Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 4:49 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
First topic message reminder :

Ime ruže Umberto Eko - Page 2 The_Name_of_the_Rose

http://www.book-forum.net

26Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:40 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
I doista, kad smo prešli put unatrag i vratili se u sobu L, u jednom ormaru nadoh zbirku Florovih,
Frontonovih, Apulejevih i Fulgencijevih knjiga te knjiga Marcijana Kapele. »Za ovo je mjesto,
dakle, Berengar govorio da bi u njemu moralo biti objašnjenje stanovite tajne«, rekoh.
»Otprilike ovo. On je upotrijebio izraz finis Africae', a Malahija se baš na taj izraz jako naljutio.
Finiš bi mogla biti ova posljednja soba, ili...«, odjednom vrisnu: »Sedam mi crkava u
Clonmacnoisu! Zar nisi ništa primijetio?«
»Što?«
»Vratimo se natrag, u sobu S iz koje smo pošli!«
Vratismo se u prvu slijepu sobu u kojoj je verset kazivao: Supf thronos viginti quatuor. Imala je cetiri
otvora. Jedan je vodio u sobu 1 koja je imala prozor prema osmorokutu. Drugi je vodio u sobu P
koja se, duž vanjskog procelja, nadovezivala na slijed YSPANIA. Otvor prema tornju ulazio je u
drugu slijepu sobu E kojom smo netom bili prošli. Zatim, soba je imala jedan puni zid i napokon
otvor kojim se ulazilo u drugu slijepu sobu s pocetnim slovom U. Soba S je bila soba sa zrcalom, i
sreca da se ono nalazilo na zidu odmah s moje d strane, inace bi me opet bio obuzeo strah.
AiHAAisJiAA;A.
Pomno gledajuci kartu, zamijetih da je ta soba neobicna. Kao i ostale slijepe sobe, morala je voditi
u središnju sedmorokutnu sobu. Buduci da nije bilo tako, ulaz u sedmorokut bio bi se morao
otvarati u susjednoj slijepoj sobi, U. U toj sobi, naprotiv, koja je imala jedan otvor što je uvodio u
sobu T s prozorom prema unutrašnjem osmorokutu, a drugi ju je povezivao sa sobom S, ostala tri
puna zida zauzimali su ormari. Pošto smo se ogledali uokolo, ustanovili smo lio je sad vec bilo
ocito i prema karti: po zakonima logike, a da i ne govorimo o strogoj simetriji, taj je toranj morao
imati svoju sedmorokutnu sobu, a te nije bilo. »Nema je«, rekoh. »Nije da je nema. Kad je ne bi
bilo, druge bi sobe bile vece, dok su manje-više jednako prostrane kao i sobe na drugim
stranicama. Ima je, ali se u nju ne može.« »Je li zazidana?«
»Vjerojatno. I to je eto finis Africae, to je mjesto oko kojeg su se vrzmali oni znatiželjnici što su sada
mrtvi. Zazidana je, ali to ne znaci da ne postoji prolaz. Štoviše, postoji sigurno, i Venancije ga je
bio pronašao, ili mu ga je opisao Adelmo, a njemu Berengar. Procitajmo ponovno njegove
bilješke.«
Iz mantije izvuce Venancijev papir i procita: »Rukom iznad idola ucini na prvom i na sedmom od
cetiri.« Pogleda naokolo: »Pa svakako! Idol je slika u zrcalu! Venancije je mislio na grckom, a na
tom jeziku, još više nego na našem, eidolon je slika ili prikaza, a zrcalo nam odražava našu
izoblicenu sliku, koju smo i mi sami, one noci, zamijenili s prikazom! Nego što bi bila ta cetiri
supra speculum? Nešto na njegovoj površini koja odbija sliku? Ali tad bismo se morali postaviti na
odredeno gledište kako bismo mogli vidjeti nešto što se odražava u zrcalu i što odgovara
Venancijevu opisu...«
Micali smo se u svim pravcima, ali bez ikakva ishoda. S onu stranu naših slika, zrcalo je
pokazivalo nejasne obrise ostalih dijelova dvorane koju je svijeca jedva osvjetljavala.
»Onda«, raspredao je Vilim, »možda pod supra speculum podrazumijeva nešto iza zrcala... Što bi
nas primoralo da odemo s onu stranu zrcala, jer zrcalo su zacijelo vrata...«
Zrcalo je bilo više od obicnog covjeka, usadeno u zid i optoceno okvirom od hrastovine.
Opipasmo ga na sve moguce nacine, "Kušasmo uvuci prste, nokte izmedu okvira i zida, ali je
zrcalo ostalo cvrsto na mjestu kao da je dio zida, stijena u stijeni.
»A ako nije s one strane, moglo bi biti super speculum«, mrmljao je Vilim i istodobno dizao ruku
uspevši se na vrhove prstiju da bi rukom prešao gornjim rubom okvira, ali ne nade ništa osim
prašine.
»S druge strane«, sjetno je razmišljao Vilim, »kad bi tamo iza i bila soba, knjige koju tražimo i koju
su drugi tražili u toj sobi više nema, jer su je odnijeli, prvo Venancije, a onda, i tko zna kamo,
Berengar.«
»Ali možda ju je Berengar opet donio ovamo.«
»Nije, one smo veceri mi bili u knjižnici, a sve upucuje na to da je on umro nedugo nakon krade, te
iste noci, u kupeljima. Da nije tako, bili bismo ga vidjeli iduceg jutra. Nije važno... Zasad smo
rašcistili gdje je finiš Africae i poznate su nam gotovo sve pojedinosti da bismo bolje usavršili tlocrt
knjižnice. Moraš priznati da su nam sad objašnjene mnoge zagonetke u vezi s labirintom. Sve,
rekao bih, osim jedne. Mislim da ce mi više koristiti ako nanovo pozorno procitam Venancijev
rukopis, nego ako se upuštam u druga istraživanja. Vidio si da smo zagonetku labirinta lakše
razriješili izvana negoli iznutra. Veceras, pred svojim iskrivljenim slikama, nece nam poci za
rukom da problemu stanemo na kraj. I uostalom, svijeca sja sve slabije. Dodi, dotjerajmo preostale
naznake koje nam trebaju da uredimo kartu.«
Prodosmo drugim dvoranama sveudilj zapisujuci u kartu svoja otkrica. Nabasasmo na sobe koje
su bile posvecene samo spisima iz matematike i astronomije, na druge s djelima na aramejskom
pismu koje nijedan od nas dvojice nije poznavao, i s nekima na još nepoznatijim pismima, koja su
možda bila indijski tekstovi. Kretali smo se kroz dva prepletena slijeda što su kazivali IUDAEA i
AEGYPTUS. Ukratko, da citatelju ne bih dosadivao izvještajem o našem odgonetanju, kad nešto
kasnije napokon dovršismo tlocrt, uvjerismo se da je knjižnica uistinu izgradena i rasporedena
prema slici zemaljskog kruga. Na sjeveru nadosmo nizove ANGLIA i GERMANI, koji su duž
zapadnog zida bili povezani sa slijedom GALLIA, da bi se za tim na krajnjem zapadu pretvorili u
slijed HIBERNIA, a uz južni zid ROMA (raj latinskih klasika!) i YSPANIA. Zatim su se na jug"
prostirali LEONES, pa AEGYPTUS koji je prema istoku prelazio u IUDAEA i FONS ADAE.
Izmedu istoka i sjevera, uza zid, protezala se ACAIA, što je bila dobra sinegdoha, kako se izrazi
Vilim, da bi se oznacila Grcka, i zaista je u te cetiri sobe bilo u izobilju pjesnika filozofa poganske
starine. . «WA*AUW#A'4Wtf.
Ime ruže Umberto Eko - Page 2 QoDqU
Nacin citanja je bio hirovit, katkad se išlo u jednom jedinom pravcu, katkad unatrag, katkad
uokrug, cesto je, kako sam rekao jedno slovo sudjelovalo u sastavu dviju razlicitih rijeci (a u tim bi
slucajevima soba imala jedan ormar posvecen jednom predmetu a drugi drugom). No bilo je
ocevidno da u tom redu nema smisla tražiti neko zlatno pravilo. Posrijedi je bio tek mnemonicki
pronalazak koji je knjižnicaru imao olakšati traženje svezaka. Ako ste za neku knjigu rekli da joj je
mjesto quarta Acaiae, to je znacilo da se nalazi u cetvrtoj sobi brojeci od one na kojoj se citalo
pocetno A, a da bi tocno odredio položaj, pretpostavljalo se da knjižnicar zna napamet mora li se
gibati ravno ili kružno. Na primjer, ACAIA je obuhvacala cetiri sobe rasporedene u obliku
cetvorokuta, što znaci da je prvo A bilo ujedno i posljednje, a to smo i mi naucili u malo vremena.
Jednako smo tako odmah naucili igru zapreka. Na primjer, ako smo dolazili s istoka, nijedna od
soba iz niza ACAIA nije vodila u sljedece sobe: tu se labirint završavao, pa je, da bismo stigli u
sjeverni toranj, valjalo proci kroz druga tri. Knjižnicari su naravno dobro znali da ušavši kroz
FONS, ako žele doci, uzmimo, u niz ANGLIA, moraju prijeci AEGYPTUS, YSPANIA, GALLIA i
GERMANI.
Tim i drugim lijepim otkricima okonca se naše plodonosno istraživanje po knjižnici. No prije nego
što reknem kako smo se, zadovoljni, upeli da iz nje izidemo (da bismo postali sudionicima drugih
zbivanja o kojima cu uskoro pripovijedati), moram svojemu citatelju nešto priznati. Kazao sam da
smo svoje istraživanje provodili s jedne strane tragajuci za kljucem tajanstvenog mjesta, a s druge
povremeno se zadržavajuci u dvoranama kojima smo odredivali smještaj i predmet da bismo
listali raznovrsne knjige, kao da istražujemo tajanstven kontinent ili nepoznatu zemlju. I obicno se
to istraživanje obavljalo po zajednickom dogovoru, tako da smo Vilim i ja razgovarali o istim
knjigama, ja ga upozoravao na najzanimljivije, a on meni objašnjavao mnoge stvari koje nisam
uspijevao razumjeti.
No u jednom trenutku, upravo dok smo se kretali dvoranom južnog tornja, zvanim LEONES,
dogodi se da se moj ucitelj zaustavi u sobi bogatoj arapskim djelima s cudnovatim optickim
crtežima. Kako smo te veceri raspolagali ne jednom, nego dvjema svijecama, ja se iz radoznalosti
premjestih u pokrajnju sobu, uvidjevši da su pronicavost i oprez zakonodavaca knjižnice duž
jednog od zidova, knjige koje se jamacno nisu mogle davati na citanje bilo kome, jer su se na razne
nacine bavile kojekakvim bolestima tijela i duha, a autori su im gotovo uvijek bili nevjernicki
ucenjaci. Oko mi zape na neveliku knjigu urešenu minijaturama što su se (srecom!) jako
razlikovale od teme, cvijecem, viticama, životinjama u parovima, ponekom ljekovitom travom.
Naslov je glasio Speculum amoris, djelo je bilo fra Massima iz Bologne, a donosilo je i navode iz
mnogih drugih djela koja su se sva odnosila na ljubavnu boljku. Kao što citatelj vjerojatno shvaca,
nije mnogo trebalo da se razbudi moja bolesna znatiželja. Dapace, baš je taj naslov bio dovoljan da
opet razbukta moj duh, koji se od toga jutra bio primirio, i da ga opet uzbudi djevojcinom slikom.
Buduci da sam cijeli dan odgonio od sebe jutrošnje misli, govoreci sebi kako nisu dostojne zdrava i
uravnotežena iskušenika, i buduci da su, s druge strane, dogadaji toga dana bili toliko bogati i
snažni da su me rastresli, moji su se nagoni bili uspavali, pa sam mislio da sam se sada vec
oslobodio necega što i nije bilo drugo do prolazna uznemirenost. Dostajao je, medutim, pogled na
tu knjigu da sebi kažem »de te fabula narratur«, i da otkrijem da me ljubavna boljka zahvatila više
nego što sam mislio. Poslije nacuh da citajuci medicinske knjige sami sebe uvijek uvjerimo da
osjecamo bolove o kojima one govore. Tako i bi, te me upravo te stranice, što sam ih na brzu ruku
preletio u strahu da Vilim ne ude u sobu i ne upita me u kakve sam se to ucene stvari zadubio,
uvjeri da patim od te bolesti koje su simptomi bili tako sjajno opisani da sam se, premda zabrinut
što sam bolestan (i što mi to nepogrešivo kazuju tako brojne auctoritates), veselio što nailazim na
takvo živopisno oslikavanje svojega stanja, jer sam se osvjedocio da je, iako sam bolestan, moja
bolest, da tako kažem, normalna, kad je od nje na isti nacin patilo toliko drugih ljudi, pa se cinilo
da su navedeni autori baš mene izabrali kao uzorak za svoje opise.
Tako na mene djelovaše stranice Ibn Hazma, koji ljubav naziva nepokornom bolešcu, što svoj lijek
nosi u sebi samoj, i od koje bolesnik ne želi ozdraviti, a tko od nje onemoca, nece da se oporavi
(sam Bog zna koliko je to bilo istinito!). Shvatih zašto me toga jutra uzbudivalo sve što bih vidio,
jer se cini da ljubav ulazi kroz oci, kao što kaže i Bazilije iz Ankire, a — što je nedvosmislen
simptom — onaj tko ga pogodi ta boljetica ocituje prekomjernu veselost, a u isto vrijeme ostati po
strani i više mu se mili samoca (kao i meni toga jutra), kako su ostale pojave koje sve to prate silan
nemir i omamljenost od koje se ostaje bez rijeci... Prestraših se procitavši kako u iskreno
zaljubljena covjeka kojemu se s ociju ukloni predmet njegove ljubavi mora doci do stanja
iscrpljenosti što cesto ide dotle da ga obori u postelju a kadšto navali u mozak, izgubi se razum i
bunca se (ocito još nišani bio dotjerao do tog stanja, jer sam u istraživanju knjižnice sudjelovao
prilicno prisebno). No pun strepnje procitah da, ukoliko se bolest pogorša, može nastupiti smrt, pa
se zapitah je li radost koja me obuzimala dok sam mislio na djevojku vrijedna da tako strašno
žrtvujem svoje tijelo, ne vodeci racuna o bilo kakvu trijeznom razmatranju o duševnom zdravlju.
Osim toga, naidoh i na drugi navod Bazilijevih rijeci, po kojemu »qui animam corpori per vitia
conturbationesque commiscent, utrinque quod habet utile ad vitam necessarium demoliuntur, animamque
lu-cidam ac nitidam carnalium voluptatum limo perturbant, et corporis munditiam atque nitorem hac
ratione miscentes, inutile hoc ad vitae officia ostendunt«. U takvu krajnost zaista nisam želio otici.
Iz jedne recenice svete Hildegarde doznadoh takoder i to da ono sjetno raspoloženje, što sam ga
tijekom dana proživljavao i pripisivao slatkom osjecaju patnje zbog djevojcine odsutnosti, opasno
slici osjecaju koji se javlja onome tko skrene iz skladnog i savršenog stanja što ga covjek cuti u raju,
i da tu sjetu koja je »nigra et amam« proizvodi zmijin dah i davolov utjecaj. Taj su stav dijelili isto
tako mudri nevjernici, jer mi pogled pade na retke što su se pripisivali Abu Bakr-Muhammad Ibn
Zakariyya ar-Raziju, koji u djelu Liber continens ljubavnu sjetu izjednacuje s likantropijom, koja
onoga koga pogodi sili da se ponaša kao vuk. Od njegova mi opisa zasta dah u grlu:
zaljubljenicima se najprije izmijeni vanjski izgled, vid im oslabi, oci postanu udubljene i bez suza,
jezik se polako sasuši i ospe bubuljicama, cijelo im je tijelo suho i neprestano trpe zbog žedi. Tad
pocnu provoditi dane ispruženi s licem nadolje, po obrazima i na goljenicama iskoce znakovi nalik
na psece ugrize, i naposljetku stanu nocu lutati grobljima poput vukova.
Na kraju više nije bilo dvojbe što se tice ozbiljnosti mojeg stanja, kad procitah navode iz djela
slavnog Avicene, u kojem se ljubav odreduje kao uporna misao sjetne naravi, što nastaje zbog
stalnog zamišljanja i razmišljanja o oblicju, kretnjama ili obicajima neke osobe suprotnog spola
(kako li je Avicena s vjernom životnošcu opisao moj slucaj!): to u pocetku nije bolest, ali postane
bolest ako ta misao-kako nije zadovoljena, prijede u misao koja covjeka opsjeda (a zašto li sam se
opsjednutim osjecao ja koji sam se ipak, Bože mi oprosti, bio svojski zadovoljio? Ili možda to što se
bilo odigralo prethodne noci nije bilo ljubavno zadovoljenje? Ali kako se onda ta bolest može
zadovoljiti?), a kao posljedica dolazi do stalnog treptanja kapcima, nepravilnog disanja, cas se
smiješ, cas placeš, bilo pojacano kuca (moje je doista kucalo, a disanje mi je bilo isprekidano dok
sam citao te retke!). Avicena je savjetovao pouzdanu metodu, što ju je vec Galen predlagao, kojom
se otkriva u koga je netko zaljubljen: držati bolesnikovo zapešce i izgovarati mnogo imena osoba
drugog spola, sve dok se ne primjeri da se na neko ime ritam bila ubrzava. A ja sam strepio da ce
iznenada uci moj ucitelj, uhvatiti me za ruku i po otkucajima mojih žila vrebati na moju tajnu, cega
bih se strašno stidio. Jao, Avicena je kao lijek propisivao da se dvoje zaljubljenih sjedine u brak, pa
ce od bolesti ozdraviti. Zaista je istina da je bio nevjernik, makar i razborit, kad nije vodio racuna o
položaju benediktinskog iskušenika, koji bi, dakle bio osuden da nikad ne ozdravi — ili bolje, koji
se, po vlastitom izboru ili po smotrenom izboru svojih roditelja, posvetio zato da se nikad ne
razboli. Srecom, premda ne misleci na clunvjski red, Avicena je razmatrao i slucaj zaljubljenika
koji se ne mogu združiti i kao nacin temeljitog lijecenja preporucivao vruce kupke (da nije
Berengar htio ozdraviti od svoje ljubavne boljke prema pokojnome Adelmu? No može li se patiti
od ljubavne boljke zbog bica istog spola, zar to nije životinjski blud? A zar možda nije životinjsko
bilo moje bludnicenje prethodne noci? Svakako da nije, smjesta rekoh sebi, bilo je tako slatko — a
odmah zatim: varaš se Adsone, bila je to davolova obmana, ponio si se kao životinja, a ako si
zgriješio kao životinja, još veci grijeh pocinjaš sada jer to ne želiš uvidjeti!). Ali onda procitah i to
da, takoder po Aviceninu mišljenu, ima i drugih sredstava: primjerice, uteci se pomoci starih i
iskusnih žena koje provode vrijeme ocrnjujuci ljubljenu — a cini se da su stare žene u tom poslu
iskusnije od muškaraca. Možda je to bilo neko rješenje, ali u opatiji nisam mogao naci starih žena
(da pravo velim, ni mladih), pa sam se pitao hocu li, dakle, morati zamoliti kojeg redovnika da mi
ružno govori o djevojci, samo koga? I osim toga, može li redovnik poznavati žene tako dobro kako
ih poznaje stara i jezicava žena? Posljednje je rješenje koje je nudio Saracen bilo upravo besramno,
jer je zahtijevalo da nesretni zaljubljenik opci s mnogo robinja, što bi za redovnika bilo dosta
neprikladno. Kako napokon, rekoh sebi, može od ljubavne bolesti ozdraviti mlad redovnik, zar
njemu nema baš nikakva spasa? Možda da se oslonim na Severina i na njegove biljke? Naidoh
naime, na ulomak Arnalda iz Villanove, autora kojega je Vilim preda mnom više puta navodio s
velikim poštovanjem, a prema kojem ljubavna bolest nastaje zbog preteka sokova i pneume, to jest
kad u ljudskom organizmu postoji suvišak vlage i topline, jer krv (koja stvara rodno sjeme)
naraste od takvog suviška da izazove suvišak sjemena »complexio venerea«, i snažnu želju za
sjedinjenjem izmedu muškarca i žene. Postoji procjenjivacka sila smještena u dorsalnom dijelu
srednjeg ventrikula encefala (što je to, upitah se), kojoj je cilj da opaža neosjetilne intentiones koje se
nalaze u osjetilnim predmetima što ih primaju osjetila, a kad želja za predmetom što su ga osjetila
opazila previše ojaca, dolazi do toga da se procjenjivacka sposobnost poremeti te se napaja jedino
prikazom voljene osobe. Tada nastupa upala citave duše i tijela, pri cemu se tuga izmjenjuje s
radošcu, jer se u trenucima radosti toplina (koja u trenucima ocaja side u najdublje dijelove tijela i
rashladi kožu) popne na površinu i uspali lice. Nacin lijecenja koji je preporucao Arnaldo sastojao
se u nastojanju da se izgubi ufanje i nada da se voljeni predmet može steci, kako bi se misli
odvratile od njega. Pa onda sam ozdravio, ili sam na putu da ozdravim, rekoh sebi, jer mi ostaje
malo ili nimalo nade da cu ponovo vidjeti predmet svojih misli, a kad bih ga i vidio da cu mu se
približiti, a kad bih mu se i približio da cu ga opet posjedovati, a kad bih ga opet i posjedovao, da
cu ga zadržati uza se, bilo zbog svojeg redovnickog zvanja, bilo zbog dužnosti koje mi namece
položaj moje obitelji... Spašen sam, rekoh sebi, zaklopih svezak i pribrah se, upravo kad je Vilim
ulazio u sobu. Nastavih s njim put kroz labirint koji za nas više nije imao tajne (kako sam vec
ispricao), pa nacas zaboravih ono što me opsjedalo.
Kao što ce se vidjeti, za kratko cu ga se vrijeme iznova sjetiti, ali (jao!) u posve drugacijim
okolnostima.

http://www.book-forum.net

27Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:41 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Noc
Gdje Salvatore na kukavan nacin dopusti da ga otkrije Bernard Gui, djevojku koju Adson voli uhite kao
vješticu i svi podu na pocinak nesretniji i zabrinutiji nego prije.
Upravo smo, naime, silazili u blagavaonicu, kadli zacusmo viku, a iz pravca kuhinje spazismo
proplamsaje slabe svjetlosti. Vilim naglo ugasi svijecu. Stisnuvši se uza zidove približismo se
vratima što su vodila u kuhinju pa raspoznasmo da buka dopire izvana, samo što su vrata bila
rastvorena. Zatim se glasovi i svjetla udaljiše i netko žestoko zalupi vrata. Bio je to veliki metež
koji je nagoviještao nešto neugodno. Pohitasmo kroz kosturnicu, udosmo u crkvu u kojoj nije bilo
žive duše te izadosmo na južni portal i vidjesmo kako u kloštru sijevaju baklje.
Pridosmo, a u onoj se zbrci ucini da smo i mi dotrcali zajedno s mnogim drugima što su vec ondje
bili, pošto su nagrnuli tko iz spavaonice, tko iz doma za hodocasnike. Ugledasmo strijelce gdje
cvrsto drže Salvatorea, bijelog poput bjeloocnica njegovih ociju, i neku ženu tako place. Srce mi se
stegnu: to je bila ona, djevojka o kojoj sam mislio. Tek što me vidje, prepozna me i dobaci mi
pogled pun preklinjanja i ocaja. Dode mi da se zaletim i oslobodim je, ali me Vilim zaustavi
prišapnuvši mi nekoliko nimalo ljubaznih psovki. Redovnici i gosti su pristizali sa svih strana.
Stiže Opat, stiže Bernard Gui kojemu zapovjednik strijelaca podnese kratak izvještaj. Evo što se
dogodilo.
Po inkvizitorovu nalogu, oni su nocu u ophodnji obilazili cijelu ravnicu, s osobitim obzirom na
drvored što je prolazio od ulaznog Portala crkve preko povrtnjaka do procelja Zgrade (zašto?
upitah se i shvatih: ocevidno zato što je Bernard od služincadi i od kuhara nešto nacuo o
nekakvim nocnim kretanjima, a da možda cak i nije tocno znao tko je za njih odgovoran, i da se
ona odvijaju izmedu vanjskih zidina i kuhinje, a tko zna nije li budalasti Salvatore, kao što je svoje
namjere ispricao meni, vec nešto o tome izbrbljao u kuhinji ili u stajama kakvom bijedniku koji je,
isprepadan popodnevnim ispitivanjem, to govorkanje bacio Bernardu u ralje). Budno kružeci u
mraku i kroz maglu strijelci su napokon zaskocili Salvatorea u ženinu društvu, baš dok je bio sav
u poslu pred kuhinjskim vratima.
»Žena na ovome svetom mjestu! I to s redovnikom!«, strogo ce Bernard obrativši se Opatu.
»Preuzmnožni gospodine«, produži, »kad bi posrijedi bila samo povreda zavjeta cistoce,
kažnjavanje ovog covjeka bila bi stvar koja potpada pod vaš sudbeni djelokrug. No kako još ne
znamo ima li rabota što ju je smišljalo to dvoje zlosretnika neke veze sa sigurnošcu svih gostiju,
najprije moramo rasvijetliti tu tajnu. Deder, tebi kažem, šako jada«, pa sa Salvatoreovih grudi
strgnu upadljivi zamotuljak za koji je Salvatore bio uvjeren da ga je sakrio, «što ti je tu unutra?«
Ja sam vec znao: nož, crna macka, koja mijaucuci pobježe sva narogušena netom otvoriše
zamotuljak, i dva jaja, sad razbijena i gnjecava, koja se svima uciniše nalik na krv ili žutu žuc, ili
kakvu drugu necistu tvar. Salvatore se baš bio spremao da ude u kuhinju, ubije macku i iskopa joj
oci, a djevojku je naveo da ga slijedi tko zna kojim obecanjima. Kojim obecanjima, to odmah
doznadoh. Uz obješnjacko smijuljenje i mrseci pohotne rijeci, strijelci pretražiše djevojku i u nje
nadoše mrtvog pjetlica, još neoperušena. Zla kob htjede daje po noci, kad su sve macke sive,
pijetao izgledao crn kao i macka. Ja, medutim, pomislih kako je to bilo dovoljno da je privuce, tu
izgladnjelu nevoljnicu koja je prethodne noci vec bila odbacila (i to meni za ljubav) svoje
dragocjeno volujsko srce...
»Oh, oh!«, uzviknu Bernard vrlo zabrinutim tonom, »crna macka i crni pijetao... Ali poznajem ja ta
znamenja...« Medu nazocnima spazi Vilima: »Zar ih ne poznajete i vi, fra Vilime? Zar prije tri gO'
dine niste bili inkvizitor u Kilkennvju, gdje je ona djevojka opcila s davolom koji joj se javljao u
liku crne macke?«
Ucini mi se da moj ucitelj šuti iz kukavicluka. Zgrabih ga za rukav i u ocaju mu šapnuh: »Pa recite
mu da je to za jelo...«
On se oslobodi mojeg stiska i uljudno se obrati Bernardu: »Mislim da vam ne trebaju moja stara
iskustva kako biste izvukli svoje zakljucke«, rece.
»Oh, ne trebaju mi, ima i uglednijih svjedocanstava«, nasmiješi je Bernard. »U svojoj raspravi o
sedam darova Duha Svetoga Stjepan Bourbonski pripovijeda kako je, pošto je u Fanjeauxu
propovijedao protiv krivovjernika, sveti Dominik nekim ženama najavio da ce vidjeti kome su
dotad služile. I iznenada, medu njih skoci grozna macka velicine krupna psa, velikih i zažarenih
ociju, krvava jezika koji joj je dosezao do pupka, kratka i uvis uspravljena repa tako da joj se, kako
god se ta živina okrenula, vidjela besramnost zadnjice, smradne kako i prilici šupku koji su
oduvijek Sotonini privrženici, medu kojima prednjace templarski vitezovi, imali obicaj ljubiti za
vrijeme svojih sastanaka. Sat vremena je obilazila oko tih žena, a zatim je sunula i uzverala se po
konopcu zvona, za sobom ostavivši svoje kužne izmetine. A zar macka nije životinja koju vole
katari, kojima naziv prema Alanu iz Lillea potjece upravo od catus, jer toj životinji ljube leda
smatrajuci je otjelovljenjem Luciferovim? I zar o tom ogavnom obredu potvrdu ne daje i
Guillaume d'Auvergne u De legibus? I ne kaže li Albert Veliki da su macke moguci davoli? I ne
izvještava li moj precasni subrat Jacques Fournier da su se na odru inkvizitora Geoffroya iz
Carcassonnea pokazale dvije crne macke, koje nisu bile drugo do davoli što su se htjeli sprdati s
njegovim posmrtnim ostacima?«
Užasnut žamor pronije se skupinom redovnika, a mnogi se od njih prekrižiše.
»Gospodine Opate, gospodine Opate«, govorio je u meduvremenu Bernard, poprimivši krepostan
izražaj, »možda vaša uzmnožnost ne zna što je grešnicima navada ciniti ovakvim pomagalima! Ali
zato ja dobro znam što, ne daj Bože! Vidio sam kako se u gluho doba noci, zajedno s drugovima
svojega soja, nevaljale žene služe crnim mackama da bi postigle vražbine koje nikad nisu mogle
zanijekati, na primjer da uzjašu stanovite životinje i pod okriljem noci prijedu goleme prostore,
dok sa sobom vuku svoje robove pretvorene u hulje što siju požudu... I sam im se vrag ukazuje, ili
barem one u to vjeruju, u liku pijetla ili koje druge crne životinje i dotle idu da s njima, ne pitajte
me kako, liježu. I pouzdano znam da su se takvim pitanjima, nema tome dugo, upravo u
Avignonu, pripremali napici , vlasti kojima se htjelo raditi o glavi samoga gospodina pape, tako
da mu se otruje hrana. Papa se od toga mogao obraniti samo zato što je snabdjeven cudotvornim
draguljima u obliku zmijskog jezika, Potpomognutim cudesnim smaragdima i rubinima, koji
posjeduju žensku moc da upozore na prisutnost otrova u jelu! Jedanaest mu je takvih predragih
jezika darovao francuski kralj, hvala budi nebesima, i jedino se tako naš gospodin papa uzmogao
spasiti od smrti! Istina, papini su neprijatelji poduzimali štošta drugo, a svi znaju što je otkriveno
kod heretika Bernarda Delicieuxa koji je uhicen prije deset godina: u njegovoj su kuci pronadene
knjige iz crne magije, otvorene upravo na najzlikovackijim stranicama, sa svim uputama kako se
prave voštani likovi kojima se može nauditi neprijateljima. I biste li vjerovali, u kuci su pronadeni
takoder, doista vješto izradeni, likovi koji su prikazivali samo papino oblicje s crvenim kružicima
na svim za život važnim dijelovima tijela. A svi znaju da takvi likovi, ako se drže obješeni na uzici
i postave pred zrcalo, da bi se zatim pribadacama izbola najvažnija podrucja i... Oh, ali zašto ja tu
tratim vrijeme pricajuci o tima bijednim gnusobama? Sam je papa o njima govorio i opisao ih
osudivši ih, baš prošle godine u svojoj uredbi Super illius speculall toplo se nadam da u ovoj svojoj
bogatoj knjižnici imate jedan primjerak, da biste nad njim mogli meditirati kako valja...«
»Imamo, imamo«, revno potvrdi Opat, vrlo potresen.
»U redu«, zakljuci Bernard. »Cini mi se da je sad sve jasno. Zaveden redovnik, vještica i nekakav
obred koji se, srecom, nije održao. U koje svrhe? To cemo tek doznati, i da bih to doznao, lišit cu se
kojeg sata namijenjenog snu. Neka se vaša uzmnožnost udostoji dati mi na raspolaganje neko
mjesto gdje bismo mogli cuvati ovog covjeka...«
»U podrumu kovacke radionice imamo nekoliko celija«, rece Opat, »koje se, na srecu, prilicno
rijetko upotrebljavaju pa su godinama prazne...«
»Na srecu ili na nesrecu«, primijeti Bernard. Naredi strijelcima da se raspitaju za put i da dvoje
uhicenih odvedu u dvije odijeljene celije. te da muškarca dobro privežu za kakvu kariku u zidu,
tako da ga on može jasno gledati u lice kad uskoro side da ga ispita. Što se djevojke tice, jasno je
tko je ona, pa nema potrebe da je te noci ispituje. Druge ce ona kušnje proci prije nego što je spale
kao vješticu. A ako jest vještica, nece tako lako progovoriti. No redovnik se možda još može
pokajati (piljio je u Salvatorea koji se tresao, kao da mu želi dati do znanja kako mu pruža još
jednu priliku), pod uvjetom da isprica istinu i, dometnu, prijavi sukrivce.
Odvukoše ono dvoje, jedno šutljivo i satrveno, drugo koje je plakalo, ritalo se i kricalo kao
životinja koju vode na klanje. Ali ni Bernard, ni strijelci, ni ja sam nismo razumijevali što kaže na
svojem seljackom jeziku. Koliko god govorila, bila je tako nijema. Ima rijeci koje daju vlast i rijeci
koje bacaju u još vecu osamljenost, a od potonje su vrste rijeci puckog govora priprostih, kojima
Gospodin nije dopustio mogucnosti da se znadu izraziti na opcem jeziku znanosti i moci.
Ponovno dodoh u napast da je slijedim, ponovno me Vilim smrknuta lica zadrži. »Budi miran,
glupane«, rece »djevojka je izgubljena, ona je spaljeno meso.«
Dok sam zgroženo promatrao taj prizor, u vrtlogu protuslovnih misli, i neprestano gledao
djevojku, osjetih kako mi netko dotice rame. Ne znam zašto, još prije nego što sam se okrenuo, po
dodiru prepoznah Ubertina.
»Ti gledaš vješticu, je li?«, upita me. A znao sam da ne može znati ništa o mojoj dogodovštini, pa
da tako govori zato što je njegova strašna prodornost kad su u pitanju ljudske strasti prozrela
snagu mog pogleda. »Nije...« stadoh se braniti, »ne gledam je... to jest, ona nije vještica... to ne
znamo, možda je nevina...«
»Ti je gledaš jer je lijepa. Lijepa je, zar ne?« upita me s neobicnom toplinom, stišcuci moju ruku.
»Ako je gledaš zato što je lijepa, i ako to na tebe djeluje (a znam da djeluje, jer joj grijeh za koji je
sumnjice pridaje još veci car), ako je gledaš i želiš je, vec samim tim ona je vještica. Budi na oprezu,
sine moj... Tjelesna je ljepota ogranicena na kožu. Kad bi muškarci vidjeli što je pod kožom, kao
što je bilo s beocijskim risom, protrnuli bi cim vide ženu. Sva se ta dražest sastoji od sluzi i od krvi,
od sokova i od žuci. Ako pomisliš na ono što se krije u nosnicama, u ždrijelu i u trbuhu, naici ceš
na samu necist. A ako ti se gadi vrhom prsta taknuti sluz ili izmet, kako bismo onda tek mogli
poželjeti da zagrlimo samo vrecu koja izmet sadrži?
Želudac mi se prevrne kao da cu povratiti. Nisam htio slušati te rijeci. U pomoc mi pritece ucitelj
koji je sve cuo. Naglo se primaknu Ubertinu, šcepa ga za ruku i otrgnu je od moje.
»To bi bilo dovoljno, Ubertino«, rece. »Onu ce djevojku ubrzo staviti na muke, onda je poslati na
lomacu. Pretvorit ce se upravo u ono o cemu ti govoriš, u sluz, krv, sokove i žuc. Ali ce ispod
njezine kože baš naši bližnji razrovati ono za što je Gospodin htio da bude "šticeno i ukrašeno tom
kožom. A sa stanovišta sirovine, ni ti nisi daleko od nje. Pusti djecaka na miru.«
Ubertino se smete: »Možda sam zgriješio«, promrmlja. »Posve sigurno sam zgriješio. Što drugo
može grešnik?«
Sad su se svi vracali razglabajuci o onome što se zbilo. Vilim nacas porazgovori s Mihovilom i s
ostalim minoritima koji su od njega tražili da im kaže svoje dojmove.
»Bernard sad ima u šaci argument, pa makar i dvosmislen. p0 opatiji se vrte nekromanti, koji cine
isto što se u Avignonu cinilo protiv pape. To dakako nije nikakav dokaz i u prvom se stupnju
njime ne može poslužiti da bi pomutio sutrašnji susret. Nocas ce nastojati da onom nesretniku
išcupa kakav drugi podatak, koji, uvjeren sam nece upotrijebiti odmah sutra. Držat ce ga u
pricuvi. Poslužit ce mu poslije, kako bi pokvario tok rasprave ukoliko bi krenule putem koji se
njemu ne bude svidao.«
»Bi li ga mogao prisiliti da kaže nešto što bi mogao upotrijebiti protiv nas?« upita Mihovil iz
Cesene.
Vilim je premišljao: »Nadajmo se da ne bi«, rece. Shvatih, ako Salvatore rekne Bernardu ono što je
rekao nama, o svojoj i o opskrbnikovoj prošlosti, i ako natukne nešto o vezi izmedu obojice i
Ubertina, kako god kratka vijeka bila, da ce se stvoriti dosta neugodna situacija.
»U svakom slucaju, pricekajmo na razvoj dogadaja«, rece Vilim vedro. »S druge strane, Mihovile,
sve je vec bilo unaprijed odluceno. Ali ti želiš pokušati.«
»Želim«, rece Mihovil, »i Gospodin ce mi pomoci. Neka se sveti Franjo zauzme za sve nas.«
»Amen«, odgovoriše svi.
»Ništa ja ne znam«, dobaci Vilim svoju nepristojnu napomenu. »Možda sveti Franjo negdje
išcekuje Sudnji dan pa Gospodina ne gleda licem u lice.«
»Proklet da je onaj heretik Ivan!« zacuh kako brunda gospar Jero nim dok su se svi vracali na
spavanje. »Ako nam sad oduzme i pomoc svetaca, pa gdje cemo završiti mi, jadni grešnici?« ,
PETI DAN
Gdje se vodi bratska rasprava o Isusovu siromaštvu.
Nakon nocnog prizora, ustadoh ujutro petoga dana, srca pritisnuta tjeskobom, kad je vec zvonilo
za prvi cas, pošto me Vilim grubo strese govoreci mi da ce se domalo sastati dva izaslanstva.
Pogledah kroz prozor celije i ništa ne vidjeh. Jucerašnja se magla bila prometnula u mlijecni zastor
i potpuno zagospodarila na visoravni.
Cim izadoh, ugledah opatiju kakvu dotad još nisam bio vidio: samo se nekoliko vecih gradevina,
crkva, Zgrada, kapitulska dvorana, isticalo i izdaleka, premda nejasno, kao sjene medu sjenama,
ali su se ostale kuce vidjele samo na nekoliko koraka. Cinilo se da obrisi stvari i životinja
odjednom nicu ni iz cega. Ljudi kao da su iz magle izranjali isprva sivi poput utvara, da biste ih
malo-pomalo jedva prepoznali.
Na nekoliko koraka od gradevine vidjeh Bernarda Guija kako se oprašta od neke osobe koju u
prvi cas ne prepoznali. Kako zatim prode kraj mene, primijetih da je to Malahija. Ogledavao se
kao netko tko ne želi da ga opaze dok pocinja zlocin, no vec sam kazao da Je taj covjek imao
priroden izražaj kao da skriva ili pokušava skriti neku tajnu.
Ne prepozna me, nego se udalji. Potaknut radoznalošcu, ja stadoh Cijediti Bernarda te vidjeh kako
pogledom prelijece po papirima koji mi je možda bio predao Malahija. Na pragu kapitula
pokretom glave zazva starješinu strijelaca koji se nalazio u blizini i šapnu mu nekoliko rijeci. Onda
ude. Ja krenuh za njim.
To mi je bilo prvi put da nogom stupam na to mjesto, koje je bilo skromnih razmjera i suzdržanih
uresa. Uocih da su ga nedavno iznova sagradili na ostacima prvotne opatijske crkve, što ju je
možda uništio požar. Ulazeci izvana prolazilo se kroz portal nacinjen po novoj modi, sa šiljastim
lukom, bez ukrasa, nad kojim je bila velika ruža. No unutra se otvarao atrij izgraden na temeljima
starog predvorja. Nasuprot ulazu kocio se drugi portal s lukom po staroj modi, a s prekrasno
isklesanim timpanom u obliku polumjeseca. Vjerojatno je to bio portal srušene crkve.
Kipovi na timpanu bijahu jednako lijepi kao u sadašnjoj crkvi ali su u dušu unosili manje nemira. I
na vrhu ovog timpana sjedio je Krist na prijestolju, ali je do njega, u raznim položajima i s raznim
predmetima u rukama, stajalo dvanaest apostola koji su od njega dobili nalog da idu svijetom i
medu ljude šire evandelje. Nad Kristovom glavom, u luku podijeljenu na dvanaest ploca, i pod
Kristovim nogama, u neprekinutoj povorci likova, bili su prikazani narodi svijeta kojima je sudeno
da prime radosnu vijest. Po odjeci raspoznah Židove, stanovnike Kapadocije, Arape, Indijce,
Frigijce, Bizantince, Armence, Skite, Rimljane. No, s njima pomiješani, u trideset krugova što su se
u luku nizali nad lukom koji je tvorio dvanaest ploca, stajali su stanovnici neznanih svjetova o
kojima nam ovlaš pripovijedaju Fiziolog i nepouzdane price putnika po dalekim zemljama. Mnogi
su mi od njih bili nepoznati, a neke druge prepoznali: na primjer, skotove s po šest prstiju na
svakoj ruci, faune što se radaju iz crva koji se legu izmedu kore i srži stabala, sirene ljuskava repa
što zavode mornare, Etiopljane posve crna tijela koji se od žarkog sunca brane tako što buše
podzemne špilje, onokentaure, do pasa ljude a naniže magarce, kiklope sa samo jednim okom
velicine škuda, Scilu s glavom i grudima djevojke, s trbuhom vucice i dupinovim repom, dlakave
ljude iz Indije što žive u mocvarama i na rijeci Epigmaridu, psoglavce koji rijec ne mogu izustiti a
da ne zalaju, skinopode koji brzo trce na jedinoj nozi koju imaju, a kad se žele zaštititi od sunca,
legnu i dignu nad glavom veliko stopalo poput suncobrana, astomate iz Grcke sto nemaju usta pa
dišu kroz nozdrve i žive jedino od zraka, bradate armenske žene, Pigmejce, epistige koje neki
zovu i blemima, što se rode bez glave, usta su im na trbuhu a oci na ramenima, cudovišne žene s
Crvenog mora, dvanaest stopa visoke, s kosom sve do gležanja, s volujskim repom na dnu leda i s
papcima kao u deve, i one kojima su stopala okrenuta unatrag, pa tko ih goni slijedeci im tragove,
uvijek stigne na mjesto s kojeg dolaze, a nikad onamo kamo idu, one kojim se oci krijese poput
svijeca, i nemani s Kirkina otoka, s ljudskim tijelima i šijama najraznovrsnijih životinja...
Ta su i druga cudesa bila izdjelana na tom portalu. Ali nijedan odj njih nije izazivalo nemir, jer ona
nisu oznacavala zla ovoga svijeta li kazne u paklu, nego su svjedocila o tome kako se radosna
vijest raprostrla citavim poznatim svijetom i kako prodire i u nepoznati, pa je prema tome portal
bio sretno obecanje sloge, sjedinjenja u Kristovoj rijeci, divne ekumene.
Dobar znamen, rekoh sebi, za susret što ce se odvijati s onu stranu ovog praga, za vrijeme kojeg ce
ljudi koji su zbog razlicita tumacenja evandelja jedni drugima postali neprijatelji možda danas
naci zajednicki jezik i izgladiti svoje sporove. I rekoh sebi da sam slab i grešan kad trpim zbog
svojih osobnih stvari dok se spremaju dogadaji tako važni za povijest kršcanskog svijeta.
Usporedih neznatnost svojih patnja s velicanstvenim obecanjem mira i vedrine uklesanim u
kamen timpana. Zamolih da mi oprosti moju krhkost i spokojnije prekoracih prag.
Cim udoh, vidjeh na okupu sve clanove obaju izaslanstava koji su sucelice sjedili na sjedištima
poredanim u polukrug, a dvije je strane odvajao stol za kojim su sjedili Opat i kardinal Bertrand.
Vilim, za kojim sam pošao da bih pravio bilješke, postavi me s minoritske strane, gdje su bili
Mihovil sa svojim drugovima i ostali franjevci s avignonskog dvora. Susret, naime, nije imao
izgledati kao dvoboj Talijana i Francuza, nego kao prepirka izmedu pristaša franjevackog pravila i
njihovih kriticara, u kojoj su svi bili sjedinjeni zdravom katolickom odanošcu papinskom dvoru.
S Mihovilom iz Cesene bili su fra Arnaldo Akvitanski, fra Hugo iz Newcastlea i fra Vilim
Almvick, koji su sudjelovali i na kapitulu u Perugi, a zatim i biskup od Caffe i Berengar Talloni,
Bonagrazia iz oergama i druga mala braca s avignonskog dvora. Na suprotnoj su strani sjedili
Lovro Decoalcon, avignonski bakalaureus, padovanski biskup, i Jean d'Anneaux, doktor teologije
iz Pariza. Do Bernarda Auija, šutljivog i odsutnog, bio je dominikanac Jean de Baune, kojeg u u
Italiji nazivali Giovanni Dalbena. Taj je, rece mi Vilim, prije dosta godina bio inkvizitor u
Narbonni, gdje je vodio postupke protiv mnogih begina i picukara, no kako je za krivovjerje
optužio upravo tu postavku koja se ticala Kristova siromaštva, ustao je protiv njega Berengar
Talloni, lektor u samostanu toga grada, te se prizvao papi da se Ivan još nije bio opredijelio u
pogledu tog pitanja, pa je oboje pozvao na dvor da bi to raspravili, ali se nikakav zakljucak nije
mogao postici. Nedugo su poslije toga franjevci na kapitulu u Perugi zauzeli stav o kojem sam vec
govorio. Napokon, na avignonskoj j strani bilo i drugih, medu inima i alborejski biskup.
Sjednicu otvori Opat, koji nade shodnim da iznese sažetak nedavnih dogadaja. Podsjeti na to kako
je godine Gospodnje 1322. generalni kapitul male brace, koji se sastao u Perugi pod vodstvom
Mihovila iz Cesene, zrelo i marljivo vijecajuci ustanovio da Krist, kako bi pružio primjer savršena
života, i apostoli, kako bi se vladali prema njegovu nauku, nikad svi skupa nisu posjedovali ništa,
ni što se tice gospodstva, i da je proglašavanje te istine cin zdrave katolicke vjere, kao što se da razabrati
po raznim navodima iz kanonskih knjiga. Stoga je hvalevrijedno i sveto odricanje od
vlasništva nad svim stvarima, i da su se tom pravilu svetosti bili priklonili utemeljitelji vojujuce
crkve. Da se toj istini 1312. bio priklonio koncil u Vienneu, i da je sam papa Ivan 1317. u uredbi
0 položaju male brace, koja pocinje s Quorundam exigit, odluke toga koncila ocijenio kao po svetom
pravu srocene, jasne, staložene i zrele. Na to, smatrajuci da uvijek valja prihvacenim držati ono što
je apostol ska stolica odobrila kao svetu znanost, i da se od toga ni na koji nacin ne smije
odalecivati, kapitul u Perugi je samo zapecatio tu koncilsku odredbu, što su potpisali poznavatelji
svete teologije kao što su fra Vilim iz Engleske, fra Henrik iz Njemacke, fra Arnald iz Akvitanije,
provincijali i poglavari, a uz njih su pristali fra Nikola, francuski poglavar, fra Vilim Bloc,
bakalaureus, vrhovni poglavar i cetvorica pokrajinskih poglavara, fra Toma iz Bologne, fra Petar
iz pokrajine svetog Franje, fra Fernardo iz Castella i fra Simon iz Toursa. Medutim, doda Abbone,
iduce je godine papa izdao uredbu Ad conditorim canonum protiv koje se prizvao fra Bonagrazia iz
Bergama, smatrajuci je oprecnom interesima svojeg reda. Papa je onda skinuo tu uredbu s vrata
stolne crkve u Avignonu na koja je bila prikovana te je prepravio u više tocaka. No zapravo ju je
još vise zaoštrio, cemu u prilog govori i podatak da je neposredno nakon toga fra Bonagraziju
uhitio i u zatvoru ga držao godinu dana. Nema nikakve sumnje o papinoj strogosti, jer je iste
godine izdao sad vec dobro poznatu uredbu Cum inter nonnullos-, u kojoj konacno osuduje
postavke kapitula u Perugi.
Pristojno prekinuvši Abbonea, tada progovori kardinal Bertrand
1 kaza da treba spomenuti kako se 1324., da zamrsi stvari i razdraži papu, umiješao Ludvig
Bavarski svojom objavom u Sachsenhausenu, u kojoj je bez ikakva pravog razloga prigrlio
postavke iz Perugie nije bilo jasno, primijeti Bertrand uz ugladen smiješak, zašto tako ushiceno
plješce siromaštvu koje uopce nije u skladu s njegovim ponašanjem), i time se suprostavio
gospodinu papi, nazivajuci ga inicuspacis i pripisavši mu namjeru da sije sablazan i neslogu te ga
na ujaju proglasio heretikom, pace herezijarhom.
»Nije baš sasvim tako«, pokuša posredovati Abbone.
»U biti, jest«, odsjecno ce Bertrand. I dometnu da je gospodin papa bio prisiljen izdati uredbu Quia
quorundam upravo zato da bi odgovorio na neumjesni carev ispad, i da je naposljetku strogo
pozvao Mihovila iz Cesene da se pojavi pred njegovim licem. Mihovil je slao pisma u kojima se
ispricavao da je bolestan, u što nitko nije sumnjao, te kao svoju zamjenu uputio fra Ivana Fidanzu i
fra Umilea Custodija iz Perugie. No dogodilo se, rece kardinal, da su peruginski guelfi papu
obavijestili da Mihovil ne samo da nije bolestan, nego održava veze s Ludvigom Bavarskim. A u
svakom slucaju, što je bilo bilo je, sada fra Mihovil izgleda zdrav kao dren pa ga prema tome
ocekuju u Avignonu. Uostalom, složio se kardinal, bolje je da se, kao što se sada cini, u nazocnosti
razboritih ljudi s obiju strana odmjeri što ce Mihovil poslije kazati papi, jer je ipak svima i dalje cilj
da se stvari ne zaoštravaju i da se bratski poravna spor, za kojim nema nikakve potrebe, izmedu
oca punog ljubavi i odanih mu sinova, a koji su dotad svojim upletanjem raspirivali svjetovnjaci,
bilo carevi bilo namjesnici, kojih se nimalo ne ticu pitanja svete majke crkve.
Onda se oglasi Abbone pa rece, premda je crkveni covjek i opat reda kojemu Crkva toliko duguje
(s obiju strana polukruga nasta žamor pun poštovanja), kako, medutim, ne smatra da se car ne
smije zanimati za takva pitanja, iz mnogo razloga koje ce poslije kazati brat Vilim. No, nastavljao
je Abbone, ipak je pravo da se prvi dio rasprave vodi izmedu papinskih izaslanika i predstavnika
onih sinova svetoga Franje koji se, vec samim tim što su se okupili prigodom ovog susreta, ocituju
kao privržena djeca papina. Pa stoga poziva fra Mihovila ili koga drugoga umjesto njega da rekne
što kani zastupati u Avignonu.
Mihovil rece da se tog jutra na njegovu veliku radost i ganuce, medu njima nalazi Ubertino iz
Casalea, od kojega je 1322. sam papa zatražio strucan izvještaj o pitanju siromaštva. A upravo ce
Ubertino, svojom svima poznatom bistrinom, obrazovanošcu i strastvenom
gorljivošcu izložiti sažetak glavnih tocaka ideja koje franjevacki red sada i nadalje smatra svojima.
Ustade Ubertino, i cim poce govoriti, shvatih zašto je i kao propovjednik i kao dvorjanik izazvao
toliko oduševljenja. Kretnjama sa strašcu, uvjerljivošcu glasa, osmijehom koji je ocaravao,
jasnocom i dosljednošcu rasudivanja, prikova svoje slušatelje kroz cijelo vrijeme svojega govora.
On nace vrlo uceno i opširno pretresanje razloga što podupiru postavke iz Perugie. Rece kako
prije svega valja priznati da je položaj Kristov i njegovih apostola bio dvojak, jer su bili
dostojanstvenici novozavjetne crkve, pa su, u pogledu vlasti da razdaju i da dijele, utoliko imali
posjeda, kako bi davali ubogima i svecenicima, ka što piše u cetvrtoj glavi Djela apostolskih, i to
nitko ne osporava. No n drugom se redu Krist i apostoli imaju promatrati kao zasebni ljudi, što je
temelj svake pobožne savršenosti, i kao osobe koje su savršeno prezirale ovaj svijet. A u vezi s tim
moguca su dva nacina posjedovanja, od kojih je prvi gradanski i svjetovni, koji carski zakoni
odreduju rijecima in bonis nostris, jer se našima nazivaju ona dobra koja branimo i koja imamo
pravo zahtijevati oduzmu li nam se. Stoga je jedno gradanski i svjetovno braniti svoje od onoga
tko nam ga hoce oduzeti prizivajuci se carskom sucu (a kazati da su Krist i apostoli nešto
posjedovali na taj nacin hereticka je tvrdnja, jer, kao što veli Matej u V. glavi, onome tko bi te htio
tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj i ogrtac, a jednako veli i Luka u VI., glavi, kojim rijecima
Krist odgoni od sebe svaki imutak i gospoštinu i to isto nalaže svojim apostolima; osim toga, vidi
u Mateja, glava XDC, gdje Petar kaže Kristu kako su sve ostavili i pošli za njim); a ipak se
svjetovne stvari mogu posjedovati na drugi nacin, po pravu zajednicke bratske ljubavi, i na taj su
nacin Krist i apostoli posjedovali dobra po prirodnom pravu, a to pravo neki nazivaju ius poli, to
jest nebesko pravo, što uzdržava prirodu koja je bez ljudskog uredenja u skladu s razumom, dok
je ius fori vlast koja ovisi o ljudskom ugovoru. Prije prve razdiobe, sve su stvari, što se tice
posjedovanja, bile onakve kakve su sada stvari koje se ne ubrajaju ni u cije dobro te su onoga tko
se njima služi, pa su u stanovitom smislu bile zajednicke svim ljudima, dok su tek nakon grijeha
naših predaka poceli dijeliti vlasništvo nad stvarima, i tada nastadoše svjetovni imeci kakve
poznajemo danas. Ali Krist i apostoli su stvari posjedovali na pravi nacin, pa su tako imali odjecu i
kruh i ribe, kao što Pavao kaže u prvoj poslanici Timoteju imamo što jesti i cime se pokriti i
zadovoljni smo. Prema tome, Krist i apostoli te stvari nisu posjedovali, nego ih imali na uporabu, a
njihovo je posvemašnje siromaštvo ostajalo netaknuto. To je vec priznao Papa Nikola II. u uredbi
Exiit qui seminat.
Na suprotnoj se strani, medutim, diže Jean d'Anneaux te rece da se Ubertinovi stavovi cine
protivnima i razumu i ispravnom tumacenju Svetog pisma, poradi toga što se u slucaju dobara
koja se uporabiti kao što su kruh i riba, ne može govoriti o obicnom uporabnom pravu. Niti je tu
rijec o pravoj uporabi, nego samo o zloporabi. Sve što u prvobitnoj crkvi vjernici zajednicki
posjedovali, kao što se može izvesti iz Djela drugog i treceg, posjedovali su na temelju iste vrste
imovine koja je bila njihova prije preobracenja. Apostoli su, nakon silaska Duha Svetoga,
posjedovali imanja u Judeji. Zavjetovanje na život bez vlasništva ne proteže se na ono što je
covjeku prijeko potrebno za život, a kad je Petar rekao da je sve ostavio, nije mislio reci da se
odrekao vlasništva. Adam je imao posjed i vlasništvo nad stvarima. Sluga koji od svojeg
gospodara uzme novac zacijelo ga nema ni na uporabu. Rijeci iz Exiit qui seminat na koje se mala
braca uvijek pozivaju, a koje ustanovljuju da minoriti ono cime se služe imaju samo na uporabu, a
ne kao posjed i vlasništvo, imaju se odnositi jedino na dobra koja se uporabom ne iscrpljuju, jer
kad bi Exiit uistinu podrazumijevao potrošna dobra, to bi bilo nešto nemoguce. Cinjenicna se
uporaba ne može luciti od pravog vlasništva. Svako ljudsko pravo na temelju kojega se posjeduju
materijalna dobra sadržano je u zakonima kraljeva. Kao smrtan covjek, od casa svojeg zaceca,
Krist je bio vlasnik svih zemaljskih dobara, a kao Bog je od oca dobio potpunu vlast nad svime.
Bio je vlasnik odjece, hrane, novca za priloge i darova vjernika, a ako je bio siromašan, to nije bilo
zato što nije imao posjeda, nego zato što nije ubirao plodova, jer pravno vlasništvo odvojeno od
naplate prihoda samo po sebi ne cini bogatim svojeg posjednika. I napokon, da je Exiit i rekao
nešto drugo, u svemu što se tice vjere i moralnih pitanja, rimski papa može opozvati odluke svojih
prethodnika i cak tvrditi suprotno.
U tom se trenutku uzvitla silovitost fra Jeronima, biskupa od Caffe, dok mu je brada podrhtavala
od srdžbe, iako su se njegove rijeci pokušale prikazati pomirljivima. I nastade obrazlaganje koje
mi se ucini ponešto zbrkanim. »Ono što budem kazao Svetome Ocu, i sama sebe koji cu to kazati,
od sada mu podastirem neka me ispravi, jer zaista vjerujem da je Ivan Kristov namjesnik, i zbog te
su me vjere zarobili Saraceni. A pocet cu navodeci zgodu o kojoj pripovijeda jedan veliki doktor, u
vezi s prepirkom koja je jednog dana izbila medu redovnicima, o tome tko je Melkisedekov otac.
Kad su ga o tome upitali, opat Copes se udario po glavi i rekao: jao tebi, Copesu, , istražuješ samo
one stvari za koje Bog od tebe ne zahtijeva da ih razumiješ, a nemaran si u stvarima koje ti on
nareduje. Eto, kao što se bistro može zakljuciti iz mojeg primjera, tako je jasno da Krist, Djevica i
apostoli ništa nisu ni posebno ni zajednicki posjedovali, da bi manje jasno bilo priznati da je Isus
bio covjek i Bog isti cas, pa mi se shodno tome cini jasnim da bi onaj tko zanijece ocevidnu
cinjenicu, morao zatim zanijekati i drugu!«
Dovrši pobjedonosno, a ja vidjeh Vilima gdje diže oci k nebu Slutim da je Jeronimov silogizam
smatrao donekle manjkavim, a ne bih mogao reci da je imao krivo, ali mi se još manjkavijim ucini
vrlo ljutiti odgovor Jeana de Beaunea, koji rece da tko nešto tvrdi o Kristovom siromaštvu, tvrdi
nešto što se vidi (ili se ne vidi) okom, dok je vjera pozvana da odredi njegovu ljudsku i božansku
bit, pa se stoga dvije pretpostavke ne mogu uzimati kao ravnopravne. Jeronimov je odgovor bio
oštroumniji nego protivnikov:
»Oh, ne, dragi brate«, rece, »cini mi se da je istina upravo suprotna, jer sva evandelja objavljuju da
je Krist bio covjek, da je jeo i pio, a da je, sudeci po njegovim posve ocitim cudima, bio i Bog, i sve
to upravo bode oci!«
»I vracevi i carobnjaci su cinili cuda«, važno ce de Beaune.
»Jesu«, odvrnu Jeronim, »ali zahvaljujuci svojem carobnjackom umijecu. I ti hoceš usporedivati
Kristova cuda s carobnjackim umijecem?« Zbor s gnušanjem promrmlja da ne misli tako. »I napokon
«, nastavi Jeronim, koji je sada vec osjecao da je nadomak pobjedi, »zar bi gospar kardinal
del Poggeto htio smatrati heretickom vjeru u Kristovo siromaštvo, kad se na toj pretpostavci
temelji pravilo reda kao što je franjevacki, takvog da nema kraljevstva po kojemu njegova djeca
nisu propovijedala, i to lijuci krv od Maroka pa sve do Indije?«
»Sveti Petre Hispanski«, promrsi Vilim, »pomozi nam.«
»Predragi brate«, zavice tada de Beaune, istupivši za korak, »samo ti govori o krvi svoje brace, ali
ne zaboravi da su taj danak platili i redovnici drugih redova...«
»Ne budi krivo gospodinu kardinalu«, raspali se Jeronim, »nijedan dominikanac nije nikad umro
medu nevjernicima, a samo za mog života devetorica je male brace bila mucena!«
Zajapuren u licu, ustade tada dominikanac, biskup od Alboreje-»Onda ja mogu dokazati da je
papa Inocent, prije nego što su Mala braca stigla u Tartariju, onamo poslao trojicu dominikanaca!«
»Ah, je li?«, zagrohota Jeronim. »Pa dobro, ja znam da su Mala braca u Tartariji vec osamdeset
godina i da imaju cetrdeset crkava po cijeloj zemlji, a dominikanci drže samo pet mjesta na obali,
skupa ih ima valjda petnaestak fratara! I time je stvar riješena!«
»Hikakva stvar nije riješena«, povice biskup od Alboreje, »jer se od male brace nakotilo picukara
kao što se štenad koti od kucke, sve upinju sebi u zaslugu, hvastaju se muceništvom, a kad tamo
imaju lijepe crkve, raskošna ruha, i kupuju i prodaju kao i svi drugi redovnici!«
»Ne, gosparu moj, ne«, priklopi Jeronim, »ne kupuju i ne prodaju oni sami, nego preko zastupnika
apostolske stolice, i zastupnici imaju vlasništvo, a minoriti samo uporabu!«
»Zaista?«, posprdno ce Alborea, »a koliko puta si onda ti prodavao bez zastupnika? Znam ja onu
pricu o nekim imanjima koja...«
»Ako sam to ucinio, pogriješio sam«, brže-bolje prekinu Jeronim, »nemoj svaljivati na red ono što
je možda bila moja slabost!«
»Ali, casna braco«, umiješa se tada Abbone, »naš problem nije jesu li siromašni minoriti, nego je li
siromašan Naš Gospodin...«
»Pa dobro«, opet se javi Jeronim, »Imam ja za to pitanje dokaz britak kao sablja...«
»Sveti Franjo, zaštiti djecu svoju...«, obeshrabreno ce Vilim.
»Taj dokaz jest to«, nastavi Jeronim, »što istocnjaci i Grci, koji se u znanost svetih otaca razumiju
mnogo bolje nego mi, Kristovo siromaštvo smatraju pouzdano utvrdenim. A ako ti heretici i otpadnici
tako jasno podržavaju tako jasnu istinu, zar cemo mi biti veci heretici i otpadnici od njih pa
je zanijekati? Da cuju neke od nas kako propovijedaju protiv istine, ti bi ih istocnjaci kamenovali!«
»Ma što mi ne veliš«, podrugnu se Alborea, »a zašto onda ne kamenuju dominikance kad
propovijedaju protiv toga?«
»Dominikance? Pa ja ih tamo nikad nisam vidio!«
Alborea, ljubicast u licu, primijeti da je taj fra Jeronim u Grckoj bio možda petnaest godina, dok je
on ondje bio od djetinjstva. Jeronim odvrati da je on, dominikanac Alborea, možda i bio u Grckoj,
ali da je vodio mekoputan život na lijepim biskupskim dvorovima, dok je on, franjevac, ondje bio
ne petnaest, nego dvadeset i dvije godine ' da je propovijedao pred carom u Carigradu. Kako mu
je ponestalo Agumenata, Alborea tad pokuša premostiti jaz što ga dijeli od male brace, glasno
iskazujuci, i to rijecima koje se ne usudujem prenositi, cvrstu namjeru da pocupa bradu biskupu
od Caffe, ciju je muževnost stavljao pod znak pitanja i da ga kazni upravo po logici odmazde,
Upotrijebivši bradu umjesto bica.
Ostala mala braca pritekoše i preprijeciše mu put kako bi obranili brata. Avignonci smatrahu
potrebnim da pruže pomoc dominikancu, pa (Gospodine, smiluj se ponajboljim svojim sinovima!)
uslijedi i svada koju su Opat i kardinal uzalud pokušavali smiriti. U gužvi minoriti i dominikanci
se uzajamno pocastiše vrlo teški rijecima, kao da je svatko od njih kršcanin u borbi protiv Saracen
Jedini koji ostadoše na svojim mjestima bijahu s jedne strane Vilim s druge Bernard Gui, Vilim je
izgledao tužan, a Bernard veseo, ako se veselošcu mogao nazvati blijedi osmijeh što je naškubio
inkvizitorove usne.
»Zar nema boljih argumenata«, upitah svojeg ucitelja, dok je Alborea pomno trgao bradu biskupa
od Caffe, »da bi se dokazalo i]; zanijekalo Kristovo siromaštvo?«
»Ali dobri moj Adsone, ti možeš tvrditi i jedno i drugo«, rece Vilim, »a nikad neceš na temelju
evandelja moci ustanoviti je li, u kojoj mjeri, Krist svojim vlasništvom smatrao košulju koju je
nosio i koju je možda odbacio kad se otrcala. A ako hoceš, doktrina Tome Akvinskoga je u
pogledu siromaštva još smjelija nego naša. Mi kažemo: ništa ne posjedujemo i sve imamo na
uporabu. On je govorio: slobodno se smatrajte vlasnicima, pod uvjetom da dopustite uporabu
onoga što posjedujete onome kome to nedostaje, i da to cinite iz obveze, ne iz milosrda. Ali nije
stvar u tome je li Krist bio siromašan, nego treba li da bude siromašna Crkva. A treba li da bude
siromašna, ne znaci toliko smije li ili ne smije posjedovati neku palacu, nego smije li zadržati ili
mora napustiti pravo da donosi zakone o zemaljskim stvarima.«
»To je, dakle, razlog«, rekoh, »zbog kojega je caru toliko stalo do toga što mala braca
propovijedaju siromaštvo.«
»Tako je. Mala braca vode carsku igru protiv pape. Ali za Marsilija i za mene to je dvostruka igra, i
htjeli bismo da careva igra posluži našoj igri i pomogne našoj ideji o ljudskoj vladavini.«
»A hocete li to reci kad budete morali govoriti?«
»Ako to reknem, ispunit cu svoju zadacu da izrazim mišljenja carskog teologa. Ali ako to reknem,
moja ce zadaca propasti, jer sam ja imao olakšati ponovni susret u Avignonu, a ne vjerujem da bi
Ivan prihvatio da ja to tamo idem govoriti.«
»I onda?«
»I onda sam u škripcu izmedu dviju oprecnih sila, kao magare koje ne zna iz koje od dviju vreca
da jede sijeno. Sve zbog toga što vremena još nisu zrela. Marsilije se bavi tlapnjama o preobrazbi,
koja je barem za sada, nemoguca, a Ludvig nije bolji od svojih prethodnika, iako trenutno ostaje
jedini branik protiv bijednika kao što je Ivan. Možda cu morati progovoriti, osim ako se prije toga
ovi medusobno ne pokolju- U svakom slucaju, piši, Adsone, neka bar neki trag ostane od ovoga
što se sada dogada.« „A Mihovil?«
»Bojim se da gubi vrijeme. Kardinal zna da papi nije do srednjeg rješenja, Bernard Gui zna da ce se
morati pobrinuti da susret propadne, a Mihovil zna da ce otici u Avignon kako bilo da bilo, jer
nece da red prekine svaki odnos s papom. I stavit ce život na kocku.«
Dok smo tako razgovarali — a zaista ne znam kako smo jedan drugog uspijevali cuti — raspra je
dosegla vrhunac. Bili su dotrcali strijelci, na mig Bernarda Guija, kako bi sprijecili da dva tabora ne
dodu konacno u dodir. No poput opsadnika i opsjednutih s obiju strana zidina kakve tvrdave, oni
su se pravdali i dobacivali jedni drugima pogrde, koje prenosim nasumce, jer mi više ne polazi za
rukom da im odredim ocinstvo, i uz napomenu da se te recenice nisu izgovarale jedna po jedna,
kao što bi bilo u nekoj raspri u mojoj zemlji, nego po mediteranskom obicaju, tako da bi jedna
zaskocila drugu, nalik na valove pobješnjelog mora.

