1
Memoari jedne gejse-Artur Golden Uto Feb 14, 2012 11:31 pm
Scarlet
Elite member
Prvo poglavlje!
Pretpostavimo da ti i ja sjedimo u nekoj tihoj sobi koja gleda na vrt, čavrljajući i pijuckajući iz šalica zeleni čaj, razgovarajući o nečem što se zbilo prije mnogo godina i ja ti kažem: “To poslijepodne kad sam srela tog i tog... bilo je najbolje poslijepodne u mom životu, ali istodobno i najgore.” Pretpostavljam da bi ti odložio šalicu i rekao: “No, dakle, koje od toga? Najbolje ili najgore? Jer nikako nije moglo biti oboje!” U normalnim okolnostima ja bih se na to sama sebi nasmijala i složila se s tobom. Ali prava je istina kako je to popodne kad sam srela gospodina Tana-ku Ichiru doista bilo najbolje i najgore u mom životu. On mi se činio tako očaravajućim, čak je i zadah ribe na njegovim rukama bio neka vrsta parfema. Da ga nisam u-poznala, sigurna sam da nikad ne bih postala gejšom.
Ja nisam bila rođena ni odgajana za gejšu u Kyotu. Rodila sam se kao kći siromašnog ribara iz malog gradića Yoroida na obali Japanskog mora. U čitavom svom životu samo sam nekolicini ljudi ispričala nešto malo o Yoroidu, o kući u kojoj sam rasla, o svojoj majci i ocu ili o svojoj starijoj sestri - a sigurno nikad nikome nisam pričala o tome kako sam postala gejša ili kako je to biti gejša. Većina bi ljudi radije i dalje vjerovala kako su moja majka i baka bile gejše i kako sam ja započela s obukom iz plesa čim sam prestala sisati i tako dalje. U stvari, jednog dana prije mnogo godina, ulijevala sam šake u šalicu nekog čovjeka koji je slučajno spomenuo kako je proteklog tjedna bio u Yoroidu. Dakle, osjećala sam se onako kako se mora osjećati ptica kad preleti ocean i naiđe na nekog tko poznaje njezino gnijezdo. Bila sam duboko potresena i nisam se mogla suzdržati da ne kažem: “Yoroido! Zaboga, to je mjesto u kojem sam odrasla!”
Taj jadan čovjek! Na licu mu se odigrao čitav niz promjena. Pokušao se nasmiješiti, ali to nije baš dobro ispalo, jer nije mogao izbrisati s lica izraz šoka. “Yoroido?” rekao je. “Sigurno to ne misliš ozbiljno.”
Ja sam odavno uvježbala osmijeh koji zovem svojim “No osmijehom”, zato što sliči na No masku sleđena izraza. Prednost
je tog osmijeha što ga muškarci mogu tumačiti kako god hoće, pa možeš lako zamisliti koliko sam se često oslanjala na taj osmijeh. I tada sam odlučila kako je bolje da se poslužim tim osmijehom i, dakako, uspjelo je. Čovjek je duboko odahnuo, ispio nadušak šake koji sam mu natočila, a onda prasnuo u grohotan smijeh koji je, sigurna sam, bio više izraz olakšanja nego bilo čega drugoga. “Kakva pomisao!” rekao je i ponovo se grohotom nasmijao. “Ti da si odrasla u onakvoj rupi kao što je Yo-roido. To bi bilo kao da čaj pripravljaš u kanti!” I nakon što se ponovo nasmijao, rekao je: “Eto, zašto si ti, Savuri--san, tako zabavna. Katkad me zamalo natjeraš da povjerujem u te tvoje male šale.”
Ne sviđa mi se baš misliti o sebi kao o šalici čaja pripravljenog u kanti, ali pretpostavljam da je to u neku ruku istina. Napokon, uistinu sam odrasla u Yoroidu, a nitko ne može reći da je to nekakvo čarobno mjesto. Gotovo nitko ne odlazi tamo. A što se pak tiče ljudi koji ondje žive, oni nikad nemaju prilike otići iz njega. Vjerojatno se pitaš kako se onda dogodilo da ja ipak odem iz Yoroida. Tu počinje moja priča.
U našem malom ribarskom mjestu Yoroidu živjela sam u “pijanoj kući”. Tako sam je ja nazvala. Stajala je blizu strme obale gdje je uvijek puhao vjetar s oceana. Meni se, kao djetetu, to činilo kao da se ocean strašno prehladio, jer je stalno hripao i povremeno bi počeo silovito kihati; to jest, naglo bi se podigao vjetar i zrak bi bio pun vodenih kapljica. Zaključila sam kako se naša kućica sigurno uvrijedila zbog toga što joj ocean povremeno kiše u lice, pa se počela naginjati unatrag, jer se željela odmaknuti. Vjerojatno bi se bila srušila da moj otac nije otpilio daske s nekog razbijenog ribarskog broda i njima podupro krovne grede, zbog čega je kuća izgledala kao kakav pijani starac koji se oslanja na štaku.
U toj pijanoj kući ja sam živjela pomalo iskošenim životom. Zato što sam od najranijih godina bila jako slična majci, a gotovo uopće nisam sličila ocu ili starijoj sestri. Moja je majka govorila kako je to zato jer smo ona i ja stvorene sasvim iste. I doista smo obje imale čudne oči kakve se gotovo nikad ne vide u Japanu. Umjesto da budu tamnosmeđe kao u svih drugih, oči moje majke bile su prozirno sive, a moje su bile iste takve. Kad sam bila jako mala, rekla sam majci kako mislim da je netko
probušio rupu u mojim očima, pa je iz njih istekla sva tinta, što je njoj bilo jako smiješno. Gatari su rekli kako su njezine oči tako blijede zato što je u njezinoj ličnosti previše vode, toliko da su ostala četiri elementa jedva prisutna. I to je razlog, objasnili su, zašto su joj crte lica tako neskladne. Ljudi u selu često su govorili kako je ona trebala biti izrazito dražesna, jer su joj oba roditelja bila privlačna izgleda. No, breskva ima divan okus, a isto tako i gljiva, ali to dvoje ne ide. zajedno; to je bila strašna podvala koju je priroda izvela u njezinom slučaju. Imala je majčina napućena usta, ali očevu uglastu bradu, što je stvaralo dojam profinjene slike u preteškom okviru. A njezine su divne sive oči bile okružene gustim trepavicama koje su možda izgledale krasno na njezinom ocu, ali su njoj samo davale zaprepašteni izraz.
Moja je majka uvijek govorila kako se udala za mog oca zato što je ona u svojoj ličnosti imala previše vode, a on u svojoj previše drva. Ljudi koji su poznavali moga oca odmah bi shvatili o čemu ona govori. Voda brzo teče s jednog mjesta na drugo i uvijek pronalazi neku pukotinu kroz koju će se izliti. Drvo se, s druge strane, čvrsto drži zemlje. U slučaju mog oca, to je bilo dobro, jer je on bio ribar, a čovjek s drvom u svojoj ličnosti osjeća se lagodno na moru. U stvari, moj se otac ugodnije osjećao na moru nego bilo gdje drugdje i nikad se nije previše udaljavao od njega. Mirisao je na more čak i nakon što bi se okupao. Kad nije lovio ribu, sjedio bi na podu u našoj mračnoj prednjoj sobi i krpao mrežu. I da je mreža kojim slučajem bila nekakav usnuli stvor, on ga ne bi probudio tempom kojim je radio. On je, naime, sve radio tako sporo. Čak i kad bi dozvao izraz usredotočenosti, mogao si, za to vrijeme koliko bi mu trebalo da preuredi crte lica, otrčati vani i ispustiti vodu od kupanja. Lice mu je bilo jako naborano i on je u svaku boru tutnuo po neku brigu, tako da to, zapravo, nije više bilo njegovo lice, nego više nešto kao stablo s gnijezdima ptica na svakoj grani. Morao se stalno boriti da s time nekako iziđe na kraj i uvijek je izgledao iscrpljen od napora.
