42
A tada, jednog oţujskog dana, Richis je sjedio u salonu i promatrao kako
Laure šeće u vrtu. Imala je plavu haljinu na koju se spuštala njezina crvena
kosa blistajući na suncu. Nikad mu još nije bila tako lijepa. Nestala je iza
ţivice. Ĉekao je da se ponovno pojavi, moţda nešto dulje, moţda samo dva
otkucaja srca dulje no što je oĉekivao i smrtno se uplašio, jer je u toku ta dva
otkucaja pomislio da ju je zauvijek izgubio.
Iste se noći prenuo iza strašnog sna, ĉijeg se sadrţaja više nije mogao sjetiti,
ali je znao da je bio povezan s Laurom, pa je stoga utrĉao u njenu sobu uvjeren
da je mrtva, da leţi umorena, osramoćena, ošišana i — našao ju je ţivu i zdravu.
Vratio se u svoje odaje, obliven znojem i drhteći od uzbudenja, ne, ne od
uzbudenja, nego od straha, sad je napokon priznao sam sebi da ga je obuzeo strah
i, spoznavši to, smirio se i pribrao. Morao je iskreno sam sebi priznati da od
samog poĉetka nije vjerovao u djelovanje biskupova prokletstva; nije vjerovao ni
da ubojica sada hara Grenobleom, niti da je ubojica uopće napustio grad. Ne, još
je ovdje, u samom Grasseu i medu njegovim stanovnicima, i kadtad će ponovno
nasrnuti. Richis je u kolovozu i rujnu vidio nekoliko umorenih djevojaka.
Uţasnuo se, ali je istodobno bio i oĉaran, morao je to priznati, jer su sve bile
birane Ijepotice, svaka prekrasna na poseban naĉin. Ne bi nikada ni pomislio da
u Grasseu postoji toliko ljepote za koju nije znao. Ubojica mu je otvorio oĉi.
Ubojica bijaše obdaren izuzetnim ukusom. A imao je i sistem. Ne samo zato što su
sva ubojstva bila izvršena na isti, uobiĉajeni naĉin, nego zato što je izbor
ţrtava odavao gotovo ekonomiĉno planiranu metodu. Doduše, Richis nije znao što
je ubojica zapravo htio od svojih ţrtava, jer ono najdragocjenije — njihovu
ljepotu i draţ njihove mladosti — nije mogao oteti. . . ili moţda jest U svakom
sluĉaju, ubojica mu se nije ĉinio, ma kako ta misao bila apsurdna, nikakvim
destruktivnim, već briţljivim kolekcionarskim duhom. Ako zamislimo ţrtve —
razmišljao je Richis — ne kao pojedinaĉne osobe nego kao dijelove višeg
principa, s njihovim pojedinaĉnim osobinama stopljenim u jedinstvenu cjelinu,
tada bi slika, sastavljena od takvih djelića mozaika,
morala dati upravo sliku ljepote, a draţ koja struji iz nje ne bi više bila
ljudske već boţanske prirode. Kako vidimo, Richis bijaše ĉovjek
prosvjetiteljskog duha, koji se nije plašio ni bogohulnih zakljuĉaka, i premda
nije razmišljao u olfaktivnim već u optiĉkim kategorijama, ipak se i te kako
pribliţio istini.
Ako je — nastavio je razmišljati Richis — ubojica bio takav kolekcionar ljepote
i radio na portretu savršenstva, pa makar samo u maštanjima svoga bolesnog
mozga, ako je bio ĉovjek izuzetna ukusa i vladao savršenom metodom, a takvim se,
zapravo, ĉinio, nije se moglo pretpostaviti da će se u gradnji mozaika odreći
najdragocjenijeg kamenĉića što ga je mogao naći na zemlji: Laurine ljepote. Sve
njegovo dosadašnje ubilaĉko djelo bilo bi bezvrijedno bez nje. Ona je bila
završni kamenĉić njegove gradnje.
Izvodeći taj grozni zakljuĉak, Richis je sjedio u noćnoj košulji na krevetu i
ĉudio se vlastitom miru. Nije se više ni jeţio ni drhtao. Nestao je neodredeni
strah koji ga je tjednima muĉio, a zamijenila ga je spoznaja o stvarnoj
opasnosti: nakane i napori ubojice bijahu posve oĉito usmjereni prema Lauri, od
samog poĉetka. I sva ostala ubojstva bijahu samo sredstva za posljednje,
vrhunsko ubojstvo. Ostalo je, doduše, nejasno kakvu su materijalnu svrhu imala
ta ubojstva, ako su ih uopće imala. No, Richis je prozreo bit, sistematsku
metodu ubojice i njegovu idealnu pobudu. I što je dulje o tome razmišljao, sve
mu se više svidalo i jedno i drugo, i u njemu je sve više raslo poštovanje prema
ubojici — poštovanje, dakako, koje se smjesta odrazilo, kao sa ĉista ogledala,
na njega samoga, jer je ipak on, Richis, oduvijek svojim finim analitiĉkim
razumom otkrivao što neprijatelj smjera.
Kad bi i on, Richis, bio ubojica i opsjednut istim idejama strastvenog ubojice,
ne bi postupio drugaĉije i stavio bi sve na kocku kao i ubojica, kako bi svoje
ludaĉko djelo okrunio ubojstvom najljepše, jedinstvene Laure.
Posljednja mu se misao najviše svidjela. Budući da se mogao u mislima prenijeti
u poloţaj budućeg ubojice svoje kćeri, bio je i te kako nadmoćniji od ubojice,
jer ubojica, uza svu svoju inteligenciju, posve sigurno nije bio u stanju
prenijeti se u Richisov poloţaj — pa makar samo zato što zacijelo nije mogao ni
naslutiti da se Richis odavna stavio u njegov poloţaj, poloţaj ubojice. Zapravo,
drugaĉije nije bilo ni u poslovnom ţivotu — mutatis mutandis, razumije se.
Prozre li ĉovjek namjere konkurenta, tada je jaĉi od njega; konkurent ga više ne
moţe baciti na leda, ne Antoinea Richisa, premazanog svim mastima i borbenog
duha. Napokon, najveća trgovina mirisnim supstancijama u Francuskoj, njegovo
bogatstvo i sluţba drugog konzula nisu mu po milosti Boţjoj pale s neba, već je
sve postigao borbom, prkosom, upornošću, lukavštinom, za vremena. otkrivajući
opasnosti, prepredeno pogadajući planove konkurenata i istiskujući neprijatelje.
A ostvarit će i buduće ciljeve — moć i plemstvo za svoje nasljednike. Tako će
pomrsiti i planove tog ubojice, suparnika u posjedovanju Laure — pa makar samo
zato što je Laure posljednji kamenĉić i u gradnji njegovih, Richisovih planova.
Ljubio ju je, svakako, ali bila mu je i potrebna. A ono što mu je trebalo za
ostvarenje najviših ambicija, nije mu mogao nitko oteti, jer za to se borio
zubima i noktima.
Bijaše mu već lakše pri duši. Pošto je uspio svesti noćna razmišljanja o borbi
protiv demona na poslovna razraĉunavanja, osjeti kako u njemu raste svjeţa
snaga, ĉak obijest. Rasplinuo se i posljednji ostatak straha, nestao osjećaj
malodušnosti i crne zabrinutosti, koje su ga muĉile kao senilnog drhtavca,
raspršila se magla mraĉnih slutnji, u kojoj je tjednima tapkao. Našao se na
poznatom terenu osjećajući se doraslim svakom izazovu.
43
Smiren, gotovo zadovoljan, skoĉio je iz kreveta, povukao vrpcu sa
zvonom i zapovjedio sluzi, koji je, još bunovan od sna, uteturao u sobu, da
spakuje odjeću i hranu, jer kani ranom zorom otputovati u Grenoble u pratnji
svoje kćeri. Zatim se odjenuo i istjerao ostale sluge iz kreveta.
Kuća u Rue Droite se usred noći probudila i oţivjela. U kuhinji se rasplamsala
vatra, kroz hodnike su jurile uzbudene sluţavke, stubištem su goredolje hitale
sluge, u nadsvodenim podrumima zveckali su kljuĉevi skladištara, u dvorištu su
svjetlucale baklje, sluge su ţurile po konje, drugi su vukli mazge iz staje,
zauzdavalo se, osedlavalo, trĉalo, tovarilo — gotovo bi se povjerovalo da dolaze
austrosardinske horde, pljaĉkajući i paleći kao 1746. godine, a kućegazda se u
panici sprema na bijeg. Naravno, uopće nije bilo tako! Kućegazda je suvereno,
poput francuskog maršala, sjedio za pisaćim stolom u svom uredu, pio bijelu kavu
te davao upute posluzi koja je neprekidno ulijetala u kancelariju. Istovremeno
je pisao pisma gradonaĉelniku i prvom konzulu, svom biljeţniku, odvjetniku, svom
bankaru u Marseilleu, barunu od Bouvona i raznim poslovnim partnerima.
Oko šest sati sredio je korespondenciju i poduzeo sve potrebne mjere za
ostvarenje svojih planova. Uzeo je i dva mala pištolja za put, prikopĉao pojas s
novcem i zakljuĉao pisaći stol. Zatim je otišao probuditi kćerku.
U osam je mala karavana krenula. Richis je jahao sprijeda, i bijaše ga lijepo
vidjeti u tamnocrvenom haljetku sa zlatnim resama, crnom redengotu i crnom
šeširu s izazovnom perjanicom. Slijedila ga je kćerka, skromnije odjevena, ali
zraĉeći takvom ljepotom da su ljudi na ulici i na prozorima sarno nju gledali,
da se u mnoštvu ĉulo samo sveĉano »ah« i »oh«, a muškaci su skidali šešire — na
izgled drugom konzulu, ali zapravo njoj, uzvišenoj ţeni. Zatim je išla sobarica,
gotovo nezamijećena, te Richisov sluga s dva tovarna konja — kolima se nije
moglo zbog pozna
to lošeg stanja ceste za Grenoble — a povorka je završavala s tucetom mazgi
natovarenih svakakvom robom i pod nadzorom dvojice slugu. Kod Porte du Cours
straţa je uzdigla puške na pozdrav i ponovno ih spustila pošto je posljednja
mazga protapkala mimo njih. Djeca su još dugo trĉala za njima, a zatim mahala
koloni koja se polako udaljavala strmim, krivudavim putom prema brdima.
Na ljude je odlazak Antoinea Richisa s kćerkom ostavio neobiĉno dubok dojam.
Ĉinilo im se kao da prisustvuju antiĉkom ţrtvovanju. Pronio se glas da Richis
putuje u Grenoble, dakle u grad u kojemu u posljednje vrijeme prebiva ĉudovište
što ubija djevojke. Ljudi nisu znali što da o tome misle. Je li Richisov put
neoprostiva lakomislenost ili junaĉko djelo kojemu se treba diviti Izazov ili
smirivanje bogova Samo su nejasno slutili da posljednji put vide lijepu
crvenokosu djevojku. Slutili su da je Laure Richis izgubljena.
Ta se slutnja pokazala opravdanom, iako se temeljila na posve krivim
pretpostavkama. Naime, Richis nije uopće krenuo u Grenoble. Sveĉani izlazak
bijaše samo varka. Prevalivši milju i pol sjeverozapadno od Grassea, nedaleko od
sela SaintVallier, zapovjedio je karavani da stane. Dao je sobaru punomoći i
popratno pismo i zapovjedio mu da kolonu mazgi povede sam sa slugama u Grenoble.
On sam krenuo je s Laurom i njenom sobaricom u smjeru Cabrisa, u kojemu su se u
podne odmorili, a zatim preko gore Tanneron odjahali prema jugu. Put bijaše vrlo
naporan, ali im je omogućio da u velikom luku sa zapadne strane obidu Grasse i
kotlinu Grassea i do veĉeri inkognito stignu na obalu. . . Idućeg dana — takav
bijaše Richisov plan — htio se s Laurom prebaciti na otoke Lerins na ĉijem se
manjem otoku nalazio utvrdeni samostan SaintHonorat. Njime je upravljala
nekolicina starih, ali još vrlo energiĉnih redovnika koje je Richis dobro
poznavao, jer je već godinama kupovao cjelokupnu samostansku proizvodnju
eukaliptusova likera, pinjole i ĉempresovo ulje i time
trgovao. I upravo tamo, u samostanu SaintHonorat, koji je, osim zatvora Chateau
dIf i drţavnog zatvora na otoku SainteMarguerite, bio najsigurnije mjesto u
Provansi, namjeravao je za prvo vrijeme smjestiti svoju kćerku. On sam smjesta
će se vratiti na kopno, ali će ovaj put obići Grasse s istoĉne strane, preko
Antibesa i Cagnesa, kako bi još iste veĉeri stigao u Vence. Tu ga je trebao
ĉekati biljeţnik da bi se s barunom de Bouvonom sporazumio o vjenĉanju njihove
djece Laure i Alphonsea. Bouyon neće moći odbiti njegovu ponudu: preuzimanje
dugova u iznosu od 40.000 livara, miraz u istom iznosu, razni zemljišni posjedi,
preša za masline kod Maganosca i godišnja renta od 3000 livara za mladi par. Kao
jedini uvjet Richis će zahtijevati da se brak sklopi u roku od deset dana i
konzumira na dan vjenĉanja, te da se poslije toga braĉni par nastani u Venceu.
Richis je znao da će ga nerazmjerno skupo stajati takav brzi postupak
sjedinjenja svoje kuće s kućom Bouyon. Kad bi malo priĉekao, cijena bi bila
niţa. Barun bi ga na koljenima molio dopuštenje da kćerku gradanskog veletrgovca
uzdigne u plemićki staleţ udajom za svoga sina, jer će slava o Laurinoj ljepoti
još svakako porasti, baš kao Richisovo bogatstvo i Bouvonova financijska
oskudica. Neka mu bude! U toj trgovini protivnik nije bio barun već nepoznati
ubojica. Vaţno je da njemu pomrsi raĉune. Udata ţena, deflorirana, a moţda već i
trudna, ne bi više odgovarala njegovoj ekskluzivnoj galeriji. Posljednji
kamenĉić mozaika bio bi laţan, Laure bi izgubila vrijednost za ubojicu, a
njegovo bi djelo propalo. Neka osjeti svu teţinu neuspjeha! Richis je namjeravao
odrţati vjenĉanje u Grasseu, vrlo sveĉano, pred cijelom javnošću. I premda nije
poznavao svog protivnika, a moţda ga nikada neće ni upoznati, Richis je znao da
će ipak uţivati, svjestan da će neprijatelj prisustvovati tom dogadaju i
vlastitim oĉima morati gledati kako mu ispred nosa otimaju ono za ĉim je najviše
ĉeznuo.
Plan bijaše dobro zamišljen. I ponovno se moramo diviti Richisovoj pronicavosti
koja ga je toliko pribliţila istini. Brak Laure Richis i sina baruna de Bouvona
doista će znaĉiti potpuni poraz za djevoubojicu iz Grassea. No, plan se još nije
ostvario. Richis još nije kćerku spasio brakom. Još je nije prebacio u sigurni
samostan SaintHonorat. Troje jahaĉa se još probijalo kroz negostoljubive gudure
Tannerona. Staze su povremeno bile tako loše da su morali sjahati. Sve se
odvijalo usporeno. Nadali su se da će pred veĉer stići na more kod Napoulea,
malog mjesta zapadno od Cannesa.
44
Dok je Laure Richis s ocem napuštala Grasse, Grenouille je bio na drugom
kraju grada, u laboratoriju madame Arnulfi i macerirao luţnjeve. Bijaše sam i
dobro raspoloţen. Njegov boravak u Grasseu bliţio se kraju. Ĉekao ga je dan
pobjede. U kolibici, u sanduĉiću obloţenom vatom, bila su dvadeset i ĉetiri
minijaturna flakona s ukapljenom, zgusnutom aurom dvadeset ĉetiriju djevica —
vrlo dragocjene esencije što ih je Grenouille tokom protekle godine dobio
hladnim anfleriranjem leševa, digestijom kose i odjeće, pranjem i destilacijom.
A dvadeset petu, najdragocjeniju i najvaţniju, pribavit će danas. Za taj
posljednji lov već je pripremio posudicu s višestruko preĉišćenom masti,
najfinije laneno platno i balon najĉistijeg alkohola. Teren je bio temeljito
sondiran. Bijaše vrijeme mladog mjeseca.
Znao je da bi pokušaj provale na dobro ĉuvano imanje u Rue Droite bio besmislen.
Stoga se htio već u sumrak, prije no što se zatvore gradska vrata, ušuljati u
kuću, zaštićen svojim nedostatkom mirisa, koji će ga poput ĉarobne kape uĉiniti
nevidljivim za ljude i ţivotinje, te se sakriti u nekakav kut. A tada će se, dok
sve još spava, popeti u sobu svoje drage, voden kroz tamu kompasom svoga nosa.
Obradit će je na licu mjesta u platnu natopljenom u masti. Ponijet će samo kosu
i odjeću, kao obiĉno, jer se ti dijelovi moraju neposredno isprati u alkoholu,
što je lakše obaviti u laboratoriju. Izraĉunao je da mu za završno pripravljanje
pomade i destilaciju u koncentrat treba još jedna noć. I ako mu se posreći — a
nije imao razloga da u to posumnja — preksutra će imati sve esencije za najbolji
parfem na svijetu i napustit će Grasse kao ĉovjek s najfinijim mirisom na
zemlji.
Oko podne obavio je posao s luţnjevima. Ugasio je vatru, poklopio kotao s masti
te izišao pred laboratorij da se rashladi. Puhao je zapadnjak.
Već s prvim udisajem zapazio je da nešto nije u redu. Atmosfera nije bila
uobiĉajena. U mirisnom velu grada, u toj kopreni satkanoj od tisuća niti,
nedostajala je zlatna nit. Posljednjih je tjedana ta mirisna nit tako ojaĉala da
je Grenouille njezinu snagu izrazito osjećao ĉak na drugom kraju grada, kod
svoje kolibe. Sada je nije bilo, nestala je, ni najintenzivnijim njušenjem nije
joj mogao ući u trag. Grenouille se ukoĉio od straha.
Mrtva je, pomisli. Zatim ga opsjedne još strašnija misao: netko me je pretekao.
Netko je išĉupao moj cvijet i prisvojio njegov miris! Nije uspio kriknuti, jer
bijaše previše potresen, ah je zato proplakao. Suze su navirale u kutove
njegovih oĉiju i odjednom stale kliziti s obje strane nosa.
Uto je Druot stigao kući na ruĉak iz »Quatre Dauphins« i usput ispriĉao kako je
rano ujutro drugi konzul krenuo u Grenoble s dvanaest mazgi i s kćerkom.
Grenouille je suzbio suze i otrĉao kroz grad na Porte du Cours. Na trgu ispred
gradskih vrata zastao je i onjušio. I u ĉistom dahu zapadnjaka, nezatrovanom
zadasima iz grada, doista je ponovno otkrio svoju zlatnu nit, doduše tanku i
slabu, ali izrazitu. No, omiljeni miris nije dopirao sa sjeverozapada kamo je
vodila cesta za Grenoble, nego prije iz Cabrisa, ako ne i s jugozapada.
Grenouille upita straţare kojom je cestom krenuo drugi konzul. Jedan mu pokaţe
prema sjeveru. Ne cestom za Cabris Ili drugom, koja je vodila na jug, prema
Auribeauu i La Napouleu — Sigurno nije, rekao je straţar, vidio ga je vlastitim
oĉima.
Grenouille se trkom vratio u svoju kolibu. U putnu vreću strpao je laneno
platno, lonĉić za pomadu, lopaticu, škare i malu glatku toljagu od maslinovine i
smjesta krenuo na put, ne cestom za Grenoble, nego na jug kamo ga je vodio nos.
Ta cesta, direktni put za Napoule, prolazila je uz obronke Tannerona, dolinama
rijeka Fravere i Siagne. Za hodanje je bila ugodna. Grenouille je brzo odmicao.
Kad mu se zdesna na glavici brda pojavio Auribeau, nanjušio je da već skoro
sustiţe bjegunce. Malo kasnije bio je na istoj visini kao oni. Sad ih je već
pojedinaĉno njušio, ĉak zadah njihovih konja. Mogli su biti udaljeni najviše
pola milje zapadno od njega, negdje u šumama Tannerona. Uputili su se na jug, na
rnore. Baš kao on.
Oko pet sati poslije podne Grenouiile je stigao u La Napoule. Ušao je u
gostionicu, nešto pojeo i zatraţio jeftin smještaj. Predstavio se kao koţarski
kalfa iz Nice, koji putuje u Marseille. Moţe prenoćiti u staji, rekoše mu. Tamo
je legao u kut i odmarao se. Njušio je da se troje jahaĉa pribliţava. Morao je
još samo ĉekati.
Dva sata kasnije — već se dobrano smraĉilo — stigli su i oni. Preobukli su se da
saĉuvaju anonimnost. Obje ţene imale su sada tamne haljine i koprene, a Richis
crni kratki kaput. Predstavio se kao plemić iz Castellanea; sutra se ţeli
prevesti na otoke Lerins, a gostioniĉar neka se pobrine za ĉamac koji ih mora
ĉekati kad izade sunce. Ima li još gostiju osim njega i njegovih ljudi Ne, rekao
je gostioniĉar, samo koţarski kalfa iz Nice, ali on spava u staji.
Richis je poslao ţene u sobe. Sam je otišao u staju da još nešto donese iz
bisaga, kako je rekao. Isprva nije pronašao koţarskog kalfu pa je zatraţio od
konjušara da mu
donese fenjer. Tada ga je ugledao kako leţi na slami i starom gunju u jednom
kutu i duboko spava naslonivši glavu na putnu vreću. Doimao se tako neugledno da
se Richisu naĉas uĉinilo da ga i nema, te da je ono što vidi samo varava sjenka
što je baca treperavi odsjaj svijeće u fenjeru. U svakom sluĉaju, Richis je u
tren oka zakljuĉio da od tog gotovo dirljivo bezazlena bića ne prijeti ni
najmanja opasnost, pa se tiho udaljio da ga ne ometa u snu i vratio se u
gostionicu.
Veĉerao je u sobi sa kćerkom. Nije joj bio objasnio ni svrhu ni cilj neobiĉna
putovanja, a nije to uĉinio ni sada usprkos njenim upornim pitanjima. Sutra će
je sa svime upoznati, rekao je, i moţe biti sigurna da sve što on planira i radi
ĉini za njezino dobro i buduću sreću.
Poslije veĉere odigrao je s njom nekoliko partija »hombre« i sve ih je izgubio,
jer je umjesto u karte neprekidno gledao njezino lice da bi uţivao u njezinoj
ljepoti. Oko devet sati otpratio ju je u njezinu sobu, nasuprot njegovoj,
poljubio je za laku noć i zakljuĉao vrata izvana. Zatim je i sam legao.
Odjednom je osjetio veliki umor od napetosti toga dana i prethodne noći, a
ujedno i veliko zadovoljstvo samim sobom i razvojem dogaĊaja. Bez imalo
zabrinutosti, bez crnih slutnji koje su ga još do juĉer muĉile kad god bi ugasio
svijeću i drţale ga budnim, odmah je zaspao i spavao je bez snova, ne stenjući,
ne drhteći, ne grĉeći se i ne okrećući se nervozno u postelji. Prvi put nakon
duga vremena Richis je spavao dubokim, mirnim, okrepljujućim snom.
U istom trenutku Grenouille se digao sa svoga leţaja u staji. I on bijaše
zadovoljan samim sobom i razvojem dogadaja i osjećao se potpuno odmorenim,
premda nije spavao ni trena. Kad je Richis bio došao u staju da ga potraţi, samo
se pretvarao da spava kako bi ostavio još jaĉi dojam bezazlenosti kojom je
zraĉio već i zbog svog neupadljiva mirisa. Doţivio je Richisa drugaĉije negoli
Richis njega, jer ga je vidio posve jasno, to jest olfaktivno osjetio, a nije
mu promaklo ni to kako je Richis odahnuo kad ga je ugledao.
I tako su se obojica pri tom kratkom susretu uvjerili da ni jedan od njih nije
opasan — jedan s krivom, drugi s pravom — i tako bijaše dobro, smatrao je
Grenouille, jer je njegova prividna i Richisova stvarna bezazlenost olakšavala
posao njemu, Grenouilleu — uostalom, takvo bi mišljenje imao i Richis u obrnutom
sluĉaju.
45
Grenouille se latio posla s profesionalnom opreznošću. Otvorio je
putnu vreću, izvukao laneno platno, pomadu i lopaticu, raširio platno na gunj,
na kojemu je leţao, te ga poĉeo premazivati masnom pastom. Za taj je posao bilo
potrebno odredeno vrijeme, jer je platno ponegdje trebalo premazivati debljim, a
ponegdje tanjim slojem, već prema tome na koji dio tijela valja poloţiti
odredeni dio tkanine. Usta i pazuho, prsa, spolovilo i stopala daju veće
koliĉine mirisa od, na primjer, cjevanica, leda i laktova; dlanovi daju više
mirisa od nadlanica; obrve više od vjeda itd. — pa ih, prema tome, treba deblje
namastiti. Stoga je Grenouille na platnu ujedno modelirao svojevrstan dijagram
mirisa tijela koje treba obraditi, i taj ga je dio posla najviše smirivao, jer
se radilo o umjetniĉkoj tehnici koja je podjednako zaokupljala osjetila, maštu i
ruke, a, osim toga, idealno nagovještala uţitak što ga donosi konaĉni rezultat.
Pošto je utrošio svu pomadu iz lonĉića, još je tu i tamo lagano brisao, na
jednom mjestu oduzeo, na drugome dodao masti, retuširao, još jednom ispitao
»krajolik« modeliran u rnasti — nosom, dakako, a ne oĉima, jer cijeli se posao
odvijao u potpunoj tami, što je, moţda bio još jedan razlog Grenouilleova
sveudilj vedra raspoloţenja. U toj noći, u kojoj je vladao mladak, ništa nije
moglo odvratiti nje
govu paţnju. Svijet se sastojao samo od mirisa i tiha udaranja valova. Bio je u
svom elementu. Zatim je preklopio platno poput tapete poloţivši namašćene
površine jednu na drugu. Ta mu radnja bijaše muĉna jer je dobro znao da će se
time, uza svu opreznost, reljefno oblikovani dijelovi spljoštiti i pomjeriti.
No, samo je tako mogao prenijeti platno. Kad ga je preklopio tako da ga moţe
nesmetano nositi preko podlaktice, uzeo je lopaticu, škare i malu toljagu od
maslinovine te se išuljao iz staje.
Nebo bijaše zastrto oblacima. U gostionici više nije gorjelo nikakvo svjetlo.
Jedina svijetla iskra u toj mrkloj noći bilo je treperenje svjetionika tvrdave
na otoku Ile SainteMarguerite, na istoku, više od milju daieko, nalik na sićušni
svijetli bod na tkanini crnoj poput ugljena. Iz zaljeva je povjetarac donosio
zadah na ribu. Psi su spavali.
Grenouille se uputi prema prozorĉiću sjenika, na koji su bile prislonjene
ljestve, odmakne ih i osovi, uhvati slobodnom desnom rukom donji dio s tri
preĉnice, a gornji dio nasloni na desno rame, pa prijede dvorište i postavi ih
ispod Laurina prozora. Prozor bijaše odškrinut. Dok se penjao ljestvama, lagano
kao stubama, radovao se okolnosti što će poţnjeti djevojĉin miris ovdje, u
Napouleu. Sve bi bilo mnogo teţe izvesti u Grasseu, s prozorima zaštićenim
rešetkama, u kući pod najstroţom paskom. Ovdje ĉak spava sama. Ne mora ukloniti
ni sobaricu.
Odmakne jedno prozorsko krilo, ušulja se u sobu i spusti platno. Zatim se okrene
prema krevetu. U sobi je prevladavao miris njezine kose, jer je leţala na
trbuhu, a lice, uokvireno savijenom rukom, zagnjurila u jastuk tako da se
zatiljak upravo idealno postavio za udarac toljagom.
Udarac je odjeknuo tupo i praskavo. Mrzio ga je. Mrzio ga samo zato što je
stvarao buku, buku u njegovu inaĉe bešumnom poslu. Morao je stisnuti zube da bi
podnio taj odvratni šum, i kad je sve bilo gotovo, stajao je još neko vrijeme,
ukoĉen i mrk, grĉevito drţeći toljagu kao da se boji da će se buka odnekle
vratiti poput jeke. No, nije
se vratila, samo se tišina vratila u sobu, još naglašenija tišina, jer se više
nije ĉulo ni blago šuštanje djevojĉina disanja. Grenouilleova napetost koja se
mogla objasniti i strahopoštovanjem ili nekakvom grĉevitom minutom šutnje ubrzo
popusti, i njegovo se tijeio mekano opusti.
Odmakne toljagu i primi se predano posla. Najprije raširi platno koje je tijelu
trebalo oduzeti miris i prebaci naliĉje preko stola i stolaca pazeći da ne
dodirne namašćenu stranu. Zatim povuĉe pokrivaĉ s kreveta. Boţanstven djevojĉin
miris, koji je odjednom poĉeo navirati, topao i neobuzdan, nije ga dirnuo. Ta
poznavao ga je, a uţivat će u njemu poslije, opijati se njime, kad ga doista
bude posjedovao. Sad je vaţno pohvatati što više mirisa, nastojati da što manje
ishlapi, sad je potrebna koncentracija i brzina.
Škarama hitro proreţe Laurinu spavaćicu, skine je, zgrabi namašćeno platno i
prebaci ga preko njezina gola tijela. Zatim je podigne, provuĉe platno ispod
nje, zamota je u njega onako kako slastiĉar mota savijaĉu, zakrene krajeve i
umota je od noţnih prstiju do ĉela. Samo joj je još kosa viriia, onako zavijenoj
kao mumiji. Grenouille je ošiša do koţe, spremi kosu u njezinu spavaćicu pa je
smota u sveţanj i zauzla ga. Naposljetku prebaci ostatak još neiskorištenog
platna preko ošišane glave, zagladi rub i priĉvrsti ga laganim pritiskom prsta.
Pregledao je ĉitav paket. Ni proreza, ni rupice, ni zguţvana naborĉića, ni
najmanjeg otvora kroz koji bi ishlapio djevojĉin miomiris. Ambalaţa je bila
savršena. Preostalo mu je još samo ĉekanje, šest sati, do svitanja.
Digne mali naslonjaĉ, na kojemu bijaše sloţena njezina odjeća, prinese ga
krevetu i sjedne. U širokoj crnoj haljini još se zadrţao dašak njezina mirisa,
pomiješan s aromom kolaĉića s anisom što ih je stavila u dţep za put. Podigne
stopala na rub kreveta, blizu njezinih, pokrije se njezinom haljinom i pojede
kolaĉiće. Bio je umoran. No, nije htio spavati, jer nije doliĉno spavati na
radu, pa makar se rad sastojao samo od ĉekanja. Sjetio se noći što ih
je proveo pri destilaciji u Baldinijevoj radionici, ĉadava kotla, treperave
vatre, tiha pućkanja s kojim je destilat kapao iz rashladne cijevi u
florentinsku bocu. Od vremena do vremena trebalo je nadgledati vatru, doliti
vode za destilaciju, promijeniti florentinsku bocu, odstraniti iscrpljenu
sirovinu i ubaciti novu. A ipak mu se uvijek ĉinilo da ne bdije samo stoga da
obavi te povremene i potrebne radnje, nego da i bdjenje ima svoj smisao. Pa i
ovdje, u ovoj sobi u kojoj se anfleriranje odvijalo saroo od sebe, pri ĉemu bi
neumjesno ispitivanje, okretanje i dodirivanje mirisnog paketa moglo ĉak omesti
postupak — pa i ovdje su, kako se Grenouilleu ĉinilo, njegova prisutnost i
bdjenje bili vaţni. Spavanje bi ugrozilo uspješnost operacije.
Osim toga, nije mu teško bdjeti i ĉekati, usprkos umoru. Ovo je ĉekanje ljubio.
Ljubio ga je i uz one dvadeset i ĉetiri djevojke, jer to ne bijaše besmisleno i
pasivno ĉekanje, pa ni ţeljno i grozniĉavo ĉekanje, već sudioniĉko, sadrţajno,
gotovo aktivno ĉekanje. Nešto se zbivalo za tog ĉekanja. Nešto bitno. I premda
sam nije bio aktivan, radnja se zbivala njegovim posredstvom. Dao je sve od
sebe. Upotrijebio sve svoje umijeće. Nije mu se potkrala nijedna greška... Djelo
bijaše jedinstveno. I bit će okrunjeno uspjehom. Mora ĉekati još samo nekoliko
sati. To ĉekanje ispunjavalo ga je velikim zadovoljstvom. Još nikad u ţivotu
nije se osjećao tako dobro, smireno, uravnoteţeno, nikad toliko naĉistu sa sobom
— pa ni onda, u svom brdu — nikad kao u tim satima pauze u radu dok je u
najdubhoj noći sjedio pokraj svojih ţrtava i bdijući ĉekao. Jedino u takvim
trenucima radale su se gotovo vedre misli u njegovu mraĉnom umu.
No, te se misli, zaĉudo, nisu odnosile na budućnost. Nije razmišljao o mirisu
što će ga obrati za nekoliko sati, ne o parfemu iz dvadeset pet djevojaĉkih
aura, ne o budućim planovima, sreći i uspjehu. Ne, razmišljao je o prošlosti.
Sjetio se postaja iz svoga ţivota — od kuće madame Gaillard s naslagom vlaţnih i
toplih cjepanica ispred kuće,
pa sve do današnjeg dolaska u seoce Napoule sa zadahom ribe. Sjetio se koţara
Grimala, Giuseppea Baldinija, markiza de la TailladeEspinassea. Sjetio se grada
Pariza i njegovih isparina u kojima se stopilo tisuću neugodnih mirisa, sjetio
se crvenokose djevojke iz Rue des Marais, otvorenih krajolika, povjetaraca,
šuma. Sjetio se i brda u Auvergneu — nipošto nije htio izbjeći tu uspomenu —
svoje pećine, zraka u kojem nije bilo ljudskih mirisa. Sjetio se i svojih snova.
I dok je o svemu tome razmišljao, bijaše mu ugodno oko srca. Štoviše, ĉinilo mu
se da ga sreća posebno mazi i da ga je sudbina vodila krivudavim, ali ipak
pravim putovima. . . Kako bi se inaĉe našao u toj mraĉnoj sobi, na cilju svojih
ţelja Ako dobro razmisli, sudbina mu bijaše doista blagonaklona.
Svladalo ga je ganuće, smjernost i zahvalnost. — Hvala ti — reĉe tiho. — Hvala
ti, JeanBaptiste Grenouille, što si takav kakav jesi! — Toliko bijaše obuzet sam
sobom.
Zatim spusti vjede — ne da bi spavao, već da bi se potpuno predao miru te svete
noći. Mir mu je ispunjavao srce. No, po svemu sudeći, mir je posvuda vladao.
Njušio je miran san sobarice u susjednoj prostoriji, dubok i potpuno spokojan
san Antoinea Richisa na suprotnoj strani hodnika, smiren i blag san gostioniĉara
i slugu, pasa, ţivotinja u staji, cijeloga mjesta i mora. Vjetar se smirio. Sve
bijaše tiho. Ništa nije remetilo mir.
Jedanput je savio nogu i taknuo Laurino stopalo. Zapravo ne njezino stopalo, već
platno što ga je obavijalo, s tankim slojem masti s unutrašnje strane, masti
koja je upijala njezin miris, njen boţanski miomiris, njegov miris.
46
Kad su zapjevale ptice — dakle, mnogo prije svitanja — Grenouille se
digne i završi posao. Razmotao je platno i strgnuo ga s djevojke poput flastera.
Mast se dobro odva
jala od koţe. Samo u pregibima zadrţali su se ostaci koje je morao ostrugati
lopaticom. Ostatke pomade obrisao je Laurinom potkošuljom kojom je naposljetku
istrljao tijelo od glave do pete, tako temeljito da je zgulio i mast iz pora što
se u mrvicama odvajala od koţe, a time i posljednje konĉiće i vlakanca njezina
mirisa. Tek tada bijaše za njega doista mrtva, uvela, blijeda i mlohava poput
cvjetnih otpadaka.
Ubaci potkošulju u veliku, anfleriranu tkaninu, jer je samo u njoj mogla
nastaviti ţivjeti, smjesti unutra i noćnu košulju i njezinu kosu i sve smota u
ĉvrst paketić pa ga stavi pod ruku. Nije se ni potrudio da pokrije leš na
krevetu. I premda je mrkla noć već prešla u modrosivo praskozorje, a predmeti
poĉeli dobivati obrise, nije se ni osvrnuo na njezin krevet kako bi je barem
jedanput u ţivotu vidio oĉima. Njezin ga lik nije zanimao. Za njega više nije
postojala kao tijelo, već samo kao bestjelesni miris. A njega je nosio pod
rukom, nosio sa sobom. Tiho se popeo na podboj i spustio ljestvama. Ponovno se
digao vjetar, nebo se razvedrilo i preplavilo zemlju hladnim, tamnomodrim
svjetlom.
Pola sata kasnije sluţavka je u kuhinji pripalila vatru. Kad je izišla pred kuću
da donese drva, ugledala je prislonjene ljestve, ali bijaše još bunovna da
shvati što je posrijedi. Nešto poslije šest izašlo je sunce. Golemo i
zlatnocrveno, dizalo se iz mora izmedu dva otoka Lerins. Na nebu nije bilo ni
oblaĉka. Zora je najavila prekrasan proljetni dan.
Richisova je soba gledala na zapad, pa se probudio tek u sedam. Prvi put nakon
mnogih mjeseci doista je izvrsno spavao i, protiv obiĉaja, izleţavao se još
ĉetvrt sata, protezao se i uzdisao od uţitka i osluškivao ugodne zvukove što su
dopirali iz kuhinje. Kad je potom ustao, te širom otvorio prozor i opazio kako
je vrijeme lijepo i udisao svjeţ i mirisni zrak i slušao udaranje valova,
njegovu raspoloţe
nju nije bilo granica, pa je naškubio usne i zazviţdao vedru melodiju
Dok se odijevao, i dalje je zviţdao, a zviţdukao je i kad je izišao iz sobe i
poletnim se koracima uputio hodnikom do vrata sobe svoje kćerke. Pokucao je. I
ponovno je pokucao, tiho da je ne bi naglo probudio. Odgovora nije bilo.
Smješkao se. Posve razumljivo, još je spavala.
Oprezno je gurnuo kljuĉ u bravu i polako okrenuo zasun, tiho, posve tiho, pazeći
da je ne probudi, gotovo opsjednut ţeljom da je zatekne još u snu i probudi
poljupcem, još jedanput, posljednji put, prije no što je bude morao predati
drugom ĉovjeku.
Vrata su se naglo otvorila, i on ude, a sunĉevo svjetlo mu preplavi lice. Soba
kao da bijaše ispunjena blistavim srebrom, sve je bliještalo, pa je naĉas morao
zatvoriti oĉi.
Kad ih je ponovno otvorio, ugledao je Lauru kako leţi na krevetu, gola, mrtva,
ošišana do koţe i upadljivo blijeda. Kao u mori što ga je muĉila u Grasseu
pretprošle noći, kao u onom neugodnom snu koji je odmah zaboravio i ĉiji mu se
sadrţaj sada munjevito vratio u sjećanje. Sve odjednom bijaše posve isto kao u
onom snu, samo mnogo izrazitije.
47
Glas o ubojstvu Laure Richis proširio se Grasseom i okolicom kao da je
netko objavio »Kralj je mrtav!« ili »Izbio je rat!« ili »Gusari su se iskrcali
na obali!«, a time se razbuktao i strah što ga takve vijesti donose, pa još i
gori. Iznenada je ponovno zavladala briţljivo zaboravljena tjeskoba, zarazna kao
i prošle jeseni, sa svim popratnim pojavama: panikom, zaprepaštenjem, bijesom,
histeriĉnim sumnjiĉenjima, oĉajem. Ljudi su noću ostajali u kući, zakljuĉavali
kćeri, zabarikadirali se, gubili povjerenje jedni u druge i prestali spavati.
Svatko je mislio kako će se sve na
staviti kao tada — svaki tjedan jedno ubojstvo. Vrijeme kao da se vratilo pola
godine unatrag.
Ljudi bijahu kao oduzeti od straha, još gore nego prije pola godine, jer je
iznenadni povratak opasnosti širio osjećaj nemoći. Ta, zatajilo je i samo
biskupovo prokletstvo! Ta, ni Antoine Richis, veliki Richis, najbogatiji
gradanin, drugi konzul, moćan, razborit ĉovjek, koji je raspolagao svim
sredstvima, nije mogao zaštititi vlastito dijete! Ta, ruka ubojice nije prezala
ni od svete Laurine ljepote! Jer su je, zapravo, svi koji su je poznavali
smatrali sveticom, pogotovu sad kad je bila mrtva. Zar onda ima nade u bijeg od
ubojice Bijaše još okrutniji od kuge, jer od kuge se moglo pobjeći, ali ne i od
tog ubojice, kako je pokazao Richisov primjer. Oĉito bijaše obdaren nadnaravnim
sposobnostima. Zacijelo je sklopio savez s Ċavolom, ako i sam nije bio davo. I
stoga su mnogi, osobito priproste duše, odabrali odlazak u crkvu i molitvu kao
jedini put. Svaka se bratovština obraćala svome zaštitniku — bravari svetom
Alojziju, tkaĉi svetom Krispinu, vrtlari svetom Antunu, parfimeri svetom Josipu.
I vodili bi svoje ţene i kćerke, zajedno se molili, jeli i spavali u crkvi, nisu
više ni danju iz nje izlazili, uvjereni da će u zaštiti zajednice oĉajnika i u
prisutnosti Majke Boţje naći jedinu moguću sigurnost, ako je sigurnosti uopće
još bilo.
Drugi, domišljatiji, udruţili su se u okultistiĉka društva, jer je crkva već
jedanput zatajila, pa su za velike pare najmili ovlaštenu vješticu iz Gourdona,
zavukli se u jednu od mnogih vapnenaĉkih pećina ispod Grassea i priredivali crne
mise kako bi umilostivili neĉastivoga. Neki su se pak, uglavnom pripadnici
visoke burţoazije i obrazovanog plemstva, oslanjali na najnovije znanstvene
metode, magnetizirali svoje kuće, hipnotizirali svoje kćerke, odrţavali
fluidalne, šutljive seanse u svojim salonima da bi zajedniĉkim odašiljanjem
misli telepatski istjerali duh ubojice. Cehovi su organizirali pokorniĉke
procesije od Grassea do Napoulea i natrag. Redovnici iz pet samostana u gradu
sluţili su neprekidne mise s molitvama i stalnim pjevanjima, pa se ĉas s ovog,
ĉas s onog dijela grada ĉuo neprekidni lamento, dan i noć. Gotovo se i nije
radilo.
Tako su stanovnici Grassea u grozniĉavoj besposlici, skoro nestrpljivo, ĉekali
sljedeće ubojstvo. Nitko nije ni sumnjao da im ono predstoji. I svatko je
potajno išĉekivao strašnu vijest s jednom jedinom nadom — da nesreća neće
zadesiti njega već nekog drugog.
Medutim, ovaj se put vlasti u gradu, okrugu i provinciji nisu više dale zaraziti
histeriĉnim rapoloţenjem puĉanstva. Prvi put otkako se pojavio ubojica djevojaka
uspostavljena je planska i djelotvorna suradnja izmedu gradskih uprava Grassea,
Draguignana i Toulona, izmedu magistrata, redarstva, intendanta, parlamenta i
ratne mornarice.
Solidarnu akciju moćnika potakao je, s jedne strane, strah od opće narodne bune,
a s druge strane ĉinjenica što su se tek nakon ubojstva Laure Richis pojavile
indicije koje su omogućile sistematsko traganje za ubojicom. Ubojicu su vidjeli.
Oĉito se radilo o onom zlokobnom koţarskom kalfi što je one noći, kad se
dogodilo ubojstvo, spavao u staji gostionice u Napouleu i idućeg jutra netragom
nestao. Prema sukladnim podacima što su ih dali gostioniĉar, konjušar i Richis,
taj ĉovjek bijaše neugledan, niska rasta, u smedem haljetku i s putnom vrećom od
gruba lanenog platna. Premda su inaĉe njihove izjave bile zaĉudo neodredene, jer
nisu mogli opisati lice, boju kose ni govor tog ĉovjeka, gostioniĉar je ipak
uspio dodati da mu je, ako se ne vara, zapelo za oko nešto u drţanju i hodu toga
neznanca, nekakva nespretnost, hramanje, kao od ozljede noge ili zgrĉenog
stopala.
Oboruţana tim indicijama, dva ţandarmerijska konjiĉka odreda pošla su već u
podne na dan ubojstva u potjeru za ubojicom prema Marseilleu — jedan je krenuo
obalom, a drugi kroz unutrašnjost. Bliţu okolicu Napoulea proĉešljali su
dobrovoljci. Dva povjerenika zemaljskog suda u
Grasseu otputovali su u Nicu da bi se propitali za koţarskog kalfu. U lukama
Frejus, Cannes i Antibes nadzirali su sve brodove prije ispiovljavanja, na
granici prema Savoji zatvorili su sve putove, i putnici su morali pokazivati
svoje dokumente. Za one koji su znali ĉitati, pojavile su se potjernice s opisom
ubojice na svim gradskim vratima Grassea, Vencea, Gourdona i na vratima seoskih
crkvi. Osim toga, izvikivali su ih tri puta na dan. Dakako, zgrĉeno stopalo
potkrijepilo je mišljenje da je zloĉinac sam davo, pa je stoga prije širilo
paniku medu stanovništvom, nego navodilo na korisne podatke.
Tek kad je predsjednik suda u Grasseu po nalogu Richisa raspisao nagradu od ĉak
dvije stotine livara za hvatanje ubojice, uhapsili su, na osnovi potkazivanja,
nekoliko koţarskih kalfa u Grasseu, Opiju i Gourdonu, od kojih je jedan doista
bio zle sreće jer je šepao. Usprkos ĉvrstom alibiju, koji je potvrdilo nekoliko
svjedoka, namjeravali su ga podvrći mukama, ali se, deseti dan nakon ubojstva,
javio na magistraturu jedan od gradskih straţara i dao sucima ovu izjavu: U
podne onoga dana njemu, Gabrielu Tagliascu, kapetanu straţe, dok je kao obiĉno
vršio duţnost na Porte du Coursu, obratila se jedna osoba koja, kako sada zna,
priliĉno odgovara opisu s potjernice i koja se ţustro raspitivala za put kojim
je tog jutra krenuo iz grada drugi konzul sa svojom karavanom. Tom dogadaju nije
ni prije ni poslije pridao nikakvu vaţnost, a ne bi se ni mogao sjetiti tog
ĉovjeka — bijaše, kako je rekao, posve neupadljiv — da ga juĉer nije sluĉajno
ponovno vidio upravo ovdje, u Grasseu, u Rue de la Louve, ispred laboratorija
maitre Druota i madame Arnulfi, i tom mu je prilikom zapelo za oko da taj
ĉovjek, koji se vraćao u radionicu, izrazito šepa.
Sat nakon toga uhapsili su Grenouillea. Gostioniĉar i konjušar iz Napoulea, koji
su ostali u Grasseu zbog identifikacije drugih osumnjiĉenih osoba, odmah su u
njemu prepoznali koţarskog kalfu što je kod njih prenoćio: taj i nitko drugi,
taj je sigurno traţeni ubojica.
Pretresli su radionicu, pretresli kolibicu u masliniku iza franjevaĉkog
samostana. U jednom kutu leţale su, gotovo neskrivene, razrezana spavaćica,
potkošulja i kosa Laure Richis. A kad su prekopali zemljani pod, izišla je
malopomalo na vidjelo odjeća i kosa ostalih dvadeset ĉetiriju djevojaka.
Pronašii su platnenu putnu vreću i drvenu toljagu kojom je ubijao ţrtve. Dokazi
su bili porazni. Predsjednik suda objavio je pismenim i usmenim proglasima da je
zloglasni ubojica djevojaka, nakon skoro jednogodišnje potrage, napokon uhvaćen
i da je u zatvoru pod strogom paskom.
48
Ljudi u poĉetku nisu vjerovali proglasima. Smatrali su ih varkom
kojom vlasti ţele prikriti vlastitu nesposobnost i ublaţiti opasnu razdraţenost
puka. Još su i te kako pamtili ono doba kad im je objavljeno da je ubojica
otišao u Grenoble. Ovaj se put strah preduboko uvukao u ljudske duše.
Tek kad su idućeg dana na crkvenom trgu ispred prevotea javno izloţili dokaze —
straviĉan prizor, dvadeset pet haljina sa dvadeset pet vlasišta navuĉenih na
motke poput strašila, na ĉeonoj strani trga, nasuprot katedrali — javno se
mišljenje promijenilo.
Stotine i stotine ljudi prodefiliralo je mimo jezovitih izloţaka. Prepoznavajući
odjeću, rodaci ţrtava su vrištali i doţivljavali ţivĉani slom. Ostali puk,
djelomice iz ţelje za senzacijom, djelomice stoga da bi se uvjerio u istinitost
proglasa, zahtijevao je da vidi ubojicu. Njihovi su zahtjevi uskoro postali tako
glasni, a uznemirenost na malom, ustalasanom trgu tako prijeteća, da je
predsjednik odluĉio izvesti Grenouillea iz njegove ćelije i pokazati ga na
prozoru s prvoga kata prevĉtea.
Kad je Grenouille prišao prozoru, vika se stišala. Odjednom je zavladala
posvemašnja tišina kao za vrelog Ijet
nog dana u podne kad su svi vani na poljima ili se zavlaĉe u sjene kuća. Nije se
više ĉulo ni koraka, ni nakašljavanja, ni daha. Svi su se na nekoliko minuta
pretvorili u oko i zinuli od ĉuda. Nitko nije mogao shvatiti da bi taj mali,
nesigurni, pogrbljeni ĉovjek tamo gore na prozoru, taj jadnik, ta hrpica bijede,
ta ništica, mogao poĉiniti više od dva tuceta ubojstava. Jednostavno nije
nalikovao na ubojicu. Nitko, doduše, nije moga reći kako zamišlja ubojicu, toga
davola, ali svi su se sloţili u jednom: ne ovako! A ipak — premda ubojica, kakav
je bio, uopće nije odgovarao predodţbama prisutnih ljudi, pa bi se lako moglo
pomisliti da njegovo prikazivanje nije bilo odviše uvjerljivo — uĉinak je bio
paradoksalno uvjerljiv samo zato što su vidjeli to biće od krvi i mesa na
prozoru i što je on, i nitko drugi, predstavljen kao ubojica. Svi su mislili:
pa, to ne moţe biti istina!. . . a u isto vrijeme znali su da to mora biti
istina.
Naravno, tek kad su straţari odvukli ĉovjeĉuljka u tamu prostorije i tek pošto
više nije bio prisutan i vidljiv, nego je još samo postojao, makar i nakratko, u
sjećanju, gotovo kao pojam u glavama ljudi, kao pojam odvratnog ubojice — tek
tada nestalo je zapanjenosti mnoštva, i javila se primjerena reakcija: usta se
zatvoriše, tisuće oĉiju oţivješe. I tada zagrmi iz tisuće grla jedan jedini krik
bijesa i osvete: — Dajte nam ga! — I spremiše se nasrnuti na prevote da ga
zadave vlastitim rukama, rastrgaju i raskomadaju. Straţari su se dobrano
namuĉili prije no što su uspjeli zabarikadirati vrata i potisnuti svjetinu.
Grenouillea su brţebolje odveli u njegovu ćeliju. Predsjednik se pojavio na
prozoru i obećao brz, strog i primjeren postupak. Usprkos tome, prošlo je još
nekoliko sati prije no što se gomila razišla, mnogo dana prije no što se grad
donekle smirio.
Proces protiv Grenouillea odvijao se bez ikakva zastoja, jer su dokazi bili
nepobitni, a i sam je optuţeni otvoreno priznao na saslušanju da je poĉinio sva
ubojstva za koja ga terete.
Nije znao toĉno odgovoriti samo kad su ga upitali za motiv. Samo je ponavljao da
su mu djevojke bile potrebne i da ih je stoga ubio. Za što su mu bile potrebne i
što bi to uopće moglo znaĉiti »bile su mu potrebne«. . . na ta je pitanja šutio.
Prešli su stoga na muĉenje, objesili su ga za noge, pa je tako satima visio,
upumpali u njega sedam pinti vode, stopala mu ukliještili u škripac — bez ikakva
rezultata. Ĉinilo se da taj ĉovjek ne osjeća tjelesne boli, nije ispustio ni
glasa, a kad su mu ponovno postavili isto pitanje, samo je odgovorio: — Bile su
mi potrebne. — Suci su ga smatrali ludakom. Prekinuli su muĉenje i odluĉili
zakljuĉiti proces bez daljih saslušanja.
Proces je razvukla još samo pravniĉka rasprava s magistratom Draguignana, u
ĉijoj je sudskoj oblasti bio La Napoule, te s parlamentom u Aixu, jer su jedni i
drugi htjeli da se proces odrţi u njihovoj nadleţnosti. No, suci u Grasseu nisu
dopustili da im ga netko otme. Oni su uhvatili zloĉinca, većina ubojstava zbila
se u okrugu njihove nadleţnosti, i njima je prijetila opasnost od bijesa što će
nabujati u puku ako ubojicu predaju nekom drugom sudu. Njegova krv mora poteći
Grasseom.
Petnaestog travnja 1766. godine izreĉena je presuda koju su optuţenome proĉitali
u ćeliji: »Parfimerski kalfa JeanBaptiste Grenouille«, tako je glasila, »bit će
odveden na Cours ispred gradskih vrata, gdje će ga, s licem prema nebu, svezati
na drveni kriţ, na kojemu će, dok još diše, dobiti dvanaest udaraca ţeljeznom
motkom, koji će mu smrskati zglobove na rukama, nogama, kukovima i ramenima.
Zatim će podići kriţ koji će tako stajati sve do njegove smrti«. Uobiĉajeni ĉin
milosrda — davljenje zloĉinca uzicom nakon lomljenja zglobova — bijaše krvniku
izriĉito zabranjen, pa makar se agonija razvukla i na nekoliko dana. Mrtvo
tijelo će noću zakopati u ţivodernici, bez oznake mjesta.
Grenouille je prihvatio presudu bez uzbudenja. Sudski posluţitelj ga je upitao
ima li kakvu posljednju ţelju. — Nemam — odgovorio je Grenouille; nije ništa
trebao.
U ćeliju je ušao svećenik da ga ispovjedi, ali je već nakon ĉetvrt sata izišao
neobavljena posla. Kad nlu je spomenuo ime Boţje, rekao je, osudenik ga je
pogledao s takvim nerazumijevanjem kao da to ime prvi put ĉuje, a zatim se
pruţio na svom leţaju i odmah utonuo u dubok san. Svaki dalji razgovor bio bi
besmislen.
Iduća dva dana mnogi su dolazili da slavnog ubojicu vide izbliza. Ĉuvari su im
dopuštali da bace pogled kroz otvor sa zaklopcem i traţili šest sua po pogledu.
Bakrorezac koji je htio skicirati ubojicu morao je platiti dva franka. No, siţe
ga je razoĉarao. Okovan lancima oko ruĉnih i noţnih zglobova, zatvorenik je
cijelo vrijeme leţao na zatvorskom leţaju i spavao. Lice je okrenuo prema zidu,
a nije reagirao ni na lupanje ni na pozive. Posjetiocima je ulazak u ćeliju bio
strogo zabranjen, i ĉuvari se nisu usudivali prekršiti zapovijed usprkos
primamljivim ponudama. Bojali su se da će ga netko od rodbine ţrtava ubiti prije
vremena. Iz istog razloga nitko mu nije smio davati nikakvu hranu. Mogao ga je
netko otrovati. Za svog tamnovanja Grenouille je dobivao hranu iz kuhinje za
poslugu u biskupskoj palaĉi, koju je prije njega morao kušati upravitelj
tamnice. Posljednja dva dana nije, naravno, ništa jeo. Leţao je i spavao. Svako
toliko zvecnuli bi njegovi lanci, i kad bi ĉuvar poţurio k zaklopcu na vratima,
vidio bi Grenouillea kako pije vodu iz boce, ponovno se pruţa na leţaj i
nastavlja spavati. Kao da se toliko umorio od ţivota da ni posljednje sate nije
htio proţivjeti budan.
U meduvremenu pripremali su Cours za smaknuće. Tesari su podizali stratište, tri
puta tri metra i visoko dva metra, s ogradom i ĉvrstim stubama — takvo raskošno
stratište još nisu imali u Grasseu. Sagradili su i drvenu tribinu za uglednike i
ogradu za prosti puk koji je trebao ostati na odredenoj udaljenosti. Mjesta na
prozorima u kućama lijevo i desno od Porte du Cours i u straţarskoj zgradi
odavna su iznajmili uz prekomjerne cijene. U Chariteu, koji se smjestio malo
postrance, pomoćnik krvnika
nagodio se s upraviteljem za bolesniĉke sobe, pa ih je uz veliku dobit iznajmio
znatiţeljnicima. Prodavaĉi limunade pripremili su goleme zalihe pića, bakrorezac
je otisnuo stotine i stotine primjeraka skice ubojice, koju je napravio u
zatvoru i u mašti je malo smjelije oblikovao, putujući trgovci hrlili su u
tucetima u grad, pekari su pekli spomenkolaĉiće.
Krvnik, monsieur Papon, koji je već godinama morao ĉekati priliku da nekom
prijestupniku lomi kosti, dao je skovati tešku ĉetverouglastu ţeljeznu motku i
odlazio u klaonicu da na ţivotinjskim leševima vjeţba udarce. Smio je zadati
samo dvanaest udaraca i njima slomiti dvanaest zglobova tako da ne ošteti
vaţnije dijelove tijela, na primjer prsa ili glavu — teţak posao koji je
zahtijevao vrlo veliku spretnost.
Gradani su se spremali za dogadaj kao za veliku sveĉanost. Samo se po sebi
razumjelo da se taj dan neće raditi. Ţene su glaĉale sveĉane haljine, muškarci
su ĉetkali kratke kapute i zapovijedali slugama da im ulašte ĉizme što bolje
znaju i umiju. Svi muškarci s vojniĉkim ĉinom ili na poloţaju, cehovski meštri,
odvjetnici, biljeţnici, starješine bratovština ili drugi uglednici, pripremili
su uniforme ili sluţbenu odjeću, s ordenima, ešarpama, lancima i s perikama
napudranim bjelilom. Vjernici su se namjeravali sakupiti post festum na sluţbi
Boţjoj, Sotonini sljedbenici na razuzdanoj luciferskoj misi zahvalnici,
obrazovani plemići na magnetistiĉkoj seansi u palaĉama Cabrisa, Villeneuvea i
Fontmichela. U kuhinjama su već prţili i pekli, iz podruma donosili vino, a s
trţnice cvjetne ukrase, u katedrali se odrţavale probe orguljaša i crkvenog
zbora.
U kući Richis, u Rue Droite, bijaše tiho. Richis nije dopustio nikakve pripreme
za »dan oslobodenja«, kako je puk nazvao dan smaknuća ubojice. Sve mu se to
gadilo. Kao što mu se prije gadio strah što je iznenada ponovno zahvatio ljude,
tako mu se gadila i grozniĉava radost s kojom su išĉekivali taj dogadaj. I sami
ljudi, svi su mu se gadili. Nije se pojavio na trgu ispred katedrale prilikom
pri
kazivanja zloĉinca i njegovih ţrtava, ni na procesu, ni na odvratnom defileu
ljudi ţeljnih senzacije ispred ćelije osudenika. Kad je trebao identificirati
kosu i odjeću svoje kćerke, pozvao je suce u kuću, pribrano dao kratku izjavu i
zamolio ih da mu te stvari ostave kao relikvije, što su mu i dopustili. Odnio ih
je u Laurinu sobu, razrezanu spavaćicu i prsluĉić stavio na njezin krevet,
raširio crvenu kosu preko jastuka, sjeo pred postelju, pa nije ni danju ni noću
izlazio iz njezine sobe kao da je tim besmislenim bdjenjem htio ispraviti ono
što je propustio one noći u La Napouleu. Bijaše pun gadenja, gadenja prema
svijetu i prema sebi, pa nije mogao ni plakati,
I ubojica mu se gadio. Nije ga htio ni vidjeti kao ĉovjeka već samo kao ţrtvu za
klanje. Htio ga je vidjeti tek prigodom smaknuća, dok bude leţao na kriţu i dok
ga lomi dvanaest udaraca, tek tada, sasvim izbliza, stoga je i rezervirao mjesto
u prvom redu. A kad se nakon nekoliko sati puk razide, popet će se k njemu na
gubilište, sjesti pokraj njega i bdjeti, noćima, danima, bude li potrebno, pri
tom mu gledati u oĉi, ubojici svoje kćerke, istresti mu u lice sve svoje
gadenje, zalijevati ga u samrtniĉkoj borbi svim svojim gadenjem kao gorućom
kiselinom sve dok ĉudovište ne crkne. . .
A poslije Što će poslije toga uĉiniti Nije znao. Moţda će nastaviti ţivjeti
uobiĉajenim ţivotom, moţda će se oţeniti, moţda napraviti sina, a moţda neće
ništa uĉiniti, moţda će umrijeti. Bijaše mu posve svejedno. Takva su mu se
razmišljanja ĉinila besmislenima, kao da razmišlja što mu je ĉiniti nakon
vlastite smrti: ništa, dakako. Ništa o ĉemu bi već sada mogao nešto znati.
Patrick Suskind - Parfem Pet Sep 21, 2012 8:00 pm
