Grace i Sam sad moraju proći kroz teške bitke kako bi ostali zajedno. Za Grace to znači usprotiviti se roditeljima i čuvati opasne tajne. Za Sama, hrvati se sa svojom prošlošću vukodlaka i pronaći način kako preživjeti budućnost. Istovremeno, u gradu se pojavljuju novi vukovi koji privlače neželjenu pažnju na čopor i dodatno ugrožavaju njihovu vezu. Baš u trenutku kada se sreća učini nadohvat ruke, Grace uviđa da se mijenja i to na potpuno neočekivan način...

UVOD
Grace
Ovo je priča o mladiću koji je bio vuk i o djevojci koja je to postajala.
Samo nekoliko mjeseci prije. Sam je bio mitsko biće. Njegova bolest bila je neizlječiva. Kad god bismo se rastajali, nisam znala hoću li ga ikad više vidjeti. Njegovo tijelo bilo je tajna, odviše čud¬na, divna i zastrašujuća da bi se razumjela.
Ali, sada je proljeće. S toplinom će i drugi vukovi ubrzo svući vučja krzna i vratiti se u ljudska tijela. Sam će ostati Sam i Cole će ostati Cole, samo ja nisam posve u svojoj koži.
Prošle sam godine to željela. Imala sam mnogo razloga da čeznem postati dio čopora koji živi u šumi iza moje kuće. A sada, umjesto da promatram vukove i čekam da mi jedan od njih priđe, oni promatraju mene i čekaju da im se pridružim.
Njihove oči, ljudske u vučjim lubanjama, podsjećaju me na vodu: jarko plavu vodu u kojoj se odražava proljetno nebo, na smeđi potočić koji se pjeni od kiše, na zeleno jezero u ljeto, kad cvjeta¬ju alge, na sivu snijegom ugušenu rijeku. Nekad su me kroz breze natopljene kišom promatrale tek Samove žute oči, ali sada osjećam težinu pogleda cijeloga čopora. Težinu neznanih, neizrečenih stvari.
Sada znam tajnu čopora, strani su i ti vukovi u šumi. Prelijepi, zavodljivi, i unatoč svemu strani. Iza svakog para očiju
skriva se nepoznata ljudska prošlost. Samo Sama doista poznajem i sad je uza me. To je ono što želim, držati u ruci Samovu ruku, osjećati na vratu njegov obraz.
Ali, tijelo me izdaje. Sad sam ja neznana i nedokučiva.
Ovo je ljubavna priča. Nisam znala da postoji toliko vrsta ljubavi, ili da zbog ljubavi ljudi čine toliko različitih stvari.
Nisam znala da postoji toliko načina na koje se može reći zbogom.



PRVO POGLAVLJE
Sam
Mercy Falls u Minnesoti izgleda drukčije kad znate da ćete do kraja života ostati čovjek. Prije, to je bilo mjesto koje je postojalo samo za ljetnih vrućina, kad su se betonski pločnici uvijali prema suncu i kad je sve mirisalo na topao asfalt i raspršene ispušne plinove kamiona.
Sad, kad su proljetne grane puštale rijetko viđene nježno ru¬žičaste izdanke, bilo je to mjesto gdje sam pripadao.
Proteklih nekoliko mjeseci, otkad sam izgubio vučju kožu, pokušao sam naučiti kako opet biti mladić. Opet sam dobio svoj posao u Nakrivljenoj polici, gdje su me okruživale nove riječi i zvuk listanja stranica. Zamijenio sam naslijeđeni džip, ispunjen mirisom Beckova i mojeg života s vukovima, za Volkswagen Golf, dovoljno velik za mene. Grace i moju gitaru. Nastojao sam ne lecnuti se kad bih osjetio hladan zrak kroz iznenada otvorena vrata. Nastojao sam zapamtiti da više nisam sam. Noću bismo se Grace i ja ušuljali u njezinu sobu i ja bih se sklupčao uz njezino tijelo, udisao miris novog života i usklađivao otkucaje srca s njezinim.
Kad bi me od jauka otegnutih u vjetru zaboljele u grudima, barem sam imao utjehu toga jednostavnog, običnog života. Mogao sam se radovati budućim Božićima s tom djevojkom u naručju i povlastici starenja u nepoznatoj, ali mojoj koži. To sam znao.Imao sam sve.

Dar vremena u meni se skriva
A budućnost nenadano razotkriva
Počeo sam u knjižaru nositi gitaru. Nije bilo previše posla, pa bi prošli sati a da me nitko nije čuo kako zidovima obloženim knjigama pjevam svoje pjesme. Mala bilježnica koju mi je kupila Grace polako se punila riječima. Svaki novi datum zabilježen na vrhu stranice bio je pobjeda nad zimom koja je nestajala.
Taj dan bio je prilično sličan prethodnima: mokre jutarnje uli¬ce još su bile slobodne od potrošačkog života. Nedugo nakon što sam otvorio knjižaru, iznenadio sam se čuvši da netko ulazi. Naslo¬nio sam gitaru na zid iza svojeg stolca bez naslona i podigao pogled.
»Bok, Same«, rekla je Isabel. Bilo je neobično vidjeti je sa¬mu, bez Grace, a još neobičnije vidjeti je tu u knjižari, u mekoj stvarnosti moje špilje od džepnih knjiga. Otkad je prošle zime izgubila brata, glas joj je bio tvrđi i pogled oštriji nego kad sam je upoznao. Pogledala me prepredenim blaziranim pogledom zbog kojeg sam se osjećao naivno.
»Što ima?« pitala je. Sjela je na prazan stolac pored mene i prekrižila noge. Grace bi svoje uvukla pod stolac. Isabel je ugledala moj čaj i otpila gutljaj, a zatim ispustila dug uzdah.
Pogledao sam oskvrnuti čaj. »Ništa posebno. Imaš novu fri¬zuru?«
Nestali su njezini savršeni plavi uvojci, zamijenila ih je stroga kratka kosa s kojom je izgledala lijepo, ali slomljeno.
Isabel je podignula obrvu. »Ja tebe nikad nisam gnjavila oči¬tim stvarima. Same«, rekla je.
»Ne činim to«, rekao sam i gurnuo prema njoj plastičnu čašu s čajem, koji nisam ni pipnuo, da ga popije do kraja. Činilo mi se da bi moglo biti previše intimno piti nakon nje. »U protiv¬nom bih rekao >Hej, zar ne bi trebala biti u školi ?<« dodao sam.
rekla je Isabel i uzela moje piće kao da je odu¬vijek njezino. Elegantno se opustila na stolcu. Ja sam se na svojem pogrbio poput strvinara.. Sat na zidu otkucavao je sekunde.
Teški bijeli oblaci još su ostavljali dojam kao da nisko nad ulicama visi
zima. Promatrao sam kako kap kiše klizi po prozorskom staklu i potom se, smrznuta, odbija o pločnik. U mislima sam lutao od svoje istrošene gitare do primjerka Mandeljštama, koji se nalazio na pultu (Što da učinim s ovim tijelom koje su mi dali, toliko mojim, toliko mi bliskim?). Naposljetku sam se nagnuo naprijed i uključio stereo gurnut ispod pulta, a iznad naših glava začula se glazba.
»Vidjela sam vukove blizu kuće«, rekla je Isabel. Protresla je tekućinu u čaši. »Okus ovog podsjeća na pokošen travnjak.«
»To je zdravo za tebe«, rekao sam. Usrdno sam poželio da ga nije uzela. Vruća tekućina na toj hladnoći bila je poput sigurnosne mreže. Premda sam znao da mi više nije potrebna, s njom u ruci ipak sam se osjećao čvršće u ljudskom tijelu. »Koliko blizu kuće?«
Slegnula je ramenima. »S trećeg kata vidim ih u šumi. Očito je da nemaju instinkt za samoodržanjem, jer bi u protivnom izbje¬gavali mojeg oca. Nije njihov ljubitelj.« Pogledala je nepravilan ožiljak na mojem vratu.
»Sjećam se«, rekao sam. Ni Isabel nije imala razloga biti lju¬biteljica. »Ako koji od njih slučajno zaluta tvojim putem u ljud¬skom obličju, obavijestit ćeš me, zar ne? Prije nego što dopustiš tati da ih preparira i stavi u svoj foaje.« Kako bih naglasio smisao izgovorio sam foaje na francuski način: foa-je.
Isabelin strašni pogled mogao bi čovjeka pretvoriti u kamen.
»Kad već govorimo o foa-jeima«, rekla je, »živiš sada sam u toj kućerini?«
Ne. Dio mene znao je da bih trebao biti u Beckovoj kući i dočekivati druge članove čopora dok izlaze iz zimskih oblika i ulaze u ljetne, i brinuti se o četiri nova vuka koji su zacijelo bili spremni za promjenu, ali drugi dio mene mrzio je pomisao da se omuhavam onuda bez nade da ću ponovno vidjeti Becka.
U svakom slučaju, to nije bio dom. Grace je bila moj dom.
"Da " rekao sam Isabel.
"Lažljivče", rekla je uz oštar osmijeh. "Grace laže toliko bolje od tebe. Reci mi gdje se nalaze knjige o medicini. Nemoj se toliko čuditi - tu sam zapravo s razlogom."
»Nisam sumnjao da si tu s razlogom«, rekao sam i pokazao u kut. »Samo sam želio vidjeti koji je to razlog.«
Isabel je kliznula iz stolca i krenula u kut kamo sam je uputio. »Tu sam zato što ne mogu naći sve na Wikipediji.«
»Mogao bih napisati knjigu o stvarima koje ne možeš naći na internetu«, rekao sam, ponovno dišući sad kad je ustala. Počeo sam slagati račun u pticu.
»Ti bi to trebao znati«, rekla je Isabel. »S obzirom na to da si nekad bio biće iz mašte.«
Nakreveljio sam se i nastavio praviti pticu. Bar kod ukrašavao je jedno krilo crno-bijelim prugama, pa je neukrašeno krilo izgle¬dalo veće. Uzeo sam kemijsku olovku kako bih na drugom krilu nacrtao pruge i poljepšao ga, ali sam se u posljednjem trenutku predomislio. »Što tražiš? Nemamo mnogo pravih medicinskih knjiga. Samo knjige za samopomoć i uglavnom holističke stvari.«
Isabel je čučnula pored police i rekla: »Ne znam. Znat ću kad nađem. Kako se zove ona... golema knjiga? Koja pokriva sve što u čovjeku može poći loše?«
»Kandid«, rekao sam. Ali u knjižari nije bilo nikog tko bi mogao shvatiti šalu, pa sam nakon stanke predložio: »Merckov priručnik?«
»Da, to.«
»Nemamo ga na zalihama. Mogu ga naručiti«, rekao sam. Ni¬sam morao provjeriti inventar kako bih znao da imam pravo. »Novi nije jeftin, ali vjerojatno mogu naći rabljeni primjerak. Bolesti se ne mijenjaju, što je vrlo zgodno.« Kroz leđa ždrala od papira provukao sam konac, popeo se na pult i objesio ga iznad sebe. »To je malo previše truda, zar ne? Osim ako ne namjeravaš postati liječnica?«
»Razmišljala sam o tome«, rekla je Isabel toliko odlučno,
da nisam shvatio kako mi se povjerila dok vrata nisu ponovno za¬zvonila i propustila još jednog kupca.
"Odmah dolazim", rekao sam i propeo se na prste kako bih omču od konca prebacio preko rasvjetnog tijela iznad sebe, "Pozovite me budete li što trebali."
Premda stanka nije trajala duže od otkucaja srca, bio sam svjestan da je Isabel zanijemjela na način koji je isticao tišinu oko nas. Oklijevajući, spustio sam ruke.
»Ne dajte se smetati«, jednoličnim i porazno službenim gla¬som rekao je pridošlica. »Pričekat ću.«
Zbog nečeg u njegovu glasu izgubio sam želju za šalom. Okre¬nuo sam se i vidio da uz pult stoji policajac i gleda gore, u mene. Sa svojega mjesta mogao sam vidjeti sve što mu je visjelo o reme¬nu: pištolj, voki-toki, suzavac, lisičine i mobitel.
Kad imate tajne, premda nisu protuzakonite, pogled na poli¬cajca na vašem radnom mjestu ima užasan učinak.
Polako sam sišao iza pulta, malodušno pokazao prema ždralu i rekao; »Pa, ionako mi nije baš dobro išlo. Mogu Li vam... pomoći nešto naći?« oklijevao sam dok sam pitao, jer znao sam da nije tu kako bismo razgovarali o knjigama. Osjetio sam kako mi bilo u vratu lupa ubrzano i snažno. Isabel je nestala i knjižara je izgledala prazna.
»Zapravo, ako nisi zauzet, želio bih na trenutak porazgovara¬ti s tobom«, uljudno je rekao policajac. »Samuel Roth, zar ne?«
Kimnuo sam.
»Ja sam inspektor Koenig«, rekao je. »Radim na slučaju Olivije Marx.«
Olivia. Želudac mi se stisnuo. Olivia, jedna od Graceinih najboljih prijateljica, prošle je godine ugrizena protiv svoje volje i posljednjih nekoliko mjeseci provela je kao vučica u šumi Boundary. Njezini su mislili da je pobjegla od kuće.
Grace je trebala biti tu. Da je laganje olimpijska disciplina, Grace bi bila prvakinja svijeta. Za nekoga tko mrzi kreativno pi¬sanje, definitivno je bila sjajna pripovjedačica.
»Ah«, rekao sam. »Olivia.«
Bio sam napet zbog toga što je tu bio policajac koji me ispi¬tivao, ali čudno je bilo to što sam napetiji bio zbog Isabel, koja je slušala i znala istinu. Zamislio sam je kako čuči iza jedne od polica i prezirno izvija obrve kada preko mojih neiskusnih usana prijeđe neuspjela laž.
»Poznavao si je, točno?. policajac me prijateljski gledao, ali koliko prijateljski može biti raspoložena osoba koja pitanje završava s točno?
"Slabo" rekao sam. "Sreo sam je u gradu nekoliko puta. Ali ne idem s njom u školu."
"Gdje ideš u školu?" Glas policajca Koeniga bio je opet posve ugodan i opušten. Pokušao sam sebi reći da su mi njegova pitanja sumnjiva samo zato što nešto skrivam.
"školovao sam se kod kuće."
» I moja sestra, također«, rekao je Koenig. »Izluđivala je majku. Ali, Grace Brisbane poznaješ, točno?«
Opet to točnol Pitao sam se je li počeo s pitanjima na koja zna odgovore. Ponovno sam bio bolno svjestan da je tu Isabel koja nijemo prisluškuje.
»Da«, rekao sam. »Ona mi je djevojka.«
Bio je to nevažan podatak koji vjerojatno nisu imali, niti im je bio potreban, ali sam iz nekog razloga želio da Isabel čuje.
Bio sam iznenađen kad se Koenig nasmiješio. »Primijetio sam«, rekao je.
Premda mu je osmijeh djelovao iskreno, ukočio sam se i za¬pitao se nije li to samo igra.
»Grace i Olivia bile su dobre prijateljice«, nastavio je Ko¬enig. »Možeš li mi reći kad si posljednji put vidio Oliviju? Ne treba mi točan datum, ali doista bi pomoglo da je što približnije.«
Sada je otvorio mali plavi notes, iznad kojeg je držao kemij¬sku olovku.
»Hm«, razmišljao sam. Vidio sam Oliviju, bijelog krzna posutog snijegom, samo nekoliko tjedana prije, ali smatrao sam da to ne bi Koenigu mnogo pomoglo. »Vidio sam je u gradu. Tu, zapravo. Ispred knjižare. Grace i ja smo ubijali vrijeme, a Olivia je došla s bratom. Ali, to je sigurno bilo prije nekoliko mjeseci. U listopadu? U studenom? Neposredno prije nego što je nestala.«
"Misliš li da ju je Grace vidjela nedavno?”

Pokušao sam ne skrenuti pogled. »Prilično sam siguran da ju je tada i Grace posljednji put vidjela.«
»Tinejdžerki je vrio teško samoj se snaći«, rekao je Koenig i tada sam bio siguran da zna sve o meni i da je smisao njegovih riječi namijenjen meni, izgubljenom bez Becka. »Onome tko po¬bjegne od kuće zbilja je teško. Mladi bježe od kuće zbog mnogih razloga, a sudeći prema onome što sam čuo od Olivijinih nastav¬nika i obitelji, možda je u pitanju depresija. Tinejdžeri često bježe zato što moraju otići od kuće, a ne znaju kako preživjeti u svijetu. Tako nekad pobjegnu samo do susjedne kuće. Ponekad...«
Prekinuo sam ga prije nego što je mogao nastaviti. »Inspekto¬re... Koenig? Znam što pokušavate reći, ali Olivia nije kod Grace. Grace joj ne nosi potajno hranu, niti joj pomaže. Zbog Olivije, želio bih da je odgovor tako jednostavan. Volio bih da je tako i zbog Grace. Volio bih da vam mogu reći gdje je točno Olivia. Ali kao i vi, i mi se pitamo kada će se vratiti.«
Pitao sam se je li Grace sipala svoje najuspjelije laži tako što ih je uobličavala u nešto u što je mogla vjerovati.
»Jasno ti je da sam morao pitati«, rekao je.
»Naravno.«
»Pa, hvala ti i molim te, ako išta čuješ, javi mi.« Koenig se počeo okretati, zatim je zastao. »Što znaš o šumi?«
Smrznuo sam se. Bio sam vuk, nepomičan i skriven među drvcćem i usrdno se molio da me ne primijete.
»Oprostite?« malodušno sam pitao.
»Olivijini kažu da je često slikala vukove u šumi, a da su i Grace zanimali. Zanimaju li tebe?«
Mogao sam samo nijemo kimnuti.
»Misliš li da bi pokušala živjeti ondje sama, umjesto da po¬bjegne u drugi grad?«
Dok sam zamišljao Olivijine roditelje kako pužu preko ju-
tara i jutara šume, pretražuju drveće i kolibu za čopor u potrazi za dokazom ljudskog života i možda ga nalaze, osjetio sam kakome preplavluje panika. Pokušao sam nastaviti bezbrižnim glasom.
"Nisam stekao dojam da je Olivia osoba koja voli aktivnosti na otvorenom. Doista sumnjam u to..«
Koenig jc kimnuo, činilo se samome sebi. »Onda, hvala još jednom«, rekao je.
»Nema problema«, rekao sam. »Sretno.«
Kad je izašao, vrata su zazvonila. Čim sam vidio policijsko patrolno vozilo kako odlazi s ruba pločnika, pustio sam da mi laktovi padnu na pult i rukama se uhvatio za glavu. Bože.
»Dobar posao, čudesni mladiću«, rekla je Isabel ustajući s poda, okružena publicistikom. »Gotovo uopće nisi zvučao psihotično.
Nisam odgovorio. Sva pitanja koja je policajac mogao postaviti sada su mi se motala po glavi, pa sam bio još napetiji nego kad je bio tu. Mogao jc pitati gdje je Beck. Ili, jesam li čuo da je u Kanadi nestalo troje mladih ljudi. Ili, znam li što o smrti brata Isabel Culpeper.
"Što je tebi?« pitala je Isabel, koja je sada bila mnogo bliže. Na pult je stavila hrpu knjiga i na vrh kreditnu karticu. »Potpuno si vladao situacijom. To je bio samo rutinski razgovor. Ne znači da doista sumnja. Zaboga, ruke ti se tresu.«
"Bio bih grozan kriminalac«, odgovorio sam, ali nisu mi se zato ruke tresle. Da je tu bila Grace, rekao bih joj istinu. Nisam razgovarao s policajcem otkako su moji roditelji završili u zatvoru zato što su mi prerezali zapešća. Sam pogled na inspektora Koeniga uzburkao je tisuće stvari kojih se godinama nisam sjetio.
Isabelin glas bio je natopljen prezirom. »Izvrsno, zato što ne radiš ništa kriminalno. Prestani se živcirati i radi svoj posao, mladiću. Treba mi račun.«
Unio sam cijene knjiga u blagajnu i stavio knjige u vrećicu, povremeno pogledavajući na pustu ulicu. U glavi mi je bila zbrka policijskih odora, vukova u šumi i glasova koje nisam čuo više od deset godina. Dok sam joj pružao vrećicu, povremeno pogledavajući na pustu ulicu.U glavi mi je bila zbrka
Isabel je na trenutak izgledala kao da će još nešto reći, zatim je odmahnula glavom i rekla: »Neki ljudi doista nisu stvoreni za obmanu. Vidimo se poslije, Same.«


DRUGO POGLAVLJE
Cole
Imao sam samo jednu misao: ostati živ.
Imati svaki dan samo tu misao bilo je rajski.
Mi, vukovi, trčali smo između raštrkanih borova, naše šape bile su meke na tlu vlažnom od sjećanja na snijeg. Bili smo jedan blizu drugoga, sudarali smo se ramenima, razigrano smo škljocali čeljustima, naglo se sagibali i jedni druge preskakivali poput riba u rijeci. Nije se znalo gdje jedan počinje, a drugi završava.
Mahovina koja se probijala kroz blato i znakovi na stablima vodili su nas kroz šumu. Osjetio sam miris truljenja i sve snaž¬niji miris jezera prije nego što sam čuo bućkanje vode. Jedan od vukova poslao nam je jasnu sliku: patke glatko klize po hladnoj plavoj površini jezera. A drugi vuk: srna i lane hodaju na drhtavim nogama kako bi se napili iz jezera.
Za mene nije postojalo ništa više od toga trenutka, razmijenjenih slika i tihe, snažne povezanosti.
Zatim sam se, prvi put u nekoliko mjeseci, odjednom sjetio da sam nekoć imao prste.
Posrnuo sam i ispao iz čopora. Rumena su mi se grčila i ne¬kontrolirano trzala. Vukovi su se okretali, neki su se vratili po mene kako bi me ohrabrili da im se opet pridružim, .ali nisam ih mogao slijediti. Izvijao sam se na tlu, sluzavo lišće lijepilo mi se za kožu, vrućina dana začepljivala nosnice.
Moji prsti kopali su po svježoj crnoj zemlji, gurali je pod no¬kte odjednom previše kratke za obranu, razmazivali je po očima koje su sada vidjele u blistavim bojama.
Bio je to opet Cole, a proljeće je prerano došlo.


TREĆE POGLAVLJE
Isabel
Onoga dana kada je policajac došao u knjižaru, prvi sam put čula Grace kako se žali na glavobolju. To vjerojatno ne zvuči toliko neobično, ali otkad sam je upoznala, nikada nije spomenula čak ni da joj curi nos. Osim toga, ja sam pomalo stručnjakinja za glavobolje. Bile su mi hobi.
Nakon što sam gledala Sama kako se nespretno snalazi s policajcem, otišla sam u školu, koje je u tom razdoblju mojeg života bilo nekako previše. Profesori nisu znali što bi sa mnom, zatečeni mojim dobrim ocjenama i užasno neredovitim pohađanjem, tako da sam se s mnogo toga izvlačila. Naš nelagodni dogovor sveo se na ovo: sve dok ne utječem loše na druge učenike, mogu činiti što želim.
Kad sam došla na sat računalne umjetnosti, odmah sam se poslušno prijavila na sustav i buntovnički izvadila knjige koje sam kupila toga jutra.
Jedna od njih bila je ilustrirana enciklopedija bolesti, debela, prašnjava i smrdljiva, prvi put objavljena 1986. Vjerojatno je bila jedna od prvih knjiga koje je kupila knjižara Nakrivljena polica. Dok je profesor Grant objašnjavao što ćemo raditi, ja sam listala stranice i tražila najodvratnije slike. Bila je tu fotografija nekoga tko je imao porfiriju, nekoga sa seboreičnim dermatitisom i slika tjemenca na djelu od čega mi se na moje iznenađenje, okrenuo želudac
Zatim sam prelistala sve do slova M. Prstima sam žurno li¬stala do stranice s meningitisom, bakterijskim. Dok sam čitala cijeli odjeljak, stezalo me u sinusima. Uzroci. Simptomi. Dijagnoza. Li¬ječenje. Prognoza. Ako se bakterijski meningitis ne liječi, smrtnost je stopostotna. Ako se bakterijski meningitis liječi, smrtnost je iz¬među deset i trideset pet posto.
Nisam to trebala čitati, već sam znala podatke. Mogla bih izrecitirati cijeli odjeljak. Znala sam više nego ta enciklopedija bolesti iz 1986., jer sam u medicinskim novinama na Internetu proči¬tala sve o najnovijim načinima liječenja i neuobičajenim uzrocima.
Stolac pored mene zaškripao je kad je netko sjeo. Dok mi se približavao, nisam se udostojala zatvoriti knjigu. Grace je uvijek stavljala isti parfem. Točnije, upotrebljavala je isti šampon.
»Isabel«, rekla je Grace relativno tihim glasom. Kako je zadatak odmicao, i drugi su počeli čavrljati. »To je stvarno morbid¬no. Čak i za tebe.«
»Smeta ti?«
»Potrebna ti je psihoterapija.« Ali, rekla je to vedrim glasom.
»Već idem na nju.« Pogledala sam je. »Samo pokušavam shvatiti što se zbiva kad imaš meningitis. Ne mislim da je to mor¬bidno. Zar te ne zanima kako je riješen Samov mali problem?«
Grace je slegnula ramenima i zanjihala se naprijed-natrag u stolici na okretanje. Dok je spuštala pogled, tamna plava kosa pala joj je preko zajapurenih obraza. Izgledala je kao da joj je nelagod¬no. »Sad je gotovo.«
»Naravno«, rekla sam.
»Neću sjediti pored tebe budeš li zlobna«, upozorila me Grace. »Ionako se ne osjećam dobro. Radije bih bila kod kuće.«
»Samo sam rekla >naravno<«, rekla sam. »To nije zlobno, Grace. Vjeruj mi, ako želiš da pokažem svoju skrivenu...«
»Mlade dame?« Pored mojeg ramena pojavio se profesor Grant i gledao u moj prazan i Gracein crn ekran. "Posljednji put kad sam provjerio, ovo je bio sat računalne umjetnosti, a ne vrijeme za druženje."
Grace ga je ozbiljno pogledala. »Mogu li otići medicinskoj sestri? Glava mi puca, mislim da me počinju boljeti sinusi, ili nešto slično.«
Profesor Grant spustio je pogled na njezine rumene obraze i zabrinut izraz i kimnuo u znak dopuštenja. »Želim potvrdu od uje«, rekao je nakon što mu je Grace zahvalila i ustala. Ništa mi Ilije rekla dok je odlazila, samo je prstima kucnula po naslonu mog stolca.
»A ti...« rekao je profesor Grant. Zatim je spustio pogled na enciklopediju i još uvijek otvorenu stranicu. Nije dovršio rečenicu. Samo je samome sebi kimnuo i otišao.
Vratila sam se svojem izvanškolskom proučavanju bolesti i smrti. Unatoč tome što je Grace mislila, znala sam da u Mercy FalIsu nikada nije gotovo.


ČETVRTO POGLAVLJE
Grace
Kad se te večeri Sam vratio kući iz knjižare, ja sam za kuhinjskim stolom zapisivala novogodišnje odluke.
Novogodišnje odluke zapisivala sam od devete godine. Svake godine za Božić sjela bih za kuhinjski stol, pod mutno žuto svje¬tlo. Unatoč debeloj dolčeviti pogrbila bih se od propuha, koji je dolazio od staklenih vrata verande, i u običan crni rokovnik, koji sam si sama kupila, pisala ciljeve za sljedeću godinu. I svake godine na Badnjak sjela bih na isto mjesto, otvorila bih novu stranicu u rokovniku i pisala što sam postigla posljednjih dvanaest mjeseci. Svake godine oba popisa bila su posve ista.
Ali, lanjskog Božića nisam zapisala nijednu odluku. Provela sam cijeli mjesec nastojeći ne gledati kroz staklena vrata prema šu¬mi, nastojeći ne razmišljati o vukovima ili Samu. Sjediti za kuhinj¬skim stolom i planirati budućnost izgledalo mi je, više od svega, kao okrutno razmetanje.
Ali, sada kad sam imala Sama i novu godinu, crni rokovnik me proganjao, uguran uredno uz knjige o uspješnim karijerama i memoare. Sanjala sam o tome kako sjedim za kuhinjskim stolom u debeloj dolčeviti, kako pišem i pišem svoje odluke, ali ne ispunjavam stranicu.
Tog dana, dok sam čekala Sama da se vrati kući, nisam to više mogla podnijeti. Uzela sam rokovnik s police i otišla u kuhinju. Prije nego što sam sjela, popila sam još dva ibuprofena. Dva koja mi je dala školska medicinska sestra, prilično su umirila glavobolju, ali htjela sam biti sigurna da se neće vratiti. Tek što sam upalila svjetlo u obliku cvijeta iznad stola i našiljila olovku, kad je zazvo¬nio telefon. Ustala sam i nagnula se preko kuhinjskog elementa kako bih ga dohvatila.
»Halo?«
»Grace, bok.« Trebao mi je trenutak da shvatim da je to glas mojeg oca. Bila sam toliko nenaviknuta čuti ga uspuhanog i nerazgovjetnog preko telefona.
»Je li sve u redu?« pitala sam.
»Što? Da. Sve je u redu. Zovem te samo da ti kažem da ćemo mama i ja doći od Pata i Tine oko devet.«
»U reeedu«, rekla sam. To sam već znala, mama mi je rekla toga jutra kada smo odlazile svaka na svoju stranu, ja u školu, ona u svoj atelje.
Stanka. »Jesi li sama?«
Dakle, o tome je bila riječ. Iz nekog razloga grlo mi se stisnulo. "Ne", rekla sam. »Elvis je tu. Želiš li razgovarati s njim?«
Tata se ponašao kao da nisam odgovorila. »Je li Sam tu?«
Poželjela sam odgovoriti potvrdno, samo da vidim što će re¬ći, ali umjesto toga, neobičnim i obrambenim tonom, rekla sam istinu. »Ne. Samo pišem zadaću.«
Sam i ja nismo tajili našu vezu i premda su mama i tata znali da mi je Sam dečko, nisu znali što se točno dogada. Sve one noći koje je Sam proveo sa mnom, mislili su da spavam sama. Nisu imali pojma o mojim nadama za našu budućnost. Mislili su da je to jednostavna, nedužna, tinejdžerska veza kojoj je suđen kraj. Nije bila riječ o tome da nisam htjela da znaju. Ali njihovo je neznanje imalo i svojih prednosti. Za sada.
"U redu”, rekao je tata. U njegovu odgovoru čula sam neizrečenu pohvalu i odobravanje što sam sama sa zadaćom. To je Grace radila navečer, i ne daj bože da se taj običaj promijeni.
»Planiraš mirnu večer?«
Čula sam kako se ulazna vrata otvaraju i kako Sam ulazi u hodnik. »Da«, rekla sam dok je ulazio u dnevnu sobu s kutijom za gitaru u ruci.
»Dobro. Pa, vidimo se poslije«, rekao je tata. »Sretno s učenjem.«
U isto smo vrijeme spustili slušalicu. Promatrala sam Sama kako tiho skida kaput i odlazi ravno u radnu sobu.
»Bok, mladiću«, rekla sam kad se vratio s gitarom, bez ku¬tije. Smiješio mi se, ali koža oko njegovih očiju bila je zategnuta. »Izgledaš napeto.«
Bacio se na kauč i prešao prstima po žicama gitare. Začuo se neskladan akord. »Isabel je danas bila u knjižari«, rekao je.
»Doista? Što je trebala?«
»Samo neke knjige. I da mi kaže kako je vidjela vukove blizu svoje kuće.«
U mislima sam se smjesta prebacila na njezina oca i lov na vukove, koji je predvodio u šumi iza naše kuće. Iz Samova zabri¬nutog izraza znala sam da njegove misli odražavaju moje. »To nije dobro.«
»Ne«, rekao je. Prstima je nemirno dodirivao žice gitare, nagonski lako odsvirao je prelijep molski akord. »Nije dobro ni to što je došao policajac.«
Spustila sam olovku i nagnula se preko stola prema njemu. "Što ? Što je policajac tražio tamo?«
Oklijevao je. »Oliviju. Želio je znati mislim li da možda živi u šumi.«
»Što?« ponovno sam pitala, a koža mi je bridjela. Nije bilo načina da to netko pogodi. Nikakvog. »Kako je mogao znati?«
»Očito nije mislio da je vučica, ali mislim da se nadao kako je mi ondje skrivamo, ili kako živi u blizini, a mi joj pomažemo, ili nešto slično. Rekao sam da me se nije dojmila kao osoba koja voli aktivnosti na otvorenom, a on je zahvalio i otišao.«
»Ma nemoj!« Naslonila sam se i razmišljala. Čudilo me samo to što Sama nisu prije ispitali. Sa mnom su već razgovarali, nedugo nakon što je Olivia »pobjegla«, pa su ga vjerojatno tek nedavno povezali sa mnom. Slegnula sam ramenima. »Samo su temeljiti. Mislim da nemamo razloga za brigu. Hoću reći, kad dođe, dođe, zar ne? Što misliš, kada će se novi vukovi početi vraćati u ljudski oblik?«
Sam nije odmah odgovorio. »U početku neće ostati ljudi. Bit će nestabilni. Ovisit će o tome koliko je dan topao. A to jako ovisi
o osobi. Neki ljudi u istome danu nose džempere, a drugi majice kratkih rukava, i osjećaju se ugodno. Različito reagiraju na istu temperaturu. Ali, pretpostavljam da su neki od njih ove godine već jednom bih ljudi.«
Zamislila sam Oliviju kako juri kroz šumu u svojem novom vučjem tijelu, zatim sam se usredotočila na to što je govorio Sam. »Doista? Već? Možda ju je tko vidio?«
Sam je odmahnuo glavom. »Po ovakvom vremenu u ljud¬skom obliku može ostati samo nekoliko minuta. Doista sumnjam da ju je netko mogao vidjeti. To je... to je samo vježba za poslije.« Tada mi je postao nedostupan, pogled mu je odlutao u daljinu. Možda se sjećao kako mu je bilo kada je bio novi vuk. Nehotice sam zadrhtala, uvijek bi me potresla pomisao na Sama i njegove roditelje. Sve dok se Sam nije vratio sviranju, želudac mi se stezao od grozne hladnoće. Nekoliko dugih minuta prebirao je prstima gore-dolje po akordima, a kad je postalo očito da je nakratko za¬vršio s razgovorom, opet sam spustila pogled na odluke. Ali, misli mi nisu bile na njima, kružile su oko slike o mladom Samu koji se preobražava u jedan oblik, pa u drugi, dok ga roditelji promatraju s užasom. U kutu stranice načrčkala sam kvadrat.
Naposljetku, Sam je rekao: »Što radiš? Izgleda sumnjivo kreativno.«
»Neznatno kreativno«, rekla sam. Podignula sam obrve i gledala ga dok se nije nasmiješio. Birao je akorde i zapjevao: Zar se Grace brojeva okanila i riječima se predala?
"To se uopće ne rimuje."
»Algebru je napustila i pisanja se latila?« završio je Sam.
Nakreveljila sam mu se. »Predala i latila se ne rimuju. Pišem svoje novogodišnje odluke.«
»Rimuju se«, bio je uporan. Ponio je sa sobom gitaru i sjeo mi nasuprot. Kad je lagano udarila o rub stola, gitara je ispustila dubok, melodičan i mukao zvuk. »Gledat ću te. Nikad nisam za¬pisivao nikakve odluke. Želio bih vidjeti kako izgleda organizacija u razvoju«, dodao je.
Otvoreni rokovnik povukao je preko stola k sebi, a obrve su mu se nadvile nisko nad oči. »Što je to?« pitao je. »Odluka broj tri: Izabrati fakultet. Već si izabrala fakultet?«
Povukla sam rokovnik prema sebi i brzo okrenula praznu stranicu. »Nisam. Pažnju mi je odvukao ovaj slatki dečko koji se pretvorio u vuka. Ovo je prva godina da nisam ostvarila sve svoje odluke, a za to si ti kriv. Moram se vratiti u kolotečinu.«
S neznatno slabijim osmijehom na licu Sam je uz škripu odgurnuo stolicu unatrag i gitaru naslonio na zid. S kuhinjskog elementa pored telefona uzeo je kemijsku olovku i notes. »Onda dobro. Hajdemo napisati nove.«
Napisala sam: Naći posao. On je napisao: Nastaviti voljeti svoj posao. Napisala sam: Nastaviti biti ludo zaljubljena. On je napisao: Ostati čovjek.
»Zato što ću uvijek biti ludo zaljubljen«, rekao je gledajući notes, umjesto mene u lice.
Gledala sam ga, u njegove oči skrivene trepavicama, sve dok ih nije podignuo prema meni.
»Hoćeš li i tu staviti Izabrati fakultet?«
»Hoćeš li ti?« odvratila sam zadržavši vedar ton. Osjećala sam da je pitanje teško. Bili smo na rubu prvog razgovora koji se doista vodio o tome kako bi naš život trebao izgledati s ove strane zime, sada kad je Sam mogao živjeti pravim životom. Fakultet najbliži Mercy Fallsu nalazio se u Duluthu, sat vremena odavde, a svi moji drugi izbori, prije Sama, bili su još dalje.
"Prvi sam pitao"
»Naravno«, rekla sam. Zvučala sam neiskreno, a ne bezbriž¬no. Posve drukčijim rukopisom od ostatka popisa načrčkala sam Izaberi fakultet. »A sad, hoćeš li ti?«
Srce mi je iznenada zalupalo od panike ili nečeg sličnog.
Umjesto da odgovori, Sam je ustao i otišao u kuhinju. Okre¬nula sam se oko svoje osi kako bih ga gledala dok je na vatru stav¬ljao čajnik. Iz ormarića iznad štednjaka izvadio je dvije šalice. Iz nekog razloga, ganula me prisnost njegovih spretnih kretnji. Borila sam se protiv poriva da stanem iza njega i obujmim mu grudi.
»Beck je želio da upišem pravo«, rekao je Sam i dodirnuo rub moje omiljene šalice, plave poput crvendaćeva jajeta. »Nikad mi to nije rekao, ali čuo sam kad je razgovarao s Ulrikom.«
»Ne mogu te zamisliti kao odvjetnika«, rekla sam.
Sam se samoironično nasmiješio i odmahnuo glavom. »Ni ja ne mogu zamisliti sebe kao odvjetnika. Iskreno, još se ne mogu zamisliti nikako. Znam da to zvuči... grozno. Kao da nemam ni¬kakve ambicije.«
Opet se potišteno namrštio. »No, za mene je ta priča o bu¬dućnosti nešto novo. Sve do ovoga mjeseca mislio sam da neću moći na fakultet. Ne bih želio prenagliti.«
Vjerojatno sam samo zurila u njega, zato što je žurno dodao: »Ali, ne bih želio da me moraš čekati. Grace. Ne želim te spreča¬vati da s time počneš zato što se ja ne mogu odlučiti.«
Osjećala sam se djetinjasto dok sam govorila: »Možemo za¬jedno nekamo otići.«
Čajnik je počeo zviždati. Sam ga je sklonio s vatre i rekao: »Nekako sumnjam da za buduću matematičku genijalku i za mla¬dića zaljubljenog u mračno pjesništvo postoji zajednički fakultet. Ali, pretpostavljam da je moguće.« Zurio je kroz kuhinjski prozor u ledenu sivu šumu. »Ne znam mogu li otići. Uopće. Tko će se brinuti o čoporu?«
"Mislila sam da su radi toga stvoreni novi vukovi" , rekla sam. Riječi u mojim ustima čudno su zvučale. Bešćutno. Kao da je dinamika unutar čopora bila nešto umjetno i planirano, što na-ravno nije bila. Nitko nije znao kakvi su pridošlice. Nitko osim Becka, dakako, ali on nije govorio.
Sam je protrljao čelo i dlanom pokrio oči. To je činio često otkad se vratio. »Da, znam«, rekao je. »Znam da su radi toga tu.«
»On bi htio da se upišeš«, rekla sam. »Još uvijek mislim da možemo naći školu u koju bismo išli zajedno.«
Sam me pogledao. Prstima je još uvijek pritiskao sljepoočnice kao da je zaboravio da to čini. »Volio bih to.« Zastao je. »Doista bih volio... ali, volio bih upoznati nove vukove i vidjeti kakvi su kao ljudi. Bolje bih se osjećao. Možda ću to učiniti. Nakon što se uvjerim da je ovdje sve sređeno.«
Krivudavom crtom precrtala sam Izabrati fakultet. »Čekat ću te«, rekla sam.
»Ne zauvijek«, rekao je Sam.
»Ako se pokaže da si beskoristan, otići ću bez tebe.« Olov¬kom sam kuckala po zubima. »Mislim da bismo sutra trebali po¬tražiti nove vukove. I Oliviju. Nazvat ću Isabel i pitati je za one vukove koje je vidjela u šumi.«
»Zvuči kao dobar plan«, rekao je Sam. Vratio se svojem popisu na stolu i nešto mu dodao. Zatim se nasmiješio i okrenuo blok prema meni, kako bih u gornjem desnom kutu mogla proči¬tati: Slušati Grace.

Sam

Poslije sam razmišljao o stvarima koje sam mogao dodati popisu
odluka, o stvarima koje sam želio prije nego što sam shvatio što za moju budućnost znači biti vuk. O stvarima poput Napisati roman i Sastaviti grupu. Diplomirati svjetsko mračno pjesništvo i Proputovati svijet. Dok sam razmišljao o tim stvarima, nakon što sam se toliko dugo podsjećao da su mi nedostižne, osjećao sam se nepromišljeno, kao da ugađam samom sebi.
Pokušao sam zamisliti kako ispunjavam molbu za upis na fakultet. Pišem sinopsis. Na plutenu ploču preko puta Beckova po štanskog pretinca čavlićem pribijam poruku TRAŽl SE BUBNJAR. Riječi su plesale u mojoj glavi i svjetlucale, iznenada tako blizu. Želio sam ih dodati svojem popisu u notesu, ali... nisam mogao.
Te noći, dok se Grace tuširala, izvadio sam papirić i ponovno ga pogledao. Zapisao sam: Vjerovati u svoje izlječenje.

PETO POGLAVLJE
Cole
Bio sam smušen, iscrpljen i zbunjen. Nisam znao gdje sam. Znao sam da je prošlo dugo otkad sam posljednji put bio budan, zacijelo sam se ponovno pretvorio u vuka. Stenjao sam dok sam se okretao na leda, stezao sam i opuštao šake, iskušavao sam svoju snagu.
Ranojutarna suma bila je potpuno ledena, magla je visjela u zraku i svemu davala blijedo zlatan sjaj. Vlažni, crni i prijeteći l)orovi u blizini stršili su u izmaglici. Metar ili dva dalje postajali su pastelno plavi, zatim su potpuno nestajali u bijeloj magli.
Ležao sam u prokletom blatu. Osjećao sam da su mi ramena prekrivena i premazana njime. Kad sam podigao ruku kako bih obri¬sao kožu, i moji prsti bili su prekriveni tankom, anemičnom glinom koja je izgledala kao dječja kakica. Ruke su mi zaudarale na jezero i mogao sam čuti kako vrlo blizu, meni slijeva, lagano mrmori voda. Ispružio sam ruku i osjetio još blata, a na vrhovima prstiju, vodu.
Kako sam ovamo dospio? Sjećao sam se trčanja s čoporom, zatim promjene, ali nisam se mogao sjetiti kada sam stigao do obale. Zacijelo sam se opet preobrazio. U vuka, pa u čovjeka. Izluđivala me ta logika... ili bolje, odsutnost logike. Beck mi je rekao da će se s vremenom promjene moći donekle kontrolirati. Pa. gdje je bila ta kontrola?
Ležao sam ondje, mišići su mi počeli podrhtavati, hladnoća je štipala kožu i znao sam da ću se ubrzo ponovno pretvoriti u vuka. Bože, bio sam toliko umoran. Ispružio sam drhtave ruke iznad gla¬ve i divio se glatkoj, čistoj koži na nadlakticama. Nestala je većina ožiljaka iz mojeg prošlog života; Svakih pet minuta iznova sam se rađao.
Čuo sam kretanje u šumi u blizini. Okrenuo sam glavu i obraz naslonio na zemlju kako bih vidio je li u pitanju opasnost. Iz blizine promatrala me bijela vučica. Krzneni kaput imao je zlatan i ružičast ton od izlazećeg jutarnjeg sunca. Zelene oči, neobično sjet¬ne, zurile su jedan dugi trenutak u moje. Gledala me na nepoznat način. Bile su to ljudske oči, u kojima nije bilo osude, ljubomore, sažaljenja ili gnjeva. Samo nijemo proučavanje.
Nisam znao kako sam se zbog toga osjećao.
»Što gledaš?« zarežao sam.
Tiho je šmugnula u maglu.
Samo od sebe, moje se tijelo trgnulo i koža se izobličila u nešto drugo.
Ne znam koliko sam tada vremena proveo kao vuk. Je li trajalo minutama? Satima? Danima? Bilo je kasno jutro. Nisam se osje¬ćao kao čovjek, ali nisam bio ni vuk. Lebdio sam negdje između, moje misli skakale su iz sjećanja u sadašnjost i ponovno u sjećanja. Prošlost i sadašnjost bile su jednako jasne.
Moje misli nekako su skočile s mojeg sedamnaestog rođenda¬na u noć kad mi je u klubu Josephine prestalo kucati srce. I tu su ostale. To nije bila noć koju bih želio ponovno proživjeti.
Prije nego što sam postao vuk, bio sam Cole St Clair i bio sam NARKOTIKA.
Noć u Torontu bila je toliko hladna da je zaledila blatne mla¬ke i davila ledenim dahom, ali u skladištu gdje je bio klub Josephine, bilo je vruće kao u paklu, a gore, s ruljom, bilo bi još i toplije.
A ondje je bilo doista mnogo rulje.
Bila je to velika stvar, no, taj nastup nisam želio odraditi. Ali, tih dana nije bilo drukčijih. Svi su mi se spajali u sjećanju dok ni¬sam počeo pamtiti samo jesam li bio ušlagiran ili nisam i jesam li cijelo vrijeme morao pišati. Čak i dok sam svirao na pozornici, još uvijek sam za nečim jurio, za predodžbom o slavi i životu kakav sam zamišljao kao šesnaestogodišnjak. Ali, gubio sam želju da ga doista nađem.
Dok sam unosio klavijature, neka djevojka koja je rekla da se zove Jackie dala mi je pilule koje prije nisam vidio.
»Cole«, šapnula mi je na uho, kao da je znala mene, ne samo moje ime. »Cole, ovo će te odvesti nekamo gdje prije nisi bio.«
»Lutko«, rekao sam i premjestio platnenu torbu kako ne bih njome udario u zid labirinta ispod podija za ples, »u posljednje vrijeme za to je potrebno mnogo.«
Široko se nasmiješila kao da zna tajnu, a na mutnom svjetlu zubi su joj imali žućkast odsjaj. Mirisala je na limun. »Ne brini. Znam što trebaš.«
Gotovo sam se nasmijao, ali samo sam se okrenuo i prošao kroz napola zatvorena vrata. Pogledao sam preko Jackieine posvijetljene kose i viknuo: »Hajde, Vic!« Opet sam je pogledao. »Jesi li ti na tome?«
Jackie je prstom prelazila po mojoj ruci i oko ruba uskog rukava majice. »Da jesam, ne bih ti se samo smješkala.«
Spustio sam ruku, dodirnuo njezinu i tapšao je dok nije shva¬tila što želim i otvorila je. U ruci nije bilo ničega, ali posegnula je u džep traperica i izvadila smotuljak plastične folije. Unutra sam vidio zbirku električno zelenih pilula. Na svakoj su s obje strane utisnuta slova Ts. Pet plus za ljepotu, ali tko zna što su?
Mobitel mi je zazujao u džepu. Obično bih pustio da se javi glasovna pošta, ali zbog Jackie, koja je stajala dva centimetra dalje i disala moj zrak, poželio sam prekinuti naš razgovor. Iskopao sam mobitel iz džepa i stavio ga na uho. »Da.«
"Cole, drago mi je što sam te dobio", bio je to Berlin, moj agent. Glas mu je bio odvažan i ubrzan kao uvijek.
"Slušaj ovo: >Svojim najnovijim albumom 13all NARKOTIKA je silovito za¬uzela središte pažnje. Briljantan, ali frenetičan vođa skupine Cole St Clair, koji je premda prema mišljenju mnogih gubio oštrinu, < — Oprosti stari, ali tako su rekli — > ovim albumom vraća se snažniji nego ikad i dokazuje da njegov prvi album u šesnaestoj nije bio lik sretna slučajnost. Tri...< slušaš li Cole?«
»Ne«, rekao sam.
»Pa, trebao bi. To govori Elliot Fry«, rekao je Berlin. Nisam odgovorio, a on je rekao: »Sjećaš li se Elliota Frya koji te nazvao mrzovoljnim, pretjerano živahnim djetetom s klavijaturama? To je taj Eliot Fry. A sad ste zlatni dečki. Situacija se potpuno okrenula. Čovječe, uspio si.«
"Izvrsno«, rekao sam i prekinuo vezu. Okrenuo sam se pre-
ma Jackie. »Uzet ću cijelu vrećicu. Reci Victoru. On je moj nov-
čanik.«
Dakle, Victor je platio. Ali, ja sam ih tražio, pa je to ipak bila moja pogreška.
Ili je to možda bila Jackeina pogreška, jer nam nije rekla što Ml, ali to vam je bio klub Josephine. Mjesto na kojem si se mogao ušlagirati na posve nov način, a da nitko ne zna kamo će te to
odvesti. Pilule bez imena, posve novi prašci i sjajni, tajanstveni nektari u epruvetama. To nije bila najgora stvar na koju sam na¬tjerao Victora.
Kasnije, u mutno osvijetljenom salonu, dok je čekao da dođemo na red, Victor je progutao zelenu pilulu uz pivo, a moje-tijelo- je moj-hram Jeremy promatrao ga je i pio zeleni čaj. Ja sam popio nekoliko uz Pepsi. Ne znam koliko. Kad smo došli na pozornicu, bio sam prilično ogorčen zbog sklopljenog posla. Jackiena me stvar iznevjerila, nisam osjećao apsolutno ništa. Pripremili smo opremu, a rulja je divljala, pružali su ruke, izvikivali naše ime i tiskali se uz pozornicu.
Iza bubnjeva, Victor im je uzvratio vriskom. Bio je ušlagiran kao zvijer, pa što god da nam je Jackie prodala, na njega je djelovalo. Ali, Victoru nikad nije bilo potrebno mnogo da se ušlagira.
Stroboskopsko svjetlo osvjetljivalo je djeliće publike, tu vrat, tamo usne, bedro omotano oko drugog plesača. U glavi mi je bubnjalo u skladu s ritmom koji je odredio Victor, a srce mi je lupalo dvostru¬ko brže. Podignuo sam ruke i prstima okrznuo vrelu kožu na vratu kako bih stavio slušalice koje su mi visjele oko vrata, a djevojke su počele izvikivati moje ime.
Iz nekog razloga, moje oči neprestano su nalazile jednu dje¬vojku, čija je koža bila posve bijela u usporedbi s crnom majicom bez rukava. Jaukala je moje ime kao da joj to pričinjava bol, a zje¬nice su joj bile toliko raširene da su oči izgledale crne i nedokučivo duboke. Možda zbog luka njezina nosa ili zbog traperica koje su visjele tako nisko, zadržane tek naznakom kukova, ne znam zašto, ali sjetio sam se Victorove sestre, premda Angie ne bi prišla blizu takvoga kluba.
Odjednom više nisam želio biti tu. Više nisam osjećao eufo¬riju kada su izvikivali moje ime, glazba nije bila glasna kao moje srce, pa više nije bila važna.
Došao je moj red, trebao sam zapjevati i prekinuti Victorov neprestani odvest-ću-te-na-mjesec ritam. Ali, nije mi se dalo, a Vic¬tor je bio odviše ušlagiran da bi to primijetio. Plesao je u mjestu, pričvršćen uz tlo samo palicama za bubnjanje u rukama.
Točno ispred mene, u vrevi golih trbuha i oznojenih ruku podignutih u zrak, nalazio se tip koji se nije micao. Povremeno osvijetljen stroboskopskim i laserskim svjetlom, fascinirao me jer je usprkos tiskanju tijela oko sebe ostao nepomičan. Stajao je na mjestu i gledao me očima zaklonjenim obrvama.
Kad sam mu uzvratio pogled ponovno sam se sjetio mirisa kuće, daleko od Toronta.
Pitao sam se je li stvaran. Pitao sam se je li išta na tome prokletom mjestu stvarno.
Prekrižio je ruke na prsima i gledao me dok se moje srce koprcalo i bježalo.
Trebao sam se jače usredotočiti na to da ga zadržim u grudima. Bilo mi je ubrzalo, zatim se uz prasak vrućine moje srce rasprsnulo. Licem sam udario o klavijature, koje su jauknule pulsom zvuka. Rukom koja mi više nije pripadala zgrabio sam tipke.
Ležao sam na pozornici i obrazom palio vatru na podu. Vidio sam da me Victor ošinuo pogledom, kao da je napokon shvatio da sam propustio svoj red.
Zatim sam na pozornici kluba Josephine sklopio oči.
Bilo je gotovo sa mnom i s NARKOTIKOM. Bilo je gotovo sa mnom i Coleom St Clairom.


ŠESTO POGLAVLJE
Grace
„Znaš“, rekla je Isabel, »kad sam ti rekla da me nazoveš preko vikenda, nisam mislila da me nazoveš radi toga da klipšemo šumom na temperaturi ispod nule.«
Namrštila se. Neobično kako je izgledala kao da pripada me¬du to hladno proljetno drveće, u bijeloj jakni s kapuljačom obrubljenom krznom koja je uokvirivala njezino sitno, blijedo lice i ledene oči, poput izgubljene nordijske kraljevne.
»Temperatura nije ispod nule«, rekla sam i udarcem otresla grudu mekog snijega s potplata čizme. »Uzevši sve u obzir i nije tako loše. A ti si željela izaći iz kuće, zar ne?«
Doista nije bilo loše. Bilo je toliko toplo da se ondje gdje je dopiralo sunce snijeg uglavnom otopio, samo su pod drvećem ostale snježne mrlje. Nekoliko stupnjeva više i toplina je krajobrazu slala blaži izgled i unijela boju u sivilo zime. Od hladnoće nisam osjećala vrh nosa, a boljeli su me prsti u rukavicama.
»Zapravo, ti bi nas trebala voditi«, rekla sam. »Ti si ih vidjela,- Nisam poznavala šumu koja se pružala iza Isabelina roditeljskog doma. Bilo je tu puno borovine i nekih posve ravnih stabala sive kore koje nisam poznavala. Bila sam sigurna da bi ga Sam prepoznao.
"Pa to ne znači da sam ih veselo pratila po šumi", odgovorila je Isabe, ali požurila e kako bi me sustigla i sada smo raz- govarale na udaljenosti od metar ili dva i preskakale pala debla i grmlje. »Samo znam da se uvijek pojavljuju na toj strani dvorišta, a čula sam ih kako zavijaju prema jezeru.«
»Jezero Dva otoka?« pitala sam. »Je li daleko odavde?«
»Mislim da je«, rekla je Isabel sa žaljenjem. »Dakle, što tu radimo? Tjeramo vukove? Tražimo Oliviju? Da sam znala da će Sam zbog toga tako cmizdriti, ne bih ništa rekla.«
»Sve spomenuto«, rekla sam. »Osim cmizdrenja. Sam je samo zabrinut. Ne mislim da je to neopravdano.«
»Da. Valjda. Misliš li da je doista moguće da se Olivia već preobrazila? Ako nije, možda bismo mogle u jutarnju šetnju do mojeg auta i otići nekamo na kavu?«
Odgurnula sam granu koja mi se našla na putu i žmirnula. Učinilo mi se da kroz drveće vidim svjetlucanje vode. »Sam je rekao da nije previše rano da se novi vukovi preobraze, barem na¬kratko. Kad dođe ovakav val topline. Kao danas. Možda.«
»Dobro, ali čim je ne nađemo, idemo na kavu«, naglasila je Isabel. »Gle, eno jezera. Sretna?«
»Mmm hmm.« Namrštila sam se. Odjednom sam zamijeti¬la da je drveće drukčije nego maločas. Raslo je na jednakoj udalje¬nosti, a malo dalje nalazilo se meko, zamršeno i relativno nedavno izraslo grmlje. Naglo sam stala kad sam vidjela kako iz tamnosmeđe trave pod našim nogama izviruje nešto u boji. Šafran, mali ljubičasti prst pod gotovo nezamjetnim žutim grlom. Nekoliko centimetara dalje ugledala sam još nekoliko jarkozelenih izdanaka što su se probijali kroz staro lišće i još dva cvijeta. Bili su to zna¬kovi proljeća, i više od toga, znakovi ljudskog života usred šume. Željela sam kleknuti i dodirnuti latice šafrana, uvjeriti se da su stvarne. Ali, zbog Isabelina budnog pogleda nastavila sam stajati. »Kakvo je to mjesto?«
Isabel je preskočila grančicu kako bi stala uz mene i pogledala mrlje hrabrih malih cvjetova. "Ah, to. Davno, u slavna vremena naše kuće, prije nego što smo se doselili, mislim da su vlasnici i imali stazu do jezera, a ovdje mali vrt. Pored vode nalaze se klupe i kip."
»Možemo ih vidjeti?« pitala sam, očarana mišlju o skrivenu, obraslu svijetu.
»Tu smo. Eno jedne klupe.« Isabel me povela bliže jezeru i čizmom udarila o betonsku klupu. Bila je isprugana zelenom ma¬hovinom, mjestimično i narančastim lišajem. Da mi je Isabel nije pokazala, možda je ne bih zamijetila. Kad sam znala kamo trebam gledati, bilo je lako vidjeti oblik nekadašnje površine za sjedenje. Oko metar dalje nalazila se još jedna klupa i kipić žene s rukama koje su kao u čudu bile prinesene ustima, licem okrenute prema jezeru. Još cvjetnih lukovica s jarkozelenim izdancima gumastog izgleda probijalo se oko klupe i podnožja kipa, a iza, između snjež¬nih mrlja, vidjela sam još nekoliko šafrana. Pored mene Isabel je strugala nogom kroz lišće. »Pogledaj dolje. Ispod je kamen. To je nešto poput dvorišta. Otkrila sam ga prošle godine.«
Poput Isabel, nogom sam odgurnula lišće i nožnim palcem zagrebala po kamenu. Smjesta smo zaboravile zašto smo zapravo tu, strugala sam lišće i otkrila mokar i prljav dio poda. »Isabel, nije to tek kamen. Pogledaj. To je...« Nisam se mogla sjetiti kako se zove spiralni uzorak u kamenu.
»Mozaik«, dovršila je Isabel i pogledala u zamršene krugove pod nogama.
Kleknula sam i štapom strugala po nekoliko kamenih ploča dok nisu ostale gole. Bile su većinom prirodne boje, ali bilo je tu i nekoliko komadića jarko plavih i crvenih pločica. Otkrila sam većinu mozaika, bio je to uzorak krugova sa suncem kakvo se pri¬kazivalo u drevna vremena, koje se smiješilo u sredini. Osjećala sam se čudno zbog tog sjajnog lica skrivenog pod prostirkom od lišća koje je trulilo. »Samu bi se jako svidjelo«, rekla sam.
»Gdje je on?« pitala je Isabel.
»Provjerava šumu iza Beckove kuće. Trebao je poći s nama.« Vi i sam zamišljala kako mu se obrve nisko nadvijaju kad prvi put mozaik i kip. Bile su to stvari za koje je Sam živio.
Nešto ispod klupi' privuklo mi je pažnju i vratilo me u stvarnost. Tanka, prljavo bijela... kost. Ispružila sam ruku, podignula je i zagledala se u znakove glodanja. Shvatila sam da ih ima još, rasutih oko klupe i napola zakopanih u lišću. Prljava i otkrhnuta staklena zdjela, koja očito nije bila stara, bila je djelomično gurnuta ispod klupe. Trebalo mi je pola sekunde da shvatim o čemu je riječ.
Ustala sam i okrenula se prema Isabel. »Hraniš ih, zar ne?«
Isabel me gledala mrko, izgledala je razdraženo i nije odgo¬vorila.
Vratila sam zdjelu na mjesto i istresla dva lista koja su svijena ležala na dnu. »Čime si ih hranila?«
»Bebama«, rekla je Isabel.
Preokrenula sam očima.
»Mesom. Nisam idiot. I to samo kad je bilo doista hladno. Koliko znam, pojeli su ga glupi rakuni.« Zvučala je drsko, gotovo srdito. Htjela sam je zadirkivati zbog skrivenog suosjećanja, ali spriječila me ranjiva oštrina u njezinu glasu.
Umjesto toga rekla sam: »Ili jeleni mesojedi. Dodali su svojoj prehrani malo bjelančevina.«
Isabel se slabašno nasmiješila. Taj njezin osmijeh uvijek je izgledao pomalo kao podsmijeh. »Ili možda Bigfoot.«
Obje smo poskočile na rezak krik, koji je poput sablasnog smijeha dolazio s jezera. Slijedio ga je pljusak vode.
»Isuse«, rekla je Isabel i stavila ruku na trbuh.
Duboko sam udahnula. »Sjeverni gnjurac. Prestrašile smo
ga.«
»Divljina je precijenjena. U svakom slučaju, ako smo mi uspjele prestrašiti gnjurca, mislim da Olivia nije tu. Mislim da bi vuk koji se pretvara u djevojku bio malo glasniji od nas.«
Morala sam priznati da njezina teorija ima smisla. Djelomič¬no mi je laknulo i zbog toga što još nismo bili sigurni kako ćemo izaći na kraj s Olivijinim iznenadnim povratkom u Mercy Falls.
»Možemo li sada na kavu?«
„Da“odgovorila sam, ili krenula sam preko skrivenog dvorišta prema jezeru. Kad sam znala da mi je pod nogama mozaik,
bilo je lako osjetiti neumoljivu čvrstinu površine, toliko drukčiju od šumskog da. Prišla sam kipu žene i rukama pokrila usta kada sam vidjela pogled. Tek kad sam pogledom obuhvatila mirno je¬zero uokvireno golim stablima i gnjurca crne glave kako pluta po površini, shvatila sam da sam nesvjesno oponašala izraz vječnog čuđenja na kipu. »Jesi li vidjela?«
Isabel mi se pridružila. »Priroda«, nezainteresirano je rekla. »Kupi razglednicu. Idemo.«
Ali, moj pogled odlutao je dolje, na smrznuto do. Srce mi je ubrzalo. »Isabel«, prošaptala sam i ukočila se.
Među lišćem s druge strane kipa ležao je vuk čije je sivo kr¬zno bilo gotovo jednake boje kao mrtvo lišće. Mogla sam vidjeti tek rub crne njuške i krivulju uha što se uzdizala iz lišća.
»Mrtav je«, rekla je Isabel. Nije se trudila šaptati. »Gledaj, na njemu je list. Već je neko vrijeme tu.«
Srce mi je još uvijek lupalo. Morala sam se podsjetiti da je Olivia postala bijeli, a ne sivi vuk. I da je Sam mladić, sretno za¬robljen u ljudskom tijelu. Taj vuk nije mogao biti nijedno od njih. Ali, mogao je biti Beck. Bilo mi je stalo samo do Olivije i Sama, ali Samu je bilo stalo do Becka. On je bio sivi vuk.
Molim te, nemoj biti Beck.
Grlo mi se stisnulo. Kleknula sam pored njega, dok je Isa- bel stajala pored mene i šuškala u lišću. Polako sam sklonila list koji je prekrivao dio vučjeg lica i postrance na ruci kroz rukavice osjetila grub dodir krzna. Promatrala sam kako se nakon što sam podignula dlan, krzno isprugano sivim, crnim i bijelim dlakama još trenutak miče. Zatim sam nježno podignula bliži, napola spušten kapak. Mutno sivo oko, vrlo netipično za vuka, zurilo je nekamo daleko iza mene. To nije bilo Beckovo oko. S olakšanjem sam se zaljuljala na petama i pogledala Isabel.
Istodobno kad sam rekla: »Pitam se tko je to«, Isabel je rekla: Pitam se što ga je ubilo.«
Rukama sam prešla cijelom duljinom njegova tijela. Vuk je ležao na boku, prekriženih prednjih i stražnjih nogu, repa raširenogiza sebe, poput zastave spuštene na pola koplja. Ugrizla sam se za usnu i rekla: »Ne vidim krv.«
»Okreni ga«, predložila je Isabel.
Nježno sam ga uzela za noge i okrenula na drugu stranu. Ti¬jelo mu je bilo samo malo ukočeno. Usprkos listu koji mu je pao na lice, vuk nije dugo bio mrtav. Lecnula sam se očekujući jezivo otkriće. Ali, ni na drugoj strani nije bilo vidljivih ozljeda.
»Možda je uginuo od starosti«, rekla sam. Kad sam tek upoznala svoju prijateljicu Rachel, imala je psa, prosijedog zlatnog retrivera, čija je njuška bila snježno bijela od starosti.
»Ne izgleda star«, rekla je Isabel.
»Sam mi je rekao da vukovi ugibaju petnaestak godina na¬kon što se prestanu preobražavati«, rekla sam. »Možda se to dogodilo.«
Podigla sam vučju njušku kako bih vidjela ima li ondje iz¬dajničkih sijedih ili bijelih dlaka. Prije nego što sam shvatila za¬što, čula sam Isabel kako se zgraža. Vučja njuška bila je umrljana osušenom crvenom krvlju. Mislila sam da je krv možda ostala od hranjenja, dok nisam vidjela da je dio čeljusti koji je ležao na tlu oblijepljen krvlju. Bila je to njegova krv.
Grlo mi se opet stisnulo, bilo mi je malo mučno. Nisam že¬ljela da Isabel pomisli kako sam gadljiva, pa sam rekla: »Udario ga je auto, pa je došao tu?«
Od gađenja ili prijezira Isabel je frknula: »Ne. Pogledaj mu njušku.«
Imala je pravo, iz vučjih nozdrva izašla su dva traga krvi i spajala se u staroj mrlji na njušci.
Činilo mi se da ne mogu prestati zuriti. Da Isabel nije bila tu, ne znam koliko bih dugo klečala, držala njušku u rukama i gledala toga vuka, tu osobu, koja je umrla sa svojom krvlju skorenom na licu.
Ali, tu je bila Isabel Zato sam pažljivo spustila vučju glavu natrag na tlo. Prstom u rukavici milovala sam glatku dlaku na jed-
noj strani njegova lica. Bolesno sam poželjela ponovno pogledati drugu, krvavu stranu.
»Misliš li da nešto nije bilo u redu s njim?« pitala sam.
»Misliš?« odgovorila je Isabel. Zatim je slegnula ramenima. »Možda mu je samo krvarilo iz nosa. Ide li vukovima krv iz nosa? Ako pogledaš gore dok ti krvari iz nosa, može ti pozliti.«
U trbuhu mi se stvorio čvor od zlih slutnji.
»Grace. Hajdemo. To bi moglo biti i od udarca u glavu. Ili su to iskljuvale životinje, nakon što je uginuo. Ili je riječ o mno¬gim drugim odvratnim stvarima o kojima ne treba razmišljati prije ručka. Sve se svodi na to da je mrtav. Kraj.«
Pogledala sam u beživotno sivo oko. »Možda bismo ga tre¬bale pokopati.«
»Možda bismo mogle prvo na kavu«, rekla je Isabel.
Ustala sam i otresla zemlju s koljena. Izjedao me osjećaj koji imaš kad ostaviš nešto nedovršeno — razdražljiva tjeskoba. Možda će Sam znati više. Zadržala sam vedar ton i rekla: »U redu. Hajde¬mo se ugrijati, a ja ću nazvati Sama. Može poslije doći i pogledati ga.«
»Čekaj«, rekla je Isabel. Izvadila je mobitel, uperila ga u vuka, kliknula i slikala ga. »Pokušajmo se služiti mozgom. Do¬brodošla u doba tehnologije. Grace.«
Pogledala sam u zaslon na njezinu mobitelu. Lice vuka, u stvarnom životu oblijepljeno krvlju, na mobitelu izgledalo je obič¬no, kao da nije ozlijeđen. Da nisam vuka vidjela uživo, ne bih znala da nešto nije u redu.


SEDMO POGLAVLJE
Sam
Petnaestak minuta sjedio sam u Kennyju i promatrao konobari¬cu kako poput pčele koja neprestano slijeće na cvjetove poslu¬žuje goste u drugim odjeljcima, kad je Grace pokucala na drugu stranu ispruganog stakla. Bila je osvijetljena odostraga, njezin obris isticao se na jarko plavom nebu. Samo na trenutak ukazala mi se krhka bjelina njezina osmijeha, a prije nego što je zajedno s Isabel krenula okolo, prema ulazu, vidio sam kako mi šalje poljubac.
Trenutak potom, nosa i obraza rumenih od hladnoće, Grace je sjela na napuknutu crvenu klupu pored mene. Njezine traperice lijepile su se po vječno masnoj plohi. Ispružila je ruku da mi pomi¬luje lice prije nego što me poljubi, ali ja sam se naglo odmaknuo.
»Sto je? Zar zaudaram?« pitala je, ali nije zvučala osobito uznemireno. Na stol ispred sebe stavila je mobitel i ključeve auto¬mobila, te posegnula preko mene prema jelovnicima pored zida.
Odmaknuo sam se i pokazao na njezinu rukavicu. »Zapravo, da. Rukavica ti miriše na tog vuka. Ali, ne dobro.«
»Hvala na podršci, čovjekovuče«, rekla je Isabel. Kad joj je Grace ponudila jelovnik, odlučno je odmahnula glavom i dodala: »Cijeli auto zaudarao je na mokrog psa.«
Nisam bio siguran oko usporedbe s mokrim psom. Da, na Graceinim rukavicama osjećao sam uobičajeni, mošusni miris vu- ka, ali bilo je tu još nešto — neugodan ton koji je izjedao moj još uvijek oštar njuh.
Grace je rekla: »Sranje. Odnijet ću ih u auto. Ne moraš me gledati kao da bi me najradije izbacio. Ako dođe konobarica, na¬ručite mi kavu i nešto sa slaninom. Dobro?«
Dok je nije bilo, Isabel i ja sjedili smo u neugodnoj tišini ispunjenoj pjesmom Motown song, koja nam je svirala nad glava¬ma, i zveketom tanjura u kuhinji. Proučavao sam iskrivljenu sjenu soljenke, koja je padala preko zdjelice s vrećicama šećera. Isabel je pregledavala široku pasicu na rukavu svojeg džempera i kako je izgledala kad je ležala na stolu. Naposljetku je rekla: »Napravio si još jednu pticu.«
Podigao sam ždrala kojeg sam složio od ubrusa dok sam če¬kao. Bio je kvrgav i nepravilan zato što ubrus nije bio posve četvr¬tast. »Da.«
»Zašto?«
Protrljao sam nos i pokušao se osloboditi vučjeg vonja. »Ne znam. Prema japanskoj legendi ako napraviš tisuću papirnih ždralova, ispunit će ti se želja.«
Zbog uvijek podignute desne obrve, Isabelin smiješak izgle¬dao je nenamjerno okrutan. »Imaš li želju?«
»Ne«, rekao sam, dok je Grace sjedala pored mene. »Sve moje želje već su se ispunile.«
»Što si poželio?« Grace je upala u riječ.
»Poljubiti te«, rekao sam joj. Nagnula se prema meni i po¬nudila mi vrat, a ja sam je poljubio tik iza uha i pretvarao se da više ne osjećam bademasti miris vuka na njezinoj koži. Isabel je stisnula oči, i premda su joj usne ostale nasmiješene, nekako sam znao da je primijetila moju reakciju.
Kad je konobarica došla i uzela narudžbu, pogledao sam u stranu. Grace je naručila kavu i sendvič sa slaninom, salatom i rajčicom. Ja sam naručio juhu s dnevnog menija i čaj. Isabel je uzela samo kavu, ali kad je konobarica otišla, iz kožne torbice izvadila je vrećicu žitnih pahuljica.
»Alergična si na hranu?«
»Alergična sam na provinciju«, rekla je Isabel. »Alergična sam na masnoću. Ondje gdje sam prije živjela imali smo prave kavane. Kad ovdje kažem panini, odgovore mi nazdravlje.«
Grace se nasmijala i uzela mojeg ždrala od ubrusa. Zamahala je njegovim krilima. »Jednog dana, Isabel, otići ćemo na panini u Duluth. Do tada će i slanina biti dobra.«
Isabel je napravila grimasu kao da se baš i ne slaže s Grace. »Ako dobra znači celulit i prištići, onda naravno. Dakle, Same, što je s tim truplom? Grace mi je rekla nešto o tome kako vukovi, nakon što se prestanu preobražavati, žive još petnaest godina.«
»Lijepo, Isabel«, promrmljala je Grace i pogledala me isko¬sa kako bi vidjela moj izraz na riječ truplo. Ali, već mi je preko telefona rekla da vuk nije Beck, Paul ili Ulrik, pa nisam reagirao.
Isabel je bez isprike slegnula ramenima i otklopila mobitel. Gurnula ga je prema meni preko stola. »Vizualno pomagalo broj jedan.«
Dok sam ga okretao prema sebi, mobitel je strugao po nevid¬ljivim mrvicama na stolu. Kad sam na zaslonu vidio očito mrtvog vuka, želudac mi se stisnuo kao šaka, ali mojoj tuzi nedostajalo je snage. Toga vuka nisam poznavao kao čovjeka.
»Mislim da imaš pravo«, rekao sam. »Zato što sam ovog vuka poznavao samo kao vuka. Zacijelo je uginuo od starosti.«
»Mislim da nije riječ o prirodnoj smrti«, rekla je Grace. »Osim toga, na njuški nije bilo sijedih dlaka.«
Podignuo sam ramena. »Znam samo ono što mi je Beck re¬kao. Da imamo... imaju« — otkad više nisam bio jedan od njih, mučio sam se s gramatikom — »deset ili petnaest godina nakon što se prestanemo preobražavati. To je prirodan životni vijek vukova.«
»Iz nosa toga vuka tekla je krv«, rekla je Grace gotovo lju- tito, kao da ju je ozlovoijilo to što je rekla.
Naginjao sam ekran naprijed natrag i škiljio prema njušci. Na mutnom ekranu nisam vidio ništa što bi upućivalo na nasilnu smrt.
»Nije je bilo mnogo«, rekla je Grace kao da odgovara na moje mrštenje. »Jesu li i neki drugi vukovi koji su uginuli imali na licu krv?«
S naporom sam se prisjećao raznih vukova koji su uginuli dok sam živio u Beckovoj kući. Bila su to nejasna sjećanja na Be¬cka i Paula s ceradom i lopatama i Ulrika kako iz petnih žila pjeva For He’s a Jolly Good Fellow. »Nijednog od njih ne sjećam se jasno. Možda je taj vuk dobio udarac u glavu.« Nisam si dopuštao raz¬mišljati o osobi iza vučjeg krzna.
Grace nije rekla više ništa, jer je došla konobarica i donijela naše piće i hranu. Jedan dugi trenutak vladala je šutnja. Ja sam stavljao dodatke u čaj, Isabel u svoju kavu. Grace je potišteno pro¬učavala svoj sendvič sa slaninom, salatom i rajčicom.
Isabel je rekla: »Za provincijski restoran imaju zaista dobru kavu.« Dio mene cijenio je to što nije ni pogledala može li je konobarica čuti prije nego što je to rekla. Promatrati njezinu po¬svemašnju bezobzirnost ispunjavalo me određenim zadovoljstvom. Ali, veći dio mene bio je sretan što sjedim pored Grace, koja je Isabel ošinula pogledom koji je govorio: Ponekad ne znam zašto se družim s tobom.
»Oh-oh«, rekao sam vidjevši kako se vrata otvaraju. »Netko ulazi.«
Bio je to John Marx, Olivijin stariji brat.
Doista se nisam veselio što ću s njim razgovarati, ali isprva je izgledalo da to neću ni morati, jer se činilo da nas John nije vidio. Otišao je ravno za šank, izvukao barski stolac, nalaktio se i pogrbio svoje visoko tijelo. Prije nego što je naručio, konobarica um je donijela kavu.
»John je zgodan«, primijetila je Isabel glasom koji je govorio da mu je to možda mana.
"Isabel", psikala je Grace. »Kako bi bilo da malo smanjiš k količinu bezobzirnosti?"
Isabek je napućila usne. *>Zašto? Olivia nije mrtva.«
"Pozvat ću ga da nam se pridruži", rekla je Grace.
»Oh, ne, nemoj, molim te«, rekao sam. »Morat ćemo lagati, a meni to ne ide.«
»Ali, meni ide«, rekla je Grace. »Izgleda tako jadan. Odmah se vraćam.«
I tako se minutu poslije vratila s Johnom i opet sjela pored mene. John je stajao uz kraj stola i izgledao kao da mu je malo neugodno dok je Isabel čekala trenutak predugo da mu na svojoj strani odjeljka napravi mjesto.
»I, kako si?« suosjećajno je pitala Grace i nalaktila se na stol. Možda mi se učinilo da u njezinu glasu čujem sugestivan ton, ali mislim da ga nije bilo. Već sam čuo taj ton kad bi postavila pitanje na koje je znala odgovor, odgovor koji joj se sviđao.
John je letimično pogledao Isabel, koja se naslonila na pro¬zorsku dasku i prilično se netaktično odmaknula od njega. Zatim se nagnuo prema meni i Grace. »Dobio sam mail od Olivije.«
»Mail?« ponovila je Grace. Njezin glas odavao je pravu mješavinu nade, nevjerice i nježnosti. Upravo to bih očekivao od djevojke koja tuguje i nada se da je njezina najbolja prijateljica živa.
Samo što je Grace znala da je Olivia živa.
Ošinuo sam je pogledom.
Grace se nije obazirala na mene, još uvijek je posve nedužno i gorljivo gledala Johna. »Što piše?«
»Da je u Duluthu. I da se uskoro vraća kući.« John je na¬glo podigao ruke u zrak. »Ne znam trebam li se usrati u gaće ili vrištati na svoje računalo. Kako je to mogla učiniti mami i tati? A onda samo kaže >uskoro se vraćam kući<. Kao da je otišla u posjet prijateljima i sad je s time gotova. Hoću reći, zbilja sam sretan, ali, Grace, toliko se ljutim na nju.«
Naslonio se na svoj naslon. Izgledao je kao da je malo iznena¬đen što je toliko toga priznao. Prekrižio sam ruke, naslonio se na stol i pokušao ne obazirati se na ubod ljubomore koji se iznenada pojavio kada je John tako prisno Graceino ime. Neobično što te ljubav može naučiti o tvojim pogreškama.
»Ali, kad?« navalila je Grace. »Sto je rekla, kada će se vra¬titi?«
John je slegnuo ramenima. »Naravno, nije rekla ništa osim > uskoro <.«
Graceine su oči zablistale. »Ali, živa je.«
»Da«, rekao je John i tada sam vidio da su i njegove oči pri¬lično sjajne. »Policija nam je rekla da... znaš, da se, u svakom slu¬čaju, ne trebamo previše nadati. Najgore je bilo ne znati je li živa.«
»Kad već govorimo o policiji«, rekla je Isabel, »jesi li im pokazao taj mail ?«
Grace je Isabel pokazala svoje ne baš ljubazno lice, koje se pretvorilo u izraz blagog zanimanja kad se John ponovno okrenuo prema njoj.
Izgledao je kao da ga izjeda krivnja. »Nisam želio da mi kažu kako možda nije njezin. Ali, mislim, mislim da hoću. Jer oni ga mogu pratiti, ne?«
»Da«, rekla je Isabel, ali gledala je u Grace umjesto u Johna. »Čula sam da policija može naći IP adresu ili kako god se to zove. Tako mogu otkriti veće područje s kojeg je mail poslan Možda je poslan čak odavde, iz Mercy Fallsa?«
Grubim glasom Grace je odgovorila: »Ali, ako je poslan iz internetskog kafića iz nekog većeg grada poput Dulutha ili Minneapolisa, ne bi imali previše koristi.«
John ih je prekinuo. »Doista ne znam želim Ii da dovuku Oliviju dok se otima i vrišti. Hoću reći, ima gotovo osamnaest godina i nije glupa. Nedostaje mi, ali sigurno je imala razlog zašto je otišla.«
Svi smo zurili u njega, ali, rekao bih, iz različitih razloga. Ja sam mislio da je to što je rekao nevjerojatno nesebično i oštroumno, ali možda malo naivno. Isabel je zurila kao da želi reći jesi li lotalni idiot? Grace ga je gledala s divljenjem.
"Dobar si ti brat", rekla je Grace.
John je spustio pogled na šalicu s kavom. "Da, pa, nisam siguran da je tako. U svakom slučaju, idem ja. Baš sam krenuo u školu. "
"Subotom imaš školu?«
"Radionicu" , rekao je John. »Za dodatne bodove. Ali, ba- rem nisam u kući.« Kliznuo je iz odjeljka i izvadio nekoliko novčanica iz džepa za svoju kavu. »Hoćete li to dati konobarici?«
»Da«, rekla je Grace. »Vidimo se?«
John je kimnuo i povukao se. Samo trenutak nakon što je Izašao iz restorana, Isabel se vratila na sredinu klupe i pogledala Grace u lice.
"Bravo, Grace. Nisi mi rekla da si se rodila bez mozga«, rekla je Isabel. »Samo tako mogu objasniti zašto si učinila nešto tako nevjerojatno glupo.«
Ne bih to rekao tim riječima, ali mislio sam isto.
Grace je odmahnula rukom. »Poslala sam ga kad sam posljednji put bila u Duluthu. Željela sam im dati malo nade. Zapravo, sam da će policija odustati od tako uporne potrage ako po¬misli da je riječ o dosadnom, gotovo legalnom bijegu od kuće, a ne
o mogućoj otmici i ubojstvu. Vidite, ipak sam upotrijebila mozak.«
Isabel jc istresla malo žitnih pahuljica na dlan. »Pa, ja mislim da se nebi trebala miješati. Same, reci joj da se ne miješa.«
Od cijele te priče osjećao sam tjeskobu, ali rekao sam: »Grace je vrlo mudra.«
»Grace je vrlo mudra«, Grace je ponovila Isabel.
»Općenito govoreći«, dodao sam.
»Možda bismo mu trebali reći«, rekla je Grace.
Isabel i ja zurili smo u nju.
"Što je? Brat joj je. Voli je i želi da bude sretna. Osim toga, ne razumijem čemu tolika tajnovitost, ako je znanstveno dokazivo. Da, većina bi to vjerojatno pogrešno shvatila. Ali, obitelj? Mislim da bi bilo bolje da znaju, jer riječ je o nečem logičnom, ne čudo-višnom.«
Nisam imao riječi kojim bih opisao užas koji je ta zamisao izazvala u meni. Nisam bio siguran zašto je izazvala tako snažnu reakciju.
»Same«, rekla je Isabel i ja sam shvatio da sjedim i prela¬zim prstom preko ožiljka na zapešću. Isabel je pogledala Grace. »Grace, to je najgluplja zamisao koju sam ikad čula, osim ako ne želiš da Olivia završi pod prvim mikroskopom, gdje će je bosti i čeprkati po njoj. Osim toga, John je očito odviše napet da bi se s time mogao nositi.«
To je imalo smisla, barem meni. Kimnuo sam. »Mislim da on nije prava osoba za to. Grace.«
»Rekao si Isabel!«
»Morali smo«, odgovorio sam prije nego što je Isabel mogla skinuti s lica nadmoćan izraz. »Sama je već mnogo toga pogodila. Mislim da se moramo držati pravila da o tome govorimo samo u nuždi.« Graceino lice počelo je dobivati svoj bezizražajni izraz, što je značilo da je ozlovoljena, pa sam rekao: »Ali, još uvijek mislim da si vrlo mudra.«
»Općenito.«
»Općenito«, ponovila je Isabel. »Sada odlazim. Počinjem se lijepiti za klupu.«
»Isabel«, rekao sam kad je ustala, a ona je zastala pored ru¬ba stola i pogledala me čudnim pogledom, kao da je nikad prije nisam oslovio. »Pokopat ću ga. Vuka. Možda danas, ako do nije smrznuto.«
»Nema žurbe«, rekla je Isabel. »Nikamo neće pobjeći.«
Dok se Grace naginjala prema meni, osjetio sam još jedan da¬šak truleži. Da sam barem bolje pogledao fotografiju na Isabelinu mobitelu. Da je barem uzrok smrti toga vuka bio jasniji. Bilo mi je dosta tajni za cijeli život.

OSMO POGLAVLJE
Sam
Bio sam čovjek.
Dan nakon što sam pokopao vuka bio je leden. Ožujak u Minnesoti bio je u svom svojem prevrtljivom sjaju. Jedan dan temperature bi narasle do ništice, a sljedeći pale deset ili jedana¬est stupnjeva. Nakon puna dva mjeseca negativnih brojki bilo je nevjerojatno koliko je na ništici bilo toplo. Nikada prije nisam morao izdržati toliku hladnoću u ljudskoj koži. Taj dan bio je bolno hladan, u njemu nije bilo ni daška proljeća. Osim jarko crvenih zimskih bobica koje su na rubovima grana rasle u skupi¬nama, nigdje na svijetu nije bilo boje. Dah mi se ledio, hladnoća mi je isušivala oči. Zrak je mirisao kao kad sam bio vuk, ali ni¬sam bio.
Ta spoznaja bila je istodobno uzbudljiva i bolna.
Cijeli dan samo su dva kupca ušla u knjižaru. Razmišljao sam
o tome što ću nakon što smjena završi. Moja smjena obično je završavala prije nego što je Grace bila gotova sa školom, ali radije sam vrijeme provodio u potkrovlju knjižare s knjigom u ruci, nego u praznoj kući Brisbaneovih. Bez Grace, bilo je to samo mjesto gdje bih je čekao, dok bi me iznutra izjedala mukla bol.
Toga dana bol me slijedila na posao. Već sam napisao pjesmu ili dio pjesme:
Tajna je i ako nitko ne mari Ako znati ničemu ne škodi Ni tome kako živiš, dišeš i osjećaš A sve 0 meni znaš
Bila je to, više od svega, samo zamisao o pjesmi. Sjedio sam na visokoj stolici iza pulta, čitao sam Roethkea, moja smjena uskoro je završavala. Grace je dokasna davala instrukcije, a moj pogled, umjesto Roethkeovih riječi, privlačile su sitne pahulje no¬šene vjetrom — Mračno je, mračno moje svjetlo, a još mračnija moja želja. Poput vrućinom omamljene ljetne muhe, na prozoru ustrajno zuji moja duša. Koje ja sam ja? — Pogledao sam svoje prste na stranicama knjige, tako čudesne i precizne i osjetio krivnju zbog neznane čežnje koja me mučila.
Sat je otkucao pet. Tada bih obično zaključao ulazna vrata, okrenuo znak ZATVORENO - VRATITE SE USKORO, izašao na stražnja vrata i ušao u svoj Volkswagen.
Ali, nisam. Taj sam put zaključao stražnja vrata, uzeo gitaru iz kutije, izašao na glavna vrata i okliznuo se malo na ledu koji je prekrio prag. Izvadio sam kapu koju mi je kupila Grace, kako bih neuspješno istodobno izgledao seksi i grijao glavu. Došao sam do sredine pločnika i promatrao sitne pahuljice kako nošene vjetrom padaju na pustu ulicu. Dokle god sam mogao vidjeti, gomile na¬guranog starog snijega izgledale su poput prljavih kipova. Sige su izloge trgovina pretvorile u nazubljene osmijehe.
Hladnoća mi je pekla oči. Ispružio sam slobodnu ruku, okre¬nuo dlan i gledao kako mi se snijeg topi na koži.
To nije bio stvarni život. To je bio život koji sam gledao kroz prozor. Život koji sam gledao na televiziji. Nisam se mogao sjetiti kada se od njega nisam skrivao.
Bilo je hladno, u ruci sam držao pregršt snijega, i bio sam čovjek.
Budućnost se prostirala ispred mene, razvijala se, bezgranična i moja. kao što nikad prije ništa nije bilo.Odjednom sam osjetio kako me preplavljuje euforija. Zbog
dobitka na kozmičkom lotu, lice mi se razvuklo u osmijeh. Riski¬rao sam sve, dobio sam sve i sad sam bio tu, od ovoga svijeta i u njemu. Nasmijao sam se naglas, premda me nije mogao čuti nitko osim publike snježnih pahulja. Skočio sam s pločnika u gomilu snijega koji je postajao siv. Imao sam cijeli život zima, zimskih kapa, ovratnika podignutih kako bi štitili od hladnoće, crvenih nosova i dugog bdijenja za Novu godinu. Klizao sam se po glat¬kim tragovima automobilskih guma na cesti, plesao sam valcer do druge strane ulice, viđao sam u krug kutijom za gitaru, a oko mene padao je snijeg. Dok nije zatrubio auto.
Mahnuo sam vozaču, skočio na drugu stranu pločnika i usput srušio prštavi snijeg s ure za parkiranje. Moje hlače bile su smrznu¬te od snijega koji mi je ušao u cipele. Prsti na rukama bili su crveni i nisam ih osjećao, ali još uvijek sam bio ja. Uvijek ja.
Kružio sam ulicom dok se nisam priviknuo na hladnoću, za¬tim sam požurio prema autu i pogledao na sat. Grace još uvijek da¬je instrukcije, a meni nije bilo do toga da riskiram, odem njezinoj kući i ondje nađem njezinu majku ili oca. Riječju čudno nisam ni približno mogao opisati naše razgovore. Sto je veza između mene i Grace bila očitija, to su mi njezini roditelji imali sve manje za reći. I obratno. Zato sam krenuo prema Beckovoj kući. Premda se nisam mogao nadati da su se neki od vukova preobrazili, mogao sam uzeti neku knjigu. Nisam bio ljubitelj krimića kojima su po¬punjene Graceine police za knjige.
Vozio sam autocestom koja je vodila u umiruće sivo svjetlo dana. Šuma Boundary tiskala se uz cestu sve dok nisam došao do puste staze što je vodila k Becku.
Zaustavio sam se na praznom kolnom prilazu, izašao iz auta i duboko udahnuo. Tu je šuma mirisala drukčije od šume iza Gra¬ceine kuće. Zrak je bio ispunjen oštrim zimzelenim mirisom breza i neobičnim vonjem zemlje mokre od blizine jezera. Mogao sam osjetiti i mošusni, prodorni miris čopora.
Po navici otišao sam do stražnjih vrata, svjež snijeg škripao mi je pod čizmama i lijepio se uz rub traperica. Dok sam Dok sam hodao oko kuće i čekao napad mučnine, koji je bio znak da ću se preobraziti, vrhovima prstiju lagano sam dodirivao snijeg na grmlju koje je raslo uz kuću. Ali napad nije nastupio.
Kad sam došao do stražnjih vrata, s oklijevanjem sam pogle¬dao preko snježnog dvorišta u šumu. Tisuće uspomena živjele su na tlu koje se protezalo od vrata do šume.
Okrenuo sam se prema vratima i shvatio da nisu posve otvo¬rena, ali ni posve zatvorena, pritvorena tek toliko da se ne mogu otvoriti kad na mahove zapuše. Pogledao sam kvaku i vidio crvenu mrlju. To je zacijelo bio jedan od vukova koji se vrlo, vrlo rano preobrazio. Samo je novi vuk mogao tako rano postati čovjek, premda nije bilo vjerojatno da će u tome obliku ostati dok ledom zaglađen snijeg prekriva do.
Odgurnuo sam vrata i viknuo: »Ima li koga?« Iz kuhinje se čulo šuškanje. Nešto u zvuku struganja i grebanja po pločicama izazvalo je u meni nelagodu. Pokušao sam smisliti što bih rekao, nešto što bi vuku zvučalo umirujuće, a čovjeku ne bi zvučalo su¬ludo. »Tko god da si, ja ovdje pripadam.«
Skrenuo sam iza ugla, u mutno osvijetljenu kuhinju, zatim sam osjetio zemljani smrad jezera i naglo stao. Ispružio sam ruku preko kuhinjskog elementa, upalio svjetlo i pitao: »Tko je tu?«
Vidio sam ljudsko, boso i prljavo stopalo kako strši iza ku¬hinjskog otoka, a kad se trznulo, trznuo sam se i ja, zatečen. Obi¬šao sam kuhinjski otok i vidio tipa sklupčanog postrance kako se snažno trese. Njegova tamnosmeđa kosa bila je zašiljena od skorenog blata, a na ispruženim rukama vidio sam desetak malih rana, dokaza o neopreznom prolasku kroz šumu. Zaudarao je na vuka.
Logično, znao sam da to mora biti jedan od Beckovih novih vukova od lani. Ali, kad sam se sjetio da ga je Beck osobno izabrao i kad sam shvatio da nakon dugo vremena imamo posve novog člana čopora, tijelom mi je prošla neobična jeza.
Okrenuo je lice prema meni i premda je zacijelo trpio bol — sjećam se te boli — izraz lica bio mu jc prilično smiren. I poznat. Nešto u oštroj liniji jagodica, sve do čeljusti i suženih, izrazito ze¬lenih očiju bilo je neugodno poznato i spojeno s imenom u mojoj podsvijesti. U normalnijim okolnostima mislim da bih ga se sjetio, ali tada me samo škakljalo na vrhu jezika.
»Opet ću se preobraziti zar ne?« rekao je, a mene je malo zapanjio njegov glas. Ne samo boja, koja je odavala ozbiljnost i zrelost veću nego što sam očekivao, nego i ton. Posve ravan, usprkos ramenima koja su drhtala i noktima koji su tamnjeli.
Kleknuo sam pored njegove glave i u sebi iskušavao riječi, osjećao sam se kao dijete koje je odjenulo očevu odjeću. Svake druge godine na mojem mjestu bio je Beck i sve to objašnjavao novome vuku. »Da, preobrazit ćeš se. Još je previše hladno. Gle¬daj, sljedeći put kad se preobraziš, nađi kolibu u šumi...«
»Vidio sam je«, rekao je glasom koji je prelazio u režanje.
»Unutra je grijalica, nešto hrane i odjeće. Pogledaj u kutiju na kojoj piše SAM ili ULRIK, nešto bi ti trebalo odgovarati.« Istini za volju, nisam znao hoće li. Tip je imao široka ramena i mišiće poput gladijatora. »Nije dobro kao tu, ali barem ćeš izbjeći trno¬vito grmlje.«
Podigao je sjajne oči prema meni, a podrugljiv izraz u njima rekao mi je kako mi ničim nije dao do znanja da mu rane smetaju. »Hvala na savjetu«, rekao je, a riječi koje su mi ostale u ustima bile su kisele.
Beck mi je rekao da su tri nova vuka bila unovačena, da su znali u što se upuštaju. Sve do tada nisam razmišljao o tome ka- kva bi osoba izabrala takav život. Netko tko je svojevoljno svake godine gubio sve više i više sebe, dok jednom ne bi svemu rekao zbogom. Bilo je to nešto poput samoubojstva, a čim sam se sjetio te riječi, počeo sam tipa gledati na posve nov način. Tijelo pridošlice grčilo se na podu, na licu mu se nije vidjelo ništa, osim možda očekivanja, a prije nego što mu se koža izobličila u vučju, imao sam vremena vidjeti samo stare ožiljke na njegovim rukama.
Brzo sam otvorio stražnja vrata kako bi na mutnom svjetlu smećkasti tamni vuk mogao pobjeći na snijeg, daleko od kuhinje — odviše ljudske okoline. Ali, taj vuk nije pojurio prema vratima, kao što bi učinili drugi vukovi. Kao što bih učinio ja da sam vuk.
Umjesto toga, spuštene glave, polako me slijedio i zatim se zau¬stavio kako bi me zelenim očima pogledao ravno u oči. Nisam skrenuo pogled i on je naposljetku kliznuo kroz vrata i još jedan put zastao u dvorištu kako bi me odmjerio.
Dugo nakon što je vuk otišao nisam se mogao otresti njego¬va lika, rana u pregibima ruku od probijanja oštrim predmetom, drskosti u pogledu i lica koje mi se činilo tako poznatim.
Vratio sam se u kuhinju kako bih s pločica očistio krv i ze¬mlju i na podu sam našao rezervni ključ. Vratio sam ga na tajno mjesto, pored stražnjih vrata.
Dok sam to radio, osjećao sam da me netko promatra. Okre¬nuo sam se, očekujući da ću na rubu šume vidjeti novoga vuka. Ali, ondje se nalazio veliki, sivi vuk, poznat na posve drukčiji na¬čin, koji me gledao mirnim pogledom.
»Beck«, šapnuo sam. Nije se pomaknuo, ali njegove su se nozdrve trzale i njušile isto što i ja. Novoga vuka.
»Beck, koga si nam to doveo?«


DEVETO POGLAVLJE
Isabel
Ostala sam nakon nastave radi sastanka učeničkog vijeća.
Sastanak je bio pakleno dosadan. Nije me bilo briga ka¬ko će se srednja škola Mercy Falls organizirati, ali bila sam tu iz dva razloga. Držala sam se podalje od kuće i bila nepristupačna dok sam sjedila otraga, sa svojim nijemim podsmijehom i tamno našminkanim očima. Oko mene sjedila je moja uobičajena skupina djevojaka, koje su oči šminkale kao ja i izgledale nepristupačno. Šio nije bilo isto kao biti nepristupačan.
U gradu veličine Mercy Fallsa bilo je smiješno lako postati popularan. Samo si trebao vjerovati kako si vruća roba i to si bio. Nije bilo kao u San Diegu, gdje je popularnost bila posao s punim radnim vremenom. Pojavljivanje na vijeću — jednosatna reklama za majku Isabel Culpeper — imalo je učinak koji će trajati cijeli tjedan.
Ali, naposljetku sam se morala vratiti kući. Divno, na kolnom prilazu bila su parkirana oba automobila mojih roditelja. Bila sam izvan sebe od sreće. Ostala sam u svojem džipu na kolnom prilazu, otvorila sam Shakespearea kojeg sam trebala pročitati i navila glazbu toliko glasno da su se od vibracija baseva tresli retrovizori. Nakon otprilike deset minuta na jednom od prozora pojavio se obris moje majke, koja me naglašenom kretnjom pozvala unutra. i tako je počela večer.
U našoj golemoj kuhinji od rostfraja odigrala se predstava Culpepera, u svom svojem sjaju.
Mama: »Sigurna sam da susjedi obožavaju tvoju bezvrijednu američku glazbu. Hvala ti što je puštaš dovoljno glasno da je mogu čuti.«
Tata: »Gdje si bila?«
Mama: »Na sastanku učeničkog vijeća.«
Tata: »Nisam tebe pitao, pitao sam našu kćer.«
Mama: »Zbilja, Thomase, zar je važno tko je odgovorio?«
Tata: »Osjećam se kao da je moram držati na nišanu pištolja kako bih je natjerao da progovori.«
Ja: »Mogu li izabrati?«
Sada su me oboje bijesno promatrali. Nisam trebala dodavati tekst predstavi Culpepera, i bez mene bila je samodostatna cjelina, a reprizirala se cijelu noć.
»Rekao sam ti da ne bi trebala ići u državnu školu«, rekao je otac majci. Znala sam kamo razgovor vodi. Majčin tekst glasio je: »Rekla sam ti da se ne trebamo doseliti u Mercy Falls.« Tada bi tata počeo bacati stvari i na kraju bi završili u odvojenim sobama i uživali u različitim vrstama alkoholnih pića.
»Imam zadaću«, prekinula sam ih. »Idem gore. Vidimo se sljedeći tjedan.«
Kad sam im okrenula leda, tata je rekao: »Isabel, čekaj.«
Pričekala sam.
»Jerry mi je rekao da se družiš s kćeri Lewisa Brisbanea. Je li to istina?«
Okrenula sam se prema njemu kako bih mu vidjela izraz lica. U besprijekorno izglačanoj košulji i kravati prekrižio je ruke na prsima i naslonio se na bezbojni pult, a na duguljastom licu podignuo je jednu obrvu. I ja sam podignula svoju, ravnoteže radi.
"Da, pa što?«
"Ne razgovaraj sa mnom takvim tonom", rekao je tata. "Samo sam te pitao."
»Onda dobro. Da. Družim se s Grace.«
Dok je iznova i iznova stezao i opuštao šaku, vidjela sam ka¬ko mu na ruci iskače žila. »Čujem da se mnogo bavi vukovima.«
Izvela sam mali pokret rukom u zraku, koji je govorio: O čemu ti to?
»Priča se da ih hrani. Često ih tu viđam«, rekao je. »Izgle¬daju sumnjivo dobro zbrinuto. Mislim da je vrijeme da ih malo prorijedim.«
Jedan trenutak samo smo se gledali. Ja sam pokušavala pro¬cijeniti zna li da ih hranim i je li me sada, na svoj pasivno-agresivni način, pokušavao natjerati da nešto kažem. A on me pokušavao prisiliti da spustim pogled.
»Da, tata«, naposljetku sam rekla. »Trebao bi ustrijeliti koju životinju. Tako ćeš vratiti Jacka. Dobra zamisao. Trebam li reći Grace da ih namami bliže kući?«
Majka je zurila u mene ukočeno kao na umjetničkom dje¬lu: Portret žene s chardonnayem. Otac je izgledao kao da me želi udariti.
»Jesmo li gotovi?« pitala sam.
»Ah, brzo ćemo biti gotovi«, rekao je otac. Okrenuo je i značajno pogledao majku, što ona nije zamijetila jer je bila previše zauzeta punjenjem očiju suzama koje su se još trebale izliti.
Zaključila sam da je moja uloga u toj epizodi definitivno go¬tova, pa sam ih ostavila u kuhinji. Čula sam tatu kako kaže: »Sve ću ih pobiti.« A mamu kako mu glasom punim suza odgovara: »Ma daj. Tome.«
Kraj. Vjerojatno bih trebala prestati hraniti vukove.
Što su bili bliže, to je za sve nas bilo opasnije.

DESETO POGLAVLJE
Grace
Kad je Sam došao kući, Rachel i ja već smo pola sata pokuša¬vale pripremiti piletinu s parmezanom. Rachel se nije mogla pribrati da uvalja komade piletine u krušne mrvice, pa sam joj dala da miješa umak od rajčice, a ja sam umakala beskrajnu količinu pilećih dijelova prvo u jaje, zatim u mrvice.
Pretvarala sam se da sam zlovoljna, ali ponavljanje pokreta nekako me opuštalo, a osim toga, taktilni dio posla pružao mi je istančano zadovoljstvo: žitko komešanje jarko žutog jajeta preko piletine, zatim nježno šuškanje mrvica dok se trljaju jedna o drugu i otresaju s piletine.
Da barem nisam imala tako upornu glavobolju. Ali, pripre¬manje večere i Rachelina prisutnost prilično su mi dobro pomagali ila zaboravim glavobolju i činjenicu da je vani zimski mračno, da se hladnoća tiska uz prozore iznad sudopera, a da Sama još nema.
U mislima sam neprestano ponavljala istu mantru: Neće se preobraziti. Izliječen je. Gotovo je.
Rachelin kuk sudario se s mojim i ja sam odjednom shvatila da je navila glazbu suludo glasno. U ritmu pjesme opet se sudarila s mojim kukom, zatim se zavrtjela do sredine kuhinje i počela motati rukama iznad glave kao da pleše mahniti Snoopyjev ples.
Njezin izgled — crna haljina preko prugastih tajica, sparena s dva konjska repa — samo je pojačavao komičan učinak.
»Rachel«, rekla sam. Ona me pogledala, ali je nastavila ple¬sati. »To je razlog zašto ne možeš naći dečka.«
»Nijedan muškarac ne može se s time nositi«, uvjeravala me Rachel i kretnjom pokazivala prema svojoj bradi. Okrenula se i našla licem u lice sa Samom, koji je stajao u dovratku hodnika. Snažno udaranje basova vjerojatno je zaglušilo zvuk otvaranja ula¬znih vrata. Kad sam ga vidjela, želudac mi je potonuo do stopala. Bio je to neobičan spoj olakšanja, napetosti i očekivanja, osjećaj kojeg se nikako nisam mogla osloboditi.
Još uvijek okrenuta prema Samu, Rachel je kažiprstom izvela neobičan plesni pokret. Vjerojatno je bio izumljen u pedesetima, kad se ljudi nisu smjeli dodirivati. »Bok, Dečko!« viknula je kako bi nadglasala glazbu. »Pripremamo talijansku spizu!«
Okrenula sam se s komadom piletine u ruci i glasno pro- mrmljala u znak prosvjeda. Rachel je rekla: »Moja kolegica oba¬vijestila me da sam se izrazila previše neprecizno. Ja gledam kako Grace priprema talijansku spizu!«
Nasmiješio mi se svojim vječno tužnim osmijehom, možda malo zategnutijem nego inače i rekao: »...«
S naporom sam pokušavala utišati radio rukom koja nije bila prekrivena smjesom od krušnih mrvica. »Što?«
»Pitao sam što pripremaš«, ponovio je Sam. »Potom sam rekao bok, Rachel. I, mogu li ući u kuhinju, Rachel?«
Rachel mu se u širokom luku maknula s puta i Sam je ušao i naslonio se na pult pored mene. Njegove žute vučje oči bile su stisnute, a činilo se da je zaboravio da je još uvijek u kaputu.
»Piletinu s parmezanom«, rekla sam.
Trepnuo je: »Molim?«
»To pripremam. Što je s tobom?«
Sam je zapinjao u govoru: "Ja, bio-bio sam u knjižari. Čitao sam."
Brzo je pogledao Rachel, uvukao usne i rekao: »Ne mogu govoriti. Usne su mi se smrznule od hladnoće. Kad će proljeće?«
»Zaboravi proljeće«, rekla je Rachel. »Kad će biti večera?«
Mahnula sam joj piletinom bez mrvica, a Sam je pogledao pult iza sebe. »Mogu ii pomoći?« pitao je.
»Prije svega moram završiti s umakanjem ovih osam milijuna komada pilećih prsa u mrvice«, rekla sam. U glavi mi je počelo bubnjati i doista sam počinjala mrziti sam pogled na sirovu pileti¬nu. »Nikad nisam shvatila kamo nestane pola kilograma piletine kad je se istuče i postane plosnata.«
Sam se nježno progurao pored mene do sudopera da opere ruke, a kad je ispružio ruke kako bi dohvatio kuhinjsku krpu da ih obriše, obraz je nježno naslonio na moj. »Ja ću umočiti ostale u mrvice, a ti počni pržiti. Može li tako?«
»Ja ću staviti vodu za tjesteninu«, ponudila se Rachel. »Od¬lično mi ide kuhanje u proključaloj vodi.«
»Veliki lonac je u ostavi«, rekla sam.
Kad je Rachel nestala u maloj ostavi i počela rušiti lonce i poklopce. Sam se nagnuo toliko blizu da je usne prislonio na moje uho. Šapnuo je: »Danas sam vidio jednog od Beckovih vukova. Preobraženog.«
Mojem mozgu trebao je trenutak da se probije kroz značenje riječi novi vukovi. Je li Olivia čovjek? Hoće li se Sam morati potruditi naći druge vukove? Što se događalo?
Naglo sam se okrenula prema njemu. Još uvijek mi je bio to¬liko blizu da su nam se nosovi dodirivali. Njegov je još bio hladan od vanjskog zraka. U očima sam mu vidjela zabrinutost.
»Hej, ništa od toga dok sam ja tu«, rekla je Rachel. »Dečko mi je drag, ali ne želim gledati kako se ljubite. Ljubljenje pred nevoljenima okrutan jc čin. Ne biste li trebah nešto pržiti?«
Tako smo završili s pripremanjem večere. Činilo mi se da nam je za to trebalo bolno drugo. Znala sam da mi Sam želi nešto reći, a ne može pred Rachel. S time je pomiješana i krivnja,pa se vrijeme vuklo. Olivia je bila i Rachelina prijateljica. Da je znala da bi se Olivia mogla uskoro vratiti, skakala bi od sreće i ne bi prestala zapitkivati. Pokušala sam izbjegavati pogled na sat: u osam po Rachel dolazi njezina mama.
»Oh, bok Rachel. Mmm, hrana.« Moja majka spustila je kaput na stolicu pored zida i proletjela kroz kuhinju.
»Mama!« rekla sam ne trudeći se sakriti iznenađenje u glasu. »Što ćeš ti doma tako rano?«
»Ima li i za mene? Pojela sam nešto u ateljeu, ali nije me baš zasitilo«, rekla je mama. Nisam u to sumnjala. Mama je izvrsno trošila hranu, neprestano kretanje mnogo je značilo za uništavanje kalorija. Okrenula se i vidjela Sama. Njezin glas dobio je prepre¬den i ne posve ugodan ton. »Oh, bok Same. Opet si tu?«
Samovi su se obrazi zacrvenjeli.
»Ti praktički živiš tu«, nastavila je mama. Okrenula se i po¬gledala me. To je očito trebalo imati neko značenje, ali ja ga nisam mogla shvatiti. Sam je, međutim, okrenuo lice od nas dvije kao da mu je i previše jasno.
Nekoć davno mami se Sam doista sviđao. Čak je na svoj maj¬činski način koketirala s njim i zamolila ga da joj pjeva i pozira za portret. Ali, tada je bio tek mladić s kojim sam se viđala. Kad je postalo jasno da je Sam tu za stalno, isparilo je mamino prijateljsko raspoloženje, a nas dvije počele smo komunicirati jezikom tišine. Trajanje stanki između rečenica otkrivalo je više od riječi.
Stisnula sam vilicu. »Pojedi malo tjestenine, mama. Hoćeš li još raditi večeras?«
»Želiš da nestanem?« pitala je. »Mogu otići gore.« Kucnula mi je vilicom po glavi. »Nema potrebe da me strijeljaš pogledom, Grace. Shvatila sam. Rachel, vidimo se poslije.«
»Nisam te strijeljala pogledom«, rekla sam nakon što je otiš¬la i krenula objesiti njezin kaput. Zbog nečeg u tom razgovoru ostao mi je u ustima kiseo okus.
»Nisi«, složio se Sam malo tužnim tonom.
„Nečista savjest." Lice mu je izgledalo potišteno, ramena je spustio, kao da je nosio teret kojeg toga jutra nije bilo. Odjednom sam se upitala je li ikad sumnjao da je ispravno odlučio i da je to bilo vrijedno rizika. Željela sam da zna kako ja mislim da jest. Željela sam da zna kako bih to izvikivala s krovova kuća. Tada sam odlučila po¬vjeriti se Rachel.
»Najbolje bi bilo da pomakneš auto«, rekla sam Samu. Tjeskobno je pogledao u strop, kao da mu je mama mogla čitati misli kroz pod svojeg kućnog ateljea. Zatim u Rachel. Pa, u mene. Neizrečeno pitanje jasno mu se vidjelo na licu; Zar ćeš joj doista reći?
Slegnula sam ramenima.
Rachel me podrugljivo pogledala. Izvela sam kretnju koja je govorila: Čekaj i objasnit ću ti, a Sam je s podnožja stuba viknuo: »Doviđenja, gđo Brisbane!«
Nastala je duga stanka. Zatim je, na ne baš lijep način, mama rekla: »Bok!«
Sam se vratio u kuhinju. Nije rekao da osjeća krivnju, ali nije ni morao. Bila mu je ispisana preko cijeloga lica. Malo oklijevajući, rekao je: »Rachel, ako se ne vratim prije nego što odeš, bok!«
»Vratit će se?« iznenađeno je rekla Rachel kad je Sam iza¬šao na prednja vrata zveckajući ključevima automobila. »Kako to misli, ako se ne vratim?. Što će učiniti s autom? Čekaj... zar Dečko tu spava?«
»Pssst!« žurno sam rekla i pogledala prema hodniku. Primila sam Rachel za lakat i gurnula je prema kutu kuhinje. Zatim sam je brzo pustila i pogledala svoje prste. »Hej, Rachel, koža ti je hladna.«
»Ne, nego si ti vrela«, ispravila me. »Dobro, što se tu zbiva? Zar vas dvoje... spavate zajedno?«
Kao za inat, osjetila sam da mi se obrazi žare. »Ne onako. Samo...«
Rachcl nije čekala da smislim kako dovršiti misao. »Za miloga Boga, za miloga Boga, za miloga Boga... ne znam ni što bih rekla, Grace! Samo što? Što to radite? Ne, čekaj, nemoj mi reći!«
"Pssst!" opet sam rekla, premda nije bila toliko glasna. "Samo spavamo. To je sve. Da. Znam da zvuči čudno, ali ja samo..."
S naporom sam tražila riječi kojima bih joj objasnila. Nije sve bilo u tome da sam Sama gotovo izgubila i da sam ga zbog toga željela uza se. Nije sve bilo ni u požudi. Bilo je to u ronjenju u san dok sam leđima naslonjena na Samova prsa kako bih mogla osluškivati kako se otkucaji njegova srca usporavaju i usklađuju s mojima. Bilo je u odrastanju i shvaćanju da je njegov zagrljaj, njegov miris dok spava i zvuk njegova disanja moj dom i na kraju krajeva, sve što sam željela. Nije to bilo isto kao kad smo bili zajedno budni. Ali, nisam znala kako to objasniti Rachel. Pitala sam se zašto sam joj se poželjela povjeriti. »Ne znam mogu li objasniti. Spavati je drukčije kad je on tu.«
»Ne sumnjam u to«, rekla je Rachel razrogačenih očiju.
»Rachel«, rekla sam.
»Oprosti, oprosti. Samo pokušavam biti razumna, ali mo¬ja najbolja prijateljica upravo mi je rekla da svaku noć provodi s dečkom, bez znanja svojih roditelja. Dakle, ponovno će se ušuljati unutra? Iskvarila si Dečka!«
»Misliš da sam učinila nešto pogrešno?« pitala sam i malo se lecnula jer sam pomislila da sam možda ipak malo iskvarila Sama.
Rachel je razmišljala. »Mislim da je to nevjerojatno roman¬tično.«
Nasmijala sam se pomalo nesigurno zbog nečeg između vr¬toglavice i olakšanja. »Rachel, toliko sam zaljubljena u njega.« Ali, tako izrečeno nije zvučalo stvarno. Zvučalo je otrcano,, poput reklame, ali nisam mogla unijeti u glas svu istinu i dubinu osjećaja. »Kuneš se da nikom nećeš reći?«
»Tvoja tajna je sigurna. Ne pada mi na pamet razdvajati mlade ljubavnike! Zaboga! Ne mogu vjerovati da ste doista mladi ljubavnici.«
Srce mi je snažno lupalo od priznanja, ali istodobno bio je to dobar osjećaj — jedna tajna manje koju sam skrivala od Rachel. Kad je nekoliko minuta poslije došla njezina obje smo bile
prilično vesele. Možda je bilo vrijeme da joj odam i druge tajne.


Sam

Vani je bilo minus sedam. Na sjajnoj svjetlosti Mjeseca, plosnate i blijede okrugle pločice iza zamršenih grana bez lišća, prekrižio sam ruke čvrsto na prsima, zagledao se u čarape i čekao da Graceina majka ode iz kuhinje. Tiho sam proklinjao ledeno proljeće u Minnesoti, ali riječi su nestajale u vrtlozima bijele pare u tami. Bilo je neobično stajati na takvoj hladnoći od koje su mi gorjele oči, tresti se skupa s njom, ne osjećati prste na rukama i nogama i ne biti ništa bliže pretvaranju u vuka nego prije.
Kroz napuknutu staklenu stijenu na verandi Gracein se glas jedva čuo. S majkom je razgovarala o meni. Njezina majka nježnim je glasom pitala hoću li doći i sutra navečer. Grace je neodređe¬no i zamišljeno odgovorila da vjerojatno hoću, jer to čine dečki. Njezina majka uzgred je rekla kako bi netko mogao pomisliti da prerano srljamo. Grace je pitala majku želi li još piletine s parme¬zanom prije nego što je spremi u hladnjak. U njezinu glasu čuo sam nestrpljivost, ali njezina majka kao da je nije bila svjesna dok me svojom prisutnošću u kuhinji učinkovito držala zarobljenim vani. Stajao sam na ledenom drvenom podu verande, odjeven u traperice i tanku majicu s natpisom Beatles, i razmišljao o mogu¬ćoj mudroj zamisli da se Grace i ja vjenčamo i počnemo živjeti mladenačkim i hipijevskim životom na stražnjem sjedalu mojeg Volkswagena, bez roditeljskih zabrana. Ta zamisao nikad prije nije mi se činila tako dobrom kao tada, kad su mi zubi počinjali cvo- kotati, a u nožnim prstima i ušima počinjao gubiti osjet.
Čuo sam kako je Grace rekla: »Hoćeš li mi pokazati na če- mu gore radiš?«
Njezina majka zvučala je blago sumnjičavo kad je rekla: »U redu.«
"Samo da uzmem vestu«, rekla je Grace. Prišla je staklenoj stijeni na verandi i nečujno je otključala, dok je drugom rukom uzimala vestu s ruba kuhinjskog stola. Vidio sam njezina usta kako prema meni oblikuju riječ: Oprosti. Malo glasnije rekla je:
"Hladno je"
Nakon što su izašle iz kuhinje, brojio sam do dvadeset i ušao. Nekontrolirano sam drhtao od hladnoće, ali još uvijek sam bio Sam.
Imao sam sve potrebne dokaze da je moj lijek doista upalio, ali još sam čekao poentu vica.

Grace

Kad sam ga našla u svojoj sobi, Sam se toliko tresao da sam posve zaboravila na tinjajuću glavobolju. Zatvorila sam vrata svoje sobe, nisam upalila svjetlo i slijedila sam zvuk njegova glasa do kreveta.
»M-m-možda bismo trebali ponovno razmotriti naše život¬ne odluke«, cvokoćući je šapnuo, a ja sam se popela na krevet i zagrlila ga. Prstima sam ovlaš dodirnula njegove ruke, čak i kroz tkaninu majice osjećala sam da su naježene.
Povukla sam deku, pokrila nas preko glave i pritisnula lice na ledenu kožu njegova vrata. Kad sam to rekla na glas, zazvučalo je sebično: »Ne želim spavati bez tebe.«
Sklupčao se u malenu loptu. Uz gole noge osjećala sam da su mu stopala, čak i čarape, ledeni. Promrmljao je: »Ni ja, a-ali ima¬mo cijeli...« Njegove riječi gomilale su se jedna iza druge, morao je zastati i protrljati rukom usne kako bi ih ugrijao prije nego što je na¬stavio: »Imamo pred sobom cijeli naš život. Da budemo zajedno.«
»Cijeli život, počevši od sada«, rekla sam. Iza vrata svoje so¬be čula sam tatin glas, vjerojatno je došao kući kad sam ja ušla u sobu. Dok su se penjali u spavaću sobu, slušala sam bučno sudara¬nje glasova mojih roditelja. Kratak trenutak zavidjela sam njihovoj slobodi da dolaze i odlaze kako god žele, bez škole, roditelja i pra¬vila. »Hoću reći, ako ti je neugodno, ne moraš ostati. Ako to ne želiš.« Zastala sam. Nisam željela zvučati tako ovisnički.
Sam se okrenuo kako bi mi vidio lice. Nisam vidjela ništa osim svjetlucanja njegovih očiju u mraku. »Ovakav život nikatl mi neće dodijati. Samo ne želim da zbog mene upadneš u nevo- lju. Nisam želio da pomisliš kako me moraš moliti da odem. Ako postane previše zamršeno."
Dodirnula sam njegov hladan obraz, tako ugodan na mojoj koži. »Za tako pametnog momka, znaš biti prilično glup.« Osje¬tila sam kako se njegovo lice na mojem dlanu razvlači u osmijeh. Približio mi se.
»Ili si doista vruća«, rekao je Sam, »ili sam ja doista hla¬dan.«
»Aha, vruća sam«, šapnula sam, »taaako vruća.«
Sam se nečujno nasmijao. Bio je to tih i drhtav zvuk ispu¬štanja zraka.
Spustila sam ruku i prstima obujmila njegove. Tako smo ih držali, zgnječene i isprepletene između naših tijela, dok njegovi prsti nisu više bili tako ledeni.
»Pričaj mi o novom vuku«, rekla sam.
Sam je utihnuo. »Nešto nije u redu s njim. Nije me se bojao.«
»To je čudno.«
»Pitam se kakva osoba odlučuje biti vuk. Zacijelo su ludi, Grace. Svi Beckovi novi vukovi. Tko bi izabrao takvo što?«
Sad je bio moj red da utihnem. Pitala sam se sjeća li se Sam onoga dana prošle godine, kad sam, baš kao sada, ležala pored njega i priznala mu kako sam željela da se i ja mogu mijenjati i slijediti ga. Ne samo njega. Nego i osjećati kako je to biti vuk, tako jednostavan, čaroban i iskonski. Ponovno sam se sjetila Olivije, sada bijele vučice, kako juri između drveća s ostatkom čopora, a nešto u meni zaboljelo me poput nezacijeljene rane: »Možda samo vole vukove«, naposljetku sam rekla. »Možda njihovi životi nisu bili tako sjajni.«
Sam je bio pored mene, ali njegova se ruka u mojoj opustila i sklopio je oči. Njegove misli bile su nedokučive, tako daleko od mene. Konačno je rekao: »Ne vjerujem mu. Grace. Nekako osjećam da s novim vukovima neće dobro završiti. Samo... Da barem Beck to nije učinio. Da je barem znao čekati.«
"Spavaj- , rekla sam mu, premda sam znala da neće. »Nemoj se brinuti o tome što bi se moglo dogoditi."
Ali, znala sam da ni to neće učiniti.

JEDANAESTO POGLAVLJE
Grace
Opet si tu, Grace?«
Medicinska sestra podignula je pogled kad sam ušla u njezinu sobu. Tri stolca koja su stajala sa suprotne strane stola bila su zauzeta. Glava jednog od učenika visjela je toliko neudobno unatrag, da nije bilo sumnje kako uistinu spava. Druga su dva uče¬nika čitala. Gđa Sanders bila je prilično poznata po tome što je učenicima svladanim životom dopuštala da ostanu u njezinoj sobi, što je bilo u redu sve dok se nije pojavio netko s glavom koja je pucala od boli i tko je samo želio sjesti, a svi su stolci bili zauzeti.
Obišla sam njezin stol i prekrižila ruke na prsima. Imala sam osjećaj da bih mogla pjevušiti uz ritam bolnog udaranja u glavi. Protrljala sam glavu, bila je to gesta koja me odjednom snažno podsjetila na Sama, i rekla: »Oprostite što vas opet gnjavim nečim toliko glupim, ali ubija me glavobolja.«
»Pa, doista izgledaš prilično jadno«, složila se gđa Sanders. Ustala je i pokazala na stolac na kotačiće iza svojeg stola. »Zašto ne sjedneš dok ne nađem toplomjer? I ti si malo zajapurena.«
»Hvala«, rekla sam zahvalno i sjela na njezino mjesto, a ona je otišla u drugu sobu. Bilo mi je čudno biti tu. Ne samo na njezinom stolcu, s pasijansom još uvijek na njezinu računalu i fotografijom njezine djece koja su me gledala s druge strane stola, nego
U sobi medicinske sestre općenito. Bilo je to tek drugi put da sam tu, no od prvog posjeta prošlo je samo nekoliko dana. Nekoliko sam puta pred vratima čekala Oliviju, ali nikada nisam bila unutra, kao pacijent, nisam treptala pod fluorescentnim svjetlom i pitala se jesam li se razboljela.
Bez prisutnosti gđe Sanders nisam smatrala da se trebam dr¬žati stoički, pa sam se uštipnula za vrh nosa, pokušavajući izvršiti pritisak na središte glavobolje. Bila je kao i glavobolje koje su me odnedavno mučile, mukla bol što se širila na sve strane i koja mi je palila jagodice. Bile su to glavobolje koje kao da su prijetile ne¬čim drugim, a ja sam čekala da mi počne curiti nos ili da počnem kašljati, ili bilo što.
Gđa Sanders pojavila se s toplomjerom i brzo sam sklonila ruku s lica. »Zini, dušo«, dala mi je uputu riječima koje bih inače smatrala smiješnim, jer gđa Sanders nije mi se činila kao osoba koja govori dušo. » Čini mi se da ćeš se razboljeti.«
Uzela sam toplomjer i stavila ga pod jezik. Plastična cijev u ustima bila je oštra i sluzava. Željela sam reći da sam rijetko bole¬sna, ali nisam smjela otvoriti usta. Dok su se tri minute vukle, gđa Sandres čavrljala je o školi s druga dva budna učenika na stolicama, zatim se vratila i izvadila toplomjer.
»Mislila sam da postoje ekstrabrzi toplomjeri«, rekla sam.
»Samo na pedijatriji. Pretpostavili su da vi srednjoškolski vra¬govi imate dovoljno strpljenja za jeftine.« Pogledala je toplomjer. »Imaš malo povišenu temperaturu. Vrlo malo. Vjerojatno imaš vi¬rozu. Ima toga mnogo kad se temperature ovako penju i spuštaju, želiš Ii da nazovem koga tko bi došao po tebe?«
Odmah sam pomislila na užitak koji bi mi pružio bijeg iz škole i ostatak popodneva proveden u Samovu naručju. Ali, bio je na poslu, a ja sam imala test iz kemije, pa sam uzdahnula i priznala istinu: nisam dovoljno bolesna da bi to opravdalo odlazak. »Nije mi ostalo još mnogo sati. Osim toga, imam test.«
Napravila je grimasu. "Stoik si. To podržavam. Pa, dobro. Zapravo ne bih to trebala učiniti dok prije ne porazgovaramo s tvojim roditeljima, ali...« Stala je pored mene i otvorila jednu od ladica u stolu. Ondje se nalazila hrpa novčića, ključevi njezina automobila i bočica ibuprofena. Istresla je dvije pilule na moj dlan i rekla: »To bi trebalo srediti temperaturu i riješiti glavobolju.«
»Hvala«, rekla sam i prepustila joj njezin stolac. »Bez uvre¬de, ali nadam se da se ovog tjedna neću više vraćati.«
»Ali, ova je soba kulturno i društveno središte!« rekla je gđa Sanders hineći zapanjenost. »Pazi na sebe.«
Progutala sam ibuprofen i pogurala ga s malo vode iz hlad¬njaka pored vrata, a zatim krenula natrag na nastavu. Glavobolje je gotovo nestalo. Do kraja posljednjeg sata ibuprofen je upalio. Gđa Sanders zacijelo je imala pravo. Izjedajući osjećaj da to nije onako kako izgleda, bila je viroza.
Pokušala sam samoj sebi reći da je to sve.

Mislio sam da u ovom trenu nisam trebao biti čovjek.
Susnježica se zabijala u moju golu kožu, tako hladna da mi je bila vruća. Vrhovi mojih prstiju bili su poput palica, u njima nisam osjećao ništa. Ne znam koliko sam dugo ležao na smrznutom tlu, ali dovoljno dugo da se u udubini donjeg dijela leđa susnježica otopi.
Toliko sam se tresao da sam jedva ustao, noge su mi se klima¬le kad sam pokušao shvatiti zašto više nisam bio vuk. Sve do tada, moja odsluživanja u ljudskom tijelu događala su se za toplijih dana
i bila su na sreću kratka. Bila je to ledena večer, bilo je možda oko šest ili sedam sati, sudeći prema narančastom sjaju sunca kroz gole grane redova drveća.
Nisam imao vremena čuditi se nestalnosti svojeg stanja. Drh¬tao sam od hladnoće, ali nisam osjećao ni nagovještaj mučnine u želucu ili sukanje kože koje je značilo da ću se pretvoriti u vuka. S poražavajućom sigurnošću znao sam da sam zaglavio u tome tijelu, barem na neko vrijeme. Što je značilo da moram naći zaklon. Bio sam gol golcat i nisam želio čekati da dobijem ozebline. Imao sam mnogo udova koje nisam želio izgubiti.
Obgrlio sam se rukama i promotrio okolinu. Jezero iza mene odražavalo je jarke svjetlosne čestice. Zaškiljio sam prema nejasnoj
šumi ispred sebe i vidio kip koji je gledao prema jezeru, a iza kipa, betonske klupe. To je značilo da sam od goleme kuće, koju sam prije vidio, na udaljenosti koja se može propješačiti.
Dakle, imao sam odredište. Nadao sam se da nitko nije kod kuće.
Nisam vidio automobile na kolnom prilazu, tako da sam za sada imao sreću.
Prokletstvo, prokletstvo, prokletstvo«, mrmljao sam sebi u bradu i trzao se na šljunku koji je vodio do stražnjih vrata. Živci
u mojim stopalima radili su tek toliko da osjetim kako se kamenje zabada u hladno tijelo. Cijelio sam brže nego kad sam bio samo Cole, ali prvi kameni ugriz nije zbog toga bio manje bolan.
Pokušao sam otvoriti stražnja vrata — nisu bila zaključana. Onaj gore doista mi se blagonaklono smiješio. Moram se sjetiti
da mu pošaljem pismo zahvale. Otvorio sam vrata i ušao u pred¬vorje krcato mokrom i blatnom odjećom. Mirisalo je na umak za roštilj. Jedan trenutak samo sam ondje stajao i drhtao, paraliziran sjećanjem na roštilj. Moj trbuh, mnogo ravniji nego kada sam prošli put bio čovjek, režao je na mene i kratak, kratak trenutak razmišljao sam da nađem kuhinju i ukradem hranu.
Pomisao na nešto što sam tako žarko želio izvila mi je usne u smiješak. Zatim su me bolno hladna stopala podsjetila zašto sam tu. Prvo odjeća. Zatim hrana. Izašao sam iz predvorja u mutno osvijetjen hodnik.
Kuća je bila u svakom pogledu divovska kakva mi se i činila
i zvana. Izgledala je kao iz magazina Better Homes and Gardens . Sve što jc visjelo na zidovima nalazilo se u savršenim trojkama ili pećicama, poredano savršeno simetrično ili šarmantno nesimetrično. Besprijekorno čist sag, boje koja se vjerojatno zvala boja lavande, letimično me odveo u vežu s drvenim podovima. Letimično sam pogledao iza sebe kako bih bio siguran da je zrak još čist i zamalo pao preko vaze skupocjena izgleda, u kojoj se nalazila gomila umjetnički aranžiranog suhog cvijeća. Pitao sam se žive li tu doista stvarni ljudi.
Ali, još važnije, pitao sam se živi li tu itko mojega stasa.
Oklijevao sam kad se hodnik proširio. Slijeva se nalazio još slabije osvijetljen hodnik. Zdesna se nalazilo glomazno mračno stubište koje je izgledalo kao prizorište ubojstva iz filma strave i užasa. Kratko sam se borio s logikom i odlučio krenuti gore. Da sam bio bogataš u Minnesoti, moja spavaća soba nalazila bi se go¬re. Zato što se toplina diže.
Stube su me odvele u predvorje koje se na jednoj strani otva¬ralo prema stubama koje su vodile dolje. Kako mi se vraćao osjet, nožni prsti gorjeli su na zelenom plišanom sagu. Bol je bila dobra stvar. Značilo je da krv još kola.
»Stoj!«
Zaustavio me ženski glas. Nije zvučala uplašeno, iako je usred njezine kuće stajao gol muškarac, pa sam pomislio da ću se, kad se okrenem, naći na nišanu puške. Bio sam bolno svjestan da mi srce u grudima tuče normalno. Bože, koliko mi je nedostajao adrenalin.
Okrenuo sam se.
Bila je to djevojka. Bila je doista predivna, njezina ljepota kao da je govorila »bolja sam od drugih«, sva u golemim plavim očima djelomično skrivenim neravno ošišanim plavim šiškama. Ramena izvijenih kao da je toga svjesna. Dok me pogledom od¬mjeravala od glave do pete, osjećao sam se nekako manjkavo, kao da sam pao na testu.
Pokušao sam se nasmiješiti. »Bok. Oprosti. Gol sam.«
»Drago mi je. Ja sam Isabel«, rekla je. »Što radiš u mojoj kući?«
Na to pitanje zbilja nije bilo pravog odgovora.
Ispod nas čuo se zvuk zatvaranja vrata, Isabel i ja smo se trg¬nuli i pogledali dolje, prema izvoru buke. Na kratak trenutak moje srece je preskočilo, bio sam iznenađen kada sam osjetio užas, bio sam iznenadjen zbog toga što sam nakon dugog vremena ništavila osjetio nešto.
Nisam se mogao pomaknuti.
»Oh, moj Bože!« u podnožju stubišta pojavila se žena koja je kroz ogradu balkona gledala ravno u mene. Okrenula je pogled prema Isabel. »Oh moj Bože. Što za ime...«
Ubit će me dvije generacije prelijepili žena. Golog.
»Mama!« prasnula je Isabel i prekinula je. »Hoćeš li prestati zuriti? Totalno si perverzna.«
Njezina majka i ja trepnuli smo prema njoj.
Isabel mi se približila i nagnula se preko ograde prema majci. »Možda bih mogla dobiti malo privatnosti?« viknula je prema dolje.
To je oživilo majku. I ona je viknula, glasom koji je postajao sve viši: »Isabel Rosemary Culpeper, hoćeš li mi barem reći što u ovoj kući Tudi gol mladić?«
»Što misliš?« odgovorila je Isabel. »Što misliš da radim s golim mladićem u ovoj kući? Zar te dr. Golemi Nos nije upozorio da bih mogla početi privlačiti pažnju ako se nastaviš ne obazirati na mene? Pa, evo ti, mama! Evo, privlačim pažnju! Tako je, nastavi zuriti! Nadam se da ti se to sviđa! Ne znam zašto nas tjeraš da
i demo na psihoterapiju ako ne želiš slušati što nam se ondje kaže. Hajde, kazni me za svoje greške!«
»Dušo«, rekla je njezina majka mnogo tišim glasom. »Ali ovo...«
»Barem ne stojim na ulici i ne prodajem svoje tijelo!« vri- siiula je Isabel. Okrenula se prema meni, a izraz lica odmah joj se smekšao. Milijun puta vedrijim glasom rekla je: »Zlato, ne želim da me vidiš ovakvu. Zašto se ne vratiš u moju sobu?«
Bio sam glumac u vlastitom životu.
Dolje, ispod nas, njezina majka trljala je rukom čelo i poku¬šavala ne gledati prema meni. "Molim te, molim te, samo mu reci tla navuče nešto prije nego što ti se vrati otac. U međuvremenu, nešto ću popiti. Ne želim ga opet vidjeti."
Kad se njezina majka okrenula, Isabel me zgrabila za ruku, povukla me u hodnik i kroz vrata. Zapanjio sam se kada sam osje- tio njezine ruke na svojoj koži. Pokazalo se da je to kupaonica, sva u crno-bijelim pločicama i s divovskom kadom koja je zauzimala većinu prostora.
Isabel me tako snažno gurnula u kupaonicu da sam gotovo upao u kadu, zatim je zatvorila vrata iza nas.
»Što, dovraga, radiš tako rano u ljudskom tijelu?« zahtijevala je odgovor.
»Ti znaš što sam?« pitao sam. Glupo pitanje.
»Molim te«, rekla je glasom natopljenim prijezirom i nači¬nom koji je prijetio da će me uzbuditi. Sa mnom nitko — nitko nije tako razgovarao. »Ili si jedan od Samovih, ili si slučajan goli pervertit koji smrdi kao pas.«
»Samov? Beckov«, rekao sam.
»Ne Beckov, sada si Samov«, ispravila je Isabel. »Nije važno. Ono što je važno jest da si gol u mojoj kući, a doista bi sada trebao biti vuk. Zašto, za ime svijeta, nisi vuk? Kako se zoveš?«
U jednom ludom trenutku gotovo sam joj rekao.

Isabel

U jednom trenutku na njegovu licu sinulo je nešto drugo. Nešto nesigurno. Bio je to prvi stvarni izraz na njegovu licu otkad sam ga našla kako praktično pozira pored balkona. Zatim mu se na lice vratilo nešto poput podsmijeha i rekao je: »Cole.«
Kao da mi je dao dar.
Bacila sam mu ga natrag: »Pa, zašto sada nisi vuk. Cole?«
»Zato što te u suprotnom ne bih upoznao?« predložio je.
»Lijep pokušaj«, rekla sam, ali osjetila sam kako mi se lice razvlači u osmijeh. Znala sam dovoljno o koketiranju, kojim sam se služila iz navike, da bih ga prepoznala. Bio je to umišljeni gad, koji je objema rukama podignuo tuš iza sebe i prilično se prelijepo istegnuo, dok me proučavao umjesto da tijekom razgovora postaje sve bojažljiviji.
»Zašto si lagala mami?« pitao je Cole. »Bi li to učinila da sam trbušast trgovac nekretninama koji se pretvorio u vuko¬dlaka?«
»Sumnjam. Obično se ne furam da dobrotu.« Ali, furala sam se na to kako su mu se mišići na ramenima zbili i zategnuli prsa dok je istezao ruke iznad glave. Pokušala sam zadržati pogled na uobraženo izvijenim usnama. »Kad smo već kod toga, trebali bismo ti naći odjeću.«
Njegove usne rastegnule su se još više. »Prije ili kasnije.«
Zločesto sam mu se nasmijala: »Pokrijmo nakazu.«
Usnama je oblikovao mali u. »Okrutno.«
Slegnula sam ramenima. »Ostani tu i nemoj se ozlijediti. Odmah se vraćam.«
Zatvorila sam vrata kupaonice i krenula niz hodnik prema bratovoj staroj sobi. Samo trenutak oklijevala sam ispred vrata, za¬tim sam ih otvorila.
Prošlo je dovoljno dugo otkad je umro da mi boravak u njegovoj sobi nije više djelovao kao ometanje privatnosti. Osim toga, to više nije nalikovalo na sobu. Majka je na savjet bivšeg psi¬hoterapeuta pospremila mnogo njegovih stvari u kutije, zatim ih je na savjet trenutnoga ostavila u njegovoj sobi. Sve njegove sportske gluposti bile su spakirane, kao i veliki zvučnici iz kućne radinosti. Izuzmu li se te dvije stvari, ništa nije ostalo što bi bilo Jack.
Kretala sam se kroz mračnu sobu i na putu prema podnoj svjetiljki udarila goljenicom u rub jedne od kutija. Tiho sam opsovala, upalila svjetlo i prvi put razmislila o tome što radim: kopam po stvarima mrtvoga brata kako bih našla odjeću za vukodlaka koji je bio totalni komad, ali je istodobno bio kreten. Nalazio se u mojoj kupaonici, a mami sam rekla da spavam s njim.
Možda je imala pravo. Možda mi je doista trebala terapija.
Vijugala sam između kutija i otvorila ormar. Zapuhnuo me Jackov miris. Zapravo, bio je prilično odvratan.Miris loše opranih nogometnih dresova, muškog šampona i starih cipcIa. Na trenutak, samo na trenutak, ostala sam mirno stajati i zuriti u mračne obrise obješene odjeće. Zatim sam čula kako je daleko dolje mami nešto ispalo i sjetila se da moram izvesti Colea van prije nego što se otac vrati kući. Mama mu neće reći. U tom pogledu bila je dobra. Ni ona nije željela sranja.
Našla sam iznošen gornji dio trenirke, majicu i prilično pri¬stojne traperice. Zadovoljna, okrenula sam se i našla se točno ispred Colea.
Pregrizla sam još jednu psovku, a srce mi je lupalo. Morala sam malo izviti vrat kako bih mu s te blizine mogla vidjeti lice. Bio je prilično visok. Na mutnoj svjetlosti podne svjetiljke lice mu je izgledalo poput oštrog reljefa ili Rembrandtova portreta.
»Dugo ti je trebalo«, rekao je Cole i povukao se iz pristoj¬nosti. »Došao sam vidjeti jesi li otišla po pušku.«
Tutnula sam mu odjeću. »Morat ćeš bez gaća.«
»Heh, ionako ih nikad ne nosim.« Bacio je majicu i gornji dio trenirke na krevet i djelomično se okrenuo kako bi odjenuo traperice. Malo su mu visjele, sjene njegovih kukova nestajale su u struku.
Kad se okrenuo, brzo sam skrenula pogled, ali znala sam da me vidio kako gledam. Željela sam mu izgrebati te drske obrve s lica. Posegnuo je za majicom i kad se razmotala u njegovim ruka¬ma, vidjela sam da je to Jackova omiljena majica Vikings, koja je na donjem rubu bila umrljana bijelim kada je prošle godine bojio garažu. Običavao ju je danima nositi sve dok konačno sam ne bi priznao da zaudara. Mrzila sam je.
Cole je istegnuo ruke iznad glave kako bi je odjenuo i odjed¬nom sam mogla misliti samo na to da ne mogu podnijeti da tu majicu nosi itko osim mojeg brata. Bez razmišljanja zgrabila sam nikom tkaninu. Cole se ukočio i bezizražajno me gledao. Možda malo zbunjeno.
Povukla sam je, pokazujući što želim, a on je s neodređeno radoznalim izrazom olabavio šaku i dopustio mi da mu majicu izvučem iz ruku. Kad je bila kod mene, nisam mu željela objašnjavati zašto sam je uzela, pa sam ga umjesto toga poljubila. Bilo je lakše poljubiti ga, gurnuti ga uza zid, na svojim usnama iskušavati njegov podrugljiv osmijeh, nego objašnjavati mu zašto sam se zbog Jackove majice u tuđim rukama osjetila tako bolno ogoljena.
A dobro se ljubio. Osjetila sam kako njegov ravan trbuh i rebra kližu uz moja, premda nije podignuo ruke da me dodirne. Tako blizu mirisao je kao Sam kad sam ga upoznala, na mošus i borovinu.
U načinu kako je Cole pritisnuo usne na moje bilo je nedvoj¬bene i iskrene gladi, zbog čega sam pomislila da je tada, dok me ljubio, u njemu bilo više istine nego kad smo razgovarali.
Kad sam se odmaknula Cole je ostao na mjestu, naslonjen na zid. Prste je zakvačio u džepove još nezakopčanih traperica, glavu je nakrivio i samo me proučavao. Srce mi je lupalo u grudima, ruke su mi drhtale od želje da ga ponovno poljubim, ali nije se doimao smeten. Na koži njegova trbuha vidjela sam kako njegovo bilo polako i meko kuca.
Činjenica da nije toliko uzbuđen kao ja, smjesta me razbjesnjela. Ustuknula sam i bacila na njega Jackov gornji dio trenirke. Posegnuo je da ga dohvati trenutak nakon što se odbio o njegova prsa.
»Tako sam loš?«
»Da«, rekla sam i prekrižila ruke kako bi bile mirne. »Bilo je to kao da pokušavaš jesti jabuku.«
Njegove obrve ušiljile su se kao da zna da lažem. »Hoćemo probati opet?«
»Mislim da nećemo«, rekla sam. Prstom sam pritisnula obr¬vu. »Vrijeme je da odeš.«
Bojala sam se da će me pitati kamo bi trebao ići, ali samo je dotučeno navukao trenirku i zakopčao traperice. »Vjerojatno imaš pravo.«
Premda sam vidjela da su mu stopala prilično gadno poteza¬na, nije tražio cipele i ja mu ih nisam ponudila. Gušile su mc sve one riječi koje mu nisam izogovorila, pa sam ga samo odvela dolje, do vrata na koja je ušao.
Dok smo prolazili pored vrata kuhinje, samo sam na trenutak vidjela da oklijeva i sjetila se njegovih rebara uz svoja. Dio mene znao je da bih mu trebala ponuditi nešto za jelo, ali veći dio samo je želio da što prije nestane. Zašto je bilo toliko lakše ostavljati hranu vukovima?
Vjerojatno zato sto se vukovi nisu drsko i podrugljivo smješ¬kali.
U predvorju sam zastala uz vrata i ponovno prekrižila ruke: »Moj tata ubija vukove«, rekla sam. »Samo da znaš. Možda ćeš željeti izbjegavati šumu iza kuće.«
»Imat ću to na umu kad budem u tijelu životinje koja nema sposobnost razmišljanja«, rekao je Cole. »Hvala na savjetu.«
»Živim da ugađam«, rekla sam i otvorila vrata. Susnježica, koja je koso padala iz hladne noći, prekrila mi je ruke točkicama.
Očekivala sam pokunjen izraz ili nešto drugo što bi trebalo izazvati suosjećanje, ali Cole me samo gledao s čudnim, nepokole¬bljivim osmijehom na licu. Zatim je izašao na susnježicu i povukao mi vrata iz ruku kako bi ih zatvorio za sobom.
Nakon što su se vrata zatvorila, stajala sam ondje nekoliko trenutaka i psovala sebi u bradu. Nisam znala zašto sam mu do¬pustila da me uznemiri. Zatim sam otišla u kuhinju i dohvatila prvo što sam vidjela — kruh u vrećici i vratila se na stražnja vrata.
Planirala sam što ću reći, nešto poput: Nemoj očekivati ništa više, ali kad sam otvorila vrata, više ga nije bilo.
Upalila sam svjetlo kod stražnjih vrata. Mutna žuta svjetlost raspršila se preko smrznutog dvorišta i bacala neobične odraze na tanak sloj skorene susnježice. Oko tri metra od vrata vidjela sam traperice i staru majicu kako leže u neurednoj gomili.
Dok su mi nos i uši gorjeli od hladnoće, polako sam škripala nogama po snijegu prema odjeći, zaustavivši se tek da promotrim kako izgleda. Jedan rukav trenirke stršao je kao da upire u daleku borovu šumu. Podignula sam pogled i naravno, bio je tu. Sivosmeđi vuk stajao je nekoliko metara dalje i zurio u mene Coleovim zelenim očima.
»Moj brat je umro«, rekla sam mu.
Vuk nije ni trznuo uhom, a susnježica i snijeg padali su no¬šeni vjetrom i lijepili se za njegovo krzno.
»Nisam dobra osoba«, rekla sam.
Još je bio nepomičan. Mozak mi se napregnuo od napora da povežem Coleove oči s vučjim licem.
Odmotala sam kruh i okrenula vrećicu tako da kriške padnu na do pored mojih nogu. Nije se ni pomaknuo, samo je netremice zurio ljudskim očima na životinjskom licu. »Ali ti nisam trebala reći da se loše ljubiš«, dodala sam i malo zadrhtala od hladnoće. Više nisam bila sigurna što bih rekla o poljupcu, pa sam zašutjela.
Okrenula sam se prema vratima. Prije nego što sam ušla, slo¬žila sam odjeću i preko nje okrenula prazan lonac za cvijeće koji je stajao pored vrata, da je zaštitim od vremena. Zatim sam ga ostavila u noći.
Sjećala sam se ljudskih očiju na vučjem licu. Bile su prazne, kako sam se i ja osjećala.
 
TRINAESTO POGLAVLJE
Sam
Nedostajala mi je majka.
Nisam to mogao objasniti Grace zato što je na spomen moje majke mogla vidjeti samo ružne ožiljke koje su mi roditelji ostavili na zapešćima. A to je bila istina. Sjećanja na njih kako pokušavaju ubiti maleno čudovište koje sam postao bila su u moj um tako čvrsto usađena da sam nekad mislio da će mi raspoloviti lubanju. Bile su to stare rane, tako duboke da sam u blizini kade uvijek osjećao žilete.
Ali, imao sam i druga sjećanja na majku, prikrala bi se između pukotina kad sam se najmanje nadao. Kao i toga dana, kada sam bio sklupčan preko pulta Nakrivljene police. Moje knjige ležale su tek nekoliko centimetara od praznih ruku, a oči su gledale kroz prozor u smeđu večer koja se kradom spuštala. Na usnama su mi počivale posljednje riječi koje sam pročitao. Bile su Mandeljštamove, koji je pisao o meni, premda me nije mogao poznavati:
Jer po koži svojoj ja nisam vuk*
Vani je posljednji komadić sunca zasljepljujućim jantarom laštio rubovc parkiranih auta i tekućim zlatom punio lokve na ulicama. Unutrašnjost trgovine bila je izvan
domašaja umirućeg dana, slabo osvijetljena, prazna i napola budna.
Imao sam još dvadeset minuta do zatvaranja.
Bio mi je rođendan.
Sjetio sam se kako mi je majka za rođendan pekla kolačiće. Nikada nije pekla tortu, jer smo bili samo nas troje, a ja sam jeo poput ptičice, pažljivo sam birao i vojevao kulinarske bitke. Torta bi se upljesnivila prije nego što bismo je pojeli.
Tako je majka pekla kolačiće. Sjećao sam se mirisa vanilije u glazuri, kružno i žurno nanesenoj nožem za maslac. Sam po sebi, bio bi to običan kolačić da u glazuru nije bila utaknuta svijeća. Plamičak se izvijao iz stijenja, tik ispod njega drhtala je kuglica otopljena voska, i kolačić se pretvorio u nešto blještavo, lijepo i posebno.
Još uvijek sam osjećao crkveni miris ugašene svijeće, vidio sam odraz plamena u majčinim očima, osjećao mek jastuk na kuhinjskoj stolici ispod svojih mršavih, podvijenih nogu. Čuo sam majku kako mi govori da stavim ruke u krilo i gledao kako ispred mene stavlja kolačić. Nije mi dala da držim tanjur, da ne srušim svijeću u krilo.
Moji roditelji bili su tako pažljivi sa mnom, sve do dana kada su odlučili da moram umrijeti.
U knjižari, stavio sam ruke na čelo i zurio u svijeni rub korica koji mi je ležao između laktova. Mogao sam vidjeti da naslovnica nije od jednoga papira, nego od otisnutog papira na kojem se na¬lazi zaštitni sloj, a taj se posljednji sloj odlijepio, pa se rub pravih korica umrljao, požutio i otrčao.
Pitao sam se sjećam li se doista majke kako mi je pravila ko¬lačiće, ili je to bilo nešto što je moj mozak ukrao iz tisuća knjiga koje sam pročitao. Tuđa se majka došuljala i zalijepila preko moje kako bi popunila prazninu.
Podignuo sam pogled, ali ne i glavu, i stavio zapešća s jednakim ožiljcima pred oči. Na mutnom večernjem svjetlu žile su bile vidljive ispod gotovo prozirne kože, a svijetloplave rašlje nestajale su pod nejednakim ožiljcima. U mislima sam posegnuo kako bih glatkim, neobilježenim rukama, još neonečišćenim roditeljskom ljubavlju, uzeo kolačić s tanjura. Majka mi se smiješila.
Sretan rođendan.
Sklopio sam oči.
Ne znam koliko su dugo bile sklopljene, ali kad se začulo zvono na vratima trgovine poskočio sam. Zinuo sam da kažem pridošlici kako više nismo otvoreni, ali tada se Grace okrenula i ramenom gurnula vrata iza sebe. U jednoj ruci držala je poslužavnik s pićima, u drugoj vrećicu iz Subwaya. Bilo je to kao da se u knjižari upalilo još jedno svjetlo, cijelo mjesto činilo se življim.
Bio sam odviše zapanjen da bih ustao i pomogao joj, no kad sam se toga sjetio, već je spuštala plijen na pult. Obišla je pult, zagrlila mi ramena i šapnula mi na uho: »Sretan rođendan.«
Oslobodio sam ruke iz njezina zagrljaja i obujmio je oko stru¬ka. Čvrsto sam je privinuo i naslonio lice na njezin vrat, skrivajući iznenađenje. »Kako si znala?«
»Beck mi je rekao prije nego što se preobrazio«, rekla je Grace. Zatim se nasmiješila, sve šire i šire, dok nisam osjetio kako moj izraz odražava njezin i kako nam se nosovi dodiruju. Grace se naposljetku odmaknula i pokazala prema darovima na pultu, vrlo prisno pomiješanim s mojim knjigama. »Žao mi je što nije otmje¬nije. U Mercy Fallsu doista ne postoji mjesto za romantiku, ali čak i kad bi postojalo, trenutno sam nekako švorc. Možeš li jesti?«
Kliznuo sam pored nje, otišao sam prema prednjim vratima, zaključao ih i znak OTVORENO okrenuo na drugu stranu. »Pa, vrijeme je da zatvorim. Hoćeš li da to ponesemo kući? Ili gore?«
Grace je letimično pogledala prema stubama obloženim sa¬gom boje burgundca, koje su vodile u potkrovlje, i znao sam da je odlučila. »Ti ponesi piće, sa svojim velikim mišićima«, rekla je s poprilično ironije. »A ja ću ponijeti sendviče, jer se ne mogu slomiti.«
Ugasio sam svjetla u prizmlju i pošao za njom uza stube, s kar- tonskim poslužavnikom u rukama. Dok smo se penjali u mut¬
no potkrovlje s kosim krovom, naša stopala proizvodila su svuf, svuf na debelom sagu. Svakim korakom osjećao sam kao da se uzdižemo sve više i više iznad zapamćenog rođendana u nešto bes¬krajno stvarnije.
»Što si mi kupila?«
»Rođendanski sendvič«, odgovorila je Grace. »Naravno.«
Upalio sam svjetiljku u obliku cvijeta, koja se nalazila na niskoj polici s knjigama. Pridružio sam se Grace na izlizanom dvosjedu, a osam malih žarulja bacalo je na nas nepravilan uzorak ružičastog svjetla.
Moj rođendanski sendvič bio je s goveđom pečenkom i ma¬jonezom, kao i Gracein. Raširili smo papire između nas tako da su im se rubovi preklapali, i Grace mi je užasno, bez sluha, otpjevala Happy Birthday.
»I još puno rođendana«, dodala je u posve novom tonalitetu.
»Pa, hvala«, rekao sam. Dodirnuo sam joj bradu i ona mi se nasmiješila.
Nakon što smo pojeli sendviče — ja sam svoj gotovo pojeo, a Grace je pojela samo kruh — pokazala je prema ukrasnim papi¬rima i rekla: »Zgužvaj papire, a ja ću izvaditi poklon.«
Upitno sam je pogledao, a ona je s poda uzela naprtnjaču i stavila je u krilo. »Nisi mi ništa trebala donijeti«, rekao sam. »Osjećam se blesavo što sam dobio dar.«
»Željela sam«, rekla je Grace. »Nemoj ga upropastiti zbog sramežljivosti. Rekla sam ti da se riješiš tih papira!«
Spustio sam glavu i počeo ih slagati.
»Ti i ždralovi!« Nasmijala se kad je vidjela da uredniji od dva papira za umatanje sendviča preklapam u veliku, mekanu pticu na kojoj je otisnut Subwayev logotip. »Što je to s tobom i s njima?«
»Običavao sam ih raditi kao uspomene. Kako bih zapamtio trenutak.« Mahnuo sam joj ždralom Subway, a on je zalepršao opuštenim, zgužvanim krilima. »Nikad nećeš zaboraviti odakle je došao ovaj ždral.«
Grace ga je proučavala. »Mislim da je to prilično točna pretpostavka."
»Zadatak obavljen«, nježno sam rekao i spustio ždrala na pod pored dvosjeda. Znao sam da je odugovlačila s predavanjem dara. Na pomisao da mi je nešto kupila, osjetio sam u trbuhu ču¬dan čvor. Ali, Grace se nije dala smesti.
»Sada zažmiri«, rekla je. U njezinu glasu čuo sam nešto — radosno iščekivanje. Nadu. Nijemo sam se pomolio: Molim te, neka mi se dar svidi, što god bio. Pokušao sam zamisliti izraz lica koji bi pristajao uz savršeno oduševljenje, kako bih bio spreman bez obzira na to što mi je kupila.
Čuo sam kako povlači patentni zatvarač na naprtnjači i osje¬tio kako se jastuci na dvosjedu miču, od njezina premještanja.
»Sjećaš li se kad smo tu bili prvi put?« pitala je, a ja sam samo sjedio, gotovo sam u mraku mojih sklopljenih očiju.
To nije bilo pitanje koje je zahtijevalo odgovor, pa sam se samo nasmiješio.
»Sjećaš li se kako si mi rekao da zažmirim i pročitao mi Rilkeovu pjesmu?« Gracein glas bio je bliži, osjetio sam kako je koljenom dodirnula moje. »Tada sam te toliko voljela. Same Rothe!«
Drhtaj mi je zategnuo kožu, grlo mi se stisnulo. Znao sam da me voli, ali to gotovo nikad nije govorila. Samo to moglo je biti njezin dar. U krilu su mi bili otvoreni dlanovi, osjetio sam kako je nešto stavila u njih. Ruku mi je preklopila drugom.
Papir.
»Mislim da nikad neću moći biti romantična poput tebe«, rekla je. »Znaš da mi to baš ne ide. Ali...« neobično se nasmijala samoj sebi, tako dražesno da sam se gotovo zaboravio i otvorio oči kako bih joj vidio lice. »Ne mogu više čekati. Otvori oči.«
Otvorio sam ih. U rukama sam našao složen komad papira za ispis. Tiskani tekst providio se s druge strane, ali nisam mogao vidjeti o čemu je riječ.
Grace je jedva mogla mirno sjediti. Njezino iščekivanje bi¬-
lo jc teško podnošljivo zato što nisam znao jesam li ga dostojan.
"Otvori."
Pokušao sam se sjetiti izraza sreće. Podignute obrve, širok osmijeh, stisnute oči.
Rastvorio sam papir.
I posve zaboravio kako mi je lice trebalo izgledati. Samo sam ondje sjedio i zurio u riječi na papiru, ali nisam im doista vjerovao. Nije to bio najveći od svih darova, premda je Grace zacijelo bilo teško do njega doći. Bilo je to čudesno, jer to sam bio ja, odluka koju nisam imao hrabrosti zapisati. Bilo je to nešto što je govorilo da me poznaje. Nešto zbog čega su riječi volim te bile istinite.
Bila je to faktura. Za pet sati snimanja u glazbenom studiju.
Pogledao sam Grace i vidio da se njezino iščekivanje preto¬pilo u nešto posve drugo. U samodopadnost. U posvemašnju i totalnu samodopadnost, pa što god da se od svoje volje pokazalo na mojem licu, sigurno me odavalo.
»Grace«, rekao sam glasom dubljim nego što sam namje¬ravao.
Njezin mali samodopadni osmijeh prijetio je da će prasnuti u veći. Nepotrebno je pitala: »Sviđa li ti se?«
»Ja...«
Poštedjela me toga da nastavim rečenicu. »U Duluthu je. Zakazala sam ga za naš zajednički slobodan dan. Pomislila sam da bi mogao pjevati svoje pjesme i... ne znam. Napraviti što god želiš ondje napraviti.«
»Demo snimku«, nježno sam rekao. Dar je značio više nego što je znala... ili je možda shvaćala što je sve značio. Bilo je to više od kimanja glavom u znak podrške da poduzmem nešto sa svojom glazbom. Bilo je to priznanje da bih trebao krenuti dalje. Da će i za mene doći sljedeći tjedan, sljedeći mjesec i sljedeća godina. Snimanje u studiju govorilo je o planiranju posve nove budućno¬sti. Snimanje u studiju govorilo je da ću, i kad mi oni kojima ću dati snimku kažu Javit ćemo vam se za mjesec dana, još uvijek biti čovjek.
"Bože, koliko te volim, Grace", rekao sam. S fakturom u rukama, čvrsto sam je grlio oko vrata. Spustio sam usne na njezinu
glavu i opet je snažno zagrlio. Spustio sam papir pored Subway ždrala.
»Hoćeš li i od toga napraviti ždrala?« pitala je, zatim je sklopila oči kako bih je opet poljubio.
Ali nisam. Samo sam joj sklanjao kosu od lica kako bih je mogao gledati sklopljenih očiju. Podsjetila me na anđele na grobo¬vima, zatvorenih očiju, podignutih glava i sklopljenih ruku.
»Opet si vruća«, rekao sam. »Dobro si?«
Grace nije otvorila oči, pustila me da joj dodirujem rubove lica, kao da joj još uvijek odmičem kosu s njega. Činilo mi se da su mi prsti hladni na njezinoj toploj koži. Rekla je: »Mmm hmm.«
Pa sam nastavio prstima draškati njezinu kožu. Pomislio sam da joj kažem što mislim, na primjer: Lijepa si ili Ti si moj anđeo, ali takve riječi značile su više meni nego Grace. Za nju to su bile izjave za jednokratnu upotrebu, nešto zbog čega bi se na trenutak nasmijala, ali nakon toga su nestajale... odviše sladunjave da bi bile istinite. Moje ruke na njezinim obrazima, usne na njezinim usnama, to je za Grace imalo vrijednost. Kratki pokreti koji su značili da je volim.
Kad sam se nagnuo kako bih je poljubio, osjetio sam dalek trag onog slatkog, orašastog mirisa vuka kojeg je našla, tako ne¬znatan da sam ga možda izmislio. Ali, sama pomisao na to bila je dovoljna da me smete.
»Hajdemo kući«, rekao sam.
»Ovo je tvoja kuća«, rekla je Grace s nestašnim osmijehom. »Ne možeš me prevariti.«
Ali, ustao sam i povukao je za obje ruke, za sobom.
»Želio bih doći kući prije tvojih roditelja«, rekao sam. »Po¬čeli su se vrlo rano vraćati kući.«
»Pobjegnimo«, vedro je rekla Grace i sagnula se kako bi skupila ostatke sendviča i pića. Pridržao sam torbu kako bi sve ubacila unutra i vidio da je sačuvala ždrala od papira za umatanje sendviča. Zatim i vidio da je sačuvala ždrala od papira za umatanje sendviča. Zatim smo sišli stubama.
Držeći se za ruke vratili smo se u sada mračnu trgovinu i izaš¬li na stražnja vrata, gdje je bila parkirana Graceina bijela Mazda. Kad je sjela na vozačko mjesto, prislonio sam dlan uz nos i poku¬šao osjetiti dašak mirisa od maločas. Nisam ga osjetio, ali vuk u meni nije mogao odbaciti sjećanje na njega u prijašnjem poljupcu.
Bilo je to kao da mi dubok glas šapće na stranom jeziku i diše tajnom koju ne razumijem.

ČETRNAESTO POGLAVLJE
Sam
Nešto me probudilo.
Okružen mutnom, poznatom tamom Graceine sobe, nisam bio siguran što je to bilo. Vani se ništa nije čulo, a ostatak kuće ležao je polusvjesnoj tišini noći. I Grace je bila tiha, otkotrljala se od mene. Zagrlio sam je i pritisnuo nos na njezin vrat, koji je mirisao na sapun. Meke plave dlake na njezinu vratu škakljale su mi nosnice. Odma¬knuo sam lice od njih, a Grace je uzdahnula u snu i čvršće se sklupčala uz moje tijelo. I ja sam trebao spavati, rano ujutro imao sam u trgovini inventuru, ali nešto u mojoj podsvijesti pjevušilo je nelagod¬nim oprezom. Tako sam ležao uz nju, bili smo priljubljeni kao dvije žlice u ladici, dok njezina koža nije postala neugodno vruća.
Odmaknuo sam se nekoliko centimetara, ali ruku sam ostavio na njezinu boku. Kad ništa drugo nije pomoglo, obično bi me uspavalo lagano pomicanje njezinih rebara gore-dolje pod dlanom. Ali ne i te noći.
Te noći nisam se mogao prestati sjećati kako sam se osjećao neposredno prije promjene. Kako mi je hladnoća gmizala kožom i ostavljala iza sebe naježenu kožu. Želudac se okretao, okretao, okretao, dok se odmatala bolna mučnina. Bol se sporo rasprskavala uz kralježnicu, slijedeći sjećanje na drugi oblik. Misli su mi izmicale, zdrobljene i preustrojene kako bi stale u zimsku lubanju.
San mi je bježao. Bio mi je izvan dohvata. Nagoni su me neumoljivo boli i poticali na budnost. Tama se tiskala uz oči dok je vuk u meni pjevao da nešto nije u redu.
Vani su vukovi počeli zavijati.

Grace

Bila sam vrela. Plahte su se zalijepile za moje vlažne listove, u kutu usana osjetila sam okus znoja. Dok su vukovi zavijali, koža mi je bridjela od vrućine, a stotine iglica bole lice i ruke. Sve me boljelo:, neugodna težina pokrivača na meni, Samova hladna ruka na mo-jem boku, zavijanje prodornih vučjih urlika vani, sjećanje na Samove prste kojima je pritiskao sljepoočnice, oblik moje kože na tijelu.
Spavala sam, sanjala sam. Ili sam bila budna i izlazila iz sna. Nisam mogla procijeniti.
U mislima gledala sam sve ljude koje sam ikad vidjela da se pretvaraju u vukove: Sama, žalosnog i u velikoj patnji. Becka, snaž¬nog i suzdržanog, Jacka, divljeg i mučnog, Oliviju, spretnu i brzu. Gledali su me iz šume, nisam im pripadala, nisam se mijenjala.
Jezik mi se zalijepio za usta poput brusnog papira. Željela sam podignuti lice s vlažnog jastuka, ali učinilo mi se kao da to iziskuje previše truda. Nemirno sam čekala san, ali oči su me pre¬više boljele da bih ih sklopila.
Da nisam bila izliječena, pitala sam se kako bi izgledala moja pretvorba. Kakav bih vuk bila. Pogledala sam ruke i zamislila da su tamnosive, isprugane bijelim i crnim. Na ramenima osjećala sam težinu krznenog ovratnika, u trbuhu navalu mučnine.
U jednom blistavom trenutku nisam osjećala ništa osim hlad¬nog zraka moje sobe na koži, nisam čula ništa osim Samova disanja pored mene. Zatim su vukovi ponovno počeli zavijati i moje je tijelo zadrhtalo od istodobno novog i nekako poznatog osjećaja.
Preobrazit ću se.
Davio me vuk koji je rastao u meni, gurao se uz moj trbuh grebao s unutarnje strane kože, i pokušavao je zguliti.
Željela sam to, ali mišići su škripali i pekli me.
Pucala sam od boli.
Nisam imala glasa.
Gorjela sam.
Skočila sam s kreveta otresajući kožu sa sebe.

Sam

Trgnuo sam se iz sna, podboden Graceinim vriskom. Imala je tem¬peraturu od tisuću milijuna stupnjeva, bila mi je dovoljno blizu da me spali, ali toliko daleko da je ne mogu dosegnuti.
»Grace!« šapnuo sam. »Jesi li budna?«
Plahte su skliznule s mojeg tijela kad se okrenula i ponovno vrisnula. U nejasnoj svjetlosti mogao sam joj vidjeti samo rame, posegnuo sam i rukom obujmio njezinu nadlakticu. Znoj se cije¬dio s nje, koža joj je drhtala pod mojom rukom, neujednačenim, nepoznatim trepetom.
»Grace, probudi se! Jesi li dobro?« Srce mi je lupalo tako glasno da sam mislio da je neću čuti, čak ako mi odgovori.
Pod mojim dodirom naglo se smirila i zatim, unezvijerenog pogleda i drhtavog tijela koje je hlapjelo, sunula uvis. Nisam je mogao prepoznati.
»Grace, odgovori mi«, šapnuo sam, premda mi se šaptanje činilo besmislenim poslije vriska od maločas.
Grace je s čuđenjem zurila u ruke. Stavio sam nadlanicu na njezino čelo. Bila je strahovito vrela, vrelija nego što sam mislio da je to moguće. Spustio sam dlanove na obje strane njezina vrata, a ona je zadrhtala kao da su od leda.
»Mislim da si bolesna«, rekao sam dok mi se želudac okre¬tao. »Imaš visoku temperaturu.«
Raširila je prste i proučavala drhtave ruke. »Sanjala sam — sanjala sam da sam se preobrazila. Mislila sam da sam...«
Odjednom je strahovito jauknula i sklupčala se dalje od me¬ne, rukama čvrsto obujmivši trbuh.
Nisam znao što učiniti.
»Što nije u redu?« pitao sam. Nisam očekivao odgovor, a nisam ga ni dobio. »Donijet ću ti ibuprofen, ili nešto slično. Je li u kupaonici?«
Samo je cviljela. To me užasnulo.
Nagnuo sam se kako bih joj vidio lice, i tada sam osjetio miris.
Vonjala je na vuka.
Vuk, vuk, vuk.
Od Grace.
Miris vuka.
To nije bilo moguće. To sam morao biti ja. Molio sam se da sam to ja.
Okrenuo sam lice u svoje rame i udahnuo. Ruku kojom sam joj upravo dodirnuo čelo stavio sam ispred nosa.
Vuk.
Srce mi je stalo.
Zatim su se otvorila vrata i preplavilo nas je svjetlo iz hodnika.
»Grace?« Bio je to glas njezina oca. Upalio je svjetlo u sobi i ugledao me kako sjedim pored nje. »Same?«


PETNAESTO POGLAVLJE
Grace



Nisam vidjela kad je tata ušao u sobu. Shvatila da je tu tek kad .. sam iz velike daljine, kao kroz vodu, čula njegov glas.
»Što se tu događa?«
Na bol koja mi je palila tijelo, Samov glas djelovao je poput glazbe u pozadini. Zagrlila sam jastuk i zagledala se u zid. Vidjela sam Samovu raširenu sjenu i očevu oštriju, bližu svjetlima u hod¬niku. Gledala sam kako se kreću naprijed-natrag, stvaraju jedan velik oblik, zatim opet dva.
»Grace. Grace Brisbane«, očev glas ponovno je postao gla¬sniji. »Nemoj se pretvarati da nisam tu.«
»Gospodine Brisbane«, počeo je Sam.
»Nemoj ti meni gospodine Brisbane«, prasnuo je tata. »Ne mogu vjerovati da mi možeš pogledati u oči, kad si nam iza le¬đa...«
Nisam se željela micati jer mi je sa svakim pokretom nutrina brže gorjela, ali nisam mu mogla dopustiti da tako govori. Otko¬trljala sam se prema njima, lecnuvši se na trnovitu bol koja mi je probadala trbuh. »Tata. Ne. Nemoj tako govoriti Samu. Ne znaš.«
»Nemoj misliti da nisam bijesan na tebe!« rekao je tata. "Iznevjerila si nas do kraja."
»Molim vas«, rekao je Sam. Vidjela sam ga kako stoji pored kreveta u donjem dijelu trenirke i majici i prstima povlači bijele tragove po rukama. »Znam da se ljutite na mene, možete se i dalje ljutiti na mene, ne krivim vas zbog toga, ali nešto nije u redu s Grace.«
»Što se tu zbiva?« bio je to sada mamin glas. Zatim je neo¬bičnim tonom punim razočaranja, koji će, znala sam, dotući Sama, rekla: »Same? Ne mogu vjerovati.«
»Molim vas, gđo Brisbane«, rekao je Sam, premda mu je mama već rekla da je zove Amy, što je obično i činio. »Grace je doista, doista vruća. Ona...«
»Samo se makni od kreveta. Gdje ti je auto?« tatin glas ponovno je pao u pozadinu, a ja sam zurila u stropni ventilator i zamišljala kako se uključuje i suši mi znoj s čela.
Ispred mene pojavilo se mamino lice. Osjetila sam kako mi slavlja ruku na čelo. »Dušo, doista mi se čini da imaš temperaturu. Čuli smo te kako vičeš.«
»Moj trbuh«, promrmljala sam, pazeći da usta ne otvorim previše, da ono što je bilo u meni ne izgmiže van.
#Pokušat ću naći toplomjer", nestala mi je iz vidokruga. Čua sam tatin i Samov glas, govorili su i govorili. Nisam znala o čemu su uopće mogli razgovarati. Opet se pojavila mama: »Grace, pokušaj sjesti.«
Kriknula sam dok sam sjedala, kandže su mi grebale nutrinu. Mama mi je dodala čašu s vodom i zurila u toplomjer.
Porcd vrata moje sobe, Sam je poskočio kad je čaša iz moje mlitave ruke kliznula i s muklim i dalekim zvukom pala na pod. Mama se zagledala u čašu, zatim u mene.
Moji prsti, još uvijek u obliku kruga, držali su nevidljivu čašu. Prošaptaia sam: »Mama, mislim da sam stvarno bolesna.«
"Sad je dosta«, rekao je tata. »Same, uzmi kaput. Vodim te do tvojeg aura. Amy, izmjeri joj temperaturu. Vraćam se za nekoliko minuta. Imat ću sa sobom mobitel.
Okrenula sam oči prema Samu i protrnula sam od njegova izraza. Rekao je: »Molim vas, nemojte od mene tražiti da je ova¬kvu ostavim.« Dah mi se malo ubrzao.
»Ne molim te«, rekao je tata. »Naređujem ti. Ako želiš da ti ikad više bude dopušteno vidjeti moju kćer, smjesta ćeš izaći iz moje kuće, zato što ti to naređujem.«
Sam je rukama protrljao kosu, zatim ih je sastavio iza glave i sklopio oči. Svi smo na trenutak zadržali dah i čekali da vidimo što će učiniti. Napetost je bila tako jasno ispisana na njegovu tijelu da se provala činila neizbježnom.
Otvorio je oči i kad je progovorio, gotovo mu nisam prepo¬znala glas: »Nemojte — nemojte to ni izreći. Nemojte mi time prijetiti. Idem. Ali nemojte...« zatim nije mogao više ništa reći. Vidjela sam ga kako guta i mislim da sam izgovorila njegovo ime, ali već je išao hodnikom, a tata za njim.
Trenutak potom mislim da sam čula kako motor tatina auta oživljava, ali bio je to mamin auto i ja sam bila u njemu i osjećala se kao da me vrućica živu proždire. Dok smo se vozile, kroz krovni prozor zvijezde su plivale na hladnom noćnom nebu. Osjetila sam se malom, osamljenom i boljelo me. Same, Same, Same, Same, gdje si?
»Dušo«, rekla je mama s vozačkog mjesta. »Sam nije tu.« Progutala sam suze i gledala zvijezde kako se vrte i nestaju iz vida.
ŠESNAESTO POGLAVLJE
Sam
Te noći kad je Grace otišla u bolnicu, ponovno sam obratio
pažnju na vukove.
Bila je to noć puna malih slučajnosti koje su se sudarile i stvorile nešto veće. Da se Grace te noći nije razboljela, da su nje¬zini roditelji bili vani do kasno kao i obično, da nas nisu otkrili, da se nisam vratio u Beckovu kuću, da Isabel nije čula Colea ispred stražnjih vrata, da nije meni predala Colea, da Cole nije bio u jednakom omjeru narkić, gad i genij — kako bi život izgledao?
Rilke je rekao: Verweilung, auch am Verstrautesten nicht, ist uns gegeben — Nije nam dopušteno ostati, čak ni s onim najprisnijim.
Mojoj ruci već je nedostajala težina Graceine.
Nakon te večeri, ništa više nije bilo isto. Ništa.
Nakon što sam s Graceinim ocem ušao u auto, odvezao me do zakrčene uličice iza knjižare gdje je bio parkiran moj Volkswa¬gen. Vozio je pažljivo kako ne bi ogrebao retrovizore na kante sa smećem, koje su se nalazile s obje strane. Stao je točno iza mojeg auta, njegovo nijemo lice bilo je osvijetljeno treperavim gradskim svjetlom koje je visjelo s drugog kata knjižare. I ja sam bio nijem, usta su mi bila zapečaćena otrovnim ljepilom krivnje i ljutnje. Sje¬dili smo ondje, kad je po vjetrobranu odjednom zagrebao brisač, od čega smo se obojica trznuli. Slučajno je uključio brisače kad je dao znak kako bi ušao u uličicu. Pustio je da brisač jedanput prijeđe po već čistom staklu prije nego što se, činilo se, sjetio da ga ugasi.
Ne gledajući me, naposljetku mi je rekao: »Grace je uvijek bila uzorna. Tijekom sedamnaest godina nikad nije upala u nevolju u školi. Nikad nije probala drogu ili alkohol. Odlična je učenica. Uvijek je bila uzorna.«
Ništa nisam rekao.
Nastavio je: »Sve do sada. Ne treba nam netko tko će je po¬kvariti. Ne poznajem te, Samuele, ali svoju kćer poznajem. I znam da je ovo tvoje djelo. Ne prijetim ti, ali neću ti dopustiti da mi uništiš kćer. Prije nego što je opet vidiš, mislim da moraš ozbiljno razmisliti o svojim prioritetima.«
Na trenutak sam u mislima iskušavao riječi, ali sve čega sam se sjetio bilo je odviše žučljivo ili odviše iskreno da bih mogao izgovoriti. Pa sam sa svime zatvorenim u sebi samo izašao u ledenu noć.
Prije nego što je krenuo i izašao iz uličice na praznu cestu, pričekao je da se uvjeri kako sam upalio auto. Ruku preklopljenih u krilu sjedio sam u Volkswagenu i zurio u stražnja vrata knjižare. Činilo mi se da su prošli dani otkad smo Grace i ja bili ondje, ja u euforiji zbog fakture za snimanje u studiju, ona u euforiji zbog moje reakcije i zadovoljstva što je znala što mi treba. Ali, na nje¬zinu licu nisam više mogao zamisliti samodopadnost. Jedino čega sam se mogao sjetiti bilo je njezino lice iznad plahti, iskrivljeno od boli i užareno, s vučjim zadahom.
To je samo vrućica.
To sam si govorio dok sam se vozio prema Beckovoj kući. Prednja svjetla na mojem autu bila su jedino svjetlo u mrkloj noći, koje je treperilo i prelamalo se preko crnih debala s obiju strana ceste. Ponavljao sam to iznova i iznova, premda mi je nutrina šaptala da nije tako, a ruke me boljele od želje da naglo okrenu upravljač
i odvezu me do kuće Brisbaneovih.
Na pola puta do Becka izvadio sam mobitel i nazvao Grace. Čim sam to učinio, znao sam da je zamisao loša, ali nisam se mo¬gao oduprijeti.
Nastala je stanka, zatim sam umjesto nje, čuo glas njezina oca.
»Javio sam se samo kako bih ti rekao da više ne zoveš«, re¬kao je. »Samuele, ozbiljno, ako znaš što je za tebe dobro, večeras ćeš je pustiti na miru. Ne želim razgovarati s tobom večeras. Ne želim da Grace razgovara s tobom. Samo...«
»Želim znati kako je«, razmišljao sam o tome da dodam molim vas, ali nisam se mogao prisiliti izgovoriti te riječi.
Nastala je stanka, kao da je slušao nekoga. Zatim je rekao:
" To je samo vrućica. Nemoj više zvati. Doista se trudim ne reći ti nešto zbog čega će mi poslije biti žao.« Tada sam zbilja čuo nečiji glas u pozadini — Gracein ili Graceine majke — zatim se veza prekinula.
Bio sam papirni brod koji je lutao golemom oceanskom noći.
Nisam želio ići Beckovoj kući, ali nisam imao kamo. Nisam imao nikoga kome bih mogao otići. Bio sam čovjek, ali bez Grace nisam imao ništa osim automobila, knjižare i kuće s bezbroj pra¬znih soba.
Tako sam se odvezao Beckovoj kući i parkirao auto na pra¬znom kolnom prilazu. Trebao sam prestati razmišljati o njoj kao o Beckovoj. Nekoć davno, kad je Beck još bio čovjek, a meni je vuk krao zime, ljeti sam radio u knjižari. Došao bih kući navečer dok je još bilo danjeg svjetla, zato što ljeti noći nikad nije bilo. Izašao bih iz Beckova auta u buku ljudskog smijeha i mirisa roštilja koji je dopirao iz stražnjeg dvorišta. Bilo mi je čudno izaći u nepomičnu noć dok mi je hladnoća štipala kožu i znati da su svi ti glasovi iz moje prošlosti sada zarobljeni u šumi. Svi osim mojega.
Grace.
Kad sam ušao u kuću, upalio sam svjetlo u kuhinji i osvijetlio fotografije koje su bile prikvačene posvuda po ormarićima. Zatim sam upalio svjetlo u hodniku. U mislima sam čuo Becka kako govori malom sedmogodišnjem meni. »Zašto pališ sva svjetla po kući? Šalješ li znakove vanzemaljcima?«
I tako sam nastavio prolaziti kroz kuću, paliti sva svjetla i u svakoj pojedinoj sobi otkrivati uspomene. Kupaonica, u kojoj sam se gotovo pretvorio u vuka brzo nakon što sam upoznao Grace. Dnevna soba, u kojoj smo Paul i ja improvizirali na gitarama. Nje¬gov stari Fender još uvijek je bio naslonjen na okvir kamina. Soba za goste u prizemlju, gdje je Dereck boravio s djevojkom iz grada prije nego što se Beck zbog toga izgalamio na njega. Upalio sam svjetla na podrumskom stubištu i dolje u knjižnici, zatim sam se vratio gore i upalio svjetlo u Beckovoj radnoj sobi, što sam pro¬pustio učiniti. Zastao sam u dnevnoj sobi kako bih uključio skupi stereo koji je Ulrik kupio kad sam imao deset godina kako bih mogao »slušati Jethro Tull onako kako treba«.
Pritisnuo sam prekidač na podnoj svjetiljci gore, u Becko¬voj sobi, gdje gotovo nikad nije spavao, radije je na krevet slagao knjige i novine. Umjesto ondje, često bi zaspao u naslonjaču u podrumu, s otvorenom knjigom na prsima. Shelbyna soba oživjela je pod mutnom žutom stropnom rasvjetom, netaknuta, kao da se u njoj nije ni živjelo, bez osobnih stvari, osim njezina starog raču¬nala. Na trenutak sam bio u napasti da razbijem zaslon samo zato što sam želio nešto udariti, a ako je to netko zasluživao, bila je to Shelby. Ali, bez nje tu da tome napokon svjedoči, činilo mi se da mi razbijanje neće pričiniti zadovoljstvo. Ulrikova soba izgledala je kao da je zamrznuta u vremenu. Preko kreveta, pored složenih traperica bila je prebačena jakna, a na noćnom ormariću nalazila se prazna šalica. Sljedeća je bila Paulova soba. Na toaletnom stolu držao je staklenku u kojoj su se nalazila dva zuba, jedan je bio njegov, a drugi je pripadao mrtvom bijelom psu.
Svoju sobu ostavio sam za kraj. Na nitima koje su visjele sa stropa lebdjela su sjećanja. Složene na hrpu i nakošene prema stolu, knjige su oblagale zidove. Soba je imala ustajao miris nekorištenja, dječak koji je tu odrastao nije u njoj mnogo boravio.
Sad ću ja tu boraviti, Bit ću jedina osoba koja će se motati po toj kući, čekatii i nadatii se dolasku ostatka obitelji.
Ali, prije nego što sam u mračnoj sobi ispružio ruku prema prekidaču za svjetlo na zidu, vani sam čuo zvuk automobilskog motora.
Više nisam bio sam.
»Zar pokušavaš spustiti zrakoplove?« pitala me Isabel. Dok je stajala posred dnevne sobe odjevena u svileni donji dio pidžame i proštepanu bijelu jaknu s krznenim ovratnikom, nije izgledala stvarno. Nikad prije nisam je vidio bez šminke, izgledala je mnogo mlade. »Kuća se vidi s kilometar i pol daljine. Mora da si upalio sva svjetla.«
Nisam odgovorio. Još uvijek sam pokušavao shvatiti kako je Isabel završila tu u četiri sata ujutro i u društvu mladića kojeg sam posljednji put vidio kad se posred kuhinje pretvorio u vuka. Stajao je ondje u otrcanom gornjem dijelu trenirke i trapericama koje su na njemu visjele kao da su tuđe. Bosa stopala bila su zabrinjavajuće prošarana, a prste je zakvačio za džepove kao da mu ne smeta što su užasne boje i otekli. Kako je gledao Isabel i kako se ona doista trudila ne gledati njega, činilo se, premda je bilo nemoguće, da su imali nešto.
»Imaš ozebline«, rekao sam tipu, zato što to nije bilo nešto što je zahtijevalo previše razmišljanja. »Moraš zagrijati prste, inače ćeš poslije biti vrlo nesretan. Isabel, morala si to znati.«
»Nisam idiot«, rekla je Isabel. »Ali, da su ga moji roditelji uhvatili u kući bio bi mrtav, pa bi bio još nesretniji. Zaključila sam da je bolje riskirati da usred noći zamijete da nema mojeg auta, za što nije bilo previše izgleda.« Ako je Isabel primijetila kako sam progutao, nije zbog toga zastala. »Usput, ovo je Sam. Onaj Sam.« Trebao mi je trenutak da shvatim kako se obraćala umišljenom tipu s ozeblinama.
Onaj Sam. Pitao sam se što mu je rekla o meni. Pogledao sam ga. Ponovno me žacnulo njegovo lice, tako poznato. Nije mi bilo stvarno poznato, kao kad nekog osobno upoznaš, više je to bilo kao kad upoznaš osobu koja nalikuje na glumca čijeg se imena ne možeš sjetiti.
»Dakle, sad si ti glavni?« rekao je s osmijehom koji mi je izgledao ciničan. »Ja sam Cole.«
Glavni. Tako je, zar ne?
»Jesi li vidio još kojeg vuka da se preobrazio?« pitao sam.
Slegnuo je ramenima: »Mislio sam da je odviše hladno da se ja promijenim.«
Njegovi prsti groteskne boje toliko su me uznemirivali da sam se maknuo od njega i Isabel i otišao u kuhinju po bočicu ibuprofena. Bacio sam je prema Isabel koja me iznenadila uhva¬tivši je. »To je zato što si nedavno ugrizen. Hoću reći, prošle godine. Promjena još ne ovisi toliko o temperaturi. Bit će... ne¬predvidljivo.«
»Nepredvidljivo«, ponovio je Cole.
Same, ne, molim te, ne opet, prestani — trepnuo sam i majčin je glas nestao, vratio se u prošlost, kamo je pripadao.
»Za koga je to? Za njega?« Isabel je podignula bočicu s pilu¬lama i trznula bradom prema Coleu. Opet sam vidio onaj bljesak nečega između njih.
»Da. Kad ugrije prste, pakleno će boljeti«, rekao sam. »Od toga će bol biti podnošljivija. Kupaonica je ondje.«
Isabel

Cole je uzeo ibuprofene od mene, ali znala sam da ih neće popiti. Je li to bilo zato što je bio čvrsti mačo tip, ili iz vjerskih razloga,
ili nešto treće, nisam znala. Ali, kad je otišao u kupaonicu u prize¬mlju, čula sam kako je upalio svjetlo i spustio bočicu, a da je nije otvorio. Zatim sam čula vodu u kadi. Sam je okrenuo glavu od mene s čudnim izrazom gađenja na licu. Bilo mi je jasno da mu se Cole nije svidio.
»Dakle, Romule«, rekla sam, a Sam se okrenuo. Žute oči bile su razrogačene. »što si ni sam? Mislila sam da se Grace može samu kirurški odvojili od tebe." Nakon što sam posljednjih sat vremena provela s Coleom, čije je lice pokazivalo samo osjećaje koje je želio da vidim, bilo mi je neobično koliko se bol na Samovu licu nije mogla sakriti. I guste tamne obrve pokazivale su jad. Pomislila sam da se posvađao s Grace.
»Njezini roditelji su me istjerali«, rekao je Sam i na trenutak se nasmiješio, kao što to čine ljudi kad nešto i nije smiješno, ali to ne žele reći, a ne znaju što bi drugo. »Grace se, ah, razboljela, i oni su nas, ah, zatekli zajedno i izbacili me.«
» Večeras?«
Kimnuo je, vrlo skršeno i iskreno, a ja ga nisam mogla pogle¬dati. »Da, došao sam malo prije tebe.«
Mahniti sjaj svih svjetala u kući odjednom mi se činio znakovitijim. Nisam bila sigurna divim li mu se zato što je imao tako teške i strastvene osjećaje, ili ga prezirem zato što je imao toliko osjećaja da ih je morao izbaciti kroz svaki prozor kuće. Nisam znala kako sam se osjećala.
»Ali, hmm...« rekao je Sam i u te dvije riječi čula sam kako se pribrao, poput konja koji podvlači noge poda se prije nego što ustane. »Pa, pričaj mi o Coleu. Kako si završila s njim?«
Oštro sam ga pogledala dok nisam shvatila da misli: Kako si tu završila s njim? »Duga je to priča, vučji mladiću«, rekla sam i srušila se na trosjed. »Nisam mogla spavati i čula sam ga ispred kuće. Bilo je prilično očito da se neće opet preobraziti. Nisam željela da ga moji roditelji nadu i polude i to je sve.«
Samova usta učinila su nešto što nisam mogla protumačiti. »To je jako lijepo od tebe.«
Slabašno sam se nasmiješila. »Događa se.«
»Doista?« pitao je Sam. »Mislim da bi većina ljudi ostavila gola neznanca vani.«
»Nisam željela stati na hrpu njegovih prstiju kad sutra bu¬dem išla prema autu«, rekla sam. Osjećala sam da Sam čeka da još nešto kažem, kao da je nekako pogodio da smo se već drugi put sreli i da sam prvi put s Coleom izmijenila slinu. Iskoristila sam temu Coleovih prstiju kako bih preusmjerila razgovor: »Kad već govorimo o tome, pitam se kako se snalazi ondje.« Pogledala sam niz hodnik, prema kupaonici.
Sam je oklijevao. Iz nekog razloga, sjetila sam se da jedino u kupaonici svjetlo nije bilo upaljeno. Sam je naposljetku rekao: »Zašto ne pokucaš na vrata i ne doznaš? Idem gore, pripremiti mu sobu. Samo... trebam minutu da razmislim.«
»Dobro... kako god.«
Kimnuo je i čim se okrenuo kako bi otišao na kat, uhvatila sam kratak bljesak osjećaja na njegovu licu zbog čega sam pomisli¬la da možda nije poput otvorene knjige kako sam mislila. Poželjela sam ga zaustaviti i zamoliti ga da popuni praznine u našem razgo¬voru i da mi objasni kako se Grace razboljela, zašto ne gori svjetlo u kupaonici i što će sad, ali bilo je kasno, i u svakom slučaju, još nisam bila takva djevojka.

Cole

Najgora bol već je prošla, ležao sam u vodi, ruke su mi plutale po površini i zamišljao sam da u kadi tonem u san, kad sam čuo kucanje na vratima.
Isabelin glas slijedio je kucanje, tako silno da je nekoliko cen¬timetara odškrinulo vrata. »Jesi li se utopio?«
»Da«, rekao sam.
»Mogu li ući?« Ali, nije čekala da odgovorim, ušla je i sjela na zahod pored kade. Zbog paperjaste kapuljače obrubljene krznom izgledala je kao da ima grbu. Kosa na njezinu obrazu bila je nepravilno odrezana. Izgledala je kao reklama za nešto. Za toalete. Jakne. Antidepresive. Što god bilo, kupio bih. Pogledala me.
»Gol sam«, rekao sam.
»I ja«, rekla je Isabel. »Ispod odjeće.«
Nasmiješio sam se. Morao sam odati priznanje kad je bilo zasluženo.


Hoće li ti otpasti stopala? pitala je.
Zbog veličine kade morao sam podignuti i ispraviti nogu kako bih pogledao prste. Bili su malo crveni, ali mogao sam ih micati i osjećati, osim malog prsta, koji uglavnom nisam osjećao. »Mislim da danas neće.«
»Hoćeš li zauvijek ostati tu?«
»Vjerojatno«, uronio sam ramena još dublje u vodu kako bih pokazao predanost toj namjeri. Okrznuo sam je pogledom. »Želiš mi se pridružiti?«
Značajno je podignula obrvu. »Prilično je skučeno ondje.«
Sklopio sam oči s još jednom osmijehom. »Opa.« Skloplje¬nih očiju osjećao sam se kao da plutam, nevidljiv i topao. Trebali bi izmisliti drogu s takvim učincima. »Nedostaje mi moj Mustang«, rekao sam uglavnom zato što je to bila izjava na koju će reagirati.
»Ležanje u kadi bez odjeće podsjetilo te na tvoj auto?«
»Imao je super grijanje. Doista si se ondje mogao pakleno skuhati«, rekao sam. Bilo je mnogo lakše razgovarati s njom sklo¬pljenih očiju. Nije bilo toliko sukoba. »Da sam ga barem večeras imao.«
„ Gdje je?“
„Kod kuće.“
Čuo sam kako je skinula jaknu, koja je zašuškala na pultu u kupaonici. Školjka je zaškripala kad je ponovno sjela: »Gdje ti je kuća?«
»U New Yorku.«
»Gradu?«
»Državi.« Razmišljao sam o Mustangu. Crnom, blistavom, friziranog motora, koji je stajao u garaži mojih roditelja zato što nikad nisam bio kod kuće da bih ga vozio. Bilo je to prvo što sam si kupio kad je stigao prvi veliki ček, ali bio sam odviše često na turnejama da bih ga vozio, što je bila ironija stoljeća.
»Mislila sam da si iz Kanade.«
»Bio sam ondje na«, naglo sam zaštitio prije nego što sam rekao turneja. Previše mi se sviđala anonimnost, » na godišnjem odmoru.« Otvorio sam oči i na njoj vidio tvrdoću, kao da je čula laž. Počeo sam shvaćati da joj malošto promiče.
»Kakav godišnji«, odgovorila je. »Sigurno je bio grozan kad si odabrao ovo.« Sad je gledala tragove ožiljaka na mojim rukama, ali ne kako sam očekivao. Ne osuđujući. Više gladno. Zbog toga, i činjenice da je ispod jakne nosila tanku majicu bez rukava, bilo mi je teško usredotočiti se.
»Da«, složio sam se. »Što je s tobom? Kako znaš za vuko¬ve?«
Na trenutak, Isabeline oči nešto su odale, ali toliko kratko da nisam mogao reći što. Zbog toga i njezina lica, mladog i nježnog bez šminke, bilo mi je žao što sam pitao.
Zatim sam se zapitao zašto sam se uopće trudio osjećati loše zbog djevojke koju sam jedva poznavao.
»Samova cura mi je prijateljica«, rekla je Isabel. Dovoljno sam često lagao ili barem govorio djelomične istine, da bih znao kako to zvuči. Ali, nije me prozvala zbog moje djelomične laži, pa sam uzvratio uslugu.
»Da. Sam«, ponovio sam. »Pričaj mi o njemu!«
»Već sam ti rekla da je Becku poput sina i da u njegovoj odsutnosti preuzima njegov posao. Što još želiš znati? Nisam mu djevojka.« Ali, u njezinu glasu čuo sam divljenje, sviđao joj se. Nisam još znao što da mislim o njemu.
Rekao sam nešto što me kopkalo otkad sam ga upoznao: »Hladno je. A on je čovjek.«
»Da, pa?«
»Pa, Beck me naveo da povjerujem kako je to nešto prilično teško ostvarljivo, ako ne i nemoguće.«
Isabel kao da je razmišljala o nečemu. U očima sam joj vidio malu, nijemu borbu. Naposljetku je slegnula ramenima i rekla: »Izliječen je. Izazvao si je vrućicu i to ga je izliječilo.« To je bio neki trag. O isabel. Kad je govorila, nešto u njezinu glasu nije bi¬lo posve kako treba, ali nisam bio siguran kako se to uklapalo u sveukupnu sliku.
»Mislio sam da je Beck želio da se mi novi brinemo o čo¬poru, zato što nije ostalo mnogo onih koji će se još dugo vraćati u ljude«, rekao sam. »Istini za volju, laknulo mi je. Nisam želio odgovornost. Želio sam kliznuti u tamu vučjeg krzna na toliko dugo koliko je moguće.«
»Zašto ih jednostavno nije sve izliječio?«
»Nije znao da je Sam izliječen. Da je znao, ne bi stvorio nove vukove. A lijek ne vrijedi za svakoga.« Sada je Isabelin glas bio posve tvrd i ja sam nekako osjetio da više nisam dio razgovora koji sam započeo.
»Baš dobro što ne želim biti izliječen«, vedro sam rekao.
Pogledala me i prijezirno rekla: »Baš dobro.«
Odjednom sam osjetio kao da sam na neki način gotov. Kao da je kraj i ona će moći vidjeti istinu o meni bez obzira na to što rekao, zato što joj je to bio posao. Moći će vidjeti što sam kad se makne NARKOTIKA. Bio sam samo Cole St Clair, a unutra nije bilo baš ničega.
Unutra sam osjetio poznatu prazninu, kao da mi duša trune.
Želio sam drogu. Trebao sam iglu koju bih uronio u kožu ili tabletu koju bih rastopio pod jezikom.
Ne. Trebao sam opet biti vuk.
»Zar se ne bojiš?« odjednom je pitala Isabel i ja sam otvorio oči. Nisam znao da sam ih zatvorio. Gorljivo me gledala.
»Čega?«
»Da ćeš izgubiti sebe?«
Rekao sam joj istinu: »Tome se nadam.«

Isabel

Na to nisam imala što reći. Nisam očekivala da će sa mnom biti iskren. Nisam znala što dalje, jer nisam bila spremna uzvratiti uslugu.
Iz vode je podignuo ruku s koje je kapalo, jagodicc su bile malo naborane.
»Želiš li vidjeti jesu li mi prsti u redu?« pitao je.
Nešto se u mojem trbuhu preokrenulo kad sam uzela njegovu mokru ruku i prstima prešla od dlana do vrhova prstiju. Oči su mu bile napola sklopljene, a kad sam završila, povukao je ruku i sjeo, a voda oko njega šljapnula je i zaljuljala se. Naslonio se ruka¬ma na rub kade i približio lice mojem. Znala sam da ćemo se opet poljubiti i znala sam da ne bismo smjeli, jer je već bio na samom dnu, a i ja sam ondje gotovo bila, ali nisam se mogla oduprijeti. Žudjela sam za njim.
Njegova usta imala su okus vuka i soli. Stavio mi je ruke na vrat i povukao me bliže, a mlaka voda otkotrljala se niz moju klju¬čnu kost u majicu, između grudi.
»Au«, rekao mi je u usta i ja sam se odmaknula. Ali, nije se doimao odviše zabrinuto dok je gledao u rame, gdje sam mu noktima probila kožu. Još uvijek sam osjećala žudnju od poljupca, a taj put barem, činilo mi se da je i on osjeća. Kad je spustio još uvijek malo vlažnu ruku niz moj vrat na prsnu kost i stao tik do ruba moje majice, u pritisku njegovih jagodica osjetila sam zelju.
»Što ćemo sad?« pitala sam.
»Naći krevet«, rekao je.
»Neću spavati s tobom.« Euforija od njegova poljupca po¬čela je blijedjeti, bilo je to kao da sam ga ponovno prvi put srela. Zašto sam mu dopustila da me dodirne? Što nije u redu sa mnom? Ustala sam, uzela kaput s pulta i obukla ga. Odjednom sam se strahovito uplašila da će Sam znati da smo se poljubili.
»Opet imam osjećaj da se loše ljubim«, rekao je Cole.
»Moram kući«, rekla sam mu. »Sutra... danas imam školu. Moram biti kod kuće prije nego što moj tata ode na posao.«
»Kao da se doista loše ljubim.«
»Samo mi zahvali na tome što imaš prste na rukama i nogama«,
ruku sam stavila na kvaku. »I neka na tome ostane.«
Cole me trebao gledati kao da sam luda, ali samo me gledao. Kao da nije shvaćao da ga odbijam.
" Hvala na prstima na rukama i nogama."
Zatvorila sam vrata kupaonice iza sebe i napustila kuću, a da nisam prije toga našla Sama. Tek na pola puta do kuće sjetila sam se što mi je Cole rekao, da se nada kako će izgubiti sebe. Osjećala sam se bolje kad sam o njemu razmišljala kao o slomljenu čovjeku.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE
Cole
Probudio sam se kao čovjek, premda su plahte bile zgužvane i mirisale su na vuka.
Nakon što je prethodne noći Isabel otišla, Sam me poveo pored hrpe posteljine koja je očito bila upravo skinuta s kreveta i smjestio me u spavaću sobu u prizemlju. Cijela soba bila je toliko žuta, izgledala je kao da je sunce povratilo po zidovima i poslije toga obrisalo usta toaletnim stolićem i zastorima. Ali, u sredini sobe nalazio se svježe namješten krevet, a samo to je bilo važno.
»Laku noć«, rekao je Sam hladnim, ali ne i neprijateljskim glasom.
Nisam odgovorio. Već sam bio ispod pokrivača, mrtav za svijet i sanjao o ni o čemu.
Sada sam, trepćući na kasno jutarnjem suncu, ostavio ne- pospremljen krevet i otapkao u dnevnu sobu, koja je na danjem svjetlu izgledala posve drukčije. Zbog sunca koje se ulijevalo kroz staklenu stijenu iza mene, sve crveno i karirano bilo je blistavo. Izgledala je ugodno. Nimalo poput ukočene gotske savršenosti Isabelinc kuće.
U kuhinji, fotografije su bile zakvačene posvuda po ormari- ćima, bila je to zbrka samoljepive vrpce, igala i nasmiješenih lica. Između desetak lica odmah sam našao Beckovo i Samovo, koje je, kako je na slikama odrastalo, izgledalo kao isprekidana video projekcija. Isabel nije bilo.
Lica su uglavnom bila sretna, nasmiješena i ugodna, kao da su od čudnoga života uzeli ono najbolje. Bile su to fotografije s roštilja, veslanja u kanuima i zajedničkog sviranja na gitarama, ali bilo je prilično očito da se sve događalo u kući ili u neposrednoj blizini Mercy Fallsa. Kao da su ormarići s fotografijama imali dvije poruke: Mi smo obitelj i Ti si zatočenik.
Izabrao si to — podsjetio sam se. Istini za volju, nisam previše razmišljao o vremenu koje sam provodio kad nisam bio vuk. Ni o čemu nisam previše razmišljao.
»Kako su ti prsti?«
Mišići su mi se na trenutak napeli, prije nego što sam prepo¬znao Samov glas. Okrenuo sam se prema njemu i našao ga kako stoji u širokom kuhinjskom dovratku sa šalicom čaja u ruci, a svjetlo iz pozadine stvaralo je aureolu oko njegovih ramena. Oči su mu bile zasjenjene koliko zbog manjka sna toliko i zbog neod¬lučnosti u vezi sa mnom.
Bio je to neobičan i iznenađujuće oslobađajući osjećaj, znati nekoga tko te nije procjenjivao po izgledu.
Kako bih mu odgovorio na pitanje, podignuo sam ruke po¬red glave i zamigoljio prstima. Ta je gesta imala nemaran prizvuk, što mi nije bila prvotna namjera.
Samove uznemirujuće žute oči — nikad se nisam naviknuo na njih — nastavile su me gledati i boriti se sa sobom. Naposljetku je bezličnim tonom rekao: »Ima pahuljica, jaja i mlijeka.«
Podignuo sam obrvu.
Samova ramena već su se pognula kada se počeo povlačiti u hodnik, ali zaustavila ga je moja podignuta obrva. Na trenutak je sklopio oči, zatim ih je opet otvorio: »Ok, imam pitanje.« Spu¬stio je šalicu na otok između nas i prekrižio ruke: »Zašto si tu?«
Zbog ratobornog tona postao mi je malo simpatičniji. To je neutraliziralo glupu obješenu kosu i tužne žute oči koje su se činile lažnima. Bilo je dobro imati dokaz da tip ima kralježnicu.
»Kako bih bio vuk«, drsko sam rekao. »Što, slučajno nije razlog zašto si ti tu, ako su glasine točne.«
Samov pogled poletio je prema fotografijama iza mene, na mnogima je bio on, zatim se vratio na mene. »Nije važno zašto sam tu. Ovo je moj dom.«
»To i je jasno«, odgovorio sam. Mogao sam mu pomoći, ali nisam vidio zašto bih.
Sam je kratko razmišljao. Mogao sam vidjeti kako razmatra ko¬liko truda želi uložiti u razgovor. »Gledaj. Obično nisam gad. Ali, teško mi je razumjeti zašto bi netko izabrao ovakav život. Ako mi to možeš objasniti, mogli bismo biti bliže tome da se razumijemo.«
Ispružio sam ruke, kao da mu dajem nešto. Kad sam to činio na koncertima, publika bi podivljala, jer to je značilo da ću pjevati nešto novo. Victor bi shvatio aluziju i nasmijao bi se. Sam nije znao kontekst, samo mi je gledao ruke dok nisam rekao: »Kako bih počeo iznova, Ringo. Iz istog razloga zašto je to učinio tvoj čovjek Beck.«
Samov izraz lica postao je posve bezizražajan. »Ali, ti si to izabrao. Svjesno.«
Beck je očito Samu ispričao drukčiju priču. Pitao sam se koja je istinita. Nisam namjeravao ulaziti u duge rasprave sa Samom, a on me gledao kao da očekuje da skinem masku Djeda Božićnjaka. »Da, jesam. Shvati to kako želiš. Mogu li sada dobiti doručak?«
Sam je odmahnuo glavom, ne Ijutito, nego kao da otresa ko¬marce iz glave. Pogledao je na sat. »Da. Kako hoćeš. Moram na posao.« Prošao je pored mene ne pogledavši me u oči, zatim je stao. Vratio se u kuhinju i zabilježio nešto na papirić koji je potom zalijepio za vrata hladnjaka. »Tu je moj mobilni i moj broj na poslu. Ako me budeš trebao, nazovi.«
Očito ga je ubijalo biti ljubazan prema meni, ali bio je. Zbog naviknute uljudnosti? Dužnosti? Što je bio razlog? Nisam bio lju¬bitelj ljubaznih ljudi.
Sae jc ponovno krenuo prema izlazu, ali opet je, zveckajući ključevima, stao na dovratku. "Vjerojatno ćeš se opet preobraziti."
Kad sunce zađe, ili ako si predugo vani. Pa, pokušaj ostati u blizini, OK? Tako te nitko neće vidjeti dok se preobražavaš.«
Slabašno sam mu se nasmiješio. »Naravno.«
Sam je izgledao kao da će još nešto reći, ali samo je s dva prsta pritisnuo sljepoočnice i nakrivio lice. Taj pokret rekao mi je sve što Sam nije. Imao je mnogo problema, a ja sam bio samo jedan od njih.
Uživao sam ne biti slavan, više nego što sam očekivao.

Isabel

Grace u ponedjeljak nije došla u školu i ja sam se za ručkom sakri¬la u ženski toalet i nazvala je. Dobila sam njezinu mamu. Barem sam bila prilično sigurna da je to bila njezina majka.
»Halo?« Glas koji se javio očito nije bio Gracein.
»Ah, halo?« pokušala sam ne zvučati odviše neugodno, u slu¬čaju da joj je to doista mama. »Trebala bih Grace.« Dobro, nisam mogla posve izbaciti neprijateljstvo iz glasa. No, dajte, molim vas!
Glas s druge strane bio je prijateljski. »Tko je to?«
»Tko je to'i«
Naposljetku sam čula Gracein glas: »Mama! Daj mi to!« Čula sam šuškanje, zatim je Grace rekla: »Oprosti zbog ovoga. Kažnjena sam i to očito znači da se moji telefonski pozivi nadgle¬daju, i to bez mojeg pristanka.«
Bila sam doista pod dubokim dojmom. Sveta Grace kažnje¬na? »Što si učinila?«
S njezine strane veze čulo se lupanje. Nije to bio baš tresak, ali zatvorila je vrata mnogo prkosnije nego što bih to očekivala od Grace. Rekla je: »Uhvatili su me u krevetu sa Samom.«
Moje lice u zrcalu nasuprot izgledalo je iznenađeno, obrve su se povukle do kose, a zbog crnog tuša oko očiju bile su još krupnije i okruglije nego što su doista bile. »Ovo je zanimljivo! Seksali ste se?»
»Ne, ne. Samo je spavao u mojem krevetu. Totalno su pre¬tjerali.«
»Ah, naravno da jesu«, rekla sam. »Inače roditelji nemaju ništa protiv da im kći dijeli krevet s dečkom. Znam da bi se to mojim roditeljima doista svidjelo. Zato ti nisu dali da dođeš u školu? To mi se čini...«
»Ne, to je zato što sam bila u bolnici«, rekla je Grace. »Imam temperaturu i oni su opet pretjerali i odveli me u bolnicu umjesto da mi daju ibuprofen. Mislim da su samo trebali dobar razlog da me odvedu što dalje od Sama. U svakom slučaju, trajalo je cijelu vječnost, kao i uvijek u bolnicama, pa sam došla kući jako kasno. Zapravo, tek sam se sad probudila.«
Iz nekog razloga odmah sam se sjetila Grace kako gleda pro¬fesora Granta i moli da je ispriča zbog glavobolje. »Što ti je? Što su rekli liječnici?«
»Viroza ili nešto slično. Bila je to samo vrućica«, rekla je Grace tako brzo da sam jedva stigla pitati. Zvučala je kao da ne vjeruje svojim riječima.
Vrata zahoda iza mene malo su se otvorila i ja sam čula: »Isabel,
znam da si tu.« Bila je to moja profesorica McKay. Predavala mi je engleski. »Ako nastaviš izbjegavati ručak, morat ću obavije- stiti tvoje roditelje. Samo ti kažem. Sat počinje za deset minuta.«
Vrata su se opet zatvorila.
Grace je rekla: »Zar opet ne jedeš?«
Rekla sam: »Zar te trenutno ne bi trebali više brinuti tvoji problemi?«

Cole

Nakon što je Sam otišao na »posao«, što god to bilo, ulio sam mlijeko u čašu i odšetao natrag u dnevnu sobu kako bih prekopao ladice. Moje iskustvo govorilo mi je da je prekapanje po ladicama i naprtnjačama bio sjajan način da nekog uopznate. Stolići u dnevnoj sobi nudili su samo daljinske upravljače i kontrolnu ploču za PlayStation, pa sam otišao u radnu sobu, pored koje sam prolazio kad sam išao u svoju sobu.
Tu je ulov bio bolji. Stol je bio pretrpan papirima, a računalo nije bilo zaštićeno lozinkom. Soba kao da je bila stvorena za pre¬traživanje, smještena u kutu kuće, s prozorima na dva visoka zida. Dva prozora gledala su na ulicu, pa ću doista biti upozoren ako se Sam vrati. Spustio sam čašu s mlijekom pored podloška za miš (netko je flomasterom iščrčkao podložak, u što je bila uključena i skica djevojke vrlo velikih grudi u školskoj odori) i raskomotio se na stolici. Radna soba bila je poput ostatka kuće, ugodna, muška i topla.
Na stolu su se nalazili računi, svi naslovljeni na Becka i ozna¬čeni PLAĆENO TRAJNIM NALOGOM. Računi me nisu zanimali. Pored tipkovnice stajao je smeđ kožni rokovnik. Rokovnici me također nisu zanimali. Zato sam otvorio ladicu. Hrpa softverskih programa, uglavnom za korisne stvari, ali i za pregršt igara. Tako¬đer me nije zanimalo. Otvorio sam donju ladicu i bio nagrađen vrtlogom prašine, kojom ljudi skrivaju svoje najveće tajne. Zatim sam našao smeđu omotnicu na kojoj je pisalo SAM. TO me nekamo vodilo. Izvadio sam prvi list papira. Dokumenti o posvojenju.
Tu smo.
Istresao sam sadržaj omotnice na stol i rukom izvukao manje papire koji su ostali unutra. Rodni list Samuela Kerra Rotha, go¬vorio je da je oko godinu dana mlađi od mene. Fotografija Sama, kvrgavog i malog, ali s istom obješenom tamnom kosom i očima teških vjeđa koje sam primijetio prošle noći. Izraz na njegovu licu bio je nedokučiv. Čudovišne vučje žute oči privukle su mi pažnju prošle noći, ali kad sam približio sliku, vidio sam da je i kao mali imao iste žute šarenice. Dakle, to nisu bile kontaktne leće u boji. Zbog toga sam prema njemu postao prijateljskije raspoložen. Spu¬stio sam fotografiju. Ispod se nalazio snop požutjelih novinskih izrezaka. Pogledom sam preletio članke.
Gregory i Annette Roth, par iz Dulutha, u ponedjeljak su optuženi za pokušaj ubojstva svojeg sedmogodišnjeg sina.Vlasti su dječaka (čije ime nije objavljeno zbog zakite identiteta) smjestile pod skrbništvo države. 0 njegovoj sud¬bini bit će odlučeno nakon završetka suđenja Rothovima. Rothovi su navodno stavili sina u kadu i žiletom mu prerezali zapešća. Ubrzo nakon toga čina, Annette Roth prvom je susjedu priznala što je učinila, rekavši da je sinu trebalo odviše dugo da umre. Ona i Gregory Roth rekli su policiji da im je sin bio opsjednut vragom.
U grlu sam osjetio čvrstu i odvratnu kuglu, koja nije htjela nestati kad sam progutao. Bilo mi je teško ne misliti na Victorova mlađeg brata, koji je sada imao osam godina. Vratio sam se na fotografiju Sama kako drži Becka za ruku i još ga jedanput po¬gledao. Njegove napola sklopljene oči prazno su zurile nekamo iza fotoaparata. Dok je držao ruku u Beckovoj, zapešće mu je bilo okrenuto tako da se na slici jasno vidjela svježa, smeđecrvena porezotina.
Tihi glas u mojoj glavi rekao je: A ti sebe žališ
Gurnuo sam fotografiju i novinske izreske u omotnicu, tako da ih više ne gledam, i pogledao u svežanj dokumenata koji su se nalazili ispod. Bili su to dokumenti o skrbništvu u kojima je Sam određen vlasnikom svih dobara, uključujući kuću, tekući i štedni račun, a oba su bila na Beckovo i Samovo ime.
Bile su to prilično ozbiljne stvari. Pitao sam se zna li Sam da je praktički vlasnik kuće. Ispod dokumenata nalazio se još jedan rokovnik, crn. Dok sam ga prelistavao vidio sam bilješke s datumi¬ma napisane vještim, udesno ukošenim rukopisom ljevoruke osobe. Okrenuo sam prvu stranicu; Ako ovo čitaš, ili sam ja zauvijek vuk, ili si ti Ulrik, koji neka ostavi moje stvari, dovraga.
Trgnuo sam se kad je zazvonio telefon.
Gledao sam kako dvaput zvoni, zatim sam se javio. Rekao sam: »Da.«
"Je li to Cole?"
Odjednom sam se neobjašnjivo obradovao: "Ovisi. Je li to moja majka?"
Isabelin glas preko telefona bio je oštar: »Nisam znala da je imaš. Zna li Sam da se sada javljaš na telefon?«
»Jesi li njega trebala?«
Stanka.
»Je li to tvoj broj na zaslonu?«
»Da«, rekla je Isabel. »Ali, nemoj me zvati. Što radiš? Još uvijek si ti?«
»Trenutno. Prekapam po Beckovim stvarima«, rekao sam i vratio u ladicu omotnicu na kojoj je pisalo Sam, zajedno s njezi¬nim sadržajem.
»Šališ se?« rekla je Isabel. Odgovorila je na svoje pitanje: »Ne, ne šališ se.« Još jedna stanka. »Što si našao?«
»Dođi i vidi.«
»U školi sam.«
»I razgovaraš na telefon?«
Isabel je razmišljala. »U zahodu sam i pokušavam se moti¬virati za sljedeći sat. Reci mi što si našao. Obradovat će me nepo¬šteno stečeno znanje.«
»Dokumente o Samovu posvojenju. I izreske iz novina o to¬me kako su ga roditelji pokušali ubiti. Također sam našao jako loš crtež žene u učeničkoj odori. Definitivno ga vrijedi vidjeti.«
»Zašto razgovaraš sa mnom?«
Mislio sam da znam na što misli, ali sam rekao: »Zato što si me nazvala?«
»Je li to zato što želiš spavati sa mnom? Ali ja neću spavati s tobom. Nemam ništa protiv tebe. Ali, neću. Čuvam se i tako to. Pa, ako je to razlog zašto razgovaraš sa mnom, možeš odmah spustiti slušalicu.«
Nisam spustio slušalicu. Ali, nisam bio siguran jesam li joj odgovorio na pitanje.
»Jesi li još tu?«
»Tu sam. «
»Hoćeš li mi ipak odgovoriti na pitanje?«
Gurao sam praznu čašu s mlijekom amo-tamo.
»Samo želim razgovarati s nekim«, rekao sam. »Sviđa mi se pričati s tobom. Nemam bolji odgovor.«
»Ono što smo radili oba puta kad smo se vidjeli ne može se baš smatrati razgovorom«, rekla je.
»Razgovarali smo«, ustrajao sam. »Pričao sam ti o Mustan¬gu. To je bio prilično dubok i osoban razgovor o nečemu što mi je priraslo srcu.«
»O tvom autu«, Isabel nije zvučala kao da sam je uvjerio. Zašutjela je, zatim je rekla: »Želiš razgovarati? Dobro. Govori. Reci mi nešto što nikome prije nisi rekao.«
Trenutak sam razmišljao. »Kornjače imaju drugi najveći mo¬zak od svih životinja na planetu.«
Isabel je trebala sekunda da to obradi: »Ne, nemaju.«
»Znam. Zato to nikom prije nisam rekao.«
S druge strane čuo se zvuk, kao da se suzdržava od smijeha ili kao da ima napadaj astme.
»Reci mi nešto što nikom prije nisi rekao.«
»Ako to učinim, hoćeš li i ti učiniti isto?«
Zvučala je sumnjičavo: »Da.«
Dodirivao sam rub djevojke u školskoj odori, nacrtane flo¬masterom na podlošku, i razmišljao. Razgovarati na telefon bilo je kao da razgovaraš sklopljenih očiju. Činilo me hrabrijim i iskreni¬jim, zašto što je bilo kao da govorim sa samim sobom. Zato sam uvijek nove pjesme pjevao sklopljenih očiju. Nisam želio znati što publika misli o njima prije nego što bih završio. Naposljetku sam rekao: »Cijeli život pokušavam ne biti poput oca. Ne zato što je tako grozan, nego zato što je tako fascinantan. Sve što činim, bilo što, nije ni blizu.«
Isabel jc šutjela. Možda je čekala da kažem još nešto. " Što radi tvoj tata?"
''Želim čuti to što nikom prije nisi rekla."
»Ne, ti moraš biti prvi. Ti si želio razgovarati. To znači da kad nešto kažeš, ja odgovorim, zatim ti opet nešto kažeš. To je jedno od najsjajnijih dostignuća ljudske vrste. Zove se razgovor.«
Zbog tog razgovora počeo sam žaliti. »On je znanstvenik.«
»Nuklearni fizičar?«
»Ludi znanstvenik«, rekao sam. »Vrlo dobar. Ali, ovaj bi razgovor trebali nastaviti nekom drugom prilikom. Na primjer, nakon što krepam. Mogu li sada čuti tebe?«
Isabel je dovoljno glasno udahnula da je čujem preko telefo¬na. »Moj brat je umro.«
Riječi su mi zvučale poznato. Kao da sam ih prije čuo, u nje¬zinu glasu, premda se nisam mogao sjetiti kada. Nakon što sam prestao o tome razmišljati, rekao sam: »To si već nekom rekla.«
»Nikom prije nisam rekla da sam ja za to kriva, zato što su svi mislili da je mrtav prije nego što je doista umro«, rekla je Isabel.
»To nema smisla.«
»Ništa više nema smisla. Na primjer, zašto razgovaram s to¬bom? Zašto ti to sve govorim kad te nije briga?«
Barem sam na to pitanje znao odgovor. »Ali, baš zato mi go¬voriš.« Znao sam da je to istina. Da smo imali priliku ispovjediti se nekome kome je doista stalo, nijedno od nas sigurno ne bi ni zucnulo. Dijeliti otkrivenja lakše je kad nije važno.
Šutjela je. U pozadini sam čuo visoke djevojačke glasove, razgovore koji su tekli, ali riječi se nisu razabirale, nakon čega je uslijedio šum vode, zatim opet tišina. »Dobro«, rekla je.
»Dobro, što?«
»Dobro, možda me možeš nazvati. Ponekad. Sad imaš moj broj.«
Nisam imao vremena reći bok prije nego što je spustila slušalicu.