Kad mi je bilo šest ili sedam godina, saznala sam nešto o svom ocu što dotad nisam znala.. Jednog sam ga dana upitala: “Tatice, zašto si ti tako star?” On je na to uzdigao obrve, tako da su izgledale kao mali, obješeni kišobrani nad njegovim očima.
Potom je ispustio dugački uzdah, zatresao glavom i rekao: “Ne znam.” Kad sam se okrenula majci, ona mi je uputila pogled koji je značio da će mi ona odgovoriti na to pitanje drugom prigodom. Sljedećeg dana povela me bez riječi nizbrdo prema selu i skrenula na puteljak koji je vodio do groblja u šumi. Odvela me je do tri groba u kutu, s tri grobne oznake koje su bile mnogo više od mene. Na njima su, od vrha do dna, bili ispisani strogi, crni znakovi, ali ja tada još nisam dovoljno dugo odlazila u školu u našem malom mjestu da bih znala gdje jedan znak završava, a drugi počinje. Moja je majka pokazala na njih i rekla: “Natsu, žena Sakamota Minorua.” Sakamoto Minoru bilo je ime mog oca. “Umrla u starosti od dvadeset četiri godine, devetnaeste godine Meijija.” Zatim je pokazala na sljedeću oznaku: “Jinichiro, sin Sakamota Minorua, umro u starosti od šest godina, devetnaeste godine Meijija”, i na sljedeću, koja je nosila identičan natpis, osim imena: Masao i starosti: tri godine. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako je moj otac bio ranije oženjen, prije mnogo godina i kako mu je čitava obitelj pomrla. Nedugo potom vratila sam se ponovo do tih grobova i dok sam ondje stajala, otkrila sam kako je tuga nešto vrlo teško. Moje je tijelo bilo dva puta teže nego samo trenutak ranije, kao da su me ti grobovi vukli dolje k sebi.
Uz toliku vodu i toliko drvo, njih je dvoje trebalo tvoriti dobru ravnotežu i dobiti djecu s ispravnom raspodjelom elemenata. Sigurna sam da su se iznenadili kad su na kraju dobili po jedno od oba vlastita elementa. Jer nisam samo ja toliko sličila majci da sam čak naslijedila njezine neobične oči; moja sestra Satsu bila je toliko slična ocu, koliko je to uopće bilo moguće. Satsu je bila šest godina starija od mene i dakako, budući da je bila starija, mogla je raditi poslove koje ja još nisam mogla. Ali Satsu je imala neobično svojstvo: sve je radila na takav način da je to izgledalo kao čista slučajnost. Na primjer, ako ste je zamolili da ulije juhu iz lonca na peći u zdjelu, ona bi to obavila, ali na takav način da bi se činilo kao da je pukom srećom pljusnula juhu u zdjelu. Jednom se čak porezala ribom i pritom ne mislim da je to učinila nožem kojim je čistila ribu. Nosila je iz sela ribu umotanu u papir i dok se uspinjala uzbrdo, riba je skliznula iz omota i pala joj niz nogu na takav način da joj je zarežala nogu jednom perajom.
Naši su roditelji mogli imati još djece osim Satsu i mene, pogotovo zato što se otac nadao sinu koji bi s njim išao u ribolov. Ali kad je meni bilo sedam godina, moja se majka strašno razboljela od nečeg što je vjerojatno bio rak kostiju, premda u to vrijeme ja nisam imala pojma što joj je. Mogla je izbjeći bolove jedino kad bi spavala i počela je to činiti onako kako to rade mačke, to jest, manje više stalno. Kako su prolazili mjeseci, ona je najveći dio vremena spavala i brzo bi počela ječati svaki put kad bi se probudila. Ja sam znala da se nešto u njoj brzo mijenja, ali zbog toliko mnogo vode u njezinoj ličnosti, to me nije zabrinjavalo. Katkad bi u samo nekoliko mjeseci jako smršavila, ali bi jednako brzo ponovo ojačala. No, kad je meni bilo devet godina, počele su joj se isticati kosti lica i nikad se više nije udebljala. Nisam shvatila da voda istječe iz nje, zbog bolesti. Jer vidiš, baš kao što je morska trava prirodno natopljena vodom, ali postaje krhka kad se osuši, tako je moja majka gubila sve više od svog elementa.
A onda sam jednog popodneva sjedila na neravnom podu naše mračne prednje sobe, pjevajući zrikavcu kojeg sam tog jutra našla, kad je pred vratima zazvao jedan glas. “Oi! Otvorite! Došao je dr. Miura!”
Dr. Miura je u naše ribarsko selo dolazio jedanput tjedno i otkako se majka razboljela, nikad ne bi propustio popeti se uz brdo i pogledati kako je ona. Otac je tog dana bio kod kuće jer se spremala strašna oluja. Sjedio je na svom uobičajenom mjestu na podu s obje velike šake zapetljane poput paukova u ribarsku mrežu. No zastao je na trenutak, pogledao me i podigao jedan prst. To je značilo kako želi da ja pođem otvoriti vrata.
Dr. Miura je bio vrlo važan čovjek, odnosno tako smo mi mislili u našem malom mjestu. Studirao je u Tokvju i navodno je znao više kineskih znakova od bilo koga drugoga. On je bio odveć ponosan da bi primijetio stvora poput mene. Kad sam mu otvorila vrata, sazuo je cipele i prošao ravno pokraj mene u kuću. “Dakle, Sakamoto-san”, rekao je mome ocu, “volio bih živjeti tako kao ti, po čitave dane biti na moru i loviti ribu. Kakva divota! A onda, kad je vrijeme loše, ti lijepo uzmeš dan odmora. Vidim da ti žena još spava”, nastavio je. “Baš šteta.
Mislio sam kako bih je mogao pregledati.” “Oh?” reče otac. “Znaš, neće me biti idućeg tjedna. Možda bije mogao probuditi?”
Ocu je trebalo dosta vremena da ispetlja ruke iz mreže, ali napokon je ustao. “Chiyo-chan”, rekao mi je, “donesi doktoru šalicu čaja.”
U to je vrijeme moje ime bilo Chiyo. Tek mnogo godina kasnije ljudi će me poznavati pod imenom Savuri, koje sam dobila kad sam postala gejša.
Otac je s doktorom otišao u drugu sobu gdje je ležala i spavala moja majka. Pokušala sam prisluškivati na vratima, ali čula sam samo majku kako ječi i ništa od onog što su njih dvojica govorili. Zaposlila sam se oko pripravljanja čaja i uskoro je doktor izišao iz majčine sobe, trljao je ruke i izgledao jako strogo. Otac je došao za njim i obojica su sjeli za stol u sredini sobe. “Došlo je vrijeme da ti nešto kažem, Sakamoto-san”, započeo je dr. Miura. “Trebao bi razgovarati s nekom od žena u selu. Možda s gospođom Sugi. Zamoli je neka sašije lijepu, novu haljinu za tvoju ženu.” “Ja nemam novaca, doktore”, rekao je otac. “Svi smo osiromašili u zadnje vrijeme. Shvaćam o čemu govoriš. Ali duguješ to svojoj ženi. Ne bi smjela u-mrijeti u toj poderanoj haljini koju ima na sebi.” “Znači, ona će uskoro umrijeti?” “Još nekoliko tjedana, možda. Ima strašne bolove. Smrt će za nju biti oslobođenje.”
