo uspjeti.
Hoću reći, ako nisam uspjela otvoriti portal s Damenom, kako bi to uopće moglo biti moguće s Avom? Jer premda se čini da je vrlo nadarena
vidovnjakinja, njezine su vještine ipak primjerenije za čitanje tarota na zabavama, za proricanje lijepe budućnosti u nadi da će tako dobiti veću napojnicu.
"Neće uspjeti ako ne budeš vjerovala", kaže ona, zastavši ispred vratu
boje indiga. "Moraš vjerovati u taj proces. Zato, prije no što uđemo, moraš
očistiti um od svega negativnog. Moraš odbaciti sve tužne ili nesretne misli
i sve drugo što bi te moglo vući dolje i što hrani riječi ne mogu"
Duboko udahnem i zurim u vrata, odupirući se porivu da zakolutani
očima dok razmišljam: Super. Mogla sam si misliti. Ovo su gluposti na koje
se čovjek mora naviknuti kad ima posla s Avom. Ali kažem samo:
"Ne brini za mene, dobro sam", i kimnem, nadajući se da zvučim
uvjerljivo, jer želim izbjeći meditaciju u dvadeset koraka ili što god bilo to
što joj je na umu.
Ali Ava samo stoji, podbočenih ruku, gledajući me ravno u oči. Ne
pušta me unutra sve dok ne pristanem riješiti se emocionalnog tereta.
Zato, kad mi kaže da sklopim oči, poslušam je. Ali samo zato da ubrzam
stvar.
"Sad želim da zamisliš dugačko vretenasto korijenje koje niče iz tvojih
tabana i pruža se duboko u zemlju, rujući sve dublje, do krajnjih granica
svog dometa, kopajući sve dublje i dublje, dok ne dođe do zemljine jezgre,
kad više ne može ići dalje. Jesi?"



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

23 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:48 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset treće
Kimnem, zamislivši to što je tražila, ali ne zato što vjerujem u to nego
zato da što prije možemo dalje.
"Sad duboko udahni, nekoliko puta, i pusti da ti se cijelo tijelo
relaksira. Osjeti kako ti se mišići opuštaju, dok tvoja napetost blijedi. Pusti
neka sve zaostale negativne misli ili osjećaji nestanu. Istjeraj ih iz svog
energetskog polja i pusti ih neka odu. Možeš li to?"
Je, aha, pomislim, činim to što mi je rekla... i iznenađeno primijetim da
mi se mišići zaista počinju opuštati. Mislim stvarno opuštati. Kao da
napokon mogu stati nakon duge i naporne bitke.
Nisam bila svjesna koliko sam napeta i koliko sam negativnosti nosila
u sebi sve dok me Ava nije navela da je se riješim. I premda sam voljna
učiniti gotovo sve samo da uđem u tu sobu i da budem korak bliže
Ljetozemlju, moram priznati da neke od tih njenih svaštarija zaista i
djeluju.
"Sad prikupi misli i usredotoči se na svoje tjeme, na sam vrh glave.
Zamisli si čvrsti snop najčišće zlatne svjetlosti i pusti ga neka prodre kroz
tu točku na glavi, neka ti se spušta u vrat, udove, trup, sve do stopala.
Osjeti kako to predivno toplo svjetlo liječi svaki dio tebe, kako oblaže svaku
tvoju stanicu iznutra i izvana, kako ta blagotvorna sila preobražava svaki
tračak zaostale tuge ili ljutnje u energiju ljubavi. Osjeti kako svjetlo struji
kroz tebe kao lakoća, ljubav i oprost bez početka i bez kraja. A kad se
počneš osjećati lakšom, pročišćenom, otvori oči i pogledaj me, ali tek kad
budeš spremna."
Prođem kroz cijeli taj obred svjetla, odlučivši sudjelovati i barem se
pretvarati da ozbiljno shvaćam svaki korak, jer očito je Avi to važno. I dok
zamišljam kako mi svjetlost oblaže svaku stanicu iznutra i izvana,
istodobno pokušavam procijeniti nakon koliko bih vremena mogla otvoriti
oči a da ne izgleda previše lažno.