OSAMNAESTO POGLAVLJE
Sam
Nisam znao gdje mi je djevojka, baterija u telefonu potrošila se, živio sam u kući s možda poludjelim novim vukodlakom za kojeg sam nekako sumnjao da je sklon samoubojstvu ili ubojstvu, a ja sam bio kilometrima udaljen od svega toga i brojao hrptove knjiga. Negdje daleko, moj svijet polako je izlazio iz orbite, a ja sam bio obasjan lijepim, svakodnevnim suncem i u žutu bilježnicu na kojoj je pisalo INVENTAR pisao Tajni život pčela..
»Danas bismo trebali dobiti dobre stvari«, rekla je Karyn, vlasnica trgovine, dolazeći iz stražnje prostorije. Glas joj je pret¬hodio. »Kad dođe dostavljač. Izvoli.«
Okrenuo sam se i vidio da mi pruža čašu od stiropora.
»Čemu to?« pitao sam.
»Za dobro vladanje. Zeleni čaj. Je li to u redu?«
Kimnuo sam s odobravanjem. Karyn sam oduvijek volio, od trenutka kad sam je upoznao. Bila je u pedesetima, imala je krat¬ku, nejednako ošišanu kosu koja je posve posijedjela, ali njezino lice, naročito oči, bilo je mladoliko ispod još uvijek tamnih obrva. Skrivala je željezno srce iza ugodnog, snažnog osmijeha, tako da sam na njezinoj vanjštini vidio njezine najbolje dijelove. Volio sam misliti da me zaposlila zato što smo bili isti.
"Hvala", rekao sam i otpio gutljaj. Osjetio sam kako mi vruća tekućina putuje niz grlo i u želudac, što me podsjetilo da još nisam jeo. Previše sam se naviknuo na jutarnje žitarice s Grace. Nagnuo sam bilježnicu prema Karyn kako bi mogla vidjeti moj napredak.
»Lijepo. Jesi li našao nešto dobro?«
Pokazao sam na hrpu zametnutih knjiga koje su stajale na podu iza mene.
»To je divno.« Skinula je poklopac sa svoje čaše s kavom i nakrivila lice kad je otpuhnula paru s vrha. Pogledala me. »Jesi li uzbuđen zbog nedjelje?«

Nisam znao o čemu govori i to mi se vidjelo na licu. Čekao sam da mi mozak da odgovor, a kad nije, ponovio sam: »Nedje¬lja?«
»Studio?« rekla je. »S Grace?«
»Ti znaš za to?«
Ne spustivši kavu, Karyn je nespretno podignula pola hrpe zametnutih knjiga i rekla: »Grace me nazvala kako bi bila sigurna da taj dan ne radiš.«
Naravno. Grace ne bi za mene dogovorila sastanak da se prije toga ne pobrine da sve unaprijed bude uređeno. Negdje u trbuhu osjetio sam probadanje, očajničko stezanje od čežnje za njom. »Ne znam vrijedi li još.« Oklijevao sam kad je Karyn podignula obrvu očekujući da još nešto kažem. Tada sam joj rekao pojedinosti koje prethodne noći nisam rekao Isabel, zato što je Karyn marila, a Isabel nije. »Njezini roditelji zatekli u me u njezinoj sobi nakon redarstvenog sata«, osjetio sam kako mi se obrazi žare. »Razbo¬ljela se, kriknula je, zbog čega su došli vidjeti što joj je, pa su me izbacili. Ne znam kako je. Ne znam ni hoće li mi dopustiti da je opet vidim.«
Karyn nije odmah odgovorila, što je bila jedna od stvari koje su mi se u vezi s njom sviđale. Nije mehanički ispljunula Sve će biti u redu dok nije bila sigurna da je to pravi odgovor. »Same, zašto mi nisi rekao da dan.is ne možeš doći na posao? Dala bih ti slobodan dan.«
Bespomoćno sam rekao: »Inventura.«
»Inventura je mogla čekati. Popisujemo stvari zato što je ožu¬jak, a jako je hladno i nitko nam ne dolazi«, rekla je Karyn. Još je nekoliko minuta razmišljala, pijuckala je kavu i usput nabirala nos. »Prvo, neće ti zabraniti da je opet vidiš. Praktički ste punoljetni, osim toga, trebali bi znati da Grace ne može naći boljega od tebe. Drugo, vjerojatno ima samo gripu. Što joj je bilo?«
»Vrućica«, rekao sam iznenađen svojim tihim glasom.
Karyn me pozorno gledala: »Znam da si zabrinut, ali mnogi imaju vrućicu. Same.«
Tiho sam rekao: »Ja sam imao meningitis. Bakterijski me¬ningitis.«
Do tada to nisam rekao naglas, a kad sam to učinio, bila je to gotovo katarza, kao da su moji strahovi, kada sam priznao da se bojim kako bi Graceina vrućica mogla biti opasnija od obične prehlade, postali savladiviji.
»Koliko davno?«
Zaokružio sam posljednji praznik. »Oko Božića.«
»Ah, to više ne može biti zarazno«, rekla je. »Mislim da meningitis nije bolest koju možeš dobiti mjesecima poslije. Kako se danas osjeća?«
»Jutros sam dobio njezinu glasovnu poštu«, rekao sam po¬kušavajući ne zvučati previše samosažaljivo. »Sinoć su se doista naljutili. Mislim da su joj uzeli mobitel.«
Karyn je napravila grimasu. »Preboljet će to. Pokušaj to gle¬dati s njihovog stajališta.«
Još uvijek se premještala amo-tamo kako knjige ne bi pale, pa sam spustio svoj zeleni čaj i uzeo ih od nje. »Pokušao sam. U tome je problem.« Prišao sam odjeljku s biografijama kako bih ondje stavio zametnutu biografiju princeze Diane. »Da sam na njihovu mjestu, bio bih bijesan. Misle da sam neki gad koji se uspješno probio do gaćica njihove kćeri, i koji će ubrzo otići iz njezina života."
Nasmijala se: "Oprosti. Znam da tebi nije smiješno."
Neprijaznije nego što sam namjeravao, rekao sam: »Jednog dana, kad se vjenčamo, bit će mi doista smiješno što ću ih morati viđati jedino za Božić.«
»Znaš da većina mladića ne govori na takav način«, rekla je Karyn. Uzela je popis knjiga, otišla iza pulta i spustila kavu pored blagajne. »Znaš li kako sam navela Drewa da me zaprosi? Elektrošoker, malo alkohola i televizijska emisija Kupnja za dom.« Gledala me dok se nisam nasmiješio njezinoj dosjetki. »Što o sve¬mu tome misli Geoffrey?«
Trebalo mi je zbilja dugo da shvatim kako govori o Becku. Nisam se mogao sjetiti kad sam posljednji put čuo njegovo ime. Odmah potom shvatio sam da ću morati lagati. »Još ne zna. Nije u gradu.« Izgovorio sam to previše brzo, žurio sam kako bih što prije završio s laganjem. Okrenuo sam se prema polici kako mi ne bi mogla vidjeti lice.
»Ah, tako je. Zaboravila sam na njegove klijente u Floridi«, rekla je Karyn, a ja sam trepnuo prema polici ispred sebe, izne¬nađen Beckovom lukavštinom. »Same, zimi ću imati knjižaru na Floridi. Mislim da je to Geoffrey dobro smislio. Minnesota u ožujku nije dobra zamisao.«
Nisam imao pojma kakvu je priču Beck ispričao Karyn kako bi je uvjerio da je zimi na Floridi, ali ja sam bio prilično zadivljen, jer Karyn mi se nije činila kao lakovjerna osoba. Ali, naravno da joj je nešto ispričao, dovoljno je vremena tu proveo, isprva kao kupac, a poslije, kad sam tu našao svoj prvi posao, a prije nego što sam dobio vozačku dozvolu, kao moj vozač. Karyn je morala zamijetiti njegovu odsutnost zimi. Još više me zadivila lakoća s kojom je izgovorila njegovo ime. Poznavala ga je dovoljno dobro da Geoffrey prirodno izađe kroz njezina usta, ali ne toliko da zna kako su ga svi koji su ga voljeli zvali prezimenom.
Shvatio sam da je nastala duga stanka i da me Karyn još uvi¬jek promatrala.
"Je li često dolazio?« pitao sam. »Bez mene?"
Iza pulta, Karyn je kimnula; "Prilično često. Donio je mnogo biografija. "Zastala je, razmišljala je o tome. Jednom mi je
rekla da ljude možeš psihoanalizirati na temelju knjiga koje su pročitali. Pitao sam se što je Karyn o Becku rekla njegova ljubav prema biografijama kojima su bile ispunjene mnoge police u kući. Karyn je nastavila: »Sjećam se posljednjeg što je kupio, zato što nije bila biografija, zbog čega sam se iznenadila. Bio je to rokov¬nik.«
Namrštio sam se. Nisam se sjećao da sam ga vidio.
»S odjeljcima u kojima se mogu pisati komentari i dnevnik«, Karyn je zastala. »Rekao je da će ondje zapisivati misli za onda kada se više neće sjećati kako je to misliti.«
Zbog suza koje su mi iznenada zapekle oči morao sam se okrenuti prema policama. Pokušao sam se usredotočiti na naslove pred sobom i potisnuti osjećaje. Dodirnuo sam prstom hrbat, a rijeci su se zamucivale, pa razbistrivale, zamućivale, pa razbistrivale.
»Zar nešto nije u redu s njim. Same?« pitala je Karyn.
Spustio sam pogled na pod, na drvene daske koje su se malo svijale ondje gdje su se spajale s podnožjem polica. Osjećao sam se kao da sam opasno izgubio nadzor nad sobom, kao da mi riječi naviru, spremne sve otkriti. Zato nisam ništa rekao. Nisam razmi-šljao o praznim sobama u Beckovoj kući, u kojima je odzvanjalo. Nisam razmišljao o tome kako sada ja donosim mlijeko i konzervi¬ranu hranu i obnavljam zalihe u kolibi. Nisam razmišljao o Becku, zarobljenom u vučjem tijelu, kako me gleda iz šume, a više se ne sjeća i ne razmišlja ljudskim mislima. Nisam razmišljao o tome kako toga ljeta neću imati što — koga — čekati.
Zurio sam u malen crni čvor u podnim daskama pored sto¬pala. Bio je to osamljen, taman oblik posred zlatnog drveta.
Želio sam Grace.
»Oprosti«, rekla je Karyn. »Nisam namjeravala — nisam željela gurati nos.«
Bilo mi je žao što joj je bilo nelagodno. »Znam da to nisi htjela. I nisi to učinila. Samo...« prstima sam pritisnuo čelo, epi- centar sablasne glavobolje. "Bolestan je. Smrtno." Riječi su izlazile polako, bio je to bolan spoj istine i laži.
»Oh, Same. Žao mi je. Je li u kući?«
Nisam se okrenuo, samo sam odmahnuo glavom.
»Zato te tako muči Graceina vrućica«, pretpostavila je Karyn.
Sklopio sam oči. U mraku mi se vrtjelo, kao da ne znam gdje je tlo. Bio sam rastrgan između želje da govorim i želje da sakrijem svoje strahove, da nad njima imam nadzor tako što će ostati osob¬ni. Riječi su izašle prije nego što sam mogao razmisliti: »Ne mogu ih oboje izgubiti. Znam... znam koliko sam jak... Toliko nisam.«
Karyn je uzdahnula: »Same, okreni se.«
Nevoljno sam se okrenuo i vidio kako podiže bilježnicu s popisom knjiga. Olovkom je pokazala slova SR napisana njezinim rukopisom na dnu mojeg popisa. »Vidiš li tu svoje inicijale? To je zato što želim da odeš kući. Ili drugamo. Idi i razbistri glavu.«
Glas mi je bio tanak: »Hvala.«
Kad sam prišao pultu kako bih uzeo svoju knjigu i gitaru, raskuštrala mi je kosu. »Same«, rekla je kad sam prolazio pored nje. »Mislim da si snažniji nego što misliš.«
Iskrivio sam lice u osmijeh koji nije potrajao do stražnjih vrata.
Otvorio sam vrata i sudario se s Rachel. Zbog nevjerojatne sreće ili moje spretnosti, spriječio sam da joj zelenim čajem polijem šal na pruge. Sklonila mi ga je s puta nakon što je opasnost od vruće tekućine već prošla i upozoravajuće me pogledala.
»Dečko bi trebao paziti kuda ide«, rekla je.
»Rachel se ne bi trebala utjelovljivati u dovratcima«, odvra¬tio sam.
»Grace mi je rekla da dođem na ta vrata!« prosvjedovala je Rachel. Na moj zbunjeni pogled objasnila je: »Moji prirodni ta¬lenti ne uključuju bočno parkiranje, pa mi jc Grace rekla da samo stanem iza knjižare, a nikome neće smetati ako uđem na stražnja vrata. Očito nije imala pravo, jer pokušao si me otjerati bačvom
vrelog ulja i..."
»Rachel«, prekinuo sam je. »Kad si razgovarala s Grace?«
»Ono posljednji put? Prije dvije sekunde.« Rachel je ustu¬knula kako bi mi dala dovoljno mjesta da izađem i zatvorim vrata za sobom.
Olakšanje me proželo tako brzo, da sam se gotovo nasmijao. Odjednom sam mogao udisati hladni zrak s primjesom ispušnih plinova, vidjeti izlizanu zelenu boju kanti za smeće i osjećati ledeni vjetar kako pokusnim prstom poseže u moj ovratnik.
Nisam očekivao da ću je opet vidjeti.
Zvučalo je melodramatski, zato što sam znao da je Grace pri¬lično dobro kad je mogla razgovarati s Rachel. Nisam znao zašto sam to zaključio, ali zbog toga nije bilo manje istinito.
»Vani je ledeno«, rekao sam i pokazao prema Volkswagenu. »Imaš li što protiv?«
»Ah, ne«, rekla je Rachel, pričekala da otključam vrata i ušla u auto. Uključio sam motor, zatim grijanje i rukama prekrio otvo¬re za zrak sve dok se nisam počeo osjećati manje tjeskobno zbog hladnoće koja mi nije mogla nauditi. Rachel je uspjela ispuniti cijeli auto vrlo slatkim, vrlo umjetnim mirisom koji je vjerojatno trebao biti jagoda. Morala je podvinuti noge u čarapama pod sebe, kako bi napravila mjesta za prepunu torbu.
»Dobro, sad pričaj«, rekao sam. »Pričaj mi o Grace. Je li dobro?«
»Da. Sinoć je otišla u bolnicu, ali se vratila. Nije ostala preko noći. Imala je temperaturu pa su je nakljukali ibuprofenom dok se temperatura nije spustila. Rekla je da se osjeća dobro.« Rachel je slegnula ramenima. »Trebam joj nositi zadaću. Osim toga«, nogom je udarila svoj pretrpanu naprtnjaču, »trebala bih ti dati ovo.« Pružila mi je ružičast telefon s jednookim smajlićem zalije¬pljenim na stražnjoj strani.
»Je li to tvoj telefon?«
"Da. Kaže mi da tvoj poziv odmah ode u glasovnu poštu.«
Tada sam se od olakšanja bezglasno nasmijao. »Što je s njezinim telefonom?"
»Tata joj ga je uzeo. Ne mogu vjerovati da su vas uhvatili! Što ste mislili?! Mogli ste umrijeti od poniženja!«
Samo sam joj uputio pogled u koji sam uložio najveću mo¬guću količinu tuge. Kad sam čuo da je Grace živa i zdrava, mogao sam si priuštiti malo melankoličnog humora na svoj račun.
»Jadni Dečko«, rekla je Rachel i potapšala me po ramenu. »Ne brini. Neće se zauvijek ljutiti na tebe. Daj im nekoliko dana i opet će zaboraviti da imaju kćer. Izvoli. Telefon. Opet su joj do¬pustili da koristi telefon.«
Zahvalno sam ga prihvatio i utipkao njezin broj. »Broj dva na brzom biranju«, rekla je Rachel. Trenutak poslije čuo sam: »Bok, Rach.«
»Ja sam«, rekao sam.

Grace

Ne znam kakav me osjećaj preplavio kad sam umjesto Rachelina glasa čula Samov. Znala sam samo da je bio toliko snažan, da je zalijepio dva moja daha u dug i drhtav izdah. Prešla sam preko neimenovanog osjećaja: »Same.«
Čula sam kako uzdiše, zbog čega sam očajnički poželjela vi¬djeti mu lice. Rekla sam: »Je li ti Rachel rekla? Dobro sam. Bila je to samo vrućica. Sad sam kod kuće.«
»Mogu li doći?« Samov glas bio je čudan.
Povukla sam deku još više na krilo i naglom je kretnjom pro- tresla kad se nije izravnala kako sam htjela, pokušavajući ne probu¬diti opet ljutnju koju sam osjećala maloprije, kad sam razgovarala s tatom. »Kažnjena sam. Ne puštaju me u studio u nedjelju.« S druge strane veze čula se mrtva tišina. Mislila sam da mogu zami¬sliti Samovo lice, a to me na neki način zaboljelo, nekako tupo, što je bilo posljedica toliko dugog uzrujavanja koje više nisam mogla obuzdavati. »Jesi li još tu?«
Samov glas zvučao je hrabro, što me boljlo više od tišine: »Mogu promijeniti datum.«
»Oh, ne«, odrješito sam rekla. Ljutnja se odjednom rasplam¬sala. Pokušala sam govoriti kroz nju: »Doći ću u studio u nedjelju, čak i ako ih budem morala proklinjati, nije me briga. Čak i ako se budem morala iskrasti. Same, tako sam bijesna da ne znam što ću. Želim smjesta pobjeći. Ne želim biti u kući s njima. Odgovori me od toga, ozbiljno. Reci mi da ne mogu doći i živjeti s tobom. Reci mi da me ne želiš ondje.«
»Znaš da ti to neću reći«, nježno je rekao Sam. »Znaš da te neću spriječiti.«
Bijesno sam zurila u zatvorena vrata svoje sobe. Moja maj¬ka, moja zatvorska čuvarica, nalazila se negdje s druge strane. U trbuhu sam još uvijek osjećala mučninu od vrućice. Nisam željela biti tu. »Zašto to onda ne učinim?« Glas mi je zvučao tako ra¬toborno.
Sam je dugo šutio. Naposljetku je dubokim glasom rekao: »Zato što znaš kako ne želiš da to na takav način završi. Znaš da bih volio da dođeš, a tako će i biti jednog dana. Ali, to se ne bi trebalo dogoditi na ovakav način.«
Iz nekog razloga, na oči su mi navrle suze. Iznenađeno sam ih obrisala šakom. Nisam znala što reći. Naviknula sam na to da sam ja realna, a Sam osjećajan. Osjećala sam se osamljeno u svojem bijesu.
»Brinuo sam se za tebe«, rekao je Sam.
I ja. sam se brinula za sebe, pomislila sam, ali umjesto toga rekla sam: »Dobro sam. Doista želim otići s tobom iz grada. Da je barem već nedjelja.«

Sam

Bilo jc čudno čuti takvu Grace. Bilo je čudno biti tu, sjediti u autu ,s njezinom najboljom prijateljicom dok je Grace kod kuće i napokon me treba. Milo jc čudno reći joj da ne moramo ići u studio dok se stvari ne smire. Ali, nisam joj mogao reći ne. Fizički se nisam mogao natjerati da joj to kažem. Čuti je takvu... bila je drukčija nego ikad prije, ali osjećao sam opasnu i lijepu budućnost kako mi na uho šapće tajne. Rekao sam: »I ja bih volio da je nedjelja.«
»Ne želim noćas biti sama«, rekla je Grace.
U srcu me probolo. Na trenutak sam sklopio oči i opet ih otvorio. I sam sam pomislio da potajno dođem. Razmišljao sam da joj kažem da se iskrade van. Zamišljao sam kako ležim u sobi pod papirnim ždralovima, s njezinim toplim obrisom ušuškanim pored mene. Ne bih se trebao brinuti kako ću se ujutro sakriti, imao bih je pored sebe, pod našim uvjetima. Sve više me boljelo od snage kojom sam to želio. Ponovio sam: »I ti meni nedostaješ.«
»Tu ti je ostao punjač za mobitel«, šapnula je Grace. »Na¬zovi me večeras od Becka. Dobro?«
»Dobro«, rekao sam.
Nakon što je spustila slušalicu, vratio sam mobitel Rachel. Nisam bio siguran što nije bilo u redu sa mnom. Za samo če¬trdeset osam sati opet ću je vidjeti. To nije dugo. Kap u oceanu vremena našeg zajedničkog života.
Imali smo vječnost. Morao sam u to početi vjerovati.
»Same?« pitala je Rachel. »Znaš li da imaš najtužnije lice na svijetu?«

DEVETNAESTO POGLAVLJE
Sam
Nakon što sam se rastao s Rachel, krenuo sam prema Beckovoj kući. Dan je postao sunčan, ne toliko topao koliko je obe¬ćavao toplinu — ljeto u nastajanju. Nisam se mogao sjetiti takvog vremena. Prošlo je mnogo godina otkad me gotovo-proljeće nije držalo zarobljenim u vučjem obliku. Bilo mi je teško uvjeriti se da se ne moram čvrsto držati zaklona svojeg toplog auta.
Neću se bojati. Vjeruj u svoj lijek.
Zatvorio sam vrata auta, ali nisam ušao u kuću. Ako je Co¬le još ondje, nisam bio spreman suočiti se s njime. Umjesto toga, krenuo sam iza kuće, preko sluzave mrtve trave od prošle godine, prema šumi. Mislio sam da bih trebao provjeriti kolibu, vidjeti ima li ondje vukova. Ta koliba, skrivena u šumi nekoliko stotina metara iza Beckove kuće, bila je sklonište za nove vukove dok su prelazili iz jednog u drugi oblik. Bila je puna zaliha odjeće, kon¬zervirane hrane i baterijskih svjetiljki. Ondje je bio čak i mali televizor s videorekorderom i grijalica, koji su radili na brodsku bateriju. Sve što je nepostojan mladi vuk trebao da mu bude ugodno dok je čekao kako bi vidio hoće li ostati u ljudskom ti¬jelu.
Nekad bi se, međutim, novi članovi čopora promijenili u vuka prebrzo da bi stigli otvoriti vrata kolibe. To je značilo da se unutra nalazi divlja zvijer, rob nagona, zarobljena među zidovima koji su zaudarali na ljude, pretvorbe i nesigurnost.
Sjećao sam se jednog proljeća kad sam imao devet godina i bio relativno nestabilan u vučjoj koži. Topao dan skinuo mi je krzno i ostavio me golog i posramljenog, sklupčanog u šumi, poput blijedog izdanka. Kad sam bio siguran da sam sam, našao sam ko¬libu, kako mi je Beck rekao. U to vrijeme, između promjena uvijek me bolio trbuh. Toliko me bolio da sam se presamitio, čučnuo sam, oštra rebra naslanjala su mi se na bedra i grizao sam prst dok grč nije prošao i dopustio mi da se uspravim i otvorim vrata kolibe.
Kad sam ušao u kolibu, od glasa sam se prestrašio kao ždrijebe. Minutu potom, srce mi se umirilo toliko da sam mogao shva¬titi da je glas pjevao. Tko god da je posljednji bio unutra, ostavio je upaljen radio. Elvis je pitao jesam li osamljen noćas, a ja sam kopao po kutiji s oznakom SAM. Obukao sam traperice, ali nisam se gnjavio s traženjem košulje prije nego što sam otišao do kutije s hranom. Otvorio sam vrećicu čipsa. Trbuh mi je zavijao samo kad je bio siguran da će biti napunjen.
Sjedio sam na kutiji, mršava koljena privukao sam bradi, slu¬šao sam Elvisovo sentimentalno pjevušenje i razmišljao kako su tekstovi pjesama još jedan oblik pjesništva. Toga ljeta, Ulrik me tjerao da naučim napamet poznate pjesme. Još sam se sjećao prve polovice »Zastao sam pored šume u snježnu večer«. Pokušao sam se sjetiti drugog dijela dok sam hrskao cijelu vrećicu kukuruznog čipsa, nadajući se da ću se riješiti bola u trbuhu.
Kad sam primijetio da se ruka koja je držala vrećicu čipsa trese, bol u trbuhu pretvorio se u grč promjene koji mi je izvrtao nutrinu na van. Nisam imao vremena doći do vrata prije nego što su mi prsti postali beskorisni i tupi, a nokti neučinkoviti protiv drveta. Moja posljednja ljudska misao bilo je sjećanje na roditelje kako lupaju vratima moje sobe. Brava škljoca dok se zaključava, a iz mene vrije vuk.
Bilo mi je teško sjetiti se vučjih sjećanja, ali jednoga sam se sjećao: prošli su sati prije nego što sam toga dana odustao od i po kušaja da izađem.
Našao me Ulrik.
»Ah., Junge«, rekao je tužnim glasom, pogledao okolo i ru¬kom protrljao obrijanu glavu. Prazno sam treptao, nekako iznena¬đen što on nije moj otac ili majka. »Koliko si već tu?«
Bio sam sklupčan u kutu kolibe, zurio sam u krvave prste, a iz mozga su mi polako klizila vučja sjećanja i pretvarala se u krhotine ljudskih. Kutije i poklopci bili su raštrkani po kolibi. Posred poda stajao je radio, utičnica je bila istrgnuta iz zida. Na podu se nalazila razmazana mrlja osušene krvi s vučjim i ljudskim otiscima. Zdrobljeni čips i oljuštena boja s vrata pomiješali su se u konfete na podu, okružene poderanim vrećicama čipsa i pereca, čiji je sadržaj bio uništen, napušten i nepojeden.
Ulrik je krenuo prema meni, njegove čizme meko su hrska¬le preko tankog pijeska od čipsa. Kad sam ustuknuo, stao je na pola puta. Pred očima mi je plesalo, naizmjenično sam vidio slike demolirane kolibe i moje stare sobe, prekrivene posteljinom i raz- deranim knjigama.
Ispružio je ruku prema meni. »Hajde, ustani. Idemo unutra.«
Ali, nisam se pomaknuo. Ponovno sam pogledao otupjele nokte ispod kojih su bili zabodeni krvavi iveri. Bio sam izgubljen u malom svijetu svojih jagodica, plitkih, spiralnih brazdi nježno obrubljenih crvenim, s prošaranom vučjom dlakom zalijepljenom u mojoj krvi. Pogled mi je kliznuo na svježe ožiljke na zapešćima, istočkane grimizom.
»Same«, rekao je Ulrik.
Nisam podignuo pogled prema njemu. Potrošio sam sve riječi i snagu pokušavajući izaći van i sada se nisam mogao natjerati da ustanem.
»Nisam Beck«, rekao je bespomoćnim glasom. »Ne znam što on čini kako bi te istrgnuo iz toga, dobro? Ne znam govoriti tvojim jezikom, Junge. O čemu razmišljaš? Samo me pogledaj.«
Imao je pravo. Beck je znao kako me vratiti u stvarnost, ali Beck nije bio tu. Ulrik me naposljetku podignuo, u njegovim rukama tijelo mi je bilo mlitavo kao mrtvo, i odnio me sve do kuće. Nisam govorio, jeo ni micao se dok se Beck nije promijenio i došao kući. Još uvijek ne znam jesu li prošli sati ili dani.
Beck nije došao ravno k meni. Umjesto toga, otišao je u ku¬hinju i zveketao loncima. Kad se vratio u dnevnu sobu, gdje sam se u kutu kauča skrivao, na tanjuru je donio jaja.
»Skuhao sam ti nešto«, rekao je.
Jaja su bila baš onakva kakva sam volio. Gledao sam njih umjesto u Beckovo lice i šapnuo: »Žao mi je.«
»Nema ti zašto biti žao«, rekao je Beck. »Nisi znao što drugo. Jedino je Ulrik volio te proklete kukuruzne tortilje. Svima si učinio uslugu.«
Spustio je tanjur na kauč pored mene i otišao hodnikom u svoju radnu sobu. Minutu poslije uzeo sam jaja i tiho kliznuo hodnikom za njim. Sjedio sam ispred otvorenih vrata radne sobe, slušao nepravilno tipkanje Beckovih prstiju po tipkovnici i jeo.
To je bilo dok sam još bio slomljen. To je bilo onda kada sam mislio da ću Becka imati zauvijek.
»Bok, Ringo.«
Coleov glas vratio u me u sadašnjost, mnogo godina poslije, kad više nisam bio devetogodišnjak voden dobrohotnim skrbnicima. Stajao mi je nadohvat, a ja sam bio okrenut prema vratima kolibe.
»Vidim da si još uvijek čovjek«, rekao sam iznenađeniji nego što je otkrivao moj glas. »Sto radiš vani?«
»Pokušavam postati vuk.«
Sjetio sam se kako je to boriti se s vukom iznutra, zbog čega me prošla neugodna jeza. Sjetio sam se kako mi se želudac okretao prije promjene. I mučnog osjećaja kad bih izgubio sebe. Nisam odgovorio. Umjesto toga, otvorio sam vrata kolibe i tapkao za pre¬kidačem za svjetlo. Mjesto je imalo pljesniv miris nekorištenja. Sje¬ćanja i trunke prašine u neizvjesnosti zagušljivog zraka. Iza mene crvendać je iznova i iznova proizvodio svoj zvuk koji je podsjećao na škripanje tenisica, ali osim toga ništa se nije čulo.
»Sad je prilika da se upoznaš s ovim mjestom, rekao sam mu. Ušao sam u kolibu dok su mi cipele prašno pc.išnn strugale po izlizanom drvenom podu. Koliko sam mogao vidjeti, sve je bilo na svojem mjestu. Deke su bile uredno složene pored nekorištenog televizora, spremnik za vodu bio je napunjen do vrha, a iza njega poslušno su bile poredane šalice i čekale svoj red. Sve je čekalo du vukovi postanu ljudi.
Cole je ušao za mnom i s neodređenim zanimanjem ogledao se za kutijama i zalihama. Sve u vezi s njim zračilo je prijezirom i nemirom. Želio sam ga pitati: Što je Beck vidio u tebi? Umjesto toga, pitao sam ga: »Je li ispunilo tvoja očekivanja?«
Cole je jednu od kutija otvorio nekoliko centimetara i virio unutra. Nije sklonio pogled kad je odvratio: »Što?«
»Biti vuk.«
»Očekivao sam da će biti gore«, rekao je. Gledao me s pre¬predenim osmijehom na licu, kao da je znao što sam preživio kako ne bih bio vuk. »Beck mi je rekao da je bol nepodnošljiva.«
Podignuo sam osušen list koji smo u kolibu donijeli na cipc- lama. »Da, pa, bol nije teži dio.«
»Ah, je li?« rekao je Cole značajno. Kao da je želio da ga mrzim. »Što je onda teži dio?«
Okrenuo sam se od njega. Doista nisam želio odgovoriti. Zato što sam smatrao da ga nije briga za teži dio.
Beck ga je odabrao. Neću ga mrziti. Neću. Zacijelo ima nešto u njemu što je Beck vidio. Naposljetku sam rekao: »Jedne godine- Ulrik, jedan od vukova, odlučio je da bi bilo dobro početi uzgajati talijanske začine. Posaditi ih u lonce. Ulrik je uvijek činio ludorije poput toga...« Sjećao sam se kako je u loncu čeprkao zemlju i u rupe stavljao sjeme. Male stvari mrtvog izgleda nestajale su u dubokoj, crnoj zemlji. »Bolje da to upali, dovraga«, rekao mi je prijazno. Stajao sam mu cijelo vrijeme nadohvat, smetao sam mu dok sam gledao, a maknuo bih se jedino kad bi me laktom nehotice gurnuo u prsa.
»Možeš li stajati bliže, Same?« pitao bi me.
Sad sam rekao CoIeu: "Beck je Ulrika smatrao ludim. Rekao mu je da svežanj bosiljka u trgovini košta samo dva dolara."
Cole je podignuo obrvu, izraz na licu jasno je govorio da mi udovoljava.
Nisam se obazirao na njegov izraz i rekao sam: »Tjednima sam svaki dan promatrao Ulrikovo sjeme, čekao sam da se iz ze¬mlje pojavi trunak zelenila, bilo što da mi kaže kako unutra čeka život. I to je to. To je teži dio«, rekao sam Coleu. »Stojim tu u kolibi i čekam kako bih vidio hoće li ijedno sjeme probiti zemlju. Ne znam je li odviše rano očekivati znakove života, ili je ovaj put zima uzela moju obitelj zauvijek.«
Cole je zurio u mene. S njegova lica nestalo je prijezira, ali nije ništa rekao. Lice mu je sadržavalo nešto prazno, na što nisam znao kako bih reagirao, pa sam i ja šutio.
Nije bilo smisla ostati tu. Posljednji put sam koraknuo, a Cole je ostao otraga, provjeravao je kutije s hranom kako bi bio siguran da unutra nisu ušli kukci. Prstima sam još uvijek držao rub plastične kutije i trenutak osluškivao. Nisam znao što osluškujem, čuo sam samo tišinu, još tišine i opet tišinu. Čak je i crvendać iza još uvijek otvorenih vrata zanijemio.
Pretvarao sam se da Cole nije tu, ćulio sam uši kao kad sam bio vuk i pokušavao stvoriti mapu svih stvorenja u okolnoj šumi i zvukova koje su proizvodili. Ali nisam čuo ništa.Negdje u toj šumi bili su vukovi, ali bili su mi nevidljivi.



DVADESETO POGLAVLJE
Cole
Gubio sam dodir s ljudskim tijelom i to mi je bilo drago.
Zbog Sama sam se osjećao nelagodno. Imao sam nekoliko lica, koja su većinom funkcionirala sa svima koje sam ikada upo¬znao, ali njemu nijedno nije odgovaralo. Bio je bolno, mučno i iskreno ozbiljan, a kako sam na to trebao odgovoriti?
Toliko mi je laknulo kad smo se vratili iz kolibe i kad je obja¬vio da se ide provozati.
»Pozvao bih te«, rekao je Sam, »ali ubrzo ćeš se preobra¬ziti.«
Nije rekao kako je to zaključio, ali nosnice su mu se malo napele, kao da me mogao namirisati. Nekoliko trenutaka potom dizelski motor njegova Volkswagena glasno je zadrndao, auto je izašao s kolnog prilaza i ostavio me samog u kući koja je s dobom dana mijenjala raspoloženja. Poslijepodne je postalo oblačno i hladno, a kuća odjednom više nije bila ugodan brlog, nego koban labirint posivjelih soba, kao iz bunila. Osim toga, moje tijelo nije bilo čvrsto ljudsko, ali nije bilo ni vučje. Bilo je to čudno, srednje područje — ljudsko tijelo, a vučji mozak. Ljudska sjećanja viđena kroz vučje oči. lsprva sam hodao hodnicima, zidovi su me stezali, nisam doista vjerovao Samovoj dijagnozi. Kad sam napokon u živcima osjetio trag promjene, stao sam ispred otvorenih stražnjih
vrata i čekao da me hladnoća uzme. Ali još nisam bio spreman. Pa sam zatvorio vrata i legao na posuđeni krevet i osjećao nagrizanje mučnine i jezu.
Kroz nelagodu osjećao sam i iskreno olakšanje.
Počeo sam misliti da se neću opet promijeniti u vuka.
Ali, to jadno stanje između... Ustao sam, opet sam prišao stražnjim vratima i stajao na ledenom vjetru. Odustao sam nakon otprilike deset minuta, vratio sam se na sofu i sklupčao se oko mučnine u trbuhu. Misli su jurile kroz sive hodnike, ali tijelo mi je bilo mirno. U mislima sam išao hodnikom i kroz nepoznate sobe u nijansama crne i bijele. Pod rukom sam osjećao Isabelinu ključnu kost, gledao sam kako mi koža gubi boju dok postajem vuk, osjećao sam mikrofon u ruci, čuo sam očev glas i vidio ga kako mi sjedi sučelice za stolom za ručanje.
Ne. Bilo kamo, samo ne kući. Dopustit ću sjećanjima da me odvedu bilo kamo, samo ne tamo.
Sad sam se nalazio u fotografskom studiju s ostatkom NARKO¬TIKE. Prvi smo put dobili veliki novinski prostor. Zapravo, ja sam ga dobio. Naslov je glasio »Priča o uspjehu prije osamnaeste«, a ja sam bio klinac s postera. Ostatak NARKOTIKE bili su sporedni glumci.
Nisu nas snimali u studiju, nego su nas fotograf i njegova pomoćnica odveli na stubište stare zgrade, gdje su pokušavali uhva¬titi atmosferu naše glazbe tako što su nas objesili preko ograde i postavili nas na različite stube. Stubište je mirisalo na nečiji ručak, na sojine komadiće s mirisom slanine, preljev za salatu koji nikad ne biste naručili i neki tajanstven začin koji je možda bio miris neopranih nogu.
Ušlagiranost je prolazila. Nije mi bilo prvi put, ali gotovo da jest. Ti posve novi zanosi gurali su me u uzavreo let euforije nakon koje sam još uvijek pomalo osjećao krivnju. Tek sam napisao jednu od mojih najboljih pjesama »Razbij mi lice (i prodaj komade) " koja je bila predodređena da postaje moj najprodavaniji hit i bio sam sjajno raspoložen.. Bio bih još sjajnije raspoložen da nisam morao biti tu, zato što sam želio osjetiti miris vanjskog zraka gustog od ispušnih plinova, mirise restorana i svaki uzbudljivi miris grada koji mi je govorio da sam netko.
»Cole. Cole. Hej, čovječe. Možeš li stajati mirno, molim te? Stani na trenutak pored Jeremyja i pogledaj dolje. Jeremy, gledaj u
njega«, rekao je fotograf. Bio je trbušast, sredovječan tip s nejed¬nako podrezanom kozjom bradicom koja će me uznemirivati cijeli dan. Pomoćnica mu je bila crvenokosa djevojka u ranim dvadeseti¬ma, koja mi je već izjavila ljubav i zbog toga postala nezanimljiva. Sa sedamnaest još nisam otkrio da podrugljivim osmijehom mogu djevojci svući majicu.
»Nisam prestao«, rekao je Jeremy. Zvučao je kao da je na¬pola zaspao. Uvijek je tako zvučao. Pored Jeremyja, meni s druge strane, Victor se smiješio podu kako mu je rekao fotograf
Nisam se mogao uživjeti u snimanje. Kako je takvo snimanje, dok gledamo preko balkona kao da se snima glupa naslovnica za album Beatlesa, moglo odgovarati glazbi NARKOTIKE? Od¬mahnuo sam glavom i pljunuo s balkona, a fotografski je aparat bljesnuo. Fotograf i pomoćnica ozlovoljeno su zurili u tražilo na fotoaparatu. Još jedan bljesak. Još jedan ozlovoljen pogled. Foto¬graf je prišao podnožju stubišta, stajao je šest stuba ispod nas. Glas mu je bio laskav. »Dobro, Cole, kako bi bilo da mi daš nešto s malo života u sebi? Znaš, kao osmijeh. Misli na najljepše uspomene. Nasmiješi mi se kao što bi se nasmiješio mami.«
Podignuo sam obrvu i pitao se šali li se.
Fotograf je izgledao kao da mu je odjednom sinulo, jer podig- nuo je glas i rekao: »Zamisli da si na pozornici...«
»Želiš život?« pitao sam. »Ali, tu ga nema. Život je nepredviljiv. Život je rizik. To je NARKOTIKA, a ne neka skupna slika izviđača. To je...«
Tada sam skočio na njega. Poletio sam sa stuba, raširio sam rukc i vidio kako mu se licem širi panika u istom trenutku kad je
njegova pomoćnica trgnula aparatom premaa gore i zaslijepila me bljeskom.
Pao sam na jednu nogu, otkotrljao sam se prema zidu od opeke, dalje od stubišta, i smijao se kao lud. Nitko nije pitao jesam li dobro. Jeremy je zijevao, Victor mi je pokazivao srednji prst, a fotograf i pomoćnica uskliknuli su gledajući na tražilo.
»Evo vam malo inspiracije«, rekao sam im i ustao. »Nema na čemu.« Nisam osjećao bol.
Nakon toga, na snimanju su mi dopustili da radim što hoću. Da pjevušim ili pjevam novu pjesmu, da guram rukama zid kao da ću ga srušiti, da ih vodim gore-dolje po stubama i u predvorje, gdje sam stao u lonac s biljkom i naposljetku u uličicu iza studija, gdje sam skočio na auto kojim smo došli iz hotela i ostavio ule- gnuća na krovu, da me auto ne zaboravi.
Kad je fotograf rekao da je gotovo, pomoćnica mi je prišla i rekla da joj pokažem dlan. Pružio sam joj ruku, a ona ju je okrenu¬la prema nebu. Zatim je na dlan napisala svoje ime i broj, a Victor je stajao iza nje i gledao.
Čim je ušla unutra, Victor me zgrabio za rame. »Što je s Angie?« želio je znati, napola nasmiješen, kao da je znao da ću mu dati odgovor koji mu se sviđa.
»Što s njom?« pitao sam.
Smiješak je nestao i on je zgrabio ruku s brojem. »Mislim da zbog ovoga neće biti sretna.« »Vic. Čovječe. Ne tiče te se.«
»Sestra mi je. Tiče me se.«
Razgovor mi je definitivno uništavao dobro raspoloženje. »Pa, onda, evo kako je. Između mene i Angie je gotovo. Bilo je gotovo tako davno da se o tome uči na povijesti. Ali, još uvijek te se ne tiče.«
»Gade«, rekao je Victor. »Tek tako ćeš je ostaviti? Uništit ćeš joj život i samo ćeš otići?«
To mi je doista uništilo dobro raspoloženje. Počeo sam osjeća ti da je vrijeme za iglu, pivo ili žilet. "Hej. razgovarao sam s njom. Rekla je da bi radije bila sama."»A ti si joj povjerovao? Misliš da si tako super. Ti i tvoja genijalnost. Misliš da ćeš zauvijek tako živjeti? Nitko ti se neće sjetiti lica kad budeš imao dvadeset. Nitko te se neće sjećati.«
Ali, ispuhivao se. Gotovo je završio. Da sam rekao da mi je žao, ili da sam barem šutio, vjerojatno bi se okrenuo i vratio u hotel.
Čekao sam trenutak, zatim sam rekao: »Barem me djevojke zovu imenom, čovječe.« Gledao sam ga u lice, a na mojem je bio podrugljiv smiješak. »Barem nisam uvijek samo bubnjar NAR¬KOTIKE.«
Victor me udario. Bio je to dobar udarac, ali ne i sve što je mogao. U svakom slučaju, još uvijek sam stajao, premda sam mi¬slio da mi je sigurno rascijepio usnu. Još uvijek sam osjećao svoje lice i mogao se sjetiti o čemu smo razgovarali. Pogledao sam ga.
Pored Victora pojavio se Jeremy, vjerojatno je došao zbog zvuka udarca Victorove šake po mojem licu, koji je govorio da to nije naša uobičajena razmirica.
»Nemoj samo tu stajati!« viknuo je Victor i opet me udario, ravno u čeljust. Taj put sam zateturao kako bih ostao na nogama. »Udari me, smeće jedno. Udari me.«
»Dečki«, rekao je Jeremy, ali se nije pomaknuo.
Victor je ramenom udario u moja prsa, bilo je to osamdeset kilograma potisnute ljutnje, pa sam se tada srušio na tlo, a koma¬dić asfalta grebao mi je leđa. »Ti si takav gubitak vremena. Za tebe je život jedno veliko uživanje u samome sebi, ti povlašteni kurvin sine.« Tada me počeo udarati nogom, a Jeremy je gledao prekriženih ruku.
»Sad je dosta«, rekao je Jeremy.
»Želim — skinuti — taj — osmijeh — s — tvojeg — lica«, govorio je Victor između udaraca nogom. Bio je zadihan i napo¬sljetku ga je jedan od njegovih udaraca izbacio iz ravnoteže i on je svom težinom pao na tlo pored mene.
Zurio sam u pravokutnik sivo bijelog neba iznad nas, obrubljen tamnim zgradama i osjećao kako mi iz nosa curi krv
Pomislio sam na Angie kod kuće, kako je izgledala kad mi je rekla da bi radije bila sama i poželio da sam mogao gledati kako me Victor mlati.
Jeremy je podignuo mobitel iznad mene i obojicu nas uslikao kako ležimo na asfaltu u nekom gradu čijeg se imena nisam mogao sjetiti.
Tri tjedna poslije, fotografija kako letim sa stuba dok me Jere¬my i Victor promatraju dospjela je na naslovnice časopisa na svim prodajnim mjestima. Moje lice bilo je posvuda. Nitko me neće ubrzo zaboraviti. Bio sam posvuda.
Kasnije popodne, dok sam ležao na podu Beckove kuće, promjena u meni postala je neodgodiva, tako uporna da sam shvatio kako je mučnina otprije bila samo pretvaranje, ni nalik pravoj stvari koja mi je grizla, parala i čupala moju nutrinu. Opet sam otišao do stražnjih vrata i otvorio ih. Stajao sam i gledao travu. Vani je bilo iznenađujuće toplo, nestalo je naoblačeno nebo, ali me povremen i žestok vjetar podsjećao da je još uvijek ožujak. Tada se hladni zapuh vjetra probio kroz moje ljudsko tijelo do vuka unutra. Proš-la me jeza. Stao sam na malu betonsku verandu i oklijevao. Pitao sam se trebam li otići u kolibu i ondje ostaviti odjeću, kako bi mi poslije bilo lakše vratiti se. Ali, od sljedećeg zapuha drhtanje me presamitilo. Neću stići do kolibe.
Trbuh mi je zavijao i grčio se. Čučnuo sam i čekao.
Ali, promjena nije odmah došla, kao prije. Bio sam čovjek već gotovo cijeli dan, moje tijelo bilo je sigurnije u svoj oblik i činilo se da ga se nije željelo olako odreći.
Hajde, promijeni se — govorio sam u sebi dok me vjetar mu¬čio još jednom drhtavicom. Želudac mi se okrenuo. Pokušao sam zapamtiti da je to samo reakcija na mijenjanje, da nisam doista trebao povratiti. Ako se oduprem porivu, bit ću dobro.
Prstima sam se podupro o hladni beton, snagom volje silio sam vjetar da me pretvori u vuka. Odjednom, bez razloga sjetio sam se Angelina broja i osjetio nerazumnu želju da se vratim
unutra i nazovem je, samo da bih čuo kako kaže halo, prije nego što bih spustio slušalicu. Pitao sam se što sada, nakon svega, misli Victor.
U prsima me boljelo.
Izbavi me iz ovog tijela. Izbavi me iz Colea — mislio sam.
Ali, to je bila samo još jedna stvar na koju nisam mogao utjecati.


DVADESET PRVO POGLAVLJE
Grace
Te noći, bez Sama, ništa u vezi s mojim krevetom nije bilo drukčije. Oblik madraca nije bio nepoznat. Plahte nisu bile veće bez njega. Nisam bila manje umorna bez ujednačenog zvuka njegova disanja, a u mraku nisam mogla vidjeti da njegovo četvr¬tasto rame nije pored mojeg. Jastuk je još uvijek mirisao na njega, kao da je ustao kako bi otišao po knjigu i zaboravio se vratiti.
Ali, zbog toga je sve na svijetu bilo drukčije.
Trbuh me bolio, bio je to odjek sinoćnjeg bola. Spustila sam glavu na njegov jastuk i pokušala ne sjećati se noći kad sam mislila da sam ga zauvijek izgubila. Zamislila sam ga u Beckovoj kući, otkotrljala sam se na drugu stranu i uzela mobitel. Ali, nisam ga nazvala, zato što sam, glupo, mogla misliti samo na ono što mi je drhteći rekao dok smo zajedno ležali, Možda bismo trebali ponovno razmotriti naše životne izbore. Tada sam se sjetila kako mi je rekao da ostanem tu, a ne da dođem k njemu.
Možda mu je bilo drago što je ondje i ima izliku biti sam. Možda nije. Nisam znala. Osjećala sam mučninu, mučninu, muč¬ninu na nov i grozan način koji nisam mogla opisati. Plakalo mi se i zbog toga sam se osjećala blesavo.
Vratila sam telefon na noćni ormarić, otkotrljala se natrag na njegov jastuk i napokon zaspala.

Sam

Bio sam otvorena rana.
Nemirno sam lutao hodnicima kuće, želio sam je opet na¬zvati, ali bojao sam se da će zbog mene upasti u nevolju, bojao sam se nečeg bezimenog i golemog. Hodao sam dok nisam postao odviše umoran da stojim, pa sam otišao gore u svoju sobu. Nisam upalio svjetlo, otišao sam do kreveta, legao i prebacio ruku preko madraca. Boljela me zato što ispod nije bilo Grace.
Misli su me trovale. Nisam mogao spavati. Moje misli odma¬knule su se od stvarnosti praznog kreveta pored mene i oblikovale se u stihove. Prsti su zamišljali kako pritišću priječnice na gitari i nalaze intonaciju.
Jednadžba sam koju samo ona riješiti može Iksevi i ipsiloni drugim imenom zvani Moje dijeljenje je očajnički loše A bez nje se množe dani
Dok je beskrajna noć polako puzala, bezbrojne su se minute gomilale jedna na drugu, a da nikamo nisu otišle. Vukovi su počeli zavijati, a meni je počelo bubnjati u glavi. Bila je to troma, tupa bol koju mi je meningitis ostavio u naslijeđe. Ležao sam u praznoj kući i slušao otegnute urlike čopora kako se uzdižu i spuštaju za¬jedno s pritiskom u mojoj lubanji.
Riskirao sam sve, a nisam imao što pokazati, osim otvorenog dlana koji je ležao prazan i okrenut prema stropu.


DVADESET DRUGO POGLAVLJE
Grace

Idem u šetnju«, rekla sam mami.
Nijedan dan nije prolazio tako sporo kao ta subota. Davno, kad sam bila mlađa, bila bih presretna da cijeli dan mogu provesti s mamom u kući. Sada sam osjećala nemir, kao da sam imala gosta. Nije me ni u čemu sprečavala, ali ništa mi se nije dalo počinjati dok je bila u blizini.
Trenutno, majka je bila elegantno sklupčana na rubu sofe i čitala jednu od knjiga koju je ostavio Sam. Kad je čula moj glas, brzo je okrenula glavu, a tijelo joj se ukočilo: »Kamo ćeš?«
»Idem u šetnju«, rekla sam. Bila sam u napasti da joj istrgnem Samovu knjigu iz ruku. »Poludjet ću od dosade i željela bih razgo¬varati sa Samom, ali vi mi to branite, pa moram nešto raditi ili ću početi bacati stvari po svojoj sobi, poput bijesne čimpanze.«
Istina je bila da sam bez škole ili Sama osjećala da moram biti vani. To sam uvijek činila tijekom ljeta bez Sama, s knjigom u ruci bježala sam na gumu za ljuljanje u dvorištu. Bio mi je potreban zvuk šume kako bi ispunio nemirnu prazninu u meni.
»Ako počimpanziš, ja ti neću pospremati sobu«, upozorila me mama. "Ali, ne možeš van. Prije samo tjedan dana bila si u bolnici."
»Zbog temperature koju više nemam«, istaknula sam. Točno iza nje vidjela sam tamnoplavo toplo nebo, a iza njega grane neka-
ko bremenita izgleda kako posežu u plavetnilo. Sve u meni žudjelo je da izađem van i osjetim miris dolazećeg proljeća. U usporedbi s time, dnevna soba bila je siva i nijema. »Osim toga, vitamin D je super za bolesne ljude, poput mene. Neću dugo.«
Kako nije odgovorila, u hodniku sam našla svoje klompe i navukla ih. Za to vrijeme, između nas je visjela tišina i o onome što se one noći dogodilo govorila snažnije od nekoliko riječi koje smo razmijenile.
Mama je izgledala kao da joj je jako neugodno. »Grace, mi¬slim da bismo trebale razgovarati. O«, zastala je, »tebi i Samu.«
»Oh, nemojmo.« Moj glas otkrivao je koliko me taj prijed¬log oduševio.
»Ni ja to ne želim«, rekla je i sklopila knjigu, a da prije toga nije pogledala na kojoj je stranici, što me opet podsjetilo na Sama, koji je uvijek pogledao na kojoj je stranici ili bi privremeno sklopio knjigu preko prsta, prije nego što bi podignuo pogled da govori.
Mama je nastavila: »Ali, moram o tome razgovarati s tobom, a ako budeš razgovarala sa mnom, reći ću to tvojem ocu, pa nećeš morati razgovarati s njim.«
Nisam vidjela zašto bih morala razgovarati s ijednim od njih. Sve do tada nije ih bilo briga što radim sa sobom ili gdje sam dok njih nema. Za godinu dana bit ću na fakultetu, ili barem neću više biti pod njihovim krovom. Razmišljala sam o tome da pobjegnem, ali umjesto toga prekrižila sam ruke, pogledala je u oči i čekala.
Mama je odmah prešla na bit. Pitala je: »Upotrebljavate li zaštitu?«
Moji obrazi su se zažarili: »Mama.«
Ali, nije odustala: »Upotrebljavate li je?«
»Da, ali nije tako.«
Mama je podignula obrvu: »Ah, nije? Nego kako je?«
»Hoću reći, nije samo tako. Mi...« Bilo mi je teško naći rije- či kojima bih joj objasnila i otkrila zašto sam se od njezina pitanja
i tona glasa odmah nakostriješila. " Hoću reći, on nije samo neki tamo dečko, mama. Mi smo..."
Ali, nisam znala kako završiti dok me gledala s obrvama već podignutim u nevjerici. Nisam znala kako bih joj trebala reći Iju- bav i zauvijek i odjednom sam shvatila da ne želim. Takvu vrstu istine trebalo je zaslužiti.
»Što ste? Zaljubljeni?« Kad ih je mama izrekla, riječi kao da su izgubile vrijednost. »Sedamnaest ti je godina. Grace. Koliko on ima godina? Osamnaest? Koliko ga dugo poznaješ? Nekoliko mjeseci. Gledaj — prije nisi imala dečka. Vodena si požudom ništa manje nego nečim drugim. Ako spavate, ne znači da ste zaljubljeni. Znači da ste vođeni požudom.«
»Ti spavaš s tatom. Zar se vas dvoje ne volite?«
Mama je zakolutala očima. »Mi smo u braku.«
Zašto sam se uopće trudila? »Ovaj razgovor zvučat će pri¬lično glupo kad vas Sam i ja budemo posjećivali u staračkom do¬mu«, hladno sam rekla.
»Pa, iskreno se nadam da hoće«, odgovorila je mama. Zatim se vedro nasmiješila, kao da je razgovor bilo tek usputno čavrljanje. Kao da smo se upravo dogovorile da ćemo ići na ples majki i kćeri. »Ali, sumnjam da ćemo ga se uopće sjećati. Sam vjerojatno neće biti ništa više od slike s maturalne zabave. Sjećam se kakva sam bila sa sedamnaest i, vjeruj mi, to što je bilo u zraku nije bila ljubav. Srećom za mene, bila sam prilično razumna. U suprotnom, ti bi imala braću i sestre. Sjećam se kad sam bila u tvojim godinama...«
»Mama!« prasnula sam, a cijelo mi je lice gorjelo. »Ja nisam ti. Nimalo ti nisam slična. Nemaš pojma što se događa u mojoj glavi, kako moj mozak radi i jesam li zaljubljena u Sama i obratno. Nemoj ni pokušavati voditi ovaj razgovor sa mnom. Nemoj ni... uh. Znaš što? Završila sam.«
Zgrabila sam svoj zabranjeni mobitel s kuhinjskog pulta, uze¬la jaknu i lupajući klompama izašla. Zatvorila sam iza sebe klizna vrata i sišla s verande, nisam se ni osvrnula. Trebala sam osjećati krivnju što sam se izderala na mamu, ali nisam osjećala ni trunku kajanja.
Sam mi je nedostajao toliko da me boljelo.
DVADESET TREĆE POGLAVLJE
Sam
Kad sam završio s poslom u knjižari dan je bio neobično topao, čak topliji od prethodnog. Kad sam se vratio Beckovoj kući i otvorio vrata automobila, sunce mi je grijalo obraze. Izašao sam, protegnuo ruke koliko sam mogao i sklopio oči dok se nisam počeo osjećati kao da padam. Između zapuha vjetra činilo mi se da je zrak oko mene jednake temperature kao i moje tijelo, zbog čega sam se osjećao kao da uopće nemam kožu, kao da lebdim, kao da sam duh.
Uvjerene da je današnje poslijepodne značilo da se hirovito proljeće napokon zauvijek vratilo, ptice iz grmlja oko kuće uzbu¬đeno su jedna drugoj kreštale ljubavne pjesme. Iz mene je izvirala pjesma, nijeme riječi koje sam oblikovao ustima i iskušavao ih.
Dok hodam kroz godišnja doba,
ptice pjevaju, krešte i nariču o Ijubavi
Biti ljubomoran na sojke i golubice.
Tako je besmisleno kad si sa mnom ti.
Podsjetilo me na tople proljetne dane koji su me razmotavali iz vučjeg oblika, na dane kad sam bio sretan što opet imam prste.
Činilo mi se tako pogrešnim biti sada sam.
Trebao bi opet provjeriti kolibu. Danas još nisam vidio Colea, ali znao sam da je po takvom vremenu negdje u ljudskom tijelu. Bilo je dovoljno toplo da bi se barem još jedan od novih vu¬kova mogao preobraziti. Osim toga, bilo je to bolje od bezvoljnog lutanja kućom, čekanja da osvane sutra, razmišljanja hoću li doista otići u studio i hoće li doista Grace poći sa mnom.
Osim toga. Grace je željela da pripazim na Oliviju.
Čim sam se na metar približio kolibi, znao sam da je netko unutra. Vrata su bila odškrinuta, a iz kolibe su se čuli zvukovi kre¬tanja. Moj osjet mirisa nije se mogao mjeriti s njuhom koji sam imao kao vuk, ali nos mi je još uvijek otkrivao da je u kolibi netko od nas, tko god to bio. Mošusni miris čopora bio je tek djelomič¬no prekriven mirisom ljudskog znoja. Kao vuk, znao bih o kojem je članu čopora riječ. Sad, kao čovjek, bio sam slijep.
Pa sam prišao vratima i tri puta pokucao. »Cole? Jesi li odje¬ven?« pitao sam.
»Same?« Cole je zvučao kao da mu je — laknulo? To mi se činilo čudnim za njega. Čuo sam grebanje kandži, zatim i režanje. Osjetio sam kako mi se dlačice na vratu ježe kako je u meni rastao oprez.
»Je li sve u redu?« pitao sam i oprezno otvorio vrata. Cijela unutrašnjost zaudarala je na vuka, kao da su svi zidovi krvarili smradom. Prvo sam vidio Colea, odjevena, kako stoji pored kutija. Svinutim prstom pritisnuo je usnu. Bila je to gesta nesigurnosti. Zatim sam slijedio njegov pogled u kut kolibe, gdje sam vidio zgrčena tipa, napola prekrivena jarkoplavom dekom od filca.
»Tko je to?« šapnuo sam.
Cole je maknuo prst i odvratio pogled s mene i tipa u kutu.
»Victor«, bezizražajno je rekao.
Na zvuk svojeg imena tip je okrenuo lice i pogledao nas. Imao je svijetlosmeđu kosu, zamršenu i ukovrčanu oko jagodica. Bio je možda nekoliko godina stariji od mene. Odmah sam se sjetio kad sam ga posljednji put vidio. Sjedio je straga u Beckovu Tahoeu, zapešća su mu bila čvrsto svezana i gledao me. Usnama je nijemo oblikovao riječ pomozi.
"Znate li se" pitao sam.
Victor je sklopio oči, ramena su mu se tresla i rekao je: »Ja, čekaj...«
Dok sam trepnuo, on se otresao svoje kože brže nego što sam vidio da se itko od nas promijenio i postao svijetlosivi vuk s tamnim šarama na licu. Nije bilo posve lako, ali je išlo prirodno, kao kad zmija svlači kožu ili kad cvrčak izlazi iz krhkog oklopa prijašnjeg sebe. Nije bilo poriva na povraćanje. Nije bilo boli. Nije bilo agonije kroz koju su prolazili svi čijim sam promjenama svje¬dočio i koju sam sam iskusio.
Vuk se stresao, rastresao je krzno i Victorovim smeđim oči¬ma zlokobno zurio u nas. Počeo sam se odmicati od vrata kako bih mu omogućio izlazak, ali tada je Cole čudnim glasom rekao: »Nemoj se truditi.«
Zatim je, kao na mig, vuk teško sjeo na stegna, a uši su mu zadrhtale. Zijevnuo je i usput zacvilio, zatim mu se cijelo tijelo silovito streslo.
Cole i ja istodobno smo okrenuli lica, baš kad je Victor gla¬sno zastenjao i vratio se u ljudski oblik. Samo tako. Iz jednog obli¬ka u drugi. Nisam to mogao posve shvatiti. Krajičkom oka vidio sam kako povlači na sebe deku. Više radi topline nego privatnosti, pomislio sam.
Victor je tiho rekao: "Božje prokletstvo."
Pogledao sam Colea, lice mu je bilo posve bezizražajno. Po¬čeo sam shvaćati da je to bio izraz koji je pratio sve do čega mu je bilo stalo.
»Victore?« rekao sam. »Ja sam Sam. Sjećaš li me se?«
Sad je čučao na podu i ljuljao se naprijed-natrag na petama, kao da nije bio siguran treba li sjesti ili kleknuti. To i oblik njego- vih usta rekli su mi da ga boli. Rekao je: »Ne znam. Mislim da ne. Možda.« Letimično je pogledao Colea, a Cole se malo trgnuo.
»Pa, ja sam Beckov sin«, rekao sam. To je bilo dovoljno bli¬zu istini i brže za izgovoriti. »Ako mogu, pomoći ću ti.«

Cole

Sam je izlazio na kraj s Victorom mnogo bolje od mene. Ja sam sta¬jao i zurio u vrata, čekao sam da ga pustim van ako uspije ostati vuk.
»To je bilo... Kako se tako brzo mijenjaš?« pitao ga je Sam.
Victor je napravio grimasu, pogledavao je Sama, pa mene i opet Sama. Znao sam da se jako trudi kako bi zadržao mirnoću u glasu: »Teže je iz vuka u mene. Iz mene u vuka je lako. Previše lako, čovječe. Stalno se mijenjam, premda je toplo. Zbog toga se mijenjam, zar ne?«
»Danas je najtopliji dan do sada«, odgovorio je Sam. »Osta¬tak tjedna ne bi trebalo biti tako toplo.«
»Bože«, rekao je Victor, »nisam znao da će biti tako.«
Sam me pogledao kao da sam s time imao imalo veze. Koraknuo je iza mene kako bi dohvatio stolicu na sklapanje, zatim je sjeo nasuprot Victoru. Odjednom me podsjetio na Becka. Sve u vezi s njim govorilo je zanimanje, briga i iskrenost, od oblika rame¬na, do obrva koje su se spuštale nad oči s teškim vjeđama. Nisam se mogao sjetiti je li Sam i mene tako gledao prvi put. Nisam se mogao sjetiti što sam mu prvo rekao.
»Je li to prvi put da si se promijenio?« pitao je Victora.
Victor je kimnuo. »Barem koliko se sjećam.« Tada se zagle¬dao u mene, a ja sam postao vrlo svjestan svojeg ljudskog tijela. Gledao je kako sam samo ondje stajao, nisam trpio bol, nisam bio vuk i samo sam stajao.
Sam je nastavio kao da je riječ o savršeno normalnoj šetnji parkom: »Jesi li gladan?«
»Ja...« počeo je Victor. »Čekaj. Ja...«
I ponovno se pretvorio u vuka.
Po zaprepaštenju na Samovu licu i kako je stavio prst na jednu obrvu, mogao sam zaključiti da to nije normalno. Zbog toga mi je bilo malo lakše jer sam cijelu situaciju smatrao posve zbrkanom. Victor-vuk stajao je ondje, naćuljenih ušiju i ukočen, gledao je u dovratak, mene i Sama.
Zurio sam u Victora, sjećao sam se kako smo sjedili u hotel¬skoj sobi nakon što sam upoznao Becka i kako sam mu rekao Jesi li spreman za sljedeću veliku stvar, Vic?
»Cole«, rekao je Sam ne odmičući pogled s njega. »Koliko puta? Koliko dugo si već tu?«
Slegnuo sam ramenima pokušavajući izgledati nemarno: »Po¬la sata. Cijelo vrijeme ide amo-tamo. Je li to normalno?«
»Ne«, rekao je Sam odrješito. Još uvijek je zurio u vuka, koji je čučnuo i uzvraćao mu pogled. »Ne, to nije normalno. Ako je dovoljno toplo da bude čovjek, trebao bi takav ostati duže. Ne ovako — hoću reći...« Zašutio je kad je vuk opet ustao.
Sam je pomaknuo koljena dalje od Victora, u slučaju da pojuri, ali Victorove uši odjednom su se spustile i opet je počeo drhtati. Obojica smo okrenuli glave dok se nije pretvorio u čovjeka i pokrio dekom.
Victor je tiho zastenjao i uhvatio se za čelo.
Sam se okrenuo: »Boli li?«
»Uh. Ne jako.« Zastao je i skvrčio se. »Bože, radim to cijeli dan. Samo želim znati kad će prestati.«
Nije me želio pogledati, njegova iskrenost bila je namijenjena Samu.
Sam je rekao: »Volio bih da ti mogu odgovoriti, Victore. Nešto ti ne da da ostaneš u jednom obliku, ali ne znam što.«
Victor je pitao: »Hoće li biti bolje? Hoću reći, u zamci sam, zar ne ? Eto što sam dobio zato što sam te slušao. Cole. Trebao sam davno shvatiti da uvijek ovako završi.«
Ali, još me nije pogledao.
Sjećao sam se toga dana u hotelu. Victor je bio u groznoj depresiji nakon fiksa. Počeo je padati tako duboko da sam čak i ja, u svojem pomnom nezanimanju, vidio da se jednog dana neće moći vratiti. Kad sam ga nagovorio da zajedno sa mnom postane vuk, pokušavao sam mu pomoći. Nisam bio posve sebičan. Nije bila riječ
o tome da to nisam želio učiniti sam.
Da tu nije bio Sam, to bih rekao Victoru. Sam je šakom uda¬rio Victora u rame. »Hej. Drukčije je kad si nov. Svi su u početku nestabilni, zatim se ujednačimo. Da, sad je grozno, toliko grozno još nisi doživio, ali kad doista zatopli sve će to biti iza tebe.«
Victor je natmureno gledao Sama, bilo je to lice koje sam vidio već milijun puta zato što sam ga ja stvorio. Naposljetku me pogledao. »To si trebao biti ti, gade jedan«, rekao je i ponovno se izvio u vuka.
Sam je bacio ruke u zrak, podignuo dlanove kao da zaklinje i krajnje očajno rekao: Kako — kako — kako... Shvatio sam koliko pažljivo kontrolira izraz lica i glas. U glavi mi se zavrtjelo gotovo kao kad sam gledao Victora kako se mijenja, kad sam čuo Sama kako se od utjelovljenja mirnoće pretvara u totalnu zbrku. To je značilo da je Sam savršeno sposoban pokazivati mi krinku dobro¬hotnosti, ali je odlučio da neće. Zbog toga sam ga počeo posve drukčije gledati.
Možda sam zato progovorio: »Nešto nadjačava temperatu¬ru«, rekao sam. »To je moje mišljenje. Od topline postaje čovjek, ali nešto drugo govori tijelu da se pretvori u vuka.«
Sam me sumnjičavo pogledao. »Što bi to moglo biti?« pitao je.
Pogledao sam Victora, prezirao sam ga što je sve toliko zamr¬sio. Koliko je teško moglo biti slijediti me u vuka i natrag, kako je trebalo biti? Poželio sam da nisam došao u prokletu kolibu.
»Nešto u kemiji njegova mozga?« rekao sam. »Victor ima problema s hipofizom. Možda ta neravnoteža ometa njegovo mi¬jenjanje.«
Tada me čudno pogledao, ali prije nego što je mogao reći bilo što, noge svijetloga vuka opet su se počele tresti. Odvratio sam pogled i Victor je opet bio čovjek. Samo tako.

Sam

Činilo mi se da promatram mijenjanje dvoje ljudi. Victora u vuka i Colea u nekog drugoga. Ja sam bio jedini koji je stajao ondje i bio isti.
Nisam se mogao prisiliti ostaviti Victora samog dok je u takvom stanju, pa sam ostao. Ostao je i Cole, a minute su se pre¬tvarale u sate dok smo čekali da se skrasi.
»Nema načina da se to poništi«, rekao je Victor bezizražajno kad se dan primaknuo izmaku. To nije bilo pitanje.
Dok su mi sijevala sjećanja na zimu prije nego što sam se vratio Grace, pokušao sam se ne ukočiti. Ležao sam na šumskom tlu, prstima sam kopao zemlju, glava mi je pucala od bola. Stajao sam u snijegu do gležnjeva i povraćao, dok nisam više mogao sta¬jati. Zgrčen od vrućice, očiju sklopljenih od agonije svjetla, molio sam da dođe smrt.
»Ne«, rekao sam.
Osjećao sam Coleov oštar pogled na sebi, čuo je moju laž. Želio sam ga pitati Ako je to tvoj prijatelj, zašto ja sjedim pored njega, a ne ti?
Dok smo sjedili ondje i čekali Victorovu sljedeću promjenu, kroz otvorena vrata prikrao se hladan zrak i mutnije svjetlo, dokaz da sa zalaskom sunca pada temperatura.
»Victore, ne znam kako bih ti pomogao da sada ostaneš čovjek«, rekao sam. »Ali, mislim da je vani dovoljno hladno da ćeš ostati vuk ako izađeš. Želiš li to? Želiš li se prestati mijenjati, premda nećeš biti ti?«
Victor je rekao: »Ah, zaboga, da.« Rekao je to s takvim osjećajem, da me dirnulo u živac.
»A tko zna«, dodao sam, »možda ćeš kad postaneš stabil¬niji...
Ali, nisam imao razloga dovršiti rcčcnicu zato što je Victor
opet bio vuk koji je uzmicao od mene. "Cole!" brzo sam rekao i poskočio. Cole se trgnuo, živnuo i otvorio vrata. Bio sam nagrađen
zapuhom hladnog zraka od kojeg sam se lecnuo, a vuk je podvije¬na repa i spuštenih ušiju pojurio prema šumi.
Pridružio sam se Coleu u dovratku i promatrao Victora kako hita kroz drveće, zatim na sigurnoj udaljenosti staje i gleda nas. Gole grane iznad njegove glave drhtale su od nestalnog povjetarca, dodirivale su mu vrhove ušiju, ali on nije skrenuo pogled. Nekoli¬ko dugih minuta gledali smo se.
Ostao je u vučjem tijelu. Mislio sam da zbog njega osjećam olakšanje, ali taj me osjećaj bolio. Već sam mislio na sljedeći topao dan i što će se tada dogoditi.
Shvatio sam da Cole još uvijek stoji pored mene. Nakrivio je glavu i gledao Victora.
Bez razmišljanja rekao sam: »Ako se tako ponašaš prema pri¬jateljima koji te trebaju, ne bih želio vidjeti kako se ponašaš prema drugima.«
Cole se nije posve nasmiješio, ali rubovi njegovih usana za- tegnuli su se u nejasan izraz koji se nalazio negdje između neza- nimanja i prijezira. Nije skrenuo pogled s Victora, ali u njegovim očima nije bilo suosjećanja.
Borio sam se sa željom da mu još nešto kažem, bilo što što bi ga natjeralo da odgovori. Želio sam da pati zbog Victora.
»Imao je pravo«, rekao je Cole pored mene gledajući Victo¬ra. »To sam trebao biti ja.«
Nisam mogao vjerovati da sam dobro čuo. Podcijenio sam ga.
Ali, zatim je Cole dodao: »Ja sam onaj koji želi izaći iz ovog prokletog tijela.«
Cole me nekako nije prestao iznenađivati.
Pogledao sam ga i hladno rekao: »Kako sam čak i na dvije sekunde mogao pomisliti da ti je stalo do Victora. Sve se svodi na tvoje probleme, na tebe kako želiš postati vuk. Ne možeš dočekati da izađeš iz svoje glave, zar ne?«
»Da znaš što je unutra, možda bi i ti to želio" rekao je Cole, ali sada se nasmiješio osmijehom koji se okrutno i iskrivljeno penjao jednom stranom lica. »Nije moguće da jedino ja želim biti vuk.« Nije bio jedini. I Shelby je to više voljela. Oštećena Shelby, jedva ljudsko biće čak i kad je imala lice djevojke.
»Jest«, rekao sam.
Coleov osmijeh prerastao je u bezglasan smijeh: »Toliko si naivan, Ringo. Koliko si dobro poznavao Becka?«
Pogledao sam njegovo snishodljivo lice i poželio da ode. Po¬želio sam da ga Beck nije doveo. Trebao je ostaviti Colea i Victora u Kanadi, ili ondje odakle su došli.
»Pa, dovoljno dobro da znam kako je bio daleko bolji čo¬vjek nego što ćeš ti ikada biti«, rekao sam. Coleov izraz nije se promijenio. Činilo se da neljubazne riječi ne dopiru do njegovih ušiju. Stiskao sam zube i opuštao ih, ljutit što sam mu dopustio da utječe na mene.
»Zelja da budeš vuk ne čini te automatski lošim čovjekom«, rekao je Cole blagim glasom. »A želja da budeš čovjek, ne čini te dobrim.«
Opet sam imao petnaest godina, sjedio sam u svojoj sobi u Beckovoj kući, rukama sam obujmio noge i skrivao se od vuka u sebi. Tjedan prije, zima je već ukrala Becka, a i Ulrik će ubrzo oti¬ći. Zatim i ja, a moje knjige i gitara ležat će netaknute do proljeća, kao i Beckove već napuštene knjige. Zaboravljene u nesvjesnosti vuka.
Nisam želio voditi taj razgovor s Coleom. Rekao sam: »Ho¬ćeš li se ubrzo promijeniti?«
»Za to nema izgleda.«
»Onda se, molim te, vrati kući. Moram očistiti ovo mjesto.« Zastao sam. Zatim sam rekao, kako bih uvjerio njega koliko i sebe:
"Loš si čovjek zbog toga što si učinio Victoru. Ne zato što želiš biti vuk."
Cole me pogledao s istim praznim izrazom na licu, zatim je pošao prema kući. Okrenuo sam se i vratio u kolibu.
Kao što je to Beck radio prije mene, složio sam deku koju je Victor ostavio iza sebe i pomeo s poda prašinu i dlake. Zatim sam provjerio vodu u spremniku, pregledao kutije s hranom i zapisao što treba dodati. Prišao sam bloku koji je stajao pored brodske baterije, na kojem se nalazio popis načrčkanih imena, nekad s da¬tumima pored, nekad s opisima drveća, zato što je drveće govorilo o vremenu, kad mi nismo mogli. Tako je Beck znao tko je i kada čovjek.
Još uvijek je bio otvoren na stranici s prošlogodišnjim ime¬nima, koja je završavala Beckovim. Bio je to mnogo kraći popis od onoga prethodne godine, koji je pak bio kraći od prethodnog. Progutao sam i okrenuo sljedeću stranicu. Na vrhu sam napisao godinu, zatim Victorovo ime i datum. Tu je trebalo pisati i Coeovo ime, ali sumnjao sam da mu je Beck objasnio kako smo se tu bilježili. Nisam želio dodati Coleovo ime. To bi značilo da ga službeno primam u čopor, u svoju obitelj, a to nisam želio.
Dugo sam stajao i gledao praznu stranicu s Victorovim ime¬nom, zatim sam dodao i svoje.
Znao sam da tu više ne pripada, ne posve, ali bio je to popis ljudi, zar ne?
A tko je bio veći čovjek od mene?

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE



Grace



Krenula sam prema drveću.
Ogoljena šuma još uvijek je spavala, ali topliji zrak pro¬budio je kakofoniju vlažnih proljetnih mirisa zakrinkanih hlad¬noćom. Ptice iznad glava ćurlikale su u šikari, lepršale su krilima prema vrhovima krošanja i ostavljale za sobom drhtave debele grane.
U kostima sam osjećala da sam kod kuće.Ušla sam samo nekoliko metara u šumu i čula kako šikara iza mene pucketa. Srce mi je ubrzalo, stala sam i prekinula škripanje i pucketanje šumskog tla pod nogama. Ni dalje ni bliže, opet sam čula šuškanje.
Nisam se okrenula, ali znala sam da je to zacijelo vuk.
Nisam osjećala strah, samo radoznalost.Dok me vuk slijedio, čula sam povremeno šuštanje lišća. Još uvijek nije bio vrlo blizu, samo me promatrao sa sigurne udaljenosti.
Dio mene želio je vidjeti koji je to vuk, ali drugi dio bio je odviše uzbuđen zbog njegove prisutnosti da bi riskirao da ga preplaši i otjera.
Pa smo samo zajedno hodali, ja sam ravnomjerno napredovala, a vuk me pratio isprekidanim i naglim kretnjama.Sunce koje je prosijavalo kroz još uvijek gole grane grijalo mi je ramena. Raširila sam ruke dok sam hodala, upijala sam ga koliko sam mogla i pokušavala izbrisati vrućicu od prošle noći.
Što sam se više udaljavala od ljutnje, činilo mi se da bolje osjećam da nešto u meni nije u redu.Izašla sam iz šikare. Sjetila sam se kad me Sam odveo na zlatnu čistinu u šumi i dok sam slušala kako mi srce ubrzava na nepoznat način, poželjela sam da je sada sa mnom. Nije bila riječ o tome da smo stalno bili zajedno, ili da nisam znala što bih počela bez njega — on je imao svoj posao u knjižari, a ja sam imala školu i podučavanje — ali u tom trenutku osjećala sam tjeskobu.
Da, vrućica je nestala, ali nije mi se činilo da je nestala zauvijek. Činilo mi se da osjećam kako mi nemirno ključa u krvi i čeka da se opet pojavi kad se sljedeći put oglase vukovi.
Nastavila sam hodati. Tu se drveće prorjeđivalo, mladice su bile obeshrabrene golemim borovima. Miris jezera bio je jači, a u mekom blatnom šumskom tlu vidjela sam otiske vučjih šapa. Obujmila sam tijelo rukama, ispod mutno zelenih borova bilo mi je hladno bez sunca na meni.Lijevo sam vidjela bljesak kretanja, smeđe-sivo krzno, iste bo¬je kao borova debla. Napokon sam vidjela vuka koji mi se pridru¬žio.
Zastao je dovoljno dugo da ga dobro promotrim. Nije se ni trgnuo kad sam pogledom obuhvatila njegove jarkozelene ljudske oči i uši koje su se naćulile od radoznalosti. Iza njega, vidjela sam kroz drveće svjetlucanje jezera.
Jesi li jedan od novih vukova? pitala sam se u mislima, ali ni¬sam to izrekla da ga moj glas ne preplaši. Podignuo je glavu, vidjela sam kako mu se nozdrve miču u mojem smjeru. Osjećala sam da znam što želi.
Polako sam podignula ruku prema njemu i ponudila mu dlan. On je ustuknuo, više od mirisa, ne od pokreta, zato što mu se njuška nastavila pomicati.
Nisam morala približiti dlan nosu da bih znala što je njušio, jer i sama sam ga osjećala. Slatki, natruli miris badema, zarobljen između prstiju i pod noktima. Činio mi se zloslutnijim od vrućicc. Kao da je govorio To je više od vrućice.
Srcc mi je zalupalo u grudima premda se još uvijek nisam bojala vuka smeđeg krzna. Čučnula sam na šumsko tlo, rukama
Čvrsto obujmila koljena, a udovi su mi odjednom zadrhtali od spoznaje ili vrućice.
Začuo se prasak, nekoliko ptica sunulo je iz šikare. Smeđi vuk i ja lecnuli smo se. Uzrok ptičjeg iznenađenja bio je sivi vuk, koji se šuljao prema nama. Bio je veći od smeđeg, ali ne toliko hrabar. U očima mu se vidjelo zanimanje, ali dok se polako približavao, položaj ušiju i repa govorio je o oprezu. Kako je prilazio i njegova se njuška trzala i njušila zrak.
Nepokretno sam promatrala crnoga vuka — prepoznala sam ga kao Paula — koji se pojavio iza sivoga, a kojeg je slijedio vuk kojeg nisam poznavala. Kretali su se poput jata riba, neprestano su se dodirivali, gurkali i komunicirali bez riječi. Ubrzo ih je bilo šest, svi su stajali na udaljenosti, svi su me gledali i njušili zrak.
Nešto u meni, nešto što mi je izazvalo vrućicu i što mi je uljepšalo kožu tim mirisom, zabrujalo je. Ni na trenutak nije bo ljelo, ali nije bilo u redu. Znala sam zašto mi je toliko očajnički trebao Sam.
Bojala sam se.
Vukovi su me okružili, oprezni pred mojim ljudskim obli- kom, ali radoznali zbog mirisa. Možda su čekali da se promijenim.
Ali, nisam se mogla promijeniti. U dobru i zlu, bilo je to moje tijelo, bez obzira na to koliko je snažno nešto u meni režalo, plamtjelo i preklinjalo da bude oslobođeno.
Posljednji put kad sam bila u toj šumi i okružena vukovima, bila sam plijen. Bila sam bespomoćna, bila sam težinom svoje krvi pribijena uz tlo i zurila u zimsko nebo. Oni su bili životinje, a ja čovjek. Sada razlika nije bila toliko jasna. Nije bilo prijetnje da će me napasti. Samo zabrinutost i radoznalost.
Pažljivo sam se pomaknula kako bih protegnula ukočene ru- kf, a jedan vuk visoko je i tjeskobno zacvilio, poput kuje štenetu.
Osjećala sam kao da se vrućica u meni budi.
Isabel mi je rekla da je njezina majka, liječnica, jednom rekla da su smrtno bolesni obično sablasno svjesni svojeg stanja. Čak i prije nego im je bolest dijagnosticirana. U to vrijeme tome sam se rugala, ali sada sam znala na što je mislila, zato što sam se tako osjećala.
Nešto doista nije bilo u redu sa mnom, nisam mislila da bi liječnici znali kako me izliječiti, ali vukovi su znali.
Skupila sam se pod drvećem, opet sam rukama obujmila no¬ge i gledala kako me vukovi promatraju. Nakon nekoliko dugih trenutaka veliki sivi vuk, koji nijednom nije skinuo pogled s mene, polako je legao, kao da bi svakog trenutka mogao promijeniti mi¬šljenje. Bilo je to krajnje neprirodno. Nimalo slično vuku. Zadržala sam dah.
Zatim je crni vuk letimično pogledao sivoga, pa opet mene, prije nego što je legao i spustio glavu na šape. Ušiju još uvijek oprezno načuljenih prevrnuo je oči prema meni. Jedan po jedan vukovi su lijegali i stvarali oko mene širok krug. Ostali su tako i strpljivo me štitili, a šuma je bila mirna. Čekali su sa mnom na nešto za što nitko od nas nije imao riječi.
U daljini je sablasno i otegnuto zapjevao gnjurac. Uvijek mi je zvučao tako tugaljivo. Kao da je zvao, ali nije očekivao odgovor.
Paul, crni vuk, približio mi je njušku. Lagano je micao nozdr- vama, zatim je zacvilio. Zvuk je bio mek, dahćuči odjek gnjurčevog pjeva, tjeskoban i nesiguran.
Tik ispod moje kože, nešto se rastegnulo i napregnulo. Tijelo mi je bilo poput bojnog polja u nevidljivom ratu.
Sunce na nebu tonulo je, sjene borova produljivale su se, sje¬dila sam na tlu šume okružena vukovima i pitala se koliko imam vremena.


DVADESET PETO POGLAVLJE
Grace
Vukovi su me naposljetku napustili.
Sjedila sam ondje sama i pokušavala osjetiti svaku stani¬cu u tijelu, pokušavala sam razumjeti što se unutra događa. Zazvo¬nio je mobitel — Isabel.
Javila sam se. Morala sam se vratiti u stvarni svijet, premda nije bio toliko stvaran koliko sam željela.
»Rachel je bila vrlo sretna da mi da do znanja kako si od nje tražila, a ne od mene, da uzme tvoju zadaću i iskopira ti bilješke«, rekla je Isabel nakon pozdrava.
»Ide sa mnom na više satova od...«
»Poštedi me. Nije me briga. U svakom slučaju, nije mi se dalo još nositi stvari. Više me zabavljalo to što je mislila da je to statusni simbol.« Isabel nije zvučala kao da joj je zabavno. Bilo mi je malo žao Rachel. »Zovem da vidim koliko si zarazna.«
Kako bih mogla objasniti kako se osjećam? I to Isabel?
Nisam mogla.
Odgovorila sam iskreno, ali bez previše detalja. »Mislim da nisam zarazna«, rekla sam. »Zašto?«
"Željela sam otići nekamo s tobom, li ne bih željela dobiti kugu"
»Dođi u dvorište«, rekla sam. »U šumi sam.«
Isabelin glas uspio je u istoj mjeri izraziti gađenje i nevjericu. »Šuma. Naravno. Trebala sam znati. Tamo idu bolesni. Osobno bih radije malo otpustila pritisak dobrom, neproduktivnom terapijskom kupnjom, ali pretpostavljam da je šuma vrijedna i društveno pri- hvatljiva alternativa. Svi to sada rade. Da ponesem skije? Ili šator?«
»Samo sebe«, rekla sam.
»Trebam li znati što si radila u šumi?« pitala je.
»Šetala sam«, rekla sam. Bila je to istina, ali opet ne cijela.
Nisam znala kako bih joj rekla ostalo.
Poslije je Isabel morala nekoliko puta viknuti i čekati nekoliko minuta da izađem iz šume koja je postajala sve tamnija, ali nisam zbog toga osjećala krivnju. Još uvijek sam bila preplavljena otkrive¬njem koje sam doživjela dok sam bila okružena vukovima.
»Ne bi li trebala umirati, ili nešto slično?« Isabel je zahti¬jevala odgovor čim me vidjela kako se vraćam prema kući. Mami sam dokazala što sam željela i sad je bilo vrijeme da se vratim. Osim toga, shvatila sam da neće pokušati početi s ozbiljnim raz¬govorom ako je netko sa mnom.
Isabel je stajala pored hranilice za ptice. Ruke je gurnula u džepove, a krzno oko kapuljače na ramenima nabralo joj se oko ušiju. Dok sam joj se približavala, pogledavala je naizmjence mene i izblijedjelu bijelu mrlju ptičjeg izmeta na rubu hranilice. Bilo je očito da joj je smetala. Bila je uređena u svojem stilu, drastično i oštro ošišana kosa, prelijepo namještena oko lica, oči obrubljene tušem i dramatične. Doista je planirala ići nekamo sa mnom. Tada sam osjetila blagu krivnju, kao da sam je odbila iz tričavih razlo¬ga. Glas joj je bio nekoliko stupnjeva hladniji od zraka. »Kojem dijelu tvojeg liječenja pripada paradiranje po šumi dok su vani tri stupnja?«
Doista je bilo prilično hladno, jagodice mojih prstiju bili su jarko ružičaste." Zar su tri stupnja? Nije bilo toliko hladno kad sam izašla."
»Pa, sad jest«, rekla je Isabel. »Kad sam dolazila ovamo vi¬djela sam tvoju mamu i pokušala je nagovoriti da te pusti večeras sa mnom na panini u Duluth, ali rekla je ne. Pokušavam to ne shvatiti osobno.« Kad sam joj prišla nabrala je nos, zatim smo se zajedno uputile prema kući.
»Da, pokušavam ne misliti na to koliko se ljutim na nju«, priznala sam. Isabel je čekala da joj otvorim klizna vrata. Nije komentirala moju ljutnju, nisam to od nje ni očekivala. Isabel je uvijek bila ljuta na svoje roditelje, pa sam sumnjala da je na svojem radaru uočila nešto neobično. »Mogla bih napraviti lažni panini. Samo, nemam baš dobar kruh.« Ali nisam to zbilja željela.
»Radije ću čekati pravu stvar«, rekla je Isabel. »Naručimo pizzu.«
»Naručiti pizzu« u Mercy Fallsu značilo je nazvati mjesnu pizzeriju Kod Marija i platiti šest dolara za dostavu. Bilo mi je to previše skupo nakon zakazivanja studija za Sama.
»Nemam ni kinte«, rekla sam sa žaljenjem.
»Ja imam«, odgovorila je Isabel.
Rekla je to dok smo ulazile, a mama, još uvijek parkirana na kauču sa Samovom knjigom, oštro nas je pogledala. Dobro. Nadala sam se da je mislila kako razgovaramo o njoj.
Pogledala sam Isabel. »Zašto ne bismo otišle u moju sobu? Hoćemo li naručiti — ?«
Isabel mi je mahnula da budem tiho. Već je bila na telefonu s pizzerijom Kod Marija i naručivala veliku pizzu sa sirom i glji¬vama. Na otiraču pred stražnjim vratima ostavila je čizme debelih potplata i slijedila me u moju sobu, a istodobno ležerno koketirala s nekim na drugom kraju veze.
U usporedbi s hladnoćom vani, u mojoj je sobi bilo strašno toplo. Počela sam svlačiti džemper, a Isabel je prekinula vezu i postrance se bacila na krevet. Rekla je: »Dobit ćemo besplatan umak. Kladim se da ćemo dobiti besplatan umak.«
"Ne moramo se kladiti", rekla sam. "To je zamalo bio seks preko telefona na
vrlo tankom tijestu."
»To mi je posao«, rekla je Isabel. »Dobro, gledaj. Nisam donijela zadaću. Gotovo sam cijelu napisala za vrijeme odmora u školi.«
Značajno sam je pogledala. »Ako sad zabrljaš u školi, nećeš upasti na dobar faks i zauvijek ćeš zaglaviti tu, u Mercy Fallsu.« Za razliku od Rachel i Isabel, ta me zamisao nije ispunjavala uža¬som. Ali, znala sam da one ne mogu zamisliti goru sudbinu.
Isabel je napravila grimasu: »Hvala, mama. Imat ću to na umu.«
Slegnula sam ramenima i izvadila knjigu koju mi je ranije tog dana donijela Rachel. »Pa, ja imam zadaću i želim se upisati na fakultet. Večeras moram barem pročitati povijest. Je li to u redu?«
Isabel je naslonila lice na moj poplun i sklopila oči. »Ne mo¬raš me zabavljati. Dovoljno mi je što sam izašla iz kuće.«
Sjela sam kod uzglavlja. Pokret je prodrmao Isabel, ali nije otvorila oči. Da je tu bio Sam i da je bio na mojem mjestu, pitao bi Isabel koliko su stvari loše i je li dobro. Prije nego što sam ga upoznala, ne bi mi palo na pamet to pitati, ali toliko sam puta čula kako pita takve stvari, da sam znala kako se to radi.
»I kako ide?« pitala sam. Te su riječi bile čudne u mojim ustima, kao da nisu zvučale onoliko iskreno kao kad ih je Sam izgovarao.
Isabel je proizvela glasan zvuk dosađivanja i otvorila oči. »To me pita mamin psihoterapeut.« Protegnula se kao mačka i rekla: »Idem nešto popiti. Imate li što gazirano?«
Nekako mi je laknulo što sam se tako lako izvukla i zapitala sam se trebam li je opet pitati. Sam možda bi. Ali, nisam mogla razmišljati toliko dugo kao on, pa sam samo rekla; »U vratima hladnjaka i u ladici desno.«
»Želiš li i ti?« pitala je Isabel i kliznula s kreveta. Jedan od mojih straničnika za knjige pao je na pod i zalijepio joj se za boso stopalo. Podigla je stopalo i skakutala na jednoj nozi, skidajući ga.
Razmišljala sam. U želucu mi se malo okretalo. »Đumbirov sok, ako ga ima.«

Isabel je ponosno izašla iz sobe i vratila se s limenkom obič¬ne gazirane vode i limenkom đumbirova soka, koju mi je dodala. Uključila je radio s digitalnim satom pored noćnog ormarića. Začulo se brujanje Samove omiljene postaje s alternativnom glaz¬bom. Zvuk je bio malo nejasan, jer se program emitirao s juga Dulutha. Uzdahnula sam. To nije bila moja omiljena glazba, ali me podsjećala na njega, čak više od knjige na noćnom ormariću ili zaboravljene naprtnjače na podu, pored polica. Činilo mi se da se čežnja pojačala sa zalazom sunca.
»Osjećam se kao da je večer karaoka«, rekla je Isabel i našla postaju koja se bolje čula iz Dulutha, s pop glazbom. Protegnula se na trbuhu pored mene, gdje je obično ležao Sam i otvorila svoju limenku. »Što gledaš? Čitaj. Samo se odmaram.«
Činilo se da je to i mislila, pa nije bilo razloga da ne otvo¬rim svoj udžbenik iz povijesti. Ali, nisam željela čitati. Samo sam se željela obgrliti rukama, leći na krevet i osjećati čežnju za Samom.
Isabel
U početku je bilo lijepo samo ležati na krevetu i ne raditi ništa, bez pritiska roditelja ili sjećanja. Pored mene tiho je svirao radio. Grace se mrštila nad knjigom, okretala je listove prema naprijed, povremeno unatrag, kada bi se nad nečim još jače namrštila. Nje¬zina majka lupala je po kući, a kroz vrata je dopirao miris zagorjela kruha. Tješilo me što je to bio tuđi život. Ali, bilo je lijepo imati prijateljicu, a ne morati razgovarati. Mogla sam gotovo zaboraviti da je Grace bolesna.
Nakon nekog vremena posegnula sam preko noćnog ormari¬ća, gdje je pored radija s digitalnim satom stajala knjiga izlizanih rubova. Nisam mogla zamisliti nikoga tko bi mogao toliko čitati da knjiga dospije u takvo stanje. Izgledala je kao da ju je pregazio školski autobus, nakon što sc netko s njom okupao. Na naslovnici je pisalo da je to poezija Rainera Marije Rilkea s usporednim prijevodom s njemačkog jezika. Nije zvučalo kao da će me osvo jiti, osim toga, poeziju općenito prognala sam u jedan od nižih krugova pakla, ali nisam imala što drugo raditi, pa sam je uzela i otvorila.
Knjiga se otvorila na stranici s magarećim uhom, označenoj rukopisom plavom olovkom na margini, s nekoliko podcrtanih redaka: Ah, u što ćemo se raspasti? Ne u anđele, ni u ljude, a čak i najpametnije životinje vide da u svijetu kako ga tumačimo, nismo posve kod kuće. Pored toga, gustim rukopisom koji nisam poznavala pisalo je: findigen — svjestan, gedeuteten — tumačen? I još nekoli¬ko zabilješki i nasumičnih izvadaka na njemačkom. Približila sam stranicu kako bih pogledala malu zabilješku i shvatila da je knjiga zacijelo Samova, jer je mirisala kao Beckova kuća. Taj miris vratio me u sjećanja. Jack leži u krevetu, pred mojim očima pretvara se u vuka, gledam ga kako umire.
Pogled mi je opet pao na stranicu: O, i noć, noć kad vjetar pun prostora svemirskog lice nam izjeda.
Nije mi se činilo da mi se poezija sviđa više nego prije no što sam uzela knjigu. Vratila sam svezak na noćni ormarić i spustila lice na pokrivač preko jastuka. Na toj je strani vjerojatno spavao Sam kad bi se ušuljao, prepoznala sam njegov miris. Koliko je bio odvažan kad je svake noći dolazio, samo kako bi bio s Grace! Za¬mislila sam ga kako tu leži, pored Grace. Već sam ih vidjela kako se ljube. Kad je mislio da nitko ne vidi, Sam bi stavio ruke na Graceina leđa, i tvrdoća s Graceina lica posve bi nestala. Bilo ih je lako zamisliti kako isprepletenih udova leže i ljube se. Dijele dah, žurno spuštaju usne na vratove, ramena i jagodice prstiju. Odjed¬nom sam osjetila glad za nečim što nisam imala, a što nisam mogla imenovati. Sjetila sam se Coleove ruke na svojoj ključnoj kosti i vreline njegova daha u ustima i odjednom sam bila sigurna da ću ga nazvati ili da ću ga sutra vidjeti, ako to bude moguće.
Nalaktila sam se i pokušala odagnati iz misli ruke na kuko¬vima i Samov miris na jastuku i rekla: »Pitam se što sada radi Sam.«
Grace je između dva prsta držala stranicu, nije se doista mr¬štila — moje riječi izbrisale su mrštenje s njezina lica i zamijenile ga nečim nejasnijim. Udarila sam se nogom zbog toga što sam rekla ono što sam doista mislila.
Grace je nježno spustila stranicu i poravnala je. Zatim je prstima pritisnula užaren obraz i istim ga pokretom pogladila do brade. Naposljetku je rekla: »Rekao je da će me večeras pokušati nazvati.«
Još uvijek me gledala prazno i nesigurno, pa sam dodala: »Samo sam se pitala je li osim njega još koji od vukova sada čo¬vjek. Jednog sam upoznala.«
Ta je rečenica bila prilično bliska istini, nijedan se biskup ne bi zarumenio dok bi je izgovarao.
Graceino se lice razvedrilo: »Znam. Rekao mi je za jednoga. Doista si ga upoznala?«
Sad je gotovo. Rekla sam joj: »Dovela sam ga Beckovoj kući one noći kad si otišla u bolnicu.«
Razrogačila je oči, ali prije nego što je imala vremena pitati me vise, začulo se glasno, mrsko i melodiozno zvono koje nije prestajalo.
»Pizza!« viknula je njezina majka odviše vedrim glasom, a sve što smo Grace i ja mogle reći jedna drugoj bilo je izgubljeno.
Grace

Došla je pizza i Isabel je dala krišku mami, što ja ne bih uči¬nila. Zatim se mama povukla u atelje, kako bismo mogle biti same u dnevnoj sobi. Do tada je nebo iza staklenih vrata verande po¬stalo crno, bilo je nemoguće reći je li sedam popodne ili ponoć. S tanjurom u krilu, s kojeg mi je pogled uzvraćao komad pizze, sjela sam na jedan kraj kauča, a Isabel je sjela na drugi, s dva komada na tanjuru. Profinjeno je potapkala svoje komade papirnim ručnikom, pazeći da ne poremeti gljive. U pozadini se prikazivala Zgodna žena. Lik koji je glumila Julia Roberts kupovao je u trgovinama u
kojima bi Isabel izgledala kao kod kuće. Pizza je ležala u kutiji na stoliću između nas i televizora. S cijelim brdom umaka.
»Jedi, Grace«, rekla je Isabel i ponudila mi rolu papirnog ručnika.
Pogledala sam pizzu i pokušala je zamisliti kao hranu. Bilo je nevjerojatno kako je jednom komadu pizze sa sirom i gljivama, s rastopljenom masnom mozzarellom koja se rastezala, uspjelo ono što šetnji u šumi nije. Bilo mi je krajnje mučno. Želudac mi se okretao dok sam gledala u hranu, ali bilo je to više od mučnine. Bilo je to nešto što me iscrpilo, vrućica koja nije bila vrućica. Bol koja je bila više od glavobolje, više od trbobolje. Bolest koja sam nekako bila ja.
Isabel me gledala i ja sam znala da slijedi pitanje. Ali, nisam željela otvoriti usta. Nešto neodređeno što sam osjetila u šumi sada mi je grizlo trbuh i bojala sam se što ću reći ako progovorim.
Pizza je stajala ispred mene, ali nije izgledala kao nešto što bih mogla progutati.
Osjećala sam se toliko ranjivije nego u šumi, okružena vuko¬vima. Nisam pored sebe željela Isabel. Ni mamu. Željela sam Sama.

Isabel

Grace je bila siva. Zurila je u svoju pizzu kao da čeka da je ugrize. S rukom na trbuhu, naposljetku je rekla: »Odmah se vraćam.«
Malo tromo odgurnula se od kauča i otišla u kuhinju. Vratila se s još jednim dumbirovim sokom i pregršti tableta u ruci. Pitala sam: »Je li ti opet loše?« Malo sam stišala televizor, premda mi je to bio omiljeni dio filma.
Grace je stavila sve tablete u usta i progutala ih s brzim i učinkovitim gutljajem đumbirova soka. »Malo. Navečer je gore, zar ne? Tako sam pročitala.«
Gledala sam je. Mislila sam da zacijclo zna. Mislila sam da zacijelo već misli isto što i ja, ali nisam to željela reći. Umjesto toga, pitala sam: "Što su ti rekli u bolnici?«
»Da je to samo vrućica. Samo gripa«, rekla je, a iz načina na koji je to rekla, znala sam da se sjetila kad mi je pričala kako je prvi put ugrizena. Kako je mislila da ima gripu. Kako smo obje znale da to nije gripa.
Pa sam konačno rekla ono što me mučilo otkad sam došla u njezinu kuću: »Grace, zaudaraš. Kao vuk kojeg smo našle. Znaš da to ima veze s vukovima.«
Prstom je trljala rub tanjura na mjestu gdje su se nalazile ukrasne spirale, kao da ih želi obrisati. »Znam.«
Baš tada zazvonio je telefon i obje smo znale tko je. Grace me pogledala, a njezini prsti postali su savršeno mirni. »Nemoj reći Samu«, rekla je.


DVADESET ŠESTO POGLAVLJE
Sam
Te noći nisam mogao spavati, pa sam umijesio kruh.
Imao sam nesanicu uglavnom zbog Grace. Bilo mi je po¬sve nezamislivo otići gore, u krevet, ležati sam i čekati da opet zaspim. Ali, dijelom sam je imao zato što je u kući još uvijek bio Cole. Bio je silno nemiran, koračao je po podu, isprobavao je ste¬reo, sjedio je na kauču, gledao je televiziju, zatim bi skočio — a i ja, također. Osjećao sam se kao da sam u prisutnosti zvijezde koja se rasprskava.
Dakle, pekao sam kruh. Bilo je to nešto što sam naučio od Ulrika, koji je bio strahovit krušni snob. Većinom je odbijao jesti kruh iz trgovina, a kako sam tada imao deset godina i odbijao jesti bilo što osim kruha, te se godine mnogo peklo. Beck nas je obojicu smatrao nemogućima i odbijao je ikakve veze s našim ne¬urozama. To je značilo da smo mnoga jutra proveli zajedno, ja na podu, naslonjen na kuhinjske ormariće i sklupčan oko gitare koju mi je dao Paul, a Ulrik je tukao tijesto dok se ne bi pokorilo i ugodnim glasom psovao što mu smetam.
Jednog dana, nedugo nakon početka godine, Ulrik me natje¬rao da ustanem kako bih umijesio tijesto. Bilo je to istog dana kada je Beck doznao da jc Ulrik bio kod liječnika. Bilo je to sjećanje o kojem sam razmišljao otkad sam vidio Viktora kako se bori ostati
Čovjek. Beck je uletio u kuhinju, bio je očito bijesan, a Paul je došetao za njim i počeo se vrzmati oko vrata. Nije izgledao toliko zabrinut, više kao da se nadao da će doći do zanimljivog sukoba.
»Reci mi da Paul laže«, izjavio je Beck, dok mi je Ulrik do¬davao limenku kvasca. »Reci mi da nisi išao liječniku.«
Paul je izgledao kao da će prasnuti u smijeh, a i Ulrik je izgle¬dao prilično slično.
Beck je podignuo ruke kao da želi zadaviti Ulrika. »Jesi. Zbilja si otišao. Ludi gade. Rekao sam ti da od toga nema koristi.«
Paul se konačno počeo smijati, a Ulrik se nacerio. Paul je rekao: »Reci mu što ti je dao, Ulrik. Reci mu što ti je propisao.«
Ali, Ulrik kao da je znao da Beck neće shvatiti poentu, pa je pokazao prema hladnjaku i još uvijek nasmiješen rekao: »Same, mlijeko.«
»Haldol«, rekao je Paul. »Ušao je zbog vukodlakitisa, a iza¬šao s receptom za antipsihotik.«
»Tebi je to smiješno?« Beck je zahtijevao odgovor.
Ulrik je naposljetku pogledao Becka i rukom izveo pokret koji je govorio pa što. »Hajde, Beck. Mislio je da sam lud. Rekao sam mu sve što se događa, da se zimi pretvaram u vuka, da imam
— kako se kaže? — mučnina? mučno? — i datum kad sam se ove godine vratio u ljudski oblik. Sve simptome. Rekao sam mu pravu pravcatu istinu, a on je slušao, kimao i napisao mi recept za lijek za luđake.«
»Kamo si išao?« pitao je Beck. »U koju bolnicu?«
»U St. Paul.« Ulrik i Paul zazviždali su na Beckov izraz lica.
"Što je, mislio si da ću upasti u bolnicu Mercy Falls i reći im da sam vukodlak?«
Becku nije bilo zabavno. »Pa — samo tako? Nije ti povjero- v.io? Izvadio ti krv? Bilo što?«
Ulrik je Irknuo i počeo dodavati brašno zaboravivši da sam ja trebao mijesiti tijesto. "Jedva je čekao da me izbaci. Kao da je
ludilo zarazno."
Paul je rekao; »Volio bih da sam bio ondje.«
Beck je odmahnuo glavom. »Vas dvojica ste obični idioti.« Ali, dok je prolazio pored Paula i izlazio iz kuhinje, glas mu je bio srdačan. »Koliko vam puta moram reći, želite li da vam liječnik povjeruje, morat ćete ga ugristi.«
Paul i Ulrik razmijenili su poglede. »On to ozbiljno?« Paul je pitao Ulrika.
»Mislim da ne«, rekao je Ulrik.
Dok je Ulrik završavao s tijestom i stavljao ga da se diže, raz¬govor je krenuo drugim tijekom, ali nikad nisam zaboravio lekciju dana. U našoj posebnoj borbi, liječnici nam vjerojatno ne mogu pomoći.
U mislima sam se vratio Victoru. Nisam se mogao otresti prizora kako se bez imalo napora pretvara iz čovjeka u vuka i obratno.
Očito, nije ni Cole, zato što je ušao u kuhinju i s mrzovolj¬nim je izrazom sjeo na središnju kuhinjsku radnu plohu. Na snažan miris kvasca nabrao je nos i rekao: »Ne bih se trebao čuditi što znaš peći kruh, pa se ne čudim. Dakle, opet me zapanjilo koliko je nepravedno da Victor ne može ostati čovjek, a ja ne mogu ostati vuk. Trebalo bi biti obratno.«
Dok sam odgovarao, pokušao sam iz glasa izbaciti ljutnju: »Da, shvaćam. Želiš biti vuk. Ne želiš biti Cole. Želiš biti vuk. To si mi vrlo jasno dao do znanja. Nemam čarobnu formulu ko¬jom bih te pretvorio u vuka. Žao mi je.« Primijetio sam da se na radnoj plohi pored njega nalazila boca viskija. »Odakle ti to?«
»Iz ormarića«, rekao je Cole. Glas mu je bio ugodan. »Za¬što ti toliko smeta?«
»Nisam lud za time da te gledam pijanog.«
»Nisam lud za time da ostanem trijezan«, odgovorio je Co¬le. »Htio sam reći, nikad nisi rekao zašto ti toliko smeta što želim biti vuk.«
(Okrenuo sam se na drugu stranu, prema sudoperu kako bih isprao brašno s ruku. U dodiru s vodom, između prstiju postalo je ljepljivo. Dok sam polako čistio ruke, razmišljao sam što želim reći. »Prošao sam kroz veliku muku da bih ostao čovjek. Znam nekog tko je umro dok je pokušavao. Dao bih sve da mi se ostatak obitelji vrati, ali oni moraju provesti zimu u ovoj šumi, bez sjećanja na to tko su. Biti čovjek je...« želio sam reći posebna povlastica, ali pomislio sam da bi moglo zvučati odviše grandiozno. »Vučji život nema smisla. Ako nemaš sjećanja, to je kao da nisi ni postojao. Nemaš što ostaviti iza sebe. Hoću reći — kako bih mogao obraniti Ijudskost? To je sve što je važno. Zašto bi to odbacio?«
Nisam spomenuo Shelby. Osim njega jedinu osobu koju sam znao, a koja je željela biti vuk. Znao sam zašto je napustila ljudski život. Ali, to nije značilo da se s time slažem. Nadao sam se da joj se ispunila želja i da će zauvijek biti vučica.
Cole je otpio gutljaj viskija i lecnuo se dok ga je gutao. »Već si ispravno odgovorio na pitanje. Stvar je u tome da se ne sjećam. Izbjegavanje suočavanja s problemima čudesna je terapija.«
Okrenuo sam se prema njemu. Izgledao je tako nestvarno u toj kuhinji. Većina ljudi imala je stečenu ljepotu. Što smo ih duže znali i što smo ih više voljeli, to su nam bili ljepši. Ali, Cole je nepošteno preskočio sve do kraja igre. Naočit na posve neugladen, holivudski način, nije trebao Ijubav da dospije dotle.
»Ne slažem se«, rekao sam. »Ne mislim da je to dobar ra¬zlog.«
»Ne misliš?« pitao je Cole radoznalo. Bio sam iznenađen što na njegovu licu nisam vidio zlobu, samo neodređeno zanimanje. »Zašto onda pišaš u kupaonici na katu?«
Pogledao sam ga.
»Ah, mislio si da nisam zamijetio? Da. Uvijek ideš gore piš- kiti. Mislio sam, možda je to zato što je kupaonica u prizemlju odvratna, ali meni se čini posve u redu.« Cole je skočio s radne plohe i malo se nesigurno prizemljio. »Čini mi se da izbjegavaš kadu. Imam li pravo?"
Nisam znao kako je mogao znati oju priču, ali pretpostavio sam da nije tajna.
Možda mu je čak Beck rekao, zbog čega sam se malo čudno osjećao. »To je prilično nevažna stvar«, rekao sam. »Izbjegavati kadu zato što su te u takvoj roditelji pokušali ubiti, nije isto što i izbjegavati cijeli svoj život tako što ćeš postati vuk.«
Cole mi se široko nasmiješio. Od alkohola je postajao krajnje veselim Coleom. »Predlažem ovako, Ringo. Prestaneš li izbjegavati kadu, ja ću prestati izbjegavati svoj život.«
»Možeš misliti.« Jedini put kad sam od onoga s roditeljima bio u kadi, bilo je kad me onamo prošle zime stavila Grace, kako bi me ugrijala. Ali, tada sam bio napola vuk. Jedva sam znao gdje sam. Osim toga, Grace sam vjerovao. Coleu ne.
»Ne, ozbiljno. Ja sam osoba koja je vrlo usmjerena na ostvari¬vanje ciljeva«, rekao je Cole. »Mislim da sreća proizlazi iz ostva¬renih ciljeva, zar ne? Bože, kako je ovo dobro.« Spustio je viski na pult. »Osjećam se ubertoplo i pahuljasto. Dakle, što kažeš? Ti skoči u kadu, a ja ću posvetiti život održavanju sebe i Victora u ljudskom tijelu. Mislim, zato što je kada tako nevažna stvar.«
Potišteno sam se nasmiješio. Od početka je znao da nema opasnosti da ću se približiti toj kupaonici. »Sad smo kvit«, rekao sam i slučajno se sjetio kad sam taj izraz posljednji put čuo. Kad je Isabel stajala u knjižari i pila moj zeleni čaj. Činilo mi se da su od tada prošle godine.
Cole

Široko sam mu se smiješio. Bio sam prožet ugodnom i tromom toplinom koja se mogla postići samo konzumiranjem žestokih alkoholnih pića. Rekao sam mu: »Vidiš, obojica smo prilično poremećeni, Ringo. Imamo problema preko glave.«
Sam me samo gledao. Nije zbilja izgledao poput Ringa. Da budem precizan, više je nalikovao na pospanoga, žutookog Johna Lennona, ali »John« nije bilo dovoljno zvučno ime da bih ga tako zvao. Odjednom mc preplavilo suosjećanje prema njemu. Ja- dno dijete. Roditelji su ga pokušali ubiti pa ne može ni piškiti u prizemlju. Činilo se prilično okrutnim.
»Jesi li raspoložen za pomirenje i posredovanje?« pitao sam. »Čovječe, mislim da je ovo dobra noć za pomirenje i posredo¬vanje.«
»Hvala, ali sam ću riješiti svoje probleme«, rekao je Sam.
»Hajde«, ponudio sam mu bocu viskija, ali on je odmahnuo glavom. »Pomoći će ti da se opustiš«, rekao sam mu. »S dovolj¬nom količinom toga veslat ćeš u kadi do Kine.«
Samov glas zvučao je malo manje prijateljski. »Ne večeras.«
»Čovječe«, rekao sam. »Pokušavam se nekako povezati s tobom. Pokušavam ti pomoći. Pokušavam sebi pomoći.« Na pri¬jateljski način uhvatio sam ga za ruku. Sam se izvukao iz mojega stiska, ali ne kao da je tako mislio. Povukao sam ga prema kuhinj¬skim vratima.
»Cole«, Sam je rekao. »Potpuno si pijan.«
»Govorim ti da bi ovaj postupak bio lakši da si i ti opušteniji. Hoćeš li se predomisliti u vezi viskija?« Tada smo bili u hodniku. Sam se opet trgnuo.
»Neću. Cole. Hajde. Jesi li ozbiljan?« Istrgnuo se iz mojeg stiska. Nalazili smo se na metar od vrata kupaonice. Sam se opirao, pa sam morao upotrijebiti obje ruke kako bih ga povukao napri¬jed. Bio je iznenađujuće snažan. Nisam mislio da se netko mršav poput njega može tako dobro boriti.
»Ja ću pomoći tebi, a ti meni. Samo pomisli koliko će ti biti bolje kad se suočiš sa svojim demonima«, rekao sam. Nisam bio siguran je li to istina, ali zvučalo je dobro. Moram priznati da je velik dio mene bio vraški radoznao što će Sam učiniti kad se suoči sa strašnom kadom.
Probijali smo se prema dovratku, laktom sam upalio svjetlo.
»Cole«, rekao je Sam, odjednom tišim glasom.
Bila je to samo kada. Samo prazna, najobičnija kada. Okru¬živale su je pločice boje slonovače, a bijeli zastor bio je gurnut u stranu. Pored
odvoda nalazio se mrtav pauk. Na Na sam pogled Sam se odjednom pokušao istrgnuti iz mojih ruku, toliko snažno
da sam morao upotrijebiti svu svoju snagu da ga zadržim. Pod prstima sam osjetio njegove zgrčene mišiće kako mi se opiru.
»Molim te«, rekao je.
»To je samo kada«, rekao sam i obgrlio ga rukama. Ali, nije bilo potrebno. Posve je omlitavio u mojim rukama.

Sam

U jednom kratkom trenutku, vidio sam je kakva je doista bila, kako sam je zacijelo vidio prvih sedam godina života, tek obična kupaonica, izblijedjela i funkcionalna. Zatim sam pogledao kadu i više nisam mogao stajati. Sjedio sam za stolom u dnevnoj sobi. Otac je sjeo pored mene, majka već tjednima nije sjela pored me¬ne. Majka je rekla: Mislim da ga više ne mogu voljeti. To nije Sam. To je nešto što mu ponekad sliči.
Na mojem tanjuru nalazio se grašak. Nisam jeo grašak. Izne¬nadilo me što sam ga ondje vidio, zato što je to moja majka znala. Nisam mogao prestati zuriti u njega.
Otac je rekao: Znam.
Sada me Cole drmao. »Nećeš umrijeti«, rekao je. »Samo se tako osjećaš.«
Zatim su me moji roditelji uzeli za tanke ruke. Pokazali su mi kadu, premda nije bila večer i premda se nisam svukao. Roditelji su me molili da uđem u kadu, ali nisam htio. Mislim da im je bilo drago, zbog mojeg odbijanja bilo im je lakše nego da sam im s povjerenjem udovoljio. Otac me spustio u vodu.
»Same«, rekao je Cole.
Sjedio sam u kadi odjeven. Traperice je voda obojila u crno, osjećao sam kako voda natapa moju omiljenu plavu majicu s bi¬jelom prugom, kako mi se tkanina lijepi za rebra i na samo jedan milosrdan trenutak pomislio sam da je to sve igra.
"Same", ponovio je Cole.
Nisam razumio, zatim jesam.
Nije to bilo zato što me majka nije mogla pogledati, samo je zurila u rub kade i neprestano gutala. Ili kad je otac posegnuo iza sebe i oslovio majku kako bi ga pogledala. Čak ni kad je iz očeve ispružene ruke prstima pažljivo uzela jedan od žileta, kao da bira krhak keks s tanjura sa slasticama.
Nego kad me napokon pogledala.
U moje oči. U moje vučje oči.
Na njezinu licu vidio sam odluku. Prepuštanje.
Tek tada su me morali obuzdati.

Cole

Sam je bio negdje drugdje. To je bio jedini način da to opišem. Oči su mu bile jednostavno prazne. Dovukao sam ga u dnevnu sobu i protresao ga. »Trgni se. Izašli smo! Pogledaj oko sebe, Same. Izašli smo.«
Kad sam mu pustio ruke. Sam se skljokao niza zid na pod i uhvatio se za glavu. Odjednom se pretvorio u laktove i koljena, zglobove preklopljene jedan naspram drugog, pa je izgledao kao da nema lica.
Nisam znao kako sam se osjećao dok sam ga gledao. Znao sam da sam to učinio ja, što god to bilo. Zbog toga sam ga mrzio. »Same?« rekao sam.
Nakon dugog trenutka, ne podignuvši glavu, neobičnim, du¬bokim i tihim glasom rekao je: »Samo me ostavi na miru. Ostavi me na miru. Što sam ti učinio?« Disao je nepravilno, čuo sam kako mu se dah zaglavio u prsima. Ne kao jecaj. Više kao gušenje.
Spustio sam pogled na njega. Kroz mene je odjednom uza¬vrela ljutnja. Nije ga to trebalo tako snažno pogoditi. Bila je to samo prokleta kupaonica. Zbog njega sam izgledao okrutan, nisam učinio ništa osim što sam mu pokazao prokletu kadu. Nisam bio osoba za koju me smatrao.
"I Beck je to odabrao", rekao sam mu zato što sam znao da mi neće proturječiti. "Rekao mi je. Rekao mi je da je nakon što je
završio pravo dobio sve što je u životu želio, ali se osjećao bijedno. Rekao mi je da se namjeravao ubiti, ali ga je tip koji se zvao Paul uvjerio da postoji drugi izlaz.«
Sam je utihnuo, čulo se samo nepravilno udisanje.
»Isto je ponudio meni«, rekao je. »Samo što ja ne mogu ostati vuk. Nemoj mi reći da to ne želiš čuti. Jednako si loš kao i ja. Pogledaj se. Nemoj meni govoriti da sam oštećen.«
Nije se pomaknuo, pa sam se pomaknuo ja. Otišao sam do stražnjih vrata i otvorio ih. Dok sam pio, noć je postala divlja i hladna, a mene je nagradilo naglo grčenje u utrobi.
Pobjegao sam.


DVADESET SEDMO POGLAVLJE
Sam
Odradio sam dio s udaranjem tijesta kako bi splasnulo, obliko¬vao sam štrucu i stavio kruh u pećnicu. U glavi mi je brujalo od riječi koje su bile odviše odsječene i nepovezane da bih ih obli¬kovao u stihove. Bio sam napola tu, napola negdje drugdje, stajao sam u Beckovoj staroj kuhinji u noći koja je mogla biti sada, ali i prije deset godina.
Lica na fotografijama na ormarićima uzvraćala su mi osmi¬jehe, deseci različitih verzija mene i Becka, Becka i Ulrika, Paula i Dereka, Ulrika i mene. Lica koja su čekala da ožive. U mutnoj noći u kuhinji fotografije su izgledale izblijedjele i stare. Sjećao sam se kad ih je Beck zalijepio, kad su bile posve nove i čvrst dokaz naše povezanosti.
Razmišljao sam o tome kako su lako moji roditelji odlučili da me više ne vole, samo zato što se nisam mogao zadržati u svojoj koži. I o tome kako sam lako odlučio kloniti se Becka kad sam pomislio da je tri nova vuka zarazio protiv njihove volje. Kao da sam mogao osjetiti nesavršenu ljubav svojih roditelja kako teče mojim žilama. Prebrzo sam osuđivao druge.
Kad sam naposljetku primijetio da Colea nema, otvorio sam stražnja vrata i uzeo njegovu odjeću iz dvorišta. Stajao sam ondje, u rukama sam držao hladan zavežljaj i dopuštao noćnom zraku da reže kroz slojeve svega što me činilo Samom i čovjekom, do vuka kojeg nisam osjećao i kojeg sam zamišljao kako još uvijek viri iz mene. Ponovno sam proživljavao razgovor s Coleom.
Je li zbilja tražio moju pomoć?
Kad je telefon zazvonio, poskočio sam. Nije se nalazio na svojem ležištu u kuhinji, pa sam otišao u dnevnu sobu, sjeo na naslon za ruke na kauču i ondje podignuo slušalicu. Grace, žarko sam se ponadao. Grace.
»Halo?« prekasno sam se sjetio da ako Grace zove tako ka¬sno, to znači kako nešto nije u redu.
Ali, nije se javio Gracein glas, premda je bio ženski. »Tko je
to?«
»Oprostite?« rekao sam.
»Netko me s tog broja zvao na mobitel. Dva puta.«
»Tko je to?«
»Angie Baranova.«
»Kad su vas zvali?«
»Jučer. Rano. Nema poruke.«
Cole. To je morao biti on. Šlampavi gad. »Zacijelo je bio pogrešan broj«, rekao sam.
»Zacijelo«, ponovila je. »Zato što ovaj broj ima samo četvero ljudi.«
Promijenio sam mišljenje o Coleu. Glupi gad.
»Kao što sam rekao«, bio sam uporan, »to je pogrešan broj.« »Ili Cole«, rekla je Angie.
»Oprostite?«
Kratko i ružno se nasmijala, premda ništa nije bilo smiješno. »Tko god da jesi, znam da mi ne bi ništa rekao čak i da stojim pored tebe. To je zato što je Cole doista dobar u tome, zar ne? Zna kako dobiti od tebe što želi. Pa, ako jest ondje i ako me on zvao, reci mu da imam novi broj. Ide ovako, 917-gubi- se-iz-mojeg- života. Hvala.«
Prekinula je vezu.
Pritisnuo sam dugme s crvenom slušalicom i nagnuo se kako bih vratio telefon u ležište. Pogledao sam Beckovu hrpu knjiga na rubu stola. Pored njih nalazio se okvir za slike s fotografijom Becka, kada ga je uslikao Ulrik, neposredno nakon što ga je Paul poprskao senfom dok je na roštilju pekao hamburgere. Beck mi je namignuo s neprirodno žutim mrljama u obrvama i grudicama u trepavicama.
»Izgleda da si izabrao pravog pobjednika«, rekao sam Beckovoj fotografiji.
Grace
Te noći, dok sam ležala u krevetu, pokušavala sam zaboraviti kako su me vukovi gledali i pokušala sam se pretvarati da je sa mnom Sam. Treptala sam u mraku i privlačila Samov jastuk, ali potrošila sam sav njegov miris i sad je to opet bio samo jastuk. Odgurnula sam ga na njegovu stranu kreveta i prinijela ruku nosu, pokušava¬jući ocijeniti miriše li na vukove u šumi. Zamislila sam Isabelino lice dok je govorila Znaš da to ima veze s vukovima i pokušala odgonetnuti što je značio izraz na njezinu licu. Odvratnost? Kao da sam kužna? Ili je to bilo sažaljenje?
Da je Sam tu, šapnula bih mu: Misliš li da ljudi znaju kada umiru?
Nakreveljila sam se samoj sebi u tami. Znala sam da sam patetična.
Željela sam vjerovati da sam samo patetična.
Ležala sam s rukom položenom na trbuh i razmišljala o na- grizajućoj boli koja je živjela nekoliko centimetara ispod mojih prstiju. Sada mi se bol činila tupom i uspavanom.
Utisnula sam prst u kožu.
Znam da si tu.
Činilo mi se vrijednim sažaljenja što sjedim budna u krevetu
i u samoći razmišljam o smrti,a Sam se nalazi na udaljenosti koja se brzo prijeđe autom. Naglo sam i uzaludno pogledala gore, prema spavaćoj sobi mojih roditelja, ljutita što su me lišili njegova društva kad mi je bilo najpotrebnije.
Da sada umrem, neću ići na fakultet. Neću kupiti svoje ku¬halo za kavu, a željela sam crveno. Neću se udati za Sama. Neću biti Grace kakva sam trebala biti.
Cijeli sam život bila tako oprezna.
Razmišljala sam o svojem pokopu. Mama sigurno ne bi bila dovoljno pribrana da ga isplanira. To bi morao učiniti tata između telefonskih poziva ulagačima i članovima upravnog odbora HOA-e. Ili baka. Ona bi mogla učiniti nešto kad bi doznala koliko loše njezin sin odgaja njezinu unuku. Rachel bi došla, a vjerojatno i nekoliko nastavnika. Bez sumnje bi došla nastavnica Erskine, koja želi da postanem arhitektica. I Isabel, premda ona vjerojatno ne bi plakala. Sjetila sam se pokopa Isabelina brata, na kojem se zbog njegove mladosti pojavio cijeli grad. Premda nisam bila legenda u Mercy Fallsu, možda bi se skupila dobra rulja samo zato što bih umrla odviše rano da bih imala priliku živjeti. Nose li ljudi darove na pokope, kao što ih nose na vjenčanja i krstitke?
Iza vrata čula sam škripanje. Odjednom je nešto prasnulo, čula sam korake na podu, zatim su se vrata tiho i polako otvorila.
Na jedan kratak trenutak pomislila sam da je to Sam, da se nekako čudesno ušuljao. Ali, zatim sam, sklupčana u pokrivačima kao u gnijezdu, vidjela oblik očevih ramena i glave kako se naginje u moju sobu. Najbolje što sam mogla potrudila sam se izgledati kao da spavam, premda sam malo otvorila oči. S nekoliko nesigur¬nih koraka otac je ušao i ja sam iznenađeno pomislila: Provjerava jesam li dobro.
Zatim je malo podignuo bradu kako bi vidio mjesto pored mene i ja sam shvatila da nije tu kako bi provjerio jesam li dobro. Bio je tu kako bi provjerio da Sam nije sa mnom.



DVADESET OSMO POGLAVLJE
Cole
Čučao sam na hladnom šumskom tlu, borove iglice bole su mi dlanove, a po mojim golim koljenima bila je razmazana krv. Nisam se mogao sjetiti koliko sam dugo čovjek.
Bio sam zarobljen u blijedoplavom jutru. Dok se polako kre¬tala oko mene, magla je svemu davala pastelni ton. Zrak je zau¬darao na krv, fekalije i slanu vodu. Samo sam letimično pogledao ruke i znao sam odakle miris dolazi. Jezero se nalazilo nekoliko metara dalje, a između mene i jezera, postrance, ležala je mrtva srna. Komad kože visio je s njezinih rebara i otkrivao utrobu, kao da je riječ o jezivu daru. Njezina je krv bila razmazana po mojim koljenima, a tada sam vidio, i po rukama. Na granama iznad, ne¬vidljive u magli, vrane su dozivale jedna drugu nestrpljivo iščeku¬jući da izgubim zanimanje za svoj plijen.
Pogledao sam oko sebe, tražio sam druge vukove, koji su mi zacijelo pomogli uloviti srnu, ali ostavili su me samog. Ili sam, istini za volju, ja ostavio njih kada sam se pretvorio u nevoljkog čovjeka.
Krajičkom oka uhvatio sam malu kretnju i naglo onamo po- gedao. Trebao mi je trenutak da shvatim što se pomaknulo. Bila je to srna. Njezino oko. Trepnula je i kad je to učinila, vidio sam da gleda ravno u mene. Nije bila mrtva, umirala je. Neobično kako su te dvije stvari bile slične, a istodobno toliko različite. Zbog izraza u njezinim vlažnim crnim očima zaboljelo me u grudima. Bilo je to nešto poput strpljivosti. Ili praštanja. Pomirila se sa sudbinom da će biti živa pojedena.
»Isuse«, šapnuo sam i polako se osovio, pokušavajući ne uznemiriti je još više. Nije se ni pomaknula. Samo je trepnula. Že¬lio sam se povući, dati joj prostora i dopustiti joj da pobjegne, ali otkrivene kosti i prosuta utroba govorili su mi da ne može pobjeći. Već sam uništio njezino tijelo.
Osjetio sam kako mi se usne razvlače u gorak osmijeh. Tu je bio moj sjajni plan da prestanem biti Cole i kliznem u zaborav. Tu je bio. Stajao je gol i obojen smrću, a moj prazni želudac grčio se od gladi dok, sam gledao u obrok za ono što više nisam bio.
Lica neobično nježnog, srna je ponovno trepnula, a moj se želudac okrenuo.
Nisam je takvu mogao ostaviti. U tome je bila stvar. Znao sam da ne mogu. Brzo sam pogledao oko sebe i ustanovio gdje se nalazim. Nalazio sam se možda dvadesetak minuta
hoda do kolibe. Još deset minuta do kuće, ako u kolibi ne bude ničega čime bih je mogao ubiti. Imala je četrdeset minuta ili jedan sat ležanja ondje s otvorenom utrobom.
Mogao sam samo otići. Napokon, umirala je. Bilo je to nei¬zbježno, a koliko je vrijedila patnja jedne srne?
Njezino oko ponovno je trepnulo, nijemo i snošljivo. Mnogo - toliko je vrijedila.
Osvrtao sam se za nečim što bi moglo poslužiti kao oružje. Nijedan kamen oko jezera nije bio dovoljno velik da bih ga mo¬gao upotrijebiti, a nisam mogao zamisliti kako je toljagom mlatim do smrti. U mislima sam preletio svojim znanjem o anatomiji i o trenutnim smrtonosnim automobilskim nesrećama i katastrofama. Zatim sam ponovno pogledao njezina otkrivena rebra.
Progutao sam.
Trebao mi je samo trenutak da nađem granu s dovoljno oštrim krajem.
Njezino oko, crno i nedokučivo, prevrnulo se prema meni, i noga se trznula, kao u sjećanju na trčanje. U užasu zarobljenom u tišini bilo je nečeg strašnog. U neiskazanim osjećajima koji se nisu mogli izraziti.
»Zao mi je«, rekao sam joj. »Ne želim biti okrutan.«
Štapom sam probo njezina rebra.
Jedanput.
Dvaput.
Vrisnula je. Taj visoki vrisak nije bio ni ljudski ni životinjski, nego nešto jezivo između toga. Zvuk koji nikada nećete zaboraviti bez obzira na to koliko ćete lijepih stvari čuti poslije. Zatim je utihnula, probodena pluća bila su joj prazna.
Bila je mrtva, a to sam želio biti i ja. Naći ću način da osta¬nem vuk. Ili to jednostavno više neću moći podnijeti.



DVADESET DEVETO POGLAVLJE
Grace
Mislila sam da nisam zaspala, ali probudilo me kucanje na vratima, pa valjda jesam. Otvorila sam oči, u sobi je još bio mrak. Sat je pokazivao da je jutro, ali tek je počelo. Brojevi su sjajili 5:30.
»Grace«, rekao je majčin glas odviše glasno za 5:30. »Mo¬ramo razgovarati prije nego što odemo.«
»Kamo?« glas mi je bio promukao, još sam napola spavala.
»U St Paul«, rekla je mama. Zvučala je nestrpljivo, kao da sam to trebala znati. »Jesi li odjevena?«
»Kako bih mogla biti odjevena u pet ujutro?« promrmljala sam, ali sam joj mahnula, zato što sam spavala u majici bez rukava i donjem dijelu pidžame. Mama je upalila svjetlo i ja sam se tr- gnula od iznenadne svjetlosti. Imala sam samo toliko vremena da vidim da je mama u svojoj lepršavoj svijetloj košulji prije nego što se iza nje pojavio tata. Oboje su vukli noge dok su ulazili u moju sobu. Mamine usne bile su zategnute u napet, poslovan osmijeh, a tatino lice izgledalo je kao da je izrezbareno u vosku. Nisam se mogla sjetiti kada sam vidjela da im je oboma toliko neugodno.
Pogledavali su se, gotovo sam mogla vidjeti nevidljive oblačiće iznad njihovih glava. Ti počni. Ne, počni ti.
Pa sam počela ja i rekla: "Kako se danas osjećaš, Grace?"
Mama je mahnula rukom kao da je očito da sam dobro, pogotovo ako mogu biti sarkastična. »Danas je Artists Limited Series.«
Zastala je da vidi treba li dalje objašnjavati. Ne. Mama je išla onamo svake godine, otišla bi prije zore vozilom do vrha napu¬njenim umjetninama. Ne bi se vratila prije ponoći, iscrpljena i sa znatno praznijim vozilom. Ako nije morao raditi, tata je uvijek išao s njom. Jedne godine i ja sam išla. Bila je to golema zgrada puna mama i ljudi koji kupuju slike poput maminih. Više nikad nisam otišla.
»U redu«, rekla sam. »Pa?«
Mama je pogledala tatu.
»Pa, još uvijek imaš zabranu izlazaka«, rekao je tata. »Iako mi nećemo biti tu.«
Malo sam se uspravila dok sam sjedila u krevetu, a glava mi je počela prosvjedujuće bridjeti.
»Dakle, možemo ti vjerovati, zar ne?« dodala je mama. »Da nećeš učiniti nikakvu glupost.«
Riječi su izlazile polako i razgovijetno zato što sam nastoja¬la ne vikati: »Zar mi se... samo želite osvetiti? Zato što sam...« Željela sam reći da sam cijelu vječnost štedjela da bih to priuštila Samu, ali iz nekog razloga zamisao da završim rečenicu stisnula mi je grlo. Sklopila sam oči i ponovno ih otvorila.
»Ne«, rekao je tata. »Kažnjena si. Rekli smo da su ti izlasci zabranjeni do ponedjeljka, a tako će i biti. To što je Samuelov dogovoreni sastanak u tom razdoblju, nesretna je okolnost. Mož¬da neki drugi dan.« Nije izgledao kao da misli da je to nesretna okolnost.
»Studio je zauzet mjesecima unaprijed, tata«, rekla sam.
Mislim da nikad nisam vidjela tako ružan izraz tatinih usta. Odgovorio je: "Pa, možda ste trebali malo bolje razmisliti o svo¬jim postupcima."
Točno između drva osjetila sam blagu pulsirajuću glavobolju. Šakom sam pritisnula
kožu i pogledala gore."Tata to je bio dar za njegov rođendan. Samo to je dobio za rođendan. Uopće. To mu doista mnogo znači.« Glas mi je samo stao. Morala sam progutati prije nego što sam nastavila. »Molim te, dopusti mi da idem. Zabrani mi izlaske u ponedjeljak. Reci mi da se bavim društveno korisnim radom. Natjeraj me da očistim tvoju zahodsku školjku svojom četkicom za zube. Samo mi dopusti da idem.«
Mama i tata su se pogledali i u jednom glupom trenutku po¬mislila sam da to razmatraju.
Zatim je mama rekla: »Ne želimo da toliko dugo budeš sama s njim. Više mu ne vjerujemo.«
Ili meni. Recite to.
Ali, nisu.
»Odgovor je ne. Grace«, rekao je tata. »Vidjet ćeš ga sutra i budi sretna što ti toliko dopuštamo.«
» Što mi toliko dopuštate?« pitala sam. Šake sa strane sam stegnula. Iz mene je navirala ljutnja, osjetila sam da su mi obrazi vreli poput ljeta i odjednom to više nisam mogla podnijeti. »Ve¬ćinu mojih tinejdžerskih godina vladali ste ovim dijelom svijeta u odsutnosti, a sad samo upadnete i kažete: Žao nam je, Grace, ali ne. Budi sretna što ti ne oduzimamo i taj mali komadić tvojeg života koji si uspjela napraviti za sebe, tu osobu koju si izabrala.«
Mama je podignula ruke u zrak. »Ah, zbilja Grace. Prestani pretjerivati. Kao da nam treba još dokaza da nisi dovoljno zrela da toliko vremena provodiš s njim. Sedamnaest ti je godina. Pred tobom je cijeli život. Nije kraj svijeta. Za pet godina...«
»Nemoj«, rekla sam.
Na moje iznenađenje, nije.
»Nemoj mi govoriti da ću za pet godina zaboraviti njegovo ime, ili što god si željela reći. Prestani mi govoriti s visoka.« Ustala sam i usput bacila pokrivače na rub kreveta. »Previše vas dugo nema da biste se mogli pretvarati da znate što je u mojoj glavi. Zašto ne odete na neku svečanu večeru ili otvaranje galerije, ili kasnovečerniju privatnu izložbu, ili cjelodnevnu umjetničku pred stavu i nadate se da ću biti dobro kad se vratite? Ah, tako je. Već odlazite. Ljudi, izberite jedno. Hoćete li biti roditelji ili cimeri? Ne možete biti jedno, i odjednom postati drugo.«
Nastala je duga stanka. Mama je gledala u kut sobe, izgledala je kao da sluša neku super pjesmu. Tata se mrštio. Naposljetku je odmahnuo glavom: »Kad se vratimo kući, ozbiljno ćemo poraz¬govarati, Grace. Mislim da nije bilo fer počinjati s time kad znaš da ne možemo ostati da dovršimo razgovor.«
Stegnutih šaka, prekrižila sam ruke na prsima. Neće me posra¬miti zbog toga što sam rekla. Neće. Previše sam čekala da to kažem.
Mama je pogledala na sat i čarolija se prekinula.
Tata je već izlazio kroz vrata kad je rekao: »Razgovarat ćemo o tome poslije. Moramo ići.« Kao da oponaša tatine riječi, mama je dodala: »Vjerujemo da ćeš poštovati naš autoritet.«
Ali, nimalo mi nisu vjerovali, zato što sam, nakon što su otišli, ušla u kuhinju i shvatila da su ponijeli ključeve mojeg automobila.
Nije me bilo briga. U naprtnjači sam imala druge za koje nisu znali. Nešto opasno i nevidljivo vrebalo je iz mene, a ja više nisam bila dobra djevojka.
Do Beckove kuće došla sam nakon što je zarudjela zora.
»Same?« zvala sam, ali nije bilo odgovora. U prizemlju očito nije bilo nikoga, pa sam krenula na kat. Odmah sam našla Samovu sobu. Sunce se još uvijek nalazilo ispod drveća, a kroz prozor, u sobu, prolazilo je samo beskrvno sivo svjetlo, ali dovoljno da vidim dokaze o životu. Odgurnute plahte na krevetu, zgužvane traperice na podu, pored naopako okrenutih čarapa i bačene majice.
Jedan dugi trenutak samo sam stajala pored kreveta i zurila u zgužvane plahte, zatim sam se popela na krevet. Jastuk je mirisao na Samovu kosu i nakon toliko noći lošeg spavanja bez njega, u krevetu sam se osjećala kao u raju. Nisam znala gdje je, ali znala sam da će se vratiti. Već sam se osjećala kao da sam opet s njim. Vjeđe su me boljele od iznenadne težine.
Iza sklopljenih očiju osjetila sam zamršen čvor osjećaja i dojmova. Uvijek prisutnu bol u trbuhu. Ubod zavisti kad sam po mislila na Oliviju kao vučicu. Bolnu ljutnju na roditelje. Žestoku okrutnost čežnje za Samom. Dodir usana na čelu.
Prije nego što sam shvatila, zaspala sam, ili radije, probudila sam se. Nije mi se činilo kao da je vrijeme prošlo, ali kad sam otvorila oči, bila sam okrenuta prema zidu, a ramena su mi bila pokrivena dekom.
Kad bih se probudila negdje drugdje, a ne u svojem krevetu kod kuće, na primjer kod bake ili nekoliko puta u hotelu, kad sam bila mlađa, uvijek bih na trenutak bila zbunjena dok mi je tijelo shvaćalo zašto je svjetlo drukčije i zašto jastuk nije moj. Ali, kad sam se probudila u Samovoj sobi, bilo je to... samo buđenje. Kao da moje tijelo nije moglo zaboraviti gdje sam, premda sam spavala.
Kad sam se okrenula kako bih pogledala ostatak sobe, i vi¬djela kako između mene i stropa plešu ptice, nisam se iznenadila. Samo sam se zadivila. Desetak origami ptica svih oblika, veličina i boja lagano je plesalo u zraku zbog strujanja koje je dopiralo iz otvora za grijanje. Bio je to život u usporenom snimku. Jarko svje- do koje je sada ulazilo kroz visoki prozor bacalo je pokretne sjene ptica po cijeloj sobi, stropu, zidovima, preko hrpa složenih knjiga i polica s knjigama, pokrivača i mojeg lica. Bilo je prelijepo.
Pitala sam se koliko sam dugo spavala. Također sam se pitala gdje je Sam. Protegnula sam ruke iznad glave i shvatila da kroz otvorena vrata čujem prigušen zvuk tuša. Nejasno sam preko šuma vode čula Samov glas.
Svi ti savršeni dani od stakla načinjeni Na policu su stavljeni Da bi se nad nesavršene dane nadvile savršene sjene Sto rastu i rastežu se
Pjevao je stih drugi put, zamijenio je rastu i rastežu se za svi jetle i mijenjaju se, zatim za svijetle i rastežu se. Glass mu je zvučao vlažno i kao da je odjekivao.
Nasmiješila sam se, premda me nitko nije mogao vidjeti. Či¬nilo mi se da se svađa s roditeljima dogodila nekoj davnoj Grace. Nogom sam odgurnula deke, ustala, i glavom odbacila jednu od ptica u suludu orbitu. Ispružila sam ruku kako bih je umirila, za¬tim sam rukom prošla kroz ptice kako bih vidjela od čega su nači¬njene. Ona koju sam odbacila glavom bila je od novinskog papira. Jedna je bila od naslovnice ilustriranog časopisa. Druga od papira s lijepim i sitnim uzorkom cvijeća i lišća. Treća je izgledala kao da je načinjena od papira na kojem su se ispunjavali porezni podaci. Četvrta je bila izobličena i malena, načinjena od dviju zalijepljenih dolarskih novčanica. Peta od školskog izvještaja iz dopisne škole u Marylandu. Toliko priča i uspomena bilo je složeno i na taj način sačuvano. Tako tipično za Sama da ih objesi iznad kreveta.
Prstom sam dodirivala jednu koja je visjela točno iznad njego va jastuka. Bio je to zgužvan papirić iz bloka, prekriven Samovim rukopisom s kojeg je odjekivao glas koji sam sada čula u pozadini. Jedan od stihova ondje načrčkanih glasio je djevojka koja leži u snijegu.
Uzdahnula sam. Osjećala sam čudnu prazninu u sebi. Nije to bila loša praznina. Bilo je to više kao nedostatak osjećaja, kao kad dugo trpite bol i onda odjednom shvatite da je nestala. Bio je to osjećaj koji je govorio da sam riskirala sve kako bih bila tu s tim mladićem, nakon čega sam shvatila da je on ispunjenje svih mojih želja. Bila sam slika, ali kad sam našla dio koji je pristajao uz mene, shvatila sam da sam dio slagalice.
Ponovno sam se nasmiješila, a nježne ptice plesale su oko mene.
»Bok«, rekao je Sam s dovratka. Glas mu je bio oprezan, kao da je nesiguran na čemu smo toga jutra, nakon toliko dana razdvojenosti. Kosa mu je posve otkvačeno stršala od tuširanja, odjenuo je košulju u kojoj je izgledao neobično službeno usprkos tome što je nije uvukao u traperice. U mislima sam vrištala: Sam, Sam, napokon Sam.
"Bok", rekla sam. Nisam se mogla prestati široko osmjehivati. Ugrizla sam se za usnu,
ali osmjeh je još bio tu i širio se kako

mi ga je Sam uzvraćao. Stajala sam među pticama, oblik mojeg tijela još uvijek je bio utisnut u plahte pored mene, sunce je sjalo nad nama, a brige od prošle noći činile su mi se nevjerojatno ma¬lim u usporedbi s beskrajnim sjajem toga jutra.
Odjednom me svladala spoznaja koliko je nevjerojatan taj mladić koji je stajao ispred mene i činjenica da je moj onoliko koliko sam ja njegova.
Vidjela sam da u ruci drži fakturu za studio, složenu u pticu čija je krila obasjavalo sunce. »U ovome trenutku«, rekao je Sam, »teško mi je zamisliti da negdje na svijetu pada kiša.«


TRIDESETO POGLAVLJE
Cole

Nisam se mogao riješiti mirisa njezine krvi koji mi je ostao u nosnicama.
Kad sam došao kući Sama nije bilo, kolni prilaz bio je prazan, a kuća kao da je odjekivala, šuplja. Naglo sam upao u kupaonicu u prizemlju, prostirka na podu još uvijek je bila zgužvana od borbe sa Samom prošle noći. Pustio sam da teče što je moguće vrelija voda. Zatim sam stao u nju i gledao kako krv odlazi u odvod. Na mutnome svjetlu koje se probijalo kroz zastor za tuš izgledala je crna. Trljao sam dlanove i grebao ruke, pokušavao sam skinuti i posljednji srnin trag sa sebe, ali koliko god snažno ribao kožu, još uvijek sam osjećao njezin miris. A svaki put kad bih osjetio dašak njezina mirisa, vidio sam je. Tamno oko pomireno sa sudbinom kako gleda gore, u mene, dok zurim u njezinu utrobu.
Zatim sam se sjetio Victora, kako je gledao gore, u mene i ogorčen ležao na podu kolibe, istodobno Victor i vuk. Moja krivnja.
Palo mi je na pamet da sam sušta suprotnost svojem ocu. Zato što sam bio doista, doista dobar u uništavanju stvari.
Ispružio sam ruku i pustio posve hladnu vodu. U kratkom trenutku, dok je unutra bilo dovoljno vruće vode, dosegnula je temperaturu mojeg tijela, zbog čega sam se osjećao kao da sam nevidljiv. Zatim je postala ledena. Proklinjao sam i borio se s porivom da iskočim iz kade. kao da sam istodobno kralj i osvajač. Angie još nije znala da sam je na turneji varao. Ili možda jest. Kad sam prestao svirati, dok su mi prsti još lebdjeli nad tipkama, rekao sam joj: »Razmišljam o tome da se ubijem.«
Angie nije podignula pogled sa svojeg mjesta u staroj fotelji La-Z-Boy, koju smo držali u garaži. »Da, to sam i mislila. Kako će ti to pomoći?«
»Ima svojih konačnih prednosti«, odgovorio sam. »Mogu se dosjetiti samo jedne mane.«
Jedan dugi trenutak je šutjela, zatim je rekla: »Zašto bi takvo što učinio? Želiš li da te odgovorim? Jedina osoba koja te može odgovoriti od toga jesi ti sam. Ti si genij. Znaš to. To znači da to govoriš samo radi učinka na druge.«
»Glupost«, rekao sam. »Doista sam želio tvoj savjet. Ali, nije važno.«
»Što misliš da ću reći? Dečko si mi, pa hajde, ubij se. To je lijep način da se izvučeš. Sigurna sam da bih ti to rekla.«
U mislima sam bio u hotelu i dopuštao djevojci koja se zvala Rochelle, koju više nikad neću vidjeti, da mi spusti hlače. Samo zato što sam mogao. Sklopio sam oči i pustio samoprijeziru da mi tiho otpjeva zavodničku pjesmu. »Ne znam, Angie. Ne znam. Ni¬sam razmišljao. Samo sam rekao što mi je bilo na umu. Dobro?«
Ugrizla se za zglob prsta i na trenutak pogledala u pod. »Do¬bro, što misliš o ovome? Iskupljenje. To je najveća mana koje se mogu sjetiti. Ubiješ se i to je kraj. Tako će te se sjećati. Učiniš to i ideš u pakao. Vjeruješ li još uvijek u to?«
Negdje usput izgubio sam križ. Lanac je puknuo i sada se vjerojatno nalazio u toaletu na benzinskoj crpki ili zapleten u ho¬telske plahte, ili ga je netko kome ga nisam želio ostaviti zadržao kao sjajnu uspomenu.
»Da«, rekao sam, zato što sam još uvijek vjerovao u pakao. Ali, u raj više nisam bio tako siguran.
Nisam joj to više spomenuo. Zato što je imala pravo. Jedina osoba koja me od toga mogla odgovoriti bio sam ja.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE
Grace
Svakom minutom bili smo sve dalje od Mercy Fallsa i svega što je bilo ondje.
Uzeli smo Samov auto, bio je dizelaš i imao je manju kilome- tražu, ali Sam mi je dopustio da vozim, znao je da to volim. Kad smo ušli u auto u CD playeru još se uvijek nalazio moj Mozartov CD, no prebacila sam na nerazgovijetnu nezavisnu radiopostaju s alternativnom glazbom, koju sam znala da Sam voli. On je trepnuo prema meni, iznenađen, a ja sam pokušala ne izgledati odviše za¬dovoljna sobom zato što sam ga sve bolje poznavala. Možda mi je to išlo sporije nego njemu, ali svejedno sam bila zadivljena sobom.
Dan je bio prelijep i plav, nisko nad cestom lebdjela je tanka i blijeda magla koja je počela izgarati čim se sunce popelo iznad drve¬ća. Neki je tip blagim glasom uz snažnu gitaru pjevao kroz zvučni¬ke. Podsjetio me na Sama. Sam, pored mene, ispružio je ruku preko naslona mojeg sjedala kako bi mi nježno uštipnuo vratni kralježak. Pjevušio je riječi pjesme glasom koji je otkrivao da mu je poznata i da mu se sviđa. Usprkos udovima koji su me malo boljeli, bilo mi je teško osloboditi se osjećaja posvemašnjeg sklada sa svijetom.
"Znaš li što ćeš pjevati?"- pitala sam.
Sam je naslonio obraz na ispruženu ruku i po mojem vratu lijeno crtao krugove. "Ne znam. Zaskočila me. Osim toga bio sam previše obuzet time što sam posljednjih nekoliko dana bio prognan. Pretpostavljam da ću pjevati... nešto. Možda neće biti dobro.«
»Ne mislim da neće biti dobro. Što si pjevao dok si se tuši¬rao?«
Nije bio bojažljiv kad je odgovorio, bilo je to istodobno dra¬žesne i neobično za njega. Počela sam shvaćati da je glazba jedina koža u kojoj se osjećao doista ugodno. »Nešto novo. Možda ću pjevati nešto novo. Pa... možda nešto.«
Skrenula sam na međudržavnu cestu. U to doba dana cesta je bila pusta, imali smo trake samo za sebe. »Pjesmu u povojima?«
»Pjesmu u povojima. Bolje rečeno, tek začetu pjesmu. Mislim da još nema ni noge. Čekaj, mislim da brkam bebe i punoglavce.«
Pokušavala sam se sjetiti što se prvo razvije na bebama, ali moj pokušaj da mu na vrijeme odgovorim posve je propao. Pa sam samo rekla: »O meni je?«
»Sve su o tebi«, rekao je Sam.
»Nema pritiska.«
»Ne za tebe. Ti samo trebaš ploviti kroz život i biti Grace, a na meni je da trčim za tobom i kreativno i pjesnički te sustižem dok se mijenjaš. Nisi nepomična meta, znaš?«
Namrštila sam se. O sebi sam razmišljala kao o osobi koja se frustrirajuće ne mijenja.
»Znam o čemu razmišljaš. Ali tu si, zar ne?« pitao je Sam i prstom slobodne ruke pokazao čupavo sjedalo auta. »Borila si se da budeš sa mnom i nisi dopustila da te kazne do kraja tjedna. Na tome se temelje cijeli albumi.«
Nije znao ni pola toga. Bila sam preplavljena nekim šarenim osjećajem koji je objedinjavao krivnju, samosažaljenje, nesigurnost i strah. Nisam znala što je gore, to što mu nisam rekla da sam još uvijek kažnjena i da u meni raste mučnina, ili da sam mu rekla. Jedno sam znala. Nijedno ne mogu poreći. Ali, nisam željela po kvariti dan. Njegov jedini savršeni rođendan. Možda večeras. Ili sutra.
Bila sam složenija nego što sam mislila. Još uvijek nisam zna¬la kako bi to mogao biti materijal za album, premda sam cijenila svoju zamisao i što sam učinila nešto što se dojmilo Sama, koji me znao bolje od mene. Malo sam skrenula temu. »Kako ćeš nazvati album?«
»Pa, danas neću snimiti album. Snimit ću demo snimku.«
Rukom sam odmahnula na njegovo objašnjenje: »Kad budeš snimao album, kako ćeš ga nazvati?«
»Nazvat ću ga po sebi«, rekao je Sam.
»To mrzim.«
»Slomljene igračke.«
Odmahnula sam glavom. »To mi zvuči kao ime grupe.«
Uštipnuo me za kožu, dovoljno snažno da zacvilim au. » Tr¬čati za Grace.«
»Ništa s mojim imenom«, strogo sam rekla.
»Pa, samo otežavaš. Papirna sjećanja.«
Razmišljala sam. »Zašto? Ah, ptice. Čini mi se čudnim da nisam znala za ptice u tvojoj sobi.«
»Nisam napravio nijednu otkad sam te istinski upoznao«, podsjetio me Sam. »Najnovija je od pretprošlog ljeta. Svi novi ždralovi su u knjižari i u tvojoj sobi. Ta je soba poput muzeja.«
»Nije više«, rekla sam i letimično ga pogledala. Na jutarnjem svjetlu izgledao je blijed i leden. Prešla sam u drugi trak, bez po¬sebnog razloga.
»To je prilično blizu istini«, priznao je. Odmaknuo se od mene i pomaknuo ruku koju je držao iza mojeg vrata. Prstima je prešao preko plastičnih pregrada na otvoru za zrak ispred sebe. Nedostajali su mi njegovi prsti. Ne gledajući me, rekao je: »Za kakvog mladića tvoji roditelji očekuju da se udaš? Za nekog boljeg od mene?«
Podrugljivo sam rekla: "Koga briga što oni misle?« prekasno sam shvatila što je rekao, a kad jesam, više nisam znala što bih rekla. Nisam znala je li to doista mislio, ili što. Nije to bilo kao da me doista pitao da se udam za njega. Nije to bilo isto. Nisam znala kako se zbog toga osjećam.
Sam je progutao. Otvarao je i zatvarao otvore za zrak. »Pi¬tam se što bi se dogodilo da me nisi upoznala. Da si nastavila predano završavati srednju školu kako bi dobila stipendiju i postala matematički genij, gdje god da se postaje matematički genij. I upo¬znala nekog iznimno šarmantnog, uspješnog genijalca koji studira mozak.«
Od svih stvari koje su me zbunjivale u vezi sa Samom, to me zbunjivalo najviše: njegove nagle i samoironične promjene raspolo¬ženja. Čula sam kako tata razgovara s mamom o njezinim velikim strahovima. Sadržaj razgovora bio je prilično sličan našem, pa sam prepoznala da Sam pripada istoj vrsti kao mama. Je li to značilo biti kreativan?
»Ne budi glup«, rekla sam mu. »Ja ne provodim vrijeme pitajući se što bi se dogodilo da si iz snijega izvukao drugu dje¬vojku.«
»Ne pitaš se? Zbog toga mi je nekako lakše.« Pojačao je grijanje i naslonio zapešća na otvore. Dovoljno smo se kuhali od sunca koje je ulazilo kroz vjetrobran, ali Sam je bio poput mačke, nikad mu nije bilo vruće. »Teško mi je priviknuti se na zamisao da ću zauvijek biti čovjek. Zapravo ću imati priliku odrasti. Zbog toga mi pada na pamet da bih trebao naći drugi posao.«
»Drugi posao? Hoćeš reći, neki drugi, ne onaj u knjižari?«
»Ne znam koliki su točno troškovi kuće. Znam da u banci ima novca i vidio sam da je to oročena štednja. Povremeno se on¬dje uplaćuje nešto iz nekog fonda ili slično. Od toga se uzima za račune, ali ne znam pojedinosti. Ne želim potrošiti sav taj novac, pa...«
»Zašto ne razgovaraš s nekim u banci? Sigurna sam da će moći pogledati izvode i riješiti to s tobom.«
»Ne želim o tome razgovarati ni s kime dok ne budem sigu ran da se B...« Sam se zaustavio. Nije to bila samo stanka. Bio je to kraj rečenice. POGLEDAO je kroz prozor.
Trebala mi je minuta da shvatim što je želio reći. Beck. Nije želio razgovarati ni s kime dok ne bude siguran da se Beck više neće promijeniti. Vrhovi Samovih prstiju pritisnuti preko otvora za zrak na komandnoj ploči bili su bijeli, a ramena je podignuo do ušiju.
»Same«, rekla sam pogledavajući ga koliko sam se usuđivala dok sam pazila na cestu. »Jesi li dobro?«
Sam je povukao ruke u krilo i teške šake spustio jednu na drugu. »Zašto je stvorio nove vukove. Grace?« konačno je pitao. »Toliko je teže zbog toga. Bilo nam je dobro bez njih.«
»Nije mogao znati za tebe«, rekla sam i letimično ga pogle¬dala. Prstom je polako prelazio preko čela, niz nos i natrag. Tražila sam izlaz, negdje gdje bih se mogla zaustaviti. »Mislio je...« sada ja nisam mogla završiti rečenicu onako kako sam trebala; da je to tvoja posljednja godina.
»Ali, Cole... ne znam što ću s Coleom«, priznao je Sam. »Osjećam kao da postoji nešto u vezi s njime što bih trebao shva¬titi, ali ne mogu. Da si mu vidjela oči. Grace. Oh, Bože, da si mu vidjela oči, znala bi da s njime nešto doista ne štima. Nešto je slomljeno unutra. A drugo dvoje i Olivia... Želio bih da se upišeš na fakultet, a ja moram, netko mora... ne znam što se od mene očekuje, ali čini mi se da je veliko. Ne znam što su od toga Bec- kova očekivanja, a što ja očekujem od sebe. Samo...« Glas mu je postajao sve tiši, nisam znala kako ga utješiti.
Nekoliko dugih minuta vozili smo se u tišini. Vesela gitara u pozadini svirala je brze akorde, a oko auta letjelo je bezbroj bijelih crta. Sam je prstima pritisnuo gornju usnu, kao da je sam sebe zadivio kad je priznao svoju nesigurnost.
»Još uvijek se budim«, rekla sam.
Pogledao me.
»Tvoj album. Još uvijek se budim.«
Vatreno me pogledao. Možda je bio iznenađen što sam se toliko približila. "Baš tako se osjećam. Baš tako. Ovih dana ću se naviknuti na pomisao da je jutro i da ću do kraja dana biti čovjek.
Do kraja svih dana. Ali, do tada samo posrćem uokolo. "

Okrznula sam ga pogledom i uhvatila njegov pogled. »Ali, to se svima događa. Svi jednog dana shvatimo da nećemo zauvijek biti djeca i da ćemo odrasti. Tebi je taj trenutak došao malo kasnije nego većini. Snaći ćeš se.«
Osmijeh koji je polako obasjavao Samovo lice bio je potišten, ali iskren. »Ti i Beck ste načinjeni od istog materijala.«
»Pretpostavljam da nas zato voliš.«
Sam je na sigurnosnom pojasu prstima oponašao sviranje akorda na gitari i samo kimnuo. Nekoliko trenutaka potom zami¬šljeno je rekao: »Još uvijek se budim. Jednog dana. Grace, napisat ću za tebe pjesmu i tako ću je nazvati. Zatim ću po njoj nazvati album.«
»Zato što sam mudra«, rekla sam.
»Da«, rekao je Sam.
Tada je pogledao kroz prozor zbog čega mi je bilo drago jer sam mogla iskopati iz džepa papirni rupčić, a da on to ne vidi. Počelo mi je krvariti iz nosa.


TRIDESET DRUGO POGLAVLJE
Isabel
Dok sam trčala, nakon svakog trećeg koraka moj dah bi nahru¬pio iz mene i eksplodirao. Jedan korak, i pluća bih opet is¬punila hladnoćom. Drugi korak, i pustila bih da mi dah pobjegne. Treći korak bez disanja.
Previše dugo nisam trčala, a još duže nisam trčala tako dale¬ko. Uvijek sam voljela džogirati zato što sam tada mogla razmišlja¬ti, daleko od kuće i roditelja. Ali, nakon što je Jack umro, nisam željela razmišljati.
Sada se to mijenjalo.
I tako sam opet trčala, premda je bilo odviše hladno da bi bilo ugodno, a ja nisam bila u formi. Čak i u novim tenisicama koje kao da su lebdjele, goljenice su me ubijale.
Trčala sam Coleu.
Čak i da sam to redovno radila, od moje do Beckove kuće bilo je previše za pretrčati, pa sam parkirala pet kilometara dalje, zagrijala se i protegnula u prozirnoj magli i krenula.
Tih pet kilometara imala sam dovoljno vremena da se pre- iloinislini. Ali, s mjesta na kojem sam se nalazila vidjela se kuća, a ja sam i dalje trčala. Vjerojatno sam izgledala grozno, ali zašto bi me to brinulo? Ako samo želim razgovarati, nije važno kako izgledam, zar ne?
Kolni prilaz bio je prazan, Sam je već otišao. Nisam bila si¬gurna je li mi zbog toga laknulo ili sam se razočarala. U najmanju ruku, značilo je da postoji velika mogućnost da je kuća prazna, zato što je Cole vjerojatno vuk.
Opet nisam znala je li mi laknulo ili sam bila razočarana.
Stotinu metara od kuće usporila sam, hodala sam s rukom pod rebrima, gdje me probadalo. Kad sam stigla do stražnjih vrata, gotovo sam potpuno povratila dah. Stavila sam ruku na kvaku, a ona je popustila i vrata su se otvorila.
Ušla sam u kuću. Oklijevala sam pored stražnjih vrata. Goto¬vo sam viknula Ima li koga, kad sam shvatila da možda nije samo Cole čovjek. Pa sam samo stajala u malom mračnom kutu pored stražnjih vrata, gledala prema osvijetljenoj kuhinji i sjećala se kad sam sjedila u toj kući i gledala kako Jack umire.
Grace je bilo lako reći da to nije moja krivnja. Takve riječi ništa nisu značile.
Poskočila sam od iznenadne gromovite buke. Nastala je du¬ga stanka, zatim se začula još jedna provala treske, lupe i gungule negdje u kući. Bilo je to poput svađe bez riječi. Jedan dug trenutak stajala sam ondje i pokušavala odlučiti hoću li kliznuti van i potr¬čati prema autu.
Već si jednom samo sjedila u ovoj kući, da ništa nisi učinila, mrko sam pomislila.
Pa sam ušla unutra i našla put prema kuhinji. Oklijevala sam u hodniku, gledala sam u dnevnu sobu, nisam posve shvaćala što je preda mnom. Vidjela sam... vodu. Tragovi vode svjetlucali su na dr¬venom podu, nejednaki i tanki. Savršeni gotovo poput komadića leda.
Podignula sam pogled prema ostatku dnevne sobe. Bila je posve demolirana. Svjetiljka je bila srušena na kauč, sjenilo je bilo ukošeno, a okviri slika razbacani po podu. Sag iz kuhinje, s jedne- strane zalizan od vode, bio je bačen uz jedan od stolića, jedna sto lica bila je prevrnuta, poput slučajnog promatrača koji od zapre paštenja nije mogao ostari na nogama. Polako sam ušla u dnevnu sobu. Očekivala sam još buke, ali kuća je utonula u tišinu.
Soba je bila uništena na toliko bizaran način, da je to zacijelo učinjeno hotimice. Knjige su ležale u lokvama vode licem nadolje, listovi su bili istrgnuti, a ulubljene limenke s hranom kotrljale su se od zida do zida, Naopako okrenuta prazna vinska boca stršala je iz lonca s cvijećem, sa zidova se ljuštila boja.
Zatim sam ponovno čula zvukove grebanja i lupanja i prije nego što sam mogla reagirati, slijeva, niz hodnik, doteturao je vuk, a dok mi je prilazio, njegovo tijelo odbijalo se o zidove. Postajalo je jasnije kako je dnevna soba dospjela u trenutno stanje.
»Sveti...«, rekla sam i koraknula natrag prema kuhinji. Ali, nije mi izgledalo kao da me vuk želi napasti. Dok se nesigurnim korakom približavao, s njegovih se bokova slijevala voda. Sivo-smeđeg krzna natopljenog vodom i priljubljenog uz tijelo, izgledao je neobično malen, ne strasniji od psa. Vuk se približio na metar raz¬daljine i pogledao me drskim zelenim očima.
»Cole«, dahnula sam, a srce mi je dvaput poskočilo. »Ludi gade.«
Na moje iznenađenje, lecnuo se na zvuk mojeg glasa. To me podsjetilo da je on ipak samo vuk i da njegovi porivi zacijelo vrište zbog toga što stojim na njegovu putu prema izlazu.
Povukla sam se natrag, ali prije nego što sam mogla odlučiti trebam li mu otvoriti stražnja vrata, Cole se počeo trzati. Kad mi se približio na metar razdaljine već se sav grčio, nekontrolirano se trzao i glasao kao da će povratiti. Povukla sam se nekoliko koraka kako se ne bi pobljuvao po mojim lijepim novim tenisicama. Pre¬križila sam ruke na prsima i gledala kako se mijenja.
Dok se trzao na boku. Cole je kandžama ponovno izgrebao zid. Samu će se to tako svidjeti. Zatim je njegovo tijelo izvelo ča¬roliju. Koža mu je izbijala u mjehurićima i rastezala se, vidjela sam njegova duge vučje ralje kako se od boli širom otvaraju. Prevrnuo se na leđa i zastenjao.
lznova čovjek, ruku obilježniih blijedoružičastim uspomenama na rane, protegnuo se na podu poput kita koji se nasukao na obalu. Zatim je otvorio oči i pogledao me.
U trbuhu mi je nešto poskočilo. Cole je opet imao lice, ali su oči još uvijek bile vučje, izgubljene u vučjim mislima. Konačno je trepnuo, a po načinu kako je nabrao obrve, zaključila sam da me doista vidi.
»Dobar trik, zar ne?«, rekao je malo muklim glasom.
»Vidjela sam bolje«, hladno sam rekla. »Što to izvodiš?«
Cole se nije pomaknuo, osim što je opustio šake i protegnuo prste. »Znanstvene pokuse. Na sebi. U tome imam velikog i zna¬čajnog iskustva.«
»Jesi li pijan?«
»Vjerojatno«, uzeo je u obzir Cole i lijeno se nasmiješio. »Nisam siguran prerađuje li promjena štogod od alkohola u mojoj krvi. Ali, ne osjećam se loše. Zašto si tu?«
Stisnula sam usne. »Nisam. Hoću reći, baš sam na odlasku.«
Cole je pružio ruku prema meni. »Ostani.«
»Da, ovdje mi je baš prekrasno«, rekla sam zakolutavši oči¬ma.
»Pomozi mi da shvatim«, rekao je. »Pomozi mi da shvatim kako da ostanem vuk.«
U mislima sam opet sjedila u podnožju bratova kreveta. Moj brat riskirao je sve da ostane čovjek. Gledala sam kako gubi osjet u prstima na rukama i nogama, cvili od boli dok mu se mozak rasprskava. Nisam imala riječi kojima bih opisala gađenje koje sam u tom trenutku osjećala prema Coleu.
»Shvati to sam«, rekla sam.
»Ne mogu«, rekao mi je Cole. Još je uvijek ležao na leđima i gledao me odozdo. »Mogu se natjerati da se promijenim, ali ne mogu takav ostati. Promjenu potiče hladnoća, ali mislim i adre¬nalin. Iskušao sam ledene kupke, ali nije upalilo sve dok se nisam porezao, zbog adrenalina. Ali, nc mogu takav ostati. Neprestano se vraćam.«
»Bu-hu«, rekla sam oponašajući plač. "Sam će pobjesnjeti
kad vidi što si učinio s kućom". "Okrenula sam se kako bih otišla."
»Isabel, molim te«, Coleov me glas pratio, premda ne i nje¬govo tijelo. »Ako ne mogu ostati vuk, ubit ću se.«
Stala sam. Nisam se okrenula.
»Nisam to rekao kako bih manipulirao tobom, dobro? To je istina.« Oklijevao je. »Moram se nekako izvući, na bilo koji način. Ne mogu... moram to shvatiti, Isabel. O vukovima znaš više od mene. Molim te, pomozi mi.«
Okrenula sam se. Još uvijek je ležao na podu, jednu ruku po¬ložio je preko prsa, drugu ispružio prema meni. Rekla sam: »Tra¬žiš od mene da ti pomognem da se ubiješ. Nemoj se pretvarati kako je riječ o nečemu drugome. Što misliš da će se dogoditi ako zauvijek ostaneš vuk?«
Cole je sklopio oči. »Onda mi pomozi da to učinim.«
Nasmijala sam se. Čula sam koliko je okrutno zvučao moj smijeh, ali nisam ga ublažila. »Reći ću ti nešto. Cole. Sjedila sam u ovoj kući, baš u ovoj kući«, kad je otvorio oči pokazivala sam pod, »u ovoj sobi i gledala kako mi umire brat. Ništa nisam poduzela. Znaš li kako je umro? Bio je ugrizen, pa je pokušavao spriječiti da se pretvori u vukodlaka. Uredila sam da bude zaražen bakte¬rijskim meningitisom od čega je dobio tako visoku temperaturu, iznad svih očekivanja. Spržila mu je mozak, uništila mu prste na rukama i nogama i konačno ga ubila. Nisam ga odvela u bolnicu zato što sam znala da bi radije umro nego bio vukodlak. Ta mu se želja na kraju ispunila.«
Cole je zurio u mene. Istim mrtvim pogledom kojim me prije gledao. Očekivala sam reakciju, ali nije bilo ničega. Oči su mu bile mutne. Prazne.
»Govorim ti samo kako bi znao da sam od tada barem sto¬tinu tisuća puta poželjela pobjeći. Razmišljala sam da počnem piti hej, kod moje mame to pali, ili da se počnem drogirati — hej, kod moje mame i to pali. Također sam razmišljala o tome da uz¬mem jednu od tatinih osam milijuna pušaka, prislonim je na glavu
i prospem si mozak. Najtužnije od svega jest što to nisam učinila. Čak ni zato što mi nedostaje Jack.Hoću reči nedostaje mi, ali to nije razlog zašto to nisam učinila. Nego zato što se osjećam tako prokleto krivom zbog toga kako sam ga ubila. Ja sam ga ubila. Nekada ne mogu živjeti s tim. Ali, živim. Zato što je život takav, Cole. Život je patnja. Moraš se s time pomiriti isto kao i ja.«
Cole je jednostavno rekao: »Ne želim.«
Kad sam to najmanje očekivala. Cole bi me iznenadio svo¬jom iskrenošću. Znala sam da se zbog toga poistovjećujem s njime, premda to nisam željela, ali nisam se mogla oduprijeti, kao i onda kada sam ga poljubila. Opet sam prekrižila ruke, činilo mi se kao da pokušava iz mene izvući priznanje. Ali, nisam znala je li ostalo još što za priznati.

Cole

Ležao sam ondje na podu, uništen. Bio sam toliko siguran da je danas dan kad ću napokon skupiti hrabrost i završiti s time.
Ali, nije bio. Dok sam joj gledao lice kad je govorila o bratu, izgubio se osjećaj žurbe. Osjećao sam se kao da sam balon koji je rastao i rastao, čekao da pukne, ali tada je došla ona i prva puknu- la. A to je nekako ispustilo zrak iz oboje.
Činilo mi se da svi u toj kući imaju razlog za bijeg, ali samo sam ja to doista pokušavao. Bio sam tako umoran.
»Nisam znao da si zapravo ljudsko biće«, rekao sam. »I da osjećaš.«
»Nažalost.«
Zurio sam u strop. Nisam bio siguran što ću dalje.
Rekla je: »Znaš li sto ja više ne želim raditi? Gledati te kako tu ležiš gol.« Okrenuo sam očima prema njoj, a ona je dodala: »Čini mi se kako nikad nisi odjeven. Svaki put kad te vidim, gol si. Hoćeš li ostati čovjek?«
Kimnuo sam. U glavi sam jasno čuo kako mi se lubanja trlja o pod.
»Dobro. Onda nećcš učiniti ništa neugodno dok smo vani. Odjeni se, idemo na kavu.«
Ošinuo sam je pogledom koji je jasno govorio: Ah, to će pomoći.
Nasmiješila se svojim tankim, okrutnim osmijehom i rekla: »Ako ćeš se nakon kave još uvijek željeti ubiti, imat ćeš za to do¬voljno vremena.«
» Ungh«, stenjao sam dok sam ustajao. Bio sam zatečen onim što sam vidio. Stajao sam i gledao oko sebe u hodnik i dnevnu sobu koju sam demolirao. Nisam očekivao da ću to opet učiniti. Od toliko promjena u tako kratko vrijeme, kralješnica me boljela kao sam vrag. »Bolje da to bude nevjerojatno dobra kava.«
»Nije izvrsna«, priznala je Isabel. Sad kad sam stajao, na njezinu licu bio je neobičan izraz. Olakšanje? »Ali, s obzirom na to da se nalazimo Bogu iza leda, definitivno je bolja nego što bi mogao očekivati. Uzmi nešto udobno. Do mog auta imamo pet kilometara.«


TRIDESET TREĆE POGLAVLJE
Sam
Izvana studio nije bio dojmljiv. Bila je to niska oronula jedno¬katnica s niskim oronulim kombijem parkiranim na kolnom prilazu. Na slobodnom dijelu kolnog prilaza nepomično je ležao labrador, pa je Grace parkirala na ulici. Dok je trzala ručnom koč¬nicom, držala je na oku strmi dio ceste.
»Je li pas mrtav?«, pitala je. »Misliš da smo na pravome mjestu?«
Pokazao sam prema naljepnicama na kombiju, sve su bile od mjesnih nezavisnih glazbenih skupina koje su trenutno bile moder¬ne: Finding the Monkey, The Wentz, Alien LifeForms. Nijednu od njih nisam slušao, bile su previše male da bi dospjele na radio, ali u mjesnim reklamama njihova su se imena dovoljno često po¬navljala da bi ih prepoznao. »Da, mislim da jesmo.«
»Ako nas otmu kakvi čudni hipiji, ti ćeš biti kriv«, rekla sam i otvorila vrata. Hladni jutarnji zrak uvukao se u auto. Bio je to miris grada, ispušnih plinova i asfalta, neodredivi miris mnoštva ljudi koji žive u mnogo zgrada.
»Ti si izabrala mjesto.«
Grace mi je isplazila jezik i izašla van. Na trenutak se činilo da je malo nesigurna na nogama, ali brzo se oporavila. Bilo je ja- sno kako nije željela da to vidim.
»Jesi li dobro?« pitao sam.
»Ne mogu biti dobrije«, rekla je i otvorila prtljažnik.
Kad je posegnula za kutijom za gitaru, u želucu sam naglo osjetio tremu, koja me iznenadila ne samo svojom prisutnošću, nego i činjenicom što joj je trebalo toliko dugo da dođe. Uhvatio sam ručku kutije za gitaru i nadao se da neću zaboraviti sve akorde.
Krenuli smo prema ulazu. Pas nije podignuo glavu.
»Mislim da je mrtav«, rekla je Grace.
»Mislim da služi kako bi se ispod njega sakrili ključevi«, rekao sam joj.
Grace je zakvačila prste za džep na mojim trapericama. Spre¬mao sam se pokucati na vrata, kad sam vidio malu drvenu ploču na kojoj je flomasterom pisalo: ULAZ U STUDIO JE OTRAGA.
Tako smo obišli jednokatnicu, a raspuknute betonske stube, odviše široke da bi nam penjanje bilo ugodno, odvele su nas u hladan podrum, gdje se nalazio rukom napisan znak: GLAZBENI STUDIO ANARHIJA D. D. ULAZ. Ispod se nalazio lonac s mlitavim maćuhicama, koje su prerano iznesene van pa su se smrznule.
Okrenuo sam se prema Grace. »Anarhija dioničko društvo. To je ironično.«
Grace me ošinula pogledom i pokucala na vrata. Odjednom vlažan i hladan dlan obrisao sam o traperice.
Vrata su se otvorila i otkrila još jednog, ali vrlo živog labrado¬ra i djevojku od dvadesetak godina s crvenom maramom vezanom oko glave. Bila je tako zanimljivog izgled i nelijepa, ali je kroz ružnoću uspjela prijeći nekamo na drugu stranu, koja je bila go¬tovo jednako dobra kao što je to bila ljepota. Golem kukasti nos, tamne oči pospana izgleda i oštre jagodice. Kosu je uplela u šest isprepletenih pletenica i skupila ih na vrh glave, poput mediteran¬ske princezc Leje.
»Sam i Grace? Uđitc«, glas joj je bio prekrasan, neobičan i pušački, premda je od nje dolazio miris kave, ne cigareta. Odjednom
ohrabrena, Grace je ušla u studio. Slijedila je miris kave po put štakora koji slijedi frulaša.
Kad su se vrata iza nas zatvorila, to više nije bio podnim oro¬nule jednokatnice, nego visokotehnološka kapsula za bijeg iz nekog drugog svemira. Gledali smo zid pun tonskih stolova i računala. Cijela soba bila je mračna i utišana zvučnom izolacijom, svjetlo sa stropa osvjetljivalo je tipke i moderan nizak crni kauč. Jedan od zidova bio je staklen. Gledao je u tamnu sobu sa zvučnom izolacijom u kojoj se nalazio pianino, a na njemu cijeli spektar mikrofona.
»Ja sam Dmitra«, rekla je djevojka s pletenicama i pružila ruku. Nije ni trepnula dok me gledala kako podižem pogled s njezina nosa do očiju. Tako smo se sporazumjeli bez riječi: neće zuriti u moje žute oči zato što ja neću zuriti u njezin nos. »Jesi li ti Sam ili Grace?«
Nasmijao sam se njezinim riječima i ozbiljnom licu i rukovao se s njome. »Sam Roth. Drago mi je.«
Dmitra se rukovala s Grace, koja se sprijateljila s labradorom, i rekla: »Djeco, što ćemo danas raditi?«
Grace me pogledala. Rekao sam: »Demo snimku, mislim.«
»Misliš? Kakve ćemo imati instrumente? »
Podignuo sam kutiju za gitaru.
»Dobro«, rekla je. »Jesi li to već radio?«
»Ne.«
»Djevac. Nekad je baš to potrebno«, rekla je Dmitra.
Malo me podsjetila na Becka. Premda se smijala i šalila, bilo mi je jasno da je promatrala, procjenjivala i stvarala mišljenje o meni i Grace. To je činio i Beck. Odavao je dojam prisnosti, a zapravo je odlučivao jesmo li vrijedni njegova vremena.
»Onda ćeš ti biti ondje«, nastavila je. »Želiš li kavu prije nego što nastavimo?«
Grace je krenula ravno prema kuhinjici koju joj je Dmitra po kazala. Za to vrijeme Dmitra me pitala: »Kakvu glazbu slušaš?"
Spustio sam kutiju na kauč i izvadio gitaru. Pokušao sam ne zvučati odviše umišljeno. "Puno alternativnog rocka. The Shins,
Elliotta Smitha, Josea Gonzalesa, Damiena Ricea, Gutter Twinse. Takve stvari.«
»Elliotta Smitha«, ponovila je Dmitra, kao da ništa osim toga nisam rekao. »Shvaćam.«
Grace se vratila s ružnom šalicom na kojoj je bila nacrtana srna, a Dmitra je radila nešto na računalu što možda i nije bilo toliko korisno kako je izgledalo. Naposljetku me poslala u drugu sobu. Dala mi je publiku od mikrofona, jedan za moj glas drugi za gitaru, a oba su se pozorno naginjala prema meni. Zatim mi je dodala slušalice.
»To je da možemo razgovarati s tobom«, rekla je i nestala u drugoj sobi. Grace je ostala, s rukom na labradorovoj glavi pored sebe.
Činilo mi se da su mi prsti odviše prljavi i neprikladni za zadatak koji je bio pred njima. Slušalice su imale miris kao da ih je nosilo previše glava. S visoke stolice tužno sam gledao Grace, koja je na neobičnoj stropnoj rasvjeti izgledala prelijepo, upala lica, poput manekenke iz časopisa, oštrih crta lica. Shvatio sam da je toga jutra nisam pitao kako se osjeća. Je li još uvijek bolesna. Sjetio sam se kako je pored auta izgubila ravnotežu i kako se potrudila da to ne vidim. Progutao sam, grlo mi se zalijepilo. Umjesto toga rekao sam: »Možemo li nabaviti psa?«
»Možemo«, rekla je Grace velikodušno. »Ali, ja ga neću vo¬diti u jutarnje šetnje. Zato što ću tada spavati.«
»Ja nikad ne spavam«, rekao sam. »Ja ću to raditi.«
Poskočio sam kad je iz slušalica dopro Dmitrin glas. »Možeš li kratko pjevati i svirati, tako da mogu namjestiti razine?«
Grace se nagnula i poljubila me u tjeme pazeći da mi ne pro¬lije kavu u krilo. »Sretno.«
Na neki način želio sam da ostane dok pjevam, da me pod¬sjeti zašto sam tu, uli istodobno, ne bi bilo isto gledati je i pjevati o tome koliko mi nedostaje, pa sam je pustio da ode.

Grace

Zauzela sam mjesto na sofi i pokušala se pretvarati da me Dmitra ne zastrašuje. Nije čavrljala dok je prebirala po tonskom pultu, a ja nisam znala hoće li joj razgovor smetati, pa sam samo sjedila i gledala je dok radi.
Iskreno, bila sam sretna zbog prekida razgovora i prilike da šutim. U glavi mi je polako počinjalo bubnjati, a mojim tijelom opet se počela širiti neobična vrućina. Od razgovora za vrijeme glavobolje boljeli su me zubi, a u grlu i nosnicama nakupila se toplina od tupe boli. Rupčićem sam potapkala nos, ali bio je suh.
Danas se suzdrži, rekla sam sebi. Danas nije tvoj dan.
Nisam htjela upropastiti Samu dan. Pa sam sjedila na kauču, slušala i ne obazirala se na bol koliko god sam mogla.
Sam nam je okrenuo leda i pogrbio ramena oko gitare dok ju je ugađao.
»Pjevaj nešto na trenutak«, rekla je Dmitra, a ja sam vidjela kako je okrenuo glavu kad je u slušalicama čuo njezin glas. Počeo je brzo svirati, nisam još čula tu pjesmu, zatim je zapjevao. Prva nota je zadrhtala, bio je to znak treme, zatim je nestala u njegovu glasu, dahtavom i iskrenom. Bila je to dirljiva pjesma o gubitku i oproštaju. Isprva sam mislila da je o Becku, ili o meni, zatim sam shvatila da je o Samu:
Oprostiti se možeš na tisuću načina
Plakati možeš na tisuću načina
Prije izlaska šešir objesiti možeš na tisuću načina
Zbogom, zbogom, zbogom kažem
Vičem tako glasno
Zato što kad glas ponovno nađem
Možda se neću sjećati kako.




Dok sam slušala pjesmu kako izlazi iz zvučnika, ne iz Sama, činila mi se posve drukčijom, kao da ga nikad prije nisam čula. Iz nekog razloga moje licc željelo se samo osmjehivati. Učinilo mi se nepravednim što sam toliko ponosna na nešto s čime nisam imala
apsolutno ništa, ali nisam se mogla oduprijeti. Dmitra se smirila ispred tonskog pulta, prste je držala u zraku iznad kliznih tipaka. Glavu je nakrivila, slušala je, zatim je, ne okrenuvši se prema meni, rekla: »Možda na kraju dobijemo nešto dobro.«
Samo sam se nastavila smiješiti, zato što sam to cijelo vrijeme znala.



TRIDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Isabel
U tri popodne bili smo sami u restoranu Kenny. Još uvijek je mirisao na jutarnji masni doručak: jeftinu slaninu, raskvašene pečene krumpire i nejasan miris cigareta, usprkos tome što nisu imali dio za pušače.
U odjeljku u koji smo sjeli, meni nasuprot pogrbio se Cole. Njegove noge bile su toliko duge da sam ih neprestano nehotice udarala stopalima. Nije izgledao kao da pripada u taj provincij¬ski restoran ništa više od mene. Izgledao je kao da ga je sastavio otmjen kreator koji je znao što radi. Njegove osebujne crte lica bile su okrutne i odlučne, toliko oštre da biste se na njih mogli porezati. Odjeljak oko njega činio se u usporedbi s njime mekim i izblijedjelim, gotovo komično staromodnim i seoskim. Kao da ga je netko tu stavio za ironično modno snimanje. Fascinirale su me njegove ruke, tvrde, pune oštrih kutova i prošarane izraženim žilama. Promatrala sam njegove prste kako se spretno kreću dok je radio obične stvari, poput sipanja šećera u kavu. »Jesi li glazbenik?« pitala sam.
Cole me pogledao ispod obrva. Nešto u mojem pitanju za¬smetalo ga je, ali bio je odviše dobar da bi mnogo otkrio. »Da«, rekao je.
»Kakvom se vrstom glazbe baviš? «
Napravio je grimasu kakvu su pravili pravi glazbenici kad bi ih pitali o njihovoj glazbi. U glasu je bilo samoironije kad je rekao: »Pomalo od svega. Klavijaturama, rekao bih.«
»U kući imam klavir«, rekla sam.
Cole je pogledao ruke. »Zapravo, više se ne bavim time«, zatim je opet zašutio. Bila je to teška i otrovna šutnja, rasla je na stolu između nas.
Napravila sam grimasu koju nije vidio zato što se nije potru¬dio podignuti pogled. Nije baš volio čavrljanje. Razmišljala sam da nazovem Grace i pitam je što da kažem povučenu vukodlaku sklonu samoubojstvu, ali negdje sam ostavila mobitel. Možda u autu.
»Što gledaš?« naposljetku sam odlučno pitala, ne očekujući odgovor.
Na moje iznenađenje, Cole je s izrazom čuđenja i odvratno¬sti ispružio ruku prema meni i raširio prste tako da mi je njegov palac bio najbliži. Njegov glas odražavao je izraz njegova lica. ' »Jutros, kad sam opet bio ja, ispred mene se nalazila mrtva srna. Ne doista mrtva. Gledala me«, tada me pogledao kako bi vidio moju reakciju, »ali nije mogla ustati, zato što sam joj rasporio utrobu prije nego što sam se promijenio. Pretpostavljam... pa, pretpostavljam da sam je živu jeo. Pretpostavljam da sam to na¬stavio činiti i poslije, zato što su mi ruke... bile prekrivene njezi¬nim crijevima.«
Pogledao je svoj palac. Tada sam vidjela da se ispod nokta nalazila mala smeđa brazda. Vrh prsta je zadrhtao, tako neznatno da gotovo nisam primijetila. Rekao je: »Ne mogu je izvaditi.«
Spustila sam ruku na stol i okrenula dlan prema gore. Kako nije shvatio što želim, protegnula sam ruku nekoliko centimetara i uzela njegove prste u svoje. Drugom rukom iz torbice sam izvadila noktaricu. izvukla sam kuku, zavukla mu je ispod nokta i istrugala smeđi prah.
Otpuhnula sam ga preko stola, vratila sam noktaricu u torbicu i pustila da povuče ruku.
Ostavio ju je između nas gdje je bila, s dlanom prema dolje, raširenim prstima, čvrsto na stolu, kao da je životinja koja se pri¬prema na bijeg.
Cole je rekao; »Mislim da to s tvojim bratom nije bila tvoja pogreška.«
Okrenula sam očima. »Hvala, Grace.«
»Ha?«
»Grace. Samova djevojka. I ona tako kaže. Ali, nije bila ondje. U svakom slučaju, tip kojeg je ona na taj način pokušala spasiti, preživio je. Može sebi dopustiti da bude velikodušna. Zašto o tome razgovaramo?«
»Zato što si me natjerala da propješačimo pet kilometara zbog šalice stare kave. Reci mi zašto meningitis.«
»Zato što zbog meningitisa dobiješ visoku temperaturu.« Prazan izraz na njegovu licu rekao mi je da sam počela na po¬grešnom mjestu. »Grace je ugrizena kao dijete. Ali, nikad se nije promijenila zato što ju je idiot od njezina oca zaključao u autu na velikoj vrućini i gotovo je spalio. Odlučili smo da bismo možda mogli ponoviti učinak s visokom temperaturom, ali nismo mogli smisliti ništa bolje od meningitisa.«
»Od kojeg samo trideset pet posto zaraženih preživi«, rekao je Cole.
»Deset do trideset posto«, ispravila sam ga. »Ali, već sam ti rekla da je tako Sam izliječen. A Jack ubijen.«
»Jack je tvoj brat?«
»Bio je, da.«
»Ti si mu uštrcala meningitis?«
»Ne, to je učinila Grace. Ali, ja sam došla do zaražene krvi koju sam mu namijenila.«
Cole je izgledao nestrpljivo. »Tada se ne moram ni truditi da ti kažem kako je tvoja krivnja zapravo samo ugađanje sebi.«
Naglo sam podignula obrvu; “Ja ne..."
"Pssst", rekao je. Povukao je ispruženu ruku prema šalici s kavom i zagledao se u posudu sa šećerom i soljenku. »Razmišljao sam. Dakle, Sam se nikad ne mijenja?«
»Ne. Vrućica je spalila vuka u njemu, ili nešto slično.«
Cole je odmahnuo glavom, ali nije podignuo pogled. »To nema smisla. Nije trebalo upaliti. To je kao da kažeš da dršćeš kad ti je hladno, a znojiš se kad ti je toplo, pa ćemo te staviti u krušnu peć na nekoliko minuta kako više nikad u životu ne bi drhtala.«
»Pa, ne znam što reći. Ovo je trebala biti Samova posljednja godina, sada je trebao biti vuk. Vrućica je upalila.«
Namrštio se prema meni. »Ne bih rekao da je vrućica upalila Rekao bih da se prestao mijenjati zbog nečega u vezi s meningiti¬som. Također bih rekao da se Grace nije promijenila zbog nečeg u zaključanom autu. To je možda istina. Ali, reći da je to učinila vrućica... To ne možeš dokazati.«
»Reče gospodin Znanstvenik.«
»Moj otac...«
»... je ludi znanstvenik«, upala sam mu u riječ.
»Da, on je ludi znanstvenik. Na predavanjima je znao pričati vic o žabi. Mislim da je riječ o žabi. Možda je o skakavcu. Recimo da je o žabi. Znanstvenik ima žabu i kaže: Žabo, skoči. Žaba skoči tri metra. Znanstvenik zapiše: Žaba je skočila tri metra. Zatim joj odreže jednu nogu i kaže: Žabo, skoči. Ona skoči dva metra. Znan¬stvenik zapiše: S odrezanom nogom skočila je dva metra. Zatim joj odreže drugu nogu i kaže joj da skoči. Žaba skoči jedan metar. Znanstvenik zapiše: S odrezane dvije noge skočila je jedan metar. Odreže joj sve noge i kaže joj da skoči, a ona ostane ležati. Znan¬stvenik zaključi pokus: Kad odrežete žabi sve noge, ona ogluši.« Cole me pogledao. »Shvaćaš?«
Bila sam ogorčena: »Nisam totalni idiot. Misliš da smo po¬grešno zaključili. Ali, upalilo je. Zašto je to važno?«
»Ako djeluje, pretpostavljam da Samu nije«, rekao je Cole. "Ali, mislim da Beck nije dobro razumio. Rekao mi je da nas hladnoća pretvara u vukove, a toplina u ljude. Ako je to istina, novi vukovi popu mene ne bi bili nestabilni. Ne možeš odrediti pravila i reći da ne vrijede samo zato što ih tvoje tijelo još ne po¬znaje. Znanost ne radi na takav način.«
Razmišljala sam. »Misliš da u tome ima više žablje logike?«
Cole je rekao: »Ne znam. O tome sam razmišljao kad si došla. Pokušavao sam vidjeti mogu li promjenu izazvati na drugi način, a ne hladnoćom.«
»Adrenalinom. I glupošću.«
»Da. To sam mislio, ali možda griješim. Ne mislim da se mi¬jenjamo samo od hladnoće. Mislim da je to zbog načina na koji naš mozak reagira na hladnoću, pa govori tijelu da se promijeni. To su dvije posve različite stvari. Jedna je stvarna temperatura. Druga je temperatura koju ti mozak govori.« Coleovi prsti kre¬nuli su prema ubrusu, zatim su stali. »Čini mi se da bih lakše razmišljao s papirom.«
»Nemam papir, ali...« pružila sam mu kemijsku olovku koju sam izvadila iz torbice.
Otkad sam ga prvi put našla, cijelo mu se lice promijenilo. Nagnuo se nad ubrus i nacrtao malu shemu. »Vidiš... od hladnoće ti pada temperatura i govori hipotalamusu da trebaš održati toplinu. Zato dršćeš. Hipotalamus može prouzročiti i mnoge druge čudne stvari, na primjer... reći ti jesi li jutarnji tip ili nisi, dati naredbu tijelu da proizvede adrenalin, odrediti koliko debeo trebaš biti...«
»Ne, nije tako«, rekla sam. »Izmišljaš.«
»Ne izmišljam«, Coleov izraz bio je iskren. »Dok sam od¬rastao, o tome smo uljudno razgovarali za stolom.« Shemi na ubrusu dodao je još jedan kvadratić. »Pretvarajmo se da tu postoji još jedan kvadratić u kojem je ono što je hladnoća potaknula da hipotalamus učini.« U novi kvadratić napisao je Postati vuk. Dok je pisao, ubrus se malo poderao.
Okrenula sam ubrus prema sebi kako bih mogla pročitati njegov rukopis, nazupčana, nepravilna slova nabacana jedno uz, drugo. »Kako se u sve to uklapa meningitis?«
Cole je odmahnuo glavom. »Ne znam. Ali, moglo bi objasniti zašto sam sada čovjek." Ne okrenuvši ubrus prema sebi, preko kvadratića s hipotalamusom, velikim tiskanim slovima napisao je METAMFETAMIN.
Pogledala sam ga.
Nije odvratio pogled. Obasjane popodnevnim svjetlom nje¬gove oči izgledale su vrlo, vrlo zelene. »Znaš kako kažu da droge naprave zbrku u mozgu? Pa, mislim da imaju pravo.«
Nastavila sam ga gledati. Bilo je vrlo očito kako je čekao da kažem nešto o njegovoj ovisničkoj prošlosti.
Umjesto toga rekla sam: »Pričaj mi o ocu.«

Cole

Ne znam zašto sam joj ispričao o ocu. Nije bila baš najsuosjećajnija publika. Ali, možda sam joj baš zbog toga ispričao.
Nisam joj ispričao prvi dio. Ovo: jednom davno, prije nego što sam postao novi vuk zavezan na stražnjem sjedalu Tahoea, prije kluba Josephine, prije NARKOTIKE, bio sam mladić koji se zvao Cole St Clair i mogao sam sve. Težina te mogućnosti bila je tako neizdrživa da sam se slomio prije nego što je to ona mogla učiniti.
Umjesto toga, rekao sam: »Jednom davno bio sam sin ludog znanstvenika. Bio je legenda. Bio je čudo od djeteta, zatim je bio tinejdžer genij, pa je postao znanstvenik-polubog. Bio je genetičar. Uljepšavao je male bebe.«
Isabel nije rekla: To nije tako loše. Samo se namrštila.
»I to je bilo u redu«, rekao sam. I bilo je. Sjetio sam se foto¬grafija na kojima sam sjedio na njegovim ramenima, a on je stajao u moru do listova. Sjetio sam se igre riječi kojom smo se dobaci¬vali u autu. Sjetio sam se šahovskih figura koje su u hrpama ležale pored ploče. »Često ga nije bilo, ali, hej, to me nije diralo. Kad je bio kod kuće, sve je bilo super, a moj brat i ja imali smo dobra djetinjstva. Da, sve je bilo super dok nismo počeli odrastati.«
Bilo mi je teško sjetiti se kad je to mama prvi put rekla, ali prilično sam siguran da se od toga trenutka sve počelo raspadati.
»Nemoj me držati u iščekivanju«, rekla je Isabel sarkastično. »Što je učinio?«
»Ne on«, rekao sam. »Ja. Što sam ja učinio.«
Što sam učinio? Vjerojatno sam pametno komentirao nešto iz novina, ili sam bio dovoljno dobar u školi da sam preskočio razred, ili sam riješio zagonetku koju su mislili da ne znam riješiti. Jednog dana, s poluosmijehom na njezinu dugom običnom licu, koje je uvijek izgledalo umorno, možda zato što je toliko dugo bila udana za takvu veličinu, mama je rekla; »Pogodi tko je na tebe?«
Bio je to početak kraja.
Slegnuo sam ramenima. »Brat je zaostajao za mnom u školi. Tata je želio da idem s njim u laboratorij. Želio je da idem na fa¬kultet. Želio je da budem on.« Zastao sam. Razmišljao sam koliko sam ga puta razočarao. Tišina je uvijek, uvijek bila gora od vikanja. »Nisam bio on. On je bio genij. Ja nisam.«
»Velika stvar.«
»Meni nije bila. Ali, njemu jest. Želio je znati zašto nisam ni pokušao. Zašto sam pobjegao na suprotnu stranu.«
»Gdje je suprotna strana?« pitala je Isabel. »Nemoj me tako gledati. Ne pokušavam doznati tko si. Nije me briga tko si. Samo želim znati zašto si takav.«
Baš tada, uz rub stola nastala je gužva i ja sam podignuo po¬gled prema veselim, prištavim licima triju djevojčica od oko deset godina. Sve su imale napola spuštene vjeđe izvijene u jednak izraz uzbuđenja. Lica su mi bila nepoznata, ali ne i njihova držanja. S klonulom sigurnošću, odmah sam znao što će reći.
Isabel ih je pogledala. »Uh, bok, ako nam želite prodati ko¬lačiće, možete ići. Zapravo, ako je riječ o bilo čemu, možete ići.«
Kolovođa, djevojčica s velikim okruglim naušnicama, Victor ih je zvao držačima za
gležnjeve, gurnula je prema meni ružičastu bilježnicu. "Ne mogu vjerovati. Znala sam da nisi umro. Znala sam! Hoćeš li se tu potpisat!? Molim te?"
Druge dvije složno i tiho su rekle: "Oh-moj-Bože."
Pretpostavljam da sam trebao osjećati grozu zbog toga što su me prepoznale. Ali, mogao sam razmišljati samo o tome koliko sam patio po hotelskim sobama dok sam pisao okrutne i istančane stihove, a moji obožavatelji temeljili su se na tridesetogodišnja- kinje koje su cičale i bile odjevene u majice na kojima je pisalo Srednjoškolski mjuzikl. NARKOTIKA za vrtić.
Pogledao sam ih i rekao: »Oprosti?«
Njihova lica malo su se razočarala, ali djevojčica s naušnicama nije povukla bilježnicu.
»Molim te«, rekla je. »Hoćeš li se potpisati? Nećemo te više gnjaviti, kunem se. Kad sam čula Razbij mi lice, umrla sam. Tako mi zvoni mobitel. Obožavam je. To je, ono, najbolja pjesma na svijetu. Kad si nestao, plakala sam. Danima nisam jela. Potpisala sam da vjerujem kako si još uvijek živ. Oh, Bože. Ne mogu vjero¬vati. Živ si.«
Jedna od djevojčica iza nje zbilja je plakala, zaslijepljena veli¬kom srećom što me našla sa srcem koje još uvijek kuca.
»Ah«, rekao sam i nastavio glatko lagati. »Misliš da sam — da. To mi često govore. Prošlo je neko vrijeme otkad sam to čuo. Ali, ne. Nisam.« Osjetio sam da me Isabel gleda.
»Što?« sada se i na licu djevojčice s naušnicama pokazalo razočaranje. »Izgledaš baš kao on. Doista si sladak.« Zacrvenjela se toliko jako da je zacijelo boljelo.
»Hvala.« Molim te, samo odi.
Djevojčica s naušnicama rekla je: »Stvarno nisi ti?«
»Stvarno nisam. Ne znaš koliko sam to puta čuo nakon ono¬ga na vijestima«, slegnuo sam ramenima ispričavajući se.
»Mogu li te barem uslikati mobitelom?« pitala je. »Kako bih mogla ispričati frendicama.«
»Mislim da to nije dobra zamisao«, rekao sam s nelagodom.
»To znači briši odavde«, rekla je Isabel. »Smjesta.«
Prije nego što su se okrenule jedna prema drugoj kako bi se dogovorile, ošinule se Izabel zlobnim pogledima. Mogli smo jasno čuti njihove glasove. »Izgleda isto kao on«, čeznutljivo je rekla jedna od djevojčica.
»Mislim da to jest on«, rekla je djevojčica s naušnicama. »Samo ne želi da ga smetaju. Pobjegao je od tabloida.«
Isabelin pogled me palio, čekala je odgovor.
»Zamijenili su me za nekoga«, rekao sam joj.
Djevojčice su se vratile na svoja mjesta. Djevojčica s naušni¬cama izvirila je iz odjeljka i rekla: »Svejedno te volimo. Cole!« rekla je prije nego što se opet uvukla unutra.
Druge su dvije djevojčice zacičale.
Isabel je rekla: »Cole?«
Cole. Opet sam bio na početku. Cole St Clair.
Dok smo odlazili, djevojčice su me ipak uslikale mobitelima. Bio je to početak kraja.

TRIDESET PETO POGLAVLJE
Sam
Nikad nisam toliko radio na svojoj glazbi kao prva dva sata u studiju. Kad je Dmitra odlučila da nisam budući Elliot Smi¬th, prebacila je u petu brzinu. Stihove smo prešli jednom, dva, tri puta, dok smo isprobavali razne aranžmane, snimali dijelove samo s gitarom koja je išla preko mojeg sviranja i dodavali bubnjeve. U nekim pjesmama preko mojeg glasa dodan je moj drugi glas, nekad ne samo jednom, sve dok nisam bio čopor Samova koji su zavijali u polifonom sjaju.
Bilo je divno, nezemaljski i iscrpljujuće. Počeo sam osjećati koliko sam malo spavao prethodne noći.
»Zašto ne uzmeš pet minuta stanke?« predložila je Dmitra nakon nekoliko sati. »Ja ću miksati to što smo do sada napravili, a ti možeš ustati, piškiti, popiti kavu. Počeo si mi zvučati malo monotono, a tvoja djevojka izgleda kao da joj nedostaješ.«
Kroz slušalice čuo sam kako Grace ogorčeno kaže: »Samo sam sjedila!«
Nacerio sam se i skinuo slušalice. Ostavio sam ih zajedno s gitarom i ušao u glavnu prostoriju. Grace je izgledala iscrpljeno kao što sam se osjećao, lijeno se protezala na sofi sa psom pored nogu. Stao sam pored nje dok mi je Dmitra pokazivala snimak mojeg glysa na zaslonu. Grace me obgrlila oko bokova i naslonila
obraz na moju nogu. Odavde zvučiš nevjerojatno."
Dmitra je pritisnula dugme i moj glas, komprimiran, usklađen i uljepšan, začuo se kroz zvučnike. Zvučao sam... ne kao ja. Ne... zvu¬čao sam kao ja. Ali, kao da sam bio na radiju. Ja, ali izvan sebe. Ruke sam stavio pod pazuha i slušao. Da je tako lako učiniti od obična mladića pristojna pjevača, svi bi bili u studijima, pomislio sam.
»Sjajno je«, rekao sam joj. »Što god si učinila, zvuči sjajno.«
Dmitra se nije okrenula, nastavila je pritiskati i pomicati du¬gmad. »To si samo ti, dušo. Nisam još mnogo toga učinila.«
Nisam joj vjerovao. »Možeš misliti. Hej, gdje je zahod?«
Grace je pokazala bradom prema hodniku. »Pored kuhinje skreni lijevo.«
Rukom sam prešao preko Graceine glave i uštipnuo je za uho dok me nije pustila, zatim sam krenuo labirintom hodnika i pro¬šao pored kuhinjice. Tada sam, u hodniku čiji su zidovi bili ispu¬njeni potpisanim naslovnicama albuma, osjetio miris cigarete. Kad sam se vraćao iz zahoda nisam žurio nego sam pregledavao albume i potpise. Karyn je mislila da se o nekome može znati sve iz knjiga koje čita, ali ja sam znao da se može znati još više prema glazbi koju sluša. Ako sam mogao vjerovati zidu, Dmitrin ukus kretao se između elektroničke i dance glazbe. Imala je dojmljivu zbirku kojoj sam se divio, premda nisam bio ljubitelj tih grupa. Zapamtit ću da je poslije, kad se vratim u studio, zafrkavam zbog impresivnog iz¬bora naslovnica švedskih albuma.
Nekad vaše oči vide nešto što mozak ne primijeti. Uzmete novine i u glavi čujete izraz koji još niste svjesno pročitali. Uđete u sobu i shvatite da nešto nije na svojem mjestu prije nego što ste se potrudili dobro pogledati.
Osjećao sam da mi se tada to događalo. Vidio sam Coleovo lice, ili nešto što me na njega podsjetilo, premda nisam znao gdje. Okrenuo sam se prema zidu i ponovno pogledom prešao pre¬ko naslovnica albuma. Taj put sporije. Pomno sam pregledavao umjetničke radove, tiskane naslove i imena umjetnika, tražeći sto je prouzročilo prizor.
Tu je bio. Veći od drugih, zato što to nije bila naslovnica albuma, nego naslovnica časopisa od sjajnog papira. Tip na njoj skočio je prema promatraču, a iza njega čučali su članovi grupe i zurili u njega. Bila je to slavna naslovnica. Sjetio sam se da sam je prije vidio.
Sjetio sam se da sam primijetio kako je tip skočio prema fotoaparatu posve raširenih ruku i nogu kao da je samo skok bio važan i kao da ga nije bilo briga što će se dogoditi kada padne. Također sam se sjetio velikih naslova u časopisima tiskanih slovima koje je grupa koristila na albumu:

OTKRIVAMO: VOĐA
NARKOTIKE GOVORI O USPJEHU PRIJE OSAMNAESTE.
Ali, nisam se sjećao da je tip imao Coleovo lice.
Na trenutak sam sklopio oči, slika mi je još uvijek bila uklesa¬na pred očima. Molim te — mislio sam. Molim te neka to bude sa¬mo sablasna sličnost. Molim te da Beck nije zarazio nekog poznatog.
Otvorio sam oči, ali Cole je još bio tu. Iza njega, izvan žarišta, zato što je fotoaparatu bilo stalo samo do Colea, nalazio se Victor.
Polako sam se približavao studiju, slušale su moju drugu pjesmu, koja je zvučala bolje od prethodne. Ali, odjednom mi se učinilo kao da nije povezana s mojim životom. S mojim stvarnim životom koji su diktirali padovi i usponi temperature, čak i sada kad mi je koža bila čvrsto ljudska.
»Dmitra«, rekao sam i ona se okrenula. Grace je također podigla pogled, namrštila se na nešto u mojem glasu. »Kako se zove vođa NARKOTIKE?«
Već sam vidio sve dokaze koji su mi trebali, ali mislio sam da ne mogu doista povjerovati dok mi to netko ne kaže.
Dmitrino lice raširilo se u osmijeh, najnježniji do tada. »Ah, čovječe, bio je to super koncert. Lud je kao struja, ali grupa je bila...« Odmahnula je glavom kao da se sjetila kako sam je nešto pitao. »Cole St Clair. Nestao je prije nekoliko mjeseci.«
Cole.
Cole je bio Cole St Clair.
A ja sam mislio da je teško skrivati se iza žutih očiju.
To je značilo da ga tisuće očiju traže i čekaju da ga prepoznaju.
A kada ga nađu, naći će sve nas.


TRIDESET ŠESTO POGLAVLJE
Isabel
Kamo želiš da te odvedem? K Becku?«
Sjedili smo u mojem džipu, koji je bio parkiran u - uda¬ljenom kutu Kennyjeva parkirališta, tako da mi neka seljačina ne ogrebe auto kad otvara vrata. Pokušavala sam ne gledati u Colea, koji mi se činio golemim na prednjem sjedalu. Njegova prisutnost zauzimala je mnogo više mjesta od njegova tijela.
»Nemoj to činiti«, rekao je Cole.
Pogledom sam kliznula prema njemu. »Što?«
»Nemoj se pretvarati da se ništa nije dogodilo«, rekao je. »Pitaj me o tome .«
Popodnevna svjetlost brzo se gasila. Dug, taman oblak parao je nebo na zapadu. Nije to bio kišni oblak koji je išao prema nama. Samo nevrijeme na putu prema nekom drugom mjestu,
Uzdahnula sam. Nisam znala želim li znati. Činilo mi se da bi znanje bilo teže od neznanja. Ali, nismo baš mogli vratiti duh u svjetiljku sada kada je bio vani, zar ne?
»Zar je to važno?«
Cole je rekao; »Želim da znaš.«
Pogledala sam ga, njegovo opasno privlačno lice koje je po¬gibeljnim i milozvučnim tonovima i tada zvalo: Isabel, poljubi me, izgubi se u meni. Kad si znao kamo gledati, bilo je to tužno lice.
»Doista?«
»Moram znati zna li za mene itko osim desetogodišnjaka«, rekao je Cole. »Ili se doista moram ubiti.«
Ošinula sam ga pogledom.
»Da pogodim?« pitala sam. Nisam čekala da odgovori, sjeti¬la sam se njegovih spretnih prstiju, pomislila sam na njegovo lijepo lice i rekla: »Sviraš klavijature za boy bend.«
»Pjevač sam NARKOTIKE«, rekao je Cole.
Dugo sam čekala da kaže šalim se.
Ali, nije.
Cole
Njezino lice nije se promijenilo. Možda se moja publika doista sastojala od pretpubertetske djece. Sve to bilo je vrlo razočaravajuće.
»Nemoj me tako gledati«, rekla je. »Samo zato što nisam prepoznala tvoje lice, ne znači da nisam čula tvoju glazbu. Svi, čak i Isus, čuli su tvoju glazbu.«
Ništa nisam rekao. Što sam mogao reći? Cijeli razgovor bio je kao deja vu, ili nešto što sam cijelo vrijeme znao da ću imati s njom u tom autu, u popodnevu koje je pod oblacima postajalo sve hladnije.
»Što je?« Isabel je pitala i nagnula se naprijed kako bi me pogledala ravno u oči. »Što je? Misliš li da me i najmanje briga za to što si rock zvijezda?«
»Nije riječ o glazbi«, rekao sam.
Isabel je stavila prst na ožiljke na pregibu mojeg lakta. »Do¬pusti mi da pogodim. Droga, djevojke i puno psovanja. Što mi od loga nisi već rekao? Jutros si ležao gol na podu i govorio mi da se želiš ubiti. Dakle, zašto misliš da će to što znam da si, zaboga, pjevač NARKOTIKE , išta promijeniti ?"
»Da. Ne.« Nisam znao kako se osjećam. Laknulo mi je? Bio sam razočaran? Jesam li želio da se zbog toga nešto promijeni?
»Što želiš da kažem?« pitala je Isabel. »Pokvarit ćeš me, izla¬zi iz mojeg auta. Prekasno je za to. Već sam daleko izvan tvojeg utjecaja.«
Na to sam se nasmijao. Bilo mi je krivo što sam to učinio, znao sam da će to shvatiti kao uvredu, premda to zbilja nije bila. »Ah, vjeruj mi, nisi. Postoje malene prljave zečje rupe u kojima nisi bila, a ja jesam. U te sam tunele poveo ljude sa sobom, i ni¬kada nisu izašli.«
Imao sam pravo. Uvrijedila se. Mislila je da je smatram na¬ivnom.
»Ne pokušavam te naljutiti. Samo te pošteno upozoravam. Mnogo sam poznatiji po tome nego po glazbi.« Njezino se lice posve smrznulo, pa sam pomislio da sam dopro do nje. »Vrlo vjerojatno sam posve nesposoban odlučiti nešto što nije u svakom pogledu narcisoidno.«
Sada se Isabel počela smijati. Bio je to glasan i okrutan smi¬jeh koji je bio toliko pun samopouzdanja, da me gotovo uzbu¬dio. Krenula je u rikverc. »Čekam da mi kažeš nešto što još ne znam.«
Isabel
Odvezla sam Colea kući predobro znajući da je to loša zamisao i da sam to možda činila baš zato što je to bila loša zamisao. Kad smo stigli, bila je blistava večer, gotovo neukusno lijepa. Cijelo nebo bilo je obojeno nijansom ružičaste koju sam vidjela samo tu, u sjevernoj Minnesoti.
Vratili smo se ondje gdje smo se prvi put sreli, samo smo sada jedno drugome znali imena. Na kolnom prilazu bio je parkiran auto, tatin pepeljastoplavi BMW.
»Ne brini zbog toga«, rekla sam dok sam se zaustavljala na drugoj strani kružnog kolnog prilaza i parkirala, » To je moj tata.
Vikend je, pa je vjerojatno u podrumu, u društvu sa žesticom. Ne¬će ni znati da smo u kući.«
Cole nije komentirao, samo je kliznuo iz auta u prohladan i oblacima prekriven zrak. Protrljao je ruke i pogledao me. U sjeni, njegove oči bile su prazne i tamne. »Požuri«, rekao je.
Osjetila sam štipanje vjetra i znala sam što misli. Tada nisam željela da bude vuk, pa sam ga zgrabila za ruku i okrenula prema bočnim vratima koja su se otvarala točno u podnožju drugog stu¬bišta. »Onamo.«
Drhtao je kad sam za njim zatvorila vrata i zarobila nas u stubištu veličine ormara. Morao je čučnuti, desetak sekundi jed¬nom se rukom držao za zid, a ja sam stajala iznad njega s rukom na kvaki i čekala da vidim hoću li morati otvoriti vrata za vuka.
Naposljetku je ustao. Mirisao je pomalo na vuka, ali još je imao svoje lice. »Ovo je prvi put da sam pokušao ne biti vuk«, rekao mi je. Zatim se okrenuo i popeo uza stube, ne čekajući da mu kažem kamo treba ići.
Slijedila sam ga po uskom stubištu. Ništa od njega nisam vi¬djela, osim ruku koje bi se načas pojavile na klimavoj ogradi. U tom trenutku imala sam osjećaj da smo on i ja poput automobilske nesreće, ali umjesto da zakočim, ja sam dodavala gas.
Na vrhu stuba Cole je oklijevao, ali ja nisam. Uzela sam ga za ruku, prošla pored njega i povukla ga za sobom, prema drugom stubištu. Odvela sam ga sve do svoje sobe u potkrovlju. Cole se pognuo kako ne bi udario glavom o vrlo kose zidove, a ja sam se okrenula i zgrabila ga za vrat prije nego što je imao vremena da se uspravi.
Nevjerojatno koliko je mirisao na vuka, što se u mojoj glavi pretvaralo u neobičan spoj Sama, Jacka, Grace i Beckove kuće, ali nije me bilo briga, jer njegova su usta bila poput droge. Dok sam ga ljubila, mogla sam misliti samo na to koliko sam žudjela osjetiti njegovu donju usnu između mojih i njegove ruke kako me čvrsto privlače bliže. Sve je u meni bridjelo, živo. Nisam mogla misliti ni na što osim na to kako mi je gladno uzvaćao poljubac.
Daleko dolje nešto je glasno lupnulo i razbilo se. Tata u ak¬ciji. Bio je to drugi planet od onog na kojem sam bila s Coleom. Ako su me Coleova usta odvela toliko daleko od mojeg života, kamo će me odvesti njegov ostatak? Posegnula sam za Coleovim trapericama, prstima sam nespretno prtljala oko pojasa njegovih hlača i otkopčala dugme. Cole je sklopio oči i uvukao dah.
Odmaknula sam se i bacila na krevet. Dok sam ga gledala i zamišljala kako me svojom težinom pritišće u madrac, srce mi je lupalo sto na sat.
Nije me slijedio.
»Isabel«, rekao je. Ruke su mu lebdjele pored tijela.
»Što je?« rekla sam. Ponovno sam bila bez daha, a on je izgledao kao da uopće ne diše. Razmišljala sam o tome kako sam toga jutra trčala i kako nisam stigla popraviti šminku i frizuru. Je li to bilo to? Oslonila sam se na laktove, tijelo mi je drhtalo. Nešto što nisam mogla prepoznati mreškalo se u meni. »Što je Cole? Reci već jednom.«
Cole me samo nastavio gledati. Stajao je otkopčanih traperica i ruke su mu visjele uz tijelo, napola stisnutih šaka. »Ne mogu to učiniti.«
Glas mi je bio podrugljiv dok sam spuštala pogled niz njego¬vo tijelo. »Ne bi se reklo.«
»Želim reći, ne mogu to više činiti.« Zakopčao je traperice i nastavio me gledati.
Da barem nije. Okrenula sam lice od njega kako ne bih mo¬rala gledati njegov izraz. Činilo mi se da je snishodljiv, bez obzira na to je li mu ili nije to bila namjera. Nije mogao reći ništa što mi se ne bi činilo snishodljivim.
»Isabel«, nastavio je, »nemoj cmizdriti. Želim. Doista želim.«
Ništa nisam rekla. Samo sam zurila u pero koje je pobjeglo iz jednog od mojih jastuka na blijedoljubičast pokrivač.
“Bože, Isabel, nemoj otežavati, dobro? Pokušavam se sjetiti kako je to biti pošten čovjek, dobro? Pokušavam se sjetiti tko sam bio prije nego što se više nisam mogao podnijeti."
»Što, tada nisi ševio djevojke?« zarežala sam.
Krupna suza pobjegla mi je iz oka.
Čula sam kako se kreće, a kad sam podignula pogled, prekri¬žio je ruke na prsima i okrenuo se kako bi pogledao kroz prozor u potkrovlju. »Mislio sam da si rekla da se čuvaš.«
»Kakve to ima veze?«
»Ne želiš spavati sa mnom. Ne želiš izgubiti nevinost s nekim poremećenim pjevačem. Zbog toga ćeš se mrziti do kraja života. To seks čini. U tome pogledu prilično je zapanjujuć.« Sada mu je u glasu bilo gorčine. »Ne želiš osjećati i to će djelovati jedno sat vremena. Ali, zatim će biti gore. Vjeruj mi.«
»O, pa ti si stručnjak«, rekla sam. Još jedna suza potekla mi je niz lice. Nisam plakala od onog tjedna kad je Jack umro. Samo sam željela da Cole ode. Cole St Clair, kralj svijeta, nije bio jedan od onih koji su me možda trebali vidjeti kako napokon plačem.
Cole se rukama uhvatio za okvir prozora, a posljednja svje- dost koja je prolazila kroz oblake tek mu je malo osvijetlila lice. Ne gledajući me, rekao je: »Prvu sam djevojku varao. Mnogo. Dok sam bio na turneji. Kad sam se vratio, posvađali smo se oko nečega i ja sam joj rekao kako sam je varao s toliko djevojaka da im se ne sjećam imena. Rekao sam joj da sam vidio dovoljno kako bih znao da nije ništa posebno. Prekinuli smo. Pretpostavljam da sam ja prekinuo s njom. Bila je sestra mojeg najboljeg prijatelja, pa sam ih zapravo natjerao da biraju između mene i njih.« Nasmijao se groznim smijehom, premda ništa nije bilo smiješno. »Sada je Vic¬tor negdje u šumi, zaglavljen u vučjoj koži. Zaglavio je kao čovjek koji se pretvara u vuka. Baš sam super prijatelj, zar ne?«
Ništa nisam rekla. Nije me bilo briga za njegove moralne
krize.
»I ona je bila nevina, Isabel«, rekao je Cole i naposljetku me ponovno pogledao. »Mrzi me. Mrzi sebe. Ne želim ti to učiniti.«
Zurila sam u njega. "Nisam tražila tvoju pomoć, zar ne? Jesam li te pozvala kako bih dobila psihoterapiju? Ne trebaš mi kako bi me spasio od same sebe.
Ili od tebe. Koliko slabom me
smatraš?« Jedan trenutak mislila sam da to neću reći. Ali, jesam. »Trebala sam te pustiti da se ubiješ.«
Opet to lice, uvijek to lice. Kada me trebao gledati kao da sam ga povrijedila... nije bilo ničeg.
Suze su mi pekle obraze, bole su me ispod brade gdje su se sastajale. Nisam znala zbog čega plačem.
»Nisi takva djevojka«, rekao je Cole, zvučao je umorno. »Vjeruj mi, vidio sam ih dovoljno da znam. Gle. Ne plači. Nisi ni takva djevojka.«
»Ah, je li? Kakva sam djevojka?«
»Reći ću ti kad skužim. Samo nemoj plakati.«
Zbog toga što je toliko naglašavao moje plakanje, odjednom nisam mogla podnijeti da me gleda dok to činim. Sklopila sam oči. »Samo izađi. Izađi iz moje sobe.«
Kad sam ih ponovno otvorila, nije ga bilo.
Cole
Dok sam silazio stubama iz njezine sobe, bio sam u napasti da izađem van i otkrijem je li grč u želucu, od kojeg sam zadrhtao kad sam ulazio, doista značio to što sam mislio. Ali, ostao sam u toplini kuće. Osjećao sam se kao da znam nešto o sebi što nisam prije znao, bio je to komadić znanja toliko nov da sam se bojao kako bih ga, ako sada postanem vuk, mogao izgubiti i ne sjetiti ga se kad opet postanem Cole.
Odlutao sam s glavnih stuba svjestan da je njezin otac negdje u podrumu kuće, a da je Isabel ostala sama u svojoj kuli.
Kako bi bilo odrastati u takvoj kući? Da sam snažno izdah¬nuo, vjerojatno bih srušio sa zida kakvu ukrasnu zdjelu ili bi be¬sprijekorno aranžiranom cvijeću otpale latice. Dok sam odrastao, moja je obitelj bila imućna, kako je to obično bilo s uspješnim ludim znanstvenicima, ali nikad nije bilo ovako. Naši životi izgle¬dali su... proživljeno.
Na putu prema kuhinji pogrešno sam skrenuo i našao se u prirodoslovnom muzeju Minnesote. Golema soba visokog stropa bila je nastanjena mnoštvom prepariranih životinja. Bilo ih je toli¬ko mnogo da bih posumnjao kako su stvarne da sobu nije ispunja-vao pljesnivi miris staje. Nije li u Minnesoti postojao zakon protiv istrebljenja životinja? Neke od tih životinja izgledale su prilično prokleto ugroženo, ili ih nikad nisam vidio u gornjem dijelu drža¬ve New York. Zurio sam u neku vrstu divlje mačke s egzotičnim šarama, koja mi je uzvraćala pogled. Sjetio sam se djelića razgovora s Isabel kada sam je tek upoznao, o tome kako njezin otac voli lov.
Naravno da se sa zidova uvijek prikradao i pokoji vuk, stakle¬nih očiju koje su svjetlucale u mutno osvijetljenoj sobi. Sam je vje¬rojatno utjecao na mene, zato što mi se odjednom činilo užasnim umrijeti toliko daleko od svojeg pravog tijela. Poput astronauta koji umire u svemiru.
Pogledavao sam životinje oko sebe, razlika između mene i njih činila mi se veoma malom. Zatim sam gurnuo vrata na drugoj strani sobe, nadao sam se da će me odvesti u kuhinju.
Opet sam pogriješio. Našao sam se u okrugloj sobi obloženoj baršunom, otmjeno osvijetljenoj zalazećim suncem, što je prolazilo kroz prozore koji su činili polovicu oblih zidova. U sredini se na¬lazio prelijep polukoncertni klavir i ništa drugo. Samo klavir i obli tamnocrveni zidovi. Bila je to soba samo za glazbu.
Shvatio sam da se ne mogu sjetiti kad sam posljednji put pjevao. Nisam se mogao sjetiti kad mi je to posljednji put nedostajalo.
Dodirnuo sam rub klavira, glatka površina bila mi je hladna pod prstima. Zbog hladnoće koja se tiskala uz prozore i čekala da mi promijeni kožu, bio sam čovjek više nego što sam to bio već jako dugo.
Isabel

Jedno sam vrijeme cmizdrila, zatim sam ustala s kreveta i umila se u svojoj maloj kupaonici. Nakon što sam uredila lice, ustala sam, prišla sam prozoru kroz koji je gledao Cole i zapitala se koliko je daleko. Na moje iznenađenje, vidjela sam kako tamno- plavu večer siječe nepravilna staza koju je činila svjetlost baterijske svjetiljke, dok je prolazila kroz šumu prema čistini s mozaikom. Je li to bio Cole ? Po takvom vremenu nije mogao ostati u ljudskom obliku, ne kad je već prije drhtao tako blizu promjeni. Moj otac?
Namrštila sam se na zagonetno svjetlo, pitajući se znači li nevolju.
Zatim sam čula klavir. Odmah sam znala da nije moj otac, koji nije ni slušao glazbu, a majka nije svirala već mjesecima. Osim toga, to nije bilo majčino profinjeno i precizno sviranje. Bila je to uznemirujuća, spora melodija koja se u visokim tonovima po¬navljala iznova i iznova, šturo i nespretno prtljanje nekoga tko je očekivao da će ostalo ispuniti drugi instrumenti.
To je bilo toliko različito od onoga kako sam zamišljala Co- lea, da sam ga morala vidjeti dok svira. Tiho sam sišla do glazbene sobe. Oklijevala sam ispred vrata, približila sam se tek toliko da vidim, a ne budem opažena.
Tu je bio. Nije sjedio na klupi, nego je na nju naslonio ko¬ljeno kao da ne misli dugo ostati. Prsti glazbenika koje sam prije uočila nisu mi bili vidljivi iz tog kuta, ali nisam ih trebala vidjeti. Sve što sam trebala vidjeti bilo je njegovo lice. Nesvjestan publike, izgubljen u ponavljajućem ritmu solo improvizacije na klaviru, osvijetljen večernjom svjetlošću, izgledao je kao da mu je otpao oklop. Nije to bio nasrtljivo naočit, umišljen tip kojeg sam upozna¬la prije nekoliko dana. Bio je to samo dečko koji je učio melodiju. Izgledao je mlado, nesigurno i milo, a ja sam se osjećala nekako izdanom, jer on je postajao sve pribraniji, a ja nisam.
Nekako je opet bio iskren, otkrivao je još jednu tajnu, a ja nisam imala ništa što sam željela dati zauzvrat. Prvi put vidjela sam neko u njegovim očima. Vidjela sam da opet osjeća i da ga to što osjeća boli.
Nisam bila spremna na bol.


TRIDESET SEDMO POGLAVLJE
Sam
Povratak kući iz Dulutha bio je kolaž crvenih stražnjih svjetala i znakova na autocesti koji su odjednom izranjali iz tame i nestajali jednako brzo kao što su se pojavili, moj glas dopirao je iz zvučnika i iz mojih usta, a Graceino lice bilo je osvijetljeno malim bljeskovima i treptajima svjetala koja su se približavala.
Graceine oči bile su napola sklopljene od pospanosti, ali meni se činilo kako nikad više neću spavati. Osjećao sam se kao da je to bio jedini dan na svijetu kada sam morao ostati budan. Već sam joj ispričao tko je Cole, ali činilo mi se da je ostalo još nešto za reći. Vjerojatno sam gnjavio Grace, ali bila je dovoljno dobra da ništa ne kaže. Ponovno sam rekao: »Mislio sam kako mi izgleda poznato. Samo ne razumijem zašto bi Beck to učinio.«
Grace je uvukla ruke u rukave i prstima sastavila rubove. Koža joj je bila plavičasta od svjetla na zaslonu radija. »Možda Beck nije znao tko je. Hoću reći, ja sam samo otprilike znala tko je NARKOTIKA. Znam samo jednu njihovu pjesmu. O razbijenom licu, ili slično.«
»Ali, on je morao znati. Beck ga je našao u Kanadi. Dok je Cole bio na turneji. Na turneji. Koliko će proći dok ga netko u Mercy Fallsu ne vidi i ne prepozna? Što ako dođu i odvedu ga kući, a on se pretvori u vuka? Kad bude čovjek cijelo ljeto, hoće li se skrivati u kući i nadati se da ga nitko neće prepoznati?"
»Možda«, rekla je Grace. Potapkala je nos rupčićem, zatim ga je smotala i gurnula u džep jakne. »Možda ne želi biti prona¬đen, pa to neće biti problem. Pretpostavljam da bi ga trebao pitati. Hi bih to mogla učiniti ja, zato što ti se ne sviđa.«
»Samo mu ne vjerujem.« Prstima sam prelazio amo-tamo po upravljaču. Krajičkom oka vidio sam kako Grace naslanja glavu na vrata auta i uzdiše. Nije nalikovala na sebe.
Odjednom me preplavila krivnja. Toliko se trudila da ovaj dan bude savršen, a ja sam to upropaštavao. »Ah, oprosti, baš sam nezahvalan. Neću se više brinuti, dobro? Taj problem može ostati za sutra.«
»Lažljivac.«
»Ne budi luda.«
»Nisam luda. Samo mi se spava i želim da budeš sretan.«
Maknuo sam jednu ruku s upravljača kako bih dodirnuo njezinu ruku u krilu. Koža joj je bila vrela. »Sretan sam«, rekao sam, premda sam se sada osjećao lošije. Borio sam se između želje da podignem njezinu ruku i vidim miriše li na vuka, i želje da je ostavim i pretvaram se da ne miriše.
»Ovo mi je omiljena«, nježno je rekla. Nisam shvatio što je mislila dok nije vratila pjesmu na početak čim je završila. Na CD-u je pjevao drugi Sam, sada nepromjenljiv i zauvijek mlad: Bilo je ljeto kad sam se zaljubio u nju, moju lijepu ljetnu djevojku, a drugi nepromjenljivi Sam pjevao je drugi glas.
Srce u grudima lupalo mi je dok su po unutrašnjosti automo¬bila svjetla ostavljala pruge i opet je ostavili u tami. Nisam mogao ne pomisliti na posljednji put kad sam pjevao tu pjesmu. Ne u danas u studiju, nego prije toga. Sjedio sam u autu u mrklome mraku kao što je bio sada, rukom sam mrsio Graceinu kosu dok je vozila, neposredno prije nego što se vjetrobran rasprsnuo, a noć se pretvorila u zbogom.
To je trebala biti sretna pjesma, Činilo mi se pogrešnim što će zauvijek biti zatrovana tim sjećanjem, bez obzira na to što su stvari nakon toga krenule nabolje.
Pored mene. Grace je okrenula glavu kako bi naslonila obraz na sjedalo. Izgledala je umorno i daleko. »Hoćeš li zaspati ako te ne budem zabavljala?« pitala je s naznakom osmijeha.
»Ne brini«, rekao sam.
Grace mi se nasmiješila i pokrila se jaknom kao dekom. Po¬slala mi je poljubac i sklopila oči. Moj glas u pozadini je pjevao: Ovo ljeto bit će mi dovoljno, bude li sve što ću ikada imati.


TRIDESET OSMO POGLAVLJE
Sam

Kuća je bila demolirana. Kad sam ušao u dnevnu sobu, prvo što sam vidio bio je Cole s medom i lopaticom. Bio je to prizor apsurdniji nego kad se pretvorio u vuka, ali zatim sam iza njega vidio rasuto staklo i prevrnuti namještaj.
Iza mene Grace je nekako žalosno rekla: »Ah«, a na zvuk njezina glasa Cole se okrenuo. Imao je toliko dostojanstva da izgle¬da iznenađen, ali ne dovoljno da bi izgledao kao da se želi ispričati.
Nisam znao što bih mu rekao. Svaki put kad sam pomislio da bih možda mogao pokazati malo suosjećanja i ljubaznosti, on bi rasplamsao novu vatru. Je li i ostatak kuće tako izgledao? Ili samo svaki četvorni centimetar dnevne sobe ?
Ali, Grace je stavila ruke u džepove, pogledala u Colea i sa smiješkom u glasu, na neki vedar način, rekla: »Problemi?«
Na moje posvemašnje iznenađenje Cole joj se snuždeno, šar¬mantno, ali s ispričavanjem nasmiješio. »Živa zbrka«, rekao je. »Ali, rješavam to.« Dok je izgovarao posljednje riječi letimično me pogledao, bile su namijenjene meni. Grace me pogledala na način koji je jasno govorio da bih trebao biti ljubazniji. Pokušao sam se sjetiti jesam li ikada bio ljubazan prema njemu.. Zacijelo sam bio na početku.
Ponovno sam pogledao Grace. Na jarkoj svjetlosti kuhinje izgledala je blijedo i umorno, ispod kože tanke poput cvjetnih latica nazirala se tama. Možda je trebala biti u krevetu. Možda je trebala biti kod kuće. Pitao sam se što misle njezini roditelji i kada bi se trebali vratiti. Pitao sam je: »Idem po usisivač?« Što je značilo: Je li u redu da te ostavim s njim?
Grace je odlučno kimnula: »Dobra zamisao.«

Grace

Dakle, to je bio Cole St Clair. Nikada prije nisam upoznala rock zvijezdu. Zapravo, nisam bila razočarana. Premda je držao metlu i lopaticu ipak je izgledao kao rock zvijezda, nestvaran, nemiran i opasan. Ali, nisam se slagala sa Samom da su mu oči prazne. Meni su izgledale prilično žive. No, on nije baš dobro procjenjivao ljude. Pogledala sam ravno u njega i rekla: »Dakle, ti si Cole?« »A ti si Grace«, rekao je premda nisam znala kako je mogao
znati.
»Da«, rekla sam i probila se prema jednoj od fotelja u dnevnoj sobi. Zahvalno sam utonula u nju. Počela sam se osjećati kao da me netko iznutra kamenovao. Opet sam pogledala Colea. Dakle, to je bio tip koji je mogao zauzeti Samovo mjesto, kako se nadao Beck. Očito je imao dobar ukus što se tiče Sama, pa sam bila spremna povjerovati da je slično s Coleom. Letimično sam pogledala prema stubama, kako bih se uvjerila da se Sam ne vraća s usisivačem i rekla: »I, je li ispunilo tvoja očekivanja?«

Cole

Samova djevojka svidjela mi se prije nego što je otvorila usta, ali još više kad je progovorila. Nisam očekivao da će Samova djevojka biti takva. Bila je lijepa na nedramatičan način i imala je super glas, vrlo miran, trezven i jasan.
Isprva nisam razumio njezino pitanje. Kako nisam odmah odgovorio, pojasnila je: "Biti vuk?"
Nekako mi se doista svidjelo što je to rekla bez oklijevanja.
»I bolje«, rekao sam priznavši istinu prije nego što sam imao vremena cenzurirati je. Nije izgledala ogorčeno kao Isabel, pa sam je pogledao u oči i rekao joj cijelu istinu. »Postao sam vuk kako bih izgubio sebe, i to sam dobio. Dok sam vuk mogu razmišljati samo o tome da sam s drugim vukovima. Ne razmišljam o svojoj budućnosti ili prošlosti. To nije važno. Važan je samo trenutak, zajedništvo s drugim vukovima i biti klupko izoštrenih osjetila. Nema rokova. Nema očekivanja. To je nevjerojatno. Najbolja dro¬ga na svijetu.«
Grace mi se nasmiješila kao da sam joj dao dar. Bio je to tako ljubazan, urotnički i iskren osmijeh da sam na trenutak pomislio kako bih učinio bilo što da joj postanem prijatelj i ponovno ga zaslužim. Sjetio sam se kako je Isabel rekla da je Grace ugrizena, ali nikad se nije promijenila. Pitao sam se je li zbog toga sretna, ili se osjeća prevarenom.
Pa sam je pitao: »Osjećaš li se prevarenom zato što se nisi promijenila?«
Pogledala je svoju ruku, koju je oprezno držala na trbuhu, zatim je ponovno pogledala mene. »Uvijek sam se pitala kako je to. Uvijek sam se osjećala kao da nikamo ne pripadam. Negdje iz¬među. Uvijek sam željela... ne znam.« Zašutjela je. »Vodiš usisivač u šetnju, Same?«
Zatim je Sam bio tu, vukao je golemi usisivač u sobu. Nije ga bilo samo dvije sekunde, ali kad su bili zajedno soba je postajala svjetlija, kao da su dva elementa koja u međusobnoj blizini za- blješte. Na Samove nespretne pokušaje da unese usisivač. Grace se nasmiješila novim smiješkom za koji sam shvatio da dobiva samo on, a on ju je ošinuo strašnim pogledom punim skrivenog značenja koji možeš imati samo nakon mnogo šaputanja u mraku.
Sjetio sam se Isabel u njezinoj kući. Nismo imali to što su imali Sam i Grace. Nismo bili ni blizu tome. Nisam mislio da bi to što smo imali moglo dospjeti dotle, čak ni za tisuću godina.
Odjednom mi je bilo drago što sam ostavio Isabel na krevetu i samu u kući. Boljelo me sjećati kako sam zatrovao sve što sam dodirnuo, ali barem jednom, bilo je dobro imati svijest o samome sebi. Nisam mogao spriječiti da se ne rasprsnem, ali sam barem mogao naučiti kako kontrolirati posljedice.

Grace

Osjećala sam se glupo zato što sam sjedila u fotelji dok su Sam i Cole čistili. Pod normalnim okolnostima priskočila bih da im pomognem. Čistiti sobu koja je tako izgledala, pružalo je zado¬voljstvo, zato što se na kraju vidjelo da je nešto doista postignuto.
Ali, te večeri nisam mogla. Mogla sam samo držati oči otvo¬renima. Osjećala sam se kao da sam se cijeli dan borila s nečim nevidljivim unutra, ali sada me nadjačavalo. Pod rukoma trbuh mi se činio topao i napuhan, zamišljala sam kako unutra kola krv. A koža mi je bila vrela, vrela, vrela.
Na drugom kraju sobe. Sam i Cole radili su i nijemo se spo¬razumijevali. Cole je čučao s lopaticom, a Sam je meo komade prevelike za usisivač. Iz nekog razloga bilo mi je drago vidjeti ih kako zajedno rade. Opet sam pomislila kako je Beck zacijelo vidio nešto u Coleu. Nije mogla biti samo slučajnost što je sa sobom doveo još jednog glazbenika. Ne bi učinio nešto toliko riskantno i zarazio slavnog rokera da za to nije imao dobar razlog. Možda je mislio kako bi Sam i Cole mogli biti dobri prijatelji, ako Sam uspije ostati čovjek.
Bilo bi dobro da Sam ima prijatelja ako ja...
U mislima sam vidjela Coleovo lice kada je pitao: Osjećaš li se prevareno zato što se nisi promijenila?
Kad sam bila mlađa, zamišljala sam da sam vučica. Bježim sa Samom vukom u zlatnu šumu, daleko od svojih hladnih roditelja i gungule suvremenog života. I opet, kad sam mislila da će mi šuma u/cti Sama, maštala sam kako idem s njim. Sam je bio užasnut. Ali, konačno mi je Cole rekao što je druga strana medalje. Važan je samo trenutak, zajedništvo s drugim vukovima i biti klupko izoštrenih osjetila.
Da.
To ne bi bilo tako loše. Isplatilo bi se. Osjećati šumsko tlo pod šapama, vidjeti i njušiti posve novim osjetilima. Znati kako je to biti dio čopora, dio divljine. Izgubim li ovu bitku, možda neće biti tako strašno. Živjeti u šumi koju sam voljela, zar bi to bila tako velika žrtva?
Smiješno, pomislila sam na hrpu nepročitanih krimića na po¬lici u mojoj sobi. Pomislila sam kako ležim na krevetu s nogama u trapericama isprepletenim sa Samovim. On čita roman, a ja pi¬šem zadaću. Zamislila sam se kako se vozimo u njegovu autu sa spuštenim prozorima. Kako se u fakultetskom kampusu držimo za ruke. Zamislila sam stan pretrpan našim stvarima, prsten na dlanu njegove ruke, život poslije škole, Gracein život.
Sklopila sam oči.
Toliko je boljelo. Boljelo me sve u vezi sa mnom, ali ništa nisam mogla učiniti. Obećana šuma bila je drukčija kada to nije bilo pitanje izbora.

Sam

Mislio sam da je umorna. Bio je to dug dan. Ništa nisam rekao dok Cole nije primijetio.
»Spavala je dok je radio usisivač?« pitao je Cole, kao da je Grace malo dijete ili pas, a to joj je jedna od simpatičnih navika.
Osjetio sam neobjašnjiv val tjeskobe, zurio sam u njezine sklopljene oči, usporeno disanje i rumene obraze. Zatim je Grace podignula glavu, a moje srce opet je počelo kucati.
Pogledao sam na sat. Njezini roditelji ubrzo će se vratiti. Mo¬ramo je odvesti kući.
»Grace«, rekao sam zato što je izgledala kao da bi opet mo gla zaspati.
»Mmm?« Još uvijek je bila postrance sklupčana na fotelji lica naslonjenog na naslon za ruke.
»Kad si rekla da tvoji roditelji žele da se vratiš?« pitao sam. Grace me naglo pogledala, odjednom budna, a u njezinu izrazu vidio sam da nije bila iskrena sa mnom. U prsima me stegnulo. »Znaju li da si otišla?«
Grace je rumenih obraza skrenula pogled. Nikad je nisam vidio toliko posramljenu, a to je nekako naglašavalo njezin bole¬stan izgled. »Trebala bih doći prije nego što se vrate sa sajma. U ponoć.«
»Dakle, sada«, rekao je Cole.
U jednom trenutku, bespomoćan i nijem, pomislio sam da Grace i ja mislimo isto, kako ne želimo da ovaj dan završi. Kako se ne želimo razdvojiti i ući u dva različita hladna kreveta, dale¬ko jedno od drugog. Ali, nije bilo koristi izreći to naglas, pa sam umjesto toga rekao: »Doista izgledaš umorno. Vjerojatno bi se trebala naspavati.« Što nije bilo ni približno onome što sam želio reći. Želio sam je uzeti za ruku, odvesti je gore u svoju sobu i šapnuti: Ostani. Samo ostani.
Ali, tada bih bio onakav kakvim me njezin otac smatrao, zar
ne?
Uzdahnula je: »Ne želim.«
Kleknuo sam ispred Grace kako bih je mogao gledati u oči. Obraz je još uvijek naslanjala na naslon za ruke. Izgledala je tako mlado i nezaštićeno, shvatio sam koliko sam se naviknuo na njezin strastveni izraz tek kad ga više nije bilo.
»Ni ja ne želim da ideš«, rekao sam. »Ali, ne želim da upad- neš u nevolju. Jesi li... dovoljno dobro da voziš?«
»Moram biti«, rekla je Grace. »Sutra će mi trebati auto. Ah, da. Sutra nemam školu, dan je nastavnika. Ali, trebat će mi preko¬sutra.«
Ustala je, polako i nesigurno. Bio sam svjestan da smo je Cole i ja samo gledali dok je tražila ključeve i držala ih u ruci kao da nije sigurna što će s njima.
Nisam želio da ide, ali još više, nisam želio da vozi.
" ja ću voziti njezin auto", rekao je Cole.
Trepnuo sam prema njemu.
Cole je slegnuo ramenima. »Ja ću voziti njezin auto, a ona se može voziti s tobom. Ti me možeš vratiti, ili...« Ponovno je slegnuo ramenima.
Grace me gledala kao da zbilja želi da pristanem, pa sam pri¬stao. »Hvala«, rekla je Grace Coleu.
»Nema na čemu.«
Bilo mi je teško povjerovati da se Cole pretvorio u ljubaznog mladića, ali sve dok joj ne slupa auto, bit ću sretan zbog još neko¬liko trenutaka s Grace i mirne savjesti što je stigla kući.
Tako smo krenuli kući. Cole je bio osamljen lik na vozačkom sjedalu Graceina auta iza nas, a ja sam čvrsto stezao njezinu ruku u svojem krilu. Kad smo stigli do kuće njezinih roditelja Cole je spretno unatrag parkirao njezin auto na kolni prilaz, dok se Gra¬ce naginjala kako bi me poljubila. Počelo je kao čedan poljubac, zatim su mi se usne razdvojile, a Graceini prsti uhvatili su me za košulju i ja sam želio ostati, ah, Bože, želio sam ostati...
... ali Cole je kucnuo na prozor. Dok sam ga smeteno otva¬rao, drhtao je od hladnog vjetra.
»Možda joj ne bi želio zabiti jezik u usta, jer kroz prozor gleda njezin tata. Osim toga, bilo bi bolje da požuriš«, rekao je gledajući Grace, »zato što ćeš za dvije sekunde«, sada je gledao mene, »morati pokupiti moju odjeću, a mislim da za to ne treba¬mo roditeljsku publiku.«
Graceine oči su se raširile. »Doma su?«
Cole je trznuo bradom prema drugom autu na kolnom prila¬zu. Grace je zurila u njega i tako potvrdila moju sumnju da joj naš izlet nije bio dopušten. »Rekli su da će se vratiti kasno. Uvijek se nakon tog sajma vrate poslije ponoći.«
»Idem s tobom«, rekao sam, premda bih se radije objesio. Cole je gledao u mene kao da mi čita misli.
Odmahnula je glavom. »Ne. Bit će lakše bez tebe. Ne želim da viču na tebe.«
"Grace", rekao sam.

»Ne«, rekla je. »Neću promijeniti mišljenje. Mogu se nositi s time. To se mora dogoditi.«
To je, u kratkim crtama, bio moj život. Žurno sam polju¬bio Grace u znak pozdrava, poželio sam joj sreću, pustio sam je i otvorio vrata kako bih sakrio Coleovu promjenu od radoznalih pogleda susjeda.
Cole je čučao na asfaltu, drhtao je i gledao gore u mene. »Zašto ima zabranu izlazaka?«
Letimično sam ga pogledao, zatim sam vratio pogled na ku¬ću kako bih bio siguran da nas nitko ne gleda. »Njezini vječno odsutni roditelji odlučili su me zamrziti. Vjerojatno zato što sam spavao u njezinu krevetu.«
Cole je podignuo obrve, ali ništa nije rekao. Razmišljao je. Spustio je glavu, ramena su mu zadrhtala. »Je li istina da su je ostavili da se skuha u autu?«
»Da. Taj trenutak je metafora za cijeli njihov odnos.«
»Lijepo«, rekao je Cole. Nakon trenutka, rekao je. »Zašto toliko dugo traje? Možda sam pogriješio.«
Već je mirisao na vuka. Odmahnuo sam glavom. »To je zato što istodobno razgovaraš sa mnom. Prestani se boriti s time.«
Sada je čučao poput trkača, prste je raširio na asfaltu, jedno je koljeno savio, kao da je spreman potrčati. Rekao je; »Sinoć... nisam mislio da...«
Prekinuo sam ga. I rekao što sam već prije trebao reći: »Kada me Beck doveo bio sam nitko. Cole. Bio sam toliko oštećen da ni¬sam mogao funkcionirati. Jedva da sam jeo, a kada bih čuo vodu ka¬ko teče, počeo bih vrištati. Toga se uopće ne sjećam. Imam goleme rupe u sjećanju. Još uvijek sam oštećen, ali ne toliko koliko sam bio. Tko sam ja da dovodim u pitanje zašto te Beck izabrao? Nitko.«
Cole mc čudno pogledao, zatim je povratio na cestu. Trzao se i tresao, potom je izašao iz ljudskog oblika i poderao majicu kad je cijelom udario u moj auto. Cole vuk dugo se tresao na pločni¬ku prije nego što sam ga uspio uvjeriti da krene prema šumi iza Graceine kuće.
Nakon što je Cole otišao, vrzmao sam se oko otvorenih vrata auta, gledao sam Graceinu kuću, čekao sam da se upali svjetlo u njezinoj sobi i zamišljao se ondje. Nedostajalo mi je kako je šuškala zadaćom dok sam na njezinu krevetu slušao glazbu. Nedostajala su mi njezina hladna stopala na nogama kada bi se popela u krevet. Nedostajao mi je oblik njezine sjene kada bi pao preko stranice moje knjige. Nedostajao mi je miris njezine kose, zvuk njezina disanja, moj Rilke na njezinu noćnom ormariću i njezin mokar ručnik prebačen preko naslona stolice uz pisaći stol. Činilo mi se da bih nakon cijelog dana s njom trebao biti zasićen, ali zbog toga mi je samo još više nedostajala.

TRIDESET DEVETO POGLAVLJE
Grace
Ući u nevolju bilo je neobično oslobađajuće. Shvatila sam da sam se cijeli dan pitala hoće li me uhvatiti na djelu i što će se dogoditi ako doznaju poslije. Sada se više nisam trebala pitati.
Znala sam.
Zatvorila sam vrata za sobom i ušla u hodnik. Na kraju hod¬nika vidjela sam oca kako stoji ruku prekriženih na prsima. Majka je stajala metar dalje, u istom stavu, djelomično skrivena vratima kuhinje. Ništa nisu rekli, a ni ja.
Željela sam da počnu vikati na mene. Bila sam spremna na vikanje. Osjećala sam se kao da mi se cijelo tijelo iznutra trese.
»Pa?« pitao je otac kada sam ušla u kuhinju. To je bilo to. Nije bilo vikanja. Samo Pa? kao da je očekivao da imam mnogo grijeha za priznati.
»Kako je bilo na sajmu?« pitala sam.
Tata je zurio u mene.
Mama je prva prekinula šutnju. »Nemoj se pretvarati da se ništa nije dogodilo, Grace!«
»Nc pretvaram se«, rekla sam. »Reći ću što se dogodilo: rekli ste mi da ne smijem van, ali ja sam izašla.«
Mamini prsti bili su bijeli, stisnuti u šake uz bokove. "Pona šaš se kao da nisi učinila ništa pogrešno. "
Iznutra sam bila ubojito mirna. Imala sam pravo kad sam rekla Samu da ne dođe, da je bio tu ne bih mogla biti toliko od- važna. »Nisam. Otišla sam sa svojim dečkom u Duluth, u glazbeni studio. Večerali smo, zatim smo se prije ponoći vratili kući.«
»Zabranili smo ti«, rekao je tata. »Zato je pogrešno. Ka¬žnjena si, ali svejedno si izašla. Ne mogu vjerovati koliko si duboko iznevjerila naše povjerenje.«
»Stvarno pretjerujete!« prasnula sam. Očekivala sam da ću to reći glasnije, ali glas mi je bio nekako slabašan, nestao je zalet koji sam dobila dok sam se vozila natrag sa Samom. U trbuhu i grlu mogla sam osjetiti bilo. Vrućinu i mučninu, ali to sam zatomi¬la i smirila glas: »Ne drogiram se, ne padam u školi i ne stavljam piercinge na skrivene dijelove tijela.«
»A što je sa...« Nije to mogao izgovoriti.
»Sa seksom?« završila je mama umjesto njega. »U našoj kući? A što je s time da si bila nevjerojatno drska? Dali smo ti slobodu, a ti si...«
Tada sam našla gorivo da budem glasna. »Slobodu? Dali ste mi cijeli planet. Prosjedila sam u ovoj kući stotine i stotine noći, čekajući da se vas dvoje vratite kući. Milijim puta javila sam se na telefon kako bih čula: Oh, zlato, doći ćemo kasno. Tisuću puta sama sam našla prijevoz od škole do kuće. Slobodu? Napokon imam ne¬koga koga sam izabrala za sebe, a vi to ne možete podnijeti. Vi...«
»Ti si tinejdžerica«, rekao je tata i prekinuo razgovor. Kao da upravo nisam vikala. Posumnjala bih da sam uopće podignula glas da mi u ušima nije bolno bubnjala krv, kao da me kažnjava. Nastavio je: »Što ti znaš o odgovornoj vezi? On je tvoj prvi deč¬ko. Ako želiš da povjerujemo kako si odgovorna, dokaži nam. A to ne uključuje maloljetnički seks i neobaziranje na izravna naređenja roditelja. A baš to si učinila.«
»Jesam«, rekla sam. »Nije mi žao.«
Tatino lice postalo je crveno, boja se dizala iz njegova ovrat¬nika sve do ruba kose. Na kuhinjskom svjetlu izgledao je vrlo, vrlo preplanuo. »Što onda kažeš na ovo, Grace? Nikad ga više nećeš vidjeti. Je li ti sada žao?«
»Ma daj, molim te«, rekla sam. Njegove riječi počele su zvu¬čati udaljeno i nevažno. Trebala sam sjesti, leći — zaspati — nešto.
Tatine riječi zabijale su mi se u sljepoočnice poput čavala. »Ne, nego ja tebi kažem daj, molim te. Ne šalim se. Ne sviđa mi se kakva si kada si s njim. On nas očito ne poštuje kao tvoje rodi¬telje. Neću ti dopustiti da si zbog njega upropastiš život.«
Prekrižila sam ruke na prsima kako bih sakrila da se tresu. Dio mene bio je u kuhinji i sudjelovao u ovom razgovoru, a dio mene je razmišljao: Što nije u redu sa mnom?
Jagodične kosti su me pekle, tople. Naposljetku sam uspjela reći: »Ne možeš to uči¬niti. Ne možeš mi zabraniti da ga viđam.«
»Ah, mogu«, rekao je tata. »Imaš sedamnaest godina i živiš pod mojim krovom i dok je tako, apsolutno mogu. Kada budeš imala osamnaest i kad završiš srednju školu neću ti moći govoriti što da radiš, ali sada na svojoj strani imam cijelu saveznu državu Minnesotu.«
U mojem trbuhu dogodilo se nešto čudno, nešto poput ma¬log okreta, kao da je riječ o živcima, u isti mah kad mi je čelo počelo bridjeti. Stavila sam prst pod nos, a kad sam ga pogledala, na njemu se nalazila crvena mrlja. Nisam htjela da vide, pa da bu¬dem u još većem škripcu. Zgrabila sam rupčić sa stola i pritisnula ga na nosnice. Rekla sam: »On nije tamo neki dečko.«
Mama se okrenula na drugu stranu i mahnula rukom kao da je umorna od svega. »Možeš misliti.«
U tom trenutku sam je mrzila.
Tata je rekao: »Pa, to će biti sljedeća četiri mjeseca. Nećeš ga više vidjeti, sve dok imam pravo to zahtijevati. Nećemo imati više ovakvih noći. Ovaj razgovor je gotov.«
Ni sekunde više nisam mogla podnijeti da budem u istoj sobi s njima. Nisam mogla podnijeti pogled na mamu kako me s podi¬gnutom obrvom gleda preko ramena kao da čeka što ću sljedeće učiniti. Osim toga, nisam mogla podnijeti bol.
Pohitala sam u sobu i zalupila vratima toliko snažno da se sve u meni zatreslo.


ČETRDESETO POGLAVLJE
Grace
Umiranje je divlja noć i novi put.
U glavi su mi zaglavile riječi umjesto pjesme. Nisam se mogla sjetiti tko ih je napisao, sjećala sam se samo da sam čula Sama kako ih naglas čita, podiže pogled s knjige i osluškuje kako zvuče. Sjećala sam se čak i trenutka, sjedili smo u tatinoj radnoj sobi, tu u kući. Ja sam prelistavala bilješke za usmeno izlaganje, a Sam se grbio nad knjigom. U udobnosti sobe, dok se ledena kiša spuštala niz prozore, citat izrečen Samovim nježnim glasom činio se nedužnim. Možda mudrim.
Sada, u mračnoj, praznoj tišini moje sobe, riječi su iznova i iznova grozničavo prolazile mojom glavom. Užasavale su me.
Više nisam mogla ignorirati mučninu. Dugo sam čekala da mi prestane krvariti iz nosa. Kad sam potrošila rupčiće, upotrije¬bila sam toaletni papir. Činilo mi se kao da nikad neće prestati. Utroba mi se okretala, koža je ključala.
Samo sam željela znati što doista nije u redu sa mnom. Ko¬liko će trajati. Što će mi na kraju učiniti. Da sam to sve znala, da sam imala nešto stvarno za što bih se uhvatila, osim bola, mogla bih se s time pomiriti.
Ali, nisam imala odgovore.
Zato nisam mogla spavati. Nisam se mogla micati.
Oči sam držala sklopljene. Prostor pored mene, gdje je trebao biti Sam, činio mi se golemim. Prije svega toga, dok sam ga imala pored sebe, kada bih se usred noći probudila samo bih se otkotrlja¬la i utisnula lice u njegova leđa. Dopustila bih njegovu disanju da me uljulja u san. Ali, te večeri Sama nije bilo i pored vrućine koja se prikradala, spavanje mi se činilo dalekim i nevažnim.
U glavi sam čula kako mi tata zabranjuje da ga ponovno vi¬dim. Zbog tog podsjećanja disanje mi se malo ubrzalo. Predomislit će se. Nije tako mislio. Pokušala sam misliti na nešto drugo. Na moje crveno kuhalo za kavu. Nisam znala postoji li takvo nešto, ali ako postoji, kupit ću ga. Smjesta. Učiniti to, učinilo mi se ne¬vjerojatno važnim. Skupit ću nešto novca, kupit ću crveno kuhalo za kavu i iseliti se. Naći ću novo mjesto gdje ću ga uključiti.
Okrenula sam se na leda i spustila ruku na trbuh, pokušavala sam vidjeti mogu li doista pod rukom osjetiti okretanje utrobe. Opet sam bila toliko vruća, u glavi mi je bilo čudno, kao da je sve plivalo, odvojeno od mene.
Nepce mi je imalo metalni okus. Bez obzira na to koliko sam puta progutala, nisam ga se mogla riješiti.
Osjećala sam da nešto nije u redu.
Što se to događa sa mnom?
Nisam imala koga pitati, pa sam sama nabrajala znakove. Bol u trbuhu. Vrućica. Krvarenje iz nosa. Malaksalost. Vučji vonj. Na¬čin na koji su me vukovi gledali, način na koji me Isabel gledala. Samovi prsti na mojoj ruci dok sam odlazila, kada se okrenuo prema meni kako bi me posljednji put zagrlio. Svi su mi se činili kao toliko oproštaja.
Naposljetku sam prestala nijekati.
Premda je to mogao biti samo virus. Premda je to moglo biti nešto ozbiljnije, ali izlječivo. Premda doista nisam mogla znati...
Znala sam.
Ta bol koju sam osjećala, bila je moja budućnost. Promjena na koju nisam mogla utjecati. Mogla sam maštati o crvenim kuhalima za vodu koliko god sam željela. Ali, odlučit će moje tijelo.
Sjela sam u tami i potisnula vuka u sebi, povukla sam po¬krivače i spojili su se u mojem krilu. Željela sam biti sa Samom. Hladan zrak štipao mi je obraze i gola ramena. Poželjela sam da sam još uvijek u Beckovoj kući, u Samovu krevetu, pod nebom ptica u njegovoj spavaćoj sobi. Progutala sam bol, potisnula je du¬blje. Da sam sada ondje, on bi me zagrlio oko ramena i rekao da će sve biti dobro, i tako bi bilo, barem večeras.
Zamislila sam kako se večeras onamo vraćam. Pogled na nje¬govu licu.
Protrljala sam bosa stopala jedno o drugo. Naravno, bilo bi to nerazborito. Imala sam tisuću razloga da ostanem, ali...
Potisnula sam oštar šum u glavi. Usredotočila sam se. U glavi sam sastavila popis svega što trebam učiniti. Moram uzeti traperice iz srednje ladice ormara, izvući džemper i čarape. Roditelji neće čuti. Pod ne škripi previše. Bilo je moguće. Već dugo nisam čula nikakvo kretanje gore. Ako ne upalim svjetla na autu, možda neće primijetiti da odlazim s kolnog prilaza.
Srce mi je lupalo dok sam razmišljala o bijegu.
Znala sam da nije vrijedno još veće nevolje s roditeljima, ne dok su toliko bijesni. Znala sam da neće biti lako voziti s tutnja- njem krvi u ušima i vrućicom koja mi se vukla po koži.
Ali, zapravo nisam mogla upasti u još veću nevolju. Već su mi zabranili da ga viđam. Što bi gore od toga mogli učiniti ?
Osim toga, nisam znala koliko još noći imam.
Pomislila sam na mamu, kako se rugala razlici između Ijubavi i požude. Sjetila sam se kako sam poslije toga otišla u šetnju po šumi i pokušavala se riješiti osjećaja krivnje što sam vikala na nju. Pomislila sam na tatu, kako je otvorio vrata tražeći Sama. Koliko je prošlo otkad su me pitali gdje sam bila, kako sam i trebam li što od njih.
Vidjela sam roditelje zajedno, oni su bili obitelj. Još uvijek su se brinuli o malim pojedinostima u međusobnim životima. Vidjela sam i Becka i kako je poznavao Sama. Kako ga je volio. I Sama, kako je još uvijek kružio oko sjećanja na Becka poput izgubljenog satelita. To je bila obitelj. Moji roditelji i ja... živjeli smo zajedno, ponekad.
Je li moguće prerasti roditelje?
Sjetila sam se kako su me gledali vukovi. Sjetila sam se kako sam se pitala koliko vremena imam. Koliko sam noći imala da ih provedem sa Samom, koliko sam noći tratila tu, sama.
Još sam uvijek osjećala metalni okus. Mučnina u meni nije jenjavala. Bjesnjela je, ali još uvijek sam bila jača od nje. Još uvijek je bilo stvari nad kojima sam imala vlast.
Ustala sam iz kreveta.
Dok sam hodala po sobi i uzimala traperice, rublje, majice i još dva para čarapa, ispunio me neki ubojit mir. Oko uragana. Strpala sam odjeću u naprtnjaču, zajedno sa zadaćom i Samovim omiljenim primjerkom Rilkea, koji je stajao na noćnom ormariću. Dodirnula sam rub toaletnog stolića, zagrlila jastuk i stala pored prozora, gdje sam jednim pogledom otjerala vuka. Srce u grudima šumjelo je, u svakom trenutku očekujući da majka ili otac otvore vrata i nadu me usred priprema. Netko je sigurno morao osjetiti ozbiljnost toga što sam činila.
Ali, ništa se nije dogodilo. Kad sam krenula prema hodniku, usput sam iz kupaonice uzela četkicu za zube i četku za kosu, a kuća je ostala tiha. Pored ulaznih vrata, s cipelama u rukama, okli¬jevala sam i osluškivala.
Ništa.
Jesam li to doista činila?
»Zbogom«, šapnula sam. Ruke su mi drhtale. Vrata su za- šuštala kad su prešla preko otirača dok sam ih zatvarala iza sebe.
Nisam znala kada ću se vratiti.


ČETRDESET PRVO POGLAVLJE
Sam
Bez Grace bio sam noćna životinja. Vrebao sam mrave u kuhinji, s čašom i komadom papira čekao sam na nedovoljnom svjetlu žarulja ugrađenih u strop kako bih ih mogao iznijeti van. Uzeo sam Paulovu prašnjavu gitaru s njezina mjesta pored okvira ka¬mina i ugodio je. Prvo normalno, zatim duboki D dur, zatim sam ugodio akorde DADGAD, zatim opet normalno. U podrumu sam pregledavao Beckovu publicistiku dok nisam našao knjigu o porezima, jednu o stjecanju prijatelja i utjecanju na ljude i jednu o meditaciji. Stavio sam ih na hrpu knjiga koje nisam imao namjeru pročitati. Gore, u svojoj kupaonici, sjeo sam na pločice i isproba¬vao kako najbolje odrezati nokte. Kad sam rukama zakrilio sto¬pala uspio sam uhvatiti samo pola noktiju, a ako bih im dopustio da lete kamo žele, na bijelim pločicama našao bih ih samo pola. Prema tome, to je bila bitka koju sam gubio s pedesetpostotnim gubicima u oba slučaja.
Činio sam to već neko vrijeme kada sam kroz prozor Bec- kove spavaće sobe čuo vukove kako počinju glasno zavijati. Svake noći njihova pjesma zvučala je drukčije, ovisno o tome kako sam se osjećao. Mogli su biti zvučan i prelijep nebeski zbor u teškim krznima koja su mirisala na šumu. Ili sablasna, osamljena simfoni- ja, tonovi koji padaju jedan na drugi u noć. Ili dozivanje mjeseca visokim i radosnim glasovima.
Te večeri bili su kakofonija mnoštva, urlici koji se natječu za pažnju, isprekidani lavežom i nemirni. Neusklađen čopor. Raspršen čopor. Tako su obično zavijali kada su Beck ili Paul bili ljudi, ali te večeri imali su oba vođe. Samo sam ja nedostajao.
Ustao sam, pod ljudskim stopalima osjećao sam hladan drve¬ni pod i približio se prozoru. Trenutak sam oklijevao, zatim sam okrenuo bravu i otvorio ga. Nahrupio je ledeni noćni zrak, ali ni¬šta mi nije učinio. Bio sam samo čovjek. Samo ja.
Nahrupilo je i zavijanje vukova i opkolilo me.
Nedostajem li vam?
Neorganizirani krikovi nastavili su se, više su prosvjedovali nego pjevali.
Nedostajete mi.
Sa sumornim iznenađenjem shvatio sam da se sve svodi na to. Nedostajali su mi. Ali, to mi nije nedostajalo. Bio sam osoba koja se naginje kroz prozor ispunjena ljudskim sjećanjima, strahovima i nadama, osoba koja će ostarjeti i nisam to želio izgubiti. Nije mi nedostajalo stajanje među njima i zavijanje. To se nikada neće moći uspoređivati s osjećajem koji imam kad stavim prste na žice svoje gitare. Njihov žaloban pjev nije se mogao uspoređivati s po¬bjedničkim zvukom mojeg izgovaranja Graceina imena.
»Neki od nas pokušavaju spavati!« viknuo sam u tamu koja je progutala laž.
Noć je utihnula. Tama se smrznula u tišini. U toj mirnoj, mirnoj noći nije bilo ptičjeg pjeva ni šuštanja lišća. Čulo se samo škripanje guma daleko na cesti.
»Rooooooooooo!« viknuo sam kroz prozor. Osjećao sam se poput klauna dok sam poticao čopor.
Stanka. Dovoljno duga da shvatim koliko sam očajnički želio da me trebaju.
Zatim su ponovno počeli zavijati, jednako glasno kao i prije, ali njihovi glasovi prijevali su se s novom svrhom. Nacerio sam se.
Poskočio sam kad sam iza sebe čuo poznat glas. Zaustavio sam se prije nego što sam ispružio ruku kroz ogradu.
»Mislila sam da bi trebao imati prepredenost i sposobnost životinje da na kilometar čuje muhu u letu.«
Grace. Bio je to Gracein glas.
Kad sam se okrenuo, stajala je u dovratku, a s ramena joj je visjela naprtnjača. Njezin osmijeh bio je... sramežljiv.
»Evo, tu sam, prikradam ti se dok ti... što si uopće radio?«
Zatvorio sam prozor i okrenuo se, trepčući. Tu, u dovratku Beckove sobe, stajala je Grace. Grace, koja je trebala biti kod kuće u svojem krevetu. Grace, koja me proganjala u mislima kada nisam mogao maštati. Osjećao sam se kao da me ništa ne može iznenadi¬ti. Jesam li cijelo vrijeme znao da će se tu pojaviti? Nisam li samo čekao da je nađem na vratima?
Naposljetku sam uspio vratiti nadzor nad mišićima i prijeći sobu do nje. Bio sam joj dovoljno blizu da je poljubim, ali umjesto toga, ispružio sam ruku prema naramenici koja je visjela s naprtnjače i palcem prešao po naboranoj površini. Prisutnost naprtnjače odgo-vorila mi je na neizgovoreno pitanje. Miris vuka, koji je još bio u njezinu dahu, odgovorio je na još jedno pitanje. Na mnoštvo drugih pitanja koja sam želio postaviti. Grace je već odgovorila potvrdno, inače ne bi bila tu: ZNAŠ li što će se dogoditi kada doznaju? Znaš li da će to sve promijeniti? Ne smeta ti što će misliti o tebi? Što će misliti o meni? Da nije o svemu tome promislila, ne bi izašla iz spavaće sobe.
Što je značilo da za nju imam samo jedno pitanje: »Jesi li sigurna?«
Grace je kimnula.
I samo tako, sve se promijenilo.
Nježno sam povukao naramenicu naprtnjače i uzdahnuo: »Oh, Grace!«
»Ljutiš se?«
Uzeo sam je za ruke i njihao ili naprijed-natrag, plesali smo ne pomičući stopala. U glavi mi je bila zbrka Rilkea: Ti, koja nikad nisi stigla u naručje. Voljena, koja si od početka izgubljena- glas

njezina oca — Doista se trudim ne reći neko što bih požalio — i utjelovljena prisutnost prepuna čežnje konačno u mojem željnom naručju.
»Bojim se«, rekao sam.
Ali, na licu sam osjetio osmijeh. A kada je vidjela moj osmi- jeh, oblak tjeskobe koji nisam ni primijetio na njezinu licu otplovio je i ostavio iza sebe samo vedro nebo i naposljetku, sunce.
»Bok!« rekla je i ja sam je zagrlio. Sada kada mi je bila u naručju, još više mi je nedostajala.
Grace
Osjećala sam se ošamućeno i usporeno, kao u snu.
Bio je to tuđi život u kojem je djevojka pobjegla od kuće i otišla dečku. To nije bila pouzdana Grace koja nikad nije kasnila sa zadaćom, ili ostala dokasna tulumareći ili bojila preko crte. Ali, evo, tu sam bila, u tijelu te buntovnice i pažljivo polagala četkicu za zube pored Samove posve nove crvene, kao da tu pripadam. Kao da ću ostati duže. Oči su me boljele od malaksalosti, ali moj je mozak nastavio zujati, potpuno budan.
Bol je sada bio manji, umirio se. Znala sam da se samo prikriva, potisnut spoznajom da je Sam blizu, ali bila sam sretna zbog predaha.
Na podu kupaonice, na pločicama pored podnožja zahodske školjke, vidjela sam male polumjesece nožnih noktiju. Nešto toliko uobičajeno s posvemašnjom je konačnošću isticalo da sam stajala u Samovoj kupaonici, u Samovoj kući i da sam namjeravala provesti noć u Samovoj sobi s njim.
Roditelji će me ubiti. Što će ujutro prvo učiniti? Nazvati me na mobitel? Slušati kako zvoni ondje gdje su ga sakrili? Budu li htjeli, mogli bi nazvati policiju. Kao što je moj tata rekao, još uvi¬jek nisam imala osamnaest. Sklopila sam oči i zamišljala inspektora Koeniga kako kuca na vrata, moji roditelji stoje iza njega i čekaju da me odvuku kući. Želudac mi se okrenuo.
Sam je tiho pokucao na otvorena vrata kupaonice. "Jesi li dobro?"
Otvorila sam oči i pogledala ga, stajao je u dovratku. Presvu¬kao se u trenirku i majicu s otisnutom hobotnicom. Možda je to ipak bila dobra zamisao.
»Dobro sam.«
»Baš si slatka u pidžami«, rekao mi je oklijevajući, kao da priznaje nešto što nije namjeravao.
Ispružila sam ruku i stavila mu je na prsa i osjećala kako se dižu i spuštaju pod tankom tkaninom. »I ti.«
Samova usta načinila su malen potišten izraz, zatim je od¬maknuo moju ruku s prsa. Upotrijebio ju je kako bi me okrenuo, zatim je ugasio svjetlo u kupaonici i poveo me hodnikom, dok su njegova bosa stopala tiho koračala po drvenom podu.
Njegova soba bila je osvijetljena samo svjetlom iz hodnika i žarom svjetla na verandi, koje je dopiralo kroz prozor. Mogla sam vidjeti tek bjelinu pokrivača uredno složenog na krevetu. Sam mi je pustio ruku i rekao: »Ugasit ću svjetlo u hodniku tek kad uđeš, da se ne bi u nešto udarila.«
Tada je odmaknuo lice od mene, izgledao je stidljivo, a ja sam otprilike znala kako se osjeća. Bilo je to kao da se prvi put srećemo, kao da se nikad prije nismo poljubili ili proveli zajedno noć. Sve se činilo posve novim, sjajnim i strašnim.
Uvukla sam se u krevet, a dok sam se pomicala prema zidu, plahte su mi bile hladne pod rukama. Hodnik je utonuo u tamu, zatim sam čula Sama kako teško i drhtavo uzdiše prije nego što je drveni pod zaškripao pod njegovim nogama. Soba je bila osvijet¬ljena tek toliko da vidim obris njegovih ramena dok se uvlačio u krevet pored mene.
Na trenutak smo samo ležali, nismo se dodirivali, dva stranca, zatim se Sam otkotrljao prema meni i stavio glavu na moj jastuk.
Kada me mekim i opreznim usnama poljubio, u njemu je bilo uzbuđenja poput našeg prvog poljupca i prisnosti od ukupnih sjećanja i iskustava svih naših poljubaca. Kroz njegovu majicu mo¬gla sam osjetiti kako mu kuca srce, bilo je to brzo lupanje koje se ubrzalo kada su nam se ispreplele noge.
»Ne znam što će se dogoditi«, rekao je nježno. Njegovo lice na¬lazilo se tik uz moj vrat, a riječi su bile izgovorene ravno u moju kožu.
»Ni ja«, rekla sam. Živci i nešto u meni stegnuli su mi trbuh.
Vani su vukovi isprekidano pjevali, njihovi urlici uzdizali su se i spuštali, sada ih je bilo teško čuti. Sam, pored mene, bio je vrlo miran: »Nedostaje li ti?« pitala sam ga.
»Ne«, rekao je tako brzo da nisam mogla vjerovati kako je doista razmislio o mojem pitanju. Nakon jednog trenutka, muca¬jući i oklijevajući, dao mi je potpun odgovor: »Ovo je ono što želim. Želim biti ja. Želim znati što radim. Želim se sjećati. Želim nešto značiti.«
Ali, nije imao pravo. Uvijek je nešto značio, čak i kad je bio vuk u šumi iza moje kuće.
Brzo sam okrenula lice kako bih rupčićem koji sam donijela iz kupaonice obrisala nos. Nisam morala pogledati kako bih znala da je umrljan crvenim.
Sam je duboko uzdahnuo i zagrlio me. Zagnjurio je lice u moje rame, a ja sam osjetila kako šakama čvrsto steže gornji dio moje pidžame i udiše moj miris. »Ostani sa mnom. Grace«, ša¬pnuo je, a ja sam stavila svoje drhtave, stisnute šake na njegova prsa. »Molim te, ostani sa mnom.«
Mogla sam osjetiti miris svoje kože, mučnu, bademastu slat¬koću, i znala sam da ne govori samo o toj noći.
Sam

Ti si leptir u naručju mojem
Što okreće naličje svoje.
Krila se odričeš prokletstvo moje nasljeđuješ
Odlaziš od mene odlaziš

ČETRDESET DRUGO POGLAVLJE
Sam

Najdulji dan u mojem životu počeo je i završio Graceinim skla¬panjem očiju.
Sljedećeg jutra probudio sam se s Grace ne posve u naručju, nego radije nespretno ispruženom preko mene i jastuka, tako da se nisam mogao pomaknuti. Sunce nas je oboje obasjavalo, pra¬vokutnik sunčeve svjetlosti što je dolazio kroz prozor savršeno je uokvirivao naša tijela. Dan je prolazio dok smo spavali. Činilo mi se da je prošla vječnost otkad sam tako spavao, mrtav za svijet oko sebe, nesvjestan sunčeve svjetlosti. Oslonio sam se na lakat, imao sam čudan osjećaj kao da padam. Dok sam gledao Grace, osjećao sam težinu tisuća neproživljenih dana naslaganih jedan na drugi. Mrmljala je dok se budila. Kada se okrenula prema meni, prije nego što je rukom prešla preko lica, vidio sam bljesak crvenog.
»Fuj«, rekla je i otvorila oči kako bi pogledala zapešće.
»Treba li ti rupčić?« pitao sam.
Grace je zastenjala: »Ja ću ga donijeti.«
»U redu je«, rekao sam. »Već sam ustao.«
»Nisi.«
»Jesam. Vidiš, naslonio sam se na lakat. To znači da sam ti¬suću puta bliži ustajanju od tebe. Obično bih e u tome trenutku nagnuo kako bih je poljubio, ili poškakljao, ili prešao rukom po njezinu bedru, ili naslonio glavu na njezin trbuh, ali danas sam se bojao da je ne slomim.
Grace me pogledala kao da je nedostatak mojeg dodira bio vrlo upadljiv. »Mogla bih obrisati nos o tvoju majicu.«
»Razumio sam!« rekao sam i kliznuo iz kreveta kako bih otišao po rupčić. Kad sam se vratio, kosa joj je bila neuredna, vi¬sjela joj je oko lica i skrivala lice. Bez riječi obrisala je ruku i brzo zgužvala rupčić, ali nedovoljno brzo da ne bih vidio krv.
Osjetio sam veliku napetost.
Dodao sam joj smotak rupčića i rekao: »Mislim da bi trebali otići liječniku.«
»Liječnici su beskorisni«, rekla je Grace. Potapkala je nos, ali više nije bilo ničeg. Umjesto toga obrisala je ruku.
»Svejedno bih želio da odemo«, rekao sam. Nešto je moralo umiriti tjeskobu u mojim grudima.
»Mrzim liječnike.«
»Znam«, rekao sam. To je bila istina. Grace je vrlo rječito govorila o tome. Osobno, mislio sam da je to više povezano s nje¬zinom odbojnošću prema gubljenju vremena nego sa strahom ili prijezirom prema onima liječničkog zvanja. Mislio sam da je zapra¬vo imala odbojnost prema čekaonicama. »Idemo u dom zdravlja. Ondje su brzi.«
Grace je napravila grimasu i slegnula ramenima u znak pri¬stanka. »U redu.«
»Hvala«, rekao sam i s olakšanjem se bacio natrag na jastuk.
Grace je sklopila oči. »Ne vjerujem da će išta naći.«
Mislio sam da je vjerojatno imala pravo. Ali, što sam drugo mogao?

Grace

Dio mene želio je ići liječniku, u slučaju da može pomoći. Ali dio mene bojao se otići, u slučaju da ne može. Ako to ne uspije, što mi preostaje?
Dom zdravlja pridodao je nadrealnom dojmu dana. Nikad prije nisam tu bila, premda mi se činilo da je Samu prilično po¬znat. Zidovi su bili odvratne nijanse morske zelene, a soba za preglede imala je mural na kojem su četiri izobličena kita ubojice izvodili ludorije u zelenim morskim valovima. Cijelo vrijeme dok su me liječnik i medicinska sestra ispitivali, Sam nije prestao stav¬ljati ruke u džepove i vaditi ih. Kad sam ga ošinula pogledom, na nekoliko je minuta prestao, zatim je palcem počeo pucketati zglobove.
U glavi mi je plivalo, što sam rekla liječniku, a moj je nos medicinskoj sestri poslušno pružio dokaz o krvarenju. Bol u trbu¬hu mogla sam samo opisati, no, kada sam ih pokušala natjerati da mi pomirišu kožu (što je liječnik ipak učinio), oboje su se zbunili.
Devedeset pet minuta nakon što smo ušli, izašla sam s recep¬tom za lijek za sezonsku alergiju, preporukom da kupim željezo kao dodatak prehrani i sprej za nos sa slanom vodom i s podsje¬ćanjem na lekciju o tinejdžerima i manjku sna. Ah, a Sam je bio šezdeset dolara siromašniji.
»Osjećaš li se bolje?« pitala sam Sama kad mi je otvorio vrata Volkswagena. Na tom proljetnom vremenu bio je pogrbljen poput ptice, crn i ukočen sa sivim oblacima u pozadini. Oblačno nebo nije odavalo je li dan počinjao ili završavao.
»Da«, rekao je. Još uvijek je strašno loše lagao.
»Dobro«, rekla sam. Ali, ja sam to radila fantastično.
Zatim je nešto u mojim mišićima zarežalo, protegnulo se i zaboljelo.
Sam me odveo na kavu, koju nisam popila, i dok smo sjetili u Kennyju zazvonio je Samov mobitel. Sam je okrenuo mobitel prema meni kako bih mogla vidjeti Rachelin broj.
Odmaknuo se natrag i dodao mi mobitel. Zagrlio me oko vrata, što je bilo vrlo neugodno, ali jako dražesno pa se nisam po¬maknula. Naslonila sam obraz na njegovu ruku i otklopila mobitel.
»Halo? »
»Grace, oh, zaboga, jesi li totalno poludjela?«
Želudac mi se okrenuo. »Sigurno si razgovarala s mojim ro¬diteljima.«
»Nazvali su me doma. Vjerojatno i Kraljicu tundre. Željeli su znati jesi li kod mene, zato što prošlu noć očito nisi provela u svojem krevetu, a danas nisi bila blizu svojem mobitelu, a oni su se počeli malo brinuti na način koji je bio vrlo uznemirujući za Rachel koja se nije željela miješati!«
Stavila sam ruku na čelo i naslonila lakat na stol. Sam se pri¬stojno pretvarao da ne sluša, premda se Rachelin glas jasno čuo. »Žao mi je, Rachel. Što si im rekla?«
»Znaš da ne znam dobro lagati. Grace! Nisam im mogla reći da si bila kod mene!«
»Znam«, rekla sam.
Rachel je rekla: »Pa sam im rekla da si kod Isabel.«
Trepnula sam: »Zbilja?«
»Što sam drugo mogla? Reći im da si kod Dečka, pa da vas oboje ubiju?«
Glas mi je bio malo svadljiviji nego što sam namjeravala: »Jednog dana će doznati.«
»Što želiš reći? Grace Brisbane, ne misliš valjda da se više nećeš vratiti kući? Reci mi da si to učinila zato što se trenutno ljutiš na njih zbog jer su ti zabranili izlaske. Reci mi čak da ne mo žeš preživjeti još jednu noć bez Dečkove zapanjujuće obdarenosti. Samo mi nemoj reći da je to zauvijek!«
Samovo lice dobilo jc čudan izraz kada je spomenula njegovu obdarenost. Rekla sam Rachel: »Ne znam. Nisam razmišljala to liko unaprijed. Ali doista mi se ne vraća onamo skoro Da bi mi pomogla, mama mi je rekla
kako je to između mene i Sama samo hir i da moram naučiti razlikovati Ijubav i požudu. A sinoć mi je tata rekao da ga ne smijem vidjeti sve dok ne navršim osamnaest.«
Sam je izgledao kao da ga je to pogodilo. Taj dio nisam mu rekla.
»Ideš. Ograničena sposobnost razumijevanja roditeljske vrste nikad me nije prestala iznenađivati. Naročito zato što je Dečko... pa Dečko je očito nevjerojatan, pa u čemu je problem? Ali, u svakom slučaju, što trebam učiniti? Hoćeš li... hm. Što će se dogoditi?«
»Jednog dana dodijat će mi nositi dvije iste majice, pa ću morati otići kući i suočiti se s njima«, rekla sam. »Ali, do tada, pretpostavljam... da neću razgovarati s njima.« Osjećala sam se čudno dok sam to govorila. Da, bila sam bijesna zbog toga što su mi rekli. Ali, znala sam da to, samo po sebi, nije vrijedno toga da pobjegnem od kuće. Bolje bi bilo reći da je to vrh ledenog brijega, a ja nisam samo pobjegla od kuće, nego sam se službeno emoci¬onalno odvojila od njih. Danas me nisu vidjeli ništa manje nego većinu dana mojih tinejdžerskih godina.
»Ideš«, rekla je Rachel. Kada nije mogla reći ništa više od toga, značilo je da je zbunjena.
»Dosta mi je«, rekla sam iznenađena što mi je glas zadrhtao, premda samo malo. Nadala sam se da Sam nije čuo. Kad sam bila sigurna da će mi glas biti čvrst, rekla sam; »Neću se više pretvarati da smo sretna obitelj. Napokon ću se pobrinuti za sebe.«
U tom trenutku, dok sam sjedila u malom, izblijedjelom od¬jeljku u Kennyju, gdje sam na držaču za ubruse vidjela Samov odraz kako se naginje prema meni i dok sam se osjećala kao otok koji pluta sve dalje i dalje od obale, bilo je nešto duboko. Mogla sam osjetiti kako moj mozak pamti taj prizor, blijedo svjetlo, još uvijek punu šalicu s kavom ispred mene, neutralne boje majica koje je Sam nosio jednu preko druge.
»Ideš«, ponovila je Rachel. Dugo je šutjela. "Grace, ako si doista ozbiljna u vezi s time... budi oprezna, dobro? Hoću reći... nemoj povrijediti Dečka. Čini mi se da je to rat koji će ostaviti iza sebe puno mrtvih i iscrpiti sela i okolna mjesta sita rata i pljačkanja"
»Vjeruj mi«, rekla sam, »Dečko je jedina stvar u svemu to¬me koju doista želim zadržati.«
Rachel je ispustila dug uzdah. »Dobro. Znaš da ću učiniti sve što budeš željela. Vjerojatno bi se trebala javiti onoj sa špičastim čizmama, kako bi bila sigurna da zna što se događa.«
»Hvala«, rekla sam, a Sam je naslonio glavu na moje rame, kao da je odjednom iscrpljen koliko i ja.
»Vidimo se sutra, dobro?«
Rachel se složila i prekinula. Mobitel sam vratila u džep Sa- movih vojničkih hlača, zatim sam ponovno naslonila glavu na nje¬govu. Sklopila sam oči i na trenutak dopustila sebi da udišem miris njegove kose i pretvaram se kako smo se vratili u Beckovu kuću. Samo sam se željela sklupčati uz njega i zaspati ne brinući se da ću se morati suočiti s roditeljima, ili s Coleom, ili s mirisom badema i vuka koji se ponovno počeo širiti s moje kože.
»Probudi se«, rekao je Sam.
»Ne spavam«, odgovorila sam.
Sam me samo pogledao. Zatim je pogledao moju kavu. »Nisi popila nimalo svoje tekuće energije. Grace.« Nije čekao da odgo¬vorim, iz novčanika je izvadio novčanice i gurnuo ih pod svoju praznu šalicu. Izgledao je umorno i starije, imao je tamne kolobare, a mene je odjednom prožela krivnja. Toliko sam mu otežavala.
Koža mi je bila čudna, bridjela je, u ustima sam opet imala metalni okus.
»Hajdemo kući«, rekla sam.
Sam nije pitao na koju sam kuću mislila. Ta riječ značila je samo jedno mjesto.


ČETRDESET TREĆE POGLAVLJE
Sam
Trebao sam znati da će do toga doći. Možda sam na neki način ipak znao, zato što nisam bio iznenađen kada sam na Beckovu kolnom prilazu vidio plavi džip, jedan od onih metalik boje i gole¬mih, veličine omanje trgovine. Na tablicama je pisalo CULPEPER, a ispred njega stajao je Tom Culpeper. Mahnito je mahao rukama prema Coleu, koji je izgledao kao da ga se to nimalo nije dojmilo.
Nisam bio ogorčen na Toma Culpepera, osim zbog toga što je organizirao lov na vukove i ustrijelio me u vrat. Dakle, kada sam ga vidio kako stoji na kolnom prilazu želudac mi se stisnuo.
»Je li to Tom Culpeper?« pitala je Grace. Njezin glas po¬kazivao je koliko nije oduševljena što ga vidi, a tako sam se i ja osjećao. »Misliš li da je tu radi Isabel?«
Dok sam se parkirao na ulici, niz moje ruke i noge spustila se neugodna jeza.
»Ne«, rekao sam. »Mislim da nije.«
Cole

Tom Culpeper bio je umišljeni gad.
Budući da sam takav bio i ja, mogao sam si dopustiti da toliko razmišljam. Već pet minuta pokušavao je izvući iz mene gdje se nalazi Beck, kad se Samov mali sivi Volkswagen zaustavio uz rub pločnika. Dok je izlazio iz auta s vozačkog mjesta, Samova usta bila su zategnuta. Bilo je očito da je poznavao tog lika.
Tom Culpeper prestao je lupetati kad je Sam počeo prelaziti pre¬ko nježnog travnjaka, ne ostavljajući sjenu na tmurnom popodnevu.
»Kako vam mogu pomoći?« pitao je Sam.
Culpeper je stavio palce u džepove žučkastosmeđih hlača i zurio u Sama. Odjednom je bio raspoložen i pun samopouzdanja. »Ti si sin GeofFreya Becka. Posvojeni.«
Samov osmijeh bio je krhak. »Jesam.«
»Znaš li je li u blizini?«
»Bojim se da nije«, odgovorio je Sam. Grace nam se pri¬družila, stala je između mene i njega. Njezino lice bilo je blago namršteno, kao da može čuti glazbu koja joj se ne sviđa. Kada ju je vidio, prijateljski izraz Toma Culpepera promijenio se. Sam je rekao: »Reći ću mu da ste navratili.«
»Danas se neće vratiti?« pitao je Culpeper.
»Ne, gospodine«, rekao je Sam. Uspjelo mu je zvučati isto¬dobno uljudno i drsko. Možda nenamjerno.
»Šteta. Zato što imam nešto što bih mu doista želio osobno dati. Ali, znaš, mislim da to možeš ti riješiti umjesto njega.« Bra¬dom je pokazao prema prtljažniku džipa.
Dok smo ga slijedili, Samovo lice bilo je sivo kao nebo. Grace je zaostala iza nas.
»Misliš li da bi ovo moglo zanimati gospodina Becka?« pi¬tao je Culpeper. Otvorio je prtljažnik.
Taj trenutak. Postoje trenuci koji vas zauvijek promijene, a to je bio jedan od onih koji su promijenili mene.
U prtljažniku džipa, medu plastičnim vrećicama s namirnica¬ma i limenkama s gorivom, nalazio se mrtav vuk. Ležao je postran¬ce:, a njegove noge, malo ugurane kako bi stale, bile su prekrižene. Krv je skorila krzno na vratu i trbuhu. čeljust mu je bila malo opuštena, jezik je labavo visio
preko očnjaka.
Victor.
Sam je vrlo nježno prislonio nadlanicu stisnute šake na usta, zatim ju je spustio. Zurio sam u blijedosivo lice s tamnim šarama i u Victorove smeđe oči koje su prazno gledale u sagom presvučenu stijenku džipa.
Prekrižio sam ruke i stisnuo šake kako se ne bi tresle. Srce mi je očajnički i mahnito lupalo. Trebao sam se okrenuti, ali nisam mogao.
»Što je to?« pitao je Sam hladno.
Culpeper je zgrabio vuka za stražnju nogu i jednim trzajem prebacio tijelo preko branika. Kad je palo na kolni prilaz, proizvelo je mučan udarac.
Grace je kriknula, glas joj je bio pun užasa koji je u meni upravo počinjao rasti.
Morao sam se okrenuti. Činilo mi se da mi se crijeva razmo- tavaju.
»Ispričaj ocu o tome«, režao je Culpeper. »Reci mu da ih prestane hraniti. Ako na svojem posjedu vidim još jednoga, ubit ću ga. Ubit ću svakog vuka kojeg vidim. Ovo je Mercy Falls, a ne National Geographic.« Pogledao je Grace, koja je izgledala onako loše kako sam se ja osjećao. Njoj je rekao: »Mislio sam da ćeš izabrati bolje društvo s obzirom na to tko ti je otac.«
»Bolje društvo od vaše kćeri?« Grace je uspjela odvratiti istom mjerom.
Culpeper joj se slabašno nasmiješio.
Sam je postao vrlo, vrlo tih, ali Gracein glas kao da ga je vratio u život: »Gospodine Culpeper, siguran sam da znate čime se bavi moj poočim.«
»Vrlo dobro. To je jedna od rijetkih stvari koja nam je za¬jednička.«
Samov glas bio je uznemirujuće bezizražajan. »Prilično sam siguran da postoje zakonske posljedice kada se mrtva divlja živo tinja baci na privatni posjed. Sezona lova na gotovo sve životinje završila je, a posve sigurno na vukove. Ako netko zna kakve su posljedice, pretpostavljam da je to on.«
Tom je odmahnuo glavom, obišao džip i krenuo prema vo¬začkim vratima. »Možeš misliti. Poželi mu sreću. Ako želi imati suca na svojoj strani, morat će u Mercy Fallsu provoditi više od pola godine.«
Želio sam ga udariti toliko očajnički da je boljelo. Želio sam izudarati taj voštani samodopadni osmijeh na njegovim usnama.
Mislio sam da se neću moći zaustaviti.
Osjetio sam dodir na ruci, pogledao dolje i vidio kako mi Graceini prsti obujmljuju zapešće iznad stisnute šake. Podignula je pogled prema meni, grizla je usnu. U njezinim očima i položaju njezinih ramena vidio sam da ga i ona želi izmlatiti na mrtvo ime, i to me zaustavilo.
»Bolje vam je da ga maknete ako ne želite da ga pregazim«, viknuo je Culpeper i zalupio vratima auta, a nas troje potrčalo je kako bi odvukli Victorovo tijelo s kolnog prilaza, prije nego što je motor džipa zaurlao i krenuo unatrag.
Cijelu vječnost nisam se osjećao tako prokleto mlado i posve bespomoćno naspram odrasle osobe.
Čim je plavi džip nestao iz vida, Grace je rekla: »Otišao je. Gad.«
Pao sam na tlo pored vuka i podignuo njegovu njušku. Vic- torove oči uzvraćale su mi pogled, mutne i beživotne, s ove strane smrti svakom su sekundom gubile smisao.
Zatim sam posljednjoj osobi koju ću ikada više uništiti rekao ono što sam već davno trebao reći; »Žao mi je, Victore. Toliko mi je žao.«


ČETRDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Sam

Činilo mi se da sam te godine iskopao već previše grobova. Cole i ja zajedno smo otišli po lopatu iz garaže i naizmje¬nično kopali djelomično smrznuto tlo. Nisam znao što bih mu rekao. Usta su mi bila puna riječi koje sam trebao reći Tomu Cul- peperu, a kada sam pokušao naći koju za Colea, nije je bilo.
Želio sam da Grace čeka unutra, ali ona je uporno zahtijevala da pođe s nama. Promatrala nas je iza drveća, ruku čvrsto prekri¬ženih na prsima i crvenih očiju.
Izabrao sam to mjesto, na kosini s raštrkanim drvećem, zbog njegove ljepote u ljeto. Kada je kišilo, listovi bi se okrenuli i otkrili sjajne, bijele donje strane koje su se mreškale na vjetru. Ali, kao čovjek u to doba godine tu nisam bio i divio se njegovoj jednakoj ljepoti. Dok smo kopali, večer je promijenila šumu, na šumskom tlu načinila je trake toplog sunčeva svjetla i u plavo obojila pru¬gaste sjene na našim tijelima. Sve je bilo u mrljama žute i indigo plave, impresionistička slika troje tinejdžera na večernjem pogrebu.
Cole se još jednom promijenio iz tipa kojeg sam posljednji put vidio. Kada sam mu dodao lopatu, razmijenili smo letimične poglede. Prvi put otkad sam ga upoznao, njegov izraz nije bio pra zan. Kad su nam se pogledi sreli, vidio sam bol, krivnju... i Colea.
Napokon, Colea.
Victorovo tijelo ležalo je metar od nas, djelomično umotano u plahtu. Dok sam kopao, smislio sam stihove za njega:
Ploviš prema otoku nepoznatom
Ne možeš naći put i dom
Pod morem hodaš Miljama ispod nas
Grace je uhvatila moj pogled kao da je znala što radim. Stiho¬vi su mogli biti o njoj, pa sam ih izbacio iz glave. Kopao sam i želio sam kopati. O tome sam razmišljao dok se sunce polako spuštalo.
Kad je grob bio dovoljno dubok, oboje smo oklijevali. Odatle sam mogao vidjeti Victorov trbuh i ranu koja ga je ubila. Na kraju je umro kao životinja.
Jednako lako Culpeper je iz prtljažnika mogao izvaditi Bec- kovo ili Paulovo tijelo. Prošle godine to sam mogao biti ja. Gotovo sam to bio.
Grace
Cole to nije mogao učiniti.
Kad su napokon iskopali grob, kad je napokon stajao pored Sama i gledao tijelo pored jame, vidjela sam da Cole to ne može učiniti. Dok je stajao prepoznala sam masku kontrole, disanje mu je bilo toliko isprekidano da mu se sa svakim izdahom tijelo za-njihalo.
Znala sam kako je to.
»Cole«, rekla sam, a Sam i Cole trznuli su glavama prema meni. Morali su gledati dolje zato što sam već davno postala odviše umorna da bih mogla stajati. S mojeg mjesta na hladnom, suhom lišću, pokazala sam prema Victoru. "Zašto ne kažeš nešto? Mislim Victoru."
Sam je trepnuo prema meni. Bio je iznenađen. Mislim da je možda zaboravio kako sam mu jednom morala reći zbogom. Znala sam kakav je to osjećaj.
Cole nije gledao nijedno od nas. Savio je prste, pritisnuo nji¬ma čelo i progutao: »Ne mogu hm...«
Zastao je zato što mu je glas postao drhtav. Vidjela sam kako mu se grlo pomiče i kako ponovno guta.
Zbog nas mu je bilo teže. Zbog nas se istodobno borio s boli i suzama.
Sam je to shvatio i rekao: »Možemo otići ako želiš privat¬nost.«
»Molim vas, nemojte«, šapnuo je Cole.
Lice mu je još uvijek bilo suho, ali suza, hladna na mojem vrelom obrazu, kliznula mi je niz bradu.
Sam je jedan dugi trenutak čekao da Cole progovori, a kad nije, dubokim je i službenim glasom odrecitirao pjesmu: » U zvuč¬no stiže smrt, kao cipela, bez noge, kao odijelo bez čovjeka...« Pro-matrala sam kako se Cole potpuno smiruje dok je Sam govorio. Toliko da se nije ni pomaknuo. Ni disao. Mir je bio toliko dubok da sam znala kako ga je potpuno prožeo.
Sam je koraknuo prema Coleu, zatim je oprezno spustio ruku na njegovo rame.
»To nije Victor. To je nešto što je Victor kratko vrijeme no¬sio. Ali, ne više.«
Obojica su gledali tijelo vuka, ukočeno i malo, poraženo smrću.
Cole je potonuo na tlo.

Cole

Morao sam ga gledati u oči.
Otkrio sam tijelo tako da između mene i Victorovih smeđih očiju nije bilo ničega. Bile su prazne i daleke, duhovi njegovih pravih očiju.
Hladnoća mi je protresla ramena, blaga prijetnja onoga što je dolazilo, ali izbacio sam je iz glave, daleko. Gledao sam u njegove oči i pokušao se pretvarati da oko njih nije vučje lice.
Sjetio sam se dana kad sam pitao Victora želi li sa mnom osnovati grupu. Bili smo u njegovoj sobi, čiju je jednu četvrtinu zauzimao krevet, a tri četvrtine bubnjarski pribor. Svirao je solo. Odjek je u maloj sobi bio toliko snažan da se činilo kao da su unutra tri bubnjara. Okviri postera podrhtavali su na zidovima, budilica je polako poskakivala prema rubu stola pored kreveta. Victorove oči sjajile su maničnim žarom, a svaki put kad bi udario po bas bubnju, pokazao bi mi luđačku grimasu.
Jedva sam čuo kako Angie viče iz susjedne sobe: »Vic, od tebe mi krvare uši! Cole, zatvori ta glupa vrata!«
Zatvorio sam vrata Victorove sobe iza sebe.
»Zvuči super«, rekao sam mu.
Victor mi je dobacio jednu od palica. Opisala je luk pored moje glave i morao sam poskočiti kako bih je uhvatio. Snažno sam udario činele.
» Victore!« urliknula je Angie.
Viknuo je: »To su čarobne ruke!«
»Jednog dana ljudi će plaćati da nas slušaju!« viknuo sam joj.
Victor mi se nacerio i izveo seriju brzih udara jednom rukom po bas bubnju.
Još sam jednom snažno udario po činelama kako bih naljutio Angie, zatim sam se okrenuo prema Victoru.
»Što ima?« pitao je Victor. Ponovno je počeo svirati po bubnjevima i usput palicom udario po onoj koju sam držao u ruci.
»Jesi li spreman?« pitao sam ga.
Victor je spustio palicu. Njegove oči nepomično su me gle¬dale. »Što?«
"Za NARKOTIKU«, rekao sam.
Sada, na ledenom vjetru, dok je sunce nestajalo, ispružio sam ruku i dodirnuo krzno na Victorovu ramenu. Hrapavim i neujednačenim glasom rekao sam: »Došao sam ovamo kako bih pobjegao. Došao sam kako bih sve zaboravio. Mislio sam... Mislio sam da nemam što izgubiti.«
Vuk je ondje ležao, malen, siv i taman u svjetlosti što je sla- bjela. Mrtav. Morao sam ga nastaviti gledati u oči. Neću si dopu¬stiti da zaboravim kako to nije vuk. Kako je to Victor.
»Doista je uspjelo, Victore«, odmahnuo sam glavom. »Znaš to, zar ne? Sve nestaje kada si vuk. Baš sam to želio. Toliko, toli¬ko je dobro. Posve ništa. Da sada postanem vuk, ovoga se ne bih sjećao. Kao da se nikada nije dogodilo. Ne bih mario jesi li mrtav, zato što se ne bih sjećao tko si bio.«
U kutu mojeg vidnog polja vidio sam kako Sam okreće lice od mene. Bio sam duboko svjestan da ne gleda u mene, ni u Grace.
Sklopio sam oči.
»Sva... ta... bol. Ta...« glas me opet iznevjerio, opasno neu¬jednačen. Ali, nisam si dopustio da stanem. Otvorio sam oči. »... krivnja. Zbog toga što sam ti učinio. Zbog toga što sam ti uvijek činio. Nestat — nestat će.«
Zastao sam i rukom protrljao lice. Glas mi je postao gotovo nečujan. »Ali, to uvijek činim, zar ne. Vic? Sve upropastim, a za¬tim nestanem.«
Ispružio sam ruku i dodirnuo njegovu prednju šapu. Pod mo¬jim prstima krzno je bilo oštro i hladno. »Ah, Vic«, rekao sam, a glas mi je zastao u grlu. »Bio si toliko dobar. Čarobne ruke.« Nikad više neće imati ruke.
Sljedeće riječi nisam rekao glasno. Nikad više, Victore. Dosta mi je bježanja. Žao mi je što se ovo moralo dogoditi kako bih pro¬gledao.
Krajičkom oka nešto sam vidio, tama se pomaknula.
Vukovi.
Kao čovjek nikad ih nisam vidio toliko, ali tanini prostori između drveća sada su vrvjeli vukovima. Deset. Dvanaest. Bili su dovoljno daleko da sam mogao gotovo povjerovali kako nejasne oblike samo umišljam.
I Grace ih je gledala. »Same«, šapnula je. »Beck.« »Znam«, rekao je.
Svi smo se ukočili, čekali smo da vidimo koliko će dugo vu¬kovi ostati i hoće li prići bliže. Čučao sam pored Victora, svjestan da njihove blještave oči svakom od nas znače nešto drugo. Samu prošlost. Meni sadašnjost. Grace budućnost.
»Jesu li tu radi Victora?« pitao je Sam tihim glasom.
Nitko mu nije odgovorio.
Shvatio sam da sam samo ja oplakivao Victora zbog onoga što je doista bio.
Vukovi su ostali gdje su bili, sablasti u noći što se spuštala. Sam se naposljetku okrenuo prema meni i pitao: »Jesi li spreman?« Nisam mislio da je to nešto na što bih mogao biti spreman, ali prekrio sam plahtom Victorovo lice. Sam i ja zajedno smo po¬dignuli njegovo tijelo — činilo se da između nas nema ničeg — i nježno ga položili u grob, s Grace i čoporom kao publikom.
Šuma je bila posve tiha.
Zatim je Grace konačno ustala, nestabilna na nogama i s jed¬nom rukom na trbuhu.
Sam se lecnuo kada je jedan od vukova počeo tiho zavijati. Bio je to dubok i tužan zvuk, daleko sličniji ljudskom glasu nego što sam mislio da je moguće.
Jedan po jedan, vukovi su dodavali glasove, a kako je večer tamnjela, pjesma se nadimala i ispunjavala svaku pukotinu i jarak u šumi. To je probudilo vučje sjećanje, zakopano duboko u mojem umu, kako zabacujem glavu prema nebu i dozivam proljeće.
Osamljena pjesma bolje od ičega osvijestila je činjenicu da je Victorovo hladno tijelo sada u grobu. Spustio sam lice u dlanove i shvatio da su mi obrazi mokri.
Kada sam spustio ruke, vidio sam Sama kako korača prema Grace i pridržava njezino tijelo koje se zaljuljalo.
Čvrsto ju je držao, poričući činjenicu da će je konačno morati pustiti.

ČETRDESET PETO POGLAVLJE
Sam
Kad smo se vratili unutra, bilo je teško reći tko je izgledao gore. Cole, slomljen od boli, ili Grace, s očima golemim na blije¬dom, blijedom licu. Boljelo me gledati ih oboje.
Cole je potonuo u stolicu u blagovaonici. Poveo sam Grace prema kauču i sjeo pored nje. Želio sam upaliti radio, razgovarati s njom, raditi nešto, ali bio sam posve iscrpljen. Tako smo sjedili u tišini, izgubljeni u mislima.
Nakon sat vremena, kada smo čuli otvaranje stražnjih vrata, svi smo poskočili. Malo smo se opustili kada smo vidjeli da je to Isabel, umotana u svoju bijelu, krznom podstavljenu jaknu i u čizmama koje je obično nosila. Njezin pogled kliznuo je s Colea, koji je sjedio za stolom s glavom na prekriženim rukama, na mene i naposljetku na Grace, koja mi se naslanjala na prsa.
»Tvoj otac je bio tu«, rekao sam glupavo, zato što se ničeg drugog nisam mogao sjetiti.
»Znam. Vidjela sam, ali već je bilo prekasno. Nisam znala da će ga tu donijeti.« Isabeline ruke nepomično su stajale uz ti jelo. »Trebali ste ga čuti kako je likovao kad se vratio. Nisam mogla otići prije večere, rekla sam mu da idem u knjižnicu, a ako postoji jedna stvar koju taj čovjek ne zna, to je do kada radi knjiž nica.« Zastala je i napola okrenula glavu prema Coleovu još uvi jek nepomičnom tijelu, zatim prema meni. »Tko je to bio? Mi¬slim, vuk?«
Letimično sam pogledao prema stolu u blagovaonici, jedva vidljivom s mojeg mjesta na kauču. Znao sam da nas može čuti. »Bio je to Victor. Coleov prijatelj.«
Isabel je gledala Colea. »Nisam znala da je imao...« Čini¬lo se da je shvatila koliko je to ružno zvučalo zato što je dodala: »Ovdje.«
»Da«, rekao sam kategorički.
Izgledala je nesigurno, pogledavala je Colea, pa nas. Napo¬sljetku je rekla: »Došla sam vidjeti kakav je plan.«
»Plan?« pitao sam. »Za što?«
Isabel je opet pogledala Colea, zatim malo duže Grace, po¬tom je uperila prst u mene. Nasmiješila se kroz stisnute zube i rekla: »Možemo li porazgovarati? U kuhinji?«
Grace je sumorno podigla glavu i namrštila se na Isabel, ali maknula se s mene kako bih mogao poći za Isabel u kuhinju.
Jedva sam prešao prag kad je Isabel rekla glasom koji je uje¬dao: »Rekla sam ti da se oko moje kuće motaju vukovi i da moj otac nije njihov obožavatelj. Što si čekao?«
Podignuo sam obrve na optužbe. »Što? Zar sam trebao spri¬ječiti to što je tvoj otac danas učinio?«
»Ti si glavni. Sada su to tvoji vukovi. Ne možeš samo sjediti.«
»Nisam mislio da će tvoj otac zbilja...«
Isabel me prekinula. »Svi znaju da će moj otac pucati u sve što mu ne može uzvratiti. Očekivala sam da ćeš nešto učiniti!«
»Ne znam što bih mogao učiniti kako bih vukove držao dalje od vašeg posjeda. Motaju se oko jezera jer ondje ima dobre lovine. Doista nisam mislio da bi se tvoj ludi otac otvoreno narugao za konima o vatrenom oružju i lovu kako bi dokazao kako je imao pravo.Glas mi je bio optužujući, iako sam znao da nije pošteno.
Isabel se nasmijala.Zvučalo je poput laveža, kratko i bez hu mora. “Od svih ljudi ti bi trebao znati za što je sposoban, za ime
Božje. A do tada, koliko ćeš se dugo pretvarati da je s Grace sve u redu?«
Trepnuo sam prema njoj.
»Nemoj me gledati tim srnećim pogledom. Sjediš tu s njom, a ona izgleda kao da ima rak ili nešto. Hoću reći, izgleda grozno. I smrdi baš kao onaj mrtvi vuk. Dakle, što se događa?«
Lecnuo sam se. »Ne znam, Isabel«, rekao sam. Moj glas zvu¬čao je umorno, čak i meni. »Danas smo bili u ambulanti. Ništa.«
»Pa, onda je odvedi u bolnicu!«
»Što misliš da će poduzeti u bolnici? Možda, možda će joj izvaditi krv. Što misliš da će naći? Pretpostavljam da u kućicama neće pisati >vukodIak< , a >vonja na bolesnog vuka< nije dijagno za.« Nisam namjeravao zvučati toliko ljutito. Nisam se ljutio na Isabel, ljutio sam se na sebe.
»Pa ćeš samo — što? Čekati da se dogodi nešto loše?«
»Što bih trebao učiniti? Odvesti je u bolnicu i zahtijevati da riješe problem koji se još nije pojavio? Toga nema u Merckovu priručniku. Misliš da se cijeli dan ne brinem zbog toga? Cijeli tje¬dan? Zar misliš da me ne ubija to što ne znam što se zbiva? Ne možemo biti sigurni. Takvog slučaja nema. Nikad nije bilo nekog poput Grace. Ne znam što ću, Isabel!«
Isabel me bijesno gledala. Primijetio sam da su njezine oči iza tamne šminke malo crvene. »Misli. Predvidi umjesto da reagiraš. Trebao bi tražiti što je ubilo onoga vuka, umjesto da slijepo zuriš u Grace. Sto si mislio kad si joj dopustio da ostane tu? Njezini su mi ostavili govornu poštu na kojoj bih mogla ispeći slaninu. Što će se dogoditi ako doznaju gdje živiš i pojave se dok se Cole mijenja? To bi bio izvrstan početak razgovora. Kad već spominjem Colea, znaš li tko je on? Što dovraga radiš, Same? Što dovraga čekaš?«
Okrenuo sam se od nje i isprepleo prste iza glave. »Zaboga, Isabel. Što želiš od mene? Što želiš?«
»Želim da odrasteš«, prasnula je. »Što si mislio? Da ćeš za¬uvijek raditi u toj knjižari i živjeti s Grace u svijetu snova? Više nema Becka. Sada si ti Beck. Počni se zrelo ponašati ili ćeš sve
izgubiti. Zar misliš da će moj otac stati samo na jednome? Odmah ću ti reći da neće. A što misliš da će se dogoditi kada ljudi krenu za Coleom? Kad se Grace dogodi ono što se dogodilo tom vuku? I ti si jučer doista bio u studiju za snimanje? Nevjerojatno.«
Okrenuo sam se kako bih je pogledao u lice. Sake je stavila pod pazuha i stisnula čeljust. Želio sam je pitati čini li to zato što je Jack umro i zato što ne bi mogla podnijeti da se to još kome dogodi. Ili zato što sam ja preživio, a Jack nije. Ili zato što je sada bila dio nas, nerazmrsivo povezana sa mnom. Grace, Coleom i ostalima.
Konačno, nije bilo važno zašto je bila tu, ili zašto je to govo¬rila. Znao sam da je imala pravo.
Cole

Podignuo sam pogled kada sam iz kuhinje čuo povišene glasove. Grace i ja razmijenili smo poglede. Ustala je, prišla i sjela za stol meni nasuprot. U ruci je držala čašu vode i nekoliko tableta. Pro gutala je tablete i spustila čašu. Izgledala je kao da cijeli postupak zahtijeva mnogo napora, ali ništa nisam rekao, zato što nije ni ona. Pod očima je imala tamne mrlje, a obrazi su joj bili jako crveni od vrućice koja je rasla. Izgledala je iscrpljeno.
U drugoj prostoriji, Sam i Isabel sve su glasnije govorili. U zraku sam osjetio napetost, rastegnutu između svih nas i napetu poput žice.
»Ne mogu vjerovati da se to događa«, rekao sam.
Grace je pitala: »Cole? Znaš li što će se dogoditi kada ljudi doznaju da si tu? Smeta li ti što te to pitam?« Način na koji me pitala bio je posve iskren i jednostavan. U njemu nije bilo osude zbog mojeg slavnog lica.
Odmahnuo sam glavom. »Ne znam. Moju obitelj neće biti briga. Davno su odustali od mene. Ali, medije će biti briga." Sje tio sam se djevojčica koje su me uslikale mobitelima. " Mediji će uživati. Bit će to mnogo pozornosti za Mercy Falls."
Grace je izdahnula i pažljivo stavila ruku na trbuh, kao da se boji da će ozlijediti kožu. Je li tako izgledala i prije?
Grace je pitala: »Želiš li da te nađu?« Upitno sam je pogledao.
»Ah«, rekla je. Razmišljala je o tome. »Pretpostavljam da je Beck mislio da ćeš duže biti vuk.«
»Beck je mislio da ću se ubiti«, rekao sam. »Mislim da nije razmišljao o drugim stvarima. Pokušavao me spasiti.«
U drugoj prostoriji Sam je rekao nešto nerazumljivo. Isabel je rekla: »Znam da ti i Grace o svemu razgovarate, zašto ne o tome?«
Baš tada, kad je to rekla, zbog načina na koji je to rekla, kao da je to znanje bolno, učinilo mi se da je Isabel zaljubljena u Sama. Od takve mogućnosti osjećao sam se čudno i tupo.
Grace me samo gledala. Morala je to čuti. Ali, reakciju je za¬držala za sebe.
Tada su Isabel i Sam ušli u dnevnu sobu. Sam je izgledao pokunjeno, Isabel frustrirano. Sam je stao iza Graceine stolice i kliznuo rukom po njezinu vratu. Ta jednostavna kretnja nije go¬vorila o posjedovanju, nego o povezanosti. Isabelin pogled bio je na toj ruci, na isti način kao što je vjerojatno bio i moj.
Sklopio sam oči i ponovno ih otvorio U prostoru između vidio sam Victora. Jednostavno, više to nisam mogao izdržati — biti svjestan.
»Idem u krevet«, rekao sam.
Isabel i Sam opet su zurili jedno u drugo, nijema svađa još se vodila, zatim je Isabel rekla: »Odlazim. Grace? Rachel je rekla da si kod mene. I ja sam im to rekla, ali znam da mi nisu povjerovali. Hoćeš li zbilja noćas tu ostati?«
Grace je samo ispružila ruku i uhvatila Samovo zapešće.
»Dakle, sve se svodi na to da sam ja glas razuma«, Isabel je prasnula. "Kako ironično. Glas razuma koji nitko ne sluša."
Bijesno je izjurila. Čekao sam trenutak, zatim sam krenuo za njom u crnu noć i dostigao je kod vrata njezina bijelog džipa. Noćni zrak bio je toliko hladan da mi je pekao nepce.
»Što?« rekla je. »Što je, Cole?«
Pretpostavljam da me još uvijek boljelo od njezina glasa kad je razgovarala sa Samom. »Zašto mu to činiš?«
»Samu? Zato što mu je to potrebno. Nitko mu to neće re¬ći.« Stajala je ondje, bijesna. Otkad sam je vidio kako na krevetu plače, bilo mi je jasno da je izjedaju isti osjećaji, samo što ih nikada nije puštala van.
»A tko to govori tebi?« pitao sam.
Isabel me samo gledala. »Vjeruj mi. Cijelo vrijeme to sebi činim.«
»Vjerujem ti«, rekao sam.
Na trenutak, izgledala je kao da će ponovno zaplakati, zatim je sjela na vozačko sjedalo i naglo zatvorila vrata iza sebe. Dok je po kolnom prilazu vozila u rikverc, nije me ni pogledala. Stajao sam na kolnom prilazu i zurio za njom, hladni vjetar štipao me, nedovoljno snažan da me promijeni.
Sve je bilo uništeno i sve je bilo pogrešno, a to što se nisam mogao promijeniti, trebalo je značiti kraj svijeta. Ali, umjesto toga, napokon sam bio u redu.
ČETRDESET ŠESTO POGLAVLJE
Sam
Opet smo bili tu i opraštali se.
Grace je ležala na mojem krevetu, na leđima i podignu¬tih koljena. Njezina majica bila je samo malo podignuta, otkrivala je nekoliko centimetara bijelog trbuha.' Plava kosa bila je raširena s jedne strane glave, kao da leti po zraku ili pluta u vodi. Stajao sam pored prekidača za svjetlo, gledao je i samo... čeznuo.
»Nemoj još ugasiti svjetlo«, rekla je Grace. Glas joj je bio malo čudan. »Samo dođi i sjedni kratko pored mene. Još ne želim spavati.«
Svejedno sam ugasio svjetlo, odjednom u tami. Grace se ozlo- voljeno oglasila, zatim sam se malo sagnuo kako bih dohvatio prekidač i upalio niz božićnih svjetala pričvršćenih na strop. Svje- ducala su kroz neobične oblike koje su tvorile ptice što su se po¬lako okretale i stvarale sjene koje su igrale preko Graceina lica poput odsjaja vatre. Njezina zlovolja ubrzo se pretvorila u čuđenje.
»To je poput...« počela je, ali nije završila.
Pridružio sam joj se na krevetu. Umjesto da legnem, sjeo sam pored nje i prekrižio noge.
»Poput čega?« pitao sam i prešao prstima po njezinu trbuhu.
„ Mmmm", rekla je Grace i napola sklopila oči.

»Poput čega?« ponovno sam pitao.
»Poput gledanja u zvijezde«, rekla je. »Dok pored nas leti golemo jato ptica.«
Uzdahnuo sam.
»Same, ako postoji, doista bih željela kupiti crveno kuhalo za kavu«, rekla je Grace.
»Naći ću jedno za tebe«, rekao sam i spustio ruku na njezin trbuh. Pod mojom rukom koža joj je bila zapanjujuće vrela. Isabel mi je rekla da pitam Grace kako se osjeća. Da ne čekam da mi sama kaže, zato što mi neće reći dok ne bude prekasno. Zato što me ne želi povrijediti.
»Grace?« rekao sam i uplašeno maknuo ruku.
Njezine oči odlutale su od ptica, koje su sporo vijugale iznad nas, do mojeg lica. Uhvatila je moju ruku i pomaknula je tako da su nam ruke bile položene jedna na drugu, vrhovi njezinih prstiju bili su na mojoj liniji života, moji na njezinoj. »Da?« Kad je pro¬govorila, njezin dah mirisao je na metal i lijekove, krv i ibuprofen.
Znao sam da bih je trebao pitati što se događa, ali želio sam još jednu minutu mira. Još jedan trenutak prije nego što se suoči¬mo s istinom. Pa sam postavio pitanje za koje sam znao da nema pravi odgovor. Pitanje koje je pripadalo drugom paru s drukčijom budućnosti.
»Kad se vjenčamo, možemo li otići na more? Nikada nisam bio.«
»Kad se vjenčamo«, rekla je, a nije zvučala kao da laže, premda joj je glas bio tih i tužan, »Možemo otići na sva mora. Samo da možemo reći kako smo bili.«
Legao sam pored nje, rame uz rame, naše ruke još su bile is¬prepletene na njezinu trbuhu, zajedno smo gledali kroz jato lijepih uspomena koje su letjele iznad nas, zarobljene u toj sobi. Božićna svjetla treperila su iznad nas. Kad bi lepršava krila zasjenila žaru¬lje činilo mi se kao da se krećemo, kao da se ljuljamo na golemu brodu i gledamo nepoznata sazviježđa. Bilo je vrijeme.
Sklopio sam oči. »Što se događa s tobom?«
Grace je toliko dugo šutjela da sam počeo sumnjati jesam li pitanje postavio naglas. Zatim je rekla: »Ne želim zaspati. Bojim se zaspati.«
Moje srce nije poskočilo, nego je toliko usporilo da je mililo. »Kako se osjećaš?«
»Boli me kad govorim«, šapnula je. »A moj trbuh — do¬ista...« Stavila je ruku prvo na trbuh, zatim na moju. »Same, bojim se.«
Nakon tog priznanja gotovo me odviše boljelo govoriti. Njež¬no sam rekao: »To je od vukova. Misliš li da si to nekako dobila od onoga vuka?« To je bilo sve što sam mogao reći.
»Mislim da jest vuk«, rekla je Grace. »Mislim da je to vuk koji nikad nisam postala. Tako se osjećam. Osjećam se kao da ću se preobraziti, ali to se nikada ne dogodi.«
Moj um brzo je prekapao po svemu što sam ikada čuo o vu¬kovima i o našoj savršeno razornoj bolesti, ali takvog slučaja nije bilo. Grace je bila posebna vrsta.
»Reci mi«, rekla je, »osjećaš li još uvijek? Vuka u sebi? Ili je do sada nestao?«
Uzdahnuo sam i naslonio čelo na njezin obraz. Naravno da je još bio tu. Naravno da je bio. »Grace, odvest ću te u bolnicu. Natjerat ćemo ih da otkriju što nije u redu s tobom. Nije me briga što ćemo im morati reći kako bi nam povjerovali.«
Grace je rekla: »Ne želim umrijeti u bolnici.«
»Nećeš umrijeti«, rekao sam joj i podigao glavu kako bih je pogledao. »Još nisam završio s pisanjem pjesama o tebi.«
Njezina usta s jedne strane su se nasmiješila, zatim me povu¬kla dolje kako bi mogla nasloniti glavu na moja prsa i sklopila oči.
Ja svoje nisam sklopio. Gledao sam je, gledao sam kako sje ne ptica lepršaju preko njezina lica i... želio. Želio sam još lijepih sjećanja kako bih ih objesio na strop, toliko lijepih sjećanja s tom djevojkom da prekriju cijeli strop, odlete u hodnik i izlete van.
Sat vremena poslije, Grace je počela povraćati krv.
Nisam mogao nazvati hitnu pomoć i istodobno joj pomagati, pa sam je ostavio sklupčanu uza zid hodnika, a tanak trag njezine krvi označivao je stazu iz spavaće sobe. Dok sam stajao u dovratku s telefonom, nijednom nisam skinuo pogled s nje.
Cole — nisam se mogao sjetiti da sam ga pozvao — pojavio se na vrhu stuba i nijemo donio ručnike.
»Same«, rekla je Grace nesretnim i slabašnim glasom, »mo¬ja kosa.«
Bila je to najnevažnija stvar na svijetu, krv na vrhovima nje¬zine kose. Bila je to najvažnija stvar na svijetu, zato što je izgubila nadzor. Dok je Cole pomagao Grace da stavi ručnik na nos i usta, ja sam joj nespretno skupljao kosu u rep kako joj ne bi smetala. Zatim, kad smo čuli kako se hitna pomoć zaustavlja na kolnom prilazu, pomogli smo joj da ustane i pokušali je odvesti niza stube prije nego što ponovno povrati. Dok smo žurili van, ptice su tre¬perile i lepršale oko nas kao da su željele poći s nama, ali vrpce su im bile previše kratke.


ČETRDESET SEDMO POGLAVLJE
Grace
Jednom davno, živjela je djevojka koja se zvala Grace Brisbane. Nije bila posebna ni u kojem pogledu, osim što je bila dobra u matematici, što je dobro lagala i što je dom našla između stranica knjiga. Voljela je sve vukove iza svoje kuće, ali jednoga je voljela najviše.
A on joj je uzvraćao Ijubav. Toliko joj je uzvraćao Ijubav da je sve u vezi s njom što nije bilo posebno, postalo posebno: način na koji je kuckala olovkom po zubima, kako je bez sluha pjevala dok se tuširala, a kad ga je poljubila, on je znao da je to zauvijek.
Njezina sjećanja činili su bljeskovi. Čopor vukova vuče je kroz snijeg. Prvi poljubac imao je okus naranče. Opraštanje iza razbijenog vjetrobrana.
Njezin život činila su obećanja koja su se mogla ostvariti. Mogućnosti koje je sadržavao smotak molbi za fakultete, uzbuđe¬nje zbog toga što je spavala pod nepoznatim krovom, budućnost koja se nalazila u Samovu osmijehu.
Bio je to život koji nisam željela ostaviti iza sebe.
Bio je to život koji nisam željela zaboraviti.
Nisam još bila gotova. Još je toliko toga ostalo za reći.
Treperava svjetla
Nepoznata vrata
Moje srce istječe kroz infuziju
Još uvijek se budim
A ona još uvijek spava
Intenzivna skrb
Hotel je za mrtve


ČETRDESET DEVETO POGLAVLJE
Cole
Ne znam zašto sam pošao sa Samom u bolnicu. Znao sam da bi me mogli prepoznati, premda nije bilo vjerojatno da bi me prepoznali neobrijanog i s podočnjacima. Također sam znao da bih se mogao promijeniti, ako se moje tijelo odluči predati hi¬rovitoj hladnoći. Ali, kada je Sam htio otključati vrata svojeg auta kako bi slijedio hitnu pomoć, prvo je dugo promatrao svoje krvave ruke, zatim je dva puta pokušao staviti ključ u bravu.
Motao sam se otraga, spreman nestati ako bih osjetio da će me crna jutarnja hladnoća naglo pretvoriti u vuka, ali tada sam vidio Samovu ruku, pa sam mu prišao i uzeo ključ.
»Ulazi«, rekao sam i trznuo glavom prema suvozačkom mjestu.
Poslušao je.
Dakle, tu sam bio, stajao sam u bolničkoj sobi s djevojkom koju sam jedva poznavao, s mladićem kojeg sam poznavao malo bolje i još uvijek nisam bio posve siguran zašto sam mario. Soba je bila puna ljudi: dva liječnika, tip koji mi se činio kao kirurg i cijela vojska medicinskih sestara. Bilo je mnogo prigušenog razgovora s dovoljno stručnog žargona da mi se smočilo, ali shvatio sam bit. Nitko nije imao pojma što se događa, a Grace je umirala.
Nisu dopustili Samu da bude pored nje, pa je sjedio na stolici u kutu, laktoviina oslonjen na koljena, s licem zgužvanim u ruci.
Ni ja nisam znao što bih, pa sam stajao pored njega i pitao sc jesam li prije nego što sam ugrizen mogao namirisati svu tu smrt koja se nalazila u zraku intenzivne skrbi.
Pored mojih nogu zazvonio je mobitel. Shvatio sam da je živahna i poslovna melodija dolazila iz Samova džepa. Usporenim pokretima Sam je izvadio mobitel, zatim je pogledao zaslon.
»To je Isabel«, rekao je grubim glasom. »Ne mogu razgo¬varati s njom.«
Uzeo sam ga iz njegovih ruku, koje se nisu opirale, i javio se. »Isabel.«
»Cole?« pitala je Isabel. »Je li to Cole?«
»Da.«
Uslijedile su najiskrenije riječi koje sam ikad čuo iz Isabelinih usta: »Oh, ne.«
Ništa nisam rekao. Ali, buka iza mene zacijelo je rekla sve. »Jesi li u bolnici?«
»Da.«
»Što kažu?«
» Što i ti. Nemaju pojma.«
Isabel je tiho psovala, iznova i iznova. »Koliko je loše. Cole ? Možeš li mi reći?«
»Sam je tu.«
»Super«, rekla je promuklo. »To je baš super.«
Jedna od medicinskih sestara odjednom je rekla: »Pazi...!« Grace je napola sjela, tek toliko da povrati krv po medicin¬skoj sestri koja je upravo progovorila. Medicinska sestra stoički je koraknula natrag kako bi oprala ruke, a njezino mjesto zauzela je druga medicinska sestra s ručnikom za Grace.
Grace je pala na krevet. Rekla je nešto što sestre nisu mogle razabrati.
»Što, dušo?«
"Same". Grace je jauknula. Bio je to strašan zvuk, u isti mah ljudski i životinjski, koji me odvratnošću podsjetio na srnin krik.
Sam je skočio na noge baš kada su se muškarac i žena progurali u već pretrpanu prostoriju.
Dok je par išao ravno k nama, vidio sam kako jedna od medicinskih sestara otvara usta kako bi prigovorila zbog nedopu¬štenog ulaska, ali nije stigla ništa reći zato što je muškarac rekao: »Kurvin sine«, i udario Sama u usta.
Trebalo je nekoliko sekundi da me udarac Lewisa Brisbanea počne boljeti, kao da moje tijelo nije moglo vjerovati što mu se dogodilo. Kad me bol napokon preplavila, u mojem lijevom uhu počelo je zujati i praskati, morao sam se uhvatiti za zid kako ne bih pao preko stolice. Još uvijek mi je bilo mučno od zvuka Graceina glasa.
U djeliću sekunde savršeno jasno vidio sam Graceinu majku kako bezizražajno gleda, ne čineći ništa, kao da čeka da joj se na licu pojavi izraz, zatim je Gracein otac ponovno zamahnuo prema meni.
»Ubit ću te«, rekao je Gracein tata.
Samo sam zurio u njegovu šaku, u uhu je još uvijek pištalo od prvog udarca. Većina mojih misli bila je uz Grace, na bolničkom krevetu, a to malo što sam mogao posvetiti Lewisu Brisbaneu, bila je nevjerica da će me ponovno udariti. Nisam ni trepnuo.
Prije nego što me njegova šaka opet udarila, njezin tata zate¬turao je natrag pokušavajući održati ravnotežu, a meni su se vid i sluh odjednom vratili i vidio sam kako ga Cole vuče natrag. Kao da je riječ o vreći krumpira.
"Polako, stari", rekao je Cole. Zatim se obratio medicinskim sestrama:
"Što gledate? Pomozite tipu kojeg je udario."

Kad su mi sestre ponudile led, lagano sam odmahnuo glavom, ali prihvatio sam ručnik za razbijeno čelo. Dok sam to činio, Cole je govorio g. Brisbaneu: »Sada ću vas pustiti. Nemojte da nas zbog vas obojicu izbace iz bolnice.«
Stajao sam ondje i promatrao kako se Graceini roditelji silom guraju prema krevetu, a ja nisam znao što bih. Sve što je u mojem životu bilo čvrsto, sada se rušilo, a ja nisam znao kamo pripadam.
Vidio sam kako Cole zuri u mene. Njegovo me zurenje na neki način podsjetilo da u ruci imam ručnik i da mi iz kože navire tanak mlaz krvi. Podigao sam ručnik do glave. Kad sam podigao ruku, na rubu mojeg vidnog polja počele su vijugati raznobojne točkice.
Medicinska sestra koja mi se nalazila pored lakta rekla je: »Oprosti — Same? Budući da nisi najbliža rodbina, ne možeš ostati. Tražili su od nas da te zamolimo da odeš.«
Samo sam je gledao, osjećao sam se posve praznim. Nisam znao što joj reći. Cijeli moj život nalazi se u tome krevetu. Molim vas, dopustite mi da ostanem.
Medicinska sestra napravila je grimasu. »Doista mi je žao.« Letimično je pogledala Graceine roditelje, zatim mene. »Dobro si učinio što si je doveo.«
Sklopio sam oči. Još uvijek sam vidio vrtlog boja. Da nisam sjeo, činilo mi se da bi to moje tijelo samo učinilo. »Mogu li joj reći da odlazim?«
»Mislim da to nije dobra zamisao«, rekla je druga medicin¬ska sestra dok je hitala pored nas s nečim u rukama. »Neka misli kako si još tu. Možeš se vratiti ako...« prekinula se prije nego što je dodala: »Reci mu da ostane u blizini.«
Na trenutak sam zaboravio disati.
»Dođi«, rekao je Cole. Preko ramena je gledao u g. Brisba- nea, koji je s neobičnim izrazom promatrao kako odlazim. Cole je uperio prst u njega i rekao: »Vi ste kurvin sin. On tu pripada više od vas.«
Ali, ljubav se ne može izračunati i staviti na papir, pa sam morao ostaviti Grace.

Cole
Kad je Isabel došla u bolnicu, zora je počela ulaziti kroz zakrivljena stakla prozora u kantini.
Grace je umirala. Toliko sam shvatio od medicinskih sestara pri¬je nego što sam otišao. Ispovraćala je svu svoju krv, a oni su joj davali transfuziju i vitamin K kako bi to usporili, ali na kraju će umrijeti.
Nisam još rekao Samu, ali mislio sam da zna.
Isabel je na stol ispred mene bacila ubrus, ispred Samova umrljanog ručnika. Trebao mi je trenutak da prepoznam ubrus i tablicu koju sam naškrabao na njemu u restoranu. Velikim slovima pisalo je METAMFETAMIN, što me podsjetilo na to koliko sam re¬kao Isabel. Bacila se u plastičnu stolicu nasuprot meni, sve na njoj vrištalo je ljuta sam, ljuta sam, ljuta sam. Nije bila našminkana, osim što joj je maškara bila jako razmazana oko očiju, i izgledala je kao da se ondje već dugo nalazila.
»Gdje je Sam? »
Pokazao sam prema prozoru kantine. Sam je bio mračna mr¬lja s još uvijek tamnim nebom u pozadini. Isprepleo je prste iza glave i zurio u prazno. Dok je vrijeme prolazilo, sve drugo u ovoj prostoriji se mijenjalo, svjetlost na čudovišno narančastim zidovi¬ma, kako je sunce polako izlazilo, stolice, kako je bolničko osoblje ulazilo i izlazilo sa svojim doručkom, domar sa svojom krpom i natpisom MOKAR POD. Sam je bio stup oko kojeg se sve vrtjelo.
Isabel je ispalila sljedeće pitanje: »Zašto si tu?«
Još uvijek nisam znao. Slegnuo sam ramenima: »Kako bih pomogao.«
»Onda pomozi«, rekla je i gurnula ubrus prema meni. Gla¬snije je rekla: »Same.«
Spustio je ruke, ali nije se okrenuo. Iskreno sam se iznenadio što se uopće pomaknuo.
ponovila je i onda se okrenuo prema nama. Pokaza- la je prema šanku za samoposluživanje i blagajni na drugom kraju prostorije. " Donesi nam kavu."
Nisam znao što je nevjerojatnije, to što mu je Isabel upravo rekla da donese kavu ili to što ju je poslušao, premda bez ikakvog izraza na licu. Vratio sam pogled na Isabel: »Bravo. A mislio sam da sam te vidio u tvojem najhladnijem izdanju.«
»Bila sam ljubazna«, prasnula je Isabel. »Kakve koristi ima od toga što zuri kroz prozor?«
»Ne znam, sjeća se svih divnih dana koje je proveo sa svojom djevojkom prije nego što ona umre.«
Isabel me pogledala u oči. »Misliš li da će ti to pomoći s Victorom? Zato što meni doista ne pomaže kada razmišljam o Jacku.« Stavila je prst na ubrus. »Pričaj mi. O ovome.«
»Ne razumijem kakve to ima veze s Grace.«
Sam je spustio dvije šalice, jednu pred mene, drugu pred Isabel. Ništa za sebe.
»To što nije u redu s Grace, to je ono što je ubilo vuka ko¬jeg ste vas dvije našle«, rekao je Sam. Glas mu je bio hrapav, kao da ga dugo nije upotrebljavao. »Taj je miris jednostavno previše prepoznatljiv. To je ista stvar.«
Stajao je pored stola, kao da bi sjedenje značilo da je na nešto pristao.
Pogledao sam Isabel. »Zbog čega misliš da ja mogu učiniti nešto što liječnici ne mogu?«
»Zato što si genij«, rekla je Isabel.
»Ovi ljudi su geniji«, odgovorio sam.
Sam je rekao: »Zato što znaš.«
Isabel je opet gurnula ubrus prema meni. Još jednom otac i ja smo sjedili za stolom u blagovaonici, a on mi je izlagao problem. Imao sam šesnaest godina i sjedio sam na njegovim predavanjima na fakultetu, a on je gledao što sam napisao pored rješenja i tražio znak da ću krenuti njegovim stopama. Nalazio sam se na jednoj od njegovih dodjela nagrada, gdje su me okruživale izglačane ko¬šulje i stare školske veze, a on im je govorio, glasom koji nije trpio pogovora, da ću postali velik.
Sjetio sam se jednostavne geste koju sam vidio ranije toga dana, kada je Sam stavio ruku na Graceinu ključnu kost.
Pomislio sam na Victora.
Uzeo sam ubrus.
»Trebat će mi još papira«, rekao sam.


PEDESET PRVO POGLAVLJE
Sam
Duže noći nije bilo. U kantini smo Cole i ja prošli kroz sve po¬jedinosti vezane za vukove dok Coleov mozak nije bio pun, pa je poslao Isabel i mene van, kako bi mogao sjediti za stolom s glavom u rukama i komadom papira pred sobom. Činilo mi se ne¬vjerojatnim da se sve što sam želio, sve što sam ikada želio ovisilo o Coleu St Claireu, koji je sjedio za plastičnim stolom s išaranim ubrusom, ali što sam drugo imao?
Pobjegao sam iz kantine i sjeo ispred njezine sobe, naslonjen na zid, s glavom u rukama. Protiv svoje volje pamtio sam sve u vezi s tim zidovima, tim mjestom, tom noći.
Nisam se nadao da će mi dopustiti da je vidim. Pa sam se molio da neće izaći i reći mi da je više nema. Molio sam se da se vrata ne otvore. Samo ostani živa.


PEDESET DRUGO POGLAVLJE
Sam
Došla je Isabel, uhvatila me i povukla kroz jutarnju gužvu u hodnicima do praznog stubišta gdje me čekao Cole. Bio je pun nemirne energije, ruke su mu bile dvije šake koje je nepresta¬no lagano udarao jednu o drugu, jednu iznad druge.
»Dobro, ništa ne mogu obećati«, rekao je Cole, »samo pret¬postavljam. Ali, imam — imam teoriju. Ali, čak i ako budem imao pravo, to neću moći dokazati. Samo ako budem pogriješio, zapra¬vo.« Kada ništa nisam rekao, nastavio je: »Što je velika zajednička stvar između tog vuka i Grace?« Čekao je. Pretpostavljao sam da trebam odgovoriti.
»Miris.«
Isabel je rekla: »To sam i ja mislila. Premda je prilično očito sada kada je to Cole istaknuo.«
»Promjena«, rekao je Cole. »Ni vuk ni Grace nisu se pro¬mijenili — koliko — deset godina ili više? To je čaroban broj za slučajeve kada vukovi koji su se prestali mijenjati ugibaju, zar ne? Znam da si rekao da toliko traje njihov prirodni životni vijek, ali ja mislim da to nije to. Mislim da je svaki vuk koji je uginuo nakon što se prestao mijenjati uginuo kao taj vuk — od nečega. Ne od starosti. Mislim da to ubija Grace.«
»Vučica koja nikad nije bila", rekao sam odjednom se sjetivši što mi je rekla prošle noći.
»Upravo tako«, rekao je Cole. »Mislim da ugibaju zato što se više ne mijenjaju. Promjenu ne smatram prokletstvom. Lošim smatram ono što našim tijelima govori da se promijene.«
Trepnuo sam.
»To nije ista stvar«, rekao je Cole. »Ako je promjena bo- lest, to je jedno. Ako se mijenjaš zbog bolesti, to je nešto posve drugo. Dakle, to je moja teorija i takvo sranje od znanosti da to ne moram ni spominjati. To je znanost bez mikroskopa, krvnih pretraga i stvarnosti. U svakom slučaju, Grace je ugrizena. Ugri¬zom je dobila vučji otrov, u nedostatku boljeg izraza. Sto god da je u vučjoj slini, doista je loše za nas. Recimo da je promjena dobra stvar, a da nešto u vučjoj slini potiče obrambeni odgovor u našem tijelu — promjenu, kako bismo se očistili od otrova. Svaki put kad se promijenimo, otrov se opire. Iz nekog razloga, promjene su usklađene s vremenom. Osim ako, naravno...«
»Ako se prestaneš mijenjati«, rekla je Isabel.
»Da.« Cole je letimično pogledao prema dnu stuba, prema katu na kojem se nalazila Grace. »Ako nekako uništiš sposobnost svojeg tijela da hladnoću i toplinu koristi kao povod, čini se da si se izliječio, ali nisi. Samo pogoršavaš.«
Bio sam umoran i nisam bio znanstvenik. Cole mi je mogao reći kako ćeš od tog otrova snijeti jaje i ja bih u tom trenutku smatrao da je to razumljivo. »Dobro. Dakle, zvuči dobro, premda nejasno. Što je zaključak? Što predlažeš?«
»Mislim da se mora promijeniti«, rekao je Cole.
Dugo mi je trebalo da shvatim što je govorio. »Postati vu¬čica?«
Cole je slegnuo ramenima. »Ako imam pravo.«
»Imaš li pravo?«
»Ne znam.«
Sklopio sam oči. Ne otvorivši ih, pitao sam: »Pretpostavljam da imaš teoriju kako ćeš izazvati promjenu.«
Oh, Bože, Grace. Nisam mogao vjerovati što sam govorio.
Cole je rekao: »Najjednostavnije je najlakše.«
U glavi sam odjednom vidio kako me s vučjeg lica gledaju Graceine smeđe oči. Obgrlio sam se rukama.
»Mora opet biti ugrizena.«
Razrogačio sam oči i zurio u Colea: »Ugrizena.«
Cole je napravio grimasu, »To je pretpostavka temeljena na iskustvu. U zapovjednom lancu promjene nešto se zbrkalo, pa ako se ponovno uvede izvorni povod, možda će sve krenuti od počet ka. Samo je ovaj put nemoj skuhati u autu.«
Sve u meni bunilo se protiv te zamisli. Protiv gubitka Grace, protiv gubitka onoga što je Grace činilo Grace. Protiv napada na nju dok je umirala. Protiv odluke poput te, donesene nasumce za to što nije bilo vremena. Rekao sam: »Ali, nakon ugriza trebaju proći tjedni ili mjeseci prije nego što se počneš mijenjati.«
»Mislim da je toliko potrebno da se prvi put razvije otrov«, rekao je Cole. »Ali, ona je već tu, to je očito. Ako imam pravo, smjesta će se promijeniti.«
Isprepleo sam prste iza glave i okrenuo se od Colea i Isabel. Zurio sam u blijedoplavi betonski zid. »Što ako si pogriješio?«
»U otvorenoj rani ima vučji otrov«, Cole je zastao i zatim dodao, »zbog čega će sada vjerojatno iskrvariti i umrijeti, zato što, čini se, otrov uništava sposobnost grušanja krvi.«
Pustili su me da nekoliko dugih trenutaka koračam, zatim je Isabel prekinula tišinu i dubokim glasom rekla: »Ako imaš pravo, i Sam će umrijeti.«
»Da«, rekao je Cole na tako jednoličan način da sam znao kako je o tome već razmišljao. »Ako imam pravo. Sam ima još deset do trinaest godina, a njegov lijek također neće biti lijek.«
Jesam li mogao vjerovati da se u bolničkoj kantini uz mlaku kavu i zgužvane ubruse kovala znanost?
Bilo je to sve što sam imao.
Naposljetku sam se okrenuo i pogledao Isabel. S razmazanom šmnkom i raščupanom kosom, ramena pognutih od nesigurnosti, izgledala je kao posve druga djevojka koja je pokušavala izgledati kao Isabel.
Pitao sam: »Kako ćemo ući u sobu?«


PEDESET TREĆE POGLAVLJE
Isabel
Na mene je palo da Graceine roditelje izvedem iz sobe. Mrzili su Sama, pa on nije dolazio u obzir, a Coleovi mišići bit će potrebni drugdje, pa ni on nije dolazio u obzir. Dok sam kuckala potpeticama hodnikom prema Graceinoj sobi, palo mi je na pamet kako smo svi računali na to da Coleovo rješenje neće upaliti. Zato što ćemo, ako upali, svi biti u velikoj nevolji.
Čekala sam da medicinska sestra izađe iz Graceine sobe, za¬tim sam odškrinula vrata. Imala sam sreću, samo je njezina maj¬ka sjedila pored kreveta i gledala kroz prozor umjesto u Grace. Pokušala sam ne gledati Grace, koja je ležala tiha i blijeda, glave ovješene na jednu stranu.
»Gdo Brisbane?« pitala sam, oponašajući glas školarke što sam bolje mogla.
Podignula je pogled i ja sam s određenim zadovoljstvom zbog Grace primijetila da su joj oči crvene. »Isabel?«
»Došla sam čim sam čula. Mogu li — mogu li razgovarati s vama o nečemu?« rekla sam.
Trenutak je samo zurila u mene, zatim kao da je shvatila što sam je pitala: »Naravno.«
Oklijevala sam pored vrata. Prodaj to, Isabel. " Ne blizu Grace. znate, mogla bi..."
pokazala sam prema uhu.
»Ah«, rekla je njezina majka. »Dobro.« Vjerojatno ju je za¬nimalo što ću joj reći. Iskreno, i mene je. Dlanovi su mi bili vlažni od nervoze.
Potapšala je Graceinu nogu i ustala. Kad je izašla u hodnik, potajno sam pokazala prema Samu koji je stajao s druge strane vra¬ta, metar dalje, kako smo mu rekli. Izgledao je kao da će povratiti, a ja sam se otprilike tako osjećala. »Ne ni blizu njega«, šapnula sam. Odjednom sam se sjetila kako sam rekla Samu da nije stvoren za obmanu. Dok mi se želudac okretao i dok sam razmišljala o tome što ću priznati Graceinoj majci, pomislila sam da je karma strašna stvar.
Cole
Isabel je izvela gđu Brisbane van — zar je samo ona bila unutra? Pretpostavio sam da je postojao samo jedan način da doznamo. Bio je red na mene. Dok je Sam stražario kako ne bi ušla medi¬cinska sestra, ja sam kliznuo u sobu. Zaudarala je na krv, trulež i strah, a moji vučji instinkti gmizali su, rasli i šaptali mi da izađem.
Nisam se obazirao na njih, krenuo sam ravno k Grace. Izgle¬dala je kao da je načinjena od odvojenih dijelova koji su doneseni na krevet i sastavljeni pod čudnim kutovima. Znao sam da nisam imao mnogo vremena.
Kada sam kleknuo pored njezine glave iznenadio sam se shva¬tivši da su joj oči otvorene, premda zasjenjene teškim vjeđama.
»Cole«, rekla je. Bio je to rastegnut i dubok glas male us¬pavane djevojčice, nekoga tko nije mogao još dugo ostati budan. »Gdje je Sam?«
»Tu je«, lagao sam. »Nemoj pokušavati gledati.«
»Umirem, zar ne?« šapnula je Grace.
»Nemoj se bojati«, rekao sam, ali ne zbog njezinih riječi. Otvarao sam ladice na kolicima pored kreveta dok nisam našao to što sam tražio, izbor sjajnih oštrih stvari. Izabrao sam jednu koja je izgledala logično i uzeo Graceinu ruku.
»Što radiš?« Ali, bila je odviše iscrpljena da bi marila.
»Pretvaram te u vuka«, rekao sam. Nije ni trepnula, čak nije izgledala radoznalo. Udahnuo sam, zategnuo njezinu kožu i nači¬nio malen rez na njezinoj ruci. Opet se nije ni pomaknula. Rana je krvarila kao luda. Šapnuo sam: »Oprosti, bit će odvratno. Ali, nažalost, samo ja to mogu učiniti.«
Graceine oči samo su se malo raširile dok sam skupljao ve¬liku količinu sline. Nisam imao pojma koliko će joj trebati da se ponovno zarazi. Hoću reći. Beck je od toga napravio istančanu znanost, na sve je mislio. Imao je malenu špricu koju je držao u hladnjaku.
»Vjeruj mi, ovako će biti manji ožiljak », rekao je.
Moja usta sušila su se dok sam zamišljao kako Isabel gubi nadzor nad Graceinom majkom. Krv je liptala iz malene porezo- tine kao da je prerezana žila.
Graceine oči počele su se sklapati, premda sam vidio kako se bori da ostanu otvorene. Krv se skupljala na podu ispod njezine ruke. Ako sam pogriješio, ubio sam je.
Sam
Cole je došao do vrata, dodirnuo mi lakat i uvukao me unutra. Zatvorio je vrata i gurnuo na njih kirurška kolica, kao da bi ona mogla nešto zaustaviti.
»Sada je vrijeme za istinu«, rekao je, a glas mu je bio neu¬jednačen. »Ako ne upali, umrijet će, ali imat ćeš ovaj trenutak s njom. Ako upali, morat ćemo... morat ćemo je brzo izvući odavde. Sada. Želim da se pripremiš, zato što...«
Obišao sam ga i pred očima mi je zatreperilo. Već sam vidio toliko krvi. Kad su vukovi ubijali, bilo je toliko krvi da se snijeg zaprljao grimizom metrima unaokolo. Već sam vidio toliko Grace- ine krvi, prije mnogo godina kada sam bio samo vuk, a ona samo
djevojčica koja je umirala. Ali, doista nisam bio spreman vidjeti je Opet.
Grace, rekao sam, ali to nije bio ni šapat. Bio je to samo oblik koji su načinila moja usta. Stajao sam pored nje, ali nalazio sam se tisuću kilometara daleko.
Sada je drhtala i kašljala, rukama je stezala ogradu bolničkog kreveta.
Na drugoj strani sobe Cole je zurio u vrata. Kvaka je poigra¬vala.
»Prozor«, rekao mi je.
Zurio sam u njega.
»Ne umire«, rekao je Cole, njegove oči bile su razrogačene. »Mijenja se.«
Ponovno sam pogledao djevojku na krevetu, a ona mi je uz¬vratila pogled.
»Same«, rekla je. Trzala se, ramena su joj se grbila. Nisam je mogao gledati. Grace je prolazila kroz agoniju promjene. Grace je postajala vučica. Grace će, poput Becka, Ulrika i svakog drugog vuka prije nje, nestati u šumi.
Gubio sam je.
Cole je potrčao prema prozorima i naglo povukao kvaku. »Oprostite, mreže«, rekao je i razvalio ih nogom. Samo sam sta¬jao ondje. »Same. Želiš li da je nađu ovakvu?« Pohitao je ovamo i zajedno smo podignuli Grace s kreveta.
Čuo sam kako se vrata ruše, s druge strane netko je vikao.
Bolnički prozor nalazio se na više od metra visine. Bilo je jarko sunčano i vedro jutro, savršeno obično, osim što to nije bilo. Cole je prvi skočio, psovao je dok se prizemljivao u nisko grmlje, a ja sam održavao Graceinu ravnotežu na prozorskoj dasci. Dok sam je držao u naručju svakim je trenutkom bila sve manje Grace i kada ju je Cole spustio na tlo s druge strane prozora, povratila je na travu.
»Grace«, rekao sam dok mi se pred očima vrtjelo zato što su mi zapešća bila umrljana njezinom krvi. »Možeš li me čuti?«
Klimnula je, zatim se srušila na koljena. Kleknuo sam pored
nje, njezine oči bile su goleme i ustrašene, a moje se srce slamalo. »Naći ću te«, rekao sam. »Obećavam ti da ću te naći. Nemoj me zaboraviti. Nemoj — nemoj izgubiti sebe.«
Grace je posegnula za mojom rukom i promašila, umjesto toga pridržala se za do kako ne bi pala.
Zatim je kriknula i djevojka koju sam znao nestala je, ostala je samo vučica smeđih očiju.
Nisam mogao stajati. Kleknuo sam, ucviljen, a tamnosivi vuk počeo se polako povlačiti od mene i Colea. Od naše ljudskosti. Mislio sam da neću moći disati.
Grace.
»Same«, rekao je Cole, »mogu i tebe poslati za njom. Mo¬gu i tebe ponovno pokrenuti.«
Na kratak trenutak vidio sam. Vidio sam sebe kako se opet tresem i postajem vuk, vidio sam moja proljeća i kako se skrivam od propuha, čuo sam zvuk koji sam proizvodio kad sam gubio sebe. Sjetio sam se trenutka kad sam shvatio da mi je to posljednja godina i da ću do kraja života biti zarobljen u tuđem tijelu.
Sjetio sam se kako sam stajao posred ulice ispred nakrivljene police, ispunjen sigurnom budućnosti. Čuo sam kako iza kuće za¬vijaju vukovi i sjetio se koliko sam bio sretan što sam čovjek.
Nisam mogao. Grace je morala razumjeti. Nisam mogao.
»Cole«, rekao sam, »odlazi odavde. Nemoj im davati priliku da ti i dalje gledaju lice. Molim te...«
Cole je završio moju rečenicu: »Odvest ću je u šumu, Sa¬me.«
Polako sam se osovio na noge, kroz staklena vrata koja su tiho škripala vratio sam se na hitni odjel i prekriven krvlju svoje djevoj¬ke, prvi put u životu savršeno slagao: »Pokušao sam je spriječiti.«

PEDESET ČETVRTO POGLAVLJE
Sam
Dakle, svelo se na ovo; izgubio bih je u svakom slučaju.
Da je Cole nije ponovno zarazio, izgubio bih je na bol¬ničkom krevetu. Ali, sada je Coleov vučji otrov kolao njezinim žilama, i ja sam je izgubio u šumi, kao što sam izgubio sve što sam volio.
Dakle, tu sam, mladić kojeg promatraju sumnjičave oči nje¬zinih roditelja, zato što ne mogu dokazati da sam je oteo, ali svejedno u to vjeruju. Mladić sam na oprezu, zato što je u tome malom gradu ogorčenost Toma Culpepera narasla toliko da je se može opipati, a ja neću pokopati Graceino tijelo. Mladić sam koji čeka vrućinu i rodnost ljeta, koji čeka da vidi tko će izaći iz te šume radi njega. Mladić sam koji čeka svoju lijepu ljetnu djevojku.
Negdje u svojoj dalekoj zemlji sudbina se smije zato što sam ja sada čovjek, koji će iznova i iznova gubiti Grace, immer wieder, uvijek isto, svake zime, svake godine gubit ću sve više od nje, osim ako ne nađem lijek. Pravi lijek, ovaj put, ne neki trgovački trik.
Naravno, nije to lijek samo za nju. Za petnaest godina bit će to lijek za mene, za Colea, za Oliviju. A Beck — spava li još uvijek njegov um u vučjem krznu?
Još uvijek bdijem nad njom, kao što sam uvijek činio, a ona me gleda smeđim očima na vučjem licu.
Ovo je priča o mladiću koji je bio vuk i o djevojci koja je to postala.
Neću dopustiti da to bude moje zbogom. Tisuću sjećanja o meni i Grace složio sam u papirne ždralove i zaželio želju.
Naći ću lijek. Zatim ću naći Grace.



KRAJ