Nakon toga nisam više mogla čuti njihove glasove jer mi je uši ispunio šum poput ptičjih krila koja lepeću u paničnom strahu. Možda je to bilo moje srce, ne znam. Ali ako si ikad vidio pticu koja je uletjela u veliku dvoranu hrama i pokušava naći izlaz, pa, vidiš, tako je reagirao moj mozak. Nikad mi nije palo na pamet da moja majka neće jednostavno nastaviti biti bolesna. Neću reći da se nikad nisam pitala što bi se moglo dogoditi ako ona umre; razmišljala sam o tome, na isti način na koji sam razmišljala što bi bilo da našu kuću proguta zemlja u nekom potresu. Činilo mi se jedva mogućim da bi nakon takvog događaja još mogao postojati život. “Mislio sam da ću ja prvi umrijeti”, govorio je moj otac. “Ti si star, Sakamoto--san. Ali dobrog zdravlja. Mogao bi poživjeti još četiri ili pet godina. Ostavit ću ti još nešto onih pilula za tvoju ženu. Možeš joj dati i dvije odjednom, ako bude potrebno.”
Razgovarali su još malo o pilulama, a onda je dr. Miura otišao. Otac je još dugo ostao šutke sjediti, leđima okrenut prema meni. Nije na sebi imao košulju, samo svoju mlohavu kožu i što sam ga više gledala, sve mi se više činio naprosto čudnom zbirkom oblika i tkiva. Kralježnica mu je bila staza od kvrga. Glava, s blijedim mrljama, mogla je biti kakva natučena voćka. Ruke su mu bile štapovi omotani starom kožom, obješeni o dvije izbočine. Ako majka umre, kako bih mogla nastaviti živjeti s njime u ovoj kući? Nisam željela otići od njega, ali kad majka ode, kuća će biti jednako prazna bio on tu ili ne bio.
Napokon otac prošapće moje ime. Otišla sam i kle-knula pokraj njega. “Nešto jako važno”, rekao je.
Lice mu je bilo toliko sumornije nego obično, s očima koje su kolutale gotovo kao da je izgubio kontrolu nad njima. Pomislila sam da se bori kako da mi kaže da će majka uskoro umrijeti, ali je samo rekao: “Pođi u selo. Donesi nekoliko mirisnih štapića za oltar.”
Naš sićušan budistički oltar stajao je na jednoj staroj drvenoj gajbi pokraj ulaza u kuhinju; to je bila jedina vrijedna stvar u našoj pijanoj kućici. Ispred grubo izrezbarenog lika Amide, Bude Zapadnog raja, stajale su male mrtvačke pločice s ispisanim budističkim imenima naših mrtvih predaka. “Ali oče... nisi htio ništa drugo?”
Nadala sam se da će mi odgovoriti, ali on mi je samo pokretom ruke dao znak da pođem.
Staza je od naše kuće prvo išla uz rub strme obale prije nego što bi skrenula prema selu. Nije bilo lako hodati po njoj u takve dane, ali sjećam se kako mi je bilo drago što mi žestoki vjetar skreće misli s onoga što me je mučilo. More je bjesnilo, valovi su bili poput kamenih oštrica, dovoljno oštrih da zarezu poput sječiva. Činilo mi se da se cijeli svijet osjeća upravo onako kako sam se ja osjećala. Zar život nije ništa drugo do oluja koja stalno odnosi ono što je još samo trenutak ranije bilo tu i ostavlja za sobom tek nešto ogoljelo i neprepoznatljivo? Nikad mi ranije nije pala na pamet takva misao. Bježeći od nje, trčala sam niz stazu sve dok ispod sebe nisam ugledala mjesto. Yoroido je maleni gradić, smješten uz obalu, u jednoj maloj uvali. More je obično bilo posuto ribarskim brodicama, ali danas sam ih vidjela samo nekoliko što su se vraćale kao i uvijek,
izgledajući mi poput vodenih kukaca koji, odižući duge noge, hodaju po površini. Oluja se sad ozbiljno približila; čula sam njezin urlik. Ribari u uvali počeli su mi se gubiti iz vida iza zastora od kiše, a zatim su potpuno nestali. Mogla sam vidjeti kišu kako se uspinje uz padinu prema meni. Prve su me kapi udarile poput prepeličjih jaja i nakon nekoliko sekundi bila sam mokra kao da sam pala u more.
Yoroido ima samo jednu cestu, koja vodi ravno do ulaznih vrata Japanske obalne kompanije za preradu ribe; uz cestu su bile nanizane kuće u kojima su prednje sobe služile kao prodavaonice. Potrčala sam preko ceste prema kući Okada, gdje se prodavala tekstilna roba, ali mi se tada nešto dogodilo; jedna od onih beznačajnih stvari s ogromnim posljedicama, kao kad se spotakneš i padneš pod vlak. Blatna je cesta bila skliska od kiše i ja sam se poskliznula. Pala sam naprijed, na jednu stranu lica. Pretpostavljam da sam od udarca bila ošamućena, jer se samo sjećam osjećaja utrnulosti i nečeg u ustima što sam željela ispljunuti. Čula sam glasove i osjetila kako su me okrenuli na leđa; zatim su me podigli i ponijeli. Znala sam da me nose u Japansku obalnu kompaniju za preradu ribe, jer sam osjetila kako me okružuje miris ribe. Čula sam plje-skavi zvuk kad su hrpu riba odgurnuli s jednog drvenog stola na pod i položili me na njegovu sluzavu ploču. Znala sam da sam mokra od kiše i krvava, da sam bosonoga i blatnjava i odjevena u seljačku nošnju. Ali nešto nisam znala: da je to trenutak koji će sve promijeniti. Jer u tom sam se stanju zatekla kako gledam gore u lice gospodina Tanake Ichira.
Već sam mnogo puta ranije vidjela gospodina Tanaku u mjestu. On je živio u jednom obližnjem, mnogo većem gradu, ali je svakog dana dolazio u Yoroido jer je njegova obitelj bila vlasnik Japanske obalne kompanije za preradu ribe. On nije nosio seljačku odjeću kao ribari, nego muški kimono, s kimono hlačama što su mu u mojim očima davale izgled samuraja s onih slika koje si možda vidio. Koža mu je bila glatka i napeta kao bubanj, jagodice su mu bile sjajni brežuljci, poput hruskave kože ribe pržene na žaru. Uvijek me je očaravao. Kad sam se na ulici s drugom djecom loptala vrećicom ispunjenom grahom i kad bi gospodin Tanaka slučajno izašao iz kompanije za preradu ribe, uvijek bih prekinula igru i gledala ga.
Ležala sam na tom sluzavom stolu dok mi je gospodin Tanaka opipavao usnicu, povlačeći je nadolje prstima i o-krećući mi glavu amo-tamo. Odjednom je ugledao moje sive oči, koje su očarano zurile u njega; nisam se mogla pretvarati da ga ne gledam. Nije se podrugljivo nasmiješio, kako bi mi pokazao da se drsko ponašam, i nije skrenuo pogled kao da mu je svejedno u što gledam i što mislim. Zurili smo jedno u drugo jedan dugi trenutak -toliko dug da su me od toga prošli srsi čak i ondje, u zagušljivom zraku kompanije za preradu ribe. “Ja tebe znam”, rekao je napokon. “Ti si kći starog Sakamota.”
Premda sam bila dijete, znala sam da gospodin Tanaka vidi svijet oko sebe onakvim kakav stvarno jest, na njegovu licu nikad nisam vidjela zbunjeni izraz moga oca. Meni se činilo da on vidi sok koji se cijedi iz debla borova i krug svjetlosti na nebu gdje su oblaci prigušili sunce. On je živio u vidljivom svijetu, čak i ako mu nije uvijek bilo drago biti u njemu. Znala sam da je zapažao stabla i blato i djecu na cesti, ali nisam imala nikakvog razloga misliti da je ikad zapazio mene.
Možda su me zbog toga u očima zapekle suze kad mi se obratio.
