Naravno, rukopis
16. kolovoza 1968. do ruku mi dode knjiga koju dugujemo peru nekog opata Valleta,
Le manuscript de Dom Adson de Melk, traduit en francais d' apres 1' edition de Dom J. Mabillon
(Aux Presses de 1'Abbaye de la Source, Paris, 1842.). Opremljena uistinu oskudnim povijesnim
naznakama, knjiga je tvrdila da vjerno prenosi rukopis iz cetrnaestog stoljeca što ga je pak u
samostanu u Melku pronašao veliki erudit sedamnaestog stoljeca, kojemu moramo mnogo toga
zahvaliti u pogledu povijesti benediktinskog reda. Ucena me trouvaille (moja vlastita, dakle treca
po redu) radovala dok sam se nalazio u Pragu ocekujuci dragu osobu. Šest dana nakon toga,
sovjetske su cete zauzele nesretni grad. Kroz mnoge nedace uspio sam se domoci austrijske
granice kod Linza, odande sam pošao u Bec, gdje sam se sastao s osobom koju sam cekao, pa smo
zajedno krenuli uzvodno Dunavom.
U atmosferi velikog duševnog uzbudenja procitao sam, ocaran, strašnu pricu Adsona iz Melka, i
dopustio da me toliko zaokupi da je prevedoh gotovo u jednom dahu, u nekoliko velikih
bilježnica iz Papeterie Joseph Gibert, po kojima je vrlo ugodno pisati ako je pero mekano. Tako
iduci stigosmo u blizinu Melka, gdje se, okomito na rukav rijeke još uzdiže prekrasni Stift, koji se
tijekom stoljeca više puta restaurirao. Kao što je citatelj mogao pretpostaviti, u samostanskoj
knjižnici ne nadoh ni traga Adsonovu rukopisu.
Prije nego što stignemo u Salzburg, jedne se tragicne noci, u malom hotelu na obalama Mondseea,
moje suputnicko drugovanje naglo prekinu, a osoba s kojom sam putovao nestade odnijevši sa
sobom knjigu opata Valleta, ne da mi napakosti, nego zbog zamršena i nenadanog nacina na koji
se naš odnos okoncao. Ostade mi tako niz bilježnica ispisanih mojom rukom i velika praznina u
srcu. Poslije nekoliko mjeseci, u Parizu, odlucih da se bolje pozabavim svojim istraživanjem. Od
ono malo obavještenja što sam izvukao iz francuske knjige ostala mi je samo uputa na izvor,
izuzetno iscrpna i precizna:
Vetera analecta, sive collectio veterum aliquot opera & opusculorum omnis generis, carminum, epistolarum,
diplomaton, epitaphiorum & cum itinere ger-manico, adaptationibus aliquotdisquisitionibus R.P.D. Joannis
Mabillon, Pres-biteri ac Monacbi Ord. Sancti Benedicti e Congregatione S. Mauri. — Nova Editio cui
accessere Mabilonii vita & aliquot opuscula, scilicet Dissertatio de Pane Eucharistko, Azymo et
Fermentatio, ad Eminentiss. Cardinalem Bona. Subjungitur opusculum Eldefonsi Hispaniensis Episcopi de
eodem argumentum Et Eusebii Romani ad Theophilum Gallum epistola. De cultu sanctorum ig-notorum,
Parisiis, apud Levesque, ad Pontem D. Michaelis, MDCCXXI, cum privilegio Regis.
Odmah pronadoh Vetera Analecta u knjižnici Sainte Genevieve, ali se na moje veliko iznenadenje
izdanje koje sam našao nije podudaralo u dvjema pojedinostima: prije svega nakladnik, a to je
Montalant, ad Ripam P. P. Augustinianorum (prope Pontem S. Michaelis), i zatim nadnevak, dvije
godine kasniji. Nepotrebno je kazati da ta analecta nisu sadržavala nikakav rukopis Adsa ili
Adsona iz Melka — a rijec je štoviše, kao što svatko može provjeriti, o zbirci tekstova srednje i
manje dužine, dok se prica koju prepisuje Vallet protezala na nekoliko stranica. U ono doba upitah
za mišljenje znamenite medijevaliste kao što je dragi i nezaboravni Etienne Gilson, ali je bilo jasno
da su jedina Vetera Analecta ona koja sam vidio u Saint Genevieve. Kratak posjet Abbaye de la
Source, koja se nalazi u okolici Passya, i razgovor s prijateljem Dom Arneom Lahnestedtom
takoder mi posvjedociše da nikakav opat Vallet nije objavljivao knjige služeci se tiskarskim
strojevima (koji uostalom ne postoje) u opatiji. Poznat je nemar francuskih erudita kad je u pitanju
navodenje iole vjerodostojnih bibliografskih naznaka, ali je slucaj nadmašivao svaku razložnu
pesimisticnost. Poceh smatrati da mi je ruku dopala krivotvorina. Sad je vec i sama knjiga opata
Valleta bila nepovratno izgubljena (ili se bar ja nisam usudivao zatražiti je od osobe koja mi ju je
oduzela). Tako su mi preostajale samo moje bilješke, u koje sam tad vec pocinjao sumnjati.
Ima carobnih trenutaka, kad osjecamo veliki tjelesni umor i snažno motoricko uzbudenje, u kojima
nam se nadaju prividenja osoba koje smo u prošlosti upoznali (»en me retragant ces details, fen suis ci
me demander s'ils sont reels, ou bien si je les ai reves«). Kao što poslije doznadoh iz knjižnice Abbea
Bucqouy, jednako nam se nadaju prividenja još nenapisanih knjiga.
Da se nije dogodilo nešto novo, još uvijek bih se pitao odakle potjece prica Adsona iz Melka, kadli
mi 1970., u Buenos Airesu, dok sam radoznalo prekopao po tezgama malog antikvara u ulici
Corrientes, nedaleko od najznamenitijeg Patio del Tango te velike ulice, u ruke dospje kastilski
prijevod knjižice Mila Temesvara, O uporabi zrcala u šahovskoj igri, koju sam vec imao prilike
citirati (iz druge ruke) u svojem djelu Apokalipticari i integrirani gdje sam prikazao njegovu
noviju knjigu Prodavaci Apokalipse. Bila je rijec o prijevodu izvornika na gruzijskom jeziku
(Tbilisi, 1934.) do kojega se vec tada nije moglo doci, i tu, na svoje veliko iznenadenje, procitah
obilne navode iz Ad-sonova rukopisa, samo što izvor nije bio ni Vallet ni Mabillon, nego otac
Athanasius Kircher (ali koje djelo?). Jedan mi je ucenjak — kojega ne smatram upitnim imenovati
— poslije jamcio (a napamet je navodio kazala) kako veliki isusovac nikada nije govorio o Adsonu
iz Melka. No pred ocima su mi bile Temesvarove stranice, a epizode na koje se poziva potpuno se
poklapaju s epizodama iz rukopisa koji je preveo Vallet (posebice opis labirinta nije ostavljao
mjesta nikakvoj sumnji). Pisao poslije o tome Beniamino Placido što mu drago,1 opat Vallet je
postojao, a jednako pouzdano i Adson iz Melka.
Iz toga zakljucih da su po svemu sudeci Adsonove uspomene primjerene naravi dogadaja o
kojima pripovijedaju: obavija ih mnogo mutnih zagonetaka, pocevši od pisca, pa sve do smještaja
opatije, o kojemu Adson uporno i tvrdoglavo šuti, pa tako nagadanja dopuštaju da se ocrta
neodredeno podrucje izmedu Pompose i Conquesa, uz razložnu vjerojatnost da mjesto leži uz
hrbat Apenina, izmedu Pijemonta, Ligurije i Francuske (to jest izmedu Lericija i Turbije). Što se
tice razdoblja u kojem se odvijaju opisani dogadaji, to je kraj studenoga 1327. Kada, medutim, piše
autor, neizvjesno je. Ako racunamo da za sebe kaže kako je '27. bio iskušenik te da se, u trenutku
dok zapisuje uspomene, bliži smrti, možemo nagadati da je rukopis sastavio u posljednjih deset ili
dvadeset godina 14. stoljeca.
Kad se bolje razmisli, prilicno su nedostatni bili razlozi koji su me mogli navesti da dadem tiskati
svoj talijanski prijevod nepoznata neogotickog prijevoda na francuski latinskog izdanja iz
sedamnaestog
1- La Repubblica 22. rujna 1977.
stoljeca, djela koje je krajem cetrnaestog stoljeca na latinskom napisao njemacki redovnik.
Ponajprije, kojeg stila da se pridržavam? Napast da se ugledam na talijanske uzore toga doba
valjalo je odbaciti kao posvema neopravdanu: ne samo da Adson piše na latinskom, nego je po
cijelome toku teksta jasno da je podrijetlo njegove kulture (ili kulture svojstvene opatiji, koja tako
vidljivo na njega utjece) mnogo starije. Jasno je da je rijec o ukupnosti višestoljetnih spoznanja i
stilistickih navika koje se nadovezuju na latinsku tradiciju kasnoga srednjeg vijeka. Adson misli i
piše kao redovnik koji nije upio ništa od preokreta što ga je izveo narodni jezik te je ostao vezan
uza stranice pohranjene u knjižnici o kojoj pripovijeda, stekavši obrazovanje na patristickoskolastickim
tekstovima, pa je, po jeziku i po ucenim navodima, njegova prica mogla biti napisana
(ako izuzmemo spomene na zbivanja 14. stoljeca, koje Adson ipak bilježi, kojecim zbunjen, i uvijek
prema onome što je nacuo) u 12. ili u 13. stoljecu.
S druge strane, nesumnjivo je da je, prevodeci Adsonov latinski na svoj neogoticki francuski,
Vallet uveo razne vlastite slobode, i to ne uvijek samo stilisticke. Na primjer, likovi gdjekad
govore o ljekovitosti trava ocito se ugledajuci na onu knjigu o tajnama k oja se pripisuje Albertu
Velikom i koja je kroz stoljeca doživjela nebrojene preradbe. Sigurno je da je Adson poznaje, ali
ostaje cinjenica da iz nje navodi ulomke koji odviše doslovno podsjecaju bilo na Paracelsusove
naputke, bilo na ocite umetke iz Albertova izdanja koje pouzdano potjece iz doba Tudora2. S
druge strane, poslije sam razvidio da je u Parizu, u vrijeme kad je Vallet prepisivao (?) Adsonov
rukopis, u prometu bilo izdanje Grand i Petit Alberta3 iz sedamnaestoga stoljeca, vec tada
nepopravljivo iskvareno. Medutim, kako da budemo sigurni da, osim osim glosa, sholija i
razlicitih dodataka, tekst na koji su se oslanjali Adson ili redovnici kojih razgovore zapisuje nije
sadržavao i opaske koje ce zatim pohranjivati buducu kulturu?
Najposlije, treba li da zadržim na latinskome mjesta koja sam opat Vallet nije smatrao shodnim
prevesti, možda zato da bi ocuvao duh vremena? Nisam imao tocno odredenih opravdanja da to
ucinim, osim
2. Liber aggreations seu liber secretorum AlbertMagni, Londinium, juxta ponton qui vulgariter dicitur
Flete brigge, MCCCCLXXXV.
3. Les admirables sacrets d'Albert le Grand, A Lyon, Chez les Heritiers Beringos, Fratres, a l'Enseigne
d'Agrippa, MDCCLXXV; Secrets merveilleux de la Mape Naturtelle et Cabalistique du Petit Albert, A
Lyon, ibidem, MDCCXXIX.)
nastojanja, možda krivo shvacenog, da budem vjeran svojem izvoru. Uklonio sam suvišno, ali
ponešto sam ostavio. A bojim se da sam postupio poput loših romanopisaca koji, kad na pozornici
prikazuju Francuza, liku stave u usta »parbleu!« i »la femme, ah! la femme!«
Rijecju, u velikoj sam nedoumici. Upravo ne znam zašto sam se odlucio da objerucke prihvatim
izazov te da rukopis Adsona iz Melka predstavim kao da mu je izvornost zajamcena. Recimo da
sam to napravio jer sam se zaljubio. Ili, ako hocete, da je to nacin na koji sarn se htio osloboditi
mnogih i davnih opsesija.
Prenosim ne hajuci o suvremenosti. Onih godina kad sam otkrio tekst opata Valleta bilo je
rasprostranjeno uvjerenje kako treba pisati angažirano o sadašnjici, i to s ciljem da se promijeni
svijet. Sada, pošto je proteklo deset i više godina, književniku je utjeha što može pisati iz ciste
ljubavi prema pisanju. I tako se sada osjecam slobodnim da ispricam, jednostavno uživajuci u
pripovijedanju, pricu Adsona iz Melka, a krijepi me i tješi što je nalazim u vremenu tako
neizmjerno udaljenu (sad kad je probudeni razum odagnao sve nakaze što su se rodile iz njegova
sna), tako velicanstveno nepovezanu s našim vremenom, bezvremenski odvojenu od naših nada i
naših izvjesnosti.
Kako je ovo prica o knjigama, ne o svagdanjim nužnostima i uzmemo li je citati, može nas
potaknuti da, kao veliki oponašatelj iz Kempisa, izgovorimo: »In omnibus requiem quaesivi, et
nusquam inveni nisi in angulo cum libro.«
5. sijecnja 1980.
Napomena
Adsonov je rukopis podijeljen na sedam dana, a svaki dan na doba koja odgovaraju satima
bogoslužja. Podnaslove, u trecem licu, vjerojatno je dodao Vallet. No, buduci da citatelju pomažu
da se snade, a kako se ne udaljuju od navade velikog dijela književnosti na narodnom jeziku toga
vremena, nisam smatrao svrsishodnim da ih odstranim.
Donekle sam se kolebao oko toga što Adson navodi sate ustanovljene crkvenim kanonima, ne
samo zato što ih raznoliko odreduju ovisno o predjelu i o godišnjem dobu, nego i stoga što se u 14.
stoljecu po svoj prilici nisu posve tocno pridržavali naznaka koje je pravilom utvrdio sveti
Benedikt.
Pa ipak, da bi se citatelj snašao, ako zakljucke izvedemo djelomicno iz teksta, a djelomicno
usporedujuci izvorno pravilo s opisom redovnickog života što ga u Les heures benedictines (Pariš,
Grasset, 1925.) donosi Eduoard Schneider, mislim da se možemo ravnati prema sljedecoj procjeni:
Služba rijeci (koju Adson kadšto naziva starim izrazom Vigiliae). Izmedu 2.30 i 3 u noci.
Jutrenja (koja se u najstarijoj predaji zvalaMatutini). Izmedu 5 i 6 ujutro, tako da završava u
osvit.
Prvi cas Oko 7.30, malo prije zore.
Treci cas Oko 9 sati.
Šesti cas Podne (u samostanu u kojem redovnici nisu radili na poljima to je bilo i vrijeme objeda).
Deveti cas Izmedu 2 i 3 popodne.
Vecernja
Povecerje
Oko 4.30 u smiraj dana (pravilo propisuje da se vecera dok se još nije spustio mrak). Oko 6
(redovnici liježu do 7 sati).
Proracun se temelji na tome što se u sjevernoj Italiji krajem sunce diže oko 7.30, a zalazi oko 4.40
popodne.

PROSLOV
U pocetku bijaše Rijec, i Rijec bijaše kod Boga — i Rijec bijaše Bog. Ona u pocetku bijaše kod Boga,
a zadaca bi vjerna redo vnika bila svaki dan poput psalama ponizno ponavljati taj jedini
nepreinacivi dogadaj za koji možemo ustvrditi da je neprijeporno istinit. Ali videmus nuncper
speculum et in aenigmate, a istina se, prije nego licem u lice, ocituje na trenutke (jao, kako li necitke)
u zabludi svijeta, tako da joj moramo sricati pouzdane biljege, cak i ondje gdje nam se cine
nerazumljivima i gotovo protkanima nekom posve zlomislenom voljom.
Stigavši na konac svojega grešnickog života, dok sijed sam i star koliko i svijet, u išcekivanju da se
izgubim u bezdanom ponoru božanske tišine i pustoši, gdje cu biti dionikom šutljive svjetlosti
andeoskih inteligencija, sad kad me moje otežalo i bolesno tijelo zadržava u ovoj celiji dragoga
samostana u Melku, spremam se da na ovoj koži posvjedocim o cudesnim i strahovitim
dogadajima kojima sam u mladosti slucajno prisustvovao, ponavljajuci verbatim što vid-jeh i cuh, a
da ne pokušavam iz svega izvoditi kakvu nakanu, nego da onima koji ce doci (ako ih Antikrist ne
preduhitri) nekako namrem znakove znakova, kako bi se na njima vježbala molitva odgonetanja.
Neka mi Gospodin udijeli milost da budem prozirnim svjedokom zbivanja što se odigraše u
opatiji o imenu koje je dobro i pobožno sada šutjeti, krajem godine Gospodnje 1327. kad se u
Italiju spustio car Ludvig da ponovo uspostavi dostojanstvo Svetoga Rimskog Carstva, po
nakanama Svevišnjeg i na pometnju gnusnog prisvajaca, simonista i herezijarha koji je u
Avignonu nanio sramotu svetom apostolovu imenu (mislim na grešnu dušu Jakova od Cahorsa,
što su ga bezbožnici castili kao Ivana XXII.).
Kako bi se bolje shvatili dogadaji u koje se nadoh umiješan, možda je dobro da podsjetim na sve
što se na izmaku stoljeca zbivalo, onako kako sam tada razumio i kako sada prizivam u pamcenje,
obogaceno drugim pripovijedanjima koja sam poslije cuo — samo ako mi pamcenje bude kadro
nanovo povezati niti tolikih i tako zamršenih dogadaja.
Od prvih je godina stoljeca papa Klement V. bio u Avignon preselio apostolsku stolicu,
prepustivši Rim castohleplju mjesne gospode, pa se presveti grad kršcanskog svijeta postepeno
pretvorio u cirkus, ili u bludilište, jer su ga razdirale borbe medu njegovim prvacima. Nazivao se
republikom, što nije bio, na udaru naoružanih družina, podvrgnut nasilju i grabeži. Pošto su
izmaknuli svjetovnoj sudbenoj vlasti, svecenici su bili na celu zlocinackih skupina te su pljackali s
macem u ruci, bavili se utajama i sramnom trgovinom. Kako sprijeciti da Caput Mundi opet, i to s
pravom, postane nišanom svakoga tko htjedne nataknuti krunu Svetoga Rimskog Carstva i
obnoviti svjetovnu vladavinu koja je nekoc pripadala cezarima?
Tako su, dakle, 1314. petorica njemackih knezova u Frankfurtu izabrali Ludviga Bavarskog kao
vrhovnog upravljaca nad Carstvom. No, istog su dana, na suprotnoj obali Majne, rajnski grof
palatin i kelnski nadbiskup na istu cast izabrali Fridrika Austrijskog. Dva cara na samo jedno
prijestolje, a svega jedan papa za dvije stolice — stanje koje doista postade klicom velika nereda...
Nakon dvije godine u Avignonu izabraše novog papu, Jakova od Cahorsa,
sedamdesetdvogodišnjeg starca, upravo pod imenom Ivana XXII., a dao Bog da nikada više
nijedan vrhovni svecenik sebi ne nadjene ime sad vec tako omraženo svima koji su dobri. Francuz
i odan francuskom kralju (ljudi iz te pokvarene zemlje vazda su skloni zastupati probitak svojih
zemljaka, a nesposobni su da na cijeli svijet gledaju kao na svoju duhovnu domovinu), on je
podupirao Filipa Lijepoga protiv vitezova templarskog reda, koje je kralj (vjerujem nepravedno)
optužio s posve besramnih prijestupa, ne bi li se dokopao njihovih dobara, uz pomoc toga
otpadnickog popa. Uto se u cijelu tu spletku ukljucio Robert Napuljski, koji je, da bi pod svojim
nadzorom zadržao talijanski poluotok, nagovorio papu da ne prizna nijednoga od dvojice
njemackih careva, pa je tako ostao glavnim zapovjednikom Papinske države.
1322. Ludvig Bavarski je potukao svojeg suparnika Fridrika. Još strašljiviji pred jednim jedinim
carem nego što je bio pred dvojicom, Ivan izopci pobjednika, a ovaj zauzvrat proglasi papu
Mvovjernirn Treba reci da se upravo te godine u Perugi održao zbor franjevackih redovnika, a
njihov poglavar, Mihovil iz Cesene, usvojio je zahtjeve »spiritualaca«
(o kojima cu još imati prilike govoriti) te kao vjersku istinu objavio da je Krist siromašan, a ako je
sa svojim apostolima nešto posjedovao, da je to imao samo kao ususfacti. Bila je to hvalevrijedna
odluka, s ciljem da zaštiti krepost i cistocu reda, ali se papi baš ne svidje, jer je možda u njoj
nazirao nacelo koje ce dovesti u opasnost i same težnje koje je on, kao poglavar Crkve, gajio u
namjeri da Carstvu ospori pravo da izabire biskupe, a za Svetu Stolicu da zatraži, naprotiv, pravo
postavljanja careva. Bilo da su ga na to naveli ti, bilo neki drugi razlozi, 1323. Ivan osudi
franjevacke postavke naredbom Cum inter nonnullos.
U tom trenutku, pretpostavljam, u franjevcima, sada papinim neprijateljima, Ludvig vidje mocne
savezike. Tvrdeci da je Krist bio siromašan, oni su na neki nacin potkrepljivali zamisli carskih
teologa, a to znaci Marsilija iz Padove i Ivana od Janduna. I napokon, nekoliko mjeseci prije
dogadaja o kojima pripovijedam, postigavši sporazum s poraženim Fridrikom, Ludvig se spustio
u Italiju, u Milanu se okrunio, zapodjeo sukob s Viscontijevima, premda su ga naklonjeno primili,
opsjeo Pišu, carskim namjesnikom imenovao Castruccia, vojvodu od Luke i Pistoie (a mislim da je
pogriješio, jer nikada ne upoznah okrutnijeg covjeka, osim možda Uguccionea od Faggiole), i tada
se spremao da side do Rima, kamo ga je pozvao Sciarra Colonna, gospodar grada.
Eto kakva je bila situacija kad me — kao tadašnjeg iskušenika u samostanu u Melku —
samostanskome spokoju ote moj otac, koji se borio u Ludvigovoj pratnji, nipošto posljednji medu
njegovim barunima, i koji pomisli kako je pametno da me povede sa sobom da bih upoznao divote
Italije te prisustvovao carevom krunjenju u Rimu. Opsada ga Piše, medutim, zaokupi vojnim
brigama. Ja to iskoristih da bih obilazio toskanske gradove, što iz dokolice što u želji da naucim,
ali taj život, slobodan i bez pravila, kako se ucini mojim roditeljima, nije prilicio mladicu koji ce se
zavjetovati kontemplativnom životu. Zato, po savjetu Marsilija kojemu sam omilio, odluciše da
me dodijele ucenu franjevcu, fra Vilimu iz Baskervillea, koji se spremao da otpocne misiju što ce
ga dovesti do glasovitih gradova i drevnih opatija. Tako postadoh ujedno njegov pisar i ucenik, i
ne imadoh se na što požaliti, jer sam s njime bio svjedokom dogadaja vrijednih da ih, kao što sada
cinim, povjerim uspomeni onih koji ce doci.
Tada nisam znao što fra Vilim traži, a istini za volju, ni danas to ne znam, a slutim da to nije znao
cak ni on, jer ga je na to gonila jedino želja za istinom, i sumnja — koju sam u njega uvijek
zamjecivao — da istina nikad nije ono što mu se cini u doticnom trenutku. A možda su ga tih
godina svjetovni zadaci odalecili od predragih mu nauka. Misija za koju je Vilim bio zadužen
tijekom citavog puta ostade mi nepoznatom, bolje receno, on mi o njoj ništa ne rece. Tek slušajuci
odlomke razgovora koje je vodio s opatima u samostanima u kojima smo se putem zaustavljali
stekoh neku predodžbu o naravi njegove zadace. Ne shvatih je, medutim, potpuno, sve dok ne
stigosmo do cilja, o cemu cu poslije kazivati. Bili smo se uputili prema sjeveru, ali naše putovanje
ne proslijedi ravnom crtom, nego se zaustavismo u mnogim opatijama. Dogodi se tako da
skrenusmo na zapad, dok se naš zadnji cilj nalazio na istoku, gotovo slijedeci planinski niz što od
Piše vodi u pravcu putova svetog Jakova, zastavši u kraju koji necu da pobliže odredim, jer me
strašna zbivanja koja su se u njemu naknadno odigrala od tog odvracaju, ali gospodari kojega
bijahu vjerni Carstvu, a u kojem su se opati našeg reda složno opirali krivovjernom i pokvarenom
papi. Uz mnoge dogodovštine put potraja dva tjedna, pa za to vrijeme imadoh prilike upoznati
(nikada dovoljno, kao što se svaki put uvjerim) svojega novog ucitelja.
Na stranicama koje slijede necu se odviše upuštati u opise osoba — osim kad se izražaj lica,
kretnja ne ukazu kao znakovi nijemog ali rjecita govora — jer, kao što kaže Boetije, nema niceg
nepostojanijeg negoli je vanjski izgled, što vene i mijenja se poput poljskog cvijeca kad se pojavi
jesen, pa kakvoga bi smisla imalo danas reci kako je opat Abbone imao strog pogled i blijede
obraze, kad su on i oni koji su ga okruživali sada prah i smrtne sive boje praha sada su njihova
tijela (jedino duša, dao Bog, što sjaji svjetlošcu koja nikad više nece zgusnuti). No, o Vilimu bih
htio reci, i to jednom za svagda, jer me se dojmiše osobite crte njegova lica, a mladim je ljudima
svojstveno vezati se uz starijeg i mudrijeg covjeka ne samo zbog cari koje imaju njegove rijeci i
zbog oštrine njegova uma, nego cak i zbog površinskog izgleda tijela, koji se to više mili, kao što
biva s likom oca, cije kretnje i ciju srdžbu proucavamo, ciji osmijeh vrebamo — a da ni trunak
pohote ne ukalja taj (možda jedini cisti) oblik tjelesne ljubavi.
Negdašnji muškarci bijahu lijepi i visoki (sadašnji su djecaci i patuljci), ali to je samo jedna od
stvari koje svjedoce o nesreci svijeta što više sijedi. Mladež više ništa ne želi uciti, znanost
propada, citav se svijet izokrenuo, slijepci vode slijepce i povlace ih u ponore, ptice lete prije nego
što su im narasla krila, magarac svira na lutnji, volovi plešu, Mariji ne prija više kontemplativni
život, Marti djelotvorni život, Lea postade nerotkinjom, Rahalea krmeljivom, Katon posjecuje
krcmice, Lukrecija je djevojcura. Sve je izbaceno iz kolotecine. Neka je hvala Bogu što sam ja u ona
vremena od svog ucitelja stekao volju da ucim i sposobnost da slijedim pravi put, što se ne gubi ni
kad je staza krivudava.
Bijaše, dakle, tjelesno oblicje fra Vilimovo takvo te je privlacilo pozornost i najrastresenijeg
promatraca. Njegov je stas nadvisivao stas obicna muškarca, a toliko je bio mršav da se cinio još
višim. Imao je oci oštre i prodorne, tanak i malo zavinut nos pridavao je njegovu licu izražaj kao
da budno pazi, izuzevši u trenucima obamrlosti o kojima cu još kazivati. I brada mu je odavala
cvrstu volju, iako je izduženo i pjegama prekriveno lice — kakva sam cesto vidao u ljudi rodenih
izmedu Hibernije i Northumbrije — kadšto znalo iskazivati neodlucnost i zbunjenost. S
vremenom opazih da je ono što se pricinjalo nesigurnošcu bila, naprotiv, tek znatiželja, ali u
pocetku sam malo znao o toj vrlini, koju sam smatrao prije strašcu požudnog duha i držao da se
njom razumni duh ne smije hraniti nego se napajati samo istinom, koja je (kako sam mislio)
poznata vec od pocetka.
Ono što me se, kao djecaka kakav sam bio, na njemu odmah dojmilo bili su stanoviti cuperci
žuckastih dlaka što su mu stršali iz ušiju i guste, plave obrve. Mogao je imati pedeset proljeca pa je
dakle vec bio jako star, ali je svoje neumorno tijelo pokretao žustrinom koja je meni cesto
nedostajala. Njegova se snaga cinila neiscrpnom kao da njegov duh života u sebi ima nešto od
raka, povukao bi se u casove tromosti, pa sam ga vidao kako satima boravi na svojem ležaju u
celiji, izgovarajuci jedva jedvice koju jednosložnu rijec, a da ne stegne nijedan mišic. U tim bi mu
se prigodama u ocima javljao prazan i odsutan izraza.), i bio bih posumnjao nije li pod vlašcu
kakve biljne tvari kadre da izazove prividenja, da me ocevidna trezvenost koja je vladala njegovim
životom nije navodila da odbacim tu pomisao. Ne krijem, medutim, da se tijekom putovanja
ponekad zaustavljao uz rubove šume da ubere neku travu (uvijek istu, mislim) te bi je stao
žvakati. Dio bi zadržao uza se pa bi je jeo u trenucima najvece napetosti (a kojih smo u opatiji
imali mnogo!). Kad ga jednom upitah o cemu je rijec, rece mi smiješeci se da dobar kršcanin
katkad može i od nevjernika ponešto nauciti, a kad sam zatražio da kušam, odgovori mi da i kod
ljekovitog bilja, kao i kod razgovora, postoje paidikoi, ephebikoi i gynaikeioi i tome slicno, tako da
trave koje su dobre za starog franjevca nisu dobre za mladog benediktinca.
Za to vrijeme koje provedosmo zajedno ne imadosmo mogucnosti voditi odviše uredan život: i u
opatiji smo nocu bdjeli, a danju padali od umora, i nismo redovito sudjelovali u svetoj službi.
Putem je, medutim, rijetko ostajao budan nakon vecernje, i navike mu bijahu cedne. Koji put, kao
što se zgodi u opatiji, cio bi dan provodio hodajuci povrtnjakom i proucavajuci biljke kao da su
opali ili smaragdi, a vidjeh ga gdje obilazi kriptu s riznicom gledajuci smaragdima i opalima
posute sanduke kao da su grm kužnjaka. Drugi put bi citav dan ostajao u velikoj dvorani knjižnice
da lista rukopise, kao da u njima ne traži ništa do vlastita užitka (dok su se oko nas množili leševi
na užasne nacine pobijenih redovnika). Jednog dana nadoh ga kako seta vrtom bez ikakva
vidljivog cilja, kao da ne mora Bogu polagati racun o svojim djelima. U mojem su me redu ucili da
na posve drukciji nacin rasporedujem svoje vrijeme, i to mu rekoh. A on odgovori da se ljepota
svemira ne sastoji samo od jedinstva raznolikosti, nego i od raznolikosti jedinstva. Odgovor mi se
ucini nadahnut neotesanom empirijom, ali zatim doznadoh da ljudi iz njegove zemlje cesto
odreduju stvari na nacine kojima, cini se, snaga razuma što prosvjetljuje neznatno upravlja.
Za razdoblja koja provedosmo u opatiji vidao sam ga ruku vjecito prekrivenih prašinom s knjiga,
zlatom s još svježih minijatura, žuckastim tvarima što ih je doticao u Severinovoj bolnici. Cinilo se
da može razmišljati jedino preko ruku, što sam tada promatrao kao nešto što je dostojnije strojara
(a naucili su me da je strojar moechus te da pocinja preljub prema umnome životu, s kojim bi
morao biti sjedinjen precistim zarukama), no i kad su njegove ruke doticale vrlo krhke stvari, kao
neke knjige s još svježim minijaturama, ili vremenom rastocene i poput prijesna kruha mrvljive
stranice, posjedovao je, ucini mi se, izvanrednu tankocudnost dodira, onu istu kojom je doticao
svoje strojeve. Reci cu, naime, kako je taj neobicni covjek, u svojoj punoj torbi, uza se nosio sprave
kakve nikada prije nisam vidio, koje je on nazivao svojim carobnim strojevima. Strojevi su,
govorio je, proizvod umijeca, koje poput majmuna oponaša prirodu, a od nje ne preuzimaju
oblike, nego samo djelovanje. Tako mi objasni cuda kao što su sat, astronomski uredaj i magnet.
No s pocetka se pobojah nije li rijec o vradžbinama, pa sam hinio da spavam nekih vedrih noci
kad bi on, s neobicnim trokutom u ruci, uzeo promatrati zvijezde. Franjevci koje sam upoznao u
Italiji i u svojoj zemlji bijahu priprosti, cesto neuki ljudi, stoga me zacudi njegova obrazovanost.
On mi, medutim, smiješeci se rece da su franjevci s njegovih otoka drugacijega kova: »Roger
Bacon, kojega štujemo kao ucitelja, ucio nas je da ce jednoga dana božanski naum sloviti kao
znanost o strojevima, koja je prirodno i sveto cudotvorstvo. I jednoga ce se dana po prirodnoj sili
moci praviti plovidbeni uredaji pomocu kojih ce se lade kretati unico homine regente, i to mnogo
brže od onih što ih gone jedra ili vesla. A postojat ce i kola, ut sine animali moveantur cum impetu
inaestimabili, et instrumenta volandi et homo sedens in medio instrumentibus revolvens ali-auod ingenium
per quod alae artificialiter composita aerem verberent, ad modum avis volantis'. I sicušni uredaji ce
podizati neizmjerne težine, i vozila kojima ce se moci putovati po morskom dnu.«
Kad ga zapitah gdje su ti strojevi, rece mi da su ih vec napravili u staro doba, a neke cak i u naše
vrijeme: »Izuzevši uredaj za letenje, koji ne vidjeh niti upoznah ikoga tko bi ga vidio, ali poznajem
mudraca koji ga je zamislio. A mogu se naciniti mostovi koji bi prelazili rijeke bez stupova ili
drugog potpornja, i drugi necuveni strojevi. No, neka ' te ne zabrinjava što ih još nema, jer to ne
znaci da ih nece biti. A ja ti kažem da Bog želi da ih bude, i zacijelo vec postoje u njegovu duhu,
iako moj prijatelj iz Occama porice da ideje postoje na taj nacin, i to ne zato što bismo mogli
odlucivati o Božjoj prirodi, nego upravo jer joj ne možemo odrediti nikakvu granicu.« Nije to bila
jedina protuslovna postavka koju ga cuh izlagati, ali ni sada, kad sam star i pametniji nego tada,
ne razumijem posvema kako je mogao imati toliko povjerenja u svojega prijatelja iz Occama i
istovremeno se zaklinjati Baconovim rijecima, kao što je obicavao. Istina je, doduše, da su to bila
mracna vremena kad je mudar covjek morao razmišljati o medusobno protuslovnim stvarima.
Eto, rekao sam o fra Vilimu možda mnogo smušenog, gotovo prikupivši od pocetka nepovezane
dojmove koje tada o njemu stekoh. Tko je bio i što je radio, to ceš možda, dobri moj citatelju, moci
bolje zakljuciti iz pothvata koje je izveo tih dana što ih provedosmo u opatiji. A nisam ti obecao
zaokruženu nakanu, tek popis (to svakako) cudesnih i strašnih cina.
Dok sam tako dan za danom upoznavao svojeg ucitelja, provodeci duge sate hoda u podugackim
razgovorima o kojima cu, dopuste li okolnosti, malo-pomalo ispricati, prispjesmo do obronaka
brda na kojem se uzdizala opatija. Cas je da joj se moje pripovijedanje primakne, kao što smo se
tada mi, i da mi barem ruka ne dršce sad kad se spremam reci što se poslije dogodilo.

K Bolnica
J Kupke
A Zgrada
B Crkva
D Kloštar
F Spavaonica
H Kapitulka dvorana
M Gnjoišta
N Staje
R Kovacnica

Ali upravo zbog toga, razumijete, u nju ne može prodrijeti tko mu
drago. A osim toga«, pridoda Opat kao da se želi ispricati zbog nedostatnosti tog posljednjeg
obrazloženja, »knjiga je krhak stvor, s vremenom se troši, strahuje od glodavaca, od nevremena,
od nevještih ruku. Da je stotinama i stotinama godina svatko mogao slobodno dirati naše
rukopise, vecina njih ne bi više postojala. Knjižnicar ih, dakle, brani ne samo od covjeka, nego i od
prirode, te svoj život posvecuje tome ratu protiv sila zaborava, neprijatelja istine.«
»Tako nitko, osim dviju osoba, ne izalazi na prvi kat Zgrade...« Opat se nasmiješi: »Nitko ne smije.
Nitko ne može. Nitko, kad bi htio, ne bi u tome uspio. Knjižnica se brani sama od sebe, neistraživa
poput istine koju pohranjuje, varljiva poput laži koju cuva. Ona, duhovni labirint, ujedno je
zemaljski labirint. Mogli biste uci, a mogli biste ne izici. I kad sam vam to rekao, htio bih da se
prilagodite propisima opatije.«
»Vi, medutim, niste iskljucili mogucnost da se Adelmo sunovratio s jednog od prozora knjižnice.
A kako mogu suditi o njegovoj smrti ako ne vidim mjesto na kojem je možda pocelo ono što je do
njegove smrti dovelo?«
»Fra Vilime«, rece Opat pomirljivim tonom, »Covjek koji je opisao mojega konja Vranca a da ga
nije vidio, i Adelmovu smrt a da o njoj gotovo ništa ne zna, nece imati teškoca da sudi o mjestima
na koja nema pristup.«
Vilim se prigne da se nakloni: »Mudri ste i kad ste strogi. Kako hocete.«
»Da sam doista mudar, bio bih to jer znam biti strog«, odvrati
»Još samo jedno«, upita Vilim. »Ubertino?« , »Ovdje je. Ceka vas. Naci cete ga u crkvi.«
»Kada?«
»Uvijek«, nasmiješi se Opat. »Znate da on, premda je ucen, nije covjek koji bi poštovao knjižnicu.
Smatra je svjetovnim mamcem... Vecinom boravi u crkvi i meditira, i moli...«
»Je li star?« oklijevajuci zapita Vilim.
»Otkad ga ne vidate?«
»Mnogo godina.«
»Umoran je. Posve je odijeljen od stvari koje se ticu ovog svijeta. Šezdeset i osam mu je godina. Ali
mislim da još ima duhove mladosti.«
»Odmah cu ga potražiti, zahvaljujem vam.«
Opat ga upita ne želi li se prikljuciti družbi za objedom, poslije tog casa. Vilim rece da je netom
jeo, i to vrlo obilno, te da bi radije odmah vidio Ubertina. Opat ga pozdravi.
Upravo je izlazio iz celije kadli se iz dvorišta razleže bolan krik, kao da je netko na smrt ranjen,
poslije cega uslijediše drugi, jednako grozni vapaji. »Što je to?!« upita Vilim, smeten. »Ništa«,
odgovori Opat smiješeci se. »U ovo doba se kolju prasci. To je posao za svinjare. Necete se morati
baviti tom krvlju.«
Izade, a nažao ucini svojem ugledu domišljata covjeka. Jer iduceg jutra... No obuzdaj svoju
nestrpljivost, nestašni moj jezice. Toga se dana, naime, o kojemu govorim, i to prije noci, dogodiše
još mnoge stvari, o kojima ce biti dobro da izvijestim.
Šesti cas
Gdje se Adson divi portalu crkve, a Vilim se ponovno sastane s Ubertinom iz Casalea.
Crkva ne bijaše velebna kao druge koje poslije vidjeh u Strasbourgu, u Chartresu, u Bambergu i u
Parizu. Bila je više nalik na crkve što sam ih vec vidio u Italiji, a koje baš ne teže da se vrtoglavo
vinu prema nebu, nego su cvrsto urasle u zemlju, cesto vece širine negoli visine, samo što ju je,
kao tvrdavu, na razini prvoga kata nadvisivao niz cetvrtastih zupcastih uresa, a nad tim se katom
uzdizala druga gradevina, masivna crkva prije negoli toranj, ponad koje je stajao šiljast krov, a
bijaše prorezana strogim prozorima. Bijaše to teška opatijska crkva kakve su naši stari gradili u
Provansi i u Languedocu, daleko od smionosti i od pretjeranosti ukrasa svojstvenih modernome
stilu, koja se, mislim, tek od nedavnih vremena nad korom obogatila vrškom, smjelo uperenim
prema nebeskome svodu. Dva uspravna i cista stupa isprijecila su se pred ulazom, koji se na prvi
pogled cinio poput jednog jedinog velikog luka. Iz stupova su se, medutim, izvijale dvije poprecne
motke, povrh kojih su se spajali drugi mnogostruki lukovi, a koje su pogled vodile, kao prema
srcu ponora, k pravome portalu što se nazirao u sjeni, natkriljen velikim timpanom koji su sa
strana pridržavala dva potpornja, a u sredini isklesan pilastar što je dijelio ulaz na dva otvora
zašticena okovanim vratima od hrastovine. U to je doba dana blijedo sunce gotovo okomito
udaralo o krov, a svjetlo je iskosa padalo na procelje ne obasjavajuci timpan, tako da se, pošto
prodosmo izmedu dvaju stupova, najednom nadosmo pod gotovo šumskim svodom lukova. Kad
nam se oci napokon privikoše na polusjenu, nijemi govor oslikanoga kamena, onako izravno
pristupacan svacijem pogledu i mašti (jer pictura est laicorum literatura), odjednom zabljesnu moj
vid i uroni me u viziju koju i danas moj jezik jedva uspijeva iskazati.
Vidjeh u nebu postavljen prijestol i nekoga gdje na prijestolu sjedi. Lice Posjednutoga bješe strogo
i bešcutno, ociju razrogacenih i poput strelica usmjerenih prema zemaljskom covjecanstvu koje je
stiglo na kraj svojeg vijeka, velicanstvene kose i brade što su se kao rijecni tok slijevale niz lice i niz
grudi, u podjednakim potocicima i simetricno razdijeljene. Kruna koju je na glavi nosio bijaše
bogata pokošcu i draguljima, carska haljina u širokim, zavojitim naborima rasporedena na
koljenima, protkana vezovima i cipkama od zlatna i srebrna konca. Lijeva je ruka, koja je mirovala
na koljenima, držala zapecacenu knjigu, desna je bila podignuta, ne znam da li blagosiljajuci ili
prijeteci. Lice je obasjavala strahotna ljepota križolika cvjetnog nimbusa, i vidjeh kako oko
prijestola i nad glavom Posjednutoga blista smaragdna duga. Ispred prijestola, pod stopalima
Posjednutog, gibalo se kristalno more, a oko Posjednutog, uokolo i iznad prijestolja, cetiri strašne
životinje — vidjeh — strašne za mene koji sam ih zanesen promatrao, ali krotke i umiljate prema
Posjednutome, kojeg su bez predaha slavile.
Ili pak, nije se za sve moglo reci da su strašne, jer mi se lijepim i plemenitim prikaže covjek što je s
moje lijeve, a s desne strane Posjednutoga, pružao knjigu. No groznim mi se na suprotnoj strani
ucini orao, rastvorena kljuna, nakostriješena perja rasporedenog poput oklopa, mocnih pandža,
velikih raširenih krila. A do nogu Posjednutog, niže prvih dvaju likova, druga dva, bik i lav, svako
je od dvaju cudovišta medu pandžama i medu papcima držalo knjigu, tijelom okrenuto suprotno
od prijestolja, ali glavom prema prijestolju, u divljem naletu gotovo izvinuvši ramena i vrat,
uzdrhtalih bokova, udova kao u živine na umoru, razjapljena ždrijela, smotanih i usukanih repova
poput zmija i s platnenim jezicima na završetku. Oba krilata, oba nimbusom okrunjena, unatoc
jezovitu izgledu ne bijahu stvorenja paklenska, nego nebeska, a ako su strahotnima izgledali,
bijaše to stoga što su rikali obožavajuci Nadolazeceg koji ce suditi živima i mrtvima.
Oko prijestolja, uz bok cetiriju životinja i pod nogama Posjednutoga, kao da se vide kroz prozirne
vode kristalnog mora, gotovo kao da bi ispunili cijeli prostor vizije, postavljeni sukladno
trokutastoj gradnji timpana, izdižuci se iz osnovice od sedam više sedam, zatim
i po tri a onda dva po dva, na dvadeset i cetiri mala prijestolja, stajahu dvadeset i cetiri starca,
odjeveni u bijele halje i ovjencani zlatom. Poneki je u ruci imao ljubicicu, poneki pehar s
miomirisima, a samo je jedan svirao, dok svi drugi bijahu u ushicenu zanosu, lica okrenuta prema
Posjednutom kojega su slavili, udova jednako iskrivljenih kao u životinja, da bi svi uzmogli vidjeti
Posjednutog, ali ne na nacin zvjeradi, nego uz kretanje zanesena plesa — kao što je David morao
plesati oko kovcega — na takav nacin da, protiv zakona što upravlja položajem tijela, gdje god oni
bili, njihove zjenice smjeraju prema istoj presjajnoj tocki. Oh, kakva li sklada klonutosti i uzleta,
neprirodnih a ipak ljupkih pokreta, u tom misticnom govoru udova cudesno oslobodenih težine
tjelesne tvari, regbi blagoslovljeno mnoštvo kojemu je udahnuta nova supstancijama forma, kao
da svetu vojsku tuce silovit vjetar, dah života, pomama slasti, klicaj u slavu Boga koji je od zvuka
cudom postao slikom.
Tijela i udovi u kojima prebiva Duh, ozareni objavljenjem od cudenja izoblicena lica,
oduševljenjem razdragani pogledi, ljubavlju uspaljeni obrazi, od blaženstva proširene zjenice,
jedan ošinut užitkom punim zaprepaštenja, drugi proboden zaprepaštenjem punim užitka, jedan
preobražen udivljenjem, drugi pomladen radošcu, evo ih gdje izrazom lica, naborima haljina,
držanjem i napetošcu ruku i nogu, svi pjevaju novu pjesmu, usana poluotvorenih u smješak vjecne
hvale. A pod nogama staraca i, nad njima, u obliku lukova, nad prijestoljem i nad cetveroclanom
skupinom, rasporedeni u simetricne trake, jedva razlucivi jedni od drugih, toliko ih je umjetnicka
vještina ucinila uzajamno razmjerenima, jednakima u raznovrsnosti i raznolikama u jedinstvu,
jedinstvenima u razlicitosti i razlicitima u svojoj spretnoj ujedinjenosti, u divnoj sukladnosti
dijelova s ugodnom blagošcu boja, cudo suglasja i sloge medusobno drugacijih glasova, sklop
složen poput žica na citri, neprestano sporazumno i urotnicko sradanje kadro da dubokom i
unutrašnjom silom stvori jednoznacnost u samoj izmjenicnoj igri dvoznacnosti, ukras i stapanje
bica što su jedna na druga nesvodljiva, a jedna na druga svedena, djelo ljubavne povezanosti
kojom vlada nebesko i ujedno svjetovno pravilo (sveza i postojan spoj mira, ljubavi, uprave, vlasti,
pocela, života, svjetla, sjaja, vrste i oblika), brojna jednakost što sjaji zbog blistanja forme nad
razmjernim dijelovima tvari — eno gdje se ispreplece sve cvijece, lišce, vitice, busenje i cvat svih
biljaka
Njima se kite vrtovi na zemlji i na nebu, ljubica, zanovijet, majcina dušica, ljiljan, kozjak, sunovrat,
vodena ruža, tratorak, malobatron, smirna i balzaminke.
No, dok se moja duša, ushicena tim dogovorom zemaljskih ljepota i velicajna nadnaravnog
znamenja, spremala da se prolomi radosnim pjevom, pogled koji je slijedio ravnomjeran ritam
rascvjetane rozete do nogu starina, pade na likove što su prepleteni cinili jedno sa središnjim
pilastrom koji je pridržavao timpan. Što su bila i koju su simbolicnu poruku izražavala ta tri para
lavova prepletenih u obliku poprecno položena križa, podignutih šapa i nalik na lukove, tako da
su se stražnjim nogama upirali u tlo, a prednjima naslanjali na leda svojeg druga, grive
raskuštrane u zmijolike kolutove, ustiju rastvorenih kao da prijeteci reže, koje je sa samim trupom
pilastra vezivala smjesa ili gnijezdo od vitica? Duh su mi smirivala, kako su ih možda postavili da
bi ukrotili davolsku prirodu lavova i pretvorili je u simbolicnu aluziju na uzvišenije stvari, sa
svake strane pilastra, dva ljudska lika, neprirodno visoka koliko i sam stup i jednaka drugim
dvama koji su im stajali sucelice simetricno s obiju strana na oslikanim potpornjima što su se
nalazili na vanjskim stranama, gdje su bili dovratnici svakih od dvojih hrastovih vrata. Bijahu to,
dakle, cetiri lika starina, po parafernalima kojih prepoznali Petra i Pavla, Jeremiju i Isaiju, što su
takoder bili svijeni kao da plešu, uzdignutih dugih košcatih ruku s prstima pruženim poput krila,
i na krila nalik brada i kose, razbarušenih prorockim vjetrom, s naborima podugackih haljina što
su ih potresale podugacke noge stvarajuci valove i kolutove, a bijahu starine protivne lavovima,
ali od iste tvari kao i lavovi. I dok sam zacaran odvracao pogled od toga zagonetnog mnogozvucja
svetih udova i paklenskih mišica, sa strane kraj portala i pod dubokim svodištima, gdje god
oslikane na potpornjima u prostoru medu tanašnim stupovima što su ih pridržavali i urešivali, i k
tome po gustom raslinju na glavi svakog stupa, a odakle su se granale prema šumskome svodu
mnogostrukih lukova, ugledah druge oku užasne vizije, a što su na tome mjestu, opravdavala je
jedino njihova parabolicka i alegorijska snaga ili moralna pouka koju su prenosile. I vidjeh golu
bludnu ženu izguljena mesa, što su je glodale gnusne krastace, sisale zmije, sparenu sa satirom
nabrekla trbuha i nogu kao u grifona, prekrivenih cekinjastim dlakama, besramne guše koja je
urlikala vlastito prokletstvo, i vidjeh škrca smrtnom ukocenošcu ukocena, na njegovu krevetu
raskošno obrubljenom stupovima, sad vec kao nemocan plijen cete vragova, jedan od kojih mu je
iz hroptavih usta cupao dušu u liku djeteta (što se, jao, ikad više nece roditi za vjecni život), i
vidjeh oholca kojemu se vrag mještao na ramena zabijajuci mu u uši caporke, dok su se još dvojica
proždrljiva razdirala u odvratnoj borbi prsa u prsa, i druga još stvorenja s kozjim glavama, lavljom
dlakom, sa ždrijelom pantere, zatocenike u plamenoj šumi kojoj si gotovo mogao ocutjeti goruci
dah. A oko njih, s njima pomiješane, nad njima i pod njihovim nogama, druga lica i druge udove,
muškarca i ženu koji su se grabili za kose, dvije guje gdje sišu oci prokletnika, muškarca što je,
keseci se, svinutim rukama otvarao zjalo hidri, i sve životinje iz Sotonine zbirke, okupljene kao u
vijece kardinala i postavljene poput straže i krune prijestolju koje im je stajalo nasuprot, da bi
svojim porazom opijevale njegovu slavu, faune, dvospolce, nemani sa šest prstiju, sirene,
hipocentaure, gorgone, harpije, hudobe, drakontopode, minotaure, risove, leoparde, himere,
cenopere psece njuške što su iz nozdrva rigali vatru, zubate grabljivce, mnogorepce, dlakave
zmije, daždevnjake, rogate zmije, morske kornjace, smukove, dvoglavce zubima oboružanih leda,
hijene, vidre, vrane, krokodile, puževe s rogovima poput pile, žabe, grifone, majmune, pavijane,
leukrote, mantikore, orlušine, parandre, lasice, zmajeve, pupavce, cukove, baziliske, hipnale,
prestere, škorpije, guštere, kitove, scitale, amfizbene, poskoke, dipsade, zelembace, paklare,
polipe, murine i kornjace. Cinilo se da je cijelo pucanstvo podzemnog svijeta ugovorilo sastanak
kako bi poslužilo kao predvorje, mracna šuma, beznadna pustara iskljucenja pojavi Posjednutoga
na timpanu, njegovu licu što je obecavalo i prijetilo, oni, poraženi s Armagedona, nasuprot onome
koji ce doci da konacno razdvoji žive od mrtvih. I (gotovo) ošamucen od te vizije, tad vec
nesiguran nalazim li se na prijateljsku mjestu ili u dolini sudnjega dana, prepadoh se i jedva
suspregoh plac, i pricini mi se da cujem (ili doista zacuh?) onaj glas i vidjeh one vizije koje su
pratile moje iskušenicko djetinjstvo, moja prva citanja svetih knjiga i noci meditiranja u koru u
Melku, i u nesvjestici svojih slabašnih i oslabljenih osjetila zacuh poput trublje mocan glas koji je
govorio »ono što vidiš opisi u knjizi« (a to sad cinim) i vidjeh sedam zlatnih svjetiljaka, a usred
svjetiljaka Nekoga nalik na ljudskog sina, grudi opasanih zlatnim povezom, prebijele glave i kose
poput prebijele vune, ociju kao vatrenog plama, nogu kao mjed kad se u peci žari, glasa poput
žubora mnogih voda, a u desnici je držao sedam zvijezda i iz usta mu je izlazio dvosjekli mac. I
vidjeh u nebu otvorena vrata, a Onaj sto je sjedio ucini mi se poput jaspisa i sardoniksa, i duga je
obavijala prijestolje, a iz prijestolja su iskakale munje i gromovi. A Posjednuti u ruke uze nabrušen
srp i povice: »Zamahni svojim srpom i žanji, došao je cas da se žanje, jer je dozrela žetva na
zemlji«, i Onaj što je sjedio zamahnu svojim srpom i zemlja bi požnjevena.
Tek tada shvatih da vizija govori upravo o onome što se dogada u opatiji, a što smo razabrali s
usana Opatovih koje su nešto prešucivale — i koliko se puta sljedecih dana vratih da bih
promatrao portal, uvjeren da proživljavam isti slucaj o kojem on pripovijeda. I razumjedoh da
smo se tamo popeli da bismo bili svjedocima velikom nebeskom pokolju.
Zadrhtah kao da sam mokar od ledene zimske kiše. I zacuh još jedan glas, ali je taj put dolazio iza
mojih leda, a bio je to drugaciji glas, jer je stizao sa zemlje, a ne iz blještavog središta moje vizije, i
štoviše je razbijao viziju, jer se i Vilim (u tom trenu ponovno zamijetih njegovu nazocnost), koji je
dotad takoder bio utonuo u kontemplaciju, okrenu kao i ja.
Bice iza naših leda izgledalo je kao redovnik, iako je po prljavoj i odrpanoj mantiji više slicio
lutalici, a lice mu se nije razlikovalo od lica cudovišta koje sam netom vidio na glavama stupova.
Nikad mi se u životu nije dogodilo, kao što se naprotiv dogodilo mnogima od moje subrace, da
me pohodi necastivi, ali mislim, kad bi mi se jednoga dana ukazao, da bi, po Božjoj naredbi
nesposoban posvema prikriti svoju narav cak i kad nastoji da bude nalik na covjeka, imao upravo
onakvo oblicje kakvo mi je u tom trenutku predocavao naš sugovornik. Obrijane glave, ali ne radi
pokore, nego zbog davnog ucinka kakva ljigavog ekcema, niska cela, tako da bi mu se, da ju je na
glavi imao, kosa bila pomiješala s obrvama (koje su mu bile guste i zapuštene), a oci su bile
okrugle, s malim i vrlo pokretljivim zjenicama, s pogledom ne znam da li nevinim ili zlobnim, a
možda oboje naizmjence. Nos se mogao nazvati tim imenom samo zato što se izmedu ociju
odvajala kost, no kako se izdizala iz lica, tako se u nj smjesta vracala, ne pretvarajuci se ni u što
drugo doli u dvije tamne šupljine, poširoke i dlakama obrasle nozdrve. Brazgotinom pripojena
nozdrvama, usta mu bijahu široka i nezgrapna, protegnutija nadesno nego nalijevo, a izmedu
gornje usne, koje nije bilo, i donje, ispupcene i mesnate, u nepravilnom su ritmu izranjali kao u psa
crni i oštri zubi.
Covjek se osmjehnu (ili bar tako pomislih) pa kao u znak opomene podignu prst i rece:
»Penitenziagite! Pokajte se! Vide quando draco venturus est da poglode dušu tvoju! La mortz est
super nos! Moli da vene sveti papa
A oslobodi nos a malo de todas grijeha! Ha, ha, gusta vas ista negro-anciia de Domini Nostri lesu
Christi! Et anco jois m'es dols i plazer / » dolors... Cave el diabolo! Semper me u nekom kutu
aguaita, veba me da me ugrize za pete. Ali Salvatore non est lud, non est insipiens! Bonum
monasterium, et ovdje, aqui se ji et se moli dominum nostrum. Et ostalo valet smokvu suhu. Et
amen. Zar ne?«
U nastavku ove price morat cu još, i to mnogo govoriti o tom stvoru i navoditi njegove rijeci.
Priznajem da mi to vrlo teško pada, jer ne bih sada, kao što tada ne razumjeh, znao reci kakvom je
vrstom jezika govorio. To nije bio latinski, na kojem smo se u opatiji kao obrazovani ljudi
izražavali, nije bio ni pucki jezik onih krajeva niti ikoji pucki jezik koji sam ikada cuo. Mislim da
sam pružio blijedu predodžbu o njegovu nacinu govora pošto sam (onako kako ih se sjecam)
naveo prve rijeci koje sam od njega cuo. Kad sam naknadno doznao o njegovu pustolovnom
životu i o raznim mjestima na kojima je živio a da ni na kojem nije uhvatio korijena, shvatih da
Salvatore govori sve jezike, i nijedan. Ili bolje, sebi je izmislio vlastiti jezik koji se služio tkivom
jezika s kojima je dolazio u dodir — a jednom pomislih kako njegov jezik nije Adamov jezik kojim
je govorilo sretno covjecanstvo, dok su svi bili sjedinjeni jednim jedinim govorom, od postanka
svijeta do babilonskog tornja, a niti jedan od jezika što su nastali nakon kobnog dogadaja koji je
predstavljala njihova razdioba, nego upravo babilonski jezik kakav je bio prvoga dana poslije
kazne Božje, jezik drevne zbrke. S druge pak strane, Salvatoreov govor ne bih mogao nazvati
jezikom, jer u svakome ljudskome jeziku postoje pravila, i svaka rijec nešto adplacitum znaci, po
nepromjenjivu zakonu, jer covjek ne može psa jedanput nazvati psom, a drugi put mackom, niti
izgovoriti glasove kojima dogovor naroda nije dodijelio odreden smisao, kao što bi se dogodilo
onome tko bi izrekao rijec »blitiri«. Pa ipak, dobro ili loše, ja sam razumijevao na što se
Salvatoreove rijeci odnose, a tako su i drugi. To je znacilo da on ne govori jednim, nego svim
jezicima, nijednim ispravno, uzimajuci izraze cas iz jednog, cas iz drugog. Poslije, medutim,
primijetili da on nešto može imenovati sad na latinskom, sad na provansalskom, i shvatih da, više
nego što izmišlja vlastite recenice, rabi disiecta membra drugih recenica koje je jednom cuo, vec
prema situaciji i prema tome što želi kazati, hocu govoriti o nekom jelu jedino jezikom naroda
kojega je to jelo jeo, a svoju radost izraziti samo rijecima koje je cuo da izgovaraju radosni ljudi
onog dana kad je on osjetio jednaku radost. Bijaše to kao da mu je govor nalik na lice, sastavljeno
od tudih lica, ili poput skupocjenih relikvijara koje sam katkad vidao (si licet magnis componere
parva ili s božanskim davolsko) što su stvoreni od ostataka svetih predmeta. U tom trenutku, kad
ga prvi put susretoh, Salvatore mi se licem i nacinom govora ne ucini drukcijim od rutavih i
kopitastih križanaca koje sam maloprije vidio pod portalom. Poslije opazih da je covjek možda
dobra srca i veseljacke naravi. A još nakon toga... No krenimo redom. Pa i zbog toga što ga, cim je
prozborio, moj ucitelj stade vrlo radoznalo ispitivati. »Zašto si rekao penitenziagite?« upita.
»Domine brate magnificentissime«, odvrati Salvatore uz neku vrstu naklona, »Jesus venturus est
et ljudes debent facere pokoram. Zar ne?«
Vilim ga je uporno gledao. »Jesi li ovamo došao iz samostana male brace?«
»Ne razumijem.«
»Pitam jesi li živio medu bracom svetoga Franje, pitam jesi li upoznao takozvane apostole...«
Salvatore problijedi, bolje receno, njegovo opaljeno i životinjsko lice postade sivo. Duboko se
nakloni, promrsi »vade retro«, pobožno se prekriži i pobježe povremeno se osvrcuci.
»Sto ste ga pitali?« upitah Vilima.
On ostade malo rastresen. »Nije važno, poslije cu ti reci. Sada udimo. Hocu da nadem Ubertina.«
Bio je nedavno prošao šesti cas. Sunce je blijedo nadiralo sa zapada, pa tako, kroz malobrojne i
uske prozore, i u unutrašnjost crkve. Tanka traka svjetla još je doticala glavni oltar, a ucini mi se
da predoltarnik blista zlacanim sjajem. Pobocne lade bijahu uronjene u polusjenu.
Pokraj zadnje kapele prije oltara, u lijevoj ladi, uzdizao se vitak stup na kojem je bila kamena
Djevica, isklesana u stilu modernih umjetnika, s neizrecivim smiješkom, ispupcena trbuha, s
djetetom u narucju, odjevena u ljupku haljinu s tankim prslukom. Do Djevicinih nogu, u molitvi,
gotovo nicice, nalazio se covjek obucen u odjecu clunvjevskog reda.
Približismo se. Cuvši šum naših koraka, covjek podignu glavu. Bio je to starac, golobrada lica, s
glavom bez kose, velikih plavetnih ociju, tankih i crvenih usana, prebijele kože, košcate lubanje uz
koju se koža pripijala kao u mumije koja se cuva u mlijeku. Ruke su mu bijele, s dugim i mršavim
prstima. Izgledao je poput preranom smrcu uvenule djevojcice. Položi na nas isprva zbunjen
pogled, kao da smo ga omeli usred ekstaticne vizije, a onda mu se lice ozari radošcu.
»Vilime!« uskliknu. »Brate moj predragi!« S naporom ustade i pode u susret mojem ucitelju te ga
zagrli i poljubi u usta. »Vilime!« ponovi, a oci mu se orosiše suzama. »Koliko vremena! Ali još te
prepoznajem! Koliko vremena, koliko dogadaja! Kolikim nas je kušnjama Gospodin izložio!«
Zaplace. Vilim mu uzvrati zagrljaj, zamjetno dirnut. Stajali smo pred Ubertinom iz Casalea.
O njemu sam vec bio cuo, i to nadugo, još prije nego što sam došao u Italiju, a pogotovo družeci se
s franjevcima s carskog dvora. Netko mi je cak rekao da je najveci pjesnik onoga vremena, Dante
Alighieri iz Firenze, koji je umro prije nekoliko godina, sastavio spjev (ja ga ne mogoh citati jer je
bio napisan na toskanskome puckom jeziku) u kojem i nebo i zemlja imaju udjela, a u kojem
mnogi stihovi nisu ništa drugo do parafraza nekih odlomaka što ih je Ubertino napisao u svojem
djelu Arbor vitae crucijhcae. I nije to bila jedina zasluga toga znamenitog covjeka. No, kako bih
svojem citatelju omogucio da bolje shvati važnost tog susreta, morat cu pokušati obnoviti
dogadaje tih godina, onako kako sam ih shvatio što za vrijeme svojeg kratkog boravka u srednjoj
Italiji, po usputnim rijecima svojeg ucitelja, što slušajuci mnoge razgovore koje je Vilim tijekom
našeg putovanja vodio s opatima i redovnicima. Nastojat cu kazati što sam razumio, iako nisam
siguran da cu to kazati kako valja. Moji su mi ucitelji u Melku govorili kako je Nordijcu vrlo teško
stvoriti jasnu predodžbu o vjerskim i politickim zbivanjima u Italiji.
Na poluotoku, na kojem je moc svecenstva bila izraženija negoli i u kojoj drugoj zemlji, i u kojoj se
više nego i u kojoj drugoj zemlji svecenstvo razmetalo vlašcu i bogatstvom, prije barem dva
stoljeca nastali su pokreti ljudi što su težili prema siromašnijem životu, u oporbi s pokvarenim
popovima, odricuci se cak njihovih obreda, okupljajuci se u samostalne zajednice, koje su
istovremeno bile mrske gospodi, carstvu i gradskim upravama.
Napokon je došao sveti Franjo i rasprostranio ljubav prema siromaštvu koja nije proturjecila
crkvenim propisima, i crkva je zahvaljujuci njemu prigrlila poziv tih drevnih pokreta na strogost
doticaja te ih procistila od natruha nesredenosti što su se zacimale u njihovu krilu. Zatim je imalo
slijediti doba blagosti i svetosti, ali je Franjevacki red rastao i pridobivao najbolje ljude, postajao je
odviše mocnim i vezanim za zemaljske stvari, pa mu mnogi franjevci htjedoše povratiti negdašnju
cistocu. Bijaše to prilicno teško za red koji je u vrijeme kad sam se nalazio u opatiji brojio više od
trideset tisuca clanova, razasutih po citavu svijetu. No tako jest, i mnogi su se od te brace svetoga
Franje protivili pravilu koje je sebi red bio zadao, govoreci kako je red sada poprimio oblike onih
crkvenih ustanova radi preustrojstva kojih je nastao. I da se to vec dogodilo u vremena dok je
Franjo bio živ, i da su njegove rijeci i njegove nakane iznevjerene. Mnogi su od njih tada nanovo
otkrili knjigu cistercitskog redovnika koji je pisao pocetkom dvanaestog stoljeca naše ere, zvanog
Joakim, a kojemu se pripisivao prorocki duh. On je, naime, predvidio da ce nadoci nova era, u
kojoj ce se Kristov duh, odavna iskrvaren zaslugom njegovih lažnih apostola, ponovo ostvariti na
zemlji. A najavio je takav rok da se svima ucinilo jasnim kako on govori ne znajuci za franjevacki
red. Zbog toga su se mnogi franjevci jako razveselili, cini se i previše, tako da sredinom stoljeca u
Parizu sorbonski doktori osudiše postavke tog opata Joakima, no cini se da su to uradili jer su
franjevci (i dominikanci) na francuskom sveucilištu postajali suviše mocni i uceni, pa su ih htjeli
odstraniti kao krivovjernike. To se, medutim, ne dogodi, što bi vrlo dobro za crkvu, jer je dopusti
lo da postanu pristupacna djela Tome Akvinskog i Bonaventure iz Bagnoregia, koji zacijelo nisu
bili heretici. Iz toga se vidi da su i u Parizu pojmovi bili mutni, ili ih je netko htio pomutiti zbog
vlastitih ciljeva. A u tome je zlo koje hereza nanosi kršcanskom narodu, zato što zamagljuje
pojmove i sve navodi da postanu inkvizitorima za svoju osobnu dobrobit. Ono što pak vidjeh u
opatiji (a što cu poslije ispricati) dovede me na pomisao da su cesto inkvizitori ti koji stvaraju
heretike. I ne samo u smislu da ih izmišljaju kad ih nema, nego da s tolikom žestinom suzbijaju
hereticku kugu te, omrznuvši im, poticu mnoge da se u nju ukljuce. Uistinu, krug koji je vrag
smislio, Bože nas sacuvaj.
Ali govorio sam o Joakimovoj herezi (ako je to uopce bila). Zbilo se u Toskani da neki franjevac,
Gerardo iz Borga San Donnino, pronese glas o Joakimovim proroštvima i izazove snažan dojam u
minoritskim krugovima. Niknu tako medu njima ceta pobornika starog pravila, protiv
reorganizacije reda koju je pokušao veliki Bonaventura, koji mu je poslije postao poglavarom. U
posljednjem tridesetljecu prošlog stoljeca, kad mu je, da bi franjevacki red spasio od onih koji su
ga htjeli ukinuti, lvonski koncil priznao vlasništvo nad svim dobrima što ih je imao na uporabu,
kao što je vec za starije redove bilo zakonom propisano, neka se braca u Markama pobuniše, jer su
smatrali da je duh pravila potpuno iznevjeren, buduci da franjevac ni osobno ni u okviru
samostana, ni unutar reda ne smije ništa posjedovati. Zatvoriše ih doživotno. Ne cini mi se da su
propovijedali išta protivno evandelju, ali kad je posrijedi posjedovanje zemaljskog imetka, teško
da ljudi mogu pravedno rasudivati. Rekoše mi da je poslije mnogo godina novi poglavar reda,
Raimondo Gaufredi, našao te zatvorenike u Anconi te da je oslobodivši ih rekao: »Dao Bog da se
svi mi i sav franjevacki red takvim grijehom okaljamo.« To je znak da nije istina to što kažu
heretici i da u crkvi još ima vrlo kreposnih ljudi. Medu tim oslobodenim zatvorenicima bio je
Angelo Clareno, koji se zatim susretao s redovnikom iz Provanse, Petrom Olieuom, koji je
propovijedao Joakimova prorocanstva, a onda s Ubertinom iz Casalea, pa otud nastade pokret
spiritualaca. Tih se godina na papinsku stolicu popeo presveti remeta, Petar iz Morronea, koji je
vladao kao Celestin V., a spiritualci ga primiše s olakšanjem: »Pojavit ce se svetac«, bilo je receno,
»pridržavat ce se Kristova ucenja, živjet ce andeoskim životom, pokvareni prelati, dršcite.« Možda
je Celestin živio odviše andeoskim životom, ili su prelati oko njega bili odviše pokvareni, ili nije
uspijevao podnositi napetost tad vec predugog rata protiv cara i protiv drugih evropskih kraljeva;
cinjenica je da se Celestin odrekao svojeg dostojanstva i povukao se u pustinjacki život. No, za
kratka razdoblja njegove vladavine, manjeg od godine dana, udovoljeno je svim nadama
spiritualaca: oni otidoše k Celestinu koji s njima utemelji družbu zvanu družbom fratrum et
pauperum here-mttae damini Celestini. S druge strane, dok je papa imao služiti kao posrednik medu
najmocnijim rimskim kardinalima, nadoše se i neki poput Colonne ili Orsinija koji su potajno
podupirali nove težnje za siromaštvom, što je bio zaista cudnovat izbor za tako mocne ljude koji
su živjeli u lasti i u prekomjernu bogatstvu, i nikada nisam razumio jesu li se jednostavno koristili
spiritualcima za svoje vlastodržacke ciljeve ih su smatrali da ih to što podržavaju težnje
spiritualaca opravdava u njihovu putenu životu, a možda je bila istina i jedno i drugo, ako imalo
razumijem što se dogada u Italiji. No, baš kao primjer, kardinal Orsini je Ubertina primio kao
kapelana kad je, postavši najutjecajniji spiritualaca, ovaj bio u opasnosti da bude optužen kao
heretik.
U Avisnonu to se, medutim, u takvim slucajevima zbiva, s jedne su strane
Angelo i Ubertino propovijedali prema doktrini, a s druge su velike mase priprostih prihvacale te
njihove propovijedi i, izvan svakog nadzora, širile se zemljom. Tako su Italiju preplavili ti fratrici
ili fratri uboga života, koji se mnogima uciniše opasnima. Tada je vec bilo teško razlikovati ucitelje
spiritualce, koji su održavali vezu s crkvenim vlastima, od njihovih priprostijih sljedbenika, što su
tada jednostavno živjeli izvan reda, prošeci milostinju i živeci od danas do sutra od rada vlastitih
ruku, ne ostavljajuci za se ikakvo vlasništvo. A to su oni koje je javnost nazivala fratricima, slicni
francuskim beginima, što su potekle od propovijedi Petra Olieua.
Celestina V. zamijenio je Bonifacije VIII., i taj se papa požuri da se pokaže nimalo milostivim
prema spiritualcima i fratricima uopce. Upravo posljednih godina stoljeca koje je odlazilo potpisa
bulu Firma cautela kojom je jednim udarcem osudio picukare, skitnice skupljace milostinje što su
pripadali rubnim pojavama franjevackog reda, i same spiritualce, odnosno one koji su izmicali
životu reda da bi se predali samoci.
Spiritualci zatim pokušaše steci suglasnost drugih papa, kao Klementa V., kako bi se mogli bez
nasilnog prekida odvojiti od reda. Vjerujem da bi u tome bili uspjeli, ali im dolazak Ivana XXII.
oduže svaku nadu. Cim ga 1316. izabraše, on piša sicilijanskome kralju neka te fratre izagna iz
svojih podrucja, jer su se mnogi bili ondje sklonili, te Angela Clarena i provansalske spiritualce
dade baciti u klade.
Mora da to nije lak pothvat, i mnogi su mu se na papinu dvoru odupirali. Cinjenica je da je
Ubertinu i Clarenu pošlo za rukom postici da im se dopusti napuštanje reda, pa jednoga
prihvatiše benediktinci, a drugog celestinci. No, prema onima koji su ostali da vode slobodni život
Ivan bi nemilosrdan i izloži ih progonima inkvizicije, pa mnogi bjehu spaljeni.
On je, medutim shvatio da ce istrijebiti korov fratrica, koji su iz temelja potkopavali crkvenu vlast,
ako osudi postavke na kojima se zasnivala njihova vjera. Oni su tvrdili kako Krist i apostoli nisu
imali nikakvo, ni pojedinacna ni zajednickog vlasništva, a papa osudi tu ideju kao hereticku. To
zapanjuje, jer nije jasno zašto bi papa morao heretickom držati ideju da je Krist bio siromašan, no
bilo je to stoga što se baš godinu dana prije u Perugi održao opci franjevacki kapitul koji je
zastupao to mišljenje, pa je osudivši fratrice papa osudio i kapitul. Kao što sam vec rekao, kapitul
je nanosio veliku štetu njegovoj borbi protiv cara, bez daljnjega. Tako otada mnogi fratrici, što
ništa nisu znali ni o carstvu ni o Perugi, izginuše spaljeni.
Na to sam mislio gledajuci legendarnu licnost kakva je bio Ubertino. Moj me ucitelj predstavio, a
starac me pomilovao po obrazu toplom, gotovo vrelom rukom. Pri doticanju te ruke razumio sam
mnogo toga što sam o tom svetom covjeku bio cuo i ono što sam bio procitao na stranicama Arbor
Vitae, shvacao sam misticnu vatru kojom je izgarao još u mladosti kad se, iako je ucio u Parizu,
odvratio od teoloških umovanja te zamislio da se preobrazio u Magdalenu pokajnicu, i snažne
odnose koje je imao sa svetom Angelom iz Foligna koja ga je uputila u blagodati misticnog života i
u obožavanju križa, i zašto su ga jednog dana njegovi starješine, zabrinuti žarom njegovih
propovijedi, poslali da se povuce u Vernu.
Proucavao sam to lice vrlo blagih crta, kao u svetice s kojom je opcio u bratskom drugovanju
posve duhovnih cuvstava. Naslucivao sam da je, po svoj prilici, znao poprimiti daleko oštrije crte
kad je 1311. koncil u Vienneu papinskom odlukom Exivi de paradiso uklonio franjevacke starješine
koji su bili neprijatelji spiritualaca, ali je ovima naložio da u miru žive pod okriljem reda, a taj
prvak odricanja nije prihvatio tu lukavu nagodbu, nego se borio da se ustanovi neovisan red, koji
bi u najvecoj mogucoj mjeri bio nadahnut strogošcu. Onda je taj veliki borac izgubio svoju bitku,
jer je tih godina Ivan XXII. pokrenuo križarski rat protiv sljedbenika Petra Olieua (medu koje je
uvrstio i njega samog) te osudio fratre iz Narbonne i Beziersa. No, Ubertino nije prezao da pred
papom brani uspomenu na prijatelja, a papa, sputan svojom svetošcu, nije imao hrabrosti da osudi
njega (iako je pak osudio druge). Tom mu je prilikom, štoviše, ponudio nacin da se spasi, najprije
mu svjetujuci, a zatim naredujuci da ude u clunjski red. Ubertino, koji je morao biti jednako
spretan (prividno tako bespomocan i slab) da sebi priskrbi zaštitu i savezništva na papinskom
dvoru, pristao je, doduše, da ude u samostan u Gemblachu u Flandriji, ali mislim da tamo nije
nikada ni otišao, nego je ostao u Avignonu, pod stijegom kardinala Orsinija, kako bi branio
franjevacku stvar.
Tek je posljednje vrijeme (a vijesti koje sam cuo bile su neodredene) njegov uspjeh na dvoru bio
opao, morao se udaljiti iz Avignona, dok je neukrotivog covjeka papa dao progoniti kao heretika koji
per discurrit vagabundus. Nema mu, pricalo se, više ni traga. Tog popodneva sam, iz razgovora
izmedu Vilima i Opata, doznao da se on sada skriva u ovoj opatiji. A sada sam ga vidio pred
sobom.
»Vilime«, govorio je, »vec su me htjeli ubiti, znaš, morao sam pobjeci nocu.«
»Tko je htio da umreš? Ivan?«
»Ne. Ivan me nikada nije volio, ali me uvijek poštovao. Zapravo mi je on pružio priliku da
umaknem procesu kad mi je, prije deset godina, naložio da se prikljucim benediktincima i tako
ušutkao moje neprijatelje. Dugo se šuškalo, podrugivalo na racun toga što jedan prvak siromaštva
ulazi u tako bogat red i što živi na dvoru kardinala Orsinija... Vilime, ti znaš koliko ja držim do
ovozemaljskih stvari! Ali to je bio nacin da ostanem u Avignonu i da branim svoju subracu. Papa
se pribojava Orsinija, ne bi mi nikad bio ni dlaku s glave skinuo. Cak me prije tri godine poslao
kao glasnika aragonskom kralju.«
»Pa tko ti je onda htio nauditi?«
»Svi. Papin dvor. Dva puta su me pokušali umoriti. Pokušali su me ušutkati. Ti znaš što se
dogodilo prije pet godina. Dvije godine prije toga bili su osudeni narbonski begini, a Berengario
Talloni, koji je takoder bio jedan od sudaca, prizvao se papi protiv presude. Bili su to teški trenuci,
Ivan je vec bio izdao dvije bule protiv spiritualaca pa i sam Mihovil iz Cesene je popustio — kad
smo vec kod njega, kad stiže?«
»Za dva dana bit ce ovdje.«
»Mihovil... Otkad ga nisam vidio! Sad se predomislio, razumije što smo htjeli, kapitul u Perugi je
priznao da smo u pravu. Ali tada, još 1318. popustio je papi i izrucio mu pet provansalskih
spiritualaca koji su otkazivali poslušnost. Spaljeni su, Vilime... Oh, to je užasno!« Rukama sakri
lice.
»Ali što se tocno dogodilo nakon Tallonijevog priziva?«, upita Vilim.
»Ivan je morao iznova otvoriti raspravu, razumiješ? Morao je, jer je i na dvoru bilo ljudi obuzetih
sumnjom, cak i dvorskih franjevaca — farizeja, okrecenih grobova, spremnih da se za nadarbinu
prodaju, ali bili su obuzeti sumnjom. Upravo me tada Ivan zamolio da sastavim spis o siromaštvu.
Bio je tako lijep, Vilime, neka mi Bog oprosti oholost...«
»Procitao sam ga, Mihovil mi ga je pokazao.«
»Našlo se kolebljivaca, i medu našima, akvitanski provincijal, kardinal San Vitalea, biskup od
Caffe...«
»Blesan«, rece Vilim. !]) »Pokoj mu duši, odletio je k Bogu prije dvije godine. A'"
»Nije Bog bio tako milostiv. Bila je to lažna vijest koja je stigla iz C krada. Još je medu nama, kažu
mi da ce sudjelovati u poslanstvu. Neka nam Bog bude na pomoci!«
»Ali on je naklonjen kapitulu u Perugi«, rece Ubertino.
»Baš zato. Spada u onaj soj ljudi koji su uvijek najbolji borci svojeg protivnika.«
»Istini za volju«, rece Ubertino, »ni tada nije mnogo pomagao u parnici. A onda se sve svelo ni na
što, ali barem nije odluceno da je ta ideja hereticka, a to je bilo važno. To mi ostali nikada nisu
oprostili. Nastojali su mi naškoditi na sve moguce nacine, kazali su da sam bio u Sachsenhausenu
kad je prije tri godine Ludvig Ivana proglasio heretikom. Svi su, medutim, znali da sam u srpnju
bio u Avignonu s Orsnijem... Pronašli su da dijelovi proglasa odražavaju moje ideje, koje li
ludosti.«
»Nije baš ludost«, rece Vilim. »Ideje sam mu dao ja, uzevši ih iz svog avignonskog proglasa i s
nekih Olivijevih stranica.«
»Ti?« izviknu napol zaprepašteno, napola radosno Ubertino, »pa onda se sa mnom slažeš!«
Ucini se da je Vilim u neprilici: »Za cara su to bile dobre ideje, u tom trenutku«, rece zaobilazno.
Ubertino ga pogleda s nepovjerenjem. »Ah, ali ti u njih ne vjeruješ uistinu, zar ne?«
»Još mi pricaj«, rece Vilim, »pricaj kako si se spasio od tih pasa.«
»O, da pasa, Vilime. Bijesnih pasa. Dogodilo mi se da se borim sa samim Bonagrazijom, znaš?«
»Ali Bonagrazija iz Bergama je s nama!«
»Jest, sada, pošto sam s njim dugo razgovarao. Tek tada se uvjerio i prosvjedovao protiv Ad
conditorem cononum. A papa ga je zatvorio na godinu dana.«
»Cuo sam da je sada blizak mojem prijatelju koji je na papinskom dvoru, Vilimu od Occama.«
»Slabo ga poznajem. Ne svida mi se. To je covjek bez žara, samo glava, bez srca.«
»Ali ima dobru glavu.« :
»Možda, a odvest ce ga u pakao.«
» Onda cemo se tamo opet sresti i voditi rasprave o logici.«
Ubertino smiješeci se s velikom ljubavlju, »ti « Mi od svojih filozofa. Da si samo htio...«
»Što?«
»Onomad kad smo se zadnji put vidjeli u Umbriji? Sjecaš li se? Tek sam bio ozdravio od svoje
bolesti posredstvom one cudesne žene... Klare iz Montefalca...«, prošapta blistajuci u licu, »Klara...
Kad se ženska priroda, pokvarena po svojoj naravi, uzvisi do svetosti, onda zna postati
najplemenitijim sredstvom milosrda. Znaš koliko je mojim životom vladala najcistija nevinost,
Vilime« (upravo ga je grcevito hvatao za ruku), »znaš kakvom sam... surovom — jest, to je pravi
izraz — kakvom sam surovom žedi za pokorom pokušavao u sebi ukrotiti treptaje puti, da bi kroz
mene sjala jedino ljubav prema raspetome Kristu... Pa ipak su u mojem životu tri žene za mene
bile tri glasnika nebeska. Angela iz Foligna, Margherita iz Citta di Castello (koja je unaprijed
domislila kraj moje knjige, dok još nisam ni trecinu bio napisao) i napokon Klara iz Montefalca.
Bio je to dar s neba što sam ja, baš ja imao istražiti njezina cuda i mnoštvu objaviti njezinu svetost,
prije nego što se sveta majka crkva i pomaknula. A ti si tamo bio Vilime, i mogao si mi pomoci u
tom svetom pothvatu, ali nisi htio...«
»Ali sveti pothvat na koji si me pozivao bio je da Bentivegnu, Jacoma i Giovannuccia pošaljemo na
lomacu«, tiho rece Vilim.
»Prljali su svojom opakošcu uspomenu na nju. A ti si bio inkvizitor!«
»I baš sam onda zatražio da me poštede te dužnosti. Prica mi se nije svidala. Nije mi se, bit cu
iskren, svidio ni nacin na koji si Bentivegnu naveo da prizna svoje greške. Hinio si da želiš uci u
njegovu sektu, ako je to bila sekta, izmamio si njegove tajne i dao ga uhititi.«
»Ali tako se postupa s Kristovim neprijateljima! Bili su heretici, bili su pseudoapostoli, zaudarali
su fra Dolcinovim sumporom!«
»Bili su Klarini prijatelji.«
»Nemoj, Vilime, da ni sjenom nisi dotaknuo uspomenu na Klaru!« »Ali išli su s njezinom
skupinom...«
»Bili su mala braca, govorili su da su spiritualci, a zapravo su bili fratri iz družbe! Ali ti znaš da je
u istrazi bilo jasno da se Bentivegna iz Gubbija proglašavao apostolom, a onda s Giovannucciom
iz Bevagne zavodio redovnice govoreci im kako pakao ne postoji, kako se putene želje mogu
zadovoljavati a da se ne uvrijedi Bog, kako se Kristovo tijelo (oprosti mi, Gospodine) može primiti
pošto se legne s redovnicom, kako je Gospodinu Magdalena bila draža od djevice Agneze, da je
ono što puk zove vragom sam Bog, jer je zloduh znanje. A Bog je upravo znanje. A baš se blaženoj
Klari, kad je to cula, ukazala vizija u kojoj joj je sam Bog kazao da su oni zli sljedbenici Spiritus
Libertatis!«
»Oni su bili mala braca s duhom koji su im raspaljivale iste vizije, a korak izmedu ekstaticne vizije
i grešne pomame cesto je neznatan«, rece Vilim.
Ubertino mu stisnu ruke, a oci mu se opet zamagliše suzama: »Ne govori to, Vilime. Kako možeš
miješati trenutak ekstaticne ljubavi, koja ti žeže utrobu mirisom tamjana, s razuzdanošcu cutila što
vonja po sumporu? Bentivegna je poticao da se dodiruju goli udovi tijela, tvrdio je da se jedino
tako može osloboditi vlasti osjetila, homo nudus cum nuda iacebat...«
»Et non commiscebantur od invicem...«
»Laži! Užitak su tražili, ako bi ocutjeli puteni podražaj, nisu smatrali grijehom da muškarac i žena
zajedno legnu kako bi ga utažili, i da jedno drugo posvuda dodiruju i ljube, i da on svoj goli trbuh
spoji s njezinim golim trbuhom!«
Priznajem da me nacin na koji je Ubertino žigosao tudi porok nije navodio na kreposne misli. Moj
ucitelj vjerojatno primijeti da sam uzrujan pa prekinu svetog covjeka.
»Vatren si duh, Ubertino, u ljubavi spram Boga jednako kao u mržnji prema zlu. Htio sam reci da
je mala razlika izmedu žara Serafina i Luciferova žara, jer se uvijek radaju iz krajnje razbuktalosti
volje.«
»O, razlika postoji i ja znam koja je!« rece Ubertino nadahnuto. »Ti hoceš reci kako je izmedu volje
koja stremi prema dobru i volje koja stremi prema zlu malen korak, jer je uvijek rijec o tome da se
usmjeri ista volja. To je istina. Ali postoji razlika u predmetu, a predmet je kristalno prepoznatljiv.
S jedne je strane Bog, s druge vrag.«
»A ja se bojim da ih više ne znam luciti, Ubertino. Zar nije upravo tvoja Angela iz Foligna
pripovijedala o onome danu kad je, u duhovnom zanosu, stajala u Kristovu grobu? Zar nije rekla
kako mu je najprije poljubila grudi i kako ga je vidjela gdje leži sklopljenih ociju, da ga je zatim
poljubila u usta i osjetila kako se iz tih usana uzdiže neiskaziv miris slasti, a nakon kratke stanke
položila je svoj obraz uz Kristov obraz a Krist je svoju ruku primaknuo njezinom obrazu i stisnuo
ga k sebi i — ona je tako rekla — njezino veselje posta vrhunsko?...«
»Kakve to veze ima s provalom osjetilnosti?«, upita Ubertino. »To
Mjesto je kao Oxford«, rece Vilim, »Gdje je i misticni doživljaj bio drugacije naravi... «
„ misticni doživljaj, a tijelo je pripadalo Našem Gospodinu.«
»Sav u glavi«, nasmiješi se Ubertino.
»Ili u ocima. Bog koji se osjecao kao svjedok, u suncanim zrakama, u slikama u zrcalima, u
razlijevanju boja po pravilnoj tvari, u odsjajima dnevnog svjetla na mokrome Ušcu... Zar nije ta
ljubav bliža ljubavi koju je cutio Franjo hvaleci Boga u njegovim stvorovima, cvijecu, biljkama,
vodi, zraku? Ne vjerujem da se u takvoj vrsti ljubavi krije ikakva zamka. Ne svida mi se, naprotiv,
ljubav od koje u razgovoru sa Svevišnjim podilaze srsi što se osjecaju u dodirima puti...«
»Ti huliš, Vilime! To nije isto. Postoji skok naniže, i to golem, izmedu zanosa srca što ljubi
raspetoga Isusa i pokvarenog zanosa pseudoapostola iz Montefalca...«
»Nisu bili pseudoapostoli, bili su braca Slobodnoga Duha, sam si to rekao.«
»Pa kakva je razlika? Ti nisi doznao sve o tom procesu, ja se sam nisam usudio staviti u zapisnik
neke ispovijedi, kako zloduhova sjena ni na casak ne bi pomutila svetacki ugodaj koji je na tom
mjestu stvorila Klara. Ali doznao sam neke stvari, neke stvari, Vilime! Nocu su se sastajali u
podrumu, uzimali bi tek rodeno dijete, dobacivali bi ga jedan drugome dok ne bi umrlo, od
udaraca... ili od cega drugog... A onaj tko bi ga posljednji put dobio u ruke živa, i medu cijim bi
rukama umrlo, postajao je vodom sljedbe... A djetetovo bi tijelo rastrgali i pomiješali s brašnom, da
bi od njega pravili svetogrdne hostije!«
»Ubertino«, odlucno rece Vilim, »to su prije mnogo stoljeca armenski biskupi kazali o pavlicanskoj
sekti. I o bogumilima.«
»Pa što onda? Zloduh je tup, u svojim zamkama i u svojim zavodenjima slijedi ritam, svoje obrede
ponavlja u tisucljetnim razmacima, on je uvijek isti, upravo ga zato prepoznajemo kao neprijatelja!
Kunem ti se, palili bi svijece, na Uskršnju noc, i u podrum bi odvodili djevojke. Zatim bi gasili
svijece i bacali se na njih, cak i ako su s njima bile u krvnoj svezi... A ako bi se iz tog zagrljaja
rodilo dijete, zapocinjao bi paklenski obred, svi bi okružili posudu punu vina, koju su nazivali
bacvicom, i opijali se, rezali dijete na komadice, a krv mu nalijevali u pehar, i u vatru bacali još
živu djecu, i smiješali bi djetetov pepeo, i njegovu krv, i to bi pili!«
»Ali to je, prije tri stotine godina, napisao Mihovil Psellos u svojoj knjizi o djelovanju vragova! Tko
ti je to ispricao?«
»Oni, Bentivegna i ostali, i to na mukama!«
»Postoji jedna jedina stvar koja uzbuduje životinje više nego užitak, a to je bol. Na mukama živiš
kao pod vlašcu trava što izazivaju
Sve o cemu si cuo pripovijedati, sve što si procitao, vraca ti sjecanje, kao da si zanesen, ne prema
nebu, nego prema paklu. M mukama ne kažeš samo ono što hoce inkvizitor, nego i ono cime
pretpostavljaš da bi mu mogao ugoditi, jer se izmedu tebe i njega Dostavlja (to da, uistinu
davolska) veza... Znam ja to, Ubertino, i ja sam pripadao tim skupinama ljudi što vjeruju da
užarenim željezom proizvode istinu. Pa dobro, znaj, istina žari drugacijim plamenom. Na
mukama je Bentivegna mogao reci najbesmislenije izmišljotine, jer nije govorio on, nego njegova
pohota, davoli njegove duše.«
»Pohota?«
»Jest, postoji pohota u bolu, kao što postoji pohota u obožavanju, pa cak i pohota u poniznosti.
Ako je pobunjenim andelima tako malo trebalo da svoj žar obožavanja i poniznosti prometnu u
žar oholosti i bune, što reci o ljudskom bicu? Eto, sad znaš, to je misao koja me obuzimala za
vrijeme mojih istraga. I zbog toga sam se odrekao te djelatnosti. Ponestalo mi je hrabrosti da
istražujem o slabostima zlikovaca, jer sam otkrio da su to one iste slabosti koje imaju sveci«.
Ubertino je posljednje Vilimove rijeci slušao kao da ne razumije što ovaj govori. Po izražaju
njegova lica, sve nadahnutijem ljubavlju i sucuti, shvatih da on Vilima smatra plijenom vrlo
grešnih osjecaja, koje mu je opraštao jer ga je jako volio. Prekinu ga pa rece dosta gorkim tonom:
»Nije važno. Ako si tako osjecao, dobro si ucinio što si se zaustavio. Treba se boriti protiv napasti.
No, tvoja mi je podrška nedostajala, a zajedno smo mogli razjuriti onu zlu družinu. A znaš što se,
medutim, dogodilo, mene samog su optužili da sam s njima preblag i osumnjicili s hereze. I ti si
bio preslab u borbi protiv zla. Zla, Vilime: zar nikada nece prestati ova osuda, ova sjena, ovaj kal
što nam prijeci da dopremo do izvora?« Još se više približi Vilimu, kao da se straši da ga tkogod
ne cuje: »I ovdje, i medu ovim molitvi posvecenim zidovima, znaš li?«
»Znam, Opat je sa mnom razgovarao, zamolio me dapace da mu pomognem rasvijetliti stvar.«
»Pa onda vrebaj, izvidaj, risovim okom gledaj u dva pravca, prema Pohoti i prema oholosti...«
»Pohoti?«
A mladicu što je pognuo bilo je neceg ženskastog. Imao je oci djevojke u potrazi za
Zloduhom. Rekao sam ti.
»Ako nešto znaš, pomozi mi.«
»Ne znam ništa. Nema nicega što bih znao. No neke se stvari srcem osjecaju. Pusti da ti srce govori, ispituj lica,
ne slušaj jezike... Nego, hajde, zašto da pricamo o tim žalosnim stvarima i plašimo ovoga mladog prijatelja?«
Pogleda me svojim plavetnim ocima okrznuvši dugim i bijelim prstima moj obraz, i zamalo nagonski ne
uzmaknuh. Ustegoh se, i dobro ucinih jer bih ga bio uvrijedio, a njegova je namjera bila cista. »Govori mi radije o
sebi«, rece nanovo se okrenuvši Vilimu. »Što si nakon toga radio? Prošlo je...«
»Osamnaest godina. Vratio sam se u svoje krajeve. Opet sam ucio na Oxfordu. Proucavao sam prirodu.«
»Priroda je dobra jer je Božja kci«, rece Ubertino.
»I Bog mora da je dobar, kad je stvorio prirodu«, osmjehnu se Vi -lim. »Ucio sam, sretao sam vrlo mudre
prijatelje. Zatim sam upoznao Marsilija, privukle su me njegove ideje o carstvu, o narodu, o novom zakonu za
vladavinu na zemlji, i tako sam dospio u onu skupinu naše subrace koji su carevi savjetnici. Ali to znaš, pisao
sam ti. Bio sam razdragan kad su mi u Bobbiju kazali da si ovdje. Mislili smo da smo te izgubili. No sad kad si s
nama, moci ceš nam za koji dan biti od velike pomoci, kad stigne i Mihovil. Bit ce to težak okršaj.«
»Necu imati da kažem išta više od onog što sam prije pet godina rekao u Avignonu. Tko ce doci s Mihovilom?«
»Neki od onih koji su bili na kapitulu u Perugi, Arnaldo Akvitanski, Hugo iz Newcastlea...«
»Tko?« zapita Ubertino.
»Hugo iz Novog Kaštela, oprosti, služim se svojim jezikom i kad govorim na dobrom latinskom. I još Vilim
Alnwick. A što se tice avignonskih franjevaca, moci cemo racunati na Jeronima, glupana od Caffe, a doci ce
možda Berengar Tallon i i Bonagrazia iz Bergama.«
»Uzdajmo se u Boga«, rece Ubertino, »ovi posljednji se nece htjeli odviše zamjeriti papi. A tko ce zastupati
papinske stavove, mislim, tko od tvrdokornih?«
»Prema pismima što su stigla pretpostavljam da ce tu biti Lovro Decoalc one...«
»Podmukao covjek.«
»Jean d' Anneaux...«
»Taj je britak u teologiji, cuvaj ga se.«
Cuvat cemo ga se. I napokon, Jean de
»Pokazat ce njemu Berengar Talloni.«
»Hoce, mislim da cemo se dobro zabaviti«, rece moj ucitelj, no raspoložen. Ubertino pogleda s nesigurnim
osmijehom.
»Nikad ne razumijem, kad vi Englezi govorite ozbiljno. Nema iceg zabavnog u tako teškom sporu. Posrijedi je
opstanak reda, koji je tvoj red, a u dnu srca još je i moj. No ja cu preklinjati Mihovila da ne ide u Avignon. Ivan
ga želi, traži, poziva suviše uporno. Ne vjerujte tom starom Francuzu. O Gospode, cijih je ruku dopala tvoja
crkva!« Okrenu glavu prema oltaru. »Pretvorena u drolju, omlohavila od raskoši, valja se u bludu poput zmije na
toplome! Od gole cistoce betlehemske staje, drvene kao što je drveno bilo lignum vitae križa, do zlatnog i
kamenog razvrata! Gledaj, cak ni ovdje, jesi li vidio portal, ne mogu se oteti oholosti slika! Napokon se primice
vrijeme Antikrista i ja se bojim, Vilime!« Ogleda se oko sebe, upiruci razgoracene oci u mracne lade, kao da ce se
sad-na pojaviti Antikrist, a i ja sam doista ocekivao da cu ga spaziti. »Njegovi su namjesnici vec tu, odaslani kao
što je Krist po svijetu apostole odaslao! Gaze Grad Božji, zavode prijevarom, licemjerjem i nasiljem. Tada ce Bog
morati poslati svoje sluge, Iliju i Henoha, koje je u zemaljskome raju još održao na životu, kako bi jednoga dana
omeli Antikrista, i doci ce odjeveni u vrecu da proricu, i primjerom ce i rijecju propovijedati pokoru...«
»Vec su došli, Ubertino«, rece Vilim pokazujuci svoju franjevacku mantiju.
»Ali još nisu pobijedili, to je trenutak kad ce Antikrist, pobješnjeo, zapovjediti da se ubiju Ilija i Henoh, a njihova
tijela bace da bi ih svatko mogao vidjeti i bojati se pokušaja da ih oponaša. Tako kao što su mene htjeli ubiti...«
U tom trenutku, prestravljen, mislio sam da je Ubertino žrtvom neke vrste božanskog ludila, pa se pobojah za
njegov razum. Sad, nakon toliko vremena, kad znam to što znam, a to je da su ga poslije nekoliko godi na
tajanstven nacin ubili u nekom njemackom gradu, a da se nikad nije doznalo tko je to ucinio, još sam
prestravljeniji. Stigli smo do šestog vijeka povijesti u kojem ce se pojaviti dva Antikrista, misticni Antikrist to se
sad dogada u šestom razdoblju, da bi na vlastitom mesu prikazao šest rana raspetog
Isusa. Bonifacije je bio misticni Antikrist, a Celestinova odreka nije bila valjana, Bonifacije je bio
zvijer što je izašla iz mora, kojoj sedam glava predstavlja povrede smrtnih grijeha, a deset rogova
povrede zapovijedi, a kardinali što su ga okruživali bijahu skakavci, i njihovo je tijelo Apolion! Ali
broj zvijeri, ako joj ime citaš grckim slovima, jest Benedictik Zapilji se u me da bi vidio jesam li
razumio, pa dignu prst opominjuci me. »Benedikt XI. bio je pravi Antikrist, zvijer što je izašla iz
zemlje! Bog je dopustio da njegovom crkvom vlada takva porocna i zloduha nakaza kako bi
krepost njegova nasljednika slavom zabljesnula.«
»Ali, sveti oce«, osokolivši se prigovorili tanašnim glasom, »njegov je nasljednik Ivan!«
Ubertino stavi ruku na celo kao da želi izbrisati mucan san. Teško je disao, bio je umoran.
»Dakako. Proracuni su bili pogrešni, još išcekujemo andeoskog papu... No pojavili su se, medutim,
Franjo i Dominik.« Dignu pogled prema nebu pa kao u molitvi rece (ali ja sam bio uvjeren da
napamet izgovara stranicu iz svoje velike knjige o stablu života): Quorum primus seraphico cakulo
purgatus et ardore celico inflammatus totum incendere videbatur. Secundus vero verbo predicationisfecundus
super mundi tenebras clarius radiavit... Jest, ako je tako obecano, morat ce doci
andeoski papa.«
»I tako budi, Ubertino«, rece Vilim. »U meduvremenu, ja sam ovdje ne bih li sprijecio da se otjera
ljudski car. O tvojem je andeoskom papi govorio i fra Dolcino...«
»Da više nisi izustio ime te zmije!«, zaurla Ubertino, i prvi put vidjeh kako se njegova tuga
preobražava u srdžbu. »On je okaljao rijec Joakima Kalabrijskog i ucinio je leglom smrti i gnusobe!
Antikristov glasnik, ako je takvih bilo. Ali ti, Vilime, tako govoriš jer zapravo ne vjeruješ u
Antikristov dolazak, a tvoji su te oxfordski ucitelji naucili da se slijepo klanjaš razumu puštajuci
da zakržljaju prorocke sposobnosti tvojeg srca!«
»Varaš se, Ubertino«, vrlo ozbiljno odgovori Vilim. »Ti znaš da od svojih ucitelja više nego ikoga
štujem Rogera Bacona...«
»Koji je buncao o letecim strojevima«, gorko se podsmjehnu Ubertino.
»Koji je jasno i glasno govorio o Antikristu, upozorio na njegove tragove u kvarenju svijeta i u
slabljenju znanosti. Ali je ucio kako postoji tek jedan nacin da se pripremimo za njegov dolazak:
proucavat tajne prirode, koristiti se znanjem da bismo poboljšali ljudski rod. Treba se pripremati
za borbu s Antikristom proucavajuci ljekovitost biljaka, narav kamenja, pa cak i snujuci letece
strojeve kojima
»Antikrist tvog Bacona bila je izlika da se uzgaja oholost razuma.«
»Sveta izlika.«
»Ništa što služi kao izlika nije sveto. Vilime, znaš da te volim. Znaš da u tebe imam mnogo
povjerenja. Ukori svoju pamet, nauci oplakivati rane Gospodinove, odbaci svoje knjige.«
»Zadržat cu samo tvoju«, nasmiješi se Vilim. Ubertino se takoder nasmiješi pa mu priprijeti
prstom: »Glupi Englezu. I ne smij se odviše sebi slicnima. Štoviše, boj se onih koje ne možeš
voljeti. I cuvaj se opatije. To mjesto mi se ne svida.«
»Upravo ga želim bolje upoznati«, rece Vilim opraštajuci se. »Idemo, Adsone.«
»Ja ti kažem da nije dobro, a ti mi kažeš da ga želiš upoznati. Ah!«, rece Ubertino tresuci glavom.
»Uzgred budi receno«, još ce Vilim došavši do polovice lade, »tko je onaj redovnik što izgleda kao
životinja, a govori babilonskim jezikom?«
»Salvatore?« okrenu se Ubertino koji je vec bio kleknuo. »Mislim da sam ga ovoj opatiji ja
podario... Zajedno s opskrbnikom. Kad sam napustio franjevacku mantiju, za neko sam se vrijeme
vratio u svoj stari samostan u Casaleu, a tamo sam zatekao drugu bracu u nevolji, jer ih je družba
optuživala da su spiritualci iz moje sljedbe... Tako su se izražavali. Zauzeo sam se za njih i
isposlovao da im se dopusti da se povedu za mojim primjerom. A dvojicu od njih, Salvatorea i
Remigia, našao sam baš ovdje kad sam prošle godine stigao. Salvatore... Doista, izgleda kao
zvijer. Ali uslužan je.«
On je za tren oklijevao. »Cuo sam kako kaže penitenzidfe.
Ubertino zašuti. Mahnu rukom kao da želi otjerati neugodnu misao. »Ne, ne vjerujem. Znaš kakva
su to braca laici. Ljudi sa sela,
Kakvog lutajuceg propovjednika, i ne znaju što bih Salvatoreu mogao predbaciti, lakoma je to i
pohotna, ništa protiv pravovjerja. Ne, drugo je zlo -tko zna previše, ne u onoga tko ne zna ništa.
»Prestao sam biti inkvizitorom upravo zato da to ne bih cinio. No volim slušati i rijeci, amato
zatim o njima razmišljam.«
»Ti previše razmišljaš. Djecace«, rece obracajuci se meni, »nemoj se odviše ugledati u loše primjere
svojeg ucitelja. Jedino o cemu treba razmišljati, a to uvidam na kraju života, jest smrt. Mors est
quies viato-ris —finiš est omnis laboris. Ostavite me da se molim.«

Oko devetog casa
Gdje Vilim vodi vrlo ucen razgovor s travarom Severinom.
Nanovo prijedosmo središnju ladu i izadosmo kroz portal kroz koji smo ušli. Ubertinove su mi rijeci još uvijek,
sve do jedne, odzvanjale u ušima.
»On je... cudan covjek«, usudih se kazati Vilimu.
»On je po mnogo cemu, ili je bar bio veliki covjek. No upravo je zbog toga cudan. Normalnim se cine mali ljudi.
Ubertino je mogao postati jednim od heretika spaljivanju kojih je pridonio, ili kardinalom Svete rimske crkve.
Približio se objema nastranostima. Kad govorim s Ubertinom imam dojam da je pakao raj gledan s druge strane.«
Ne razumjedoh što želi reci: »S koje strane?«, zapitah.
»Eh, da«, složi se Vilim, »rijec je o tome da se dozna postoje li strane ili postoji cjelina. Ali ne slušaš me. I ne
gledaj više taj portal«, rece lako me udarivši po vratu dok sam se osvrtao privucen kipovima sto sam ih vidio na
ulazu. »Za danas su te dosta isprepadali. Svi.«
Dok sam se okretao prema izlazu, pred sobom vidjeh drugog redovnika. Mogao je biti iste dobi kao Vilim.
Osmjehnu nam se i uljudno nas pozdravi. Rece da je Severin iz Svetog Emerika, da je otac travar koji se brine o
kupkama, o bolnici i o povrtnjacima, te da nam se stavlja na uslugu ako se želimo bolje snalaziti na prostoru
opatije, ulazeci vec je zamijetio prekrasni povrtnjak za koji mu se cini da nema samo jestivog bilja, nego i
ljekovitih trava, koliko se moglo nazrijeti kroz snijeg. U proljece, raznolikošcu svojih biljaka, od kojih se svaka
bolje pjeva u slavu Stvoriteljevu«, rece da se ispricava. »No, i u ovo doba travarovo oko kroz
suho granje vidi biljke koje ce doci, i može ti reci da je ovaj vrt bogatiji nego ikoji herbar, i šareniji,
koliko god u onome minijature bile prekrasne. A osim toga, i zimi tu rastu dobre trave, a ostale
cuvam skupljene i spremne u posudama što ih držim u laboratoriju. Tako se korijenjem cecelja
lijece prehlade, a od ukuhanog korijenja bijelog sljeza prave se oblozi protiv kožnih bolesti, cickom
se iscjeljuju ekcemi, izmrvljenim i samljevenim izdankom srcenjaka lijece se proljevi i neke ženske
bolesti, sporiš pospješuje probavu, kopitnjak je dobar protiv kašlja, a za probavu imamo dobre
lincure, i sladica, i kleke za dobar oparak, bazge da od njezine kore nacinimo uvarak za jetru,
sapunike da joj u hladnoj vodi raskvasimo korijenje, protiv hunjavice, i odoljena, kojem zacijelo
poznajete svojstva.«
»Imate raznih i za razna podneblja pogodnih trava. Kako to?«
»S jedne strane to dugujem Gospodinovom milosrdu, koje je našu visoravan smjestilo na prijelazu
lanca što na jugu gleda prema moru, odakle prima tople vjetrove, a na sjeveru prema najvišoj
planini, od koje stižu šumski melemi. A s druge strane to dugujem strucnom umijecu koje sam
voljom svojih ucitelja nezasluženo stekao. Ako paziš na okolno zemljište, hranu i razvijanje, neke
biljke rastu i u neprikladnu podneblju.«
»Ali imate li i biljke koje su dobre samo za jelo?«, upitah.
»Izgladnjeli moj mladi ždrijepce, nema biljaka koje bi bile dobre kao hrana a da nisu i ljekovite,
pod uvjetom da se uzimaju u pravoj mjeri. Jedino ih pretjeranost cini uzrocima bolesti. Uzmimo
tikvu. Po prirodi je hladna, vlažna i taži žed, ali ako je jedeš pokvarenu, izaziva proljev, pa moraš
stiskati utrobu smjesom rasola i gorušice. A luk? Topao i vlažan, u malim kolicinama daje snage
za obljubu, naravno, onima koji nisu položili naše zavjete, a od velike kolicine glava ti postane
teška, a to treba suzbiti mlijekom i octom. To je dostatan razlog«) doda zlobno, »da ga mlad
redovnik uvijek jede umjereno. U zamjenu, jedi cešnjak. Topao i suh, dobar je protiv otrova. Ali ne
pretjeruj, od njega mozak izlucuje previše sokova. Grah, naprotiv, proizvodi mokracu i deblja, što
su dvije vrlo dobre stvari. Ali od njega se ružno sanja. Mnogo manje, medutim, nego od nekih
drugih trava, jer ih ima koje izazivaju ružna prividenja.«
»Koje?«, upitah.
»He, he, naš iskušenik želi znati suviše. To treba da zna samo travar, inace bi koji bilo lakoumnik
mogao ici okolo i pribavljati prividenja ili lagati pomocu trava.«
Ali dovoljno je malo koprive«, rece tad Vilim, » ili ... da se od prividenja zaštitimo. Nadam se da vi
imate tih korisnih trava.«
Severin ispod oka pogleda ucitelja: »Baviš se travarstvom?«
»Vrlo malo«, skromno ce Vilim, »jednom sam u rukama imao Theatrum Sanitatis koji je napisao
Ububchsvm de Baldach... «
»Abul Asan al Muchtar ibn Botlan.«
»Ili EUucasim Elimittar, kako hoceš. Pitam se može li se ovdje naci koji primjerak.«
»Može, i to jedan od najljepših, s mnogo slika skupocjene izradbe.«
»Hvala budi Bogu. A Platearijeva De virtutibus herbarum?«
»I ta, pa i Aristotelove Deplantis i De vegetalibus, što ih je preveo Alfred od Sareshela.«
»Cuo sam da nije uistinu Aristotelova«, primijeti Vilim, »kao što, kako se otkrilo, ni De causis nije
bila njegova.«
»U svakom slucaju, to je velika knjiga«, napomenu Severin, a moj se ucitelj vrlo revno složi ne
pitajuci govori li travar o De vegetalibus ili o De causis, djelima koja nisam poznavao, ali iz tog
razgovora zakljucih da su oba vrlo velika.
»Bit ce mi drago«, zakljuci Severin, »da s tobom katkad cestito porazgovaram o travama.«
»Meni više nego tebi«, rece Vilim, »ali zar se necemo ogriješiti o pravilo šutnje koje, cini mi se,
vrijedi za vaš red?« »Kroz stoljeca se pravilo«, rece Severin, »prilagodilo potrebama razlicitih
redovnickih obitelji. U pravilu se predvidala lectio divina, štivo, ali ne i proucavanje, pa ipak znaš
koliko je naš red razvio istraživanje Božjih i ljudskih stvari. Onda, red predvida zajednicku
spavaonicu, ali ponekad, kao kod nas, pravo je da redovnici i nocu imaju mogucnosti da
razmišljaju, pa tako svaki od njih ima vlastitu celiju. Pravilo je vrlo strogo kad je u pitanju šutnja,
pa i kod nas ne samo redovnik koji obavlja fizicke poslove, nego i onaj koji piše ili cita ne smije
razgovarati sa svojom bracom. No, opatija je prije svega obitelj znanstvenika, i cesto je korisno da
redovnici razmjenjuju iskustva. Svaki se razgovor koji se tice naših proucavanja smatra
opravdanim i korisnim, samo ako se ne vodi u blagovaonici ili za vrijeme svete službe.«
I Severin se ne ucini iznenadenim: »Vidim da je Opat vec s vama govorio«, rece. »Nisam. S njim
nisam cesto pricao. Provodio je vrijeme slikajuci minijature. Katkad sam ga cuo kako s drugim
redovnicima, s Venancijem iz Salvemeca ili s Jorgeom iz Burgosa, raspravlja o prirodi svojeg
posla. A ja k tome ne provodim dan u skriptoriju, nego u svom laboratoriju«, i pokaza na bolnicku
zgradu.
»Razumijem«, rece Vilim. »Dakle, ne znaš je li Adelmo doživljavao prividenja?«
»Prividenja?«
»Onakva kakva se dobivaju od tvojih trava, na primjer.«
Severin se ukruti: »Rekao sam da vrlo pomno cuvam opasne trave.«
»Ne kažem to«, objasni Vilim užurbano. »Govorio sam o prividenjima opcenito.«
»Ne razumijem«, ostade Severin pri svome.
»Mislio sam da je redovnik koji se nocu vrzma po Zgradi, gdje se, s Opatovim odobrenjem, može
dogoditi nešto... strašno onome tko tamo ude u zabranjeno vrijeme, pa dobro, rekoh, mislio sam
da je mogao doživljavati prividenja što su ga mogla gurnuti u ponor.«
»Rekao sam da u skriptorij ne zalazim, osim kad mi treba kakva knjiga, ali obicno imam svoje
herbare koje cuvam u bolnici. Rekao sam ti, Adelmo je bio dosta prisan s Jorgeom, s Venancijem
i... naravno, s Berengarom.«
I ja opazih lako oklijevanje u Severinovu glasu. A ni mojem ucitelju ne promaknu: »S Berengarom?
A zašto naravno?«
»S Berengarom iz Arundela, knjižnicarovim pomocnikom. Bili su vršnjaci, zajedno su proveli
iskušeništvo, bilo je razumljivo da imaju o cemu razgovarati. To sam htio reci.«
»To si dakle htio reci«, priklopi Vilim. Zacudih se što više ne nastoji oko toga. Naime, smjesta
promijeni temu. »Ali možda je vrijeme da udemo u Zgradu. Hoceš li nam biti vodic?«
»Sa zadovoljstvom«, rece Severin uz gotovo preocito olakšanje. Povede nas uzduž vrta te stigosmo
nasuprot zapadnom procelju Zgrade.
»Sa strane gdje je povrtnjak nalazi se portal kroz koji se ulazi u kuhinju«, rece, »ali kuhinja
zauzima samo zapadnu polovicu prvog* kata, u drugoj polovici je blagovaonica. A kod južnih
vrata, do kojih se stiže prošavši iza kora u crkvi, postoje druga dva portala što vode u kuhinju i u
blagavaonicu. No udimo ipak ovuda, jer cemo unutra iz kuhinje moci prijeci u blagovaonicu.«
Kako udoh u prostranu kuhinju, primijetih da iznutra, i to cijelom svojom visinom, Zgrada tvori
osmorokutno dvorište. Kao što lije uvidjeh, posrijedi je bila neka vrsta velikog bunara, bez prilaza,
d kojim su se na svakom katu otvarali široki prozori, poput onih što Su gledali na vanjsku stranu.
Kuhinja je bila golema veža puna dima, gdje su vec brojne sluge žurno pripravljale vecernji obrok.
Dvojica su na velikom stolu pravila jelo od povrca, jecma, zobi i raži, rezuckajuci repe, grbace,
rotkvice i mrkve. Pokraj njih, treci je kuhar netom skuhao nekoliko riba u smjesi vina i vode i
upravo ih je prelijevao umakom nacinjenim od žalfije, peršina, majcine dušice, cešnjaka, papra i
soli.
Na prostoru koji je odgovarao zapadnom tornju zjapila je povelika krušna pec u kojoj se kruh vec
sjao crvenkastim plamsajima. U južnom tornju, golemo ognjište na kojem su kipjeli lonci i okretali
se ražnjevi. Na vrata što su vodila do gumna iza crkve u tom su trenutku ulazili svinjari koji su
nosili meso oderanih prasaca. Izadosmo pace kroz ta vrata i nadosmo se na gumnu, na istocnom
kraju visoravni, tik do zidina, gdje je nicalo mnogo gradevina. Severin mi objasni da su u prvoj od
njih gnojišta, za njom su se redale konjske staje, pa staja za goveda, pa kokošinjci, pa obor za ovce.
Pred gnojištima su svinjari u velikoj žari miješali krv tek zaklanih svinja, kako se ne bi zgrušala.
Ako se dobro i odmah promiješa, izdržat ce sljedecih dana zahvaljujuci oštru podneblju, a od nje
ce se napokon praviti krvavice.
Vratismo se u Zgradu te ovlaš pogledasmo blagovaonicu, kojom prodosmo da bismo došli u
istocni toranj. Od dvaju tornjeva, kroz koje se protezala blagovaonica, u sjevernom se nalazilo
ognjište, a u drugom stepenište pužasta oblika kojim se išlo u skriptorij, to jest na drugi kat. Tuda
su redovnici svaki dan odlazili na posao, ili po dvama napornijim, ali dobro zagrijanim
stepeništima što su se zavojito penjala iza ognjišta i iza kuhinjske peci.
Vihm zapita hocemo li u skriptoriju koga zateci iako je nedjelja, on se nasmiješi i rece da je za
benediktinskog redovnika rad molitva. Nedjeljom bogoslužja traju duže, ali redovnici koji se bave
svejedno gore provode nekoliko sati, što se obicno utroše po ponosnoj razmjeni ucenih
primjedaba, savjeta, razmišljanja o spisima.

Poslije devetog casa
Gdje se razgleda skriptorij i upoznaju mnogi znanstvenici, prepisivaci i rubrikatori, kao i slijepi starina što išcekuje
Antikristov dolazak.
Dok smo se uspinjali, vidjeh da moj ucitelj promatra prozore što su osvjetljavali stepenište.
Vjerojatno sam postojao spretan kao on, jer odmah zapazih da su smješteni na nacin koji teško da
bi ikome dopustio da ih dosegne. S druge strane, ni prozori u blagovaonici (jedini koji su s prvoga
kata gledali na strminu) nisu se cinili lako dohvatnima, jer pod njima nije bilo nikakva pokucstva.
Stigavši na vrh stepeništa, kroz sjeverni toranj udosmo u skriptorij, a tu ne mogoh suspregnuti
uzvik udivljenja. Drugi kat nije bio podijeljen u dva dijela, pa se stoga mojem pogledu pružao u
svoj svojoj golemoj prostranosti. Svodovi, zakrivljeni i ne suviše visoki (niži nego u crkvi, ali viši
nego i u kojoj kapitulskoj dvorani što sam je ikada vidio), poduprti masivnim pilastrima,
obuhvacali su prostor obasjan prekrasnom svjetlošcu, jer se po pet vrlo velikih prozora otvaralo na
svakoj od dužih stranica, dok je po pet manjih prozora presijecalo svaku od pet vanjskih stranica
svakoga tornja. Osam je visokih i uskih prozora, naposljetku, propuštalo svjetlo i iz unutrašnjeg
osmorokutnog bunara.
Zbog obilja prozora veliku je sobu razvedravala neprekidna raspršena svjetlost, iako je bilo
zimsko popodne. Stakla nisu bik obojena kao u crkvama, a vezno olovo je pricvršcivalo kvadrate
bezbojnog stakla da bi svjetlo dopiralo što je moguce cistije, nepreinaceno ljudskim umijecem, i
služilo svojoj svrsi, a to je da osvjetljava rad na citanju i na pisanju. U drugim navratima i na
drugim mjestima vidjeh mnogo skriptorija, ali nijedan u kojem bi izrastali na fizicke svjet'
kojom se prostorija sjajila tako blistavo zracilo samo duhovno što ga svjetlost utjelovljuje, claritas,
vrelo svake ljepote i mudrosti, zdvojno svojstvo onog razmjera koji je dvorana ocitovala, i tri
stvari sudjeluju u stvaranju ljepote: ponajprije, cjelovitost ili savršenost, pa stoga nepotpune stvari
smatramo ružnima; zatim, prikladni razmjer iliti sklad; i najposlije, sjaj ili svjetlost, i lijepima,
doista, nazivamo stvari jasnih boja. A buduci da predodžba o lijepome ukljucuje mir i da je za
naše prohtjeve spokoj u miru, u dobrom ili u lijepom isto, osjetih gdje me prožima velika utjeha i
pomislih kako ugodno mora biti ondje raditi.
Onakav kakvim se mojem pogledu u taj podnevni sat ukazao, ucini mi se radosnom tvornicom
ucenosti. U Svetom Galu vidjeh poslije skriptorij slicne velicine, odijeljen od knjižnice (drugdje su
redovnici radili na istome mjestu na kojem su se cuvale knjige), ali ne tako lijepo ureden kao taj.
Antikvari, knjižari, rubrikatori i znanstvenici sjedili su svaki za svojim stolom, a stolovi su stajali
po jedan pod svakim prozorom. A kako je prozora bilo cetrdeset (što je uistinu savršen broj,
dobiven udesetorostrucenjem cetverokuta, kao da su cetiri stožerne kreposti uvelicavale deset
zapovijedi Božijih), cetrdeset je redovnika moglo raditi u slozi, iako ih je u tom trenutku bilo jedva
tridesetak. Severin nam objasni da su redovnici koji rade u skriptoriju poštedeni službe u treci,
šesti i deveti cas, da ne bi morali prekidati posao za dnevnoga svjetla, te da svoje djelatnosti
obustavljaju tek po zalasku sunca, za vecernju.
Najosvjetljenija mjesta bijahu namijenjena antikvarima, najvještijim minijaturistima, rubrikatorima
i prepisivacima. Na svakom je stolu bilo sve sto je potrebno za slikanje minijatura i za
prepisivanje: rožnate tintarnice, tanka pera koja su neki redovnici upravo šiljili oštrim nožem,
kamen plovucac za ugladivanje pergamenta, ravnala za povlacenje crta Po kojima ce se pisati.
Pokraj svakog pisara ili na vrhu ukošenog dijela svakog stola nalazio se stalak na kojem je pocivao
rukopis što ga treba prepisati, sa stranicom prekrivenom malim krinkama što su uokvirivale « koji
se u tom trenu prepisivao. A neki su imali crnilo zlatne ili neke druge boje. Ostali su pak samo
citali knjige i bilježili natuknice u vlasce bilježnice ili plocice.
Ima on uostalom vremena da promotrim njihov posao, jer smo vec znali da je Malahija s njima.
Njegovo se lice trsilo da poprimi izražaj dobrodošlice, i ne mogoh se suzdržati a da ne zadrhtim
pred tako neobicnim oblicjem. Stas mu bijaše visok i, premda je bio mršav, udovi m u bijahu veliki
i nezgrapni. Kako je stupao velikim koracima, umotan u odjecu svojeg reda, u njegovu je izgledu
bilo nešto što je uznemiravalo. Kukuljica, što ju je došavši izvana još imao na glavi, bacala je sjenu
na bljedocu njegova lica i pridavala neodredeno bolno obilježje njegovim velikim, sjetnim ocima.
U njegovu je liku bilo neceg poput tragova mnogih strasti koje je volja podvrgnula stezi, ali se
pricinjalo kao da su urezale te crte što su ih sada prestale oživljavati. Žalobnosti strogost
prevladavale su njegovim oblicjem, a oci su mu bile tako prodorne da su jednim pogledom mogle
proniknuti u dušu onoga s kim govori i procitati mu najtajnije misli, tako da se njihovo ispitivanje
teško moglo podnositi i rado biste ih drugi put bili izbjegli.
Knjižnicar nas predstavi brojnim redovnicima što su u tom trenutku bili na radu. Malahija nam
rece i koji posao svaki od njih obavlja, pa se zadivih odanosti znanju i proucavanju Božje rijeci
svakoga od njih. Upoznah tako Venancija iz Salvemeca, prevoditelja s grckog i s arapskog,
privrženog onome Aristotelu koji je zacijelo bio najmudriji od svih ljudi. Benna iz Uppsale,
mladoga skandinavskog redovnika koji se bavio retorikom. Berengara iz Arundela, knjižnicarova
pomocnika, Avmara iz Aleksandrije, koji je prepisivao djela što su knjižnici bila posudena na
svega nekoliko mjeseci, i zatim skupinu minijaturista iz raznih zemalja, Patricija iz Clonmacnoisa,
Rabana iz Toleda, Magnusa iz Ione, Valda iz Hereforda.
Nabrajanje bi se jamacno moglo nastaviti, a ništa nije tako cudesno kao nabrajanje, sredstvo divnih
retorickih figura, hipotipoza. No treba da stignem do teme naših rasprava, iz koje izade na vidjelo
mnogo podataka koji su koristili da se shvati tanani nespokoj što je lebdio nad redovnicima i ono
nešto neizreceno što se nadvilo nad sve njihove razgovore.
Moj ucitelj poce pricati s Malahijom hvaleci ljepotu i radinost skriptorija i tražeci od njega
obavijesti o nacinu na koji se posao odvi ja jer je, kako vrlo oprezno rece, posvuda cuo govoriti o
toj knjižnih te bi htio pregledati mnoge knjige. Malahija mu objasni ono što mi je vec Opat bio
rekao, da redovnik od knjižnicara zahtijeva knjigu koju želi vidjeti, a ako je zahtjev ispravan i
Bogu ugodan, ovaj ce poci u gornju knjižnicu da je potraži. Vilim upita kako može doznati naslove
knjiga pohranjenih u armaria na gornjem katu, a Malahij mu pokaza pozamašan katalog prekriven
gustim popisima, zlatnim lancicem pricvršcen uz Malahijin stol.
Vilim zavuce ruku u mantiju gdje se na prsima otvarala i tvorila rupu pa izvadi predmet koji sam
mu tijekom putovanja vec bio vidio okama i na licu. Bile su to male rašlje, nacinjene tako da mogu
stajati na ljudskom nosu (a još bolje na njegovome, onako stršecem i orlovskom) kao što jahac sjedi
na sapima svojega konja ili poput ptice a stalku. A s obiju strana rašalja, tako da se podudaraju s
ocima, širila su se dva jajasta kruga od kovine, koja su obgrlila dva bademasta stakalca, debela
poput dna caše. Vilim je najradije citao s time na ocima, i govorio je da vidi bolje nego što ga je
priroda obdarila ili nego što mu dopušta njegova poodmakla dob, osobito kad je dnevno svjetlo na
izmaku. A nije mu koristilo da vidi nadaleko, jer mu je oko pace bilo vrlo oštro, nego da vidi
izbliza. Pomocu toga je mogao citati sitnim slovima isprugane rukopise, koje sam se i ja gotovo
mucio odgonetati. Objasnio mi je, kad covjek prevali polovicu života, iako mu je vid uvijek bio
izvrstan, da se oko stvrdne i odbija da prilagodi zjenicu, pa su tako mnogi ucenjaci, poslije svojeg
pedesetog proljeca, kao mrtvi u pogledu citanja i pisanja. Teška je to nesreca za ljude kojih bi
pamet još mnogo godina mogla davati najbolje od sebe. Stoga treba hvaliti Gospodina što je netko
otkrio i proizveo tu napravu. A to mi je kazivao da bi zastupao ideje svojeg Rogera Bacona, kad je
govorio da je svrha znanosti i u tome da produži ljudski život.
Drugi su redovnici vrlo radoznalo promatrali Vilima, ali se ne osmjeliše da mu postavljaju pitanja.
A ja opazih da ta divna naprava još nije doprla cak ni do tog mjesta što se tako ljubomorno i dicno
posvetilo citanju i pisanju. I osjetih se ponosnim što pratim covjeka koji ima cime zacuditi druge,
po svojoj mudrosti u svijetu glasovite ljude.
S tim predmetima na ocima Vilim se nagnu nad popise ispisane u katalogu. Pogledah i ja, i
otkrismo naslove knjiga za koje nikada nismo culi, i drugih, vrlo slavnih knjiga koje je knjižnica
posjedovala. »De pentagono Salomonis, Ars loquendi et inteligendi in lingua ebraica, De rebus metallicis
Rogera iz Hereforda, Algebra Al Kuwariz- Anticki, Punski ratovi Silija – De laudibus sanctae crucis
Rabana Maura.
Kojim su redom unesena?« Stade navoditi iz teksta koji je bio dobro znan: '»Habeat
registrum omnium librorum ordinatum secundum facultates et auctores, reponeatque eos separatim et
ordinate cum signaturu per scripturam applicatis. Kako uspijevate znati gdje je kojoj knjizi mjesto?«
Malahija mu pokaže zabilješke kraj svakog naslova. Procitah: »V gradus, V in prima graecorum; ii,
Vgradus, VIlin tertia anglorum, i tako dalje. Shvatih da prvi broj oznacuje položaj knjige na polici ili
gradusu, koji je oznacen drugim brojem, dok treci broj oznacuje ormar, a shvatih i da ostali izrazi
upucuju na sobu ili hodnik u knjižnici, pa se osmjelih da zatražim još obavijesti o ovim posljednim
distinctiones. Malahija me strogo pogleda: »Možda ne znate ili ste zaboravili da je pristup u
knjižnicu dopušten jedino knjižnicaru. Pa je dakle pravo i dovoljno da to jedino knjižnicar zna
odgonetnuti.«
»Ali kojim su redom knjige uklopljene u ovaj popis?«, upita Vilim. »Po predmetima nisu, cini mi
se.« Ne spomenu red po piscima koji bi pratio isti slijed slova abecede, jer je to izum za koji sam
tek posljednjih godina vidio da se provodi, a tada se malo rabio.
»Podrijetlo knjižnice seže daleko u prošlost«, rece Malahija, » pa su se knjige unosile prema tome
kad su nabavljene, darovane, kad su Stupile medu naše zidine.«
»Teško ih je pronaci«, primijeti Vilim.
»Dosta je da ih knjižnicar poznaje napamet i da za svaku knjigu zna vrijeme kad je stigla. Što se
ostalih redovnika tice, mogu se pouzdati u njegovo pamcenje«, a cinilo se kao da govori o nekom
drugom. Shvatih da govori o dužnosti koju u tom trenutku nedostojno zauzima, ali koju je
zauzimalo stotinu drugih, sad vec pokojnih, što su jedan drugome predavali svoje znanje.
»Razumio sam«, rece Vilim. »Kad bih ja, dakle, tražio nešto, a da ne znam što, o Salomonovu
peterokutu, vi biste me znali upozoriti na to da postoji knjiga koje sam naslov upravo procitao, i
mogli biste razaznati gdje je na gornjem katu smještena.«
»Kad biste vi doista morali štogod doznati o Salomonovu peterokutu«, rece Malahija. »No, to je
knjiga u vezi s kojom bih, da bih vam je dao, najprije volio upitati Opata za savjet.«
»Doznao sam da je jedan od vaših najvrsnijih minijaturista«, rece tad Vilim, »nedavno umro. Opat
mi je mnogo pricao o njegovu umijecu. Bih li mogao vidjeti rukopise koje je ukrašavao?«
»Adelmo iz Otranta«, rece Malahija nepovjerljivo gledajuci Vilima> »zbog svoje mlade dobi, radio
je samo na marginama. Imao je vrlo živahnu maštu, i od poznatih je stvari mogao stvarati
nepoznate i ne
A e ka° netko tko bi ljudsko tijelo sjedinio s konjskom šijom. No, eno tamo dolje njegovih knjiga.
Njegov stol još nitko nije dirao.«
Približismo se negdašnjem Adelmovu radnom mjestu, gdje su još 1 'ali listovi psaltira bogato
urešeni minijaturama. Bijahu tofolia kojima e gradom bio najfiniji vellum, kralj pergamenata, a
zadnji je list još bio pricvršcen za stol. Netom istrljanog plovuccem i omekšanog kredom, gladio ga
je i iz sicušnih rupica, koje je sa strane napravio tankom pisaljkom, povukao sve crte koje su imale
voditi umjetnikovu ruku. Drugi su listovi, medutim, vec bili gotovi, a pogledavši ih ni ja ni Vilim
ne uspjesmo se suzdržati a da zadivljeno ne uzviknemo. Posrijedi je bio psaltir na rubovima kojeg
se ocrtavao svijet izvrnut u odnosu na onaj na koji su nas navikla naša osjetila. Kao da se uz bok
govoru koji je po svojem odredenju govor istine, s njime duboko povezan divnim aluzijama in
aenigmate, odvija lažljiv govor o svijetu izokrenutu naglavce, u kojem psi bježe pred zecom, a jeleni
progone lava. Male glave s pticjim pandžama, životinje s ljudskim rukama na ledima, kosmate
glave iz kojih vire stopala, prugasti zmajevi, cetvoronošci zmijskoga vrata zapetljani u tisucu
nerazmrsivih cvorova, majmuni s rogovima kao u jelena, sirene u obliku ptice s opnastim krilima
na hrptu, ljudi bez ruku kojima su se na ledima poput grbe pomaljala druga ljudska tjelesa, i
spodobe sa zubatim ustima na trbuhu, ljudi s konjskom glavom i konji s ljudskim nogama, ribe s
pticjim krilima i ptice s ribljim repom, cudovišta s jednim tijelom i s dvjema glavama ili s jednom
glavom i s dvostrukim tijelima, krave s repom kao u pijevca, a s leptirovim krilima, žene glave
ljuskave poput ribljeg hrpta, dvoglave himere isprepletene s vilinskim konjicima njuške kao u
guštera, centauri, zmajevi, slonovi, mantikore, Indijci velikih stopala ispruženi na granama drveca,
grifoni s repovima iz kojih je nastajao strijelac u ratnoj opremi, davolska stvorenja s beskrajnim
vratovima, niz covjekolikih životinja i patuljaka sa životinjskim oblicjem, spajali su se, kadšto i na
istoj stranici, s prizorima iz poljskog života, s oracima, beracima voca, žeteocima, preljama,
sijacima, odmah
lisica i kuna, oboružanih lukom i strijelom, što su se po ljestvama penjale u grad pun tornjeva koji
su branili majmuni. Tu bi se pocetno slovo svijalo kao L, a s donje se strane pretvaralo u zmaja,
tamo je veliko slovo kojim je zapocinjala rijec »verba« poput prirodnog izdanka tisucu kolutova,
koja je opet proizvodila druge
Kako su slova bila majušna, minijature na marginama bijahu na prvi pogled jedva vidljive, pa su
iziskivale da ih oko izbliza prouci kako bi osvanule u svoj svojoj ljepoti (a ti si pitao kojim ih je to
nadljudskim pomagalom slikar ucrtao, kad je na tako skucenu prostoru postigao toli živopisne
ucinke). Citave su margine knjige preplavili sicušni likovi što su, gotovo prirodno se razlijevajuci,
nicali iz zavijutaka na završecima sjajno oblikovanih slova: morske sirene, jeleni u bijegu, himere,
ljudski trupovi bez ruku što su se poput glista izvijali iz samih krajeva verseta.
Na jednome mjestu, kao da nastavljaju tri »Sanctus, Sanctus, Sanctus« koji su se ponavljali u tri
razna retka, vidio si tri životinjske spodobe s ljudskim glavama, od kojih su se dvije, jedna odozdo
a druga odozgo, naginjale jedna prema drugoj da bi se spojile u poljupcu koji bi bez krzmanja bio
proglasio bestidnim, da nisi bio uvjeren kako to što je ondje prikazan jamacno opravdava duboko,
makar ne i jasno, duhovno znacenje.
Ja sam te stranice pratio kolebajuci se izmedu nijemog udivljenja i smijeha, jer su likovi nužno
poticali na veselje, premda su tumacili svete stranice. A brat Vilim ih je pregledavao smješkajuci
se, pa prozbori: »Babewyn, tako ih zovu na mojim otocima.«
»Babouins, tako ih zovu u Galiji«, rece Malahija. »I doista, Adelmo je svoje umijece naucio u vašoj
zemlji, iako je poslije ucio i u Francuskoj. To su babuni iliti africki majmuni. Likovi iz naopaka
svijeta, gdje se kuce grade na vrhu tornja, a zemlja stoji nad nebom.«
Sjetih se nekih stihova koje sam cuo na narjecju svojih krajeva pa se ne mogoh suzdržati a da ih ne
izgovorim:
Aller Wunder si gestuigen, das
herde himelbat iiberstigen, daz sult ir vur ein tuunder
#ji A Malahija nastavi navoditi iz istog teksta:
Erd ob un himel unter das sult ir han besunder vur aller urunder ein tuunder.
»Izvrsno, Adsone«, nadoveza knjižnicar, »te nam slike zbilja govore o predjelu u koji se stiže jašuci
na plavoj guski, gdje ima jastrebova što u potoku pecaju ribu, medvjeda što na nebu progone
sokolove, rakova s golubicama, a u zamku se uhvatila tri gorostasa pa ih gricka blijed smiješak
zasja na njegovim usnama. Tada se drugi redovnici koji su donekle stidljivo slijedili razgovor,
stadoše od srca smijati, , 'jj su cekali knjižnicarov pristanak. Ovaj se smrknu, dok su se drugi i dalje
smijali, hvaleci vještinu pokojnog Adelma i jedan drugome pokazujuci najnevjerojatnije likove. I
dok su se još svi smijali, zacusmo iza svojih leda, svecan i strog, neki glas: »Verba vana aut risui apta
non loqui.«
Okrenusmo se. Onaj koji je progovorio bijaše pod teretom godina pognut redovnik, bijel kao
snijeg, ne mislim na kosu, nego i na lice i na zjenice. Opazih da je slijep. Glas mu je još bio
dostojanstven, a udovi snažni, iako su mu godine zgrbile tijelo. Zurio je u nas kao da nas vidi, a i
poslije sam ga uvijek vidao kako se krece i govori kao da ga blago vida još nije napustilo. Ali ton je
glasa, naprotiv, pripadao nekome tko posjeduje samo prorocki dar.
»Po dobi i po znanju štovanja vrijedni covjek kojeg vidite«, rece Malahija Vilimu pokazujuci
pridošlicu, »jest Jorge iz Burgosa. Izuzev Alinarda iz Grottaferrate, najstariji je od svih koji u
samostanu žive, pa njemu velik broj redovnika u tajnosti ispovijedi povjerava breme svojih
grijeha.« Zatim ce okrenuvši se prema starini: »Taj što pred vama stoji jest brat Vilim iz
Baskervillea, naš gost.«
»Nadam se da vas moje rijeci nisu rasrdile«, osorno rece starac. »Cuo sam kako se ljudi smiju
smiješnim stvarima pa sam ih podsjetio na jedno od nacela našeg pravila. I kao što kaže psalmist,
ako se zbog zavjeta šutnje redovnik mora ustezati od dobrih razgovora, s još se jacih razloga mora
kloniti loših razgovora. A kao što ima loših razgovora, ima i loših slika. A to su one koje lažu o
obliku svega stvorenog «svijet pokazuju suprotnim od onoga kakvim treba da bude, kakvim je
uvijek bio i kakvim ce uvijek biti u vijeke vjekova, do svršetka svih vremena. Ali vi dolazite iz
drugog reda, a kažu mi da se tamo i na najneumjesniju veselost gleda popustljivo.« Ciljao je na
ono što se u benediktincima pricalo o nastranostima svetoga Franje Asiškog, zna i o nastranostima
što su se pripisivale fratricima i svakovrsnim koji su odnedavna vrlo nezgodno isklijali iz
franjevackog . se pricini da ne shvaca što mu se podmece. Note na marginama cesto navode na
smijeh, ali s ciljem da pouce«, govori. »Kao što su prodike, da biste pobudili maštu pobožne
svjetine, a umetnuti exempla, nerijetko šaljiva, tako i govor slika mora dopuštati te nugae. Za svaku
krepost i za svaki grijeh postoji primjer uzet iz životinjstva, pa zvijeri postaju prikazom ljudskog
svijeta.«
»O, da«, podrugnu se starac, ali bez smiješka, »svaka je slika kadra izazvati volju za krepošcu, da
bi od remek-djela stvaranja, naglavce izvrnutog, nastao predmet smijeha. Pa se tako Božja rijec
ocituje u magarcu koji svira na lutnji, sovi što ore štitom, volovima što se sami uprežu u plug,
rijekama koje teku protiv struje, moru koje plamti u požaru, vuku koji postaje isposnikom! S
volom lovite zeca, neka vas gramatici uce cukovi, nek psi ujedaju buhe, slijepi nek vode nijeme a
nijemi neka traže kruha, mrav nek rodi tele, nek lete peceni pilici, nek pogace rastu na krovovima,
nek papige predaju retoriku, kokoši neka oploduju pijevce, metnite kola ispred volova, dajte psu
da spava u krevetu i neka svi hodaju na glavi! Što hoce sve te nugae? Pod izgovorom da uce o
zapovijedima Božjim, hoce svijet obratan i suprotan svijetu koji je uspostavio Bog!«
»Ali Areopagit uci«, ponizno rece Vilim, »da Boga možemo imenovati samo u najnakaznijim
stvarima. A Hugo iz Saint Victora nam je napominjao, što je spodoba razlicitija, to nam se više
istina objavljuje pod velom užasnih i nedostojnijih prilika, to manja se mašta napaja putenim
užitkom i prisiljena je ponirati u tajne što se kriju iza besramnosti slika...«
»Poznajem to obrazloženje! I sa stidom priznajem da je to bilo vrhunsko obrazloženje našeg reda
kad su se dunvjski opati borili protiv cistercita. No, sveti je Bernard imao pravo: covjeku koji
prikazuje nemani i cuda iz prirode da bi per speculum et in aenigmate otkrio Božje stvari, malopomalo
omili sama narav cudovišnosti koje stvara, te se njima i zbog njih zabavlja, i osim kroz njih
ništa ne vidi. Dovoljno je da pogledate, vi koji još imate vid, kapitele u svojem kloštru«, pa rukom
pokaže kroz prozor, prema crkvi, »pred ocima fratara usredotocenih na molitvu, što znace te
smiješne grdobe, ti izobliceni oblici i te uoblicene izoblicenosti? Ti gnusni majmuni? Ti lavovi, ti
centauri, ta poluljudska bica s ustima nasred trbuha, s jednom nogom, ušiju poput jedara? Ti
pjegavi tigrovi, ti ratnici u boju, ti lovci što pusu u rog, i ta mnoga tijek iz jedne glave i mnoge
glave iz jednog tijela? Cetvoronošci sa zmijskim repom i ribe s glavom kao u cetvoronošca, a tu
živina koja se sprijeda cini konjem, a straga jarcem, a tamo konj s rogovima, i postepeno je
redovniku sad vec ugodnije citati s mramora negoli iz rukopisa, i diviti se covjekovim djelima
umjesto razmišljati o Božjem zakonu. Sram bilo želje vaših ociju i vaše osmijehe!«
Visoki starac se zadihan zaustavi. A ja se zadivih živom pamcenju , je slijep možda mnogo godina,
još prizivao slike o besramu kojih nam je govorio. Toliko živom da posumnjali nisu li ga navele
dok ih je mogao vidjeti, kad ih još zna tako strastveno opisivati. No, cesto mi se dogadalo da na
najzavodljivije prikaze grijeha naidem upravo na stranicama tih ljudi nepokvarljive kreposti, koji
su osudivali njihove cari i ucinke. Znak je to da tim ljudima upravlja takav žar u svjedocenju o
istini da se, za ljubav Božju, ne skanjuju zlu pridavati sve zavodljivosti u koje se umata, ne bi li
ljude što bolje uputili u nacine na koje ih zloduh ocarava. I doista, Jorgeove rijeci probudiše u
meni veliku želju da vidim tigrove i majmune u kloštru, kojemu se još nisam divio. No, Jorge
prekinu tok mojih misli, jer nastavi govoriti, nešto manje uzbudenim tonom.
»Našem Gospodinu nisu trebale tolike budalaštine da nam pokaže pravi put. Ništa u njegovim
parabolama ne izaziva na smijeh ili na strepnju. Adelmo, medutim, ciju smrt sada oplakujete, tako
je uživao u cudovišnostima koje je slikao, da mu pred ocima više nisu bile krajnje stvari koje su
imale predociti u tvari. I prošao je svim, kažem svim«, a glas mu postade svecan i put prijetnje,
»stazama cudovišnosti. Za to Bog kažnjava.«
Na prisutne se spusti teška šutnja. Usudi se da je razbije Venancije iz Salvemeca
»Casni Jorge«, rece, »zbog svoje ste kreposti nepravedni. Dva dana prije nego što je Adelmo
poginuo bili ste nazocni pri ucenom razgovoru što se vodio upravo ovdje u skriptoriju. Adelmo se
trudio da njegovo umijece, popustljivo u prikazivanju nastranog i fantasticnog, ipak bude
usmjereno k slavi Božjoj, kao sredstvo spoznaje nebeskih stvari. Brat Vilim je maloprije navodio
Areopagitov sud o spoznaji kroz nakaznost. A Adelmo je toga dana naveo još jedan uzvišen
autoritet, doktora Akvinskog, kad je kazao kako više prilici da se Božje stvari izlažu u liku
nevrijednih tijela negoli u liku plemenitih tijela. U prvom redu, zato što se ljudski duh lakše
oslobada greške: jasno je da se neke znacajke ne mogu pripisati Božjim stvarima. U
drugom, zbog toga što taj nacin prikazivanja više ocito stremi zemaljskom spoznavanju Boga: on
nam se, naime, prikazuje u onome što jest, pa nas stoga stvari koje se od Boga najviše udaljuju
privode tocnijem pojmu o njemu, jer tako znamo da je on iznad onoga što kažemo
i mislimo. A u trecem redu, zato što se tako Božje stvari bolje skrivaju nedostojnim osobama.
Ukratko, toga je dana bila rijec o tome da se shvati na koji se nacin istina može otkriti preko
nenadanih, j domišljatih, i zagonetnih izraza. A ja sam mu spomenuo da sam u djelu velikog
Aristotela naišao na prilicno jasne rijeci s tim u vezi...«
»Ne sjecam se«, odsjeceno prekide Jorge, »jako sam star. Ne sjecam se. Možda sam pretjerao u
strogosti. Sad je kasno, moram ici.«
»Cudno je što se ne sjecate«, zaintaci se Venancije, »bilo je to uceno i vrlo lijepo razglabanje, u koje
su se upleli i Benno i Berengar. Posrijedi je zapravo bilo da se dozna ne navode li metafore, igre
rijecima i zagonetke, za koje se, medutim, cini da ih pjesnici izmišljaju iz ciste zabave, na
razmatranje o stvarima na nov i nenadan nacin, a ja sam rekao da je i to vrlina koja se traži od
mudraca... A bio je tu i Malahija...«
»Ako se casni Jorge ne sjeca, imajte poštovanja prema njegovoj dobi i prema zamoru njegova
duha... koji je uostalom uvijek tako živ«, umiješa se netko od redovnika koji su pratili raspravu.
Recenica je, bar u pocetku, bila izgovorena uzrujano, jer je onaj koji je progovorio, uvidjevši da
pozivajuci na poštovanje prema starcu u biti skrece pozornost na njegovu slabost, utišao silinu
svoje upadice te dovršio gotovo šapcuci u znak isprike. Taj koji je govorio bio je Berengar iz
Arundela, knjižnicarov pomocnik. Bijaše to mladic blijeda lica, a promatrajuci ga sjetih se kako je
Ubertino opisao Adelma: oci su mu bile kao u pohotne žene. Postiden pogledima svih što su
prema njemu uperili, stezao je prste kao da želi potisnutu unutrašnju napetost.
Neobicna bi Venancijeva reakcija. Pogleda Berengara tako da ovaj obori oci: »U redu, brate«, rece,
» ako je pamcenje dar Božji, i sposobnost zaboravljanja može biti vrlo dobra, pa je treba poštovati.
No ja je poštujem u starog subrata s kojim sam razgovarao. Od tebe sam ocekivao življe sjecanje na
stvari koje su se dogodile dok smo ovdje bili, zajedno s tvojim predragim prijateljem...«
Ne bih znao reci je li Venancije povisio ton kod rijeci »predragim«. Kako bilo da bilo, medu
nazocnima osjetih nelagodu. Svatko je pogled skretao na drugu stranu i nitko ga nije upravljao
prema Berengaru, koji je žestoko pocrvenio. Odmah se, odlucno, uplete Malahija: »Dodite, fra
Vilime«, rece, »pokazat cu vam druge zanimljive knjige.«
Skupina se razide. Spazih kako Berengar Venanciju dobacuje pogled pun prijekora, i kako mu
Venancije istom mjerom odvraca, uz nijem izazov. Videci gdje se stari Jorge udaljava, potaknut
osjecajem poštovanja, ja se prignuh da mu poljubim ruku. Starac primi poljubac, položi ruku na
moju glavu i upita tko sam. Kad mu rekoh moje ime, lice mu se razvedri.
»Nosiš veliko i prekrasno ime«, rece. »Znaš li tko je bio Adson iz Montier-en-Dera?« zapita. Ja to,
priznajem, nisam znao. Tako Jorge doda' »Napisao je veliku i strašnu knjigu, Libellum de
Antichristo, u kojoj je vidio stvari što ce se zbiti, a nisu ga dovoljno slušali.«
»Knjiga je napisana prije godine tisucite«, rece Vilim, »a te se stvari nisu obistinile... «
»Za one koji nemaju oci da vide«, rece slijepac, »putovi su Anti-kristovi spori i zavojiti. On stiže
kad ga mi ne predvidamo, i to ne zato što bi apostolov proracun bio pogrešan, nego stoga što mi
nismo svladali njegovo umijece.« Zatim, licem okrenut prema dvorani, zavika gromkim glasom
koji odjeknu o svodove skriptorija. »On dolazi! Ne gubite zadnje dane smijuci se nakazicama
pjegave kože i vijugava repa! Ne tratite posljednjih sedam dana!«

Gdje se obidu ostali dijelovi opatije, i izvede neke zakljucke o Adelmovoj smrti, s bratom staklarom
porazgovori se o staklima za citanje, o utvarama koje se javljaju onima što žele previše citati,
U tom trenu pozvoniše na vecernju, a redovnici uzeše napuštati svoje stolove. Malahija nam dade
do znanja da i mi moramo otici. On ce sa svojim pomocnikom Berengarom ostati da pospremi
stvari i da (kako se izrazi) knjižnicu priredi za noc. Vilim ga upita hoce li zatim zatvoriti vrata.
»Nema vrata koja bi iz kuhinje ili iz blagovaonice branila pristup u skriptorij niti iz skriptorija u
knjižnicu. Jaca od svakih vrata mora biti Opatova zabrana. A kuhinjom i blagovaonicom redovnici
treba da se koriste do povecerja. Toga casa, kako bi se sprijecilo da u Zgradu udu stranci ili
životinje, za koje zabrana ne vrijedi, ja osobno odozdo zatvaram portale što vode u kuhinje i u
blagovaonicu, i otad Zgrada ostaje nepristupacna.«
Sidosmo. Dok su redovnici kretali prema koru, moj ucitelj odluci da ce nam Gospodin oprostiti
ako ne prisustvujemo službi Božjoj (štošta nam je iducih dana morao Gospodin opraštati!) pa mi
predloži da s njim malo prošetam po visoravni, kako bismo se ondje udomacili.
Izadosmo iz kuhinje, prijedosmo preko groblja. Bilo je tu nedavno postavljenih nadgrobnih ploca,
i drugih koje su odavale znakove vremena, pripovijedajuci o životima redovnika što su živjeli u
prošlim stoljecima. Grobovi bijahu bez imena, s kamenim križevima povrh sebe. I Vrijeme se
kvarilo. Digao se hladan vjetar, a nebo se smracivalo-sve se naslucivalo gdje zalazi iza vrtova, a
tama je vec padala s istocnog trijema kojem se zaputismo hodajuci uz kor crkve, te stigosmo sa
stražnje strane visoravni. Tamo, gotovo tik uz pojas zidina, na mjestu gdje se spajao s istocnim
tornjem Zgrade, bijahu gnojišta, a upravo su pokrivali žaru sa svinjskom krvlju. Zapazismo da je
zid iza gnojišta niži, tako da se preko njega moglo nagnuti. S one strane nagiba zidina, zemljište
koje se vrtoglavo spuštalo pri dnu bilo je pokriveno glinom koju snijeg nije uspijevao potpuno
zastrijeti Primijetili da je rijec o stovarištu gnoja što se odande bacao i silazio sve do zavoja, odakle
se odvajala duga staza kojom se bio otisnuo odbjegli Vranac. Kažem gnoja, jer je posrijedi bila
lavina smradne tvari, iz koje je vonj dopirao do grudobrana s kojeg sam se naginjao. Ocito su se
tamo dolje njime opskrbljivali seljaci kako bi im poslužio za njihova polja. No, sa životinjskim i
ljudskim izmetinama miješao se drugi kruti otpad, sav slijev mrtvih tvari što ih je opatija
istjerivala iz svojeg tijela, da bi u odnosu spram vrhunca brda i spram neba ostala cista kao sunce.
U obližnjim su stajama konjušari uvodili stoku k jaslama. Prijedosmo puteljak duž kojeg su se, sa
strane bliže zidu, protezale razne staje, a slijeva, uz kor, redovnicka spavaonica, a zatim zahodi.
Tamo gdje su se, na katu utvrde, istocne zidine pregibale prema jugu stajala je zgrada u kojoj su
bile kovacnice. Posljednji su kovaci odlagali svoje orude i trnuli mijehove, da bi se otputili na
službu Božju. Vilim radoznalo krenu prema kraju kovacnice gotovo odijeljenu od ostalih dijelova,
gdje je neki redovnik spremao svoje stvari. Na njegovu je stolu ležala prekrasna zbirka
raznobojnih stakala, malog promjera, ali su šira okna bila prislonjena uza zid. Pred njim je stajao
još nedovršen relikvijar, koji je imao samo srebrni kostur, a u koji je on, medutim, ocito ugradivao
stakla i drugo kamenje, što ga je svojim pomagalima bio sveo na velicinu dragulja.
Upoznasmo tako Nikolu iz Morimonda, opatijskog meštra staklara. On nam objasni da se u
stražnjem dijelu kovacnice takoder puše staklo, dok se u prednjem, gdje borave kovaci, stakla
pricvršcuju veznim olovom kako bi se od njih pravila prozorska okna. No, doda, dva uljepšava
crkvu i Zgradu, vec je izvedeno, što je vrijeme oštetilo. Teškom mukom«, doda, »jer više ne
uspijevamo naci boje, poglavito plavu kojoj se još imate prilike diviti. Sad se ogranicavaju na
manje poslove ili na
koru, tako sjajne kakvoce da se u ladu, kad je sunce visoko, slijeva rajsko svjetlo. Stakla na
zapadnoj strani lade, koja smo nedavno iznova nacinili, nisu iste kakvoce, a to se za ljetnih dana
vidi. Zaludu«, dometnu, »više nemamo mudrost starih, gotovo je doba gorostasa!«
»Mi smo patuljci«, složi se Vilim, »ali patuljci što stoje na ramenima tih gorostasa, i u svojoj
neznatnosti ponekad uspijevamo obzor vidjeti dalje od njih.«
»Kaži ti meni što mi to radimo bolje nego što su oni znali!« uskliknu Nikola. »Ako sideš u kriptu
crkve, gdje se cuva riznica opatije, naci ceš tako izvanredno izradene relikvijare da ce ti se ova
mala nakaza koju ja sada tako bijedno pravim«, pa pokaže na svoje djelo na stolu, »uciniti
majmunskim oponašanjem onih tamo!«
»Nigdje ne piše da meštri staklari moraju i dalje praviti prozore, a zlatari relikvijare, ako su ih
meštri u prošlosti znali izradivati tako lijepe i ako im je sudeno da stoljecima traju. Inace bi se
zemlja ispunila relikvijarima, u ovo doba kad su sveci od kojih bi se relikvije uzimale tako rijetki«,
našali se Vilim. »Ni prozori se nece morati vjecito sastavljati. Ali u nekim sam zemljama vidio
nove tvorevine nacinjene od stakla što navještaju svijet sutrašnjice, u kojem staklo nece biti samo u
službi bogoslužja, nego ce biti i pomoc covjekovoj slabosti. Želim ti pokazati tvorevinu naših dana,
i cast mi je što posjedujem njezin vrlo koristan primjerak.« Stavi ruku u mantiju pa izvuce svoje
lece koje zapanjiše našeg sugovornika.
Nikola uze s velikim zanimanjem male rašlje što mu ih je Vilim pružao: »Oculi de vitro cum
capsula!«, uzviknu. »O tome mi je govorio neki fra Giordano kojeg sam upoznao u Piši! Kazivao je
da nije prošlo ni dvadeset godina otkako su izumljeni. Ali s njim sam govorio prije više od
dvadeset godina.«
»Mislim da su ih izumili mnogo prije toga«, rece Vilim, »no teško ih je napraviti, i tu se traže vrlo
vješti meštri staklari. Koštaju vremena i novca. Prije deset godina par tih stakalaca ab oculis od
legendum prodan je u Bologni za šest novcica. Ja sam svoj par, prije više od deset godina, dobio na
poklon od velikog meštra, Salvina degli Armati, i sve ovo vrijeme sam ga ljubomorno cuvao, kao
da je — što sad vec i jest — dio mojeg vlastitog tijela.«
»Nadam se da ceš mi ovih dana dopustiti da ga proucim, ne bi mi bilo mrsko naciniti slican«,
uzbudeno ce Nikola.
»Svakako«, pristade Vilim, »ali vodi racuna o tome da se debljina stakla mora mijenjati prema oku
kojem se ima prilagoditi, pa treba
* ti mnogo tih leca da bi se probale na pacijentu, sve dok se ne nade prava debljina.«
»Kakva divota!«, nastavljao, je Nikola. »Pa ipak bi mnogi govorili o caranju i o davolskoj
smicalici...«
»U ovom slucaju zacijelo možeš govoriti o vracanju«, složi se Vilim. Ali postoje dvije vrste
vracanja. Ima vracanja koje je djelo davolovo što pomocu vještina o kojima se ne smije govoriti teži
da covjeka uništi. No postoji i drugo vracanje koje je djelo Božje, gdje se Božja znanost ocituje kroz
covjekovu znanost, a služi preobrazbi prirode i jedan mu je od ciljeva da produži život samog
covjeka. A to je sveto vracanje kojim ce se ucenjaci sve više morati baviti, ne samo da bi otkrili
nove stvari, nego kako bi nanovo otkrili toliko prirodnih tajna što ih je Božja mudrost objavila
Židovima, Grcima, drugim drevnim narodima, a danas cak i nevjernicima (i ne mogu ti reci koliko
divnih stvari iz optike i iz znanosti o gledanju ima u knjigama nevjernika!). I sve ce te spoznaje
kršcanska znanost morati iznova steci i oduzeti ih poganima i nevjernicima tamquam ab
iniustispossessoribus.«
»Ali zašto oni koji tu znanost posjeduju to ne priopce cijelome Božjem narodu?«
»Zato što nije cijeli Božji narod spreman da primi tolike tajne, i cesto se dogadalo da cuvare te
znanosti proglase carobnjacima što su s vragom sklopili ugovor, pa su tako svojim životom placali
što su poželjeli da drugi s njima podijele blago njihova znanja. Za vrijeme procesa u kojima bi se
za koga sumnjalo da opci s vragom, i ja sam sam morao izbjegavati uporabu ovih leca te sam se
utjecao dobrovoljnim tajnicima što su mi citali spise koji su mi bili potrebni, jer bi inace, u nekom
trenutku kad bi se davolova nazocnost tako nametala da su svi, da tako kažem, njušili njezin
sumporni miris, i mene samog gledali kao prijatelja onih koji su bili podvrgnuti istrazi. I napokon,
upozoravao je veliki Roger Bacon, ne treba da tajne znanosti uvijek dospiju svima u ruke, jer bi ih
neki mogli iskoristiti u loše svrhe. Ucenjak cesto kao carobnjacke mora prikazivati knjige koje nisu
carobnjacke, nego pripadaju baš dobroj znanosti, ne bi li ih zaštitio od bezobzirnih Pogleda.«
„Ti se, dakle, bojiš da bi priprosti ljudi te tajne mogli upotrijebiti na loš nacin?«, upita Nikola.
» Što se priprostih ljudi tice, bojim se samo da bi se mogli prestrašeno davolskim djelima o kojima
im precesto govore njihovi propovjednici. Vidiš, dogodilo mi se da upoznam vrlo
spretne lijecnike koji su spravljali lijekove kadre da smjesta izlijece neku bolest. No oni bi svoju
mast ili oparak priprostim ljudima davali poprativši ih svetim rijecima ili poput psalama pjevajuci
recenice što su se doimale kao molitve. Ne zato što bi te molitve imale moc da ozdravljuju, nego
da bi, vjerujuci da ce ozdraviti od molitava, priprosti ljudi progutali oparak ili se namazali mašcu i
tako ozdravili, a da snazi njihova ucinka ne pridaju preveliku pozornost. A osim toga, i zato da bi
se, potaknut povjerenjem u pobožnu izreku, duh bolje pripremio za djelovanje lijeka na tijelo. Ali
blaga znanosti cesto valja braniti ne od priprostih ljudi, nego od ucenih. Danas se proizvode
cudesni strojevi, o kojima cu ti jedan dan govoriti, a kojima se uistinu može mijenjati tok prirode.
Ali jao padnu li u ruke ljudima koji bi ih upotrijebili da prošire svoju zemaljsku vlast i zasitili
svoju žudnju za imanjem! Kažu mi da je u Kini neki mudrac napravio smjesu praha koja u dodiru
s vatrom može izazvati veliku buku i veliki plamen, i uništiti sve na mnogo lakata uokolo. Divan
izum, kad bi se upotrijebio da se skrene tok rijeke ili smrvi stijena ondje gdje treba raskrciti
zemljište. No što ako ga tkogod upotrijebi da bi naškodio svojim neprijateljima?«
»Možda bi to bilo dobro, ako bi to bili neprijatelji Božjeg naroda«, pobožno rece Nikola.
»Možda«, složi se Vilim, »ali tko je danas neprijatelj naroda Božjeg? Car Ludvig ili papa Ivan?«
»O, Gospodine moj!«, sav prestrašen rece Nikola, »ne bih baš htio sam odlucivati o tako tužnoj
stvari!«
»Vidiš li?«, rece Vilim. »Katkad je dobro da stanovite tajne ostanu zaklonjene iza nedokucivih
rijeci. Ne mogu se prirodne tajne prenositi u kozjoj ili ovcjoj koži. U knjizi o tajnama Aristotel kaže
da tko odaje odviše zagonetaka prirode i umijeca, kida nebeski pecat, i da a toga može poteci
mnogo zla. To ne znaci da tajne ne treba objavljivati, nego da je na ucenjacima da odluce kada i
kako.«
»Stoga je dobro što na ovakvim mjestima«, rece Nikola, »ne stoje sve knjige svima nadohvat ruke.«
»To je druga prica«, rece Vilim. »Griješiti se može neumjerenom govorljivošcu i neumjerenim
prešucivanjem. Ja nisam htio reci da treba skrivati izvore znanosti. To mi se pace cini velikim
zlom. Htio sam reci, kad raspravlja o tajnama iz kojih može nastati i dobro i zlo ucenjak ima pravo
i dužnost da se služi nejasnim jezikom, koji je razumljiv jedino njemu slicnima. Put znanosti je
težak i teško je odijeliti zlo. Pa su ucenjaci novog vremena cesto tek patuljci na enim patuljaka.«
Mora da je ljubazni razgovor s mojim uciteljem Nikolu položio da se povjerava. Stoga namignu
Vilimu (kao da kaže: ti i ja se razumijemo jer o istim stvarima govorimo) pa nataknu: »Samo se
tamo dolje«, i pokaže na Zgradu, »tajne znanosti dobro cuvaju carolijama...«
»Je li?« rece Vilim hineci ravnodušnost. Zakracunata vrata, stroge zabrane, prijetnje,
pretpostavljam.« »O ne, više od toga...« »Što na primjer?«
»Pa, ne znam ja tocno, ja se bavim staklima a ne knjigama, ali po opatiji kruže price... cudne
price...« »Kakve?«
»Cudne. O redovniku, recimo, kojem se prohtjelo da se nocu uputi u knjižnicu, kako bi potražio
nešto što mu Malahija nije htio dati, te je vidio zmije, ljude bez glava, ljude s dvjema glavama. Iz
labirinta je zamalo izašao lud...«
»Zašto govoriš o carolijama, a ne o davolskim prikazama?«
»Zato što nisam tako bezazlen iako sam skroman meštar staklar. Davao (oslobodi Bože!)
redovnika ne napastuje zmijama i dvoglavim ljudima. Ako to ikako cini, onda ga zavodi bludnim
prividenjima, kao što je radio s pustinjacima. A uz to, ako je zlo posegnuti za stanovitim knjigama,
zašto bi davao redovnika odvracao da zlo pocini?«
»To mi se cini ispravnim entimemom«, priznade moj ucitelj. »I napokon, dok sam popravljao
stakla u bolnici, zabavio sam se listajuci neke Severinove knjige. Bila je tamo knjiga tajni koju je,
mislim, napisao Albert Veliki. Privuklo me nekoliko neobicnih minijatura, pa procitah nekoliko
stranica o tome kako se može namazati stjenjak uljne svjetiljke pa da se od njezina kadenja
dobivaju prividenja. Vjerojatno si opazio, bolje receno, vjerojatno još nisi pazio, jer u opatiji još nisi
proveo noc, da je za mraka gornji kat grade osvijetljen. Na nekim mjestima, kroz prozore se
razaznaje svjetlo. Mnogi su se pitali što je to, i pricalo se o lutajucoj svjetlosti Pomrlih redovnika
knjižnicara što se vracaju u kraljevstvo. Ovdje u to mnogi vjeruju. Ja mislim da su priredene radi
prividenja. Znaš, ako uzmeš masti iz pseceg da i njom namažeš stjenjak, tko udahne dim te
svjetiljke povjerovat ce u Psecu glavu, a ako netko bude kraj njega, vidjet ce ga s pseco
glavom. A postoji i druga mast, od koje se oni koji se oko nje vrte osjecaju velikim poput slonova.
A od šišmišova oka, dviju riba kojima se ne sjecam imena i vucje žuci možeš napraviti stjenjak od
kojeg ceš vidjeti životinje masnocom kojih si se poslužio. Uz pomoc gušterova repa postižeš da sve
naokolo bude kao srebrno, a od masti crne zmije i od komada mrtvackog pokrova soba ce se ciniti
punom zmija. Ja to znam. Netko je u knjižnici vrlo podmukao...«
»Ali zar ne bi carolije mogle proizvoditi duše knjižnicara iz prošlih stoljeca?«
Nikola zastade zbunjen i uznemiren: »Na to nisam pomišljao. Možda je tako. Nek nas Bog ocuva.
Kasno je, vecernja je vec pocela. Zbogom.« Pa ode prema crkvi.
Nastavismo duž južne strane. Zdesna su stajali dom za hodocasnike i kaptolska dvorana s vrtom,
slijeva lijesci, mlin, žitnice, podrumi, dom za iskušenike. Svi su se žurili put crkve.
»Što mislite o onome što je rekao Nikola?«, zapitah.
»Ne znam. U knjižnici se nešto dogada, a ne vjerujem da su posrijedi duše pomrlih knjižnicara...«
»Zašto?«
»Zato što pretpostavljam da su bili tako kreposni da danas borave u kraljevstvu nebeskom
uronjeni u kontemplaciju lica Božjeg, ako te taj odgovor može zadovoljiti. Što se svjetiljaka tice,
ako postoje, vidjet cemo ih. A u pogledu masti o kojima nam je govorio naš staklar, ima lakših
nacina da se izazovu prividenja i Severin ih vrlo dobro poznaje, to si danas primijetio. Sigurno je
da u opatiji ne žele da se nocu ulazi A u knjižnicu, a da su to naprotiv mnogi pokušali ili
pokušavaju.«
»A ima li naš zlocin kakve veze s tom pricom?«
»Zlocin? Što više razmišljam, sve sam uvjereniji da se Adeln ubio.«
»A zašto?«
»Sjecaš li se kako sam jutros uocio stovarište gnoja? Dok smo se penjali zavojem nad kojim stoji
istocni toranj, na tom sam mjestu zamijetio tragove lavine, ili bolje, dio zemljišta, otprilike ondje
gdje se gomila gnoj, bio se odronio i otkotrljao sve do ispod zavoja. I et0 zašto nam se veceras, kad
smo pogledali odozgo, gnoj ucinio slabo prekriven snijegom, ili jedva prekriven posljednjim,
jucerašnjim, ne snijegom koji je padao prethodnih dana. O Adelmovu nam je lesu Opat rekao da je
bio izubijan stijenama, a pod istocnim tornjem, cin1 nad strminom prestaje gradevina, rastu borovi.
Stijene su medutim
onom mjestu na kojem završava zidna ploha tvoreci neku vrstu stepenice, a zatim pocinje padina
s gnojem.« »I što onda?«
I onda razmisli nije li..., kako da kažem,... nije li za naš um manje kobno pomišljati da se Adelmo,
iz razloga koje tek treba razvidjeti, bacio s grudobrana zida, odbio se o stijene te se, bilo mrtav bilo
ranjen strovalio u gnoj. Zatim je lavina, koju je one veceri uzrokovao vihor i gnoj, i dio zemljišta, i
nesretnikovo tijelo odnijela pod istocni toranj.«
»Zašto kažete da je to za naš um manje skupo rješenje?«
»Dragi Adsone, ne valja umnažati objašnjenja i uzroke ako nas na to ne sili nužda. Ako je Adelmo
pao s istocnog tornja, morao je prodrijeti u knjižnicu, netko ga je morao udariti da ne bi pružao
otpor, morao se nekako snaci da bi se s beživotnim tijelom na ledima uspeo do prozora, morao ga
je otvoriti i jadnika survati. U mojoj je pretpostavci, naprotiv, dovoljan Adelmo, njegova volja i
lavina. Sve se objašnjava uz najmanji broj uzroka.«
»Ali zašto bi se ubio?«
»Ali zašto bi ga ubili? U svakom slucaju, treba naci razloge. A da ih ima, cini mi se nedvojbenim.
Zgrada odiše prešucenim stvarima, svi nam nešto taje. Zasad smo vec prikupili neka sumnjicenja,
istini za volju prilicno neodredena, na racun nekog cudnog odnosa koji se održavao izmedu
Adelma i Berengara. Znaci da cemo knjižnicarova pomocnika imati na oku.«
Dok smo tako razgovarali, vecernje se bogoslužje okoncalo. Sluge su se vracale svojim dužnostima
prije nego se povuku za veceru, redovnici su kretali prema blagovaonici. Nebo se tad vec bilo
smracilo 1 pocinjalo je sniježiti. Bio je to prhak snijeg što je padao u malim, mekanim pahuljicama,
mislim velikim dijelom noci, jer je iduceg jutra cijela visoravan bila prekrivena prebijelim
pokrivacem, kao što ce još reci.
Jako sam gladan, pa s olakšanjem prihvatih prijedlog da odemo na objed.

Povecerje
Gdje Vilim i Adson uživaju u radosnom gostoljublju Opatovu i u gnjevnu razgovoru što ga vodi Jorge
Blagovaonicu su rasvjetljavale velike baklje. Redovnici su sjedili uzduž stolova, koji je nadvisivao
Opatov stol, postavljen okomito na njega na široku podnožju. Sa suprotne strane bila je
predikaonica, na kojoj se vec bio smjestio redovnik što ce citati za vrijeme vecere. Opat nas je
cekao kraj male cesme, držeci bijelu tkaninu da nam njom nakon umivanja obriše ruke, po
drevnim savjetima svetog Pakomija.
Opat pozva Vilima za svoj stol i rece da cu, za tu vecer, buduci da sam svjež gost, i ja uživati istu
povlasticu, iako sam benediktinski iskušenik. Sljedecih cu dana, rece mi ocinski, moci sjediti s
redovnicima za stolom ili cu, ako mi moj ucitelj da kakav zadatak, prije ili poslije obroka svracati u
kuhinju, gdje ce se za mene pobrinuti kuhari.
Nepomicni, s kukuljicom spuštenom na lice i s rukama pod pleckom, redovnici su sada stajali
pokraj stolova. Opat se približi svojem stolu i izgovori Benedicite. Pjevac s predikaonice zapjeva
Edent pauperes. Opat blagoslovi i svi sjedoše.
Pravilo našeg utemeljitelja predvida dosta umjeren objed, ali Opa tu prepušta da odluci koliko je
hrane redovnicima uistinu potrebno. S druge strane, u našim se opatijama sad više popušta
užicima trpeze. Ne govorim o onim opatijama koje su se, na žalost, pretvorile u legla
proždrljivaca, nego i o onima koje, nadahnute mjerilima skrušenosti i kreposti, redovnike koji se
gotovo uvijek bave napornim umnim radom opskrbljuju hranom što nije lagana nego krepka. K
tome» Opatova je trpeza uvijek povlaštena, i zbog toga što za njom nerijetko sjede ugledni gosti, a
opatije su ponosne na proizvode svoje zemlje svojih staja, te na vještinu svojih kuhara
Redovnicka se vecera, po obicaju, odvijala u tišini, dok su jedni A ima govorili našom
uvriježenom abecedom pomocu prstiju. Mlade redovnike su posluživali prve, odmah pošto su
njima namijenjena jela prešla preko Opatova stola.
Za Opatovim su stolom s nama sjedili Malahija, opskrbnik i dva najstarija redovnika, Jorge iz
Burgosa, slijepi starina kojega sam bio vec upoznao u skriptoriju, i prastari Alinardo iz
Grottaferrate, gotovo stogodišnjak, šepav i krhka izgleda, a — ucini mi se — odsutna duha. O
njemu nam Opat rece da je, otkako je u toj opatiji bio iskušenikom, ondje stalno živio te da se sjeca
dogadaja iz razdoblja od barem osamdeset godina. To nam Opat kaza u pocetku, jer smo se poslije
pridržavali navade svojeg reda, pa smo šutke pratili citanje. No, kako rekoh, za Opatovim su se
stolom neke stvari dopuštale, i tako smo hvalili jela koja su nam ponudili, dok je Opat slavio
kakvocu svojeg ulja ili svojeg vina. Jednom nas, štoviše, dok nam je tocio pice, podsjeti na
nekoliko ulomaka iz pravila u kojima je sveti utemeljitelj upozorio da vino, dakako, ne dolikuje
redovnicima, ali kako se u naše vrijeme redovnici ne mogu nagovoriti da ne piju, neka ga barem
ne piju do sitosti, jer vino i mudrace goni na otpadništvo, kako navodi Propovjednik. Be-nedikt je
kazao »u naše vrijeme« a mislio je na svoje, sad vec pradavno, a da i ne spominjemo vrijeme u koje
smo vecerali u opatiji, nakon takvog pogoršanja obicaja (o svojem vremenu, u kojem sada pišem, i
ne govorim, osim to da smo u Melku najvecma popustljivi prema pivu!), ukratko, pili smo bez
pretjeravanja, ali ne i bez slasti.
Jeli smo meso tek zaklanih svinja peceno na ražnju, i primijetih da se za druga jela ne rabi
životinjska mast niti repino ulje, nego dobro maslinovo ulje, što je dolazilo sa zemljišta koja je
opatija posjedovala u podnožju brda, blizu mora. Opat nam dade da kušamo ono pile (cuvalo se
za njegovu trpezu) koje sam vidio da u kuhinji pripremaju. Uocih da, što je prilicno rijetko,
raspolaže metalnom vilicom koja me oblikom podsjecala na lece mojeg ucitelja: kao covjek
plemenita Podrijetla, naš gostoprimac nije htio hranom prljati ruke, pa nam ovise ponudi svoje
pomagalo da njime barem uzmemo meso iz ';' °g tanjura i stavimo ga u svoje plitice. Ja odbih, ali
vidjeh gdje i im drage volje prihvaca i gdje se tim gospodskim orudem neusiljeni , možda zato da
ne bi Opatu dokazao kako su franjevci osobe niska obrazovanja i niska podrijetla. Jedan
oduševljen svim tim dobrim jelima (nakon nekoliko dana puta tijekom kojih smo se hranili kako
smo mogli) bio sam se odalecio od štiva koje se u meduvremenu pobožno nastavljalo. Natrag me
dozva Jorgeovo snažno brundanje u znak odobravanja, pa opazih, da smo stigli do trenutka kad
se uvijek cita poglavlje iz Pravila. Shvatih zašto je Jorge toliko zadovoljan, jer sam ga tog
popodneva slušao. Citac je, naime, govorio: »Oponašajmo primjer proroka koji kaže; odlucio sam,
cuvat cu put svoj da ne zgriješim jezikom, usta cu svoja zauzdati, zanijemio sam ponizujuci se,
ustegnuo sam se da i o casnim stvarima govorim. A ako u ovom odlomku prorok uci da bi se za
ljubav šutnji katkad trebalo ustegnuti cak i od dopuštenih razgovora, koliko bismo se više morali
ustezati od nedopuštenih razgovora, da izbjegnemo kaznu za taj grijeh!« A onda je nastavljao: »Ali
prostote, budalaštine i lakrdije mi osudujemo na vjecito uzništvo, svugdje, i ne dopuštamo
sljedbeniku otvarati usta da bi takve rijeci izgovarao.«
»I neka to vrijedi i za marginalia o kojima se danas pricalo«, ne suzdrži se Jorge a da potiho ne
napomene. »Giovanni Boccadoro je rekao da se Krist nikada nije nasmijao.«
»Ništa mu to u njegovoj ljudskoj prirodi nije prijecilo«, primijeti Vilim, »jer je, kao što uce teolozi,
smijeh covjeku svojstven.«
»Forte potuit sed non legitur eo usus Juisse«, odsjecno ce Jorge, navodeci Petrusa Cantora.
»Manduca, jam coctum est«, prošapta Vilim.
»Što?« upita Jorge, misleci da on cilja na neko jelo koje su mu donosili.
»To su rijeci koje je, prema Ambroziju, na roštilju izustio sveti Lovro, kad je krvnike pozvao da ga
okrenu na drugu stranu, kako u Peristephanonu spominje Prudencije«, rece Vilim držeci se poput
sveca. »Sveti se Lovro, dakle, znao smijati i govoriti smiješne stvari, cak i da bi ponizio svoje
neprijatelje.«
»Što dokazuje daje smijeh nešto prilicno blisko smrti i raspadanju tijela«, priklopi Jorge režeci, i
moram priznati da se ponio kao dobar logicar.
Tad nas Opat dobrodušno pozva na šutnju. Vecera se uostalom završavala. Opat ustade i
redovnicima predstavi Vilima. Pohvali njegovu mudrost, objavi kakvi ga glasi prate te upozori
kako ga je zamolio da istraži Adelmovu smrt, tražeci od redovnika da odgovaraju na njegova
pitanja i da, u cijeloj opatiji, opomenu svoje podreden« da to isto cine. I neka mu olakšavaju
potragu, ukoliko se, dopune njegovi zahtjevi ne budu kosili sa samostanskim propisima. U tom ce
se slucaju morati utjecati njegovu dopuštenju.
Nakon vecere redovnici se rasporediše da bi se uputili u kor za povecerja. Nanovo spustiše
kukuljice na lice i svrstaše se pred ima, zastavši. Zatim u dugom redu krenuše, prijedoše preko
groblja i kroz sjeverni portal udoše u kor.
Podosmo s Opatom. »U ovo se doba zatvaraju Zgrade?«, upita Vilim.
»Cim sluge ociste blagovaonicu i kuhinje, sam ce knjižnicar zatvoriti sva vrata i iznutra staviti
zasune.« »Iznutra? A kuda on izlazi?«
Opat se nacas zapilji u Vilima, ozbiljna lica: »Sigurno ne spava u kuhinji«, rece osorno. Pa ubrza
korak.
»Dobro, dobro«, šapnu mi Vilim, »dakle postoji drugi ulaz, ali mi za nj ne smijemo znati.« Ja se
osmjehnuh sav ponosan na njegov zakljucak, a on me prekori: »I nemoj se smijati. Vidiš da medu
ovim zidovima smijeh nije na dobrom glasu.«
Udosmo u kor. Gorjela je samo jedna svjetiljka na masivnom tronošcu visokom kao dva covjeka.
Redovnici u tišini zauzeše sjedišta, dok je citac citao odlomak iz homilije svetog Grgura.
Zatim Opat dade znak, a pjevac zapjeva Tu autem Domine miserere nobis. Opat odgovori Adjutorium
nostrum in nomine Domini, a svi u zboru odvratiše Quifecit coelum et terram. Onda zapoce pjev
psalama: Kad zazovem, usliši me, Bože, pravdo moja; Hvalit cu Gospodina svim srcem svojim;
Hvalite, sluge Gospodinove, hvalite ime Gospodinovo. Mi se nismo bili smjestili na sjedištima,
nego smo se povukli u glavnu ladu. Upravo odande iznenada spazismo Malahiju gdje izranja iz
mraka jedne od pobocnih kapela.
»Drži na oku ono mjesto«, rece mi Vilim. »Tamo bi mogao biti prolaz koji vodi u Zgradu.«
»Ispod groblja?«
»A zašto ne? Dapace, kad bolje razmislim, negdje mora biti kosroica, nemoguce je da sve
redovnike stoljecima pokapaju na onom komadicu zemlje.«
»AU zar zaista hocete uci u knjižnicu nocu?« upitah preplašen.
» Tamo gdje ima pokojnih redovnika, zmija i tajanstvenih svjetala, Danas sam o tome mislio, i to
ne zato što sam se bavio pitanjem kako je umro Adelmo.
«Zašto onda želite znati?«
»Jer se znanost ne sastoji samo u tome da se zna što se može ciniti nego i u tome da se zna što bi se
moglo ciniti, pak cak i da se to ne smije ciniti. Eto zašto sam danas meštru staklaru govorio da
ucenja mora na neki nacin prikriti tajne koje otkriva, da se drugi ne bi njima na loš nacin služili, ali
ih treba otkriti, a ova mi se knjižnica prije cini mjestom gdje tajne ostaju skrivene.«
S tim se rijecima otputi iz crkve, jer je služba bila završena. Obo jica smo bili vrlo umorni, pa
odosmo u svoju celiju. Ja se skutrih na mjestu kojem je Vilim šaleci se nadjenuo naziv »loculus« i
smjesta zaspah.

DRUGI DAN
Služba rijeci
Gdje nekoliko sati misticne srece prekine vrlo krvav dogadaj
Nijedna životinja nije tako nepouzdana kao pijetao, kadšto simbol zloduha, kadšto uskrsnulog
Krista. Naš ih je red upoznao mnogo lijenih, koji nisu pjevali kad je sunce izlazilo. A s druge
strane, osobito za zimskih dana, služba rijeci se održava dok je još mrkla noc i sva priroda spava,
jer redovnik mora po tmici ustati i dugo po tmici moliti išcekujuci dan i osvjetljujuci tamu
plamenom pobožnosti. Stoga je navada mudro pripremila bdioce da ne liježu sa subracom, nego
da noc provode jednoliko kazujuci tocno onoliki broj psalama koji ce im pružiti mjeru proteklog
vremena, tako da drugima, kad produ sati što su namijenjeni njihovu snu, dadu znak da se
probude.
Zato nas te noci probudiše oni koji su udarajuci zvoncem obilazili spavaonicu i dom za
hodocasnike, dok je jedan od njih hodao od celije do celije izvikujuci Benedicamus Domino, na što bi
svatko odgovarao Deo gratias.
Vilim i ja postupismo u skladu s benediktinskim obicajem: za manje od pola sata spremismo se da
zapocnemo novi dan, zatim osmo u kor gdje su, nicice na tlu, cekali redovnici izgovarajuci prvih
petnaest psalama, sve dok ne udoše iskušenici koje je vodio njihov ucitelj. Onda svi sjedoše na
svoja sjedišta, a zbor zapjeva Domine mea aperies et os meum annuntiabit laudem tuam. Krik se vinu k
krovovima crkve kao da dijete zaklinje. Dvojica se redovnika popeše u predikaonicu i oglasiše se
devedeset i cetvrtim psalmom, Venite mus, nakon cega su slijedili drugi koji su bili propisani.
Redovnici su bili na svojim sjedištima, šezdeset prilika izjednacenih mantijom i kukuljicom,
šezdeset sjena jedva osvijetljenih vatrom s velikog tronošca, šezdeset glasova što se ore u slavu
Svevišnjeg. I slušaju to ganutljivo suglasje, nalik na predvorje rajskih slasti, upitah se je li opatija
zbilja mjesto skrivanih tajna, nedopuštenih pokušaja da se otkriju i mracnih prijetnja. Jer sad mi se
naprotiv cinila stjecištem svetaca, skrovištem kreposti, relikvijarom ucenosti, korabljom
razboritosti, tornjem mudrosti, utocištem blagosti, utvrdom postojanosti, kadionicom svetosti.
Poslije šest psalama zapocinje citanje Svetog pisma. Neki su se redovnici ljuljali od pospanosti pa
je jedan od nocnih bdjelaca s malom svjetiljkom prolazio izmedu sjedišta i budio onoga tko bi
zaspao. Ako bi koga zatekli shrvana drijemežom, kao pokoru bi uzimao svjetiljku te nastavljao
kružiti i nadgledati. Zatim se stade pjevati drugih šest psalama. Onda Opat blagoslovi, redovnik
koji je taj tjedan bio za to zadužen izrece molitve, svi se pognuše prema oltaru da bi se na casak
pribrali, a nitko tko nije proživio te trenutke misticnoga cara i snažnog unutrašnjeg mira ne može
shvatiti tu milinu. Naposljetku, ponovno s kukuljicom na licu, svi redovnici sjedoše i svecano
zapjevaše Te Deum. I ja zahvalih Gospodinu što me oslobodio mojih sumnja rasteretivši me
nelagode koja me prvoga dana u opatiji bila obuzela. Krhki smo stvorovi, rekoh sebi, i medu ove
ucene i pobožne redovnike zloduh unosi sitne zlobe, mala neprijateljstva, ali rijec je o dimu što ga
raspršuje silni vjetar vjere, tek što se svi u ime Oca okupe, Krist opet silazi medu njih.
Izmedu službe rijeci i jutrenje redovnik se ne vraca u celiju, iako je još duboka noc. Iskušenici
podoše za svojim uciteljem da bi u kapitulskoj dvorani ucili psalme, nekoliko redovnika ostade u
crkvi da se pobrine za sveti pribor, vecina ih se šutke razmišljajuci ode štetati po kloštru, a tako
ucinismo Vilim i ja. Sluge su još spavale, a spavale su i kad se vratismo u kor, dok je nebo još bilo
tamno, na jutrenju.
Ponovno se uzeše pjevati psalmi, a jedan me od onih koji su propisani za ponedeljak opet ispuni
prvotnim strahovima: »Grešan je naum u srcu zlotvora — straha Božjega nema on pred ocima. —
Rijeci usta njegovih prijevara su i zlodjelo — za razumnost i dobro on više ne mari.« Ucini mi se
lošim predznakom što je pravilo bas za taj dan propisalo tako strašnu opomenu. Ni uobicajeno
citan]6 Apokalipse nakon hvalospjeva ne umiri treptaje mojeg nespokoja, i u misli mi se vrate
spodobe s portala koje su mi dan prije bile tako zarobile dušu i pogled. No poslije responzorija,
himne i verseta, pjev evandelja, kroz prozore kora, upravo iznad oltara, I Aah blijedu svjetlost od
koje su se stakla vec sjajila u svojim raznolikim bojama, što ih je dotad prigušivala tama. Još to nije
bila zora, to ce pobjedonosno nastupiti za vrijeme prvog casa, baš kad mi budemo pjevali Deus qui
est sanctorum splendor mirabilis i lam lucis tn sidere. Bio je to tek prvi nujni nagovještaj zimskoga
osvita, ali je h'o dovoljan, i dovoljna je da mi ohrabri srce bila laka polusjena što je stala
nadomještati nocni mrak.
Pjevali smo rijeci iz knjige Božje, a dok smo svjedocili o tome kako je Rijec došla da prosvijetli
narode, pricini mi se da jutarnja zvijezda u citavom svojem blještavilu nadire u hram. Ucini mi se
da svjetlo, kojega još nije bilo, sjaji u rijecima pjesme, poput misticnog ljiljana što se mirisan
rastvara medu križištima svodova. »Hvala ti, o Gospodine, na ovome trenutku neizrecive
radosti«, molio sam u sebi, i rekoh svojem srcu, »a ti, ludo, cega se strašiš?«
Odjednom se iz pravca sjevernog portala zacu neka vika. Upitah se kako to da sluge, dok se
spremaju na rad, tako ometaju svetu službu. U tom trenutku udoše tri svinjara, užasnuta lica, i
približiše se Opatu da mu nešto šapnu. Opat ih najprije smiri kretnjom kao da ne želi prekinuti
službu, no udoše druge sluge, krici postadoše glasniji: »To je covjek, mrtav covjek!«, govorio je
netko, a drugi: »Redovnik je, zar mu nisi vidio obucu?«
Oni što su molili zašutješe, Opat naglo izide davši opskrbniku znak da ga slijedi. Vilim pode za
njima, ali sad su vec i drugi redovnici napuštali svoja sjedišta i jurili van.
Nebo je sada bilo jasno, a snijeg je na tlu cinio visoravan još blistavijom. Sa stražnje strane kora,
ispred gnojišta, gdje se prethodnog dana kocio veliki kotao sa svinjskom krvlju, preko ruba
posude, poput dvaju kolaca zabodenih u zemlju, koji se zastru dronjcima da bi plašili ptice, virio
je cudan predmet, oblika slicna naglavce gurnutom u lonac križu
Bile su to, medutim, dvije ljudske noge.
Opat naredi da se iz necasne tekucine izvuce leš jer, na žalost, pripada naglavce gurnutom u
lonac krvi.
Osoba ne bi mogla ostati u tom nepristojnom položaju). Oni se oklijevajuci primakoše rubu pa
uprljavši se krvlju izvadiše tijelo.
Približi se sluga s kablom vode i pljusne je po licu onih bijednih ostataka. Netko se drugi nagnu
da mu komadom tkanine ocisti crte, a pred našim se ocima ukaza bijelo lice Venancija iz
Salvemeca, ucenjaka koji je poznavao grcku kulturu, s kojim smo popodne bili razgovarali o
Adelmovim rukopisima.
»Možda se Adelmo ubio«, rece Vilim motreci to lice, »ali ovaj zacijelo nije, niti se može pomišljati
kako se slucajno podigao do ruba posude i nezgodom pao.«
Opat mu pride: »Fra Vilime, kao što vidite, u opatiji se nešto zbiva, nešto što zahtijeva svu vašu
mudrost. Ali, preklinjem vas, radite brzo!«
»Je li bio nazocan u koru za vrijeme službe?«, upita Vilim pokazujuci na leš.
»Nije«, rece Opat. »Primijetio sam da je njegovo sjedište prazno.« »Nitko drugi nije nedostajao?«
»Ne cini mi se. Ništa nisam opazio.«
Vilim se skanjivao prije nego što ce izreci novo pitanje, pa ga postavi šapcuci, pazeci da ga drugi
ne cuju: »Je li Berengar bio na svojemu mjestu?«
Opat ga pogleda s nespokojnim udivljenjem, kao da želi reci kako je iznenaden što moj ucitelj
sumnja u ono što je i on sam na trenutak sumnjao, ali iz razumljivih razloga. Zatim hitro rece: »Bio
je, on je u prvom redu, gotovo s moje desne strane.«
»Naravno«, rece Vilim, »sve to ne znaci ništa. Ne vjerujem da je itko prošao iza apside kako bi
ušao u kor, pa je dakle leš mogao vec nekoliko sati biti ovdje, barem otkad smo svi otišli spavati.«
»Svakako, prve sluge ustaju u zoru i zbog toga su ga tek sada otkrili.«
Vilim se nagnu nad leš kao da je navikao rukovati mrtvim tijelima. U vodu iz kabla namoci
tkaninu što je ležala po strani te bolje ispere Venancijevo lice. U meduvremenu su se ostali
redovnici prestrašeno tiskali i deruci se tvorili krug kojemu Opat naloži da šuti. Izmedu njih se
probi Severin, kojem je u opatiji bila povjerena briga oko trupala i sagnu se uz mojeg ucitelja. Da
bih cuo njihov razgovor' da bih Vilimu pomogao kad mu zatreba nova, u vodi nakvašena cist*
krpa, ja im se pridružih, svladavši svoju grozu i gadenje.
»Jesi li ikad vidio utopljenika?«, upita Vilim.
»Mnogo puta«, rece Severin. »A ako pogadam na što misliš, ju takvo lice, crte su im podbuhle.«
O da je covjek vec bio mrtav kad ga je netko bacio tu u žaru.« I zašto bi to ucinio?«
Zašto bi ga ubio? Nalazimo se pred djelom poremecena uma. Ali A treba vidjeti ima li po tijelu
rana ili nagnjecenja. Predlažem da ga odnesemo u kupke, da ga svucemo, operemo i pregledamo.
Odmah cu doci za tobom.«
I dok su svinjari prenosili tijelo, pošto je Severin dobio Opatovu rivolu, moj ucitelj zatraži da se
redovnici vrate u kor slijedeci put kojim su došli i da se na isti nacin povuku sluge, tako da cistina
ostane prazna. Opat ga ne upita za razlog te njegove želje, nego mu udovolji. Tako ostadosmo
sami kraj posude iz koje se za vrijeme jezivog postupka vadenja prelila krv, pa je okolni snijeg bio
sav crven, na nekoliko mjesta otopljen vodom što se po njemu bila prolila, a ondje gdje je bio
ispružen leš stajala je velika tamna mrlja.
»Krasna zbrka«, rece Vilim pokazujuci na složenu igru tragova što su ih naokolo ostavili redovnici
i sluge. »Snijeg je, dragi Adsone, divan pergament na kojem ljudska tijela ostavljaju vrlo citljive
poruke. No, ovo je loše ugreben palimpsest i iz njega možda ništa zanimljivo necemo procitati.
Odavde do crkve dohrlilo je mnoštvo redovnika, odavde do gnojišta hrpimice su dotrcale sluge.
Jedini netaknut prostor je izmedu gnojišta i Zgrade. Da vidimo hocemo li naci štogod zanimljivo.«
»Ali što biste htjeli naci?«, upitah.
»Ako se u posudu nije bacio sam, netko ga je donio, vec mrtva, pretpostavljam. A tko prenosi tude
truplo, u snijegu ostavlja duboke stope. Pa onda gledaj možeš li ovdje uokolo naci stope koje bi ti
se cinile razlicitim od onih koje su ostavili ti bukaci redovnici što su nam upropastili naš
pergament.«
Tako uradismo. I odmah kažem, nek me Bog ocuva od taštine, da baš ja otkrih nešto izmedu
posude i Zgrade. Bili su to otisci ljudskih stopala, dosta duboki, na podrucju kojim još nitko nije
bio prošao i, što smjesta uoci moj ucitelj, blaži od onih koje su ostavili redovnici sluge, što je bio
znak da je napadalo još snijega, pa su dakle bili pravljeni davno prije. No, ono što nam se najviše
ucini vrijednim je to što se s otiscima miješao postojaniji trag, kao da je onaj koji je ostavio otiske
nešto vukao. Da ne duljim, bila je to brazda što se protezala od žare do vrata blagovaonice, s one
strane Zgrade izmedu južnog i bocnog tornja.
Blagovaonica, skriptorij, knjižnica«, rece Vilim. »Još jednom knjižnica. Venancije je umro u
Zgradi, i to najvjerojatniji knjižnici.«
»A zašto baš u knjižnici?«
»Nastojim se staviti u ubojicinu kožu. Da je Venancije umro ubijen, u blagovaonici, u kuhinji ili
skriptoriju, zašto ga ondje ne bi ostavio? Ali ako je umro u knjižnici, valjalo ga je prenijeti
drugamo, bilo zato što ga u knjižnici nikad ne bi otkrili (a možda je ubojici bilo stalo upravo da ga
otkriju), bilo zbog toga što ubojica vjerojatno ne želi da se pažnja usredotoci na knjižnicu.«
»A zašto je ubojici moglo biti stalo da ga otkriju?«
»Ne znam, govorim o pretpostavkama. Tko ti kaže da je ubojica umorio Venancija jer je Venancija
mrzio? Mogao ga je ubiti umjesto bilo koga drugog, da bi ostavio trag, da bi dao na znanje nešto
drugo.«
»Omnis mundi creatum, quasi liber et scriptura...«, promrmljah. »Ali o kojem znaku bi bila rijec?«
»To je ono što ne znam. Ali ne zaboravimo da ima i znakova koji se takvima cine, a zapravo su
besmisleni, kao blitiri ili bu-ba-baf...«
»Bilo bi užasno«, rekoh, »ubiti covjeka da bi se reklo bu-ba-baf!«
»Bilo bi užasno«, napomenu Vilim, »ubiti covjeka i da bi se reklo Credo in unum Deum...«
U tom nas trenutku sustignu Severin. Bio je oprao i brižno pre gledao leš. Nikakvih rana, nikakvih
nagnjecenja na glavi. Kao da je umro od caranja.
»Kao po kazni Božjoj?« upita Vilim.
»Možda«, rece Severin.
»Ili od otrova?« '!
Severin je oklijevao. »I to, možda.«
»Imaš li u laboratoriju otrova?«, upita Vilim dok smo hodali prema bolnici.
»Imam i njih. Ali ovisi o tome što smatraš otrovom. Postoje tvari koje su u malim kolicinama
blagotvorne, a u prekomjernim kolicinama izazivaju smrt. Kao svaki dobar travar, cuvam ih i
razborito ih rabim. U svojem vrtu, na primjer, uzgajam odoljen. Nekoliko kapi u oparku od drugih
biljaka smiruje srce koje nepravilno kuca-Pretjerana kolicina dovodi do obamrlosti i do smrti.«
»A na lesu nisi zamijetio znakove nekog posebnog otrova?«
»Nikakve. Ali mnogi otrovi ne ostavljaju tragova.«
Bili smo stigli do bolnice. Ovamo su, oprano u kupkama, bili prenijeli Venancijevo tijelo, koje je
pocivalo na velikom stolu u Severinovu laboratoriju. Prekapnice i druge staklene i zemljane
sprave sjetiše me (ali sam o tome znao jedino po neizravnim pricama) na radionicu. Na dugoj
polici uzduž vanjskog zida prosezao se opsežan niz staklenika, krcaga, posuda punih raznobojnih
»Lijepa zbirka ljekovitog bilja«, rece Vilim. »Sve su to proizvodi iz vašeg vrta?«
»Nisu«, rece Severin, »mnoge su mi rijetke tvari, i one koje u ovim krajevima ne uspijevaju,
godinama donosili redovnici što su dolazili sa svih strana svijeta. Imam i dragocjenih tvari koje je
teško naci, pomiješanih s tvarima koje se lako dobiju iz ovdašnjeg raslinja. Vidiš... sjeckani agaling,
potjece iz Kine, a ja sam ga dobio od arapskog ucenjaka. Sokoltrijska aloja, dolazi iz Indije, izvrsna
za zacjeljivanje rana. Živo srebro, oživljuje mrtve ili, bolje receno, budi one što izgube svijest.
Arsen: vrlo opasan, smrtni otrov za onoga tko ga proguta. Boracija, biljka dobra za bolesna pluca.
Srpac, koristan za lomove glave. Maticija, zaustavlja plucna izlucivanja i neugodne upale sluznice.
Smirna...«
»Ona koju su donijeli magi?«, upitah.
»Ona koju su donijeli magi, ali je tu dobra za sprecavanje pobacaja, a bere se na stablu koje se zove
Balsamodendron myrra. A ovo je mumija, vrlo rijetka, napravljena od truleži munificiranih leševa,
služi za pripremu mnogih gotovo cudotvornih lijekova. Man-dragola officinalis, dobra za san...«
»I da razbudi putene želje«, napomenu moj ucitelj.
»Tako kažu, ali ovdje se u tu svrhu ne rabi, kao što možete pretpostaviti«, nasmiješi se Severin. »A
pogledajte ovo«, rece uzevši staklenku, »tucija, cudesna za oci«.
»A što je ovo?«, živahno upita Vilim dodirnuvši kamen što je ležao na polici.
»Ovo. To su mi davno darovali. Mislim da je to lopris amatiti ili pis ematitis. Cini se da ima raznih
ljekovitih svojstava, ali još nisam otkrio kojih. Poznaješ li to?«
„Poznajem«, rece Vilim, »ali ne kao lijek«. Iz mantije izvuce nožic i polako ga primaknu kamenu.
Kao nožic, što ga je njegova ruka pomakla, pomno stiže na malu udaljenost od kamena, vidjeh
kako se oštrica naglo okrece, kao da je Vilim zavrnuo zapešce, koje je im ostalo nepokretno. A
oštrica se s lakim metalnim zvukom popne uz kamen.
»Vidiš«, rece mi Vilim,
»A cemu služi?«, zapitah.
»Raznim stvarima o kojima cu ti pricati. No zasad bih htio znati Severine, ima li ovdje cega što bi
moglo ubiti covjeka.«
Severin nacas razmisli, rekao bih predugo, ako se vodi racuna o jasnoci njegova odgovora:
»Mnogo toga. Rekao sam ti, granica izmedu otrova i lijeka je posve neznatna. Grci su i jedan i
drugi nazi vali pharmacon.«
»I nema nicega što je nedavno odneseno?«
Severin opet razmisli, a zatim ce, gotovo važuci rijeci: »Niceg, nedavno.«
»A u prošlosti?«
»Tko zna. Ne sjecam se. U ovoj sam opatiji trideset godina, a u bolnici dvadeset i pet.«
»Odviše za ljudsko pamcenje«, složi se Vilim. Onda ce iznenada: »Jucer smo govorili o biljkama
koje mogu izazvati prividenja. Koje su to?«
Ponašanjem i izrazom lica Severin pokaza živu želju da izbjegne tu temu: »Morao bih razmisliti,
znaš, ovdje imam toliko cudesnih tvari. Ali govorimo radije o Venanciju. Što kažeš o tome?«
»Morao bih razmisliti«, odgovori Vilim.

Prvi cas
Gdje Benno iz Uppsale povjeri neke stvari, neke druge povjeri Berengar iz Arundela, a Adson dozna što je
prava pokora.
Zlosretni je dogadaj unio pomutnju u život redovnicke obitelji. Metež koji je nastao kad je
pronaden leš bio je prekinuo službu Božju. Opat je redovnike odmah nagnao natrag u kor da mole
za dušu svojeg subrata.
Glasovi redovnika bijahu napukli. Smjestimo se tako da možemo proucavati njihova oblicja dok,
po liturgiji, kukuljice nisu spuštene. Smjesta vidjesmo Berengarovo lice. Blijedo, zgrceno, sjajno od
znoja. Dan prije bili smo dvaput culi govorkanja na njegov racun, kao o nekome tko je na poseban
nacin imao neke veze s Adelmom, a nije bilo posrijedi to što su njih dvojica, kao vršnjaci, bili
prijatelji, nego zaobilazni ton onih koji su na to prijateljstvo ciljali.
Opazismo kraj njega Malahiju. Mracnog, namrštenog, nedokucivog. Do njega, jednako
nedokucivo lice slijepog Jorgea. Zamijetismo, medutim, uzrujane kretnje Benna iz Uppsale,
proucavatelja retorike °jega smo dan prije upoznali u skriptoriju, te ga ulovismo kako u
Malahijinu pravcu dobacuje brz pogled. »Benno je uzrujan, Berengar je Prestrašen«, primijeti
Vilim. »Trebat ce ih odmah ispitati.«
»Zašto?«, upitah bezazleno.
„Jer je zanimanje teško«, rece Vilim. »Teško je zanimanje vizitorovo, treba udariti po najslabijima, i
to u trenucima njihove najvece slabosti.«
Netom se, naime, završi služba, dostigosmo Benna koji je odlazio prema Riznici. Ucini se da
mladicu nije pravo što cuje da ga Vilim zove, pa se stade neuvjerljivo izgovarati na posao. Cinilo
se da se žuri da što prije dode u skriptorij. No, moj ga ucitelj podsjeti da s tovim opunomocenjem
vodi istragu i odvede ga u kloštar. Sjedosmo na unutrašnji grudobran, izmedu dvaju stupova.
Benno je cekao da Vilim prozbori, povremeno pogledavajuci prema Zgradi.
»Onda«, upita Vilim, »o cemu se pricalo onog dana kad ste ti, Berengar, Venancije, Malahija i
Jorge raspravljali o Adelmovim crtežima na marginama?«
»Jucer ste to culi. Jorge je primijetio da knjige koje sadrže istinu nije dopušteno ukrašavati
smiješnim slikama. A Venancije je priklopio da je sam Aristotel govorio o dosjetkama i o igrama
rijeci te da stoga smijeh ne mora biti loš ako može postati sredstvom istine. Jorge je kazao da je,
ako se dobro sjeca, Aristotel o tome govorio u knjizi o pjesnickom umijecu, i to u vezi s
metaforama. Da su vec tu posrijedi dvije okolnosti koje uznemiruju, prva što nam je Poetika, koja
je kršcanskom svijetu toliko vremena i možda Božjom voljom ostala nepoznata, stigla preko
nevjernih Maura...«
»Ali ju je na latinski preveo prijatelj andeoskog doktora Akvinskog«, primijeti Vilim.
»To sam mu ja rekao«, odmah ce Benno osokoljen. »Ja teško citam na grckom i upravo sam preko
prijevoda Vilima iz Moerbekea mogao prici toj knjizi. Eto, to sam mu ja rekao. Ali Jorge je dodao
kako je drugi razlog za nemir to što mudrac iz Stagire ondje govori o pjesništvu, koja je najniža
doctrina i koje živi od fragmenta. A Venancije je rekao da su i psalmi pjesnicko djelo i služe se
metaforama, a Jorge se rasrdio, jer su, rece, Bogom nadahnuto djelo i služe se metaforama da bi
prenijeli istinu, dok se djela poganskih pjesnika služe metaforama da bi prenijela laž i u svrhu
ciste zabave, što me jako uvrijedilo...«
»Zašto?«
»Jer se ja bavim retorikom i citam mnoge poganske pjesnike, 1 znam... ili bolje, mislim da su se
preko njihovih rijeci prenijele' naturaliter kršcanske istine... Ukratko, u tom je trenu, ako se dobro
sjecam, Venancije stao govoriti o drugim knjigama, a Jorge se strašno naljutio.«
»O kojim knjigama?«
Benno se ustrucavao: »Ne sjecam se. Zašto je važno o kojim se knjigama govorilo?«
»Jako je važno, jer se ovdje svi trsimo da shvatimo što se dogodilo medu ljudima koji su medu
knjigama, s knjigama i od knjiga žive, pa su dakle i njihove rijeci o knjigama važne.« Istina«, rece
Benno prvi put se osmjehnuvši i gotovo ozarena lica. Mi živimo za knjige. Poziv pun miline u
ovom svijetu kojim vladaju. Možda cete onda shvatiti što se onoga dana zbilo. Venan koji vrlo
dobro zna... koji je vrlo dobro znao grcki, rece da je Aristotel drugu knjigu Poetike, namijenio
posebno smijehu pa, ako je tako velik filozof smijehu posvetio citavu knjigu, smijeh mora biti
važna stvar. Jorge rece da su mnogi sveti oci citave knjige posvetili grijehu, koji nije važna nego
ružna stvar, a Venancije rece da je Aristotel, koliko on zna, o smijehu govorio kao o dobroj stvari i
kao o orudu istine, a tad ga Jorge posprdno zapita je li slucajno i on procitao tu Aristotelovu
knjigu, a Venancije rece da je još nitko nije mogao procitati, jer više nikad nije pronadena, a možda
se izgubila. I doista, nitko nikada nije mogao procitati drugu knjigu Poetike, Vilimu od Moerbekea
nije nikad došla do ruku. Onda Jorge rece da je nije našao zato što nikad nije bila napisana, jer
providnost nije htjela da se uznose ništavne stvari. Ja sam htio smiriti duhove, jer se Jorge lako
razjari, a Venancije je govorio tako da ga razdraži, pa rekoh kako u dijelu Poetike koji poznajemo, i
u Retorici, ima mnogo mudrih primjedaba o domišljatim zagonetkama, i Venancije se sa mnom
složi. Tada je s nama bio Pacifik iz Tivolija koji dosta dobro poznaje poganske pjesnike, i kazao je
da u pogledu domišljatih zagonetaka nitko ne može nadmašiti africke pjesnike. Naveo je štoviše
zagonetku o ribi, onu Sinfozijevu:
Estdomus in tenis, clara quae voce resultat. Ipsa domus resonat, tacitus sed non sonat hospes. Ambo tamen
currunt, hospes simul et domus una.
Tog casa Jorge rece kako je Isus preporucio da nam se govor svede na da i ne, a sve što je više od
toga potjece od zloduha, i da je dovoljno reci riba da se imenuje riba, a da se pojam ne prikriva
pod omanjivackim glasovima. I dometnu da mu se ne cini razumnim Afrikance uzimati kao
uzor... A onda...« »Onda?«
»Onda se dogodilo nešto što nisam razumio. Berengar se stao smijati, te ga je prekorio, a on rece
da se smije jer mu je palo na pamet, kad bi potražilo medu Afrikancima, da bi se naišlo na posve
drugacije uzore, i to ne tako lake kao što je ona o ribi. Malahija, pomahnitalo, gotovo šcepa
Berengara za kukuljicu i pošalje ga da se uhvati svojih dužnosti... Berengar je, to znate, njegov
pomocnik...«
»A zatim?«
»Zatim je Jorge dovršio razgovor tako što se udaljio. Svi smo pošli za svojim poslom, ali dok sam
radio, vidio sam kako najprije Venancije, a onda Adelmo pristupaju Berengaru da bi ga nešto
pitali. Izdaleka sam vidio da se brani, ali su tijekom dana obojica navracala k njemu, A osim toga,
te sam veceri u kloštru vidio Berengara i Adelma kako razgovaraju, prije nego što ce otici u
blagovaonicu. Eto, to je sve što znam.«
»Ti, naime, znaš da su dvije osobe koje su nedavno umrle u tajanstvenim okolnostima od
Berengara nešto tražile«, rece Vilim.
Benno nevoljko odgovori: »Nisam to rekao! Ispricao sam što se tog dana dogodilo i kako ste me vi
pitali...« Malo razmisli, zatim žurno doda: »Ali ako želite znati moje mišljenje, Berengar im je
govorio o necemu što se nalazi u knjižnici, i ondje treba da tražite.«
»Zašto misliš na knjižnicu? Što je htio reci Berengar kad je govorio o traženju medu Afrikancima?
Zar nije htio reci da treba bolje citati africke pjesnike?«
»Možda, tako se cinilo, ali zašto bi se onda Malahija razbjesnio? Zapravo ovisi o njemu da odluci
smije ili ne smije dati na citanje knjigu africkih pjesnika. Ali ja znam jedno: tko prelista katalog
knjiga, medu naznakama koje poznaje samo knjižnicar, cesto ce nalaziti jednu koja glasi Africd, a
našao sam cak i jednu koja glasi 'finiš Africae. Jednom sam zahtijevao knjigu koja je nosila tu
oznaku, ne sjecam se koju, naslov mi je bio probudio znatiželju, a Malahija mi rece da su se knjige
s tim znakom izgubile. Eto što znam. Zbog toga vam kažem: tako je, nadzirite Berengara, i to ga
nadzirite kad se penje u knjižnicu. Nikad se ne zna.«
»Nikad se ne zna«, zakljuci Vilim otpuštajuci ga. Zatim uze sa mnom šetati po kloštru pa primijeti
da je, prije svega, Berengar još jednom bio metom govorkanja svoje subrace; u drugom redu, cinilo
se da Benno žudi da nas navede na knjižnicu. Napomenuh kako možda želi da mi tamo otkrijemo
ono što i on želi doznati, a Vilim rece da je vjerojatno tako, ali postoji i mogucnost da nas navodi
na knjižnicu kako bi nas udaljio od nekog drugog mjesta. »Kojeg?« upitah. A Vilim rece da ne zna,
možda od skriptorija, možda od kuhinja ili od kora, ili od spavaonice, ili od bolnice. Primijetili da
je dan prije knjižnica privukla upravo njega, Vilima, a on odvrati kako želi da ga privuku stvari
koje se njemu svidaju, a ne one koje mu savjetuju drugi. Da knjižnicu, medutim, treba držati na
oku, i da sad ne bi bilo teško pokušati u nju nekako prodrijeti. Sad mu vec okolnosti nalažu da
radoznalošcu prekoraci granice uljudnosti i poštovanja prema obicajima i zakonima opatije.
Udaljavali smo se iz kloštra. Sluge i iskušenici su nakon mise izlazili iz crkve. I dok smo obilazili
zapadnu stranu hrama, spazismo Berengara gdje izlazi kroz portal transepta i preko groblja
prolazi prema Zgradi. Vilim ga pozva, ovaj zastade i mi ga stigosmo. Bio je još smeteniji nego kad
smo ga vidjeli u koru, pa Vilim ocevidno odluci da se, kao što je to ucinio s Bennom, okoristi
njegovim duševnim stanjem.
»Cini se, dakle, da si ti zadnji Adelma vidio živog«, rece mu.
Berengar zatetura kao da ce se onesvijestiti: »Ja?«, zapita slabašnim glasom. Vilim je svoje pitanje
bio izbacio gotovo nasumce, vjerojatno zato što mu je Benno rekao kako je tu dvojicu vidio gdje
nakon vecernje pricaju o kloštru. No mora da je pogodio nišan, Berengar je ocito mislio o drugom i
uistinu zadnjem susretu, jer stade govoriti skrhanim glasom.
»Kako to možete reci, ja sam ga kao i svi drugi vidio prije odlaska na pocinak!«
Tad Vilim odluci da se isplati ne dati mu da predahne: »Nisi, ti si ga vidio ponovno i znaš više
nego što želiš dati naslutiti. Ali sad su tu vec dva smrtna slucaja i više ne možeš šutjeti. Znaš vrlo
dobro da ima mnogo nacina da neka osoba progovori!«
Vilim mi je više puta bio rekao da se i kao inkvizitor uvijek klonio mucenja, ali ga Berengar
pogrešno shvati (ili je Vilim htio da ga pogrešno shvati), u svakom slucaju, njegova se igra pokaza
uspješnom.
»Jesam, jesam«, rece Berengar briznuvši u gorak plac, »ja sam Adelma vidio one vecere, ali sam ga
vidio vec mrtva!« »Kako?«, priupita Vilim, »u podnožju kosine?« »Ne, ne, na groblju sam ga vidio,
hodao je izmedu grobova, kao sablast izmedu sablasti. Sretoh ga i odmah opazih da pred sobom
nemam živog covjeka, njegovo je lice vec bilo lice leša, njegove su oci vec vidjele vjecne muke.
Naravno, tek iduceg jutra, kad sam doznao njegovu smrt, shvatio sam da sam sreo njegovu
utvaru, ali u onome trenutku sam uvidio da imam prividenje i da ispred mene stoji duša, duša
pokojnika... O, Gospodine, kakvim mi se grobnim glasom obratio!« "A što je rekao?«
»'Proklet sam!', tako mi rece. 'Taj kojeg pred sobom vidiš jest povratnik iz pakla i u pakao se
vratiti mora.' Tako mi rece. A ja mu viknuh: Adelmo, zar zaista dolaziš iz pakla? Kakve su muke
paklene?' A tresao sam se, jer sam netom bio izašao sa službe povecerja gdje su se citale strašne
stranice o srdžbi Gospodinovoj. A on mi rece: 'Muke su paklene beskrajno mnogo vece nego što
naš jezik može iskazati. Vidiš li,' rece, 'ovaj plašt sofizma kojim sam se sve do danas ogrtao? Tišti
me i tereti kao da najveci pariški toranj ili najvecu planinu svijeta na ledima nosim i nikad je više
necu moci odložiti. I tu mi je kaznu dodijelila Božja pravda zbog mojeg slavohleplja, zato što sam
svoje tijelo smatrao mjestom slasti, i što sam zamišljao da znam više od drugih, i što sam se
zabavljao nakaznim stvarima, koje su, u mojoj mašti docarane, daleko nakaznije stvari proizvele u
duši mojoj — i sad cu s njima vjecno morati živjeti. Vidiš li? Podstava je ovog plašta kao da je sva
od žeravice i od goruce vatre, a to je vatra što pali moje tijelo, i to mi je kazna dana za bešcasni
grijeh puta kojim sam se kvario, i ova me sad vatra bez predaha pece i žeže! Pruži mi ruku, lijepi
moj ucitelju!', još mi rece, 'da ti susret sa mnom bude korisna pouka, da ti uzvratim za mnoge
pouke što mi dade, pruži mi ruku, lijepi moj ucitelju!' Pa strese prstom ruke što je gorjela, i na
ruku mi pade kapljica njegova znoja i ucini mi se da mi probija dlan, jer sam više dana nosio od
toga znak, samo što sam ga svima skrivao. Zatim nestade medu grobovima, a sljedeceg ju tra doznadoh
da je to tijelo, što me tako prepalo, vec ležalo mrtvo u podnožju litice.«
Berengar je dahtao i plakao. Vilim ga upita: »A kako to da te zvao svojim lijepim uciteljem? Bili ste
iste dobi. Jesi li ga možda necem naucio?«
Berengar sakri glavu navukavši kukuljicu na lice, pa pade na koljena obrglivši Vilimove noge: »Ne
znam, ne znam zašto me tako zvao, ja ga nicemu nisam naucio!«, i stade jecati. »Bojim se, oce,
hocu da me vi ispovjedite, milost, vrag mi ždere utrobu!«
Vilim ga odaleci od sebe i pruži mu ruku da ustane. »Nemoj Berengare«, rece mu, »ne traži od
mene da te ispovjedim. Ne zatvaraj moja usta otvarajuci svoja. Na drugi ceš mi nacin reci ono što
od tebe želim doznati. A ako mi ne kažeš, sam cu to otkriti. Traži od mene milost, ako hoceš, ne
traži šutnju. Previše njih u ovoj opatiji šuti. Radije mi reci kako si vidio njegovo blijedo lice kad je
bilo gluho doba noci, kako si mogao opeci ruku kad je te noci padala kiša, grad i susnježica, što si
radio na groblju? Hajde«, pa mu grubo prodrma ramena, »bar to mi reci!«
Rerenearu su drhtale ruke i noge: »Ne znam što sam radio na u- ne sjecam se. Ne znam zašto sam
mu vidio lice, možda sam na groblju, vidio svjetlo, ne... on je imao svjetlo, nosio je svijecu,
možda sam mu vidio lice pri svjetlosti plamena...«
»Kako je mogao nositi svijecu kad je kišilo i sniježilo?«
»Bilo je to nakon povecerja, odmah nakon povecerja, još nije sniježilo, pocelo je poslije... Sjecam se
da su prvi udari vjetra pocinjali, dok sam bježao prema spavaonici. Bježao sam prema spavaonici,
u suprotnom pravcu od onog u kojem je išla utvara... A onda više ništa ne znam, molim vas, ne
ispitujte me više, ako me ne želite ispovjediti.«
»U redu«, rece Vilim, »sad idi, idi u kor, idi razgovarati s Gospodinom, kad ne želiš razgovarati s
ljudima, ili podi potražiti redovnika koji bi htio cuti tvoju ispovijed, jer ako otad ne ispovijedaš
svoje grijehe, svetogrdan si pristupao obredima. Podi. Vidjet cemo se.«
Berengar trkom nestade. A Vilim protrlja ruke kao što sam vidao da cini u mnogim drugim
prilikama kad bi necim bio zadovoljan.
»Dobro«, rece, »sad mnoge stvari postaju jasne.«
»Jasne, ucitelju?« zapitah ga, »jasne, sad kad imamo i Adelmovu utvaru?«
»Dragi Adsone«, rece Vilim, »ta mi se utvara vrlo malo cini utvarom, a u svakom je slucaju
izgovarala stranicu koju sam vec procitao u nekoj knjizi za propovjednicku uporabu. Ti redovnici
možda previše citaju, a kad su uzbudeni, nanovo proživljuju prividenja na koja su naišli u
knjigama. Ne znam je li Adelmo to zbilja rekao ili je Berengar cuo jer mu je bilo potrebno da to
cuje. Cinjenica je da ta prica potvrduje niz mojih pretpostavaka. Na primjer, Adelmo se sam ubio,
a Berengarova prica nam kazuje da je, prije nego što ce umrijeti, hodao naokolo vrlo uzrujan i
progonjen grižnjom savjesti zbog neceg sto je pocinio. Bio je uzrujan i prestrašen zbog svojeg
grijeha, jer ga je netko prestrašio, a možda mu je bio ispricao upravo prizor prikaze iz pakla koji je
on Berengaru odglumio takvom opsjenjenom vještinom, grobljem je prolazio jer je stizao iz kora,
gdje se bio povjerio (ili ispovjedio) nekome tko mu je utjerao strah i grižnju savjesti. A s groblja je,
kao što smo od Berengara mogli razumjeti, krenuo u pravcu suprotnom od spavaonice. Prema
Zgradi, dakle, ali (moguce je) i prema zidinama iza gnojišta, odakle, zakljucio sam, mora da se
bacio. Bacio se prije nego što se digla oluja, umro je u podnožju zida i poslije je lavina odnijela
njegov leš izmedu sjevernog i istocnog dijela.
»Ali što je s kapljom užarenog znoja?«
»Vec je bila u prici koju je on cuo i ponovio, ili koju je Berengar u svojoj uzrujanosti i u svojem
grizodušju zamislio. Jer Adelmovoj grižnji savjesti kao antistrofa odgovara Berengarova grižnja
savjesti, to si osjetio. A ako je Adelmo dolazio iz kora, možda je nosio voštanicu, pa je kap na ruci
njegova prijatelja bila samo kap voska. No, Berengar je osjetio kako ga pece mnogo jace, jer ga je
Adelmo sigurno nazvao svojim uciteljem. To je, dakle, znak da mu je Adelmo zamjerao što ga je
naucio necem zbog cega je sad smrtno ocajavao. A Berengar to zna, on pati jer zna da je Adelma
gurnuo u smrt, ponukavši ga da cini nešto što nije smio. I nije teško pretpostaviti što, jadni moj
Adsone, nakon onog što smo culi o svojem pomocniku knjižnicara.«
»Mislim da sam razumio što se dogodilo medu tom dvojicom«, rekoh stideci se svoje pronicavosti,
»ali zar ne vjerujemo svi u milosrdnog Boga? Adelmo se, kažete, vjerojatno bio ispovjedio: zašto je
pokušao svoj prvi grijeh kazniti grijehom koji je jamacno teži, ili bar jednako težak?«
»Zato što ga je netko svojim rijecima bacio u ocaj. Rekao sam kako mora da je kakva
propovjednicka stranica naših dana nekoga navela na rijeci što su prestrašile Adelma i kojima je
Adelmo prestrašio Berengara. Nikad kao ovih posljednjih godina, kako bi potaknuli na pobožnost
i na strah (i na revnost, i na poštovanje ljudskog i Božjeg zakona), nisu propovjednici puku iznosili
tako grozne, mucne i jezovite rijeci. Nikad se kao naših dana, u ophodima flagelanata, nisu cule
nabožne laude koje se nadahnjuju Kristovim i Djevicinim patnjama, nikad se kao danas nije
uporno poticala vjera priprostih ljudi putem predocavanja paklenskih muka.«
»Možda je to potreba za pokorom«, rekoh.
»Adsone, nikad nisam cuo da se toliko poziva na pokoru kao danas, u doba kad ni propovjednici
ni biskupi, pa cak ni moja subraca spiritualci nisu više kadri promicati pravu pokoru...«
»Ali trece razdoblje, andeoski papa, kapitul u Perugi...«, rekoh zbunjeno.
»Nostalgicne dapnje. Veliko je doba pokore završeno, zbog toga o pokori može govoriti i
generalni kapitul franjevackog reda. Prije sto, dvjesta godina bio je veliki val obnove. Bilo je
vrijeme kad su se oni koji su o njemu govorili spaljivali, bilo sveci, bilo krivovjerci. Sad o tome svi
govore. U stanovitom smislu, o tome raspravlja cak i papa. Ne pouzdavaj se u obnove ljudskog
roda kad o njima govore kurije i dvorovi.«
Ali fra Dolcino«, usudih se, radoznao da nešto više doznam o imenu koje sam više puta cuo
spominjati prethodnoga dana.« Umro je, i to na ružan nacin kao što je živio, jer je i on prekasno
stigao. A osim toga, što ti o njemu znaš?« »Ništa, zato vas pitam...«
»O njemu radije ne bih nikada govorio. Imao sam posla s nekim A takozvanih apostola i izbliza
sam ih promotrio. Žalosna je to prica. Smutila bi te. U svakom je slucaju smutila mene, a još bi te
više smutila i moja vlastita nesposobnost da prosudujem. To je prica o covjeku koji je cinio
bezumne stvari, jer je u djelo proveo ono što su mnogi sveci propovijedali. U stanovitom trenutku
više nisam razumio na kome je krivnja, bio sam kao... kao da me maglom zastrla srodnost što se
svrstala u dva protivnicka polja, polje svetaca koji propovijedaju pokoru, i polje grešnika koji je to
provode u djelo, cesto nauštrb drugih... Ali o drugome sam govorio. Ili možda nisam, govorio sam
stalno o ovome, pošto se završilo doba pokore, za pokornike potreba za pokorom postala je
potreba za smrcu. A oni koji su ubijali poludjele pokornike vracajuci smrt smrti, da bi potukli
pravu pokoru, koja je proizvodila smrt, pokoru duše zamijenili su pokorom mašte, pozivanjem na
vrhunaravne vizije bola i krvi, nazivajuci ih 'zrcalom' prave pokore. Zrcalom koje, u mašti
priprostih, a kadšto i ucenih, za života oživljuje paklenske muke. Kako nitko — kaže se — ne bi
griješio. Nadajuci se da ce strahom duše sprijeciti da griješe, i uzdajuci se da ce strahom zamijeniti
pobunu.«
»Zar poslije doista više nece griješiti?«, sa strepnjom upitah. »Ovisi o tome što smatraš grijehom,
Adsone«, rece mi ucitelj. »Ja ne bih htio biti nepravedan prema narodu ove zemlje u kojoj vec
nekoliko godina živim, ali mi se cini da je za oskudnu krepost talijanskoga pucanstva znacajno to
što ne griješe iz straha od nekog idola, pa makar mu i nadijevali ime kakvog sveca. Više se boje
svetog Sebastijana i svetog Antuna nego Krista. Ako tkogod želi da neko Mjesto ostane cistim, da
se po njemu ne mokri, kao što poput pasa , Talijani, nad njim nacrta sliku svetog Antuna kako
upire drvenom svjetiljkom, i on ce odagnati one koji se spremaju da se pomokre. To se Talijani, i to
zaslugom svojih propovjednika, izlažu opasnosti da se vrate na stara praznovjerja, i ne vjeruju
više u uskrsnuce tijela, te se strašno boje tjelesnih povreda i nesreca, pa ih stoga više plaši negoli
Krist.«
„Berengar nije Talijan«, primijetih
»To nije važno, govorim o klimi koju su crkva i propovjednicki radovi rasprostrli ovim
poluotokom, a koja se širi posvuda. A stiže i u opatiju ucenih redovnika, kao što su ovi.«
»Ali kad barem ne bi griješili«, ostadoh pri svojem, jer sam bio spreman i da se samo time
zadovoljim.
»Kad bi ova opatija bila speculum mundi, vec bi imao odgovor.«
»Ali zar jest?«, upitah.
»Da bi speculum mundi postojao, trebalo bi da svijet ima oblik igri zakljuci Vilim, koji je za moj
mladenacki um bio odviše filozof.
Treci cas
Gdje se prisustvuje svadi prostih ljudi, Aymaro iz Aleksandrije natukne neke stvari, a Adson razmišlja o
svetosti i o vražjem izmetu. Zatim se Vilim i Adson vrate u skriptorij, Vilim vidi nešto zanimljivo, vodi
treci razgovor o dopustenosti smijeha, ali napokon ipak ne može pogledati gdje bi htio.
Prije nego što cemo se popeti u skriptorij, odosmo u kuhinju da se okrijepimo, jer otkad smo se
ustali nismo ništa bili jeli. Oporavih se cim sam popio zdjelicu toplog mlijeka. Veliko se južno
ognjište vec žarilo poput kovacnice, dok se u peci gotovio kruh za taj dan. Dva su kozara derala
kožu s ostatka netom ubijene koze. Medu kuharima vidjeh Salvatorea, koji mi se osmjehnu svojim
vucjim ustima. I vidjeh kako sa stola uzima ono što je preostalo od sinocnjeg pileta te to krišom
dodaje kozarima, koji to sakriše pod svoje kožnate kapute zadovoljno se cerekajuci. No, glavni
kuhar to opazi pa prekori Salvatorea: »Opskrbnice, opskrbnice«, rece, »ti treba da upravljaš
opatijskim dobrima, ne da ih rasipaš!«
» Dei su oni«, rece Salvatore, »Isus je rekao da za njega facite, za njega cinite ono što facite za
jednog od ovih puerorum!«
»Fratricu od mojih gaca, minoritski prdonjo!«, viknu mu tad. »Nisi više medu svojim franjevackim
prosjacima! Pusti da sinovima Božjim udijeli Opatovo milosrde!«
Salvatore se smrknu u licu i rasrdeno se okrenu: »Nisam ja fratric! Ja sam redovnik Sancti
Benedicti! Merdre a toy, bosumski govnaru!«
A Sumilska ti je kurva koju si nocas priguzicio, svojim udom, svinjo!«, viknu kuhar.
Salvatore užurbano pošalje kozare van, a u prolazu nas zabrinuto pogleda: »Brate«, rece Vilimu,
»ti obrani svoj red kad nije moj, reci mu da filios Francisci non ereticos esse!« Zatim mi prišapnu
na uho-»lile menteur, lažljivac, fuj«, pa pljune na zemlju.
Kuhar dode i divljacki ga izgura te za njim zalupi vrata. »Brate«, s poštovanjem rece Vilimu,
»nisam ružno govorio o vašem redu i 0 presvetim ljudima koji su u njemu. Govorio sam onom
lažnom minornu i lažnom benediktincu koji nije ni pirka ni kanjac.«
»Znam odakle dolazi«, pomirljivo ce Vilim. »Ali sad je redovnik kao ti i duguješ mu bratsko
poštovanje.«
»Ali on gura nos kamo ne treba da ga gura, zato što ga štiti opskrbnik, a opskrbnikom smatra
samog sebe. S opatijom se ponaša kao da je njegova, danju i nocu!«
»Zašto nocu?«, zapita Vilim. Kuhar odmahnu kao da želi reci kako nece da govori o nimalo
kreposnim stvarima. Vilim ga za drugo ne upita nego do kraja popije svoje mlijeko.
Moja je znatiželja bivala sve razdraženijom. Susret s Ubertinom, govorkanja o Salvatoreovoj
prošlosti, sve cešce aluzije na fratrice i na minorite heretike koje sam tih dana slušao, prešucivanja
nekih stvari dok mi je moj ucitelj govorio o fra Dokinu... U mojem se duhu poceo slagati niz slika.
Na primjer, za vrijeme svojeg putovanja bar smo dva puta sreli ophod flagelanata. Jednom su ih
mještani gledali kao svece, drugi put su stali gundati da su heretici. Pa ipak je oba puta bila rijec o
istim ljudima. Prolazili su u ophodu dvojica po dvojica, gradskim ulicama, pokriveni samo preko
stidnih dijelova, jer su prevladali svaki osjecaj srama. Svaki je od njih u ruci držao kožnati bic i
njime šibao sebi leda, do krvi, lijuci obilne suze kao da svojini ocima vide muku Spasiteljevu,
pjevom jadikovke zaklinjali su milost Gospodinovu i pomoc Bogorodicinu. Ne samo danju, nego i
nocu, s upaljenim voštanicama, po cicoj zimi, u velikoj su gomili obilazili crkve, ponizno se nicice
bacali pred oltarima, dok su ispred njih išli svecenici s voštanicama i sa stjegovima, i to ne samo
muškarci i žene iz puka, nego i plemenite matrone, i trgovci... A onda bi se prisustvovalo velikim
djelima pokore, oni što su krali vracali bi oteto, ostali bi ispovijedali svoja zlodjela...
No, Vilim ih je hladno promatrao i rekao mi da to nije prava pokora. Govorio je kao što je govorio
tog istog jutra: prošlo je razdoblje velikog pokornickog ispiranja, a to je nacin na koji sami
propovjednici organiziraju pobožnost masa, upravo zato da ne bi imali druge želje za pokorom,
koja je — ta doista jest — hereticka, koja svima ulijeva bojazan. Ali nisam uspijevao shvatiti
razliku, ako je opce bilo neke razlike. Cinilo mi se da razlika ne istjece iz poucaka jedne ili druge,
nego iz nacina na koji crkva jednu i drugu prosuduje.
Sjecao sam se rasprave s Ubertinom. Vilim ga je nedvojbeno nastojao pridobiti, pokušao mu je reci
kako je mala razlika izmedu njegove misticne (i pravovjerne) vjere i naopake vjere heretika.
Ubertino se uvrijedio kao da i te kako vidi razliku. Dojam što sam ga o njemu stekao bio je da je on
razlicit upravo stoga što je on taj koji zna vidjeti razlicitost. Vilim se bio povukao iz svojih
inkvizitorskih dužnosti, jer je više nije znao vidjeti. Zbog toga mi nije uspijevao govoriti o tom
tajnovitom fra Dokinu. Ali je onda (kazivao sam sebi) Vilim ocevidno izgubio Gospodinovu
potporu, koja ne samo da poucava kako da se vidi razlika, nego svojim odabranicima, da tako
kažem, dodjeljuje tu sposobnost razlucivanja. Ubertino i Klara iz Montefalca (iako je bila okružena
grešnicima) ostali su sveci baš zato što su znali razlikovati. To, i jedino to, jest svetost.
No, zašto Vilim ne zna razlikovati? Ipak je tako oštrouman covjek, i što se tice prirodnih pojava,
medu stvarima zna uociti i najmanju raznovrsnost, i najmanju srodnost...
Bio sam zadubljen u te misli, a Vilim je ispijao svoje mlijeko, kad zacusmo kako nas netko
pozdravlja. To je bio Avmaro iz Aleksandrije, kojeg smo vec bili upoznali u skriptoriju i ciji mi je
izraz lica, obilježen neprestanim podsmijehom, bio upao u oci, kao da sebi nikako ne uspijeva
objasniti ispraznost svih ljudskih bica, a ipak toj kozmickoj tragediji ne pridaje veliko znacenje.
»Onda, fra Vilime, jeste li se privikli na ovu spilju punu ludaka?«
»Cini mi se mjestom punim po svetosti i po ucenosti divljenja tjednih ljudi«, oprezno rece Vilim.
»Bilo je. Kad su opati bili opati, a knjižnicari knjižnicari. Sad ste ga vidjeli, tamo gore«, a
pokazivao je prema gornjem katu, »onog P umrtvog Nijemca s ocima kao u slijepca, što pobožno
sluša trabunja onog slijepog Španjolca s ocima kao u mrtvaca, kao da svako može stici Antikrist,
grebe se po pergamentima, ali ulazi vrlo malo novih knjiga... Mi smo ovdje, a u gradovima se
radi... Nekoc se iz naših opatija vladalo svijetom. Sad vidite, car se nama služi kako bi prijatelje da
se sretnu s njegovim neprijateljima. Ponešto o vašem zadatku, redovnici govore, govore, nemaju
drugog posla), ali ako mu je do toga da nadzire stanje ove zemlje neka boravi u gradovima. Mi tu
žanjemo žito i uzgajamo perad, a tamo dolje mijenjaju lakte svile za trube platna, a trube platna za
vrece mirodija, a sve to zajedno za dobar novac. Mi cuvamo svoje blago, ali se blaga gomilaju
tamo dolje. A i knjige. I to ljepše od naših.«
»U svijetu se, dakako, dogada mnogo toga novog. Ali zašto mislite da je krivnja Opatova?«
»Zato što je knjižnicu dao u ruke stranicama i što opatiju vodi kao da je utvrda podignuta da brani
knjižnicu. U ovim talijanskim krajevima benediktinska opatija treba da bude mjesto na kojem Talijani
odlucuju o onome što je talijansko. Što cine Talijani, danas kad više ni papu nemaju? Trguju i
proizvode, i bogatiji su od francuskoga kralja. Pa onda cinimo i mi tako, ako znamo praviti lijepe
knjige, proizvodimo ih za sveucilišta, i bavimo se onim što se dogada tamo dolje, ne kažem da se
bavimo carom, uza sve poštovanje prema vašem zadatku, fra Vilime, nego onim što cine Bolonjci
ili Firentinci. Odavde bismo mogli nadzirati prolaz hodocasnika i trgovaca koji idu iz Italije u
Provansu i obratno. Otvorimo knjižnicu s tekstovima na puckom jeziku, pa ce se ovamo popeti i
oni što više ne pišu na latinskom. A nas naprotiv nadzire skupina stranaca koji i dalje vode
knjižnicu kao da je u Clunyju još uvijek dobri Odillon...«
»Ali Opat je Talijan«, rece Vilim.
»Opat je nitko i ništa«, rece Avmaro uz neprekidan podsmijeh. »Umjesto glave ima knjižnicki
ormar. Crvotocan je. Da bi prkosio papi, dopušta da u opatiju nahrupe fratrici... mislim na one
heretike, fratre, na odmetnike od vašeg presvetog reda... a da bi se umilio caru, ovamo poziva
redovnike iz svih sjevernjackih samostana, kao da u nas nema vrsnih prepisivaca i ljudi koji znaju
grcki i arapski, i kao da u Firenci ili u Piši nema trgovackih sinova, bogatih i darežljivih, koji bi
rado ušli u naš red, kad bi red pružio mogucnost da se unaprijedi moc i ugled njihovih otaca. Ali
ovdje se popuštanje svjetovnim stvarima priznaje samo kad je rijec o tome da se Nijemcima
dopusti da... dobri Gospodine, ošinite moj jezik da ne kažem štogod neprilicno!«
»U opatiji se dogada štogod neprilicno?«, rastreseno upita lijevajuci sebi još malo mlijeka.
»I redovnik je covjek«, poucno ce Avmaro. Zatim dometnu: » su ovdje manje ljudi nego drugdje. A
što sam rekao, nek bude jasno da nisam rekao.«
Vrlo zanimljivo«, rece Vilim. »A to su vaša mišljenja ili ih ima mnogo koji misle kao vi?«
»Mnogo, mnogo njih. Mnogo onih što sad tuguju nad nesrecom pokojnog Adelma, ali da je u
ponor pao netko drugi koji se vrti više nego što bi smio, ne bi bili nezadovoljni.« »Što hocete reci?«
»Previše sam govorio. Ovdje previše govorimo, po svoj prilici ste vec primijetili. Ovdje šutnju više
nitko ne poštuje, s jedne strane. S druge je poštuju previše. Umjesto da se govori ili da se šuti,
ovdje bi valjalo raditi. U zlatna vremena našeg reda, kad opat više ne bi imao znacaj kakav treba
da ima opat, lijep pehar otrovanog vina, i mjesto za nasljenika je ispražnjeno. Ove sam vam stvari
rekao, fra Vilime, razumije se, ne da bih ogovarao Opata ili drugu subracu, Bože me sacuvaj,
srecom nemam ružnu manu da ogovaram. Ali ne bih volio da vas je Opat zamolio da vodite
istragu o meni ili o nekom drugom, kao što je Pacifik iz Tivolija ili Petar iz Sant' Albana. Mi s
pricama o knjižnici nemamo nikakve veze. Ali bismo s tim htjeli imati malo više veze. Pa onda
otkrijte to zmijsko leglo, vi koji ste tolike heretike spalili.«
»Ja nikad nikoga nisam spalio«, suho odgovori Vilim. »Rekao sam to tek tako«, prizna Avmaro uz
širok osmijeh. »Dobar lov, fra Vilime, ali pazite nocu.« »Zašto ne danju?«
»Jer se danju tijelo lijeci dobrim travama, a nocu se duh razboli od loših trava. Ne vjerujte da su
Adelma u ponor sunovratile necije ruke ili da je necijom rukom Venancije dospio u krv. Ovdje
netko nece da redovnici sami odlucuju kamo ce ici, što ce raditi i što ce citati. Pa se koristi
paklenskim silama ili silama nekromanata, prijatelja pakla, da bi se znatiželjnicima pomutio um...«
»Govorite li o ocu travaru?«
»oeverin iz Svetog Emerika je cestit covjek. Naravno, Nijemac °n> Nijemac Malahija...« Pa pošto je
još jednom dokazao da nije sklon ogovaranju, Avmaro se pope na posao.
„Što nam je on to htio reci?«, zapitah.
„Ništa. Opatija je uvijek mjesto gdje se redovnici medusobno bore da bi sebi osigurali vlast nad
družbom. I u Melku, ali Kao iskušenik možda nisi imao prilike u to uvjeriti. Ali
osvojiti vlast u opatiji znaci osvojiti mjesto odakle se opci izravno s carom. U ovoj je zemlji,
medutim, situacija drugacija, car je daleko i kad side do Rima. Nema dvora, sad više cak ni
papinskog i postoje gradovi, to si opazio.«
»Svakako, i to me zacudilo. Grad je u Italiji nešto razlicito u odnosu na moje krajeve... Nije samo
mjesto za stanovanje: to je mjesto odlucivanja, svi su uvijek na trgu, gradska uprava ima veci
ugled i nego car ili papa. Kao da ima... mnogo kraljevina...« I »A kraljevi su trgovci. I njihovo je
oružje novac. Novac u Italiji ima zadacu koja je drugacija nego u tvojoj ili u mojoj zemlji. Novac ;
kola posvuda, ali velikim dijelom života prevladava i upravlja razmjena dobara, pilica ili
pšenicnih snopova, ili srpa, ili kola, a novac služi da se ta dobra pribave. Vjerojatno si uocio da u
talijanskim gradovima, naprotiv, dobra služe da bi se pribavio novac. Pa i popovi, biskupi, a cak i
svecenicki redovi moraju se razracunati s novcem. Upravo se stoga, naravno, otpor prema vlasti
ocituje kao pozivanje na siromaštvo, a vlasti se opiru oni koji su iskljuceni iz dodira s novcem, pa
svako pozivanje na siromaštvo izaziva toliku napetost i tolike raspre, i citav grad, od biskupa do
uprave, onoga koji odviše propovijeda siromaštvo doživljuje kao svojeg neprijatelja. Inkvizitori
osjecaju smrad zloduha gdje je netko reagirao na smrad zloduhova izmeta. I onda ceš razumjeti na
što misli Avmaro. Benediktinska opatija, u zlatno doba reda, bila je mjesto s kojeg su pastiri
nadzirali stado vjernika. Avmaro želi povratak tradiciji. Samo što se život stada promijenio, a
opatija se može vratiti tradiciji (svojoj negdašnjoj slavi, moci) jedino ako prihvati nove obicaje
stada, ako postane drugacijom. A buduci da se danas stadom ne vlada uz pomoc oružja ili uz
pomoc raskošnih obreda, nego putem nadzora nad novcem: Avmaro želi da cijela proizvodnja u
opatiji, pa i sama knjižnica, postanu radionicom i tvornicom novca.«
»A kakve to veze ima sa zlocinom, ili sa zlocinima?« »Još ne znam. Ali sad bih se htio popeti.
Dodi.«
Redovnici su vec radili. U skriptoriju je carevala tišina, ali to nije bila ona tišina što ishodi iz
radinog spokoja duša. Berengar, koji je bio stigao malo prije nas, doceka nas s nelagodom. Ostali
redovnici podigoše glave s posla. Znali su da smo tu da otkrijemo nešto o Venanciju, a sam pravac
njihovih pogleda zaustavi našu pozornost na praznu mjestu, pod prozorom što je gledao prema
unutrašnjost središnjeg osmorokuta.
Premda je bio vrlo hladan dan, temperatura u skriptoriju bila je blaga. Nije slucajno bio smješten
iznad kuhinje, odakle je i dopiralo dovoljno topline, i zbog toga što su ispušne cijevi dviju peci
donjem katu prolazile kroz pilastre što su podupirali dva pužolika bista postavljena u zapadnom i
u južnom tornju. Sjeverni toranj, sa suprotne strane velike dvorane, nije imao stubišta, nego veliko
ognjište što je gorjelo razvijajuci ugodnu toplinu. Uz to je pod bio prekriven slamom koja je
prigušivala šum naših koraka. Ukratko, najmanje zagrijan kut bio je u istocnom tornju, i doista,
kako je ostajalo praznih mjesta prema broju redovnika koji su radili, opazih da svi nastoje izbjeci
stolove što su stajali s te strane. Kad sam poslije uvidio da je pužasto stepenište u istocnom tornju
jedino koje, osim što vodi dolje u blagovaonicu, vodi i gore u knjižnicu, upitah se nije li grijanje
dvorane na takav nacin uredio mudar proracun kako bi redovnike onemogucio da onuda
njuškaju, i da knjižnicaru bude lakše nadgledati pristup knjižnici. No, možda sam u svojim
sumnjama pretjerivao, jadno oponašajuci svojeg ucitelja, jer odmah pomislih kako taj proracun baš
ne bi urodio plodom ljeti — osim ukoliko (rekoh sebi) ta strana nije upravo i najosuncanija, te se
stoga opet najviše izbjegava.
Stol pokojnog Venancija bio je ledima okrenut velikom ognjištu pa je vjerojatno spadao medu
najpoželjnije. Dotad sam u skriptoriju proveo mali dio života, ali sam odonda na takvu mjestu
dugo proboravio, i znam koliko pisara, rubrikatora i znanstvenika stoji napora sto za svojim
stolom provodi duge zimske sate, dok mu prsti kojima drži pisaljku trnu (kad redovnika vec pri
normalnoj temperaturi, nakon šest sati pisanja, u prstima hvata strašan grc, a palac boli kao
pretucen). A to objašnjava zašto na marginama rukopisa cesto nalazimo recenice što ih je pisar
ostavio da svjedoce o njegovu trpljenju (i netrpeljivosti) kao što su: »Hvala Bogu, skoro ce mrak«,
ili »O, da mi Je bar caša dobrog vina!«, ili pak: »Danas je hladno, svjetlo je slabo, papir je hrapav,
nešto nije u redu.« Kao što kaže stara poslovica, Pero drže tri prsta, ali radi citavo tijelo. I boli.
No, govorio sam o Venancijevu stolu. Bio je manji od drugih, uostalom i drugi koji su bili
postavljeni oko osmorokutnog, namjenjeni znanstvenicima, dok su stolovi pod prozorima zidova,
namijenjeni minijaturistima i prepisivacima.
Netko je k tome radio na stalku, jer se vjerojatno služio zapisima što ih je opatija dobila na posudbu i
koji su se prepisivali. Ispod stola je bila namještena niska polica natrpana neuvezanin, listovima, a
kako su svi bili na latinskom, zakljucili da su to njegoV' najnoviji prijevodi. Bili su napisani na
brzinu, nisu predstavlja): stranice knjige, nego ih je naknadno trebalo povjeriti prepisivao, i
minijaturistu. Zbog toga su bili teško citljivi. Medu listovima se nalazila poneka knjiga na grckom.
Još je jedna grcka knjiga ležala rasklopljena na stalku, djelo na kojem je Venancije proteklih dana
obavljao svoj prevodilacki posao. Ja tada još nisam poznavao grcki ali moj ucitelj rece da je to
knjiga nekog Lukijana te da pripovijeda o covjeku preobraženu u magarca. Sjetih se onda slicne
Apulejeve basne, od koje su iskušenike obicno strogo odvracali.

»Kako to da je Venancije prevodio ovu knjigu?«, upita Vilim Berengara koji je kraj nas stajao.
»To je od opatije zatražio gospodar Milana, a od njega ce opatija dobiti pravo prednosti u
proizvodnji vina na nekim posjedima što se nalaze na istoku«, upravi Berengar ruku u daljinu.
No, odmah doda: »Ne znaci da se opatija upušta u placene poslove za laike. Ali narucitelj se
založio da nam ovaj dragocjeni grcki rukopis na posudbu da mletacki dužd koji ga je dobio od
bizantskoga cara, pa smo, kad Venancije završi svoj posao, namjeravali naciniti dva primjerka,
jedan za narucitelja, a drugi za svoju knjižnicu.«
»Kojoj, dakle, nije ispod casti prikupljati i poganske basne«, rece Vilim.
»Knjižnica je svjedocanstvo o istini i o zabludi«, rece tad glas iza naših leda. Bio je to Jorge. Još
jednom se zacudih (ali još cu se mnogo nacuditi sljedecih dana) zbog neocekivanog nacina na koji
se taj starac iznenada pojavljivao, kao da mi njega ne vidimo, a on nas vidi. Takoder se zapitah što
li u skriptoriju radi slijepac, ali poslije uvidjeh da je Jorge prisutan posvuda u opatiji. A cesto je
boravio u skriptoriju sjedeci na stolici kraj ognjišta, i cinilo se da prati sve što se u dvorani dogada.
Jednom ga zacuh kako sa svojeg mjesta glasno pita: »Tko se penje?«, a obracao se Malahiji koji je
išao prema knjižnici, dok je slama ublažavala njegove korake. Svi su ga redovnici jako cijenu
1 cesto mu se obracali citajuci mu teško razumljive ulomke, tražeci od njega savjet o komentarima
klasicnih tekstova ili moleci ga da ih uputi kako da prikažu neku životinju ili sveca. A on bi svojim
ugaslim ocima gledao u prazno, kao da zuri u stranice što su mu još bile žive u sjecanju, te bi
odgovarao da su lažni proroci odjeveni poput biskupa i da im iz usta iskacu žabe, ili kakvo je
kamenje koje opasavaju zidove nebeskog Jeruzalema, ili kako jednooke Arimapse ne valja
prikazivati blizu zemlje popa Ivana — uz preporuku da ne pretjeruje pridajuci njihovoj
nakaznosti zavodljive znacajke,
Nije dovoljno prikazati poput znamenja, prepoznatljive ali ne pohotljive ili do smijeha odbojne.
Jedanput ga cuh gdje nekog tumaca klasika savjetuje kako da Kiasni rekapitulaciju u Tikonijevim
tekstovima o umu svetoga Austina, a da bi se izbjegla donatisticka hereza. Drugi ga put cuh da
djeli savjete o tome kako da se u komentarima razlikuju heretici od raskolnika. Ili pak gdje
zbunjenom znanstveniku govori koju knjigu treba da traži u katalogu knjižnice, i na kojem ce
otprilike listu naci spomenutu tu knjigu, jamceci mu da ce mu je knjižnicar svakako dati, jer je rijec
o Bogom nadahnutoj knjizi. Najposlije, jednom ga cuh kako kaže da stanovitu knjigu ne treba
tražiti, jer doduše postoji u katalogu, ali su je prije pedeset godina uništili miševi, pa se pod
prstima onoga tko bi je sada taknuo pretvara u prašinu. On je, jednom rijecju, bio pamcenje
knjižnice i duh skiptorija glavom. Katkad bi redovnike koje bi cuo medusobno brbljati opominjao:
»Požurite da biste ostavili svjedocanstvo o istini, jer se bliži cas!«, a ciljao bi na Antikristov
dolazak.
»Knjižnica je svjedocanstvo o istini i o zabludi«, rece Jorge.
»Dakako, Apulej i Lukijan su bili krivi za mnoge zablude«, rece Vilim. »Ali pod velom svojih
izmišljotina ova basna sadrži i dobru pouku, jer uci kako se placaju vlastite zablude, a uz to,
mislim da prica o covjeku koji se preobrazio u magarca aludira na preobrazbu duše koja zapadne
u grijeh.«
»Možda«, rece Jorge.
»Sad, medutim, razumijem zašto se Venancije u razgovoru o kojem mi je jucer kazao tako zanimao
za pitanje komedije. I ovakve se naime, mogu usporediti s komedijama starih pisaca. Ni jedne ni
druge ne pripovijedaju o ljudima koji su doista postojali, kao tragedije, nego su, kaže Izidor,
izmišljene: fabulae poetae aJando nominaverunt auia non sunt res factae sed tantum loauendo
Ipak ne shvatih zašto je Vilim taj razgovor zapodjenuo baš s Jekom za kojega se cinilo da ne voli
takve teme, ali mi Jorgeov govor rece koliko je dosjetljiv bio moj ucitelj. Tog se dana nije
raspravljalo o komedijama, nego o dopuštenosti, namrgodeno ce Jorge. A ja sam se vrlo dobro
sjecao da je upravo dan prije, kad se Venancije osvrnuo na tu raspravu, tvrdio kako je se ne sjeca.
»Ah«, nemarno rece Vilim, »mislio sam da ste razgovarali pjesnickim lažima i o domišljatim
zagonetkama...«
»Razgovaralo se o smijehu«, odsijece Jorge. »Komedije su pogani pisali da bi gledatelje naveli na
smijeh, i zlo su cinili. Gospodin MA Isus nikad nije pripovijedao ni komedije ni basne, nego samo
jasne parabole koje nas alegorijski napucuju kako da zaslužimo raj, i tako budi.«
»Pitam se«, rece Vilim, »zašto se protivite pomisli da se Isus ikad smijao. Ja mislim da je smijeh,
kao kupanje, dobar lijek za lijecenje zlovolje i drugih bolesti tijela, poglavito potištenosti.«
»Kupanje je dobra stvar«, rece Jorge, »pa i sam ga Akvinac savjetuje jer odgoni tugu, koja može
biti loša sklonost kad se ne prometne u boljeticu što bi se mogla odagnati smjelošcu. Kupanje
nanovo uspostavlja ravnotežu sokova. Smijeh potresa tijelo, izoblicuje crte lica, covjeka cini
slicnim majmunu.«
»Majmuni se ne smiju, a smijeh je svojstven covjeku, on je znak njegove razumnosti«, rece Vilim.
»Znak je ljudske razumnosti i rijec, a rijecju se može huliti Bog. Sve što je svojstveno covjeku, nije
nužno i dobro. Smijeh je znak gluposti. Tko se smije, ne vjeruje u ono cemu se smije, ali to i ne
mrzi. Pa dakle, smijati se zlu znaci ne pripremati se za borbu protiv njega, a smijati se dobru znaci
nepriznavati silu po kojoj se dobro samo od sebe širi. Stoga Pravilo veli: decimus humilitatis gradus
est si non sitfacilis ac promptus in risu, quia scriptum est: stultus in risu exaltat vocem suam.«
»Kvintilijan kaže«, prekinu moj ucitelj, »da smijeh valja suzbijati u hvalospjevu, radi
dostojanstvenosti, ali ga u mnogim drugim slucajevima valja poticati. Tacit hvali ironiju
Kalpurnija Pizona, Plinije Mladi je napisao: aliquando praeterea rideo, jocor, ludo, homo sum.«
»Bili su pogani«, doceka Jorge. »Pravilo veli: scurrilitates vero vA verba otiosa et risum moventia
aeterna clausura in omnibus locis darf' namus, et adtalia eloquia discipulum aperire os non permittitur.«
»Ali kad je Kristova rijec vec bila pobijedila na zemlji, Sinezije & Kirene je rekao da je Bog znao
skladno združiti komicno i tragicni a Elije Spartijan kaže o caru Hadrijanu, covjeku plemenita
vladanja naturaliter kršcanskog duha, da je trenutke veselosti umio pomiješati sa znacima
ozbiljnosti. I napokon, Auzonije preporucuje da se ozbiljnost i šaljivost razborito odmjeravaju.«
Ali Paulin iz Nole i Klement Aleksandrijski su nas upozorili tih gluposti cuvamo, a Sulpicije Sever
kaže da svetog Martina još nisu vidjeli obuzeta bijesom ni obuzeta veseljem.« »Navodi, medutim,
neke sveceve duhovite odgovore, spiritualiter salsa«, rece Vilim.
»Bili su žustri i mudri, ne smiješni. Sveti je Efraim napisao pare-tezu protiv redovnickog smijeha, a
u djelu De habitu et conversatione motiachorum preporuca se izbjegavanje bestidnosti i šala kao da su
gujin otrov!«
»Ali Hildebert je rekao: admittendo tibijoca suntpost seria quae-dam, sed tamen et digis et ipsa gerenda
modis. John od Salisburvja je odobrio umjereno dobro raspoloženje. I naposljetku, Propovjednik,
odakle ste naveli odlomak na koji se poziva vaše Pravilo, tamo gdje se kaže daje smijeh svojstven
glupanu, bar dopušta bezglasan smijeh, smijeh vedrog duha.«
»Duh je vedar jedino kad promatra istinu i raduje se dobru koje je nacinio, a istini se i dobru ne
smijemo. Eto zašto se Krist nije smijao. Smijeh je izvor sumnje.«
»Ali ponekad je pravo sumnjati.« »Ne vidim tome razloga. Kad se sumnja, treba se obratiti nekom
autoritetu, rijecima nekog oca ili doktora, pa sumnji prestaje svaki razlog. Cini mi se da ste
zadojeni doktrinama o kojima bi se dalo raspravljati, kao što su doktrine pariških logicara. No,
sveti je Bernard dobro znao kako da postupi protiv škopca Abelarda koji je sva pitanja htio
podvrgnuti hladnom i beživotnom rešetu razuma što nije prosvijetljen Svetim pismom, izricuci
svoje presude o tome što jest i sto nije. Tko prihvati te vrlo opasne ideje, zacijelo može cijeniti igru
budale koja se smije onome o cemu se mora znati jedna jedina na što je jednom za svagda
iskazana. Kad se tako smije, budala neizravno veli 'Deus non est'.«
»Casni Jorge, cini mi se da ste nepravedni ako Abelarda nazivate slijepcem, jer znate da je toga
žalosnog stanja dopao zbog tude pakosti...«
Zbog svojih grijeha. Zbog preuzetnosti svojeg povjerenja u oskvrnuti razum. Tako su ismjehivali
vjeru priprostih, Božje su tajne pokušali, kakvi su bili glupani ti koji su pokušavali),
Postupalo s pitanjima koja se ticu preuzvišenih stvari, podrugivalo se ocima jer su smatrali da
takva pitanja prije treba uSp, vati nego rješavati.«
»Ne slažem se, casni Jorge, Bog hoce da mi svojim razumom, radimo na mnogim nejasnim
stvarima, jer nam je Sveto pismo ostavilo slobodu da o njima odlucujemo. A kad vam netko
predloži dj povjeruje u neku postavku, vi najprije morate istražiti je li ona prihvatljiva, zato što je
naš razum stvorio Bog, i ono što je drago našem razumu, ne može biti mrsko Božjem razumu, o
kojemu uostalom znamo jedino ono o cemu, po slicnosti i cesto po nijekanju, sudimo prema
ponašanju vlastitog razuma. Pa onda vidite kako ponekad, da bi se oborio lažni autoritet
besmislena prijedloga kojemu se razum opire, i smijeh može biti ispravno pomagalo. Smijeh cesto
služi i da bi se medu zlikovce unijela pometnja i da bi se osvijetlila njihova glupost. Pripovijeda se
o svetome Mavru da su ga pogani stavili u kipucu vodu, a on da se žalio kako mu je kupka odviše
hladna. Poganski je vladar glupo metnuo ruku u vodu da bi to provjerio, pa se opekao. Lijep cin
toga svetog mucenika koji je neprijatelje vjere izložio ruglu.«
Jorge se nakesi: »I u epizodama koje pricaju propovjednici ima mnogo bajki. Svetac uronjen u
kipucu vodu pati za Krista i suspreže svoje jauke, ne pravi poganima djetinjaste psine!«
»Vidite li?« rece Vilim, »cini vam se da tu pricu odbija razum pa je optužujete da je smiješna!
Makar i prešutno i obuzdavajuci usta, vi se necemu smijete i hocete da je ni ja ne shvatim ozbiljno.
Smijete se smijehu, ali se smijete.«
Jorge bijesno odmahnu: »Poigravajuci se smijehom odvlacite me u isprazne razgovore. Ali vi znate
da se Krist nije smijao.«
»Nisam u to uvjeren. Kad farizeje poziva da bace prvi kamen, kad pita cija je slika na novcu kojim
treba platiti danak, kad se ig» rijecima i veli 'Tu es petrus', ja mislim da on govori domišljate stvari
da bi zbunio grešnike, da bi svojima obodrio duh. Domišljato govori i kad Kaifi veli: 'Ti kaza.' A
kad tumaci Jeremiju, gdje Bog Jeruzalemu govori'nudavifemora contrafaciem tuam, Jeronim
objašnjava 'sive nudabo et relevabo femora etposteriora tua. Cak se dakle i Bog izražava u dosjetkama
kako bi zbunio one koje želi kazniti. A vrlo dobro znate da su u najžešcem trenutku borbe izmedu
klinijeva# i cistercita prvi optužili druge da ne nose hlaca, kako bi ih ucio"1 smiješnima. A u djelu
Speculum stultorum pripovijeda se o magarcu imenom Brunellus koji se pita što bi se dogodilo kad
bi vjetar pomaknuo
plahte i kad bi redovnik sam sebi vidio sramne predjele.. .«
Redovnici se uokolo nasmijaše, a Jorge se pomami: »Ovu misao odvlacite u svetkovinu ludaka.
Znam da je medu franjevcima obicaj zadobivati naklonost puka ovakvim glupostima, ali cu o toj
zabavi kazati što veli stih što sam ga cuo od jednog vašeg propovjednika: tumpodex carmen extulit
horridulumo. Ukor je bio malo preoštar, Vilim se ponio bezobrazno, ali sad ga je optuživao da na
usta pušta vjetrove. Upitah se ne znaci li taj govor da nas stari redovnik poziva da izademo iz
skriptorija. Uto vidjeh gdje Vilim, maloprije tako ratoboran, postaje krotkim.
»Molim vas da mi oprostite, casni Jorge«, rece. »Moja su usta odala moje misli, nisam vam htio
uskratiti poštovanje. Možda je to što kažete ispravno, a ja sam pogriješio.«
Pred ovim cinom osobite smjernosti Jorge zabrunda, što je moglo izražavati i zadovoljstvo i
oproštenje, i ne mogne ništa doli vratiti se na svoje mjesto, dok su redovnici, koji su se za vrijeme
razgovora malo-pomalo približavali, nanovo odlazili k svojim radnim stolovima. Vilim ponovo
kleknu ispred Venancijeva stola pa opet uze prekapati po papirima. Svojim je vrlo skrušenim
odgovorom dobio nekoliko casaka mira. A ono što vidje u tih nekoliko casaka, iduce noci nadahnu
njegova istraživanja.
Bilo je to, medutim, doista nekoliko casaka. Benno se odmah približi hineci da je na stolu
zaboravio svoju pisaljku kad se primaknuo da cuje razgovor s Jorgeom, pa došapnu Vilimu da s
njim mora hitno razgovarati, zakazujuci mu sastanak iza kupaka. Rece mu neka se prvi udalji, a
da ce mu se on doskora pridružiti.
Vilim se koji tren kolebao, zatim zazvao Malahiju koji je sa svojega knjižnicarskoga stola, pokraj
kataloga, pratio sve što se zbiva, pa ga. na temelju zaduženja koje je dobio od Opata, zamoli da
postavi nekoga tko bi pazio na Venancijev stol, jer je za svoju istragu smatrao opasnim da mu se
tijekom dana nitko ne približava, sve dok se on ne mogne vratiti. To rece naglas, jer na taj nacin
nije samo Malahiju vezao, nego i same redovnike da nadziru
Aiju. Knjižnicar ne imade druge nego da se složi, pa se Vilim udalji." Dok smo prolazili
povrtnjakom i kretali prema kupkama što su je tik do bolnicke zgrade, Vilim primijeti: » cini mi se
da je mnogima krivo što ja diram nešto što je na Venanovom stolu ili ispod njega.«
»A što bi to bilo?«
»Imam dojam da to ne znaju ni oni kojima je to krivo.« »Benno nam, dakle, nema što reci, nego nas
samo odvodi dalek od skriptorija?«
»To cemo odmah doznati«, rece Vilim.
Šesti cas
Gdje Benno ispripovjedi cudnu pricu, iz koje se o životu u opatiji doznaju nimalo primjerene stvari.
To što nam Benno kaza bilo je ponešto zbrkano. Uistinu se cinilo da nas je tamo privukao samo da
bi nas odalecio iz skriptorija, ali i kao da nam on, nesposoban da pronade vjerodostojnu izliku,
govori o komadicima obuhvatnije istine koja mu je poznata.
On nam rece kako je to jutro nešto prešutio, ali da sada, nakon zrela razmišljanja, smatra da Vilim
mora doznati cijelu istinu. Za vrijeme glasovitog razgovora o smijehu, Berengar je natuknuo nešto
o »finiš Africae«. Što je to? Knjižnica obiluje tajnama, a osobito knjigama koje se redovnicima nikad
nisu davale na citanje. Benna su iznenadile Vi-limove rijeci o racionalnom istraživanju tvrdnja. On
drži da redovnik znanstvenik ima prava upoznati sve što je u knjižnici pohranjeno, sasu drvlje i
kamenje na koncil u Soissonsu koji je osudio Abelarda, a dok je govorio, opazismo da tog još
mladog redovnika što se rado bavi retorikom rastrza žudnja za neovisnošcu te da mu je teško
prihvacati uze što ih je stega u opatiji nametala njegovu umu. Ja sam uvijek nastojao da prema
takvoj znatiželji budem nepovjerljiv, ali dobro znam da moj ucitelj na taj stav nije gledao lošim
okom, i uvidjeh da mu se svida i da mu vjeruje. Ukratko, Benno nam rece da ne zna što su o
tajnama razgovarali Adelmo, Venancije i Berengar, ali da bi mu bilo mrsko kad bi ta žalosna prica
razjasnila štogod u vezi težnom na koji se upravlja knjižnicom, te kako ne gubi nade da 'Kako god
razmrsio klupko istrage, moj ucitelj iz toga izvesti neke redove koji ce Opata ponukati da ublaži
umnu stegu što sapinje duh. Neki su došli izdaleka upravo da bi uživali udivotama što ih krije
prostrana utroba knjižnice.
Ja mislim da je Benno bio iskren kad je od istrage ocekivao on što je rekao. Vjerojatno je, medutim,
kao što je Vilim predvidao kad ga je onako proždirala znatiželja, istovremeno htio sebi pridržan
mogucnost da prvi pretraži Venancijev stol, pa je bio spreman da nam da druga obavještenja kako
bi nas držao podalje od njega. A evo koja su to obavještenja bila.
Berengara je, sad su to vec mnogi redovnici znali, morila mahnita strast prema Adelmu, ona ista
izopacena strast koju je srdžba Božja zgromila u Sodomi i Gomori. Benno se tako izrazi, možda a
obzira prema mojoj mladoj dobi. No tko je prvu mladost proveo u samostanu, makar je i ocuvao
krepost, zna da je i te kako cuo gdje se o takvim strastima govori, a kadšto se i morao kloniti
zasjede onoga tko im je bio robom. Zar nisam vec i ja sam, onako mladahan redovnik, od
postarijeg redovnika u Melku dobivao svitke sa stihovima koje laik obicno posvecuje ženi?
Redovnicki nas zavjeti drže daleko od tog legla pokvarenosti kakvo je žensko tijelo, ali nas cesto
dovode u blizinu drugih grešaka. Mogu li, napokon, sebi kriti da i dan-danas moju vlastitu starost
ustresa zloduh zrele dobi, kad mi se dogodi da se u koru moj pogled zaustavi na golobradu licu
iskušenika, cistom i svježem kao u djevojke?
Ovo ne kažem da bih doveo u sumnju svoj izbor da se predam redovnickom životu, nego da
opravdam grešku onih za koje se taj sveti teret pokaže teškim. Možda zato da bih opravdao
užasan zlocin Berengarov. No, prema Bennovu mišljenju, cini se da je taj redovnik svoj porok gajio
na još gnusniji nacin, to jest služeci se oružjem ucjene, kako bi od drugih dobio ono što bi im
krepost i dolicnost morale prijeciti da daju.
Redovnici su se, dakle, odavno sprdali na racun nježnih pogleda što ih je Berengar dobacivao
Adelmu, koji je, cini se, bio nadasve ljubak Posvema zaljubljen u svoj posao, koji mu je, cini se, bio
jedinom nasladom, Adeimo je pak malo hajao za Berengarovu strast. No možda, tko zna, on nije
ni znao da je, u dubini, njegova duša sklona istoj gnusobi' Cinjenica je da je Benno kazao kako je
Adelma i Berengara zatekao u razgovoru u kojem je, ciljajuci na tajnu za koju ga je Adeimo moli°
da mu otkrije, Berengar ovome predlagao sramnu trgovinu kakvu najneviniji citatelj može
zamisliti. A cini se da je Benno s Adelmovih usana cuo rijeci pristanka što ih je izgovorio gotovo s
olakšanjem. Kao da, nagadao je Benno, Adelmo u biti drugo i ne želi, pa mu je bilo dovoljno naci
razlog drugaciji od putene želje da bi pristao. To je znak rekao je Benno, da se Berengarova tajna
morala ticati zagonetaka u vezi sa znanošcu, tako da se Adelmo mogao zavaravati umišljajuci
kako puti popušta da bi zadovoljio prohtjev uma. A koliko su puta, sa smiješkom doda Benno, i
njega samog razdirali tako snažni prohtjevi da bi, kako bi im udovoljio, bio pristao podati se
tudim putenim prohtjevima, cak i protiv vlastitih putenih prohtjeva.
»Zar nema trenutaka«, upita Vilima, »kad biste pocinili i stvari koje su za osudu, da u ruke
dobijete knjigu koju godinama tražite?«
»Mudri i vrlo kreposni Silvestar II. prije mnogo je stoljeca za neki, mislim Stacijev ili Lukanov
rukopis, poklonio izuzetno skupocjenu armilarnu sferu«, rece Vilim. Zatim oprezno dopuni: »Ali
posrijedi je bila armilarna sfera, a ne njegova krepost.«
Benno priznade da se u svojem zanosu zaletio pa nastavi pricati. Noc prije nego što je umro
Adelmo, on je potaknut radoznalošcu tu dvojicu slijedio. A nakon povecerja ih je vidio kako
zajedno idu prema spavaonici. Dugo je cekao kraj pritvorenih vrata svoje celije, nedaleko od
njihove, te je jasno vidio, kad se na san redovnika slegla tišina, gdje se Adelmo šulja u
Berengarovu celiju. Ne mogavši usnuti, još je bdio sve dok nije zacuo kako se Berengarova vrata
otvaraju a Adelmo gotovo trkom bježi, dok ga je prijatelj pokušavao zadržati. Adelmo je silazio u
donji kat, a Berengar ga je slijedio. Benno ih je smotreno pratio i na ulazu u donji hodnik vidio
Berengara šcucurena u kutu kako bulji u vrata Jorgeove celije.
Benno je naslutio da se Adelmo bacio starom subratu pred noge da mu ispovjedi svoj grijeh. A
Berengar je drhtao znajuci da se otkriva njegova tajna, pa makar i pod obvezom ispovjednicke
šutnje.
Zatim je Adelmo izašao, blijed kao krpa, od sebe udaljio Berengara koji je pokušavao s njim
razgovarati, te istrcao van iz spavaonice, zaobišao apsidu crkve i ušao u crkvu kroz sjeverni portal
(koji nocu uvijek ostaje otvoren). Vjerojatno je htio moliti. Berengar je pošao za "jun, ali nije ušao u
crkvu, nego se vrtio po groblju medu grobovima lomeci ruke.
Benno nije znao što da radi, kad je zamijetio da se u blizini krece cetvrta osoba. I ona je slijedila
onu dvojicu i zacijelo nije opazila Benovu nazocnost, jer se ovaj privio uz deblo hrasta što raste na
rubu - Bio je to Venancije. Vidjevši ga Berengar se pritajio, a Venancije ude takoder u kor. Tada se
Benno, od straha da ga ne otkriju, vratio u spavaonicu. Iduceg je jutra Adelmov leš pronaden
podno padine. A za drugo Benno nije znao.
Sad se vec primicalo vrijeme rucka. Benno nas ostavi, a moj e ucitelj ništa drugo ne upita. Mi
zakratko ostadosmo iza kupelj -onda se koji casak prošetasmo vrtom razmišljajuci o tim
neobicnim otkricima.
»Krkavina«, odjednom rece Vilim sagnuvši se da promotri biljku koju je tog zimskog dana
prepoznao po grmu. »Oparak od njezine kore je dobar protiv žuljeva. A ono je Arctium Lappa,
dobar topli oblog od svježeg korijenja zacjeljuje kožna oboljenja.«
»Bolji ste od Severina«, rekoh mu, »ali sad mi kažite što mislite o onome što smo culi!«
»Dragi Adsone, morao bi nauciti misliti svojom glavom. Benno je vjerojatno rekao istinu. Njegova
se prica podudara s jutrošnjom Berengarovom, koja je uostalom pomiješana s opsjenama. Potrudi
se da je iznova sastaviš. Berengar i Adelmo zajedno urade nešto gadno, to smo vec slutili. A
Berengar mora da je Adelmu otkrio onu tajnu, koja, jao, ostaje tajnom. Pošto je pocinio svoj zlocin
protiv kreposti i prirodnih pravila, Adelmo misli samo kako ce se povjeriti nekome tko ce ga
odriješiti od grijeha pa trci Jorgeu. Potonji ima vrlo prijek znacaj, o tome smo dobili dokaze, pa
jamacno navaljuje na Adelma mucnim prijekorima. Možda mu ne daje odrješenja, možda mu
namece nemogucu pokoru, to ne znamo niti ce nam Jorge ikad reci. Cinjenica je da Adelmo trci u
crkvu da bi se nicice bacio pred oltar, ali ne umiruje grižnju savjesti. U taj mu cas prilazi Venancije.
Ne znam o cemu govore. Možda Adelmo Venanciju povjerava tajnu koju mu je na dar (ili kao
placu) dao Berengar, a koja njemu sada više ništa ne znaci, jer on sada ima svoju, daleko strasniju i
ljucu tajnu. Što se dogodi Venanciju? Obuzet istom žarkom znatiželjom koja je danas gonila i
našeg Benna, zadovoljen onim što je doznao, možda prepušta Adelma njegovoj grižnji savjesti.
Adelmo vidi da ga napuštaju, snuje kako da se ubije, ocajan izlazi na groblje i ondje srece
Berengara. Kaže mu jezive rijeci, spocitava mu njegovu odgovornost, naziva ga svojim uciteljem u
besramnosti. Mislim da je Berengarovo pripovijedanja kad mu se oduzme svaka opsjena, tocno.
Adelmo mu ponavlja isK beznadne rijeci koje mora da je cuo od Jorgea. I eto kako Berengar
smucen odlazi na jednu stranu, a Adelmo ide na drugu da se ubije-Zatim dolazi ostalo, cemu smo
gotovo bili svjedocima. Svi misle da je Adelmo ubijen, Venancije stjece dojam da je tajna knjižnice
još važnija nego što je mislio, pa sam za sebe nastavlja potragu. Sve dok ga netko ne zaustavi, prije
ili nakon što je otkrio što je htio.«
„Tko ga ubije? Berengar?«
Može biti. Ili Malahija, koji mora cuvati Zgradu. Ili tko drugi. On je sumnjiv baš zato što je
prestrašen i što je znao da sada Venancije zna njegovu tajnu. Malahija je sumnjiv: cuvareva
nepovredivosti otkriva da ju je netko oskvrnuo i ubija ga. Jorge o svima zna sve, zna za
Adelmovu tajnu, ne želi da ja otkrijem što je to Venancije mogao naci... Mnogo cinjenica navodi da
se u njega posumnja. Ali kako je star, premda snažan covjek, mogao leš prenijeti do žare! A
najposlije, zašto ubojica ne bi mogao biti sam Benno? Možda nam je lagao, možda ga poticu
nakane koje ne smije priznati. A zašto da sumnje ogranicimo samo na one koji su sudjelovali u
razgovoru o smijehu? Možda su za zlocin postojale druge pobude koje nemaju ništa s knjižnicom.
U svakom je slucaju potrebno dvoje: doznati kako se u knjižnicu ulazi nocu i nabaviti svijecu. O
svijeci se ti pobrini. Vrzmaj se po kuhinji u vrijeme rucka, uzmi jednu...« »Krada?«
»Posudba, za najvecu slavu Gospodinovu.« »Ako je tako, racunajte na mene.«
»Izvrsno. U pogledu ulaženja u Zgradu, vidjeli smo odakle se sinoc pojavio Malahija. Danas cu
razgledati crkvu, a osobito onu kapelu. Za jedan sat cemo poci na objed. Nakon toga imamo
sastanak s Opatom. Bit ceš pripušten, jer sam zahtijevao da imam tajnika koji ce zapisati ono što
budemo govorili.«
Deveti cas
U kojem se Opat pokaže ponosnim na bogatstva svoje opatije i punim bojazni od heretika, a na kraju Adson
posumnja nije li loše ucinio što se zaputio svijetom.
Opata nadosmo u crkvi, pred glavnim oltarom. Pratio je rad nekolicine iskušenika koji su iz
nekoga kutka izvukli mnogo svetih posuda, kaleža, plitica za hostiju, pokaznica i raspece koje
nisam vidio za vrijeme jutrošnje službe. Ne mogoh se suzdržati a da zadivljeno ne uskliknem pred
blještavom ljepotom toga svetog pribora. Bilo je tocno podne pa je svjetlo u mlazovima ulazilo
kroz prozore kora, a još više kroz prozore na procelju, tvoreci bijele slapove koji su se, poput
misticne bujice božanske tvari, na više mjesta u crkvi križali preplavljujuci i sam oltar.
Posude, kaleži, sve je odavalo skupocjenost svoje grade: izmedu žutila zlata, neokaljane bjeline
slonovace i prozirnosti kristala, vidjeh gdje svjetlucaju dragulji svih boja i velicina, pa prepoznali
hijacint, topaz, rubin, safir, smaragd, hrizolit, oniks, granat, jaspis i ahat. A ujedno zamijetili sve
što nisam uocio rano ujutro, najprije ushicen molitvom a onda smucen strahom: predoltarnik i još
tri komada tkanine, što su mu bili poput krune, bijahu u cijelosti od zlata i napokon, oltar se
ukazivao sav od zlata s koje god strane da ste ga gledali.
Opat se nasmiješi mojem cudenju: »Ova bogatstva koja vidite«' rece obrativši se meni i mojem
ucitelju, »i druga koja cete još vidjeti' baština su stoljeca pobožnosti i odanosti Bogu te svjedoci o
moci i svetosti ove opatije. Zemaljski vladari i velmože, nadbiskupi i biskupi za ovaj su oltar i za
predmete što mu pripadaju žrtvovali prsten)« koje su stekli dodjelom te službe, zlato i drago
kamenje koje je bilo njihove velicine, i poželjeli da se sve to ovdje pretopi: u Gospodinovu i slavu
ovoga mjesta. Unatoc tome što je opatija ožalošcena drugim, tužnim dogadajem, ne možemo
zaboraviti, u svojoj krhkosti, snagu i moc Svevišnjega. Bliže se božicni dani pa pocinjemo cistiti
sveti pribor, kako bi se rodenje Spasi.. proslavilo uza sav raskoš i svecanost koje zaslužuje i
zahtijeva. « treba da osvane u punom sjaju...«, doda uporno gledajuci Vilima, poslije shvatih zašto
mu je bilo do toga da tako ponosno opravda svoje djelo, »jer mislimo da je korisno i prikladno ne
skrivati, nego naprotiv objaviti Božje darove.«
»Dakako«, ljubazno rece Vilim, »ako vaša uzvišenost smatra da Gospodina treba tako velicati,
vaša je opatija dosegla najistaknutije mjesto pridonoseci njegovoj slavi.«
»I tako valja«, rece Opat. »Ako je obicaj bio da amfore, zlatne bocice i mali zlatni mužari voljom
Božjom ili po nalogu proroka služe prikupljanju kozje, telece ili junicine krvi Salomonovu hramu,
to više posude od zlata i od dragog kamenja i sve što je medu stvorenim stvarima vrijedno treba
sa stalnim štovanjem i posvemašnjom pobožnošcu rabiti da bi se primila krv Kristova! Kad bi u
nekom drugom stvaranju naša tvar postala jednakom onoj od koje su kerubini i serafini, još uvijek
bismo nedostojno služili tako neizrecivoj žrtvi...« »Tako budi«, rekoh.
»Mnogi prigovaraju da bi za tu svetu službu bili dovoljni svetošcu nadahnut duh, cisto srce,
vjerom ispunjena namjera. Mi cemo prvi izricito i odlucno potvrditi da je to ono osnovno, ali smo
uvjereni da poštovanje treba iskazati i putem vanjskog ukrašavanja svetim uresima. jer je nadasve
pravo i dolicno da mi svojem Spasitelju služimo u svemu, u potpunosti, Njemu koji nam nije
uskratio da nas svime u potpunosti i bez iznimaka snabdije.«
»To je oduvijek bilo mišljenje velikana vašeg reda«, složi se Vilim, „ Sjecam se prekrasnih stvari
koje je o ukrašavanju crkava napisao veliki i casni opat Sugero.«
»lako jest«, rece Opat. »Gledajte ovo raspelo. Još nije dovršeno...« beskrajnom ga ljubavlju uze u
ruke pa ga promotri lica ozarena božanstvom. »Ovdje nedostaje još nekoliko bisera, a nisam ih
našao u ovoj velicini. Jednom se sveti Andrija obratio križu na Golgoti urešen Kristovim
udovima kao biserima. I biserima se skromna slika tog velikog cuda. Iako sam smatrao na ovo
mjesto, nad samom Spasiteljevom glavom, umetnuti najljepši dijamant koji ste ikad vidjeli.«
Pobožnim rukama, svojini dugim bijelim prstima pomiluje najskupocjenije dijelove svetog dr_
veta, ili bolje svete bjelokosti, jer su krakovi križa bili nacinjeni od te sjajne tvari.
»Kad me, dok uživam u svim ljepotama ovoga hrama Božjeg car raznobojnoga kamenja otrgne od
briga za izvanjsko, a prenoseci ono što je tjelesno u ono što je bestjelesno, dostojno me razmatranje
navede da razmišljam o razlicitosti svetih kreposti, tad mi se, da tako kažem, cini da se nalazim u
cudnovatu predjelu svijeta, predjelu koji više nije posve zatocen u zemaljskom kalu, a ni posve
slobodan u nebeskoj cistoci. I pricinja mi se kako je, milošcu Božjom, moguce da se na analogican
nacin s ovog nižeg svijeta preselim na onaj viši...«
Govorio je, a licem je bio okrenut prema ladi. Mlaz svjetla što je navirao odozgo s osobitom mu je
blagonaklonošcu dnevne zvijezde obasjavao lik i ruke raširene poput križa, onako zanesenom u
njegovu žaru. »Svaki je stvor«, rece, »bio on vidljiv ili nevidljiv, svjetlo koje bicu donosi otac
svjetala. Ova bjelokost, ovaj oniks, ali i kamen koji nas okružuje, jesu svjetlo, jer ja opažam da su
dobri i lijepi, da postoje prema pravilima svojih razmjera, da se po rodu i vrsti razlikuju od ostalih
rodova i vrsta, da ih odreduje njihov broj, da ne narušavaju svoj red, da traže sebi svojstveno
mjesto, primjereno njihovoj težini. I to mi se više te stvari objavljuju što je tvar koju gledam po
svojoj prirodi skupocjenija, i to mi se jasnije prikazuje stvaralacka moc Božja; jer moram li prema
uzvišenosti uzroka, nepristupacnog u svojoj potpunosti, krenuti od uzvišenosti posljedice, koliko
mi o Božjoj uzrocnosti bolje govori divna posljedica kao što su zlato ili dijamant, ako mi o njoj vec
uspijevaju govoriti cak izmet i kukac! Pa onda, kad u ovom kamenju opažam takve višnje stvari,
duša place ganuta radošcu, a ne zbog zemaljske taštine ili ljubavi prema bogatstvu, nego zbog
preciste ljubavi prema prvom neprouzrokovanom uzroku.«
»Zaista je to najblaženija od svih teologija«, sa savršenom poniznošcu rece Vilim, a pomislih kako
se služi onom podmuklom figurom misli što je retori nazivaju ironijom, a koju treba rabiti tak" da
joj prethodi pronunciatio, koja joj predstavlja upozorenje i opravdanje, što Vilim nikad nije radio.
Stoga Opat, skloniji figurama rijeci, shvati Vilima doslovno pa doda, još uvijek obuzet svojim
misticni!" zanosom: »To je najizravniji od svih putova kojima dolazimo u dodir sa Svevišnjim,
otjelovljena teofanija.«
Vilim se uljudno nakašlja: »Eh... hm...« rece. Tako bi cinio kad želi pobjeci na drugu temu. Pode
mu za rukom da to ugladeno izvede, imao naviku — a mislim da je to znacajka svih ljudi iz
njegova ' . svaki svoj istup zapocinjati dugim uvodnim stenjanjem, kao nacina izlaganje cjelovite
misli stoji velikih umnih napora. Naravno, sad sam vec u to bio uvjeren, što bi duže stenjao prije
negoli ce zboriti, to je sigurniji bio u dobar ishod recenice koju ce izraziti.
»Eh... hm...«, rece dakle Vilim. »Morali bismo porazgovoriti o susretu i o raspravi o siromaštvu...«
»Siromaštvu...«, rece Opat još odsutan duhom, kao da ulaže mnogo truda kako bi se spustio iz
onog lijepog predjela svijeta u koji su ga zanijeli njegovi dragulji. »Istina, susret...«
Pa stadoše potanko razglabati o stvarima koje sam dijelom vec znao, a dijelom uspio razumjeti
slušajuci njihov razgovor. Kako sam rekao vec na pocetku ovoga svojeg pouzdanog ljetopisa, bila
je rijec o dvostrukom sporu što je suprotstavio, s jedne strane, cara papi, a s druge papu
franjevcima koji su na kapitolu u Perugi, premda sa zakašnjenjem, usvojili tvrdnje spiritualaca da
je Krist bio siromašan, te o zamršenom stanju što je nastalo kad su se franjevci udružili s carstvom,
a koje se — iz trokuta što su ga cinile oporbe i savezništva — sad vec bilo pretvorilo u cetvorokut,
zahvaljujuci meni još vrlo nerazumljivom upletanju opata reda svetog Benedikta.
Nikad nisam jasno shvatio razlog zbog kojeg su benediktinski opati pružili zaštitu i utocište
franjevackim spiritualcima, prije nego sto se sam njihov red na nekakav nacin složio s njihovim
mišljenjima. Jer ako su spiritualci propovijedali odricanje od svakog zemaljskog dobra, opati
mojega reda, o tome sam tog istog dana dobio sjajnu potvrdu, slijedili su ne manje krepostan, ali
posve suprotan put. No mislim da su opati smatrali kako prekomjerna vlast papina znaci
prekomjernu vlast biskupa i gradova, dok je moj red kroz stoljeca svoju moc ocuvao netaknutom
upravo u borbi sa svjetovnim svecenstvom i s gradskim trgovcima, postavljajuci se kao izravni
posrednik izmedu neba i zemlje te kao savjetnik vladarima.
Mnogo sam puta cuo da se ponavlja izreka po kojoj se Božji narod dijeli na pastire (ili svecenike),
na pse (ili ratnike) i na ovce, narod. To sam poslije naucio da se ta izreka može okrenuti na razne
nacine. Cesto su govorili ne o trima staležima, nego o dvjema podjelama, od kojih se jedna
odnosila na upravu zemaljskim i na upravu nebeskim stvarima. Što se tice zemaljskih - tu je
vrijedila podjela na svecenstvo, laicku gospodu i narod, ali se nad tom trojnom razdiobom izdizala
nazocnost ordo monachortim neposredna veza izmedu Božjeg naroda i neba, a redovnici nisu imali
nikakve veze sa svjetovnim pastirima kakvi su bili popovi i biskupi neznalice i pokvarenjaci, tad
vec priklonjeni probitku gradova, gdje ovce više nisu u toj mjeri bili dobri i vjerni seljaci, nego
trgovci i obrtnici. Benediktinskom redu nije bilo mrsko da se vlast nad priprostima povjeri
svjetovnim svecenicima, ukoliko pravo da uspostave konacno pravilo u tom odnosu pripadne
redovnicima, u neposrednom dodiru s vrelom svake zemaljske vlasti, s carstvom, kao što su u
neposrednom dodiru bili s vrelom svake nebeske vlasti. Eto zašto, mislim, mnogi benediktinski
opati, kako bi carstvu povratili dostojanstvo nasuprot vlasti gradova (udruženih biskupa i
trgovaca) prihvatiše cak i da štite franjevacke spiritualce s kojima nisu imali zajednickih ideja, ali
im je njihova prisutnost pogodovala, jer je carstvu pružala zgodne silogizme protiv papine
prevlasti.
To su razlozi, zakljucih iz razgovora, zbog kojih se sad Abbone sprema suradivati s Vilimom,
carskim izaslanikom, kako bi bio posrednikom izmedu franjevackog reda i papinske stolice. Iako
naime usred žestoke prepirke koja je toliko dovodila u opasnost jedinstvo crkve, Mihovil iz
Cesene, kojega je papa Ivan u više navrata pozivao u Avignon, napokon se odlucio da prihvati
poziv, jer nije htio da se njegov red dokraja sukobi s papom. Kao franjevacki zapovjednik htio je
da njihove postavke iznesu pobjedu i ujedno steknu papinu privolu, i zbog toga što je slutio da
bez papine privole nece moci dugo ostati na celu reda.
No mnogi su upozoravali na to da ce ga papa cekati u Francuskoj kako bi ga uhvatio u klopku,
optužio za herezu i protiv njega poveo parnicu. I stoga su savjetovali neka se prije Mihovilova
odlaska u Avignon obavi nekoliko pregovora. Marsilije je imao bolju ideju: S Mihovilom neka
pode carski poslanik koji ce papi predociti stajalište carovih pobornika. Ne toliko da uvjeri starog
Cahorsa, nego da ucvrsti Mihovilov položaj, jer bude li sudjelovao u carskom izaslanstvu, nece
tako lako moci postati žrtvom papine osvete.
Ipak je i ta zamisao predstavljala mnoge smetnje i nije se moglo smjesta ostvariti. Otud se zacela
zamisao o uvodnom susretu izmedu carskog izaslanstva i nekoliko papinih poslanika, da bi se
utvrdili stavovi obiju strana i sastavili sporazumi o susretu tijekom kojega ce sigurnost talijanskih
posjetitelja biti zajamcena. Da organizira taj susret bio je zadužen upravo Vilim iz Baskervillea,
koji ce poslije morati zastupati stajalište carskih teologa, bude li smatrao da je moguce putovati bez
opasnosti. Nije to bio nimalo lak pothvat, moglo se pretpostavljalo da ce papa, koji je Mihovila
želio samog kako bi ga lakše prisilio na pokornost, u Italiju poslati izaslanstvo koje ce imati upute
da poradi na tome da put carskih izaslanika na njegov dvor po mogucnosti propadne. Vilim je
dotad postupao vrlo spretno. Nakon dugih savjetovanja s raznim benediktinskim opatima (a to je
bio razlog mnogim postajama našeg putovanja) izabrao je opatiju u kojoj smo se nalazili upravo
zato što se znalo da je Opat privržen carstvu, a da zahvaljujuci svojoj velikoj diplomatskoj
spretnosti nije omrznuo papinskom dvoru. Opatija je, dakle, bila neutralno podrucje na kojem ce
se dvije skupine moci sastati.
No papin se otpor nije okoncao. On je znao da ce njegovo izaslanstvo, pošto jednom stupi na tlo
opatije, potpasti pod Opatov sudbeni djelokrug, a kako ce u njemu sudjelovati i predstavnici svjetovnog
svecenstva, tu tocku nije prihvacao iznoseci strahovanja od kakve carske prijevare. Zato je
postavio uvjet da se briga o životu i o zdravlju njegovih izaslanika povjeri ceti strijelaca
francuskoga kralja pod zapovjedništvom njegova pouzdanika. Cuo sam neodredeno kako Vilim o
tome razgovara s papinim poklisarom u Bobbiju. Rijec je bila o tome da se naznaci odredba kojom
bi se izrazili zadaci te cete, to jest što se razumijeva pod zaštitom života i zdravlja papinskih poslanika.
Napokon je prihvacena odredba koju su predložili Avignonci a koja se cinila razumnom:
vojnici i tko im bude zapovjednikom imat ce sudbeno pravo nad »svima koji na bilo koji nacin
pokušavaju ugroziti život clanova papinskog izaslanstva te utjecati na ponašanje 1 sudove
primjenom sile«. Tada se cinilo da je pogodba zaokupljena formalnim pitanjima. Sada, nakon
dogadaja što su se nedavno zbili u opatiji, Opat je bio uznemiren pa svoje sumnje priopci Vilimu.
Ako izaslanstvo stigne u opatiju dok se još ne zna tko je pocinitelj dvaju Zlocina (iduceg ce se dana
Opatova zabrinutost povecati, jer ce posrijedi biti tri zlocina), valjat ce priznati da se unutar tih
zidina mota netko tko je kadar primjenom sile utjecati na sudove i ponašanja Papinskih izaslanika.
Nema svrhe prikrivati zlocine koji su pocinjeni, jer kad bi se dogodilo još nešto, papinski bi
poslanici pomislili na urotu protiv njih. Postoje samo dva rješenja. Ili ce Vilim otkriti ubojicu prije
Nego što stigne poslanstvo (a tu Opat u njega upre oci kao da mu zamjera što još nije riješio stvar)
ili papinog predstavnika treba pošteno obavijestiti o svemu što se dogada i zatražiti njeg0Vu
suradnju kako bi opatija tijekom pregovora bila pod brižljivim nad zorom. To Opatu nije drago,
jer znaci da se on odrice dijela svojeg suvereniteta i svoje redovnike podvrgava kontroli Francuza.
No nije se igrati s opasnošcu. I Vilim i Opat nalazili su se u neprilici zbog razvoja dogadaja, ali
nisu imali mnogo izbora. Zato jedan drugom obecaše da ce do sutra donijeti konacnu odluku. Do
daljnjega nije preostajalo drugo nego uzdati se u milost Božju i u Vilimovu pronicavost.
»Ucinit cu sve što je u mojoj moci, vaša uzvišenosti«, rece Vilim. »Ali s druge strane, ne vidim
kako bi ta stvar mogla doista dovesti susret u pitanje. I papinski ce predstavnik htjeti shvatiti da
postoji razlika izmedu cina nekog ludaka ili krvoloka, ili možda samo zalutale duše, i ozbiljnih
problema o kojima ce doci raspravljati cestiti ljudi.«
»Mislite?«, zapita Opat uporno gledajuci Vilima. »Ne zaboravite da Avignonci znaju da se susrecu
s malom bracom, pa stoga s osobama koje su opasno bliske fratricima i drugima, još bezumnijima
od fratrica, opasnim hereticima što su se ukaljali zlodjelima«, a tu Opat utiša glas, »u usporedbi s
kojima se važnost inace groznih stvari što su se ovdje dogodile topi kao led na suncu.«
»Nije rijec o istoj stvari!«, živahno uzviknu Vilim. »Ne možete istim metrom mjeriti malu bracu
koja su sudjelovala na kapitulu u Perugi i neku družinu krivovjernika koji su pogrešno shvatili
poruku evandelja pretvarajuci borbu protiv bogatstva u niz privatnih osveta ili krvožednih
mahnitanja...«
»Nije prošlo mnogo godina otkako je jedva nekoliko milja odavde jedna takva družina, kao što ih
vi zovete, ognjem i macem opustošila zemlje biskupa Vercelija i novarske planine«, odsjeceno
odvrati Opat.
»Govorite o fra Dokinu i o apostolicima...«
»O pseudoapostolima«, ispravi Opat. I opet sam cuo da se spominju fra Dolcino i pseudoapostoli,
i opet s tonom opreza i gotovo uz prizvuk strave.
»O pseudoapostolima«, drage volje se složi Vilim. »Ali oni nisu imali nikakve veze s malom
bracom...«
»Isto su poštovanje iskazivali Joakimu Kalabrijskom«, odvrnu Opat, »a o tome možete pitati
svojeg subrata Ubertina.«
»Skrecem pozornost vaše uzvišenosti na to da je on sada vaš subrat«> rece Vilim uz osmijeh i
neku vrstu naklona, kao da Opatu cestita na onome što je njegov red stekao prihvativši tako
ugledna covjeka.
7nam, znam«, nasmiješi se Opat. »A vi znate s kojom je bratskom , u- naš red prihvatio spiritualce
kad su pali u papinu nemilost. Ne bi im samo o Ubertinu nego i o mnogoj skromnijoj braci o kojoj
se malo zna, a o kojoj bi možda trebalo da se zna više. Jer se dogadalo da prihvatimo otpadnike što
bi se pojavili odjeveni u minoritsku mantiju, a poslije bih doznao kako su ih razne zgode u njihovu
životu nakratko odvele prilicno blizu dolcinovcima...« »Zar i ovdje?«, upita Vilim.
»I ovdje. Otkrivam vam nešto o cemu uistinu znam vrlo malo, a u svakom slucaju nedovoljno da
ikoga optužim. Ali buduci da vodite istragu o životu u ovoj opatiji, dobro je da i vi budete
upoznati s tim stvarima. Onda cu vam kazati da sumnjam, pazite, da sumnjam, na temelju stvari
koje sam cuo ili naslutio, kako je postojao mracan trenutak u životu našeg opskrbnika, koji je prije
mnogo godina ovamo stigao upravo u vrijeme istupanja minorita.«
»Opskrbnik? Remigio iz Varagine da je dolcinovac? Cini mi se najdobrodušnijim i u svakom
slucaju blaženim siromaštvom najmanje zaokupljenim bicem koje sam ikad vidio...«, rece Vilim.
» I doista, o njemu ne mogu ništa reci, i koristim se njegovim dobrim uslugama na kojima mu je
cijela redovnicka obitelj zahvalna. Ali to kažem da biste razumjeli kako je lako povezati fratra s
fratricem.«
»Vaša je velicajnost još jednom nepravedna, ako tako smijem reci«, upade Vilim. »Govorili smo o
dolcinovcima, ne o fratricima. O njima se može štošta kazati, a da se i ne zna o kome se govori, jer
ih ima više vrsta, ali ne i da su krvoloci. U najgoru im ruku možete zamjeriti da, ne baš pametno, u
djelo provode ono što su spiritualci propovijedali s više mjere i nadahnuti pravom ljubavlju prema
Bogu, pa u tom smislu priznajem da su granice izmedu jednih i drugih dosta labave...«
»Ali fratrici su heretici!« otresito prekide Opat. »Nije im dovoljno da zastupaju siromaštvo Krista i
apostola, što je doktrina koja se, premda nisam voljan s njom se složiti, korisno može suprotstaviti
avignonskoj bahatosti. Fratrici iz te doktrine izvlace djelatan zakljucak, izvode pravo na pobunu,
na pljacku, na izopaceno vladanje.«
»Ali koji fratrici?«
»Uglavnom svi. Znate da su se okaljali zlodjelima što se ne mogu •menovati, da ne priznaju brak,
da nijecu pakao, da pocinju sodomi-J"> da su prigrlili bogumilsku herezu, ordo Bulgarie i ordo
Drygontnie
„Molim vas«, rece Vilim, »nemojte brkati razlicite stvari! Vi govorite kao da su fratrici, patareni,
Valdenzi, katari, a medu njima i bugarski bogumili i dragovicki heretici svi jedno te isto!«
»Jesu«, odbrusi Opat, »jesu zato što su heretici i jesu jer stavljam »a kocku sam poredak
civiliziranog svijeta, pa i poredak carstva koji cini mi se, vi želite. Prije sto i više godina pristaše
Arnalda iz Brescie palili su kuce plemica i kardinala, a to su bili plodovi hereze lombardskih
patarena. Znam strašnih prica o tim hereticima, a procitao sam ih u Cezariju od Eisterbacha. U
Veroni je Everard, kanonik svetoga Gedeona, jednom primijetio da njegov gostoprimac svake noci
izlazi iz kuce sa ženom i s kcerju. Upitao je ne znam koga od njih troje da dozna kamo idu i što
rade. Dodi i vidi, odgovorili su mu, a on pode za njima u podzemnu kucu, vrlo prostranu, gdje su
se oku pile osobe obaju spolova. Dok su svi šutjeli, poglavica hereze održi govor pun psovaka, u
namjeri da iskvari njihov život i ponašanje. Zatim, kad su ugasili svijecu, svatko se baci na svoju
susjedu ne mareci je li zakonita supruga ili neudana, udova ili djevica, gospodarica ili sluškinja, pa
ni je li (što je bilo najgore, neka mi Gospodin oprosti što govorim o tako užasnim stvarima) kci ili
sestra. Everard, vidjevši sve to, onako lakouman i razbludan mladic, praveci se da je jedan ud
sljedbenika, primaknu se, ne znam, kceri svojega gostoprimca ili nekoj drugoj djevojci te s njom
zgriješi. Na žalost je to cinio više od godine dana pa na kraju ucitelj rece kako je taj mladic
pohadajuci njihove sastanke toliko uznapredovao da ce uskoro biti kadar poducavati
novoobracenike. U tom trenutku Everard shvati u kakav je ponor pao i uspije izbjeci zlo na koje su
ga navodili, rekavši da u tu kucu nije zalazio zato što ga je privlacila hereza, nego zato što su ga
privlacile djevojke. Oni ga otjeraše. No takav je, vidite, zakon i život heretika, patarena, katara,
joakimita, spiritualaca svakog soja. I ne treba se cuditi: ne vjeruju u uskrsnuce tijela ni u pakao kao
kaznu za zlikovce, i drže da nekažnjeno mogu bilo što uciniti. Za sebe naime kažu da su catharoi, a
to znaci cisti.«

»Abbone«, rece Vilim, »vi živite izdvojeno u ovoj krasnoj i sveto] opatiji, daleko od opakosti
svijeta. Život je u gradovima kudikamo složeniji nego što mislite, i u grijehu i u zlu, to znate, ima
stupnjevi Lot je bio mnogo manje grešan od svojih sugradana u kojima su se gnusne misli zacele i
o andelima što ih je poslao Bog, a Petrova )e izdaja bila sitnica u odnosu na Judinu izdaju, jednome
je, naim £> bilo oprošteno, a drugome nije. Ne možete patarene i katare smatra« istima. Patareni su
pokret koji teži za preustrojstvom obicaja unutar
, Svete majke crkve. Oni su uvijek htjeli poboljšavati nacin na koji žive duhovnici.«
' »Tvrdeci da se od necistih svecenika ne treba primati sakramente...« »I griješili su, ali to je bila
jedina greška njihove doktrine. Nikad nisu kanili preinaciti Božji zakon...«
»Ali je patarenska propovijed Arnalda iz Brescie prije više od dvjesta godina u Rimu ponukala
seljacku rulju da pali kuce plemica i kardinala.«
»Arnaldo je u svoju reformu pokušao uvuci gradsku upravu. Oni ga nisu slijedili, pa je naišao na
odobravanje medu ruljom siromašnih i potlacenih. Nije bio odgovoran za silovitost i bijes kojima
su oni odgovorili na njegove pozive da grad bude manje pokvaren.« »Grad je uvijek pokvaren.«
»Grad je mjesto na kojem danas živi Božji narod kojemu ste vi, kojem smo mi pastiri. To je mjesto
sablazni u kojem bogati prelat siromašnom i izgladnjelom puku propovijeda krepost. Iz te se
situacije rada razuzdanost patarena. Žalosna je, nije nerazumljiva. Katari su drugo. To je
istocnjacka hereza izvan okvira crkvene doktrine. Ne znam cine li doista ili jesu li pocinili zlocine
za koje ih terete. Znam da odbijaju brak, da nijecu pakao. Pitam se nisu li im mnoga djela koja nisu
pocinili pripisana iskljucivo zbog ideja (zacijelo sramnih) koje su zastupali.«
»I vi mi kažete da se katari nisu miješali s patarenima i da i jedni i drugi nisu tek dva od
bezbrojnih lica iste davolske pojave?«
»Kažem da mnogo tih hereza, neovisno o doktrinama koje zastupaju, nailazi na uspjeh medu
priprostim svijetom zato što mu nagoviješta mogucnost drugacijeg života. Kažem da priprosti
svijet vrlo cesto ne zna o doktrini. Kažem da se nerijetko dogadalo da priprosta rulja pobrka
katarsko propovijedanje s patarenskim, a potonje opcenito s propovijedanjem spiritualaca. Život
priprostih, Abbone, ne prosvjetljuje znanje i budna moc razlucivanja što nas cini mudrim,
opsjednut je bolešcu, siromaštvom, mucav je od neznanja. Za mnoge je od njih pristajanje uz neku
hereticku skupinu cesto samo jedan od nacina da zavape svojim ocajem. Kardinalova se kuca
može spaliti ako se želi poboljšati život svecenstva, bilo stoga što se smatra da kojem kardinal drži
propovijedi ne postoji. To se uvijek cini da postoji zemaljski pakao, gdje živi stado kojemu smo mi
pastiri i vi vrlo dobro znate da, kao što oni ne razlikuju bugarsku crkvu sljedbenika popa
Lipranda, cesto ni carska vlast ni njezini pobor nici nisu razlikovali spiritualce od heretika.
Nerijetko su gibelinslce skupine, kako bi potukle svojeg protivnika, u puku podržavale katarske
težnje. Po mojem su mišljenju cinili krivo. Ali sada znam nešto a to je da su te iste skupine, ne bi li
se otresle tih nemirnih i opasnih odviše 'priprostih' protivnika, cesto jednima pripisivale hereze
drugih i sve ih slale na lomacu. Vidio sam, kunem vam se, Abbone, vidio sam na svoje oci, ljude
što su živjeli kreposno i bili iskreno privrženi siromaštvu i nevinosti, ali su bili neprijatelji biskupa,
a koje su biskupi predali u ruke svjetovnim vlasima, bilo da su u službi carstva ili slobodnih
gradova, te ih optužili za slobodno spolno opcenje, sodomiju, sramotne obrede koje su možda
skrivili neki drugi, a ne oni. Priprosti su stoka za klanje, koje se laca kad protivnicku vlast treba
dovesti u krizu i koja se žrtvuje kad više nije potrebna.«
»Dakle«, s ocevidnom zluradošcu rece Opat, »fra Dolcino i njegovi ludaci, i Gherardo Segalelli s
onim odurnim ubojicama, jesu li bili zli katari ili kreposni fratrici, bogumilski sodomiti ili
patarenski reformatori? Biste li mi onda vi, Vilime, koji o hereticima znate sve tako da se doimate
kao jedan od njih, kazali gdje je istina?« »Nigdje, ponekad«, s tugom rece Vilim.
»Vidite li da ni vi više ne znate razlikovati heretike od heretika? Ja bar imam svoje pravilo. Znam
da su heretici oni koji stavljaju na kocku poredak koji upravlja Božjim narodom. I branim carstvo
jer mi taj poredak jamci. Borim se protiv pape jer duhovnu vlast predaje gradskim biskupima, koji
se udružuju s trgovcima i s cehovima, pa taj poredak nece znati održati. Mi smo ga održavali
stoljecima. A u pogledu heretika takoder imam pravilo, a sadržano je u odgovoru što ga je Arnald
Amalrik, cistercitski opat, dao onom tko ga je upitao što ciniti s gradanima Beziersa, grada
osumnjicena za herezu: ubijte ih sve, Bog ce prepoznati koji su njegovi.«
Vilim obori pogled i malo posuti. Zatim rece: »Grad Beziers je bio zauzet, a naši nisu marili ni za
položaj ni za spol ni za dob, i gotovo dvadeset tisuca ljudi je poginulo od maca. Nakon takva
pokolja grad su opljackali i spalili.« »I sveti rat je rat.«
»I sveti rat je rat. Možda zbog toga ne bi smjelo biti svetih ratova. Ali što ja govorim, ovdje sam da
bih zastupao Ludvigova prava, a on takoder hara Italijom. I ja sam uhvacen u igru cudnih
savezništava. Cudno je savezništvo spiritualaca s carstvom, cudno je savezništvo carstva s
Marsilijem, koji traži da se vlast preda narodu. A cudno je'
Prijateljstvo izmedu nas dvojice koji se po ciljevima i po tradiciji tako razlikujemo. Ali imamo
dvije zajednicke zadace. Da susret uspije i da otkrijemo ubojicu. Nastojmo u miru prionuti uz
posao.«
Opat raširi ruke. »Dajte mi poljubac mira, brate Vilime.
S covjekom vašeg znanja moci cemo nadugo raspraviti osjetljiva teološka i moralna pitanja. Ali ne
smijemo se prepustiti sklonosti prema prepirci kao što cine pariški ucitelji. Istina, ceka nas važna
zadaca, moramo uz nju složno prionuti. No o tim sam stvarima govorio jer mislim da postoji
veza, razumijete li, moguca veza, ili da bi drugi mogli uspostaviti vezu izmedu zlocina koji su se
ovdje dogodili i stavova vaše subrace. Zbog toga sam vas upozorio, zbog toga moramo
preduhitriti svaku sumnju ili podmetanje Avignonaca.«
»Zar ne bih mogao pretpostaviti kako me vaša uzvišenost i navela na trag za moju istragu?
Smatrate li da je uzrok nedavnih zbivanja kakva mracna prica što potjece iz hereticke prošlosti
nekog redovnika?«
Opat zašuti na nekoliko minuta gledajuci Vilima, a da se na njegovu licu nije nazirao nikakav
izražaj. Zatim rece: »Vi ste inkvizitor u ovoj žalosnoj prici. Na vama je da budete sumnjicavi, pa
cak i da se upuštate u nepravednu sumnju. Ja sam ovdje samo zajednicki otac. A da sam, dodajem,
znao da prošlost nekoga od mojih redovnika podliježe zbiljskim sumnjama, vec bih bio nešto
poduzeo da išcupam korov. Ono što znam znate. Ono što ne znam, pravo je da na vidjelo izade
zaslugom vaše pronicavosti. No u svakom slucaju, o tome izvještavajte uvijek i prije svega mene.«
Pozdravi i izade iz crkve.
»Prica postaje složenijom, dragi Adsone«, rece Vilim smracena
lica. »Mi trcimo za rukopisom, zanimamo se za dijatribe nekih odviše radoznalih redovnika i za
dogodovštine drugih, odviše pohotnih
redovnika, a sada se eto ocrtava i drugi trag, posve razlicit. Opskrbnik, dakle... A s opskrbnikom je
ovamo stigla i ona cudna životinja. Sad cemo morati na pocinak, jer smo nocas nakanili bdjeti.«
"Ali onda još kanite prodrijeti u knjižnicu, nocas? Zar ne "Puštate ovaj prvi trag?« "Nipošto. A
zatim, tko je rekao da je rijec o dvama razlicitim ovima? I naposljetku, ta bi prica o opskrbniku
mogla biti tek sumnja.«
Krenu prema domu za hodocasnike. Stigavši do praga zastade i progovori kao da nastavlja
prijašnji razgovor. »Opat je u biti od mene zatražio da istražujem o Adelmovoj smrti dok je
mislio da se medu njegovim mladim redovnicima zbiva nešto mutno. Ali sad s Venancijevom
smrcu nastaju nove sumnje, možda je Opat naslutio da je kljuc tajne u knjižnici, a ne želi da o tom
istražujem. Pa mi stoga možda pruža trag koji vodi do opskrbnika kako bi moju pozornost
odvratio od Zgrade...« »Ali zašto on ne bi htio da...«
»Ne ispituj previše. Opat mi je otprve kazao da se knjižnica ne smije dirati. Moguce je da je i on
upleten u kakvu zgodu za koju nije mislio da ima veze s Adelmovom smrcu, a sad uvida da se
sablazan širi i da i njega može zahvatiti. I ne želi da se otkrije istina, ili barem ne želi da je ja
otkrijem...«
»Pa onda živimo na mjestu koje je Bog napustio«, rekoh utuceno.
»Jesi li naišao na mjesto u kojem bi se Bog osjecao udobno?«, upita me Vilim gledajuci me sa svoje
visine.
Zatim me posla na pocinak. Dok sam lijegao, zakljucili da me moj otac nije smio poslati u svijet, jer
je složeniji nego što mislim. Previše sam novoga ucio tih dana.
»Salva me ab ore leonis«, molio sam tonuci u san.
Nakon vecernje
Gdje, unatoc tome što je poglavlje kratko, starina Alinardo kaže prilicno zanimljive stvari 0 labirintu i 0
nacinu na koji se u nj ulazi.
Probudih se kad je odzvanjao sat vecernjeg obroka. Osjecao sam se tromim od spavanja, jer je
spavanje po danu kao grijeh puti: što je bilo duže, to ga više želiš, pa ipak osjecaš se nesretnim,
sitim i nenasicenim u isti cas. Vilim nije bio u svojoj celiji, ocevidno je bio davno prije ustao.
Nakon kratka lutanja nadoh ga gdje izlazi iz Zgrade. Rece mi da je bio u skriptoriju, listao katalog
i promatrao kako redovnici rade pokušavajuci se približiti Venancijevu stolu da bi nastavio
pregled. No s ovim ili onim povodom, cinilo se da svatko ima namjeru ne dopustiti mu da ceprka
po tim papirima. Najprije mu se približio Malahija da bi mu pokazao neke vrijedne minijature.
Zatim ga je Benno zabavio uz ništavne izgovore. Poslije pak, kad se sagnuo da nastavi pregled,
Berengar se stao vrtjeti oko njega nudeci mu svoju suradnju.
Napokon mu je Malahija, vidjevši da moj ucitelj po svemu sudeci una ozbiljnu namjeru baviti se
Venancijevim stvarima, jasno i glasno Kazao kako je možda bolje, prije nego što prekopa po
pokojnikovim papirima, dobiti Opatovu punomoc, jer se i on sam, premda knjižnicar, od toga bio
suzdržao, iz poštovanja i discipline, a da se u svakom slucaju tome stolu nije nitko približavao,
kao što je zahtijevao i nitko mu se nece približiti sve dok Opat to ne odobri. Vilim je napomenuo
da mu je Opat dao dopuštenje da istražuje po cijeloj opatiji, na što ga je Malahija, ne bez zlobe,
upitao nije li mu Opat dao dopuštenje i da se slobodno krece po skriptoriju ili, ne daj Bože,
knjižnici. Vilim je shvatio da nije shodno ulaziti u omjeravanje snaga s Malahijom, iako je sav taj
pokret i to strahovanje oko Venancijevih papira u njemu naravno ucvrstilo želju da se s njim
upozna. No takva je bila njegova odlucnost da se onamo, još nije znao kako vrati nocu, da se
zarekao da nece praviti izgrede. Ocito je, medutim snovao kako da sebi pribavi zadovoljštinu, što
bi se, da tome porivom nije, kao što jest, bila žed za istinom, bilo ucinilo tvrdoglavim i možda za
osudu.
Prije nego što cemo uci u blagovaonicu, podosmo u malu šetnju po kloštru kako bi nam hladni
vecernji zrak raspršio omamljenost snom. Tuda su još meditirajuci tumarali neki redovnici. U vrtu
što je gledao prema kloštru opazismo prastarog Alinarda iz Grottaferratc koji je, sad vec slaba
tijela, veliki dio svojeg dana provodio medu biljkama, kad nije molio u crkvi. Doimao se kao da ne
osjeca hladnocu, a sjedio je duž vanjske strane trijema.
Vilim mu uputi nekoliko rijeci pozdrava, a starac se pokaže obradovanim što s njim netko
razgovara.
»Vedar dan«, rece Vilim.
»Milošcu Božjom«, odgovori starac.
»Vedar na nebu, ali tmuran na zemlji. Jeste li dobro poznavali Venancija?«
»Kojeg Venancija?«, rece starac. Zatim mu svjetlo sine u ocima. »Ah, poginulog mladica. Zvijer se
vrzma opatijom...« »Kakva zvijer?«
»Velika zvijer što izlazi iz mora... Sa sedam glava i s deset rogova, na rogovima deset kruna, a na
glavama bogopogrdni naslovi. Zvijer što slici leopardu, nogu kao u medvjeda i usta kao u lava...
Ja sam je vidio!«
»Gdje ste je vidjeli? U knjižnici?«
»U knjižnici? Zašto? Godinama više ne idem u skriptorij i nikao nisam vidio knjižnicu. Nitko ne
ide u knjižnicu. Ja sam upoznao one koji su se penjali u knjižnicu...«
»Koga, Malahiju, Berengara?«
»O, ne...«, nasmija se starac poput kvocke. »Prije. Knjižnicara koji je došao prije Malahije, ima
tome mnogo godina...« »Tko je to bio?«
»Ne sjecam se, umro je dok je Malahija još bio mlad. A taj što )e došao prije Malahije bio je mlad
knjižnicarov pomocnik kad sam bio mlad... Ali u knjižnicu nisam nikad nogom stupio. Labirint..-
«
»Knjižnica je labirint?«
fiunc mundum tipke laberinthus denotat Me«, odsutno stade moliti starina. »Intranti largus, redeunti
sed nimis artus. Knjižnica je labirint, znak labirinta svijeta. Udeš i ne znaš hoceš li izaci. Ne valja
prekoracivati Herkulove stupove...«
»Dakle ne znate kako se ulazi u knjižnicu kad su vrata Zgrade zatvorena?«
»O, znam«, nasmija se starac, »to mnogi znaju. Podeš kroz kosturnicu. Možeš proci kroz
kosturnicu, ali neceš da prodeš kroz kosturnicu. Mrtvi redovnici bdiju...«
»Zar to mrtvi redovnici bdiju, a ne oni što se nocu knjižnicom šuljaju poput svjetla?«
»Poput svjetla?« Starac se ucini zacudenim. »Nikad nisam cuo tu pricu. Mrtvi su redovnici u
kosturnici, kosti se malo-pomalo spuštaju u groblje i ondje se okupljaju da bi cuvale prolaz. Zar
nikad nisi vidio oltar kapele koja vodi u kosturnicu?«
»To je treca slijeva nakon transepta, zar ne?«
»Treca? Možda. To je ona kojoj je kamen oltara istesan od tisucu kostura. Cetvrta lubanja zdesna,
pritisni u oci... I u kosturnici si. Ali ne idi tamo, ja nikad nisam išao. Opat nece.«
»A zvijer, gdje ste vidjeli zvijer?«
»Zvijer? Ah, Antikrist... On ce svaki cas doci, tisucljece je isteklo, ocekujemo ga...«
»Ali tisucljece je isteklo prije trista godina, a tada nije došao...«
»Antikrist ne dolazi pošto istekne tisucu godina. Kad istekne tisucu godina, pocinje kraljevstvo
pravednika, zatim dolazi Antikrist da zbuni pravednike, a onda ce biti konacna bitka...«
»Ali pravednici ce vladati tisucu godina«, rece Vilim. »Ili su vladali od Kristove smrti do kraja
prvog tisucljeca, pa je dakle Antikrist imao doci tada, ili još nisu vladali, i Antikrist je daleko.«
»Ne racuna se tisucljece od Kristove smrti, nego od Konstantinove darovnice. Sad se navršava
tisucu godina...«
»I onda je kraj kraljevstvu pravednika?«
»Ne znam, više ne znam... Umoran sam. Proracun je težak. Beato uebane ga je napravio, pitaj
Jorgea, on je mlad, dobro se sjeca... Kucnuo je cas. Zar nisi cuo sedam trublja?« "Zašto sedam
trublja?«
„Zar nisi cuo kako je umro drugi mladic, minijaturist? Prvi andeo zatrubi- pojave se tuca i oganj,
smiješani s krvlju. I drugi andeo zatrubi-trecina se mora pretvori u krv... Zar drugi mladic nije
umro u moru krvi? Pazite na trecu trublju! Izginut ce trecina stvorova što živi u moru. Bog nas
kažnjava. Svuda oko opatije svijetom haraju hereza. Rekli su mi da je na rimskome prijestolju
pokvaren papa koji hostiju rabi u nekromantskim obredima i njima hrani svoje murine... A kod
nas se netko ogriješio o zabranu, pokidao pecate labirinta...« »Tko vam je to rekao?«
»Cuo sam, svi šapucu kako je grijeh ušao u opatiju. Imaš li slanutaka?«
Iznenadih se pitanjem što je bilo upravljeno meni. »Ne, nemam slanutaka«, rekoh smeteno.
»Iduci put mi donesi slanutaka. Držim ih u ustima, vidiš moja jadna bezuba usta, dok se svi ne
smekšaju. Pospješuju pljuvacku, aaua fons vitae. Hoceš li mi sutra donijeti slanutaka?«
»Sutra cu vam donijeti slanutaka«, rekoh mu. Ali on je bio zadrijemao. Ostavismo ga da bismo
otišli u blagovaonicu.
»Sto mislite o onom što je rekao?«, upitah svog ucitelja.
»On uživa u blaženoj ludosti stogodišnjaka. Teško je u njegovim rijecima luciti istinu od zablude.
Ali mislim da nam je kazao ponešto o tome kako da dospijemo u Zgradu. Vidio sam kapelu iz koje
je sinoc izašao Malahija. Doista ima kameni oltar, a na osnovici ima lubanja, veceras cemo
pokušati.«
Povecerje
Gdje se ude u Zgradu, otkrije zagonetan posjetilac, nade tajna poruka s nekromantskim znakovima, a netom
je nadena, nestane knjiga koja ce se poslije tražiti kroz mnoga poglavlja i krada Vilimovih dragocjenih leca
nije zadnja naša dogodovština.
Vecera je bila tužna i tiha. Prošlo je malo više od dvanaest sati otkad je otkriven Venancijev leš. Svi
su krišom pogledavali njegovo prazno mjesto za stolom. Kad dode sat povecerja, mimohod što je
krenuo prema koru cinio se pogrebnom povorkom. Službi smo prisustvovali stojeci u ladi i držeci
na oku trecu kapelu. Svjetlo je bilo oskudno, a kad vidjesmo kako Malahija izranja iz mraka da bi
se uputio prema svojem sjedištu, ne mogosmo tocno razaznati otkud izlazi. Za svaki se slucaj
sklonismo u sjenu sakrivši se u pobocnoj ladi, kako nitko ne bi vidio da ondje ostajemo kad služba
završi. U svojem sam škapularu imao svijecu sto sam je za vrijeme vecere bio ukrao u kuhinji.
Poslije cemo je upaliti na velikom mjedenom tronošcu koji je gorio cijelu noc. Imao sam svoj stijenj
i mnogo ulja. Dugo vremena cemo imati svjetla.
Bio sam odviše uzbuden zbog onoga što smo se spremali uciniti da bih obracao pozornost na
obred, koji se okonca a da ja to gotovo n'sam ni primijetio. Redovnici spustiše kukuljice na lice i u
pola-Sanom redu izadoše da bi otišli u svoje celije. Crkva ostade pusta, Osvijetljena sjajem tronošca.
»Hajde«, rece Vilim, »na posao.«
Primakosmo se trecoj kapeli. Podnožje oltara bilo je doista nalik Kosturnicu, niz lubanja, praznih i
dubokih ocnih šupljina, ulijevao strah promatracima, onako postavljen u cudesnom reljefu na hrpi
lubanja zdesna, pritisni oci). Uvuce prst u ocne šupljine tog ogoli log lica i odmah zacusmo
nekakvu muklu škripu. Oltar se pomakne okrenuvši se na skrivenoj osovini, a iza njega se nazirao
mracan otvor. Kad sam ga osvijetlio podigavši svoju svijecu, spazismo vlažne stepe nice.
Odlucismo da njima sidemo pošto smo pretresli pitanje treba li da zatvorimo prolaz za svojim
ledima. »Bolje nemojmo«, rece Vilim »ne znamo hocemo li ga moci nanovo otvoriti. A što se tice
opasnosti da nas otkriju, ako se netko dode poslužiti istom spravom, bit ce to stoga što zna kako se
ulazi i zatvoren ga prolaz nece zaustaviti.«
Sidosmo niz desetak i više stepenica te zadosmo u hodnik, u kojem su se sa strane otvarale
vodoravne udubine, kao što sam poslije vidao u mnogim katakombama. No to mi je bilo prvi put
da ulazim u kosturnicu pa me obuze silna jeza. Kosti redovnika su se stoljecima ondje skupljale,
iskopane iz zemlje i nagomilane u udubinama a da se nije pokušao sastaviti oblik njihovih tijela. U
nekim je udubinama, medutim, bilo samo sitnih kosti, u drugima samo lubanja, uredno
rasporedenih kao u piramidi, tako da se ne ruše jedne preko drugih, a bio je to uistinu stravican
prizor, osobito zbog igre svjetla i sjene koju je putem stvarala svijeca. U jednoj udubini vidjeh
samo ruke, mnogo ruku, sad vec nepovratno isprepletenih jedna s drugom u spletu mrtvih prstiju.
Ispustih krik na tome mrtvackom mjestu, jer sam na casak stekao dojam da tu ima neceg živog,
neko cicanje i hitro gibanje u tami.
»Miševi«, umiri me Vilim.
»Što ovdje rade miševi?«
»Prolaze, kao i mi, zato što kosturnica vodi u Zgradu, a to znaci u kuhinju. I u knjižnicu s dobrim
knjigama. A sad razumiješ zašto Malahija ima tako strogo lice. Njegova ga služba primorava da
ovuda prode dvaput dnevno, uvecer i ujutro. On se zaista nema zašto smijati.«
»Ali zašto evandelje nikad ne kaže da se Krist smijao?«, upitah bez posebna razloga. »Je li zbilja
onako kao što kaže Jorge?«
»Toliki su se pitali je li se Krist smijao. To me baš previše ne zanima. Mislim da se nikad nije
smijao jer je, sveznajuci kakav je morao biti sin Božji, znao što cemo raditi mi kršcani. Ali evo smo
stigli.«
I doista, hvala Bogu, hodniku je bio kraj, pocinjao je novi niz stepenica, a kad smo ih prešli, trebalo
je samo gurnuti željezom okovana drvena vrata i nadosmo se iza kuhinjskog ognjišta, upravo isp0"
pužastog stepeništa koje se penjalo u skriptorij. Dok smo se verali> ucini nam se da odozgo
cujemo buku.
Ovako stajasmo u tišini, zatim rekoh: »To je nemoguce. Nitko nije ušao prije nas...« Pod uvjetom
da je ovo jedini prilaz u Zgradu. U prošlim je vremenima bila tvrdava, pa mora imati više tajnih
prilaza nego što se cini. Penjimo se polako. Ali ne možemo mnogo birati. Ako ugasimo svijecu, ne
znamo kamo idemo, ako je ostavimo upaljenu, dat cemo znak za uzbunu onome tko se nalazi
gore. Jedina nam je nada da se, ako tamo ima koga, on boji više nego mi.«
Stigosmo u skriptorij izišavši iz južnog tornja. Venancijev je stol bio upravo na suprotnoj strani.
Krecuci se nismo osvjetljavali više od nekoliko lakata zida odjednom, jer je dvorana bila odviše
široka. Ponadasmo se da u dvorištu nema nikoga tko bi vidio kako svjetlo probija kroz prozore.
Cinilo se da je stol u redu, ali se Vilim odmah sagnu da bi pregledao listove na polici ispod stola te
razocarano uskliknu.
»Nedostaje li nešto?«, upitah.
»Danas sam ovdje vidio dvije knjige, a jedna je bila na grckom. A ova potonja nedostaje. Netko ju
je uzeo i to u velikoj žurbi, jer je jedan pergament pao na pod.«
»Ali na stol su motrili...«
»Svakako. Možda je se netko domogao tek maloprije. Možda je još ovdje.« Okrenu se prema
sjenama i njegov glas odjeknu medu stupovima: »Ako si ovdje, cuvaj se!« To mi se ucini dobrom
zamisli: kao što je Vilim bio vec rekao, uvijek je bolje da onoga tko nam zadaje strah bude strah
više nego nas.
Vilim položi list koji je našao podno stola i približi lice. Zatraži da mu osvijetlim. Primakoh svijecu
i spazih stranicu kojoj je jedna polovica bila bijela, a druga prekrivena sicušnim slovima što sam
im jedva prepoznao podrijetlo.
»Je li to grcki?«, zapitah.
»Jest, ali ne razumijem dobro.« Iz mantije izvuce svoje lece i cvrsto poput sedla posadi na nos,
zatim još više približi lice. »Grcki je, napisan majušnim slovima, a ipak neuredno. I s lecama jedva
citam, trebalo bi mi više svjetla. Približi se...« . List je bio primio držeci ga ispred lica, a ja se,
umjesto da odem iza njegovih leda i da mu svijecu držim visoko nad glavom, budalasto postavih
baš ispred njega. On me zamoli da prijedem sa strane, a dok sam to cinio, plamenom okrznuh
stražnju stranu lista. Vilim me otjera gurnuvši me, govoreci mi da cu mu spaliti rukopis, zatim
kriknu. No vidjeh da su se na gornjem dijelu lista pojavili neki neodredeni znakovi
žuckastosmede boje. Vilim me pozva da prinesem svijecu je maknu iza lista, držeci plamen
dovoljno blizu površini pergamena tako da je zagrije ne dotaknuvši je. Polagano, kao da nevidljiva
ruka ispisuje »Mane, Tekel, Fares«, gledao sam gdje se na bijeloj poledini lista, jedan po jedan,
malo-pomalo kako je Vilim pomicao svijecu dok je od dima što je izbijao iz vrška plamena prednja
strana postajala crnom, ocrtavaju znakovi koji nisu slicni nijednoj abecedi, osim možda onoj kojom
se služe nekromanti.
»Cudesno!« rece Vilim. »Sve zanimljivije!« Osvrnu se uokolo: » bit ce bolje da ovo otkrice ne
izlažemo zamkama svojeg tajnovitog gosta, ako je još tu...« Skine lece i ostavi ih na stolu, zatim
pomno svije pergament i skrije ga u mantiju. Još uvijek zapanjen tim slijedom malo je reci
cudnovatih dogadaja, spremao sam se da od njega zatražim druga objašnjenja, kadli nas omete
iznenadna i potmula buka. Dolazila je iz podnožja istocnog stubišta što je vodilo u knjižnicu.
»Naš covjek je ondje, uhvati ga!«, povikne Vilim i srucismo se u tom pravcu, on brže, ja sporije jer
sam nosio svijecu. Zacuh tresak kao da se netko spotakao i pao, pritrcah, nadoh Vilima podno
stepenica kako promatra težak svezak s metalnim kopcama na koricama. Istog trena cusmo drugu
buku iz pravca iz kojeg smo došli. »Kako sam glup!«, zavika Vilim, »brzo, k Venancijevom stolu!«
Shvatih, netko tko je stajao u sjeni iza nas bio je bacio svezak da bi nas odvukao daleko.
Još jednom je Vilim bio brži od mene pa stiže do stola. Slijedeci ga nazrijeh medu stupovima sjenu
što je bježala udarivši stepeništem u zapadnom tornju.
Zanesen ratnickim žarom, stavih svijecu u Vilimove ruke i naslijepo jurnuh prema stepeništu
kojim je sišao bjegunac. U tom sara se trenutku osjecao poput Kristova vojnika u borbi sa svim
paklenskim cetama i izgarao sam od želje da se dokopam neznanaca da bih ga predao svojem
ucitelju. Zamalo se skotrljah niz pužaste stube zaplevši se o skutove svojeg habita (bio je to jedini
trenutak u mom životu, kunem se, kad sam požalio što sam ušao u svecenicki red!), ali se tog casa,
sinulo mi je kroz glavu, utješih na pomisao da vjerojatno i moj protivnik pati zbog iste smetnje. A
k tome je, ako je ukrao knjigu, morao imati zauzete ruke. Gotovo nahrupih u kuhinju iza krušne
peci te pri svjetlu zvjezdane noci što je blijedo osvjetljavala prostrano pridvorje vidjeh sjenu koju
sam progonio kako prolazi kroz vrt blagovaonice i povlaci ih za sobom. Sjurih se do njih, koji
casak... kad ih otvorim, udoh, ogledah se i više nikoga ne vidjeh.
Vrata koja su vodila van još su bila zakracunata. Okrenuh se. Spazih sjaj što je dolazio iz kuhinje
pa se naslonih uza zid. Na zidu izmedu dviju prostorija pojavi se svijecom obasjan lik.
»Nema više nikoga? To sam predvidao. Taj nije izašao kroz vrata. Zar nije udario prolazom kroz
kosturnicu?«
»Nije, izašao je ovuda, ali ne znam otkuda!«
»Rekao sam ti, ima drugih prolaza i nema svrhe da ih tražimo. Možda naš covjek upravo izranja
negdje daleko. A s njim i moje lece.«
»Vaše lece?«
»Upravo tako. Naš mi prijatelj nije mogao ukrasti list pa je, uz veliku prisebnost, prolazeci sa stola
zgrabio moja stakla.« »A zašto?«
»Zato što nije glup. Cuo je da govorim o ovim bilješkama, shvatio je da su važne, pomislio je kako
ih bez leca necu biti kadar odgonetnuti i pouzdano zna da se ja necu usuditi da ih ikome
pokažem. Zaista, sad je kao da ih nemam.«
»Ali kako je mogao znati za vaše lece?«
»Hajde, osim što sam o njima jucer razgovarao s meštrom staklarom, jutros sam ih u skriptoriju
nataknuo da bih prekapao po Venancijevim papirima. Ima dakle mnogo osoba koje bi mogle znati
koliko je dragocjen taj predmet. I doista, mogao bih još citati obican rukopis, ali ne ovaj«, i
ponovno je odvijao tajanstveni pergament, »u kojem je dio što je na grckome premalen, a gornji
dio nejasan...« Pokaza mi tajnovite znakove koji su se kao od carolije pojavili na toplini plamena:
»Venancije je htio sakriti važnu tajnu pa se koristio onakvim crnilom koje piše ne ostavljajuci traga
i opet se pojavljuje na toplini. Ili se poslužio limunovim sokom. No buduci da ne znam kojom se
tvari koristio, pa bi znakovi mogli iznova nestati, brzo, ti imaš dobre oci, odmah ih prepiši što
tocnije možeš, i bar malo krupnije.« I tako ucinih a da nisam znao što prepisujem. Bila je rijec od
cetiri ili pet uistinu vracarskih redaka, a ovdje prenosim samo prve znakove, kako bih citatelju
pružio predodžbu o zagonetki koju smo imali pred ocima:
Kad sam prepisao, Vilim pogleda, na žalost bez leca, držeci dašcicu na prilicnoj udaljenosti od
nosa. »To je zacijelo tajna abeceda koju ce valjati odgonetnuti«, rece. »Znakovi su slabo ucrtani, a ti
si ih možda još gore prepisao, ali je jamacno posrijedi zodijakalna abeceda. Vidiš li? U prvom
retku imamo...«, još udalji list od sebe, naprežuci se da se usredotoci: »Strijelac, Sunce, Merkur,
Škorpion
»A što znace?«
»Da je Venancije bio prostodušniji, bio bi se posluj uobicajenijom zodijakalnom abecedeom: A
jednako Sunce, bilo je jednako Jupiter... Onda bi se prvi redak citao... pokušaj napisati: RAJ.
QASVL...« Prekinu se. »Ne, to ne znaci ništa, i Venancije nije bio prostodušan. Preinacio je
abecedu po drugom kljucu. Morat cu « otkriti.«
»Je li to moguce?«, zadivljeno upitah.
»Jest, ako se malo poznaje arapska mudrost. Najbolje kriptografske rasprave djelo su nevjernickih
ucenjaka, a u Oxfordu su mi neke od njih mogli procitati. Bacon je s pravom kazao da se znanje
osvaja putem poznavanja jezika. Abu Bakr Ahmad ben Ali ben Washiyya an-Nabati je prije
nekoliko stoljeca napisao Knjigu o pomamnoj želji pobožnog covjeka da nauci zagonetke starih spisa te
izložio mnogo pravila za sastavljanje i razrješenje tajanstvenih abeceda, korisnik u magijskim
djelatnostima, ali i za dopisivanje medu vojskama, ili kralja s njegovim poklisarima. Vidio sam
druge arapske knjige koje nabrajaju dosta duhovitih vještina. Možeš, na primjer, jedno slovo
zamijeniti drugim, možeš rijec napisati naopako, možeš slova staviti obratnim redoslijedom, ali
tako da jedno uzmeš a drugo ne, a onda pocneš iznova, možeš, kao u ovom slucaju, slova
zamijeniti zodijakalnim znakovima, ali tako da skrivenim slovima pridaš brojcanu vrijednost, a
onda, po nekoj drugoj abecedi, brojeve pretvoriš u druga slova...«
»A kojim se od tih sustava mogao poslužiti Venancije?«
»Valjalo bi ih sve iskušati, i još druge. No prvo pravilo kod 1 razrješivanja poruke jest pogoditi što
znaci.«
»Ali onda više nema potrebe da je razrješujemo!«, nasmijan se.
»Ne u tom smislu. Mogu se, medutim, izraziti pretpostavke o tome koje bi mogle biti prve rijeci
poruke, a zatim vidjeti vrijeme, pravilo koje se iz njih može izvesti za ostali dio sastavaka. Ovdje
je Venancije jamacno zabilježio kljuc pomocu kojega se preljeva u nešto zvano finiš Africae. Ako
pokušamo zamisliti da poruka, evo gdje mi se najednom namece ritam... Pokušaj tri rijeci, ne vodi
racuna o slovima, samo o broju
... Sad ga pokušaj podijeliti na slogove Za manje po dva znaka i na glas ih izgovaraj: ta-ta-ta, ta-ta,
ta-ta-"zar ti ništa ne pada na pamet?« »Meni ne.«
»A meni da. Secretum finiš Africae... A kad bi tako bilo, u posljednjoj bi rijeci prvo i šesto slovo
morali biti jednaki, i tako doista jest, tu tu je dvaput simbol za Zemlju. A prvo slovo prve rijeci, S,
moralo bi biti jednako posljednjemu druge rijeci: i doista, evo gdje se povija znak za Djevicu.
Možda je to pravi put. No mogao bi posrijedi biti tek niz slucajnih poklapanja. Treba naci pravilo
podudarnosti...« »Gdje da ga nademo?«
»U glavi. Izmislimo ga. A onda vidimo je li ono pravo. Ali od jednog pokušaja do drugog igra bi
mogla odnijeti cijeli dan. Ne bi više, jer — zapamti — nema tajnog pisma koje se ne bi moglo
razriješiti uz malo strpljivosti. No sad se izlažemo opasnosti da se predugo zadržimo, a hocemo
još razgledati knjižnicu. To više što bez leca nikad necu uspjeti procitati drugi dio poruke, a ti mi
ne možeš pomoci, jer u tvojim ocima, ovi znakovi...«
»Graecum est, non legitur«, dopunih ponižen.
»Upravo tako, i vidiš da je Bacon imao pravo. Uci! Ali nemojmo klonuti duhom. Odložimo
pergament i tvoje bilješke i popnimo se u knjižnicu. Jer veceras nas ni deset paklenskih ceta nece
moci zaustaviti«
Prekrižili se. »Ali tko je to mogao ovamo doci prije nas? Benno?« »Benno je gorio od žudnje da
dozna što je medu Venancijevim papirima, ali mi se nije cinio raspoloženim da nam napravi takvu
zlobnu psinu. U biti, predložio nam je savez, a osim toga mi je izgledao kao da nema hrabrosti uci
nocu u Zgradu.« "Onda Berengar? Ili Malahija?« »Cini mi se da je Berengar sposoban za takve
stvari. Zapravo je odgovoran za knjižnicu, savjest ga grize što je odao neku njezinu zajnu, smatrao
je da je Venancije ukrao onu knjigu i možda ju je htio vratiti na mjesto s kojeg potjece. Nije se
uspio popeti, i moci cemo ga zateci na djelu, ako nam Bog pomogne. „Ne bih rekao. Malahija je
imao vremena koliko je htio da prekopa po Venancijevom stolu kad je ostao sam da zatvori
Zgradu T sam vrlo dobro znao, a nije bilo nacina da to izbjegnem. Sad kao da to nije ucinio. A ako
dobro razmisliš, nemamo razloga sumnjati kako Malahija zna da je Venancije ušao u knjižnicu i
nešto ukrao. To znaju Berengar i Benno, i to znamo ti i ja. Iz Adelmove bi ispovijesti to mogao
znati i Jorge, ali onaj koji je tako žustro trcao po pužastim stepenicama sigurno nije bio on...«
»Onda ili Berengar ili Benno...«
»A zašto ne Pacifik iz Tivolija ili koji drugi redovnik kojega smo danas ovdje vidjeli? Ili staklar
Nikola, koji zna za moje naocale? Ili onaj cudni stvor Salvatore, koji nam je rekao da se nocu krece
tko zna po kakvom poslu? Moramo paziti i ne stezati obruc sumnje samo zato što su nas Bennova
otkrica usmjerila u jednom jedinom pravcu Možda nas je Benno htio zavarati.«
»Ali ucinio vam se iskrenim.«
»Dakako. No sjeti se da je prva dužnost dobrog inkvizitora sumnjati najprije u one koji ti se cine
iskrenima.«
»Ružan li je inkvizitorski posao«, rekoh.
»Zbog toga sam ga i napustio. A kako vidiš, valja da ga se ponovno prihvatim. Nego hajde, u
knjižnicu.«
Noc
Gdje se napokon dospije u labirint, dozive se cudna prividenja i, kao što to u labirintima biva, zaluta se.
Ponovno se popesmo u skriptorij, ovaj put istocnim stubištem koje se penjalo i na zabranjeni kat,
noseci svijecu visoko pred sobom. Ja sam mislio na Alinardove rijeci o labirintu i ocekivao nešto
strahovito.
Iznenadih se kad se nadosmo na mjestu u koje nismo smijeli uci, što sam u dvorani sa sedam
stranica, ne odviše širokoj, bez prozora, u kojoj je, kao uostalom na cijelome katu, vladao snažan
vonj stareži ili plijesni. Niceg što bi užasavalo.
Dvorana je, rekoh, imala sedam zidova, ali se samo na cetirma, izmedu dvaju u zid utisnutih
stupica, otvarao put, dosta širok prolaz nad kojim se natkrilio polukružan luk. Na zatvorene
zidove naslanjali su se golemi ormari, prepuni pravilno rasporedenih knjiga. Ormari su nosili
natpise s brojevima, a isto tako i svaka pojedina polica: bilo je jasno da su to oni isti brojevi koje
smo vidjeli u katalogu. Nasred sobe stol, i on natrpan knjigama. Na svim je svescima ležao
prilicno velik tanak prašine, što je bio znak da se knjige ciste sa stanovitom ucestalošcu. A ni po
podu nije bilo nikakve prljavštine. Nad lukom i vratima naslikan na zidu stajao je veliki natpis na
kojem su se vidjele rijeci: Apocalypsis lesu Christi. Nije djelovao izblijedjelo, iako su bila stara.
Poslije uvidjesmo da su ti natpisi, i u drugim sobama, prvo uklesani u kamen i to dosta duboko, a
zatim su šupljine ispunjene bojom, kao što se u crkvama rade freske. . stupismo kroz jedan od
prolaza. Nadosmo se u drugoj sobi, koja ima prozor što je umjesto stakala nosio ploce od
alabastra, s dva puna zida i jednim prolazom nalik na onaj kroz koji smo netom prošli, prolazom
što je vodio u drugu sobu, koja je takoder imala H . puna zida, s prozorom i drugim vratima što su
se otvarala pred nam ž U dvjema sobama dva natpisa po obliku slicna prvome koji smo vidjeli, ali
s drugim rijecima. Na prvoj sobi natpis je kazivao: Super thron i viginti quatour, a na drugoj: Nomen
Uli mors. Što se ostalog tice, te su dvije sobe bile manje od sobe kroz koju smo ušli u knjižnicu
(Ona je naime bila sedmorokutna, a ove dvije pravokutne), pokucstvo je bilo jednako: ormari s
knjigama i stol u sredini.
Udosmo u trecu sobu. U njoj nije bilo knjiga ni natpisa. Pod pro -zorom kameni oltar. Imala je troja
vrata, jedna kroz koja smo bili ušli, druga koja su vodila u sedmorokutnu sobu što smo je tek
razgledali treca koja nas uvedoše u novu sobu, što se nije razlikovala od ostalih, osim po natpisu
koji je govorio: Obscumtus est sol et aer. Tuda se prolazilo do nove sobe u kojoj je natpis kazivao
Facta est grando etignis. Vrata nije bilo, ili bolje, kad se u sobu ušlo, nije se moglo nastaviti nego se
valjalo vracati natrag.

»Razmislimo«, rece Vilim. »Pet cetvorokutnih ili blago trapezoidnih soba, s po jednim prozorom
svaka, što kruže oko sedmorokutne sobe bez prozora, do koje se penje stepenište. Cini mi se
elementarnim. Mi smo u istocnom tornju, izvana svaki toranj pokazuje pet prozora i pet stranica.
Racun se slaže. Prazna soba je upravo ona koja gleda na istok, baš u pravcu kora crkve, u zoru
sunceva svjetlost obasjava oltar, što mi se cini ispravnim i pobožnim. Jedino mi se lukavom cini
zamisao s plocama od alabastra. Danju propuštaju lijepo svjetlo, a nocu kroz njih ne prodiru niti
mjeseceve zrake. Nije to uostalom neki veliki labirint. Da vidimo sada kamo vode ostala dvoja
vrata sedmorokutne sobe. Mislim da cemo se lako snaci.«
Moj se ucitelj varao, a graditelji knjižnice bili su spretniji nego što smo mislili. Ne znam tocno
objasniti što se dogodilo, ali kako napustismo toranj, raspored soba postade zamršeniji. Neke su
imale dvoja. neke troja vrata. Sve su imale prozor, pa i one u koje smo zalazili pošavši iz sobe s
prozorom i vjerujuci da idemo prema unutrašnjosti Zgrade. Svaka je imala istu vrstu ormara i
stolova, uredno naslagani svesci bili su nalik jedni na druge i jamacno nam nisu pomagali da
jednim pogledom prepoznamo mjesto. Pokušasmo se orijentirati pomocu natpisa. Jednom smo
prešli sobu u kojoj je pisalo In diebus illis, a nakon nekoliko obilazaka ucini nam se da smo se
onamo vratili. No sjetili' smo se da se kroz vrata ispred prozora dolazi u sobu u kojoj je pisalo
enitus tnortuorum, a sad smo nalazili drugu što je opet govorila psis I&u Christi a to nije bila
sedmorokutna dvorana iz koje smo uš li. Ta nas cinjenica uvjeri da se natpisi ponekad ponavljaju
u istim sobama. Nadosmo dvije sobe s natpisom Apocalypsis jednu do druge, a odmah nakon njih
sobu s Ceciditde coelo stella magna. Bilo je ocevidno otkud potjecu recenice na natpisima, rijec je ili o
versetima Ivanove Apokalipse, ali uopce nije bilo jasno zašto su naslikani na zidovima ni po kojoj
su logici rasporedeni. Naša se zbunjenost poveca kad otkrismo da je nekoliko, ne mnogo, natpisa
crvene, a ne crne boje.
U stanovitom se trenutku ponovo zatekosmo u polaznoj sedmorokutnoj dvorani (mogla se
prepoznati jer se u njoj otvarao ulaz u stepenište) i opet podosmo na desnu stranu nastojeci da se
krecemo ravno iz jedne sobe u drugu. Prodosmo kroz tri sobe, a onda se nadosmo nasuprot
zatvorenu zidu. Jedini prolaz uvodio je u novu sobu koja je imala samo druga vrata, a kad
izadosmo iz nje, prijedosmo preko druge cetiri sobe i nanovo se nadosmo nasuprot zidu. Vratismo
se u prethodnu sobu koja je imala dva izlaza, udarismo onim kojim se još nismo bili poslužili,
prijedosmo u novu sobu i opet se nadosmo u pocetnoj sedmorokutnoj dvorani.
»Kako se zvala posljednja soba kojom smo se vratili natrag?«, upita Vilim.
Napregnuh pamcenje: »Equus albus.«
»Dobro, potražimo je.« I bilo je lako. Ako se niste htjeli vracati istim putem, mogli ste jedino proci
sobom zvanom Gratia vobis et pax, a ondje nam se ucini da na desnoj strani nailazimo na novi
prolaz koji ne vodi natrag. Zaista, nadosmo još jednom In diebus illis i Pri-»togenitus mortuorum
(jesu li to bile one iste sobe od maloprije?), ali naposljetku stigosmo u sobu za koju nam se nije
cinilo da smo je vec Posjetili: Tertiapars terrae combusta est. No tada više nismo znali gdje smo u
odnosu na istocni toranj.
Pred sobom držeci svijecu otisnuh se u iduce sobe. U susret mi dode ttašujuce velik gorostas,
lelujava i nestalna tijela kao u utvare
„Vrag!«, kriknuh i zamalo mi ne ispade svijeca, dok sam se okretao i sklanjao u Vilimov narucaj.
On mi iz ruku uze svijecu i odalecivši me iskoraci naprijed uz odlucnost što mi se ucini
velicanstvenom. I on nešto vidje, jer žurno uzmaknu. Zatim se protegne i podignu svjetiljku.
Prasnu u smijeh. "Uistinu dosjetljivo. Zrcalo!«
»Zrcalo?«
»Jest, neustrašivi moj ratnice. S takvom si se hrabrošcu bacio prvog neprijatelja, maloprije u
skriptoriju, a sad se bojiš vlastite slike. Zrcalo što odražava tvoju uvecanu i iskrivljenu sliku.«
Uhvati me za ruku i odvede pred zid sucelice ulazu u sobu prema valovitoj staklenoj ploci, sad
kad ju je svijeca izbliza obasjavala, vidje naše dvije slike, groteskno izoblicene, kako mijenjaju
oblik i visinu prema tome koliko smo im se približavali, odnosno koliko smo se od njih udaljavali.
»Moraš procitati koju raspravu o optici«, rece Vilim zabavljajuci se, »kao što su zacijelo citali
utemeljitelji knjižnice. Najbolje su napisali Arapi. Alhazen je sastavio raspravu De aspectibus, u
kojoj je m jasne geometrijske dokaze govorio o snazi zrcala. Neka od njih, prema tome kako se
izvije njihova površina, mogu uvecati i najsicušnije predmete (a što su drugo moje lece?), druga
pokazuju preokrenute slike ili dva predmeta umjesto jednoga i cetiri umjesto dva. Treca pak,
poput ovoga, od patuljka prave gorostasa, a od gorostasa patuljka.«
»Gospodine Bože!«, rekoh. »Jesu li dakle to prividenja za koja netko veli da ih je doživio u
knjižnici?«
»Možda. Zbilja dosjetljiva zamisao.« Procita natpis na zidu iznad zrcala: Super thronos viginti
quatuor. »Na ovo smo vec naišli, ali je to bila dvorana bez zrcala. A ova osim toga nema prozora, a
ipak nije sedmorokutna. Gdje smo?« Ogleda se uokolo i približi se ormaru: »Adsone, bez tih
blaženih oculi ad legendum ne raspoznajem što na ovim knjigama piše. Procitaj mi koji naslov.«
Nasumce uzeh knjigu: »Ucitelju, ne piše!«
»Kako! Vidim da piše, što citaš?«
»Ne citam. To nisu slova abecede i nije grcki, prepoznao bih ga. Izgledaju kao crvi, zmijice, mišje
kakice...« »Ah, to je arapski. Ima li još takvih?«
»Ima, nekoliko. Ali evo jedna na latinskom, ako Bog da. »
"Kuwarizmi, Tabulae.«
»Astronomske tablice Al Kuwarizmija, u prijevodu Adelarda Batha! Vrlo rijetko djelo! Hajde
dalje.«
»Isa ibn Ali, De oculis, Alkindi, De radiis stellatis... «
»Sad pogledaj na stol.«
Otvorih velik svezak što je ležao na stolu, De bestiis. Slucajno rasklopih na stranici s krasnim
minijaturama gdje je bio predivan jednorog.
„Lijepo izradeno«, ocijeni Vilim koji je uspijevao dobro vidjeti slike. citah: »Liber monstrorum de
diversis generibus. I ova ima lijepih slika, ali mi se cine starijima.«
Vilim nadvi lice nad spis. »Minijature su izradili irski redovnici prije najmanje pet stoljeca: Knjiga
s jednorogom je naprotiv mnogo je cini mi se da je nacinjena na francuski nacin. »Još se jednom
divih ucenosti svojeg ucitelja. Udosmo u sljedecu sobu i prijedosmo cetiri sobe, sve s prozorima i
sve pune svezaka na nepoznatim jezicima i povrh toga s nekoliko spisa iz okultnih znanosti, te
dodosmo do zida koji nas prisili da se vratimo, jer je svaka od posljednjih pet soba ulazila jedna u
drugu ne omogucujuci da se izade drugamo.
»Po nagibu zidova morali bismo biti u petorokutu nekog drugog tornja«, rece Vilim, »ali nema
središnje sedmorokutne dvorane, možda se varamo.«
»Ali prozori?«, rekoh. »Kako može postojati toliko prozora? Nemoguce je da sve sobe gledaju
prema van.«
»Zaboravljaš na bunar u sredini, mnogo prozora koje smo vidjeli gleda na osmorokut bunara. Kad
bi bio dan, razlika u svjetlosti bi nam kazala koji su vanjski a koji unutrašnji prozori, a možda bi
nam cak i otkrila položaj sobe u odnosu na sunce. Ali nocu se ne opaža nikakva razlika. Vratimo
se natrag.«
Vratismo se u sobu sa zrcalom te skrenusmo k trecim vratima kroz koja, cinilo nam se, još nismo
bili prošli. Ispred sebe vidjesmo red od tri ili cetiri sobe, a iz posljednje nazrijesmo svjetlo.
»Ima nekoga!«, kliknuh prigušenim glasom.
»Ako ima, vec je primijetio našu svijecu«, rece Vilim, ali ipak rukom zakrije plamen. Postajasmo
casak ili dva. Svjetlo je i dalje lako titralo, ali se nije ni pojacavalo ni slabilo.
»Možda je to samo svjetiljka«, rece Vilim, »kakve se postavljaju da bi se redovnici uvjerili da u
knjižnici prebivaju duše preminu- Ali treba da doznamo. Ti ovdje zakrivaj svjetlo, ja idem oprezno
naprijed.«
Još postiden što sam se pred zrcalom jadno ponio, htjedoh se popraviti u Vilimovim ocima:
»Nemojte, idem ja«, rekoh, »vi ostanite - Napredovat cu oprezno, niži sam i lakši. Cim ustanovim
da nema opasnosti, pozvat cu vas.«
Kretao sam se kroz tri sobe hodajuci tik uza zid, poput macke (ili poput iskušenika što silazi u
kuhinju da bi iz smocnice ukrao sira, što je bio pothvat kojim sam se u Melku isticao. Stigoh na
prag sobe iz koje je dolazilo svjetlo, prilicno slabo, šuljajuci se zidom iza stupa koji je služio kao
desni dovratnik, i provirih sobu. Nije bilo nikoga. Na stolu je stajala neka vrsta svjetiljke, upaljena,
i jedva ispuštala kad. Nije to bila uljanica nalik na našu, izgledala je više kao otkrivena kadionica,
nije plamsala, nego je u njoj tinjao lak pepeo, dok je nešto izgaralo. Osmjelih se i udoh. Kraj
kadionice je na stolu rasklopljena ležala knjiga živahnih boja. Približih se i na stranici spazih cetiri
trake razlicitih boja, žute, cinober, tirkizne i boje spaljene zemlje. Pozadinu je ispunjala zvijer, oku
užasna, zmaj s deset glava što je repom za sobom povlacio zvijezde s neba i stropoštavao ih na
zemlju. I najednom vidjeh kako se zmaj umnogostrucuje, a ljuske na njegovoj koži postaju poput
šume blistavih krljušti, koje se odlijepiše od lista i stadoše mi se vrtjeti oko glave. Sruših se
nauznak i vidjeh gdje se strop sobe ugiba i spušta se nada mnom, zatim zacuti siktanje tisuce
zmija, ali nezastrašujuce, gotovo zavodljivo, i pojavi se svjetlošcu ovijena žena koja primaknu lice
mojemu oblijevajuci ga svojim dahom. Udaljih je ispruženim rukama i ucini mi se da moje ruke
doticu knjige u ormaru preko puta, ili da se one neizmjerno uvecavaju. Nisam više shvacao gdje
sam, ni gdje je zemlja a gdje nebo. U sredini sobe vidjeh Berengara kako bulji u mene s odvratnim
smiješkom iz kojeg izbija pohota. Pokrih lice rukama, a moje mi se ruke ucine udovima krastace,
ljigavim i opnastim. Vrisnuh, mislim, u ustima ocutjeh kiselkast okus, onda se survah u beskrajan
mrak što je, cinilo mi se, sve više poda mnom zjapio, i više ni za što nisam znao. Probudih se
nakon razdoblja od, kako sam mislio, nekoliko stoljeca, osjecajuci kako mi tutnji u glavi. Bio sam
ispružen na podu, a Vilim me upravo cuškao po obrazima. Nisam više bio u onoj sobi, i moje oci
ugledaše natpis što je govorio Requiescant a laboribus suis-»No, no, Adsone«, šaptao mi je Vilim.
»Nije to ništa...« »Stvari...«, rekoh još uvijek buncajuci. »Tamo dolje, zvijer...« »Nikakva zvijer.
Našao sam te u bunilu do nogu stola na kojem je bila lijepa mozarapska apokalipsa, otvorena na
stranici gdje je amicta sole nasuprot zmaju. Ali sam po mirisu shvatio da si udahnuo nešto loše pa
sam te odmah odnio. I mene boli glava.« »Ali što sam vidio?«
»Ništa nisi vidio. Stvar je u tome što tamo izgaraju tvari od koje dolaze prividenja, prepoznao sam
miris, to je nešto arapsko, "A baš ono što je Starac s Planine davao svojim ubojicama da udišu prije
no što bi ih slao u pothvate. I tako smo objasnili tajnu prividenja. Nocu stavlja carobne trave da bi
nezvane posjetitelje uvjerio da knjižnicu štite davolske sile. Što si napokon doživio?« Zbrkano mu
po sjecanju ispricah o svojem prividenju, a Vilim se nasmija: »Dijelom si dodavao onome što si u
knjizi vidio, a dijelom si prepuštao govoru svojih želja i svojih strahova. To je djelovanje koje
odlikuju takve trave. Sutra ce o tome valjati govoriti sa Severinom, mislim da o tome zna više nego
što nam je htio pokazati. To su trave, samo trave, nije potrebno da ih sprave nekromanti kao što je
govorio staklar. Trave, zrcala... Ovo mjesto zabranjene ucenosti cuvaju mnogi i vrlo uceni izumi.
Znanost koja se rabi da bi utajila umjesto da bi prosvijetlila. Ne svida mi se. Izopacen je um na celu
svetoj obrani knjižnice. Ali ovo je bila teška noc, valjat ce izici, za sada. Ti si smucen i treba ti vode
i svježeg zraka. Uzalud bismo pokušavali otvoriti ove prozore, previsoki su i možda desetljecima
zatvoreni. Kako su mogli misliti da se Adelmo odavde bacio?«
Izici, rece Vilim. Kao da je to bilo lako. Znali smo da je pristup u knjižnicu moguc samo kroz jedan
toranj, istocni. No gdje smo se u tom trenutku nalazili? Potpuno smo izgubili orijentaciju. Naše
tumaranje, popraceno strahom da iz toga mjesta više nikad necemo izici, dok sam ja još uvijek
teturao osjecajuci nadražaj na povracanje, a Vilim se, poprilicno zabrinut za mene, ljutio na
nedostatnost svoje znanosti, navede nas, ili bolje navede njega, na zamisao za iduci dan. U
knjižnicu cemo se morati vratiti, ukoliko iz nje ikad izidemo, s komadom nagorjelog drva ili kojom
drugom tvari kojom se po zidovima mogu ostavljati znakovi.
»Da bi se iz labirinta našao izlaz«, stade naime izgovarati Vilim, »postoji jedan jedini nacin. Na
svakom novome cvoru, to jest na onoome kojim se dotad nije prošlo, put kojim smo došli obilježit
cemo trima znakovima. Ako na temelju prethodnih znakova na nekom od odvojaka cvora vidimo
da smo tim cvorom vec prošli, na put kojim smo došli stavit cemo samo jedan znak. Ako su svi
prolazi vec prodeni onda ce trebati ponovno prijeci isti put vracajuci se. No jedan ili dva prolaza
cvora još nemaju nikakvih znakova, izabrat cemo koji i upisati mu dva znaka. Kad se uputimo
prolazom koji ima samo jedan znak, upisat cemo mu još dva, tako da ih taj prolaz ima tri. Svi bi
dijelovi labirinta morali biti prevaljeni ako stigavši ne krenemo prolazom s tri znaka, osim u
slucaju da ostalih prolaza sada nije bez znakova.«
»Kako vi to znate? Da niste strucnjak za labirinte?«
»Nisam, izgovaram dio starog spisa koji sam jednom citao.« »A izlazi li se po tom pravilu?«
»Gotovo nikad, koliko je meni poznato. No svejedno cemo pokušati. A osim toga, iducih cu dana
imati lece i imat cu vremena da se pobliže zaustavim na knjigama. Možda nam na onim mjestima
gdje nas slijed natpisa zbunjuje slijed knjiga može pružiti pravilo.«
»Imat cete lece? Kako ih mislite naci?«
»Rekao sam da cu imati lece. Napravit cu druge. Mislim da staklar jedva ceka takvu priliku da se
okuša u necem novom. Bude li imao pravo orude za brušenje krhotina. Što se krhotina tice, u o noj
ih radionici ima dovoljno.«
Dok smo lutali tražeci put, iznenada u sredini neke sobe osjetih kako mi nevidljiva ruka miluje
lice, dok je tom i susjednom prostorijom odjekivao jecaj koji nije bio ni ljudski ni životinjski, kao da
sablast luta iz dvorane u dvoranu. Morao sam biti pripravan na iznenadenja u knjižnici, ali se još
jednom prestravih i odskocih unatrag. Mora da je i Vilim doživio nešto slicno, jer je upravo
opipavao obraz podigavši uvis svijecu i ogledavajuci se.
Dignu ruku i promotri plamen koji se sad doimao življim, zatim navlaži prst i uspravi ga ispred
sebe.
»Jasno«, rece i pokaza mi na dvama nasuprotnim zidovima dva mjesta u visini covjeka. Ondje su
se otvarala dva uska proreza kroz koje smo približivši im ruku mogli osjetiti hladan zrak što je
dolazio izvana. Kad smo im zatim približili uho, culi smo hujanje, kao da vani puše vjetar.
»Knjižnica se na nekakav nacin mora i zraciti«, rece Vilim, »inace se ovaj zrak ne bi mogao udisati,
osobito ljeti. Povrh toga, ovi prorezi dovode pravu kolicinu vlage, kako se pergamenti ne bi sušila
Ali tu nije kraj graditeljevoj dosjetljivosti. Rasporedivši proreze u odredenim kutovima, postigli su
da se za vjetrovitih noci strujanja što naviru kroz ove otvore križaju s drugim strujanjima te se u
sobama nagomilaju i proizvedu zvukove koje smo culi. Kad se pribroji zrcalima i travama, ti
zvukovi još više uplaše one koji, kao mi, ovan10 nesmotreno zabasaju a da dobro ne poznaju
mjesto. I mi smo sam nacas pomislili da nam utvare dašcu u lice. To smo uvidje li tek sa kad se
uzvitlao vjetar. I ovu smo tajnu riješili. Ali ni uza sve to n znamo kako da izademo!«
Tako razgovarajuci, sad vec izgubljeni, potucali smo se naslijepo slijedeci za natpise koji su svi
jednako izgledali. Naletismo na još u sedmorokutnu dvoranu, obidosmo susjedne sobe, ne
nadosmo izlaza. Krenusmo natrag hodajuci gotovo sat vremena i ne trudeci se više da doznamo
gdje smo. U stanovitom trenutku Vilim znade da smo poraženi, preostajalo nam je jedino da u
nekoj dvorani legnemo spavati i nadamo se da ce nas sutradan pronaci Malahi. Dok smo kukali
nad bijednim završetkom svojeg lijepog pothvata, neocekivano se nadosmo u dvorani iz koje su
polazile stepenice. Sa farom zahvalismo nebesima pa veselo sidosmo.
Tek što se spustismo u kuhinju, pojurismo prema ognjištu, udosmo u hodnik kosturnice, a kunem
se da mi se one mrtvacki iscerene gole glave uciniše poput dragih osoba što mi se smiješe.
Vratismo se u crkvu te izidosmo kroz sjeverni portal, i napokon sretni sjedosmo na kamene
nadgrobne ploce. Prekrasni nocni zrak bio je nalik na božanski melem. Zvijezde su oko nas
blistale, a prividenja iz knjižnice bila su daleko.
»Kako je svijet lijep i kako su labirinti ružni!«, rekoh s olakšanjem.
»Kako bi svijet bio lijep kad bi postojalo pravilo po kojem bi se moglo kretati po labirintima«,
odvrati moj ucitelj. »Koliko bi moglo biti sati?«, upitah.
»Izgubio sam osjecaj za vrijeme. Ali bit ce dobro da dospijemo u celiju prije nego što odzvoni
služba rijeci.«
Produžismo lijevom stranom crkve, prodosmo ispred portala (okrenuh glavu da vidim Starce
Apokalipse, super thronos viginti quator!) pa prijedosmo kloštar na putu do doma za hodocasnike.
Na pragu gradevine stajao je Opat i strogo nas gledao. »Cijelu noc vas tražim«, rece Vilimu.
»Nisam vas našao u celiji, nisam vas našao u crkvi...«
»Slijedili smo trag...«, neodredeno rece Vilim, vidljivo smeten. I uputi mu dug i uporan pogled,
zatim rece polaganim i ozbiljnim glasom: »Tražio sam vas odmah nakon povecerja.
Svaki cas ce zazvoniti za službu rijeci pa cemo vidjeti hoce li se pojaviti. Inace, bojim se kakve
nove nesrece.«
Od jutrenja do prvog casa
Gdje se u celiji nestalog Berengam pronade krvlju uprljana krpa, i to je sve.
Dok ovo pišem, osjecam se umornim kao što sam se osjecao one noci, to jest onoga jutra. Sto da
kažem? Nakon bogoslužja razasla Opat vecinu redovnika, koji su vec svi bili uzbunjeni, da
posvuda traže, ali bez ikakva ishoda.
Oko jutrenje, premecuci po Berengarovoj celiji, neki redovnik nade pod slamaricom bijelu krpu
uprljanu krvlju. Pokazaše je Opatu koji u njoj vidje mracan predznak. Bio je nazocan Jorge koji,
kad ga o tome obavijestiše, rece: »Krv?« kao da mu se to cini nevjerojatnim. Kad su kazali
Alinardu, on odmahnu glavom i rece: »Ne, ne, na trecu trublju smrt dolazi vodom...«
Vilim promotri plahtu i rece: »Sad je sve jasno.«
»Pa gdje je onda Berengar?«, zapitaše ga.
»Ne znam«, odgovori. Cu ga Avmaro pa podignu pogled prema nebu prošaptavši Petru iz Sant'
Albana: »Takvi su ti Englezi.«
Oko prvog casa, pošto je vec granulo sunce, otpremiše sluge da pregledaju podnožje brijega oko
zidina. Vratiše se oko treceg casa ništa ne pronašavši
Vilim mi rece da zasad ne možemo ništa. Treba da pricekamo razvoj dogadaja. Pa ode u
kovacnicu i stade o necem potanko razgovarati s Nikolom, meštrom staklarom.
Ja sjedoh u crkvu, pokraj središnjeg portala, dok su se služile mise.
Pobožno usnuh i dobrano odspavah, jer cini se da je nama mladima san potrebniji nego starima,
koji su vec mnogo spavali, a sad se spremaju da usnu zauvijek.
Treci cas
Gdje Adson u skriptoriju razmišlja d : o povijesti svojega reda i o sudbini knjiga.
Iz crkve izadoh manje umoran, ali omamljena duha, jer tijelo može mirno otpocinuti jedino za
nocnih sati. Popeh se do skriptorija, zamolih Malahiju za dopuštenje i uzeh listati katalog. Ali dok
sam pogledom rastreseno prelijetao listove što su mi promicali pred ocima, zapravo sam
promatrao redovnike.
Dojmiše me se spokoj i vedrina kojima su se predavali svojem poslu, kao da u cijeloj utvrdi ne
traje tjeskobna potraga za njihovim subratom, i kao da im druga dva subrata nisu vec izgubila
život u užasnim okolnostima. Eto, rekoh sebi, u tome je velicina našeg reda: stoljecima i stoljecima
gledali su ljudi poput ovih kako nasrce barbarska rulja, kako se pljackaju njihove opatije, kako
kraljevstva guta plameni kovitlac, pa ipak su i dalje voljeli pergamente i tintu, i dalje poluglasno
citali rijeci što su im stigle stoljetnom predajom i što su ih oni ostavljali predaji buducih stoljeca.
Citali su i pisali i kad se tisucljece bližilo kraju, zašto tako ne cine i sada?
Prethodnoga je dana Benno kazao kako bi bio spreman pociniti grijeh samo da bi se domogao
rijetke knjige. Nije lagao niti se šalio. Zacijelo bi redovnik svoje knjige morao smjerno ljubiti, i
voljeti više njih negoli se povoditi za svojom znatiželjom-No što laicima predstavlja primamljivost
preljuba, a svjetovnim svecenicima žudnja za bogatstvom, to je redovnicima napast spoznaje.
Prelistah katalog, a pred ocima mi puce pogled na svetkovinu tajanstvenih naslova: Quinti Sereni
de medicamentis, PhaenomC"
. rJ{esopi de natura animalium, Liber Aethiciperonymi de cosmo-hia Libri tres quos Arculphus episcopus
adamnano escipiente de i santcis ultramarinis designavit conscribendos, Libellus Q. Iulii uLtrionis de orgine
mundi, Solini Polyhistor de situ orbis terrarum mirabilibus, Almagesthus... Nije me cudilo što se tajna
zlocina oko knjižnice. Za te ljude što su se posvetili pisanju knjižnica bila nebeski Jeruzalem i
ujedno nepristupacan svijet na granici izmedu nepoznate zemlje i poganskog podzemlja. Svojim
obecanjima i svojim zabranama knjižnica je vladala nad njima. Živjeli su s njom, za nju i možda
protiv nje, kao krivci se nadajuci da ce jednom doprijeti do njezine tajne. Zašto se ne bi izložili
smrti da utaže znatiželju svojeg uma, ili zašto ne bi ubili kako bi sprijecili da tkogod prisvoji neku
njihovu ljubomorno cuvanu
tajnu?
Napast, dakako, oholost uma. Posve je drugaciji bio redovnik — pisar kako ga je zamislio naš sveti
utemeljitelj, kadar prepisivati a da ništa ne razumije, prepušten Božjoj volji, predan pisanju kao
molitvi, a molitvi kroz pisanje. Zašto više nije tako? O, nije to jamacno jedino što se u našem redu
izrodilo! Postao je odviše jak, njegovi su se opati takmili s kraljevima, zar možda nije Abbone
primjer monarha koji s držanjem monarha nastoji izgladiti sporove izmedu drugih monarha? I
samo znanje što su ga opatije zgrnule sada služi kao roba za razmjenu, razlog za oholost, povod
hvastanju i premoci. Kao što se vitezovi razmecu oklopima i stijegovima, naši se opati razmecu
oslikanim rukopisima... A to više (koje li ludosti!) što su naši samostani vec izgubili pobjednicku
palminu grancicu mudrosti. Knjige sad prepisuju škole pri stolnim crkvama, gradska udruženja,
sveucilišta, možda i bolje nego prave i nove knjige — i možda u tome leži razlog svih tih nevolja.
Opatija u kojoj sam se nalazio bila je možda zadnja koja se mogla diciti vrsnošcu u proizvodnji i
umnažanju ucenosti. No moguce je da se redovnici upravo zbog toga nisu više zadovoljavali
svetim djelom prepisivanja, nego ih je njihova hlepnja za novim nagnala da i sami pokušaju
proizvesti nove nadopune prirodi. Naslutih nejasno u tom trenutku (a danas to dobro znam, sam
od godina i iskustva osijedio), da time potvrduju svoje izuzetnosti. Jer kad bi se to novo znanje
koje su znali proizvoditi propuštalo da slobodno kola izvan tih zidina, ni po cemu se više to sveto
mjesto ne bi razlikovalo od kakve škole pri stolnoj crkvi ili od gradskog sveucilišta. Sve dok,
naprotiv, ostaje skriveno, održava njegov ugled i snagu, ne može ga oskvrnuti nikakva ucena
prepirka, ni kvodlibetska taština što svaku tajnu i svaku velicinu hoce podvrgnuti procjeni kroz
svoje sic et aon To su, rekoh sebi, razlozi šutnje i mraka što okružuju knjižnicu-ona je zaliha znanja,
ali to znanje može ocuvati samo ako sprijeci da itko, pa cak i sami redovnici, do njega dopre.
Znanje nije kao novac, koji i kroz najnecasniju trgovinu prolazi fizicki neokrnjen Više je nalik na
krasno odijelo što se, kako ga trošite i njime se razmecete, s vremenom otrca. Zar nije takva
zapravo i sama knjiga, kojoj se stranice stanu mrviti, a crnilo i pozlata potamne, ako je dotice
previše ruku? Eto, nedaleko od sebe vidio sam Pacifika iz Tivolija kako lista neku staru knjigu
stranica slijepljenih jednih uz druge od vlage u kojoj se svezak nalazio. Jezikom je kvasio kažiprst i
palac da bi lakše okretao listove, a pri svakom dodiru s njegovom pljuvackom te su stranice gubile
na cvrstoci. Da bi se razdvojio, morao ih je saviti i izložiti neumoljivom djelovanju zraka i prašine
koji ce izdupsti tanke pruge što su nabirale pergament dok ga je okretao, a na mjestima gdje je
pljuvacka omekšala, ali i oslabila kutove listova, nastat ce nova plijesan. Kao što ratnik od prekomjerne
blagosti postaje mekoputnim i nesposobnim, tako bi i knjiga od prekomjerne ljubavi i
radoznale želje za posjedovanjem bila osudena na bolest koja bi je zatrla.
Što bi valjalo uciniti? Više ne citati, nego samo cuvati? Strahujem li ja s pravom? Što bi na to rekao
moj ucitelj?
Malo podalje vidjeh rubrikatora Magna iz Ione, koji je plovuccem istrljao svoj papir i sada ga
omekšavao kredom, kako bi mu onda uglacao površinu. Do njega je Rabano iz Toleda pricvrstio
pergament za stol i s obiju strana oznacio marginom sitnim rupicama iz kojih je sada povlacio vrlo
tanke vodoravne crte. Ubrzo ce se dva lista ispuniti bojama i oblicima, stranica ce postati slicna
relikvijaru, blještava od dragulja kojima ce se optociti buduce tkivo pobožnoga spisa. Ta dva
subrata, rekoh sam sebi, upravo proživljuju rajske trenutke na zemlji. Proizvode nove knjige,
jednake drugima koje ce vrijeme poslije nesmiljeno uništiti... Knjižnici dakle ne prijeti nikakva
zemaljska sila, ona je nešto živo... Ali ako je živa, zašto se ne bi prepustila opasnostima spoznaje?
Je li to htio Benno, a možda i Venancije? »
Od tih se misli osjetih zbunjeno i prestrašeno. Možda nisu prijale iskušeniku, koji je citav svoj
vijek imao tek savjesno i slijediti pravilo — što sam poslije i cinio, a da sebi nisam postavljao druga
pitanja, dok se svijet oko mene sve više srozavao uhvacen u kovitlac krvi i ludila. Bilo je vrijeme
jutarnjeg obroka pa podoh u kuhinju, gdje sam bio sprijateljio s kuharima, a oni mi dadoše
najbolje zalogaje.
Šesti cas
Gdje se Adsonu povjeri Salvatore, a to što cuje ne da se sažeti u nekoliko rijeci, ali ga navede da se duboko i
zabrinuto zamisli.
Dok sam jeo, u kutu ugledah Salvatorea kako, ocito se pomirivši s kuharom, veselo kuša jelo od
tijesta i ovcetine. Jeo je kao da jeo nije nikad u životu, ne dopuštajuci da mu makar i mrvica
propadne, a cinilo se da se zahvaljuje Bogu na tom izvanrednom dogadaju.
Namignu mi i svojim cudnovatim jezikom rece kako se želi najesti za sve one godine što je postio.
Ispripovjedi mi o pretužnu djetinjstvu u kraju gdje je zrak nezdrav, gdje cesto liju kiše, a polja
gnjiju pod kužnim parama. Mjesece i mjesece, kako razumjedoh, trajale su poplave, tako da na
poljima više nije bilo brazda, pa si od vagana sjemena dobivao jedva sekstarij, da bi ti zatim i taj
sekstarij propao. I gospoda su imala bijela lica kao i siromasi, premda je, primijeti Salvatore,
umiralo više siromaha nego gospode, možda zbog toga (rece osmjehujuci se) što ih je bilo više...
Sekstarij je stajao petnaest novcica, vagan šezdeset novcica, propovjednici su najavljivali kraj
vremena, ali su se Salvatoreovi roditelji i djedovi sjecali da je tako bilo i prije, te zakljuciše da su
vremena uvijek pri kraju. Pošto su pojeli sve pticje strvine i sve neciste životinje koje su mogli naci,
pronije se glas da je netko iz sela stao iskapati mrtvace. Vatreno i zorno poput histriona
objašnjavao mi je Salvatore kako su ti »homeni malissimi« rovali po zemlji na grobljima sutradan
poslije pogreba. »Njam! izustio bi zatim i zagrizao u svoju ovcetinu, no ja sam na njegovu licu
vidio bolno iskreveljen izraz ocajnika koji glode leš. A onda, kako im nije bilo dovoljno što kopaju
po posvecenoj zemlji, oni najgori bi se kao drumski tati pritajili u šumi i zaskocili putnike. »Cak!«,
Salvatore, nož pod gušu pa »Njam!«. A oni još gori od najgorih jabukom namamili bi djecu i
zaklali je, ali bi je, pojasni Salvatore vrlo ozbiljno, prije jela skuhali. Isprica mi o covjeku koji je
došao prodavati kuhano meso za nekoliko novcica i svi su jedva vjerovali u tu srecu, kadli im pop
rece da je posrijedi ljudsko meso,
„ pobješnjela rulja razdera covjeka na komadice. No iste noci netko iz sela ode otkopati grob
ubijenoga da bi jeo ljudožderova mesa, a kad ga otkriše, selo i njega osudi na smrt.
Ali Salvatore mi ne ispripovjedi samo tu pricu. Kljastim recenicama, u kojima sam se morao
upinjati da razaberem ono malo provansalskog i nešto izraza iz talijanskih narjecja što sam znao,
isprica mi kako je pobjegao iz rodnog sela i kako se skitao svijetom. U njegovu pripovijedanju
prepoznadoh mnoge koje sam prije toga putem upoznao i sreo, a mnoge druge koje sam upoznao
naknadno prepoznajem sada, pa nakon toliko vremena nisam siguran ne pripisujem li mu
pustolovine i zlocine što pripadaju drugima, prije ili poslije njega, jer se u mojem umornom duhu
sve to sklapa u jednu jedinu sliku, upravo kao što snaga mašte ujedinivši sjecanje na zlato i na
brdo katkad sastavi predodžbu o zlatnoj planini. Tijekom puta cesto sam cuo kako Vilim govori o
priprostim ljudima, a neka su njegova subraca taj naziv, 'priprosti' ili 'simplices', nadijevala ne
samo puku, nego i svima neukima, laicima. Ta mi se oznaka uvijek cinila neodredenom, jer sam u
talijanskim gradovima sretao trgovce i obrtnike koji doduše nisu bili klerici, ali ni neuki, iako su
svoja znanja iskazivali na puckome jeziku. A da i ne spominjemo kako neki tirani koji su u to
vrijeme vladali na poluotoku nisu imali nikakva obrazovanja iz teologije, medicine, logike ni
latinskog, ali zacijelo nisu bili neuki ili prostodušni. Stoga mislim da se i moj ucitelj govoreci o
priprostima služio prilicno pojednostavljenim pojmom. No Salvatore je nedvojbeno spadao medu
priproste, potekavši iz kraja kojeg su stoljecima tlacile neimaština i bahatost feudalne gospode. Bio
je priprost, ali nije bio glup. Težio je za drugacijim svijetom, koji je njega u doba kad je pobjegao od
svojih, kako mi rece, poprimao izgled blažene zemlje u kojoj tece med i mlijeko, a na granama
stabala kolutovi sira i mirisne kobasice.
Ispunjen tom nadom zbog koje je gotovo odbijao da ovaj svijet shvati kao dolinu suza, gdje je
providnost (tako su me ucili) cak i Pravdu predodredila da bi održavala ravnotežu medu
stvarima, pa su njezini putovi cesto nedokucivi, proputovao je Salvatore razne zemlje, od svojeg
rodnog Monferrata do Ligurije, a zatim od Provan do zemalja francuskog kralja.
Lutao je Salvatore svijetom prosjaceci, nasitno kraduci, pretvarajuci se da je bolestan, u
privremenoj službi kakva gospodina, i opet b' se vracao u šumu, na glavni put. Po njegovu
pricanju shvatih da s pridružio cetama lutalica koje su se iducih godina sve cešce vidale po Evropi,
sastavljene od lažnih redovnika, varalica, lupeža, prepredenjaka, odrpanaca i prosjaka, gubavaca i
sakatih, potepuha, potucala, vucarala, skitnica, ulicnih pjevaca, klerika bez domovine, dakaputnika
prevaranata, lakrdijaša, onemocalih placenika, Zidova lutalica koji su smoždena duha
umakli nevjernicima, ludaka, prognanih bjegunaca zlocinaca odsjecenih ušiju, sodomita, a s njima
obrtnika pokucaraca tkalaca, kotlara, stolara, brusaca, pletaca slame, zidara, pa hulja svako-jakog
soja, lopova, nitkova, ništarija, nevaljalaca, nikogovica, dripaca, huncuta, obješenjaka, rda, klipana,
vucibatina, k tome kanonika i popova simonijaka i mešetara, pa ljudi što žive od tude
lakovjernosti, krivotvoritelja papinskih bula i pecata, prodavaca oprosta, lažno uzetih što se izvale
pred crkvenim vratima, odmetnika iz samostana, trgovaca relikvijama, vraceva i hiromanata,
iscjelitelja i nekromanata, tobožnjih skupljaca milodara, zatim razvratnika svakog kova, bludnika
što varkom i silom zavode redovnice i djevojke, prijetvorice što hine vodenu bolest, padavicu,
šuljeve, kostobolju i rane, uz duševnu potištenost i ludilo. Bilo ih je takvih koji su sebi tijelo
umatali u zavoje kako bi izgledalo da je puno neizljecivih cireva, drugi bi u usta stavljali tekucinu
boje krvi da bi hinili izljev podmukle bolesti. Bilo je nitkova koji su se pravili da im je jedna noga
oduzeta, da bi bez potrebe nosili štake, hinili šugu, otekline, nabreknuca, metali povoje, ljekarije
od šafrana, hodali uokolo okovanih ruku, povijene glave, te bi se onako smrdljivi ušuljali u crkvu
ili bi se na trgu najednom skljokali bljujuci pjenu i prevrcuci ocima i iz nozdrva ispuštajuci krv
nacinjenu od soka kupine i crvene boje, da bi iskamcili hrane ili novca od plašljiva svijeta koji bi se
prisjetio kako su sveti oci pozivali na milostinju: podijeli svoj kruh s gladnim, povedi beskucnika
pod svoj krov, pohodimo Krista, primimo Krista, odjenimo Krista, jer kao što voda cisti vatru, tako
milostinja cisti naše grijehe.
I nakon dogadaja o kojima pricam uz tok Dunava vidio sam i još vidam takve varalice, koji se kao
i davoli dijele na legije, a svaka nosi posebno ime: accappones, lotori, protomedici, pauperes
verecundii morigeri, affamiliolii, crociarii, alacerbati, reliiiuiarii, affarinati, iz patores, iucchi,
spectini, coccinati, appetentes i attarantes, accortf' mutuatores, attrementes, falsibordones,
accadentes, alacritesiaffarfantes.
Poput gliba su se slijevali svim putovima našeg svijeta, a medu njih se znao progurati koji
dobrohotni propovjednik, krivovjernik traži za novim plijenom, raspirivac nesloge. Upravo se
papa Ivan, uvijek bojao priprostih što propovijedaju i provode u djelo siromaštvo, okomio na
propovjednike koji žive od milodara, zato što, kako je tvrdio, šarenim zastavama i propovijedima
privlace radoznalce i docepali novca. Je li govorio istinu taj pokvareni papa ogrezao simoniji kad
je fratre-prosjake izjednacavao s tim družinama otpadnika i pljackaša. Pošto sam malo proputovao
talijanskim poluotokom, mnogo toga mi više nije bilo jasno. Cuo sam kako fratri iz Altopascia u
svojim propovijedima prijete izopcenjima i obecavaju oproste od grijeha, odrješuju od grabeža i
bratoubojstava, od umorstva i lažnih prisega ako im se dobro plati, te prikupljaju milodare kojima
se navodno u njihovoj bolnici svaki dan služi i do sto misa, dok se od njihove imovine mirazom
oprema dvjesta siromašnih djevojaka. Nacuo sam i price o fra Paolu Zoppu koji je kao pustinjak
živio u šumi kod Rietija i hvalio se kako mu je Duh Sveti izravno objavio da puteni cin nije grijeh.
Tako je zavodio svoje žrtve koje bi nazivao sestrama primoravajuci ih da se dadu bicevati po goloj
koži, a da pri tom triput kleknu na pod oponašajuci križ, prije nego što ih on prinese Bogu i od
njih zatraži ono što je zvao poljupcem mira. No je li sve bila istina? I kakva je veza postojala
izmedu tih remeta koji su se predstavljali kao prosvijetljeni i fratara uboga života što su
poluotokom krstarili uistinu se izlažuci pokori, omraženi svecenstvu i biskupima zbog toga što su
šibali njihove poroke i otimacine? Salvatoreovo pricanje, onako izmiješano s onim što sam i sam
vec znao, nije iznosilo na vidjelo razlike izmedu tih dviju pojava. Sve je nalikovalo jedno na drugo.
Katkad mi se Salvatore cinio kao oni sakati prosjaci iz Touraine o kojima se pripovijeda da su se
dali u bijeg kad su mu se približavali cudotvorni posmrtni ostaci svetog Martina, od straha ih
svetac ne ozdravi i tako im ne oduzme izvor zarade, ali im udijeli svoju milost prije nego što su
stigli do granice i njihovu zlocu tako što im je vratio sposobnost da se služe svojim udovima.
Katkad bi se medutim živinsko lice redovnikovo ozarilo strogošcu dok bi mi pricao kako je živeci
s tim družinama znao slušati propovijedi male brace što su kao i on vrludala šumama, te kako od
tada svoj siromašni život lutalice ne smije smatrati tegobnom nuždom, nego necim cemu se s
radošcu posvecuje, pa je pristupio sljedbama i skupinama pokornika, ali im je u izgovoru
iskrivljavao imena i njihove doktrine odredivao na dosta neprikladan nacin. Zakljucih da je sreo
patarene i Valdenze, a možda i katare, arnaldiste i humilijate, te da je lutajuci svijetom prelazio iz
skupine u skupinu i da je svoj položaj lutalice postepeno prihvacao kao poziv, cineci za
Gospodina što je prije cinio za svoj trbuh.
Ali kako, i dokad? Koliko sam razumio, prije tridesetak godina bio je ušao u samostan male brace
u Toskani i tu nosio mantiju svetog Franje ne položivši zavjet. Mislim da je ondje naucio ono malo
latinskog koji je miješao s narjecjima svih podrucja na kojima je kao siromah bez zavicaja boravio,
s natruhama iz govora svih skitnica s kojima je drugovao, od placenika iz mojih krajeva do
dalmatinskih bogumila. Tako se predao pokornickom životu, po vlastitim rijecima (penitenziagite,
govorio mi je nadahnuta pogleda, i ponovno cuh izraz koji je potaknuo Vilimovu
radoznalost), no cini se da su i minoriti s kojima je bio imali zbrkane pojmove, sudeci po tome što
su jednog dana, kad su se razgnjevili na kanonika obližnje crkve, optuženog za grabež i druge
opacine, provalili u njegovu kucu i skotrljali ga niza stube, od cega je grešnik umro, a zatim su
opljackali crkvu. Stoga biskup posla vojnike, fratri se razbježaše, a Salvatore nastavi dugo lutati
sjevernom Italijom s družinom fratrica, to jest minorita-prosjaka bez ikakva zakona i stege.
Otamo se sklonio u okolicu Toulousea gdje je doživio nešto neobicno, dok je slušao pripovijedanje
o velikim križarskim pothvatima, što je raspalilo njegovu maštu. Okupi se jednoga dana u veliku
cetu mnoštvo pastira i ubogog puka da bi prešli more i borili se protiv neprijatelja vjere. Nazvaše
ih pastiricima. Zapravo, htjeli su uteci sa svoje proklete zemlje. Dvojica voda napuniše im glave
lažnim teorijama. Jedan je bio svecenik kojega su zbog lošeg ponašanja liši" njegove crkve, a drugi
redovnik koji se odmetnuo iz reda svetog Benedikta. Do te su mjere izludjeli tu bezazlenu svjetinu
da su im jatimice prilazili cak i šesnaestogodišnji mladici, protiv roditeljske volje, noseci sa sobom
jedino torbu i štap, bez novca. Napuštali bi svoja polja i u velikoj ih gomili slijedili poput stada
ovaca. Više nisu išli ni za razborom ni za pravicom, nego ih je vodila sila i vlastita volja-Bili su kao
pijani od toga što su se našli svi zajedno tako slobodni i sjedinjeni maglovitom nadom da ih ceka
obecana zemlja. Prolazili su selima i gradovima i sve uzimali, a kad bi koga od njih uhitili, oni bi
napadali zatvor i oslobodili ga. Kad su ušli u parišku tvrdavu da oslobode nekoliko svojih
drugova koje su gospoda dala uhititi, jer im je pariški prepošt pokušavao pružiti otpor, podigoše
ga i baciše niza stepenice te razvališe vrata tamnice. Zatim se svrstaše u bojne redove Saint
Germain. Nitko se medutim ne usudi preprijeciti im put, pa izadoše iz Pariza i podoše put
Akvitanije. Gdje god bi naišli na Židove, ubijali su ih i otimali im sve što su imali... »Zašto baš
Židove?«, upitah Salvatorea. A on ce na to: »A zašto ne?« Pa mi objasni da su ih propovjednici
citav život ucili da su Židovi neprijatelji kršcanstva, jer zgrcu blaga koja su njima uskracena.
Zapitah ga nije li naprotiv istina da blaga zgrcu gospoda i biskupi ubiruci desetinu, i da se
pastirici dakle nisu borili protiv svojih pravih neprijatelja. Odgovori mi kako, kad su pravi
neprijatelji prejaki, valja ipak pronaci slabije neprijatelje. Sinu mi da priproste zbog toga i nazivaju
tim imenom. Jedino je silnicima uvijek savršeno jasno tko su im pravi neprijatelji. Gospoda nisu
htjela da pastirici ugroze njihov imutak, pa je za njih bila velika sreca što su vode pastirica
podmetnule ideju da veliki dio bogatstva posjeduju Židovi.

Upitah tko je svjetini uvrtio u glavu da treba napadati Zidove. Toga se Salvatore nije sjecao. Kad
se svjetina nade na okupu slijedeci neko obecanje i tražeci da se nešto od tog obecanja odmah
ispuni, mislim da nitko ne zna tko je od njih taj koji govori. Sjetih se da su njihove vode bile
odgojene u samostanima i biskupskim školama i da su govorili jezikom gospode, iako su ga
prevodili u rijeci razumljive pastirima. A pastiri nisu znali gdje boravi papa, ali su znali gdje
borave Zidovi. Sve u svemu, opsjeli su visoku i glomaznu utvrdu francuskog kralja, u kojoj su
prestravljeni Zidovi bili hrpimice potražili utocište. Zidovi koji su izišli pred zidine utvrde hrabro
su se i nemilosrdno branili bacajuci komade drva i kamenje. No pastirici potpališe vrata utvrde da
bi zatvorene Zidove mucili dimom i vatrom. Buduci da im nije bilo spasa i da im je "raže bilo
poubijati se negoli poginuti od ruke neobrezanih, zamoliše jednoga od sebe, koji se cinio
najhrabrijim, da ih ubije macem. On Postade, i poubija ih više od pet stotina. Zatim sa svojom
djecom izide Arde i zatraži od pastirica da ga pokrste. Ali pastirici mu rekoše: zar nakon takva
pokolja koji si pocinio nad vlastitim narodom sada misliš umaknuti smrti? Pa ga sasjekoše, ali
poštedješe djecu i dadoše ih krstiti. Krenuše prema Carcassonneu, a putem su pljackali i ubijali
gdje francuski kralj upozori da su prevršili svaku mjeru te da im se u svakom gradu kojim produ
pruži otpor, i da se cak i zabrane kao da su kraljevi ljudi...«
Zašto je kralj u tom trenutku pokazao toliku skrb za Židove? Možda se pobojao onoga što bi
pastirici mogli napraviti s cijeli kraljevstvom, a i da ce im se broj previše povecati. Zato je cak i
prema Židovima osjetio nježnost, bilo stoga što su Židovi koristili trgovinu u kraljevstvu, bilo
zbog toga što je sad trebalo uništiti pastirice pa je valjalo da svi dobri kršcani nadu razloga da se
žaloste nad njihovim zlocinima. Ali mnogo kršcana ne posluša kralja, smatrajuci da nije pravo
braniti Židove koji su oduvijek bili neprijatelji kršcanske vjere. Tako su u mnogim gradovima
pucani koji su Židovima morali otplacivati lihvarske dugove bili sretni što ih pastirici kažnjavaju
za njihovo bogatstvo. Na to kralj pod prijetnjom smrti naredi da se pastiricima ne pomaže. Skupi
veliku vojsku i napadne ih, pa mnogi poginuše, a drugi se spasiše bijegom i skloniše po šumama,
gdje ih snade smrt od oskudice. Uskoro ih je dotu kao sve do zadnjega. Kraljev povjerenik ih je
hvatao i vješao po dvadesetoricu ili tridesetoricu na veca stabla, kako bi prizor njihovih leševa
služio kao vjecit primjer i kako se više nitko ne bi usudio narušavati mir kraljevstva.
Zacudo mi Salvatore tu pricu ispripovjedi kao da je rijec o nadasve kreposnu pothvatu. On je
naime i dalje bio uvjeren da se rulja pastirica pokrenula u nakani da osvoji Kristov grob i da ga
oslobodi od nevjernika, i nikako mu nisam mogao dokazati da su taj divni cin vec bili izveli drugi,
u vrijeme Petra Pustinjaka i u vrijeme svetog Bernarda, i napokon za kraljevanja Svetog Luja
francuskog. Kako bilo da bilo, Salvatore nije otišao k nevjernicima jer se što prije morao udaljiti s
podrucja Francuske. Prebacio se u okolicu Novare, kako mi rece, ali se vrlo neodredeno izražavao
o onome što mu se tom prilikom dogadalo. Najposlije je došao u Casale, gdje je postigao da ga
prime u samostan male brace (a mislim da je tu sreo Remigia), upravo u doba kad su mnogi od
njih pred papinim progonima mijenjali mantiju i bježali u okrilje samostana drugih redova, da bi
se spasili od lomace. Sve nam je to zapravo bio ispricao Ubertino. Kako je dugo stjecao iskustva u
mnogim grubim poslovima (njima se služio u necasne svrhe dok slobodno lutao, a u svete svrhe
dok je lutao iz ljubavi prema Kristiu. Salvatorea je opskrbnik odmah uzeo kao pomocnika. To je
bio razlog zbog kojega je ondje ostao mnogo godina, malo se zanimajuci za slavu reda, ali uvelike
za upravljanje podrumom i smocnicom, slobodan o3 jede a da ne mora krasti, i da hvali Gospodina
a da ga ne spale.
To je bila prica koju od njega doznadoh izmedu zalogaja i zalogaja, pa se upitah što je od toga
izmislio, a što prešutio.
Gledao sam ga radoznalo, ne zato što bi njegovi doživljaji bili jedinstveni, nego naprotiv upravo
stoga što mi se cinilo da to što se s njim zbivalo prikazuje sjajan pregled tolikih dogadaja i pokreta
koji je Italiju toga vremena cinili punom cari i neshvatljivom.
Što mi je taj razgovor predocio? Sliku covjeka koji je živio pustolovno, kadar da ubije bližnjega ne
uvidajuci da je pocinio zlodjelo. No premda je u to vrijeme svaki prijestup Božjeg zakona bio nalik
na sve ostale, vec sam pocinjao razumijevati neke od pojava o kojima sam slušao i shvacati da je
klanje koje može izvesti svjetina, obuzeta gotovo ekstaticnim zanosom i nesposobna da razluci
davolske zakone od Božjih, nešto posve razlicito od zlocina što ga hladnokrvno, šutke i podmuklo
pocini pojedinac. A nije mi se cinilo da se Salvatore mogao okaljati takvim zlodjelom.
S druge strane, htio sam otkriti štogod o sumnjama o kojima je natuknuo Opat, a iz glave mi nije
izlazila pomisao na fra Dolcina, o kojemu nisam znao gotovo ništa. A ipak je njegov duh lebdio
nad svim razgovorima koje sam u ta dva dana cuo.
Zato ga iznebuha upitah: »Zar na svojim putovanjima nisi nikad upoznao fra Dolcina?«
Neobicna je bila Salvatoreova reakcija. Razrogaci oci, ako ih je uopce mogao još više razrogaciti,
uzastopno se nekoliko puta prekriži, promrmlja nekoliko isprekidanih recenica na jeziku koji tada
više zaista nisam razumio. Ucini mi se da te recenice znace nijekanje. Dotad me je promatrao sa
simpatijom i s povjerenjem, rekao bih prijateljski. Tog se casa njegov pogled gotovo ispuni
mržnjom. Zatim nade neku ispriku i ode.
Sad više nisam mogao izdržati. Tko je taj fratar cije ime utjeruje strah u kosti svakome tko ga cuje?
Odlucih da se ne mogu još dugo muciti u želji da to doznam. Glavom mi proleti zamisao.
Ubertino! je sam izustio to ime, prvu vecer kad ga sretosmo, on zna sve o razjašnjenim i
nerazjašnjenim zgodama oko fratara, fratrica i ostalog što se javljao zadnjih godina. Gdje da ga u
to doba nadem? U crkvi, utonulog u molitvu. Buduci da sam uživao u trenu slobode, uputih se
onamo.
Ne nadoh ga, dapace, ne nadoh ga sve do veceri. I tako je moja i znatiželja ostala
nezadovoljenom,
Deveti cas
Gdje Vilim govori Adsonu o rijeci krivovjerja, o ulozi priprostih u crkvi, o svojim sumnjama u mogucnosti
spoznavanja opcih zakona te gotovo uzgred isprica kako je odgonetnuo nekromantske znakove koje je ostavio
Venancije.
Vilima zatekoh u kovacnici gdje radi s Nikolom, a obojica su bili zaokupljeni poslom. Po klupi su
bili razvrstali mnogo sicušnih staklenih kolutova, koji su možda vec bili pripremljeni kao umeci za
okvir kakva staklenog prozora, a neke su od njih prikladnim orudem bili izbrusili do željene
debljine. Vilim ih je isprobavao stavljajuci ih ispred ociju. Nikola je sa svoje strane kovacima
izdavao upute kako da nacine rašlje u koje ce ugraditi izabrana stakla.
Vilim je razdraženo gundao, jer je leca koja ga je dotad najviše zadovoljila bila smaragdne boje, a
on, govorio je, ne želi gledati pergamente kao da su livade. Nikola se udalji da bi nadzirao kovace.
Dok se bavio svojim stakalcima, ispricah Vilimu svoj razgovor sa Salvatoreom.
»Taj je covjek prošao mnogo toga«, rece, »možda je doista bio s dolcinovcima. Ova je opatija pravi
mikrokozam, kad stignu izaslanik pape Ivana i fra Mihovil, bit cemo u punom sastavu.«
»Ucitelju«, rekoh mu, »ja više ništa ne razumijem.«
»Na što se to odnosi, Adsone?«
»Najprije, u vezi s razlikama izmedu heretickih skupina. Ali tome cu vas poslije pitati. Sad mi
zadaje brigu samo pitanje ražu1* Dok ste govorili s Ubertinom, stekao sam dojam da mu vi
pokušava dokazati kako su svi jednaki, i sveci i krivovjemiri. A u razgovoru Opatom, naprotiv,
nastojali ste objasniti razliku izmedu krivovjernih i krivovjernika i izmedu krivovjernika i
pravovjernika. Drugim rijecima, Martinu ste spocitavali što razlicitima smatra one koji su u biti
jednaki, Opatu što jednakima smatra one koji su u biti razliciti.« Vilim nacas odloži lece na stol.
»Dobri moj Adsone«, rece, pokušajmo ustanoviti distinkcije, a u njihovoj primjeni se poslužimo
iskustvima pariške škole. Dakle, kažu oni tamo, svi ljudi imaju istu tancijalnu formulu ili se
možda varam?«
»Dakako«, rekoh ponosan na svoje znanje, »životinje su, ali su razumni, a znacajka im je
sposobnost da se smiju.«
»Izvrsno. Medutim, Toma se razlikuje od Bonaventure, Toma je debeo, dok je Bonaventura mršav,
a može se cak dogoditi da je Uguccione zao, dok je Franjo dobar, i da je Aldemar flegmatican, a
Agilulf pun žuci. Nije li tako?«
»Nema dvojbe da jest.«
»A to onda znaci da u pogledu supstancijalne forme medu ljudima postoji identitet, a razlicitost
što se tice akcidencija, to jest njihove površinske pojavnosti.«
»Bez daljnjega je tako.«
»Pa kad onda Ubertinu kažem da je ista ljudska priroda, u složenoj sveukupnosti svojeg
djelovanja, odgovorna i za ljubav prema dobru i za ljubav prema zlu, nastojim Ubertina uvjeriti u
identitet ljudske prirode. Kada pak Opatu kažem da izmedu katara i Valdenza postoji razlika,
naglasak stavljam na razlicitost njihovih akcidencija. A stavljam ga zato što se dogada da spale
Valdenza pripisujuci mu akcidencije svojstvene kataru, i obratno. A kad se spaljuje covjek, spaljuje
se njegova pojedinacna supstanca i u potpuno se ništavilo pretvara ono što je bilo konkretni cin
postojanja, sam po sebi dobar, barem u ocima Boga koji gaje održavao na životu. Cini li ti se da je
to dovoljan razlog da se naglašavaju razlike?«
»Cini, ucitelju«, ushiceno odgovorih. »I sad sam shvatio zašto tako govorite i cijenim vašu dobru
filozofiju!«
»Nije moja«, rece Vilim, »a ne znam ni je li baš ta dobra. Ali ono što važno jest da si je ti shvatio.
Prijedimo sada na drugo pitanje.« »Stvar je u tome«, rekoh, »da ja mislim da nisam ni za što.
Nikako ne uspijevam razluciti razliku u akcidencijama izmedu Valdenza, katalonskih siromaha,
humilijata, begina, picukara, lombarda, joakima, lombardskih siromaha, arnaldista, vilhelmita,
slobodnog duha i luciferijanaca. Što da radim?« „Jadni Adsone«, nasmija se Vilim, od dragosti me
lako pljesnuvši po ujku. »Nemaš ti uopce krivo! Vidiš, reklo bi se da su u ova dva zadnja stoljeca, i
još prije, ovim našim svijetom prohujali netrpeljivost, nada i ocajanje, sve troje odjednom... ili
bolje, ne, nije to dobra analogija. Pomisli na rijeku, obilnu i velicanstvenu, koja miljama i miljama
tece izmedu cvrstih nasipa, a ti znaš gdje je rijeka, gdje nasip, gdje kopno. U stanovitom trenutku,
pošto je tekla predugo vremena i kroz prevelik prostor, kad se stane bližiti moru koje u sebi
poništava sve rijeke, zbog umora rijeka više ne zna što je. Pretvori se u razgranjeno ušce. Ostane
možda glavni rukav, ali se iz njega u svim pravcima racva mnogo drugih, a neki od njih se
ulijevaju jedni u druge, pa više ne znaš što iz cega potjece, a katkad ne znaš što je još uvijek rijeka,
a što je vec more...«
»Ako razumijem vašu alegoriju, rijeka je grad Božji, ili kraljevstvo pravednika, koje se približava
kraju tisucljeca, i u toj se neizvjesnosti više ne može održati, nicu lažni i pravi proroci, a sve se to
slijeva u veliku ravnicu gdje ce nastati Armagedon...«
»Nisam baš na to mislio. No tocno je da je medu nama, franjevcima, uvijek živa pomisao na trece
doba i na nastupanje kraljevstva Duha Svetoga. Ne, više sam ti htio pokazati kako je tijelo crkve,
koje je stoljecima bilo i tijelo cijelog društva, Božjeg naroda, postalo odvile bogatim i nabijenim i
kako za sobom vuce sav talog koji je pokupilo po svim zemljama kojima je prošlo i tako izgubilo
svoju cistocu. Rukavi ušca su, ako hoceš, svi oni pokušaji koje rijeka poduzima da što prije utece u
more, odnosno da stigne do svojeg procišcenja. Ali moja je alegorija bila nepotpuna, poslužila mi
je samo da ti kažem koliko se stvara ogranaka krivovjerja i pokreta koji teže za obnovom, i kako se
medusobno prožimaju. Mojoj lošoj alegoriji možeš dodati i sliku nekoga tko svom snagom
pokušava iznova sagraditi nasipe duž rijeke, ali mu to nikako ne polazi za rukom. Neke rukave
rijeke zatrpa zemljom, druge umjetnim prokopima vrati u rijeku, trece opet pusti da teku, jer se ne
može sve zadržati i dobro je da rijeka izgubi dio svoje vode ukoliko svoj tok želi ocuvati citavim,
ako želi da joj se tok može prepoznati.«
»Sve manje razumijem.«
»I ja. Ne znam se vješto izražavati u parabolama. Zaboravi tu rijec. Radije se potrudi da shvatiš da
je mnogo pokreta što si ih spomenuo nastalo prije najmanje dvjesta godina i vec odumrlo, a ostali
su noviji...«
»Ali kad se govori o hereticima, spominju se svi zajedno.«
»Istina, ali to je jedan od nacina na koji se hereza širi i jedan nacina na koji se hereza guši.« »Opet
ne razumijem.«
Rože moj, kako je to teško! Dobro. Zamisli da si ti reformator obicaja i da si na vrhu nekog brda
okupio nekoliko drugova da vodite siromašan život. I domalo vidiš da mnogi dolaze cak i iz
dalekih zemalja i da te smatraju prorokom i da te slijede. Dolaze li uistinu zbog tebe ili zbog onoga
što govoriš?«
»Ne znam, samo se nadam. Zašto bi inace dolazili?« »Jer su od svojih otaca culi price o drugim
reformatorima i legende drugim manje ili više savršenim družbama, pa misle da je ova isto što i
ona, a ona isto što i ova.«
»Tako svaki pokret naslijedi sinove drugih pokreta.« »Dakako, zato što mu ponajviše prilaze
priprosti, koji ne razumiju tanane razlike u doktrini. Pa ipak, pokreti koji teže reformi ponašanja i
obicaja nicu na razlicitim mjestima na razlicite nacine i s razlicitim doktrinama. Na primjer, cesto
se miješaju katari i Valdenzi. No medu njima je velika razlika. Valdenzi su propovijedali reformu
unutar crkve, a katari drugaciju crkvu, drugacije videnje Boga i morala. Katari su mislili da je
svijet podijeljen izmedu protivnih snaga dobra i snaga zla, pa su utemeljili crkvu u kojoj su se
savršeni vjernici razlikovali od obicnih, a imali su i svoje sakramente i svoje obrede. Uspostavili su
vrlo strogu hijerarhiju, gotovo onakvu kakva vlada u svetoj majci crkvi, i ni najmanje nisu kanili
razbijati svaki oblik vlasti. Iz toga ti je jasno zašto su se katarima pridruživali i ljudi na visokim
položajima, posjednici, feudalci. Nije im bilo do toga da obnove svijet, jer se za njih suprotnost
izmedu dobra i zla nikada nece moci prevladati. Valdenzi su naprotiv (a s njima arnaldisti i
lombardski siromasi) htjeli prema idealu siromaštva izgraditi drugaciji svijet, i zbog toga su
primali obespravljene u svoje redove i u zajedništvu živjeli od rada svojih ruku. Katari su odbijali
crvene sakramente, a Valdenzi nisu, nego samo aurikularnu ispovijed.«
»Ali zašto ih onda brkaju i o njima govore kao o istome korovu?« "Rekao sam ti, ono od cega žive
jest ujedno i ono od cega umiru. Pridobivajuci priproste koje su potakli drugi pokreti koji misle ,
rijec o istom cinu pobune i nade, a uništavaju ih inkvizitori koji ima pripisuju greške drugih, pa
ako su sljedbenici jednog pokreta mili zlocin, taj ce se zlocin pripisati svakom sljedbeniku. Sa
stanovišta razuma, inkvizitori imaju krivo, jer oprecne trpaju u isti koš; sa stanovišta krivnje ovih
drugih, imaju pravo, gradu, verbigratia, stvori arnaldisticki pokret, pridu oni koji bi se bili ili se
jesu bili pridružili katarima ili Valdenzima na nekom drugome mjestu. Fra Dolcinovi apostoli
propovijedah fizicko odstranjivanje svecenstva i gospode i pocinili mnogo nasilnicki, djela, dok su
se Valdenzi nasilju protivili, jednako kao i fratrici, fj uvjeren sam da se u fra Dolcinova vremena u
njegovu skupinu stelji mnogo onih koji su se nekoc bili poveli za propovijedima fratrica ili
Valdenza. Priprosti ne mogu sami odabrati herezu koju ce slijediti Adsone, oni se uhvate onoga
tko propovijeda u njihovu kraju, tko prode njihovim selom ili trgom. Na to njihovi neprijatelji i
igraju Propovjednicko umijece sastoji se u tome da se u ocima puka sve hereze prikažu kao jedna
jedina, koja po mogucnosti istovremeno savjetuje i odricanje od spolnog užitka i puteno
sjedinjenje tijela, zato što tako ostavlja dojam da su svi heretici umiješani u jedinstven zamršen
splet davolskih protuslovlja koja se kose za zdravim razumom.«
»Znaci da medu njima nema nikakve veze i da tek zloduhovom obmanom priprosti laik koji bi
htio biti joakimit ili spiritualac padne u šake katarima ili obratno?«
»Naprotiv, nije tako. Pokušajmo se vratiti na pocetak. I uvjeravam te, Adsone, da se trudim da ti
nešto objasnim, premda ni ja sam ne mislim da o tome mogu sagledati cijelu istinu. Smatram da je
pogrešno misliti kako prvo dolazi hereza, a zatim joj se priprosti predaju (i osude se na
prokletstvo). Uistinu najprije dolazi položaj priprostih, pa tek onda hereza.«
»A kako?«
»Ti imaš razgovjetnu predodžbu o ustrojstvu Božjeg naroda. To je veliko stado dobrih ovaca i
loših ovaca koje na uzdi drže psi cuvari, ratnici iliti svjetovna vlast, car i gospoda, pod vodstvom
pastira, klerika, tumace Božje rijeci. Slika je jasna.«
»Ali ne odgovara istini. Pastiri se bore sa psima jer i jedni i drugi žele prigrabiti prava one druge
strane.«
»Tocno, i upravo to cini nejasnom narav stada. Zauzeti bitkom u kojoj se uzajamno razdiru, psi i
pastiri se više ne brinu o stadu. Dio tog» stada ostaje vani.«
»Kako vani?«
»Na rubu. Seljaci nisu seljaci, jer nemaju zemlje, ili je imaju, se od nje ne mogu prehraniti. Gradani
nisu gradani, jer ne pripadaju nijednom cehu niti ikojem drugom udruženju, oni su sitni puk
može postati svacijim plijenom. Jesi li po selima kad vidio skup gubavaca?«
»Jesam, jednom sam ih vidio stotinu najedanput. Bili su i sve se bjelasalo i raspadalo se, vukli su se
na štakama, oteklih ociju što su krvarile, nisu ni govorili ni vikali, nego skvicali, kao svinje.
Oni su za kršcanski narod 'drugi', oni kojima je mjesto na rubu , stado ih mrzi, oni mrze stado.
Htjeli bi da svi umremo, da smo gubavi kao oni.«
»Jest, sjecam se price o tome kako je kralj Marko morao osuditi lijepu Izoldu i upravo dok se
spremao da je pošalje na lomacu, pojavili su se gubavci i rekli kralju da je za nju lomaca preblaga
kazna i da postoji gora. Pa mu povikaše: daj nam Izoldu da nam svima pripadne, bolest uspaljuje
naše želje, daj je svojim gubavcima! Gledaj, naši su se dronjci zalijepili za gnojne nam rane, a kad
ona, koja se kraj tebe nasladivala skupim tkaninama podstavljenim vjevericjim krznom i nakitom,
ugleda dvor gubavaca, kad bude morala uci u naše stracare i s nama leci, tad ce doista priznati
svoj grijeh i zažalit ce za ovom lijepom vatrom od trnja!«
»Vidim da ti to što si iskušenik svetog Benedikta ni najmanje ne smeta da se baviš cudnim
štivima«, našali se Vilim, a ja pocrvenjeh, jer sam znao da iskušenik ne bi smio citati ljubavne
romane, ali su u samostanu u Melku ipak kolali medu nama mlacima, a citali smo ih nocu uz
svijece. »Ali nije važno«, nastavi Vilim, »razumio si što želim reci. Iskljuceni gubavci bi htjeli sve
povuci za sobom u propast. I što ih više iskljucuješ, postaju sve gori, i što ih sebi budeš više
prikazivao kao vojsku lemura koji žele tvoju propast, to ce više biti iskljuceni. Sveti je Franjo to
shvatio, i prvo što je izabrao jest da ode živjeti medu gubavce. Ne može se promijeniti Božji narod
ne vrate li se odbaceni u njegovo krilo.«
»Ali vi ste govorili o drugoj vrsti iskljucenih. Ne sastoje se hereticki Pokreti od gubavaca.«
»Stado je nalik na skup koncentricnih krugova, u rasponu od najudaljenijeg oboda stada pa do
neposredne blizine središtu. Gubavci su za iskljucenost uopce. To je sveti Franjo shvatio. Nije htio
samo gubavcima, jer bi se njegov cin bio sveo na prilicno bijedno i milosrdno djelo. Nešto je drugo
htio dati na znanje. Jesu li ti cuo pricu Kako je držao propovijed pticama?« ' Jesam, cuo sam tu
krasnu pricu i divio se svecu što je uživao u ZVUKU tih nježnih Božjih stvorova«, rekoh s velikim
žarom. Ispricali su ti pogrešnu pricu, to jest pricu koju danas prica njegov red. Kad je Franjo
govorio gradskom narodu i poglavarima i vidio da ga ne razumiju, izašao je na cestu koja vodi
prema groblju i poceo držati propovijed vranama, svrakama i kopcima, pticama grabljivicama
koje su se ondje hranile leševima.«
»Kako je to užasno!«, rekoh. »To dakle nisu bile dobre ptice!« »Bili su to strvinari, iskljucene ptice,
poput gubavaca. Franjo i zacijelo mislio na ono mjesto u Apokalipsi na kojemu se kaže: tada
opazih jednog andela gdje, stojeci na suncu, vice jakim glasom svim pticama što lete u najvišem
dijelu neba: 'Dodite, skupite se na veliku gozbu Božju, da jedete meso od kraljeva, meso od
vojskovoda, meso od mogucnika, meso od konja i njihovih jahaca, meso od svih ljudi, slobodnih i
robova, malih i velikih!'«
»Franjo je dakle iskljucene htio potaknuti na pobunu?« »Nije, to su možda htjeli fra Dolcino i
njegovi ljudi. Franjo je iskljucene, koji su bili spremni na pobunu, htio iznova privesti Božjem
narodu. Kako bi stado opet bilo na okupu, valjalo je pronaci iskljucene, Franjo u tome nije uspio,
to ti s gorcinom kažem. Da bi povratio iskljucene, morao je djelovati u okviru crkve, da bi mogao
djelovati u okviru crkve, morao je isposlovati da se prizna njegovo pravilo, na temelju kojeg ce
nastati red, kao što je i nastao, a red ce iznova izgraditi sliku kruga na rubu kojega stoje iskljuceni.
Pa sad shvacaš zašto postoje družine fratrica i joakimita koje oko sebe opet okupljaju iskljucene.«
»Ali mi nismo govorili o Franji, nego o tome da je hereza proizvod priprostih i iskljucenih.«
»Tako je. Govorili smo o onima koji su iskljuceni iz stada ovaca. Stoljecima su se papa i car gložili
u svojim prepirkama oko vlasti, a oni su i dalje živjeli na rubu, oni koji i jesu pravi gubavci, dok su
gubavci samo lik koji nam je Bog postavio da bismo razumjeli tu divnu parabolu i da bismo, kad
kažemo 'gubavci', shvatili 'iskljuceni', ubogi, priprosti. odbaceni, istrgnuti iz seoskih sredina,
ponižavani u gradovima. Nismo razumjeli, tajna gube nas i dalje opsjeda, jer nismo prepoznali
njezino svojstvo znaka. Onako iskljuceni iz stada, svi su oni bili pripravni sluša ili sami proizvoditi
svaku propovijed koja ce, pozivajuci se na Kristeve rijec, zapravo uperiti optužbu protiv
ponašanja pasa i pastira, i obeca da ce oni jednoga dana biti kažnjeni. To su mocnici oduvijek
shvacah Povratak iskljucenih nalagao je ogranicenje njihovih povlastica, zato
iskljucene koji su postajali svjesni svoje iskljucenosti valjalo žigosao
heretike neovisno o njihovoj doktrini. A ovi sa svoje strane, zaslijepljeni svojom iskljucenošcu, nisu
se uistinu zanimali ni za koju doktrini tome je varljivost hereze. Svatko je heretik, svatko je
pravovjeran
I vjera koju neki pokret nudi, nego nada koju pruža. Sve su hereze
zastave izvješene na krutu zbilju iskljucenosti. Procackaj po herezi . Svaka bitka protiv hereze hoce
samo jedno: da ostane ono što je. Što se gubavaca tice, što bi ti od njih htio? Da izlucuju pravo od
krivog u dogmi o Trojstvu ili u definiciji euharistije? Ma hajde, Adsone, to su igre za nas, ucene
ljude. Priprosti imaju drugih problema. I pazi, uvijek ih rješavaju na pogrešne nacine. Zbog toga
postaju hereticima.«
»Ali zašto ih neki podržavaju?«
»Jer koriste njihovoj igri, koja rijetko ima veze s vjerom, a mnogo cešce s osvajanjem vlasti.«
»Je li to razlog što Rimska crkva sve svoje protivnike optužuje za herezu?«
»To je razlog, a isto je tako i razlog tome što kao pravovjernu priznaje onu herezu koju može
podvrgnuti svojem nadzoru, ili onu koju mora prihvatiti jer je postala prejakom, pa ne bi bilo
dobro imati je kao protivnika. Ali ne postoji odredeno pravilo, ovisi o ljudima, o okolnostima. A to
vrijedi i za laicku gospodu. Prije pedeset godina padovanska je opcina izdala naredbu po kojoj je
svatko tko ubije klerika bio osuden na veliku novcanu globu...«
»Pa to je ništa!«
»Upravo tako. Bio je to nacin da se raspiri mržnja pucana prema klericima, grad je bio u sukobu s
biskupom. Onda razumiješ zašto su prije dosta vremena, u Cremoni, oni koji su bili odani carstvu
pomogli katarima, ne iz vjerskih pobuda, nego da bi doveli u nepriliku Rimsku crkvu. Katkad
gradske uprave hrabre heretike, jer evandelje prevode na narodni jezik. Narodni je jezik sada jezik
gradova, a latinski jezik Rima i samostana. Ili pak podupiru Valdenze zato što tvrde kako svi,
muškarci, mali i veliki, mogu poucavati i propovijedati, pa radnik nakon dana naukovanja traži
drugoga da mu bude uciteljem...«
Tako uklanjaju razliku koja klerike cini nezamjenjivima! Ali zašto se onda dogada da te iste
gradske uprave ustanu protiv heretika i udruže da bi se oni spalili?«
Njihov prodor dovesti do sloma i povlastice
ce se dogoditi pokloni li se povjerenje takvim neznalicama, ljudima kao što su Valdenzi. Ako sam
dobro upamtio, kako oni nemaju stalnog prebivališta, bosonogi putuju a da
nemaju nikakva posjeda, nego im je sve što imaju zajednicko, i slijede gologa Krista. Sada
zapocinju ovako skromno jer su iskljuce ali ako im se previše da na volju, sve ce protjerati.
Gradovi su potpomagali prosjacke redove, a poglavito nas franjevce, zbog ovog jer smo
omogucavali da se uspostavi skladan odnos izmedu potreba za pokorom i gradskog života,
izmedu crkve i gradana koji su se brinuli za svoju trgovinu...«
»Pa je li postignut sklad izmedu ljubavi prema Bogu i ljubavi prema trgovanju?«
»Nije, pokreti koji su stremili prema duhovnoj obnovi umrtvili su se, ukopali su se u ogradeni
prostor reda koji je priznao papa. Ali ono što se krilo pod njima nije se ukopalo. Prometnulo se, s
jedne strane, u pokrete flagelanata koji nikome ne ude, a s druge, u naoružane družine kao što je
fra Dolcinova, u vradžbinske obrede kao u slucaju fratara u Montefalca o kojima je govorio
Ubertino...«
»Ali tko je bio u pravu, tko je u pravu, tko je pogriješio?«, zapitah sav smeten.
»Svi su po svojem bili u pravu, svi su pogriješili.« »Ali zašto vi«, povikah gotovo plahovito se
pobunivši, »zašto ne zauzmete stav, zašto mi ne kažete gdje je istina?«
Vilim neko vrijeme ostade šuteci, okrenuvši prema svjetlu lecu na kojoj je toga casa radio. Zatim je
spusti na stol i kroz nju mi pokaza kliješta: »Gledaj«, rece mi, »što vidiš?«
»Kliješta, samo malo veca.« A
»Eto, nema druge nego bolje pogledati.«
»Ali to su i dalje ista kliješta!« »I Venancijev ce rukopis biti i dalje isti rukopis kad ga s pomocu
ove lece budem mogao procitati. Ali cu možda, kad procitam rukopis, bolje upoznati dio istine. I
možda cemo moci poboljšati život u opatiji-«
»Ali to nije dovoljno!«
»Rekao sam više nego što ti se cini, Adsone. Ne spominjem ti put Rogera Bacona. Možda nije bio
najmudriji covjek svih vremena ali me uvijek ocaravala nada koja je pokretala njegovu ljubav
prema znanosti. Bacon je vjerovao u snagu, u potrebe, u duhovne izume p prostih. Ne bi bio dobar
franjevac da nije mislio kako ubogi, odbaci' neuki i neobrazovani cesto progovaraju ustima
Našega Gospodina ih je mogao pobliže upoznati, pozorniji bi bio prema fratricima nego
doktora, koji se cesto gube u potrazi za preopcenitim zakonitostima prema provincijalima svojeg
reda. U priprostih je nešto cega
ti posjeduju intuiciju pojedinacnog. Ali ta intuicija sama po sebi je dovoljna. Priprosti opažaju
neku svoju istinu, možda istinitiju
"to je istina crkvenih otaca, ali je zatim potrate nepromišljenim
Što valja ciniti? Priprostima predati znanost? Odviše lako, ili teško. A osim toga, koju znanost?
Ovu iz Abboneove knjižnice? Franjevacki ucitelji su se divili tom problemom. Veliki je
Bonaventura govorio da ucenjaci moraju dovesti do pojmovne jasnoce istinu koju emplicitno
sadrže djela priprostih...«
»Kao što su cinili kapitul u Perugi i Ubertinove ucene rasprave koje ožive priprostih na siromaštvo
pretvaraju u teološke odluke«, rekoh. »Jest, ali vidio si, to se dogada sa zakašnjenjem, a kad se
dogodi, istina priprostih vec se izrodila u istinu silnika, koja više odgovara caru Ludvigu negoli
fratru uboga života. Kako da ostanemo bliski iskustvima priprostih i da, da tako kažem, ocuvamo
njihovu djelatnu vrijednost, njihovu sposobnost da djeluju kako bi preobrazili i poboljšali svoj
svijet? To je bio Baconov problem: 'Quod enim laicali ruditate turgescit non habet eyyectum nisi
yortuito, govorio je. Iskustva priprostih imaju divlje ishode koje je nemoguce nadzirati. 'Sed opera
sapientiae certa lege vallantur et in yine debitum eyyicaciter diriguntur'. To bi znacilo da je i na
prakticnim podrucjima, bilo da je rijec o mehanici, o poljodjelstvu ili o upravljanju gradom,
potrebna neka vrsta teologije. On je mislio da bi nova znanost o prirodi morala biti novi veliki
pothvat obrazovanih ljudi koji bi putem drugacijeg spoznavanja prirodnih procesa uskladio
osnovne potrebe što cine možda nesreden i nagomilan, ali na svoj nacin istinit i pravedan, skup
ocekivanja priprostih. Nova znanost, nova prirodna magija.
Po Baconu je doduše taj pothvat morala voditi crkva, a mislim da je tako govorio zato što se u
njegovo vrijeme zajednica klerika poistovjecivala sa zajednicom ucenjaka. Danas više nije tako,
ucenjaka ma izvan samostana, izvan katedrala, pa cak i izvan sveucilišta. Vidiš, na primjer, u ovoj
zemlji, najveci filozof našeg stoljeca nije bio redovnik nego ljekarnik. Mislim na onog Firentinca o
cijem si spjevu vjerojatno cuo, ali ga ja nisam nikad citao jer ne razumijem narodni jezik kojim je
napisan, a koliko o njemu znam, ne bi mi se baš jako svidio, zanosi tlapnjama o stvarima koje su
daleko od našeg iskustva. No, mislim, najmudrije stvari koje su nam dane da shvatimo o tajnama
cijeloga svemira, te o rukovodenju državama. Prijatelji danas držimo da nije na crkvi, nego na
skupštini da donosi zakone kad je u pitanju upravljanje ljudskim stvarima, smatram da ce u
buducnosti na isti nacin zadatak zajednice obrazovnih biti da iznese tu novu i humanu teologiju
koja je prirodna filozofi; i pozitivna magija.«
»Prekrasni pothvat«, rekoh, »ali je li moguc?«
»Bacon je u njega vjerovao.«
»A vi?«
»I ja sam vjerovao. Ali da bismo u to vjerovali, morat cemo biti sigurni da su priprosti u pravu jer
imaju intuiciju pojedinacnog, koja je jedina prava. Medutim, ako je intuicija pojedinacnog jedina
prava intuicija, kako ce znanost uspjeti da razabere sveopce zakone i protumaci ih, da bi preko
njih dobra magija postala djelatnom?« »Pa da«, rekoh, »Kako ce moci?«
»Ne znam više. U Oxfordu sam o tome vodio toliko rasprava sa svojim prijateljem Vilimom
Occamom, koji je sada u Avignonu. Posijao mi je sumnju u dušu. Jer, ako je ispravna jedino
intuicija pojedinacnog, teško je dokazati postavku da istovrsni uzroci imaju istovrsne posljedice.
Jedno te isto tijelo može biti hladno ili toplo, slatko ili gorko, vlažno ili suho na jednome mjestu, a
na drugome ne. Kako da otkrijem opcu povezanost koja stvari postavlja u red ako ne mogu
prstom maknuti a da ne stvorim beskrajno mnogo novih datosti, kad se takvom kretnjom
mijenjaju svi odnosi izmedu položaja mojeg prsta i svih ostalih predmeta? Svaki odnos jest modus
kojim moj duh opaža vezu medu pojedinim datostima, ali što mi jamci da je taj modus
univerzalan i stabilan?«
»Ali vi znate da odredena debljina stakla odgovara odredenom stupnju sposobnosti vida, i upravo
zato što to znate sada možete napraviti lece jednake lecama koje ste izgubili. Kako biste to inace
mogli?«
»Oštrouman odgovor, Adsone. Doista, ja sam razradio tu postavku da jednakoj debljini mora
odgovarati jednak stupanj sposobnosti vida. Do toga sam došao jer su mi se u drugim navratima
dogadale pojedinacne intuicije po istom obrascu. Zacijelo je poznato svakome tko iskuša ljekovitu
moc biljaka da sve biljne jedinke iste vrste u bolesnika koji se nalazi u jednakom stanju postižu
ucinke iste vrste, p ce stoga onaj tko je tu moc iskusio izraziti postavku da svaka biljka tog tipa
pomaže onome tko ima groznicu, ili da svaka leca tog tipa u jednakoj mjeri uvecava sposobnost
vida. Znanost o kojoj je govorio Bacon nedvojbeno baca težište na te postavke. Pazi, govorim o
postavkama o stvarima, ne o stvarima. Znanost rukuje postavkama i pojmovima, a pojmovi
oznacavaju pojedine stvari. Razumiješ, Adsone, ja mogu vjerovati da je moja postavka ispravna,
jer sam je izveo iz svojega iskustva, a da bih u to mogao vjerovati, moram pretpostaviti da postoje
opci zakoni, pa ipak o njima ne mogu govoriti, jer bi sama pomisao Da postoje sveopci zakoni i
zadan red stvari podrazumijevala da im Bog bude, dok slobodno, i kad bi on htio, jednim jedinim
cinom njegove volje svijet bi postao drugaciji.«
»Dakle, ako sam dobro shvatio, radite i znate zašto radite, ali ne nate zašto znate da znate što
radite?«
S ponosom moram reci da me Vilim pogledao udivljeno: »Možda je tako. U svakom slucaju, to ti
kaže zašto sam tako nesiguran u svoju istinu, iako u nju vjerujem.«
»Vi ste veci mistik nego Ubertino!«, rekoh zlobno.
»Možda. Ali, kao što vidiš, ja radim na prirodnim stvarima. Pa ni u istrazi koju vodimo ne želim
znati tko je dobar a tko zao, nego tko je sinoc bio u skriptoriju, tko je uzeo naocale, tko je na
snijegu ostavio trag tijela koje vuce drugo tijelo i gdje je Berengar. To su cinjenice koje cu zatim
pokušati povezati jedne s drugima, ako ikako bude moguce, jer je teško reci koja je posljedica plod
kojeg uzroka. Dovoljno bi bilo da se umiješa neki andeo pa da se sve promijeni, zato se ne treba
cuditi što se ne može dokazati da je nešto uzrok necemu drugom. Premda to uvijek valja
pokušavati, kao što upravo cinim.«
»Težak je vaš život«, rekoh.
»Ali sam našao Vranca«, kliknu Vilim podsjecaju me na zgodu s konjem od prije dva dana.
»Onda u svijetu ima reda!«, povikah pobjedonosno.
»Onda ima malo reda u ovaj mojoj jadnoj glavi«, odgovori Vilim.
U tom trenutku vrati se Nikola noseci gotovo dovršene rašlje i Pokaza ih likujuci.
»A kad ove rašlje budu na mojem jadnom nosu«, rece Vilim, "možda ce u ovoj mojoj jadnoj glavi
biti još više reda.«
Uskoro dode neki iskušenik da nas obavijesti kako Opat želi vidjeti "ima te da ga ceka u vrtu. Moj
je ucitelj bio prisiljen odgoditi svoje P°Kuse, pa pohitasmo prema mjestu sastanka. Dok smo
hodali, Vilim
upi po celu kao da se tek tada sjetio necega što je bio zaboravio.
»Kad smo vec kod toga«, rece, »odgonetnuo sam Venancijeve balisticke znakove.«
„Zar sve?! Kada?«
"Dok si spavao. I ovisi o tome što smatraš svima. Odgonetnuo sam pojmove koji su se pojavili pri
dodiru s plamenom, one znakove koje si ti pisao. Bilješke na grckome moraju pricekati da dobijem
nove lece.«
»Onda? Je li bila rijec o tajni finiš Africae?«
»Jest, a kljuc je bio dosta jednostavan. Venancije je raspolagao s dvanaest zodijakalnih znakova i
osam znakova za pet planeta, dvije zvijezde i zemlju. Sve skupa, dvadeset znakova. Dovoljno da
im pridružiš slova latinicke abecede, jer istim slovom možeš izraziti glas dvaju pocetnih slova
rijeci unum i velut. Znamo koji je redoslijed slova. Koji bi mogao biti red znakova? Pomislio sam na
redoslijed nebesa, tako da se zodijakalni kvadrant stavi na krajnji rub. Dakle, Zemlja, Mjesec,
Merkur Venera, Sunce i tako dalje, a onda zodijakalni znakovi u uvriježenom slijedu, kao što ih
razvrstava i Izidor Seviljski, pocevši od Ovna i proljetnog solsticija pa sve do Riba. Ako sad
pokušaš primijeniti taj kljuc, Venancijeva poruka dobiva smisao.«
Pokaza mi pergament na kojem je velikim latinskim slovima ispisao poruku: Secretum, finiš Afiicae
manus supra idolum age primum et septimum de quatuor.
»Je li jasno?«, upita me.
»Rukom iznad idola ucini na prvom i na sedmom od cetiri...«, ponovih potresavši glavom.
»Nipošto nije jasno!«
»Znam. Prije svega bi valjalo doznati na što je Venancije mislio rijecju idolum. Na sliku, utvaru, lik?
A zatim, što bi mogla biti ta cetiri što imaju jedan prvi i jedan sedmi? I što s tim treba raditi?
Pokrenuti, gurnuti, povuci?«
»Onda ne znamo ništa i nismo se makli s mjesta«, rekoh razocarano. Vilim zastade i uputi mi ne
baš blagonaklon pogled. »Djecace moj«, rece, »pred tobom stoji jedan jadni franjevac koji je uz
pomoc svojih skromnih znanja i ono malo spretnosti koju duguje beskrajnoj moci Gospodinovoj za
nekoliko sati uspio odgonetnuti tajno pismo za koje je njegov autor bio uvjeren da je hermeticno i
nedokucivo svakome osim njemu samome... a ti, bijedna lopovska neznalico, sebi dopuštaš da
kažeš kako se nismo makli s mjesta?«

Ispricah se vrlo nezgrapno. Povrijedio sam taštinu svojeg ucitelja iako sam znao koliko se on
ponosi brzinom i pouzdanošcu svoju1 zakljucaka. Vilim je doista obavio udivljenja vrijedno djelo i
nije bude njegova krivnja što je lukavi Venancije ne samo sakrio ono što je skrio pod krinku
nerazumljive zodijakalne abecede, nego i smislio nerješivu zagonetku.
»Nije važno, nije važno, nemoj se ispricavati«, prekinu me »U biti imaš pravo, još uvijek znamo
premalo. Idemo.«
Vecernja
Gdje se ponovo razgovara s Opatom, Vilimu sine nekoliko cudesnih zamisli o tome kako riješiti zagonetku
labirinta, i u tome uspije na najrazboritiji nacin. Zatim se jede pohani sir.
Opat nas je ocekivao zabrinuta i mracna lica. U ruci je držao papir.
»Sad sam primio pismo Opata iz Conquesa«, rece. »Priopcuje mi ime covjeka kojemu je Ivan
povjerio zapovjedništvo nad francuskim vojnicima i brigu o sigurnosti poslanstva. Nije ratnik, nije
dvorski covjek, i bit ce istodobno clan poslanstva.«
»Rijetke li sprege tako razlicitih vrlina«, nespokojno ce Vilim. »Tko bi to mogao biti?«
»Bernard Gui, ili na talijanskom Bernardo Guidoni, kako hocete.«
Vilim skresa na svojem jeziku nešto što nisam razumio, kao što nije razumio ni Opat, a možda je
tako bilo bolje za sve nas, jer je rijec koju je Vilim izustio zvucala prostacki piskavo.
»To mi se ne svida«, doda odmah zatim. »Bernard je godinama
10 bic za krivovjernike u citavom kraju oko Toulousea i napisao je Prirucnik Practica officii
inquisitionis heretice pravitatis za sve one koji su morali progoniti i istrebljivati Valdenze, begine,
picukare, trice i dolcinovce.«
- Poznajem tu knjigu, pravo cudo ucenosti.« , pravo cudo ucenosti«, složi se Vilim. »Odan je Ivanu
koji mu je godinama povjeravao mnogo izaslanstava u Flandriji, pa i ovdje, u Italiji. Cak i kad su
ga imenovali biskupom za Galiciju, nije se pojavio u svojoj dijecezi, nego se i dalje bavio
inkvizitorskom djelatnošcu. Mislio sam da se sada povukao u biskupiju Lodev ali ga po svemu
sudeci Ivan vraca u službu, i to opet ovdje, u sjevernoj Italiji. Zašto baš Bernard, i zašto je on
odgovoran za oružnike...?«
»Na to postoji odgovor«, rece Opat, »koji potvrduje sve strepnje o kojima sam vam jucer govorio.
Vi dobro znate — iako se u tome ne želite sa mnom složiti — da su stavovi o siromaštvu Krista i
crkve koje je zastupao kapitul u Perugi, premda ih je on potkrijepio obiljem teoloških dokaza, oni
isti stavovi koje je na kudikamo nesmotreniji nacin i uz daleko manje pravovjerno držanje
zastupalo mnogo heretickih pokreta. Nije teško pokazati da su stavovi Mihovila a Cesene, što ih je
prigrlio car, jednaki stavovima Ubertina iz Casalea i Angela Clarena. Do te ce se tocke poslanstva
moci sporazumjeti. No Gui bi mogao još nešto poduzeti, i vrlo dobro zna kako se to radi: nastojat
ce ustvrditi kako se teze iz Perugie poklapaju s tezama fratrica ili pseudoapostola. Jeste li vi mojeg
mišljenja?«
»Kažete li vi da tako stoje stvari ili ce Bernard Gui reci da tako stoje stvari?«
»Recimo da kažem da ce on to reci«, oprezno popusti Opat. »I ja tako mislim. Ali to smo
predvidali. Hocu reci, znalo se da ce do toga doci i bez Bernardove nazocnosti. U najgorem
slucaju, Bernard ce to izvesti uspješnije od vecine tih nesposobnih kurijala, pa ce s njim valjati
raspravljati s vecom pronicavošcu.«
»Jest«, rece Opat, »ali se sad moramo suociti s pitanjem koje smo jucer potegli. Ako do sutra ne
pronademo krivca za dva ili možda tri zlocina, morat cu Bernardu prepustiti nadzor nad svim
poslovima opatije. Covjeku koji raspolaže tolikom moci kao Bernard ne mogu tajiti (a sjetimo se,
tako smo se obostrano dogovorili) da su se tu u opatiji dogodile, još uvijek se dogadaju,
neobjašnjive stvari. Inace, u trenutku kad bi to sam otkrio, u trenutku kad bi se (ne daj Bože)
dogodila još koja zagonetna stvar, on bi s punim pravom povikao da je posrijedi izdaja...«
»Istina«, zabrinuto promrmlja Vilim. »Ništa se ne može uciniti. Trebat ce paziti i bdjeti nad
Bernardom koji ce bdjeti nad tajanstvenim ubojicom. Možda je svako zlo za neko dobro, bude li
Bernard zaokupljen vrebajuci ubojicu, manje ce se moci upletati u raspravu- »Bude li Bernard
zaokupljen otkrivanjem ubojice, bacat ce kletve pod noge mojoj vlasti, sjetite se toga. Ova me
mutna prica sili prvi put nekome ustupim dio svoje moci unutar ovih zidina, a to je nov slucaj ne
samo u povijesti ove opatije, nego i samog Clunyja.
Sve bih ucinio da to izbjegnem. A prvo što bih morao uciniti jest ukazati gostoprimstvo
poslanstvu.«
»Usrdno molim vašu uzvišenost da razmisli o toj ozbiljnoj odluci- rece Vilim. »U vašim je rukama
carevo pismo u kojem vam toplo preporucuje da...«
»Znam što me vezuje za cara«, presijece Opat, »a to znate i vi. Pa nate dakle i to da ne mogu
uzmaknuti. No sve je ovo vrlo gadno. Gdje je Berengar, što mu se dogodilo, što poduzimate?«
»Ja sam samo fratar koji je prije mnogo vremena vodio uspješne inkvizitorske istrage. Vi znate da
se istina ne nalazi u dva dana. Kakvu ste mi napokon moc udijelili? Mogu li uci u knjižnicu? Mogu
li postavljati sva pitanja koja želim i da pri tome iza sebe imam vaš autoritet?«
»Ne vidim nikakve veze izmedu zlocina i knjižnice«, ljutito ce Opat.
»Adelmo je bio minijaturist, Venancije prevoditelj, Berengar knjižnicarov pomocnik...«, strpljivo
objasni Vilim.
»U tom smislu svih šezdeset redovnika je u nekakvom odnosu prema knjižnici, jednako kao i
prema crkvi. Zašto onda ne tražite u crkvi? Brate Vilime, vi vodite istragu po mojem nalogu i u
granicama u kojima sam vas zamolio da je vodite. Što se ostaloga tice, medu ovim zidinama,
nakon Boga i njegovom milošcu, gospodar sam ja. A to ce vrijediti i za Bernarda. S druge strane«,
doda blažim tonom, »nitko nije ni rekao da je Bernard ovdje upravo zbog susreta. Opat iz
Conquesa mi piše da silazi u Italiju da bi nastavio prema jugu. Kaže mi takoder da je papa
zamolio kardinala Bertranda del Poggetta da iz Bologne dode ovamo kako bi se prihvatio
zapovjedništva nad papinskim poslanstvom. Možda Bernard dolazi da bi se susreo s kardinalom.«
»Što bi, u široj perspektivi, bilo još gore. Bertrando je bic heretika "srednjoj Italiji. Susret izmedu
tih dvaju prvaka u borbi protiv hereze može najaviti pocetak pojacane inkvizitorske djelatnosti
koja ce na kraju obuhvatiti cijeli franjevacki pokret...« O tome cemo smjesta obavijestiti cara«, rece
Opat, »ali u tom slucaju ne bi prijetila neposredna opasnost. Budno cemo paziti. Zbor je još neko
vrijeme šutio dok se Opat udaljavao.
«Morat cemo Adsone, nastojati da ništa ne napravimo u žurbi. Stvari se ne mogu rješavati na
brzinu kad treba prikupljati toliko sitnih pojedinacnih iskustava. Ja se vracam u radionicu, jer ne
samo da necu moci procitati rukopis, nego nam se nece isplatim niti da veceras opet odemo u
knjižnicu. Ti se raspitaj je li se doznalo štogod o Berengaru.«
U tom casu pritrci nam Nikola iz Morimonda donoseci vrlo lojše vijesti. Dok se trudio da još bolje
izbrusi najbolju lecu, u koju je Vilim polagao najviše nade, ona je puknula. A druga, koja ju je
možda mogla nadomjestiti, prsnula je dok ju je pokušavao umetnuti u rašlje Nikola nam neutješno
pokaza prema nebu. Vec je bilo doba vecernje i spuštala se tama. Toga dana više nisu mogli raditi.
Izgubljen dan, s gorcinom se složi Vilim potiskujuci (kao što mi je poslije priznao) napast da
zgrabi za gušu nespretnog staklara, koji je ionako vec bio dovoljno ponižen.
Prepustismo ga njegovu poniženju i podosmo se raspitati ima li novosti o Berengaru. Naravno,
nitko ga nije našao.
Osjecali smo da smo na mrtvoj tocki. Malo se prošetasmo po kloštru ne znajuci što nam je ciniti.
No uskoro vidjeh da je Vilim utonuo u misli i da njegov pogled lebdi zrakom kao da ništa ne vidi.
Malo prije toga bio je iz mantije izvadio grancice one biljke koju je preda mnom brao prije
nekoliko tjedana te ih stao žvakati kao da u njemu izazivaju nešto poput mirna uzbudenja. Cinilo
se naime da je odsutan, ali bi se njegove oci povremeno zasjajile, kao da je neka nova zamisao
bljesnula u praznini njegova duha. Zatim bi ponovno zapao u tu svoju neobicnu i aktivnu tupost.
Odjednom rece: »Dakako, moglo bi se...«
»Što?«, upitah.
»Razmišljao sam kako da se orijentiramo u labirintu. To nije lako ostvariti, ali bilo bi djelotvorno...
U biti, izlaz se nalazi u istocnom tornju, i to znamo. Sad zamisli da imamo napravu koja nam kaže
s koje je strane sjever. Što bi se dogodilo?«
»To da bi bilo dovoljno skretati udesno da bismo gledali istoku. Ili bi bilo dovoljno ici u
suprotnom pravcu, pa bismo znali da idemo prema južnom tornju. Ali cak i pod uvjetom da
postoji takva carolija, labirint ostaje labirint, i cim bismo krenuli prema istoku-nabasali bismo na
zid koji bi nam preprijecio put, i opet bismo s izgubili...«
»Jest, ali naprava o kojoj govorim bi uvijek pokazivala u pravcu sjevera, pa i onda kad bismo pošli
drugim putem, i na svakom bi mjestu govorila na koju stranu da skrenemo.«
»To bi bilo cudesno. Ali trebalo bi tu napravu imati, i ona bi
rala biti kadra sjever raspoznati i nocu i u zatvorenom prostoru, ali na može vidjeti ni sunca ni
zvijezda... A ne vjerujem da cak i vaš gacon ima takvu spravu!«, nasmijan se.
»Naprotiv, varaš se«, rece Vilim, »jer takva je sprava nacinjena i neki su se pomorci njom služili.
Nisu joj potrebne zvijezde ni sunce, jer se ona koristi snagom cudesnog kamena, onakvog kakav
smo vidjeli u Severinovoj bolnici, kamena koji privlaci željezo. A proucio ga je Bacon i pikardski
carobnjak Petar iz Maricourta, koji je pisao i o njegovoj višestrukoj uporabi.«
»A biste li je vi znali naciniti?«
»Samo po sebi ne bi bilo teško. Mnoga se mimbilia mogu proizvesti uz pomoc toga kamena, kao što
je sprava koja se vjecito pokrece bez djelovanja ikakve vanjske sile, no najjednostavniji je izum
opisao jedan arapski ucenjak, Bavlek al Qabajaki. Uzmeš posudu punu vode i u njoj pustiš da
pliva komad pluta u koji si zabio željeznu iglu. Zatim kružnim pokretom prelaziš magnetskim
kamenom iznad površine vode, sve dok igla ne stekne ista svojstva koja ima kamen. Toga casa,
kao što bi se dogodilo i s kamenom kad bi se mogao vrtjeti oko osovine, vršak igle upravi se
prema sjeveru, a ako promijeniš položaj posude, on se svejednako okrece prema toj strani svijeta.
Ne moram ti posebno govoriti da ceš, ako na rubu posude u odnosu na sjever oznaciš i gdje su
jug, zapad i tako redom, uvijek znati kuda moraš krenuti u knjižnici da bi dospio do istocnog
tornja.«
»Koje li divote!«, kliknuh. »Ali zašto je igla uvijek uperena prema sjeveru? Kamen privlaci željezo,
to sam vidio, pa pretpostavljam da golema kolicina željeza privlaci kamen. Ali onda... onda u
pravcu polarne zvijezde, na krajnjim granicama Zemljine kugle, postoje veliki rudnici željeza!«
"Doista, neki su pomišljali da je tako. Samo što igla ne pokazuje tocno u pravcu sjevernjace, nego
prema mjestu na kojem se sijeku meridijani. To je znak, kao što je receno, da 'hic lapis gerit
similitudinem coeli'i da polovi magneta svoj naklon primaju od polova neba, a ne zemlje. To je
krasan primjer gibanja potaknutog od neke udaljenosti, a ne izravnom materijalnom uzrocnošcu.
Tim problemom upravo se bavi moj prijatelj Ivan iz Janduna, kad car ne zahtijeva da se založi
kako bi Avignon progutala zemlja...«
«Tada idemo uzeti Severinov kamen, posudu, vode, komad pluta» - rekoh uzbudeno.
»Polako, polako«, rece Vilim. »Ne znam zašto, ali još nikad nisam vidio da neka sprava, koju su
filozofi besprijekorno opisali, zatim besprijekorno i funkcionira u svojoj mehanickoj primjeni. Dok
seljakov kosir, koji nikada nije nijedan filozof opisao, funkcionira kako valja Bojim se, budemo li se
po labirintu kretali sa svijecom u jednoj a s posudom punom vode u drugoj ruci... Cekaj, nešto mi
drugo padj na pamet. Sprava bi pokazivala sjever i kad bismo bili izvan labirinta, zar ne?«
»Bi, ali tada nam ne bi bila potrebna, jer bismo imali sunce i zvijezde...«, rekoh.
»Znam, znam. Ali ako sprava funkcionira i vani i unutra, zašto tako ne bi i naša glava?«
»Naša glava? Pa naravno da ona funkcionira i vani, izvana naime vrlo dobro znamo kako je
Zgrada postavljena prema stranama svijeta! Ali kad smo unutra, više ništa ne razumijemo!«
»Upravo tako. Ali zaboravi sada na spravu. To me navelo na razmišljanje o prirodnim zakonima i
o zakonima naše misli. Evo u cemu je stvar: treba da izvana nademo nacin kako da opišemo
Zgradu kakva je iznutra...«
»A kako?«
»Daj mi da malo promislim, ne bi smjelo biti tako teško...« »A što je s onom metodom o kojoj ste
mi jucer pricali? Zar niste namjeravali ugljenom ostavljati znakove dok prolazite labirintom?«
»Nisam«, rece, »što o tome više mislim, sve mi se manje cini uputnim. Možda nisam dobro
zapamtio pravilo, ili ti je možda, da bi prevalio labirint, potrebna neka dobra Arijadna da te ceka
na vratima i drži kraj niti. Ali nema tako dugih niti. Kad bi ih i bilo, znacilo bi (bajke cesto govore
istinu) da se iz labirinta može izaci jedino uz pomoc izvana, jer tako zakoni koji vrijede vani
postaju zakoni koji vrijede iznutra. Cuj, Adsone, poslužit cemo se matematickim znanostima.
Samo se u matematickim znanostima, kao što veli Averroes. izjednacuju stvari koje su poznate
samo nama sa stvarima koje su apsolutno poznate.«
»Onda vidite da ipak priznajete univerzalne spoznaje.« »Matematicke spoznaje su postavke koje je
naš razum izgradi tako da uvijek funkcioniraju kao istinite, bilo zato što su urodene, bilo zato što
je matematika pronadena prije drugih znanosti -knjižnicu je izgradio ljudski um koji je razmišljao
na matematicki nacin, jer bez matematike ne možeš praviti labirinte. Valja dakle
da te matematicke postavke usporedimo s matematickim postavkama graditeljevim, i ishod te
usporedbe može biti znanost, jer je to znanost koja se služi pojmovima o pojmovima. I uostalom,
prestani me uvlaciti u metafizicka razglabanja. Koji ti je vrag danas? Radije, kad ceš imaš dobre
oci, uzmi pergament, plocicu, nešto na cemu možeš bilježiti znakove, i pisaljku... Dobro, sve imaš,
izvrsno, Adsone. Podimo se prošetati oko Zgrade dok još imamo malo svjetla.« Dugo smo obilazili
oko Zgrade, izdaleka proucavajuci istocni, južni i zapadni toranj i zidove što su ih povezivali. Što
se tice ostalog dijela, taj je gledao prema ponoru, ali po propisima simetrije nije se mogao mnogo
razlikovati od dijela koji smo vidjeli.
A vidjeli smo, kao što je primijetio Vilim pazeci da na svoju plocicu upisujem tocne bilješke, da
svaki zid ima po dva prozora, a svaki toranj po pet.
»Sad prosudi«, rece mi ucitelj. »Svaka soba koju smo vidjeli imala je po jedan prozor...«
»Osim soba sa sedam stranica«, rekoh.
»I to je prirodno, te se nalaze u sredini svakog tornja.«
»I osim nekoliko soba koje su bile bez prozora, a nisu bile sedmorokutne.«
»Na njih zaboravi. Najprije nadimo pravilo, a zatim cemo pokušati obrazložiti iznimke. Dakle, s
vanjske strane cemo za svaki toranj imati po pet soba, a za svaki zid dvije sobe, od kojih na svaku
otpada po jedan prozor. No ako se iz sobe s prozorom ide prema unutrašnjosti Zgrade, nailazi se
na drugu dvoranu s prozorom. Znaci da je rijec o unutrašnjim prozorima. A kakav je oblik
unutrašnjeg bunara, kako ga vidimo iz kuhinje i iz skriptorija?«
»Osmorokutan«, rekoh.
»Odlicno. I na svakoj stranici osmorokuta se u skriptoriju otvaraju po dva prozora. Znaci li to da
za svaku stranicu osmorokuta imamo Po dvije unutrašnje sobe? Jesam li u pravu?« "Jeste, ali što je
sa sobama bez prozora?« »Sve skupa ih je osam. Naime, unutrašnja dvorana sa sedam stranica
kakva postoji u svakom tornju ima pet zidova koji vode u svaku od pet soba svakog tornja. S cime
granice preostala dva zida? Nikako sa sobom koja bi se protezala duž vanjskih zidova, a ni sa
sobom koja bi bila uz osmorokut, iz razloga što bi to bile pretjerano izdužene sobe. Zaista, pokušaj
naciniti razmještaja knjižnice videne odozgo. Vidiš da svakom tornju moraju odgovarati dvije sobe
koje granice sa sedmorokutnom sobom i vode u dvije sobe koje granice sa unutrašnjim
osmorokutnim bunarom.«
Pokušah nacrtati tlocrt kako mi je savjetovao ucitelj, pa pobjedonosno zavikah: »Pa onda znamo
sve! Cekajte da prebrojim. Knjižnica ima pedeset i šest soba, od kojih su cetiri osmorokutne a
pedeset i dvije manje-više cetvrtaste, a od potonjih cetiri nemaju prozora, dok ih dvadeset i osam
gleda na vanjsku, a šesnaest na unutrašnju stranu!«
»A svaki od cetiri tornja ima pet soba s cetiri stranice i jednu sa sedam... Knjižnica je sagradena po
zakonima nebeske harmonije kojima bi se mogla pridati razna cudesna znacenja...«
»Sjajno otkrice«, rekoh, »ali zašto se unutra tako teško snalazimo?«
»Zbog toga što nijedan matematicki zakon ne može predvidjeti raspored prolaza. Iz nekih se soba
može prijeci u nekoliko drugih, iz nekih u samo jednu, pa se moramo zapitati nema li soba koje ne
vode ni u koju drugu. Ako razmotriš tu pojedinost, kao i to što nema svjetla i što te položaj sunca
ni na što ne upucuje (i ako svemu tome dodaš prividenja i zrcala), razumljivo ti je kako je labirint
kadar zbuniti svakoga tko se njime krece, osim što ga ionako vec muci osjecaj krivnje. S druge
strane, sjeti se kako smo sinoc bili ocajni kad više nismo znali naci put. Najveca moguca
zbunjenost postignuta je najvecim mogucim redom: racunica mi se cini velicanstvenom. Graditelji
knjižnice bili su vrhunski strucnjaci.« »Kako cemo se onda snalaziti?«
»Sad nam to nece biti teško. S tlocrtom što si ga napravio i koji se manje ili više podudara s
tlocrtom knjižnice, cim budemo u prvoj sedmorokutnoj dvorani, krenut cemo tako da odmah
nademo jednu od dviju slijepih soba. Zatim bismo se, budemo li išli stalno udesno, nakon tri ili
cetiri sobe morali zateci u drugom tornju, a to može bio jedino sjeverni toranj, pa cemo dospjeti u
drugu slijepu sobu koja s lijeve strane graniciti sa sedmorokutnom dvoranom, a s desne bi nam
morala omoguciti prolaz slican prolazu o kojem sam ti govorio maloprije, sve dok ne stignemo u
zapadni toranj.« »Jest, kad bi se iz svih soba moglo uci u sve sobe...« »Uistinu. I zato ce nam biti
potreban tvoj tlocrt da bismo njemu oznacili pune zidove, tako bismo znali kuda skrecemo. A to
nece biti teško.«
«Ali otkud znamo da ce to ici?«, upitah smeteno, jer mi se sve to cinilo odviše jednostavnim.
»Ici ce«, odvrati Vilim. »Omnes enim causae effectuum naturalium /knttc Per bneas, angulos et figuras.
Aliter enim impossibile est scire opter quid in illis«, stade navoditi. »To su rijeci jednog od najvecih
xfordskih ucitelja. Na žalost, još ne znamo sve. Naucili smo kako da se ne izgubimo. Sada nam
valja doznati postoji li pravilo koje upravlja raspodjelom knjiga po sobama. A verseti iz
Apokalipse nam o tome prilicno malo govore, pogotovo zato što se mnogi od njih ponavljaju u
razlicitim sobama...«
»Premda se u apostolovoj knjizi moglo naci mnogo više od pedeset i šest verseta!«
»Nema sumnje. Dakle, samo neki verseti pristaju. Cudno. Kao da su ih imali manje od pedeset,
trideset, dvadeset... Oh, Merlinove mi brade!«
»Cije brade?«
»To je carobnjak iz mojih krajeva... Uzeli su onoliko verseta koliko je slova abecede! Sigurno je
tako! Rijeci verseta nisu bitne, bitna su pocetna slova. Svaka je soba oznacena jednim slovom
abecede, a sva zajedno tvore tekst koji moramo otkriti!«
»Kao neka slikovna pjesma, u obliku križa ili ribe!«
»Tako nekako, a u vrijeme kad su zidali knjižnicu, taj je tip pjesama vjerojatno bio vrlo omiljen.«
»Ali otkuda tekst pocinje?«
»Od natpisa koji je veci od ostalih, od sedmorokutne dvorane u ulaznom tornju... ili... Pa naravno,
od recenica napisanih crvenom bojom!«
»Ali njih ima mnogo!«
»Prema tome, po svoj prilici ima mnogo tekstova ili mnogo rijeci. Ti precrtaj tlocrt citkije, i neka
bude veci, a kad budemo razgledavali knjižnicu, pisaljkom ceš lagano bilježiti ne samo sobe
kojima polazimo i položaj vrata i zidova, kao i prozora, nego i pocetno slovo verseta koji stoji u
svakoj sobi, i nastojat ceš da kao dobar minijaturist crvena slova naciniš vecima.«
Kad smo uspjeli, rekoh zadivljeno, »Znamo tajnu knjižnice gledajuci izvana, a zato što ga je zaceo
u svojem duhu, kao što ga je stvorio, dok mu mi ne poznajemo pravila, jer u njemu živimo pošto
smo ga zatekli vec dovršena.«
«Ali kako ste samo uspjeli«, rekoh zadivljeno, »tajnu knjižnice shvatiti gledajuci izvana, a niste je
dokucili dok ste bili unutra?«
»Tako se stvari mogu spoznati ako se gledaju izvana!«
»Stvari koje su proizvod ljudskog umijeca, jer u svojem duhu nanovo izvodimo zahvate kojima se
poslužio tvorac. To ne vrijedi ta stvari u prirodi, zbog toga što nisu djelo našeg duha.« »Ali za
knjižnicu nam je to dovoljno, zar ne?« »Jest«, rece Vilim. »Ali samo za knjižnicu. Sad se podimo
odmoriti. Do sutra ujutro, dok ne dobijem — a nadam se da hocu — svoje lece, ja ne mogu ništa
uciniti. Bolje je da se naspavamo i ustanemo na vrijeme. Pokušat cu razmišljati.« »A vecera?«
»Ah, pa da, vecera. Sad je vec prošlo vrijeme vecere. Redovnici su vec na povecerju. Ali možda je
kuhinja još otvorena. Idi štogod potražiti.« »Ukrasti?«
»Zamoliti. Salvatorea, on je sada tvoj prijatelj.«
»Ali on ce ukrasti!«
»Zar si ti cuvar brata svoga?«, upita Vilim Kajinovim rijecima. Shvatih da se šali i da želi reci kako
je Bog velik i milosrdan. Stoga se dadoh u potragu za Salvatoreom te ga nadoh kraj konjskih staja.
»Lijep je«, rekoh pokazujuci Vranca, tek toliko da zapodjenem razgovor. »Volio bih ga jahati.«
»No se puede. Abbonis est. Ali ne treba ti dobar konj da trciš brzo... «
Odvede me do snažnog ali nezgrapnog konja: »I ovaj sufficit... Vide illuc, tertius equi... «
Htio mi je pokazati treceg konja. Nasmijali se njegovom nakaradnom latinskom. »A što ceš s
njim?«, upitah ga.
Ispripovjedi mi cudnu pricu. Rece da se svaki konj, cak i najstarija i najmlitavija živina, može
uciniti jednako brzom kao što je Vranac S njegovom zobi treba pomiješati biljku koja se zove
satirion, sitno izmrvljenu, a zatim mu stegna namazati jelenovom mašcu. Onda se popneš na
konja, a prije negoli ga obodeš, okreneš mu njušku prema istoku i u uho mu triput tiho izgovoriš:«
Gašpar, Melkior, Merkizaro«-Konj ce hitro pojuriti i za sat vremena ce prevaliti put koji bi Vranac
prešao za osam sati. A kad bi mu se oko vrata objesili zubi vuka kojeg je sam konj u trku ubio,
životinja ne bi osjetila umor.
Upitah ga je li to ikad iskušao. Oprezno mi se primaknu svoji uistinu neugodnim zadahom i
prošapta mi da je to vrlo teško, jer sitirion sada uzgajaju jedino biskupi i njihovi prijatelji vitezovi,
a samo da bi povecali svoju moc. Skratih njegovu pricu i rekoh mu da moj ucitelj te veceri želi u
celiji citati neke knjige pa da bi htio tamo jesti. »Ja facio«, rece, »facio el pohani sir.« »Kako se to
radi?«
»Facilis. Uzmeš sir da nije prestar nego usoljen i režeš in kriškas, komade ili sicut tibi se svida. Et
postea ceš staviti un poco de buti-ili friške masti a rechauffer sobre la brasia. A unutra vamos a
poner dva komada de caseo, a kad se tibi ucini tenerum esse, zucharum et cannella supra posituru
du bis. Et pošalji ga subito in tabula, quia se debet jesti dum est vruce.«
»Hajde, napravi taj pohani sir«, rekoh mu. On se izgubi put kuhinje govoreci mi da ga pricekam.
Nakon pola sata pojavi se noseci tanjur pokriven krpom. Jelo je imalo ugodan miris. »Tene«, rece
mi i pruži mi veliku svjetiljku punu ulja. »A što ce mi to?«
»Sais pas, moi«, rece podmuklo se smješkajuci. »Fileish magister tuus hoce ire in locum ubi
mracne tenebrae sunt, esta noche.«
Salvatore je ocevidno znao mnogo više nego što sam sumnjao. Nisam ga dalje ispitivao, nego uzeh
jelo i odnijeh ga Vilimu. Vecerasmo, pa se povukoh u svoju celiju, ili se barem pricinih. Htio sam
još potražiti Ubertina i zato se kriomice vratih u crkvu.
Nakon povecerja
Ubertino Adsonu ispripovjedi pricu o fra Dokinu, u knjižnici se Adson sam prisjeti ili procita nekoliko
drugih prica, a zatim mu se dogodi da sretne djevojku lijepu i strašnu kao vojska pod zastavama.
I zaista, nadoh Ubertina kraj Djevicina kipa. Šutke mu se pridružili kako bih neko vrijeme hinio
(priznajem) da molim. Zatim smogoh hrabrosti da ga oslovim.
»Sveti oce«, rekoh mu, »smijem li vas zamoliti da me uputite i posavjetujete?«
Ubertino me pogleda, uhvati me za ruku i ustade te me povede do sjedalice. Cvrsto me zagrli,
tako da sam na svojem licu mogao osjetiti njegov dah.
»Predragi sine,« rece, »sve što ovaj jadni stari grešnik može uciniti za tvoju dušu, ucinit ce s
radošcu. Što te muci? Žudnja, zar ne?«, upita me gotovo žudno, »žudnja puti?«
»Ne«, odgovorih pocrvenjevši, »možda žudnja duha, koji želi suviše toga doznati...«
»A to ne valja. Gospodin poznaje stvari, na nama je tek obožavao njegovu ucenost.«
»Ali na nama je i da razlucujemo dobro od zla i da shvatimo ljudske strasti. Iskušenik sam, ali
jednog cu dana biti redovnik i svecenik, pa moram nauciti gdje je zlo, kako izgleda, kako bih ga
jednom mogao prepoznati i kako bih druge ucio da ga prepoznaju.«
»To je pravo, djecace. I onda, šta želiš doznati?«
»Sve o korovu hereze, oce«, rekoh s uvjerenjem. A zatim dometnuh: »Cuo sam kako se prica o
opakom covjeku koji je druge, o fra Dokinu.«
Albertino pošuti pa rece: »Tako je, one veceri si cuo kako ga spominjemo brat Vilim i ja. Ali to je
ružna prica o kojoj mi je tužno zboriti, jer uci (jest, u tom je smislu moraš doznati, da iz nje izvuceš
jasnu pouku), jer uci, rekao sam, kako se ljubav prema pokori i želja , da se procisti svijet mogu
izroditi u krv i pogubu.« Udobnije se smjesti, stisak kojim je obgrlio moja ramena malo popusti, ali
mi je i dalje jednu ruku držao na zatiljku, pri cemu nisam znao želi li na mene prenijeti svoju
ucenost ili svoj žar.
»Prica pocinje prije fra Dolcina«, rece, »prije više od šezdeset godina, a ja sam tada bio dijete. Bilo
je to u Parmi. Ondje je stao propovijedati stanoviti Gherardo Segalelli, koji je svakoga pozivao da
svoj život posveti pokori, pa je išao ulicama i vikao 'penitenziagite!', a time je, kao neobrazovan
covjek, htio kazati: 'Penitentiam agite, appropinquabit enim regnum coelorum? Pozivao je svoje
sljedbenike da postanu slicni apostolima i htio da njegova sekta stekne naziv apostolskog reda i da
njegovi ljudi putuju svijetom kao siromašni prosjaci koji žive samo od milostinje...«
»Kao fratrici«, rekoh. »Zar tako nisu nalagali Naš Gospodin i vaš sveti Franjo?«
»Jesu«, složi se Ubertino, a u glasu koji je malo oklijevao podrhtavao je uzdah. »Ali Gherardo je
možda pretjerao. Njega i njegove ucenike optužili su da više ne priznaju vlast svecenstva,
bogoslužja, ispovijed, te da se besposleno skitaju.«
»Ali za to su optužili i franjevacke spiritualce. I ne kažu li mala braca danas da ne treba priznavati
papinu vlast?«
»Jest, ali se to ne odnosi na vlast svecenstva. I mi smo sami svecenici. Mladicu, teško je praviti
razlike u tim stvarima. Crta što dijeli dobro od zla tako je krhka... Na neki nacin, Gherardo je
pogriješio i okaljao se herezom... Zatražio je da ga prime u red male brace, ali ga oni nisu
prihvatili. Provodio je dane u crkvi naših fratara, gdje je na slikama vidio apostole sa sandalama
na nogama i ogrnute u plašteve, pa tako pusti kosu i bradu, na noge stavi sandale, a oko struka
konopac, jer tko god hoce da osnuje novu bratovštinu, uvijek uzme nešto od reda blaženoga
Franje.« "1 onda je bio u pravu...«
»Ali je u necem pogriješio... Odjeven u bijeli plašt s dugom kosom, medu priprostima je zadobio
ugled sveca. Dobio odredenu svotu, popeo se na kamen s kojega su u drevna vremena
gradonacelnici imali obicaj držati besjede, držeci u rukama vrecicu s novcem, ali ga ne prospe niti
ga podijeli siromasima, nego pozove nekoliko lopova koji su se nedaleko kockali te ga razdade
njima govoreci: 'Nek uzme tko želi', a ti lopovi pokupe novac i odu ga proigrati huleci Boga, a on
koji im je novac dao to je slušao i nije pocrvenio.«
»Ali i Franjo se svega lišio, a danas sam od Vilima cuo da je otišao propovijedati vranama i
kopcima, a i gubavcima, to jest prezrenima što ih je svijet koji se smatrao kreposnim smjestio na
rub društva..,«
»Jest, ali Gherardo je u necemu pogriješio, Franjo se nikad nije sporio sa Svetom crkvom, a
evandelje kaže da treba davati siromasima, a ne lopovima. Gherardo je dao, a za uzvrat nije dobio
ništa, jer je dao lošim ljudima, i tako je loše zapoceo, loše nastavio i loše završio, jer je njegovo
bratstvo pokudio papa Grgur X.«
»Možda je«, rekoh, »on bio papa kratkovidniji od svojeg prethodnika koji je odobrio pravilo
svetog Franje...«
»Jest, ali Gherardo je u necemu pogriješio, dok je Franjo dobro znao što radi. I napokon, djecace, ti
svinjari i govedari koji su odjed nom postali pseudoapostoli htjeli su blaženo i bez znoja živjeti od
milostinje onih koje su mala braca odgajala uz toliko truda i samozatajnog primjera siromaštva!
Ali nije o tome rijec«, smjesta dopuni, »nego se, da bi bio nalik na apostole, koji su još bili Zidovi,
Gherardo Segalelli dao obrezati, a to je u opreci s rijecima kojima se Pavao obraca Galacanima — ti
znaš da mnoge svete osobe najavljuju kako ce buduci Antikrist doci iz naroda obrezanika... Ali
Gherardu ni to nije bilo dosta, pa je okupljao priproste i govorio im: 'Dodite sa mnom u vinograd',
a oni koji ga nisu poznavali ulazili bi s njim u tudi vinograd misleci da je njegov i jeli tude
grožde...«
»Nisu valjda mala braca štitila tudu imovinu«, bestidno primijetih.
Ubertino me prikova strogim pogledom: »Mala braca traže da budu siromašna, ali od drugih nisu
nikada tražili da budu siromašni. Ne možeš nekažnjeno posegnuti za imovinom dobrih kršcana,
dobri ce te kršcani proglasiti razbojnikom. I to se dogodilo Gherardu. 0 njemu su napokon rekli
(pazi, ja ne znam je li to istina, pouzdajem se u rijeci fra Salimbenea koji je te ljude upoznao) da je
snagu svoje volje i svoju uzdržljivost izlagao kušnji tako što je spavao s nekoliko žena a da s njima
nije imao spolnih odnosa. No kako su ga njegovi ucenici pokušavali oponašati, ishod je bio
kudikamo drugaciji... On, to nisu stvari o kojim djecak mora znati, u ženskom liku nas napastuje
zloduh... Gherardo je i dalje izvikivao 'penitenziagite', ali je jedan od njegovih ucenika, neki Guido
Putagio, pokušao preuzeti vodstvo nad skupinom, pa se okružio raskošem, išao okolo s konjskom
pratnjom, rasipao i priredivao gozbe poput kardinala rimske crkve. A onda se medu sobom
zavadiše oko zapovjedništva nad sljedbom, i zbiše se mnoge sramotne stvari. Pa ipak mnogi
dodoše Gherardu, ne samo seljaci, nego i gradski svijet koji je upisan u cehove, a Gherardo im je
naredio da se svuku kako bi goli slijedili gologa Krista, i slao ih da svijetom propovijedaju, dok je
za sebe narucio haljinu bez rukava, od cvrstog, bijelog konca, te je tako odjeven izgledao više kao
lakrdijaš nego redovnik! Živjeli su pod vedrim nebom, samo bi se ponekad popeli na
predikaonicu u kojoj crkvi, prekinuli skupštinu pobožnog naroda i otjerali njegove propovjednike,
a jednom su na biskupsku stolicu u crkvu Svetog Orsa u Ravenni postavili dijete. Za sebe su
govorili da su baštinici doktrine Joakima iz Fiorea...«
»Ali to su govorili i franjevci«, rekoh, »i Gherardo iz Borga San Donnino, pa i vi!«, uzviknuh.
»Smiri se, djecace. Joakim iz Fiorea bio je velik prorok, prvi je shvatio da ce Franjo oznaciti obnovu
crkve. Ali pseudoapostoli su se njegovom doktrinom poslužili da bi opravdali svoja mahnitanja,
Segalelli je sa sobom vodio apostolku, neku Tripiju ili Ripiju, koja je tobože imala prorocki dar.
Žena, razumiješ li?«
»Ali, oce«, usudih se prigovoriti, »neku vecer ste i vi sami govorili o svetosti Klare iz Montefalca i
Angele iz Foligna...«
»One su bile svetice! Živjele su ponizno priznavajuci moc crkve, nikada nisu svojatale prorocki
dar! Pseudoapostoli su naprotiv tvrdili da i žene mogu ici od grada do grada i propovijedati, kao
što su cinili mnogi drugi krivovjernici. Nisu više poznavali nikakve razlike izmedu oženjenih i
neoženjenih niti su ikoji zavjet smatrali neraskidivim. Ukratko, da ti previše ne dosadujem
žalosnim pricama u kojima ti ne možeš dobro razaznavati tanane prijelaze, parmski biskup
Obizzo napokon odluci da Gherarda baci u klade. Ali tu se dogodi nešto cudno, što ti kazuje kako
je slaba ljudska narav i kako je podmukao korov hereze. Jer na kraju je biskup oslobodio
Gherarda, primio ga za svoj stol i smijao se njegovim šalama i držao ga kao svojeg lakrdijaša.«
»Ali zašto?«
« Ne znam, to jest bojim se da znam. Biskup je bio plemenitaš i nisu mu se svidali gradski trgovci i
obrtnici. Možda mu nije bilo mrsko što u propovijedima Gherardo govori protiv njih i što od
traženja prelazi na pljacku. No naposljetku se uplete papa, a biskup opet postade pravedan i strog,
pa Gherardo skonca na lomaci kao okorjeli heretik. Bilo je to na pocetku ovog stoljeca.« »A što s
tim ima fra Dolcino?«
»Ima, a to ti govori kako hereza nadživljuje i samo uništenje heretika. Taj je Dolcino bio kopile
nekog svecenika, a živio je u novarskoj biskupiji, u ovom dijelu Italije, pa malo sjevernije. Netko je
rekao da se rodio drugdje, u dolini Ossole ili u Romagnanu. Nije sad važno. Bio je mladic vrlo
oštroumna duha i obrazovan, ali je okrao svecenika koji se o njemu brinuo te pobjegao na istok, u
grad Trento. Tamo je nastavio Gherardovu propovjednicku djelatnost, ali je još više zaglibio u
herezu, tvrdeci da je jedini pravi apostol Božji i da u ljubavi svaka stvar mora biti zajednicka i da
je dopušteno ici sa svim ženama bez razlike, tako da se nitko ne može optužiti za blud, cak ni kad
ide sa sestrom ili sa svojom kceri...«
»Je li zaista to propovijedao ili su ga za to optužili? Jer cuo sam da su za zlodjela optuživali i
spiritualce, kao one fratre iz Montefalca...« »De boe satis«, odbrusi Ubertino. »Oni više nisu bili
fratri. Bili su heretici. I to upravo ogrezli u Dolcinove gnusobe. A s druge strane, slušaj, dovoljno je
znati što je Dolcino radio poslije da ga otkrismo zlikovcem. Kako se upoznao s doktrinom
pseudoapostola, to cak i ne znam. Možda je kao mladic bio u Parmi i cuo Gherarda. Zna se da je
nakon Segalellijeve smrti bio u dodiru s tim hereticima u okolici Bologne. No sa sigurnošcu se zna
da je poceo propovijedati u Trentu. Ondje je zaveo krasnu mladicu iz plemenite kuce, Margaretu,
ili je ona zavela njega, kao što je Heloiza zavela Abelarda, jer, zapamti, preko žene vrag prodire do
duše muškarca! Tada ga je tridentski biskup otjerao iz svoje dijeceze, ali je Dolcino vec bio okupio
više od tisucu pristaša i dao se na dugi put koji ga je doveo natrag u kraj u kojem se rodio. Putem
su mu se pridruživali drugi koje je obmanuo i zaveo svojim rijecima, a možda i mnogi Valdenzi
što su nastavali planine kojima je prolazio, ili se on htio udružiti s Valdenzima sjeverno od tog
predjela. Stigavši u okolicu Novare Dolcino je naišao na plodno do za svoju pobunu, jer je
tamošnji živalj bio prognao vazale biskupa Vercellija koji su upravljali Gattinarom, te je zbog toga
Dolcinove razbojnike docekao kao dobre saveznike.« »A što su im napravili biskupovi vazali?«
»Ne znam niti je na meni da sudim. No, kao što vidiš, hereza se hvata ruku pod ruku s pobunom
protiv gospode, u mnogo slucajeva,' zato heretik pocne propovijedati sveto siromaštvo, a na kraju
podlegli svim napastima moci, rata, nasilja. U gradu Vercelliju za vlast su se
borile mocne obitelji i to su pseudoapostoli iskoristili, dok je tim obiteljima dobro došao nered što
su ga unijeli pseudoapostoli. Feudalna gospoda su novacila pustolove da bi pljackali gradane, pa
su gradani molili za pomoc novarskog biskupa.« »Kako je to zamršena prica. Ali na cijoj je strani
bio Dolcino?« »Ne znam, radio je za svoj racun, umiješao se u sve te sporove i to nm je bila dobra
prilika da u ime siromaštva propovijeda borbu protiv tude imovine. Sa svojim ljudima, kojih je
sada bilo tri tisuce, Dolcino se utaborio na brdu blizu Novare zvanom Celavi zid i tu su sagradili
svoje kaštele i prebivališta, a Dolcino je vladao nad cijelom tom ruljom muškaraca i žena što su
medusobno slobodno opcili na najsramotniji nacin. Odande je slao pisma svojim vjernicima
izlažuci im svoju hereticku doktrinu. Govorio je i pisao da je njihov ideal siromaštvo i da ih ništa
što dolazi izvana ne može obvezati na poslušnost i da je njega, Dolcina, Bog poslao da otpecati
prorocanstva i protumaci Stari i Novi zavjet. Svjetovne klerike, malu bracu i propovjednike
nazivao je davolovim poslanicima i svakoga razriješio dužnosti da im se pokorava. U životu
Božjeg naroda razlikovao je cetiri doba; prvo je doba Starog zavjeta, doba praotaca i proroka, prije
Kristova dolaska, kad je brak vrijedio jer su se ljudi morali razmnožavati. Drugo je doba Krista i
njegovih apostola, u kojem je vladala svetost i cistoca. Zatim je došlo trece doba, u kojem su
prvosvecenici isprva morali prihvacati zemaljska bogatstva da bi mogli upravljati narodom, no
kad su se ljudi stali odalecivati od ljubavi prema Bogu, došao je Benedikt koji je govorio protiv
svakog svjetovnog posjeda. Kad su poslije i Benediktovi redovnici uzeli zgrtati bogatstva, došli su
fratri svetog Franje i svetog Dominika, a ti su još strože nego Benedikt propovijedali protiv
svjetovne vlasti i svjetovnog bogatstva. Medutim, sad kad je život tolikih velikodostojnika nanovo
poceo protusloviti svim tim lijepim zapovijedima, napokon smo stigli do kraja treceg doba i treba
da se preobratimo na nauk apostola.«

»Pa onda je Dolcino propovijedao ono što su propovijedali i franjevci, a medu njima upravo
spiritualci i vi sami, oce!«
»Oh, jesu, ali on iz toga izvlaci zlonamjeran zakljucak! Govorio je da se tom trecem dobu
pokvarenosti može stati na kraj ako svi klerici, redovnici i fratri umru okrutnom smrcu, govorio je
da sve crkvene velikodostojnike, klerike, redovnike i redovnice, sve one koji pripadaju
Propovjednickom redu i redu male brace, sve pustinjake i samog papu treba da uništi car kojega
ce odabrati on, Dolcino, a to je mogao biti Fridrik Sicilski.«
»Ali zar nije baš Fridrik blagonaklono primio na Siciliju spiritualce protjerane iz Umbrije i zar
mala braca ne zahtijevaju da upravo car, iako je to sada Ludvig, oduzme papi i kardinalima
svjetovnu vlast?«
»Svojstvo je hereze, ili ludila, izokretati i najispravnije misli i provoditi ih na nacin koji se kosi s
Božjim i ljudskim zakonom. Mala braca nisu od cara nikada tražila da ubija druge svecenike.« Bio
je u zabludi, sad znam. Jer, kad je nakon nekoliko mjeseci Bavarac u Rimu ustanovio poredak,
Marsilije i ostali minoriti su sa svecenicima koji su ostali privrženi papi postupili baš onako kako
je tražio Dolcino. Time ne želim reci da je Dolcino bio u pravu, prije možda da je i Marsilije imao
krivo. Ali dolazilo mi je da se upitam, osobito nakon popodnevnog razgovora s Vilimom, kako su
priprosti koji su slijedili Dolcina mogli praviti razliku izmedu obecanja koja su davali spiritualci i
Dolcinove provedbe tih istih obecanja. Nije li on možda bio kriv što je u zbilji ucinio ono što su u
svojim cisto misticnim propovijedima zagovarali ljudi koji su se smatrali pravovjernima? Ili se
razlika sastoji baš u tome, svetost znaci cekati da nam Bog udijeli ono što su nam obecali njegovi
sveci, ne pokušavajuci se toga domoci zemaljskim sredstvima? Sada znam da je tako i znam zašto
je Dolcino griješio: poredak stvari se ne smije mijenjati, makar se treba žarko nadati njegovoj
promjeni. No te ,sam veceri bio obuzet proturjecnim mislima.
i »Naposljetku«, govorio mi je Ubertino, »u oholosti nalaziš uvijek obilježje hereze. U drugom
Dolcinovom pismu iz godine 1303. imenovao je sebe vrhovnim vodom apostolske bratovštine,
svojim zamjenicima imenovao je pokvarenu Margaretu (ženu!) i Longina iz Bergama, Fridrika iz
Novare, Alberta Carentina i Valderica iz Brescie. Poceo je trabunjati o slijedu cetvorice buducih
papa, od kojih ce dvojica biti dobri, prvi i zadnji, a dvojica zli, drugi i treci. Prvi je Celestin, drugi
je Bonifacije VIII., o kojemu proroci kažu: 'Obešcastila te oholost duše tvoje, o ti što obitavaš u
pukotinama stijena'. Treci papa nije i menovan, ali o njemu je Jeremija navodno rekao: 'Gle, kao
lav'. A, koje li gadosti, Dolcino je lava prepoznavao u Fridriku Sicilskome. Cetvrti je papa Dokinu
još bio nepoznat, a taj bi morao biti sveti papa, andeoski papa o kojem je govorio opat Joakim.
Morat ce biti Bogom izabran i tada ce Dolcino i svi njegovi ljudi (kojih je u tom trenutku bilo vec
cetiri tisuce) primiti milost Duha Svetoga, a crkva ce se obnoviti i takva ostati do kraja svijeta. No
u tri godine što ce prethoditi njegovu dolasku, ispunit ce se sve zlo. To je Dolcino pokušao
napraviti šireci posvuda rat. A cetvrti je papa, i tu se vidi kako se zloduh poigra sa svojim
robovima, bio upravo Klement V koji je poveo križarski rat protiv Dolcina. I to je bilo pravedno,
jer je u tim pismima Dolcino sad vec postavljao teorije nespojive s pravovjerjem. Ustvrdio je da je
rimska crkva drolja, da se svecenicima ne duguje poslušnost, da je svaka duhovna vlast prešla na
apostolsku sektu, da jedino apostoli stvaraju novu crkvu, da apostoli mogu razvrgnuti brak, da se
nitko tko ne bude pripadnik sekte nece spasiti, da nijedan papa ne može opraštati grijehe, da se ne
moraju placati desetine, da je život bez zavjeta savršeniji nego život sa zavjetom, da u posvecenoj
crkvi molitva ne vrijedi više nego u štali i da se Krist može slaviti u šumama kao i u crkvama.« »Je
li uistinu sve to kazao?« »Dakako, to je sigurno, to je napisao. Na žalost, cinio je i mnogo gore od
toga. Kad je izgradio utvrde na Celavom zidu, poceo je pljackati naselja u dolini, poduzimati
pohode radi grabeža kako bi se opskrbio, sve u svemu, vodio je pravi pravcati rat protiv obližnjih
sela.« »Sva su bila protiv njega?«
»Ne zna se. Možda je imao podršku nekih od njih, rekao sam ti da se bio umiješao u splet mjesnih
svada i sporova. U meduvremenu je stigla zima godine 1305., jedna od najoštrijih u posljednjih
nekoliko desetljeca, i svuda je uokolo harala velika oskudica. Dolcino je svojim sljedbenicima
poslao trece pismo, a mnogi su mu još uvijek prilazili, ali je na brdu život postajao nepodnošljiv,
tako su izgladnjeli da su jeli konjsko meso i meso drugih životinja s kuhanim sijenom. I mnogi
pomriješe.«
»Ali protiv koga su se sada borili?« »Biskup grada Vercellija utekao se Klementu V. pa se
zametnuo križarski rat protiv heretika. Izdan je proglas o opcem oprostu za sve koji su bili clanovi
sekte, u pomoc su pozvani Ludovik Savojski, lombardski inkvizitori i milanski nadbiskup. Mnogi
su posegnuli za križem da bi priskocili u pomoc gradanima Vercellija i Novare, a došli su iz
Navoje, iz Provanse, iz Francuske, i biskup Vercellija postade vrhovnim zapovjednikom. Celni
odredi dviju vojski neprestano su se tukli, ali su dolcinove utvrde i dalje bile neosvojive, a
bezbožnicima je na nekakav nacin stizala potpora.« »Od koga?«
»Od drugih bezbožnika, mislim, koji su se nasladivali tim leglom nereda. Krajem godine 1305.,
medutim, poglavica hereze bio je prisiljen opustiti Celavi zid i na njemu ostaviti ranjenike i
bolesnike pa je otišao na podrucje Trivera, kamo je premjestio svoje cete i utaborio se na brdu koje
su tad zvali Zubello, a odonda nosi ime Rubello ili Rgbello, jer je bio tvrdavom rebelijanata što su
ustali protiv crkve. Sve u svemu, ne mogu ti sad ispricati sve što se zbilo, došlo je do strahovitih,
pokolja. Ali naposljetku su odmetnici bili primorani na predaju, Dolci-no i njegovi uhiceni te su po
pravdi završili na lomaci.« »I lijepa Margareta?«
Ubertino me pogleda: »Sjetio si se da je bila lijepa, je li? Bila je, kažu, lijepa i mnogo se tamošnjih
vlastelina ponudilo da ce je uzeti za ženu kako bi je spasili od lomace. No ona to nije htjela, umrla
je bez pokajanja s onim svojim nepokajanim ljubavnikom. I neka ti to posluži kao pouka, cuvaj se
babilonske bludnice i kad ti se prikazuje u liku najdražesnijega celjadeta što si ga ikada vidio.«
»Ali sad mi ovo kažite, oce. Doznao sam da su samostanski opskrbnik, a možda i Salvatore, sreli
Dolcina i da su u neku ruku bili s njim...«
»Šuti i ne sudi prenaglo. Opskrbnika sam upoznao u samostanu male brace. Istina, poslije svega
onoga što se dogodilo u vezi s Dolcinom. Tih godina, prije nego što smo odlucili da potražimo
utocište u redu svetog Benedikta, mnogo je spiritualaca vodilo nesreden život i moralo ostaviti
svoje samostane. Ne znam gdje je Remigio bio prije nego što sam ga sreo. Znam da je uvijek bio
dobar fratar, bar u pogledu pravovjerja. Što se ostalog tice, put je, žalibože, slaba...«
»Što hocete time reci?«
»Nisu to stvari za koje treba da znaš. Pa dobro, napokon, buduci da smo vec o tome govorili i kad
ti moraš znati razlikovati dobro od zla...«, još se skanjivao, »reci cu ti da sam ovdje, u opatiji, cuo
kao da se govorka da opskrbnik ne može odoljeti stanovitoj napasti... Ali to su samo glasine. Ti se
moraš nauciti da na te stvari i ne pomišljaš.« Ponovno me privuce k sebi i cvrsto me zagrli, pa mi
pokaza Djevicin kip: »Ti se moraš posvetiti u bezgrešnu ljubav. Pogledaj onu koja je svoju
ženskost pretvorila u nešto uzvišeno. O njoj zato možeš reci da je lijepa, kao ljubljena u Pjesmi nad
Pjesmama. U nje, rece, lica ozracena nekom unutrašnjom radošcu, upravo kao što je dan prije bilo
Opatovo lice dok je govorio o draguljima i o zlatu od kojeg je nacinjeno njegovo posude, »u nje
cak i tjelesna ljupkost postaje znakom nebeskih ljepota i stoga ju je kipar prikazao sa svim carima
koje moraju krasiti ženu.« Pokaza mi vitko poprsje Djevicino, koje je uspravno i stisnuto držao
steznik u sredini vezan vrpcama, a njima su se igrale Djetetove rucice. »Vidiš u-Pulchraenim sunt
ubera quae paululum supereminent et tument modice fluitantia licenter, sed leniter restricta, repressa
sednon depressa... Što osjecaš pred tim prizorom prepunim miline?« Ja se žestoko zacrvenjen
okrenem cuteci kako se u meni razbuktava neka vatra. Mora da je to Ubertino opazio, ili je možda
uocio kako mi se žare obrazi, jer odmah doda: »Ali moraš nauciti razlikovati nadnaravnu ljubav
od uspaljenosti osjetila. To je cak i svecima teško.« »Ali kako se prepoznaje dobra ljubav?«, dršcuci
upitah. »Što je ljubav? Ništa na svijetu, ni covjeka ni davla, niti ikoju stvar ne smatram tako
sumnjivim kao ljubav, jer ona više nego išta drugo prožima dušu. Ne postoji ništa što bi toliko
zaokupilo i sputalo srce kao ljubav. I zbog toga, osim u slucaju da raspolaže oružjem kojim je
može ovladati, od ljubavi se duša može neizmjerno upropastiti. Ja mislim da Dolcino, da ga
Margareta nije zavela, ne bi bio zauvijek izgubio dušu, i da nije bilo drzovite raspojasanosti i
slobodnog opcenja na Celavom zidu, mnoge od njih ne bi bio zatravio car pobune. Pazi, ne
govorim ti to samo o lošoj ljubavi, koju naravno valja izbjegavati kao nešto davolsko, nego pri
tome mislim, i to s velikim strahom, i na dobru ljubav, koja struji izmedu Boga i covjeka, izmedu
dvojice bližnjih. Cesto se dogodi da se dvoje ili troje, muškarci i žene, vrlo srdacno vole i gaje
neobicnu uzajamnu privrženost te požele uvijek zajedno živjeti, pa kad to jedna strana hoce, i
druga za tim cezne. I priznajem da me takav osjecaj vezivao za kreposne žene kakve su Angela i
Klara. Pa ipak se i to može zamjeriti, makar i bilo duhovne naravi i Bogu za ljubav... Jer cak i
ljubav koja se osjeca dušom, ako nismo oboružani nego je primamo odviše uzbudeno, poslije
splasne ili se pak ponaša nerazumno. 0, ljubav ima razna svojstva, duša se njome najprije raznježi,
onda iznemogla posrne... Ali poslije osjeti pravo uzbudenje Božje ljubavi pa klice, Api, postaje
poput kamena u peci što se raspada u vapno i pucketa dok je plamen oblizuje...« »I to je dobra
ljubav?«
Ubertino me pogladi po kosi, a pogledavši ga vidjeh da su mu se oci orosile suzama: »Jest, to je
napokon dobra ljubav.« Skinu ruku s mojih ramena: »No kako je teško«, dometnu, »kako ju je
teško razlikovati od one druge. Ponekad, kad ti zloduh iskušava dušu, cini ti se da si nalik na
covjeka obješena za gušu, ruku sapetih na ledima i s povezom na ocima, koji se klati na vješalima,
a ipak je živ i bez ikakve pomoci, bez ikakva potpornja, bez spasa visi u prazno...«
... lice mu više nije vlažio samo plac, nego i tanak sloj znoja. Tad žurno mi rece. »Kazao sam ti što
si htio znati. S ove je strane zbor andela, a s one grotlo pakla. Idi i hvaljen budi Isus.« Opet pade
pred Djevicu i zacuh ga gdje tiho jeca. Molio je.
Ne izadoh iz crkve. Razgovor s Ubertinom unio mi je u dušu i utrobu cudnu vrucicu i neizreciv
nemir. Možda me to ponukalo na neposluh pa odlucih da se bez Vilima vratim u knjižnicu. Ni
sam nisam znao što tražim. Htio sam istražiti to nepoznato mjesto i privlacila me želja da se u
njemu snadem bez pomoci svojeg ucitelja. Popeh se onamo kao što se Dolcino bio popeo na
Rubello.
Uza se sam imao svijecu (Zašto sam je ponio? Jesam li vec snovao svoju tajnu nakanu?) pa gotovo
žmireci udoh u kosturnicu. Ubrzo sam bio u skriptoriju.
Bila je to kobna vecer, mislim, jer dok sam njuškao oko stolova ugledah na jednome od njih
rasklopljen rukopis koji je neki redovnik tih dana prepisivao. Naslov me smjesta primami: Historia
fratris Dulci-ni Heresiarche. Mislim da je rukopis ležao na stolu Petra iz Sant'Albana, za kojega su
mi bili rekli da upravo prepisuje velicanstvenu povijest hereze (naravno, nakon onoga što se u
opatiji dogodilo nije mogao nastaviti rad — ali necu da preduhitrim dogadaje). Nije dakle bilo
niceg izvanrednog u tome što se taj tekst nalazi baš ondje, a do njega je bilo i drugih tekstova
slicnih tema, o patarenima i o flagelantima. Ta me se okolnost, medutim, dojmi kao nadnaravan
znamen, još uvijek ne znam da li nebeski ili davolski, i lakomo se dadoh na citanje spisa. Nije bio
predug, a u prvom je dijelu, s mnogo pojedinosti koje sam zaboravio, govorio o onome što mi je
bio ispricao Ubertino. Kazivalo se i o mnogim zlocinima koje su Dolcinove pristaše pocinile za
vrijeme rata i opsade. I o završnoj bitci, surovoj i krvavoj. Ali naidoh i na nešto što mi Ubertino
nije ispripovijedao, a što je sigurno ispricao neki ocevidac u cijoj su mašti dogadaji još bili živo
prisutni!
Doznadoh dakle da su o ožujku 1307., na svetu subotu, pošto su ih napokon uhvatili, Dolcina,
Margaretu i Longina odveli u grad Biellu i izrucili biskupu, koji je cekao na papinu odluku.
Saznavši za vijest, papa je prenije francuskom kralju Filipu uz ove rijeci: »Stigle su nam vrlo
ugodne vijesti, bremenite radošcu i veseljem, jer je onaj gad i zloduh, sin Belijalov, odvratni
herezijarh Dolcino, poslije mnogi« opasnosti, napora, pokolja i brojnih sukoba, sa svojim
sljedbenicima napokon zatocen u našim tamnicama, zaslugom precasnog brata našeg Raniera,
biskupa Vercellija, uhicen na dan svete vecere Našega Gospodina, a toga je istog dana smaknuto
veliko mnoštvo zarazom okuženu koji s njim bijahu.« Papa je prema zatvorenicima bio
nemilosrdan i naredi biskupu da ih pogubi. U srpnju iste godine, prvoga dana u mjesecu, heretike
predadoše svjetovnim vlastima. Dok su se gradska zvona orila pozivajuci na uzbunu, okruženu
krvnicima posjeli su ih na kola koja su u pratnji oružnika prošla cijelim gradom, dok su s ostalih
krivaca na svakom uglu užarenim kliještima trgali meso. Margaretu su spalili prvu, na Dolcinove
oci, a da se na njegovu licu ni mišic nije pomaknuo, kao što nijednom nije zajaukao kad bi mu se
kliješta zarila u udove. Zatim su kola nastavila put, a krvnici su svoje orude umakali u posude
pune goruce žerave. Dolcino je podnio druge muke, ali je i dalje ostajao nijem, osim što je malo
slegnuo ramenima kad su mu odsjekli nos i što je ispustio težak uzdah, kao da kmeci, kad su mu
otkinuli muški ud. Zadnjim je rijecima izviknuo da se nece pokajati te upozorio da ce treceg dana
uskrsnuti. Zatim ga spališe i njegov pepeo raspršiše na vjetru.
Zatvorih rukopis, a ruke su mi se tresle. Dolcino je pocinio mnogo zlocina, rekli su mi, ali je
spaljen na grozan nacin. A na lomaci se ponio... kako? S odlucnošcu mucenika ili s ohološcu
prokletnika? Dok sam se klecajuci uspinjao stubama što su vodile u knjižnicu, shvatih zašto sam
tako smucen. Iznenada se sjetih prizora koji sam bio vidio prije nekoliko mjeseci, nedugo pošto
sam stigao u Toskanu. Pitao sam se dapace kako to da sam ga dotad bio gotovo smetnuo s uma,
kao da je moja bolesna duša htjela izbrisati uspomenu što ju je tištila poput more. Ili bolje, nisam
ga smetnuo s uma, jer bih svaki put kad bi se govorilo o fratricima ponovno ugledao slike te
zgode, ali sam ih uvijek potiskivao u najskrovitije kutke svojega duha, kao da je grijeh što sam bio
svjedokom toga užasa.
O fratricima sam prvi put cuo govoriti onih dan a kad sam u Firenci vidio kako jednog od njih
spaljuju. Bilo je to malo prije nego što sam sreo fra Vilima. On je odgodio svoj dolazak u taj grad
pa mi je otac dopustio da posjetim Firencu, jer smo culi gdje hvale njezine prekrasne crkve. Obišao
sam Toskanu da bih bolje naucio talijanski narodni jezik te napokon proboravio tjedan dana u
Firenci, zbog toga što su mi o orne gradu mnogo pricali pa sam ga želio upoznati. y Dogodi se tako
da cim stigoh cuh gdje se govori o teškom slucaju 0 je potresao sav grad. Tih su dana strogom
inkvizitorskom postupku podvrgnuli nekog krivovjernog fratrica, kojeg su teretili za zlodjela
protiv vjere te ga dovukli pred biskupa i ostale duhovnike. Iduci za podacima koji su me o tome
obavijestili odoh do mjesta gdje se odvijao, gdje sam cuo kako svijet prica da je taj fratric, imenom
Mihovil, zapravo vrlo pobožan covjek koji je propovijedao pokoru i siromaštvo ponavljajuci rijeci
svetog Franje, a pred suce ga je dovela zloba nekih žena koje su hinile da se u njega žele
ispovjediti kako bi mu zatim pripisale hereticke postavke. Štoviše, biskupovi su ga ljudi uhitili
upravo u kuci tih žena, što me cudilo, jer crkveni covjek ne bi smio pohadati tako neprikladna
mjesta da bi podijelio sakramente, no cinilo se da je to slabost fratrica, što se ne pridržavaju kako
valja pravila pristojnosti, pa je možda i bilo neke istine u tome što ih javno mnijenje smatra ne
samo hereticima, nego i ljudima sumnjiva ponašanja (kao što se za katare uvijek govorilo da su
bogumili i sodomiti).
Dodoh u crkvu Svetog Spasa u kojoj se odigravao proces, ali nisam mogao uci jer se pred crkvom
gurala svjetina. Neki su se medutim bili popeli i držali se za rešetke na prozorima te su vidjeli i
culi što se dogada, pa su to i prenosili drugima koji su stajali ispod njih. Tada su fra Mihovilu
upravo iznova citali priznanje što ga je dao dan prije, u kojem je kazao kako Krist i apostoli
njegovi »nikoju stvar ni posebnu ni zajednicku kao svoju ne imadahu«, na što je Mihovil
prosvjedovao daje bilježnik sada dodao »mnoge lažne konzekvencije« i vikao (to sam cuo izvana)
»polagat cete vi racun o tome na Sudnji dan!«. No inkvizitori procitaše priznanje onako kako su ga
bili sastavili i na kraju ga upitaše hoce li se vladati kako nalaže mišljenje crkve i naroda cijeloga
grada. I zacuh kako Mihovil na sav glas vice da se želi vladati kako mu nalaže ono u što vjeruje, to
jest da ce »Krista smatrati raspetim siromahom, a papu Ivana XXII. heretikom, kad tvrdi
suprotno«. Uslijedi velika rasprava za vrijeme koje su inkvizitori, a medu njima je bilo dosta
franjevaca, htjeli dati do znanja da Sveto pismo nije reklo ono što kaže on, a on ih je optuživao da
time poricu pravilo vlastitog reda, a oni se okomiše na njega pitajuci ga misli li da Sveto pismo
razumije bolje nego oni koji su u tome strucnjaci. A fra Mihovil, doista vrlo uporan, sve im je to
osporavao, pa ga ovi uzeše napadati provokacijama poput ove: »E pa onda hocemo da smatraš da
je Krist posjedovao zemaljska dobra, a da je papa Ivan katolik i svetac.« Mihovil nije uzmicao:
»Nije, heretik je.« A oni rekoše da još nikad nisu vidjeli nekoga tako tvrdokorna u svojoj opakosti.
No ja sam vani medu svjetinom cuo gdje mnogi govore kako je fra Mihovil nalik na Krista medu
farizejima i uvidjeh da dobar dio pucana vjeruje u Mihovilovu svetost.
Naposljetku ga biskupovi ljudi ponovo odvedoše u zatvor. Uvecer mi rekoše da je mnogo fratara,
biskupovih prijatelja, Mihovilu da ga izgrdi i da od njega zatraži opoziv, ali je on
netko tko je siguran u svoju istinu. I svakome je ponavljao da je Krist bio siromašan i da su tako
kazali i sveti Franjo i sveti Dominik, da ga osude na muke zato što ispovijeda taj ispravni sud, to
ce domalo moci doznati što kažu Sveto pismo, dvadeset i cetiri starca Apokalipse, Isus Krist, sveti
Franjo i svi dicni mucenici. I kazaše mi da je rekao: »Ako s toliko žara citamo o doktrini nekih
svetih opata, s kolikim tek žarom i radošcu moramo željeti da budemo s njima.« A na takve bi
rijeci inkvizitori izlazili iz tamnice namrgodena lica i srdito vikali (i ja sam to cuo): »Davao je ušao
u njega!«
Sutradan doznasmo da je izrecena presuda, pa otidoh u biskupski ured gdje sam mogao vidjeti
pergament s kojeg sam dio prepisao na svoju plocicu.
Pocinjao je s »In nomine Domini amen. Hec est quedam condemnatio corporalis etsententia
condemnaHonis corporalis lata, data etin hiisscriptis sententialiterpronumptiata etpromulgata...« i tako
dalje, a nastavljao se strogim opisom grijeha i krivnja navedenog Mihovila, a dio teksta prenosim
ovdje kako bi citatelj mogao po svojem razboru prosuditi: Johannem vocatum fratrem Micchaelem
Iacobi, de comitatu Sancti Frediani, hominem male condictionis, et pessime conversationis, vite et fame,
hereticum et heretica labe pollutum et contrafidem cactolicam credentem et ajfirmantem... Deumpre oculis
non habendo sedpotius humani generis inimicum, scienter, studiose, appensate, nequiter et animo et intentione
exercendi hereticam pravitatem stetit et conversatus Juit cum Frati-cellis, vocatis Fraticellis delta
povera vita hereticis et scismaticis et eorum pravam sectem et heresim secutusfuit et sequitur contrafidem
cactolicam... et accessit ad dictam civitatem Florentie et in locis publicis dicte civitatis in dicta inquisitione
contentis, credidit, tenuit et pertinanciter affirmavit ore et corde... quod Christus redentor noster non habuit
rem aliquam in proprio vel comuni sed habuit a quibuscumque rebus quas sacra scriptura ewn habuisse
testatur, tantum simplicem facti usum.
Nisu ga optuživali samo za te prijestupe, nego je bilo i drugih kojih mi se jedan ucini vrlo
sramnim, iako ne znam je li on to zaista potvrdio, ukratko, govorilo se da je
svedeni mali brat izjavio kako sveti Toma Akvinski nije ni svetac niti spasitelj, nego je proklet i
osuden, na vjecne muke! Pravorijek je odredivao Kaznu, jer optuženi nije htio izmijeniti svoje
ps t ex dicta sententia lataper dictum do- episcopum florentinum, dictum Johannem fore hereticum,
tantis herroribus et heresi corrigere et emendare, et se ad redam fiAj dirigere, habentes dictum Johannem pro
irreducibili, pertinace et hostinatn in dictis suis perversis herroribus, ne ipse Johannes de dictis suis
sceleribus et herroribus perversis valeat gloriari, ei ut eius penna aliis transeat in ex-plum; idcirco, dictum
Johannem vocatum Jratrem Micchaelem hereticum et scismaticum quod ducatur ad locum iustitie
consuetum, et ibidem ime et Jlammis igneis accensis concremetur et comburatur, ita quod penittis moriatur
et anima a corpore separetur.
Kad je pravorijek objelodanjen, crkveni ljudi ponovno dodoše u zatvor i upoznaše Mihovila s
onim što ce se dogoditi, cuo sam pace gdje kažu: »Fra Mihovile, vec su nacinjeni mitra i plašt i na
njima naslikani fratrici u pratnji davola.« Htjeli su ga prestrašiti i prisiliti da svecano oporekne
svoje tvrdnje. No fra Mihovil kleknu i rece: »Ja mislim da ce oko lomace stajati naš otac Franjo, i ne
samo to, držim da ce tu biti i Isus, apostoli i dicni mucenici Bartolomej i Antun.« Na taj je nacin
posljednji put odbio ponude inkvizitora.
Iduceg jutra i ja sam bio na biskupskom mostu gdje su se bili okupili inkvizitori, pred koje
dovukoše fra Mihovila, još uvijek u kladama. Neki vjernik pade na koljena ispred njega da bi
primio njegov blagoslov i vojnici ga uhitiše te smjesta odvedoše u zatvor. Zatim inkvizitori
osudeniku procitaše pravorijek i upitaše ga opet želi li se pokajati. Na svakom mjestu na kojem se
u presudi govorilo da je on heretik Mihovil bi odgovarao: »Nisam heretik, grešnik jesam, ali sam
katolik«, a kad bi se u spisu imenovao »precasni i presveti papa Ivan XXII.«, Mihovil bi odvracao:
»Ne, nego heretik«. Onda biskup naredi da Mihovil dode i klekne pred njega, a Mihovil rece da ne
kleci pred hereticima. Nagnaše ga silom da klekne, pa on promrmlja: »Bog ce mi to oprostiti.« A
kad su ga onamo bili doveli u punom svecenickom ruhu, zapoce obred u kojem su mu komad po
komad skidali ruho, sve dok ne ostane u onom haljetku što ga u Firenci zovu 'cioppa'. Kao što je
obicaj kad se posvecuje pop, oštrom mu britvom zarezaše jagodice prstiju i obrijase kosu. Zatim ga
predadoše kapetanu i njegovim ljudima koji su s njim vrlo grubo postupali i stavili ga u klade da
bi ga vratili u tamnicu, a za to je vrijeme on govorio svjetini: »Per Dominum moriemur«. Kako sam
doznao, trebalo je da ga spale tek sutradan. I toga dana ga dodoše pita« želi li se ispovjediti i
pricestiti. On odbi govoreci da ne želi sagriješiti primajuci sakramente od nekoga tko u grijehu
živi. I tu se, mislim, ponio i pokazao da ga je pokvarila patarenska hereza.
Napokon osvanu jutro smaknuca, a po njega dode neki barjaktar koji nije bio prijateljski
raspoložen, jer ga upita kakav je on to covjek i zašto je toliko zapeo kad je dovoljno priznati ono
što priznaje sav narod i prihvatiti mišljenje svete majke crkve. No Mihovil ce ustrajno: »Ja vjerujem
u Krista, raspetog siromaha.« Barjaktar ode šireci ruke. Tad stigoše kapetan i njegovi ljudi da
odvedu Mihovila u dvorište gdje ga je cekao biskupov namjesnik koji mu procita priznanje i
osudu. Mihovil opet stade pobijati lažne izjave koje su mu pripisali, a to su zapravo bile tako
tanane stvari da ih se ja ne sjecam, a onda ih nisam dobro razumio. Ali je o njima, dakako, ovisila
Mihovilova smrt i progoni fratrica u tolikoj mjeri da nisam shvacao zašto crkveni ljudi i svjetovna
vlast tako žestoko nasrcu na osobe koje žele živjeti siromašno i drže da Krist nije imao zemaljskih
dobara. Jer, mislio sam u sebi, ako postoji netko koga treba da se boje, onda su to ljudi koji žele
živjeti bogato i drugima oduzimati novac i unositi grijeh u crkvu baveci se simonijom. To rekoh
nekom covjeku koji je stajao do mene, jer više nisam mogao šutjeti. Taj mi se podrugljivo nasmiješi
te rece kako fratar koji živi u siromaštvu postaje loš primjer puku, jer mu tako više nisu po volji
fratri koji žive drugacije. Osim toga, dometnu, to propovijedanje siromaštva usaduje neke loše
ideje puku, koji bi u tim propovijedima mogao naci razloga za oholost, a oholost može navesti na
mnoga ohola djela. I najposlije, rece da moram znati (a ni njemu nije jasno po kojoj logici) kako
fratri koji propovijedaju siromaštvo samim tim prelaze na carevu stranu, što se papi ne svida. Svi
mi se ti razlozi uciniše vrlo prihvatljivima, iako mi ih je kazao covjek neznatna obrazovanja. Samo
što sad nisam razum zašto bi fra Mihovil želio umrijeti na tako užasan nacin da bi ugodio caru ili
da bi izgladio spor medu svecenickim redovima. I doista, netko od nazocnih rece: »Nije on svetac,
poslao ga je Ludvig da sije razdor medu gradane, a fratrici su Toskanci, ali iza njih stoje carski
glasnici.« Drugi ce pak: »Pa on je ludak, opsjednut je zloduhom, naduo se od oholosti pa uživa u
mucenju od proklete taštine, tim fratrima daju da cittaju previše života svetaca, bolje bi bilo da se
žene!« A neki ce drugi: «Ne, trebalo bi nam da su svi kršcani takvi, spremni da posvjedoce o svojoj
vjeri kao u pogansko vrijeme.« Dok sam slušao te glasove ne znajuci više što da mislim, pruži mi
se prilika da ponovno optuženika vidim s lica, u cemu me u nekoliko navrata bilo sprijecilo
mnoštvo pred mene. Vidjeh lice nekoga tko promatra stvari koje nisu s ovoga svijeta, kao što sam
znao vidjeti na kipovima svetaca u zanosu vizije. I, bio ludak ili vidovnjak, on potpuno svjesno
hoce da umre, vjeruje da ce svojom smrcu poraziti neprijatelja, tko god on bio. I kad shvatih da ce
njegov primjer ponukati druge ljude da podu u smrt zaprepastila me jedino tolika odlucnost, jer ni
danas ne znam prevladava li u njemu slicnima ohola ljubav prema istini u koju vjeruju, što ih odvodi
u smrt, ili ohola želja za smrcu, što ih sili da zastupaju svoju istinu kakva je da je. I to me
ispunja osjecajem divljenja i straha.
No vratimo se Mihovilovim mukama. Svi se sada uputiše prema mjestu smaknuca.
Kapetan i njegovi izguraše kroz vrata osudenika koji je na sebi imao suknjicu s nekoliko
otkopcanih dugmeta i hodao velikim koracima i pognute glave, izgovarajuci rijeci svoje službe,
nalik na nekog od mucenika. Bilo je svijeta da covjek ne povjeruje, a mnogi su vikali: »Nemoj
umrijeti!« i on bi odgovarao: »Hocu da umrem za Krista«, »Ali ti ne umireš za Krista«, govorili su
mu, a on ce: »Nego za istinu«. Kad stigoše do mjesta zvanog Prokonzulov ugao, netko mu zavice
neka moli Boga za sve njih i neka blagoslovi svjetinu. U ulici Svete Liperate rekoše mu: »Ludove
jedan, vjeruj u papu!« a on odvrati: »Napravili ste boga od tog svojeg pape«, pa doda: »Lijepo su
vas sredili ti vaši paperi« (bila je to igra rijecima ili dosjetka, u kojoj su pape postajali gusani, u
toskanskome narjecju, kako su mi objasnili), i svi se zacudiše što ide u smrt zbijajuci šale.
Kod svetog Ivana mu povikaše: »Spasi život!«, a on odgovori: »Spasite se od grijeha!«. Na staroj
tržnici mu povikaše: »Spasi se, spasi se!« a on odgovori: »Spasite se od pakla!«. Na novoj tržnici se
netko prodera: »Pokaj se, pokaj se«, a on odgovori: »Pokajte se za lihvu«. Došavši do Svetoga križa
vidje fratre iz svojeg reda koji su stajali na stepeništu, pa im predbaci da ne slijede pravilo svetog
Franje. Poneki od njih slegoše ramenima, ali se ostali od stida pokriše kukuljicom po licu.
Iduci prema Vratima od pravde mnogi su mu govorili: »Zanijeci, zanijeci, ne želi svoju smrt«, a on
ce: »Krist je umro za nas«. A oni ce: »Ali ti nisi Krist, ne moraš umrijeti za nas!«, a on ce: »Ali ja
hocu da umrem za njega«. Na Poljani od pravde netko ga zapita zašto ne ucim kao stanoviti fratar,
njegov starješina, koji je zanijekao svoje stavove-ali Mihovil odgovori da nije zanijekao, i vidjeh
kako mu mnogi medu svjetinom odobravaju i bodre ga da se dobro drži. Tako sam i ja ka0 mnogi
drugi shvatio da su to njegova subraca pa se odmakosmo.
Napokon prodosmo kroz vrata i pred nama se ukaza lomaca ili kolibica, kako su je ondje zvali, jer
su komadi drva bili postavljeni u obliku kolibe, koju opkoliše naoružani konjanici kako se
mnoštvo ne bi približavalo. Tu privezaše fra Mihovila za stup. Zacuh kako mu netko dovikuje:
»Pa što je to zbog cega hoceš umrijeti?« a on odgovori: »To je istina u meni kojoj se samo smrcu
može posvjedociti«, potpališe vatru. A fra Mihovil, koji je vec bio zapjevao Credo, nakon toga uze
pjevati Te Deum. Otpjeva možda osam stihova, onda se savije kao da ce kihnuti i sruši se na tlo, jer
su se bile zapalile sveze. I vec je bio mrtav, jer se na lomaci umire i prije nego što pocne gorjeti
tijelo, zbog velike vrucine od koje pukne srce i zbog dima koji nahrupi u grudi.
Zatim citava koliba planu poput baklje i nastade veliki bljesak, i da nije bilo pougljenjenog tijela
mrtvog Mihovila što se još naziralo izmedu razbuktalih cjepanica, bio bih mislio da se nalazim
pred gorucim grmom. Tako sam bio blizu da doživim viziju (sjetih se dok sam se stubištem penjao
u knjižnicu), da mi se na usnama same od sebe pojavi nekoliko rijeci o ekstatickom ushitu što sam
ih procitao u knjigama svete Hildegarde: »Plamen se sastoji od blistavog sjaja, unutrašnje snage i
vatrenog žara, ali je blistavi sjaj u njemu zato da bi svijetlio, a vatreni žar zato da bi gorio.«
Sjetih se nekoliko Ubertinovih recenica o ljubavi. Pred mojim se ocima slika Mihovila na lomaci
stopi s Dolcinovom slikom, a Dolcinova slika sa slikom lijepe Margarete. Ponovno me obuze onaj
nemir koji sam bio osjetio u crkvi.
Nastojao sam ne misliti više na to pa se odlucno uputih u labirint. Prvi put sam u nj ulazio sam.
Duge sjene što ih je svjetiljka bacala na pod strašile su me jednako kao prividenja prethodne noci.
Bojao sam se stalno da cu se naci pred novim zrcalom, jer zrcala imaju tako carobnu moc da se, i
kad znaš da su posrijedi zrcala, ne prestaješ plašiti.
J druge strane, nisam se pokušavao orijentirati niti zaobilaziti sobu s mirisima koji navode na
prividenja. Stupao sam kao u groznici i nisam znao kamo želim ici. Zapravo se ne udaljih previše
od polazišta, jer se ubrzo zatekoh u sedmorokutnoj dvorani iz koje sam krenuo. Tu su na stolu bile
rasporedene neke knjige za koje mi se nije cinilo da sam ih vidio vecer prije. Naslutih da su to
svesci koje je Malahija donio iz skriptorija, ali ih još nije smjestio gdje spadaju. Nisam shvacao
kako sam daleko od dvorane s mirisima, jer sam osjecao kao neku ucenost koja je možda bila
posljedica kakvog strujanja što je dopiralo sve do mene ili onoga o cemu sam dotad snatrio.
Otvorih svezak ukrašen minijaturama koje su po stilu djelovale kao da potjecu iz samostana
najsjevernijih krajeva Thule.
Na stranici kojom je pocinjalo sveto evandelje apostola Marka dojmila me se slika koja je
prikazivala lava. To je sigurno bio lav, iako nikad prije nisam bio vidio lava od krvi i mesa, a
minijaturist je vjerno prenio njegovo oblicje, nadahnuvši se možda lavovima u Hiberniji, zemlji
cudovišnih stvorova. Uvjerih se da ta životinja, kao što uostalom kaže i Physiologos, istovremeno
ujedinjuje sva najstrahotnija i najvelicanstvenija svojstva, pa mi je ta slika u pamet dozivala i sliku
dušmanina i sliku Gospodina Našeg Isusa Krista u isti cas, i nisam znao kako da protumacim
njezinu simboliku te sam sav drhtao, što od straha, što od propuha koji je izvirao iz pukotina u
zidovima.
Lav kojeg sam vidio imao je usta nacickana zubima i glavu optocenu krljuštima kao u zmije, a
golemo se tijelo upiralo o cetiri šape šiljastih i grabežljivih pandža. Onako prekriveno krznom
slicilo je nekome od onih sagova kakve sam poslije vidio da donose s Istoka, cijelo je bilo nacinjeno
od crvenih i smaragdnih ljusaka na kojima su se, žuti poput kuge, ocrtavali strašni i mocni obrisi
kostiju. Žut je bio i rep koji se preko leda uvijao sve do glave i završavao volutom od bijelih i crnih
pramenova.
Vec me je dosta bio potresao lav (i ne jednom sam se ogledao oko sebe strepeci da ce kraj mene
iznenada iskrsnuti životinja takvog oblicja), kad odlucih pogledati i druge listove. Oko mi pade na
sliku covjeka što se nalazila na pocetku Matejeva evandelja. Ne znam zašto, uplaši me više nego
lav: lice mu je bilo ljudsko, ali je covjek bio opkoljen necim nalik na ukruceno misno ruho koje mu
je sezalo do stopala, a bilo je obloženo crvenim i žutim dragim kamenjem. Ta glava što je
zagonetno izvirivala iz tvrdave rubina i topaza ucini mi se (kako li sam bogohulan od straha
postao!) poput tajanstvenog ubojice cije smo ne vidljive tragove slijedili. Zatim mi postade jasno
zašto sam tako tijesno povezivao zvijer i oklopljenog covjeka s labirintom: zato što su i jedno i
drugo izranjali, kao svi likovi te knjige, iz gusto isprepletene mreže labirinta, u kojem kao da su
niti oniksa i smaragda, konci hrizopraza, vrpce berila aludirale na splet dvorana i hodnika u
kojem sam se nalazio. Na stranici se moj pogled gubio blještavim stazama kao što su mi se noge
gubile u zamršenom slijedu dvorana u knjižnici, pa me to što sam svoje lutanje vidio prikazano na
pergamentu ispuni nemirom i uvjeri me da svaka od tih knjiga uz podsmijeh ispreda pricu koja se
u tome trenutku tice mene. »De te fabula narratur«, rekoh sam sebi i zapitah se ne sadrže li te
stranice i pricu koja ce me se ticati u trenucima što me tek cekaju.
Otvorih drugu knjigu koja je izgledala kao da pripada hispanskoj školi- Boje su bile žarke, a
crvena je bila nalik na krv ili vatru. Bila je to knjiga apostolova otkrivenja i, kao prethodne veceri,
naletjeh na stranicu gdje se nalazila mulier amicta sole. No to nije bila ista knjiga, minijatura je bila
drugacija, u ovoj umjetnik nije toliko naglasio ženine obline. Usporedih njezino lice, grudi i gipke
bokove s Djevicinim kipom koji sam gledao s Ubertinom. Obilježja su joj bila drugacija, ali mi se i
ova mulier ucini prekrasnom. Sjetih se da se ne smijem previše zabavljati tim mislima i okrenuh
nekoliko stranica. Naidoh na još jednu ženu, no ovaj put je to bila babilonska bludnica. Nisu na
mene djelovale toliko njezine obline, koliko pomisao da je i ona žena kao i ona prva, pa ipak je
jedna majka svih odurnosti zemaljskih, a druga stjecište svih vrlina. Obline su u oba slucaja bile
ženske i u stanovitom trenutku više nisam bio kadar shvatiti kakva je razlika medu njima. Iznova
ocutjeh kako se u meni nešto komeša, slika Djevice u crkvi nadvi se nad sliku lijepe Margarete.
»Duša mi je prokleta!«, rekoh samome sebi. Ili: »Ja sam lud.« Pa odlucih da više ne ostajem u
knjižnici.
Srecom, bio sam blizu stubišta. Pojurih nizbrdo uz opasnost da se spotaknem i ugasim svijecu.
Zatekoh se pod širokim svodom skriptorija, ali se ni tu ne zaustavih nego pohitah niza stepenice
što su vodile u blagovaonicu.
Ondje zadihan zastadoh. Kroz prozore je prodirala mjeseceva svjetlost, vani je bila blistava noc,
tako da mi svijeca gotovo više nije bila potrebna kao u mracnim celijama i rovovima knjižnice.
Pustih je medutim da gori, možda da mi bude utjehom. No još sam bio zadihan, pa pomislih kako
bi bilo dobro popiti vode da smirim napetost. Kuhinja je bila blizu i ja prijedoh blagovaonicu te
polako otvorih jedna od wata koja su je dijelila od druge polovice prizemlja zgrade.
U tom casu, umjesto da popusti, strah me obuze još žešce. Smjesta opazih da kraj krušne peci u
kuhinji ima još nekoga, ili barem opazih da je u tom kutu upaljena svijeca, pa prestravljen ugasih
svoju. U svojoj stravi prestravih i onog drugog (ili one druge), jer i oni brzo utrnuše svoju svijecu.
Uzalud, doduše, nocno je svjetlo naime obasjavalo kuhinju, da bi preda mnom na podu ocrtalo
jednu ili više nejasnih sjena. Sledih se, i ne usudih se ni ustuknuti ni zakoraciti naprijed. Cuh
šaputanje, a ucini mi se i da cujem tih ženski glas. Zatim se iz skupine što se mutno naslucivala
kraj peci izdvoji tamna i zdepasta sjena i pobježe prema vanjskim vratima, koja su ocito bila
pritvorena, te ih zatvori za sobom. Ostadosmo tako ja, na pragu izmedu blagovaonice i kuhinje, i
nešto neodredeno pokraj peci. Nešto neodredeno i što je — kako bih rekao? — cviljelo. Iz sjene je
zapravo dopirao jecaj gotovo kao da netko tiho place ili u ritmu stenje od straha.
Plašljivcu ništa ne ulijeva više hrabrosti nego tuda uplašenost, ali prema sjeni ne podoh zato što
me na to navela hrabrost. Prije bih rekao da je to bila neka opijenost slicna omamljenosti koja me je
spopala onda kad sam doživio prividenja. U kuhinji se nalazilo nešto srodno kadu koji sam
prethodne noci bio osjetio u knjižnici. Ili možda nije bila rijec o istim tvarima, samo što u mojim
nadraženim osjetilima postigoše isti ucinak. Osjecao sam rezak vonj stipse, kocelja i sriješa kojima
su kuhari davali miris vinu. Ili se možda, kako sam poslije doznao, tih dana pripremalo pivo (koje
su u tim sjevernim predjelima poluotoka dosta cijenilo), a proizvodilo se, kao što je obicaj u mojoj
zemlji, uz pomoc vrijesa, mocvarne mrce i divljeg ružmarina. Više nego moje nosnice, svi su ti
mirisi opili moj duh.
I dok mi je razum savjetovao da viknem: » Vade retro!« i udaljim se od tog cicavog celjadeta, koje je
zacijelo bilo vampir što mi ga je poslao necastivi, moja me vis appetiriva gurnu naprijed, kao da
želim sudjelovati u necem nevidenom.
Tako se primaknuh k sjeni, kadli na mjesecini koja se slijevala kroz velike prozore vidjeh da se
preda mnom nalazi žena, sva drhtava, koja je na grudima rukom stezala neki zamotuljak i placuci
se povlacila prema otvoru peci.
Gospodin Bog, Blažena Djevica i svi sveci rajski neka mi sad budu na pomoc dok pripovijedam što
mi se dogodilo. Stid i dostojanstvo mojeg položaja (sad sam vec star redovnik u ovom lijepom
samostanu u Melku, mjestu mira i spokojne meditacije) morali bi mi nalagati da budem pobožan i
oprezan. Morao bih jednostavno reci da mi se dogodilo nešto ružno, ali da se ne prilici ponavljati
što je to bilo, pa ne bih smutio ni sebe ni svojeg citatelja.
Ali nakana mi je bila da o tim davnim dogadajima ispripovijedani cijelu istinu, a istina je
nepodijeljena, prati je sjaj njezine vlastite jasnoce i ne dopušta da je naš probitak i naš sram
prepolove. Problem je više u tome što treba da kažem što se dogodilo ne onako kako sad na to
gledam i kako pamtim (premda još uvijek sve pamtim s neumoljivom životnošcu i ne znam je li u
moje sjecanje zbivanja i misli tako živo urezalo kajanje što je nakon toga uslijedilo, ili me još muci
nedostatnost tog istog kajanja koja u mojoj bolnoj duši oživljuje svaku, i najmanju pojedinost
vezanu za moju sramotu), nego onako kako sam tada vidio i doživio. A to mogu uciniti s
pouzdanošcu dostojnom ljetopisca zato što, kad zažmirim, mogu ponoviti ne samo sve što sam u
tim trenucima ucinio, nego i što sam pomislio, kao da prepisujem tada ispisan pergament. Moram
dakle postupiti na taj nacin i neka mi sveti arhandeo Mihovil pomogne, jer kao pouku buducim
citateljima i kao pokoru za vlastitu krivnju sada želim ispricati kako mladic može upasti u
zloduhove zamke, i to tako da svima postanu jasne i ocevidne kako bi im se mogli oprijeti ako na
njih nabasaju.

To je dakle bila žena. Što govorim, djevojka. Buduci da sam dotad (a i otad, hvala budi Bogu) imao
malo dodira s bicima tog spola, ne bih znao reci koliko je mogla imati godina. Znam da je bila
mlada, vrlo mlada, imala možda šesnaest ili osamnaest proljeca, ili možda dvadeset, i iznenadila
me zbiljska ljudskost što je izbijala iz te spodobe. Nije bilo prividenje i u svakom mi se slucaju
ucini valde bona. Možda zbog toga što je drhtala kao ptica na cicoj zimi, plakala i bojala me se.
Pomislivši kako je dužnost svakog dobrog kršcanina priteci u pomoc bližnjemu svome, vrlo joj se
blagonaklono približih i na ispravnom latinskom rekoh da me se ne mora strašiti jer sam prijatelj,
barem nisam neprijatelj, posve sigurno nisam onakav neprijatelj kakvog je ona valjda zamišljala.
Možda zbog povjerenja koje joj je ulila blagost mojeg pogleda, stvorenje se primiri i pride mi.
Primijetih da ne razumije latinski pa joj se nagonski obratih na svojem njemackom narodnom
jeziku, što nju silno preplaši, ne znam da li zbog oštrih glasova na koje svijet toga kraja nije svikao
ili zato što su je ti glasovi podsjecali na kakav drugi susret s vojnicima iz moje zemlje. Tad se
osmjehnuh, smatrajuci da je govor pokreta i lica svima daleko razumljiviji nego govor rijeci, i ona
se umiri. Osmjehnu se i ona meni te mi kaza nekoliko rijeci.
Prilicno sam loše poznavao pucki jezik kojim je govorila, svakako, bio je drugaciji od jezika što
sam ga djelomice naucio u Piši, a ipak po glasu shvatih da su njezine rijeci nježne i ucini mi se da
mi kaže poput: «ti si mlad, ti si lijep...« Iskušeniku koji je u samostanu proveo cijelo djetinjstvo
rijetko se dogada da cuje sudove o svojoj ljepoti, štoviše, obicno spominju da je tjelesna ljepota
prolazna i da je valja smatrati necim bezvrijednim: no beskrajne su klopke što nam ih postavlja
dušmanin, pa priznajem, koliko god lažan bio, da je taj osvrt na moju pristalost zazvucao u mojim
ušima i u meni izazvao nezadrživo uzbudenje. To što je, dok je to govorila, djevojka ispružila ruku
i vrhovima prstiju pogladila moj tada posve golobradi obraz. Osjetih se kao da me hvata
nesvjestica, ali u tom trenu u svojem srcu nisam mogao opaziti ni traga necem grešnom. Tolika je
moc zloduhova kad mu se prohtije izložiti nas kušnji i iz duše naše izbrisati svaki spomen milosti.
Što sam ocutio? Što sam vidio? Sjecam se samo da je doživljaj prvog trenutka bio neopisiv, jer moj
jezik i moj um nikada nitko nije ucio kako da imenuje osjecaje te vrste. Sve dok mi u pamet ne
navriješe iz unutrašnjosti druge rijeci što sam ih cuo u drugim prilikama i na drugim mjestima,
jamacno izgovorene u druge svrhe, ali koje mi se uciniše u divnom skladu s mojom radošcu u tom
casu, kao da su nastale konsupstancijalno da bi izrazile baš nju. Rijeci što su se narojile u
prazninama mojeg pamcenja uspeše se do (nijeme) površine mojih usana i ja zaboravih da su
ikada u Svetom pismu ili na stranicama što su ih ispisali sveci posluživale da iskažu kudikamo
blistaviju zbilju. No je li izmedu slasti o kojima su govorili sveci i slasti koje je proživljavao moj
uzbudeni duh doista bilo neke razlike? U tom casu u meni ugasni smisao za razlucivanje. A
upravo je to, cini mi se, znak zanesenosti bezdanima identiteta.
Najednom mi se djevojka ukaza nalik na crnu ali lijepu djevicu o kojoj prica Pjesma nad
pjesmama. Nosila je iznošenu haljinicu od grubog sukna koja se dosta necudoredno rastvarala na
prsima, a oko vrata je imala ogrlicu od obojenih i, mislim, bezvrijednih kamencica. No glava joj se
ponosno kocila na vratu kao kula bjelokosna, oci su njezine bile kao ribnjaci u Hešbonu kod vrata
batrabimskih, nos kao kula libanska što gleda prema Damasku, glava njezina kao brdo Karmel, a
kosa na glavi kao purpur. Jest, njezina mi se kosa ucini poput stada koza, zubi kao stado
ostriženih ovaca kad s kupanja dolaze: idu dvije i dvije kao blizanke i nijedna nije osamljena.
»Kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa,« dode mi da joj šapnem, »kosa je tvoja kao stado
koza koje silaze s Gileada, usne su tvoje kao trake grimiza, kao kriške mogranja tvoji su obrazi,
vrat ti je kao kula Davidova, za obranu sagradena, tisucu štitova visi na njoj, sve oklopi junacki.«
Prepadnut i ushicen, pitao sam se tko je ova koja dolazi kao što zora svice, lijepa kao mjesec, sjajna
kao sunce, terribilis ut castrorum acies ordinata.
Onda mi se stvorenje još više približi i baci u kut tamni zamotuljak koji je dotad stezala u njedrima
te ponovno dignu ruku da me pomiluje po licu, pa još jednom ponovi rijeci što sam ih vec cuo. I
dok nisam znao treba li da je izbjegnem ili da joj se još primaknem, dok mi je u glavi tutnjalo kao
da se Jošuine trublje spremaju srušiti zid, istodobno sam žudio i bojao se taknuti je, ona se veselo
nasmiješi, tiho se oglasi kao mlada koza, pa odriješi vezice što su joj na prsima zatvarale haljinu i
pusti je da joj spuzne niz tijelo te ostade preda mnom kao što je vjerojatno Eva izgledala pred
Adamom u Edenskom vrtu. »Pulchra sunt ubera quaepaululum supereminent et tument modice«,
promrmljah ponavljajuci recenicu koju sam cuo od Ubertina, jer mi se njezine dvije dojke uciniše
kao dva laneta, blizanca košutina, što pasu medu ljiljanima, pupak joj je bio okrugla caša koja
nikad nije bez pica, trbuh kao stog pšenice ograden ljiljanima.
»0 stdus clarum puellarum«, doviknuh joj, »o porta clausa, foru hortorum, cella custos unguentorum, cella
pigmentaria!« I nehotice se nadoh tik uz njezino tijelo i ocutjeh mu toplinu i trpki vonj meni
nepoznatih mirisnih ulja. Sjetih se: »Djeco, kad naide luda ljubav, covjek je nemocan!« i shvatih,
bilo da je to što osjecam dušmaninova spletka ili dar nebeski, da više ništa ne mogu uciniti kako
bih se suprotstavio sili što me gonila. »Oh langueo«, povikah, i »Causam languoris video nec caveok S
usana njezinih sace je kapalo, kako su krasni bili koraci njezi -ni u sandalama, pregibi bokova
njezinih kao grivne stvorene rukom umjetnika. O ljubavi, kceri slasti, kralj se zapleo u tvoje
pletenice, šaptao sam sebi u bradu, i padoh u njezin zagrljaj i srucismo se na goli kuhinjski pod.
Ne znam jesam li to ucinio sam ili se za to pobrinulo njezino umijece, nadoh se osloboden svoje
iskušenicke mantije i više se nismo stidjeli svojih tijela, et cuncta erant bona.
Poljubi me poljupcem usta svojih, a ljubav je njezina bila slada od vina i miris ulja njezinih
ugodniji od svih mirisa, lijepi su bili obrazi njezini medu naušnicama, vrat njezin pod ogrlicama,
kako si lijepa, prijateljice moja, kako si lijepa, imaš oci kao golubica (govorio sam), daj da ti vidim
lice i da ti cujem glas, jer glas je tvoj ugodan i lice je tvoje jasno, srce si mi ranila, sestro moja,
nevjesto, srce si mi ranila jednim pogledom svojim, jednim samim biserom ogrlice svoje, s usana
tvojih, nevjesto, sace kapa, pod jezikom ti je med i mlijeko, grudi su tvoje grozdovi, miris daha
tvoga kao jabuke, usta su tvoja kao najbolje vino koje odlazi ravno dragome tvome kao što tece na
usnama usnulih vijenac u vrtu, nard i šafran, mirisna trska i cimet, smirna i aloj, jeo sam med svoj
i sace svoje, pio sam vino svoje i mlijeko svoje, tko je, tko je ova koja dolazi kao što zora svice,
lijepa kao mjesec, sjajna kao sunce, silna kao vojska pod zastavama?
Kad duša padne u zanos, jedina je krepost voljeti to (nije li tako?), najveca sreca imati to što imaš i
tada se blaženi život pije sa samog izvora (zar nije tako receno?), tada se kuša pravi život koji nam
je, nakon ovog smrtnog, živjeti uz andele u vjecnosti To sam mislio i cinilo mi se da se
prorocanstva napokon obistinjuju dok me djevojka obasipala neopisivim nježnostima, i odjednom
kao da mi se cijelo tijelo pretvorilo u oko, sprijeda i straga, i kao da vidim sve uokolo. I shvacao
sam da iz tog osjecaja, ljubavi, nastaju istovremeno jedinstvo, milina, blagodat, poljubac i zagrljaj,
kao što sam vec bio cuo samo što sam mislio da mi govore o necem drugom. Tek nacas, dok se
moja radost bližila vrhuncu, sinu mi da me možda upravo, i to nocu, posjeduje zloduh zrele dobi,
kojemu je sudeno da se napokon pokaže u svojoj pravoj prirodi duši što upita »tko si?«, on koji
zna zanijeti dušu i obmanuti tijelo. No odmah se uvjerih da je davolsko zacijelo moje oklijevanje,
jer ne može biti niceg pravednijeg, boljeg ni svetijeg od onoga što proživljavam i što iz trena u tren
u meni uvecava slast. Kao što se kapljica vode koja dospije u krcag vina posve rasprši da bi poprimila
boju i okus vina, kao što goruce i užareno željezo postaje slicno vatri i gubi svoj prvotni oblik,
kao što se zrak okupan suncevom svjetlošcu promece u blještavilo s jednakim sjajem, te se ne cini
samo obasjanim nego svjetlom samim, tako sam ja cutio da se polako rastapam i umirem od te
nježnosti, i preostade mi toliko snage da prošapcem rijeci iz psalma: »Gle, grud mi je kao mlado
vino, nema oduška, te novi mijeh probija«, i smjesta ugledah blistavu svjetlost, a u njoj lik boje
safira što sav plamti presjajnom i blagom vatrom i ta se svjetlost nalazi citavom presjajnom
vatrom, a ta presjajna vatra tim blještavim likom, i ta blistava svjetlost i ta presjajna vatra citavim
likom.
Dok sam se, gotovo rasplinut, rušio na tijelo s kojim sam se bio sjedinio, u zadnjem trzaju života
spoznah da se plamen sastoji od blistavog sjaja, unutrašnje snage i vatrenog žara, ali je blistavi sjaj
u njemu zato da bi svijetlio, a vatreni žar zato da bi gorio. Zatim spoznah bezdan i sve dalje
bezdane što ih zaziva.
Sada kad drhtavom rukom (ne znam da li zbog užasa nad grijehom o kojem pricam ili zbog
grešne cežnje za dogadajem što ga spominjem) ispisujem ove retke, uvidam da sam se poslužio
onim istim rijecima da opišem svoj sramotni ushit u tom casu kojima sam, jedva koju stranicu prije
toga, opisivao vatru što je spalila mucenicko tijelo fratrica Mihovila. I nije moja ruka, spremna
izvršiteljica duše, slucajno pripisala iste izraze dvama tako raznorodnim doživljajima, jer su me se
vjerojatno na isti nacin dojmili onda kad su me snašli i maloprije, dok sam ih htio ponovno
docarati na pergamentu.
Postoji neka tajanstvena mudrost zbog koje se medusobno razlicite pojave mogu imenovati
slicnim rijecima, ona ista mudrost po kojoj se Božje stvari mogu oznaciti zemaljskim nazivima, pa
u dvosmislenim simbolima Boga možemo iskazati lavom ili leopardom, a smrt ranom, radost
plamenom, plamen smrcu, smrt bezdanom, bezdan propašcu duše, propast duše obeznanjenošcu,
a obeznanjenost strašcu.
Zašto sam ja, mladac, samrtni zanos koji me ganuo u mucenika Mihovila imenovao istim rijecima
kojima je svetica nazvala (božanski) životni zanos, i tim istim rijecima nisam mogao a da ne
opišem (grešni i kratkotrajni) zanos zemaljskog užitka, koji mi se, sa svoje strane, odmah nakon
toga prikazao kao osjecaj da umirem i nestajem? Sada nastojim rasudivati i o nacinu na koji su me
se, u vremenskom razmaku od svega nekoliko mjeseci, dojmila dva doživljaja, oba uzbudljiva i
žalosna, i o nacinu na koji sam se te noci u opatiji sjetio jednog, a osjetilima ocutio drugi, u
razmaku od nekoliko sati, i naposljetku o nacinu na koji sam ih istodobno nanovo iskusio sada,
pišuci ove retke, i o tome kako sam ih u sva tri slucaja samome sebi izrazio rijecima kojima je
posve drugaciji doživljaj opisala sveta duša što je nestajala promatrajuci Boga. Jesam li možda
hulio (tada, sada)? Što je to bilo slicno u Mihovilovoj želji za smrcu, u ushitu koji me obuzeo dok
sam gledao plamen kako ga proždire, u želji za putenim sjedinjenjem s djevojkom, u misticnom
stidu kojim sam tu želju prevodio u alegoriju, te u samoj želji da u radosti nestane, koja je sveticu
ponukala da umre od svoje ljubavi kako bi živjela duže u vjecnosti? Je li moguce da se tako
dvosmislene stvari mogu iskazati na tako jednosmislen nacin? Pa ipak, cini se, to je pouka koju su
nam namrli najveci medu doktorima: omnis ergo figura tanto evtdentius veritatem demonstrat quanto
apertius per dissimilem similitu-dinemfiguram se esse et non veritatem probat. Ali ako su ljubav prema
plamenu i prema bezdanu slika ljubavi prema Bogu, mogu li biti slika ljubavi prema smrti i
ljubavi prema grijehu? Da, kao što lav i zmija m°gu biti ujedno slika Krista i slika zloduha. Stvar je
u tome što samo Presuda crkvenih otaca može odrediti koje je tumacenje ispravno, a slucaj oko
kojeg se ja mucim ne postoji auctoritas u koju bi se moj Poslušni um mogao ugledati, pa izgaram u
sumnji (i opet je tu slika da opiše odsutnost istine i potpunost zablude u kojima nestajem!). Što se,
o Gospodine, dogada u mojoj duši, sad kad me zahvatio vrtlog pomena i kad u meni istodobno
bukte razlicita vremenska razdoblja, da se spremam uspostavljati red medu zvijezdama i slijed
njihovih kretanja? Jamacno premašujem granice svoje grešne i bolesne pameti. Nego hajde,
vratimo se zadaci koju sam kanio ponizno izvesti. Pripovijedao sam o tom danu i o posvemašnjem
gubitku svijesti u koji sam bio potonuo. Eto, kazao sam cega sam se tom prilikom sjetio i neka se
na tome zaustavi moje slabašno pero vjernog i pouzdanog ljetopisca.
Ležao sam, ne znam koliko vremena, a djevojka pokraj mene. Lakim je pokretom ruke i dalje
dodirivala moje tijelo, vlažno od znoja. Osjecao sam unutrašnju razdraganost, a to nije bio mir,
nego nešto kao posljednje potmulo tinjanje vatre što nece da ugasne pod pepelom, iako je plamen
vec mrtav. Bez oklijevanja bih nazvao blaženim onoga kojemu je dano da ocuti tako nešto
(mrmljao sam kao u polusnu), makar rijetko, za ovoga života (a ja sam to doista i osjetio samo taj
put), i makar ovlaš i samo na jedan casak. To je kao da više ne postojite, sama sebe uopce ne
osjecate, kao da ste umanjeni, kao da nestajete, i kad bi koji smrtnik (govorio sam sebi) mogao
samo na casak i ovlaš iskusiti to što sam ja iskusio, smjesta bi mu dotužio ovaj opaki svijet,
zasmetala bi mu podmuklost svakidašnjeg života, osjetio bi težinu svojeg smrtnog tijela... Zar me
nisu upravo tako ucili? Taj poziv citavu mojem duhu da se zaboravi u blaženstvu nesumnjivo je
(sad sam to razumio) dolazio zracenjem vjecnog sunca, a radost koju ono uzrokuje otvara, širi,
uvecava covjeka, i žedno grlo što ga covjek u sebi nosi više se ne zatvara tako lako, jer to je rana
koju je nenadano izazvao mac ljubavi i niceg na ovome svijetu nema sladeg ni strasnijeg. No takva
je vlast sunceva da ranjenika gada svojim zrakama, pa se svi zakuci rastvaraju, covjek se širi i
rasteže i same mu se žile raskrile, njegove sile više nisu kadre ispunjavati naloge koje prime, nego
ih goni jedino želja, duh plamti u bezdanu onoga što dotice i vidi kako njegovu želju i njegovu
istinu nadilazi zbilja koju je proživio i koju proživljuje. I osupnuta mu svijest prisustvuje vlastitu
onesvještenju.
Zaronih u takve slasti neizrecive unutrašnje radosti da ubrzo usnuh.
placem što sam posrnuo, ne mogu zaboraviti kako sam te veceri ocutio veliko veselje i krivo bih
ucinio Previšnjemu, koji je sve stvari stvorio u dobroti i u ljepoti, kad ne bih priznao da se cak u toj
zgodi izmedu dvaju grešnika zbilo nešto što je samo po sebi, naturaliter, bilo dobro i lijepo. No
možda ja zbog svoje sadašnje ostarjele dobi kao krivac lijepim i dobrim osjecam sve što je vezano
uz moju mladost. Morao bih, naprotiv, misli upraviti prema smrti što mi se bliži. Tada, kao
mladic, ne pomislih na smrt, nego živo i iskreno zaplakah nad svojim grijehom.
Ustadoh tresuci se, izmedu ostalog i zato što sam dugo ležao na ledenom kamenu kuhinjskoga
poda, pa mi se tijelo bilo ukocilo. Odjenuh se gotovo u vrucici. Onda u kutu spazih zamotuljak što
ga je djevojka bila odbacila u bijegu. Prignuh se da pregledam taj predmet: bio je to nekakav
svežanj uvijenog platna, koje je, cinilo se, potjecalo iz kuhinje. Odmotah ga i ne shvatih istog casa
što je unutra, bilo zbog oskudna svjetla, bilo zbog bezoblicnosti njegova sadržaja. Zatim mi posta
jasno: sred ugrušane krvi i komadica mlohavijeg i bjelicastog mesa, mrtvo ali još ustreptalo
hladetinastim životom mrtve utrobe, izbrazdano pomodrjelim žilicama, pred mojim je ocima bilo
veliko srce.
Na oci mi se spusti veo mraka, kiselkasta mi se slina stvori u ustima. Vrisnuh i padoh k'o što
mrtvo tijelo pada.
Nakon nekog vremena otvorih oci. Nocno je svjetlo, možda zbog kakvog oblaka, bilo znatno
oslabilo. Ispružih ruku do sebe, ali više ne mogoh napipati djevojcino tijelo. Okrenuh glavu: više je
nije bilo.
Odsutnost predmeta koji je u meni bio raspirio želju i utažio moju žed odjednom me opomenu na
ispraznost te želje i opakost te žedi-Otnne animal triste post coitum. Postadoh svjestan cinjenice da
sam zgriješio.
Noc
Gdje se Adson, smucen, povjeri Vilimu te razmatra
o ulozi žene na podrucju stvaranja, a onda se, medutim, otkrije leš nekog muškarca.
Osvijestih se i osjetih da mi netko vodom prska lice. Bio je to fra Vilim, koji je uza se imao svijecu,
a bio mi je nešto stavio pod glavu.
»Što se dogodilo, Adsone«, upita me, »da nocu vrludaš i iz kuhinje kradeš iznutrice?«
Ukratko, Vilim se bio probudio, tražio me iz ne znam više ni ja kojih razloga, a kad me nije našao,
posumnjao je da sam se otišao junaciti po knjižnici. Dok se približavao Zgradi s kuhinjske strane,
vidio je kako kroz vrata izlazi neka sjena i ide prema vrtu (a to je bila djevojka što se upravo tada
udaljavala, možda zato što je cula da netko dolazi). Pokušao je razaznati tko je i slijediti je, ali je
ona (to jest, ona koja je za njega bila neka sjena) umaknula prema utvrdi i onda se izgubila. Tad je
Vilim — pošto je pretražio okoliš — ušao u kuhinju i našao me onesviještenog.
Kad mu, još sav prestravljen, pokazah zamotuljak u kojem je bilo srce, mucajuci nešto o još
jednom zlocinu, on se stade smijati: »Adsone, ali koji bi to covjek mogao imati tako krupno srce?
To je kravlje ili volujsko srce, baš su danas klali neku živinu! Nego ti meni radije kaži otkuda ono
u tvojim rukama?«
U tom trenutku, pod teretom grižnje savjesti i k tome izbezumljen od velikoga straha, briznuh u
gorak plac i zamolih ga da n>i udijeli ispovjedni sakramenat, što on i ucini, pa mu ništa ne krijuci
sve ispricah.
Fra Vilim me sasluša vrlo ozbiljno, ali se na njegovu licu mogla naslutiti velikodušna
popustljivost. Kad završih, poprimi još ozbiljniji izražaj i rece mi: »Adsone, ti si zgriješio, nema
dvojbe, i protiv propovijedi koja ti nalaže da ne bludniciš i protiv svojih iskušenickih dužnosti. Za
tebe je olakotna okolnost to što si se zatekao u jednoj od onih situacija u kojoj bi dušu bio izgubio i
kakav otac pustinjak. A o ženi kao o izvoru iskušenja dovoljno je vec receno u Svetom pismu. Za
ženu Propovjednik kaže da joj je besjeda kao vatra goruca, a Izreke vele kako ona zaposjeda
dragocjenu dušu muškarcevu i kako je znala i najjace upropastiti. A Propovjednik kaže još i ovo:
otkrih da ima nešto gorce od smrti — žena, ona je zamka, srce joj mreža, a ruke okovi. I drugi su
rekli da je ona sredstvo u rukama hudobe. Kad smo s tim nacistu, dragi Adsone, nikako ne mogu
povjerovati da je Božja namjera bila da prilikom stvaranja svijetu dadne tako gnusno bice a da mu
ne podari i koju vrlinu. I ne mogu a da se ne zamislim nad cinjenicom što je od Njega dobila
mnoge povlastice i prednosti, od kojih su bar tri pozamašne. Naime, muškarca je On stvorio na
prilicno nizak nacin, i to od blata, a ženu u drugom navratu, u raju i od plemenite ljudske tvari. A
dok ju je stvarao, nisu mu poslužila Adamova stopala niti interiora, nego njegovo rebro. Nadalje,
Gospodin koji je svemoguc mogao se u covjeka otjeloviti izravno, nekim cudom, a kao boravište
je, naprotiv, izabrao trbuh jedne žene, što je znak da nije bila tako gnusna. A kad se poslije
uskrsnuca ukazao, ukazao se ženi. I najposlije, u nebeskoj slavi nijedan covjek nece biti kraljem,
nego ce kraljicom biti žena što nikad nije zgriješila. Ako je dakle Gospodin bio toliko pažljiv prema
samoj Evi i njezinim kcerima, je li tako neobicno što mi osjecamo da nas privlace cari i plemenitost
toga spola? Ovim ti želim reci, Adsone, da to, dakako, ne smiješ više raditi, ali da nije tako
cudovišno što si došao u napast da to napraviš. I s druge strane, da redovnik bar jednom u životu
Prode kroz iskustvo putene strasti, pa da jednog dana bude dobrostiv i pun razumijevanja prema
grešnicima kojima ce pružati savjet i utjehu... e pa dobro, dragi Adsone, to je nešto što ne treba
smatrati poželjnim prije nego što se dogodi, ali nije ni nešto što valja žigosati pošto se dogodilo. Pa
stoga idi s milim Bogom i ne govorimo više tome. Nego, da ne bismo previše raspredali o necemu
što bi bilo teško zaboraviti, ako ti to pode za rukom«, i tu mi se ucini kao da njegov glas
smalaksava od nekog unutrašnjeg ganuca, »radije se upitajmo o smislu onoga što se nocas
dogodilo. Tko je bila ta djevojka i s kim je imala sastanak?«
»To uopce ne znam i nisam vidio muškarca koji je bio s njom« rekoh.
»Dobro, ali po mnogim vrlo sigurnim naznakama možemo zakljuciti tko je to bio. Prije svega, to je bio neki ružan
i star muškarac, s kojim djevojka ne ide drage volje, osobito ako je lijepa kao što ti veliš, iako mi se cini, dragi moj
vucicu, da si ti sklon u svakom jelu nalaziti slasti.« »Zašto ružan i star?«
»Zato što djevojka nije k njemu dolazila iz ljubavi, nego radi svežnja s bubrezima. To je jamacno bila neka
djevojka iz sela koja se, možda i ne prvi put, podaje zbog gladi kakvu razvratnom redovniku, a kao nagradu
dobiva za se i za svoju obitelj štogod da prigrize.«
»Bludnica!«, rekoh užasnut.
»Siromašna seljanka, Adsone. Koja možda cak ima i mladu bracu koju treba hraniti. I koja bi se, kad bi mogla,
davala iz ljubavi a ne radi dobitka. Kao što je ucinila veceras. Kažeš mi, naime, da je za tebe rekla da si mlad i
lijep i besplatno ti i iz ljubavi prema tebi dala ono što bi drugima naprotiv dala za volujsko srce i koji okrajak
pluca. I toliko se kreposnom osjetila što se dragovoljno darovala, i toliko joj je odlanulo, da je pobjegla ne uzevši
ništa u zamjenu. To je razlog što mislim da onaj drugi, s kojim te usporedila, nije ni mlad ni lijep.«
Priznajem, premda je moje kajanje bilo vrlo živo, to me objašnjenje ispuni ugodnim ponosom, ali nastavih šutjeti
i pustih svojeg ucitelja da dalje govori.
»Taj ružni starkelja mora da je imao mogucnost da side do sela i sklopi poznanstva sa seljacima, što mora biti u
nekakvoj vezi s njegovom službom. Vjerojatno mu je bilo poznato na koji nacin može puštati ljude unutra i van
kroz zidine, kao i da ce u kuhinji biti onih iznutrica (a sutra ce se kazati, na primjer, da su vrata ostala otvorena
pa je ušao neki pas i pojeo iznutrice). I napokon, mora daje imao stanovit osjecaj za štedljivost i da mu je donekle
bilo stalo da kuhinju ne li«1 najvrednijih namirnica, jer bi joj inace bio dao odrezak ili koji ukusniji zalogaj. I sad
vidiš da se slika našega neznanca vrlo jasno ocrtava i sva ta svojstva ili akcidencije dobro pristaju supstanci koju
bih bez bojazni mogao odrediti kao našeg opskrbnika, Remigia iz Varagine. Ili, možda griješim, kao našeg
tajanstvenog Salvatorea. A taj, buduci da je, izmedu ostalog, iz ovoga kraja, zna dosta dobro razgovarati s
ovdašnjim svijetom i zna kako pridobiti djevojku da ucini ono što je on htio da ucini, da nisi stigao ti.«
»Zacijelo je tako«, rekoh uvjeren, »ali što imamo sada od toga što to znamo?«
»Ništa. I sve«, rece Vilim. »Zgoda može i ne mora imati veze sa zlocinima kojima se bavimo. S druge strane, ako
je opskrbnik bio pristaša, ovo objašnjava ono i obratno. I sad napokon znamo da je ova opatija, po noci, poprište
mnogih i skitnickih zbivanja. A tko zna ne znaju li naš opskrbnik, odnosno Salvatore, koji se njome tako
nesmetano krecu u mraku, više nego što kažu.«
»Ali hoce li to reci nama?«
»Nece, ako se s njima budemo ponašali samilosno i pravili se da ne vodimo racuna o njihovim grijesima. Ali ako
nam baš bude potrebno da nešto doznamo, u rukama nam je sredstvo kojim cemo ih primorati da progovore.
Drugim rijecima, bude li nužno, opskrbnik ili Salvatore su naši, a Bog ce nam oprostiti taj prijestup, jer oprašta
štošta drugo«, rece i prepredeno me pogleda, a ja ne smogoh hrabrosti da stavljam primjedbe o dopustivosti
onoga što smjera.
»A sad bismo morali poci spavati, jer za jedan sat pocinje služba rijeci. Ali vidim da si još uzrujan, jadni moj
Adsone, da si još ustrašen zbog svojega grijeha... Ništa ne opušta duh kao dobar predah u crkvi. Ja sam ti dao
oprost, ali nikad se ne zna. Idi i zamoli Gospodina da ti ga potvrdi.« Pa me prilicno odrješito lupi po glavi, što je
možda imao biti dokaz ocinske i muževne ljubavi, a možda popustljiva i blaga pokora mojoj krivnji. Ili možda
(kao što tog trena grešno pomislih) nekakva dobrodušna zavist koja se mogla ocekivati u covjeka žedna novih i
živahnih iskustava kakav je on bio.
Uputismo se prema crkvi pošto smo izašli svojim uobicajenim putem, koji prijedoh žurno i stisnutih ociju, jer su
me sve te kosti one noci odviše neuvijeno podsjecale da sam i sam prah i kako je sumanuta bila oholost moje
puti.
Kad stigosmo u ladu, pred glavnim oltarom vidjesmo sjenu. Mislio sam da je Ubertino još uvijek tu. To je
medutim bio Alinardo, koji nas isprva ne prepozna. Rece da sad više ne može spavati, pa je odlucio noc provesti
u molitvi za onog mladog nestalog redovnika, a imena mu se nije sjecao). Ako je mrtav, moli za njegovu dušu, a
njegovo tijelo ako negdje leži iznemogao i sam.
»Suviše mrtvih«, rece, »suviše mrtvih... Ali to je pisalo u apostolskoj knjizi. S prvom se trubljom pojavi tuca, s
drugom se trecina pretvori u krv, a jednoga ste našli u tuci, drugoga u krvi... Treca najavljuje da ce na trecinu
rijeka i na izvore voda pasti velika zvijezda što gori poput zublje. Na taj je nacin, kažem vam, nestao
naš treci brat. I strahujte za cetvrtoga, jer ce trecina sunca, trecina mjeseca i trecina zvijezda biti
udarena i nastat ce gotovo potpuna tama..
Dok smo izlazili iz transepta, Vilim se zapita nema li u starcevim rijecima štogod istine.
»Ali«, napomenuh mu, »onda bismo morali pretpostaviti da je jedan jedini davolski duh,
posluživši se Apokalipsom kao vodicem sam izazvao sve tri smrti, ukoliko je i Berengar mrtav.
Znamo, naprotiv, da je Adelmo poginuo svojom voljom...«
»Istina«, rece Vilim, »ali je taj isti davolski ili bolesni um Adelmovu smrt mogao iskoristiti kao
nadahnuce da bi na simbolican nacin namjestio ostale dvije smrti. A kad bi tako bilo, Berengar bi
se morao nalaziti u nekoj rijeci ili izvoru. Ni rijeka ni izvora u opatiji nema, bar ne takvih da bi se u
njima netko mogao udaviti ili da ga udave...«
»Postoje samo kupelji«, spomenuh gotovo slucajno. »Adsone!«, rece Vilim, »znaš da ti ta možda
valja? Kupke!« »Ali sigurno su ih vec pregledali...«
»Jutros sam vidio sluge kad su tražili, samo su otvorili vrata gradevine u kojoj su kupke i
letimicno pogledati naokolo a da nisu po njoj proceprkali. Još nisu znali da moraju tražiti nešto što
je dobro skriveno, ocekivali su da ce se les negdje teatralno izvaliti, kao što su Venancijev našli u
žari... Hajdemo malo poviriti, ionako je mrak, a cini mi se da naša svjetiljka još sasvim lijepo gori.«
Tako i uradismo te bez teškoca otvorismo vrata gradevine s kupeljima, odmah do bolnice.
Jedne od drugih odvojene širokim zastorima, tu su se redale kade, ne sjecam se više koliko ih je
bilo. Redovnicima su služile za osobnu cistocu u dane koje je odredivalo pravilo, a Severin ih je
upotrebljavao u svrhu lijecenja, jer ništa kao kupelj ne može smiriti tijelo i duh. Na ognjištu što je
stajalo u kutu lako se mogla zgrijati voda. Kad smo ga mi našli, bilo je prljavo od svježeg pepela, a
pred njim je ležao veliki prevrnuti kotao. Voda se crpila s izvora u drugom kutu.
Pogledasmo u prve kade, koje su bile prazne. Samo je zadnja skrivena navucenim zastorima, bila
puna, a kraj nje je na tlu, neuredno odbacena, ležala redovnicka halja. Pri svjetlosti naše svijece na
prvi nam se pogled površina tekucine ucini mirnom, no kad smo svijecu nadnijeli nad vodu, u
dnu razabrasmo, beživotno i golo ljudsko tijelo. Polako ga izvukosmo: bio je to Berengar. U njega
je, rece Vilim, lice doista kao u utopljenika. Crte su mu bile nabrekle. Bijelo i mekano, bez dlaka,
tijelo mu je bilo kao u žene, ako izuzmemo odvratni prizor gnjecavih sramnih dijelova tijela.
Pocrvenjeh, zatim me podidoše žmarci. Prekrižili se dok je Vilim blagoslivljao leš.
Jutrenja
Gdje Vilim i Severin pregledavaju Berengarov leš, otkriju da mu je jezik crn, štoje neobicno u utopljenika.
Zatim raspravljaju o otrovima što izazivaju jake bolove i o jednoj davnoj kradi.
Necu se zadržavati pricajuci kako smo obavijestili Opata, kako se cijela opatija probudila prije
kanonskoga casa, kako su se svuda razlijegali krici užasa, kako je na svacijem licu zavladala
strepnja i bol, kako je novost doprla do ušiju citavog pucanstva na visoravni i kako su se sluge
križale i klele. Ne znam je li se tog jutra prvo bogoslužje odvijalo po propisima ni tko je u njemu
sudjelovao. Podoh za Vili-mom i za Severinom koji narediše da se Berengarovo tijelo umota i
položi na stol u bolnici.
Pošto se povukoše Opat i ostali redovnici, travar i moj ucitelj stadoše potanko istraživati leš, s
hladnokrvnošcu pravih lijecnika.
»Umro je od utapanja«, rece Severin, »o tome nema nikakve sumnje. Lice je podbuhlo, trbuh je
napet...«
»Ali ga nije utopila neka druga osoba«, primijeti Vilim, »inace bi se prepoznali tragovi o
ubojicinom nasilnickom cinu pa bismo oko kade bili našli
tragove prolivene vode. Sve je, medutim, bilo uredno i cisto, kao da je Berengar ugrijao vodu,
napunio kupku i u nju se smjestio od svoje volje.«
»To me ne cudi«, rece Severin. »Berengar je patio od grceva pa i ja sam više puta rekao da mlaka
kupka smiruje uzbudenost tijela i duha. U više navrata je od mene tražio dopuštenje da ode u
kupelji. Možda je tako ucinio i nocas...«
«Prošle noci«, zamijeti Vilim, »jer vidiš da je ovo tijelo ostalo u vodi barem jedan dan...«
»Moguce je da je to bilo prošle noci«, složi se Severin. Vilim ga djelomice uputi u zbivanja
prethodne noci. Ne rece mu da smo potkrijuci bili u skriptoriju, nego mu ispripovjedi, zatajivši mu
neke okolnosti, kako smo gonili nekog tajnovitog svata koji nam je bio ukrao knjigu. Severin
shvati da mu Vilim kaže samo dio istine, ali više ništa ne upita. Primijeti da je Berengarova
uzrujanost, ako je on tajnoviti kradljivac, mogla nesretnika ponukati da umirenje potraži u
okrepljujucoj kupki. Berengar je, pripomenu, bio vrlo osjetljive naravi, katkad bi se zbog kakve
neprilike ili uzbudenja stao tresti, oblijevati hladnim znojem, kolutao bi ocima i padao na tlo
bljujuci bjelicastu pjenu.
»U svakom slucaju«, rece Vilim, »prije nego što je došao ovamo, bio je negdje drugdje, jer u
kupeljima nisam vidio knjigu koju je ukrao.«
»Jest«, potvrdili sa stanovitim ponosom, »podigao sam njegovu mantiju koja je ležala pokraj kade i
nisam našao ni traga nekom krupnom predmetu.«
»Izvrsno«, nasmiješi mi se Vilim. »Bio je, dakle, prije toga negdje drugdje, i uzmimo da se onda,
kako bi smirio svoju uzrujanost i izbjegao našoj potrazi, uvukao u kupelji i uronio u vodu.
Severine, misliš li da je bolest od koje je patio bila dovoljna da izgubi svijest i utopi se?«
»Možda i jest«, u dvojbi ce Severin. »S druge strane, ako se sve odigralo prije dvije noci, oko kade
je moglo biti vode koja se poslije osušila. Tako ne možemo iskljuciti mogucnost da je udavljen
nasilno.«
»Ne«, rece Vilim. »Jesi li ikad vidio da umorena osoba, prije nego što je udave, sa sebe skine
odjecu?« Severin odmahnu glavom, kao da to obrazloženje više nema mnogo važnosti. Vec
nekoliko casaka ispitivao je ruke lesa: »Gle, nešto cudnovato...« rece.
»Što?«
»Neki dan sam promotrio Venancijeve ruke, kad smo tijelo ocistili od krvi, i na njima opazio
pojedinost kojoj nisam pridavao osobito znacenje. Jagodice na dva prsta Venancijeve desne ruke
bile su tamne kao da su pocrnjele od neke tvari zagasite boje. Tocno ovakve, vidiš li?, kao što su
sada jagodice na dva Berengarova prsta. Štoviše, ovdje imamo i neke tragove na trecem prstu.
Tada sam pomislio da je Venancije dirao crnila u skriptoriju...«
»Vrlo zanimljivo«, zamišljeno ce Vilim pa približi oci Berengarovim prstima. Zora je rudjela,
svjetlo je u prostoriji još bilo slabo, i mojeg je ucitelja ocito mucilo što nema leca. »Vrlo zanimljivo«,
ponovi. „Kažiprst i palac su tamni na jagodicama, srednjak samo s unutrašnje strane, i to
neznatno. Ali slabijih tragova ima i na lijevoj ruci, bar na kažiprstu i na palcu.«
»Kad bi tragovi bili samo na desnoj ruci, to bi bili prsti nekoga tko hvata nešto maleno, ili dugacko
i tanko...«
»Kao pisaljku. Ili hranu. Ili kukca. Ili zmiju. Ili pokaznicu. Ili štap. Previše toga. Ali kad znakova
ima i na drugoj ruci, to bi mogao biti i kakav pehar, desnica ga cvrsto drži, a ljevica manjom
snagom pomaže...«
Severin je sada lagano trljao mrtvaceve prste, ali tamna boja nije nestajala! Opazih da je stavio par
rukavica kojima se vjerojatno služio dok je rukovao otrovnim tvarima. Pomiriše, ali ništa ne osjeti.
»Mogao bih navesti mnogo biljnih (a i mineralnih) tvari koje izazivaju tragove te vrste. Neke su
smrtonosne, neke nisu. Minijaturisti ponekad imaju prste uprljane zlatnim prahom...«
»Adelmo je bio minijaturist«, rece Vilim. »Pretpostavljam da ti nije palo na pamet da mu
pregledavaš prste kad si se našao pred njegovim smrskanim tijelom. No ova dvojica su možda
doticali nešto što je pripadalo Adelmu.«
»Zaista ne znam«, rece Severin. »Dvojica mrtvih, u obojice crni prsti. Sto zakljucuješ?«
»Ne zakljucujem ništa: nihil sequitur geminis ex particularibus unqnam. Trebalo bi za oba slucaja
pronaci pravilo. Primjerice: postoji tvar od koje prsti onoga tko je dotice postanu crni...«
Likujuci dovrših silogizam: »...Venancije i Berengar imaju crne prste, ergo doticali su tu tvar!«
»Izvrsno, Adsone«, rece Vilim, »šteta što ti silogizam nije valjan, jer aut semel aut iterum medium
generaliter esto, a u tom se silogizmu srednji pojam nikad ne javlja kao opci. To je znak da smo
pogrešno izabrali gornju premisu. Nisam smio kazati: svi oni koji doticu stanovitu tvar imaju crne
prste, jer bi moglo biti i ljudi s crnim prstima koji tu tvar nisu doticali. Morao sam reci: svi oni i
jedino oni koji imaju crne prste sigurno su doticali odredenu tvar. Venancije i Berengar, i tako
dalje. Time bismo dobili Darii, odlican modus iz prve figure.«
"Onda imamo odgovor!«, rekoh sav sretan.
"Jao, Adsone, kako se ti uzdaš u silogizme! Imamo samo i ponovljeno pitanje. To jest, postavili
smo hipotezu da su Venancije i Berengar dodirivali istu stvar, što je bez daljnjega razumna
hipoteza Ali kad smo jednom zamislili da jedna jedina od svih tvari dovodi do tog ishoda (što još
moramo rašcistiti), ne znamo koja je to tvar ni gdjc su je oni našli ni zašto su je dirali. I pazi, ne
znamo cak ni to je li jn u smrt doista poslala baš ta tvar koju su dotaknuli. Zamisli da neki ludak
hoce da poubija sve one koji dodirnu zlatni prah. Hocemo li reci da prah ubija?«
Ostah smucen. Uvijek sam vjerovao da je logika univerzalno oružje, a sad sam pocinjao shvacati
da njezina valjanost ovisi o nacinu na koji se rabi. S druge strane, družeci se sa svojim uciteljem
bio sam uvidio, i iducih dana sve više uvidao, da logika može umnogome poslužiti, pod uvjetom
da se u nju udubite, a onda iz nje isplivate.
U meduvremenu je Severin, koji zacijelo nije bio dobar logicar, rasudivao po vlastitu iskustvu:
»Svijet otrova je raznolik, kao što su raznolike tajne u prirodi«, rece. Pokaza na niz posuda i
staklenki kojima smo se vec jednom divili, uzorno poredanih na policama duž zidova, zajedno s
mnogim knjigama. »Kao što sam ti vec kazao, ovdje ima mnogo biljaka od kojih bi se, kad se
pripreme kako treba i u pravim omjerima, mogli naciniti smrtonosni napici i ulja. Eno tamo, datura
stramonium, bunika, kukuta: mogu izazvati pospanost, uzbudenje, ili i jedno i drugo. Ako se
uzimaju oprezno, to su vrlo dobri lijekovi; u velikim kolicinama dovode do smrti. Ondje stoje bob
svetog Ignacija, nuxvomica, koji bi mogli zaustaviti disanje...«
»Ali nijedna od tih tvari ne bi na prstima ostavila znakove?«
»Mislim nijedna. Ima pak tvari koje postaju opasne samo ako se progutaju, i drugih koje, naprotiv,
djeluju na površini kože. Bijela cemerika može onoga tko je uhvati da bi je išcupao iz zemlje
nagnati na povracanje. Postoje begonije koje, kad cvjetaju, u vrtlara koji ih dodirnu izazovu
pijanstvo, kao da su se napili vina. Crni kukurijek, ako ga jedva taknete, izaziva proljev. Od
drugih biljaka se dobiva lupanje srca, od trecih drhtanje glave, od cetvrtih se pak gubi glas. Gujin
otrov, medutim, stavi li se na kožu a da ne prodre u krv, proizvede tek laku nadraženost... Ali
jedanput su mi pokazali smjesu od koje, kad se namaze po unutrašnjem dijelu bedara nekog psa,
blizu spo'0' vila, životinja ubrzo umire u stravicnim grcevima, tako da joj se udov malo-pomalo
ukoce...«
»Mnogo toga znaš o otrovima«, rece Vilim glasom koji je djelovao zadivljeno. Severin se zapilji u
njega i podnese nekoliko casaka njegov pogled: »Znam ono što lijecnik, travar, gojitelj znanosti o
ljudskome zdravlju mora znati.«
Vilim ostade dugo zadubljen u misli. Zatim zamoli Severina da Jesu otvori usta i da mu pogleda
jezik. Severin znatiželjno uze tanku lopaticu, jednu od sprava kojima se koristilo njegovo lijecnicko
umijece, te ucini kako mu je receno. Kliknu od iznenadenja: »Jezik je crn!«
»Tako je, znaci«, promrmlja Vilim. »Nešto je uhvatio prstima i progutao... To odbacuje mogucnost
trovanja što si ih prije naveo, koje ubijaju kad prodru kroz kožu. Ali to ne olakšava naša
nagadanja. Jer sada, za njega i za Venancija, moramo pomišljati na svojevoljan cin, nikako
slucajan, do kojeg nije došlo zbog njihove rastresenosti ili nesmotrenosti, niti ih je tko na nj prisilio.
Nešto su uhvatili i stavili u usta, znajuci što rade...«
»Hranu? Pice?«

»Možda. Ili možda... što ja znam? Kakvo glazbalo, kao što je flauta...«
»Besmisleno«, rece Severin.
»Dakako da je besmisleno. Ali ne smijemo zanemariti nijednu pretpostavku, koliko god neobicna
bila. Nego, pokušajmo se vratiti otrovnoj tvari. Da se netko tko poznaje otrove kao i ti ušuljao
ovamo i upotrijebio neke od ovih tvojih trava, je li mogao smiješati smrtonosnu tekucinu ili ulje
kadro da na prstima i na jeziku ostavi onakve tragove? Nešto što se može staviti u hranu, u pice,
na žlicu, na nešto što se mece u usta?«
»Jest«, složi se Severin, »ali tko? I onda, ako i prihvatimo tu pretpostavku, kako se taj otrov mogao
podmetnuti našoj pokojnoj subraci?«
Da budem iskren, ni ja nisam uspijevao zamisliti Venancija ili Berengara kako mirno puštaju da im
pride netko tko im pruža tajanstvenu tvar i nagovara ih da je pojedu ili popiju. No cinilo se da
Vilima ni najmanje ne smeta ta cudnovatost. »O tome cemo poslije razmišljati jer bih sada htio da
se pokušaš sjetiti neke cinjenice koju još doziva u pamet nekoga tko se kod tebe propitkivao o
ljekovima, nekoga tko s lakocom ulazi u bolnicu... « rece Severin, »prije mnogo vremena, mislim
godina, bio sam cuvao tvar vrlo snažna djelovanja koju mi je donio s putovanja po dalekim
zemljama." Nije znao kazati od cega je napravljena, ali svakako od biljaka koje nam nisu sve
poznate. Izgledom je bila ljepljiva i žuckasta, ali mi je preporucio da je ne diram, jer bi me, kad bih
je se samo dotakao usnama, ubrzo ubila. Subrat mi rece, cak i ako se proguta neznatna kolicina, da
u roku od pola sata izaziva osjecaj velike iscrpljenosti zatim polaganu uzetost svih udova i
napokon smrt. Nije je htio nositi uza se, pa mi ju je poklonio. Dugo sam je držao, jer sam je htio
nekako prouciti. Onda se jednog dana na visoravni digla velika oluja. Jedan od mojih pomocnika,
neki iskušenik, bio je ostavio vrata bolnice otvorena pa je vihor ispremetao cijelu sobu u kojoj se
sada nalazimo. Bilo je polupanih staklenki, tekucina prolivenih po podu, prosutih biljaka i
prašaka. Citav dan sam se trudio da sredim svoje stvari, a tražio sam da mi pomognu samo
pomesti krhotine i trave što ih više nisam mogao spasiti. Na kraju ustanovili da nedostaje upravo
staklenka o kojoj sam ti govorio. Ispocetka sam se zabrinuo, zatim sam povjerovao da se razbila i
pomiješala s ostalim otpacima. Naredio sam se da se pod u bolnici i police dobro operu...«
»A jesi li staklenku vidio neposredno prije vihora?«
»Jesam... ili bolje, nisam, kad malo razmislim. Stajala je iza jednog reda posuda, dobro skivena, i
nisam je provjeravao svaki dan...«
»Dakle, koliko ti je poznato, netko ju je mogao ukrasti i mnogo vremena prije oluje, a da ti to ne
doznaš?«
»Sad kad me pitaš, jest, nema sumnje.«
»A je li ju mogao ukrasti tvoj iskušenik i onda ugrabiti priliku da ostavi vrata otvorena za vrijeme
oluje da bi unio pomutnju medu tvoje stvari?«
Severin pokaza veliko uzbudenje: »Sigurno jest. I ne samo to, kad sam se prisjecao što se zbilo,
jako sam se zacudio što je vihor, koliko god snažan bio, prevrnuo toliko stvari. Zaista bih mogao
reci da je netko iskoristio oluju da bi ispremetao sobu i nacinio više štete nego što je mogao
napraviti vjetar!«
»Tko je bio taj iskušenik?«
»Zvao se Augustin. Ali umro je prošle godine pošto je pao sa skela dok je s ostalim redovnicima i
slugama cistio kipove na procelju crkve. A osim toga, da pravo kažem, on se kleo svime na svijetu
da nije ostavio otvorena vrata prije oluje. Zapravo sam ga ja, onako u bijesu proglasio odgovornim
za tu nezgodu. Možda je uistinu bio nevin.«
»Pa onda imamo neku trecu osobu, možda cak i upuceniju nego što je iskušenik, koja je znala za
tvoj otrov. S kime si o njemu govorio?«
»Toga se zaista ne sjecam. S Opatom, dakako, kad sam od njega tražio dopuštenje da zadržim tako
opasnu tvar. I s nekim drugim, možda baš u knjižnici, jer sam tražio herbare koji bi mi mogli
štogod otkriti.«
»Ali zar mi nisi rekao da kod sebe držiš knjige koje mogu koristiti tvojem umijecu?«
»Jesam, i mnoge su ovdje«, rece pokazujuci nekoliko polica nakrcanih desecima knjiga u kutu
sobe. »Ali tada sam tražio neke knjige koje nisam mogao zadržavati i koje mi je Malahija, dapace,
uporno odbijao dati, tako da sam morao zahtijevati Opatovu privolu.« Utiša glas kao da se
ustrucava preda mnom. »Znaš, na nekome neznanom mjestu u knjižnici cuvaju se i nekromantske
knjige, prirucnici iz crne magije, napuci za pripravljanje davolskih napitaka. Mogao sam dobiti
neka od tih djela, jer mi je bilo potrebno da to doznam, pa sam se nadao da cu u njima pronaci
opis tog otrova i njegove uporabe. Uzalud.«
»Prema tome, o njemu si razgovarao s Malahijom.« »Naravno, s njim sigurno, a možda cak i sa
samim Berengarom, koji mu je pomagao. Ali ne izvlaci preuranjene zakljucke: ne sjecam se, dok
sam govorio možda su bili nazocni i drugi redovnici, znaš, katkad u skriptoriju ima dosta
svijeta...«
»Nikoga ne sumnjicim. Samo nastojim shvatiti što se moglo dogoditi. U svakom slucaju, kažeš mi
da se to dogodilo prije koju godinu, a cudno je što bi netko toliko vremena unaprijed ukrao otrov
kojim ce se poslužiti nakon tako duga cekanja. To bi bio znak da je neka zlokobna volja u potaji
dugo snivala umorstvo.«
Severin se prekriži dok mu se na licu citao užas. »Bože nam prosti svima!«, rece.
Nije bilo više što da se doda. Pokrismo Berenearovo tijelo koje je trebalo prirediti za pokop.
Gdje Vilim najprije Salvatorea, a zatim opskrbnika navede da priznaju svoju prošlost, Severin pronade
ukradene lece, Nikola donese nove pa Vilim sa šestorim ocima pode odgonetati Venancijev rukopis.
Upravo smo izlazili, kadli ude Malahija. Ucini se da mu naša prisutnost nije po volji, jer odmah
krenu natrag. Iznutra ga vidje Severin te rece: »Jesi li me tražio? Je li to zbog...« Prekinu se
gledajuci nas. Malahija mu neprimjetno namignu, kao da mu želi reci: »O tome cemo poslije...« Mi
smo se spremali izaci, on uci, nadosmo se sva trojica na pragu. Malahija se dosta opširno isprica:
»Tražio sam brata travara... Boli me... boli me glava.«
»To je sigurno zbog ustajalog zraka u knjižnici«, rece mu Vilim glasom punim pažnje i
razumijevanja. »Morali biste ga necim kaditi.«
Malahijine se usne pomakoše kao da želi još nešto reci, onda odusta, pognu glavu i ude, dok smo
se mi udaljavali. »Sto ce on kod Severina?« upitah.
»Adsone«, nestrpljivo ce moj ucitelj, »nauci misliti svojom glavom «. Zatim promijeni temu: »Sad
moram ispitivati nekoliko osoba. Barem«, dometnu dok je pogledom istraživao visoravan, »dok su
još na životu. Uzgred: od sada pa nadalje moramo paziti što jedemo i pijemo. Jelo uvijek uzimaj sa
zajednickog pladnja, a pice iz vrca iz kojeg su vec nalijevali drugi. Nakon Berengara, mi smo ti koji
previše znaju. Izuzevši, razumije se, ubojicu.«
»Ali koga sada želite ispitati?«
»Adsone«, rece Vilim, »vjerojatno si primijetio da se ovdje najzanimljivije stvari dogadaju nocu.
Nocu se umire, nocu se skita po skriptoriju, nocu se u utvrdu uvlace žene... Imamo jednu dnevnu i
jednu nocnu opatiju, a nocna se cini vraški zanimljivijom od dnevne. Shodno tome, svaka osoba
koja se naokolo vrzma nocu nas zanima, ukljucivši, na primjer, muškarca kojeg si sinoc vidio s
djevojkom. Možda slucaj s djevojkom nema nikakve veze s otrovima, a možda ima. Kako bilo da
bilo, imam neke slutnje u vezi sa sinoc videnim muškarcem, koji mora da je netko tko zna i drugih
stvari o nocnom životu ovoga svetog mjesta A lupus in fabula, evo ga gdje nam upravo stiže u
susret.«
Pokaza mi Salvatorea, koji je takoder bio ugledao nas. U njegovu hodu opazih lako oklijevanje,
kao da je zastao u želji da nas izbjegne i promijeni pravac kretanja. Ocito je uvidio da susretu ne
može umaknuti, pa nastavi stupati prema nama. Obrati nam se uz širok osmijeh i izustivši
ponešto prijetvoran »benedicite«. Moj mu ucitelj gotovo ne dade da dovrši, nego ga osorno oslovi.
»Znaš li da sutra ovamo dolazi inkvizicija?«, upita ga. Salvatore nije izgledao kao da mu je to
pravo. Jedva cujno zapita: »Etja?«
»A tebi bi bilo bolje da istinu kažeš meni koji sam prijatelj i koji sam mali brat kao što si i ti bio,
nego da je kažeš sutra onima tamo, koje vrlo dobro poznaješ.«
Kad je tako iznenada na njega nasrnuo, Salvatore, kako se pricini, napusti svaki pokušaj otpora.
Pogleda Vilima s podanickom skrušenošcu dajuci mu do znanja da mu je spreman kazati sve što
ovaj zaželi.
»Nocas je u kuhinji bila neka žena. Tko je s njom bio?«
»Oh, femena quae se proda como roba, nikako non valet, sram je bilo «, odglumi Salvatore.
»Nije me briga je li pristojna ili nije. Hocu da znam tko je s njom bio!«
»Deu, kako sunt te femene scaltride! Dan et noc smišljaju como nominem ruinare...«
Vilim ga naglo šcepa za mantiju: »Tko je s njom bio, ti ili opskrbnik?«
Salvatore shvati da nece moci dugo lagati. Stade propovijedati cudnu pricu, iz koje teškom
mukom doznadosmo kako on, da bi se dodvorio opskrbniku, dobavlja za njega djevojke sa sela,
tako da ih nocu uvodi u utvrdu putem koji nam ne htjede otkriti. No zakune se da to radi iz ciste
dobrote i uslužnosti, odajuci komicno žaljenje što sam ostaje kratkih rukava, jer ne može postici
da, pošto udovolji opskrbniku, djevojka i njemu pripane užitak. Sve to poprati ljigavim i
dvosmislenim osmijesima, kao da hoce da mi shvatimo kako govori o ljudima od
krvi i mesa, koji imaju iste potrebe i navike. I gledao me ispod oka, a ja ga nisam mogao poklopiti
kao što sam želio, jer sam osjecao da me s njim povezuje zajednicka tajna, da sam mu ortak i drug
u grijehu.
Tad Vilim odluci zaigrati na sve ili ništa. Iznebuha ga upita: »Jesi li Remigia sreo prije ili poslije
svojeg druženja s Dolcinom?« Salvatore mu se baci pred noge i uze ga kroz suze moliti da ga
poštedi i da ga ne izruci inkviziciji. Vilim mu svecano prisegnu da nikome nece reci ono što od
njega dozna, a Salvatore nam bez krzmanja preda opskrbnika na milost i nemilost. Upoznali su se
na Celavom zidu, gdje su obojica pripadali Dolcinovoj družbi. S opskrbnikom je pobjegao i ušao u
samostan u Casaleu, s njim je prešao klinijevcima. Mumljajuci je preklinjao da mu se oprosti i bilo
je jasno da se od njega više ništa nece moci doznati. Vilim procijeni da se isplati Remigia uhvatiti
na prepad pa napusti Salvatorea, koji otrci potražiti utocište u crkvi.
Opskrbnik se nalazio na suprotnoj strani opatije, ispred žitnica, i upravo se pogadao s nekim
seljacima iz doline. Pogleda nas bojažljivo i pokuša hiniti da ima posla preko glave, ali je Vilim
uporno tražio da s njim razgovara. Dotad smo se s tim covjekom malo susretali; on je bio ljubazan
prema nama, a mi prema njemu. Toga jutra Vilim mu se obrati kao što bi se obratio redovniku
svojega reda. Ucini se da je opskrbniku nelagodno od te povjerljivosti pa isprva stade odgovarati
vrlo suzdržano.
»Zahtjevi tvoje službe ocito te sile, pretpostavljam, da se kreceš opatijom i onda kad ostali
spavaju«, rece Vilim.
»Ovisi«, odgovori Remigio, »ponekad ima kakva sitnica koju treba obaviti i moram joj žrtvovati
dio sna.«
»Zar ti se, u tim prigodama, nije dogodilo ništa što bi nam moglo naznaciti tko se to šulja izmedu
kuhinje i knjižnice, a da mu nisi ti da° neko zaduženje koje ga opravdava?«
»Da sam išta vidio, bio bih to kazao Opatu.«
»Tocno«, složi se Vilim i naglo promijeni temu: »Selo u dolini prilicno je bogato, je li?«
»Jest i nije«, odvrati Remigio, »stanovnici žive na nadarbini arije plodnih godina s nama dijele
naše bogatstvo. Na primjer, na dan svetog Ivana dobili su dvanaest vagana slada, konja, sedam
goveda, cetiri junice, pet telaca, dvadeset ovaca, petnaest svinja, pedeset kokosi sedamnaest
košnica. I uz to dvadeset svinjskih šunki, dvadeset i sedam kalupa svinjske masti, pola mjerice
meda, tri mjerice sapuna, ribarsku mrežu...«
»Shvacam, shvacam«, prekinu Vilim, »ali priznat ceš da mi to još govori kakvo je imovno stanje
sela, koji stanovnici žive na nadarbini arije, koliko zemlje obraduju oni koji ne žive na nadarbini...«
»Oh, što se toga tice«, rece Remigio, »prosjecna obitelj ondje dolje posjeduje i po pedeset tabla
zemlje.« »Koliko iznosi jedna tabla?« »Naravno, cetiri kvadratnih trabucchi.« »Kvadratnih
trabucchi? Koliko je to?« »Svaki trabuccho se sastoji od trideset i šest kvadratnih stopa. Ili, ako
hoceš, osam stotina trabucchi duljine cini jednu pijemontešku milju. Pa izracunaj da jedna obitelj —
na zemljištima prema sjeveru — može uzgojiti maslina za barem pola mijeha ulja«. »Pola mijeha?«
»Jest, jedna vreca cini pet hemina, a jedna hemina cini osam kupa.« »Shvacam«, obeshrabreno ce
moj ucitelj. »Svaka zemlja ima svoje mjere. Mjerite li vi vino, na primjer, na krcage?« »Ili na vrceve.
Šest vrceva, jedan badanj, a osam badanja cini jednu bacvu. Drugim rijecima, jedan vrc ima šest
pinta od dva krcaga.« »Mislim da mi je sve jasno«, rece Vilim predajuci se. »Zanima li te još
nešto?«, upita Remigio tonom koji mi je djelovao napadacki. »Zanima! Pitao sam te kako se živi u
dolini, jer sam se danas u knjižnici zamislio o propovijedima što ih je Umberto iz Romansa
namijenio ženama, a osobito nad onim poglavljem Ad mulieres pauperes in villulis. Tamo veli kako
njih cešce nego druge u napast uvodi grijeh puti, zbog njihove bijede, i mudro kaže da one peccant
enim mortaliter, cum Kcantcum quocumque lako, mortalius vero quando cum Clerico in
sacris orainibus constitutio, maxime vero quando cum Religioso mundo mortuo. Znaš i bolje od mene da
cak ni na svetim mjestima kao što su opatije, napasti zloduha srednje dobi nikad ne manjka. Pitao
sam se jesi li ti, preko svojih dodira s ljudima iz sela, slucajno nacuo da su neki redovnici, ne daj
Bože, navodili neke djevojke na blud.« Premda je moj ucitelj sve to izgovorio gotovo rastreseno,
moj je prijatelj vjerojatno shvatio kako su te rijeci smele jadnog opskrbnika. Ne mogu reci je li
problijedio, nego da sam toliko ocekivao da ce problijediti, da sam uistinu vidio njegovo lice bijelo
poput krpe. «Pitaš me o necemu što bih, da znam, vec bio rekao Opatu«, odgovori - »U svakom
slucaju, ako te obavijesti, kao što pretpostavljam, o tvojoj istrazi, necu ti prešutjeti ništa što budem
mogao doznati.
Štoviše, sad kad si me na to podsjetio, u vezi s tvojim pitanjem... On noci, kad je umro Adelmo,
kružio sam dvorištem... znaš, zbog slucaj s pilicima do ušiju mi je došlo kako nekakav živinar
dolazi nocu krasti u kokošinjca... Eto, te sam noci opazio — izdaleka, ne bih se mogao zakleti —
Berengara kako se vraca u spavaonicu iduci uz kor, kao da stiže iz Zgrade... Nisam se tome
zacudio, jer se medu redovnicima šaputalo o Berengaru, možda su ti rekli...« »Nisu, kaži mi.«
»Dobro, kako da se izrazim? Sumnjalo se da Berengar gaji strastvene osjecaje koji... ne dolikuju
redovniku...«
»Želiš li mi možda nagovijestiti da je održavao odnose s djevojkama iz sela, kao što sam te pitao?«
Opskrbnik se u neprilici nakašlja i doda uz dosta ružan smiješale »Oh, ne... još nedolicnije
osjecaje...«
»Zar zato što se redovnik koji se prepušta putenom uživanju sa ženama iz sela možda, naprotiv,
povodi za strastvenim osjecajima koji su u neku ruku dolicni?«
»Nisam to rekao, ali ti me uciš da izopacenost, kao i krepost ima svoje stupnjeve. Put može biti
izložena prirodnim i... protuprirodnim napastima.«
»Hoceš reci kako su Berengarove putene želje bile sklone ljudima njegova spola?«
»Ja samo kažem da se o njemu tako govorkalo... Htio sam ti priopciti te stvari da ti dokažem svoju
iskrenost i dobru volju...«
»A ja ti na tome zahvaljujem. I slažem se s tobom da je sodomija daleko teži grijeh nego što su
ostali oblici razvrata, o kojima, pravo receno, nisam pozvan voditi istragu...«
»Jad i nevolja, jad i nevolja, ukoliko bi ih se našlo...«, filozofski ce opskrbnik.
»Jad i nevolja, Remigio. Svi smo mi grešni. Nikad ne bih u oku svojeg brata tražio trun, toliko se
bojim da u svojem nosim veliko brvno-No bit cu ti zahvalan na svim brvnima o kojima mi budeš
htio ubuduce govoriti. Tako cemo se pozabaviti velikim i krupnim trupcima, a trunje cemo pustiti
da lepršaju zrakom. Koliko si rekao da vrijedi jedan trt' buceho?«
»Trideset i šest kvadratnih stopa. Ali nemoj se time muciti. kad budeš htio nešto tocno doznati,
doci ceš k meni. Možeš racunati da u meni imaš vjernog prijatelja.«
»Takvim te i smatram«, toplo ce Vilim. »Ubertino mi je rekao da je nekoc pripadao mojem redu.
Nikad ne bih izdao bivšeg subrata, poglavito ovih dana kad se ocekuje dolazak papinskog
izaslanstva koje predvodi veliki inkvizitor, glasovit po tome što je spalio mnogo Dolcinovih
pristaša. Rekao si da trabuceho iznosi trideset i šest kvadratnih stopa?«
Opskrbnik nije bio glup. Uvidje da više nema smisla igrati se macke i miša, to više što je
primjecivao da je miš on sam.
»Fra Vilime«, rece, »vidim da ti znaš mnogo više nego što sam mislio. Nemoj me izdati, i ja te necu
izdati. Istina, ja sam bijedni covjek od krvi i mesa i ne mogu odoljeti primamljivosti puti. Salvatore
mi je kazao da ste ti ili tvoj iskušenik sinoc nenadano nabasali na njih. Ti si, Vilime, dosta
proputovao, znaš da ni kardinali u Avignonu nisu uzor vrline. Znam da me ne ispituješ zbog tih
sitnih i kukavnih grijeha. Ali shvacam i da si doznao nešto o mojoj prošlosti. Vodio sam nastran
život, kao što se dogadalo mnogim minoritima. Prije mnogo godina povjerovao sam u idealno
siromaštvo, napustio redovnicku obitelj da bi se odao skitnickom životu. Kao i mnogi drugi,
povjerovao sam Dolcinovim propovijedima. Nisam obrazovan covjek, položio sam zavjet, ali
jedva znam služiti misu. Malo znam o teologiji. A možda cak ne uspijevam s oduševljenjem
prionuti ni uz kakve ideje; vidiš, jednom sam se pokušao pobuniti protiv gospode, sada sam u
njihovoj službi, i u ime gospodara ovoga kraja zapovijedam sebi slicnima. Ili se pobuniti ili izdati,
malo izbora imamo mi, priprosti ljudi.«
»Priprosti katkad razumiju neke stvari bolje nego uceni«, rece Vilim.
»Možda«, odvrati opskrbnik slegnuvši ramenima. »Ali ja ne znam zašto sam ucinio to što sam
ucinio u ono vrijeme. Vidiš, to je za Salvatorea bilo razumljivo, potjecao je iz kmetske obitelji, za
njim je bilo djetinjstvo puno oskudice i bolesti... Dolcino je predstavljao pobunu i borbu za
uništenje vlastele. Moj položaj je bio drugaciji, odrastao sam u Sudskoj obitelji, glad me je
poštedjela. Bilo je to... ne znam kako da kažem, kao neka svetkovina ludaka, poklade... Tamo, na
brdima, uz Polcina, prije nego što smo spali na to da jedemo meso svojih drugova
koji su pogibali u bitkama, prije nego što ih je od nestašice pomrlo toliko - nismo mogli sve pojesti,
pa smo ih bacali kao hranu pticama i zvijerima na padinama Rebella... ili možda cak i u tim
trenucima... udisali smo zrak... mogu li reci slobode? Prije toga nisam znao što je sloboda,
Propovjednici su nam govorili: 'Istina ce vas osloboditi'. Osjecali smo se jadnima, mislili smo da je
to istina. Mislili smo da je sve što cinimo dobro.
»I ondje ste poceli... slobodno opciti sa ženom?« upitah, ne znam ni sam zašto, ali su me od
prethodne noci opsjedale Ubertinove rijec; i ono što sam procitao o skriptoriju, a i što sam i sam
doživio dogodovštinu.
Vilim se radoznalo trgnu i pogleda me, vjerojatno nije ocekivao da sam tako smion i bestidan.
Opskrbnik se zapilji u mene kao da sam kakva rijetka životinja.
»Na Rebellu«, rece, »bilo je ljudi koji su cijelo djetinstvo spavali zajedno s po deset i više osoba, u
sobama od nekoliko lakata, gdje su se miješala braca i sestre, ocevi i kceri. Što ti misliš da je njima
znacilo prihvatiti tu novu situaciju? Po svojem su izboru radili ono što im je prije nametala nužda.
A osim toga, nocu, dok strepiš od napada neprijateljskih ceta i privijaš se uza svojega druga, na
du, da bi se ugrijao... Heretici? Vi, redovnicici što stignete iz dvorca i udomite se u opatiji, mislite
da je to nekakav nacin mišljenja na koji nas je naputio necastivi. Naprotiv, to je nacin života, to je...
i bilo je... novo iskustvo... Više nisu postojala gospoda, a Bog je, govorili su nam, uz nas. Ne
kažem, Vilime, da smo imali pravo, i zato me sada vidiš ovdje, jer sam ih ubrzo napustio. Ali stvar
je u tome što nikad nisam razumio vaše ucene rasprave o Kristovom siromaštvu, ni što je usus, što
facti, a što ius... Rekao sam ti, to su bile velike poklade, a za poklada se sve izvrce naglavce. Onda
ostaris, ne postaješ mudrim, nego postaješ izjelicom. I ja se ovdje ponašam kao izjelica... Možeš
osuditi heretika, ali zar hoceš osuditi izjelicu?«
»To mi je dovoljno, Remigio«, rece Vilim. »Ne ispitujem te zbog onoga što se dogodilo tada, nego
zbog onoga što se dogodilo nedavno. Pomozi mi, pa meni sigurno nece biti do toga da te
upropastim. Ne mogu i necu da ti sudim. No ti mi moraš kazati što znaš o onome što se u opatiji
zbiva. Odviše njome vrludaš, i nocu i danju, a da štogod ne bi doznao. Tko je ubio Venancija?«
»Ne znam, kunem ti se. Znam kad je i gdje je izdahnuo.«
»Kada? Gdje?«
»Dopusti da ti ispricam. One noci, sat nakon povecerja, ušao sam u kuhinju...«
»Odakle i iz kojih razloga?«
»Kroz vrata koja vode u povrtnjak. Imam kljuc koji sam davno narucio od kovaca. Kuhinjska vrata
su jedina koja se ne zakracunavaju iznutra. A što se tice razloga... nisu bitni, ti si sam rekao da me
neceš optuživati za slabosti moje puti...« Nelagodno se nasmiješi. »Ali ne bih htio ni da ti misliš
kako ja dane provodim u bludnicenju... Te sam noci nosio hranu koju cu pokloniti djevojci što ju je
Salvatore imao dovesti u utvrdu-« »Kuda?«
»Oh, zidine imaju mnogo ulaza osim portala. Za njih zna Opat, znam ja... Ali te veceri djevojka
nije došla, poslao sam je natrag upravo zbog necega što sam otkrio, a o cemu se spremam da ti
ispripovjedim. To je razlog što sam je nocas pokušao otpraviti. Da ste došli koji casak (jasnije, bili
biste umjesto Salvatorea zatekli mene, a baš me on upozorio da u Zgradi ima nekoga, pa sam se
vratio u svoju celiju...«
»Vratimo se na noc izmedu nedjelje i ponedjeljka.«
»Slušaj, ja sam ušao u kuhinju i na podu vidio Venancija, mrtvog.«
»U kuhinji?«
»Da, pokraj sudopera. Možda je netom bio sišao iz skriptorija.« »Nikakva traga borbi?«
»Nikakva. Ili bolje, do tijela je ležala razbijena šalica, a na podu je bilo tragova vode.«
»Kako znaš da je to bila voda?«
»Ne znam. Pomislio sam da je voda. Što je drugo moglo biti?« Kao što mi je Vilim poslije objasnio,
ta je šalica mogla znaciti dvije razlicite stvari. Ili je upravo tamo, u kuhinji, Venanciju netko dao da
ispije otrovan napitak, ili je jadnik otrov vec bio progutao (ali gdje? I kada?) pa sišao da se napije
vode kako bi ublažio iznenadnu žed, grceve, bol što mu je rastrzao utrobu ili pekao jezik (jer je
zacijelo i njegov bio crn kao Berengarov).
Kako mu drago, zasad se nije moglo više ništa doznati. Kad je spazio leš i prestravio se, Remigio
se upitao što da radi te odlucio da ne radi ništa. Ako pozove u pomoc, morao bi priznati daje nocu
lutao Zgradom, a subratu, koji je vec ispustio dušu, ne bi pomogao. Stoga je odlucio da sve ostavi
kako jest i da priceka da netko otkrije leš iduceg jutra, pošto se otvore vrata. Potrcao je da zaustavi
Salvatorea koji je vec uvodio djevojku u opatiju, a onda su se — on i njegov ortak — vratili na
spavanje, ako uopce može nazvati snom vrijeme što su ga uzrujani proveli do jutra.
ujutro kad su svinjari došli obavijestiti Opata, Remigio je mislio da je otkriven ondje gdje ga je
ostavio, pa se zgranuo cuvši da su ga našli na drugom mjestu.
Tko je uklonio leš iz kuhinje? O tome Remigio nema pojma. »Jedina osoba koja se može slobodno
kretati Zgradom je Malahija«
To jest, ne vjerujem...u tom slucaju, ja ti protiv Malahije nisam rekao ništa...«
»Budi miran, kakav god da je dug koji te veže s Malahijom. Zna li on štogod o tebi?«
»Zna«, pocrveni opskrbnik, »i ponio se kao obziran covjek. Da sam na tvojem mjestu, nadzirao bih
Benna. Bio je u cudnovatim odnosima s Berengarom i s Venancijem... Ali, kunem ti se, ništa drugo
nisam vidio. Ako nešto doznam, reci cu ti.«
»Zasad ovo može biti dovoljno. Svratit cu k tebi budeš li mi potreban.« Opskrbnik se, s ocitim
olakšanjem, ponovno lati svojih poslova pošto je najprije oštro ukorio seljake koji su u
meduvremenu bili premjestili ne znam više koje vrece sjemenja.
Uto nas sustiže Severin. U rukama je nosio Vilimove lece, baš one lece koje su mu prije dvije noci
bile ukradene. »Našao sam ih u Berengarovoj mantiji«, rece. »Vidio sam ih prije na tvom nosu,
neki dan u knjižnici. Tvoje su, zar ne?«
»Hvala budi Bogu«, kliknu radosno Vilim. »Riješili smo dva problema! Imam svoje lece i napokon
sa sigurnošcu znam da je covjek koji nas je preknocas okrao u skriptoriju bio Berengar!«
Tek što završismo razgovor, kadli trkom dode Nikola iz Morimonda, s još pobjedonosnijim
izrazom lica nego Vilim. U rukama je držao par dogotovljenih leca, pricvršcenih na rašlje:
»Vilime«, vikao je, »sam sam ih uspio napraviti, gotove su, mislim da su u redu!« Zatim vidje da
Vilim na licu ima druge lece i skameni se. Vilim ga ne htjede povrijediti, skinu svoje stare lece i
iskuša nove: »Bolje su od ovih drugih«, rece. »Znaci da cu stare cuvati za svaki slucaj, a tvoje cu
nositi stalno.« Zatim se okrenu prema meni: »Adsone, sad idem u celiju citati one papire, znaš vec
koje. Napokon! Pricekaj me negdje. I hvala vam svima, predraga braco.«
Zvonio je treci cas pa podoh u kor da s drugima pjevam himne, psalme, versete i Kjrie. Ostali su
molili za dušu mrtvog Berengara. Ja sam zahvaljivao Bogu što nam je udijelio da nademo ne
jedan, nego dva para leca.
Od velikog spokoja, zaboravivši sve gnusobe kojih sam se nagledao i naslušao, zadrijemah i
probudih se kad se služba završila. Sjetih se da te noci nisam spavao i uznemirih se na pomisao da
sam potrošio mnogo snage. U tom trenutku, cim sam se našao pod vedrim nebom, moje misli
stade salijetati sjecanje na djevojku.
Pokušah se rastresti pa uzeh hitrim korakom hodati po visoravni. Obuzimala me vrtoglavica.
Pljeskao sam obamrlim rukama da ih razgibam. Nogama sam lupao o zemlju. Još mi se spavalo, a
ipak sam se osjecao budnim i punim života. Nisam shvacao što se sa mnom zbiva -
Treci cas
Gdje se Adson koprca u ljubavnim patnjama, zatim stigne Vilim s Venancijevim spisom, koji i pošto su ga
odgonetnuli ostane neodgonetljiv.
Zapravo sam, nakon grešnog susreta s djevojkom, zbog drugih strašnih dogadaja gotovo
zaboravio na tu zgodu, a s druge strane, odmah pošto sam se ispovjedio fra Vilimu, moja se duša
rasteretila od grižnje savjesti koja me morila otkad sam se probudio nakon što je moja krepost
posrnula, pa mi se cinilo da sam, svojim rijecima, fratru predao to breme kojemu su one izražavale
znacenje. Zbog cega drugog, zapravo, i postoji sakrament ispovijedi što blagotvorno ispire dušu
ako ne zato da istrese tegotnost grijeha i grižnju savjesti koja je prati u sama njedra Našega
Gospodina Isusa Krista, da bi s oprostom duh postao lak poput zraka i zaboravio opakošcu
izmrcvareno tijelo? Ali još nisam bio posve izbavljen. Dok sam se šetao po blijedom i hladnom
suncu toga zimskog jutra, okružen pregalaštvom ljudi i životinja, stadoh se na drukciji nacin
sjecati proteklih zbivanja. Kao da od svega što se dogodilo nisu više ostajali kajanje i rijeci utjehe
sto ih je donijelo moje skrušenicko ispiranje, nego samo slike tjelesa i ljudskih udova. U nadraženu
mi je duhu titrala utvara Berengara nadutog od vode, i ježio sam se od gnušanja i sucuti. Zatim
kao da sam odagnao tu prikazu, moj se duh navracao na druge slike što ih je pamcenje netom
prikupilo, i nisam mogao a da mi pred ocima (pred duševnim ocima, ali gotovo kao da je rijec o
tjelesnim ocima) jasno iskrsava djevojcina slika, lijepa i strašna kao vojska pod zastavama.
Postavio sam sebi zadatak (ja, stari prepisivac spisa koji nikad nije napisan, ali koji je kroz duga
desetljeca govorio o mojem duhu) da budem vjerodostojan ljetopisac, i to ne samo zbog ljubavi
prema istini niti u (uostalom nadasve casnoj) želji da poucim svoje buduce citatelje, nego i da bih
svoje istrošeno i umorno pamcenje oslobodio tlapnja što su ga citav život tištile. Stoga moram reci
sve dolicno, ali bez stida. I sada moram izrijekom kazati što sam mislio i samome sebi gotovo
pokušavao prikriti tada, dok sam se šetao po visoravni i povremeno se davao u trk, kako bih
iznenadno lupanje srca mogao pripisati kretanju svojeg tijela, te se zaustavljao da bih s divljenjem
gledao seljake gdje rade i zavaravao se mišlju da ce me to što njih promatram rastresti, punim
plucima udišuci hladan zrak, kao što netko tko želi zaboraviti strah ili bol pije vino.
Uzalud. Mislio sam na djevojku. Moja je put bila zaboravila užitak, snažan, grešan i prolazan
(bezvrijedan) koji mi je pružilo opcenje s njom; no moja duša nije bila zaboravila njezino lice, i
nikako nije uspijevala tu uspomenu osjetiti kao nešto pokvareno, nego je, štoviše, treptala kao da
na tom licu blistaju miline svega stvorenog. Neodredeno i gotovo poricuci samome sebi istinu
koju sam slutio, uvidao sam da je taj bijedni, prljavi, bestidni stvor koji se prodavao (tko zna s
kakvom bezobraznom ustrajnošcu) drugim grešnicima, ta Evina kci, koja je, slaba kao sve njezine
sestre, toliko puta trgovala svojom puti, ipak nešto sjajno i cudesno. Moj um je znao da je ona leglo
grijeha, moja je sjetilna požuda osjecala da je ona stjecište svih cari. Teško je reci što sam cutio.
Mogao bih pokušati napisati da sam, još zapleten u mreže grijeha, kao krivac priželjkivao da se
svaki cas preda mnom pojavi, i gotovo da sam vrebao na radnike i njihov posao zato da bih
mogao izvidati ne dolazi li iza ugla kolibe, iz mraka staje, spodoba što me zavela. No ne bih
napisao istinu, ili bih nastojao zastrijeti istinu ne bih li joj ublažio jacinu i ocevidnost. Jer istina je to
da sam ja djevojku »vidio«, vidio sam je kroz grane ogoljelog stabla što su lagano treperile kad bi
doletio promrzao vrabac da na njim potraži utocište; vidio sam je u ocima junica koje su izlazile iz
staje i cuo sam je u blejenju janjadi što je presijecala moje tumaranje. Bilo je to kao da mi sve
stvoreno govori o njoj i želio sam, doduše, da )e ponovno vidim, ali sam isto tako bio spreman
pomiriti se s pomišlju da je nikad više necu vidjeti i nikad više s njom opciti, samo da mogu uživati
u radosti koja me tog jutra preplavljivala i da mi uvijek bude bliska, makar mi i dovijeka bila
daleka. Bilo je to, sad to pokušavam razumjeti, kao da sav svijet, koji je nesumnjivo nalik na knjigu
što ju je ispisao prst Božji, u kojem svaka stvar govori o neizmjernoj dobro svojega stvoritelja, u
kojem je svaki stvor poput pisma i zrcala života smrti, u kojem i najskromnija ruža postaje glosom
našega zemaljskog puta, ukratko, kao da mi sve ni o cemu drugom ne kazuje doli o licu koje sam
jedva razaznao u mirisnoj tami kuhinje. Opraštao sam sebi te maštarije, jer sam sebi govorio (ili
bolje, nisam govorio, zato što se u tom trenutku moje misli nisu dale prevesti u rijeci) ako cijeli
svijet treba da mi prica o moci, dobroti i mudrosti Stvoriteljevoj, i ako mi tog jutra cijeli svijet prica
o djevojci (kako god grešna ona bila) koja ipak predstavlja jedno od poglavlja u velikoj knjizi
svega stvorenog, verset u velikom psalmu što ga ispjeva svemir — govorio sam sebi (govorim
sada), ako je tome tako, kako je nemoguce da to ne ulazi u veliku teofanijsku zamisao što upravlja
svijetom koji je ugoden poput citre, tog cuda suglasja i sklada. Gotovo opijen, tad sam se
nasladivao njezinom nazocnošcu u stvarima što sam ih vidio, i želeci je kroz njih, zadovoljavao
sam svoju želju gledajuci ih. Pa ipak, cutio sam kao neki bol, jer sam istovremeno patio i zbog
nekog odsuca, premda su me usrecivali toliki prividi nazocnosti. Teško mi polazi za rukom da
objasnim tu proturjecnu zagonetku, što je znak da je ljudski duh prilicno krhak i da se nikad ne
drži ravne staze Božjeg razuma, koji je svijet izgradio kao savršen silogizam, nego razabire samo
pojedine i cesto nepovezane pretpostavke tog silogizma, i u tome je razlog što lako padamo
žrtvama zloduhovih obmana. Je li ono što me tog jutra toliko diralo bilo zloduhova obmana?
Danas mislim da jest, jer sam bio iskušenik, ali smatram da ljudski osjecaj koji je u meni budio
nemir nije bio loš samo po sebi, nego samo u odnosu na moj položaj. Jer je sam po sebi to bio
osjecaj koji muškarca vodi prema ženi kako bi se jedno s drugim spojili, kao što apostol hoce da
cine ljudi, i da oboje budu jedno tijelo, da zajedno radaju druga ljudska bica i da se jedno 0
drugome uzajamno brinu od mladih dana pa do starosti. Samo što je apostol to rekao za one koji
traže lijeka pohoti i koji ne žele izgarati od strasti, napominjuci, medutim, da je daleko
preporucljivije stanje nevinosti, kojemu sam se ja, kao redovnik, bio posvetio. Stoga sam ja toga
jutra trpio nešto što je za mene bilo loše, što je za druge možda bilo dobro, i to vrlo ugodno dobro,
pa sad shvacam da moju smucenost nije izazvala izopacenost mojih osjecaja, samih po sebi ljepih i
nježnih, nego izopacenost odnosa izmedu mojih misli i zavjeta koji sam položio. Prema tome, loše
sam cinio što sam uživao u onomu što je bilo dobro s jednog, a loše s drugog stanovišta, pa se
moja greška sastojala u tome što sam se trudio pomiriti prirodni nagon s onim što mi je nalagala
razumska duša. Sad znam da sam patio zbog opreke izmedu podraženog umnog nagona, u
kojemu se morala ocitovati vlast volje, i podraženog osjetilnog nagona, podložnog ljudskim
strastima. Naime, actus appetiti sensitivi in quantum habet transmutationem corporalem annexam,
passiones dicuntur, non autem actus voluntatis. A moj je nagonski cin pratilo upravo drhtanje cijelog
tijela i fizicki podstrek da kricim i bacakam se. Andeoski doktor Akvinski veli da strasti same po
sebi nisu loše, ali da ih valja ukrotiti voljom kojom ravna razumska duša. No moju je razumsku
dušu toga jutra uspavao umor koji je obuzdavao napržiti nagon, što se okrece prema dobru i
prema zlu kao necemu što treba steci, ali ne i pohotni nagon, koji se okrece prema dobru i prema
zlu kao prema necemu poznatom. Da bih opravdao svoju tadašnju neodgovornu lakoumnost,
kazat cu danas, posluživši se rijecima andeoskog doktora, da sam nedvojbeno bio obuzet
ljubavlju, koja je strast i koja je kozmicki zakon, jer je i težina tijela prirodna ljubav. I ta me strast,
naravno, zavela, jer u toj strasti appetitus tendit in appetibile realiter consequendum ut sit ibi finiš
motus. Zbog cega, dakako, amorfacit quod ipsae res quae amantur, amanti aliquo modo uniantur et amor
est magis cognitivus quam cognitio. Ja sam sada, naime, djevojku vidio bolje nego što sam je bio vidio
prethodne veceri, i razumijevao sam je intus et in cute, zato što sam kroz nju razumijevao sebe i
kroz sebe nju. Pitam se sada je li to bila prijateljska ljubav, kojom slicno voli ono što mu je slicno i
želi jedino njegovu srecu, ili pohotna ljubav, kojom se želi vlastita sreca, a onaj kojemu nešto
nedostaje želi jedino ono što ga upotpunjuje. A smatram da je pohotna ljubav bilo ono što sam
doživio nocu, kad sam od djevojke htio nešto što nikad prije nisam imao, dok toga jutra od
djevojke nisam htio ništa, nego samo njezinu dobrobit, i želio joj da više ne bude izložena okrutnoj
nuždi što juje nagonila da se podaje za nešto hrane, i da bude sretna, i više ništa nisam htio od nje
tražiti, nego samo da mogu i dalje o njoj misliti i vidjeti je u ovcama, u volovima, u stablima, u
blagoj svjetlosti koja je radošcu obavijala utvrdu opatije.
Sada znam da je uzrok ljubavi dobro, a ono što je dobro odreduje se putem spoznaje, pa ne
možemo voljeti ništa osim onoga što smo upoznali kao dobro, a djevojku sam, medutim, upoznao
doduše kao dobro što se tice napržitog nagona, ali kao zlo što se tice volje. Ali tada su me salijetala
tolika i toliko protivna duševna raspoloženja, jer je to što sam cutio bilo nalik na najsvetiju ljubav
baš kako je opisuju doktori: ona je u meni proizvodila zanos zbog kojega onaj što voli i što je voljen
žele biti isto (a po tajanstvenom bljesku spoznaje ja sam u tom trenu znao da je djevojka, gdje god
da je, želi isto što želim . i zbog nje sam osjecao Ijubomor, ali ne onaj ružni ljubomor koji Pavao
osuduje u prvoj poslanici Korincanima, a taj je principium contentionis, i ne dopušta consortium in
amato, nego ljubomor o kojemu govori Dionizije Aeropagit u spisu Božja imena, gdje se cak i za
Boga kaže da je ljubomoran propter multum amorem quem habet ad existen-(ia (a ja sam djevojku volio
upravo zato što postoji, i bio sam veseo, a ne zavidljiv što postoji). Bio sam ljubomoran na onaj
nacin na koji je za andeoskog doktora ljubomor motus in amatum, prijateljski ljubomor koji nas
potice samo da djelujemo protiv svega što udi voljenom bicu (u tom sam casu sanjario samo o
tome kako oslobadam djevojku iz šaka onoga tko kupuje njezinu put kaljajuci je svojim zlokobnim
strastima).
Sada znam, kao što veli doktor, da ljubav može povrijediti onoga koji voli ako je pretjerana. A
moja je bila pretjerana. Pokušao sam objasniti što sam tada osjecao, nipošto ne pokušavam to što
sam osjecao opravdati. Mislim na svoje grešne mladenacke žudnje. Bile su loše, ali me istina sili da
kažem kako sam ih tada doživio kao nadasve dobre. Neka to bude pouka onome tko, kao ja,
upadne u mrežu napasti. Danas, kao sijed starina, znao bih tisucu nacina da izbjegnem takvoj
zamami (i pitam se treba li da se time ponosim, jer me napasti zloduha srednje dobi puštaju na
miru; ali me ne puštaju druge, pa se pitam nije li ovo što upravo cinim grešni pristanak na
popuštanje zemaljskoj strasti prisjecanja, budalasti pokušaj da umaknem vremenu što protjece i
smrti).

U ono vrijeme, spasih se gotovo nehotice i nekim cudom. Djevojka mi se prikazivala u prirodi i u
ljudskim djelima što su me okruživala. Motrio sam kako rade kravari što su izvodili volove iz
stale, svinjari koji su prascima nosili hranu, pastiri što su huškali pse da okupe ovce, seljaci koji su
krupnik i proso vozili u mlin, a iz njega izlazili s vrecama dobre hrane. Zadubih se promatrajuci
prirodu, nastojeci da zaboravim svoje misli i trseci se da gledam samo bica onakva kakva su nam
pred ocima, i da se prepustim lagodi gubeci se u tom prizoru.
Kako je lijep bio pogled na prirodu, još netaknutu covjekovim, cesto opakim umijecem!
Vidjeh janje, kojemu su to ime nadjenuli kao u znak priznanja njegovoj cistoci i dobroti. Ime agnus,
naime, potjece od toga što ta životinja agnoscit prepoznaje svoju majku, prepoznaje joj glas usred
stada, dok njegova majka medu mnogo janjadi istog oblika i istog blejanja prepoznaje uvijek i
jedino svoje dijete, i k njemu dolazi da ga nahrani. Vidjeh ovcu, koju ovis zovu ab oblatione, jer je od
davnina služila žrtvenim obredima, ovcu što, kako obicava, kad nadolazi zima pohlepno traži
travu i napuni se krmom prije negoli led spali pašnjake. A stada nadziru psi, koji vuku ime od
izraza ca-nor, zbog svojeg laveža. Kao savršena životinja, svojim nadmocnim oštroumljem izmedu
mnogo ljudi prepoznaje svojega gospodara, a uvježban je da u šumama lovi zvijeri, da cuva stado
od vukova, štiti kucu i djecu svojega gospodara, a katkad ga u toj službi i ubiju. Kralja Garamanta,
kojega su njegovi neprijatelji bili zasužnjili, u domovinu je doveo copor od dvjesta pasa koji su se
probili kroz protivnicke cete. Pas Jazona Licija je nakon gospodarove smrti odbijao hranu sve dok
nije uginuo od gladi. Pas kralja Lizimaha bacio se na lomacu svojega gospodara da bi s njim umro.
Pas ima moc da iscijeli rane ližuci ih jezikom, a jezik njegovih mladunaca može izlijeciti povrede u
crijevima. Prirodna mu je navada da se istom hranom hrani dvaput, pošto je povratio. Trezvenost
pseca znamen je duhovne savršenosti, kao što je cudotvorna moc njegova jezika znamen
procišcenja od grijeha kroz ispovijed i pokoru. No to što pas ponovo jede ono što je povratio je i
znak da se, i poslije ispovijedi, vracamo istim grijesima koje smo cinili prije, i ta mi je pouka tog
jutra bila dosta korisna da opomene moje srce, dok sam se divio cudima prirode.
U meduvremenu me put nanio do staja za volove, koji su upravo u velikom broju iz njih izlazili
pod vodstvom svojih govedara. Smjesta mi se ukazaše onakvima kakvi su bili i jesu, kao znameni
prijateljstva i dobrote, jer se pri radu svaki vol okrece da bi potražio svog druga za plugom, ako ga
slucajno u tom trenutku nema, i obraca mu se mukanjem punim skrbi. Volovi poslušno nauce da
se sami vracaju u staju kad kiši, a kad se sklone u jasle, stalno pružaju glavu kako bi pogledali je li
vani prestalo nevrijeme jer ceznu da se vrate na posao. A u tom su casu s volovima iz staja izlazili i
telici kojima, i ženkama i mužjacima, ime vitellus potjece od rijeci viriditas, a možda i od virgo, jer
su u toj dobi još svježi, mladi i nevini, i zlo sam cinio i cinim-rekoh samome sebi, što u njihovim
dražesnim kretnjama vidim sliku djevojke koja nije nevina. Na to sam mislio, izmiren sa svijetom i
sa samim sobom, motreci kako svi poletno rade u taj jutarnji cas. I vise nisam mislio na djevojku, to
jest trudio sam se da žudnju koju sam gajio prema njoj preobrazim u osjecaj unutrašnje radosti i
pobožnog mira.
Rekoh sebi kako je svijet dobar i dostojan divljenja. Kako se Božja dobrota ocituje i u najružnijim
živinama, kao što objašnjava Honorije Augustodunski. Istina, ima zmija koje su tako velike da
proždiru jelene i mogu preplivati ocean, postoji životinja cenokroka magareceg tijela, s rogovima
kao u kozoroga, lavljih grudi i ralja, konjske noge, ali s dvostrukim papkom kao u vola, usta
oblikovanih tako da se protežu od uha do uha, s gotovo ljudskim glasom i s jednom jedinom
tvrdom kosti namjesto zuba. I postoji životinja mantikora, covjeceg lica, s tri reda zuba, lavljeg
tijela, s repom štipavca, sinjih ociju, krvave boje, a glasa nalik na zmijsko siktanje, lakoma na
ljudsko meso. I ima nemani s po osam prstiju na svakom stopalu i s vucjim njuškama, svinutih
noktiju, ovcje kože i lajavih kao pasa, koje stareci ne posijede, nego pocrne, a žive mnogo duže
nego mi. I ima stvorova s ocima na ramenima što na grudima imaju dvije rupe umjesto nozdrva,
jer nemaju glave, i još drugih što prebivaju oko rijeke Gangesa i žive samo od mirisa stanovitog
ploda, a kad im nije u blizini ugibaju. No cak i sve te gnusne zvijeri svojom raznolikošcu pjevaju u
slavu Stvoriteljevu i hvale njegovu mudrost, baš kao i pas, vol, ovca, janje i ris. Kako li je velika,
rekoh tad sebi ponavljajuci rijeci Vincenta iz Beauvaisa, i najskromnija ljepota na ovome svijetu, i
kako je oku razuma ugodno s pomnjom promatrati ne samo nacine, i brojeve, i redove stvari, koji
su u cijelom svemiru tako dostojno uspostavljeni, nego i tijek vremena koja se u izmjeni
uzastopnih nizova i padova neprekidno odmataju, obilježena smrcu onoga što je rodeno. Grešnik
kakav jesam, duše koju je tek odnedavno zarobila put, priznajem da me tada duhovna slast
potaknula da se okrenem k Stvoritelju i k pravilu ovoga svijeta, Pa se uzeh s radosnim
poštovanjem diviti velicini i postojanosti svega što je stvoreno.
U takvom me dobrom duševnom raspoloženju zatece moj ucitelj kad se, gotovo neopazice nošen
vlastitim nogama, pošto sam gotovo obišao krug oko opatije, nadoh ponovno na mjestu na kojem
smo se prije dva sata bili rastali. Ondje je stajao Vilim, a ono što mi rece trese me od mojih misli i
opet mi usredotoci um na mracne tajne Opatije.
Vilim je, cinilo se, bio vrlo zadovoljan. U ruci je držao Venancijev kod koji je napokon bio
odgonetnuo. Podosmo u njegovu celiju, daleko od radoznalih ušiju, da mi prevede što je procitao.
Nakon recenice napisane zodijakalnom abecedom {secretum finiš Africae manus supm idolum age
primum et septimum de quatuor), evo što je kazivao grcki tekst:
Strahoviti otrov što procišcuje... Najbolje oružje da se uništi neprijatelj...
Služi se neuglednim, kukavnim i ružnim osobama, nasladuj se njihovim manama... Ne smiju umrijeti... Ne
u kucama plemica i silnika, nego u seljackim naseljima, poslije obilna jela i pila... Zdepasta tijela, nakazna
lica.
Oskvrnjuju djevice i liježu s bludnicama, nisu zli, bez straha. Drugacija istina, drugacija slika istine...
Casne smokve. Bestidna stijena se kotrlja ravnicom... Pred ocima. Valja varati i varanjem iznenaditi,
govoriti o stvarima obratno od onoga što se mislilo, kazati jedno, a misliti na drugo. Njima ce cvrcci pjevati
iz zemlje.
Ništa drugo. Po mojem sudu premalo, gotovo ništa. To je bilo nalik na buncanje kakva ludaka, pa
to rekoh Vilimu.
»Možda. A sigurno izgleda ludi nego što jest zbog mojeg prijevoda. Grcki znam uglavnom
približno. Pa ipak, kad bismo pretpostavili da je Venancije bio lud ili da je lud bio pisac knjige, to
nam ne bi reklo zašto se toliko ljudi, i to ne ludaka, tako pretrgnulo da najprije knjigu sakrije, a
onda da je dobije...«
»A potjece li to što tu piše iz tajanstvene knjige?«
»Nema sumnje da je rijec o necemu što je napisao Venancije. Vidiš i sam, nije posrijedi star
pergament. I mora da su to bilješke koje je vadio dok je citao knjigu, inace Venancije ne bi bio
pisao na grckom. Zacijelo je prepisivao, skrativši ih, recenice koje je našao u svesku ukradenom iz
finiš Africae. Odnio ga je u skriptorij i poceo ga citati, praveci natuknice o onome što mu se cinilo
vrijednim spomena. Onda se nešto dogodilo. Ili mu je pozlilo, ili je cuo kako se netko penje. Tad je
odložio knjigu s biješkama pod svoj stol, vjerojatno s namjerom da je uzme iduce veceri. U svakom
slucaju, ovaj je list jedino iz cega cemo moci nešto doznati o naravi tajanstvene knjige, a jedino ce
nam po naravi te knjige biti moguce zakljuciti o naravi ubojice-Zato što bi u svakom zlocinu koji
se pocini da bi se dokopalo nekog predmeta narav tog predmeta morala dati makar i škrtu
predodžbu o naravi ubojice. Ako se ubije za šaku zlata, ubojica je po svoj prilici
gramziva osoba, ubije li se zbog knjige, ubojici je vjerojatno stalo da sebe sacuva tajne te knjige.
Treba dakle da doznamo o cemu govori knjiga koju mi nemamo.«
»A hocete li vi biti kadri iz to malo redaka raspoznati o kojoj je knjizi rijec?«
»Dragi Adsone, ovo kao da su rijeci iz nekog svetog spisa i kao da im znacenje nadilazi doslovni
smisao. Kad sam ih jutros citao nakon našeg razgovora s opskrbnikom, dojmilo me se to što se tu
spominju priprosti ljudi i seljaci kao nositelji istine koja je dugacija od istine ucenih. Opskrbnik je
dao naslutiti da ga uz Malahiju vezuje neko cudno ortaštvo. Da nije Malahija sakrio kakav opasni
hereticki spis koji mu je povjerio Remigio? To bi onda znacilo da je Venancije procitao i pribilježio
neku tajanstvenu uputu koja se tice družine neotesanih i prostih ljudi što su se pobunili protiv
svega i svacega. Ali...« »Ali?«
»Ali se toj mojoj pretpostavci protive dvije cinjenice. Prvo, što se nije cinilo da Venancija zanimaju
takva pitanja. On je bio prevoditelj grckih spisa, a ne hereticki propovjednik... Drugo, što ta prva
pretpostavka ne bi objasnila recenice kao što je ona o smokvama, o kamenu ili o cvrccima...«
»Možda su to zagonetke koje imaju neko drugo znacenje«, napomenuh. »Ili vi imate neku drugu
pretpostavku?«
»Imam, ali još je nejasno. Dok citam ovu stranicu, cini mi se da sam neke od tih rijeci vec procitao i
na pamet mi dolaze gotovo slicne recenice koje sam vidio negdje drugdje. Cini mi se pace da ovaj
list govori o necemu o cemu se vec razgovaralo zadnjih dana... Ali ne sjecam se što je to. Moram o
tome razmisliti. Možda cu morati citati druge knjige.«
»Kako to? Da biste saznali što kaže jedna knjiga morate citati druge knjige?«
»Katkad se može i tako. Knjige cesto govore o drugim knjigama. Cesto je knjiga bezazlena poput
sjemenke, koja ce se rascvasti u opasnu knjigu, ili obratno, slatki je plod gorka korijena. Zar ne bi
citajuci Aberta mogao doznati što je mogao kazati Toma? Ili pak, citajuci doznati što je kazao
Averroes?«
»Istina«, rekoh udivljeno. Dotad sam mislio da svaka knjiga govori o stvarima, ljudskim ili božjim,
koje se nalaze izvan knjiga.
sam uvidio da knjige nerijetko govore o knjigama, a to je kao da "Ogovaraju jedne s drugima.
Osvijetljena ovom mišlju, ucini mi se da me knjižnica još više uznemiruje. Mjesto je to, dakle,
dugog stoljetnog šaputanja, neprimjetnog dijaloga izmedu pergamenata, nešto živo, stjecište sila
kojima jedan ljudski um ne može vladati, riznica tajni koje ishode iz mnogih umova i koje su
nadživjele one što su ih proizveli ili ih kao posrednici prenosili.
»Ali kakva je onda«, rekoh, »korist od skrivanja knjiga, kad se preko pristupacnih knjiga možemo
dovinuti do nepoznatih?«
»U rasponu stoljeca, nema nikakve koristi. U rasponu godina i dana, ima. Vidiš da smo se mi
zaista smeli.«
»Pa knjižnica prema tome nije sredstvo kojim se istina širi, nego sredstvo kojim se odgada njezino
objavljivanje?«, zacudeno upitah.
»Nije uvijek i nije nužno tako. U ovom slucaju jest.«
Šesti cas
Gdje Adson ode tražiti tartufe pa naide na malu bracu kako stižu u opatiju, potonji dugo razgovaraju s
Vilimom i s Ubertinom, i doznaju se vrlo žalosne stvari o Ivanu XXII.
Nakon tih razmatranja moj ucitelj odluci da više ništa ne poduzima. Vec sam rekao da je ponekad
bilo trenutaka kad bi potpuno obustavio svaku djelatnost, kao da je zastalo neprestano kružno gi-,
banje zvijezda, a s njim i s njima i on. Tako ucini i toga jutra. Ispruži se na slamarici, ociju uprtih u
prazno i ruku prekriženih na prsima, jedva pomicuci usne kao da izgovara molitvu, ali
ravnomjerno i bez žara.
Pomislih da on misli, pa nakanih poštovati njegovu meditaciju. Vratih se u dvorište i vidjeh da je
sunce oslabilo. Nedavno lijepo i jasno (dok je prva polovica dana bila na izmaku), jutro je postajalo
vlažno i mutno. Sa sjevera su nadolazili krupni oblaci i pocinjali zauzimati najviši dio visoravni
prekrivajuci je lakom sumaglicom. Cinilo se da je to magla, i možda se magla dizala i iz zemlje, ali
je na toj visini bilo teško razluciti pare što su dolazile odozdo od para koje su se spuštale odozgo.
Vec su se s mukom razlikovali obrisi najudaljenijih zgrada.
Vidjeh Severina gdje veselo okuplja svinjare i neke od njihovih živina. Rece mi da idu uz obronke
brda i u dolinu skupljati tartufe. Ja tada još nisam poznavao taj ukusni plod s rubova šuma koji
Uspijeva na tom poluotoku, a cinilo se da je znacajka benediktinskih posjeda bilo u Norci — gdje
je crn — bilo na tom tlu — gdje je bjelji mirisniji. Severin mi objasni što je i kako je tecan,
pripremljen na razlicitije nacine. I rece mi da ga je vrlo teško naci, jer je zavucen
pod zemlju, skrovitiji nego gljiva, a jedine životinje koje su sposobne da ga s pomocu njuha otkriju
jesu svinje. Samo što cim ga nadu hoce da ga požderu, pa ih valja odmah udaljiti, pritrcati i
iskopati ga. Doznah, nadalje, da mnogom vlastelinu nije ispod casti upustiti se u taj lov i slijediti
svinje kao da su plemeniti hrtovi, dok njih opet slijede sluge s motikama. Sjecam se, štoviše, kako
me neki gospodin iz moje zemlje, znajuci da poznajem Italiju, upitao kako to da je ondje vidio gdje
gospoda izvode svinje na pašu, a ja se nasmijah shvativši da su zapravo išli u potragu za
tartufima. No kad mu kazah da je toj gospodi bila želja naci »tar-tuf» pod zemljom da bi ga zatim
pojeli, doticni razabra da ja velim kako su tražili »der Teufel«, to jest davla, pa se pobožno prekriži
zaprepašteno me gledajuci. Onda se nesporazum razjasni i obojica se nasmijasmo. Takva je carolija
ljudskih jezika, koji cesto prema dogovoru ljudi istim glasovima oznacuju razlicite stvari.
Pošto su Severinove pripreme probudile moju znatiželju, odlucih da ga pratim, uz ostalo i zato što
sam shvatio da se on daje u tu potragu kako bi zaboravio tužne zgode koje su nas sve tištale, a ja
pomislih, budem li mu pomogao da zaboravi svoje misli, da cu i ja, ako ne odbaciti, a ono bar
zauzdati svoje. I buduci da sam sebi zadao da pišem uvijek i samo istinu, ne krijem da me potajno
vabila pomisao da cu možda kad sidem u dolinu, moci vidjeti nekoga o kome necu ništa da
kažem. Ali samom sebi i gotovo naglas ustvrdih, naprotiv, da cu možda, kako se taj dan išcekivao
dolazak dvaju poslanstava, ugledati jedno od njih.
Malo-pomalo kako smo silazili niz zavoje brijega zrak je postajao svjetliji. Ne zbog toga što se
vracalo sunce, jer su gornji dio neba zauzimali oblaci, nego su se stvari jasno razaznavale zato što
je magla ostajala nad našim glavama. Dapace, kad se spustismo dosta nisko, okrenuh se da
pogledam vrh brda i ne vidjeh više ništa: od polovice uspona naviše, vrhunac, visoravan, Zgrada.
Sve je nestajalo u oblacima.
Onoga jutra kad smo mi stizali, vec smo bili u brdima, a na nekim zavojima je još bilo moguce, s
udaljenosti od ne više od deset milja, a možda i manje, spaziti more. Naše je putovanje bilo bogato
iznenadenjima, jer bismo se odjednom našli na planinskoj zaravni koja je s vrleti gledala na
prekrasne zaljeve, a nedugo zatim bismo prodrli u duboke klance u kojima su se planine
ustobocile nad drugim planinama, pa bi jedna drugoj zaklanjala vidik na obalu u daljini dok je
sunce jedva dopiralo u dno doline. Nigdje kao u tom predjelu Italije nisam vidio da se tako cvrsto
i nenadano ispreplicu more i brda, primorja i alpski krajolici, dok se u hujanju vjetra u klancima
mogla naslutiti izmjenicna borba izmedu morskog cuha i ledenih strujanja s litica.
Toga je jutra, medutim, sve bilo sivo, i gotovo bijelo poput mlijeka, a obzora nije bilo cak ni kad bi
se klanci otvarali prema dalekim obalama. Ali ja tu duljim s uspomenama koje imaju malo
važnosti za ishod zbivanja što nas muci, strpljivi moj citatelju. Tako ti necu pripovijedati o raznim
zgodama što smo ih doživjeli tražeci »Derteufel«. Bolje je da ispricam o tome kako sam prvi
opazio poslanstvo male brace te smjesta potrcao prema samostanu da obavijestim Vilima.
Moj ucitelj pusti da pridošlica ude i da ih Opat pozdravi kako iziskuje obicaj. Zatim krenu u susret
skupini, pa nastade bratsko grljenje i pozdravljanje.
Vec je bilo prošlo doba rucka, ali su jedan stol svecano prostrli za goste, a Opat bi toliko uvidavan
te ih ostavi nasamu, u društvu s Vilimom, poštedjevši ih onoga što propisuje pravilo i dopustivši
im da se hrane i istovremeno medu sobom razmjenjuju dojmove, jer je, uostalom, bilo posrijedi,
Bože mi oprosti na toj nezgodnoj prispodobi, kao neko ratno vijecanje koje valja održati prije nego
što stigne neprijateljska vojska, to jest poslanstvo iz Avignona.
Nepotrebno je reci da su se novopridošli odmah susreli i s Ubertinom, kojega su svi pozdravili s
iznenadenjem, radošcu i štovanjem, cemu su razlog bile njegova duga odsutnost i strepnje oko
njegova nestanka, te vrline tog hrabrog borca koji je vec desetljecima bio istu bitku.
O fratrima koji su bili clanovima skupine govorit cu poslije, dok budem pricao o sastanku iduceg
dana, i zbog toga što sam ja s njima malo razgovarao, jer sam bio zaokupljen vijecanjem utroje
koje su odmah zapodjeli Vilim, Ubertino i Mihovil iz Cesene.
Mihovil je, po svemu sudeci, bio vrlo cudan covjek: vatren i strastven u pogledu franjevacke stvari
(u trenucima misticnog zanosa kad je imao iste kretnje i naglaske kao Ubertino); ljudski topao i
vedar po svojoj zemaljskoj naravi covjeka iz Romagne, kadrog da dobru trpezu i sretnog što je
ponovno medu prijateljima, Pronicav i oprezan, spreman da ucas postane lukav i okretan kao A i
podmukao kao krtica, cim se dotakne problema odnosa u velmožama, sposoban da se grohotom
smije, da usplamti, da rjecito šuti, da odvrati pogled od sugovornika ukoliko njegovo pitanje
zahtijeva da rastresenošcu prikrije to što mu uskracuje odgovor.
O njemu sam vec ponešto kazao na prethodnim stranicama, a to je bilo ono što sam cuo, možda od
osoba kojima su to pricali. Sad sam, medutim, bolje razumijevao velik dio njihovih protuslovnih
postupaka i munjevitih promjena u politickim planovima kojima je posljednjih godina bio zacudio
i same svoje prijatelje i pristaše. Kao vrhovni poglavar male brace, u pocetku je bio nasljednik
svetog Franje, a uistinu nasljednik njegovih tumaca. Morao se takmiti sa svetošcu i mudrošcu
prethodnika kao što je Bonaventura iz Bagnoregia, morao je zajamciti poštovanje pravila, ali u isto
vrijeme i imovinu reda, tako mocnog i brojnog, morao je slušati dvorove i gradske uprave od kojih
je red, makar i u obliku milodara, dobivao darove i ostavštine što su pospješivali njegovo
blagostanje i bogatstvo, a uza sve je to morao i paziti da potreba za pokorom ne odvuce iz reda
najuspaljenije spiritualce, što bi tu sjajnu redovnicku obitelj, kojoj je on bio na celu, rascjepkalo na
hereticke družine. Morao se svidjeti papi, carstvu, fratrima uboga života, svetom Franji koji ga je
zacijelo nadzirao s neba, kršcanskome narodu koji ga je nadzirao sa zemlje. Kad je Ivan sve
spiritualce osudio kao heretike, Mihovil mu je bez oklijevanja izrucio petoricu najsamovoljnijih
provansalskih fratara i pustio da ih papa pošalje na lomacu. No primijetivši (a vjerojatno je u tome
udjela imao i Ubertino) da u redu ima mnogo onih koji simpatiziraju sa sljedbenicima evandeoske
jednostavnosti, sve je izveo upravo tako da, cetiri godine nakon toga, kapitul u Perugi usvoji
zahtjeve spaljenih fratara. Naravno, time je nastojao u poredak i u ustanove reda ukljuciti potrebu
koja je mogla biti i hereticka, te želio da ono što hoce red, htjedne i papa. No dok se trudio da
pridobije papu, bez cijeg odobrenja nije htio ciniti ništa, nije prezreo usluge što su mu ih ponudili
car i carski teolozi. Još dvije godine prije nego što sam ga vidio, bio je naložio svojim fratrima, na
generalnom kapitulu u Lyonu, da o papinoj osobi govore suzdržano i s poštovanjem (a to je bilo
nekoliko mjeseci pošto je papa govorio o minoritima prosvjedujuci protiv »njihova lajanja,
njihovih zabluda i njihovih bezumlja«). Sad je pak sjedio za stolom, vrlo prijateljski raspoložen, s
osobama što su o papi govorile s poštovanjem koje je bilo manje nego nikakvo.
O ostalome sam vec ispricao. Ivan je htio da dode u Avignon, njemu se i išlo i nije mu se išlo, a
susret iduceg dana imao je presudio o nacinima i o jamstvu za putovanje koje ne smije izgledati
kao cin poniznosti, ali ni kao izazov. Ne vjerujem da je Mihovil ikada osobno sreo Ivana, bar otkad
je ovaj postao papa. U svakom slucaju, nije ga vidio odavno, pa su se njegovi prijatelji požurili da
mu lik tog simonista oslikaju vrlo mracnim bojama.
»Jedno ceš morati nauciti«, govorio mu je Vilim, »da se ne pouzdaješ u njegove prisege, jer ih on
održi uvijek u doslovnom smislu, a ono bitno prekrši.«
»Svi znaju«, govorio je Ubertino, »što se dogodilo u vrijeme njegova izbora...«
»Ne bih to nazvao izborom, radije nametanjem!«, umiješa se jedan od prisutnih, a poslije sam cuo
da ga nazivaju Hugom iz Newcastlea, a imao je naglasak kao moj ucitelj. »Uostalom, ni smrt
Klementa V nije nikad bila posve jasna. Kralj mu više nije oprostio što je obecao da ce povesti
parnicu protiv uspomene na Bonifacija VIII., i što je radio sve da ospori svog prethodnika. Kako je
umro u Carpentrasu, to nitko pravo ne zna. Cinjenica je, kad se kardinali sastanu u Carpentrasu
radi konklave, da se ne ustanovi tko je novi papa, jer (i to s pravom) rasprava skrene na pitanje
izbora izmedu Avignona i Rima. Ne znam tocno što se dogodilo tih dana, kažu pokolj, navodno je
kardinalima prijetio necak mrtvog pape, poubijali su njihove sluge, zapalili palacu, kardinali se
prizvah kralju, kralj rekao kako nikad nije htio da papa napusti Rim, neka se strpe i neka dobro
izaberu... Onda umre Filip Lijepi, i on sam Bog zna kako...«
»Ili vrag zna kako«, rece Ubertino prekriživši se, a za njim se povedoše i ostali.
»Ili vrag zna kako«, složi se Hugo uz posrpdan smiješak. »Sve u svemu, nakon njega dode drugi
kralj, preživi osamnaest mjeseci, umre, za nekoliko dana umre i njegov tek rodeni nasljednik,
njegov brat namjesnik preuzme prijestolje...«
»A upravo je taj Filip V., dok je još bio grof od Poitiersa, ponovno skupio kardinale koji su bježali
iz Carpentrasa«, rece Mihovil.
»Zaista«, nastavi Hugo, »on ih skupi za konklavu u Lyonu, u Dominikanskom samostanu, kunuci
se da ce braniti njihov život i da nece držati kao uznike. Ali cim se oni predaju na njegovu milost i
nemilost, ne samo da ih on zakljuca (što bi pak bio ispravan obicaj), nego im iz dana u dan
smanjuje obroke, sve dok ne donesu nekakvu Auku. I svakome obeca da ce podržati njegovo
isticanje, za izbor ako se docepa prijestolja, umorni od dvogodišnjeg ropstva, u strahu da ce ondje
ostati citav život, slabo hranjeni, kardinali pristanu na sve, proždrljiva, i na Petrovu stolicu
postave on sedamdeset i više godišnju nakazu...«
»Nakaza doduše jest«, nasmija se Ubertino, »i djeluje sušicavo, ali je snažniji i prepredeniji nego
što se misli!«
»Obucarov sin«, progunda jedan od poslanika.
»Krist je bio drvodjelcev sin!«, ukori ga Ubertino. »Nije u tome stvar. On je obrazovan covjek, u
Montpellieru je ucio pravo, a u Parizu medicinu, svoja je prijateljstva znao njegovati na
najprikladniji nacin da bi došao i do biskupskih stolica i do kardinalskog šešira kad mu se cinilo
shodnim, a dok je u Napulju bio savjetnik Roberta Savojskog, mnoge je zapanjio svojom
oštroumnošcu. A kao avignonski biskup, uvijek je davao primjerene savjete (mislim, primjerene
tom bijednom pothvatu) Filipu Lijepom, kako bi razorio templarski red. A poslije izbora je uspio
umaknuti uroti kardinala koji su ga htjeli ubiti... Ali nisam htio govoriti o tome, pricao sam o
njegovoj vještini da iznevjeri zakletvu, a da ga nitko ne može okriviti za vjerolomstvo. Kad su ga
izabrali, i da bi ga izabrali, obecao je kardinalu Orsiniju da ce papinsku stolicu vratiti u Rim te se
zakleo na posvecenu hostiju da, ne održi li obecanje, nikad više nece uzjahati konja ili mazgu. I
znate li što je napravio taj lisac? Pošto se dao okruniti u Lyonu (protiv volje kralja, koji je htio da se
obred obavi u Avignonu) iz Lyona je u Avignon putovao brodom!«
Svi fratri se nasmijaše. Papa je krivokletnik, ali mu se ne može zanijekati stanovita dosjetljivost.
»On je bestidan«, priklopi Vilim. »Zar Hugo nije rekao da on nije ni pokušao zabarušiti svoju
prijevaru? Nisi li mi ti, Ubertino, pripovijedao što je kazao Orsiniju onaj dan kad je stigao u
Avignon?«
»Jesam«, rece Ubertino, »kazao mu je da je francusko podneblje tako lijepo, da ne vidi razloga
zašto bi nogom stupio u grad pun ruševina kao što je Rim. A buduci da papa, kao Petar, ima moc
da veže i da razriješi, on se sada tom moci služi i odlucuje da ostane tamo gdje jest i gdje mu je
tako dobro. A kada ga je Orsini pokušao podsjetiti na to da mu je dužnost živjeti na vatikanskom
brežuljku osorno gaje pozvao na poslušnost i presjekao raspravu. Ali tu nije kraj zgodi s prisegom.
Kad se iskrcao iz broda, imao se popeti na bijelu kobilu, koju bi slijedili kardinali na crnim
konjima, kao što zahtijeva predanje. On je, medutim, u biskupsku palacu otišao pješke. A zaista i
nisam cuo da se ikad više popeo na konja. I ti, Mihovile, od takvog covjeka ocekuješ da se
pridržava jamstava koja ti pruži?«
Mihovil ostade dugo šuteci. Zatim rece: »Mogu razumjeti papinu želju da ostane u Avignonu, i s
tim se ne sporim. Ali se on nece moci boriti s našom željom za siromaštvom i s našim tumacenjem
Kristova primjera.«
»Ne budi naivan, Mihovile«, uplete se Vilim, »vaša, naša želja baca na njegovu zlokobno svjetlo.
Moraš shvatiti da se na biskupsku stolicu stoljecima nije uspeo gramziviji covjek. Babilonske
bludnice protiv kojih je nekoc grmio naš Ubertino, pokvareni pape o kojima su govorili pjesnici iz
tvoje zemlje kao onaj Alighieri, bili su pitomi i smjerni janjci u usporedbi s Ivanom. To je kradljiva
svraka, židovski lihvar! U Avignonu se trguje više negoli u Firenci! Doznao sam za sramnu
nagodbu s Klementovim necakom, Bertrandom de Gothom, onim koji je odgovoran za pokolj u
Carpentrasu (u kojemu su, izmedu ostalog, kardinale olakšali za sve njihove dragulje): taj se bio
docepao ujakova blaga, koje nije bilo maleno, a Ivanu nije izbjeglo ništa od onoga što je ukrao (u
Cum venerabiles tocno nabraja novac, zlatne i srebrne posude, knjige, sagove, drago kamenje,
ukrase...). No Ivan je hinio da ne zna kako je Bertrand došao do milijun i po zlatnih fjorina za
vrijeme pljacke u Carpentrasu, nego je s njima raspravljao o drugih trideset tisuca fjorina, za koje
je Bertrand priznavao da ih je od ujaka dobio za 'pobožnu nakanu', to jest za križarski pohod.
Ustanovi se da ce Bertrand zadržati polovicu svote za križarski pohod, a da ce druga polovica
otici Svetoj Stolici. Poslije Bertrand nije zapocinjao nikakav križarski rat, barem za sada, a papa još
nije vidio ni jednog fjorina...«
»Onda nije baš tako spretan«, primijeti Mihovil.
»To je jedina prilika u kojoj su ga izigrali u vezi s novcem«, rece Ubertino. »Moraš dobro znati s
kakvim sojem trgovca imaš posla! U svim je ostalim prilikama pokazao davolsku spretnost u
zgrtanju lovca. To je kralj Mida, što takne pretvori se u zlato koje pritjece u Avignonske blagajne.
Svaki put kad sam ulazio u njegove odaje, stjecao sam bankare, mjenjace novca i stolove krcate
zlatom, klerike gdje prebrojavaju fjorine i slažu ih jedne na druge u kupice... I vidjeh kakvu je
palacu dao za se izgraditi, uz raskoš kakav su jednoc popisivali samo bizanskom caru ili
tatarskom Velikom kanu. Pa sad razumiješ zašto je izdao sve te bule protiv ideje siromaštva. Pa
znaš li da je potaknuo dominikance, koji mrze naš red, da isklešu Kristove kipove s kraljevskom
krunom, s purpurnom i zlatnom tunikom i obuci? U Avignonu su izložili raspeca na kojima je Isus
prikovan samo za samo jednu ruku, dok drugom dodiruje kesu koja mu visi o pasu, da bi
naznacili kako On dopušta upotrebu novca u vjerske svrhe...«
»Oh, kakav bestidnik!«, uskliknu Mihovil. »Pa to je pravo huljenje!«
»Papinskoj je tijari«, nastavi Vilim, »dodao trecu krunu, zar ne Ubertino?«
»Tako je. Pocetkom tisucljeca papa Hildebrand uzeo je jednu krunu, s natpisom Corona regni de
manu Dei, zloglasni je Bonifacije nedavno dodao drugu, napisavši na njoj Diadema imperii de martu
Petri, a Ivan je samo usavršio znamenje: tri krune, duhovna, svjetovna i crkvena vlast. Znamenje
perzijskih kraljeva, pogansko znamenje...«.
Bio je tu i neki fratar koji je dotad sjedio šutke, vrlo pobožan i zaokupljen gutanjem dobrih jela što
ih je Opat poslao na trpezu, 'Uzneseno je osluškivao razne razgovore i tu i tamo ispuštao
sarkastican smijeh na papin racun ili bi s odobravanjem mumljao na gnjevne uzvike svoje subrace.
No što se ostalog tice, trsio se da ocisti bradu od umaka i komada mesa što su mu ispadali iz
bezubih, ali pohlepnih usta, a ono nekoliko puta što se obratio nekom svom susjedu, cinio je to da
bi pohvalio kakvocu koje poslastice. Onda doznah da je to gospar Jeronim, onaj biskup od Carre
za kojega je prije nekoliko dana Ubertino mislio da je vec preminuo (a moram reci da je glas o
tome kako je on vec dvije godine mrtav dugo kolao kršcanskim svijetom, jer sam ga cuo i poslije
toga; i doista je i umro nekoliko mjeseci nakon tog našeg susreta, a ja i dalje smatram da je
izdahnuo od velike srdžbe koju je u njemu raspalio sastanak sljedeceg dana, pa sam gotovo
pomišljao da ce se raspuknuti odmah i smjesta, toliko je bio slaba tijela i žucljive cudi).
U tom trenutku upade u razgovor govoreci punim ustima: »A osim toga, znate da je taj grad
izradio uredbu kojom se uspostavljaju taxae sacrae poenitentiariae, što je smislio da bi iskoristio
svecenicke grijehe i iz njih izvukao još novca. Ako svecenik puteno zgriješi s redovnicom, s
rodakinjom ili s bilo kojom ženom (jer i to se dogadaji moci ce dobiti oprost samo ako plati
šezdeset i sedam zlatnih lira i dvanaest novcica. A ako popusti životinjskom porivu, to ce ga
koštao više od dvjesta lira, ali pocini li grijeh s djecom ili sa životinjama, a ne sa ženskama, globa
ce se svesti na sto lira. A redovnica koja se podala mnogim muškarcima, bilo istovremeno bilo
odvojeno, unutar ili izvan samostana, a koja zatim hoce da postane poglavarica, morat platiti sto
trideset i jednu zlatnu liru i petnaest novcica...«
»Hajdemo, gosparu Jeronime«, stade prosvjedovati Ubertino, znate kako malo ljubim papu, ali ga
u ovome moram braniti! To je kleveta koja kruži Avignonom, tu uredbu nisam nikad vidio!«
»Postoji«, nepokolebljivo ustvrdi Jeronim. »Ni ja je nisam vidio, ali postoji.«
Ubertino odmahnu glavom, a ostali zašutješe. Opazih da su navikli ne shvacati suviše ozbiljno
gospara Jeronima, kojega je Vilim neki dan opisao kao glupana. Vilim htjede svakako nastaviti
razgovor: »Kako bilo da bilo, bila istina ili laž, ta nam glasina kaže kakva moralna atmosfera vlada
u Avignonu, gdje svi, i izrabljivani i izrabljivaci, znaju da žive na mjestu koje je više tržnica negoli
dvor Kristova predstavnika. Kad se Ivan popeo na Stolicu, pricalo se o blagu od sedamdeset tisuca
zlatnih fjorina, a sad ih ima koji vele da ih je skupio više od deset milijuna.«
»Istina«, rece Ubertino. »Mihovile, Mihovile, ne znaš kakvih sam se sramota nagledao u
Avignonu!«
»Pokušajmo biti pošteni«, rece Mihovil. »Znamo da su i naši cinili izgrede. Cuo sam vijest o
franjevcima koji su izvodili oružane napade na dominikanske samostane te bi razgolitili
neprijateljske fratre da bi im nametnuli siromaštvo... To je razlog što se nisam usudio suprotstaviti
se Ivanu u vrijeme provansalskih dogadaja... Hocu da s njim sklopim sporazum, necu poniziti svoj
ponos, samo cu od njega tražiti da ne ponizuje našu poniznost. Necu mu govoriti o novcu, samo
cu ga zamoliti da pristane na zdravo tumacenje Svetog pisma. I to cemo sutra morati postici s
njegovim izaslanicima. Na kraju krajeva, to su ljudi koji se bave teologijom i valjda nisu svi
grabežljivi kao Ivan. Kad uceni ljudi budu donijeli odluku o tumacenju Pisma, on nece moci...«
»On?«, prekinu Ubertino. »Ali ti još ne znaš za njegove ludosti na teološkom podrucju. On želi
uistinu sve svezati svojom rukom, i na nebu i na zemlji. Vidjeli smo što radi na zemlji. Što se tice
neba... Pa dobro, on još nije izrazio ideje o kojima ti govorim, barem ne javno, sigurno znam da je
o tome šaputao svojim povjerljivim ljudima. Upravo razraduje ludacke, ako ne i nastrane
postavke, koje ce navodno izmijeniti samu bit doktrine i našem propovijedanju oduzeti svaku
moc!«
»Kakve?«, zapitaše mnogi.
Pitajte Berengara, on to zna, on mi je o tome govorio.« Ubertino se obratio Berengaru Talloniju,
koji je zadnjih godina bio jedan od najodlucnijih papinih protivnika na samom njegovom dvoru
Stigavši iz Avignona, prije dva dana se ponovno pridružio skupini drugih franjevaca i s njima
stigao u opatiju.
»To je mutna i gotovo nevjerojatna prica«, rece Berengar. »Cini se, dakle, da je Ivan naumio
ustvrditi kako pravednici nece uživati u blaženoj viziji sve dok ne prode Sudnji dan. Odavno on
razmišlja nad devetim versetom šeste glave Apokalipse, u kojem se govori o otvaranju petog
pecata, gdje se pod žrtvenikom pojavljuju duše zaklanih zbog rijeci Božje i traže pravdu. Svakome
od njih je dana bijela haljina i receno im je da se strpe još malo vremena... To je znak, obrazlaže
Ivan, da ce oni moci vidjeti Boga u njegovoj biti tek kad se ispuni posljednji sud.«
»Ali kome je on to rekao«, zaprepašteno upita Mihovil.
»Dosad, samo nekolicini najprisnijih, ali glas je puknuo, kažu da priprema otvoreni istup, ne
odmah, možda za koju godinu, sad se savjetuje sa svojim teolozima...«
»Ha, ha!«, iskesi se Jeronim žvacuci.
»I ne samo to, cini se da želi ici i dalje i objaviti da se prije toga dana nece otvoriti ni pakao... Cak
ni za davole.«
»Gospodine Bože, pomozi!«, uzviknu Jeronim. »A što cemo onda pricati grešnicima, ako im ne
budemo mogli zaprijetiti da ce poci izravno u pakao cim umru!?«
»Mi smo u rukama ludaka«, rece Ubertino. »Ali ne razumijem zašto on to hoce...«
»Otici ce u vjetar citava doktrina o oprostima«, zakuka Jeronim, »i cak ih ni on više nece moci
prodavati. Zašto bi pop koji je zgriješio kao životinja morao platiti toliko zlatnih lira da bi izbjegao
tako daleku kaznu?«
»Ne tako daleku«, odlucno ce Ubertino, »vremena ce skoro dospjeti!«
»To znaš ti, dragi brate, ali ne znaju priprosti. Eto kako stoje stvari!« povika Jeronim, i cinilo se da
mu jelo više ne ide u tek. »Koje u pogubne zamisli, sigurno su mu je uvrjeli u glavu oni fratri
propovjednici... Ah!«, i odmahnu glavom.
»Ali zašto?«, ponovi Mihovil iz Gesene.
»Ne vjerujem da za to ima nekog razloga«, rece Vilim. »To je pokus koji je on sebi priuštio, potez iz
oholosti. Hoce da doista on bude taj koji odlucuje o nebu i o zemlji. Znao sam za ta govorkanja o
tome mi je pisao Vilim Occam. Vidjet cemo hoce li na kraju uspjeti ili ce uspjeti teolozi, cijelo
crkveno mnijenje, same želje Božjeg nauka, biskupi...«
»Oh, kad je u pitanju doktrina, on ce moci slomiti i teologe...« tužno ce Mihovil.
»Nije receno«, odgovori Vilim. »Živimo u vremenu u kojem se ucenjaci što se razumiju u Božje
stvari ne boje papu proglasiti heretikom- Oni su, na svoj nacin, glas kršcanskog naroda. Protiv
kojega sada nece moci ništa niti papa.«
»Još gore, još gore«, prestrašeno promrmlja Mihovil. »S jedne strane lud papa, s druge strane Božji
narod koji ce, makar i na usta svojih teologa, uskoro zahtijevati pravo da slobodno tumaci Sveto
pismo...« »A što ste vi drugacije napravili u Perugi?«, upita Vilim. Mihovil se trgnu kao uboden u
živac: »Upravo zbog toga želim sresti papu. Ne možemo ništa s cim se i on ne složi.«
»Vidjet cemo, vidjet cemo«, zagonetno ce Vilim. Moj je ucitelj zaista bio vrlo oštrouman. Kako je
samo predvidio da ce poslije i sam Mihovil odluciti da se osloni na carske teologe i na narod da bi
osudio papu? Kako je predvidio da ce, kad cetiri godine nakon toga Ivan prvi put objavi svoju
nevjerojatnu doktrinu, ustati cijeli kršcanski svijet? Ako blažena vizija nastupa tako kasno, kako
pokojnici mogu posredovati za žive? I što bi bilo sa štovanjem svetaca? Baš ce minoriti zapoceti
neprijateljstva osudom upucenom papi, a u prvim ce redovima biti Vilim Occam, strog i
neumoljiv u svojim obrazloženjima. Borba ce trajati tri godine, sve dok se Ivan, nadomak smrti,
djelomicno ne pokaje. Dosta godina poslije toga, cuh gdje opisuju kakav se pojavio na skupštini
kardinala u prosincu 1334., sitniji nego što se ikad dotad cinio, olinjao od godina, kao
devedesetogodišnjak na umoru, blijeda lica, i navodno je rekao (lisac, onako spretan u igrama
rijeci ne samo kad je kršio prisege nego i kad je oporicao svoju tvrdoglavost): »Mi priznajemo i
vjerujemo da se duše odijeljene od tijela i potpuno procišcene nalaze na nebu, u raju s Andelima i
s Isusom Kristom, i da one vide Boga u njegovoj božanskoj biti. razgovijetno i licem u lice...«, a
zatim napravi stanku, za koju nikada ne doznade je li joj uzrokom bilo teško disanje ili pokvarena
želja da zadnju primjedbu naglasi kao suprotnu, »u onoj mjeri su joj to stanje i položaj odijeljenje
duše dopušta«. Sutradan ujutro, nedjelja, naredi da ga posjednu u izduženu stolicu s nagnutim
naslonom, pruži svojim kardinalima ruku na poljubac i umrije. Ali opet razvlacim i pricam o
drugim stvarima, umjesto o onima o kojima bih morao pricati. Zapravo je to stoga što nastavak
tog razgovora za stolom ne pospješuje posebno razumijevanje dogadaja kojima pripovijedam.
Mala braca se dogovoriše o ponašanju kojeg se valja držati iduceg dana. Jednog po jednog
procijeniše svoje protivnike. Zabrinuto primiše vijest, koju im je priopcio Vilim, o dolasku
Bernarda Guija, a još zabrinutije cinjenicu da ce avignonsko izaslanstvo predvoditi kardinal
Bertrando del Poggetto. Dvojica inkvizitora su bila odviše: bio je to znak da se protiv minorita
kane koristiti dokazima o krivovjerništvu.
»To gore«, rece Vilim, »i mi cemo njih nazvati krivovjernicima.«
»Nemojmo, nemojmo«, rece Mihovil, »budimo oprezni, ne smijemo upropastiti mogucnost za
kakav sporazum.«

»Koliko se meni cini«, rece Vilim, »premda sam radio na ostvarenju tog susreta, a ti to znaš,
Mihovile, ja ne vjerujem da Avignonci ovamo dolaze u namjeri da postignu ikakav pozitivni
ishod. Ivan hoce da u Avignon dodeš sam i bez jamstva. Ali susret ce barem necemu poslužiti, da
ti to shvatiš. Bilo bi gore da si otputovao, a da nisi doživio to iskustvo.«
»Ti si se, znaci, trudio, i to mnogo mjeseci, da bi ostvario nešto što smatraš uzaludnim«, gorko ce
Mihovil.
»To ste od mene zatražili, i ti i car«, rece Vilim. »I napokon, nikad nije nekorisno bolje upoznati
svoje neprijatelje.«
U taj nas cas dodoše obavijestiti da u utvrdu ulazi drugo izaslanstvo. Mala braca ustadoše i
podoše u susret papinim ljudima.
Deveti cas
Gdje stigne kardinal del Poggetto, Bernard Gui i ostali ljudi izAvignona, a zatim se svatko bavi drugim
stvarima.
Ljudi koji su se vec odavno poznavali, ljudi koji su jedni o drugima culi a da se nisu poznavali,
pozdravljali su se u dvorištu uz prividnu blagost i dobrotu. Kardinal Bertrando del Poggetto
držao se uz Opata kao netko tko je u tijesnoj vezi s vlašcu, gotovo kao da je on sam drugi papa, te
je dijelio svima, poglavito minoritima, srdacne osmijehe i isticao nadu da ce sutrašnji susret
donijeti divne sporazume, izrijekom prenoseci iskrene želje za mir i srecu (odabrao je taj
medunarodni, franjevcima omiljen izraz) od strane Ivana XXII.
»Izvrsno, izvrsno, mladicu«, kaza meni kad me Vilim ljubazno predstavio kao svojeg pisara i
ucenika. Zatim me upita poznajem li Bolognu pa mi stade hvaliti njezinu ljepotu, dobru kuhinju i
sjajno sveucilište te me pozva da je posjetim, umjesto da se jednog dana vratim, kako mi rece, k
onom svom njemackom narodu koji zadaje toliko patnje našemu gospodinu papi. Onda mi da
prsten da ga poljubim, pri cemu je vec upravljao osmijeh nekom drugom.
S druge strane, moju je pozornost odmah privukla licnost o kojoj sam tih dana vec bio cuo
govoriti, Bernard Gui, kako su ga zvali Francuzi, odnosno Bernardo Guidoni ili Bernardo Guido,
kako su ga bivali drugdje. Bio je to otprilike sedamdesetogodišnji dominikanac, slabunjav,
uspravna lika. Dojmiše me se njegove sive, hladne oci, kadre da u bezizražajno zure, oci koje cu u
više navrata vidjeti kako sijevaju smislenim blijeskom. Bio je vješt i kad je valjalo prikriti misli i
kad ih je valjalo navlas iskazati.
Za vrijeme sveopceg razmjenjivanja pozdrava nije bio udvoran niti srdacan kao drugi, nego uvijek
i jedva jedvice pristojan. Kad ugleda Ubertina, kojega je vec poznavao, pristupi mu s velikim
poštovanjem, ali se u njega zapilji na nacin od kojega me podidoše trnci nemira. Pozdravljajuci
Mihovila iz Cesene pocasti ga osmijehom koji je bilo teško proniknuti, pa promrsi bez topline:
»Ondje vas vec dugo ocekujemo«. U toj recenici ne mogoh razabrati ni trunku strepnje, ni sjenu
poruge, ni naredbodavni ton, ali ni slutnju koristoljublja. Susretnu se s Vilimom, pa pošto dozna
tko je, pogleda ga s uljudnim neprijateljstvom, ali ne zato što bi mu lice odavalo pritajene osjecaje,
u to sam bio siguran (iako nisam bio siguran u to gaji li on uopce ikakve osjecaje), nego zacijelo
stoga što je htio da Vilim njegovo neprijateljstvo osjeti. Vilim mu na tom neprijateljstvu uzvrati
pretjerano srdacno govoreci mu: »Odavno sam želio upoznati covjeka ciji mi je ugled bio poukom
i primjerom u toliko važnih odluka što su nadahnule moj život.« To je bez daljnjega bila pohvala i
gotovo laskava izjava za svakoga tko ne zna, kao što je Bernard i te kako dobro znao, da je jedna
od najvažnijih odluka u Vilimovu životu bila da napusti inkvizitorski posao. Stekoh dojam, ako bi
Vilim Bernarda rado bio vidio u kakvoj carskoj samici, da bi jamacno i Bernard s velikim
zadovoljstvom bio gledao kako Vilim nesretnim slucajem i iznenadno pogiba, pa kako je Bernard
tih dana raspolagao zapovjedništvom nad oružnicima, pobojah se za život svojega dobrog ucitelja.
Bernarda je Opat vec po svoj prilici bio izvijestio o zlocinima što su se odigrali u opatiji. Praveci se,
naime, da ne opaža otrov što ga je sadržavala Vilimova recenica, rece mu: »Cini se da cu se ovih
dana, na Opatov zahtjev i kako bih obavio zadacu koja mi je povjerena u smislu sporazuma oko
kojeg smo se evo ovdje sastali, morati pozabaviti vrlo žalosnim zbivanjima iz kojih zaudara kužni
zadah zloduhov. O tom vam govorim jer znam da ste se u negdašnja vremena, kad biste mi bili
bliskiji, i vi uz mene — i uz one kao što sam ja — borili na tom polju gdje su se u okršajima
sukobljavale snage dobra sa snagama zla.«
»Zaista«, mirno rece Vilim, »ali onda sam prešao na drugu stranu.«
Bernard hrabro podnije udarac: »Možete li mi kazati štogod korisno o tim zlocinackim djelima?«
»Na nesrecu, ne mogu«, ugladeno odgovori Vilim. »Nemam vaše iskustva u zlocinackim djelima.«
Od tog casa pa nadalje svima im izgubih trag. Nakon još jednog ugovora s Mihovilom i s
Ubertinom, Vilim se povuce u skriptorij. Zamoli Malahiju da mu dopusti pregledati neke knjige, a
ne pode mi za rukom da im cujem naslove. Malahija ga cudnovato pogleda, ali mu ih nije mogao
odbiti. Zacudo nije ih morao tražiti u knjižnici. Sve su vec bile na Venancijevu stolu. Moj se ucitelj
zadubi u citanje, pa odlucih da mu ne smetam.
Sidoh u kuhinju. Ondje spazih Bernarda Guija. Možda je htio izvidjeti raspored opatije pa je zato
obilazio posvuda. Zacuh kako ispituje kuhare i druge sluge služeci se manje-više dobro tamošnjim
puckim jezikom (sjetih se da je bio inkvizitor u sjevernoj Italiji). Ucini mi se da se raspituje o
urodu, o organizaciji rada u samostanu. No postavljajuci i najbezazlenija pitanja prodornim bi
pogledom prikivao svojeg sugovornika, zatim bi nenadano postavio novo pitanje, a tad bi njegova
žrtva problijedjela i stala zamuckivati. Po tome zakljucili da, na neki neobicni nacin, provodi
istragu i da se koristi jezivim oružjem što ga u obavljanju svoje službe svaki inkvizitor posjeduje i
kojim rukuje: strahom onog drugog. Zato što svako tko je podvrgnut istrazi obicno inkvizitoru
kaže, od bojazni da ga za nešto ne osumnjice, sve što se može upotrijebiti da se osumnjici netko
drugi.
Sve do kraja tog popodneva, kud god sam se kretao, vidio sam Bernarda kako tako postupa, bilo u
mlinovima, bilo u kloštru. Ali gotovo nikad nije oslovljavao redovnike, uvijek bracu laike ili
seljake. Suprotno od onoga što je dotad cinio Vilim.
Vecernja
Gdje se ucini da Alinardo pruža dragocjena obavještenja, a Vilim otkrije svoju metodu kojom se stiže do
vjerojatne istine preko niza sigurnih grešaka.
Kasnije Vilim side iz skriptorija dobre volje. Dok smo cekali da dode doba vecere, u kloštru
nadosmo Alinarda. Zapamtivši njegovu molbu, još sam prvog dana iz kuhinje nabavio slanutak,
pa mu ga ponudih. Zahvali mi gurajuci zrna u bezuba i slinava usta. »Jesi li vidio, sinko«, rece mi,
»i drugi je leš ležao ondje gdje je prorekla knjiga... Sad cekaj cetvrtu trublju!«
Upitah ga kako to da misli kako se kljuc za slijed zlocina nalazi u Knjizi otkrivenja. Zacudeno me
pogleda: »Ivanova knjiga daje kljuc za sve!« Pa doda iskreveljivši lice u izraz pun jeda: »Znao sam
ja to, odavno sam ja to govorio... Ja sam taj, znaš, koji sam predložio Opatu... tadašnjem, da
prikupi što je moguce više komentara Apokalipse. Ja sam imao postati knjižnicar... Ali je onaj
drugi postigao da ga pošalju u Silos, gdje je našao najljepše rukopise i vratio se sa sjajnim
plijenom... Oh, on je znao gdje treba tražiti, govorio je i jezik nevjernika... I tako je knjižnicu na
cuvanje dobio on, a ne ja. Ali Bog ga je kaznio i prije vremena ga poslao u kraljevstvo tame. Ha,
ha..- zlokobno se nasmija taj starac koji mi se dotad, uronjen u vedrinu svojih sijedih vlasi, cinio
nalik na nevina djecaka.
»Tko je bio taj o kome govorite?«, upita Vilim.
Iznenadeno nas pogleda. »O kome sam govorio? Ne sjecam se... bilo je to prije tako mnogo
vremena. Ali Bog kažnjava, on briše, Bog zamracuje i sjecanja. Mnoga su se ohola djela pocinila u
knjižnici. Osobito otkad je pala u ruke strancima. Bog još kažnjava...«
Me pode nam za rukom da iz njega izvucemo druge rijeci, pa ga prepustismo njegovu spokojnom
i zajedljivom bunilu. Vilim pokaza veliko zanimanje za taj razgovor: »Alinardo je covjek kojega
valja slušati, svaki put kad progovori kaže nešto zanimljivo.«
»Što je kazao ovaj put?«
»Adsone«, rece Vilim, »rješavanje tajne nije isto što i izvodenje zakljucaka iz prvih nacela. A ne
može se ni poistovjetiti sa skupljanjem velikog broja pojedinacnih podataka da bi se zatim sastavio
opci zakon. To prije znaci naci se pred jednim, ili pred dva, ili pred tri pojedinacna podatka koji
naoko nemaju niceg zajednickog i nastojati pretpostaviti mogu li to biti mnogi slucajevi nekog
opceg zakona koji još ne poznaješ i koji možda još nikad nije izražen. Naravno, ako znaš, kao što
veli filozof, da ni covjek, ni konj ni mazga nemaju žuci i da svi dugo žive, možeš pokušati izraziti
nacelo po kojemu bica bez žuci dugo žive. Ali zamisli slucaj rogatih životinja. Zašto imaju rogove?
Odjednom opaziš da nijedna rogata životinja nema zubiju u gornjoj vilici. Bilo bi to lijepo otkrice,
kad ne bi, jao, uvidio da ima životinja bez zuba u gornjoj vilici, koje ipak nemaju rogove, kao što je
deva. Napokon primijetiš da sve životinje bez zuba u gornjoj vilici imaju dva želuca. Dobro,
možeš pretpostaviti da životinja koja nema dovoljno zuba slabo žvace, pa su joj dakle potrebna
dva želuca da bi mogla bolje probaviti hranu. Ali rogovi? Onda se potrudiš zamisliti neki
materijalni uzrok rogovima, zbog kojega nedostatak zuba snabdijeva životinju suviškom koštane
tvari koja mora izbiti s neke druge strane. No je li to dovoljno objašnjenje? Nije, jer deva nema
gornjih zubi, ima dva želuca, ali nema rogova. Pa onda moraš pretpostaviti i neki svrhoviti uzrok.
Koštana tvar se ocituje u obliku rogova samo u životinja koje nemaju drugih sredstava za obranu.
Deva, naprotiv, ima vrlo tvrdu kožu i nema potrebe za rogovima. Tada bi taj zakon mogao
glasiti...«
»Ali kakve to veze ima s rogovima«, nestrpljivo upitah, »i zašto se bavite rogatim životinjama?«
"Ja se time nikad nisam bavio, ali se time dosta bavio lincolnski biskup, pošavši od Aristotelove
zamisli. Da budem iskren, ja ne nam jesu li razlozi koje je našao pravi, niti sam ikad provjeravao S
Je su devi zubi i koliko ima želudaca. Samo sam ti htio reci kako kod prirodnih cinjenica traženje
zakona koji bi ih objasnili odvija zamršen nacin. Pred nekim neobjašnjivim cinjenicama moraš
ušati zamisliti mnogo opcih zakona, koje još ne možeš povezati s cinjenicama kojima se baviš. I
iznenada, iz neocekivane povezanosti ishoda, slucaja i zakona, ukazuje ti se sud koji ti se cini
uvjerljiviji od ostalih. Pokušaš ga primijeniti na sve slicne slucajeve, upotrijebiti ga da bi izrekao
neka predvidanja, i otkriješ da si pogodio. Ali sve do kraja neceš doznati koje predikate moraš u
svoje rasudivanje uvoditi a koje ispuštati. Pa tako cinim i ja sada. Redam mnoge nepovezane
pojedinosti i zamišljam pretpostavke. Ali, moram ih zamisliti mnogo, a medu njima ih ima
prilicno koje su toliko besmislene da bih se stidio da ti ih kažem. Vidiš, u slucaju s konjem
Vrancem, kad sam vidio tragove, zamislio sam mnogo komplementarnih i proturjecnih
pretpostavki: to je mogao biti odbjegli konj, postojala je mogucnost da je na tom lijepom konju
Opat sišao niz padinu, da je neki konj Vranac ostavio znakove u snijegu, a neki drugi konj Šarac,
dan prije, dlaku u grmlju, i da su grane pokidali ljudi. Ja nisam vidio kako opskrbnik i sluge
uzrujano traže. Tad sam shvatio da je pretpostavka u vezi s Vrancem jedina tocna pa sam iskušao
je li istinita obrativši se slugama. Pobijedio sam, ali mogao sam i izgubiti. Drugi su me smatrali
mudrim, jer sam pobijedio, ali nisu znali za mnoge slucajeve u kojima sam ispao glup, jer sam
izgubio, i nisu znali da nekoliko casaka prije nego što sam pobijedio nisam bio siguran da necu
izgubiti. O zbivanjima u opatiji, pak, imam mnogo lijepih pretpostavki, ali nema nijedne ocevidne
cinjenice koja bi mi omogucila da kažem koja je najbolja. Pa stoga, da poslije ne bih djelovao
glupim, ustegnut cu se da se sada pravim domišljatim. Pusti me da još razmislim, bar do sutra.«
U tom trenutku shvatih kakav je nacin rasudivanja u mojeg ucitelja, i ucini mi se da je prilicno
razlicit od nacina filozofa koji rasuduje o osnovnim nacelima, tako da njegov um gotovo poprima
znacajke Božjega uma. Razumjedoh da Vilim, kad nema odgovora, postavlja mnogo odgovora koji
se medu sobom razlikuju. Ostadoh zbunjen.
»Ali onda«, usudih se napomenuti, »još ste daleko od rješenja..-« »Vrlo sam mu blizu«, rece Vilim,
»ali ne znam kojemu.« »Znaci, nemate samo jedan odgovor na svoja pitanja?« »Adsone, kad bih ga
imao, predavao bih teologiju u Parizu.« »U Parizu uvijek imaju pravi odgovor?« »Nikad«, rece
Vilim, »ali su jako sigurni u svoje zablude.« »A vi«, rekoh s djecjom bezobraznošcu, »nikad ne
upadate u te blude?«
»Cesto«, odgovori. »Ali umjesto da pojmim jednu, ja ih zamislim mnogo, i tako ne postajem
robom nijedne od njih.«
Stekoh dojam da Vilima uopce ne zanima istina, koja nije ništa drugo do prilagodba izmedu stvari
i uma. On je, naprotiv, uživao u tome da zamišlja što je više mogucnosti moguce.
U tom trenutku, priznajem, izgubih pouzdanje u svojeg ucitelja i zatekoh samoga sebe kako ovako
mislim: »Dobro da je stigla inkvizicija.« Opredijelili se za žed za istinom kakva je vodila Bernarda
Guja, pa u tom duševnom raspoloženju, smeteniji nego Juda one noci na Veliki cetvrtak, udoh s
Vilimom u blagovaonicu da veceram.
Povecerje
Gdje Salvatore govori o nevidenoj caroliji.
Vecera priredena za izaslanike bila je raskošna. Opat je vjerojatno vrlo dobro poznavao i ljudske
slabosti i obicaje na papinom dvoru (protiv kojih se, moram reci, ne požališe ni fra Mihovilova
mala braca). Kako su svinje bile netom zaklane, na trpezi su se imale naci i krvavice kao što ih
prave u Montecassinu, rece nam kuhar. No nesretna ih je Venancijeva pogibija prisilila da prospu
cijelu svinjsku krv, sve dok se ne budu klali drugi prasci. Osim toga, mislim da su tih dana svi
osjecali odvratnost prema ubijanju Božjih stvorova. Ali zato nas poslužiše paprikašem od divljih
golubica koji su se namakali u vinu iz tih predjela, odojkom nadjevenim kunicem, krušcicima
svete Klare, rižom s bademima iz obližnjih brda ili badnjim kolacem, prepecencem od poreca,
punjenim maslinama, prženim sirom, ovcetinom prelivenom sirovim umakom od paprika, bijelim
bobom, pa biranim slatkišima, kolacima svetog Bernarda, poslasticama svetog Nikole, okašcima
svete Lucije, te vinima i biljnim likerima koji udobrovoljiše cak i Bernarda Guija, inace tako
ozbiljnog: bilo je tu likera od limuna, od oraha, vina protiv kostobolje i vina od lincure. Izgledalo
bi da su se tu sastali sami sladokusci, da svaki gutljaj i svata zalogaj nije pratilo pobožno štivo.
Na kraju svi ustadoše vrlo veseli, a neki se stadoše vaditi na neodredene boljke da ne bi morali sici
na povecerje. No Opata to ne ozlovolji. Nemaju svi povlastice i obveze koje se namecu onima što
se posvete našemu redu.
Dok su redovnici odlazili, znatiželja me zadrža u kuhinji gdje su upravo pospremali prije nocnog
zatvaranja. Vidjeh Salvatorea kako se šulja prema vrtu sa svežnjem u ruci. Obuzet radoznalošcu,
podem za njim i pozvah ga. On se pokuša obraniti, a onda na moje upite odgovori da u svežnju
(koji se prackao kao da je u njemu nešto živo) nosi baziliska.
»Cave basilischium, cuvaj se! Est lo reys zmijarum, tant pleno otrova da se sav izvana sjaji! Ma što
ja dicam, otrov, smrad izlazi da te occidit! Te intoxicat... Et ima bijele macule po ledima, et caput
kao pijetao, et pola ide directa supra nad zemljom et pola ide po zemlji sicut druge serpentes. I
ubije ga bellula...«
»Bellula?«
»Od Beštija parvissima est, nihil duža od miša, et miš illam mrzi muchissimo. I aussi zmija et
krastaca. Et quando je uiju, bellula trci ad fenicula ili ad circerbitam et je žvace, et redet ad bellum,
vrati se ad bitkam! Et dicunt quod operat preko oculosa, ali mnogi dicunt quod illi dicunt krivo.«
Upitah ga što ce mu bazilisk, a on rece da je to njegova stvar. Kako me sad vec znatiželja izjedala,
kazah mu da tih dana, kraj svih tih mrtvaca, više nema nikakvih tajnih poslova i da cu to ispricati
Vilimu. Onda me Salvatore usrdno zamoli da šutim, razmota svežanj i pokaza mi macku crne
dlake. Privuce me k sebi i s besramnim mi osmijehom rece kako ne želi više da opskrbnik ili ja,
zato što smo jedan mocan a drugi mlad i lijep, stjecemo ljubav djevojaka iz sela, a on ne, zato što je
ružan i siromašan. Kako poznaje nevidenu caroliju od koje svaku ženu svlada ljubav. Valja ubiti
crnu macku i iskopati joj oci, zatim ih staviti u dva jaja crne kokoši, jedno oko u jedno jaje, drugo u
drugo (i pokaza mi dva jaja, za koja me uvjeravao da ih je uzeo od pravih kokoši). Onda treba jaja
metnuti da gnjiju u hrpi konjskog izmeta (a vec je takvu hrpu bio pripravio u kutu vrta kuda nitko
nikad ne prolazi), pa ce se iz svakog jajeta roditi po jedan vražicak, koji ce onda njemu služiti i
pribavljati mu sve slasti ovoga svijeta. Ali jao, rece mi, da bi carolija uspjela, potrebno je da žena
koje ljubav želi pljune na jaja prije nego što ih pohrani u izmet, i taj ga problem muci, jer je prijeko
potrebno da te noci doticna žena bude pri ruci i da je on navede da ucini svoje a da ona ne zna
cemu to služi.
Iznenada mi navrije krv u lice, ili u utrobu, ili u citavo tijelo, i jasnim ga glasom upitah hoce li i te
noci u utvrdu dovesti onu istu djevojku koja je tu bila prethodne noci. On se nasmija sprdajuci se
sa mnom, pa rece da me zaista srvala velika pohota (ja kazah da nije, da pitam iz ciste
radoznalosti), te mi rece da u selu ima mnogo žena i da ce gore dovesti neku drugu, još ljepšu od
one koja se meni svida. Ja pomislih da mi laže kako bih se udaljio. A s druge strane, što bih bio
mogao uciniti? Slijediti ga cijelu noc, kad me Vilim cekao da mu se pridružim u posve drugacijim
pothvatima? Ili se vratiti da opet vidim onu (ako je ona uopce bila posrijedi) prema kojoj me vukla
žudnja dok me razum odvracao — i koju više nikad necu imati prilike vidjeti, iako sam je još
uvijek želio vidjeti ponovno? Dakako da ne. Pa stoga uvjerih sam sebe da Salvatore govori istinu u
pogledu te žene. Ili da mi možda laže o svemu, da je carolija o kojoj prica izmišljotina njegova
naivnog i praznovjernog duha, i da ništa od toga nece uraditi.
Ražestih se na njega, osorno ga pokudih, rekoh mu kako bi mu bilo bolje da tu noc ode spavati, jer
se utvrdom krecu strijelci. On odgovori da opatiju poznaje bolje nego strijelci i da ga po toj magli
nitko nece vidjeti. Štoviše, rece mi, sad ja brišem, ni ti me više neceš vidjeti, cak ni ako se na dva
koraka od tebe budem zabavljao s djevojkom koju ti želiš. On se izrazi drugim rijecima, kudikamo
bestidnijim, ali je to bio njihov smisao. S gnušanjem ga napustih jer mi baš nije dolikovalo, kao
plemicu i iskušeniku, da se takmim s tim ološem.
Potražih Vilima i ucinismo što je trebalo, to jest spremismo se da prisustvujemo povecerju otraga u
ladi, te kad služba završi, bijasmo pripravni da poduzmemo svoje drugo putovanje (za mene
trece) u utrobu labirinta.
Nakon povecerja
Gdje se iznova razgleda labirint, stigne se na prag finiš Africae, ali se ne mogne uci, jer se ne zna što su prvi
i sedmi od cetiri, a Adsona opet, na uostalom dosta ucen nacin, spopadne njegova ljubavna boljetica.
Posjet knjižnici stajao nas je dugih sati rada. Na rijecima je provjera što smo je morali provesti bila
laka, ali gibati se pri svjetlu svijece, citati natpise, oznacavati na tlocrtu prolaze i pune zidove,
zapisivati pocetna slova, prelaziti razlicite putanje koje nam je dopuštala igra otvora i pregrada,
iziskivalo je prilicno vremena. I bilo je dosadno.
Bilo je vrlo hladno. Noc nije bila vjetrovita, pa se nije culo piskavo fjukanje što nas je prestrašilo
prve veceri, ali je kroz ureze dopirao vlažan i leden zrak. Bili smo navukli vunene rukavice da
bismo mogli dirati sveske a da nam ruke ne utrnu. No bile su to upravo onakve rukavice kakve se
rabe za pisanje zimi, s otkrivenim vrškovima prstiju, pa smo ponekad morali ruke primicati
plamenu ili ih stavljati u njedra, ili udariti jednom rukom o drugu i skakutati obamrli od mraza.
Zbog toga ne obavismo sav posao najednom. Zaustavljali smo se da bismo povirili u ormare, a sad
kad je Vilim — sa svojim novim staklima na nosu — mogao potanko citati knjige, pri svakom
naslovu što bi ga otkrio kliknuo bi od radosti, bilo zato što je djelo poznavao, bilo zato što ga je
odavno tražio, ili pak zato što za nj nikad nije bio cuo, a ono ga je prekomjerno uzbudilo i
zagolicalo. Ukratko, za njega je svaka knjiga bila poput basnovite životinje koju susrece u
nepoznatom kraju. I dok je on listao neki rukopis, nalagao je meni da tražim druge.
«Pogledaj cega ima u onom ormaru!«
A ja bih, sricuci i premještajuci sveske, na to odgovarao: »Histona anglorum koju je napisao Beda... I
opet Beda, De templi, De tabernaculo, De temporibus et computo et chronica Djonisi, Ortographia, De
ratione metrorum, Vita Sancti Cuthberti, metrica...«
»Naravno, sva djela Precasnoga... A pogledaj ovo! De rhetorica cognatione, Locorum rhetoricorum
distinctio, a ovdje su toliki gramaticari Priscijan, Donat, Maksim, Viktorin, Metrorije, Eutih, Servije,
Fokas Asper... Cudno, isprva sam mislio da se ovdje nalaze anglijski autori. Pogledajmo malo
niže...«
»Hisperica... famina. Što je to?«
»Hibernijski spjev. Slušaj:
Hoc spumans mundanas obvallatPelagus oras p» ,,, terrestres amniosisfluctibus cudit margines.
Saxeas undosis molibus irruit avionias. Infima bomboso vertice miscet glareas asprifero spergit spumas
sulco, sonoreis frequenter quatiturfabris... '
Nisam razumio smisao, ali je Vilim citao tako da su mu se rijeci u ustima kotrljale na takav nacin
te se cinilo da cujem zvuk valova i morskog pjenušanja.
»A ovo? Autor je Adhelm iz Malmesburvja, cujte ovu stranicu: Primitus pantorum procerum
poematorum pio potissimum patermoqw presertim privilegio panegiricum poemataque passim prosatori suh
polo promulgatas... Sve rijeci pocinju istim slovom!«
»Svi ljudi s mojih otoka su pomalo ludi«, ponosno ce Vilim, »Pogledajmo u drugi ormar.«
»Vergilije.«
»Kako to da je ovdje? Što od Vergilija? Georgike?«
»Ne, Epitome. Nikad za to nisam cuo.«
»Pa to nije Vergilije Maron! To je Vergilije iz Tuluze, retor, šesto stoljece poslije rodenja Našeg
Gospodina. Bio je na glasu kao veliki mudrac...«
»Ovdje veli da su umjetnosti poema, rethoria, grama, leporia, lecta, geometria... Ali kojim jezikom
govori?«
»Latinskim, ali latinskim koji je sam izumio i koji je smatra daleko ljepšim. Citajte ovo: kaže da
astronomija proucava znak" zodijaka, a to su mon, man, tonte, piron, dameth, perfellea, belga margaleth,
lutamiron, taminon i raphalut.«
»Je li bio lud?«
»Ne znam, nije bio s mojih otoka. Slušaj dalje, kaže da postoji dvanaest nacina za oznacavanje
vatre, ignis, coquihabin (quia incoc-M coquendi habet dictionem), ardo, calex ex calore, fragon ex fragore
aApirnae, rusin de rubore, fumaton, ustrax de urendo, vitius quia pene jfiortua membra suo vivificat,
siluleus, quod de silice siliat, undeexsilex noti recte dicitur, nisi ex qua scintilla silit. E aeneon, de Aenea
deo, qui itt eo habitat, sive a quo elementisflatusfertur.«
»Pa tako nitko ne govori!«
»Srecom. Ali to je bilo vrijeme kad su se gramaticari, da bi zaboravili ružan svijet, razonodili
zakucastim pitanjima. Rekli su mi da su u to doba petnaest dana i petnaest noci retori Gabundus i
Terentius raspravljali o vokativu rijeci ego te da su na kraju posegnuli za oružjem.«
»Ali i ovo, cujte...«, bio sam uhvatio knjigu cudesno ukrašenu minijaturama od biljnih labirinata iz
kojih su se kroz vitice pomaljali majmuni i zmije. »Cujte kakvih li rijeci: cantamen, collamen,
gongelamen, stemiamen, plasmamen, sonerus, alboreus, gaudifluus, glaucicomus... «
»To su ti moji otoci«, opet ce Vilim raznježeno. »Nemoj biti strog prema tim redovnicima iz daleke
Hibernije, njima možda dugujemo što postoji ova opatija i što još govorimo o Svetom Rimskom
carstvu. U to je vrijeme od drugih dijelova Europe bila preostala samo gomila ruševina, a oni su
jednog dana proglasili nevaljanima sakramente krštenja što su ih dijelili neki popovi u Galiji, jer se
krstilo in nomine patris etfiliae, i to ne zato što su pristajali uz neku novu herezu i Isusa smatrali
ženom, nego zato što više nisu znali latinski.«
»Kao Salvatore?«
»Manje-više. Gusari s krajnjeg sjevera dolazili su rijecnim putovima pljackati Rim. Poganski su
hramovi propadali, a kršcanski još nisu postojali. Jedino su hibernijski redovnici u svojim
samostanima pisali i citali, citali i pisali, izradivali minijature, a zatim su se otisnuli u ladicama od
životinjske kože i doplovili do svih zemalja te vas preobratili na evandelje kao da ste nevjernici,
razumiješ? Bio si u Bobbi- osnovao ga je sveti Kolumban, jedan od njih. Pa nemoj im onda Mjeriti
što izmišljaju novi latinski, kad se u Evropi više nije znao. To su bili veliki ljudi. Sveti Brendan je
stigao do Sretnih otoka . Prošao uz obale pakla, gdje je vidio Judu prikovanog na grebenu, a
jednog je dana pristao na neki otok i sišao na nj, a to je zapravo bila Gorska neman. Naravno, svi
su oni bili ludi«, ponovi zadovoljno.
»Slike su im... da ne mogu ocima vjerovati! I koliko boja!« ushiceno rekoh.
»Jest u zemlji u kojoj ima malo boja, nešto plave i dosta zelene. Ali prestanimo sad pricati o
hibernijskim redovnicima. Hocu da znam zašto se ovdje nalaze s Anglima, a ne s gramaticarima iz
drugih zemalja. Pogledaj na svojem tlocrtu, gdje bismo sad morali biti?«
»U sobama zapadnog tornja. Prepisao sam i natpise. Dakle, kad se izide iz slijepe sobe, ude se u
sedmorokutnu dvoranu, i postoji samo jedan prolaz u samo jednu sobu u tornju, crveno slovo jest
H. Zatim se ide iz sobe u sobu, opiše se krug oko tornja i vrati se u slijepu sobu. Slijed slova daje...
imate pravo! HIBERNI!«
»HIBERNIA, ako se iz slijepe sobe vratiš u sedmorokutnu, koja kao i ostale tri ima A, od
Apocaljpsis. Zato su tu djela autora s krajnjeg sjevera Thule, kao i djela gramaticara i retora, jer su
uredivaci knjižnice smatrali da svaki gramaticar treba da stoji uz hibernijske gramaticare, iako je iz
Tuluze. To je mjerilo. Vidiš, pocinjemo nešto i razumijevati!«
»Ali u sobama istocnog tornja, iz kojega smo ušli, procitali smo FONS... Što to znaci?«
»Tocno procitaj što ti piše na tlocrtu, nastavi sa slovima dvorana kako slijede onim redom kojim se
u njih ulazi.«
»FONS ADAEU...«
»Nije, Fons Adae, ono U pripada drugoj slijepoj sobi na istoku, sjecam je se, možda spada u neki
drugi slijed. A što smo našli u Fons Adae, to jest u zemaljskom raju (sjeti se da je tamo soba s
oltarom koja gleda na istok)?«
»Ondje je bilo mnogo biblija i komentatora na Bibliju, sve same knjige Svetog pisma.«
»Dakle vidiš, Božja rijec se podudara sa zemaljskim rajem, koji se, kao što svi kažu, nalazi daleko
na istoku. A ovdje, na zapadu, les Hibernija.«
»Znaci da tlocrt knjižnice prikazuje kartu citavog svijeta?«
»Vjerojatno. A knjige su smještene prema zemljama iz kojih potjecu, ili prema mjestu u kojem su
se rodili njihovi autori, ili, kao u ovom slucaju, prema mjestu u kojem su se morali roditi.
Knjižnicari su sami sebi rekli da se gramaticar Vergilije u Tuluzi rodio greškom, a d* se morao
roditi na zapadnim otocima. Popravili su propust prirode-«
Nastavismo put. Prodosmo slijedom dvorana bogatih sjajnih Apokalipsama, a jedna je od njih bila
soba u kojoj sam bio doživio prividenja. Štoviše, izdaleka ponovno ugledasmo svijecu, pa Vilim
zacepi nos i potrci da je ugasi pljujuci po pepelu. Svejedno žurno prijedosmo tu sobu, ali sam
zapamtio da sam u njoj vidio prekrasnu raznobojnu Apokalipsu u kojoj su bili mulier amicta sole i
zmaj. Uspostavismo slijed tih dvorana pocevši od zadnje u koju smo stupili, a koja je kao pocetno
slovo nosila crveno Y. Kad procitasmo unatrag niz slova dobismo rijec YSPANIA, a posljednje je A
bilo ono isto kojim se završavala HIBERNIA. »To je znak«, rece Vilim, »da preostaju sobe koje
sadrže djela miješane naravi«.
U svakom slucaju, podrucje pod oznakom YSPANIA nam se ucini napucenim mnogobrojnim
rukopisima Apokalipse vrlo lijepe izradbe, koje Vilim prepozna kao hispansku umjetnost.
Zapazismo da knjižnica obuhvaca možda najopsežniju zbirku primjeraka apostolove knjige što
postoji u kršcanskom svijetu, kao i golemu kolicinu komentara tog spisa. Pozamašni su svesci bili
posveceni komentarima Apokalipse Beata iz Liebane, a tekst je manje-više bio uvijek isti, ali
naidosmo na neobicno šarenilo i raznolikost slika, a Vilim prepozna potpise nekolicine
minijaturista koje je smatrao najvecima u Austrijskom kraljevstvu, kao što su Magius, Facundus i
drugi.
Uz ova i druga zapažanja dospjesmo u južni toranj, u blizini kojega smo prolazili vec prethodne
veceri. Soba S iz skupine YSPANIA — bez prozora — vodila je u neku sobu E, i malo-pomalo
kako smo kružili kroz pet soba u tornju stigosmo do posljednje, bez drugih prolaza, koja je nosila
slovo L crvene boje. Procitasmo unatrag i nadosmo LEONES.
»Leones, jug, prema karti mi smo u Africi, hic sunt leones. I to nam objašnjava zašto smo tu našli
toliko spisa nevjernickih autora.«
»Ima ih još«, rekoh prekapajuci po ormarima. »Avicenin Kanon, i ovaj predivni krasopisni kodeks
koji ne poznajem...«
»Sudeci po ukrasima, to bi morao biti Kuran, ali ja na žalost ne znam arapski.«
»Kuran, nevjernicka biblija, opaka knjiga...« »Knjiga koja sadrži mudrost što se razlikuje od naše.
Ali shvacaš što su je stavili ovamo gdje su lavovi cudovišta. To je razlog što smo vidjeli onu knjigu
o cudovišnim životinjama u kojoj si našao i jednoroga. Ovo podrucje, nazvano LEONES,
zauzimaju knjige koje su osnivaci knjižnice smatrali knjigama obmane. Cega ima tamo ?«
»Te su na latinskom, ali s arapskog. Ayyub al Ruhawi, rasprava o psecoj hidrofobiji. A ovo je
knjiga trezora, riznica znanja. A ovo je Alhazenov De aspectibus...«
»Vidiš, medu cudovišta i obmane stavili su i znanstvena djela iz kojih kršcani moraju toliko toga
nauciti. Tako se mislilo u vrijeme kad su utemeljili knjižnicu...«
»Ali zašto su medu laži stavili i knjigu s jednonogom?«, upitah.
»Ocito je da su osnivaci knjižnice imali cudne pojmove. Valjda su držali da ta knjiga koja govori o
cudesnim životinjama što žive u dalekim zemljama spada u popis obmana rasprostranjenih u
nevjernika...«
»Pa zar je jednorog obmana? To je umiljata i duboko simbolicna životinja. Olicenje Krista i
nevinosti, koje se može uhvatiti samo ako se u šumi ostavi djevica, tako da, osjetivši njen nevini
miris, životinja pride ipoloži joj glavu u krilo dopuštajuci da je lovci bez muke šapnu.«
»Tako se prica, Adsone. Ali mnogi su skloni vjerovati da je to bajka koju su izmislili pogani.«
»Kakvo razocaranje«, rekoh. »Bilo bi mi drago kad bih mogao sresti jednoroga prolazeci šumom.
Koji je inace užitak prolaziti šumom?«
»Nije receno da ne postoji. Možda je drugaciji nego što ga prikazuju ove knjige. Neki je mletacki
putnik otišao u vrlo daleke zemlje, kojima je vrlo blizu fons paradisi kako ga smještaju karte, i vidio
jednoroge. No ucinili su mu se nezgrapnima i grubima, crnima i dosta ružnima. Mislim da je vidio
prave životinje s rogom na celu. Vjerojatno su to bile one iste životinje što su nam ih ucitelji drevne
mudrosti, koja nikad nije posve pogrešna, namrli u prvotnom vjernom opisu, dobivši od Boga
mogucnost da vide stvari koje mi nikad nismo vidjeli. Kako ga je jedna auctoritas predavala
drugoj, taj je opis mašta poslije preobražavala u nove sklopove, pa su jednorozi postali ljupke,
bijele i pitome životinje. I stoga, doznaš li da u nekoj šumi živi jednorog, ne idi tamo s djevicom,
jer bi zvijer mogla biti više nalik na životinju koju je vidio mletacki svjedok negoli na životinju
kakva se nalazi u toj knjizi.
»Ali kako to da su ucitelji drevne mudrosti od Boga primili objavu prave naravi jednorogove?«
»Nije to bila objava, nego iskustvo. Sudbina je htjela da se rode u krajevima gdje su živjeli
jednorozi ili u vremena kad su jednorozi živjeli u tim krajevima.«
»Pa kako se onda možemo pouzdavati u drevnu mudrost, kojoj uvijek želite naci trag, kad nam
nju prenose lažljive knjige koje su je tumacile tako slobodno?«
»Knjige ne postoje zato da bismo im vjerovali, nego da bismo ih podvrgnuli ispitivanju. Kad se
nademo pred knjigom, ne smijemo se pitati što kaže, nego što hoce da kaže, a o tome su stari
tumaci svetih knjiga imali vrlo jasnu predodžbu. Takav jednorog o kakvom govore te knjige imaju
moralnu, ili alegorijsku, ili anagošku istinu, koja ostaje istinitom, kao što istinitom ostaje ideja da je
nevinost plemenita vrlina. No u pogledu doslovne istine koja podupire ostale tri, tek moramo
vidjeti iz kojeg je podatka prvobitnog iskustva nastala pisana rijec. Pisanu rijec treba razložiti, iako
viši smisao ostaje tocan. U nekoj knjizi piše da se dijamant reže samo jarcevom krvlju. Moj je veliki
ucitelj Roger Bacon kazao da to nije istina, jednostavno zato što je to iskušao i nije uspio. Ali da je
odnos izmedu dijamanata i jarceve krvi imao kakav viši smisao, on bi bio ostao netaknut.«
»Onda se mogu izricati više istine lažuci što se tice doslovnog smisla«, rekoh. »A meni je,
medutim, još uvijek žao što jednorog takav kakav je ne postoji, ili što nije postojao, ili što ne može
jednoga dana postojati.«
»Ne smiju se postavljati granice Božjoj svemogucnosti, i kad bi Bog htio, mogli bi postojati i
jednorozi. Ali, za tvoju utjehu, oni postoje u ovim knjigama, koje, ako ne govore o zbiljskom bicu,
govore o mogucem bicu.«
»Dakle knjige valja citati a da se ne utjecemo vjeri, koja je teološka krepost?«
»Tu su druge dvije teološke kreposti. Ufanje da moguce bude. I ljubav prema onome tko je
bezazleno povjerovao da moguce jest.«
»Ali cemu vam služi jednorog kad vaš um u njega ne vjeruje?« »Muzi mi kao što mi je poslužio
trag što su ga na snijegu ostavile enancijeve noge dok su ga vukli prema kotlu za svinje. Jednorog
iz knjiga je kao otisak. Ako postoji otisak, mora da je postojalo i nešto što je otisak napravilo.«
»Ali razlicito od otiska, kazali ste«.
»Dakako. Otisak nema uvijek isti oblik kao tijelo koje ga je otis -Ao. i ne nastaje uvijek od pritiska
nekog tijela. Katkad se ponovno Proizvede dojam koji je tijelo ostavilo u našem duhu, a to je otisak
predodžbe. Predodžba je znak stvari, a slika je znak predodžbe. No po slici iznova gradim, ako
vec ne tijelo, onda predodžbu koju su drugi imali o njemu.«
»I to vam je dovoljno?«
»Nije, jer se prava znanost ne smije zadovoljavati predodžbama koje su zapravo znakovi, nego
mora doci do stvari u njihovoj pojedinacnoj istinitosti. Drago bi mi, dakle, bilo da od tog otiska
nekog otiska mogu stici do pojedinog jednoroga koji se nalazi na pocetku lanca. Jednako kao što bi
mi bilo drago da od nejasnih znakova koje je ostavio Venancijev ubojica (a koji bi mogli upucivati
na mnogo njih) mogu stici do jedinstvenog pojedinca, do samog ubojice. Ali to nije uvijek moguce
za kratko vrijeme i bez posredovanja drugih znakova.«
»Ali zar onda mogu govoriti uvijek i jedino o necemu što mi govori o necemu drugom, i tako
dalje, a da onog neceg konacnog, istinitog, nikad nema?«
»Možda ima, to je pojedini jednorog. I ne zabrinjavaj se, kad-tad ceš ga sresti, ma kako da je crn i
ružan.«
»Jednorozi, lavovi, arapski i uopce maurski autori«, rekoh tad, »nema sumnje da je ovo Afrika o
kojoj su razgovarali redovnici.«
»Nema sumnje da je to ovo. A ako jest, morali bismo naci africke pjesnike o kojima je natuknuo
Pacifik iz Tivolija.«