Ali tada se dogodi nešto neobično. Počnem se osjećati laganije, sretnije,
snažnije i - unatoč očajnom stanju u kojem sam došla - ispunjenije.
Otvorivši oči, vidim je kako mi se smiješi, a cijelo joj je tijelo obavijano
najljepšom ljubičastom aurom koju sam ikad vidjela.
Ona otvori vrata, a ja krenem za njom unutra, trepćući i škiljeći dok se
privikavam na duboko ljubičaste zidove u toj maloj sobi koja, ako je suditi
po izgledu, služi kao svetište.
"Ovdje čitaš karte?" pitam je, upijajući pogledom veliku zbirku
100
kristala, svijeća i simbola na zidovima. Ona zavrti glavom i spusti se na
lijepo izvezen jastuk na podu, pokazavši mi neka sjednem na drugi pokraj
nje.
"Većina ljudi koji dođu ovamo, dođu u mračnom emocionalnom stanju
pa ne mogu riskirati da ih pustim unutra. Jako sam se trudila energiju u
ovoj sobi očuvati netaknutom, čistom i bez primjesa tame, zato ne
dopuštam ulaz nikome tko se nije pročistio - a to uključuje i mene. Vježba
pročišćavanja koju si maloprije prošla... ja je izvodim svako jutro nakon
ustajanja i svaki put prije ulaska u ovu sobu. Preporučujem ti je. Jer,
premda znam da si mislila da su sve to samo gluposti, znam i da si
iznenađena time koliko se bolje osjećaš."
Stisnem usne i skrenem pogled, znajući da mi ne mora čitati misli da
bi znala o čemu razmišljam. Lice me uvijek izda - ne zna lagati.
"Razumijem to s tom ljekovitom svjetlošću", kažem, gledajući rolete od
bambusa koje prekrivaju prozor i police na kojima stoje kameni kipići
raznih božanstava iz cijeloga svijeta. "I moram priznati da se zaista nakon
te vježbe osjećam bolje. Ali što je bilo ono s korijenjem? To mi je bilo nekako
čudno."
"To se zove uzemljenje", nasmiješi se ona. "Kad si došla k meni, tvoja je
energija bila raspršena, a to pomaže sabrati je. Preporučujem ti da i tu
vježbu radiš svaki dan."
"Ali neće li nas to spriječiti da odemo u Ljetozemlje? Ako smo se
uzemljile ovdje..."
Ona se nasmije.
"Ne, baš naprotiv, pomoći će nam da ostanemo usredotočene na mjesto
na koje želimo doći."
Ogledam se po sobi, primjećujem da je prepuna stvari - toliko toga da i
ne uspijevam sve razaznati.
"Je li to tvoje sveto mjesto?" upitam na kraju.
Ava se nasmiješi, prstima čupkajući končiće na svom jastuku.
"Ovo je mjesto kamo dođem moliti se, meditirati i gdje pokušavam
dosegnuti druge dimenzije. Imam snažan osjećaj da ću ovaj put uspjeti."
Ona prekriži noge i sjedne u položaj lotusa pa mi mahne neka i ja to
učinim. Isprva mi se čini da svoje novoizrasle duge noge nikad neću uspjeti
tako saviti. No već trenutak kasnije zatečeno primjećujem da su se bez
imalo muke namjestile u položaj koji je tako prirodan i tako udoban.
"Spremna?" upita ona, gledajući me svojim smeđim očima.
Slegnem ramenima, gledajući si u tabane - jer nevjerojatno mi je da ih vidim u tom položaju na koljenima - i pitajući se koji nas obred sad čeka.