Gospodin Tanaka me uspravio u sjedeći položaj. Mislila sam da će mi reći neka odem, ali umjesto toga kazao mi je: “Nemoj gutati tu krv, djevojčice. Ukoliko ne želiš da ti se u želucu pretvori u kamen. Ja bih je na tvom mjestu ispljunuo na pod.” “Djevojačka krv, gospodine Tanaka?” rekao je jedan od ribara. “Ovdje, gdje donosimo ribu?”
Ribari su jako praznovjerni, znaš. Posebno ne vole da žene imaju ikakve veze s njihovim ribarenjem Jedan je čovjek iz našeg sela, gospodin Yamamura, jednog jutra našao svoju kćer kako se igra u njegovom brodu. Išibao ju je i zatim je oprao brod sakeom i lužinom, toliko jakom da su se na daskama vidjele pruge gdje je lužina izbijelila boju. Čak ni to nije bilo dovoljno, nego je doveo šintoi-stičkog svećenika da blagoslovi brodicu. Sve to samo zato što se njegova kći igrala tamo gdje on stavlja ulovljenu ribu. A sad gospodin Tanaka predlaže da ja ispljunem krv na pod prostorije u kojoj čiste ribu. “Ako se bojite da će njezina pljuvačka sprati nešto od ovih ribljih crijeva”, rekao je gospodin Tanaka, “odnesite si ih doma. Ja toga imam napretek.” “Ne radi se o ribljem drobu, gospodine.” “Ja bih
rekao da će njezina krv biti nešto najčistije što je palo na ovaj pod otkako smo ti i ja rođeni. Hajde”, rekao je, obraćajući se ovog puta meni. “Samo ti pljuni.”
Sjedila sam ondje na onom sluzavom stolu i nisam znala što ću. Mislila sam kako bi bilo strašno ne poslušati gospodina Tanaku, ali nisam sigurna da bih doista bila smogla hrabrosti i pljunula da se u tom trenutku jedan od ribara nije nagnuo ustranu i pritisnuvši prstom jednu nosnicu, ispuhao nos na pod. Nakon što sam to vidjela, nisam više mogla podnijeti da ma i trenutak duže bilo što zadržim u ustima i ispljunula sam krv, baš kao što mi je gospodin Tanaka rekao da učinim. Svi su se ribari s gađenjem udaljili osim pomoćnika gospodina Tanake, koji se zvao Sugi. Njemu je gospodin Tanaka rekao neka ode po doktora Miuru. “Ne znam gdje bih ga našao”, odgovorio je Sugi, a zapravo je htio reći, barem ja tako mislim, kako ga ne zanima da mi pomogne.
Rekla sam gospodinu Tanaki da je doktor bio kod nas prije nekoliko minuta. “Gdje je tvoja kuća?” pitao me je gospodin Tanaka. “To je ona mala pijana kuća gore na grebenu.” “Kako to misliš...”pijana kuća”?” “To je ona kuća što je nagnuta na jednu stranu kao da je previše popila.”
Činilo se da je gospodin Tanaka zbunjen mojim objašnjenjem. “Pa, Sugi, pođi prema Sakamotovoj pijanoj kući i potraži doktora Miuru. Lako ćeš ga naći. Samo idi za krikovima što ih njegovi pacijenti ispuštaju kad ih bode onim svojim prstima.”
Mislila sam da će se gospodin Tanaka vratiti svome poslu nakon što je Sugi otišao, ali on je još dugo stajao uz stol i gledao me. Osjetila sam kako mi lice gori. Napokon je rekao nešto što se meni učinilo jako domišljatim. “Imaš patlidžan na licu, Sakamotova kćerkice.”
Otišao je do jedne ladice i donio mi malo zrcalo da se pogledam. Usnica mi je bila otečena i modra, baš kao što je rekao. “Ali ono što bih stvarno želio znati”, nastavio je, “to je, odakle ti takve neobične oči i zašto nisi sličnija svome ocu?” “Oči su moje majke”, odgovorila sam mu. “Ali što se tiče mog oca, on je tako naboran da uopće ne znam kako zapravo izgleda.” “I ti ćeš jednog dana biti naborana.” “Ali neke su od njegovih bora tamo otkako postoji”, rekla sam. “Njegova je glava straga
jednako stara kao i sprijeda, a tamo je glatka kao jaje.” “Trebala bi s više poštovanja govoriti o svom ocu”, rekao mije gospodin Tanaka. “Ali pretpostavljam daje to istina.”
Zatim je rekao nešto, zbog čega mi je lice tako pocr-venjelo da sam sigurna kako su mi usnice naspram tog lica izgledale blijede. “Pa kako je onda jedan naborani, jajoglavi starac dobio tako lijepu kćer kao što si ti?”
Otada su mi tijekom godina mnogo puta govorili da sam lijepa, češće nego se mogu i sjetiti. Premda, dakako, gejšama uvijek kažu da su lijepe, čak i onima koje to nisu. Ali kad mi je to rekao gospodin Tanaka, prije nego što sam ikada i čula da postoje gejše, gotovo sam mogla povjerovati da je to istina.
Nakon što mi je dr. Miura očistio usnicu i nakon što sam kupila ocu mirisne štapiće po koje me je poslao, uputila sam se kući krajnje uzbuđena. Mislim da u meni ne bi vladalo veće komešanje ni da sam bila mravinjak. Bilo bi mi lakše da su me sve emocije vukle u istom smjeru, ali nije bilo tako jednostavno. Nosile su me poput komadića papira na vjetru. Negdje između raznih misli o majci -negdje iza bola u usnici - ugnijezdila se nekakva ugodna misao koju sam uvijek iznova pokušavala izoštriti. Ticala se gospodina Tanake. Zastala sam na grebenu i zagledala se prema moru, na kojem su valovi i nakon oluje još uvijek izgledali kao kamene oštrice, a nebo je poprimilo smeđu boju blata. Provjerila sam gleda li me netko i onda sam, stišćući mirisne štapiće na grudi, izgovarala ime gospodina Tanake u vjetar, ponovo i ponovo, sve dok mi se nije učinilo da čujem glazbu u svakom slogu. Znam da to zvuči budalasto - i doista je bilo budalasto. Ali ja sam bila samo jedna mala, zbunjena djevojčica.
Kad smo završili s večerom i kad je otac sišao u selo gledati druge ribare kako igraju japanski šah, Satsu i ja smo u tišini pospremile kuhinju. Pokušavala sam se sjetiti osjećaja koje je gospodin Tanaka izazvao u meni, ali u hladnoj tišini kuće taj se osjećaj izgubio. Umjesto toga, osjećala sam trajan, ledeni strah pri pomisli na majčinu bolest. Zatekla sam se kako se pitam koliko je vremena ostalo do trenutka kad će biti zakopana ondje na seoskom groblju, uz ostale članove obitelji moga oca. Što će nakon toga biti sa mnom? Kad majka umre, Satsu će preuzeti ulogu majke, pretpostavljala sam. Gledala sam sestru kako riba
željezni lonac u kojem se kuhala juha, ali iako je lonac bio pred njom, iako su joj oči bile uperene u njega, bilo mi je jasno da ga ne vidi. Nastavila ga je ribati dugo nakon što je već bio čist. Napokon sam joj rekla: “Satsu--san, nije mi dobro.” “Izađi pred kuću i zagrij vodu za kupanje”, rekla mi je Satsu i mokrom rukom odmaknula neposlušnu kosu s očiju. “Ne želim se kupati”, odgovorila sam. “Satsu, mamica će umrijeti.” “Ovaj je lonac napuknut. Gledaj!” “Nije”, rekla sam. “Taje crta oduvijek bila tu.” “A kako je onda voda istekla iz njega?” “Ti si je izlila. Gledala sam te.”
Na trenutak je Satsu obuzeo nekakav snažan osjećaj; znala sam to jer se osjećaj ukazao na njezinu licu kao izraz krajnje začuđenosti; slično se događalo s mnogim njezinim osjećajima. Ali ništa mi više nije rekla. Samo je uzela lonac sa štednjaka i pošla prema vratima da ga baci.
Pretpostavimo da ti i ja sjedimo u nekoj tihoj sobi koja gleda na vrt, čavrljajući i pijuckajući iz šalica zeleni čaj, razgovarajući o nečem što se zbilo prije mnogo godina i ja ti kažem: “To poslijepodne kad sam srela tog i tog... bilo je najbolje poslijepodne u mom životu, ali istodobno i najgore.” Pretpostavljam da bi ti odložio šalicu i rekao: “No, dakle, koje od toga? Najbolje ili najgore? Jer nikako nije moglo biti oboje!” U normalnim okolnostima ja bih se na to sama sebi nasmijala i složila se s tobom. Ali prava je istina kako je to popodne kad sam srela gospodina Tana-ku Ichiru doista bilo najbolje i najgore u mom životu. On mi se činio tako očaravajućim, čak je i zadah ribe na njegovim rukama bio neka vrsta parfema. Da ga nisam u-poznala, sigurna sam da nikad ne bih postala gejšom.
Ja nisam bila rođena ni odgajana za gejšu u Kyotu. Rodila sam se kao kći siromašnog ribara iz malog gradića Yoroida na obali Japanskog mora. U čitavom svom životu samo sam nekolicini ljudi ispričala nešto malo o Yoroidu, o kući u kojoj sam rasla, o svojoj majci i ocu ili o svojoj starijoj sestri - a sigurno nikad nikome nisam pričala o tome kako sam postala gejša ili kako je to biti gejša. Većina bi ljudi radije i dalje vjerovala kako su moja majka i baka bile gejše i kako sam ja započela s obukom iz plesa čim sam prestala sisati i tako dalje. U stvari, jednog dana prije mnogo godina, ulijevala sam šake u šalicu nekog čovjeka koji je slučajno spomenuo kako je proteklog tjedna bio u Yoroidu. Dakle, osjećala sam se onako kako se mora osjećati ptica kad preleti ocean i naiđe na nekog tko poznaje njezino gnijezdo. Bila sam duboko potresena i nisam se mogla suzdržati da ne kažem: “Yoroido! Zaboga, to je mjesto u kojem sam odrasla!”
Taj jadan čovjek! Na licu mu se odigrao čitav niz promjena. Pokušao se nasmiješiti, ali to nije baš dobro ispalo, jer nije mogao izbrisati s lica izraz šoka. “Yoroido?” rekao je. “Sigurno to ne misliš ozbiljno.”
Ja sam odavno uvježbala osmijeh koji zovem svojim “No osmijehom”, zato što sliči na No masku sleđena izraza. Prednost
je tog osmijeha što ga muškarci mogu tumačiti kako god hoće, pa možeš lako zamisliti koliko sam se često oslanjala na taj osmijeh. I tada sam odlučila kako je bolje da se poslužim tim osmijehom i, dakako, uspjelo je. Čovjek je duboko odahnuo, ispio nadušak šake koji sam mu natočila, a onda prasnuo u grohotan smijeh koji je, sigurna sam, bio više izraz olakšanja nego bilo čega drugoga. “Kakva pomisao!” rekao je i ponovo se grohotom nasmijao. “Ti da si odrasla u onakvoj rupi kao što je Yo-roido. To bi bilo kao da čaj pripravljaš u kanti!” I nakon što se ponovo nasmijao, rekao je: “Eto, zašto si ti, Savuri--san, tako zabavna. Katkad me zamalo natjeraš da povjerujem u te tvoje male šale.”
Ne sviđa mi se baš misliti o sebi kao o šalici čaja pripravljenog u kanti, ali pretpostavljam da je to u neku ruku istina. Napokon, uistinu sam odrasla u Yoroidu, a nitko ne može reći da je to nekakvo čarobno mjesto. Gotovo nitko ne odlazi tamo. A što se pak tiče ljudi koji ondje žive, oni nikad nemaju prilike otići iz njega. Vjerojatno se pitaš kako se onda dogodilo da ja ipak odem iz Yoroida. Tu počinje moja priča.
U našem malom ribarskom mjestu Yoroidu živjela sam u “pijanoj kući”. Tako sam je ja nazvala. Stajala je blizu strme obale gdje je uvijek puhao vjetar s oceana. Meni se, kao djetetu, to činilo kao da se ocean strašno prehladio, jer je stalno hripao i povremeno bi počeo silovito kihati; to jest, naglo bi se podigao vjetar i zrak bi bio pun vodenih kapljica. Zaključila sam kako se naša kućica sigurno uvrijedila zbog toga što joj ocean povremeno kiše u lice, pa se počela naginjati unatrag, jer se željela odmaknuti. Vjerojatno bi se bila srušila da moj otac nije otpilio daske s nekog razbijenog ribarskog broda i njima podupro krovne grede, zbog čega je kuća izgledala kao kakav pijani starac koji se oslanja na štaku.
U toj pijanoj kući ja sam živjela pomalo iskošenim životom. Zato što sam od najranijih godina bila jako slična majci, a gotovo uopće nisam sličila ocu ili starijoj sestri. Moja je majka govorila kako je to zato jer smo ona i ja stvorene sasvim iste. I doista smo obje imale čudne oči kakve se gotovo nikad ne vide u Japanu. Umjesto da budu tamnosmeđe kao u svih drugih, oči moje majke bile su prozirno sive, a moje su bile iste takve. Kad sam bila jako mala, rekla sam majci kako mislim da je netko
probušio rupu u mojim očima, pa je iz njih istekla sva tinta, što je njoj bilo jako smiješno. Gatari su rekli kako su njezine oči tako blijede zato što je u njezinoj ličnosti previše vode, toliko da su ostala četiri elementa jedva prisutna. I to je razlog, objasnili su, zašto su joj crte lica tako neskladne. Ljudi u selu često su govorili kako je ona trebala biti izrazito dražesna, jer su joj oba roditelja bila privlačna izgleda. No, breskva ima divan okus, a isto tako i gljiva, ali to dvoje ne ide. zajedno; to je bila strašna podvala koju je priroda izvela u njezinom slučaju. Imala je majčina napućena usta, ali očevu uglastu bradu, što je stvaralo dojam profinjene slike u preteškom okviru. A njezine su divne sive oči bile okružene gustim trepavicama koje su možda izgledale krasno na njezinom ocu, ali su njoj samo davale zaprepašteni izraz.
Moja je majka uvijek govorila kako se udala za mog oca zato što je ona u svojoj ličnosti imala previše vode, a on u svojoj previše drva. Ljudi koji su poznavali moga oca odmah bi shvatili o čemu ona govori. Voda brzo teče s jednog mjesta na drugo i uvijek pronalazi neku pukotinu kroz koju će se izliti. Drvo se, s druge strane, čvrsto drži zemlje. U slučaju mog oca, to je bilo dobro, jer je on bio ribar, a čovjek s drvom u svojoj ličnosti osjeća se lagodno na moru. U stvari, moj se otac ugodnije osjećao na moru nego bilo gdje drugdje i nikad se nije previše udaljavao od njega. Mirisao je na more čak i nakon što bi se okupao. Kad nije lovio ribu, sjedio bi na podu u našoj mračnoj prednjoj sobi i krpao mrežu. I da je mreža kojim slučajem bila nekakav usnuli stvor, on ga ne bi probudio tempom kojim je radio. On je, naime, sve radio tako sporo. Čak i kad bi dozvao izraz usredotočenosti, mogao si, za to vrijeme koliko bi mu trebalo da preuredi crte lica, otrčati vani i ispustiti vodu od kupanja. Lice mu je bilo jako naborano i on je u svaku boru tutnuo po neku brigu, tako da to, zapravo, nije više bilo njegovo lice, nego više nešto kao stablo s gnijezdima ptica na svakoj grani. Morao se stalno boriti da s time nekako iziđe na kraj i uvijek je izgledao iscrpljen od napora.
Kad mi je bilo šest ili sedam godina, saznala sam nešto o svom ocu što dotad nisam znala.. Jednog sam ga dana upitala: “Tatice, zašto si ti tako star?” On je na to uzdigao obrve, tako da su izgledale kao mali, obješeni kišobrani nad njegovim očima.
Potom je ispustio dugački uzdah, zatresao glavom i rekao: “Ne znam.” Kad sam se okrenula majci, ona mi je uputila pogled koji je značio da će mi ona odgovoriti na to pitanje drugom prigodom. Sljedećeg dana povela me bez riječi nizbrdo prema selu i skrenula na puteljak koji je vodio do groblja u šumi. Odvela me je do tri groba u kutu, s tri grobne oznake koje su bile mnogo više od mene. Na njima su, od vrha do dna, bili ispisani strogi, crni znakovi, ali ja tada još nisam dovoljno dugo odlazila u školu u našem malom mjestu da bih znala gdje jedan znak završava, a drugi počinje. Moja je majka pokazala na njih i rekla: “Natsu, žena Sakamota Minorua.” Sakamoto Minoru bilo je ime mog oca. “Umrla u starosti od dvadeset četiri godine, devetnaeste godine Meijija.” Zatim je pokazala na sljedeću oznaku: “Jinichiro, sin Sakamota Minorua, umro u starosti od šest godina, devetnaeste godine Meijija”, i na sljedeću, koja je nosila identičan natpis, osim imena: Masao i starosti: tri godine. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako je moj otac bio ranije oženjen, prije mnogo godina i kako mu je čitava obitelj pomrla. Nedugo potom vratila sam se ponovo do tih grobova i dok sam ondje stajala, otkrila sam kako je tuga nešto vrlo teško. Moje je tijelo bilo dva puta teže nego samo trenutak ranije, kao da su me ti grobovi vukli dolje k sebi.
Uz toliku vodu i toliko drvo, njih je dvoje trebalo tvoriti dobru ravnotežu i dobiti djecu s ispravnom raspodjelom elemenata. Sigurna sam da su se iznenadili kad su na kraju dobili po jedno od oba vlastita elementa. Jer nisam samo ja toliko sličila majci da sam čak naslijedila njezine neobične oči; moja sestra Satsu bila je toliko slična ocu, koliko je to uopće bilo moguće. Satsu je bila šest godina starija od mene i dakako, budući da je bila starija, mogla je raditi poslove koje ja još nisam mogla. Ali Satsu je imala neobično svojstvo: sve je radila na takav način da je to izgledalo kao čista slučajnost. Na primjer, ako ste je zamolili da ulije juhu iz lonca na peći u zdjelu, ona bi to obavila, ali na takav način da bi se činilo kao da je pukom srećom pljusnula juhu u zdjelu. Jednom se čak porezala ribom i pritom ne mislim da je to učinila nožem kojim je čistila ribu. Nosila je iz sela ribu umotanu u papir i dok se uspinjala uzbrdo, riba je skliznula iz omota i pala joj niz nogu na takav način da joj je zarežala nogu jednom perajom.
Naši su roditelji mogli imati još djece osim Satsu i mene, pogotovo zato što se otac nadao sinu koji bi s njim išao u ribolov. Ali kad je meni bilo sedam godina, moja se majka strašno razboljela od nečeg što je vjerojatno bio rak kostiju, premda u to vrijeme ja nisam imala pojma što joj je. Mogla je izbjeći bolove jedino kad bi spavala i počela je to činiti onako kako to rade mačke, to jest, manje više stalno. Kako su prolazili mjeseci, ona je najveći dio vremena spavala i brzo bi počela ječati svaki put kad bi se probudila. Ja sam znala da se nešto u njoj brzo mijenja, ali zbog toliko mnogo vode u njezinoj ličnosti, to me nije zabrinjavalo. Katkad bi u samo nekoliko mjeseci jako smršavila, ali bi jednako brzo ponovo ojačala. No, kad je meni bilo devet godina, počele su joj se isticati kosti lica i nikad se više nije udebljala. Nisam shvatila da voda istječe iz nje, zbog bolesti. Jer vidiš, baš kao što je morska trava prirodno natopljena vodom, ali postaje krhka kad se osuši, tako je moja majka gubila sve više od svog elementa.
A onda sam jednog popodneva sjedila na neravnom podu naše mračne prednje sobe, pjevajući zrikavcu kojeg sam tog jutra našla, kad je pred vratima zazvao jedan glas. “Oi! Otvorite! Došao je dr. Miura!”
Dr. Miura je u naše ribarsko selo dolazio jedanput tjedno i otkako se majka razboljela, nikad ne bi propustio popeti se uz brdo i pogledati kako je ona. Otac je tog dana bio kod kuće jer se spremala strašna oluja. Sjedio je na svom uobičajenom mjestu na podu s obje velike šake zapetljane poput paukova u ribarsku mrežu. No zastao je na trenutak, pogledao me i podigao jedan prst. To je značilo kako želi da ja pođem otvoriti vrata.
Dr. Miura je bio vrlo važan čovjek, odnosno tako smo mi mislili u našem malom mjestu. Studirao je u Tokvju i navodno je znao više kineskih znakova od bilo koga drugoga. On je bio odveć ponosan da bi primijetio stvora poput mene. Kad sam mu otvorila vrata, sazuo je cipele i prošao ravno pokraj mene u kuću. “Dakle, Sakamoto-san”, rekao je mome ocu, “volio bih živjeti tako kao ti, po čitave dane biti na moru i loviti ribu. Kakva divota! A onda, kad je vrijeme loše, ti lijepo uzmeš dan odmora. Vidim da ti žena još spava”, nastavio je. “Baš šteta.
Mislio sam kako bih je mogao pregledati.” “Oh?” reče otac. “Znaš, neće me biti idućeg tjedna. Možda bije mogao probuditi?”
Ocu je trebalo dosta vremena da ispetlja ruke iz mreže, ali napokon je ustao. “Chiyo-chan”, rekao mi je, “donesi doktoru šalicu čaja.”
U to je vrijeme moje ime bilo Chiyo. Tek mnogo godina kasnije ljudi će me poznavati pod imenom Savuri, koje sam dobila kad sam postala gejša.
Otac je s doktorom otišao u drugu sobu gdje je ležala i spavala moja majka. Pokušala sam prisluškivati na vratima, ali čula sam samo majku kako ječi i ništa od onog što su njih dvojica govorili. Zaposlila sam se oko pripravljanja čaja i uskoro je doktor izišao iz majčine sobe, trljao je ruke i izgledao jako strogo. Otac je došao za njim i obojica su sjeli za stol u sredini sobe. “Došlo je vrijeme da ti nešto kažem, Sakamoto-san”, započeo je dr. Miura. “Trebao bi razgovarati s nekom od žena u selu. Možda s gospođom Sugi. Zamoli je neka sašije lijepu, novu haljinu za tvoju ženu.” “Ja nemam novaca, doktore”, rekao je otac. “Svi smo osiromašili u zadnje vrijeme. Shvaćam o čemu govoriš. Ali duguješ to svojoj ženi. Ne bi smjela u-mrijeti u toj poderanoj haljini koju ima na sebi.” “Znači, ona će uskoro umrijeti?” “Još nekoliko tjedana, možda. Ima strašne bolove. Smrt će za nju biti oslobođenje.”
Nakon toga nisam više mogla čuti njihove glasove jer mi je uši ispunio šum poput ptičjih krila koja lepeću u paničnom strahu. Možda je to bilo moje srce, ne znam. Ali ako si ikad vidio pticu koja je uletjela u veliku dvoranu hrama i pokušava naći izlaz, pa, vidiš, tako je reagirao moj mozak. Nikad mi nije palo na pamet da moja majka neće jednostavno nastaviti biti bolesna. Neću reći da se nikad nisam pitala što bi se moglo dogoditi ako ona umre; razmišljala sam o tome, na isti način na koji sam razmišljala što bi bilo da našu kuću proguta zemlja u nekom potresu. Činilo mi se jedva mogućim da bi nakon takvog događaja još mogao postojati život. “Mislio sam da ću ja prvi umrijeti”, govorio je moj otac. “Ti si star, Sakamoto--san. Ali dobrog zdravlja. Mogao bi poživjeti još četiri ili pet godina. Ostavit ću ti još nešto onih pilula za tvoju ženu. Možeš joj dati i dvije odjednom, ako bude potrebno.”
Razgovarali su još malo o pilulama, a onda je dr. Miura otišao. Otac je još dugo ostao šutke sjediti, leđima okrenut prema meni. Nije na sebi imao košulju, samo svoju mlohavu kožu i što sam ga više gledala, sve mi se više činio naprosto čudnom zbirkom oblika i tkiva. Kralježnica mu je bila staza od kvrga. Glava, s blijedim mrljama, mogla je biti kakva natučena voćka. Ruke su mu bile štapovi omotani starom kožom, obješeni o dvije izbočine. Ako majka umre, kako bih mogla nastaviti živjeti s njime u ovoj kući? Nisam željela otići od njega, ali kad majka ode, kuća će biti jednako prazna bio on tu ili ne bio.
Napokon otac prošapće moje ime. Otišla sam i kle-knula pokraj njega. “Nešto jako važno”, rekao je.
Lice mu je bilo toliko sumornije nego obično, s očima koje su kolutale gotovo kao da je izgubio kontrolu nad njima. Pomislila sam da se bori kako da mi kaže da će majka uskoro umrijeti, ali je samo rekao: “Pođi u selo. Donesi nekoliko mirisnih štapića za oltar.”
Naš sićušan budistički oltar stajao je na jednoj staroj drvenoj gajbi pokraj ulaza u kuhinju; to je bila jedina vrijedna stvar u našoj pijanoj kućici. Ispred grubo izrezbarenog lika Amide, Bude Zapadnog raja, stajale su male mrtvačke pločice s ispisanim budističkim imenima naših mrtvih predaka. “Ali oče... nisi htio ništa drugo?”
Nadala sam se da će mi odgovoriti, ali on mi je samo pokretom ruke dao znak da pođem.
Staza je od naše kuće prvo išla uz rub strme obale prije nego što bi skrenula prema selu. Nije bilo lako hodati po njoj u takve dane, ali sjećam se kako mi je bilo drago što mi žestoki vjetar skreće misli s onoga što me je mučilo. More je bjesnilo, valovi su bili poput kamenih oštrica, dovoljno oštrih da zarezu poput sječiva. Činilo mi se da se cijeli svijet osjeća upravo onako kako sam se ja osjećala. Zar život nije ništa drugo do oluja koja stalno odnosi ono što je još samo trenutak ranije bilo tu i ostavlja za sobom tek nešto ogoljelo i neprepoznatljivo? Nikad mi ranije nije pala na pamet takva misao. Bježeći od nje, trčala sam niz stazu sve dok ispod sebe nisam ugledala mjesto. Yoroido je maleni gradić, smješten uz obalu, u jednoj maloj uvali. More je obično bilo posuto ribarskim brodicama, ali danas sam ih vidjela samo nekoliko što su se vraćale kao i uvijek,
izgledajući mi poput vodenih kukaca koji, odižući duge noge, hodaju po površini. Oluja se sad ozbiljno približila; čula sam njezin urlik. Ribari u uvali počeli su mi se gubiti iz vida iza zastora od kiše, a zatim su potpuno nestali. Mogla sam vidjeti kišu kako se uspinje uz padinu prema meni. Prve su me kapi udarile poput prepeličjih jaja i nakon nekoliko sekundi bila sam mokra kao da sam pala u more.
Yoroido ima samo jednu cestu, koja vodi ravno do ulaznih vrata Japanske obalne kompanije za preradu ribe; uz cestu su bile nanizane kuće u kojima su prednje sobe služile kao prodavaonice. Potrčala sam preko ceste prema kući Okada, gdje se prodavala tekstilna roba, ali mi se tada nešto dogodilo; jedna od onih beznačajnih stvari s ogromnim posljedicama, kao kad se spotakneš i padneš pod vlak. Blatna je cesta bila skliska od kiše i ja sam se poskliznula. Pala sam naprijed, na jednu stranu lica. Pretpostavljam da sam od udarca bila ošamućena, jer se samo sjećam osjećaja utrnulosti i nečeg u ustima što sam željela ispljunuti. Čula sam glasove i osjetila kako su me okrenuli na leđa; zatim su me podigli i ponijeli. Znala sam da me nose u Japansku obalnu kompaniju za preradu ribe, jer sam osjetila kako me okružuje miris ribe. Čula sam plje-skavi zvuk kad su hrpu riba odgurnuli s jednog drvenog stola na pod i položili me na njegovu sluzavu ploču. Znala sam da sam mokra od kiše i krvava, da sam bosonoga i blatnjava i odjevena u seljačku nošnju. Ali nešto nisam znala: da je to trenutak koji će sve promijeniti. Jer u tom sam se stanju zatekla kako gledam gore u lice gospodina Tanake Ichira.
Već sam mnogo puta ranije vidjela gospodina Tanaku u mjestu. On je živio u jednom obližnjem, mnogo većem gradu, ali je svakog dana dolazio u Yoroido jer je njegova obitelj bila vlasnik Japanske obalne kompanije za preradu ribe. On nije nosio seljačku odjeću kao ribari, nego muški kimono, s kimono hlačama što su mu u mojim očima davale izgled samuraja s onih slika koje si možda vidio. Koža mu je bila glatka i napeta kao bubanj, jagodice su mu bile sjajni brežuljci, poput hruskave kože ribe pržene na žaru. Uvijek me je očaravao. Kad sam se na ulici s drugom djecom loptala vrećicom ispunjenom grahom i kad bi gospodin Tanaka slučajno izašao iz kompanije za preradu ribe, uvijek bih prekinula igru i gledala ga.
Ležala sam na tom sluzavom stolu dok mi je gospodin Tanaka opipavao usnicu, povlačeći je nadolje prstima i o-krećući mi glavu amo-tamo. Odjednom je ugledao moje sive oči, koje su očarano zurile u njega; nisam se mogla pretvarati da ga ne gledam. Nije se podrugljivo nasmiješio, kako bi mi pokazao da se drsko ponašam, i nije skrenuo pogled kao da mu je svejedno u što gledam i što mislim. Zurili smo jedno u drugo jedan dugi trenutak -toliko dug da su me od toga prošli srsi čak i ondje, u zagušljivom zraku kompanije za preradu ribe. “Ja tebe znam”, rekao je napokon. “Ti si kći starog Sakamota.”
Premda sam bila dijete, znala sam da gospodin Tanaka vidi svijet oko sebe onakvim kakav stvarno jest, na njegovu licu nikad nisam vidjela zbunjeni izraz moga oca. Meni se činilo da on vidi sok koji se cijedi iz debla borova i krug svjetlosti na nebu gdje su oblaci prigušili sunce. On je živio u vidljivom svijetu, čak i ako mu nije uvijek bilo drago biti u njemu. Znala sam da je zapažao stabla i blato i djecu na cesti, ali nisam imala nikakvog razloga misliti da je ikad zapazio mene.
Možda su me zbog toga u očima zapekle suze kad mi se obratio.
Gospodin Tanaka me uspravio u sjedeći položaj. Mislila sam da će mi reći neka odem, ali umjesto toga kazao mi je: “Nemoj gutati tu krv, djevojčice. Ukoliko ne želiš da ti se u želucu pretvori u kamen. Ja bih je na tvom mjestu ispljunuo na pod.” “Djevojačka krv, gospodine Tanaka?” rekao je jedan od ribara. “Ovdje, gdje donosimo ribu?”
Ribari su jako praznovjerni, znaš. Posebno ne vole da žene imaju ikakve veze s njihovim ribarenjem Jedan je čovjek iz našeg sela, gospodin Yamamura, jednog jutra našao svoju kćer kako se igra u njegovom brodu. Išibao ju je i zatim je oprao brod sakeom i lužinom, toliko jakom da su se na daskama vidjele pruge gdje je lužina izbijelila boju. Čak ni to nije bilo dovoljno, nego je doveo šintoi-stičkog svećenika da blagoslovi brodicu. Sve to samo zato što se njegova kći igrala tamo gdje on stavlja ulovljenu ribu. A sad gospodin Tanaka predlaže da ja ispljunem krv na pod prostorije u kojoj čiste ribu. “Ako se bojite da će njezina pljuvačka sprati nešto od ovih ribljih crijeva”, rekao je gospodin Tanaka, “odnesite si ih doma. Ja toga imam napretek.” “Ne radi se o ribljem drobu, gospodine.” “Ja bih
rekao da će njezina krv biti nešto najčistije što je palo na ovaj pod otkako smo ti i ja rođeni. Hajde”, rekao je, obraćajući se ovog puta meni. “Samo ti pljuni.”
Sjedila sam ondje na onom sluzavom stolu i nisam znala što ću. Mislila sam kako bi bilo strašno ne poslušati gospodina Tanaku, ali nisam sigurna da bih doista bila smogla hrabrosti i pljunula da se u tom trenutku jedan od ribara nije nagnuo ustranu i pritisnuvši prstom jednu nosnicu, ispuhao nos na pod. Nakon što sam to vidjela, nisam više mogla podnijeti da ma i trenutak duže bilo što zadržim u ustima i ispljunula sam krv, baš kao što mi je gospodin Tanaka rekao da učinim. Svi su se ribari s gađenjem udaljili osim pomoćnika gospodina Tanake, koji se zvao Sugi. Njemu je gospodin Tanaka rekao neka ode po doktora Miuru. “Ne znam gdje bih ga našao”, odgovorio je Sugi, a zapravo je htio reći, barem ja tako mislim, kako ga ne zanima da mi pomogne.
Rekla sam gospodinu Tanaki da je doktor bio kod nas prije nekoliko minuta. “Gdje je tvoja kuća?” pitao me je gospodin Tanaka. “To je ona mala pijana kuća gore na grebenu.” “Kako to misliš...”pijana kuća”?” “To je ona kuća što je nagnuta na jednu stranu kao da je previše popila.”
Činilo se da je gospodin Tanaka zbunjen mojim objašnjenjem. “Pa, Sugi, pođi prema Sakamotovoj pijanoj kući i potraži doktora Miuru. Lako ćeš ga naći. Samo idi za krikovima što ih njegovi pacijenti ispuštaju kad ih bode onim svojim prstima.”
Mislila sam da će se gospodin Tanaka vratiti svome poslu nakon što je Sugi otišao, ali on je još dugo stajao uz stol i gledao me. Osjetila sam kako mi lice gori. Napokon je rekao nešto što se meni učinilo jako domišljatim. “Imaš patlidžan na licu, Sakamotova kćerkice.”
Otišao je do jedne ladice i donio mi malo zrcalo da se pogledam. Usnica mi je bila otečena i modra, baš kao što je rekao. “Ali ono što bih stvarno želio znati”, nastavio je, “to je, odakle ti takve neobične oči i zašto nisi sličnija svome ocu?” “Oči su moje majke”, odgovorila sam mu. “Ali što se tiče mog oca, on je tako naboran da uopće ne znam kako zapravo izgleda.” “I ti ćeš jednog dana biti naborana.” “Ali neke su od njegovih bora tamo otkako postoji”, rekla sam. “Njegova je glava straga
jednako stara kao i sprijeda, a tamo je glatka kao jaje.” “Trebala bi s više poštovanja govoriti o svom ocu”, rekao mije gospodin Tanaka. “Ali pretpostavljam daje to istina.”
Zatim je rekao nešto, zbog čega mi je lice tako pocr-venjelo da sam sigurna kako su mi usnice naspram tog lica izgledale blijede. “Pa kako je onda jedan naborani, jajoglavi starac dobio tako lijepu kćer kao što si ti?”
Otada su mi tijekom godina mnogo puta govorili da sam lijepa, češće nego se mogu i sjetiti. Premda, dakako, gejšama uvijek kažu da su lijepe, čak i onima koje to nisu. Ali kad mi je to rekao gospodin Tanaka, prije nego što sam ikada i čula da postoje gejše, gotovo sam mogla povjerovati da je to istina.
Nakon što mi je dr. Miura očistio usnicu i nakon što sam kupila ocu mirisne štapiće po koje me je poslao, uputila sam se kući krajnje uzbuđena. Mislim da u meni ne bi vladalo veće komešanje ni da sam bila mravinjak. Bilo bi mi lakše da su me sve emocije vukle u istom smjeru, ali nije bilo tako jednostavno. Nosile su me poput komadića papira na vjetru. Negdje između raznih misli o majci -negdje iza bola u usnici - ugnijezdila se nekakva ugodna misao koju sam uvijek iznova pokušavala izoštriti. Ticala se gospodina Tanake. Zastala sam na grebenu i zagledala se prema moru, na kojem su valovi i nakon oluje još uvijek izgledali kao kamene oštrice, a nebo je poprimilo smeđu boju blata. Provjerila sam gleda li me netko i onda sam, stišćući mirisne štapiće na grudi, izgovarala ime gospodina Tanake u vjetar, ponovo i ponovo, sve dok mi se nije učinilo da čujem glazbu u svakom slogu. Znam da to zvuči budalasto - i doista je bilo budalasto. Ali ja sam bila samo jedna mala, zbunjena djevojčica.
Kad smo završili s večerom i kad je otac sišao u selo gledati druge ribare kako igraju japanski šah, Satsu i ja smo u tišini pospremile kuhinju. Pokušavala sam se sjetiti osjećaja koje je gospodin Tanaka izazvao u meni, ali u hladnoj tišini kuće taj se osjećaj izgubio. Umjesto toga, osjećala sam trajan, ledeni strah pri pomisli na majčinu bolest. Zatekla sam se kako se pitam koliko je vremena ostalo do trenutka kad će biti zakopana ondje na seoskom groblju, uz ostale članove obitelji moga oca. Što će nakon toga biti sa mnom? Kad majka umre, Satsu će preuzeti ulogu majke, pretpostavljala sam. Gledala sam sestru kako riba
željezni lonac u kojem se kuhala juha, ali iako je lonac bio pred njom, iako su joj oči bile uperene u njega, bilo mi je jasno da ga ne vidi. Nastavila ga je ribati dugo nakon što je već bio čist. Napokon sam joj rekla: “Satsu--san, nije mi dobro.” “Izađi pred kuću i zagrij vodu za kupanje”, rekla mi je Satsu i mokrom rukom odmaknula neposlušnu kosu s očiju. “Ne želim se kupati”, odgovorila sam. “Satsu, mamica će umrijeti.” “Ovaj je lonac napuknut. Gledaj!” “Nije”, rekla sam. “Taje crta oduvijek bila tu.” “A kako je onda voda istekla iz njega?” “Ti si je izlila. Gledala sam te.”
Na trenutak je Satsu obuzeo nekakav snažan osjećaj; znala sam to jer se osjećaj ukazao na njezinu licu kao izraz krajnje začuđenosti; slično se događalo s mnogim njezinim osjećajima. Ali ništa mi više nije rekla. Samo je uzela lonac sa štednjaka i pošla prema vratima da ga baci.
