Prošle su dvije godine. Odlazak Wilsona i Spencera ostavio je Smitha, Hickocka i
Andrewsa same s upaljenim žaruljama i zasjenjenim prozorima Hodnika. Oni nisu imali
privilegije običnih zatvorenika, nema radioprijemnika ili igraćih karata, nema ni vježbanja.
Uopće nisu smjeli napuštati svoje ćelije, osim svake subote kad su odvođeni na tuširanje i
kad bi dobivali čistu odjeću, jedini drugi razlozi privremenog napuštanja ćelije bili su
veoma rijetki posjeti branitelja ili rođaka. Gospođa Hickock je dolazila jednom mjesečno,
njen je muž umro, ona je izgubila farmu i, kao što je kazala Dicku, sad živi kod jednog
rođaka, sad kod drugog.
Perryju se činilo da on postoji ‘‘duboko ispod vode’‘, jer je Hodnik uglavnom bio siv i
miran poput oceanskih dubina, lišen svih zvukova osim hrkanja, kašljanja, šuma papuča na
nogama i pernatog kretanja golubova koji se gnijezde u zidovima kaznionice. Ali ne uvijek.
‘‘ Ponekad’‘,kako je Dick napisao u pismu svojoj majci, ‘‘ ne možeš se ni čuti dok
razmišljaš. Bacaju ljude u donje ćelije koje nazivaju Rupom, a dobar dio njih se bori poput
luđaka. Psuju i viču cijelo vrijeme. To je nepodnošljivo, pa onda svi počinju vikati
zahtijevajući da zavežu. Volio bih kad bi mi poslala čepove za uši. Jedino mi ne bi dozvolili
da ih nosim. Nema mira za pokvarenjake. Mislim.’‘
Mala zgrada stoji više od stoljeća, a promjene godišnjih doba izazivaju različite
simptome njene starosti: zimska hladnoća prožimala je detalje i cjeline od kamena i
željeza, a ljeti kad bi se temperature popele i do četrdeset i više stupnjeva, stare ćelije
postajale bi smrdljivi kodovi.
‘‘ Koža me tako peče od vrućine’‘, napisao je Dick u pismu od 5. srpnja 1961. ‘‘
Nastojim se ne micati. Samo sjedim na podu. Moj je krevet suviše mokar od znoja da bih na
njemu ležao, a smrad mi izaziva mučninu, jer se kupamo samo jednom tjedno i uvijek smo
u istoj odjeći. Nema nikakve ventilacije, a upaljene žarulje stvaraju još veću vrućinu.
Stjenice se pojavljuju iz zidova. ’‘
Za razliku od običnih zatvorenika, osuđeni na smrt ne moraju obavljati rutinske
poslove, svojim vremenom mogu raspolagati kako im drago, mogu spavati po cijele dane,
što je Perry često i činio (‘‘ Pravim se da sam još sasvim mala beba koja ne može oči držati
otvorene’‘), ili čitati po cijele noći, kao što je to običavao činiti Andrews. Andrews je čitao
tjedno prosječno od petnaest do dvadeset knjiga, njegov ukus uključivao je i šund i belle
lettres, a volio je i poeziju, posebno Roberta Frosta, ali je uživao i u Whitmanu, Emily
Dickinson i u komičnim poemama Ogdena Nasha. Premda je njegova neugasiva žeđ za
čitanjem ubrzo iscrpla police kaznioničke biblioteke, kaznionički kapelan i drugi koji su se
sa simpatijama odnosili prema Andrewsu opskrbljivali su ga paketima knjiga iz javne
biblioteke Kansas Cityja.
I Dick je bio priličan knjiški crv, ali njegovo zanimanje je bilo ograničeno na dvije
teme , seks, kao u romanima Harolda Robbinsa i Irvinga Wallacea (Perry je jednu od tih
knjiga posudio od Dicka, ali mu je vratio s indigniranom napomenom: ‘‘ Degenerirano
smeće za prljave degenerirane mozgove!’‘), i na pravnu literaturu. Svakog bi dana
provodio sate listajući pravne knjige, kompilirajući citate za koje je vjerovao da bi mogli
preokrenuti njegovu osudu. Slijedeći isti cilj, ispalio je kanonade pisama organizacijama
kao što su Američka unija za građanske slobode i Udruženje pravnika države Kansas, u
svojim pismima napadao je svoje suđenje kao ‘‘travestiju pravog procesa’‘ i molio
primatelje da mu pomognu u njegovu zahtjevu za novim suđenjem. I Perryja je nagovorio
da napiše slične molbe, ali kad je Dick predložio i Andyju da se ugleda u njih pišući
proteste u svoju korist, Andrews je odgovorio:
‘‘ Ja vodim brigu o svom vratu, a vi vodite brigu o svojim.’‘
(Zapravo, Dickov vrat nije bio onaj dio njegove anatomije koji ga je najviše
zaokupljao. ‘‘ Kosa mi ispada na rukoveti’‘, povjerio se u jednom pismu svojoj majci. ‘‘
Očajan sam. Koliko se sjećam, nitko u našoj obitelji nije bio ćelav, pa očajavam zbog
pomisli da budem ružni stari ćelavac.’‘)
Dvojica noćnih stražara koji su preuzeli dežurstvo jedne jesenske večeri 1961.
godine donijeli su im vijesti.
‘‘ Dakle’‘, rekao je jedan od njih, ‘‘ čini se da vi dječaci možete očekivati društvo.’‘
Domet te primjedbe bio je jasan publici, to je značilo da su dva mlada vojnika kojima
je bilo suđeno zbog ubojstva kansaškog željezničkog radnika bila osuđena na najviše
kazne.
‘‘ Da gospodine, da gospodine’‘, rekao je stražar potvrđujući tu vijest, ‘‘ izrečena im je
smrtna kazna.’‘
Dick je odvratio:
‘‘ Nema sumnje. Ona je vrlo popularna u Kansasu. Porote je dijele kao bombone
djeci.’‘
Jednom od vojnika, Georgeu Ronaldu Yorku, bilo je osamnaest godina, njegov drug,
James Douglas Latham, bio je godinu stariji. Obojica su bili izvanredno naočiti, što
vjerojatno objašnjava činjenicu zašto su horde tinejdžerki pratile njihovo suđenje. Premda
su osuđeni zbog jednog ubojstva, dvojica vojnika izvršila su sedam umorstava za vrijeme
svoje ubojstvene cross country utrke.
Ronnie York, plavih očiju i plavokos, rođen je i odgojen na Floridi, gdje je njegov otac
bio dobro poznat i dobro plaćen dubinski ronilac. Yorkovi su vodili ugodan i udoban
obiteljski život, a Ronnie, previše voljen i previše hvaljen od svojih roditelja i obožavan od
mlađe sestre, bio je središte tog života.
Lathamov predživot bio je upravo suprotan Ronniejevu, pa je u svemu podsjećao na
životopis Perryja Smitha. Rođen je u Teksasu kao najmlađe dijete plodnih, vječno
posvađanih roditelja bez para. Kad su se napokon rastali, ostavili su svoje potomstvo da se
brine o sebi kako zna, pa su se djeca raštrkala ovamo i onamo, bez oslonca, bez konopca,
divlja i neželjena, poput hrpe morske trave.
U želji da se negdje skloni, Latham se u sedamnaestoj godini prijavio u vojsku, da bi
se poslije dvije godine našao u vojnom zatvoru Fort Hood, u Teksasu, jer je osuđen zbog
privremenog dezerterstva. Tamo se upoznao s Ronniejem Yorkom, koji je također
izdržavao kaznu zbog privremenog dezerterstva. Premda oni nisu bili slični , čak ni fizički,
jer je York bio visok i flegmatičan, dok je Teksašanin bio nizak mladić sa živim lisičjim
očima koje su uzbudljivo oživljavale njegovo čvrsto i privlačno lice, ipak su ustanovili da
dijele barem jedno zajedničko uvjerenje, svijet je odvratan i svatko bi se u njemu bolje
osjećao mrtav.
‘‘ To je truo svijet’‘, rekao je Latham. ‘‘ Niskost je jedini odgovor. To je ono što svi
razumiju, podlost. Zapali čovjekov hambar i on će to osjetiti. Otruj mu psa. Ubij ga.’‘
Ronnie je dodao da Latham ima ‘‘stopostotno pravo’‘, a onda je zaustio:
‘‘ Bilo kako bilo, kad nekoga ubiješ, činiš mu uslugu.’‘
Prve osobe koje su odabrali da im učine uslugu bile su dvije žene iz Georgije,
ugledne domaćice, koje su na svoju nesreću upoznale Yorka i Lathama nedugo pošto je
ovaj ubilački par pobjegao iz vojne kaznionice Fort Hood. Odmah su ukrali kamion i
odvezli se do Jacksonvilla na Floridi, u Yorkov rodni grad. Scena susreta bila je benzinska
stanica Esso na mračnoj periferiji Jacksonvilla, vrijeme , noć 29. svibnja 1961. Najprije su
odbjegli vojnici odlučili da se odvezu do floridskog grada s namjerom da posjete Yorkovu
obitelj. Međutim, kad su se našli tamo, York se odjednom dosjetio da možda ne bi bilo
najmudrije uspostavljati kontakt s njegovim roditeljima, njegov otac zna kadšto iskazati
vraški temperament. On i Latham su razgovarali o tome i odlučili su da New Orleans bude
njihovo novo odredište. Zaustavili su se na pumpi Esso da kupe benzin. Još jedan
automobil pored njih je uzimao gorivo. U njemu su se nalazile dvije matronske buduće
žrtve, koje su se poslije dana obilaženja po trgovinama i zabave u Jacksonvillu vraćale
svojim domovima u malom gradiću nedaleko od granice FloridaGeorgia. Da, zapravo, one
su izgubile put. Od Yorka su zatražile upute i on im je najuljudnije odgovorio:
‘‘ Vi nas slijedite. Mi ćemo vas izvesti na pravi put.’‘
Ali put na koji ih je izveo bio je sasvim kriv, bila je to uska cestovna okretnica koja se
gubila u močvari. Ipak su ih dvije žene vjerno slijedile sve dok se vodeće vozilo nije
zaustavilo i dok nisu na svjetlu reflektora svojeg vozila ugledale dvojicu na pomoć
spremnih mladića kako im se pješice približavaju. Isto tako ugledale su, ali je bilo
prekasno, da je svaki od njih naoružan crnim bičem od govedske kože. Bičevi su bili
vlasništvo pravog čuvara ukradenog kamiona, uzgajivača goveda. Lathamu je palo na
pamet da bičeve upotrijebe kao garote*, pa su tako i postupili nakon što su opljačkali žene.
U New Orleansu kupili su pištolj zarezavši na dršci dva rovaša.
* Garota, željezna naprava kojom su nekad u španjolskoj izvršavali smrtne osude (gušenjem).
U idućih deset dana rovašu na dršci dodani su novi zarezi u Tullahomi, Tennesseeju,
gdje su nabavili elegantni crveni ‘‘dodge’‘ ubivši njegova vlasnika, trgovačkog putnika. Još
su dva znaka dodana na periferiji St. Louisa u Illinoisu, gdje su ubili još dvojicu ljudi.
Kansaška žrtva koja je slijedila prvih pet bio je djed, zvao se Otto Ziegler, imao je šezdeset i
dvije godine i bio je robustan čovjek sklon prijateljskom nastupu, jedan od onih koji neće
proći pored šofera u nevolji a da mu ne ponudi pomoć. Vozeći se jednog lijepog lipanjskog
jutra kansaškom autocestom, g. Ziegler je ugledao crveni automobil parkiran sa strane,
podignute maske, i dvojicu mladića ugodna izgleda kako nešto rade oko motora. Kako je
dobrostivi g. Ziegler mogao znati da je motor bio živ i zdrav i da je to samo trik koji će
poslužiti za pljačkanje i ubijanje eventualnih Samarićana! Njegove posljednje riječi glasile
su:
‘‘ Mogu li vam ikako pomoći? ’‘
S udaljenosti od nešto više od šest metara York je poslao metak koji je smrskao
starčevu lubanju, a zatim se okrenuo prema Lathamu i rekao:
‘‘ Nije loše gađanje, što kažeš? ’‘
Njihova posljednja žrtva je i najpatetičnija. Bila je to tek osamnaestogodišnja
djevojka namještena kao sobarica u koloradskom motelu, u kojemu je divljački par proveo
noć, a ona im je dopustila da s njom spavaju. Tada su joj kazali da su na putu za Kaliforniju
i pozvali su je da pođe s njima.
‘‘ Hajde ’‘, požurivao ju je Latham, ‘‘ možda ćemo svi završiti kao filmske zvijezde.’‘
Djevojka i njen na brzinu napunjeni kartonski kovčeg završili su kao krvlju
natopljena hrpa na dnu klanca nedaleko od Craiga u Coloradu, ali nije prošlo mnogo sati
nakon što je ona bila ustrijeljena i bačena dolje do dna klisure, a njene su ubojice doista
odigravale ulogu pred filmskim kamerama.
Svjedoci koji su ih zamijetili kako zastajkuju pored mjesta na kojemu je pronađeno
tijelo Otta Zieglera opisali su putnike crvenog automobila. Njihov opis je umnožen i u tren
oka se našao u policijskim stanicama država američkog zapada i srednjeg zapada.
Postavljeni su stražarski blokovi na cestama, a helikopteri su patrolirali nad autocestama.
Policajci cestovnog bloka u Utahu ulovili su Yorka i Lath ama. Nešto kasnije, u štabu
policije u Salt Lake Cityju, mjesnoj televizijskoj kompaniji dopušteno je da snimi razgovor
s ubojicama. Da nije bilo zvuka, činilo bi se da se to snimanje odnosi na dvojicu veselih,
mlijekom uhranjenih atleta, koji diskutiraju o hokeju ili baseballu. Mogao se odnositi na
bilo što osim na umorstva i ulogu koju su oni odigrali , i s ponosom opisali, u smrti
sedmoro ljudi.
‘‘ Zašto ste to učinili?’‘ zapitao ih je televizijski novinar.
A York sa samozadovoljnim osmijehom odgovara:
‘‘ Mi mrzimo svijet.’‘
Svih pet država koje su se natjecale na pravo da sude Yorku i Lathamu zadržale su
pravno ubojstvo: Florida (električna stolica), Tennessee (električna stolica), Illinois
(električna stolica), Kansas (vješanje) i Colorado (plinska komora). Ali Kansas je odnio
pobjedu, jer je imao najjače dokaze.
Drugog studenoga 1961. ljudi iz Hodnika prvi put su se susreli s novopridošlicama.
Stražar koji ih je pratio do njihovih ćelija predstavio ih je ovako:
‘‘ Gospodine York i gospodine Latham, želio bih vas upoznati s gospodinom Smithom
ovdje. I gospodinom Hickockom. I s gospodinom Lowellom Leejem Andrewsom, najboljim
dječakom u Wolcottu! ’‘
Kad je ta ceremonija završila, Hickock je čuo Andrewsa kako se cereka, pa ga je
zapitao: ''Što je tako smiješno u vezi s tim kujinim sinovima?’‘
‘‘ Ništa’‘, odgovorio je Andrews. ‘‘ Nego sam razmišljao, kada zbrojiš moja tri, vaša
četiri i njihovih sedmoro, to ti je četrnaest njih i pet nas. Znači pet u četrnaest izlazi
prosječno daje...’‘
‘‘ Četiri u četrnaest ’‘, uljudno gaje ispravio Hickock. ‘‘ Ovdje su četiri ubojice i jedan
koji je krenuo stranputicom. Ja nisam prokleti ubojica. Ja nisam nikada nikome otkinuo ni
vlas s glave. ’‘
Hickock je nastavio pisati pisma protestirajući protiv svoje osude, a jedno od njih je
napokon donijelo ploda. Primatelj, Everett Steerman, predsjednik Odbora za pravnu
pomoć Udruženja pravnika države Kansas, bio je uznemiren izjavom pošiljatelja koji je
inzistirao da on i njegov suoptuženi prijatelj nisu imali fer suđenje. Prema Hickockovim
riječima ‘‘neprijateljska atmosfera’‘ u Garden Cityju onemogućila je sastavljanje
nepristrane porote,pa bi prema tome trebalo dozvoliti suđenje na drugom mjestu. A što se
tiče porotnika koji su bili izabrani, najmanje dvojica su jasno izrazila svoje uvjerenje da su
optuženi krivi već za vrijeme ispitivanja voir dire (‘‘Kad je od njega zatraženo da iskaže
svoje mišljenje o smrtnoj kazni jedan je čovjek izjavio da je u načelu protiv smrtne kazne,
ali u ovom slučaju nije’‘), na žalost, voir dire nije zapisnički uveden, jer to kansaški zakon
ne zahtijeva, ukoliko to nije bilo traženo u konkretnom slučaju. Osim toga, mnogi od
porotnika ‘‘bili su dobri znanci pokojnika. Isto tako i sudac. Sudac Tate je bio intimni
prijatelj g. Cluttera.’‘
Ali najvećim blatnim kolačima Hickock je naciljao dvojicu branitelja, Arthura
Fleminga i Harrisona Smitha, čija je ‘‘nekompetencija i neadekvatnost’‘ glavni uzrok
pošiljaočeva sadašnjeg opasnog položaja, jer oni nisu bih pripremljeni za ozbiljnu obranu
niti su se iskazali u njoj. Njihov slab trud, bilo je implicirano u pismu, bio je sračunat,
zapravo je to bio sastavni dio dosluha između obrane i optužbe.
