Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1 Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Pet Mar 02, 2012 6:57 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

2 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Pet Mar 02, 2012 6:58 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Livada Crnog Labuda utonula je u sumorno siječanjsko raspoloženje.
Jason Taylor, trinaestogodišnji mucavac i pupajući pjesnik, strepi od još jedne smrtno dosadne godine u najmrtvijem seocetu na svijetu, u engleskoj zabiti Worcestershire. Ali u njegov život tek što nisu provalili banda školskih nasilnika, obiteljska kataklizma, Falklandski rat, invazija Cigana i mušičavi stvorovi zvani – djevojke.

U svom novom romanu trostruki finalist nagrade Man Booker, David Mitchell, okreće se poluautobiografskoj priči o odrastanju u provinciji ispričanoj u prvom licu. Poslije virtuozne parade višestrukih pripovjedača i polifone strukture Atlasa oblaka, David Mitchell progovara intimnim tonom frustriranog, senzibilnog mladca Jasona Taylora koji pokušava naći svoj glas kao pjesnik i dobiti pravo glasa za obiteljskim stolom, izboriti svoje mjesto u škvadri i u srcu tamnooke Dawn Madden. A sve se to događa u davno prošlo vrijeme kad je sve bilo drukčije – telefoni su imali brojčanike, kompjuteri memoriju od 16 kilobajta, djevojke sakoe s podstavljenim ramenima, Duran Duran su vladali top listama, Britanija morima, a svjetska je recesija prijetila...



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

3 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Pet Mar 02, 2012 7:02 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Siječanjska sjećanja

Da nisi nogom kročio u moju radnu sobu. Tati je to sveto pravilo. No telefon je odzvonio dvadeset pet puta. Normalni ljudi odustanu poslije deset-jedanaest zvonova, ako im baš nije pitanje života i smrti. Zar ne? Tata ima telefonsku sekretaricu s velikim rolama vrpce kao James Garner u seriji Rockfordovi dosjei. Samo je u posljednje vrijeme ne uključuje. Telefon dozvoni do trideset. Julia ga na svom adaptiranom tavanu ne čuje jer Human league na sav glas tutnje "Don’t You Want Me?" Četrdeset zvonova. Mama ne čuje jer se perilica vrti na mahnitoj centrifugi plus jer usisava dnevnu sobu. Pedeset zvonova. To jednostavno nije normalno. Što ako je tatu na autocesti M5 samljeo teretnjak, a policija ima samo taj broj iz radne sobe jer su mu svi ostali dokumenti izgorjeli? Još ćemo propustiti posljednju priliku da se oprostimo od pougljenjeloga oca na samrti u bolničkoj postelji.
Tako da sam ušao, što me pak podsjetilo kako je Modrobradome nevjesta ušla u tajnu odaju makar je dobila zabranu. (Modrobradi je, istinabog, samo to i čekao.) Tatina radna soba miriše na lunte, na novčanice, ali i na kovanice. Rebrenice su spuštene pa ti se čim daje večer, a ne deset ujutro. Na zidu mu visi ozbiljan sat, baš iste marke kao ozbiljni satovi na školskim zidovima. Tu je i fotografija na kojoj se tata rukuje s Craigom Saitom kad su ga promaknuli u regionalnog direktora prodaje u Grenlandu (mislim na lanac samoposluživanja Grenland, ne na Grenland kao zemlju). Na čeličnom pisaćem stolu stoji tatino računalo marke IBM. IBM-ovci stoje puste tisuće funta. Telefon u radnoj sobi crvene je boje kao vruća linija za aktivaciju nuklearnog arsenala i nema okretni brojčanik kao na običnom telefonu, nego na njemu pritišćeš tipke.
Sve u svemu, duboko sam udahnuo, digao slušalicu i izrecitirao naš broj. Bar njega mogu izgovoriti bez zapinjanja. Najčešće.
No na drugom kraju žice nitko se nije javljao.
"Halo?" ja ću. "Halo?"
Netko je disao kao da se porezao na papir.
"Čujete li me? Ja vas ne čujem."
Prepoznao sam jedva čujnu glazbu iz Ulice Sezama.
"Ako me čujete", sjetio sam se da su tu foru imali u nekom dječjem filmu, "jedanput kucnite po slušalici."
Ništa od kucanja, samo se i dalje čula Ulica Sezama.
"Možda ste dobili pogrešan broj", zamišljeno ću ja.
Tu zaplače neka beba, a meni treskom poklope slušalicu.
Kad čovjek sluša, čuješ ga da sluša.
Taj sam zvuk čuo, što znači da je i dotični čuo mene.

"Kad je bal, nek je bal." To nas je prije mali milijun godina naučila učiteljica Throckmorton. Kad sam već više-manje opravdano ušao u zabranjenu odaju, kroz tatine superoštre rebrenice virnem preko Grude, mimo stabla-tvrđave i dalje preko polja do Malvernskoga gorja. Blijedo jutro, ledeno nebo, mrazne kape na brdima ali snijeg se nigdje ne prima, kao za peh. Tatin stolac koji se vrti pljunuti je laserski top u Millennium Falconu. Rešetam po nebu punom ruskih MiG-ova koji samo naviru preko Malverna. Uskoro deseci tisuća ljudi odavde do Cardiffa mogu samo meni zahvaliti što su ostali živi. Grudu su načičkali izmesareni avionski trupovi i garava krila Kad se sovjetski avijatičari skupa sa sjedalima katapultiraju iz zrakoplova, ja ih smiče m strelicama za uspavljivanje. Pokupit će ih naši marinci. Odbio bih sva moguća odličja. "Hvala, ali nema potrebe", rekao bih Margaret Thatcher i Ronaldu Reaganu kad nam osvanu na vratima i mama ih pozove u kuću. "Meni to Ide u rok službe. "
Tata je na pisaći stol pričvrstio neko fenomenalno šiljilo za olovke. Tako oštro šilji da možeš olovkom pancirku probiti. Olovke tipa H daju najoštrije šiljke, njih tata najviše voli. Meni su draže 2B.
Oglasi se zvono na vratima. Popravim rebrenice kao da ih nitko nije dirao, provjerim da slučajno nisam ostavio kakve druge tragove upada, šmugnem van i sjurim se u prizemlje da vidim tko je. Posljednjih šest stuba svladam jednim vratolomnim skokom.

Moron, poslovično nacereno-prištav. Istinabog, paperje mu je sve gušće. "Nećeš nikad pogoditi! "
"Što?"
"Znaš jezero u šumi? "
"Što s njim? "
"Ništa", Moron se ozre da nas netko slučajno ne čuje, "osim što je led ledeni! Već je pola škvadre iz sela dolje. Jel nije super fora?"
"Jasone!” Iz kuhinje se pojavi mama. “Puštaš hladnoću u kuću! Ili reci Deanu da uđe - zdravo, Deane - ili zatvori vrata."
"Hm... idem samo malo van, mama."
"Hm... kamo?"
"Samo na zdravi svježi zrak.
To mi je bila strateška pogreška. "Što izvodiš?"
Htjedoh reći "ništa", ali Vješač mi za inat nije dao.
"Zašto bih išta izvodio?" Izbjegavao sam njezin proscrijelni pogled dok sam oblačio mornarski đubretarac.
"Što ti fali novoj crnoj vjetrovci, molim te lijepo?"
I dalje nisam mogao izgovoriti "ništa". (Crno u biti znači da se furaš na štemera. Ne možeš očekivati da će odrasli to razumjeti.) "Đubretarac mi je malo topliji, samo zato. Vani je šljiva."
“Ručak je točno u jedan." Mama opet prione na mijenjanje vrećice u usisavaču. "Tata će doći jesti doma. Uzmi vunenu kapu da ti se ne smrzne glava."
Vunene su kape pederske, ali mogu je poslije strpati u džep.
"Pa, dovidenja, gospođo Taylor", Moron će.
"Doviđenja, Deane", mama će.
Mami Moron nikad nije bio drag.

Moron je moje visine i okej je, ali Isusa ti, kako bazdi na zapršku. Moron nosi trapezice iz dućana s rabljenom robom i stanuje u Travarovim ledinama, u ciglenoj kućici koja također bazdi na zapršku. Pravo mu je ime Dean Moran (što se rimuje sa "skoren"), ali naš ga je profesor Carver iz tjelesnoga prvi tjedan prozvao "Moron" i to mu je ostalo. Ja ga zovem Dean kad smo nas dvojica sami, ali imena nisu nevina stvar. Najveće face zovemo po imenu, tako da je Nick Yew redovito samo "Nick". Manje face tipa Gilbert Swinyard imaju pristojne nadimke kao "Yardy". Slijedi škvadra poput mene koja se međusobno oslovljava prezimenima. Još je niže na ljestvici škvadra s kojom se u nadimcima sprdaju, kao Moran Moron ili Nicholas Briar kojeg zovu Nikakav Frajer. Sve ti je stroga hijerarhija kad si dečko, kao u vojsci. Ako Gilberta Swinyarda jednostavno zovnem "Swinyard", razbit će mi njušku. A ako Morona pred ljudima zovem "Dean", rušim vlastiti ugled. Znači, moraš paziti.
Cure na to toliko ne briju, ak' ne računaš Dawn Madden - ona je trebala biti muško, samo im je eksperiment propao. Cure se i ne kefaju kao dečki. (Makar moram reći da su, taman prije božičnih blagdana, Dawn Madden i Andrea Bozard udrile jedna drugoj dijeliti kuje i drolje dok smo čekali bus poslije škole. Pale su šake u sise i čupanje i čudesa.) Koji put poželim da sam se rodio kao cura. One su uglavnom neusporedivo civiliziranije. Ali da to ikad otvoreno priznam, na školski bi mi ormarić nažvrljali ČMAROLJUB. To je dobio Floyd Chaceley kad je priznao da voli Johanna Sebastiana Bacha. Istinabog, da znaju da sam ja Eliot Bolivar koji objavljuje pjesme u župnom listu Livade Crnog Labuda, priklali bi ine tupirn alatom za tehnički iza teniskih igrališta, a na grob bi mi nasprejali znak Sex Pistolsa.
Uglavnom, dok smo hodali prema jezeru, Moron mi je rekao za elektropistu s autićima koju je dobio za Božić. Na Štefanje joj je pregorio transformator, tako da mu je mogla ubiti cijelu obitelj. "Je, moš mislit", velim ja. Ali Moron se kleo bakinim grobom. Pa sam mu rekao da prijavi stvar u emisiju Život piše drame na BBC-ju jer mu voditeljica može srediti da proizvođač plati odštetu. Moronu se činilo da to možda neće ići jer mu je tata igračku kupio od nekog Bramca na tržnici u Tewkesburyju na Badnjak. Nisam se usudio pitati što je "Bramac", da ne ispadne da je nešto tipa "topli brat" ili "buzorant", što će reći homić. "Aha", velim ja. "Kužim." Moron me pitao što sam ja dobio za Božić. Zapravo sam dobio poklon-bon za knjige u visini od 13 i pol funti i plakat Međuzemlja, ali knjige su za pedere pa sam se raspričao o Igri života koju sam dobio od tetka Briana i tete Alice. To ti je društvena igra u kojoj za pobjedu tvoj autić mora prvi stići do kraja životnog puta, a pritom moraš imati više love od ostalih igrača. Prešli smo križanje kod Crnog labuda i ušli u šumu. Da sam bar namazao usne grožđanom mašću, ispucaju mi kad je ovako hladno.
Uskoro smo kroz drveće čuli kako škvadra viče i vrišti. "Tko zadnji do jezera, papak!" drekne Moron i otpraši dok se ja nisam ni snašao. U roku keks spotakne se preko smrznute kolne brazde, odleti i padne na dupe. Tipično za Morana. "Možda sam dobio potres mozga", reče.
"Potres mozga dobiješ kad udariš glavom. Ako ti mozak nije u dupetu." Kako dobra fora. Šteta što je nitko bitan nije čuo.

Jezero u šumi je perfa. U ledu su ostali sitni mjehurići zraka kao u mentol-bombonima. Neal Brose ima prave olimpijske sklizaljke i iznajmljuje ih za pet penija krug, iako ih Pere Redmarley fura besplatno da drugi klinci vide kako juri ledom pa da se i oni odvaže. Već je i stajanje na ledu frka. Pošteno sam se napadao dok nisani skopčao kako mogu sklizati u tenisicama. Ross Wilcox pojavio se sa svojim bratićem Garyjem Drakeom i s Dawn Madden. Sve troje dobro skližu. Sad su i Drake i WiIcox viši od mene. (Odrezali su prste s rukavica da se diče ožiljcima koje su zaradili kad su dobili packe na kartanju magarca. Mene bi mama zatukla.) Kenja je sjedio na grbolikom otoku nasred jezera gdje inače žive patke i vikao Palačinka! Palačinka! svaki put kad netko poljubi led. Kenja je ćaknut jer se prerano rodio pa mu nitko nikad ne odvali šljagu. Bar ne jaku. Grant Burch ravno je na led izvezao banana-sicer svoga posilnoga Philipa Pheipsa. Nekoliko je sekunda držao ravnotežu, ali kad se digao na stražnji kotač, bicikl odleti uvis. Kad se prizemljio, izgledao je kao da je bio na krvničkome mučenju kod Urija Gellera. Phelps se kiselo naceri. Sigurno se bojao što će reći tati. Onda Pete Redmarley i Grant Burch ustanove daje zamrznuto jezero savršeno za igru lopova i pandura. Nick Yew veli: "Može, ja sam za", tako da je pala odluka. Mrzim igrati lopova i pandura. Pao mi je totalni kamen sa srca kad ih je, nakon što je Lee Biggs u igri izgubio tri zuba, učiteljica Throckmorton u našem osnovnjaku zabranila. Ali da sad netko kaže da ne voli lopova i pandura, ispao bi totalna tetkica. Osobito ako je iz Vodomarovoga dola kao ja.
Mi dečki, nas dvadeset-dvadeset pet, plus Dawn Madden, stajali smo na hrpi i čekali da nas izaberu kao da smo roblje na tržnici. Grant Burch i Nick Yew zajedno su bili kapetani jedne ekipe. Pete Redmarley i Gilbert Swinyard bili su kapetani druge. Pete Redmarley izabrao je i Rossa Wilcoxa i Garyja Drakea prije mene, ali mene je Grant Burch izabrao u šestom krugu, što nije sramotno kasno. Zadnji su ostali Moron i Kenja. Grant Burch i Pete Redmarley šalili su se: "Ne, slobodno si uzmite obojicu, mi želimo pobijediti!" pa su se Moron i Kenja morali smijati kao da je fora i njima smiješna. Možda je Kenji i bila. (Moronu nije. Dok nitko nije gledao, složio je facu kao onaj put kad smo mu svi rekli da se igramo skrivača i poslali ga da se sakrije. Trebalo mu je sat vremena dok nije skužio da ga nitko ne traži.) Nick Yew dobio je na pismo-glava, tako da je prvo naša ekipa bila lopovska, dok je ekipa Petea Redmarleyja bila Pandurska. Bezveznoj su škvadri pobrali kapute i naslagali ih na suprotne krajeve jezera kao vrata za pik-spas. S leda su maknuli sve kikiće i cure, osim Dawn Madden. Redmarleyjevi se panduri okupe na sredini, a mi lopovi odskližemo do startnih vrata. Sad mi već srce bubnja. Panduri i lopovi stanu u niski start. Kapetani povedu pjesmu.
"Panduri, jedan, dva, tri!"

Vrištali smo kao kamikaze kad smo krenuli u juriš. Poskliznem se i padnem (namjerno-slučajno) taman prije nego što se prvi val lopova obije o pandure. Sad će većina najopasnijih pandura imati pune ruke posla u tučnjavi s prvim redovima naših lopova. (Pandur mora lopovu phkliještiti ramena na led da stigne izviknuti: "Panduri, jedan, dva, tri".) Uz malo sreće, ovom ću si strategijom osloboditi nekoliko čistina da se provučem i dokopam našeg pika. Plan je u početku dobro funkcionirao. Braća Tookey i Gary Drake kolektivno nasrnu na Nicka Yewa. Mene netko u zraku raspali nogom u cjevanicu, ali uspijem se provući da se ne raspljeskam. Sad me pak napikira Ross Wilcox. Pokušam se promigoljiti mimo njega, ali Wilcox me čvrsto uhvati za zapešće i pokuša me oboriti. No umjesto da se pokušam oteti, ja njega još čvršće uhvatim za zapešće i zbacim ga ravno na Anta Littlea i Darrena Croomea. I ajd sad reci da to nije guba do zuba?! U igrama i sportu nije važno sudjelovati, ma nije važno ni pobijediti. Važno je poniziti vlastite neprijatelje. Lee Biggs uvali mi neku šugavu ragbijašku fintu, ali njega otresem bez po frke. Taj previše trtari za preostale zube da bi bio pristojan pandur Na lopovski sam pik stigao četvrti. Grant Burch dovikne: "Svaka čast, Jacey-majstore!” Nick Yew oteo se Tookeyjima i Garyju Drakeu, tako da se i on domogao pika. Zarobili su otprilike trećinu lopova i obrlatili ih u pandure za sljedeću rundu. To ti je meni odvratno kod lopova i pandura. Silom prilika ispadneš izdajica.
Uglavnom, svi otpjevamo "Panduri, jedan, dva. TRI" i krenemo u juriš kao prošli put, ali ovaj put za mene nema nade. I Ross Wilcox i Gary Drake i Dawn Madden odmah kreću na mene. Trgam se da izmaknem kreševu, ali uzalud mi trud. Ni pola jezera nisam prešao, već su me ščepali. Roy Wilcox oplete mi po nogama, Gary Drake me sruši, a Dawn Madden sjedne mi na prsa i koljenima mi prikuca ramena. Samo sam ležao i pustio da me obrate u pandura. U duši ću zauvijek ostati lopov. Gary Drake opali mi konjsku paralizu, možda nije bilo namjerno, možda jest. Dawn Madden ima okrutne oči kao kineska carica i koji put mi bude dosta da je samo vidim u školi pa da cijeli dan na nju mislim. Ross Wilcox skoči uvis i zvizne šakom po zraku kao da je zabio gol na Old Traffordu. Sroljčina. "Da, da, Wilcox", ja ću, “tri na jednoga, bravo.” Wilcox mi pokaže rogove i odskliže u novu bitku. Grant Burch i Nick Yew zabiju se u zbijenu pandursku enklavu meljući sve pred sobom tako da ih se pola razletjelo.
Nato Gilben Swinyard iz svega grla zaurla: "HRPAAA NEK SE TRPAAA!" To je svim lopovima i svim pandurima na jezeru znak da se bace na migoljavu i stenjavu piramidu klinčadije, koja raste li ga raste. Više-manje zaboravljaju utakmicu kao utakmicu. Ja ostanem po strani, pretvaram se da malo šepam od konjske paralize. Zatim iz šume začujemo zavijanje motorne pile: šiba stazom ravno na nas.

Motorna pila nije motorna pila. Nego Tom Yew na svom grimiznom Suzukijevom kroseru od 150 kubika. Straga mu se bez kacige krpao Pluton Noak. Nastavak lopova i pandura otpada jer je Tom Yew u Livadi Crnog Labuda mali bog. Tom Yew služi u Kraljevskoj ratnoj mornarici na fregati koja se zove HMS Coventry. Tom Yew ima sve albume koje su Zeppelini ikad snimili i povrh toga zna odsvirali gitarski intro iz Stairway to Heaven. Tom Yew najozbiljnije se rukovao s vratarom engleske reprezentacije Peterom Shiltonom. Pluton Noak nije takva faca. Od škole je odustao lani, nije položio ni malu maturu. Sad radi u čvarkari u Upton upon Severnu. (Šuška se da Pluton Noak puši travu, ali to očito nije trava one vrste koja ti tako rastoči mozak da skačeš s krovova i nabijaš se na ograde.) Tom Yew parkira Suzuki kraj klupe na užini jezera i postrance sjedne na nj. Pluton Noak odalami ga po leđima da mu zahvali i ode se javiti Coliette Bozard s kojom, prema tvrdnjama Moronove sestre Kelly, spolno opći. Starija škvadra sjedne na klupu njemu preko puta, kao Isusovi učenici, i tu procirkuliraju cigarete. (Po novome, Ross Wilcox i Gary Drake puše. Da stvar bude gora, Ross Wilcox pitao je Toma Yewa nešto u vezi s prigušivačem na Suzukiju i ovaj mu je odgovorio kao da i Ross Wilcox ima osamnaest godina.) Grant Burch svome posilnome Phelpsu naredi da mu trkom donese čokoladicu Yorkie s kikirikijem i limenku Top Decka iz Rhyddova dućana i još se za njim izdere: "Trkom, kad ti kažem!" da ispadne faca pred Tomom Yewom. Mi, škvadra srednja žalost, posjedamo na mrzlo tlo oko klupe. Među starijom se škvadrom povede razgovor na temu što je bilo najbolje u božićnome i novo-godišnjem programu na telki. Prvo je Tom Yew rekao da je gledao Veliki bijeg i svi su se složili da je u usporedbi s Velikim bijegom sve ostalo bilo sranje, osobito kad se sjetiš prizora u kojem nacisti uhvate Stevea McQueena na bodljikavoj žici, ali onda je Tom Yew rekao kako mu se čini da je film malko predug i tu se svi slože da film jest klasik, ali ubibože razvučen. (Ja ga nisam gledao jer su mama i tata gledali božično izdanje humoristične serije Ronnie i Ronnie. Ali sad sam pomno slušao da se mogu pretvarati da sam gledao film kad nam u ponedjeljak opet počne škola.)
Onda se razgovor, znaj ga zašto, prebaci na temu najgore moguće smrti.
"Ugriz zelene mambe", umovao je Gilben Swinyard. "To ti je najubojitija zmija na svijetu. Rasprsnu ti se svi organi pa ti pišalina ode u krv. Muke Isusove."
"Je, muke Isusove", frkne Grant Burch, "ali tu si relativno brzo mrtav. Gore je sranje kad ti naživo gule kožu ko čarapu. To radi indijansko pleme Apaši. Pravi te majstori mogu cijelu noć cmariti."
Pete Redmarley veli da je čuo za neku vijetkongovsku tehniku smaknuća. "Skinu te i vežu pa ti zacementiraju šupak krem-sirom. Onda te zatvore u sanduk u koji ide cijev. Onda kroz cijev puste štakore koji krepavaju od gladi. Štakori smažu sir i samo nastave grickati dalje, tebe."
Svi pogledaju Toma Yewa da vide što će reći. "Zna mi se dogoditi da sanjam tu jednu te istu stvar." Povuče dim, trajao mu je sto godina. "Među posljednjim sam preživjelima nakon nuklearnog rata. Hodamo autocestom. Nema automobila, svugdje samo korov Svaki put kad se osvrnem, sve nas je manje. Radijacija tamani jednoga po jednoga, znate." Pogleda brata Nicka pa upre pogled preko zamrznutog jezera. "Nije meni frka što ću umrijeti. Nego što ću ostati posljednji."
Neko su vrijeme svi uglavnom šutjeli.
Ross Wilcox okrene se oko svoje osi prema nama. Povuče dim od sto godina, pozer jedan. "Da nije bilo Winstona Churchilla, vi biste sad svi skupa govorili njemački."
Možeš misliti, kao da bi Ross WiIcox izbjegao zarobljeništvo pa bi sad vodio ćeliju pokreta otpora. Umirao sam od želje da toj guzici objasnim kako Amerika u biti nikad ne bi ušla u rat da Japanci nisu bombardirali Pearl Harbor, Veliku Britaniju bi izgladnjivali dok se ne preda, a Winstona Churchilla bi pogubili kao ratnog zločinca. No znao sam da ne mogu. Priča se rojila riječima-zapinjalicama, a ove je godine u siječnju Vješač prokleto nemilosrdan. Tako da kažem da ću puknuti ako ne pustim vodu, ustanem i krenem stazom prema selu. Gary Drake vikne: "Ej, Taylore! Nemoj previše tresti stojka, da se ne zaigraš!" Na to se Neal Brose i Ross Wilcox grohotom nasmiju. Pokažem im rogove preko ramena. Sad im je to sa stojkom glavna fora. Ne usudim se nikoga pitati što znači.

Kad se riješiš ljudi, među drvećem uvijek lakne. Možda Gary Drake i Ross Wilcox sad pljuju po meni, ali dok glasovi kopne, gubim svaku želju da se vratim. Žderem se što nisam srezao Rossa Wilcoxa po pitanju njemačkoga, ali umro bih da sam ondje počeo zapinjati. Mrazni se pokrov na trnovitim granama topi i krupne kapi kap-kap-kapaju. To me utješi, bar malo. U malim jarcima kamo sunce ne dopire još ima zrnatoga snijega, ali nedovoljno za grudu. (Neron je uzvanike ubijao tako da ih je tjerao da jedu staklo, štosa radi.) Vidio sam crvendaća, djetlića, svraku, kosa i mislim da sam u daljini čuo slavuja, iako nisam sto posto siguran da njih u siječnju ima. A onda, na mjestu gdje se puteljak koji vodi od Šumske kuće spaja s glavnom stazom prema jezeru, čujem kako topotom dolazi neki dječak i hvata zrak. Stisnem se između dva srasla bora da me ne vidi. Mimo mene projuri Pheips, u ruci grčevito drži Yorkie s kikirikijem i limenku Tizera. (Valjda je Rhydd rasprodao Top Deck.) Iza borova uz obronak penje se nešto što bi moglo biti staza. Znam sve staze u ovom dijelu šume, mislim si ja. Ali ova mi je nepoznata. Pete Redmarley i Grant Burch opet će pokrenuti lopove i pandure kad Tom Yew ode. To mi nije neki razlog za povratak. Krenem stazom, tek toliko da vidim kamo bi mogla voditi.

U šumi je samo jedna kuća pa je tako i zovemo, Šumska kuća. Navodno ondje živi neka starica, ali ne znam kako se zove i nikad je nisam vidio. Kuća ima četiri prozora i dimnjak, baš kao na dječjem cnežu kuće. Opasuje je ciglani zid moje visine, a nad njim raste divlje grmlje. Kad bismo se u šumi igrali rata, nismo išli blizu zgrade. Ne zato što je prate priče o duhovima i tako to, nego jer taj dio šume jednostavno ne valja.
No jutros mi se čini da je kuća tako upala u sebe i zatvorena da čisto sumnjam kako ondje još itko živi. A i mjehur mi puca, pa ti tu oprez popusti. Tako zapišam mrzli zid. Baš sam dovršio parnožuti autogram kadli se zahrđala dvorišna vrata škriputavo otvore i na njima osvane neka rospija iz crno-bijelog filma. Samo stoji i zuri u mene.
Pišaćka mi presuši.
"Joj! Oprostite!" Zatvaram šlic u očekivanju ribanja na pasja kola. Da nama neki klinac zapiša ogradu, mama bi ga živog oderala, nakon čega bi truplo ubacila u kantu za konipost. Makar dotični bio ja. "Nisam znao da ovdje itko... stanuje."
Rospija me i dalje gledala.
Pišaćka mi pokapa gaće.
"U ovoj smo se kući brat i ja rodili", naposljetku progovori. Vrat joj se gušterski otromboljio. "Ne kanimo se seliti."
"Ah..." Još se pribojavam da će se okomiti na mene. "Fino."
"Baš ste bučni, vi mlađarija!"
"Žao mi je."
"Trebali ste paziti, sad ste mi probudili brata."
Usta mi se slijepe. "Nisam samo ja dizao buku. Časna riječ."
"Ima dana", rospija uopće ne trepće, "kad moj brat obožava mlađariju. Ali kad je ovako, ajme meni, bude bijesan kao ris."
"Rekoh, žao mi je."
"Bit će ti itekako žao", zgađeno će, "ako dopadneš šaka mome bratu."
Tihi su zvukovi preglasni, a glasni se ne čuju.
"Je li on... uf, tu negdje? Sad ovaj čas? Mislim, vaš brat?"
"Sobu mu nitko nije dirao."
"Je li bolestan?"
Pretvarala se da me ne čuje.
"Sad moram doma."
"Bit će ti itekako žao", pljuckavo žvakne da se ne zaslini, na onu staračku foru, "kad popuca led."
"Led? Na jezeru? Čvrst je da čvršći ne može biti."
"To svaki put kažete. To je i Ralph Bredon rekao."
"Tko je sad on?"
"Ralph Bredon. Mesarov mali."
Tu nešto debelo nije u redu. "Sad moram doma."

U Vodomarovu dolu broj 9 u Livadi Crnog Labuda u Worcestershireu za ručak su na jelovniku Findusove hrskave palačinke sa šunkom i sirom, rebrasto rezani krumpirići iz zamrzivača i prokulice. Prokulice imaju okus po svježoj bljuvotini, ali mama veli da moram bez natezanja pojesti pet komada, inače ništa od instant-pudinga Angel Delight s okusom karamele za desert. Mama kaže da ne dopušta ispade "adolescentskog nezadovoljstva" za stolom. Prije Božića pitao sam je kakve veze odbojnost prema okusu prokulica ima s "adolescentskim nezadovoljstvom". Tu mi je mama zaprijetila da ne glumim školarca koji je popio svu pamet svijeta. Umjesto da zavežem, primijetio sam da nju tata nikad ne tjera da jede dinju (dinju ona mrzi), a mama pak tatu nikad ne tjera da jede češnjak (njega on mrzi.) Na to je pošizila i otpirila me u moju sobu. Kad se tata vratio kući, očitao mi je bukvicu o drskosti.
Taj sam tjedan ostao i bez džeparca.
Uglavnom, danas sam za ručak izrezuckao prokulice na sićušne komadićke i obilno ih zalio kečapom. "Tata?"
"Jasone?"
"Što bude s čovjekovim tijelom ako se utopi?"
Julia zakoluta očima kao Isus na križu.
"To ti baš i nije neka najsretnija tema za objed." Tata žvakne obilan komad hrskave palačinke. "Zašto pitaš?"
Najpametnije da ne spominjem zamrznutu baru. "Znaš, u knjizi Arktička pustolovina imaš braću Hala i Rogera Hunta, njima je za petama zlikovac po imenu Kaggs, koji onda padne u -"
Tata digne ruku da mi signalizira: Dosta! "Pa, ja mislim da gospodina Kaggsa pojedu ribe. Oglodu ga do posljednje mrvice."
"Ima li na Arktiku piranja?"
"Nema toga što ti riba neće pojesti, samo dok se razmekša. Istinabog, da padne u Temzu, tijelo bi mu brzo negdje isplivalo. Temza bogme uvijek pere ruke od svojih mrtvih."
Naveo sam ga na posve pogrešan put. "A da propadne kroz led, recimo u jezero? Što bi tad s njim bilo? Bi li ostao kao... u dubokom smrzavanju?"
"Stvor valja bolesne priče za stolom, mama", šmrca Julia.
Mama zavrne ubrus. "Lorenzo Hussingtree dobio je novi asortiman pločica, Michaele." (Moj mi se izrod od sestre slavodobitno naceri.) "Michaele?"
"Da, Helena?"
"Možda bismo mogli svratiti Lorenzu Hussingtreeju u salon kad pođemo u Worcester. Ima nove pločice. Fenomenalne su."
"Lorenzo Hussingtree zacijelo ima i odgovarajuće fenomenalne cijene?"
"Kad nam već dolaze majstori, zašto ne bismo pošteno obavili stvar? Već je sramota kakva nam je kuhinja."
"Helena, zašto -"
Julia koji put nanjuši svađu čak prije mame i tate. "Smijem li ustati od stola?"
"Dušo", mama se doima iskreno povrijeđenom, "imamo Angel Delight od karamele."
"Mljac, ali mogu li ja svoju porciju pojesti večeras? Čekaju me Robert Peel i prosvijetljeni vigovci. A od Stvora mi je ionako prisjelo."
“Tebi je prisjelo jer si se prežderala čokoladnih ružica s Kate Alfrick", prijeđem u protunapad.
"A kamo su nestali jaffa-keksi. Stvore?"
"Julia", uzdahne mama, "zbilja bih te molila da Jasona tako ne zoveš. Imaš samo jednog brata."
Julia će: "I taj mi je previše", i ustane.
Tata se nečeg sjeti. "Je li tko od vas dvoje bio u mojoj radnoj sobi?"
"Ja nisam, tata." Julia zastane pod dovratkom, nanjušila je krv. "Sigurno je moj iskreni, mili i poslušni mlađi brat."
Kako je skužio?
"Pitam sasvim jednostavnu stvar." Tata ima konkretne dokaze. Jedina je odrasla osoba za koju znam da klincima blefira naš ravnatelj Nixon.
Olovka! Valjda sam ostavio olovku u šiljilu kad je Dean Moran pozvonio. Prokleti Moron. "Telefon ti je zvonio sto godina, valjda četiri-pet minuta, časna riječ, pa -"
"A što je s pravilom da ne smijete u moju radnu sobu?" Tatu nije briga.
"Ali mislio sam da je možda hitno pa sam se javio i" - Vješač mi zaštropa "netko" - "čuo sam da ima nekoga na liniji, ali "
“Mislim", sada tatin dlan veli STOJ!, "da sam te nešto pitao."
"Da, ali -"
"Što sam te pitao?"
"A što je s pravilom da ne smijete u moju radnu sobu?"
"Točno." Tata zna biti krojački odsječan. Rec rec rec rec.
"Pa zašto ne odgovoriš na pitanje?"
Tu se Julia čudno lecne. "Baš smiješno."
"Očito nikome nije do smijeha."
"Ne, tata: kad ste na Štefanje ti i mama odveli Stvora u Worcester, zvonio ti je telefon u radnoj sobi. Časna riječ, zvonio je sto godina. Tako da uopće nisam mogla ponavljati gradivo. Uvjeravala sam se da nije neka panika na Hitnoj ili nešto u tom stilu, ali sad mi se ta stvar samo činila sve vjerojatnijom i vjerojatnijom. Na kraju me skroz izludila. Što sam mogla? Javila sam se, ali tko je - da je, samo je šutio. Tako da sam mu za svaki slučaj poklopila, možda je bio neki perverznjak."
Tata je ušutio, ali opasnost nije minula.
"Točno se to i meni dogodilo", odvažim se. "Samo što ja nisam odmah poklopio jer sam mislio da me možda ne čuje. Jesi li ti u pozadini čula neku bebu, Julia?"
"U redu, djeco, dosta je bilo te vaše detektivštine. Ako neka mustra zbilja zove da dodijava, ne želim da se javljate, ni jedno ni drugo, bez obzira na sve. Ako se stvar ponovi, jednostavno iskopčajte telefon. Jasno?"
Mama samo sjedi. Tu nešto debelo nije u redu.
Tatino "JESTE LI ME ČULI?" doleti kao cigla kroz prozor Julia i ja poskočimo. "Jesmo, tata."

Mama, ja i tata bez riječi smo jeli Angel Delight od karamele. Nisam se usudio ni pogledati roditelje. Ja ne mogu moliti da i mene puste od stola jer je Julia već ispucala taj štos. Sasvim je jasno zašto sam ja u nemilosti, ali tko bi ga znao zašto se mama i tata međusobno dure. Nakon posljednje žlice Angel Delighta, tata veli: "Krasno, Helena, hvala. Jason i ja peremo posuđe, može, jasene?"
Mama samo nešto bez veze frkne i ode na kat.
Tata pere posuđe i bez veze pjevuši. Ja poslažem prljavo posuđe na servimi prozor između kuhinje i blagovaonice pa odem brisati u kuhinju. Trebao sam jednostavno držati jezik za zubima, no čini mi se da mogu bez problema vratiti dan u normalu, samo da kažem pravu stvar. "Tata, ima li u siječnju" (na sljedećoj me riječi Vješač obožava mučiti) "slavuja? Učinilo mi se da sam jutros čuo slavoija. U šumi."
Tata je žicom strugao lonac. "Odakle ja znam?"
Nisam se dao. Tata obično rado razgovara o prirodi i sličnim stvarima.
"Ali za onu si pticu kod djeda u staračkom domu rekao da je slavuj."
"Uh. Čega se ti sve nećeš sjetiti." Tata se preko travnjaka iza kuće upilji u sige na sjenici. A onda ispusti zvuk kao da se prijavio na natječaj za Najjadnijeg čovjeka na svijetu za godinu 1982. "Samo pazi na te čaše, Jasone, da ti još koja ne ispadne." Prebaci na Radio 2 da čuje prognozu vremena pa počne škarama tranširati Propise o cestovnom prometu iz 1981. Tata je kupio dopunjene Propise o cestovnom prometu za 1982. čim su izašli. Večeras će diljem Velike Britanije temperature pasti dobrano ispod ništice. U Škotskoj i sjevernoj Engleskoj vozači moraju paziti na poledicu, dok u središnjim grofovijama treba računati na široke pojaseve ledene magle.

U svojoj sam sobi igrao Igru života, ali nije fora kad sam glumiš dva igrača. Juliji je došla prijateljica Kate Alfrick da zajedno ponavljaju. Ali samo tračaju tko od maturanata s kim fura i puštaju singlice Policea. Imam milijardu problema, samo izranjaju kao strvine u poplavljenu gradu. Mama i tata za ručkom. Kako se Vješač uvukao u cijelu abecedu. Ako ovako nastavi, morat ću naučiti govoriti na prste. Gary Drake i Ross Wilcox. Jest da mi nikad nisu bili najbolji prijatelji, ali danas su se urotili protiv mene. I Neal Brose skupa s njima. I na kraju krajeva, zabrinula me rospija u šumi. Kako to?
Da bar se mogu provući kroz neku pukotinu pa da više nemam veze sa svim tim. Sljedeći ću tjedan navršiti trinaest godina, ali meni se trinaest godina čini stoput gore od dvanaest. Julia non-stop kuka o svojih osamnaest, ali iz moje je perspektive osamnaest godina mila majka. Nitko ti ne gleda na sat kad moraš na spavanje, imaš dvaput veći džeparac nego ja, a Julia je osamnaesti ročkas slavila u noćnom klubu Tanya u Worcesteru s cijelim čoporom svoje škvadre. Tanya ima jedinu ksenonsku lasersku diskokuglu u cijeloj Europu. Zakon fora, ha?
Tata se odveze prema početku Vodomarova dola, sam.
Mama je valjda još u svojoj sobi. U posljednje vrijeme ondje provodi sve više vremena.
Da se oraspoložim, stavim djedovu Omegu na ruku. Na Štefanje tata me pozvao u svoju radnu sobu i rekao da ima nešto veoma važno za mene, od djeda. Nije mi htio dati dok ne budem dovoljno zreo da to znam čuvati. Dar je bio ručni sat. Omega Seamaster de Ville. Djedo ga je kupio od pravoga živoga Arapina u luci koja se zove Aden godine 1949. Aden je na Arapskom poluotoku i nekoć je bio britanski. Djedo je sat nosio svaki svakcati dan do kraja života, s njim je i umro. Zato je Omega samo još vrednija, a ne jeziva. Površina joj je srebrna i široka kao kovanica od 50 penija, ali tanka je kao žeton. "Po tome prepoznaš vrhunski sat", smrtno ozbiljno će tata, "mora biti tanak. A ne kao one plastične sarme kojima si tinejdžeri danas kite zapešća pa se šepure."
Moje je skrovište za Omegu genijalna umotvorina, po sigurnosti je šije samo moja limenka od Juhe u kocki pod labavom letvicom parketa. Skalpelom sam izdubio neuglednu knjigu pod naslovom Drvodjelstvo za dječake. Drvodjelstvo za dječake stoji mi na polici među pravim knjigama. Julia često njuška po mojoj sobi, ali to skrovište nije uspjela otkriti. Skužio bih jer sam na stražnji rub knjige namjestio kovanicu od pola penija. Osim toga, da ga je Julia našla, sigurno bi pobrala moju genijalnu ideju. Provjerio sam ima li na njezinoj polici lažnih hrbata, i nema.
Čujem neki nepoznati auto pred kućom. Duž pločnika mili nebeskomodri Volkswagen Jetta, kao da vozač traži neki kućni broj. Na kraju naše slijepe ulice vozačica se - žena je - okrene u tri poteza, pritom joj se jedanput ugasi auto, pa se uputi prema početku Vodomarova dola. Trebao sam upamtiti registraciju, možda je spomenu u emisiji Halo, policija?
Djedo je umro posljednji od naših djedova i baka i njega se jedinoga sjećam. I to slabo. Kredom mi je crtao ceste za autiće na stazi u svom vrtu. Gledao sam Thunderbirdse u njegovoj prizemnici u Grange-over-Sandsu i pio gazirani sok koji se zove Maslačak-čičak.
Navijem Omegu koja je stala i namjestim je na tri i mrc. Nerođeni Blizanac šaptom me huška: Idi na jezero.

Brijestov panj stražari nad uskim grlom na šumskoj stazi. Na panju sjedi Kenja. Kenji je pravo ime Mervyn Hill, ali kad smo se jedanput presvlačili za tjelesni, svukao je hlače pa smo vidjeli da nosi pelene. Tad je valjda imao nekih devet godina. Grant Burch prišio mu je Kenju i već ga godinama nitko ne zove Mervyn. Lakše ćeš promijeniti oči u glavi nego nadimak.
Uglavnom, Kenja u uleknuću lakta draga nešto krzneno i antracitno sivo. "Ko nađe, njegovo, ko izgubi, nek mu krivo. "
"Dobro, Kenjo. Pa što to imaš? "
Kenja ima žute zube. "Ne dam ti da vidiš! "
"Daj, meni valjda možeš pokazati.”
Kenja promrsi: "KitKat".
"KitKat? Čokoiadicu? "
Kenja mi pokaže glavu usnuia mačeta. "Micu macu! "
"Opa. Mačka. Gdje si je našao? "
"Kraj jezera. U ranu zoru, još dok niko drugi nije došo. Sakrijo sam je dok smo igrali lopova i pandura. Sakrijo sam je u kutiju."
"Zašto je nikomu nisi pokazao? "
"Da mi je Burch i Swinyard i Redmarley i svi ti gadovi ne uzmu, zato! Ko nađe, njegovo, ko izgubi, nek mu krivo. Ja sam si je sakrijo, Pa sam sad došo po nju."
S Kenjom nikad ne znaš. "Tiha je, ha? "
Kenja je samo miluje
"Smijem je primiti, Merv? "
"Nesmješ zucnut nikom živom", Kenja me sumnjičavo pogleda, "pa je smiješ dragat. Al' skini te rukavice. Grube su."
Skinem golmanske rukavice i ispružim ruku da dodirnem macu.
Kenja mi baci macu u širokom luku. "Sad je tvoja! "
Ne stignem se snaći pa je uhvatim.
"Tvoja! " Kenja u smijehu strugne natrag u selo. "Tvoja!"
Maca je bila hladna i kruta kao paket mesa iz hladnjaka. Tek mi sad sine da je uginula. Ispustim je. Muklo udari.
"Ko nađe", gubi se Kenjin glas, "njegovo!"
Uzmem dva štapa pa prebacim macu na nakupinu plahih snježnih pahulja.
Kako je mirna, kako je dostojanstvena. Valjda je uginula kad je sinoć pao mraz.
Po mrtvim stvarima vidiš što i tebe jednog dana čeka.

Slutio sam da na smrznutom jezeru neće biti nikoga i nije bilo žive duše. Na TV-u je Superman 2. Gledao sam ga u kinu Malvern prije neke tri godine za rođendan Neala Brosea. Nije mi bio loš, ali zbog njega se ne isplati žrtvovati ekskluzivu na smrznutom jezeru. Clark Kent odrekne se svih moći samo zato da može spolno općiti s Lois Lane u šljokičastu krevetu. Tko bi živ pristao na tako glupu đorku? Ako možeš letjeti? Preusmjeriti nuklearnu raketu u svemir? Vratiti vrijeme tako da zavniš planet unatrag? Spolno općenje sigurno nije tako genijalna stvar.
Sjednem na praznu klupu da pojedem krišku jamajkanskoga božičnoga kruha pa se otisnem na led. Sad dok me drugi klinci ne gledaju, nijedanput nisam pao. Fijukavo kružim krug za krugom suprotno od smjera kazaljke na satu, kao uzvitlani kamen na uzici. Nadvito mi drveće pruža prste prema glavi. Galovrane gra...gra... grakću, kao stari ljudi kad uđu u sobu i zaborave po što su došli.
Kao u transu.

Popodne je prošlo i nebo se pretvaralo u svemir kad primijetim da je na jezeru još jedan klinac. Taj je dječak sklizao mojom brzinom i pratio moju putanju, ali neprestano se držao suprotnog kraja jezera. Tako da kad sam ja bio na sjeveru, on je bio na jugu. Kad bih došao na sjeverozapad, on je bio na jugoistoku i tako dalje, stalno meni prekoputa. Prvo pomislim da je neki klinac iz sela i da samo zjaka. Čak sam pomislio da je možda Nick Yew jer je nekako zdepast. No na neku čudnu foru, čim bih se samo malo duže zagledao ravno u nj, progutao bi ga mrak. Prvih nekoliko puta pomislim da je otišao kući, ali nakon sljedećeg bi se jezerskog polukruga vratio. Da ga jedva vidim krajičkom oka. Jedanput odskližem preko jezera da ga presretnem, no nestao je prije nego što sam stigao do otoka u sredini. Nastavim kružiti barom i on se vrati.
Idi kući, nagovarala me živčana Gnjida u meni. Što ako je duh?
Moj Nerođeni Blizanac ne može smisliti Gnjidu. Pa što ako i jest duh?
"Nick?" zazvao sam. Glas mi odjekne kao u zatvorenom prostoru. "Nick Yew?"
Klinac je samo sklizao dalje.
Zovnem: "Ralph Bredon? "
Njegov je odgovor do mene putovao cijeli krug.
Mesarov mali.
Da mi je neki liječnik rekao kako je klinac na suprotnoj strani jezera plod moje mašte i da su njegov glas samo riječi u mojoj glavi, ne bih mu protuslovio. Da mi je Julia rekla kako se uvjeravam da Ralph Bredon postoji samo da sam pred sobom ispadnem važniji, ne bih joj protuslovio. Da mi je neki mistik rekao kako točno određeni trenutak u točno određenom prostoru može funkcionirati kao antena koja hvata slabašne tragove nestalih ljudi, ne bih mu protuslovio.
"Kako je?" doviknem. "Nije ti hladno?"
Odgovor je do mene opet putovao cijeli krug.
Na hladnoću se navikneš.
Ljute li se klinci koji su se svih ovih silnih godina uiapiili u jezeru što im se ja kao uljez motam po krovu? Žele li da još škvadre propadne? Društva radi? Zavide li živima? Pa čak i meni?
Doviknem: "Možeš mi pokazati? Pokažeš mi kako je?"
Mjesec je uplivao u jezero na nebu.
Odskližemo jedan krug.
Klinac iz sjene još je tu, sklize u počučnju baš kao ja.
Odskližemo još jedan krug.
Preko jezera u niskom letu proleprša sova ili nešto slično.
"Ej? " zazovem. "Jesi me čuo? Zanima me kako je -"
Led me pomete s nogu. Načas sam navrat-nanos letio zrakom na nevjerojatnoj visini. Kao Bruce Lee kad izvodi karataške udarce, tako visoko. Znao sam da se neću mekano prizemljiti, ali nisam ni slutio kako ću bolno ljosnuti. Tresak me drobi od gležnja preko čeljusti pa do zglobova prstiju, kao kad kockicu leda ubaciš u topao gusti sok. Ne, gore od kockice leda. Kao kad s visine svemirske stanice Skylab baciš zrcalo. Mjesto gdje padne na Zemlju, gdje se razmrska u sječiva i bodlje i nevidljive krhotine, e, to je moj gležanj.
Vrtim se i skližem i naposljetku se drmusavo zaustavim na rubu jezera.
Neko sam vrijeme samo u stanju ležati, sav prepušten tom nadnaravnom bolu. Čak bi i hrvač Giant Haystacks zacvilio. "Majku mu usranu", hvatam zrak da mi ne poteku suze. "Majku mu, majku mu, majku mu usranu!" Kroz kruto drveće dopire jedva čujno brujanje s glavne ceste, ali nema teorije da tako daleko pješačim. Pokušam ustati, ali samo padnem na dupe i štrecnem se od novog vala bola. Ne mogu se micati. Umrijet ću od upale pluća ako ovdje ostanem. Pojma nemam što ću.

"Ti", uzdahne rospija. "I mislili smo si da ćeš uskoro opet osvanuti na vratima. "
"Ozlijedio sam", glas mi ode skroz ciguli-miguli, "ozlijedio sam gležanj."
"Bogme vidim. "
"Krepavam od bola,"
"Vjerujem. "
"Mogu samo nazvati tatu da dođe po mene?"
"Nama telefoni ne trebaju."
"Biste li vi otišli po pomoć? Molim vas?"
"Mi nikad ne izlazimo iz kuće. Ne noću. Ovdje ne."
"Molim vas", potmuli je bol treštao kao električne gitare, "ne mogu hodati."
"Ja se razumijem u kosti i zglobove. Radije uđi."
Unutra je hladnije nego vani. Za mnom kliznu zasuni i u bravi se okrene ključ. "Idi ti", rospija će, "idi u salon. Evo mene odmah, samo da ti pripremim melem. Jedino budi tiho. Grdno ćeš požaliti ako mi probudiš brata. "
"U redu..." Zirnem u stranu. "Gdje vam je salon? "
No tama se uskomeša i rospija nestane.
Daleko na kraju hodnika probija se vlat mutnog svjetla pa odšepam u tom smjeru. Bog zna kako sam na tom uganutom zglobu potegnuo grbavom i zavojitom stazom od smrznutog jezera. No valjda nekako jesam kad sam dovde dospio. Prođem mimo kraka stuba. Prigušena ga je mjesečina obasjala taman toliko da razaberem staru fotografiju na zidu. Podmornica u luci s arktičkim štihom. Posada stoji na palubi, svi salutiraju. Krenem dalje. Nikako da dođem bliže vlati svjetla.

Salon je malo veći od prostrana ormara i krcat muzejolikim stvarima. Prazna krletka za papige, tijesak za glačanje, stršavi kredenc, kosa. Ima i otpada. Ulubljeni kotač bicikla i kopačka sva skorena od blata. Na vješalici za kapute visi par starih sklizaljki. Ništa moderno. Nema kamina. Nikakve elektrike osim gole smeđe žarulje. Dlakave biljke tjeraju izblijedjelo korijenje iz sićušnih tegli. Bože, kakva hladnoća! Kauč se poda mnom ulekne i zasssssssssiče. Druga vrata zastire perlasti zastor. Pokušam naći položaj u kojem bi me gležanj manje bolio, ali toga nema.
Valjda je prošlo neko vrijeme.
Rospija u jednoj ruci drži porculansku zdjelu, a u drugoj zamagljenu čašu. "Skini čarapu."
Gležanj je nabreknut i mlohav. Rospija mi osovi potkoljenicu na klupicu za noge i klekne do nje. Haljina joj zašušti. Ništa se ne čuje, samo moje isprekidano disanje i krv u ušima. Ona tu uroni ruku u zdjelu i počne mi po gležnju razmazivati neku krušnastu ljigu.
Gležanj mi protrne.
"To je melem od mekinja." Uhvati me za cjevanicu. "Da izvuče oteklinu."
Melem od mekinja blago škaklja, ali bol je prežestok i s prevelikom mukom odolijevam zimi. Rospija tračka ljigu dok sve ne potroši i potpuno mi zažbuka gležanj. Uruči mi mutnu čašu. "Popij."
"Miriše na... marcipan."
"To se pije. Ne njuška se."
"Ali što je?"
"Da ti brže prođe bol. "
Po izrazu njezina lica shvatim da u biti nemam izbora. Tekućinu strusim nadušak, kao kad piješ kredu. Bila je sirupasto gusta, ali nije imala nekog okusa. Upitam: "Brat vam gore spava?"
"Nego gdje bi bio, Ralph? Sad tišina."
"Ne zovem se Ralph", kažem joj, ali pretvarala se da me ne čuje. Sad bi mi bio prevelik napor da pokušam razjasniti nesporazum, a prestao sam se micati pa se više jednostavno ne mogu opirati hladnoći. Što je najčudnije, čim sam digao ruke od svega, neka me slatka dremljivost povuče u dubinu. Zamišljao sam kako mama, tata i Julia sjede kod kuće i gledaju Magične trikove Paula Danielsa, no lica im se rasplinu poput odraza na ispupčenoj strani žlice.

Iz sna me trgne hladnoća. Ne znam gdje sam, tko sam i u koje doba. Štipa me za uši i dah mi se pari. Na klupici za noge stoji porculanska zdjelica, a oko gležnja mi se skorilo nešto tvrdo i spužvasto. Onda se svega sjetim i uspravno sjednem. Stopalo me ne boli, no u glavi mi je čudno, kao da je uletjela vrana i ne može van. Balavim rupčićem otarem oblog od mekinja. Nevjerojatno, ali gležanj mi je sasvim gibak, opet je zdrav, kao nekom čarolijom. Navučem čarapu i tenisicu, ustanem i pokusno ga opteretim. Osjetim blago štipkanje, ali samo zato Što sam ga očekivao. Kroz perlasta vrata zazovem: "Ima li koga?"
Nitko se ne javlja. Prođem kroz štektave perlice i uđem u sićušnu kuhinju s kamenim sudoperom i golemom pećnicom. Tako je velika da se u nju može uvući klinac. Netko ju je ostavio otvorenu, ali unutra je mračno kao u onoj napukloj grobnici podno Svetoga Gabrijela. Htio sam rospiji zahvaliti što mi je izliječila gležanj.
Provjeri daju li se otvoriti dvorišna vrata, upozori me Nerođeni Blizanac.
Nisu se dala. Kao ni križni prozor išaran injem. Davno su mu prebojili kračun i šarke i neće ti popustiti bez dlijeta, u najmanju ruku. Pitam se koliko je sati i škicnem na djedovu Omegu, ali u sićušnoj je kuhinji takav mrak da ništa ne vidim. Što ako je kasno navečer? Vratit ću se i večera će me čekati pod vatrostalnim poklopcem. Mama i tata pošize kad se ne vratim do večere. Ili što ako je prošla ponoć? Što ako su pozvali policiju? Isuse. Ili što ako sam prespavao cijeli kratki dan i sad je već sljedeća noć? Malvern Gazetteer i Midlands Today dosad bi već sigurno objavili moju sliku iz školske kartoteke i apelirali na očevice. Isuse. Kenja bi prijavio da me vidio na putu prema smrznutom jezeru. Možda me u ovom času ondje traže ljudi-žabe.
Ovo je ružan san.
Ne, još gora stvar. Po povratku u salon pogledam djedovu Omegu, a kad tamo, vremena nema. Moj glas zacvili: "Ne." Više nema ni staklenog poklopca ni male i velike kazaljke. Ostao je samo spigani sekundar Od pada na ledu, sigurno. Puklo je kućište i ispalo joj je pola mehanizma.
Djedova se Omega u četrdeset godina nijedanput nije pokvarila. Ja sam je uspio ubiti za manje od dva tjedna.

Sav teturav od jeze krenem hodnikom i uza uvrnute stube viknem: "Ima li koga? " Tiho je kao u noći u ledeno doba. "Moram ići!" Tako strepim zbog Omege da je strepnja od boravka u toj kući pala u drugi plan, ali i dalje se ne usudim vikati da slučajno ne probudim brata. "Sad moram kući", doviknem malo glasnije. Nitko se ne javlja. Odlučim izaći na glavna vrata. Vratit ću se po danu da joj zahvalim. Zasuni skliznu bez problema, ali starinska je brava drugi par rukava. Nije se dala otvoriti bez ključa. Što je, tu je. Moram se popeti na kat i probuditi babu da mi da ključ, a ako se naduri, žalim slučaj. Moram, moram nešto poduzeti u vezi s katastrofom oko smrskanog sata. Pitaj Boga što, ali u Šumskoj kući ne mogu ništa.
Stube sve strmije zavijaju. Uskoro se moram hvatati rukama za više stube da ne padnem natrag. Tko bi znao kako se samo rospija penje i silazi u onoj gavranskoj haljini. Naposljetku se ispentram na sićušnu galeriju s dvojim vratima. Procjepasti prozor propušta tračak svjetla. Jedna su vrata sigurno rospijina soba. A druga bratova.
Lijevo je jače od desnoga pa se mašim željezne kvake na lijevim vratima. Isisava mi toplinu iz šake, iz ruke, iz krvi.
Krc-kvrc.
Sledim se.
Krc-kvrc.
Mrtvačka ura? Štakor na tavanu? Smrzava se cijev?
Iz koje se sobe čuje taj krc-kvrc?
Okrenem željeznu kvaku, a ona kruljavo zaškripi.

Tavansku je sobu kroz čipkasti zastor od snježnih pahulja obasjavala praškasta mjesečina. Pogodio sam. Rospija leži pod poplunom, zubalo je odložila u staklenku kraj kreveta i miruje poput mramorne vojvotkinje na crkvenu grobu. Tapkam ljuljavim podom u strahu što će biti kad je probudim. Što ako se ne sjeti tko sam i pomisli da sam je došao ubiti pa krikne upomoć i udari je kap? Ponad sklopljena lica kosa joj se dijeli poput močvarnih trava, kroz usta joj svakih deset-dvadeset otkucaja srca pobjegne oblačić daha. Jedini dokaz da je biće od krvi i mesa kao ja.
"Čujete me? "
Ne, morat ću je prodrmati daje probudim.
Ruka mi je na pola puta do njezina ramena kad se opet razlegne krckavo-kvrckavi šum, duboko u njoj.
Nije hrkanje. Samrtni hropac.
Idi u susjednu sobu. Probudi joj brata. Treba Hitnu. Ne. Probij se van. Trči po pomoć Isaacu Pyeju u Crni labud. Ne. Pitali bi te što si radio u Šumskoj kući. Što bi rekao? Ne znaš ni kako se žena zove. Prekasno je. Na umoru je, sad ovaj čas. Siguran sam. Krc-kvrc se razvija. Glasniji je, osinjiji, ušiljeniji.
Dušnik joj se nadima dok joj se duša protiskuje iz srca.
Islužene se oči otklope kao lutki, crne su, staklaste, zaprepaštene.
Iz crne pukotine usta navre vijavica.
Tu zalebdi nijema rika.
Ne ideš ti nikamo.




“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

4 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Pet Mar 02, 2012 7:03 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Vješač

Noć, dan, noć, dan, noć, dan. Datsunovi se brisači ne mogu nositi s kišom ni kad ih uključiš na najbrže. Iz suprotnog nas smjera mimoiđe šleper i pjenušavo zapljusne vjetrobransko staklo niz koje se slijevaju potoci vode. Kroz tu autopraoničku vidljivost jedva razabirem par radara Ministarstva obrane u onoj njihovoj super-brzoj vrtnji. Čekaju da snage Varšavskog pakta velesilno nasrnu. Mama i ja usput baš i ne razgovaramo. Mislim da je tu i mjesto kamo me vodi neki faktor. (Na satu na kontrolnoj ploči je 16.05. Za točno sedamnaest sati održat će se moje javno smaknuće.) Dok čekamo pred zebrom sa semaforom na dugme ispred propaloga kozmetičkog salona, pita me kako mi je danas bilo u školi pa velim "fino". Pitam kako je njoj danas bilo, a ona veli: "O, sve je frcalo od kreativnosti i sadržaja, hvala na pitanju." Mama ti fakat zna otrovno spustiti, iako mene zbog takvih komentara redovito nariba. "Je li ti tko čestitao Valentinovo?" Rekao sam da nije. no ne bih joj priznao ni da jest. (Dobio sam jednu čestitku, ali sam je bacio. Pisalo je "Puši mi kurac" s potpisom Nicholasa Briara, no po rukopisu rekao bih da ju je napisao Gary Drake.) Duncan Priest dobio je četiri čestitke. Neal Brose sedam, bar tako računa. Ant Little doznao je da je Nick Yew dobio dvadeset čestitaka. Ja mamu i ne pitam je li njoj tko čestitao. Tata kaže da su sva ta Valentinova i Majčini dani i Sveti petci obična urota industrije čestitaka i čokolade i cvjećara.
Uglavnom, mama me iskrca na semaforu u Malvern Linku kraj poliklinike. Zaboravio sam svoj dnevnik u pretincu za dokumeme i da mi se nije upalilo crveno, mama bi se s njim odvozla Lorenzu Hussingtreeu. ("Jason" nije najgubastičnije ime koje si čovjek poželjeti može, ali da se u mojoj školi pojavi neki "Lorenzo", kremirali bi ga na Bunsenovom plameniku.) Dnevnik sam pohranio na sigurno u školsku torbu pa prijeđem poplavljeno parkiralište poliklinike odskakujući s jednog suhog otočića na drugi kao James Bond kad igra školice po krokodilskim leđima. Pred poliklinikom stoje dva-tri sedmaša ili osmaša iz O. Š. "Dyson Perrins". Uočili su moju neprijateljsku odoru. Svake godine, tvrde Pete Redmarley i Gilbert Swinyard, svi dečki iz "Dysona Perrinsa" i iz naše škole u prvom srednje izmarkiraju nastavu i slože masovnu šoračinu na tajnom borilištu obraslom klekom na Poolbroočkoj gmajni. Tko se ustrtari - peder, tko cinka nastavnicima - pokojni je. Navodno je prije tri godine Pluton Noak tako snažno odalamio njihovoga glavnog štemera da su mu u bolnici u Worcesteru morali šivati čeljust. Dan-danas jede na slamčicu. Sva sreća da previše lijeva pa me škvadra iz "Dysona Perrinsa" ne šljivi.

Danas sam naručen drugi put ove godine pa me zgodna cura na šalteru u poliklinici prepozna. "Odmah ću zvrcnuti gospođi de Klokken, Jasone. Sjedni. " Sviđa mi se. Zna zašto dolazim pa preskače nepotrebni razgovor koji bi me raskrinkao. Čekaonica vonja na dezinfekcijsko sredstvo i toplu plastiku. Tu redovito sjede ljudi za koje čovjek na prvi pogled ne bi rekao da s njima nešto ne štima. Ali valjda ne bi ni za mene, bar ne na halo. Sjedite tik jedno do drugoga, ali o čemu biste uopće mogli razgovarati osim o onome što najradije tajite: "A zašto ste vi došli?" Neki stari babac plete. Zveket igala upliće zvuk kiše. Hobitoliki muškarac vodenih očiju njiše se naprijed-natrag. Žena kojoj vješaličasto strše kosti sjedi i čita Brežuljak Watership. Imaju i vrtić za bebe s gomilom izdudanih igračaka, ali danas je prazan. Zazvoni telefon i zgodna se cura sa šaltera javi. Valjda je zove netko od škvadre jer je rukom pokrila slušalicu i prigušila glas. Isuse, kako zavidim svakome tko može reći što hoće kako god mu padne na pamet i ne mora provjeravati ima li zapinjalica. Sat sa Slonićem Dumbom tiktaka ovako: još - ma - lo - pa - sva - nu - lo - su - tra - u - ju - tro - mo -zak - si - iz - va - di - ti - do - pet - ne - znaš - na - bro - ji - ti - is - po - čet - ka - kre - ni - kre - ni - kre -ni. (Četiri i petnaest. Još šesnaest sati i pedeset minuta života.) Mašim se raskupusanoga pumjerka National Geographica. Pišu o nekoj Amerikanki koja je čimpanze naučila govoriti na prste.

Ljudi uglavnom misle da su zapinjanje i mucanje jedna te ista stvar, no u biti se razlikuju kao proljev i zatvor. Mucanje je kad izgovoriš početak riječi, ali ga onda ponavljaš u beskraj. Mu - mu –mu - mucaš. Tako. Zapinjanje je kad zaglaviš odmah nakon početka riječi. Ovako. Za...PNeš! Ja gospođi de Klokken idem zbog zapinjanja. (Zbilja se tako preziva. Prezime je nizozemsko, nije australsko.) Krenuo sam onog ljeta prije pet godina, kad nije bilo ni kapi kiše i Malvernsko je gorje požutjelo. Učiteljica Throckmonon jednog je popodneva u suncem okupanom razredu na ploči vodila igru vješala. Na ploči je pisalo: SL - V – J

To bi svaki blenton skužio pa ja dignem ruku. Učiteljica Throckmorton veli: "Reci, Jasone", i tu se moj život podijeli na eru prije i poslije Vješača. Riječ "slavuj" gruvala mi je u glavi, ali jednostavno se nije dala van. "S" je izašlo bez problema, no što sam jače tiskao ostatak, omča se sve više stezala. Sjećam se kako je Lucy Sneads šaptala Angeli Bullock i prigušivala hihot. Sjećam se kako je Robin South piljio u taj čudnovati prizor. I ja bih da je u pitanju netko drugi. Kad zapinjavac zapne, iskoče mu očne jabučice, drhtavo se zajapuri kao da obara ruku sebi ravnome, a usne mu laplaplapću kao ribi u mreži. Sigurno ispada skroz smiješan.
No meni nije bilo smiješno. Učiteljica Throckmorton čekala je. Čekala je sva škvadra u razredu. Čekala je svaka vrana i svaki pauk u Livadi Crnog Labuda. Sve se skamenilo, svaki oblak, svaki auto na svakoj autocesti, čak i premijerka Thatcher u Donjem domu Parlamenta - svi su naćulili uši, gledali, mislili: Koji je Jasonu Tayloru vrag?
No koliko god zaprepašten, prestrašen, zabezeknut i postiđen bio, koliko god da sam ispao totalni debos, koliko god da sam sam sebe mrzio jer nisam u stanju izreći običnu riječ na materinskom jeziku, nisam mogao izgovoriti "slavuj". Na kraju sam morao reći: "Ne znam točno, učiteljice" i učiteljica Throckmorton je rekla: "Shvaćam." I zbilja je shvatila. Navečer je nazvala mamu i za tjedan su me dana vodili gospođi de Klokken, logopetkinji u Poliklinici Malvern Link. Bilo je to prije pet godina.
Zacijelo je otprilike u to doba (možda tog istog popodneva) moje zapinjanje uzelo lik vješača. Usne kao u štuke, obrazi kao u nosoroga, slomljen nos, krvave oči jer nikad ne spava. Zamišljam ga kako igra eci-peci-pec u rodilištu u bolnici "Preston". Zamišljam kako tapša moje dječje buci-buci usnice i nada mnom mrmlja: Moj si. No zapravo ga doživljavam kroz ruke, a ne lice. Njegovi mi se zmijoliki prsti zariju u jezik i stisnu mi dušnik tako da sve otkaže. Vješač oduvijek posebno voli riječi koje počinju slovom "S". S osam sam godina strepio od pitanja: "Koliko godina imaš?" Naposljetku bih pokazao osam prstiju, ko fol sam superduhovit, ali znao sam da sugovornik misli: Pa zašto mulac jednostavno ne kaže? Vješač je volio i riječi na "J", ali tu je u posljednje vrijeme zabušio i preorijentirao se na riječi na "N". To je pak nezgodno. Zavirite u bilo koji rječnik pa ćete vidjeti koje je slovo najdeblje: "N". Imate dvadeset milijuna riječi na "S" ili na "N". Ako ne računam da nam Rusi mogu objaviti nuklearni rat, najviše se u životu bojim da će se Vješač zakvačiti za riječi na "Dž" jer onda ni vlastito ime neću moći izgovoriti. Morao bih službeno promijeniti ime, ali tata mi to ne bi dopustio ni za živu glavu.
Vješača možeš nadmudriti samo ako planiraš rečenicu unaprijed, pa ako se na vidiku pojavi zapinjalica, promijeniš rečenicu da je izbjegneš. Naravno, moraš to izvesti tako da sugovornik ne skuži. Taj ćeš slalom lakše voziti ako čitaš rječnike kao ja, ali uvijek moraš imati na umu s kim razgovaraš. (Na primjer, ako razgovaram s drugim trinaestogodišnjakom pa kažem "ushićen" da ne zapnem na "sretan", svi bi mi se smijali jer odrasle riječi kao "ushićen" nisu za klince. Bar ne u državnoj školi "Upton upon Severn".) Druga je taktika da ubaciš: "Ovaj..." da dobiješ na vremenu u nadi da će Vješaču popustiti koncentracija pa ćeš uspjeti prošvercati problematičnu riječ. Ali ako prečesto ponavljaš "ovaj... " ispadaš čistokrvni mutavac. I na kraju, ako te nastavnik nešto izravno pita, a odgovor je zapinjalica, najbolje ti je pretvarati se da ne znaš. Ja sam to izveo bezbroj puta. Nastavnicima tu zna puknuti film (osobito nakon što su pola sata objašnjavali dotičnu stvar), ali sve je bolje nego da ti prilijepe etiketu "školskog mucavca".
To sam dosad redovito uspijevao izbjeći za dlaku, no sutra ujutro u devet i pet nema mi spasa. Morat ću stati pred Garyja Drakea i Neala Brosea i cijeli razred i pročitati odlomak iz knjige Jednostavne molitve za složeni svijet profesora Kempseyja. U tom me štivu čekaju deseci zapinjalica koje ne mogu ni sa čim zamijeniti i ne mogu se pretvarati da ih ne znam jer ću ih dobiti crno na bijelome. Vješač će uvijek biti korak ispred mene dok budem čitao, podcrtavat će sve svoje omiljene riječi na "S" i na "N" i šaptati mi na uho: "Na, Taylore, ispljuni mi ovu ako se usudiš!" Znam ja, Vješač će mi pred Garyjem Drakeom i Nealom Broseom i svima živima smrskati grkljan, spetljati jezik i zdrobiti facu. Gore nego da sam moždani paralitičar. Zapinjat ću gore nego ikad u životu. Već u 9.15. moja će tajna harati školom kao da su nam pustili bojni otrov. Do kraja malog odmora život mi više neće vrijediti ni pišljiva boba.
Evo najbolesnije priče koju sam u životu čuo. Pete Redmarley bakinim se grobom zakleo da je istinita, tako da valjda jest. Neki je maturant polagao završne ispite. Imao je neke žive manijake od roditelja, pritisnuli su ga do daske da natuče petice i mali je na maturi jednostavno pukao, tako da uopće nije razumio pitanja. Ni pet ni šest, izvadi dvije penkale iz pernice i uperi si šiljke u oči, pa ustane i mazne čelom po klupi. Na licu mjesta, u ispitnoj dvorani. Kemijske su mu se tako ražnjičasto usadile u oči da su samo dva-tri centimetra virile iz razlivenih očnih šupljina. Ravnatelj Nixon sve je zataškao pa ništa nije procurilo u novine. Odvratna i grozna priča, ali sad bih radije da i ja tako ubijem Vješača nego da sutra ujutro on ubije mene.
Najozbiljnije.

Gospođi de Klokken kloparaju cipele pa znaš kad dolazi po tebe. Ima četrdeset godina, možda i više, nosi glomazne srebrne broševe i odjeću na cvjetiće, ima čupavu bakrenu frizuru. Preda fascikl zgodnoj curi na šalteru, cokne na kišu i reče: "Ajme meni, i najveću su zabit Worcestershirea zahvatili monsuni!" Ja se složim da padaju sjekire i brže-bolje pokupim se za njom. Da ostali pacijenti ne skopčaju zašto sam došao. Uputimo se hodnikom mimo putokaza punog riječi poput PEDIJATRIJE i ULTRAZVUČNE DIJAGNOSTIKE. (Nema tog ultrazvuka koji bi meni mogao pročitati misli. Nadjačao bih ga tako da bih u sebi nabrajao sve satelite Sunčevog sustava.) "Tebi se ne čini da je u ovim krajevima veljača silno sumorna?" kaže gospođa de Klokken. "Kao da nije mjesec, nego dvadesetosmodnevni ponedjeljak ujutro. Odeš od kuće po mraku i vraćaš se po mraku. U ovakve ti se kišne dane čini da živiš u špilji iza vodopada."
Rekao sam gospođi de Klokken da sam čuo kako se eskimska djeca kvarcaju da ne dobiju skorbut jer je na Sjevernom polu veći dio godine zima. Predložio sam gospođi de Klokken da možda nabavi kvarc-lampu.
Gospođa de Klokken odgovori mi: "Budem si to razmislila. "
Prođemo kraj sobe gdje je urlavo dojenče upravo dobilo injekciju. U sljedećoj sobi pjegava djevojka Julijinih godina sjedi u kolicima. Nema jednu nogu. Ona bi vjerojatno bila presretna da zapinje kao ja kad bi joj zauzvrat vratili nogu i tako se zapitam ovisi li osjećaj sreće o tuđoj nevolji. Istinabog, to ti je dvosjekli mač. Mene će poslije sutrašnjeg jutra ljudi gledati i misliti: "Možda ja u životu grcam u govnima, ali bar nisam u koži jasona Taylora. ja bar znam govoriti. "

Veljača je Vješaču najdraži mjesec. Ljeti bude dremljiv i do jeseni spava svoj zimski san pa malo bolje govorim. Prije pet godina, nakon moje prve serije seansi s gospođom de Klokken, do peludne su groznice zapravo svi već mislili da sam se izliječio od zapinjanja. No Vješač se u studenome opet budi, kao obrnuto proljeće. Do siječnja je već u punoj snazi i ja se vraćam gospođi de Klokken. Ove je godine Vješač gori nego ikad. Prije dva je tjedna kod nas u posjetu bila teta Alice i jedne sam noći s galerije na katu u prolazu čuo da veli mami: "Zbilja, Helena, kad ćete već jedanput nešto poduzeti u vezi s njegovim mucanjem? To će ga u društvu pokopati! Nikad ne znam bih li dovršila rečenicu umjesto njega ili trebam siroto dijete pustiti da se samo bakće." (Prisluškivanje je fora jer doznaš što ljudi zapravo misle, ali iz tog te istog razloga zna ukomirati.) Kad se teta Alice vratila u Richmond, mama me posjela na razgovor i rekla da možda ne bi bilo zgorega da opet krenem gospođi de Klokken. Pristao sam jer sam to zapravo i želio, ali nisam sam tražio jer me bilo sram i jer mi je zapinjanje još stvarniji problem kad ga spomenem.
Kabinet gospođe de Klokken miriše na Nescafe. Neštedimice pije Nescafe Gold. Ima dva ofucana kauča, jednu žumanjkastu prostirku, pritiskivač za papir u obliku zmajevog jajeta. Fisher-Priceovu dječju autogaražu na katove i divovsku masku plemena Zulu iz Južnoafričke Republike. Gospođa de Klokken rodila se u Južnoafričkoj Republici, ali onda su joj jednog dana vlasti naredile da u roku od dvadeset i četiri sata napusti zemlju ili će je strpati u zatvor. Ne zato što je nešto skrivila, nego zato što je u Južnoatričkoj Republici takva politika ako misliš da nije u redu što obojeno stanovništvo čoporativno drže u kolibama od blata i slame u velikim rezervatima bez škola, bolnica i posla. Julia kaže da si policajci u Južnoafričkoj Republici katkad uopće ne daju truda da te zatvore, često te samo bace s visoke zgrade pod izgovorom da si pokušao pobjeći. Gospođa de Klokken i njezin muž (on je Indijac neurokirurg) terencem su pobjegli u Rodeziju, ali morali su ostaviti svu svoju imovinu. Vlasti su im je kompletno zaplijenile. (Intervjuirali su je za Malvern Gazetteer, priču uglavnom znam odatle.) Kad je kod nas zima, u Južnoafričkoj Republici je ljeto pa je kod njih veljača krasna i vruća. Gospođa de Klokken dan-danas ima blago čudan naglasak. Kod nje "da" joj zvuči kao "de", a "daj" kao "dey".
"Pa, Jasone", počne danas. "Kako si mi? "
Većina bi ljudi da im klinci na to pitanje samo odgovore: "Hvala na pitanju, dobro", ali gospođa de Klokken ozbiljno te pita. Tako sam joj priznao za sutrašnji razredni zbor. Meni je takoreći jednako neugodno razgovarati o zapinjanju i zapinjati, ali s njom mi je okej. Vješač zna da mu s gospođom de Klokken nema šale pa se ponaša kao da ga nema. Što je dobro, jer je dokaz da mogu govoriti kao normalan čovjek, ali je loše jer kako će gospođa de Klokken ikad pobijediti Vješača ako ga nikad ne vidi u punom svjetlu?
Gospođa de Klokken pita me jesam li profesora Kempseyja zamolio da mi da nekoliko tjedana odgode. Rekao sam joj da sam to već pokušao i evo što mi je odgovorio: "Svi se kad-tad moramo suočiti s onim što nas muči, Taylore: tebi je kucnuo taj čas. " Na razrednom zboru učenici čitaju abecednim redoslijedom. Došli smo do slova "T" kao "Taylor" i što se profesora Kempseyja tiče, to je to.
Gospođa de Klokken promumlja nešto u smislu razumijem.
Neko smo vrijeme oboje šutjeli.
"Ide li ti s dnevnikom, Jasone?"
Dnevnik je nova zamisao na tatin prijedlog. Tata je nazvao gospođu de Klokken i rekao joj kako misli da bi s obzirom na moju "redovitu sklonost recidivu iz godine u godinu" bilo u redu da dobijem dodatnu "domaću zadaću". Tako je gospođa de Klokken predložila da vodim dnevnik. Samo redak-dva svaki dan, da zapišem kad sam, gdje i na kojoj riječi zapeo i kako sam se pritom osjećao. Prvi tjedan izgleda ovako:



"Znači, ti u biti prije vodiš tablicu", kaže gospođa de Klokken, "nego klasičan dnevnik?" (Zapravo sam je složio sinoć. Nisu to nikakve laži i te fore, sve je istina, samo sam je ja izmislio. Da za pišem svaki put kad moram izmicati Vješaču, dnevnik bi mi bio debeo kao telefonski imenik.) "Veoma informativno. A i s ravnalom si veoma uredan." Pitam trebam li i sljedeći tjedan pisati dnevnik. Gospođa de Klokken kaže kako misli da bi se moj otac razočarao kad bih prekinuo pa možda bolje da ipak nastavim.
Nato gospođa de Klokken izvadi svoj Metro Gnom. Metro Gnomovi naopaki su satovi s klatnom, samo što nemaju satni mehanizam. Otkucavaju ritmove. Maleni su, možda se zato zovu gnomovi. Inače ih rabe učenici u glazbenoj školi, ali upotrebljavaju ih i logopedi. Ti čitaš naglas, a kucanje ti daje takt, ovako: je - dno - ja - je - buć - a - mi - dje - co - čuč. Danas čitamo hrpu riječi na "N" iz rječnika, jednu po jednu. Metro Gnom zbilja ti olakša govor, kao da pjevaš, ali očito ga baš ne mogu tegliti sa sobom. Škvadra tipa Rossa Wilcoxa rekla bi: "Pa što ti je to, Taylore?" U nanosekundi odlomili bi mu klatno i komentirali: "Škart-roba, nema što."
Poslije Metro Gnoma naglas čitam iz knjige pod naslovom Z kao Zaharija koja mi stoji kod gospođe de Klokken. Z kao Zaharija priča je o djevojčici po imenu Anne, živi u dolini koju štiti neka uvrnuta vlastita klima nakon što je nuklearni rat potrovao ostatak zemlje i pobio sve druge ljude. Koliko Anne zna, na Britanskom otočju samo je ona preživjela. Knjiga kao knjiga živi je mrak, iako je blago depresivna. Možda mi je gospođa de Klokken to štivo predložila da steknem osjećaj kako sam unatoč zapinjanju u životu prošao bolje nego Anne. Jesam malčice zaglavio na dvije-tri riječi, ali nitko ne bi primijetio ako baš ne vreba. Znam da je gospođa de Klokken htjela reći: "Vidiš da možeš čitati naglas bez zapinjanja." Ali u životu ima stvari koje ni logopedi ne razumiju. Prilično često, čak i kad sam u lošoj fazi, Vješač mi dopusti da kažem što god hoću, makar su u pitanju rijeci na opasna slova. Meni to, pod A, ulije nadu da sam se izliječio pa me Vješač poslije može slavodobitno pokopati, a pritom, pod B, mogu drugim klincima prodavati foru da sam normalan, iako me on vječno drži u strahu da će moja tajna izaći na vidjelo.
Nije to sve. Jednom sam prilikom zapisao Četiri Vješačeve Zapovijedi.



Gospođa de Klokken poslije seanse pita me jesam li imalo sigurniji u sebe što se razrednoga zbora tiče. Bilo bi joj drago da velim: "Jesam, itekako!" ali samo ako pritom zbilja ne muljam. Kažem: "Iskreno rečeno, baš i nisam.'' Onda je pitam je li zapinjanje više kao prištići koje s vremenom prerasteš, ili su pak klinci koji zapinju prije nalik na igračke kojima su u tvornici pogrešno pospojili žice tako da su piši kući propali. (Imaš i odrasle koji mucaju. Jedan takav lik postoji u humorističnoj seriji Radimo non-stop, ide na kanalu BBC1 nedjeljom navečer, a Ronnie Barker glumi trgovca koji tako grozno i bijesno duhovito muca da publika piša od smijeha. Meni je dosta da znam za seriju Radimo non-stop pa da se sav zgrčim kao plastičan omot kad se sparuši u vatri.)
"De", veli gospođa de Klokken, "to je ključno pitanje. Ovisi, rekla bih ja. Logopedija je kao znanost nesavršena, Jasone, jer je vještina govora složena. U proizvodnji ljudskoga govora sudjeluju 72 mišića. Moj mozak upreže desetke milijuna živčanih veza da ja sad tebi izgovorim ovu rečenicu. Nije ni čudo da, prema jednom istraživanju, dvanaest posto ljudi pati od neke vrste govornog poremećaja. Ne uzdaj se u čudotvorni lijek. U najvećem bioju slučajeva pozitivni rezultati nisu plod truda da silom zatreš govorni poremećaj. Ako ga gušiš snagom volje, on će ti se samo još ornije vratiti. Razumiješ? Zapravo je bit - možda ti sad ovo zvuči šašavo - da ga shvatiš i saživiš se s njim, da ga poštuješ i da ga se ne bojiš. De, s vremena na vrijeme može se opet raspaliti, ali ako znaš zašto se raspalio, znat ćeš i kako se ono što ga je potpalilo gasi. Dok sam još živjela u Durbanu, imala sam prijatelja koji je svojedobno bio alkoholičar. Jednom sam ga prilikom pitala kako se izliječio. Prijatelj mi je rekao da se uopće nije izliječio. 'Kako to misliš?' pitam ga ja. 'Već tri godine nisi popio kap alkohola!' Rekao je da je samo prešao u alkoholičare koji ne piju. Meni je to cilj. Da zapinjavcima koji zapinju pomognem da postanu zapinjavci koji ne zapinju."
Gospođa de Klokken nije glupa i cijela je priča skroz suvisla.
Ali što to meni vrijedi na razrednom zboru sutra ujutro?

Za večeru imamo pitu od kosanog mesa i bubrežnjaka. Kosano je okej, ali meni se od bubrežnjaka bljuje. Komadiće bubrega moram gutati cijele, kako god znam. Ne usudim ih se švercati u džepovima jer me Julia prošli put skužila i otkucala. Tata pripovijeda mami o novom komercijalnom pripravniku Dannyju Lawloru u novom Grenlandovom hipermarketu u Readingu. "Zelembać iz neke poslovne škole, dibidus-Irčina, ali ne da je slatkorječiv, nego pokretna šećerana, kad ti kažem! Da čuješ kako je blagoglagoljiv! Dok sam ja bio u obilasku, svratio je i Craig Salt, neka vojska malo vidi tko je Bog i batina, ali Danny ga je obrlatio u roku od pet minuta. Mladić šefovskoga kova, nema što. Kad mi Craig Salt dogodine povjeri državnu prodaju, kod mene će Danny Lawlor napredovati rekordnom brzinom i, da ti iskreno kažem, baš me briga kome ću stati na žulj."
"Irci su silom prilika žmuklerski narod", veli mama.
Tata se i ne sjeti da je logopedski dan dok mama ne spomene kako je Lorenzu Hussingtreeju u Malvern Linku dala "pozamašan" ček. Tata je pitao što gospođa de Klokken misli o njegovoj zamisli u dnevniku. Njezina ga opaska da je stvar "veoma informativna" dodatno oraspoloži. "Informativna? Prije bih rekao: prijeko potrebna! Načela operativnog menadžmenta primjenjiva su u svim sferama života. Kao što sam lijepo rekao Dannyju Lawloru, rukovodilac vrijedi koliko vrijede podaci kojima barata. Ako nemaš podatke, ploviš Atlantskim oceanom dupkom punim ledenih santi kao da si Titanic bez radara. A posljedice? Sudar, katastrofa, ćao đaci."
"Nisu li radar izumili u Drugom svjetskom ratu?" Julia vilicom nabode grudu kosanoga. "A Ticanic je potonuo prije Prvoga?"
"Ovo je načelo opća konstanta, kćeri moja. Ako ne vodiš evidenciju, ne možeš procjenjivati daljnji napredak. To ti vrijedi u maloprodaji, u prosvjeti, u vojsci, gdjegod hoćeš u sistemskom menadžmentu. Kad jednoga lijepog dana budeš gradila sjajnu karijeru na Kaznenom sudu u Londonu, naučit ćeš na vlastitoj koži pa ćeš si misliti: Da sam bar slušala svojega dragoga mudroga oca. Imao je potpuno pravo."
Julia konjski frkne, što njoj prolazi jer je Julia. Ja tati nikad ne mogu tako otvoreno reći što mislim. Osjećam da sve što prešutim u meni trune kao pljesniv krumpir u vreći. Zapinjavac u sporu redovito izvuče kraći kraj jer dosta da jedanput zapneš, m-m-ma p-p-popušit ćeš u roku k-k-keks. M-m-mu-mu-cavče! Ako zapnem pred tatom, on složi facu kao kad je donio stolarsku klupu Black and Decker i ustanovio da nema ključni paket vijaka. Vješač tu facu jednostavno obožava.

Kad smo Julia i ja oprali posuđe, mama i tata sjeli su pred telk-u i gledali novi blještavi kviz pod naslov om Ispeci pa reci koji vodi Terry Wogan. Natjecatelji moraju pogoditi koja riječ u rečenici nedostaje i ako pogode isto što i gostujuće zvijezde, osvajaju smeće od nagrada poput šalica s držačem za šalice.
U svojoj sam sobi počeo pisati zadaću o feudalnom društvenom uređenju za profesoricu Coscombe. Ali onda me zaokupila pjesma o klizaču na zaleđenu jezeru koji izgara od želje da dozna kako je biti mrtav pa zabrije da mu se javlja neki klinac koji se utopio. Otipkao sam je na svome mehaničkome pisaćem stroju Silver Reed Elan 20. Super mi je kako nema brojku 1 pa umjesto nje lupaš slovo "l".
Da nam u kući ikad izbije požar, vjerojatno bih spašavao baš svoj Silver Reed Elan kad mi se djedova Omega Seamaster već razbila. To mi je najgora mora iz zaključane kuće.
U svakom slučaju, na mojoj je radijskoj budilici odjedanput 21.15. Preostalo mi je još manje od 12 sati. Po prozoru mi bubnja kiša. Metro Gnomovi udaraju ritam i u kiši i u pjesmama, imaš ga i u disanju, a ne samo u otkucajima sata.
Julijini koraci prijeđu preko stropa i spuste se u prizemlje. Otvori vrata dnevne sobe i pita smije li nazvati Kate Alfrick u vezi s nekom zadaćom iz gospodarstva. Tata je rekao da može. Telefon nam stoji u hodniku da ti bude neugodno telefonirati pa ako se odšuljam preko galerije na svoju promatračnicu, više-manje sve čujem.
"Je, je, dobila sam tvoju čestitku za Valentinovo i zbilja je slatka, ali čuj, znaš zašto zovem! Jesi položio?"
Stanka.
"Ma daj više gukni, Ewane! Jesi položio?"
Stanka. (Tko je Ewan?)
"Sjajno! Super! Genijalno! Dala bih ti nogu da si frknuo, jasna stvar. Ne mogu biti s dečkom koji ne zna voziti."
("Dečkom"? "Nogu"?) Prigušen smijeh plus stanka.
"Ne! Ne! Nije valjda!"
Stanka.
Julia zauuuuče kako to već ona zna kad je turboljubomorna. "Bože, zašto ja nemam strica koji ima love ko blata pa da mi daruje sportske aute? Daš mi jednog svog strica? Daj, ti ih imaš na bacanje..."
Stanka.
"Jasna stvar. Može u subotu? Joj, cijelo jutro imaš školu, svaki put zaboravim..."
Škola u subotu ujutro? Taj je Ewan valjda u Katedralskoj školi u Worcesteru. Šminker.
"...Onda u kafiću kod Russella &Dorella u pola dva. Kate će me dovesti autom."
Prefrigani smijeh u Julijinu stilu.
"Ne, jasno da ga neću dovesti. Stvor se subotom pentra po drveću i prodaje zjake ili se skriva po rupama."
Hodnikom se razlegnu Vijesti u devet jer su se otvorila vrata dnevne sobe. Julia se prešalta na glas za Kate. "Taj sam dio skužila, Kate, ali još me muči pitanje broj devet. Najbolje da prije testa pregledam tvoje odgovore. Može... može. Hvala. Vidimo se sutra ujutro. 'Noć."
"Sve si riješila?" dovikne tata iz kuhinje.
"Uglavnom", Julia će i zatvori patentni zatvarač na pernici.

Julia majstorski laže. Prijavila se za studij prava i već joj s raznih strana nude da studira kod njih. (Odvjetnica-varalica, varalica-odvjetnica. Sad prvi put primjećujem rimu.) Pri pomisli da mi se sestra žvali s nekim dečkom dođe mi da udarim rigoleto, ali na nju se pali zavidan broj maturanata. Ewan je sigurno jedan od onih supersamouvjerenih klinaca koji furaju parfem Blue Stratos, špičoke i zurku kao Nick Heyward iz grupe Haircut 100. Dam se kladiti da Ewan govori britkim rečenicama i samo sipa kao iz rukava, kao moj bratić Hugo. Ako znaš govoriti, znaš zapovijedati.
Bog dragi zna za koji ću posao ja biti sposoban. U odvjetnike sigurno ne mogu. U sudnici zapinjanje ne dolazi u obzir. A ni pred razredom. Mene bi učenici razapeli. Struke u kojima ne moraš govoriti rijetkost su. Profesorica Lippetts jedanput je rekla da poeziju nitko ne kupuje. Mogao bih se zarediti, ali crkva je dosadnija od testne slike na televizoru. Mama nas je kad smo bili manji tjerala na vjeronauk u Svetoga Gabrijeia, ali od toga mi je svaka nedjelja ujutro bila ubijanje u pojam. Čak je i mami nakon nekoliko mjeseci dosadilo. Krepao bih da zaglavim u samostanu. A da budem svjetioničar? Od silnih oluja, zalazaka sunca i sendviča s buco-sirom na kraju se osjećaš usamljeno. No bilo bi mi pametno da se na taj osjećaj naviknem. Koja bi cura hrjela furati sa zapinjavcem? Ne bi s njim ni plesala. Odvrtjela bi se i posljednja pjesma u diskaču u seoskom domu u Livadi Crnog Labuda prije nego što ja uspijem provaliti J-j-j-esi za p-p-p-p-p-ples. A što da zapnem na vjenčanju pa ne mogu izgovoriti ni "Da"?
"Jesi li maloprije prisluškivao?"
Iskrsnula je Julia, naslanja mi se na dovratak.
"Molim?"
"Čuo si me. Jesi li maloprije prisluškivao moj telefonski razgovor?"
"Koji telefonski razgovor?" Odgovorio sam prebrzo i prenevino.
"Ako mene pitaš", sestra me tako žeže pogledom da mi se već puši lice, "svatko ima pravo na malo privatnosti. Da ti imaš kome telefonirati, ja ti ne bih prisluškivala. Samo totalne gnjide prisluškuju."
"Nisam prisluškivao!" Baš sam zvučao kenjkavo.
"Pa kako to da su ti vrata prije tri minute bila zatvorena, a sad su širom otvorena?"
"Ne -" (Vješač je ščepao "znam" pa sam debilno morao odustati od rečenice.) "Što se to tebe tiče? U sobi mi je bilo zagušljivo." (Vješač nije stvarao probleme oko "sobe".) "Otišao sam na zahod. Otvorila su se od propuha."
"Od propuha? Mogu misliti, na galeriji je orkansko nevrijeme, jedva stojim."
"Nisam prisluškivao!"
Julia odšuti dovoljno dugu dionicu da mi da do znanja kako zna da serem kvake. "Tko ti je rekao da smiješ posuditi Abbey Road?"
Njezina je plejka stajala kraj moga šugavog gramofona. "Ti tu ploču nikad ne slušaš."
"Ćak i da je to zbilja istina, ne znači da je automatski tvoja. Ti nikad ne nosiš djedov sat. Je li zato automatski moj?" Julia prekorači moju Adidasovu torbu i uđe u sobu da pokupi ploču. Baci pogled na pisači stroj. Ja postiđeno sunem naprijed i tijelom zakrilim pjesmu "Dakle, slažeš se", pravi je smisao poruke bio istančan kao cjepanica, "da svatko ima pravo na malo privatnosti? A ako na ploči nađem jednu jedinu ogrebotinu, mrtav si."

Kroz strop se ne čuje Abbey Road, nego "The Man With the Child In His Eyes" Kate Bush. Julia pušta "The Man With the Child In His Eyes” samo kad je supersentiš ili kad ima mengu. Juliji je život zbilja genijalan. Ima osamnaest godina, za koji mjesec odlazi iz Livade Crnog Labuda, ima dečka sa sportskim autom, džeparac joj je dvostruko veći od mojega i riječima vrti ljude oko malog prsta.
Pukim riječima.
Julia je upravo pustila "Songbird" Fleetwood Maca.

* * *

Tata srijedom ustaje prije nego što vani svane jer mora voziti u Oxford na tjedni kolegij u Grenlandovoj središnjici. Moja je soba iznad garaže pa čujem režanje kojim se njegov Rover 3500 vraća u život. Ako je kišovito kao jutros, gume naprave šššššljus na lokvovitome kolnom prilazu, a kišne se kapi rasfljaspraskaju po dignutim garažnim vratima. Radiobudilica isijava 06:35, brojke se zelene kao Mekonova bulja: još samo 150 minuta života. Već sam vidio redove i stupce lica u svom razredu, kao na ekranu kad igram Space Invaders. Grohotava su, zbunjena, zgrožena, sažalna. Tko odlučuje koje su mane smiješne, a koje tragične? Nitko se ne smije slijepima i ne zbija šale o Drinkerovu respiratoru.
Kad bi Bog uredio da svaka minuta traje šest mjeseci, do doručka bih već bio sredovječan i u školski bih se autobus ukrcao kao pokojnik. Mogao bih dovijeka spavati. Pokušam odagnati pomisao na ono što me čeka pa se zavalim i zamislim da je strop neiskartografirana površina planeta klase G u orbiti Alphe Centauri. Ondje nema žive duše. Ne bih morao ni zucnuti.
"Jasone! Ustajanje!" iz prizemlja drekne mama. Sanjao sam da sam se probudio u plinski modroj šumi i među plamenim šafranima našao djedovu Omegu cijelu cjelcatu. Slijede ustrčali koraci i pomisao da neki Bauk trči kući na groblje Svetoga Gabrijela. Mama opet drekne "Jasone!" i ja vidim koliko je sati:07.41.
Smognem snage za krmeljavo "dobro!'' i potjeram noge iz kreveta, tako da sad i ostatak tijela mora za njima. Kao za peh, u zrcalu u kupaonici ni traga gubi. Pomišljao sam da vrućom krpom pritisnem ćelo pa ga obrišem i potužim se mami da imam povišenu temperaturu, no nju ne možeš tako Iako preveslati. Crvene gaće koje mi nose sreću u pranju su, tako da sam u nedostatku boljega obukao banana-žute. Danas nemamo tjelesni pa nema veze. Mama u prizemlju gleda novi jutarnji program na BBC1, a Julia si reže bananu u mizle.
"Jutro", kažem. "Koji ti je to časopis?"
Julia digne naslovnicu Facea. "Ako ga dirneš kad ja odem, zadavit ću te."
Ja sam se trebao roditi, prosikće Nerođeni Blizanac, a ne ti, kozo jedna.
"Taj bi izraz trebao nešto značiti?" Julia nije zaboravila što je sinoć bilo. "Izgledaš kao da pišaš u gaće."
Mogao sam milo za drago pitati Juliju bi li zadavila Ewana da dira njezin Face, ali time bih priznao da jesam prisluškivalačka gnjida. Moji su Weetabixi imali okus po iverici. Kad sam pojeo, operem zube i složim knjige za danas u adidasicu, spremim penkale u pernicu. Dotle je Julia već otišla. Ide u maturalnu depandansu naše škole s Kate Aifrick, koja je već položila vozački.
Mama je teti Alice telefonski opisivala novu kupaonicu. "Samo malo, Alice." Mama pokrije slušalicu. "Jesi li ponio novac za užinu?"
Kimnem. Odlučio sam joj reći. "Mama, moram ti -"
Vješač zaštopa "nešto".
"Požuri se, Jasone! Pobjeći će ti autobus!"