"Dobro. Jer sad je vrijeme da ti preuzmeš vodstvo", nasmije se ona. "Ja nikad prije nisam bila tamo. Pa računam na to da ćeš nam ti pokazati put."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

24 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:49 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset četvrto
Nisam imala pojma da će biti tako lako. Nisam vjerovala da ćemo
uspjeti. Ali tik nakon što smo sklopile oči i zamislile blistavi portal od
treperave svjetlosti, primile smo se za ruke i propale kroz njega na
neobičnu bujnu travu s druge strane.
Ava me pogleda raširenih očiju, razjapljenih usta, ali ne uspije
istisnuti ni riječ. Samo kimnem i ogledam se oko sebe, znajući točno kako
se osjeća, jer premda sam već bila ovdje, prizor mi nije ništa manje
nestvaran.
"Hej, Ava", kažem, ustajući i otresajući travu s hlača, jedva čekajući da
joj pokažem kako čarobno može biti ovo mjesto. "Zamisli nešto. Bilo što.
Neki predmet, životinju ili čak i osobu. Sklopi oči i predoči si to što jasnije
možeš, a onda..."
Gledam kako sklapa oči, a uzbuđenje u meni raste dok promatram
kako joj se obrve skupljaju, a ona se usredotočuje na to što je izabrala. Opet
otvorivši oči, ona pritisne dlanove na prsa i zuri preda se, klikćući:
"Joj! Joj, ne može biti - ali pogledaj! - izgleda točno kao on i tako je
stvaran!"
Klekne na travu, pljesne rukama i radosno se smije, a već u sljedećem
trenutku u naručje joj skoči prekrasni zlatni retriver i počne joj veselo lizati
lice. Čvrsto ga grli i mrmlja mu ime, a ja znam da je trebam upozoriti kako
nije stvaran.
"Ava, žao mi je, ali bojim se da neće..."
Ne stignem niti završiti rečenicu, a pas u njeni naručju već blijedi i
postaje samo uzorak vibrirajućih piksela koji se u sljedećem trenutku već
posve rasprše. Vidjevši golemu bol na njenu licu, srce mi se stegne i
osjećam se tako krivom što sam uopće započela tu igru.
"Trebala sam ti unaprijed objasniti", kažem, žaleći što sam bila tako
nepromišljena. "Oprosti."
Ali ona samo kimne, trepćući brzo da otjera suze i otresajući travu s
koljena.
"U redu je. Stvarno. Znala sam da je predobro da bi potrajalo, ali
vidjeti ga opet, makar na trenutak..." Ona slegne ramenima. "Pa... makar
nije bilo stvarno, nije mi žao. Zato neka ni tebi ne bude, dobro?" Primi me
za ruku i stisne je. "Tako mi je silno nedostajao. Vidjeti ga opet, pa čak i na
samo nekoliko sekunda, bilo je kao rijedak i dragocjen dar. Dar koji sam
iskusila zahvaljujući tebi."
103
Kimnem i s mukom progutam kroz stisnuto grlo, nadajući se da ona to
zaista i misli. I premda bismo sljedećih nekoliko sati mogle provesti
prikazujući sve što nam srce želi, činjenica jest da moje srce želi samo
jedno. Osim toga, nakon što sam vidjela Avin ponovni susret s voljenim
ljubimcem, užitak u materijalnim stvarima više mi se ne čini vrijednim
truda.
"Znači ovo je Ljetozemlje", kaže ona, ogledavajući se oko sebe.
"To je to", kimnem. "Ali ja sam vidjela samo ovu livadu, potok i
nekoliko stvari koje i nisu postojale dok ih ja nisam prikazala. Oh, da, vidiš
li onaj most? Tamo u daljini gdje se nakuplja magla?"
Ona se okrene i kimne.
"Ne idi mu blizu. Vodi na drugu stranu. To je most o kojem ti je pričala
Riley, onaj koji je na kraju ipak prešla, nakon malo nagovaranja u tvoje i
moje strane."
Ava zuri u most, a oči su joj sužene dok kaže:
"Pitam se što se dogodi ako ga pokušaš prijeći dok još nisi mrtav? Ako
nemaš tu vrstu pozivnice."