Bile su to teške izjave uperene protiv poštenja dvojice uglednih advokata i uglednog
okružnog suca, ali ako su samo djelomično točne, to bi značilo da su ustavna prava
osuđenika bila okljaštrena. Udruženje pravnika je na navaljivanje g. Steermana poduzelo
korak bez presedana u kansaškoj pravnoj povijesti, dalo je zadatak Russellu Shultzu,
mladom odvjetniku iz Wichite, da ispita optužbe, pa ako to prikupljeni dokazi budu
zahtijevali, da javno izazove valjanost presude pozivajući se na povredu Habeas corpusa* i
tako podstakne novi postupak na Vrhovnom sudu Kansasa koji je nedavno potvrdio
presudu.
* Habeas corpus (lat.: ‘‘imaš tijelo’‘). početne riječi zakona o nepovredivoisti čovjekove ličnosti koji je prihvaćen u
engleskom parlamentu 1679.
Moglo bi se činiti da je Shultzovo postupanje bilo prilično jednostrano, jer se
zasnivalo na svega nekoliko razgovora sa Smithom i Hickockom, nakon kojih se pravnik
pojavio pred novinarima s križarskim frazama:
‘‘ Pitanje je u ovome, imaju li siromašni i očigledno krivi optuženici pravo na
potpunu obranu? Ja ne vjerujem da bi država Kansas jako ili dugo žalila za optuženima o
kojima je riječ. Ali mislim da se nakon smrti pravednog sudskog procesa nikada ne bi
oporavila. ’‘
Shultz je napisao svoju peticiju o povredi corpusa, a Vrhovni sud Kansasa je jednom
od svojih umirovljenih sudaca, Walteru G. Thieleu, povjerio zadatak da svestrano ispita
slučaj. I tako se dogodilo da se gotovo dvije godine poslije suđenja cijeli tim opet okupio u
sudnici Garden Cityja. Jedini važni prvotni sudionici koji nisu bili opet nazočni bila su
dvojica osuđenika, umjesto njih i maltene na njihovu mjestu nalazili su se sudac Tate, stari
g. Fleming i Harrison Smith, čije su karijere bile u opasnosti ne toliko zbog izjava samih
žalitelja, koliko zbog očiglednog značenja koje je Udruženje pravnika dalo cijelom
postupku.
Saslušanje, koje se u jednom trenutku preselilo i u Lansing, gdje je sudac Thiele
saslušao Smitha i Hickocka kao svjedoke, trajalo je ukupno šest dana, najzad je svaka točka
bila obrađena. Osam porotnika se zaklelo da nisu poznavali ni jednog člana ubijene
obitelji, četvorica su priznala da su se površno kao znanci poznavali s g. Clutterom, ali
svaki od njih, uključujući i N. L. Dunnana, službenika aerodroma koji je u toku voir dire
postupka dao svoju proturječnu izjavu, posvjedočili su da su u odjeljak za porotnike ušli
bez ikakvih predrasuda.
Shultz je izazvao Dunnana:
‘‘ Smatrate li vi da biste htjeli biti izloženi suđenju s porotnikom čije bi mišljenje bilo
poput vašeg? ’‘
Dunnan je odgovorio potvrdno, on bi htio, na što ga je Shultz zapitao:
‘‘ Sjećate li se da ste bili zapitani jeste li neprijatelj smrtne kazne, ili ne?’‘
Klimnuvši, svjedok je odgovorio:
‘‘ Ja sam im rekao da bih pod normalnim okolnostima bio protiv smrtne kazne. Ali s
obzirom na golemost ovog zločina, vjerojatno bih glasao za.’‘
Teže je bilo natezanje s Tateom.Shultz je ubrzo uvidio da je uhvatio tigra za rep.
Odgovarajući na pitanja koja su relevantna za njegovo navodno prijateljevanje s g.
Clutterom, sudac je odgovorio:
‘‘ On (Clutter) je jednom bio stranka u ovom sudu, u slučaju kojemu sam ja
predsjedavao, a radilo se o odštetnom zahtjevu zbog aviona koji je pao na njegovo imanje,
on je tužio za odštetu zbog štete na nekim stablima voćaka. Osim te prilike nisam imao
druge prilike da se s njim družim. Apsolutno nikakve. Možda bih ga vidio jednom ili
dvaput u toku godine ...’‘
Koprcajući se, Shultz je okrenuo temu.
‘‘ Je li vam poznato’‘, zapitao je, ‘‘ kakvo je raspoloženje ovdje vladalo poslije
hvatanja te dvojice? ’‘
‘‘ Vjerujem da mi je poznato’‘, odgovorio mu je sudac nemilosrdno samospokojno. ‘‘
Držim da se prema njima izgradio stav kao prema svakom drugom optuženom zbog
kaznenog djela, da im valja suditi po zakonu i da budu osuđeni ako budu proglašeni
krivima, da se prema njima valja odnositi fer kao i prema svakoj drugoj osobi. Nije bilo
nikakvih predrasuda prema njima zato što su bili optuženi zbog zločina.’‘
‘‘ Vi mislite’‘, nastavio je Shultz lukavo, ‘‘ da sud nije imao razloga da se sam isključi
iz procesa? ’‘
Tateove usne su se otromboljile, dok su mu oči zasjale:
‘‘ Gospodine Shultz’‘, izgovorio je njegovo prezime kao produženo psikanje. ‘‘ Ovaj
sud ne može sam proglasiti svoje izuzeće. To bi bilo u suprotnosti s kansaškim zakonom.
Ja ne bih mogao dopustiti izuzeće ukoliko ne bih dobio propisan zahtjev. ’‘
Ali zašto uhapšenici nisu izrazili takav zahtjev, odnosno njihovi branitelji? Shultz je
sada raspravljao o tom pitanju s braniteljima, jer je prema stajalištu pravnika iz Wichite
najvažniji cilj tog saslušanja bio da se oni diskreditiraju i da se dokaže kako oni svojim
štićenicima nisu pružili minimum zaštite. Fleming i Smith su se dobro držali u tom
hrvanju, naročito Fleming, koji je s obaveznom kričavom crvenom kravatom i uz osmijeh
koji mu nije silazio s usana dostojanstveno rezignirano izdržao Shultzov napad.
Objašnjavajući zašto nije zatražio usluge drugog suda, odgovorio je:
‘‘ Kako su se velečasni Cowan, svećenik Metodističke crkve i čovjek od velikog
utjecaja i ugleda u ovom mjestu, a i mnogi drugi svećenici izjasnili protiv smrtne kazne,
smatrao sam da je u ovom kraju barem postavljen dobar kvas, pa da će ovdje ljudi biti
mnogo pomirljiviji u pogledu kazne nego u drugim dijelovima države. Osim toga, mislim
da je brat gospođe Clutter u izjavi koja je objavljena u novinama rekao da ne smatra da bi
krivce trebalo osuditi na smrt. ’‘
Shultz je imao dosta municije, ali svemu je bila zajednička implikacija da su Fleming
i Smith namjerno zanemarili svoje dužnosti pod pritiskom stava svoje sredine. Shultz je
smatrao da su obojica izdali svoje branjenike, jer se nisu s njima dovoljno savjetovali
(Fleming je odgovorio: ‘‘ Radio sam na tom slučaju u okviru mojih najboljih mogućnosti,
posvećujući mu više pažnje nego što činim u najvećem broju slučajeva’‘), jer su se odrekli
prava na preliminarno saslušanje (Smith je odgovorio: ‘‘ Ali, gospodine, ni g. Fleming ni ja
nismo još u vrijeme kad su se oni odrekli tog prava bili imenovani za branitelje’‘), jer su
predstavnicima novina davali izjave koje su bile štetne za okrivljene (Shultz se obratio
Smithu: ‘‘ Je li vam poznato da je reporter Ron Kuli iz topekaškog ‘Daily Capitala’, citirajući
vašu izreku koju ste dali drugog dana suđenja, napisao da vi uopće ne sumnjate u krivnju
g. Hickocka, već da je vama najveća briga da umjesto smrtne kazne postignete doživotni
zatvor za svog klijenta?’‘, Smith Shultzu: ‘‘ Ne, gospodine. Ako je tako citirana, onda moja
izjava nije točno citirana’‘), jer nisu pripremili odgovarajuću obranu.
Shultz se najviše zakačio za posljednju tvrdnju, zbog toga je relevantno
reproducirati mišljenja koja su napisala trojica federalnih sudaca kao rezultat zahtjeva
upućenog Apelacijskom sudu Sjedinjenih Država Desetog sudskog okruga:
‘‘ Međutim, mi smatramo da su oni koji proučavaju situaciju u retrospektivi izgubili
iz vida probleme pred kojima su se nalazili branitelji Smith i Fleming, kad su preuzeli
obranu. U trenutku kad su oni preuzeli obranu obojica optuženih već su priznali djelo u
cijelosti, a da ni tada ni ijednom kasnije na državnim sudovima nisu nijekali dobrovoljnost
svojih priznanja. Radio koji je odnesen iz Clutterove kuće i koji su oni prodali u Medico
Cityju najzad je pronađen, a branitelji su znali i za druge dokaze njihove krivnje kojima
raspolaže optužba. Kad je od njih normalno zatraženo da se izjasne jesu li razumjeli
optužnicu i osjećaju li se krivi, oni su odbili govoriti pred sudom, pa je sud umjesto njih
ubilježio da se ne osjećaju krivima. Ni u vrijeme suđenja ni nakon suđenja nije bilo
dovoljno dokaza o duševnoj poremećenosti osuđenika.
Pokušaj da se umna poremećenost iskoristi kao obrana, a oslanjajući se na ozbiljne
ozljede u nesrećama koje su se dogodile prije toliko godina, na glavobolje i povremene
Hickockove nesvjestice, nije ništa drugo već klasično hvatanje za slamku. Branitelji su se
našli u situaciji u kojoj su priznati jezivi zločini nad nevinim osobama. Okolnosti su bile
takve da bi bilo sasvim opravdano da su uhapšenicima savjetovali da priznaju krivnju i da
se oslone na milost suda. Jedina njihova nada mogla je biti u pomisli da će životi tih zlom
zavedenih pojedinaca biti pošteđeni nekim čudesnim obratom sudbine. ’‘
U izvještaju koji je podnio Vrhovnom sudu Kansasa sudac Thiele je utvrdio da su
podnositelji žalbe imali fer suđenje koje nije povrijedilo njihova ustavna prava, na temelju
toga je sud odbacio zahtjev za ukidanjem presude, pa je određen novi datum za izvršenje
smrtne kazne , 25. listopada 1962. Lowell Lee Andrews, čiji je slučaj dvaput proputovao
cijeli put do Vrhovnog suda Sjedinjenih Država, imao je biti obješen mjesec dana kasnije.
Zahvaljujući odgodi koju je donio federalni sudac, Clutterovi ubojice su izbjegli svoj
datum. Andrews nije.
Prema praksi u pogledu smrtnih kazni u Sjedinjenim Državama, između presude i
njenog izvršenja prođe prosječno sedamnaest mjeseci. Nedavno je u Teksasu naoružani
pljačkaš ubijen na električnoj stolici mjesec dana nakon presude, ali dok ovo pišem, u
Louisiani dvojica osuđenih zbog silovanja čekaju rekordno vrijeme od dvanaest godina.
Razlika djelomično ovisi o sreći, a djelomično o trajanju sudskih sporova. Većinu branitelja
u tim sporovima imenuje sud i oni rade bez naplate, da bi izbjegli buduća natezanja i žalbe
zbog neadekvatne obrane, sudovi najčešće na te dužnosti imenuju prvorazredne
stručnjake koji brane s hvalevrijednom agilnošću. Međutim, čak i jedan odvjetnik
skromnog talenta može godinu za godinom odgađati dan izvršenja osude jer se apelacijski
sistem na koji se oslanja američko pravosuđe svodi na legalistički rulet, na igru slučajnosti
koja se kadšto okrene u korist kriminalca, a tu igru sudionici igraju beskrajno najprije na
državnim sudovima, a zatim nastavljaju kroz federalne sudove sve do krajnjeg cilja,
Vrhovnog suda Sjedinjenih Država. Ali, ni tu doživljeni poraz ne znači ništa ako branitelj
osuđenoga otkrije ili izmisli nove razloge za ulaganje žalbe, uglavnom se tako događa, i
kotač sreće se okreće, okreće se sve dok se nekoliko godina kasnije osuđenik ponovno ne
pojavi pred najvišim sudom nacije, da bi vjerojatno opet započeo okrutno natjecanje.
Ali, u intervalima se kotač zaustavlja da bi proglasio pobjednika, ili, što je sve rjeđe,
onoga koji je izgubio, Andrewsovi branitelji borili su se do posljednjeg trenutka, ali njihov
je klijent upućen na vješala u petak 30. studenoga 1962.
‘‘ Bila je hladna noć’‘, ispričao je Hickock u razgovoru s novinarom s kojim se
dopisivao i kojemu je bilo s vremena na vrijeme dopušteno da ga posjeti.
‘‘ Hladna i vlažna. Kiša je lila u materinu, a na baseball igralištu blato ti je sezalo do
muda. Kad su Andyja izveli da ode u skladište, morali su ga tjerati uskom stazom. Mi smo
svi bili na prozorima i promatrali, Perry i ja, Ronnie York, Jimmy Latham. Bilo je to baš iza
ponoći, a skladište je bilo osvijedjeno kao uvečer uoči blagdana Svih svetih. Vrata su bila
širom otvorena. Mogli smo vidjeti svjedoke, mnogo stražara, liječnika i nadzornika
zatvora, svaku prokletu stvar osim vješala. Ona su bila smještena u kutu, ali smo vidjeli
njihovu sjenu. Sjena na zidu poput sjene boksačkog ringa.
Kapelan i četvorica stražara vodili su Andyja, a kad su stigli do vrata, načas su se
zaustavili. Andy je gledao u vješala, mogao si osjetiti da gleda u njih. Ruke su mu bile
svezane na trbuhu. Odjednom je Andyju pristupio kapelan i skinuo mu naočale. Bilo je
nekako tužno vidjeti Andyja bez naočala. Odveli su ga unutra i ja ne znam kako je mogao
vidjeti stepenice kojima se uspinjao. Bilo je sasvim uho, samo se čulo lajanje psa u daljini.
Neki gradski pas. Tada smo čuli to, zvuk, a Jimmy Latham je zapitao: ‘Što je to bilo?’. Ja sam
mu objasnio što je to bilo, naime da su se pod njim otvorila vrata na podu.
Tada je opet bilo neobično tiho. Osim tog psa. Stari Andy je dugo plesao. Mora da su
se vraški dugo bavili oko njega. Svakih nekoliko minuta doktor je dolazio do vrata i
zakoračio bi napolje. Stajao bi tako sa stetoskopom u rukama. Ne vjerujem da je uživao u
svom poslu, otvarao je usta kao da hvata zrak, a i plakao je. Jimmy je dodao: ‘Imaju lijep
teret za mrtvačka kola’. Ja mislim da je doktor svako malo izlazio da drugi ne vide da plače.
Zatim bi se vraćao i provjeravao da li mu još srce kuca. Činilo se da Andyjevo srce i neće
prestati kucati. Činjenica je da mu je srce kucalo devetnaest minuta.’‘
‘‘ Andy je bio zabavan dječak’‘, kazao je Hickock, smješkajući se iskrivljeno s
cigaretom između usana.
‘‘ Bilo je tako kako sam mu rekao, on nije ni najmanje cijenio ljudski život, pa čak ni
vlastiti. Nešto prije nego su ga objesili on je lijepo sjeo za stol i maznuo dva pečena pileta.
A tog posljednjeg poslijepodneva pušio je cigare, pio koka kolu i pisao pjesme. Kad su došli
po njega i kada smo se oprostili s njim, ja sam mu rekao: ‘Uskoro ćemo se vidjeti, Andy, jer
sam uvjeren da i mi idemo na isto mjesto. Zato se okreni oko sebe i pronađi kakvo fino
hladno mjestašce za nas , tamo dolje’. On se nasmijao i rekao da ne vjeruje ni u nebo ni u
pakao, već da se prašina pretvara u prašinu. Dodao je da su ga posjetili ujak i ujna. Rekli su
mu da su donijeli i lijes sa sobom, pa će ga ukopati u nekom malom groblju u sjevernom
Missouriju. Na istom groblju gdje su ukopane tri osobe kojih se on otarasio. Namjera im je
da njega pokopaju pored njih. Kaže da je jedva zadržao ozbiljno lice kad su mu to kazali.
Tada sam mu ja kazao: ‘Ti si sretan što imaš grob. Perryja i mene će najvjerojatnije dati
živoderu’. Tako smo se šalili sve dok nije došao trenutak da ode. Na odlasku uručio mi je
komad papira s pjesmicom. Ne znam je li je on napisao ih ju je prepisao iz knjige. Moje je
mišljenje da ju je napisao. Ako ste zainteresirani, ja ću vam je poslati. ’‘
Kasnije je to i učinio, pa se utvrdilo da je Andrewsova oproštajna poruka zapravo
deveta kitica Grayeve ‘‘Elegije napisane na seoskom groblju’‘:
‘‘ Hvalisanja porijeklom, sjaj vlasti,
I sva ljepota, sve što bogatstvo daje,
Jednako lekaju na čas kad će pasti,
Jer staze slave ne vode od groba dalje. ’‘
‘‘ Meni se doista sviđao Andy. Bio je luđak , ne pravi luđak poput onih što dolje riču,
već, onako, malo je šenuo. Stalno je govorio kako će pobjeći iz zatvora i živjeti kao
unajmljeni ubojica. Volio se zamišljati kako tumara po Chicagu ili Los Angelesu sa
strojnicom u kutiji za violinu. Kako hladi tipove. Govorio je da bi uzimao tisuću dolara po
komadu. ’‘
Hickock se nasmijao vjerojatno ciljajući na apsurdnost ambicija svog prijatelja, zatim
je uzdahnuo i zatresao glavom.
‘‘ Ali kad se sjetim njegovih godina, moram reći da je to bila najpametnija osoba koju
sam upoznao. Ljudska knjižnica. Kad je taj dječak čitao knjigu, on ju je doista pročitao.
Dakako da nije prokleto ništa znao o životu. Ja, ja sam ignoramus, osim kad valja nešto
znati o životu. Ja sam prošetao kroz niz gnusnih ulica. Vidio sam bičevanje bijelog čovjeka.
Gledao sam kako se rađaju bebe. Vidio sam djevojku koja tada još nije imala četrnaest
godina kako, istovremeno tovari na sebe tri tipa i pruža im punu vrijednost novca koji su
joj platili. Pao sam s broda udaljenog pet milja od obale. Preplivao sam tih pet milja tako
da mi je život prolazio ispred očiju svakim zaveslajem. Jednom sam se rukovao s
predsjednikom Trumanom u predvorju hotela Muehlebach. Harry S. Truman. Kad sam
radio za bolnicu vozeći ambulantno vozilo, vidio sam život sa svih strana , scene od kojih
bi se pas pobljuvao. Ali Andy. On nije poznavao ni jednu stvarnu životnu činjenicu osim
onoga što je pročitao u knjigama.
Bio je nevin kao malo dijete, kao djetešce s kutijom keksa u rukama. Nijednom nije
bio sa ženom. Ni s muškarcem, ni s mazgom. Tako je sam govorio. Možda mi se to na
njemu najviše sviđalo. To što se nije izmotavao, već je govorio istinu. Mi ostali u Hodniku,
mi smo hrpa vašarskih umjetnika. Ja sam jedan od najgorih. Da se istakneš, moraš o
nečemu govoriti. Hvalisati se. Inače nisi nitko, ništa, gomolj koji vegetira , u tom predvorju
pakla dimenzija 1,80 m naprama 3 m. Ali Andy nije u tome sudjelovao. Govorio bi da ne
vidi svrhe govoriti o nečemu što se uopće nije dogodilo.
Stari Perry, međutim, on se uopće nije žalostio što više neće vidjeti Andyja. Andy je
bio ono čemu Perry teži najviše na svijetu , bio je obrazovan. A to mu Perry nije mogao
oprostiti. Valjda znate Perryjev običaj da se služi učenim riječima, kojima napola zna
smisao? Kad ga slušate, kao da slušate one nigere sa sveučilišta. Dakle, on je sav izgorio
kad ga je Andy stao hvatati i potezati ga na pločnik. Dakako da je Andyju jedino bila
namjera da mu dade ono što je Perry uvijek želio , obrazovanje. Istina je da nitko ne može
izdržati s Perryjem. On ovdje nema nijednog prijatelja. Pomišljam, dođavola, pa što on
misli tko je on? Ruga se i cereka svakome. Naziva ljude perverznjakovićima i
degenericima. Govori im kako imaju nizak kvocijent inteligencije. Šteta je što svi ne
možemo biti tako osjetljive duše kao Perry. Takvi sveci. Pa ja znam neke stare
dugoprugaše koji bi sa zadovoljstvom otišli u Kutak samo da se na minutu domognu
Perryja za vrijeme tuširanja. Pa način kako on nadvisuje Yorka i Lathama! Ronnie kaže da
bi dao sve na svijetu da se domogne jednog biča. Kaže da bi njime Perryja samo malo
stisnuo. Ja ga ne optužujem. Na koncu konca, svi smo u istom sosu, a oni su prilično dobri
momci.’‘
Hickock se pokajnički zacerekao i stresao ramenima:
‘‘ Vi znate što ja mislim kad kažem, dobri. Dobri , pažljivi. Majka Ronnieja Yorka
posjetila ga je nekoliko puta. Jednog dana, u čekaonici, upoznala je moju majku i sada su
one postale glavne prijateljice. Gospođa York želi da je moja majka posjeti u njenoj kući, na
Floridi, možda da tamo i živi. Isuse, što bih ja to htio. Tada ne bi morala prolaziti kroz sve
ove patnje. Jednom mjesečno trucka se u autobusu da me vidi. Smješka mi se, nastoji
pronaći nešto da mi kaže, nešto što će mi biti drago čuti. Jadna žena. Ja ne znam kako to
ona izdrži. Čudi me da nije poludjela. ’‘
Hickockove nervozne oči okrenule su se prema prozoru sobe za razgovore, njegovo
zadahtalo lice blijedo kao pogrebni ljiljan bilo je osvijetljeno slabašnim zimskim suncem
koje je provirivalo kroz staklo ograđeno rešetkama.
‘‘ Jadna žena. Pisala je nadzorniku i zamolila ga da joj idući put kad dođe omogući da
razgovara s Perryjem. Htjela je čuti od Perryja kako je on ubio sve te ljude, kako ja nisam
ispalio ni metak broj jedan. Moja je sva nada u tome da ćemo jednog dana dobiti novo
suđenje i da će Perry svjedočiti i govoriti istinu. Samo ja u to sumnjam. On je čvrsto
odlučio da ako on ide, onda idem i ja. Leđa u leđa. To nije u redu. Mnogi su ljudi ubijali, a
nisu nikad vidjeli unutrašnjost ćelije smrti. A ja nisam nikad i nikoga ubio. Ako možeš
potrošiti pedeset tisuća dolara, možeš pobiti pola’ Kansas Cityja i cerekati se ha ha.’‘
Nagli trzaj lica promijenio je njegovu jadnu žalopojku.
‘‘ Uh. Evo me opet. Stari plačidrug. Mislio sam da ću se naviknuti. Ali neka pošteno
kažem pred bogom da sam sve učinio da izdržim s Perryjem. No, on je tako kritizerski
raspoložen. Ima dva lica. Ljubomoran je na svaku sitnicu. Na svako pismo koje dobijem, na
svaki posjet. Nitko ne dolazi da njega obiđe, osim vas’‘, kazao je novinaru koji je i Hickocka
i Smitha jednako dobro poznavao. ‘‘Ili njegov branitelj. Sjećate li se kad je bio u bolnici? S
tim trikom s izglađivanjem? I kad mu je tata uputio poštansku kartu? Dakle, nadzornik je
odgovorio Perryjevom tati i rekao mu da je ovdje dobrodošao kad god se pojavi. Ali, stari
se uopće nije pojavljivao. Ja ne znam. Ponekad morate osjećati sažaljenje prema Perryju.
On mora da je jedan od najusamljenijih ljudi koji je ikada postojao. Nego. Uh, do đavola s
njim. Gotovo u cijelosti je to njegova greška. ’‘
Hickock je izvukao još jednu cigaretu iz kutije ‘‘Pall Malla’‘, namreškao je nos i
dodao:
‘‘ Pokušavao sam se ostaviti pušenja. Ali onda sam pomislio kakve to ima veze u
ovim okolnostima? S malo sreće možda obolim od raka i pobijedim državu u igri koju je
sama nametnula. Jedno sam vrijeme pušio cigare. Andyjeve. Onog jutra nakon što su ga
objesili. Probudio sam se i dozvao ga: Andy, kako sam svakodnevno običavao. Tada sam se
sjetio da je on na putu za Missouri. S ujakom i ujnom. Pogledao sam na hodnik. Njegova je
ćelija bila očišćena i tamo se nalazila sva njegova ropotarija. Madrac je uklonjen iz okvira,
njegove papuče, njegova bilježnica sa svim slikama hrane, on ju je nazivao svojim
hladionikom. I ta kutija cigara ‘Macbeth’. Rekao sam stražaru da je Andy meni namijenio
cigare u svojoj oporuci. U stvari, nisam ih sve ni popušio. Može biti zato što sam mislio na
Andyja, ali od njih mi se dizala utroba. Dakle, što ima da se kaže o smrtnoj kazni? Ja nisam
protiv nje. Ona je sva u osveti, ali što se ima kazati protiv osvete? To je veoma važno. Da
sam bio u srodstvu s Clutterovima ili s bilo kim koje su likvidirali York i Latham, ja ne bih
bio miran sve dok se odgovorni ne bi našli na Velikoj ljuljašci. Ti ljudi koji pišu pisma po
novinama. Dva su pisma objavljena prije nekoliko dana u jednim novinama u Topeki.
Jedno je napisao svećenik. Ukratko, oni se pitaju dokle će trajati ova zakonska farsa, zašto
ti kujini sinovi Smith i Hickock nisu još obješeni za vratove, kako to da oni još žderu novac
poreznih obveznika? Dakle, ja ih mogu razumjeti. Bijesni su, jer nisu postigli ono čemu
teže, a to je osveta. A što se mene tiče, ja im u tome ne kanim pomagati. Ja vjerujem u
vješanje, ali samo dotle dok ja nisam onaj koji treba da visi. ’‘
Ali, bio je.Prošle su još tri godine, a tijekom tih godina dvojica izvanredno vještih
odvjetnika iz Kansas Cityja, Joseph P. Jenkins i Robert Bingham, zamijenili su Shultza, koji
se povukao iz tog slučaja. Imenovani od federalnog suca radili su bez honorara (ali
motivirani čvrstim uvjerenjem da su osuđenici bili žrtve ‘‘ jezivo nefer suđenja’‘), Jenkins i
Bingham ispisali su brojne molbe i zahtjeve unutar sistema federalnog sudovanja, pa su
tako izvojevali odgađanje triju datuma smaknuća: 25. listopada 1962., 8. kolovoza 1963. i
18. veljače 1965. Njihovi pravni zastupnici izjavljivali su da su njihovi klijenti nepravedno
osuđeni, jer im je pravna pomoć ponuđena tek poslije njihovih priznanja, a uz to nije
izvršeno ni preliminarno saslušanje. Nisu bili kompetentno zastupljeni na svom suđenju,
osuđeni su uz pomoć dokaza kojih se policija domogla bez naloga za pretres stana (puška i
nož koji su odneseni iz Hickockova doma), a pravda je još pokleknula s obzirom na mjesto
gdje je održano suđenje, a koje je trebalo biti negdje gdje sredina nije bila toliko ‘‘zasićena’‘
publicitetom na štetu okrivljenih.
Jenkins i Bingham su s tim argumentima tri puta uspjeli dovesti slučaj pred Vrhovni
sud Sjedinjenih Država ili pred Velikog Dječaka, kako ga nazivaju zatvorenici čije se
rasprave tako vuku. Ali sud je svaki put odbio molbe za reviziju procesa, ne komentirajući
svoje odluke, što je uobičajeno ponašanje tog suda u sličnim slučajevima. Rješenje
certiorari* inače bi omogućilo žaliteljima da budu normalno saslušani pred sudom. U
ožujku 1965. godine, nakon što su se Smith i Hickock nalazili u svojim ćelijama Hodnika
smrti već gotovo dvije tisuće dana, Vrhovni sud Kansasa je odredio da njihovi životi
moraju završiti u srijedu 14. travnja 1965. godine, između ponoći i dva sata ujutro. Molba
za pomilovanje upućena je novoizabranom guverneru Kansasa, Williamu Averyju, ali je
Avery kao bogat farmer osjetljiv na javno mnijenje odbio intervenirati smatrajući da je
takva odluka ‘‘u najboljem interesu stanovnika Kansasa’‘. (Dva mjeseca kasnije Avery je
također odbio molbe za pomilovanje Yorka i Lathama, koji su obješeni 22. lipnja 1965.)
*Certiorari, naredba višeg suda nižem da mu pošalje sve spise s jednog suđenja, ili naredba nižem sudu da prepusti
spor njemu.
U srijedu ujutro Alvin Dewey je doručkovao u kafeteriji hotela u Topeki i držao
ispred sebe naslovnu stranicu dnevnika ‘‘ Star’‘ iz Kansas Cityja. Pred njim je bio naslov na
koji je dugo čekao: UMRLI NA KONOPCU ZBOG KRVAVA ZLOČINA. Ovako je započinjao
članak koji je napisao reporter Associated Pressa:
‘‘ Richard Eugene Hickock i Perry Edward Smith, partneri u zločinu, umrli su na
vješalima u državnom zatvoru rano jutros zbog jednog od najkrvavijih umorstava u
kansaškim kriminalnim analima. Hickock star 33 godine umro je prvi u 0.41 sad, Smith, 36
godina, umro je u 1.19 sati...’‘
Dewey ih je promatrao kako umiru, jer je bio jedan od dvadesetak svjedoka koji su
pozvani na tu ceremoniju. Dotad nije prisustvovao nijednom smaknuću, pa je bio
iznenađen scenom koju je zatekao kad je nešto poslije pola noći ušao u skladište. Očekivao
je scenu odgovarajućeg dostojanstva, a ne slabo osvijedjen magazin ispunjen drvetom i
raznim otpacima. Pa ipak, sama vješala s dvije blijede omče pričvršćene na poprečnoj
gredi djelovala su prilično impozantno, a jednako tako neočekivano djelovao je i krvnik čiji
je lik s platforme od trinaest stepenica bacao dugačku sjenu. Krvnik je bio jedan anonimni
mršavi gospodin koji je za tu zgodu doveden iz Missourija da bi zaradio svoj honorar od
šest stotina dolara. Bio je obučen u zastarjelo dvoredno prugasto odijelo koje je gotovo
lepršalo na njemu skrivajući njegovu usku figuru. Žaket mu je bio dugačak gotovo do
koljena, a na glavi je imao kaubojski šešir koji mora da je bio svijetlozelene boje kad je
jednom bio kupljen, dok je sada bio izblijedjela rijetkost zamrljana znojem.
Deweyjevu pažnju razbijao je i tobože uobičajen, samosvjestan razgovor drugih
svjedoka događaja koji su, kako jedan reče, čekali na ‘‘svečanost’‘.
‘‘ Čuo sam da su im htjeli dati da vuku slamke i tako utvrde koji će prvi pasti. Ili da
bace novac. Ali Smith se upleo i rekao zašto to ne bi išlo alfabetski. Držim da je to rekao
zato što S dolazi iza H. Ha! ’‘
‘‘ Jeste li čitali u novinama, poslijepodnevno izdanje, što su naručili za svoj posljednji
obrok? Naručili su isd meni. Račići, francuski frikando. Kruh s češnjakom. Sladoled, jagode
i tučeni šlag. Čuo sam da Smith nije baš bio pri teku.’‘
‘‘ Čuo sam da je Hickock imao osjećaj za humor. Govorili su mi kako mu se jedan sat
prije vješanja obratio stražar rekavši mu da mu je to sigurno najduža noć u životu. A
Hickock se nasmijao i rekao: ‘Ne, nego najkraća.’ ’‘
‘‘ Jeste li čuli za Hickockove oči? Ostavio ih je očnom doktoru. Čim ga posijeku, taj će
doktor izvaditi njegove oči i nalijepiti ih na nečiju glavu. Ne bih mogao reći da bih to ja
rado bio. Osjećao bih se čudno s njima, s njegovim očima u mojoj glavi.’‘
‘‘ Kriste! Je li to kiša! Svi prozori su mi otvoreni. Moj novi ‘chevy’. Kriste! ’‘
Neočekivana kiša stade bubnjati po krovu skladišta. Taj zvuk nekako sličan zvuku
paradnih bubnjeva, ta-ta-ra, ta-ta-ra, dopratio je Hickocka. U društvu šestorice stražara i
kapelana koji je mrmljao molitve, na mjesto smrti ušao je s lisičinama, a ružne kožne trake
vezivale su mu ruke za torzo. Podno stepenica nadzornik mu je pročitao službenu naredbu
za smaknuće, što je bio dokument od dvije stranice. Dok je nadzornik zatvora čitao,
Hickockove oči oslabjele od pola desetljeća dugog boravka među slabašnim sjenama ćelije
grozničavo su nekoga tražile u malobrojnoj publici. Kad nije ugledao ono što je tražio,
obratio se najbližem stražaru i zapitao ga ima li među prisutnima netko od Clutterove
obitelji. Kad je čuo da nema, izgledao je nezadovoljno, kao da nije bio sasvim poštovan
protokol tog rituala osvete.
Kao što je uobičajeno nakon završene recitacije, nadzornik pita osuđenika na smrt
ima li nešto izjaviti. Hickock je klimnuo.
‘‘ Ja jedino želim reći da ne osjećam nikakvu mržnju. Vi me šaljete na bolji svijet nego
je ovaj ikada bio.’‘ A tada, kao da to želi naglasiti, on se rukovao s četvoricom ljudi koji su
bili najzaslužniji za njegovo hvatanje i osudu, a koji su redom zatražili dozvole da mogu
biti nazočni smaknuću. Bili su to agenti KBI-a Roy Church, Clarence Duntz, Harold Nye i
Dewey.
‘‘ Baš mi je drago što vas vidim’‘, kazao je Hickock uz svoj najšarmantniji osmijeh,
bilo je to kao da pozdravlja goste svog vlastitog sprovoda.
Krvnik se zakašljao, nestrpljivo je skinuo svoj kaubojski šešir i onda ga opet stavio
na glavu, što je podsjetilo na jastreba koji se najprije nakostriješi, a onda smiruje svoje
perje na vratu. Potaknut gestom jednog od šefova ceremonijala Hickock se uspeo
stepenicama.
‘‘ Bog je dao, Bog je uzeo. Neka bude blagoslovljeno ime Božje’‘, intonirao je kapelan.
Kiša je počela jače bubnjati, a onda je stavljena omča oko osuđenikova vrata. Odmah
zatim na oči mu je stavljena mekana crna maska.
‘‘ Neka se Bog smiluje tvojoj duši.’‘
Zamka vrata su otvorena i Hickock stade visjeti punih dvadeset minuta, sve dok
zatvorski liječnik nije izrekao:
‘‘ Ja proglašavam ovog čovjeka mrtvim.’‘
Mrtvačko vozilo čiji su reflektori odražavali guste kapi kiše dovezlo se u skladište.
Mrtvo tijelo je stavljeno na nosila i pokriveno bijelim pokrovom. Odnijeli su ga na
mrtvačko vozilo koje se izgubilo negdje u noći.
Buljeći u neku točku, Roy Church je zatresao glavom:
‘‘ Nikad ne bih mogao povjerovati da je tako srčan. Da će sve to uzeti s takvim
mirom. A ja sam ga smatrao kukavicom.’‘
Čovjek kojemu se obratio bio je također detektiv, koji je dodao:
‘‘ Ah, Roy. Taj tip je bio mizerija. Najniže kopile. On je to zaslužio.’‘
Zamišljenih očiju, Church je i dalje klimao glavom.
U očekivanju drugog smaknuća razgovarali su novinski reporter i stražar. Reporter
ga je zapitao:
‘‘ Je li ovo vaše prvo vješanje? ’‘
‘‘ Bio sam i kod Andrewsa. ’‘
‘‘ Meni je ovo prvi put.’‘
‘‘ Daaa. Kako vam se sviđa? ’‘
Reporter je stisnuo usnice.
‘‘ Nitko u mojoj redakciji nije htio poći na ovo. Ni ja. Ali nije bilo tako strašno kao što
sam očekivao. Činilo se kao da je skočio s daske za skakanje. Jedino je imao konopac oko
vrata.’‘
‘‘ Ništa oni ne osjete. Pad, stisak, to je sve. Oni ništa ne osjećaju.’‘
‘‘ Jeste li u to uvjereni? Ja sam bio sasvim blizu. Čuo sam ga kako hvata zrak.’‘
‘‘ Aha. Ali ništa ne osjeća. Ne bi bilo humano kad bi osjećao.’‘
‘‘ Dobro. A vjerujem i da im daju mnogo pilula. Sedativa.’‘
‘‘ Ni govora, kakvi. Protiv propisa. Evo Smitha.’‘
‘‘ Bože, ja nisam znao da je to takav račić.’‘
‘‘ Daaa, on je malen. Ali takva je i tarantula.’‘
Ulazeći u skladište, Smith je prepoznao svog starog neprijatelja Deweyja. Načas je
prestao žvakati ‘‘doublemint’‘ gumu koju je imao u ustima, nacerio se i namignuo Deweyju,
živahan i vražji u isti mah. Ali nakon što ga je nadzornik zapitao ima li što reći, uozbiljio se.
Njegove osjetljive oči ozbiljno su promatrale lica koja su ga okruživala, a zatim su
pogledale na krvnikovu sjenku, pa na vlastite okovane ruke. Pogledao je na svoje prste
zamrljane tintom i bojom, posljednje tri godine boravka u Hodniku smrti proveo je u
slikanju autoportreta i slika djece, obično djece zatvorenika koji bi mu davali fotografije
svojeg rijetko viđenog potomstva.
‘‘ Mislim ’‘, započeo je, ‘‘ da je doista divna stvar uzimati život na ovaj način. Ja ne
vjerujem u opravdanost smrtne kazne, moralno ili zakonski. Možda bih ja mogao nešto
učiniti, nešto ...’‘
Njegovo povjerenje se izgubilo, a plahost mu je učinila glas nejasnim, utišavši ga
gotovo do nečujnosti.
‘‘ Bilo bi besmisleno da se ispričavam za ono što sam učinio. Ali, ja to ipak činim.
Ispričavam se.’‘
Koraci, omča, maska. Ali prije nego mu je maska namještena osuđenik je ispljunuo
gumu za žvakanje u dlan kapelanove raširene ruke. Dewey je zatvorio oči, držao ih je
zatvorene sve dok nije čuo tupi šum koji objavljuje da je konopac slomio vrat. Poput
većine američkih čuvara reda, Dewey je uvjeren da je smrtna kazna čimbenik koji se
dostojno suprotstavlja teškom zločinu i nasilju. A ako je ikada smrtna kazna zasluženo
izvršena, onda je to bilo sada. Ranije ga smaknuće nije uznemirilo, jer on nije mogao
podnositi Hickocka koji mu je izgledao kao ‘‘ bijedni nepoštenjak koji je izašao iz svoje
prazne i bezvrijedne niskosti ’‘. Ali, premda je bio istinski ubojica, Smith je izazivao u njega
drugačije razmišljanje, jer je Perry imao kvalitete izopćene životinje, stvorenja koje hoda
ranjeno, a to je detektiv uzimao u obzir. Sjedo se svog prvog susreta s Periyjem u sobi za
saslušavanje policijskog sjedišta u Las Vegasu. Bio je to liliputanski dječak , čovjek koji je
sjedio na metalnoj stolici tako da mu male noge u čizmama nisu sasvim dosezale do poda.
A kad je Dewey sada otvorio oči, opet je ugledao isto, iste dječje noge kako nahereno vise.
Dewey je smatrao da će smrt Smitha i Hickocka izazvati u njega klimaks, pa
opuštanje, osjećaj da je dobro obavio posao. Umjesto toga, uhvatio se kako se prisjeća
jednog događaja od prije godinu dana, slučajnog susreta na groblju Valley View, koji mu je
u retrospektivi više manje zaključio slučaj Clutterovih.
Pioniri koji su gradili Garden City sigurno su bili spartanskih običaja, ali kad je došlo
vrijeme za osnivanje službenog groblja, oni su odlučili da usprkos jalovoj zemlji i
teškoćama u opskrbi vodom stvore bogat kontrast prašnjavim ulicama i običnim
ravnicama. Rezultat, koji su nazvali grobljem Valley View, smješten je iznad grada na
platou skromne širine. Kad ga čovjek danas gleda, to je tamni otok koji oplakuju lelujave
površine okolnih žitorodnih polja , dobar zaklon od vrućeg dana, jer ima mnogo hladnih
staza prekrivenih neprekinutim hladom stabala zasađenih prije mnogo generacija.
Jednog poslijepodneva u svibnju prošle godine, u mjesecu kad polja gore
zelenozlatnom vatrom poluzrelog žita, Dewey je nekoliko sati proveo na groblju Valley
View čisteći očev grob od korova, što je bila obaveza koju je predugo zanemarivao. Dewey
je imao pedeset i jednu godinu, odnosno četiri godine vise nego kad je vodio istragu u
Clutterovu slučaju. Ali još je bio vitak i agilan, još je bio glavni agent KBI-a u zapadnom
Kansasu, nije prošlo ni tjedan dana da je uhvatio dvojicu stokokradica. San o smirenju na
njegovoj farmi nije se ostvario, jer se nije nimalo smanjio strah njegove žene da živi na
osami. Umjesto toga, Deweyjevi su izgradili novu kuću u gradu kojom su se ponosili, a
ponosili su se i sa svoja dva sina koji su već dobili duboke glasove i bili visoki poput oca.
Stariji dječak će na jesen na koledž.
Kad je završio svoj posao, Dewey se prošetao mirnim stazama. Zaustavio se pored
nadgrobne ploče s tek urezanim imenom, Tate. Sudac Tate umro je od upale pluća prošlog
studenoga, vijenci, smeđe ruže i od kiše izblijedjele vrpce još su ležali na iskopanoj zemlji.
Pored tog groba, svježe peteljke bile su razasute na novijem humku. Bio je to grob Bonnie
Jeane Ašida, Ašidine starije kćeri, koja je za vrijeme posjeta Garden Cityju poginula u
automobilskom sudaru. Smrti, rođenja, brakovi , zaboga, nije li prije nekoliko dana čuo da
se oženio mladi Bobby Rupp, bivši momak Nancy Clutterove.
Grobovi Clutterove obitelji, četiri groba okupljena oko jednog sivog kamena, ležali su
na najudaljenijem kutu groblja, iza stabala, na suncu, gotovo uz svijedi rub žitnog polja.
Približavajući se tim grobovima, Dewey je opazio da se tamo već nalazi jedan posjetitelj.
Bila je to vitka djevojka glatke tamnosmeđe kose, s bijelim rukavicama i dugih, elegantnih
nogu. Ona mu se nasmiješila, a on je nagađao tko bi to mogao biti.
‘‘ Zar ste me zaboravili, g. Dewey. Susan Kidwell.’‘
Nasmijao se, a ona mu se pridružila.
‘‘ Sue Kidwell. Ah, neka me vrag odnese.’‘
Nije je vidio od suđenja, a tada je još bila dijete.
‘‘ Kako ste? Kako vaša majka?’‘
‘‘ Fino, hvala vam. Ona je i dalje nastavnik muzike u holgcombskoj školi.’‘
‘‘ U posljednje vrijeme tamo me put nije navodio. Ima li kakvih promjena?’‘
‘‘ Ah, nešto se govori o asfaltiranju ulica. Ali vi poznajete Holcomb. Zapravo, mene
tamo mnogo i nema. Sada sam studentica prve godine na Kansaškom sveučilištu. Došla
sam kući na nekoliko dana.’‘
‘‘ To je divno, Sue. Nego, što studirate?’‘
‘‘ Sve. Uglavnom umjetnost. Obožavam je. Doista sam sretna.’‘
Bacila je pogled preko prerije.
‘‘ Nancy i ja namjeravale smo zajedno pohađati sveučilište. Trebale smo zajedno
stanovati. Ponekad se toga sjećam. Odjednom, kad sam veoma sretna, razmišljam o svim
našim bivšim planovima.’‘
Dewey je gledao u sivi kamen s četiri imena i datumom njihove smrti: 15. studenoga
1959.
‘‘ Dolazite li često ovamo?’‘
‘‘ Ponekad. Bože, što je sunce pripeklo.’‘ Oči je prekrila naočalama za sunce.
‘‘ Sjećate li se Bobbyja Ruppa? Oženio se lijepom djevojkom.’‘
‘‘ Tako sam čuo.’‘
‘‘ Colleen Whitehurst. Ona je doista lijepa. A, osim toga, i vrlo simpatična.’‘
‘‘ To bolje za Bobbyja.’‘
A da bi je bocnuo, Dewey doda:
‘‘ A što je s vama? Vi mora da ste okruženi udvaračima.’‘
‘‘ Pa, ništa ozbiljno. Ali to me podsjetilo! Imate li sat? Oh! ’‘ kliknula je kad joj je rekao
da su prošla četiri sata.
‘‘ Moram potrčati! Ali drago mi je što sam vas vidjela, g. Dewey.’‘
‘‘ A i meni je drago da sam vas vidio, Sue. Mnogo sreće’‘, viknuo je za njom dok je
žureći se iščezavala stazom ta lijepa djevojka glatke, sjajne i žive kose , ta mlada žena
kakva je mogla biti i Nancy. Zaputivši se kući, pošao je prema stablima, pa ispod njih,
ostavljajući iza sebe veliko nebo, šapat glasanja vjetra i žito poleglo pod vjetrom.
SADRŽAJ:
Zahvala
I. Posljednji koji su ih vidjeli žive
II. Počinitelji nepoznati
III. Odgovor
IV. Kutak
Corry & kokica
Truman Capote - Hladnokrvno ubojstvo Pon Dec 24, 2012 10:13 am