Vani je vjetrušina i vlaga, kao da je netko na Livadu Crnog Labuda uperio stroj za kišu. U Vodomarovu dolu posvuda su zidovi mrljavi od kiše, kapava hranilišta za ptice, mokri vrtni patuljci, prelivena jezerca i blistavi kameni vrtovi. Sa suhog trijema gospodina Castlea promatra me mjesečnjački siva mačka. Da se bar dječak na neku foru može pretvoriti u mačku. Prošao sam kraj prijelaza preko ograde koji vodi na poljski put. Da sam Grant Burch ili Ross Wilcox ili bilo tko od škvadre iz socijalnih stanova u Wellingtonovim ledinama, jednostavno bih markirao, preskočio bih ogradu i udario poljskim putem kamo god da ide. Možda bih čak istražio vodi li do nestalog tunela pod Malvernskim gorjem. Ali klinci poput mene to jednostavno ne mogu. Profesoru Kempseyju isti bi čas bilo jasno da sam izostao na dan kad me trta razrednog zbora. Do velikog odmora već bi nazvali mamu. Uključio bi se profesor Nixon. Tatu bi izvukli s kolegija. Na mene bi nahuškali policiju za markirante s psima tragačima. Uhvatili bi me, podvrgnuli ispitivanju, živoga bi me oderali i svejedno bi me profesor Kempsey prisilio da pročitam ulomak iz Jednostavnih molitvi za složeni svijet.
Čim počneš razmišljati o posljedicama, gotov si.
Kraj Crnog labuda cure su se zbile pod kišobranima. Dečki ne smiju nositi kišobrane jer su pederski. (Zapravo, ak' ne računaš Granta Burcha, on ne kisne jer mu posilni Philip Phelps drži veliki golfaški kišobran.) Meni je pod đubretarcem gornja polovica tijela više-manje suha, ali na uglu glavne ceste neki mi je Vauxhall Chevette do kože smočio potkoljenice. Čarape su mi pjeskovite i mokre. Pete Redmarley i Gilbert Swinyard i Nick Yew i Ross Wilcox i cijela ta škvadra igrali su lokvarskog rata, no baš kad sam ja stigao, uplovi i crtićooki školski autobus. Za upravljačem nas je Norman Bates gledao kao da je besani koljač, a mi svinjac pun zrelih odojaka. Ukrcamo se i vrata se psikavo zatvore. Na mom je Casiju 8.35.
U kišna jutra školski autobus bazdi na dečke, podrigance i pepeljare. Prednja sjedala zauzmu cure koje se ukrcaju u Guarifordu i Blackmore Endu i samo razgovaraju o domaćoj zadaći. Glavni štemeri odu ravno na stražnja sjedala, ali čak se i škvadra tipa Pete Redniarley i Gilbert Swlnyard upristoji kad Norman Bates vozi. Norman Bates spada u one ko od gore odvaljene tipove s kojima nema šale. Jedanput je Pluton Noak iz zezancije otvorio vrata za slučaj opasnosti. Norman Bates otišao je straga, ščepao ga, odvukao ga naprijed i doslovno ga izbacio iz autobusa. Pluton Noak izdere se iz jarka: "Tužit ću te, majku ti tvoju! Slomio si mi ruku, jebote!"
Norman Bates u znak odgovora izvadi cigaretu iz kuta usana, nagne se nad autobusne stube, isplazi jezik kao Maor pa polako i pomno ugasi cigaretu koja se i dalje žarila ravno sebi na jeziku. Čuli smo kako je zašištala. Muškarac kvrcne opušak na dječaka u jarku.
Nato Norman Bates sjedne i odveze dalje.
Od toga dana nitko u njegovu autobusu ne dira vrata za slučaj opasnosti.

Dean Moran ukrcao se na stanici u Travarovim ledinama, na samome kraju sela. "Ej, Deane", kažem, "sjedni ovdje ako hoćeš." Moranu je tako drago što sam ga pred svima oslovio pravim imenom da se naceri od uha do uha i odmah se skljoka. "Isuse", Moran će, "ako nastavi ovako curiti, do kraja nastave Severn će provaliti nasipe u Uptonu. I u Worcesteru. I u Tewkesburyju."
"Sto posto." Bio sam ljubazan i zbog njega i zbog sebe. Kad se večeras budemo busom vraćali kući, mogu biti sretan ako i Nevidljivi Čovjek bude htio sjesti kraj š-ššš-š-ššškolskog m-mmm-m-mmmucavca J-j-j-asona T-t-taylora. Moran i ja igrali smo križić-kružić na zamagljenim prozorima. Dobio me prije nego što smo stigli do Wellanda. U školi je Moran u razredu profesorice Wyche, sedmom W. Sedmi W drugi je najgori razred. Ali Moran u biti uopće nije truba. Samo bi ga svi zafrkavali kad bi imao predobre ocjene.
Na nekom blatištu stoji pokunjeni crni konj. Ali ja ću se za dvadeset i jednu minutu i manje još gore pokunjiti.
Grijač ispod sjedala do dokoljenica mi je rastalio školske hlače, a netko je pustio jajokusan prdac. Gilberi Swinyard zariče: "Kenja je bacio fuljac" Kenja složi svoj truli cer, usekne se u vrećicu smokića i hicne je. Vrećice čipsa slabo lete, tako da je jednostavno pala na Robina Southa na sjedalu iza njega.
Nisam se ni snašao, autobus je već zamaknuo u krug škole pa se svi iskipamo. Kad je kišovito, zvono ne čekamo u dvorištu, nego u predvorju. Jutros je škola puna skliskih podova, promočenih kabanica iz kojih se diže para, nastavnika koji kore škvadru zbog vrištanja, šestaša u zabranjenoj igri lovice i osmašica koje bazaju hodnicima ruku pod ruku i pjevaju Pretenderse. Sat kraj zborničkog hodnika gdje klinci u vrijeme užine stoje za kaznu obavijestio me da mi preostaje još osam minuta života.

"A, Taylor, sjajno." Profesor Kempsey štipne me za uho. "Potrebiti mi đak stiže kao naručen. Za mnom. Uložio bih nekoliko riječi u tvoj slušni trakt." Razrednik me povede tmurnim prolazom prema zbornici. Zbornica je poput Boga. Ne možeš je vidjeti i ostati živ. Stoji pred nama, odškrinuta, a van suklja dim cigareta kao magla u Londonu u doba Jacka Rasparača. No mi skrenemo s puta i uđemo u spremište za pisaći pribor. Spremište je svojevrsni pritvor za škvadru u govnima. Mozgao sam što sam ja skrivio. "Prije pet minuta", reče profesor Kempsey, "spojili su mi telefonski poziv. Dotični se poziv ticao Jasona Taylora. Od strane dobronamjerne osobe."
S profesorom Kempseyjem jednostavno moraš imati strpljenja.
"S molbom za pomilovanje u posljednji čas."
Kraj vrata prohuji ravnatelj profesor Nixon, pušio se od bijesa i sakoastih isparavanja.
"Molim?"
Profesor Kempsey iskrivi lice na moju kratku pamet. "Je Ii istina da od jutrošnjega razrednog zbora strepiš do te mjere da bismo taj osjećaj mogli opisati kao 'iscrpljujuću grozu'?"
Naslutio sam bijelu magiju gospođe de Klokken, ali nisam se usudio ponadati da bi me mogla spasiti. "Jest, profesore."
"Da, Taylore. Tvoja požrtvovna logopetkinja očito zastupa mišljenje kako bi odgađanje jutrošnjeg izbijanja klina klinom moglo pogodovati dugoročnijem rastu samopouzdanja po pitanju umijeća Retorike i Govorništva. Podupireš li taj prijedlog, Taylore?" Razumio sam što je rekao, ali on je očekivao da reagiram zbunjeno. "Molim?"
"Želiš li da te danas poštedimo čitanja ili ne?"
"Želim, profesore, itekako", rekoh.
Profesor Kempsey mljacne ustima. Ljudi redovito misle da ćeš prestati zapinjati ako te bace u vodu, nekim vatrenim krštenjem. Na TV-u ljudi gledaju zapinjavce koji jednoga čarobnog dana silom prilika moraju stati na pozornicu pred tisuću ljudi, a kad tamo, puste savršen glas. Vidite, svi se smješkaju, mogao je on to oduvijek! Samo ga je trebalo prijateljski pogurati! Sad se izliječio. Ali to je totalna kenjaža. Ako do toga ikad doista dođe, samo znači da Vješač poštuje Prvu zapovijed. Samo ti za tjedan dana lijepo provjeri što je s "izliječenim" zapinjavcem. Vidjet ćeš. Prava je istina da ćeš se utopiti ako te bace u vodu. A u vatrenom krštenju ne ginu ti opekline trećeg stupnja. "Ne možeš cijeli cjelcati život podvijati rep pred govorenjem u javnosti, Taylore."
Oš se kladit?, Gnjida će.
"Znam, profesore. Zato dajem sve od sebe da ga svladam. Uz pomoć gospođe de Klokken."
Profesor Kempsey nije odmah popustio, ali osjećao sam da sam se izvukao. "U redu. Ali računao sam da imaš veću petlju, Taylore. Mogu samo zaključiti da sam te pogrešno procijenio."
Gledao sam za njim.
Da sam papa, ja bih gospođu de Klokken proglasio sveticom. Isti čas.

Iz Jednostavnih molitava za složeni svijet profesor Kempsey odabrao je čitanje o tome kako ti u životu može kišiti četrdeset dana i četrdeset noći, ali Bog je ljudskom rodu obećao da će se jednog dana pojaviti duga. (Juliji je apsurdno da nam godine 1982. u školi uporno serviraju biblijske priče kao povijesne činjenice.) Zatim smo zapjevali crkvenu pjesmu koja veli Božje nam darove Nebo šalje sve: hvala Gospodinu, hvala Gospodinu, što nam ljubav da-a-a-je svu. Mislio sam da smo gotovi, ali nakon stoje profesor Kempsey pročitao obavijesti i naputke profesora Nixona, Gary Drake digne ruku. "Oprostite, ali mislio sam da danas čita Jason Taylor. Baš sam se veselio da ću ga čuti. Znači li to da on čita sljedeći tjedan?"
Svi vratovi u razredu zavrnu glave prema meni.
Na pedeset mjesta po cijelom tijelu šikne mi znoj. Samo piljim u kredne maglice na ploči.
Prođe nekoliko sekunda koje kao da su trajale satima pa profesor Kempsey reče: "Tvoje je energično zauzimanje za utvrđena pravila za svaku pohvalu, Drake, i ne dvojim da je nesebično. Međutim, iz pouzdanih izvora znam da Taylorov govorni aparat nije u voznom stanju. Kolega vam je shodno dobio takoreći liječničku poštedu."
"Onda znači da će čitati sljedeći tjedan, profesore?"
"Abeceda ide svojim putem i ne mari za ljudske slabosti, Drake. Sljedeći je tjedan na slovu "T" kao Michelle Tirley i nema pogovora kad je hora "
"Ne čini vam se da to baš nije pravedno, profesore?"
Što sam ja ikad skrivio Garyju Drakeu?
"Život je redovito nepravedan unatoč svim našim pregnućima, Drake", profesor Kempsey zaključa glasovir, "a njegove izazove moramo svladavati jedan po jedan. Što prije to naučite", razrednikov pogled ne prostrijeli Garyja Drakea, nego ravno mene, "to bolje za vas."
. . .
Srijeda počinje udarnički, dvosatom matematike kod profesora Inkberrowa. Valjda je dvosat matematike najgori sat u cjelom tjednu. Inače na matemarici sjedim s Alastairom Nurronom, ali danas Alastair Nurton sjedi s Davidom Ockeridgeom. Slobodno je samo mjesto kraj Carla Norresta, ravno pred katedrom profesora Inkberrowa, pa moram ondje sjesti. Tako jako kiši da se imanja i polja rasplinjavaju u bjelance. Profesor Inkberrow podijeli nam prošlotjedne zadaćnice kao da baca frizbije, pa počne sat s nekoliko superlakih pitanja da "upogoni moždane vijuge".
"Taylore!" Uočio je da izbjegavam njegov pogled.
"Da, profesore?"
"Trebaš se malo usredotočiti, hmm? Ako je a jedanaest, b sedam, a x umnožak a puta b, koliki je x?"
Rješenje je pljuga, sedamdeset sedam.
Ali u "sedamdeset i sedam" imaš dvije riječi na "S". Dvostruku zapinjalicu. Odgodio sam smaknuće i sad Vješač traži osvetu. Zario mi je prste u jezik, stisnuo mi je grlo i štipa sve žile koje mozgu dovode kisik. Kad se Vješač tako naroguši, ispao bih totalni debos da pokušam protisnuti riječ. "Devedeset i jedan, profesore?"
Bistrija škvadra u razredu zastenje.
Gary Drake glasno zakrekeće. "Mali je genijalac!"
Profesor Inkberrow skida naočale, huče u njih i briše ih širim krajem kravate. "Tebi je sedam puta jedanaest devedeset i jedan, hmm? Daj da ti postavim potpitanje, Taylore. Čemu uopće ujutro ustajemo iz kreveta? Znaš li mi na to odgovoriti, hmm? Da mi je samo znati čemu, ti bokca?"





“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

5 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Sub Mar 03, 2012 3:45 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Rodbina

"Evo ih!" dreknem kad je bijeli Ford Granada Ghia tetka Briana ukrstario u Vodomarov dol. Julijina se vrata zatvore kao da hoće reći: Pih!, ali dolje grune salva priprema. Ja sam već skinuo svoju kartu Međuzemlja i sakrio globus i sve ostalo za što bi Hugo mogao misliti da je bebasto pa samo ostanem sjediti na prozorskoj dasci u svojoj sobi. Sinoć je puhao vihor kao da nam King Kong pokušava otkinuti krov i tek se sad smiruje. Prekoputa gospodin Woolmere odvlači komade ograde koju mu je srušio vjetar. Tetak Brian skrene u naš kolni prilaz i Granada se zaustavi kraj maminoga Datsun Cherryja. Prva se iskrca teta Alice, mamina sestra. Zatim se sa stražnjeg sjedala iskipaju moja tri bratića Lamba. Prvi se pojavio Alex u majici SCORPIONSI UŽIVO 1981. i sa znojnikom za glavu u stilu Bjorna Borga. Alex je sedamnaestogodišnjak, ali ima bubonske prišteve i vlastito mu je tijelo tri broja preveliko. Slijedi najmlađi, Cverglić Nigel, udubio se u brzopotezno slaganje Rubikove kocke. Posljednji se pojavi Hugo.
Hugu njegovo tijelo pristaje kao saliveno. Dvije je godine stariji od mene. Većini bi klinaca ime "Hugo" bilo životno prokletstvo, ali Hugu je aureola, (Osim toga, Lambovi pohađaju privatnu školu u Richmondu u kojoj te ne kinje ako si fin, nego ako nisi dovoljno fin.) Hugo je u crnoj jakni s patentnim zatvaračem bez kapuljače i bez markice, u levisicama na kopčanje, čizmama s posuvratkom i ima onu neku pletenu narukvicu koja ti je dokaz da nisi djevac. Hugo je dijete sreće. Dok u Monopolyju Alex, Nigel i ja još međusobno trampimo kikiriki-zemljišta uz doplatu od 300 funta i molimo Boga da ubodemo bankovnicu na Besplatnom parkiranju, Hugo već ima hotele na najskupljim poljima.
"Stigli ste!" Mama prijeđe kolni prilaz i zagrli tetu Alice.
Odškrinem prozor da bolje čujem.
Dotle se iz staklenika pojavio tata od glave do pete u vrtlarskoj odori. "Baš ste nam donijeli burno vrijeme, Briane!"
Tetak Brian isprtlja se iz auta i karikirano se osupne kad ugleda tatu. "Ma vidi ti toga neustrašivog vrtlara!"
Tata mahne lopaticom. "Nesretno mi je nevrijeme satrlo sunovrate. Imamo 'čovjeka' za gro posla u vrtu, ali može doći tek u utorak, a kao što stara kineska poslovica kaže -"
"Gospodin Broadwas jedan je od onih predivnih slikovitih seoskih likova", mama će, "i vrijedi mu platiti da dođe dvaput na tjedan jer popravi svu štetu koju Michael nanese."
"- Kao što stara kineska poslovica kaže: 'Mudalj Šovjek Kaše, Ako Hošeš Biti Šljetan Tjedan Dana, Ošeni Še. Ako Hošeš Biti Šljetan Mjesec Dana, Šakolji Švinju. Ako Hošeš Biti Šljetan Cijelji Šivot, Žašadi Vljt'. Baš zgodno, ha?"
Tetak Brian pretvara se da mu je baš zgodno.
"Kad je Michael neki dan tu staru kinesku poslovicu čuo na BBC-jevim Savjetima za vrtlare", primijeti mama, "prvo je išla svinja, onda žena. Ali gle ti ta tri dečka! Opet ste izrasli! Čime im samo filaš kukuruzne pahuljice, Alice? Ma što bilo, meni treba za Jasona."
To je bio nizak udarac.
"E, pa", tata će, "dajte da svi skupa uđemo prije nego što nas otpuše."
Hugo primi moj telepatski signal i digne pogled u mom smjeru.
Ja mu polu-mahnem.

Bife se otvara samo kad dođu gosti ili rodbina. Miriše na polituru i isparavanja šerija. (Jedanput sam kušao šeri kad nikoga nije bilo kod kuće. Ima okus po sirupastom Domestosu.) Mama je tražila da preselim stolac iz blagovaonice u dnevnu sobu jer ih nema dovoljno. Ti stolci imaju sto kila i krvavo sam se udario u potkoljenicu, ali sam se držao kao da mi nije ništa. Nigel se svali u vrećastu sjedalicu, a Alexa dopadne jedan naslonjač. Odbubnja ritam na naslonu za ruke. Hugo jednostavno turski sjedne na prostirku i reče: "Meni je dobro i ovako, teta Helena, hvala", kad me mama prekori što nisam donio dovoljno stolaca. Julije još nema, "Evo me za minutu!" doviknula je prije dvjesto sati.
Po starom običaju, tata i tetak Brian za početak udare u prepirku o ruti od Richmonda do Worcestershirea. (Obojica su u golfaškim puloverima koje su si međusobno darovali za Božić.) Tata misli da bi državna cesta A40 skresala 20 minuta puta u usporedbi s cestom A419. Tetak Brian se ne slaže. Onda tetak Brian kaže da danas, kad odu od nas, kani voziti u Bath preko Cirencestera i ceste A417, na što se tata zajapuri od užasa. "A417? Kaniš voziti kroz Cotswoldsko gorje na neradni dan? Čeka te živa tarapana, Brian!"
Mama veli: "Brian sigurno zna što radi, Michaele".
"A417? Muka Isusova!" Tata već lista svoj Autoklubov vodič za britanske gradove, a tetak Brian mami dobacuje pogled u stilu: Pusti miceka ako ga veseli. (Meni taj pogled digne živac.) "Ova ti zemlja ima neke novotarije, Brian, takozvane ‘autoceste’... Evo, trebaš M5 do odvojka broj 15..." Tata ubode kartu. "Evo! Dalje samo dereš prema istoku. Nema potrebe da zaglaviš u Bristolu. M4 do odvojka broj 18 pa A46 do Batha. Kao dlanom o dlan."
"Kad smo prošli put išli u posjet Donu i Drucllli", tetak Brian ne gleda Autoklubov vodič za britanske gradove, "baš smo tako vozili. Sjeverno od Bristoia skrenuli smo na M4. I što misliš? Dva smo sata ćubili u krkljancu! Daj ti reci, Alice?''
"Zbilja se odužilo."
"Dva sata, Alice."
"Ali", parira tata, "to ti se dogodilo jer ste uletjeli u preusmjereni promet dok su gradili novi trak. Danas je vožnja cestom M4 pjesma. Čista je ko suza. Garantiram."
"Hvala, Michaele", mjaukavo će tetak Brian, "ja ti baš ne 'ljubim' autoceste."
"Pa, Briane", tata treskom zaklopi Autoklubov vodič za britanske gradove, "ako 'ljubiš' militi 50 na sat s kolonom prikoličarske gerijatrije, onda ti je najbolje da voziš po A417 do Cirencestera."

"Jasone, molim te, dođi i pomozi nam malo."
"Pomozi nam malo" znači "ponesi sve". Mama teti Alice pokazuje kuhinju koju je nedavno nabrijala. Iz pećnice nadiru mesni mirisi. Teta Alice miluje nove pločice i govori "divota!" dok mama toči tri čaše kokakole za Alexa, Nigela i mene. Hugo je molio čašu hladne vode. Ja istresem vrećicu prutića Twiglets u posudu. (Twigletsi su tipične grickalice za koje odrasli misle da ih klinci vole, ali imaju okus kao izgorjele šibice umočene u kvasni namaz.) Pa sve stavim na pladanj na servirni prozor, prijeđem na drugu stranu i odnesem ga na stolić u boravku. Totalno je nepravedno da ja moram sve raditi. Da ja još sjedim u svojoj sobi kao Julia, već bi poslali specijalce.
"Tebe su milostive očito lijepo dresirale", kaže tetak Brian. Ja se pretvaram da znam što je milostiva.
"Briane?" Tata mu mahne kristalnom bocom. "Može još kap šerija?"
"Ti vrapca, zašto ne, Michaele? Zašto ne, ti vrapca?"
Alex zagrokće kad sam mu dao Colu. Zagrabi punu šaku Twigletsa.
Nigel će onako prpošno: "Hvala najljepša!" pa i on navali na Twigletse.
Hugo će: "Super, Jace" za vodu i "Ne hvala" na Twigletse.
Tetak Brian i tata apsolvirali su temu Vožnje i prešli na Recesjju.
"Ne, Mirhaele", tetak Brian će, "tu se bogme varaš. Za knjigovodstvenu branšu uglavnom nema zime ni kad je gospodarstvo u komi."
"Ali meni ne možeš reći da ti klijentela ne pati?"
"Da 'pati'? Bog te neće, Michaele, krv piša, da prostiš! Stečajevi i propale hipoteke od jutra do sutra! Ne znamo gdje nam je glava, majku mu staru. Grcamo! Vjeruj mi, ja sam ti onoj ženskoj u Downing Streetu zahvalan na ovoj financijskoj - kako ono zovu najnoviji modni krik? - anoreksiji. Mi računarci žarimo i palimo! A kompanjonske se premije vežu uz dobit, tako da je moja malenkost na konju."
"Stečajnici baš i nisu stranke koje će vam doći i drugi put", bocka tata.
"Ali njima nikad kraja", tetak Brian šljokne šeri, "pa koga boli đon? Ne, ne, meni je pak žao vas trgovaca. Maloprodaju će ova recesija baciti na koljena. Odgovorno tvrdim."
Ja ne bih rekao, odmahivao je tatin prst. "Zaštitni je znak škole dinamičnog menadžmenta uspjeh u godinama oskudice, a ne u godinama obilja. Jest da je nezaposlenost dosegla broj od tri milijuna, ali Grenland je u ovom tromjesečju zaposlio deset pripravnika za rukovodeći kadar. Kupci traže kvalitetnu hranu po diskontnim cijenama."
"Smiri živce, Michaele", tetak Brian lakrdijaški digne ruke na predaju, "nisi na komercijalističkom skupu u ljetovalištu. Ali mislim da zabijaš glavu u pijesak. Čak i konzervativci vele da treba 'stegnuti pojas'... Sindikati su mortus, makar to po mome mišljenju nije loša stvar. Ali u British Leylandu osipaju se radna mjesta... Lučki promet pada... Čeličane propadaju... Svi naručuju brodove iz Južne Koreje, strinu joj poljubim, ma gdje bila, ne fermaju brodogradilišta na Tyne i Clyde... Drug Arthur Scargill prijeti revolucijom... Tako da baš ne znam kako se to, dugoročno gledano, ne bi obilo i o smrznute hruskave palačinke i panirane filete. Znaš, Alice i ja zbilja smo zabrinuti."
"E, pa", tata se zavali, "baš lijepo da se ti i Alice brinete, ali maloprodaja odolijeva, a Grendland se ne da."
"Drago mi je, Michaele. Zbilja mi je drago."
(I meni je drago. Tata Gavina Coleyja izgubio je posao kod Metalboxa u Tewkesburyju. Gavinu Coleyju otkazali su ročkas u luna-parku, oči su mu upale u lubanju za nekoliko milimetara i roditelji su mu se u roku od godine dana rastali. Kelly Moran rekla mi je da mu je tata još na burzi.)
Hugo oko vrata nosi tanku kožnatu pantljiku. To i ja hoću.

Kad nam Lambovi dođu u posjet, sol i papar nekom se čarolijom pretvore u "začine". Za večeru imamo koktele od škampa u vinskim čašama za predjelo, janjeće kotlete s ukrasnim papirnatim hvataljkama, zapečeni pire-krumpir i pirjani celer za glavno jelo i pečeni sladoled kao "slasticu", a ne "desert". U prometu su sedefni prsteni za ubruse. (Tatin ih je tata donio iz Burme s iste misije na kojoj je nabavio Omegu Seamaster koju sam u siječnju razbio.) Prije predjela tetak Brian otvori vino koje nam je donio. Julia i Alex dobili su punu čašu, Hugo i ja samo pola, "a ti, Nigele, tek toliko da omastiš brk."
Teta Alice nazdravi prema svom običaju: "Živjele loze Taylor i Lamb!"
A stric Brian prema svom običaju: "Pij malo, pij dobro!" Tata se pravi da mu je to prilično duhovito.
Svi se kucnemo (osim Alexa) i otpijemo.
Glavu dajem da će tata svoju vinsku čašu dići prema svjetlu i reći: "Baš je pitko!" Ni ovaj put nije nas iznevjerio. Mama ga ošine pogledom, ali tata to nikad ne primijeti. "Svaka čast, Briane, znaš odabrati pristojno vince, što jest - jest."
"Pa baš mi je drago da imam tvoj blagoslov, Michaele. Priuštio sam si cijeli sanduk. Vinograd je nedaleko od krasne seoske kućice koju smo prošle godine unajmili na jezerima."
"Vino? S jezera? Iz Cumbrije? Daj se zbroji, Briane."
"Ne. ne, Michaele, nije s engleskih jezera, nego s talijanskih. Toskana." Tetak Brian zavrtloži vino u čaši, pošnjofa ga i šljokne. "Tisuću devetsto sedamdeset treća. Kupina, dinja, hrast. Slažem se s tvojim stručnim mišljenjem, Michaele. Sasvim pristojna berbica."
"Pa", mama će, "navali, narode!"
Nakon prve runde "da prste poližeš!" sa svih strana, teta Alice reče: "Ovog polugodišta naši dečki imaju ludnicu u školi: ne, dečki? Nigel je kapetan kluba šahista."
"Predsjednik", Nigel će, "točnije rečeno."
"Pardonček! Nigel je predsjednik kluba šahista. A Alex čuda stvara na školskom računalu, reci malo, Alex. Ja ne znam isprogramirati ni onu bedastoću na videu, ali zato -"
"Ako ćemo pravo", veli tetak Brian, "Alex kilometarski šije svoje nastavnike. Što ono radiš na tom računalu, Alex?"
"FORTRAN. BASIC." Alex govori kao da mu svaku riječ čupaš. "PASCAL. Kod za z-80."
"Sigurno si pravi lumen", Julia će, i to tako vedro da mi nije jasno zajeda li ili ne.
"O, Alex je lumen i pol", Hugo će. "Mozak Alexandera Lamba jezdi na samoj kresti britanskih znanstvenih postignuća."
Alex pogledom prostrijeli brata.
"Računalstvo ti daje konkretnu budućnost." Tata žlicom zagrabi škampe. "Tehnologija, dizajn, električni auti. To bi trebali poučavati u školama. A ne bljuzge tipa 'ko oblak samotan sam luto'. Baš sam neki dan lijepo rekao Craigu Saltu - našem šefu u Grenlandu - da -"
"Ama ja se potpuno slažem s tobom, Michaele." Tetak Brian složi facu kao kad zli genijalac objavljuje plan za pokoravanje cijelog svijeta. "Zato Alex za svaku peticu ove godine dobiva novu novcatu novčanicu od dvadeset funta i desetaču za svaku četvorku - da si može kupiti IBM-ovo osobno računalo." (Ljubomora u meni kljuca poput zubobolje. Tata kaže da je "zastarjelo" plaćati djeci da uče.) "Profit je najbolja moguća motivacija, ne?"
Mama uskoči. "A što je s tobom. Hugo?"
Napokon imam priliku da promotrim Huga a da nije krišom.
"Kad sve zbrojim", Hugo otpije vode, "dobro sam prošao u nekoliko utrka u kanuističkoj reprezentaciji, teta Helena."
"Hugo se", podrigne tetak Brian, "ovjenčao slavom! Po svemu je zavrijedio da bude prva veslačka perjanica, ali onda je neki napuhani drmatorski guzator - uuuf, oprostite na izrazu pola je Osiguranja Lloyd njegovo - priprijetio da će napraviti dar-mar ako njegov mali lord Moljac Cverglić ne bude glavni. Kako se mali ono zove, Hugo?"
"Ti možda misliš na Dominica Fitzsimmonsa, tata."
"Dominic Fitzsimmons! Kao iz crtića, ha?"
Molio sam Boga da sad svjetla reflektora padnu na Juliju. Molio sam Boga da mama ne spomene pjesničku nagradu, samo ne pred Hugom.
"Jason je osvojio Pjesničku nagradu okružnih knjižnica Hereforda i Worcestera", mama će. "Ne, Jasone?"
"Pjesmu sam morao napisati." Uši su mi gorjele od srama i nisam znao kamo bih gledao osim u tanjur. "Za engleski. Nisam..." (nekoliko sam puta isprobao pojma imao, ali vidio sam da ću grčevito zapeti) "nisam ni znao da će je profesorica Lippets kandidirati."
"Čime imam time klimam!" cikne teta Alice.
"Jason je osvojio prekrasan rječnik", mama će. "Zar ne, Jasone?"
Radar odraslih nije registrirao zajedljiv hitac Smrada Alexa: "Ja bih zbilja volio čuti tvoju pjesmu, Jasone."
"Ne možeš. Nemam zadaćnicu."
"Baš šteta."
"Malvern Gazetteer objavio je pobjedničke radove", mama će. "I to s Jasonovim fotoportretom! Možemo ga iskopati poslije večere."
(Meni je živa muka samo kad se sjetim. Poslali su fotografa u školu i natjerali me da poziram čitajući knjigu u knjižnici kao vrhunska pederčina.)
"Pjesnici", cmokne tetak Brian, "pokupe najgore boleštine od pariških dama na zlu glasu i umiru u gavotama punim propuha na Seini, kažu ljudi. Karijera za deset, ha, Mike?"
"Škampi su ti divni, Helena", teta Alice će.
Tata će: "Smrznuti, iz Grenlanda u Worcesteru."
"Svježi, Michaele. Iz ribarnice."
"Ah. Nisam znao da još uopće ima ribarnica."
Alex opet iskopa pjesničku nagradu. "Bar nam reci o čemu je pjesma, Jasone. O vjesnicima proljeća? Ili je ljubavna?"
"Mislim da tebi ne bi bila bogzna što, Alexe", Julia će. "Jasonov rad nema istančanost i zrelost jednih Scorpionsa."
Hugo prasne u smijeh da potkuri Alexa. I da meni da do znanja na čijoj je strani. Došlo mi je da poljubim Juliju iz čiste zahvalnosti. Zamalo.
"Nije bilo baš tako duhovito", promrsi Alex na Hugovu adresu.
"Ne duri se, AIexe. Nisi lijep kad se duriš."
"Dečki", opomene teta Alice.

Šminkerska plitica za umak krene u krug oko stola. Između pire-krumpira i jorkširskih minipudinga napravio sam Sredozemno more umaka. Vršak mrkve glumi Gibraltar. "Navalite!" mama će.
Teta Alice prva je rekla: "Kotleti su ti božanski, Helena."
Tetak Brian nabaci kilavi talijanski naglasak: "Ma szve sze tope u usztima!"
Nigel se obožavateljski naceri tati.
"Tajna je u marinadi", kaže mama teti Alice. "Poslije ću ti dati recept."
"O, Helena, bez njega ne idem doma!"
"Još zericu vina, Michaele?" Tetak Brian dopuni tatinu čašu (iz druge boce) i prije nego što je tata stigao odgovoriti, a onda dotoči i sebi. "Bit ću tako slobodan. Michaele, hvala lijepa. Pij malo, pij dobro! Dakle, Helena, vidim da tvoja pokretna pagoda još nije završila u velikoj orijentalnoj ropotarnici na vječnim lovištima."
Mama složi onu svoju pristojnu zbunjenu facu.
"Tvoj Datsun Helena! Da nisi tako sjajna kuharica, teško bismo ti oprostili što kršiš Prvi zakon autoniobilistike. Ne vjeruj ni Japancu ni škartu koji Japanac štanca. Tu su Nijemci dobro uboli, ovaj im put moraš priznati. Vidjeli ste nove reklame za Volkswagen? Japić, lakat brade, trči kao muha bez glave i traži novi Volkswagenov Golf dok mu Golf ne padne sa stropa i raspljeska ga! Upišao sam se od smijeha kad sam to prvi put vidio, ha, Alice?"
"Nemaš li ti", Julia ubrusom obriše usta, "fotoaparat marke Nikon, tetku Briane?"
Hugo će: "A i japanska je hi-fi tehnologija sasvim pristojna."
"I računalski čipovi", doda Nigel.
Tako da ja kažem: "Bogme su im i motocikli klasa."
Tetak Brian sumnjičavo slegne ramenima. "To i ja kažem, cure i dečki! Japanerosi tuđu tehnologiju bez pardona smanje na svoju veličinu i onda je preprodaju ostatku svijeta, ma reci da ne, Mike. Mike? Valjda se bar po tom pitanju slažeš sa mnom? Što smo drugo mogli očekivati od jedine sile Osovine koja se nikad nije ispričala za rat! Glatko su se izvukli. Puna šaka brade!"
"Atomske su bombe pobile dvjesto tisuća civila", Julia će. "A od požarnih je bombi stradalo još dva milijuna civila: ja baš ne bih rekla da su prošli 'lišo'."
"Ako ćemo pravo" (tetak Brian ne čuje što ne želi čuti) "Japanerosi i dalje ratuju. Preuzeli su Wall Street, sad im je London na tapeti. Kad kreneš pješice od Barbicana do mog ureda, treba ti... brat-bratu dvadeset pari ruku da pobrojiš sve kosooke s kojima se usput mimoiđeš. Čuj ovo, Helena. Moja je tajnica kupila onu neku... makakosezovetijarca... znaš, one motorne tačke... Honda Civic. To. Drek-smeđa Honda Civic. Krene iz autosalona i na prvom kružnom toku - vjerujte bez šale - otpadne joj auspuh - totalka nema više. Eto zašto su tako konkurentni. Proizvode škart. Razumiješ? Ne možeš imati i ovce i novce. Osim ako ne kaniš pokupiti neku gadnu gljivičnu infekciju. Ha, Mike?"
"Molim te, Julia, dodaj mi začine", tata će Juliji.
Hugu i meni pogledi se sretnu i tu načas ostanemo sami u prostoriji punoj voštanih figura.
"Moj se Datsun", rnarna ponudi pirjani celer teti Alice, na što ova odmahne u stilu ne hvala, "prošli tjedan proslavio na tehničkome."
"Samo mi nemoj reći", frkne tetak Brian, "da si tehnički obavila na istom mjestu gdje su ti prodali tu pokretnu pagodu?"
"Ta zašto ne bih?"
"O, Helena!" tetak Brian odmahne glavom.
"Ne znam što točno hoćeš reći, Briane."
"Helena, Helena, Helena."

Hugo je zamolio "prozirnu hostijicu" pečenog sladoleda, na što mu mama odreže debelu hrgu kao našem tati. "Pa ti si dečko u razvoju, za Boga miloga!" (Taktiku sam arhivirao za buduće prilike.) "Navali, narode, otopit će vam se sladoled."
Poslije prve žlice teta Alice kaže: "San snova!"
Tata će: "Veoma ukusno, Helena."
"Mike", oglasi se tetak Brian, "nećeš valjda pustiti da boca tu čami polupopijena?" Natoči obilan klokot, prvo u tatinu čašu pa u svoju, a onda nazdravi mojoj sestri: "Pij malo, pij dobro! Ali meni još ne ide u glavu kako tako bjelodano darovita mlada dama ne puca na Veliki dvojac. Među richmondskim maturantima, vjerujte bez šale, od jutra do sutra sve samo bruji o Oxfordu i Cambridgeu. Ha, Alexe?"
Alex na četvrt sekunde digne glavu za deset stupnjeva da potvrdi.
"Od jutra do sutra", smrtno ozbiljno će Hugo.
"Naš savjetnik za profesionalnu orijentaciju profesor WilIiams", Julia žličicom pokupi potočić sladoleda da joj ne iscuri na stolnjak. "ima prijatelja među angažiranim odvjetnicima u Londonu, a on kaže da ako se želim specijalizirati za pravo za zaštitu okoliša, Edinburgh i Durham su savršeni..."
"E, pa, žalim slučaj", tetak Brian džudaški cijepa po zraku, "žalim, žalim, žalim slučaj, ali profesora Williamsa - taj je zacijelo prikriveni Velšanin - tvog protosora Williamsa treba umočiti u katran i perje, vezati za mazgu i spakirati kući u Haverfordwest! Nije bitno što na fakultetu učiš, nego..." sad se tetak Brian sav zajapurio, "nego s kim sklapaš veze! Samo se na Oxfordu i Cambridgeu možeš povezati s budućom elitom! Vjerujte bez šale, da sam ja imao prave veze na faksu, još bi me prije deset godina uzeli za kompanjona! Mike... Helena! Nećete valjda sjediti prekriženih ruku dok vam se prvorođeno dijete trati na Sveučilištu u Bogu iza Tregera?"
Julia se ljutito smrkne.
(Tu se ja obično povlačim na sigurno.)
Mama će: "Edinburgh i Durham na dobru su glasu."
"Nema zbora, nema zbora, no morate se pitati sljedeću stvar", sad tetak Brian već takoreći kriči, " 'Jesu li najbolji na tržištu?' a odgovor je: 'Jesu vraga!' Baš nam zato, Bog te neće, državno srednje školstvo ne valja. Za prosječnog je Mirka i Slavka mila majka, ali potiče li najpametnije i najsposobnije, pitanje je sad? Malo sutra! Sindikati prosvjete misle da su riječi tipa 'pametniji' i 'sposobniji' prostote."
Teta Alice položi ruku na Brianovu nadlakticu. "Briane, ja mislim -"
"Nemoj ti meni 'Briane' dok je našoj jedinoj nećakinji budućnost na kocki! Ako ispadam snob jer sam zabrinut, ma nek ide sve u materinu, da prostiš, bit ću snob nad snobovima, kvragu, i to visoka čela! Meni zbilja ne ide u glavu zašto bi se mozak oksfordsko-kembridžskog formata nameračio na tamo neki Prnjavor." Tetak Brian žurno strusi čašu. "Osim možda ako -'' tetku se faca u roku od tri sekunde prešalta sa zgražanja na perverziju. "O, da - ako nikome nisi rekla da te ondje čeka neki mladi škotski pastuh s dlakavim nakurnjakom, ha, Julia? Ha, Mike, ha? Ha, Helena? Toga se niste sjetili, ha?"
"Briane -"
"Ne boj se. teto Aiice", nasmiješi se Julia. "Tetak Brian zna da bih radije završila u lančanom sudaru nego da se s njim upuštam u rasprave o svome privatnom životu. Kanim studirati pravo u Edinburghu, a svi budući Briani Lambovi morat će veze i poznanstva sklapali bez mene."
Ja to nikad ne bih mogao reći i ostati živ, ni za živu glavu.
Hugo joj nazdravi. "Ta ti je dobra, Julia!"
"A", tetak Brian nekako se šuplje nasmije, "ti ćeš vjerojatno daleko dogurati u fiškalskoj branši, mlada damo, makar si se zainatila za drugorazredno sveučilište. Za non-secateur si tata-mata."
"Pa baš mi je drago da imam tvoj blagoslov, tetku Briane."
Tu kravlje mukne neugodna stanka.
"Bravo!" podsmjehne se tetak Brian. "Njezina mora biti zadnja."
"Imaš vlat celera na bradi, tetku Briane."

Veckač u prizemlju najhladnije je mjesto u našoj kući. Zimi ti se guzica zamrzne za dasku. Julia je pozdravila Lambove i otišla ponavljati nekakvu povijest kod Kate Alfrick. Tetak Brian otišao je gore u gostinsku sobu da "odmori oči." Alex je već treći put otkako su došli otišao na zahod. Svaki se put zadrži više od dvadeset minuta. Ne znam kakvu zanimaciju ondje ima. Tata Hugu i Nigelu pokazuje novu Minoltu. Mama i teta Alice švrljaju vjetrovitim vrtom. Ja si proučavam lice u zrcalu iznad umivaonika da vidim ima li tu traga Hugu. Mogu li se pretvoriti u njega pukom snagom volje? Stanicu po stanicu. To je isfurao Ross Wilcox. U nižim je razredima bio sroljava nula, ali sad puši sa starijom škvadrom tipa Gilberta Swinyarda i Petea Redmarleyja i rulja ga ne zove "Wilcox", nego "Ross". Znači da sigurno postoji neki štos.
Sjednem i kalorično se poserem, a onda začujem neke glasove, sve su glasniji i glasniji. Znam daje ružno prisluškivati, ali nisam valjda ja kriv ako mama i teta Alice brbljaju tik do ventilacijskog otvora?

"Nemoj se ti ispričavati, Helena. Brian je bio... Bože dragi, dođe mi da ga ustrijelim!"
"Michael izaziva vraga u njemu."
"Nemoj, daj da... Helena, kakav ti je ružmarin! Pravo drvo. Meni začinsko bilje nikako ne uspijeva. Osim metvice. Metvica raste kao luda."
Stanka.
"Pitam se", mama će, "što bi tata za njih rekao. Mislim, da ih sad vidi."
"Za Briana i Michaela?"
"Da."
"Prvo bi nama rekao: 'Što sam vam rekao!' A onda bi zasukao rukave, u njihovu bi sporu - o čemu god da se glože - on zauzeo suprotnu poziciju, i ne bi se micao iz ringa dok ih obojicu tako ne dotuče da samo šute i kimaju."
"Oštra si."
"Tata je bio još oštriji! No Julia bi mu znala parirati."
"Zna biti prilično... svojeglava."
"Bar je svojeglava po pitanju nuklearnog razoružanja i Amnesty Internatiomla, a ne Meaty Loafa i Deaf Leoparda."
Stanka.
"Hugo je već pravi šarmer."
" 'Šarmer' je jedna moguća definicija."
“Vidiš kako je silom htio prati posuđe. Jasno da mu nisam mogla dopustiti."
"Da, znam, nevinašce. Jason je i dalje grozno šutljiv. Kako mu ide s logopedom?"
(To nisam htio čuti. Ali prije odlaska moram povući vodu. A ako je povučem, znat će da ih netko sluša. Tako da sad nemam kamo.)
"Puževim korakom. Ide nekoj Južnoafrikanki, gospođi de Klokken. Kaže nam da se ne nadamo čudotvornom lijeku. Ne nadamo se. Kaže da budemo strpljivi s njim. Strpljivi smo. I to je uglavnom to."
Duga stanka.
"Znaš, Alice, toliko je godina prošlo, a meni do dan-danas nije sjelo da mame i tate više zauvijek nema. Da su doista... pokojni. Da nisu samo na nekom luksuznom krstarenju Indijskim oceanom pa sad šest mjeseci ne možemo do njih. Ili... Što ti je smiješno?"
"Zamisli da zaglaviš na krstarenju s tatom! To bi bilo pravo čistilište."
Mama ne odgovori.
Duža stanka.
"Helena, nije da njuškam", teta Alice promijeni boju glasa. "Ali od siječnja mi ne spominješ nove fantomske telefonske pozive."
Stanka.
"Oprosti, Helena. Bolje da ne zabadam nos u -"
"Ne, ne... Mislim, pitaj Boga s kim bih drugim o tome mogla razgovarati? Ne. Prestali su. Malo me peče savjest što sam odmah pomislila na najgore. Samo mi se digla bura u čaši vode, sigurno. Bolje rečeno, bura bez bure. Da se... znaš, ono prije pet i pol godina ili koliko već, Michaelu nije 'zalomilo', ne bih ni registrirala. Svako toliko pogriješiš broj ili te pogrešno spoje. Ne?"
("Zalomilo"?)
"Točno", odgovori teta Alice. "Točno. Nisi... rekla..."
"Da Michaela 'pozovem na red', bilo bi mi kao da otkopavam grob."
(Doslovno sam se do bola naježio.)
"Jasno", odgovori teta Alice.
"Prosječan Grenlandov pripravnik često ima bolju predodžbu o tome kakav film u glavi vrti Michael Taylor nego njegova vlastita žena. Istinabog, sad mi je jasno zašto je mama često bila onako pokisla."
(Ne razumijem. Ne želim razumjeti. Želim. Ne znam.)
"To su sad već crne misli, starija sestro."
"Ti si mi lijek za crne misli, Alice. Ti blistaš. Ti se družiš s kineskim violinistima i garavim sastavima aztečkih frulaša. Što je ovaj tjedan u kazalištu?”
"Turneja Bum-bum Lije Lisca."
"Vidiš!"
"Menadžer im je zloglasno naporan tip. Kao da ti je u grad došao Liberace, a ne ocvali TV glumac s rukom u riti puštenog lisca."
"Nema ti do estrade."
Stanka.
"Helena, znam da sam to već rekla dvadeset tisuća puta, ali ne može ti pečeni sladoled biti najveći izazov u životu. Julia ove godine napušta rodno gnijezdo. Daj bar razmisli o tome da se opet zaposliš."
Kratka stanka. "Pod jedan, u jeku je recesija i nitko ne zapošljava ljude, samo ih otpuštaju. Pod dva, ja sam sumorna domaćica. Pod tri, ne živim nedaleko od Londona, nego u najmračnijoj zabiti Worcestershirea, gdje je ponuda općenito mršavija. Pod četiri, ne radim otkako se Jason rodio."
"Pa što ako ti se porodiljski otegnuo trinaest godina duže nego što si planirala?"
Mama se jednokratno nasmije, onako kako se ljudi smiju kad im nije do smijeha.
"Tvojim se kreacijama čak i tata hvalio pred svojim pajdašima iz golf-kluba. Vječno sam slušala samo: Helena ovo, Helena ono."
"Ja sam vječno slušala samo: Alice ovo, Alice ono."
"E, pa i to je bilo u tatinom stilu, ne? Dođi. Da vidim kamo kaniš postaviti onaj kamenjar..."
Povučem vodu pa štrcnem osvježivač zraka i zadržim dah. Od mirisa Alpski lahor ti se smuči.

U jednoj garaži stoji tatin Rover 3500, ali mama svoj Datsun Cherry obično parkira na kolnom prilazu pa je druga garaža slobodna. Duž jednog zida vise bicikli. Tati alat stoji na urednim vješalicama iznad radnog stola. Krumpir stoji u vreći bez dna. Slobodna je garaža u zavjetrini, čak i kad puše kao danas. Ondje tata puši pa te često zapahne vonj cigareta. Meni se sviđaju čak i mrlje motornog ulja na betonskom podu.
Istinabog, najbolja je ploča za pikado. Pikado je super. Obožavani tupi udar kad se vršak zabode u ploču. Obožavam čupati strelice. Kad sam pozvao Huga da odigramo partiju, rekao je: "Može." Ali onda je i Nigel rekao da bi i on s nama. Tata je rekao: "Odlična ideja," pa sad sva trojica u garaži igramo Krug oko sata (ciljaš jedinicu dok je ne pogodiš, pa dvicu dok ne pogodiš pa tricu i tako dalje. Tko prvi dođe do dvadeset, pobjednik.)
Svaki baci jednu strelicu da vidimo tko prvi igra.
Hugo pogodi 18, ja 10, Nigel 4.
"Onda", pita me Nigel kad mu brat prvom strelicom pogodi jedinicu, "jesi li čitao Gospodara prstenova? "
"Nisam", slaže Gnjida da Hugo ne pomisli da se ponašam frendovski. Hugo sljedećom strelicom promaši dvicu, ali je trećom pogodi.
Nigel mi kaže: "Perfa je. "
Hugo izvuče sve tri strelice i preda mi ih. "Nigele, više nitko živ ne kaže 'perfa'. "
(Nastojim se sjetiti jesam li ja rekao "perfa” otkako su stigli Lambovi.)
Prve mi dvije strelice promaše jedinicu, ali trećom pogodim.
"Dobar hitac", Hugo će.
"U školi smo za lektiru imali Hobita," Nigel pokupi strelice, "ali Hobit je u biti obična bajka. "
"Ja sam pokušao čitati Gospodara prstenova", Hugo će, "ali to je smijurija. Svi se zovu Gondogorn ili Sarulon i imaju provale u stilu: 'Šuma će do sutona vrvjeti orcima.' A što se tiče onog Sama i njegovoga: 'O, gospodaru Frodo, kakav prrrekrasan bodež!' - molim te! Djeca takvu homoerotsku pornografiju ne bi smjela ni primirisati. Možda je baš u tome čar, Nigele? "
Nigel promaši cijelu ploču i strelica mu se odbije od cigle.
Hugo uzdahne: "Daj, pazi, Nigele, Jaceu ćeš istupiti strelice. "
Ja sam Nigelu trebao reći: "Nema veze". Gnjida nije.
Druga Nigelova strelica pogodi vanjski rub ploče. Promašaj.
"Jace, jesi li znao", nehajno će Hugo. "da je znanstveno dokazano da homoseksualci ne znaju ciljati?"
Unezvijereno shvatim da je Nigel na rubu suza.
Hugo ljudima na neku foru mijenja sreću.
Nigelova treća strelica pogodi rub ploče i zvonko se odbije. Sad je puknuo. "Vječno okrećeš ljude protiv mene!" Zažari se i razjari. "Mrzim te, kopile gadno!"
"Ružna riječ, Nigele. Znaš li što je kopile, ili opet samo papagajski ponavljaš što veli tvoja ekipa iz šahovskoga kluba?"
"Da, da znaš!"
"Što, da? Znaš što je kopile? Ili papagajski ponavljaš što tvoji kažu? "
“Da, znam što je kopile, i ti si kopile! "
"Ako sam ja kopile, hoćeš reći da me naša mati začela tako da se pokarala s drugim tipom, ha? Nju optužuješ da se ševi okolo, ha? "
Nigelu se oči pune suzama.
Sad će frka ko lavina. Znam.
Hugo raspoloženo cokne. "Ni tati neće biti drago kad čuje kakve optužbe širiš. Čuj, daj se makni pa negdje lijepo na miru prtljaj po Rubikovoj kocki. Jason i ja nastojat ćemo zaboraviti cijelu stvar."

"Oprosti zbog Nigela." Hugo pogodi tricu, promaši pa pogodi četvorku. "Kakav svemirac. Mora naučiti prepoznati mig i reagirati, jednog će dana biti sretan što sam mu ja bio mentor. Mene je samo strah da je neandertalski šmokljan Alex nepopravljivo propali slučaj."
Tobože se nasmijem, pritom sam se pitao kako kod Huga riječi tipa "mentor" i "vaj" zvuče moćno, a ne prepotentno. Promašim pa pogodim dvicu i onda tricu.
"Prošlo nam je polugodište u školu došao Ted Hughes", spomene Hugo.
Sad pouzdano znam da mi nagrada za pjesništvo kod njega nije minus.
"Da?"
Hugo pogodi peticu i šesticu pa promaši. "Potpisao mi je Sokola na kiši. "
"Sokol na kiši je genijalan." Četvorka, promašaj, promašaj.
"Mene više furaju ratni pjesnici iz Prvog svjetskog." Hugo baci sedmicu, osmicu, promašaj. "Wilfred Owen, Rupen Brooke i ekipa. "
"Aha." Ja nižem peticu, promašaj, šesticu. "Iskreno rečeno, oni su i meni draži."
"Ali glavna je faca George Orwell." Devetka, promašaj, promašaj. "Imam sve što je u životu napisao, uključujući i prvo izdanje 1984."
Promašaj, promašaj, sedmica. "1984. je skroz nevjerojatna." {Zapravo sam zaglibio na onom dugom O'Brienovom ogledu i nikad knjigu nisam do kraja pročitao.) "A i Životinjska farma." (To smo čitali za lektiru.)
Hugo pogodi desetku. "Moraš čitati Orwellovu publicistiku", zamalo nije promašio, "inače ne možeš reći da si čitao Orwella." Opet zamalo nije promašio. "Kvragu. Poslat ću ti tu zbirku ogleda U kitovoj utrobi."
"Hvala." Osmica, devetka i desetka posreće mi se, držao sam se kao da to nije ništa.
"Sjajno bacanje! Znaš što, Jace, daj da malo nabrijemo igru. Imaš love? "
Imao sam 50 penija.
"Dobro, toliko ću i ja uložiti. Tko prvi dođe do dvadeset, drugi mu plaća pedeset penija."
Malko mi je opasno igrati na pola džeparca.
"Daj, Jace." Hugo se široko osmjehne kao da sam mu zbilja drag. "Nemoj mi isfuravati Nigela. Gle, dajem ti da opet bacaš, za ufur. Tri bacanja fore."
Ako pristanem, ispadam sličniji Hugu, mislim si ja. "Dobro. "
"Pravi si. Ali daj da to ne spominjemo roditeljicama i roditeljima". Hugo migne glavom kroz garažni zid, "inače ćemo dalje cijelo popodne morati igrati Čovječe, ne ljuti se ili Igru života pod strogim nadzorom. "
"Jasno", promašim, pogodim zid i opet promašim.
"Peh", Hugo će. Promaši, pogodi jedanaesticu, promaši.
"Pa daj mi reci kako ti je na veslanju." Ja pogodim svoju jedanaesticu, promašim pa pogodim dvanaesticu. "Moj su ti domet padaline u malvernskome Zimzelenom parku. "
Hugo se nasmije kao da sam ispalio neku superduhovitu provalu. tako da se i ja nacerim u istom stilu. On triput za redom promaši dvanaesticu."
"Baš imaš peh", velim ja.
"Veslanje je fenomenalno. Sve je nabrijano, mišići, ritam, brzina, samo tu i tamo čuješ pljusak, stenjanje ili suveslača kako diše. Kad bolje promislim, čisti seks. A i fora je kad gaziš protivnike. Naš trener lijepo kaže: 'Dečki, nije bitno sudjelovati. Važno je pobijediti!' "
Pogodim trinaesticu i četrnaesticu pa petnaesticu.
"Bože!" Hugo složi pometenu, zadivljenu facu. "Nemoj reći da me veslaš, Jace? Gle, bi li me oderao za funtu?" Hugo izvuče gladak novčanik levisica i mahne mi novčanicom od funte. "Kako tebi danas ide, šuška je tvoja u pet bacanja. Što kaže kasica?"
Ako izgubim, do sljedeće sam subote bez kinte.
"Uuuuuu", zapjevuši Hugo. "Nećeš mi valjda sad podviti rep, Jace." Čujem kako me Hugo ogovara s ostalim Hugićima u svom veslačkom klubu: Moj je bratić Jason Taylor totalni svemirac.
"Može."
"Može!" Hugo tutne funtu u džep na prsima. Zatim pogodi dvanaesticu, trinaesticu i četrnaesticu. Iznenađeno jekne. "Da mi se to nije okrenula sreća?"
Moja prva strelica pogodi ciglu. Druga se odbije od metala. Treća promaši.
Hugo bez oklijevanja kao od šuba pogodi petnaesticu, šesnaesticu i sedamnaesticu.
Od dvorišnih vrata kuće do garaže doklepeću koraci. Hugo prokune ispod glasa i dobaci mi pogled u stilu: Prepusti stvar meni.
Ništa mi drugo nije preostalo.
"Hugo!" Teta Alice uleti u slobodnu garažu kao furija. "Bi li mi rekao za.što Nigel roni suze?"
Hugo reagira oskarovski. "Suze?"
"Da!"
"Suze? Mama, taj je mali koji put zbilja nevjerojatan! "
"Ne moraš vjerovati! Objasni mi!"
"Ne znam što imam objašnjavati." Hugo onako zbunjeno, skrušeno slegne ramenima. "Jason je Nigela i mene lijepo pozvao na pikado. Nigel nikako da išta pogodi pa sam mu dao dva-tri savjeta, ali na kraju se raspigao i odjurio. Pritom nas je i obilato 'častio' prostotama. Zašto se taj mali vječno natječe, mama? Sjećaš se kad smo ga uhvatili kako izmišlja riječi samo da pobijedi u Riječ na riječ? Misliš da ga puca pubertet?"
Teta Alice okrene se meni. "Jasone? Da čujem tvoju verziju?" Hugo može Nigela prodati tvornici ljepila, Gnjida će svejedno reći: "Sve je bilo točno kako Hugo kaže, zbilja, teta Alice."
"Neka se slobodno vrati", uvjerava je Hugo, "kad mu prođe šiza. Nemaš ništa protiv, Jace? Nigel nije mislio ozbiljno kad te onako uvrijedio.”
"Nemam ama baš ništa protiv."
"Imam drugi prijedlog." Teta Alice znala je da je u pat-poziciji. "Teti Heleni ponestalo je kave, a tvoj će otac trebati poštenu šalicu kad se probudi. Šaljem te u dućan. Možda da ti odvedeš svoga teflonskog bratića, Jasone: očito ste kao prst i nokat. "
"Samo da dovršimo partiju, mama, pa -"
Teta Alice razgiba donju čeljust.

Isaac Pye, gazda Crnog labuda, uđe u igraonicu iza lokala da vidi oko čega je strka. Hugo stoji pred automatom Asteroida, a oko njega ja, Grant Burch, Burchov posilni Philip Phelps, Neal Brose, Ant Little, Oswald Wyre i Darren Croome. Svi skupa ne vjerujemo očima. Hugo igra već dvadeset minuta za istih deset penija. Ekran je pun lebdećih asteroida i ja bih tu glatko poginuo u roku od tri sekunde. Ali Hugo prati cijeli ekran, a ne samo onu najopasniju hrid. Gotovo uopće ne uključuje raketne motore. Svaki mu torpedo zlata vrijedi. Kad se pojavi krivudavi NLO, ispali salvu torpeda, ali samo ako asteroidi ne pljušte prejako. Inače ga ignorira. Na gumb za teleportaciju ide samo kad je stani-pani. Izraz lica postojano mu je miran, kao da čita neku veoma zanimljivu knjigu.
"Nije valjda na tri miljuna?" Isaac Pye će.
"Još malo pa na tri i pol", obavijesti ga Grant Burch.
Kad se Hugov posljednji bonus-život napokon rasprsne u vatrometu zvjezdica, automat bibipasto zapjeva i objavi da je oborio rekord svih vremena. To ti vrijedi i kad je automat isključen. "Ja sam neku večer potrošio petaču da doguram do dva i pol mil'juna", zagunđa Isaac Pye, "i mislio sam da sam tu uhvatio Boga za bradu. Častio bih te pivom, dečko, ali sad mi u baru piju dva murjaka poslije smjene."
"Baš ste zlatni", Hugo će Isaacu Pyeu, "ali radije ne bih riskirao da nagrajsam zbog vožnje svemirske letjelice u pijanom stanju. "
Isaac Pye seljoberski se zasmijulji i otetura natrag u bar.
Hugo se upiše kao IKB.
Pitanje postavi Grant Burch. "Pa što ti to znači? "
"Isus Krist Bog. "
Grant Burch nasmije se pa se svi povedu za njim. Joj, Bože, kako cvatem od ponosa. Neal Brose reći će Garyju Drakeu da se Jason Taylor druži s Isusom Kristom.
Oswald Wyre će: "Koliko si godina trenirao da postaneš takav majstor? "
"Godina?" Sad je Hugov naglasak zericu manje šminkerski i zericu više londonski. "Za arkadnu ti igru ne treba toliko vremena. "
"Ali sigurno si potrošio hrpetinu love", Neal Brose će. "Mislim, da se tako ispraksiraš."
"Novac nikad nije problem ako imaš malo soli u glavi."
"Nije?"
"Novac? Naravno da nije. Uoči potražnju, osiguraj ponudu, neka ti mušterije budu zahvalne, eliminiraj konkurenciju."
Neal Brose upija svaku riječ.
Grant Burch izvadi kutiju cigareta. "Oš pljugu, stari? "
Da je Hugo rekao “neću", narušio bi dojam koji je ostavio.
"Hvala najljepša", Hugo zime na kutiju Playersa No. 6, "ali ako nisu Lambert & Buller, meni je grlo poslije satima u komi. Bez uvrede. "
Upio sam svaku riječ. Kakva fora da se izvučeš od pušenja.
"Je", Grant Burch će, "tako meni bude od cigareta bez filtra. "
Iz bara smo čuli kako Isaac Pye ponavlja: " 'Radije ne bih riskirao da nagrajsam zbog vožnje svemirske letjelice u pijanom stanju!'" Mama Dawn Madden škicne Huga iz zadimljenog bara. "Ženskoj su ono prave sise?" psikne Hugo na našu adresu. "Ili ima dvije rezervne glave? "

G. Rhydd izloge obljepljuje cedevitastožutom plastičnom folijom da izložena roba ne blijedi. Ali "izlaže" samo piramide limenki kompota od krušaka, a od plastične mu je folije u dućanu kao na viktorijanskoj fotografiji. Hugo i ja pročitali smo mjesne oglase o prodaji rabljenih Lego-kocaka, udomljavanju mačića, o takoreći novim strojevima za pranje rublja za deset funta ("spuštam cijenu po dogovoru") i oglase koji obećavaju stotine funta dodatne zarade u slobodno vrijeme. Kod gospodina Rhydda s ulaza te zapahne dućanski vonj na hladnu sapunicu, trule naranče i novine. U jednom je kutu poštanski šalter za kojim poštarica gospođa Rhydd prodaje marke i pseće markice, ali danas ne radi jer je subota. Gospođa Rhydd potpisala je Zakon o zaštiti službenih podataka, ali naoko je posve normalna. Imaju stalak s čestitkama na kojima muškarci odjeveni poput princa Philipa pecaju na rijed uz natpis "Sretan očev dan" ili prikazuju pustikare u ladanjskom vrtu uz koje piše "Najdražoj baki". Na policama se niže ABC tjestenina, Pedigreeova hrana za pse i Ambrosijina riža na mlijeku. Imaju šteke igračaka poput lopti na napuhavanje i igraćeg novca koje nitko ne kupuje jer su prejadne. Sladomat daje tuljce snijega u flomasterskim bojanu, samo u ožujku ne radi. Iza pulta su cigarete i police piva i vina. Na najvišim su policama staklenke mikića, kola-kocaka. žele-jabučica i mentol-tableta. Njih dobiješ u škarniclu.
"Ideš", Hugo će. "Brijodrom. Dobro jutro, Harrodse."
U tom času nonšalantno ušeta Kate Alfrick, Julijina najbolja prijateljica, i stigne na blagajnu skupa s mamom Robina Southa. Mama Robina Southa pusti Kate preko reda jer je Kate samo htjela bocu vina. Smije kupovati alkohol jer je navršila 18 godina.
"Fala najljepša. " Gospodin Rhydd vrati Kate ostatak novca. "Slaviš?"
"U biti ne", Kate će. "Mama i tata vraćaju se iz Norfolka sutra navečer. Kanim ih dočekati finom večerom. Ovo mi je", potapša bocu, "točka na i. "
"Baš krasno", gospodin Rhydd će. "Baš krasno. Recite, gospođo South..."
Kate na izlasku prođe kraj nas. "Zdravo, Jasone. "
"Zdravo, Kate."
"Bok, Kate", Hugo će. "Ja sam njegov bratić. "
Kate odmjeri Huga kroz naočale u stilu ruske tajnice. "Onaj po imenu Hugo."
"Tek sam tri sata u Livadi Crnog Labuda", Hugo iz štosa u čudu zatetura, “a već o meni kruže priče?"
Kažem Hugu da je Julia otišla ponavljati kod Kate.
"Ah, ti si ta Kate.” Pokaže vino. "Liebfraumilch. "
"Da", Kate će glasom na foru što se to tebe tiče. "Liebfraumilch. "
"Slatkasto vino. Ti si mi više tip za suho. Cura za chardonnay. " (Ja od vina znam samo crno, bijelo, pjenušavo i roze.)
"Može biti da se slabije kužiš u tipove nego što misliš."
"Može biti. Kate", Hugo rukom začešlja kosu. "Može biti. No, nemoj da te zadržavamo, moraš natrag na ponavljanje. Ti i Julia sigurno radite iz petnih žila. Nadam se da ću kad-tad opet naletjeti na tebe."
Kate se mrguđno osmjehne. "Ja se na tvome mjestu ne bih previše nadala."
"Nisi mi ti jedina nada, Kate, bez brige. Tako nepromišljen nisam. No život je vrelo iznenađenja. Ja jesam mlađi, ali znam."
Kate se na vratima osvrne.
Hugo je već složio drčnu facu u stilu: Vidiš?
Kate srdito ode.
"Baš", tu me Hugo podsjeti na tetka Briana, "zamamno."

Ja gospodinu Rhyddu platim kavu. Hugo će: "Nije valjda da vam je ono skroz gore u staklenci pravi ušećereni đumbir?"
"Nego što, Malac." Gospodin Rhydd sve nas klince zove "Malac" da nam ne mora pamtili imena. Usekne raspucali babarogasti nos. "Voljela ga je majka gospođe Yew pa sam ga zbog nje naručivao. Jedva smo načeli novu staklenku kad je otišla na onaj svijet. "
"Čudo. Moja teta Drucilla, sad idemo k njoj u Bath, obožava ušećereni đumbir. Oprostite što vas opet tjeram na ljestve, ali... "
"Nije greda, Malac", gospodin Rhydd tutne rupčić u džep. "Ni najmanje. " Odvuče ljestve, popne se i dohvati najdalju staklenku. Hugo provjeri jesmo li sami u dućanu.
Prsima se izvije preko pulta, pruži ruku među prečke ljestava samo 15 centimetara ispod samsonica gospodina Rhydda, izvuče kutiju cigareta Lambert & Butler i uvije se natrag.
Bez glasa mu kažem: Što izvodiš?
Hugo tutne cigarete u hlače. "Jasone, nije ti dobro? "
G. Rhydd mahne nam staklenkom. "Ovog nevaljalca hoćeš, Malac?" Nosnice su mu utičnice našpikane dlakavom tamom.
"Baš tog nevaljalca, gospodine Rhydde", Hugo će.
"Fino, fmo. "
Ja punim gaće.
A onda, dok gospodin Rhydd ležerno silazi ljestvama. Hugo s pladnja zgrabi dva Cadburyjeva čoko-jaja i ubaci mi ih u džep đubretarca. Da sam se tu opro, ili da sam ih bar pokušao vratiti, gospodin Rhydd bi primijetio. Kao krunu svega, čas prije nego što noga gospodina Rhydda stupi na tlo, a gospodin Rhydd se okrene prema nama, Hugo mazne vrećicu Fisherman's Frienda pa i to utrpa čoko-jajima. Vrećica zašuška. Gospodin Rhydd obriše prašinu sa staklenke. "Koliko ćemo, Malac? Dosta deset deka? "
"Deset deka mi je taman, gospodine Rhydde. "

"Zašto si -" (Vješač mi zaštopa i "dignuo" i "popalio" pa sam morao ići na trubasto "ćopio") "ćopio pljuge? " Htio sam što prije kidnuti s mjesta zločina, ali iza nekog se traktora stvorila spora kolona vozila pa još ne možemo preko križanja.
" 'Pljuge' su za šmokljane. Јa pušim cigarete. I ne 'ćopavam'. 'Ćopavaju' šmokljani. Ja 'otuđujem'. "
"Zašto si onda 'otuđio' (Sad ne mogu izgovoriti "cigarete".)
"Daaa? " poticao me Hugo.
"Lambert & Butler."
"Ako pitaš zašto sam otuđio cigarete, zato što je pušenje najobičniji užitak, a jedine su mu dokazane nuspojave rak pluća i bolesti srca. Ako pak pitaš zašto sam otuđio baš Lambert & Butler, zato što ni da sam klošar ne bih pušio ništa drugo, osim Passing Clouda. A njega, naravno, jadni stari alkić u svome seoskom dućančiću ne drži."
Meni i dalje nije jasno. "Nemaš love da platiš? "
Mom je bratiću to smiješno. "Tebi ja izgledam kao da nemam love? "
"Ali zašto riskiraš? "
"A, najslađa je otuđena cigareta. "
Sad znam kako je bilo teti Alice ono prije u garaži. "Ali zašto si uzeo Fisherman's Frienda i čoko-jaja? "
"Fisherman's Frienda da se osiguram od zadaha na tvornicu duhana, a čoko-jaja da se osiguram od tebe. "
"Od mene? "
"Teško ćeš me cinkati ako i sam švercaš otuđenu robu, ne? "
Puževim nas je korakom mimoišla naftna cisterna rigajući ispušne dimove.
"Pa nisam te cinkao ni prije kad si rasplakao Nigela. "
"Rasplakao sam Nigela? Tko, ja? "
Tu primijetim kuću Kate Alfrick, točnije, srebrni MG parkiran iza ugla. Kad je Kate s vinom u ruci prešla kolni prilaz, ulazna joj vrata otvori tip koji definitivno nije Julia. Na katu se tržne zastor.
"Ej, gle -"
"Idemo prijeko." Hugo je mic po mic pikirao na nadolazeći zjap. "Što da gledam? "
Klisnemo preko ceste na stazu koja vodi prema jezeru u šumi.
"Ništa. "

"Ne ne ne ne ne, držiš je kao holivudski nacist. Opusti se! Samo je drži kao da je nalivpero. To. A sada, neka bude svjetlo..." Bratić posegne u unutrašnji džep jakne. "Naravno, pičoderska krema pada samo na upaljače, ali upaljač će te odati ako ti ga nigelovsko njuškalo nađe u džepu sakoa. Zato se na današnjem nastavnom satu moramo snalaziti šibicama Labud."
Jezero se nervozno mreškalo u svim smjerovima.
"Nisam vidio kad si njih otuđio gospodinu Rhyddu. "
"Uzeo sam ih onom masnokosom tutlavcu koji me zvao 'stari'. "
"Ukrao si šibice Grantu Burchu? "
"Daj se ne zgražaj. Zašto bi 'Grant Burch' posumnjao na mene? Odbio sam njegovu šugavu cigaretu. Još jedan savršen zločin." Hugo kresne šibicu, obujmi je dlanovima i prinese mi. Iznenadan udar vjetra iščupa mi Lambert & Butler iz prstiju. Upao je među rebra klupe. "Joj, drek", kažem i sagnem se daje dignem. "Pardonček. "
"Uzmi drugu i okani se 'pardončeka'. Višak duhana ionako silom prilika moram donirati mjesnoj flori i fauni." Bratić pruži kutiju Lambert & Butlera. "Mudar se diler nikad ne izlaže opasnosti da ga uhvate s robom."
Pogledam ponuđenu kutiju. "Hugo, zahvalan sam ti što... znaš, što me učiš i to, ali iskreno rečeno, ne znam je li -"
"Jace! " Hugo složi šaljivo zaprepaštenu facu. "Nemoj mi reći da ćeš sad uzmaknuti? Nismo li ti definitivno odlučili oduzeti to sramno djevičanstvo? "
"Jesmo... ali možda... ne danas. "
Slijepi se veprovi vjetra sudaraju kroz usplahirenu šumu.
" 'Ne danas', ha? "
Kimnem u strahu da ću ga raspizditi.
"Kako hoćeš, Jace." Hugo složi najnježniju moguću facu. "Hoću reći, prijatelji smo, ne? Ne pada mi na pamet da te silom tjeram na nešto protiv tvoje volje. "
"Hvala." Sam sam sebi glup koliko sam zahvalan.
"Ali", Hugo sebi pripali cigaretu, "dužnost mi je da te upozorim kako nije samo stvar u tome hoćeš li zapaliti pišljivi kancerogeni štapić ili nećeš."
"Kako to misliš?"
Hugo iskrivi lice u dvoumici tipa Da kažem ili ne?
"Daj. Reci."
"Moraš čuti neke bolne činjenice, bratiću", duboko uvuče dim, "ali prvo daj da znam kako ti znaš da govorim za tvoje dobro. "
"Može. (Vješač prikliješti 'znam'.) Razumijem."
"Časna riječ?"
"Časna riječ."
Hugu su oči zelene ili sive, ovisi kakvo je vrijeme. "Taj pristup 'ne danas' prava je rak-rana. Rak ličnosti. Koči te u razvoju. Škvadra napipa da si nedanašnji tip i tu te prezre. Zbog 'ne danas' hvata te trema pred šmokljanima iz Crnog labuda. Okladio bih se da te baš zbog tog 'ne danas' muči ona govorna mana." (Bomba sramote raznese mi glavu.) "Zbog 'ne danas' kuš si pred vlasti, pred svakim silnikom, svakim seronjom. Naslute da im se nećeš suprotstaviti. Nećeš danas, nećeš nikad. 'Ne danas' slijepi je rob svakog petparačkog pravila. Čak i pravila koje kaže", (Hugo isfiira neki meketavi glas), " 'Ne, pušenje je ZLO! Ne slušaj zločestog Huga Lamba!' Jasone, moraš stati na kraj tom 'ne danas'. "
Bila je to takva jeziva istina da sam se samo mogao na silu osmjehnuti.
Hugo će dalje: "Svojedobno sam i ja bio takav, Jace. Isti ti. Vječno sam se bojao. Ali postoji još jedan razlog zašto moraš popušiti ovu cigaretu. Ne zato što ti je to prvi korak da postaneš netko koga će tvoji dupeglavci iz škole poštovati, a ne iskorištavati. Ne zato što bi ženskoj čeljadi mlada piletina sa zrelom cigaretom u ruci bila zanimljivija od mališana s lizalicom. Reći ću ti zašto. Dođi. Šapnut ću ti" Hugo mi se nagne tako blizu da mi njegove usne dodirnu uši i cijeli mi živčani sustav zabrenči na 10.000 volta. (Na sekundu sam u priviđenju vidio Huga Veslača na vodi, mimo njega u fijuku pretapaju se katedrale i riječni nasipi, bicepsi mu se pod prslukom napinju i opuštaju, a duž rijeke u špaliru stoje njegove cure. Cure spremne da ga ližu gdje im naredi.) "Ako ne staneš na kraj tom 'ne danas'" (Hugo isfura glas iz foršpana za hororac) "jednog ćeš se dana probuditi, pogledati u zrcalo i ugledati Briana i tetka Michaela!"

"To, braco... udah... na usta, ne na nos..."
Iz usta mi izađe zalogaj plinovite prljavštine.
Hugo je bio strog. "Priznaj, Jace, nisi uvukao u pluća? "
Kimnem, došlo mi je da pljunem.
"Moraš uvlačiti, Jace. U pluća. Inače ti je kao da se seksaš bez orgazma. "
"Dobro. " (Zapravo ne znam što je orgazam, znam samo da ćeš to prišiti nekome tko je izveo glupost.)
"Može. "
"Samo ću ti začepiti nos", Hugo će. "Da ne možeš varati." Njegovi mi prsti zatisnu nosnice. "Dubok udah - ne predubok - i progutaš dim skupa sa zrakom." Sad mi drugom rukom hermetički zatvori usta. Zrak je hladan, ali njemu su ruke tople. "Jedan, dva... tri! "
Navre topla plinovita prljavština. Preplavi mi pluća.
"Sad zadrži", navaljivao je Hugo. "Jedan, dva, tri, četiri, pet -" i on mi oslobodi usne, "- izdah."
Dim poteče van kao duh iz boce.
Duha rasprši vjetar.
"I to ti je", Hugo će, "cijela priča."
Fuj. "Zgodno. "
"Omiljet će ti. Popuši cigaretu do kraja." Hugo se nasadi na naslon klupe i ponovno zapali svoj Limbert & Butler. "Što se balova na vodi tiče, vaše me jezero nije pretjerano oduševilo. Ovdje su vam labudovi?"
"U Livadi Crnog Labuda zapravo nema labudova. " Drugi mi je dim bio jednako odvratan kao i prvi. "U selu su više-manje vic. Ali jezero je u siječnju bilo klasa. Zaledilo se. Igrali smo lopova i pandura na ledu. Makar sam poslije doznao da se u ovom jezeru kroz godine utopilo nekih dvadesetero djece."
"Nije čudo", Hugo umorno uzdahne. "Možda Livada Crnog Labuđa nije šupak svijeta, ali odavde ga gledaš kao na dlanu, ti vraga. Nekako si mi problijedio. Jace. "
"Dobro mi je.”

Prva bujica rigotine iz mene ispali GUARRRRRR i izlije se u blatnu travu. U vrućoj ljigi ima dronjaka škampa i mrkve. Poprska i mene po raskrečenim prstima. Topla je kao topla riža na mlijeku. Navire još. Pod mojim vjeđama cigareta Lambert & Butler viri iz kutije kao na reklami. Druga je bujica više senfasto žuta. Krkljam za svježim kisikom kao čovjek u zračnoj komori. Boga molim da je tu kraj. Onda nadođu tri kratke, usključale mini-ljige, sluzavije i slađe. Sigurno su od pečenog sladoleda.
Joj, Isuse.
Operem zabljuvanu ruku u jezeru pa otarem suze iz bljuvosuznih očiju. Kako me sram. Hugo me uči da postanem faca kao on, a ja ni jednu jedinu cigaretu ne mogu popušiti.
"Zbilja", obrišem si usta, "zbilja mi je žao. "
Ali Hugo uopće ne gleda mene,
Hugo se previja po klupi, gleda prema uzbućkanom nebu.
Bratić mi grca od smijeha.



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

6 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Ned Mar 04, 2012 1:06 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Poljski put

Pogled mi plazi preko plakata s cmim sklatovima koji se pretvaraju u bijele labudove, preko karte Međuzemlja, oko dovratka sobe, kroza zastore koje mi proljetno sunce obasjava u usijanoj boji jorgovana, i upadne u bunar blještavila.
Kad osluškuješ kako kuća diše, dovedeš se u bestežinsko stanje.
No manji je gušt izležavati se ako nema nikoga tko je već ustao i mota se po kući, tako da iskočim iz kreveta. Zastori na galeriji ostali su navučeni jer su Mama i Julia još za mraka otišle u London. Tata je opet na nekom vikend-skupu u Newcastle under Lymeu ili Newcastle on Tyneu. Danas je cijela kuća samo moja.
Prvo sam pišao kraj širom otvorenih kupaoničkih vrata. Onda sam u Julijinoj sobi pustio njezinu plejku Roxy Musica. Julia bi popizdila. Navio sam da sve trešti. Tata bi tako pošandrcao da bi mu eksplodirala glava. Izvalim se na Julijin prugasti kauč i slušam onu fiju-briju stvar, "Virginia Plain". Nožnim palcem prebirem po vjetrenoj svirali od sedefastih pločica koju joj je za neki od pretprošlih rođendana darovala Kate Alfrick. Tek tako jer smijem. Onda se bacim na kopanje po sestrinoj komodi u potrazi za tajnim dnevnikom. Ali kad nađem kutiju tampona, bude me sram pa sam prestanem.
U tatinoj prohladnoj radnoj sobi otvorim kartotečne ormare i udahnem njihov metalni zrak. (Od zadnjeg posjeta tetka Briana pojavila se šteka Benson & Hedgesa iz bescarinske zone.) Zatim sam se vrtio na tatinom uredskom stolcu iz Millennium Falcona, a onda se sjetim da je prvi april pa dignem slušalicu tatinoga nedodirljivog telefona i kažem: "Halo? Craig Salt? Ovdje Jasen Taylor Slušaj, Salte, dajem ti otkaz. Kako to misliš, zašto? Jer si debeloguzi orgazam, eto zašto! Smjesta me prespoji Rossu Wilcoxu. Wilcox? Jason Taylor Čuj, svratit će veterinar i prikratiti ti muke. Zbogom, Govnožderu. Baš mi je žao što smo se upoznali."
U kremastoj roditeljskoj spavaonici sjednem za mamin toaletni stohć, naježim si frizuru L'Orealovom pjenom za kosu, preko lica natrackam prugu u stilu Adama Anta i prislonim njezin opalni broš na oko. Kroza nj sam na suncu tražio tajne boje kojima nitko nije dao ime.

U prizemlju, na mjestu gdje se kuhinjski zastori nisu posve sljubili, hostija svjetla presijeca zlatni američki ključ i sljedeću poruku:




Opa. Imam svoj ključ od kuće. Valjda mi ga je mama jutros odlučila u posljednji tren ostaviti. Inače rezervni ključ sakrijemo u gumenu čizmu u garaži. Brisnem na kat i odaberem privjesak koji mi je svojedobno darovao tetak Brian, zeca s crnom leptir-kravatom. Objesim si ga o našivak za remen i odskližem se dolje po gelenderu. Doručkovao sam McVitiejev jamajkanski božični kruh i koktel od mlijeka, kokakole i Ovomaltinea. Nije bilo loše. Ma štoviše! Danas mi je ama baš svaki sat čokoladna griota, čeka me u bombonijeri. Prebacim kuhinjski radio s Četvorke na Jedinicu. Svira ona super stvar Men At Worka sa sumornom flautom. Pojedem tri fri-frija iz Marksa & Spencera, onako iz kutije. Nebom šaraju V-formacije ptica selica. Sirenski oblaci plove preko grude, preko stabla-tvrđave, preko Malvernskoga gorja. Joj, Bože, venem da pođem za njima.
Što me sprečava?

Gospodin Castle stoji u zelenim gumenim čizmama i pere svoju Vauxhalt Vivu crijevom za polijevanje. Ulazna su mu vrata bila otvorena, ali u hodniku je bio mrkli mrak. Možda u tom mraku stoji gospođa Castle i gleda me. Gospođu Castle takoreći nikad ne vidiš. Mama je zove "sirota žena" i kaže da je bolesna na Živce. Jesu li Živci zarazni? Ne želim da mi zapinjanje pomuti blistavo jutro pa pokušam šmugnuti mimo gospodina Castlea da me ne vidi.
"Dobro jutro, mladiću! "
"Dobro jutro, gospodine Castle", odvratim.
"Ideš nekamo? "
Odmahnem glavom. Ja na neku foru imam tremu pred gospodinom Castleom. Čuo sam kad je tata jedanput tetku Brianu njega rekao da je slobodni zidar, a to pak ima veze s čarobnjaštvom i petokutima. "Baš je... " (Vješač zaštopa sjajno) "krasno je jutro pa..."
"Baš je krasno. Baš! "
Niz automobilski vjetrobran poteče slap tekućeg sunca.
"I koliko uopće ti sad imaš godina, Jasene?" pita gospodin Castle, kao da o tome već danima raspravlja s konzilijem stručnjaka
"Trinaest", kažem, a naslućujem da misli kako sam još dvanaestogodišnjak.
"Trinaest, kažeš? Zbilja?"
"Trinaest."
"Trinaest. " Sad sam gospodinu Castleu proziran. "Pravi veteran."

Prijelaz preko ograde na ušću Vodomarovoga dola ishodište je poljskog puta. Dokaz nam je zeleni znak na kojem piše općinski POLJSKI PUT, sa slikom konja. No daleko je mutnija priča gdje poljski put službeno završava. Gospodin Broadwas kaže da se raziđe u Grofa Riđana Lugu. Pete Redmarley i Nick Yew tvrde da su jedanput krenuli poljskim putem kad su s vreticama lovili kuniće i da ga odsijeca novo naselje u Malvern Wellsu. Ali najbolja je glasina da poljski put vodi u podnožje Vrhuške, a ako se ondje uspiješ probiti kroza zubati trnjak i crni bršljan i opake žarnice, naći ćeš ulaz u stari tunel. Prođeš kroz tunel i evo te u Herefordshireu. Nedaleko od obeliska. Tunel je nestao još pradavnih dana, tako da bi njegov nalaznik sigurno završio na naslovnici Malvern Gazetteera. Pa daj sad reci da to ne bi bilo super guba.
Ja ću dotjerati do zagonetnoga kraja poljskog puta, ma gdje bio.

Prva dionica poljskog puta nije nimalo zagonetna. Taj je potez svaki klinac iz našeg sela prešao milijun puta. Samo prati kuhinjska dvorišta i vodi do terena za nogas. Teren za nogas zapravo je ledina iza mjesne zajednice u vlasništvu tate Gilberta Swinyarda. Kad ovce gospodina Swinyarda ne pasu, mi smijemo igrati nogas. Jakne nam glume golove i ne opterećujemo se ubacivanjem lopte iz auta. Rezultati dosežu ragbijske brojke, a tekma zna trajati satima, dok i pretposljednji klinac ne ode kući. Katkad nam na biciklima dođe cijela ekipa iz Wellanda i Castlemortona i onda nam tekme budu više kao bitke.
Na terenu za nogas jutros nema žive duše, ja sam jedini. Po svoj će prilici poslije biti tekme. Nitko od igrača neće znati da je Jason Taylor već prije ondje bio. Ja ću dotle prevaliti polja i polja. Možda ću biti negdje duboko pod Malvernskim gorjem.
Masne se zunzare hrane kolačima od kravlje balege boje karija.
Iz grančica u živicama izbija mlado lišće.
Zrak je gust od sjemena, poput slatkog umaka.

U čestaru se poljski put spaja s kraterasto izdžombanim lazom. Drveće se odozgo prepliće pa se nebo nazire samo u uzlovima i petljama. Mračno je i prohladno, tako da se pitam jesam li možda trebao obući kaput. Spustim se u neku udolinu pa iza okuke naiđem na kućerak pokriven šopom, u čađavoj cigli i kvrgavoj drvenariji. Pod strehom čeprkaju crne čiope. PRIVATNI POSJED, piše na natpisu koji visi na letvenim ogradnim vratima, na mjestu gdje inače stoji vlasnikovo ime. Cvjetna se novorođenčad u vrtu šareni tvrdobombonski plavo, ružičasto i žuto. Možda čujem škare. Možda čujem kako se kroz procjepe prosijavaju stihovi. Tako da stanem i osluhem, samo minutu, kao kad gladni crvendać osluškuje gdje su crvi.
Ili dvije minute, ili tri.

Psi se bace na mene.
Ja se bacim natrag, preko staze, ravno na dupe.
Ogradna vrata zaškripe, ali hvala Bogu, ne otvore se.
Dva, ne, tri dobermana tresnu u naletu, propinju se uz bezuman lavež. Moje su visine čak i kad stanem na noge. Trebao sam se jednostavno pokupiti dok sam još mogao, ali psi imaju prapovijesne očnjake i oči kao da su bijesni, šunkaste jezike i čelične lance oko vrata. Crne antilop-kože sa smeđim preljevima ne obavijaju samo pseća tijela nego i nešto drugo, a to nešto ima potrebu za klanjem.
Ne mogu svrnuti pogled s pasa, iako se bojim.
Tu me snađe divljački udarac u onu kost koja je zakržljali rep.
"Rajcaš moje dečke!"
Kovrtnem se. Tip ima čubasta usta i sijed pramen u garavoj kosi, kao da si je učešljao ptičje govno. U ruci mu štap za hodanje da njime čovjeku lubanju ulekneš. "Rajcaš mi dečke!"
Ja gutnem. Na poljskom putu ne vladaju isti zakoni kao na glavnim cestama.
"Meni to nije drago." Baci pogled na dobermane. "KUŠ!"
Psi utihnu i sjašu s ogradnih vrata.
"A jesi mi junak i pol", čovjek me još malo bolje prouči, "kad rajcaš moje dečke s te strane vrata."
"Baš su... krasne životinje."
"Ma nemoj mi reć? Dečki bi te samljeli da im dam voljno. Jel bi ti i onda bili krasne životinje?''
"Valjda ne bi."
"Valjda. Ti si iz onih šminkerskih novih kuća?"
Kimnem.
"Znao sam. Domaći imaju više respekta za moje dečke nego tamo neki purgari. Vi se dotepete, smucate nam se ovuda, ne zatvarate ograde, našu ste djedovinu načičkali plastičnim viletinama. Fuj. Ne mogu vas žive smisliti."
"Nisam ništa zlo mislio. Časna riječ."
Tip zavitla štapom. "Sad se slobodno tornjaj."
Krenem, brzim korakom, samo se jedanput osvrnem.
Čovjek me uporno pratio pogledom.
Brže, upozoravao je Nerođeni Blizanac. Bježi!
Skamenim se kad vidim da čovjek otvara ogradna vrata. Takoreći prijateljski mahne. "JURIŠ NA DRIPCA, DEČKI!"
Tri crna dobermana galopiraju ravno na mene. Udarim u trk koliko me noge nose, ali znam da nema teorije da trinaestogodišnji dječak bude brži od tri režeća dobermana. Opalim toptavu džadu kroz travu pa odletim preko neke grbe, udar o tlo izbije mi dah i tu ugledam pseći bok u skoku. Vrisnem kao curica, sklupčam se i samo čekam kad će mi se očnjaci zariti u trup i gležnjeve i kad će krenuti slinjenje i deranje i čupanje i kad će režeća otimačka huliganija otperjati s mojim mošnjama i jetrima i srcem i bubrezima.
Negdje posve blizu oglasi se kukavica. Valjda je već prošla cijela minuta?
Otvorim oči i dignem glavu.
Ni psima ni gospodaru ni traga.
Nekoliko pedalja dalje uzmahano se sklapa i rasklapa neki ne-engleski leptir. Ja oprezno ustanem.
Ostat će mi dvije-tri carske masnice, a i puls mi je još ubrzan i isprekidan. Ali inače mi nije ništa.
Nije mi ništa, ali ovo me ukomiralo. Čovjek s psima prezire me jer se nisam ovdje rodio. Prezire me jer stanujem u Vodomarovu dolu. Pred takvom mržnjom imaš biti kuš. Kao i pred bijesnim dobermanima.
Krenem dalje poljskim putem, van iz čestara.
Rosna mi paučina krmeljavo štrapa lice.

Veliko je polje puno opreznih ovaca i najnovije rođene janjadi. Janjci dodžipaju posve blizu, bleje kao šugave fiće i blentavo mi se vesele. Koma od dobermana i njihova gospodara polako splašnjava. Nekoliko mama-ovaca priđe bliže mic po mic. Nemaju previše povjerenja u mene. Sva sreća da ovce ne kuže zašto im je seljak tako dobar. (I ljudska bića moraju biti na oprezu kad im netko bude dobar iz čista mira. Nikad nije iz čista mira, a povod uglavnom nije dobronamjeran.)
No kako bilo da bilo, već sam prešao pola polja kadli navrh staroga željezničkog nasipa ugledam tri klinca. Gore na Šupljem Balvanu, kod zidanog mosta. Već su me vidjeli pa bi znali da me frka susreta da sam okrenuo u drugom smjeru. Zato napikiram ravno na njih. Žvakao sam listić žvakaće Juicy Fruit koji sam našao u džepu. Tu i tamo ispucam jedanaesterac u neki štrčavi čičak, tek toliko da ispadnem opasniji.
Sva sreća. Dotična su trojica Grant Burch, njegov posilni Philip Phelps i Ant Little, puše partizanku. Iz balvana izmile Darren Croome, Dean Moran i Kenja.
Grant Burch s baJvana dovikne: "E, bok, Taylore! "
Phelps će: "Došao si gledati šoru? "
Ja podno nasipa doviknem: "Kakvu šoru? "
"Mene", Grant Burch gnjecne jednu nosnicu pa na drugu ispuca torpedo vruće šmrklje, "kako ubijam Boga u Presvijetlom Drkenštajnu Rossu Wilcoxu. "
Dobra vijest. "Zbog čega se šorate?"
"Igramo ti jučer navečer ja i Swinyard Asteroide u Crnom labudu, ne. Dođe Wilcox, megaštemerski se kurči, samo šuti, a onda ubaci pljugu u moju pivo-limunadu. Nemreš vjerovat, jebote! Velim: 'Ti to namjerno?' A Wilcox: 'Što misliš? ' Nato ja velim: 'Požalit ćeš. Pišuljo'! "
'Klasika!' naceri se Philip Phelps. " 'Pišuljo'! "
"Phelps", namršti se Grant Burch, "ne prekidaj me dok govorim."
"Oprosti, Grante. "
"Uglavnom, ja velim: 'Jebem ti, Pišuljo, požalit ćeš!' a Wilcox: 'Da vidim kako!'Ja: 'Idemo van?' Wilcox veli: 'Jasno, biraš gdje me Isaac Pye može čupati s tebe kad te prikliještim.' Ja velim: 'Dobro, Smegmo, reci ti gdje', a Wilcox: 'Sutra ujutro. Šuplji Balvan. Pol deset.' Ja velim: 'Naruči si Hitnu, Govnožderu. Dolazim.' Wilcox veli samo: 'Fino' i ode. "
Ant Little će: "Wilcox je lud. Razvalit ćeš ga, Grante."
"Aha. " Darren Croome će: "Nego što. "
Sjajna vijest. Ross Wilcox u školi si slaže nekakvu bandu i jasno je dao do znanja da me ima na zubu. Grant Burch jedan je od najvećih štemera među osmašima. Ako izlema Wilcoxa, Wilcox će ispasti pljuger i svi će bježati od njega kao od kuge.
"Koliko je sad sati, Phelps?"
Phelps pogleda na sat. "Petnaest do deset, Grante."
Ant Uttle će: "Ja mislim da ga je ćopila trta."
Grant Burch opet baci balu. "Čekat ćemo do deset. Onda idemo do Wellingtonovoga gaja pa ćemo pozvati Wilcoxa da se poigramo. Ja si ne dam tek tako srati."
Phelps će: "A njegov tata, Grante?"
"Što s njegovim tatom, Phelps?"
"Nije Wilcoxova mama zbog njega završila u bolnici? "
"Ne bojim se ja tamo nekog bolesnog mehaničara. Daj još jednu pljugu."
Phelps promrmlja: "Žao mi je, Grante, imam još samo bezfilterske. "
"Bezfilterske? "
"Mama u torbici nije imala ništa drugo. Žao mi je."
"A Šestica tvoga staroga?"
"Žalim, nije bilo. Pardonček."
"Isuse! Dobro. Daj te bezfilterice. Taylore, oš zapalit?"
Ant Little će podrugljivo: " 'Prestao si', ha, Taylore?"
"Opet sam propušio", kažem Grantu Burchu dok se verem na nasip.
Dean Moran mi pomogne preko blatnjave ćube. "E, bok."
Ja Moranu uzvratim: "Bok."
"Đi-HAAAAAA!" Kenja je objahao Šuplji Balvan kao da je konj i sam sebe šiba prutom po guzici. "Mali će popušiti lemu odavde do vječnosti!" Foru je sigurno pobrao iz nekog filma.
Klinac srednjeg ranga kao ja ne bi smio odbiti poziv starijeg klinca kao što je Grant Burch. Bezfiltericu držim kako mi je bratić pokazao i pretvaram se da duboko uvlačim. (Zapravo sam dim zadržao u ustima.) Ant Little nada se da ću dušu iskašljati. Ali ja samo ispustim dim kao da mi je milijuniti put i dodam cigaretu Darrenu Croomeu. (Zašto superzabranjena stvar kao pušenje mora biti tako odvratna?) Zirnem prema Grantu Burchu da vidim koliko ga se dojmilo, ali on je gledao prema poljskim vratima kod Svetoga Gabrijela. "Ma daj nemoj kubat, gle ko ide."

Borci su se odmjeravali pred Šupljim Balvanom. Grant Burch šije Rossa Wilcoxa za pedalj-dva, ali Ross Wilcox je žilaviji. Gary Drake i Wayne Nashend došli su mu kao sekundanti. Wayne Nashend je uptonski panker pa kratko uptonski novoromantičar, ali sad je zagriženi uptonski modovac. Glup ko stup. Gary Drake pak nije glup. Idemo u isti razred. Ali Gary Drake je Rossu Wilcoxu bratić pa zato stalno vise skupa.
"Odjebi kući mamici", kaže Grant Burch Rossu Wilcoxu, "dok još možeš." (Bogme niska fora za ufur. Za mamu Rossa Wilcoxa svi znaju.)
Ross Wilcox hračne Grantu Burchu na noge. "Da vidim kako ćeš me prisiliti da odjebem. "
Grant Burch pogleda hračak na tenisicama. "Jebem ti, Pišuljo, to ćeš jezikom čistiti."
"Prisili me."
"Seri, seri, moj golube bijeli."
"Imaš pretpotopne fore, Burchu."
Mržnja smrdi kao vatromet kad dogori.

U školi su šore super guba. Svi zaurlamo: ''ŠORAAAAAAAAAAA-AAAA!" i jurnemo u epicentar. Profesor Carver ili profesor Whitlock razgrnu gledatelje pa se umiješaju u kreševo. Ali jutrošnja je šora hladnokrvnija. I meni tijelo automatski reagira na udarce, kao kad ti se noga sama od sebe vine u zrak dok na telki gledaš skok u vis. Grant Burch nisko je i brzo primio Rossa Wilcoxa u klinč.
Ross Wilcox uspije ubaciti slab udarac, ali mora izmigoljiti u stranu da ne rokne.
Grant Burch zarije pandže Rossu Wilcoxu u vrat. "Pizdo!"
Ross Wilcox zarije pandže Grantu Burchu u vrat. "Ti si pizda!"
Ross Wilcox udari Granta Burcha u glavu. To boli.
Grant Burch uhvati Rossa Wilcoxa u kravatu. To zbilja boli.
Ross Wilcox klati se malo amo, malo tamo, ali Grant Burch nikako da ga obori pa ga udari po nosu. Ross Wilcox uspije izviti ruku i zariti prste Grantu Burchu u facu.
Grant Burch gurne Rossa Wilcoxa i šutne ga u rebra.
Tu smjesta ukrste rogove, kao ovnovi.
Hrvački se pograbe, pjenili su se kroza stisnute zube.
Grantu Burchu iz nosa brižne grimizan mlaz. Rossu Wilcoxu zamrlja lice.
Ross Wilcox pokuša počkaliti Granta Burcha.
Grant Burch protupočkali Rossa Wilcoxa.
Ross Wilcox protu-protupočkali Granta Burcha.
Sad su već docupkali do ćube nasipa.
"Pazi!" drekne Gary Drake. "Stojite točno na rubu! "
Zauzlano usteturaju, grčevito se uhvate, zaljuljaju.
I vrisnu preko ruba.