http://www.book-forum.net

28Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:42 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Evandelje kaže daje Krist imao kesu!«
»Umukni ti s tom svojom kesom, koju slikate cak i na raspecima! Što onda veliš na to da se Naš
Gospodin, kad je bio u Jeruzalemu, svake veceri vracao u Betaniju?«
»Pa ako se Našem Gospodinu htjelo da ide spavati u Betaniju, tko si ti da prigovaraš njegovoj
odluci?«
»Ne, stara jarcino, Naš Gospodin se vracao u Betaniju jer nije imao novca da u Jeruzalemu plati
konacište!«
»Bonagrazijo, jarcina si ti! A što je Naš Gospodin jeo u Jeruzalemu?«
»Pa zar bi ti rekao da konj koji od gospodara dobije krmu da bi preživio ima vlasništvo nad tom
krmom?«
»Pazi se, ti Krista usporeduješ s konjem...«
»Ne, nego ti si taj koji Krista usporeduje sa simonijackim prelatom kakvi su na tvom dvoru, hrpo
govana!«
»Je li? A koliko je Sveta Stolica morala naprtiti parnica da bi branila vaša dobra?«
»Crkvena dobra, ne naša! Mi smo ih imali na uporabu!« »Na uporabu da biste ih pojeli, da biste
gradili lijepe crkve sa zlatnim kipovima, licemjeri, vi, kaljuže opake, obijeljeni grobovi, legla
pokvarenosti! Dobro znate da je ljubav, a ne siromaštvo, nacelo uzvišenog života!«
»To je rekao onaj izjelica od vašeg Tome!«
»Cuvaj se, bezbožnice! Taj kojega nazivaš izjelicom svetac je Svet rimske crkve!«
»Svetac kao i moje sandale, kanonizirao ga Ivan za inat franjevcima! Ne može vaš papa praviti
svece kad je heretik! Dapace, on je herezijarh!«
»Znamo mi vec tu krasnu postavku! To je izjava iz Sachsenhausena onog bavarskog lutka, koju je
pripremio vaš Ubertino!«
»Pripazi ti malo što govoriš, svinjo, sine babilonske bludnice i ostalih drolja! Znaš ti da te godine
Ubertino nije bio kod cara, nego je bio baš u Avignonu, u službi kardinala Orsinija, i da ga je papa
slao kao glasnika u Aragon!«
»Znam, znam da se za kardinalovom trpezom zavjetovao na siromaštvo, kao i sada, u najbogatijoj
opatiji na poluotoku! Ubertino, ako to nisi bio ti, tko je Ludvigu preporucio da se služi tvojim
spisima?«
»Jesam li ja kriv što Ludvig cita moje spise? Sigurno da nece citati tvoje, kad si nepismen!«
»Ja nepismen? Je li bio pismen vaš Franjo koji je razgovarao s guskama?«
»Ti huliš!«
»Ti huliš, mješino od fratrica!« »Nisam ja nikad pio iz mješine, i ti to znaš!« »Pio si, pio sa svojim
fratricima, kad si se uvlacio u krevet Klari iz Montefalca!«
»Strijela te Božja ubila! Ja sam u to vrijeme bio inkvizitor, a Klara je vec bila izdahnula obavijena
dahom svetosti!«
»Klara je odisala svetošcu, ali si ti udisao jedan drugi miris kad si redovnicima pjevao službu
rijeci!«
»Nastavi samo, nastavi, gnjev ce te Božji stici kao što ce stici i tvojega gospodara, koji je pružio
utocište dvojici heretika kao sto su onaj Ostrogot Eckhart i onaj engleski nekromant kojega zovete
Branucerton!«
»Casna braco, casna braco!«, vikali su kardinal Bertrand i Opat.
Treci cas
Gdje Severin isprica Vilitnu o cudnoj knjizi, a Vilim isprica izaslanicima o cudnom poimanju svjetovne
vlasti.
Svada je još bjesnjela, kadli jedan od iskušenika koji su stražarili na vratima ude, prode kroz onu
zbrku kao netko tko ide poljem koje šiba tuca, te pride k Vilimu i šapnu mu da Severin želi hitno s
njim razgovarati. Izadosmo u predvorje u kojemu su se tiskali radoznali redovnici, što su iz
povika i buke nastojali razabrati što se unutra dogada. U prvom redu vidjesmo Avmara iz
Aleksandrije, koji nas doceka uz uobicajen podrugljiv smiješak pun sucuti zbog ludosti cijeloga
svijeta: »Dakako, otkad su stvoreni prosjacki redovi, kršcanski je svijet postao kreposniji«, rece.
Vilim ga odgurnu, prilicno neotesano, pa se uputi k Severinu koji nas je cekao u kutu. Bio je
uzrujan, htio je s nama razgovarati nasamo, ali se u toj gužvi nije moglo naci mirno mjesto. Htjeli
smo izici na zrak, ali se na pragu kapitulske dvorane pojavi Mihovil iz Cesene i stade nukati
Vilima da se vrati jer, rece, svada jenjava i može se nastaviti s izlaganjima.
Ponovo razapet izmedu dviju vreca sijena, Vilim nagna Severina da progovori, što travar pokuša
uciniti tako da ga drugi ne cuju.
"Prije nego što je otišao u kupelji, Berengar je sigurno bio u bolnici«, rece.
»Kako znaš?« Nekoliko nam se redovnika primicalo, jer je naš Ugovor razbudio znatiželju. Severin
uze govoriti još tiše i ogledavati se uokolo.
« Ti si mi kazao da je taj covjek... morao imati nešto uza se... Dakle, to sam našao u svojem
laboratoriju, pomiješano s drugim knjigama -knjigu koja nije moja, cudnu knjigu...«
»Mora da je to ta«, rece Vilim likujuci, »smjesta mi je donesi.«
»Ne mogu«, rece Severin, »poslije cu ti objasniti, otkrio sam mislim da sam otkrio nešto
zanimljivo... Moraš doci sa mnom, moram ti pokazati tu knjigu... oprezno...«
Zastade. Opazismo da je kraj nas, mucaljiv po svojoj navici, iznenada iskrsnuo Jorge. Ruke je
držao ispružene ispred sebe, kao da nije naucen kretati se po tome mjestu pa pokušava razaznati
kuda ide. Obican covjek ne bi mogao razumjeti Severinovo šaputanje, ali smo mi odavno bili
doznali da je Jorgeov sluh, kao u svih slijepaca, izvanredno oštar.
Medutim, ucini se da starina nije ništa cuo. Štoviše, pode u pravcu suprotnom od nas, dodirnu
jednog redovnika i nešto ga zamoli. Doticni ga obzirno primi za ruku i izvede van. U taj se cas
opet ukaza Mihovil i saleti Vilima, a moj ucitelj donije odluku: »Molim te«, rece Severinu, »odmah
se vrati onamo otkud dolaziš. Zatvori se iznutra i cekaj me. Ti«, obrati se meni, »slijedi Jorgea. Ako
je nešto i cuo, ne vjerujem da ce tražiti da ga odvedu u bolnicu. U svakom slucaju, gledaj da mi
znaš reci kamo ide.«
Krenu da se vrati u dvoranu, ali spazi (kao što spazih i ja) Avmara kako se probija kroz gomilu
prisutnih, da bi slijedio Jorgea koji je izlazio. Tu Vilim ucini nešto nepromišljeno, jer ovaj put
naglas, s jednoga kraja predvorja na drugi, rece Severinu koji je vec prelazio vanjski prag: »Lijepo
te molim da paziš. Nikome ne dopuštaj da... one papire... vrati odakle su izašli!« U tom trenutku,
kako sam se uputio da pratim Jorgea, ugledah opskrbnika, naslonjena o vanjski dovratnik, koji je
bio cuo Vilimove rijeci te je naizmjenice zurio u mojeg ucitelja i u travara lica zgrcena od straha.
Spazi Severina gdje izlazi van i pode za njim. Ja sam stajao na pragu strepeci da ne izgubim iz vida
Jorgea kojega je vec gutala magla, ali su u magluštini nestajala i druga dvojica, u suprotnom
pravcu. Brzo promozgah što mi je cinio-Bilo mi je naredeno da slijedim slijepca, ali zato što je
postojala bojazan da ce otici prema bolnici. On se, naprotiv, zaputio sa svojim oratiteljem na drugu
stranu, jer je prelazio kloštar, iduci ili prema crkvi ili prema Zgradi. Opskrbnik je pak sigurno
slijedio travara, a Vilim je bio zabrinut za ono što bi se moglo dogoditi u radionici. Stoga stadoh
slijediti tu dvojicu, izmedu ostalog se pitajuci kamo je otišao Aymar, ukoliko nije bio izašao iz
posve drugih razloga nego što su naši.
Držeci se na razumnoj udaljenosti, nisam gubio iz vida opskrbnika, koji je usporavao korak jer je
bio primijetio da ga slijedim- Nije mogao znati jesam li ja ta sjena koja mu je za petama, niti sam ja
mogao znati je li sjena kojoj sam za petama on, ali kao što nisam sumnjao da je to on, tako ni on
nije sumnjao da sam to ja.
Primoravši ga da me nadzire, sprijecih ga da se odviše približi Severinu. Kad sam u magli nazreo
vrata bolnice, ona su vec bila zatvorena. Hvala budi nebesima, Severin je vec bio unutra.
Opskrbnik se još jednom okrenu i pogleda me, dok sam ja sada stajao nepomicno kao stablo u
vrtu, a zatim se ucini da je nešto odlucio i krenuo prema kuhinji. Stekoh dojam da sam ispunio
svoj zadatak, Severin je pametan covjek, sam ce se cuvati i nikome nece otvarati. Nisam više imao
što raditi, a nadasve sam gorio od znatiželje da vidim što se zbiva u kapitulskoj dvorani. Stoga
odlucih da se vratim i izvijestim o tome što sam vidio. Možda sam krivo ucinio, morao sam još
ostati na straži pa bismo bili sebi prištedjeli mnogo drugih nedaca. Ali to znam sada, onda nisam
znao.
Dok sam se vracao, gotovo se sudarih s Bennom, koji mi se smješkao kao da smo ortaci: »Severin
je našao nešto što je ostavio Berengar, zar ne?«
»Što ti znaš o tome?«, otresoh se nabusito, ophodeci se s njim kao s vršnjakom, dijelom od bijesa, a
dijelom zbog njegova mladog lica koje je poprimilo gotovo djecacki vragolanski izražaj.
»Nisam ja budala«, odvrati Benno, »Severin otrci da nešto kaže Vilimu, ti se brineš slijedi li ga
tkogod...«
»A ti malo previše motriš na nas i na Severina«, razdraženo rekoh
»Ja? Naravno da motrim na vas. Ne skidam oka ni s kupelji ni s bolnice još od jucer. Da sam samo
mogao, bio bih vec ušao onamo. Dao bih krvi ispod vrata da doznam što je Berengar našao u
knjižnici.«
»Ti bi previše toga htio znati, a na to nemaš nikakva prava!« »Ja sam ucenik i imam pravo znati, ja
sam došao s kraja svijeta da upoznam knjižnicu, a knjižnica ostaje zatvorena kao da sadrži nešto
loše, i ja...«
»Pusti me, da podem«, rekoh osorno. »Puštam te, ionako si mi rekao što sam htio.« »Ja?«
"I šutnjom se govori.«
»Savjetujem ti da ne ulaziš u bolnicu«, rekoh mu.
»Necu uci, necu uci, budi miran. Ali mi nitko ne može zabraniti da gledam izvana.«
Nisam ga više slušao, nego udoh. Taj radoznalac, ucini mi se, ne predstavlja neku opasnost.
Pridoh Vilimu te ga ukratko upoznah razvojem dogadaja. Metež se stišavao. Poslanici obiju strana
upravo su razmjenjivali poljubac mira. Alborea je hvalio vjeru male brace Jeronim uzdizao ljubav
dominikanskih propovjednika, svi su velicali ufanje u izgradnju Crkve koju ne bi razdirale
unutrašnje borbe. Jedni su hvalili jakost, drugi umjerenost, svi zajedno zazivali pravednost i
podsjecali se na razboritost. Nikad ne vidjeh toliko ljudi gdje tako iskreno streme k slavnoj pobjedi
teoloških i stožernih kreposti.
No vec je Bertrando del Poggetto pozivao Vilima da izrazi stavove carskih teologa. Vilim ustade,
preko volje: s jedne je strane osjecao da je susret potpuno beskorisan, a s druge mu se žurilo da
ode, jer mu je sad vec tajanstvena knjiga bila važnija nego sudbina susreta. Ali, jasno, nije mogao
iznevjeriti svoju dužnost.
Poce dakle govoriti, uz mnogo »eh«, i »oh«, možda više nego što je obicavao i više nego što je
pristajalo, kao da želi staviti na znanje kako je posvema nesiguran u ono što se spremao reci, pa
najprije kaza da vrlo dobro shvaca stajalište onih koju su govorili prije njega, a da je, s druge
strane, ono što drugi nazivaju »doktrinom« carskih teologa, tek nekoliko nabacenih napomena
koje nemaju namjere nametati se kao vjerska istina.
Zatim rece, buduci da je neizmjerna dobrota koju je Bog ocitovao pri stvaranju naroda svoje djece,
što je voli svu i bez razlike, vec na onim stranicama Postanka u kojoj se još ne spominju svecenici i
kraljevi, a vodeci racuna i o tome da je Gospodin Adamu i njegovim potomcima dao vlast nad
stvarima ovoga svijeta, pod uvjetom da se pokorajavaju Božjim zakonima, kako valja posumnjati
nije li sam Gospodin došao na pomisao da u zemaljskim stvarima narod bude zakonodavac i prvi
posljedicni uzrok zakona. Pod narodom bi, rece, bilo dobro razumijevati sveukupnost gradana, ali
kako gradanima treba smatrati i djecu, tupavce, zlocince i žene, možda se razumno možemo
složiti s odredenjem naroda kao najboljeg dijela gradana, premda on u ovom trenutku ne nalazi
prikladnim da se izjasni o tome tko tome dijelu zaista pripada.
Zakašljuca, isprica se nazocnima nagadajuci o tome kako je tog dana zrak vjerojatno vilo vlažan,
pa iznese pretpostavku da bi se našlo na koji bi narod mogao izražavati svoju volju mogao
poklapati sa sveopcom izbornom skupštinom. Rece kako mu se cini smislenim predvidjeti da bi
takva skupština mogla tumaciti, mijenjati ili ukidati zakon, jer donosi li zakon neki pojedinac, on
bi iz neznanja, ili zlonamjernosti mogao postupiti loše, pa doda kako nije nužno nazocne
podsjecati koliko je takvih slucajeva bilo u zadnje vrijeme. Uvidjeh da nazocnima, koji su bili
prilicno zateceni njegovim prethodnim rijecima, ne ostaje ništa drugo nego da potvrde posljednje,
jer je bilo ocito da svatko pomišlja na drugu osobu i da svatko osobu na koju misli drži vrlo zlom.
Dobro, nastavi Vilim, ako pojedinac sam može donositi loše zakone, nije li bolje da ih donosi
mnogo ljudi? Svakako, podvuce, govorimo o zemaljskim zakonima, koji se ticu pravilnog vodenja
gradanskih pitanja. Bog je Adamu rekao da ne jede plodova sa stabla spoznaje dobra i zla, i to je
bio Božji zakon. Ali ga je zatim ovlastio, ma što govorim? potaknuo da stvarima nadijeva imena, i
u tome ostavio slobodu svojem zemaljskom podaniku. Naime, premda neki, u naše vrijeme, kažu
da nomina sunt consequentia rerum, Knjiga Postanka o tome jasno veli: Bog predvede covjeku sve
životinje da vidi kako ce koju nazvati, pa kako koje stvorenje covjek prozove, da mu tako bude
ime. A iako je prvi covjek zacijelo bio dovoljno pronicav da, na svojem edenskom jeziku, svaku
stvar i životinju nazove u skladu s njezinom prirodom, to ne znaci da on nije primijenio neku
vrstu vrhovnog prava zamišljajuci ime koje ce po njegovu sudu najbolje odgovarati toj prirodi. Jer
sad je vec uistinu poznato da su razlicita imena koja ljudi daju da bi oznacili pojmove, a za sve su
jednaki samo pojmovi, znakovi stvari. Prema tome, rijec nomen jamacno se izvodi iz rijeci nomos, to
jest zakon, buduci da ljudi nomina daju upravo ad placitum, a to ce reci po slobodnom i skupnom
dogovoru.
Nazocni se ne usudiše protusloviti tom ucenom dokazivanju. Iz toga se, zakljuci Vilim, dobro vidi
da donošenje zakona o ovozemaljskim stvarima, dakle o pitanjima uprave u gradovima i u kraljevstvima,
nema nikakve veze s cuvanjem i širenjem Božje rijeci, što je neotudiva Povlastica crkvene hijerarhije.
Nesretni li su, pace, rece Vilim, nevjernici što nemaju slicnu vlast koja bi za njih tumacila rijec Božju (i
svima se smiliše nevjernici). Ali možemo li možda zbog toga reci da ne teže da donose zakone i upravljaju
posredništvom vlada, kraljeva, careva ili Atana i kalifa, kako li se vec zovu? I može li se zanijekati da su
mnogi rimski carevi bili mudri svjetovni vladari, sjetimo se Trajana? A tko je, i poganima i nevjernicima,
dao tu prirodnu sposobnost da donose zakone i da žive u politickim zajednicama? Možda njihova
lažljiva božanstva koja nužno ne postoje (ili ne postoje nužno, kako god želite shvatiti negaciju tog
modaliteta)? Dakako da ne. Udijeliti im ju je mogao jedino Bog nad vojskama, Bog Izraelov, otac
Gospodina Našeg Isusa Krista.. Divna li dokaza Božje dobrote, koja je sposobnost da sude o
politickim pitanjima podala cak i onima koji ne priznaju vlast rimskog pape i koji ne ispovijedaju
ista sveta, draga i strašna otajstva kršcanskog naroda! A što bi uzornije od toga moglo pokazati
kako zemaljsko gospodstvo i svjetovna sudbena vlast nemaju nikakve veze s Crkvom i sa
zakonom Isusa Krista, i da ih je Bog ustanovio neovisno o bilo kakvoj crkvenoj potvrdi, pa cak i
prije negoli se rodila naša sveta vjera?
Iznova se nakašlja, ali ovaj put ne sam. Mnogo se prisutnih vrpoljilo na svojim sjedištima i
procišcavalo grla.
Vidjeh kako kardinal jezikom oblizuje usne i uzrujano, ali uljudno, domahuje Vilimu pozivajuci ga
da prijede na zakljucni dio, pa Vilim pristupi zakljuccima koji su se sad vec svima, i onima koji se
s njima nisu slagali, pricinjali kao nešto što je možda neugodno, ali što ishodi iz tog nepobitnog
govora. Rece tada kako smatra da njegovo razlaganje podržava primjer samoga Krista, koji na ovaj
svijet nije došao da zapovijeda, nego da se pokori, po uvjetima na koje je na svijetu naišao, bar što
se tice Cezarovih zakona. On nije htio da apostoli zapovijedaju i gospoduju, pa mu se stoga cini
mudrim da i nasljednici apostola treba da se rasterete od svake svjetovne i prisilne vlasti. Kad
papa, biskupi i popovi ne bi podlijegali svjetovnoj i prisilnoj vlasti vladarovoj, to bi obesnažilo
vladarovu moc, a time bi se obesnažio i poredak koji je, kao što smo prije pokazali, uspostavio
Bog. Svakako da valja razmotriti posebno osjetljive slucajeve — rece Vilim — kao na primjer
heretike, o kojima može suditi jedino Crkva, cuvarica istine, ali protiv njih djelovati ipak može
samo svjetovna vlast. Kad Crkva otkrije heretike, zacijelo ce na to morati upozoriti vladara, jer je
dobro da on bude obaviješten o tome kakvi su mu podanici. Ali što ce vladar morati uciniti s
heretikom? Osuditi ga u ime te Božje istine kojoj on nije cuvar? Vladar može i mora osuditi
heretika ako njegova djelatnost hudi životu zajednice, to jest ako heretik svoju herezu provodi
ubijajuci ili ometajuci one koji na nju ne pristaju. No tu se vladarova moc zaustavlja, zato što se
nitko na ovom svijetu ne može mucilima primorati da slijedi nauk evandelja, jer na što bi se inace
svela slobodna volja po djelima koje ce se poslije svakome suditi na onome svijetu? Crkva može i
mora opomenuti heretika da se udaljuje iz zajednice vjernika' ali mu na ovom svijetu ne može
suditi ni siliti ga protiv njegove volje, pa je Krist htio da njegovi svecenici dobiju vlast nad
sredstvima prisile, bio bi donio tocne upute, kao što je Mojsije zapisao drevni zakon. To nije
ucinio. Dakle nije htio. Ili bi možda netko primijetio da je on to htio, ali mu je uzmanjkalo vremena
ili sposobnosti da to kaže za tri godine propovijedanja? No pravo je što to nije htio, jer da jest, tad
bi papa kralju bio mogao nametati svoju volju, pa kršcanstvo ne bi više bilo zakon slobode, nego
nepodnošljiva ropstva.
Sve to, dometnu Vilim vedra lica, ne ogranicava moc vrhovnog svecenika, nego pace uzvisuje
njegovu zadacu, jer sluga Božjih slugu nije na ovom svijetu da mu služe, nego da on služi. I
naposljetku, bilo bi u najmanju ruku cudnovato kad bi papa imao sudbenu vlast nad onim što se
tice carstva, a ne i ostalih kraljevstava na zemlji. Kao što je poznato, ono što papa rekne o Božjim
stvarima vrijedi za podanike francuskoga kralja kao i za podanike engleskoga kralja, ali mora
vrijediti i za podanike Velikoga kana ili nevjernickog sultana, koji se nevjernickima i zovu upravo
zato što nisu vjerni toj divnoj istini. Ako bi, dakle, papa preuzeo na sebe svjetovnu sudbenu vlast
— utoliko što je papa — nad onim što je u vezi s carstvom, mogao bi navesti na sumnju da, samim
tim što se svjetovna sudbena vlast poistovjecuje s duhovnom, on ne bi imao duhovnu sudbenu
vlast ne samo nad Saracenima i nad Tatarima, nego ni nad Francuzima i nad Englezima — što bi
bilo teško prijestupnicko huljenje. To je razlog, zakljuci moj ucitelj, zbog kojega mu se cini
ispravnim kazati da avignonska Crkva nanosi uvredu cijelomu covjecanstvu kad tvrdi da joj
pripada pravo da odobri ili razriješi dužnosti onoga koga izaberu rimskim carem. Papa nad
carstvom nema vecih prava negoli nad drugim kraljevstvima, pa kako se papinom odobrenju ne
podvrgavaju ni francuski kralj ni sultan, nema nikakva prihvatljivog razloga da mu se podvrgne
njemacki i talijanski car. Takva podložnost ne spada u Božje pravo, jer o njoj sveto pismo ne
govori. Nije ju potvrdilo medunarodno pravo, u smislu gore navednih razloga. U pogledu
prepirke oko siromaštva, rece napokon Vilim, njegova skromna mišljenja, što su ih on i neki "rugi,
kao što su Marsilije iz Padove i Ivan iz Janduna razradili u obliku neobvezatnih naputaka, dovode
do sljedecih zakljucaka: ako franjevci hoce ostati siromašni, car niti može niti se smije protiviti t0'i
kreposnoj želji. Svakako, da je dokazana pretpostavka o Kristovu siromaštvu, ne samo da bi to pomoglo
maloj braci, nego bi i ucvrstilo teoriju da Isus za se nije htio nikakvu zemaljsku sudbenu vlast. No toga
je jutra cuo kako prilicno mudre osobe tvrde da se ne može dokazati Isusovo siromaštvo. Stoga
mu se cini prikladnijim preokrenuti dokaz Kako nitko nije ustvrdio, a mogao je ustvrditi, da je
Isus za sebe i za svoje apostole zahtijevao zemaljsku sudbenu vlast, ta mu se Isusova
ravnodušnost prema svjetovnome cini dostatnim razlogom da se, ne griješeci, smatra kako je Isus
jednako ljubio siromaštvo.
Vilim je govorio tako smjernim glasom, ono u što je bio uvjeren izrazio je s toliko dvojbe, da nitko
od nazocnih nije mogao ustati i osporiti ga. To ne znaci da su svi bili uvjereni u to što je rekao.
Nisu se sad samo Avignonci meškoljili srditih lica i medusobno šaputali primjedbe, nego se cinilo
da su se te rijeci vrlo neugodno dojmile samog Opata, koji kao da je mislio da to nije nacin na koji
je on snovao o odnosima svojeg reda spram carstva. Sto se minorita tice, Mihovil iz Cesene bio je
zbunjen, Jeronim užasnut, Ubertino zamišljen.
Tišinu prekine kardinal del Poggetto, još uvijek nasmiješen i opušten, koji Vilima upita bi li otišao
u Avignon da to isto kaže gosparu papi. Vilim zatraži kardinalovo mišljenje, ovaj rece da je za
svoga života gospar papa cuo kako mu izlažu mnogo sumnjivih stavova te da je prema svojoj djeci
ljubazan i mio, ali da bi ga te postavke zacijelo silno ražalostile.
Umiješa se Bernard Gui, koji dotad nije bio ni rijeci izustio: »Mene bi jako obradovalo kad bi fra
Vilim, koji je tako spretan i rjecit kad obrazlaže svoje ideje, došao da ih podnese papinom sudu...«
»Nagovorili ste me, gospodine Bernarde«, rece Vilim. »Necu doci.« Onda ce, obrativši se
kardinalu kao da se želi ispricati: »Znate, bolje mi je da s tom navalom krvi u prsima ne
poduzimam tako dugo putovanje za ovo doba godine...«
»Ali zašto ste onda tako dugo govorili?«, upita kardinal.
»Da bih svjedocio o istini«, ponizno ce Vilim, »Istina ce nas osloboditi.«
»Nije nego!« planu tada Jean de Beaune. »Nije ovdje posrijedi istina koja nas oslobada, nego
prekomjerna sloboda koja se želi prikazati istinitom!«
»I to je moguce«, blago prizna Vilim.
Iznenada me obuze slutnja da ce za koji trenutak zapraskati munje i gromovi srdaca i jezika još
bješnji nego maloprije. Ali ne dogodi se ništa. Još dok je govorio de Beaune, bio je ušao
zapovjednik strijelaca i nešto šapnuo na uho Bernardu. Potonji odjednom ustade i pokretom ruke
zamoli da ga posluša.
»Braco«, rece, »možda ce nam biti moguce nastaviti ovu plodonosnu raspravu, ali sada nam
izuzetno ozbiljan dogadaj nalaže da obustavimo rad, s Opatovim dopuštenjem. Možda sam
nehotice ispunio ocekivanja samoga Opata, koji se nadao da ce se otkriti krivac za mnoge zlocine
koji su se odigrali posljednjih dana. Taj je covjek sada u mojim rukama. Ali jao, prekasno je
uhvacen, još jednom... Nešto se ondje zbilo...«, i neodredeno je pokazivao prema van. Brzo prijede
dvoranu i izide, a mnogi su ga slijedili, Vilim medu prvima, a s njim i ja.
Moj me ucitelj pogleda i rece mi:« Bojim se da se nešto dogodilo Severinu.«
Gdje Severina pronadu umorena, ali više ne nadu knjigu koju je on bio našao.
Žurnim korakom i u zebnji prijedosmo visoravan. Zapovjednik strijelaca vodio nas je prema
bolnici, a kad stigosmo, u gustom sivilu razaznasmo sjene što su se komešale: bili su to redovnici
pred vratima i branili pristup.
»Te sam oružnike poslao ja da traže covjeka koji može rasvijetliti sve te tajne«, rece Bernard.
»Brata travara?« zacudeno upita Opat.
»Ne, sad cete vidjeti«, rece Bernard probijajuci se prema ulazu.
Udosmo u Severinovu radionicu i tu pred našim ocima puknu bolan prizor. Leš nevoljnog travara
ležao je u jezeru krvi, naprsle lubanje. Uokolo, police kao da je opustošio vihor: staklenke, boce,
knjige, isprave, sve je bilo razneseno po podu u velikom neredu i kršu. Pokraj tijela bila je
armilarna sfera, velika kao barem dvije ljudske glave, od fino izradene kovine, optocena zlatnim
križem i nataknuta na urešen tronožni stalak. Prošli put sam je bio uocio na stolu lijevo od ulaza.
Na drugom su kraju sobe dvojica strijelaca cvrsto držala opskrbnika koji se otimao i prosvjedovao
da je nevin, a koji stade još jace vikati kad ugleda Opata kako ulazi. »Gospodine«, vikao je,
»prividne okolnosti su protiv mene! Ušao sam kad je Severin vec bio mrtav, a našli su me dok sam
bez rijeci promatrao ovaj pokolj!«
Voda strijelaca se približi Bernardu, pa dobivši privolu podnese mu izvještaj, pred svima.
Strijelcima je bilo naredeno da nadu opskrbnika i da ga uhite, pa su ga vec više od dva sata tražili
po opatiji-Vjerojatno je rijec, pomislih, o zapovijedi koju je Bernard izdao prije nego što je ušao u
kapitul, a vojnici, koji nisu vicni mjestu, po svoj su prilici tražili na krivim mjestima, a da nisu
uvidjeli kako, ne znajuci još za svoj udes, opskrbnik zajedno s drugima stoji u predvorju, a magla
je s druge strane otežala njihov lov. U svakom slucaju, iz propovjednikovih se rijeci razabiralo da
je Remigio, pošto sam ga ostavio, otišao prema kuhinjama i da ga je tada netko vidio te to dojavio
strijelcima, koji su u Zgradu došli kad se iz nje Remigio bio ponovno udaljio, i to nedugo prije, jer
je u kuhinji bio Jorge koji je tvrdio da je netom s njim razgovarao. Strijelci su tada pretražili
visoravan u predjelu povrtnjaka, gdje su, kao na utvaru što izranja iz magle, nabasali na staroga
Alinarda, koji je bio zamalo zalutao. Upravo je Alinardo rekao da je malo prije toga vidio
opskrbnika kako ulazi u bolnicu. Strijelci su se uputili onamo i vrata zatekli otvorena. Kad su ušli,
Severina su našli mrtva, a opskrbnika gdje kao mahnit premece po policama sve bacajuci na tlo,
kao da nešto traži. Bilo je lako shvatiti što se zbilo, zakljucio je zapovjednik. Remigio je ušao, bacio
se na travara, ubio ga, a zatim tražio ono zbog cega ga je ubio.
Jedan od strijelaca dignu s poda armilarnu sferu i doda je Bernardu. Otmjeni je splet bakrenih i
srebrnih krugova, koji je povezivao masivan kostur mjedenih prstenova, netko zgrabio za vrat
postolja i snažno ga zavitlao na lubanju žrtve, pa su na jednoj strani u srazu mnogi krugovi bili
slomljeni ili zdrobljeni. A da se baš ta strana bila srucila na Severinovu glavu, odavali su tragovi
krvi, pa cak i pramenovi kose i sluzava necist moždane tvari.
Vilim se nadvi nad Severina da ustanovi njegovu smrt. Oblivene krvlju što mu je poput rijeke
iscurila iz glave, jadnikove su oci bile razrogacene, a ja se upitali je li, kao što se prica da se
dogadalo u drugim slucajevima, u ukocenoj zjenici moguce ugledati ubojicinu sliku, zadnji
odbljesak žrtvinih opažaja. Vidjeh kako Vilim mrtvacu pregledava ruke da bi provjerio nema li na
prstima crnih mrlja, iako je u tom slucaju uzrok smrti ocevidno bio posve drugacije naravi: no
Severin je na rukama imao one iste kožnate rukavice u kojima sam sam nekoliko puta vidio da rukuje
opasnim tvarima, zelembacima, upoznatim kukcima.
U meduvremenu se Bernard Gui obratio opskrbniku: »Remigio iz aragine, to je tvoje ime, zar ne? Svojim
sam ljudima bio naredio da te uhite na temelju drugih optužaba i da bih potvrdio druge sumnje. Sad znam da
sam postupio pravilno, premda, to ne mogu sebi oprostiti, Prekasno. Gospodine«, rece Opatu, »smatram se
gotovo odgovornim za ovaj posljednji zlocin, jer sam vec od jutros znao da ovog covjeka valja
izruciti pravdi, nakon što sam cuo priznanja onog drugog bijednika što smo ga nocas uhitili. Ali
vidjeli ste i sami, jutros sam bio zaokupljen drugim dužnostima, a moji su ljudi ucinili sve što su
mogli...«
Dok je govorio, glasno kako bi ga culi svi nazocni (a za to je vrijeme u sobu bilo nagrnulo mnogo
ljudi, koji su se šuljali po svim zakucima da bi gledali rasute stvari pokazujuci jedan drugome leš i
potiho se gnušali nad teškim zlocinom), u maloj gomili spazih Malahiju kako mracnim pogledom
promatra prizor. Spazi ga i opskrbnik, kojega su se upravo tada spremali odvuci van. Istrgnu se
strijelcima koji su ga držali te se baci na subrata šcepavši ga za mantiju i stade mu brzo i ocajnicki
nešto govoriti licem u lice, dok ga strijelci ponovno ne dohvatiše. No dok su ga grubo odvodili,
okrenu se prema Malahiji i doviknu mu: »Zakuni se, i ja se kunem!«
Malahija ne odgovori odmah, kao da traži prikladne rijeci. Zatim, dok su opskrbnika silom
prevodili preko praga, rece mu: »Necu napraviti ništa protiv tebe.«
Vilim i ja se pogledasmo, pitajuci se što znaci taj prizor. I Bernard ga je motrio, ali se ne ucini da ga
je uznemirio, nego se štoviše osmjehnu Malahiji kao da se slaže s njegovim rijecima i tako
zapecacuje s njime neko zlokobno ortaštvo. Onda objavi da ce se odmah nakon obroka u kapitulu
sastati sud koji ce javno provesti izvide za tu istragu. Izide zapovjedivši da se opskrbnik odvede u
kovacnicu a da mu se ne dopusti da razgovara sa Salvatoreom.
U tom casu cusmo kako nas iza leda zove Benno: »Ja sam ušao odmah nakon vas«, prošapce, »kad
je soba još bila poluprazna, a Malahije nije bilo.«
»Bit ce da je ušao naknadno«, rece Vilim.
»Nije«, stade nas uvjeravati Benno, »bio sam pokraj vrata, vidio sam tko ulazi. Kažem vam,
Malahija je vec bio unutra... prije.«
»Prije cega?«
»Prije nego što je ušao opskrbnik. Ne mogu se zakleti, ali mislim da je izašao iza onog zastora kad
nas je vec bilo mnogo,« i pokaza na široko platno što je zakrivalo krevet na kojem se obicno
odmarao tko bi od Severina netom primio kakav lijek.
»Ti znaci sumnjiciš njega da je ubio Severina i da se povukao onamo iza zastora kad je ušao
opskrbnik?« upita Vilim.
»Ili da je iza zastora prisustvovao onome što se ovdje zbilo. Zašto bi ga inace opskrbnik preklinjao
da mu ne naškodi obecavajuci mu zauzvrat da on nece naškoditi njemu?«
»To je moguce«, rece Vilim. »U svakom slucaju, ovdje se nalazila neka knjiga i tu se još uvijek
morala nalaziti, jer su i opskrbnik i Malahija izašli praznih ruku.« Vilim je po mojem izvještaju
znao što zna Benno, a u tom mu je trenutku bila potrebna pomoc. Približi se Opatu koji je tužno
promatrao Severinov leš te ga zamoli da sve pošalje van jer želi bolje pogledati prostoriju. Opat
pristade pa izide i on sam, ne propustivši da Vilimu uputi pogled pun skepse, kao da mu
predbacuje što stiže uvijek prekasno. Malahija pokuša ostati navodeci raznolike izlike, posve
neodredene. Vilim mu skrenu pozornost na cinjenicu da to nije knjižnica i da na ovo mjesto ne
može polagati nikakvih prava. Bio je pristojan ali neumoljiv, a svetio se Malahiji što mu nije dao
da pretraži Venancijev stol.
Kad ostadosmo sami nas trojica, Vilim oslobodi jedan od stolova od glinenih posuda i papira koji
su ga zauzimali te mi rece da mu jednu po jednu dajem knjige iz Severinove zbirke. Bila je to mala
zbirka u usporedbi s golemom zbirkom u labirintu, ali su to ipak bili deseci i deseci svezaka
razlicite velicine, koji su prije bili uredno složeni po policama, a sad su ležali razbacani po podu,
medu raznim drugim predmetima, pošto su ih vec isprevrtale brzoplete ruke opskrbnikove, a
neke su pace bile bahato razderane, odvojene od uveza. Pokupiti ih, brzo ispitati njihovu narav i
ponovno ih položiti u kup na stolu nije bio nimalo lak pothvat, koji smo morali obaviti vrlo žurno,
jer nam je Opat dao malo vremena, buduci da su zatim imali uci redovnici koji ce sastaviti
rastrgano Severinovo tijelo i prirediti ga za ukop. A valjalo je i tražiti naokolo, pod stolovima, iza
polica i ormara, da nešto nije promaknulo u prvom pregledu. Vilim ne htjede da mi Benno
pomaže, nego mu dopusti jedino da stoji na vratima i stražari. Usprkos Opatovim naredbama,
mnogi su se tiskali da udu, sluge zgrožene viješcu, redovnici oplakujuci svojeg subrata, iskušenici
s prebijelim plahtama i zdjelicama vode da operu i umotaju leš... Morali smo, dakle, raditi hitro. Ja
sam uzimao knjige i pružao Vilimu, koji ih je pregledavao i stavljao na stol. Onda uvidjesmo da
posao tece sporo pa nastavismo zajedno, to jest tako da bih ja dohvatio knjigu, slagao je ako je bila
razmetnuta, procitao joj naslov, odložio je. A više puta su posrijedi bili raspršeni listovi.
*De plantis libri tres, prokletstvo, to nije ta«, rece Vilim i baci knjigu na stol.
Ili i »Thesaurus herbarum«, rekoh ja, a Vilim ce: »Ostavi sad to tražimo grcku knjigu!«
»Ovu?« upitali ja pokazujuci mu svezak kojemu su stranice prekrivala zakucasta slova. Na to
Vilim odvrati: »Ne, to je arapski, glupane! Imao je pravo Bacon kad je kazao da je prva dužnost
ucenjaku uciti jezike!«
»Pa ni vi ne znate arapski!« odbrusih dirnut u živac, na što mi Vilim odgovori: »Ali bar razumijem
kad je arapski!« A ja pocrvenjeh, jer cuh kako mi se Benno smije iza leda.
Knjiga je bilo mnogo, a još više bilježaka, svitaka s crtežima nebeskog svoda, kataloga cudnih
biljaka, vjerojatno pokojnikovih rukopisa na razasutim listovima. Radili smo dugo, pretražili
radionicu uzduž i poprijeko. Vilim cak vrlo hladnokrvno uspije pomaknuti leš da bi vidio nema li
cega ispod njega te mu prekopa mantiju. Ništa.
»Nužno«, rece Vilim. »Severin se tu unutra zatvorio s jednom knjigom. Opskrbnik je nije imao...«
»A da je nije možda sakrio pod mantiju?«, zapitah.
»Nije, knjiga koju sam onog jutra vidio pod Venancijevim stolom bila je velika, bili bismo
primijetili.«
»Kako je bila uvezena?« upitah.
»Ne znam. Ležala je rasklopljena, a ja sam je vidio samo na nekoliko casaka, tek toliko da opazim
da je na grckom, ali se niceg drugog ne sjecam. Nastavimo. Opskrbnik je nije uzeo, a mislim da
nije ni Malahija.«
»Sasvim sigurno nije«, potvrdi Benno, »kad ga je opskrbnik zgrabio za grudi, vidjelo se da ne
može ništa imati pod škapularom.«
»Dobro. To jest, loše. Ako knjige nema u ovoj sobi, ocevidno je da je, osim Malahije i opskrbnika,
netko drugi ušao prije.«
»To jest neka treca osoba koja je ubila Severina?«
»Previše ljudi«, rece Vilim.
»S druge strane«, rekoh, »tko je mogao znati da je knjiga ovdje?« »Na primjer Jorge, ako nas je
cuo.«
»Jest«, rekoh, »ali Jorge nije mogao ubiti tako snažnog covjeka kao što je Severin, i to tako
nasilno.«
»Zacijelo nije. Osim toga, ti si ga vidio kako ide prema Zgradi, a strijelci su ga našli u kuhinji malo
prije nego što su našli opskrbnika. Znaci da nije mogao imati vremena da dode ovamo i da se
zatim vratio u kuhinju. Racunaj da, cak i ako se krece nesmetano, ipak mora ici uza zidove, pa nije
mogao prijeci preko povrtnjaka, i to trkom."
»Pustite me da mislim svojom glavom«, rekoh ja, u silnoj želji da ponašam svojega ucitelja.
»Dakle, to nije mogao biti Jorge. Alinar se kretao u okolici, ali i on se jedva drži na nogama i nije
mogao nadvladati Severina. Opskrbnik je bio ovdje, ali vrijeme koje je prošlo izmedu njegova
izlaska iz kuhinje i dolaska strijelaca bilo je tako kratko te mi se ne cini vjerojatnim da je mogao
postici da mu Severin otvori, napasti ga, ubiti i zatim napraviti ovakav urnebes. Malahija je mogao
doci prije svih njih: Jorge vas je cuo u predvorju, otišao u skriptorij obavijestiti Malahiju da je neka
knjiga iz knjižnice kod Severina. Malahija dode ovamo, nagovori Severina da mu otvori, ubije ga,
Bog zna zašto. Ali ako je tražio knjigu, morao ju je prepoznati a da ne prevrce po sobi, jer
knjižnicar je on! Tko onda preostaje?« »Benno«, rece Vilim.
Benno zanijeka odlucno odmahujuci glavom: »Ne, fra Vilime, vi znate da sam izgarao od
znatiželje. Ali da sam ušao ovamo i da sam mogao izaci s knjigom, ne bi vam sada ovdje pravio
društvo, nego bih negdje drugdje pregledavao svoje blago...«
»Gotovo da je dokaz uvjerljiv«, nasmiješi se Vilim. »Samo što ni ti ne znaš kako knjiga izgleda.
Mogao si ubiti, a sad si možda ovdje zato što pokušavaš saznati kakva je knjiga.«
Benno žestoko pocrveni. »Ja nisam ubojica!«, stade prosvjedovati.
»Nije nitko prije nego što pocini prvi zlocin«, filozofski ce Vilim. »U svakom slucaju, knjige nema,
i to je dovoljan dokaz u prilog cinjenici da je ti nisi ostavio ovdje. A cini mi se razumnim
pretpostaviti da bi ti, da si je prije uzeo, bio izmigoljio odavde za vrijeme onog meteža.«
Zatim se okrenu da pregleda leš. Kao da je tek sada shvatio da mu je prijatelj mrtav. »Jadni
Severin«, rece, »sumnjao sam cak i u tebe i u tvoje otrove. A ti si ocekivao podmuklo djelovanje
nekog otvora, inace ne °i bio navukao te rukavice. Bojao si se neke pogibelji koja ti prijeti sa drolje,
a pogodila te s nebeskog svoda...« Ponovno primi sferu i pomno )e promotri. »Tko zna zašto se
poslužio upravo ovim oružjem...«
»Bilo mu je nadohvat ruke.«
»Možda. Bilo je drugih stvari, posvuda, vrtlarskog oruda... Ovo je lijep primjer kovackog umijeca i
znanosti o zvijezdama. Oštecen je i... Bože sveti!« uzviknu.
»Što je?«

http://www.book-forum.net

29Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:43 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Tada trecina Sunca, trecina Mjeseca i trecina zvijezda bijaše uda, izgovori.
"Predobro sam poznavao spis apostola Ivana: »Cetvrta trublja,, kliknuh.
»Baš tako. Najprije tuca, pa krv, pa voda, i sad zvijezde... Ako je tako, sve valja iznova ispitati,
ubojica nije pogadao nasumce, slijedio je odredeni plan... Ali je li moguce zamisliti da postoji tako
zlikovacki um koji bi ubijao samo kad to može ciniti po uputama Knjige otkrivenja?«
»Što ce se dogoditi s petom trubljom?«, upitah predstavljen Pokušah se sjetiti: »Tad opazih
zvijezdu koja je s neba pala na Zemlju Bi joj dan kljuc od zjala — Bezdana... Hoce li se možda
netko utopiti u zjalu bunara?«
»Peta nam trublja obecava mnogo drugih stvari«, rece Vilim. Iz zjala se diže dim kao dim goleme
peci, iz tog ce dima izaci skakavci na zemlju, i bit ce im dana moc slicna moci zemaljskih
štipavaca. A skakavci ce oblikom biti slicni konjima opremljenim za boj, na glavama ce imati nešto
kao zlatne krune, a zubi ce im biti kao u lavova... Našem ce covjeku na raspolaganju stajati mnogo
nacina da ostvari rijeci iz knjige... Ali nemojmo razbijati glavu maštarijama. Radije se pokušajmo
sjetiti što nam je kazao Severin kad nam je najavio da je našao knjigu...«
»Vi ste rekli da vam je donese, a on je rekao da ne može...«
»Tako je, zatim su nas prekinuli. Zašto je nije mogao donijeti? Knjiga se može prenositi. I zašto je
navukao rukavice? Ima li u uvezu knjige nešto što je u vezi s otrovom koji je usmrtio Berengara i
Venancija? Neka tajanstvena klopka, nekakav kužni šiljak...«
»Zmija!« rekoh.
»Zašto ne i kit? Ne. Opet maštamo. Otrov bi, kao što smo vidjeli, morao proci kroz usta. Osim
toga, nije Severin rekao da ne može prenijeti knjigu, rekao je da bi mi je više volio pokazati ovdje.
A stavio je rukavice... Sada barem znamo da knjigu valja dirati u rukavicama. A to vrijedi i za tebe,
Benno, ako je nadeš kao što se nadaš. A buduci da si tako uslužan, možeš mi pomoci. Popni se u
skriptorij i imaj na oku Malahiju. Ne gubi ga iz vida.«
»Bit ce ucinjeno!«, rece Benno i izide veseo, ucini nam se, što je dobio zadatak.
Ne mogosmo više dugo držati ostale redovnike, pa u sobu navali svijet. Sad je vec bilo prošlo
vrijeme objeda, a Bernard je u kapitulu vjerojatno vec okupljao svoj sud.
»Ovdje više nemamo što raditi«, rece Vilim.
Nešto mi pade na pamet: »Nije li ubojica«, rekoh, »knjigu mogao baciti kroz prozor da bi je poslije
pokupio iza bolnice?« Vilim pronicavo pogleda velike prozore na laboratoriju, koji su izgledali
hermeticno zatvoreni. »Idemo provjeriti«, rece.
Izadosmo i pregledasmo stražnju stranu gradevine, koja se gotovo oslanjala na zid utvrde, ali je
izmedu njega i sebe ostavljala uzak prolaz- Vilim se kretao oprezno, jer se na tom prostoru snijeg
što je nadao prethodnih dana ocuvao netaknutim. Naši su koraci u sledenu, krhku koru utiskivali
vidljive znakove, pa bi nas dakle snijeg, da je tkogod prošao prije nas, bio na to upozorio. Ne
vidjesmo ništa.
S bolnicom napustismo i moju bijednu pretpostavku, a dok smo prolazili povrtnjakom, upitah
Vilima pouzdaje li se doista u Benna. »Ne potpuno«, rece Vilim, »ali mi u svakom slucaju nismo
rekli ništa što on vec ne bi znao, a u pogledu knjige smo mu ulili strah u kosti. Napokon, kad smo
ga poslali da nadzire Malahiju, postigli smo da i Malahija nadzire njega, jer je ocito da i on traži
knjigu za svoj racun.«
»A što je htio opskrbnik?«
»To cemo uskoro doznati. Zacijelo je nešto htio i to odmah, kako bi izbjegao opasnost od koje ga je
obuzimao užas. To nešto mora da je bilo poznato Malahiji, kako bismo inace objasnili to što mu se
Remigio obratio da bi ga ocajnicki preklinjao...«
»Kako bilo da bilo, knjiga je nestala...«
»To je ono najvjerojatnije«, rece Vilim kad smo vec stizali u kapitul. »Ako je tamo bila, a Severin je
rekao da jest, ili je odnesena ili je tamo još uvijek.«
»A buduci da nije, netko ju je odnio«, zakljucili.
»Nije receno da sud ne treba izvesti pošavši od neke druge manje premise. Buduci da sve
potvrduje daje nitko nije mogao odnijeti...«
»Onda bi morala još biti ondje. Ali je nema.«
»Trenutak. Mi kažemo da je nije bilo zato što je nismo našli. Ali možda je nismo našli zato što je
nismo vidjeli tamo gdje je bila.«
»Pa posvuda smo gledali!«
»Gledali, ali ne vidjeli. Ili vidjeli, ali ne prepoznali... Adsone, kako mi je ono Severin opisao tu
knjigu, koje je rijeci upotrijebio?«
"Rekao je da je našao knjigu koja nije njegova, na grckom...«
»Nije! Sad se sjecam. Rekao je, cudnu knjigu. Severin je bio obrazovan covjek, a za obrazovanog
covjeka knjiga na grckom nije cudna, ako taj obrazovani covjek ne zna grcki, jer bi bar prepoznao
alfabet. A obrazovana osoba ne bi nazvala cudnom ni knjigu na arapskom, cak i ako ne poznaje
arapski...« Zastade. »A što je arapska knjiga radila u Severinovoj radionici?«
»Pa zašto bi arapsku knjigu nazvao cudnom?«
»U tome je problem. Ako ju je nazvao cudnom zato što je izgledala neobicno, barem za njega, koji
je bio travar, a ne knjižnicar... u knjižnicama se dogada da se mnogo starih rukopisa katkad uveze
zajedno i da se u jedan svezak ujedine razliciti i cudnovati spisi, jedan na grckom, jedan na
aramejskom...«
»...i jedan na arapskom!«, povikah kao munjom ošinut pošto mi je sinulo.
Vilim me grubo spopade i izvuce iz predvorja gurajuci me da potrcim prema bolnici: »Životinjo
teutonska, tikvane, neznalico, gledao si samo prve stranice, a ne i ostale!«
»Ali ucitelju«, dahtao sam, »vi ste pogledali stranice koje sam vam pokazao i rekli ste da je to
arapski, a ne grcki!«
»Istina, Adsone, istina, životinja sam ja, trci, brzo!«
Vratismo se u laboratorij i udosmo na jedvite jade, jer su iskušenici vec iznosili leš. Ostali su se
radoznalci vrzmali po sobi. Vilim poleti prema stolu, stade dizati knjige tražeci onu sudbonosnu,
bacajuci ih jednu po jednu na pod pred zaprepaštenim ocima nazocnih, zatim svaku od njih po
dva puta otvori. Jaoh, arapskoga rukopisa više nije bilo. Sjecao sam se otprilike njegova starog
omota, ne odviše cvrstog, dosta trošnog, s lakim metalnim trakama.
»Tko je ušao nakon što sam izašao?« upita Vilim nekog redovnika. Ovaj uvuce glavu medu
ramena, bilo je jasno da su ušli svi, i nitko.
Pokušasmo razmotriti koje mogucnosti postoje, Malahija? To je bilo vjerojatno, znao je što hoce,
možda nas je nadgledao, vidio nas kako izlazimo bez icega u rukama, vratio se siguran u uspjeh.
Benno. Sjetih se da se nasmijao kad smo se porjeckali oko arapskog Tada sam bio pomislio da se
smije mojem neznanju, a on se m smijao Vilimovoj naivnosti, on je dobro znao u kojim se sve
može pojaviti stari rukopis, možda je pomislio ono na što mi pomislili odmah, a na što smo morali
pomisliti, to jest na to da nije znao arapski, pa da je prema tome cudno što kod sebe ima knjigu
koju ne može citati. Ili je tu ipak bio netko treci?
Vilim je bio duboko ponižen. Trudio sam se da ga utješim, govorio mu kako vec tri dana traži spis
na grckom, pa da je prirodno da je za vrijeme pregleda odbacivao sve knjige koje nisu na grckom.
On mi je odgovarao da je ljudski griješiti, ali da ima ljudskih bica koja griješe više nego ostala, a
koja zovu budalama, i on je medu njima, pa se pita je li se isplatilo uciti u Parizu i u Oxfordu, da bi
poslije bio nesposoban da se sjeti kako se rukopisi uvezuju i u skupinama, što znaju cak i
iskušenici, osim glupana kao što sam ja, a par glupana kao što smo nas dvojica požeo bi mnogo
uspjeha po sajmištima, i zapravo bismo se morali dati na to, a ne na rješavanje tajni, osobito kad su
nam protivnici daleko lukaviji od nas.
»Ali nikakve koristi od plakanja«, zakljuci zatim. »Ako ju je uzeo Malahija, vec ju je vratio u
knjižnicu. I našli bismo je jedino kad bismo znali uci u finis Africae. Ako ju je uzeo Benno, po svoj je
prilici pretpostavljao da cu ja prije ili poslije, posumnjati ono što sam posumnjao i da cu se vratiti
u laboratorij, inace se ne bi bio tako požurio. Dakle, vjerojatno se negdje sakrio, a jedino mjesto na
kojem se sigurno nije sakrio je mjesto na kojem bismo ga prvo potražili, a to je njegova celija. Zato
se vratimo u kapitul i pogledajmo hoce li za vrijeme istrage opskrbnik reci štogod korisno. Jer, na
kraju krajeva, još mi nije jasan Bernardov plan. Svog je covjeka tražio prije Severinove smrti, i u
druge svrhe.
Vratismo se u kapitul. Bolje bi nam bilo da smo otišli u Bennovu celiju, jer, kao što poslije
doznadosmo, naš mladi prijatelj Vilima uopce nije toliko cijenio pa nije ni pomislio da ce se tako
brzo vratiti u laboratorij. Stoga je, uvjeren da ga ondje necemo tražiti, pošao sakriti knjigu upravo
u svoju celiju.
No o tome cu poslije pricati. U meduvremenu su se odigrali tako dramaticni i zabrinjavajuci
dogadaji, zbog kojih smo zaboravili na tajanstvenu knjigu. Pa iako je ne zaboravismo potpuno,
zauzeše nas drugi hitni poslovi u vezi sa zadatkom za koji je Vilim ipak još bio zadužen.
Deveti cas
Gdje se podijeli pravda i stekne neugodan dojam da svi imaju krivo.
Bernard Gui se postavi po sredini velikog stola od orahovine u kapitulskoj dvorani. Kraj njega je
jedan dominikanac obavljao pisarski posao, a dvojica prelata iz papinskog izaslanstva sjedili su
mu sa svake strane kao suci. Opskrbnik je stajao pred stolom izmedu dvojice strijelaca.
Opat se obrati Vilimu šapnuvši mu: »Ne znam je li postupak zakonit. Godine 1215. lateranski
koncil je u svojem XXXVII. kanonu ustanovio da se ne može netko izvesti pred suce koji zasjedaju
na više od dva dana hoda od njegova prebivališta. Ovdje je možda drugacija situacija, tu sudac
dolazi izdaleka, ali...«
»Inkvizitor se izuzima od svake redovite jurisdikcije«, rece Vilim, »i ne mora slijediti propise
obicnog pravosuda. Uživa posebne povlastice i cak nije dužan slušati odvjetnike.«
Pogledah opskrbnika. Remigio je bio u žaljenja dostojnu stanju. Ogledavao se poput uplašene
zvijeri, kao da prepoznaje radnje i pokrete što prate liturgiju koje se boji. Sada znam da su za
njegov strah postojala dva podjednako krupna razloga: prvi, što su ga, po svim izgledima bili
uhvatili u flagrantnom prijestupu, drugi, što se još od prethodnog dana, kada je Bernard zapoceo
svoju istragu, bojao da na vidjelo ne izadu njegove nocne šetnje, a još ga je veci nemir preplavio
kad je vidio kako su uhitili Salvatorea.
Ako je nevoljnoga Remigia obuzimala strava, Bernard Gui je sa svoje strane znao nacine na koje
ce strah svojih žrtava pretvori u paniku. On nije govorio. Sad, kad su vec svi išcekivali da otpocne
ispitivanje, držao je ruke medu papirima što ih je imao ispred sebe praveci se da ih sreduje ali
rastreseno. Pogled mu je zapravo bio uperen prema optuženome, a taj je pogled bio mješavina
prijetvorne milosti (kao da veli: »Ne boj se, u rukama si bratske skupštine koja može htjeti samo
tvoje dobro«), ledene poruge (kao da veli: »Još ti ne znaš što je tvoje dobro, a ja cu ti to uskoro
reci«), neumoljive strogosti (kao da veli: »Ali u svakom slucaju, ovdje sam ja jedini tvoj sudac i ti
mi pripadaš«). Sve je to opskrbnik vec i sam znao, ali su ga šutnja i otezanje sucevo na to imali
podsjetiti, gotovo ga ponukati da to temeljitije proživi, kako bi mu — umjesto da na to zaboravi —
poslužilo da ga potakne na još vece poniženje, kako bi se njegova strepnja prometnula u ocaj i
kako bi postao iskljucivo vlasništvo sucevo, mekan vosak u njegovim rukama.
Napokon Bernard razbi tišinu. Izgovori nekoliko obrednih izraza, rece sucima da se pristupa
ispitivanju osobe okrivljene za dva jednako gnusna zlocina, od kojih je jedan svima bjelodan, ali
manje odvratan od drugoga, jer je okrivljeni, naime, zatecen kako pocinja umorstvo, dok su ga
tražili zbog zlocina krivovjerja.
Kazao je sve. Opskrbnik sakri lice rukama, koje je teškom mukom micao, jer su ih stezali lanci.
Bernard otvori saslušanje.
»Tko si ti?«, upita.
»Remigio iz Varagine. Roden sam prije pedeset i dvije godine i još kao djecak ušao sam u
samostan male brace u Varagini.«
»A kako to da se danas nalaziš u redu svetog Benedikta?«
»Prije mnogo godina, kad je papa izdao buku Sancta Romana, kako sam se bojao da me fratrici ne
zaraze svojom herezom... premda nikad nisam bio pristao uz njihove postavke... pomislio sam da
ce za moju grešnu dušu biti korisnije ako se povucem iz sredine koja je bila tako bremenita
napastima, pa sam postigao da me prime medu redovnike ove opatije, gdje više od osam godina
služim kao opskrbnik.«
»I povukao si se da bi izbjegao napast hereze«, podsmjehnu se Bernard, »ili bolje, da bi izbjegao
istragu onih kojima je zadaca da otkriju herezu i istrijebe taj korov, a dobri su clunyjski redovnici
povjerovali milosrdno djelo kad su prihvatili tebe i tebi slicne. Ali nije dovoljno promijeniti
mantiju da se iz duše izbriše sramna izopacenost, i stoga smo sada ovdje mi da bismo istražili što
se mota po hucima tvoje okorjele duše i što si radio prije negoli si pristigao u ovo sveto mjesto.«
»Moja je duša nevina i ne znam na što mislite kad govorite o 'Vovjernickoj izopacenosti«, oprezno
ce opskrbnik.
»Vidite li?«, kliknu Bernard obrativši se ostalim sucima. »Takvi su svi oni! Kad koga od njih uhite, pred sudom
se pojavi kao da mu je savjest mirna i bez grižnje. A ne znaju da je to najocitiji znak njihove krivnje, jer pravednik
je za vrijeme postupka nemiran! Pitajte ga zna li zašto sam naložio da ga uhite. Znaš li, Remigo?«
»Gospodine«, odvrati opskrbnik, »rado bih to saznao iz vaših usta.«
Iznenadili se, jer mi se ucini da na obredna pitanja opskrbnik odgovara isto tako obrednim rijecima, kao da dobro
poznaje pravila istražnog postupka i njegove zamke, i kao da je odavno upucen kako da se ponaša u takvoj
prilici.
»Jasno«, uzvikivao je u meduvremenu Bernard, »tipican odgovor okorjelog heretika! Šuljaju se kao lisice, vrlo ih
je teško ukebati, zato što im njihova družba dopušta da lažu kako bi umaknuli zasluženoj kazni. Koristite se
zaobilaznim odgovorima nastojeci obmanuti inkvizitora, koji ionako mora podnositi što se ophodi s tako
odurnim svije -tom. Ti dakle, fra Remigio, nikad nisi imao nikakve veze s navedenim fratricima ili fratrima
uboga života, ili s beginima?«
»Prošao sam isto što i mala braca, onda kad se naširoko raspravljalo o siromaštvu, ali nikada nisam pripadao
beginskoj sljedbi.«
»Vidite?« rece Bernard. »Porice da je bio begin, jer begini, iako sudjeluju u istoj herezi kao i fratrici, potonje
smatraju osušenom granom franjevackog reda, a drže da su sami od njih cistiji i savršeniji. No jedni i drugi imaju
mnogo zajednickih obicaja. Možeš li zanijekati, Remigio, da su te u crkvi vidjeli zgrcenog i lica okrenuta prema
zidu, ili nicice, glave pokrivene kukuljicom, mjesto da kleciš sklopljenih ruku kao ostali ljudi?«
»I redovnici svetog Benedikta leže nicice na podu, u odredenim trenucima...«
»Ne pitam te ja što si radio u odredenim trenucima, nego u trenucima koji za to nisu bili odredeni! Znaci, ne
poriceš da si zauzeo bilo jedan bilo drugi položaj koji je svojstven beginima! Ali ti nisi begin rekao si... Pa kaži mi
onda: u što vjeruješ?«
»Gospodine, vjerujem u sve u što vjeruje dobar kršcanin...«
»Pobožnog li odgovora! A u što vjeruje dobar kršcanin?«
»U ono što uci sveta crkva.«
»A koja sveta crkva? Ona koju takvom smatraju vjernici što nazivaju savršenima, pseudoapostoli, krivovjerni
fratrici, ili crkva koju oni usporeduju s babilonskom bludnicom, a u koju svi mi naprotiv cvrsto vjerujemo?«
»Gospodine«, smeteno ce opskrbnik, »recite mi vi koju crkvu smatrate pravom crkvom...«
»Ja vjerujem da je to rimska crkva, jedna, sveta i apostolska, kojom upravlja papa i njegovi biskupi.«
»Ja u to vjerujem«, rece opskrbnik.
»Divne li lukavosti!« povika inkvizitor. »Divne li dosjetke de dicto. Culi ste: on hoce da kaže kako vjeruje da ja
vjerujem u tu crkvu, i izmice dužnosti da kaže u što vjeruje on! Ali znamo mi dobro tu prepredenjacku vještinu!
Da zakljucimo. Vjeruješ li ti da je sakramente ustanovio Naš Gospodin, da je pokora valjana samo ako se
ispovjedimo slugama Božjim, da rimska crkva ima moc da razrješuje i veže na ovome svijetu ono što ce biti
vezano i razriješeno na nebu?«
»Zar možda ne bih morao u to vjerovati?«
»Ne pitam te u što bi morao vjerovati, nego u što vjeruješ!«
»Ja vjerujem u sve ono u što mi vi i ostali pravi doktori naredujete da vjerujem«, prestravljeno rece opskrbnik.
»Aha! A nisu li možda pravi doktori na koje ti misliš doktori koji zapovijedaju tvojom sljedbom? Jesi li to htio
reci kad si govorio o pravim doktorima? Pozivaš li se ti na te opake lažljivce, koji se smatraju jedinim
nasljednicima apostola, da bi priznao svoju vjersku istinu? Ti mi daješ do znanja da ceš mi vjerovati samo ako ja
vjerujem u ono u što vjeruju oni, inace ceš vjerovati jedino njima!«
»Nisam to rekao, gospodine«, promuca opskrbnik, »vi me na to navodite. Ja vjerujem vama, ako me vi ucite
onome što je pravo.«
»Oh, koje li bezobraštine!«, povika Bernard tresnuvši šakom o stol. "Ti mracnjackom odlucnošcu napamet
ponavljaš obrazac koji naucava tvoja sljedba. Kažeš da ceš mi vjerovati samo budem li propovijedao ono što tvoja
sljedba smatra da je pravo. Uvijek su tako odgovarali Pseudoapostoli, i ti sada tako odgovaraš a da to možda i ne
uvidaš, jer 11 na usta ponovno izbijaju recenice kojima su te nekoc naucili da bi prevario inkvizitore. A upravo
tako svojim vlastitim rijecima ti sada sebe optužuješ, a ja bih u tvoju klopku mogao upasti d a u inkviziciji
nemam veliko iskustvo... No, da mi prijedemo na glavnu stvar, opaki covjece. Jesi li ikad cuo za Gherarda
Segalellija iz Parme?«
»Cuo sam za njega«, rece opskrbnik problijedjevši, ako se još uopce može nazvati blijedim to iznemoglo lice.
»Jesi li ikad cuo za fra Dolcina iz Novare?«
»Cuo sam za njega.«
"Jesi li ga ikad vidio osobno, jesi li s njim razgovarao?«
« Opskrbnik pošuti koji casak, kao da želi procijeniti u kojoj mu mjeri odgovara da kaže dio istine.
Zatim se odluci i jedva cujnim glasom protisnu: »Vidio sam ga i razgovarao sam s njim.«
»Glasnije!«, viknu Bernard. »Da s tvojih usana napokon cujemo koju istinitu rijec! Kad si s njim
razgovarao?«
»Gospodine«, rece opskrbnik, »bio sam fratar u samostanu okolici Novare kad su se u tim
krajevima okupili Dolcinovi ljudi, pa su prošli i kraj mojeg samostana, a u pocetku se nije pravo
znalo tko su...«
»Ti lažeš! Kako se franjevac iz Varagine mogao nalaziti u samostanu u okolici Novare? Nisi ti bio
u samostanu, ti si vec bio clan družine fratrica koji su se kretali tim predjelima živeci od milostinje,
i prikljucio si se Dolcinovima!«
»Kako to možete ustvrditi, gospodine?«, drhteci rece opskrbnik.
»Kazat cu ti kako to mogu, pace moram ustvrditi«, rece Bernard te naredi da uvedu Salvatorea.
Kad ugledah tog nesretnika, što je noc zacijelo proveo u strožem preslušavanju koje se nije
odvijalo javno, obuze me sucut. Salvatorevo je lice, rekao sam, inace bilo užasno. Ali tog je jutra još
više slicilo licu životinje. Nije odavalo znakove nasilja, ali se po nacinu na koji se vuklo njegovo
tijelo u okovima, išcašenih udova, gotovo nesposobno da se mice, dok su ga strijelci potezali
poput majmuna na uzici, posve dobro razabiralo kako je morao proteci njegov grozni responzorij.
»Bernard ga je mucio...«, prošaptah Vilimu.
»Ni govora«, odgovori Vilim. »Inkvizitor nikad ne muci. Briga za tijelo okrivljenog uvijek je
povjerena svjetovnim vlastima.«
»Pa to je isto!« rekoh.
»Nipošto! Nije za inkvizitora, kojemu su ruke ciste, a nije ni za ispitivanog, jer kad mu dode
inkvizitor, u njemu nade iznenadnu podršku, melem za svoje rane, pa mu otvori srce.«
Pogledah svojeg ucitelja: »Vi se šalite«, rekoh zgranuto.
»Zar misliš da je zgodno šaliti se s tim stvarima?« odvrati Vilim-
Bernard je sada ispitivao Salvatorea, a moje pero ne uspijeva p1A' nijeti isprekidane i, da je to
uopce bilo moguce, još babilonskijeh rijeci kojima je odgovarao taj vec prepolovljeni covjek, sada
sveden na opcu, kojega su svi s naporom razumjeli, tako da mu je Bernard pomagao postavljajuci
mu pitanja na koja je mogao odgovarati tek sa da ili ne, onemogucen da bilo što slaže. A što je
Salvatore rekao, to moj citatelj može sam zamisliti. Ispricao je, ili je priznao da je ispricao prošle
noci pricu koju sam ja vec bio složio: kako je lutao kao fratric, pastiric i pseudoapostol, kako je u
fra Dolcinovo doba medu dolcinovcima sreo Dolcina, te se s njim spasio nakon bitke na brdu
Rebellu, sklonivši se poslije raznih dogodovština u samostan u Casaleu. K tome doda kako je prije
nego što je poražen i uhicen, herezijarh Dolcino Remigiu predao neka pisma koja je valjalo odnijeti
ne zna ni on kamo ili kome. On je ta pisma uvijek nosio uza se, ne usudujuci se da ih dostavi, a po
svom ih je dolasku u opatiju, bojeci se da ih i dalje drži kod sebe, urucio knjižnicaru, jest, baš
Malahiji, da bi ih ovaj spremio u kakvo skrovište Zgrade.
Dok je Salvatore govorio, opskrbnik ga je gledao s mržnjom, i u jednom se trenutku više nije
mogao suzdržati nego mu doviknu: »Zmijo, skote, bio sam ti otac, prijatelj, branitelj, tako mi
vracaš!«
Salvatore pogleda svojega zaštitnika kojemu je sada bila potrebna zaštita te mu s mukom
odgovori: »Gospodin Remigio, dok je moglo bit, tuus erabam. Et carissimus si mi bio. Sad znaš
kakvi su žbiri. Qui non habet caballum idat cum pede...«
»Ludace!«, opet mu povika Remigio. »Zar se nadaš da ceš se spasiti? Zar ne znaš da ceš i ti
umrijeti kao heretik? Reci da si govorio na mucilima, reci da si sve izmislio!«
»Što ja znam, gosparu moj, koja sve nomina habent te tricae et kucinae... Patareni, leonisti,
arnaldisti, speronisti, obrezani... Ja nis homo literatus, peccavi sine malitia, zlo ne misleci, el zna
gospodin Bernardus magnificentissimus, et spero u indulgentia sua in nomine patre et filio et
spiritis sanctis...«
»Bit cemo milostivi koliko nam to naša služba dopusti«, rece inkvizitor, »i ocinskom cemo
blagonaklonošcu procijeniti tvoju dobru volju da nam otvoriš srce. Idi, idi, vrati se u svoju celiju,
meditiraj i ufaj se u milosrde Gospodinovo. Sada nam valja pretresati pitanje od posve drugacijeg
znacenja. Ti si dakle, Remigio, uza se nosio Dolcinova pisma te ih dao svojemu subratu koji se
brine o knjižnici...«
»Nije istina, nije istina!«, vrisnu opskrbnik, kao da takva obrana još ima kakvu djelotvornost. A
Bernard ga s pravom prekinu: »Pa nije lani potrebno da nam svoj pristanak dadneš ti, nego
Malahija iz Hildesheima.«
Zapovjedi da pozovu knjižnicara, kojega nije bilo medu prisutnima. Ja sam znao da je on u
skriptoriju ili negdje oko bolnice i da traži Benna s knjigom. Podoše ga potražiti, a kad se pomoli,
smucen trudeci se da nikoga ne pogleda u lice, Vilim razocarano promrmlja:
»A sad ce Benno moci raditi što ga je volja.« No varao se, jer vidjeh kako Bennovo lice proviruje
iznad ramena drugih redovnika što su ga gurali na vratima dvorane kako bi slijedili
preslušavanje. Pokazah ga Vilimu. Tad pomislismo da u njega ovaj dogadaj pobuduje još jacu
znatiželju negoli knjiga. Naknadno doznasmo da je do tog trenutka on vec bio zakljucio stanoviti
svoj prljavi posao.
Malahija, dakle, stade pred suce, a da mu pogled nijednom ne susrete opskrbnikove oci.
»Malahijo«, rece Bernard, »jutros, poslije nocašnjeg Salvatoreova priznanja, upitao sam vas jeste li
od ovdje nazocnog okrivljenog primili neka pisma...«
»Malahijo!«, zaurla opskrbnik, »maloprije si mi se zakleo da neceš ništa uciniti protiv mene!«
Malahija se jedva osvrnu prema okrivljenom, kojemu je bio okrenut, i rece tako tiho da ga gotovo
nisam cuo: »Nisam se krivo zakleo. Ako sam nešto mogao uciniti protiv tebe, to sam vec bio
ucinio. Pisma sam gospodinu Bernardu bio predao vec jutros, prije nego što si ti ubio Severina...«
»Ali ti znaš, ti moraš znati da ja nisam ubio Severina! Ti to znaš jer si vec bio ondje!«
»Ja?« upita Malahija. »Ja sam onamo ušao pošto su te otkrili.«
»Pa ipak«, umiješa se Bernard, »što si ti tražio kod Severina, Remigio?«
Opskrbnik se okrenu i ustrašeno pogleda Vilima, onda pogleda Malahiju, onda opet Bernarda:
»Ali ja... ja sam jutros cuo da ovdje prisutni fra Vilim kaže Severinu neka cuva neke papire... od
sinoc, otkako je uhicen Salvatore, bojao sam se da se ne pocne pricati o tim papirima...«
»Dakle, ti znaš nešto o tim pismima!«, likujuci kliknu Bernard. Opskrbnik je sad vec bio uhvacen u
stupicu. Bio je pritiješnjen izmedu dviju prijekih potreba, da sa sebe skine optužbu za krivovjerje i
da od sebe odaleci sumnju da je pocinio umorstvo. Odluci po svojoj prilici da se odupre drugoj
optužbi, nagonski, jer njegovim postupcima vise nisu upravljala nikakva pravila i nikakav razum:
»Poslije cu govoriti o pismima... opravdat cu se... reci cu kako sam do njih došao... Ali pustite me
da objasnim što se dogodilo jutros. Ja sam mislio da ce se govoriti o tim pismima, kad sam vidio
da je Salvatore pao u ruke gospodinu Bernardu... Pomisao na ta pisma vec mi godinama muci
dušu... Ja sam onda cuo kako Vilim i Severin razgovaraju o nekim papirima- sav isprepadan,
pomislio sam da ih se Malahija otarasio i dao ih Severinu... htio sam ih uništiti pa sam tako otišao
Severinu... vrata su bila otvorena, a Severin je vec bio mrtav, stao sam prekapati po njegovim
stvarima tražeci pisma... samo sam se bojao...«
Vilim mi šapnu na uho: »Jadni glupan, strepeci od jedne opasnosti, naglavce se bacio u drugu...«
»Uzmemo da kažeš gotovo — mislim gotovo — istinu«, uplete se Bernard. »Ti si mislio da Severin
ima pisma pa si ih tražio kod njega. A zašto si pomislio da ih on ima? I zašto si prije toga ubio i
drugu subracu? Jesi li možda mislio da ta pisma odavno kolaju medu njima? Je li u ovoj opatiji
možda obicaj ici u potjeru za relikvijama spaljenih heretika?«
Vidjeh kako je Opat protrnuo. Nije bilo niceg podmuklijeg od optužbe da se skupljaju relikvije
heretika, a Bernard je vrlo spretno miješao zlocine s herezom, a sve to zajedno sa životom u opatiji.
Moje razmišljanje prekinu opskrbnik, koji je vikao kako on nema nikakve veze s ostalim
zlocinima. Bernard ga blago umiri: u ovom trenutku ne raspravlja se o tom pitanju, njega ispituju
zbog zlocina hereze, i neka ne pokušava (a tu mu glas postade stroži) odvracati pozornost sa
svojih heretickih lutanja govoreci o Severinu ili nastojeci baciti sumnju na Malahiju. Treba, dakle,
da se vratimo na pisma.
»Malahijo iz Hildesheima«, rece obrativši se svjedoku, »vi ovdje niste kao optuženik. Jutros ste
odgovarali na moja pitanja i na moj zahtjev a da ništa niste pokušali sakriti. Sada cete ovdje
ponoviti ono što ste mi jutros kazali. Nemate se cega bojati.«
»Ponavljam što sam jutros rekao«, rece Malahija. »Ubrzo pošto je došao ovamo, Remigio je
preuzeo brigu oko kuhinje, pa smo iz službenih razloga cesto dolazili u dodir... ja sam, kao
knjižnicar, zadužen da uvecer zakljucam cijelu Zgradu, pa prema tome i kuhinje... nemam zašto
tajiti da smo se nas dvojica zbližili kao braca, a ja nisam imao razloga da sumnjam u tog covjeka.
On mi je ispricao da kod sebe "na neke isprave povjerljive naravi, što su mu predane pod
ispovjednom tajnom, a koje ne smiju dopasti ruku neupucenima, pa ga je bilo strah držati ih uza
se. Kako sam ja cuvao jedino mjesto u samostanu u koje nitko drugi nema pristupa, zamolio me da
te papire pohranim daleko od radoznalih pogleda, a ja sam pristao ne sluteci da su isprave
hereticke naravi, pa ih nisam ni citao, nego sam ih smjestio... smjestio sam ih u najskrovitiji kut
knjižnice i otada na to zaboravio, sve dok mi to jutros nije spomenuo gospodin inkvizitor, i onda
sam otišao po njih
Opat, razljucen, uze rijec: »Zašto me nisi obavijestio o toj svojoj pogodbi s opskrbnikom?
Knjižnica nije namijenjena cuvanju stvari koje su vlasništvo redovnika!« Opat je izveo nacisto kako
opatija nema ništa s tom pricom.
»Gospodine«, zbunjeno odgovori Malahija, »nije mi se cinilo da je to nešto važno. Zgriješio sam ne
misleci zla.«
»Naravno, naravno«, srdacno ce Bernard, »svi smo uvjereni da je knjižnicar postupio u dobroj
namjeri, što dokazuje i njegova iskrena spremnost da suraduje s ovim sudom. Bratski cu zamoliti
vašu uzmnožnost da ga ne tereti za taj davni nesmotreni cin. Mi Malahiji vjerujemo. I od njega
tražimo samo da pod prisegom potvrdi da su papiri koje cu mu sad pokazati oni koje mi je dao
jutros i koje mu je Remigio iz Varagine predao prije mnogo godina, kad je stigao u opatiju.«
Pokazivao je dva pergamenta koja je izvadio iz svežnja listova na stolu. Malahija ih pogleda i
sigurnim glasom rece: »Kunem se svemogucim Bogom, presvetom djevicom Marijom i svim
svecima da tako jest i da je tako bilo.«
»To mi je dovoljno«, rece Bernard. »Slobodno podite, Malahijo iz Hildesheima.«
Dok je Malahija pognute glave izlazio, malo prije nego što stiže do vrata, iz skupine znatiželjnika
koji su u gomili stajali u pozadini zacu glas: »Ti si mu skrivao pisma, a on je tebi u kuhinji
pokazivao iskušenicke guzice!« Nekolicina ih se glasno nasmija, Malahija žurno izade proguravši
se udarcima lakata slijeva i zdesna, a ja bih bio dao ruku u vatru da je glas Avmarov, samo što je
glas koji je recenicu izviknuo bio izmijenjen i piskutav. Opat se preli ljubicastom bojom i dreknu
im neka ušute te svima zaprijeti strašnim kaznama, naredivsi da isprazne dvoranu. Bernard se
dvosmisleno smješkao, a kardinal Bertrand, na drugoj strani dvorane, stade se naginjati i govoriti
nešto na uho Jeanu d'Anneauxu, na što je ovaj rukom pokrio usta i klimao glavom kao da kašlje.
Vilim mi rece: »Opskrbnik nije puteno griješio samo za svoj racun, nego je bio i svodnik. No
Bernarda za to nije briga, tek toliko da dovede u nepriliku Abbonea, carskog posrednika...«
Prekide ga upravo Bernard, koji se sada obracao njemu: »Zanimalo bi me uostalom da od vas, fra
Vilime, saznam o kojim ste papirima jutros razgovarali sa Severinom, kad vas je opskrbnik cuo i
upao u zabludu.«
Vilim izdrži njegov pogled: »Upao u zabludu, upravo tako. Razgovarali smo o primjerku rasprave
o psecoj hidrofobiji Ayyuba al Kuwija, divne ucene knjige koja je vama po cuvenju jamacno znana
i 1. ja vam je vjerojatno cesto znala biti od velike koristi... Hidrofobija se, veli Ayyub, prepoznaje
po dvadeset i pet vidljivih znakova...«
Bernardu, koji je pripadao redu domini canes, to jest Gospodinovih naša, ne ucini se uputnim da se
upušta u novu bitku. »Posrijedi su bile stvari koje se ne ticu slucaja o kojemu je rijec«, rece brzo.
Zatim nastavi istragu.
»Vratimo se na tebe, minorite fra Remigio, koji si daleko opasniji od hidrofobicna psa. Da je brat
Vilim ovih dana više pozornosti obratio pjeni na ustima heretika negoli na ustima pasa, možda bi
bio i on otkrio koju zmiju što se legla u opatiji. Vratimo se k tim pismima. Sada sa sigurnošcu
znamo da su bila u tvojim rukama i da si se trsio da ih skriješ kao da je u njima otrov, pa da si cak i
ubio...«, kretnjom ruke sprijeci opskrbnikov pokušaj da tu tvrdnju opovrgne, »...a o ubojstvu cemo
govoriti poslije... da si ubio, rekoh, kako ih ja nikada ne bih dobio. Onda, priznaješ li ove papire
svojima?«
Opskrbnik ne odgovori, ali je njegova šutnja bila dovoljno rjecita. Stoga Bernard nasrnu: »A što su
ti papiri? To su dvije stranice koje je svojom rukom ispisao herezijarh Dolcino, nekoliko dana prije
nego što je zarobljen, a koje je povjerio svojem privrženiku da ih odnese drugim njegovim
sljedbenicima rasutim po Italiji. Mogao bih vam procitati sve što se u njima kaže, i kako Dolcino,
strahujuci da ce mu uskoro doci kraj, šalje poruku neka se ufaju — kaže on svojoj subraci — u
davla! On ih tješi objavljujuci im da se, doduše, rokovi koje on tu navodi ne slažu s rokovima iz
njegovih prethodnih pisama, u kojima je za godinu 1305. obecao potpuno istrebljenje svih popova
što ce ga provesti car Fridrik, ali da to istrebljenje ipak nije daleko. I taj je Put herezijarh lagao, jer
je od toga dana prošlo dvadeset i više godina a da se nijedno od njegovih zlogukih predvidanja
nije obistinilo. "nije na nama da raspravljamo o tim smiješnim i praznovjernim prorocanstvima,
nego o tome što je Remigio njihov donosilac. Možeš još nijekati, krivovjerni i nepokajani fratre, da
si opcio i taborio se sa sljedbom pseudoapostola?«
Opskrbnik to sad više nije mogao nijekati: »Gospodine«, rece, "moja je mladost obilovala groznim
greškama. Kad sam cuo za Dolcinovo propovijedanje, pošto su me vec ionako bile zavele greške
fratara ovoga života, povjerovao sam u njegove rijeci i prišao njegovoj družini. Istina je, bio sam s
njima u okolici Brescie i Bergama, bio sam s njima u Comu i u Vaisesiji, s njima sam se sklonio na
Celavi Zid i u dolinu Rasse, i naposljetku na brdo Rebello. No nisam imao udjela ni u jednom
zlodjelu, a kad su oni pljackali i služili se nasiljem, ja sam u sebi još uvijek nosio krotkost
svojstvenu Franjinim sinovima j upravo sam na Rebellu Dokinu kazao da više ne želim sudjelovati
u njihovoj borbi, pa mi je on dao svoju privolu da odem, jer, kako rece uza se nece strašljivaca,
nego me samo zamolio da ta pisma odnesem u Bolognu...«
»Kome?«, upita kardinal Bertrand.
»Nekim njegovim sljedbenicima, cini mi se da im se sjecam imena, a kako ih se budem sjecao, tako
cu vam ih kazivati, gospodine«, žustro ga stade uvjeravati Remigio. Pa izgovori imena nekoliko
ljudi za koje kardinal Bertrand pokaza da ih poznaje, jer se zadovoljna lica osmjehnu kimnuvši
Bernardu u znak sporazuma.
»Vrlo dobro«, rece Bernard te zabilježi ta imena. Onda zapita Remigia: »A kako to da nam sada
izrucuješ svoje prijatelje?«
»Nisu oni moji prijatelji, gospodine, u prilog tome govori i to što im pisma nikada nisam dostavio.
Dapace, ucinio sam i više od toga, i sada to kažem pošto sam toliko godina pokušavao zaboraviti:
kako bih ta mjesta mogao napustiti a da me ne zarobi vojska biskupa Vercellija koja nas je cekala u
ravnici, uspio sam se povezati s nekima od njih pa sam im u zamjenu za propusnicu pokazao
putove kojima ce lakše napasti Dolcinove utvrde, zbog cega je uspjeh crkvenih snaga dijelom
zasluga moje suradnje...«
»Vrlo zanimljivo. To nam kaže ne samo da si ti bio heretik, nego da si bio i kukavica i izdajica. To
ne mijenja tvoj položaj. Kao što si danas, ne bi li se spasio, pokušao optužiti Malahiju, koji ti je
takoder ucinio uslugu, tako si tada, da bi se spasio, svoje drugove u grijehu izrucio pravdi. No ti si
izdao njihova tijela, nikada nisi izdao ono sto su naucavali, nego si ova pisma sacuvao kao
relikvije nadajuci se da ceš jednoga dana imati hrabrosti i mogucnosti da ih, ne izlažuci se pogibelji,
dostaviš kako bi se ponovno umilio lažnim apostolima.«
»Nisam, gospodine, nisam«, govorio je opskrbnik obliven znojem-dok su mu se ruke tresle.
»Nisam, kunem vam se da...«
»Kuneš se!« uzviknu Bernard. »Evo još jednog dokaza tvoje zloce-Misliš se zakljinjati zato što ti
znaš da ja znam da su krivovjerni Valdenzi spremni na svakojake lukavštine, pa cak i na smrt,
samo da se ne moraju zakleti. A ako ih na to nagna strah, pretvaraju se da se zaklinje i promrse
kakvu krivu zakletvu! Ali ja dobro znam da ti nisi iz sekte lionskih siromaha, lisico prepredena, pa
me nastojiš uvjeriti da si ono što nisi, kako ja ne bih rekao da si ti ono što jesi! Kuneš se, dakle?
Kuneš se da bi se oslobodio, ali znaj da meni nije dovoljna samo jedna zakletva! Mogu zahtijevati
jednu, dvije, tri, stotinu, koliko mi se prohtije- Vrlo dobro znam da vi, pseudoapostoli, dajete
oprost onome tko se lažno zakune da ne izda sljedbu. I tako ce svaka tvoja zakletva biti vrijedan
dokaz tvoje krivnje!«

http://www.book-forum.net

30Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:45 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Pa što da onda radim?«, kriknu opskrbnik bacivši se na koljena.
»Nemoj mi tu padati nicice kao begin! Ne možeš ništa uciniti. Jedino ja sada znam što da se cini«,
rece Bernard uz jeziv osmijeh. »Ti treba samo da priznaš. I bit ceš proklet i osuden priznaš li, i bit
ceš proklet i osuden ne priznaš li, jer cemo te kazniti kao krivokletnika! Priznaj, dakle, da barem
skratimo ovo mucno preslušavanje, koje nam smucuje savjest i smisao za blagost i za sucut!«
»Ali što treba da priznam?«
»Dvije vrste grijeha. Da si bio clanom Dolcinove sljedbe, da si s njom dijelio hereticke postavke,
obicaje i uvrede dostojanstava biskupa i gradskih uprava, da se ne kaješ i da dalje odobravaš
njezine laži i obmane, i sad kad je herezijarh mrtav i kad mu je sekta rastjerana, iako ne i posve
svladana i uništena. I da si, do dna duše iskvaren sramnim obredima što si ih naucio u svojoj sekti,
krivac za zlocine spram Boga i ljudi koji su pocinjeni u ovaj opatiji, iz razloga koje još ne mogu
pojmiti, ali koje i nece biti nužno posvema razjasniti, jer smo vec bjelodano dokazali (kao što
upravo cinimo) da hereza onih koji su propovijedali i propovijedaju siromaštvo, protiv naputaka
gospodina pape i njegovih bula, mora dovesti do zlocinackih djela. To ce vjernici morati doznati i
to ce mi dostajati. Priznaj.«
Sada je bilo jasno što Bernard hoce. Ni najmanje se ne zanimajuci za to tko je ubio ostale
redovnike, htio je tek dokazati da se Remigio na svaki nacin slaže s idejama što ih zastupaju carevi
teolozi. A pošto je pokazao kako su te ideje, koje su ujedno pripadale i kapitulu u Perugi,
Povezane s idejama fratrica i dolcinovaca, te kako u toj opatiji jedan jedini covjek sudjeluje u svim
tim herezama i da je on pocinitelj mnogih bocina, time je svojim protivnicima imao zadati doista
smrtan udarac. Ogledah Vilima i shvatih da je shvatio, ali da ne može ništa, premda je to bio
predvidio. Pogledah Opata i vidjeh da mu je lice smrknuto: sa zakašnjenjem je uvidio da su i njega
namamili u stupicu, i da se slama i sam njegov posrednicki autoritet, sad kad se o njemu stvori
slika kao i gospodaru mjesta na koje su se sjatile sve gadosti stoljeca. Što se tice opskrbnika, više
nije znao za koji bi još zlocin sa sebe mogao skinuti sumnju. No možda on u tom trenutku nije bio
kadar ni za kakvu proracunatost, pa je krik što mu se ote iz grudi bio krik duše njegove i u njemu
je i njime iskaljivao godine i godine svojega tajnog grizodušja Ili je, nakon života koji je proveo u
kolebanjima, oduševljenjima i razocaranjima, kukaviclucima i izdajama, pred neminovnošcu svoje
propasti odlucio da ispovjedi vjeru svoju ne pitajuci se više je li pravedna ili pogrešna, nego kao
da samome sebi želi pokazati da je sposoban u nešto vjerovati.
»Jest, istina je«, povika, »bio sam s Dolcinom i zajedno sam s njima cinio zlocine i raspojasano
živio, možda sam bio lud, brkao ljubav prema Gospodinu našem Isusu Kristu s potrebom za
slobodom i s mržnjom prema biskupima, istina, griješio sam, ali sam nedužan za ono što se
dogodilo u opatiji, kunem vam se!«
»U meduvremenu smo nešto i postigli«, rece Bernard. »Znaci, ti priznaješ da si pristajao uz herezu
Dolcinovu, vještice Margarete i njihovih pajdaša. Priznaš li da si bio s njima dok su kraj Trivera
vješali mnoge Kristove vjernike, a medu njima i nevino desetogodišnje dijete? I kad su vješali
druge muškarce u nazocnosti njihovih žena i roditelja, zato što se nisu htjeli predati samovolji te
pašcadi? I jer ste, kad vas je zaslijepila vaša mahnitost i vaša oholost, smatrali da se nece moci
spasiti nitko tko ne bude pripadao vašoj družbi? Govori!«
»Jest, jest, vjerovao sam u to, i cinio sam ono drugo!«
»A jesi li bio prisutan kad su uhvatili nekoliko biskupima odanih ljudi i neke od njih do smrti
izgladnjivali u tamnici, i kad su trudnoj ženi odsjekli ruku, pustivši da nakon toga rodi dijete koje
je smjesta nekršteno umrlo? A jesi li bio s njima kad su sravnili sa zemljom i spalili sela Mosso,
Trivero, Cossillu i Flecchiju, i još mnogo drugih naselja na podrucju Crepacorija, i mnogo kuca u
Mortilianu i u Quorinu, i kad su užgali crkvu u Triveru ukaljavši prethodno svete slike, otrgnuvši
ploce s oltara, polupavši Djevicinu kipu ruku, opljackavši kaleže, urese i knjige, srušivši zvonik,
razbivši zvona, prisvojivši sve posude što su bile vlasništvo bratstva i imovinu svecenikovu?«
»Jesam, jesam, bio sam tamo, i nitko više nije znao što se to racuna, htjeli smo požuriti trenutak
kazne, bili smo prethodnica caru kojega je slalo nebo i svetome papi, morali smo pospješiti vrijeme
kad je imao andeo bratoljublja, a tada ce svi primiti milost Duha Svetoga, a crkva ce se obnoviti, a
kad budu uništeni svi opaki, samo ce savršeni vladati.«
Opskrbnik kao da je istovremeno bio vragom opsjednut, cinilo se da je nešto provalilo branu
šutnje i himbe, da iz prošlost vraca ne samo na rijecima, nego i u slikama, i da iznova proživljuje
osjecaje kojima se nekoc zanosio.
»Onda«, navaljivao je Bertrand, »ti priznaješ da ste kao mucenika jtovali Gherarda Segalellija, da
ste rimskoj crkvi nijekali svaku vlast, da ste tvrdili kako vam ni papa niti ikoji autoritet ne mogu
propisati drugaciji nacin života, kako nitko nema prava da vas izopci, kako su crkveni prelati od
vremena svetoga Silvestra bili prijestupnici i zavodnici, osim Pietra iz Morronea, kako laici nisu
dužni placati desetinu popovima koji ne žive u stanju posvemašnje besprijekornosti i siromaštva
poput prvih apostola, kako desetine prema tome valja placati samo vama, jedinim apostolima i
Kristovim siromasima, kako za molitvu posvecena crkva ne vrijedi više od štale, da ste išli selima i
zavodili narod vicuci 'penitenziagite', da ste pjevali Salve Regina i tako podmuklo privlacili
svjetinu, i da ste se pravili skrušenicima i pred ocima svijeta vodili besprijekoran život, a zatim
biste se prepuštali razuzdanosti i razvratu, jer niste vjerovali u sakrament braka niti u ikoji drugi
sakrament, i da ste se smatrali cistijima od drugih da biste sebi mogli dopustiti svakakve gnusobe
i svakakva vrijedanja vlastitog i tudeg tijela? Govori!«
»Jest, jest, ja priznajem pravu vjeru u koju sam tada svom dušom vjerovao, priznajem da smo
odbacili svoje haljine u znak odricanja, da smo uskratili sebi svaku imovinu, dok je se vi, pseta
pogana, nikada necete odreci, da otad više ni od koga nismo primali novac niti smo ga uza se
nosili, nego smo živjeli od milostinje, i ništa nismo cuvali za sutra, a kad bi nas ugostili i prostrli
nam trpezu, jeli bismo i odlazili ostavivši na stolu sve što bi nam preteklo...
»A palili ste i pljackali da biste se dokopali imovine dobrih kršcana!«
»A palili smo i pljackali jer smo siromaštvo izabrali kao sveopci zakon pa smo imali pravo
prisvajati tuda nezakonito stecena blaga, i htjeli smo po srijedi razderati mrežu pohlepe što se
protezala od župe do župe, ali nikad nismo pljackali da bismo posjedovali, niti ubijali da bismo
pljackali, ubijali smo da bismo kaznili, da bismo krvlju ocistili neciste, možda nas je obuzimala
neumjerna želja za pravdom, griješi se i zbog pretjerane ljubavi prema Bogu, zbog prekomjerne
besprijekornosti, mi smo bili ona prava duhovna bratovština koju je Gospodin poslao i kojoj je
namijenio slavu posljednjih vremena, tražili smo svoju Aradu na nebu preduhitrivši dan kad cete
vi biti uništeni, mi smo jedini apostoli Kristovi, svi su ga ostali izdali, a Gherardo Segalelli
bio je Božja biljka, planta Deipullulans in rodicefidei, svoje smo pravilo dobili izravno od Boga, ne od
vas, pseta prokleta, lažljivi propovjednici što uokolo širite vonj sumpora, a ne miris tamjana, podla
pseta mrcine smrdljive, vrane, sluge one avignonske kurve, vi što ste se paklu zavjetovali! Ja sam
tada vjerovao, a i naša su se tijela iskupila, i bili srno mac Gospodinov, cak je i nevine valjalo
ubijati da bismo vas sve što prije poubijali. Mi smo htjeli bolji svijet, svijet mira i plemenitosti, j
srecu za svakoga, mi smo htjeli ubiti rat koji ste vi svojom pohlepom donosili, zašto nam
spocitavate što smo morali proliti malo krvi kako bismo uspostavili pravdu i srecu... nije... nije je
trebalo još mnogo, da s tim svršimo, ipak se isplatilo zacrveniti svu vodu Carnasca, onoga dana u
Stavellu, bilo je i naše krvi, nismo se štedjeli, naše krvi i vaše krvi, mnogo, mnogo, odmah, odmah,
primicalo se vrijeme Dolcinova prorocanstva, valjalo je požuriti razvoj dogadaja...«
Sav se tresao, otirao ruke o mantiju kao da ih hoce ocistiti od krvi o kojoj je govorio. »Proždrljivac
je ponovno postao cistim«, rece mi Vilim. »Pa zar je to cistoca?«, užasnuto upitah. »Valjda postoji i
cistoca druge vrste«, rece Vilim, »ali kakva god bila, uvijek me plaši.«
»Što vas najviše straši u cistoci?«, zapitah.
»Žurba«, odvrati Vilim.
»Dosta, dosta«, govorio je sad Bernard, »od tebe smo tražili priznanje, a ne poziv na pokolj. Dobro,
ne samo da si bio heretik, nego jesi još uvijek. Reci nam, onda, kako si ubio svoju subracu u ovoj
opatiji, i zašto.«
Opskrbnik prestade drhtati, i osvrnu se kao da se budi iz sna: »Ne«, rece, »sa zlocinima u opatiji
nemam nikakve veze. Priznao sam sve što sam napravio, ne tjerajte me da priznam što nisam
napravio...«
»Ima li još išta što ti nisi mogao napraviti? Zar sada tvrdiš da si nedužan? O, janje pitomo, o uzoru
krotkosti! Culi ste ga, jednom su mu ruke bile krvlju uprljane, a sad je nedužan! Možda smo
pogriješili. Remigio iz Varagine je uzor kreposti, vjeran sin majke crkve. dušmanin Kristovih
dušmana, uvijek je poštovao red što ga je budna ruka Crkve svojim trudom ustanovila selu i
gradu, mirno bavljenje trgovinom, obrtnicke radnje, crkvene riznice. On je nedužan, ništa nije
ucinio, u zagrljaj mi dodi, fra Remigio, da te tješim i branim od optužaba što su ih zlikovci protiv
tebe podigli!« I dok je Remigio izgubljeno gledao kao da je najednom povjerovao u konacno
odrješenje. Bernard se opet ustoboci i naredbodavnim se tonom obrati zapovjedniku strijelaca.
»Odbojna su mi sredstva koja je Crkva oduvijek kudila kad se njima služila svjetovna vlast. No
postoji zakon koji vlada i upravlja cak i mojim osobnim osjecajima. Zatražite od Opata da vam da
kakvu prostoriju gdje se mogu namjestiti mucila. Ali tome necemo pristupiti odmah. Neka tri
dana ostane u celiji, s rukama i nogama u kladama. Meka mu se onda pokažu mucila. Samo
pokažu. A cetvrtog cemo se Jana njima poslužiti. Pravdu ne goni žurba, kao što su mislili
pseudoapostoli, a Božja pravda ima na raspolaganju stoljeca. Radite polako i postepeno. I nadasve
pamtite što smo više puta ponovili: valja izbjegavati osakacenja i smrtnu opasnost. Jedna od
olakšica što ih taj postupak pruža bezbožniku sastoji se upravo u tome što mu omogucuje da smrt
išcekuje i da u njoj unaprijed uživa, ali da je ne doceka prije negoli ga potpuno i dobrovoljno
priznanje procisti i oslobodi.«
Strijelci se prignuše da podignu opskrbnika, no on se odupre nogama o tlo i stade se otimati,
dajuci znakove da želi govoriti. Dobivši dopuštenje progovori, ali su mu rijeci jedva izlazile iz
usta, pa mu je govor bio nalik na mljaskanje pijanca i po necemu djelovao besramno. Tek malopomalo
dok je govorio poprimi onu divlju silinu što je maloprije nadahnula njegovu ispovijed.
»Nemojte, gospodine. Ne stavljajte me na muke. Ja sam kukavan covjek. Tada sam izdao,
jedanaest sam godina u ovom samostanu nijekao svoju negdašnju vjeru, od vinogradara i od
seljaka ubirao desetine, nadgledao staje i torove da bi se uvecala Opatova bogatstva, od svoje volje
suradivao u upravljanju ovim utocištem Antikristovim. I dobro mi je bilo, zaboravio sam dane
pobune, nasladivao se ukusnim zalogajima i drugim užicima. Ja sam podlac. Danas sam prodao
svoju staru subracu iz Bologne, no onda sam prodao Dolcina. I kao podlac sam, preodjeven u
križara, prisustvovao zasluženju Dolcinovom i Margaretinom, kad su «i na Svetu subotu vodili u
dvorac Bugello. Tri sam mjeseca lutao oko Vercellija, sve dok nije stiglo pismo pape Klementa u
kojemu je bila osuda. I vidio sam kako Margaretu komadaju pred Dolcinovim ocima, a ona je
vrištala, onako priklana, to jadno tijelo koje sam jedne noci i ja dodirivao... A dok je gorio njezin
zlostavljani leš, prešli su na Dolcina i užarenim mu kliještima išcupali nos i muda, i nije istina što
su poslije kazali, da nije ni zastenjao. Dolcino je bio visok i snažan, imao je, kao vrag, dugu bradu i
ridu kosu koja mu se u kovrcama spuštala niz ramena, bio je lijep i mocan kad nas je vodio, sa
šeširom široka oboda, s Perom, i s macem opasanim preko talara, Dolcino je muškarcima unosio
strah, a žene su kricale od uživanja gledajuci ga... Ali kad su ga mucili, i on je vikao od boli, kao
žena, kao bik, iz svih mu je rana liptala krv dok su ga prenosili iz kuta u kut, i dalje mu zadavali
manje rane da bi pokazali kako dugo može živjeti davolov izaslanik, a on je htio umrijeti, molio je
da ga dokrajce, ali umro je prekasno, kad je vec bio na lomaci, kao hrpa krvava mesa. Ja sam ga
slijedio i radovao se što sam izmakao toj kušnji, bio sam ponosan na svoju lukavost, a sa mnom je
bio i ona bitanga Salvatore i govorio mi: kako smo dobro ucinili, brate Remigio, što smo se ponijeli
kao pametni ljudi, nema ništa gore od mucenja! Toga bih se dana bio odrekao svih vjera ovoga
svijeta. I godinama, godinama govorim sebi kakva sam kukavica bio, i koliko sam bio sretan što
sam kukavica, a ipak sam se uvijek nadao da cu samome sebi dokazati da nisam takva kukavica.
Danas si mi ti za to dao snage, gospodine Bernarde, za mene si bio što su za najkukavnije od
mucenika bili poganski carevi. Dao si mi hrabrosti da ispovjedim ono u što sam svom dušom
svojom vjerovao, premda se moje tijelo povuklo. Ali ne primoravaj me na preveliku hrabrost, vecu
nego što ovo moje smrtno truplo može podnijeti. Ne, nemoj me muciti. Reci cu sve što ti budeš
htio, bolje je odmah na lomacu, umreš ugušen prije nego te spale. Muke kao Dolcinove, to nemoj.
Ti hoceš leš, a da bi ga dobio, treba da ja na sebe primim krivnju za druge leševe. Lesom cu postati
uskoro, u svakom slucaju. Stoga, dat cu ti što tražiš.
Adelma iz Otranta ubio sam iz zavisti što je tako mlad i što se tako sjajno poigrava cudovištima
slicnima meni, koji sam star, debeo, nizak i neznalica. Venancija iz Salvemeca sam ubio jer je bio
odviše ucen i jer je citao knjige koje ja nisam razumio. Berengara iz Arundela sam ubio iz mržnje
prema njegovoj knjižnici, ja koji sam se teologijom bavio tako što sam batinao pretile župnike.
Severina iz Svetog Emerika sam ubio... zašto? Zato što je skupljao biljke, ja koji sam bio na brdu
Rebellu gdje smo biljke jeli ne pitajuci se o njihovim svojstvima. Uistinu, mogao bih ubijati i druge,
ukljucujuci i našega Opata: uz papu i uz carstvo, on uvijek spada medu moje neprijatelje i
oduvijek sam ga mrzio, cak i kad me hranio, jer sam ja hranio njega. Je li ti dosta? Ah, nije, želiš
saznati i kako sam poubijao sve te ljude... Pa, ubijao sam ih-da vidimo... Zazivajuci sile paklene, uz
pomoc tisuce legija koje su mi dali da im zapovijedam putem umijeca u kojemu me poucio
Salvatore-Da biste nekoga ubili, nije ga prijeko potrebno pogoditi, vrag to ucim umjesto vas, ako
mu znate zapovijedati.«
Gledao je nazocne ortacki im se smijuci. No to je sad vec bio smijeh bezumnika, iako je, na što me
poslije upozorio Vilim, taj smogao dovoljno oštroumlja da za sobom u propast povuce Salvatorea,
da bi se osvetio što ga je potkazao.
»A kako si zapovijedao vragu?« nasrtao je Bernard, koji je to buncanje primao kao pravovaljano
priznanje.
»Znaš i ti kako, nitko ne opci toliko godina s onima koji su vragom opsjednuti a da ne stekne
njihove obicaje! I ti to znaš, gulikožo apostola! Uzmeš crnu macku, zar ne, koja nema nijednu
bijelu dlaku (a ti to znaš) i svežeš joj sve cetiri šape, zatim je u ponoc odneseš na raskrižje i onda
glasno vikneš: o, veliki Luciferu, care pakleni, ja te uzimam i uvodim te u tijelo neprijatelja svojeg,
kao što sada kao uznika držim ovu macku, a ako mojeg neprijatelja otjeraš u smrt, sutradan, u
ponoc, na ovom istom mjestu, ja cu ti žrtvovati ovu macku, a ti ceš uciniti što ti zapovijedam
carobnim mocima koje ja sada zazivam po tajnoj knjizi svetog Ciprijana, u ime svih voda najvecih
legija paklenih, Adramelka, Alstora i Azazela, koje ja sada molim, zajedno sa svom bracom njihovom...
« Usnice su mu titrale, oci kao da su mu ispale iz ocnih šupljina, i on poce moliti — ili bolje,
cinilo se da moli, ali je zaklinjao sve davole paklenskih legija... »Abigor, pecca pro nobis... Amon,
miserere nobis... Samael, libera nos a bono... Belial eleyson... Focalor, in corruptionem meam intende...
Haborjm, damnamus dominum... Zaebos, anum meum aperies... Leonardo, asperge me spermate tuo et
inquinabor...«
»Dosta, dosta!«, derali su se prisutni križajuci se i uzvikujuci: »Oh, Gospodine, oprosti nam!«
Opskrbnik je sada šutio. Pošto je izustio imena svih tih davola, pade licem prema zemlji, a niz
bradu mu je curila bjelicasta slina, usta su mu bila nakreveljena i zubi su mu škrgutali. Premda
smalaksale od okova, njegove su se ruke grcevito širile i stiskale, a noge se ritale i poskakivale.
Opazivši da se ja tresem od groze, Vilim mi položi ruku na glavu te me uhvati za šiju da bi me
smirio: »Zapamti«, rece mi, »na mukama ili pod prijetnjom da ce na muke covjek kaže ne samo
ono što je ucinio, nego i što je htio uciniti, iako to ni sam nije znao. Remizo sada svim srcem želi
smrt.«
Strijelci odvedoše opskrbnika koji se još previjao u grcevima. Bernard pokupi svoje papire. Zatim
pogledom prikova nazocne, smucene i nepomicne.
»Saslušanje je završeno. Okrivljeni je priznao i bit ce odveden u Avignon, gdje ce se održati
konacni postupak, u svrhu pomne zaštite i pravde, i bit ce spaljen tek nakon tog redovitog
postupka. On Afi. Abbone, više ne pripada, a ne pripada ni meni, koji sam bio tek ponizno orude
u rukama istine. Orude pravde je na drugome mjestu pastiri su obavili svoju dužnost, sad je na
psima da zaraženu ovcu odvoje od stada i vatrom je prociste. Okoncala su se ta bijedna zbivanja u
kojima se ovaj covjek ukaljao tolikim jezivim zlocinima.
Neka opatija odsad živi u miru. Ali svijet...«, i tu povisi glas te se obrati skupini izaslanika, »svijet
još nije našao mir, svijet razdire hereza kojoj su stjecišta cak i odaje carskih dvorova! Neka moja
braca upamte ovo: cingulum diaboli veže opake sljedbenike Dolcinove i cijenjene ucitelje s kapitula
u Perugi. Ne zaboravimo da se trabunjanje onog bijednika što smo ga netom izrucili pravdi ne
razlikuje od trabunjanja doktora koji se goste za trpezom izopcenog Nijemca u Bavarskoj. Izvor su
heretickih gadarija mnoge propovijedi, koje su vrlo cijenjene, a još su nekažnjene. Tegobnu muku
prolazi i ponizno svoj križ nosi onaj kojega je, kao što je mene grešnika, Bog pozvao da pronalazi
herezu i razmetne joj zmijsko leglo gdjegod ono bilo. No obavljajuci tu svetu zadacu, naucite da
nije heretik samo onaj tko se heretikom iskazuje otvoreno. Do pristaša hereze može nas dovesti pet
vrsta tragova: prvo, oni koji ih kradom posjecuju dok su u zatvoru; drugo, oni koji ih žale što su
uhiceni, a u životu su im bili prisni prijatelji (teško, naime, da za heretikovu djelatnost ne dozna
tko se s njim druži); trece, oni koji tvrde da su heretici nepravedno osudeni, cak i kad se dokaže
njihova krivnja; cetvrto, oni koji krivo gledaju i grde one koji progone heretike i protiv njih
uspješno propovijedaju, što se može zakljuciti po njihovim ocima, nosu, izrazu koji nastoje prikriti,
cime pokazuju da mrze one na koje su ogorceni, a vole one kojih nesrecu toliko oplakuju. Peti je
znak, napokon, to što se skupljaju sažežene kosti spaljenih heretika, koje zatim postaju predmetom
obožavanja... Ali ja visoku vrijednost pridajem i šestom znaku, pa javnim prijateljima heretika
smatrani one koji pišu knjige (iako one pravu vjeru ne vrijedaju otvoreno) iz kojih heretici izvlace
premise za svoje opake silogizme.«
Dok je to govorio, gledao je Ubertina. Cijelo francusko izaslanstvo vrlo dobro shvati na što
Bernard cilja. Sad je vec promašenost susreta bila potpuna, nitko se više nece usuditi da nastavi
jutrošnju raspravu, svjestan da ce se svaka rijec slušati s pomišlju na te zadnje žalosne dogadaje.
Ako je papa Bernarda poslao kako bi sprijecio da se izravna spor izmedu dviju strana, u tome je i
uspio.
Vecernja
Gdje se Ubertino dade u bijeg, Benno se pocne pridržavati zakona, a Vilim razmatra o raznim oblicima
pohote na koje je taj dan naišao.
Dok se skup polako razilazilo iz kapitulske dvorane, Mihovil pride Vilimu, a zatim im se obojici
prikljuci Ubertino. Svi zajedno izidosmo na zrak te zastadosmo da popricamo u kloštru, zašticeni
maglom koja se nije dizala, nego je, štoviše, od mraka postala još gušcom.
»Mislim da ovome što se dogodilo ne treba komentara«, rece Vilim. »Bernard nam je nanio poraz.
Ne pitajte me je li onaj blesavi dolcinovac zaista kriv za sve te zlocine. Koliko ja mogu razabrati,
nije, bez daljnjega. Cinjenica je da se mi nismo makli s mjesta. Ivan hoce da u Avignon dodeš sam,
Mihovile, a ovaj ti susret nije pribavio jamstva koja smo tražili. Štoviše, prikazao ti je kako ce ondje
svaku tvoju rijec moci izokrenuti. Iz toga, cini mi se, slijedi da ne treba da ti tamo ideš.«
Mihovil odmahnu glavom: »A ja cu ipak otici. Necu razdora. Ti si Vilime, danas jasno govorio i
rekao što bi htio. Pa dobro, to nije ono što ja hocu, i vidim da su carski teolozi odluke kapitula u
Perugi upotrijebili mimo naših nakana. Ja hocu da papa prihvati franjevacki red s njegovim
idealima siromaštva. I papa ce morati shvatiti da red može privuci svoje hereticke ogranke jedino
ako sam na sebe primjeni ideal siromaštva. Ja ne mislim na narodnu skupštinu ni na
medunarodno pravo. Ja moram sprijeciti da se red rasprši na mnoštvo fratrica. Otici cu u Avignon
i, bude li potrebno, izrazit cu Ivanu svoju Pokornost. Popustit cu u svemu osim u nacelu
siromaštva.«
Umiješa se Ubertino: »Znaš li da stavljaš život na kocku?«
»I tako budi«, odgovori Mihovil, »bolje to, nego da na kocku stavljam dušu.«
Život je doista i stavio na kocku, a ako je Ivan bio u pravu (u što još ne vjerujem), izgubio je i dušu.
Kao što sad vec svi znaju, Mihovil je k papi otišao onaj tjedan koji je slijedio za dogadajima o
kojima propovijedam. Cetiri mu je mjeseca odolijevao, sve dok u travnju iduce godine Ivan ne
sazva skupštinu kardinala na kojoj ga pocasti nazivima kao što su ludak, drznik, tvrdoglavac,
tiranin, pobornik hereze, zmija koju Crkva u njedrima hrani. Valja se upitati nije li tada, sa svojeg
stanovišta, Ivan imao pravo, jer se za ta cetiri mjeseca Mihovil sprijateljio s prijateljem mojega
ucitelja, s drugim Vilimom, Williamom Occamom, te je prigrlio njegove ideje — vrlo slicne, samo
još odrješitije od ideja koje su bile zajednicke mojem ucitelju i Marsiliju i koje je toga jutra Vilim
izložio. Život je tim otpadnicima u Avignonu visio o koncu, pa se krajem svibnja Mihovil, William
Occam, Bonagrazia iz Bergama, Francesco d'Ascoli i Henri iz Talheima dadoše u bijeg, a papini su
ih ljudi proganjali u Nici, u Toulonu, u Marseilleu i u Aigues Mortes, kamo za njima stiže kardinal
Pierre de Arrablav, ali ne uspjede savladati njihov otpor, njihovu mržnju prema papi, njihov strah.
U lipnju dospješe u Pišu, gdje im carevi ljudi prirediše slavan docek, a iducih ce mjeseci Mihovil
javno optužiti Ivana. No sad je vec bilo prekasno. Careva je sreca bila na zalazu, a Ivan je u
Avignonu kovao spletku kojom ce maloj braci dati novog poglavara, da bi u tome na kraju
izvojštio pobjedu. Bolje bi za Mihovila bilo da je toga dana odlucio ne otici papi, jer bi na taj nacin
bio mogao izbliza rukovoditi otporom male brace, a da ne izgubi toliko mjeseci prepustivši se na
milost i nemilost svojem neprijatelju i tako oslabivši svoj položaj... No možda je tako odredio
Svemoguci — i sad više ne znam tko je od svih njih bio u pravu. Nakon tolikih godina ugasi se i
plamen strasti, a s njim i ono za što se mislilo da je svjetlo istine. Tko je od nas još kadar reci je li u
pravu bio Hektor ili Ahileji Agamemnon ili Prijam, kad su se onomad otimali oko ljepote jedne
žene što je sad prah praha?
Gubim se u sjetnim mislima što me udaljuju od mojeg predmeta. Dužnost mi je, medutim, da
ispripovjedim kraj tog tužnog razgovora. Mihovil je bio odlucio i nije više bilo nacina da ga itko
odgovori. Samo se sad nametalo drugo pitanje, i Vilim ga bez okolišanja izlozi-ni sam Ubertino
više nije na sigurnome. Rijeci što mu ih je uputi" Bernard, mržnja s kojom sad na njega gleda papa,
cinjenica da Ubertino, za razliku od Mihovila koji još uvijek predstavlja silu s kojoi" treba
pregovarati, stoji sam za sebe...
»Ivan hoce da Mihovil pode na dvor, a Ubertino u pakao. Koliko poznajem Bernarda, do
sutrašnjeg ce dana, a to ce mu olakšati magla, Ubertino biti ubijen. A ako se netko bude pitao tko
ga je ubio, za opatiju ce to biti jedno ubojstvo više, pa ce se kazati da su to uradili davoli koje je
svojim crnim mackama dozvao Remigio ili kakav preostali dolcinovac koji se još šulja medu ovim
zidinama...«
Ubertino se zabrinu: »I što cu sad?«, zapita.
»Sad«, rece Vilim, »idi i razgovaraj s Opatom. Zatraži konja, zalihu hrane i pismo za koju udaljenu
opatiju, s onu stranu Alpa. Iskoristi maglu i mrak i smjesta otputuj.«
»Pa zar strijelci više ne nadziru vrata?«
»Opatija ima drugih izlaza za koje Opat zna. Dosta je da te na nekom od donjih zavoja doceka
sluga s konjem, pa kad izadeš kroz neki prolaz u utvrdi, treba samo da prijedeš komad puta kroz
šumu. To moraš uciniti odmah, prije nego što se Bernard otrijezni nakon pobjednickog slavlja. Ja
se moram pozabaviti necim drugim. Imao sam dva zadatka od kojih je jedan propao, neka bar ne
propadne i drugi. Hocu da se dokopam jedne knjige i jednog covjeka. Krene li sve kako treba, ti
ceš odavde nestati prije negoli te ja ponovno potražim. Zbogom, dakle.« Raširi ruke. Ganut,
Ubertino ga cvrsto zagrli: »Zbogom, Vilime. Ludi i bezobrazni Englezu, imaš veliko srce. Hocemo
li se ikada opet vidjeti?«
»Vidjet cemo se«, umiri ga Vilim, »dat ce Bog.«
Ali Bog ne dade. Kao što vec rekoh, dvije godine poslije, Ubertina nadoše umorena na zagonetan
nacin. Težak je i pustolovan bio život tog ratobornog i vatrenog covjeka. Možda nije bio svetac, ali
se nadam da je Bog nagradio njegovo celicno uvjerenje da to jest. Što sam stariji, sve se više
predajem volji Božjoj i sve manje cijenim pamet što noce da dozna i volju što hoce da djeluje, i kao
jedini uvjet spasa priznajem vjeru, koja zna strpljivo cekati i ne pitati odviše. A Ubertino je
zasigurno svom snagom vjerovao u krv i u mucenicku smrt našeg raspetog Gospodina.
Možda sam na to mislio i tada, a misticni starac to opazi, ili pogodi da cu jednog dana na to
misliti. Blago mi se nasmiješi i zagrli, ali bez onog žara kojim me prošlih dana znao kadšto
obuhvatiti. Zagrli me kao što djed grli unuka, a ja mu u istome duhu uzvratih zagrljaj. Zatim se
zajedno s Mihovilom udalji da potraži Opata.
»A sad?«, upitah Vilima.
»A sad se vratimo svojim zlocinima.«
»Ucitelju«, rekoh, »danas su se odigrali za kršcanski svijet vrlo krupni dogadaji, i vaš je zadatak
propao. Pa ipak, vas kao da više zanima rješenje te zagonetke nego sukob izmedu pape i cara.«
»Ludaci i djeca uvijek govore istinu, Adsone. Valjda je to zato što je moj prijatelj Marsilije bolji od
mene kao carski savjetnik, ali sam ja bolji kao inkvizitor. Bolji cak od Bernarda Guija Bože mi
prosti. Zbog toga što Bernarda ne zanima da otkrije krivce, nego da spali okrivljenje Meni je,
naprotiv, najveca slast razmotavati zapetljano klupko. A valjda i zato što me, u trenutku kad kao
mislilac sumnjam da u svijetu postoji red, tješi što otkrivam da postoji ako ne baš red, a ono bar
skup veza medu djelicima onoga što se u svijetu zbiva. I napokon, ima vjerojatno još jedan razlog,
a to je što su u toj prici posrijedi možda vece i važnije stvari od bitke izmedu Ivana i Ludviga...«
»Ali tu nema niceg osim krada i osveta medu nevaljalim redovnicima!«, kliknuh u nevjerici.
»Sve se vrti oko zabranjene knjige, Adsone, oko zabranjene knjige«, odgovori Vilim.
Redovnici su vec odlazili na veceru. Kad obrok prijede polovicu, Mihovil uz Cesene sjede do nas
kako bi nas obavijestio da je Ubertino otputovao. Vilimu se ote uzdah olakšanja.
Po završetku vecere zaobidosmo Opata koji je razgovarao s Ber nardom te pronadosmo Benna,
koji nam se ovlaš osmjehnu i pokuša se probiti do vrata. Vilim ga dostignu i prisili da s nama
pode u kut u kuhinji.
»Benno«, upita ga Vilim, »gdje je knjiga?«
»Koja knjiga?«
»Benno, ni ti ni ja nismo budale. Govorim o knjizi koju smo danas tražili kod Severina, a koju ja
nisam prepoznao, ali si je ti zato i te kako prepoznao i po nju se vratio...«
»Zašto mislite da sam je ja uzeo?«
»Mislim, a misliš i ti. Gdje je?«
»Ne mogu vam reci.«
»Benno, ako mi ne kažeš, o tome cu razgovarati s Opatom.«
»Ne mogu vam reci po Opatovu nalogu«, rece Benno s kreposnim izrazom lica. »Danas, nakon što
smo se vidjeli, dogodilo se nešto sto treba da znate. Poslije Berengarove smrti nedostajao je
pomocni knjižnicara. Danas popodne Malahija mi je predložio da zauzmem i njegovo mjesto. Baš
prije pola sata Opat je dao svoj pristanak, pa cu d sutra ujutro, kako se nadam, biti upucen u tajne
knjižnice. Istina je, jutros sam uzeo knjigu i sakrio je u slamarici u svojoj celiji a da je nisam ni
pogledao, jer sam znao da me Malahija motri. A onda mi je Malahija predložio ono što sam vam
rekao. Tada sam ucinio ono što mora uciniti knjižnicarov pomocnik: predao sam mu knjigu.« Ne
mogoh se suspregnuti, nego gnjevno planuh: »Ali jucer, prekjucer si ti, Benno... vi ste govorili
kako vas mori želja za spoznajom, kako više ne želite da knjižnica skriva tajne, kako uceniku treba
da bude pristupacno znanje...«
Benno je šutio i crvenio se, ali me Vilim zaustavi: »Adsone, Benno je prije nekoliko sati prešao na
drugu stranu. Sada je on cuvar tih tajni koje je htio doznati, i dok ih bude cuvao, imat ce vremena
koliko bude htio da ih dozna.«
»A ostali?«, upitah. »Benno je govorio u ime svih ucenjaka!« »Prije«, rece Vilim. Pa me odvuce
odatle i prepusti Benna njegovoj smetenosti. »Benno je«, rece mi zatim Vilim, »žrtva strašne
pohote, ali drugacije od Berengarove i od opskrbnikove. Kao mnogi drugi znanstvenici, on pati od
pohote prema znanju. Prema znanju kao takvom. Kako je s jedne strane iz njega bio iskljucen, htio
je njime zavladati. Sad je i zavladao. Malahija je poznavao svojeg covjeka, pa se poslužio najboljim
sredstvom da dode do knjige i Bennu zacepi usta. Upitat ceš me koja je svrha od nadzora nad
tolikom zalihom znanja, ako se odbija da se to znanje stavi na raspolaganje svima ostalima. No
upravo sam zbog toga govorio o pohoti. Nije bila pohota žed za znanjem u Rogera Bacona, koji je
znanost htio upotrijebiti da bi usrecio narod Božji, pa stoga nije tražio znanje radi znanja. Bennova
je žed tek neznatna znatiželja, oholost uma, samo jedan od nacina na koji redovnik Preobražava i
smiruje prohtjeve svoje puti, ili žar koji nekog drugog luka da postane ratnikom u službi vjere ili
hereze. Pohota puti nije jedina koja postoji. Pohota goni i Bernarda Guija, poremecena pohota
prema pravdi što se poistovjecuje s pohotom prema vlasti. Pohota preema bogatstvu vodi našeg
presvetog, a više ne i rimskog, papu. Pohota za svjedocanstvom, za preobrazbom, za pokorom i za
smrcu tjerala je opskrbnika dok je bio mlad. A Bennova pohota je pohota prema ženama. Kao sve
pohote, kao Onanova pohota, što ga je navela da po zemlji prosipa svoje sjeme, to je jalova pohota
koja nema nikakve veze s ljubavlju, cak ni s putenom...«
»Znam«, promrsih protiv volje. Vilim se napravi da nije cuo. doda kao da nastavlja: »Prava ljubav
znaci htjeti dobro voljenome.«
»A da Benno možda ne želi dobro svojim knjigama (jer sad su i njegove) pa misli da je za njegovo
dobro ako ostanu daleko od grabežljivih ruku?«
»Za knjigu je dobro ako je citaju. Knjiga se sastoji od znakova koji govore o drugim znakovima,
koji pak govore o stvarima. Ukoliko nema oka daje cita, knjiga sadrži znakove koji ne proizvode
pojmove, pa je prema tome nijema. Ova je knjižnica možda nastala da bi spasila knjige što se u njoj
nalaze, ali sada živi da bi ih ukopala. Zato se pretvorila u izvor bezbožništva. Opskrbnik je rekao
da je izdao. Isto je ucinio i Benno. Izdao je. Oh, kakav ružan dan, dobri moj Adsone! Pun krvi i
nesrece. Za danas mi je svega dosta. Podimo i mi na povecerje, a onda na spavanje.«
Izašavši iz kuhinje sretosmo Avmara. Upita nas je li istina ono što se govorka, da je Malahija
Benna predložio kao svojeg pomocnika. Nije nam preostajalo nego da potvrdimo.
»Taj je Malahija danas izveo krasnih stvari«, rece Avmaro uz svoj uobicajeni smiješak pun poruge
i pomirljivosti. »Da je pravde, vrag bi nocas morao doci po njega.«
Povecerje
Gdje se sluša propovijed o dolasku Antikrista, a Adson otkrije moc vlastitih imena.
Vecernja je održana u zbrci, još za vrijeme opskrbnikova preslušavanja, pa su radoznali iskušenici
bježali od svojeg ucitelja da bi kroz prozore i pukotine pratili što se dogada u kapitulskoj dvorani.
Sad je cijela redovnicka obitelj imala moliti za dobru dušu Severinovu. Mislilo se da ce se Opat
svima obratiti, pa su se pitali što ce kazati. Medutim, nakon uvriježene homilije svetoga Grgura,
responzorija i triju propisanih psalama, Opat se pojavi na propovjedaonici, ali rece samo da ce te
veceri šutjeti. Previše je nevolja pogodilo opatiju, rece, a da bi njihov zajednicki otac prozborio
rijecima prijekora i opomene. Treba da se svi podvrgnu strogom ispitu savjesti. No buduci da
netko mora govoriti, predlaže da opomenu uputi netko tko je, stariji od svih i blizu smrti,
najmanje umiješan u zemaljske strasti što su prouzrocile toliko zala. Po pravu dobi, rijec bi morala
pripasti Alinardu iz Grottaferrate, ali svi znaju da je zdravlje casnog subrata nježno i krhko. Odmah
iza Alinarda, u redu što ga je uspostavio neumoljiv tok vremena, dolazi Jorge. Njemu Opat
daje rijec.
Zacusmo kako sa strane na kojoj su obicno sjedili Avmaro i ostali Talijani dopire žamor.
Pretpostavih da je Opat propovijed povjerio Jorgeu ne upitavši Alinarda slaže li se. Moj mi ucitelj
potiho objasni da je Opatova odluka da ne govori bila vrlo mudra, jer bi Bernard i nazocni
Avignonci, što god on rekao, mjerili svaku njegovu rijec. Atari ce se Jorge naprotiv ograniciti na
neko od svojih misticnih prorocanstava, kojima Avignonci nece pripisati veliku težinu. »To ne
vrijedi za mene«, dometnu Vilim, »jer ne vjerujem da je Jorge prihvatio, a možda i zahtijevao da
govori bez posve odredenog cilja.«
Jorge se pope na propovjedaonicu uz pomoc nekoga tko ga je pridržavao. Lice mu je obasjavalo
tronožni svijecnjak, jedini koji je osvjetljivao ladu. Odsjaj plamena isticao je tamu što je pocivala na
njegovim ocima, nalik na dvije crne rupe.
»Predraga braco«, poce on, »i svi vi, mili nam gosti, budete li htjeli saslušati ovoga jednog starca...
Cetiri smrti što su ucvilile našu opatiju — da i ne govorim o grijesima, davnim i nedavnim,
najzlosretnijih medu živima — ne valja, kao što znate, smatrati neizbježnim djelom prirode, što u
neumoljivom svojem hodu ravna našim zemaljskim vijekom, od kolijevke pa do groba. Svi cete vi
možda misliti da ova žalosna zgoda, koliko vas god potresla, ne dira u vašu dušu, jer ste svi osim
jednoga nevini, pa kad taj jedan bude kažnjen, i dalje cete, dakako, oplakivati pokojnike što su nas
napustili, ali se vi pred Božjim sudom necete morati braniti ni od kakve optužbe što bi vas teretila.
Tako vi mislite. Bezumnici!« povika strašnim glasom. »Bezumnici i drznici! Tko je ubio, pred
Bogom ce nositi breme svojih grijeha, ali samo zato što je pristao da bude posrednikom ostvarenju
Božje naredbe. Kao što je trebalo da netko izda Isusa da bi se ispunila tajna iskupljenja, a ipak je
Gospodin na vjecne muke i sramotu osudio onoga tko ga izdade, tako je i ovdje ovih dana netko
zgriješio i pronio smrt i nesrecu, ali ja vam kažem da je tu nesrecu, ako vec ne htio, a ono dopustio
Bog da bi unizio našu bahatost!«
Umuknu i praznim pogledom zaokruži po turobnome skupu, kao da mu okom može opaziti
znake uzbudenja, dok se zapravo njegovo uho nasladivalo utucenom šutnjom što je tim skupom
zavladala.
»U ovoj družbi«, nastavi, »odavno se ugnijezdila guja oholosti. Ali kakve oholosti? Oholosti zbog
vlasti u samostanu odijeljenu od svijeta? Jamacno ne. Oholosti zbog bogatstva? Braco moja, prije
negoli su poznatim svijetom stale odzvanjati duge raspre oko siromaštva i posjeda, još od
vremena utemeljitelja svojeg, i kad smo imali sve, niti nismo imali ništa, jer jedino je naše blago
bilo da poštujemo pravila, molitvu i rad. No naš rad, rad našega reda, a poglavito rad ovog
samostana, obuhvaca — to mu je pace srž — proucavanje i pohranu znanja. Kažem pohranu, a ne
istraživanje, jer znacajka je znanja, srž Božje tvorevine, da bude potpuno i odredeno od iskona, u
savršenosti rijeci što se samoj sebi iskazuje. Kažem pohranu, a ne istraživanje, jer je znacajka
znanja, kao ljudske tvorevine, što se odreduje i dopunjuje kroz stoljeca, od propovijedanja proroka
do tumacenja crkvenih otaca. Nema napretka, nema prekretnickih doba u povijesti znanja nego u
najbolju ruku nespretnog i velicanstvenog ponavljanja i sažimanja pregleda. Ljudska se povijest u
nezaustavljivom gibanju odvija od ostanka, preko iskupljenja, sve do povratka pobjedonosnoga
Krista, koji ce doci na oblaku da sudi živima i mrtvima, ali Božje i ljudsko apje ne slijedi taj tok:
postojano kano stijena što se ne da srušiti, ono nam omogucuje da smjerno i pozorno slušajuci
njegov glas pratimo i proricemo taj put, ali ga taj tok ne može okrznuti. Ja sam onaj koji jesam, rece
Bog Židova. Ja sam put, istina i život, rece Naš Gospodin, i evo, znanje nije ništa drugo do
zacudeno objašnjavanje tih dviju istina. Sve što je receno više od toga izgovorili su proroci,
evandelisti, oci i doktori, da bi te dvije izreke postale razumljivijima. A gdjekad vam je kakvo
umjesno objašnjenje znalo stici i od pogana koji za njih nisu znali, pa je njihove rijeci usvojila
kršcanska predaja. No osim toga nema se više što reci. Treba meditirati, tumaciti, cuvati. To je bila
i morala bi biti dužnost ove naše opatije i njezine divne knjižnice, to i ništa drugo. Prica se daje
neki istocnjacki kalif zapalio knjižnicu u glasovitu, slavnu i oholu gradu i da je, dok su gorjele
tisuce svezaka, rekao kako oni mogu i moraju nestati jer ili ponavljaju ono što vec kaže Kuran, pa
su prema tome beskorisni, ili protuslove toj nevjernicima svetoj knjizi, i zato su štetni. Crkveni
doktori, kao ni mi, nisu tako sudili. Sve što zvuci kao objašnjenje i tumacenje Svetog pisma valja
sacuvati, jer uvecava slavu Božjih spisa. Ništa što mu proturjeci ne smije se uništiti, jer samo ako
to sacuvamo, moci ce mu proturjeciti oni koji budu mogli i kojima to bude zadaca, na nacin i u
vrijeme kad Gospodin htjedne. Otud odgovornost našeg reda kroz stoljeca, a breme naše opatije
danas: ponosni na istinu koju objavljujemo, smjerni i smotreni cuvari rijeci koje su istini
neprijateljice, a njima neukaljani. Kakav je, Pak, braco moja, grijeh oholosti što može uvesti u
napast redovnika koji se bavi znanošcu? Grijeh da svoj posao ne shvati kao pohranjivale, nego kao
istraživanje u nastojanju da se pronade neka vijest koja ljudskome rodu još nije dana, kao da
zadnja istina vec nije odjeknula rijecima zadnjeg andela što u zadnjoj knjizi Svetog pisma
progovara: Ja svakomu koji cuje prorocanske rijeci ove knjige izjavljujem: Tko komu što nadoda,
Bog ce mu dodati zla opisana u ovoj knjizi: a ako što oduzme od rijeci ove prorocke knjige, Bog ce
mu oduzeti njegovo pravo na stablo života i na Sveti grad, opisane u ovoj knjizi. Eto... ne cini li
vam se, nesretna moja braco, da se u tim rijecima krije upravo ono što se netom dogodilo medu
ovim zidinama, i da ono što se dogodilo medu ovim zidinama krije upravo ono što se zbiva u
stoljecu u kojem živimo, što se rijecima i djelom, u gradovima i u dvorcima, na oholim
sveucilištima i u stolnim crkvama svom silom upinje da iznade nove dodatke rijecima istine,
izokrecuci smisao za onu istinu koja je vec bogata svim napomenama i sholijama, a kojoj je
potrebna jedino neustrašiva obrana, a ne glupo umnožavanje? To je oholost što se legla i još se leže
po ovim zidinama. A ja kažem svakome tko se mucio i tko se muci da slomi pecate knjiga koje mu
nisu namijenjene, da je to oholost koju je Gospodin htio kazniti i koju ce i dalje kažnjavati ako ne
jenja i ako se ne ponizi, jer Gospodinu nije teško, otkad je svijeta i vijeka, zbog naše slabosti, naci
nacina da se osveti.«