Samo slegnem ramenima, jer ne pada mi na pamet pokušati.
"Ne bih ti to preporučila", kažem, jer u njenu pogledu vidim da uistinu
odvaguje svoje mogućnosti, pitajući se bi li trebala pokušati prijeći preko,
onako, iz čiste znatiželje. "Možda se više ne bi mogla vratiti", dodam, jer
čini mi se da ona ne shvaća koliko bi to moglo biti ozbiljno. Ali izgleda da
Ljetozemlje tako djeluje na ljude - tako je prekrasno i čarobno da dođeš u
iskušenje činiti stvari koje ti inače ne bi pale na pamet.
Ona me pogleda i vidim da još uvijek nije posve uvjerena kako to ne bi
bila dobra zamisao, ali i da jedva čeka da se pokrenemo. Provuče ruku
ispod moje i kaže:
"Gdje ćemo početi?"
S obzirom na to da ni jedna od nas nema pojma gdje bismo trebale
početi, počnemo s hodanjem kroz livadu i rasplesano cvijeće pa kroz šumu
pulsirajućih stabala i preko potoka duginih boja u kojemu pliva mnoštvo
različitih riba, sve do staze koja nas nakon mnogo vijuganja dovodi do
dugačke prazne ceste.
Ali nije to cesta od žute cigle, ni cesta popločena zlatom. To je tek
obična ulica od normalnog asfalta, poput onih kod kuće.
Dobro, možda ipak bolja od onih kod kuće, jer je besprijekorno čista i
nova, bez rupa i tragova kočenja. Zapravo, sve je ovdje tako sjajno i novo da
bi čovjek pomislio kako nikad ništa nije upotrebljeno, a zapravo je
104
Ljetozemlje - prema Avinim riječima - starije od samog vremena.
"Što točno znaš o tim hramovima ili Velikim dvoranama znanja, kako
si rekla da ih zovu?" upitam, dižući pogled prema dojmljivom zdanju od
bijelog mramora sa svakakvim anđelima i raznim drugim mitološkim
bićima uklesanim u stupove, pitajući se bi li to moglo biti mjesto koje
tražimo. Izgleda otmjeno, ali ozbiljno, impresivno, ali ne baš zastrašujuće,
točno onako kako si zamišljam da bi trebala izgledati dvorana viših znanja.
Ali Ava samo slegne ramenima, kao da je to više ne zanima. Što je
malo ravnodušnije no što sam se nadala.
Bila je tako sigurna da ću ovdje pronaći odgovore na sva svoja pitanja,
tako odlučna u tome da povežemo svoju energiju i skupa otputujemo, ali
sad kad smo uspjele doći ovamo, čini se da je previše oduševljena
sposobnošću trenutačnog prikazivanja da bi se uopće mogla usredotočiti na
išta drugo.
"Znam samo da postoje", kaže ona, držeći ruke pred sobom i vrteći ih
amo-tamo. "Često ih spominju u knjigama koje sam proučavala."
A ipak, sad ti je važnije proučavanje tog golemog prstenja s draguljima
koje si sama sebi otvorila na prstima! pomislim, ne izgovorivši te riječi
naglas, ali znajući da mi ih može vidjeti na licu, ako se potrudi pogledati.
Ali ona se samo smiješi i stvori si niz narukvica koje joj idu uz novo
prstenje. Kad spusti pogled na stopala, u pohodu na nove cipele, znam da je
vrijeme da je zauzdam.
"Što bismo trebale napraviti kad stignemo onamo?" upitam, odlučna
da je natjeram usredotočiti se na pravi razlog našeg dolaska. Hoću reći, ja
sam obavila svoj dio, sad je red na nju da mi pomogne pronaći put. "A kad
ih pronađemo, što bismo trebale istraživati? Iznenadne glavobolje?
Ekstremno i nekontrolirano znojenje? I da, hoće li nas uopće pustiti
unutra?"