U podnožju nasipa Ross Wilcox već se osovio na noge. Grant Burch pridigao se u sjedeći položaj, desnu ruku drži u lijevoj i škilji od silnog bola. Sranje, pomislim ja. Grantu Burchu na licu gruša se krv i zemlja.
"Uuuu", ruga se Ross Wilcox, "dosta ti je, ha? "
"Slomio sam ručni zglob", Grant Burch iskrivi lice, "papčino jebena!"
Ross Wilcox mrtvohladno hračne. "Pa ja bi reko da si spušio, ha?"
"Jebem ti strinu, papčino jebena, nisam spušio, nego je neriješeno, jebemu! "
Ross Wilcox naceri se gore Garyju Drakeu i Wayneu Nashendu. "Ovo je Grantu Burchu - Pišulji 'neriješeno'! E, idemo onda na drugu rundu, može? Da riješimo to 'neriješeno', može, ha?"
Grantu Burchu jedina je nada da poraz pretvori u nesretan slučaj. "Ma jasno, Wilcoxe, sa slomljenim zglobom, sve trčim. "
"Oš da ti onda slomim i drugi? "
"E, tu bi fakat ispao frajer do jaja!" Grant Burch uspije ustati. "Phelps! Mi idemo!"
"Je, je, samo idi. Doma mamici. "
Grant Burch ne usudi se reći: Ja je bar imam. Umjesto toga prostrijeli pogledom svojega skamenjenog, blijedog posilnog. "PHELPS! Reko sam ti, trebaš slušni aparat, MI IDEMO! "
Philip Phelps trgne se i na dupetu se odsanjka niz nasip. No Ross Wilcox prepriječi mu put. "Nije ti već pun kufer da si vječno potrkalo onom blesanderu, Phil? Nisi njegovo vlasništvo. Slobodno mu reci da odjebe. Što ti može?"
Grant Burch urlikne: "PHELPS! Zadnji put ti kažem!"
Siguran sam da je Phelps načas porazmislio. Ali onda izmakne Rossu Wilcoxu i otklipše za svojim gospodarom, Grant Burch zdravom rukom Rossu Wilcoxu preko ramena pokaže prosti prst.
"Ej!" Ross Wilcox pokupi grumen zemlje. "Niste doručkovali, guzonje! "
Grant Burch sigurno je Phelpsu naredio da se ne okreće.
Činilo ti se da blatna bomba leti savršeno.
I doista je letjela. Eksplodira Phelpsu na zatiljku.

Tučnjava je Rossu Wilcoxu bila kocka, ali sjajno je prošao. S Burchovim skalpom za pojasom, sad je Wilcox najopasniji sedmaš. Najvjerojatnije će ga pozvati da uđe u Baukove. Zasjeo je na prijestolje na Šupljem Balvanu. Ant Little će: "Znao sam da ćeš pobijediti Granta Burcha, Ross!"
"I ja", Darren Croome će. "Baš smo o tome razgovarali na putu ovamo."
Ant Little izvadi kutiju Šestice. "Oš zapalit?”
Ross Wilcox mazne cijelu kutiju.
Antu Littleu kao da je drago. "Gdje si bušio uho, Ross? "
"Sam svoj majstor. Iglom, steriliziraš na svijeći. Jebeno boli, ali je pljuga. "
Gary Drake kresne šibicu Labud o koru drveta.
"Vas dvojica... " Wayne Nashend svisoka zaškilji prema Deanu Moranu i meni. "Vi ste došli s Burchom, ne?"
"Ja nisam ni znao za šoru", usprotivi se Dean Moran. "Idem u Hrast Bjelolist. Spavat ću kod bake. "
"Pješice?" Ant Little zaškilji, "Hrast Bjelolist ti je iza Malverna. Trebat će ti sto godina. Zašto te stari ne odveze? " Moranu bude neugodno. "Nije mu dobro. "
"Opet ga je uhvatilo lokanje", Wayne Nashend će, "ha? "
Moran obori pogled.
"Zašto te onda mama ne vozi? "
"Pa ne može valjda ostaviti tatu.”
"A ti", otrovno progovara Gary Drake, "Jasone Taylore, predsjedniče Kluba čmaroljuba Granta Burcha? Što ćeš ti ovdje? "
Ne možeš jednostavno reći: "Krenuo sam u šetnju" jer su šetnje za pedere.
"ĐI-HAAAAA!" Kenja je objatiao izdanak šupljeg balvana kao da je konj i sam sebe šiba prutom po guzici. "Mali će popušiti lemu odavde do vječnosti! "
"Tebi je, Kenjo", Darren Croome hračne, "mjesto u ludnici u Malom Malvernu. "
"Onda, Taylore?” Ross Wilcox ne da se tako lako smesti. Ispljunem svoj bezokusni Juicy Fruit, očajnički tražim izlaz. Vješač mi je prlkliještio korijen jezika i svako je slovo abecede zapinjalica.
"I on ide sa mnom baki", Dean Moran će.
"Nama nisi tako rekao, Taylore”, optuži Ant Little, "bar ne prije nego što je Ross izdevetao drkenštajna Burcha."
Uspijem izgovoriti: "Nisi pitao, Little. "
"Taylor i ja ovdje smo se dogovorili", sad već Moran presreće nastavak. "Tako smo otpočetka planirali. Ide sa mnom baki. Daj, Jasone, ajmo dalje. "

Rasadnik božičnih jelki mračan je kao da je pomrčina i vonja na bjelilo. Rastu na regimente, u beskrajnim redovima i kolonama. U oči i nosnice ulaze nam mikroskopske, piknjaste mušice. Trebao sam zahvaliti Moranu što me onako spasio na Šupljem Balvanu, ali ispalo bi da priznajem u kakvoj sam stisci bio. Zato sam mu rekao za dobermane. No Moranu to nije bila nikakva novost. 'A. Kit Harris? Njega znam, itekako. Tri rastave s istom ženom. Ta treba psihijatra, ti bokca. Kit Harris voli samo te svoje cucke i ništa drugo. A profesor je, ne bi čovjek rekao."
"Profesor? Ali tip je manijak."
"Aha. Radio je u popravilištu kod Pershorea. Zovu ga Jazavac zbog onog sijedog pramena. Samo mu to nitko ne veli u facu. Jedanput mu se netko od škvadre iz popravnoga posro na haubu. Ajd pogodi kako je Jazavac ustanovio tko je kriv?"
"Kako?"
"Klincima je redom zabadao bambusove igle pod nokte. Dok netko nije otkucao krivca."
"Sereš!"
"Majke mi. Rekla mi je moja sestra Kelly. U popravilištu je stroža disciplina. Zato se i zovu popravilišta. Jazavac je prvo pokušao isposlovati da krivca izbace. Ali ravnatelj nije dao jer ako te izbace iz popravilišta, automatski ideš u zatvor Pa je za dva-tri tjedna Jazavac organizirao igru napada na logor na Brdu Bredon. Noću. "
"Što je napad na logor? "
"Kao neka vojna, ratna igra. Igraju je i u izviđačima. Jedna ekipa mora drugoj oteti zastavu, nešto u tom stilu. Uglavnom, sljedećeg je jutra ispalo da je klinac koji je Jazavcu zakenjao auto nestao."
"Kamo?"
"U tome i jest poanta! Ravnatelj je Interpolu i ostalima rekao da je klinac pobjegao dok su igrali napada na logor. To je u popravilištima normalna srvar. Ali Kelly je prokužila u čemu je fora. Samo se moraš majci preko groba zakleti da nikad nikome nećeš reći. "
"Kunem se. "
"Majci preko groba."
"Majci preko groba. "
"Kelly je bila kod Rhydda kadli uđe Jazavac. To ti je bilo tri tjedna nakon što je klinac nestao, kužiš? E, Jazavac kupi kruh i te stvari. Baš je bio na odlasku, kadli gospodin Rhydd pita: 'A što je s vašim Pedigreeom za pse, gospodine Harrise?' Jazavac će samo: 'Dečki su na dijeti, gospodine Rhydde.' Onako superzlikovački. 'Dečki su na dijeti.' I ode, a Kelly je poslije čula kad je gospodin Rhydd babi Petea Redmarleyja rekao da Jazavac već tri tjedna ne kupuje Pedigree u limenkama koji inače troši."
"A-ha", ja ću, makar nisam baš kopčao.
"Ne moraš biti Velemozak Velike Britanije, odmah ti je jasno što su Jazavčevi dobermani ta tri tjedna jeli, jel? "
"Što?"
"Jazavac ih je hranio nestalim klincem!"
"Isuse", doslovno se stresem, "Kriste. "
"Pa ako je tebe Jazavac samo isprepado da si se usro ko grlica", bubne me Moran po ramenu, "još si dobro prošo."

Na poljskom je putu poplava od nekog prdosmradnog jarka pa obojica preskačemo iz trka. Ja uspijem prijeći zahvaljujući boljim sportskim kapacitetima. Moran do gležnja umoči jednu nogu.
"Pa kamo si zapravo krenuo, Jace? "
(Vješač zaštopa: 'Nikamo. ') "Samo van. Zujim."
Moranu šljapka tenisica. "Sigurno ideš nekamo."
"Ma", priznam, "čuo sam da poljski put možda vodi do nekog tunela kroz Malverne. Pa sam mislio da možda odem i škicnem. "
"Tunel?" Moran stane i u nevjerici me bubne po nadlaktici. "Onamo sam ja krenuo! "
"A priča da ideš baki u Hrast Bjelolist? "
"Usput ću otkriti nestali tunel, kužiš? Sagradili su ga Rimljani za invaziju Hereforda."
"Rimljani? Tuneli? "
"Kako bi inače potjerali Vikinge, ti majke? Znaš, ja sam istražio stvar. Imam i baterijsku svjetiljku i klupko uzice i sve. Kroz Malverne prolaze tri tunela. Jedan je željeznički za herefordski vlak. Pohodi ga duh strojara u narančastom kombinezonu, ima crnu prugu na mjestu gdje ga je pregazio vlak. Drugi je tunel Ministarstva obrane."
"Čiji?"
"Tunel koji si je Ministarstvo obrane iskopalo za atomsko sklonište. Ulaz je u vrtlariji u robnoj kući Woolworths u Velikom Malvernu. Zakon. U vrtlariji je jedan zid lažan i skriva oklopna vrata, kao u banci. Kad zatuli sirena za sovjetski napad, vojna će policija u naš Woolić prebaciti ekipu iz Radara i veza Ministarstva obrane. U sklonište će pustiti i vijećnike iz Gradske skupštine, a i ravnatelja i pomoćnika ravnatelja Woolworthsa. Tek onda smije ući i vojna policija - izbezumljene će mušterije odbiti puškama. Pobrat će jednu do dvije zgodnije prodavačice za rasplod. Moja sestra očito ne dolazi u obzir. Nato će zatvoriti vrata, a mi ćemo svi odletjeti u vražju mater."
"Nije ti valjda sve to rekla Kelly? "
"Ma ne, tip od kojeg tata kupuje konjsku balegu za vrt ima kompića koji je šanker u Radarima i vezama. "
Onda je sigurno istina. "Isuse. "
U zapahu iglica ugledam jelenje rogove, kao u mitskog Lovca Hema. Ali bila je obična grana. "Onda valjda možemo udružiti snage", kažem. "U potrazi za trećim tunelom. Onim nestalim."
"Ali", Moran šutne češer, ali promaši, "tko će dati intervju Malvern Gazetteeru?"
Ja šupiram češer daleko uz mrklu stazu. "Obojica. "

Trči preko polja tratinčica nadsvjetlosnom brzinom, ali ne miči pogled s tla. Turbo fora. Zelenim svemirom šibaju latičaste zvijezde i maslačkovi kometi. Kad Moran i ja dospijemo do pojate na suprotnoj strani, sve nam se vrti od međugalaktičkog putovanja. Ja se smijem više nego Moran jer Moranu ni suha tenisica više nije suha, blista se od kravljeg dreka. Bale sijena tvore kosinu skroz do roštiljastoga krova pojate pa se mi popnemo. Stablo-tvrđava koje vidiš s mog prozora ne pruža se slijeva nadesno, nego zdesna nalijevo. "Ova je pojata dušu dala za strojničko gnijezdo", kažem da dokažem kakav sam vojni stručnjak.
Moran keljavo izuje zasranu tenisicu i zavali se.
I ja se zavalim. Hrđavo željezo grije kao termofor.
"To ti je život", uzdahne Moran, nakon nekog vremena.
"Da bi čovjek riječ rekao", odvratim, nakon nekog vremena.
"Riječ", odmah će Moran.
Znao sam da će to reći. "Kako si originalan."
Ovce i janjci mekeću na dalekim poljima iza nas.
Na dalekim poljima pred nama brunda traktor.
"Jel se tvoj stari ikad narolja? " pita Moran.
Ako kažem da, lažem, ali ako kažem ne, ispadam peder. "Cugne kad dođe tetak Brian."
"Ne pitam jel cugne. Nego jel se tako ubije od jebene cuge da... jedva govori?"
"Ne."
Od tog se ne metar između nas pretvori u kilometar.
"Istina." Moran zažmiri. "Za tvog tatu ne bi čovjek rekao."
"Ali ni za tvog. Zbilja je ljubazan i duhovit... "
U dubokom veleplavetnilu zasvjetluca se avion, jarko poput žive.
"Tu Maxine ima neki svoj izraz, kaže: 'Tati se smrknulo'. Ima pravo. Smrkne mu se. Počne... ma znaš, strusi dvije-tri limenke pa digne glas i počne bacati traljave fore, a mi se moramo smijati. Dere se i to. Susjedi se tuže pa lupaju po zidu. Tata lupa njima i skida im sve svece s neba... onda se zaključa u sobu, ali ondje drži boce. Čujemo kako se razbijaju. Jedna za drugom. Onda odspava da se otrijezni. A poslije, kad se totalno kaje, sve mu je na foru: 'Nikad više ni kapi... ' To je takoreći još gore... Znaš, kad tatu uhvati lokanje, to ti bude kao da ga opsjedne onaj neki kenjkavi gadni cmizdravi posranac, ali samo ja - i mama i Kelly i Sally i Max - mi jedini znamo da to zapravo nije on. Kužiš, nitko drugi ne zna. Samo kažu: Eto vam pravo lice Franka Morana. Ali to nije istina." Moran naheri glavu prema meni. "Ma je. Nije. Je. Nije. Joj, odakie bih ja to znao?"
Prođe bolna minuta.
Zelena se boja sastoji od plave i žute i točka, ali gledaš zelenu i pitaš se gdje su žuta i plava. To na neku foru ima veze s Moranovim tatom. Na neku foru ima veze sa svim i svačim. No previše bi stvari pošlo po zlu da to pokušam reći Moranu.
Moran šnirkne: "Jesi za fini mrzli Woodpecker? "
"Jabukovača? Imaš jabukovaču?"
"Nemam. Tata je sve popio. Ali", Moran prekopava torbu, "Imam limenku Irn Brua."
Irn Bru je tekuća gazirana žvakaća, ali ja kažem: "Može”, jer ja nisam ponio ništa za piće, a bolje Irn Bru nego ništa. Mislio sam da ću se napojiti na gorskim potocima, no dosad sam vodu vidio samo u onom prdosmrdnom jarku.
Irn Bru eksplodira Moranu u ruci kao da je ručna bomba. "Sranje!"
"Pazi s tim Irn Bruom. Valjda se previše treskao."
"Ma nemoj mi reći, ti vrapca! " Moran mi da da ja prvi potegnem dok si on oblizuje ruku da je očisti. Ja zauzvrat s njim podijelim Cadburyjevu karamel-pločicu. Iscurila je iz omota, ali otrijebili smo džepne malje i okus je okej. Mene uhvati peludna groznica pa deset do dvadeset puta kihnem u šmrkljav rupčić.
Parni rep raspori nebo.
Ali nebo zaraste. Bez pol frke.

GRRRAAAAAA!
Ravnotežu uhvatim tek kad sam se u cvokotu između sna i jave odsklizao preko pola kosine krova pojate.
Na mjestu gdje sam posljednji put vidio Morana sad su uredno zasjele tri grdovrane.
Moranu ni traga.
Vrane imaju bodežaste kljunove. Masne im oči kuju okrutne planove.
"Odjebite!"
Vrane znaju kad su ti ravne.
Zvono Svetog Gabrijela odzvoni jedanaest ili dvanaest puta, vrane su me dekoncentrirale dok sam brojio. Na lice i vrat prhnu mi vodeni žalci. Dok sam spavao, vrijeme se pokvarilo. Malverni su nestali pod zastorima kiše, pere ih već nekoliko polja dalje. Vrane padobranski odjedre u vis i otperjaju.
Morana nema ni u pojati. Očito ne kani dijeliti naslovnicu Malvern Gazetteera. Kakva izdajica! No ako želi glumiti Scotta od Antarktike u borbi protiv Norvežana Amundsena, što se mene tiče, nema problema. Mene Moran u životu nije ni u čemu potukao.
Pojata smrdi na pazuha, sijeno i pišalinu.
Kiša udari u desant, meci zabrencaju po krovu i štektavo napune lokvice diljem pojate. (Ako dezerter Moran prokisne i dobije upalu pluća, tako mu i treba.) Kiša briše dvadeseto stoljeće. Na njoj se cijeli svijet bjelasa i sivi.

Nad uspavanim gorostasom Malvernskoga gorja dvostruka je duga povezala Worcesterski Krijes i Britanski Tabor. Ondje su Rimljani poklali stare Brite. Iz dinjolikog se Sunca cijedi sparni žar. Stisnem vojnički marš, pedeset koraka trkom, pedeset hodom. Odlučio sam da Moranu neću reći ni riječ ako ga preteknem. Izignorirat ću izdajicu. Mokra mi ledina škripi pod tenisicama. Popnem se preko klimavih ogradnih vrata i prevalim obor s konjskim preponama od policijskih čunjeva i prugastih motki. Iza obora je seosko dvorište. Dva silosa blistaju poput svemirskih letjelica Apollo iz viktorijanskog doba. Uz pleter uspuzale su se cvjetne trubice, a na olinjalu natpisu piše PRODAJEM KONJSKI STAJSKI GNOJ. Drski pijetao drži svoje kokoši na oku. Na užetu vise pokisle plahte i bijele jastučnice. Ima i čipkastih gaćica i grudnjaka. Mahovinom obrasla staza ponire onkraj uzvišice, u smjeru glavne ceste prema Malvernu. U prolazu kraj staje zavirim u vruću tamu koja bazdi na stajski gnoj.
Razaberem tri konja. Jedan zabaci glavu, drugi frkne, treći se zapilji u mene. Ja žurno krenem dalje. Ako poljski put prolazi kroz seosko dvorište, prolaz sigurno nije privatan, ali u seoskom dvorištu definitivno nemaš osjećaj da si na općinskom dobru. Bojim se da ću čuti: Napasniče! Sad ćeš mi tako fasovati da ćeš zapamtiti za cijeli život! (Prije sam mislio da napasnjaštvo ima veze s Rajem i Paklom zbog onog ne uvedi nos u napast.)
Uglavnom, iza sljedećih ogradnih vrata stere se osrednje polje. U sluzave ga brazde preorava John Deereov traktor, Nad oranicom lebde galebovi i brste laku lovinu debelih glista. Skrijem se dok traktor ne krene u suprotnom smjeru od poljskog puta.
Onda podbrusim pete preko polja, kao pravi specijalac.

"TAYLORE! "
Još se nisam ni zatrčao, već me cimne laso.
Dawn Madden sjedi u vozačkoj kabini nekog prastarog traktora i struže šibu. Ima spitfajericu i blatnjave martensice crvenih vezica.
Ja smirujem disanje. "Bok" (htjedoh joj reći "Madden" jer je ona meni rekla "Taylore") "Dawn."
"Gdje", njezin nož odguli vlaknaste uvojke drveta, "gori? "
"Ha? "
Dawn Madden izoponaša moje Ha? "Zašto bježiš? "
Kosa joj je naftno crna i ima neku pankersku frizuru. Sigurno stavlja gel. Da joj bar mogu ja utrljavati taj gel. "Volim trčati. Tu i tamo. Tek tako. "
"Ma daj? Pa kako to da si ti skroz dovde potegnuo poljskim putem? "
"Bez veze. Samo sam vani. Zujim. "
"Onda", uperi prstom u traktorsku haubu, "možeš tu zujati."
Da joj se bar mogu pokoriti. "Zašto? " Da je bar mogu odbiti. Nosi ruž Fruit Gum u nijansi crvenog ribizla.
"Jer ti ja kažem. "
"Pa", uspentram se po prednjoj gumi, "odakle ti ovdje? "
"Ipak ti ja ovdje stanujem, znaš. "
Smočim si dupe na mokroj traktorskoj haubi. "U onom gazdinstvu? Dolje? "
Dawn Madden smakne zatvarač da raskopča spitku. "U onom gazdinstvu. Dolje." Križić oko vrata glomazan joj je i darkerski crn, gnijezdi se među propupalim prsima.
"Mislio sam da stanuješ u onoj kući kraj pivnice."
"Prije jesam. Bilo je prebučno. A gazda Isaac Pye totalni je ljigavac.. Što ne znači da je ovaj", Dawn Madden mahne glavom prema traktoru koji ore polje, "puno bolji."
"Tko je on?"
"Službeni očuh. Kuća je njegova. Ti baš ništa ne znaš, Taylore? Sad mama i ja tu stanujemo. Vjenčali su se lani. "
Zapravo sam se sad sjetio. "Kakav je? "
"Bikovski mozak. " Zaškilji prema meni preko nevidljiva zastora. "A kakvu graju njih dvoje znaju noću dići, nije mu samo mozak bikovski." Uspirjani zrak miluje mliječnočokoladni vrat Dawn Madden.
"Konjići u staji su tvoji? "
"Netko je očito pošteno pronjuškao?"
Očuhov se traktor uputi natrag prema nama.
"Samo sam zavirio u staju. Časna riječ."
Ona opet prione na nož i šibu. "Konji stoje ko svetog Petra kajgana. " Strug, strug, strug. "Ovaj je tip dao školi jahanja da ih ovdje drže dok nešto adaptiraju. Jel te još nešto zanima? "
Ma mali milijun stvari. "Što ti je to? "
"Strijela. "
"Što će ti strijela? "
"Za luk."
"Što će ti luk i strijela? "
"Što-što-što, što-što-što? " (Načas se sledim jer pomislim da me zafrkava zbog zapinjanja, ali mislim da je pucala općenitije.) "Dežurni zapitkivač, ha, Taylore? Lukom i strijelom lovim i ubijam dečke. Bolje da ih nema. Dečkići su pristavi šljam. "
"E, pa, baš ti hvala."
"Nema na čemu."
"Pokažeš mi nož? "
Dawn Madden baci nož, ravno u mene. U rebra me pukom srećom pogodi držak, a ne kljova.
"Madden! "
Ona blene u stilu: "Što hoćeš? " Dawn Madden ima oči boje tamnog meda.
"To me ravno moglo probosti! "
Dawn Madden ima oči boje tamnog meda. "Joj, siroti Taylor. Klepetavi traktor stigne do nas i počne se polako okretati. Očuh Dawn Madden zračio mi je zrake mržnje. Oko lopatica pluga slijevala se hrđava zemlja.
Dawn Madden isfura seljodebilni glas u smjeru traktora. " 'Moš bit moja krv il ne, gospodična, u ovoj bu kući bogmeč bilo više posluha jer da viš kak buš inače letila van na tu rit žgoljavu i sam si naj mislit da badava pretim jer ja nikad nikom ne pretim badava!' "
Držak noža topao je i ljepljiv od njezina stiska. Oštrica je tako oštra da te može osakatiti. "Dobar nož. "
Dawn Madden pita: "Jesi gladan? "
"Ovisi. "
"Izbirljivac." Dawn Madden zguli škarnicl sa zgnječenog buhtla. "Ali na griz ovoga nećeš se nafrljiti, ha? " Cura otkine komadić i njime mi zamaše.
Glazura se ljeska. "Pa, daj. "
"Lovi, Taylore! Lovi, psiću! Dođi! Dobar dečko! "
Otpužem do nje preko haube na sve četiri. Ne pseći, nego oprezno, da me ne gurne u koprive. S Dawn Madden nikad ne znaš. Kad se nagne prema meni, vidim gumbiće njezinih bradavica. Nema grudnjak. Ruka mi krene prema njoj.
"Šape k sebi! U zube, psiću! "
Tako me hranila. Strijelom u usta.
Limunova glazura, cimetno tijesto, slatke i reske grožđice.
Jela je i Dawn Madden. Vidio sam kako joj se prežvakani zalogaji kasaju na jeziku. Ovako izbliza, na križiću joj vidim suhonjava Isusa. Valjda se Isus grijao toplinom njezina tijela. Koji sretnik. Uskoro smo smazali cijeli buhtl. Ona navrh strelice nježno nabode ukrasnu ružicu. Ja je nježno skinem zubima.
Sunce zamakne.
"Taylore! " Dawn Madden pilji u vršak strelice. Sad joj je glas bijesan. ''Ukrao si mi ružicu! "
Zastane mi u grlu. "Ti si mi je... dala. "
"Ukrao si mi ružicu, jebem ti, i sad ćeš platiti!"
"Dawn, ti...”
"Otkad ti mene smiješ zvati Dawn?"
Igramo li istu igru, ili neku drugu igru, ili ovo uopće nije igra?
Strijelom mi bočne Adamovu jabučicu. Dawn Madden tako mi se unese u lice da joj mirišem šećer u dahu. "Tebi se čini da se ja šalim, Jasene Taylore? "
Strijela je zbilja oštra. Vjerojatno je mogu odgurnuti prije nego što mi probode dušnik. Vjerojatno. Ali stvar nije tako jednostavna. Kao prvo, digao mi se, u dobermanskoj veličini.
"Moraš platiti što uzmeš. Po zakonu."
"Nemam novca."
"Onda dobro razmisli, Taylore. Kako mi još možeš platiti?"
"Imam..." Jedna jamica. Sićušne dlačice maljaju utor nad usnom. Vragolanski nos. Usne u cvjetiću. Vitičast osmijeh. U njezinim se očima zločeste košute zrcalim u duplikatu. "Imam... u džepu imam omot voćnih Polo-bombona. Ali svi su se slijepili. Morala bi ih drobiti kamenom. "
Čarolija se razbije. Strijela mi se smakne s grla.
Dawn Madden uzvere se natrag za upravljač traktora, dosadilo joj je.
"Što je?"
Odvrati mi zgađenim pogledom, kao da sam se pretvorio u par trapezica sa škart-štanda na tržnici u Tewkesburyju.
Sad sam pak htio da vrati strijelu. "Što je? "
"Ako se ne pokupiš s naše zemlje dok nabrojim do dvadeset", Dawn Madden nagužva Wrigley’s Spearmint žvakaću u prelijepa usta, "tužit ću te očuhu da si me zašlatao. Ako se ne pokupiš dok nabrojim do trideset, reći ću mu", jezikom je lizala riječi, "da si mi gurnuo ruku među noge. Tako mi Boga. "
"Ali nisam te ni dirnuo! "
"Očuhu iznad kuhinjskoga kredenca visi puška. Mogao bi zabunom pomisliti da si šljatki malji žekan, Taylore. Jedan - dva - tri -"

Poljski put zabaza u neki voćnjak iz pradavnih vremena. Krti čičci i pramenasta trava izrasli su do visine lakta, tako da više gacaš nego hodaš. Još mislim na Dawn Madden. Nije mi jasno. Sigurno joj se na neku foru sviđam. Ne bi dala svoj jedini buhtl da naiđe bilo koji klinac. A meni se Dawn Madden definitivno sviđa. Jest da je opasno kad ti se sviđaju cure. Ili nije opasno, nego komplicirano. Može biti opasno. U početku te škvadra u školi namrtvo skuba. "Kupit ćemo pelene, crvene i zelene!" kažu, ako vas uhvate da se držite za ruke na hodniku. Zna ti se dogoditi da te dečki kojima se cura sviđa navuku na šoru da joj dokažu da fura sa slabićem. A kad ste jedanput službeni par kao Lee Biggs i Michelle Tirley, moraš se pomiriti s činjenicom da će si njezine frendice načičkati svaštare vašim inicijalima plus "ZAUVIJEK" u prostrijeljenim srcima. Ni nastavnici neće ostati po strani. Kad je profesor Whitlock prošlo polugodište predavao dvospolno razmnožavanje kod crva, jednog je crva nazvao "Crv Lee", a drugoga "Crv Michelle". To je nama dečkima bilo više-manje duhovito, ali cure su vrištale od smijeha, kao studijska publika u humorističnoj seriji Sretni dani. Sve cure osim Michelle Tirley, ona je pak porumenjela kao cikla, pokrila lice dlanovima i rasplakala se. Profesor Whitlock ju je i na račun toga potkubavao.
Između mene i Dawn Madden zjape jazovi. Većina škvadre smatra da je Vodomarov dol najšminkerskije naselje u Livadi Crnog Labuda. Gazdinstvo njezinog očuha sve je samo ne šminkersko. Ja sam u sedmom KM, najboljem razredu u školi. Ona je u sedmom LP, drugom razredu odozdo. Te jazove ne možeš tek tako zanemariti. Pravila su pravila.
I onda ti spolni odnosi. Na biologiji ih učite tek u osmom razredu. I jedno ti je udžbenička skica erektiranoga uda u vagini, a drugo pravi čin. U životu sam samo jedanput vidio vaginu, na masnoj fotki koju nam je Neal Brose pokazivao za pet penija. Girica novorođenoga klokana u maminom dlakavom tobolcu. Zamalo sam porigao čokoladicu Mars i čips-svemirce.
Ja se u životu ni sa kim nisam ni ljubio.
Madden ima oči boje tamnog meda.

Divlji je kostanj sunuo iz tla i izvio milijune snažnih ruku i nogu. Netko je o granu objesio ljuljačku od automobilske gume. Guma se blago vrti u ritmu Zemljine vrtnje ispod nje. Unutra se nakupila kišnica, ali ja je nagnem i izlijem pa se zanjišem. Najbolje bi bilo da u bestežinskom stanju kružim oko Alphe Centauri, ali nije ni bestežinsko na ljuljašci loše. Da se tu našao i Moran, bilo bi nam superštosno. Kad sam se izguštao, uzverem se ocufanim užetom da ocijenim kakvo je drvo za penjanje. Kad se jedanput popneš, dalje je totalno lako. Čak sam našao razvaline neke kućice za igru. Jest da je već johoho izvan uporabe. Malo više uspužem se uz granu pa zirnem van iz zelenog zvona. Vidiš na kilometre. U smjeru povratka u Livadu Crnog Labuda, silos na gazdinstvu Dawn Madden, spiralne stube dima, rasadnik božićnih jelki i zvonik Svetoga Gabrijela s dvije sekvoje kojima malo fali da ga dosegnu.
Evo što sam švicarskim nožem urezao u drapljavu koru.


Biljni mi je sok na oštrici zeleno zamirisao. Učiteljica Throckmorton govorila nam je da drveće rezbare samo najpodliji vandali jer em crtaju grafite, em zlostavljaju živa bića. Možda učiteljica Throckmorton ima pravo, ali ona sigurno nikad nije bila trinaestogodišnji dečko koji je naletio na curu poput Dawn Madden. Jednog dana, mislim si ja, dovest ću je ovamo da joj ovo pokažem. S njom ću se prvi put poljubiti. Baš ovdje. Dirat će me. Baš ovdje,
Zaobiđem divlji kostanj i pogledam čega dalje ima na poljskom putu. Puteljak vijuga prema Mari Banku i Castlemononu, steru se polja, nad jelama se diže prisjenak staroga sivog tornja. Niz dalekovodnih stupova. Sad vidiš svaku sitnicu na Malvernskom gorju. Sunce bljeskuta po autima na Wellškoj cesti. Brdom Perseverance mile šetači veličine termita. Negdje podno njega prolazi treći tunel. Pojedem svoj komad sira i zdrobljene Jacobsove krekere, pritom žalim što nisam ponio vode. Uzverem se natrag do užeta s gumom za njihanje i baš sam kanio spuznuti niza nj kad čujem neki muški i neki ženski glas.

"Vidiš? " Tom Yew, odmah sam ga prepoznao. "Rekao sam ti da je još samo malo dalje."
"Jesi, Tome", odgovori žena, "otprilike dvadeset puta."
"Ti si rekla da hoćeš da budemo sami."
"Ali ne na pola puta do Walesa. " Sad vidim Debby Crombie. S Debby Crombie u životu nisam razgovarao, ali Tom Yew je stariji brat Nicka Yewa, došao je na dopust iz Ratne mornarice. Mogao sam jednostavno viknuti: "Bok!" i spustiti se užetom i sve bi bilo u redu. Ali fora je kad si nevidljiv. Povučem se duž grane do račve u deblu i pričekam da odu.
Ali ne odlaze. "Evo nas." Tom Yew stane tik do ljuljačke. "Ekskluzivni divlji kesten braće Yew."
"Misliš da ovdje nema mrava, pčela i sličnih stvari? "
"To ti je takozvana 'priroda', Debs. Česta pojava izvan naselja. "
Debby Crombie prostre deku u udolini između dva korijena.
Još sam im se mogao (trebao) javiti. Pokušao sam. No dok ja smišljam izgovor bez zapinjalice. Tom Yew i Debby Crombie legnu na deku i počnu se žvaliti. On prstima otkopčava njezinu lila-haljinu, gumb po gumb, od koljena do suncem opaljenog vrata.
Ako sad nešto kažem, nahrdao sam.
Kostanj šušti, škripi i njiše se.
Debby Crombie gurne prst Tomu Yewu u šlic i promrmlja: "Zdravo, mrcino." Nato se tako zahihoću da su morali prekinuti žvaljenje. Tom Yew posegne za ruksakom, izvuče dvije boce piva i Švicarcem skine čepove. (Ja imam crveni nož. Njegov je crn.)
Kucnu se bocama. Tom Yew kaže "Uzdravlje..."
"... meni bajnoj. "
"Meni divnome."
"ja sam prva rekla."
"Dobro. Tebi."
Dobrano potegnu smeđe pivsko sunce.
"I", doda Debby Crombie, "da se ti živ i zdrav vratiš s dužnosti."
"Jasno da ću se vratiti živ i zdrav, Debs! Petomjesečno krstarenje Jadranom, Egejskim morem. Sueskim kanalom i Perzijskim zaljevom? Meni se u najgorem slučaju može dogoditi da izgorim na suncu."
"O, da vidiš kad se ukrcaš na Coventry", Debby Crombie se duri, ili se pretvara, "zaboravit ćeš dragu koja te čeka i vene za tobom u dosadnom starom Worcestershireu. Otići ćeš na pijanku u Atenu i pobrati spolnu bolest od neke flundraste grčke zavodnice po imenu..."
"Kako?"
"...Jannos. "
" 'Jannos' je muško ime. 'John' na grčkome. "
"Je, ali ti ćeš to ustanoviti tek kad te nalije uzom i zaveže za okvir kreveta."
Nacereni Tom Yew zavali se i pogleda ravno u mene.
Hvala Bogu da ne gleda u što gleda. Kobre s udaljenosti od osamsto metara primijete da im se plijen miče. Ali ako ne mrdaš, ne vide te ni na metar i pol. To me tog popodneva spasilo.
"Znaš, na ovo smo se drvo penjali još dok je Nick bio bebica. Jednog smo ljeta gore sagradili kućicu. Baš me zanima je li živa..."
Debby Crombie već mu miluje prepone. "Ovdje bogme nemaš nikakvu bebicu, Thomas William Yew. " Debby Crombie zguli Harley Davidsonovu majicu s Toma Yewa i baci je. Leđa su mu caklasta i mišićava kao da je Action Man. Na ramenu ima istetoviranu plavu sabljarku.
Ona izmigolji iz raskopčane lila-haljine.
Ako Dawn Madden ima grudi kao buhtlice, Debby Crombie ima lopte za skakanje. A svaka je oboružana čvarkastom bradavicom. Tom Yew poljubi jednu pa drugu i slina mu zasvjetluca na travanjskom suncu. Znam da nije lijepo gledati, ali ne mogu odlijepiti pogled. Tom Yew smakne joj crvene gaćice i pomiluje ono frčkavo runo.
"Ako želite da prestanem, milostiva Crombie, morate sad reći."
"Oooo, milostivi Yew", guguće ona, "da se niste usudili. "
Tom Yew popne se na nju i nekako se drma, a ona ječi kao da joj je opalio indijansku vatru i žablje ga obujmi nogama. Sad se on giba gore-dolje, u stilu Čovjeka iz Atlantide. O vratu mu se klati srebrni lančić.
Tu se njezina musava stopala spoje kao u molitvi.
Tu se njemu koža zacakli od znoja kao da je pečeni odojak.
Tu ona zatuli kao Mumintrol na muci.
Tu tijelo Toma Yewa u drmusavu drhtaju drukne i otme mu se stenjaj kao da pucaju sajle. I još jedanput, kao da je dobio nogom u jaja.
Na dupetu su mu od njezinih noktiju ostali lososno ružičasti tragovi.
Usta Debby Crombie slože se u savršeno slovo "O".

Sveti Gabrijel zvoni jedan popodne, a kako dovde odzvanja, možda i dva. Dezerter Moran sigurno već ima kilometre fore ispred mene na poljskom putu. Jedina mi je nada da je ugazio u kakvu hrdavu zamku za jazavce. Preklinjao bi me da odem po pomoć. Ja bih rekao: "E, pa, Morane, daj da razmislim. "
Debby Crombie i Tom Yew još se nisu odlijepili. Ona samo drijema, ali Tom Yew hrče. Na donja mu leđa doleprša ljepokrili admiral da se napije na lokvici znoja.
Ja sam gladan i živčan i smučilo mi se i ljubomoran sam i dremljiv i još štošta. Nisam ponosan i nije mi drago i meni su te stvari prisjele za sve vijeke vjekova. Glasali su se blago neljudski. Lahor ljuljka kostanj i kostanj ljuljka mene.

"GaaAAA! " vrisne Tom Yew. "FAAAAAAAAA!"
I Debby Crombie je zaciči. Oči joj se bijelo iskolaće.
On skoči s nje i padne na bok.
"Tome! Tome! Sve je u redu sve je u redu sve je U REDU! "
"Jebemu jebemu jebemu jebemu jebemu jebemu jebemu!"
"Dušo! Ja sam, Debs! Sve je u redu! Ružno si sanjao! Samo si ružno sanjao!"
Golišavi i od sunca reš-pečeni Tom Yew sklopi preplašene oči, kimne da je shvatio, čučne uz krakasti korijen i uhvati se za vrat. Onaj mu je vrisak sto posto poderao glasnice.
"Bez brige." Debby Crombie uvrpolji se u svoju lila-haljinu i majčinski zagrli Toma Yewa. "Dušo, dršćeš! Daj se obuci. Sad je sve dobro."
"Oprosti. Debs." Glas mu je šaka jada. "Sigurno sam te prestrašio." Ona ga zagrne njegovom majicom.
"Što je bilo, Tome?"
"Ništa. "
"Ma jest vraga ništa. Reci mi!"
"Bio sam na Conventryju. Pod neprijateljskom vatrom..."
"Reci. Reci."
Tom Yew grčevito zamžiri i otrese glavom.
"Reci, Tom!"
"Dosta, Debs. Bilo je pre... prestvarno, jebemu. "
"Ali, Tome, ja te volim. Želim znati."
"Da, a ja tebe previše volim da ti kažem i točka. Daj. Idemo natrag u selo. Da nas još neki klinac ne vidi. "

Cvjetače rastu u urednim gredicama između oštrih brazda. Bio sam na pola puta preko polja kadli grmeći avioni razvale nebo nad dolinom rijeke Severn. Našu školu nekoliko puta na dan prelijeću Tornada pa spremno pokrijem uši dlanovima. Ali nisam spreman na tri mlažnjaka tipa Hawker Harrier Jump u tako niskom letu da ih možeš pogoditi lopticom za kriket. Nevjerojatno je zagruvalo! Grčevito se sklupčam pa virnem. Harrieri vijugnu da se ne skrše u Malverne, za dlaku, i urlavo odlete prema Birnimghamu. Idu prenisko za sovjetske radare. Kad počne Treći svjetski rat, ispod NATO-ovog će radara urlati MiG-ovi iz Varšave ili iz Istočne Njemačke. Bacat će bombe na ljude poput nas. Na engleske gradove, gradiće i sela poput Worcestera, Malverna i Livade Crnog Labuda.
Dresden, bombardiranje Londona i Nagasaki.
Ostao sam sklupčan dok grmljavina Harriera napokon ne potone u šum dalekih automobila i obližnjih stabala. Zemlja je poput vrata, samo prisloni uho. Premijerka Thatcher jučer je na televiziji grupi školaraca objašnjavala krstareće rakete. "Nećeš se riješiti nasilnika s velikog odmora", njezine plave oči jamče da baca nepobitne istine, "ako mu ne pokažeš da, ako on tebe odalami, ti bogme možeš njemu stoput jače vratiti! "
No mani ti strah da će ti protivnik vratiti šljagu: nisu li se Ross Wilcox i Grant Burch svejedno pošorali?
Otresem slamu i zemlju pa udarim dalje pješice dok ne stignem do starinske kade u kutu sljedećeg polja. Po gomili ukopitanoga blata zaključim da je rabe kao kopanju. Divovska vreća od gnojiva u kadi nešto pokriva. U znatiželji odgrnem vreću.
Nađem zablaćenu strvinu svog vršnjaka.
Strvina se uspravi u sjedeći položaj i skoči mi za vrat.
"PEPEO PEPELU! " prokrklja. "PRAH PRAHU!"

Prošla je cijela minuta, a Dean Moran još piša od smijeha.
"Da si vidio kakvu si facu složio! " prošišti kroza smijeh. "Da si vidio!"
"Dobro, dobro", opet ću ja. "Čestitam. Pravi si genijalac."
"Ko da si napunio gaće!"
"Je, Morane. Baš si me prešao. Može. "
"Ovo mi je najbolja prvoaprilska u životu!"
"Zašto si uopće zdimio? A ko fol smo se dogovorili da ćemo skupa tražiti tunel."
Moran se primiri. "Ma znaš..."
"Ne znam. Mislio sam da imamo dogovor."
"Nisam te htio buditi", Moran će trapavo.
"Ovo sad ima veze s njegovim tatom", kaže Nerođeni Blizanac.
Moran me spasio od Garyja Drakea pa nisam dalje davio. "Pa jesi li onda još za? Za tunel? Ili ćeš opet klisnuti solo? "
"Pa vidiš da sam te pričekao. "

Suprotnu je stranu polja na ugaru zaklanjala kuštrava uzvišica. "Nikad nećeš pogoditi koga sam ja usput vidio", počnem pripovijedati Moranu.
Moran odgovori: "Dawn Madden, na traktoru."
Oh. "I ti si je vidio? "
"Mala je luda ko čep. Tjerala me da se penjem k njoj na traktor."
"Nije valjda? "
"Aha! Morao sam s njom obarat ruku. Moja buhtla za njezin nož."
"Tko je pobijedio?"
"Ja! Pa ona je žensko! Al svejedno mi je uzela buhtlu. Rekla je da se tornjam sa zemlje njezinog očuha, il ga zove da mi dođe s puškom. Mala je luda ko čep. "
Zamisli da sredinom prosinca njuškaš gdje su božični darovi, nađeš dar kojemu se nadaš, a onda na Božić pod jelkom ni traga ni glasa. Tako je meni bilo. "E, pa, ja sam vidio nešto bolje, Dawn Madden na traktoru može se sakriti. "
"Ma daj?"
"Toma Yewa i Debby Crombie."
"Nemoj reć!" Moran je krezub. "Jel pokazala sise? "
"Pa sad -"
Lanac trača istrasirao mi se kariku po kariku. Ja bih rekao Moranu. Moran svojoj sestri Kelly. Kelly bi rekla sestri Petea Redmarleyja Ruth. Ruth Redmarley rekla bi Peteu Redmarleyju. Pete Redmarley rekao bi Nicku Yewu. Nick Yew rekao bi Tomu Yewu. Tom Yew večeras bi se pojavio kod mene doma na svom Suzukiju od 150 kubika, zavezao me u vreću i utopio u jezeru u šumi.
" 'Pa' što?"
"Zapravo su se samo žvalili. "
"Trebo si pričekat, bogati." Moran izvede svoj trik s jezikom u nosnici. "Možda bi malo vidio i kako majstor štepa. "

Gdje se sunce probilo kroz drveće, u jezercima svjetla roje se zvončići. Zrak miriše na njih. Medvjeđi luk vonja na prepečene Šmrklje. Kosovi pjevaju kao da im je pitanje života ili smrti. Šumina su razmišljanja ptičji poj. Nešto prelijepo, ali riječ "prelijep" nije za dečke jer je najpederskija na svijetu. Poljski se put suzi u puteljak. Pustim Morana na čelo kao štit. (Ja već godinama pratim ratni strip Vojevač, ipak sam ponešto naučio o tehnikama preživljavanja.) Tako se zabušim u Morana kad ovaj iznenada stane.
Moran stavi prst na usta. Dvadesetak koraka dalje na poljskom putu eto ti nekog smežuranog čovjeka u tirkiznoj kuti. Smežurani gleda uvis iz okna svjetla i zujanja koje, vidjeli smo, proizvode pčele.
"Što radi? " prošapće Moran.
Moli se, zamalo ću ja. "Nemam pojma. "
"Divlja košnica", prošapće Moran. "Iznad njega. Na onom hrastu. Vidiš? "
Nisam vidio. "Misliš daje pčelar? "
Moran isprva ne odgovori. Pčelinji lik nema pčelarsku masku, iako su mu pčele oblijepile i kutu i lice. Mene već od samoga pogleda na nj hvataju svrab i žmarci. Ima obrijanu lubanju i nekakve utićne ožiljke na njoj. Poderane mu cipele prije sliče papučama. "Ne znam. Misliš da se možemo provući kraj njega? "
"A što", sjetim se hororca o pčelama, "ako se počnu rojiti? "
Ta se polustaza odvaja od poljskog puta točno na mjestu gdje nas dvojica stojimo. Moran i ja došli smo na istu zamisao. Moran krene prvi, što baš i nije tako hrabro kad ti je opasnost za petama. Pa se nakon nekoliko zavoja i okuka napeto okrene i sikne: "Slušaj!"
Pčele? Koraci? Glasnije i glasnije?
Definitivno?
Udarimo u trk koliko nas noge nose, sudaramo se s uzastopnim valovima sjajnog lišća i pandžaste božikovine. Koljenasto se tlo trese i nagiba i diže i pada.

Moran i ja kapnuli smo u glibovitu džepu koji guše zastori bršljana i imele, tako smo crknuti da ne možemo ni koraka dalje. Meni se tu ne sviđa. Amo bi neznanac odveo čovjeka da ga zadavi i pokopa, to ti je taj tip usječene kotline. Moran i ja osluhnemo prati li nas tko. Teško je zadržavati dah kad te tresu žigavci.
Ali pčele nas ne prate. Ni pčele ni pčelinji tip.
Možda nas je samo šuma iz vica prestrašila.
Moran ušmrkne bale iz nosa i proguta ih. "Valjda smo mu pobjegli."
"Valjda jesmo. Ali kamo je nestao poljski put?"

Provučemo se kroz letvenu škrbu u mahovinom obraslu plotu i nađemo se u podnožju kvrgava travnjaka. Mjestimice ga humiče krtičnjaci. S vrha obronka gleda nas velika, tiha palača s kupolastim štosovima. Sunčeva se lizalica rasplinjava u naherenu ribnjaku. Uspaljene muhe voze utrke nad vodom. Kraj oronula se paviljona u tamnopješčanim nijansama pjenuša drveće u punom cvatu. Na svojevrsnoj terasi oko palače na sklopivim stolovima stoje nebranjeni vrčevi limunade i oranžade. Dok mi gledamo, povjetarac prevrne kosi toranj plastičnih čaša. Pregršt se otkotura preko travnjaka u našem smjeru. Nitko živ i ne trepne.
Ni žive duše.
"Bože", velim ja Moranu, "dušu bih dao za čašu onog soka. "
"I ja. Sigurno je proljetna fešta ili tako nešto."
"Je, ali gdje su ljudi?" usta su mi čipsasto slana i skorena. Sigurno još nije počelo. Možemo se sami ponuditi i bok. Ako nas netko vidi, možemo isfurati da smo kanili platiti. Valjda dođe samo dva penija ili pet penija. "
Taj se plan ni Moranu ne sviđa. "Može."
Ali skapamo od žeđi. "Idemo onda."
Cofaste pčele grogi lebde u lavandi.
"Baš je tiho, ha? " Moranov je šapat preglasan.
"Je." Gdje su štandovi za feštu? Kolo sreće, gdje te nagrađuju jabučnim pjenušcem? Lov na blago u pješčaniku? Ubacivanje ping-pong loptice u vinsku čašu?
Prišavši prozorima palače, vidimo samo sebe u zrcalnoj slici vrta. U vrču oranžade utapaju se mravi, pa Moran drži plastične čaše, a ja točim limunadu. Vrč ima sto kila i kockice leda zveckaju. Smrznuo mi je ruke. Imaš malo more priča gdje došljaci koji se ponude jelom i pićem loše završe.
"Živjeli." Moran i ja tobože se kucnemo prije nego što popijemo.
Sok mi prosinački ohladi i okupa usta, a tijelo kaže: Ah.

Palača se provalno otvori i na vrata žuboravo poteku muškarci i žene. Već su nam odsjekli odstupnicu. Većina naroda iz palače nosi tirkizne kute poput pčelinjeg tipa. Neke guravce u kolicima voze njegovateljice u bolničarskim odorama. Drugi se kreću samostalno, ali trzavo, kao razbijeni roboti.
Shvatim i prođe me jeza.
"Ludara u Malom Malvernu!" protisnem Moranu.
Ali Moran ne stoji kraj mene. Ugledam ga taman dok se na drugom kraju travnjaka provlači kroz škrbu u plotu. Možda je mislio da ga slijedim u stopu, a možda me ostavio na cjedilu. No da sad ja pokušam kidnuti i da me uhvate, ispalo bi da smo ukrali sok. Mami i tati rekli bi da sam lopov. A čak i da me ne uhvate, mogu za nama poslati tragače s psima.
Tako da nemam izbora. Moram ostati ovdje gdje jesam i naći nekoga da mi plati.
"Augustin Mon pobjegao je!" njegovateljica metlaste kose naleti ravno na mene. "Juha je bila kipuća, ali njemu ni traga ni glasa!"
"Mislite", progutam ja, "na onog čovjeka u šumi? S pčelama? Ondje je", pokažem u pravom smjeru, "dolje na poljskom putu. Mogu vas odvesti ako hoćete."
"Augustin Mon!" Sad me pravo pogledala, "Kako si samo mogao?"
"Ne, pobrkali ste me s nekim. Ja... " (Vješač mi ne da da izgovorim "se zovem".) "Meni je ime Jason."
"Misliš da sam i ja ovdje luda? Znam ja dobro tko si ti. Ti si otperjao u svoju djetinjastu potragu dan nakon našeg vjenčanja! Radi one budale Ganachea. Radi školarskog obećanja! Kleo si se da me voliš. Ali dosta da u jelovištu hukne sova i soli na rep, ostavljaš me samu s djetetom - i - i"
Ustuknem. "Mogu platiti sok ako... "
"E, nećeš! Gle!" Jeziva mi njegovateljica čvrsto stisne nadlakticu. "Posljedice!" Žena mi nabije zapešće pod nos. "Posljedice! " Žile šaraju grozni, zbilja grozni ožiljci. "Je li ovo ljubav? Je li ovo ljubav, poštovanje i posluh? " Iz njezinih mi riječi po licu vrca pljuvačka pa zažmirim i svrnem glavu. "Odakle - tebi - pravo - da ikome - ovo - priuštiš? "
"Rosemary!" Prilazi druga njegovateljica. "Rosemary! Kad ti jedanput kažem da ne posuđuješ naše kute, valjda ne moram stoput ponavljati, ne? " Govori smirujućim škotskim naglaskom. "Ne?" Meni staloženo kimne. "Malo ti je premlad, Rosemary, a i ne vjerujem da je kod nas na službenom popisu uzvanika."
"I ja sam tebi rekla", obrecne se Rosemary, "pa ti valjda ne moram tisuću puta ponavljati. Zovem se Yvonne. Ja sam Yvonne de Galais."
Sad se ta prava živa luđakinja iz Malomalvernskih dvora opet obrati meni. "Slušaj me." Rosemary bazdi na sidol i janjetinu. "Nemaš se za što uhvatiti. A zašto? Jer se već sve pretvara u nešto drugo."
"Hajde sad", prava njegovateljica nagovara Rosemary kao da je preplašeni konj. "Daj da pustimo dečkića, može? Ili moramo zvati mrge? Može, Rosemary?"

Ne znam što sam mislio da će dalje biti, ali ovo nisam očekivao. Iz Rosemary navre lelek, prolomi joj čeljust, šire i glasnije od bilo kojeg ljudskog krika koji sam ikad u životu čuo, zavija kao policijska sirena, ali daleko sporije i dalekodaleko tužnije. Sve munjare, njegovateljice i liječnici koji su se našli na tratini isti čas stanu i ukipe se. Rosemaryn lelek nadire prodornije, žešće, usamljenije. Čut će ga kilometar dalje, ma najvjerojatnije dva kilometra. Zbog koga tuli? Zbog Granta Burcha koji je slomio ručni zglob. Zbog žene gospodina Castlea i njezinih zbrkanih Živaca. Zbog Moranovog tate koji se ubija od cuge. Zbog klinca iz popravilišta kojeg je Jazavac dao psima. Zbog Kenje, koji je prerano izašao iz svoje mame. Zbog zvončića koje će skršiti ljeto. Ma čak i da si uspio prokrčiti put kroz bujni trnjak, da si uspio iščeprkati trošne cigle i ukobeljati se u nestali tunel, taj te bezizlazni lelek ne bi mimoišao ni u toj hujnoj šupljini duboko pod Malvernskim gorjem, čak ni ondje, nema teorije.



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

7 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Pon Mar 05, 2012 3:44 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Kamenje

Nikome živom ne ide u glavu.
U novinama nisu smjeli napisati koji nam je ratni brod prvi stradao, zbog Zakona o zaštiti službenih podataka. Ali sad je sve i na BBC-ju i na ITV-u. HMS Sheffield. Fregatu je pogodila raketa Exocet, ispalio ju je lovac Super Etendard, i "izazvala je nepotvrđen broj teških eksplozija". Mama, tata, Julia i ja svi skupa sjedili smo u dnevnoj sobi (prvi put poslije sto godina) i u tišini gledali telku. Nema snimke bitke. Samo mutna slika broda koji riga dim dok Brian Hanrahan s BBC-ja opisuje kako HMS Arrow i helikopteri tipa Sea King spašavaju preživjele. Sheffield još nije potonuo, ali to je sad samo pitanje vremena, s obzirom na zimu na južnom Atlantiku. Za četrdeset se naših vojnika uopće ne zna, a još ih je najmanje četrdeset pretrpjelo teške opekline. Mi samo mislimo na Toma Yewa na HMS Coventryju. Strašno je priznati, ali cijeloj je Livadi Crnog Labuda laknulo što je samo Sheffield stradao. Užas. Nama su Falklandi do današnjeg dana bili u rangu Svjetskoga kupa. Argentina ima jaku nogometnu reprezentaciju, ali što se vojske tiče, govedarska su banana. Kad si prije tri tjedna gledao odlazak intervencijske flote iz Plymoutha i Portsmoutha, odmah ti je bilo jasno da će im Velika Britanija isprašiti tur. Limena glazba na dokovima i razmahane žene i sto tisuća brodica i opće trubljenje i vodoskoci s vatrogasnih brodova. Mi imamo HMS Hermes, HMS Invincible, HMS Illustrious, postrojbe SAS-a i SBS-a. Imamo helikoptere Puma, rakete Rapier i Sidewinder, helikoptere Lynx, rakete Sea Skua, torpeda Tigerfish i admirala Sandyja Woodwarda. Argićki su brodovi obične kištre koje nose imena španjolskih generala s glupim brkovima. Alexander Haig nije smio javno priznati, da se Sovjetski Savez slučajno ne prikloni Argentini, ali čak je i Ronald Reagan na našoj strani.
A sad bismo još mogli popušiti.
Naše Ministarstvo vanjskih poslova pokušava obnoviti pregovore, ali hunta nas šalje vrit. Prije će nama ponestati brodova nego njima Exoceta. Na to i igraju. Pa sad ti reci da nemaju pravo? Pred palačom Leopolda Galtierija u Buenos Airesu tisuće ljudi do besvijesti skandira: "Znamo da si velikan!" Ja od te buke ne mogu spavati. Galtieri stoji na balkonu i upija. Nekolicina mladića ruga se našim kamerama. "Odustanite! Idite kući! Engleska je bolesna! Engleska je na umoru! Povijest kaže da su Malvini argentinski! "
"Čopor hijena", komentira tata. "Britanci bi bar pokazali malo pristojnosti. Ljudi su ginuli, za Boga miloga. Tu je razlika između nas i njih. Dajte ih pogledajte! "

Tata ode u krevet. Sad spava u gostinskoj sobi jer ga muče leđa, makar je meni mama rekla da se preselio jer se previše vrti. Vjerojatno je i jedno i drugo razlog. Večeras su se gadno zakvačili, baš za večerom, i to i preda mnom i Julijom.
"Mislila sam -" počne mama.
"Pazi što ćeš dalje reći", tata je u šali prekine, u svome starom stilu.
"- da je sad možda pravo vrijeme za onaj kamenjar. "
"Kamen-pardon?"
"Kamenjar, Michaele. "
"Dobila si svoju novu-novcatu kuhinju s potpisom Lorenza Hussingtreeja." Tata govori glasom u stilu: Budi razumna. "Što će ti humak zemlje s kamenjem? "
"Kakav humak zemlje? Kamenjari su kameni. A pomišljala sam i na vodenu atrakciju."
"Što ti je", tata se ko fol nasmije, " 'vodena atrakcija', ako je imaš doma? "
"Ukrasno jezerce. Možda vodoskok ili minislap."
"Oh. " Tata puhne u stilu: Kakva ideja.
"Već godinama kanimo nešto učiniti s onim komadom zemlje kraj ruža, Michaele. "
"Možda ti. Ja ne. "
"Ne, razgovarali smo prije Božića. Ti si rekao: 'Možda dogodine.' To si rekao i prethodne godine i godinu prije. A i sam si pohvalio Brianov kamenjar. "
"Kada? "
"Prošle jeseni. A Alice je rekla: 'Vama bi kamenjar u vrtu iza kuće bio divota', a ti si se složio. "
"Vaša je mama", tata će Juliji, "živi diktafon."
Julia se ne da vrbovati.
Tata otpije vode. "Ma što da sam rekao Alice, nisam mislio ozbiljno. Samo iz pristojnosti. "
"Šteta da prema vlastitoj supruzi nisi tako obziran."
Julia i ja se pogledamo.
"Na koje dimenzije pucamo?" Tata vilicom umorno grabi grašak. "Kopiju nacionalnog paрka Jezera u prirodnoj veličini?"
Mama pruži ruku prema časopisu na komodi. "Nešto u ovom stilu... "
"O, kopčam. Harper's Bazaar ima prilog o kamenjarima pa normalno da sad više ni mi na možemo bez kamenjara."
"Kate ima krasan kamenjar", neutralno će Julia. "S papratima."
"Blago Kate. " Tata natakne naočale da prouči časopis.
"Krasno, Helena, ali ovdje imaju pravi talijanski mramor."
Mamino 'točno' znači: i ja hoću mramor.
"Imaš li ti blage veze koliko mramor sroji? "
"Štoviše. Nazvala sam pejzažnog arhitekta u Kiddeminsteru. "
"Zašto bih ja plinkao novac", tata baci časopis na pod, "na neku hrpu kamenja?"
Tu se mama inače povuče, ali danas nije. "Znači, ti možeš trošiti šesto funta na članarinu u golf-klubu u koji takoreći nikad ne ideš, ali nije u redu da ja dotjerujem našu imovinu?"
"Kao što ti svaki put iznova nastojim objasniti", tata se suspreže da ne viče, "poslovi se sklapaju upravo na golf-stazi. A to se odnosi i na ključna promaknuća. Meni to možda ne odgovara, baš kao ni tebi, ali što je - tu je. A Craig Salt ne igra golf na igralištima za građanstvo. "
"Ne maši mi tom vilicom, Michaele."
Tata ne spušta vilicu. "Ovu obitelj ja hranim i mislim da ne pretjerujem ako bar dio plaće potrošim po svome nahođenju, kvragu. "
Meni se pire-krumpir ohladio,
"Zapravo hoćeš reći", mama složi ubrus, "da neka se ja držim svoje zimnice, a zrele odluke prepustim onome tko u kući nosi hlače? "
Tata zakoluta očima. (Mene bi za takvu stvar ubili.) "Feminističke štosove možeš prodavati prijateljicama iz Ženskoga kružoka, Helena, mene poštedi. Kad te lijepo molim. Bio mi je veoma naporan dan. "
"Ti slobodno soli pamet svojim potrkalima iz samoposluživanja, Michaele." Mama bučno slaže tanjure i nosi ih na servirni prozor. "Samo to nemoj prodavati doma. Kad te lijepo molim. I meni je bio veoma naporan dan. " Ode u kuhinju.
Tata se zapilji u njezin prazan stolac. "Nego, Jasone, kako je bilo u školi?"
Zauzla mi se želudac. Vješač zaštopa "Nije bilo loše."
"Jasone?" Tati se glas užari. "Pitam te kako je bilo u školi."
"Dobro, hvala." (Danas mi je bio živi očaj. Profesor Kempsey srao mi je zbog mrvica od kolača u kajdanci, a profesor Carver rekao mi je da "imam dvije lijeve noge" za hokej.)
Čuli smo kako mama u kuhinji struže ostatke s tanjura u kantu za otpatke.
Sudar noža i porculana, tup udar i fljas.
"Sjajno", tata će. "A tebi, Julia?"
Moja sestra ne stigne ni odgovoriti kadli se o kuhinjski pod razbije tanjur. Tata skoči sa stolca. "Helena? " Sva mu se žovijalnost istopila.
Mama mu odgovori lupom dvorišnih vrata.
Tata skoči i pođe za njom.
Oko zvonika Svetoga Gabrijela grakću galovrane.
Julia napuše obraze. "Tri zvjezdice?"
Ja pokunjeno dignem četiri prsta u zrak.
"Najobičnija okapanja, Jace." Julia se zna hrabro nasmiješiti. "To je sve. Dogodi se većini brakova. Zbilja. Ne brini se. "


* * *



Večeras je premijerka Thatcher izmusala onoga balavog srolju s leptir-kravatom na BBC-ju i. On je rekao da potapanje Generala Belgrana izvan Zone potpune blokade zavređuje moralnu i pravnu osudu. (Belgrana smo zapravo potopili još prije nekoliko dana, ali novine su se tek sad dokopale slika, a poslije Sheffielda mi s argićkim gadovima ne suosjećamo ni koliko je crno pod noktom.) Premijerka Thatcher zagleda se u tupana onim svojim vitražno plavim pogledom i istakne da je neprijateljska krstarica cijeli dan švrljala amo-tamo preko granice zone. Rekla je nešto u stilu: "Mene očevi i majke ove zemlje nisu izabrali za predsjednicu vlade da bih se kockala životima njihovih sinova po pitanjima koja se svode na pravne začkoljice. Zar vas moram podsjećati da nam je zemlja u ratu?" Svi su u studiju odobravali, a valjda je odobravala i cijela zemlja, ak' ne računaš Michaela Foota, Crvenog Kena Livingstonea, Anthonyja Wedgwooda Benna i sve te Lude ljevičare. Premi-jerka Thatcher fakat je faca. Kako je jaka, kako je staložena, kako je sigurna. Debelo je korisnija od kraljice, koja pak od početka rata ni da pisne. Neke zemlje kao što je Španjolska kažu da nismo smjeli pucati na Belgrana, ali Argići su se masovno poutapali samo zato što su njihovi prateći brodovi odmaglili umjesto da spašavaju svoje ljude. Nema teorije da naša Kraljevska ratna mornarica ikad dopusti da se Britanci tako utope. A uostalom, kad u bilo kojoj zemlji odeš u kopnenu vojsku ili u ratnu mornaricu, plaćaju ti da staviš život na kocku. Kao Tom Yew. Sad Galtieri pokušava nas dovabiti natrag za pregovarački stol, ali Maggie mu je rekla da je ona spremna razgovarati samo o UN-ovoj Rezoluciji 502. O argentinskom bezuvjetnom povlačenju s britanskog tla. Neki argićki diplomat, koji u New Yorku uporno gusla o tome da je Belgrano bio izvan zone, veli da Britanija više nije pomorska velesila, nego samo velesiluje. Daily Mail piše kako je za latinoameričke birokratske šefiće tipično da zbijaju glupe kalambure o životu i smrti. Daily Mail piše da su Argići trebali razmisliti o posljedicama prije nego što su istaknuli svoj šugavi plavo-bijeli barjak u našoj suverenoj koloniji. Daily Mail sto posto ima pravo. Daily Mail piše da je Leopoldo Galtieri krenuo u invaziju na Falklande samo da odvrati pozornost sa svih sunarodnjaka koje sam muči, ubija i baca iz helikoptera nad pučinom. Daily Mail opet sto posto ima pravo. Daily Mail piše da je domoljublje koje propagira Galtieri posljednja slamka za koju se lupež može uhvatiti. Daily Mail ima pravo kao što i Margaret Thatcher ima pravo. Cijela se Engleska pretvorila u dinamo. Ljudi u redovima čekaju pred bolnicama da dobrovoljno daju krv. Na biologiji se profesor Whitlock uglavnom bavio pričom o nekim domoljubnim mladićima koji su biciklom otišli u bolnicu u Wourcester da daju krv. (Svi znaju da je mislio na Cilberta Swinyarda i Petea Redmarleyja.) Medicinska sestra rekla im je da su premladi. Sad profesor Whitlock piše našem zastupniku u Parlamentu Michaelu Spiceru i tuži se jer engleskome pomlatku uskraćuju pravo da pridonese ratnim pregnućima. Pismo je već izašlo u Malvern Gazetteeru.
Nick Yew školski je junak zahvaljujući Tomu. Nick je rekao da je Sheffield bio obična smola. Sad će nam prilagoditi proturaketni sustav tako da ubuduće može onesposobljavati Exocete. Pa će naše otočje uskoro opet biti naše. Sun plaća sto funta za najbolji protuargićki vic. Ja nisam neki vic-maher, ali zato vodim album o ratu. Skupljam izreske iz novina i časopisa. Neal Brose također. Računa da će biti zlata vrijedan za dvadeset ili trideset godina, kad Falklandski rat uđe u povijest. Ali uzbuđenje koje je zavladalo nikad neće skupljati prašinu i žutjeti u arhivima i knjižnicama. Nema teorije. Ljudi će se sjećati svega u vezi s Falklandima dok je svijeta i vijeka.

Kad se vratim iz škole, mama sjedi za blagovaoničkim stolom među bankovnom papirologijom. Izvadila je i otvorila tatinu vatrostalnu kutiju za dokumente. Kroz servirni je prozor pitam kako joj je danas bilo.
"Ne bih baš rekla 'dobro'", mama ne miče pogled s kalkulatora, "ali svakako je bilo veoma poučno. "
"To je dobro", rekoh, makar nisam baš siguran. Uzmem dva-tri suha keksa i čašu ribizovca. Julia je smazala sve Jaffe jer je kod kuće cijeli dan, ponavlja gradivo za veliku maturu. Roksa proždrljiva. "Što radiš? "
"Vozim skateboard."
Trebao sam jednostavno otići u svoju sobu. "Što imamo za večeru?"
"Žabe krastače. "
Da mi je samo jedan neotrovan odgovor na jedno jednostavno pitanje. "Zar inače tata ne rješava bankovne izvode i te stvari?"
"Da." Mama me napokon pogleda. "Blago tati, baš ce se ugodno iznenaditi kad dođe kući!" U glas joj se uvuklo nešto pakosno. Tako mi je čvrsto pritegnulo čvor u crijevima da nikako da ga opustim.

Da smo bar za večeru imali krastače, a ne mrkvu i grah iz limenke i gotove Heinzove ćufte u umaku. Tanjur smećkasto-narančastog bučkuriša. Mama zna super skuhati, naprimjer kad je rodbina u gostima. Valjda sad namjerno štrajka dok ne dobije kamenjar. Tata je rekao da je "da prste poližeš". Njegova se zajedijivost uopće ne kamuflira. A ni mamina. "Zbilja mi je drago da ti se sviđa." U posljednje vrijeme mama i tata jedno drugome govore jedno, a misle pedeseto. (Obične uljudne fraze ne bi smjele biti tako otrovne, ali znaju biti.) To je otprilike sve što su od početka do kraja obroka izgovorili. Za desert su jabuke u biskvitu. Potočić sirupa s moje žlice glumi put koji krče naši marinci. Da ne mislim na opću atmosferu, ja hrabro povedem naše preko snježnih nanosa šatoa u konačnu pobjedu u Port Stanleyju.
Danas je Julia na redu za pranje posuđa, ali u posljednjih smo nekoliko tjedana više-manje postali saveznici pa joj ja brišem. Sestra mi nije stalno totalno grozna. Čak mi je dok smo prali posuđe rekla ponešto o svom dečku Ewanu. Mama mu svira u Birminghamskom simfonijskom orkestru. Udaraljkašica je pa može raspaliti po činelama i svira gromke timpane, što mi se čini kao super zabava. Ali otkako su se mama i tata zadnji put zakvačili pa je mama razbila tanjur, mene Vješač gadno kinji. Zato puštam Juliju da uglavnom ona govori. Sad mi je rat prva stvar koje se sjetim kad se ujutro probudim i posljednja stvar na koju pomislim prije spavanja pa mi je drago da za promjenu slušam o nečemu drugom. Večernje sunce kupa podnožje doline između našeg vrta i Malvernskoga gorja.
Tulipani su šljiva-crni, bijela temeljna boja i zlatni žutanjak.

Valjda su mama i tata proglasili neko čudno primirje dok smo mi bili u kuhinji jer poslije pranja posuđa sjede za stolom i naizgled normalno razgovaraju o dnevnim događajima i sličnim stvarima. Julia pita jesu li za šalicu kave i tata kaže: "Vrlo rado, dušo", a mama: "Hvala, mila." Ja si mislim da sam potpuno pogrešno protumačio znakove kad sam se vratio iz škole i zauzlana mi se crijeva malo raskrave kad briga popusti. Tata mami pripovijeda neku smiješnu dogodovštinu, kako je na vikendu za timsku konsolidaciju šef Craig Salt tatinu vježbeniku Dannyju Lawloru dao da vozi njegov sportski DeLorean po stazi za karting. Pa umjesto da se pokislo pokupim u svoju sobu, ja odem gledati Svijet sutrašnjice na telki u boravku.
Tako sam čuo kad je mama krenula u napad iz zasjede. "Da te usput pitam, Michaele. Zašto si u siječnju kod NatWesta digao još jednu hipoteku na pet tisuća funta?"
Pet tisuća funta! A cijela je naša kuća stajala dvadeset i dvije tisuće!
U budućnosti, kaže Svijet sutrašnjice, automobili će voziti sami od sebe po trasama ugrađenima u ceste. Mi ćemo samo utipkati odredište. Više nikad neće biti automobilskih nesreća.
"Je li to meni netko provjerava račune? "
"Da nisam zavirila u financije, i dalje bih živjela u blaženom neznanju. "
"Tako, znači. Jednostavno si otišla u moju radnu sobu i poslužila se. "
Tata, mislim si ja, Tata! Nemoj tako s njom.
"Ti meni najozbiljnije kažeš", mami je glas počeo podrhtavati, "meni - meni, Michaele - da ne smijem u tvoj ured? Da ja nemam pristup tvojim registratorima kao ni djeca? Zbilja?"
Tata ne odgovara.
"Možda ćeš reći da sam staromodna, ali mislim da kad žena otkrije da joj se muž zadužio reda veličine pet tisuća funta, valjda ima pravo tražiti da joj položi račune, kvragu. "
Mene uhvate mučnina, zima i starost.
"A daj mi reci", naposljetku će tata, "odakle odjedanput toliko zanimanje za računovodstvo? "
"Zašto si nam digao još jednu hipoteku na kuću? "
Voditelj Svijeta sutrašnjice prilijepio se na strop u studiju. "Britanski su mozgovi smislili kemijsku vezu koja je jača od sile teže!" Voditelj se naceri: "Dajem glavu!"
"Dobro. Onda da ti kažem zašto. "
"Zbilja bih te lijepo molila."
"Stvar preprogramiranja. "
"Sad mi", mama se polovično nasmije, "pokušavaš zamazati oči žargonom? "
"Nije žargon. Nego preprogramiranje. Molim te, nemoj mi histerizirati jer -"
"Kako bih trebala reagirati, Michaele? Založio si našu kuću. A novac se dalje uredno uplaćuje Bog zna gdje. Ili možda Bog zna kome?"
Tata grobno utihne. "Kako to misliš?”
"Pristojno te pitam što se zbiva", mama kao da je došla do ruba pa je sad ustuknula. "A ti mi se samo izmotavaš. Daj mi ti reci što bih trebala misliti? Molim te? Jer ne razumijem što -"
"Upravo tako, Helena! Hvala lijepa! Pogodila si kao prstom u pekmez! Ne razumiješ. Digao sam hipoteku jer smo u deficitu! Znam ja da se samo šljakeri bakću financijama, ali dok si se danas popodne igrala Sherlocka Holmesa, možda si primijetila da imamo astronomsku ćurčevu ratu za prvu hipoteku! Otplate za svako smeće koje ti pod svaku cijenu moraš kupiti! Režije! Treba platiti tvoju blaženu kuhinju i taj novi ćurčev Royal Doultonov porculanski servis - samo da se možemo šepuriti pred tvojom sestrom i Brianom, u najboljem slučaju dvaput na godinu! Ti mijenjaš auto kad god mu pepeljara izađe iz mode! A sad, sad si odlučila da ti život nema smisla bez... novih pustolovina u pejzažnoj arhitekturi! "
"Ton, Michaele. Čut će djeca."
"Tebi to inače ne smeta. "
"Sad tebe hvata histerija. "
"Točno. 'Histerija'. U redu. Tražila si savjet, Helena, pa slušaj. Savjetujem ti da ti cijele bogovetne dane sastančiš li ga sastančiš, majke ti milene, da tebi na nos nabijaju preopterećeno osoblje, manjkove na inventuri, podbačaje u završnom računu. Predlažem da ti sebi zezneš leđa jer svake godine prevališ trideset, četrdeset, pedeset tisuća kilometara na cesti! A dotle bih ti bio zahvalan da me ne pozivaš na red oko toga kako se ja snalazim s tvojim računima. To bih ti ja savjetovao."
Tata odmaršira na kat.
Lupa ladicama kartotečnog ormara.
Mama je još u blagovaonici. Daj Bože da ne plače.
Da bar se Svijet sutrašnjice otvori i proguta me.

* * *

Rat je licitacija, a pobjednik onaj tko je u stanju najskuplje platiti i ostati na nogama. Vijesti su loše. Brian Hanrahan rekao je da je iskrcavanje u Zaljevu San Carlos bio najkrvaviji dan za Ratnu mornaricu od Drugoga svjetskog rata. Brda su nam blokirala radare pa smo borbene zrakoplove primijetili tek kad su se našli točno iznad nas. Vedro je jutro bilo premija za Argentince. Napali su matične brodove, a ne transportere postrojbi, jer lako će posmicati snage na terenu kad nam potope intervencijsku flotu. Potopili su HMS Ardent. Onesposobili HMS Brilliant. HMS Antrim i HMS Argonaut više se definitivno neće boriti. Na televiziji cijeli dan pokazuju iste slike. Neprijateljski lovac Mirage III-E kao morski pas reže nebo puno PZO raketa Sea Cat, Sea Wolf i Sea Slug. U zaljevu gruvaju šikljaji vode. Crni dim brizga iz Ardentova trupa. Pn,! put vidimo samo Falklandsko otočje. Nema ni drveća, ni kuća, ni živica, i nikakva boja da prošara nijanse sive i zelene. Julia je rekla da je kao na Hebridima i ima pravo. (Prije tri smo godine bili na Mullu na najkišovitijem, ali i najboljem godišnjem u povijesti obitelji Taylor. Tata i ja cijeli smo tjedan igrali stolni nogomet. Ja sam bio Liverpool, on Nottingham Forest.) Brian Hanrahan javio je da je samo protunapad Sea Harriera spriječio potpunu katastrofu. Opisao je kako se neprijateljski zrakoplov koji je Harrier oborio kovitlao preko nosa i srušio u more.
U javljanju ne spominju HMS Coventry.
Sad Bog dragi zna tko pobjeđuje, a tko gubi. Kruže glasine da Sovjetski Savez Argentincima daje satelitske snimke naše flote i zato uvijek znaju gdje smo. (Brežnjev je na umoru ili je već umro pa nitko ne zna što se u Kremlju događa.) Neat Brose veli da će se, ako je to istina. Ronald Reagan morati umiješati zbog NATO-saveza. Tad bi mogao izbiti Treći svjetski rat.
Daily Mail popisao je sve laži koje hunta prodaje svom narodu. Pozelenio sam od bijesa kad sam to vidio. Nama naš ministar obrane John Nott nikad ne bi lagao. Julia me pitala kako znam da nam ne lažu. "Mi smo Britanci", kažem ja njoj. "Zašto bi vlada lagala?" "Da živimo u uvjerenju kako naš krasni rat ide kao po loju", odvrati Julia, "a zapravo ide vrit." "Ali", nato ću ja, "ne lažu nam." Julia veli da si u ovom času zacijelo i Argentinci tako misle.
U ovom času. Mene to izluđuje. Dok ja umačem nalivpero u tintarnicu, helikopter Wessex razbija se o ledenjak na otoku Južna Georgia. Dok u matematičkoj bilježnici postavljam kutomjer na kut, raketa Sidewinder napikirala je Mirage III. Šestarom opisujem krug, a velški se gardist uspravi u pojasu štipavca u plamenu i dobije metak u oko.
Kako život jednostavno može ići dalje kao da se sve te stvari uopće ne događaju?

Presvlačim se iz školske odore kad Vodomarovim dolom dokrstari neki srebrni MG, san snova. Zaveza se na naš prilaz i parkira pod prozorom moje sobe. Cijelo popodne pljucka kiša pa mu je krov spušten. Tako sam sestrinog dečka prvi put vidio iz zračnoga nadzornog sustava. Očekivao sam da će Ewan na neku foru sličiti princu Edwardu, ali eksplozivno je riđokos, ima čađave pjegice i federira dok hoda. Došao je u košulji boje breskve, vrećastom indigo-plavom džemperu i crnim hlačama cigaret-kroja, a nosi i onaj neki pojas na zakovice koji ti se ovjesi na bokovima i špičoke na bijele sportske dokoljenke, što u posljednje vrijeme svi furaju. U smjeru Julijinog tavana viknem da je stigao Ewan. Zabubaju buboci, prevrne se boca i Julia promrmlja: "Bemti." (Što li samo cure izvode prije izlaska? Julia se sprema stoljećima. Dean Moran kaže da su i njegove doma iste.) Onda vikne: "MAMA! Hoćeš ti otvoriti?" Mama već juri kroz predvorje. Ja se smjestim u svoje snajpersko gnijezdo na galeriji.
"Ti si sigurno Ewan!" Mama ulijeće glasom kojim raskravljuje tremaše. "Baš mi je drago da sam te napokon upoznala."
Ewan se uopće ne doima kao da ima tremu. "I meni je veoma drago, gospođo Taylor. " Ima blago šminkerski ton, ali mamin je glumljeni šminkerski ton šminkerskiji.
"Julia nam je svašta napričala o tebi."
"Ajoj. " Ewan se obješenjaćki osmjehuje. "Sad sam gotov."
"Ma, ne, ne, ne!" Mama se smije kao da padaju konfeti. "Samo sve najbolje. "
"I meni je 'svašta napričala' o vama."
"Fino, fino. Pa baš krasno. Bi li ušao u kuću dok njezino gospodstvo ne dogotovi... uglavnom, dok ne bude gotova. "
"Hvala."
"I tako", mama zatvori vrata. "Julia nam je rekla da si u Katedralskoj školi? U maturalnom razredu?"
"Točno. Kao i Julia. Završni nam ispiti kucaju na vrata."
"Da, da. A tebi je, hm, lijepo?"
"U Katedralskoj školi? Ili zbog ispita?"
"Hm..." Mama smješkavo slegne ramenima. "U školi."
"Blago je učmalo. Ali neću griješiti dušu. Bar ne previše."
"Tradicija zlata vrijedi. Ne treba je olako otpisivati."
"Ja se od sveg srca slažem s vama, gospođo Taylor. "
"Fino. Pa..." Mama pogleda uvis. "Julia će svaki čas biti sprema. Jesi li možda za čaj ili kavu?"
"Najljepša vam hvala, gospođo Taylor", Ewan se savršeno glatko izmigoljio, "ali na maminim rođendanskim večerama sve mora ići kao po špagici. Ako samo posumnja da negdje zabušavam, ne gine mi strijeljanje u cik zore."
"Joj, kako suosjećam s njom! Julijin se brat ne udostoji sjesti za stol dok se večera posve ne ohladi. Izbezumljuje me. Ali zbilja se nadam da ćeš nam ovih dana doći na večeru. Julijin te otac silno želi upoznati." (Prvi put čujem.)
"Bojim se da bih vam bio grozan teret. "
"Ni govora! "
"Možda ipak bih - znate, ja sam vegetarijanac."
"Sjajan povod da iskopam kuharice i upustim se u nove pustolovine. Daj obećaj da ćeš uskoro jesti kod nas? "
(Tata za vegetarijance kaže "vegeburgerijanci".)
Ewanov pristojan osmijeh nije izričito da.
"Pa baš fino. Samo da ja... skoknem gore i provjerim zna li Julia da si stigao. Možeš pričekati minutu-dvije? "

Ewan proučava obiteljske fotografije iznad telefona. (Mene od Malog Jasona hvataju grčevi, ali roditelji ne žele maknuti fotku.) Ja proučavam Ewana, zagonetno biće koje po vlastitom izboru provodi slobodno vrijeme s Julijom. Čak za nju troši na ogrlice, ploče i slično. Zašto?
Ewan se nije iznenadio kad sam sišao. "Ti si Jason? "
"Nisam. Ja sam Stvor."
"Tako te zove samo kad je fakat rasrdiš. "
"Aha, što je non-stop iz dana u dan. "
"Nije istina. Vjeruj mi. A joj. Bože, da si tek čuo što je meni sve izdijelila nakon što je cijelo jutro prosjedila kod frizera", Ewan složi pokunjenu facu, "a ja uopće nisam primijetio."
"Što?"
"Da ti ponovim od riječi do riječi", Ewan će ispod glasa, "od šoka bi se sa stropa počeli urušavati komadi žbuke. Tapete bi se odljepljivale. Tu bih na tvoje roditelje ostavio prilično sumoran prvi dojam, što ti veliš? Nemoj se ljutiti, ali neke stvari moraju ostati pod velom tajne."
Sigurno je u životu super guba kad si Ewan. Kad znaš tako govoriti. Po pitanju šogora mogao sam i daleko gore proći. "Smijem sjesti u tvoj MG?"
Ewan baci pogled na svoju glomaznu Sekondu (s metalnim remenom). "Zašto ne?"

"I, sviđa ti se? "
Upravljač presvučen antilopom. Zagasito crvena koža, dorada u orahu i kromu. Ručica mjenjača udobno mi se gnijezdi u dlanu. Mazno je nizak, škripavokožna sjedala nagnu te i obujme. Kad Ewan okrene ključ u bravici paljenja, kontrolna se ploča sablasno zasjaji. Na brojčanicima se dignu kazaljke. Katranomirisni krov prigušuje vjetar. Iz četverca skrivenih zvučnika autom se razlegne nevjerojatna pjesma. (" 'Heaven' ", kaže mi Ewan, skroz ležerno, ali ipak ponosno. "Talking Headsi. David Byrne je genijalan tip." Ja samo kimnem, još mi se sve to skupa nije slegnulo.) Kristalasti osvježivač zraka širi miris gorke naranče. Kraj registracijske je naljepnice naljepnica Kampanje za nuklearno razoružanje. Bože, da ja imam auto kao Ewanov MG, pobjegao bih iz Livade Crnog Labuda brže nego da sam Super Etendard. Daleko od mame i tate i njihovih svađa s tri, četiri i pet zvjezdica. Daleko i od škole i od Rossa Wilcoxa i od Garyja Drakea i od Neala Brosea i profesora Carvera. Mogu povesti Dawn Madden, ali nitko drugi ne dolazi u obzir. Odkaskadirao bih s doverskih Bijelih stijena kao Evel Knievel i preskočio La Manche u blistavorosfrajnom zalasku sunca. Sletjeli bismo na normandijske žalove, odvezli bismo se na jug, lagali koliko nam je godina i našli posao u vinogradima ili na alpskim skijalištima. Faber & Faber objavljivao bi moje pjesme s portretom u crtežu na naslovnici. Za Dawn bi se jagmili svi modni fotografi u Europi. Moja bi nas škola u svom prospektu udarila na velika zvona, ali ja se nikad u životu ni za živu glavu ne bih vratio u blatnjavi Worcestershire.
"Možemo se đorati”, velim ja Ewanu. "Dam ti svoj elektrotenkić za tvoj MG. Možeš mu uprogramirati do dvadeset komandi."
Ewan se pretvara da se lomi oko te zamamne ponude. "Bojim se da se možda ne bih snašao u worcesterskom jednosmjerju, čak i da imam elektrotenkić. " Dah mu odiše metvičinim Tic-Tacom, a uhvatio sam i šnjof Old Spicea. "Žao mi je."
Julia mi pokuca na prozor s ugodno iznenađenim Hej! u očima. Shvatim da se moja dosadna sestra pretvorila u ženu. Julia se namazala tamnim ružem, zakitila se niskom bakinih plavkastih bisera. Odvrtim ručicu da spustim prozor. Julia zirne u Ewana, pa u mene, pa u Ewana. "Kasniš. "
Ewan stiša TalkingHeadse. "Ja kasnim?"
Taj osmijeh nema veze sa mnom.
Jesu li i mama i tata nekih davnih dana bili takav par?

* * *

Blagovaonica nam se zatresla kao da je eksplodirala nečujna bomba. Ja, mama i Julia smrznuli smo se kad smo na Radiju 4 čuli koji su brod potopili. HMS Conventry bio je usidren na uobičajenom sidrištu sjeverno od otoka Pebble, skupa s fregatom HMS Broadsword. Otprilike u 14 sati dva neprijateljska Skyhawka doletjela su niotkuda u visini palube. Coventry je ispalio rakete Sea Dart, ali je promašio, što je pak Skyhawkovima omogućilo da zicerski bace četiri petstokilogramske bombe. Jedna je završila iza krme, ali ostale su se tri zarinule u lijevu stranu broda. Sve su tri eksplodirale duboko u trupu broda i onesposobile elektromrežu. Vatrogasci su uskoro pokleknuli i Coventry se u roku od nekoliko minuta opasno nagnuo ulijevo. Iz San Carlosa doletjeli su helikopteri tipa SeaKing i Wessex da spase posadu iz ledene vode. Neozlijeđene su prebacili u terenski logor. Teže su slučajeve zrakoplovno otpremili na bolničke brodove.
Ne sjećam se na koju su temu poslije prešli u vijestima.
"Devetnaest od koliko ukupno? " Mama računa na prste.
Znam odgovor jer skupljam izreske. "Tristotinjak."
Julia proračuna: "Znači da je više od 90 posto vjerojatno da je Tom preživio. "
Mama problijedi. "Jadna njegova majka. Sad sigurno dobiva mlade? "
Ja mislim na glas: "I jadna Debby Crombie."
Mama ne zna. "Kakve sad to veze ima s Debby Crombie? "
Julia joj kaže: "Debby je Tomova cura."
"Ah", mama će. "Ah. "
Možda je državama rat licitacija. Ali vojnicima je čista lutrija.

Školskog autobusa nema ni do osam i petnaest. Ptičji poj štekće i odašilje poruke Morseovom abecedom s hrasta na seoskoj utrini. Na katu Crnog labuda tržnu se zavjese, mislim da sam vidio Isaaca Pyea kako nas urokljivo gleda u osunčanom romboidu. Nicku Yewu još ni traga, ali on je uvijek zadnji jer pješači skroz iz Oslićaka.
"Moja je stara nazivala gospođu Yew", kaže John Tookey, "ali bilo joj je zauzeto. Non-stop. "
"Pola ju je mjesta pokušavalo dobiti", odvrati mu Dawn Madden. "Zato nitko nije uspio. "
"Aha", složim se ja. "Valjda su se linije preopteretile. "
Ali Dawn Madden uopće ne registrira da sam išta rekao.
"Bum tres-bum", skandira Kenja, "bu-bum-bubum-BUM! "
"Daj zaveži gubac, Kenjo", obrecne se Ross Wilcox, "da ti ga ne bi ja zavezo. "
"Ne zafrkavaj Kenju", Dawn Madden će Rossu Wilcoxu. "Nije on kriv što je tutlast. "
"Daj zaveži gubac, Kenjo", Kenja se trza, "da ti ga ne bi ja zavezo."
"Valjda je s Tomom sve u redu", Grant Burch će. "Već bismo čuli da nije."
"Aha", Philip Phelps će. "Već bismo čuli da nije. "
"Ovdje ima jeke?" probrunda Ross Wilcox. "U svakom slučaju, odakle biste vas dvojica znali?"
"Ja bih znao". Grant Burch hračne, "jer čim bi Yewovi doznali, proradile bi mornaričke veze pa bi nazvali mog starog jer su Tomov stari i moj stari zajedno odrasli. Odatle bih znao."
"Moš mislit, Burchu", ruga se Wilcox.
"Je." Grant Burch još ima zapešće u gipsu pa na Wilcoxovu zajedljivost ne može bogzna što. Ali Grant Burch pamti da vrati. "Moš mislit."
"Ej!" Gavin Coley upre prstom. "Gle! "
U daljini se pojave Gilbert Swinyard i Pete Redmarley, johoho iza križanja.
"Sigurno su otišli u Oslićak", pogađa Keith Broadwas, "u cik zore. K Yewovima. Da pitaju je li sve u redu s Tomom. "
Vidjeli smo da Gilbert Swinyard i Pete Redmarley takoreći trče.
Pokušam reći: Zašto Nick nije s njima?, ali mi Vješač zaštopa "Nicka".
"Kako to", Darren Crome će, "da Nick nije s njima?"
Sa stabla bez upozorenja eksplodira jato ptica i mi poskočimo, ali nam ne bude smiješno. Nevjerojatan prizor, zbilja. Bezbrojne stotine ptica opišu krug oko seoske utrine pa u drugom prolazu istegnu radijus, onda skrešu prelet, opale treći krug i zatim kao na zapovijed opet nestanu u drvetu.
"Možda je", nagađala je Dawn Madden, "Nixon danas Nicku dao poštedu od škole. Ono, s obzirom na sve. "
Pretpostavka joj je bila razumna, ali sad već vidimo Swinyardovu i Redmarleyjevu facu.
"Joj..." promrmlja Grant Burch. "Jebi ga, ne. "

"Dosad ste", profesor Nixon zakašlje da pročisti grlo, "svi nedvojbeno već doznali da je unatrag dvadeset i četiri sata naš bivši đak Thomas Yew poginuo u sukobu oko Falklandskog otočja." (Ravnatelj je imao pravo, znamo svi. U školskom je autobusu vozač Norman Bates slušao Radio Wyvern i ondje su spomenuli ime Toma Yewa.) "Thomas nije bio najmarljiviji učenik koji je ikad grijao naše klupe, a ni najposlušniji. Štoviše, ja iz vlastite arhive zločina i kazni vidim da sam čak četiri puta morao primijeniti papuču. Ali ni Thomas ni ja nismo" (sumoran tajac) "nismo bili" (još jedan sumoran tajac) "zlopamtljivi ljudi. Kad su iz prijama u djelatnu službu Ratne mornarice od mene tražili preporuku za Thomasa, ja sam tog srčanog mladića mirne duše spremno i bezuvjetno preporučio. Thomas mi je uzvratio ljubaznom gestom i u roku od nekoliko mjescci pozvao suprugu i mene na prisegu u Portsmouth. Malokad -" (dvorana zgranuto zažamori na vijest da se iko ikad vjenčao s profesorom Nixonom) "- malokad sam tako rado i s osobnim ponosom prilivatio poziv na neku službenu svečanost. Thomas je pod vojnom stegom očito procvao. Stasao je u dostojna ambasadora naše škole i diku Kraljevskih oružanih snaga. Zato me, kad sam jutros doznao za njegovu pogibiju" (da to profesoru Nixonu nije slučajno pukao glas?) "na HMS Coventryju, preplavila i gorka i iskrena tuga. Opća utučenost u našoj zbornici i u ovoj dvorani jasno mi daje do znanja da u toj tuzi svi sudjelujemo." (Profesor Nixon skine naočale pa načas nije izgledao kao zapovjednik SS-a, nego kao nečiji umorni tata.) "Poslije učeničkog zbora u ime škole šaljem brzojav sućuti Thomasovoj obitelji. Nadam se da će svi koji su među vama bliski s obitelji Yew iskazati svoju potporu. Malobrojni su životni udarci teži od smrti sina ili brata - možda je taj i najteži. Međutim, nadam se i da ćete Thomasovoj obitelji dati dovoljno slobode za tugovanje." (Tu je već nekoliko osmašica zajecalo. Profesor Nixon ih pogleda, ali smrtonosnu je zraku isključio.) Pet, petnaest, trideset sekunda nije ništa rekao. Skup se već pomalo meškolji. Dvadeset, dvadeset pet, trideset sekunda. Uhvatim kako profesorica Ronkswood upitno gleda profesoricu Wyche: Je li mu dobro? Profesorica Wyche blago slegne ramenima. "Nadam se", profesor Nixon naposljetku nastavi, "da ćete, kad budete razmišljali o Thomasovoj žrtvi, promisliti o posljedicama nasilja, bilo ono vojne ili osjećajne prirode. Nadam se da ćete uočiti tko potiče nasilje, tko ga provodi i tko nasilju mora platiti danak. Ratovi ne izbijaju iznebuha. Dozrijevaju na duge pruge i vjerujte mi da krivnje ima napretek i da je dijele svi koji su podbacili kad je trebalo izbjeći krvoproliće. Također se nadam da ćete promisliti što vam je u životu doista dragocjeno, a što su puke... trice... napuhavanje... bezvezarije... razmetanje... sebičnost." Ravnatelj kao da se iscrpio. "To je sve." Profesor Nixon kimne profesoru Kempseyju za glasovirom. Kempsey nam reče da otvorimo duhovnu pjesmu koja veli "Čuj kad zapomažemo Ti za sve u pogibiji na pučini". Svi ustanemo i zapjevamo za Toma Yewa.
Inače učenički zbor ima poruku koja bude jasna na kilometre, u stilu Lijepo je pomagati drugima, ili Čak i najblentaviji btentoni mogu uspjeti ako su uporni. Ali ne znam baš jesu li i nastavnici točno shvatili što je profesor Nixon jutros htio reći.

* * *

Od pogibije Toma Yewa rat je izgubio svaki čar. Nema šanse da mu tijelo dopreme kući u Worcestershire pa će ga pokopati ondje, na stjenovitim otocima oko kojih se i dalje vode borbe. Još se ništa nije vratilo u normalu. Fora je glumiti žalost. Ali kad netko zbilja pogine, sve se svede na to grozno odugovlačenje. Ratovi traju mjesecima, ili godinama. Tako je trajao Vijetnam. Tko kaže da neće i ovaj rat? Argentinci imaju 30.000 vojnika na Falklandima, svi su se ukopali. Mi imamo samo 6000 i nikako da se probiju s mostobrana. Imali smo samo tri helikoptera Chinook, a dva smo izgubili kad je potonuo Atlantic Conveyor, pa naši vojnici moraju marširati na Port Stanley. Valjda čak i Luksemburg ima više od tri poštena helikoptera? Kruže glasine da nam Argentinska mornarica prodorima iz svojih luka ometa pomorske veze s otokom Ascension. A i goriva nam ponestaje. (Kao da su se oružane snage Velike Britanije jednostavno svele na neki šugavi obiteljski auto.) Mount Kent, Two Sisters, Tumbledown Mountain. Imena su domaća, ali teren nije. Brian Hanrahan kaže da su marincima jedini zaklon divovske kamene gromade. Naši ih helikopteri ne mogu štititi iz zraka zbog magle, snijega, tuče i oluje. Kao da ste u Dartmooru usred zime, veli on. Naši se padobranci ne mogu ukopavati jer je tlo pretvrdo, a neki su izvan stroja zbog ozeblina. (Djedo mi je jedanput pripovijedao kako je njegov tata dobio ozebline kod Passchendaelea 1916.) Cijeli je Istočni Falkland golemo minsko polje. Žalovi, mostovi, gudure, sve. Neprijateljski snajperisti noću naruče svjetlosne rakete pa krajolik obasjava blještavo svjetlo kao da si u hladnjaku. Meci pljušte. Argentinci, kaže neki stručnjak, troše streljivo kao da su im zalihe neiscrpne. Naši usto ne smiju bombardirati zgrade jer ćemo još pobiti civile koje smo došli spasiti. A njih i nema bogzna koliko. General Galtieri zna da je zima na njegovoj strani. S balkona svoje palače objavio je da će se Argentina boriti do posljednjeg čovjeka, živog ili mrtvog.
Nick Yew još ne ide u školu. Dean Moran vidio ga je u dućanu kod gospodina Rhydda, kupovao je jaja i deterdžent za posuđe, ali Moran nije znao što bi mu rekao. Moran kaže da je Nicku faca beživotna.
Prošli je tjedan Malvern Gazetteer na naslovnici objavio sliku Toma Yewa. Smješka se i salutira u smjeru kamere u zastavničkoj odori. Zalijepio sam je u album s izrescima. Uskoro će mi ponestati praznih listova.