http://www.book-forum.net

31Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:47 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Jesi li cuo, Adsone?« prošapta mi Vilim. »Stari zna više nego što kaže. Imao on u ovoj prici svoje
prste ili nemao, on zna i osjeca da se u opatiju mir nece vratiti ako znatiželjni redovnici nastave
skvrniti knjižnicu.«
Nakon duge stanke, Jorge ponovno stade govoriti.
»Ali tko je, napokon, sam znamen te oholosti, koga to oholi predstavljaju i ciji su glasnici, ortaci i
stjegonoše? Tko je uistinu djelovao i možda djeluje medu ovim zidinama i time nas upozorio da
vremena dospijevaju — a i utješio nas, jer ako se bliži cas, patnje ce zacijelo biti neizdržljive, ali ne
i beskonacne u vremenu, buduci da se tok ovoga svijeta primice kraju? Oh, vi ste vrlo dobro
razumjeli, ali se strašite izustiti to ime, jer je to i vaše ime pa ga se bojite, ali ako se bojite vi, ja se
necu bojati, nego cu gromko viknuti to ime da vam se utroba zgrci od zebnje i da vam zubi
zacvokocu dok vam jezik ne pregrizu, i krv vam se sledi u žilama i oci vam zamraci... To je gnusna
zvijer, to je Antikrist!«
Napravi još jednu vrlo dugu stanku. Nazocni su bili kao mrtvi. Jedino što je u crkvi odavalo znake
života bio je plamen tronožnog svijecnjaka, ali se cinilo da su se cak i sjene što ih je stvarao na zidu
ukocile od užasa. Jedini jedva cujni šum bilo je Jorgeovo dahtanje dok je s cela brisao znoj. Zatim
Jorge nastavi.
»Zar cete mi možda reci: ne, on još nije došao, gdje su znaci njegova dolaska? Ludov je tko to
rekne! Pa nisu li nam pred ocima, dan za danom, u velikom amfiteatru svijeta i u umanjenoj slici
opatije katastrofe koje su njegovi poznanici? Receno je da ce na zapadu, kad trenutak bude blizu,
ustati stran kralj, vladar koji ce se služiti groznim prijevarama, bezbožnik, ubojica, prijetvorica,
gramzivac za zlatom- podmuklica, zlikovac, neprijatelj i progonitelj vjernika, a u njegovo se doba
nece mariti za srebro, nego ce na cijeni biti samo zlato! Zato je dobro da vi što me slušate sad na
brzinu racunate ne biste li doznali lici li taj o kojem vam govorim papi, ili caru, ili francuskome
kralju, ili komu vam drago, da biste mogli kazati: on je moj neprijatelj, a ja sam na pravoj strani!
Ali nisam tako bezazlen da bih vam naznacio jednoga covjeka. Kad Antikrist dolazi, dolazi u
svima i za sve, i svatko je dio njega. Bit ce u razbojnickim družinama što ce pljackati gradove i
pokrajine, bit ce u nepredvidenim znacima s neba na kojem ce se iznenada pojaviti duge, rogovi i
oganj, i cut ce se tutnjava, i more ce uzavreti. Reklo se da ce ljudi i zvijeri radati zmajeve, ali se
htjelo reci Ja ce se u srcima zaceti mržnja i nesloga, ne osvrcite se da biste ugledali životinje s
minijatura što vas zabavljaju na pergamentima! Reklo se da ce netom udane mladice radati djecu
vec kadru da razgovijetno govore, koja ce prenijeti najavu da su vremena sazrela i zahtijevat ce da
ih ubiju. Ali ne tražite po selima u dolini, odviše ucena djeca vec su poubijana medu ovim
zidinama! Kao i djeca u prorocanstvu, izgledala su kao vec sijedi ljudi, i kao u prorocanstvu bila
su cetveronožna, i sablasti, i zameci koji bi u majcinoj utrobi imali proricati i izgovarati carobne
rijeci. Sve je to zapisano, znate li? Zapisano je da ce biti mnogo nemira medu staležima, medu
narodima, u crkvama, da ce ustati opaki pastiri, pokvarenjaci, prezrivci, lakomci, željni užitka,
ljubitelji probitka, isprazni govornici, hvastavci, oholi, proždrljiva, bahati, ogrezli u požudi,
slavohlepni, neprijatelji evandelja, spremni da prezru uska vrata, da se odreknu istinite rijeci, a
svaka ce im staza milosrda biti mrska, za svoje se grijehe nece kajati, pa ce stoga sred naroda širiti
nevjericu, bratsku mržnju, zlocu, okrutnost, zavist, ravnodušnost, lupeštinu, pijanstvo,
neumjerenost, razvrat, puteno uživanje, bludnicenje i sve ostale poroke. Posustat ce tuga, poniznost,
ljubav prema miru, siromaštvo, sucut, sposobnost da se place... hajdete, zar se ne
prepoznajete, svi vi ovdje nazocni, redovnici ove opatije i vi, mocnici što ste došli izvana?«
Za vrijeme predaha koji je slijedio zacu se šuškanje. To se kardinal Bertrand vrpoljio na svojem
sjedištu. U biti, pomislih, Jorge je vješt kao velik propovjednik, jer šibajuci svoju subracu ne štedi
ni posjetile. I bio bih dao ne znam što da saznam što u tom trenutku prolazi kroz glavu Bertrandu
ili debelim Avignoncima.
»I baš ce u tom casu, a to je ovaj sada«, zagrmi Jorge, »Antikrist Ostvariti svoje bogohulno prisuce,
ta opica što žudi da oponaša Gospodina. U to ce vrijeme (a to je ovo naše) nastati prevrat u
kraljevstvima, harat ce oskudica i bijeda, i ljetine ce propadati i zime ce biti neobicno oštre. A djeca
toga vremena (a to je ovo samo više nece imati nikoga da upravlja njihovim dobrima i da u njihovi
spremnicima cuva hranu, i zlostavljat ce ih na tržnicama. Blago onima koji više ne budu živjeli ili
onima koji uspiju preživjeti! Onda ce stici sin vjecnog prokletstva, protivnik što se sam velica i
nadimlje kiteci se svim krepostima da bi cijelu zemlju obmanuo i pravedno nadvladao. Sirija ce
slomljena svoju djecu oplakivati. Kilikija ce uzdignuti glavu sve dok se ne pojavi onaj tko je
pozvan da joj sudi. Babilonska kci ustat ce s prijestolja svojega sjaja da se napije iz pehara gorcine.
Kapadocija, Licija i Likaonija pognut ce leda, jer ce vlastitom pokvarenošcu i izopacenošcu citave
gomile biti uništene. Barbarski ce tabori i borna kola posvuda nicati i zauzimati zemlje. U
Armeniji, u Pontu i u Bitiniji mladici ce od maca pogibati, djevojcice ce padati u sužanjstvo, sinovi
i kceri živjet ce u rodoskrvnju, Pizidija, što se svojom slavom uznosi, ležat ce nicice, mac ce
probosti Feniciju, Judeja ce se u crno zaviri i svojim glibom za vjecne muke pripraviti. Svagdje ce
nastati glad i pustoš, Antikrist ce osvojiti zapad i uništiti prometne putove, ognjem i macem
bijesno ce paliti i žariti: snaga ce mu biti psovka, varka ce mu ruku voditi, desnicom ce donositi
propast, ljevicom mrak. Raspoznavat ce se po ovim obilježjima: glava ce mu biti od goruce vatre,
desno oko podliveno krvlju, lijevo oko zeleno kao u macke, a imat ce dvije zjenice, i kapci ce mu
biti bijeli, donja usnica velika, imat ce tanka bedra, krupna stopala, palac spljošten i izdužen!«
»Kao da je naslikao sam sebe«, podsmjehnu se Vilim. Bila je to vrlo bezbožna primjedba, ali mu ja
na njoj u sebi zahvalih, jer mi se kosa dizala na glavi. S mukom se suzdržah da ne prasnem u
smijeh* ali mi se obrazi napuhaše, a kroz zatvorena usta ispustih dah. U tišini koja je slijedila za
starcevim rijecima ta se buka jasno zacu, ali srecom svi pomisliše da to netko kašlje, ili place, ili ga
podilaze žmarci, a svi su za to imali dobrih razloga.
»U tom ce trenutku«, govorio je Jorge, »sve biti prepušteno samovolji, djeca ce dici ruku na
roditelje, žena ce raditi mužu o glavi, muž ce ženu tužiti sudu, gospodari ce neljudski postupati sa
slugama, a sluge ce biti neposlušne prema gospodarima, stariji se više nece poštovati, mlaci ce
tražiti da zapovijedaju, rad ce se svima ciniti uzaludnim trudom, svuda ce se oriti hvalospjevi
razuzdanosti, poroku, raskalašenoj slobodi ponašanja. A nakon toga, naici ce veliki val
obešcašcenja, preljuba, krivokletstva, protuprirodnih grijeha, a na nebu ce se pojaviti leteca tijela,
medu dobrim ce kršcanima iskrsnuti I lažni proroci, lažni apostoli, zavodnici, varalice, vracevi,
oskvrnitelji, krivokletnici i krivotvoritelji, pastiri ce se pretvoriti u vukove, svecenici ce lagati,
redovnici ce hlapiti za svjetovnim stvarima, ubogi nece pritjecati u pomoc vodama, silnici ce biti
nemilosrdni, pravednici ce svjedociti u korist nepravde. Sve ce gradove uzdrmati potresi, zahvatiti
ce sve krajeve, polja ce biti zagadena, more ce izlucivati crnu sluz, nova ce se, nepoznata cudesa
zbivati na Mjesecu, zvijezde ce napustiti redovnu putanju, a druge ce, neznane, brazdati nebo, ljeti
ce sniježiti, a zime ce biti vrele i sparne. I nadoci ce vrijeme kraja i kraj vremena... U treci cas prvog
dana nebeskim ce se svodom razli-jegati snažan i mocan glas, purpuran ce se oblak stuštiti sa
sjevera, a za njim ce slijediti gromovi i munje, i na zemlju ce se spustiti krvava kiša. Drugoga ce
dana Zemlja biti išcupana iz sjedišta, a dim velike vatre proci ce kroz nebeska vrata. Trecega dana
svi ce ponori na Zemlji jecati sa svih strana svemira. Otvorit ce se vrhovi svoda, zrak ce se ispuniti
dimnim stupovima i sumpor ce zaudarati do desetog casa. Rano ujutro cetvrtog dana ponor ce se
rastaliti i zatutnjati, a zgrade ce se stropoštati. Petoga dana u šesti cas raspast ce se sile svjetlosti i
Suncev kotac, i do veceri ce svijet biti u tmici, a zvijezde i Mjesec nece obavljati svoju službu.
Šestoga dana u cetvrti cas svod ce popucati s istoka na zapad, i andeli ce moci gledati na Zemlju
kroz pukotinu na nebesima, a svi oni koji su na Zemlji moci ce vidjeti andele kako ih gledaju s
neba. Tada ce se svi ljudi sakriti u planine kako bi izmakli pogledu pravednih andela. A sedmog
ce dana stici Krist u svjetlu oca svojega. I tada ce se suditi dobrima, i oni ce stupiti u vjecno
blaženstvo tijela i duša. Ali necete o tome meditirati veceras, ohola braco! Grešnicima nije sudeno
da vide zoru osmoga dana, kad ce se s istoka izviti mio i nježan glas, nasred neba, i pokazat ce se
Andeo koji ima moc nad svim ostalim svetim andelima, a zajedno s njim izici k i svi andeli, i sjedit
ce na kolima od oblaka, puni radosti hitro ce juriti zrakom da oslobode izabrane koji su vjerovali, i
svi ce se skupa veseliti, jer ce vec biti dovršeno uništenje ovoga svijeta! Ne treba da se tome mi
veceras oholo veselimo! Umjesto toga, meditirat cemo o rijecima koje ce gospodin izgovoriti da od
sebe odagna one koji nisu služili spas: dalje od mene, prokletnici, u vjecni oganj što su vam ga
priredili davao i njegovi pomocnici! Sami ste ga zaslužili, i sad u njemu uživajte! Udaljite se od
mene, sidite u vjecnu tamu i u neugasivu vatru! Ja sam vam dao svoj lik, a vi postaste pristaše
drugome! Postali ste sluge drugom gospodaru, podite i s njim u mraku prebivajte tom zmijom što
ne miruje, sred škrguta zuba! Dadoh vam uši da slušate Sveto pismo, a vi ste slušali rijeci pogana!
Napravih vam usta da slavite Boga, a vi ste se njima služili za izmišljotine pjesnika i zagonetke
lakrdijaša! Dadoh vam oci da gledate svjetlost mojih zapovijedi a vi ste ih upotrijebili da buljite u
tamu! Ja sam covjecan, ali pravedan sudac. Svakome cu dati što je zaslužio. Htio bih se sažaliti nad
vama ali za vaše posude ne nalazim ulja. Bio bih sklon popustiti milosrdu ali vaše su svjetiljke
zadimljene. Udaljite se od mene... Tako ce govoriti Gospodin. A oni... a možda i mi, sici cemo u
vjecne muke. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.« »Amen!«, odgovoriše uglas svi.
Jedan za drugim u redu, bez ijednog glaska, odoše redovnici k svojim ležajima. Bez želje da
progovore nestadoše mala braca i papini ljudi, ceznuci za osamom i pocinkom. Pri duši mi je bilo
teško.
»U krevet, Adsone«, rece mi Vilim penjuci se stubama u domu za hodocasnike. »Nije baš vecer za
skitnju. Bernardu Guiju bi moglo pasti na pamet da pretekne kraj svijeta pocevši od naših trupala.
Sutra cemo nastojati da prisustvujemo službi rijeci, jer ce odmah nakon nje otputovati Mihovil i
ostala mala braca.«
»Hoce li otputovati i Bernard sa svojim zatvorenicima?« upitah slabašnim glasom.
»Sigurno ovdje više nema što raditi. Htjet ce u Avignon stici prije Mihovila, ali tako da se njegov
dolazak poklopi s procesom protiv opskrbnika, minorita, heretika i ubojice. Opskrbnikova ce
lomaca poput obredne luci obasjati prvi Mihovilov susret s papom.«
»A što ce se dogoditi sa Salvatoreom... i s djevojkom?«
»Salvatore ce pratiti opskrbnika, jer ce morati svjedociti na njegovu procesu. Moguce je da mu u
zamjenu za tu uslugu Bernard pokloni život. Makar ce ga pustiti da pobjegne i onda dati da ga
ubiju. Ili ce ga doista pustiti, jer covjek kao što je Salvatore ne zanima covjekas kao što je Bernard.
Tko zna, možda ce završiti kao rasparac grkljana u kakvoj šumi u Languedocu...«
»A djevojka?«
»Rekao sam ti, ona je spaljeno meso. Ali ona ce izgorjeti uz put, kao primjer i pouka za koje
katarsko selo na obali. Cuo sam da se Bernard mora sresti sa svojim kolegom Jacquesom
Fournierom.
I pamti to ime, zasad spaljuje Albigenze, ali puca na visoko), pa ce ... a vještica na hvatu drva
obojici povecati ugled i dobar glas...«
»Pa zar se ništa ne može poduzeti da se spase?«, vrisnuh. »Zar ne može posredovati Opat?«
»Za koga? Zar za opskrbnika, koji je priznao da je zlocinac? Ili za bijednika kakav je Salvatore? Ili
ti možda misliš na djevojku?«
»Pa što i ako je tako?«, osmjelih se. »Zapravo je od njih troje ona jedina zaista nedužna, vi znate da
nije vještica...«
»I zar ti misliš da ce Opat, poslije onoga što se dogodilo, izlagati ono malo ugleda što mu je ostalo
zbog jedne vještice?«
»Ali preuzeo je odgovornost za Ubertinov bijeg!«
»Ubertino je bio njegov redovnik i ni za što nije bio optužen. I osim toga, ne pricaj gluposti,
Ubertino je bio važan covjek, Bernard mu je mogao zadati udarac jedino s leda.«
»Znaci, opskrbnik je imao pravo, priprosti uvijek placaju za sve, cak i za one koji se za njih zalažu,
cak i za one kao što su Ubertino i Mihovil, koji su ih svojim propovijedanjem pokore potaknuli na
pobunu!« Bio sam ocajan, pa nisam ni uvidao da djevojka nije fratric kojega je zavela Ubertinova
mistika. Ali ona je bila seljanka, a placala je za stvar koja je se nije ticala.
»Tako jest«, tužno mi odgovori Vilim. »A ako baš tražiš neki tracak pravde, reci cu ti da ce jednoga
dana velike ribe, papa i car, da bi se izmirile, progutati male ribe koje su se pocupale da bi im
služile. I s Mihovilom i s Ubertinom ce se postupati kao što se danas postupa s tvojom
djevojkom.«
Sada znam da je u tom casu Vilim proricao, ili pak izvlacio zakljucke na temelju nacela prirodne
filozofije. Ali tada me njegova prorocanstva i njegovi zakljucci nimalo ne utješiše. Jedino sigurno je
bilo to da ce djevojku spaliti. A ja sam se osjecao suodgovornim, jer kao da je ona na lomaci imala
ispaštati i za grijeh koji sam ja s njom Pocinio.
Briznuh u bestidan plac i pobjegoh u svoju celiju, gdje sam cijelu n°c grizao slamaricu i nemocno
kmecao, jer mi cak nije bilo dano , kao što sam sa svojim drugovima u Melku citao u viteškim
romanima — da jaucem zazivajuci ime voljene žene.
Jedinoj zemaljskoj ljubavi u svojem životu nisam znao niti ikada doznadoh ime.
Služba rijeci
Gdje principes sederunt, a Malahija se svali na pod.
Sidosmo na službu rijeci. Taj je posljednji dio noci, gotovo prvi dio skorašnjega novog dana, još
uvijek bio maglovit. Dok sam prolazio kloštrom, vlaga od koje sam nemirno spavao uvlacila mi se
u kosti. Premda je u crkvi bilo hladno, s uzdahom olakšanja kleknuh pod te svodove što mi
pružile zaklon elemenata, okrijepljen toplinom drugih tjelesa i molitve.
Tek je bilo otpocelo pjevanje psalama kadli mi Vilim pokaza prazno mjesto medu sjedištima
sucelice nama, izmedu Jorgea i Pacifika iz Tivolija. Bilo je to Malahijino mjesto, jer je on uvijek
sjedio uz bok slijepcu. Nismo samo mi opazili tu odsutnost. Najprije ulovih zabrinut pogled
Opatov, koji je sad vec dobro znao kakvih su sumornih vijesti takve nenazocnosti predznaci.
Odmah zatim uocih neobican nespokoj u kojem se trzalo lice staroga Jorgea. Inace tako zagonetno
zbog onih bijelih ociju bez sjaja, s tri svoje cetvrtine bilo je uronjeno u sjenu, ali su mu ruke bile
uzbudene i uzrujane. Više je puta, naime, opipao mjesto do sebe, kao da provjerava je li zauzeto.
Tu je kretnju ponavljao u nepravilnim razmacima kao u nadi da ce se odsutni svaki cas pojaviti, ali
strepeci da se to nece dogoditi.
»Gdje bi mogao biti knjižnicar?« šapnuh Vilimu.
»Malahija je«, odvrati Vilim, »sad bio jedina osoba koja ima knjigu u rukama. Ako on nije skrivio
zlocine, možda ne zna za opasnost koju ta knjiga skriva...«
Nije se više imalo što reci. Valjalo je samo cekati. Pa nastavismo cekati, mi, Opat, koji je i dalje
upirao pogled u prazno sjedište, i Jorge koji nije prestajao rukama istraživati mrak.
Kad se bogoslužje završi, Opat podsjeti redovnike i iskušenike da se moraju pripremiti za veliku
božicnu misu i da ce se zato, kao što je obicaj, vrijeme do jutrenje utrošiti da se okuša uskladenost
cijele redovnicke obitelji u izvodenju nekih za tu prigodu predvidenih pjesama. Ta je ceta
pobožnih ljudi uistinu zvucala poput jednog jedinog tijela i jednog glasa, i nakon dugog niza
godina prepoznavala se pjevanjem sjedinjena u jednu jedinu dušu.
Opat daje znak da se zapocne Sederunt:
Sederunt principes et adversusme loquebantur, iniqui. Persecuti sunt me. Aajuva me, Domme, Deus
meussalvum me facpropter magnam misericordiam tuam.
Zapitah se nije li Opat izabrao da se taj gradual pjeva upravo te noci, dok su još službi
prisustvovali vladarski izaslanici, da bi ih podsjetio na to kako je naš red stoljecima spremno
odolijevao progonima silnika, zahvaljujuci svojem povlaštenom odnosu s Gospodinom, Bogom
nad vojskama. I doista se pocetak napjeva dojmio silno i mocno.
Na prvi slog, se, zabruja polagan i svecan zbor nekoliko desetaka glasova, koji svojim dubokim
zvukom ispuni lade i zaleprša nad našim glavama, a ipak se cinilo da izvire iz središta zemlje. Ne
prekinu se nego je, dok su drugi glasovi na toj dubokoj i ustrajnoj potki stali tkati splet vokaliza i
melizama, i dalje gospodario za cijelo vrijeme koje je kazivatelju ravnomjerna i polagana glasa
potrebno da dvanaest puta ponovi Ave Maria. I kao oslobodeni od svake zebnje, puni povjerenja
što gaje taj uporni slog, alegorija vjecnog trajanja, ulijevao moliteljima, ostali glasovi (a nadasve
iskušenicki) stadoše na tom kamenitom i cvrstom temelju graditi zabate, stupove, tornjice od
tekucih i subpunktiranin neuma. I dok je svojim titrajima moje srce milinom opajao koji camacus ili
porrectus, torculus ili salicus, ti glasovi kao da su mi govor kako se duša (onih što su molili i moja
koja ih je slušala), preplavljen nabujalim osjecajem, kroz njih razdire da bi zvonkim uzletima blago
izrazila radost, bol, hvalu, ljubav. Medutim, pomamna upornost linijskih glasova nije popuštala,
kao da nad glavom Gospodinova naroda nesmanjenom žestinom visi prijetnja prisutnosti
dušmana, silnika bda ga progone. Sve dok se ne ucini da je to neptunsko komešanje
note svladao, ili bar ovladao i obavio alelujski klicaj glasova što mu se suprotstavljali, te ga
razriješio u velebno i savršeno suglasje torculus resupinus.
Pošto je gotovo otupjelim naporom otpjevan »Sederunt« uvis poleti »principes«, andeoski lako i
smireno. Više se nisam pitao tko su ti silnici što govore protiv mene (nas), išcezla je, raspršila se
sjena te utvare što se nad nas bila nadvila.
I druge se utvare, pomislih tad, raspršiše u tome casu, jer kad ponovno pogledah prema
Malahijinom sjedištu, pošto je moju pozornost zaokupio napjev, vidjeh knjižnicarov lik medu
ostalim moliteljima, kao da u njemu nikad i nije bio odsutan. Pogledah Vilima i u ocima mu vidjeh
bljesak olakšanja, isti kakav izdaleka spazih u Opatovim ocima. Što se Jorgea tice, bio je opet
ispružio ruke pa ih, naišavši na tijelo svojeg susjeda, smjesta povukao. Ali ne bih znao reci kakvi
su se osjecaji vitlali u njegovoj unutrašnjosti.
Sada je zbor radosno zapocinjao »adjuva me«, koji se svijetlim a veselo razlijevao crkvom, a ni samo
u nije djelovalo tako turobno kao u »sederunt«, nego je bilo puno svete snage. Redovnici i
iskušenici su, kao što hoce pravilo, pjevali uspravna tijela, slobodna grla, k nebu uzdignute glave,
držeci knjigu gotovo u visini ramena kako bi mogli citati ne spuštajuci glavu, da iz grudi zrak ne
bi izlazio oslabljen. Ipak, još uvijek je bila noc pa je, usprkos tome što su likujuci odzvanjale
trublje, mnogim pjevacima kapke pritiskala sumaglica sna te bi im, kad bi se izgubili ispuštajuci
kakvu dugu notu i uzdajuci se u mocni val pjeva, koji put klonula glava otešcala od pospanosti.
Tad bi im bdjelci jednome po jednome i u toj neprilici svijecom ispitivali lica da bi im na budnost
pozvali i tijelo i dušu.
Upravo dakle jedan od bdjelaca spazi gdje se Malahija cudnovato njiše i naginje, kao da je
odjednom iznova zapao u kimerijski mrak i maglu, shrvan snom, jer te noci vjerojatno nije spavao.
Približi mu se sa svjetiljkom osvijetlivši mu lice i tako privukavši moju pozornost. Knjižnicar se ne
pomaknu. Bdjelac ga dodirnu, a on se cijelom težinom sruši prema naprijed. Bdjelac ga jedva
uspjede pridržan da se ne strovali.
Pijev se uspori, glasovi zagasnuše, nasta kratkotrajan metež. Vilim skocio sa svojeg mjesta i
pritrcao tamo gdje su Pacifik iz Tivolija i bdjelac polagali na tlo beživotnog Malahiju. Pridosmo im
gotovo u istom trenu kad i Opat te pri svjetlu svjetiljke vidjesmo nesretnikovo lice. Vec sam bio
opisao Malahijin izgled, no te se noci, po onome svjetlu, cinio slikom i prilikom smrti Nos šiljast,
oci upale, sljepoocnice udubljene, uši bijele i zgrcene s resicama izvrnutim prema van, koža na licu
sada ukocena, napeta i suha, obrazi žuckasti i zasjenjeni. Oci su mu još bile otvorene i jedva je
disao sasušenim usnama hvatajuci zrak. Otvori usta pa kako sam se nadvio iza Vilima, koji se
takoder bio nadvio nad njim, vidjeh gdje iza reda zuba lepece pocrnjeli jezik. Vilim ga pridignu
obujmivši mu ramena, rukom mu otre znoj što se slijevao niz bijelo celo. Malahija osjeti da ga
netko dodiruje, da netko stoji kraj njega, zapilji se preda se, zacijelo ne videci nikoga, sigurno ne
raspoznajuci one koji su stajali pred njim. Podignu drhtavu ruku, zgrabi Vilima za prsa i privuce
mu lice da je gotovo doticalo njegovo, onda slabim i promuklim glasom izusti nekoliko rijeci:
»Lijepo mi je rekao... zaista... imala je moc kao u tisuce štipavaca...«
»Tko ti je to rekao?« upita ga Vilim. »Tko?«
Malahija pokuša još nešto reci. Zatim ga obuze tresavica i glava mu pade nauznak. Lice mu izgubi
svaku boju, svaki znak života. Bio je mrtav.
Vilim ustade. Kraj sebe ugleda Opata, ali mu ne rece ni rijeci. Onda iza Opata vidje Bernarda
Guija.
»Gospodine Bernarde«, zapita Vilim, »tko je ubio ovog covjeka, kad ste vi tako krasno našli i
cuvali ubojice?«
»Nemojte to mene pitati«, rece Bernard. »Nikad nisam tvrdio da sam pravdi predao sve zlikovce
koji se motaju po ovoj opatiji. Bio bih to rado ucinio da sam mogao«, i pogleda Vilima. »Ali ostale
sad prepuštam strogosti... ili pretjeranoj milostivosti gospodina Opata.« To rece, a Opat problijedi.
Zatim se udalji.
U taj cas zacusmo nešto nalik na jaukanje, na hrapavo jecanje. Bio je to Jorge, povijen na svojem
klecalu, a pridržavao ga je neki redovnik koji mu je valjda opisao što se dogodilo.
»Nikad nece prestati...« rece skrhanim glasom. »Oh, Gospodine* oprosti nam svima!«
Vilim se još jednom nagnu nad leš. Uze ga za zapešce i dlanove mu okrenu prema svjetlu.
Jagodice prva tri prsta desne ruke bile su tamne.
Jutrenja
Gdje se izabere novi opskrbnik, ali ne i novi knjižnicar.
Je li vec vrijeme za jutrenju? Je li prerano ili prekasno? Od tog trenutka nadalje izgubih osjecaj za
vrijeme. Prode možda nekoliko sati, možda manje, i za to vrijeme položiše Malahijino tijelo na
odar u crkvi, a njegova se subraca rasporediše u obliku lepeze. Opat je izdavao naloge za pogreb
što se imao uskoro održati. Cuh kako k sebi poziva Benna i Nikolu iz Morimonda. U roku od
manje od jednog dana, rece, opatija je ostala bez knjižnicara i bez opskrbnika. »Ti ceš«, rece Nikoli,
»preuzeti Remigiove dužnosti. Znaš koji posao obavlja vecina ljudi ovdje u opatiji. Postavi nekoga
da umjesto tebe nadzire kovacnice i pobrini se za sve što nam je danas neposredno potrebno, u
kuhinji, u blagovaonici. Oprošteno ti je prisustvovanje bogoslužju. Podi.« Zatim ce Bennu: »Baš
smo te jucer imenovali Malahijinim pomocnikom. Gledaj da se otvori skriptorij i pazi da se nitko
sam ne penje u knjižnicu.« Benno mu stidljivo napomenu da ga još nitko nije uputio u tajne toga
mjesta! Opat ga strogo prikova pogledom: »Nitko nije rekao da ce te u njih uputiti. Ti pripazi da
posao ne staje i da se odvija kao molitva za mrtvu bracu... i za one koji ce još umrijeti. Svako ce
sam raditi na knjigama koje su mu povjerene, tko bude htio, moci ce se poslužiti katalogom. Ništa
više. Pošteden si vecernje, jer su u to doba sve zatvoriti.«
»A kako cu izaci?« upita Benno.
Izade s njima izbjegavši Vilima koji je s njim htio razgovarati. U koru su ostali Alinardo, Pacifik iz
Tivolija, Avmaro iz Aleksandrije i Petar iz Sant'Albana. Avmaro se cerekao.
»Zahvalimo Gospodinu«, rece. »Kad je umro Nijemac, postojala je opasnost da kao novog
knjižnicara dobijemo još veceg barbara.«
»Što mislite, koga ce imenovati na njegovo mjesto?« upita Petar iz Sant'Albana tajanstveno se
osmjehnu: »Poslije svega što se ovih dana dogodilo, problem više nije knjižnicar, nego Opat...«
»Šuti«, rece mu Pacifik. A Alinardo ce, sa svojim vjecitim odsutnim pogledom: »Pocinit ce još
jednu nepravdu... kao u moja vremena. Treba ih zaustaviti.«
»Koga?« zapita Vilim. Pacifik ga povjerljivo primi za ruku te ga odvede dalje od starine, prema
vratima.
»Alinardo... ti znaš da ga mi jako volimo, za nas predstavlja drevnu tradiciju i bolje dane ove
opatije... Ali katkad govori a da ne zna što da kaže. Svi smo mi zabrinuti zbog novoga knjižnicara.
Morat ce biti dostojan, zreo i mudar... To je sve.«
»Hoce li morati poznavati grcki?« upita Vilim. »I arapski, tako traži tradicija, tako iziskuje njegova
služba. Ali mnogo nas ima te vrline. Moja malenkost, pa Petar, pa Avmaro...« »Benno zna grcki.«
»Benno je premlad. Ne znam zašto ga je Malahija jucer izabrao kao svojeg pomocnika, ali...«
»Je li Adelmo znao grcki?«
»Mislim da nije. Zasigurno nije, bez daljnjega.«
»Ali ga je znao Venancije. I Berengar. Dobro, zahvaljujem ti.«
Izidosmo i odosmo u kuhinju da nešto pojedemo.
»Zašto vas je zanimalo tko zna grcki?«, upitah.
»Zato što svi koji umiru s crnim prstima znaju grcki. Znaci da nece biti zgorega ocekivati sljedeci
leš medu onima koji znaju grcki. Ukljucujuci i mene. Tvoj život je siguran.«
»A što mislite o zadnjim Malahijinim rijecima?« »Cuo si ih. Štipavci. Peta trublja izmedu ostalog
najavljuje da ce iz dima na zemlju izici skakavci koji ce ljude muciti žalcima slicnim kliještima
štipavaca, to znaš. A Malahija nam je dao do znanja da mu je to netko prorekao.«
»Šesta trublja«, rekoh, »najavljuje konje s glavama kao u lavova, kojima iz usta izlaze oganj, dim i
sumpor, a na njima ce jahati konjanici u oklopima ognjene, plavetne i sumporne boje.«
»Previše toga. Ali iduci bi se zlocin mogao dogoditi kraj konjskih staja. Valjat ce ih držati na oku. I
spremao se za oglašenje sedme trublje. Još dvije osobe, dakle. Tko su najvjerojatniji kandidati?
Ako je cilj tajna finiš Africae, oni koji za nju znaju. A koliko je meni znano, tu je samo Opat. Osim
ako ne postoji još koja spletka. Cuo si da se i prije, kovala se urota da se svrgne Opat, ali Alinardo
je govorio u množini... «
»Trebat ce upozoriti Opata«, rekoh.
»Na što? Da ce ga umoriti? Nemam uvjerljivih dokaza. Ja se ponašam kao da ubojica rasuduje kao
i ja. A što ako on ide za nekom drugom zamišlju? I osobito, što ako ne postoji jedan ubojica?«
»Što hocete reci?«
»Ne znam tocno. Ali kao što sam ti rekao, treba pretpostaviti svaki moguci red, i svaki nered.«
Prvi cas
Gdje Nikola ispripovijedi mnogo toga dok se razgleda kripta s riznicom.
Nikola iz Morimonda, u svojem novom opskrbnickom ruhu, izdavao je naredbe kuharima, a oni
su ga obavještavali o radu kuhinje. Vilim je s njim htio razgovarati pa nas on zamoli da ga koji
casak pocekamo. Poslije ce, rece, morati sici u kriptu s riznicom gdje ce nadzirati cišcenje
relikvijara, što takoder spada u njegov djelokrug, te ce ondje imati više vremena da s nama
razgovara.
Domalo nas zaista pozva da podemo s njim, ude u crkvu, prode iza velikog oltara (dok su
redovnici u ladi namještali odar oko kojega ce bdjeti pokraj Malahijinih posmrtnih ostataka) i
povede nas niz male stube, podno kojih se zatekosmo u dvorani vrlo niskih svodova koje su
podupirali debeli pilastri od neobradena kamena. Nalazili smo se u kripti u kojoj su bila
pohranjena blaga opatije, u prostoriji koju je Opat vrlo ljubomorno cuvao i koju je otvarao samo u
izuzetnim okolnostima i za osobito štovane goste.
Svuda su uokolo stajale posude za moci nejednake velicine, a u njima su se pri svjetlosti zublja (što
su ih zapalila dvojica Nikolinin pouzdanih pomocnika) sjajili cudesno lijepi predmeti. Pozlaceni
uresi, zlatne krune optocene draguljima, kovcezi od raznih kovina oslikani likovima, radovi od
pokosti, slonovace. Nikola nam ushiceno pokaza evandelistar kojem su se na uvezu ljeskale divne
plocice od cakline sto su tvorile šaroliko jedinstvo pravilnih odjeljaka, rastavljenih tkivom zlatnih
žica i pricvršcenih dragim kamenjem kao cavlima. Zatim nam pokaza krasnu nišu s dva stupa od
lazura i zlata što su uokvirivali polaganje u grob u tananom srebrnom plitkom reljefu, a povrh
njega zlatan križ posut s trinaest dijamanata na pozadini od šarenog oniksa, dok je mali
nadvratnik bio zasvoden ahatom i rubinima. Onda vidjeh triptih od zlata i bjelokosti podijeljen na
pet dijelova s pet prizora iz Kristova života, a u sredini misticno janje sastavljeno od pozlacenih
srebrnih stanica sa staklenim smjesama, što je bila jedina višebojna slika na voštano bijeloj
pozadini.
Dok nam je to sve pokazivao, Nikolino lice i kretnje blistali su od ponosa. Vilim pohvali predmete
koje je vidio te upita Nikolu kakvoga je soja bio Malahija.
»Cudnog li pitanja«, rece Nikola, »i ti si ga poznavao.« »Jesam, ali ne dovoljno. Nikad nisam
shvatio kakve misli skriva... ni...« ustrucavao se prije negoli ce o nedavno preminulom covjeku
izreci sud, »...ni je li ih uopce imao.«
Nikola navlaži prst, njime prijede po ne baš savršeno cistoj kristalnoj površini pa uz poluosmijeh
odgovori ne gledajuci Vilima u lice: »Vidiš da me ne moraš ništa ni pitati... Istina je, po izjavama
mnogih, Malahija je izgledao kao da je prilicno zamišljen, ali je zapravo bio vrlo priprost covjek.
Po Alinardovome mišljenju, bio je glupan.«
»Alinardo je na nekoga ljut zbog nekog davnog dogadaja, kad mu je uskraceno knjižnicarsko
dostojanstvo.«
»I ja sam za to cuo, ali rijec je o prici staroj bar pedeset godina. Kad sam ja ovamo došao, knjižnicar
je bio Roberto iz Bobbija, a starci su govorkali o nekoj nepravdi koja je pocinjena na Alinardovu
štetu. Tada se nisam trudio da o tome doznam nešto više, jer mi se cinilo da bih se time ogriješio o
poštovanje prema starijima, a i nisam se htio baviti glasinama. Roberto je imao pomocnika koji je
poslije umro, pa je na njegovo mjesto imenovan Malahija, koji je u ono doba bio još vrlo mlad.
Mnogi su govorili da on to nipošto ne zaslužuje, da kaže Kako zna grcki i arapski a da to nije
istina, da samo kao dobar papagaj lijepim rukopisom prepisuje spise s tih jezika, ali da ne
razumije što prepisuje. Pricalo se da knjižnicar mora biti daleko obrazovaniji. Alinardo, koji je tad
još bio covjek u punoj snazi, s velikom je gorcinom stavljao primjedbe na to imenovanje.
Natuknuo je i da je Malahija to mjesto postavljen kako bi poslužio igri njegovog neprijatelja, nisam
shvatio o kome govori. To je sve. Uvijek se šuškalo kako l brani knjižnicu kao pas cuvar, a da
pravo ne zna što cuva. S druge strane, šaptalo se i protiv Berengara kad ga je Malahija izabrao za
Pomocnika. Govorilo se da ni on nije sposobniji od svojeg ucitelja, A je obican smutljivac.
Pripovijedalo se i da... Ali sad si valjda vec i ti cuo te glasine... da izmedu njega i Malahije postoji
cudan odnos. Stare price, osim toga, znaš da se brbljalo i za Berengara i Adelma, a mladi pisari su
govorili da Malahija potiho pati od užasnog ljubomora... I još se pricalo i o odnosima izmedu
Malahije i Jorgea, ne, ne u smislu u kojem bi ti mogao pomisliti... nitko nikada nije ništa mogao
primijetiti o Jorgeovoj kreposti! Ali Malahija je, kao knjižnicar, po obicaju kao svojeg ispovjednika
morao izabrati Opata, dok se svi ostali ispovijedaju u Jorgea (ili u Alinarda, ali starac je sad gotovo
slabouman)... E pa vidiš, govorilo se da unatoc tome Malahija precesto razgovara s Jorgeom, kao
da Opat usmjeruje njegovu dušu, ali Jorge upravlja njegovim tijelom, njegovim postupcima,
njegovim radom. Uostalom, to znaš, vjerojatno si vidio: kad je kome trebala kakva naznaka o
nekoj staroj i zaboravljenoj knjizi, ne bi je tražio od Malahije, nego od Jorgea. Malahija je cuvao
katalog i penjao se u knjižnicu, ali Jorge je znao što koji naslov znaci...«
»Zašto je Jorge znao toliko toga o knjižnici?«
»Bio je najstariji poslije Alinarda, ovdje je još od mladosti. Jorge mora da ima više od osamdeset
godina, govori se da je slijep vec barem cetrdeset godina, a možda i više...«
»Kako mu je pošlo za rukom da postane tako ucen prije nego što ga je snašlo sljepilo?«
»Oh, o njemu kolaju legende. Cini se da je od djetinjstva bio u milosti Božjoj i da je tamo u Kastiliji
vec kao nezreo djecak citao knjige grckih doktora i Arapa. A i kad je oslijepio, cak i sada, zna sate i
sate prosjediti u knjižnici, zahtijeva da mu se cita katalog, traži da mu donose knjige i da mu ih
koji iskušenik satima cita naglas. On se svega sjeca, nije izgubio pamcenje kao Alinardo. Ali zašto
me sve to pitaš?«
»Sad kad su Malahija i Berengar mrtvi, tko još posjeduje tajne knjižnice?«
»Opat, i Opat ce ih sad prenijeti Bennu... ako bude htio...« »Zašto ako bude htio?«
»Zato što je Benno mlad, pomocnikom je imenovan dok je Malahija još bio živ, nije isto biti
knjižnicarov pomocnik i knjižnicar. Po predaji, knjižnicar poslije postane Opatom...«
»Ah, znaci tako... Zato se toliko teži za knjižnicarskim mjestom, pa je li onda Abbone bio
knjižnicar?«
»Nije, Abbone nije. On je imenovan prije nego što sam ja stigao ovamo, ima tome otprilike trideset
godina. Prije toga je Opat bio iz Riminija, neobican covjek, o kojem su se pripovijedale cudne
price: kažu da je bio nezasitan citac, napamet je znao sve knjige iz knjižnice, ali je bolovao od
cudne bolesti, nije mogao pisati, zvali su ga Abbas Agraphicus... Opatom je postao vrlo mlad,
govorilo se da ga podržava Algirdas iz Slunvja, Doctor Quadratus... Ali to su stare redovnicke
brbljarije. Sve u svemu, Pavao je postao Opat, Roberto iz Bobbija preuzeo je njegovo mjesto u
knjižnici, ali ga je izjedala boljka od koje je kopnio, znalo se da nece moci voditi opatijske poslove,
pa kad je Pavao iz Riminija nestao...« »Umro?«
»Ne, nestao, ne znam kako, jednog je dana krenuo na put i više se nije vratio, možda su ga na putu
ubili razbojnici... Ukratko, kad je Pavao nestao, Roberto nije mogao stupiti na njegovo mjesto, pa
su nastale neke mutne spletke. Abbone je — kažu — bio vanbracni sin vlastelina ovoga kraja, bio
je odrastao u opatiji u Fossanovi, pricalo se da je kao mladac dvorio svetog Tomu na samrti i da se
brinuo za iznošenje tog velikog tijela niza stepenice tornja kuda leš nije mogao proci... u tome je
njegova slava, rogoborili su ovdašnji zlobnici... Kako bilo da bilo, izabrali su ga Opatom, iako nije
bio knjižnicar, pa gaje netko, mislim Roberto, poucio o tajnama knjižnice.«
»A zašto je bio izabran Roberto?«
»Ne znam. Uvijek sam nastojao ne istraživati odviše o tim stvarima. Naše su opatije sveta mjesta,
ali se oko opatovskog dostojanstva katkad snuju grozne spletke. Ja sam se zanimao za svoja stakla
i za svoje relikvijare, nisam se htio miješati u te price. Pa ti je sad jasno zašto ne znam hoce li Opat
htjeti uputiti Benna, to bi bilo kao da ga odreduje svojim nasljednikom, tog lakoumnog mladica,
tog gotovo divljeg gramaticara, s krajnjeg sjevera, kako bi on mogao poznavati ovu zemlju, opatiju
i njezine odnose s mjesnom gospodom...«
»Pa ni Malahija nije bio Talijan, ni Berengar, a ipak su došli na taj položaj.«
»To je jedna od mutnih stvari. Redovnici govorkaju da je ova opatija prije pola stoljeca napustila
svoje tradicije... Zbog toga je, prije vise od pedeset godina, možda i više, Alinardo želio
knjižnicarsku službu. Knjižnicar je prije uvijek bio Talijan, ne manjka u ovoj zemlji velikih umova. I
onda, vidiš...« i tu se Nikola stade skanjivati kao da nece da kaže ono što se spremao kazati:
«...vidiš, Malahija i Berengar su umrli možda zato da ne bi postali opati.«
Strese se, zamahnu rukom pred licem kao da želi otjerati necasne misli, zatim se prekriži. »Što ja to
govorim? Vidiš, u ovoj se zemlji vec mnogo godina zbivaju sramotne stvari, cak i u samostanima,
na papinom dvoru, u crkvama... Borbe da bi se ugrabila vlast, optužbe za herezu da bi se kome
preotela koja nadarbina... Kako je to ružno ja gubim povjerenje u ljudski rod, svagdje vidim samo
urote i dvorske spletke. Na to je morala spasti i naša opatija, kao zmijsko leglo što je vradžbinom
nastalo u posudi što je nekoc sadržavala ostatke svetih udova. Gledaj, to je prošlost ovog
samostana!«

http://www.book-forum.net

32Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:48 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Pokaza nam blaga što su raštrkana ležala uokolo, pa preskocivši križeve i pokucstvo odvede nas
da vidimo relikvijare koji su predstavljali diku tog mjesta.
»Gledajte«, govorio je, »ovo je vrh koplja koje je probolo Spasiteljevu grud!« Bila je to zlatna kutija
s kristalnim poklopcem, u kojoj je na grimizni jastucic bio položen komad željeza trokutastog
oblika, jednom nacet rdom, ali sad ponovno ulašten i sjajan nakon duge njege uljima i voskom. Ali
to još nije bilo ništa. U drugoj kutiji, naime, srebrnoj i optocenoj ametistima, ondje gdje je stražnja
strana bila prozirna, vidjeh komad precasnog drveta svetoga križa, što ga je u tu opatiju donijela
sama kraljica Helena, majka cara Konstantina, s hodocašca po svetim mjestima gdje je otkopala
Golgotu i sveti grob te na njemu sagradila katedralu.
Zatim nas Nikola provede kraj drugih stvari, koje ne bih znao sve od reda navesti zbog njihove
množine i rijetkosti. U mocniku, citavu izradenom od akvamarina, nalazio se cavao s križa. U
staklenki, na ležaju od uvelih ružica, bio je dio trnove krune, a u drugoj kutiji, opet na pokrovu od
suhog cvijeca, požutjeli okrajak stolnjaka s posljednje vecere. Tu je bila još i kesa svetog Mateja, od
srebrnih karika, i valjak, povezan ljubicastom vrpcom koju je vrijeme nagrizlo i zapecacen zlatom,
kost ruke svete Ane. Pod staklenim zvonom na crvenom jastuku opšivenom biserima vidjeh cudo
nad cudima, komad betlehemskih jasala, i još pedalj purpurne halje svetog Ivana Evandelista, dva
lanca kakvi su stezali gležnjeve apostola Petra u Rimu, lubanju svetog Adalberta, mac svetog
Stjepana, goljenicu svete Margarete, prst svetog Vitalea, rebro svete Sofije, bradu svetog Eobana,
gornji dio lopatice svetog Hrizostoma, zarucnicki prsten svetog Josipa, zub Ivana Krstitelja,
poderanu i nježnu cipku s vjencanice Djevice Marije.
Ostale stvari nisu bile relikvije, ali su ipak imale vrijednost svjedocanstva o cudima i cudesnim
bicima iz dalekih zemalja, sto su ih u opatiju donijeli redovnici koji su putovali do krajnjih rubova
svijeta: slamom ispunjeni bazilisk i hidra, jednorogov rog, jaje koje je neki pustinjak našao u
drugom jajetu, komad mane koja je nahranila Židove u pustinji, kitov zub, kokosov orah,
nadlaktica neke pretpotopne Životinje, bjelokosna slonovska kljova, dupinovo rebro. Bilo je i
drugih relikvija koje ne prepoznali, a možda su skupocjeniji bili njihovi relikvijari, te nekoliko
drevnih premeta (sudeci po izradbi kutija, od pocrnjela srebra), bezbrojnih komadica kostiju,
tkanine, drva, kovina, stakla. K tome bocice s tamnim prahom, za jednu od kojih doznadoh da
sadrži sagorene ostatke grada Sodome, a za drugu, žbuku sa zidina jerihonskih. Sve su to bile
stvari, pa i one najskromnije, za koje bi kakav car bio dao više od jednog feuda, a koje su tvorile
zalihu ne samo neizmjerna ugleda, nego i pravog materijalnog bogatstva opatije koja ih je imala u
pohrani.
I dalje sam zapanjeno lutao medu njima. Nikola nam je sad prestao objašnjavati predmete, koje su
uostalom opisivali natpisi što ih je nosio svaki od njih, pa sam bio slobodan da gotovo nasumce
tumaram tom pricuvom neprocjenjivih cuda, kadšto im se diveci pri punom osvjetljenju, kadšto ih
naziruci u polumraku, kad bi se Nikolini privrženici sa svojim zubljama premjestili na drugi kraj
kripte. Zastravile su me te požutjele hrskavice, istodobno misticne i takve da izazivaju gadenje, ti
dronjci od odijela iz pradavnih vremena, isplavljeni, odrpani, katkad poput izblijedjelih rukopisa
smotani u staklenkama, te razmrvljene tvari što su se stapale sa suknom koje im je imalo biti
ležištem, sveti ostaci animalnog (i racionalnog) života, sada zatoceni u gradevinama od kristala ili
kovina, što su u svojim sicušnim razmjerima oponašale smjelost kamenih katedrala i njihovih
tornjeva i vrškova, te se i sami cinili pretvorenima u rudu.
Zar dakle u tom stanju sveci zakopani cekaju da im se tijela uskrise? Hoce li se iz tih krhotina
nanovo složiti ona ustrojstva što ce, u bljesku božanskog ukazanja, opet stekavši svoju prirodnu
osjetljivost, moci ocutjeti, kao što piše Piperno, cak i minimas differentias odorum?
Iz razmišljanja me prenu Vilim dotaknuvši mi rame: »Ja idem«, rece. »Popet cu se u skriptorij,
moram još nešto provjeriti...«
»Ali necete moci dobiti knjige«, rekoh, »Benno je dobio naredenje...«
»Moram samo još pregledati knjige koje sam neki dan citao, a sve su još u skriptoriju, na
Venancijevom stolu. Ti ostani ovdje ako hoceš. Ova je kripta dobar pregled rasprave o siromaštvu
kojoj si ovih dana Prisustvovao. Sad znaš zašto se ta tvoja subraca kolju kad pucaju na
dostojanstvo Opata.«
»Pa zar vi vjerujete u ono na što vas je uputio Nikola? Znaci li to da su zlocini u vezi s borbom za
investituru?«
»Vec sam ti rekao da se zasad ne želim upuštati u to da naglas izricem pretpostavke. Nikola je
kazao mnogo stvari. A neke su mi od njih bile zanimljive. Ali sad cu krenuti za još jednim tragom.
Ili možda istim, ali s druge strane. A ti se nemoj previše zanositi ovim relikvijarima. Komadica
križa sam vidio još mnogo, u drugim crkvama. Da su vjerodostojni, Naš Gospodin ne bi bio
razapet na dvama prekriženim kolcima, nego na citavoj šumi.«
»Ucitelju!« kliknuh sablažnjeno.
»Tako je to, Adsone. A postoje i bogatije riznice. Prije dosta vremena, u katedrali u Kolnu vidio
sam lubanju Ivana Krstitelja u dobi od dvanaest godina.«
»Zaista?« zadivljeno uzviknuh. Zatim me obuze sumnja: »Ali Ivan je bio stariji kad su ga ubili!«
»Druga lubanja se vjerojatno nalazi u nekoj drugoj riznici«, rece Vilim ozbiljna lica. Nikad nisam
shvacao kada se šali. U mojoj zemlji, kad se kaže nešto smiješno, treba se grohotom nasmijati kako
bi svi mogli sudjelovati u šali. Vilim se naprotiv smijao samo kad bi govorio ozbiljne stvari, a
ostajao ozbiljnim kad su postojali svi izgledi da se treba nasmijati.
Treci cas
Gdje Adson slušajuci »Dies irae« usni san ili doživi prividenje, kako vam drago.
Vilim pozdravi Nikolu i pope se u skriptorij. Ja sam se vec voljno nagledao riznice, pa odlucih da
odem u crkvu i molim za Malahijinu dušu. Nikad nisam volio tog covjeka koji mi je ulijevao strah,
i ne krijem da sam ga dugo smatrao krivcem za sve zlocine. Sad sam doznao da je možda bio samo
bijednik pritisnut nezadovoljenim strastima, glineni lonac medu željeznim loncima, smrknut zato
što je bio izgubljen, mucaljiv i suzdržan jer je bio svjestan da nema što reci. Osjecao sam spram
njega stanovitu grižnju savjesti pa pomislih kako ce molitva za njegovu sudbinu na drugom
svijetu možda umiriti moj osjecaj krivnje.
Crkvu je sad obasjavalo slabašno i modrikasto svjetlo, u pro -storu se isticalo nesretnikovo tijelo, a
svuda se provlacilo jednolicno šaputanje redovnika koji su izgovarali zadušnicu.
U samostanu u Melku više puta sam prisustvovao smrti nekog subrata. Ne mogu reci da je to bila
radosna prilika, ali mi se ipak cinila punom vedrine, odmjerenog mira i opuštenog osjecaja
pravednosti. Svi bi se izmjenjivali u samrtnikovoj celiji da bi ga utješili dobrom rijecju, i svi su u
duši mislili kako je samrtnik blažen, jer se sprema okruniti krepostan život i jer ce se doskora
pridružiti andeoskom zboru, u radosti bez kraja. A dio bi se te vedrine, tog ugodnog mirisa svete
zavisti, prenosio i na umiruceg, i on bi na kraju vedro izdahnuo. Koliko su se od toga razlikovale
smrti posljednjih dana! Napokon sam iz bliza vidio kako umire žrtva davolskih štipavaca. finis
Afiicae, a jamacno su tako bili umrli i Venancije i Berengar, tražeci okrepu u vodi, s licima vec
izoblicenim kao što je bilo Malahijino...
Sjedoh u pozadinu crkve, skutrih se u se da me prode studen Malo se ogrijah te se usnama
prikljucih molitvi zbora svoje subrace. Pratio sam ih gotovo ne opažajuci što moje usne izgovaraju,
dok mi se glava klatila, a oci se same zakapale. Protece dosta vremena, mislim da sam zadrijemao
i probudio se bar tri ili cetiri puta. Onda zbor zapjeva Dies ime... Pjevanje psalma svlada me poput
narkotika. Potpuno se uspavah. Ili možda nisam usnuo, nego se smalaksao srušio u neku nemirnu
obamrlost, skvrcen i nalik na stvora još zatvorena u majcinu trbuhu. I u toj zamagljenosti duše,
kao da sam se namjerio na kakav predio što ne pripada ovome svijetu, doživjeh prividenje ili san,
što li je vec bilo.
Spuštao sam se uskim stubama po hodniku niskog stropa, poput crijeva, kao da ulazim u kriptu s
riznicom, ali kako sam dalje silazio, izbio sam u prostraniju kriptu, a to su bile kuhinje u Zgradi.
To su zacijelo i bile kuhinje, ali se u njima nije baratalo samo pecima i loncima, nego i mjehovima i
cekicima, kao da su se u njima okupili i Nikolini kovaci. Sve je sijevalo od rumenog žara peci i
kotlova, posude su kipjele, iz njih je sukljao dim, a na površini uzavrele tekucine rojili su se
pucketavi mjehuri koji su se naglo rasprskavali proizvodeci muklu buku. Kuhari su se
razmahivali ražnjevima, dok su iskušenici, što su se ondje bili skupili svi do jednoga, poskakivali
kako bi ugrabili pilice i ostalu perad nataknutu na te užarene šipke. No tik su do njih kovaci
udarali takvom žestinom da su zaglušavali cijelu prostoriju, a iz nakovanja frcale iskre što su se
miješale s iskrama koje su bljuvale dvije peci.
Nisam razabirao jesam li u paklu ili u raju kakvim bi ga mogao zamisliti Salvatore, u kojem pljušti
umak i trepere kobasice. Ali ne imadoh vremena da se upitam gdje sam, jer u kuhinju utrci copor
covjeculjaka, patuljaka s glavama u obliku lonca, koji me u naletu zahvatiše, odguraše do praga
blagovaonice te me prisiliše da udem.
Dvorana je bila okicena za slavlje. Veliki zidni sagovi i barjaci visjeli su po zidovima, ali slike koje
su ih krasile nisu bile onakve kakve obicno vjernike pozivaju na pobožnost ili velicaju slavne
pothvate kraljeva. Prije bi se reklo da su ih nadahnula Adelmova marginalin, s kojih su preuzimale
najmanje strašne i najšaljivije prizore: zeceve sto plešu oko drveta u zemlji gdje tece med i mlijeko,
rijeke kojima plove ribe što se same od sebe bacaju u tavu, mrežu za majmune odjevene poput
biskupa-kuhara, nemani tusta trbuha što plešu oko zadimljenih zdjela.
U sredini stola stajao je Opat, svecano obucen, u širokom habitu od izvezena grimiza, i u šaci
držao vilicu kao žezlo. Kraj njega je Jorge pio vino iz velikog vrca, a opskrbnik, odjeven kao
Bernard Gui, kreposno je iz knjige u obliku štipavca citao živote svetaca i odlomke evandelja, ali to
su bile pripovijetke koje su kazivale kako je Isus s apostolom Šimunom zbijao šalu podsjecajuci ga
na to da je on Petar — Stijena, i da ce na toj bestidnoj stijeni on sagraditi Crkvu svoju, ili prica o
svetom Jeronimu kako tumaci Bibliju govoreci kako Bog hoce da Jeruzalemu ogoli leda. A na
svaku bi opskrbnikovu recenicu Jorge udarao u smijeh lupivši pesnicom po stolu i vikao: »Ti ceš
biti iduci Opat, krv ti Isusovu!«, baš je tako govorio, Bože mi oprosti.
Na svecan znak Opatov ude povorka djevica. Bio je to blistav red bogato odjevenih žena, sred
kojih mi se isprva ucini da razaznajem svoju majku, a zatim uvidjeh da sam bio u zabludi, jer je to
dakako bila djevojka strašna kao vojska pod zastavama. Samo što je na glavi nosila krunu od
bijelih bisera što su joj visjeli do grudi, a na svakom je biseru bio obješen poput šljive velik
dijamant. Uz to joj se sa svakog uha spuštao niz plavih bisera koji su se spajali u ogrlicu pri
donjem dijelu vrata, bijelog i uspravnog kao toranj libanski. Plašt joj bijaše boje morskog puža, a u
ruci je imala zlatan pehar optocen dijamantima, i ja sam, ni sam ne znam kako, znao da sadrži
smrtonosnu mast ukradenu Severinu. Za tom su ženom, lijepom kao zora što svice, slijedili drugi
ženski likovi. Jedna je bila zaogrnuta bijelim vezenim plastom povrh tamne haljine, ukrašene
dvostrukom zlatnom stolom, prošivenom poljskim cvijecem. Druga je imala plašt od žutog
damasta preko blijedoružicaste haljine posute zelenim listovima i s dva velika cetverokuta od
ispredenog konca u obliku tamnog labirinta. Treca je pak imala crven plašt i smaragdnu haljinu
protkanu crvenim životinjicama, a u rukama je nosila vezenu bijelu stolu. Drugima nisam
promatrao haljine, jer sam pokušavao shvatiti tko su te što prate djevojku, koja je sada slicila
Djevici Mariji. I kao da je svaka u ruci nosila, ili joj iz usta izlazio natpis, znao sam da su to Ruta,
Sara, Suzama i ostale žene iz Svetog pisma.
U taj cas Opat povika: »Traete, filii de puta, kurvini sinovi!« pa u blagovaonicu ude druga
povorka svetih licnosti, koje odmah prepoznah, jednostavno i sjajno obucenih, a u sredini povorke
netko je Jedio na prijestolju, a to je bio Naš Gospodin, a istodobno i Adam, odjeven u purpurni
plašt, a na ramenima je plašt zakapcao veliki crveni i bijeli dijadem od rubina i bisera, na glavi mu
je bila kruna slicna djevojcinoj, u ruci još veci pehar, pun svinjske krvi. Druge presvete licnosti
koje cu nabrojiti, meni sve dobro poznate, okruživale su ga zajedno s cetom strijelaca francuskoga
kralja, odjevenih tko u zeleno tko u crveno, sa smaragdnim štitom na kojem se isticao Kristov
monogram. Voda te družine pode se pokloniti Opatu pruživši mu pehar i govoreci:« Sao ko kelle
terreper kellefini ke ki kontene, trenta anni k possetteparte sancti Benedicti.« Na to Opat odgovori:
»Ageprimum et septimum de quatoun i svi zapjevaše: nlnfnibus Africae, amen.« Zatim svi sederunt.
Kad su se dvije razlicite povorke raspustile, po Opatovoj zapovijedi Salomon stade prostirati
trpezu, Jakov i Andrija doniješe naramak sijena, Adam se smjesti u sredini, Eva se ispruži na listu,
Kain ude vukuci plug, Abel pride s vedrinom da pomuze Vranca, Noa pobjedonosno ude
veslajuci u kovcegu, Abraham sjede ispod stabla, Isak se izvali na zlatnom oltaru u crkvi, Mojsije
cucnu na kamen, Danijel se pomoli na mrtvackom odru pod ruku s Malahijom, Tobija leže na
postelju, Josip se baci na vagan, Benjamin zauze vrecu, a onda, ali tu prividenje posta zbrkano,
David sjede na brdašce, Ivan na zemlju, Faraon na pijesak (naravno, rekoh sebi, ali zašto?), Lazar
na stol, Isus na rub bunara, Zakej u krošnju drveta, Matej na klupicu, Rahab na kucine, Ruta na
slamu, Tekla na prozorsku dasku (izvana se pojavi blijedo Adelmovo lice, i on upozori da se tu
može i strmoglaviti, niz vrlet), Suzana u vrt, Juda medu grobove, Petar za katedru, Jakov u mrežu,
Ilija na sedlo, Rahela na svežanj. A Pavao apostol je, odloživši mac, slušao Ezava kako gunda, dok
je Job cvilio u izmetu, pa mu u pomoc pritekoše Rebeka s košuljom, Judita s plahtom, Hagara s
mrtvackim pokrovom, a nekoliko iskušenika donese velik zadimljeni bakrac iz kojeg iskoci
Venancije iz Salvemeca, sav crven, te uze dijeliti svinjske krvavice.
Blagovaonica se dupkom napunila, i sad su svi pohlepno jeli. Jona je na stol donosio tikve, Izaija
povrce, Ezekijel kupine, Zakej sikomorino cvijece, Adam limune, Danijel divlje vucke, Faraon paprike,
Kain stricke, Eva smokve, Rahela jabuke, Ananija šljive velike kao dijamanti, Lea luk, Aron
masline, Josip jaje, Noa grožde, Sime) breskvine koštice, a za to je vrijeme Isus pjevao Dies irae i na
sva jela veselo lijevao ocat koji je cijedio iz male spužve što ju je uzeo s koplja jednoga od strijelaca
francuskoga kralja.
»Djeco moja, sve moje ovcice«, rece tad Opat, sad vec pripit, »ne možete vecerati tako odjeveni kao
odrpanci, hodite, hodite-« pa stade udarati prvi i sedmi od cetiri koji su izvirivali razobliceni
poput sablasti iz dna zrcala, zrcalo tresnu i smrska se, a iz njega, po dvoranama labirinta, na tlo
poletješe kamenjem optocene šarene haljine, zablacene i poderane. I Zakej uze bijelu haljinu,
Abraham modrokosnu, Lot sumpornu, Jona plavu, Tekla crvenu, Danijel lavovsku, Ivan kristalnu,
Adam krznenu, Juda posutu srebrnim novcicima, Rahab skrletnu, Eva haljinu boje stabla spoznaje
dobra i zla, i netko uze šarenu, netko plamenu, netko dvorsku a netko morsku, netko drvoliku a
netko zidoliku, ili pak željeznosivu i crnu, i boje jasmina i boje vatre i sumpora, a Isus se šepirio u
golubinjesivoj haljini i smijuci se optuživao Judu da ne zna za šalu i sveto veselje.
U tom trenutku Jorge, skinuvši vitra ad legendum, zapali goruci grm za koji je Sara bila donijela
drva, Jiftah ih skupio, Isak ih istovario, Josip ih nasjekao, i dok je Jakov otvarao zdenac, a Danijel
sjedao kraj jezera, sluge su donosile vodu, Noa vino, Hagara mješinu, Abraham tele koje Rahab
priveza za kolac, dok je Isus dodavao konopac, a Ilija mu sapinjao noge. Zatim ga Aškelon objesi
za kosu, Petar donije mac, Kain ga ubi, Herod mu proli krv, Sem izbaci iznutrice i izmet, Jakov
doli ulja, Molesadon nasu soli, Antioh ga stavi na vatru, Rebeka ga ispece a Eva prva kuša pa joj
pozli, ali Adam joj rece neka za to ne haje i po ramenu potapša Severina koji je savjetovao da se
dodaju biljni zacini. Onda Isus prelomi kruh, razdijeli ribe, Jakov dignu graju jer mu je Ezav pojeo
svu lecu, dok je Isak proždirao pecenog kozlica a Jona kuhanog kita, pa Isus nastavi postiti
cetrdeset dana i cetrdeset noci.
Uto svi stadoše ulaziti i izlaziti noseci biranu lovinu svakojakog oblika i boje, od koje bi Benjamin
za se uvijek zadržao najveci dio, a Marija najbolji dio, a Marta se žalila što uvijek mora prati sve
tanjure. Tad razdijeliše tele koje se u meduvremenu strašno povecalo, pa Ivan dobi glavu,
Abšalom šiju, Aron jezik, Samson vilicu, Petar uho, Holoferno mozak, Lea stražnjicu, Šaul vrat,
Jona trbuh, Tobija žuc, Eva rebro, Marija prsa, Elizabeta sudnicu, Mojsije rep, Lot noge a Ezekijel
Kosti. Medutim, Isus je kusao magarca, sveti Franjo vuka, Abel ovcu, kva murinu, Krstitelj
skakavca, Faraon hobotnicu (naravno, rekoh, ali zašto?), a David je jeo španjolsku bubu i bacio se
na djevojku koja je bila nigra sedformosa, dok je Samson grizao leda lavu, a Tekla kriceci bježala jer
ju je proganjao crn i dlakav pauk.
Sad su ocevidno svi vec bili pijani, jedni bi se poskliznuli na vino, drugi padali u lonce pa bi im se
iz njih vidjele samo noge, prekrižene kao dva kolca, a Isusu su svi prsti bili crni, i pružao je listove
knjige govoreci: »Uzmite i jedite, ovo su Simfozijeve zagonetke, od kojih je jedna o ribi, što je sin
Božji i vaš Spasitelj.« I svi se latiše pica, Isus prošeka, Jona plavca, Faraon sorentskog vina (zašto?).
Mojsije gaditanca, Isak kretskog vina, Aron opola, Zekej vugave, Tekla grka, Ivan traminca, Abel
cviceka, Marija albanca, Rahela florentinca.
Adam se izvrnuo i grgljao, a vino mu je curilo iz rebra, Noa je u snu kleo Hama, Holoferno je ništa
ne sluteci hrkao, Jona spavao kao zaklan, Petar bdio dok pijetao ne zapjeva, a Isus se iznenada
probudi jer je cuo kako Bernard Gui i Bertrando del Poggetto kane spaliti djevojku, pa viknu: »Oce
moj! Ako je moguce, neka me mimoide ovaj kalež!« Pa su jedni loše natakali, drugi dobro pili,
jedni smijuci se umirali a drugi se umiruci smijali, jedni donosili bocice a drugi pili iz tude caše.
Suzana je vikala da svoje lijepo bijelo tijelo nikad nece podati opskrbniku i Salvatoreu za bijedno
volujsko srce, Pilat je lutao blagovaonicom kao duša bez pokoja tražeci vode za ruke, a donosio
mu je fra Dolcino, s perom na šeširu, a zatim je keseci se rastvarao haljinu i pokazivao smradni ud
crven od krvi, dok se Kain s njime sprdao grleci lijepu Margarini iz Trenta. Na to Dolcino okrenu
u plac i ode glavu položiti na rame Bernardu Guiju nazivajuci ga andeoskim papom, Ubertino ga
stade tješiti stablom života, Mihovil iz Cesene kesom zlata, Marije su ga posipale pomastima, a
Adam ga nagovarao da zagrize netom ubranu jabuku.
Tad se rastvoriše svodovi Zgrade i s neba side Roger Bacon na stroju koji leti, unico komine regente.
Onda David zasvira u citru, Saloma zaplesa sa svojih sedam velova, a na svaki veo koji je pao
zasvira u jednu od sedam trublja i pokaza jedan od sedam pecata, sve dok ne ostade samo amicta
sole. Svi su govorili da se još nigda nije vidjela tako vesela opatija, a Berengar je svakome dizao
haljinu, i muškarcima i ženama, i ljubio ih u zadnjicu. Otpoce ples, pa se Isus obuce kao ucitelj,
Ivan kao cuvar, Petar kao gladijator, Nimrod kao lovac, Juda kao potkazivac, Adam kao vrtlar,
Eva kao tkalja, Kain kao lopov, Abel kao pastir, Jakov kao teklic, Zaharija kao svecenik, David kao
kralj, Jubal kao svirac citre, Jakov kao ribar, Antioh kao kuhar, Rebeka kao vodonoša, Molesadon
kao glupan, Marta kao sluškinja-Herod kao mahniti ludak, Tobija kao lijecnik, Josip kao
drvodjelac Noa kao pijanica, Isak kao seljak, Job kao tužan covjek, Danijel kao sudac, Tamara kao
javna žena, Marija kao gospodarica koja naredi slugama da donesu još vina, jer onaj njezin ludi sin
nece da u vino pretvori vodu.
Onda Opat planu jer je, govorio je, on priredio tako lijepu svecanost, a nitko mu ništa ne daje: svi
se tad stadoše natjecati tko ie mu dati darova i blaga, bika, ovcu, lava, devu, jelena, tele, junicu,
sunceva kola, bradu svetog Eobana, rep svete Morimonde, maternicu svete Arundaline, zatiljak
svete Burgosine izrezbaren kao pehar u dobi od dvanaest godina, i Pentagonum Salomonis u
jednom primjerku. No Opat uze vikati da mu oni tako pokušavaju skrenuti pozornost, a da mu
zapravo pljackaju kriptu s riznicom, u kojoj smo se sad svi nalazili, i da je ukradena dragocjena
knjiga koja govori o štipavcima i o sedam trublja, pa pozva strijelce francuskog kralja da pretraže
sve sumnjive. Svima na sramotu, nadoše kod Hagare raznobojno sukno, na Raheli zlatan pecat, u
Teklinim njedrima srebrno zrcalo, pod Benjaminovim pazuhom bocu za napitke, pod Juditinim
haljinama svilenu plahtu, u Longinovoj ruci koplje, a u Ebed-Melekovu narucju tudu ženu. Ali
najgore se dogodi kad nadoše crnu macku kod djevojke, crne i lijepe poput macke iste boje, pa je
nazvaše vješticom i pseudoapostolom i svi nasrnuše na nju da je kazne. Krstitelj joj odrubi glavu,
Abel joj prereza grkljan, Adam je otjera, Nabukodonosor joj užarenom rukom na grudima ispisa
zodijakalne znakove, Ilija je ote na ognjenim kolima, Noa je uroni u vodu, Lot je pretvori u stup
soli, Suzana je optuži za blud, Josip je prevari s drugom, Ananija je strpa u pec, Samson je okova,
Pavao je izbiceva, Petar je naglavce pribi na križ, Stjepan je kamenova, Lovro je ispece, Bartolomej
je odera, Juda je izda, opskrbnik je spali, a Petar sve zanijeka. Onda se svi baciše na to tijelo i
stadoše po njoj sipati izmetine, prdjeti joj po licu, mokriti joj po glavi, bljuvali joj po prsima, cupati
joj kosu, ranjavati joj leda gorucom žeravicom. S djevojcina je tijela, nekoc tako lijepog i tako
nježnog, sada otpadalo meso koje se dijelilo na komade što su se raspršivali po kristalnim i
zlatnim mocnicima i felikvijarima u kripti. Bolje receno, nije se kripta napucila djevojcinim tijelom,
nego se djevojcino tijelo, sad nalik na rudnu tvar, malo-pomalo slagalo od komada kripte što su se
uokolo kovitlali, i zatim se iznova izlagalo i raspršivalo, kao sveta prašina razlomljenih djelica što
ih je nagomilala sumanuta bezbožnost. Sad je izgledalo kao da se jedno jedino golemo tijelo kroz
tisucljeca raspalo na svoje dijelove, i kao da su ti dijelovi poceli zauzimati cijelu kriptu, još
blještaviju, ali posve jednaku kosturnici preminulih redovnika, i kao da se supstancijama forma
samog ljudskog tijela, remek-djela stvaranja, raskomadala u mnogostruke i odjelite akcidentalne
forme, postavši tako slikom svoje suprotnosti, ne više idealnom, nego zemaljskom formom, od
praha i smradnih krhotina, kadrih tek da znace smrt i razaranje...
Nisam više nalazio licnosti s gozbe ni darove što su ih donijeli cinilo se da su svi uzvanici sada u
kripti i da se svaka preobrazila n i mumificiran posmrtni ostatak, u prozirnu sinegdohu same
sebe, Rahela u kost, Danijel u zub, Samson u vilicu, Isus u okrajak grimizne haljine. Kao da se na
kraju, kad se svetkovina pretvorila u pokolj nad djevojkom, gozba prometnula u sveopci pokolj
ciji konacni ishod ja vidim, a tjelesa (što to govorim? cijelo zemaljsko i polumjesecno tijelo tih
izgladnjelih i ožednjelih svatova) preobrazila u jedno jedino mrtvo tijelo, rasporeno i izmrcvareno
kao Dolcinovo tijelo nakon smaknuca, pretvoreno u gnusnu i blistavu riznicu, koja se svom
svojom površinom protegla poput oguljene i obješene životinjske kože, što još sadrži okamenjenu
utrobu i sve organe, pa i same crte lica, kože sa svakim od pregiba, bora i ožiljaka, sa svim
baršunastim ravninama, šumom dlaka, pokožicom, grudima, spolovilom što je postalo nalik na
raskošni damast, i dojkama, noktima, rožnatim na slagama pod petom, nitima trepavica,
vodenastom tvari ociju, mesom usnica, tankom hrptenjacom, gradnjom kostiju, i sve to samljeveno
u brašnast pijesak, a da ništa nije izgubilo oblik i medusobni raspored, noge, prazne i mlohave kao
carape, njihovo meso odloženo sa strane poput misnog ruha sa svim rumenim arabeskama žila,
izrezbarena hrpa utrobe, gusti i sluzavi rubin srca, biserni niz podjednakih zuba poredanih u
ogrlicu, jezik poput ružicastog i plavog privjeska, prsti svrstani poput voštanica, pecat pupka što
zajedno drži konce u sagu što ga tvori trbuh... Iz svakog kuta kripte sad mi se smijuljilo, šaputalo
mi i u smrt me vabilo to svetijelo razredeno u mocnike i relikvijare, a ipak sastavljeno u svoju
prostranu i nerazumnu cjelovitost, i to je bilo ono isto tijelo koje je za vecerom jelo i besramno se
prucalo, a ovdje mi se naprotiv pricinjalo prikovano u nedodirljivosti svoje gluhe i slijepe propasti.
A Ubertino mi je šaputao, šcepavši me za ruku tako da mi je nokte zario u meso: »Vidiš, to je ista
stvar, ono što je prije likovalo u svojem ludilu i nasladivalo se svojom igrom, sada je tu, kažnjeno i
nagradeno, oslobodeno strasti što su ga napastovale) ukoceno vjecnošcu, predano vjecnom ledu
da ga ocuva i procisti, izbavljeno od kvarenja preko same pobjede kvarenja, jer ništa više u prah
nece moci pretvoriti ono što vec jest prah i rudna tvar, tnors est quies viatoris, finiš est omnis
laboris...«
Iznenada u kriptu ude Salvatore, sav u plamenu poput davola, i povika »Budalo! Zar ne vidiš da
je to velika liotardska zvijer iz knjige o Jobu? Cega se strašiš, gospodarcicu moj? Evo ti pohanog
sira!« I odjedanput se kripta obasja crvenkastim proplamsajima i ponovno stade kuhinjom, ali je,
više nego kuhinja, to bila unutrašnjost velikog trbuha, ljigavog i gnjecavog, a u sredini se nalazila
crna zvijer nalik na gavrana i s tisucu ruku, lancima vezana za veliku rešetku, te je pružala te svoje
udove i grabila svakoga tko bi joj stajao u blizini, pa kao što seljak kad je žedan istiješti grozd
grožda, tako je ta neman stezala svoj plijen, da je rukama drobila svakoga, jednima noge, drugima
glavu, a zatim ih proždirala i podrigujuci se izbacivala vatru koja je zaudarala gore nego sumpor.
No, divna li cuda, taj mi prizor više nije zadavao straha, nego se zatekoh gdje dobrohotno gledam
tog »dobrog davola« (kako sam mislio), koji na kraju krajeva nije bio nitko drugi do Salvatore, jer
sada sam o smrtnome ljudskome tijelu, o njegovu trpljenju i kvarenju znao sve i nicega se više
nisam bojao. Doista, pri toj svjetlosti plamena, koji se sad cinio ugodnim i gozbenim, opet ugledah
sve goste za vecerom, koji su iznova poprimili svoja oblicja i pjevajuci kazivali da sve nanovo
pocinje, a medu njima djevojku, citavu i prekrasnu, kako mi govori: »Nije to ništa, nije to ništa,
vidjet ceš da cu poslije biti ljepša nego prije, pusti da nacas budem spaljena na lomaci, a onda
cemo se opet vidjeti tu unutra!« I pokaza mi, Bože mi oprosti, svoju stidnicu, u koju udoh i nadoh
se u prelijepoj spilji, koja je slicila ubavoj dolini zlatnoga vijeka, rosnoj od voda i voca i stabala na
kojima je rastao pohani sir. Svi su zahvaljivali Opatu na divnoj svecanosti i ocitovali mu svoju
naklonost i dobro raspoloženje gurajuci ga, casteci udarcima i bubocima, deruci mu odjecu,
polažuci ga na pod, prutom mu prut šibajuci, dok se on smijao i molio da ga više ne škakljaju. I
jašuci kao na konju, na konjima što su iz nozdrva ispuštali sumporne oblake udoše fratri uboga
života, koji su o pojasu nosili kese pune zlata i njima preobracali vukove u janjad i janjad u vukove
te ih krunili kao careve uz odobravanje skupštine naroda koja )e pjevala hvalospjeve neizmjernoj
dobroti Svemoguceg. » Ut cachinnis Ksolvatur, torqueatur rictibus!« vikao je Isus mašuci trnovom
krugom. Ude papa Ivan kunuci u toj zbrci i rece: »Ako ovako nastavimo, ne znam gdje cemo
završiti!« No svi su ga ismijavali, pa s Opatom na Alu odoše sa svinjama u šumu tražiti tartufe. Ja
sam se spremao da Podem za njima, kadli u kutu spazih Vilima gdje izlazi iz labirinta, a u Aci je
držao magnet koji ga je velikom brzinom vukao prema sjeveru.
»Ne ostavljajte me, ucitelju!« povikah. »I ja hocu da vidim cega im ufinis Africae!«
»Vec si vidio!« odgovori mi Vilim, sad vec jako daleko. I probudih se dok su crkvom jecale zadnje
rijeci zadušnice:
Lacrimosa dies illa quaresurgetexfavilla iudicando homo reus:
huk ergo parce deus!
Pie lesu domine
dona eis requiem.
To je znacilo da je moje prividenje, munjevito kao sva prividenja, ako nije trajalo koliko i Amen,
trajalo malo krace nego Dies ime.
Nakon treceg casa
Gdje Vilim Adsonu objasni njegov san.
Rastrojen izadoh na glavni portal i nadoh se pred malom gomilom ljudi. Bili su to franjevci koji su
odlazili, pa je Vilim sišao da ih pozdravi.
Pridružih se oproštajnim rijecima, bratskim zagrljajima. Zatim upitah Vilima kad ce otputovati
ostali, sa zatvorenicima. Rece mi da su otputovali vec prije pola sata, dok smo mi bili u riznici,
možda, pomislih, kad sam ja vec sanjao.
Za trenutak ostadoh zaprepašten, onda se pribrah. Bolje je tako. Ne bih mogao podnijeti da vidim
osudenike (mislim na jadnog i nevoljnog opskrbnika, Salvatorea... a svakako mislim i na djevojku)
kako ih odvlace daleko i to zauvijek. Osim toga, još sam bio toliko smucen svojim snom, da su se i
sami moji osjecaji bili gotovo sledili.
Dok je skupina male brace odmicala prema izlaznim vratima, Vilim i ja ostadosmo ispred crkve,
obojica utonuli u sjetu, premda iz razlicitih razloga. Onda odlucih da svojem ucitelju
ispripovijedim san. Koliko god da je moje prividenje bilo mnogoliko i neobicno, sjecao sam ga se
izvanredno bistro, od slike do slike, od kretnje do šetnje, od rijeci do rijeci. Tako ga i ispricah ništa
ne propuštajuci, jer sam znao da su snovi cesto tajanstvene poruke iz kojih uceni ljudi mogu
procitati razgovjetna prorocanstva.
Vilim me šutke sasluša, onda me zapita: »Znaš li ti što si ti sanjao?«
»To što sam vam rekao...« rekoh zbunjeno.
»Naravno, to mi je jasno. Nego, znaš li ti da je to što si mi ispricao velikim dijelom vec bilo
napisano? Ti si osobe i zbivanja ovih dana uklopio u sliku koju si vec poznavao, jer si radnju sna
vec negdje procitao, ili su ti je pripovijedali dok si bio dijete, u školi, u samostanu. To je Coena
Cypriani.«
Nacas se zapanjih. Onda se sjetih. Istina je! Možda sam zaboravio naslov, ali koji se odrastao
redovnik ili nestašan redovnicic nije smješkao ili smijao raznim zgodama, u prozi ili u stihu, te
price koja pripada tradiciji uskršnjih obreda i spada u loca monachorum *. Iako su je najstroži
iskušenicki ucitelji zabranjivali i osudivali, nema samostana u kojem je redovnici nisu jedni
drugima krišom usmeno prenijeli na razlicite nacine skracivali i dopunjali, a neki je i pobožno
prepisivali, tvrdeci da pod krinkom razonode krije tajne moralne pouke. Neki su i poticali njezino
širenje zato što, govorili su, kroz igru mladi mogu lakše zapamtiti dogadaje iz svete povijesti! Za
papu Ivana VII. netko ju je napisao u stihovima uz posvetu: »Ludere me libuit, ludentem, papa
Johannes, accipe. Ridere, siplacet, ipsepotes.« A pricalo se da ju je uprizorio sam Karlo Celavi, kao
veseli misterij, da bi za vecerom zabavio svoje dostojanstvenike:
Ridens cadit Gaudericus
Zacharias admiratur,
supinus in lectulum
docet Anastasius...
Koliko su me puta ucitelji prekorili kad sam sa svojim drugovima iz nje kazivao stihove! Sjecao
sam se starog redovnika iz Melka koji je govorio da krepostan covjek kao što je bio Ciprijan nikad
ne bi napisao tako nepristojnu stvar, tako pogrdnu i bogohulnu parodiju Svetog pisma, dostojniju
nevjernika i lakrdijaša negoli svetog mucenika... Odavno sam bio zaboravio te djecje igre. Kako to
da mi se toga dana Coena tako životno ukazala u snu? Uvijek sam mislio da su sni poruke od
Boga, ili da su u najgoru ruku tek besmisleno buncanje uspavanog sjecanja u vezi sa stvarima koje
su se dogodile preko dana. Sad sam uvidao da se mogu sanjati i knjige, i da se prema tome mogu
sanjati sni.
»Htio bih da sam Artemidor pa da tvoj san ispravno protumacim«! rece Vilim. »Ali cini mi se da je
i bez Artemidorove ucenosti lako shvatiti što se dogodilo. Ti si ovih dana, jadni moj djecace,
proživio niz dogadaja u kojima kao da ne postoji nikakav pravi red. A jutros je na površinu tvoje
usnule svijesti isplivao spomen na neku vrstu komeaije u kojoj se, pa makar i s drugim namjerama,
svijet postavlja naglavce-U nju si ukopio svoja nedavna sjecanja, svoje zebnje, svoje bojaznilazište
su ti bila Adelmova marginalia, da bi ponovno doživio veliki karneval u kojem se cini da sve ide
naopako, a ipak, kao što pripovijeda Coena, svatko radi ono što je doista radio u životu. I na kraju
se upitao, u snu, koji je svijet naopaki, i što znaci postavljati stvari naglavce. Tvoj san više nije znao
što je gore a što je dolje, gdje je smrt gdje život. Tvoj san je posumnjao u ono cemu su te ucili.«
»Nisam ja«, rekoh kreposno, »nego moj san. Ali onda sni nisu poruke od Boga, to su davolske
tlapnje i ne sadrže nikakvu istinu!«
»Ne znam, Adsone«, rece Vilim. »Toliko vec istina imamo u rukama, da bi zaista bilo blizu
Antikristovo vrijeme kad bi se pojavio netko kome bi palo na pamet da istinu traži i u našim
snovima. Pa ipak, što više razmišljam o tvojem snu, cini mi se sve znacajnijim. Možda ne za tebe,
nego za mene. Oprosti mi što prisvajam tvoje snove da bih razvio svoje pretpostavke, znam, to je
podlo, to se ne bi smjelo... Ali mislim da je tvoja uspavana duša razumjela više toga nego što sam
ja razumio u šest dana, i to budan...«
»Zaista?«
»Zaista. Ili možda ne. Tvoj san smatram znacajnim zato što odgovara jednoj od mojih
pretpostavki. Ali bio si mi od velike pomoci. Hvala.«
»Ali što vas to tako zanima u mojem snu? Kao svi snovi, nije imao nikakva smisla!«
»Kao svi snovi, i prividenja, imao je drugi smisao. Valja ga citati alegorijski ili anagogijski...« »Kao
Sveto pismo?!«
»San jest pismo, a mnoga su pisma samo snovi.«
Šesti
Gdje se rekonstruira povijest knjižnicara te se dozna nešto više o tajanstvenoj knjizi.
Vilim se htjede vratiti u skriptorij iz kojega je tek bio sišao. Zatraži od Benna da mu dopusti
konzultirati katalog, pa ga brzo prelista. »Mora biti tu negdje«, govorio je, »sigurno sam ga vidio
prije jedan sat...« Zaustavi se na jednoj stranici. »Evo«, rece, »procitaj ovaj naslov.«
Pod jednom jedinom signaturom (finiš Africae!) stajao je niz od cetiri naslova, što je znacilo daje
rijec o jednom svesku koji obuhvaca više tekstova. Procitah:
I. ar. de dictis cujusdam stulti
II. ssyr. libellus alchemicus aegypt.
III. Expositio Magistri Alcojribae de cena beati Cjpriani Cartagi nensis Episcopi
IV. Liber acephalus de stupris virginum et meretricum amoribus »O cemu je rijec?« upitah.
»To je naša knjiga«, šapnu mi Vilim. »Evo zbog cega me tvoj san na nešto podsjetio. Sad sam
siguran daje to ona. I zaista...« rece hitro vrteci stranice koje su neposredno prethodile i slijedile,
»zaista, tu su knjige na koje sam mislio, sve skupa. Ali nisam to htio povjerovati. Slušaj-Imaš li pri
ruci plocicu? U redu, moramo nešto izracunati, a ti se nastoj tocno sjetiti što nam je neki dan rekao
Alinardo i što smo jutros culi od Nikole. Dakle, Nikola nam je kazao da je ovamo stigao prije
otprilike trideset godina, kad su Abbonea vec bili imenovali opatom. Prije toga je opat bio Pavao iz
Riminija. Je li tako? Recimo da do te izmjene dolazi oko 1290., koja godina manje ili više, nije bitno.
Zatim, Nikola nam je rekao da kad je on stigao, Roberto iz Bobbija vec bio knjižnicar. Zar ne?
Onda on umire, a mjesto dobiva Malahija, uzmimo pocetkom ovog stoljeca. Piši. Medutim, prije
Nikolina dolaska postoji razdoblje kad je knjižnicar bio Pavao iz Riminija. Otkad je on bio
knjižnicar? Nisu nam tekli, mogli bismo pregledati opatijske maticne knjige, ali pretpostavljam da
su kod Opata, a zasad ga to ne bih želio pitati. Zamislimo da je Pavao knjižnicarom izabran prije
šezdeset godina, piši.
Zašto se Alinardo žali što je, prije otprilike pedeset godina, knjižnicarsko mjesto imalo pripasti
njemu, ali su ga dodijelili drugome? Je li ciljao na Pavla iz Riminija?«
»Ili na Roberta iz Bobbija!« rekoh.
»Navodno je tako. Ali pogledaj sad ovaj katalog. Znaš da su naslovi uneseni, to nam je prvi dan
rekao Malahija, onim redom kojim su nabavljani. A tko ih upisuje u ovaj popis? Knjižnicar. Prema
tome, po promjenama rukopisa na ovim stranicama možemo ustanoviti slijed knjižnicara.
Pogledajmo sada katalog od kraja, posljednji rukopis je Malahijin, izrazito goticki, vidiš kakav je. I
ispunja vrlo malo stranica. U ovih zadnjih trideset godina opatija nije nabavila mnogo knjiga.
Zatim pocinju stranice ispisane drhtavim rukopisom, iz njih se razgovijetno cita potpis bolesnog
Roberta iz Bobbija. I te su stranice malobrojne, Roberto na toj dužnosti vjerojatno ne ostaje dugo. A
vidi na što sad nailazimo: stranice i stranice drugog rukopisa, uspravnog i sigurnog, citav niz
nabavki (medu kojima je i skupina knjiga što sam ih maloprije proucavao) koji uistinu zapanjuje.
Koliko mora da se naradio Pavao iz Riminija! Previše, kad pomisliš da nam je Nikola kazao kako
je opatom postao vrlo mlad. No uzmimo da je taj nezasitni citac u nekoliko godina opatiju
obogatio tako velikim brojem knjiga... Zar nam nije receno da su ga zvali Abbas agraphicus zbog
njegove cudnovate mane, ili bolesti, zbog koje nije mogao pisati? A tko je onda ovo pisao? Ja bih
rekao, njegov pomocnik. Ali da je kojim slucajem taj pomocnik poslije bio imenovan knjižnicarom,
a on bi bio i nastavio pisati, pa bismo shvatili zašto je tu toliko stranica Opisano istim rukopisom.
Tad bismo, izmedu Pavla i Roberta, imali J°s jednog knjižnicara, koji je bio izabran prije pedesetak
godina, a to )e tajanstveni takmac Alinardov, a on se nadao da ce kao stariji, Pavla naslijediti on.
Zatim doticni nekako nestaje, što Alinardo i ostali su ocekivali, a na njegovo mjesto biva izabran
Malahija.«

http://www.book-forum.net

33Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:49 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Ali zašto ste tako sigurni da su se izmjenjivali upravo tako? Cak i ako prihvatimo da taj rukopis
pripada knjižnicaru bez imena, naslovi na stranicama koje prethode ne bi mogli biti Pavlovi?«
»Zato što su medu te nabavke unesene sve bule i papinske naredbe, koje nose tocan nadnevak.
Hocu reci, ako se tu nalazi, kao što Se nalazi, Firma cautela Bonifacija VII., znaš da taj spis nije ušao
prije te godine, a možeš pretpostaviti da nije stigao ni mnogo kasnije. Na taj su mi nacin godine
obilježene kao kamenima medašima, pa ako uzmem da Pavao iz Riminija postaje knjižnicarom
1265., a opatom 1275., onda otkrijem da se njegov rukopis, ili rukopis nekog drugog tko nije
Roberto iz Bobbija, proteže od 1265. do 1285., nalazim razliku od deset godina.«
Moj je ucitelj bio zaista vrlo oštrouman. »Pa kakve zakljucke izvlacite iz tog otkrica?« upitah tada.
»Nikakve«, odgovori mi, »same premise.«
Zatim ustade i ode razgovarati s Bennom. Ovaj je hrabro sjedio na svojem mjestu, ali mu izraz lica
nije bio baš samouvjeren. Još uvijek je bio za svojim starim stolom, jer se nije usudio zauzeti
Malahijin, kraj kataloga. Vilim mu se obrati donekle hladno. Nismo mogli zaboraviti neugodan
prizor prošle veceri.
»Iako si postao tako mocnim, gospodine knjižnicaru, udostojit ceš se da mi nešto kažeš, nadam se.
Je li onoga jutra, kad su Adelmo i ostali raspravljali o duhovnim zagonetkama, netko spomenuo
Coena Cypriani?«
»Jest«, rece Benno, »zar ti nisam rekao? Prije nego što se razgovaralo o Simfozijevim zagonetkama,
baš je Venancije natuknuo nešto o Coeni pa se Malahija rasrdio i rekao da je to nedostojno djelo, te
podsjetio da je Opat svima zabranio da ga citaju...«
»Opat, je li?« rece Vilim. »Vrlo zanimljivo. Hvala ti, Benno.«
»Cekajte«, rece Benno, »želim s vama razgovarati.« Dade nam znak da podemo s njim iz
skriptorija, do stubišta koje je silazilo u kuhinju, da ga drugi ne cuju. Usne su mu drhtale.
»Bojim se, Vilime«, rece. »Ubili su i Malahiju. Ja sada znam previše. A osim toga, mrzak sam
talijanskom taboru... Više nece da knjižnicar bude stranac... Ja mislim da su ostali uklonjeni
upravo zbog toga... Nikad vam još nisam pricao o Alinardovoj mržnji prema Malahiji, o njegovu
zlopamcenju...«
»Tko mu je to preoteo mjesto prije mnogo godina?«
»To ne znam, on o tome uvijek govori neodredeno, a to se uostalom dogodilo davno. Mora da su
sada vec svi mrtvi. Ali talijansk1 t,or oko Alinarda cesto prica... cesto je pricao o Malahiji kao o
lutki a koncu, koju je netko drugi podmetnuo, o dosluhu s Opatom... t sam, a da to nisam ni
primijetio... upao u oprecnu igru dviju stranaka— To sam tek jutros shvatio... Italija je zemlja
urota, tu se truju pape, a kamoli se ne bi ovakvi jadni mladici kao što sam ja... Jucer nisam
razumio, mislio sam da je to sve u vezi s onom knjigom, ali ja više nisam siguran, to je bila samo
izlika: vidjeli ste da je knjiga pronadena, a Malahija je svejedno umro... Ja moram... hocu... htio bih
pobjeci. Što mi savjetujete?«
»Da budeš miran. Sad hoceš savjete, zar ne? A jucer si izgledao kao da ti je cijeli svijet pod
nogama. Glupane, da si mi jucer pomogao, bili bismo sprijecili taj posljednji zlocin. Jesi li ti tu
knjigu imao u rukama, jesi li je dirao, jesi li je citao? I zašto onda nisi mrtav?«
»Ne znam. Kunem se, nisam je dirao, to jest, dirao sam je da bih je uzeo iz radionice, ne otvarajuci
je, sakrio sam je ispod mantije i otišao u celiju da je stavim pod slamaricu. Znao sam da me
Malahija nadgleda, pa sam se smjesta vratio u skriptorij. A poslije, kad mi je Malahija ponudio da
mu postanem pomocnik, odveo sam ga u svoju celiju i predao mu knjigu. To je sve.« »Nemoj mi
reci da je nisi ni otvorio.«
»Jesam, otvorio sam je, prije nego što sam je sakrio, kako bih se osvjedocio da je to zaista knjiga
koju ste vi tražili. Pocinjala je arapskim rukopisom, onda je bio jedan mislim na sirijskome, pa
latinski tekst i napokon tekst na grckom...«
Sjetih se kratica koje smo vidjeli u katalogu. Prva dva naslova su nosila oznake ar. i syr. To je ta
knjiga! Vilim je navaljivao: »Ti si je dakle dirao, a nisi mrtav. Znaci da se ne umire od dodira! A što
mi znaš reci o grckom tekstu? Jesi li ga pogledao?«
»Vrlo malo, dovoljno da shvatim da nema naslova, pocinjao je kao da mu nedostaje jedan dio...«
»Liber acephalus...« promrmlja Vilim.
»I... pokušao sam citati prvu stranicu, ali da pravo kažem, grcki znam vrlo slabo, trebalo bi mi više
vremena. I naposljetku, zacudila toe je još jedna pojedinost, upravo u vezi s listovima na grckom.
Nisam ih sve prelistao, jer mi nije pošlo za rukom. Listovi su bili, kako da kažem, natopljeni
vlagom, nisu se lako razdvajali jedan od drugog. Zato što je pergament bio neobican... mekši od
ostalih pergamenata, nacin na koji je prva stranica bila rastocena i na koji se gotovo cijepala, bio
je... ukratko, cudan.«
»Cudan: taj je izraz upotrijebio i Severin«, rece Vilim.
»Pergament nije izgledao kao pergament... Izgledao je kao sukno ali tanahno...« doda Benno.
»Charta lintea, iliti pergamino depanou, rece Vilim. »Zar ga nikad nisi vidio?«
»Cuo sam za to, ali mislim da nikad nisam vidio. Kažu da je jako skup i krhak. Zbog toga se malo
rabi. Prave ga Arapi, zar ne?«
»Oni su bili prvi. Ali prave ga i ovdje u Italiji, u Fabrianu.
«Pa naravno, jasno, naravno!« Vilimu su se oci krijesile. »Kakvo lijepo i zanimljivo otkrice, izvrsno
Benno, zahvaljujem ti! Jest, pretpostavljam da je u ovoj knjižnici charta lintea rijetka, jer još nisu
stigli noviji rukopisi. A mnogi strepe da nije tako trajna kao pergament, što je možda i istina.
Možemo zamisliti koliko im je ovdje bilo do necega što nije postojanije od mjedi... Pergamino de
pano, ah? Dobro, zbogom. I budi spokojan. Ti si izvan opasnosti.«
»Zar zaista, Vilime, zar mi vi to jamcite?«
»Jamcim ti. Ako ostaneš gdje jesi. Vec si i previše uprskao.«
Udaljismo se iz skriptorija ostavivši Benna, ako ne razvedrenog, a ono bar mirnijeg.
»Budalo!« procijedi Vilim sebi u bradu dok smo izlazili. »Sve smo vec mogli riješiti da nam se on
nije isprijecio...«
Opata nadosmo u blagovaonici. Vilim mu pride i zatraži s njime razgovor. Abbone više nije
mogao vrdati pa s nama uglavi sastanak, za kratko vrijeme, u svojoj kuci.
Deveti cas
Gdje Opat odbije saslušati Vilima, prica o govoru dragulja i izrazi želju daše o tim žalosnim dogadajima više
ne istražuje.
Opatova je kuca bila iznad kapitula, a kroz prozor dvorane, velike i raskošne, u kojoj nas je
primio, za vedrih i vjetrovitih su se dana, preko krova opatijske crkve, mogli vidjeti oblici Zgrade.
Opat koji je stajao kraj prozora upravo ih je zadivljeno motrio, te nam ih pokaza svecanom
kretnjom ruke.
»Ta cudesna tvrdava«, rece, »u svojim razmjerima sažimlje zlatno pravilo što je ravnalo gradenjem
korablje. Postavljena je na tri kata, jer je tri broj trojstva, tri su bila andela koja su pohodila
Abrahama, tri su bila dana što ih je Jona proveo u trbuhu velike ribe, i tri su dana Isus i Lazar
proboravili u grobu. Tri puta je Krist zamolio Oca da ga mimoide gorki kalež, tri puta se udaljio
da bi molio s apostolima. Triput ga je Petar zanijekao, i triput se ukazao svojim ucenicima nakon
uskrsnuca. Tri su teološke kreposti, tri su sveta jezika, tri su dijela duše, tri su reda razumnih bica,
andeli, ljudi i davoli, tri su vrste zvuka, vox, flatus, pulsus, tri su doba ljudske povijesti, prije, za
vrijeme i poslije Zakona.«
»Divna li sklada misticnih podudarnosti«, složi se Vilim. »Ali i cetvrtasti oblik«, nastavi Opat,
»bogat je duhovnim poukama -Cetiri su strane svijeta, godišnja doba, elementa, toplo, hladno, i
suho, rodenje, rast, zrelost i starost, pa nebeske, zemaljske, i vodene vrste životinja, pa boje što
cine dugu i broj godina ne produ prije svake prijestupne.«
»O, svakako«, rece Vilim, »a tri više cetiri daje sedam, broj kao nijedan drugi, dok tri pomnožen sa
cetiri tvori dvanaest, a dvanaest puta dvanaest jesu sto cetrdeset i cetiri, a to je
spašenih.« A tom posljednjem ocitovanju misticnog znanja o natpojavnom svijetu brojeva Opat
više ne imade što dodati. To Vilimu pruži priliku da nacne temu.
»Morali bismo porazgovarati o posljednjim dogadajima, o koji ma sam dugo razmišljao«, rece.
Opat okrenu leda prozoru i upravi Vilimu strog pogled: »Možda i predugo. Priznajem vam, fra
Vilime, da sam od vas više ocekivao Otkad ste ovamo stigli, prošlo je gotovo šest dana, cetiri su
redovnika mrtva, osim Adelma, dvojicu je uhitila inkvizicija — tako je zahtijevala pravda, dakako,
ali tu smo sramotu mogli i izbjeci, da inkvizitor nije bio prisiljen baviti se prethodnim zlocinima
napokon, susret u kojemu sam bio posrednikom, i to baš zbog svih tih opacina, imao je mucan
ishod... Složit cete se da sam se mogao nadati drugacijem razrješenju tih zbivanja kad sam vas
zamolio da istražite Adelmovu smrt...«
Vilim je šutio, smeten. Opat je jamacno imao pravo. Na pocetku ove pripovijesti rekao sam da je
moj ucitelj volio zabljesnuti druge spremnošcu svojeg zakljucivanja, pa je bilo razumljivo što mu je
ponos povrijeden kad ga, i to cak s pravom, optužuju za sporost.
»Istina«, prizna, »nisam zadovoljio vaša ocekivanja, ali cu vam, vaša uzvišenosti, reci što je tome
razlog. Ti zlocini ne potjecu iz neke svade ili osvete medu redovnicima, nego ovise o dogadajima
koji opet vuku podrijetlo iz davne povijesti opatije...«
Opat ga uznemireno pogleda: »Što kanite reci? I meni je jasno da kljuc nije u nesretnoj
opskrbnikovoj prošlosti, koja se ispreplela s drugom pricom. Ali ta druga prica, ta druga prica,
koju ja možda i znam, ali o kojoj ne mogu govoriti... nadao sam se da cete je vi prozreti i da cete mi
o njoj vi govoriti...«
»Vaša uzvišenost misli na nešto što je saznala iz ispovijedi—« Opatov pogled zabludi na drugu
stranu, a Vilim nastavi: »Ako vaša uzmnožnost želi doznati znam li ja, a da to nisam doznao od
vaše uzmnožnosti, jesu li medu sobom necasne odnose održavali Berengar i Adelmo, te Berengar i
Malahija, e vidite, to znaju svi u opatiji...«
Opat se žestoko zacrveni: »Mislim da nije shodno o takvim stvarima govoriti u nazocnosti ovog
iskušenika. I mislim da vam, sad kad je susret završen, više nije potreban kao pisar. Izadi, djecace«'
rece mi zapovjednim tonom. Izidoh s osjecajem poniženja. No kako sam bio radoznao, pritajih se
pred vratima dvorane koja sam ostavio otvorena da bih mogao pratiti razgovor.
Vilim ponovno stade govoriti: »Dakle, ti su necasni odnosi, cak ako ih je bilo, imali malo udjela u
tim tužnim zgodama. Kljuc je u necemu drugom, a mislio sam da vi pretpostavljate u cemu. Sve se
vrti oko krade i oko posjedovanja knjige koja je bila sakrivena u finis Afrikae, a koja se sada tamo i
vratila Malahijinom zaslugom, a da se, kao što ste vidjeli, slijed zlocina nije prekinuo.«
Nastade duga šutnja, a zatim Opat uze govoriti napuklim i nesigurnim glasom, kao da su ga
iznenadila neocekivana otkrica. »Nije moguce... Vi... Otkud vi znate za finis Africae? Zar ste
prekršili moju zabranu i ušli u knjižnicu?«
Vilim je morao kazati istinu, ali bi se Opat pretjerano razjario. Nije htio navesti neku ocitu laž.
Izabra da na pitanja odgovori drugim pitanjem: »Nije li mi vaša uzmnožnost, za prvog našeg
susreta, rekla kako covjeku kao što sam ja, koji sam tako tocno opisao Vranca, a da ga nisam ni
vidio, nece biti teško da rasuduje o mjestima na koja nema pristupa?«
»Znaci, tako«, rece Abbone. »Ali zašto mislite to što mislite?«
»Kako sam do toga došao, to je duga prica. No pocinjen je niz zlocina kako bi se mnogima
sprijecilo da otkriju nešto što se nije htjelo da bude otkriveno. Svi koji su nešto znali o tajnama
knjižnice, bilo po pravu službe bilo posluživši se varkom, sada su mrtvi. Preostaje samo jedna
osoba, vi.«
»Vi mi hocete podmetnuti... hocete mi podmetnuti...« govorio je Opat kao da mu se nadimlju
vratne žile.
»Nemojte me pogrešno shvatiti«, rece Vilim, koji mu je vjerojatno i pokušao podmetnuti, »hocu
reci da postoji netko tko zna i tko nece da dozna itko drugi. Vi ste zadnja osoba koja zna, vi biste
mogli biti sljedeca žrtva. Osim ako mi ne kažete što znate o toj zabranjenoj knjizi i osobito tko bi u
opatiji o knjižnici mogao znati ono što vi znate, a možda i više.«
»Ovdje je hladno«, rece Opat. »Izidimo.«
Ja se brzo udaljih od vrata i docekah ih na vrhu stepenica što su vodile na donji kat. Opat me
ugleda i nasmiješi mi se.
»Koliko tjeskobnih stvari mora da se ovaj redovnicic naslušao ovih dana! Hajde, djecace, ne daj da
te previše smute. Tu se više spletaka umišlja nego što ih stvarno ima, cini mi se...«
Podignu ruku i pusti da danje svjetlo obasja prekrasan prsten što ga je nosio na prstenjaku,
znamen njegove moci. Prsten zablista u punom sjaju svojega kamenja.
»Prepoznaješ ga, zar ne?« rece mi. »To je simbol moje vlasti, ali i mojeg tereta. Nije to ures, to je
velicanstvena zbirka rijeci Božje kojoj sam cuvar.« Prstima dotaknu kamen, ili bolje, to slavlje
šarolika kamenja što je cinilo to cudesno remek-djelo ljudskoga umijeca i prirode. »Ovo je ametist«
rece, »koji je zrcalo poniznosti što nas spominje prostodušnosti i blagosti svetoga Mateja. Ovo je
kalcedon znamen ljubavi, simbol milosrda svetog Josipa i svetog Jakova starijeg. Ovo je jaspis,
zalog vjere, vezan uz svetog Petra, i sardoniks, znak muceništva, koji nas podsjeca na svetog
Bartolomeja. Ovo je safir, ufanje i kontemplacija, kamen svetog Andrije i svetog Pavla. Iberil,
zdrav nauk, znanost i strpljivost, kreposti svojstvene svetom Tomi... Kako je krasan govor
dragulja«, nastavi zadubljen u svoju misticnu viziju, »koje su kamenoresci iz predaje pretocili s
Aronova oplecka i iz opisa nebeskog Jeruzalema u apostolovoj knjizi. S druge su strane zidine
Siona bile protkane jednakim draguljima kakvi su krasili grud Mojsijeva brata, osim granata, ahata
i oniksa, navedenih u Knjizi Izlaska, koje u Apokalipsi zamjenjuju kalcedon, sardoniks, hrizopraz i
hijacint.«
Vilim zausti da nešto kaže, ali ga Opat kretnjom ušutka i nastavi svoju pricu: »Sjecam se litanijala
u kojemu je svaki kamen bio opisan i u stihove stavljen u cast Djevici. U njemu se govorilo o
njezinom zarucnickom prstenu kao o simbolicnome spjevu što blješti uzvišenim istinama koje se
iskazuju kamenim govorom dragulja što su ga resili. Jaspis kao vjera, kalcedon kao ljubav,
smaragd kao cistoca, sardoniks kao mirnoca djevicanskog života, rubin kao srce što je krvarilo na
Golgoti, hrizolit koji svojim raznobojnim svjetlu-canjem podsjeca na divotu i raznovrsnost
Marijinih cudesa, hijacint kao ljubav, ametist se svojom mješavinom ružicaste i plave boje kao
ljubav Božja... No u okovu je bilo drugih, ništa manje rjecitih tvari) kao što je kristal, koji je nalik
na nevinost duše i tijela, ligur što slici ambri, simbol umjerenosti, i magnetski kamen što privlaci
željezo, kao što Djevica dotice žice skrušenih srdaca gudalom svoje dobrote. Sve su to tvari koje,
kao što vidite, krase makar i u maloj i skromnoj mjeri i moj dragocjeni nakit.«
Pomicao je prsten i njegovim mi iskricavim sjajem zasjenjivao oci, kao da me želi omamiti.
»Cudesan govor, nije li tako? Za ostale oce drago kamenje oznacuje i druge stvari. Za papu
Inocenta III- rubin objavljuje mir i strpljivost, a granat ljubav. Za svetog Brunonea, u precistu
ljeskanju akvamarina stjece se bogoslovija, tirkiz znaci radost, sardoniks budi spomen na serafine,
topaz na kerubine, jaspis na prijestolja, hrizolit na vlasti, safir na moci, oniks na velmoštva, berilna
knezove, rubin na arhandele, a smaragd na andele. Mnogostruk je govor dragulja, svaki od njih
izražava više istina, prema tome koji ste put izabrali da ih ocitate, prema kontekstu u kojem se
javlja. A tko odreduje koja je razina tumacenja i koji je pravi kontekst? Ti to znaš, djecace, ucili su
te: to je autoritet, najpouzdaniji i ugledom, a time i svetošcu najobdareniji od komentatora. Kako
da inace protumacimo mnogolike znakove što ih svijet podastire našim grešnim ocima, kako da se
ne spotaknemo o dvosmislice u koje nas mami zloduh? Pazi, neobicno je koliko je govor dragulja
omrznuo davolu, o cemu svjedoci sveta Hildegarda. Ta gnusna zvijer u njemu vidi poruku koja se
ocituje raznim smislovima i razinama ucenosti, pa bi ga ona htjela izvrnuti, jer taj dušmanin u
sjaju kamenja opaža odjek divota koje je posjedovao prije pada, a shvaca da to svjetlucanje
proizvodi oganj !
koji njega mori.« Pruži mi prsten na poljubac, a ja kleknuh. Pomilova me po glavi. »Ti, djecace
moj, zaboravi dakle na sve te nedvojbeno pogrešne stvari koje si ovih dana cuo. Ušao si u najveci i
najcasniji od svih redova, a u tome sam redu ja jedan od opata i ti si pod mojom jurisdikcijom. Cuj
stoga moj nalog: zaboravi, i neka se tvoje usne zauvijek zapecate šutnjom. Prisegni.«
Ganut, pokoren, zacijelo bih bio prisegao. A ti, dobri moj ucitelju, ne bi mogao sada citati ovaj moj
vjerodostojni ljetopis. No u tom se trenutku umiješa Vilim, možda ne zato da bi me sprijecio da
prisegnem, nego nagonskom reakcijom, razdraženo, da bi prekinuo Opata, da bi raspršio caroliju
koju je, nema sumnje, uspio stvoriti.
»Kakve to veze ima s djecakom? Ja sam vas nešto pitao, ja sam vas upozorio na opasnost, ja sam
zatražio da mi kažete ime... Hocete li da i ja poljubim prsten i da prisegnem da cu zaboraviti ono
što sam doznao ili na što sumnjam?«
»Oh, vi...« sjetno ce Opat, »ne ocekujem od jednog fratra-prosjaka da razumije ljepotu naših
tradicija ili da štuje suzdržanost, tajne, otajstva ljubavi... jest, ljubavi, i cast, i zavjet šutnje na
kojima pociva naša velicina... Vi ste mi govorili o nekoj cudnoj prici, nevjerojatnoj prici. Nekakva
zabranjena knjiga zbog koje se lancano ubija, netko tko zna nešto što bih smio znati samo ja...
Bajke, samovoljne i besmislene izmišljotine. Govorite ako hocete, nitko vam nece vjerovati. A kad
bi ipak koji element vaše maštovite rekonstrukcije bi tocan... svejedno, sad ionako sve opet
potpada pod moj nadzor i moju odgovornost. Nadzirat cu, imam za to nacina, imam ovlasti. Krivo
sam postupao od pocetka što sam od tudinca, makar kako mudrog, makar kako dostojnog
povjerenja, zahtijevao da istražuje nešto što spada iskljucivo u moj djelokrug. Ali vi ste razumjeli,
to ste mi kazali, ja sam u pocetku mislio da je posrijedi ogrešenje o zavjet cistoce, pa sam htio
(neoprezna li mene!) da mi tkogod drugi rekne što sam ja cuo kao ispovjednu tajnu. Dobro, sad ste
mi rekli. Jako sam vam zahvalan na onome što ste ucinili ili pokušali uciniti. Susret izmedu dvaju
izaslanstava je održan, vaš zadatak je obavljen. Pretpostavljam da vas na carskom dvoru išcekuju s
nestrpljenjem, covjek kao što ste vi ne može dugo izbivati. Dajem vam dopuštenje da ostavite
opatiju. Možda je danas kasno, ne želim da putujete nakon zalaza sunca, ceste nisu sigurne.
Otputovat cete sutra, rano ujutro. Oh, ne zahvaljujte mi, prava je radost bila imati vas dvojicu, kao
brata medu bracom, i pocastiti vas svojim gostoljubljem. Možete se povuci sa svojim iskušenikom
da pripremite prtljagu. Još cu vas jednom pozdraviti sutra u zoru. Hvala vam od svega srca.
Naravno, nije potrebno da nastavljate voditi svoju istragu. Nemojte više uznemiravati redovnike.
Samo idite.«
Više nego otpust, to je bio izgon. Vilim pozdravi pa sidosmo niza stube.
»Što to znaci?« upitah. Ništa više nisam shvacao. »Pokušaj izraziti pretpostavku. Vec si morao
nauciti kako se to radi.«
»Ako je tako, naucio sam da moram izraziti barem dvije pretpostavke, koja su jedna s drugom u
suprotnosti, i da obje budu nevjerojatne. Dobro, znaci...« Progutah pljuvacku. Izražavanje
pretpostavki izazivalo je u meni nelagodu. »Prva pretpostavka: Opat je vec znao sve i nadao se da
vi necete ništa otkriti. Najprije vas je zadužio da istražujete, nakon Adelmove smrti, ali je malopomalo
uvidio da je slucaj mnogo složeniji, da je na neki nacin i sam umiješan, pa nece da vi tu
pricu izvedete nacistac. Druga pretpostavka: Opat nije nikad ni u što posumnjao (a u što, to pak ne
znam, jer ne znam na što sad vi mislite). Kako bilo da bilo, i dalje je smatrao da je svemu uzrok
svada izmedu... izmedu redovnika sodomita... Sad ste mu, medutim vi otvorili oci, jer on je
iznenada shvatio nešto strašno, sjetio se jednog imena, ima jasnu predodžbu o tome tko je
odgovoran za zlocine. Ali sada želi stvar riješiti sam i želi vas udaljiti, da bi spasio Cast opatije.«
»Dobro si to izveo. Pocinješ uspješno rasudivati. Ali vec vidiš ja je u oba slucaja našem Opatu stalo
do dobroga glasa njegovog samostana. Bilo da je rijec o ubojici, bilo o mogucoj žrtvi, on nece da
izvan ovih planina procure glasine koje bi mogle baciti ljagu na ovu svetu redovnicku obitelj. Ah,
tako mi...« Vilima stade obuzimati gnjev. »To kopile vlastelinsko, taj paun koji se proslavio time
što je bio grobar Tomi Akvinskom, taj mijeh naduti koji postoji samo zato što nosi prsten velik kao
dupe u caše! Oholi skot, oholi skotovi, svi vi benediktinci, gori ste od svjetovnih vladara, bahatiji
od tirana!«
»Ucitelju...« usudih se prosvjedovati, dirnut u živac.
»Ti šuti, ti si od iste sorte! Vi niste priprosti, ni djeca priprostih. Ako se k vama namjeri koji seljak,
možda ga i prihvatite, ali se, to sam jucer vidio, ne libite da ga izrucite svjetovnim vlastima. No
ako je to jedan od vaših, nikako, to valja prikriti, Abbone je kadar naci zlocinca i probosti ga u
kripti s riznicom, a onda mu bubrege i drobinu raspodijeliti po svojim relikvijarima, samo da se
spasi cast opatije... Zar jedan franjevac, jedan plebejski minorit da raskrinka zmijsko leglo u ovoj
svetoj kuci? Ni govora, to Abbone ne može sebi dopustiti ni po koju cijenu. Hvala vam, fra Vilime,
potrebni ste caru, jeste li vidjeli kako ja imam lijepi prsten, do videnja. Ali sad me na dvoboj ne
izaziva samo Abbone, nego cijela stvar, ja iz ove utvrde ne izlazim dok sve ne doznam. Hoce da
otputujem sutra ujutro? Dobro, on je gospodar u ovoj kuci, ali do sutra ujutro ja moram doznati.
Moram.«
»Morate? A tko vas na to sili?«
»Nitko nas ne sili da doznajemo, Adsone. Moramo, to je sve, cak i uz opasnost da krivo
shvatimo.«
Još uvijek sam bio zbunjen i ponižen rijecima što ih je Vilim izgovorio protiv mojeg reda i njegovih
opata. Pa pokušah donekle opravdati Abbonea trecom pretpostavkom, okoristivši se umijecem u
kojem sam, kako mi se cinilo, stekao zavidnu spretnost: »Niste razmotrili trecu mogucnost,
ucitelju«, rekoh. »Ovih smo dana primijetili, a jutros nam se to bjelodano potvrdilo, nakon onoga
*o nam je Nikola u povjerenju ispricao i pošto smo u crkvi culi ona govorkanja, da postoji tabor
talijanskih redovnika kojima je teško padalo što se na mjestu knjižnicara redaju stranci, koji Opata
optužuju da ne poštuje tradiciju, a koji se, koliko sam razumio, kriju iza starog Alinarda i guraju
ga preda se kao zastavu, da bi zahtijevali drugacije vladanje opatijom. Te sam stvari mogao dobro
shvatiti, jer i iskušeniku u njegovu samostanu do ušiju dopre mnogo rasprava aluzija i urota te
naravi. Opat se onda možda boji da bi vaša otkrica mogla poslužiti kao oružje njegovim
neprijateljima, pa tu stvar želi riješiti vrlo oprezno...«
»To je moguce. Ali ostaje naduta mješina koja ce pustiti da je ubiju.«
»A što vi mislite o mojim nagadanjima?« »Poslije cu reci.«
Bili smo u kloštru. Vjetar je sve jace divljao, svjetlo je postajalo mutnije, iako je tek bio prošao
deveti cas. Dan se bližio smiraju, a nama je preostajalo malo vremena. Pri vecernjoj ce Opat
jamacno obavijestiti redovnike kako Vilim više nema nikakva prava postavljati pitanja i posvuda
zalaziti.
»Kasno je«, rece Vilim, »a kad je vremena malo, teško onome tko ne sacuva mir. Moramo raditi
kao da je pred nama vjecnost. Treba da riješim jedan problem, kako se ulazi u finis Africae, jer bi
ondje mogao biti konacan odgovor. Nadalje, moramo spasiti jednu osobu, još ne mogu odrediti
koju. Napokon, valja da ocekujemo nešto u okolici staja, koje ceš ti držati na oku... Gle, kakve li
živosti...«
Naime, prostor izmedu Zgrade i kloštra postao je neobicno prometan. Casak prije, neki je
iskušenik, koji je dolazio iz Opatove kuce, otrcao prema Zgradi. Sad je odande izlazio Nikola te se
uputio prema spavaonicima. U kutu su clanovi jutrošnje skupine, Pacifik, Avmaro i Petar, o
necemu žustro razglabali s Alinardom, kao da ga nagovaraju.
Zatim se ucini da su nešto odlucili. Avmaro pridrži Alinarda koji se još opirao te s njim krenu
prema sjedištu opatije. Upravo su bili na ulazu, kadli iz spavaonice izide Nikola koji je u istom
pravcu vodio Jorgea. Vidje onu dvojicu gdje ulaze, šapnu nešto Jorgeu na uho, starina kimnu
glavom, ali ipak proslijediše prema kapitulu.
»Opat uzima stvar u svoje ruke...«, sumnjicavo promrsi Vilim -Iz Zgrade su izlazili drugi
redovnici koji su imali biti u skriptoriju, a odmah je za njima brzao Benno, koji nam dode u susret
još zabrinutiji.
»U skriptoriju vri«, rece nam, »nitko ne radi, svi medusobno o necem vatreno raspravljaju... Sto se
dogada?«
»Dogada se to da su osobe koje su se do jutros cinile najsumnjivijima mrtve sve do jedne. Do jucer
su se svi klonili Berengara, budalastog, nepouzdanog i pohotnog, zatim opskrbnika, osumnjicenog
2a herezu, i na kraju Malahije, koji je svima mrzak... Sad više ne znaju koga da se cuvaju, pa im je
hitno potrebno da nadu nekog neprijatelja i žrtvenog jarca. A svatko sumnja u svakoga, neke je
strah, kao tebe, neki su odlucili da prestraše nekog drugog. Svi ste odviše uzrujani. Adsone,
pogledavaj povremeno prema stajama. Ja se idem odmoriti.«
Zapravo sam se morao zacuditi: odmarati se kad ti je na raspolaganju svega nekoliko sati nije se
doimalo kao najmudrija odluka u tom trenutku. Ali sad sam vec poznavao svojeg ucitelja. Kad mu
je tijelo bilo najopuštenije, njegov je duh najgroznicavije radio.
Izmedu vecernje i povecerja
Gdje se ukratko isprica o nekoliko dugih sati pometnje.
Teško mi je pripovijedati o onome što se dogodilo u nekoliko iducih sati, izmedu vecernje i
povecerja.
Vilim je bio odsutan. Ja sam se smucao oko staja, ali nisam opažao ništa izvanredno. Konjušari su
natrag dovodili živine, uznemirene zbog vjetra, ali što se ostalog tice sve je bilo tiho.
Udoh u crkvu. Svi su vec bili na svojim sjedištima, ali Opat primijeti da nema Jorgea. Dade znak
da se odgodi pocetak bogoslužja. Pozva Benna kako bi ga poslao da traži starca. Ali Benna nije
bilo. Netko pripomenu da on sada vjerojatno posprema skriptorij prije nocnog zatvaranja. Opat se
lecnu i rece kako je odluceno da Benno ništa ne zatvara, jer ne poznaje pravila. Avmaro iz
Aleksandrije usta sa svojeg mjesta: »S dopuštenjem precasnog oca, ja cu ga poci pozvati...«
»Nitko te nije ništa pitao«, nabusito ce Opat, pa se Avmaro vrati na svoje mjesto, ne propustivši da
Pacifiku iz Tivolija dobaci neodre-div pogled. Opat pozva Nikolu, ali ni njega nije bilo. Podsjetiše
ga da se on brine oko vecere, na što Opat poprimi razocaran izražaj, kao da mu je krivo što svima
pokazuje koliko je uzbuden.
»Hocu da Jorge bude ovdje«, zavika, »potražite ga! Hajde, ti«, naredi ucitelju iskušenika.
Netko ga drugi upozori da nedostaje i Alinardo. »Znam«, rece Opat, »bolestan je.« Nalazio sam se
blizu Petra iz Sant'Albana i cuh kako kaže svojemu susjedu, Gunzu iz Nole, na nekom puckom
jeziku srednje Italije, koji sam djelomice razumio: »U to ni najmanje n« sumnjam. Danas kad je
nakon razgovora izašao iz kapitula, jadni je starac bio sav smucen. Abbone se ponaša kao ona
avignonska kurva!«
Iskušenici su bili prestrašeni. Njihova je nevjesta djetinjska tankocutnost ipak opažala napetost što
je vladala korom, kao što sam je opažao i ja. Prode nekoliko dugih casaka šutnje i nelagode. Opat
naloži da se govore neki psalmi te nasumce odredi tri, koje pravilo nije propisivalo za vecernju.
Svi stadoše gledati jedni u druge, a zatim poceše tiho moliti. Vrati se iskušenicki ucitelj, a za njim i
Benno, koji pognute glave pode na svoje mjesto. Jorgea nije bilo u skriptoriju, a nije ga bilo ni u
celiji. Opat zapovijedi da služba pocne.
Na kraju, prije nego što svi sidoše na veceru, odoh pozvati Vilima. Ležao je ispružen na ležaju,
odjeven, nepomican. Rece kako nije mislio da je tako kasno. Ukratko mu ispricah što se zbilo. On
kimnu glavom.
Na vratima blagovaonice vidjesmo Nikolu, koji je prije nekoliko sati pratio Jorgea. Vilim ga upita
je li starac odmah ušao k Opatu. Nikola rece da je morao dugo cekati pred vratima, jer su u
dvorani bili Alinardo i Avmaro iz Aleksandrije. Poslije je Jorge ušao i unutra ostao neke vrijeme, a
on ga je cekao. Zatim je izišao i u Nikoli -noj pratnji pošao u crkvu, koja je još bila pusta, sat
vremena prije vecernje.
Opat nas spazi kako razgovaramo s opskrbnikom. »Fra Vilime«, opomenu ga, »zar još vodite
istragu?« Pozva ga da po obicaju zauzme mjesto za njegovim stolom. Benediktinsko je gostoljublje
sveto.
Vecera protece tiše i turobnije nego inace. Opat je jeo preko volje, tištale su ga mracne misli. Na
kraju rece redovnicima neka požure na povecerje.
Alinardo i Jorge su još uvijek bili odsutni. Redovnici su jedni drugima pokazivali prazno
slijepcevo mjesto i šaputali. Po završetku obreda Opat pozva sve da govore posebnu molitvu za
spas Jorgea iz Burgosa. Nije bilo jasno misli li na spas života i tijela ili na vjecni spas. Svi shvatiše
da nova nesreca prijeti da se obori na tu redovnicku obitelj. Zatim Opat naloži da žurnije nego
obicno pohrle u svoje celije. Naloži da nitko, i naglasi rijec 'nitko', ne ostane izvan spavaonice.
Preplašeni iskušenici izidoše prvi, s kukuljicom na licu, pognutih glava, ne dajuci jedni drugima
znakove rukama, ne lupajuci se laktima, ne osmjehujuci se kradom i ne dijeleci jedni drugima
vragolaste i potajne udarce nogama kojima su se obicavali zadirkivati (jer i iskušenik Je> premda
mladi redovnik, ipak djecak, koji malo haje za gundanje svojeg ucitelja, i on ne može sprijeciti da
se oni cesto vladaju djecaci, kao što iziskuje njihova nježna dob).
Kad izidoše odrasli, prikrpih se, sve kao da necu, skupini koja je sad u mojim ocima slovila kao
»talijanska«. Pacifik je rogoborio Aymaru: »Zar zaista misliš da Abbone ne zna gdje je Jorge?« A
Aymaro mu je odgovarao: »Možda i zna, a možda zna i da se odatle nikad više nece vratiti. Možda
je stari previše tražio, pa ga Abbone više nece...«
Nakon povecerja
Dok smo ja i Vilim hinili da se povlacimo prema hodocasnickom domu, ugledasmo Opata gdje
ulazi u Zgradu kroz vrata blagovaonice, koja su još bila otvorena. Vilim savjetova da malo
pricekamo, pa kad u ravnici više nije bilo ni žive duše, naredi mi da ga slijedim. Hitro prijedosmo
praznu cistinu i udosmo u crkvu.
Gdje Vilim, gotovo slucajno, otkrije tajnu kako se ulazi u jinis Africae.
Smjestimo se, kao placeni ubojice, u zasjedu kraj ulaza, iza stupa, odakle se moglo motriti na
kapelu s lubanjama.
»Abbone je otišao zatvoriti Zgradu«, rece Vilim. »Kad iznutra zakracuna vrata, moci ce izaci
jedino kroz kosturnicu.«
»A onda?«
»A onda cemo vidjeti što ce.«
Nismo mogli znati što radi. Prošao je citav sat, ali on još nije izašao. Otišao je u finiš Africae, rekoh.
Možda, odvrati Vilim. Spreman da se upustim u izražavanje više pretpostavki, dometnuh: možda
je opet izašao kroz blagovaonicu i otišao tražiti Jorgea. A Vilim ce: i to je moguce. Možda je Jorge
vec mrtav, opet cu ja. Možda je u Zgradi i upravo ubija Opata. Možda su obojica negdje drugdje, a
netko drugi ih vreba iz zasjede. Što hoce »Talijani?« I zašto je Benno tako uplašen? Da to nije
krinka koju je navukao na lice da bi nas obmanuo? Zašto se zadržao u skriptoriju za vrijeme
vecernje, kad ne zna kako se Zgrada zatvara ni kako se iz nje izlazi? Je li se htio otisnuti u labirint?
»Sve je moguce«, rece Vilim. »Ali jedno je dino jest, ili je bilo, ili ce biti. Naposljetku, milost nas
Božja obdaruje bjelodanom izvjesnošcu?«
»Kojom?« upitah pun nade.
»Da fra Vilim iz Baskervillea, koji sad ima dojam da je vec sve shvatio, ne zna kako da dode u finiš
Africae. Idemo u staje, Adsone, u staje!«
»A ako nas nade Opat?«
»Pravit cemo se da smo dvije prikaze.«
Rješenje mi baš nije djelovalo izvodljivim, ali sam šutio. Vilim je postajao živcan. Izadosmo kroz
sjeverni portal i prijedosmo preko groblja, dok je vjetar snažno fijukao. Zamolih Gospodina da nas
dvojica ne sretnemo dvije prikaze, jer te noci opatija nije oskudijevala dušama bez pokoja.
Stigosmo do staja i cusmo kako konji sve razdraženije ržu, uznemireni pobješnjelim elementima.
Na glavnim vratima gradevine, u visini prsiju odraslog muškarca, nalazile su se široke metalne
rešetke kroz koje se moglo vidjeti unutra. U mraku nazresmo konjske obrise, a ja prepoznali
Vranca, jer je stajao prvi slijeva. S njegove desne strane treca živina u redu podignu glavu
osjecajuci našu nazocnost te zanjišti. Nasmiješili se: »Tertius equi«, rekoh.
»Što?« upita Vilim.
»Ništa, sjetio sam se jadnog Salvatorea. S tim je konjem htio napraviti tko zna kakvu vradžbinu, a
na svojem je latinskom to oznacavao kao tertius equi. A to bi bilo u.«
»U?« upita Vilim koji je moje naklapanje slušao ne poklanjajuci mu previše pozornosti.
»Jest, zato što tertius equi navodno ne znaci treci konj, nego trece od konj, a trece slovo rijeci konj
jest u. Ali to je budalaština...«
Vilim me pogleda, a meni se u mraku ucini da razabirem njegovo izbezumljeno lice: »Bog te
blagoslovio, Adsone!« kliknu. »Pa naravno, suppositio materialis, rijeci se uzimaju de dicto a ne de
re... Kako sam glup!« Upravo je sam sebe raspalio dlanom po celu da se zacuo prasak, i mislim da
ga je to moralo prilicno zaboljeti. »Djecace moj, po drugi put danas na tvoja usta progovara
mudrost, najprije u snu, a sad na javi! Trci, trci u svoju celiju i uzmi svijecu, pace obje koje smo
ondje sakrili. Nastoj da te ne vide i smjesta mi se pridruži u crkvi! Ništa ne pitaj, hajde!«
Podoh ništa ne pitajuci. Svjetiljke su bile pod mojom slamaricom, pune ulja, jer sam se ja vec bio
pobrinuo da ga dobavim. Kresivo sam imao pod habitom. S tim dvjema dragocjenim napravama u
njedrima potrcah u crkvu.
Vilim je stajao ispod tronošca i ponovno citao pergament s Venancijevim bilješkama.
»Adsone«, rece mi, »primum etseptimum de quatuor ne znaci prvo i sedmo od njih cetiri, nego od
cetiri, od rijeci cetiri!« Još nisam razumio, a onda mi sinu: »Super thronos viginti quatour! Natpis!
Verset-Rijeci uklesane iznad zrcala!«
»Hajdemo!« rece Vilim, »moždajoš možemo nekome spasiti život!«
»Kome?« zapitah ga dok se naprezao oko lubanja da bi otvorio prolaz u kosturnicu.
»Nekome tko to ne zaslužuje«, rece. I zacas se nadosmo u podzemnom hodniku, zapalismo svijece
i krenusmo prema vratima što su vodila u kuhinju.
Vec sam kazao da je na tome mjestu valjalo gurnuti drvena vrata da bismo se zatekli u kuhinji iza
ognjišta, podno pužolikih stuba koje su se penjale u skriptorij. I upravo dok smo gurali vrata,
zacusmo s lijeve strane potmulu buku u zidu. Dopirala je iz pregrade bocno od vrata kojom se
završavao red udubina s lubanjama i kostima. Taj je potez zida, umjesto da ima zadnju udubinu,
bio pun, sastavljen od velikih cetvrtastih kamenih gromada, sa starom nadgrobnom plocom u
sredini, u koju su bili urezani isplavljeni monogrami. Udarci kao da su dolazili s nekog mjesta iza
ploce, ili iznad ploce, dijelom iza zida, dijelom gotovo iznad naših glava.
Da se tako nešto zbilo nocu, odmah bih bio pomislio na mrtve redovnike. Ali sad sam bio svikao
da gore stvari ocekujem od živih redovnika. »Tko bi to mogao biti?« upitah.
Vilim otvori vrata provuce se iza ognjišta. Udarci su se culi i duž zida što se protezao uz pužasto
stubište, kao da je netko zatocen u zidu, ili pak iz debljine zida (koji je bio doista prostran) za koju
se moglo pretpostaviti da ispunja prostor izmedu unutrašnje plohe u kuhinji i vanjske plohe
južnoga tornja.

http://www.book-forum.net

34Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:50 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Netko je zatvoren tu unutra«, rece Vilim. »Uvijek sam se pitao ne postoji li neki drugi pristup do
finiš Africae u ovoj Zgradi koja obiluje tolikim prolazima. Ocito je da postoji. Iz kosturnice se, prije
nego što se popne u kuhinju, otvara dio zida i uspinje stubištem koje je paralelno s ovim, a koje je
skriveno u zidu i vodi izravno u zazidanu sobu.«
»Ali tko je sada unutra?«
»Druga osoba. Jedna je u finiš Africae, druga je pokušala poci za njom, ali mora da je osoba koja se
nalazi gore zakocila mehanizam koji upravlja obama ulazima. Posjetitelj je tako uhvacen u klopku.
Vjerojatno se sad batrga iz petnih žila, jer pretpostavljam da kroz to crijevo ne prolazi mnogo
zraka.«
»A tko je to? Spasimo ga!«
»Vidjet cemo uskoro tko je to. A spasiti ga možemo samo ako me hanizam otkocimo odozgor, jer
za ovu stranu ne znamo tajnu. Prema tome, brzo se penjimo!«
Tako i ucinismo. Popesmo se u skriptorij, a odande u labirint te domalo stigosmo do južnog tornja.
Cak sam dvaput morao suspregnuti svoju žestinu, jer je te veceri vjetar što je prodirao kroz
pukotine stvarao zracne struje koje su navirale u te otvore i stenjuci hujale sobama i otpuhivale po
stolovima rasute listove, pa sam rukom morao štititi plamen.
Ubrzo se nadosmo u sobi sa zrcalom, sad vec spremni na igru izoblicavanja što nas je cekala.
Podigosmo svjetiljku i osvijetlismo versete iznad okvira, super thronos vigniti quatuor... Sada je tajna
bila objašnjena: rijec quatour. Ima sedam slova, trebalo je pritisnuti na q i na r. Uzbuden, htjedoh to
ja uciniti. Žurno odložih svjetiljku na stol u sredini sobe, ali sam to uradio uzrujano, i plamen
liznu uvez neke knjige koja je ondje ležala.
»Pazi blesane!« povika Vilim, puhnu i ugasi plamen. »Zar hoceš užgati knjižnicu?«
Ispricah se i uzeh ponovno paliti svijecu. »Nije važno«, rece Vilim, »dovoljna je moja. Uhvati je i
osvijetli mi, jer je natpis previsoko, ti ga ne bi mogao dosegnuti. Požurimo.«
»A što ako je unutra netko naoružan?« upitah dok je Vilim, gotovo pipajuci, tražio kobna slova
propinjuci se na vršcima prstiju da bi dokucio verset iz Apokalipse.
»Rasvijetli mi, sto mu vragova, ne boj se, Bog je s nama!« odvrati mi prilicno nesuvislo. Njegovi su
prsti doticali q od quatuor, a ja sam stajao nekoliko koraka dalje i vidio bolje od njega što radi. Vec
sam rekao da su slova verseta izgledala kao da su urezana ili uklesana u zid. Ocevidno su slova
rijeci quatuor bila nacinjena od metalnih kalupa, iza kojih je bio uložen i zazidan cudesan
mehanizam. Naime, kad je gurnuo q, zacu se nešto kao suho pucketanje, a isto se dogodi kad
Vilim pritisnu na r. Cijeli okvir zrcala kao da je odskocio, a staklena površina ispade unatrag.
Zrcalo je bila vratnica, kojoj su šarke bile s lijeve strane. Vilim umetnu ruku u otvor koji je nastao
izmedu desnog ruba i zida, te ga potegnu k sebi. Vrata se škripajuci otvore prema nama. Vilim se
progura kroz otvor, a ja kliznuh za njim, držeci svijecu visoko nad glavom.
Dva sata nakon povecerja, na kraju šestog dana, u gluho doba noci kojom je pocinjao sedmi dan,
mi smo ušli u finiš Africae.
SEDMI DAN
Noc
Gdje bi, kad bismo htjeli nabrojati cudesna otkrica o kojima se ovdje govori, naslov morao biti dug kao
poglavlje, sto se protivi obicaju.
Nadosmo se na pragu sobe oblikom slicne ostalim trima slijepim osmorokutnim sobama, u kojoj je
vladao opor vonj ustajalosti i vlagom natopljenih knjiga. Svijeca koju sam držao visoko najprije
obasja svod, a zatim ruku pomakoh naniže, udesno i ulijevo, pa plamen rasprostrte mutnu
svjetlost po udaljenim policama duž zidova. Napokon u sredini spazismo stol, pretrpan papirima,
a iza stola spodobu koja je sjedila i izgledala kao da nas ceka, nepokretna u mraku, ako je još
uopce bila živa. I prije nego što joj je svijeca osvijetlila lice, Vilim je oslovi.
»Sretne li noci, casni Jorge«, rece. »Jesi li nas cekao?«
Sad kad smo stupili koji korak naprijed, svjetiljka je obasjavala starcevo lice koje nas je gledalo kao
da može vidjeti.
»Jesi li to ti, Vilime iz Baskervillea?« zapita. »Cekao sam te još od popodneva, prije vecernje, kad
sam se ovamo došao zatvoriti. Znao sam da ceš doci.«
»A Opat?« upita Vilim. »Bacaka li se to on u tajnom stubištu?«
Jorge je casak oklijevao: »Zar je još živ?« upita. »Mislio sam da mu je vec ponestalo zraka.«
»Prije nego što pocnemo razgovarati«, rece Vilim, »htio bih ga spasiti. Ti mu odavde možeš
otvoriti.«
»Ne«, rece umorno Jorge, »više ne mogu. Mehanizmom se rukuje odozdo tako da se upre o plocu,
pa ovdje gore odapne poluga koja otvara ona vrata u pozadini, iza onog ormara«, pa pokaza iza
svojih leda. »Pokraj ormara bi mogao vidjeti koloturu s utezima koja odavde upravlja
mehanizmom. Ali kad sam cuo da se kolutura okrece, što je bio znak da je Abbone odozdo ušao,
otrgnuo s am konopac koji održava ravnotežu i konopac se presjekao. Sada je prolaz zatvoren i ne
možeš ponovno zavezati niti te naprave. Opat je mrtav.« »Zašto si ga ubio?«
»Danas kad je poslao po mene, rekao mi je da je zahvaljujuci tebi sve otkrio. Nije još znao što sam
ja pokušavao zaštititi, nikada nije posve tocno doznao koja su blaga i namjene knjižnice. Zatražio
je od mene da mu objasnim ono što on ne zna. Htio je da se otvori finiš Africae. Talijanski tabor je
od njega zahtijevao da stane na kraj onome što oni nazivaju zagonetkom koju smo pothranjivali ja
i moji prethodnici. Razdire ih pohlepa za novim...«
»A ti si mu po svoj prilici obecao da ceš doci ovamo i skoncati svoj život kao što si skoncao živote
drugima, tako da se ocuva cast opatije i da nitko ništa ne dozna. Onda si ga uputio kako da dode
ovamo, poslije, da to provjeri. Zapravo si ga cekao da ti ubiješ njega. Zar nisi pomišljao da bi
mogao uci iz zrcala?«
»Nisam, Opat je niska rasta, ne bi bio kadar sam dosegnuti verset. Uputio sam ga na ovaj prolaz,
za koji sam još samo ja znao. Njime sam se služio mnogo godina, jer mi je to u mraku bilo
jednostavnije. Bilo je dovoljno doci do kapele, i onda slijediti mrtvacke kosti, sve do kraja
prolaza.«
»I tako si ga ovamo namamio znajuci da ceš ga ubiti...«
»Nisam se cak ni u njega mogao pouzdati. Bio sam prestrašen. Postao je znamenit zato što je u
Fossanovi uspio iznijeti dugacko tijelo niz pužasto stubište. Nepravedne li slave! Sad je mrtav zato
što više nije znao kako da iznese vlastito tijelo.«
»Cetrdeset si se godina njime koristio. Kad si opazio da ceš oslijepiti i da više neceš moci nadzirati
knjižnicu, lukavo si postupao. Dao si da se opatom izabere covjek u kojega ceš se moci pouzdati, a
isposlovao si da se knjižnicarom imenuje prvo Roberto iz Bobbija, jer si mu mogao naredivati po
svojem nahodenju, a zatim Malahija, kojem je bila potrebna tvoja pomoc i koji se nije mogao
maknuti da tebe ne pita za savjet. Cetrdeset si godina gospodario ovom opatijom. To je shvatila
talijanska skupina, to je Alinardo ponavljao, ali ga nitko nije slušao jer su držali da je sad vec
slabouman, zar ne? Ti si, medutim, cekao još mene, a ne bi bio mogao zaprijeciti pristup preko
zrcala, jer je mehanizam uzidan. Zašto si me cekao, kako si mogao biti siguran da cu doci?« Vilim
je pitao, ali se po njegovu glasu dalo naslutiti da vec pogada odgovor i da ga ocekuje kao nagradu
za svoju spretnost.
»Od prvog sam dana shvacao da ceš ti shvatiti. Po tvojem glasu, po nacinu na koji si me ponukao
da raspravljam o onome o cemu nisam htio da se govori. Znaš, dovoljno je misliti da u svojem
duhu dokuciš tude misli. A osim toga, cuo sam kako ostalim redovnicima postavljaš pitanja, koja
su sva bila prava. Ali nikad nisi ispitivao o knjižnici, kao da ti je vec poznata svaka njezina tajna.
Jedne sam noci došao pokucati na vrata tvoje celije, a tebe nije bilo. Jamacno si bio ovdje. Iz
kuhinje su bile nestale dvije svjetiljke, to sam cuo od jednog sluge. 1 napokon, kad ti je Severin
pristupio da s tobom razgovara o nekoj knjizi, bio sam uvjeren da si baš meni na tragu.«
»Ali si mi uspio ukrasti knjigu. Otišao si Malahiji koji dotad nije ništa razumio. Progonjenog
svojom ljubomorom, tog je ludova i dalje opsjedala pomisao kako mu je Adelmo preoteo
ljubljenog Berengara, koji je sada želio mladu put nego što je njegova. Nije shvacao kakve veze
ima Venancije s tom pricom, a ti si mu još više pomutio pamet. Rekao si mu kako je Berengar imao
odnos sa Severinom i kako mu je zauzvrat dao neku knjigu a finiš Africae. Ne znam tocno što si mu
rekao. Malahija je otišao Severinu, mahnit od ljubomora, i ubio ga. Zatim nije dospio tražiti knjigu
koju si mu ti opisao, jer je stigao opskrbnik. Je li tako bilo?«
»Manje-više.«
»Ali ti nisi htio Malahijinu smrt. On vjerojatno nikada nije gledao knjige u finiš Africae, vjerovao ti
je, pokoravao se tvojim zabranama. Nije se ni u što pacao, osim što je uvecer po knjižnici
rasporedivao opojne biljke, da se zastraše moguci znatiželjnici. Pribavljao mu ih je Severin. Zato je
toga dana Severin Malahiju pustio u bolnicu, to je bio njegov svakodnevni posjet da bi uzeo svježe
trave koje mu je on svaki dan pripremao po Opatovu nalogu. Jesam li pogodio?«
»Pogodio si. Nisam želio Malahijinu smrt. Rekao sam mu neka svakako pronade knjigu i da je
ostavi ovdje ne otvarajuci je. Rekao sam mu da ima moc zemaljskih štipavaca. Ali bezumniku se
po prvi put prohtjelo da radi po svojoj glavi. Nisam htio da umre, bio je vjeran izvršitelj. Nemoj mi
ponavljati što sve znaš, znam da znaš. Ne želim podržavati tvoj ponos, za to se ti vec sam brineš.
C uo sam te jutros u skriptoriju kako Benna ispituješ o Coena Cypriani. Bio si vrlo blizu istini. Ne
znam kako si otkrio tajnu zrcala, ali kad sam od Opata doznao da si mu ti natuknuo o finiš Africae,
bio sam uvjeren da ceš ubrzo ovamo doprijeti. Zbog toga sam te cekao. I što sad hoceš?«
»Hocu da vidim«, rece Vilim, »zadnji rukopis u uvezanom svesku koji sadrži arapski tekst, sirijski
tekst i tumacenje ili prijepis Coena Cypriani. Hocu da vidim taj grcki primjerak, koji je vjerojatno
napravio neki Arapin ili Španjolac, a koji si ti našao kad si kao pomocnik Pavla iz Riminija
postigao da te pošalju u tvoju zemlju da prikupiš najljepše leonske i kastilijanske rukopise
Apokalipse, što je predstavljalo plijen zbog kojeg si tu u opatiji postao glasovit i koji ti je omogucio
da dobiješ knjižnicarsko mjesto, iako je bio red da ga dobije Alinardo, koji je od tebe bio deset
godina stariji. Hocu da vidim taj grcki primjerak ispisan na lanenom papiru, koji je tada bio vrlo
rijedak, a takav se proizvodio upravo u Silosu kraj Burgosa, tvojem zavicaju. Hocu da vidim
knjigu koje si se ti ondje dokopao, pošto si je procitao, jer nisi htio da je itko drugi procita, i koju si
sakrio ovdje i pomno je cuvao, a nisi je uništio zato što covjek kao ti ne uništava knjigu, nego je
samo pohranjuje i pazi da je nitko ne takne. Hocu da vidim drugu knjigu Aristotelove Poetike, za
koju su svi smatrali da je izgubljena ili da nikada nije ni napisana, a koje ti cuvaš možda jedini
primjerak.«
»Kakav bi ti veliki knjižnicar bio, Vilime«, rece Jorge tonom u kojem se istovremeno osjecalo
udivljenje i žaljenje. »Znaci, znaš baš sve. Dodi, mislim da se s tvoje strane stola nalazi klupica.
Sjedi, evo tvoje nagrade.«
Vilim sjede i odloži svijecu koju sam mu dodao, tako da je Jorgeovo lice osvjetljavala odozdo.
Starac uze svezak koji je imao ispred sebe i da mu ga. Ja prepoznah uvez, bila je to knjiga koju sam
otvorio u bolnicu misleci da je arapski rukopis.
»Citaj, hajde, listaj, Vilime«, rece Jorge. »Pobijedio si.«
Vilim pogleda svezak, ali ga ne dodirnu. Iz mantije izvuce par rukavica, ali ne onih svojih kojima
su vrhovi prstiju bili otkriveni, nego onakvih kakve je nosio Severin kad smo ga našli mrtva.
Polako otvori iskrzani, trošni uvez. Ja se približih i nagnuh se preko njegova ramena. »Jorge
svojim tananim sluhom zacu šum mojeg pokreta. Rece: »Jesi li ti tu, djecace? I tebi cu je pokazati...
poslije.«
Vilim brzo preleti prve stranice. »Ovo je arapski rukopis o izrekama nekog ludaka, prema
katalogu«, rece. »O cemu je rijec?«
»Oh, glupe nevjernicke legende, u kojima se tvrdi da su ludaci sposobni za oštroumne dosjetke
kojima se cude i njihovi svecenici i koje ushicuju njihove kalife...«
»Druga je knjiga sirijski rukopis, no po katalogu je to prijevod egipatske knjižice o alkemiji. Kako
to da je u ovoj zbirci?«
»To je egipatsko djelo iz treceg stoljeca naše ere. Povezano je sa sljedecim djelom, ali je manje
opasno. Nitko ne bi obracao pozornost trabunjanjima nekakvog africkog alkemicara. Postanak
svijeta pripisuje Božjem smijehu...« Podignu glavu i izgovori, služeci se svojim cudesnim
pamcenjem citatelja koji vec cetrdeset godina samome sebi ponavlja ono što je procitao dok ga još
nije iznevjerio vid: »Tek što se Bog nasmija, rodi se sedam bogova koji zavladaše svijetom, tek što
prasnu u smijeh, pojavi se svjetlost, i drugi put se nasmija i pojavi se voda, i bude dan sedmi
otkako se on smije i nastade duša... Ludorije. Kao i spis koji dolazi za tim, jednoga od bezbrojnih
budalaša koji su uzeli tumacili Coenu... Ali ne zanimaju tebe ti spisi.«
Vilim je doista brzo prešao te stranice i stigao do grckog teksta. Odmah opazih da su listovi
nacinjeni od drugacije, mekše tvari. Prvi je bio gotovo otrgnut, dio margine mu je bio izjeden, a
sav je bio posut blijedim mrljama, kakve vrijeme i vlaga obicno ostavljaju na drugim knjigama.
Vilim procita prve retke, najprije na grckom, a zatim ih prevede na latinski i nastavi na tom jeziku,
tako da sam i ja mogao doznati kako pocinje kobna knjiga.
U prvoj smo se knjizi bavili tragedijom i kazali kako izazivajuci sucut i strah postiže ocišcenje od
takvih osjecaja. Kao što smo obecali, sada cemo se baviti komedijom (a uz nju i satirom i mirnom) i
kazati kako izazivajuci užitak u smiješnome dovodi do ocišcenja od tog stanja uzbudenosti. Koliko
je to stanje vrijedno razmatranja, vec smo rekli u knjizi o duši, utoliko što je — jedini medu svim
bicima — covjek sposoban da se smije. Odredit cemo dakle kakvu vrstu radnje oponaša komedija,
zatim cemo prouciti nacine na koje komedija izaziva smijeh, a ti su nacini djela i govor. Pokazat
cemo kako djela postaju smiješnima prispodobom najboljeg s najgorim i obratno, iznenadenjem
kroz obmanu, preko nemoguceg i preko kršenja prirodnih zakona, preko nevažnog i
nedosljednog, ponižavanjem likova, uporabom lakrdijaških i prostackih pantomima, neskladom,
izborom najnedostojnijih stvari. Pokazat cemo zatim kako govor postaje smiješan nesporazumima
izmedu slicnih rijeci za razlicite stvari i razlicitih za slicne stvari, brbljivošcu i ponavljanjem,
igrama rijeci, umanjenicama, greškama u izgovoru i lošim tudicama...«
Vilim se mucio prevodeci, tražeci prave rijeci, tu i tamo zastajkujuci. Dok je prevodio, osmjehivao
se kao da prepoznaje stvari na koje je i ocekivao da ce naici. Naglas procita prvu stranicu, zatim
prestade kao da ga dalje više ne zanima, pa žurno prelista iduce stranice. No poslije nekoliko
listova zape, jer su listovi bili uzajamno spojeni, kao što se dogada kad se papirna tvar natopi
vlagom i pokvari pa stvori neku vrstu ljepljive smjese. Jorge primijeti da je prestalo šuštanje
listova pa stade nukati Vilima.
»Deder citaj, listaj. Tvoja je, zaslužio si je.«
Vilim se nasmija, a djelovao je kao da se silno zabavlja: »Znaci nije tocno da me smatraš tako
pronicavim, Jorge! Ti to ne možeš vidjeti, ali ja imam rukavice. Tako sputanim prstima ne
uspijevam razdvajati listove. Morao bih listati golim rukama, a prste vlažiti jezikom, kao što sam
slucajno radio danas kad sam citao u skriptoriju, pa mi se iznenada razjasnila i ta zagonetka, i
morao bih tako i nastaviti sve dok mi otrov u dovoljnoj mjeri ne prode kroz usta. Mislim na otrov
koji si ti jednog dana, prije mnogo vremena, ukrao iz Severinove radionice, jer si se možda vec
tada zabrinuo kad si u skriptoriju cuo kako netko izražava znatiželju bilo o finiš Africae, bilo o
izgubljenoj Aristotelovoj knjizi, bilo i o jednom i o drugom. Vjerojatno si dugo cuvao staklenku,
pridržavajuci sebi mogucnost da je upotrijebiš kad budeš osjetio opasnost. A osjetio si je prije
nekoliko dana, kad se, s jedne strane, Venancije odviše približio predmetu te knjige, a s druge se
Berengar, lakomisleno, tašto, da bi zadivio Adelma, pokazao manje povjerljivim nego što si se ti
nadao. Tad si došao i namjestio svoju klopku. U zadnji cas, jer je noc poslije toga Venancije prodro
ovamo, ukrao knjigu, nestrpljivo je prelistao s gotovo tjelesnom proždrljivošcu. Zakratko mu je
pozlilo pa je otrcao tražiti pomoc u kuhinji. Ondje je umro. Varam se?«
»Ne, hajde dalje.«
»Ostalo je jednostavno. Berengar nalazi u kuhinji Venancijevo tijelo, boji se da to za sobom ne
povuce istragu, jer je u biti to što je Venancije nocu bio u Zgradi posljedica onoga što je on
prethodno odao Adelmu. Ne zna što ce, naprti tijelo preko ramena i baca ga u žaru punu krvi,
misleci da ce svi povjerovati kako se utopio.«
»A kako ti znaš da se tako zbilo?«
»To i ti znaš, vidio sam kako si reagirao kad su kod Berengara našli krvavu krpu. Tom je krpom taj
lakoumnik obrisao ruke pošto je Venancija gurnuo u krv. No kako je nestao, mogao je nestati
jedino s knjigom koja je sad vec pobudivala i njegovu radoznalost. I ti si ocekivao da ce ga negdje
naci, ne okrvavljena, nego otrovana. Ostalo je jasno. Severin pronalazi knjigu, jer je Berengar
najprije otišao u bolnicu u namjeri da je procita daleko od tudih pogleda. Malahija ubija Severina
jer si ga na to ti nahuškao, te umire pošto se vratio ovamo da sazna što je to toliko zabranjeno u
predmetu zbog kojega je postao ubojicom. Sad imamo objašnjenje za sve leševe... Koji glupan...«
»Tko?«
»Ja. Zbog jedne sam Alinardove recenice povjerovao da niz zlocina slijedi ritam sedam trublja
Apokalipse. Tuca za Adelma, a to je bilo samoubojstvo. Krv za Venancija, a to je bila nastrana
Berengarova zamisao. Voda za samog Berengara, a to je bio stjecaj okolnosti. Trecina zemlje za
Severina, a Malahija ga je udario armilarnom sferom zato što je to bila jedina stvar koja mu je
došla pod ruku. Na koncu, štipavci za Malahiju... Zašto si mu rekao da knjiga ima moc zemaljskih
štipavaca?«
»Zbog tebe. Alinardo ti je priopcio svoju pomisao, zatim sam od nekoga cuo kako je tebi izgledala
uvjerljivom... Tada sam se osvjedocio da tim umiranjem upravlja Božji naum i da ja za nj nisam
odgovoran. Pa sam Malahiji najavio da ce, bude li radoznao, poginuti po tom istom Božjem
naumu, kao što se zaista i dogodilo.«
»Tako je, dakle... Izradio sam pogrešan obrazac da bih protumacio krivceve postupke, a krivac mu
se prilagodio. I upravo me taj pogrešni obrazac naveo na tvoj trag. U naše je vrijeme svatko
opsjednut Ivanovom knjigom, ali mi se cinilo da ti o njemu najviše razmišljaš, i to ne toliko zbog
svojih umovanja o Antikristu, nego zato što potjeceš iz zemlje koja je dala najraskošnije
Apokalipse. Jednoga dana mi je rekao da si najljepše rukopise te knjige u knjižnicu donio ti. Onda
je Alinardo drugi dan buncao o svojem zagonetnom neprijatelju koji je boravio u Silosu da bi
tražio knjige (zacudilo me to što kaže kako se prije vremena vratio u carstvo mraka: u prvi se cas
moglo pomisliti kako misli reci da je umro mlad, a on je zapravo aludirao na tvoju i sljepocu).
Silos je blizu Burgosa, a jutros sam u katalogu našao niz S nabavki koje se ticu svih hispanskih
Apokalipsa, u razdoblju u kojem si ti naslijedio ili se spremao naslijediti Pavla iz Riminija. A u toj
skupini nabavljenih knjiga nalazila se i ova. Samo što nisam mogao biti siguran u svoju
rekonstrukciju sve dok nisam doznao da je ukradena knjiga od lanenog papira. Tad sam se sjetio
Silosa i postao siguran. Naravno, malo-pomalo kako se izgradivala predodžba o toj knjizi i o
njezinoj otrovnosti, raspadala se predodžba o apokaliptickom obrascu, pa ipak mi nije polazilo za
rukom da shvatim kako to da i knjiga i redoslijed trublja vode k tebi, a pricu s knjigom sam bolje
razumio baš zato što me ulomak iz Otkrivenja upucivao na tebe, i tako me primorao da mislim na
tebe i na tvoje rasprave o smijehu. Zbog toga sam veceras, premda više nisam vjerovao u
apokalipticki obrazac, htio pregledati staje, gdje sam ocekivao da cu zacuti zvuk šeste trublje, i baš
mi je u stajama, pukim slucajem, Adson pružio kljuc za ulazak u finiš Africae.«
»Ne pratim te«, rece Jorge. »Oholiš se što mi možeš pokazati kako si slijedeci svoje rasudivanje
stigao do mene, a dokazuješ mi naprotiv da si u tome uspio slijedeci krivo rasudivanje. Što mi
želiš reci?«
»Tebi ništa. Zbunjen sam, to je sve. Ali nije važno. Ovdje sam.«
»Gospodin je zasvirao u sedam trublja. A ti si, makar i u zabludi, cuo nejasnu jeku tog zvuka.«
»To si vec kazao u sinocnjoj propovijedi. Pokušavaš se uvjeriti da se prica odigrala po Božjem
naumu, kako bi samome sebi prikrio cinjenicu da si ubojica.«
»Ja nisam nikoga ubio. Svatko je od njih izgubio život slijedeci vlastitu sudbinu zbog svojih
grijeha. Ja sam bio tek orude.«
»Jucer si rekao da je i Juda bio orude. To nije sprijecilo da bude proklet.«
»Prihvacam opasnost da budem proklet. Gospodin ce me odriješiti, jer zna da sam radio za
njegovu slavu. Moja je dužnost bila da štitim knjižnicu.«
»Još prije nekoliko casaka bio si spreman ubiti i mene, pa cak i ovog djecaka...«
»Oštroumniji si, ali ne i bolji od ostalih.«
»I što ce se sada dogoditi, sad kad sam osujetio tvoju zasjedu?«
»Vidjet cemo«, odgovori Jorge. »Ne želim nužno tvoju smrt. Možda te uspijem uvjeriti. Ali najprije
mi kaži kako si pogodio da je posrijedi druga Aristotelova knjiga?«
»Dakako, ne bi mi bile dovoljne tvoje anateme protiv smijeha, a ni ono malo što sam doznao o
raspravi koju si vodio s ostalima. Pomoglo mi je nekoliko bilježaka što ih je ostavio Venancije.
Isprva nisam razumio što znace. No u njima su se spominjali bestidna stijena koja se kotrlja
ravnicom, cvrcci koji ce cvrcati pod zemljom, casne smokve. Vec sam bio procitao nešto slicno:
ovih sam dana to provjerio. To su primjeri koje je Aristotel navodio vec u prvoj knjizi Poetike i u
Retori-
Zatim sam se sjetio da Izidor iz Sevilje komediju opisuje kao nešto što pripovijeda stupra virginum
et amores 'meretricum... Postepeno mi se u duhu ocrtavala ta druga knjiga onakva kakva je morala
biti. Mogao bih ti je gotovo cijelu ispricati a da ne procitam stranice što bi me navodno zarazile.
Komedija nastaje u komai, to jest u seljackim naseljima, kao vesela svetkovina nakon gozbe ili
blagdana. Ne pripovijeda o slavnim i mocnim ljudima, nego o niskim i smiješnim svatovima, koji
nisu zli, i ne završava smrcu protagonista. Ucinak smiješnoga postiže pokazujuci mane i poroke
obicnih ljudi. Tu Aristotel sklonost smijehu vidi kao dobru sposobnost, koja može imati i
spoznajnu vrijednost, jer nas preko duhovitih zagonetaka i neocekivanih metafora, iako nam
govori stvari razlicite od onoga što jest, kao da laže, zapravo tjera da ih bolje pogledamo te nas
navodi da kažemo: eto, stvari su stajale baš tako, a ja to nisam znao. Do istine dopire prikazujuci
ljude
1 svijet gorima nego što jesu ili nego što mi mislimo, u svakom slucaju
gorima nego što su nam ih pokazali junacki spjevovi, tragedije, životi svetaca. Je li tako?«
»Uglavnom. Jesi li je rekonstruirao citajuci druge knjige?«
»Na mnogima je od njih radio Venancije. Mislim da se Venancije odavno dao u potragu za tom
knjigom. Mora da je u katalogu procitao oznake koje sam procitao i ja, i uvjerio se da je to knjiga
koju traži. Kad je cuo kako o njoj Berengar govori Adelmu, jurnuo je kao lovacki pas kad nanjuši
zeca.«
»Tako je bilo, to sam odmah shvatio. Razumio sam da je kucnuo cas kad cu knjižnicu morati
braniti zubima...«
»I tad si upotrijebio mast. Zacijelo si se namucio... u mraku.«
»Sad vec više vide moje ruke negoli tvoje oci. Severinu sam ukrao i kist. A i ja sam navukao
rukavice. To je bila dobra zamisao, zar ne? Dugo ti je trebalo da se dovineš...«
»Jest. Ja sam zamišljao neki složeniji uredaj, kakav otrovan zub ili nešto slicno. Moram reci daje
tvoje rješenje bilo uzorno, žrtva se sama trovala, i to upravo u onoj mjeri u kojoj je htjela citati...«
Uvidjeh, protrnuvši, da se u tom trenutku ta dvojica ljudi, spremni za borbu na život ili smrt,
jedan drugome dive, kao da je svaki od njih radio samo zato da bi mu onaj drugi pljeskao. Kroz
svijest mi proleti pomisao kako su lukavštine kojima se koristio Berengar da zavede Adelma i
jednostavne i prirodne kretnje kojima je djevojka razbuktala moju strast i moju žudnju, u pogledu
prepredenosti i pomamne vještine osvajanja, prava sitnica u usporedbi sa zavodnickim
obredom što se u tom casu odvijao pred mojim ocima, pošto se klupko razmatalo citavih sedam
dana, dok su dvojica sugovornika jedan drugome, da tako kažem, zakazivali tajnovite sastanke,
težeci za odobravanjem protivnika kojega su se bojali i kojega su mrzili.
»Ali sad mi reci«, govorio je Vilim, »zašto? Zašto si htio zaštititi tu knjigu više nego koju drugu?
Zašto si skrivao, ali ne po cijenu zlocina, nekromantske rasprave, stranice na kojima se, možda,
hulilo ime Božje, dok si zbog ovih stranica osudio svoju bracu i sam izgubio dušu? Ima toliko
drugih knjiga koje govore o komediji, i još mnogo njih koje velicaju smijeh. Zašto ti je baš ova
zadavala toliko straha?«
»Jer je Filozofova. Svaka je knjiga tog covjeka uništila po dio ucenosti koju je kršcanski svijet
stoljecima skupljao. Oci su kazali ono što je potrebno znati o moci Rijeci, a bilo je dovoljno da
Boetije komentira Filozofa i da se sveto otajstvo Rijeci preobrazi u ljudsku parodiju kategorija i
silogizma. Knjiga Postanka veli ono što valja znati o ustrojstvu svemira, a dostajalo je da se otkriju
Filozofove knjige o fizici pa da se o svijetu opet pocne misliti kao o gluhoj i ljigavoj tvari, i da
Arapin Averroes uspije sve gotovo uvjeriti da je svijet vjecan. O Božjim smo imenima znali sve, a
dominikanac kojega je Abbone, zakopao — zaveden Filozofom — preimenovao ih je slijedeci staze
oholog prirodnog razuma. Tako je svemir, koji se prema Areopagitu ocituje onome tko u visinama
zna gledati blistavi slap Prauzroka, postao pricuvom zemaljskih znakova od kojih se polazi da bi
se imenovala neka apstraktna djelotvornost. Nekoc smo gledali u nebo, a glib materije udostojali
bismo tek ljutitim pogledom, sad gledamo u zemlju, a u nebo vjerujemo kroz svjedocanstvo
zemlje. Svaka rijec koju je napisao Filozof, kojim se sad vec zaklinju i sveci i pape, preokrenula je
sliku svijeta. Ali on nije dospio dotle da preokrene Božju sliku. Kad bi ta knjiga postala... da je
postala predmetom otvorena tumacenja, bili bismo prekoracili posljednju granicu.«
Ali što te uplašilo u tom razmatranju o smijehu? Neceš ukloniti smijeh ako i ukloniš ovu knjigu.«
»Necu, dakako. Smijeh je slabost, kvarljivost, ocrtanost naše puti. To je zabava za seljaka,
razuzdanost za pijanca, cak je i crkva u svojoj mudrosti odvojila trenutke za veselja, za poklade, za
sajmove, za tu dnevnu poluciju što prazni od sokova i suspreže ostale želje i ostale težnje... No na
taj nacin smijeh ostaje nešto prezreno, obrana za priproste, obesveceno otajstvo puka. I apostol je
to govorio, bolje je da se ženite nego da izgarate. Bolje je da se bunite protiv reda koji je Bog
htio, smijte se i razonodite svojim gnusnim parodijama reda, nakon objeda, pošto ste ispraznili
vrceve i boce. Birajte kralja luda, gubite se u magarecoj i svinjskoj liturgiji, igrajte se i naglavce
prikazujte svoje saturnalije... Ali tu, tu...« sad je Jorge udarao prstom po stolu, kraj knjige koja je
bila pred Vilimom, »tu se izvrce uloga smijeha, uzdiže se do umjetnosti, rastvaraju mu se vrata u
svijet ucenih, uzima se kao predmet filozofije i izopacene teologije... Ti si jucer vidio kako priprosti
mogu smisliti i u djelo provesti najmracnije hereze, ne priznajuci ni zakone Božje ni zakone
prirodne. Ali Crkva, može podnositi herezu priprostih, koji se sami osuduju na propast, jer ih u
nju gura njihovo neznanje. Neuko bezumlje Dolcina i njemu ravnih nikada nece izložiti pogibelji
Božji red. Nasilje ce propovijedati i od nasilja ce poginuti, nece ostaviti traga, utihnut ce kao što
utihnu poklade, i nije važno je li se za vrijeme svetkovine na zemlji i za kratak tren zbilo ukazanje
naopakog svijeta. Dovoljno je da se cin ne prometne u naum, da taj pucki jezik ne nade latinskoga
prijevoda. Smijeh oslobada neotesanca od straha pred davolom, jer se na svetkovini luda i davao
pojavljuje kao jedna luda, koju je stoga lako podvrgnuti nadzoru. No ova bi knjiga mogla pouciti
kako oslobodenje od straha pred davolom znaci ucenost. Kad se smije, dok mu niz grlo klokoce
vino, seljak se osjeca gospodarom, jer je preokrenuo odnose vlasti. Ali ova knjiga bi obrazovane
ljude mogla nauciti da dosjetljivim, pa od tog casa i štovanim sredstvima taj preokret ozakone.
Tad bi se u djelovanje razuma preobrazilo ono što je u nepromišljenom cinu seljakovu tek, i na
srecu, djelovanje trbuha. To što je smijeh svojstven covjeku, znak je naših grešnih granica. A koliko
bi pokvarenih umova kao što je tvoj iz ove knjige izvuklo krajnji silogizam, po kojemu je smijeh
svrha covjekova! Smijeh, na koji casak, odvraca seljaka od straha. No zakon se i namece strahom,
kojemu je pravo ime strah Božji. A iz ove bi knjige mogla kresnuti luciferska iskra, kojom bi citav
svijet mogao planuti u novom požaru, i smijeh bi se ukazao kao novo, cak i Prometeju nepoznato
umijece što ukida strah. U trenutku dok se smije, seljaku nije važno što ce umrijeti, ali mu poslije,
kad prode vrijeme raspojasanosti, liturgija iznova po Božjemu naumu zada strah od smrti. Iz ove
knjige mogla bi nastati nova pogubna težnja da se oslobadanjem od straha uništi smrt. A što
bismo mi, grešna stvorenja, bez straha, možda najkorisnijeg i naljubaznijeg od svih darova Božjih?
Stoljecima su doktori i oci istiskivali mirisne esencije svetog znanja da bi se mišlju na ono što je
uzvišeno iskupili od bijede i od napasti onoga što je nisko. A ova bi knjiga, opravdavajuci kao
cudotvoran lijek komediju, i satiru, i mim, koji kroz prikazivanje mana, poroka i slabosti tobože
ciste od stanja uzbudenosti, navela lažne ucitelje da (davolskim izvrtanjem) pokušaju
prihvacanjem niskog iskupiti od uzvišenog. Od ove bi knjige potekla misao kako covjek na zemlji
može (kao što je u vezi s prirodnom magijom tvrdio tvoj Bacon) zahtijevati i samo obilje kao u
zemlji u kojoj teku med i mlijeko. Ali upravo to ne smijemo i ne možemo imati. Pogledaj mlade
redovnike kako se sramote u lakrdijaškoj parodiji Coena Cypriani. Kakve li davolske preobrazbe
Svetog pisma! Pa ipak, dok to rade, znaju da je to loše. No onog dana kad Filozofova rijec opravda
marginalne igre neobuzdane mašte, oh, tad ce doista ono što je stajalo na margini skociti u
središte, a središtu ce se zametnuti svaki trag. Božji narod bi se pretvorio u skupštinu nemani što
ih je iz svojih bezdana izrigala nepoznata zemlja, pa bi u tom casu periferija poznate zemlje
postala srcem kršcanskoga carstva, barbacepi bi se uspeli na Petrovu stolicu, žvirati zaposjeli
samostane, patuljci pretilih trbuha i goleme glave cuvali bi knjižnicu! Sluge bi propisivale zakone,
mi bismo se (ali onda i ti) pokorili odsutnosti ikakva zakona. Jedan je grcki filozof (kojega ovdje
navodi tvoj Aristotel, jer je za njega ortak i gnusna auctoritas) rekao da ozbiljnost protivnika valja
razgolititi smijehom, a smijeh suzbijati ozbiljnošcu. Razboritost naših otaca odabrala je svoj put:
ako je smijeh razonoda puku, raspojasanost puka valja držati na uzdi i poniziti, i zastrašiti
strogošcu. A puk nema oruda kojim bi istancao svoj smijeh do sredstva za otpor protiv ozbiljnosti
pastira što ga moraju voditi prema vjecnom životu i izbaviti ga stranputice na koju ga vuku trbuh,
sramni predjeli, jelo, prljave želje. Ali kad bi jednog dana, raspredajuci Filozofove rijeci i prema
tome govoreci kao filozof, netko od umijeca smijanja izradio tanano oružje, kad bi retoriku
uvjeravanja zamijenila retorika ismjehivanja, kad bi topiku strpljive i spasonosne gradnje slika
iskupljenja zamijenila topika nestrpljive razgradnje i iskrivljavanja svih najsvetijih i najcasnijih
slika — oh, toga biste dana i ti i tvoja ucenost, Vilime, bili pregaženi!«
»Zašto? Tukao bih se, borio bih se svojom dosjetkom protiv tude dosjetke. Bio bi to bolji svijet
nego što je ovaj u kojem oganj i mac Bernarda Guija potiru oganj i mac Dolcinov.«
»I ti bi se tada sapleo u zloduhove mreže. Borio bi se s druge strane armagedonskog polja, gdje se
ima odigrati konacni okršaj. No za taj dan Crkva mora znati kako da još jednom nametne pravila
borbe.
Ne bojimo se klevete, jer i u psovanju Boga prepoznajemo izoblicenu sliku Jehovine srdžbe dok
proklinje pobunjene andele. Ne bojimo se nasilja onoga tko ubija pastire u ime nekakvog prohtjeva
za obnovom, jer je to ono isto nasilje vladara koji su pokušali uništiti narod Izraelov. Ne bojimo se
donatistove surovosti, samoubilackog ludila cirkumcelionova, bluda bogumilova, ohole cistoce
albigenzove, flagelantove potrebe za krvlju, vrtoglave opijenosti zlom brata slobodnoga duha: sve
ih poznajemo, i poznajemo korijen njihovih grijeha, koji je onaj isti korijen naše svetosti. Ne bojimo
ih se, a nadasve znamo kako da ih uništimo, još bolje, kako da postignemo da se sami unište,
puštajuci ih da drsko do zenita uznesu volju za smrcu što se rada iz samih bezdana njihovog
nadira. Štoviše, gotovo bih rekao, njihova nam je nazocnost dragocjena, ulazi u okvire Božjeg
nauma, jer njihov grijeh pospješuje našu krepost, njihova kletva bodri naš hvalospjev, njihova
sumanuta pokora potice našu slast žrtve, njihova bezbožnost daje sjaj našoj pobožnosti, jednako
kao što je vladar mraka bio prijeko potreban, sa svojom pobunom i sa svojim beznadem, da jasnije
zablista slava Božja, pocetak i kraj svake nade. No kad bi jednog dana — i to ne više kao iznimna
pojava u puku, nego kao askeza obrazovanih, ovjekovjecena nerazorivim svjedocanstvom pisane
rijeci — postalo prihvatljivim i pricinilo se plemenitim i naprednim, a ne više mehanickim, to
umijece ismjehivanja, kad bi jednog dana netko mogao kazati (a da ga slušaju): ja se smijem
Utjelovljenju... Tad ne bismo imali nacina da zaustavimo kletvu, jer bi pozvala na okup mracne
sile tjelesne materije, sile što su u prdežu i u podrigivanju, a podrigivanje i prdež prisvojili bi
pravo koje pripada jedino duhu, da šire svoj dah kud hoce!«
»Likurg je smijehu dao podici kip.«
»To si procitao u Kloricijevoj knjižici, koja je pokušala obraniti mim od optužbe za bezbožnost,
koja veli kako je nekog bolesnika izlijecio lijecnik tako da mu je pomogao da se nasmije. Zašto ga
je trebalo izlijeciti kad je Bog odredio da je njegov zemaljski vijek stigao kraju?«
»Ne vjerujem da ga je izlijecio od zla bolesti. Naucio ga je da se tom zlu smije.«
»Zlo se ne izaginje. Uništava se.«
»Zajedno s bolesnikovim tijelom.«
»Ako je potrebno.«
»Ti si davao«, rece tad Vilim.
Cinilo se da Jorge ne razumije. Da je mogao vidjeti, mislim da bi se u svojeg sugovornika zapiljio
zaprepaštenim pogledom. »Ja?« rece.
»Jest, lagali su ti. Davao nije vladar materije, davao je obijest duha, vjera bez smijeha, istina koju
nikad ne obuzima sumnja. Davao je mrk zato što zna kamo ide, a iduci ide uvijek otkud je došao.
Ti si davao i kao davao živiš u mraku. Ako si me htio uvjeriti, nisi uspio. Ja te mrzim, Jorge, i kad
bih mogao, proveo bih te preko visoravni, golog, s kokošjim perjem zataknutim u guzicu, i s licem
obojenim kao u opsjenara i lakrdijala, da ti se cijeli samostan smije i prestane te se bojati. Bilo bi mi
drago da te mogu politi medom i onda te uvaljati u perje, i na uzici te voditi po sajmištima, kako
bih svima rekao: ovaj ovdje vam je najavljivao istinu i govorio vam da istina ima okus smrti, a vi
niste vjerovali njegovim rijecima, nego njegovoj sumornoj namrgodenosti. A ja vam sada kažem
da vam u vrtoglavoj beskonacnosti mogucega Boga dopušta i da zamislite svijet u kojem bi taj
samozvani tumac istine bio tek nezgrapan papagaj što ponavlja rijeci koje je davno naucio.«
»Ti si gori od davla, minoritu«, rece Jorge. »Ti si komedijaš kao i svetac koji vas je zaceo. Ti si kao
tvoj Franjo koji de toto corporefe-cerat linguam, koji je držao propovijedi priredujuci predstave poput
pelivana, koji bi škrca zbunio stavivši mu u ruku zlatan novac, koji je vrijedao pobožnost dumana
govoreci Miserere umjesto propovijedi, koji je prosio na francuskom i na komadu drveta oponašao
sviraca violine, koji se preoblacio u skitnicu da bi smeo proždrljive fratre, koji se gol bacao na
snijeg, razgovarao sa životinjama i s biljkama, i samu tajnu rodenja pretvarao u seosku priredbu,
zazivao betlehemsko janje oponašajuci ovcje blejanje... To ti je bila dobra škola... Zar nije minorit
bio i onaj brat Diotisalvi iz Firence?«
»Jest«, nasmiješi se Vilim. »Onaj što je otišao u dominikanski samostan i rekao kako nece primati
hrane ne dadu li mu prije komad haljine svetog Ivana da je sacuva kao relikviju, a kad ju je dobio,
njome je ocistio stražnjicu i onda je bacio na gnojište i motkom je povlacio po izmetu vicuci: jao,
pomozite, braco, u zahodu sam izgubio sveceve relikvije!«
»Zabavlja te ta prica, cini mi se. Možda ccs mi ispricati i pricu o onom drugom minoritu, fra Pavlu
Millemoschu, koji je jednog dana pao koliko je dug i širok na ledu, pa su mu se sugradani rugali, a
jedan ga je upitao ne bi li htio štogod boljega pod sobom, na što mu je on odgovorio: bih, tvoju
ženu... Tako ste vi tražili istinu.«

http://www.book-forum.net

35Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:51 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
»Tako je Franjo ucio ljude da stvari promatraju s druge strane.« »Ali smo vas navikli na red. Jucer
si ih vidio, tu svoju subracu. Ušli su u naše redove, ne govore više kao priprost svijet. Priprosti ne
smiju govoriti. Ova bi knjiga opravdala ideju da je jezik priprostih nositelj nekakve mudrosti. To je
valjalo sprijeciti, i to sam ja ucinio. Ti kažeš da sam ja davao: nije istina. Ja sam bio Božja ruka.«
»Božja ruka stvara, ne skriva.«
»Postoje granice onkraj kojih nije dopušteno ici. Bog je htio da na nekim papirima piše: hic sunt
leones.«
»Bog je stvorio i cudovišta. I tebe. I hoce da se govori o svemu.« Jorge ispruži drhtave ruke i
privuce knjigu k sebi. Držao ju je rastvorenu, ali preokrenutu, tako da ju je Vilim i dalje mogao
vidjeti s prave strane. »Zašto je onda«, rece, »pustio da se ovaj tekst kroz stoljeca zametne i da se
spasi samo jedan njezin primjerak, da prijepis tog primjerka, koji je završio tko zna gdje, ostane
godinama zagubljen, u rukama nevjernika koji nije znao grcki, a onda napušten leži u staroj
knjižnici kamo je mene, a ne tebe, mene pozvala Providnost da je nadem i ponesem sa sobom, i da
je još dosta godina skrivam? Ja znam, znam kao da to vidim napisano dijamantnim slovima,
svojim ocima koje vide što ti ne vidiš, ja znam da je to bila volja Gospodinova, i ja sam postupao
tumaceci je. U ime Oca, Sina i Duha Svetoga.«
Gdje zbog konflagracije i zbog pretjerane kreposti prevladavaju paklenske sile.
Starac ušuti. Oba je dlana držao na knjizi, gotovo milujuci joj stranice, kao da izravnava listove da
bi lakše citao ili je želi zaštititi od kakva grabežljivca.
»Kako bilo da bilo, sve je ovo bilo beskorisno«, rece mu Vilim. »Sad je svršeno, našao sam te, našao
sam knjigu, a ostali su umrli uzalud.«
»Nisu uzalud«, rece Jorge. »Možda ih je bilo previše. I ako ti ikad ustreba dokaz da je ova knjiga
prokleta, dobio si ga. Ali njihova smrt ne smije biti uzaludna. A kako njihova smrt ne bi bila
uzaludna, još jedna smrt nece biti suvišna.«
To rece i stade mršavim i prozirnim rukama polako na komade i na trake kidati mekane stranice
rukopisa i zgužvane ih stavljati u usta, polako žvacuci kao da uzima hostiju, da bi postala tijelom
njegova tijela. Vilim ga je zastravljen gledao i cinilo se da ne shvaca što se zbiva. Zatim se trgnu i
zaleti se viknuvši: »Što to radiš?« Jorge se osmjehnu otkrivši beskrvne desni, dok mu se niz blijede
usne cijedila žuckasta 1 slina po bijelim i rijetkim dlakama na bradi.
»Ti si taj koji je ocekivao zvuk sedme trublje, zar ne? Slušaj sad što veli glas: sacuvaj tajnim što je
reklo sedam gromova; to ne piši! Uzmi i progutaj! Bit ce ti gorko u utrobi, ali ce ti u ustima biti
slatko kao med. Vidiš li? Sad cu sacuvati tajnim ono što nije smjelo biti receno, u grobu u koji se
pretvaram.«
Nasmija se, on glavom, Jorge. Po prvi put ga cuh kako se smije— Smijao se iz grkljana, a da mu
veselje nije razvuklo usne, i cinilo se gotovo kao da place? »Nisi ocekivao, Vilime, ovakav ishod, je
s Milošcu Božjom ovaj starac opet pobjeduje, zar ne?« Pa kako mu je Vilim pokušavao istrgnuti
knjigu, Jorge koji je predvidio njegovu kretnju osjetivši treperenje zraka uzmaknu stežuci uza se
knjigu lijevom rukom, dok je desnom derao stranice i stavljao ih u usta.
Stajao je s druge strane stola pa Vilim, ne mogavši ga dosegnuti, htjede naglo zaobici prepreku.
Medutim, prevali svoju stolicu zapevši mantijom, tako da je Jorge mogao primijetiti komešanje.
Starac se ponovno nasmija, ovaj put glasnije, te neslucenom brzinom ispruži desnu ruku i napipa
svijecu, voden toplinom stiže do plamena i pritisnu ga rukom ne bojeci se boli, pa se plamen
ugasi. Soba utonu u tamu, i zadnji put zacusmo Jorgeov smijeh, dok nam je dovikivao: »Sad me
nadite, jer sada ja vidim bolje!« Onda zašuti i više se ne oglasi, gibajuci se onim svojim tihim
koracima zbog kojih se uvijek tako neocekivano pojavljivao, i samo bismo povremeno, s razlicitih
mjesta u dvorani, culi buku koju je cinio deruci papir. »Adsone!« viknu Vilim, »stani na vrata, ne
daj mu da izide!«
No progovorio je prekasno, jer sam ja, koji sam vec nekoliko casaka kiptio od želje da se bacim na
starog, kad je pao mrak jurnuo prema naprijed nastojeci da obidem stol sa suprotne strane.
Prekasno sam uvidio da sam tako Jorgeu omogucio da se domogne vrata, jer se starac u mraku
znao kretati s izvanrednom sigurnošcu. Iza leda zacusmo, naime, šum papira koji se para, i to
prilicno prigušen, jer je dopirao iz obližnje sobe. A u istom trenutku cusmo još jedan šum, oporu,
postepenu škripu, cviljenje stožera.
»Zrcalo!« povika Vilim, »zatvara nas!« Prema izvoru buke stuštismo se k izlazu, ja se spotakoh o
klupicu i prignjecih nogu, ali se na to ne obazreh, jer mi sinu da nikad više necemo izici ako nas
Jorge zatvori. U mraku nam nece uspjeti da otvorimo prolaz, jer ne znamo što i kako s te strane
treba pokrenuti.
Mislim da je Vilima spopao ocaj jednak mojemu, jer ga osjetih do sebe dok smo obojica, stigavši na
prag, gurali pozadinu zrcala što se prema nama zaklapala. Dospjeli smo na vrijeme, jer se vrata
zaustaviše i ubrzo popustiše, iznova se otvorivši. Ocito je Jorge opazio da je igra neravnopravna
pa se udaljio. Izadosmo iz proklete sobe, ali sad više nismo znali kuda se starac zaputio, a mrak je
još uvijek bio potpun. Odjednom se sjetih:
»Ucitelju, pa ja kod sebe imam kresivo!«
»Pa što onda cekaš«, dreknu Vilim, »potraži svjetiljku i zapali je!« I ja srnuh natrag u mrak jinis
Africae i pipajuci stadoh tražiti svijecu.
To mi odmah pode za rukom, cudom Božjim, pa pretražih škapular nadoh kresivo. Ruke su mi se
tresle tako da sam promašio dva ili tri puta prije nego što sam ga zapalio, dok je Vilim na vratima
soptao-»Brzo, brzo!« te napokon užgah svijecu.
»Brzo«, požurivao me i dalje Vilim, »inace ce pojesti cijelog Aristotela!«
»I umrijeti!« kliknuh prestravljen dostigavši ga i bacivši se s njim u potragu.
»Baš me briga hoce li umrijeti, prokletnik!« vikao je Vilim upiruci pogled uokolo i trceci bez reda.
»Ionako mu je sudbina zapecacena onim što je dosad pojeo. Ali ja hocu knjigu!«
Zatim zasta i doda nešto mirnije: »Stani. Ovako ga nikad necemo naci. Ostani nacas miran.«
Ukipismo se i ošutjesmo. U tišini cusmo, nedaleko od sebe, bucan udarac tijela u ormar i tresak
nekoliko popadalih knjiga. »Onamo!« povikasmo uglas.
Potrcasmo u pravcu iz kojeg je dolazila buka, ali smjesta shvatismo da moramo usporiti korak. Te
su veceri, naime, izvan finiš Africae, knjižnicom šibali naleti zracnih strujanja koji su fijukali i
hucali razmjerno snažnom vanjskome vjetru. Umnogostruceni našim silovitim gonjenjem, prijetili
su da ugase svijecu do koje smo teškom mukom opet došli. Kako mi nismo mogli ubrzavati,
trebalo je usporiti Jorgea. No Vilim nasluti da je bolje uciniti obratno pa zavika: »Ulovili smo te,
stari, sad imamo svjetlo!« A to je bila mudra odluka, jer je to otkrice vjerojatno zbunilo Jorgea koji
je morao požuriti, što je poljuljalo njegovu carobnu osjetljivost covjeka koji vidi u tami. Doista,
domalo cusmo još jedan udarac, kad iduci za zvukom udosmo u dvoranu Y od YSPANIA,
ugledasmo ga na podu kako se, još uvijek držeci knjigu u rukama, pokušava pridici sred svezaka
što su se srušili sa stola o koji je lupio i prevrnuo ga. Nastojao je ustati, ali je i dalje trgao stranice,
kao da želi što brže može proždrijeti svoj plijen.
Sustigosmo ga kad je vec bio ustao, a on osjeti našu nazocnost, pa nam se okrenu sucelice
uzmicuci. Njegovo nam se lice, pri crvenoj svjetlosti svijece, ukaza još groznijim: crte su mu bile
iskrivljene, celo i obraze brazdao mu je zlokoban znoj, oci su mu, obicno samrtnicki bijele, bile
podlivene krvlju, iz usta su mu virili okrajci pergamenta, kao u izgladnjele zvijeri što se odviše
nakljukala pa više ne može progutati svoj zalogaj. Unakažen tjeskobom, naviranjem otrova koji je
vec obilato vijugao njegovim žilama, svojom ocajnickom i davolskom odlucnošcu, taj lik casnog
starine sad se prometnuo u odvratnu i nastranu obrazinu: u nekom drugom trenutku bio bi
možda izazvao smijeh, ali smo sada i mi bili više nalik na životinje, na pse što progone divljac.
Mogli smo ga šcepati mirno. Umjesto toga, mi se u zanosu srucismo na njega, on se izvinu i zgrci
ruke na prsima braneci knjigu. Ja sam ga dograbio ljevicom, dok sam desnicom pokušavao svijecu
držati visoko, ali mu plamenom okrznuh lice, on ocuti toplinu, ispusti mukao glas, gotovo kao da
rice, iz usta mu ispadoše komadi papira, desnom rukom ostavi svezak, pruži je prema svijeci i
nenadano je ote te je hitnu preda se...
Svijeca pade upravo u hrpu knjiga što su se bile stropoštale sa stola i naslagale se jedna preko
druge, otvorenih stranica. Ulje se razli, vatra odmah dohvati krhki pergament koji planu poput
svežnja suhih grancica. Sve se odigra u nekoliko casaka, svesci se pretvoriše u buktinju, kao da te
tisucgodišnje stranice stoljecima žude za izgaranjem i uživaju što odjednom mogu utažiti
vajkadašnju žed za konflagracijom. Vilim primijeti što se dogada pa pusti starca — koji se povuce
nekoliko koraka netom osjeti da je slobodan — stade se malo kolebati, svakako predugo, ne
znajuci da li da ponovno primi Jorgea ili da se baci i ugasi malu lomacu. Neka knjiga starija od
ostalih zapali se gotovo u hipu i sune uvis plamenim jezikom.
Tanke oštrice vjetra, koje su mogle i utrnuti slab plamicak, poticale su naprotiv snažnu i živahnu
baklju i pace iz nje izbijale zalutale luci.
»Ugasi tu vatru, brzo!« viknu Vilim. »Ovdje ce sve izgorjeti!« Ja poletjeh prema lomaci, onda se
zaustavih jer nisam znao što da radim. Vilim opet krenu prema meni da mi pritekne u pomoc. Zas
mahnusmo rukama prema požaru, pogledom potražismo nešto cime Ibismo ga ugušili, meni
dode nešto kao nadahnuce, skinuh mantiju j izvukavši je preko glave i pokušah je baciti na žarište.
No zublje su I vec bile previsoke, liznuše moju mantiju i stadoše je gutati. Povukoh opecene ruke,
okrenuh se prema Vilimu i baš iza njegovih leda vidjeh i Jorgea koji se bio ponovno približio.
Toplina je sada bila tako jaka da je on jasno osjeti, s posvemašnjom sigurnošcu odredi gdje je vatra
i u nju zavitla Aristotela.
Vilim se razbjesni i osorno gurnu starca, koji tresnu u ormar udarivši glavom u brid te pade na
tlo... No Vilim se i ne osvrnu na njega, a mislim da sam ga cuo kako izgovara užasnu psovku.
Vrati se knjigama. Prekasno. Aristotel, ili bolje receno ono što je od njega ostalo pošto ga se stari
najeo, vec je gorio.
U meduvremnu se nekoliko iskrica odbilo od zidova, i vec su se pod navalom vatre stali savijati i
pucketati svesci u drugom ormaru. Sad su u sobi gorjela dva požara umjesto jednog.
Vilim shvati da ih necemo moci ugasiti rukama, pa odluci da knjige spašava knjigama. Zgrabi
svezak koji mu se cinio cvršcim i uvezanim bolje nego drugi te ga pokuša upotrijebiti kao oružje
kojim ce svladati podivljali element. No mlateci okovanim uvezom po buktinji gorucih knjiga
samo je raspirivao nove iskre. Pokuša ih raspršiti stopalima, ali je ucinak bio suprotan, jer se s
poda uzmahaše okrajci gotovo pougljenjela pergamenta koji stadoše kao šišmiši lebdjeti zrakom
što ih je vatra, u savezništvu sa svojim dražicama, zracnim strujama, slala da užgaju zemaljsku
tvar drugih listova.
Nesreca je htjela da ta dvorana bude jedna od najneurednijih u labirintu. S polica ormara visjeli su
smotani rukopisi, iz omota drugih, sad vec raspadnutih knjiga stršali su, poput razjapljenih usana,
jezici papira požutjelog od vremena, a na stolu mora da se nalazilo veliko mnoštvo spisa koje je
Malahija (jer je zadnjih dana bio sam) propustio spremiti. Tako su sobu, pošto je Jorge svalio sve
sa stola, zauzimali pergamenti koji su samo cekali da se pretvore u drugi element.
Uskoro od toga mjesta nastade posuda za žeravu, goruci grm. I ormari su sudjelovali u tom
žrtvenom obredu i poceli praskati. Shvatih da je cijeli labirint samo golema žrtvena lomaca,
pripravljena da doceka prvu varnicu...
»Vode, treba nam vode!« govorio je Vilim, ali onda doda: »A gdje da nademo vode u ovom
paklu?«
»U kuhinji, dolje u kuhinji!« povikah.
Vilim me zbunjeno pogleda, lica crvena od tog pobješnjelog plamsanja. »Jest, ali prije nego što mi
sidemo i popnemo se... K vragu!« viknu tad, »u svakom slucaju ova je soba izgubljena, a možda i
iduca. «Smjesta sidimo, ja cu potražiti vode, a ti digni uzbunu, potrebno je ' mnogo ljudi!«
Nadosmo put prema stubištu, jer je požar osvjetljavao i susjedne sobe, premda sve slabije, tako da
zadnje dvije sobe prijedosmo gotovo tapkajuci po mraku. Na donjem katu nocna je svjetlost
blijedom bojom obasjavala skriptorij, pa odande sidosmo u blagovaonicu. Vilim potrca u kuhinju,
ja prema vratima blagovaonice, uspeh se da ih otvorim iznutra, što mi pode za rukom nakon
nemalog naprezanja, jer sam onako uzrujan bio nespretan i nevješt. Izadoh na visoravan, potekoh
prema spavaonici, onda uvidjeh da necu moci redovnike buditi jednog po jednog, nešto mi pade
na pamet, odoh u crkvu i potražih put prema zvoniku. Cim stigoh, pohvatah sve konopce i zazvonih
na uzbunu. Vukao sam svom snagom, pa me konopac glavnog zvona sa sobom potezao
uvis. U knjižnici sam opekao poledine ruku, ali su dlanovi bili citavi, tako da sam njih opekao
taruci ih o konopce sve dok ne prokrvariše, pa moradoh odustati.
Ali dotad sam vec bio podigao veliku buku. Izjurih van, na vrijeme da vidim kako prvi redovnici
izlaze iz spavaonice, dok su se izdaleka culi glasovi služincadi što se pomaljala na pragu svojih
nastamba. Nisam se mogao pravo izražavati, jer nisam bio kadar srociti recenicu, pa su prve rijeci
koje su mi došle na jezik bile na mojem materinskom jeziku. Okrvavljenom sam rukom pokazivao
na prozore južnog krila Zgrade, kroz koje se preko alabastra nazirala neprirodna svjetlost. Po
jacini svjetla opazih da se, dok sam silazio i zvonio, vatra proširila na druge sobe. Svi su prozori
Afrike i cijelo procelje izmedu nje i južnog tornja sada blještali neravnomjernim proplamsajima.
»Vode, nosite vode!« vikao sam.
U prvi tren nitko ne shvati. Redovnici su bili toliko svikli da knjižnicu smatraju svetim i
nepristupacnim mjestom, da nisu mogli razumjeti da joj prijeti tako obicna pogibelj, kao kakvoj
seljackoj kolibi. Prvi koji digoše pogled do prozora prekrižiše se mrmljajuci rijeci jeze, i shvatih da
vjeruju u nova prividenja. Zakvacih se za njihove mantije, uzeh ih preklinjati da shvate, sve dok
netko ne prevede moje jecanje u ljudske rijeci.
Bio je to Nikola iz Morimonda, koji rece: »Knjižnica gori!« »To je«, protisnuh i smalaksao se srucih
na tlo. Nikola pokaza veliku pribranost, stade slugama izvikivati naredbe, redovnicima što su ga
okruživali izdavati savjete, posla nekoga da otvori ostala vrata Zgrade, ostalima naloži da odu
tražiti vjedra i svakojake posude, nazocne uputi prema izvorima i skladištima vode u utvrdi.
Govedarima zapovjedi da se posluže mazgama i magarcima da bi prenosili kable... Da je te naloge
izdavao netko tko ima vlast, bili bi ga smjesta poslušali. No sluge su bile naucile primati naredenja
od Remigia, pisari od Malahije, svi ostali od Opata... Ali jao, nitko od te trojice nije bio prisutan.
Redovnici su ocima tražili Opata da ih savjetuje i utješi, a nisu ga nalazili, i jedini sam ja znao da je
on mrtav ili da u tom trenutku umire, zazidan u crijevu bez zraka koje se upravo pretvara u pec, u
Falarisova bika.
Nikola je govedare tjerao na jednu stranu, ali ih je neki drugi redovnik, sve u dobroj namjeri,
tjerao na drugu. Neka su braca ocevidno izgubila prisebnost, ostali su još bili obamrli od sna. Ja
sam nastojao da im sve objasnim, jer mi se u meduvremenu bio povratio dar govora, ali je nužno
napomenuti da sam bio gotovo gol, jer sam habit bacio u vatru, ali slika mladica kao što sam ja,
krvava, Cadom omrcena lica, nepristojno golišava tijela bez dlaka, k tome zatupljenog od studeni,
zacijelo nije mogla ulijevati povjerenje.
Napokon Nikola uspje sa sobom odvuci nekolicinu subrace i ostaloga svijeta u kuhinju, u koju je
netko dotad oslobodio pristup. Netko je drugi bio dovoljno razborit da donese baklje. Prostoriju
zatekosmo u strašnom neredu, i bi mi jasno da je Vilim vjerojatno sve ispremetao da bi našao
vodu i posude prikladne da je prenese.
Uto baš ugledah Vilima gdje izranja na vrata blagovaonice, osmudena lica, nadimljene mantije, a u
ruci je držao veliku zdjelu, i smili mi se, ta jadna alegorija nemoci. Shvatih da je, makar je i uspio
lonac vode prenijeti na drugi kat a da ga ne prospe, i makar je to i ucinio više nego jednom,
vjerojatno prilicno malo postigao. Sjetih se price o svetom Augustinu, kad je vidio djecaka kako
morsku vodu pokušava pretakati žlicom: djecak je bio andeo, a to je radio da bi se poigrao sa
svecem koji je umišljao da može ponirati u tajne božanske naravi. I kao andeo, obrati mi se Vilim,
iscrpljen se naslonivši o do-vratnik: »To je nemoguce, nikad necemo uspjeti, ni sa svim redovnicima
u opatiji. Knjižnica je izgubljena.« Za razliku od andela, Vilim je plakao.
Ja se privih uz njega, dok je on sa stola trgao krpu i pokušavao me pokriti. Zaustavismo se, sad
vec poraženi, da promotrimo što se oko nas zbiva.
Nastala je strka, ljudi su nagrtali bez ikakva reda, jedni su se penjali goloruki i na pužolikom
stubištu sudarali s drugima koje je glupa znatiželja vec bila nagnala da se popnu, pa su sad silazili
po posude. Treci, domišljatiji, odmah su tražili lonce i umivaonike, da bi primijetili kako u kuhinji
nema dovoljno vode. Najedanput u veliku sobu nahrupi nekoliko mazgi koje su teglile kable, a
govedari koji su ih vodili istovariše ih i krenuše da ce nositi vodu gore. Medutim, nisu poznavali
put kojim se penjalo u skriptorij, i trebalo je vremena dok ih neki pisari ne naputiše, a kad bi se
uspinjali, nailazili bi na one koji su se užasnuti spuštali. Nekoliko se kabala polupa i prosu vodu
po zemlji, a ostalo uz pužoliko stubište preniješe spremne ruke. Podoh i za skupinom i nadoh se u
skriptoriju: kroz prilaz knjižnici sukljao je gusti dim, posljednji koji su se pokušali probiti gore uz
istocni toranj vec su se vracali kašljuci, crvenih ociju, i izjavljivali da se više ne može prodrijeti u taj
pakao.
Tad ugledah Benna. Uzbudena lica, penjao se na gornji kat noseci golemu posudu. Zacu što
govore povratnici pa ih ukori: »Pakao ce vas proždrijeti, kukavice!« Okrenu se kao da traži pomoc
i vidje me: »Adsone«, viknu, »knjižnica... knjižnica...« Ne doceka moj odgovor. Otrca stepenicama
i smjelo se probi kroz dim. Tada sam ga zadnji put vidio.
Opazih da odozgo dopire nekakvo krckanje. Sa stropa u skriptoriju padali su komadi kamena
pomiješani sa žbukom. Svodni kamen isklesan u obliku cvijeta odlijepi se i zamalo mi se strovali
na glavu. Pod labirinta je popuštao.
Trkom sidoh u prizemlje i izidoh na zrak. Nekoliko je revnih slugu donijelo ljestve s kojih su se
pokušavali dohvatiti viših katova i onuda dodavati vodu. No i najduže su ljestve jedva sezale do
prozora skriptorija, a tko bi se uspeo, nije ih mogao otvoriti izvana. Poruciše neka se prozori
otvore iznutra, ali se sad više nitko nije usudivao onamo penjati. Dotle sam ja gledao prozore na
trecem katu. Knjižnica se sada sva vjerojatno vec bila pretvorila u zadimljenu žeravicu, a vatra je
grabila iz sobe u sobu brzo zahvacajuci tisuce nagorjelih stranica. Svi su prozori bili osvijetljeni, iz
krova je kuljao crn dim: vatra je vec bila prešla na pokrivene grede. Zgrada koja se cinila tako
cvrstom i kvadratnom u tom je lomu odavala svoju slabost, svoje pukotine, iznutra izjedene
zidove, razdrobljen kamen što je plamenu dopuštao da zade do drvenog kostura kud god se
protezao.
Iznenada se rasprsnu nekoliko prozora kao da ih tlaci neka unutrašnja sila, varnice se razletješe
uokolo posuvši nocni mrak tockicama. Dotad snažan vjetar malo se stišao, po nesreci, jer da je bio
snažan, bio bi možda utrnuo varnice, a onako lagan ih je prenosio i podjarivao, a zajedno je s
njima zrakom vitlao i komadice pergamenata, koje je unutrašnja vatra bila stanjila i ucinila lakim.
U taj se cas zacu tresak: pod labirinta se na nekome mjestu uleknuo i njegove su se razbuktale
grede prosjele na donji kat, pa sad vidjeh kako se plameni jezici dižu iz skriptorija, koji je takoder
bio pun knjiga i ormara, i razbacanih papira razasutih po stolovima, spremnih da se odazovu na
poticaj varnica. Cuh kako se ocajnicki vrisak izvija iz skupine pisara što su se hvatali za glavu i još
su se junacili kao da ce udariti stepenicama da bi se dokopali svojih ljubljenih pergamenata.
Zaludu, jer su kuhinja i blagovaonica sada bile stjecište izgubljenih duša koje se gibalo u svim
pravcima, a u kojemu je svatko bio prepreka drugomu. Ljudi su se sudarali, padali, oni koji su
imali posude iskretali su njihov spasonosni sadržaj, mazge koje su bile ušle u kuhinju osjetile su
prisutnost vatre i topcuci se propinjale prema izlazima i obarale ljude, pa i svoje vlastite
isprepadane konjušare. Dobro se vidjelo da, u svakom slucaju, ta gungula seljana i mudrih i
pobožnih, ali posve nevještih ljudi, kojom nije nitko upravljao, ometa cak i onu pomoc koja je ipak
mogla pristici.
Cijelom je visoravni zavladao nered. No to je bio tek pocetak tragedije. Zato što je izbijajuci kroz
prozore i kroz krov sada pobjedonosni oblak varnica, ohrabren vjetrom, padao posvuda, doticuci
krov crkve. Svi znaju koliko je prekrasnih katedrala bilo ranjivo i podložno ugrizu vatre: jer hram
Božji se cini lijepim i dobro zašticenim poput nebeskog Jeruzalema zbog kamena kojim se dici, ali
zidove i svodove pridržava krhka, iako divljenja vrijedna drvena gradnja, pa ako kamena crkva
podsjeca na najcasnije šume, zbog svojih stupova što se granaju u visoke svodove, smjeli poput
hrastova, cesto joj tijelo i jest od hrastovine — baš kao što je od drva sve njezino pokucstvo, oltari,
krovovi, oslikane ploce, klupe, sjedala, svijecnjaci. Tako bi i s opatijskom crkvom, koja me prvoga
dana bila toliko ocarala svojim prekrasnim portalom. Ona planu za tili cas. Redovnici i cijeli živalj
visoravni shvatiše tada da je na kocki sam opstanak opatije te uzeše još odrješitije i još bezglavije
trckarati da bi se suprotstavili opasnosti.
Jamacno je prilaz crkvi bio lakši, pa ju je prema tome bilo i lakše obraniti negoli knjižnicu.
Knjižnica je na propast bila osudena svojom vlastitom nedokucivošcu, tajnom što ju je štitila,
škrtošcu svojih ulaza. Crkva, koja je bila svima majcinski otvorena u doba molitve, bila je svima
otvorena i onda kad je valjalo priskakati u pomoc. Ali vode više nije bilo, ili se barem moglo
dobaviti vrlo malo uskladištene vode u dovoljnim kolicinama, a iz izvora je tekla prirodnom
štedljivošcu i polaganošcu koja nije bila primjerena hitnosti potrebe. Svi su mogli ugasiti požar
crkve, nitko sada više nije znao kako. Osim toga, vatra ju je nacela odozgo, kamo se bilo teško
popeti da bi se plamen zatukao ili ugušio zemljom i krpama. A kad je plamen stao lizati odozdo,
bilo je uzalud na nj bacati zemlju ili pijesak, jer se strop vec urušavao po pomagacima i nekolicinu
ih je zgnjecio.
Tako su se povicima žaljenja za tolikim izgorjelim blagom sada pridruživali krici bola zbog
opecenih obraza, smrskanih udova, tijela nestalih pod iznenada strovaljenim svodovima.
Vjetar je bio ponovno postao žešci pa je žešce pothranjivao pošast. Odmah za crkvom buknuše
torovi i štale. Prestravljene živine pokidaše | uze, razvališe vrata, razbježaše se po visoravni
grozno njišteci, muceci, blejeci, grokcuci. Nekoliko varnica doveza se grive mnogih konja, pa I su
ravnicom stala jezditi paklenska stvorenja, nalik na plamene ate što i na svojem putu bez cilja i bez
spokoja sve ruše. Vidjeh starog Alinarda kako izgubljen tumara ne razumijevajuci što se dogada, i
kako ga gazi velicanstveni Vranac, ovjencan vatrom, kako ga nosi u prah i ondje napušta, kao
bijedan i bezlican predmet. Ali ne imadoh ni sredstva i vremena da mu pomognem, ni da
oplakujem njegov kraj, jer su se istovjetni prizori odigravali svud oko mene. Konji u plamenu
prenijeli su vatru i onamo gdje to još nije bio ucinio vjetar: sad su gorjele i radionice i dom za
iskušenike. Krda ljudi jurila su ravnicom uzduž i poprijeko, bez ikakva cilja ili s varljivim i ciljem.
Vidjeh Nikolu, ranjene glave, s habitom u dronjcima, sad vec i poražena, gdje na prilaznoj cesti,
klececi, proklinje Božje prokletstvo. Vidjeh Pacifika iz Tivolija kako, odrekavši se bilo kakve
pomisli da bi mogao pomoci, pokušava u prolazu uhvatiti koju raspomamljenu mazgu, a cim mu
to uspje, viknu mi neka i ja uradim isto, da bih ' umakao tom zlokobnom prividu Armagedona.
Tad se zapitah gdje li je Vilim te se pobojah da nije negdje zatrpan. Nakon duge potrage nadoh ga
u blizini kloštra. U ruci je nosio i svoju putnu vrecu. Dok je vatra prelazila na dom za hodocasnike,
bio [se uspeo u svoju celiju ne bi li spasio barem svoje dragocjene stvari. Bio je uzeo i moju vrecu,
u kojoj pronadoh štogod da se preodjenem. Zadihani stadosmo da bismo pogledali što se uokolo
zbiva.
Opatija je sada bila osudena. Gotovo sve njezine zgrade, koju manje koju više, bila je zahvatila
vatra. One koje još nisu bile nacete j doskora ce zadesiti ista sudbina, jer je sada sve, od prirodnih
elemenata do zbrkanih spasilackih napora, radio na širenju požara. Citavi su ostajali neizgradeni
dijelovi, povrtnjak, vrt ispred kloštra... Više se nije moglo ništa napraviti da se spase gradevine, no
dostajalo je napustiti pomisao na spašavanje da bi se sve moglo bez opasnosti promatrati,
povukavši se na otvoreno polje.
Gledali smo kako crkva polako sagorijeva, jer je tim velikim gradevinama svojstveno da im drveni
dijelovi odmah buknu, da bi zatim satima, kadšto i danima umirale. Drugacije je ipak plamtjela
Zgrada. Tu su zapaljive tvari bile kudikamo obilnije, pa je vatra koja je bila zauzela cijeli skriptorij
sada zaposjedala i kat na kojem se nalazila kuhinja. Što se tice trecega kata, gdje je stoljecima bio
labirint, on je sada bio takoreci uništen.
»Bila je to najveca knjižnica kršcanskoga svijeta«, rece Vilim. »Sad je«, doda, »Antikrist zaista
nadomak, jer mu se nikakva znanost više nece moci suprotstaviti. Uostalom, nocas smo mu vidjeli
lice.«
»Cije lice?« upitah ošamucen.
»Mislim Jorgeovo. Na tom licu koje je opustošila mržnja prema filozofiji prvi put sam vidio
Antikristovu sliku i priliku, a on ne dolazi iz Judina plemena kao što vele njegovi najavljivaci, niti
iz kakve daleke zemlje. Antikrist se može roditi i iz same pobožnosti, iz pretjerane ljubavi prema
Bogu ili prema istini, kao što heretik postaje od sveca, a vragom opsjednuti iz vidovnjaka. Boj se,
Adsone, proroka i onih što su pripravni umrijeti za istinu, jer obicno sa sobom u smrt povuku
mnogo drugih ljudi, cesto prije sebe, ponekad umjesto sebe. Jorge je izveo davolsko djelo, zato što
je svoju istinu ljubio na tako razvratan nacin, da ni od cega nije prezao kako bi uništio laž. Jorge se
bojao druge Aristotelove knjige, zbog toga što je ona možda doista ucila kako se svakoj istini
izoblicuje lice, da ne postanemo robovima svojih tlapnja. Možda je zadaca onoga tko voli ljude
navesti ih da se smiju istini, navesti istinu da se smije, jer jedina istina jest nauciti da se oslobodimo
bezumne strasti prema istini.«
»Ali, ucitelju«, usudih se primijetiti, žalostan, »vi sad tako govorite jer ste do dna duše
povrijedeni. Medutim, istina postoji, istina koju ste veceras otkrili, istina do koje ste stigli tumaceci
tragove što ste ih procitali zadnjih dana. Jorge je pobijedio, ali vi ste pobijedili Jorgea jer ste
razgolitili njegovu spletku...«
»Nije bilo spletke«, rece Vilim, »a ja sam je otkrio greškom.«
Tvrdnja je protuslovila sama sebi, pa ne shvatih hoce li Vilim uistinu da takva i bude. »Pa istina je
bila da otisci u snijegu upucuju na Vranca«, rekoh, »bila je istina da je Adelmo pocinio
samoubojstvo, bila je istina da se Venancije nije utopio u žari, bila je istina da raspored labirinta
izgleda onako kako ste vi pretpostavljali, bila je istina da se u finiš Africae ulazi tako da se dodirne
rijec quatour, bila je istina da je zagonetna knjiga Aristotelova... Mogao bih nastaviti s nabrajanjem
svih istinitih stvari koje ste vi otkrili služeci se svojom ucenošcu...«
»Nikad nisam sumnjao u istinitost znakova, Adsone, oni su jedino cime covjek raspolaže da bi se
snalazio na svijetu. Ono što ja nisam razumio bio je odnos medu znakovima. Do Jorgea sam došao
preko apokaliptickog obrasca koji je naoko upravljao svakim zlocinom, a ipak je bio slucajan. Do
Jorgea sam došao tražeci pocinitelja svih zlocina, a otkrili smo da u biti svaki zlocin ima drugog
pocinitelja, ili da ga uopce nema. Do Jorgea sam došao slijedeci naum izopacenog i razboritog
uma, a nije postojao nikakav naum, ili bolje, samog je Jorgea nadjacao vlastiti pocetni naum, a
poslije je otpoceo lanac uzroka, suuzroka i uzajamno proturjecnih uzroka, od kojih se svaki
odvijao sam za sebe, stvarajuci odnose koji nisu ovisili ni o kakvom naumu. Gdje je sva moja
ucenost? Ponio sam se kao tvrdoglavac kad sam slijedio privid reda, dok sam morao dobro znati
da svijet nema reda.«
»Pretpostavljajuci pogrešne redovnike ipak ste nešto našli...«
»Rekao si nešto vrlo lijepo, Adsone, zahvaljujem ti. Red koji pretpostavlja naš um je kao mreža, ili
kao stepenice, koje se grade da bi se nekamo stiglo. No stepenice poslije treba srušiti, jer se otkrije
da one, makar su i poslužile, nisu imale smisla. Er muoz gelichesame die Leiter abeiuerfen, so Er an ir
ufgestigen ist... Kaže li se tako?
»Tako glasi na mojem jeziku. Tko je to kazao?«
»Mistik iz tvoje zemlje. To je napisao negdje, ne sjecam se gdje. I nije prijeko potrebno da jednoga
dana netko nade taj rukopis. Jedine istine koje necem služe pomagala su koja valja odbaciti.«
»Vi sebi ne možete ništa predbacivati, ucinili ste sve što je bilo u vašoj moci.«
»Sve što je u ljudskoj moci, a to je malo. Teško je prihvatiti pomisao da u svijetu ne može postojati
red, jer bi se to ogriješilo o Božju slobodnu volju i svemogucnost. Prema tome, Božja je sloboda
naša osuda, ili osuda naše oholosti.«
Upustih se, prvi i zadnji put u svojem životu, u izvodenje teološkog zakljucka: »Ali kako može
postojati nužno bice koje je potpuno protkano mogucim? Kakva je onda razlika izmedu Boga i
prvobitnog kaosa? Zar ustvrditi posvemašnju svemogucnost Boga i njegovu posvemašnju
raspoloživost prema njegovim vlastitim izborima nije isto što i dokazati da Bog ne postoji?«
Vilim me pogleda a da se iz izražaja njegova lica nije mogao razabrati nikakav osjecaj te rece:
»Kako bi ucenjak mogao i dalje predavati svoje znanje kad bi na tvoje pitanje odgovorio
potvrdno?« Ne razumjeh smisla njegovih rijeci: »Hocete reci«, zapitah, »da više ne bi bilo moguce
znanje koje bi se moglo predavati kad bi uzmanjkala sama mjerila istine, ili da više ne biste mogli
predavati ono što znate zato što vam to drugi ne bi dopustili?«
U taj se cas dio krovova spavaonice prolomi uz groznu tutnjavu otpuhnuvši uvis oblak varnica.
Nekoliko ovaca i koza koje su lutale dvorištem prode uz nas užasno blejeci. Rulja slugu vicuci
projuri pokraj nas i zamalo nas pregazi.
»Ovdje je prevelika pometnja«, rece Vilim.
»Non in commotione, non in commotione Dominus.«
ZADNJI FOLIO
Opatija je gorjela tri dana i tri noci i bezvrijedan je ostao sav trud. Vec ujutro sedmog dana našeg
boravka na tome mjestu, kad preživjeli uvidješe da se više nijedna zgrada ne da spasiti, kad se
survaše vanjski zidovi najljepših gradevina, a crkva, kao da se obavila oko same sebe, proguta svoj
toranj, tada svakome ponestade volje da se bori protiv kazne Božje. Sve se umornije trcalo po ono
malo preostalih vjedara vode, dok je još mirno gorjela kapitulska dvorana sa sjajnom Opatovom
kucom. Kad je vatra doprla do krajnjih rubova raznih radionica, sluge su vec odavno bile spasile
što su više pokucstva mogle, pa radije odoše pretraživati brežuljak kako bi okupili bar dio živina
što su u nocnoj zbrci bile pobjegle izvan utvrde.
Vidjeh ponekog od slugu kako hrabro ulazi u ono što je ostajalo od crkve: pretpostavili da
pokušavaju prodrijeti u kriptu s riznicom ne bi li se prije bijega docepali kojeg skupocjenog
predmeta. Ne znam jesu li uspjeli, nije li kripta vec bila propala, nisu li lopovi propali u utrobu
zemlje nastojeci je se dokopati.
U meduvremenu su se penjali ljudi iz sela da pruže pomoc ili da se i sami pokušaju dokopati
kakvog plijena. Mrtvi uglavnom ostadoše pod još užarenim ruševinama. Trecega dana, pošto su
previjeni ranjenici i pokopani leševi što su ležali pod vedrim nebom, redovnici i svi ostali pobraše
svoje stvari i napustiše visoravan nad kojom je još lebdio dim, kao prokleto mjesto. Ne znam kuda
su se raspršili.
Vilim i ja se otputismo s tog mjesta našavši u šumi dva izgubljena konja, koje smo sada smatrali
res nullius. Udarismo put istoka. Kad ponovno stigosmo u Bobbio, doznasmo loše vijesti o caru.
Pošto je došao u Rim, narod ga je okrunio. Kako je držao da je sada nemoguca ma kakva nagodba
s Ivanom, izabrao je protupapu, Nikolu V. Marsilije je bio imenovan duhovnim namjesnikom u
Rimu, ali su se njegovom krivnjom, ili zbog njegove slabosti, u tom gradu zbivale stvari o kojima
je prilicno tužno pripovijedati. Na muke su se stavljali svecenici vjerni papi koji nisu htjeli služiti
misu, a predstojnika augustinskog samostana bacili su u lavlju jamu na Kapitolu. Marsilije i Ivan
iz Janduna proglasili su Ivana heretikom, a Ludvig ga je osudio na smrt. No car je loše vladao,
svadao se s mjesnom gospodom, otimao novac iz javne blagajne. Malo-pomalo kako smo dobivali
te vijesti, odgadali smo silazak prema Rimu, pa shvatih da se Vilim ne želi zateci svjedokom u
dogadajima koji su njegovim nadama nanosili takvo poniženje.
Netom se nadosmo u Pomposi, doznasmo kako se Rim pobunio protiv Ludviga, koji se bio
nanovo popeo prema Piši, dok su se u papinski grad pobjedonosno vracali Ivanovi izaslanici.
Uto je Mihovil iz Cesene shvatio da njegova nazocnost u Avignonu ne dovodi ni do kakva ishoda,
pa se pace stao bojati za svoj život, te je pobjegao da bi se u Piši opet sastao s Ludvigom. Car je
otad bio izgubio i podršku Castruccia, gospodara Luke i Pistoie, jer je ovaj umro.
Ukratko, predvidjevši dogadaje i saznavši da ce Bavarac krenuti u Miinchen odlucismo da
okrenemo onamo i preduhitrimo ga, izmedu ostalog i zato što je Vilim opažao da Italija za njega
postaje nesigurnom. Iducih mjeseci i godina, Ludvig doživje da se savez gibelina raspadne.
Godinu dana nakon toga protupapa Nikola ce se predati Ivanu izašavši pred njega s konopcem
oko vrata.
Kad stigosmo u Munchen, ja se uz mnogo suza moradoh razdvojiti od svojega dobrog ucitelja.
Njegova je sudbina bila neizvjesna, pa su moji roditelji više voljeli da se vratim u Melk. Od one
tragicne noci, kad je Vilim preda mnom iskalio jad gledajuci ruševine Opatije, kao po prešutnom
dogovoru više o tim dogadajima nismo progovorili. A nismo ih spominjali ni za vrijeme svojeg
tužnog rastanka.
Moj mi ucitelj udjeli mnogo dobrih savjeta za buduce nauke te mi pokloni lece što mu ih je izradio
Nikola, jer je on sada opet imao svoje. Još sam mlad, tako mi rece, ali jednog ce mi dana biti od
koristi (i uistinu, imam ih na nosu dok pišem ove retke). Zatim me cvrsto zagrli, s ocinskom
nježnošcu, te se sa mnom oprosti.
Više ga ne vidjeh. Nakon duga vremena doznah da je umro za vrijeme kuge što je poharala
Evropu polovicom ovog stoljeca. Stalno se molim Bogu u nadi da je primio njegovu dušu i
oprostio mu mnoge ohole cine na koje ga je naveo njegov intelektualni ponos.
Poslije dosta godina, vec kao prilicno zrelu covjeku, ukaza mi se prilika da po nalogu svojeg opata
otputujem u Italiju. Ne mogoh se oduprijeti napasti nego po povrtaku uvelike skrenuh s puta da
bih iznova posjetio ono što je ostalo od opatije.
Dva sela na obroncima brda bila su napuštena, okolna zemlja neobradena. Popeh se do visoravni,
a pred mojim ocima, vlažnim od placa, puknu pogled na krajolik pustoši i smrti.
Velike i velicanstvene gradevine što su resile to mjesto ležale su kao rasute razvaline, kao što se
nekoc zbilo sa spomenicima drevnih pogana u gradu Rimu. Bršljan je bio prekrio okrnjene zidove,
stupove, malobrojne neoštecene arhitrave. Divlje su trave osvojile svaki pedalj zemljišta, da se više
nije razaznavalo cak ni gdje su jednom bili povrtnjak i vrt. Samo je prostor groblja bio
prepoznatljiv jer je iz zemlje stršalo nekoliko grobova. Jedini znak života bijahu ptice grabljivice
što su svisoka lovile guštere i zmije koje su se, kao bazilici, pritajile medu kamenjem ili gmizale po
zidovima. Od crkvenog portala ostalo je nekoliko pljesnivih i crvotocnih ruševina. Timpan je još
napola bio živ i na njemu opet spazih, rašireno od nepogoda i omlohavljeno od prljavih lišajeva,
lijevo oko Krista na prijestolju i dio lavova lica.
Zgrada, koja je bila sva razorena osim sa strane istocnog zida, kao da je još stajala na nogama i
prkosila vremenu. Dva vanjska tornja što su gledala prema strmini cinila su se gotovo netaknutim,
ali su posvuda umjesto prozora zijevale prazne duplje, iz kojih su se poput ljigavih suza spuštale
gnjile penjacice. U unutrašnjosti se uništeno djelo ljudskog umijeca stapalo s djelom prirode, a iz
kuhinje su se oku pružali široki vidici prema vedrom nebu, kroz raspukline na gornjim katovima i
na krovu, urušenim i nalik na pale andele. Sve što se nije zelenjelo od mahovine još je bilo crno od
dima od prije toliko desetljeca.

http://www.book-forum.net

36Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:52 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Prevrcuci po razvalinama tu i tamo bih nailazio na okrajke pergamenata što su bili sletjeli iz
skriptorija i iz knjižnice te preživjeli poput zakopanog blaga. Poceh ih skupljati kao da kanim
iznova složiti listove knjige. Zatim uocih da se jednim od tornjeva još uvijek, gotovo citavo ali kao
da prijeti da ce se srušiti, penje pužoliko stubište do skriptorija, odakle se moglo preko ruševne
kosine uspentrati na visinu knjižnice, koja je medutim bila tek hodnik što se prostirao duž
vanjskih zidova, a koji je odasvud gledao u prazno.
Uz okrnjen komad zida nadoh ormar, još uvijek cudesno ispravan i priljubljen uza zid, koji je ne
znam ni sam kako odolio vatri, truo od vode i od gamadi. Unutra je još bilo nekoliko listova.
Nekoliko drugih poderotina nadoh prekapajuci po ruševinama odozdo. Bijedna je bila moja žetva,
ali provedoh cio dan prikupljajuci je, kao da ce mi ta disiecta membra knjižnice priopciti neku
poruku. Neki komadici pergamenta bijahu izblijedjeli, na nekim se dala naslutiti kakva slika,
ponegdje i magloviti trag neke rijeci, ili više njih. Kadšto sam nailazio na listove na kojima su se
mogle procitati cijele recenice, još cešce na još netaknute uveze što su ih zaštitile negdašnje
metalne kopce... Bile su to sablasti knjiga, izvana prividno ocuvane, ali rastocene iznutra. Pa ipak,
ponegdje je spašen bio samo list, raspoznavao se incipit, naslov...
Pokupih neku relikviju koju sam mogao naci te napunih dvije putne torbe, napuštajuci stvari koje
su mi trebale samo da spasim to kukavno blago.
Na putu kuci i onda u Melku provedoh mnoge i mnoge sate u nastojanju da odgonetnem te
tragove. Cesto bih po nekoj rijeci ili po ostatku slike pogodio o kojemu je djelu rijec. Kad s
vremenom pronadoh druge primjerke tih knjiga, s ljubavlju ih proucih, kao da mi je to udes
ostavio u zavjet, kao da je to što sam prepoznao uništeni primjerak jasan znamen s neba koji mi
veli: tolle et lege. Na kraju mojeg strpljivog sastavljackog rada ocrta mi se nešto nalik na manju
knjižnicu, znak vece što je išcezla, knjižnicu od ulomaka, navoda, nedovršenih recenica, patrljaka
knjiga.
Što više precitavam ovaj popis, to se više uvjeravam da je on plod slucaja i da ne sadrži nikakvu
poruku. No ove su mi nepotpune stranice pravile društvo sav život koji mi je otad preostao da
preživim, cesto sam im se obracao kao prorocištu, i gotovo da imam dojam kako je ono što sam na
ovim listovima napisao, a što ceš ti, neznani citatelju, sada citati, tek skup kojegdje napabircenih
podataka, slikovna pjesma, golem akrostih koji ne kaže i ne ponavlja ništa do ono na što su me
uputili ovi odlomci, a više ne znam jesam li ja dosad govorio o njima ili su oni progovorili na moja
usta. No što god od tog dvoga bio slucaj, što više samom sebi pripovijedam pricu koja je iz toga
nastala, sve manje uspijevam razabrati postoji li u njoj neki naum koji nadilazi prirodan slijed
dogadaja i vremena što ih povezuje. A mucno je ovom starom redovniku, na pragu smrti, što ne
zna krije li pismo
koje je napisao kakav tajni smisao, ni ima li više od jednog smisla, ili mnogo smislova, ili nijedan.
Ali možda je ova moja nesposobnost sagledavanja ucinak sjene koju velika tama što se bliži baca
na osijedjeli svijet.
Est ubi gloria nunc Babjlonia? A gdje li su lanjski snijezi? Zemlja pleše mrtvacki ples, kadšto mi se
cini da Dunav prelaze camci krcati ludacima što putuju prema mracnom mjestu.
Preostaje mi jedino da šutim. O quam salubre, quam iucundum et suave est sedere in solitudine et tacere
et loqui cum Deo! Domalo cu se združiti sa svojim pocelom, i više ne vjerujem da je to Bog slave o
kojem su mi govorili opati mojeg reda, ili radosti, kao što su mislila ondašnja mala braca, možda
cak ni milosrda. Gott ist ein lautes Nichts, ihn ruhrt kein Nun noch Hier... Uskoro cu se otisnuti u tu
nepreglednu pustinju, savršeno ravnu i neizmjernu, gdje srce koje je uistinu pobožno podlegne u
blaženom stanju. Utonut cu u božansku tamu, u nijemi muk i neizrecivo sjedinjenje, i u tom ce
bezdanu moj duh izgubiti sebe sama i nece znati ni za jednako ni za nejednako, ni za ma što
drugo. I bit ce zaboravljene sve razlike, bit cu u jednostavnom temelju, u šutljivoj pustinji u kojoj
nigda ne bijaše razlicitosti, u najdubljoj unutrašnjosti u kojoj se nitko ne nalazi na svojemu mjestu.
Past cu u tiho i nenastanjeno božanstvo u kojem nema ni djela ni slike.
U skriptoriju je hladno, boli me palac. Ostavljam ovaj spis, ne znam za koga, ne znam više o cemu:
stat rosapristina nomine, nomina nuda tenemus.
Prijevod važnijih latinskih tekstova
Str. 9 In omnibus...: U svemu sam tražio mir, ali ga ne nadoh nigdje osim u kutu uz knjigu.
Str. 13 videmus nunc Sad vidimo u zrcalu, nejasno (Pavao, Prva poslanica Korincanima, 13, 12)
Str. 15 ususfaci...: uživanje (dobra)
Str. 19 unico homine regente...: tako da njima upravlja jedan jedini covjek
utsine animali... : takva da se bez marve gibaju neprocjenjivom silinom, i strojevi za letenje u kojima
ce covjek sjediti okružen strojevima i pokretati nekakav izum s pomocu kojeg ce umjesto
sastavljena krila udarati zrak, kao što cini ptica kad leti.
Str. 25 Omnis mundi creatura Ta stvorenja svakolika (kao knjiga, kao slika), nama su i zrcalo.
Str. 26 ut sit exiguum da mu glava bude sitna i suha i da mu koža prianja uz kosti, uši kratke i
šiljaste, oci velike, nozdrve široke, šija uspravna, griva i rep gusti, a okrugli oblik kopita cvrst i
tvrd.
Str. 36 Eris sacerdos...: Bit ceš svecenik u vijeke vjekova.
Str. 37 Monasterium sine libris...: Samostan bez knjiga je kao država bez imutka, tvrdava bez ceta,
kuhinja bez pokucstva, trpeza bez jaja, povrtnjak bez bilja, livada bez cvijeca, stablo bez lišca...
Str. 42 Pictura est...: Slikarstvo je književnost laika.
Str. 48 5« licet magnis...: ako se velikim stvarima smiju usporedivati male.
Str. 53per mundum...: svijetom luta kao skitnica.
Str. 57 homo nudus... lEt non... : gol je muškarac s golom ženom ležao... /A jedno se s drugim nisu
spajali...
Str. 62 Quorum primus...: Cinilo se da prvi od njih, ocišcen andeoskim proracunom i uspaljen
nebeskim žarom, sav gori. Drugi je pak, bogat propovjednickom rijecju, jasnije svijedio nad
tamom svijeta.
Str. 64Mors est...: Smrt je mir za putnika — kraj je svake muke.
Str. 73 Habeat librarius...: Treba da knjižnicar ima popis svih knjiga svrstan po predmetima i po
autorima, i da ih napose i uredno složi sa signaturama koje je na njih napismeno pricvrstio.
Str. 77 Verba vana...: Ne valja govoriti rijeci koje su isprazne ili koje izazivaju smijeh.
Str. 84 Oculi de vitro cum capsula...: oci od stakla s okvirom, ab oculis ad kgendum: za oci koje služe za
citanje
Str. 85 tamquam ab...: kao nepravednim vlasnicima
Str. 92 Fortepotuit...: Možda je i mogao, ali se (nigdje) ne cita da mu je to potreba.
Manduca Jedi, vec je peceno.
Str. 102 Omnis mundi...: v. str. 25
Str. 107 Estdomus...: Na zemlji je kuca koja odzvanja jasnim glasom. Sama kuca odjekuje, ali gost je
šudjiv i ne jeci. A ipak oboje trce, gost i ta jadna kuca istodobno.
Str. 114 speculum mundi... : zrcalo svijeta
Str. 123 fabulaspoetae...: Bajke su pjesnici nazivali po govorenju (a fando), zato što to nisu stvari
ucinjene nego samo govorom izmišljene.
Str. 124 decimus humilitatis gradus... : deseti je stupanj poniznosti ako se (redovnik) ne smije lako i
spremno, jer je zapisano: ludak smijuci se diže svoj glas.
aliquando praeterea...: katkad se još smijem, šalim, igram, covjek
sam.
Scurrilitates vero...: v. str. 91, redak 35-37
Str. 125 Admittendo tibi... : Dopuštene su ti šale nakon nekih ozbiljnih stvari, ali se i u njima samima
moraš ponašati dostojno.
Str. 126 nudavi femora tua...: ogolio sam stegna pred tvojim licem.
Str. 126 sive nudabo... : ili, ogolit cu i uspraviti tvoja stegna i stražnjicu.
Str. 127 tumpodex...: Tad stražnjica ispusti prostacku pjesmu. Str. 146 Salva me...: Spasi me iz lavljih
ralja.
Str. 149 Hune mundum...: Labirint slikovito prikazuje ovaj svijet. Za onoga tko ulazi je širok, a za
onoga tko izlazi odviše tijesan.
Str. 150 aquafons vitae...: voda je izvor života.
Str. 157 Graecum est...:To je grcki, ne da se procitati.
Str. 160 Super thronos viginti quatuor... : Na prijestolje dvadeset i cetiri.
Nomen Uli mors...: Njemu je ime smrt. asli.
Obscuratus est sol et aer: Potamnje sunce i Facta estgrando et ignis: Pojavi se tuca i oganj. In diebus
illis: Tih dana)
Str. 161 Primogenitus mortuorum: Prvorodenac od mrtvih tm Apocalypsis lesu Christi: Otkrivenje
Isusa Krista ttm,
Cecidit de coelo stella magna: Tada padne s neba velika zvijezdfcta Equus albus: Bijeli konj
Gratia vobis etpax: Milost vam i mir na ftsl«
Tertiapars terrae combusta est: Tad izgorje trecina zemlje
Str. 164 Requiescant a laboribus suis: Nek pocinu od muka
Str. 193 Quodenim laicali...: Ono što bukne, naime, iz l sanosti, nema nikakva ucinka, osim
slucajnog «
Sedopera sapientiae... : No djela mudrosti se utvrduju sigurnim zakonom i na kraju se njima, kako
dolikuje, djelotvorno upravlja.
Str. 201 hic lapis...: ovaj kamen u sebi nosi slicnost s nebom.
Str. 205 Omnes enim causae... : Svi se naime uzroci prirodnih posljedica nadaju crtama, kutovima i
likovima. Jer inace je nemoguce znati zašto su u njima.
Str. 209 Penitentiam agite...: Obratite se, jer je blizu kraljevstvo nebesko (Mt. 3, 2; 4,17)
Str. 212 De hocsatis: Dosta o tome.
Str. 216 Pulchra sunt enim...: Lijepe su naime dojke koje malo strše i koje su umjereno nabujale, a ne
takve da se slobodno gibaju, nego blago sapete, stisnute ali ne pritisnute...
Str. 221 In nomine... : U ime Gospodina amen. Ovo je osuda tijela i pravorijek o osudi tijela
obrazložen, iznesen i u ovim spisima izrijekom objavljen i proglašen...
Johannem vocatum...: Ivana, zvanog fra Mihovil Jakovljev, iz družbe svetoga Fredijana, covjeka
niska stanja, lošeg društva i života, na zlu glasu, krivovjernika i krivovjernickom ljagom okaljana,
koji se po uvjerenju i po izjašnjavanju protivi katolickoj vjeri... Ne imajuci pred ocima Boga, nego
pace dušmanina ljudskog roda, svjesno, uporno, hotimicno, i željom i namjerom pokvareno
pristajao je uz bavljenje heretickom opakošcu i družio se s fratricima, zvanim fratricima uboga
života, kri-vovjernicima i otpadnicima, te slijedio i slijedi njihovu opaku sektu i herezu protiv
katolicke vjere... i došao je u navedeni grad Firencu, i na javnim mjestima doticnog grada, koje
sadrži recena istraga, ispovijedao, zastupao i ustrajno jezikom i srcem tvrdio... da Isus Krist, naš
iskupitelj, nije nijednu stvar posjedovao ni kao svoju ni kao zajednicku, nego je nad
svim stvarima, o kojima Sveto pismo svjedoci da ih je posjedovao, imao obicno pravo uživanja.
Costatnobis...: Za nas je takoder sigurno, po onome što je vec receno i po navedenom pravorijeku
što ga je objavio navedeni gospodin biskup florentinski, da je receni Ivan heretik, da se ne želi
popraviti i poboljšati od tolikih grešaka i od hereze, i da se ne želi uputiti ravnom stazom vjere,
buduci da recenog Ivana smatramo nepopravljivim, tvrdoglavim i upornim u zlikovackim
greškama, kako se ne bi doticni Ivan mogao diciti recenim svojim zlodjelima i zlikovackim
greškama, neka njegova kazna postane primjer drugima; stoga neka se receni Ivan, zvan fra
Mihovil, krivovjernik i otpadnik, odvede na uobicajeno mjesto izvršenja pravde i ondje, pošto se
zapali plamen vatre, spali i sažeže, tako da posve umre i da mu se duša odijeli od tijela.
Str. 222 per Dominum moriemur: Umrijet cemo za Gospodina, m
Str. 226 De te fabula...: Pricom se pripovijeda o tebi.
Str. 230 terribilis...: strašna kao vojska pod zastavama (Pjesma nad pjesmama, 6, 3)
Str. 231 Pulchra sunt...
str. 216 O sidus clarum... : O, sjajna zvijezdo medu djevojkama, o zatvorena vrata, izvore u
vrtovima, stanico cuvarice mirisne masti, mirisno sace! i Oh langueo.. : Oh, malaksavam. Razlog
malaksalosti vidim, ali ga se ine klonim.
et cuncta erant bona: i sve je bilo dobro.
Str. 233 omnis ergo figura... : Svaka slika, dakle, to bjelodanije ocituje istinu, što otvorenije
prispodobom razlicitog za se priznaje da je slika, a ne istina.
Str. 234 Omne animal...: Svako je živo bice tužno nakon obljube. Str. 247 Nihil sequitur...: Iz dvaju
jedankih dijelova nikad ništa ne slijedi
aut semel... : ili jednom ili ponovno srednji pojam treba da bude opcenit.
Str. 255 Peccant enim mortaliter... : Pocinjaju težak smrtni grijeh kad griješe s kojim god laikom, još
teži pak kad to cine sa zaredenim klerikom, a najteži s redovnikom koji je umro za svijet.
Str. 264 actus appetiti sensitivi... : cinovi se osjetilnog nagona, utoliko što imaju veze s tjelesnom
promjenom, nazivaju strastima, a ne cinovima volje.
appetitus tendit in appetibile.... : nagon stremi da u zbilji postigne ono
za cim žudi, da bi se u njemu završila njegova težnja.
amorfacit...: ljubav cini da se same stvari koje se vole na neki nacin sjedine s onim koji voli, pa
ljubav ima vecu spoznajnu vrijednosti nego spoznaja.
intus et in cute: iznutra i na površini kože
Str. 265 principium contentionis: izvor razdora consortium in amato: sudioništvo u onome tko se voli
propter multum amorem...: zbog velike ljubavi koju gaji prema svemu postojecem
motus in amatum: težnja za voljenim bicem ."HŽ '
Str. 278 Corona regni...: Kruna kraljevstva iz Božje ruke . »taife Diadema imperii...: Dijadem carstva iz
Petrove ruke
0 taxae sacraepoenitentiariae: svete pokornicke pristojbe i ttdms
Str. 294 Hoc spumans...: Ovo pjenušavo more oplakuje obale svijeta, vodenim valima udara
zemaljske rubove. Silinom vala tuce o stjenovita osamljena mjesta. U dubini brencavim virom
vrtloži šljunak, oštrom brazdom škropi pjenu, prolama se u cestim i zvucnim naletima vjetra.
Str. 295 ignis, coquihabin...: vatra, coquihabin (jer dobiva naziv po pecenju nepecenog), žar, calax po
toplini, fragon po praskanju plamena, rusin po crvenilu, dimilo, ustrax po prženju, oživljenje jer
oživljuje polumrtve udove, žutilo, jer od kremena postaje žutim, stoga se kremen i ne naziva
pravim imenom, osim zato što postaje žutim od iskre. I aeneon, po bogu Eneji, koji u njemu
prebiva, ili koji elementima donosi dah.
Str. 297 hic sunt Uones: ovdje su lavovi.
Str. 306 qui animam corpori...: Oni koji porocima i bludnjama dušu pomiješaju s tijelom, s obiju
strana unište ono što je za život prijeko potrebno, i glibom putenih požuda okaljaju jasnu i cistu
dušu, a s tim razlogom pomucujuci cistocu i krasotu tijela dokazuju da je ono neko risno za
životne dužnosti. A «.
Str. 321 inimicuspacis: neprijatelj mira.
Str. 322 in bonis nostris: medu našim dobrima.
Str. 333 nomina sunt...: imena su posljedice stvari.
Str. 362plantaDei...: Božja biljka što nice u korijenju vjere.
Str. 365 peccapro nobis...: ...griješi za nas... smiluj se nama... izbavi nas od svakog dobra... bdij nad
mojom pokvarenošcu... proklinjemo Gospodina... stražnjicu ceš moju otkriti... pospi me sjemenom
svojim i okaljat cu se...
Str. 366 cingulum diaboli: davolji pas.
Str. 386 Sederuntprincipes...: Sjedoše vladari i protiv mene govorahu, zlotvori, proganjahu me.
Pomozi mi, Gospodine, Bože moj, spasi me zbog velikog milosrda svojeg.
Str. 397 minimas differentias odorum: najmanje razlike u mirisima
Str. 402 Sao ko kelle terre ... : Znam da je te zemlje, u tim medama koje ih obuhvacaju, trideset
godina posjedovala stranka samostana sv. Benedikta (iz najstarijeg dokumenta talijanskog puckog
jezika — izjava svjedoka u pravnom spisu pisanom oko godine 960. u Capui).
Str. 403 nigra sedformosa: crna ali lijepa (Pjesma nad pjesmama 1,5)
Str. 404 unico homine regente: v. str. 19
amicta sole: obucena u sunce (Ok. 12, 1)
Str. 407 Ut cachinnis dissolvatur...: Da bi se grohotom oslobodilo, treba se previjati razvaljenih usta.
Str. 408 Lacrimosa dies illa...: Onoga dana punog suza, kad iz pepela ponovno ustane optuženi,
okrivljeni covjek; poštedi ga, Bože! Milosrdni Gospodine Isuse, daj im pokoj.
Str. 410 Ludere me libui... : Prohtjelo mi se da se igram. Mene koji se igram primi, papa Ivane. Ako ti
se svida, i sam se možeš nasmijati.
Ridens cadit... : Veseljak pada od smijeha, Zaharija se cudi, Anastazije poucava nauznak izvrnut na
krevetac...
Str. 443 stupra virginum et amores meretricum: oskrvnuca djevica i ljubavi bludnica.
Str. 448 de toto corpore...: od cijelog je tijela napravio jezik,
Str. 468 tolle et lege: uzmi i citaj.
Str. 469 Est ubigloria...: Gdje je sada babilonska slava? .
O quam salubre... : Oh, kako li je zdravo, kako ugodno i slatkorjjcditi u samoci, i šutjeti, i
razgovarati s Bogom!
Gott ist ein lautes Nichts...: Bog je glasno Ništavilo, ne može ga pomaknuti ništa što je sada i ovdje.
Stat rosa pristina...: Negdašnja ruža ostaje kao ime, zadržavamo tek gola imena.

http://www.book-forum.net

37Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:53 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Umberto Eco NAPOMENE UZ »IME RUŽE«
Tekst Napomene uz Ime ruže objavljen je prvi put u Alfabeta br. 49 lipnja 1983., a ovdje se prvi put
objavljuje u hrvatskome prijevodu
Naslov i smisao
Otkako sam napisao Ime ruže stiže mi mnogo pisama citatelja koji me pitaju što znaci završni
heksametar na latinskome te zašto je roman po tome heksametru dobio naslov. Odgovaram da je
posrijedi stih iz De conternptu mundi Bernarda de Morlavja, benediktinca iz XII. stoljeca, koji varira
na temu ubi sunt (iz cega je zatim nastao Villonov mah oii sont les neiges d'antan), samo što
tekucemu toposu (negdašnji velikani, znameniti gradovi, lijepe kneginje, sve netragom nestaje)
Bernard dodaje misao da nam od svih tih minulih stvari ostaju puka imena. Podsjecam da je
Abelard posezao za primjerom iskaza nulla rosa est da bi pokazao kako jezik može govoriti i o
nestalim, kao i o nepostojecim stvarima. Nakon svega toga prepuštam citatelju da zakljucke
izvuce sam.
Pripovjedac ne smije iznositi tumacenja svojega djela, inace ne bi napisao roman, koji je stroj za
proizvodnju tumacenja. No jedna od glavnih smetnji koja prijeci da se ostvari ta kreposna nakana
jest upravo cinjenica da roman mora nositi nekakav naslov.
Naslov je, na žalost, vec kljuc za tumacenje. Nitko se ne može obraniti od sugestija kakve
pospješuju Crveno i crno ili Rat i mir. Prema su citatelju su najobzirniji oni naslovi koji se svode na
junakov eponim, i kao David Coppetfield ili Robinson Crusoe, ali i spomenom eponima
autor može neumjesno utjecati na citatelja. Cica Goriot citateljevu pozornost usredotocuje na lik
staroga oca, dok je roman ujedno i epopeja o Rastignacu, ili o Vautrinu, alias Collinu. Možda bi
valjalo da autor bude pošteno nepošten poput Dumasa, jer je bjelodano da su Tri mušketira
zapravo prica o cetvrtome. No takve su povlastice rijetke, pa ih autor sebi možda može priuštiti
jedino pogreškom.
Moj je roman nosio drukciji radni naslov, koji je glasio Zlocin u opatiji. Odbacio sam ga jer
citateljevu pozornost zadržava samo na kriminalistickom zapletu pa je prijetio da zlosretne kupce,
koji hlepe za pricama punim akcije, neovlašteno navede da se bace na knjigu koja bi ih razocarala.
San mi je bio da knjigu naslovim Adson iz Melka. Bio bi to vrlo neutralan naslov, jer Adson je ipak
glas koji pripovijeda. Ali naši nakladnici ne vole vlastita imena, pa j e cak i Ferma i Luciju Manzoni
morao reciklirati u drugi oblik, a ostalih primjera, kao što su Sofficijev Lemmonio Boreo, Borgeseov
Rube ili Pratolinijev Metello, ima malo... Vrlo malo, u usporedbi s vojskama rodakinja Bette, Barrvja
Lvndona, Armancea i Tomova Jonesa, kakvima obiluju druge književnosti.
Zamisao o naslovu Ime ruže sinula mi je gotovo slucajno, a svidjela mi se jer je ruža znacenjima
toliko krcata simbolicna figura da gotovo više i nema znacenja: misticna ruža, ruža je poživjela
koliko žive ruže, rat dviju ruža, ruža je ruža je ruža je ruža, rozenkrojceri, hvala na prekrasnim
ružama, D'Alcamova rosa fresca aulentissima. Citatelja ne navodi ni na koji trag, kako je i poželjno,
ne omogucuje mu da izabere jedno tumacenje, pa ako i pronikne u moguca nominalisticka citanja
završnog stiha, do njih i stigne tek na kraju, kad je vec iskušao tko zna kakve sve inacice. Naslov
mora ometati, a ne usmjeravati rješenja.
Za autora romana ništa nije tako utješno kao otkrice citanja na koja on nije pomišljao, a što mu ih
sugeriraju citatelji. Kad sam pisao teorijska djela, prema prikazivacima sam se odnosio kao sudac:
jesu li ili nisu razumjeli što sam htio reci? Kad je u pitanju roman, moj stav je posve razlicit. Ne
velim da se autoru ne može dogoditi da otkrije neko citanje za koje mu se cini da zastranjuje, ali
morao bi to prešutjeti; kakvo god ono bilo, neka drugi gledaju da ga ospore, s tekstom u ruci. Što
se osta -loga tice, velika vecina citanja potice smisaone ucinke na koje autor nije pomišljao. No što
znaci kad kažem da na njih nisam pomišljao?
Francuska znanstvenica Mireille Calle Gruber otkrila je tanane paragrame koji rijec semplici, u
smislu priprostih, siromaha, pridružuju rijeci semplici u smislu ljekovitih biljaka, a uz to uocava da
ja govorim o »korovu« krivovjerja. Ja bih mogao odgovoriti da se pojam » s l u oba slucaja nalazi u
literaturi toga doba, jednako kao i izraz »korov«. S druge strane, dobro sam poznavao Greimasov
primjer o dvostrukoj izotopiji koja nastaje kad travara opišete kao »prijatelja priprostih« (tal.
»amico dei semplici«). Jesam li ili nisam znao da se poigravam paragramima? Nema nikakve
težine ako to kažem sada, tekst je tu i on sam proizvodi svoje smisaone ucinke.
Dok sam citao prikaze romana, podišii bi me žmarci od zadovoljstva kad bih naišao na kriticara (a
prvi su bili Ginevra Bompiani i Lars Gustafrson) koji navodi recenicu što je Vilim izgovara na
kraju inkvizicijskog procesa. »Što vas najviše straši u cistoci?« zapita Adson. Nato Vilim odgovori:
»Žurba«. Ta su mi dva retka bila vrlo draga, i još su mi draga. No onda me je jedan citatelj
upozorio da na iducoj stranici, dok opskrbniku prijeti mucenjem, Bernard Gui kaže: »Pravdu ne
goni žurba, kao što su mislili pseudoapostoli, a Božja pravda ima na raspolaganju stoljeca«. Zato
me je taj citatelj s pravom upitao kakav sam odnos htio uspostaviti izmedu žurbe koje se pribojava
Vilim i odsutnosti žurbe kakvu velica Bernard. U tom sam trenutku uvidio da se zbilo nešto što
me uznemiruje. Razmjene replika izmedu Adsona i Vilima u rukopisu nije bilo. Taj sam kratki
dijalog dodao pri korekturi: concinnitas mi je nalagala da u tekst uklopim još jedan naglasak prije
nego što ponovno dam rijec Bernardu. I naravno, dok sam Vilimu pripisivao odbojnost prema
žurbi (i to s velikim uvjerenjem, upravo zato mi se i jest poslije toliko svidao njegov iskaz),
potpuno sam zaboravio da nešto dalje Bernard govori o žurbi. Ako Bernardovu recenicu procitate
bez Vilimove, ona zvuci kao obicna govorna fraza, tvrdnja kakvu bismo ocekivali od suca, to je
uvriježena uzrecica kao i »pravda je jednaka za sve«. Ali jao, suprotstavi li se žurbi koju spominje
Vilim, žurba koju spominje Bernard s dobrim razlogom stvara smisaoni ucinak, pa je citatelj u
pravu kad se pita govore li oni isto, ili je mržnja prema žurbi, koju izrice Vilim, osjetno drukcija od
mržnje prema žurbi koju iskazuje Bernard. Tekst je tu i sam proizvodi svoje ucinke. Htio to ja ili
ne, sada pred sobom imamo pitanje, dvoznacan izazov, pa i meni je samom nelagodno tumaciti tu
opreku, a ipak shvacam da u njoj leži neki smisao: (možda i smislovi).
Pošto napiše roman, autor bi morao umrijeti. Da ne remeti puteve teksta.
Ispripovijedati proces
Autor ne smije tumaciti. Ali može ispricati zašto je i kako pisao. Takozvani poeticki spisi ne
pomažu uvijek da se razumije djelo koje ih je nadahnulo, nego pridonose da se shvati kako autor
rješava tehnicki problem što ga predstavlja proizvodnja djela.
U svojoj Filozofiji kompozicije, Poe prica kako je napisao Gavrana. Ne kaže kako ga moramo citati,
nego koje je probleme preda se postavio da bi postigao stanovit pjesnicki ucinak. Pjesnicki ucinak
bih pak odredio kao sposobnost teksta da stvara stalno drukcija citanja, a da se pritom nikada
posve ne istroši.
Onaj tko piše (tko slika ili kleše ili sklada) uvijek zna što cini i ko -liko ga to stoji. Zna da mora
riješiti neki problem. Katkad su polazišta nejasna, nagonska, opsesivna, nisu mnogo više od želje
ili uspomene. No poslije se problem rješava za stolom, ispitujuci gradivo na kojemu se radi —
gradivo koje djeluje po svojim prirodnim zakonitostima, ali istodobno sa sobom nosi uspomenu
na kulturu kojom je bremenito (odjek intertekstualnosti).
Kad autor kaže kako je radio u naletu nadahnuca, laže. Genius is twentyper cent inspiration
andeightyper cent perspiration.
Ne sjecam se više o kojoj je svojoj slavnoj pjesmi Lamartine zapisao da mu je nastala iznenada, u
olujnoj noci, usred šume. Kad je umro, pronašli su rukopise s ispravcima i varijantama te se
pokazalo da u cijeloj francuskoj književnosti možda nema pjesme na kojoj se više radilo.
Kad pisac (ili uopce umjetnik) kaže kako je radio ne misleci na pravila procesa pisanja, to znaci
samo da je radio ne znajuci da pravilo poznaje. Dijete izvrsno govori materinski jezik, ali ne bi
umjelo napisati njegovu gramatiku. No gramaticar nije jedini koji poznaje jezicna pravila, jer njih,
ne znajuci, izvrsno poznaje i dijete: gramaticar je samo onaj tko zna zašto i kako dijete zna jezik.
Ispripovijedati kako je covjek pisao ne znaci dokazati da je napisao »dobro«. Poe je govorio kako je
»jedno ucinak djela, a drugo spoznaja o procesu«. Kad nam Kandinskv ili Klee pripovijedaju kako
slikaju, ne vele nam je li jedan od njih bolji od drugoga. Kad nam Michelangelo kaže kako klesati
znaci u kamenu vec unaprijed upisani lik osloboditi njegova suviška, ne kaže nam je li vatikanska
Piet bolja od Rondaninijeve. Ponekad su najblistavije stranice o umjetnickim procesima ispisali
minorni umjetnici, kojima su umjetnicki ucinci bili skromni, ali su
znali dobro razmišljati o svojim stvaralackim procesima: Vašari, Horatio Greenough, Aaron
Copland...
Dakako, srednji vijek
Napisao sam roman, jer me je spopala želja da ga napišem. Mislim da je to dovoljan razlog da
covjek stane pripovijedati. Covjek je po naravi pripovjedacko bice. Pisati sam poceo u ožujku '78.,
jer me je na to potaknuo zametak zamisli. Došlo mi je da otrujem nekog redo -vnika. Mislim da
roman nastaje iz takve zamisli, ostatak je meso koje se dodaje putem. Zamisao je vjerojatno bila
starija. Poslije sam pronašao bilježnicu s nadnevkom iz 1975. u kojoj sam bio sastavio popis redo -
vnika u nekom neodredenom samostanu. Ništa drugo. U pocetku sam prionuo citati Orfilin Traite
des poisons, što sam ga nabavio dvadeset godina prije kod bukinista uz Seinu, iz ciste odanosti
prema Huysmansu (Ld-bas). Kako me nijedan otrov nije zadovoljavao, zamolio sam prijatelja
biologa da mi savjetuje lijek koji bi imao odredena svojstva (da se upija kroz kožu dok covjek
rukuje nekim predmetom). Pismo u kojemu mi je prijatelj odgovorio da ne zna za otrov koji bi
meni odgovarao odmah sam uništio, jer je rijec o papirima koji bi, procitaju li se u drugom
kontekstu, covjeka mogli odvesti na vješala.
U pocetku su moji redovnici morali živjeti u meni suvremenu samostanu (zamišljao sam
redovnika-istražitelja koji cita Manifesto). No buduci da samostan ili opatija još žive od mnoštva
srednjovjekovnih uspomena, uzeo sam prekapati po svojim hiberniranim medievistickim
arhivima (1956. sam napisao knjigu o srednjovjekovnoj estetici, na istu temu 1969. srocio sam još
sto stranica, poneki usputni esej, a 1962. se vratio srednjovjekovnoj tradiciji radeci na Jovceu, da
bih zatim 1972., pripremajuci dugu studiju o Otkrivenju i o minijaturama u komentaru Beata iz
Liebane: sa srednjim sam vijekom, dakle, svojedobno vec imao iskustva). U ruke mi je dospjela
opsežna grada (kartice, fotokopije, bilježnice) koja se od 1952. gomilala u druge, posve neodredene
svrhe: za pricu o nemanima ili za analizu srednjovjekovnih enciklopedija ili za teoriju popisa... U
stanovitom sam trenutku sam sebi rekao kako je, kad je vec srednji vijek moj svakidašnji
imaginarij, bolje da napišem roman koji bi se odvijao neposredno u srednjemu vijeku. Kao što sam
kazao u ponekom intervjuu, sadašnjost poznajem jedino preko televizijskoga ekrana, dok srednji
vijek poznajem izravno. Kad bismo na ladanju usred ledine palili krijesove, moja bi me žena
optužila da ne znam gledati iskre što se podižu medu stabla i lebde niz svjedosne trake. Kad je
poslije procitala poglavlje o požaru, rekla je: »Pa onda si ipak gledao iskre!« Odgovorio sam:
»Nisam, ali znao sam kako bi ih vidio srednjovjekovni redovnik«.
Prije deset godina, prilažuci autorsko pismo nakladniku uza svoj komentar komentaru Otkrivenja
Beata iz Liebane (za Franca Mariju Riccija), priznao sam: »Kako god okrenem, istraživacki sam
odgoj stekao prevaljujuci simbolicne, jednorozima i grifonima napucene šume i usporedujuci
strukture tornjica i cetvorina u katedralama s oštricama egzegetske zluradosti što se krije u
cetvorokutnim formulama koje nalazimo u Summulae, tumarajuci izmedu Vica degli Strami i cistercitskih
crkvenih lada, u ugodnom razgovoru s ucenim i raskošnim redovnicima iz Clunvja, dok
me je na oku držao debeljuškasti i racionalisticki Akvinac, a Honorije Augustodunski iskušavao
svojim fantasticnim zemljopisom, u kojemu se istovremeno objašnjavalo quare in pueritia coitus non
contingat, kako se stiže do Izgubljenog otoka i kako se bazilisk može uloviti samo s pomocu
džepnog zrcala i neoborive vjere u Bestijarij.
Ta ljubav i ta strast nikada me nisu napustile, iako sam, iz moralnih i materijalnih razloga (baviti
se medievistikom cesto podrazumijeva da covjek raspolaže znatnim bogatstvom i slobodom da
luta dalekim bibliotekama, da bi na mikrofilm snimao rukopise kojih drugdje nema) poslije
krenuo drugim putovima. Tako je srednji vijek ostao ako ne baš moj posao, onda moj hobby — i
moja neprestana napast, pa ga nazirem svagdje, u stvarima kojima se bavim, a koje se
srednjovjekovnima ne cine, ali ipak jesu.
Provodio sam tajne praznike pod svodovima lada u Autunu, gdje opat Griot danas o davlu piše
prirucnike sumporom natopljena uveza, u zanosu što me obuzimao na poljima u Moissacu i u
Conquesu, pošto su me zabljesnuli starci iz Otkrivenja ili vrazi što u kipuce kodove trpaju duše
prokletnika, a istodobno u okrepljujucem štivu prosvjetiteljskog redovnika Bede, u racionalnoj
utjehi koju sam tražio od Occama, da bih pronikao u tajne znaka gdje je Saussure još nejasan. I
tako redom, uz stalnu sjetu za Peregrinatio Sancti Brandani, provjeravao sam naš nacin mišljenja u
Knjizi iz Kellsa, obnavljajuci Borgesa kroz keltske kenningare, udubljujuci se u odnose izmedu
vlasti i spretno uvjerenih masa kako ih opisuju dnevnici biskupa Sugera...«
Krinka
Zapravo, nisam samo odlucio pripovijedati o srednjemu vijeku. Odlucio sam pripovijedati u
srednjemu vjeku, i to kroz osobu kronicara tog doba. Bio sam pripovjedac-pocetnik, a dotad sam
pripovjedace promatrao s druge strane barikade. Stidio sam se pripovijedati. Osjecao sam se kao
kazališni kriticar koji se najednom izložio svjetlima pozornice, pa osjetio da ga gledaju oni s
kojima je dotad rame uz rame sjedio u gledalištu.
Može li covjek reci »Bilo je lijepo jutro krajem studenog«, a da se ne osjeti kao Snoopv? Ali kako bi
bilo da napravim da to i izgovori Snoopv? To jest, da recenicu »bilo je lijepo jutro...« kaže netko
tko je ovlašten da to kaže, jer se u njegovo vrijeme to još moglo reci? To je ono što mi treba, krinka.
Uzeo sam citati i precitavati srednjovjekovne kronicare, da bih poprimio njihov ritam i
bezazlenost. Oni ce govoriti umjesto mene, a ja sa sebe otklanjam svaku sumnju. Otklanjam
sumnju, ali ne i odjeke intertekstualnosti. Tako sam iznova otkrio ono što su pisci oduvijek znali (i
što su nam mnogo puta i rekli): knjige uvijek govore o drugim knjigama, a svaka prica pripovijeda
vec ispripovijedanu pricu. Znao je to Homer, znao je i Ariosto, da i ne spominjemo Rabelaisa ili
Cervantesa. Zbog toga je moja prica mogla zapoceti jedino pronadenim rukopisom, pa i to ce biti
citat (naravno). Tako sam odmah napisao uvod, postavivši svoje pripovijedanje na cetvrtu
umetnutu razinu, unutar drugih triju pripovjednih stupnjeva: ja kažem da je Vallet govorio kako
je Mabillon kazao da je Adson rekao...
Sada sam bio slobodan od svake bojazni. I u tom trenutku sam pisanje prekinuo na godinu dana.
Prekinuo sam, jer sam otkrio nešto što sam vec znao (što su svi znali), ali što sam bolje razumio
radeci.
Otkrio sam, naime, da roman, u prvome potezu, nema nikakve veze s rijecima. Napisati roman
kozmološki je pothvat, o kakvome pripovijeda Knjiga o postanku (covjek sebi ipak mora izabrati
nekakve uzore, govorio je Woody Allen).
Roman kao kozmološka tvorevina
Želim reci da prije nego što se stane pripovijedati valja prvo izgraditi svijet i što pomnije ga urediti
sve do zadnje pojedinosti. Kad bih izgra -dio rijeku, dvije obale, a na lijevu obalu postavio ribara, i
tom ribaru dodijelio naprasit znacaj i prilicno mutnu potvrdu o nekažnjavanju, onda bih se, eto,
mogao latiti posla i pisati, prevodeci u rijeci ono što se neminovno mora dogoditi. Što cini ribar?
Lovi ribu (slijedi cijeli lanac više ili manje neizbježnih postupaka). I što onda bude? Ili ima riba
koje grizu, ili ih nema. Ako ih ima, ribar ih ulovi i ode kuci zadovoljan. Kraj price. Ako ih nema, a
buduci da on lako plane, možda ce se razljutiti. Možda ce slomiti ribicki štap. To nije mnogo, ali je
vec skica. No postoji indijska poslovica koja kaže »sjedni na obalu rijeke i cekaj, prije ili poslije
proci ce truplo tvojega neprijatelja«. Pa kad bi niz struju doplutalo truplo — kad se ta mogucnost
vec krije u intertekstualnom podrucju rijeke? Ne zaboravimo da moj ribar ima prljavu kaznenu
prošlost. Hoce li se izložiti opasnosti da upadne u gužvu? Sto ce uciniti? Hoce li pobjeci, hoce li se
pretvarati da ne vidi truplo? Hoce li ga zapeci necista savjest, kad to truplo, u krajnjoj liniji,
pripada covjeku kojega je mrzio? Hoce li se, onako naprasit, rasrditi jer željenu osvetu nije sam
izveo? Vidite, bilo je dovoljno svoj svijet namjestiti malobrojnim inventarom i vec nastaje pocetak
price. Tu je vec i zacetak stila, jer bi mi ribar koji lovi ribu morao nametnuti polagan, fluvijalan
pripovjedni ritam, u skladu s njegovim išcekivanjem, koje bi moralo biti strpljivo, ali i s ispadima
njegove nestrpljive razdražljivosti. Problem je u tome da se izgradi svijet, rijeci ce doci gotovo
same. Rem tene, verba sequentur. Mislim da je to upravo suprotno od onoga što se zbiva u poeziji:
verba tene, res sequentur.
Prvu godinu posla na svojemu romanu posvetio sam izgradnji svijeta. Prevrtao sam duge regeste
svih knjiga koje su se mogle naci u srednjovjekovnoj knjižnici. Izradivao sam popise imena i
životopisnih podataka za mnogo likova, od kojih sam dobar broj poslije iskljucio iz price. Drugim
rijecima, morao sam znati i tko su drugi redovnici koji se u knjizi ne pojavljuju; nije bilo nužno da
ih upozna citatelj, ali ja sam ih morao poznavati. Tko je rekao da se proza mora natjecati s
knjigama maticnog ureda? No možda se mora natjecati cak i s urbanistickim zavodom. I zato sam
se upuštao u potanka arhitektonska istraživanja i proucavao fotografije i tlocrte u enciklopediji
arhitekture, da bih sastavio tlocrt opatije, razmake, pa cak i broj stuba u zavojitom stubištu. Marco
Ferreri mi je jednom kazao da su moji dijalozi filmski, jer traju koliko treba. Silom prilika, kad bi
dvojica mojih likova razgovarali hodajuci od blagovaonice do kloštra, ja sam pisao s tlocrtom pred
ocima, pa cim bi stigli, prestali bi i razgovarati.
Treba stvoriti prisilu da bi se moglo slobodno izmišljati. U poeziji prisilu mogu tvoriti stopa, stih,
srok, ono što su suvremenici nazvali zahtjevima uha... U prozi prisilu predstavlja podloga svijeta.
A to nema nikakve veze s realizmom (iako objašnjava cak i realizam). Može se izgraditi posve
irealan svijet, u kojemu magarci lete, a kraljevne se oživljavaju poljupcem: no potrebno je da taj,
jednostavno moguc i nerealistican svijet postoji po unaprijed uglavljenome ustroju (valja znati je li
posrijedi svijet gdje kraljevnu može oživjeti jedino kraljevicev poljubac, ili i poljubac kakve
vještice, te može li kraljevnin poljubac u kraljevica pretvarati samo žabe krastace ili, uzmimo, i
oklopljene pasance).
U mojem je svijetu udjela imala i povijest, pa sam zbog toga citao i išcitavao mnoštvo
srednjovjekovnih kronika te sam, citajuci ih, opazio da u roman moraju uci i stvari koje mi u
pocetku ni izdaleka nisu padale na pamet, kao što su borbe za siromaštvo ili inkvizicijske istrage
protiv krivovjernih fratrica.
Na primjer, zašto u mojoj knjizi ima fratrica iz cetrnaestog stoljeca? Ako sam kanio pisati
srednjovjekovnu pricu, morao sam je smjestiti u XIII. ili u XII. stoljece, jer sam ih poznavao bolje
nego XTV No trebao mi je istražitelj, po mogucnosti Englez (intertekstu alni citat), koji bi imao
izvanredan dar zapažanja i osobit smisao za tumacenje indicija. Takve su se znacajke mogle naci
samo u franjevackim krugovima, i to nakon Rogera Bacona; osim toga, na razvijenu teoriju o
znakovima nailazimo tek s okamistima, ili bolje receno, postojala je i prije, ali je prije toga
tumacenje znakova ili bilo simbolicnog tipa ili je u znakovima nastojalo procitati univerzalije i
ideje. Tek se u Bacona i u Occama znakovi usmjeruju prema spoznaji pojedinacnih entiteta. Dakle,
pricu sam morao smjestiti u XIV. stoljece, što mi je prilicno smetalo, jer sam se njime kretao s više
napora. To me je tjeralo da citam nove knjige, pri cemu sam otkrio da franjevcu iz XIV. stoljeca,
makar bio i Englez, nije mogla nepoznatom ostati rasprava o siromaštvu, poglavito ako je bio
prijatelj ili pristaša, ili pak poznanik Occamov. (Usput receno, u pocetku sam odlucio da istražitelj
bude Occam glavom, a zatim sam od toga odustao, jer mi je precasni Inceptor u ljudskom pogledu
antipatican).
No zašto se sve zbiva krajem studenoga 1327.? Zato što je u prosin -cu Mihovil iz Cesene vec u
Avignonu (i evo što znaci namjestiti svijet povijesnog romana: neki elementi, kao što je broj stuba,
ovise o auto -rovoj odluci, dok drugi, kao što je Mihovilovo kretanje, ovise o zbilj-skome svijetu,
koji se stjecajem okolnosti u toj vrsti romana podudara s mogucim svijetom o kojemu se
pripovijeda).
Ali studeni je bilo prerano. Naime, trebalo mi je i da zakoljem prasca. Zašto? Pa to je jednostavno,
da truplo mogu naglavce zabiti u kabao krvi. A zašto mi je to trebalo? Jer druga trublja u
Otkrivenju kaže da... Nisam valjda mogao mijenjati Otkrivenje, ono je dio svijeta. U redu, katkada
se (raspitao sam se) prasci kolju tek kad zahladi, a u studenome je za to moglo biti prerano. Osim
ako opatiju ne stavim u planinu, tako da vec imam snijeg. Inace bi se moja prica mogla odvijati u
ravnici, u Pomposi ili u Conquesu.
Kako ce dalje teci prica, reci ce nam svijet koji smo izgradili. Svi me pitaju zašto moj Jorge imenom
priziva Borgesa i zašto je Borges tako opak. Pa ne znam ja to. Htio sam da knjižnicu cuva slijepac
(što mi se cinilo dobrom pripovjednom zamisli), a knjižnica plus slijepac može dati samo Borgesa,
jer se svi dugovi placaju. A osim toga, Otkrivenje utjece na cijeli srednji vijek preko španjolskih
komentara i minijatura. No kad sam u knjižnicu stavio Jorgea, još nisam znao da je on i uboji ca.
Da se tako izrazim, on je sve ucinio sam. I ne treba misliti da je to »idealisticka« postavka, kao kad
netko veli da likovi imaju svoj život, a autor kao u transu provodi u djelo ono što mu oni nalože.
To su gluposti za maturalnu radnju. Stvar je u tome da su likovi prisiljeni djelovati prema
zakonima svijeta u kojemu žive. Ili u tome da je pripovjedac zarobljenik svojih prethodnih odluka.
Još se jedna lijepa prica odnosila na labirint. Svi labirinti o kojima sam imao obavijesti, a u rukama
sam imao lijepu Santarcangelijevu studiju, bili su labirinti pod vedrim nebom. Mogli su biti dosta
složeni i vijugavi. No meni je trebao zatvoren labirint (kad ste vidjeli knjižnicu pod vedrim
nebom?), ali ako bi labirint bio odviše zamršen, s mnogo hodnika i unu-tarnjh prostorija, ne bi se
mogao dovoljno zraciti. A dobro zracenje bilo je nužno da se raspiri požar (to neizostavno, jasno
sam znao da na kraju Zgrada mora izgorjeti, ali i to zbog kozmološko-povijesnih razloga: u
srednjem su vijeku katedrale i samostani gorjeli kao šibice, pa bi zamisliti srednjovjekovnu pricu
bez požara bilo kao zamisliti ratni film na Pacifiku bez lovca koji bukne i plamsajuci se sunovrati u
valove). Eto zašto sam dva ili tri mjeseca radio na izgradnji prikladna labirinta, a na kraju sam mu
morao dodati i mala okna, inace bi u njemu uvijek bilo premalo zraka.
Tko govori?
Imao sam mnogo problema. Htio sam zatvoreno mjesto, koncentracijski univerzum, a da bih ga
bolje zatvorio, bilo je uputno da uz jedinstvo mjesta uvedem i jedinstvo vremena (kad je vec
jedinstvo radnje dvojbeno). Dakle, benediktinska opatija, u kojoj se život odvija po ritmu
kanonskih sati (možda mi je nesvjesni uzor bio Ulysses, svojom cvrstom strukturiranošcu po
satima u danu; ali i Carobni brijeg, zbog vrletnog ljecilišnog mjesta gdje ce se mnogo razgovarati).
Razgovori su mi stvarali mnogo problema, ali sam njih poslije riješio pišuci. Postoji tema kojom se
teorije pripovijedanja slabo bave, a tice se turn ancillaries, to jest dosjetaka putem kojih pripovjedac
rijec daje raznim likovima. Pogledajte po cemu se razlikuje ovih pet dijaloga:
1. »Kako si?« 2. »Kako si?«, rece Ivan. »Nije loše, a ti?«, rece Petar.
3. »Kako«, rece Ivan, »kako si?«
A Petar ce, kao iz puške: »Nije loše, a ti?«
4. »Kako si?«, brižno ce Ivan. »Nije loše, a ti? naceri se Petar.
5. Ivan rece: »Kako si?«
»Nije loše«, odgovori Petar bezbojnim glasom. Zatim ce, zagonetno se osmjehujuci: »A ti?«
Osim prvih dvaju slucajeva, u ostalima se primjecuje ono što se naziva »instancijom iskazivanja«.
Autor se uplece osobnim komentarom da bi nagovijestio kakav smisao mogu poprimiti rijeci
dvojice likova. No je li ta namjera uistinu odsutna u prividno nepristranim rješenjima prvih dvaju
slucajeva? I je li citatelj slobodniji u dvama nepristranim slucajevima, gdje bi se na njegove stavove
moglo utjecati neprimjetno (sjetimo se tobožnje neutralnosti Hemingwayjeva dijaloga!), ili je
slobodniji u ostalim trima slucajevima, gdje barem zna koju igru igra autor?
To je problem stila, to je ideološki problem, to je problem »poezije«, jednako kao i izbor izmedu
unutarnje rime i asonance, ili uvodenja paragrama. Treba se držati donekle dosljedno. Možda je to
u mojem slucaju olakšavalo što sve dijaloge prenosi Adson, a više je nego ocito da Adson
pripovijedanju namece svoje ociste.
Dijalozi su mi, zatim, predstavljali još jedan problem. Koliko sr ed-njovjekovni mogu biti? Drugim
rijecima, uvidao sam dok sam vec pisao da knjiga zadobiva strukturu šaljive melodrame, s dugim
recitativima i dugim arijama. Arije su se (na primjer, opis portala) ugledale na veliku retoriku
srednjega vijeka, i tu nije manjkalo uzora. Ali dijalozi? U jednom sam se trenutku bojao da ce
dijalozi biti Agata Christie, dok su arije Suger ili sveti Bernard. Krenuo sam ponovno citati
srednjovjekovne romane, hocu reci viteški spjev, pa sam uocio da, uz poneki svoj otklon, ipak
poštujem pripovjedni i poeticki obicaj koji nije stran srednjemu vijeku. No nad tim sam
problemom dugo razbijao glavu, a nisam siguran da sam riješio te promjene registra izmedu arije i
recitativa.
Još jedan problem: umetanje glasova ili pripovjednih instancija. Znao sam da (ja) pricu
pripovijedam rijecima nekog drugog, i pošto sam u predgovoru upozorio da su rijeci tog drugog
filtrirale barem još dvije pripovjedne instancije, Mabillonova i opata Valleta, iako se moglo pretpostaviti
da su oni samo kao filolozi radili na još nepreinacenu tekstu (ali tko u to može
vjerovati?). Medutim, problem je ponovno iskrsavao unutar Adsonova pripovijedanja u prvome
licu. Osamdesetogodišnji Adson pripovijeda ono što je doživio kao osamnaestogodišnjak. Tko govori,
osamnaestogodišnji Adson ili osamdesetogodišnji Adson? Obojica, dakako, i to je namjerno.
Igra je iziskivala da se neprestano javlja stari Adson, koji umuje o onome za što se sjeca da je vidio
i cuo kao mladi Adson. Obrazac mi je bio (ali nisam išao ponovno citati knjigu, dovoljno mi je bilo
daleko sjecanje) Serenus Zeitblom u Doktoru Faustusu. Tu sam dvostruku iskazivacku igru vodio s
velikim žarom i strašcu, i zbog toga što sam, da se vratim na ono što sam govorio o krinki,
podvajajuci Adsona još jednom podvajao i niz odmaka i pregrada izmedu sebe kao biografske
osobe, ili sebe kao pripovjednog autora, pripovjednoga ja, i pripovijedanih likova, ukljucujuci i
glas pripovjedaca. Osjecao sam se sve bolje zašticenim, a cijelo to iskustvo podsjetilo me je (htio
bih reci osjetilno i s ocevidnošcu okusa lipovim cajem namocene madeleine) na neke djecje igre pod
pokrivacima, kad bih se osjecao kao da sam u podmornici, pa sam odade slao poruke svojoj sestri,
koja se nalazila pod pokrivacem drugog krevetica, dok smo oboje, izdvojeni iz vanjskoga svijeta,
potpuno slobodno izmišljali duge vožnje po dnu tihih mora.
Adson je za mene bio vrlo važan. Od samog sam pocetka cijelu pricu (sa svim njezinim tajnama,
politickim i teološkim dogadajima, zagonetkama) htio ispripovijedati glasom nekoga tko preko
dogadaja prelazi, sve ih bilježi fotografskom vjernošcu adolescenta, ali ih ne razumije (i nece ih do
kraja razumjeti ni kao starac, pa ce se poslije prikloniti bijegu u božansko ništavilo, koje nije ono
isto ništavilo kojemu ga je ucio njegov ucitelj). Postici da se sve razumije iz rijeci nekoga dco ne
razumije ništa.
Citajuci kritike, opažam da je to jedan od aspekata romana koji se najmanje dojmio obrazovanih
citatelja, ili u najmanju ruku, rekao bih da ga nitko ili gotovo nitko nije istaknuo. No sada se pitam
nije li to bio jedan od elemenata koji su utjecali na cidjivost romana za ne tako sofisticirane
citatelje. Poistovjetili su se s nevinošcu pripovjedaca i osjetili se opravdanima cak i kad nisu sve
razumijevali. Vratio sam ih njihovim strepnjama pred spolnošcu, pred nepoznatim jezicima, pred
teškocama mišljenja, pred nerazumljivošcu politickog života... To su stvari koje razumijem sada,
postfestum, ali tada sam možda u Adsona unio mnoge vlastite adolescentske strepnje; u njegovu
ljubavnu ustreptalost svakako jesam (ali uvijek osiguran da mogu djelovati preko posrednika:
naime, Adson svoje ljubavne nedace proživljava jedino putem rijeci kojima su o ljubavi govorili
crkveni doktori). Umjetnost je bijeg od osobnog osjecaja, to su me naucili i Joyce i Eliot.
Borba protiv ganuca bila je vrlo tegobna. Napisao sam lijepu mo -litvu po obrascu pohvale Prirodi
Alana iz Lillea, a htio sam je staviti u usta Vilimu u trenutku ganutosti. Zatim sam shvatio da
bismo se ganuli obojica, ja kao autor i on kao lik. Ja kao autor nisam se smio ganuti iz poetickih
razloga. On kao lik nije se mogao ganuti, jer je covjek drugoga kova, pa su mu svi osjecaji skopcani
s umom ili su pak potisnuti. Tako sam tu stranicu maknuo. Pošto je procitala knjigu, jedna mi je
prijateljica rekla: »Jedina moja zamjerka jest što Vilima nikada ništa ne dirne«. To sam priopcio
drugome prijatelju, koji mi je odgovorio: »Tako mora biti, takva je njegova/'/efa.s«. Možda je
tako. I neka tako bude.
Pretericija
Adson mi je poslužio da riješim još jedno drugo pitanje. Mogao sam uciniti da se prica odvija u
srednjovjekovlju u kojemu svi znaju o cemu je rijec. Kao u suvremenoj prici, ako neki lik kaže da
Vatikan ne bi odobrio njegov razvod, ne mora se objašnjavati što je Vatikan i zašto ne odobrava
razvod. Ali u povijesnom romanu ne može se tako postupati, jer se pripovijeda i zato da bi se
nama suvremenicima bolje objasnilo što se dogodilo i u kojem je smislu ono što se dogodilo važno
i za nas.

http://www.book-forum.net

38Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Empty Re: Ime ruže Umberto Eko Pon Jul 30, 2012 5:54 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Tada prijeti opasnost od salgarizma. Salgarijevi likovi pobjegnu u šumu, dok su im neprijatelji za
petama, pa se spotaknu o korijen baobaba: tu pripovjedac obustavi radnju i održi nam botanicko
predavanje o baobabima. Sada je to postao topos, ljubak kao mane osobe koju smo voljeli, ali ga ne
smijemo ponoviti.
Stotine sam stranica pisao iznova da bih izbjegao da zapadnem u tu zamku; no ne sjecam se da
sam ikada primijetio kako problem rješavam. To sam uvidio tek dvije godine poslije, i upravo dok
sam sebi pokušavao objasniti zašto ovu knjigu citaju i osobe koje jamacno ne mogu voljeti tako
»ucene« knjige. Adsonov pripovjedni stil temelji se na figuri misli koja se naziva pretericijom.
Sjecate li se slavnoga Petrarkinog primjera? »A o Cezaru šutim, sve što strane...« Tvrdi se kako se
ne želi govoriti o necemu što svi predobro znaju, no dok se to tvrdi o tome se ipak govori. To je
pomalo i nacin na koji Adson spominje osobe i dogadaje kao opcepoznate, a svejedno o njima
govori. Što se tice osoba
1 dogadaja koje Adsonov citatelj, Nijemac s kraja stoljeca, nije mogao poznavati, jer se odnose na
Italiju s pocetka stoljeca, o njima Adson ništa ne prešucuje, nego govori didaskalijskim tonom, jer
je takav bio stil srednjovjekovnoga kronicara, koji se trsio da svaki put kad nešto spomene uvede i
enciklopedijske pojmove. Pošto je procitala rukopis, jedna mi je prijateljica (ne ista o kojoj je bilo
govora) rekla kako je se dojmio novinski ton pripovijesti, kakav nije primjeren romanu nego
clanku u Espressu, tako je rekla, ako se ne varam. Isprva me je to pogodi lo, a onda sam shvatio
ono što je ona zapazila, ali nije prepoznala. Upravo tako pripovijedaju kronicari tih stoljeca, pa mi
danas i govorimo o novinskoj kronici upravo zato što se tada pisalo mnogo kronika.
Dob
No duge didaskalijske odlomke trebalo je staviti i zbog još jednoga razloga. Pošto su procitali
rukopis, prijatelji iz izdavacke kuce savjetovali su mi da skratim prvih sto stranica, jer su smatrali
da su one vrlo zahtjevne i zamorne. Nisam oklijevao, odbio sam jer, tvrdio sam, ako netko hoce
uci u opatiju i ondje proživjeti sedam dana, mora prihvatiti njezin ritam. Ne uspije li u tome, nece
nikada ni uspjeti procitati cijelu knjigu. Prema tome, prvih sto stranica ima inicijacijsku funkciju,
ulogu pokore, pa kome se ne svida, to gore po njega, ostat ce na obroncima brijega.
Ulazak u roman nalik je na izlet u planinu: treba nauciti disati, uhvatiti korak, inace odmah
zastaneš. Isto se zbiva u poeziji. Pomislite kako su nepodnošljivi oni pjesnici koje glumci recitiraju
tako da stihove »tumace« ne osvrcuci se na metar, izvodeci recitativna opkoracenja kao da govore
u prozi, držeci se sadržaja, a ne ritma. Da bi covjek procitao pjesmu u jedanaesterackim tercinama,
mora poprimiti pjevni ritam kakav je izabrao pjesnik. Bolje je recitirati Dantea kao da je rijec o
pjesmicama iz Modre laste toga doba, nego po svaku cijenu juriti za smislom.
U prozi se dah ne povjerava recenicama, nego širim makroreceni-cama, nizovima zbivanja. Ima
romana koji dišu kao gazele, i drugih koji dišu kao kitovi ili slonovi. Za sklad nije presudna
dužina daha, nego pravilnost disanja, pa i zbog toga što se u stanovitom trenutku (ali to ne bi
smjelo biti precesto) dah prekine, a poglavlje (ili odjeljak) završe prije nego što je covjek do kraja
udahnuo, što može igrati važnu ulogu u ekonomiji pripovijesti, oznaciti prekretnicu, obrat. Tako
barem vidimo da cine veliki pisci: u Manzonija »Odgovori nesretnica« — tocka i novi red — nema
isti ritam kao »Zbogom ostajte, brda«, ali kad naide, kao da se lijepo lombardijsko nebo zastrlo
krvlju. Velik je onaj roman u kojemu autor uvijek zna kad valja ubrzati, kad zakociti i kako
dozirati te pritiske na papucicu u okviru temeljnoga ritma koji ostaje stalnim. I u glazbi se može
»krasti«, ali se ne smije krasti previše, jer inace se nademo pred onim lošim izvodacima koji misle
da je covjeku koji hoce svirati Chopina dovoljno da pretjeruje u ukradenome. Ne govorim o tome
kako sam riješio svoje probleme, nego o tome kako sam ih sam sebi postavio. A kad bih rekao da
sam ih sebi postavio svjesno, lagao bih. Postoji kompozicijski ritam koji razmišlja i kroz ritam
prstiju što udaraju u tipke pisaceg stroja.
Htio bih navesti primjer o tome kako pripovijedati znaci misliti prstima. Jasno je da se prizor
obljube u kuhinji sav gradi od navoda iz religioznih tekstova, pocevši od Pjesme nad pjesmama,
preko svetog Bernarda, do Jeana de Fecampa ili svete Hildegarde iz Bingena. Cak i tko nije
upucen u srednjovjekovnu mistiku, ali ima malo sluha, to je barem primijetio. No kad me sada
tkogod upita ciji su navodi i gdje završava jedan, a pocinje drugi, nisam mu više kadar odgovoriti.
Ja sam, naime, imao na desetke kartica sa svim tekstovima, a katkad i stranica knjiga, i fotokopija,
svu silu, u mnogo vecim kolicinama nego što sam poslije upotrijebio. Ali kad sam pisao prizor,
napisao sam ga u jednome izljevu (tek naknadno sam ga brusio, kao da ga premazujem lakom da
bih ga ujednacio, kako bi se šavovi još manje vidjeli). Pisao sam, dakle, a uza se imao sve bez reda
nabacane tekstove, pa bih okom skocio cas na jedan cas na drugi, prepisao odlomak, a onda ga
odmah spojio s drugim. To sam poglavlje u prvoj redakciji napisao brže od ostalih. Poslije sam
shvatio da sam prstima nastojao pratiti ritam ljubavnog zagrljaja, pa se zato nisam mogao
zaustavljati da izaberem pravi navod. Uklopljeni je navod postajao pravim zahvaljujuci ritmu
kojim sam ga uklapao, u kojemu sam ocima odbacivao one navode koji bi usporili ritam prstiju.
Ne mogu reci daje pisanje o zbivanju trajalo koliko i samo zbivanje (premda se ljubav može voditi
i dosta dugo), nego da sam što je više moguce nastojao skratiti razliku izmedu vremena obljube i
vremena pisma. Ne kažem pismo u Barthesovom smislu, nego u smislu strojopi -sa, govorim o
pismu kao o materijalnom, tjelesnome cinu. I govorim o ritmovima tijela, a ne uzbudenja. Sada se
vec bila procistila uzbudenost koje je prethodno bilo u odluci da se združe misticni zanos i erotski
zanos, u trenutku kad sam procitao i izabrao tekstove koje cu upotrijebiti. Poslije uzbudenja nije
bilo uopce, ljubav je vodio Adson, a ne ja, ja sam samo morao njegovu uzbudenost prevesti u igru
ociju i prstiju, kao da sam odlucio ispripovijedati ljubavnu pricu udarajuci u bubanj.
Izgraditi citatelja
Ritam, dah, pokora... Za koga, za mene? Sigurno ne, nego za citatelja. Piše se zamišljajuci
nekakvog citatelja. Kao što slikar slika zamišljajuci onoga tko ce gledati sliku. Kad povuce potez
kistom, odmakne se dva-tri koraka i proucava ucinak: to jest, gleda sliku kako bi je, uz primjereno
osvjetljenje, mogao promatrati gledatelj dok joj se bude divio kad bude visjela na zidu. Cim se
djelo dovrši, izmedu teksta i njegovih citatelja (autor je iskljucen) uspostavlja se dijalog. Dok se
djelo pravi, dijalog je dvostruk. Jedan se dijalog vodi izmedu toga teksta i svih drugih prije
napisanih tekstova (knjige se pišu samo o drugim knjigama i u odnosu prema drugim knjigama),
dok se drugi dijalog vodi izmedu autora i njegovoga modela citatelja. O tome sam teorijski
raspravljao u drugim djelima, kao što su Lector in fabula, a prije njega i Otvoreno djelo, a i nisam to
sam izmislio.
Može se dogoditi da autor piše misleci na stanovito empirijsko citateljstvo, kao što su cinili
utemeljitelji modernoga romana, Richardson, ili Fielding, ili Defoe, koji su pisali za trgovce i za
njihove žene, ali za neko citateljstvo piše cak i Joyce, koji zamišlja idealnog citatelja što boluje od
idealne nesanice. U oba slucaja, bilo da autor misli kako govori publici koja ceka tu, pred vratima,
s novcem u ruci, bilo da kani pisati za nekog buduceg citatelja, pisati znaci uz pomoc teksta
izgradivati svoj model citatelja.
Što znaci zamišljati citatelja koji bi bio kadar svladati hridine pokore koje tvore prvih sto stranica?
Znaci upravo napisati sto stranica sa svrhom da se izgradi citatelj koji ce biti prikladan stranicama
koje budu slijedile.
Postoji li pisac koji piše samo za potomke? Ne postoji, cak ni ako tvrdi da je tako, jer, buduci da
nije Nostradamus, potomke može uobliciti samo po uzoru na ono što zna o suvremenicima.
Postoji li autor koji piše za malobrojne citatelje? Postoji, ako se time razumijeva kako model
citatelja kakav on sebi svojim predvidanjima oblikuje ima malo izgleda da se utjelovi u vecoj
skupini. No i u tome slucaju pisac piše u ne tako potajnoj nadi da ce baš njegova knjiga stvoriti, i
to velik broj, novih predstavnika takvoga željenog citatelja, za kojim teži s toliko strukovne
akribije, kojega postulira i ohrabruje svojim tekstom.
Razlikuju se, medutim, tekst koji hoce proizvesti novog citatelja i tekst koji se trudi da izade u
susret željama onakvih citatelja kakvi se vec mogu sresti na ulici. U potonjem slucaju napisali smo
knjigu koju smo izgradili prema obrascu kakav je primjeren serijaliziranim proizvodima; autor
provede svojevrsno istraživanje tržišta i prilagodi mu se. Vec izdaleka se vidi da se u radu služi
formulama, rašclane li se razni romani što ih je napisao i ustanovi li se da se u svima, kad se
izmijene imena, mjesta i fizionomije, pripovijeda ista prica. Prica koju je citateljstvo vec tražilo.
No kad je pisac naumio stvoriti nešto novo pa zacrta drukcijeg citatelja, on nece biti analiticar
tržišta koji bi listom popisivao zahtjeve potražnje, nego filozof koji naslucuje potku što je plete
Zeitgeist. On svojemu citateljstvu želi otkriti što je to što bi ono moralo htjeti, iako to još ne zna. On
citatelju želi otkriti njega samog.
Da se Manzoni morao osvrtati na to što traži publika, formulu bi vec imao, povijesni roman sa
srednjovjekovnom radnjom, o likovima znamenitih osoba, kraljevima i kraljevnama, kao u grckoj
tragediji (pa zar ne postupa tako u svojoj tragediji Adelchft) i o velikim i plemenitim strastima,
ratnickim podvizima i velicanju italske slave iz doba kad je Italija bila junacka zemlja. Nisu li i
prije njega, uz njega i poslij e njega to isto cinili mnogi manje ili više zlosretni povijesni
romanopisci, od zanatski vještoga d'Azeglia, preko žestokog i nastranog Guerrazzija, do
necitljivoga Cantya?
Što umjesto toga cini Manzoni? Bira sedamnaesto stoljece, razdoblje ropstva, i neugledne likove,
jedini mu je macevalac bezbožnik, dok o bitkama uopce ne pripovijeda, a k tome ima hrabrosti
pricu opterecivati dokumentima i jaukanjem... I svidi se, svidi se svima, ucenima i neukima,
velikima i malenima, bogomoljcima i antiklerikalcima. Zato što je naslutio da citatelji njegova
doba moraju dobiti upravo to, iako toga nisu svjesni, iako to nisu tažili, iako nisu ni sanjali da bi to
mogli probaviti. I koliko samo radi, teše, pili, zakucava i ispire, kako bi postigao da proizvod bude
što ukusniji. Kako bi empirijske citatelje nagnao da postanu uzornim citateljem o kojemu je
snatrio.
Manzoni nije pisao da se svidi onakvome citateljstvu kakvo je tada bilo, nego da bi stvorio
citateljstvo kojemu se njegov roman nece moci ne svidjeti. I teško njemu da mu se nije svidio,
vidite koliko licemjerno i samouvjereno govori o svojih dvadeset pet citatelja. Hoce on njih
dvadeset pet milijuna.
Kakvog sam uzornog citatelja htio dok sam pisao? Citatelja partnera, dakako, koji bi sudjelovao u
mojoj igri. Ja sam htio postati potpuno srednjovjekovni covjek i u srednjovjekovlju živjeti kao da je
moje vrijeme (i obratno). No istodobno sam iz sve snage nastojao da se ocrta lik citatelja koji ce,
kad položi obred posvecenja, postati mojim plijenom, ili plijenom teksta, i koji ce misliti da i ne
želi ništa do ono što mu tekst nudi. Tekst hoce da bude pokus preobrazbe svojega citatelja. Ti
misliš da hoceš seks i kriminalisticki zaplet u kojemu se na kraju otkrije krivac, i mnogo akcije, ali
istovremeno bi se stidio prihvatiti castan bofl pun mrtvackih ruku i samostanskih kovaca. Pa
dobro, ja cu ti dati latinski, i malo žena, i teologije na pretek, i krvi na litre, kao u Grand Guignolu,
da ceš morati reci: »Pa to je lažno, to necu!« I tada ceš morati postati moj, i protrnut ceš kad osjetiš
kako je beskonacno svemoguc Bog, koji obesmišljuje poredak svijeta. A onda ceš, budeš li dobar,
opaziti na koji sam te nacin namamio u stupicu, jer sam ti to uostalom govorio na svakome
koraku, lijepo sam te upozoravao da te vucem u prokletstvo, no u pogodbama s vragom najljepše
je što covjek dok ih potpisuje dobro zna o kome je rijec. Zašto bi mu nagradom inace bio pakao?
Pa kako sam htio da se kao ugoda doživi jedina stvar pred kojom se tresemo, a to je metafizicki
srh, preostalo mi je samo da (medu obrascima zapleta) izaberem najmetafizickiji i najfilozofškiji —
kriminalisticki roman.
Kriminalisticka metafizika
Nije slucaj što knjiga pocinje kao da je krimic (i dalje, sve do kraja, zavarava bezazlenog citatelja,
pa bezazleni citatelj možda nece ni primijetiti da je posrijedi krimic u kojemu se malo što otkriva, a
detektiv pretrpi poraz). Ja mislim da se ljudima krimici ne svidaju zato što se u njima ubija, ni zato
što na kraju (intelektualni, društveni, zakonski i moralni) red iznosi pobjedu nad neredom krivnje.
Kriminalisticki roman je privlacan jer predstavlja pricu o nagadanju u cistom obliku. No i
medicinska dijagnoza, znanstveno istraživanje, pa i metafizicko razmišljanje slucajevi su
nagadanja. Temeljno pitanje filozofije (kao i psihoanalize) zapravo je isto kao u kriminalistickom
romanu: tko je kriv? Da bi se to doznalo (ili se mislilo da se doznalo) treba pretpostaviti kako sve
cinjenice imaju neku logiku, logiku koju im je nametnuo krivac. Svaka prica koja pociva na istrazi i
nagadanju pripovijeda nam nešto u blizini cega oduvijek prebivamo (pseudohajdegerski citat). Tu
biva jasno zašto se moja prica (tko je ubojica?) grana u mnoštvo drugih prica, koje sve pricaju o
drugim nagadanjima, a sva ona nastoje proniknuti u ustroj nagadanja kao takvog.
Apstraktan je obrazac nagadanja labirint. Ali postoje tri vrste labirinta. Jedan je grcki, Tezejev. U
tome se labirintu nitko ne može izgubiti: udeš i dopreš do središta, a zatim od središta do izlaza.
Stoga u središtu stoji Minotaur, inace bi prica bila beskrvna, nalik na obicnu šetnju. Strava u
najbolju ruku nastaje zato što ne znaš kamo ceš stici i što ce uciniti Minotaur. No ako razmotaš
klasicni labirint, u rukama ceš naci nit, Arijadninu nit. Klasicni labirint je Arijadnina nit samome
sebi.
Nadalje, postoji maniristicki labirint: ako ga razmotaš, u rukama ceš naci neku vrstu stabla,
strukturu koja se sastoji od korijenja s mnoštvom slijepih ulica. Izlaz je samo jedan, ali možeš i
pogriješiti. Da se ne izgubiš, potrebna ti je Arijadnina nit. Taj labirint prikazuje obrazac po kojemu
tece trial-and-error-process.
Naposljetku, postoji mreža, ili ono što Deleuze i Guattari zovu rizomom. Rizom je sastavljen tako
da se svaki put može povezati sa svakim drugim putom. Nema središta, nema periferije, nema
izlaza, jer je potencijalno beskrajan. Prostor nagadanja rizomski je prostor. Labirint moje knjižnice
još uvijek je maniristicki labirint, ali svijet u kojemu Vilim uvidi da živi vec se strukturira kao
rizom: ili bolje, mogao bi se strukturiran, ali nikada nije konacno strukturiran.
Sedamnaestogodišnji mladic mi je rekao da nije nimalo razumio teološke rasprave, ali da one
djeluju kao produžeci prostornoga labirinta (kao da su glazbeni thrilling u Hitchcockovu filmu).
Mislim da se tako nešto zaista dogodilo: cak je i bezazleni citatelj nanjušio da pred sobom ima
pricu o labirintima, i to ne o prostornim labirintima. Mogli bismo reci da su, cudnovato,
najbezazlenija citanja bila i »najstrukturalnija«. Bezazleni se citatelj, i bez posredovanja sadržaja,
izravno suocio s cinjenicom da je nemoguce da postoji samo jedna prica.
Zabava
Htio sam da se citatelj zabavi. Barem onoliko koliko sam se zabavljao ja. To je vrlo važan aspekt,
koji se naoko kosi s našim predodžbama o romanu koje smatramo najdubokoumnijima.
Zabaviti ne znaci odvratiti pozornost od problema. Svojeg uzornog citatelja Robinson Crusoe želi
zabaviti pripovijedajuci mu kakve sve proracune i koje svakidašnje radnje izvodi cestit homo
oeconomicus, koji mu je prilicno slican. No pošto se zabavio u Robinsonu citajuci o samome sebi, taj
Robinsonu slicni citatelj nekako je morao shvatiti nešto više, postati nekim drugim. Zabavljajuci se,
na neki je nacin i ucio. Razlicitost u odgovorima na pitanje je li citatelj naucio nešto o svijetu ili
nešto o jeziku obilježuje razlicite pripovjedne poetike, ali bit se ne mijenja. Idealni citatelj romana
Finnegan's Wake na kraju se krajeva mora zabaviti koliko i citatelj sapunice. Upravo toliko. Samo
na drukciji nacin.
Medutim, pojam zabave je povijestan. U svakome razdoblju povije -sti romana postoje razliciti
nacini da se citatelj zabavi ili da mu se pruži zabava. Nedvojbeno je da je moderni roman nastojao
potisnuti zabavnost zapleta u korist drugih vrsta zabave. Buduci da sam velik štovatelj
aristotelovske poetike, oduvijek sam smatrao da unatoc svemu roman mora zabaviti cak i nadasve
svojim zapletom.
Izvjesno je da roman koji zabavlja pridobiva naklonost citateljstva. No neko se vrijeme mislilo
kako je naklonost negativan pokazatelj. Ako roman stekne naklonost, onda je to stoga što ne kaže
ništa novo, nego citateljstvu pruža ono što je vec ocekivalo.
Ja naprotiv mislim da nije isto kad kažemo »ako roman citatelju dade ono što je ocekivao,
pridobiva ga« i »ako roman pridobije citatelja, to je zato što mu daje ono što je ovaj i ocekivao«.
Druga tvrdnja nije uvijek istinita. Sjetimo se samo Defoea ili Balzaca, pa sve do romana kao što su
Limeni bubanj ili Sto godina samoce.
Netko ce reci kako su jednadžbu »naklonost citateljstva = bezvrijednost« potkrijepila neka
polemicka stajališta koja smo zauzeli mi, clanovi skupine 63, pa i prije 1963., kad smo knjigu koja
ima uspjeha poistovjecivali s knjigom koja pruža utjehu, a knjigu koja pruža utjehu s romanom
koji ima fabulu, dok smo nasuprot tome velicali eksperimentalno djelo koje izaziva sablazan i
odbojnost široke publike. Te smo stvari zaista rekli, imalo je smisla da ih kažemo, i upravo su one
najviše sablaznile pristojne književnike; ni novinari ih nikada više nisu zaboravili — s pravom, jer
smo ih i izrekli s namjerom da postignu taj ucinak, a imajuci na umu tradicionalne romane kakvi
pocivaju na bitno tješiteljskim temeljima i ne donose nikakve zanimljive inovacije u odnosu na
problematiku devetnaestoga stoljeca. Kobno je što su tada nastali tabori i što su se katkada
razlicite stvari trpale u istu vrecu, jer se tim sredstvima ratovalo. Sjecam se da su nam neprijatelji
bili Lampedusa, Bassani i Cassola, dok bih danas, osobno, ipak tankocutnije razlikovao tu troj icu.
Lampedusa je napisao dobar roman izvan vremena, a protiv pohvala što ih je požnjeo
polemiziralo se kao da on predlaže nov put talijanskoj književnosti, iako je on zapravo na slavan
nacin okoncavao put kojim se kretala dotada. U pogledu Cassole nisam se predomislio. Što se tice
Bassanija, danas bih bio mnogo, ali mnogo oprezniji, i da je sada '63., primio bih ga kao suputnika.
No ja namjeravam govoriti o drugom problemu.
Rijec je o tome da se nitko više ne sjeca što se dogodilo 1965., kad se skupina ponovno sastala u
Palermu, da bi raspravljala o eksperimentalnom romanu (spomenimo da je zbornik skupa još
uvijek u katalogu nakladnika Feltrinellija, pod naslovom Il romanzo sperimentale, s nadnevkom
1965. na ovitku, a tiskan 1966.).
Tijekom rasprave bilo je vrlo zanimljivih istupa. Prije svega, uvodno izlaganje Renata Barillija,
tada vec teoreticara svih eksperimentalizama u francuskom novom romanu, bavilo se novim
Robbe-Grilletom, Gra-ssom i Pvnchonom (ne zaboravimo da se sada Pvnchon navodi medu
zacetnicima postmoderne, ali u to doba ta rijec, barem u Italiji, nije postojala, dok je u Americi
John Barth upravo pocinjao), te je spominjalo ponovno otkrice Roussela, koji je volio Vernea, ali
nije spominjalo Borgesa, jer se njegovo djelo tada još nije pocelo ponovno vrednovati. I što je kazao
Barilli? Da se dotad kao prednost isticala uklonjena fabula i radnja koja se rasplinjuje u epifaniji i u
materijalistickoj ekstazi. Ali da upravo pocinje novo razdoblje u prozi, kad ce se ponovno
priznavati vrijednost radnje, pa makar i neke autre radnje.
Ja sam rašclanio dojam koji je na nas prethodne veceri ostavio neobican filmski collage Baruchella
i Grifija, Neizvjesna provjera, prica sastavljena od komadica prica, štoviše od standardnih situacija,
topoa komercijalnog filma. Upozorio sam da je publika s najvecim užitkom reagirala upravo na
onim mjestima na kojima bi, sve do prije nekoliko godina, reagirala prosvjedom i sablažnjujuci se,
to jest gdje su izostajale logicke i vremenske posljedice tradicionalne radnje i time grubo
razocaravale ocekivanja. Avangarda je postala tradicijom, ono što je koju godinu prije zvucalo
nakazno, sada postaje melemom za uši (ili za oci). Iz toga se može izvuci samo jedan zakljucak.
Neprihvatljivost poruke nije više vrhunsko mjerilo u eksperimentalnoj prozi (niti u bilo kojoj
drugoj umjetnosti), buduci da se sada neprihvatljivo kodificiralo kao ugodno. Umjetnost najavljuje
povratak novim oblicima prihvatljivosti i ugode. Podsjetio sam kako, kao što je u vrijeme
Marinettijevih futuristickih nastupa bilo nužno da publika zviždi, »danas naprotiv nedjelotvorno i
glupo polemizira onaj tko sudi da je neki eksperiment promašen zbog same cinjenice da ga
prihvacaju kao normalan: to znaci ugledati se na aksiološki obrazac povijesne avangarde, pa u
tom slucaju eventualni kriticar avangarde nije drugo do zakasnjeli Marinettijev sljedbenik.
Naglasimo da je samo u jednome odredenom povijesnom trenutku neprihvatljivost poruke za
primatelja postala jamstvom vrijednosti... Slutim da cemo se možda morati odreci one zadnje
misli, koja neprestano upravlja našim raspravama, a po kojoj bi izvanjska sablazan morala ovjeriti
valjanost rada. Iako nije izgubila valjanost, i samu dihotomiju izmedu reda i nereda, izmedu
potrošnog djela i provokativnog djela, trebat ce možda preispitati u drugom svjetlu: naime,
smatram da ce nam biti moguce prevratnicke i osporavateljske elemente naci i u djelima koja se
prividno nadaju lakoj potrošnji, a s druge pak strane, uociti da neka djela, koja se doimaju kao
izazovi i još uvijek publiku poticu da negoduje, ne osporavaju ništa... Ovih sam dana sreo nekoga
tko se uznemirio jer mu se neki proizvod odviše svidio, pa ga je potisnuo medu djela dvojbene
vrijednosti...« I tako dalje.
1965. Tih je godina nastao pop-art, pa se dakle prestala provoditi tradicionalna razlika izmedu
eksperimentalne, nefigurativne umjetnosti s jedne strane, i masovne, pripovjedne i figurativne
umjetnosti s druge strane. Tih mi je godina Pousseur, misleci na Beatlese, govorio »oni rade za
nas«, ali još nije primjecivao da i on radi za njih (a trebalo je pricekati da dode Cathy Berberian i
pokaže nam da se i Beadesi, privedu li se k Purcellovu uzoru, kako je i pravo, na koncertima mogu
izvoditi uz Monteverdija i uz Satiea).
Postmodern, ironija, ugoda
Od 1965. do danas napokon su se razbistrile dvije spoznaje. Da je moguce ponovno se vratiti
fabuli cak i u obliku citata drugih fabula, i da ce citat biti manje utješan od citirane fabule (1972.
izaci ce Bompianijev almanah pod naslovom Povratak fabule, makar i u obradi, koja je istodobno
puna ironije i divljenja, djela Ponsona du Terraila i Eugenea Suea, te na nekim velikim
Dumasovim stranicama, koje treba štovati s vrlo malo ironije). Je li moguce napisati roman koji ne
bi nudio utjehu, koji bi bio dovoljno problematican, a ipak pružao ugodu?
Taj ce spoj i povratak ne samo fabuli, nego i ugodi ostvariti americki teoreticari postmodernizma.
Na nesrecu, »postmoderno« je termin koji je prikladan toutfaire. Imam dojam da se on danas
primjenjuje kako kome padne na pamet. S druge strane, kao da se pokušava pomaknuti unatrag:
prije se cinilo da pristaje nekim piscima ili umjetnicima koji su djelovali zadnjih dvadeset godina,
a onda se malo-pomalo stiglo do pocetka stoljeca, a onda još dalje unatrag, i ne prestaje klizati, pa
ce kategorija postmodernoga uskoro stici i do Homera.
Ipak mislim da postmoderno nije tendencija koja se može kronološki odrediti, nego duhovna
kategorija, ili bolje, stanovit Kunst-tuollen, nacin djelovanja. Mogli bismo reci da svako razdoblje
ima svoju postmodernu, kao što svako razdoblje navodno ima svoj manirizam (pa se pitam nije li
postmoderna moderno ime manirizma kao natpovijesne kategorije). Mislim da u svakome
razdoblju nastanu krizni trenuci, kakve je Nietzsche opisao u Drugome nesuvremenom razmatranju,
o štetnosti povijesne izobrazbe. Prošlost nas odreduje, daci nas, ucjenjuje nas. Povijesna se
avangarda (ali tu bih i kategoriju avangarde upotrijebio natpovijesno) trudi srediti racune s
prošlošcu. »Dolje mjesecina«, futuristicka krilatica, tipican je program svake avangarde, dovoljno
je umjesto mjesecine staviti nešto primjereno. Avangarda razara prošlost, unakazuje ju:
DemoiseUes dAvignon tipican su avangardni cin; zatim avangarda pode dalje, razoreni lik poništi,
dopre do apstrakcije, do informela, do bijelog platna, do razderanog platna, do spaljenog platna, u
arhitekturi do minimalnog rješenja curtain tvall, do zgrade kao nadgrobnog spomenika, cistog
paralelograma, u književnosti do uništenja diskurzivnog tijeka, do Bourroughsovoga kolaža, do
šutnje ili do bijele stranice, u glazbi ce s atonalnosti prijeci u buku, u posvemašnju tišinu (u tom je
smislu rani Cage moderan).
No stigne cas kad avangarda (moderna) više ne može dalje, jer je vec proizvela metajezik koji
govori o njezinim nemogucim tekstovima (konceptualna umjetnost). Postmoderni odgovor
modernome sastoji se u priznanju da se prošlost, kad se vec ne može uništiti, jer njezino uništenje
vodi u šutnju, može uskrsnuti u drukcijem duhu — ironicno, na nimalo nevin nacin. Mislim na
postmoderni stav kao na raspoloženje covjeka koji voli vrlo obrazovanu ženu, a koji zna da joj ne
može reci »ludo te volim«, jer on zna da ona zna (i da ona zna da on zna) da je te recenice vec
napisala Liala. Ipak, rješenje postoji. Može reci: »kao što bi rekla Liala, ludo te volim«. U tom
trenutku, pošto je izbjegao lažnu nevinost, pošto je jasno rekao da se više ne može govoriti na
nevin nacin, on je ženi svejedno rekao ono što joj je htio reci: da je voli, ali da je voli u doba
izgubljene nevinosti. Ako žena pristane na igru, unatoc svemu je primila i ljubavnu izjavu.
Nijedno od dvoje sugovornika nece se osjecati nevinim, oboje ce prihvatiti izazov prošlosti, vec
izrecenoga koje se ne može odstraniti, oboje ce svjesno i s užitkom igrati igru ironije... No oboma
ce im poci za rukom da još jednom progovore o ljubavi.
Ironija, metajezicna igra, iskazivanje na kvadrat. Zato, dok u moderni igru onaj tko je ne razumije
može samo odbaciti, u postmoderni je moguce i ne razumjeti igru, nego stvari uzeti ozbiljno. U
tome i jest vrlina (i opasnost) ironije. Ironijski diskurs uvijek netko shvati kao da je ozbiljan.
Mislim da su kolaži Picassa, Juana Grisa i Braquea bili moderni: zbog toga ih normalni ljudi nisu
prihvacali. Naprotiv, kolaži kakve je pravio Max Ernst, montirajuci odlomke bakroreza iz
devetnaestog stoljeca, bili su postmoderni: mogu se citati i kao fantasticna pripovijest, kao
pripovijest o snu, ne primjecujuci da one govore o bakrorezu, a možda i o samome kolažu. Ako je
to postmoderno, jasno je zašto su postmoderni bili Sterne ili Rabelais, zašto je postmoderan
jamacno i Borges, zašto u jednoga te istog umjetnika mogu istodobno postojati, ili jedan za drugim
u kratku razmaku slijediti, ili se izmjenjivati, moderni i postmoderni moment. Pogledajmo što se
zbiva u Jovcea. Portrait je prica o modernom pokušaju. Iako mu prethode, Dubliners su moderniji
nego Portrait. Ulysses je na granici. Finnegan's Wake je vec postmoderan, ili barem zapocinje
postmoderni diskurs, da bi ga covjek razumio, ne iziskuje da se vec izreceno zanijece, nego da se o
njemu ponovno razmisli ironijski.
O postmoderni je sve bilo receno gotovo na samom pocetku (to jest u esejima kao što je
»Književnost iscrpljenosti« Johna Bartha, iz
1967., što ga je nedavno objavio casopis Calibano, u broju 7 koji je posvecen americkoj
postmoderni). Ne znaci da se potpuno slažem sa svjedodžbama koje teoreticari postmodernizma
(ukljucujuci i Bartha) dijele piscima i umjetnicima, presudujuci tko je postmoderan, a tko još nije.
No zanima me teorem što ga teoreticari te struje izvode iz svojih pretpostavki: »Moj ideal
postmodernoga pisca ne oponaša i ne odbacuje ni svoje roditelje iz dvadesetog ni svoje djedove iz
devetnaestog stoljeca. Probavio je modernizam, ali ga ne nosi na ledima kao breme... Taj se pisac
možda ne može nadati da ce dostici ili dirnuti obožavatelje Jamesa Michenera i Irvinga Wallacea,
da i ne spominjemo analfabete što su ih lobotomizirali masovni mediji, ali morao bi se nadati da
ce, bar ponekad, uspjeti zabaviti publiku koja ce biti šira od kružoka onih koje je Thomas Mann
zvao prvim kršcanima, pobožnim privrženicima Umjetnosti... Idealni postmoderni roman morao
bi prevladati prepirke izmedu realizma i irealizma, formalizma i »kontenutizma«, ciste
književnosti i angažirane književnosti, proze za elitu i proze za masu... Draža mi je analogija s
dobrim jazzom ili s klasicnom glazbom: kad ponovno slušate i analizirate partituru, otkrijete
štošta što prvi put niste zapazili, ali prvi put te mora obuzeti toliko da je ponovno poslušaš, a to
vrijedi i za strucnjake i za nestrucnjacke«. Tako se Barth 1980. vraca istoj temi, ali taj put pod
naslovom »Književnost punoce«. Naravno, pitanje se može razraditi i s vecom sklonošcu prema
paradoksu, kao što cini Leslie Fiedler. Spomenuti broj Calibana objavljuje njegov esej iz 1981., a
nedavno je i novi casopis Linea d'ombra objavio i njegovu raspravu s drugim americkim autorima.
Fiedler provocira, to je ocito. Hvali Posljednjeg Mohikanca, pustolovnu prozu, gotski roman, loše
štivo koje kriticari preziru, a koje je uspjelo stvoriti mitove i napuciti imaginarij više nego jednog
naraštaja. Pita se hoce li se opet pojaviti nešto kao Cica Tomina koliba, što bi se s podjednakim
žarom citalo u kuhinji, u salonu i u djecjoj sobi. Shakespearea svrstava uz bok onima koji su znali
zabaviti, skupa s Prohujalo s vihorom. Svi znamo da je on odviše istancan kriticar da bi u to
vjerovao. On jednostavno želi srušiti pregradu koja se ustobocila izmedu umjetnosti i užitka. Sluti
da doprijeti do široke publike i napuciti joj snove danas možda znaci stvarati avangardno, a
ostavlja nam slobodu da kažemo kako napuciti snove citatelja ne znaci nužno i tješiti ih. Možda
znaci opsjedati ih.
Povijesni roman
Tijekom zadnjih dviju godina odbijam odgovarati na dokona pitanja. Tipa: je li tvoje djelo
otvoreno ili nije? Pa otkud ja znam, nije to moja stvar, to je vaša stvar. Ili: s kojim se svojim likom
poistovjecuješ? Bože dragi, pa s kim se obicno poistovjecuje autor? Jasno, s prilozima.
Od svih su mi tih dokonih pitanja najdokonije postavili oni koji su natuknuli kako je pripovijedati
o prošlosti nacin da se izbjegne sadašnjost. Je li tako? pitaju me. Vjerojatno jest, odgovaram, Manzoni
je pripovijedao o sedamnaestom stoljecu upravo zato što ga nije zanimalo devetnaesto, a
Giustijev Sveti Ambrozije obraca se Austrijancima svojega vremena, dok Berchetova Prisega u
Pontidi govori
0 bajkama prošlih vremena. Love story zalaže se za probleme svojega doba, dok Parmski kartuzijanski
samostan prica samo o zgodama koje su se zbile dvadeset pet godina prije... Uzalud je i govoriti da
svi problemi moderne Europe kakve ih danas osjecamo nastaju u srednjem vijeku, od opcinske
demokracije do novcarskoga gospodarstva, od nacionalnih monarhija do gradova, od novih
tehnologija do pobuna siromašnih slojeva: srednji vijek je naše djetinjstvo kojemu se uvijek valja
vracati da bismo uspostavili anamnezu. No o srednjem se vijeku može govoriti i u stilu Excalibura.
Problem je, dakle, u necemu drugom, što se ne može zaobici. Što znaci napisati povijesni roman?
Mislim da postoje tri nacina da se pripovijeda o prošlosti. Jedan od njih je romance, od bretonskoga
kruga do Tolkienovih prica, a u tu skupinu spada i gotski roman, koji nije roman, nego upravo
romance. Prošlost kao scenografija, izgovor, bajkovita konstrukcija, u kojoj ce se mašta slobodno
raspojasati. Nije dakle niti nužno da se romance zbiva u prošlosti, dosta je da se ne dogada sada i
ovdje te da o tome sada i ovdje ne govori, cak ni alegoricno. Velik dio znanstvene fantastike je cisti
romance. Romance je prica o necemu što je drugdje.
Zatim dolazi pustolovni roman pun plašteva i maceva, kao što je Dumasov. Pustolovni roman
izabere »zbiljsku« i prepoznatljivu prošlost, a da bi je ucinio prepoznatljivom, nastani je likovima
koje vec bilježi enciklopedija (Richelieu, Mazarin) i dade im da cine radnje koje enciklopedija ne
bilježi (sretnu se s Milady, dodu u dodir sa stanovitim Bonacieuxom), ali koje enciklopediji ne
proturjece. Naravno, da bi poduprli dojam zbiljskosti, povijesni ce likovi ciniti
1 ono što su (po pristanku historiografije) cinili (sudjelovali u opsadi la Rochelle, održavali
intimne odnose s Anom Austrijskom, imali veze s Frondom). U tu (»istinitu«) sliku uklope se
likovi iz mašte, koji medutim iskazuju osjecaje kakvi bi se mogli pripisati i osobama iz drugih
razdoblja. Ono što d'Artagnan cini spašavajuci u Londonu kraljicine dragulje mogao je uciniti i u
XV. ili u XVIII. stoljecu. Nije potrebno živjeti u sedamnaestome stoljecu da bi covjek imao
d'Artagnanovu psihologiju.
U povijesnom romanu, medutim, nije nužno prikazati osobe koje su prepoznatljive u okviru opce
enciklopedije. Sjetite se Zarucnika, najpoznatiji lik je kardinal Federigo, koji je prije Manzonija malo
kome bio poznat (daleko je poznatiji bio drugi Borromeo, San Carlo). No sve što cine Renzo, Lucia
ili fra Cristoforo moglo se ciniti jedino u Lombardiji sedamnaestog stoljeca. Ono što likovi rade
pridonosi da se bolje razumije povijest, ono što se dogodilo. Zbivanja i likovi su izmišljeni, pa ipak
nam o Italiji toga doba kažu stvari koje nam povijesne knjige nikada nisu rekle tako razgovijetno.
U tom smislu sam ja svakako htio napisati povijesni roman, ne zato što su Ubertino ili Mihovil
uistinu postojali i rekli više-manje ono što su zaista rekli, nego zato što je sve što kažu fiktivni
likovi kakav je Vilim moralo biti izreceno u to doba.
Ne znam koliko sam toj nakani ostao vjeran. Ne mislim da sam je iznevjerio kad sam navode
kasnijih autora (poput Wittgensteina) prerušio u srednjovjekovne navode. U tim sam slucajevima
dobro znao da nisu moderni moji srednjovjekovni ljudi, nego da, u najbolju ruku, moderni ljudi
misle na srednjovjekovan nacin. Više me muci nisam li svojim fiktivnim likovima kadšto pridao
sposobnost da disiecta membra posve srednjovjekovnih misli promecu u neke pojmovne nagrde
koje, kao takve, srednji vijek nikada ne bi priznao kao svoje. Ali mislim da povijesni roman mora
ciniti i ovo: ne samo u prošlosti razabirati uzroke onoga što se dogodilo poslije, nego i ocrtati
proces zbog kojega su ti uzroci s vremenom polako stali proizvoditi svoje ucinke.
Ako moj lik usporedujuci dvije srednjovjekovne ideje iz njih izvede trecu, moderniju, on cini tocno
ono što je poslije napravila kultura, a ako nitko nikada nije zapisao to što on kaže, izvjesno je da je
netko, pa makar i nesuvislo, mogao na to pomišljati (a da to nije izrekao, jer su ga spopali tko zna
kakvi strah i stid).
Kako bilo da bilo, jedna me je stvar silno zabavila: svaki put kad bi neki kriticar ili citatelj napisali
ili rekli kako moj lik izražava odviše moderne misli, u svim tim slucajevima i upravo u tim
slucajevima ja sam se bio poslužio doslovnim navodima iz XIV. stoljeca.
A ima i drugih stranica, na kojima je citatelj kao u iskonski srednjovjekovnima uživao u stavovima
što sam ih ja osjecao kao nezakonito moderne. Tome je razlog što svatko o srednjemu vijeku ima
svoju, obicno iskvarenu predodžbu. Samo mi, redovnici toga doba, znamo istinu, ali kad je covjek
kaže, katkad dospije na lomacu.
Za kraj
U dvije godine pošto sam napisao roman, pronašao sam svoje bilješke iz 1953., kad sam još
studirao.
»Horacije i njegov prijatelj pozovu grofa P. da riješi tajnu utvare. Grof P. je ekscentrican i
flegmatican gospodin. Nasuprot njemu, mladi zapovjednik danske straže sklon americkim
metodama. Radnja se normalno razvija prema smjernicama tragedije. U zadnjemu cinu, grof P.
pozove obitelj na okup i objasni zagonetku: ubojica je Hamlet. Prekasno, Hamlet umire«.
Nakon mnogo godina otkrio sam da je slicnu ideju vec negdje imao i Chesterton. Cini se da je
skupina Oulipo nedavno sastavila matricu za sve moguce kriminalisticke situacije i ustanovila da
još samo treba napisati knjigu u kojoj bi ubojica bio citatelj.
Pouka: ima opsesivnih ideja, one nisu nikada osobne, knjige razgo varaju medu sobom, a prava
kriminalisticka istraga mora dokazati da smo krivci upravo mi.

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Ime ruže Umberto Eko - Page 2 Beautiful-girl-look-up2-