Okrenem se, očekujući prodiku na temu moje stalne negativnosti,
neobuzdanog pesimizma koji nakratko popusti, ali nikada ne nestane ali
nje više nema.
Mislim, potpuno je, neporecivo, sto posto... nestala.
"Ava!" zazovem, okrećući se oko sebe, škiljeći u svjetlucavu maglu,
vječni sjaj koji dopire niotkud, ali je sveprisutan. "Ava, gdje si?" povičem,
trčeći po sredini duge, prazne ulice, zastajkujući da pogledam kroz izloge i
prozore, pitajući se zašto ovdje ima toliko dućana, restorana, galerija i
izložbenih salona kad nema nikoga tko bi ih posjećivao.
"Nećeš je pronaći."
105
Okrenem se i iza sebe ugledam sitnu tamnokosu djevojku. Ravna kosa
pada joj do ramena, a gotovo crne oči uokvirene su šiškama tako ravnim da
se doimaju kao odrezane žiletom.
"Ljudi se ovdje gube. To se često događa."
"Tko... tko si ti?" upitam, gledajući njenu uškrobljenu bijelu bluzu,
kariranu suknju, plavi blejzer i dokoljenke - tipičnu školsku uniformu neke
privatne škole - ali znam da to preda mnom nije obična učenica, ne ako je
ovdje.
"Ja sam Romy", kaže ona. Ali usne joj se nisu pomaknule, a glas koji
čujem došao je odnekud iza mene.
Kad se okrenem, ugledam identičnu djevojku koja kroz smijeh kaže:
"A ona je Rayne."
Opet se okrenem, vidim da je Rayne još uvijek iza mene i da joj Romy
prilazi. Preda mnom sad stoje dvije iste djevojke, a sve je na njima - kosa,
odjeća, lica, oči - potpuno identično.
Osim dokoljenki. Romyne su spuznule, dok su Rayneine navučene.
"Dobrodošla u Ljetozemlje", smiješi se Romy dok me Rayne odmjerava
sumnjičavim pogledom suženih očiju. "Žao nam je zbog tvoje prijateljice."
Gurne laktom blizankinju, a kad ona ne odgovori, Romy nastavi: "Da, čak
je i Rayne žao. Ali neće priznati."
"Znate li gdje bih je mogla pronaći?" upitam, gledajući u njih i pitajući
se odakle su mogle doći.
Romy slegne ramenima.
"Ne želi da je se nađe. Pa smo mi pronašle tebe."
"O čemu govoriš? I odakle ste došle?" upitam, jer za vrijeme prijašnjih
boravaka na ovom mjestu nikad nisam nikoga vidjela.
"Zato što nisi htjela nikoga vidjeti", kaže Romy, odgovarajući na moju
misao. "Nisi to poželjela sve do sad."
Pogledam je blijedo, a u glavi mi se zavrti kad shvatim... da mi čita
misli?
"Misli su energija." Ona slegne ramenima. "A Ljetozemlje se sastoji od
brze, snažne, pojačane energije. Toliko snažne da je možeš čitati."
Čim je to rekla, sjetim se da smo Damen i ja za vrijeme mog prošlog
posjeta mogli komunicirati telepatski. Ali tada sam mislila da je to moguće
samo između nas dvoje.
"Ako je tako, zašto onda nisam mogla čitati Avine misli? I kako je
uspjela samo tako nestati?"
Rayne zakoluta očima, a Romy se nagne naprijed i obrati mi se mekim,
106
tihim glasom, kao da govori djetetu, premda izgledaju mlađe od mene:
"Zato što moraš željeti nešto da bi to i bilo." Vidjevši na mom licu da
nemam pojma o čemu govori, ona objasni: "U Ljetozemlju postoji mogućnost
za sve. Za sve stvari. Ali da bi nešto prizvala u postojanje, moraš to prvo
poželjeti. Inače to ostane samo mogućnost - jedna od mnogo mogućnosti -
neprikazana i nepotpuna."