Kad se u ponedjeljak vratim kući, vidim da je prilaz zakrčilo deset hrga granita plus pet vreća na kojima piše DROBLJENE ŠKOLJKE ZA ISPUNU. Plus neki divovski kornjačin oklop, za koji se ispostavilo da je tvorničko dno za ribnjak od fiberstakla. Gospodin Castle stoji na dvostrukim ljestvama i podrezuje živicu koja dijeli njegov vrt od našega.
"Tata kopira babilonske Viseće vrtove, ha?"
"Nešto u tom stilu."
"Nadam se da u garaži skriva bager."
"Molim?"
"Imate dobru tonu kamena. A tu gomilicu nitko neće prenositi tačkama. I radnici su vam gadno razvalili asfalt", gospodin Castle se jednopotezno osmjehne i namigne. "Gledao sam dok su istovarivali."
Mama je kući stigla za dvadeset minuta, u totalnoj šizi. Gledao sam rat na TV-u pa sam kroz hodnik čuo kad je telefonirala pejzažnim arhitektima. "Sutra ste trebali isporučiti kamen! I trebali ste ga odložiti u vrtu! A ne da nam ga jednostavno istovarite posred kolnog prilaza. 'Zabuna'? 'Zabuna'? Ne, meni je to kriminalna glupost! Gdje ćemo sad parkirati? " Razgovor završi maminim vrištavnim "Zovem odvjetnika!" i treskom slušalice.

Kad se tata vratio kući poslije sedam, nije spomenuo kamen na prilazu. Ni jednom riječju. Ali kako je to majstorski odšutio. Ni mama nije spomenula kamen pa sad imamo pat-poziciju. U sobi vlada čujna napetost, kao kad škripe kabeli. Mama se pred gostima i rodbinom hvali da mi ne propuštamo obiteljsku večeru makar sjekire padale. Svima bi nam učinila uslugu da nas je večeras poštedjela te tradicije. Julia je dala sve od sebe da oplete razgovor oko svojega maturalnog ispita iz suvremene vanjske politike (dobila je sva pitanja za koja je učila), a mama i tata pristojno saslušaju, ali ja sam nekako osjećao kako kamen pred kućom samo čeka da ga netko spomene.
Mama posluži sladnu pitu i sladoled od vanilije.
"Nije da zanovijetam", počne tata, "ali baš me zanima kad ću moći parkirati u vlastitoj garaži? "
"Majstori će sutra postavljati kamenjar. Dogodio se nesporazum oko termina isporuke. Do sutra navečer su gotovi."
"A, fino. Jedino što u našoj polici izričito piše da smo osigurani samo za parkiranje izvan prometnica pa ako -"
"Sutra, Michaele."
"Sjajno. Inače, sladna pita ti je krasna. Je li Grenlandova? "
"Sainsburyjeva. "
Žlice nam zastružu po tanjurima.
"Nije da se miješam, Helena -"
(Mami se doslovno ukrute nosnice, kao biku iz crtića.)
"- ali nadam se da ti te ljude nisi već isplatila?"
"Nisam. Platila sam polog. "
"Polog, znači. Samo pitam jer zbilja kruže jezive priče o tome kako ljudi povjere oveće svote kaubojima iz sličnih tvrtki koje love u mutnome. A onda, ti ni odvjetnika ne stigneš nazvati, a direktor je već opalio gibanicu na neku Costu del Paketaranžman ili kamo već. I naša sirota mušterija više u životu neće vidjeti ni groša od svojega teško zarađenog novca. Duša te boli kako ti prevaranti veslaju lakovjerne."
"Rekao si da ti 'pereš ruke od cijele priče', Michaele. "
"Jesam, istina." Tata ne bi znao sakriti koliko likuje ni da je pitanje života ili smrti. "Ali pritom nisam računao da neću moći parkirati vlastiti auto pred vlastitom kućom. Samo sam to htio reći."
Nešto se nijemo razbije bez pada.
Mama ustane od stola. Nije ni srdita, ni u suzama, nego nešto gore. Kao da svih nas skupa uopće nema.
Tata samo pilji u mjesto gdje je sjedila.
"Danas mi se na ispitu", Julia frće pramen kose, "pojavio termin za koji nisam sto posto sigurna što znači: 'Pirova pobjeda'. Znaš li ti što je 'Pirova pobjeda', tata? "
Tata Juliji uputi veoma kompliciran pogled.
Julia ne trepne.
Tata ustane i ode u garažu, najvjerojatnije da zapali cigaretu.
Između Julije i mene ostale su razvaline deserta.
Neko smo ih vrijeme gledali. "Kakva pobjeda?"
" 'Pirova'. Stara Grčka. Pirova je pobjeda kad pobijediš, ali tako skupo platiš da bi bolje prošao da se uopće nisi ni upuštao u rat. Korisna riječ, ha? No, Jace. Očito opet mi peremo posuđe. Za što si - pranje ili brisanje? "

* * *


U cijeloj Velikoj Britaniji kao da su Fawkesovi kresovi i Božić i Jurjevo i srebrna godišnjica kraljičine krunidbe u isti mah. Premijerka Thatcher izašla je pred Downing Street broj 10 i rekla: "Radujte se! Samo se radujte!” Fotografske bljeskalice, horde svjetine, svi su se raspametili: kao da ona uopće nije političarka, nego cijela četvorka Bucks Fizza na natjecanju za pjesmu Eurovizije. Svi su do besvijesti pjevali "Vladaj, Britanijo, Britanija morem vlada, Britanci u roblje neće nikada" i tako unedogled. (Ima li ta pjesma ikakve kitice, ili je cijela samo pripjev bez kraja i konca?) Ove godine ljeto nije zeleno, nego crven-bijelo-plavo kao britanska zastava. Ljudi zvone u zvona, pale bakljade, diljem zemlje spontano slave na ulicama. Sinoć je Isaac Pye u Crnom labudu cijelu noć točio s popustom, iz Argentine javljaju da u većim gradovima izbijaju nemiri s grabežom i pucanjem, a neki kažu da je svrgavanje hunte puko pitanje vremena. Daily Mail samo trubi kako su ratnu pobjedu izvojevale britanska veleodvažnost i britanska vrhovnička velesposobnost. U cijeloj povijesti ispitivanja javnog mišljenja još nijedan premijer nije bio omiljen kao Margaret Thatcher.
Ja bih trebao biti fakat sretan.
Julia čita Guardian, on objavljuje svašta čega u Daily Mailu nema. Kaže da su neprijateljskih 30.000 vojnika mahom bili unovačeni Indijanci. Sve su elitne snage glavom bez obzira pobjegle natrag u Port Stanley kad su britanske desantne jedinice počele napredovati. Neke od onih koje su ostavili na cjedilu pobili su bajunetama. Raspore ti trbuh i izvade crijeva! Koja fora da 1982. pogineš u stilu 1914. Brian Hanrahan rekao je da je gledao dok su ispitivali zarobljenika koji nije pojma imao što su Malvini i zašto su ih onamo doveli. Julia kaže da smo mi pobijedili uglavnom zato što: a) Argentinci više nisu mogli kupovati Exocete, b) mornarica im je ostala čučati u bazama u matičnoj zemlji, c) zrakoplovstvo je potrošilo obučene pilote. Julia kaže da bismo jeftinije prošli da smo svim Falklanđanima podijelili imanja u srcu Engleske umjesto da ratujemo. Misli da nitko neće plaćati da se sad cijeli rusvaj počisti, tako da veliku većinu obradive zemlje na otocima možeš otpisati dok mine ne zahrđaju.
Što bi moglo biti za sto godina.
Danas je glavna vijest u Daily Mailu seksa li se pjevač Cliff Richard s tenisačicom Sue Barker ili su samo dobri prijatelji.

Tom Yew napisao je pismo svojima dan prije potapanja Coventryja - pismo je do Livade Crnog Labuda doputovalo tek prije dva-tri dana. Mama Deana Morana pročitala ga je jer je ona Tomu Yewu bila krsna kuma pa je Kelly Moran izmuzla potankosti. Naši su u mornarici mislili da su Falklanđani gomila bedastih degenerika. ("Najozbiljnije", piše Tom, "neki su sami sebi tata." Kao mutavi majstor Benny iz TV-serije Raskrižje. Otočanima su čak prišili nadimak "Benny". ("Živa istina - jutros sam naletio na Bennyja koji je mislio da je silicijski čip sicilijanski čips.") Uskoro je sva obična vojska govorila "Benny" ovo, "Benny" ono. Kad su časnici doznali, vojnici su dobili zapovijed da prestanu rabiti taj nadimak. Vojnici su prestali. Ali Toma je nakon dan-dva neki poručnik pozvao na red i tražio da mu objasni zašto domoroci posadi više nisu "Bennyji" nego "Svejedni". "Pa sam ja poručniku rekao: 'Jer su svejedno Bennyji, zapovjedniče.' "

Tata je manje-više pogodio kad je rekao da je pejzažni arhitekt uhvatio maglu. Kad su se u tvrtki prestali javljati na telefon, mama je sjela u auto i otišla u Kidderminster, ali ondje je zatekla samo slomljen stolac u praznom uredu. Iz zidova su virile žice. Dva su muškarca ukrcavala fotokopirku u kamion pa su joj rekli da je tvrtka otišla pod stečaj. Tako nam je kamen za kamenjar ostao na prilazu još dva tjedna dok se gospodin Broadwas nije vratio s godišnjega u Ilfracombeu. Gospodin Broadwas mojim roditeljima pomaže u vrtu. Tata je na neku foru uspio izgurati mamu iz akcije spašavanja. Jutros u osam (danas je subota) pred kuću nam je stigao viličar. Iz kabine je izašao gospodin Broadwas sa sinovima Gordonom i Keithom. Viličara je vozio Broadwasov zet Doug. Prvo su tata i Doug skinuli sporedna vrata da stroj može tegliti granit iza kuće. Onda smo svi zaglavili na kopanju rupe za jezerce. Bogme smo se pošteno oznojili. Mama se kanda motala u sjeni, ali muškarci s lopatama postavili su nevidljiv zid. Na pladnju je donijela kavu i čajno pecivo. Svi su mami pristojno zahvalili i mama je pristojno rekla "Molim". Mene je tata biciklom poslao gospodinu Rhyddu po 7-Up i čokoladice Mars. (Gospodin Rhydd rekao mi je da je danas dosad najtopliji dan u 1982.) Kad sam se vratio, Gordon i ja cukali smo kante zemlje nakraj vrta. Nisam znao što bih rekao Gordonu Broadwasu. Gordon je moje godište u školi (u debilskom razredu), a tu moj tata njegovom tati plaća. Gdje ćeš gori neugodnjak? I Gordon se ušutio, možda je i njemu neugodno. Kako su kamenjar u vrtu i kamenjar u nacrtu sve više odudarali, mamina se faca samo skamenjivala. Kad smo postavili školjku za jezerce pa smo gablali prepečene sendviče, mama objavi da ide u Tewkesbury da kupi neke stvari. Ona se isparkirava, mi se vraćamo na posao, a tata u šali uzdahne. "Eh, te žene! Godinama mi tupi o tom kamenjaru, a sad se pokupila u šoping..."
G. Broadwas kimne vrtlarski. Ne saveznički.

Kad se mama vratila, gospodina Broadwasa, njegovih sinova, Douga i viličara više nije bilo. Tata mi je dao da napunim jezerce vodom iz šmrka. Igrao sam štrik-tenis sam sa sobom. Julia je otišla proslaviti kraj maturalnih ispita u noćnom klubu Tanya u Worcesteru s Kate, Ewanom i njegovim društvom. Tata je umetao sitne paprataste štipavce u pukotine između kamena. "Pa", mahne lopaticom, "što kažeš? "
"Veoma lijepo", mama će.
Odmah mi je bilo jasno da ona zna nešto što mi ne znamo.
Tata kimne. "Dečki su sasvim pristojno obavili stvar, ha? "
"O, dapače."
"Imat ćemo najbolje vrtno jezerce u mjestu", rekao je gospodin Broadwas, "samo da se moji grmići uhvate. A mi smo se lijepo našvrljali po Tewkesburyju, vidim?"
"Veoma lijepo, hvala", mama će, kadli neki bucmasti čovjek s maskenbalskim zaliscima doronda veliku bijelu kantu na kotačima s proćelne strane kuće. "Gospodine Suckley, moj suprug i moj sin Jason. Michaele, ovo je gospodin Suckley."
Gospodin Suckley tati i meni promrsi "Drago mi je".
"To je to jezerce", mama će. "Pa molim vas, gospodine Suckley."
Gospodin Suckley dotjera kantu do ruba jezerca, nagne je i digne nekakva vratašca. Van brižne voda, a skupa s njom pljusne i par gorostasnih riba. Daleko od pišmolja koje ti na Gusjem sajmu prodaju u najlonskim vrećicama. Ovi su ljepotani masna investicija, svetog Petra kajgana. "Japancima su šarani živa dragocjenost", pouči nas mama. "Simboliziraju dugovječnost. Žive desetljećima. Vjerojatno će i nas nadživjeti."
Tata kao da je gadno, gadno dobio po nosu.
"Ma znam ja da je tvoj spektakl s viličarem bio nepredviđen trošak, Michaele. Ali sjeti se koliko smo uštedjeli kad smo umjesto mramora uzeli granit. A valjda najbolje jezerce u selu mora imati i najbolje ribe? Kako ih ono zovu na japanskome, gospodine Suckley?"
Gospodin Suckley iscijedi posljednje kapi vode u jezerce. "Koi."
"Koi." Mama se majčinski zagleda u jezerce. "Dugi zlatni je 'Moby'. Šarenoga možemo zvati 'Dick'. "

Danas se toliko toga dogodilo da mi je gospodin Suckley trebao biti točka na i. Ali dok sam poslije večere igrao pikado u garaži, stražnja se kućna vrata treskom otvore. "Gubi se! " gnjev melje mamino kreštanje. "GUBI se, STOKO šugava! "
Otrčim u dvorište iza kuće, taman da vidim kako mama vitla šalicu s princom Charlesom i princezom Dianom prema divovskoj čaplji koja je zasjela na kamenjar. Čaj izleti poput tekućine u bestežinskom stanju kad raketa prolazi kroz pojas suncem obasjanih mušica. Šalica se rasprsne pri udaru o kamenjar. Čaplja raširi anđeoska krila. Bez imalo žurbe vine se u zrak, nizala je moćne zamahe. U kljunu joj se praćaka Moby. "PUSTI moju RIBU! " urla mama. "PTIČURINO prokleta!"
Iza vrtne se ograde pomoli lutkolika glava gospodina Castlea.
Mama zgranuto bulji u čaplju, a čaplja nestaje u plavetnome nedogledu.
Moby se ljeska na svjetlu sudnjeg dana.
Tata cijelu priču promatra kroz kuhinjski prozor. Ne smije se. Pobijedio je.
Meni dođe da cijeli ovaj debilni usrani svijet raspalim po njuški, majku mu, pa da ga tabam dok mu napokon ne dođe iz dupeta u glavu da je milijun puta važnije da nikoga ne povrijediš nego da na kraju likuješ.





“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

8 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Uto Mar 06, 2012 2:34 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Baukovi

I tako sad vežem uzicu za alku na vratima gospodina Blakea i tresu mi se gaće od straha. Alka je mjedeni lav koji riče. Majka šeprtlju rodila, zvijer mu glavu odgrizla. Otraga na igralištu Ross Wilcox mentalno me tjera da uprskam. Dawn Madden sjedi kraj njega na penjalici. Prelijepu joj je glavu ovjenčao svjetlokrug ulične svjetiljke. Tko zna što ona misli. Gilbert Swinyard i Pete Redmarley polako se vrte na ringišpilu i ocjenjuju moj rad. Na gornji se krak klackalice nasadio Dean Moran. Pluton Noak bio je uteg na donjem. Pljuga mu se žari. U ovo me uvalio Pluton Noak. Kad je Gilbert Swinyard gospodinu Blakeu napucao loptu u vrt pred kućom pa mu ju je Blake zaplijenio, Noak je rekao: "Ako mene pitate, stari je šajser zaslužio" (s guštom izgovori riječi) "ruskog huligana." "Ruski huligan" zvuči simpatično, ali simpatičnost je često paravan za podlost. Pokucaš i pobjegneš prije nego što žrtva otvori vrata, što zvuči kao skroz bezazlena spačka, ali ruski huligan zapravo znači: Je li to samo vjetar, ili je dječurlija, ili smo te došli ubiti na spavanju? Hoće reći: Kud baš tebe od svih kuća u mjestu?
Zbilja podao štos.
A možda je i Ross Wilcox kriv. Da nije onako punim jezikom zažvalio Dawn Madden, možda bih ja zbrisao kući kad je Pluton Noak spomenuo ruskog huligana. Možda se ne bih hvalio da to moj bratić Hugo radi tako da zaveže konac za alku pa izluđuje žrtvu kucanjem sa sigurne udaljenosti.
Wilcox je pokušao pokopati zamisao. "Vidjet će uzicu."
"Neće", prijeđem u protunapad, "uzmeš crni konac, olabaviš kad kucneš tako da se vuče po tlu, i neće."
"Odakle ti znaš, Taylore? Ti nikad nisi probao. "
"Jesam, majku mu. Kod bratića. U Richmondu. "
"Gdje ti je taj kurčev Richmond? "
"To ti je takoreći u Londonu. I ispalo je totalno super. "
"Trebalo bi funkcionirati", progovori Pluton Noak. "U biti ti je najzeznutije zavezati konac. "
"Za to tip mora imati muda", Dawn Madden je u trapericama s uzorkom zmijske kože, "ne? "
"Ma kakvi", ja ću, "mačji kašalj. "

No kad se sav usprtljaš dok vežeš uzicu za alku, smrt ti nije mačji kašalj. Kod gospodina Blakea idu Vjesti u devet. Kroz otvoreni te prozor zapahuju isparavanja prženog luka i vijesti o ratu u Bejrutu. Gospodin Blake ima zračnu pušku, kažu. Radio je u worcesterskoj tvornici koja proizvodi rudarsku opremu, ali otpustili su ga kao tehnološki višak i otad je nezaposlen. Žena mu je umrla od leukemije. Ima sina po imenu Martin, sad mu je već valjda nekih dvadeset godina, ali jedne su se noći pograbili (bar nam je tako rekla Kelly Moran) i Martina otad nitko nije vidio. Jednome je pisao s naftne platforme u Sjevernome moru, drugome iz tvornice ribljih konzervi na Aljasci.
Uglavnom, Pluton Noak. Gilbert Swinyard i Pete Redmarley nisu ni pisnuli, ali bogme su ostali paf kad sam rekao da ću ja zavezati uzicu. No sad mi prsti prtljaju oko najobičnijeg uzla.
Gotovo.
Osušilo mi se grlo.
Super oprezno vratim alku na mjedenog lava.
Glavno da se sad ne usirtarim, da me ne uhvati panika, da ne mislim što me čeka kod gospodina Blakea i roditelja ako me uhvate.
Vratim se istim putem, nastojim da ne zaderem šljunak na stazi, odmatam konac.
Pretpotopna stabla gospodina Blakea bacaju tigraste sjene.
Zahrđale šarke dvorišnih vrata škripnu kao staklo netom prije nego što se smrska.
Prozor gospodina Blakea otvori se u škljocaju.
Zračnica opali i zrno me pogodi u vrat.

Tek kad je televizijski žamor zamro, shvatim da se prozor u škljocaju zatvorio. Metak je valjda bila leteća buba ili nešto slično. "Da si vidio vlastitu facu kad je krenuo prozor", Ross Wilcox grglja od smijeha. "Ko da si se usro u gaće!"
Ali nitko mu se drugi nije priključio.
Pete Redmarley hračne. "On se bar usudio, Wilcoxe."
"Je", pljune Gilbert Swinyard, "za to fakat trebaš imat tri čiste."
Dean Moran će: "Fino, Jace."
Telepatski kažem Dawn Madden: Tvoj krepil od dečka za to nema petlju.
"Vrijeme je za igru, poletarci", Pluton Noak okretno siđe s klackalice pa Moran bubne na tlo i uz stenjaj se otkotrlja u blato. "Daj uzicu, Jasone.” (Prvi put da mu nisam "Taylore" ili "ti".) "Da malo posjetimo drkoslava."
Sav se rascvatem od hvale pa mu predam kalem.
"Prvo daj meni, Plutać", Pete Redmarley će, "ipak je konac moj."
"Lopove lažljivi, nije tvoj, maznuo si ga staroj. "
Pluton Noak otpusti još niti s kalema dok se penje na tobogan. "U svakom slučaju, za ove stvari moraš biti ispraksiran. Spremni?"
Svi kimnemo i zauzmemo nevine poze.
Pluton Noak namota uzicu pa je nježno povuče.
Alka s mjedenim lavom odgovori. Jedan, dva, tri.
"Vješto", promrmlja Pluton Noak. Meni to vješto dođe kao val miline.
Tupa sjekira muka sasiječe svaki šum na igralištu.
Pluton Noak, Swinyard i Redmarley pogledaju se.
Onda pogledaju i mene, kao da sam njihov.
"Da? " U žutom se pravokutniku pojavi gospodin Blake. "Tko je? "
Ovo ti se, mislim ja dok mi krv vrije i razvodnjava se, može super-gadno obiti o glavu.
Gospodin Blake iskorači. "Ima li koga? " Pogled mu se zaustavi na nama.
"Tata Nicka Yewa", Pete Redmarley progovara kao da smo usred razgovora, "prodaje Tomov stari Suzukijev kroser Grantu Burchu. "
"Burchu? " zarokće Wilcox. "Zašto bi ga prodo tom kljakavcu? "
"Ja ne bi reko", odvrati mu Gilberi Swinyard, "da je iko kljakav ak je slomil ruku."
Wilcox se ne usudi odbrusiti. Na moje veselje.
Gospodin Blake nas cijelo vrijeme strijelja zlim pogledom. Naposljetku se vrati u kuću.
Pluton Noak zarokće kad se vrata zatvore. "Pa sad ti meni reci da ovo nije jebena mrakača. "
"Mrakača", kao jeka će Dean Moran.
Dawn Madden zagrize donju usnu i krišom mi se bezočno nasmiješi.
Zavezat ću pedeset uzica, brzojavljao sam joj mislima, na pedeset alki.
"Seronja stari ušlagirani", mrmlja Ross Wilcox. "Sigurno je ćorav ko kokoš, majku mu. Stoposto je stao na uzicu."
"Zašto bi uopće tražio uzicu?" odvrati Gilbert Swinyard.
"Daj sad meni, Plutać", Pete Redmarley će.
"Ne dolaziš u obzir, spadalo Pete. Meni je ovo prezabavno. Može druga runda?"
Alka gospodina Blakea kucne jedanput, dvaput -
Vrata se smjesta širom otvore i Plutonu Noaku odleti špula iz ruke. Sronda se preko asfalta ispod ljuljačke.
"Slušaj, ti -" gospodin Blake zareži na nepostojećega ruskog huligana koji ne premire od straha ni na njegovu pragu, ni bilo gdje drugdje.
Meni to bude jedan od onih čudnih trenutaka kad kao da se sve događa nekome drugome.
Gospodin Blake uzmaršira se po vrtu ne bi li skrivenoga klinca istjerao na vidjelo.
"I koliko", Gilbert Swinyard glasno i nevino pita Petea Redmarleyja, "Yewovi kane starom Burchu odrapiti za taj kroser? "
"Ne znam", Pete Redmariey će. "Valjda dvije-tri stotke. "
"Dvjesto pedeset", rastrubi Moran. "Čula je Kelly kad je Isaac Pye u Crnom labudu rekao Jazavcu Harrisu. "
Gospodin Blake ode do dvorišnih vrata. (Nastojim da mi lice ostane poluskriveno i nadam se da me ne poznaje.) "Giles Noak. Mogao sam si misliti. Baš hoćeš opet spavati u buksi na uptonskoj murji? "
Mene bi Wilcox sto posto izdao da se umiješa policija.
Pluton Noak nagne se u stranu s tobogana i pusti hrač-bombu.
"Koji si ti sroljo bezobrazni, Gilese Noaku. "
"Jel vi to meni? Ja sam mislio da tražite klinca koji vam je kucao i zdimio."
"Ne seri! Ti si taj. "
"I onda sam divovskim skokom doletio dovde, ha? "
"Nego tko drugi? "
Pluton Noak zasmijulji se u stilu tko te jebe. "Što tko drugi?"
"Dobro! " Gospodin Blake korakne natrag. "Zovem policiju! "
Pluton Noak ubojito skine gospodina Blakea: " 'Policija? Ovdje Roger Blake. Da, poznati nezaposleni zlostavljač djece iz Livade Crnog Labuda. Čujte, meni neki malac uporno kuca na vrata pa pobjegne. Ne, ne znam kako se zove. Ne, u biti ga nisam vidio, ali samo vi dođite pa ga uhitite. Tog lika treba pošteno izdevetati finim tvrdim pendrekom! A za to ću se obavezno osobno pobrinuti.' "
Užas u što se izrodio moj ruski huligan.
"Sjeti se kaкo je završila ona ništarija od tvog oca", sad je gospodinu Blakeu glas postao otrovan. "Bar bi ti trebao znati što čeka ljudski šljam."
Iz Morana prasne kihaj.

Evo jedne istinite priče o Gilesu "Plutonu" Noaku. Prošle je jeseni njegovu tadašnju curu Colette Turbot naš nastavnik likovnoga profesor Dunwoody pozvao u likovnu grupu. Likovna je grupa slobodna aktivnost i to samo za škvadru koju Dunwoody pozove. Colette Turbot je otišla i ustanovila da su ona i Dunwoody sami. Tražio je da mu pozira bez grudnjaka u tamnoj komori pa da je fotografira. Colette Turbot rekla je: ne bih ja, profesore. Dunwoody joj je rekao da neka slobodno profućka svoje adute pa će se udati za bukvana, završit će kao blagajnica u samoposluživanju i protratiti si cijeli život. Colette Turbot jednostavno se pokupila. Sutradan su se u vrijeme užine na zborničkom parkiralištu pojavili Pluton Noak i neki njegov kompić iz uptonske čvarkare. Okupila se oveća publika. Pluton Noak i kompić prime Dunwoodyjev citroen, svaki za svoj kraj, i prevnu ga na krov. "SAMO RECI DROTOVIMA ŠTO SAM NAPRAVIO", vikne iz sveg glasa prema prozoru zbornice, "PA ĆU IM JA REĆI ZAŠTO!"
Ljudi masovno kažu "boli me đon". Ali Plutonu Noaku je "boli me đon" Sveto pismo.

Uglavnom, gospodin Blake oprezno ustukne korak-dva prije nego što je Pluton Noak stigao do dvorišnih vrata. "Kad čovjeku tako pljuneš na oca, nema majci mrdanja, Rogere. Pa ajmo to riješit ko muškarci. Ti i ja. Na licu mjesta. Valjda te nije trta? Martin veli da si dušu dao za tabanje neposlušnih tinejdžera. "
"Ma", kad je gospodin Blake došao do glasa, glas mu ispadne škriputav i blago histeričan, "ti nemaš blage veze što baljezgaš."
"Ali Martin bogme ima, ha?"
"Ja toga maloga u životu nisam prstom dirnuo!"
"Niste prstom", ja u prvi mah nisam shvatio da se javio Dean Moran. "Vama su bolja fora žarači umotani u jastučnice, ha?" S Deanom Moranom nikad ne znaš. "Da ne bude masnica. "
Pluton Noak nabrijava prednost. "Zlatna vremena, ha, Rog? "
"Posranci smrdljivi!" Gospodin Blake demonstrativno se pokupi u kuću. "Svi koliko god vas ima! Sad će vam doći policija, samo čekajte..."
"Ne velim ja da je moj stari cvijeće mirisno", dovikne Pluton Noak, "ali što si ti napravio Martinu, on meni nije nikada! "
Vrata gospodina Blakea tresnu kao da je pukla puška.
Sad bih sve dao da se nisam glupo izblebetao o koncu.
Pluto Noak došeta natrag, sav se šepuri. "Dobar ulet, Morane. Ja sam sad za jedne Asteroide u Labudu. Jeste za? "
Poziv vrijedi samo za Redmarleyja i Swinyarda. Obojica odgovore: "Može, Plutać." Pluton Noak mi na odlasku kimne svaka čast.
"Ali", Ross Wilcox baš je morao reći, "Blake će ujutro naći konac. "
Tu Pluton Noak pljune na ulašteni lipanjski Mjesec. "Baš fino. "

* * *

Inače su školski odmori tiha jeza. Ako si na odmoru sam, znači da si Pljuger Bez Prijatelja. Ako se pokušaš uvući među krema-škvadru tipa Garyja Drakea i Davida Ockeridgea, može ti se dogoditi da te otpile na foru "Po što si ti došao?" Ako se družiš s nižim bićima tipa Floyda Chaceleyja i Nicholasa Briara, strpat će te u isti koš s njima. Cure, tipa babinjaka Avril Bredon, nisu neko rješenje. Istina, s curama se ne moraš toliko dokazivati, a one i apsolutno bolje mirišu. Ali brzo će netko pustiti priču da si se tu negdje zatreskao. I tu će na školskoj ploči osvanuti srca i inicijali.
Ja se pod odmorom nastojim kretati između raznih odredišta tako da se svima čini da sam se nekamo zaputio.
No danas je druga priča. Škvadra dolazi meni. Sve zanima jesam li zbilja zavezao konac na ulazna vrata strašnog Rogera Blakea. Zera štemerske reputacije čovjeku dobro dođe, samo da nastavnici ne primijete. Tako da sam svima redom govorio: "Ma ne možeš baš vjerovati svačijim pričama." Prefrigan odgovor, nema što. Znači i: Jasno da je istina i: A zašto bih tebi prepričavao?
"Turbo", govore mi. Ta je riječ sad svima glavna fora.
U bombonijeri s redarima iz maturalnih razreda za pultom radi Neal Brose. (Neal Brose je izmusao posebno dopuštenje jer je uvjerio gospodina Kempseyja da želi upoznati svijet privrede.) Ovo me polugodište Neal Brose ne zarezuje ni pola posto, ali danas dovikne: "Za što si, Jace?"
Od njegove se ljubaznosti stiltam. "Može Double Decker? "
Double Decker doleti mi u glavu. Dignem ruku da ne nastradam. Čokoladica mi sleti u dlan kao salivena, savršeno.
To je vidjela masa škvadre.
Neal Brose tržne palcem da platim sa strane. Ali kad mu pružim svojih 15 penija, on se samo onako prepredeno naceri i preklopi moje prste preko kovanica tako da izgleda kao da ih je uzeo. Ja se uopće nisam stigao usprotiviti, već je zatvorio vrata. U životu nisam pojeo slasniji Double Decker. Nugat mi se nikad nije tako topio u ustima. Nikad mi grožđični lijepak nije bio tako mrvast i sladak.
Tu se pojave Duncan Priest i Mark Badbury s teniskom lopticom. Mark Badbury pita: "Jesi za napucavjmje?" Kao da smo već sto godina najbolji frendovi.
"Može"”, kažem ja.
"Može!" Duncan Priest će. "Utroje je bolja akcija. "

Likovni nam predaje onaj isti profesor Dunwoody kojemu je Pluton Noak lani presamitio auto. Profesor Nixon intervenirao je da ga izvuče iz škripca i izbjegne opću sablazan, bar Julia tako misli. Pluton Noak se izvukao, a profesora Dunwoodyja u školu je vozila profesorica Gliver dok je njegov citroen bio na popravku. Mi mislimo da bi bili dobar bračni par. Oboje mrze ljudski rod.
Uglavnom, faca profesora Dunwoodyja resi hiperdivovsku tikvu. Tip bazdi na Vickov inhalator. Samo će kolega zapinjavac primijetiti da se mikroskopski spotiče o riječi na "T". Njegov likovni kabinet ima neki glinast vonj, znaj ga ti zašto. Mi nikad ne radimo u glini. Dunwoodyju peć za sušenje služi kao ormarić, a tamna komora supertajna je zona kamo pristup imaju samo članovi likovne grupe. S prozora likovnoga kabineta imaš pregled nad svim igralištima tako da ta mjesta hvata škvadra višeg ranga. Meni Alastair Nurton čuva mjesto. Sunčev sustav balona lebdi nad Malvernima kao kruna vedrog poslijepodneva bez oblačka.
Tema je današnjeg sata zlatni rez. Grk po imenu Arhimed, veli profesor Dunwoody, dokučio je kako točno možemo odrediti mjesto za drvo i obzor na bilo kojoj slici. Profesor Dunwoody nam objašnjava kako možemo naći zlatni rez s pomoću omjera i ravnala, ali nitko baš ne kuži, čak ni Clive Pike. Prof Dunwoody složi facu u stilu: zašto si tratim život? Štipne si nos po hrptu i protrlja sljepoočnice. "Četiri godine Likovne akademije, a evo na čemu sam. Olovke na sunce. Ravnala na sunce."
U pernici nađem poruku od koje mi se cijeli likovni kabinet zavrti.

GROBLJE 8 VECERAS BAUKOVI

Sad su mi jedna brojka i tri riječi promijenili cijeli život.
Kad imaš trinaest godina, bande su ti bebaste, u istom rangu sa skrovištima i Lego-kockama. Ali Baukovi su prije tajno društvo nego banda. Tata Deana Morana kaže da su Baukove pokrenuli još prije johoho godina, kao neki tajni sindikat za težake. Recimo da ti gazda ne plati što ti pošteno ide: tu bi svi Baukovi došli istjerati pravdu. U ta je vremena pola frajera iz Crnog labuda bilo u Baukovima. Društvo se u međuvremenu promijenilo, ali i dan-danas je tajno. Pravi ga Baukovi nikad ne spominju. Moran i ja pretpostavljamo da su se Pete Redmarley i Gilbert Swinyard uspjeli učlaniti, a Pluton Noak se hvali da je sad on najglavnija glavešina. Ross Wilcox hvali se da su ga primili u Baukove, što pak znači da nisu. Johna Tookeyja jesu. Jedanput su ga neki skinhedi zafrkavali u disku u Malvern Linku. Sljedeći se petak na licu mjesta nacrtalo dvadesetak Baukova na biciklima i motociklima, skupa s Tomom Yewom. Poanta svih verzija događaja jest da su ti isti skinhedi Johnu Tookeyju na kraju lizali tenke. A to ti je samo jedna priča - od još sto sličnih.
Moje se sinoćnje junaštvo očito dojmilo pravih ljudi. I to najvjerojatnije Plutona Noaka. Ali tko mi je isporučio poruku? Spremim je u džep jakne, pogledom šaram razredom u potrazi za savezničkim pogledom. Ništa od Garyja Drakea i Neala Brosea. David Ockeridge i Duncan Priest jesu školska krema, ali oni stanuju više prema Castlemortonu i Poljanskom Ritu. Baukovi su furka Livade Crnog Labuda.
Pod prozorom trče šestašice, treniraju za Sportske susrete. Profesor Carver štapom prijeti grupaciji u prolazu kao pravi Petko. Sise Lucy Sneads poskakuju kao duple Mariolinove glave.
Baš me briga tko mije poturio poruku, mislim si i promatram kapučino-gležnjeve Dawn Madden. Bitno da sam je dobio.
"Biserje pred svinje!" profesor Dunwoody šnjofne svoj Vickov inhalator. "Biserje pred svinje!"

Mama je na telefonu, razgovara s tetom Alice kad se ja vratim kući, ali mi više-manje vedro mahne. Na telki je stišani Wimbledon. Kroz otvorenu kuću huje zapasi ljeta. Smiješam Robinsonov ječmeni sirup, i sebi i mami. "O", veli ona kad položim čašu kraj telefona, "baš sam odgojila brižna sina!" Mama je kupila Marylandove kekse s čokoladnim grumećcima. Svježi su i med medeni. Zgrabim pet komada, odem u svoju sobu, presvučem se, ispružim na krevetu, pojedem kekse, pustim ELO-vu stvar "Mr Blue Sky" pet-šest puta za redom i nagađam kakav su mi ispit namijenili Baukovi. Ispit je obavezan. Plivanje preko jezera u šumi, spuštanje niz kamenolom na Svinjak, noćno smucanje tuđim dvorištima. Koga briga? Obavit ću sve što treba. Da sam Bauk, svaki bi mi dan bio ovako perfa.
Ploča je stala. Probirem popodnevne zvukove.

Inače su špageti bolonjez mljeveno meso, špageti i pljus kečapa. Ali večeras je mama skuhala pravi recept, a nikome čak ni rođendan nije. Tata, Julia i ja redom smo pogađali sastojke. Vino, patlidžani (žvakasti, ali ne i bljuvotni), gljive, mrkva, crvena paprika, češnjak, luk, naribani smrdljivi sir i neka crvena prašina koju zovu mljevenom paprikom. Tata se upusti u priču kako su nekad začini bili kao danas zlato i nafta. Tata je rekao da je onomad Nizozemska bila moćna kao danas Sovjetski Savez. Nizozemska! (Često mi se čini da se dječaci uopće ne promeću u muškarce. Muškaračka krinka samo obloži dječaka, kao ljuštura. Katkad ti bude očito da je dječak još u njoj.) Julia pripovijeda kako je provela popodne u odvjetničkom uredu u Malvernu. Ondje radi preko ljeta, slaže kartoteku, javlja se na telefon i tipka pisma. Štedi da u kolovozu može na praznike Interrailom s Ewanom. Platiš 175 funta i mjesec dana besplatno putuješ Europom kamo god hoćeš. Akropola u zoru. Mjesečina nad Ženevskim jezerom.
Baš gubica.
Uglavnom, sad riječ preuzima mama. "Nećeš vjerovati tko je danas bio kod Penelope Melrose. "
"Potpuno sam zaboravio pitati", tata se u posljednje vrijeme malo više trudi da bude ljubazan, "kako ti je bilo. Tko je bio? "
"Penny je dobro - ali pozvala je ni manje ni više nego Yasmin Morton-Bagot."
" 'Yasmin Morton-Bagot'? To si ime sigurno izmislila. "
"Nije ga nitko izmislio, Michaele. Bila nam je na vjenčanju. "
"Zbilja? "
"Penny i Yasmin i ja bile smo nerazdvojne dok smo studirale. "
"To ti je nježniji spol, Jasone", tata mi prepredeno kimne. "Love čoporativno."
Nekako sam osjetio da mu trebam uzvratiti osmijehom.
"Baš, tata", primijeti Julia. "Hoćeš reći, za razliku od grubog spola. "
Mama je tjerala dalje. "Yasmin nam je darovala one venecijanske čaše za vino. "
"A, njih! One pikave koje nemaju postolje pa ih ne možeš odložiti? Još nam zauzimaju prostor na tavanu?"
"Čudim se da je nisi bolje zapamtio. Njezin muž - Bertie - poluprofesionalno je igrao golf. "
"Zbilja?" tatu se to dojmilo. " 'Igrao'? "
"Točno. Prijelaz u profesionalce proslavio je tako da se spetljao s nekom fizioterapeutkinjom. Opelješio je sve zajedničke bankovne račune. Sirota je Yasmin ostala bez prebijene pare."
Tata se pretvori u totalnoga Clinta Eastwooda. "Pa kakav je to muškarac? "
"Ona je tu ugrabila životnu priliku. Upustila se u uređenje interijera. "
Tata usiše zrak kroza zube: "Riskantan pothvat. "
"Prvi joj je salon na Mayfairu požeo takav uspjeh da je u roku od godine dana otvorila još jedan salon u Bathu. Ne razmeće se zvučnim imenima, ali radila je i za članove kraljevske obitelji. Trenutačno je kod Penny, otvara treći salon u Cheltenhamu. Ovaj ima i velik galerijski prostor, za izložbe. No sad ju je voditeljica koju je prvotno zaposlila ostavila na cjedilu. "
"Personal! Najškakljiviji element u svakoj računici. Baš sam neki dan rekao Dannyju Lawloru, ako -"
"Znaš, Yasmin meni nudi taj posao. "
Tajac pun iznenađenja.
"Fantastično, mama", Julia cvate. "Upravo genijalno!"
"Hvala ti, dušo. "
Tata se osmjehne. "Ponuda je svakako laskava, Helena."
"Godinu i pol vodila sam butik Frede Henbrook u Chelseau."
"Onaj smiješni kokošinjac gdje si radila poslije faksa? "
"Mama fenomenalno oko", Julia će tati, "za boje, tekstil i to. I sjajno zna s ljudima. Obrlatit će ih da kupe što god treba."
"Nema spora!" Tata digne ruke u tobožnji znak predaje. "Dotična Yasmin Tupton-Lupton sigurno ne bi -"
"Morton-Bagot. Yasmin Morton-Bagot."
"- sigurno ne bi nabacila tu zamisao da gaji bilo kakve sumnje, ali -"
"Yasmin je rođena poduzetnica. Pomno bira osoblje. "
"I... što si joj... ti rekla?"
"Nazvat će u ponedjeljak da joj kažem što sam odlučila."
U Svetom je Gabrijelu zvonarima počeo redoviti tjedni pokus.
"Da to samo nije neka piramidalna prodaja, Helena?"
"Riječ je o galeriji i dekoraterskom salonu, Michaele. "
"A o uvjetima jesi razgovarala? Ne radi se samo za proviziju?"
"Yasmin plaća redovitu plaču, baš kao i Samoposluživanja Grenland. Mislila sam da bi ti bilo drago da imam svoja primanja. Da više ne moraš caltati hrpe novca za moje hirove. Mogu si ih sama priuštiti. "
"I drago mi je. Naravno da mi je drago."
Crne su se krave okupile u polju, tik iza naše ograde, onkraj kamenjara.
"Znači da bi svaki dan putovala u Cheltenham? Šest dana na tjedan?"
"Pet. A kad zaposlim pomoćnicu, četiri. Cheltenham je mnogo bliže od Oxforda, Londona i svih mogućih mjesta kamo ti bez problema putuješ. "
"To će nam uvelike promijeniti način života. "
"Mijenjamo ga ionako. Julia ide na studij. Jason više nije djetešce."
Obitelj me tek tu pogleda. "I meni je drago, mama. "
"Hvala ti, mileni."
(S trinaest godina već si prestar za milenoga .)
Julia ju je sokolila: "Jasno, prihvatit ćeš posao? "
"U napasti sam", mama se stidljivo osmjehne. "Kad iz dana u dan čučiš u kući -"
" 'Čučiš'? "Tata zacvili kako mu je to duhovito. "Najgore je kad iz dana u dan 'čučiš' u dućanu, kad ti ja kažem. "
"Ovo je galerija s dućanom. A i bar ću upoznati ljude. "
Tata se doima iskreno zbunjenim. "Poznaješ gomile ljudi."
Mama se doimala iskreno zbunjenom. "Koga? "
"Gomile! Evo ti Allce. "
"Alice ima kuću, obitelj i vodi svoju tvrtku na pola radnog vremena. U Richmondu. Pola dana vožnje blaženim Britanskim željeznicama. "
"Imamo simpatične susjede. "
"Istina. Ali nemamo pod milim Bogom ništa zajedničko."
"Ali... što je sa svim tvojim prijateljicama u mjestu? "
"Michaele, mi ovdje stanujemo otkako nam se rodio Jason, ali ostali smo gradski svijet. O, ljudi uglavnom jesu pristojni. Pred nama. Ali... "
(Škicnem na svoj Casio. Bliži mi se sastanak s Baukovima.)
"Mama ima pravo. " Julia vrti ogrlicu s koptskim križem koju joj je darovao Ewan. "Kate kaže da ako ti familija u Livadi Crnog Labuda ne živi od Rata ruža, nema teorije da te ikad priznaju kao domoroca. "
Tata se kanda nafurio, kao da mi namjerno ne želimo shvatiti što hoće reći.
Mama duboko udahne. "Usamljena sam. Samo je u tome stvar. "
Krave si s balegastih guzica repovima šibaju mesnate muhe.

Na grobljima se natrula trupla tiskaju kao sardine pa jasno da je ondje jezivo. Malkice. Ali kad bolje promisliš, vidiš da malo koja stvar ima samo jedno lice. Prošlog ljeta za sunčanih sam dana biciklom išao dokle god seže karta broj 150 Državne geodetske uprave, jedanput sam čak dospio do Winchcombea. Kad bih naimao na (zaobljenu) normansku ili (zdepastu) sasku crkvu, a u blizini nigdje nikoga, skrio bih bicikl iza crkve i ispružio se u travu na groblju. Nevidljive ptice, gdjegdje koji cvijet u staklenci od pekmeza. Nigdje nije bilo mača Excalibura u kamenu, ali sam zato našao nadgrobnu ploču iz 1665. 1665. je godina kuge. To mi je rekord. Nadgrobne se ploče nakon nekoliko stoljeća uglavnom pohabaju. Čak i smrt na neku foru umire. Najžalosniju sam rečenicu svih vremena našao na groblju na Bredon Brdu. OBILJE NJEZINIH VRLINA BILO BI DIKA DUŽEM ŽIVOTU. I ukopi su stvar mode, kao trapezice ili hlače cigaret-kroja. Na grobljima rastu tise jer Vrag mrzi miris tisovine, rekao mi je gospodin Broadwas. U to možda baš ne vjerujem, ali ploče za prizivanje duhova stoposto funkcioniraju. Imaš tone priča kad je čaša ispisala nešto u stilu "S-O-T-O-N-A-J-E-T-V-O-J-G-O-S-P-O-D-A-R" pa prsnula, a djeca su morala zvati župnika. (Jedanput su Granta Burcha opsjeli duhovi pa je Philipu Phelpsu rekao da će umrijeti 2. kolovoza 1985. Sad Philip Phelps više neće spavati bez Biblije pod jastukom.)
Ljude uvijek pokapaju licem prema zapadu tako da si, kad dođe smak svijeta i oglasi se posljednja trublja, svi mrtvi noktima prokopaju put iz groba i udare ravno na zapad na sud pred Prijestolje Isusovo. Ako gledaš iz Livade Crnog Labuda, Prijestolje Isusovo bit će u Aberystwythu. Samoubojice pak pokapaju licem prema sjeveru. Oni neće naći Isusa jer mrtvi znaju hodati samo ravno. Svi će završiti u Johnu o'Groatsu. Aberystwyth jest rupa, ali tata kaže da je John o'Groats samo šačica kuća gdje Škotskoj ponestane Škotske.
Nije li bolje da nemaš boga nego da imaš boga koji tako zafrkava ljude?

Za slučaj da me Baukovi uhode, izvedem perfektno komandosko kotrljanje. Ali groblje Svetog Gabrijela bilo je pusto. Zvonarski pokus još traje. Izbliza zvona zapravo nisu zvonka, nego se klate, drndaju, doingggaju i booooingaju. Dođe i prođe osam i petnaest. Digne se povjetarac pa paru divovskih sekvoja zaškripe kosti. Pola devet. Zvona utihnu i više se ne javljaju. Tišina isprva zvoni glasno poput zvonjave. Sad me već muči koliko je sati. Sutra je subota, ali ako za otprilike sat vremena nisam kod kuće, pobrat ću ribanciju tipa Koliko je to tebi sati? Iz crkve izađe devet-deset zvonara, razgovaraju o nekom Malcolmu koji je prešao u unifikacijsku crkvu i posljednji su ga put vidjeli kako u Coventryju dijeli cvijeće. Zvonari odmile podno strehe grobljanskih vrata i glasovi im otplove prema Crnom labudu.
Primijetim da na zidu groblja sjedi neki klinac. Za Plutona Noaka je premalen. Prežgoljav je za Granta Burcha ili Gilberta Swinyarda ili Petea Redmarleyja. Prikradem mu se nečujno poput nindže. Nosi vojnu šiltericu sa šiltom na zatiljku kao Nick Yew. Znao sam da je Nick Yew u Baukovima.
"Bok, Nick. "
Ali to je Dean Moran, koji drekne Gaaa! i vrisne sa zida.

Moran iskoči iz mora kopriva, pljeska se po rukama, nogama i vratu. "Kako peku, gadure, gadno su me ispekle! "
Moranu je jasno da je ispao šonjo i pol pa se sad ne može isfuravati. "Što ćeš ti ovdje?”
"Što ćeš ti?"
"Pa dobio sam poruku. Zovu me u -" Vidiš kako Moran misli. "E. Da nisi slučajno ti u Baukovima? "
"Nisam. Ja sam pomislio... da si ti."
"Odakle mi onda ova poruka u pernici? "
Razmota navlas istu zgužvanu poruku kakvu sam ja dobio. Moran točno protumači moju zbunjenost. "I ti si dobio poruku? "
"Aha." Ovakav me razvoj događaja zbunjuje, razočarava i zabrinjava. Zbunjuje me jer Dean Moran nema baukovski potencijal. Razočarao sam se jer što ću u Baukovima ako vrbuju i pljugere tipa Morana? A zabrinut sam jer mi stvar smrdi na sprdačinu.
Moran se ozari. "Genijalno, Jace!" Povučem ga natrag na zid. "Kužiš, Baukovi nas primaju obojicu, i to skupa. "
"Aha", ja ću. "Genijalno."
"Valjda misle da smo rođeni partneri. Kao Starsky i Hutch. "
"Aha. " Ozrem se grobljem da vidim ima li Wilcoxa.
"Ili Torvillica i Dean. Znam ja da ti voliš one suknjice na šljokice."
"Baš si duhovit. "

Mjesecu iza uha blještavo sine Venera.
"Misliš", pitao je Moran, "da budu zbilja došli? "
"Pa rekli su nam da se nacrtamo. "
Iz neke kućice na Grudi začuje se prigušena truba.
"Da, ali... ti ne misliš da je sprdačina? "
Možda je čekanje neki tajni ispit. Ako Moran odustane, upozori Gnjida, ispadaš bolji Bauk. "Ako ti misliš, odi doma. "
"Ne, nisam to htio reći. Nego samo da... ej! Pada zvijezda! "
"Gdje? "
"Ondje!”
"Ma kakvi." Kad je o knjiškom znanju riječ, Moran pojma nema. "To ti je satelit. Ne izgara. Vidiš? Samo šiba ravno. Možda ona svemirska stanica Skylab gubi visinu. Tko zna gdje će se srušiti. "
"Ali kako -"
"Pssst!"
Pod ufrkanu božikovinu slažu daske i u tom je kutu divljak. Sto posto sam čuo da netko ondje nešto mumlja. Sad nanjušim cigarete. Moran krene za mnom riječima: "Što je? " (Bože, Moran je koji put zbilja glup ko stup.) Pognem se pri ulasku pod taj tamnozeleni šator. Na jednoj hrpi starih nadgrobnih ploča sjedi Pluton Noak, Grant Burch sjedi na hrpi crijepova, na trećoj je hrpi John Tookey. Da sam im bar mogao reći da sam ih primijetio ja, a ne Moran. Štemerima ne smiješ reći ni "zdravo" jer je pederski, pa sam samo rekao: "E, bok. "
Gospodar Baukova Pluton Noak zauzvrat mi kimne.
"Ajoj!" Pognuti mi se Moran nabije glavom u dupe pa posrnem naprijed. "Pardonček, Jace. "
Ja ću Moranu: "Okani se 'pardončeka'."
"Onda, pravila znate?" Grant Burch hračne. "Prepentrate se preko zida, imate petnaest minuta za džadu preko šest dvorišta. Kad obavite, trk na utrinu. Pod hrastom čekaju Swinyard i Redmarley. Ak stignete na vrijeme, dobro došli u Baukove. Ak zakasnite ili se ne pojavite, niste Baukovi i nema šanse da ikad budete. "
Moran i ja kimnemo.
"I ako vas ukebaju", doda John Tookey, "oprostite se s Baukovima. "
"I", Grant Burch prijeti prstom, "i ako vas ukebaju, za Baukove u životu niste ni čuli. "
Protiv vlastitih živaca i Vješača kažem: "Što su to 'Baukovi', Plutone? "
Pluton Noak udostoji mi se zaroktati u znak ohrabrenja.
Božikovina protrne kad Sveti Gabrijel odzvoni petnaest do devet. "Na mjesta!" Grant Burch pogleda mene i Morana. "Koji će prvi?"
"Јa", velim i ne pogledavši Morana. "Mene nije frka. "

Dvorište iza prve kućice obično je blatište puno megaotrovnoga korova. Objašem zid, posljednji put pogledam četverolist lica na groblju, obrnem se i strmoglavim u visoku travu. Kuća veli: Nema ih doma. Nema svjetla, rasklimani oluk, mlohave sintetičke zavjese. Svejedno se šunjam pognuto. Možda vreba neki uljez, ne pali svjetla. I ima samostrel. (Eto ti razlike između Morana i mene. Moran bi jednostavno basao kao da je sve njegovo. Moran nikad ne računa na snajperiste.) Popnem se na šljivu koja raste uza sljedeći zid.
Ravno nad mojom glavom zašušti nečija jakna.
Budalo. Samo se najlonska vrećica vijori u granju. Opet se javi truba, sad je skroz blizu. Skliznem niz čvornatu granu i uhvatim ravnotežu na sljedećem zidu. Zasad je laganica. Da stvar bude bolja, ravni krov spremnika za gorivo u sljedećem vrtu samo je pola mecra ispred mene, a zakrivaju ga ugljenoplave četinjače.
Spremnik napravi buuuuum, prava podnožna gmljavina.
Sljedeće je dvorište johoho zaguljenije. Zavjese su razvučene, čak je pola prozora otvoreno. Dvije debele gospođe sjede na kauču i gledaju Asterikse i Obelikse na Igrama bez granica. Televizijski komentator Stuart Hali grohoće kao mlažnjak Harrier pri okomitom polijetanju. U vrtu nema zaklona. Samo nad izlizanim travnjakom vene mreža za badminton. Uokolo su razbacane plastikaste palice, kugle, streličarska meta i bazenčić za brčkanje, sve pusti jeftilen s Woolworthsovim štihom. Da stvar bude gora, s bočne strane stoji parkirani kombi. Unutra neki debeljko zbrčkane face svira trubu. Obrazi mu se nadimaju kao da je žaba rikača, ali pogled mu je netremice uprt u vrt.
Tonovi se nižu uzlazno.
Tonovi se nižu silazno.
Valjda su mi već prošle tri minute. Ne znam što ću.

Dvorišna se kućna vrata otvore i debela gospođa otklipše do kombija. Otvori vrata i kaže: "Vicky spava." Trubač je povuče unutra i odbaci trubu pa se počnu gladno žvaliti, kao da se par pasa bacio na bombonijeru. Kombi počne podrhtavati.
Skliznem sa spremnika za gorivo, poskliznem se na lopticu za golf, opalim crtu preko travnjaka, posrnem preko nevidljivih vratašca za kroket, ustanem i pogrešno procijenim skok na plotnu gredu. Noga mi napravi prolomno tras!
Sad si frigan, ustanovi Nerođeni Blizanac.
Prebacim se preko plota i stropoštam na tlo kao vreća cjepanica.

U trećoj kućici stanuje gospodin Broadwas. Da me gospodin Broadwas vidi, nazvao bi tatu i do ponoći bi me raščetvorili. Prskalice fsss-fsss-fsssikću. Na mjestu gdje sam sjeo kapljice mi rose lice. Velik dio vrta zaklanja paravan visokoga graha.
Imam još jedan problem. Iz trubačeva vrta koji je ostao za mnom zovne neki ženski glas: "Daj se vrati, Gerry! To su samo opet one lisice! "
"Ma kakva lisica! Šmrkavci, mamu im ljubim!"
Dvije se ruke prihvate za plot ravno meni iznad glave.
Trknem nakraj visokoga graha. Tu se smrznem.
Na pragu sjedi gospodin Broadwas. U metalnoj poljevači klokoće voda.
U meni se uzroji panika kao ose u limenci.
Ženski glas meni za leđima veli: "Lisica je, Gerry! Ted je prošli tjedan jednu ustrijelio, a prvo je mislio da je Neman iz Dartmoora. "
"Ma nemoj? " Ruke puste vrh plota. Jedna se pomoli kroz rupu koju je u plotu probila moja noga. "Tebi je ovo od lisice? "
Trubačevi se prsti još jedanput pojave na vrhu. Plot zastenje dok on hvata zalet da se vine prijeko.
Gospodin Broadwas prije nije čuo od šuma vode, ali sad odloži cijev na prag i ustane.
Nemam kamo, nemam kamo, nemam kamo. Tata će me ubiti.
"Mandy?" Iz vrta iza mene dopre nov glas. "Gerry? "
"Joj, Vicks! " oglasi se prva žena. "Čuli smo nešto čudno."
"Vježbao sam trubu", muškarac će, "i onda sam čuo neki sumnjivi šum pa evo da bacim oko. "
"Ma nemoj? A što je onda ovo? "
Gospodin Broadwas okrene mi leđa.
Plot preda mnom previsok je za preskakanje, nema hvatišta za prste.
"MIRIŠEŠ PO NJEMU! VIDIM TI RUŽ! "
Gospodin Broadwas zavrne slavinu.
"NIJE RUŽ, LUDAČO! " izdere se trubač preko plota, "NEGO PEKMEZ!"
Tatin vrtlar priđe mjestu gdje ja čučim, u kanti mu pljuska voda. Pogledi nam se sretnu, ali kao da se uopće nije iznenadio.
"Tražim tenisku lopticu", provalim.
"Najlakše ćeš van dolje iza šupe."
Isprva mi ne ide u glavu.
"Gubiš dragocjeno vrijeme", doda gospodin Broadwas i okrene se svojoj gredici luka.
"Hvala", gutnem ja, jasno mi je da on zna da sam lagao, ali svejedno mi gleda kroz prste. Trknem niz stazicu i zamaknem za župu. Zrak u usjeku težak je od svježih kreozotskih isparavanja. Onda je očito i gospodin Broadwas u mladosti bio Bauk.
"DAO BOG DA VAS JE MATI UDAVILA U WORCESTERSKOM KANALU! " Svježu mrklinu proreze vrisak druge žene. "I JEDNO I DRUGO! U PUNOJ VREĆI KAMENJA! "

Antracitni četvrti vrt prava je poplava betonskih puslica i šljunka. Vrvi ukrasima. Nema samo vrtne patuljke, nego i egipatske sfinge, Štrumpfove, vile, morske vidre. Medu Pua, Praslina i Ijara, glavu Jimmyja Cartera, ma nema što nema. Vrt po sredini dijele Himalaje u visini ramena. Ovaj je pomno oblikovani vrt svojedobno bio lokalna legenda, baš kao i njegov tvorac, Arthur Evesham. Malvern Gazetteer objavio je fotografije pod naslovom GNOME SLATKI GNOME. Učiteljica Throckmorton dovela je cijeli razred na razgledavanje. Neki nasmiješeni čovjek sve nas je počastio ribizovcem i keksima sa šećernom glazurom i čiča-glišama u sportskim pozama. Arthur Evesham umro je od srčanog udara, i to u roku od nekoliko dana nakon našeg posjeta. Tad sam prvi put čuo za "srčani udar" i mislio sam da to znači da ti srce odjedanput poludi i nasrne na ostatak tijela, kao vretica kad se raspameti u leglu kunića. Gospođu Evesham koji put vidiš kod gospodina Rhydda, kupuje staračke potrepštine u stilu laštila za kvake i onu zubnu pastu koja ima okus po sidolu.
Uglavnom, kraljevstvo Arthura Eveshama palo je na niske grane otkako je tip umro. Kip slobode leži kao da je netko njime počinio ubojstvo i odbacio oružje. Medo Pu izgleda kao da su ga zalili kiselinom. Svijet će stvari brže raščiniti nego što ih čovjek načini. Jimmyju Carteru otpao je nos. Spremim ga u džep, reda radi. Jedini je znak života svijeća u prozoru na katu. Odem do Kineskog zida i tu mi zamalo ne pobjegne u gaće kad naletim na Edmunda Hillaryja i Šerpu Tenzinga, upiru prstom u večernji mjesec. Dalje se stere majušan četvrtasti travnjak uklopljen u lijehu pepermintastih oblutaka. Skočim na tu travu.
I do pimpeka potonem u hladnu vodu.
Kretenčino, smije se Nerođeni Blizanac, sroljo, zvekane, konjino.
Ispentram se iz jezerca, a iz nogavice slijeva mi se voda. Listići su me oblijepili kao grudice bljuvotine. Mama će podivljati kad vidi. No ne smijem misliti na to jer me iza sljedećeg plota čeka najopasniji od svih vrtova.

Dobra vijest, u Blakeovu vrtu nema Blakea, a na drugom kraju rastu štilovina i sabljice. Sjajan zaklon za Bauka. Loša vijest, cijelom dužinom vrta proteže se staklenik, ravno ispod plota. I to tri metra visokoga, klimavoga plota koji sav treperi pod mojom težinom. Moram mic po mic sjedećke gmizati po plotu dok ne dođem tik do prozora dnevne sobe gospodina Blakea. Ako padnem, bit će krah kroz staklenu stijenu i tres na betonski pod. Ako se pak ne nabodem na kolac za rajčice kao svećenik kojeg u Pretkazanju probode pali gromobran.
Nema mi druge.
Milim duž plota, a špranjavi mi vrh blanja dupe i dlanove. Traperice natopljene baruštinom su mi keljavo-teške. Sad sam za dlaku izbjegao pad. Ako se bilo gdje na prozoru pojavi lice gospodina Blakea, mogu se oprostiti sa životom. I opet sam za dlaku izbjegao pad.
Prođem staklenik i saskočim.
Letva se oglasi sa štumptump. Sreća moja, u boravku gospodina Blakea nema nikoga osim Dustina Hoffmana u Krameru protiv Kramera. (Gledali smo ga na praznicima u Obanu. Julia je jecala od početka do kraja i izjavila da je to najbolji film svih vremena.) Dnevni boravak gospodina Blakea nekako je ženstven, bar kad znaš da tu muškarac stanuje sam. Čipkaste svjetiljke, porculanske mljekarice i slike afričkih savana koje prodaju na stubištu u robnoj kući Littlewoods, pa tko hoće. Valjda je sve to skupa pokupovala njegova žena prije nego što je pobrala leukemiju. Prošuljam se ispod kuhinjskog prozora pa dubljim grmljem prođem kroz vrt do kolektora za kišnicu. Ne znam zašto sam se u tom času osvrnuo prema kući, ali jesam.
Gospodin Blake gleda van s prozora na katu. Nema teorije da me prije šezdeset sekunda ne bi vidio kako mu balansiram na plotu. (Za pobjedu trebaš i sreću i hrabrost. Nadam se da ih Moran ima u izobilju.) Naljepnica s jezikom Rolling Stonesa na prozorskom oknu odoljela je svim pokušajima guljenja. Okružuju je sablasti drugih naljepnica. To je sigurno soba njegovoga sina Martina, nekad bilo, sad se spominjalo.
Namršteni gospodin Blake samo zuri van. U što?
Ne u mene. Mene skriva lišće.
U odraz vlastitih očiju?
Ali oči gospodina Blakea zjape prazne.

Posljednji je vrt Mervyna Hilla. Kenjin je tata običan smetlar, ali vrt mu je živi nacionalni park. Njihova je kućica posljednja na Grudi, tako da imaju prostraniji vrt. Tobožnje prirodnim kamenom popločena staza vodi do klupe pod vjenjkom ruža penjačica. Kroz francuski prozor vidim Kenju, igra Tvister s dvoje manjih klinaca i nekim muškarcem, valjda im je to tata. Očito imaju goste. Kazaljku vrti Kenjin tata. Podalje od kauča stoji telka, a na njoj je bio sam kraj Kramera protiv Kramera, kad mama dođe po klinca. Trasiram si put. Ništa lakše. Na drugom je kraju hrpa komposta pa se imam odakle vinuti preko zida. Pognem se i potrčim prema vjenjku. Ruže su uvarile zrak. "Tiho", na klupu metar i pol od mene sjedne zena-sjena. "Joooj, vragolanka malena!"
"O", njezina će kolegica-sjena, "ma jel se to beba opet rita. dušo?"
(Ne ide mi u glavu da me nisu čule.)
"U, u, uuu... " Uf. "Veseli ti se, mama. Gle, daj samo pipni tu izbočinu... "
Između vjenjka i stražnjeg zida ima dovoljno prostora da se skrijem, ali takav je trnjak da se ne mogu provući.
"Ma i ti si bila prava za akrobacije, dušo", starija će sjena, "kad se sad sjetim." (Tu prepoznam Kenjinu mamu.) "Prekobicavanja i kung-fu od jutra do sutra. Ak ćemo pravo, Merv je oduvijek bil mirnije dijete, još u trbuhu. "
"Ja jedva čekam da se ova gospođica zbrcne. Već mi je bogme puna kapa da se valjam ko slonica. "
(Joj meni. Trudnica. Tu je jedna stvar općepoznata: trudnicu ne smiješ prepasti, inače joj beba grune van prije vremena. Pa klinac može ispasti debos kao Kenja, i onda bih još ja bio kriv.)
"Ti si onda i dalje sigurna daje curica?"
"Znaš Eleanor iz računovodstva, ispitala je svojom tehnikom. Provela mi je vjenčani prsten kroz pramen kose i objesila mi ga nad dlan. Ako se njiše, dečko je. Moj se samo vrtio, znači da je curica. "
"Joj, nemoj mi reć da je taj stari štos još u igri?"
"Eleanor kaže da još nikad nije pogriješila. "
(Casio mi kaže da mi vrijeme istječe.)
Partija Tvistera skršila se u hrpu ugruvanih tijela, savijenih ruku i migoljavih nogu. "Gle ti tu bagru!" raspoloženo cokne Kenjina mama.
"Benu je grozno žao što onaj kompić skladištar iz Kayeve kataloške prodaje nije za, mama. Mislim, da neće Merva kad završi školu. "
"Što se može, dušo. Svaka čast Benu da je pokušao. "
(Vrijeme, bubnja moj Casio, vrijeme. Meni je previše stalo, u tome je problem. Kad si Bauk, fora je baš u tome da ti uopće nije stalo.)
"Al bojim ti se kako će Merv poslije. Da ne velim, jenput kad, znaš, Billa i mene više ne bude bilo."
"Mama! Kakve su ti to priče?"
"Pa nemre Merv mislit na svoju budućnost. Njemu je sve dalje od preksutra nezamislivo."
"Uvijek ima mene i Billa, ako bude trebalo. "
"Al vi još malo pa budete imali troje svojih na grbači. A kak vrijeme ide, Merv je samo sve veći teret. Jel ti Bili reko? Prošli ga je tjedan uhvatio da u svojoj sobi lista onaj neki Penthouse. Ženske ko od majke rođene i to. Dotle smo došli. "
"To je valjda normalno, mama. Svi su dečki takvi. "
"Jesu, Jacks, al znaš, tu se obični dečki mogu ispucat. Hofiraju curama i to. Ja Merva volim, al daj mi reci koja će se cura htjet pokazat s takvim malim? I kak bi ti on prehranil familiju? Znaš, Merv ti nije ni vrit ni mimo. Nije tak retardiran da dobiva doplatke i što ti ja znam, a prekilav kad treba kipat sanduke kod Kaya."
"Ben kaže da ga neće zato što ne uzimaju nove ljude. Zbog recesije i svega toga skupa."
"A što je najtragičnije, Merv je puno bistriji nego što oće pokazat. Mervu ti paše da glumi seoskog ridikula jer svi klinci s tim računaju."
Preko travnjaka prijeđe antracitno siva mačka. Svaki čas začut će se zvona.
"Ben veli da će u čvarkari u Uptonu svakoga uzeti. Čak su i Gilesu Noaku dali posao, i to nakon što mu je stari završio u ćuzi. "
(To mi nikad nije palo na pamet. Meni je Kenja samo klinac kojem se svi smiju. Ali daj zamisli Kenju s dvadeset, trideset godina. Sjeti se što mu mama mora raditi svaki božji dan. Zamisli Kenju s pedeset, sedamdeset godina. Što ga čeka? Što je tu tako smiješno?)
"Je, u čvarkari možda i bi, al svejedno -"
"Jackie?" Mladi tata doziva kroz francuske prozore. "Jacks!"
Uvučem se između vjenjka i zida.
"Što je, Bene? Ovdje smo! Na klupi."
Ruže, trnovite kao da su orci, zarivaju mi zube u prsa i lice. "Wendy je s tobom? Merv se opet previše uzbudio. Malo mu je pobjeglo... "
"Punih deset minuta", mrmlja Kenjina mama. "Valjda rekord. Dobro, Bene! " Ustala je. "Evo me! "
Kenjina mama i trudna sestra bile su na pola puta do kuće kad iz Svetog Gabrijela zabuba prvi zvon za devet sati. Trknem do zida i skočim na kompostni humak. Umjesto da odskočim u vis, do struka utonem u nagnjilu ljigu. Postoje noćne more u kojima ti tlo bude neprijatelj.
Buba drugi zvon.
Iskoprcam se iz komposta pa preko posljednjeg zida, na treći se zvon klatim ni na nebu ni na zemlji i onda se skljokam na prilaz koji postrance prati dućan gospodina Rhydda. Zatim u gnjecavim trapericama punima komposta opalim džadu preko križanja i kvalificiram se u Baukove, i to ne s dvije minute, nego s dva zvona fore.

Klečim u podnožju hrasta i dišem hrapavo kao hrđava pila. Ni trnje iz čarapa nisam u stanju trijebiti. Ali ne pamtim da sam ikad u životu bio sretniji nego sad, u ovom času. Ikad.
"Nema što, sinko moj", Gilbert Swinyard mlatne me po leđima, "sad si organalni Bauk!"
"Jest da još nitko nije prošao tako za dlaku!” zlodušno se cereka Grant Burch. "Tri sekunde fore! "
Pete Redmarley sjedi prekriženih nogu i puši. "Mislio sam da si se ustrtario." Petea Redmarleyja ništa ne može smesti i već ima polupristojan brk. Nikad mi nije rekao da misli da sam pederski snob, ali znam ja njega.
"Onda si krivo mislil", izjavi Gilbert Swinyard. (Kod Baukova je fora baš u tome da ti škvadra tipa Gilberta Swinyarda drži štangu.) "Kriste, Taylore! Što ti je bilo s hlačama? "
"Ugazio sam..." Hvatam zrak, još se ne mogu nadisati kisika, "...u posrano jezerce kod Arthura Eveshama... "
Na to se čak i Pete Redmarley zasmijulji.
"Onda sam..." sad se i ja smijem, "...upao u kompost kod Kenje... "
Docupka Pluton Noak. "Jel uspio? "
"Je", Gilbert Swinyard će. "Na jedvite jade. "
"Odlučivale su sekunde", Grant Burch će.
"Još je bio -" zamalo nisam salutirao Plutonu Noaku. "Po vrtovima se još motao čopor rulje. "
"Jasna stvar. Još nije mrak. Al ja sam znao da ćeš isfurati stvar." Pluton Noak pljesne me po ramenu. (Tata me tako pljesnuo kad sam naučio roniti, prvi i zadnji put.) "Znao sam. Ovo treba proslaviti." Pluton Noak naprći dupe kao da sjedi na nepostojećem motociklu. Nagazi desnom nogom da ga nagari. Dok Pluton Noak rukom dodaje gas, iz dupeta mu grune nevjerojatan harleydavidsonski prdac. Dere kroz četiri brzine tri, pet, deset sekunda.
Mi Baukovi pišamo od smijeha.

Kad se sruši plot i klinac propadne kroz staklo, buka se u sumrak daleko čuje. Na usnama Gilberta Swinyarda zamre vic o novorođenčetu u mikrovalnoj. Ostali Baukovi pogledaju mene kao da ću ja znati kakva je to buka, a i znam. "Blakeov staklenik. "
"Moran?" zahihoće Grant Burch. "Razbio ga je? "
"Propao je unutra." (Burchovhihot zamre.) "Stri, tri i pol metra visine."
Sad iz Crnog Labuda nahrupe usklaćeni zvonari, pjevaju o popu koji prođe kroz prokop pa posere crn trnokop.
"Morane morone", Pluton Noak kuje rimu. "Bježi ko da te vrazi gone. "
"Koji posrani šupak", veli Pete Redmarley. "Znao sam da smo se s njim zeznuli." Naroguši se na ostale Baukove. "Nismo trebali nove Baukove." (To se odnosilo i na mene.) "Na kraju ćemo još zvati i Kenju."
"U svakom slučaju, bolje da hvatamo maglu." Gilbert Swinyard ustane. "Svi skupa."
Mene cimne jedna činjenica. Da sam ja umjesto Morana pao kroza staklenik gospodina Blakea, Moran me ne bi ostavio na milost i nemilost tom bolesniku. Jednostavno ne bi.
Zaveži jezičinu, naređuje Gnjida.
"Plutać? "
Pluton Noak i Baukovi okrenu se.
"Nitko neće..." (stoput mi je teže sad ovo izgovoriti nego trčati preko tuđih dvorišta) "...pogledati da Moran slučajno..." (Vješač zaštopa "nije stradao") "hoću reći, što ako je slomio nogu... ili ako se sav izmesario na staklu?"
"Blake će pozvati Hitnu", Grant Burch će.
"Možda bismo mi trebali... znaš... "
"Ne, Taylore." Sad je Pluton Noak nabacio grubijanski gard. "Ne znam."
"Drkavac je znao naša pravila." Pete Redmarley pljune. "Ako te ćope, snađi se, druže. Ako sad dođeš Blakeu na vrata, krenut će što i zašto i tko i jebanje u mozak i prozvat će Baukove, a to ne dolazi u obzir. Mi smo u ovom selu od davnih dana, dok ti još nisi ni prismrdio."
"Nisam kanio -"
"Fino. Jer ti Livada Crnog Labuda nije ni London ni Richmond ni ne znam koji kurac. U Livadi Crnog Labuda nema dost mjesta za tajne. Ako dođeš Rogeru Blakeu na vrata, mi ćemo čuti."
Vjetar prelistava deset tisuća hrastovih stranica.
"Ma jasno", usprotivim se, "samo -"
"Od Morana večeras nisi vidio ni M", patrljkastim me prstom bočne Pluton Noak. "Ni nas nisi vidio. Za Baukove nikad čuo. "
"Taylore", posljednju mi opomenu uputi Grant Burch, "bježi kući, može?"

I evo me sad, u roku dvije minute za nalijevo krug, stojim oči u oči s alkom na vratima gospodina Blakea i punim gaće od straha. Gospodin Blake u kući urla. Ne psuje Morana. Na telefonu je i viče nešto o Hitnoj. Čim gospodin Blake spusti slušalicu, mašit ću se te alke i lupat ću dok me ne pusti unutra. Ovo je tek početak. Sad mi sviće nešto u vezi sa svim onim samoubojicama koje bazaju na sjever, na sjever, na sjever u nedođiju gdje se visočja stapaju s morem.
Nije to ni prokletstvo ni kazna.
Oni to žele.





“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

9 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Pet Mar 09, 2012 3:53 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Solarij

"OTVARAJ! OTVARAJ! " deru se alke na vratima. "ILI ĆU TI OTPUHATI KUĆU!" Zvonca su bojažljivija. Na foru "Ku-ku?Ima li koga?" Župni dvor ima i alku i zvonce i ja sam pokušao i s jednim i s drugim, ali i dalje mi nitko ne otvara. Čekam. Možda župnik odlaže pero u tintarnicu i frkće: "Gospode Bože, već je tri sata?" Priljubim uho na vrata, ali velika stara kuća ništa ne odaje. Žedni je travnjak pun sunca, cvijeće blješti, drveće drijema na povjetarcu. U garaži stoji prašnjavi Volvov karavan kojemu bi dobro došlo pranje i poliranje. (Volvo je jedini superpoznati švedski proizvod ak' ne računaš Abbu. Ima balans-štangu pa se nećeš raspljeskati ako te teški kamion skrlji s autoceste.)
Negdje sam se nadao da mi neće otvoriti. Župni je dvor ozbiljno mjesto, ako nešto nije za klince, onda je to - to. Ali kad sam se prošli tjedan došuljao pod velom tame, netko je preko poštanskog sandučića selotejpom prilijepio omotnicu, NA RUKE ELIOTA BOLIVARA, PJESNIKA. U njoj je bilo kratko pismo napisano bljedo-ljubičastom tintom na zagasitosivome papiru. Pozivalo me u župni dvor na razgovor o mojim radovima u nedjelju u tri. "Radovi". Za pjesme Eliota Bolivara nikad nitko nije rekao da su "radovi".
Šutnem kamenčić po prilazu.

Kračun zarepetira kao puška i starac otvori vrata. Koža mu je pjegava kao da je banana na izdisaju. Na sebi ima košulju bez ovratnika i elastične naramenice. "Dobar dan? "
"Bok, uf, zdravo. " (Htio sam reći "Dobar dan", ali Vješač se u posljednje vrijeme zapiknuo za riječi na "D".) "VI ste župnik? " Čovjek se ozre po vrtu, kao da bih ja mogao biti nečiji mamac. "Nisam ja župnik, ni govora. Zašto? " Strani naglasak, trpkiji od francuskoga. "Ti jesi?"
Odmahnem glavom. (Vješač mi ne da ni da kažem "nisam".) "Ali župnik me pozvao." Pokažem mu omotnicu. "Samo nema" (nisam mogao izgovoriti ni "potpisa") "nema mu imena. "
"Ja, aha. " Nežupnika već godinama ništa ne može iznenaditi. "Dođi u solarij. Budi dobar pa izuj cipele. "
Unutra vonja na jetrica i zemlju. Na drugom kraju predvorja baršunasto stubište kosa sunčevo svjetlo. Na nekakvom turskom stolcu počiva plava gitara. U zlatnom okviru neka obnažena gospođa u čunu pluta jezerom punim lopoča. "Solarij" mi zvuči super. Planetarij za Sunce umjesto za zvijezde. Možda se župnik u slobodno vrijeme bavi astronomijom.
Stari mi ponudi žlicu za cipele. Ne znam točno što se s tim radi pa velim "Ne, hvala" i smaknem tenisice kako to već inače radim. "Vi ste batler?"
"Batler. Ja, aha. Dobar opis moje uloge u ovoj kući. Izvoli sa mnom, molim te."
Mislio sam da su samo nadbiskupi i pape tako fini da imaju batlere, ali očito da ih mogu imati i župnici. Izlizani parket kroz čarape mi trta tabane. Hodnik zavine mimo dosadnog boravka i čiste kuhinje. S visokih stropova vise paučinasti lusteri.
Malo mi je falilo da se batleru zabijem u leđa.
Zaustavio se, navirio iza uskih vrata i rekao: "Posjet."

Solarij nema nikakvu znanstveničku opremu, iako su svjetlarnici dovoljno veliki za teleskope. Golem prozor tvori okvir za divlji vrt pustikara i žarkocrvenih tritoma. Duž zidova steru se police za knjige. U mahovinastim loncima oko nerabljenoga kamina stoji patuljasto drveće. Sve magli cigaretni dim, kao u flešbeku na TV-u.
Na trščanu prijestolju sjedi postarija žabolika gospođa.
Postarija ali veličanstvena, kao da je sišla s nekog portreta, sijede kose i s rupcem u kraljevskom grimizu. Pretpostavio sam da je župnikova majka. Zakitila se dragim kamenjem veličine kola-kocaka i limunovih šerbet-dražeja. Možda ima šezdeset godina, možda sedamdeset. Sa starcima i malom djecom nikad točno ne znaš. Okrenem se da pogledam batlera, ali batler je iščeznuo.
Staričine tekučičaste očne jabučice brzaju za riječima po stranicama knjige.
Da se nakašljem? Ispalo bi glupo. Zna da sam tu.
Iz cigarete joj uvis struji dim.
Sjednem na kanape dok ne bude spremna za razgovor. Knjiga joj se zove Le Grand Meaulnes. Pitam se što znači Meaulnes i poželim da znam francuski kao Avril Bredon.
Sat na okviru kamina cjepidlači minute na sekunde.
Zglobovi prstiju rebrasti su joj kao tobleronke. Koščati prsti svako toliko pometu pepeo sa stranice.

"Zovem se Eva van Outryve de Crommelynck." Kad bi paun imao ljudski glas, bio bi njezin. "Možeš me oslovljavati s Madame Crommelynck." Pretpostavljam da ima francuski naglasak, iako nisam siguran. "Moji engleski prijatelji, u današnje vrijeme ugrožena vrsta, vele: 'Eva, tvoja Madame u Velikoj Britaniji odveć smrdi na francuštinu. Zašto ne bi bila obična "gospođa" Crommelynck?' A ja velim: 'Idite u vraga! Što fali francuštini? Ja sam Madame i ne dam svoj kurziv!' Allons donc. Sad je tri sata, i malo preko tri, znači da si valjda ti pjesnik Eliot Bolivar? "
"Jesam. " ("Pjesnik"!) "Veoma mi je drago... Madame Crommylenk?"
"Crom-mel-ynck."
"Crommelynck. "
"Loše, ali bolje. Mlađi si nego što sam mislila. Imaš četrnaest godina? Petnaest?"
Super je kad ljudi misle da si stariji. "Trinaest. "
"Akhhh, divna, nesretna dob. Ni dijete ni tinejdžer. Nestrpljiv, ali i stidljiv. Osjećajna inkontinencija."
"Župnik dolazi? "
"Pardon? " Nagnula se naprijed. "Reci (ispalo je 'resi') tko je taj 'župnik'? "
"Ovo jest župni dvor, ne?" Pokažem joj pozivnicu, sad mi je već nelagodno. "Tako vam piše na stupu kapije. Na glavnoj cesti."
"Ah." Madame Crommelynck kimne. "Župnik, župni dvor. Ti pogrešno tumačiš jedna stvar. Valjda davno, davno ovdje je stanovao župnik - i prije njega još dva-tri župnika, mnogo župnika", njezine žgoljave ruke pantomimski opisuju puć dima, "ali nema više. Anglikanska crkva iz godine u godinu ide u sve gori bankrot, baš kao automobilska industrija British Leyland. Lijepo je rekao moj otac, katolik ima žicu za vjerski biznis. Katolik i mormon. Množi mušterije, veli pastvi, inače te čeka pakao! Ali vaša Anglikanska crkva, jok. I eto ti ga: sve ove čarobnosne župne dvore prodaju i iznajmljuju, a župnici se silom prilika sele u kućerke. Ostane samo ime 'župni dvor'."
"Ali", gutnem, "ja svoje pjesme od siječnja predajem preko vašega poštanskog sandučića. Kako to da ih onda župni list svaki mjesec redovito objavljuje?"
"To", Madame Crommelynck tako junački usiše cigaretu da se cigareta meni naočigled usuče, "ne bi smjela biti nikakva zagonetka za dovitljiv um. Ja tvoje pjesme isporučim pravom župniku u pravi župni dvor. Ima neuglednu prizemnicu kraj sela Hanleyev Dvor. Uslugu ne naplaćujem. Radim gratis. Dobra vježba za moje nehitre kosti. Ali zauzvrat ti pjesme prvo pročitam. "
"O, Zna li pravi župnik? "
"Ja također obavim isporuku pod okriljem tame, anonimno, da me ne ščepa župnikova žena - joj, ona bude stoput gora od njega, jedna alapača kakve nema. Tražila je da ljetno proštenje Svetoga Gabrijela bude u mom vrtu! 'Takav je običaj', veli meni župnikovica. 'Da imamo prostora za ljudski most. Za štandove.' Ja njoj velim: 'Odite vi k vragu. Kao da vam ja ne platim najamninu! Tko hoće bog stvoritelj koji mora prodavati škart-pekmez?' " Madame Crommelynck cmokne kožastim usnama. "Ali bar njezin muž objavljuje tvoje pjesme u svome smiješnom časopisu. Možda još za njega ima spasa." Mahne prema boci vina na biserastom stolu. "Budeš malo popio? "
Punu čašu, oglasi se Nerođeni Blizanac.
Već čujem tatino: "Što si pio?"
"Ne, hvala."
Tko ti kriv, ramenima slegne Madame Crommelynck.
Njezinu čašu ispuni tintasta krv.
Zadovoljno je zatamburala prstima po obližnjoj hrpici župnih listova Livade Crnog Labuda. "Na posao".

"Kavalir treba naučiti kad žena želi da joj pripale cigaretu. "
"Pardon. "
Oko upaljača Madame Crommelynck ovija se smaragdni zmaj. Bojim se da će mi se vonj cigaretnog dima upiti u odjeću pa ću morati mami i tati farbati gdje sam bio. Dok puši, mrmlja moju pjesmu Kamenje iz svibanjskog broja.
Vrti mi se u glavi od osjećaja važnosti da su moje riječi zaokupile pozornost ove egzotične žene. A i od straha. Ako nekome pokažete nešto što ste napisali, u ruke mu dajete zašiljeni kolac, liježete u vlastiti lijes i velite: "Samo udri. "
Madame Crommelynck malčice zagunđa. "Misliš da ti blank verse daje slobodu, ali jok. Kad odbaciš rimu, odbacio si padobran... Brkaš sentimentalnost i osjećaje... Voliš riječi, to da" (u meni se napuše mjehurić ponosa) "ali riječi i dalje vladaju tobom, ti još nisi ovladao njima..." (Mjehurić prsne.) Proučila je kako reagiram. "No tvoja je pjesma dovoljno čvrsta da podnese kritiku. Većina takozvanih pjesama raspadne se čim ih dirneš. Tvoje su slike žive, prisutne, svježe, ne libim se to za njih reći. Sad daj ti meni nešto reci. "
"Svakako. Što god hoćete. "
"Taj domaći ugođaj u pjesmi, kuhinje, vrtovi, ribnjaci... nije li to metafora za onaj smiješni rat na južnom Atlantiku ove godine? "
"Pjesmu sam pisao u vrijeme Falklandskog rata", odgovorim. "Rat je jednostavno procurio u nju. "
"Onda ti zlodusi koji su se uzratovali u vrtu simboliziraju generala Galtierija i Margaret Thatcher. Imam pravo?"
"Da, recimo."
"Ali usto su pak i tvoj otac i mati. Imam pravo?"
Oklijevanje je isto što i da ili ne kad ispitivač već zna odgovor. Jedno je kad čovjek piše o svojim roditeljima. Drugi je par rukava kad to treba priznati.
Madame Crommelynck duhanski zapjevuši od miline. "Ti si pristojan trinaestogodišnjak i odveć si sramežljiv da prerežeš pupčane vrpce! Osim", opako bočne stranicu, "ovdje. Ovdje u pjesmama činiš što se ne usudiš", sad pikne prema prozoru, "ovdje. U stvarnosti. Kažeš što ti ovdje leži." Pikne me u srce. Zaboli me.
Od rendgenskih me zraka hvata mučnina.
Kad pjesma jedanput napusti rodni dom, više je nije briga za tebe.
"Vrtovi iza kuća." Madame Crommelynck digne lipanjsko izdanje u vis.
Sto posto misli da je naslov mrak.
"Ali zašto ima tako grozan naslov?"
"Uf... Prvo sam htio drugi naslov."
"Pa zašto si čedo krstiš slabijim imenom? "
"Htio sam je nasloviti 'Baukovi'. Ali tako se zove jedna prava banda. Noću haraju selom. Da sam pjesmu tako nazvao, možda bi pogodili tko ju je napisao pa bi mi na neku foru... došli glave. "
Madame Crommelynck frkne, baš i nije ostala paf. Usne joj u četvrt glasa skandiraju moje stihove. Nadao sam se da će bar reći nešto o opisima sutona, mjesečine i tame u pjesmi.
"Ovdje ima mnogo prelijepih riječi..."
"Hvala", složim se ja.
"Prelijepe ti riječi kvare pjesme. Prstohvat ljepote poboljša jelo, ali ti u lonac istovariš cijelu hrpu. Ne, nepcu se smuči. Ti vjerovaš da pjesma nije vrsna ako nije prelijepa. Imam pravo? "
"Recimo."
"Dosadan si s tim 'recimo'. Molim da ili ne, ili pobliže određenje. 'Recimo' je danguba loubard, vandale neznalica. 'Recimo' hoće reći: 'Od jasnoće i izrijeka bude me sram.' Pa idemo ispočetak. Ti vjerovaš da pjesma mora biti prekrasna, inače nije pjesma. Imam pravo?"
"Tako je."
"Tako je. S tom zabunom operiraju budale. Ljepota nije vrsnost. Ljepota smućuje, ljepota je kozmetika, kad sve skupa zbrojiš, ljepota zamara. Evo -" Pročita iz petog stiha. " 'Mjesecu iza uha blještavo sine Venera.' Pjesma se smrtonosno ispuše. Fffffffft! Ode guma. Automobilska nesreća. Hoće reći: 'Ma daj reci da nisam pre-preslatka?' Ja odgovaram: 'Idi k vragu!' Ako imaš magnoliju u dvorištu, budeš li joj oslikavao cvijeće? Montirat ćeš pre-kričave božične lampice? Ukrasit ćeš je plastičnim papigama? Ne. Nećeš."
Zvuči na mjestu, ali...
"Ti sad misliš", Madame Crommelynck ušmrće dim, " 'Luda je, vještica stara! Magnolija već postoji. Magnolije postoje i bez pomoći pjesnika. Pjesma je drugi par rukava, pjesmu ja moram stvoriti.'"
Kimnem. (Na to bih zbilja sam došao da sam imao koju minutu vremena.)
"Moraš reći što misliš, inače možeš slobodno bezvezepročmrijiti ovu subotu umjesto da se družiš sa mnom. Razumiješ? "
"Dobro", ja ću, u strahu da to "dobro" nije dobro.
"Fino. Na to ću ja: stih je 'tvorevina'. Ali ako hoćeš pravu pjesmu, ne možeš samo 'tvoriti'. Ne možeš samo 'stvarati'. Nijedna dostojne riječi. Evo zbog čega: Pjesma postoji prije nego stoje napišemo. "
To pak nisam skužio. "Gdje? "
"Ovako je to rekao T S. Eliot: pjesma je prepad na ono što nije sročeno. Ja, Eva van Outryve de Crommelynck, slažem se s njim. Tu bivaju pjesme koja još nisu napisane ili koja nikad neće biti napisane. Svijet nesročenoga. Umjetnost", stavi još jednu cigaretu u usta i ovaj mi je put njezin zmajski upaljač spreman, "koja se proizvede iz nesročenoga prava je ljepota. Čak i kad ima ružna tema. Srebrne lune, morska tutnjava, jeftini klišeji, otrovna ljepota. Amater misli da ljepotu stvaraju njegove riječi, njegove boje, njegove note. Ali majstor zna da su njegove riječi samo prijevozno sredstvo za ljepota. Majstor zna da ne zna što je ljepota. Provjeri. Pokušaj sad dati definicija. Štoje ljepota? "
Madame Crommelynck otrese pepeo cigarete u rubinski crvenu grudoliku pepeljaru.
"Ljepota je..."
Likuje kako sam se zblenuo. Želim je zadiviti pametnom definicijom, ali uporno se sudaram sa: ljepota je nešto što je lijepo.
Nevolja je što je meni sve to novo. Na engleskome u školi radimo po gramatici čovjeka po imenu Ronald Ridout, čitamo Jabukovaču s Rosie, debatiramo o lovu na lisice i napamet učimo Na pučinu opet morom ja Johna Masefielda. Od nas u biti nitko ne traži da o bilo čemu razmišljamo.
Priznam: "Teško je. "
"Teško? " (Vidim da joj je pepeljara u obliku sklupčane djevojke.) "Nemoguće! Ljepota se opire svim definicijama. Kad se ljepota pojavi, svjestan si je. Zimsko svitanje u prljavom Torontu, tvoja nova ljubav u staroj kavani, zlokobne svrake na krovu. Ali je li ljepota svih stvari tvorevina? Nije. Ljepota samo bude prisutna. Ljepota bude."
"Ali..." Oklijevam, pitam se je li mi pametno reći.
"Imam samo jedna molba", ona će, "da rečeš što misliš! "
"Sad ste dali primjere iz prirode. A što je sa slikama ili glazbom? Kažemo: 'Grnčar stvara lijepu vazu.' Nije li tako? "
"Kažemo, kažemo. Čuvaj se kazanja. Riječi kažu: 'Zalijepio si etiketu na ovu apstrakciju, ovaj pojam, znači da si ga obuhvatio.' Ne. Riječi lažu. Ili ne lažu, nego su šlampave. Nespretne. Tvoj je grnčar stvorio vazu, ali nije stvorio ljepotu. Nego samo predmet gdje ljepota počiva. Dok vaza ne padne i ne razbije se. A na kraju krajeva, taj je sudbina svake vaze. "
"Ali", još nisam zadovoljan, "sigurno negdje neki ljudi znaju što je ljepota? Na nekom sveučilištu? "
"Sveučilište? " Prokrklja nešto što je možda bio smijeh. "Nedokučivosti jesu dokučive, ali nisu odgovorne. Pitaj filozofa, ali budi oprezan. Ako čuješ: 'Heureka!', ako misliš, 'njegov je odgovor obuhvatio moje pitanje', to ti je živi dokaz da je prevarant. Ako je tvoj filozof istinski izašao iz Platonove špilje, ako se zagledao u ono sunce koje zaslijepi..." Tu na prste izbroji tri mogućnosti. "Ili je luđak, ili su njegovi odgovori pitanja koje se samo skrivaju pod krinkom odgovora, ili šuti. Šuti jer čovjek ili zna, ili zna reći, ali i jedno i drugo, to pak ne. Čaša mi je prazna. "
Posljednje su kapi najgušće.

"Jeste li vi pjesnikinja? " (Zamalo nisam rekao "i vi".)
"Nisam. To je riskantan naslov. Ali u mladosti sam bila u prisni odnosi s pjesnicima. Robert Graves po meni napiše pjesmu. Makar mu ta nije najbolja. William Carlos Williams moli me da ostavim muža pa", ključnu riječ izgovori kao vještica iz igrokaza, "da nas dva 'pobjegnemo'! Veoma romantično, ali ja sam bila praktična glava, a on ubog kao... epouvantail, to jest - kako vi zoveš čovjek koji u polju plaši ptice? "
"Strašilo? "
"Strašilo. Točno. A ja mu kažem: 'Idi k vragu, Willy, duše jedu poeziju, ali čovjek mora hraniti sedam smrtnih grijeha!' Složio se s moja logika. Pjesnici znaju slušati, ako nisu opijeni. Ali romanopisci", Madame Crommelynck složi fuj facu. "sama šiza, luđak, lažljivac. U našoj je koloniji u Taormini boravio Henry Miller. Krmak, znojavi krmak. I Hemingway, znaš? "
Za njega sam čuo pa sam kimnuo.
"Najpohotljiviji krmak na cijeloj farmi! Filmaši? Pihhhhhhh. Svi odreda petits Zeus, svaki u svom svemiru. Njima je cijeli svijet privatni filmski studio. Vrijedi i za Charles Chaplln, u Ženevi mi je bio susjed, na suprotnoj obali jezera. Krasan petit Zeus, ali petit Zeus. Slikari? Iscijede si srce da dobiju pigmente. Tako da poslije više nema srca za ljude. Pogledaj onog andaluzijskog jarca Picassa. Njegovi se životopisci jagme za moje dogodovštine s njim, preklinju me, nude novac, ali ja njima velim: 'Idite k vragu, pa nisam ja čovjek-džuboks.' Skladatelji? Imala sam oca skladatelja. Vyvyana Ayrsa. Njemu se vlastiti glazba upržila u uho. Jedva kad je slušao mene ili moja mater. Generacijski je bio klasa, ali danas ga više nitko nema u repertoar. Povukao se u Zedelghem, južno od Brugesa. Gdje je mati imala imanje. Moj je materinski jezik flamanski. Pa čuješ - meni engleski nije spretan jezik, ima previše - bez-ova i - bez-nosti. Misliš da sam Francuskinja? "
Kimnem.
"Belgijanka. Nenametljivi susjede budu osuđeni da ih brkaš s bukačima koji stanuju vrata do. Vidiš životinja! Na tratini. Kraj pelargonija..."

Načas smo gledali kako se vjeverici zgrčilo srce.
Čas je poslije iščeznula.
Madame Crommelynck reče: "Pogledaj me. "
"Gledam. "
"Ne. Ne gledaš. Sjedni ovdje."
Sjednem na njezino počivalo za noge. (Pitam se ima li Madame Crommelynck batlera jer joj nešto nije u redu s nogama.) "Dobro. "
"Ne skrivaj se u to svoje 'dobro'. Bliže. Ja dečkima ne odgrižem glavu. Bar ne na pun želudac. Gle. "
Pravilo kaže da ne smiješ čovjeka prenapeto gledati u oči. Meni Madame Crommelynck zapovijeda da to pravilo prekršim.
"Pogledaj izbliza."
Namirisao sam one parmske ljubičice, tkanine, ambrasti parfem i nekakvu trulež. Onda se dogodi nešto čudno. Starica se pretvorila u stvora. Nabubreni podočnjaci i vjeđe tromboljasto mu se nabiru. Trepavice su se slijepile u šiljke. Po mrljavim mu bjeloočnicama vijugaju delte crvenih žilica. Zjenice su mutne poput davno zakopanih špekula. Mumificiranu je kožu prekrio sloj šminke. Hrskavičavi nos tone u šupljinu lubanje.
"Tu vidiš ljepotu?" stvor progovori neprikladnim glasom.
Pristojnost mi naredi da kažem da.
"Lažeš!" Stvor se povuče i opet se pretvori u Madame Crommelynck. "Prije trideset, četrdeset godina, da. Mene su roditelji stvorili na uobičajeni način. Kao tvoj grnčar onu tvoju vazu. Izrasla sam u djevojka. U zrcalima, moje su prelijepe usne mojim prelijepim očima govorile: 'Ti si ja.' Muškarci su se dovijali i tukli, klanjali se i obmanjivali, bacali novac na luksuze da tu ljepotu 'osvoje'. Moje zlatno doba. "
U udaljenoj sobi počne čekićanje.
"Ali ljudska ljepota osipa se list po list. Početak ti promakne. Čovjek si kaže: Ne, umoran sam ili Samo je loš dan. Ali poslije ne možeš proturječiti zrcalu. Osipa se iz dana u dan i iz dana u dan, dok ostane samo ova vieille sorciere pa s pomoć kozmetičarskih napoja krpa svoj urođeni draž. O, ljudi kažu: 'Starci ostanu lijepi!' Nastupe pokroviteljski, laskaju, možda sami sebe tješe. Ali ne. Ljepotu u korijenu izjeda -" iznemogla Madame Crommelynck utone u svoje škripavo prijestolje. "No, kako se kaže, puž koji nema kućica?"
"Golać? "
"Nezasitan, neuništiv golać. Kvragu, gdje su mi cigarete?"
Kutija joj je pala do nogu. Dodam joj ih.
"Idi sad. " Odvratila je pogled. "Dođi opet sljedeće subote, u tri sata, ti budem dalje rekla gdje ti pjesme zakažu. Ili nemoj doći. Čeka jednih sto drugih djela." Madame Crommelynck maši se Le Grand Meaulnesa, nađe gdje je stala i počne čitati. Disanje joj je postalo zviždavije pa se pitam je li bolesna.
"Hvala, onda..."
Utrnule su mi noge.
Što se Madame Crommelynck tiče, mene u solariju vaše nema.

* * *
U lavandi omamljeno lebde cofaste pčele. Prašnjavi Volvo još stoji na prilazu, i dalje vapi za pranjem. Ni danas nisam mami i tati rekao kamo idem. Da im kažem za Madame Crommelynck, značilo bi: a) da moram priznati da sam ja Eliot Bolivar, b) da će me rešetati pitanjima tko je ona, a ja ne znam odgovoriti jer je žena nedokučiv džokerski lik, c) da će mi reći da joj ne dodijavam. Nije red da klinci posjećuju starice koje im nisu rođene bake ili tete.
Pritisnem zvonce.
Župni dvor sto godina guta zvonjavu.
Nikog živog. Da nije otišla u šetnju?
Prošli tjedan batleru nije ovoliko trebalo.
Lupnem alkom, iako sam siguran da ništa od toga.
Kao luđak dovde sam vrtio pedale jer sam kasnio trideset minuta. Računao sam da Madame Crommelynck feldmaršalski pazi na točnost. Prema svemu sudeći, uzalud mi sav trud. Posudio sam Starca i more Ernesta Hemingwaya iz školske knjižnice, samo zato što ga je Madame Crommelynck spomenula. (U uvodu piše da su Amerikanci brizgali u plač kad se ta knjiga čitala na radiju. Ali zapravo je cijela priča o tome kako neki starac lovi divovsku srdelu. Ako Amerikanci na to plaču, na što neće plakati?) Utrljam si malo lavande u dlanove i šnjofnem. Meni je lavanda najdraži miris, poslije korektora i korice slanine. Sjednem na stube, ne znam kamo dalje.
Srpanjsko popodne zijeva. Na cesti prema Wellandu ljeskale su se fatamorganske lokvice dok sam vozio ovamo.
Dođe mi da zaspim na upeklome pragu.
Kao goli mravi.

Kračun zarepetira kao puška i stari batler otvori. "Došao si po još." Danas je u golfaškoj majici. "Budi dobar pa izuj cipele."
"Hvala." Dok smičem tenisice, čujem glasovir, a njemu se priključi tiha violina. Nadam se da Madame Crommelynck nema gosta. Čim imaš troje ljudi, može ih biti i sto. Trebali bi popraviti stube. Na slomljenom je stolcu netko ostavio dotrajalu plavu gitaru. U kičastom okviru goluždrava se žena zavalila u čun na žabokrećnom ribnjaku. Batler me opet povede u solarij. (Potražio sam "solarij" u rječniku. Znači samo "prozračna prostorija".) Niz vrata mimo kojih prolazimo u meni budi pomisao na sve prostorije iz moje prošlosti i budućnosti. Na bolnički odjel na kojem sam se rodio, učionice, šatore, crkve, urede, hotele, muzeje, staračke domove, na prostoriju u kojoj ću umrijeti. (Je li već sagrađena?) Auti su prostorije. Šume također. Nebesa su stropovi. Daljine zidovi. Utrobe su prostorije od majki. Grobovi su prostorije od tla.
Glazba se pojačava.

U jednom kutu solarija stoji glazbena linija u stilu Julesa Vernea, sva je načičkana srebrnkastim gumbima i brojčanicima. Madame Crommelynck sjedi na svome trščanom prijestolju i sluša. Kao da je glazba topla kupka. (Ovaj put znam da neko vrijeme neće progovoriti pa sjednem na kanape.) Vrti se klasična LP ploča. Nebo i zemlja u usporedbi s ratata-tras-tras stvarima koje nama na glazbenome pušta profesor Kempsey. Ova je glazba bila i ljubomorna i slatka, i jecava i bajna, i mutna i kristalna. Ali da za to postoje prave riječi, ne bismo trebali glazbu.
Glasovir je iščeznuo. Sad se violini priključila flauta.
Na pisaćem stolu Eve Crommelynck leže puste stranice nekog nedovršenog pisma. Sigurno je pustila ploču kad je zapela na sljedećoj rečenici. Na stranici koju je prestala ispisivati počiva debelo srebrno nalivpero. Otepem nagon da je uzmem u ruke i pročitam.

Igla škljocne u ležište. "'Neutješni' je golema utjeha", Madame Crommelynck će. Kanda joj baš nije drago što me vidi. "Kakva ti je to reklama na prsima? "
"Koja reklama? "
"Ta reklama na puloveru! "
"Ovo je moja majica NK 'Liverpoola'. Za njih navijam od svoje pete godine."
"Što znači 'HITACHI'? "
"Nogometni je savez promijenio pravila da momčadi mogu nositi sponzorske logotipe. Hitachi je elektronička tvrtka. Mislim da je hongkonška."
"Znači, ti organizaciji plaćaš da je reklamiraš? Allons donc. Englezi imaju neodoljivu potrebu da sam sebe unakaze, u odijevanju, u gastronomija. Ali ti danas kasniš. "
Predugo bi trajalo da se upustim u objašnjavanje svih začkoljica afere s gospodinom Blakeom. Ni sam ne znam koliko su puta mama i tata, pa čak i Julia (kad je uhvati pakost), rekli: Nećemo više o tome, da bi u roku od pet minuta opet iskopali cijelu stvar. Tako da sam Madame Crommelynck samo rekao da mjesec dana moram prati posuđe da platim nešto što sam razbio, a kasno smo ručali jer je mama zaboravila odmrznuti janjeći but.
Priča je Madame Crommelynck dosadila i prije nego što sam je završio. Mahne prema boci vina na biserastom stolu. "Danas piješ? "
"Meni daju samo prst, u posebnim prilikama. "
"Ako ti audijencija sa mnom nije 'posebna', natoči moju čašu. " (Bijelo vino miriše na zelene jabuke, ledene bonkase i cvjetiće.) "Uvijek toči tako da se vidi etiketa! Ako je vino dobro, red je da tvoj pilac zna. Ako je loše, zaslužuješ sramotu. "
Poslušam je. Kap curne niz grlo boce.
"Dakle. Budem danas doznala kako ti je pravo ime, ili i dalje u goste primim neznanca koji se skriva iza smiješnog pseudonima? "

Vješač mi ne da ni da kažem "Pardon". Tako sam se zajapurio i razljutio i htio svisnuti da sam svejedno lanuo "Pardon!" ali tako glasno da je zvučalo zbilja nepristojno.
"Tvoja elegantna isprika nije odgovor na moje pitanje."
Promrmljam: "Jason Taylor" i dode mi da se rasplačem.
"Jay kako? Izgovori jasno! Moje su uši stare kao i ja! Nemam sakrite mikrofone da poberu svako slovo! "
Mrzim svoje ime. "Jason Taylor." Bljutavo kao gvalja od zgužvanih računa.
"Da si 'Adolf Lijes' ili 'Pio Metloglav', shvaćam. Ali zašto 'Јasona Taylora' skrivaš ispod nepristupačnog simbolista i latinoameričkog revolucionara? "
Moje je ha? valjda očito.
"Eliot! T. S.! Bolivar! Simon!"
" 'Eliot Bolivar' jednostavno je zvučalo... poetičnije. "
"Što je poetičnije od 'Jazona', helenskog junaka? Tko li je utemeljio europsku književnost nego stari Grci? Eliotova klika grobokradica sigurno nije, vjeruj mi! I što li je pjesnik doli krojač* koji šije riječima? Pjesnici i krojači spajaju što nitko drugi ne zna spojiti. Pjesnici i krojači vlastito umijeće skrivaju u samom umijeću. Ne, ja ne prihvaćam tvoj odgovor. Ja mislim da zapravo ideš pod pseudonimom jer su tebi tvoje pjesme sramotna tajna. Točno sam rekla?"
" 'Sramotna' nije prava riječ, ako ćemo pravo. "
"O, a koja je riječ prava, ako ćemo pravo? "
"Pisanje pjesama", ozirem se po solariju, ali Madame Crommelynck uključila je vučnu zraku, "je više... za toplu braću. "
" 'Za toplu braću?' Srdačne ljude? "
Nema mi spasa. "Pjesme pišu... čudaci i pederi. "
"Znači, ti si jedan od tih 'čudaka'? "
"Nisam. "
"Onda si 'pee-der', što god to bilo? "
"Nisam! "
"Onda mi tvoja logika nije jasna.”
"Ako ti je tata slavni skladatelj, a mama plemkinja. možeš raditi stvari koje ne dolaze u obzir ako ti tata radi u Samoposluživanjima Grenland i ako ideš u državnu školu. Ovamo spada i pisanje pjesama. "
*Еngl. tailor (prev.)
''Aha! Istina! Bojiš se da te kosmati barbari neće prihvatiti u svoje pleme ako pišeš pjesme. "
"Je, to je više-manje to... "
"Više? Ili manje? Koja je riječ prava ako ćemo pravo?"
(Koji je put zbilja naporna.) "To je to. Upravo tako."
"A ti se želiš pretvoriti u kosmata barbara?"
"Ja sam klinac. Imam trinaest godina. Sami ste rekli da je trinaest godina nesretna dob i tu imate pravo. Ako se ne uklopiš, zagorčavaju ti život. Kao Floydu Chaceleyju ili Nicholasu Briaru."
"Sad govoriš kao pravi pjesnik. "
"Ne razumijem kad mi govorite takve stvari!”
(Mama bi sad ispalila: Sa mnom tim tonom nećeš razgovarati!)
"Hoću reći", Madame Crommelynck kao da je gotovo drago, "da si ti posve od svojih riječi. "
"Što pak to znači? "
"Da si do srži iskren."
"Svatko može biti iskren. "
"Može kad su u pitanju površne stvari, Jasone, to je lako. Kad je u pitanju bol, bogme nije. Tako ti želiš dvostruki život. Jedan Jason Taylor traži odobravanje kosmatih barbara. Drugi je Jason Taylor Eliot Bolivar koji traži odobravanje književnog svijeta. "
"Zar je to tako nemoguće?"
"Ako želiš biti stihoklepac", provrtložila je vino u čaši, "veoma je moguće. Ako si pravi umjetnik", promulja vino u ustima, "ni u snu. Ako svijetu iskreno ne kažeš tko si i što si, umjetnost će ti bazdjeti po laži."
Na to nemam odgovor.
"Nitko ne zna za tvoje pjesme? Neki nastavnik? Netko kome se povjeravaš?"
"Zapravo samo vi znate. "
Madame Crommelynck ima neku iskru u očima. Nema nikakve veze s vanjskim svjetlom. "Skrivaš pjesme od svoje ljubavi?"
"Ne", ja ću, "uf, nije istina. "
"Da skrivaš pjesme ili da ljubiš?"
"Nemam curu."
Poklopi me kao šahovsku štopericu: "Voliš dečke?"
Još mi ne ide u glavu da je to rekla. (Ma ide.) "Ja sam normalan!"
Prsti joj po hrpi župnih listova odbubnjaju: Normalan?
"Zapravo mi se sviđa jedna cura", izbrbljam, da dokažem. "Dawn Madden. Ali ona već ima dečka."
"Oho? A dečko Dawn Madden, taj je pjesnik ili barbarin?" (Sva cvate kako me preveslala da izvuče ime Dawn Madden.)
"Ross Wilcox je pizdek, a ne pjesnik. Ali ako sad kanite predložiti da napišem pjesmu za Dawn Madden, nema šanse. Cijelo bi mi se selo smijalo. "
"Svakako, ako u stihovima budeš prežvakavao Amore i klišeje, gospođica Madden ostat će sa svojim 'pizdekom', a ti zaslužuješ podsmijeh. Ali ako je pjesma ljepota i istina, tvojoj će gospođici Madden tvoje riječi biti dragocjenije od novca, dragocjenije od svjedodžbi. Čak i kad bude stara kao ja. Osobito kad bude stara kao ja."
"Ali", izvrdavam temu, "ne radi li gomila umjetnika pod pseudonimom?"
"Tko?"
"Hm..." Na pamet mi padnu samo Cliff Richard i Sid Vicious.
Zazvoni telefon.
"Istinsko pjesništvo jest istina. Istina nije omiljena, tako i pjesništvo nije omiljeno."
"Ali... istina o čemu? "
"O, o životu, smni, srcu, sjećanju, vremenu, mačkama, strahu. Bilo čemu." (Očito se ni batler nije javljao na telefon.) "Istina je svagdje, i obmane sadrže primjes istine kao sjeme od drveća. Ali oko nam zamagli svagdašnjica, predrasude, briganje, sablazni, grabežljivost, strasti, ennui i najgore zlo, televizija. Gnusna naprava. Bio je televizor ovdje u mom solariju. Kad sam stigla. Izbacala sam ga u podrum. On je gledao mene. Pjesnik u podrum baca sve osim istine. Jasone. Nešto ti muči?"
"Ahm... zvoni vam telefon. "
"Znam da zvoni telefon! Neka se ide k vragu! Ja razgovaram s tobom! " (Moji bi roditelji jurnuli u rudnik azbesta u plamenu da misle da ondje njima zvoni telefon.) "Prije jedan tjedan složili smo se da pitanje 'Što je ljepota?' nema odgovor, ne? Zato danas, još veća zagonetka. Ako je neka umjetnost istinita, ako u njoj nema nikakva laž, znači da je a priori lijepa."
Pokušam to probaviti.
(Telefon je napokon odustao.)
"Ovdje ti je najbolja pjesma", prebire po župnim listovima "onaj 'Vješač'. U njoj ima neke istine o tvojoj govornoj mani, imam pravo? "
Sa šije mi se širi poznati plamen srama, ali kimnem.
Shvatio sam da samo u pjesmama uspijem reći točno ono što želim.
"Naravno da imam pravo. Da se ovdje potpisao 'Jason Taylor', a ne 'pok. ak. prof. mr. dr. Eliot Bolivar' ", ona pljesne po 'Vješačevoj' stranici, "istina bi bila najveći blamaža među kosmatim barbarima iz Livade Crnog Labuda, ne? "
"Glatko bih se mogao objesiti."
"Pihhh! Neka se Eliot Bolivar vješa. Ti moraš pisati. Ako još strepiš da objavljuješ u vlastito ime, radije nemoj objavljivati. Ali ti i ne slutiš koliko je pjesništvo otporno. Mnogo sam godina pomagala u Amnesty International." (O njima često drvi Julia.) "Pjesnici prežive u gulazima, u zatvorima, u mučionicama. Pjesnici rade čak i u ona bijedna rupa, Merdegate, ne, gdje ono, kvragu, na La Mancheu, svaki put zaboravljavam..." (Kucne si čelo da istrese ime.) "Margate. Pa vjeruj meni. Državne škole nisu bogzna kakav pakao."

"Ona glazba, kad sam ušao. Je li to skladao vaš tata? Bilo je divno. Nisam znao da takva glazba uopće postoji."
"Sekstet Roberta Frobishera, Zapisivao je za mog oca, kad otac od starosti, sljepoće i slabosti više nije mogao držati pero. "
"Potražio sam Vyvyana Ayrsa u Enciklopediji Britannici u školi. "
"O? I kako mi ta mjerodavna instancija časti oca? "
Natuknica je tako kratka da sam je uspio naučiti napamet. " 'Britanski skladatelj, rođen 1870. u Yorkshireu: umro 1932. u Neerbekeu u Belgiji. Važnija djela: Varijacije na temu babuške, Untergehen Violinkonzert i -"
"- Die TODtenvogel! Die TODtenvogel! "
"Pardon. 'Ayrsa je europska kritika za života uvažavala, ali danas ga rijetko spominju izvan rubnih opaski o glazbi dvadesetog stoljeća.' "
"To je sve?"
Očekivao sam da će joj imponirati.
"Veličanstven panegirik." Glas joj je bezizražajan kao čaša ishlapjele Cole.
"Ali sigurno vam je bilo super da imate oca skladatelja."
Primirim ruku sa zmajevskim upaljačem kad je spustila vršak cigarete u plamen. "Majci mi je dao veliku nesreću." Uvuče dim, pa ga ispusti kao treperavu mladicu. "Da dan-danas teško oprostiš. U tvojoj sam dobi pohađala školu u Brugesu i oca sam viđala samo vikendom. Imao je svoju bolest, svoju glazbu, nismo komunicirali. Kad smo ga pokopali, htjela sam ga pitati jednu tisuću stvari. Prekasno. Stara priča. Kraj glave ti je fotografski album. Da, taj. Dodaj. "

Djevojka Julijinih godina sjedi na poniju pod velikim drvetom, prije nego što su izumili kolor. Na obrazu joj se uvija pramen kose. Bedra joj stišću ponijeve bokove.
"Bože", pomislim na glas, "bajna je. "
"Istina. Što god ljepota bila, u ono sam doba ja ljepotu imala. Ili je ljepota imala mene."
"Vi?" Zatečeno usporedim Madame Crommelѕnck s djevojkom na fotografiji. "Pardon."
"Ta te poštapalica da unizuje. Nefertiti mi je bila najbolji poni. Povjerila sam je Dhondtima - Dhondti su bili obiteljski prijatelj - kad smo Grigoire i ja sedam-osam godina poslije ove fotografije pobjegli u Švedsku. Dhondti su poginuli 1942. kad su nacisti okupirali. Misliš da su junaci pokreta otpora? Ne, kriv je sportski auto Mortyja Dhondta. Otkazale mu kočnice, bum. Nefertitinu sudbu ne znam. Ljepilo, kobasice, gulaši za crnoburzijance, za Cigane, za SS-ovce, da budem realna. Ova je fotografija snimljena u Neerbekeu 1929., 1930.... Iza onog je drveta Zedelghem-Dvor. Moj djedovina. "
"Je li još vaš? "
"Više ga nema. Nijemci su sagradili uzletište tu gdje vidiš pa su Britanci, Amerikanci..." Ruka joj izvede pantomimski bum. "Kamenje, krateri, blato. Danas su sve same kutijaste kućice, benzinska crpka, samoposluživanje. Naš dom preživjela je pola tisućljeća, a sad još postoji samo u nekoliko starih glava. I na nekoliko starih fotografija. Moja je mudra prijateljica Susan ovako napisala: 'Sve fotografije odsijecaju i zamrzavaju ovaj trenutak...' " Madame Crommelynck prouči djevojku koja je sama nekoć bila i otrese pepeo s cigarete. " 'I samo potvrđuju nemilosrdni žrvanj vremena.' "
Vrt do dva dalje od dosade laje pas.

Mladenci poziraju pred kremenastom kapelicom. Gole grančice kažu da je zima. Mladoženjine tanke usne kažu: Gle što imam. Cilindar, štap, čovjek-lisac. No mladenka je žena-lavica. Njezin je osmijeh ideal osmijeha. Ona o svome novopečenome mužu zna više nego on o njoj. Nad crkvenim vratima kamena gospa diže pogled prema svojemu kamenom vitezu. Na fotografijama ljudi od krvi i mesa gledaju u fotoaparat, ali ljudi od kamena gledaju kroz fotoaparat i zure ravno u vas.
"Moji tvorci", objavi Madame Crommelynck.
"Vaši roditelji? Jesu li bili simpatični?" To je ispalo glupo.
"Otac mi je umro od sifilisa. To u tvojoj enciklopediji nije pisalo. Nije 'simpatična' smrt, preporučam da izbjegneš. Znaš, živjeli su u drukčijoj eri. " ("Era" je bila dug uzdah.) "Onda nije bilo ovakvih neobuzdanih izljeva osjećaja, bar ne u našem staležu. O, mati je znala pružiti veliku ljubav, ali kako se tek burno srdila! Podčinila bi koga god da poželi. Ne, 'simpatični' ne bih rekla. Već je dvije godine poslije umrla od aneurizme."
Rekao sam "moja sućut", kako je red, prvi put u životu.
"Svaka sreća da nije vidjela razaranje Zedelghema." Madame Crommelynck zadigne naočale da bolje zaškilji u sliku s vjenčanja. "Kakva mladost! Pred fotografijama zaboravim ide li vrijeme naprijed ili natrag. Ne, pred fotografijama više ne znam postoji li uopće neko naprijed i natrag. Čaša mi je prazna, Jasone."
Natočim joj vino tako da se etiketa vidi kako treba.
"Nikad nisam pojmila njihov brak. Njegovu alkemiju. A ti?"
"Ja? Pitate razumijem li ja brak svojih roditelja? "
"To pitam. "
Razmišljam iz petnih žila. "Ja" (Vješač se uhvati za 'nikad' i ne pušta) "dosad nisam o tome razmišljao. Hoću reći... imam roditelje i to je to. Čini mi se da se dosta često svađaju, ali u svađi štošta uspiju raspraviti. Znaju si biti nježni. Ako je mami rođendan, a tata je na putu, pošalje joj cvijeće Interflorom. Ali tata radi gotovo svaki vikend jer je recesija, a mama otvara neku svoju galeriju u Cheltenhamu. Sad se oko toga vodi neki hladni rat." (Ima ljudi s kojima kao da se u razgovoru pomičeš na više razine kompjuterske igrice.) "Da sam bolje isfurao savršenog sina u stilu Kućice u preriji, da sam se manje durio, možda bi mami i tati brak bio" (prava je riječ bila 'vedriji', ali Vješač danas radi punom parom) "prijateljskiji. Julia, moja" (Vješač me zeza na sljedećoj riječi) "sestra, maherski zafrkava tatu. A on to obožava. I mamu oraspoloži, dosta da oplete priču. Ali ona na jesen ide na faks. Pa ćemo nas troje ostati sami. A ja nikad ne uspijem izgovoriti prave riječi, bar ne kao Julia." Zapinjavci su obično tako preopterećeni da se ne stignu sažaliti sami nad sobom, ali mene je sad ipak zapahnuo dašak samosazaljenja. "Nikad ništa ne uspijem izgovoriti. "
U daljini je batler uključio usisavač.
"Akhhh", Madame Crommelynck će, "baš sam radoznala babetina. "
"Niste. "
Stara me Belgijanka oštro pogleda preko naočala.
"Bar ne non-stop. "

Mladi pijanist opušteno sjedi na glasovirskom stolcu, smješka se i puši. Ima zageliranu kokoticu kao stare filmske zvijezde, ali ne doima se kao neki fićfirić. Sliči na Garyja Drakea. Bodlje u očima, vuk u ceru.
"Predstavljam ti Roberta Frobishera."
"On je", provjerim, "skladao onu nevjerojatnu glazbu? "
"Jest, on je skladao onu nevjerojatnu glazbu. Robert je veleštovao mog oca. Kao učenik, kao sin. Bili su u glazbenom dosluhu, bio im je prisniji od seksualnoga." ('Seksualnoga' je izgovorila kao bilo koju drugu riječ.) "Moj je otac upravo zahvaljujući Robertu uspio skladati svoje posljednje remek-djelo, Die todtenvogel. U Varšavi, u Parizu, u Beču, jednoga se kratkog ljeta ime Vyvyana Ayrsa vratilo na staru slavu. Joj, kakva sam ja ljubomorna demoiselle bila!"
"Ljubomorna? Zašto? "
"Otac je neumorno hvalio Roberta! Pa je moje ponašanje bilo sramotno. Ali poštovanje i dosluh kakva su oni imali, to ti lako plane. Prijateljstvo je mirnija stvar. Robert je na zimu otišao iz Zedelghema. "
"Vratio se u Englesku? "
"Robert nije imao doma. Roditelji su ga obezbaštinili. Smještao se u hotelu, u Brugesu. Mati mi je napravila zabranu da ga sastanem. Prije pedeset godina reputacija ti je bila važna putovnica. Dame s rodovnikom ni da trepnu bez pratilje. Ja ionako nisam htjela sastanak. Grigoire i ja smo se zaručili, a Robertu je u glavi bilo bolest. Genijalnost, bolest, blic-blic, bura, zatišje, kao svjetionik. Svjetionik na osami. Mogao je zasjeniti Benjamina Brittena, Oliviera Messiaena, sve redom. Ali kad je dovršio Sekstet, prosvirao si je mozak u hotelskoj kupaonici."
Mladi se pijanist uporno osmjehuje.
"Zašto je to učinio?"
"Zar za samoubojstvo ima samo jedan razlog? Odbačenost od obitelji? Utučenost? Je li previše čitao Nietzschea kod mog oca? Robert je bio opsjednut vječitosnim vraćanjem istoga. Vraćanje istoga srž je njegove glazbe. Živimo navlas isti život, vjerovao je Robert, i umiremo navlas istom smrću jovo-nanovo, jovo-nanovo, jovo-nanovo, sve do istoga napola-polovičnog srha. Do vječnosti. Ili pak -" Madame Crommelynck iznova pripali cigaretu koja joj se ugasila, "- možemo svu krivnju svaliti na curu."
"Koju curu?"
"Robert je volio neku neozbiljnu curu. Nije mu uzvratila ljubav. "
"Pa se ubio samo zato što ga ona nije htjela? "
"Možda je i to bilo u igri. Koliko više ili manje, to nam samo Robert zna reći. "
“Ali da se ubio. Zbog najobičnije cure."
"Nije prvi. Neće biti ni posljednji.”
"Bože. Je li ta cura, ma znate, je li ona znala?”
"Naravno! Bruges je grad koja je selo. Znala je ona. I vjeruj mi, i nakon pedeset godina toj djevojci još boli savjest. Kao reuma. Nema te cijene koju ne bi platila da Robert ne umre. Ali što sad može? "
"Ostali ste u vezi s njom?"
"Teško nam se izbjegnuti, da." Madame Crommelynck i dalje je gleda Roberta Frobishera. "Djevojka želi da joj oprostim, prije nego što umre. Preklinje me: 'Imala sam osamnaest godina! Meni su Robertove pažnje bile samo... samo... laskavo poigravanje! Odakle bih znala da će izgladnjelo srce pojesti um? Da si može ubiti tijelo?' O, ja nju žalim. Želim joj oprostiti. Ali evo prave istine. " (Tu me pogleda.) "Meni se ta djevojka gadi! Cijelog mi se života gadila i ne znam kako da mi se prestаne gaditi."
Kad mene Julia zbilja raspizdi, zakunem se da nikad više neću razgovarati s njom. Ali ja najčešće do večere zaboravim cijelu stvar. "Predugo je da se pedeset godina na nekoga srdite. "
Moifame Crommeiynck namiureno kimne. "Ne preporučam. "
"Jeste li se pokušali pretvarati da ste joj oprostili? "
" 'Pretvaranje'", ona pogleda u vrt, "nije istina. "
"Ali rekli ste dvije istinite stvari, ne? Prvo, djevojku mrzite. Drugo, želite da joj bude bolje. Ako ste ustanovili da je istina želje važnija od istine mržnje, jednostavno joj recite da ste joj oprostili, iako niste. Bar će njoj biti lakše pri duši. A možda bude i vama."
Madame Crommelynck mrzovoljno proučava vlastite šake, s obje strane. "Sofisterija", prozbori.
Ne znam točno znao što je 'sofisterija' pa čkomim.
U daljini batler isključi usisivač.
"Danas Robertov više nigdje ne možeš kupiti Sekstet. Njegove ćeš skladbe samo igrom slučaja naći u župnim dvorovima na srpanjska popodneva. Ovo ti je jedina prilika za cijeli život. Znaš uključiti ovaj gramofon? "
"Nego."
"Daj da poslušamo drugu stranu, Jasone. "
"Sjajno." Okrenem ploču. Stare su longplejke debele kao tanjuri.
Probudi se klarinet i zapleše oko čela s A-strane.
Madame Crommelynck pripali novu cigaretu i sklopi oči.
Zavalim se na kanape. Nikad prije nisam ležao i slušao glazbu. Ako sklopiš oči. slušanje je čitanje.
Glazba ti je šuma kojom šećeš.

Na zvjezdoliku grmu zacvrkuće drozd. Okretnoj se ploči ote samrtno ahhh i ručica igle škijocne natrag na mjesto. Ruka Madame Crommelynck da mi do znanja da se ne mičem kad ustanem da joj pripalim cigaretu. "Reci mi. Od koga si učio?"
"Imamo razne nastavnike za razne predmete."
"Hoću reći, koji su pisci tebi najštovaniji?"
"Ah." U glavi preletim svoju policu za knjige u potrazi za zbilja kapitalnim imenima. "Isaac Asimov. Ursula Le Guin. John Wyndham "
"Iska-imovinu? Suluda Legni? Vino-dam? To su ti suvremeni pjesnici?"
"Nisu. Znan-fan, fantastična književnost. I Stephen King. On piše stravu i užas. "
" 'Fantastika'? Pihhhh! Samo slušaj propovijedi Ronalda Reagana! 'Strava i užas'? A što ti je drugo Vijetnam, Afganistan, Južnoafrička Republika? Idi Amin, Mao Ce-Tung, Pol Pot? Ne bude tu dovoljno strava i užas? Hoću reći, tko su tvoji učitelji? Čehov? "
"Ahm... ne."
"Ali Madame Bovary si čitao? "
(Nikad čuo za njezine knjige.) "Nisam. "
"Čak", tu se sva nakostriješi, "ni Hermanna Hessea? "
"Nisam. " Nepromišljeno sam pokušao ublažiti gađenje Madame Crommelynck. "U biti mi u školi ne obrađujemo Europljane..."
" 'Europljane'? Po novome je Engleska otplutala u Karipsko more? Da nisi možda Afrikanac? S Antarktike? Ti jesi Europljanin, majmune nepismeni pubertetski! Thomas Mann, Rilke, Gogolj! Proust, Bulgakov, Victor Hugo! To je tvoja kultura, tvoje nasljeđe, tvoj kostur! Zar čak ni za Kafku ne znaš? "
Lecnem se. "Čuo sam za njega."
"A za ovo?" Digne Le Grand Meaulnesa.
"Nisam, ali to ste vi prošli tjedan čitali. "
"Meni je to jedna od mojih biblija. Svake ga godine pročitam. Evo!" Baci mi tvrdoukoričenu knjigu kao da je frizbi. Teška lopta. Zaboljelo me. "Alain-Fournier ti je prvi pravi učitelj. Nostalgičan je i tragičan i zanosljiv i trpi, trpjet ćeš i ti, a što je najbolje, istinit je. "
Kad otvorim knjigu, iz nje prhne oblak stranih riječi. Il arriva chez nous un dimanche de novembre 189... "Na francuskome je."
"Bespristojno je da se Europljani međusobno prevode." U mojoj je šutnji uočila osjećaj krivnje. "Oho? Engleski školarci u prosvijetljenim nam osamdesetim godinama 20. stoljeća nisu sposobni pročitati knjigu na stranome jeziku? "
"Mi u školi učimo francuski..." (Madame Crommelynck nukala me da nastavim) "...ali tek smo na udžbeniku Youpla boum! za 2. stupanj. "
"Pihhhhhhhhhhhh! Ja sam s trinaest godina tečno govorila francuski i nizozemski! Mogla sam konverzirati na njemačkome, engleskome, talijanskome! Akhhh, vašim učiteljima, vašem ministru prosvjete smaknuće bi bilo preblaga kazna! Tu čak nije u pitanju drskost! Nego čedo koje je preprimitivno pa ne zna da mu pelena smrdi i da je dupkom puna! Vi Englezi zbilja zaslužujete vladu Monstruozne Thatcher! Dabogda još dvadeset godina živjeli pod raznim Thatchericama! Možda tada budete razumjeli da ste u zatvoru ako znate samo jedan jezik! U svakom slučaju, imaš francuski rječnik i gramatiku?"
Kimnem. Ima Julia.
"Dobro. Za sljedeću subotu prevedi prvo poglavlje Alain-Fourniera s francuskoga na engleski, ili se ne vraćaj. Autor nema potrebe da seoski školarci mrcvare njegovu istinu, ali ja trebam dokaz da ti ne tratiš moja vrijeme. Idi."
Madame Crommelynck okrene se prema svome pisaćem stolu i lati se pera.
I ovaj sam put iz župnog dvora izašao bez pratnje. Le Grand Meaulnesa tutnuo sam pod 'Liverpoolovu' majicu. Kad su me nogirali iz Baukova, završio sam u zatvoru za Otpisane. Ako me uhvate s francuskim romanom, ne gine mi električna stolica.

* * *

Zadnji dan škole prije ljetnih praznika na vjeronauku grmi. Kad smo stigli u Livadu Crnog Labuda, već lijeva ko iz kabla. Dok se iskrcavamo iz autobusa, Ross Wilcox bubne me među lopatice. Strmopizdim se u lokvu do gležnja od kanalizacijske poplave. Ross Wiicox i Gary Drake i Wayne Nashend pišaju od smijeha. Najguskastije su se cure okrenule i hihoću pod kišićima. (Čudo kako cure redovito odnekud iskopaju kišobrane.) Vidjela je i Andrea Bozard pa trkne Dawn Madden i upre prstom. Dawn Madden vriskavo se nasmije, na onu onako curićastu foru. (Nemam joj petlju reći Gaduro! Na glatko joj je čelo kiša prikeljila uvojak prelijepe kose. Život bih dao da mogu taj uvojak uzeti u usta i isisati kišnicu.) Čak i naš vozač Norman Bates razgaljeno zalaje. Ali ja sam mokar do kože i ponižen i bijesan. Dođe mi da Rossu Wilcoxu nasumično čupam kosti iz izmesarenoga tijela, ali Gnjida me podsjeti da je u pitanju najveći štemer među sedmašima i da bi mi vjerojatno samo otfikario obje šake i zavitlao ih preko Crnog labuda. "Ma zbilja turboduhovito, Wilcoxe." (Gnjida mi ne da da kažem jebeno duhovito, u slučaju da Wilcox pikira na šoru.) "Živa bijeda -" Ali na 'bijedu' mi glas cikne kao da nemam muda. Svi su čuli. Nova me smjehobomba raznese na komadiće.

Ritmično zakucam alkom na vrata župnog dvora i opalim završnicu zvoncem. Travnjak su čičkali glistini humci, podsjećaju me na istisnute sujedice, a po zidovima penju se puževi golaći. S trijema se sve cijedi. Cijedi se i s kapuljače moje vjetrovke. Mama je danas otišla u Cheltenham na razgovor s majstorima pa sam rekao tati da ću vjerojatno ("vjerojatno" je riječ sa sjedalom za iskakanje u slučaju nužde) igrati potapanje brodova na kompjuteru kod Alastaira Nurtona. Nakon slučaja s gospodinom Blakeom objavili su da Dean Moran loše utječe na mene. Došao sam biciklom jer tako jednostavno mogu reći "Ej, bok!" ako slučajno bude nekoga na cesti, pa jednostavno otpedalirati dalje. Ako te uhvate đa ideš pješice, još će te početi ispitivati. Ali danas svi na telki gledaju Jimmyja Connorsa protiv Johna McEnroea. (Ovdje pada kiša, ali u Wimbledonu je sunce.) Le Grand Meaulnesa sam umotao u dvije najlonske vrećice iz Marksa & Spencera i ututkao ga pod majicu skupa sa svojim prijevodom. Prevodio sam satima. Čak je i Julia primijetila. Jučer mi je rekla: "Mislila sam da je pred kraj polugodišta manja frka." Odgovorio sam da se želim riješiti ljetnih zadaća. Što je najčudnije, kad sam se ufurao, uopće nisam imao osjećaj da prevodim satima. Bilo mi je debelo zanimljivije od Youpla boum! Le francais pour tous (Udžbenik za učenje francuskog jezika), knjiga druga, o Manuelu, Claudette, Marie-France, Monsieuru i Madame Berri. Rado bih našu nastavnicu francuskoga profesoricu Wyche zamolio da mi pregleda prijevod. Ali da sad još dobijem papački pečat kao uzor-učenik u super-ženskastom predmetu kao što je francuski, pokopao bih i ostatke ostataka svojega drugoligaškog statusa.
Prevođenje je napola pjesma, napola križaljka, samo što ne možeš usput bezveze črčkati sa strane. Gomila riječi uopće nisu prave riječi koje možeš naći u rječniku, nego gramatički vijci koji drže rečenicu da se ne raspadne. Treba ti mali milijun godina da skopčaš što znače, ali kad ih jedanput skužiš, skužio si zauvijek. Le Grand Meaulnes o nekom je klincu Augustinu Meaulnesu. Augustin Meaulnes ima neku auru, kao Nick Yew, koja jednostavno djeluje na ljude. Doseli se u kuću sina seoskog učitelja Francoisa kao podstanar. Priču pripovijeda Francois. Čujemo Meaulnesove korake u sobi na katu prije nego što ga uopće vidimo. Genijalna stvar. Odlučio sam da ću zamoliti Madame Crommelynck da me uči francuski. Pravi francuski, ne školski francuski. Čak sam počeo sanjariti o odlasku u Francusku poslije male mature, ili poslije velike. Francuski je poljubac kad ima diranja jezicima.
Batleru treba cijela vječnost. Čak duže nego prošli tjedan.
Jedva čekam svoju novu budućnost pa pozvonim još jedanput.

Tu mi smjesta otvori rumenkasti muškarac u crnome. "Zdra-vo."
"Zdravo."
Kiša se pojača za oktavu-dvije.
"Zdra-vo. "
"Vi ste novi batler? "
"Batler? " Rumenko se nasmije. "Gospode Bože, nisam! To mi još nitko nije rekao! Ja sam Francis Bendincks. Župnik Svetoga Gabrijela," Tek sad vidim da nosi tvrdi ovratnik. "A tko si ti? "
"O, ja sam došao u posjet Madame Crommelynck..."
"Francise!" Drvenim su stubama klop-ktop-kloparali koraci. (Cipele za van, ne papuče.) Ženski je glas čangrizao sto na sat. "Ako su došli otpečatiti televizor, reci im da sam sve živo prekopala, ali mislim da su ga sigurno odvukli -" Sad ugleda mene.
"Ovaj je mladić navodno došao u posjet Evi. "
"Pa neka onda mladić uđe. Bar dok kiša malo ne stane. "
Danas je u predvorju onkrajvodopadni mrak.
Plava se boja s gitare guli kao da ima kožnu bolest. Samrtnica u čamcu vuče prste kroz vodu u svome žutom okviru.
"Hvala", uspijem izustiti. "Madame Crommelynck me očekuje."
"Da mi je znati zašto? " Župnikova žena pitanja ne postavlja, nego ih zabada. "O! Jesi li ti najmlađi sin Marjorie Bishampton pa si došao po nagradu za natjecanje iz pravopisa?"
"Nisam", ja ću, baš i nisam htio reći kako se zovem.
"Pa?" Osmijeh kao da su joj našili. "Tko si onda?”
"Hm, Jason. "
"Jason... "
"Taylor. "
"To mi nešto znači... Vodomarov dol! Mlađe dijete Helene Taylor. Susjedi sirote gospođe Castle. Otac je velika zvjerka u Samoposluživanjima Grenland, ne? Sestra od jeseni studira u Edinburghu? Majku sam ti upoznala lani na likovnoj izložbi u seoskoj vijećnici. Oduševilo ju je neko ulje na platnu dvorca Eastnor, iako se, nažalost, nije vratila da ga kupi. Polovica zarade otišla je u Kršćansku pomoć. "
Od mene neće iskamčiti nikakvu ispriku.
"Pa, Jasone", župnik će, "gospođa Crommelynck morala je otići. Prilično nenadano. "
Oh. "Hoće li se vratiti -" (Njegova me supruga tjerala na zapinjanje kao da imam alergijsku reakciju. Zaglavio sam na "skoro".)
"'Skoro'? " Supruga mi se osmjehne u stilu mene ne možeš farbati, što me ubije u pojam. "Teško! S njima se možeš definitivno oprostiti! Bilo je to -"
"Gwendolin." Župnik digne ruku kao razredni stidljivac. (Prepoznam ime "Gwendolin Bendincks" iz župnog lista. Sama piše pola novina.) "Ne znam je li u redu -"
"Glupost! Večeras će već cijelo selo znati. Istina uvijek izađe na vidjelo. Imamo zbilja groznu vijest, Jasone. " Oči Gwendolin Bendincks zažagre se kao božične lampice. "Crommelyncke su ekstradirali! "
Nije mi posve jasno što to znači. "Uhitili su ih?"
"Itekako! Zapadnonjemačka policija otparadirala ih je natrag u Bonn! Njihov nam se odvjetnik jutros javio. Nije mi htio reći zašto su ih izručili, ali kad zbrojim dva i dva - muž je prije šest mjeseci otišao u mirovinu iz Bundesbanke - u pitanju je neka novčana malverzacija. Pronevjera. Mito. U Njemačkoj toga ima koliko hoćeš."
"Gwendolin", sipljivo se osmjehuje župnik, "možda je još prerano -"
"Istinabog, ona je svojedobno spomenula da je nekoliko godina živjela u Berlinu. Možda je špijunirala za Varšavski pakt? Lijepo sam ti rekla, Francise, meni se oduvijek činilo da su sumnjivo povučeni. "
"Ali možda (Vješač se uhvati za "nisu" u "nisu krivi".)
" 'Nisu krivi'?" Gwendolin Bendicks iskrivi usne. "Zar bi ministar unutarnjih poslova dao da ih ščepa Interpol da nije siguran na čemu je? Ali ja uvijek velim, svako zlo za neko dobro. Sad ipak možemo održati proštenje na travnjaku. "
"A što je s njihovim batlerom? " pitam ja.
Gwendolin Bendicks ostane zatečena cijele dvije sekunde. "Batler? Francise! Kakva je to priča s batlerom?"
"Grigoire i Eva", župnik će, "nisu imali batlera. Vjeruj mi. "
Sad mi sine. Koji sam ja dupeglavac.
Batler je bio muž.
"Zabunio sam se", pokunjeno ću ja. "Idem sad. "
"Ne idi još! " Gwendolin Bendicks nije bila gotova. "Pokisnut ćeš do kože! Nego, reci ti nama u kakvoj si zapravo vezi bio s Evom Crommelynck? "
"Učila me, više-manje."
"Ma nemoj? A što bi te to ona učila?"
"Hm. .." Poeziju nisam mogao priznati. "Francuski. "
"Baš zgodno! Sjećam se prvog ljeta koje sam ja provela u Francuskoj. Valjda sam imala devetnaest godina. Ili dvadeset. Teta me odvela u Avignon, znaš, odande je ona pjesma o plesanju na mostu. Mademoiselle iz Engleske opasno je uzrojila mjesne pčele... "

Crommelynckovi sad zacijelo sjede u ćelijama njemačke policije. Gospođi Crommelynck trinaestogodišnji zapinjavac iz najgore engleske zabiti zacijelo je zadnja rupa na svirali. Solarija više nema. Moje su pjesme smeće. Što bi drugo bile? Imam trinaest godina. Što jа znam o Ljepoti i Istini? Bolje da pokopam Eliota Bolivara nego da ga pustim da i dalje sipa govna. Јa? Da naučim francuski? Što mi je samo puhnulo u glavu? Bože, Gwendolin Bendicks melje kao da si odjedanput uključio pedeset televizora. Masa i gustoća njezinih riječi vitopere vrijeme i prostor. U meni neka cigla usamljenosti postiže konačnu brzinu. Sad mi se pije sok i jede tobleronka, ali dućan gospodina Rhydda subotom popodne ne radi. Livada Crnog Labuda subotom popodne ne radi.
Ne radi cijela usrana Engleska.




“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

10 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Sub Mar 10, 2012 12:44 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Suveniri

"A dok ja budem rintao kao mazga u znojem naparenoj konferencijskoj dvorani", tata složi grimasu da se može obrijati oko usana, "i dok budem pratio dućanske promo-akcije" - isturi bradu da obrije neku zaguljenu točku - "s ovogodišnjom berbom mladih Einsteina, ti ćeš se šepuriti na suncu po Lyme Regisu. Nekima zbilja nije loše u životu, ha?" Iskopča brijaći aparat.
"Valjda."
Naša soba gleda na krovove prema mjestu gdje neki smiješni mol zavija u more. Galebovi se obrušavaju i kriče kao da je u punom jeku bitka između Spitfirea i Messerschmitta. Ljepljivo popodne nad La Mancheom tirkizne je boje kao protuprhutni šampon Head and Shoulders.
"Ma bit će ti fenomenalno." Tata zazvižduće antisluhističku verziju šlagera "'Baš uživam na moru". (Kupaonička se vrata otvaraju sama od sebe pa u zrcalu tati vidim prsa dok oblači potkošulju i košulju koju je netom izglačao. Prsa su mu dlakava kao da u školi eksperimentira s klijanjem.) "E, da je meni opet imati trinaest godina."
Znači, mislim si ja, očito si zaboravio kako je trinaestogodišnjacima.
Tata otvori novčanik i izvadi iri novčanice od funte. Malo oklijeva pa izvadi još dvije. Nagne se kroz vrata i stavi ih na komodu. "Malo džeparca."
Pet funta! "Hvala, tata!"
"Samo nemoj sve potrošiti na jednoruke Džekove."
"Jasno da neću", smjesta odgovorim da se zabrana ne proširi na arkadne igrice. "Džekovi su totalna pušiona."
"To mi je baš drago čuti. Kockanje je za šonje. Fino, sad je..." tata zirne na svoj Rolex, "dvadeset do dva?"
Ja provjerim na svom Casiju. "Jest."
"Vidim da uopće ne nosiš djedovu Omegu."
"Joj, da..." tajna mi milijunti put zagrize savjest. "Ne bih htio da mi se slučajno ošteti."
"Imaš pravo. Ali ako je baš nikad ne nosiš, ispada da ju je djedo mogao darovati u dobrotvorne svrhe. U svakom slučaju, meni je sesija gotova u pet pa se vidimo ovdje. Večerat ćemo negdje gdje je lijepo, a ako se cura na recepciji nije zabunila, u obližnjem kincu prikazuju Vatrene kočije. Možda da ti popodne nadeš to kino? Lynne je manji od Malverna. Ako se izgubiš, samo traži Hotel Excalibur. Kao kod kralja Artura. Jasone? Slušaš me?"

Lynne Regis prava je turistička musaka. Sve smrdi na ulje za sunčanje, hamburgere i špinani šećer. Zabetonirao sam džepove traperica skorenim rupčićima da preveslam džepare i zabazao u glavnu trgovačku ulicu. Pregledam plakate u Bootsovoj drogeriji i kupim ljetno izdanje stripoteke 2000 AD u knjižari WH Smith za 40 penija. Zafrknem ga i tutnem u stražnji džep. Cuclam mentol-bombone u slučaju da naletim na preplanulu curu koja bi me odvela kući u onu neku oronulu kuću s galebljom cikom na sljemenu krova pa bi navukla zastore i polegla me na krevet i naučila me kako se ljubi. Isprva ti mentol-bomboni budu šljunkovito tvrdi, ali poslije se rastoče u šećernu kašu. Kod raznih sam draguljara tražio Omegu Seamastfr, ali njih po starom običaju nema. U posljednjem mi je dućanu tip savjetovao da tražim po antikvarnicama. Sto sam godina visio u papirnici, sav u transu pred svim mogućim savršenim blokovima. Kupio sam paket slovnih preslikača i TDK-ovu kasetu C-6o da si u nedjelju snimim najbolje pjesme s top-liste Radija 1. Bliže luci okupile su se grupice modovaca, čopori rokera i lanac pankera, Čak i šačica rokabilija. Rokabiliji su u većini gradova izumrli, ali Lyme Regis poznat je po okaminama zbog škriljčevih litica. Ima fenomenalnu prodavaonicu okamina. Prodaje školjke u kojima svijetle sićušne crvene žaruljice, ali stoje 4 funte 75 i bilo bi debilno da svu lovu spiskam na jedan jedini suvenir. (Zato sam kupio komplet od 13 razglednica s dinosaurima. Svaka ima svog dinosaura, ali kad ih točno spojiš u niz, pozadinski se krajolik poveže i dobiješ friz. Moran će biti itekako ljubomoran.) Svaštarski su dućani puni hobotnica na napuhavanje, zmajeva za puštanje, kantica i lopatica. Imaju i te neke kemijske: nagneš olovku, a prugica u boji sklizne i otkrije golu žensku koja umjesto sisa ima otpiljene rakete. Prugica taman sklizne do pupka kad začujem glas: "Hoćeš ti to kupiti ili nećeš, sinko?"
Baš sam se usredotočio na ono što će mi prugica dalje pokazati.
"Ej! Kupuješ?" Prodavač se obraća meni. Vidim kako po ustima premeće gvalju žvakaće dok otvara i zatvara čeljusti. Na majici ima sliku divovskoga pimpeka s nogama u potjeri za nečim nalik na kosmatu nogatu kamenicu i slogan TKO NEMA U GLAVI, IMA U... (Meni ta fora i dalje nije jasna.) "Ili samo stojiš i napaljuješ se?"
Šepnljavo tutnem kemijsku u pripadajući utor i zbrišem van, sav cvrčim od neugode.
Prodavač za mnom dobaci: "Prostačina mala drkava! Radije si kupi pornočasopis!"

SALON IGARA "TOTALNO LUDILO" U Lyme Regisu nekako je uzidan u park na obronku iznad rive. Mrki zdepasti pušači briju na neku igricu s konjskim utrkama gdje se za živu lovu kladiš na plastične konje koji trče po kružnom trkalištu. Trkalište je pod staklenim štitnikom da slučajno ne bi bilo muljaže s konjima. Mrke zdepaste pušačice igraju tombolu u odjeljku gdje tip u sakou na šljokice izvikuje brojeve i bumbarski se smješka. Odjeljak s automatima mračniji je da ekrani jače sjaje i svira Jean-Michel Jarre. Gledam kako škvadra igra Pacmana. Scramblera, Froggera i Grand Prix Racera. Asteroidi im ne rade. Imaju novu igricu u kojoj se boriš protiv divovskih robotskih konja iz filma Imperija uzvraća udarac, ali tu te odrape 50 penija po partiji. Razdrobim novčanicu od funte u kovanice od 10 penija kod alternativca za šalterom koji čita rokerski časopis KE-RRANG!
U sklopljenoj mi šaci kovanice zveckaju kao čarobni meci.
Prvo Space Invaders. Po Taylorovoj metodi propucam tunel kroz vlastiti štit pa onda iz zaklona smičem izvanzemaljce. Stvar neko vrijeme funkcionira, ali onda me izvanzemaljac istorpedira kroz vlastiti tunel. To mi se nikad prije nije dogodilo. Strategija mi je propala, a nisam prošao ni prvi nivo.
Zatim okušam sreću na nekoj kung-fu igrici. Bio sam MegaThor. Ali MegaThor samo plesačka u krug kao milko debilko kojeg trese struja, a Rex Rockster lema ga na mrtvo ime. Kung-fu igrice nikad neće biti popularne. Više mene boli palac nego što sam bola zadao Rexu Rocksteru.
Htio sam na stolni hokej gdje plastični pak lebdi na zračnom jastuku. To američki klinci vječno igraju na telki. Ali za to ti treba još jedan živi igrač. Tako sam smislio da lovu koju sam bacio na MegaThora vratim na Slapovima Eldorada. Slapovi Eldorada konzola su na kojoj kotrljaš kovanice od 10 penija niz zrcalne platforme. Pomične stjenke guraju kovanice s ruba na sljedeću platformu kat niže: a s te pak platforme kovanice od 50 penija padaju tebi u čašu. Sve je krcato kovanicama koje će kao lavina napuniti moju čašu.
Mislim da su kovanice na rubu zalijepili. Izgubio sam 10 penija!
I onda ugledam tu seksi curu.

Poslije četvrtoga nuklearnog bljeska iz fotoautomata nahrupe tri cure. Dotad sam sa Slapova Eldorada gledao njihova tri para nogu i trideset lakiranih noktiju na nožnim prstima. Kao Charliejevi anđeli, jedna je tamnokosa (ali nema brade), druga plavojka u slamnatoj nijansi (s podbratkom). a treća riđokoso-pjegava. Tamnokosa i plavojka ližu sladolede Cornetto koji im cure na sve strane. (Kraj fotoautomata je sladoledareva škrinja.) Prinose usta otvoru na koji izlaze fotke i u automat izvikuju neduhovite naredbe tipa: "Daj brže malo!" Kad im to dosadi, opet zarone u kabinu i pod zajedničkim slušalicama Sonyjeva walkmana pjevaju uz "Hungry Like the Wolf" grupe Duran Duran. Ali riđa liže šiljasti voćni štapić Zoom i proučava izbor sladoleda. Majica joj otkriva pupak.
Nije seksi kao Dawn Madden, ali ipak dolunjam do škrinje da i ja proučim izbor sladoleda. Magneti ne moraju razumjeti magnetičnost. Miriše na topao pijesak. Meni su se već samo od toga što stojim kraj nje nakostriješile dlačice na rukama.
Izvučem košulju iz hlača da prekrije galopirajuću erekciju.
"To ti je Zoom?" Bože. Ja sam se curi očito obratio.
Pogleda me. "Aha." Odletim petsto metara u zrak. "Zoom im je najbolji sladoled." Ima manchesterski naglasak kao u sapunici Coronation Street. "Ono, ako nisi neki obožavatelj čoko-štapića."
"Kužim. Hvala."
Kupim Zoom od neke osobe o kojoj se baš ničega ne sjećam.
"I ti si na praznicima", ona se obraća meni, "ili, ono, ovdje živiš?"
"Praznici."
"Mi smo iz Blackburna." Kimne prema druge dvije cure, koje me još nisu primijetile. "Odakle si ti?"
"Uh... iz Livade Crnog Labuda." Imam takvu tremu da je čak i Vješač nekamo pobjegao da se sakrije. Ludo, ali zna se dogoditi.
"Ha, kako?"
"Tako se zove selo. U Worcestershireu.2
"Worcestershire? To je negdje u sredini?"
"Aha. Najdosadnija moguća grofovija pa nitko nikad ne zna gdje je. A Blackburn je gore sjeverno?"
"Aha. Pa je li Livada Crnog Labuda poznata po crnim labudovima ili po livadskim labudovima ili nešto na tu foru?"
"Nije." Što da kažem da je zbilja oborim s nogu? "Nema ni bijelih labudova,"
"Znači, u Livadi Crnog Labuda nerna labudova?"
"Aha. Dođu nam kao neki lokalni vic."
"O. Pa baš duhovito."
"Hvala." Pedeset mjesta na tijelu orose mi se znojem.
"Ovdje je turbodobro, ha?"
"Joj. je." Mozgao sam što bih dalje rekao. "Turbo."
"Hoćeš ti jesti taj slatkač ili nećeš?"
Ledeni mi se Zoom prilijepio za prste. Pokušam zguliti papirnati omot, ali samo mi se turbošmokljasto raspadao.
"Tu trebaš, ono, imati tehniku."
Jarkocrveni vršci njezinih prstiju uzmu moj Zoom i oderu krajičak omota. Zaderani dio stavi u usta i puhne. Omot se napuhne i jednostavno sklizne. Moja skrivena erekcija samo što nije eksplodirala i pobila cijelu igraonicu Totalno ludilo. Pusti da omot padne na pod i vrati mi Zoom. "To su ti Smash Hits?" Misli na posebni ljetni broj 2000 AD-a koji mi još stoji sfrkan u džepu.
Sve bih dao da jesu.

"Sally-gali!" Priđe nam bezbrada crnka i ja je zamrzim za vijeke vjekova. "Nemoj reći da već bariš?" (Slamarica zahihoće sa stolca u kabini pa zamrzim i nju.) "A tek si se prije sat vremena iskrcala iz autobusa. Kako ti se ovaj zove?"
Moram odgovoriti. "Jason."
" 'Jason'!" Opali neki snobovski naglasak. "Gle, gle! Sebastian igra polo s Jasonom na tratini za kroket. Svaka čast! Gle, gle! I Jason cucla Zoom baš kao Sally! Pravi zaljubljeni par! Ponio si gumice, Jasone? Kako je Sally-gali navrla, trebat ćeš ih u roku od trideset minuta."
Sav se ušeprtljam da smislim komentar kojim ću je pokopati a da nema nijednu zapinjalicu. I šeprtljam li ga šeprtljam.
"Možda vi u školi ne učite biologiju?"
"Ti tu svoju nosinu nioraš baš u sve gurati?" Sally odbrusi.
"Daj ohladi, Sallyce-galice! Samo pitam tvog novog dečka jel se, ono, kuži u one stvari. Ili je njemu bolja fora da na tuširanju poslije perfektne ragbi-tekme daje dupe redarima?"
Sve se cure zagledaju u mene da vide kako će se muško obraniti.
Zoom mi curi po zapešću.
"Da mi je znati zašto je Tim onako dugo trpio tu tvoju odvratnu jezičinu", Sally prekriži ruke i isturi bokove, "dok te napokon nije napucao."
Postajem nevidljiv i ne mogu si pomoći.
"Ja sam njega napucala, ako baš hoćeš znati. A kad je moj dečko sa mnom prekinuo, bar nije već drugi dan žderao usta s Wendy Lench."
"To je laž, Melanie Pickett, i ti to dobro znaš!"
"Pod kaputima", Melanie Pickett takoreći zapjevuši, "na tulumu kod Shirley Poolbrook. Pitaj bilo koga od škvadre!"
Fotoautomat zazuji.
Slamnokosa zahihoće. "Mislim da su slike gotove..."
Kraj nas defilira bataljun bakica iz odjeljka za tombolu. Brže-bolje priključim im se da cure ne primijete i otprašim natrag u Hotel Excalibur. Dečki su gadovi, ali bar su predvidljivi gadovi. S curama nikad ne znaš koji film vrte u glavi. Cure su bića s drugog planeta.

Recepcionerka s divovskom punđom prenese mi poruku da se tatin seminar odužio pa će malo zakasniti. U predvorju su Grenlandovi pripravnici, zafrkavaju se i komentiraju. Osjećam se kao nastavničko dijete u zbornici pa odem u našu sobu. Smrdi po sintetičkim zastorima, prepećencu i sredstvu za čišćenje zahoda. Na tapetama su jajobojni sunovrati, a sag je pun rastočenog cvijeća. Na telki je kriketska utakmica u kojoj nikako da itko postigne zgoditak i vestern u kojem nikako da itko ikoga ustrijeli.
Čitam 2000 AD na krevetu.
Ali one mi tri cure ne idu iz glave. Cure i furanje su briga. Cijeli se spolni odgoj svodi na priču kako da napraviš i kako da ne napraviš bebu. Mene zanima što trebaš poduzeti da običnu curu kao što je Sally iz Blackburna pretvoriš u curu s kojom furaš pa da se s njom možeš žvaliti, i to i pred drugima. Ne znam želim li ja baš spolni odnos, a bebu sigurno ne želim. Bebe samo kakaju i urlaju. Ali ako nemaš curu, znači da si ili homić ili totalni pljuger ili i jedno i drugo.
Melanie Pickett donekle ima pravo. Ne znam kužim li one stvari ili ne. Odrasle ne možeš pitati jer ne možeš pitati odrasle. Klince ne možeš pitati jer bi do prvog odmora znala cijela škola. Znači, ili svi znaju sve, ali nitko ni da pisne, ili pak nitko ništa ne zna, a furanje s curama jednostavno ti se... dogodi.
Netko zakuca na vrata.

"Jason, da?" Mladi tip ima metalik-odijelo i kravatu s kašmir-uzorkom.
"Da."
On komedijaški upre prstom u svoj bedž SAMOPOSLUŽIVANJA GRENLAND pa će bondovskim glasom: "Zovem se Lawlor... Danny Lawlor. Mike - tvoj ćaća... moj šef, ako slučajno nisam spomenuo - poslao me da ti kažem kako mu je veoma žao, ali još je zauzet. Nenajavljeno je svratio car."
"Car?"
"Car Craig Salt od Grenlanda. Bolje nemoj reći da sam to za njega rekao. Craig Salt je tvom ćaći šef. Pa mu se sad sva šefadija mora dodvoravati kako je navikao. Uglavnom, Mike je predložio da ti i ja potražimo naj-naj pečenjarnicu za filete s pomfritom."
"Sada?"
"Osim ako za večeru nemaš sudar s nekom supermacom."
"Nemam..."
"Bog bogova. Vratit ćemo se da stigneš na Vatrene kočije. Da, meni moji doušnici sve prenesu. Samo sekundica, da skinem ovaj glupi bedž... Ja sam čovjek, nisam isprintana samoljepiva etiketa..."

"Nemoj se previše naginjati!" Danny i ja gledamo meduze, a noge nam se klate s kraja lukobrana. "Ako jedini sin nasljednik Micliaela Taylora završi na dnu mora, moja karijera sto posto tone skupa s njim."
Sunčevo svjetlo pospano zlati valove.
"Da padneš na lučku stranu, ne bi ti ništa bilo." Ja jezikom oblikujem sladoled iz automata. "Uzverao bi se na neku ribaricu. Ali ako padneš prema pučini, može te povući na dno."
"Radije nemoj", Danny podvrne rukave košulje, "da eksperimentiramo s tom rvojom teorijom."
"Slatkač je super, hvala ti. Još nikad nisam dobio dva čokoladna štapića. Doplatio si?"
"Nisam. Sladoledar je zemljak iz Corka. Mi se svi međusobno ispomažemo. Al daj ti sad reci da ovo nije pravi život. Grenlandovci su živi sadisti kad drže seminare na ovakvome mjestu."
"Što znači 'sadist'?"
"Nepotrebno okrutan."
"Zašlo se" (primijetio sam da Danny voli pitanja) "ovaj lukobran zove 'Cobb'? Ima ga samo Lyme Regis?"
"Čak i moje sveznadarstvo ima svoje slijepe pjege, mladi moj Jasone."
(Kad tata ne zna odgovoriti na neko pitanje, potroši deset rečenica da sam sebe uvjeri kako u biti zna.)
Na plaži se namiču i smiču krotki valovi. Mame kanticama djeci peru noge. Tate sklapaju ležaijke i dijele upute.
"Danny, poznaješ li koga u IRA-i?"
"Pitaš samo zato što sam Irac?"
Kimnem.
"E, pa, jasone, ne poznajem. Žao mi je što te moram razočarati. Paravojska je aktivnija u Sjevernoj Irskoj, gore na vrhu. A ja ti doma u Corku živim u zemunici i na krumpirištu imam vilenjaka Micka."
"Oprosti, nisam mislio -"
Danny miroljubivo digne ruku. "Kad je o Ircima riječ, Englezima točnost nije jača strana. Pravo-zapravo, nema srdačnijih ljudi na svijetu od nas. Ćak i sjeverno od granice. Samo povremeno jedni druge strijeljamo."
Curci sladoleda crtaju puževske tragove duž korneta.
Ne znam čak ni što sve ne znam.
"Ma daj samo pogledaj te zmajeve! Kad sam ja bio mali, toga nije bilo." Danny gleda dva zmaja na puštanje sa zmijolikim vrpčastim repovima. "Reci da nisu štosni."
Sunce je pa moramo škiljiti.
Repovi žvrljaju crvene lupinge po plaveti neba i sami sebe brišu u letu.
"Baš su perfa", složim se ja.

"Kakav je tata kao šef?"
U lokalnoj ispostavi lanca Ribice kapetana Huncuta konobarica nam donosi jelo. Danny se zavali da pladnju da mjesta za slijetanje. "Michael Taylor, hm-hm. Cijene ga... Pošten, temeljit... Ne trpi budale... Zauzeo se za mene dva-tri puta i na tome sam mu vječno zahvalan... Zadovoljan?"
"Itekako." Ja svoju ribu oblijem kečapom iz štrcaljke u obliku rajčice. Čudno mi je da netko o tati govori kao o Michaelu Tayloru. Duž korza pale se niske šarenih lampica.
"Ti očito guštaš."
"Obožavam filete s pomfritom. Hvala ti."
"Tvoj ćaća plaća." Danny je naručio škampe, s kruhom i salatom u prilogu da si složi sendvič. "Obavezno mu zahvali." Okrene se prvoj konobarici i naruči limenku 7-Upa. Druga je konobarica žurno donese i pita je li sve u redu.
"O", Danny će, "divota."
Cura se na neku foru unese u Dannyja, kao da je vatra u kaminu. "Bi li i vaš brat nešto popio?"
Danny mi namigne.
"Oranžadu" (tako sam se rascvao što sam zabunom ispao Dannyjev brat da mi ni Vješač nije totalno upropastio veselje kad mi nije dao da izustim "sedam" u 7-up) "Molim lijepo."
Prva mi je konobarica donese.
"Ovdje ste na odmoru?"
"Poslovno." Danny toj dosadnoj riječi daje zagonetan prizvuk. "Poslovno."
Ušli su novi gosti pa su konobarice otišle.
Dannv složi obješenjačku facu. "Trebamo igrati u tandemu."
U kuhinji Kapetana Huncuta tako veselo cvrči da sve frca.
Krene stvar "One Step Beyond" grupe Madness.
"Imaš" (ustrtarim se pa ne velim "curu") “braću i sestre?"
"Ovisi", Danny se nikad ne žuri da proguta, "kako računaš. Odrastao sam u sirotištu."
Bože. "Tipa dječjih domova?"
"U katoličkoj verziji, gdje te dodatno kljukaju Isusom. Ali ne toliko da imaš trajne posljedice."
Prožvačem. "Žao mi je."
"Nema potrebe." Dannyje na tu priču već oguglao. "Meni nije neugodno. Pa zašto bi tebi bilo?"
"Znači" - Julia i mama već bi pristojno promijenile temu - "mami i tati ti se nešto dogodilo?"
"Dogodili su se oni jedno drugome. Daj dodaj kečap. Još su živi i sve ko bog - nisu zajedno - bar koliko ja znam, ali što se može. Pokušavao sam s raznim hraniteljima, ali pokusi nisu sretno završili. Bio sam 'nestašno dijete', štono bi rekli. Na kraju su se vlasti složile da mi je najbolje s družbom Isusovom."
"Tko su pak to?"
"Isusovci? Uvaženi crkveni red. Redovnici."
"Redovnici?"
"Pravi živi redovnici. Oni su vodili sirotište. Ma dobili smo mi onu uobičajenu porciju zadrtih mrguda, ali bilo je i opako dobrih pedagoga. Velika nas je većina završila fakultet samo zahvaljujući stipendiji. Hranili su nas, odijevali, brinuli se za nas. Nama je za svaki Božić dolazio mali Isus. Slavili smo sve rođendane. Mila majka u usporedbi s odrastanjem u nekom sirotinjskom naselju u Bangladešu ili Mombasi ili Limi ili na petsto drugih mjesta na svijetu koja bih još mogao nabrojiti. Naučili smo кako možeš improvizirati, kako ćeš štititi vlastite interese, što ne smiješ uzimati zdravo za gotovo. Sve ti te vještine dobro dođu u poslovnom svijetu. Zašto bih cmizdrio na foru 'Jao meni bijednome!'?"
"Nikad ne poželiš upoznati svoje prave roditelje?"
"S tobom zbilja nema mile-lale", Danny prekriži ruke na zatiljku. "Roditelji. Po tom je pitanju irski zakon malčice mutan, ali mojoj rođenoj majci familija živi u Sligu. Imaju neki šik hotel, nešto u tom stilu. Jedanput, bio sam otprilike tvoj vršnjak, došlo mi je da pobjegnem i potražim je. Nisam stigao dalje od autobusnoga kolodvora u Limericku."
"Što se ondje dogodilo?"
"Grmljavina, munje, grumeni tuče, vatromet. Godinama nije bilo takve oluje. Autobus na koji sam trebao presjesti zaglavio je jer se negdje srušio most. Kad se razvedrilo, i meni se razbistrilo u glavi. Pa sam podvio rep i vratio se Isusovcima."
"Jesi li nadrapao?"
"Isusovački je dom bio sirotište, a ne zarobljenički logor."
"Znači... To je bilo to?"
"Aha. Zasad." Danny osovi vilicu na palac. "Stvar koja nama - mislim, siročadi - u životu nedostaje, ono što nemamo ili želimo ili trebamo, u biti su fotografije ljudi koji bi nam bili slični. To te vječno muči. Jednoga lijepog dana uspjet ću se dokopati Sliga da vidim mogu li snimiti dvije-tri fotke. Teleobjektivom, ako me hrabrost izda. Ali ta se velika životna... 'pitanja'... rješavaju u svoje vrijeme. Ključno je da stvar dozrije, mladi moj Jasone. Jesi za sendvič sa škampima?"
"Ne, hvala." Dok je Danny govorio, pala je odluka. "Ideš sa mnom da kupim jednog onog zmaja za puštanje?"

. . .
Grenlandovi pripravnici napučili su cijelo predvorje Hotela Excalibur. Iz odijela su se presvukli u mekane hlače i komotne majice. Kad smo Danny i ja ušli, podrugljivo su nam se nacerili. Znao sam zašto. Njima je tip koji dadilja šefovog sina krelac. Jedan dovikne.
"Daniel španijel!" i naceri se kao pljunuti Ross Wilcox. "Došao si u inspekciju dorsetskih noćnih ptica?"
"Wiggsy", spusti mu Danny, "ti si pijana ispičutura i pokvarenjak i varaš u skvošu. Tko bi se živ s tobom pokazivao u javnosti?"
Tip očito cvate.
"Hoćeš pozdraviti mlade Grenlanđane?" Danny se obrati meni.
To bi tek bile muke paklene. "Imaš nešto protiv da odem u sobu pa da gore pričekam tatu?"
"Potpuno te razumijem. Reći ću mu gdje si." Tu se Danny sa mnom rukovao kao da smo kolege. "Hvaia ti na društvu. Vidimo se ujutro?"
"Jasno."
"Uživaj u filmu."
Uzmem ključ i odgrabim gore, nisam htio čekati dizalo. U glavi sam vrtio Vangelisovu temu iz Vatrenih kočija da isperem Wiggsyja i Grenlanđane. Samo Dannyja ne. Danny je super.

Na radiju-budilici je 7.15, a tati još ni traga ni glasa. Vatrene kočije počinju u 7.30, pisalo je na plakatu. Upamtio sam put do kina da zadivim tatu. Sad je već 7.25. Tata ne zaboravlja dogovore. Doći će on. Propustit ćemo reklame i foršpane, ali će nas gospođa s baterijskom svjetiljkom odvesti do sjedala za početak filma. Sedam i dvadeset osam. Da odem dolje i podsjetim ga? Odlučio sam da neću, da se slučajno ne mimoiđemo. Onda bih ja ispao kriv za sve jer se nisam pridržavao plana. Sedam i trideset. Trebat će nam malo vremena da pohvatamo tko je tko, ali film se svejedno još da pogledati. U 7.35. vani na hodniku zatopću tatini koraci. "Evo!" banut će u sobu. "Pokret!"
Koraci protopću mimo naših vrata. Nisu se vratili.

U smiraju dana jajobojni se sunovrati na tapetama fosiliziraju do sive nijanse nataložene drozge. Ne palim svjetlo. U sobu procuri vještičji smijeh, a iz pivnica diljem Lyme Regisa navre glazba. Na telki sigurno ima sasvim pristojnih stvari jer je subota navečer, ali tatu će više peći savjest ako me nađe u tišini. Pitam se što sad radi Sally iz igraonice. Ljubi se. Neki dečko miluje one mekane centimetre gole kože između traperica i majice. Netko tipa Garyja Drakca ili Neala Brosea ili Duncana Priesta. Ne sjećam se dobro pa je sad izmišljam da prikratim vrijeme. Sallyna prsa oblikujem po grudima Debby Crombie. Dajem joj kosu Kate Alfrick, svileno joj se uvija oko golog vrata. Presađujem joj lice Dawn Madden, skupa s Dawninim sadističkim očima. Blago prćasti nos Madmoiselle Crommelynck. Usne boje malinovca Debbie Harry.
Sally, izgubljena cura od miješanih bombona.

Ako tata skuži da mu nabijam osjećaj krivnje, ima izgovor da mi zabrani. Zato poslije devet sati upalim noćnu svjetiljku pa sam čitao Watership Down. Do mjesta kad se Perjanica suprotstavi generalu Ranocjelniku. Moljci uporno kucaju na prozor. Kukci mile uzduž i poprijeko okna kao sklizači na ledu. U bravi se okrene ključ i tata utetura u sobu. "O, Jasone, tu si!"
Gdje bih drugdje bio? Odvažim se da ne odgovorim tati.
Ne primjećuje da se durim. "Vratolomne kočije bit će za drugi put." Tatin je glas daleko preglasan za sobu. "Usred seminara mi se pojavio Craig Salt."
"Rekao mi je Danny Lawlor", ja ću.
"Craigu Saitu prijeko je u Pooleu jahta pa se dovezao da vojski održi slovo. Žalim slučaj, nisam mogao tek tako otperjati s tobom u mjesno kince."
"Jasno", najbezizražajnijim ću maminim glasom ja.
"Ti i Danny jeste večerali?"
"Jesmo."
"Svijet radnih ljudi počiva na takvim žrtvama. Craig Sali nas šefove vodi nekamo kod Charmoutha tako da ćeš ti vjerojatno već spavati kad se ja -" Tata ugleda mog zmaja, naslonio sam ga na radijator. "Na šio si to trošio džeparac?"
Tata vječno prigovara svemu što kupim. Ili je tajvanski škart ili sam preskupo platio nešto što ću dvaput upotrijebiti i izguštati se. Ako ne uspije naći zamjerku, izmislit će je, kao kad sam kupio BMX-ov prijenos za bickač pa mi je složio megadramu, izvukao formulare za osiguranje i promijenio stavku "Opis". Totalno nije fer. Ja njemu ne držim prodike o tome kako on troši svoju lovu.
"Na zmaja."
"Bogme, vidim..." Tata je mog zmaja već izvukao iz omota. "Ljepotan, nema što! Danny ti je pomogao kad si birao?"
"Jest." Nisam htio da mi bude drago što je njemu drago. "Malo."
"Tko bi rekao da ćeš si kupiti zmaja." Tata mu odmjeri hrbat. "Ej, daj da ustanemo u cik zore. Možemo ga pokusno pustiti na plaži! Ti i ja i nitko drugi, može? Još dok turistička žgadija ne za-posjedne svaki centimetar, može?"
"Može, tata."
"Cik zore!"

Nemilice perem zube.
Mama i tata mogu prema meni biti totalne hulje i zajedljivi i iskaljivati se do mile volje, ali ne daj Bože da ja njima pokažem da su mi iole digli živac: nafurit će se kao da sam čedomorac. Zbog toga ih mrzim. Ali mrzim i sam sebe jer ja nikad nemam tri čiste da se suprotstavim tati kao Julia. Sve u svemu, ja mrzim njih jer mrzim sebe na njihov račun. Nema šanse da se klinac potuži na nepravdu jer svi znaju da se klinci vječno tuže na nepravdu. "Život je nepravedan, Jasone, i bolje bi ti bilo da to što prije shvatiš." I eto ti ga na. Riješena stvar. Mama i tata mogu mirne duše zgnječiti sve što meni obećaju i samo pustiti vodu, a zašto?
Jer je život nepravedan, Jasone.
Pogled mi padne na futrolu tatinoga električnog brijaćeg aparata.
Izvadim brijač, onako iz štosa. Leži u ruci kao ugašena svjetlosna sablja.
Ukopčaj ga, šaptao je Nerođeni Blizanac iz kupaoničkih zakutaka. Ako se usudiš.
Cijeli mi kostur zabruji kad je oživio.
Za ovo bi me tata ubio. Tako je očito da ne smijem dirati njegov brijaći aparat da mi to čak nikad nije ni zabranio. Ali tata se nije udostojao ni da me samoga pošalje na Vatrene kočije. Brijaći se aparat približi paperju nad mojom gornjom usnom... još bliže...
Ugrizao me!
Iskopčam ga.
Joj, Bože. Sad imam smiješnu ćelavu rupu u paperju.
Gnjida zacvili: Što si to učinio?
Tata će ujutro vidjeti i bit će totalno očito što sam učinio. Jedina mi je nada da malje kompletno obrijem. Ma tata će sigurno i to primijetiti.
Ali nemam što izgubiti. Aparat škaklja. Na ljestvici od 0 do 10, za tricu.
Malo i grebe. Na ljestvici od 0 do 10, za 1 1/4.
Panično proučim rezultate. Lice mi zbilja izgleda drukčije, ali teško je točno reći na koju foru.
Prijeđem prstom preko mjesta s kojeg sam skinuo malje.
Ni hladno mlijeko nije tako glatko.
Slučajno mi se otvorio zaklopac oštrice. Bijeli se porculanski umivaonik ospe tatinim grubim čekinjama i mojim takoreći nevidljivim maljama.

Ležim na prsima i rebra su mi se prilijepila za leđa.
Sad sam već žedan, moram popiti čašu vode.
Natočim si čašu vođe. U Lyme Regisu voda ima okus po papiru. Nikako da zaspim na boku. Napuhnuo mi se mjehur.
Pišam sto godina i pritom mozgam bih li curama bio draži da imam više ožiljaka. (Imam samo porezotinu na palcu, tu me s devet godina ugrizao zamorac bratića Nigela. Moj bratić Hugo rekao je da zamorac ima miksomatozu pa da ću umislili da sam kunić i umrijeti sav u pjeni i agoniji. Povjerovao sam mu. Čak sam napisao oporuku. Sad mi je ožiljak takoreći posve nestao, ali onomad mi je iz rane liptalo kao kad dobro protreseš gazirani sok od višnje.)
Ležim na leđima i rebra su mi se utisnula u prsa.
Prevruće mi je, skinem gornji dio pidžame.
Prehladno mi je, obučem gornji dio pidžame.
Sad se kino poslije Vatrenih kočija prazni. Gospođa s baterijskom svjetiljkom pregledava prolaze između sjedala i u vreću za otpatke skuplja fišeke od kokica, paketiće voćnih žvakaćih guma i prazne vrećice čokoladiranih karamela. Sally iz Blackburna i njezin novi dečko izlaze iz kina i komentiraju da je film bio sjajan makar su se cijelo vrijeme žvalili. Sallyn će dečko reći: "Idemo u disko." Sally će odgovoriti: "Ne. Idemo u prikolicu. Ostali se još neće vratiti."
Kroz kosti Hotela Excalibur tutnji ona stvar UB40, "One In Ten".
Meni je mjesečina rastočila vjeđe.
Vrijeme se razvlači kao šećerni sirup.

"Ma nek se sve goni u pizdu materinu skupa s pizdinim Craigom Saltom, pizda mu materina!"
Tata ljosne na tepison koliko je dug i širok.
Dva su razloga zašto mu nisam dao do znanja da me probudio: a) još mu nisam bio spreman oprostiti, (b) sudara se s namještajem kao cirkuska pijandura i iz njega bazde pivnička isparavanja pa ako me bude ribao zbog brijaćeg aparata, bolje da to odgodimo za sutra ujutro. Dean Moran ima pravo. Totalni je neugodnjak kad ti se rođeni stari pojavi trešten pijan.
Tata se do kupaonice probio kao u bestežinskom stanju. Čujem kako raskopčava šlic. Pokuša tiho zapišati porculan.
Pišalina zabubnja po podu kupaonice. Kolebljivu sekundu potom grune u zahod.
Pišanje je trajalo četrdeset tri sekunde. (Moj je rekord pedeset dvije.)
Odmotao je kilu rit-papira da pokupi izljev.
Nato tata odvrne tuš i uđe u kabinu.
Možda prođe minuta, a onda začujem neko drapanje, desetak plastičnih zvizova, udar i režavo: U pizdu materinu!
Škicnem i malo mi fali da zaurlam od straha.
Vrata kupaonice otvorila su se sama od sebe. Tata stoji u turbanu od šampona s potrganim tuš-držačem u ruci. Gol golcat, kao od majke rođen, samo što se kod njega na mjestu mojih čvaraka klati cijela hrga volujske repine. Da ti pamet stane!
Stidne su mu dlake guste kao bizonova brada! (Ja ih imam samo devet.)
Gnusniju sliku u životu nisam vidio.

Tata tako smrdljivo hrče i hračkavo krklja da nema šanse da kraj njega spavaš. Nije čudo da moji roditelji ne spavaju u istoj sobi. Oporavljam se od šoka pred tatinom meštrijom. Malo-pomalo. No hoću li se i ja jednog jutra probuditi i među nogama naći takvu zmijurinu? Užasavam se pri pomisli da je prije otprilike četrnaest godina ta alatka ispalila spermatozoid koji se pretvorio u mene.
Hoću li i ja jednog dana biti tata nekom klincu? Jesu ti se u dubini moje alatke već pritajili neki budući ljudi? Nikad u životu nisam ejakulirao, osim kad sam jedanput sanjao Dawn Madden. Koja cura u dubini onoga vitičastoga kolopleta nosi drugu polovicu moga klinca? Što sad radi? Kako se zove?
Previše razbijam glavu.
Tata će sutra ujutro sto posto biti mamuran.
Danas ujutro.
Kakve su šanse da u cik zore puštamo zmaja na plaži?
Nula na kvadrat.

* * *

"Vjetar puše prema sjeveru", tata mora vikati. "Iz Normandije, preko La Manchea, ravno u ove litice i hop-la, toplinski uzgon! Ko bog za zmajeve!"
"Ko bog!" vičem i ja.
"Duboko diši ovaj zrak. Jasone! Tebi je melem peludnu groz tiicu! Morski je zrak krcat ozonom!"
Tata je prisvojio zmajev kalem pa sam ja uzeo još jedan topao uštipak s pekmezom.
"Okrepa za vojsku, ha?"
Uzvratim osmijeh. Perfa je kad ustaneš u cik zore. Riđi seter natjerava sablasne pse kroz valove koji daskavo zapljuskuju obalu. Litice kenjkaju škriljac u smjeru Charmoutha. Nečisti su oblaci poklopili izlazak sunca, ali danas puno jače puše i bolje je vrijeme za puštanje zmajeva.
Tata nešto vikne.
"Molim?"
"Zmaj! Pozadina se stopila s oblacima. Kao da gore leti samo neman! Baš si odabrao ljepotana! Prokužio sam kako ću izvesti dvostruku petlju!" Takav osmijeh na tatinu licu na fotkama nikad ne vidiš. "Na nebu je car!" Priđe malo bliže da se ne mora toliko derati. "Kad sam bio tvojih godina, mene je moj tata popodne znao voditi u zaljev Morecambe - u Grange-over-Sands - pa smo puštali zmajeve. U ta smo ih vremena radili sami... Bambus, tapete, uzica i čepovi od boca za mlijeko umjesto repa..."
"Hoćeš me" (Vješač zaštopa "nekad") "jedanput naučiti?"
"Jasno. Ej! Znaš poslati zmajski brzojav?"
"Ne znam."
"Do-bro, drž ga malo..." Tata mi preda kalem i izvadi kemijsku iz vjetrovke. Onda iz kutije cigareta izvuče zlatni papirić. Nema nikakav podložak pa kleknem preda nj kao štitonoša kad prima vitešku čast, da može pisati meni na leđima. "Kakvu ćemo poruku poslati?"
" 'Mama i Julia, da ste bar i vi s nama'."
"Ti si šef." Tata snažno pritišće pa kroz odjeću osjetim kako mi kemijska na leđima ispisuje svako slovo. "Na noge." Tata zafrče zlatni papirić oko uzice zmaja kao da je stezalica na vrećici za kruh. "Cirnni uzicu. To. Gore-dolje."
Telegram klizne uzicom uvis, suprotno sili teži. Uskoro nestane s vidika, Ali ti znaš da će poruka stići na odredište.

"Lytoceras fimbriatum."
Zatrepćem na tatinu adresu, nemam blage veze što je rekao. Razmaknuli smo se da sipljivi vlasnik prodavaonice okamina može pred dućan izvući reklamnu ploču.
''Lytoceras fimbriatum." Tata kimne u smjeru zavojite okamine koju držim u ruci. "To joj je latinski naziv. Red amonita. Prepoznaš ga po tim zbijenim, gustim rebrima, svako toliko i s dodatnim zadebljanjima."
"Imaš pravo!" Provjerim što sitnim slovima piše na polici. "Ly-to-ce-ras -"
"Fimbriatum. Ha, kako sam pogodio."
"Otkad se ti to razumiješ u okamine i latinske nazive?"
"Tata je bio kamenoljubac. Dao bi mi da mu katalogiziram uzorke. Ali pod uvjetom da točno naučim nazive. Većinu sam već zaboravio, ali tatin je lytoceras bio gorostas. Urezao mi se u pamćenje."
"Što je kamenoljubac?"
"Geolog-amater. Na odmoru bi redovito našao izgovor da klisne u lov na okamine oboružan svojim malenim čekićem. Mislim da ga još negdje imam. Koliko se sjećam, neke su njegove okamine s Cipra i iz Indije završile u Muzeju Lancastera."
"Nisam pojma imao." Okamina mi se gnijezdi u zaobljenim dlanovima. "Je li rijetkost?"
"Baš i nije. Ali ovo je lijep primjerak."
"Koliko je star?"
"Sto pedeset milijuna godina? Među amonitima je u biti cverglić. Jesi za da ti ga kupimo?"
"Zbilja?"
"Ne sviđa ti se?"
"Super mi je."
"Onda si dobio svoju prvu okaminu. Poučan suvenir."
Imaju li spirale kraj? Ili se samo usuču do te mjere da ih više ne možeš pratiti golim okom?

Galebovi su se kočoperili po kontejnerima za smeće pred Kapetanom Huncutom. Išao sam svojim putem i još sam zurio u svoj amonit kadli niotkuda naleti nečiji lakat i zarotira mi glavu za sto osamdeset.
"Jasone!" obrecne se tata. "Gledaj preda se!"
U nosu mi sve bubnja od bola. Dođe mi da kihnem, ali ne mogu.
Džoger si trlja ruku. "Nije totalka, Mike. Crveni križ ne mora slati helikopter."
"Craig! Za Boga miloga!"
"Ovo mi je jutarnja droga. Mike. Pretpostavljam da je ovaj autić iz lunaparka u ljudskom obličju tvojih ruku djelo?"
"Pogodak iz prve, Craig. Jason, moje mlađe dijete."
Jedini je Craig kojeg tata poznaje Craig Salt. Ovaj se preplanuli muškarac uklapa u priče koje sam slušao. "Da sam ja kamion, sinkoviću moj", veli on meni, "ti bi sad bio palačinka."
"Kamioni ne smiju ovamo." Od razbijenog mi je nosa glas postao unjkav. "Ovo je pješačka zona."
"Jasone", ovaj tata i tata iz prodavaonice okamina jednostavno nisu jedna te ista osoba, "ispričaj se gospodinu Saltu! Da se zbog tebe spotaknuo, mogao se teško ozlijediti."
"Ma šutni posranca", nagovara Nerođeni Blizanac.
"Iskreno mi je žao, gospodine Salt." Kakav si ti posranac.
"Opraštam ti, Jasone, tebi na dušu. Što je to? Skupljamo okamine? Smijem pogledati?" Craig Salt bez pardona uzme moj amonit. "Zgodan trilobitčić. Malo su ga s ove strane nagrizli crvi. Ali ništa strašno."
"Nije trilobit. Nego ly-to -"(Vješač usred riječi zaštopa "lytoceras".) "Vrsta amonita, ha, tata?"
Tata mi neće pogledati u oči. "Ako gospodin Salt pouzdano zna, Jasone -"
"Gospodin Salt", Craig Salt pljeskom mi vrati amonit, "pouzdano zna."
Tata se samo nekako šonjavo osmjehne.
"Ako su ti ovu okaminu prodali pod nešto što nije trilobit, slobodno ih tuži. Tata i ja možemo ti preporučiti dobrog odvjetnika, ha, Mike? Fino. Moram odraditi još kilometar i pol prije doručka. Pa se vraćam u Poole. Da vidim jesu li mi žena i djeca uspjeli potopiti jahtu."
"Opa, imate jahtu, gospodine Salte?"
Craig Salt nanjuši moj žalac, ali ne može reagirati.
Prkosno mu uzvratim prodornim pogledom, sam se sebi čudim. "Sitnicu od dvanaest metara!" veli tata kao da je stari morski vuk, a nije. ''Craig, pripravnici vele da im je jučer bio velik užitak -"
"Joj, da, Mike. Znao sam da sam nešto smetnuo s uma. Ispalo bi neprofesionalno da sam to spomenuo pred našim mladim nadama u hotelu, ali moramo hitno razgovarati u vezi s Gloucesterom, Mike. Budem mucho deprimado kad vidim obračun prošlog tromjesečja. Koliko se meni čini, u Swindonu pušimo sto na sat, majku mu staru."
"Imaš potpuno pravo, Craig. Ja imam nekoliko novih ideja za dućanske promo-akcije, možemo malo muljati ispod žita i -"
"Treba dići prašinu, a ne mlatiti žito! U srijedu te zovem."
"Jedva Čekam, Craig. Bit ću u podružnici u Oxfordu."
"Ja za sve svoje područne direktore znam gdje su. Pripazi, Jasone, da još nekoga ne ozlijediš. Sebe prvoga. Srijeda, Mike!"
Tata i ja gledamo kako Craig Salt džogira dalje po korzu. "Onda", usiljeno i slabačko oglasi se tata, "da maznemo onaj sendvič sa slaninom?"
No ja tati ne mogu odgovoriti.
"Jesi gladan?" Tata mi položi ruku na rame. "Jasone?"
Malo mi fali da mu odgurnem ruku i da ono smeće od "trilobita" bacim u to usrano more.
Malo mi fali.

* * *

"A dok ja budem grcala u otpravnicama, skladišnim popisima, promotivnim obavijestima i ispadima temperamentnih umjetnika", mama namjesti zrcalo da popravi ruž, "ti se cijelo jutro možeš fićfirićki šepuriti po Cheltenhamu! Nekima zbilja nije loše u životu, ha?"
"Valjda nije."
Mamin Datsun Cherry miriše na peperminte.
"Ma bit će ti fenomenalno! Čuj, Agnes kaže da Vatrene kočije počinju u dvadeset i pet do dva, daj za ručak pojedi hrenovku u lisnatome ili nešto slično pa se vidimo u galeriji, recimo..." mama pogleda na sat, "...u jedan i petnaest."
"Može."
Iskrcamo se iz Datsuna. "Dobro jutro, Helena!" Kraj nas prođe tip ošišan na nulericu, ide prema kamionu koji stoji na istovaru. "Prognoza kaže da će danas gadno pržiti."
"Bilo je i vrijeme da okusimo ljeto. Alane, ovo je moj sin Jason." Dobijem prefrigani cer i lakrdijaški pozdrav. Tati se Alan ne bi svidio.
"Budući da si više-manje došao na izlet, Jasone, daj da ti..." Mama iz novčanika vadi novu-novcatu novčanicu od pet funta.
"Hvala!" Ne znam zašto su odjedanput tako velikodušni. "Toliko mi je i tata dao u Lyme Regisu!"
"Baš sam šašava - htjela sam ti dati desetaču..."
Petača se vrati odakle je došla, kadli eto desetače! Sve skupa, 28,70 funta.
"Hvala najljepša."
Treba mi sve do zadnje pare.

"Antikvarnice?" Žena u Turističkom informativnom centru već pamti kako izgledam u slučaju da netko poslije prijavi krađu. "Što će ti antikvarnice? Najjeftinije ćeš proći u dućanima s rabljenom robom."
"Mami mi je rođendan", slažem. "Ona voli vaze."
"Ah, Za mamu? Ah! Blago mami s takvim sinom!"
"Uf... " Neugodno mi je pred njom. "...hvala."
"Blago, blago mami. I ja imam istog lakvog krasnog sina." Pod nosom mi mahne fotkom neke debele bebe. "Ovo ti je on prije dvadeset i šest godina, ali dan-danas je presladak. Pipu se, istinabog, zna dogoditi da zaboravi kad je meni rođendan, ali mali ima zlatno srce. A kad sve zbrojiš, ništa drugo nije bitno. Otac mu je bio niškoristi, moram priznati. Pip je toga gada mrzio koliko i ja. Ti muški", složi facu kao da je taman progutala kredu. "Ispucaju svoje šmrklje, prevale se na leđa i čiča-miča gotova priča, laku noć. Muškarci sinove ne goje, ne doje ih vlastitim mlijekom, ne brišu im guze, ne pudraju visuljke." Guguće mi, ali u oči joj se vratila ona ptica grabežljivica. "Svaki će se otac kad-tad okrenuti protiv sina. U dvorištu ti je samo jedan pijevac gazda i nema majki. Ali ja sam Pipićevu ocu pokazala vrata kad je mali navršio deset godina. Yvette je tad imala petnaest godina. Yvette kaže daje Pipić sad već dovoljno odrastao da se osamostali, ali otkako je gospođica nataknula vjenčani prsten koji skupa s mužem još otplaćuje, zaboravila je tko je majka, a tko kći. Yvette zaboravlja da bi Pipić završio u pandžama one male spletkarice iz Colwalla da mene nije bilo. Da bi ga ta smotala. Yvette ti je dan-danas ko prst i nokat s onim klipanom", zapjenjena gospođa mahne glavom prema vratima na kojima nema nikoga. "S onim svojim ocem. Svinjom. Mamlazom. Ma tko bi je drugi nahuškao? Kako bi joj inače palo na pamet da zabada kljun gdje Pip čuva našu malu okrepu? Materi ti tu i tamo dobro dođe malo okrepe, milo moje. Bog nam je dragi dao da budemo majke, ali sad kad treba držati sve uzde, nije nam lako. Mene Pip razumije. Pip kaže: Ajmo reć da su ove tabletice tvoje, mama. To je naša mala tajna, ali ako slučajno netko nešto pita, reći ćemo da su tvoje. Pipić se ne zna lijepo izražavati kao ti, milo moje, ali mali je suho zlato. A znaš ti što je Yvette napravila s našom okrepom? Samo se jedno popodne nacrtala i bez pardona sve pobacala u ve-ce! Ej, Pipić je pobenavio kad je došao doma i kad je to vidio! Eksplodirao je! Samo: 'Moj hebeni lager' amo, 'moj hebeni lager' tamo. Ja maloga u životu nisam vidjela u takvom stanju. Otišao je k Yvette i bogme joj je pošteno naravnao kljun!" Lice joj se smrkne. "Yvette je pozvala murju. Rođenog je brata otkucala. A da ne velim da je on onoga njezinog šajsera od muža samo usput opaučio. Ali tu ti je Pip jednostavno nestao. Dani idu, a njemu ni traga ni glasa. Ma samo da me sin nazove, milo moje. Samo da mi veli da se čuva. Sad mi svako toliko neki gadni tipovi razvale vrata. A ni policija nije ništa bolja. 'Gdje je hebena roba?' amo, 'gdje je hebena lova' tamo. 'Hebem ti, kurvo stara, kamo ti je nestao sin?' Joj, kako prostače. Da se Pip meni zbilja ma prije bih krepala nego da pisnem ijednu jedinu riječ..."
Otvorim usta da je podsjetim na antikvarnice.
Ona protrne da pusti uzdah. "Prije bih krepala."
"Ahm, biste li mi mogli dati plan Cheltenhama s ucrtanim antikvarnicama?"
"Joj, ne, milo moje, ja ti ovdje ne radim. Pitaj gospođu za pultom."

Prva antikvarnica nosi ime George Pines, ukliještila se između kladionice i diskonta pića na obilaznici. Vele da je Cheltenham šminkerski, ali i u šminkerskim gradovima ima sumnjivih kvartova. Donde ideš preko hrđavoga pješačkog mosta, sav odzvanja. George Pines nije slika i prilika onoga što imaš u glavi kad veliš "antikvarnica". Vrata i prozori imaju rešetke. Na (zaključanim) je vratima selotejpom bila zalijepljena poruka VRAĆAM SE ZA 15 MIN., ali tinta se vidi samo u sablasnim tragovima, a papir je izblijedio. Tu je i natpis NAJBOLJE TARIFE ZA PRAŽNJENJE TAVANA I PODRUMA. Kroz prljavi prozor nazireš samo gadne masivne komode kakvih ima u prizemnicama za djedove i bake. Nema nikakvih satova, ni zidnih ni ručnih.
Georgea Pinesa već dugo, dugo nema.
Dok se vraćam pješačkim mostom, u susret mi dođu dva klinca. Po izgledu bismo mogli biti vršnjaci, ali oni nose Martensice s crvenim vezicama. Jednom na majici piše Quadrophenia, drugom RAF. Koraci im odzvanjaju u taktu, lijeva-desna, lijeva-desna. Ako klinca gledaš u oči, znači da računaš da nisi ništa manji frajer nego on Ja kod sebe irnam gomilu love pa se radije zagledam u stranu i dolje, u zadimljenu rijeku bučnih kamiona i sporih cisterni. Ali kad mi ta dva modovca priđu bliže, skužim da neće stati jedan iza drugoga da me propuste. Tako da se moram stisnuti uz ogradu koja se upekla na suncu.
"Imaš vatre?" grokne viši na moju adresu.
Progutam knedlu. "Mene pitaš?"
"Ne, jebenu princezu Dianu."
"Nemam." Čvrsto se držim za ogradu. "Žao mi je."
Drugi mod grokne: "Pederko."
Takva će škvadra zavladati ostatkom svijeta poslije nuklearnog rata. Čeka nas pakao.

Jutro je već na izmaku kad napokon nađem drugu antikvarnicu. Prolaz podno luka vodi na popločani trg koji se zove Hythlodayev Dvor. Hythlodayevim Dvorom zavija jadikovka ucviljene novorođenčadi iz daljine. Čipkaste zavjese na propuhu metu prozorske sandučiće. Ulašteni crni Porsche krotko čeka gospodara. S ogrijanog me zida gledaju suncokreti. Tu stoji natpis GILESOV STAN. Vanjsko blještavilo skriva unutrašnjost. Klonuli kepec s pločom na kojoj piše: UĐITE, OTVORENO JE! pridržava vtata da sc ne zatvore. Unutra vonja na pakpapir i laštilo za podove. Svježe je poput kamena u brzacu. Mračne vitrine s medaljama, čašama, mačevima. Dubinu prostorije zakriva velški kredenc veći od moje sobe. Odande se začuje grebav šum. Šum se razbistri u radijski prijenos kriketske utakmice.
Čuje se nož na dasci za rezanje.
Virnem iza kredenca.
"Da sam znala da ću se ovako usvinjiti", zaprede mi tamnokosa Amerikanka, "radije bih kupila trešnje, u klinac." (Jest da je na neku foru lijepa, ali na takvu se izvanzemaljku ne možeš popaliti.) U ljepljivim joj se rukama cijedi zeleno-crven plod u obliku nekakvoga čudnog jajeta. "Trešnje su pravo voće. Ubaciš u usta. istisneš košticu, prožvačeš, progutaš, finito. Nema ovoliko... štrcanja i mesarenja."
Prve riječi koje sam u životu izgovorio pravoj pravcatoj Amerikanki jesu: "Koje je to voće?"
"Znaš što je mango?"
"Oprostite, ne znam."
"Zašto se ispričavaš? Ti si Englez! Vama je svejedno jedete li pravu hranu ili klinčev stiropor. Hoćeš malo?"
Kad ti perverznjaci u parku nude slatkiše, ne smiješ uzeti, ali valjda su egzotični plodovi iz antikvarskih ruku okej. "Može."
Žena strugne debelu krišku u staklenu zdjelicu. Zabode majušnu srebrnu vilicu. "Odmori noge."
Sjednem na pleteni stolac i prinesem zdjelicu ustima.
Sklisko mi voće klizne na jezik.
Bože, mango je fantazija... aromatične breskve, nagnječene ruže.
"Pa što kažeš?"
"Apsolutno -"
Kriketski komentator odjedanput pomahnita, "- cijeli je stadion Oval na nogama dok si Botham upisuje još jednu sjajnu stoticu! Geoffrey Boycott trči da čestita -"
"Botham?" Ženi zazvoni na uzbunu. "Misli na Iana Bothama?"
Kimnem.
"Dlakav kao Chewbacca? Slomljeni rimski nos? Barbarske oči? Čista muškost upakirana u u bijeli kriketaški dres?"
"Bit će on."
"Oh." Preklopila je ruke na daskastim prsima kao da je Djevica Marija. "Za njim i u vatru i vodu." Slušamo nastavak pljeska s radija i dokusurimo mango. "Dobro." Oprezno je obrisala prste u vlažnu krpu i isključila radio. "Možda bi kupio krevet s baldahinom u stilu Jakova 1.? Ili su nam se porezni inspektori pomladili?"
"Uf... molim vas, imate li Omegu Seamaster?"
" 'Ou-migu Seamaster'? To ti je neki brod?"
"Ručni sat. Prestali su ih proizvoditi 1958. Meni obavezno treba model 'de Ville' "
"Žalim sreću, Giles ne prodaje satove. Da ljudi poslije ne dolaze s reklamacijama ako se ispostavi da ne rade."
"Oh." Piši kući propalo. Cheltenham sam ispucao.
Amerikanka me prouči. "Ja možda znam specijaliziranog trgovca..."
"Trgovca satovima? Ovdje u Cheltenhamu?"
"Ne, baza mu je u Južnom Kensingtonu. Hoćeš da ga nazovem?"
"Molim vas? Imam 28 funta i 75 penija."
"Nemoj baš toliko otkrivati karte, dušo. Daj da prvo vidim hoću li uspjeti naći broj u ovom rusvaju od Gilesovoga takozvanog ureda..."

. . .
"Bok, Jock? Rosamund. Aha. Ne... igram se dućana. Giles negdje lešinari. Umrla je neka vojvotkinja s velikom ladanjskom palačom. Ili grofica. Ili velikodušnica. Ja ne znam, u mome kraju nitko ne ferma kraljice, Jock - bar ne kraljice koje se odijevaju kao da su na doživotnoj robiji u modnom zatvoru... Kako? Joj, ma Giles mi je rekao gdje točno, neko ubavo mjesto, negdje u Cotswoldskom gorju, zvuči tipično engleski... Brideshead - ne, to je bila TV-serija, ne? Navrh jezika mi je - Nakurnjak Donji... Ne, Jock, pa ja bih ti rekla... Kako?... Je, znam da nema tajni među... Je, i Giles tebe voli kao brata. Ali daj me sad slušaj, Jock. U dućanu mi je mladić... Joj, jako duhovito, Jock, nije čudo da u Londonu za tobom uzdišu sve artritične... Mladić traži Ou-migu Seamaster,.." (pogleda me da provjeri i ja joj bez glasa šapnem: de Ville) "...de Ville... Aha. Čuo si za taj model?"
Stanka nekako obećava.
"A, jesi?"
Trenutak uoči pobjede znaš da je pobjeda tvoja.
"Imaš ga pred sobom? Baš sreća da sam nazvala! Aha... Kao ispod čekića? Joj, Jock, sve bolje i bolje. Kakva sretna podudarnost... Čuj. Jock, po pitanju šekela... budžetski je trenutačno... Aha... Da. Jock, shvaćam da je raritet ako su ih još pedesetih godina prestali proizvoditi, meni je to jasno... Znam da nisi humanitarac..." (Meni rukom pokaže pantomimu ptice-klepetavice.) "Ne bi imao čopor gladne dječice da ko zekan ne skačeš na svaku zečicu koja ti pod nosom zavrti kusastim repom, Jock. Samo mi daj najpovoljniju cijenu... Aha... Pa možda bi... Aha. Ako bude, nazvat ću te." Slušalica cinkavo sjedne u ležište.
"Ima je? Omegu Seamaster?"
"Aha." Rosamund se kanda sažalila. "Ako možeš namaknuti 850 funta, dostavom ti je šalju na kućnu adresu čim ti prođe ček." Osam stotina i pedeset funta?
"Jesi za još manga, dušo?"

"Daj da si ja to posložim u glavi, Jasone. Ti si taj klinčev djedov sat razbio u siječnju - posve slučajno?" (Kimnem.) "I sad već osam mjeseci letiš na sve strane da mu nađeš zamjenu?" (Kimnem.) “S kapitalom običnog trinaestogodišnjaka?" (Kimnem.) "Na biciklu?" (Kimnem.) "Pa ne bi li ti bilo stoput lakše da jednostavno priznaš? Da muški podneseš kaznu i dalje živiš svoj život?"
"Roditelji bi me zaklali. Doslovno."
"Molim? Zaklali bi te? Doslovno?" Rosamund rukama zatomi tobožnji vrisak. "Ubili bi vlastito čedo? Jer je razbilo klinčev sat? Kako su se riješili tvoje braće i sestara kad su oni razbijali stvari? Sasjeckali su ih na komadiće i pobacali u zahod? Vodoinstalater nikad ne nađe kosti kad odčepljuje cijevi?"
"Dobro, ne bi me doslovno zaklali, ali bi totalno pošizili. Toga se, ono... bojim najviše na svijetu."
"Aha. A dokle će 'šiziti'? Dok si živ? Sljedećih dvadeset godina? Nema šanse da se ikad smiluju?"
"Jasno da neće tako dugo, ali -"
"Aha. Osam mjeseci?"
"Dva-tri dana najmanje."
"Molim? Ova-tri dana? Koma, Jasone."
"Duže. Najvjerojatnije cijeli tjedan. A poslije će mi to vječno nabijan na nos."
"Aha. A koliko ćeš se ti tjedana, po vlastitom proračunu, cmariti u tom smrtničkom metežu?"
"Par -" (Vješać je zaštopa moj 'pardon'.) "Ne razumijem što točno želite reći."
"Dobro, koliko godina ima tjedana?"
"Pedeset dva."
"Aha. A koliko ćeš ti godina živjeti?"
"Ovisi. Sedamdeset."
"Sedamdeset pet godina, ako se prethodno ne ubijaš od brige. Oke). Pedeset dva puta sedamdeset pet jednako je..." Utipka računicu u kalkulator. "Tri tisuće devetsto tjedana. Eto. A ti meni kažeš da ti je najgora frka u životu hoće li se starci ljutiti na tebe tjedan dana u tih brat-bratu četiri tisuće tjedana. Ili dva tjedna. Ili tri." Rosamund nadme obraze pa ispuše zrak. "Hoćeš da se đoramo? Ja ti dam bilo koji svoj strah za tvoju najgoru moru? Ma uzmi dva. Ne, uzmi deset. Samo ih vozi, slobodno. Hoćeš, daj molim te?"
Tornado u niskom letu zatrese sve prozore u Cheltenhamu.
"Skršio si običan sat! A ne cijelu budućnost. Ni život. Ni snagu duha."
"Ne poznajete vi moje roditelje." Sad zvučim durljivo.
"Pravo je pitanje poznaješ li ih ti?"
"Jasno da ih poznajem. Stanujemo u istoj kući."
"Jadna ja s tobom, Jasone. Joj, u klinac, jadna ja s tobom."

Kad sam izašao iz Hythlodayeva Dvora, shvatim da mi je plan grada ostao na stolu kod Rosamund pa se vratim po njega. Plava vrata iza pulta otvore se na mah i otkriju majušan veckač. Rosamund gromko piša i pjeva "Zeko i potočić" koliko je grlo nosi na nekom stranom jeziku. Ja sam oduvijek mislio da žene ne mogu piškiti ako ne sjednu, ali Rosamund piša stojećke, suknju je zadigla do guze. Moj bratić Hugo Lamb kaže da u Americi imaju gumene pimpeke za žene iz pokreta za žensku emancipaciju. Možda i Rosamund ima istu stvar. Istinabog, ima dlakavije noge od mog tate i čini mi se da je to prilično neobično za jednu ženu. Bilo mi je turboneugodno pa pokupim svoj plan grada, potiho se iskradem i krenem natrag prema maminoj galeriji. Kod neljubaznog pekara kupim hrenovku u lisnatome i sjednem u neki trokut zelenila. Kolovoz je na izmaku pa su se javori već pohabali. U dućanima su plakati za novu školsku godinu. Ovi posljednji dani slobode zveckaju kao zadnji bonbončići u kutijici Tic-Taca.
Do danas sam živio u uvjerenju da ću bez problema zamijeniti djedovu Omegu, samo da nađem drugu. Ali sad je kvaka da za to treba iskopati stotine funti. Žvačem hrenovku u lisnatome i mozgam što ću: pod a) slagati da objasnim nestanak sata, plus kako ću, pod b) izvesti da pritom ja ne ispadnem kriv, a da plus sve to, pod c) moja laž odoli svim potpitanjima.
Neizvedivo.
Hrenovke u lisnatome na prvi su griz da prste poližeš, ali pri kraju ti se čini da imaju okus po paprenom svinjskom govnu. Julia tvrdi da ih baš od toga i rade.

Vlasnica La Boite aux Mille Surprises mamina je prijateljica Yasmin Morton-Bagot, ali lokal vode mama i pomoćnica po imenu Agnes. (Tata ga iz vica zove "La Bab" od "baba", ali "boite" znači "škrinjica".) La Boite aux Mille Surprises je poludućan, polugalerija. Dućanski dio prodaje stvari koje inače možeš kupiti samo u Londonu. Nalivpera iz Pariza, šahovske komplete s Islanda, atomske satove iz Austrije, jugoslavenski nakit, burmanske maske. U produžetku je galerija. Kupci dolaze iz cijele Engleske jer Yasmin Morton-Bagot poznaje umjetnike iz cijelog svijeta. Trenutačno joj je najskuplja slika Volkera Oidenburga. Volker Oldenburg slika suvremenu umjeinost u podrumskoj šupi u Zapadnom Berlinu. Ja ne znam što točno slika Tunel #9 prikazuje, ali stoji 1950 funta.
1950 funta trinaest je godina džeparca.
"Slavimo. Jasone." Agnes ima sklizavi velški naglasak pa koji put ne znam jesam li je dobro razumio. "Mama je ovaj čas prodala sliku ''
"Odlično. Neku od onih skupih?"
"Od naj-najskupljih."
"Zdravo, dušice." Iz galerije se pomoli mama. "Lijepo si se proveor?"
"Uf" (Vješač mi zaštopa "nije" u "nije bilo loše") "bilo je dobro. Agnes mi kaže da si baš..." (Vješač zaštopa "prodala".) "Da ti je mušterija kupila sliku."
"Ma čovjeku je došlo da malo riskira."
"Helena", Agnes će oštro, "jeo ti je iz ruke. Kako si nabacila da automobili gube vrijednost, dok umjetninama vrijednost uvijek raste. Mogla si mu prodati cijeli Gloucestershire."
I onda ugledam tu seksi curu.
. . .
Sve tri imaju šesnaest godina, po mojoj procjeni, i bogate su. Jedna pratilja ima glodavački pakosnu crtu i takve akne da ih ni raskošna šminka ne pokriva. Drugu je pratilju trećerazredni čarobnjak iz ribe pretvorio u curu buljavih očiju i debelih usana. Ali zato šefica klape, koja je prva ušla u La Boite aux Mille Surprises, izgleda kao da je sišla s reklame za šampon. Vilenjačke uši, vilenjačke oči, nabrekla krem-majica, ljubičasio-crna minica, tajice koje kao da je na te savršene noge netko nasprejao i karamelasta kosa, dušu bih dao da se u nju zagnjurim. (Ženske me obline nikad prije nisu ovako opako pucale.) Čak je i vilenjakinjina čupava torbica na suncokrete došla iz svijeta kamo je rugobi zabranjen pristup. Htio-ne htio moram blejati u nju pa odem u majušnu uredsku prostoriju i sjednem. Trenutak poslije uđe mama da nazove Yasmin Morton-Bagot dok joj je Agnes ostala na blagajni. Kroz odškrinuta vrata, između dvije divovske svijeće iz Palerma i podno jantarnog sjenila za svjetiljku iz Poljske, otvori mi se kanal za sliku. Na suprotnom se kraju kanala nekom srećom ziba Vilenjakinjina anđeoska guza. Ostane na istom mjestu dok Agnes Akni i Bakalarki sa zida skida kineski svitak. Glasaju se šminkerski i napuhano. Ja pogledom milujem Vilenjakinjine obline. Zato sam i vidio kad su joj prsti zatreperili u izlogu, ščepali opalske naušnice i ubacili ih u suncokretnu torbicu.
Tarapana, deračina, prijetnje, policija, cvili Gnjida. Zapet ćeš kad budeš morao svjedočiti na sudu. I jesi li siguran da si maloprije vidio što misliš da si vidio?
Psiknem: "Mama!"

Mama me samo jedanput pita. "Siguran si?" Kininem. Mama kaže Yasmin Morton-Bagot da će je nazvati poslije, poklopi slušalicu i izvadi polaroidni fotoaparat. "Možeš ih fotografirati kad ti ja kažem?" Kimnem. "Dobro moje."
Mama ode do izloga i potiho zaključa vrata. Agnes primijeti i atmosfera u dućanu odjedanput postane napeta i mračna, kao kad se u školi sprema šoračina. Vilenjakinja migne pratiljama da je vrijeme za pokret.
Vilenjakinja ima zvonak glas. "Zaključano je!"
"Toga sam potpuno svjesna. Ja sam ovaj tren zaključala."
"Pa valjda možete i otključati."
"Pa", mama zvecne ključevima, "stvari stoje ovako: imamo kradljivicu koja je maloprije u torbicu tutnula prilično vrijedan par australskih opala. Ja očito moram zaštititi svoju robu. Kradljivica pak želi pobjeći s plijenom. Tako da smo se našle u pat-poziciji. Što biste VI na mome mjestu učinili?"
Akna i Bakalarka već su na rubu suza.
"Da sam ja prodavačica". Vilenjakinja sad već zvuči opasno, "znam da ne bih bezveze bacala nekakve totalno jadne optužbe."
"Znači da nemate ništa protiv da dokažete da su moje optužbe zbilja toulno jadne i da ispraznite torbu. Dajte zamislite kako će prodavačica ispasti glupa kad se ispostavi da u torbi nema naušnica!"
Tu mi načas u užasu sijevne da je Vilenjakinja nekako uspjela vratiti nakit na mjesto.
"Ne dam da mi ni vi ni itko drugi kopa po torbi."
Vilenjakinja se ne da. Bitka je i dalje neizvjesna.
"Znaju ti vam roditelji da kradete?" Mama se obrati Akni i Bakalarki. "Kako će reagirati kad ih nazove policija?"
Akna i Bakalarka već i smrde na krivnju.
"Kanile smo platiti." Tu se Vilenjakinji prvi put omakne.
"Što ste kanile platiti?" Mama se nekako jezivo smješka.
"Ne možete nam ništa ako nas ne uhvatite na izlasku iz dućana! Moj tata ima sjajnog odvjetnika."
"Ma nemojte? Imam i ja", vedro odgovori mama. "Imam i dva svjedoka koji su vidjeli kad ste htjele izaći."
Vilenjakinja demonstrativno priđe mami i meni se činilo da će je pljusnuti. "DAJTE MI KLJUČ DA VAM POSLIJE NE BI BILO ŽAO!"
"Još niste shvatili?" (Pojma nisam imao da mama zna biti tako otporna na metke.) "Ja se vas ni najmanje ne bojim."
"Molim vas", na Akninu se licu cakle suze, "molim vas - ja
"Kad je tako", prasne Vilenjakinja, "a što da ja jednostavno zgrabim prvi šrot-kipić i razbijem staklo da izađem -"
Mama mi kimne: sad.
Sve tri cure poskoče na bljeskalicu.
Fotka se škriputavo izvije iz polaroida. Uhvatim je za vršak pa sekundu-dvije promašem da se osuši. Onda škljocnem još jednu fotku, neka se nađe.
"Kog vraga on izvodi?" Vilenjakinja se počela lomiti.
"Sljedeći ću tjedan obići sve škole u gradu, s policajcem i ovim fotografijama - počet ću od Cheltenhamske djevojačke gimnazije." Bakalarka u očaju zalapče. "Ravnateljice su redovito silno susretljive. Radije će izbaciti dvije-tri nevaljalice nego da im škola neželjeno dospije u novine. Ta tko im može zamjeriti?"
"Ophelia." Aknin je glas tih kao u mačeta. "Daj da jednostavno -"
" 'Ophelia'!" Mama se naslađuje. "U pritvoru su Ophelije prava egzotika."
Vilenjakinja Ophelia više nema puno izbora.
"Ili ćete isprazniti torbe i džepove i vratiti mi robu." Mama zvecne ključevima. "Reći ćete mi kako se zovete, u koju školu idete, dat ćete mi adrese i brojeve teletona. Istina da ćete nadrljati. I istina da ću vas prijaviti školi. Ali neću vas tužiti i neću ivati policiju."
Sve tri cure zure u pod.
"Samo morate smjesta odlučiti."
Nitko ni makac.
"Kako hoćete. Agnes, molim vas, nazovite policajca Mortona. Recite mu da nađe mjesta u ćelijama za tri dućanske kradljivice."
Akna na pult položi tibetansku hamajliju, a niz rohave, napudrane obraze brizgaju joj suze. "Ovo mi je prvi put..."
"Pametnije biraj prijateljice." Mama pogleda Bakalarku. Bakalarki se trese ruka dok vadi danski pritiskivač za papir. "Nije li Shakespeareovu Ofeliju", mama se okrene Opheliji od krvi i mesa, "na kraju snašlo zlo i ludilo?"

"Uuu", mama i ja hitamo trgovačkim centrom Regent da stignemo u kino prije početka Vatrenih kočija, "kako si famozno predriblala one cure."
"Daj zamisli." Mamine cipele šamaraju sjajni mramor. Eto ti! Eto ti! Eto ti! "Da ovakva bakica može 'famozno' predriblati tri razmažene klinceze." (Mama zbilja turbe likuje.) "Ali prvo su tebi zapele za oko, Jasone. Staro Oko Sokolovo. Da sam šerif, isplatila bih ti nagradu."
"Kokice i 7-Up, molim."
"O, mislim da si to možemo priuštiti."
Ljudi su legla raznih potreba. Tupih, nabrušenih, neutaživih potreba, izjalovljenih potreba, potreba za neuhvatljivim i uhvatljivim stvarima. To znaju reklame. Znaju i dućani. Dućani ti probijaju uši, osobito u trgovačkom centru. "Ja imam sve što hoćeš! Ja imam sve što hoćeš! Ja imam sve što hoćeš!" Ali dok hodam centrom Regent, sine mi nova potreba koja ti inače tako bode oči da je nisi ni svjestan. Mama i ti trebate jedno drugome biti dragi. Ne da se volite, nego da ste si dragi.

"No", mama uzdahne i iščeprka sunčane naočale, "krasno."
Red za Vatrene kočije vijuga niza stube kina pa još duž osam do deset dućana na ulici, film počinje za trinaest minula. I pred nama u redu čeka devedeset do sto ljudi. Uglavnom su klinci, u dvoje, troje ili četvero. Našlo se i nekoliko penzionera. I nekoliko parova. Ja sam jedini klinac koji stoji u redu s mamom. Da bar nije tako očito da sam s njom.
"Jasone, nemoj mi reći da ipak moraš na zahod?"
Neki debeli pizdek safaladnih vjeđa okrene se i naceri.
Napola sam se obrecnuo na mamu: "Ne!"
(Hvala Bogu da me u Cheltenhamu nitko ne poznaje. Prije dvije su godine Ross Wilcox i Gary Drake vidjeli Floyda Chaceleyja dok je s mamom stajao u redu za Gregoryjevu curu pred kinom Malvern. Dan-danas mu piju mozak.)
"Sa mnom tim tonom nećeš razgovarati! Rekla sam ti da odeš u dućanu!”
Dobro je raspoloženje krhko kao jaja. "Ali ne moram."
Mimo nas zareži bolestan autobus i za njim u zraku ostane olovkast okus.
"Ako te sram da te ljudi sa mnom vide, samo reci." (Mama i Julia često pogađaju u sride kojih čak ni sam nisam svjestan.) "Da se poštedimo velike gnjavaže."
"Ne!" Nije me "sram". Ma nekako i jest. Ali ne zato što je mama meni mama, nego samo zato što je mama. Sad me sram jer me sram.
Loše je raspoloženje krhko kao cigle.
Ispred nas debeli safaladooki pizdek uživa.
Pokunjeno skinem pulover i zavežem rukave oko struka.
Red nas povuče naprijed do putničke agencije. Za pultom sjedi cura Julijinih godina. Pristava je i blijeda jer joj fali sunca. Znači, eto čemu se možeš nadati nakon male mature. Na izlog su prilijepili plakat koji vrišti: OSVOJITE GODIŠNJI ODMOR ZA PAMĆENJE U AGENCIJI KOM-FOR! Oduševljena mama. nasmiješeni hranitelj tata, starija sestra superkomad i kuštravi brat. Pred Ayers Rockom, Taj Mahalom i floridskim Disneylandom. "Hoćemo sljedećeg ljeta opet svi skupa na praznike?" pitam mamu.
"Samo", mamine se oči ne vide od sunčanih naočala, "živi bili pa vidjeli."
Nerođeni me Blizanac podbada. "Što ćemo vidjeti?"
"Sljedeća je godina daleka budućnost. Julia govori da bi htjela na Euro Rail, ili kako se to već zove."
"Interrail."
"Što je s tvojim skijanjem sa školom? S društvom?" (Mama nije primijetila da mi se status srozao.) "Juliji je na onoj razmjeni u SR Njemačkoj prije nekoliko godina bilo krasno."
"Ja nisam stekao dojam da su Urlikača Urlike i Handrasti Hans krasni."
"Tu ti je sestra sigurno pretjerivala, Jasone."
"Zašto ti, tata i ja ne bismo sami nekamo otišli? U Lyme Regisu je lijepo."
"Ne znam..." Mama uzdahne. "Ne znam hoćemo li tata i ja dogodine bolje stajati po pitanju dopusta i čega sve ne. Daj da vidimo kako će se stvari razvijati."
"Ali Deanu Moranu mama radi u staračkom domu i tata mu je poštar, a oni uvijek uspiju -"
"Svaka čast gospodinu i gospođi Moran", mama progovara glasom kojim ti daje do znanja da si preglasan, "ali nema svatko tako fleksibilan posao, Jasone."
"Ali -"
"Dosta, Jasone!"

Pojavi se kartodrapac. On procjenjuje tko će ući, a kome će reći: "Vi slobodno možete kući." Spašeni i Otpisani. Kartrodrapac pločnikom korača sporo kao da nosi lijes, a usne mu se trzaju od brojenja. Kemijska grebe po podlošku za pisanje. Čekači se s olakšanjem osmjehnu kad prođe i krišom se osvrću da vide koga će škartirati u Otpisano. Spašeni su pravi samozadovoljni gadovi. Oni su si osigurali mjesto u šarenome kraljevstvu u mraku. Makar budu sjedili preblizu, za njih će puštati Vatrene kočije. Između kartodrapca i nas ostalo je dvadeset ljudi. Molim vas, neka vas noge odnesu još samo nekoliko koraka dalje niz pločnik, samo još malo, dajte, samo još malo...
Molim vas.




“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

11 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Ned Mar 11, 2012 2:37 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Gnjida

"Jason Taylor", Rossu Wilcoxu smrdi iz usta kao iz vreće šunke, "ide u kino s mamicom!'' Čas prije Mark Badbury objašnjavao mi je kako mogu pobijediti na Pacmanu. A eto ti ga sad. Već sam profućkao priliku da poreknem. "Vidli smo te! U Cheltenhamu! U repu s mamicom!"
U hodniku se uspori i promet i vrijeme.
Napravim glupost: pokušam osmijehom degradirati napad.
"Ma što mi se kesiš, gnjidetino jebena? Jesi žnjaro mamicu u zadnjem redu, a?" Wilcox me opako potegne za kravatu. Onako iz štosa. "Jesi joj uvalio jezik, a?" Uštipne me za nos. Onako iz štosa.
"Taylore!" Gary Drake hajka u kompi s bratićem. "Odvratno!"
Neal Brose gleda me kao psa kad ga vode veterinaru da ga usmrti. Sažalno, ali i prezrivo što je tako nisko pao.
"Mamica je dobila umjetno disanje, a?" Wilcoxu je Ant Little novi posilni.
Wayne Nashend ima duži staž. "I prst si umočio, a?"
Promatraći su svoj glas dali cerovima.
"Pa daj odgovori!" Wilcox ima tik da drži vršak jezika među zubima. (A taj je jezik okusio svaku škuljicu Dawn Madden.) "U n-n-ne m-m-moš p-p-prevalit riječi preko jezika, govno m-m-mu-cavo?"
To je napadu munjevito dalo novu dimenziju. Na mjestu mog odgovora zijevne prazni bezdan.
"Ross!" prosikće Darren Croome. "Ide Flanagan!"
Wilcox mi đonom drobi cipelu kao da gasi cigaretu. "E, koja si ti drkalinska mutavo-mucava mamojebačka šupačka gnjida."
Zamjenik ravnatelja profesor Flanagan projezdi kraj nas i potjera klince iz osmoga GL prema zemljopisnom kabinetu. Wilcox, Ant Little i Wayne Nashend odu, ali moj je društveni status u posljednjim samrtnim trzajima. Mark Badbury pregledava zadaću iz matematike s Colinom Poleom. Nikome ne prilazim jer znam da neće htjeti razgovarati sa mnom. Mogu samo buljiti kroz prozor dok se ne dokotrlja profesor Inkberrow.
Izmaglica matira žuto lišće, a crvenome daje smeđi ton.

Blok-sat matematike i u najbolje je dane devedeset minuta čiste dosade, a danas je najgori od najgorih dana. Da bar nisam mamu izgnjavio da me odvede na Vatrene kočije. Da sam bar otišao sam i sam si platio ulaznicu.
Istinabog, Wilcox bi već našao povod da me do kraja zgazi. Mrzi me. Psi mrze lisice. Nacisti mrze Židove. Mržnja ne traži razlog. Uvrh glave da ima žrtvu, ili bar predmet. Eto što se meni mota po glavi kad mi profesor Inkberrow raspali ravnalom po klupi. Poskočim na stolcu i razbijem koljeno o klupu. Očito sam opet odlutao sa sata.
"Trebaš pomoć da se malo usredotočiš, Taylore, hmm?"
"Uf... ne znam, profesore."
"Brzinski će ti dvoboj pokrenuti moždane vijuge, Taylore. Igraš protiv Pikea."
Zastenjem u sebi. Dvoboj je kad Klinac A rješava račun na lijevoj strani ploče, dok Klinac B isti račun rješava na desnoj strani, kao da se utrkuju. Clive Pike glavni je lumen za matematiku u osmome KM, tako da sam ja unaprijed popušio. U tome donekle i jest fora. Meni je pukla kreda još dok smo po diktatu zapisivali jednadžbu.
Pola se razreda zasmijulji, uključujući i cure.
Leon Cutler promrmlja: "Koji pljuger."
Hajde još nekako da te Ross Wilcox pred svima kinji. Ovog mu je polugodišta hrpa klinaca na piku. Ali kad ti spusti srednja žalost kao Leon Cutler i još ga pritom nije briga ni jesi liga čuo, sav ti ugled ide na bubanj.
"Priprema", sa začelja razreda izvikne profesor Inkberrow, "pozor, start!"
Kreda Clivea Pikea revno prione na posao.
Ja neću riješiti jednadžbu i toga sam svjestan. Ne znam ni čemu jednadžbe služe.
"Profesore!” vikne Gary Drake. "Taylor viri Pikeu. To baš nije fer, profesore."
"Ja ne (sad me još i Vješač gazi na virim.) "Nije istina, profesore."
Profesor Inkberrow samo rupčićem briše naočale.
Tasmin Murrell odvaži se na podrugljivo drzak komentar: "Sram te bilo, Taylore!" Tasmin Murrell! Cura, majku mu.
"Kad već imaš tako razvijen osjećaj za pravdu, Gary Drakeu", primijeti profesor lnkberrow, "možda da se profesionalno orijentiraš prema snagama reda, hmmm?"
"Hvala, profesore. Možda i budem."
Dok sam ja povukao dva-tri nevoljka poteza kredom, Clive Pike već je obavio svoje i odmaknuo se od ploče.
Profesor Inkberrow pusti da prođe nekoliko trenutaka. "Izvrsno, Pike. Sjedni."
Moje je rješenje zamrlo u drugom redu kvadrata ikseva i ipsilona.
Već izbijaju prigušeni hihoti.
"Tišina, osmi KM! Meni nije nimalo duhovito da ikome tjedan dana predajem kvadratne jednadžbe i da na kraju dobijem ovakav. . . jad i bijedu. Stranica broj 18, razrede. Na mjesto, Taylore. Da vidimo jesu li i ostali sinje neznalice kao ti."
"Krele", sikne Gary Drake kad sam prekoračio nogu koju je podmetnuo da me počkali. "Gnjido."
Cark Norrest ni da bi riječ rekao kad sam se vratio u našu klupu. Zna kako mi je. Ali ja znam da je ovo tek početak. Ja sam naš novi raspored sati za osmi razred naučio napamet i znam što me čeka na trećem i četvrtom satu.

Naš nastavnik tjelesnoga profesor Carver odveo je ragbijašku reprezentaciju drugog srednje u Mušku gimnaziju Malvern pa je pripravnik McNamara ostao sam s nama poletarcima. To je dobro, jer ako Carver nanjuši da si na crnoj listi, i on ti dosoli. Kao na tuširanju zimi poslije nogometa, kad Carver sjedi na gimnastičkom konju i dere se: "Skidaj gaće, Floyde Chaceleyju, nisi valjda kljakav?" i "Dečki, svi guzice uza zid, ide Nicholas Briar!" Naravno, nas se većina smije kao da su mu provale najduhovitije na svijetu.
Loše je što moj razred (osmi KM) i razred Rossa Wilcoxa (osmi GL) imaju tjelesni zajedno, a profesor McNamara nije u stanju disciplinirati muški razred da ga ubiješ. Ili da ubiješ mene.
Svlačionica smrdi po pazuhima i blatu. Zonirana je. Frajerska je zona najdalje od vrata. Do vrata je zona gubavaca. Između njih su svi ostali. Ovamo inače spadam i ja, ali danas više nema slobodnih vješalica. Tradicionalni gubavci, Carl Norrest, Floyd Chaceley i Nicholas Briar ponašaju se kao da sam sad njihov i daju mi mjesta. Gary Drake, Neal Brose i Wilcoxova škvadra zdušno se mlate ručnicima pa se ja brže-bolje presvučeni i izjurim van u hladno jutro. Profesor McNamara prvo nam je zadao vježbe za zagrijavanje, a onda nas je poslao na trčanje. Džogirao sam u opreznom ritmu tako da klika Rossa Wilcoxa ostane na suprotnoj polutci staze.
Jesen je već jadna, gnjila i maglovita. Teren kraj našeg igrališta posmeđio je kao pregorjeli paprenjak. Teren do njega ima boju vode u koju umačeš kist. Godišnje je doba zbrisalo Malvernsko gorje. Gilbert Swinyard kaže daje našu školu i zatvor Maze gradio isti arhitekt. Zatvor Maze je u Sjevernoj Irskoj i ondje je lani umro IRA-in štrajkač gladu Bobby Sands.
Kad je ovakav dan, ja Gilbertu Swinyardu vjerujem.

"I tako vi mislite da ste materijal za centarfore Liverpoola? Manchester Uniteda? Engleske reprezentacije?" Profesor McNamara uskoračao se amo-tamo u crno-narančastoj trenirci NK 'Wolverhampton Wanderersa'. "Mislite da imate muda? Da imate petlju?" Na prof. McNamari federira naondulirana frizura u stilu Kevina Keegana. "Nemate vi blage veze! Dajte se pogledajte! Zanima li vas što su mene na Sveučilištu u Loughboroughu naučili o znoju i uspjehu? E, pa, baš me briga, reći ću vam! Uspjeh u sportu - i u životu, dečki, da, u životu - jednako ZNOJ! Znoj i uspjeh" (Darren Croome ispali glasan prdac) "jednako uspjeh i znoj. Pa kad danas istrčite na teren, dajte da vidim znoj. Da vidim tristo posto znoja! Danas nema prenemaganja s biranjem momčadi. Nego osmi KM na osmi GL! Mozak protiv mišića! Pravi muškarci u napad, mamine maze u centar, kilavci u obranu, debili na gol - šala mala, možeš misliti! Pokret!" Prof. McNamara iz petnih žila puhne u zviždaljku. "Idemo, dečki, igra se!"
Možda su sabotažu isplanirali unaprijed, a možda se dogodila spontano. Kad te jedanput proglase gubavcem, više ti nitko ništa ne govori. No ubrzo sam shvatio da dečki iz osmog KM i dečki iz osmog GL mijenjaju momčadi kako im puhne. Paul White (osmi GL) ispuca dugu loptu na vlastiti gol. Gavin Coley spektakularno se baci, ali na pogrešnu stranu. Kad je Ross Wilcox faulirao Oswalda Wyrea (svog igrača) u našem kaznenom prostoru, Neal Brose (naš igrač) preuzme loptu i zabije gol. Profesor McNamara sigurno je skužio da ga kure sto na sat. Možda nije htio da mu se prvi samostalni sat pretvori u ribačinu.
Tu je počelo fauliranje.
Wayne Nashend i Christopher Twyford, svaki sa svoje strane, naskoče Carlu Norrestu na ramena. Carla Norresta pod njihovom težinom izdaju noge pa zaječi. "Profesore!" Prvi je skočio Wayne Nashend. "Norrest me počkalio! Crveni karton, profesore!"
McNamara pogleda izgaženog i blatnog Carla Norresta. "Igra se."
Cijelu sam se utakmicu držao dovoljno blizu lopti da ne nadrljam kao simulant, ali i na pristojnoj udaljenosti da me slučajno ne zapadne. Čujem tutanj koraka, ali ne stignem se ni okrenuti: ragbijaški me zahvat tako obori da odletim koliko sam dug i širok. Lice mi zaore po blatu.
"Samo žderi, Taylore!" Ross Wilcox, tko drugi.
"Prava poslastica za gnjide!" Gary Drake, tko drugi.
Pokušam se okrenuti, ali svom su mi težinom sjeli na leđa.
"Ej!" zaurla McNamarina zviždaljka. "Vi!"
Maknu se s mene. Stanem na noge, sav žrtvenojanjeći dršćem. Ross Wilcox zarine si prst u prsa. "Ja, profesore?"
"Obojica!" Prof. McNamara dograbi do nas. (Svi su odustali od nogometa da mogu gledati ovaj novi sport.) "Dovraga, kakvi su vam to sad morski štosovi?"
"Prekasno smo navalili", nasmiješi se Gary Drake. "Priznajem."
"Lopta je bila na drugom kraju igrališta!"
"Časna riječ, profesore", Ross Wilcox će. "Mislio sam da on vodi loptu. Bez naočala sam ćorav kao kokoš."
(Wilcox ne nosi naočale.)
"Pa si dečka oborio kao u ragbiju?"
"Mislio sam da igramo ragbi."
(Gledatelji hihoću.)
"O, imamo vic-mahera?"
"Ne, profesore! Sad sam se sjetio da igramo nogomet. Ali kad sam navalio, mislio sam daje ragbi."
"Ja isto." Sad Gary Drake cupka u mjestu kao Sport Billy. "Od silnoga natjecateljskog žara. Skroz sam zaboravio. Znoj jednako uspjeh."
"Mogu misliti! Trk do mosta i jedan i drugi, da se malo podsjetite!"
"On nas je nagovorio", Ross Wilcox uperi prst u Darrena Croomea. "Ako i njega ne kaznite, puštate kolovođu."
Balvan Darren Croome odgovori brundanjem.
"Sva trojica!" Opet se vidi koliko je profesor McNamara neiskusan. "Do mosta i natrag! Idemo! A tko je vama ostalima rekao da je utakmica gotova? Igra se!"

Most je običan pješački mostić između suprotnoga kraja školskog igrališta i poljske stazice koja vodi do Upton upon Severna. "Trk do mosta!" standardna je kazna profesor Carvera. Donde puca pogled pa nastavnik može provjeriti jesu kažnjenici istrčali cijelu trasu. Profesor McNamara opet se lati suđenja pa ne vidi da su Gary Drake, Ross Wilcox i Darren Grome otrčali do mosta i nestali preko njega umjesto da dotrče natrag.
Super. Markiranje je prijestup za koji te šalju profesor Nixonu. A ako se umiješa profesor Nixon, mene će za danas ostaviti na miru.
Nije bilo Garyja Drakea i Rossa Wilcoxa da vode sabotažu pa se utakmica nastavi normalno. Osmi GL postigao je šest zgoditaka, osmi KM četiri.
Tek kad smo otresali blato s kopački kraj baraka sa sportskom opremom, profesor McNamara sjeti se trojice dječaka koje je prije više od četrdeset minuta poslao preko mosta. "Kamo su nestala ona tri fakina, sveca im njihovoga?"
Ja sam čkomio.

"Kamo ste vas tri fakina nestali, sveca vam vašega?"
Wilcox, Drake i Croome vrate se bazdeći na pljuge i rondomente. Pogledaju profesora McNamaru pa jedan drugoga, glume zbunjole. Gary Drake odgovori: "Do mosta, profesore. Kako ste vi rekli."
"Nije vas bilo tri četvrt sata!"
"Dvadeset minuta onamo", Ross Wilcox će. "Dvadeset minuta nairag "
"Mislite da sam ja totalni idiot, dečki?"
"Naravno da ne, profesore!" Ross Wilcox složi uvrijeđenu facu. "Vi ste profesor tjelesnoga."
"I studirali ste na Loughboroughu", doda Gary Drake. " 'Prvome sportskom učilištu u Engleskoj, bez konkurencije'."
"Vi dečki nemate pojma kako ste sad nadrapali!" Profesoru McNamari krijese se oči od gnjeva, a lice mu je potamnjelo. "Ne možete kad vam puhne bez dopuštenja napuštati krug škole!"
"Ali profesore", smeteno će Gary Drake, "sami ste nas poslali."
"Ni slučajno!"
“Zadali ste nam da otrčimo do mosta i natrag. Pa smo otrčali do severnskog mosta. U Uptonu. Vi ste nam rekii."
"U Uptonu? Trčali ste do rijeke? Do Uptona?" (Profesor McNamara već vidi naslovnicu Malvern Gazetteera. NASTAVNIČKI PRIPRAVNIK POSLAO TRI DJEČAKA U SMRT U VODENOJ BUJICI.) "Mislio sam na pješački most, kreteni! Kraj teniskih igrališta! Zašto bih vas ja slao u Upton? I to bez nadzora?"
Ross Wilcox ostao je ozbiljan: "Znoj jednako uspjeh, profesore."

Profesor McNamara pristao je na neriješen rezultat, ali njegova mora biti zadnja. "Imate hrpu problema, dečki, a najveći sam vam problem ja!" Kad se povukao u Qarverov mrcinjak, Ross Wilcox i Gary Drake žurno se počnu došaptavati sa štemerima i među-kategorijom. U roku od minute, Ross Wilcox izvikne: "Jen, dva, jen, dva, tri, četiri", na što svi osim nas gubavaca udare u pjesmu na melodiju "Slava Tebi, aleluja":

McNamara voli da ga se u dupe kara,
McNamara voli da ga se u dupe kara.
McNamara voli da ga se u dupe kara.
I tebi karu dao bi - bi bi!

Slava tebi, McNamaaara!
Slatka mu je Carverovu kaaara!
Dupe mu je dao i tata rođeni!
Sad bi karu uvalio i tebi - bi - bi!

Pjesma je do trećeg bisa odjeknula glasnije. Možda su dečki mislili: Ako sad podvijem rep, i ja ću završiti kao Jason Taylor. Ili napad svi na jednoga ima neku svoju volju koja guši svaki otpor. Možda su ga prakticirali još špiljski lovci. "Svi na jednoga" radi na krv.
Vrata svlačionice treskom se otvore.
Pjesma se u trenu utrnula kao da se nije ni orila.
Vrata se odbiju od gumenog štopera i udare profesora McNamaru u nos.
Četrdeset i kusur dječaka glasni su i kad nervozno gutaju smijeh.
"Sad bih vam rekao da ste svinje", kriči profesor McNamara, "ali ne želim vrijeđati domaće životinje!"
"Uuuuuuuuu", odjeknu zidovi.
Kod jednoga je bijes strašan, kod drugoga smiješan.
Bilo mi je žao profesora McNamara. On i ja u neku smo ruku isti.
"Koji od vas" - profesor McNamara pregrize riječi zbog kojih bi mogao izgubiti posao - "šuftova ima hrabrosti da me uvrijedi u lice? Sad, na licu mjesta?"
Duge, posprdne, nijeme sekunde.
"Hajde! Pjevajte. Hajde. PJEVAJTE!" Taj mu je urlik valjda oderao grlo. Jasno da tu ima srdžbe, ali razabirem i očaj. I ovako još četrdeset godina. Profesor McNamara zvjera po svojim mučiteljima u potrazi za novom strategijom. "Ti!"
Na moj krajnji užas, taj "Ti!" sam Ja.
Valjda se profesor McNamara sjetio da su mene cipelarili u blatu. Zaključio je da ću najspremnije cinkati. "Imena."
Sav se usučem kad Vrag u mene uperi četrdeset pari očiju.
Imamo zapovijedano pravilo. Veli: Nećeš nikoga otkucati i uvaliti u gabulu, makar je zaslužio. Nastavnici to pravilo ne razumiju.
Prof McNamara prekriži ruke. "Ja čekam."
Pisnuo sam kao najsitniji paukić. "Nisam vidio, profesore."
" 'Imena', rekao sam!" Profesoru McNamari prsti su se stisnuli u šaku, a ruka mu se trza. Samo što me ne zvizne. Ali nato nešto isiše svo svjetlo iz prostorije, kao da je pomrčina sunca.
Na vratima se stvorio ravnatelj Nixon.

"Profesore McNamara, je li ovo dijete vaš glavni krivac, prvoosumnjičenik ili neposlušni doušnik?"
Za deset sekunda bit ću ili frigan ili više-manje slobodan. Profesor McNamara proguta veliku knedlu, pribojava se da će mu nastavnička karijera doživjeti amputaciju u roku keks. "Kaže da 'nije vidio', ravnatelju."
"Slijepi kod zdravih očiju, profesore McNamara." Profesor Nixon krene nekoliko koraka naprijed, ruke skriva iza leđa. Dečki tonuli u klupe. "Prije minutu sam razgovarao s kolegom u Droitwichu. Morao sam se naglo ispričati i prekinuti razgovor. E, sad. Tko pogađa zašto?" (Svi se klinci u prostoriji svom snagom upilje u prljavi pod. Čak i profesor McNamara. Da profesoru Nixonu pogledaš u oči, rasplinuo bi te.) "Razgovor sam obustavio zbog djetinjastog revanja iz ove prostorije. Doslovno me potpuno dekoncentriralo. E, sad. Mene ne zanima tko je kolovođa. Nije me briga tko je urlao, tko je pjevušio, tko je šutio. Mene je briga što će profesor McNamara, koji je u našoj školi gost, obavijestiti kolege da ja ravnam huliganskim zoološkim vrtom. A za tu ću vas uvredu mome ugledu kazniti sve do jednoga." Profesor Nixon isturi bradu za četvrt pedlja. Mi se svi lecnemo. " 'Molim vas, profesore Nixone! Ja im se nisam priključio! Nije pošteno da mene kaznite!' " Sve nas draži da se složimo, ali nitko nije tako glup. "O, ja nemam astronomsku plaću da budem pošten. Imam astronomsku plaću da se držim standarda. A na te ste standarde", tu preplete šake, zapuca zglobovima, "vi upravo pljunuli. Da živimo u prosvjećenije doba, poštene bi vas batine naučile pristojnosti. No budući da su nas gazde u Westminsteru tog oruđa lišile, moramo se dovijati drugim, tegobnijim metodama." Profesor Nixon maši se kvake..
"Stara gimnastička dvorana. U pola jedan. Tko zakasni, ima tjedan dana kazne. Odsutnima slijedi isključenje. To je sve."

Umjesto starih školskih užina od rujna ove godine imamo kantinu. Nad vrata blagovaonice nabili su natpis KANTINA RITZ - ZA VAS KUHA TETA-KWALYTETA, makar te smrad octa i prženja smlavi već u garderobi. Pod natpisom je nasmijano prase u kuharskoj kapi s pladnjem kobasica. Na jelovniku je pomfrit, grah, pljeskavice, kobasice i pečeno jaje. Za desert imamo sladoled s kompotom od krušaka iz konzerve ili sladoled s kompotom od bresaka iz konzerve. Za piće ti nude ishlapjeli Pepsi, nezdravu oranžadu ili mlaku vodu. Prošli je tjedan Clive Pike u pljeskavici našao pola stonoge, još se koprcala. Da stvar bude gora, drugu polovicu nije našao.
Ljudi me zagledavaju dok stojim u redu. Dva-tri šestaša ne trude se da suspregnu smijeh. Svi su čuli da je danas dan za Gazi Taylora. Čak mi i poslužiteljice za ulaštenim šankovima copraju. Nešto se događa. Ne znam što dok sa svojim pladnjem ne sjednem kraj Deana Morana za gubavačkim stolom.
"Hmm... netko ti je izlijepio nekakve naljepnice na leđa, Jace."
Kad skinem sako, cijelu Kantinu Ritz potrese smjehotres. Na leđima sam imao deset ljepljivih etiketa. Na svakoj drugom olovkom i drugim rukopisom piše GNJIDA. Malo mi fali da izjurim iz kantine. Onda bi još bolje slavili. Potres jenjava, gulim naljepnice i drapam ih ispod stola.
"Samo ignoriraj drkavce", kaže mi Dean Moran. U facu mu pljusne krupan komad pomfrita. "Baš duhovito!" dovikne on u smjeru odakle je krumpirić doletio.
"Je", s Wilcoxova se stola oglasi Ant Little, "to smo i mi mislili." Dolete još tri-četiri komada. U blagovaonicu uđe profesorica Ronkswood pa se pomfritno bombardiranje obustavi.
"Ej..." Za razliku od mene, Dean Moran zna ignorirati. "Si čuo vijest?"
Pokunjeno grebuckam komadiće skorene hrane s vilice. "Što?"
"Debby Crombie."
"Što s Debby Crombie?"
"Pa otišla je u košarkašice!"
"Igra za repku?"
"Košarkašica." sikne Dean. "Napumpana!"
"Trudna? Debby Crombie? Čeka dijete?"
"Tiše malo! Izgleda. Tracy Swinyard najbolja je frendica s tajnicom u ambulanti u Uptonu. Preksinoć su lokale u Crnom labudu. Poslije nekih pet cuga natjerala je Tracy da joj se zakune životom pa joj je rekla. Tracy je rekla mojoj sestri. Meni je Kelly rekla jutros za doručkom. Morao sam joj se bakinim grobom zakleti da neću nikom reći."
(Moranovoj su baki grob već zatrpale prekršene zakletve.)
"Tko je otac?"
"Za to zbilja ne moraš biti Sherlock Holmes. Znaš da Debby Crombie nije imala dečka poslije Toma Yewa."
“Ali Tom Yew je poginuo još u lipnju."
"Je, ali bio je u Livadi Crnog Labuda u travnju, ne? Na dopustu. Valjda ju je onda nafilao."
"Znači da je djetetu Debby Crombie tata umro još prije nego što se rodilo?"
"Ajd reci da nije Bogu za plakati. Isaac Pye veli da bi on na njezinome mjestu pobacio, ali mama Dawn Madden veli da je pobačaj ubojstvo. U svakom slučaju, Debby Crombie liječniku je rekla da će roditi kud puklo da puklo. Kelly računa da će joj Yewovi pomoći da odgoji dijete. Valjda im to na neku foru vraća Toma."
Svijet ima štosove koji uopće nisu duhoviti.
U životu nisam čuo takav urnebesni vic, kaže Nerođeni Blizanac. Pohrdam jaja i pomfrit da stignem u Staru dvoranu do 12.15.

Veći dio naše škole sagrađen je u posljednjih trideset godina, ali djelomice obuhvaća staru viktorijansku gimnaziju, a njoj pripada i Stara gimnastička dvorana. Uglavnom je izvan uporabe. S nje po olujnome vremenu lete crepovi. Prošlog je siječnja jedan zamalo fulao Lucy Sneads, ali još nitko nije poginuo. Makar u Staroj dvorani jest umro jedan šestaš. Tako su ga gadno kinjili da se objesio o vlastitu kravatu. Gore gdje visi gimnastička užad. Pete Redmarley kune se da je jednoga olujnog popodneva prije tri godine vidio maloga kako visi, još je bio živ. Klincu se klatila glava jer je slomio vrat, a noge su mu se trzale, i to šest metara iznad poda. Blijed ko krpa, ak' ne računaš crveni trag koji mu je upekla kravata. Ali oči su mu gledale Petea Redmarleyja. Pete Redmarley nakon toga nije nogom kročio u Staru dvoranu. Nikad više.
U svakom slučaju, naš razred i osmi GL čekaju u dvorištu. Ja sam se nekako prikrpao Christopheru Twyfordu, Nealu Broseu i Davidu Ockeridgeu, razgovaraju o Prljavom Harryju. U subotu je bio na telkl. Imaš jednu scenu kad Clint Eastwood ne zna ima li još jedan metak u pištolju da upuca negativca.
"Aha", ubacim ja, "to je bilo perfa."
Christopher Twyford I David Ockeridge blenu u mene kao da hoće reći: Ma tko tebe šljivi?
"Više nitko živ", Neal Brose će meni, "ne kaže 'perfa', Taylore."

Profesor Nlxon, profesor Kempsey i profesorica Glynch došli su s druge strane dvorišta. Sad slijedi gadna ribanclja. Unutra su složili klupe kao za ispit. Osmi KM sjedi slijeva, osmi KL zdesna. "Misli li itko", počne profesor Nlxon, "da mu ovdje nije mjesto?" Ravnatelj je mirne duše mogao pitati I: "Želi li si itko prosvirati koljena?" Nitko nije nasjeo. Profesorica Glynch uglavnom se obraćala osmome GL. "Iznevjerili ste nastavnike. Iznevjerili ste školu I iznevjerili ste sebe..." Zatim se profesor Kempsey okomio na nas. "Ne sjećam se kad sam u dvadeset i šest godina nastavnog staža bio ovako ogorčen. Ponijeli ste se kao huliganska banda..."
Sve je skupa trajalo do 12.30.
Prljavi su prozori iscrtavalI pravokutnike mutnog sumračja.
Pljunuta boja dosade,
"Ostat ćete u klupama", objavi profesor Nlxon, "do zvona u jedan. Da se niste pomaknuli. Da niste pisnuli. 'Ali, profesore, što ako moram na WC?' Osramotit ćeš se kao što si htio osramotili člana moga nastavnog zbora. Otići ćeš po krpu poslije zvona. Kazna će vam se opetovati za svaku užinu do kraja tjedna." (Nitko se ne usudi zagunđati.) " 'Ali, profesore, čemu ovakva prijeka sankcija?' Zato što u našoj školi većina neće tlačiti nekolicinu - a ni pojedinca."
Ravnatelj nato ode. Profesor Kempsey i profesorica Glynch ispravljaju zadaćnice. Tišinu remeti samo škripa njihovih pera, kruljenje dječjih želudaca, muhe sahranjene u neonkama i udaljeno klicanje slobodne djece. Neprijateljska velika kazaljka sata zadršće, zadršće, zadršće, zadršće. Taj je sat najvjerojatnije posljednja stvar koju je klinac koji se objesio u životu vidio.
Zahvaljujući ovoj kazni, Ross Wilcox sljedećih mi nekoliko užina ne može ništa. Svaki bi normalni klinac trtario da zbog njega dečki iz dva razreda završe u kazni na tjedan dana. Je li profesor Nixon računao da ćemo mi sami kazniti kolovođe umjesto njega? Krišom zirnem prema Rossu Wilcoxu.
Ross Wilcox valjda je buljio u mene. Pokaže mi prst za jebi se i bez glasa izgovori "Gnjido".

" 'Školjka je moja -' plane Jack. 'Ti zaveži!' " Sranje. Dolazi riječ "sijelo". " 'Piggy ustukne. Ralph mu uzme školjku i ozre se po -" U očaju primijenim Metodu preskoka, gdje postaviš slovo-zapinjalo ("s"), ali onda nekako preskočiš u samoglasnik da izgovoriš riječ. "Dječačkom sss-ijelu." Sav u jednom znoju zirnem na profesora Monka, našeg nastavničkog pripravnika za engleski. Meni profesorica Lippetts nikad ne zada da čitam na glas, ali ona je otišla u zbornicu. Očito profesoru Monku nije rekla za naš dogovor,
"Fino." Glas profesora Monka gubi strpljivost. "Nastavi."
" 'Trebamo posebnu skupinu koja će čuvati vatru.' " (Riječi na s-sugla-snik idu mi bolje od riječi na s-samoglasnik, ne znam zašto.) " 'U bilo koje doba' ", progutam, " 'može se pojaviti brod' - mahnuo je prema napetoj žici obzora - 'i ako neprestance odašiljemo signal, doći će po nas. (Vješač mi dopusti da kažem "signal" kao kad jači boksač iz zafrkancije dopusti gubitniku da ubaci dva-tri udarca.) "I još nešto. Trebamo dodatna pravila. Gdje je Školjka, ondje je i zbor. I ovdje i dolje.' Sssvi -" Joj, sranje sranje sranje. Sad ne mogu reći "pristanu". Inače su mi problem samo riječi koje počinju na "S".
"Ahm..."
" 'Pristanu' ", profesor Monk će, čudi se da klinac u najboljem razredu ne zna pročitati tako jednostavnu riječ.
Nisam glup da pokušam ponoviti riječ, što je profesor Monk očekivao. " 'Piggy zine da kaže sssvoje, uhvati Jackov pogled i ušuti.' " Nema šanse da se više ne kuži da zapinjem. Vješaču je jasno da si piše veliku pobjedu. Upravo sam opet morao primijeniti Metodu protiska za "svoje". Kad na silu protiskuješ riječ, hvataš se za zadnju slamku jer ti se cijela faca izobliči. A ako Vješač zauzvrat stisne jače, riječ se zaglavi i tu se pretvaraš u klasičnoga mucavoga krelca. "Jack pruži ruke da preuzme školjku i" - gušim se u najlonu - "ussstane, a čađave mu ruke oprezno obujme krhku'" - u ušima mi sve zuji od napora - "ssstvarcu. 'Mislim da Ralph ima pravo. Pravila nam trebaju i moramo ih poštovati. Na kraju krajeva, mi nismo - -' Oprostite, profesore..." Nema mi druge. "Što ovdje piše?"
" 'Surovi divljaci'? "
"Hvala, profesore." (Sve bih dao da imam muda da si obje svoje keramičke olovke uperim u oči i maznem glavom po klupi. Samo da mogu pobjeći.) " 'Mi smo Englezi: a Englezi su najbolji u -' Hmm... 'Sssvemu. Zato moramo postupati kako dolikuje."
Profesorica Lippets uđe u razred i bude joj jasno što se dogodilo. "Hvala, Jasone."
Razredom ne zažubori: "Kako se tako lako izvukao?"
"Molim vas, profesorice!" Gary Drake digne ruku.
"Gary?"
"Ovaj je dio genijalan. Sav treperim, časna riječ. Smijem li ja čitati dalje?"
"Drago mi je da ti se sviđa, Gary. Samo daj."
Gary Drake pročisti grlo. " 'Ralph - ja ću podijeliti - to jest, svoje lovce u skupine, pa ćemo mi voditi brigu o vatri -' " Gary Drake čita pretjerano kitnjasto, samo radi opreke s nastavkom. " 'Njegova nesssebičnossst izazove sssSSSalvu -' " (Sredio me. Dečki se smijulje. Cure se okreću prema meni. Glava mi bukne u plamen srama.) " '- pljeska među dječacima, koji s-s-s-s-s-s-s-s-svi-'"
"Gary Drake!"
On glumi nevinašce. "Profesorice?"
Škvadra se prvo upilji u Garyja Drakea pa u mene. Hoće li se školski mucavac Taylor rasplakati? Dobio sam etiketu koju nikad više neću skinuti.
"Misliš da si duhovit, Gary Drakeu?"
"Oprostite, profesorice." Gary Drake nasmiješi se bez osmijeha. "Valjda sam negdje pokupio nekakvo gadno mucanje..."
Christopher Twyford i Leon Cutler tresu se od prigušenog smijeha.
"Vas dvojica samo šutite!" Zašutjeli su. Profesorica Lippetts nije glupa. Da je Garyja Drakea poslala profesoru Nixonu, njegov bi se štos pretvorio u vijest dana. Ako se već nije. "Sad si se pokazao kao odvratni, umišljeni i neuki slabić, Gary Drakeu." Preostale riječi na 41. stranici Gospodara muha uzlete s papira i grunu mi u facu kao pčelinji roj.

Sedmi i osmi sat imamo glazbeni s razrednikom profesorom Kempseyjem. Alastair Nurton zauzeo je moje uobičajeno mjesto kraj Marka Badburyja pa bez riječi sjednem s Carlom Norrestom, gubavcem nad gubavcima. Nicholas Briar i Floyd Chaceley tako su se davno sparili da su sad već takoreći gubavački bračni par. Profesor Kempsey još se ljuti na nas zbog slučaja McNamara. Kad mi otpjevamo: "Dobar dan, profesore Kempsey", samo nam frizba zadaćnice kao kad u Goldfingeru Oddjob baca šešir. "Uopće mi nije jasno što je dobro u današnjem danu, kad ste okaljali temeljno načelo općega obrazovanja. A to je da navodna društvena krema svojim odlikama oplemeni niže slojeve. Avril Bredon, podijeli udžbenike. Treće poglavlje. Sad ćemo čerečiti Luduiga van Beethovena." (Mi na glazbenome zapravo uopće ne glazbujemo. Ovog polugodišta zasad samo prepisujemo hrge teksta iz Života velikih skladatelja. Profesor Kempsey dotle otključa gramofon i pusti ploču skladatelja kojeg taj tjedan obrađujemo. Najsnobovskiji glas na svijetu daje uvod u skladateljeve najveće bitove.) "Imajte na umu", upozori profesor Kempsey, "da životopis treba preraditi svojim riječima." Nastavnici pate na te "svoje riječi". Ja ih mrzim. Pisci čvrsto grade svoje rečenice. To im je posao. Zašto bismo ih razbijali kad ih poslije ionako moramo opet sastavljati, samo traljavije? Kako ćeš reći kapelmajstor ako ne smiješ reći kapelmajstor?
Na satu profesora Kempseyja ni inače nema zafrkancije, ali danas je kao da je netko umro. Muk je neznatno prekinula samo nova cura, Holly Deblin, kad je zamolila da je pusti u školsku ambulantu. Profesor Kempsey samo pokaže vrata i bez glasa reče: "Idi." Osmašice uvijek lakše puštaju u ambulantu i na zahod nego dečke, Duncan Priest kaže da to ima veze s menstruacijama. Menstruacije su poprilična zagonetka. Cure ih pred dečkima ne spominju. A mi dečki s tim ne zbijamo šale da slučajno ne odamo kakve smo neznalice.
Beethovenova je gluhoća glavna atrakcija njegova poglavlja u Životima velikih skladatelja. Skladatelji su pola života hodočastili po Njemačkoj trbuhom za kruhom kod raznih nadbiskupa i nadvojvoda. Drugu su polovicu valjda profućkali u crkvi. (Zboraši su još godinama nakon Bachove smrti umatali sendviče u njegove rukopise. To je jedina druga stvar koju sam ovog polugodišta naučio na glazbenome.) Beethovena otpilim u roku od četrdeset minuta, daleko prije ostatka razreda.
Mjesečeva sonata, priopći nam najsnobovskiji glas na svijetu, jedan je od najomiljenijih komada na repertoaru svakog pijanista. Skladana 1782., sonata evocira mjesečinu nad mirnim i spokojnim vodama nakon oluje.
Dok je svirala Mjesečeva sonata, meni je zanovijetala pjesma. Naslov je "Suveniri". Da sam bar mogao zapisati stihove u svaštaru: ne usudim se, bar ne u razredu, pogotovo ne kad mi je ovakav dan. (A sad su mi kompletno isparili, ak' ne računam "Sunce pospano zlati valove". Kad ne zapišeš, piši kući propalo.)
"Jasone Taylore." Profesor Kempsey je primijetio da su mi misi odlutale iz udžbenika. "Imam zadatak za tebe."

Pod satom su školski hodnici zlokobni. Sad su najbučniji prostori najtiši. Kao da je neutronska bomba raspršila sav ljudski život, ali su zdanja ostala na mjestu. Prigušeni glasovi koje čuješ ne dolaze iz učionica, nego kroz pregrade između života i smrti. Najkraći je put do zbornice kroz školsko dvorište, ali ja sam udario dužim putem, kroz Staru gimnastičku dvoranu. Kad te nastavnici pošalju da nešto obaviš, dobio si predah u kojem ti nitko ništa ne može, kao kad u Monopolyju dobiješ besplatno parkiranje. Htio sam ga rastegnuti. Koraci mi kloparaju istim izlizanim parketom na kojem su se dečki premetali prije nego što su otišli u Prvi svjetski rat i smrt od bojnih otrova. Jedan je zid u Staroj dvorani zastrt naslaganim stolcima, ali na drugom je drvena konstrukcija po kojoj se možeš verati. Pitaj Boga zašto, došlo mi je da provirim kroz prozor na vrhu. Nije pretjerano opasno. Ako čujem korake, jednostavno ću skočiti.
Istinabog, odozgo imaš osjećaj da je više nego što se čini.
Staklo je posivjelo od dugogodišnje nečisti.
Popodne se zastrlo teškim sivilom.
Preteškim i presivim da ne ode na kišu. Mjesečeva sonata izleti iz orbite mimo desetog planeta. Galovrane su se zbile na oluku, gledaju školske autobuse što se kao klade valjaju u prostrano dvorište pred školom. Galovrane su zbilja bahate, dokone i razmetljive, kao uptonski pankeri oko gradskog spomenika palim borcima.
Koga obilježe kao Gnjidu, ruga se Nerođeni Blizanac, Gnjida je do kraja života.
Od nadolazeće me kiše bole točke iza očiju.
Jasno da će doći petak. Ali čim se vratim kući, vikend će već početi odumirati i bližit će se ponedjeljak, mic po mic, minutu po minutu. A onda me čeka još pet dana poput današnjega, ma gorih od današnjeg dana, itekako gorih.
Daj se objesi.
"Sreća tvoja", glas će neke cure, a ja zamalo nisam pao s pet metara visine u gnijezdo zdrobljenih kostiju, "da ja nisam nastavnik u patroli, Taylore."
Virnem dolje prema Holly Deblin koja zirka gore. "Valjda."
"Zašto ti nisi na satu?"
"Kempsey me poslao po svoju zviždaljku." Sverem se dolje. Holly Deblin obična je cura, ali je visoka kao ja. Baca koplje dalje od svih. "Danas nas on ukrcava u autobuse. Tebi je bolje?"
"Samo sam morala prileći. A tebi? Kinje te, ha? Wilcox, Drake, Brose i škvadra?"
Nema smisla da poričem, ali sve ispada stvarnije ako priznam.
"Oni su kreteni, Taylore."
Mrak je u Staroj dvorani Holly Deblin zagladio oštrice.
"Je. Znam da su kreteni, ali što mi to vrijedi?"
Jesam li u tom času čuo da je počela bubnjati kiša?
"Ti nisi gnjida. Ne daj da ti kreteni govore što si."

Mimo sata gdje za kaznu stoje zločesta djeca, mimo tajništva kamo predsjednici razreda idu po imenike i mimo spremišta, dugi hodnik vodi u zbornicu. Koraci mi se uspore dok se približavam. Čelična su vrata poluotvorena. Vidim niske naslonjače. Crne gumene čizme profesora Whitlocka. Cigaretni dim kulja van kao magla u Londonu Jacka Rasparača, No nadomak vrata slijedi košnica odjeljaka gdje važniji nastavnici imaju svaki svoj radni stol.
"Da?" profesor Dunwoody zmajski trepne na moju adresu. Preko ramena mu viri krizantema koja žuti. Grimiznocrvena knjiga nastavnika likovnog odgoja nosi naslov Priča o oku, a napisao ju je Georges Batailie. "Kao što možemo zaključiti iz naslova", profesor Dunwoody primijeti da mi je knjiga zapela za oko, "riječ je o povijesti optičara. A što ti trebaš?"
"Profesor Kempsey poslao me po zviždaljku, profesore."
"Kao u Burnsovoj pjesmi 'Zvizni i evo me, momče'?"
"Valjda, profesore. Rekao mi je da mu je na stolu. Na nekom zanimljivom listu papira."
"A možda", prof. Dunwoody zabije Vickov inhalator u svoj veliki crveni nos i svom snagom ušmrkne, "profesor Kempsey diže ruke od škole dok mu herc još ne šteka. Ide čuvati ovce u Snowdoniju. S psom ovčarom Shepom. 'Kolibu u planini daj meni'? Možda te zato poslao po zviždaljku?"
"Ja mislim da samo vodi ukrcavanje u autobuse, profesore."
"Zadnja pregrada. Pod blagim pogledom Jaganjca Božjeg." Profesor Dunwoody vrati se na Priču o oku i više ne prozbori ni riječ.
Uputim se praznom košnicom. Radni stolovi počnu sličiti vlasnicima kao psi. Stol profesora Inkberrowa sav je u urednim gomilicama i hrpicama. Profesoru Whitlocku stol su zakrčile podloge za rasađivanje i brojevi Sportskih novosti. Odjeljak profesora Kempseyja rese kožnati stolci, zglobna stolna svjetiljka i slika na kojoj Isus drži fenjer kraj vrata obraslih bršljanom. Na stolu su mu Jednostavne molitve za složeni svijet, Rogetov tezaur (njega Dean Moran zove Rogerov brontosaur) i Deliusova biografija Erica Fenbyja. Zviždaljka profesora Kempseyja stoji točno kako mi je rekao. Ispod zviždaljke je tanak snop prefotokopiranih fotokopija. Presavijem fotokopiju s vrha i tutnem je u džep sakoa. Onako iz štosa.

Suprotno uvriježenoj predodžbi, siledžije
obično nisu nisu kukavice.

Siledžija ima svakakvih. Promatraj svog
nasilnika. Prikupljaj podatke.

Ne znači da si kukavica ako izbjegavaš sukob
u kojem ćeš sigurno izvući kraći kraj.

Ako sliniš za sigurnošću i statusom, ispadaš
slab i ranjiv.

Što je gore? Da te prezru kao doušnika ili da
trpiš kao žrtva?

Možda je grubijana oblikovala grubost kojoj
ti nisi dorastao.

Osloni se na lukavstvo.

Ne možeš izgubiti poštovanje koje ti je
priskrbila čestitost ako na to sd sam ne
pristaneš.

Ne smij se stvarima koje tebi nisu smiješne.

Nemojj Nemoj P/poduprijeti mišljenje s kojim
se osobno ne slažeš.

Samostalci traže prijatelje među samostalcima.

Adolescencija umire u roku od četiri godine.
Ti ćeš doživjeti osamdesetu.

"Tražiš iglu u oceanu?" Glava profesora Dunwoodyja proviri iza njegove pregrade. "Štono bi rekli Azijci? Umjesto u plastu sijena?"
Pomislim da me vidio kad sam maznuo papir. "Profesore?"
"Biserje pred svinjama? Ili zviždaljku na stolu?"
Zaklatim zviždaljku prema profesoru Dunwoodyju. "Baš sam je našao..."
"Čemu onda dangubiš? Ko krilati majmun poleti i smjesta je zakonitom vlasniku isporuči. Hura!"

Šestaši se kokaju dok čekaju autobus za Livadu Crnog Labuda. U razredu učiteljice Throckmorton ja sam bio tata-mata za kokanje. Samo što se mi osmasi ne smijemo kokati jer je to prepederski. Ili graničara ili ništa. Ali s kokanjem bar imam što gledati. Zahvaljujući Wilcoxu, sa školskim je mucavcem Jasonom Gnjidom opasno čak i razgovarati. Kad je ukrcao škvadru iz Birtsmortona u njihov autobus, profesor Kempsey zazviždi djeci iz Livade Crnog Labuda. Baš me zanima je li htio da uzmem onaj papir. Kad zaključiš da je profesor Kempsey okej tip, ispadne da je guzica. Kad zaključiš da je guzica, ispadne da je okej tip.
Treće sjedalo sprijeda precuričasto je mjesto za osmaša, ali da sjednem bliže Wilcoxovoj ekipi straga, značilo bi da izazivam vraga. Drugoligaši šišaju mimo slobodnog sjedala kraj mene. Robin South, Gavin Coley i Lee Biggs nisu me ni pogledali. Oswald Wyre dobaci mi: "Gnjido!" Na drugom kraju igrališta kraj spremišta za bicikle grupica škvadre u izmaglici pretvorila se u marionetske sjenke.
"Kriste!" kraj mene sjedne Dean Moran. "Kakav dan!"
"Bok, Deane." Sav se pokunjim kako sam zahvalan.
"E, Jace, da znaš da je Murcot lud ko čep! Ono, maloprije na tehničkome preleti avion, a Murcot ni pet ni šest nego u dreku iz svega grla: 'Svi na pod, dečki! Idu Švabe, majku im staru!' Časna riječ, svi smo se morali pobacati na sve četiri. Misliš da ga ćopava skleroza?"
"Može biti."
Vozač Norman Bates uključi motor i naš autobus krene. Dawn Madden, Andrea Bozzard i neke druge cure zapjevaju "The Lion Sleeps Tonight". Dok je autobus stigao do Wellanda, magla se već opasno zgusnula.
"Baš sam te htio zvati sebi doma u subotu", Moran će. "Tata je kupio videorekorder od nekog tipa u pivnici u Tewkesburyju."
Unatoč svim svojim problemima, ostanem paf. "VHS ili Betu?"
"Betu, jasno! VHS-e gase. Al neš vraga, kad smo jučer izvadili video iz kutije, ispostavilo se da nema pola dijelova."
"Što je tata napravio?"
"Sjeo je u auto pa ravno u Tewkesbury da se obračuna s tipom koji mu ga je prodao. Al neš vraga, čovac je nestao."
"U pivnici mu nitko nije znao pomoći?"
"Nije. Nestala je cijela pivnica."
"Nestala? Kako pivnica može nestati?"
"Obavijest u izlogu. 'ViŠe ne poslujemo.' Lokoti na vratima i prozorima. Piše PRODAJE SE. Tako ti nestane pivnica."
"Koje sranje."
Na odmorištu kraj Majura Danemoor parkiralo se nekoliko prikolica, iako su ondje nasuli hrpu šljunka da obeshrabre Cigane. Jutros ih nije bilo. Ali današnje je jutro ostalo u nekom drugom vremenu.
"Daj svejedno dođi u subotu ak oćeš. Jesi ćeš mamin ručak. Bit će turbozezancija."
Prvo treba preživjeti utorak, srijedu, četvrtak i petak. "Hvala."

Ros Wilcox i njegovi prvi su navrli iz autobusa, mene nisu ni pogledali. Idem preko seoske utrine u uvjerenju da je najgori dio ovoga govna od dana prošao.
"A kamo si ti krenuo, Gnjido?" Ross Wilcox, pod hrastom s Garyjem Drakeom, Antom Littleom, Wayneom Nashendom i Dar-renom Croomeom. Sve bi dali da sam opalio crtu. Nisam. Planet Zemlja stisnuo se na mjehurić širok pet koraka.
"Kući", velim.
Wilcox hračne. "Neš malo po-po-po-popričat s nama?"
"Ne, hvala."
"E pa nejdeš ti još kući majku ti jebem pedersku u jebeni pederski Vodomarov dol gnjido jebena pederska."
Puštam Wilcoxa da povuče sljedeći potez.
Ali neće. Dođe mi sleđa. Wayne Nashend stisnuo me u dvostruki ključ kao u hrvanju. Adidasovu su mi torbu istrgnuli iz ruke. Nema smisla da dreknem: "Moja torba!" Svi znamo da je moja. Glavno da se ne rasplačem.
"Di su ti malje, Taylore?" Ant Little zapilji mi se u gornju usnu. "Nema više?"
"Obrijao sam se."
" 'Obrijao sam se'", oponaša me Gary Drake. "I tu bi mi trebali past na tur?"
"Jesi čuo vic. Taylore?" Wilcox će. " 'Znaš Jasona TayIora?' "
" 'N-n-n-e' ", odgovori Gary Drake. " 'Al s-sam je-je-jedanput u njega ugazio!' "
"Svi ti se smiju, Taylore", ispljune Ant Little. "Ti si drkolizna pišulja kojoj se svi smiju!"
"S mamicom ideš u kino!" Gary Drake će. "Nisi vrijedan života. Trebamo te objesiti tu na drvo."
"Pa daj nešto gukni", Ross Wilcox unese mi se u lice, "Gnjido."
"Zbilja ti smrdi iz usta, Ross."
"Molim?" Wilcoxu se faca nafrlji kao šupak. "MOLIM?"
I sam sam sebe šokirao. Ali sad više nema uzmaka. "Zbilja te ne bih htio uvrijediti, časna riječ. Ali bazdi ti iz usta. Kao iz vreće šunke. Nitko ti neće reći jer te se boje. Ali morao bi češće prati zube ili jesti peperminte jer imaš kronični problem."
Wilcox kratko ostavi stvar u zraku.
Pa mi bridak par šamara zdrobi čeljust.
"A ti oš reć da me se ne bojiš?"
Bol je dobar za koncentraciju. "Možda imaš halitozu. Pa ti u ljekarni u Uptonu mogu nešto dati da je riješiš."
"Mogu ja tebe nabiti u bulju, pizdo dudlava!"
"Je, možeš. Ako se skompate vas petorica."
"Mogu ja sam, jebem ti!"
"Znam da možeš. Sjećaš se da sam vidio kako si se pomlatio s Gramom Burchom."
Školski autobus još stoji kraj Crnog labuda. Norman Bates svako toliko donese nekakav svežanj Isaacu Pyeu, a Isaac Pye Normanu Batesu preda smeđu omotnicu. Ali nije da očekujem ičiju pomoć.
"Ova - masna - papačka - gnjida", Ross Wilcox na svaku me riječ bubne u prsa, "treba - jednu - DREKOŽVAKU!" Drekožvaka je kad te škvadra uhvati za rub gaća pa te iz petnih žila povuče u vis. Noge ti se odignu s tla, a preponski ti spoj gaća ode među guzove tako da ti drobe jaja i pimpek.
I tako su me počastili drekožvakom, ni manje ni više.
Ali drekožvaka su smiješne samo kad žrtva skviči i koprca se. Ja se uhvatim za glavu Antu Littleu da imam uporište i nekako istrpim cijelu stvar. Drekožvaka te više ponizi nego što boli. Napadači se pretvaraju da im je duhovito, ali imaju tešku i nezahvalnu zadaću. Wilcox i Nashend odbacuju me gore-dolje. Gaće mi se samo upeku u prepone, nisu me rasparale. Bace me na promočenu travu,
"To ti je samo uvertira", dašće Ross Wilcox.
"Gnjiiiiiidooo!" Zapjeva Gary Drake iz magle kraj Crnog labuda. "Gdje ti je torba?"
"Aha", Wayne Nashend opali mi vritnjak dok se pridižem. "Daj si je radije odi tražit."
Školski autobus zaturira. Brzine kurblaju.
S onim nekim sadističkim cerom Gary Drake vitla mojom adidasicom.
Skužio sam što slijedi pa se dam u trk.
Moja adidasica u savršenu luku sleti na autobusni krov.
Autobus trzavo krene prema križanju kraj Rhyddova dućana.
Promijenim smjer i podbrusim pete kroz mokru visoku travu, molim Boga da se torba odskliže s krova.
Za mnom poput strojnice štek-štek-štekće smijeh.

Ipak mi se mršavo osmjehnula sreća. Iz smjera Malvern Wellsa zbog nekog je kombajna nastao sporovozan prometni čep. Dostignem školski autobus dok čeka na križanju kraj Rhyddova dućana.
"Kakvi su ti sad to morski štosovi?" zareži Norman Bates kad su se otvorila vrata.
"Neki dečki", hvatao sam dah, "bacili su mi torbu na krov."
Škvadra koja je ostala u autobusu sva se ozari od uzbuđenja.
"Na koji krov?!"
"Krov vašeg autobusa."
Norman Bates pogleda me kao da sam mu se posrao u žemlju. Ali smakne se sa sjedala, zamalo me nije srušio, odmaršira nakraj autobusa, uzvere se stražnjim ljestvicama, zgrabi moju adidasicu, dobaci mi je i siđe na cestu. "Družiš se s drkavcima, sunce ti žarko."
"Ja se s njima na družim."
"Zašto onda puštaš da te zafrkavaju?"
"Ne puštam. Njih je pet. Deset. Više."
Norman Bates smrkne. "Ali jedan je Glavni Govnar, ne?"
"Jedan ili dvojica."
"Jedan je dosta. Tebi treba ovakav ljepotan." Odjedanput mi se pred očima vrti smrtonosni nož skakavac. "Prišuljaj se Glavnom Govnaru", Normanu Batesu glas se raznježi, "i iskosaj mu tetive. Rez do dva, tek toliko da ga malo dolje poškakljaš. Ako poslije bude zajebavao, samo mu probušiš gume na invalidskim kolicima." Batesov nož ispari. "Prodavaonica rashodovane vojne opreme. To ti je najpametnije uložena desetača u životu."
"Ali da Wilcoxu iskosam tetive, poslali bi me u popravni dom."
"Dobro jutro, sunce ti žarko, jebote ja! Što ti je život nego popravni dom?"




“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

12 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Pon Mar 12, 2012 2:52 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Brusač noževa

Jesen je gljivičasta, bobice su šaka jada, lišće trune. V-formacije ptica selica jezde nebom, večeri su dimne, noći hladne. Jesen je na izdisaju. A uopće nisam primijetio kad se razboljela.
"Evo me!" svako popodne viknem za svaki slučaj, možda su se mama ili tata ranije vratili kući iz Cheltenhama ili Oxforda ili gdje već jesu.
Makar mi se nikad nitko ne javi.
Kuća nam je itekako praznija otkako je Julia otišla. S mamom se odvezla u Edinburgh pretprošli vikend. (Julia je položila vozački, iz prve, jasna stvar.) Drugu je polovicu ljeta provela s Ewanovima na riječnim jezerima u Norfolku pa bi čovjek rekao da sam se već naviknuo na život bez sestre. No nije riječ samo o osobi koja ti ispuni kuću nego i kako ti dobaci: Dođem poslije! i o njezinoj četkici za zube i kapama i kaputima koji trenutačno nisu u upotrebi i osjećaju da je i njoj ovdje mjesto. Ne ide mi u glavu da mi sestra toliko fali, ali zbilja mi fali. Mama i Julia krenule su ranom zorom jer do Škotske imaš cijeli dan vožnje. Tata i ja mahali smo joj. Mamin je Datsun skrenuo u Vodomarov dol pa je stao. Julia je iskočila, otvorila prtljažnik, pročeprkala po kutiji s pločama i trkom se vratila na naš kolni prilaz. U ruke rni tutne svoju plejku Abbey Road. "Ti mi je čuvaj, Jace. Meni će je u studentskom domu samo izgrebati." Zagrlila me.
Miris Julijinog laka za kosu ostao mi je u nosu i kad je auto iščeznuo.

Pretis-lonac stoji na štednjaku i pušta mesna isparavanja. (Mama ga pristavi ujutro pa se kuha cijeli dan.) Smućkam si sirupni sok od grejpa i usudim se smazati posljednji čokoladirani keks jer su u limenci ostali još samo suhi đumbirovci i sendvič-keksi s limunovom kremom. Odem gore da skinem školsku odoru. U sobi me čeka prvo od tri iznenađenja.
Televizor. Stoji mi na radnom stolu. Jutros ga ondje nije bilo. FERGUSONOV CRNO-BIJELI PORTABL TELEVIZOR, piše na etiketi. ENGLESKI PROIZVOD. (Tata kaže da će nam kontinentalna Europa proždrijeti cijelu privredu ako ne kupujemo britanske proizvode.) Blista i miriše na novo-novcato. Na njemu uspravno stoji žuta omotnica s mojim imenom. (Tata je pisao olovkom 2H da poslije može reciklirati omotnicu.) Unutra je kartotečna kartica ispisana zelenom penkalom.



Zašto? Jasno da mi je bilo drago. U osmom KM samo Clive Parker i Neal Brose imaju telku u svojoj sobi. Ali zašto baš sad? Rođendan mi je tek u siječnju. Tata ovakve stvari ne daruje bez razloga, iz čista mira. Uključim telku, legnem na krevet i pogledam Svemirsku patrolu i Hart za sve. Valjda ti ne bi smjelo biti čudno da 12 kreveta gledaš telku, ali na neku foru jest. Kao da u kadi jedeš juhu od goveđeg repa.
Telka ti ubije brigu o školi, bar malo. Danas je Dean bio bolestan pa je mjesto kraj mene u školskom autobusu ostalo slobodno.
Uvalio mi se Ross Wilcox i opalio totalno frendovsku furku da me podsjeti da nismo frendovi. Wilcox me rajcao da izvadim pernicu. "D-d-daj mi p-p-posudi kutomjer, T-t-taylore, treba mi za zatku iz matke, časna-masna." (Ja ne zapinjem tako gadno. Gospođa de Klokken kaže da napredujemo kao veliki.) "Imaš š-š-šiljilo, Tay-lore?"
"Nemam", samo sam ravnodušno i blazirano ponavljao, "nemam." On se neki dan u matematičkom kabinetu domogao pernice Floyda Chanceleyja pa ju je cijelu istresao u školsko dvorište.
"Kak to misliš, n-n-nemaš? Pa što radiš kad su ti olovke t-t--tupe?" Wilcoxova je metoda da te bocka pitanjima. Samo mu odgovori pa će iskrenuti tvoj odgovor i ispast će da je takvu bljuzgu mogao izlanuti samo totalni debos. Ako pak ne odgovoriš, ispada da priznaješ, pa te Wilcox može slobodno prcati u zdrav mozak. "Z-z-znad da je c-c-curama tvoje m-m-mucanje s-s-sek-si, T-t-taylore?" Oswald Wyre i Ant Little šakalski se klibere kao da je njihov gazda komićarska bitanga koja vrijedi kao svih šest montipajtonovaca skupa. Wilcox ti isfura stvar kao da ne govori on, nego ti na njegova usta sudi javno mnijenje. "S-s-s-sto posto od t-t-t-oga p-p-pi-pi-pi-pi-ri-pi-pi-pišaju u g-g-g-g-ulp-ulp-gl-gle-gle-glu-glu-ga-ga-ga-gaćice!"
Dva reda sjedala ispred nas, Kenja je odjedanput porigao cijelu megatubu Smartića koje je smazao da bi mu Ant Little dao dir na svojim kalkulatorskim Space Invadersima. Dosta da niz prolaz između sjedala navre poplava raznobojne bljuvotine pa da Wilcoxu popusti pažnja. Iskrcao sam se u Travarovim ledinama i sam-samcat zaobišao seoski dom pa udario preko Grude. To ti je poduži put. Dolje kod Svetoga Gabrijela, nekakav je debelo preuranjeni vatromet žličastim srebrom šarao sivo nebo kao da mu je ploča za piši briši. Valjda je nekome stariji brat kupio rakete kod gospodina Rhydda. Još me previše pekao Wilcoxov otrov, tako da nisam pobrao posljednje vodenaste kupine berbe 1982.
Je li mi taj isti otrov pokvario tatin nevjerojatni dar? Na Vijestima za djecu Johna Cravena govorili su o Mary Rose. Mary Rose bio je admiraiski brod Henrika VIII. i potonuo je u oluji prije četiri stoljeća. Nedavno su ga izvukli iz podmorja. Cijela je Engleska gledala. No ploveća je dizalica upecala samo raspucana, kapava i drekljava rebra brodskog trupa, nisu imala blage veze s blistavom galijom sa slika. Sad ljudi kažu da bi bilo pametnije da je uloženi novac otišao na nove bolničke krevete.
Oglasi se zvono na vratima.

"Prohladan dan", postariji će čovjek s kapom od tvida. "Štipa za obraze." Čovjek mi je drugo iznenađenje za danas. Odijelo mu je na prvi pogled bezbojno. Kad smo već kod toga, i sam je na prvi pogled bezbojan. Stavio sam lanac na vrata jer tata kaže da ni u Livadi Crnog Labuda nisi siguran od perverznjaka i manijaka. Starcu je lanac bio smiješan. "A, tako, znači, čuvaš krunske dragulje, ha?"
"Hmm... ne."
"Bez brige, nemoj mislit da ću ti otpuhat kuću ko vuk u Tri praščića. Jel možda gazdarica doma?"
"Mama? Nije. Na poslu je u Cheltenhamu."
"E, baš šteta. Lani sam joj nabrusio noževe ko britve, al sad su joj već sigurno svi tupi. Jes ti znao da je tupi nož i najopasniji? Pitaj kog god doktora oćeš." Ima sklizav i plahovit naglasak. "Tupe oštrice odu ukrivo u roku keks. Jel se brzo vraća?"
"Ne prije sedam."
"Šteta, baš šteta, ne znam kad ću opet u vaš kvart. Nego ajd ti meni daj te noževe pa da joj ih ja svejedno fino nabrusim. Ono, za iznenađenje? Imam i brusni kamen i sav alat." Pljesne kvrgavu torbu s opremom. "Gotovo za tili čas. Mama će bit presretna. Reć će da boljeg sina treba svijećom tražit."
Meni se to činilo krajnje nevjerojatnim. Ali ne znam kako se možeš riješiti brusača noževa, jedno je pravilo da ne budeš nepristojan. Da sam mu zalupio vrata pred nosom, ispao bih nepristojan. Ali drugo pak pravilo veli da Ne Smiješ Razgovarati s Neznancima, a to sam upravo prekršio. Pravila bi se morala međusobno usuglasiti. "Ja imam samo svoj džeparac pa si ne mogu priuštiti..."
"Možemo se pogodit, faco. Meni su pristojni dečki prva liga, 'Ko zna, njemu dva.' Mama bude rekla da si pravi prefrignanac. Reci ti meni kolko imaš u kasici pa da vidimo kolko ti noževa za to mogu nabrusiti."
"Žao mi je." Ovo ide iz zla u gore. "Najbolje da prvo pitam mamu."
Brusačev je izraz lica naoko prijateljski. "Ne daj Bože da se zamjeriš ženskadiji! Nema veze, možda ja ipak opet svratim za dan-dva. Osim ako gazda kuće slučajno nije doma?"
"Tata?"
"Je, tata."
"On se vraća tek..." Ovih dana nikad ne znaš. Često nazove da javi da je zaglavio negdje u nekom motelu. "Kasno."
"Ak se ne boji za svoj kolni prilaz", brusač noževa naheri glavu i usiše zrak, "bolje nek se ozbiljno zabrine. Jerbo vam je asfalt popuco u tri čina. Ja bi reko da su vam ga postavljali neki paceri. Kad stisne zima, u pukotinama se bude smrzla kišnica pa bude digla asfalt, znaš, i do proljeća budete imali Mjesečeve kratere! Asfalt treba dići i poasfaltirati kak Bog zapoveda. To vam moj buraz i ja napravimo u roku od -" Prsti mu pucnu glasno kao kad u Čovječe, ne ljuti se skoči kockica. "Oš reć tati što sam mu poručio?"
"Može."
"Časna riječ?"
"Časna riječ. Možete mi dati svoj telefonski broj."
"Telefoni? Ja ih zovem lažofoni. Nema ti do oči u oči."
Brusač uprti torbu s alatom i krene niz prilaz. "Reci tati!" Znao je da gledam za njim. "Obećanje je obećanje, pajdo!"

"Baš se isprsio", mama će kad sam joj rekao za telku. Ali ton joj je da se smrzneš. Kad čujem da je stigao tatin Rover, odem van u garažu da mu zahvalim. No umjesto da mu bude drago, samo promumlja kao da mu je blago neugodno - ne, kao da se zbog nečega grize. "Drago mi je da ti je po volji, Jasone." Brusačeva se posjeta sjetim tek kad je mama izgrabila gulaš u tanjure.
"Brušenje noževa?" Tata vilicom makne komadić hrskavice na rub tanjura. "To ti je prastari ciganski švindleraj. Čudim se da ti nije odmah na ulazu rasprostro tarot-karte. Ili počeo žicati metalni otpad. Ako opet dođe, Jasone, zalupi mu vrata pred nosom. Te ljude nikad ne smiješ ohrabrivati. Gori su odjehovinih svjedoka."
"Rekao je da će možda opet doći", sad mene peče savjest što sam ono obećao, "da razgovarate o prilazu."
"Što je s prilazom?"
"Treba ga preasfaltirati. Kaže on."
Tata se smrkne kao pred oluju. "Pa bi sad to trebala biti istina?"
"Michaele", mama će, "Jason samo prepričava razgovor."
Goveđa hrskavica ima okus po sluzi iz podmorja. Ja sam u životu upoznao samo jednoga pravoga živog Ciganina, taj je bio neki šutljivi klinac u razredu učiteljice Throckmonon. Ime mi je isparilo. Valjda je uglavnom markirao jer smo se mi u školi više-manje sprdali na račun njegove prazne klupe. Nije imao zeleni pulover, nego crni, košulja mu je bila siva, a ne bijela, ali učiteljica Throckmorton nikad ga zbog toga nije naribala. Pred školu bi ga dovezao teški kamion. U mojoj je uspomeni taj kamion velik kao cijela škola. Cigančić bi iskočio iz vozačke kabine. Tata mu je sličio hrvaču Giantu Haystacksu, a rukama su mu vijugale tetovaže. Tetovaže i pogled kojim bi ošinuo cijelo igralište jamčili su da nikome, ni Peteu Redmarleyju, pa čak ni Plutonu Noaku, na pamet neće pasti da zadirkuje Cigančića. Što se Cigančića tiče, on je samo sjedio pod cedrom i odašiljao vibru u stilu odjebi. Boli njega briga za skrivača i ledene babe. Jedanput je slučajno bio u školi kad smo igrali bejzbol i tako je opalio lopticu da je odletjela preko živice i ravno na Grudu. Dalje je samo švrljao oko baza s rukama u džepovima. Učiteljica Throckmorton ga je morala zadužiti za bilježenje rezultata jer nam je ponestalo loptica. No kad smo sljedeći put pogledali rezultatsku ploču, više ga nije bilo.
Zalijem si gulaš HP-ovini smeđim umakom. "Tko su zapiavo Cigani, tata?"
"Kako to misliš?"
"Pa... gdje su prvobitno živjeli?"
"Što misliš odakle je došla riječ Jeđup? Od Egipta."
"Znači, Cigani su Egipćani?"
"Ma ne, danas više nisu. Odselili su se prije bog te pita koliko stoljeća."
"Zašto ih ljudi ne vole?"
"Zašto bi pristojni građani voljeli dangube koje ne daju ni pare državi i nema tog urbanističkog propisa koji nisu prekršili?"
"Ja mislim", mama papri, "da preoštro sudiš, Michaele"
"Ne bi tako mislila da si ikad upoznala Ciganina, Helena."
"Dotični je brusač lani sjajno nabrusio škare i noževe."
"Nemoj mi reći", tati vilica zastane u zraku, "da ti tog čovjeka poznaješ?"
"Pa neki brusač noževa već godinama dolazi u Livadu Crnog Labuda u listopadu. Ne mogu sto posto tvrditi da je riječ o istom čovjeku dok ga ne vidim, ali pretpostavljam da je valjda on."
"I ti si tom prosjaku nešto plaćala?"
"Zar ti radiš badava, Michaele?"
(Pitanja nisu pitanja. Pitanja su meci.)
Tatin pribor za jelo zazveči kad ga je odložio. "Ti si cijelu godinu dana zataškavala tu... transakciju?"
"Zataškavala?" Mama je strateški šokirano bezglasno ostala paf. "Optužuješ me da 'zataškavam'?" (Meni se od toga okrene želudac. Tata mami šibne onaj svoj pogled Nemoj pred Jasonom. Pa mi se želudac okrene i protrne.) "Očito nisam htjela opterećivati tvoj šefovski dan kućanskim bezvezarijama."
"I za koliko te ta skitnica oderala?" Tata se ne da smesti.
"Tražio je funtu i ja sam mu platila. Izbrusio je sve noževe i svaka mu čast. Za jednu funtu. Peni više od tvoje Grenlandove pice iz dubokog zamrzavanja."
"Ne ide mi u glavu da si nasjela na tu ciganiju: zaprežni konji i čerge i kako su živjeli naši stari. Za Boga miloga, Helena, ako hoćeš brusilo za noževe, kupi ga u željezariji. Cigani su muljatorski neradnici, a kad jednome daš prst, cijela će li horda roda navaliti na vrata tako da ih se nećeš riješiti do dvije tisućite. Danas ti ulijeću s noževima, kristalnim kuglama i asfaltiranjem, a sutra će ti operušati auto, opljačkati šupu i preprodati što pokradu."
U posljednje se vrijeme svađaju kao da igraju brzopotezni šah.
Pojeo sam. "Smijem li ustati od stola, molim?"

Danas je četvrtak pa u svojoj sobi pogledam Top of the Pops i Svijet sutrašnjice. Čulo se lupanje vratima kuhinjskih ormarića. Pustio sam kasetu koju mi je Julia iskompilirala s Ewanovih longplejki. Prva je pjesma Neil Voungova stvar "Words (Between the Lines Of Age)". Neil Young pjeva kao da se ruši štagalj, ali tip ima fenomenalnu glazbu. U glavi mi počne brujati pjesma Gnjida, o tome kako klinci koje drugi klinci kinje dođu na pik. Pjesme su leće, zrcala i rendgeni. Neko vrijeme bezveze šaram (ako se pretvaraš da ne tražiš prave riječi, nakon nekog će vremena same izaći na vidjelo), ali crkne mi penkala pa otvorim pernicu da uzmem drugu.
Tu me čeka treće iznenađenje.
Skalpelom odrubljena glava pravoga pravcatoga crknutog miša.
Zubići, sklopljene oči, brkovi kao iz slikovnice, senfasto krzno, crvenkastosmeđa krasta, kvržičasta kralježnica. Zapahne me miris varikine, mesnog doručka i strugotina od šiljenja olovaka.
Daj, daj, valjda su rekli. Stavi je Tayloru u pernicu. Bit će super vic. Valjda je sa seciranja na biološkom praktikumu kod profesora Whitlocka. Profesor Whitlock prijeti da će raščetvoriti svakoga tko bude krao mišje udove, ali kad popije čuturicu one svoje posebne kave, uhvati ga drijemež i oprez mu popusti.
Daj, Taylore, vadi pernicu. Valjda mi ga je Ross Wilcox osobno podmetnuo. Sigurno je i Dawn Madden znala. V-v-vadi p-p-p-P-P-PERnicu, (Wilcox iskolači oči), T-T-ta-t-ttt-Taylore.
Uzmem snop V/C-papira i zamotam mišju glavu. U prizemlju tata na kauču čita Daily Mail. Mama na kuhinjskom stolu sređuje račune. "Kamo ćeš?"
"U garažu. Na pikado."
"Kakvi su ti to rupčići?"
"Bezveze. Ispuhao sam nos." Tutnem gvalju u džep traperica. Mami dođe da provede inspekciju, ali onda se predomisli, hvala Bogu. Pod okriljem tame odšuljam se do kamenjara i zavitlam glavu na Grudu. Valjda će je pojesti mravi i lasice.
Mene ta škvadra sto posto mrzi.

Na pikadu odigram partiju Kruga oko sata. Spremim strelice i vratim se u kuću. Tata gleda raspravu o tome treba li Velika Britanija stacionirati američke krstareće rakete na svom teritoriju. Premijerka Thatcher kaže da treba pa je to gotova stvar. Njoj se poslije Falklanda više nitko ne može suprotstaviti. Začuje se zvono na vratima, što je za listopadsku večer neobično. Tata je sigurno pomislio da se vraća Ciganin. "Ovo ću ja riješiti", objavi, pa iskosa tržne novine da se slože. Mama psssikne s gađenjem. Ja se odšuljam na svoj špijunski položaj na stubišnoj galeriji, tako da sam vidio kad je tata skinuo lanac s vrata.
"Ja sam Samuel Swinyard." (Tata Gilberta Swinyarda.) "Seljak, s grunta u Travarovim ledinama. Imate minutu vremena?"
"Svakako. Kod vas sam kupovao božićne jelke. Michael Taylor. Izvolite, gospodine Swinyard!"
"Slobodno me zovite Sam. Vidite, ja sakupljam potpise za peticiju. Možda niste znali, ali malvernska Gradska skupština kani graditi naselje za Cigane tu kod nas u Livadi Crnog Labuda. I to vam nije nikakva privremena stvar. Nego, ono, za stalno."
"Doista neugodna vijest. Kad su to objavili?"
"Baš u tom grmu leži zec, Michaele. Nisu objavili! Oće progurat ispod žita, da niko ne skopča pa da svi dođu pred svršen čin! Gradili bi na kraju Oslićaka, kraj spalionice. Ma ta je klika iz malvernske Skupštine premazana svim mastima! Neće Cige pred svojom kućom, a, ne, hvala lijepa. Rezervirali su zemljište za četrdeset prikolica. Oni kažu četrdeset, al kad urede teren, ovi će nagrnut na stotine, dosta da pribrojite rodbinu i sve moguće pijavice. Imat pravu Calcuttu. Sto posto."
"Gdje treba potpisali?" Tata se maši podloška i nažvrlja potpis. "Kad smo već kod toga, danas nam je popodne netko od te ciganske... žgadije... došao na vrata. Oko četiri sata, kad je najvjerojatnije da su doma samo kućanice i djeca, bez ičije zaštite."
"Ne čudim se ni najmanje. Harače i po Wellingtonovu gaju, uzduž i poprijeko, kad vam kažem. Računaju da će se u starijim kućama omastiti za vredniju starudiju. Al ak sad dobiju tabor, ne gine nam ista pjesma iz dana u dan. A kad ispucaju krupni otpad, imaju Cigani i direktnije načine da nam zariju ruku u kesu, ak znate što oću reć."
"Nadam se. Same", tata vrati podložak, "da su reakcije na vašu inicijativu pozitivne?"
"Samo me troje ljudi odbilo, a i to vam je ciganska krv, ak mene pitate. Župnik veli da on ne smije bit 'pri-stran', al njega je bolja polovica brzo dovela u red, ona ni svećenik, kaže. Svi su drugi odma potpisali ko i vi, Michaele. U srijedu imamo sastanak kriznog štaba u seoskom domu, budemo se dogovorili kak da one papke u malvernskoj Skupštini pošaljemo u vražju mater. Jel mogu računat da budete došli?"

Da bar sam pristao. Da bar sam rekao: "Evo vam moj džeparac, naoštrite što god možete, molim vas, sad odmah." Brusač bi izvadio alat na licu mjesta, na našem pragu. Metalne turpije, brusni kamen, kremeni zamašnjak (koji je to vrag?). Čučnuo bi nada nj, lice bi mu blistalo, naborao bi se kao zloduh, oči bi mu se opasno žarile, jednom bi pandžom okretao zamašnjak, sve brže i brže, dok se slika ne zamuti, a drugom bi prinosio tupe oštrice, polako, sve bliže i bliže, dok kamen ne dirne kovinu tako da navru bijesne plavetne varnice pa šiknu i prskaju po rosnome, kokakolasto smeđem sumračju. Ja bih omirisao vrelu kovinu. Čuo bih kako se vriskavo izoštrava. On bi obrađivao tupe noževe jedan po jedan. Jedan po jedan, stari bi noževi zablistali kao da su noviji od novih, fijukaviji od skakavca Normana Batesa i tako oštri da režu i mišić i kost i sate i grozu i Mene ta škvadra sto posto mrzi. Tako su oštri da pitanje Što mi za sutra spremaju? mogu izrezuckaii na hostije.
Bože mili, da sam bar pristao.

* * *

Prilično se pederski javno pokazivati bilo s mamom ili tatom. Ali večeras i buljuk druge škvadre ide s roditeljima u seoski dom pa to pravilo ne vrijedi. Prozori seoskog doma Livade Crnog Labuda (sagrađenog 1952.) maslačasto žuto svijetle. Od Vodomarovoga dola donde imaš samo tri minute hoda, stoji tik do osnovnjaka učiteljice Throckmorton. Škola mi se u svoje doba činila upravo golemom. Kako ćeš znati da je ikad išta prave veličine?
Seoski dom vonja na cigarete, laštilo, prašinu, cvjetaču i ličilo. Tata i ja morali bismo stajati na začelju da nam gospodin i gospođa Woolmere ne čuvaju sjedala u prvim redovima. Dom nije bio ovako krcat od onoga Božičnoga prikazanja kad sam ja glumio Odrpanoga Derana iz Betlehema. Oči publike odbljeskavale su svjetla pozornice kao mačje oči noću. Vješač me tako stisnuo da sam nekoliko ključnih replika odtrtljao, pa je učiteljici Throckmorton pozlilo. No sasvim sam pristojno svirao ksilofon i sasvim sam pristojno otpjevao Da si bijel il crn, žut, il crven - neka! Isus te u štali čeka! Kad pjevaš, ne zapinješ. Julia je onomad nosila zubnu protezu kao Zubo u Špijunu koji me volio. Rekla mi je da sam rođeni talent. Što nije istina, ali bilo je to tako lijepo od nje da joj nikad nisam zaboravio.
U svakom slučaju, večeras je publika histerična, kao da samo što nije izbio rat. Tako je zadimljeno da se sve rasplinjava. Došao je gospodin Yew, mama Colette Turbot, gospodin i gospođa Rhydd, mama i tata Leona Cutlera, tata Anta Littlea i pekar (koji vječno ratuje protiv sanitaraca). Svi laju sto na sat da nadglasaju sve ostale koji laju sto na sat. Tata Cranta Burcha kaže da Cigani pse kradu za borbe pasa, a dokaze poslije pojedu. "Tako je bilo na Angleseyju!" Mama Andreje Bozard povlađuje mu. "Bit će i ovdje!" Ross Wilcox sjedi između tate mehaničara i novopečene maćehe. Wilcoxova maćeha ne može suspregnuti kihanje. Trudim se da ih ne gledam, kao kad se trudiš da se ne ispovraćaš tako što nastojiš ignorirati da ti je zlo, Ali jače je od mene. Na pozornici s tatom Gilberta Swinyarda sjede župnikova žena Gwendolin Bendincks i nastavnik iz popravilišta Kit Harris koji sa svojim psima živi na poljskom putu. (Nikome ne bi palo na pamet da njemu krade pse.) Crnu kosu Kita Harrisa prosijeca sijed pramen pa ga klinci zovu Jazavac. Iz pozadine dođe naš susjed gospodin Castle i sjedne na posljednji stolac. Junački kimne tati i gospodinu Woolmereu. Tata i gospodin Woolmere uzvrate mu. Gospodin Woolmere promrmlja tati: "Našem Gerryju nije puno trebalo da se uključi u akciju..." Prednju su stranu povišenja oblijepili tapetom. Duž nje kistom su ispisali SEOSKI ODBOR ZA TABORSKU KRIZU. Slova "SO" i "TK" krvavocrvena su. Ostala su slova crna.

Gospodin Castle ustane i stišavatelji počnu stišavati lajavce. Lani smo Dean Moran i Robin South i ja igrali nogas i Moran je napucao loptu Castleovima u vrt, ali kad je tražio da mu je vrate, gospodin Castle rekao je da mu je zgnječila hibridnu ružu vrijednu 35 funta i da Moranu ne da loptu dok ne plati ružu, što će reći nikad jer kad imaš trinaest godina, nemaš 35 funta.
"Dame i gospodo, susjedi Crnolabuđani. U takvom ste broju odoljeli večerašnjoj studeni da je to već samo po sebi dokaz kako naša zajednica jednodušno diše po pitanju sramotnoga - besramnog pokušaja naših izabranih zastupnika da ispoštuju svoje obveze prema", pročistio je grlo, "Zakonu o kamp-naseljima iz 1968. tako da našem selu - našemu zajedničkom domu - utrpaju takozvane 'nomade', 'Cigane', 'Rome', koji god da je ispravni, pod velikim navodnicima 'liberalni' izraz ovog tjedna u modi. Činjenica da se nijedan jedini zastupnik nije večeras potrudio doći nije bogzna kako poticajan..." (tu Isaac Pye, vlasnik gostionice Crni labud, drekne: "Jer bismo mi te lopuže na utrini linčovali! " a gospodin Castle smješka se kao strpljivi stric dok smijeh ne zamre.) "Nije bogzna kako poticajan dokaz njihove dvoličnosti, kukavištva i klimavih argumenata." (Pljesak. Gospoidin Woolmere poviče: "Ta li je dobra, Gerry!") "Prije nejgo što počnemo, Odbor bi poželio dobrodošlicu gospodinu Hughesu iz Malvern Gazetteera" (iz prvog mu reda kimne muškarac s notesom) "koji nas je uspio ubaciti u svoj pretrpani raspored. Uvjereni smo da će njegova reportaža o sramotnome činu lopova iz malvernske Skupštine potvrditi pravičnost po kojoj je list poznat." (To prije zvuči kao prijetnja nego kao dobrodošlica.) "No prijeđimo na stvar. Ciganski će zagovaratelji nedvojbeno rogoboriti: Što imate protiv tih ljudi? Ja na to kažem: Mogu vam do sutra nabrajati. Skitnja. Krađa. Higijena. Tuberkuloza..." Nisam čuo što je dalje rekao jer sam u sebi mislio kako seljani žele da Cigani budu gnusni pa da sve što gnusovi nisu bude šablona za ono što seljani jesu.

"Nitko ne poriče da Romi trebaju stalno prebivalište." Gwendolyn Bendicks dlanovima si zakrili srce. "I Romi su majke i očevi baš kao i mi. Romi svojoj djeci žele što misle da je za djecu najbolje, baš kao i mi. Bog dragi zna da ja nemam predrasude ni prema jednoj skupini ljudi, koliko god mi 'tuđa' bila po boji kože ili uvjerenjima, a sigurna sam da to vrijedi za sve u dvorani. Svi smo mi kršćani. Dapače, kako ćemo Rome poučiti kakve sve odgovornosti nosi građanski status ako ne budu imali stalno naselje? Kako da ih drukčije poučimo da je budućnost koju red i zakon jamče njihovoj djeci svjetlija od prosjačenja, preprodaje konja i sitnoga kriminala? I da je jedenje ježeva jednostavno stvar neuljuđenosti?" Dramatična stanka. (Pomislim kako sve vođe znaju nanjušiti od čega ljudi strepe i pretvoriti taj strah u lukove i strijele i ručne bombe i nuklearne bombe kojima onda raspolažu kako im drago. To ti je moć.) "Ali zašto, za ime svijeta, zašto više sile smatraju da im je Livada Crnog Labuda pravo mjesto za taj 'projekt'? Naše je selo precizno baždarena zajednica. Ako nam školu i ambulantu preplavi horda dotepenaca, i osobito ako su to, da se tako izrazimo, 'problematične obitelji', gurnut će nas u kaos! U bijedu! Bezvlađe! Ne, stalno naselje moraju dobiti nadomak grada koji će biti dovoljno velik da ih usiše. Koji irna potrebnu infrastrukturu. Worcester, ili još bolje, Birmingham. Mi malvernskoj Skupštini šaljemo jednoglasnu i odlučnu poruku: Da se niste usudili svoju odgovornost prebaciti na nas! Mi možda jesmo ljudi sa sela, ali bogme nismo seljačine koje vi možete musati, sto mu gromova!" Gwendolin Bendicks smješka se na ovacije koje je dobila kao kad se prozebao čovjek smješka krijesu.

"Ja sam vam strpljiv čovjek." Samuel Swinyard zauzme čvrst raskoračni stav. "Strpljiv i tol'rantan. Seljak sam i time se ponosim, a seljaci vam se neće bezveze pjenit." (Tu se prolomi dobronamjeran žamor.) "Ne velim da bi se ja bunio protiv nekakvoga stalnog tabora za Cigane da ovo jesu čistokrvni Cigani. Moj je tata Abe znao unajmiti šačicu čistokrvnih Cigana u žetveno doba. Bogme su sasvim dobro radili kad bi se potrudili. Bili su crni ko crnje, konjskih zuba i u Chilternskom su gorju zimovali još od pretpotopnih vremena. Jest da si na njih trebo pazit. Znali su bit vraški prefrigani. Recimo, kad se zaratilo, svi su se preobukli u ženske i otperjali u Irsku da ne završe u Normandiji. Al s čistokrvnim Ciganima bar si znao tko su i na čemu si. E, ja sam se večeras popeo na pozornicu jer su ove vucibatine koje su se prozvale Ciganima pa nam se tu skicu uzduž i poprijeko većinom obični muljatori i propal'teti i kriminalci koji čistokrvnog Ciganina ne bi prepoznali ni da im ga nabiješ..." (Isaac Pye drekne: "U guzicu, Same, u guzicu!" na što iz pozadinskih redova dvorane prsne divovski prdac smijeha.) "Na nos, Isaače Pye, na nos! Svi se ti bitnici i hipiji i skitnice furaju na Cigane da se ogrebu za milostinju! To su vam neobrazovani žicari, samo heftaju da dobiju 'socijalnu pomoć'. Uuuuuf, sad ti pucaju na tabore s vodokotlićima! A kud oni okom, tu socijalni radnici skokom! Tako mogu i ja reći da sam Cigo pa da se badava omastim, ha? Bolje ću proći nego da se uzdam u se i u svoje kijuse! Jer da mi se prohtije..."
Tu vrisne protupožarni alarm.
Samuel Swinyard ozlojeđeno se namršti. Nije se prepao jer pravih protupožarnih uzbuna nema, mi imamo samo akcije ništa nas ne smije iznenaditi. Tipa one naše u školi prošli tjedan. Morali smo prekinuti sat francuskoga, izaći u parovima i stati u stroj na školskom dvorištu. Oko nas je bjesnio i urlao profesor Whitlock: "Sve vas je sažgalo! Sve do jednoga! ŽIVI PREPEČENAC! Doživotne deformacije!" Profesor Carver dlanovima je složio megafon i zaderao se: "Bar će sad Nicholas Briar dobiti društvo!"
No alarm u seoskom domu tuli li ga tuli i tuli.
Škvadra oko nas sad se buni riječima: "Smjehurija!" i "Nemamo nekog Einsteina koji bi tu stvar znao isključiti?" Gwendolin Bendicks reče nešto gospodinu Castleu, on si ovije uho dlanom kao da hoće reći: Molim? Gwendolin Bendicks ponovi. Molim? Dotle je već nekolicina ljudi ustala i počela se živčano ozirati.
Iz pozadine prasne pedeset krikova. "POŽAR!"
Seoski se dom u hipu pretvorio u paničnu bućkalicu koja samo što nije prevrela. Iznad naših glava roji se uzavrela dreka i pržena vriska. Polete stolci, doslovno odskakuju. Cigani su nam podmetnuli požar! Tu se pogase svjetla. "Van! Van!" U toj me groznoj tami tata privine uza se (patentni zatvarač na njegovu kaputu začepi mi nos) kao da sam neka bebica. Stojimo i ne mrdamo usred svega, usred sveopće gungule. Mirišem njegov dezodorans. Nečija me cipela opali po potkoljenici. Upalilo se nekakvo treptavo svjetlo za slučaj uzbune. Pod njim sam vidio kako gospodin Rhydd lupa po požarnom izlazu. "Zaključan je! Prokletinja je pod ključem!" Wilcoxov tata kraula da makne gomilu s puta. "Razbij prozore! Razbij prozore, majku mu!" Samo je Kit Harris ostao miran. Promatra gomilu kao kad pustinjak promatra neku tihu šumu. Mama Colette Turbot zavrišti kad goleme perle pobjegnu s niske i udare odskakivati pod stotinama nogu. "Gnječite mi ruku!" Seljani se urušavaju kao zidovi, padaju i presamićuju se na sve strane. Nema strasnije zvijeri od bezglave gomile.
"Sve je u redu, Jasone!" Tata me stisnuo tako čvrsto da jedva dišem. "Ja te držim!"

* * *

Kuća Deana Morana zapravo se sastoji od dva trošna kućerka koja su zboksali u jedan, a tako je stara da još ima poljski zahod. Ljepše ti je popišati se u susjedovo polje, tako da ja obično igram na to. Danas sam se skinuo s busa u Travarovim ledinama s Deanom jer smo se nameračili na igru na njegovom ZX Spectrumu 16k. Ali Deanova je sestra Kelly jutros sjela na kasetofon pa ne možemo učitati igrice. Kelly radi u Woolworthsovoj bombonijeri u Malvernu, a gdje Kelly sjedne, tu trava ne raste. Tako je Dean predložio da provizorno sklepamo igru Operacije u njegovoj sobi. U Deanovoj je sobi cijeli zid oblijepljen posterima NK 'West BromwichAlbiona'. West Brom svaki put propadne u nižu ligu, ali Dean i njegov tata oduvijek za njih navijaju i tu nema majci. U igri Operacije vadiš kosti iz pacijentova tijela. Ako pincetom dirneš ukrivo, pacijentu zazuji nos, a ti ćeš ostati bez kirurškog honorara. Pokušali smo prespojiti Operaciju na neku divovsku bateriju tako da te struja sprži ako zastraniš. Definitivno smo ubili i pacijenta i igru, ali Dean kaže da mu je ionako još prije sto godina dojadila. Vani smo si složili teren za minigolf s letvama, cijevima i starim konjskim potkovama iz usahlog voćnjaka na kraju Deanova vrta. Čak i pečurke nabranih klobuka rastu iz trulog panja. S krova poljskog zahoda gleda nas antracitno siva mačka. Našli smo dvije palice, ali loptice ni za lijek, ni u bezdanoj šupi. Zato smo našli slomljeni razboj i kostur starog motocikla. "A što kažeš", predloži Dean, "da škicnemo u naš bunar?"
Na bunaru je poklopac kante za smeće, a na njemu su naslagane cigle da Deanova sestra Maxine ne bi slučajno upala. Cigle maknemo jednu po jednu. "Kad noću nema ni vjetra ni mjeseca, koji put čuješ kako odozdo jauče mala utopljenica."
"Je, Deane, baš ti vjerujem."
"Kunem ti se bakinim grobom! U ovom se bunaru utopila neka curica. Nisu je stigli spasiti jer su je podsuknje i to povukli na dno."
Previše detalja da priča bude obična bljuzga. "Kad to?"
Dean baci posljednju ciglu. "U stara vremena."
Zavirimo u dubinu. Glave nam utonu u netremično zrcalo. Tiho je kao u grobu, a bogme i studeno.
"Dokle ide?"
"Nemam pojma." Bunar ti riječi rastegne u dubinu kao gumilastiku, a onda katapultira jeku uvis. "Jedanput smo Kelly i ja zavezali ribičko olovo na udicu pa smo ga spuštali, kužiš, a nije došlo do dna ni kad smo odmotali pedeset metara."
Meni je dosta da pomislim na pad pa da mi se usuču jaja.
Oko bunara se zbija vlažni listopadski sumrak.
"Mama!" na taj mačkasti glas odskočimo. "NE ZNAM PLIVATI!"
Usrao sam se. Usrao sam se.

Gospodin Moran se drapa.
"Tata!" zaječi Dean.
"Oprostite, dečki, nisam mogao odoljeti!" Gospodin Moran otare oči. "Baš sam izašao da posadim sunovrate za sljedeću godinu pa sam čuo o čemu razgovarate i nisam mogao odoljeti!"
"E, pa sad mi zbilja dođe", Dean vrati poklopac, "da te nekamo pošaljem!"

Deanov nam je tata složio ping-pong tako da je kuhinjski stol podijelio pregradom od knjiga koje je postavio hrptom prema gore. Slikovnice su nam reketi. (Igram Postolarom i vilenjacima, Dean Cvilidretom.) Sigurno izgledamo ko zadnji debosi, pogotovo gospodin Moran koji igra s limenkom DrPeppera u ruci. (DrPepper je najobičniji gazirani sirup protiv kašlja.) Ali fenomenalno se zabavljamo. Moja se portabl-telka može sakriti. Deanova sestrica Maxine bilježi rezultat. Nju svi u familiji zovu Minimaks. Mi igramo Pobjednik ostaje za stolom kad se Deanova mama vrati s posla iz svojega staračkog doma na Malvernskoj cesti. Samo nas odmjeri i reče: "Frank Moran..." pa potpali vatru koja zamiriše na prženi kikiriki. Moj tata kaže da ljudi prenapuhavaju priču o kućnim ognjištima, ali Deanov tata gajdarskim glasom reve: "Aaak ti z hiže dim ne pucka, ni ti vredna ni nemrsna ručka." Gospođa Moran zabaci kosu, pričvrsti je pletaćom iglom i odere rne 21-7, ali ne igra dalje, nego nam naglas čita iz Malvern Gazetteera: " 'ZAGORJELE POGAČICE NAPRAVILE DAR-MAR U SEOSKOM DOMU! Mještani Livade Crnog Labuda u srijedu su ustanovili da gdje ima dima, ne mora biti i vatre. Osnivački zbor Seoskog odbora za taborsku krizu, koji su mještani organizirali da se opru prijedlogu uspostave ciganskog naselja u Oslićaku u Livadi Crnog Labuda, prekinuo je znak za požarnu uzbunu koji je pokrenuo mahniti stampedo...' Ajojoj, ajojoj meni." (Članak sam po sebi nije smiješan, ali gospođa Moran čita seljoberskim spikerskim glasom pa mi pišamo od smijeha.) " 'Hitne su službe spremno reagirale, ali ispostavilo se da se alarm uključio na dim iz tostera. Četiri su osobe potražile liječničku pomoć zbog ozljeda zadobivenih u stampedu. Očevidac Gerald Castle iz Vodomarova dola u Livadi Crnog Labuda...' Tvoj susjed, Jasone? '...za Cazetteer izjavio je: Pravo malo čudo da se nitko nije doživotno obogaljio.' Uf, oprostite, ne smijem se smijat. Ma opće nije smiješno. Ti si na svoje oči vidio taj stampedo, Jasone?"
"Jesam, vodio me tata. Dom je bio dupkom pun. Vi niste bili?"
Gospodin Moran nekako se ukipi. "Sam Swinyard došo je izmust potpis, al ja sam ga pristojno otpilio." Razgovor je krenuo u pogrešnom smjeru. "Rasprava je bila na visini, ha?"
"Ljudi su se uglavnom bunili protiv tabora."
"O, mogu mislit! Ta raja ne bi prstom maknula dok ona kreatura iz Downing Streeta razbucava sindikate za koje su joj djedovi ginuli. Al čim nanjuši da joj nešto ruši cijenu kuće, nema tih revolucionara koji će se brže dići na oružje!"
"Frank", oglasi se gospođa Moran kao da povlači ručnu,
"Ma nek Jason zna da imam ciganske krvi, mene nije sram! Znaš, Jasone, moj ti je deda bio Cigo. Zato nismo došli na zbor. Cige nisu anđeli, al nisu ni sotone, U svakom slučaju, nisu niš gori od seljaka i poštara i zemljoposjednika. Sam nek ih svi skupa puste na miru."
Ne znam što bih rekao pa samo kimnem,
"Od laprdanja nema večere." Gospođa Moran ustane. Gospodin Moran izvuče svoj Križaljkaški tjednik. Križaljkaški tjednik na naslovnici te mami tetama u bikiniju, ali unutra nema nikakvih golišavijih slika. Maxine, Dean i ja spremamo slikovnice, a malenom se kuhinjom širi miris šunke i gljiva. Pomažem Deanu da prostre stol, sve samo da odgodim povratak kući. Kod Morana pribor za jelo nema strogu laboratorijsku podjelu kao kod nas. Sve je zbrda-zdola. "Budeš nešto gricnuo kod nas, Jasone?" Deanova mama guli krumpir. "Gospodična Kelly nazvala me na posao. Cijela im ekipa poslije posla ide na burek i pomfrit, slave nečiji rođendan, pa imamo mjesto viška za stolom."
"Daj", nagovara Deanov tata. "Nazovi mamu s našeg fontela."
"Možda bolje ne." Zapravo bih sve dao da večeram kod njih, ali mama se totalno izbezumi ako se za večere kod frendova ne dogovorim sto tjedana unaprijed. A i tata se pretvori u pravog policajca, kao da je moj prekršaj pretežak da se samo naljuti. Istinabog, tata ovih dana češće večera u Oxfordu nego kod kuće. "Hvala na pozivu."
. . .

Sumrak je usisao izmaglicu s tla. Sljedeći vikend vraćamo sat. Mama će se uskoro vratiti iz Cheltenhama, ali meni se ne žuri. Tako da sam pošao zaobilaznim putom kraj Rhyddova dućana. Manja je opasnost da naletim na škvadru Rossa Wilcoxa ako izbjegnem izlaz iz Wellingtonova gaja, mislim si ja. Ali taman prođem kapiju Svetog Gabrijela kad iz vrta Colette Turbot navre klinčadijska cika. Loš znak.
Totalno loš. Preda mnom je Ross Wilcox glavom i bradom, Gary Drake i još deset-petnaest klinaca. Bilo je i starijih, tipa Pete Redmarley i braća Tookey. Izbio je rat. Divlji kesteni su meci, a vinogradske jabuke i pale kruške teška artiljerija. Streljivo nose u tobolcima od izokrenutih pulovera. Kraj uha mi fijukne zalutali žir Nekoć bih jednostavno stao na stranu glavne škvadre i uključio se u bitku, ali bilo pa prošlo. Najvjerojatnije bi odjeknuo poklič: "N-n-n-na Taylora!" i obje bi vojske okrenule paljbu na mene. Da pokušam klisnuti, lovili bi me kroz cijelo selo, Wilcox bi vodio lov, a ja bih bio lisica.
Tako šmugnem pod bršljanom obraslu nadstrešnicu autobusnog stajališta dok me još nitko nije primijetio. Ovdje su, bilo pa prošlo, stajali autobusi za Malvern i Upton i Tewkesbury, ali sad su ih više-manje ukinuli zbog redukcija. Stajalište su preuzeli parovi koji se ovamo dolaze žvaliti i grafiteri. Kraj ulaza odskakuje voće. Sine mi da sam sam sebe satjerao u klopku. Vojska Petea Redmarleyja povlači se u ovom smjeru, a za njom se ori bojni poklič družine Garyja Drakea i Rossa Wilcoxa. Virnem van. Kompotska jabuka spektakularno eksplodira na Kenjinoj glavi pet metara dalje. Hranitelji će se u roku od deset sekunda prestrojiti i otkriti moje skrovište. Bolje da te nađu nego da skuže da se skrivaš.
Kenja otare jabuku iz očiju pa me pogleda.
Userem se od straha da će me odati pa stavim prst na usta.
Kenjina se grimasa pretvori u cer. I on stavi prst na usta.
Šibnem van iz zaklona i opalim preko Malvernske ceste. Nemam vremena tražiti stazu pa samo skočim u gusto raslinje. Božikovina. Jesem ti sreću. Utonem u bodljikavo lišće. Izgrebem vrat i guzicu, ali više boli poniženje nego ogrebotine. Što je najveće čudo, nitko ne trubi moje ime. Bitka se rasplinula na sve strane i već je tako blizu mog skrovišta da čujem kako si Simon Sinton mumlja upute. Nadstrešnicu na autobusnom stajalištu s kojeg sam pobjegao prije dvadeset sekunda rekvirirali su za bunker.
"To boli, Croome, koji si ti drkavac!"
"Joj, jadni moj mali Robin South, nemoj mi reći da te boljelo? Baš mi je žao!"
"Idemo, ruljo! Neka vide koje gazda u ovom selu!"
"Smrt svima! Kolji! Baci ih u jamu! Pokopaj ih!"
Vojska Petea Redmarleyja zbila se na zbor. Bitka je i dalje opaka, ali sad su u pat-poziciji. Projektili i vriska pogođenih zagušili su zrak. Wayne Nashend traži streljivo korak-dva od mog skrovišta. Rat je očito prevro u šumu. Jedini mi je izlaz da zađem dublje.

Šuma me nuka da idem dalje, niže zastore poput sna. Paprat mi miluje čelo i pelješi džepove. Nitko ne zna da si ovdje, šapće drveće i traži si sidrište za zimu.
Klinci koji su svima na piku pretvaraju se da su nevidljivi jer je tako manje vjerojatno da će ih netko primijetiti i kinjiti. Mi zapinjavci pretvaramo se da smo nevidljivi jer je tako manje vjerojatno da nas netko natjera da kažemo nešto što ne možemo. A ako ti se roditelji svađaju, pretvaraš se da si nevidljivi da slučajno ne izazoveš novi okršaj. Jason Tavlor je Trostruko Nevidljivi Dječak. Ovih dana čak ni ja ne viđam pravog Jasona Taylora, osim kad pišemo pjesmu, ili tu i tamo u zrcalu, ili čas prije spavanja. Ali on u šumi dođe na svoje. Gležnjaste grane, kvrgavo korijenje, puke naznake staza, jazavčeve ili rimske iskopine, bara koja će se u siječnju zalediti, drvena tabakera prikovana iza uske tajne divlje smokve gdje smo svojedobno kanili sklepati kućicu na drvetu, tišina koju su prenapučile ptice i lepet krila, puna zubate paprati i mjesta koja ne možeš naći ako nisi sam. U šumi je vrijeme starije i stvarnije od vremena koje mjeri sat. U šumi žare i pale duhovi Mogućega, šuma ti nudi šarene primiče i zvjezdane zavrzlame. Šuma ne haje za ograde i granice. Šuma jest ograda i granica. Ne boj se. U mraku bolje vidiš. Bio bih presretan da se mogu baviti drvećem. Danas više nemamo druide, ali imamo šumare. Da mi je biti šumar u Francuskoj. Koje stablo mari jesi li u stanju prevaliti riječi preko jezika?

Taj druidski osjećaj koji me spopadne u šumi tako je uzbudljiv da me hvata sraćka pa u širokolisnu grmljaku iskopam rupu plosnatim kamenom. Smaknem gaće i ćučnem. Super je kad možeš srati na otvorenome, kao špiljski čovjek. Samo istovariš, pljas, suho lišće tiho pucketa. Iz čučnja ti govno klizi bolje nego na veckaču. A na friškom ti zraku govno bude i tresetastije i zaparenije. (Samo se bojim da mi se neka zunzara ne zaleti u šupak i odloži jajašca u debelom crijevu. Izlegle bi se ličinke i otišle bi mi u mozak. Bratić Hugo rekao mi je da se to zbilja dogodilo nekom malom Amerikancu koji te zove Akron Ohio.) "Jesam li ja normalan", velim naglas, "kad ovako usred šume razgovaram sam sa sobom?" Neka ptica zafićuka kao svirala u staklenci, posve blizu, kao da mi se gnijezdi u ušnoj školjci. Sav treperim od želje da neka takva stvar koju ne možeš imati bude moja. Da mi se uzverati u taj trenutak, u tu staklenku, pa da ondje ostanem zauvijek, ja bih to učinio. Ali u čučnju me zabole gležnjevi pa se pomaknem. Nespoznatljiva se ptica poplaši i iščezne kroz tunel od grančica i sadašnjica.
Taman sam širokim liščem obrisao guzicu kadli iz tmaste paprati izgaca neka divovska psina, smeđe-bijeli vuk, velik je kao medvjed.
Srce mi ode u pete.
No vuk mrtav-hladan uzme moju Adidasovu torbu u zube i odtrupka dalje stazom.
Običan pas, dršče Gnjida, otišao je, sve je u redu, neće nam ništa biti.
Dubina moga bića rastuli se u mrtvačkom stenjaju. Šest zadaćnica, uključujući i zadaćnicu profesora Whitlocka, plus tri udžbenika. Papala maca! Što ću reći nastavnicima? "Ne mogu predati zadaću, profesore. Odnio mi ju je pas." Ravnatelj Nixon ponovno bi uveo šibu tek toliko da me kazni za nedosjedjivost.
Prekasno skočim na noge da se dam u potjeru, no remen s kukastom kopčom raskopčano zvekne, hlače spuznu i ja odletim dupe-giava kao Stanlio i Olio. Gaće su mi pune trulog lišća i dobio sam grančicu u nos.

Nema mi druge nego put pod noge kamo god da je pas mogao ode i pogledom rešetaj šumski gustiš u potrazi za tračkom trupkave bjeline. Whitlockovoj zajedljivosu neće biti kraja. Profesorica Coscombe cvrljit će se od bijesa. Profesor Inkberrow u nevjerici će ostati krut kao ravnalo kojim crta po ploči. Sranje, sranje, sranje. Prvo me škvadra kolektivno proglasi papčinom, a sad će još i pola nastavnika misliti da sam zgubidan. "Kog si se vraga u to doba skitao šumom?"
Sova? Evo me na proplanku na kosini, za njega znam iz kad smo se mi seoska djeca u šumi igrali rata. Stvar smo shvaćali prilično ozbiljno, imali smo ratne zarobljenike, prekide vatre, zastave koje je protivnička strana morala zarobiti (sportske čarape na kolcu) i pravila borbe koja su spajala lovice i džudo. U svakom slučaju, složenije nego kad bismo se na Malvernskoj cesti igrali bitke za Ypres. Kad su feldmaršali birali vojnike, mene bi odmah hapali jer sam se super izmicao i verao na drveće. Te su igre rata bile super. Druga je stvar tjelesni u školi. Na tjelesnome ne možeš biti netko tko nisi. Danas se više nitko ne igra rata. Mi smo bili zadnji. Ako izuzmeš jezero, gdje ljudi šeću s psima, svako novo godišnje doba zaguši nove šumske staze. Kupine ili seljaci ožiče ili zagrade ulaze. Sve zaraste i postane trnovito kad se zapusti. Ljudima nije drago da djeca haraju kad padne mrak kao nekoć mi. Nedavno su u Gloucestershireu ubili nekog malog raznosača novina, zvao se CarI Bridgewater. Nama je Gloucestershire iza ugla. Policija mu je tijelo našla u ovakvoj šumi.
Pri pomisli na Carla Bridgewatera malko se prepadnem. Malko. Ubojica će možda baciti tijelo u šumu, ali nije valjda tako glup da ovdje čeka žrtve. Šuma Livade Crnog Labuda nije ni Sherwood ni Vijetnam. Za povratak kući trebam se samo vratiti istim putem ili ići dalje dok ne dođem do polja.
Je, kako ne, bez školske adidasice.
Dvaput ugledam tračak bjeline i pomislim: Pas!
Prvi put je obična breza. Drugi put najlonska vrećica.
Ovo je piši kući propalo.

Pokaže se rub staroga kamenoloma. Zaboravio sam ga otkako smo se prestali igrati rata. Pad nije dubok, ali ne bi ti bilo pametno da odavde rokneš. Na dnu je neka trostrana kotlina odakle vodi staza prema Oslićaku. Ili Svinjaku? Iznenadim se kad u dnu kamenoloma ugledam svjetla i začujem glasove. Pet-šest prikolica plus autokućice i kamion, prikolica za prijevoz konja, kamionet s ceradom, motocikl i bočna prikolica. Generator štekće. Cigani, pomislim, sto posto. Podno krša ispod moje izbočine, oko prljave vatre sjedi sedam-osam prilika. I psi.
Vuku koji me opljačkao ni traga, a ni mojoj adidasici. Ali zbilja ne znam gdje bi bilo vjerojatnije da je torba završila. Problem je samo kako da klinac iz superkomforne kuće s dvostrukim prozorskim staklima u Vodomarovu dolu priđe Ciganima i njihove pse optuži za krađu.
A moram.
Kako? Bio sam na onom zboru Seoskog odbora za taborsku krizu. Ali moja torba. Bar da se do taborišta spustim glavnom stazom, mislim si ja, da ne pomisle da ih uhodim.
"I tak nas budeš špijal cjelu večer, ha?"
Ako mi se pred tatom Deana Morana stisnuo šupak, od ovoga mi se zauzlao. Iz isprepletene tame iza mene pojavi se lice slomljena nosa. Razjareno. "Ne", možda sam počeo moliti, "samo sam mislio..." Ali ne stignem dovršiti jer sam uzmaknuo.
U prazni zrak.

Odronjava se kamenje i zemlja, rondam se i ja skupa s njima, kotrljam li se kotrljam nizbrdo (Ako samo nogu slomiš, imaš sreću, veli Nerođeni Blizanac) i ("Jesem ti gajde!" i "Pazi!" i "PAZI!" viču živi ljudi) i kotrljam li se kotrljam i (kao kockice u čaši) kotrljam i kotrljam i (kamp-prikolice krijes ključne kosti) naposljetku mi nešto izbije sav zrak iz pluća i stanem na mjestu.
Psi mahnitaju, samo što nisu na meni.
"GUBITE SE, MAJKU VAM PAPANSKU!"
Sustigli su me i potoci sitnoga kamenja i zemlje.
"Ma iz kog je kurca ovaj pao?" zareži nečiji glas.
Ovo je kao kad se na TV-u netko probudi u bolnici i oko njega isplivaju lica, samo je meni jezivije jer je mrak. Tijelo me boli na dvadeset mjesta. Boli zaderano, a ne rasječeno, tako da ću valjda moći hodati. Pred očima mi se vrti kao u stroju za pranje rublja na završnoj centrifugi. "Klinac se skršio po kamenolomu!" odzvanjaju glasovi. "Klinac se skršio po kamenolomu!" Na svjetlu vatre pojave se nova lica. Sumnjičava, ako ne i neprijateljska.
Neki starac progovori stranim jezikom.
"Ne moraš ga odmah pokapat! Ni odletil s klisurine!"
"Sve u redu", usta su mi puna pijeska. "Dobro mi je."
Jedan od bližih upita: "Moš stat na noge, malac?"
Ja pokušam, ali tlo se još premeće.
"Hodaljke mu se klimaju", zaključi onaj oštri glas. "Ajd čas parkiraj dupe, pajdo, tu kraj vatre. Oće mi neko od vas pomoć..."
Dvije me ruke podupru korak-dva do vatre. Iz prikolice odakle se ori Midlandska panorama izađu majka i kći u pregačama. Kao od brda odvaljene, i jedna i druga. Jedna drži dojenče. Dječurlija se gura da bolje vidi. Razularenija je i grublja od sve škvadre moga godišta, uključujući i Rossa Wilcoxa. Ove klince boli živo za kišu, prehlade, šore, siledžije i predaju domaće zadaće.
Neki tinejdžer teše nekakvu hrgu i ne šljivi me ni pol posto. Na nožu mu bljeska svjetlo vatre. Čupa kose napola mu zastire lice.
Oštri se muškarac pretvorio u brusača noževa. To me uspokoji, ali samo malčice. Jedno je kad on meni dođe na vrata, a drugo kad se ja strmoglavim k njemu. "Oprostite što sam... hvala, ali bolje da sad krenem dalje."
"Ja sam ga ukebo, Bax!" Dečko sa slomljenim nosom na guzici se dosanjka niz krš. "Al je blesander pao sam od sebe! Nisam ga gurnuo! Makar sam trebao. Špijo nas je, špija gadna!"
Brusač me pogleda. "Nejdeš ti još nikamo, mulac."

“Znam da, hm" (Vješač mi zaštopa zvuči) "ispada čudno, ali bio sam u šumi kraj Svetoga Gabrijela - kraj crkve - i samo sam..." (Vješač zaštopa sjeo.) "Samo sam se odmarao kad se" (Bože, kako ovo jadno zvuči) "pojavio neki divovski pas i zgrabio moju torbu i otrčao s njom." (Ni najmanje iskre suosjećanja ni na jednom licu.) "Unutra su mi sve zadaćnice i udžbenici." Vješač me tjera da izbjegavam riječi kao lažljivac. "Onda sam krenuo za psom, bar sam ga pokušao pratiti, ali smračilo se i staza - nešto kao staza - jednostavno me dovela..." Pokažem uvis iza sebe. "Gore. Vidio sam vas dolje, ali nisam vas uhodio." (Čak se i dojenče doima nepovjerljivo.) "Časna riječ, samo sam tražio svoju torbu."
Tesar i dalje teše.
Neka žena upita: "ZaŠ si opće došo u šumu?"
"Da se sakrijem." Sad pali samo ružna istina.
"Da se sakriješ?" pita njezina kći. "Od koga?"
"Od nekih klinaca. Iz sela."
"Što si im kriv?" pita Slomljeni Nos.
"Ništa. Samo me ne vole."
"Zašto?"
"Odakle ja znam?"
"Ma znaš ti dobro!"
Ma jasno da znam. "Nisam njihov. U tome je stvar. Njima dovoljno."
Dlan mi se toplo zaslini, odozdo me gleda zubati mješanac. Muškarac zalizane crne kose sa zaliscima zarokće na adresu starijega kolege: "Da si vidijo svoju facu, Bax! Kad se mali dokotrljo ko grom iz vedra neba!"
"Ošlo mi srce u pete!" Stari baci pivsku limenku u vatru. "I priznam bez pardona, Clem Ostler. Ja sam si mislio da je mulo s groblja. Il to il da neki gađe bacaju peći i frižidere ko oni put u Pershoreu. Meni ti u ovi logor nešto opočetka smrdi." (Ili Cigani izokreću riječi ili imaju neke nove riječi za stvari.) "Što'š bolji dokaz" (sumnjičavo kimne na moju adresu) "nego da se ovi tu šulja oko nas?"
"Jel ne bi bilo pristojnije", Brusač se okrene meni, "da si ljepo pito za torbu ak si mislio da je kod nas?"
"Bojo si se da te ne nabodemo na ražanj i živog ispečemo, a?" Kad žena prekriži ruke, vidiš da su joj podlaktice čvrste kao kabeli. "Svi znaju da sve Cige vole malo gađinog mesa u gulašu, ne?"
Slegnem ramenima, sav jadan. Tesar i dalje teše. Drvasti dim i masna isparavanja, ljudska tijela i cigarete, grah i kobase, slatko-gorki gnoj. Ovi ljudi žive slobodnije nego ja, ali moj je život deset puta udobniji i vjerojatno ću duže živjeti.
"Ajmo reć", oglasi se nizak muškarac s prijestolja od naslaganih guma, "da ti mi pomognemo pa da svi skupa potražimo tu tvoju torbu. Što'š ti nama dat?"
"Je li moja torba kod vas?"
Slomljeni me Nos isti čas sreže: "Kakve su to optužbe na račun mog strica?"
"Oladi malo, Al." Brusač zijevne. "Kolko ja vidim, još nam nije napravio štetu. Al ak oće da mu malo pomognemo, sam nek veli jel ona gungula u seoskom domu u srijedu bila oko 'stalnog naselja' koje skupština misli gradit u Oslićaku. Natiskalo se pola Livade Crnog Labuda, ko sardine. To još u životu nis vidil."
Iskrenost i priznanje često ti se svedu na istu stvar. "Jest." Brusač se zadovoljno zavali, kao da je dobio okladu.
"A i ti si bio s njima, a?" pita tip kojeg zovu Clem Ostler.
Već predugo oklijevam. "Vodio me tata. Ali zbor su prekinuli u pola priče jer -"
"Sad znaš sve o nama", pita kći, "ha?"
"Ne baš" mi je najpametniji odgovor.
"Gađe", Clem Ostler zaškilji, "drek znaju ko smo mi. A vaši 'stručnjaci' još manje."
Stari Bax kimne. "Familija Mercy Watts ošla je u to neko službeno naselje kod Sevenoaksa. Najamnina, redovi, liste čekanja, nadzornici. Ma to su ti soc'jalni stanovi za prikoličare."
"Najveći vic u svemu skupa!" Brusač ražari vatru. "Mi ne bi da grade ko ni vi domoroci. Sve je zakuho taj neki novi zakon." Slomljeni Nos će: "Koji sad to novi zakon, striko?"
"Ovako ti je. Skupština mora osigurat kvotu stalnih naselja, il mi moremo taborit gdje god nam milo, veli zakon. Al ak skupština ima kvotu, može zvat murju da nas potjera ak taborimo di nije stalno naselje. U tom ti je poanta Oslićaka. Nema veze s ljudskom dobrotom."
"Jesu ti to rekli na zboru, a?" na mene zareži majka.
"Kad nas negdje uspiju vezat", Clem Ostler mi nije dao da odgovorim, "poćeće nam mulariju trpat u svoje škole pa ćemo svi na kraju bit klanjam se, milostivi, sluga pokoran. Od nas će napravit hamime i kućanc, budu nas potrpali u zidane kuće. Budu nas zbrisali s lica zemlje, ko što je Adolf Hitler probo. Je, ovo bude išlo više mic po mic, tiha voda, ali i oni ti se nas oće kurtalisat."
"Asimilacija." Slomljeni Nos strijelja me očima. "Tak to zovu socijalni radnici, jelda?"
"Ja..." slegnem ramenima, "ne znam."
"Čudiš se da Cigo zna takvu komprciranu riječ? Nis me prepozno, a? Zato se ja tebe sjećam. Ove ćore pamte lica. Išli smo u isti razred u školi za lime u selu. Učiteljica se zvala Frogmartin, Figmortin, tak nekak. Već si onda muco, jel? Igrali smo onu igru, Vješala."
Sjećanje mi iskopa Cigančićevo ime. "Alan Wall."
"Taj sam, Muco, ne spominji uzalud."
Bolje "Muco" nego "Špija."

"Mene kod gađa najviše žulja", majka pripali cigaretu, "što vele da smo mi prljavi, a njima zahod stoji u istoj prostoriji di se peru! I svi jedu istom žlicom i piju iz iste šalice i kupaju se u istoj vodi i ne bacaju smeće da ga vjetar i kiša prirodno riješe, jok, vala, oni nečist čuvaju u kutiji da istrune!" Sva se strese. "U kući!"
"Pa kako spavaju s kućnim ljubimcima." Clem Ostler ražari vatru. "Psi jesu nečisti, o mačkama da i ne govorim. Buhe, prljavština, dlake, sve u istom krevetu. Čik reci da nije istina? Ej, Muco!"
Baš sam u sebi mislio kako Cigani žele da svi mi ostali budemo gnusni pa da im sve što gnusovi nisu bude šablona za ono što oni jesu. "Jest da neki ljudi daju ljubimcima da spavaju s njima u krevetu, ali..."
"I još jedna stvar." Bax pljune u vatru. "Kod gađa ti nema da se curom oženiš pa ostaneš s njom za vijeke vjekova, jok, nekad bilo, sad se spominjalo. Razvode se po kratkom postupku ko što mijenjaju aute, badava im svi kićeni svadbeni zavjeti." (Krug oko vatre odgovara coktanjem i kimanjem, svi osim tesara. Sad si već mislim da je gluh ili nijem.) "Ko što se onaj mesar u Worcesteru razveo od Becky Smith kad se previše raskvasila."
"Nema toga što ti gađo neće pokarat, u braku il ne, živo il neživo", Clem Ostler prede svoju priču. "Ko pustopašna paščad. Svagdje, u svako doba, u autima i prolazima i na smetlištima, bilo gdje. I onda oni nama kažu da smo 'asoc'jalni'."
Sve se oči u istom času upere u mene.
"Molim vas", nemam što izgubiti, "je li itko vidio moju školsku torbu?"
"Sad bi školsku torbu?" Gumenjak me više-manje zadirkuje. "Školsku torbu?"
"Joj, nemoj da dečko dalje pati", Brusač će.
Gumenjak digne moju adidasicu. "Jel to ovaka neka torba?" (Jedva prigušim Uh olakšanja.) "Slobodno je nosi, Muco! Iz knjiga ti još niko ni naučil di da se omasti i kak da smulja." Torba prođe ukrug iz ruke u ruku i dođe do mene.
"Hvala", lane Gnjida. "Hvala."
"Fritz nije izbirljiv po pitanju plijena." Gumenjak zvizne. Iz tame se dotepe vuk koji me okrao. "To mi je bratov džukac, ha, Fritz? Kod mene je dok njega ne puste iz Kidd'minstera. Hrtove noge i ovčarev mozak, ha, Fritz? Falit ćeš mi. Fritza samo pustiš preko ograde pa da vidiš kad ti donese debelog fazana il zeca, ne moraš ni prismrdit preko seljakovoga znaka za 'Zabranjen pristup'. Ma jel, Fritz, a?"
Tesarčić ustane. Svi oko vatre gledaju.
Baci mi tešku hrgu. Ja uhvatim.
Hrga je gumena, možda je bila komad traktorske gume. Obradio ju je u glavu veličine grejpa. Neki vudu-stil. Valjda bi je neka galerija tipa mamine odmah hapala. Ima svemirske i ulubljene oči. I razjapljen ožiljak na mjestu usta. Nosnice se šire kao preplašenom konju. Da strah nije osjećaj, nego stvar, bio bi ova glava.
"Jimmy", Alan Wall je proučavao, "još ti nijedna ni bila ovak dobra."
Tesar Jimmy zadovoljno zaječi.
"Prava čast", žena će meni, "inače ih Jimmy ne dijeli svakom gađi koji naleti u tabor, znaš."
"Hvala", kažem Jimmyju. "Čuvat ću je."
Jimmy se skrije iza čupe kose.
"Jel ti to on, Jimmy?'' Clem Ostler je mislio na mene. "Kad se skotrljo? Tako je izgledo kad je pao?"
Ali Jimmy je već otišao iza prikolice.
Pogledam Brusača. "Smijem ići?"
Brusač digne dlanove uvis. "Niko te ne drži."
"Ali daj njima reci", Alan Wail upre prstom prema selu, "da nismo svi lopovi ko što kažu."
"Može mali propovijedat dok ne krepa", reče kći. "Neće mu vjerovati. Ne žele vjerovati."
Cigani se okrenu prema meni kao da je Jason Taylor veleposlanik zemlje zidanih kuća i žicanih ograda i trgovaca nekretninama. "Boje vas se. Imate pravo, ne razumiju vas. Kad bi samo... Ili... Bar da sjednu ovamo, i to bi već bilo nešto. Da se ogriju oko vaše vatre i saslušaju vas. Već bi to bilo nešto."
Vatra bljuje masne iskre prema borovima koji rube kamenolom, prema mjesecu.
"Znaš što je vatra?" Brusač noževa kašlje kao čovjek na samrti. "Vatra ti je sunce, kad se vije iz šume."



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

13 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Uto Mar 13, 2012 1:19 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Gusji sajam

Ona super stvar Elvisa Costella i Attractionsa "Olive's Salami"* zagluši što god da mi je Dean doviknuo pa ja viknem njemu: "Što si rekao?" Dean meni vikne: "Niš te ne čujem!" ali tu ga sajmištar potapša po ramenu da plati deset penija. U taj sam čas ugledao zagasili četverokut na izgrebanom autodromu, tik do svog autića.
Dotični je zagasiti četverokut bio novčanik. Bio bih ga predao sajmištaru, ali otvorio se na fotografiji Rossa Wilcoxa i Dawn Madden. Poziraju kao John Travolta i Olivia Neutronska Bomba na plakatu za Briljantin. (Istinabog da im pozadina nije sunčana Amerika, nego oblačni kućni vrt u Wellingtonovu gaju.)
Novčanik Rossa Wilcoxa prepun je novčanica. Sto posto nekih pedeset funta. S tim nema šale. Ja u životu nisam imao toliko love. Zataknem si novčanik među koljena i pritom se ozrem da provjerim je li me tko vidio. Dean sad nešto viče Floydu Chaceleyju. Mene nijedan klinac u redu ne gleda.

*Zapravo "Oliver's Army", s albuma Armen Forces iz 1979. (prev.)

Optužba je, pod A, istaknula da novac nije moj i, pod B, razmotrila kakva će panika uhvatiti Rossa Wilcoxa kad otkrije da je izgubio svu lovu. Obrana je, kao dokazni rnaterijal, pod A istaknula seciranu mišju glavu u mojoj pernici, pod B crtarije na školskoj ploči na kojima ja sam sebi pušim kurac i pod C vječnu šprehu: Bok, Gnjido! Kako ide kod l-l-l-lllllllllogopeda, Gnjido?
Sudac je presudu donio u roku keks. Novčanik Rossa Wilcoxa tutnem sebi u džep. Poslije ću brojiti svoje novopečeno blago.
Šef autića mahne svome posilnome koji sjedi u kabini pa on povuče neku ručicu i svim klincima na autodromu lakne: Napokon! Struja zujavo oživi autiće pa navrh šipki u cvatu zafrcaju iskre, a Elvis Costello pretopi se u Spandau Ballet i posvuda se popale blještave naranče, limuni i limete. Moran me majstorski bubne s boka, zavija kao Zeleni Goblin kad skrši Spidermana. Silovito okrenem upravljač da mu vratim, ali tu naletim na Clivea Pikea. Sad je Clive Pike htio vratiti meni i tako je to išlo dalje, skretali smo, vrludali i zabijali se jedni u druge pet rajskih minuta. I baš kad su iskopčali struju pa je cijeli autodrom klinaca vrisnuo: "Nije valjda gotovo!" u mene se zabuši autić Wonderwoman. "Opa." Za upravljačem se smije Holly Deblin. "Ovo ću ti vratiti", doviknem joj. "Uf", Holly Deblin odvrati mi, "jao meni." Wilcoxov mi se novčanik gnijezdio uz bedro. Autići su super, super i točka.

"Znaš ti dobro zašto više nemoš nutra!" Na izlazu sajmištar reži na Rossa Wilcoxa. S njim je Dawn Madden u superuskim trapericama i nekakvom čupavom šaliću. U višnjasta usta trpa listić žvakaće Wrigley's Spearmint. "Pa mi nemoj srati kvake u stilu Nisam ja ništa kriv!"
"Sigurno je na autodromu!" Očaj RossaWilcoxa melem je za oči. "Sigurno!"
"Jasno da gubiš stvari kad se šaltaš iz jednog autića u drugi! Puca meni ona stvar jel oće tebe strefit struja. Al mi zato ne bi bilo svejedno da izgubim dozvolu!"
"Samo dajte da pogledamo!" pokuša Dawn Madden. "Tata će ga priklati!"
"U, zaboli me živo!"
"Pola minute!" Wilcox je pohisterizirao. "Samo to vas molim!"
"A ja ti velim da se ne mislim zavitlavati s tebi sličnima dok imam svog posla!"
Dotle je sajmištarov posilni već odbrojio novu četu klinaca. Gazda treskom zalupi vratašca, a Wilcox u desetinki sekunde izmakne prste da mu ih ne pričepi. "Hopla!" Najveći štemer u osmim razredima u Livadi Crnog Labuda u škripcu se ozre u potrazi za saveznicima. Nikoga poznatoga na vidiku. Na sajam dolaze ljudi iz Tewkesburyja i iz Malverna i iz Pershorea, s kilometarskih udaljenosti.
Dawn Madden položi ruku na Wilcoxovu nadlakticu.
Ross Wilcox grubo je odgurne i okrene glavu.
Dawn Madden nešto povrijeđeno kaže WiIcoxu.
Wilcox odbrusi: "Baš je smak svijeta, kozo blentava!"
S Dawn Madden jednostavno ne smiješ tako razgovarati. Načas svrne pogled, sva kipi. A onda Wilcoxu raspali šljagu u oko. Deanu i meni bude dosta da vidimo pa da odskočimo.
"Auuu!" oduševljeno će Dean.
Ross Wilcox sav se nekako zgužvao od šoka.
"Upozorila sam te, krepilčino!" Dawn Madden iskesila je zube, isukala pandže i bjesni da se sve ori. "Upozorila sam te! Sad si moš slobodno nać pravu blentavu kozu!"
Ross Wiicox krzmavo prinese prste odalamljenom oku.
"Dajem ti nogu!" Dawn Madden se okrene i ode.
Ross Wilcox za njom vikne: "DAWN!" kao neki muškarac u filmu.
Dawn Madden okrene se i na Wilcoxa ispali "Odjebi!" od dvadeset tisuća volti. Nato je proguta gomila.
"Bit će božja šljiva", primijeti Dean. "Kad ti kažem."
Wilcox nas pogleda, njegov novčanik iz mog džepa vrišti svom gospodaru da ga spasi, ali on nas uopće ne vidi. Sumanuto otrči dva-tri koraka za bivšom curom. Pa stane. Okrene se. Opipa si oko, valjda da vidi krvari li. Okrene se. I tu Rossa Wilcoxa usiše crna rupa između Bestežinske kupole kapetana Ekstaze i streljane gdje osvajaš Štrumpfove.
"Joj, srce mi se para", Dean sretno uzdahne. "Za bogove. Ajd da nađemo Kelly. Obećao sam da ćemo malo pričuvati Maxine."

Dok prolazimo kraj pikada OSTANI-ISPOD-20-U-TRI-BACANJA-ZA-NAGRADU-PO-IZBORU!, netko azove: "Ej! Ej, jel ti treba slušni aparat!?" Doziva Alan Wall. "Sjećaš me se? A mog strike Clema?"
"Jasno da se sjećam. Odakle vi ovdje?"
"Što misliš, ko je gazda na sajmu?"
"Cigani?"
"Sve ti ovo od familije Mercy Watts. Već johoho godina."
Deana se to duboko dojmilo.
"Ovo su Dean i njegova sestrica Maxine."
Alan Wall samo kimne Deanu. Clem Osder daruje Maxine blistavu vjetrenjaču. Dean joj kaže: "Pa daj reci hvala." Maxine zahvali i puhne u vjetrenjaču. Alan Wall upita: "Onda, jeste za malo pikića?"
"Ja sam glavni kad treba ubost 180. Samo pitaj." Iz džepa izvuče dvije kovanice od 10 penija i odskliže ih preko šanka. "Jedna za mene. jedna za Jacea."
Ali Clem Ostler vrati ih istim putem. "Kad Cigo daruje, nikad nemojte odbiti, dečki. Da vam se ne sasuše jajca. Bez zafrkancije. U gadnijim slučajevima znaju i otpasti."
Dean u prvom bacanju pogodi osmicu, u drugom desetku. Treće ga zezne jer pogodi dvaput šesnaest. Baš sam htio baciti kad me prekine glas. "U, čuvamo sekicu, ha?"
Gary Drake, s Antom Littleom i Darrenom Croomeom.
Moran kao da ustukne. Maxine kao da se pokunji.
Zabij im strelice u oči, nagovara me Nerođeni Blizanac.
"Je. Čuvamo. Koji se to tebe kurac tiče?"
Gary Drake to nije očekivao. (U borbi su ti riječi oružje, ali cilj je da dokažeš da ih se ne bojiš.) "Ajde, onda." Gary Drake brzo se oporavio. "Bacaj. Da te vidimo."
Ako bacim, ispast će da mu se pokoravam. Ako ne bacim, samo ću ispasti totalni papak. Preostaje mi samo da bacim tako da Garyju Drakeu začepim gubicu. Strategija mi je da superoprezno ciljam triput dvadeset tako da promašim za dlaku i dobijem jedan ili pet. Prvom strelicom pogodim peticu. Brže-bolje, prije nego što me Gary Drake uspije smesti, bacim još jedanput i pogodim dvaput pet.
Posljednja mi strelica pogodi čistu jedinicu.
Clem Ostler vašarski zatuli: "Imamo pobjednika!"
"Je, kak ne!" ruga se Ant Little. "Rođeni pobjednik!"
"Rođeno ruglo." Darren Croome ušmrkne šmrklje da pročisti sinuse.
"Vi ste pet puta pokušavali", odvrati mu Clem Ostler. "Pa ajd reci da niste svaki put zasrali."
Gary Drake ne usudi se tipa koji radi na sajmištu poslati u materinu. Za sajmištare vrijede drugi zakoni.
"Ti izaberi nagradu, Max", kažem Deanovoj sestri. "Ako želiš."
Maxine pogleda Deana. On joj kimne. "Kad Jace kaže."
"Šteta što ovdje nemreš osvojit prijatelje, Taylore." Gary Drake nije se mogao pokupiti bez još jedne uvrede.
"Meni ne treba hrpa prijatelja."
"Hrpa?" Koncentrat zajedljivosti kao WC-sanitar. "Nemaš nijednoga."
"Imam, sasvim dovoljno."
"Ma daj", pakosno će Ant Little. "A kog to točno? Ak ne računamo pedalu Morona?"
Ako govoriš istinu, riječi imaju bojeve glave. "Ti ih ne poznaješ."
"J-j-je, T-t-t-Taylore", Gary Drake zaigra na foru s mucanjem. "Jer su tebi k-k-kompići samo u g-g-glavi, j-j-jebo te!"
Ant Little i Darren Croome poslušno puckaju.
Ako se pošoram s Garyjem Drakeom, vjerojatno sam popušio.
Ako povučem, opet sam popušio.
Ali koji ti se put jednostavno umiješa viša sila. "Kad se klinac natječe u brzopoteznom drkanju gore u štaglju kod Strenshama na poljskom putu", Alan Wall nekako poprijeko gleda Garyja Drakea, "nema pravo nikom dijelit pedale. Što li misliš?"
Svi blenemo u Garyja Drakea, uključujući i Maxine.
"Ti", Gary Drake ispali zauzvrat, ''tko si, da si, sad masno sereš!" Žgoljavi Clem Ostler kliberi se kao debela stara baba.
"Serem?" Alan Wall samo je godinu dana stariji od nas, ali od Garyja Drakea može napraviti kajganu. "Dođi ovamo pa mi to reci."
"Fantaziraš da si vidio! Ja u životu nisam bio u Strenshamovu štaglju!"
"U, ove su se ćore bogme nagledale fantazije!" kucka se Alan Wall po sljepoočicama. "Vidil sam i tebe i onog benavog štrklju iz Birismortona, ono jednu večer prije dva tjedna kad ste sjedili u sjeniku iznad Herefordshireske mljekare..."
"Bili smo pijani! Samo smo se zezali!" Gary Drake se povlači. "Neće meni neki jebeni Cigo..."
Alan Wall skoči preko tezge. Nije ni sletio, Gary Drake već je utekao. "Vas dva ste njegove kompe?" Alan Wall krene na Anta Littlea i Darrena Croomea. "Ha?"
Ant Little i Darren Croome ustuknu kao što ćeš uzmaknuti da na tebe krene leopard. "Baš i nismo..."
"A plišanog E.T.-a?" Maxine cupka i upire prstom. "Mogu dobiti plišanog E.T-a?"

"Moj vam se ćaća", Clem Ostler će, "u šakaćkim krugovima prozvo Crveni Rex. Nije bio ni riđ, nit se bavil polit'kom, samo mu se sviđalo kak to ime zvuči. Crveni Rex bokso je na Gusjem sajmu. Ima brat-bratu više od četrdes godina. U ono vam se doba živilo teže i siromaškije nego danas. Moja je familija išla za starim Mercy Watts, imali smo bazu u Eveshamskoj kotlini, tam u dolini Severna, preprodavali smo konje skup s drugim Romima i seljacima i uzgajivačima i to. Na sajmovima je obično bilo love pa se muškadija znala raspištoijit i okušat sreću u ringu. Našo bi se neki obližnji štagalj, straža je kebala jel idu drotovi kad ih nismo mogli podmazat, a moj je ćaća zvao sve nadobudne na megdan. Njih je bilo šestero braće, ćaća tu nije bio najveća mrga, al ato su se muški kladili ko blesavi, za hrpe saje. il da ga budu nokautirali il da će mu pustit krv. Al kad vam velim, Crveni Rex sve je udarce amortiziro kano klisurina! Nis ga mogo ufatit ni za glavu ni za rep, šišo je brže nego guska kad sere. A u ono vam doba nije bilo rukavica, tolko da znate. Tatine su borbe prvo čeg se u životu sjećam. Danas su šakači profi-teškaši il specijalci il što ti ja znam, al u stara je vremena to sve bila druga pjesma. E, jedne zime" (novi val vriske s Letećih šalica načas zagluši Clema Ostlera) "jedne smo zime čuli za tog nekog gorostasnog velškog gada. Gora od čovjeka, najozbiljnije, preko dva metra, s Angleseyja. Tako se i prozvo. Te godine, kad si reko Anglesey, svi su znali na kog misliš. Šakama se probija prema istoku, veli raja, ma čisti sve pred sobom, šakačima drobi glave ko da razbija jaja. U Cheshireu je neki kovač, McMahon se zvao, za pol runde s Angleseyjem umro. Drugom su morali metalnim pločicama krpat lubanju, njih tri-četri ušlo je u ring ko zdravi ljudi pa su ostali invalidi. Anglesey se buso u prsa da bude ukebo Crvenog Rexa na Gusjem sajmu tu u Livadi Crnog Labuda. I kak ga bude samljel, odral, i obesil u pušnicu pa ga bude rasprodo svinjarima. I jasna stvar, kad smo stigli u svoj stari logor u Svinjaku, Angleseyjeva nas je ekipa već čekala. Nema šanse da se maknu bez meča. Nagrada je bila dvajst funta! Ko ostane na nogama, njegovo. To je u ono doba bila neviđena lova."
"I što je tata napravio?" pita Dean.
"Šakač ne smije ni mislit da podvije rep, a to bogme vrijedi i za Cige. Sve ti je stvar reputacije. Moje su strike na sve strane skupljale pare za ulog, al ćaća ni da čuje. Nego se dogovorio s Angleseyjem i uložio svu našu imovinu, sve do zadnje čačkalice. Sve! Prikolicu - znate da je nama prikolica dom? - tanjure, krevete, pse, buhe na psima, tuto kompleto. Ostajemo goli i bosi ako izgubi meč. Nemamo ni gdje spavati ni što jesti."
Ja upitam: "I što je bilo?"
"Di bi li Anglesey odolio! Da smlavi Crvenog Rexa i još da ga oplindra! Za meč je štagalj bio krcat. Cigani su za tu večer došli iz Dorseta, Iz Kenta, iz pol Walesa. Ej, kakva je to borba bila! Kad vam kažem. Kakva borba. Bax i mi stariji još sve pamtimo, svaki udarac. Ćaća i Anglesey tabali su se na mrtvo ime. Oni komedijaši koji boksaju na vašoj telki, u rukavicama, s doktorima i sucima, begali bi glavom bez obzira da su vidli kak se Anglesey i ćaća marišu. Ćaća je osto sav razbucan. Jedva je gledo. Al kad vam kažem. Ćaća je vraćo istom mjerom. Ni u klaonici pod ne bude tak crven ko što je bil tam u štaglju. Na kraju je tarapana prestala. Jedva su imali snage da mogu stajat. Napokon se ćaća ustoboči pred Angleseyem, sav je lelujo, digne lijevu ruku jer mu je desnica bila u totalnoj komi i napravi ovo..." Clem Ostler položi mi kažiprst između očiju i gurne me, tako blago da jedva osjetim. "I tu vam se velška džukela strovali! Ko drvo kad posjećeš. Tres! Eto u kakvom su stanju bili. Ćaća je te noći raskrstio sa šakanjem. Moro je. Pregadno je nagrajso. Pokupio je saju i kupio vrtuljak. S vremenom je posto glavna mrcina na Gusjem sajmu, tak da je valjda sve skupa dobro prošo. Zadnji put smo razgovarali dolje u Chepstowu, u rikavelani, oću reć u bolnici. Za dva-tri dana otegnuo je papke. Pluća su mu tak gadno ošla da ih je već iskašljavo. Pa sam ga ja pito, što ti je to trebalo, ćaća? Zašto si se kladio u našu prikolicu, a ne u običnu lovu?"
Dean i ja piljimo u njega, na iglama da čujemo odgovor.
" 'Sinko, da sam se tuko samo za saju, za lovu', veli on meni, 'onaj bi me velški gad zgazio'. Moš se ti tuć za lovu, al to ti nije dosta. Ćaća je to znao. Znate, ćaća ne bi mogo zdurat da se nije tuko za sve što mu je milo, za mene, mamu, svoje, dom, sve skupa. Kužite što to znači? Kužite što vam oću reć?"

More ljudi izbaci Deana i mene pred Crnim labudom, gdje se na tri kamene gljive koče gospodin Broadwas i dvije treštene i bolesno iskežene crnozube seljačine. Dean nekako nervozno zirne na šalicu svog tate.
"Kava, sine!" Deanov tata ispruži šalicu da Dean vidi što je unutra. "Iz moje čuturice! Fina i vruća, prava stvar za ovakvu noc." Okrene se gospodinu Broadwasu. "Gazdarica ga je dobro istrenirala."
"Fino", gospodin Broadwas biljno je spor na jeziku. "I za jednog i za drugog."
"I dokle", progura se Isaac Pye, iskrcava kasete piva iz kamioneta, "kaniš ovaj put ostati trijezan. Franku Morane?"
"Ovaj put za stalno", Deanov tata ne uzvraća osmijeh.
"Vuk dlaku mijenja, a?"
"Kod mene ti se ne radi o dlaci, Isaače Pye. Nego o cugi. Ak se čovjek zna nosit s alkoholom, nek mu bude. Al meni je alkohol bolest. Doktor mi je samo reko što sam i sam znao. Od travnja nisam popio ni kap."
"Ma nemoj mi reć? Ovaj put od travnja?"
"Točno." Deanov se tata naroguši na pivničara. "Od travnja."
"Ajd da ti vjerujem", Isaac Pye se provuče mimo njih da uđe u svoju pivnicu. "Ajd da ti vjerujem. Samo u moj lokal ne smiješ nosit cugu izvana."
"Tog se ne boj, Isaače Pye!" drekne Deanov tata, kao da je stvar veća istina ako se glasnije dere. "Tog se ne boj!"

Dvorane zrcala obično su jad i bijeda, imaju samo zrcala za Špek-bombu i Molju-žgolju. Ali ova te zrcala pretapaju u vlastite mutante. Prostoriju rasvjetljavaju i mrače reflektori. Sam sam. Koliko već možeš biti sam u dvorani zrcala. Izvadim Wilcoxov novčanik da prebrojim novac, ali odlučim pričekati da se nađem na nekom sigurnijem mjestu. "Maxine?" zazovem. "Tu si?"
Krenem dalje u potragu, ali kad se pomaknem, iz dubine prvog zrcala prema meni se dogega afrički urođenik sa željeznim kolutima koji su mu užirafili vrat. Uši su mu se ovjesile i raskvasile. Prizor kao iz sna. Može li se čovjek pretvoriti u nekoga drugoga? pita urođenik.
"Imaš pravo. To je veliko pitanje."
Učini mi se da sam čuo neko vrpoljenje.
"Maxine? Pokaži se, Maxine! Nisi duhovita!"
U drugom je zrcalu neka hladetinasta kocka. Sve je faca, nema tijela, samo iz kutova mašu čačkalice od udova. Kad napušem obraze, takoreći je udvostručim. Ne, odgovori kocka. Možeš mijenjati samo površinu. Tvoje Unutarnje Ja ne smije se mijenjati jer ti samo tako može mijenjati Fasadno Ja. Kad bi htio mijenjati svoje Unutarnje Ja, trebao bi neko Još Unutarnjije Ja, a ono bi pak trebalo Još Unutarnjije Ja da može promijeniti njega. I tako dalje i tako dalje. Pratiš priču?
"Pratim."
Neka nevidljiva ptica okrzne mi uho.
"Maxine? Nisi duhovita, Maxine."
U trećem je zrcalu Gnjida. Struk i noge usukali su mi se u rep. Prsa i glava buknuli su u golemu treperavu gvalju. Ne slušaj njih. Ross Wilcox i Gary Drake i Neal Brose kuhaju nas jer se ti ne uklapaš. Da imaš pravu frizuru i da pratiš pravu modu i da furaš pravu spiku i družiš se s pravom škvadrom, sve bi bilo u redu. Slušaj vremensku prognozu i bit ćeš u điru.
"Oduvijek me zanimalo kako izgledaš."
U zrcalu broj četiri visi Naglavački Jason Taylor. Kakve si koristi ikad imao od Gnjide? U razredu učiteljice Throckmorton zamišljao sam da ovako hodaju ljudi s južne polutke. Trznem nogom i u zrcalu mi se pomakne ruka. Zamašem rukom i u zrcalu mi maše noga. Što kažeš na Vanjsko Ja, predlaže Naglavačke Ja, koje bi u isti mah bilo i tvoje Unutarnje Ja? Da imaš Jedno Jedinstveno Ja? Ako se ljudima tvoje Jedno Jedinstveno Ja sviđa, sjajno. Ako im se ne sviđa, tko ih šljivi. Koma je kad se moraš boriti da prihvate tvoje Vanjsko Ja, Jasone. To te slabi. Dosadno je.
"Je." Složim se s Naglavačkim Ja. "Dosadno. Dosadno. Dosadno."
"Meni nije dosadno!" Zaskoči me plišani E.T.
U dvorani zrcala pogodila me srčana kap.
"Samo šviknjeni razgovaraju sami sa sobom", Maxine se namršti. "Jesi ti šviknjen?"

Kelly Moran brblja s Debby Crombie kraj štanda s ušećerenim jabukama. Sad sam sigurno najbogatiji klinac kad zbrojiš Gloucestershire, Herefordshire i Worcestershire pa kupim jabuke sebi, Deanu i Maxine. Da zagrizeš u jabuku oklopljenu tvrdom karamelom, moraš imati grif. Zubi ti se obiju. Na tvrdu karamelu moraš nasrnuti očnjacima, drukčije ne ide. Tek onda zarij sjekutiće da zguliš karamelsku koru.
Debby Crombie izgleda kao da pod puloverom nosi loptu za ragbi. Cijelo selo zna da je trudna i da je djetetov otac Tom Yew. "Nemoj mi reći da ti je to pravi E.T", ona će Maxine.
"Pravi je", odvrati Maxine. "Zove se Geoffrey."
"E.T Geofifrey. Šik."
"Hvala."
"Na ovu ćete vijest guštat", veli Kelly Deanu i meni. "Angela Bullock zna iz prve ruke od Dawn Madden: ne samo da je nogirala vašeg starog frenda Švalera Wilcoxa nego..."
Dean cokne. "Vidjeli smo kad su se maloprije gadno pokefali!"
"Al slušaj ovo, još bolja stvar", Kelly se ote cik užitka, "Wilcox je izgubio novčanik, kužiš, a unutra su bile stotine funta."
(Kilometarski kineski zmaj provijuga kroz Gusji sajam i ugrize me za džep traperica. Sva sreća da ga nitko drugi nije vidio.)
"Stotine funta?" Deanu se doslovno objesi čeljust. "Gdje ju je izgubio?"
"Ovdje!Maloprije! Na Gusjem sajmu! Jasno, Diana Turbot svisnula bi da nije odala tajnu, tako da ovaj čas pola sela čeprka na sve strane i traži. Vjerojatno ju je netko već našao. Al ko bi vratio tolku lovu govnarskom gadu ko što je Ross Wilcox?"
"U njegovoj je škvadri pol Livade Crnog Labuda", odgovori Dean.
"Što ne znači da ga škvadra voli."
"Kako to" (glas mi se blago trese) "da je Wiicox sa sobom furao stotine funta?"
"E, to je tek najveća tragedija. Navodno je vaš Ross bio kod staroga u radionici poslije škole, kad eto ti tog nekog auta, kužiš. Kuc-kuc, porezna inspekcija. Gordon Wilcox godinama ne plaća porez. Kad su prošli put došli, otjero ih je letlampom, al sad je s njima i murjak iz Uptona. Al prije nego što su došli na uredska vrata, kužiš, Gordon Wilcox otvori sef, ni pet ni šest, počisti ga i sve uvali Wilcoxu Mlađem da isti čas otfura doma. Čega nema na vidiku, nema ni u knjigama. Kako se zeznuo! Wilcox je sve strpo u džep, moš mislit. Računo da će mu cura, štono bih rekla, Debs, pasti na njegovu debelu kintu. Možda ju je kanio malo pocuclati. Možda nije. Sad nećemo ni doznati jer je isparila."
"I što je sad s Wilcoxom?"
"Angela Bullock zadnje je čula da sjedi pod strehom na busnom stajalištu i puši."
"Sigurno se gadno usro", Debby Crombie će. "Gordon Wilcox je umobolan. Opak tip."
"Kako to misliš?" Večeras sam se prvi put u životu obratio Debby Crombie. " 'Opak'?"
"Valjda znaš zašto se Rossova mama pokupila?"
Shvatila je da joj je rođeni sin zloba hodajuća? "Zašto?"
"Izgubila je poštanske marke."
"Marke?"
"Pet maraka za dopisnice. Ta je kap prelila čašu. Kunem ti se, Jasone, Gordon Wilcox tako je ubio boga u njoj da su je u bolnici tjedan dana hranili na slamku."
"Zašto", crna mi se rupa samo širi i širi, "nije završio u zatvoru?"
"Nije bilo svjedoka, prefrigani je fiškal isfuro priču da se otkotrljala po štengama, plus, ko kec na jedanaest, ispalo je da je ženska prolupala. Worcesterski ju je sudac proglasio neuračunljivom."
"Pa ako tip tako reagira kad su u pitanju marke", Debby Crombie drži se za svoju ragbi-loptu, "daj zamisli što će napraviti kad se radi o stotinama funta! Ross Wilcox je gad, da bih riječ rekla, al čovjek ni najgorem neprijatelju ne bi poželio da ga Gordon Wilcox propusti kroz šake."

Dean je prvi uz jupiiiiiiiiiiiii sunuo niz tobogan Ali-Babine spirale. Taman sam postavio svoj podmetač kad na nebu u smjeru Wellanda bukne vatromet. Noć kresova je tek prekosutra, ali u Wellandu je narod već nestrpljiv. Klasje se diže pa se praskom u super-super-super-usporenom filmu rascvate u zvjezdanice. Srebrne kiše, obilje purpura, zlatni feniksi. U roku od sekunde slijedi detonacijsko krčanje... bum... bum... Latice vatrometa otpadaju i nestaju u pepelu. Ispalili su samo pet-šest velikih raketa, ali bile su kao iz bajke.
Uza stube tornja ne klepeću ničiji koraci.
Dok još sjedim navrh tobogana, izvadim Wilcoxov novčanik da izbrojim Wilcoxovu lovu. Svoju lovu. Nema tu ni petača ni desetača, sve same novčanice od dvadeset funta. Ja dvadesetaču u životu nisam imao u ruci. Izbrojim ih pet, deset, petnaest...
Trideset kraljica Elizabeta. U zvjezdanoblijedom tonu.
ŠESTO - vrisnem u sebi - FUNTA.
Ako itko dozna, itko živ, piše mi se tako crno da ne mogu ni zamisliti. Umotat ću novčanice u najlon, spremiti ih u vakuum-kutiju za namirnice i sakriti. Najsigurnije je negdje u šumi. I najsigurnije je bilo da zavitlam novčanik u Severn. Šteta. Meni novčanik glumi neki tobolac na cif. Pomirišem Wilcoxov novčanik da upijem atome njegovog novčanika. Da bar mogu udahnuti atome Dawn Madden.
Gusji je sajam doslovno čaroban, mislim si dok tako sjedim. Moju vlastitu slabost pretvara u moć. Našu seosku utrinu pretvara u podvodno kraljevstvo. S vlaka smrti navire "Ghost Town" grupe Specials, s Letećih šalica Abbin "Waterloo", a tema iz Pink Pantera s letećeg vrtuljka. Crni Labud puca po šavovima kako je pun. Dalje, u praznini širokih polja, plutaju sela. Hanley Castle, Blackmore End, Brotheridge Green. Worcester je spljoštena galaktika.
I što je najbolje od svega? Ja ću istamburati Wilcoxa. Ja. Njegov mi je tata posrednik. Zašto bi me zbog toga pekla savjest? Samo kad se sjetim što je sve Wilcox meni priuštio. A njih dvojica nikad neće doznati, ni jedan ni drugi. Savršena osveta. Uostalom, Kelly pretjeruje. Nema tog oca koji bi tako gadno prebio rođenog sina.
Uza stube tornja začuju se koraci. Na brzinu strpam svoje blago u džep, opet se namjestim na pikavi podmetač i kad odzujim s vrha, u glavi mi zazuji divna pomisao. Za šesto funta mogu kupiti Omegu Seamaster.
Večeras sam veliki meštar Spirale i krotim sve zavoje.

. . .
"Ej", Dean će kad nas gomila nanese nadomak pečenjare Frigani fratar, "jel moguće da je ono tvoj tata?"
Nemoguće, pomislim ja, ali zbilja je on. Još se nije presvukao iz colombovskog balonera i odijela za ured. Namršteni mu se izraz upeglao u lice i meni padne na pamet da mu treba dugi godišnji. Tata jede pomfrit iz fišeka od novinskog papira. U snovima se ljudi znaju pojaviti gdje im nije mjesto, a ja sad imam taj isti osjećaj. Tata nas primijeti prije nego što sam uspio prokljuviti zašto mi je došlo da zbrišem. "Zdravo, dečki."
"Dobra večer", nervozno će Dean, "gospodine Taylore." Nisu se sreli još od one gužve s gospodinom Blakeom u lipnju.
"Drago mi je da te vidim, Deane. Kako ruka?"
"Hvala, i meni je drago." Dean zaklati rukom. "Zdrava ko drijen."
"Baš mi je drago."
"Bok, tata." Ne znam zašto sam ja nervozan. "Odakle ti ovdje?"
"Nisam znao da ne smijem doći bez tvog dopuštenja, Jasone."
"Ne, ne, nisam mislio..."
Tata pokuša istisnuti smiješak, ali samo složi jadnu facu. "Znam. Znam. Što ću ja ovdje?" Tata nabode krumpirić i puhne u nj. "Pa, vozio sam kući. I onda sam vidio svu ovu gungulu." Tati se nekako promijenio glas. Na nježnije. "Neću valjda propustiti Gusji sajam? Hajde da se malo prosmucam, mislim si ja. A i njih sam namirisao." Tata pretrese fišek. “Znaš, već jedanaest godina živim u Livadi Crnog Labuda, a sad sam prvi put na Gusjem sajmu. Kad ste ti i Julia bili mali, vječno sam vas kanio voditi. Ali svaki put bi iskrsnuli neki preči posli. Toliko preči da sad više pojma nemam u čemu je bila stvar."
"Joj. Mama je nazvala iz Cheltenhama. Da ti kažem da imaš hladnu slanu pitu u hladnjaku. Ostavio sam ti poruku na stolu u kuhinji."
"Baš si obziran. Hvala." Tata zaviri u fišek kao da mu unutra pišu odgovori. "Ej, jeste li vi jeli? Deane? Biste li nešto prigrizli kod Friganog fratra?"
"Pojeo sam sendvič i višnjin voćni jogurt." Ušećerenu sam jabuku preskočio da slučajno ne ispadne da bacam novac. "Prije nego što sam došao ovamo."
"Ja sam kod Friganog fratra maznuo tri Superamerička masno-slasna hot-doga", Dean si potapša trbuh. "Za preporučit."
"Fino", tata si stisne glavu kao da ga muči glavobolja, "fino. Eh. Daj da ti dam malo, hm..." Tata mi u dlan saspe dvije nove kovanice od funte. (Prije sat vremena dvije bi mi funte bile pravo bogatstvo. Sad nisu ni jedna tristotina mog imetka.)
"Hvala, tata. Jesi za... uf...?"
"Veoma rado, ali čeka me papirologija za papirologiju. Moram planirati planove. Bariti komade. Vrag nikad ne spava. Drago mi je da sam te vidio, Deane. Jasen je dobio telku za svoju sobu, sigurno ti već ide na uši s cijelom tom pričom. Dođi k nama pa gledajte. Nema smisla da samo... znaš... bezveze stoji..."
"Najljepša hvala, gospodine Taylore."
Tata baci fišek u limenu bačvu punu smeća i ode.
Zamisli, odmah će Nerođeni Blizanac, da ga nikad više ne vidiš?
"Tata!"
Pritrčim mu i pogledam ga ravno u oči. Odjedanput smo skoro pa iste visine. "Želim biti šumar kad odrastem." Nisam mu kanio reći. Tata na sve planove vječno prigovara.
"Šumar?"
"Aha. Čovjek koji se brine za šume."
"Hmmm." Tu mu malo fali da dogura do smiješka. "Opasno znakovita riječ, Jasone."
"Pa sad. Je. Nešto na tu foru. U Francuskoj. Možda."
"Morat ćeš dobro zagrijati stolac." Tata složi facu u stilu nije ni to najgora stvar na svijetu. "Trebat ćeš dobre ocjene iz prirodnih znanosti."
"Onda ću ih i imati."
"Vjerujem."
Do kraja života pamtit ću kako sam večeras sreo tatu. Znam da hoću. A hoće li tata pamtiti? Ili će večerašnji Gusji sajam tati biti samo još jedna stvar od trilijuna stvari za koje uopće zaboraviš da si ih zaboravio?
"Kakva je to priča o portabl-telki?" pita Moran.
"Radi samo ako držiš antenu, tako da stojiš preblizu da možeš išta gledati. Hoćeš me pričekati tren? Samo da se popišam u šumi."

Pretrčim seosku utrinu, Gusji sajam ostane za mnom i nestane. Šesto funta. 6000 čokoladica Mars. 110 longplejki, 1200 džepnih knjiga, pet superbajsova Raleigh Grifter, 1/4 Minija, tri kućne konzole Atari. Krpice u kojima bih uspio nacimati Dawn Madden da pleše sa mnom na božičnoj čagi u seoskom domu. Martensice i traper-jakna. Tanke kožnate kravate s klavijatumim uzorkom. Lososno ružičaste košulje. Omega Seamaster de Ville, koju su godine 1950. u Švicarskoj sastavile obrtničke ruke osute sijedim maljama.
Staro se busno stajalište pretvorilo u običnu kutiju crnila.
Lijepo sam ti rekao, govori Gnjida. Nema ga. Daj se sad vrati. Da si pokušao, jesi.
Tama vonja na netom popušene cigarete. "Wilcox?"
"Odjebi." Wilcox kresne šibicu i u tom mu treptaju bljesne lice. Možda su mu tragovi pod njegovim nosom otrta krv.
"Maloprije sam nešto našao."
"A odakle ti", Wiicox nije skopčao, "da mene za to boli kita?"
"Jer je tvoje."
Glas mu skoči kao pas na uzici. "Molim?"
Iskopam njegov novčanik i pružim mu ga. "Gdje?"
"Na autićima."
Wilcoxu je došlo da mi zubima iščupa grkljan. "Kada?"
"Prije par minuta. Na neku se foru zaglavila uz rub autodroma."
"Ako si uzeo ijednu paru od ove love, Taylore," Wilcox drhtavim prstima izvoiče štos novčanica od 20 funta, "ubiću te, majke mi!"
"Ma nema frke. Ross, ne moraš zahvaljivati. Zbilja, znam da bi i ti meni tako uskočio." Ross Wilcox u biti ne sluša, previše se zadubio u brojenje. "Gle, da sam htio išta ukrasti, ne bih ti sad valjda vraćao lovu?"
Wilcox nabroji do trideset. Duboko udahne pa se sjeti da ja gledam kako je njemu laknulo do jaja. "I sad bi ja tebi trebo ljubit dupe, a? Zahvaljivat ti do groba?"
Kao obično, ne znam mu odgovoriti.
Siroti klinjo.

Na Letećim šalicama Velikog Silvestra sajmištar zaključa obloženu ogradicu da ja, Dean, Floyd Chaceley i Clive Pika ne odletimo na pola puta do Oriona. "Znači", pita Dean zeru zajedljivo, "vi ste 'Veliki Silvestro'?"
"Ma ne. Silvestro je poginuo prošli mjesec. Imao je još jedan vrtuljak, Leteće tanjure: srušili su se na njega. U Derbyju je vijest bila u svim novinama, ondje se sve to skupa i dogodilo. Devet momaka tvojih godina plus Silvestro - zgnječilo ih, izmesarilo, raskolilo i iscijedilo." Sajmištar trzavo odmahuje glavom. "Policija nije mogla prokljuviti tko je tko, morali su zvati zubarsku ekipu. Došli su sa zaimačama i kantama. A dajte pogodite zašto se vrtuljak srušio. Nikad nećete pogoditi. Jedan jedini vijak nije bio pritegnut kako spada. Jedan jedini. To ti je najamni rad. Za kikiriki samo majmuni hoće raditi. Eto ti ga. Vi ste zadnji."
Mahne pomoćniku, a ovaj povuče veliku ručicu. Grune pjesma koja ide Hey! (HEY!) You! (YOU!) Get Off Of My Cloud! i hidraulična ticala povuku naše divovske šalice tako da prešišaju sve kuće. Floydu Chaceleyju, Cliveu Pikeu, Deanu Moranu i meni pri usponu se ote nijuuuuuu!
Ruka mi dodirnu prazni džep. Ako ne računam svojih 28 funta u banci, tatine su mi dvije funte sva lova na svijetu. Možda jesam kreten što sam Wilcoxu vratio novčanik, ali sad bar više ne moram razbijati glavu jesam li ispravno postupio.
Leteće šalice Velikog Silvestra pokrenu se, što orkestralno poprati sveopća vriska. Sve su mi se uspomene udrobile i ispremetale. Gusji sajam provire iz bazena zvjezdane tame. Meni slijeva, Clive Pike nadljudski beči oči, gravitacija mu šora facu. ("HEY! HEY!") Zvjezdana tama provire iz bazena Gusjeg sajma. Vječno mrki Floyd Chaceley sad mi se zdesna ceri kao Sotona iz atomske gljive. Vriska sama sebi grize rep, kao tigrovi u Malom crnom Sambu kad se u kovitlacu istope u maslac. ("YOU! YOU!) Gusji sajam i noć u mjesecu studenome međusobno se melju. Hrabrost znači da si se usrao od straha, ali svejedno tjeraš dalje. Meni prekoputa, Dean Moran stisne oči, a usta mu se odškrinu tek toliko da puste kobru, blistavu kobru poluprobavljene ušećerene jabuke, šećerne vune i tri superamerička masno-slasna hot-doga Friganog fratra, za svaku preporuku, koja samo migoljavo ide dalje. ("GET OFF OF MY CLOUD!") Natprirodan prizor, ne ide ti u glavu kakva se količina hrane nepresušno izvija iz Deanovog želuca, za centimetar fula moju facu i diže li se diže dok se ne obruši i pretvori u milijardu bljuvotnih gvalja koje rešetaju putnike Letećih šalica pokojnoga Velikog Silvestra (sad bar imaju zašto vrištati) i tisuću i kusur nevinih civila koji su se u zao čas našli na najgorem mogućem mjestu na Gusjem sajmu.
Divovski vnuljak zabrunda kao IronMan kad naša šalica zaroni prema tlu. Naše se glave polakše usporavaju. Ljudi i dalje vrište, i to čak pola seoske utrine dalje, što se meni čini malčice pretjeranim.
"Jajca", ustanovi sajmištar kad je vidio u kakvom nam je stanju šalica. "Sifilitična čvarkasta jajca. Ern!" drekne pomoćniku. "Ern! Donesi krpu! Imamo bljuvača!"
Trebalo mi je nekoliko sekunda dok nisam skužio da dreka ne dolazi iz neposredne blizine, nego iz daleka. Negdje s raskrižja, kraj Rhyddova dućana.

Ispada da se Ross Wilcox, čim sam ja otišao, stuštio natrag prema Gusjem sajmu u potrazi za Dawn Madden. (Priču je upotpunila Deanova sestra Kelly. Taj je dio doznala od Andree Bozzard, nju je Wilcox u prolazu zamalo pregazio.) Valjda je Ross Wilcox mislio daje dobio spasirok, na istu foru kao što mu se maloprije učinilo da je propao. Kao Isus, kad je odgurnuo gromadu s groba, a već su ga svi otpisali. "Nemaš frke, tata", sad može reći, "tu ti je sva lova. Čuvao sam je kod sebe, ono, za svaki slučaj, ako nam murja krene pretraživati kuću." Samo da prvo nađe Dawn Madden, da prizna da je ispao kreten, zapečati ispriku slasnom pusom i da mu se sve u životu opet složi na svoje mjesto. Otprilike u isto doba kad smo Dean i ja zakopčavali sigurnosne pojaseve u Silvestrovoj šalici, Wilcox se kod Lucy Sneads raspitivao je li vidjela Dawn Madden. Lucy Sneads zna biti prava zmija kad joj puhne pa je i ona djelomice odgovorna za sve što se dalje dogodilo, tako da mu je rekla: "Eno ti je. U onom terencu. Ispod hrasta." Samo je dvoje ljudi vidjelo kakvu je facu složio Ross Wilcox, obasjan jarkim svjetlima vrtuljka Mary Poppins, kad je razgrnuo stražnju ceradu. Jedno je od njih bila sama Dawn Madden, a njezine su noge obujmljivale drugog očevica. Taj je bio Grant Burch. Na taj je par Ross Wilcox valjda zinuo kao tuljan kad ga lovac dođe zatući. Ruth Redmarley rekla je Kelly da je vidjela kad je Wilcox u fijuku spustio ceradu, počeo urlati "KURVO!" i šakom mlatiti po terencu. To je sigurno boljelo. Zatim je Ruth Redmarley vidjela kad je skočio na Suzuki Burchovog brata (onaj isti kroser koji je svojedobno vozio Tom Yew) i okrenuo ključ - Grant Burch ostavio je ključ u bravici jer mu je motor stajao kraj džipa (pa neće mu ga valjda nitko ukrasti ispred nosa?) i nagario po gasu. Da Ross Wilcox nije rastao među motociklima, na račun tate i brata, vjerojatno mu ne bi palo na pamet da mazne Suzuki. Da mu usprkos hladnoj noći u studenome motor nije upalio iz prve, Grant Burch stigao bi navući hlače i spriječiti daljnji razvoj događaja. Robin South tvrdi da je na stražnjem sjedalu Suzukija vidio Toma Yewa kad je Wilcox otprašio preko seoske utrine, ali Robin South najgori je muljator, tako da to nije istina. Avril Bredon kaže da je vidjela kad je Suzuki s nekih 80 na sat uletio u blato kraj ceste, a njoj možeš vjerovati. Policija joj je povjerovala. Motocikl se okrenuo za sto osamdeset i okrznuo spomenik na Burski rat, a Ross Wilcox odletio je preko raskrižja. Dvije cure iz gimnazije Chase taman su iz telefonske govornice kraj Rhyddova dućana zvale kući da tate dođu po njih. Nećemo doznati kako se zovu dok sljedeći tjedan ne izađe novi broj Malvern Gazetteera. Ali Rossa Wilcoxa posljednja je vidjela žena pokojnoga Arthura Eveshama, baš se vraćala s tombole u seoskom domu. Ross Wilxcox prokoturao se mimo nje, zamalo je nije udario. Ona se sagnula da vidi je li živ, ona je čula kad je promrmljao: "Mislim da sam izgubio tenisicu", na što je ispljuvao kašu krvi i zuba i izgrgljao: "Pazite samo da mi netko ne popali tenisicu." Žena pokojnog Arthura Eveshama prva je vidjela da Wilcoxu fali desna noga ispod koljena, tako da se osvrnula i ugledala grudaste tragove duž cijele ceste. Sad nju ukrcavaju u drugo vozilo Hitne. Vidite joj facu? Kako je sva skamenjena i upala na bljeskavome plavom svjetlu?




“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

14 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Sre Mar 14, 2012 5:52 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Čaga

Prvo ti je pravilo: Blokiraj svaku pomisao na posljedice. Ako zanemariš to pravilo, pokolebat ćeš se i zabrljati pa ćeš nagrabusiti kao Steve McQueen na bodljikavoj žici u Velikom bijegu. Zato sam se jutros na tehničkome usredotočio na madeže profesora Murcota kao da mi je to stvar života ili smrti. Ima dvije dugačke znamenke na vratu, u obliku Novog Zelanda. "Dobro vam jutro, dečki!" Naš nastavnik kresne činelama: "Bože, čuvaj kraljicu!"
"Dobro vam jutro, profesore Murcot", odverglamo mi pa se okrenemo prema Buckinghamskoj palači i salutiramo: "I Bože, čuvaj kraljicu!"
Neal Brose stajao je kraj škripca koji dijeli s Garyjem Drakeom i piljio u mene. Nemoj mislili da smo zaboravili, govorile su mi njegove oči, Gnjido jedna.
"Prionite na zadatak, dečki!" Pola su razreda cure, ali mi smo profesoru Murcolu redovito "dečki", osim kad nas riba. Onda smo svi curice. "Danas vam je završni sat za godinu 1982. Ako ne uspijete dovršiti zadatke, letite na doživotnu u zatvorske kolonije." Ovog polugodišta moramo projektirati i izraditi nekakvu sirugalicu. Moja bi trebala čistiti između čavala i na kopačkama.
Pustio sam da prođe deset minuta, dok Neal Brose ne bude imao pune ruke posla na bušilici.
Srce mi je brzo lupalo, ali odluka je pala.
Iz crne Slazengerove torbe Neala Brosea uzmem njegov Solarni školski matematički kalkulator marke Casio. To ti je najskuplji kalkulator kod WH Smitha. Neka me mračna sila usisavala i tjerala dalje, takoreći me ohrabrivala, kao da u čunu veslam ravno prema slapovima Niagare umjesto da se oprem struji. Izvadim dragocjeni kalkulator iz njegove posebne futrole.
Holly Deblin vidjela je što radim. Baš je vezala kosu da joj ne upada u blanjalicu. (Profesor Murcroft rado prebire po uspomenama na grozomorne pogibije nadobudnih junačina kojih se tijekom pustih godina u nastavi nagledao.) Mislim da joj se sviđamo, prošapće Nerođeni Blizanac, pošalji joj pusu.
Namjestim kalkulator Neala Brosea u škripac. Valja me i Leon Cutler vidio, ali samo se zabuljio, nije mu išlo u glavu. Blokiraj svaku pomisao na posljedice. Snažno okrenem paličastu ručicu. Kućište kalkulatora mišje zamoljaka. Tu se svom težinom navalim na palicu. Kostur Garyja Drakea, lubanja Neala Brosea, kralježnica Waynea Nashenda, svekolike budućnosti i duše svih njih skupa. Jače. Kućište se mrvi, sklopovi se drobe, krhotine zasipaju pod: kalkulator debeo deset milimetara pretvara se u kalkulator debeo tri milimetra. Eto ti ga na. Prah i pepeo. Cijelom se radionicom razlegnula vriska.
Drugo je pravilo: Tjeraj dalje dok ne zapečatiš stvar.
To su ti jedina dva pravila koja moraš pamtiti.
Sjurio sam se niz bajne vrtoglave slapove.

"Profesor Kempsey me obavijestio", ravnatelj Nixon preplete prste u topuz, "da ti je otac nedavno ostao bo posla."
"Ostao bez posla." Kao da je posao novčanik pa ga možeš izgubiti ako ne paziš. Ja u školli nikome nisam ništa rekao. Ali jest, istina je. Tata se u uredu u Oxfordu pojavio u 8.55, a već ga je u 9.15 zaštitar pratio van. "Moramo pritegnuti pojas", veli Margaret Thatcher, iako ga ona ne priteže, bar ne osobno. "Drugog rješenja nema." Supermarketi Grenland otpustili su tatu jer je neki reprezentacijski račun bio 20 funta u minusu. I to poslije jedanaest godina službe. Tako da mu sad, mama je rekla teti Alice na telefon, ne moraju platiti ni groša otpremnine. Danny Lawlor pomogao je Craigu Saltu da mu smjeste, dodala je. Ja sam Dannyja Lawlora u kolovozu doživio kao totalnu facu. Al' valjda ne znači da si dobar ako si faca. Sad on vozi tatin službeni Rover 3000.
"Jasone!" drekne profesor Kempsey.
"Ah." Dubinski sam u govnima, nema što. "Molim?"
"Profesor Nixon nešto te pitao."
"Jest. Tata je dobio otkaz na dan Gusjeg sajma. Hm... prije nekoliko tjedana."
"Nesreća." Profesor Nixon secira te očima. "Ali nesreće su svagdašnja i relativna stvar, Taylore. Gle kakvu je nesreću lani pretrpio Nick Yew. Ili pak Ross Wilcox. Kako pomažeš ocu ako uništavaš kolegine stvari?"
"Nikako, profesore." Stolac za nevaljalce tako je nizak da mu profesor Nixon može mirne duše potpuno otpiliti noge. "To što sam uništio Broseov kalkulator nema nikakve veze s tatinim otkazom."
"S čim je onda imalo veze?" profesor Nixon promijeni kut pod kojim je herio glavu.
Tjeraj dalje dok ne zapečatiš stvar.
"S Broseom i njegovim 'tečajem popularnosti', profesore."
Ravnatelj Nixon pogleda profesora Kempseyja u potrazi za objašnjenjem.
"S Nealom Broseom?" profesor Kempsey zbunjeno pročisti grlo. "I 'tečajem popularnosti'?"
"Brose je" (Vjesać je zaštopao 'Neala', ali nema veze) "tražio da mu ja, Floyd Chaceley, Nicholas Briar i Clive Pike plaćamo funtu na tjedan za 'tečaj popularnosti'. Ja sam rekao da neću. Pa je poslao Waynea Nashenda i Anta Littlea da mi pokažu što će se dogodili ako ne postanem 'popularniji'."
"Za kakvu tehniku uvjeravanja", glas profesora Nixona pooštrio se, što je dobar znak, "optužuješ te momke?"
Ne moram preuveličavati. "U ponedjeljak su mi istresli torbu niza stube kraj kemijskoga kabineta. U utorak su me na tjelesnome kod profesora Carvera gađali grudama blata. Jutros su mi u garderobi Brose, Little i Wayne Nashend rekli da će mi večeras na putu kući razbiti njušku."
"Hoćeš reći", profesoru Kempseyju fino raste temperatura, "da se Neal Brose bavi nekakvim iznuđivačkim reketom? Meni pred nosom?"
"Znači li riječ 'iznuda' " (vrlo dobro znam što znači) "da ćete prebiti čovjeka ako vam ne bude plaćao, profesore?"
Profesor Kempsey misli da Neal Brose ne sere i ne piša. "Možemo je i tako definirati." To misle svi nastavnici. "Imaš li dokaze?"
"Na kakve dokaze mislite, profesore?" (Osloni se na lukavstvo.) Situacija mi do te mjere ide na ruku da s ozbiljnim izrazom lica dodam: "Skrivene mikrofone?"
"Pa..."
"Ako ispitamo Chaceleyja, Pikea i Briara", riječ preuzme profesor Nixon, "hoće li potvrditi tvoju priču?"
"Ovisi koga se više boje, profesore. Vas ili Brosea."
"Dajem ti riječ, Taylore, više će se bojati mene."
"Tko dječaku blati ime, čini težak prijestup", profesor Kempsey još je sumnjičav.
"Drago mi je što to kažete, profesore."
"Meni nije drago", profesor Nixon ne dopušta da ispitivanje dobije pajdaški ton, "što me o tom problemu nisi obavijestio tako da si mi pokucao na vrata i povjerio mi se, nego si se dao na uništavanje imovine svojega navodnog progonitelja. "
Taj me "navodni" upozorio da sam još na optuženičkoj klupi, "Ako prijaviš nastavnicima, ispast ćeš cinkaroš."
"A ako ne prijaviš nastavnicima, ispast ćeš magare, Taylore."
Sve je skupa tako nepravedno da bi Gnjida popustio.
"Nisam razmišljao tako daleko unaprijed." Samo se uhvati za istinu, istakni je i nemoj cmizdriti kad bude trebalo snositi posijedice. "Morao sam Broseu pokazati da ga se ne bojim. Samo sam na to mislio."

Da dosada ima miris, vonjala bi po spremištu za pisaći pribor. Prašina, papir, tople cijevi, cijeli dan, cijele zime. Prazne zadaćnice na metalnim policama. Hrpe svezaka Ubiti pticu rugalicu, Romea i Julije, Moonfleeta. Spremište je i samica za slučajeve koji se otegnu poput moga. Uz četverokut mutnog stakla na vratima jedino svjetlo daje neka smeđa žarulja. Profesor Kempsey odsječno mi je rekao da neka samo dalje pišem zadaću dok me ne pozovu, ali danas sam kao za vraga sa svim gotov. Iznutra me po želucu cipelari pjesma. Ionako sam u debelim govnima, pa za pisanje s police popalim finu zadaćnicu debelih korica. No nakon prvog retka shvatim da ne pišem pjesmu. Nego prije neku... što? Valjda ispovijest. Počinje:




i tako je to išlo dalje. Kad se oglasilo zvono za veliki odmor, skužim da sam ispisao tri stranice. Kad spajaš riječi, vrijeme teče kroz uže cijevi, ali brže ti prođe. Kraj prozorčića od mutnog stakla prolaze sjenke, nastavnici se žure u zbornicu da popuše cigaretu i popiju kavu. Sjenke se šale i ječe. Nitko ne dolazi po mene u spremište. Znam da sad svi osmaši prepričavaju što sam izveo na tehničkome. Cijela škola. Ljudi kažu da ti se štuca kad te netko spominje, ali meni nešto počne zamoriti u želucu, na dnu dna. Jason Taylor, nije valjda. Jason Taylor, je, Isuse, koga je otkucao, zbilja? Pisanje pokopa taj žamor. Zvoni za kraj odmora i sjenke prođu u suprotnom smjeru. I opet nitko ne dolazi. U vanjskome svijetu, profesor Nixon sigurno zove moje roditelje. Teško da će ih dobiti prije večeri. Tata je otišao u Oxford na sastanak s nekim "vezama" za novi posao. Grenlandu smo vratili čak i tatinu magnetofonsku telefonsku sekretaricu. Školska fotokopirka bruji, bruji, bruji kroza zid.
Kad su se otvorila vrata, tržne me strah, ali ga zatrem. Samo dva pikavca iz sedmog razreda, došli su po hrpu Jabukovača s Rosie. (To smo i mi lani čitali. Na jedan se prizor svim dečkima u razredu tako diglo da si doslovno Čuo kako bubre.) "Je li istina, Taylore?" Kršniji mi se pikavac obratio kao da sam još u Gnjida-fazi.
"Koji se to kurac tebe tiče?" odgovorim nakon stanke.
To sam uspio izgovoriti takvim zlikovačkim tonom da su se sedmašu prosule knjige. I nižem su se pikavcu prosule knjige kad se sagnuo da mu pomogne.
Zaplješćem im, turbosporo.

"Mene je, osmi KM, zaprepastilo", jest da profesora Kempseyja zovu "Lutkica", ali opasan je kad se naljuti, "to što dotično zastrašivanje traje već tjednima. Tjednima."
Osmi KM skrio se iza zastora pogrebnog tajca.
"TJEDNIMA!"
Osmi KM poskoči.
"A nikome od vas nije palo na pamet da se obrati, meni! Ja se zgražam. Zgražam se i bojim. Točno, bojim se. Vi ćete za pet godina dobiti pravo glasa! Trebali biste biti elita, osmi KM. U kakve ćete se građane prometnuti? U kakve policajce? Nastavnike? Odvjetnike? Suce? 'Znao sam da to nije u redu. ali nije me se ticalo, profesore.' 'Bolje da netko drugi propjeva, profesore.' 'Bojao sam se da sam ja sljedeći na tapeti ako nešto kažem, profesore.' E, pa ako budućnost britanskog društva počiva u ovakvu beskičmenjaštvu, neka nam dragi Bog pomogne."
Ja, Jason Taylor, ja sam cinkaroš.
"Jest da nipošto ne odobravam način na koji me Taylor upozorio na ovaj nemili slučaj, no on me bar upozorio. Chaceley, Pike i Briar manje su se proslavili jer nisu progovorili dok ih nismo pritisnuli. A vi se svi koliko god vas ima možete stidjeti da je stvar izašla na vidjelo tek jutros nakon Taylorovoga nepromišljenog čina."
Sva se škvadra iz prvih redova okrene i zagleda u mene, ali ja sam napikirao Garyja Drakea. "Što je, Gary?" (Vješač mi je danas popodne dao voljno. Koji put mi se čini da bi i Vješač najradije da imamo neki "radni dogovor", kako to kaže gospođa de Klokken.) "Tri godine sjedimo u istom razredu, a ti još ne znaš kako izgledam?"
Pogledi se prešaltaju na Garyja Drakea. Pa na profesora Kempseyja. Tu je razrednik trebao grunuti na mene jer sam ga prekinuo. Ali nije. "Dakle, Drake?"
"Profesore?"
"Samo se glupan pravi nevješt kad više nema kamo, Drake."
Kao da se Gary Drake zbilja zbunio. "Molim, profesore?"
"Opet ista stvar, Drake."
Gary Drake dobio je svjetski poklopac. Wayne Nashend i Ant Little imaju ukor pred isključenje. A ravnatelj Nixon najvjerojatnije će izbaciti Neala Brosea.
Znači da su totalno nabrijani da mi razbiju njušku.

Inače Neal Brose na engleskome sjedi naprijed, drito u sredini. Hajde, tjera me Nerođeni Blizanac, sjedni gadu na mjesto. Tako mu i treba. Pa sam sjeo. David Ockeridge, koji sjedi s Nealom Broseom, nađe mjesto u pozadini. Ali Clive Pike, kud baš on, uvali svoju torbu kraj mene. "Jel tu netko sjedi?" Clive Pike bazdi na grickalice Outer Spacers, aroma sir-luk, ali koga briga?
Složim facu tipa Samo daj.
Profesorica Lippetts šibne mi pogled dok smo verglali: "Dobar dan, profesorice Lippetts." Hitro i prepredeno, kao da ničega nije bilo, ali jest. "Sjednite, osmi KM. Izvadite pernice, molim vas. Danas ćemo podatne mlade mozgove oštriti na sastavku na sljedeću temu..." Dok mi vadimo pribor, profesorica Lippetts piše na ploču.

TAJNA.

Kad čuješ kako kreda kucka i struže po ploči, odmah ti je lakše.
"Tamsin, molim te, budi tako dobra."
Tamsin Murreli pročita: " 'Tajna', profesorice."
"Hvala. Ali što je zapravo tajna?"
Poslije ručka svi imaju kasnije paljenje.
"No, recimo, je li tajna nešto vidljivo? Opipljivo?"
Avril Bredon digne ruku.
"Avril?"
"Tajna je podatak koji ne znaju svi."
"Fino. Podatak koji ne znaju svi. Podatak o... kome? O vama? O nekome drugom? O nečemu drugom? Ili o svemu tome skupa?"
Nakon muka, nekoliko klinaca promrmlja: "O svemu skupa."
"Da, to bih i ja rekla. Ali dajte se zapitajte sljedeću stvar: je li tajna prava tajna ako nije istinita?"
To je pak zakučasto pitanje. Profesorica Lippetts napiše:

PROF. LIPPETTS JE NANCY REAGAN.

Većina cura prasne u smijeh.
"Da nekoga od vas zamolim da ostane u učionici poslije sata, pričekam da ostanemo sami i onda mu to najozbiljnije šapnem, bi li reagirao: 'Ne valjda? Zbilja? Ajme! Kakva tajna!' Duncane?"
Duncan Priest digao je ruku. "Ja bih telefonirao ludari u Malome Malvernu, profesorice. Rezervirao bih vam sobu s finim madracem. Na svim zidovima." Malena se sljedba Duncana Priesta nasmije. "To vam nije tajna, profesorice! Takve bljuzge padaju kad si zreo za munjaru."
"Jezgrovita ocjena, a usto se i rimuje, hvala lijepa. Kao Duncan kaže, tobožnje 'tajne' koje su očigledno neistinite ne možemo shvaćati kao tajne. Možda bih se našla u neprilici kad bi dovoljan broj ljudi povjerovao da sam ja doista Nancy Reagan, ali ni to ne bismo mogli smatrati pravom 'tajnom', ne? Prije bi to bila masovna zabluda. Zna li mi itko reći što je masovna zabluda? Alastair?"
"Čuo sam da Amerikanci masovno vjeruju da je Elvis Presley još živ."
"Dobar primjer. U svakom slučaju, sad ću vam odati istinitu tajnu o sebi. Malčice je neugodna pa vas molim da je na odmoru ne rastrubite...

PROFESORICA LIPPETTS KOLJE LJUDE SJEKIROM.

Tu i pola muškog dijela razreda prasne u smijeh.
"Psst! Žrtve sam pokopala ispod autoceste M50. Tako da nema nikakvih dokaza. Nitko ne sumnja. Ali je li ova tajna i dalje tajna? Ako nitko, doslovno nitko, ništa ne sluti?"
Napeti tajac odsvira svoje.
"Jest..." promrmlja nekoliko klinaca, dok druga nekolicina mrmlja: "Nije..."
"Vi biste znali, profesorice." Clive Pike digao je ruku. "Znali biste koljete li ljude sjekirom ili ne. Tako da ne možete reći da nitko ne zna."
"To ne vrijedi ako je profesorica shizofrenična koljačica", odvrati mu Duncan Priest. "Pa ne pamti kad počini zločin, jednostavno se... preobrazi, isjecka te nasitno jer si zaboravio zadaću, tres,fljas, fljus, ostatke baci u kanalizaciju, skroz obnevidi i onda se probudi kao blaga profesorica Lippetts koja predaje engleski i zgrane se: 'Joj, nije mi valjda opet sva odjeća krvava? Baš čudno, to mi se dogodi svaki put kad je pun mjesec. A, što se može. Ide u pranje.' Onda bi to zbilja bila tajna koju nitko ne zna, zar ne?"
"Krasan slikovit prikaz, baš ti hvala, Duncanc. Ali dajte zamislite sva ubojstva koja su se ikad dogodila u dolini rijeke Severn, recimo od starorimskih vremena. I svu silu žrtava i ubojica koje su se već pretvorile u prah i pepeo. Bi li nama ti zločini bili 'tajne'? Imajte na umu da na njih već tisuću godina nitko ne misli. Holly?"
"To nisu tajne, profesorice", Holly Deblin će. "Nego samo... izgubljeni podaci."
"Jasno. Znači, slažemo se da tajna treba čovjeka koji će je znati, ili bar zapisati? Povjerenika. Čuvara. Emma Rampling! Što šapćeš Abigail?"
"Profesorice?"
"Emma, molim te, ustani."
Štrkljasta Emma Rampling zabrinuto ustane.
"Ja držim sat. Što ti pripovijedaš Abigail?"
Emma Rampling skrije se iza krajnje pokajničkog izraza lica.
"Da nije neki podatak koji svi ne znaju?"
"Jest, profesorice."
"Glasnije, Emma, da te čuju i oni koji sjede na ušima!"
"Jest, profesorice."
"Znači, ti si Abigail povjeravala tajnu?"
Emma Rampling nevoljko kimne.
"Baš tematski. Pa zašto tu tajnu ne podijeliš s nama? Na licu mjesta. Jasno i glasno."
Emma Rampling već crveni od jada.
"Hajde da se nagodimo, Emma. Neću ti vaditi mast ako jednostavno objasniš zašto tajnu bez problema povjeravaš Abigail, a nama ostalima ne možeš."
"Jer... Ne želim da svi znaju, profesorice."
"Sad nam Emma pobliže objašnjava tajne, osmi KM. Hvala, Emma, sjedni i nemoj više griješiti. Kako možeš poništiti tajnu?"
Leon Cutler strelovito digne ruku. "Reći ću drugima."
"Točno, Leon. Ali kolikom broju drugih? Emma je svoju tajnu rekla Abigail, ali time je nije poništila. Koliko ljudi treba uputiti da tajna više ne bude tajna?"
"Toliko", Duncan Priest će, "da vi završite na električnoj stolici, profesorice. Mislim, kad već koljete ljude sjekirom."
"Tko bi znao pretočiti Duncanovu blistavu dosjetku u opće pravilo? Koliko ti ljudi treba da poništiš tajnu? Davide?"
"Koliko god da već treba", promisli David Ockeridge.
"A za što to? Avril?"
"Da se", Avril Brendon se namršti, ''poanta tajne promijeni, profesorice."
"Dobro zaključujete, osmi KM. Možda se ipak ne moramo bojati što će biti sa svijetom kad jednog dana dode u vaše ruke. Da je Emma nama rekla što je rekla Abigail, ta bi tajna propala. Da Malvern Gazetteer razotkrije moje zločine, propala sam... ja sama, bar ako mi u poroti sjedi Duncan. U igri su različita mjerila, ali osnovno je načelo isto. E, sad slijedi pitanje koje me istinski kopka jer na nj ne znam točno odgovoriti. Koje tajne smijemo iznijeti na vidjelo? A koje ne smijemo?"
Za to se pitanje nitko ne otima.
Pedeseti ili stoti put u danu sjetim se Rossa Wilcoxa.
"Tko mi zna reći što ova riječ znači?"

ETIKA

Riječi sijeku brazdu, a rosulja krede je puni.
Jedanput sam provjerio što znači riječ "etika". Spominje se u seriji romana Ljetopisi Thomasa Covenanta. Znači moral. Mark Badbury već je digao ruku.
"Mark."
"Vi ste nam sami upravo dali odgovor, profesorice. Etika ima veze s onim što se smije i što se ne smije."
"Veoma lukav odgovor, Mark. U Sokratovoj bi Grčkoj rekli da si vješt retoričar Je li etično da razotkrijemo baš svaku tajnu?"
Duncan Priest pročisti grlo. "Čini mi se da bi bilo etično razotkriti vašu tajnu. Da više ne bude mesarenja nevinih školaraca."
"Pun pogodak, Duncan. Ali bi li o ovome propjevao?"

BATMAN SE ZAPRAVO ZOVE BRUCE WAYNE

Sad se muškim dijelom razreda razlegne zadivljeni žagor.
"Što će svaki velezločinac na svijetu učiniti ako ova tajna izađe na vidjelo? Christopher?"
"Dići će palaču Bruca Waynea u zrak, profesorice." Christopher Twyford uzdahne. "Pa se svi skupa možemo pozdraviti s Maskiranim osvetnikom."
"I tu bi cijelo društvo bilo na gubitku, ne? Znači da je katkad etično čuvati tajnu. Nicholase?"
"Tako je bilo i sa Zakonom o zaštiti službenih podataka." Inače se Nicholas Briar u razredu ne usudi ni pisnuti. "U vrijeme Falklandskog rata."
"Upravo tako, Nicholase. Ne mlati jezikom da te ne umlate. Idemo dalje. Sjetite se vlastitih tajni." (Veza između novčanika Rossa Wilcoxa i noge bez koje je ostao. Djedova razbijena Omega Seamaster. Madame Crommelynck.) "Kako smo odjedanput utihnuli. Dobro, jesu li vam sve tajne tipa: 'Da, trebam progovoriti', ili tipa: 'Ne, ne smijem progovoriti'? Ili postoji i treća kategorija, koja u etičkom smislu nije tako izričita? Neke osobne tajne koje se tiču samo vas? Tričave tajne? Složene tajne s eventualnim neizvjesnim posljedicama ako ih otkrijete?"
Potvrdno je mumljanje sve glasnije i glasnije.
Profesorica Lippetts izvadi novu kredu iz kutije. "Što ste stariji, takvih će dvosmislenih tajni biti sve više i više, osmi KM. A ne manje. Pomirite se s njima. Tko će pogoditi zašto sad pišem ovu riječ..."

REPUTACIJA

"Jasone?"
Osmi KM pretvori se u radijski teleskop i upori se u razrednog cinkaroša.
"Kad tajna izađe na vidjelo, pati reputacija, profesorice. Kad bi se ispostavilo da ste zbilja koljačica, vaša bi nastavnička reputacija otišla k vragu. Bruce Wayne ne bi više mogao proći kao bezveznjak koji ni mrava ne bi zgazio. Ista stvar vrijedi i za Neala Brosea, ne?" (Kad već mogu razmrskati kalkulator solarac, boli me đon za pravilo da se trebam sramiti što sam cinkao kolegu tako da će ga sad izbaciti iz škole. U biti, boli me đon za sva pravila.) "On je imao tajnu i pol, ne? Znao je Wayne Nashend, znao je Anthony Little. I još nekolicina." Meni slijeva Gary Drake zuri preda se. "Ali čim je tajna izašla na vidjelo, njegova reputacija razrednoga..."
Na sveopće iznenađenje, profesorica Lippets predloži: "Zlatnog dečka?"
"Zlatni dečko. Odličan izraz, profesorice Lippets." (Razred me prvi put poslije bogzna koliko počasti smijehom.) "Ta mu je reputacija propala. Propala mu je i reputacija među škvadrom: tu je slovio kao... opaki štemer kojem ne smiješ stati na žulj. Neal Brose izgubio je reputaciju pa više nema čime skrivati svoju tajnu i sad je... totalno... potpuno..."
Reci, nuka me Nerođeni Blizanac. Da te vidim.
"... najebao, profesorice. Najebao i jebao ježa."
Zgroženi je muk moje djelo. Stvorile su ga riječi. Puke riječi.
Profesorica Lippetts obožava svoj posao, kad joj ide.

Mozak mi cvrlji do bola pri pomisli na maminu i tatinu reakciju kad doznaju što sam danas izveo, pa sad vadim božično drvce iz ormara da ga zavaram. Izvadim i bombonijeru u kojoj držimo nakit. Već je 20. prosinca, a mama i tata još takoreći nisu ni spomenuli Božić. Mama je u galeriji svaki božji dan, a tata hodočasti po natječajima za posao, koji pak vode samo u nove natječaje za posao. Složim drvce i objesim lampice. Kad sam bio mali, tata je kupovao prave jelke kod tate Gilberta Swinyarda. Ovo je umjetno drvce kupila mama u robnoj kući u Worcesteru prije dvije godine. Ja sam njurgao da ne miriše, ali onda me mama podsjetila da ne moram ja usisavati i čeprkati iglice iz saga. Što valjda stoji. Ukrasi su mahom stariji od mene. Čak je i svileni papir u kojem stoje prastar. Mat-kuglice koje su mama i tata kupili za prvi (i posljednji) Božić koji su proslavili sami, dok još nije bilo ni Julije ni mene. Limeni zborašić koji pogađa visoki ton, a ustašca mu slažu savršeno slovo "O". Drvena obitelj veselih snjegovića. (U ono doba nije sve bilo plastično.) Najdeblji Djed Mraz u cijeloj Laponiji. Raritetni anđeo za vrh drvca od puhanog je stakla - prabaki ga je darovao jednooki mađarski knez, kažu, na balu u Beču netom prije Prvoga svjetskog rata.
Zgazi ga, Nerođeni će Blizanac, hrsnut će kao smokić.
Ne dolazi u obzir, Nerođenom Blizancu ću ja.
Zazvoni telefon.

"Molim?"
Klopot i krčanje. "Jace? Ovdje Julia. Nismo se sto godina čuli."
"Zvuči kao da si u vijavici."
"Daj ti mene nazovi, nemam sitnoga."
Okrenem broj. Sad je veza bolja.
"Baš ti hvala, još nema vijavice, ali ovdje je ciča zima. Je li mama doma?"
"Nije. Još je u galeriji."
"Oh..."
U pozadini grmi Joy Division.
"Što se dogodilo?"
"Ama baš ništa."
"Ama baš ništa" redovito bude nešto. "Što je, Julia?"
"Ma ne... ništa. Samo, kad sam se jutros vratila u dom, našla sam maminu poruku. Je li me sinoć zvala?"
"Moguće. Što je pisalo u poruci?"
"Da hitno nazovem doma. Ali naš striko domar, supersposoban tip - šatro - nije zapisao u koliko je sati zvala. Nazvala sam galeriju u vrijeme gableca, ali Agnes mi je rekla da je mama kod odvjetnika. Onda sam opet nazvala, ali još se nije vratila. Pa sam se sjetila da mogu nazvati tebe. Ali nemoj se zabrinjavati."
"Kod odvjetnika?"
"Valjda poslovno. Je li tata doma?"
"Ima razgovore za natječaj u Oxfordu."
"Kužim. Fino. Jasno. Misliš da... ma znaš, jel se drži?"
"Uf... drži se. U svakom slučaju, više se nije zaključavao u radnu sobu. Prošli je vikend u vrtu složio krijes od Grenlandovih spisa. Pomagali smo mu Dean i ja. Polio ih je benzinom. Bilo je kao u Paklenom tornju. Onda je ovaj tjedan odvjetnik Craiga Salta tati javio da tog istog popodneva šalje dostavljača po svu kompjutersku opremu i da će tužiti tatu ako ne bude surađivao."
"Što je tata napravio?"
"Kad je došao kamion, tata je bacio računalo kroz prozor moje sobe."
"Ali tvoja je soba na katu."
"Znam, i da si čula kako se monitor rasprskao! Tata je dostavljaču rekao: 'Lijepo mi pozdravite Craiga Salta!' "
"Kriste! Pa ajd ti meni reci da svaka rit ne dođe na šekret?"
"Onda se bacio na preuređivanje. Tvoja je soba bila prva na udaru."
"Je, znam, rekla mi je mama."
"Jel ti krivo?"
"Ma nije. Nije da sam htjela da bude Julijino svetište za vijeke vjekova. Makar te ovakva stvar gadno strefi. 'Okej, imaš osamnaest godina, široko ti polje. Slobodno za tridesetak godina svrati u starački dom, ako ti bude usput.' Ma nemoj mene slušati, Jace, ja samo furam neki svoj crnjak."
"Ali doći ćeš doma za Božić, bez obzira?"
"Preksutra. Vozi me Stian. Njegovi imaju palaču u nekoj najgoroj dorsetskoj zabiti."
"Stan?"
"Ne, Stian. Norvežanin, radi doktorat iz jezika dupina. Nisam ga spomenula u zadnjem pismu?"
Julia uvijek točno zna što je "spomenula" u pismima.
"Ideš. Znači, on s tobom razgovara na dupinskome?"
"Programira računala koja će to možda moći, jednog dana u bliskoj budućnosti."
"A što je s Ewanom?"
"Ewan je zlatan, ali on je u Durhamu, a ja sam ovdje pa... Sve u svemu, s njim sam raskrstila. To mi je dugoročno najpametnije."
"Ah." Ali Ewan je imao srebrni MG. "Meni se Ewan sviđao."
"Bez brige. Stian vozi Porsche."
"Isuse. Julia. Koji? GT?"
"To ti ja ne znam! Crni. Dakle, što ćemo ti i ja dobiti za Božić?"
"Čokoladicu." Otrcana obiteljska šala. "U biti, nisam tražio."
"Ma ne muljaj! Ti uvijek tražiš darove."
"Nisam, časna riječ. Najvjerojatnije ćemo dobiti bonove za ploče i knjige. Ja nisam ništa naručivao. Zbog... ma znaš, zbog tatinog posla. A oni me nisu ništa pitali. Uostalom, tko je u još studenome puštao božićne ploče i tjerao me da držim stražu da se slučajno ne vrate iz kupnje?"
"A sjećaš se kad si zakazao? Uhvatili su mene i Kate u maminoj vjenčanici, plesale smo na Abbu i 'Knowing Me, Knowing You'. Kad smo već kod toga, je li superoriginalna čaga u seoskom domu Livade Crnog Labuda već odsvirala svoje?"
"Počinje za nekih sat vremena."
"Imaš kakav čvenk?"
"Ide Dean Moran. I još neki iz razreda."
"Ne farbaj! Ja sam tebi rekla sve o svom ljubavnom životu."
Još mi nije skroz sjelo da s Julijom mogu razgovarati o curama. "Jer ti imaš ljubavni život. Meni se sviđala jedna cura, ali..." (ona sad pomaže dečku svog života da nauči hodati splastičnom nogom) "...ja nju ne zanimam."
"Tu ona puši. Jadni moj."
"Što je najčudnije, prošli sam je tjedan vidio u školi i, nevjerojatno, ali..."
"Skužio si da te zatreskanost prošla?"
"Aha. Kao rukom odnesena. Kako je to moguće?"
"Uf, pitaj Boga, braco. Pitaj Aristofana. Pitaj Dantea. Pitaj Sliakespearea. Pitaj Burta Bachracha."
"Možda u biti uopće ne odem na čagu."
"Zašto?"
Jer su danas Anta Littlea i Waynea Nashenda zbog mene udaljili iz škole i Neal Brose je izbačen, a oni svi skupa idu na čagu.
"Ove ti godine nekako nisam božićno raspoložen."
"Glupost! Idi! Furaš cipele, ne tenisice. Ulašti ih. Crne traperice koje smo ti kupili u centru Regent. I onaj pulover boje senfa na V-izrez, ako ti je opran. Ispod njega ide obična bijela majica. Markice su seljačke. Ništa pastelno, ništa sportski. Ona fuj kravata na klavijaturu ne dolazi u obzir. Kap tatinog Givenchyja iza uha. Ne Bruta. Brut je seksi koliko i deterdžent za pranje posuđa. Popali malo mamine pjene za kosu i natapiraj šiške da ne izgledaš balavo. Čagaj do iznemoglosti i nek ti je sretno i berićetno."
"Okej." Ako ne odem, Brose, Little i Nashend pobijedili su. "Šefice."
"Što će ti pravnica koja nije šefica? Čuj, ovdje ljudi čekaju telefon. Reci mami da sam zvala. I da ću večeras redovito provjeravati ima li poruka za mene. Do kasno u noć."

Štipavo hladan vjetar tjera me dalje, razredni je cinkaroš svakim korakom bio sve bliže i bliže Broseu, Nashendu i Littleu. Iza osnovnjaka učiteljice Throckmorton, u arktičkoj tami kao rasvijetljena korablja lebdi seoski dom. Prozori su u disko-bojama. Prognostičar Michael Fish rekao je da područje niskog tlaka koje upravo prelazi iznad britanskog otočja dolazi s Urala. SSSR-u je Ural kao Stjenjak u Coloradu. Duboko podno planina ukopali su hangare za interkontinentalne rakete i atomska skloništa. Imaju znanstveno-istraživačke gradove koji su tako supertajni da nemaju ni ime i nema ih na karti. Tko bi rekao da se neki stražar Crvene armije na prornatračnici ovijenoj bodljikavom žicom ovaj tren trese na istom ledenom vjetru. Možda sam upravo udahnuo kisik koji je on izdahnuo.
Julia je onaj razgovor oplela da mi od nečega odvrati pažnju.
. . .
U predvorju stoje Pluton Noak, Gilberi Swinyard i Pete Redmarley. Baš me ne ljube otkako sam izletio iz Baukova dan nakon što su me primili. Ne kinje me, samo se ponašaju kao da me nema. Inače mi to ni najmanje ne smeta. Ali večeras je s njima neki još stariji klinac. Neobrijan, mrk, smeđa kožnata jakna, ragbijaški dres Ali Blacksa. Pluton Noak potapša ga i upre prstom u mene. Za mnom je ušlo jato cura pa nemam kamo, ali ragbijaš se već probio do mene. "To je taj?"
"Je!" sustigne ga Pluton Noak. "On je."
U predvorju zavlada velik muk.
"Imam vijesti za tebe" Tako me čvrsto zgrabio za jaknu da pucaju šavovi. Sav se trese od gađenja. "Zeznuo si se s klincem kojeg si danas uzeo na pik", prednji mu se zubi ne razdvajaju dok govori, samo mu se usne miču, "popisani, posrani, kukavički, beskičmeni, praznoglavi, dupeglavi, uškopljeni, kenjavi, preglupi, mutavi, šonjavi -"
"Josh", Pluton Noak zgrabi tipa za ruku, "Josh! To ti nije Neal Brose. Nego Taylor."
Dotični Josh bijesno osine Plutona Noaka. "Nije Neal Brose?"
"Ne. To ti je Taylor."
Oslonjen na zahodska vrata, Pete Redmarley baci čoko-bonkas u zrak i dočeka ga ustima.
"Ovo", bijesno gleda Josh, "je onaj Taylor?"
Pete Redmarley pregrize bonkas. "Aha."
"Ti si Taylor", Josh mi pusti revere, "koji je otkucao minimafijaše koji su mom bratu muzli lovu?"
"Tko ti je", izda me glas, "tko ti je brat?"
"Floyd Chaceley."
Pitomi Floyd Chaceley ima bogovskoga starijeg brata.
"U tom slučaju, da, ja sam dotični Taylor."
"Pa", Josh mi zagladi jaknu. "Svaka tebi čast, dotični Taylore. Al ak iko od vas", cijeli se hodnik skutri pod njegovim urokljivim okom, "pozna tog Brosea, Littlea ili Nashenda, poručite im da sam ja ovdje. Da ih čekam, sad ovaj čas. I da moram porazgovarat s njima."

U samoj dvorani seoskog doma šačica škvadre već pleše na "Video Killed the Radio Star". Većina dečki okupila se na jednoj strani jer su preveliki kuleri za čagu. Većina cura okupila se na drugoj strani jer su i one prevelike kulerice za čagu. Čage su osjetljiva stvar. Ispadaš totalni šmokljan ako prerano zaplešeš, ali kad ona jedna ključna pjesma preokrene cijeli diskać, ispadaš bijedna bijeda ako ne čagaš. Dean razgovara s Floydom Chaceleyjem kraj kioska gdje prodaju slatkiše i cugu u limenkama. "Baš sam ti upoznao brata", kažem mu. "Isuse. Njemu se ne bih htio zamjeriti."
"Polubrat mi je." Zahvaljujući meni, Floyd je cijelo jutro prosjedio kod Nixona i svjedočio protiv Neala Brosea. Ne bih se čudio da me Floyd sad mrzi. "Je, svaka mu čast. Trebao si ga prije vidjeti. Prijetio je da će Broseu zapaliti kuću."
Zavidim Floydu što je već sve raščistio s mamom i tatom.
"Ne vjerujem ni da će se Nashend i Little večeras pojaviti. Dean iskrsne kraj mene i ponudi mi griz svoje čokoladice Curly Wurly. Floyd mi plati Pepsi. "Snimi Andreu Bozard!" Dean upire prstom u istu onu curu koja je u razredu učiteljice Throckmorton glumila ponija i svijala gnijezda sa žirovima umjesto jaja. "U suknjici na volane."
Floyd upita: "Što s njom?"
Dean složi usopćenu pseću facu. "Recite da nije maca?"

Pustili su "Frigging In The Rigging" Sex Pistolsa i tu uptonski pankeri poganjem pometu prve redove. Stariji brat Oswalda Wyrea Sieve mazne glavom u zid pa ga tata Philipa Phelpsa odveze u bolnicu Worcester u slučaju da padne u komu. No tako su bar neki dečki počeli plesali (više-manje) pa DJ dalje pusti Adam and the Ants i "Prince Charming". Za "Princea Charminga" imaš posebnu čagu koju u videu pleše Adam Ant. Svi stanete u povorku, dignete ruke i prekrižite zapešća pa stupate u ritmu glazbe. No svi su htjeli biti Adam Ant, koji cijelu stvar izvodi korak ispred svog čopora, tako da povorka ide sve brže i brže gore-dolje po seoskom domu i na kraju škvadra doslovno trči. Slijede Fun Boy Three i "The Lunatics (Have Taken Over the Asylum)". Na to ne možeš čagati, osim ako nisi Kenja. Možda je Kenja čuo neki tajni ritam koji nitko drugi ne čuje.
Robin South drekne: "Kenjo, koje si ti krele!"
Kenja uopće nije skužio da nitko drugi ne pleše.
Ne budeš ni svjestan koliko te tajne more. Lažeš da ne izađu na vidjelo. Manevriraš u razgovoru da ih slučajno ne dotakneš. Bojiš se da će netko doznati tvoju tajnu i da će je dati na sva zvona. Misliš da ti vladaš tajnom, ali ne bi li prije rekao da ona tebe iskorištava? Što ako luđaci više krote liječnike nego liječnici luđake?

U zahodu naletim na Garyja Drakea.
U stara bih se vremena smrznuo, ali kakav mi je danas dan bio, neću.
"Sve u redu?" veli Gary Drake. U stara bi vremena podrugljivo komentirao da ne znam naći vlastiti pimpek. Ali odjedanput sam takva faca da mi je Gary Drake udijelio "Sve u redu?"
Kroz prozor struji prosinačka zima.
Naherim glavu kao da umirem od dosade da Gary Drake očita moje: "Aha."
U žutoj rijeci usparene pišaline poskakuju opušci.

Na "Do the Locomotion" sve cure nagrnu u vijugavi vlakić. Slijedi stvar "Oops Upside Your Head", na koju ide nekakva veslačka čaga. Nije za dečke. Zato "House Of Fun" grupe Madness jest. U "House Of Fun" sve se vrti oko kupovanja prezervativa, ali BBC nije uspio na vrijeme zabraniti pjesmu jer dok BBC skuži skriveni smisao, već ga je skopčao i najblentaviji trupac u Selendri Donjoj. Kenja opati čagu kao da ga trese struja, drugi su ga prvo kopirali iz sprdnje, ali stvar u biti funkcionira. (U svakom se velikom izumitelju skriva neki Kenja.) Onda krenu Talking Headsi i "Once In A Lifetime". To je ta ključna stvar kad je debilnije da ne čagaš nego da čagaš pa smo Dean, Floyd i ja zaplesali. DJ je uključio stroboskop. Samo na mahove, inače ti od stroboskopa eksplodira mozak. S čaganjem ti je isti štos kao kad se trebaš probiti kroz gužvu u glavnoj trgovačkoj ulici i s još mali milijun drugih stvari. Samo nemoj razmišljati što zapravo radiš i sve će biti u redu. Kroz stroboskopsku oluju, olujnu noć vratova i ruku, ugledam Holly Deblin. Holly Deblin čaga na foru indijske božice: njiše se, ali puca nagle pokrete iz šake. Možda me Holly Deblin vidjela kroz svoju olujnu noćnu šumu jer se možda nasmiješila. (Možda ne vrijedi kao jest, ali stoput je bolje od nije.) Onda su pustili Donnu Summer i "I Feel Love". John Tookey producira se s break-danceom, u New Yorku je to posljednji krik, ali nije uspio zaustaviti vrtnju pa je odletio među neke cure koje su popadale kao čunjevi. Frendovi su ga morali spašavati od ubojitih ženskih potpetica. Na "Jealous Guy" Briana Ferryja, Lee Biggs zbari Angelu Bullock. Žvale se u kutu, a Duncan Priest stoji tik do njih i oponaša kravu kad se teli. Ali škvadra se smije i od zavisti. Angela Bullock nosi crne grudnjake. A onda, na Spandau Ballet i "To Cut A Long Story Short", Alaistair Nurton zbari Tracey Impney, gorostasnu darkericu iz Brotheridge Greena. Slijedi stvar "Are 'Friends' Electric?" Garyja Numana i Tubeway Army, a Colin Pole i Mark Badbury opale neku ušlagiranu robotsku čagu. "Ovo je super stvar!" na uho mi se dere Dean. "Kako futuristički. Gary Numan ima frenda koji se zove 'Petica'! Reci da nije genijalna fora?"
Ples je mozak, plesači su samo moždane stanice. Plesači misle da oni vladaju situacijom, a zapravo se pokoravaju drevnim zapovijedima. Na Commodorese i "Three Times A Lady" podij se isprazni, ak' ne računaš dečke i cure koji si vade krajnike i cvatu što ih svi gledaju i žvalitelje koji se samo žvale i nisu svjesni da ih svi gledaju. Sad rezervni igrači pucaju na druge rezerve. Paul White zbario Lucy Sneads. Slijedi stvar "Come On Eileen" Dexys Midnight Runnersa. Čaga je i zoološki vrt. Neke životinje divljaju više nego danju, druge su smješnije, treće se više prenemažu, četvrte su stidijivije, pete više seksi. Holly Deblin očito je otišla kući.

"Mislio sam da si otišla kući."
Znak za IZLAZ u mraku sjaji izvanzemaljski zelenim svjetlom.
"Ja sam mislila da si ti otišao kući."
Podne šperploče podrhtavaju od čage. Iza pozornice je uzana ropotarnica pretrpana naslaganim stolcima. Ima i nekakvu veliku policu na pet metara visine, ide širinom cijele ropotarnice. Ondje čuvaju stolne ploče za ping-pong, a ja znam gdje skrivaju ljestve.
"Nisam. Samo sam plesao s Deanom Moranom."
"Ma daj?" Holly Deblin ispukne neki šaljivi ljubomorni glas. "Što to Dean Moran ima, a ja nemam? Dobro se ljubi?"
"Moran?Fuj!"
"Fuj" je posljednja riječ koju sam izgovorio kao dečko koji nikad nije poljubio curu. Oduvijek sam se pribojavao, ali ljubljenje nije neka frka. Usne ti same znaju što i kako, kao morske vlasulje. Ljubljenje te zavrti, kao Leteće šalice. Udišeš kisik koji cura izdiše.
Ali zubi vam se sudaraju ubij bože.
"Opa", Holly Deblin se odmakne, "pardon."
"Sve u redu. Mogu ih zalijepiti natrag na mjesto."
Holly Deblin frče moju pjenom slijepljenu kosu. U životu nisam pomilovao nešto tako mekano kao što je koža oko njezinog vrata. A ona mi je dopustila. To je najluđe od svega. Dopustila mi je. Holly Deblin miriše kao parfumerija u robnoj kući, kao polovica srpnja i Tic-Tac s okusom cimeta. Moj bratić Hugo računa da se ljubio s trideset cura (i ne samo ljubio), sad je valjda već dogurao do pedeset, ali prva ti je cura samo jedna jedina.
U drugom poljupcu u mom životu jezik Holly Deblin posjeti mi usta, kao stidljiva voluharica. Pomislio bi da će ispasti gadnjikavo, ali zapravo je vlažno i tajno i moje pa sad i moj jezik poželi posjetiti njezina usta i ja ga pustim. Taj je poljubac završio jer sam zaboravio disati. "Čuješ ovu pjesmu?" doslovno sam se zadihao. "Jest da je onako hipijevska, ali je prekrasna."
S dečkima riječi tipa "prekrasan" ne dolaze u obzir, ali kod cura prolaze.
" '#9dream'. John Lennon, LP Walls and Bridges iz 1974."
"Ako sam na ovo trebao ostati paf, svaka čast."
"Meni brat radi kod Revolver Recordsa. Ima more ploča. A kako to da ti znaš za ovo malo skrovište?"
"Za ropotarnicu? Ovamo sam dolazio u omladinski klub, na stolni tenis. Mislio sam da će večeras biti zaključana. Ali očito sam se prevario."
"Očito.” Ruke Holly Deblin šmugnu mi pod pulover. Godinama sam slušao kako Julia i Kate Alfrick komentiraju šeprtljavi rad ruku pa ne usudim uzvratiti. Onda Holly Deblin blago protrne. Mislio sam da joj je zima, ali samo se nekako zasmijuljila.
"Što je?" Prepao sam se da sam nešto zeznuo. "Što je?"
"Sjetila sam se face Neala Brosea jutros na tehničkome."
"A. To. Jutro mi je ostalo u totalnoj magli. I cijeli dan."
"Gary Drake ga je odvukao s bušilice, kužiš, pokazao mu je što radiš. Brose prvo nije kopčao. Da je stvar koju ti drobiš u škripcu zapravo njegov kalkulator. E, onda je skopčao. Brose je ljigavi gad, ali što jest - jest, nije glup. Bilo mu je jasno što slijedi i što slijedi nakon toga i nakon toga. Znao je da je otpisan. Isti mu se čas upalila žaruljica."
Prebirem po klepetavim perlama Holly Deblin.
Rekla je: "I ja sam se prilično iznenadila."
Nisam je požurivao.
"Hoću reći, oduvijek si mi bio simpa, Taylore, ali mislila sam da si..." Nije htjela izlanuti nešto čime bi me povrijedila.
"Tip 'gazi me gazi'?"
Holly Deblin osloni bradu na moja prsa. "Aha." Brada joj se malko zabode. "Što se dogodilo, Taylore? Mislim, s tobom?"
"Svašta." Kad me ona zove Taylor, zvuči prisnije nego da mi kaže "Jason". Ja se nju još ne usudim nikako osloviti. "Cijela godina. Ma. gle, ne želim razgovarati o Nealu Broseu. Možda neki drugi put?" Skinem pletenu narukvicu koju je nosila oko zapešća i navučem je sebi.
"Lopove. Ako padaš na superšminkerske modne dodatke, nabavljaj si ih sam."
"To i radim. Ovaj mi je prvi u zbirci."
Hoily Deblin prstima stisne moje malkice prevelike uši i privuče mi usta na svoja. Treća je pusa trajala dok Duranovci nisu dovršili "Planet Earth". Holly Deblin povede mi ruku da osjetim kako pod dlanom lupa njezino četrnaestogodišnje srce.

"Zdravo, Jasone." Kad ga osvijetle svjetla s bora i plinska peć, boravak me podsjeća na špilju Djeda Mraza. Telka je isključena. Koliko sam uspio skužiti, tata samo sjedi u sobi, u kaugumastoj tami. No iz njegova mi je glasa jasno da zna sve o Nealu Broseu i istostiranom Casiju. "Bilo ti je lijepo na čagi?"
"Nije bilo loše." (Boli njega za čagu.) "Kako je bilo u Oxfordu?
"Oxford kao Oxford. Jasone, moramo porazgovarati."
Objesim svoju crnu vjetrovku na vješalicu za kapute, znam da sam dolijao. "Porazgovarati" znači da moram sjesti i pustiti tatu da me nariba, ali valjda mi je Holly Deblin prespojila neke žice u glavi. "Tata, mogu prvo ja tebi nešto reći?"
"Može." Tata je naoko bio miran, ali i vulkani miruju pa onda raznesu pola planine. "Samo daj."
"Moram ti reći dvije stvari. U biti su i jedna i druga prilično gadne."
"Mislim da jednu znam. Koliko čujem, danas ti je u školi bilo gusto."
"Da, to je jedna od te dvije."
"Nazvao je profesor Kempsey. U vezi s dječakom kojeg su izbacili iz škole."
"Nealom Broseom. Da... Platit ću mu novi kalkulator."
"Nema potrebe." Tata je tako iscrpljen da uopće nije u stanju šiziti. "Sutra ću njegovom tati poslati ček. I on je nazvao. Hoću reći, zvao je otac Neala Brosea. Zapravo se on meni ispričavao." (To me iznenadilo.) "Zamolio me da zaboravim taj kalkulator. Svejedno ću mu poslati ček. Ako ga ne unovči, njegova stvar. Ali čini mi se da tako možemo zaključiti cijelu priču."
"Onda..."
"Možda će ti mati još soliti pamet, ali..." Tata slegne ramenima. "Profesor Kempsey rekao mi je da u školi ima učeničke strahovlade. Žao mi je što nam se nisi usudio povjeriti, ali teško da se zbog toga mogu srditi na tebe. Ne?"
Sad sam se sjetio Julijinog poziva. "Je li mama doma?"
"Mama..." Tatin je pogled bježao, "...večeras spava kod Agnes."
"U Cheltenhamu?" (Nije mi jasno. Mama nikad ne noći izvan kuće, osim kad je kod tete Alice.)
"Imali su izložbu za posebne uzvanike, odužila se."
"Za doručkom nije ništa rekla."
"Što si mi još htio reći?"
Ovaj je trenutak dovde putovao dvanaest mjeseci i sad se napokon stuštio.
"Reci, Jasone. Ne vjerujem da je stvar tako grozna kako se tebi čini."
Joj, jest! "Bio sam vani (Vješač zaštopa "na sklizanju"), "ahm... u siječnju, kad se bara u šumi zaledila. Zafrkavao sam se sa škvadrom. Nosio sam djedov sat. Njegovu Omegu (Vješač štopa Seamaster.) Ispovijest mi se na javi čini snovitijom nego u deset noćnih mora koje mi je priskrbila dok sam je samo zamišljao. "Sat koji je kupio dok je služio u..." (Bože, sad ne mogu reći "mornarici") "u službi u Adenu. Samo što sam pao" - sad više nema povratka - "i razmrskao ga. Časna riječ, cijele sam godine tražio drugi. Ali čuo sam za jedan jedini primjerak, taj stoji nekih devetsto funta. A ja tu lovu nemam. Očito."
Tata nije ni trepnuo. Faca ni da mu se trzne.
"Zbilja mi je žao. Napravio sam glupost, nisam ga smio nositi van."
Samo čekam kad će ta smirenost prsnuti pa će me tata raznijeti.
"Ma nije bitno." (No to odrasli često kažu baš kad je najhitnije.) "Običan sat. Nitko nije stradao, bar ne kao onaj jadni mali Ross Wiicox. Nitko nije poginuo. Samo ubuduće bolje čuvaj takve krhke stvari. Je li od sata išta ostalo?"
"U biti, samo remen i kućište."
"Čuvaj ih. Možda neki urar može ugraditi dijelove iz nekog drugog Seamastera u djedov. Nikad ne znaš. Kad jednog dana budeš upravitelj golemoga parka prirode u dolini Loire."
"Znači, nećeš... ništa poduzeti? Hoću reći, nećeš me kazniti?"
Tata slegne ramenima. "Već si sam sebe dovoljno nagazio."
Nikad se ne bih usudio pomisliti da ću ovako dobro proći. "Ti si meni htio nešto reći, tata."
Tata proguta knedlu. "Krasno si okitio bor."
"Hvala."
"Hvala tebi." Tata gucne kavu i iskrivi facu. "Zaboravio sam je zasladiti. Bi li mi donio sladilo iz kuhinje, mili?"
"Mili"? To od tate već stoljećima nisam čuo. "Nema frke." Odem u kuhinju. Bila je prava ledenica. Od olakšanja je malo popustila sila teža. Uzmem sladilo, žličicu i tanjurić za tatu i vratim se u boravak.
"Hvala. Daj opet sjedni."
Tata škljocne sićušnu kapsulu u vir Nescafea, promiješa ga i uzme šalicu s tanjurićem u ruke. "Koji put..." Nakon toga koji put slijedi muk, sve neugodniji i neugodniji i neugodniji. "Koji put čovjek istodobno voli dvije osobe na različite načine." Vidim da ulaže nadljudski napor da uopće išta izgovori. "Razumiješ?"
Odmahnem glavom. Možda bih uspio nešto pročitati iz tatinog pogleda, ali sad on samo zuri u svoju kavu. Naginje se naprijed. Nalakti se na stolić. "Tvoja majka i ja..." Tatin je glas grozan, kao da je neki žnj glumac u žnj televizijskoj sapunici. "Tvoja majka i ja..." Tata dršće. Tata nikad ne dršće! Šalica i tanjurić počnu zveckati pa ih mora odložiti, ali skriva oči. "Tvoja majka i ja..."



“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

15 Re: Livada Crnog Labuda - David Mitchell taj Čet Mar 15, 2012 3:36 pm

Meow Mix

avatar
Elite member
Elite member
Siječanjska sjećanja

"Navodno je za nju dizao i kredite!"
Pogodite na koga Gwendolin Bendicks misli?
"Kredite?" Gospođa Rhydd doslovno skviči. "Kredite?"
Zašto bih sad ja morao postiđeno podviti rep? Nisam ništa skrivio. Jesam li ja kriv što nisu primijetile da prelistavam Smash Hits iza piramide Pedigreeovih limenki?
"Kredite. I to do nekih dvadeset - tisuća - funta."
"Za tu paru možeš i malu kuću kupiti. Što će joj dvadeset tisuća funta?"
"Polly Nurton kaže da ima neku tvrtku za uredski pribor ili nešto tome slično u Oxfordu, prodaje Grenlandu - mislim na samoposluživanja, ne na Grenland kao zemlju. Bogme praktičan aranžman!"
Gospođa Rhydd ne kopča.
"Gospođo Rhydd, on vam je područni direktor u Grenlandu. No, bio je. Znate da su ga otpustili prije dva mjeseca. Ne bih se čudila da se ispostavi kako to ima veze s cijelom ovom... halabukom. Znate da Polly Nurton nema dlake na jeziku. Rekla je da valjda nijedna firma koja drži do sebe neće preljubnika za kormilom. Sigurno joj je on uredio posao s Grenlandom još prije kusur godina, kad su tek počeli... ljubovati."
"Hoćete reći da to traje... već duže vrijeme?"
"Nego što! Prvi put su... zastranili prije johoho ogodina. On je tada priznao Heleni i zakleo se da će sa ženskom raskrstiti. Helena mu je oprostila. Radi obitelji. Kako ne bi. Znate -" (ljudi tu riječ često izgovaraju šaptom da im slučajno ne donese nesreću) " 'razvod'. Ipak je to drastičan korak. Možda se u godinama koje su otad prošle nisu sastajali, možda jesu. Polly Nurton mi nije rekla, a ja neću njuškati. Ali kad ti se vrč jedanput razbije, možeš samo sjest i plakat."
"Istina, gospođo Bendicks. Velika istina."
"Ali evo što Polly pouzdano zna. Kad joj je firma lani propala - nedugo nakon što joj je muž digao sidro i ostavio je samu s djetetom - sigurno je nanjušio nešto trulo u državi Švedskoj, u biti - dotičnica se obratila svojemu bivšem udvaraču."
"Kakav đon-obraz!"
"To je bilo lani u siječnju. Polly kaže da je doživjela slom živaca ili nešto slično. Tko bi je znao. Ali zvala ga je doma i opsjedala u svako doba dana i noći, znate te majmunarije. Uglavnom, on je uzajmio brdo novca, svojoj ženi ni da pisne, a založio je njezinu obiteljsku kuću."
"Baš vam dođe da se sažalite nad sirotom gospođom Taylor."
"Točno! Nije imala blage veze dok nije pročešljala muževe bankovne izvode. Da žena na taj način dozna da joj je vlastiti dom pod hipotekom! Dajte zamislite kako biste se preveslano osjećali. I kakva bi vam to izdaja bila? A najveća je ironija sudbine da su ljudi nagrnuli u Heleninu galeriju u Cheltenhamu - dobila je veliki prikaz u časopisu Home and Country za sljedeći mjesec."
"Ako mene pitate", gospođa Rhydd se pjenila, "ženska se ponijela kao obična drolja -"
Gospođa Rhydd blago riblje zine kad ugleda mene. Odložim Smash Hits i odem do blagajne. Stalno se moram pretvarati da je sve u redu tako da sam se već super izvježbao.
"Pa zdravo! Ti si Jason, ne?" Gwendolin Bendicks uključi osmijeh na maksimum. "Ti sigurno ne pamtiš ovakve bakice, ali ljetos smo se upoznali u župnom dvoru."
"Sjećam se ja vas."
"To sto posto kaže svim curama!" (Gospođa Rhydd bar je toliko pristojna da joj bude neugodno.) "Pa, prognoza kaže da će večeras pošteno zasniježiti. Tebi bi to sigurno bila prava uživancija. Sanjkanje, grudanje, iglui."
"Kako ide..." gospođa Rhydd prtlja s pištoljem za lijepljenje cijena, "sa svim skupa, dušo? Čujem da se danas selite?"
"Selitelji baš ukrcavaju teške stvari. Mama, moja sestra, Kate Alfrick i mamina šefica pakiraju posljednje sitnice pa su me otpirile na dva-tri sata da -" (Vješač zaštopa "se oprostim".)
" 'Da kažeš zbogom ostaj Livadi Crnog Labuda'." Uskoči Gwendolin Bendicks s osmijehom punim razumijevanja. "Ali sigurno ćeš nam uskoro opet doći. Ta nije Cheltenham nakraj svijeta!"
"Valjda nije."
"Hrabro se držiš, Jasone, svaka ti čast." Sklopila je šake kao da je uhvatila skakavca, "ali samo ti hoću reći - ako vam Francis, to jest, župnik - i ja možemo bilo kako pomoći, naša su vam vrata uvijek otvorena. Bi li to prenio majci?"
"Nema problema." Znam gdje se možete baciti u bunar. "Nema problema."
"Zdravo, Malac", iz spremišta se pojavi gospodin Rhydd. "Reci što trebaš?"
"25 deka šarenih bombona i 25 deka ušećerenog đumbira." Meni od ušećerenog đumbira bride desni, ali mama ga obožava. "Molim lijepo."
"Evo, odmah, Malac." Gospodin Rhydd popne se na ljestve da dokuči staklenke.
"Cheltenham je san snova", uporno me obrađuje Gwendolin Bendicks. "Te su stare toplice nevjerojatno slikovite. Je li mama unajmila velik stan, Jasone?"
"Još ga nisam vidio."
"A ocu je baza Oxford?" (Kimnem.) "Čujem da još nije uspio naći novi posao?" (Odmahnem glavom.) "To ti je samo zato što su sve firme dosad bile na božićnim praznicima. A opet, nije ni Oxford na kraju svijeta, jel tako, gospodo Rhydd? Sigurno ćeš uskoro u posjet tati, ha?"
"Sad... još se baš nismo dogovarali."
"Veoma mudro: korak po korak. Ali sigurno se veseliš novoj školi. Ja uvijek kažem: što li je neznanac nego prijatelj kojeg tek trebaš upoznati." (Kako sere. Ja ne poznajem Koljača iz Vorkshirea, ali s njim se sigurno ne bih bratimio.) "A je li vaša bivša kuća u Vodomarovu dolu sad već službeno u prodaji?"
"Valjda samo što nije."
"Pitam jer su naš župni dvor preselili u neku prizemnicu na cesti prema Uptonu, ali to je samo za 'prvu silu'. Daj zamoli mamu, neka njezina agencija zvrcne Francisa prije nego što bilo gdje drugdje oglasi prodaju. Mama će sigurno radije poslovati s prijateljima nego s neznancima koji joj nisu ni Bog ni pomozbog. Sjeti se samo kako su se nama uvalili oni jezivi Crommelynckovi. Reći ćeš joj, ha? Obećavaš, Jasone? Časna riječ?"
"Jasno, obećavam." Malo sutra. "Časna riječ."
"Evo, Malac", gospodin Rhydd frkće škarnicle. "Hvala..." rujem po džepovima da nađem novac.
"Ni govora. Danas kuća časti." Gospodin Rhydd nema facu, nego podbuhlu olupinu, ali faca i njezin izraz mogu biti nebo i zemlja. "Za oproštajni dar."
"Hvala."
"Ma", zapjevuši Gwendolin Bendicks, "vidi ti to!"
"Je", bezizražajno će gospoda Rhydd, "vidi u to."
"Britanska kvaliteta", gospodin Rhydd mi sklopi prste oko škarnicia. "I fala najljepša."

Danas je Livada Crnog Labuda mrtvo selo jer na telki ide Moonraker. Navodno posljednji James Bond s Rogerom Mooreom. Naša je telka negdje u kamionu za selidbe. Inače bih gledao film kod Deana. ali on je s tatom pješice otišao u Hrast Bjelolist, idu u posjet baki u Lovišne ledine. Noge me ponesu prema jezeru u šumi. Svaka čast gospodinu Rhyddu na besplatnim bombonima, ali danas su nekako opori i staklasti. Ispljunem bonkas.
Šuma je zimi škriputava.
Mozak ti skakuće po grančicama.
Tata je jučer došao po svoje preostale stvari. Mama mu ih je ostavila u crnim vrećama za smeće u garaži jer njoj trebaju svi kovčezi. Ona je bila u galeriji u Cheltenhamu s Julijom. Ja sam sjedio na nekoj škrinji za pakiranje i gledao Sretne dane na svojoj portabl-telki. (Dok mi Hugo nije rekao da je u Sretnim danima radnja smještena u pedesete godine, mislio sam da je serija o današnjoj Americi.) Na naš kolni prilaz uveze se neki motor čiji mi je zvuk nepoznat. Kroz prozor dnevne sobe ugledam nebeskomodru Volkswagen Jettu. Sa suvozačeva se mjesta iskrca tata.
Tatu nisam vidio od onog dana kad sam poljubio Holly Deblin, kad mi je rekao da se on i mama rastaju. Prošla su puna dva tjedna. Čuli smo se, ajmo reć', kad smo mi na Božić bili kod tete Alice, ali to je bila živa, živa, živa koma. Što sam trebao reći? "Hvala na izvanserijskom konstruktorskom kompletu i albumu Jean-Michela jarrea?" (To sam i rekao.) Mama i tata nisu razgovarali i mama me nije pitala što je tata rekao.
Kad sam ugledao nebeskomodru Jettu, Gnjida prosikće: Crta! Sakrij se!

"Bok, tata."
"O!" Tata složi facu kao planinar kad mu pukne uže. "Jasone. Nisam računao da si -" Tata je htio reći "da si doma", ali promijeni rečenicu. "Nisam te čuo."
"Ja sam čuo auto." Očito. "Mama je na poslu." To tata zna.
"Ostavila mi je neke stvari. Samo sam ih došao pokupiti."
"Je. Rekla mi je."
U garažu doluta antracitno siva mačka i ugnijezdi se na vreći krumpira.
"Pa..." Tata će. "Kako je Juliji?"
Tata je htio reći: Misliš da me Julia mrzi? Ali na to mu pitanje čak ni Julia ne bi znala odgovoriti. "Njoj je... dobro."
"Fino. Fino. Pozdravi mi je."
"Hoću." Pozdravi si je sam! "Kako ti je bilo za Božić?"
"A... dobro. Mirno." Tata pogleda piramidu vreća za smeće. "Užasno. Znaš i zašto. A tebi?"
"I meni je bilo užasno. Puštaš bradu, tata?"
"Ne, samo se nisam... možda je pustim. Ne znam. Je li sva rodbina u Richmondu dobro?"
"Možeš misliti, teta Alice samo cokće zbog... ma znaš."
"Jasno."
"Alex je samo igrao igrice na svom kompjutoru. Hugo je uobičajeno ljigav. Nigel iz vica rješava kvadratne jednadžbe. Tetak Brian..." Na rečenici o tetku Brianu gadno sam zapeo.
"Napio se kao majka pa je opleo po meni?"
"Tata, je li tetak Brian kreten?"
"Zna se ponašati kretenski." U tati se raspetljao neki čvor. Sad je nekako ispuhan i nesretan, ali definitivno je spokojniji. "Ponašanje nije slika čovjekove prave naravi. Ne mora biti. Najpametnije ti je da previše ne osuđuješ ljude. Možda nemaš pojma što ih sve muči. Znaš?"
Znam itekako.
Što je najgroznije, ako sam ljubazan s tatom, čini mi se da izdajem mamu. Mogu oni do preksutra ponavljati: "Mi te oboje i dalje volimo". Moraš se opredijeliti. Progone te riječi tipa uzdržavanje i za tvoje dobro. U nebeskomodroj Jetti sjedi neka prilika. "Je li ono..." Nisam znao kako bih nju nazvao.
"Jest, Cynthia me dovezla. Rado bi te pozdravila, ako..." (ludi orguljaš nagazi na moje paničarske harme) "...ako želiš." Tatin glas molećivo podrhtava. "Hoćeš?"
"Može." Nisam htio. "Može."
Pred garažnom je špiljom kiša tako nježna da uopće ne pada. Nisam ni stigao do Jette, Cynthia je već izašla. Nije ni sisata seks-bomba ni urokljivooka vještica. Manje je skockana od mame, i to uvjerljivo, a i bezveznija je. Kratka smeđa kosa, smeđe oči. Uopće ne izgleda kao neka maćeha. Što će mi, kako je krenulo, postati.
"Zdravo, Jasone." Žena s kojom će tata radije provesti život nego s mojom mamom gleda me kao da je držim na nišanu. "Ja sam Cynthia."
"Bok. Ja sam Jason." Ovo je jako, jako, jako čudno. Ni ona ni ja ne upuštamo se u rukovanje. Straga na autu ima naljepnicu BEBA U AUTU. "Imate bebu?"
"Pa, Milly već hoda." Da samo čujete nju kraj mame, rekli biste da mamin glas ima više šika. "Camilla. Milly. Millyn otac - moj bivši muž... mi smo već... Hoću reći, on više nije u igri. Kako se ono kaže."
"Shvaćam."
Tata iz svoje bivše garaže gleda svoju buduću suprugu i sina jedinca.
"No." Cynthia se nesretno nasmiješi. "Dođi nam u posjet kad god poželiš, Jasone. Iz Cheltenhama imaš direktne vlakove za Oxford." Cynthijin je glas upola tiši od maminoga. "Tati bi bilo drago. Zbilja bi mu bilo drago. A i meni. Stanujemo u velikoj staroj kući. Na kraju vrta imamo potok. Čak bi mogao imati svoju -" (samo što nije rekla sobu.) "Uglavnom, dobro si nam došao u svako doba."
Samo sam u stanju kimnuti.
"Kad god ti bude zgodno." Cynthia pogleda tatu.
"Pa otkad -" progovorim, odjedanput sam se prepao da nemam što reći.
"Ako ti -" progovorila je u isti čas kad i ja.
"Recite vi -"
"Ne, reci ti. Zbilja. Samo daj."
"Kako dugo" (nijedna me odrasla osoba nikad prije nije pustila da prvi kažem svoje) "poznajete tatu?" Htio sam da pitanje zvuči neobavezno, ali ispao sam pravi gestapovac.
"Skupa smo rasli", Cynthia se iz petnih žila trudi da zagladi sva moguća dodatna značenja, "u Derbyshireu."
Znači, poznaje je duže nego mamu. Da se tata odmah oženio ovom Cynthijom umjesto mojom mamom i da su dobili sina, bih li taj sin bio ja? Ili neki pedeseti klinac? Ili neki polu-ja?
Pri pomisli na sve te Nerođene Blizance staje mi mozak.

Dođem do jezera u šumi pa se sjetim kako smo lani u siječnju igrali lopova i pandura kad se zamrznulo. Nas dvadeset-trideset, sklizali smo se i vrištali kud koji mili moji. Igru je prekinuo Tom Yew, sjurio se stazom kojom sam upravo stigao na svom Suzukiju. Sjeo je na istu ovu klupu na kojoj sad ja sjedim i prisjećam ga se. Sad Tom Yew leži na nekom groblju na golom brežuljku među hrpom otoka za koje lani u siječnju nismo ni čuli. Ostatke Suzukija Toma Yewa dosad su već rastavili za popravak drugih Suzukija. Svijetu vrag ne da mira. Svršetke vječito ubrizgava u nove početke. S okolnih se tužnih vrba linja lišće. Pada u jezero i rastače se u sluz. Kakvog to smisla ima? Mama i tata su se zaljubili, rodila im se Julia, rodio sam im se ja. Odljube se, Julia se odseli u Edinburgh, mama u Cheltenham, a tata u Oxford sa Cynthijom. Svijet neprestano rastvara sve što svijet neprestano stvara.
Ali tko kaže da svijet mora imati smisla?

U snu mi se na vodi pojavi ribički plovak, narančasto se žari u blistavoj tami na metar od mene. Štap drži Kenja, sjedi na drugom kraju moje klupe. Kenja iz sna stvaran je da ne može biti stvarniji, čak i smrdi kao Kenja, tako da mi sine da sam sigurno budan. "Ah. E, bok, Mervyne! Isuse, sanjao sam o..."
"Buđenje, buđenje, na noge lagane."
"...nečemu. Već si dugo tu?"
"Buđenje, buđenje, na noge lagane."
Moj Casio veli da sam spavao samo deset minuta. "Sigurno sam..."
"Još malo pa bude snijeg. I to onak da se primi. Da se školski bus zaglavi."
Rastegnem se da svi zglobovi krčkaju. "Ne gledaš Moonrakera?" Zglobovi mi krcnu natrag na mjesto.
Kenja me pogleda tako sažalno kao da sam ja službena seoska budala. "Tu ti nema telke. A ja pecam. Došo sam vidit labuda."
"U Livadi Crnog Labuda nema labudova. To je seoski vic."
"Gljivice." Kenja si zarije ruku u gaće i pošteno raščeše smegmu. "Gljivice."
Na grm božikovine sleti crvendać, kao da pozira za božićnu čestitku.
"Pa... koja ti je najveća riba koju si na ovom jezeru ulovio, Merve?"
"Ma jesam drek na šibici ulovil. Bar tu. Ja ti u ribičiju idem gore di je uže, je, kod otoka."
"I koja ti je najveća riba s uzine?"
"Ma ulovil sam drek na šibici i gore di je uže."
"Ah."
Kenja me pogleda ispod teških vjeđa. "Jenput sam maznul mrgu od linjaka. Pa sam gada spekel na štapu, kod nas doma vu vrtu. Oči su bile najfinije. To je bilo lani u proljeće. Ili ono proljeće prije toga. Ili još ono prije."
Kroz golu šumu zajauče sirena Hitne pomoći.
"Misliš da to negdje netko umire?" pitam Kenju.
"Voze Debby Crombie u bolnicu. Bebač oće van."
Galovrane gra... gra... grakću, kao stari ljudi kad uđu u sobu i zaborave po što su došli. "Danas odlazim iz Livade Crnog Labuda."
"Vidimo se."
"Ne bih rekao."
Kenja digne nogu i otfrlji tako gromoglasan prdac da crvendać od straha odleti s božikovine.
Narančasti plovak nepomično počiva na vodi.
"Sjećaš se kad si lani našao smrznutu macu, Merve?"
"Ja ne volim Kit Kat. Samo čoko-jaja i Twix."
Narančasti plovak nepomično počiva na vodi.
"Hoćeš ove bonkase?"
"Jok," Kenja gura škarnicl u džep jakne. "Nisu mi neka fora."

Što god bilo, obrušilo se tako nisko i blizu nad našim glavama da sam tu letjelicu mogao očešati prstima da me šok nije prilijepio za naslon klupe. Isprva mi nije bilo jasno što je. Jedrilica... Mozak mi se gomba s tim oblikom: Concorde... mutantski anđeo koji se strmoglavio na zemlju...
Labud klizi zračnom padinom ususret svom odrazu.
Labudov odraz klizi jezerskom padinom ususret labudu.
Tren prije udara gorostasna ptica širom prostre krila, a opnaste joj noge crtićki zaveslaju. Zalebdi u mjestu pa daskasto pljusne u vodu. Patke nagrnu na labuda, ali labud ne haje za ono što ga ne zanima. Svija i izvija vrat, baš kao tata nakon veoma duge vožnje.
Da labudovi nisu stvarna bića, izmislili bismo ih u mitovima.
Otklupčam se iz paničarskog položaja. Kenja nije ni trepnuo.
Narančasti plovak poskakuje po svekolikim sudarnim valićima.
"Oprosti, Mervyne", kažem Kenji. "Imao si pravo."
Nikad ne znaš kamo Kenja zapravo gleda.

Netko je potkresao divlji grmljak koji je gušio Šumsku kuću. Gole bijele grane leže na urednoj hrpi na travnjaku koji odavno nije vidio svjetla. Ulazna su vrata odškrinuta, a unutra netko radi bušilicom. Bušilica zamre. Nottingham Forest igra protiv West Bromwich Albiona na tranziću poprskanom bojom. Glasno se razlegne lupa čekića.
Netko je sjekirom raskrčio vrtnu stazu. "Ima li koga?"
Čekić oplete dalje.
"Ima Ii koga?"
Na kraju hodnika stoji majstor, vršnjak mog tate, samo u mišićavijoj verziji: u jednoj ruci malj, u drugoj dlijeto. "Trebaš nešto, sinko?"
"Ne bih... uf, ne bih htio... smetati."
Majstor mi mahne u stilu ček' malo i isključi radio.
"Oprostite", ja ću.
"Ma nemaš frke. Cloughova nas ekipa gazi, mamu im ljubim. Uši su mi probili." Tip ima naglasak kao da je s drugog planeta. "A i dobro mi dođe da malo otpuhnem. Hidroizolacija je zafrkancija u tri čina. Ne znam koji me vrag tjero da je idem sam postavljat." Sjedne na donju stubu, otvori termosicu i istoči si kavu. "No, reci što ti trebaš."
"Ovdje... stanuje ii ovdje neka stara žena?"
"Misliš, moja punica? Gospođa Gretton?"
"Prilično je stara. U crnini. Sjedokosa."
"To ti je ona. Baka iz Obitelji Addams."
"Otprilike."
"Preselila se k nama, prekoputa, u stan iznad garaže. Ti je poznaš?"
"Ja,.." (Vješač zaguši "poznam".) "Priča će vam zvučati čudno, ali prije godinu dana ozlijedio sam gležanj. Kad se jezero u šumi zaledilo. Bilo je kasno. Nekako sam došepao ovamo s jezera i pokucao joj -"
"Znači, ti si taj?" Majstor se iznenađeno ozari. "Iskemijala ti je onaj svoj lijek, melem, ha?"
"Jest. Bio je zbilja djelotvoran."
"Meni kažeš! Prije dvije-tri godine mi je tako sredila zglob na ruci. Živo čudo. Al moja gospođa i ja smo bili sigurni da te izmislila."
"Izmislila?"
"'I prije nego što ju je strefila kap bila je blago... ono, fiju-fiju. Mislili smo da si i ti neki njezin..." prešalta se na glas iz hororca, "utopljeni dječak, kužiš, iz jezera."
"Ah. No, uglavnom. Kad sam krenuo kući, već je spavala -"
"Samo njoj slično! Sto posto te još zaključala u kuću?"
"U biti, jest, tako da joj nikad nisam uspio zahvaliti što mi je izliječila gležanj."
"Odi joj sad reci, ak oćeš." Majstor svoju kavu kanda usisava, da ne opeće usne. "Ne garantiram da te se bude sjetila ili da bude htjela pričat, ali danas joj je dobar dan. Viš onu žutu zgradu tam dalje, samo prođeš kroz drveće? Tam smo ti mi."
"Ali,. . ja sam mislio da na kilometre nema ničeg blizu..."
"Odavde? Moš mislit! Mi smo ti na pola puta između Svinjaka i kamenoloma. Tam di u jesen logoruju Cigani. Cijela je šuma par jutara zemlje, znaš. Dva-tri nogometna igrališta, uvrh glave. Nije ti to nikakva Amazona. Ni Shervoodska šuma."
. . .

"Mi u selu imamo tog nekog klinca, Rossa Wilcoxa. I on je bio na klizanju sa škvadrom, ono kad ste me lani našli pred kućom..."
Kad je lice veoma staro, bude muppetsko i bespolno i vidiš mu kroz kožu.
Termostat škljocne i grijalica zabruji.
"Tako, tako", mrmlja gospođa Gretton. "Tako, tako..."
"Ovo nisam nikome rekao. Čak ni Deanu, a on mi je najbolji frend."
Žuta soba miriše na pogačice, pogrebe i tapison.
"Ja sam u studenome na Gusjem sajmu našao Wilcoxov novčanik. Prepun love. Doslovno prepun. Skužio sam da je njegov jer je u novčaniku bila njegova fotka. Dajte shvatite da me Wilcox cijelu prošlu godinu kinjio. I to često... prilično opako. Sadistički. Tako da mu ga nisam vratio."
"Vrag dođe po svoje", mrmlja gospođa Gretton, "vrag dođe po svoje."
"Wilcox je poludio. Jer je novac bio tatin, a njegov je tata totalni manijak. Zbog toga se Wilcox ustrtario pa se posvađao s curom. Zbog toga je njegova cura zbarila Granta Burcha. Zbog toga je Ross Wilcox Grantu Burchu maznuo motor. Zapravo, bratov motor, Otprašio je i na križanju sletio s ceste. Ostao je" - to možeš reći samo šapatom - "bez pola noge. Bez noge. Shvaćate? Ja sam kriv. Da sam mu samo... da sam mu vratio novčanik, još bi hodao. Kad se sjetim kako sam ja lani na uganutom gležnju jedva došepao do vaše stare kuće. Ali Ross Wilcox... njemu je od noge ostao... patrljak."
"Vrijeme je za spavanje", mrmlja gospođa Gretton, "vrijeme je za spavanje..."
Prozor gleda na dvorište i na kuću gdje sa svojima stanuje majstor Joe. Onuda se gega neki krokodiloliki pas s orijaškim crvenim grudnjakom u iscerenoj gubici.
"Ziggy! Ziggy!" Za njim trči uspuhana i ljuta orijašica. "Vrati se odma!"
"Ziggy! Ziggy!" Za orijašicom trči dvoje dječice. "Vrati se odma!" Skriva li se u senilnoj gospođi Gretton i bistra gospoda Gretton pa me sluša i sudi mi?
"Dođe mi da si kopljem probijem sljepoočnice, samo da više ne moram misliti kako sam kriv. Ali onda se sjetim: je, da se Wilcox nije onako kretenski ponašao, vratio bih mu novčanik. Da je itko na njegovu mjestu bio itko drugi, osim možda Neala Brosea, rekao bih: 'Ej, budalo, gle što ti je ispalo.' Isti čas. Tako da je... i Wilcox sam kriv, ne? A ako si kriv i za posljedice posljedica posljedica vlastitih postupaka, to bi valjda značilo da se moraš do kraja života zatvoriti u kuću. Tako da ja nisam kriv što je Ross Wilcox ostao bez noge. Ali jesam. Ali nisam. Ali jesam."
"Dovde mi je svega", mrmlja gospođa Gretton, "dovde mi je svega..."
Orijašica uhvati kraj svoga grudnjaka. Ziggy drži drugi kraj.
Klinci ciče od radosti.
Dok sam pripovijedao gospođi Gretton, nisam nijedanput zapeo. A što ak' ne zapinjem zbog Vješača? Nego zbog sugovornika? Zbog sugovornikovih očekivanja. I što ak' baš zato bez problema čitam naglas u praznoj sobi, ili konju, ili psu, ili samome sebi? (Ili gospođi Gretton: ona možda sluša neki glas, ali meni se sve čini da taj glas nije moj.) I što ak' ti se, kad te sluša ljudsko biće, pali neki fitiij, kao štapići dinamita u Tomu i Jerryju? Pa ak' ne uspiješ izgovoriti riječ prije nego što fitilj dogori, recimo, u roku od nekoliko sekunda, dinamit grune? I što ak' zapravo zapneš pod pritiskom kad čuješ kako fitilj ššššššššišti! I što ak' možeš beskrajno produžiti tako da dinamit nikad ne eksplodira? Kako?
Tako da te najiskrenije boli đon koliko će sugovornik čekati. Dvije sekunde? Dvije minute? Ne, dvije godine. Dok sjedim u žutoj sobi gospođe Gretton, sine mi jasno kao dan. Ako dođem do tog stupnja ravnodušnosti, Vješač će mi maknuti prst s usta.
Termostat škljocne i isključi se, a grijalica prestane brujati.
"Trebala je cijela vječnost", mrmljala je gospođa Gretton, "trebala je cijela vječnost."
Majstor Joe pokuca na dovratak. "Sve u redu?"

Kraj moje jakne visi crno-bijela fotka podmornice u ledenoj luci. Cijela posada stoji na palubi i salutira. Starce uvijek prate stare fotografije. Povučem patentni zatvarač na svojoj crnoj vjetrovki. "To joj je brat, Lou", reče Joe. "Zadnji zdesna u prvom redu." Joe okrhnutim noktom upre u jedno lice. "To ti je on." Od Loua se vidi takoreći samo sjena nosa.
"Brat?" Zvuči mi poznato. "Gospođa Gretton govorila je da ne smijem probuditi njezinog brata."
"Kad, sad?"
"Ne, lani u siječnju."
"Nema neke šanse da probudimo Loua. Njemački je razarač potopio njegovu podmornicu 1941., kod Orkneya. Sirotica se", kimne glavom u smjeru gospođe Gretton, "od toga u biti nikad nije oporavila."
"Bože mili. Sigurno je bio grozan udarac."
"Rat.'" Joe tu riječ izgovori kao da je odgovor na većinu pitanja. "Rat."
Mladi podmorničar tone u bezličnu bjelinu.
Istinabog, iz Louove perspektive, tonemo mi.
"Moram dalje."
"Nemaš frke. I mene čeka moja hidroizolacija."
Staza kojom se vraćamo prema Šumskoj kući škripi pod nogama. Nađem savršen češer. Nadolazeći je snijeg zastro nebo. "Odakle si, Joe?"
"Ja? Nisi skopčo po tom kak žlabram?"
"Znam da nisi iz Worcestershirea, ali -"
Sad navije naglasak na maksimum: "Ja sam Bramac, Bramac, domovine sin!"
"Bramac?"
"Je. Kad si iz Brama, onda si Bramac. A Bram ti je Birmingham."
"Znači, to je Bramac."
"Sad si otkrio još jednu veliku životnu tajnu." Joe mi na rastanku mahne papagajkama.

"MRTAV!"
Bar je tako zvučalo. Ali tko bi u šumi urlao tu riječ, i zašto? Možda je vikao "Martin"? Ili "Mama?" Točno na mjestu gdje se jedva vidljiva staza koja vodi od Šumske kuće spaja sa stazom koja vodi prema jezeru, prema meni tutnje koraci. Stisnem se između dva srasla bora da me nitko ne vidi.
Riječ strelovito leti kroz drveće, sad već puno bliže. "MRTAV!" U roku od nekoliko sekunda prošiša Grant Burch, gas do daske. On nije urlator. Sav je blijed od užasa. Tko bi tako prestrašio Granta Burcha? Tata mehaničar Rossa Wilcoxa? Ili Pluton Noak? Dok sam ga se sjetio pitati, već je iščeznuo.
"SAD SI MRTAV, BURCHU!"
Iza okuke stušti se Philip Phelps, samo dvadeset koraka za Grantom Burchom. Ali ja ovog Philipa Phelpsa u životu nisam vidio. Ovaj se Philip Phelps pjeni i bukti od čiste srdžbe koja neće imati mira dok mu u šapama ne ostane krpa skrhanoga tijela Granta Burcha.
"MRTAAAAAAAV!!!!"
Philip Phelps u prošlih se nekoliko mjeseci razjačao. To sam primijetio tek kad je sad prohujao kraj mog skrovišta.
Uskoro šuma proguta i dječake i njihov bijes.
Nikad neću doznati kako je Grant Burch prelio čašu krotkome Philipu Phelpsu. Tu sam ih posljednji put vidio.
Svijet je školski ravnatelj koji se bavi tvojim manama. Ne mislim u nekom mističnom ili Isusovom smislu. Nego prije na foru da se uporno spotičeš preko neke skrivene stube, bez kraja i konca, dok ti konačno ne sine: pazi, stuba! Sve su stvari u kojima kiksamo skrivene stube, bilo da smo odveć sebični ili odveć sluga pokoran ili što već. Ili nikad nećeš primijetiti u čemu griješiš pa ćeš dovijeka trpjeti posljedice ili ćeš jednog dana primijetiti i popraviti stvar. A što je najveći vic, kad napokon skužiš gdje je ta skrivena stuba i pomisliš: Ej, pa ipak život nije baš takva koma, slijedi TRES! Strmoglaviš se niz novo skriveno stubište.
Nikad kraja.

. . .
Moja je limenka Juhe u kocki u skrovištu pod labavom letvicom parketa gdje je nekad stajao moj krevet. Sad sam je posljednji put izvadio i sjeo na prozorsku dasku. Ako londonski Tower ostane bez gavranova, cijela se tvrđava ruši, rekla nam je učiteljica Throckmorton. Ova je limenka tajni gavran Vodomarova dola broj devet u Livadi Crnog Labuda u Worcestershireu. (Kuća se neće doslovno srušiti, ali doselit će se neka nova obitelj i ovu će sobu preuzeti neki novi klinac i nikad neće ni pomisliti na mene. Kao što se ni ja nikad nisam zapitao tko je ovdje stanovao prije nas.) U Drugom svjetskom ratu ova je limenka Juhe u kocki s mojim djedom putovala do Singapura i natrag. Nekoć sam znao prisloniti uho na nju i osluškivati tegljače kineskih rikši, japanske Zeroe i monsunsku huku nad sojeničkim selom. Poklopac tako čvrsto prianja da prdne kad je otvoriš. Djedo je u limenci čuvao pisma i duhan za motanje. Sad je u njoj amonit Lytoceras fimbriatum, tatin stari geološki miničekić, filter prve i jedine cigarete koju sam u životu popušio i Le Grand Meaulnes na francuskome (s božičnom čestitkom Madame Crommelynck iz nekoga planinskoga grada u Patagoniji kojeg nema u Timesovom Atlasu svijeta, a potpisali su je Mme Crommelynck i njezin batler), betonski nos Jimmyja Cartera, lice od automobilske gume, pletena narukvica koju sam popalio prvoj curi koju sam u životu poljubio i ostaci sata Omega Seamaster koji je moj djedo kupio u Adenu prije nego što sam se ja rodio. Bolje fotke nego ništa, ali stvari su bolje od fotografija jer su stvari svojedobno bile dio prave stvari.
Selidbeni kamion protrne i oživi, zaruži po brzinama i odtrucka se po Vodomarovu dolu prema glavnoj cesti. Yasmin Morton-Bagot i mama ukrcaju posljednju kutiju u mamin Datsun. Tata je jedanput rekao da je Yasmin Morton-Bagot supersnobuša i možda ima pravo, ali neke se supersnobuše mogu mjeriti s Hell's Angelsima. Julia je u Alfa Romeo Yasmin Morton-Bagot još uspjela stisnuti i košaru za rublje, navijalicu s užetom za sušenje i vrećicu štipaljki. Računam da smo na pet minuta do polijetanja.
Kod gospodina Castlea u spavaćoj se sobi tržne sintetički zastor. Oknu priđe gospođa Castle, kao lice neke utopljenice. Zuri dolje prema mami, Juliji i Yasmin Morton-Bagot.
Kakve velike oči ima gospođa Castle.
Osjetila je da je gledam i pogledi nam se sretnu. Sintetički se zastor u hipu trzne natrag.
Julia primi moj telepatski signal i pogleda gore prema meni.
Kilavo joj mahnem.

"Poslale su me po tebe." U sobu mi doklopoću sestrini koraci. "Traži se živ ili mrtav. Svaki čas može pasti snijeg. Na radiju kažu da cestu M5 čeka ledeno doba u paketu s mamutima, tako da bolje da krenemo."
"Dobro." Ne mičem se sa svoje promatračnice na prozorskoj dasci.
"Sad kad nema sagova i zastora sve glasnije odzvanja, ha?"
"Aha." Kao da je kuća ostala gola. "Itekako." Razgovaramo tiho, ali glasovi nam se razliježu, čak i danje svjetlo još zeru problijedi.
"Vječno sam ti zavidjela na sobi." Julia se nasloni na moj prozor. Nova joj frizura dobro stoji, samo ti treba neko vrijeme da se navikneš. "Odavde možeš motriti susjede. Možeš uhoditi Woolmereove i Castleove."
"Ja sarn tebi zavidio na tvojoj sobi."
"Molim? Na tavanu, kao da sam neka sudopera iz 19. stoljeća?"
"Odande vidiš cijeli poljski put do Malvernskoga gorja."
"Kad god bi izbila oluja, samo sam čekala da odleti krov, kao u Čarobnjaku iz Oza. Umirala sam od straha."
"To mi ne ide u glavu."
Julia prebire po platinskoj ogrlici s dupinom koju je dobila od Stiana. "Što ti ne ide u glavu?"
"Ne ide mi u glavu da bi tebi ikad išta moglo utjerati strah u kosti."
"Znaš, ja ti imam neustrašivu fasadu, braco, ali iza nje redovito krepavam od straha pred milijun stvari. Ali baš smo glupi. Zašto se jednostavno nismo zamijenili za sobe?"
Kuća odzvanja i ispituje sve zakutke, ali jeka nam ne vraća nikakav odgovor.
Naše pravo da budemo ovdje kopni iz minute u minutu.
Pregršt snježnih pahulja osvane na blatištu kraj tatinog staklenika. Kraj tatinoga bivšeg staklenika.
"Kako se zvala ona igra", Julia zuri dolje, "koju smo igrali kad smo bili mali? Opisivala sam je Stianu. Lovili smo se po kući, pa tko prvi ulovi drugoga, pobjednik."
"'Lovice po kući'."
"To! Ime baš paše." Julia me opet pokušava oraspoložiti.
“Aha." Neka misli da je uspjela. "Ti si se jedanput sakrila u kotlovnici, a ja sam još pola sata jurcao okolo kao totalni debos."
"Nije bilo pola sata. Skužio si nakon uvrh glave dvadeset minuta."
Ma lako Juliji. U ponedjeljak će njezin kulerski dečko osvanuti u Cheltenhamu u svom crnom Porscheu, ona će mu se samo ubaciti pa će skupa zapaliti za Edinburgh. Ja u ponedjeljak moram u novu školu u novom gradu gdje ću biti Novi Klinac Kojemu Se, Usput Rečeno, Roditelji Razvode. Još nemam ni pravu školsku odoru.
"Jasone?"
"Da?"
"Jel ti slučajno znaš zašto Eliot Bolivar više ne piše pjesme za župni list?"
Da mi je Julia to rekla prije pola godine, umro bih od srama, ali sestra me najozbiljnije pita. Možda samo blefira, da me navuče na tanak led? Ne. Otkad zna? Ma koga briga.
"Pjesme je krišom ubacio u tatin krijes za grenlandsku papirologiju. Rekao mi je da su se na lomači sve pjesme pretvorile u remek-djela."
"Nadam se", Julia odgrize zanokticu, "da nije definitivno digao ruke od pisanja. Tip obećava. Kad ga sljedeći put vidiš, reci da sam mu ja poručila da piše dalje, može?"
"Okej."
Yasmin Morion-Bagot pročeprka po pretincu u autu i izvuče autokarru.
"Meni je najčudnije", prsti mi bubnjaju po limenci Juhe u kocki, "što odlazimo iz kuće bez tate. Hoću reći, sad bi on trčkarao amo-tamo, isključivao bi grijanje, vodu, plin..." Meni ovaj razvod sliči na film katastrofe, kad cijela ulica popuca u cik-cak i čovjeku se pod nogama otvori jaz. A taj sam čovjek ja. Na jednoj su strani mama i Julia. Na drugoj su strani tata i Cynthia. Ako ne skočim, bilo amo ili tamo, padam u bezdanu tamu. "On bi još jedanput pregledao prozore, pregledao bi struju. Kao da idemo na ljetne praznike u Oban ili u nacionalni park Peak District ili kamo god već."
Još se nijedanput nisam rasplakao zbog razvoda. Neću ni sad.
Nema teorije da se rasplačem! Ja ću za koji dan navršiti četrnaest godina.
"Sve će na kraju krajeva doći na svoje mjesto, Jace." Od Julijine mi je nježnosti samo još gore.
"Nemam osjećaj da je sve na svome mjestu."
"Jer ovo nije kraj krajeva."

















Zahvale

Zahvaljujem Nadeemu Aslamu, Eleanor Bailey, Jocasti Brownlee, Amber Burlinson, Evanu Camfieldu, Lynn Cannici, Tadghu Caseyju, Stuartu Couglhanu, Louise Dennys, Walteru Donohueu, Maveedi Duncan i njezinoj kćeri, Davidu Ebershoffu, Keithu Grayu, Rodneyju Hallu, Ianu Jacku, Henryju Jeffreysu, Sharon Klein, Knjižari Kerr u Clonakiltyju, Hariju Kunzruu, Morag i Timu Jossu, Tobyju Littu, Jynne Martin, Jan Montefiore, Lawrenceu Norfolku, Jonathanu Peggu, Nicu Rowleyju, Shaheedi Sabir, Michaelu Schellenbergu, Eleanor Simmons, Roryju i Diane Snookes, Dougu Stewartu, Carole Welch i sjedokosoj gospođi iz Hay-on-Wyea koja mi je preporučila da ne izbacim zeca, iako mi je iz završne verzije ipak pobjegao.

Osobito zahvaljujem svojim roditeljima i Keiko.

Daleki predak prvog poglavlja objavljen je u časopisu Granta 81. Bliži je predak drugoga poglavlja osvanuo u časopisu New Writing 13 (Picador). U petom sam se poglavlju oslonio na knjigu The Battle for the Falklands Maxa Hastingsa i Simona Jenkinsa (Pan Books, 1997.) U osmom poglavlju dajem navode iz romana Le Grand Meaulnes Alaina Fourniera (Librairie Favard, 1971-) U devetom poglavlju uz dopuštenje citiram Gospodara muha Williama Goldinga (Faber & Faber, 1954.) U nepreglednoj količini sitnica ovaj je roman velik dužnik spomenspisa Andrewa Collinsa Where Did It All GoRight? (Ebury Press, 2003.).


O autoru

Prvi roman Davida Mitchella, Ghostwritten, objavljen je 1999. Dobitnik je nagrade Mail on Sunday/John Lievellyn Rhys za najbolju knjigu autora mlađeg od 35 godina i uvršten je u uži izbor za Guardian First Book Award. Godine 2001. slijedio je Mitchellov drugi roman number9dream, uvršten u uži izbor za nagrade Booker i James Tait Black Memorial Prize, a 2003. časopis Granta uključio ga je u izbor najboljih mladih britanskih romanopisaca. Zahvaljujući već kultnome Atlasu oblaka iz 2004. (dobitnik Geoffrey Faber Memorial Prize, South Bank Show Literature Award, Richard & Judy Best Read of the Year te u užem izboru za još šest nagrada uključujući Man Booker) Mitchell postaje velika književna zvijezda, a taj je status 2006. potvrdio sljedećim romanom, Livada Crnog Labuda, koji je također bio u užem izboru za nagradu Man Booker. Rođen 1969 godine u Worcestershireu, David Mitchell je proveo više godina podučavajući u Japanu, a sad živi u Irskoj.








“Life isn’t divided into genres. It’s a horrifying, romantic, tragic, comical, science-fiction cowboy detective novel. You know, with a bit of pornography if you're lucky.”

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu