Dvadeset drugo poglavlje
Gospodinov posao
Samo Bog je znao gdje cu pronaci posao u gradu u kojem su se ljudi bojali
hodati ulicama. Po ulicama Kigalija bile su razbacane zaostale mine, ali ako
sam željela raditi, morala sam gaziti plocnikom. Autobusi nisu vozili, a nisam
imala novca za taksije. Upitala sam Farija zna li za kakva poduzeca do kojih se
može doci pješice, a koja imaju nepopunjena radna mjesta. »Izbor ti je jako
ogranicen jer sada nitko ne zapošljava,« odgovorio je. »Jedina mogucnost su
Ujedinjeni narodi... ali ljudi koje oni zapošljavaju obicno moraju znati engleski.«
Upalila mi se žarulja. Naravno! Ujedinjeni narodi su bili razlog zbog kojeg
me je Bog u kupaonici naveo da ucim engleski. Cak sam bila imala viziju kako
radim u UN-ovom uredu.
Te sam veceri posebno temeljito oprala svoju odjecu i intenzivno se molila
da mi Bog pomogne pronaci posao u Ujedinjenim narodima. Bila sam toliko
uzbudena što cu napokon iskoristiti svoje znanje engleskog da sam vecinu noci
provela gledajuci u ogledalo i vježbajuci fraze koje sam naucila.
»Dobro jutro vam želim.« »Kako ste?« »Tražim posao.«
»Zovem se Immaculee Ilibagiza.« »Ruandanka sam.«
»Studirala sam primijenjenu znanost na sveucilištu u Butareu.« »Tražim
posao.«
O, kako uzbudljivo! Izgovarala sam prave engleske recenice, a sutra cu
imati pravi razgovor na novom jeziku... a do kraja dana radit cu na svom novom
poslu! Neka je hvala Bogu!
Stajala sam ispred vrata UN-ove zgrade tocno u osam sati. Stražar iz Gane
srdacno me je pozdravio na jeziku koji je zvucao kao engleski. Sigurna sam da
je rekao nešto poput, »Dobro jutro, kako vam mogu pomoci?« Medutim, ono što
145
sam ja cula bilo je, »Bla, bla, bla, bla, bla?« Nisam imala pojma što je govorio,
no pretvarala sam se da jesam. Držala sam glavu visoko, skupila odvažnost i
rekla, »Kako ste? Ja sam Immaculee Ilibagiza. Tražim posao.«
Jao. Izraz na njegovom licu govorio mi je koliko sam smiješno zacijelo
zvucala. Svejedno, pokušala sam ponovno. Nisam došla dovde da bi me odbili.
»Kako ste? Ja sam Immaculee Ilibagiza.Tražim posao.« »A! Ti si Ruandanka...
Sigurno govoriš francuski,« rekao je. Nasmiješila sam se i klimnula. Otvorio je
vrata, a drugi stražar me je otpratio do male cekaonice, gdje sam ispunila
mnogo obrazaca i gdje mi je receno da cekam. I tako sam cekala... i cekala... i
cekala. Kada su zaposlenici UN-a poceli odlaziti na kraju radnog dana, upitala
sam recepcionara koliko još moram cekati da bih dobila posao. »Draga, nacekat
ceš se. Nema slobodnih mjesta.« Otišla sam kuci razocarana ali ne i
obeshrabrena. Moja je sudbina bila da radim u UN-u — vizualizirala sam to i
bila sam odlucna. Ako je Bog želio da tamo radim, ništa me nece sprijeciti u
ostvarenju moga cilja.
Vratila sam se sutradan, popunila iste obrasce i ponovno cekala citavo
poslijepodne. Isto sam ucinila i sljedeceg dana, i dan nakon toga, i dan nakon
toga. Provela sam više od dva tjedna ispunjavajuci formulare i cekajuci.
Recepcionar mi je svakog dana, dok sam odlazila, govorio, »Draga, da sam na
tvom mjestu ne bih se trudio ponovno dolaziti. Nema slobodnih mjesta.«
Do kraja drugog tjedna bila sam pomalo obeshrabrena. Strepila sam od
vracanja Aloisi bez posla pa sam tumarala unakaženim ulicama našeg
kigalijskog susjedstva žaleci samu sebe. Željela sam sjesti u tihom razgovoru s
Bogom kako bih usredotocila svoje energije, no Aloisina mi je kuca bila previše
bucna da bih meditirala. Vjerovali ili ne, zapravo sam ceznula za danima u
pastorovoj kupaonici, kada sam mogla satima bez prekida razgovarati s Bogom.
Sjetila sam se srece i mira kojima je ispunjavao moje srce tijekom tih dugackih
razdoblja tihe molitve, kao i mentalne bistrine koju sam kasnije uživala. Dva
bloka od Aloisine kuce ušla sam u kostur izgorjele kuce, spustila se na koljena
usred pougljenjenih krhotina opeke i stakla i pocela moliti: »Dragi Bože, u
Bibliji, Petar je bio obeshrabren nakon što je citavu noc ribario i nije ništa
ulovio, no ti si mu rekao da ode ponovno ribariti na istom mjestu — i uhvatio je
tako mnogo ribe! Bio je tako sretan! Evo dakle, ti si me doveo do UN-a, i ja sam
ovdje 'pecala' posao danima... ali ovdje nema ribe. Bože, ne znam što da radim.
Nemam novca, odjeca mi se raspada i ne žele mi dati posao. Zato trebam tvoju
pomoc. Ucini da me ti ljudi iz UN-a primijete i daju mi dobar uredski posao; ti
znaš koliko ga jako trebam. Pomogni mi, i ja cu pomoci sebi! Amen.«
146
Ocistila sam se i izašla iz uništene kuce s novim samopouzdanjem.
Zamolila sam Boga za njegovu pomoc i znala sam da je na meni da je ostvarim.
Pocela sam vizualizirati da vec radim u UN-u, pravim bilješke, javljam se na
telefonske pozive i pomažem u donošenju važnih odluka.
Pješaceci prema kuci pomislila sam na sve stvari koje ce mi trebati kada mi
ponude zaposlenje u UN-u. Trebala sam nabaviti neku pristojnu odjecu i
definitivno sam trebala svoju srednjoškolsku diplomu i dokaz da sam tri godine
pohadala fakultet. Na nesrecu, sve moje osobne stvari bile su ostale u mojoj
studentskoj sobi u Butareu, koji je bio udaljen cetiri sata vožnje, a ocigledno
nisam imala novca da platim taksi da me tamo odveze.
Bila sam toliko zadubljena u misli da gotovo nisam primijetila automobil
koji se zaustavio kraj mene i vozaca koji je dozivao moje ime. To je bio dr. Abel,
profesor s mog fakulteta u Butareu. »Immaculee, jedva sam te prepoznao,«
rekao je. »Tako si mršava! Sretan sam što si preživjela... No, jedeš li, imaš li gdje
živjeti?«
Dr. Abel je bio doktor medicine pa mi je postavio svakojaka pitanja o tome
što sam prošla, kao i o mom zdravlju. Pozvao me da dodem živjeti s njim i
njegovom ženom u Butare i tako prikupim snagu. Zahvalila sam mu i objasnila
da vec imam obitelj kod koje boravim. No, ukoliko ce u bliskoj buducnosti ici
automobilom u Butare, rado cu prihvatiti prijevoz. »Naravno. U stvari, idem
sutra.«
Ponovno sam u onome što bih obicno smatrala slucajnim susretom vidjela
Božju ruku na djelu. Sutradan me je dr. Abel ostavio pred ulaznim vratima mog
starog sveucilišta. Fakultet je bio opljackan, a na vratima su bili vojnici. Odbili
su me pustiti da odem u svoju sobu, rekavši, »Ulaz u sveucilište je zabranjen na
neodredeno vrijeme.« Zatim su mi rekli da se vratim u Kigali.
Sjela sam uz rub ceste i molila s ocevom krunicom, cekajuci da mi Bog
pokaže kako ce me uvesti u sveucilišni kampus. Za manje od deset minuta pred
vratima se zaustavio automobil koji je vozio vojnog pukovnika. Dok su vojnici
padali jedni preko drugih nastojeci mu salutirati, ja sam prišla automobilu i
predstavila se. »A što radiš ovdje, djevojcice?« odgovorio je. »Gdje su ti roditelji?
Opasno je da sama lutaš ovuda.«
Imala sam dvadeset i cetiri godine, no dosta sam izgubila na težini i
izgledala sam više kao dvanaestogodišnjakinja. »Moj su roditelji mrtvi,
gospodine. Ubijeni su u genocidu, zajedno s ostatkom moje obitelji. Sve što mi
je ostalo na svijetu nalazi se u mojoj studentskoj sobi, no vaši vojnici me ne žele
147
pustiti u kampus. Hocete li mi pomoci?« upitala sam što sam dražesnije mogla.
Pukovnik mi je otvorio vrata automobila i ja sam ušla s jednim od vojnika.
Provezli smo se kroz ulazna vrata i napravili kratku, depresivnu vožnju do moje
spavaonice.
Predivni kampus, u kojem sam jednom stvorila tako mnogo divnih sjecanja
i srdacnih prijateljstava, više nije postojao. Smece je bilo posvuda, a mnoge
zgrade bile su spaljene i razrušene. Vjetar je razbacivao studentske bilješke po
kampusu kao da su suho lišce te je, i nakon svih tih tjedana, po tlu još uvijek
bilo tako mnogo mrtvih tijela. Nisam ih se usudila gledati u strahu da ne
ugledam leš Sarah ili neke svoje druge dobre prijateljice. Pokušala sam prizvati
sjecanja na studentske plesove na kojima sam se zabavljala, predstave u
kojima sam glumila, romanticne šetnje s Johnom... ali sve je to bilo zastrto
razaranjem koje sam vidjela pred sobom.
Pukovnik me je ostavio pred mojom spavaonicom, a vojnik me je otpratio
do moje sobe, koja je bila temeljito pokradena. Vrata su bila razvaljena sjekirom
i sve što sam posjedovala bilo je nestalo — moji kovcezi, odjeca, cipele, cak je i
madrac bio ukraden. Hvala Bogu, nekoliko fotografija mojih roditelja i dalje je
visjelo na zidovima — moje jedine uspomene na naš zajednicki život. Pokupila
sam nekoliko omotnica što su bile razbacane po podu, no vojnik ih je zgrabio iz
mojih ruku i poceo ih citati. Objesio je pušku o rame i prilicno prijeteci pitao,
»Tko je Aimable?«
Na njegovo iznenadenje, ja sam se pocela smijati. Ucinilo mi se smiješnim
što sam bila preživjela genocid, a sada me je zbog pljackanja vlastite, prazne
studentske sobe mogao upucati tutsijski vojnik. »Aimable je moj brat. To mi je
pismo poslao iz Senegala, gdje studira,« rekla sam. Vojnik je gundajuci izašao
na hodnik da nastavi citati moja privatna pisma. Posložila sam neke druge
papire na podu i nisam mogla vjerovati što sam tada ugledala. Tamo, u jednoj
velikoj omotnici, bila je moja srednjoškolska diploma, moj izvještaj o
napredovanju na fakultetu i gotovo trideset americkih dolara mog novca od
stipendije, koji sam bila spremila. Odjednom sam bila bogata... i mogla sam
dokazati da sam obrazovana!
Odmah sam otišla iz kampusa i upotrijebila jedan od svojih dolara da
platim taksi za put natrag u Kigali. Citavim putem prema kuci zahvaljivala sam
Bogu što mi je odgovorio na još jednu molitvu. Doista je održavao svoje
obecanje i pazio na mene kao da sam mu vlastita kci.
U gradu se bilo nanovo otvorilo nekoliko trgovina te sam kupila nešto
rabljene odjece, nove cipele, parfem i dezodorans. A zatim sam, po prvi put u
148
pet mjeseci, otišla kod frizera. Vratila sam se kuci ponovno se osjecajuci kao
žena. Aloisi je skoro otkazalo srce kada me je vidjela kako izlazim iz svoje sobe
sva sredena i lijepa. »Za što god da si se molila, moli da i ja dobijem malo,« rekla
je Aloise smijuci se svojim grohotnim smijehom iz svega srca. A još jace se
smijala kad sam joj pokazala sve namirnice što sam ih bila kupila s novcem
koji je preostao — dovoljno da nam potraje još jedan mjesec!
Sutradan sam se zaputila prema UN-u da nastavim svoj lov na posao.
Izgledala sam dobro, mirisala dobro, imala sam svoju diplomu i osjecala sam se
sposobno i samopouzdano — bila sam samostalna mlada žena spremna da
zauzme svoje mjesto u svijetu. Ganski me stražar ovaj put nije ispitivao na
vratima: u stvari, mislim da me cak nije ni prepoznao jer me samo pustio
unutra bez pitanja, smiješeci se dok sam prolazila. Cim sam se našla u zgradi,
otišla sam do ureda direktora za ljudske resurse i pokucala na vrata,
prekidajuci direktora usred razgovora.
»Kako vam mogu pomoci, gospodice?« upitao me na francuskom.
»Gospodine, trebam posao,« rekla sam na engleskom... ili sam barem tako
mislila.
Izgledao je zbunjeno. »Pokušavate li reci da tražite posao?« »Da, gospodine,
tocno — trebam posao,« odgovorila sam na francuskom. Bilo je bjelodano da ce
na mom engleskom trebati malo poraditi.
»Shvacam... Pricekajte ovdje,« rekao je i nestao u svom uredu. Nekoliko
minuta kasnije njegova je tajnica došla razgovarati sa mnom i temeljito me
promotrila od glave do pete. Bila je Ruandanka i iz nekog razloga odmah joj se
nisam svidala. »Kako ste ušli u zgradu? Što želite?« pitala me je na
kinjaruandiju. »Tražim posao.« »Kakvog iskustva imate?«
»Bila sam na sveucilištu, gdje sam studirala elektrotehniku i matematiku.«
»Ovdje su poslovi tajnicki — to jest, ako imamo slobodnih poslova. Znaš li
se služiti racunalom ili govoriti engleski.« »Nikad nisam radila tajnicki posao, ali
znam malo engleskog.« »Aha,« rekla je oštro. »Pa, nemamo ništa — možda za tri
ili cetiri mjeseca. Ali s vještinama koje vi posjedujete, sumnjam da cete išta
naci. Molim vas, zatvorite vrata na izlasku.«
Kada sam izašla iz ureda bila sam tako uzrujana da sam se strcala niza
stražnje stepenice kako nitko ne bi vidio da placem. Na pola puta niza stepenice
jedan sredovjecni gospodin obratio mi se na francuskom: »Stanite! Stanite na
trenutak, mlada damo! Mogu li razgovarati s vama?« Željela sam nastaviti
149
trcati, no moje poštovanje prema starijima prisililo me da odgovorim. Brzo sam
obrisala suze. »Da, gospodine?« Covjek me je pogledao kao da je vidio duha.
»Hm... hm... pitao sam se, zašto ste ovdje?«
Brinula sam se da ne pozove osiguranje, no ipak sam odgovorila: »Posao,
gospodine... Tražim posao.« »O, jeste li se našli s direktorom ljudskih resursa?«
Ispitivanje na stepenicama me je živciralo, no opet sam odgovorila iz
poštovanja. »Da, gospodine, jesam. No receno mi je da nema posla.« »O, dobro
onda.« Nacrckao je nešto na posjetnicu i predao mi je. »Pokažite ovo na vratima
sutra ujutro,« rekao je. »Ocekujem vas u svom uredu sutra u deset. Vidjet cemo
što možemo uciniti oko toga da vam damo posao.«
Nisam znala što da kažem, pa sam samo gledala u posjetnicu dok se on
nastavio penjati stepenicama. Pisalo je:
pierre mehu
Glasnogovornik, UNAMIR
Misija Ujedinjenih naroda za pomoc Ruandi
Nisam znala što je glasnogovornik, ali zvucalo je važno. A misija UNAMIR je
bila utemeljena prije rata kako bi pomogla da Ruanda dobije pošteniju vladu.
Možda cu ja postati njen dio!
Kada sam se sljedeceg jutra sastala s g. Mehuom, rekao mi je da me je,
kada me je ugledao na stepenicama, zamijenio za mladu Ruandanku koja je
radila za njega prije rata. Bila mu je vrlo draga, no tijekom genocida je ubijena
zajedno sa svojom obitelji. Zatim me je zamolio da mu ispricam svoju pricu, što
sam i ucinila. »Koliki su vaši mjesecni prihodi?« »Moji što?«
»Koliko novca zaradite mjesecno?« »Ništa, nula. Zato sam ovdje.«
»Pa, ne može to tako! Pomoci cu vam da dobijete posao. Vaši su roditelji
ocito obavili dobar posao odgajajuci vas, i želim da znate da cete biti siroce
samo ako to želite. Od sada pa nadalje UN ce biti vaš dom, a sa mnom možete
razgovarati kao da sam vaš tata.« Smijala sam se dok me nije zaboljelo — Bog je
stvarno ispunjavao svoje obecanje i slao andele da paze na mene. »Morat cete
obaviti sve testove, naravno,« nastavio je g. Mehu, »no s vašim obrazovanjem to
ne bi trebao biti problem. Kakvi ste u tipkanju i engleskom jeziku?«
»Zapravo ne znam tipkati, a engleski sam ucila sama dok sam se skrivala u
kupaonici.«
150
»Dobro, dakle... Zvuci kao da trebate ubrzani tecaj.« G. Mehu me je
upoznao sa svojom tajnicom Jeanneom i ona je provela dan pokazujuci mi kako
da se služim racunalom i pišem dopise, kao i sve detalje njihovog sustava
arhiviranja. Upamtila sam funkcije svih tipaka na racunalu, a zatim sam na
komadu kartona nacrtala tocnu repliku tipkovnice. Provela sam tri dana radeci
na racunalu te ostajala budna tri noci vježbajuci tipkanje na svojoj rukom
nacrtanoj tipkovnici.
Bog je zacijelo vodio moje prste, jer sam cetvrtog dana prošla UN-ov
daktilografski test s odlicnim uspjehom. Nekoliko dana kasnije prošla sam
engleski test te sam bila proglašena kvalificiranom da radim u Ujedinjenim
narodima. Vizualizirala sam to, sanjala sam to, molila sam se za to, a sada sam
to i imala!
Nisam se ni snašla, a vec sam radila kao službenica te sam uskoro bila
odgovorna za pracenje svih UN-ovih pošiljki što su iz inozemstva stizale u
Ruandu — od novih terenskih vozila do teretnih kontejnera s hranom. To je bio
važan posao i nikako nisam mogla probaviti cinjenicu da sam samo nekoliko
mjeseci ranije cucala u necijoj kupaonici, ne znajuci hocu li živjeti ili umrijeti.
Bila sam živi dokaz snage molitve i pozitivnog razmišljanja, koji su zapravo
gotovo ista stvar. Bog je izvor svekolike pozitivne energije, a molitva je najbolji
nacin da se dode u dodir s njegovom moci. Bog me je odveo daleko od
kupaonice i bio je uz mene na svakom koraku tog puta: spašavajuci me od
ubojica; ispunjavajuci moje srce opraštanjem; pomažuci mi da naucim engleski;
isporucujuci me u sigurnost; priskrbljujuci mi prijateljstvo, krov nad glavom i
hranu te, na posljetku, upoznajuci me s g. Mehuom i mojim poslom iz snova.
Bez obzira na to što sam prolazila proteklih nekoliko mjeseci, Bog me nikada
nije napustio, nikada nisam bila sama.
Voljela sam svoj novi posao; svaki je dan bio uzbudljiviji od prethodnog. U
UN-u je bilo tako mnogo nacionalnosti da sam se osjecala kao turist u vlastitoj
zemlji. Neprekidno sam ucila nove vještine, upoznavala nove ljude i usavršavala
svoj engleski. I ne samo da sam bila bogata Božjim blagoslovima nego sam
dobivala i placu! Uskoro sam mogla slati novac svojim tetkama te kupiti hranu i
novu odjecu za Aloise i njenu djecu kako bih im zahvalila za sve što su ucinili
za mene. Pružili su mi dom i obitelj kada sam ih najviše trebala... No, znala
sam i da je došlo vrijeme da odem.
Do pocetka listopada svi moji prijatelji iz francuskog kampa bili su
napustili Aloisinu kucu i sve oko mene pocelo se mijenjati. Preko milijun
tutsijskih izbjeglica pocelo se vracati u Ruandu iz citavog svijeta, dovodeci sa
151
sobom djecu, unuke te raznorazna nova kulturna nasljeda i strane jezike.
Mijenjali su zvuk i izgled naše države. Vratili su se milijuni emigranata, a to je
ujedno bio i broj Tutsija ubijenih u genocidu — broj izvan mog poimanja. Dok
su se Tutsiji vracali, više od dva milijuna Hutua pobjeglo je iz Ruande bojeci se
osvetnickih ubijanja. Vecina ih je završila živeci u bijednim izbjeglickim
kampovima u drugim zemljama, pri cemu su mnogi umirali od bolesti i
pothranjenosti. Patnja je bila posvuda. Jednog dana, razmišljala sam, kada
naucim više i uštedim dovoljno novca, ostavit cu tugu svoje zemlje daleko iza
sebe. Medutim, za sada sam morala provoditi male promjene. Život u Ruandi se
mijenjao, i ja sam se mijenjala s njim. Zamolila sam Boga da mi pronade novi
dom u kojem cu biti okružena ljubavlju i pozitivnim osjecajima. Ovoga puta dao
mi je odgovor na moje molitve kada sam otvorila ulazna vrata Aloisine kuce. Na
pragu je stajala, placuci od srece što me je pronašla, Sarah, moja draga
prijateljica s kojom sam dijelila sobu na koledžu Lycee. Uspjela je saznati gdje
sam, i obje smo vrištale i bacale ruke jedna oko druge. Provele smo sate
nadoknadujuci propušteno i lijevajuci nebrojene suze. Srce mi se ponovno
raspuklo kada sam joj ispricala kako je pastor poslao našu bracu Augustina i
Vianneyja u noc - i kako su umrli zajedno. Plakale smo za našim deckima koje
smo tako mnogo voljele, kao i za ostatkom moje obitelji - Sarah ih je sve
poznavala i voljela. »Kod nas ceš uvijek imati obitelj,« rekla je Sarah. »Dodi
živjeti u moju kucu... Ponovno cemo biti sestre!«
Sarah mi je tako puno znacila, a njezina ponuda bila je tako velikodušna i
primamljiva da sam je smjesta prihvatila. Spakirala sam svoje stvari i preselila
u kucu njenih roditelja još istog dana. Aloisi to nije previše smetalo buduci da
je Sarina kuca bila samo pet minuta dalje, a i obecala sam joj da cu je cesto
posjecivati.
Nisam mogla dobiti dom koji bi bio ispunjeniji mirom i ljubavlju od
Sarinog. Njeni vremešni roditelji bili su u braku pedeset pet godina, no još
uvijek su se zadirkivali i voljeli poput tinejdžera. Bili su predani kršcani, odlazili
su u crkvu svakog jutra i zajedno molili svake veceri. To je za mene bilo
savršeno mjesto da ponovno uspostavim svoju tijesnu osobnu vezu s Bogom... i
savršeno mjesto da žalujem za svojom obitelji i pocnem zacjeljivati srce.
Kod Sarah je moje ranjeno srce polako postalo dovoljno snažno da rijeci
koje i dalje gotovo nisam mogla izgovoriti stavim na papir. Došlo je vrijeme da
pišem svom bratu Aimablu, koji je još uvijek bio u Senegalu i nije znao jesam li
živa. Bila sam odgadala taj bolni zadatak, djelomicno zbog toga što nije bilo
poštanske službe, no više zbog svojih nada da se, ako ne budem vidjela rijeci,
152
bolni dogadaji kao nisu ni dogodili. Medutim, jesu, dogodili su se - bili su
stvarni, a ja sam to napokon pocinjala prihvacati.
Stavila sam ocevu krunicu na stol pokraj sebe i pocela pisati: Najdraži
Aimable, ovo je najtužnije pismo koje sam ikada napisala i najtužnije pismo
koje ceš ikada primiti...
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Pet Sep 21, 2012 5:23 pm