Zurim u nju, pokušavajući proniknuti u smisao njenih riječi.
"Prije nisi vidjela ljude zato što to nisi htjela. Ali sad... pogledaj i reci
mi što vidiš."
Ogledam se oko sebe i vidim da ima pravo. Trgovine i restorani sad su
puni ljudi, u galeriji upravo postavljaju izložbu, a na stubama ispred
muzeja okuplja se gomila. Dok se usredotočujem na njihove i misli i
energije, shvaćam koliko je ovo mjesto raznoliko, na broju su sve
narodnosti i vjere, i svi žive u miru.
Čudesno, pomislim, lutajući pogledom, pokušavajući vidjeti sve.
Romy klimne glavom.
"U trenutku kad si poželjela pronaći put do hramova, pojavile smo se
nas dvije da ti pomognemo. A Ava je izblijedila."
"Znači, ja sam učinila da ona nestane?" upitam, jer počinjem shvaćati.
Romy se nasmije, a Rayne zavrti glavom i zakoluta očima, gledajući
me kao da sam najtupavija osoba koju je ikada vidjela.
"Ne baš."
"Znači svi ovi ljudi..." pokažem prema gomili. "Jesu li svi oni - mrtvi?"
upitam Romy, jer odustala sam od Rayne.
Gledam je kako se naginje prema sestri i šapće joj nešto na uho, na što
se Romy odmakne i kaže:
"Moja sestra kaže da postavljaš previše pitanja."
Rayne se namršti i udari je šakom u nadlakticu, ali Romy se samo
nasmije.
Gledam u njih, primjećujući Raynein postojan pogled i Romyno uporno
izražavanje u zagonetkama, i shvaćam da mi - unatoč tomu što su zabavne
- već počinju polako ići na živce. Imam posla, moram pronaći hramove, a
ovo zbunjujuće prepucavanje pretvara se u veliki gubitak vremena.
Sjetim se da mi obje mogu čitati misli tek kad Romy kimne glavom i
kaže:
"Kako god želiš. Pokazat ćemo ti put."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

25 Re: Alyson Noel: Besmrtnici II. - Plavi mjesec taj Sre Mar 06, 2013 4:49 pm

.novocaine

avatar
expelled from paradise
expelled from paradise
Dvadeset peto
Povedu me niz nekoliko ulica, hodajući jedna uz drugu tako brzim
koracima da ih jedva uspijevam slijediti. Prolazimo pokraj uličnih
prodavača svega i svačega - od ručno izrađenih svijeća do malih drvenih
igračaka - a njihovi kupci stoje u redovima da dobiju te lijepo umotane
stvarčice, u zamjenu nudeći samo lijepu riječ ili osmijeh. Hodamo uz
štandove s voćem, slastičarnice i nekoliko modernih butika, zastanemo na
uglu da propustimo prvo kočiju s konjima, a za njom Rolls-Royce s vozačem.
I baš kad zaustim upitati kako je moguće da sve te stvari postoje na
jednom mjestu, kako to da naoko prastara zdanja stoje uz ona
najmodernijeg dizajna, Romy me pogleda i kaže:
"Već sam ti rekla. U Ljetozemlju postoji vjerojatnost za sve stvari. A
budući da različiti ljudi žele različite stvari, u postojanje je prizvano gotovo
sve što si možeš zamisliti."
"Znači, sve je to prikazano?" upitam, zadivljeno se ogledavajući oko
sebe. Romy klimne glavom, a Rayne samo nastavi dalje odlučnim korakom.
"Ali tko prikazuje sve te stvari? Posjetitelji poput mene? Živi ili mrtvi?"
Pogledavam Romy pa Rayne, znajući da se moje pitanje odnosi i na njih, jer
premda se izvana doimaju normalnima, nešto je u vezi s njima vrlo čudno,
gotovo sablasno, a istodobno i bezvremeno.
Baš kad mi pogled padne na Romy, Rayne odluči obratiti mi se prvi put
pa kaže:
"Poželjela si naći hramove pa ti pomažemo. Ali nemoj misliti da zato
imamo obvezu odgovoriti na sva tvoja pitanja. Neke stvari u Ljetozemlju
jednostavno te se ne tiču."
Progutam slinu gledajući Romy i pitajući se hoće li se sad ona ispričati
za sestrinu neuljudnost, ali ona nas samo nastavi voditi niz još jednu ulicu
punu ljudi, sve do prazne uličice, koja vodi u mirnu aveniju, gdje se
napokon zaustavi ispred veličanstvenog zdanja.
"Reci mi što vidiš", kaže ona, a obje se pozorno zagledaju u mene.
Zurim u čudesnu zgradu pred sobom, raširenih očiju i obješene čeljusti,
upijajući pogledom lijepe raskošne rezbarije, velebni kosi krov, zadivljujuće
stupove, dojmljiva ulazna vrata - a svi se ti golemi i raznoliki dijelovi brzo
mijenjaju i smjenjuju, prizivajući slike Partenona, Taj Mahala, velikih
piramida u Gizi, Lotusova hrama... Slike mi se kovitlaju u glavi dok se
zgrada preoblikuje i preobražava, sve dok se na njezinoj stalno
promjenjivoj fasadi odražavaju svi najveći svjetski hramovi i čuda.
Vidim... vidim sve! pomislim, nesposobna to izgovoriti. Pred tom sam
veličanstvenom ljepotom ostala bez riječi.
Okrenem se prema Romy, pitajući se vidi li ona isto što i ja, a ona
bubne šakom Rayne u nadlakticu i kaže:
"Aha, rekla sam ti!"
"Hram je sazdan od energije, ljubavi i spoznaje o svim dobrim
stvarima", smiješi se ona. "Mogu ući samo oni koji to vide."
Čim začujem te riječi, potrčim uz velike mramorne stube, jedva
čekajući da nakon ove veličanstvene fasade vidim i unutrašnjost. Došavši
do velikih dvostrukih vrata, okrenem se i upitam:
"No, dolazite li?"
Rayne samo zuri u mene kroz sužene oči, sumnjičava, žaleći što su
uopće morale imati posla sa mnom. A Romy vrti glavom i kaže:
"Tvoji su odgovori unutra. Više ti nismo potrebne."
"Ali odakle da počnem?"
Romy pogleda sestru, a očito je da razmjenjuju neke misli koje su samo
između njih dvije. Zatim se okrene prema meni i kaže:
"Moraš potražiti akaški* arhiv. To su trajni zapisi o svemu što je ikad
rečeno, mišljeno ili učinjeno - ili će ikad biti rečeno, mišljeno ili učinjeno.
Ali pronaći ćeš ih samo ako tako treba biti. Ako ne..." Ona slegne
ramenima, želeći tu stati, ali izraz čiste panike na mom licu navede je da
ipak nastavi. "Ako nije suđeno da znaš, onda i nećeš saznati. To je
jednostavno tako."
Stojim tamo, misleći da to nije bilo nimalo utješno i gotovo da mi lakne
kad se one okrenu otići.
"Sad moramo ići, gospođice Ever Bloom", kaže ona, izgovorivši moje
puno ime i prezime, iako znam da im ga nisam rekla. "Premda sam sigurna
da ćemo se opet sresti."
Gledam ih kako odlaze pa doviknem za njima još jedno pitanje koje mi
je upravo palo na pamet:
"Ali kako ću se vratiti? Kad obavim što sam trebala?"
Rayneina se leđa ukoče dok se Romy okrene, a licem joj se širi strpljiv
osmijeh.
"Istim putem kojim si došla, naravno. Kroz portal."


*Fil. u indijskoj filozofiji (sustav Samkhya) pojam prostora, tvari, neba, srodan nekadašnjem
pojmu etera u europskoj filozofiji.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu