Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 1]

1Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:16 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Ringispil-jelena_bacic_alimpic__v

http://www.book-forum.net

2Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:17 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Ko ne voli život, taj ga i ne zaslužuje.
Leonardo da Vinci

http://www.book-forum.net

3Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:18 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
I
Svega je u njenom životu bilo previše. Boja,
mirisa, zvukova, radosti i tuge. Dok leži u sterilnoj,
beloj bolesnickoj sobi i svakim damarom svoga bica
oseca kako život iz nje istice, u skrivenom kutku
misli, rezervisanom za najdivnija secanja, izranjaju
slike najranijeg detinjstva. A on, dominirajuci
svakom slikom, vrti se i osmehuje, pozivajuci je na
poslednju vožnju pred odlazak. O da, taj ringišpil.
Tako svetao, šaren i živ, vrti u krug sva draga lica
njene životne price. Na belom konjicu, iza šoljice
caja, patkice i autica, nogu kvrgavih i pomalo
krivih, sedi musava, nasmejana, bosonoga
devojcica, cupave kose i velikih bademastih ociju.
Ne prestaje da se cudi. Guta vazduh i osmeh joj je
sve širi. dok ringišpil vrti svoj krug i melodiju do
vecnosti...
- Kako smo danas gospoðo? Divan je dan, a vi mi
izgledate bolje nego juce - veselo cvrkuce mlada
bolnicarka. Ana s mukom okrece glavu u pravcu
radosnog glasa i tera sebe na osmeh.
- Nije tako loše... - muci se da izgovori,
najljubaznije što može, dok joj se srce steže pri
pomisli na neminovnosti koje se vec naziru.
Da, zapravo i nije tako loše. Mislim da mi je rak
pojeo jetru, jedan bubreg i slezinu, ostalo ostavlja za
desert - pokušava cak i da se našali. Na trenutak
primecuje tracak sažaljenja u ocima mlade
bolnicarke, a to je poslednje što joj je u ovim
trenucima potrebno - sažaljenje. Sve je bolje i
iskrenije od tog lažljivog osecania tako udaljenog od
istine.
Dok joj sestra užurbano petlja oko braunile1,
menja bocicu za infuziju i proverava monitore koji
potvrðuju da srce u njenim grudima još uvek kuca,
poput lopova spremnog da ukrade njen poslednji
udah, zatvara oci i opet vidi belog konja sa
kicankama, sa šarama duginih boja i devojcicu
velikih bademastih ociju.
Tih kasnih tridesetih godina prošlog veka, baba
Dara je bila nadaleko cuvena, znali su za nju u
celoj zemlji. Ringišpil ju je proslavio. Dara je preko
svog brata Danila, Aninog deda-ujaka, koji je bio
cinovnik sa dobrim vezama u Becu, nekakvom
magijom uspela da dopremi ringišpil cak iz daleke
Rusije. Zapravo, kao što to obicno biva, i za njen
posao Ijubav je bila pokretacka snaga. Da nije bilo
Natalije, deda-Danilove daleke ruske ljubavi,
ringišpil nikada ne bi stigao do Aninog detinjstva.
Zamršenim putevima, politickim vezama i
„podobnim“ prijateljima, Natalija je posredno
1 Braunila - cevcica kroz koju se daje lek u venu.
obeležila citavo Anino detinjstvo. Cak ni to što je
kasnije napustila Danila i pobegla sa daleko
mlaðim oficirom austrijske garde, nije pomutilo
njena radosna secanja na lepu Ruskinju.
Baba Dara je volela Anu prostom, ponekad
grubom i nemarnom ljubavlju. Anina majka,
Lenka, nije volela svekrvu i užasavala su je leta
koje je Ana provodila kod Dare na ringišpilu. Lenka
je bila iz dobrostojece gradske porodice, obrazovana
i cestita mlada žena, sve dok joj, jednog kasnog
letnjeg popodneva na ringišpilu, razum nije
pomutio Anin otac, Stevan. Ni pretnje, ni ucene, ni
batine roditelja nisu je odvratile od namere da se
uda za Stevana, „coveka bez perspektive“, kako ga
je nazivao Lenkin otac. Tek mnogo kasnije, kada su
kiše vec nebrojeno puta sprale prašinu sa
ringišpila, Lenka je shvatila da je njen otac bio u
pravu i da Ijubav ponekad nije dovoljna ili svakako
nije sve u životu. Nije mogla natrag, ali je želela
bolju buducnost za svoju jedinu kcer. Dok je u
mukama raðala Anu. obecala je sebi da ce uciniti
sve da njena mala devojcica ima život o kakvom je
ona samo mogla da sanja.
Vec sa pet godina Ana je plesala uz muziku sa
radija i gramofonskih ploca, koje je Lenka krišom
donela u miraz; Cajkovski, Štraus, Mocart... vodili
su Anu u daleke predele mašte, na svetske baletske
pozornice. Gledajuci svoju prelepu devojcicu, Lenka
je groznicavo smišljala kako da sacuva ovaj
jedinstveni osecaj za igru, kako da svojoj kceri
docara da je njen talenat ogroman i da ga ne treba
ostaviti tu u backoj zabiti, u senci raspolucenog
braka i šarenog ringišpila. Cula je da u Beogradu
postoji izvesna gospoda Klara koja poducava baletu
devojcice iz dobrostojecih beogradskih porodica.
Bila je svesna cinjenice da njena devojcica, roðena
na tavankutskom salašu, nema preporuke za
baletsku školu gospoðe Klare; ipak, bila je rešena
da po svaku cenu stigne do velegrada i svojoj
mezimici, „salašarskoj princezi“, kako su je u šali
cesto nazivali lokalni mangupi, širom otvori vrata
sveta muzike, pozornice i umetnosti.
Dok joj se bolesne kosti umorno meškolje ispod
bele bolnicke plahte, Ana se sa bolnim, umornim
osmehom na usnama seca tog sparnog letnjeg
popodneva kada joj je majka saopštila svoje
planove...
O, kako je samo bila zbunjena i uplašena. Seca
se groznicavog sjaja u majcinim ocima i nestrpljenja
u glasu dok je poziva da side sa ringišpila, jer njih
dve treba da porazgovaraju o jednoj „važnoj stvari“.
Ta „važna stvar“ bila je Anina buducnost. Tada je
imala šest godina i prvu tajnu simpatiju. Bio je to
salaški decak nemirnih garavih ociju i brzih stopala
- Ðorde. Vijali su se po ringišpilu, skakali sa jednog
konjica na drugi, sve dok je Ðorðe ne bi sustigao i
povukao za nestašni uvojak. Gledala ga je ispod oka
dok je sa ocem skupljao seno i bosonog gacao po
salaškom blatu. Imao je tada deset godina i želeo je
da bude pilot kad poraste. Pricao je Ani da je nebo
njegov dom, da su ptice njegovi prijatelji i svecano
joj obecao da ce, kada izuci za pilota, prvo nju
povesti put visina.
Tog sparnog letnjeg popodneva, kada ju je Lenka
konacno dozvala i povela je do obližnjeg šumarka,
sa kojim se granicio proplanak na kojem je živeo
baba-Darin ringišpil, snovi o letu u nepoznate
visine dobili su sasvim drugu dimenziju...
- Princezo mamina, moramo da razgovaramo...
Ana, ti nisi stvorena za ringišpil i gacanje po blatu.
Sine, ti si divna, pametna, talentovana devojcica i ja
želim da se pobrinem da jednoga dana postaneš
slavna, srecna i bogata. Necu dozvoliti da zaglaviš
na salašu, da ustaješ zorom kako bi nahranila
kokoške i istimarila Riðana. Ti si stvorena za jedan
drugi svet, daleko odavde. Odlucila sam da te
odvedem u Beograd, u baletsku školu gospode
Klare. Ako budeš primljena, ostaceš da živiš tamo u
školskom internatu, a ja cu se truditi da te što
cešce posecujem. - Dok je izgovarala poslednju
recenicu, Lenkin glas se obojio teškom tugom. Ana
je gledala u nju širom otvorenih ociju, dok je njeno
malo srce kucalo u grudima poput preplašene
lastavice.
- Ali, majko, ja ne želim da idem u veliki grad.
Necu da ostavim tebe, tatu, baba Daru i... - setivši
se Ðorda, iz grudi joj se prolomi jecaj. Lenka zagrli
svoju cerku.
- Mila moja, ja još nisam razgovarala sa tvojim
ocem. Mogu samo da zamislim kako ce biti ljut.
Sigurna sam da ce se protiviti, ali ja cu mu se
ovoga puta odlucno suprotstaviti. Ana, dušo moja,
necu dozvoliti da podeš mojim putem. Ne želim da
se tvoji snovi zakopaju u salaško blato, kao moji,
želim samo da budeš srecna.
Ana, uplakana, pogleda u svoju majku, stisnu
zube i obrisa suze musavom rukom.
- Dobro majko, a kada postanem slavna i bogata
ti ceš doci da živiš sa mnom, zar ne? I, kupicu ti
lepe haljine, i moderne sandale i ... - Anine reci se
ugušiše u jecajima i ona potrca preko proplanka
koliko je noge nose.
'I'e noci, Ana je budna i sama u krevetu
preplašena slušala svaðu izmeðu oca i majke.
Slušala je ružne psovke, cula je reci za koje nije ni
znala da postoje.
- Kurvo! Dobro je meni moja majka govorila!
Nismo mi nikada bili dovoljno dobri za tebe! Ja ti
nikada nisam bio dobar! Sada hoceš da odvojiš Anu
od mene, od nje ceš kurvu da napraviš! Šta hoceš?
Kakva umetnost? Drpace je i štipati pohlepni,
matori, bogati starci! Postace drolja kao i ti! Gubi mi
se s ociju! I da znaš, Ana ostaje! Napustice salaš
preko mene mrtvog! A ti možeš da ideš! Beži mi s
ociju! - urlao je Stevan.
Anin plac stopio se s majcinim jecajima.
Šcucurena ispod debele uštirkane dunje u svojoj
sobi, Ana je drhtala citavim telom. Zatvorila je oci i
cula božansku muziku, videla otvoreno plavo nebo i
bele prepelice kako odlaze put oblaka, letela je sa
njima. Pogledala je ka zemlji i videla ringišpil kako
se sjaji na suncu, poput zlatnog oreola. Nemiran
san se razlio preko njenih maštarija.
Cinilo joj se da je spavala tek koji trenutak, kada
je iz sna prenu nežan majcin glas:
- Anuška, princezo, dcvojcice moja, probudi se,
probudi se anðele, ustani mila... - Ana s mukom
otvori slepljene kapke i pogleda majku:
- Mama, zašto me budiš, nije još ni zora svanula?
Majka je nežno pomilova po celu i obasu joj
obraze poljupcima:
- Obuci se sreco, pricacemo putem, moramo brzo
da krenemo.
- Da krenemo? Mama, kuda idemo? Gde je tata? -
zapitkivala je Ana majku dok joj je ona nežno
pomagala da ustane i da se obuce.
Tiho su se iskrale iz kuce. Ana se i danas seca
majcinog cvrstog stiska ruke i necujnih koraka.
Zamakle su iza ugla njihovog naherenog sokaka.
Ana je skoro ciknula od iznenaðenja, ugledavši
cika-Miloja sa njegovim cilašima i zaprežnim
kolima, a majka joj prekri usta šakom.
- Gazda Miloje ce nas povesti do Subotice odakle
cemo ti i ja na voz, pa za Beograd, kao što sam ti
obecala. - Lenka zastade, cucnu ispred svoje kceri,
cvrsto joj stežuci ramena: - Ana, necu te ostaviti, ne
vracam se na salaš. Naci cu posao, radicu i ucinicu
sve da ispunim obecanje koje sam ti dala. Ljubavi,
ti ceš uspeti, nas dve cemo uspeti, moraš da mi
veruješ!
- Lenka, požuri - šapnu poluglasno gazda
Miloje, Ðorðev otac.
Znaš koliko rizikujem. Ako se Stevan probudi, sve
ce nas pobiti, a da moja Ruža zna, nikada više reci
sa mnom ne bi prozborila, haj’te, požurite...
I tako se njih dve popeše na kola, a Miloje potera
cilaše jednim zvucnim pokretom jezika. Kola
zaoraše salašku cestu - i Ana se otisnu u svet.
Nakon dobrog sata vožnje, stigoše do železnicke
stanice. Lenka pomože Ani da siðe s kola, spusti
dotrajali kofer kraj svojih nogu i pogleda Miloja
suznih ociju:
- Ne znam kako da ti zahvalim...
Miloje skide šešir, poceša se nervozno po glavi i
spusti pogled ka zemlji.
- Lenka, kada si došla na naše salaše, znao sam
da neceš ostati. Suviše si bila drugacija od svih
naših snaša. Finija, tiša i nekako lomljiva. Nisi ti za
ovu našu jarugu, a nije ni tvoja Ana. Cuvaj to dete,
cuvaj sebe, želim ti svaku srecu - napuklog glasa i
teškog koraka, Miloje se okrete, podbode cilaše i
nestade u praskozorju tog sedmog avgusta 1938.
godine.
II
Kada su Lenka i Ana pristigle, na beogradskoj
železnickoj stanici sve je vec vrvelo od sveta. Muk
vozova, nepoznati mirisi i tuði glasovi nateraše Anu
da cvršce stegne majcinu ruku. Lenka brižno
pogleda svoju devojcicu.
- Ne plaši se, mila. Snaci cemo se vec nekako.
Sigurno si gladna, idemo prvo da nešto pojedeš, pa
cemo da potražimo baletsku školu gospode Klare.
U Sarajevskoj ulici, nedaleko od železnicke
stanice, živela je gospoda Klara Sic. Tog dana su
njene male balerine imale slobodan dan i ona je
uživala u caju, na terasi svog salonskog stana.
Njeno lenjo sanjarenje prekide zvuk zvona na
vratima. Po stoti put Klara pomisli kako je pogrešila
kada je otpustila bedinerku, ali nije više sebi mogla
da priušti takav luksuz. Uz uzdah se podiže sa svoje
omiljene ratan-fotelje i još uvek gracioznim korakom
krenu ka vratima. Veoma se iznenadi kada pred
vratima ugleda lepu, ali veoma skromno obucenu
ženu od tridesetak godina i devojcicu nestvarno
sanjalackih ociju.
- Da, izvolite? - upitno izusti ona, slobodnom
rukom nesvesno nameštajuci punðu.
- Vi ste gospoda Klara Sic, pretpostavljam? -
prividno samouverenim glasom upita Lenka, cvrsto
stežuci Aninu rucicu.
- Da, a vi ste?
- Ja sam Lenka Balint, a ovo je moja kcerka Ana.
Došla sam da vas molim da primite moju Anu u
vašu baletsku školu. Veoma je talentovana, ima
neverovatan sluh i istancan osecaj za ritam i... -
Gospoda Klara podiže ruku i Lenka najednom
ucuta. Ucini joj se da je u jednom dahu izgovorila
puno pretencioznih i prilicno smušenih reci.
- Kako ste to zamislili, gospoðo? Nepozvani ste
banuli na moja vrata, verovatno nemate nikakvu
preporuke - rece Klara, odmeravajuci Lenku od
glave do pete.
Lenka se zastide na trenutak, te spusti pogled,
ali vec sledeceg trenutka u njoj se probudi gordost.
Poput lavice ponosno podiže glavu:
- U pravu ste, gospodo. Napustila sam svoj dom,
muža i dosadašnji život kako bih svojoj devojcici
obezbedila buducnost bolju od svoje. Znam da je to
ludost, ali verujem da ce Ana jednoga dana daleko
dogurati. Molim vas da je primite samo nakratko i
vidite da li dete ima talenta.
Klara je sa divljenjem posmatrala ovu mladu,
odlucnu ženu i za tren se vratila u prošlost. Videla
je sebe, mladu, drsku i nepokolebljivu kako svom
ocu saopštava odluku da postane balerina. Brzo se
pribrala i širom otvorila vrata, sklonivši se u
stranu.
Lenka i Ana zakoraciše u prostor koji ce im
zauvek izmeniti živote. Ana je širom otvorenih ociju
prelazila preko zidova kojima su dominirale slike
Milene Pavlovic-Barili. Petra Konjovica, Šumanovica
i drugih velikih, Ani tada nepoznatih, slikara.
Nikada nije videla takvu lepotu. Stanom se širio
miris nane, a blagi parfem gospode Klare ispunjavao
je prostor. Ana pomisli kako su joj ovi mirisi
poznati, kao da ih je sanjala plešuci uz Cajkovskog.
Gospoda Klara ih ponudi da sednu i njih dve se
stisnuše jedna uz drugu na malenom salonskom
kanabetu.
- Da li ste za caj? - upita ih domacica.
- Ne, gospoðo, hvala vam - odgovori Lenka.
- Onda, da pocnemo - rece Klara, uputivši se ka
gramofonu cija se školjka gordo šepurila na stocicu
u uglu sobe. Ona pažljivo uze jednu plocu iz omota,
obrisa rukavom svilene bluze nekoliko zrnaca
prašine sa sjajne polivinilske površine i nežno je
spusti na gramofon. Muzika preplavi sobu...
- Ana, znaš li koja je ovo muzika? - upita je
gledajuci je pravo u oci.
- Znam gospoðo. To je Labudova jezero Petra Ilica
Cajkovskog smerno odgovori Ana, izbegavajuci
pogled Klarinih plavih ociju.
Iznenaðena, Klara pogleda u Lenku. Majka je
gledala u Anu sa takvom nežnošcu i ponosom da se
Klari na trenutak srce zaledi od bola što nikada nije
upoznala radost majcinstva.
- Ana, molim te, zapleši. Zatvori oci, skoncentriši
se i prepusti muzici - rece Klara, udobno se
smeštajuci u fotelju.
Ana ustade, zatvori oci na tren, vide svoj zlatni
ringišpil kako se vrti i poce da pleše uz predivnu
muziku, potpuno joj se prepuštajuci. Onako
sicušna i tanana, graciozno i nestvarno lako lebdela
je po salonu gospode Klare. Klari se ucini da
devojcica ne dodiruje zemlju, u njenim plavim
ocima zaiskriše cuðenje i radoznalost. Ana je
plesala širom otvorenih ociju, uprtih u tavanicu
koju nije videla. Videla je široko, plavo nebo i bele
prepelice kako streme ka visinama. Videla je Ðorða
kako samouvereno pilotira svojim avionom, belim
kao golubica. Muzika utihnu, Ana zastade,
graciozno se pokloni i sede pored majke. Lenkine
oci bile su pune suza. Tišina ih je obavijala kao
jutarnja izmaglica, polegla po backoj ravnici.
Gospoda se diskretno nakašlja, prekidajuci muk
koji je vec predugo trajao.
- Moram da priznam da devojcica ima dara. Da
budem potpuno iskrena, mislim da ima vanserijski
talenat. Ana, dušo, da li si spremna da napustiš
svoje detinjstvo, da naporno radiš i svakodnevno
vežbaš, da svoj život posvetiš baletu? - Cim je
izgovorila ove reci, Klara postade svesna da ih
upucuje detetu od samo šest godina i da ona
zapravo i ne može da shvati njihovo pravo znacenje.
Ipak, zacudi se kada je Ana odlucno pogleda u oci i
rece sigurnim decijim glasom:
- Da, gospodo, spremna sam. - Potom pogleda u
svoju majku, cije je lice bilo obliveno suzama.
- Ne placi, mama - rece Ana. - Ostvaricu naše
snove.
Lenki se ote jecaj iz grudi i ona cvrsto zagrli
svoju devojcicu, i ne primetivši suze u Klarinim
ocima.
Gospoda Sic ustade i progovori brižno:
- A sad da se pobrinemo za vas smeStaj. Da li
znate gde cete odsesti?
- Ne, gospodo. Ne poznajem nikoga u Beogradu.
- Hmmm... Pozvacu svoju dobru prijateljicu koja
drži pansion nedaleko odavde. Pretpostavljam da
imate cime da platite smestaj?
- Za prvo vreme, da. Imam nešto novca, a ponela
sam i svoje dukate, dok se ne snaðem. Odmah cu
poceti da tražim posao. Možda znate gospoðe
kojima je potrebna pomoc u kuci? Spremacu,
kuvacu, peglacu, ne libim se nijednog posla, radicu
šta god je potrebno - u jednom dahu izusti Lenka.
- O tome cemo kasnije, draga. Mislim da vam je
obema bilo i previše uzbuðenja za danas. Pozvacu
gospodu Sonju; da vas prvo lepo smestimo, a
kasnije ce sve doci na svoje mesto.
Nedugo zatim, naðoše se pred vratima malog
pansiona, na samom uglu Nemanjine ulice.
Nesigurnim korakom, Lenka uvede Anu u zgradu
koja ce im, barem neko vreme, zameniti dom.
Odjednom se ispred njih stvori punacka žena u
ranim šezdesetim godinama, širokog osmeha i
blagih crta lica.
- Vi mora da ste Lenka. Klara mi je javila da cete
doci. A ti si sigurno Ana, buduca slavna balerina -
toplo se osmehnu gospoda Sonja.
- Doðite, pokazacu vam vašu sobu. U ovo doba
nema gužve, tako da cu vam ustupiti sobu koja
gleda na dvorište. Mirnije je, a verujem i da ce vam
hlad platana prijati.
Gospoða Sonja ih uvede u neveliku sobu,
skromnu, ali ukusno nameštenu i cistu. Soba se
nalazila na kraju hodnika na prvom spratu, tik do
malog kupatila, a terasu je zaista natkrilio divan
platan sa raskošnom krošnjom.
- Hvala vam, gospodo Sonja - rece Lenka suznih
ociju. - Znate, ja sam... - izdade je glas. Sonja joj
položi ruku na rame:
- Ne sada, pricacemo posle. Prvo se odmorite.
Trpezarija je u prizemlju. Ako ste gladne, reci cu
Mari da vam spremi nešto za jelo.
- Mama, ja bih da spavam. Umorna sam - oglasi
se Ana, hvatajuci majku za ruku.
- Stavicu Anu da malo odspava, pa cu vam se
pridružiti.
Lenka je pomogla Ani da se izuje i, taman kada
se okrenula da raspakuje ono malo stvari što je u
žurbi uspela da ponese, pogled joj odluta ka krošnji
platana. Na najnižoj grani ugleda belu golubicu
kako je radoznalo posmatra. Lenka priðe prozoru,
polagano, da je ne bi uplašila. Golubica je mirno
gledala u nju okruglim, sjajnim ocima, kao da
razume i njen bol i njen strah. U sledecem trenutku,
zaleprša svojim belim krilima i vinu se put neba.
„Slobodna sam, poput golubice", pomisli Lenka sa
nemirom u uzavrelom srcu. Okrete se prema Ani i
ugleda svoju devojcicu kako leži na krevetu, utonula
u dubok san. Licem joj prede senka tuge i
nesigurnosti. „Šta sam to ucinila? Otkud mi pravo
da tako krojim sudbinu roðenog deteta? Da li sam
pogrešila? Možda ce me moja jedinica proklinjati
jednog dana."
Teškim korakom pode ka vratima sobe i u
prolazu ugleda lik nepoznate žene u ogledalu.
Zastade kraj ogledala i pomisli kako je za ovih
nekoliko sati ostarila citavu jednu deceniju.
Odmaknu se rezignirano od ogledala, izaðe iz sobe i
tiho zatvori vrata za sobom.
- Napustila sam muža, salaš i kucu. Odvela
sam svoje dete iz udobnosti srecnog detinjstva u
nepoznat svet. Bojim se da ce nas Anin otac, a moj
muž, Stevan, tražiti. On nije loš covek, ali ume da
bude prek ako nije po njegovom. Plašim se, ali ne
želim da mu se vratim, ne želim da se moje dete
pretvori u salašarsku snašu za koju ce se vec u
njenoj šesnaestoj godini ugovarati miraz. Hocu bolju
buducnost za Anu. Želim da diše život punim
plucima, želim da vidi svet i da svet upozna nju -
ispovedala se Lenka tog ranog popodneva gospodi
Sonji.
Mudra žena je cutala, pokatkad samo klimajuci
glavom sa razumevanjem i puštajuci Lenku da pred
nju prospe sav svoj cemer i jad. Najzad rece:
- Razumcm vas, Lenka. Ipak, mislim da bi bilo
dobro i za vas i za dete da napišete makar pismo
svom mužu, da pokušate da ga urazumite,
smirite... Dete ima pravo na oca. Pogotovu, što iz
vaše price zakljucujem da Ana voli svog tatu. Ako u
njegovom srcu još ima ljubavi za vas dve, možda ce
razumeti...
- Ne, ne shvatate! Ne smem to da ucinim!
Saznace gde smo, doci ce po Anu! Ne mogu toliko
da rizikujem. Plašim se... sve cu vam platili, imam
nešto novca i dukate... - zajeca Lenka.
Uz težak uzdah, Sonja ustade, priðe Lenki i
zagrli je:
- Evo kako cemo. Možete mi pomagati u
pansionu dok je Ana u školi - nameštati sobe i
brinuti o tome da gostima sve bude potaman. Mara
je zadužena za kuhinju. Ako vam to nece smetati,
tako cete mi se odužiti za hranu i smeštaj. A te vaše
dukate, dušo, cuvajte. Ko zna kada ce vam
zatrebati.
Lenka skoci sa stolice i toplo zagrli Sonju.
- Hvala vam - tiho rece ova dostojanstvena mlada
žena.
Anina secanja prekida bucni ulazak mladog
doktora Savica, u pratnji dve sestre koje su se tiho
kikotale iza njegovih leda.
- Gospoðo Balint, dobre vesti! - rece mladi lekar
sa nadmenom veselošcu u glasu. - Uredio sam da
se vec danas obavi zracenje. Posle toga, uz možda
male neugodnosti koje prate zracenje samo po sebi,
vaše tegobe bi trebalo da se znacajno smanje.
Ana se s teškom mukom iz pansiona gospoðe
Sonje, iz predratnog Beograda, preseli u odurno
hladnu bolesnicku sobu:
- Doktore, mene ni najveci svetski baletski
koreografi nisu mogli da narede ništa što je bilo
protivno mojoj volji. Zašto me prvo niste pitali da li
želim zracenje? Vidite, doktore, ja sam vrlo dobro
obaveštena o svojoj bolesti. Rak kostiju je gadna
stvar. Moj usud... Ne želim hemoterapiju, želim
samo da umrem što je moguce bezbolnije. Necu da
izgubim kosu i da mi odumre i ovo malo zdravih
organa što mi je ostalo. Necu da povracam i da se
rastacem. Zar nije dovoljno to što ležim ovde
polomljenih udova? Dovoljno je bola bilo u mom
životu. Ne dam mu da mi uzme secanja.
- Ali, gospoðo, najnovija istraživanja pokazuju...
- Manite me istraživanja, doktore! Kao što rekoh,
bice volja Božija. Ako možete da mi pomognete da
umrem bez mnogo bola, bicu vam zahvalna, ako ne,
bolje da oslobodim ovaj krevet drugoj napacenoj
duši. A sada vas molim da me izvinite, moram da se
vratim na svoj ringišpil.
Doktor i sestre se pogledaše u cudu, pri cemu
ona mlaða bezosecajno prevrnu ocima, i
demonstrativno napustiše sobu.
Ana poce da tiho pevuši, pogleda uprtog u
tavanicu. Zatim polako zatvori otežale kapke i
prepusti se secanjima.
Svakoga jutra, nakon obilnog dorucka koji joj je
spremala Mara, obavezno sa punomasnim mlekom
„da podmaže kosti“, Ana je sa majkom napuštala
pansion gospode Sonje i odlazila u baletsku školu.
Gospoda Klara joj je za dobrodošlicu poklonila
prave baletske cipelice, baš onakve kakve su nosile
prave balerine. Boleli su je prsti, majka ih je nakon
napornih vežbi nežno masirala, ali Ana ni za
trenutak nije pomislila da odustane. Kad god bi se
uhvatila za gredu i pocela da vežba, bila je na svom
ringišpilu, pored svog konjica sa kicankama i cula
Ðorda kako je zadirkuje: „Hajde Ana, da se nisi
uplašila?! Preskoci, stigni me...“ I onda bi se
upinjala da izdrži, iz sve snage.
Lenka je u meðuvremenu vredno radila u
pansionu gospoðe Sonje, i više nego što se od nje
ocekivalo. Ipak, i pored srece koju joj je donosio
Anin napredak u baletskoj školi, strah je nije
napuštao. Bojala se da ce se Stevan svakoga casa
pojaviti na vratima pansiona.
Prošlo je pune tri godine. Ana je stasavala u
lepoticu. Vec sa devet godina bilo je jasno da njena
nesvakidašnja lepota i uroðena gracioznost ne
mogu proci nezapaženo. Kako je vreme odmicalo,
tako se Lenka sve više brinula za svoju devojcicu.
Šta ako je stigne njena sudbina, ako se jednoga
dana pojavi neki mangup koji ce je zaludeti i odvuci
od buducnosti koja se suvereno otvarala pred
njom? Naslonjena na dovratak trpezarije, sa krpom
u ruci, Lenka prizva u secanje jedan davni pazarni
dan na subotickoj pijaci.
Stevan je bio naocit mladic, guste crne kose i
ozbiljnih veða. Vatrenim pogledom ošinuo je Lenku
tog dana, dok je sa majkom šetala izmeðu tezgi.
Prvi put je osetila podrhtavanje srca i slabost u
kolenima. Sanjarila je o nepoznatom mladicu
nekoliko dana, sve dok jednoga dana njen otac,
uvaženi opstinski pisar Stipan Hajdukovic, nije
veselo umarširao u kucu.
- Lenka, dušo, ringispil je stigao u grad. Reci
majci da se spremi, idemo u varoš da vas pocastim
šecernom vunom i sladoledom.
To se nije dešavalo cesto. Stipan je bio zauzet
covek, uvek zatrpan papirima za stolom od
orahovine u radnom salonu njihove kuce. Familija
Hajdukovic je bila poznata, cenjena i cestita. Stipan
je važio za poštenog i vrednog coveka. Njegova žena,
Lenkina majka, Margita, takoðe je bila iz
dobrostojece porodice. Svoju jedinicu su vaspitavali
u graðanskom duhu. Lenka je od pete godine
svirala klavir, ucila nemacki jezik, a pravopisu su je
poducavale gospoðice iz subotickog internata za
mlade dame. Kasnije je prosto gutala citave oblasti
iz zemljopisa, istorlje, aritmetike, fizike i filozofije.
Nije im bila namera da svoju jedinu kcer udaju
za prvog prosca koji naiðe. Hteli su da joj omoguce
solidno obrazovanje i lepu mladost. Na kraju
krajeva, i ako bi se našao kakav podoban prosac,
oni bi s ponosom mogli da mu predstave njene
kvalitete. Ali te rane jeseni, kada su dunje tek
pocele da zriju, nadanja porodice Hajdukovic se
istopiše kao šecerna pena u ustima njihove jedinice.
Godinama posle, Stipan Hajdukovic je proklinjao
svoje dobro raspoloženje tog popodneva, svoj
predlog da poðu u varoš, svoju želju da obraduje
Lenku.
- Oce, eno ga, ringispil! Kako je samo svetao i
lep! Mogu li da se provozam, samo jedan krug? -
molecivo ga pogleda Lenka. Stipan je malo toga
mogao da odbije svojoj mezimici:
- Ako želiš, naravno. Ali zar nisi malo prerasla
ringispil, cedo moje?
- Oce, molim te! Možda je ovo poslednji put...
Baš tako, bio je to poslednji put da je Stipan
Hajdukovic nežno obgrlio svoju kcer oko ramena i
poveo je ka sjajnom vrtuljku. Kad tamo, nedaleko
od konjica sa kicankama, kojeg ce njena Ana godinama
kasnije strasno zavoleti, stajao je deran sa
pazara, crne kose, tamnih veða i vatrenog pogleda.
Kada su im se pogledi ponovo sreli, za Lenku je svet
stao. Ringispil se, onako svetao i sjajan, sav
pretvorio u dva crna oka.
I to je bio pocetak kraja. Lenka je tog popodneva
pocela da se oprašta od svoje bezbrižne mladosti,
snova i udobnosti roditeljskog doma... Nakon samo
dva meseca skrivanja, bežanja i ljubavnih laži,
Lenka je pobegla sa Stevanom na salaš. Slomila je
srce svojim dobrim roditeljima. Umesto majcinskog
zagrljaja, na salašu ju je docekao Darin hladan i
prekoran pogled. Još pamti to vece kad je, drhteci u
sobi u kojoj se oprostila od svog devicanstva,
slušala buducu svekrvu kako proklinje: „Proklet
bio, budalo jedna! Gde ti je bila pamet! Ta devojka
nije za našu kucu! Ona je gospoðica iz grada.
Nikada se nece navici na salaš. Pogledaj samo u
kakvim je sandalama došla! Ljubav, kažeš?! Ha! Šta
ti znaš šta je ljubav, derle neotesano!“
Kada je Stevan ušao u sobu, Lenka je drhtala
šcucurena na bracnoj postelji. Njen buduci muž ju
je tešio, pricao kako je Dara malo nabusita i gruba,
ali je u duši „med i mleko". Lenka nikada nije imala
priliku da upozna tu stranu njene licnosti.
Ma koliko se Lenka zbog Stevana upinjala da
zavoli baba Darin salaš, nije u tome uspevala. Ono
što joj je kao gradskoj gospoðici zvucalo tako
egzoticno, zapravo je bilo neizmerno daleko od toga.
Kada je prvi put ugledala trošnu prizemnu kucu,
tamo gðe periferija odiše životom teškog dovijanja,
knedla joj zastade u grlu. Ispod grana starog
kestena nazirali su se prozori mracnih i prašnjavih
okana. U dvorištu bez ograde caruje samoca, štala
sa tužnim, neuhranjenim Riðanom, a podno
brežuljka ringišpil. Jedino on, svetac i šaren,
blještavilom boja razbijao je sumornosl salaške
svakodnevice. Kada je lepa Lenka stupila nogom na
salašku kaldrmu, njena lepota samo je pojacala utisak
sumorne, napacene zemlje. Vitka i cedna,
uzburkanih osecanja, zaljubljena i razdragana od
mladosti, odudarala je od tame salašarske sirotinje.
Podsecala je na mlado i vitko kestenovo stablo koje
je Stevan ubrao svojim grubim, ocvrslim rukama.
Citavo njegovo bice odisalo je grubošcu zemlje i
šeretskim, neumesnim pošalicama. Kada je pošla za
njega, nije znala da je noci provodio orgijajuci po
lokalnim kafanama i rasipajuci novac. Kroz njegove
ogrubele šake, svaka bi zaraðena banka skliznula,
poput suze niz Lenkin obraz. Zato su iz veceri u
vece grubi povici, psovke i vreðanja bili uspavanka
za krhku lepoticu, poniklu u finoj graðanskoj
porodici. Doskora, uspavljivale su je Šopenove i
Mocartove sonate. Nije mogla da se pomiri sa zlom
sudbom, kojoj je tako nepromišljeno upletela u
zagrljaj.
Iz secanja je prenu glas gospode Šonje.
- Lenka! Lenka, ovde je neki covek. Pita za tebe i
Anu - povika ona.
Lenki strah probode srce. Teškim koracima pode
ka vratima. Baci pogled na sat i vide da još nije
podne. „Dobro je", pomisli, „Ana nece stici pre pet.“
Bila je spremna na sve. Na vratima ugleda starijeg
coveka koji joj se ucini poznat. Ne, to nije bio
Stevan, hvala Bogu! Ipak. ovaj covek lici na...
- Miloje! - ote se Lenki iz grla. Potrca prema
vratima, pa zastade zbunjena.
- Dobar dan, Lenka - rece Miloje tihim glasom,
izbegavajuci njen pogled.
- Ali...
- Ne boj se, niko ne zna da sam ovde. Bogme sam
se pomucio dok te nisam našao. Vec dva dana sam
u Beogradu. Moji misle da sam u Senti, na vašaru.
Mogu li da udem?
- Da, naravno - Lenka uhvati Miloja pod ruku i
uvede ga u salon za primanje gospode Šonje.
- Sedi Miloje, sad cu ja - otrca u kuhinju kod
Mare i zamoli je da im pripravi dve kafe i iznese
rakiju.
Sedeli su u tišini. Miloje se nervozno obazirao po
salonu, tobože gledajuci slike na zidovima, Lenka
ga je posmatrala sa tugom u srcu. Gde nestade ona
zdrava seljacka boja iz njegovih obraza? Vidno je
ostario za protekle tri godine, tamni podocnjaci i
izgubljen pogled izazivali su sažaljenje. Najzad
Miloje progovori:
- Morao sam da te naðem Lenka, ðavo mi nije
dao mira. Smatrao sam se odgovornim za tebe i
Anu. Zaboga, ja sam ti pomogao da pobegneš s
detetom. Tvoj me lik i danas proganja u snovima,
mucim se... Ne proðe nijedna zora, a da se ne
zapitam kako ste, jeste Ii se snašle, nikada sebi ne
bih oprostio da vam se šta desilo. I ne brini, necu
nikome reci da sam te pronašao.
- Hvala ti Miloje - rece Lenka blagim glasom. -
Dobro smo. Ana lepo napreduje u baletskoj školi, ja
radim kod gospode Sonje u pansionu, tu i tamo
ponešto sašijem njenim prijateljicama i tako se
snalazimo. Ana izrasta u prelepu devojku. A kako je
vrlo talentovana, mislim da je pred njom sjajna
buducnost.
- A ti, Lenka? Imaš li ti buducnost? - izlete
Miloju. Lenki ugasnu sjaj u ocima. Spustivši glavu,
tiho rece:
- Moja buducnost je pored mog deteta, Miloje.
Ako me pitaš imam li drugoga, nemam. Dolazila su
neka gospoda, pitala za mene, ali moje su rane još
sveže... - zastade, prikupi hrabrost i najzad zapita
prigušenim glasom: - Šta ima kod kuce, Miloje?
Kako su tvoji? Kako je... - tu joj se glas izgubi.
Miloje joj nežno dotace ruku, uzdahnu, zavali se u
fotelju i poce:
- Moja Ruža više nije medu živima, Bog da joj
dušu prosti. Tuberkuloza. Otišla je pre godinu
dana, za samo tri meseca. I onako jehticava, samo
se brinula kako cemo se nas dvojica snaci bez nje.
Ðorde mi osta bez majke. On je dobar decak,
obecao sam mu da cu ga, kad navrši šesnaest
godina, poslati u pilotsku akademiju, samo sanja o
avionima. Teško je podneo majcinu smrt. Prvo nije
pricao dva meseca otkako ste Ana i ti nestale. Nije
mogao da preboli Anu. A onda, dve godine kasnije,
ostao je i bez majke. Nije mu lako sa mnom,
ovakvim. Ja puno radim, šta cu, mora neko da
održava imanje i da se brine o decaku. On je sve što
mi je ostalo - Miloju se steže grlo, uze cašicu rakije i
popi je naiskap, pa nastavi:
- Stevan se propio. Prvo je, pošto ste otišle, vikao
po salašu da ce vas naci, da ce zemlja da te
prekrije, a onda je poceo da pije i nije stao, ima
tome vec tri godine. Tetura se pijan po salaškim
jarugama, bez prebijene banke u džepu, bojim se da
ce i on za mojom Ružom, ako nastavi ovako. Baba
Dara je još grublja nego što je bila, i ona svaki dan
trgne po koju, kad misli da je niko ne vidi. Propade
baba nacisto, tuguje za Anom. Ona je i njeno cedo,
njena krv... - kršeci ruke, Miloje pogleda Lenku,
kojoj su se suze slivale niz obraze. - Jedino je još
ringišpil prav! Eno ga, prkosi i dalje salaškoj prašini
i vetrovima, pušta derane da skacu po konjicima...
Al nekako ne peva više ko pre, Lenka, ko da je
napuko od jeda.
Lenka poce naglas da jeca. Sva njena tuga izli se
tu, pred Milojem. U sobu utrca preplašena gospoda
Sonja:
- Lenka, dušo, šta se desilo? Loše vesti?
- Gospoðo, ja sam kriv. Dolazim sa salaša, nisam
hteo da je rasplacem - pravdao se Miloje.
- Ne, ne... - promuca Lenka. - Oprostite mi,
nisam mogla da zadržim suze...
- Lenka, molim te, smiri se, nemoj da te dete vidi
tako utucenu, zabrinuce se - rece gospoda Sonja
odlazeci.
- Lenka, necemo više o prošlosti. Ti si jaka žena i
znam da ceš izdržati sve životne nedace. Samo,
brinem se za sve nas. Slušaš li ti radio, citaš li
novine? Bojim se, bice rata. - rece Miloje.
- Šta pricaš, Miloje? Nece biti rata, zaobici ce nas.
- Daj Bože da si u pravu, ali ja u vazduhu
osecam barut. Ni zemlja više ne miriše i ne raða kao
pre. Kao da je jalova. Hitler je napao Poljsku,
Cehoslovacka je vec kapitulirala, bojim se da ce
doci red i na nas.
- Dosta mi je moje muke, Miloje. Šta bude, bice.
Umorna sam od predviðanja. Trudicu se da zaštitim
dete.
- Lenka, moja su ti vrata uvek otvorena...
- Hvala ti Miloje, ali ja se živa tamo ne vracam.
Ta sam vrata za sva vremena zatvorila.
Nakon nekoliko trenutaka u tišini, Miloje se
pridiže i rece:
- Odoh ja sad. Hteo sam samo da se uverim da
ste vas dve dobro, da ste na sigurnom. Ne, ne
moraš mi ništa reci, Lenka. Tvoja ce tajna sa mnom
u grob.
- Rano je da tako pricaš Miloje. Kakav grob?
Imamo ti i ja još puno godina pred sobom - Lenka
ga nežno dotace po ramenu.
- Znaš, Lenka, da si bila moja, cuvao bih te ko
malo vode na dlanu. Ispunio bih ti sve želje. E, kad
bi onaj kopilan Stevan znao šta je izgubio...
- Zna on to, Miloje, zna, zato i pije.
Bio je to poslednji put da su se Lenka i Miloje
sreli u Beogradu. U godinama koje ce uslediti,
Lenka se cesto secala Milojevih prorockih reci.

http://www.book-forum.net

4Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:18 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
III
Kada je 1940. godine Nemacka napala Belgiju i
Holandiju, u Lenku se uvukao neopisiv strah. Ubrzo
nakon toga kapitulirala je i Francuska. U Beogradu
su komunisticke i druge politicke frakcije bivale sve
agresivnije, izbijale su tuce na Univerzitetu izmeðu
studenata komunista i studenata nacionalista. U
prokomunistickom listu Proleter svakoga dana
pojavljivali su se zastrašujuci tekstovi koji su unosili
još veci strah i nespokoj. Pisali su da vojna
industrija Kraljevine Jugoslavije nije dobro
razvijena, da vojska nije spremna za rat, da knez
Pavle nece moci da se izbori sa naraslim apetitima
hrvatskih, slovenackih i srpskih politikanata, da je
rat na pragu...
Lenka se plašila za Anu, kuda ce ako se zarati?
Molila je Klaru da prihvati njenu Anu ako se njoj šta
desi.
- Lenka, kako bude drugima, tako ce i nama.
Slušaj me dobro. Mi smo vec spremili podrum u
Sonjinoj kuci, opremili ga... Skrivacemo se neko
vreme. Ako do rata i doðe, valjda nece potrajati. A
što se tvoje Ane tice, znaš da je volim kao sopstvenu
kcer. Ja poroda nisam imala, nju sam zavolela kao
da je moja. Cuvacemo je zajedno, Lenka, mani se
crnih misli. Uostalom, zar ti nisam obecala? Našu
Anu cekaju svetske baletske pozornice i ona ce do
njih stici, veruj mi govorila je Klara.
* * *
Pred ocima su joj ratne godine, protesti, bombe,
sirene, ruševine i plamen, mrtvi ljudi na
beogradskim ulicama, glad, beda, neprospavane
noci, strah... Ponovo je u mislima pohode Lenka i
njena požrtvovanost, za pedalj veca od najvece
majcinske ljubavi. Seca se tog 27. marta 1941, puca
i uskomešanog naroda na ulicama. U cudu je
posmatrala sve što se dešavalo na beogradskim
ulicama, njenih deset godina nije bilo dovoljno da
shvati išta više osim gužve i nemira koji je dolazio iz
svake pore života. Nije shvatala sve o cemu su
odrasli pricali. Cula je tetka-Klaru kako prica da je
izvršen prevrat, da su uhapšeni ministri koji su
pogazili cast i slobodu svoje zemlje, pristupivši
Trojnom paktu, da ie knez Pavle napustio zemlju...
Nije znala znacenje ponekih reci. Zapitkivala je
majku šta je to puc, šta je pakt i ko su ministri.
Seca se kako je majka tražila prave reci da joj
objasni sve što ju je zanimalo, pažljivo, trudeci se
da ne pokaže svoj strah, ali ništa joj nije bilo jasno.
Nije shvatala zašto ljudi igraju na trgovima i pevaju
srpske pesme o ratu i junacima, cemu sve te
zastave i natpisi sa njoj nejasnim sadržajem. Niko
od njih nije mogao ni da pretpostavi da ce samo
nekoliko dana kasnije, 6. aprila, na Uskrs, u rano
jutro poceti prava kataklizma.
Dan uoci bombardovanja Beograda, šetala je sa
majkom još uvek bezbrižnim ulicama prestonice. I
danas se seca kako su bioskopi Vracar i Kolarac
reklamirali bioskopski repertoar. Seca se kako je
dugo stajala ispred plakata bioskopa Slavija na
kojima se reklamirao novi film Beti Dejvis, „najveci
šlager svih vremena“. A u Unionu i Triglavu
prikazivao se film Vesela srca sa lepom Džudi
Garland u glavnoj ulozi. Snaše iz Pinosave nudile su
prolaznicima modre zumbule, nežne mimoze i
tvrdoglave narcise. Nije ni slutila da ce sledece jutro
sa sobom doneti citave cetiri godine straha i užasa.
Nikada, ni u poslednjem, samrtnom casu što se
lukavo šunja oko nje, nece zaboraviti to aprilsko
jutro. Probudile su je zastrašujuca grmljavina,
sirene i galama. Majka je skocila sa kreveta, pocela
je luda trka po kuci, Lenka, Mara i Sonja su se
sudarale, vicuci na sav glas; taman je nazula desnu
cipelicu, kada se tle uz tresak zaljuljalo, prolomio se
vrisak, pomešan sa bukom eksplozija i lomom
stakla, i nadvladao sve.
- Brzo, požurite, moramo u podrum! - vikala je
gospoda Sonja.
- Maro, uzmi vode i nešto hleba! Lenka, Ana,
doðite brzo! Brzo, svi u podrum.
Nikada se nije toliko uplašila, iako je majka nije
ispuštala iz narucja, pevušeci joj glasom kroz koji
su se nazirali strah i jecaj. Ljuljala ju je u narucju a
tople majcine suze natapale su kosu deteta. Tog 6.
aprila Beograd je bombardovan cetiri puta. 1 vec
sutradan nije više bilo bezbrižnih odlazaka na
casove, napornih vežbi, šaputanja sa drugaricama
na odmorima. Baletske cipelice su bile izgubljene,
zatrpane negde ispod ruševina. Plašila se da pita
majku za oca i baba-Daru, iako je cesto mislila na
njih. Nije htela da je povredi. Nije želela ni sebi da
prizna da je u tim trenucima nemoci, straha i ocaja,
najviše mislila na ringišpil, neprestano se molila da
joj bombe ne oštete konjica sa kicankama, pitala se
gde je Ðorde...
Za sve vreme rata, Ana je želela samo jedno: da
se agonija završi, da pronaðe svoje baletske cipelice,
da zažmuri i prepusti se muzici. Cetiri godine je
slušala vapaje, jecaje i naricanja. Godine izgubljene
nepovratno, obojene strahom, glaðu i neizvesnošcu.
Kada se rat napokon završio, nije mogla da se
raduje. Njeno detinjstvo je otišlo u nepovrat, a
mladost je bila maglovita predstava o necemu što
tek dolazi i cemu se ne raduje, jer je na radost i
zaboravila. Sa cetrnaest godina izgledala je znatno
starija. Majka, na pragu cetrdesetih, bila je gotovo
starica. Gospoda Klara i gospoda Sonja kao da su se
smanjile, Mara nije preživela, ubijena je u redu za
okupacijsko sledovanje brašna.
Dok nemim, praznim pogledom prelazi preko bele
i bezlicne bolnicke tavanice, oseca kako joj suze
teku niz lice na kome je život ostavio svoje najdublje
tragove i zapise.
* * *
Seca se osloboðenja: majka joj cvrsto steže ruku
dok stoje na cošku Nemanjine ulice, baš kao onog
davnog avgusta 1938. godine, kada su prvi put
stale ispred vrata gospode Klare. Tog 20. oktobra
1944. godine, umornim ocima je gledala sovjetske
tenkove kako tutnje ulicama, gledala je mršave,
ispijene vojnike Narodnooslobodilacke vojske
Jugoslavije i Crvene armije, namrštenog cela
slušala partizanske pesme... Svi su se radovali,
smejali, igrali na ulicama. Naslonila je glavu na
majcino rame, zatvorila oci i u mislima prizivala
muziku sa svog ringišpila. Iz sanjarenja ju je trgao
dobro poznat glas:
- Anuška, lepotice, doði unutra, imam nešto za
tebe - dovikivala je Klara sa dovratka pansiona
gospode Sonje.
Ana otrca u pansion, preskacuci po dve
stepenice. Klara ju je sacekala u salonu sa širokim
osmehom na usnama.
- Drago moje dete, pre mesec dana, dok si
spavala, tvoja majka i ja smo iscrtale na kartonu
tvoja stopala. Svi su pricali o tome da osloboðenje
samo što nije došlo. Obecala sam sebi da cu te na
taj dan obradovati necim posebnim. I, evo,
zahvaljujuci majstoru Mihajlu...
Klara ne dovrši recenicu, sa sjajem u ocima pruži
joj nove, sjajne, bele špic-patike. Kao hipnotisana,
Ana je gledala svoje nove baletske cipele, a onda joj
se iz grudi prolomi plac, nalik olujnom vetru.
- Ali, ali... - pokušavala je da progovori kroz suze
- tetka Klaro, ja nikada više necu igrati balet...
- Gluposti, dete! Rat je prošao i mi cemo
nastaviti tamo gde smo stale. Zapravo, ne samo što
cemo nastaviti sa casovima, nego cu uskoro
pokušati da pronaðem moju dobru prijateljicu,
nadam se da je preživela ovaj rat, cuvenu rusku
balerinu, poznatog koreografa, Ninu Pavlovnu.
Volela bih da doðe i da vidi kako igraš, odavno sam
to planirala. Da nije bilo rata, ti bi, mila moja, vec
bila u Rusiji. Ovako, moraceš još malo da se strpiš i
nastaviš vredno da vežbaš, kao i do sada - završi
Klara uz osmeh.
Ana joj polete u zagrljaj. Tople suze natapale su
Klarinu bluzu. Stajale su tako zagrljene nekoliko
minuta, a onda Klara rece:
- Ana, hajde da sednemo, želim nešto da ti
kažem. Dete moje, svesna sam toga da ti je rat
ukrao najlepše godine, ali veruj mi da za tebe ono
najbolje tek dolazi. Izrastaš u prelepu mladu ženu.
Posedujes neverovatan talenat i potpuno sam
sigurna da ce ti se jednoga dana klanjati publika i u
Rusiji, i u Francuskoj i u svim svetskim
metropolama. Tražim od tebe samo da veruješ.
Veruj u sebe, u svoj talenat, u svoju buducnost.
Balet ima mnogo manje direktnih izražajnih
mogucnosti nego jezik ili muzika. Lakše je iskazati
svoja osecanja u drugim umetnostima. Ali i balet
može biti isto toliko sugestivan, pod jednim
uslovom: da bude savršen. Ti si, Ana Balint, neko
ko poseduje to savršenstvo pokreta, neko ko je
jednako lep i spolja i iznutra. Posebna si, Ana, i
jednoga dana, kada me više ne bude na ovom svetu,
hocu da zapamtiš ove moje reci. Obecaj mi. Obecaj
mi da ceš uvek verovati u sebe.
- Obecavam, tetka-Klaro. Nikada te necu
izneveriti - rece Ana drhtavim glasom. Kršeci ruke u
krilu, ona ispod oka pogleda u Klaru i snebivajuci
se, nastavi: - Tetka-Klaro, odavno želim da te pitam.
Secam se da si mi, još dok sam bila devojcica,
pokazivala svoje slike iz mladosti. Bila si tako lepa i
uspešna. Ne želim da ti povredim osecanja, ali uvek
sam se pitala kako to da se nikada nisi udala, rodila
decu? Sigurna sam da je bilo ljubavi u tvom životu.
Klara se nasmeši svom blagošcu svojih poznih
godina, pomilova Anu po obrazu i rece:
- Ispricacu ti svoju pricu, Ana. Možda ce ti moje
iskustvo pomoci u životu i možda ceš iz te price
izvuci i neke pouke. Da, bila sam veoma lepa i
mlada, tek nešto starija od tebe. Imala sam
osamnaest godina. Moja majka je, poput tvoje, bila
uporna i hrabra žena i, uprkos silovitom
protivljenju moga oca, odvela me je u Rusiju, kod
cuvenog baletskog koreografa Mihaila Bariškova. Uz
dobre preporuke koje sam dobila iz Beograda i
Beca, gospodin Mihail me je nakon kratke probe
primio u svoj baletski ansambl. Moja majka se
ubrzo vratila ocu, a ja sam ostala u Rusiji. Mihail je
postao moj mentor i duhovni otac. Nije me mazio.
Zahtevao je da naporno vežbam i radim, kako bih
jednoga dana mogla da ostvarim svoj san. A moj
san, Ana, bio je moskovski Boljšoj teatar. Tako sam
ja, sa samo osamnaest godina, u carskoj Rusiji
tražila nacin da preživim. Tada sam upoznala Ninu
Pavlovnu, koja ce kasnije postati moja najbolja
prijateljica i kojoj želim da te poverim. I tako,
svakodnevno smo naporno vežbali; u pocetku sam
uglavnom imala ulogu statistkinje u baletskim
predstavama. Kada su moje noge prvi put zakoracile
na scenu Boljšog teatra mislila sam da ce mi se srce
istrgnuti iz grudi i poleteti put neba, poput
lastavice. Mojoj sreci nije bilo kraja. Treba da znaš,
devojcice moja, da je Boljšoj teatar najstarija i
najbolja svetska baletska pozornica. Osnovali su ga
još davne 1776. godine princ Petar Ursor i Mihail
Madoks. Scena takvog formata prosto je zahtevala
od baletskog igraca cistotu pokreta, virtuoznost i
izražajnost. Tako je i danas, a kriterijumi su sve
strožiji, kako se balet oslobaða i razvija.
Nakon dve godine pregalackog rada, Mihail mi je
saopštio da cu igrati drugu glavnu žensku ulogu u
Žizeli Adolfa Adama. Nini je bila dodeljena uloga
Žizele. Našoj sreci nije bilo kraja. Vežbala sam i po
dvanaest sati dnevno. Uvece, kada bih se umorna
vracala u naš pansion, poput reke tekle bi mi suze,
od bolova i napora koje je moje telo podnosilo, a
prste na nogama gotovo da i nisam osecala. Na dan
premijere, srce mi je tuklo kao ludo. Mislila sam da
cu se onesvestiti od treme i neizvesnosti. Kada su
zasvirali prvi taktovi muzike, a zavesa se podigla,
meni je stao dah. Boljšoj teatar je bio prepun,
baletska scena predivna, lože protkane zlatom
dupke pune - sve se pretvorilo u trenutak iz koga
sam sa strahom i strepnjom zakoracila u svoj jedini
san. Te veceri sam plesala kao nikada pre. Plesala
sam dušom, bilo je nestvarno. Kada se zavesa
spustila, na trenutak je nastao tajac, da bi se ubrzo
prolomio gromki aplauz! Zavesa se ponovo podigla,
a ja sam zapanjeno posmatrala citav Boljšoj teatar
na nogama. Svi su ushiceno aplaudirali. Nina i ja
smo se nekoliko puta klanjale toj divnoj publici
koja je umela da prepozna naše emocije. Tako
egzaltirane, nakon predstave smo bukvalno otrcale
do garderobe kako bismo skinule scensku šminku i
pripremile se za odlazak na koktel u foajeu teatra.
Inace, Nina je insistirala da nas dve delimo
garderobu, što je potpuno neuobicajeno, jer je ona
vec tada imala status primabalerine, a one uvek
imaju zasebnu garderobu. Samo, nijedna
primabalerina, ni pre ni posle Nine, nije imala tako
divno srce i tako široku dušu kao ona. Garderoba je
bila prepuna cveca, a na stolu nas je cekao
šampanjac. Mihail nam je, potpuno lud od srece,
ljubio ruke i neprestano ponavljao: „Ljubimaje
maje...“ U jednom trenutku, neko je pokucao na
vrata naše sobe. Požurila sam da otvorim i
bukvalno se sudarila sa najvecim i najlepšim
buketom raznovrsnog cveca. Bilo je tu ruža,
orhideja, anturijuma, hrizantema, cudo jedno.
Prihvatila sam buket i sa osmehom se okrenula ka
Nini, doviknuvši: „Nina, draga, još jedan buket za
tebe.“
Mladic koji je dostavio buket, diskretno se
nakašljao: „Hmm... gospoðice, izvinjavam se, ali
ovaj buket je za vas...u Šokirana, gledala sam za
njim dok je odlazio. Unela sam buket i primetila
ceduljicu prikacenu za jednu orhideju.
Draga moja Ana, i posle pedeset godina, jasno se
secam reci koje su zatitrale pred mojim ocima, kao
da plešu: „Najlepšoj graciji baletske scene", u
potpisu „Nikolaj Gorki Kirjakov“. Nina je veselo
dotrcala do mene i istrgla mi ceduljicu iz ruke.
„O, draga Klaro, pa ti imaš obožavaoca! I to, ni
manje ni više, nego Nikolaja Kirjakova! O, Klaro...“,
izustila je Nina u jednom dahu. I dalje zbunjena,
posmatrala sam je bez reci.
,,Ko je Nikolaj Gorki Kirjakov?“
„O, Klaro, zar je moguce da ne znaš? I ja svašta
pitam, kako da znaš kada se nikada nisi ni
interesovala za momke! Balet i samo balet! Samo ti
je to na pameti. E, pa vremena se menjaju. Nikolaj
Gorki Kirjakov je poznati ruski kompozitor i jedan
od najprivlacnijih neženja u Moskvi. Ali ocigledno
mu mi Ruskinje nismo dovoljno dobre“, dodala je,
šeretski se osmehujuci. „Idem , draga, nešto mi
govori da ceš uskoro upoznati gospodina Kirjakova.“
Pošle smo u foaje gde nas je cekala gomila
novinara i fotoreportera. Osmehivala sam se,
primala cestitke, davala izjave... U jednom trenutku
sam pogledala preko ramena i ugledala
najlepše, najprivlacnije i najmisterioznije oci na
svetu - oci boje suvog leda. Ni crne, ni sive, ni
zelene, vec sve to odjednom. O, Anuška moja, kao
da se zemlja izmakla pod mojim nogama. U srcu
gromovi, u glavi vatromet. Gledala sam kao
hipnotisana u ta dva oka, dok su mi se
približavala. Noge nisam osecala. Cinilo mi se kao
da lebdim. kao da levitiram u tom bestežinskom,
opijenom stanju. Sledeceg trenutka sam zacula
dubok glas, osetila da je uzeo moju hladnu ruku i
naklonio se:
„Nikolaj Gorki Kirjakov.“
„Klara...“, promucala sam tihim glasom.
„Znam, najlepša gracija baletske scene“, rece.
„Oprostite mi na mojoj drskosti, ali morate mi
obecati veceru. Ne prihvatam odbijanje.“ „Ja...
nisam sigurna...“, nastavila sam da mucam, kada
mi je on stavio prst preko usana i nastavio:
„Ššššš... Ja sam siguran, Klaro. Nemate cega da
se bojite, moje namere su casne. Samo, unapred
vas upozoravam, sad kad sam vas pronašao, a
cekao sam vas trideset godina, nikada vas necu
pustiti."
I tako je, Ana moja draga, pocela moja ljubavna
prica. Prica mog života. Svako novo jutro pocinjalo
je i završavalo se mojim mislima o njemu. Disala
sam vazðuh koji je on izdisao, upijala njegove usne
kao pustinjak koji se napaja vodom sa izvora,
ljubila njegove ruke kao neprocenjivo blago. Volela
sam ga više od života, više od Boga. više od svega
ovozemaljskog. Zato me je stigla najstrašnija
kazna. Nikolaj i ja se nismo razdvajali. Vrlo brzo
sam se preselila kod njega, što je u ono vreme
izazvalo pravi skandal u umetnickim krugovima.
Svi su se nešto došaptavali i ogovarali nas. Ja
nisam marila. Ništa mi na ovom svetu više nije bilo
važno, cak ni balet. Nikolaj me je pod- sticao da i
dalje naporno vežbam; uz njegovu pomoc, vrlo brzo
sam se uspela blistavim baletskim lestvicama
slave. A on... on je stvarao cudesnu muziku. Kakve
su to melodije bile, Ana! Pune strasti, predavanja,
Ijubavi, bezuslovnog davanja... Gubila sam razum
u tim notama, kao što sam ga gubila svaki put
kada bi me samo pogledao. Njegovi dodiri su me
ponovo raðali, njegova muževnost je bila tako
snažna, sirova, gotovo životinjska. A u isto vreme,
njegovi prsti su bili nežni i meki poput svile, nisam
ni sanjala da takva strast postoji. Ipak, negde u
dubini moga srca raðao se strah. Bojala sam se
tolike srece, Ana. Prosto sam slutila da ona ne
može trajati dugo, nekoliko puta me je zaprosio.
Svaki put bih ga odbila, jer sam imala ludacku
pomisao da ce, ako ozvanicimo našu vezu. ona
postati poput svake obicne, smrtnicke. Htela sam
da živim sa njim u grehu, obožavala sam ga... -
Klara zastade, nesvesna suza koje su se slivale niz
njeno staracko lice, pogleda Anu i ganuto rece: - Ne
placi, mila moja. Mene su secanja ophrvala, ne
žalim, Ana. Da se ponovo rodim, opet bih htela
njega takvog, opet bih izabrala taj život i tih pet
godina srece. Mnogi od nas nikada ne dozive takvu
ljubav, anðele moj.
- Tetka -Klaro, šta se desilo? Zašto ste samo pet
godina bili zajedno? Ispricaj mi, molim le -
nestrpljivo i uzbuðeno promuca Ana.
- Polako, draga, daj mi malo vremena, previše je
ovo uzbuðenja za moje umorno srce.
Klara ustade, pode prema kuhinji i uskoro se
vrati, noseci na poslužavniku dve caše vode.
Zastade na dovratku, zadržavajuci dah. Ucini joj se
da tamo kraj prozora vidi njega, onako visokog,
stasitog, snažnog. Ucini joj se da ponovo gleda ta
dva divna, neobicna oka, taj oreol guste, talasaste
crne kose, kroz koju su njene ruke prolazile
nebrojeno puta, i graške znoja orosiše joj celo. Otpi
dva-tri gutljaja vode, zavali se umorno u fotelju,
sklopi oci i nastavi promuklim glasom:
- Da, Nikolaj je bio ljubav mog života, bio je svaki
moj suton i moj osvit, i dalje je, posle pedeset
godina. San je trajao pet godina i tada je moja sreca
dosegla vrhunac. Jednoga dana, na probi u Boljšom
teatru, baš dok smo spremali Esmeraldu Cezara
Punjija, u kojoj sam imala naslovnu rolu,
onesvestila sam se na sceni, naprosto sam pala.
Sledece cega se secam je Mihailov uzbuðen glas,
žamor, gužva... Probudila sam se u bolnici, Nikolaj
je stajao kraj mog uzglavlja, posmatrao me s
osmehom, dok su mu se suze slivale niz lice.
„Dragi, da li umirem?“, pitala sam ga. On je
kleknuo kraj mog kreveta i obasuo mi ruke i lice
poljupcima, jecajuci:
„Ludice, željo moja, Ijubavi moja, ne umireš“,
jedva je promucao. Obuhvatio mi je lice rukama,
pogledao me onim svojim predivnim ocima, i glasom
prepunim emocija rekao: „Imacemo bebu, Klaro.
Trudna si, ljubavi. Sad moraš da se odmaraš, ne
smeš ništa da radiš, ja cu te paziti.“
Šokirana, gledala sam ga kao da ga prvi put
vidim. Beba, dete, naše dete... Plakala sam zajedno
sa njim. Kada sam spremala ulogu svog života,
desila mi se trudnoca. I bez obzira na moju
posvecenost baletu, ništa mi na svetu nije bilo
važnije od mog Nikolaja i tog malog bica koje je
zaceo u meni. Bila sam spremna da se svega
odreknem, zarad moje Ijubavi...
Srecu i radost smenili su ocajanje i neizvesnost.
Kako nastaviti dalje, kada je toliko stvari zapoceto,
a jedan novi pocetak, novi život, pojavljuje se
sasvim iznenada? Ali to je bilo osecanje koje je sve
nadvladalo, sve se nekako povuklo u drugi plan:
balet, scena, strast prema igri... Mihail je cupao
kosu, šetao kao lav u kavezu. Želeo je da ja igram
Esmeraldu. Ubedivala sam ga da Nina može isto
tako dobro da iznese tu ulogu, cak i bolje od mene,
ali on je bio uporan; govorio je kako je to uloga mog
života, kako ne smem da propustim ovu šansu, jer
sledecu možda necu ni imati. Razgovarao je sa
doktorima koji su bili kategoricno protiv toga da
nastavim sa probama, jer je prvo tromesecje
trudnoce najvažnije za razvoj ploda, a on ih je
ubeðivao kako sam ja jaka i kako cu moci da to
podnesem, sve dok ja nisam zaurlala:
„Ne! Ne, ne i ne! Želim ovu bebu Mihailo! Kako
ne razumeš? Blagoslovena sam ljubavlju, a ovo dete
je kruna te ljubavi! Ne postoji nijedna uloga na
svetu važnija od uloge majke! Rodicu ovo dete,
makar nikada više ne zaigrala!“
On me je gledao šokiran i izleteo iz sobe bez reci.
Pogledala sam u Nikolaja i tog trena znala da sam
donela jedinu ispravnu odluku. Nikada u životu, ni
pre ni posle, nisam videla toliko ljubavi i
zahvalnosti u necijim ocima: „Klaro, Ijubavi moja,
poklonicu ti ceo svet! Cuvacu tebe i naše dete od
sveg zla. Vecno cu ti biti zahvalan na ovoj sreci koju
si mi podarila.“
Ubrzo su me otpustili iz bolnice. Nikolaj je u
meðuvremenu preuredio naš stan i poceo sa
pripremama za ureðenje decije sobe. I posle ovoliko
godina, mislim da su ta tri meseca bili najsrecniji u
mom životu. Svako jutro me je na stolu cekalo
sveže cvece i sokovi od najraznovrsnijeg voca.
Nikolaj je komponovao nocu. Zvuk klavira me je
smirivao, usrecavao, a on je stvarao kao nikada do
tada.
Jjednoga dana, u petom mesecu trudnoce,
poželela sam, kao svaka razmažena trudnica,
jagode. Moj Nikolaj je, kao i uvek, spremno docekao
svaku moju želju, svaki moj hir. Poljubio me nežno
u celo i istrcao iz stana, doviknuvši preko ramena:
„Brzo se vracam!“
Klari glas zadrhta, a na lice joj se spusti senka
teške tuge. Zagnjuri lice u šake i ostade tako
nekoliko trenutaka. Kada je podigla glavu i
pogledala Anu, oci joj više nisu bile plave. Bile su
to oci starice, pune dugogodišnjeg bola. Anu nešto
probode kroz srce, pokri šakom usta i priðe Klari
na kolenima. Zagrlivši je, prošaputa:
- Tetka-Klaro...
Klara je nežno pomilova i s teškom mukom
nastavi.
- Nije se vratio, Ana. Nikada. Nikada više se nije
vratio. Kada su došli da mi saopšte da su ga našli
mrtvog nasred puta, sa jagodama rasutim po
plocniku, ja sam se skamenila. Ne postoje reci koje
bi mogle da opišu taj bol, dete moje. Nikada nisam
saznala ko je pregazio... ubio moju ljubav. Izgubila
sam bebu. Našu bebu. Nisam mogla ni da placem.
Htela sam da vrištim, da urlam, da preklinjem Boga
da mi ga vrati, da mi vrati naše dete, da mi vrati
srecu... - Klarin glas se izgubi u gorkim suzama. -
Sada placem. Ana, prvi put posle pedeset godina.
Kada sam te, pre gotovo jedne decenije, ugledala na
svojim vratima, onako majušnu, pomalo uplašenu,
ali prpošnu, osetila sam titraj neke cudesne
radosti, posle svih ovih godina. Kao da mi je tog
dana, pred vrata, dolepršao tracak nade da ceš ti
nastaviti tamo gde sam ja stala.
Posle toga nikada više nisam obula baletske
patike, nikada više nisam ušla u Boljšoj teatar. I
pored ljubaznosti i saosecanja svih mojih prijatelja,
posebno Mihajla i Nine, nisam mogla ponovo da
zaigram. Igra je radost, igra je i bol, ali je moj bol
bio pregolem, veci od Rusije. Ne secam se sahrane,
ta secanja sam potisnula. I kasnije, kada sam
odlazila na njegov grob, svaki dan u zoru tokom
godinu dana, nisam mogla da placem. Legla bih na
onu hladnu, mermernu plocu i tako ležala satima. I
sve što mi je od tih dana ostalo u secanju jeste to
veliko, široko rusko nebo, koje više nikada nije
imalo boju mora. Bilo je crno, kao moja duša.
Cak i kada su mi doktori sa puno takta saopštili
da nikada više necu moci da imam decu, ja sam se
samo gorko nasmejala i mislila: „A kome bih ja
mogla da rodim decu, kada je ljubav mog života
nestala?"
Godinu dana posle njegove smrti, Nina je stupila
u kontakt sa mojim roditeljima koji, naravno, ništa
nisu znali. Kako sam mogla da kažem majci i ocu
da živim u grehu? Mislila sam da me nikada ne bi
razumeli, pogrešila sam. Jedne tihe zimske veceri,
neko je pokucao na vrata našeg stana. Pošla sam
da ih otvorim, misleci da mi je opet Nina uzaludno
donela neku hranu. Kada sam na vratima ugledala
majku, u prvi mah je nisam ni prepoznala. A onda
sam pokušala nešto da kažem, ali nisam imala
glasa. Godinu dana sam cutala, rec nisam izgovorila.
Kada je moja dobra majka pocela da jeca i
uzela me u narucje, u njeno rame sam ispustila
krik bola. Odvela me je kuci, u Beograd. Pricala mi
je kako ih je Nina pronašla, kako sve zna i sve mi
prašta. Otac i majka su na sve moguce nacine
pokušavali da me vrate u život, bili su beskrajno
strpljivi, pokušavali su da me nagovore da se vratim
baletu. Cak je i otac, koji se toliko protivio mom
životnom izboru, insistirao da ponovo pocnem da
igram. Nisam više nikada zaigrala, dete moje. Posle
dve godine, pocela sam da poducavam talentovane
devojeice i tako se izdržavala. Nina me je posetiia u
dva navrata. Ja se nikada nisam vratila u Rusiju.
Ali ti ceš otici, Ana, nastaviceš tamo gde sam ja
stala. Kada prvi put budeš stala na scenu Boljšog
teatra, tu scenu koju sam ja tako strasno volela,
konacno cu moci da odem. Nikolaj me ionako vec
predugo ceka.
IV
Ana Balint je nemo zurila u tavanicu bolnicke
sobe. Osecala je kako lekovi protiv bolova prestaju
da deluju. Oštar bol joj je prekidao secanja.
Pomerila je ruku kako bi dosegnula dugme i pozvala
sestru da joj pojaca dozu morfijuma, a onda joj ruka
na pola puta zastade. Pogleda ka prozoru bolesnicke
sobe, skoro ce jutro. Možda je ovo njeno poslednje
svitanje. Umesto anestezije prizva secanja na prošle
dane.
I opet su se reðale žive slike njenog života i svaku
od njih pratila je cudesna muzika. Pomisli kako joj
je rak pojeo gotovo sve organe, kako telo truli u
najtežim mukama, dok duša, netaknuta i cista,
plovi kroz secanja...
Potresena Klarinom ispovešcu, Ana se povukla u
samocu svoje sobe. Zašto Bog, koji je njoj bio
potpuni stranac, uvek uzima najbolje, zašto dobri
ljudi najviše pate? Gledala je u jesenje lišce svog
platana, u boje lepše nego na bilo kom slikarskom
platnu, i obecala sebi da ce ispuniti Klarinu želju.
Nastavice tamo gde je ona stala... Vratice se baletu i
pokazati svetu sav svoj raskošni talenat. I pazice,
pomisli tada, da ne preda svoje srce onome ko ga
nece zasluživati.
* * *
Dani su se nizali poput perli, meseci pretvarali u
godine. Posle tri godine svakodnevnih vežbi, a na
njen osamnaesti roðendan, Klara je pozvala nju i
Lenku kod sebe na veceru. Majka i kcerka su se
posebno doterale za taj dan.
- Samo jednom u životu imaš osamnaest godina,
dušo - rekla je majka. - Kaži mi dušo, šla bi želela?
Znaš da cu sve uciniti za tebe.
- Ništa, majko. Dovoljno mi je što imam tebe,
tetka-Klaru, Sonju i moj balet - odgovorila je Ana,
ne sasvim iskreno. Kako je mogla da kaže majci da
bi dala sve da još jednom može da ode na salaš, da
vidi svoj ringišpil, da još jednom sedne na svog
konjica duginih boja sa kicankama, da zatvori oci i
prepusti se vetru, mirisu zemlje i tek procvalih lipa.
Lenka je sve to znala. Njena devojcica nije morala
ništa da joj kaže. Osecala je koliko joj nedostaju
salaš, otac. baba i njen Ðorde. Gledala je svih ovih
godina kako se nemirno prevrce u snu, kako pruža
ruke ka tavanici. Srce ju je bolelo zbog toga, ali je
vesto izbegavala svaki nagoveštaj razgovora o
prošlosti. Posle svega što su njih dve doživele
proteklih godina, morala je da bude jaka i
nepokolebljiva u nameri da idu dalje i da se ne
osvrcu.
U tim razmišljanjima, stigoše do Sarajevske
ulice. Pozvoniše, a na vratima ih sa osmehom
doceka Klara, takoðe posebno obucena za tu
priliku. Cvrsto zagrli Anu. zagnjuri lice u njenu
tešku, gustu, crnu kosu i glasom dubokim od
emocija rece:
- Srecan ti roðendan, princezo! - Zatim zagrli
Lenku i njih tri uðoše u stan.
Na alt dajc stocicu, u sobi za primanje, stajalo je
posluženje. Klara im rece da se udobno smeste.
- Šampanjac! Ovaj dan ne zaslužuje nijedno
drugo pice. Proslavicemo tvojih osamnaest godina,
dušo. onako kako Bog zapoveda - i dodade
osmehujuci se: - Nije ga bilo lako nabaviti, ali ima
tvoja stara Klara još veza po Beogradu. - Šampanjac
se penio u starim šampanjskim cašama od ceškog
kristala. - Za buducu primabalerinu ruskog Boljšog
teatra! - ushiceno rece Klara.
Ana i Lenka se zbunjeno pogledaše. Ana za
trenutak pomisli da je Klaru možda stigla staracka
demencija, da je opet otplovila u sopstvena secanja,
kad je iz razmišljanja trže njen siguran glas:
- Ne, nisam poludela! Što me vas dve tako
gledate? - rece zvonkim glasom, smejuci se. - Ana,
imam za tebe iznenaðenje. Secaš li se, pre dve
godine sam ti pricala o mojoj dobroj prijateljici,
primabalerini, a danas poznatom koreografu, Nini
Pavlovnoj? - upitno nastavi Klara, znacajno
gledajuci u Anu i znajuci da je njena tajna ostala
zakljucana u srcu mlade devojke.
- Secam se, tetka-Klaro - tihim glasom rece Ana,
osecajuci kako joj u grudima narasta uzbuðenje.
Klara priðe hrastovim vratima i polako ih otvori.
Na vratima je stajala veoma lepa žena u ranim
pedesetim godinama. Ne mnogo visoka, uspravna,
otmenog držanja, Nina Pavlovna ušeta u sobu. Ani
zastade dah kada ugleda ženu kojoj godine nisu
narušile lepotu. Gusta plava kosa, sa tek pokojom
sedom vlasi, bila je skupljena u visoku punðu.
Imala je krupne bademaste oci, visoke jagodice i
pune usne sa tek pokojom izdajnickom borom.
Kada je progovorila, Ani se ucini kao da je
zapevušila.
- Draga Ana, toliko dugo vec cekam da se
upoznam sa tobom. Više od decenije slušam o tebi i
tvom talentu. Pratila sam tvoj napredak kroz
Klarina pisma, slala joj savete i sugestije. Klara mi
kaže da si ti novo baletsko cudo i ja nemam razloga
da sumnjam u reci moje dobre prijateljice, možda
najvece balerine koju je svet video. Nažalost, sve je
kratko trajalo - rece Nina i baci brz pogled, bez
prekora, ka svojoj staroj prijateljici. - No, bilo kako
bilo, Klara misli da si spremna da okušaš srecu na
najvecoj svetskoj baletskoj pozornici. Ja sam, kao
što vec verovatno znaš, koreograf u Boljšom teatru.
Moja je rec presudna. Nisam baš blaga i u to ceš
imati prilike i sama da se uveriš. Moja deviza je
„red, rad i disciplina“. Od svojih igraca zahtevam
maksimum, jer je to najmanje što balet traži od
njih. Strogi režim života, naporne vežbe i motivacija
su ono što cu tražiti i od tebe - rece Nina gotovo u
jednom dahu.
Klara primeti kako je Lenka drhtavom rukom
prekrila Aninu. A nisu joj promakJe ni suze koje su
se skupljale u majcinim ocima. Ganuta, Klara sede
kraj Lenke, obgrli joj ramena i napola u šali rece:
- Ajde, Lenka, draga, pa ne pricamo o logoru.
Pricamo o Aninoj svetskoj slavi. Znam koliko ti je
teško, ali i sama znaš da detetu moraš dati krila.
Zato si je i dovela kod mene pre jedanaest godina.
Sigurno si znala da ce se jednom desiti ovaj
trenutak. On je došao, Lenka, i hajde da se
potrudimo da našem detetu osiguramo najbolju
buducnost.
- Znam, Klara - prošaputa Lenka stegnutim
glasom - ali ovo je tako iznenada, pravi šok...
- Gospoðo Lenka - oglasi se Nina - cula sam od
Klare koliko ste se žrtvovali za svoju jedinicu. Rekla
bih da je to žrtva vredna divljenja. Zato sada
stegnite srce i pustite Anu da sama sledi svoj
životni put. Ja cu biti kraj nje i pazicu da joj se ne
dogodi ništa što bi moglo ugroziti njenu bezbednost.
Nije mi lako da sredim sve papire koji su joj
potrebni da bi mogla sa mnom u Rusiju, a još teže
mi je bilo da ubedim umetnickog direktora baletske
scene Boljšog teatra da primi mladu devojku iz
Jugoslavije, za koju niko nije cuo i nikada je nije
video. Zato se nadam da ce se sav naš zajednicki
trud isplatiti. Naravno, cim se Ana snaðe i
stabilizuje, sredicu da doðete da vidite vaše dete.
Ovaj rastanak nije vecan, draga Lenka - završi
Nina.
- Majko - obrati joj se Ana nežnim glasom ovo je
naš san, secaš se? Secaš li se kada sam ti rekla da
cu, kada postanem slavna i bogata, da ti kupim
lepe haljine i da cu te paziti kao što si ti mene
pazila svih ovih godina? Nemoj biti tužna, mama.
Bicu s tobom u mislima. Nije ni meni lako, ali znam
da te ostavljam u dobrim rukama. Znam da ce tetka
Klara i Sonja brinuti o tebi kao i do sada.
Lenka cvrsto zagrli svoje dete. Srce joj se snažno
pobuni. Iako je Ana stasala u divnu, ozbiljnu mladu
ženu. ona ce uvek ostati njena musava devojcica, sa
tabanima punim blata i zamršenom gustom
kosicom. Ona ce i dalje u mislima ljubiti njene
obrvice, to detinje nevino celo i obraze tople od sna.
- Znam, mila moja - sakupi Lenka poslednje
atome snage - samo želim jedno: da budeš srecna.
Ni slava, ni sve bogatstvo ovog sveta ne znace
ništa, ako covek nije srecan. Želim ti svu srecu
ovog sveta, Ijubavi moja. - Pa se okrete ka Nini i
Klari i sa strahom u glasu upita: - Kada mislite da
krenete?
- Potrebno mi je još nekoliko mesecu da obavim
odreðene pripreme, a potom Ana i ja krecemo u
Rusiju - rece Nina.
- Vec za nekoliko meseci? Ali, to je tako brzo -
zajeca Lenka.
- Lenka, ti i ja smo se nešto dogovorile. Nemoj da
nam svima otežavaš situaciju - rece Klara strogim
glasom.
- Ti ceš poci s njima. Klaro, zar ne?
Klara i Ana se pogledaše za trenutak. Senka
prede Klarinim licem:
- Ne. Lenka, ja se ne vracam u Rusiju. Ali, ne
brini, sa Ninom ce biti sigurna isto koliko sa mnom
ili sa tobom. Možeš biti spokojna.
Za trenutak sve tri žene ucutaše. a onda Klara
pljesnu rukama i poskoci sa stolice poput
devojcice:
- Torta! Šampanjac je tu, a gde je torta!? Danas
imamo dupli razlog za slavlje!
Iako je sve cinila da ovaj trenutak bude
radostan, Klara nije uspevala da pobedi neugodnu
senku tuge rastanka i strepnje od novog života koji
se vec toga dana, na pocetku Aninog punoletstva,
jasno nazirao.
To je bio poslednji put da su njih tri zajedno
sedele i pricale. Narednih sedam meseci su se
pretvorili u pravu zbrku. Sreðivali su se papiri za
Anu, koje nije bilo nimalo lako dobiti. Zahvaljujuci
dobrim politickim odnosima izmeðu Sovjetskog
Saveza i Federativne Narodne Republike
Jugoslavije i jakim diplomatskim vezama koje je
Nina Pavlovna potegla u svojoj zemlji, uspeli su da
pribave sve potrebne dozvole. Klara je kod najboljeg
beogradskog krojaca, Dušana Petrovica, narucila
tuce lepih haljina za Anu. Iznenadila je i Lenku i
Anu, kada je dan nakon Aninog roðendana iz
škrinje sakrivene ispod kreveta izvukla predivne
tkanine, muslin i cistu svilu. Sve te godine ih je
skrivala i cuvala za Anu. Tih dana, Klara kao da se
podmladila, sve poslove je obavljala lako i poletno,
poput dvadesetogodišnjakinje. Ana je prepoznala
taj radosni, groznicavi sjaj u ocima svoje dobre
tetka-Klare. Znala je da se Klara raduje i veruje u
njen uspeh više i od nje same. Kao što je znala i da
svake noci, pre nego što je san savlada, Klara
putuje u daleku Rusiju, u narucje svoje jedine,
velike ljubavi.
Sonja je za sve to vreme obilazila najbolje
kasapnice u Beogradu, na pijacama pronalazila
najsvežije povrce i spremala ruckove kojih se ne bi
postideli ni ruski carevi. Govorila je kako ce Ani biti
potrebna snaga da izdrži dugo putovanje i sav
napor koji je ceka „tamo daleko". Svakoga dana bi
se zaplakala nad šporetom. Ana je bila i njeno dete.
Beskrajno je volela tu dobru, pametnu devojku koja
je rasla u njenoj kuci, pod njenim okriljem. Nije
mogla da zamisli kucu bez Aninog smeha, bez
njenih koraka i iznenadnih poljubaca u prolazu.
Patila je Sonja, možda više od svih njih zajedno, ali
nijednog trenutka nije dozvolila da se njena tuga
vidi. Znala je da ce to samo otežati Anin put, a ona
je, kao i Lenka i Klara, želela svu srecu ovog sveta
toj divnoj devojcici koja je proteklih godina
oplemenila njen život, pogotovu u teškim i gladnim
ratnim godinama, kada se hranila njenom ljubavlju
i smehom. Zato je radila ono što je najbolje znala.
Svu svoju ljubav izlila je u šerpe i lonce, bdela je
nad mirisima i ukusima želeci da traju što duže i u
danima kada Ana bude daleko.
Bolovi postadoše neizdrživi. Ušavši u sobu,
sestra ugleda gospoðu Balint kako grcevito gužva
caršave svoje bolesnicke postelje. Baci pogled na
stalak sa infuzijom i vide da je boca prazna.
- Gospoðo Balint, zašto zaboga niste zvali? Pa, vi
mora da trpite strašne bolove!
Ana je pokušala da joj odgovori, ali nije mogla.
Njeno nejako telo se grcilo od bolova. Sestra je brzo
zamenila praznu bocu za infuziju novom i ušpricala
u nju morfijum. Nežno je dotakla Aninu staracku
ruku.
- Evo, za koji trenutak ce vam biti lakše. Molim
vas, nemojte da se ovo više ponovi. Nemate nijedan
razlog da trpite bolove.
Ana joj se zahvalno nasmeši i sklopi oci. „Kakva
bi svrha bila objašnjavati ovoj mladoj nepoznatoj
ženi da postoji razlog što želim da osetim bol - želim
da osetim da sam još živa, da se suprotstavim smrti.
Ne dam skeledžiji da me preveze preko, dok još
jednom ne prošetam kroz život.“ Dok je tonula u
blaženstvo opijata iz daljine se cuo zvuk voza, dok
tutnji beskrajnom ruskom zemljom.

http://www.book-forum.net

5Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:19 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
V
Tog novembarskog jutra bilo je veoma hladno.
Pet žena, umotanih u šalove, stajalo je na peronu
beogradske železnicke stanice. Lenka, Klara, Sonja,
Nina i Ana stajale su ogrnute novembarskom
hladnocom, svaka utonula u svoje misli. Kraj Aninih
nogu, sklupcala su se dva stara kofera. Lenka je
isplakanim crvenim ocima pomno posmatrala svoju
jedinicu, grcevito upijajuci svu lepotu njene
mladosti. Ocima majke-lavice trudila se da je
obujmi i zapamti svaku rumen na obrazima svoje
devojcice. Pitala se tada, kao što ce se pitati i u
godinama koje ce se nad njom raskriliti, kako je
moguce da u trenucima odlaska majcinsko srce
izdrži takav bol. Nijedna od njih nije progovarala.
Klara je znala da Anu ceka oštra ruska zima i
nadala se da ce, u zemlji koja je njoj donela toliko
srece i bola, Ana pronaci ono za cim traga i ono što
zaslužuje. Mislila je u tim nemim trenucima na svog
Nikolaja, na prohujale godine, na jesen svog života i
sva proleca koja su cekala njenu Anu... Iz turobnih
misli trže ih huk voza.
- Vreme je da krenemo - razborito rece Nina,
prekidajuci turobnu tišinu.
Ana poðe prema Lenki suznih ociju. Zagrli je
nežno, kao što je to cinila svakoga dana proteklih
osamnaest godina.
- Mama - tiho rece Ana - znaš koliko te volim.
Molim te nemoj tugovati, bicu ja dobro. Pisacu ti
svaki dan.
Anuška, princezo moja - promuklim glasom
odvrati Lenka, koja se u tom casu sva smežurala od
tuge - Zapamti, samo želim da budeš srecna. Mila
moja, ako bilo šta pode po zlu, nemoj oldevati ni za
trenutak, vrati se. Pomisli da sam svakog trenutka
sa tobom u mislima - rece Lenka otiruci suze, a
onda progovori sa snagom za koju nije ni slutila da
je poseduje, izvukavši je sa dna tugom ophrvanog
bica: - Gore glavu, devojcice moja! Hocu da pokoriš
Rusiju! Neka se klanjaju tvojoj lepoti i tvom talentu.
Srecan ti put, anðele moj.
Lenka se s mukom odvoji od svoje devojcice.
Klara se kao senka stvori ispred njih:
- Ana, necu ti ništa reci. Sve znaš, mila moja,
toliko puta smo pricale o svemu. Budi pametna i
vredna i veruj! Veruj u sebe i nemoj posustati - i
Klara cvrsto zagrli krhku devojku.
Sonja nije mogla da govori. Gušeci se u suzama,
po prvi put, zagnjurila je svoju sedu glavu u
devojcina tanana ramena. Bez reci joj pruži korpu
ðakonija koje je pripremila za put, a Anine oci se
ispuniše suzama.
- Tetka Sonja... - zaplaka se Ana.
Sonja joj bez reci obuhvati glavu svojim rukama,
ogrubelim od pranja, peglanja i kuvanja, poljubi
oba suzna oka i nekako prozbori:
- Dobro da jedeš, jesi li cula?! Nemoj da ja posle
moram da te dohranjujem.
- Idemo, Ana. voz ce poci bez nas. Ne brinite, cim
stignemo, poslacu Klari telegram, da znate da smo
bezbedno stigle. Zbogom - rece Nina i prosto ugura
Anu u voz.
Kada su se ukrcale, Ana je još dugo mahala kroz
prozor i slala poljupce svojoj majci, tetka-Klari i
dragoj Sonji. Njeno mlado srce bilo je istovremeno
tužno i ustreptalo, ispunjeno nadom i
neizvesnošcu.
Ana se sa svojom mentorkom udobno smestila u
kupe voza. Kupe je bio prazan, što je Ani u tom
trenutku savršeno odgovaralo. U tom casu, srce joj
okova strepnja. Iako je bila dugo pripremana na
ovaj trenutak, cinilo joj se kao da ce njene noge
svakoga casa pohrliti nazad, ka peronu beogradske
železnicke stanice. Da je samo mogla još malo da
odloži taj trenutak odvajanja od svega njoj
poznatog i dragog! Pomisli na vec izbledelo salaško
blato, na svoj ringišpil, na konjica duginih boja i
zacu, jasnije no ikad, Ðordev smeh i zadirkivanja:
„Hajde, Ana, nije valjda da si se uplašila, preskoci,
ako možeš...“ I za cas se naðe na salaškoj kaldrmi,
trceci koliko je noge nose.
Jednolican huk i ritmicno kloparanje uspavljivali
su klonulu devojku na putu u neizvesnost buducih
dana slave. Sanjala je oca, baba Daru kako vice da
je svaka sledeca vožnja besplatna, Ðorðeva šeretska
namigivanja i Lenkin brižan, uvek tužan pogled...
Sanjala je dunje na ormaru, njištanje Riðana u zoru
i beskrajne livade, omeðene samo strmim brežuljkom
njenog detinjstva.
Iz dremeža je trgnu zvuk otvaranja vrata kupea.
Ispravivši se u svom sedištu, podiže pogled i ugleda
lepo obucenog, uglaðenog gospodina koji smerno
ušeta u njihov kupe, skidajuci jednom rukom šešir i
blago se naklonivši:
- Dobro jutro, dame, ako ne smetam, pitao sam
se da li bi se našlo jedno mesto za mene?
Nina se oprezno uspravi i u stavu gordosti nemo
klimnu glavom, praveci gospodinu mesto do sebe,
za svaki slucaj. Ana ga je posmatrala, poluusnula i
blago nezainteresovana.
- Moje ime je Aleksandar Popovic. Putujem u
Moskvu. Ja sam, znate, arhitekta po struci. Pozvan
sam od strane ruske graðevinske firme da
ucestvujem u projektovanju i izgradnji novog
aerodroma u blizini Lenjingrada - predstavi se
gospodin.
Ja sam Nina Pavlovna, koreograf Boljšog teatra u
Moskvi, a ova mlada dama se zove Ana Balint i moja
je šticenica. Delujete kao fin gospodin. Dobro ce nam
doci muška pratnja. Dug je put do Moskve - rece
Nina, ljupko se osmehnuvši.
Ana je zbunjeno slušala razgovor koji se odvijao
izmeðu Nine i gospodina Popovica. Nije znala da
njena mentorka ima smisla za koketiranje.
Nasmešila se u sebi, pomislivši kako ženska cud
krije mnogo tajni. Svaka žena može da bude
koketa, kada situacija tako nalaže; svaka, osim
njene majke. Rastuži je ova pomisao. Setila se koliko
puta je bila svedok raznih udvaranja koja je
njena majka odbijala bez razmišljanja. Dok je
posmatrala Ninu, udubljenu u razgovor sa
gospodinom Popovicem, prvi put je zažalila što sa
majkom nikada nije razgovarala na tu temu. Zašto
je nije nagovorila da barem pokuša da podeli
samocu sa nekim muškarcem? Znala je da je njena
majka i dalje udata za njenog oca. Stevana Balinta,
ali isto tako je osecala njenu decenijsku samocu.
Ako je iko na ovom svetu zasluživao ljubav, to je
bila njena majka. Sada, dok su kilometri proticali
pod njenim nogama, Ana je žalila što nije više
marila za svoju majku. Kao da se njena žrtva za nju
podrazumevala i da je zbog toga osuðena na život
bez ljubavi. Grunuše joj suze na oci. Kako je
moguce da je bila tako slepa? Zar je mislila da je
ljubav samo davanje?
Njena majka je bila lepa žena i još uvek mlada.
Selila se tetka Klarine samoce i tuge. Da, ta mudra
žena je bila u pravu. Malobrojni su oni blagosloveni
pravom ljubavlju u svom životu. Zanesenost i
zaljubljenost brzo proðu. Nakon toga se nižu godine
odricanja, davanja i zanemarivanja. Nije žensko
srce roðeno za to. Sada razume zašto je Lenka tako
grcevito, strasno i posesivno volela nju, svoju
jedinicu. Nije imala s kim tu ljubav da deli, nije
imala kome da pokloni deo svoga srca koje je još
umelo da voli.
Dok su negde daleko u ruskoj stepi Anu
rastuživale misli o majci, Lenka je stajala kraj
prozora. Gledala je u sada vec ogolele krošnje platana
i trudila se da zauzda svoj bol. Secala se dana
kada je rodila Anu.
Bilo je kasno zimsko popodne kada je osetila
cudno komešanje u svom napupelom stomaku.
Mislila je da je to od baba-Darine masne petlove
supe, koja joj u poslednje vreme nije prijala. Imala
je neprestanu mucninu tokom devet dugih meseci
trudnoce. Stevan, naravno, nije bio kod kuce.
Slutila je da je u nekoj od tavankutskih kafana, dok
je baba Dara petljala oko ringišpila.
Slagala je snežnobele pelene i benkice koje joj je,
krišom od oca, poslala njena dobra majka Margita,
kada joj oštar bol u donjem delu stomaka oduze
vazduh. Stisnu pelene na grudi i pokuša da doðe
do daha. Pridiže se i pode ka vratima. Nikoga na
vidiku. Samo se u daljini, podno brežuljka, u blizini
ringišpila cuo veseli žagor svetine. Teturajuci, dok
joj je bol parao utrobu, poðe preko salaške ceste do
imanja gazda Miloja. U dvorištu ugleda Ružu, ali
nemade glasa da je dozove. Ruža, kada je vide, za
trenutak se ukopa u mestu, pa povika koliko je grlo
nosi:
- Miloje, Miluje, oj Miloje, brzo doði! Pohitaj! - i
potrca ka Lenki, koja se vec gotovo onesvestila od
bolova.
„Dobra, plemenita Ruža, Bog da joj dušu prosti“,
pomisli. Kao kroz maglu secala se kako je Miloje
podigao svojim cvrstim i sigurnim rukama u
narucje i uneo je u kucu. Ruža ga je poslala po
babicu Vidosavu, nadaleko cuvenu na
tavankutskim salašima. Užurbano je pripremala
vrucu vodu i ciste ubruse, dok se telo porodilje
grcilo u bolovima. Kada je Miloje napokon stigao sa
babicom u njihov dom, Ruža mu doviknu preko
ramena:
- Idi, Miloje, nadi onog kopilana i reci mu da mu
se dete raða, prokleta da mu je zemljica po kojoj
hodi!
Ruža joj je brisala vrelo celo hladnom i grubom
krpom od kudelje, šapucuci reci ohrabrenja.
Vidosava je radila brzo i strucno. Nekoliko puta se
grubo izvikala na Lenku, vracajuci je iz agonije bola
u stvarnost.
- Lenka, živa ne bila, saberi se! Pomozi svom
detetu da doðe na svet. Pipam joj glavicu, Lenka!
Pupcana vrpca joj je omotana oko vrata! Guraj,
Lenka, guraj! Dace dobri Bog da ova nevina duša
ugleda sveta na današnji dan, na Sretenje
Gospodnje! Zapni, Lenka, guraj!
I Lenka je slušala, obeznanjena. Mislila je da joj
se svaki delic tela rastace, odvaja od kostiju. Takav
bol nije mogla zamisliti ni u najgorim nocnim
morama. A bilo ih je, tokom trudnoce, i previše. Uz
strahove prvorotke, redali su se košmari sa mrtvim
nedonošcetom. Skupila je svu snagu svog krhkog
tela i, osecajuci kako vazduh iz nje istice, gurala je,
pomagala svom cedu da ugleda ovaj prljavi,
napaceni svet. I najzad u tome uspela. Kada je
zacula plac svoje prelepe devojcice, isprva slabašan,
a potom sve jaci, svi bolovi ovoga sveta utihnuše.
Ležala je na Ružinoj i Milojevoj bracnoj postelji,
obamrla, ali duha življeg nego ikada pre. Kada joj je
Vidosava na grudi stavila njenu Anu, rumenih
obrašcica, cvrsto stisnutih ociju i namreškanog
cela, Lenka je mislila da ne postoje vece savršenstvo
i veca sreca od trenutka koji je doživela. Tako je i
bilo. Oganj medu njenim nogama i bolovi koji su joj
razarali bubrege, jetru i slezinu, rebra koja su se
bolno nameštala u svoja ležišta, sve je to bilo ništa
u poreðenju sa savršenstvom koje je držala na
svojim grudima.
Iz trenutka nezemaljske srece trže je Ružin glas:
- Gde je ona baraba, Stevan? Zar i u ovom
trenutku pije, proklet da je, kopile neotesano?!
- Ružo - prozborila je slabašnim glasom - pusti
ga, Ružo, ona je moja, samo moja, od sada, pa
zauvek.
Ruža je pogleda iznenaðeno, ali samo za
trenutak, i Lenka u pitomim ocima dobre žene
prepoznade razumevanje i prihvatanje.
Gledajuci suznim ocima kako se sa platana
otkidaju poslednji zlatnožuti listovi, znala je da je
vredelo svih muka i strahova. Vec tada je znala da
je njena devojcica savršena. Dok ju je u mukama
raðala, znala je koliko je posebna. „Samo se zvezde i
deca u mukama raðaju", setila se davno procitanog
stiha. Osmeh joj obasja lice i preko njenih tamnih
obrva razli se nada, poput vetrova koji su pratili
Anu put Rusije.
Za to vreme, Ana je ispod oka posmatrala
razgovor izmeðu svoje mentorke i gospodina
Popovica. Prvi put je pred njom zaiskrila privlacnost
izmeðu muškarca i žene. I prvi put se zapitala
kakav je osecaj kada te dodirnu muške ruke, kada
te poljube muške usne, a srce ti zatreperi. Sve cešce
je posmatrala svoje telo i promene na njemu, koje
su bile sve vidljivije; kada bi se presvlacila ili
kupala, otkrivala je nepoznata mesta svoga mladog
tela, koja su pozivala na milovanja. Mislila je da je
to što oseca, ta želja koja se u njoj rada, nešto
zabranjeno, namenjeno onom pravom, kada za to
doðe vreme. Citala je o ljubavnim strastima u
jeftinim ljubavnim romanima koje je tetka Sonja
krila u kuhinjskom kredencu. Ipak, nije mogla ni
da nasluti na kakve je dodire spremno žensko telo u
naletu strasti. Neka cudna toplina razli se njenim
mladim telom, dok je posmatrala kako se glava
gospodina Popovlca, tog stranca koji je ušetao u
njihov kupe, naginje ka lepom celu Nine Pavlovne.
Mogla je da zamisli njihov ljubavni ples i od tih
misli joj se krv uzburka. Nakašlja se i ustade:
- Izvinite me, ja bih morala do toaleta.
Gospoðice, ako mi dopustite, rado cu vas
otpratiti - rece gospodin Popovic.
- Nema potrebe, gospodine, brzo cu ja - odgovori
Ana i kratkim pogledom okrznu Ninu, ciji su obrazi
bili vec rumeni, poput latica maka na poljima
salaša.
Ana se osveži u toaletu, na brzinu umi lice i,
izašavši u hodnik, položi svoje vrelo celo na prozor.
Pred njenim ocima smenjivale su se bujne boje
jeseni. Od jednom sve joj se zavrte i pred ocima
iskrsnu ringišpil. Kosa joj je lepršala, dok se vrtela
u krug, s mukom je pokušavala da stane nožicama
na svog konjica i raširi ruke što više može, ne bi li
ubedila Ðorða da je hrabra koliko i on. Suze joj
zamagliše pogled, gde li je sada njen prijatelj iz
detinjstva? Jezdi li nebeskim prostranstvima kao
što je sanjao nekada? Pokušala je da zamisli svog
Ðorða, decaka sa nestašnim cupercima boje zrelog
žita, kao odraslog mladog coveka: da li se i on
promenio? Ima li u njemu i dalje one detinje,
neuhvatljive radosti i onog slatkog decackog
bunta? Sve bi dala da može još jednom da ga vidi.
Voz potmulo zapišta i poce da usporava. Na
peronu, na velikoj posiveloj tabli, velikim crnim
slovima pisalo je „BUDAPEST". Ana se ponovo
pridruži Nini i gospodinu Popovicu.
- Ana, vec sam se zabrinula - prekorno rece Nina.
- O, Nina, samo sam posmatrala krajolik. Cim
sam videla da voz usporava, eto mene - nasmeši se
Ana. - Cini mi se da smo stigli u Budimpeštu.
- Da - rece zamišljeno Nina - igrala sam nekada i
u peštanskom teatru i mogu ti reci, Ana, da njihova
pozornica nimalo ne zaostaje za beckom ili
pariškom. Mada, ništa se ne može poroditi sa
Boljšim teatrom i vrlo brzo ceš imati prilike da se i
sama uveriš u to.
Za sve vreme njihovog putovanja, gospodin
arhitekta se pokazao kao veliki kavaljer. Bio je
njihova pratnja i u kolima za rucavanje i nijednom
nije dozvolio da Nina plati racun. Iz sata u sat,
šarmirao je Ninu sve više. U jednom trenutku, Ana
sebi dozvoli slobodu da ga upita:
- Gospodine Popovicu, oprostite mi na mojoj
radoznalosti, ali imate li vi porodicu u Beogradu?
Aleksandar Popovic spusti pogled i nelagodno se
promeškolji na svom sedištu:
- Imam, gospoðice Ana. Moja majka je vec vrlo
stara i nejaka. Bio sam oženjen jednom divnom
ženom. Zapravo, i dalje sam, ali kao da nisam.
Vidite, moja supruga je duševno obolela. Formalno
smo i dalje u braku, ali ona se vec tri godine nalazi
u sanntorijumu nadomak Vršca. Razumite me,
molim vas, veoma mi je teško da pricam o tome;
Mirjana je popustila sa živcima pre tri godine, kada
su potonule sve nade da cemo ikada imati decu.
Smatrala je da su deca jedini smisao njenog života.
Kada su joj, nakon mnogobrojnih analiza i poseta
svim poznatim evropskim klinikama, lekari saopštili
da je jalova i da ne može da raða decu, ona se
poput školjke zatvorila u svoju ljušturu i više
nikome nije dala da joj priðe, a pogotovu ne meni.
Rat je samo pogoršao njeno stanje. Koliko sam
samo puta lutao beogradskim ulicama, tražeci je.
Uvek bih je nalazio u Tašmajdanskom parku kako
nemirnim ocima pretražuje retka kolica sa bebama
koje bi majke, u trenucima mira, izvele u šetnju.
Bojao sam se da ne ucini neko zlo sebi i drugima.
Bio sam primoran da je sklonim na sigurno mesto.
Sada vegetira u sanatorijumu i, kad god odem da je
posetim, plete džemperice za svoju bebu.
Nina Pavlovna mu saosecajno steže ruku, a u
Anu se uvuce crv sumnje. Nešto u glasu gospodina
Popovica i u njegovom naizgled gospodskom
držanju odavalo je nesrazmeru izmeðu postupaka,
izgleda i životne price. Nije joj se dopadao, tim pre,
što je u ocima svoje mentorke prepoznala
naglašenu naklonost prema ovom strancu. Nadala
se da je gospodin Popovic samo pratilac i da ce tako
i ostati. Meðutim, sjaj u Nininim ocima slutio je da
ce biti drugacije.
Put je potrajao gotovo tri dana. Voz se cesto
zaustavljao i van železnickih stanica, zbog raznih
oštecenja na prugama koja se zaostala iza ratnih
razaranja. Ana je iskoristila dugo putovanje da „uðe
u jezik" i ponovi sve ono što je naucila kod Klare
lepu melodiju i veliko sazvežðe znacenja ruskog
jezika. Kada se voz konacno približio moskovskoj
železnickoj stanici, Ana je sva gorda od uzbuðenja:
- Nina, Nina, požuri, moramo da pokupimo
prtljag, evo stižemo!
- Polako, draga moja, ovo je poslednja stanica,
nece voz nikuda pobeci - nasmejala se Nina
devojcinom nestrpljenju.
Gospodin Popovic je pomogao damama oko
prtljaga i uskoro su njih troje stajali na peronu,
opraštajuci se:
- Cim se budem smestio i saznao kakve su moje
obaveze i dužnosti, javicu vam se, draga Nina, i
nadam se da cu uskoro biti u prilici da vas
potražim,
- Znate gde me uvek možete naci. Svakoga dana,
sem nedelje, vežbam sa mojim igracima u Boljšom
teatru - rece Nina, osmehujuci se.
- Draga Ana - rece arhitekta, okrecuci se ka
devojci - želim vam svu srecu. Siguran sam da cete
postici veliki uspeh. Nadam se da cu vas uskoro
gledati na baletskoj sceni cuvenog Boljšog teatra.
- Hvala vam, gospodine Popovicu, i ja vama želim
sve najbolje - ljubazno odgovori devojka.
Ana ispod oka primeti nekolicinu muškaraca u
dugim kaputima i sa šubarama kako stoje po
coškovima stanice. Htede da upita Ninu ko su ti
ljudi i zašto tako stoje, posmatrajuci svet koji
prolazi, ali se predomisli. Slutila je da joj se
objašnjenje ne bi dopalo, a i nije morala baš sve da
zna.
Nakon cetrdesetak minuta, stigle su do lepe,
ocuvane rusticne fasade stare cetvorospratnice.
Nina zastade, pogleda Anu i rece:
- Ovo je moj dom, Ana. Volela bih da ga od sada
smatraš i svojim. Hajdemo gore, ja živim na drugom
spratu.
Uðoše u lep salonski stan, visokih tavanica i
gipsanih svodova. Nina odloži njihove kofere i
povede Anu ka sobi koju joj je namenila:
- Pre nego što cu otputovati u Beograd, dala sam
da se za tebe uredi ova soba. Tapete su potpuno
nove, a ovaj stari krevet, nasledstvo od moje
pokojne majke, potpuno je restauriran. Nadam se
da ti se soba dopada.
- O, Nina, divna je! Majka i ja smo živele u sobi
koja je upola manja. Hvala li - osmehnu se Ana i
nežno zagrli Ninu.
Pogledom je prelazila po debelom tepihu i teškim,
pomalo izbledelim draperijama. Tapete su bile
nežne roze boje, posute sitnim ijubicicama.
Posteljina na širokom krevetu, ciji su nasloni bili od
kovanog gvozda, slagala se sa tapetama. Divan
toaletni stocic stajao je nedaleko od prozora, a na
drugom kraju sobe, ukoso od vrata, veliki ormar od
orahovine. Citava prostorija je odisala toplinom i
mirisala na lavandu. Ana priðe prozoru, raskrili
zavese i gotovo ciknu od oduševljenja. Pogled je bio
divan. Sa prozora Anine sobe video se Kremlj,
najstariji deo Moskve, cija je gradnja zapoceta još
prilikom osnivanja grada, 1147. godine, a nalazi se
u samom srcu ruske prestonice. Kremlj je utvrðenje
okruženo širokim crvenim zidom na kojem se nalazi
cak dvadeset kula. Kompleks se sastoji od sjajnih,
pozlacenih crkava, palata, rezidencija i sabornih
dvorana.
Sve to je Nina pricala Ani dok su, nakon
napornog puta, pile caj u salonu. Nemci nisu uspeli
da zauzmu Moskvu i ona nije bila mnogo oštecena
tokom rata. Nina je dugo pricala Ani o Rusiji, o
Krimskim planinama, Kavkazu, Uralu i cuvenoj reci
Volgi. Pricala joj je i o Bajkalu, svetom moru Sibira,
zapravo najdubljem slatkovodnom jezeru na svetu,
koje nikada nije poželela da vidi.
Ana se kasnije, tokom svih godina provedenih u
Moskvi, secala kako je Nina opisivala svoju rodnu
zemlju i shvatila da nisu postojale reci koje bi
doslovno mogle preneti njenu lepotu, Rusija se
morala doživeti. Moskva ce za Anu uvek ostati grad
svetla, parkova, fontana i mostova. Posebno je
volela sva njena crkvena zdanja, a Sabor Vasilija
Blaženog, koji se nalazi na kraju Crvenog trga, u
Ani je izazivao strahopoštovanje.
Posle dva dana odmora, Nina je povela Anu u
Boljšoj teatar. Našavši se ispred ovog velelepnog
zdanja, najsjajnije baletske i operske scene na
svetu, Ana je prosto zanemela. Osecala je njenu
snagu, njenu postojanost i lepotu. Okrugli kameni
stubovi, ispod kojih se šepurilo raskošno stepenište,
i beli rusticni svodovi kao da su je opominjali da
koraca lagano. Na trenutak je, zatvorivši oci,
pomislila na tetka-Klaru, na njenog Nikolaja i sve
srecne trenutke koje je ta divna žena tu proživela.
Pomisli na obecanje koje joj je dala i nemo u sebi
ponovi taj zavet
Lepota kojom je carica Katarina Velika darivala
najveci teatar na svetu, daleke 1776. godine, teško
se može opisali recima: ogromni svodovi, donji i
gornji foaje, velika scena, lože protkane crvenim
brokatom i zlatom, ostavljali su bez daha generacije
poštovalaca umetnosti. Anine krupne oci pretvoriše
se u dve razbuktale baklje dok je pokušavala da
upije lepotu oko sebe. Nemo je koracala za Ninom,
dok se strah u njoj gomilao poput straha u grudima
ptica spremnog za svoj prvi let. Zaslužuje li priliku
koja joj je data? Da li ce uspeti da opravda
poverenje i zasluži svoje mesto u ovom hramu
umetnosti i lepote?
Nina je osetila njen strah:
- Ana, secam se da se i Klara ovako plašila kada
je prvi put krocila nogom u naš teatar. Dušo, budi
sigurna da su i tvoja umetnost i dar koji poseduješ
grandiozni poput ovog zdanja i ne daj da te ono
pokoleba. Ovo su samo zidovi, fasada. Ono što je
prava lepota Boljšog teatra jesu umetnici, baletski
igraci i operski pevaci. Oni daju dušu ovom zdanju.
Bez njih, Boljšoj bi bio samo još jedna palata u nizu
lepih moskovskih zdanja.
- Hvala ti, draga Nina, ali nisam ocekivala ovakvu
lepotu. Zaista ne znam da li sam spremna za scenu
poput ove. Nisam igrala ni u beogradskom
pozorištu. Zaboga, ja sam tek amater.
- Grešiš, Ana, i nadam se da ceš za pola sata da
me uveriš da sam u pravu. I mene i moje kolege.
Sada ce nas primiti direktor baletske scene,
gospodin Jurij Adamovic. Porazgovaraceš sa njim, a
potom cu te odvesti u garderobu da se presvuceš,
pa cemo svi zajedno na probu. Želim da za Jurija i
mene otplešeš scenu iz Labudovog jezera. Gledala
sam kako plešeš, Ana. Da nisam potpuno sigurna
da zaslužuješ da se nadeš na mestu na kojem se
nalaziš, nikada te ne bih dovela u Rusiju, ni na ciji
nagovor, pa ni Klarin. Zato, devojko, glavu gore i
pokaži šta znaš!
Utom stigoše ispred velikih vrata na koja Nina
tiho pokuca. Uðoše u veliku prostoriju, a mlada
žena, koja je sedela za stolom, radosno skoci i
pohita Nini u susret:
- Ninocka, tako mi je drago što te vidim. Kada si
se vratila? Da li je put bio bezbedan? A ovo mora da
je devojka iz Jugoslavi je o kojoj si nam pricala?
- Polako, draga Mašenjka. ne mogu da upamtim
sve što si me pitala. Da, ovo je Ana. Ana, želim da
te upoznam sa Mašom, ona je desna ruka svih nas
koji se pravimo da smo važni i da nešto znacimo
baletu.
Ana se nasmeši i pruži ruku mladoj ženi. U tom
trenutku se, iza zatvorenih vrata, u susednoj
prostoriji zacu komešanje i povišeni glasovi. Nisu
mogle jasno da cuju reci, ali je ton ženskog glasa
nedvosmisleno ukazivao na svaðu.
Maša prevrnu ocima, poverljivo se naže ka Nini i
tiho rece:
- Svetlana...
- Aaaa, mogla sam da pretpostavim. Siroti Jurij...
- odgovori tiho Nina, znacajno gledajucu u Mašu,
dok ih je Ana zbunjeno posmatrala.
- Oprosti, Ana - rece Nina kada ugleda devojcin
zbunjeni pogled.
- Svetlana Vinogradova je primabalerina Boljšog
teatra. Žena vrlo nezgodne naravi. Lepa, talentovana
i otrovno sujetna. Plašim se da ceš vrlo brzo imati
prilike da je upoznaš i... - Nininu recenicu prekide
naglo otvaranje vrata i furiozni izlazak lepe mlade
žene, ne starije od trideset godina. Ona zastade
ispred Nine i Ane i podsmešljivo rece:
- Gle. vratila se tigrica i dovela sa sobom
mladunce. Oprostite, gospoðice Pavlovna, Jurij i ja
smo imali malu prepirku. O tome cu kasnije
porazgovarati i sa vama. A ova uplašena devojcica
mora da je buduca velika zvezda našeg teatra
ironisala je primabalerina gledajuci u Anu.
U Ani se tog trenutka rodi prkos i ona gordo
podiže glavu:
- Da, gospodo, ja sam Ana Balint i jesam buduca
zvezda Boljšog teatral - gotovo uzviknu.
- Samo preko mene mrtve! - prosikta Svetlana
Vinogradova i istrca iz sobe.
Ana oseti kako joj se ramena opusiiše i neka
cudna toplina joj se razli po leðima. Okrete se i
ugleda dva modra oka, boje najdubljeg jezera. Oci
joj preleteše preko lepog lica, uokvirenog
razbarušenom kosom boje peska. Ucini joj se da
lagano gubi tle pod nogama.
- Mašo, brzo, donesi cašu vode i malo šecera -
brzo se snaðe Nina - cini mi se da ce Ani pozliti!
Bože, kakav smo joj docek priredili. Sramota! A ti,
Jurij, šta samo stojiš tu i bleneš, doði da mi
pomogneš da smestimo Anu da sedne.
Jurij Adamovic kao da se prenu iz sna. Pritrca,
nežno uze Anu za nadlakticu, od cega devojka još
više zadrhta, i povede je ka svojoj sobi.
Kada su je smestili na otoman, u sobu ulete
Maša noseci cašu vode i šecer:
- Popijte, bice vam bolje.
Ana uze gutljaj i dalje gledajuci u šare na tepihu
boje mora, ne usuðujuci se da pogleda direktora
baletske scene. „Moram da se saberem“, pomisli u
sebi i svom snagom volje podiže pogled.
Jurij Adamovic je i dalje zurio u nju, poput
moreplovca kojem se ukazala sirena. Najzad, Nina
prekide trenutke tišine:
- Divan nacin za upoznavanje, zaista, Jurij, ovo
je Ana Balint, balerina koju sam dovela iz
Jugoslavije i o kojoj sam ti toliko pricala. Ana,
gospodin Jurij Adamovic je direktor baletske scene
Boljšog teatra i on je svima nama šef, ako mu ja to
dopustim, naravno - pokuša da se našali Nina,
sada vec vidno uznemirena elektricitetom koji je
varnicio u sobi.
- Gospoðice Balint, zadovoljstvo mi je što sam se
konacno upoznao sa vama - najzad progovori Jurij
dubokim, senzualnim glasom, od kojeg Ani gotovo
pripade muka. Skoro da je naglas zastenjala, ali se
u trenutku pribra, pruži ruku i odgovori:
- Zadovoljstvo je moje, direktore.
- Molim vas, oslovljavajte me imenom, svi igraci
me tako zovu. Jednostavno: Jurij. Veoma mi je žao
što ste prisustvovali sceni koju je priredila naša
primabalerina Svetlana Vinogradeva. ali i ona je,
poput vecine velikih umetnika, pomalo mušicava
i...
- Velikih umetnika?! - frknu Nina. - Da si mene
slušao, ona nikada ne bi dogurala do titule koju
unižava sopstvenom sujetom i razmetanjem. Ali,
necemo o tome. Ovde smo zbog Ane. Rekao si mi da
bi želeo da vidiš kako pleše. Hajdemo onda! Nadam
se da si se oporavila od šoka, dušo, i da si
sposobna za jednu kratku probu? - obrati se Ani.
- Naravno da jesam - poskoci Ana i svi zajedno
napustiše prostoriju.
Maša je odvela Anu u garderobu, dala joj je, iz
fundusa za balet Labiidovo jezero, jedan od kostima
koji je Ani savršeno pristajao i špic-patike. Devojka
je zamolila Mašu da kaže Nini i Juriju da je
sacekaju desetak minuta kako bi mogla da zagreje
mišice i da se skoncentriše.
Dok je radila vežbe istezanja, neprestano je
mislila na majku, tetka-Klaru i sve prohujale
godine. Gotovo je mogla da cuje Klarin glas kako joj
govori: „Veruj u sebe, Ana! Veruj, i uspeceš!"
Petnaestak minula kasnije, Ana je izašla na
scenu i zapanjila se njenom velicinom. Onako
tanana i majušna, izgledala je kao pcelica na
ogromnom tucku cveta. Ugledala je Ninu i Jurija
kako je posmatraju iz drugog reda i strpljivo cekaju.
Dala je Maši znak glavom da je spremna i predivne
note Petra Ilica Cajkovskog preplaviše scenu i Anino
bice. Ana polete preko scene, izvijajuci svoje telo sa
takvom harmonijom pokreta, da se cinilo kao da
ona sama, tako sicušna, guta i usisava u sebe
prostranstvo scene. Njene piruete i doskoci bili su
savršeni. Citavim svojim bicem, prepustila se
muzici. Posle desetak minuta zanesene igre, Jurij
Adamovic viknu:
- Dosta! - i muzika odjednom utihnu.
- Ana, hvala vam. Možete se povuci u garderobu.
Kada se presvucete, Nina i ja cemo vas sacekati u
mojoj sobi - izgovori Jurij glasom bez emocija.
Dok se presvlacila u garderobi, pokušavala je da
shvati šta je izazvalo iznenadnu hladnocu u
njegovom glasu. Znala je da je bila dobra, tehnicki
gotovo savršena, ali i više od toga. No, dobro,
pomisli pomirljivo, sve je u Božijim i Jurijevim
rukama, ona je pokazala sve što zna.
Kada je zakoracila u sobu, videla je široka
Jurijeva ramena. Stajao je okrenut ka prozoru, dok
je Nina sedela na stolici.
- Sedi. Ana - mirnim glasom rece Nina.
Jurij se okrenu ka njoj i pogleda je pravo u oci.
- Ana, moram priznati da sam, u trenutku kada
sam vas ugledao, zanemeo od iznenaðenja. Bio sam
zatecen vašom mladošcu i lepotom. Ali, ono što me
je najviše iznenadilo, bila je vaša tananost i
krhkost. Pomislio sam da je nemoguce da devojka
takve spoljašnjosti poseduje snagu baletskog igraca.
Jer, kao što znate Ana, balet ne ukljucuje samo
mišice i kosti igraca, vec pre svega njegovu dušu, a
kroz nju i izražajnost i sklad pokreta. Radio sam sa
mnogim velikim balerinama, vecina njih su mi bile i
partnerke u predstavama, ali takvu snagu, takvu
izražajnost i emocije nikada pre nisam video. Zato
mislim da cete vi, draga Ana, doživeti mnoge
blistave trenutke na sceni Boljšog teatra, ako nam
ukažete cast i postanete naš clan - završi on, lako
se naklonivši.
Ana ga je slušala u neverici. Pogleda u Ninu i
vide kako se licem njene mentorke šepuri najširi i
najlepši osmeh koji je do tada videla. Glasom
uzdrhtalim od emocija, devojka tiho rece:
- Hvala vam, potrudicu su da opravdam vaše
poverenje.
- Onda smo se o svemu dogovorili. Potpisacemo
ugovor o vašem angažmanu sutra u podne, a nakon
toga cu vas dve dame odvesti na rucak, da
proslavimo. Naravno, ako se slažete, Nina? - upitno
ce Jurij.
- Naravno, dragi moj, radujem se unapred.
- Ana, bliži se Nova godina - nastavi direktor. -
Boljšoj teatar za docek Nove godine tradicionalno
priprema gala koncert. Iako su uloge vec podeljene,
a probe poodmakle, smislicu do sutra nacin da se
odmah ukljucite u projekat. Nema svrhe da takav
talenat i dalje bude sakriven od ociju sveta. To bi
bilo sve - završi on, i pomalo umorno se spusti u
svoju fotelju.
Nina ga nežno poljubi u celo i izvede Anu u
predvorje, gde ih je Maša nestrpljivo ocekivala.
-I?
- Oduševljen je, Mašo! Ana je primljena! Hoce da
je ubaci cak i u novogodišnji gala koncert! Ovo je
prevazišlo sva moja ocekivanja! Ana je prevazišla
sva ocekivanja! - radosno ce Nina grleci devojku.
- Baš mi je drago! Dobro došla, draga Ana! -
srdacno odgovori Maša.
Ana je izašla sa Ninom na ulicu potpuno opijena,
ne osecajuci ni dašak novembarske hladnoce.
Cinilo joj se da ne dodiruje zemlju. Bila je potpuno
zatecena i. cinilo se, nedovoljno srecna.
- Ana, doði, idemo da proslavimo. Hajde, draga,
trgni se! Znam da je ovo previše uzbuðenja za jedan
dan, ali uspele smo Ana! Ucinile smo onaj prvi,
najvažniji korak ka tvojoj slavi!
- Znam, Nina, ali još uvek ne mogu da verujem
da je ovo što mi se dešava stvarno. Sve je tako brzo,
tako nestvarno.
Nina zaštitnicki obgrli Anu i njih dve lakim
korakom stigoše do Ninine cetvorospratnice. Nina
predloži Ani da je saceka u salonu, a ona se ubrzo
pojavi noseci na poslužavniku dve caše i
šampanjac.
- Za buducu primabalerinu! - teatralno uzviknu
Nina.
Dve žene zadovoljno nazdraviše, Nina se zavali u
fotelju i pogleda Anu pravo u oci:
- Znaš Ana, nije me toliko iznenadilo tvoje
savršeno izvoðenje baletske tacke, koliko me je
iznenadio Jurij. Nikada ga nisam videla tako
pometenog... Ima tu nešto mnogo više od fascinacije
tvojim talentom.
- Nina, molim te, nemojmo sada o tome. Kada
sam ga ugledala, iznenadile su me njegove godine.
Ocekivala sam da ce direktor biti covek u srednjim
ili poznim godinama, a ne mladic takve
spoljašnjosti.
- Ha, ha... Znala sam. Rekoh ti da nije u pitanju
samo opcinjenost tvojom igrom - zasmeja se Nina, a
onda se naglo uozbilji. - Jurij ne bi voleo da ti ovo
ispricam, ali mislim da bi trebalo da znaš i, naravno,
ovo što cu ti reci zadrži za sebe. Jurij Adamovic
ima trideset pet godina. Vec sa svojih dvadeset, bio
je najbolji baletski igrac, ne samo Boljšog teatru, vec
i cele Rusije. Citavih osam godina bio je na samom
tronu ruskog baleta. Žao mi je što neceš biti u
prilici da vidiš njegovo izvoðenje. Takvu snagu, te
pokrete, emocije i lirsku osecajnost nije imao
nijedan igrac pre, a ni posle njega. Na izvoðenju
premijere Krcko Orašcic, pre nešto više od dve
godine, Jurij je doživeo gadan pad na sceni. Stela
Oven, koreografkinja koja je za tu priliku bila
pozvana iz Londona, poznata po svojim inovacijama
u baletskoj igri, smislila je da Jurij u jednoj sceni
bukvalno „dolece“ sa svodova scene. Za tu priliku,
bile su konstruisane specijalne celicne sajle, koje su
posle obojene specijalnim lakom, kako se ne bi
videle. Meðutim, u trenutku kada su Jurija podigli
cetiri metra iznad scene i kada je trebalo da „sleti“
na zemlju, sajla je popustila i on je pao. Bio je to
strašan trenutak, Ana. Zavesa se brzo spustila.
Jurij je ležao onesvešcen. Posledice tog pada bili su
iskidani ligamenti i potpuno smrskana cašica
desnog kolena. Bio je to kraj njegove karijere.
Naravno, angažovali smo najbolje lekare kako bi mu
pomogli, ali sve je bilo uzalud. Došao je kraj njegovoj
igrackoj karijeri, bio je skrhan. A onda je
stigla ponuda da Jurij postane direktor baletske
scene i, na naše insistiranje, posle dugog
ubedivanja, konacno je prihvatio. I mislim da je to
bila dobra odluka, jer niko ne poznaje baletsku
tehniku i izražajnost bolje od njega. Naravno, ta
funkcija je nosila i poteškoce, kao što si primetila
on je veoma zgodan mlad covek, a još neženja.
Svaka balerina u ansamblu je pokušala da mu se
približi na nacin koji se nikako nije slagao sa
njegovim profesionalizmom. On sam, nikada nije bio
zainteresovan za ljubavne afere u svom ansamblu.
Barem do sada - privede kraju svoju pricu Nina
Pavlovna, gledajuci Anu ispod oka.
- Strašno! Kakav usud! - saosecajno ce Ana,
praveci se da nije cula Nininu opasku.
- Ono što je najstrašnije u celoj prici jeste to što
je, nakon nesrece, istragom utvrðeno da je neko
nožem, ili vec necim slicnim, zasekao jednu od sajli
koje su držale Jurija. Nikada nismo saznali ciji je
bolesni um smislio tako nešto, ali to je ipak morao
biti neko iz teatra, neko ko je prisustvovao probama
i znao za tehniku koju je smislila Stela. Taj neko je
tacno proracunao u kom ce trenutku sajla popustiti
pod težinom Jurijevog tela.
Teška, gotovo opipljiva tišina ispuni salon. Ana
je nemo sedela, duboko zamišljena. Dve duboke
bore urezaše se izmeðu njenih mladih obrva.
Pomisli, ako je neko bio toliko ljubomoran na
Jurijevu karijeru, šta li ce tek bit i sa njom.
Pridošlica, potpuno nepoznata devojka, pretnja vec
afirmisanim balerinama. Seti se incidenta sa
primabalerinom Svetlanom Vinogradovom i
zadrhta. Prenu se iz razmišljanja i pogleda Ninu,
utonulu u misli o prošlim danima:
- Nina, kada si ti odbacila svoje baletske patike? I
zašto?
Nina se umorno osmehnu i odgovori:
- Sigurno i sama znaš da karijera balerine ne
može da traje vecno. Mi smo, poput vrhunskih
sportista, osuðene na ogranicen rok trajanja. Na
svoj cetrdeseti roðendan, oprostila sam se od baleta.
Pre punih dvadeset godina. Bio mi je prireðen
velicanstven oproštaj. I danas se Cesto sa ponosom
secam svoje igracke karijere. Zahtevala je mnoge
žrtve i odricanja, ali ne žalim ni za jednim
propuštenim trenutkom van scene. Balet je bio i
ostao moj život. Muzika i igra obojile su sva moja
godišnja doba. Danas boje i jesen mog života. Ipak,
onog dana kada sam svoje patike okacila o klin, deo
moje duše rastao se od mene. Tada sam odlucila, a
na moju srecu tu odluku su podržali svi oni od kojih
je njena realizacija zavisila, da poducavam mlade
nade i postanem koreograf baletskih predstava.
Danas, kada gledam svaku predstavu na kojoj igraci
izvode najsuptilnije pokrete koreografije koju sam
osmislila, moje je srce puno. Ti si, draga Ana, moj
poslednji izazov. I zato sam cvrsto rešila da od tebe
napravim balerinu svetskog formata. Necu morati
mnogo da se trudim, ti imaš dar od Boga. Ti si
izabrana, Ana. Malo je takvih.
Hvala, Nina. Trudicu se da te nikad ne izneverim.
Ni tebe, ni tetka-Klaru, a pogotovu moju majku koja
je toliko žrtvovala za mene -zaplaka se Ana.
- No, no, rano je za tugu. Tek smo stigle. Naporan
rad je pred nama, a samo od tebe zavisi koliko ceš
da sebi olakšaš novonastalu situaciju. I još nešto.
Ana, nikada se nisam mešala u intimu drugih.
Radovala sam se tuðim ljubavima, slavila njihove
jubileje. Ne da Bog baš sve, Ana. Imala sam blistavu
karijeru, ali pravu ljubav nikada nisam upoznala.
Bilo je muškaraca u mom životu, ali nijedan od njih
nije mogao da se takmici sa mojom strašcu za
baletom. Možda ceš se u životu naci pred velikom
dilemom. Možda ceš morati da biraš izmeðu srca i
razuma, teško je pomiriti to dvoje. Još je teže
napraviti izbor, a ne zažaliti. Znam da ceš kad-tað
doživeti veliku ljubav, Ana. Molim te da me tada ne
pitaš za savet, jer ne bih umela da ti ga dam.
- Nina, ja ne razmišljam o Ijubavi. Trenutno mi je
karijera na prvom mestu. Sigurno necu moci da
poklonim svoje srce coveku koji nece razumeti moju
ljubav prema baletu. Ne brini. Nina, bicu oprezna.
- Draga moja devojcice, kada se desi prava ljubav,
oprez se istopi poput pahulja na tvojoj rukavici.
Upoznaceš oštre ruske zime i bice ti potrebno
mnogo više od igre da te ugreje i osnaži.

http://www.book-forum.net

6Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:20 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
VI
Prolazili su dani i Nova godina je bila sve bliže.
Ana je svakodnevno naporno vežbala pod strogim
Nininim patronatom. Nina je nije štedela i ponašala
se prema njoj kao i prema svima ostalima, što je
Ana veoma poštovala. Kada bi se uvece iscrpljene
vracale u Ninin stan, sedele bi još sat-dva i
razgovarale o proteklom danu. Nina je stalno terala
Anu da ide napred, ubedivala je da uvek može bolje
i davala joj savete od neprocenjive vrednosti. Jurija
Ana nije viðala cesto. Pojavljivao bi se na probama
tek za trenutak, a zatim nestajao poput sene. Ana je
imala utisak da je namerno izbegava. Svaki put bi,
na trenutak, svojim velikim bademastim ocima
zarobila njegov pogled. On bi ga brže bolje sklanjao
od nje, poput preplašenog srndaca. Anino srce bi
zatreperilo, osecala bi cudno golicanje u stomaku i
culnu potrebu da taj trenutak potraje. Ipak> brzo bi
odbacivala misli koje su joj skretale pažnju od
njenog cilja: da bude najbolja.
Primabalerina Šveðana Vinogradova nije
ucestvovala u novogodišnjom gala koncertu, što je
Ana docekala sa olakšanjem. Po teatru se šuškalo
da je doživela blaži nervi slom, iako je zvanicno
saopšte- nje bilo da je nazebla. Kako god, Ani je
savršeno odgovaralo njeno odsustvo.
Konacno je došao i taj dugo ocekivani 31.
decembar. Tog prepodneva, Ana je, kako bi smirila
nervozu i tremu koja ju je pred premijeru sve više
obuzimala, šetala Crvenim trgom koji je blistao
svom svojom plamenom raskoši. Krupne pahulje
spuštale su se na Anine obrve. Dah joj se ledio dok
se osmehivala snegurockama, Deda Mrazovim
unukama, kojih je bilo na svakom cošku. Rumene i
nasmejane, nudile su prolaznicima caj i kuvano
vino. Dok se zaneseno osvrtala oko sebe, odjednom
udari u nešto. Podiže pogled i ugleda visokog,
naocitog muškarca, u dugom kašmirskom kaputu,
sa šubarom na glavi, ispod koje su provirivale crne
kovrdže, ociju poput užarenog ugljevlja On je cvrsto
obuhvati oko struka da bi povratila ravnotežu.
- Oprostite... - promuca Ana.
- Ja bi trebalo od vas da tražim oproštaj,
gospoðice... - ne završi recenicu neznanac.
- Ana Balint, drago mi je - odgovori Ana na
ruskom, što je bolje umela.
- Sergej Pavlovic, zadovoljstvo je moje, lepa damo.
Ana se još više zarumene, svesna cinjenice da su
je njegove ruke i dalje držale oko struka:
- Oprostite, žurim...
- Ne bih da budem neuctiv, ali sigurno ne žurite
toliko da ne mogu da vas pocastim šoljom caja.
Danas je veoma hladno.
- Zaista mi je hladno, ali ne pijem caj sa
neznancima, uz sve poštovanje - odgovori mu
devojka glasom u kome se odlucnost kolebala.
- Ali, draga Ana, nisam više neznanac. Predstavio
sam vam se. Pokušacu ponovo: zovem se Sergej
Pavlovic, imam trideset godina, po zanimanju sam
pozorišni kriticar. Piskaralo, što bi neki rekli.
Doduše, otrovno piskaralo, pa ipak, samo covek od
pera.
- Tim pre, gospodine Pavlovicu, ne bih smela da
prihvatim vaš ljubazni poziv. Ko zna, možda cemo
se ponovo sresti - zagonetno se nasmeši Ana i
nestade medu svetom koji se razmileo Crvenim
trgom. Sergej Pavlovic ostade da zbunjeno gleda za
ovom lepom devojkom.
Malo koja je uspevala da odoli njegovom šarmu.
Iako oženjen, Sergej se nije smirivao. Strast za
osvajanjem nije ga napuštala. Irenom se oženio
zato što je ostala trudna. Rodila mu je sina i on ju
je poštovao, ali to je bilo sve. Ljubavi nije imao,
barem ne onoliko koliko je njemu bilo potrebno. I
dalje je maštao o strasnoj, bezvremenoj ljubavi
kojoj bi se prepustio. U slobodno vrame pisao je
poeziju i bio je dobar u tome. Veoma dobar. Nije se
usuðivao da objavi svoje radove iz straha da ce to
umanjiti njegovu reputaciju kriticara bez dlake na
jeziku. Neveselo pomisli na vecerašnji novogodišnji
gala koncert baletskog ansambla Boljšog teatra.
Morao je da prisustvuje tom spektaklu, kako ga je
najavljivala Moskovska štampa, i znao je da ce mu
novogodišnja noc proci u pisanju kritike za prvo
januarsko izdanje Gazete. Osmeh mu zatitra na
usnama kada je pomislio na malopreðašnji susret
sa lepom neznankom. Možda je bila u pravu. Ako je
ikada ponovo sretne, nece je pustiti tek tako.
Predvecerje Nove godine proteklo je u užurbanim
pripremama pred koncert. Ana je delila garderobu
sa još pet balerina. Sve su bile uzbuðene i pomalo
nervozne. Šminkale su se brzim, izvežbanim
pokretima, istezale svoja gipka tela pred nastup i
oblacile kostime uz pomoc Marije, kostimografa
Boljšog teatra, punacke žene u kasnim cetrdesetim,
blage naravi i postojanog temperamenta.
Desetak minuta pre osam sati uvece, Boljšoj
teatar je bio dupke pun. Nina je u prolazu šapnula
Ani da ocekuje da zablista veceras, praveci se da ne
primecuje njenu nervozu. Konacno, kada se zavesa
podigla, a Ana se sa ostalim clanovima ansambla
našla na sceni, osmeh joj je zamro na usnama.
„Bože, pomozi...“, pomoli se u sebi, gledajuci u
nepregledno more lica pred sobom. Vec sa prvim
taktovima, Anine noge poleteše preko scene. Nizale
su se, jedne za drugima, note Cajkovskog, Adama,
Verdija i još nekolicine velikih kompozitora. Ana je
igrala skoncenirisano, poletno i nadahnuto. Nakon
sat i po igre, prekidane kratkim odlascima sa
scene, stigao je i trenutak završnice. Svi igraci su
bili na sceni u svojim predivmm kostimima. Kada je
muzika utihnula, teatrom se prolomio gromoglasan
aplauz. Ana se klanjala publici, ushicena što je
položila svoj prvi veliki ispit na najvecoj svetskoj
sceni. Osmehivala se, srecna što je opravdala
poverenje onih koji su u nju godinama bezrezervno
verovali. Nije mogla ni da pretpostavi da je svaki
njen pokret, svaki uzdah i osmeh pratio Sergej
Pavlovic iz svoje lože. Isprva mu se cinilo da je
pogrešio. Pomislio je kako nije moguce da je
devojka koju je samo nekoliko sati ranije ugledao
na Crvenom trgu ova zanosna balerina. Pratio je
pogledom svaki njen pokret, cinilo mu se da je
svaki njen mišic, svaki damar njenog tela, osecao
pod svojim prstima. Pitao se da li je sve to plod
njegove uobrazilje, mašte, ili potajne želje da oseti
to mlado, gipko telo pod svojim prstima. Ali u jedno
je bio siguran: mlada Ana Balint bila je novo
svetsko baletsko cudo. Njena igra, lepota i mladost
prosto su zasenile sve ostale igrace.
Nije otišao na tradicionalni koktel posle
novogodišnjeg gala koncerta. Nije želeo da je sretne.
Ta nepoznata devojka je u njemu ukrotila lovca na
ženska srca i probudila sasvim drugacija osecanja.
Obespokojavala ga je pomisao da bi makar na
trenutak mogao da je drži u svom zagrljaju.
Istovremeno se plašio da ne povredi nešto tako
krhko, lomljivo i nežno. Nije to bilo samo njeno telo.
Ona je sva bila satkana od nežnosti, tako
ženstvena, mlada i cista.
Napustio je Boljšoj teatar pometen i vidno
uzbuðen. Nije mogao odmah da ode kuci. Tamo ga
je cekala Irena, brižna, smerna i uvek spremna da
mu ugodi. Zbog toga se osecao još gore. Miša vec
sigurno spava. Otici ce da popije pice pre nego li se
odvaži da se vrati u prostor koji je njegova žena
zvala domom. Jedno mu nije bilo dovoljno. Popio je
toliko da je jedva pogodio put do kuce. Uvek puna
razumevanja, Irena mu je otvorila vrata i pomogla
mu da legne, bez obzira na cinjenicu da joj je
upropastio novogodišnje vece, koje je zalila
strepnjom i suzama.
Jutro je donelo otrežnjenje. Seo je za pisacu
mašinu, spreman kao i uvek da izlije svoje pero žuci
na belu hartiju. Nije mogao. Ushiceno i zaneseno
pisao je o Ani Balint, novom svetskom baletskom
cudu. Njegov tekst bio je oda njenom talentu, lepoti
i mladosti.
Treceg januara, Jurij Adamovic je s nevericom
citao tekst cuvenog pozorišnog kriticara, Sergeja
Pavlovica. Nije mogao cudom da se nacudi; ovo je
bilo prvi put, otkada on pamti, da je Sergej nekoga
pohvalio. I ne samo to, prvi put je, sa ljubomorom u
srcu. citao hvalospeve o nekom baletskom igracu.
Nije bio ljubomoran na Anu, naprotiv. Bio je
ljubomoran na Sergejevo pero. Slutio je da ga je ova
mlada neznanka ocarala, kao što je ocarala i njega,
kada ju je prvi put ugledao. Zato se, više nego
svesno, sklanjao od nje, izbegavao njen pogled i
prisustvo. Znao je, jednostavno je osecao, da je
Sergej Pavlovic, kao i on sam, poklekao pred
Aninim carima. To ga je cinilo besnim ili
ljubomornim ili oboje zajedno, iako se davno
zarekao da se nece upuštati u intimne odnose ni sa
jednom balerinom svoga ansambla i nije imao
nameru da to obecanje prekrši. Ali iskušenje koje je
sa sobom donela lepa strankinja... Istina, ona nije
flertovala sa njim, niti mu je slala tajne ljubavne
signale, uvek na distanci, gorda, kako samo prave
žene umeju da budu. Zbog toga ju je još više
poštovao i želeo.
U isto vreme, u salonu Nininog stana Ana je, još
cupava i rumena od sna, umotana u cebe,
pogledom pratila svoju mentorku i prijateljicu, Ninu
Pavlovnu, kako sa novinama u ruci šeta sa kraja na
kraj sobe. Citala je tako brzo da je Ana razumela
tek svaku trecu rec:
- Nina, možeš li sporije, molim te? Ništa te ne
razumem. I ne znam zašto si toliko uzbuðena? Šta
je to u današnjim novinama? Ponovo je poceo rat?
- Ana, oprosti mi. Bože, da mi je neko reko da cu
ovo doživeti pod stare dane. Znaš, u Rusiji je Sergej
Pavlovic najpoznatiji pozorišni kriticar, covek jak na
peru, britkog i otrovnog jezika. Retko, vrlo retko se
dešavalo da on nekoga pohvali. Citam kritiku našeg
novogodišnjeg gala koncerla. Piše samo o tebi.
Slušaj, polako cu: „Ona nije dodirivala zemlju. Njeni
pokreti bili su tananiji i suptilniji od svake note.
Njeno telo je sinonim za strast i umetnost
istovremeno. Elegancija, lirska izražajnost, emocije
i gracioznost u sebi nose jedno ime: Ana Balint“ -
završi Nina u jednom dahu i bukvalno se skljoka na
fotelju. - Neverovatno!
Ana je, zgranuta, buljila u nju.
- Nina, mogu li, molim te, da pogledam te novine?
Nina joj ih bez reci pruži i ona ponovo procita
tekst. Nije htela da otkrije Nini kako je samo
nekoliko sati pre premijere naletela na tog zgodnog
muškarca. Nije htela ni sebi da prizna kako su joj
ove reci laskale i hranile njeno samopouzdanje.
Nakon hladnog i distanciranog Jurijevog odnosa
prema njoj, Ana je svoje emocije zakljucala. Sada,
dok su joj slova titrala pred ocima, nije mogla a da
ne oseti uzbuðenje i radost. Žar ustreptale mladosti
poce da se razbuktava.
- Nina, kako mogu da se zahvalim gospodinu
Pavlovicu na ovako lepoj kritici?
- Ništa lakše - odgovori Nina. - Pozvacu Gazetu i
uprilicicemo sastanak sa njim. I ja osecam potrebu
da mu se zahvalim, iako nije uputio hvalospeve
mojoj koreografiji. Ali, ocigledno, da je ti nisi
odigrala tako kako jesi, ona bi ostala neprimecena.
Pozvacemo ga vec sutra.
Nisu dugo cekale odgovor. Kao pravi gospodin,
diskretno i nenametljivo, pozvao je Ninu i Anu na
veceru u poznati moskovski restoran. Te veceri,
pred izlazak, Ana se doterala sa posebnom
pažnjom. Bila je veoma raspoložena, upravo je
dobila pismo od Lenke. Pisala je majka o hladnim
danima u Beogradu, o Klari i Sonji, koje su sa
nestrpljenjem ocekivale svaku vest o svojoj
devojcici, raspitivala se oprezno za srecu i život, bila
je veoma ponosna na Anu. Ipak, posle svakog
napisanog retka, Ana je mogla da nasluti Lenkinu
tugu.
Bilo je nešto posle osam kada su dve dame ušle
u restoran Puškin. Za stolom u uglu sedeo je Sergej
Pavlovic, utonuo u misli. Kao da je osetio Anino
prisustvo, zgodni kriticar je podigao oci i pogledi su
im se susreli; njeno mlado telo zadrhta kao list na
vetru, ali nije skrenula pogled. U njegovim ocima je,
pored divljenja, procitala duboku strasi i
uznemirenost. Kada su prišle njegovom stolu, on je
ustao, blago se naklonio, uzeo Aninu hladnu ruku
u svoju, dodirnuo je usnama i gledajuci je ravno u
oci, rekao:
- Veliko mi je zadovoljstvo da upoznam carobnicu
baletske scene - a zatim, zadržavajuci Aninu ruku u
svojoj, okrenuo se ka Nini, ovlaš je poljubivši u
obraz: - Nina, draga, pretpostavljam da si ti tvorac
ovog novog baletskog cuda.
- Grešiš, Sergeje. Ali, hajde da sednemo, pa cu ti
ispricati sve o tome kako je Ana stigla u Rusiju.
- Stigla u Rusiju, kažeš? Odakle ste, Ana?
- Iz Jugoslavije, iz Beograda, gospodine Pavlovicu.
Stigla sam u Moskvu pre nepuna tri meseca.
- Nikada ne bih zakljucio da ste strankinja. Vrlo
dobro govorite ruski jezik.
- Za to je zaslužna moja tetka Klara, koja me je
godinama ucila i pripremala moj dolazak u vašu
zemlju.
- Sergeje - ubaci se Nina - ti si bio veoma mlad,
ali sigurna sam da si cuo za Klaru Sic. Nekada
davno, bila je primabalerina Boljšog teatra. Sudbina
i životna tragedija udaljili su je od naše zemlje, od
baleta i Boljšog teatra.
- Kako da ne, znam tu pricu, njen muž je bio
cuveni Nikolaj Gorki Kirjakov.
- Klara je moja dugogodišnja prijateljica. Iako su
nas razdvajale daljine i godine, sacuvale smo naše
prijateljstvo. Pre ovog prokletog rata, Klara mi je
poslala pismo u kojem mi je pisala o devojcici koju
je poducavala baletu. Pogaðaš, ta devojcica je bila
Ana. Pisala je o njoj sa toliko žara i ubedenosti u
njen vanserijski talenat, da ni za trenutak nisam
posumnjala u njenu procenu. Naime, Klara je, posle
Rusije, u svom rodnom Beogradu otvorila baletsku
školu za devojcice. Nikada ni o jednoj svojoj ucenici
nije pisala kao o Ani. Moram da priznam da me je
zainteresovala. A onda je došao rat, gotovo cetiri
godine nisam mogla da cujem ni glas od Klare,
nisam znala ni da li je preživela. Kada mi je odmah
po osloboðenju napisala pismo i poslala ga po
jednom ruskom vojniku, koji sticajem okolnosti
danas radi kao razvodnik u našem teatru, mojoj
sreci nije bilo kraja. Ali zacudilo me je, da ne kažem
zaprepastilo: opet je pisala o Ani, devojcici koja
cetiri ratne godine nije obula baletske patike. I bez
obzira na tu cinjenicu, ona je i dalje uporno i
groznicavo insistirala na tome da razmislim i doðem
da vidim njenu Anu. „Potrebna je samo tvoja dobra
volja, draga moja prijateljice. Karte za put cu ja
obezbediti. Molim te, doði da vidiš moju Anu“,
pisala je. U jednom trenutku zapitala sam se da li
su moju Klaru pozne godine omekšale i
obeshrabrile, da ne vidi možda u Ani svoje davno
izgubljeno cedo. Nakon dve godine, odlucila sam da
odem u Jugoslaviju. Cim sam videla Anu, znala sam
da su reci moje prijateljice bile više od istine.
Odlucila sam da dovedem Anu u Rusiju, da budem
njen mentor i, nadam se, pre svega prijatelj - završi
svoju pricu Nina, nežno dodirnuvši Aninu ruku.
Anine oci bile su pune suza. Znala je koliko je
njena dobra tetka Klara ucinila za nju, ali nije znala
da je njena Ijubav prema njoj bila tako cista, tako
bezuslovna. Sergej Pavlovic je gledao u Anu,
zamišljen.
- Ana, da li ste vi roðeni u Beogradu? Gde je vaša
porodica?
Ana spusti glavu. Kada je pogledala u Sergeja, on
se gotovo trže primetivši tamnu senku bola u
Aninim ocima.
- Ne, gospodine Pavlovicu. Nisam roðena u
Beogradu. Majka me je dovela kod tetka-Klare kada
sam imala šest godina. Sada od porodice imam
samo nju. Ako mi dozvolite, to ce biti sve što vam
želim reci.
Sergej upitno pogleda u Ninu, a ona samo sleže
ramenima. Nakon vecere, pojaviše se i muzicari;
obuceni u tradicionalnu rusku nošnju, svirali su
prelepe ruske balade na balalajkama. Sergej ih je
pozvao do njihovog stola i sa divljim i strasnim
žarom u crnim ocima, gledajuci Anu, rekao:
- Svirajte nocas za ovu lepu damu.
Ana pocrvene, a Nini se celo nabora od
negodovanja i brige. Bila je svesna cinjenice da je
Sergej Pavlovic prosto ocaran Anom. Takoðe je bila
svesna da je ovaj mladi, zgodni covek oženjen i da
ima dete. Rešila je da to saopšti Ani cim se vrate u
stan, tim pre što je rumenilo na obrazima njene lepe
šticenice svedoccilo da ni ona nije imuna na njegov
šarm. „Samo bi mi još to trebalo", pomisli Nina.
Vecera je potrajala do duboko u noc. Sergej je
ispratio Anu i Ninu do njihovog doma:
- Drage moje dame, hvala vam na divnoj veceri.
Ana, od sada necu propustiti nijednu vašu
premijeru. Bez obzira na sve moje simpatije prema
vama, potrudite se da uvek budete najbolji, jer vas
moje pero u suprotnom nece štedeti. Nina, hvala ti
što si me upoznala sa ovom predivnom damom.
Nina se suzdržano nasmeši i bukvalno ugura
Anu u zgradu. Ana je bila prepuna lepih utisaka,
uzbuðena i zanesena cinjenicom da su njih dvoje,
po precutnom dogovoru, sakrili od Nine svoj prvi
susret. U mislima, nisu je napuštale te magicne,
privlacne, misteriozne oci.
Nina je pre spavanja pozvala Anu da zajedno
popiju šolju tople cokolade. Nije joj bilo lako da
razbije devojcine iluzije, ali rukovodila se onom
starom: bolje spreciti nego leciti.
- Ana, draga, moram nešto da ti kažem. Primetila
sam simpatije koje ti Sergej Pavlovic nedvosmisleno
upucuje.
- Ali, Nina... - poce Ana.
- Molim te, dopusti mi da završim. Dovoljno mi je
teško što ja moram ovo da ti kažem, ali sigurno bi
cula, pre ili kasnije. Sergej Pavlovic je oženjen, Ana.
Ima sina. I ne samo to. Bije ga reputacija
ženskaroša, lovca na srca naivnih mladih dama.
Njegov brak sigurno nije srecan, ali to nije
opravdanje za njegove postupke. Molim te da se ne
upuštaš u aferu sa takvim covekom.
Ana je zgranuto gledala svoju mentorku. Srce joj
se steglo pri pomisli da je covek koji je tako
uzburkao njena osecanja oženjen i da ima dete.
Pogodila ju je ta vest. Skrivajuci svoja prava
osecanja, ona rece:
---
- Možeš mirno da spavaš, Nina, necu uciniti ništa
nepromišljeno. A sada me, molim te, izvini, umorna
sam, a sutra nas cekaju naporne probe.
Kada je zatvorila vrata svoje sobe, priðe prozoru i
zagleda se u predivni Kremlj, koji je svetleo u daljini.
Niz obraze joj potekoše suze. Nikada se još nije
osecala tako usamljeno.
VII
Te iste veceri, u Beogradu su tri žene takode
slavile Anin prvi uspeh. Lenka, Klara i Sonja sedele
su u Sonjinom pansionu uz skromnu veceru. Pricale
su o Ani. Klara je prepricavala dogodovštine sa
casova i vežbi, Sonja se prisecala Aninih nestašluka,
a Lenka je sa puno ljubavi spominjala svoju
devojcicu. Prvi put je potpuno otvorila svoje srce i
ispricala Klari i Sonji kako su pobegle sa
tavankutskog salaša. Klara je saosecajno slušala:
- Lenka, dušo, tek si prešla cetrdesetu, ostavi
prošlost za sobom. Ti si još uvek mlada i veoma lepa
žena. Zaði malo meðu svet. Poklonila si Ani svoje
najbolje godine. Sonja i ja te volimo, ali ni nas dve
necemo vecno. Podeli sa nekim preostalo vreme koje
ti je život namenio. Starost je teška, a još je teža
kada je covek sam. Veruj mi, govorim ti to iz
sopstvenog iskustva. Ja sam napravila svoj izbor i
bio je takav zato što sam imala neverovatnu srecu
da doživim vanvremensku ljubav. Nijedna druga
posle nje, znala sam, ne bi zadovoljila moje srce. Ali
ti, Lenka, još imaš vremena za pravu ljubav i
osecanja.
Lenka se sramežljivo nasmeja, a zatim, da bi
skrenula temu, pogleda u Sonju.
- A ti, draga Sonja, kako to da si sama? Nikada te
to nisam pitala ali eto, izgleda da veceras nas tri
igramo igru istine – pokuša da se našali Lenka.
Sonja se zamisli, pogleda u Klaru, ova joj blago
klimnu glavom, pa dobra žena, uz težak uzdah,
zapoce svoju pricu:
- Ovaj pansion nije bio oduvek moj, Lenka.
Udala sam se za Sretena Kovacevica, pisca. Barem
je on tako voleo da sebe naziva. Ja bih rekla da je
pre bio novinsko piskaralo. Radio je za Politiku,
uglavnom neke berzanske tekstove. Ništa posebno.
Meðutim, onako mlada i naivna, kada sam se
upoznala sa njim, mislila sam da se preda mnom
nalazi buduci Tolstoj. Bila sam fascinirana
njegovom boemštinom, prijatnim izgledom i
recitošcu. Njegova majka je držala ovaj pansion.
Otac mu je umro mlad, od ciroze jetre. Znaš kako
se kaže, Lenka: iver ne pada daleko od klade.
Naravno, ja nisam znala da mu je otac bio težak
alkoholicar, a i da sam znala, ne verujem da bi išta
promenilo moju odluku da se udam za Sretena.
Kada me je zaprosio, bila sam najsrecnija na svetu.
Doveo me je kod svoje majke koja me je ljubazno
primila i naš prvi susret je bio veoma prijatan.
Nedugo zatim, nakon udaje, preselili smo se ovamo,
živeli smo na prvom spratu. Nisam znala da Sreten
toliko pije. Dok smo se gledali i upoznavali, vodio
me je u bioskop, u šetnje pored Dunava i Save i
nikada u njegovom ponašanju nisam primetila
ništa cudno. Posle samo tri meseca bracnog života,
poceo je pakao. Sreten je svakoga dana dolazio kuci
pijan. Uskoro su modrice koje bi mi on napravio
bile jedina šminka na mom licu. Da stvar bude
gora, njegova majka je samo podsticala njegovu
nasilnost. Bila je toliko zla da mu je govorila kako
pokušavam da je otrujem, kako je u njenu kucu
doveo necastivu, kako treba isterati ðavola iz mene.
Nisam imala kud, od sramote u roditeljski dom
nisam mogla da se vratim, a svojih prihoda nisam
imala. Punih sedam godina bila sam tucena i
ponižavana na sve moguce nacine. A onda ga je
jednog popodneva u redakciji udarila kap. Neka mi
Bog oprosti, ali tada sam osetila neopisivo
olakšanje. Svakog dana svoga života zahvaljujem
Svevišnjem što me je spasao i prekinuo sedmogodišnju
agoniju. Njegova majka se ubrzo nakon
njegove smrti razbolela od Alchajmerove bolesti. Ja
sam je negovala punih dvanaest godina. Bez obzira
na to što mi je ucinila mnogo toga nažao u životu,
nisam mogla da je prepustim patnji. Rodbine nisu
imali. Kada je umrla, sahranila sam je kako Bog
zapoveda. Do tada je moja duša bila vec toliko
napacena, da nisam ni pomišljala na muško,
sumnjam da bih se ikada ponovo udala i da je bilo
drugacije. Ko jednom doživi teške batine, silovanja i
uvrede od svog muškarca, ogadi mu se citav muški
rod. A kamoli meni koja sam ih trpela sedam dugih
godina - privede kraju svoju pricu Sonja, kršeci
staracke ruke u krilu.
Klara maramicom obrisa suze, pa dodade:
- Nas dve nismo imale puno srece u životu,
Lenka. Ali to ne znaci da je ti nisi zaslužila i da te
ona ne ceka. Tvoja Ana doživljava divne trenutke u
svom životu. Koraca svojim putem, vreme je da i ti
ponovo pronaðeš svoj.
Grcevi u stomaku postadoše nepodnošljivi. Suze
potekoše niz Anino lice. Nisu to bile suze bola, vec
uspomena. Ponovo joj je dolazio onaj trenutak kada
je ubila dete u svojoj utrobi. Nikada, pa cak ni sada
na samrti, nece to sebi oprostiti. Kamo lepe srece da
je poslušala svoju Ninu. Ali ko sa dvadeset godina
sluša pamet, svoju ili tuðu, svejedno? Ko može da
odoli prvoj ljubavi? I sada, na samrti, posle toliko
životnog iskustva, boja, radosti, tuge i secanja koje
još opominjuce svetli u njenom umornom mozgu,
Ana Balint ipak ne žali zbog ljubavi.
Kad je bol uminuo, njen pogled ponovo odluta ka
tavanici. I eto ga opet, svetao i šaren, sa svim svojim
figurama i šarama duginih boja. Okrece se ringišpil
i dalje, peva kroz maglu Aninih uspomena...
Dva dana nakon vecere sa Sergejem Pavlovicem,
Ana je nevoljno, ali savesno i vredno odlazila na
probe u teatar. Te zimske veceri, Nina joj je rekla da
može da ide, a da ona mora da ostane još sat-dva
kako bi još jednom isprobala koreografiju za
Labudovo jezero sa Svetlanom Vinogradovom i
Ivanom Ivanovicem, zvezdama Boljšog teatra. Dok je
zamišljeno silazila niz stepenice, gotovo se okliznu. I
opet je prihvatiše dve cvrste ruke - Sergej! Anino
srce, i pored razuma koji je zvonio na uzbunu,
zatreperi svom jacinom svoje mladosti.
- Draga Ana, pa zar opet u moje narucje? - rece
on, šeretski se osmehujuci.
- Žurim, Sergeje Pavlovicu, oprostite - rece
otrgnuvši se i ubrzavajuci korak.
Sergej pohita za njom:
- Kuda tako žurite, draga Ana? Ceka Ii vas neko?
Imate sastanak?
- Da, imam sastanak, i volela bih kada biste
me ostavili na miru - neubedljivo slaga Ana.
Sergej iskoci ispred nje i zaustavi je svojim
snažnim, muževnim telom.
- No, no, Ana, nije lepo lagati.
- Sergeje Pavlovicu, bolje bi bilo da ste sa svojom
ženom i detetom, nego što tracite svoje vreme i svoj
šarm na mene - u jednom dahu, uzbuðeno
odgovori Ana.
Mladi covek spusti glavu, i promrmlja:
- Žao mi je što vam ja to nisam rekao, ali molim
vas Ana, preklinjeni vas, pružite mi šansu. Želim
da vam ispricam svoj život. Ako i nakon toga ne
budete želeli da me vidite, poštovacu vašu želju,
zaklinjem se. Molim vas, dopustite mi da vas
odvedeni na caj. Zaslužujem barem toliko, zar ne?
Gledala je u te divne oci koje joj se uciniše
iskrenim. U njima je videla molbu i neku tihu,
poraznu tugu.
Iskoristivši trenutak njenog kolebanja, Sergej
nastavi:
- Molim vas, Ana. Kunem vam se da necu
insistirati ni na cemu što ne želite. Hocu da vam
otvorim dušu. Olakšajte mi, molim vas.
- No. dobro, imate pola sata - rece Ana i oni
odoše u mali kafe u blizini teatra.
Kada su seli za mali sto, u uglu kraj prozora,
Ana je porucila caj, a Sergej votku. Ana pomisli
kako mu verovatno treba ohrabrenje. Kada je
njihova porudžbina stigla na sto, Sergej pogleda
Anu u oci i njegov pogled ostade prikovan za njen:
- Ana, morate razumeti, nije lako jednom
muškarcu da otvori svoje srce ženi, posebno ženi
poput vas. Jer, bez obzira na vašu mladost, vi
posedujete duhovnu zrelost i zato se usuðujem da
vam ispricam svoju pricu. I, kao što malocas rekoh,
zahvalan sam vam na pruženoj prilici. Pre sedam
godina imao sam vezu sa devojkom po imenu Irena.
Izlazili smo, zabavljali se. Ona je živela kod svoje
tetke u Moskvi i radila u njenom krojackom salonu.
Irena je rodom iz jednog malog mesta u blizini
Urala. Tamo su ljudi mnogo zatvoreniji i konzervativniji
nego mi ovde, u Moskvi. I vrlo su pobožni.
Irena je došla kod tetke posle smrti svojih roditelja.
Bila je sama na svetu. Veoma lepa i mlada, odmah
mi se svidela. Njena stidljivost, cednost i pitomost
bile su za mene izazov. Moram priznati da sam imao
dosta žena, ali ovde u Moskvi i nije tako teško
pronaci žene koju su spremne za kratkotrajna
„druženja“. Irena je bila drugacija i to me je
privuklo. Nakon pola godine tajnih sastajanja i
ponekog ukradenog poljupca, konacno sam uspeo
da smekšam njen otpor i jedne veceri sam je pozvao
sebi. Ni danas ne znam zašto je pristala. Ona kaže
da me je volela. Verovatno i jeste, ali danas je njena
ljubav prema meni okov, teški kamen oko vrata koji
me vuce ka dnu. Te veceri sam vodio ljubav sa
Irenom. Kada sam je osvojio, više nisam imao
potrebu da je tako cesto viðam. Znam da vam ovo
zvuci užasno i da nije dostojno vaših prelepih ušiju,
ali sam odlucio da budem potpuno iskren i da vam
ništa ne precutkujem. Nakon nepuna dva meseca,
Irena se pojavila u redakciji Gazete. Nikada pre toga
nije me posetila na radnom mestu, a po njenom
izgubljenom, prestrašenom pogledu, zakljucio sam
da mora da se dogodilo nešto strašno. Isprva sam
pomislio da joj je možda umrla tetka. Požurio sam
joj u susret, a ona me je zamolila da je odveðem na
neko mesto gde bismo mogli da razgovaramo. U
blizini moje redakcije, nalazi se lep park. Odšetali
smo tamo i, kada smo seli na klupu, pokraj jedne
fontane, samo je rekla, jednostavno i direktno:
„Sergeje Pavlovicu, trudna sam. Rodicu tvoje dete“.
Bio sam šokiran. U sledecem trenutku poželeo
sam da presudim sebi zbog svoje nepromišljenosti.
Isprva joj ništa nisam odgovorio da bih joj zatim
uputio najgluplje pitanje na svetu: »Jesi li sigurna?“
Ona se gorko osmehnula, dok su joj se suze
skupljale u uglovima ociju. Bila je svesna odsustva
i najmanjeg tracka radosti u mom glasu. Bio sam
uplašen. Pokušao sam, obazrivo, izokola, da je
ispitam da li je spremna da abortira, obecao sam da
cu ja sve srediti, da cu joj pomoci, da niko nece
saznati. A onda je usledio drugi šok! Odjednom je
skocila sa klupe i pocela da urla na mene: „Ubico!
Gade! Ðubre jedno! Napravio si mi dete, a sada
hoceš oboje da nas se otarasiš!“
Ustao sam, snažno je zagrlio i preklinjao da se
smiri. Njeni urlici su se lagano pretvarali u jecaje.
Ne moram da vam objašnjavam koliko me je bilo
sramota sveta koji je zastajao i gledao scenu u
parku, poput lošeg filmskog melodramaticnog
prizora. Kad se Irena smirila, pogledala me je
ozbiljno svojim isplakanim ocima: „Ako se ne oženiš
mnome Sergeje Pavlovicu, kunem se da cu se baciti
u Volgu, ali cu se pobrinuti da pre toga svi saznaju
zašto sam to ucinila!“
Ocekivao sam da ce se vremenom malo
urazumiti, ali naš sledeci susret nije bio ništa
manje dramatican. Predložio sam joj da, ako toliko
želi, rodi dete, a da cu se ja brinuti o njoj i detetu
do kraja mog života. Podmirivacu sve troškove i
uvek cu im se naci pri ruci. Što sam nežnije mogao,
pokušao sam da joj objasnim da je ne volim i kako
ona sigurno zaslužuje kraj sebe muškarca koji ce
joj pokloniti Ijubav. Nakon moje price, pogledala me
je sa takvom zlobom da nisam mogao da verujem
da je to ona ista cedna i plaha devojka blage naravi:
„Cini mi se da me nisi dobro razumeo, Sergeje?“,
rekla je podsmešljivo, zlobno. „Ako se ne oženiš
mnome, ubicu se! Pismo adresirano na tvoju
redakciju stoji na mom stolu i ceka na tvoju
odluku. U njemu sve piše. Imaš dva dana da mi
saopštiš šta si odlucio.“
Dva dana i dve noci gotovo da se nisam treznio.
Ja možda nisam savršen, ali nisam ni podlac, a
pogotovu ne ubica. Znao sam šta cu uciniti i bio
sam svestan da cu svojom odlukom unesreciti i
sebe i nju. Ali, nisam imao kud. Stavila me je pred
svršen cin i nije mi ostavila izbora. Oženio sam se
njome nedelju dana kasnije. Insistirala je na tome
da se vencamo u crkvi, ali nisam joj dozvolio da me
do te mere ponizi. Secam se da sam joj rekao da joj
nudim graðanski brak i, ukoliko je to ne
zadovoljava, neka se slobodno baci u Volgu. Bio
sam revoltiran do te mere, da sam još dodao da bih
crkveni brak sklopio samo sa onom kojoj poklonim
svoje srce.
I to traje vec sedam godina. Moj sin, Miša,
uskoro ce krenuti u školu. Naravno, volim svoje
dete više od svega na svetu. I moram reci da je
Irena dobra majka. Ali meðu nama nema ljubavi.
Vec dugo planiram da se razvedem. Ne mogu više
da podnesem ovakav život. Ona zna da sam je
varao, jesam, priznajem. Posebno prve dve godine
braka. Mnogo sam pio i svoja pijanstva obicno
treznio u krevetu drugih žena, ponekad i tuðih. Ne
ponosim se time. Svetio sam se njoj, sebi, svojoj
prokletoj sudbini - završi Sergej i dalje ne skidajuci
pogled sa Aninih ociju.
Nastupi tišina. Ana je gledala u svoje ruke, dok
su joj misli nervozno lutale. Žalila ga je i razumela.
Ipak, nije rekla ni rec.
- Sigurno me prezirete, Ana. Ako, zaslužio sam.
Sve je bolje od vaše ravnodušnosti. Nju ne bih
mogao da podnesem.
Ana zausti da mu odgovori, ali je Sergej pokretom
ruke zaustavi:
- Molim vas, Ana, dozvolite mi još samo nekoliko
reci, pre nego što izgubim ovo malo hrabrosti što mi
je preostalo. Kada sam vas ugledao prvi put, na
Crvenom trgu, dah mi je zastao od vaše lepote.
Pomislio sam: „Kakva divna mlada žena“ i u meni
se probudio mužjak lovac. Meðutim, te iste veceri,
kada sam vas video na sceni, kada sam kao
opcinjen pratio vaše pokrete, vaše emocije, strast
koju ste poklanjali i nacin na koji ste se predavali
muzici i baletu, zanemeo sam. Onemocao sam od
lavine emocija koju ste u meni pokrenuli. Te veceri
nisam otišao na gala koktel, kao što sam to cinio
svih prethodnih godina. Nisam mogao da se suocim
sa vama. U meni ste probudili osecanja koja sam
mislio da i ne posedujem. Zarobili ste moje srce
Ana. Svaki njegov damar pripada vama. Ne spavam,
ne jedem, ne dišem... Lud sam za vama. Nikada vas
ne bih povredio. Volim vas, Ana. Volim vas svim
svojim srcem i dušom.
Bila je šokirana silinom osecanja koje je ovaj
covek prostro pred nju. Citala je u njegovim ocima
strasnu i duboku Ijubav, koja ju je paralisala.
- Ne morate ništa reci, Ana. Hvala vam što ste me
saslušali. Otpraticu vas do vašeg stana. Ne želim da
Nina brine. Svake veceri u osam sati stajacu ispred
teatra i cekacu vas, Ana. Necu prestati da se
nadam. I necu odustati.
Uzavrelih osecanja, izgubljeni i pometeni
mislima, izaðoše iz kafea u hladnu januarsku noc.
Krupne pahulje padale su sa niskog neba kao
znamenja. Ana pogleda u to široko, nepregledno
nebo i ucini joj se da snežne pahulje svetle svim
duginim bojama. Njeno mlado lice obasja osmeh
sjajniji i širi od mladog meseca. Sergej je zurio u
nju poput ocajnika na rubu bespuca. Nikada nije
video lepši osmeh. Nije osecao hladnocu, goreo je
od želje za njom, želeo je da je uzme tu, na toj
ruskoj zimi, pred celim svetom, pred Bogom i
istinom. Znao je da je beznadežno, sudbinski,
zaljubljen u tu predivnu mladu ženu. I znao je da
mu nema života bez nje. Ana ga konacno pogleda
svojim krupnim, bademastim ocima u kojima se
ogledalo milion zvezdica beskrajnog ruskog neba.
- Pogledaj Sergeje - rece, nesvesna da mu više ne
persira - pogledaj ovu zimsku caroliju. Pahulje
plešu, vrte se u krug, poput mog ringišpila...
Sergej je gledao u nju zbunjen, ne razumevajuci
ništa, ali se nije usudio da progovori, plašeci se da
ne prekine caroliju trenutka. To što ga je nazvala
imenom znacilo mu je više od svega na svetu. Pitao
se kako je moguce da tako mala stvar, takva
sitnica, može coveka da ucini toliko srecnim. Nada
se rasplamsa u njegovom srcu. Koracali su
utihnulim ulicama Moskve, dok je sneg škripao pod
njihovim nogama. Ubrzo se naðoše ispred Aninog
doma. Pognutih glava, nijedno se nije usuðivalo da
pogleda onog drugog. Najzad. Ana progovori:
- Do viðenja, Sergeje. Hvala na iskrenosti. Molim
te,oprosti mi na mojoj cutljivosti. Previše sam toga
cula veceras. Moram da prespavam. Moja majka je
uvek govorila da je dan pametniji od veceri. Laku
noc.
- Laku noc, Ana - prošapta Sergej milujuci je
pogledom.
Devojka se okrenu i ude u zgradu. Na svu srecu.
Nina se još nije vratila. Ana ode pravo u svoju sobu.
Srce joj je treperilo poput ptice u krletki. Ostala je
budna do same zore. Lomila se. Razum joj je govorio
da se okane romanticnih misli, da pobegne od ovih
emocija glavom bez obzira. A srce? Srce ju je
izdavalo. Pri samoj pomisli na njegove oci, njegov
glas, dodir, dah joj se ubrzavao, a srce divlje kucalo.
Znala je da se zaljubila. Zaljubila se u tuðeg coveka.
„Najzad“, pomisli, „neka bude šta bude.“
Sledeceg jutra nije mogla da ustane iz kreveta.
Nina je dugo pokušavala da je probudi. Ana se
pravdala svojoj mentorki jakom glavoboljom i
drhtavicom. Zamolila je da tog dana ostane kod
kuce. Rekla joj je da oseca slabost u celom telu. Nije
slagala Ninu. Zaista se tako osecala, ali nije mogla
da pretpostavi da se neko može razboleti od ljubavi.
Bila je uznemirena, uplašena i tako bolno svesna
cinjenice da je nemocna pred ustreptalim
osecanjima, koja su se poput podivljalih valova
razlivala njenom dušom.
Citav dan je provela u krevetu. Napisala ie dugo,
toplo pismo majci, Klari i Sonji. Pisala im je o
napornim probama, o lepoti Moskve, kolegama,
prijateljima koje je stekla, pokušavajuci da sakrije
svoje emocije. Nina joj je rekla da ce se i veceras
duže zadržati na probama. Nešto posle osam sati
uvece, Ana je zacula zvono na vratima. Ustala je,
ogrnula se penjoarom i neobicno lakog koraka pošla
ka vratima. Iznenadila se kada je na njima ugledala
decaka od desetak godina, umotanog u vuneni šal i
kapu, kako u ruci drži pismo vlažno od snega:
- Da li ste vi gospoðica Ana Balint?
- Da, ja sam - odgovori mu Ana. radoznalo ga
posmatrajuci.
- Doneo sam vam pismo. Sergej Pavlovic me je
zamolio da vam ga predam. Izvolite - ugura decak
pismo u njenu ruku i potrca niz stepenice.
Ani su goreli obrazi. Brže-bolje se vratila u svoju
sobu i bacila na krevet, užurbano cepajuci kovertu.
Ugledala je lep, snažan muški rukopis:
»Ti.
tako lepa,
cista, iskrena,
Tvoja ljubav je slepa
ko dete naivna,
goni me strah dok pitam sebe
da li sam dovoljno dobar za Tebe...
Cekao sam Te veceras. Kada se nisi pojavila,
moje je srce potonulo poput laðe na uzburkanom
moru. Utopljenik sam koji se hvata za slamku spasa
što se zove nada. Nada da cu Te uskoro videti.
Probdeo sam citavu noc, Ana. Dok citaš ovo moje
pisamce, Ana, ja stojim pod Tvojim prozorom...“
Nije se usuðivala da priðe prozoru. Plašila se da
ce, ako ga ugleda, da mu sleti u zagrljaj. U tom
trenutku, zacu otkljucavanje brave u vratima. Brzo
skloni pismo ispod jastuka. Nina lagano odškrinu
vrata Anine sobe:
- Spavaš li, Ana?
- Mmmm... - promrmlja ona - skoro sam zaspala
Nina. Kako je bilo danas na probama?
- Uobicajeno. A ti, da li ti je bolje?
- Jeste, odmarala sam se citav dan. pila cajeve i
vitamine, sutra cu vec moci da se vratim da
vežbam.
- Ana, ucinilo mi se da sam ugledala Sergeja
Pavlovica kada sam dolazila. Da li je možda dolazio
u posetu?
- Sergej Pavlovic? Ne, nisam ga videla od one
veceri u restoranu - slaga Ana dok joj je srce snažno
lupalo.
- No, dobro, možda mi se samo ucinilo - krenu ka
vratima, pa zastade. Okrenu se prema Ani, zaustivši
da nešto kaže, zavrte glavom predomišljajuci se, a
potom napusti sobu.
Ana odahnu sa olakšanjem. Izgovorila je prvu laž
u svom životu i bolelo ju je što je morala da sakrije
istinu od ove dobre žene. Ipak, nije imala izbora.
Bila je svesna da ce svoja osecanja prema Sergeju
morati da krije od celog sveta. Pitala se samo koliko
ce to potrajati?
Sutradan se vratila na probe. Vežbali su naporno
jer ih je u martu ocekivala premijera Lnbudovog
jezera. U jednoj sceni, Ana je imala koreografski
zadatak da graciozno u piruetama kruži oko
Svetlane Vinogradove. Dok su uvežbavale tu scenu,
Svetlana je gledala u Anu podsmešljivim, zlobnim
pogledom. Rekla je dovoljno glasno da je samo Ana
cuje:
- Pre liciš na ružno pace, nego na labuda. I ti si
buduca velika balerina? Ha!
Ana je bez reci završila svoju koreografiju i
povukla se u garderobu. Svetlanine reci su je
pogodile. Zašto je ta žena ne podnosi? Nije znala da
je primabalerina godinama zaljubljena u Jurija
Adamovica. Samo žena koja voli može da prepozna
strast muškarca upucenu drugoj, a Vinogradova je
bila i pametna. Nisu joj promakli pogledi puni
strasti i tuge kojima je Jurij pratio Anu, svaki put
kada bi plesala. Bila je do ludila ljubomorna na nju.
Ali nije znala da je Ana vec poklonila svoje srce
drugom coveku.
Pošto je završila svoje probe, Ana je napustila
teatar. Znala je da ce Nina i veceras ostati u teatru
do kasno, uvežbavajuci Svetlanu i Ivana, i da ce
tako biti sve do premijere. Oklevala je sa izlaskom iz
tog velelepnog zdanja. Nešto joj je govorilo da ce on i
veceras biti tu, da ce promrzao stajati ispod ulicne
svetiljke i cekati je. Nije pogrešila. Kada ga je
ugledala, kolena su joj izdajnicki klecnula. Skupivši
hrabrost, uputila se ka njemu, gledajuci ga u oci.
Kada mu se približila, pružila je ruke prema njemu i
prosto rekla:
- Hocemo Ii?
On je stajao i dalje nem, ozbiljan, gotovo ukocen.
Sledeceg trenutka, pao je na kolena i zaronio lice u
nabore njene bunde. Ana ga je, prestravljena,
podizala i uznemireno govorila:
- Sergeje, za ime Boga, šta to radiš? Ustani molim
te, neko ce te videti. Molim te, saberi se...
Sergej je pogleda užarenim, suznim ocima. Tog
poslednjeg januarskog predvecerja, u Moskvi, ispred
Boljšog teatra, pocela je da se odvija ljubavna prica
Ane Balint i Sergeja Pavlovica.

http://www.book-forum.net

7Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:23 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
VIII
U trenutku kada je život napušta, kada su udasi
pravi Božiji dar, Ana Balint, stara i bolesna,
iscrpljena do iznemoglosti osluškuje svoje srce koje
nejako treperi. Gotovo da opet može da oseti njegove
ruke, cuje njegov dubok, promukli smeh, njegove
strasne reci i uzdahe, može da oseti njegov dah na
svojim obrazima, miris njegove kože, dodir njegovih
usana koji i sada nosi sobom blaženstvo, kao i onda.
Ana je volela Sergeja snagom svoje mladosti. Bila
je poput vodenicara koji okrece težak tocak sudbine.
Svakoga dana u predvecerje, njih dvoje bi šetali
zaleðenim Moskovskim parkovima, a on je dahom
grejao njene ruke i ocima palio vatru njenog mladog
tela. Ana je znala da je samo pitanje trenutka kada
ce mu se potpuno predati. I dalje je svakodnevno
naporno vežbala, spremajuci svoju prvu veliku
baletsku predstavu u Boljšom teatru. Vece pred
premijeru, Sergej je poveo Anu u jedan od
moskovskih hotela. Ona je koracala kraj njega bez
reci, bez otpora. Želela je da mu se preda potpuno.
Ušli su u hotelsku sobu, nalik svakoj drugoj, a onda
je u Aninoj glavi pocela muzika. Po njenom telu i
njenoj duši razlegale su se najlepše note sveta.
Sergej je polako skidao odecu sa nje, ljubeci nežno
svaki santimetar njenog mladog, cvrstog tela.
Podigao ju je u narucje i nežno položio na krevet.
Njegove ruke otkrivale su svaki i najmanji kutak
njenog zadovoljstva. Imala je osecaj da joj milion
leptira slece na grudi, bedra, ramena, usne - takvi
su bili njegovi poljupci. Kada je njegova muškost
dotakla njeno nežno, devicansko medunožje, grcevi
strasti zapretiše da je potpuno obuzmu. Kratak,
rezak bol zapara Anin stomak. Trajalo je samo trenutak.
Kretao se u njoj nežno, poletno, strasno, sa
puno poštovanja i Ijubavi. Sve vreme Sergej je
gledao Anu u oci. Doživeo je sa njom trenutak bola,
a potom sva sladostrasna putovanja na koja ju je
poveo. Predani igri strasti, oni nisu bili samo dva
tela u ljubavnom zanosu. Njihove duše grlile su
jedna drugu strasno, obeshrabrujuce, grcevito, kao
da je to poslednji, a ne prvi put. Kada su doživeli
vrhunac, oboje su plakali. Gledali su se nesposobni
da progovore rec.
Nešto kasnije, dok je njena duga crna kosa
prekrivala njegove grudi, Ana se pitala kako je
moguce živeti bez ovakve strasti, bez spoznaje da si
zaista živ, culan, svoj. Kako je moguce odreci se
ovakve Ijubavi? Znala je da je ovaj divni covek,
sposoban da je tako voli, zauvek zarobio njeno srce.
Ni za trenutak nije osetila žaljenje i kajanje; ne,
osetila je ponovnu strast koja se u njoj raðala
neminovno, poput moskovske zore.
Volela je svaki njegov pokret, zadržavala je dah
svaki put kada bi je njegove usne ljubile. Nestajala
bi u bezdanu njegovih ociju kada god bi njegov
strastan pogled prikovao njen.
Verovala mu je. U njegovim rukama se osecala
bezbedno, zašticeno. Bojio je njene dane, budio
njene noci. Svaki trenutak koji bi provela bez njega
postajao bi besmislen, pust i stran. Cak i kada je
svoje telo predavala umetnosti, koja je bila poput
žrtvenika, i tada bi osecala strast njihovih dodira.
Na premijeri Labudovog jezera, Ana je širom
otvorila vrata svoje slave. U ulozi drugog soliste,
ona nije plesala. Vodila je ljubav sa scenom, sa
muzikom, sa svojim saigracima. Svaki njen pokret
ljubio je note. Publika je te veceri u Boljšom teatru
prisustvovala raðanju velike balerine - Ane Balint.
Zasenila je ne samo glavne zvezde teatra, vec i
samog Cajkovskog - nadigrala ga je. Ljubav joj je
dala neizmernu snagu, vinula je u neslucene visine.
Sergej Pavlovic je sedeo u drugom redu, na
mestu na kojem je sedeo vec toliko godina, i upijao
svaki pokret svoje balerine. Vodio je ljubav sa Anom
ocima. Tresao se od siline osecanja, osecao je da je
njegova ljubav zaslužna za ovaj nestvarni
performans njegove muze. Obožavao je svaki pedalj
tla kojim je hodila, svaki udah koji bi, rumena i
zanesena, unela u svoja pluca.
Sve ruske dnevne novine pisale su o Ani Balint
kao o baletskom otkricu decenije. Bacila je u
zasenak zvezde Boljšog teatra i tako zapecatila
neprijateljstvo primabalerine Svetlane Vinogradove,
koja je ceptela od besa citajuci pozitivne kritike o
Aninom nastupu. Nju su tek ovlaš dotakli u ponekoj
recenici, kao da se njeno izvoðenje samo po sebi
podrazumevalo, a i nije baš bilo spektakularno,
kako se ocekivalo od jedne primabalerine. Ivan je
dobio umerene pohvale za ulogu princa Zigfrida,
dok su se Aninoj igri i lepoti svi klanjali. U tome je
prednjacio Sergej Pavlovic, najoštrije kriticko pero
Moskve. Opisivao je Anin ples sa toliko emocija i
nadahnuca da je Svetlana Vinogradova poželela da
iskoci iz sopstvene kože. U tom raspoloženju,
projuri pored Maše i upade u sobu Jurija
Adamovica:
- Na šta ovo lici? Šta oni misle, ko sam ja? Kako
se usuðuju da pišu hvalospeve o toj devojcuri, toj
seljancuri ko zna odakle?! Ti si za sve kriv! Ti si je
primio u Boljšoj! Ako je odmah ne otpustiš, ja
odlazim! Ni za trenutak više necu ostati ovde, Jurij!
Biraj: ili ona, ili ja!
Jurij je cuteci posmatrao uragan koji je besneo
pred njegovim ocima. U sebi se zadovoljno smeškao.
Bilo mu je drago zbog Ane. To je bila samo još jedna
potvrda njegove nepogrešive intuicije. Znao je da ta
devojka, osim ocaravajuce lepote, poseduje i
magicnu harizmu. Mirno je gledao furioznu
Svetlanu i cekao da se umori od optužbi i gneva.
Kada se najzad, iscrpljena, srucila u stolicu
prekoputa njega, položio je laktove na svoj veliki sto
od orahovine, nagnuo se prema njoj i mirnim tonom
rekao:
- Ne znam šta ocekuješ od mene, Svetlana? Znaš
da necu otpustiti Anu. Bio bih kompletna budala
da to ucinim, posebno u ovom trenutku, kada je
opcinila citavu Moskvu. Ako baš toliko želiš da
odeš, vrata su iza tebe, znaš put. Ako želiš da
ostaneš, moraceš mnogo više da se trudiš.
Uljuljkala si se u svoj status primabalerine i
ocekuješ da se tvoj uspeh sam po sebi
podrazumeva. Žao mi je što ti ovo moram reci
Svetlana, ali pojavio se neko ko je postao ozbiljna
pretnja tvojoj tituli.
Svetlana Vinogradova ga je gledala otvorenih
usta, dok je mržnja plamtela iz njenih ociju. Njeno
lice postade ružno, mracno i sivo od zlobe.
- Ako je tako, onda tvoja draga Ana Balint nece
dugo igrati. Seti se šta ti se desilo, Jurij. Nesrece se
dešavaju. Opasan je ovaj naš posao, nosi razne
rizike sa sobom - rece ona sa teškom pakošcu.
Jurij skoci na noge, dode do nje u jednom
skoku, bez obzira na svoj hendikep, uhvati je
snažno za ramena i grubo stisnu, gledajuci je pravo
u oci:
- Svetlana, dobro zapamti ovo što cu ti sada reci.
Ako Ani Balint zafali jedna jedina dlaka sa glave,
smatracu te licno odgovornom, a onda možeš da
bežiš sve do Kavkaza, naci cu te, Svetlana, i
potrudicu se da zažališ dan kada si se rodila! Da li
si me cula?! Da li sam bio dovoljno jasan ili hoceš
fizicku potvrdu mojih reci?! - gotovo je urlao Jurij
Adamovic. - A sad se gubi! Skloni mi se s ociju! Od
ovog trenutka si suspendovana na šest meseci! Ako
se ni do tada ne dozoveš pameti, zabranicu ti ulaz u
Boljšoj teatar! Odlazi!
Svetlana izjuri iz njegove kancelarije, a on se
izmožden spusti u fotelju. Posle nekoliko trenutaka
ustade, nasu sebi duplu votku i iskapi je u jednom
dahu. Koleno ga je nepodnošljivo bolelo. Izgleda da
je postao rezistentan na lekove protiv bolova koje je
godinama pio. Nasu sebi još jedno pice i zagleda se
kroz prozor, cvrsto stežuci cašu. Bio je zabrinut za
Anu. Plašio se da ce Svetlana naci nacina da ostvari
svoje pretnje. Pomirio se sa cinjenicom da nikada
nece držati u narucju tu prelepu, talenlovanu
devojku. Potiskujuci svoja osecanja, cvrsto je rešio
da joj pomogne da ostvari snove. Znao je da
zaslužuje uspeh i da je sve ovo što joj se sada
dešava rezultat godina teškog odricanja u gotovo
nemogucim uslovima. Nece dozvoliti nikome da
povredi Anu.
U isto vreme dok se odvijala žucna scena izmeðu
Jurija i Svetlane, Ana je sa Sergejem, u njihovoj
hotelskoj sobi, proslavljala svoj uspeh. Nakon
strasnog voðenja Ijubavi, ležali su jedno kraj
drugog, onemocali od strasti. Sergej je gledao u Anu
sa takvom nežnošcu i ljubavlju da je njegov pogled
boleo.
- Zašto me tako gledaš, Ijubavi? - upita Ana
pomalo uplašeno.
- Pitam se kako sam mogao da živim bez tebe, sve
ove godine? Utkala si svoje bice u svaki deo moje
duše, Ana. Zbog tebe sam postao bolji covek.
Odnela si gorcinu, bol... Plašim se ovolike srece,
nisam je zaslužio.
Ana se uplašeno trže. Kao da je vec cula ove reci.
Seti se svoje teka-Klare i njenog Nikolaja. Obuhvati
Sergejevo lice rukama i strasno prošaputa:
- Nikada više nemoj to izgovoriti! Da li si me cuo?
Nikada više se nemoj plašiti srece. Ti je zaslužuješ!
Mi je zaslužujemo! Ne bih podnela da te izgubim -
njen glas se izgubi u jecajima.
Sergej je snažno zagrli, skupljajuci njene suze
svojim usnama.
- Oprosti mi, ljubavi, oprosti mi, nisam želeo da te
rastužim. Nikada te necu napustiti. Neceš me
izgubiti, princezo moja.
Posle premijere samo na kratko je videla Ninu,
na koktelu. Zajedno su se radovale zajednickom
uspehu. Nina joj je rekla da ce otici u Lenjingrad, na
nekoliko dana, da se odmori nakon napornih
višemesecnih proba. Ana je nije pitala kod koga ide.
Opijena svojom srecom, nije ni primetila da se nešto
cudno dešava sa njenom mentorkom. Nina nije
poverila Ani da je samo nekoliko dana ranije dobila
pismo od Aleksandra Popovica, njihovog pratioca iz
voza, kojim ju je pozivao da ga poseti u Lenjingradu.
Isprva se predomišljala da li da prihvati ljubazan
poziv gospodina Popovica, misleci pre svega na
gotovo decenijsku razliku u godinama. Naime,
gospodin Popovic je tek prešao pedesetu, dok je
Nina bila osam godina starija. A onda pomisli kako
je ovo možda poslednja romansa kojom je život rešio
da je pocasti i njeno se kolebanje rasprši poput
mehura od sapunice. Pomisli, odakle joj pravo da
popuje Ani i daje joj savete. Život je jedan i tako je
kratak. Malobrojni su izabrani da se dosele na
planetu Zemlju i dišu život punim plucima. Odluci
tada da se nece mešati u Anin životni izbor, ma
kakav on bio. Propuštena prilika kasnije se ne može
nadomestiti. Starost pamti i naplacuje. U jeseni
svog života, Nina je ponovo osetila devojacku radost.
Radovala se predstojecem susretu i odlucila da ne
misli na sutra. Jer, sutra je možda nece ni biti.
U Beograd su vesti o Aninom velikom uspehu
stigle sa zakašnjenjem od nekoliko dana. U
kulturnoj rubrici Politike, pisali su o velikom
uspehu baleta Labudovo jezero u moskovskom
Boljšom teatru i još vecem uspehu „jugoslovenske
balerine Ane Balint“. Najavljivana je i evropska
turneja. Pisalo je da ce predstava Boljšog teatra
gostovali u Becu, Parizu i Budimpešti.
Lenka, Klara i Sonja su ushiceno, po nekoliko
puta, citale isti tekst. Najzad, Klara odluci:
- Za tri meseca, naša Ana ce igrati u Budimpešti.
Dame, spremite se za put! Idemo da vidimo Anu!
Lenka i Sonja su je zgranuto gledale.
- Šta me tako gledate? Valjda sam nešto uštedela
pod stare dane! Sanjala sam ovaj trenutak i nadala
mu se godinama. Niste valjda mislile da cu ga
propustiti?
Sonja od uzbuðenja poce jako da kašlje. Klara i
Lenka se zabrinuto pogledaše. Sonjino zdravlje je
bilo ozbiljno narušeno. Sve cešce se zamarala, a
kašljala je gotovo neprestano. Lenka nocu nije
mogla da spava od brige. Uprkos upornom
nagovaranju dveju žena da poseti lekara, Sonja je to
uporno odbijala. Meðutim, videlo se da iz dana u
dan polako kopni. Lenka joj pritrca sa cašom vode,
a kada je uhvatila malo vazduha, Sonja progovori sa
vidnim naporom:
- Pozdravicete moju devojcicu, jeste li me cule?
Reci cete joj koliko sam ponosna na nju. I, naravno,
ništa od svega toga ne bi bilo da je nisam tako
dobro hranila sve ove godine - pokuša da se našali
Sonja, gušeci se u novom naletu nadolazeceg kašlja.
Klara zagrli Sonju.
- Reci ceš joj sama, Sonja. Ideš sa nama, to je
naredba!
- Ne izvodi. Klaro. Dosta je bilo pretvaranja. Vidiš
i sama da sam bolesna i da necu još dugo. I sama
znaš da mi je najveca želja da još jednom vidim
Anu. Onda cu moci mirno da odem.
Klara je hrabro gutala suze, gledajuci sa
nežnošcu svoju dugogodišnju prijateljicu. Ova divna
žena se nikada ni na šta nije žalila. Ni na svoju
gorku sudbinu, ni na ovaj prokleti život koji joj
nicega lepog nije doneo. Znala je da joj je Ana
ulepšala poslednju deceniju života i da ju je volela
kao svoje dete.
- U pravu si. Znam da si suviše slaba da putuješ.
Poslednja stanica na Aninoj turneji je Budimpešta.
Dogovoricu se sa Ninom da naša Ana nakon
predstave u Pešti doðe kuci na nekoliko dana.
Obecavam ti, Sonja.
Sonja joj se zahvalno nasmeši. Tri žene se
zagrliše i ostadoše tako neko vreme, srecne i ocajne
u isto vreme.
Lenka je te noci pisala dugacko pismo svojoj
jedinici.
„Anuška, princezo moja,
Ne postoje reci kojima bi majka mogla da opiše
koliko se ponosi tobom. U današnjoj Politici je izašao
clanak u kojem pišu o tvom izvanrednom talentu i
tvojoj neverovatnoj baletskoj izvedbi. Toliko sam
srecna i ponosna da mi se cini da ce mi srce puci
od siline osecanja. Nadam se samo, dete moje, da si
srecna koliko i uspešna. Nadam se da si našla
ljubav i utehu u toj dalekoj, hladnoj zemlji. Svake
veceri se molim za tvoje dobro zdravlje i srecu, a
nedeljom, u rano jutro, odlazim pešice do crkve
Svete Petke na Kalemegdanu i palim svecu za moju
jedinicu. Anðele moj, moje su oci žedne tvoje lepote,
moje su uši željne tvoga glasa. Dete moje, da barem
mogu da te zagrlim. Klara mi je upravo saopštila
vest koja je zagrejala moje srce. Doci cemo u
Budimpeštu na tvoju predstavu. Klara ce nabavili
karte. Ne mogu da docekam da te vidim, cedo moje.
Devet meseci kao devet dugih godina. Nedostaješ
mi, mila moja. Živim za trenutak kada cu te ponovo
zagrliti. Cuvaj se, anðele moj", pisala je Lenka,
precutkujuci Sonjino loše zdravlje i cinjenicu da
verovatno nece još dugo.
IX
Nije ni slutila da je tog istog dana, daleko od
Beograda, na tavankutskom salašu, u jednoj od
salaških birtija, Stevan ispijao ko zna koju rakiju. U
birtiju ude seoski cata Velizar, noseci pod miškom
novine. Sede za sto tik do Stevanovog:
- Zdrav mi bio, Stevane! Šta ima novo? Kako je na
salašu? Evo, skoro ce prolece. Priprema li se
ringišpil?
Stevan ga pogleda zakrvavljenih ociju:
- Aha, eno Dara ga glanca. Nikako da odustane
Jebo je on! A šta može bili novo na salašu? Jaruga
bila, jaruga ostala.
Videvši da je svaki dalji dijalog besmislen, Velizar
Nedeljkovic otvori jutrošnje izdanje Politike i dade se
u citanje. Nakon dobrih deset minuta, tokom kojih
je Stevan sljuštio još jednu rakiju, Velizaru se ote:
- Stevane, covece, kako se ono beše zvala tvoja
mala?
Stevan ga pogleda u cudu, dok mu je bes
nadimao grudi, a šake mu se stezale u pesnice.
Promuklim, pripitim glasom izgovori:
- Ana. Ana se zvala, nesreco pisarska. I da me više
nikad nisi pito.
Velizar kao da ga nije cuo, u cudu nastavi:
- Ma ne može biti! A opet, evo u današnjoj Politici
pišu o novom baletskom svetskom cudu,
„jugoslovenskoj balerini Ani Balint“.
Pomislio sam, mogla bi to biti tvoja Ana, znam
da je kao mala vazda plesala i vikala da ce biti
balerina kad poraste... - Velizar i ne završi misao, a
Stevan mu ote novine iz ruku.
U cudu je citao tekst. Pitao se da li je to dete o
kome pišu tako lepe reci njegovo. Isprva je mislio da
greši, da ne može biti. A onda nešto u njegovoj duši
zatitra, prolomi se neka svetlost u njegovim ocima
istrošenim od pijanstva, poput svica na proplanku
u tamnoj salaškoj noci bez meseca. Bez reci izaðe iz
birtije noseci novine Velizara Nedeljkovica pod
miškom. Kada je ušao u kucu, zatece svoju majku
Daru kako sa fraklicem u ruci pilji u kaljevu pec.
Zastade na dovratku i pomisli kako su oboje,
zajedno sa kucom, ostarili i propali. Propili se,
zarozali. Obeca sebi da od ovog trenutka više nece
piti. Odjednom mu se razbistri pred ocima. Vidi
Stevan svoje cedo kako se smeje, okrece se na
onom ringišpilu, poput malog arlekina. Cuje Stevan
svoju Anu kako mu sa konjica dovikuje: „Vidi me
tata, vidi, mogu bez ruku!"
Suze mu grunuše na oci. Sede za sto naspram
Dare:
- Majko, treba mi para.
- Kuš, beštijo jedna, kakve pare! Sve si propio!
Odakle mi para?
- Znam da imaš. Daro, kriješ ih od mene. Moraš
mi dati.
- Ništa ja ne moram! Pare se moraju zaraditi.
Kada si ti doneo u kucu jednu jedinu banku? Kako
te nije sramota, propalice jedna? Da te nisam rodila
i da me nije strah od Boga, davno bih ti presudila. I
tebi, i sebi.
Stevan joj bez reci pruži preko stola novine i
prstom pokaza na clanak u kojem je pisalo o
njihovoj Ani. Dara podiže novine sve do nosa i poce
naglas da srice. Kada je, uz puno muke, najzad
procitala kratak tekst, spusti novine na sto i
zapanjeno pogleda svog sina:
- Ne mož' biti! Ma, je l' istina Stevane? Je 1’ to
pišu o našoj Ani?
- Mislim da pišu, majko. Za to mi treba novac.
Moram u Peštu. Moram otici da vidim je 1’ to moja
Ana. Molim te majko, pomozi mi da pronaðem svoju
devojcicu - zaplaka se Stevan.
Dara bez reci ustade i izaðe iz kuce. Posle
kratkog vremena, dok je Stevan za stolom plakao
kao malo dete. Dara se vrati, priðe mu, pomilova ga
po glavi svojom teškom, ogrubelom rukom i baci
novac pred njega na sto.
- Evo, cedo moje. Cuvala sam, ako se Ana ikada
vrati - zagrcnu se Dara i prosu svoje teške, staracke
suze pred Stevana. Stevan ustade i zagrli majku:
- Majko, necu više piti. Samo da je naðem. Ništa
mi više od života ne treba.
- Polako, sine. Možda to nije naša Ana, a ako i
jeste, možda se promenila, ne znam pamti li...
- Kako da ne pamti, majko?! Znam da pamti. Pa,
ona je od moje krvi i mesa. Znam da i danas
ponekad sanja ovu pustu ravnicu, ovu našu jarugu
i ringišpil.
- Ako je nadeš, sine...
- Znam, majko, znam.
Ana je u Rusiji i dalje naporno vežbala pred
predstojecu evropsku turneju. Bila je veoma
uzbuðena, ne toliko cinjenicom da ce igrati na
daskama evropskih prestonica, koliko vešcu da ce
je u Budimpešti cekati majka i tetka Klara. Nije
mogla da doceka trenutak ponovnog susreta. Sergej
je želeo da pode sa njom, ali ga je Ana molila da
ostane u Moskvi. Rekla mu je da nece moci da se
skoncentriše na igru, a znala je da joj je ovo
jedinstvena šansa da pokaže svoj talenat svetu.
Sergej je bio ocajan, ali je Ana ostala
nepokolebljiva. Iako joj je bilo veoma teško što ce se
rastati od njega na citavih mesec dana - nije htela
da odustane od svoje zamisli. Želela je da provede
vreme sa svojom majkom i tetka-Klarom, kao
nekada. Ni slutila nije kako ce joj put u Evropu
doneti iznenaðenja o kojima nije mogla ni da
sanja...
* * *
Na lenjingradskoj železnickoj stanici, Ninu
Pavlovnu cekao je Aleksandar Popovic. Voz iz
Moskve kasnio je dvadesetak minuta. Arhitekti nije
smetala hladnoca, iako su mu se prsti ledili u
džepovima kaputa. Razmišljao je o ženi koju ceka i
sa kojom ce, nadao se, provesti nekoliko lepih dana.
Bio je fasciniran Nininom osobenošcu. Ona je bila
od onih žena koje se srecu samo jednom u životu.
Pametna, uspešna, lepa, posebna. Iako je bila dosta
starija od njega, fascinirala ga je u svakom pogledu.
Bilo mu je pomalo neprijatno što je lagao o svojoj
ženi Mirjani, ali znao je da drugacije ona nikada ne
bi pristala da ga ponovo vidi. Gotovo da se
osmehnuo pri pomisli na to kako bi njegova Mirjana
reagovala kada bi saznala da ju je „smestio u
duševnu bolnicu". Poludela bi nacisto! Letelo bi
perje! Celog života bežao je od njenog
temperamenta. Uvek je znao da joj dobro zamaže
oci. Tokom svih ovih godina zajednickog života,
dovijao se na razne nacine da sakrije svoje ljubavne
izlete. A bilo ih je, nije se mogao požaliti. Svaka laž
je bila dobro promišljena, planirana i prikrivena. Na
svu srecu, sada su ih delile hiljade kilometara, pa je
mogao da bude sasvim opušten.
Iz razmišljanja ga trže najava da voz iz Moskve
ulazi u stanicu. Slatka strepnja ispuni mu srce.
Konacno ce moci da se zabavi i raduje. Ali, znao je
da ovoga puta mora da bude posebno pažljiv. Nina
Pavlovna je bila pametna i izuzetno intuitivna žena.
A ona njena mala šticenica, kako ga je samo gledala
dok je pricao izmišljenu pricu o svom nesrecnom
braku; u njenim ocima jasno je video nepoverenje i
brigu. Ubrzo ugleda Ninu sa malim koferom, u
dugackoj bundi od nerca, kako elegantno silazi sa
voza. Pritrca, uze je za ruku, preuze kofer i poljubi
je u obraz:
- Tako mi je drago što si odlucila da dodeš, Nina.
Oprosti što te nisam docekao sa cvecem, kako bih
voleo, ali zaledilo bi se na ovakvoj hladnoci.
- U redu je Aleksandre i meni je drago što te
vidim. A što se cveca tice, uvek me je rastuživalo
kada se cvet ubere. Znaš. na premijerama sam uvek
dobijala pregršt cveca. I, za razliku od drugih
balerina, nisam umela da mu se radujem, jer sam
znala da vec u trenutku kada ga uzimam u ruke,
ono umire - sa smeškom rece Nina.
- Ti si stvarno posebna, Nina. Rezervisao sam
apartman za tebe u hotelu, ali isto tako imam u
svom stanu vrlo lepu gostinsku sobu. Da me ne bi
pogrešno shvatila, molim te, odluci sama gde želiš
da odsedneš.
Nina je razmišljala: „Bilo bi zaista glupo igrati
decije igre u ovim godinama. Oboje znamo zašto
sam došla. Cemu okolišanje?“ Pogleda Aleksandra i
ozbiljno rece:
- Hajdemo kod tebe.
Samozadovoljan osmeh razli se licem zgodnog
arhitekte. Bio je pomalo iznenaðen tako brzom
odlukom, ali ona mu je samo olakšala situaciju. Ne
sluteci o cemu on razmišlja, Nina poce da
objašnjava svoju odluku:
-Oboje smo odrasli, zreli ljudi, Aleksandre. Cemu
traciti vreme bez potrebe? Hajde da ovih nekoliko
zajednickih dana iskoristimo najbolje što možemo.
Vec u nedelju moram da se vratim u Moskvu.
Nastavljamo sa probama, ceka nas turneja po
Evropi. Ne znam da li si imao prilike da citaš naše
novinu, ali moja Ana je nova baletska muza.
Pokorila je Moskvu. Ona je zaista izvanredan talenat
i ja sam presrecna zbog njenog uspeha. Ali necu se
smiriti sve dok Ana ne dobije status primabalerine.
Cini mi se da necu morati dugo da cekam, ali dok se
to ne dogodi, rešila sam da budem uz nju. Kasnije
mogu da se povucem i mirno proživim vreme koje mi
je preostalo.
- Drago mi je zbog Ane, Nina. ali cuješ li ti sebe?
Koje dane? Pa li si vitalnija i duhom mlada od svih
žena koje znam. Siguran sam da tek treba da živiš
punim plucima.
Za Ninu je vreme koje je provela sa Aleksandrom
u Lenjingradu bilo nadahnjujuce. Išli su u duge
šetnje, u restorane, obilazili muzeje, galerije,
pozorišta. Mnogo su razgovarali i nežno se voleli.
Nina ga nijednom nije upitala o njegovoj „bolesnoj“
ženi. Nije želela da zna. I zaista, potpuno se
opustila, bila je razdragana i srecna poput devojci
ce. U nedelju ujutru, Aleksandar je otpratio Ninu na
voz. Stajali su na peronu, pokušavajuci da bar malo
odlože rastanak.
- Hvala ti na ovim lepim danima, Aleksandre.
Pamticu ih uvek - rece Nina.
- Hvala tebi Nina. Bilo mi je zaista divno. Pisacu
ti, a i tebe molim da se javiš kada budeš mogla.
Nadam se da cemo se opet videti posle tvoje
turneje.
Nina se vratila u Moskvu. Kada je ušla u stan,
ocekivala je da ce zateci Anu kako piše pismo majci
ili se odmara citajuci. Meðutim, stan je bio prazan i
hladan. Pomisli kako se za ovo kratko vreme toliko
navikla na Anino prisustvo, da ce joj zaista teško
pasti kada doðe vreme da se Ana osamostali.
Zavolela je Anu svim srcem. Ona je svojom lepotom,
Ijupkošcu i neposrednošcu prosto razoružavala
svakoga ko bi je upoznao. U nju su se zaljubljivali i
muškarci i žene. Ipak, Nina nije mogla a da ne
primeti da je Ana u poslednje vreme cesto bila
zamišljena; nekada nasmejana, nekada namrštenog
cela. Znala je da nešto muci njenu šticenicu. Sjaj u
njenim lepim ocima nepogrešivo je govorio Nini da
je njena Ana zaljubljena. Nije je ništa pitala. Mudro
je cutala i cekala trenutak kada ce joj se devojka
poverili.
Prošlo je nešto više od sat vremena kada Nina
zacu Anine korake na stepeništu. Kada je devojka
otkljucala vrata, Nina joj se baci u zagrljaj:
- Draga moja Ana, mnogo si mi nedostajala.
Doði, skini se, pa da sednemo. Moraš mi ispricati
šta ima novo?
Ana se brzo pridruži Nini u salonu:
- Prvo ti, Nina. Kako je bilo u Lenjingradu? Jesi ii
se lepo provela?
Nina se blago zarumene, a zatim odluci da
devojci kaže istinu:
- Jesam Ana. Bila sam u poseti Aleksandru
Popovicu, sigurno ga se secaš, gospodina koji nam
je pravio društvo tokom putovanja. Nas dvoje smo
sve vreme bili u kontaktu i kada me je pozvao sebi
u Lenjingrad, jednostavno sam se spakovala i
otišla. Kao što sam ti vec pricala, devojcice moja,
bilo je tako malo intimnih trenutaka u mom životu.
Citav moj život bio je posvecen baletu. Zato sada, u
ovim godinama, ne dopuštam sebi luksuz
propuštenih prilika. Bilo mi je lepo sa
Aleksandrom, a kako ce se naše prijateljstvo
razvijati, videcemo. A sada si ti na redu.
- O, ništa se posebno nije desilo u tvom odsustvu
- poce Ana, izbegavajuci Ninin pogled. - Redovno
smo vežbali, jedino se Svetlana Vinogradova nije
pojavljivala na probama. Maša mi je rekla da ju je
Jurij suspendovao, a ja prosto ne mogu da
poverujem u to. Zbog cega bi ucinio tako nešto?
- Zaista? iznenadi se Nina. - Ne znam, pitacu
Jurija sutra, ali nisam mnogo iznenaðena, kad
malo bolje razmislim. Mora da je i njemu dosta
njenih ispada i kaprica. Ta žena je pravi ðavo i ako
je suspendovana, drago mi je zbog toga. Samo, to
ce meni predstavljati dodatni problem. Ko ce
menjati Svetlanu na evropskoj turneji? Moracu
sutra da porazgovaram sa Jurijem o tome. No,
dosta o njoj. Bliži se tvoj roðendan, mila. Planirala
sam da priredim malo slavlje kod nas u stanu.
Pozvala bih naše najbliže saraðnike, nekolicinu
svojih prijatelja i, ako nemaš ništa protiv, Sergeja
Pavlovica. Ipak je on jednim delom zaslužan za tvoj
uspeh. Slažeš li se?
Ana pocrvene i zadrhta. Nini nije promakla
devojcina pometenost. „O, ne", pomisli Nina „nije
valjda Sergej uzrok njenih nemira, sjaja u ocima i
nesanice?"
- Hvala ti Nina - najzad rece Ana - ali zaista ne
moraš da se trudiš. Toliko si vec ucinila za mene.
- Gluposti! Bice mi zadovoljstvo, draga moja.
Vratice me u mladost. Znaš, dok sam još bila
balerina, cesto sam prireðivala zabave i zaista
uživala u njima. S ponosom mogu da kažem da su
to bile najbolje zabave u Moskvi. Vec za koji dan
pocecu sa pripremama.
Sutradan je Nina sedela u kancelariji
umetnickog direktora baletske scene Boljšog teatra
i nemo, ozbiljnog lica, slušala dok joj je Jurij
prepricavao incident sa Svetlanom Vinogradovom.
Naježila se kada joj je prijatelj otkrio kakve je
pretnje uputila njenoj Ani. Primetila je da je i sam
Jurij bio vidno uznemiren pri samoj pomisli na
svaðu koja se meðu njima odigrala:
- I tako sam doneo odluku da je suspendujem na
šest meseci Nina. Mislim da je tako najbolje za sve
nas, pa i za samu Svetlanu. Ukoliko se za to vreme
ne dozove pameti, kada se vrati, na mom stolu ce je
sacekati raskid ugovora.
- Ispravno si postupio, Jurij. Ne kažem to samo
zbog Ane, vec zbog svih nas. Jesi li razmišljao ko ce
zauzeti njeno mesto? Uskoro krecemo na evropsku
turneju. Nemamo mnogo vremena, Jurij.
- Nina, i ti i ja znamo ko jedini može preuzeti
Svetlaninu ulogu u Labudovom jezeru. Imam
potpuno poverenje u nju, a moraš priznati da ga je
pošteno zaslužila.
Nini osmeh obasja lice. Skoci i zagrli Jurija:
- Hvala ti, Jurij, nadala sam se da ceš to reci.
Molim te samo da ovu vest ti licno saopštiš Ani.
Napokon, to je tvoja odluka.
- Ne, Nina, ti joj reci, molim te. Zaista sam u
velikoj gužvi ovih dana, a uostalom ti si zadužena
za koreografiju i probe sa njom. Pocnite da vežbate
vec danas.
Nina Pavlovna izaðe iz Jurijeve kancelarije
zabrinuta. Ne zbog Ane, vec zbog svog prijatelja.
Znala je da je potajno zaljubljen u Anu i srce joj se
slamalo dok ga je gledala kako pati. Žalila je što,
bez obzira na svoje principe, nije poslušao svoje
srce i rekao Ani šta oseca. Sada je kasno, slutila je
Nina.
Zatekla je Anu samu u garderobi. Posmatrala je
tu vitku, gracioznu devojku kako vezuje špicpatike.
Duga, teška crna kosa bila joj je skupljena
na potiljku i otkrivala predivni, nežni vrat. Pomisli
kako Ana zaista podseca na predivnog belog
labuda. Nakašlja se, Ana podiže glavu i s osmehom
pogleda svoju mentorku:
- Nina, evo bicu spremna za koji trenutak. Nadam
se da ne kasnim.
- Ne. draga, imamo još desetak minuta do probe.
Htela sam da razgovaramo.
- Slušam te - rece devojka, naglo se uozbiljivši.
Nina uzdahnu i osmehnu se nervozno:
- Ana, ovo što cu ti saopštiti zaista je veoma
važno. Ne, nemoj me tako uplašeno gledati. Vesti su
divne, zapravo, neverovatne, ali nose sa sobom
ogromnu odgovornost. Nadam se da si spremna da
je podneseš.
- O, Nina, zaboga, reci vec jednom - nestrpljivo ce
Ana.
- Istina je ono što si cula. Svetlana Vinogradova
je suspendovana na šest meseci i pitanje je da li ce
igrati i nakon tog perioda. Još je vece i teže pitanje
da li ce zadržati svoj status primabalerine. Ono šio
je u ovom trenutku bilo od goruce važnosti jeste
pitanje ko ce preuzeti njenu ulogu. Jurij je odlucio
da to budeš ti!
Ana je, zaprepašcena, netremice gledala u svoju
mentorku:
- Ali, Nina... O, Bože, nemoguce.. Ne. ne, ne
mogu, ima starijih balerina, one zaslužuju da...
- Ana, molim te prekini! Necemo raspravljati o
odluci direktora baleta. Ucinio ti je veliku cast i
ukazao ogromno poverenje. Na tebi je sada da to
poverenje opravdaš i dokažeš da zaslužuješ ovakvu
priliku. Ana, ja znam da ti to možeš. Da nije tako,
usprotivila bih se Jurijevoj odluci. Podržala sam je
Ana, ali to znaci samo jedno: moraceš da
udvostruciš napore. Ako bude potrebno, vežbacemo
danonocno. Moraceš da se odrekneš svog slobodnog
vremena, Ana. Ovo je temelj tvoje karijere. Uloga
Odete u Labudovom jezeru je, kao što i sama znaš,
dvostruka. Ona je i beli i crni labud. Za tu ulogu
preobražaja iz jednog lika u drugi potrebna je
briljantna virtuoznost i suptilna lirska pronicljivost.
Ta rola je san svake balerine, Ana. Koliko ja znam,
do sada nijedna cuvena balerina nije dobila tu
ulogu sa samo devetnaest godina, na pocetku
karijere! Zato hocu da uciniš sve što možeš da
zablistaš u punom sjaju i opravdaš naše poverenje,
jasno?
Ana je cutala zagledana u jednu tacku. Kroz
glavu joj je proleteo Sergejev osmeh, njegovo
ozareno lice kako je docekuje, osetila je na tren
njegov poljubac i cula je njegov dubok, muževni
glas kako je moli da mu dozvoli da je prati na
turneji. Sada ce morati na neko vreme da se
odrekne njihovih susreta i to ju je bolelo. Ako izdrže
ovu prinudnu razdvojenost, onda njihova ljubav
ima buducnost. Ako ne, onda je i ne zaslužuje.
Morace veceras da mu saopšti loše vesti.
- Hvala ti Nina. Molim te, zahvali i Juriju u moje
ime, pošto sumnjam da cu biti u prilici da to licno
uradim. Dacu sve od sebe da opravdam vaše
poverenje. Imam samo jednu molbu Nina. Molim te
da veceras završimo probu u uobicajeno vreme, a
posle toga sam tvoja. Moram nešto da obavim - rece
Ana, izbegavajuci Ninin pogled.
- Naravno Ana, ali samo veceras. Uradi ono što
moraš a onda se, molim te, posveti ovoj ulozi
dušom i telom.
Nakon završene probe, Ana se tromim korakom
odvukla do hotelske sobe u kojoj ju je cekao Sergej.
Ušla je bez kucanja. Zatekla je coveka koga voli
udubljenog u knjigu. Osmeh mu obasja lice kada je
ugleda, ustade sa fotelje i nežno je zagrli. Ljubio je
njene promrzle prste:
- Stigla si, željo moja. Da li ti je hladno? Porucio
sam nam kuvano vino, još je toplo. Hajde, skini
kaput, dodi da se ugreješ.
Ana je poput robota uradila ono što joj je Sergej
rekao. Šolja sa kuvanim vinom još je bila topla.
Sela je naspram Sergeja, zagledana u toplu,
tamnocrvenu tecnost, i upijala miris karanfilica,
izbegavajuci njegov pogled.
- Ljubavi, šta se desilo? Šta nije u redu Ana?
Molim te, pogledaj me - nežno rece Sergej.
Ana ga tužno pogleda, a zatim bujica reci potece
sa njenih usana. Ispricala mu je sve što joj je Nina
rekla i bila spremna na strasno negodovanje. Sergej
je cutao, zagledan u njene oci. Mirno je otpio gutljaj
vina, odložio šolju na stocic, prišao Ani i seo kraj
njenih nogu:
- Bilo bi sebicno i pokvareno od mene kada bih
tražio da ne prihvatiš ponuðenu priliku. To je za
tebe velika cast, Ana. Veoma sam ponosan na tebe i
znam da ti to zaslužuješ. Roðena si za tu ulogu.
Ana, ja ti verujem, mila moja. Verujem u našu
ljubav i znam da cemo izdržati zajedno. Bicu sa
tobom u mislima, nosicu te u srcu. Ja sam pored
tebe u svakom trenutku. Predano radi i dokaži
svima da si najbolja! Necu ti stajati na putu ka
uspehu, radovacu se sa tobom i svim srcem cu te
podržavati. Šta su tri meseca u odnosu na ceo život,
ludice? Volim te svim srcem i nikakva razdvojenost,
daljina, turneje, meseci, ne mogu to promeniti.
Možda ce to vreme biti dobro za oboje. Nismo
pricali o meni, ali eto, sada mi se ukazala prilika da
razgovaram sa Irenom. Nas dvoje se nismo viðali u
posleðnje vreme. Izbegavao sam je. Plašio sam se da
ce iz mojih ociju saznati istinu. Za vreme tvog
odsustva, pokušacu da stavim tacku na svoj
dosadašnji život. A ti, malena moja, samo napred!
Uz tebe sam i sada i zauvek. - Spustio je glavu u
njeno krilo, a ona ga je nežno milovala po gustoj
crnoj kosi.
Te veceri su vodili ljubav gotovo se ne dodirujuci.
Nijedno od njih nikada nije iskusilo takvu nežnost.
U jednom trenutku su je njegove ruke grlile, a vec u
sledecem kao da ga nije ni dodirivala. Kada su
zajedno otplovili put zvezda, pitala se hoce li biti
dovoljno jaka da izdrži ijedan dan bez njegovih
milovanja.
Vec sutradan, Ana je stigla u Boljšoj teatar pre
svih. Izašla je na veliku scenu i dugo stajala na
proscenijumu zureci u prazne stolice i lože.
Odjednom, zacu korake iza sebe. Uplašeno se trže.
Bio je to Jurij. Hramajuci, polako joj se približavao,
nervozno prolazeci rukama kroz kosu:
- Ana, šta radiš tu ovako rano?
- Razmišljam, Jurij. Mislim o tome koliko mi
snage treba da ne izneverim tebe i Ninu. Hvala ti na
pruženoj prilici.
- Vidiš. Ana, kada si prvi put došla kod mene,
stvarno si mi se cinila nestvarnom. Tvoja lepota i
gracioznost su me ostavile bez daha. Ali, draga
moja, to nije ništa u poreðenju sa tvojim plesom.
Ana, nemoj da se plašiš. Samo se prepusti
emocijama. Neka te srce nosi tamo gde želiš da
budeš i biceš najbolja.
Ana, dirnuta, poðe prema Juriju u nameri da ga
zagrli. On se povuce korak unazad i ugledavši
devojcin zbunjen i povreðen pogled, smeteno rece:
- Manimo se sentimentalnosti, krenimo na posao.
Za koji trenutak, stici ce i ostali. Pripremi se
devojko! - i nestade sa scene, vukuci desnu nogu sa
ociglednim naporom.
Ana teško uzdahnu. Znala je da je Jurij
zaljubljen u nju, kao što je znala da joj je sudbina
odredila Sergeja. Bilo joj je žao tog dobrog coveka
koji je toliko ucinio za nju, strankinju bez porekla i
pedigrea. Vecno ce mu biti zahvalna na tome.
Probe su za Anu bile izuzetno naporne. Gotovo
svako vece je plakala od bolova u kostima, mišicima
i prstima. Nina je uredila da joj tri puta nedeljno
dolazi maserka kako bi je oslobodila napetosti i
grceva kojima je njeno telo svakodnevno bilo
izloženo. Ali to joj nije pomoglo da zatomi bolnu
cežnju za Sergejem, za njegovim dodirima, usnama,
recima... Gorela je od želje da ga vidi, dodirne,
omiriše... Znala je da bi joj samo jedan susret
olakšao muke. Ipak, bila je rešena da istraje.
Nina joj je bila velika podrška. Cim bi primetila
da tone, da posustaje, ova neverovatno energicna
žena davala bi joj poleta i snage da nastavi. I njen
partner, Ivan, bio je neverovatan. Kao da ga je Ana
inspirisala da pleše bolje nego ikad. Bili su skladan
par i odlicno su napredovali. Uspeh njihove izvedbe
bio je zagarantovan.
Dani su prolazili u košmarnim, groznicavim
naporima mlade devojke da savlada zahtevnu
koreografiju i usavrši tehniku. Nije se ni setila da je
tek koji dan deli od roðendana. Nina je, vece pred
Anin roðendan, nakon vecernje probe, pozvala
devojku na razgovor.
- Ana, sutra imaš slobodan dan. Želim da odeš i
kupiš sebi neku lepu haljinu. Hocu da sutra uvece
blistaš kao nikada pre.
- Sutra uvece? Šta se to posebno dešava, Nina?
- O, draga moja devojcice, nisam ti dala da dišeš.
Zar je moguce da si zaboravila. Sutra je 15. februar
mila, Sretenje Gospodnje, roðendan velike balerine
Ane Balint - rece Nina nežno.
Ana se trže. Zaista je zaboravila na svoj
roðendan. Pomisli na svoju majku Lenku i tuga joj
steže srce. Mogla je da je zamisli u njihovom
zajednickom sobicku, u Sonjinom pansionu, kako
sedi na ivici kreveta i gleda njene fotografije dok je
bila mala. Prosto je mogla da oseti njenu cežnju.
Suze joj se rasuše po lepom licu.
- Ali, zašto placeš draga? Trebalo bi da se
raduješ! Da znaš samo šta sam ti sve pripremila za
sutrašnji dan.

http://www.book-forum.net

8Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:24 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Nina zagrli Anu i devojka pusti svoju tugu da se
izlije preko ramena ove dobre žene:
- Majka. Nedostaje mi mama, i Klara, i Sonja. Ne
mogu da verujem da je prošlo godinu dana od kada
smo proslavljale moj osamnaesti roðendan, kada si
ti došla i rekla da ceš me povesti sa sobom u Rusiju.
Kako li je samo mojoj Lenki, Nina? Mora da je
strašno usamljena.
- No, no, draga moja, ne placi. Lenka je jedna
divna, jaka i hrabra žena. Sigurno da joj nije lako,
ali izdržace ona, Ana. Snaci ce se. Uostalom, kako
znaš da nema nikoga pored nje da je uteši? -
pokuša da se našali Nina.
- Znam, Nina, moja je majka tvrd orah. Nju je
ljubav obogaljila, unizila, potisnula. Nije bila srecna
sa mojim ocem, nikada. Zato me je i odvela sa
salaša. Pokušala je da pronaðe svoj mir, ali i posle
svih napora, posle toliko godina, znam da misli na
mog oca, na Stevana.
- Necemo više da pricamo o tome, draga. Slušaj
me dobro: sutra ce gosti poceti da dolaze u osam
sati uvece. Poslala sam pozivnice svim našim
prijateljima i nekim uvaženim ljudima, od znacaja
za Moskvu i Boljšoj teatar. Posle podne ce aranžeri
doneti cvece, a posluženje ce stici oko šest.
Ocekujem da budeš potpuno spremna u sedam sati
uvece. Dakle, devojko, glavu gore! Ujutru cemo se
spremiti i krenuti u potragu za najlepšom haljinom
u Moskvi. I Nina Pavlovna sutra ima slobodan dan,
a možda i nju pocastimo nekim lepim komadom
odece.
Ana se radosno nasmeja. Ninino raspoloženje je
bilo zarazno. Pomislila je kako ce uskoro, za nešto
više od mesec dana, videð majku i srcem joj se razli
toplina.
Kao što je i obecala, Nina je povela Anu u
kupovinu. Insistirala je da ona kupi devojci haljinu,
kao roðendanski poklon. Konacno, nakon
dvocasovne potrage, ugledaše prelepu haljinu od
muslina, boje slonove kosti, sa našivenom, rucno
raðenom cipkom na rubovima. Haljina je dosezala
Ani do ispod kolena, a duboki izrez na leðima
završavao se na ivici njenih bedara. Tanke bretele
od cipke nežno su se uvijale oko njenog gracioznog
vrata. Ana je izgledala nestvarno, poput najlepšeg
priviðenja. Nina ju je potom odvela kod najboljeg
moskovskog frizera koji je njenu bujnu, crnu kosu
veštim pokretima svio u prelepu pundu, dok su joj
nestašni uvojci plesali oko velikih, tamnih ociju. U
sedam sati, sve je vec bilo spremno. Cvece je bilo
aranžirano po celom stanu, šampanjac se hladio u
velikim posudama sa ledom, a posluženje je stajalo
spremno u kuhinji. Nina je za tu priliku angažovala
dve mlade Ruskinje koje ce spretno služiti goste
tokom veceri. Nešto posle osam, prve zvanice
poceše da pristižu. Ana je dobila toliko cveca da nije
više bilo mesta za nove bukete koji su stalno
pristizali. Stajala je, tobože udubljena u razgovor sa
jednim postarijim gospodinom, Nininim
poznanikom iz mladosti, kada je na svojim golim
leðima osetila drhtaj. Polako se okrenula, pogledala
preko ramena i ugledala njega kako stoji netremice
je posmatrajuci. Živi oganj izbijao je iz njegovih
tamnih ociju; divljenje, strahopoštovanje, nežnost i
iznad svega ljubav plamteli su u ocima Sergeja
Pavlovica, dok je gledao svoju prelepu balerinu.
Ona oseti kako joj srce bubnja u grlu, u stomaku, u
svakom damaru njenog tananog bica. Ocima
prikovanim za njegove slala mu je najlepše
neizgovorene reci ljubavi. Sve se utišalo. I žamor
gostiju i muzika i vreva sa moskovskih ulica. U tom
casu, za njih dvoje svet je stao. Vodili su ljubav
ocima, kad odjednom Nina iskoci pred Sergeja:
- Sergeje, tako mi je drago što si uspeo da doðeš!
Sam si? Dodi, Ana je tu negde, sigurno želiš da joj
cestitaš roðendan - nervozno je brbljala Nina,
svesna teške tenzije koja se poput oblaka spustila
na sobu.
Ana ga je docekala sa osmehom i ispruženim
rukama. Sergej se sagnuo, ljubeci je u oba obraza:
- Srecan ti roðendan, labudice moja.
- Hvala vam, Sergeje Pavlovicu, ljubazno od vas
što ste došli veceras.
Nina je posmatrala ovo dvoje mladih ljudi koji su
se ocajnicki trudili da sakriju svoje emocije od
ostatka sveta. „Znaci, bila sam u pravu“, pomisli
Nina, „on je taj koji je zarobio Anino srce." Ona im se
izvini, izgovarajuci se brigom za ostale goste, a u
stvari želela je da ostavi ovo dvoje zaljubljenih
nasamo. Koliko god da se protivila Aninom izboru,
nije mogla da je osuðuje. Znala je da ljubav ne bira.
Sergej je poveo Anu na terasu. Bilo je veoma
hladno, dah im se ledio; on uze njenu nežnu, malu
ruku u svoju, otvori joj dlan i spusti nešto u njega,
zatvarajuci joj šaku i prinoseci je svom srcu:
- Neka te cuva dok me ne bude, ljubavi moja.
Srecne ti bile sve godine koje te cekaju. Nadam se
da cu biti tu za tebe, barem još neko vreme.
Ana ostade sama. Otvori dlan i na njemu ugleda
prelepu zlatnu ogrlicu sa srcem optocenim
smaragdima. Kao opcinjena gledala je tu predivnu
stvar, kada joj bravica na srcu privuce pažnju.
Otvori privesak i ugleda Bogorodicu izgraviranu u
zlatu. Suze joj zamagliše oci. Njen voljeni Sergej,
njeno obožavano bice. Pometena, pridruži se zabavi
koja je bila u punom jeku. Prolazeci kroz
nepregledno more lica, nekako se probila do svoje
sobe. Stala je ispred toaletnog stocica i, u trenutku
kada je htela da stavi lancic oko vrata, Sergej, poput
tajfuna, ulete u sobu, zgrabi je u narucje i obasu joj
lice poljupcima.
Ana se prepusti, ne manjom žestinom. U jednom
trenutku, odgurnu ga od sebe:
- Sergeje, ne smemo, Nina može svakog casa da
uðe... i... - njene reci prekinule njegovi strasni
poljupci:
- Briga me za Ninu, briga me za ceo svet.
Okrete se i izlete iz sobe isto tako brzo kako je i
ušao. Ana priðe svom krevetu, sede na ivicu i
pokuša da dode do daha. Posle nekoliko trenutaka,
naizgled pribrana, pridruži se gostima.
Prijem je potrajao do dva sata iza ponoci. Anu su
mnogi muškarci cežnjivih pogleda obasipali
komplimentima i rukoljubima, a ona je mislila samo
na njega. Nini nije promakao nijedan njen gest.
Gledala je u svoju šticenicu brižnim ocima punim
razumevanja. Znala je da takvoj ljubavi ništa ne
može stati na put. Sve bi ove godine dala za jedan
trenutak takve Ijubavi.
Sutradan je gotovo sve bilo po starom. Ana je
opet naporno vežbala i, svaki put kada bi se predala
muzici, predavala bi se Sergeju, njegovim rukama
koje su u njoj budile oganj i zanos veci od svemira.
Svake noci bi zaspala sa njegovim likom u mislima i
svako jutro docekivala sa njegovim imenom na
usnama.
X
U rano i hladno nedeljno jutro, Ana je odlucila da
prošcta po obližnjem parku. Neki cudan nemir
obuzeo joj je telo, prošlost se tiho prikradala. Sve se
u njenoj glavi izmešalo, videla je Ðorða na njihovom
konjicu kako joj radosno maše i doziva je, da bi se
potom njegov lik lako stopio sa Sergejevim i
odnekud bi zazvucao njegov melodicni, ruski bariton
kako joj dovikuje: „Trenutak je sve što imamo, mila
moja!“ Zastala je kraj zaleðenog jezerceta i
posmatrala kako se sunce svojim hladnim sjajem
probija sa zapada. Nebo je bilo svetloplavo, a drvece
je izgledalo kao savršena replika ugljenog crteža.
Gledala je netremice u belinu jezerceta i odjednom
joj se ucini da tu, ispod tanke površine leda, igra
njen ringišpil, okrece se u savršenoj pirueti i bojama
staklica kaleidoskopa. Pitala se kojim je to pravcem
krenuo njen život i kuda ce je odvesti. Trenutak je
jedini živ i opipljiv dokaz njenog postojanja i njene
ljubavi. Kada bi samo mogla da ga zamrzne, pretvori
u vecnost, da ga spreci da priðe bliže bolu koji se,
potpuno nepozvan, prikrada njenoj duši.
Sve je bilo jako tiho, bistro i belo. Putovala je
tunelom uspomena, vracala se na salašku kaldrmu;
život zuji u njenim ušima, može da vidi sebe u
starosti i ne kaje se. A onda joj opet pred ocima
zaiskriše Sergejev lik i svetlost u njegovim ocima i
hladan vetar joj zaledi suze na licu. I opet se upita,
kao na dan osloboðenja: ako je Bog svemoguc i pun
ljubavi, zašto postoje patnje i zla? Nekako, nikada
nije mogla da uspostavi dobar odnos sa Njim. Možda
mu nije dovoljno verovala? Možda se zato ni sada ne
pojavljuje i ne daje odgovore. Bog ne ogranicava
sebe ljudskim predstavama i ubedenjima o dobru i
zlu. Nije On taj koji ce joj pomoci. A kada se samo
seti baba-Darinih prica o Mariji i Isusu, o raju, o
grehovima i zapovedima, „ne cini preljubu“... Ana se
tužno nasmeši. Kao ni Bog, ni ljubav ne daje
odgovore, ne pita, ona zahteva i uzima. Kuda li ce je
njena ljubav odvesti? Niko ne može da joj odgovori
na to pitanje koje je toliko plaši. Kako ce posle? Nije
znala.
Hoce li moci dalje i kada njega više ne bude?
Slutila je da je Sergejev osecaj obaveze i obecanja
jaci i od njega samog. Znala je da iskreno želi da se
oslobodi svojih stega i da živi sa njom jedan
drugaciji, oslobaðajuci život, ali plašila se da je to
nemoguce.
Konacno, u svojoj šetnji zamagljenoj
razmišljanjem, stiže do Boljšog teatra. Danas nije
bila raspoložena za probu, ali je znala da mora da
nastavi dalje i da se ne sme prepustiti melanholiji.
Dok se približavala ulaznim stepenicama teatra,
zadubljena u svoje misli, nije ni primetila žensku
priliku u dugoj crnoj bundi i sa šubarom na glavi,
ociju zaklonjenih tamnim naocarima. Tek kada je
osetila grubi, cvrsti stisak ruke na svojoj nadlanici,
uplašeno se trgla i ugledala crveno našminkana
usta, pomalo modra od mraza.
- Tu si, primadonice! Bilo je krajnje vreme da se
pojaviš - prosikta Svetlana Vinogradova glasom
prepunim mržnje i gneva. Ana je od šoka zanemela.
- Došla sam da ti kažem da uživaš u svoj slavi
strankinjo, jer ona nece dugo trajati! Veruj mi,
pašceš sa oblaka brže nego što si se na njega
popela. Ni tvoj ljubljeni gospodin kriticar nece biti
tu da te prihvati! - zlobno se smejala na sav glas. -
Ne, posle pisma koje sam poslala njegovoj suicidnoj
ženici. O, kako je sada slatka atmosfera u domu
porodice Pavlovic. Gospoda Pavlovic sada cita o
maloj kurvici s kojom se spetljao njen ljubljeni
mužic, dirljivo! Ovo je tek pocetak! - preteci rece
Vinogradova i nestade brže nego što se pojavila.
Ani je srce snažno bubnjalo u ušima. Pomislila je
da ce se onesvestiti. Zurila je ispred sebe u prazno.
Ucini joj se da je Bog pred njene noge bacio
zaleðene kockice. A onda shvati da se to njene suze
rasipaju tu, pred njenim nogama. Siroti Sergej, kroz
kakvu agoniju sada prolazi? Odmah nakon te misli,
kroz glavu joj proðe majcin topli lik i zacu njene
prorocke reci: „Misli na sebe, Anuška moja. Uvek
misli prvo na sebe. Veruj mi, drugima ce biti uvek
bolje nego tebi, budeš li mislila samo na njih.
Nemoj, devojcice moja, nemoj ponavljati moju
grešku..."
Ana nadlanicom otre svoje zaleðene suze i uðe u
teatar. U hodniku se mimoiðe sa Jurijem, ne
primetivši ga. Meðutim, Juriju nisu promaklo Anine
uplakane oci.
- Ana! - viknu Jurij za njom, - Ana, molim te,
stani!
Ana zastade, ne okrecuci se. Jurij je sustiže
hramajuci, obgrli je oko ramena i rece:
- Hajdemo kod mene u sobu da se ugreješ.
Ana je cuteci polako koracala pored Jurija,
usklaðujuci svoj graciozan hod sa njegovim,
hramajucim. Kada su ušli u njegov kabinet. Ana se
sruci u stolicu gledajuci ispred sebe. Jurij joj pruži
cašu sa votkom. Ana je prihvati bez reci. Iako
nenaviknuta na žestoka pica, nije se cak ni stresla:
- Mogu li dobili još jedno, molim te?
Jurij joj bez reci natoci još jednu votku, a zatim,
sa cašom u ruci, sede pored nje:
- Slušam.
Ana ga pogleda, tupim, praznim pogledom.
Odmahnu glavom, kao da nema šta da kaže. A
onda, bez najave, baci se Juriju u narucje i poce
neutešno da jeca.
- Sšš... devojcice, ništa nije tako strašno - tešio ju
je Jurij, milujuci je po hladnoj, gustoj crnoj kosi,
osecajuci svakim damarom svog bica njeno telo
naslonjeno na svoje. Zatvori oci i pomisli kako je
mnogo puta sanjao ovaj trenutak. Pomisli kako je
želeo da je drži u narucju, ali ne ovako poput oca
spremnog da pruži utehu. Pomiri se sa svojom
sudbinom. Nežno odmaknu Anu od sebe, zagleda se
u njene crvene, natecene oci, njemu i dalje najlepše
na svetu, i gledajuci ta dva badema, nežno rece:
- Ispricaj mi Ana, želim da ti pomognem.
I Ana poce da prica, ne uzimajuci dah. Pricala
mu je o svojim osecanjima, o svojoj ljubavi,
usamlienosti, o svojim unutrašnjim borbama,
strahovima, nadanjima... Svaka rec cepala je
Jurijevo srce. Osecao je njen bol. Žena koju je ludo
voleo, pricala je o svojoj ljubavi sa drugim covekom,
zbog koje je patila, i jecala u njegovom narucju.
Pitao se cime je zaslužio takvu pokoru? Da li mu se
sada Bog smeje? Na kakva ga to iskušenja stavlja?
Zaboga, pa on je samo covek. Naposletku, Ana mu
isprica o susretu sa Svetlanom Vinogradovom i o
njenom podlom naumu koji je, po svemu sudeci,
sprovela u delo. Najviše ga je zabolelo to što Ana
nije plakala zbog sebe, vec zbog Sergeja. Plašila se
njegovog bola, ne svog. Preživljavala je njegovu
patnju, ne svoju. Jurij se pitao da li je taj covek bio
svestan neprocenjivog blaga koje je posedovao. Da li
je bio svestan da je Anino devojacko srce bilo poput
najcistijeg, nebrušenog dijamanta. Kada je Ana
završila svoju ispovest, Jurij je nežno pomilova po
obrazu mokrom od suza:
- Draga moja Ana. toliko patnje za tako mlade
godine. Previše je, mila moja. Odakle da pocnem?
Svetlana Vinogradova je suspendovana zbog pretnji
koje su bile upucene tebi, Ana. Nisam mogao da
dozvolim da ti ucini neko zlo i zato sam je udaljio sa
scene i iz teatra. Trebalo je da znam da je to nece
zaustaviti. Mogao sam da pretpostavim da ce naci
nacina da te unesreci. Ipak, u ovome sam nemocan,
Ana. Nisam znao za tvoju i Sergejevu ljubav, ali ona
se ocigledno potrudila da sazna i ucinila je ono
najgore. Ne znam šta da ti kažem, ni ti ni ja u ovom
trenutku ne možemo da ucinimo ništa. Vreme je
sada jedini tvoj saveznik. Molim te, prvenstveno
radi tebe, a onda i radi svih nas, da se sabereš, da
pokušaš da se smiriš. Znam da je teško, i strašno je
kad je covek nemocan, ali u ovom trenutku je zdrav
razum jedino što ti je preostalo. Sergej je odrastao,
pametan covek. Sigurno je bio svestan rizika koji je
na sebe preuzeo. Pusti ga. Ana. On mora sam da
reši svoju situaciju. Uostalom, ko zna zašto je to
dobro? Možda ce konacno doci do svoje slobode i
napraviti dovoljno prostora vašoj Ijubavi. Ti si
predivna mlada žena, buducnost je pred tobom.
Veruj mi, ceka te mnogo lepih trenutaka u
buducnosti. Molim te, posveti se radu. Rad
isceljuje. U ovom trenutku, to je jedini lek. Poslušaj
me, molim te, krasivaja maja.
Ana ga je tužno i zahvalno gledala. Usne joj
zadrhtaše. Shvatila je da je svoj jad poverila covoku
koji ju je voleo, svestan da ce njegova ljubav ostati
neuzvracena.
- Hvala ti, Jurij, hvala ti, divni moj prijatelju.
Nikad necu zaboraviti.
- Nemoj, Ana. Zato postoje prijatelji. Reci cu Maši
da ti skuva jednu jaku kalu. a onda se, molim te,
pripremi za probu. Kao što rekoh, rad ce te ojacati.
Hajde, lepotice moja. samo napred.
Prepustila se muzici i igri. Ne, ona nece uginuti
poput labudice. Ona ce živeti za svoju umetnost, za
sve godine koje su pred njom. Živece za radost svoje
dobre majke i svih koji su je tako nesebicno voleli
svih ovih godina. U trenucima slabosti i
malodušnosti, oblacila bi kaput i hrabro izlazila na
rusku zimu, dozvoljavajuci hladnoci da ledi svaku
košcicu u njenom tein, da zaledi njene misli,
uzavrele od secanja na njegove poljupce i dodire.
Nije cula ništa o Sergeju. Niko ga nije video, nigde
se nije pojavljivao. Plašila se da pita. Nije žele!a da
zna. Molila se samo za njegovo zdravlje. Molila se da
je dobro, ma gde bio i šta god radio. Mislila je na
njegovog sina Mišu i na to koliko mu je Sergej
potreban. Svim svojim dobrim srcem želela mu je
srecu i mir. Mir koji ona nije mogla da pronaðe.
Došao je i taj dugo ocekivani dan pocetka njene
prve i najvažnije turneje u životu. Tog prvog
martovskog dana, na jednom od perona moskovske
železnicke stanice, cuo se veseli žamor i smeh
njenih kolega. Nina je bila u posebnom, euforicnom
raspoloženju. Jurij je bio gotovo egzaltiran. Gomila
kofera bila je poredana kraj njihovih nogu, a u
posebnim velikim kovcezima bili su spakovani
kostimi za predstavu. Železnicki radnici su ubacivali
kovcege i kofere u voz, pod budnim Mašinim okom.
Brinula se da joj šta ne promakne, buduci da je
njihova turneja po Evropi bila pompezno
najavljivana. Njihova prva stanica bio je Pariz,
potom je sledio Bec i na kraju Budimpešta.
Naravno, Ana se najviše radovala kraju turneje i
nastupu u Budimpešti. Konacno, kada su sve
formalnosti obavljene, a deo ansambla vec ušao u
voz, Jurij Adamovic priðe Ani:
- Draga moja Ana, živi svaki trenutak kao da je
postednji. Odigraj svaku predstavu kao da je
konacna. Budi ono što jesi, Ana Balint - najbolja!
Verujem u tebe i znam da ceš Boljšoj teatar
predstaviti Evropi u njegovom najboljem svetlu.
- Hocu. Jurij, obecavam. I hvala ti, ako cuješ ili
vidiš Sergeja Pavlovica, reci mu... - onda zastade.
Ništa, oprosti mi. Zbogom, Jurij.
Jurij joj poljubi ruku i pomožejoj da se ukrca u
voz.
Put je bio dug i veoma naporan. Ipak, Ani je
prošao brzo. Gledala je sva ta draga lica oko sebe i
slušala njihove radosne glasove. Pomislila je kako
nas život ipak daruje lepim trenucima, samo ih
treba prepoznati i u njima uživati.
Pariz ih je docekao plamteci svetlošcu milijardu
sijalica. Smeslili su se u hotel Edvard VI, u
Bulevaru Monparnas. Hotel je bio mali, ali veoma
prijatan, i odisao je poznatim francuskim šarmom.
Oni su bili jedini gosti hotela, što je njoj savršeno
odgovaralo. U ovom trenutku, smetala bi joj nova
poznanstva, nova lica. Sedmog marta, na baletskoj
sceni pariskog teatra, ansambl Boljšog teatra imao
je premijeru predstave Labudovo jezero. Glavna
zvezda predstave bila je Ana Balint. Plesala je
onako kako je živela: dušom i srcem. Kada se
francuska publika podigla na noge i ovacijama
nagradila njihovu predstavu, graciozno se klanjala
toj publici. Potrudila se da vreme u Parizu iskoristi
na najbolji moguci nacin. Posetila je sve
znamenitosti francuske prestonice, od
Napoleonovog mauzoleja, Jelisejskih polja, Versaja,
Luvra, do Bulonjske šume. Anine oci nisu mogle da
se dovoljno napiju lepote. Pariz ju je opcinio. Žalila
je jedino što nije mogla da ga doživi sa Sergejem, ali
je takve misli odbacivala sa indignacijom. Sa ove
vremenske distance, sumnja je trovala njeno mlado
srce. Možda je ona bila samo zanos, tren,
nadahnuce. Možda se on vratio preðašnjem životu i
navikama, možda... A onda bi sebe prekorevala
zbog takvih misli, kažnjavala svoju slabost i
nepoverenje. Bila je tužna kada je došlo vreme da
se oprosti od Pariza, nadala se da ce je život nekada
ponovo dovesti na Jelisejska polja.
Ana Balint se na evropskoj turneji osecala poput
Alise u zemlji cuda. Bec joj se ucinio još lepšim,
raskošnijim i gospodskijim od Pariza. I opet nije
mogla da se nagleda lepote. Divila se raskošnim
graðevinama iz doba Marije Terezije, predivnim
parkovima, velicanstvenim katedralama,
rezidencijama i muzejima.
U Becu se ponovila pariska prica. Publika je bila
fascinirana izvoðenjem baletske predstave Boljšog
teatra. Kritike su bile više nego dobre. Ana Balint je
blistala, bila je zvezda predstave, novo baletsko
cudo, otkrice. Nina je bila presrecna. Ana je naucila
svoju prvu životnu lekciju: patnja na neki cudan,
pomalo morbidan nacin oplemenjuje coveka.
Zapravo, tera ga da se, poput Feniksa, ponovo raða
iz pepela. Kada se becka premijera završila, Ana nije
mogla da doceka put za Budimpeštu. Radovala se i
strepela od predstojeceg susreta.
Dok se Ana spremala da krene iz Beca, Lenka i
Klara su šetale Sent Andrejom, gradicem nadomak
maðarske prestonice. Klara je sa puno takta
podnosila nestrpljenje svoje znatno mlaðe
prijateljice, Lenke Balint:
- Polako, Lenka, znam da si nestrpljiva da vidiš
Anu, ali stvarno se brinem za tebe. Pozlice ti ako
nastaviš ovako. Naša Ana ce vec sutra biti u
Budimpešti. Izdrži još samo malo.
- O, Klaro, prošlo je više od godine. Osamnaest
godina sam gledala zenicu oka svoga. Ne možeš ni
da zamisliš koliko mi nedostaje moja devojcica.
- Mogu dušo, veruj mi. Nedostaje i meni, ali isto
tako znam da ce Ana biti mnogo srecnija ako je
docekamo sa osmehom na licu. Potrudimo se da
barem izgledamo srecne, radi nje, Lenka. Dovoljno
je to što ce biti beskrajno tužna kada se bude
opraštala od Sonje.
- U pravu si, Klara, u pravu si.
Te noci Lenka gotovo da oka nije sklopila. Mislila
je na svoju Anu, sanjala je opet svoju musavu
devojcicu, širokog osmeha i velikih bademastih
ociju. Secala se Aninih mladih, srecnih godina i
svoje grcevite potrebe da je odvede, udalji od njih.
Stalno joj je u grudima bio prisutan taj osecaj
teskobe, griže savesti, preispitivanja. Znala je da je
Stevanu slomila srce. Iako je bio kabadahija i
pijanica, voleo je Anu svim svojim srcem. Nikada je
nije povredio. Nije mogla ni da zamisli koliki je bio
njegov bol. Nije praštala sebi, ni za tren, to što je
Ani oduzela oca, a njemu jedinu kcer. Znala je
koliko je grešna. Molila se Bogu da joj oprosti, jer
sve što je cinila, cinila je za Aninu buducnost i
srecu. I što je najgore od svega, negde u dubini
svoje napacene, osakacene i usamljene duše, još
uvek je volela Stevana, momka vatrenih ociju u
koga se tako davno zaljubila. Možda, da nije bilo
tog prokletog salaša i preke baba-Dare, možda bi
sve bilo drugacije. Nije znala ni da li je Stevan živ.
Nije znala da li su prežive!i puste ratne godine. Nije
o njima ništa cula, a plašila se da pita. Negde u
dubini svog srca, znala je da bi i Stevan bio
ponosan na svoju devojcicu, iako je onako burno
reagovao na Lenkine molbe da dopusti Ani da
razvije svoj talenat. Ocevi su zarobljenici srca svojih
kceri. Zašto bi Stevan bio drugaciji? U mislima joj
izroni prizor njihovog smeha, njihovog tajnog
razumevanja i precutnih dogovora. Secala se kako
je Stevan svojim grubim, radnickim rukama
podizao Anu sa ringišpila i bacao je u visine, dok se
ona razdragano kikotala i podvriskivala: „Još, tata,
još!" Tuga joj probode srce. Nikada nece moci da
nadoknadi Ani gubitak oca. Njena pametna,
osecajna, divna devojcica nikada ioj to nije
prebacila, iako je Lenka znala, osecala, koliko joj
otac nedostaje.
Iz sumornih misli, trže je Klarin glas:
- Doði, draga, moraš da probaš šomloi galuške.
Obožavam ovaj maðarski slatkiš. Sigurna sam da
ce probuditi sva tvoja cula - nasmeja se Klara i
nastavi: - Uostalom, u našim godinama, male su
šanse da ce koja kalorija više odbiti potencijalne
udvarate, zar ne?
Lenka joj se preko volje nasmeši i poslušno pode
za njom.
Baletski ansambl Boljšog teatra napokon je
stigao u Budimpeštu. Ana je bila slepa za svu
lepotu maðarske prestonice. Željno je išcekivala
susret sa majkom i tetka-Klarom. Njih dve ce je
cekati posle premijere. Bila je odlucna u nameri da
te veceri zablista kao nikada pre. Nije znala da je
Lenka insistirala na tome da se sretnu tek posle
predstave, kako ništa ne bi poremetilo Aninu
koncentraciju pred nastup.
Poštanski teatar je te veceri bio dupke pun.
Mnogo ljudi je ostalo ispred pozorišta, u nadi da ce
neko biti sprecen da prisustvuje ovom baletskom
spektaklu. Lenka i Klara su u cudu posmatrale
reku ljudi koja se slivala ka pozorištu. Niko nije
mogao da pretpostavi da ce i u ovom delu Evrope,
tih posleratnih, još krvlju obojenih godina, predstava
Boljšog teatra izazvati takvo interesovanje.
Negde u toj gužvi, potpuno izgubljen i smeten,
stajao je Stevan Balint u svom najboljem, pomalo
okracalom i tesnom predratnom odelu, jedinom
koje je imao. Nervozno je gužvao šešir u svojim
grubim rukama. Osvrtao se oko sebe, gledao
nepoznata lica molecivim pogledom, kao da vapi za
podrškom, za toplom, utešnom ljudskom recju.
Kupio ie kartu za balkon, na jedvite jade. Velizar
Petrovic, suboticki cata, pomogao mu je da na
volšeban nacin doðe do te, jedne jedine ulaznice.
Putovao je vozom u tom istom odelu na kojem je
poneo miris zemlje sa salaša. Dok je peške gazio po
otmenim budimpeštanskim ulicama, od železnicke
stanice do centra gde se nalazilo pozorište, Stevan
je gledao otmen svet kako se šepuri u svojim
sjajnim odorama, kako se smeje i došaptava
najnovije prestonicke traceve. Stideo se svog
neuglednog izgleda i potajno se cak nadao da je
pogrešio, da ce uspeti sebe da poštedi bola. A opet,
sanjao je, ceznuo da ponovo vidi svoju Anu. Sada
trezan, zamerao je sebi, više nego ikada, što nije
smogao dovoljno snage, volje i kuraži da potraži
svoje jedino cedo. Pice mu je izjedalo mozak,
zamracivalo svaku moc realnog rasuðivanja. Da je
manje pio, a više želeo, možda bi sada sve bilo
drugacije. Dok je nervoznim pogledom preletao po
gužvi u kojoj se obreo, u jednom trenutku ucini mu
se da vidi gustu, crnu kosu, poznate uvojke kako
padaju na povijena ramena vitke ženske prilike.
„Lenka“, prošaputa, a onda brzo odmahnu glavom,
„ne može biti.“ To je samo neka žena koja s leda
podseca na ljubav njegovog života. Kada ga je
Lenka napustila i odvela Anu, poželeo je da je ubije,
i nju i sebe, i da taj teški sumorni život pokopa
jednom za svagda. A onda je nastupilo kajanje i
beskrajna griža savesti. Žalio je što nikada nije
rekao svojoj ženi koliko je voli, žalio je zbog noci u
kojima ga je cekala, sama u njihovoj hladnoj
bracnoj postelji. Plakao je zbog cutanja u tami svaki
put kada bi se pijan vracao iz birtije i zaticao u
krevetu njeno nepomicno, od tuge obamrlo telo. Da
je samo znao kako ce pust i besmislen biti život bez
nje. Pamtio je njen osmeh, blagost, secao se tuge u
tim tamnim ocima i proklinjao sebe za svaku boru
koju je ucrtao na njenom licu. Voleo je Lenku, voli
je i sada nakon svih ovih godina. Kada bi barem
dobio priliku da joj to kaže, da je zamoli za oproštaj,
da olakša svojoj izmucenoj duši.
U mislima, bezbroj puta je vodio razgovor sa
Anom, sanjario o tome šta bi joj rekao kada bi se
sreli i nije nalazio prave reci. Prosto nije mogao da
zamisli njihov susret, toliko mu se cinio dalek,
nadrealan. A zapravo nije znao ni da li ce sresti
svoju devojcicu. Sva ta nagaðanja ce se razrešiti za
samo nekoliko minuta. Njegovo nagriženo, zašiveno
srce treperilo je pod silinom emocija. Bio je zatecen
lepotom i sjajem teatra. Svojom vecito kaljavom
paorskom nogom prvi put u životu krocio je u ovako
velelepno zdanje. Bio je pun strahopoštovanja i
neizvesnosti. Sledio je druge koji su ga poveli ka
sali.
Našao je svoje mesto i seo. Nervozno je cupkao
nogom i osvrtao se oko sebe. Kroz desetak minuta,
svetla u sali su se zatamnila i žagor publike je
utihnuo. Muzika je zasvirala. Ucinila mu se
poznatom. Teška brokatna zavesa bila je još uvek
spuštena, zaklanjajuci scenu i cineci citavu
situaciju mracnom i misterioznom. U skrivenom
kutku njegove svesti, note su izranjale sa secanjem
na njegovu bosonogu devojcicu i njene graciozne
pokrete. Sklopio je oci i video Anu kako pleše
raširenih ruku i zatvorenih ociju.
Iz misli ga trže glasan aplauz. Zavesa se podigla.
Ugledao je plesace u predivnim kostimima kako se
krecu po sceni kao da plutaju po površini vode u
osvit zore. Njegove siromaštvom prepunjene oci
napajale su se lepotom. Posle nekoliko minuta
zanosne igre, plesaci, koji su obrazovali krug na
sredini scene, polako i graciozno poceše da ga
otvaraju, praveci prostor za ulazak najlepšem
labudu. Naprezao je oci kako bi što bolje i jasnije
mogao da vidi. Nije bio siguran. Video je vitko,
mlado, prelepo telo devojke u belom kostimu
labudice, dugi, graciozni vrat, nestvarne pokrete,
tamnu kosu skupljenu na potiljku. Nije znao, nije
znao da li je to njegova devojcica.
U isto vreme, u loži rezervisanoj za posebne
zvanice, Lenka Balint je nemo, bez daha posmatrala
virtuoznu baletsku izvedbu svoje kceri. Upijala je
svaki njen pokret. Cinilo joj se da ne diše. Grcevito
je stezala šake u pesnice i neprestano se molila u
sebi, nesvesna prisustva drugih, nesvesna Klarinih
drhtaja i ponekog jecaja koji se nehotice iskradao iz
grudi bivše primabalerine. Klara je bila ushicena,
egzaltirana. Verovala je u Anu i njen talenat
oduvek, ali nije mogla ni da pretpostavi da ce Ana
biti ovako maestralna. „Ucenica je prevazišla svoju
uciteljicu“, pomisli Klara, osmehnuvši se. To je i bio
njen cilj. Posmatrala je devojcinu virtuoznu izvedbu
Odete, kraljice labudova, zacarane devojke koju
može da spase samo Ijubav princa. Ana je princevu
nehoticnu izdaju i tugu, koja je ljubavnike
naposletku oterala u smrt, docarala na maestralan
nacin. U publici su se culi uzdasi. Ana na trenutak
nestade sa scene. Klara pogleda u Lenku i vide izraz
neizmerne srece, nemerljivog ponosa i beskrajne
tuge. Kako je moguce da se takva osecanja, sva u
jednom trenutku, ocitavaju u necijim ocima, zapita
se Klara.
Lenka joj uzvrati pogled i Klara dobi odgovor na
svoje pitanje. Samo majcinske oci mogu da sjaje
takvom svetlošcu, takvom srecom i ponosom. Stegla
je Lenkine ruke koje je ova žena grcevito stiskala u
krilu. Razumele su se bez reci - Ana Balint je
prevazišla sebe. Njeno telo je isijavalo Ijubav, bol,
radost i patnju. Svojom igrom je zavodila, volela,
patila, kažnjavala...
Nikada do tada poštanskim teatrom nije se
prolomio takav aplauz. Publika je bila na nogama,
ushiceno uzvikujuci: „Bravo, bravo!" Prvo su joj se
poklonili igraci treceg, pa drugog reda. Potom su se
klanjali prvaci, da bi se na kraju, ispred svih,
poklonila Ana Balint. Publika je prosto podivljala!
Latice ruža zasule su Anu na proscenijumu. Ona se
smejala i plakala u isto vreme. Znala je da je
prevazišla sebe i, što joj je bilo najvažnije, znala je
da su tu negde njena majka i Klara.
Nakon pola sata, dve žene su se s mukom
probilo do službenog ulaza. Klara je svojim dobro
poznatim šarmom i polovicnim poznavanjem
maðarskog jezika ubedila sredovecnog vratara da ih
Ana Balint ocekuje i da ce se naci u gadnoj nevolji
ukoliko ih ne sprovede do njene garderobo. Posle
kraceg ubedivanja, covek pristade, uz uslov da
saceka i vidi da li su zaista to za šta se izdaju.
Kada je Ana posle kraceg kucanja viknula
„slobodno“, zbunjeni covek je, vireci kroz odškrinuta
vrata, prisustvovao možda najdirljivijoj sceni u
svom životu. Gledao je kako ova prelopa devojka
obasipa poljupcima lice sredovecne žene tako slicno
njoj. Video je kako je Ana klekla pred svoju majku
ljubeci joj ruke, dok je ova strasno, kroz suze
ponavljala: „Anuška, cedo moje, princezo
mamina...“ Kada se Ana donekle pribrala, prišla je
Klari, koja je nemo posmatrala susret majke i
kcerke, dok su joj se suze slivale niz staracke
obraze.
- Tetka-Klaro, draga moja, jedina tetka-Klaro... -
jecajuci, Ana se bacila u Klarino narucje. Dugo su
stajale zagrljene, bez reci.
- Dušo moja, znala sam, oduvek sam verovala u
tebe. Ana, prevazišla si sva moja ocekivanja. Veca si
i bolja nego što sam ja ikada bila. Tako sam
ponosna na tebe, dete moje - jedva prozbori Klara.
U tom trenutku u garderobu ude Nina. Nastade
opšti metež. Cetiri žene su se grlile, plakale i pricale
u isti mah. Ruke su se preplitale, suze se izmešale.
Nekoliko minuta kasnije, kada su konacno sve
cetiri sele i poslužile se šampanjcem, zacu se tiho
kucanje na vratima. Maša bojažljivo proviri kroz
vrata, uplašeno gledajuci Ninu. Nina joj dade znak
rukom da uðe. Maša je povela Ninu u stranu i
uzbuðeno joj šaputala nešto na ruskom jeziku. Ana
je primetila da je Ninino zajapureno lice odjednom
izgubilo boju.
- Ninocka, šta se desilo? - upita Ana.
- Ništa, Ijubimaja, ništa - zbunjeno odgovori Nina,
izbegavajuci Anin pogled.
- Nina, govori! - strogo naredi Klara.
Nina Pavlovna je ocima preletela s jednog lica na
drugo. Nije znala kako da im saopšti vest koju je
upravo cula.
- Dobro, reci cu ovo bez uvijanja, jer ne postoji
drugi nacin. Po svoj prilici ispred ovih vrata se
nalazi Anin otac i moli da je vidi - izusti Nina u
jednom dahu, ne osecajuci otkucaje sopstvenog
srca.
Ana, Lenka i Klara su zabezeknuto posmatrale
Ninu. Nijedna od njih nije progovarala. A onda se
Ana prenu, pogleda majku ocima punim ljubavi:
- Mama, molim te, ostani mirna. Volim te. Nemoj
mi zameriti. ali nikada nisam prestala da volim
tatu. Toliko mi je nedostajao, ako je to zaista on... -
Ana se zaplaka, ne završivši misao.
Lenka priðe svojoj devojcici, cvrsto je zagrli,
obuhvati njeno lice obema rukama, poljubi je u celo
i okrenu se prema Maši:
- Neka ude.
Ispred vrata stajao je Stevan Balint, ispijen,
borama išaran covek, sa naznakama nekadašnje
nesputane mladalacke lepote. Skrušenih ramena i
pognute glave, ovaj istrošeni covek polako podiže
pogled. Svet je u tom trenutku prestao da postoji.
Sve se zaustavilo u jednom trenu. Njegove oci bile
su prikovane za Anine. U njima je prepoznao zeleni
krug oko tamne zenice i bademasti odsjaj. Da, bila
je to njegova devojcica, sada prelepa mlada žena.
Pokušavao je nešto da kaže, ali nije mogao, nije
imao glasa, njegovo izbrazdano lice bilo je
skamenjeno. Samo je srce izdajnicki kucalo svom
silinom ocinskih osecanja. Ana mu priðe, lagano,
kao što se prilazi najvrednijem i krhkom umetnickom
delu. Raširi ruke, dok su joj se suze slivale
niz lice, i napravi piruetu, graciozno, kako samo
ona to ume.
- Tata, vidi me, tata ja plešem - šaputala je dok
su joj jecaji potresali telo. Stevan polete u zagrljaj
svoje kceri.
Teška, gusta, skoro opipljiva tišina spusti se na
malenu garderobu. Lenka je, obamrla, posmatrala
scenu koja joj se odvijala pred ocima. Klara i Nina
su stajale nemocne da ucine ili kažu bilo šta.
Postoje u nama neka osecanja neprevodiva u
reci, koja se nikada i nikome ne mogu opisali,
trenuci neopisivog bola i srece. Takve trenutke
proživljavali su otac i kcerka, grleci se poput
davljenika nad morskim ponorom. Ana se prva
odvoji od Stevana upijajuci svojim prelepim mladim
ocima njegovo patnjom narušeno lice. On nije
mogao da se napije lepote svoje jedinice. Želeo je da
joj kaže toliko toga, ali nije mogao. Odjednom, srce
mu probode žestok bol. Uhvati se desnom rukom za
levu stranu grudi i posrcuci, uz Aninu pomoc, sruci
se na fotelju u uglu, pored toaletnog stocica.
Odjednom, kao da je neko odmrznuo sliku, Nina
poce da vice, zahtevajuci da se coveku brzo donesu
voda i šecer, da se otvore prozori. Lenka je, i dalje
nepomicna, posmatrala coveka kome je poklonila
svoju mladost; stajala je nema u svom bolu,
pokušavajuci da na njegovom licu prepozna svoje
davno sahranjene snove. Onda mu je jednostavno
prišla, otkopcala košulju i stavila ruku na celo:
- Stevane, priberi se, molim te, ostani s nama,
radi Ane...
Stevan je pogleda ocima prepunim bola.
- Lenka, oprosti mi... - bile su to prve i poslednje
reci koje je te veceri izgovorio. Nastao je opšti metež.
Neko je pozvao kola hitne pomoci koja su Stevana
brzo otpremila u bolnicu. Ana i Lenka su pošle sa
njim. Posle ukazane prve pomoci, majka i kcerka
sedele su kraj njegovog uzglavlja. Ana je bila vidno
potresena, dok je Lenka pokušavala da sacuva zdrav
razum, iako su joj osecanja bila uskomešana.
uzavrela i potpuno nepoznata. Stevan je, pod
utieajem Iekova i sedativa, pokušavao da govori.
- Ne, nemoj se naprezati Stevane, molim te. Tu
smo, Ana i ja, pored tebe. Sada je najvažnije od
svega tvoje zdravlje. Znam da joj je veoma stalo do
tebe i, veruj mi, nije prošao nijedan dan svih ovih
godina da nije mislila na tebe. Zato te molim, radi
naše devojcice, da se oporaviš. Sve cemo se posle
lako dogovoriti - molila ga je Lenka suznih ociju.
- Lenka - s mukom progovori Stevan tihim glasom
- da sam samo znao...
Ššš... molim te, cuvaj snagu, bice ti potrebna.
Imamo puno toga da kažemo jedni drugima. Ana i ja
cemo ostati pored tebe, Stevane. Obecavam ti.
Ana priðe postelji na kojoj je ležao njen otac:
- Tata, molim te, odmori se. Sada sam tu pored
tebe i nemam nameru da odem. Potreban si mi,
tata. Posle svih ovih godina, ne želim da te ponovo
izgubim.

http://www.book-forum.net

9Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:25 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XI
Lenka i Ana su docekale jutro u bolnici, kraj
Stevanovog uzglavlja. Majka je milovala kcerku po
kosi i šaputala joj utešne reci. Lenka nije mogla da
se dovoljno nahrani Aninog mirisa, nije mogla da se
namiluje baršunaste kože svoje jedinice. Obožavala
je svoju kcerku i ponekad joj se cinilo da ce je silina
osecanja razoriti. Ništa joj više nije bilo važno, osim
cinjenice da opet drži u narucju svoju devojcicu.
Naravno, tiho se u sebi molila da dobri Bog poštedi
Stevana, da ga vrati u Anin život, jer je znala koliko
je to njenoj devojcici potrebno. A ona, pa ona ce
kako mora. Posle svih ovih godina odricanja i lišavanja,
tuge i strahova, odlucila je da se prepusti
sudbini. Bice onako kako bude. Lenku je život
umorio. Umorile su je tuga i neminovnosti prošlih
godina. Srce joj se stezalo pri pogledu na Stevanovo
lice. Gde je nestao onaj lepi obešenjak, ljubav njene
mladosti? Ko je ovaj covek sa dubokim
podocnjacima i popucalim kapilarima na licu, sa
tragovima nekadašnje puste muške lepote? Gde je
nestao onaj bistri, zavodnicki pogled tamnih ociju?
Otkuda sva ta tuga? „Kriva sam i grešna“, mislila je
Lenka, posmatrajuci ga konacno usnulog. „Šta sam
to uradila? Hoce li mi ikada oprostiti“, mucila se
postavljajuci pitanja svojoj namucenoj duši, ali
odgovora nije bilo.
* * *
Jutro je donelo tracak svetlosti i olakšanja.
Doktor koji je primio Stevana prethodne noci
saopštio im je da se njegovo stanje stabilizovalo, ali
da je opšta zdravstvena slika zabrinjavajuca. Rekao
im je da mu je jetra nagrizena, da mu je srce
oslabilo i da su pluca ispunjena zabrinjavajucom
kolicinom vode. Ukoliko se plucni edem ne sanira
što pre, to može imati ozbiljne posledice po njegovo
zdravlje. Preporucio im je terapiju, kucnu negu i,
što je diskretnije mogao, napomenuo je Lenki da bi
dalje konzumiranje alkohola moglo da odvede
Stevana samo u jednom pravcu - u pravcu smrti.
Lenka priðe Stevanovoj postelji i sede kraj njega.
- Stevane, moraš da shvatiš ozbiljnost situacije u
kojoj si se našao. Moramo se pobrinuti da se tvoje
zdravstveno stanje stabilizuje. Potrebna ti je nega i,
više od svega, neophodno je da promeniš nacin
života - obazrivo je govorila.
Stevan se umorno nasmeši, a zatim s mukom
podiže ruku do Lenkinog obraza i pomilova je:
- Lenka, nisam želeo da živim, a bio sam
prevelika kukavica da se ubijem. Ubijao sam se
polako. Pio sam, mnogo više nego što ti pamtiš.
Kada ste me ti i Ana napustile, prestao je svaki
razlog mog postojanja. Kasno sam shvatio kakvo
sam bogatstvo imao. Tebe i našu Anu. Bio sam
sebican, grub i prek. Bio sam i ludacki ljubomoran.
Kada sam te doveo na salaš, svi su samo o tebi
pricali, Lenka. Svi su samo u tebe gledali, trovali su
mi mozak pricama kako ti nisi za mene, kako cete
prvi bolji od mene odvesti, kako ceš me napustiti.
Umesto da ti se približim, ja sam te oterao. Žao mi
je zbog svih grubih reci, zbog svih prekornih
pogleda. Voleo sam te, a da to nisam znao. Volim te
i sada, nakon svih ovih godina, i samo se nadam da
ceš mi jednog dana oprostiti.
Lenka ga je slušala onemocala, nije znala da li ga
je više žalila ili volela. Gledala je u oci koje su je
tako davno omadijale i u njegovo ispijeno lice i nije
mogla a da ne oseti zahvalnost što joj je podario
Anu. Pored sveg bola i patnje koje joj je u prošlosti
naneo, ipak je on otac njenog jedinog deteta.
Duboko uzdahnu i rece:
- Opraštam ti Stevane i preklinjem te da me
razumeš i da i ti oprostiš meni. Morala sam da
odem sa salaša, morala sam da odvedeni Anu. Nije
nam išlo, Stevane, a ja nisam mogla da dozvolim da
moja jedinica doživi istu sudbinu. Znala sam još
tada koliko je Ana posebna i talentovana i verovala
sam da ce daleko dogurati. Pogledaj je sada, naša
devojcica je postala prelepa žena, izvanredna
balerina kojoj se klanja citava Evropa. Sve moje
godine usamljenosti i odricanja nisu ništa u
poreðenju sa ovim ponosom i srecom koju osecam.
Sigurna sam da je Ana najsrecnija. Znam koliko je
patila za tobom, za salašom, za baba Darom i
ringišpilom njenog detinjstva. Moraš živeti radi nje,
Stevane, potreban si joj.
- A tebi? Da li sam tebi potreban, Lenka?
- Rano je još govoriti o tome. Ima vremena,
pricacemo kada se oporaviš. Mislila sam da te
povedemo u Beograd dok ti ne bude bolje... - Stevan
prekide Lenku lakim pokretom ruke:
- Ne, ne želim da te opteretim. Lenka. Vraticu se
na salaš. Uostalom, ona moja luda, stara majka
nikada mi ne bi oprostila kada joj ne bih doneo
vesti o Ani. Kakva god da je, Dara nikada nije
prestala da voli Anu i da joj se nada.
- U redu onda. Za koji dan, kada ti bude bolje,
Ana i ja cemo se pobrinuti da se bezbedno vratiš
kuci, a kada se oporaviš, sigurna sam da ce Ana
želeti da vidi babu.
- Hvala ti, Lenka. Blagoslovena bila.
U tom trenutku u sobu utrca Ana ogrnuta
prividnom veselošcu:
- Kako je moj sjajni vitez? Tata, cujem da ti je
bolje?
Priðe Stevanu i zvucno ga cmoknu u obraz.
Licem mu se razli sreca.
- Bolje mi je dušo, hvala ti. Baš sam pricao sa
Lenkom o tebi. Žao mi je što sam pokvario radost
tvog uspeha, tako sam ponosan na tebe,
preponosan. Kada samo budem pricao mojima na
salašu. Moja kcerka, primabalerina - Stevanu glas
zadrhta.
Ana ga uhvati za ruku, pogleda ga ozbiljno
svojim krupnim, bademastim ocima.
- Pricaj mi o salašu. tata, molim te. Da li je baba
Dara dobro? Kako su tetka Ruža i cika Miloje? A
Riðan, je I’ živ? Gde je moj Ðorðe? - Ana nije mogla
da se zaustavi.
Lenka je stajala kraj prozora, a na pomen
Ružinog imena se trže. Nije rekla Ani da Ruža
odavno nije medu živima, još od pre rata. Nije htela
da je rastuži. Stevan pomilova Anu.
- Polako dušo, sve cu ti ispricati. Dodaj mi, molim
te, cašu s vodom.
Kada je popio nekoliko gutljaja, Stevan se zavali
na jastuke i ne ispuštajuci Aninu ruku poce da
prica:
- Salaš je manje-više isti kakvog ga pamtiš, Ana,
samo što je ostario, kao Dara i ja. A i nisam ga baš
pazio. Baba je manje pokretna, ali još živa. Kao i
Riðan. Noge je ne služe kao pre, ali joj je jezik i dalje
poput oštrice noža - zasmeja se Stevan, pa nastavi,
naglo se uozbiljivši:
Ruža odavno nije sa nama, dušo. Umrla je pre
rata od tuberkoloze. Miloje se mucio da održi imanje
i iškoluje Ðorða. Bilo mu je jako teško. Dara mu je
neko vreme pomagala, kuvala, prala. Ðorde je teško
podneo majcinu smrt. Dobar je to decko. Kada si
otišla sa salaša, Ana, danima je dolazio na kapiju i
dozivao te. Nikako nije mogao da shvati da te nema.
Eno ga, vec je dve godine u akademiji, uci za pilota.
Dolazi kuci s vremena na vreme. Izrastao je u lepog,
visokog i snažnog momka. Samo je mnogo ozbiljan.
Ne znam da li bi ga prepoznala, dušo.
Ana se setno nasmeši:
- Naravno da bih ga prepoznala, tata. Još ga se
tako jasno secam. Secam se naših igara na
ringišpilu, njegovog zadirkivanja i bezobrazluka.
lako bih volela da ga vidim. I njega, i babu, i cika
Miloja...
Stevan pogleda u Lenku, a ona mu blago klimnu
glavom. On joj se zahvalno nasmeši:
- Ana, kada mi bude malo bolje, voleo bih da
doðeš, makar na dan-dva. Voleo bih da se vratiš na
salaš, barem još jednom, da te Dara vidi pre nego
što ode Bogu na istinu. To joj je poslednja želja,
mila.
Ana pogleda u majku. Lenka joj priðe i poljubi je
u kosu:
- Cim ti bude bolje Stevane, taman dok Ana
provede neko vreme u Beogradu, doci ce na salaš.
Hoceš li, dušo?
- O, majko, hvala ti. Naravno da hocu! Jedva
cekam. Ne znam koliko cu odmora imati, ali cu
svakako doci, makar na jedan dan
- Nina nam je obecala da ceš imati tri nedelje, da
se nauživamo sa tobom pre nego što se vratiš u
Rusiju. Bice vremena za sve - završi Lenka.
Dva dana kasnije, Lenka, Klara i Ana otisnule su
se put Beograda. Stevan je putovao sa njima do
Subotice. Tri žene su brinule o njemu tokom
putovanja, stalno ga zapitkujuci kako se oseca,
treba li mu šta; bio im je zahvalan na takvoj pažnji.
Godinama mu niko nije uputio lepu rec. Toplina
koja mu se razlivala srcem bila je cudesna, lekovita.
Bio je srecan, prvi put posle mnogo godina.
Razmišljao je kako li ce tek reagovati njegova uboga
majka, kada joj bude ispricao novosti. Morao je da
bude pažljiv. Ni Darino srce nije kao nekada.
Putovanje je prošlo brže no što su se nadali.
Opraštanje oca i kceri na železnickoj stanici bilo je
veoma dirljivo. Ana ga je dugo grlila bez reci, a
zatim mu prošaputala u uvo:
- Tata, cekaj me, uskoro cu doci na salaš. Molim
te, cuvaj se. Cuvaj se radi mene.
- Hocu, cedo moje. Sada ponovo imam volju za
životom, nakon svih ovih godina. Cuvaj majku,
Ana, cuvaj je, kad ja nisam umeo - rastuži se
Stevan, a oci mu se zacakliše dok je prilazio Lenki:
- Lenka, hvala ti. Hvala ti što si mi dopustila da
vam se približim. Hvala ti što si vratila svetlost u
moj život.
Zatim se okrenu ka Klari:
- Gospoðo Klaro, ja sam grešan covek. Propalica i
probisvet. Huncut kome teška obešenjacka mladost
odnese dve najvrednije stvari u životu: Anu i Lenku.
Zato sam kažnjen više no što možete zamisliti.
Zaslužio sam i vaš prezir. Molim vas, cistog srca, da
prihvatite moju neizmernu zahvalnost zbog svega
što ste ucinili za Anu i Lenku.
Nikada necu moci dovoljno da vam se zahvalim,
kao što necu moci njima da nadoknadim svu tugu
koju su proživele. Od sada u meni imate prijatelja za
ceo život, ako me prihvatite.
- Nema potrebe da mi se zahvaljujete, Stevane.
Vašu Anu volim kao roðeno dete. Ja svog poroda
nisam imala, a vaša devojcica postala je sav moj
svet. Zapravo, ja vama treba da zahvalim. Da niste
bili takvi kakvim sebe opisujete, Ana i Lenka nikada
ne bi ušle u moj život. One su me oplemenile.
Stevane, i treba da žalite, ali šta je tu je. Život je još
pred vama, a samo vi znate hocete li moci da u
buducnosti ispravite svoje greške. Lenka je mnogo
patila, Stevane, i zbog toga ne mogu da vas
prihvatim kao prijatelja, ali cu vas uvek poštovati
kao Aninog oca. Sada je zaista najvažnije da pazite
na svoje zdravlje, kako biste mogli da uživate u Ani i
njenom uspehu. Želim vam svako dobro.
Ostatak puta je brzo prošao. Kada su, pristigavši
u Beograd, krenule uzbrdo Nemanjinom, Klara
nežno uze Anu za ruku:
- Ana, moram nešto da li kažem. Dušo moja, život
ume da bude divan i strašan, tome sam te vec
naucila. Pre no što doðemo kuci, treba da znaš:
Sonja je teško bolesna. Plašim se da nece još dugo.
Vidno je oslabila i jako ostarila za kratko vreme.
Odbija da ode do lekara, iako smo Lenka i ja davale
sve od sebe da je ubeðimo. Cini mi se da se umorila
od života. Poslednja joj je želja bila da te vidi, da
doðeš kuci Ana. Zato nije mogla sa nama u
Budimpeštu. Nadam se samo da cemo je zateci živu
- zabrinuto završi Klara.
- Ali, tetka-Klaro, zašto je ne odvedete u bolnicu?
Zašto ste cekale do sada? Mora da postoji nacin da
se pomogne našoj Sonji - zajeca Ana.
Majka je obgrli oko tananih ramena:
- Ne možeš pomoci onome ko pomoc ne želi da
primi, mila. Klara i ja smo sve ucinile kako bismo
ubedile Sonju da barem primi lekara u kucnu
posetu. Kategoricno je odbila. Kaže da ce joj smrt
doneti olakšanje. Mi smo tu da joj pomognemo, ali
ne možemo da ne poštujemo njene želje. Molim te,
dušo, budi vesela, zbog Sonje. Znam da je teško.
Klara i ja se vec dugo pretvaramo da je sve u redu i
trudimo se da ne primeti našu patnju, bilo bi joj još
teže. Zamisli samo kako bi se osecala, ovako stara i
bolesna, da zna da i ti patiš. Molim te kceri, zbog
Sonje, zadrži osmeh na tom lepom licu.
Ana tužno klimnu glavom, a kroz secanja joj
proleteše slike nje kao devojcurka kako ulece u
kuhinju dok Sonja vadi još vruce kolace iz rerne,
kako joj krade po jedan-dva, dok je ona uzbuðeno
grdi. Seca se kako je u prolazu ljubila Sonju u
opuštene obraze i štipkala je, dok se ova kobajagi
ljutila na nju. Mislila je na sve suze koje je, dok se
ona spremala put Rusije, Sonja prolila onda kada je
mislila da je niko ne gleda. Draga, sirota Sonja.
Konacno stigoše do Sonjinog pansiona u
Nemanjinoj ulici. Tri žene, obamrle od straha,
uðoše u kucu istovremeno. Klara je, kao i uvek, bila
najpribranija:
- Sonja, Sonjuška, ustaj lencugo, stigle smo!
Ništa se nije culo u pustoj kuci. Njih tri su kao
ukopane stajale u predvorju. A onda se zacuse tihi
koraci. Niz stepenice je silazila komšinica Marta,
dobra žena koja se prihvatila brige o Sonji tih
nekoliko dana, koliko su Lenka i Klara bile odsutne.
Martine oci bile su ozbiljne i zabrinute.
- Loše je, jako je loše. Svesna je, ali iznemogla.
Cini mi se da se nije predala samo zbog Ane. Svaki
dan me je zapitkivala ima li kakvih novosti i kad
stiže njena devojcica. Kada sam je podsetila i na vas
dve, odgovarala bi: „Ne interesuju me te matore
kvocke, dovedi mi Anu!“ - nasmeši se Marta.
Lenka i Klara se tužno nasmejaše. Sonjin duh još
nije klonuo.
- U redu Marta, hvala ti mnogo. Možeš sada
svojoj kuci da se odmoriš. - rece Klara.
- Dobro, samo molim vas budite pažljive. Svako
preterano uzbuðenje može da je ubije - kazala je
Marta odlazeci.
Tri žene se tiho popeše uz stepenice. Klara je
predložila da prvo ude Lenka i da nežno pripremi
Sonju za Aninu posetu. Tako je i bilo. Lenka je jedva
zadržala suze, kada je na postelji ugledala Sonjino
bledo, ispijeno lice. Njeno krhko, staracko telo još
više se smanjilo. Oci su joj bile beživotne i mutne.
Lenka joj priðe, nežno je uze za ruku i poljubi joj
celo:
- Stigle smo, Sonjice. I ne izgledaš tako loše kao
što Marta prica.
- Lenka, ne troši reci uzalud, gde je Ana? -
slabašnim glasom progovori Sonja.
- Tu je, Sonja, ispred vrata. Da je pozovem da
uðe?
- A šta misliš, zašto si me zatekla živu? Ne gubi
vreme ženo, dovedi mi moju devojcicu.
Lenka ustade, priðe vratima i pogledom pozva
Anu. Ana je u majcinim ocima procitala molbu.
Shvatila je. Duboko uzdahnu, stegnu srce i uðe u
sobu, u kojoj se vec osecao zadah smrti. Priðe
Sonjinom krevetu i samo što ne vrisnu kada je
ugleda onako ispijenu, staru i bolesnu. Kleknu kraj
Sonjinog uzglavlja i tiho zapevuši: „Oj, rjabina,
rjabinuška, bjelije cvjeti, o rjabina rabjataja, sercu
padskaži...“
Niz Sonjino lice potekoše teške, mastiljave suze.
Ana nasloni svoj obraz uz njen i njihove suze se
izmešaše. Njene bistre, devojacke i Sonjine tamne,
staracke. Najzad, devojka s teškom mukom
progovori:
- Draga moja, jedina tetkice Sonja, nisam znala.
Da ste mi samo javile, došla bih mnogo ranije.
- Ššš... - tiho ce Sonja - znaš koliko sam mrzela
tvoje decije suze. A tek ove devojacke. Ana, radosti
moja, tako sam ponosna na tebe. Unela si svetlost,
Ijubav i radost u moj život. Bez tebe, odavno vec ne
bih bila tu. Sada sam spremna da odem. Želela sam
samo da te još jednom zagrlim... - njene reci prekide
razarajuci kašalj. Ana joj nežno podiže glavu i
prinese joj ustima cašu sa vodom. Sonja otpi dva
gutljaja, uhvati devojcinu mišicu iznenaðujuce
cvrsto i rece:
- Ana, na komodi iza tebe, molim te, otvori prvu
fioku. U njoj ceš naci veliki beli koverat. Uzmi ga,
sedi ovde kraj mene i procitaj. Ali molim te, pre no
što to uciniš, pozovi one dve nadžak-babe u sobu,
hocu da i one cuju.
Ana ucini kako joj je Sonja zapovedila. Pozva
majku i tetka Klaru i one sa slutnjom uðoše u
sobu. Dve žene ostadoše da stoje, dok je Ana sela
na krevet kraj Sonje. Otvori kovertu i drhtavim
glasom poce da cita:
„Ja, dole potpisana Sonja Kovacevic, roðena
Nešic, svojom slobodnom voljom i pri punoj svesti
izjavljujem da ce posle moje smrti pansion u
Nemanjinoj ulici broj 32. u Beogradu, pripasti Ani
Balint u trajno vlasništvo. Na volju joj šta ce s njim
ciniti posle moje smrti. Ona je jedini nasleðnik i
hocu da se moja volja poštuje. Ko se o nju ogluši,
dabogda ga stigli svi gromovi i munje pakla.“
Gušeci se u suzama, Ana se skoro nasmeja na
ovu poslednju recenicu. To je njena tetka-Sonja.
Lenka je tiho plakala, a Klara se poslednjom
snagom volje suzdržavala. Najzad Ana rece:
- Tetka Sonja, kako da prihvatim ovako nešto?
Nisam zaslužila ovakav dar. Nisam ti nikada
pomagala, nisam... - Šonja je ucutka, prekrivši joj
usne svojom drhtavom rukom:
- Ti stvarno hoceš da me ekspresno lansiraš pod
noge svetom Petru?! Bice volja moja! A te gluposti
koje si izgovorila neka budu zaboravljene. Vec sam
ti rekla da sam više od jedne decenije živa
zahvaljujuci tvom osmehu, anðele moj. Hocu da me
se secaš sa radošcu. I da znaš, ako mi nešto ne
bude po volji, poslacu nekoga od gore da te izdeveta
po tom tvom slatkom dupetu. A sad je bilo dosta
razgovora o tome. Hocu da cujem svaku pojedinost
sa turneje. Nemoj da si nešto izostavila!
I Ana poce da prica Sonji o Rusiji, o Boljšom
teatru, o napornim vežbama, o lepoti Moskve, o
Labudavom jezeru, dok su Klara i Lenka u kuhinji
pripremale rucak. Ana je ispricala Sonji i o
neocekivanom susretu sa ocem. Stara žena je
slušala, ne prekidajuci je. A onda se pomno zagleda
u devojcine oci i upita:
- Ana dušo, a odakle u tim lepim velikim ocima
tolika tuga? Mislila si da me možeš prevariti? Ko je
zarobio tvoje srce, dušo moja?
Ana spusti glavu, razmišljajuci kako da kaže
Sonji za svoju Ijubav. Nije želela da laže ovu divnu
ženu, ali nije znala kako da prevede ljubav u reci.
Pogleda u Sonju, nasmeši se i pokusa da izvrda:
- Umorila sam te, tetka-Sonja. Kako bi bilo da
malo odspavaš, pa cemo posle nastaviti sa pricom?
- Dote moje, uskoro cu se naspavati za sve novce!
Pricaj!
Videvši da nema kud, Ana otvori svoje srce i
isprica joj sve i do najmanje pojedinosti o svojoj vezi
sa Sergejem Pavlovicem.
Sonja je dugo cutala, pogleda uprtog u tavanicu.
Naposletku, tiho, kao da ispušta poslednje izdahe,
progovori:
Dušo moja, ljubav je cudna boljka. Ume da te
ozdravi, a bogami ume i da te razboli teže od svih
bolesti na ovom svetu. Ono što je sigurno, to je da je
do krajnje mere sebicna. Neda srcu da odlucuje. Ne
pita. Ne bira. Žao mi je, Ana. Nije mi pravo što si se
zaljubila u coveka koji je oženjen i stariji od tebe
citavu jednu deceniju. Ali ko sam ja da ti sudim i
dajem savete? Ja, koja sam pola života provela
cvileci i ponižavajuci se pod nogama jednog
bezvrednog muškarca. Jedno moraš da znaš: ti imaš
prava na izbor! Tvoj život je samo u tvojim rukama,
nije u Lenkinim, Sergejevim ili necijim tuðim. To je
najdragocenije što imaš, dušo - život! Veruj starici
koja se sa njim oprašta. Kakav god da je, jedan je i
neponovljiv. Samo tvoj. Ne daj nikome da ti ga
upropasti, dete. Ti si jako mlada postigla neverovatan
uspeh. Uživaj u njemu, mila, uživaj u životu.
Ljubavi ce biti uvek. Ana, da li znaš koliko si
voljena? Da li znaš koliko te volimo Lenka, Klara i
ja? Sigurno je još mnogo onih koji bi sve ucinili za
tebe. Vreme ce pokazati da li je Sergej onaj pravi.
Nemoj sebe muciti slutnjama i sumnjama.
Uostalom, uskoro ceš znati. Gore glavu, devojko!
Hocu da vidim onaj široki osmeh i vragolasti sjaj u
ocima. Samo takvu hocu da te ponesem sa sobom u
mislima. Da li smo se dogovorile? - jedva izgovorivši
poslednje reci, dok ju je kašalj gušio, Sonja je i dalje
milovala devojcinu kosu sa ociglednim naporom.
Ana je nežno zagrli, onako krhku, poljubi je u upale
obraze i prošaputa:
- Dogovorile smo se, tetkice. Ionako je uvek bilo
po tvom - i nasmeja se. - A sada ti meni obecaj da
ceš se odmoriti, pa da možemo da rucamo. Konacno
cu ja moci tebe da hranim i da ti se osvetim za sva
kljukanja prethodnih godina.
Sonja se nasmeši i zatvori otežale kapke. Kada je
njeno škripavo, iskidano disanje postalo malo
ravnomernije, Ana tiho napusti sobu i pridruži se
majci i Klari u kuhinji.
- Kako je? - gotovo uglas upitaše žene.
Ana se sruci u stolicu, zari glavu u dlanove i,
laktova oslonjenih na teški hrastov sto, zajeca.
Kada je rucak bio gotov, tri žene su, u tišini,
bezvoljno jele. Klara je na poslužavniku pripremila
malo tople supe, koju je Ana ponela do Sonjine
sobe. Ušla je tiho, bez kucanja. Zatekla je Sonju
kako gleda kroz prozor iz svoje postelje:
- Secaš li se, Anuška, kad si došla sa majkom
kod mene, kako si bila uplašena? Oci su ti bile
preplašene. Licila si mi na malenu srnu izgubljenu
u velikoj, crnoj šumi. Iako si spavala sa majkom u
krevetu, cesto sam nocu ustajala da cujem kako
dišeš, da li mirno spavaš. Pricala si u snu, Ana.
Zvala si oca, Ðorda, Riðana, pevušila muziku sa
svog ringišpila. Ne daj nikome ta secanja, Ana. Ona
ostaju s nama i kada nas život napušta. Secanja su
sve što imamo.
- Tetka Sonja, donela sam ti malo tople supice.
Hoceš Ii, molim te, meni za Ijubav da probaš samo
malo? - upita Ana, prešavši preko Sonjinih
prorockih, oproštajnih reci.
- Za tebe sve, anðele moj.
Ana pomože Sonji da se pridigne, podupre je
jastucima i poce nežno da je hrani. Sonja je uspela
da proguta tek dve kašike supe, kada joj opet jak
kašalj zapara grudi:
- Ne mogu više mila, ne ljuti se. Ne ide...
- Ne ljutim se, samo sam tužna.
- Nemoj biti tužna, labudice moja. Vec sam ti
hiljadu puta rekla da mrzim kad placeš. I kada si
bila mala, kad god bi zaplakala, ja sam se plašila. Ti
imaš tako tamne oci, dušo, da se svaki put kad
zaplaceš, uplašim da ce poteci crne suze. Zato
nemoj nikada plakati, Ana. Posebno ne za mnom.
Želim da odem. Spremna sam. Vec dugo se mucim.
Smrt ce mi doneti spokoj. Hocu da i ti u životu
pronaðeš spokoj. On nema cenu. Veruj mi.
Ana ostade pokraj Sonjinog uzglavlja. Lenka i
Klara su nekoliko puta ulazile u sobu, pokušavajuci
da je nagovore da ode da se odmori, da nešto
pojede, ali ona nije htela ni da cuje. Rekla im je da
nece napustiti Sonju. Želela je da ostane s njom do
poslednjeg daha. Tako je i bilo. Desetak minuta pre
ponoci, Sonja pogleda u Anu, nasmeši se i jedva
cujno rece:
- Tu si, devojcice moja.
- Tu sam, tetka-Sonja, pored tebe sam.
- Dobro je... - izusti Sonja.
Njene nepomicne oci ostadoše prikovane za
Anine. Ana joj drhtavom rukom spusti kapke,
poljubi nežno staracko celo, prekrsti se i ustade.
Nije plakala. Duša joj se cepala napola. Ipak,
zarekla se da ce održati obecanje. Nije dala suzama
da je izdaju. Izašla je tiho iz sobe i, drhteci kao list
na vetru, ušetala u dnevni boravak, gde su Klara i
Lenka sedele i pricale. Kada su ugledale Anu, obe
žene poskociše.
- Sonja... - prošaputa Lenka.
Ana samo nemo klimnu glavom i raširi ruke kako
bi primila majku u narucje. Pridruži im se i Klara.
Dok su njih dve neutešno plakale, Ana je gledala u
daljinu iznad njihovih glava i smešila se. Znala je da
njena Sonja putuje tamo gde nema bola. Znala je da
je ta divna, plemenita žena zaslužila Božiji blagoslov
i da je konacno pronašla spokoj.
XII
Naredna dva dana prošla su brzo. Trebalo je
pripremiti toliko toga za dostojan ispracaj, Lenka,
Klara i Ana podelile su zaduženja. Bio je topao,
suncan aprilski dan. Ptice su pevale, a biljke se
raskošno šepurile u svom prolecnom sjaju. Ana
pomisli kako ni Sonja ne bi mogla da odabere lepši
dan za svoj ispracaj. Nije bilo mnogo sveta na groblju.
Uglavnom komšiluk i nekolicina Klarinih
prijatelja. Tek tada, Ana shvati koliko je Sonja bila
usamljena. Iako su joj suze pretile, nije im se dala.
Nije htela da uplaši Sonju. Njeno prisustvo je bilo
još toliko živo, toliko opipljivo, da se Ani cinilo, bude
li zaplakala, Sonja ce se odnekud pojaviti i pošteno
je izgrditi. Bila je poput kamena, ali samo spolja.
Lenka i Klara nisu mogle cudom da se nacude.
Stalno su je bojažljivo zagledale, kao da su se
plašile da bi se svakog trenutka mogla raspasti na
paramparcad, poput porculana. Kad god bi je tako
strašljivo pogledale, Ana bi im se nasmešila i rekla:
- Ne brinite, dobro sam.
Te veceri nakon sahrane, tri žene, jedna vrlo
mlada, druga srednjih godina, a treca odlazeca, do
kasno u noc sedele su u Sonjinom pansionu. Pile su
vino i vodile duge, prisne razgovore. Lenka se
dotakla teme Aninog nasledstva:
- Ana dušo, šta ceš sa pansionom? Sutra moramo
do advokata kako bismo sredile papire. I zvanicno
ceš postati vlasnica ove divne kuce. Znam da je
rano, ali molim te da razmisliš šta ceš s njom.
- Mama, nema tu šta da se razmišlja. Ja se
uskoro vracam u Rusiju. Volela bih da ti nastaviš
tamo gde je Sonja stala. Molim te, primi na sebe
obavezu da vodiš ovaj pansion. Sigurna sam da ceš
to umeti, a ja cu se potruditi da, gde god mogu, dam
preporuke da se u njemu odsedne. Sigurna sam da
ce i tetka Klara da pomogne, zar ne? - upita devojka
Klaru sa molbom u ocima.
- Naravno, mila, uvek možeš racunati na mene.
- Tako, onda smo se sve dogovorile. Pokušacu da
se naspavam nocas, a vec prekosutra bih pošla na
salaš da posetim tatu i baba-Daru. Majko, slažeš li
se?
- Naravno, mila. Molim te, nemoj mi zameriti, ali
ja necu poci s tobom. Nisam spremna da se vratim
tamo, a uostalom ovde nas ceka još mnogo posla, je
1’ tako Klara? - molecivo ce Lenka.
Klara s razumevanjem klimnu glavom:
- Tako je, draga. Ne brini, Ana. Samo ti idi,
provedi neko vreme sa ocem i babom, Lenka i ja
cemo se vec snaci. I, naravno, brzo se vrati, kako
bismo nas dve imale još malo vremena da se
nauživamo s tobom.
Ana Balint pruži ruku ka dugmetu. Jedva da je
imala snage da ga pritisne. Nakon nekoliko
trenutaka, sestra energicnim koracima ušeta u
sobu:
- Zvali ste, gospodo Balint?
- Molim vas malo vode - izusti Ana, dok su joj se
ispucale usne lepile jedna za drugu.
- Odmah. Nije mi jasno kako ste toliko žedni kada
vas neprestano hranimo i pojimo kroz infuziju -
mrmljala je sestra, više za sebe, prinoseci vodu
Aninim suvim usnama. Ana zahvalno ispi nekoliko
dugih gutljaja, zavali glavu nazad u meke jastuke i
nasmeši se:
- Uvek sam bila žedna, draga, žedna života.
I opet joj pogled odluta ka tavanici koja se za tili
cas pretvori i salašku kaldrmu i jedno rano aprilsko
popodne...
Put od Beograda do Subotice nije bio naporan.
Nakon silnih putešestvija i hiljada preðenih
kilometara, Ani se ovaj put cinio kao tren. Na
železnickoj stanici u Subotici, lako je našla kola
koja su je za pristojnu cenu prevezla do Tavankuta.
Kada se obrela nadomak salaša, srce u Aninim
grudima zatrepta. Gledala je oko sebe u cudu. Kao
da je vreme stalo. Kao da nije prošlo dvanaest dugih
godina od kada je poslednji put gledala niz ovaj
prašnjavi drum. Sve je bilo tu. I trošna kucna
podno brežuljka i stari kesten, olistao i tako živ.
Ana se seti kako je grlila njegove grane i pela se na
njega, igrajuci se skrivalice sa Ðordem. Otvori
staru, zarðalu, škripavu kapiju i zakoraci u
neuredno dvorište.
Kokoške su neujednaceno kokodakale, a miris
stajskog ðubriva, davno zaboravljen, dopirao je iz
daljine. Ana zastaðe nasred dvorišta i obazre se oko
sebe. Nigde žive duše. „Gde li su?“, pomisli. A onda
joj pogled privuce oðblesak sunca koji se prelamao
preko neke figure stotinak metara zapadno od kuce.
Ana skupi oci da izoštri vid i gotovo ciknu od
iznenaðenja. Potrca koliko je noge nose. Ringišpil!
Njen ringišpil! Stajao je pohaban, star i dotrajao,
dopuštajuci suncu da se poigrava sa ono malo boja
koje je još trpeo na sebi. Ana se u jednom skoku
pope na njega i u dva koraka se nade na konjicu sa
kicankama. Nisu to više bile boje njenog detinjstva,
ali je njeno srce ipak pevalo. Polako je obilazila oko
autica, konjica, patkica i šoljica caja, kada oseti da
je neko gleda. Okrete se i ugleda staru, pogurenu
priliku kako zaprepašceno zuri u nju. Skameni se i
Ana. A onda, brzo se pribravši, siðe sa ringišpila i
klecavim korakom krenu ka starici:
- Baba-Daro, jesi li to ti? Baba, ja sam, Ana...
Staricu noge izdadoše. Stropošta se na zemlju,
onako okrugla i teška, rukama pritiskajuci grudi.
- O, baba, nemoj i ti molim te... - Ana joj pritrca,
kleknu pored nje i snažno je zagrli, ne prestajuei da
govori: - Hajde, Daro, znam koliko si jaka, neceš me
valjda sad izneveriti.
Baba Dara je gledala svoju unuku neverujucim
ocima punim straha. Nije mogla da se dozove svesti.
Cinilo joj se da sanja, da ne može biti. Ko je ova
prelepa mlada žena u beloj haljini sa plavim
cvetovima? Da li je to njena Ana? Ne može biti...
- Baba, aj’mo u kucu nije prestajala Ana. - Gde je
tata? Sigurno ti je rekao da cu doci.
Dara je i dalje ostajala nema. Ana se uplaši.
Samo joj je sad trebalo da Daru strefi šlog, pa da joj
presedne i povratak na salaš, i evropska turneja i
sve redom. U tom trenutku, ugleda oca na vratima
kuce. I Stevanu se ucini da sanja. Gledao je dve
ženske prilike, jednu povijenu, tešku i staru i
drugu, vitku i mladu kako se teturaju ka kuci. A
onda mu do svesti dopre da je njegova Ana ispunila
obecanje. Došla je! Gotovo odgurnu majku, uzevši
Anu u snažan zagrljaj, neprestano ponavljajuci:
- Ne mogu da verujem, ne mogu da verujem.
Ali, tata, znao si, obecala sam ti da cu doci.
- Znam, cedo moje... ipak nisam mogao da
verujem. Tako sam srecan što si tu. Hajde uði,
mora da si umorna od puta. A ti Daro, grom te
spalio, šta si se tu ukipila?! Došla ti je unuka, Daro!
To je naša Ana, majko!
Dara teškim, teturavim korakom došepa do Ane -
kao da ju je neko trgao iz dubokog sna. Stavi svoje
ogrubele seljacke ruke na Anine obraze i prošaputa:
- Oko babino.
Ana je snažno zagrli. Znala je da je Dara previše
uzbuðena i bojala se za njeno zdravlje. Obgrli babu
oko ramena i nasmejana uzviknu:
- Vratila sam se baba! Hocu da se raduješ. Idemo
u kucu da se ispricamo. A možda imaš i necim da
me ponudiš? Da li su Darine šnenokle i dalje
nadaleko cuvene? - šeretski ce Ana, namigujuci Stevanu,
koji se sve vreme široko osmehivao.
Ulazak u naherenu salašku kucu, sa jasne
dnevne svetlosti, izazva u Aninim ocima trenutni
šok. Bila je tako mracna, tamnija od njenih
uspomena. Priðe prozorima, pomerajuci teške
cipkane zavese, vec istanjene i iskrzane od silnog
pranja.
- Gde je svetlost u ovoj kuci? Puštate li vi ikada
sunce da uðe unutra i ogreje vas?
Ana se sa smeskom na usnama okrete, ali joj on
ubrzo zamre kada je ugledala dva napacena lika.
Dara je stajala nema, dok su joj se suze slivale niz
obraze, a na Stevanovom licu pojavi se grc bola.
Ana pomisli da je njima sigurno mnogo teže nego
njoj. Ipak su njih dvoje ostali zarobljeni na ovoj
napukloj zemlji svih ovih godina, dok je ona, poput
lastavice, stremila ka širokom plavetnilu svoje
buducnosti. Ostali su sami majka i sin, poput dva
lista na starom kestenu. Ani tuga probode srce.
Ipak, skupi snagu, ponovo se nasmeši i rece:
- Nisam došla da vas vidim kako bismo tugovali.
Molim te, tata, baba-Daro, dajte da iskoristimo ovo
vreme i provedemo ga u radosti, koliko je to
moguce. Ja cu uskoro morati da se vratim u Rusiju
i želim da sa sobom ponesem radosna secanja.
- U pravu si cedo moje - odgovori joj Stevan,
smešeci se. - Daro, ajde da zgotoviš bogovski rucak
za svoju unuku. Ana i ja cemo malo da prošetamo,
pa ti je posle prepuštam. I ne zaboravi šnenokle -
završi Stevan, obgrlivši Anu oko ramena i izvodeci
je na toplo aprilsko sunce. Izašli su iz dvorišta na
sokak. Ana upita oca:
- Nije li ono preko puta cika-Milojeva kuca?
- Jeste, dete. Hoceš li da proverimo da li je tu?
- Hocu tata. Želim da ga vidim i da se raspitam
kako je moj drug iz detinjstva.
- Hajdemo, onda. Kako ce se samo Miloje
iznenaditi.
Stevan nije ni slutio koliko je bio u pravu.
Nikada nije saznao da je, pre dvanaest godina,
Miloje pomogao Lenki i Ani da uteknu sa salaša,
kao što nije znao ni da ih je Miloje, s teškom
mukom, neposredno pre rata pronašao u Beogradu.
Miloje je tu svoju tajnu nosio u grudima kao teški
teret, kao nespokoj koji mu je okivao misli. Nije
prošao ni jedan jedini dan u proteklih dvanaest
godina, a da nije pomislio na Lenku i malu. Osecao
se odgovornim za njihovu sudbinu, a znao je da ne
sme previše da se raspituje. Prekopavao je baštu,
kada je zacuo glasove. Uspravi Miloje svoja staracka
leda i okrenu se polako. Valjalo je biti obazriv u
njegovim godinama. Bez naglih pokreta, kako je
govorio njegov Ðorðe. Skide šešir i slavi ruku na
celo, kako bi zaklonio oci od sunca i izoštrio vid.
Srce u trenutku prestade da mu kuca. „Ma, nije
moguce, ne može biti“, mislio je Miloje, dok su se
njegove sumnje razvejavale, kako su se posetioci
približavali. Odjednom, devojka se otrže iz
muškarcevih ruku i potrca ka njemu, radosno
uzvikujuci:
- Cika-Miloje, cika-Miloje!
Kada je prepoznao Anu, Miloja umalo kap nije
udarila. Ostade prikovan za tešku salašku zemlju,
nesposoban da progovori, dok se Ana nije okacila o
njegov vrat. Grlila ga je ova divna mlada devojka,
ljubeci ga u ogrubele obraze:
- Cika-Miloje, ja sam. Ana! Je 1 moguce da si me
zaboravio?
Miloje je blago odgurnu kako bi mogao bolje da je
osmotri, a zatim dubokim glasom, prepunim
emocija, izusti:
- Jest’, bogami, ti si, Ana. Kako si samo porasla!
Izrasla si u pravu lepoticu. Doði da te izljubim, dete
moje.
I stade Miloje da ljubi Anu, dok su emocije pretile
da ce ga ugušiti. Nije mogao da se nacudi. Otkud
Ana na salašu, posle svega? Brzo se pribra, pa
pozva pridošlice u kucu. Kada su seli za sto, on na
brzinu pripremi kafu i iznese slatko i vodu.
- Poslužite se. Uzmi Ana, red je. Iako moje Ruže
odavno nema, Bog da joj dušu prosti, ova kuca
nikada nije bila bez slatkog. Red je red. Pricaj mi
dušo, otkud ti ovde posle toliko godina? - zapita
Miloje, pogledajuci ispod oka Stevana, koji je sedeo
ozaren, ociju prikovanih za svoju lepu kcer.
- Duga je to prica cika-Miloje. Vec skoro dve
godine živim u Moskvi i radim u najvecem ruskom
pozorištu, Boljšom teatru, kao balerina. Nedavno
smo bili na turneji po Evropi i tata me je nekim
cudom pronašao u Budimpešti. Samo se pojavio
niotkud. Imali smo posle puno uzbuðenja, ali me
cudi da ti to tata nije pricao - rece Ana, upitno
pogledavši u Stevana.
- Nikom nisam pricao da sam te pronašao, Ana.
Plašio sam se da ce, ako se ne pojaviš na salašu,
ljudi misliti da sam poludeo, da mi je pice ispralo
mozak. Zato sam samo rekao da mi je bilo loše i da
sam bio u bolnici. Toliko znaju. Prestao sam da
pijem dušo, pa sad ovi salašari ne mogu da se
nacude. Pajtaši iz birtije me po ceo dan zadirkuju.
Nisam hteo da misle... - Stevan ne dovrši recenicu,
jer ga Ana prekide, nežno ga uzevši za ruku:
- U redu je, tata, razumem. Ali, neceš mi zameriti
da ispricam cika- Miloju? Znaš da sam ga oduvek
volela, kao drugog oca?
- Naravno, kceri, pricaj i pitaj šta ti srce želi.
Ana se okrete ka Miloju, nežno ga gledajuci:
- Hocu prvo da cujem kako si ti cika-Miloje? Kako
je Ðorde? Gde je? Kada dolazi? Mogu li nekako da
dobijem njegovu adresu, volela bih da mu pišem? -
ispali Ana u jednom dahu.
- Vidim da se nisi mnogo promenila, mala moja.
Takva si bila i kao devojcica: sto pitanja u minutu,
sve sad i odmah. Onako sam kako moram, Ana.
Trudim se da održim ovo imanje što bolje mogu.
Teško je. pogotovu otkad Ðorde nije tu. Dolazi on
kad god može, pomaže, ali to nije dovoljno. Starost
je na pragu, nemam više snage kao nekad. Želim
samo da doživim da Ðorde završi školu, naðe neku
dobru devojku, oženi se, pa da s mirom putujem.
Nisi mogla doci u bolji cas, dete. Ti i tvoj drug kao
da ste se dogovorili. Ðorde dolazi sutra, najavio se,
pa ceš sama moci da ga pitaš sve što te interesuje.
- Ðorde dolazi sutra?! Ovde? Na salaš?! - radosno
i u neverici uzviknu Ana.
- Tako je, mala moja. Moj sin dolazi sutra i ne
mogu ni da zamislim koliko ce biti iznenaðen i
srecan kada te ugleda.
Ana poce da skace po kuci kao kada je bila mala.
Iskreno se radovala susretu sa svojim drugom iz
detinjstva:
- Mogu li nešto da te zamolim, cika-Miloje? Kad
Ðorde pristigne, nemoj mu reci da sam tu. Hocu da
ga iznenadim. Obecavaš?
- Obecavam.
Njih troje su još malo posedeli, prisecajuci se
starih vremena. Miloje je oprezno pitao za Lenku, a
Ana mu je pricala o svojoj majci sa puno ljubavi.
Primetila je kako bi Stevan na pomen Lenkinog
imena spuštao glavu i teško uzdisao, ne izustivši ni
rec. Nakon više od sata, Stevan opomenu Anu:
- Trebalo bi da krenemo, dušo. Dara je sigurno
vec pri kraju sa ruckom, a i ne bih da te previše
otimam od nje, jer samo ja znam kako cu se kasnije
provesti. Videceš Miloja i Ðorða vec sutra, pa
možete nastaviti sa pricom. Miloje, hvala ti, vidimo
se - pozdravi ga Stevan odlazeci.
Otac i kcer, ruku pod ruku, napustiše Milojevu
kucu, dok je ovaj u cudu gledao za njima, misleci u
sebi: „Cudni su i nedokucivi putevi Gospodnji."
Stevan je sa Anom prošao i ispred birtije. Postrance
je okom zakacio zabezeknuta lica pripitih salašara.
Nije se obazirao na njih. Šetao je sa svojom lepom
kcerkom, sa osmehom širim od mladog meseca. Da
je samo mogao, vikao bi od srece na sav glas!
Stevan i Ana se vratiše u kucu. Dara je upravo
vadila pile iz pecnice:
Gde si do sada, huncute jedan? Došla mi unuka
posle toliko godina, a ti je vodaš po salašu i
pokazuješ ko novu mladu?! Valjda je i baba
zaslužila da se malo nauživa. Operi ruke, cedo, pa
za sto, rucak ce za minut - rece Dara, sada vec
oporavljena od prvobitnog šoka. Dok je Ana
poslušno otišla da opere ruke, Dara uhvati sina za
ruku, pogleda ga sa nežnošcu, njoj tako
nesvojstvenom, i uzdahnu:
- Prelepa je, sine. Lepša je od svake prolecne zore.
I tako mila. To je naša Ana, Stevane.
- Jeste, majko, to je naša Ana. Ne mogu da
opišem koliko sam srecan. Sad kad sam je
pronašao majko, imam razloga da živim. iskupicu
se za sve jade koje sam ti naneo, Daro. Samo me
jedna misao mori i pece.
- Šta, sine?
- Daro moja, nikada necu moci da se iskupim
pred Lenkom. Nikada necu moci sebi da oprostim
nepravdu koju sam joj naneo. I ti si mi, kao i drugi,
govorila kako Lenka nije za ovu našu jarugu. A
mogla je biti, Daro. Da sam manje slušao tebe i
druge, možda bih još pored sebe imao ženu koju
volim. Ali, sada je kasno.
- Grešna sam, sine, priznajem. Sve je moglo biti
drugacije. Kažnjeni smo oboje, Stevane. Nemoj da
istu grešku ponovimo sa Anom.
U tom trenutku, Ana ude u trpezariju. Pogleda
majku i sina i zatece ih u tihom, poverljivom
razgovoru. Nasmešena, vragolasto upita:
- Ogovarate me dok nisam tu, je 1' tako?
- Tako je, cedo babino. Baš sam ovom svom
huncutu rekla da nisam mogla ni da zamislim da ce
se onaj prašnjavi, musavi devojcurak pretvoriti u
ovakvog labuda. Prelepa si Ana. Cujem da si i jako
talentovana i uspešna. Mnogo se ponosim tobom,
cedo moje.
- Hvala ti baba. Ja sam srecna što sam ponovo na
salašu, sa vama. Znaš kako kažu: krv nije voda.
Godinama sam sanjala tatu i tebe, ringišpil i
Riðana. Sanjala sam Ðorda i naše nestašiuke. Ne
mogu da verujem da sam ponovo sa vama. Ali kažu
ljudi da kada nešto jako želiš, to ti se mora i
ostvariti. Eto, moja se želja ispunila.
- Jedi cedo moje, sigurno si gladna. Jedeš li ti
uopšte nešto tamo, na toj hladnoci? Sva si se
usukala. Sigurno te ne hrane kako valja. Ajde, sipaj
tu supu da te povrati. Znaš da je ovde sve domace.
Ima da te nahranim dok si kod nas - mlela je Dara,
više od uzbuðenja nego iz potrebe. Ispod oka je
posmatrala Anu kako sa uživanjem ruca. Nasmejala
se, kada je iznela peceno pile, krompirice i sos od
višanja. - Ana je najpre gustirala viljuškom, da bi se
nakon kratkog vremena izvinila i uzela batak u
ruke. Darino srce bilo je puno. Stevan je ocima
upijao svaki pokret svoje kceri, radosno se
osmehujuci. Uživao je u Aninom glasu, pogledu,
svakom pokretu koji bi napravila za stolom. Pitao
se, po ko zna koji put, kako je samo mogao da se
prepusti picu, da otera svoje misli u zaborav.
Nakon rucka, kad su još malo posedeli, Ana
molecivo pogleda babu i upita je:
- Baba, hocemo li nas dve do ringišpila? Ti se
tata odmori. Znaš da je lekar rekao da ti je i
popodnevni odmor kao lek. Hajde, odspavaj satdva,
a baba i ja cemo se vec snaci - smešila mu se
Ana.
- Ako, ako, cedo moje, samo idite vas dve. Prileci
cu ja malo.
Baba i unuka zaputiše se preko prostrane livade
do ringišpila.
- Pricaj mi baba, kako je bilo svih ovih godina.
Kako ste preži veli rat? Je I' bilo mnogo teško? -
pitala je Ana.
- Nemoj da se secamo teških godina. Ana. Bilo je
kako je moralo biti. Nama je sigurno bilo bolje nego
vama, u Beogradu. Pricao mi je Stevan da si ratne
godine provela u podrumu, cedo moje. Takav pakao
ja ne mogu ni zamisliti. Nisam se plašila Ana.
Mislila sam, bice volja Božija. Kako nama, tako i
drugima. Na kraju, ispostavilo se da je bilo lakše
preživeli rat ovde, na salašu, nego u gradu. A bilo je
teško, cedo moje. Ne zbog rata, vec što nije bilo tvog
osmeha i tvoje cike na ovom prokletom ringišpilu.
Jako si mi nedostajala, sreco. Svake sam se noci
molila Bogorodici da te cuva. Hvala joj na uslišenim
molitvama. Pricaj mi cedo, kako li je tamo. u
tuðini? Je 1' teško?
- Nije lako, baba, nije lako. Ali, dugo su me
spremali za odlazak, tako da sam otišla manje-više
pripremljena. Na samocu covek ne može da se
navikne. Usamljena sam, baba. Nedostaju mi
majka, tetka Klara, Šon ja, a nedostajali ste mi i ti i
tata. Ne znam da li ti je tata pricao, ali vecnu
zahvalnost dugujem tetka Klari koja je primila
mamu i mene u Beogradu. Bila sam u njenoj
baletskoj školi za devojcice sve do rata, a posle me
je samostalno pripremala. Mama i ja smo živele u
pansionu gospode Šonje, nedaleko od Klarine škole.
Tetka Šonja je urnrla pre šest dana, Bog da joj
dušu prosti. Bila je jako dobra žena i n jena smrt
mi je teško pala - pricala je Ana. precutkujuci
nasledstvo. Još uvekje bila oprezna.
- Nije ti bilo lako, cedo, znam. Da Stevan nije
toliko pio... Koliko sam mu puta govorila da ode da
te traži. Nije me slušao. Lakše mu je bilo da pijanci
po birtiji, nego da ucini nešto korisno - rece Dara
kršeci ruke.
- Šta je bilo, bilo je. Prošlost ne možemo vratiti.
Važno je da smo opet zajedno, baba. Cika Miloje mi
rece da ce sutra i Dorde doci na salaš. Jedva cekam
da ga vidim, baba! Kakav je, je 1’ se mnogo
promenio?
- Bogami, da sam devojka, dobro bih se zamislila.
Lep je ko upisan, Ana. Visok, stasit, onako zagasit,
prava prilika. Samo, mnogo je ozbiljan otkad im je
Ruža otišla, Ana. Patio je za majkom, strašno. Samo
je ona mogla da mu pruži utehu, kad te je Lenka
odvela sa salaša. Bio je tako tužan. A onda. kada je
Ruža umrla, od onog vragolastog decaka ništa nije
ostalo. Preko noci je odrastao. Ana. Jako ce se
radovati što te vidi, u to ne sumnjam.
Stigoše do ringišpila. Ana pogleda babu pa se,
nasmejana, u dva skoka, nade na svom konjicu.
- Može li jedan krug, Daro, samo za mene?!
Dara se radosno nasmeja, pa rece:
- Kako ne bi moglo, cedo moje? - i upali verglo i
motor, smejuci se razdragano, dok se Ana vrtela u
krug na ringišpilu svog detinjstva. Sedela je na
svom konjicu i širom otvorenih ociju posmatrala
bistro, plavo nebo nad ravnicom. Tuga joj se razli po
celom telu. Pomisli na Sergeja, na njihove
zajednicke trenutke, na sva milovanja i nežne reci.
Mora da uživa u udobnosti svoga doma, dok se
njena duša cepa napola. Odmahnu glavom, kao da
ce tako razvejati sve sumnje i odbaciti turobne
misli. Obecala je sebi da nece misliti na njega.
Toliko je onih koji je vole, mislila je. Tetka Sonja je
bila u pravu. Vreme ce pokazati zaslužuje li on
njenu ljubav. Ipak, srce joj se bunilo svaki put kada
bi njihove trenutke gurala u zaborav.
Ringišpil se zaustavi, muzika utihnu. Pomalo
ošamucena, Ana siðe sa konjica, zagrli babu i rece:
- Hvala ti, Daro.
- Gluposti, dete! Na cemu mi se zahvaljuješ? Da
mogu, sada bih ga spakovala da ga nosiš sa sobom
u Rusiju, pa nek' se vrati odakle je došo! On je tvoj,
Ana, oduvek. Za tebe ga cuvam. Sem ove trošne
kuce i imanja, on mi je jedini imetak. Jednoga
dana, kada me ne bude, šta misliš, kome ce
pripasti? Tebi, cedo moje.
Njih dve, zagrljene, polako se vratiše na salaš.
Stevan je sedeo u dvorištu, ispod starog kestena.
- Tata, nemoj mi reci da si se vec odmorio? -
prekorno ce Ana.
- Ne mogu da spavam, dušo. Previše sam
uzbuðen i srecan. Stalno si mi pred ocima, a opet
ne mogu da budem sebican i otmem te od Dare, što
bih najviše želeo. Matora mi 'leba ne bi dala
narednih godinu dana! - našali se Stevan.
- Kuš, kopile nezahvalno! Ko te pa hrani sve ove
godine? - odgovori mu Dara, tobože ljutito.
- De, de, Daro, ne ljuti se. Nego, pristavi ti nama
kaficu, da se još malo izdivanimo.
I tako se svetao aprilski dan primace sumraku. U
dvorištu, na tavankutskom salašu, ispod starog
kestena, do duboko u noc sedele su tri generacije.
Kada je Ana te noci utonula u meki krevet svog
detinjstva, dok ju je Dara nežno pokrivala debelim
perinama, prvi put posle toliko godina devojcinim
grudima razli se spokoj. Pomisli na svoju dobru,
pokojnu Sonju i u tom trenu shvati koliko je bila u
pravu. Spokoj nema centi.
Anu je vec posle pet sati izjutra probudila pesma
petlova. Za trenutak je zaboravila gde se nalazi.
Zbunjeno se osvrtala po sobi, a onda joj se licem
razli osmeh. Danas ce videti Ðorda. Radovala se
susretu s njim, a pomalo i strepela. Nije znala
koliko se promenio za sve ove godine. Svi su joj
govorili da se uozbiljio, da nije više onakav kakvog
ga Ana pamti, ali negde u dubini duše znala je da
ne može biti mnogo drugaciji od onog nestaška s
kojim je danonocno „izvodila besne gliste", kako bi
Dara rekla. Sa smeškom, prevrnu se na drugu
stranu, zanemari petla i odspava još dva sata.
Cekali su je nestrpljivo.
- Da li si dobro spavala dušo? - upita je Stevan,
ljubeci je u obraze.
- Jesam tata, hvala ti. Daro, da mogu, ostala bih
jedno mesec dana da se pošteno naspavam - rece
Ana, ljubeci babu u smežurani obraz.
- Ajde, ajde. Za sto, devojko, vreme je za dorucak.
Dok su se jaja i slaninica veselo pržili u tiganju,
Stevan joj je spremio toplu belu kafu. Ana je sa
uživanjem prionula na jelo. Izmeðu dva zalogaja,
prozbori:
- Joj, baba, kada bih ostala kod tebe samo mesec
dana, imala bih sto kila.
- Ne budali, dete, jedi! Vidi kakva si, ko grana!
Kost i koža. Jesi lepa, al neceš imati udvaraca ako
ne budeš jela! Za šta ce se uhvatiti?
- Daro! Ucuti, matora ludo! - Ijutito uzviknu
Stevan, povreðen i pri samoj pomisli da bi neko
mogao da takne njegovu devojcicu.
- Šta je Stevane, ne misliš valjda da Ana i dalje
ima šest godina? Gledaj samo u kakvu je lepoticu
izrasla! Ima prosci da lome noge oko nje! I treba!
Nije Ana Balint tamo neka salaška snaša! Mlada je,
lepa i uspešna! Slušaj, dete, nemoj se lako dati! Nisi
ti tikva bez korena! Odmeravaj, polako. Pa, ko bude
dovoljno bogat, ti...
- Umukni Daro. grom te spalio! Šta te spopalo!
Kakvi prosci, kakve budalaštine!? Ostavi dete da
jede na miru! - razgoropadi se Stevan.
- Dobro, de, šta se ljutiš!? - pomirljivo ce Dara.
Anu je razgovor izmeðu majke i sina silno
zabavljao. Oni su još živeli u zaboravljenom
vremenu. Nije ni pomislila da ocu i babi poveri
svoju ljubav. Bili bi užasnuti, zgranuti. Ne bi ni
mogla da im objasni da se danas živi slobodnije
nego što su oni živeli u toj zatvorenoj, maloj
salaškoj sredini, gde su se brakovi ugovarali
maltene roðenjem.
Kada su završili sa doruckom, Ana sa ocem pode
do štale. Timarila je Riðana sa tugom. Staro kljuse
samo što nije izdahnulo. Slabo je jeo, a Stevan ga je
pojio vodom iz šaka. Ana mu je pricala nežne reci
dok su joj tople suze natapale njegovu proredenu,
cekinjastu dlaku. Secala se kako ga je nekada
radosno jahala i kako je s njim izvodila svoje male
cirkuske predstave. Tužno upita oca:
- Od kada je ovakav, tata?
- Ima više od godine, cedo. Cudim se da je i do
sada izdržao. Kao da je cekao da se vratiš.
Ana tužno nasloni celo na dugi, ponosni vrat ove
dostojanstvene životinje i u mislima se tiho oprosti s
njim. I opet je život opomenu na prolaznost i
neminovnost. Ona pomisli kako ce od njega ukrasti
svaki drhtaj, svaki uzdah i svaki trenutak. Lopov je
on. Prevarant. Bice ona pametnija. Mudrija. Nece
mu dopustiti da je protekne.
- Dušo moja, svi cemo mi istim putem - nastavi
Stevan. - Nemoj biti tužna. Život je tek pred tobom.
Iskoristi ga najbolje što možeš. Savet koji ti ja iz
svog iskustva mogu dati jeste da slušaš samo sebe i
svoje srce. Nikada druge. Ljudi su najcešce
zlonamerni, ljubomorni na tudu srecu i uspeh. Beži
od takvih Ana. Kloni ih se.
Zaneseni pricom, nisu ni primetili Miloja koji je
krupnim, teškim koracima grabio ka njihovom
dvorištu.
- Ana, dušo, zastani! - gotovo povika Miloje,
zadihan. - Ut, nemam više snage ko nekad da te
jurim po salašu!
Ana se nasmeja. Pred ocima joj sevnu slika
mladog i krepkog Miloja kako juri Ðorda i nju po
salaškim livadama:
- Dobar dan, cika-Miloje.
- Ana, Ðorðe je upravo stigao. Eno, ni
doruckovao nije, vec se prihvatio posla. Rekao sam
mu da idem do Stevana da pozajmim lopatu, naša
se nešto sva rasklimala. Pa sam pomislio, možda bi
ti htela da mu je odneseš.
Ana se radosno nasmeja:
- Naravno da hocu! Hvala ti cika-Miloje. Tata, daj
brzo tu lopatu!
Stevan požuri da donese lopatu Ani, srecan zbog
njenog dobrog raspoloženja. Pitao se kakav li ce biti
njen susret sa drugom iz detinjstva. Ðorðe joj je bio
kao brat. Po ceo bogovetni dan bi se igrala sa njim.
Nisu se razdvajali. Sigurno joj je mnogo nedostajao
svih ovih godina.
- Evo, cedo, polako samo, nemoj da prepadneš
našeg momka. Miloje i ja cemo popiti kafu i cekati
da se vratiš - rece Stevan, pružajuci joj lopatu.
Ana požuri sokakom sa lopatom u rukama. Bio je
to neobican prizor: lepa devojka u haljini boje ranih
ljubicica, sa trakom u kosi, finim vezenim belim
carapama i damskim cipelama, vukla tešku lopatu
preko prašnjave ceste, osmehujuci se. Kada se
približila Milojevoj kuci, ugleda Ðorda kako
popravlja ogradu. Cucao je pored ograde, dok su se
mišici na njegovim širokim leðima napinjali pri
svakom pokretu.
„Baš se razvio", pomisli Ana, ,,a bio je tako
žgoljav.“ Približi mu se necujno, a potom progovori:
- Cini mi se da si ovo tražio?
Ðordeva leða se ukrutiše. Polako, on se uspravi i
okrete. Njegove ozbiljne oci ukrstiše se s Aninim
nasmejanim. Stajao je nem, široko otvorenih ociju,
zbunjen. U jednom trenu, preleteo je pogledom
preko njene kose, lepog lica, nežnih ruku i vitke
figure. Taman kada je zaustio da nešto izgovori,
Ana baci lopatu na zemlju i polete mu u zagrljaj.
- Ðorde, moj Ðorde! Koliko si mi samo
nedostajao! - jecala je Ana zarivajucu svoj maleni
nos u njegov vrat.
Ðorde je nežno zagrli, a zatim, sasvim
neocekivano, zavrte je što je jace mogao. Vrteo ju je
posred puta, smejuci se na sav glas. I Anine suze
pretvoriše se u smeh.
- Puštaj me, barabo salaška! Opet si me prevario!
Puštaj! - cikala je Ana.
Ðorde se lagano zaustavi, pa pažljivo spusti Anu
na zemlju, i dalje je cvrsto držeci u svom zagrljaju.
Lica su im bila tik jedno uz drugo. Momak je s
nežnošcu gledao u te divne, tople, bademaste oci,
milujuci je nežno po kosi.
- Ana, moja lepa Ana. Da li je moguce? -
progovori dubokim, muževnim glasom.
Ana se trže na zvuk njegovog glasa. Bio je
potpuno drugaciji od onog u njenom secanju.
Dublji, ozbiljniji i toliko odrasliji. Proðoše je žmarci.
Njen drug iz detinjstva, nestaško krivih nogu i
kvrgavih kolena postao je zanosan muškarac. Ona
se polako odmace od Ðorda, zbunjena treperenjem
svoga tela.
- Kao što vidiš, moguce je. Vratila sam se na
salaš posle dvanaest godina. Došla sam da vidim
tatu i babu, a juce sam posetila i tvog oca. Kada mi
je rekao da danas dolaziš, molila sam ga da mi
obeca da ce dopustiti da te iznenadim. Neizmerno
sam srecna što te vidim. Hocemo li da sednemo
negde da se ispricamo, ili cemo stajati nasred puta
kao dva ludaka? - rece smejuci se Ana.
- Izvini, molim te, zaista si me iznenadila. Uspela
si! I to prvi put, da znaš! A bilo je krajnje vreme -
šeretski se nasmeja zgodni mladic, vodeci Anu ka
stolu u dvorištu.
- Sedi, Ana, sad cu ja, samo da operem ruke i
donesem nam posluženje. Stizem za minut.
Ðorðe otrca u kucu, dok je Ana srecna i pomalo
zbunjena, gledala za njim. „Zaista se promenio",
mislila je. Nije mogla da ne primeti njegovo zgodno
mlado telo, lepo lice i visok stas. Ðorðe je zaista bio
,,lep ko upisan“, kao što rece njena baba.
Koracao je ka njoj, noseci na tacni bokal sa
vodom, slatko od dunja i dve caše. Ana primeti kako
su mu ruke jake i muževne. Mora da je mnogo
vežbao u onoj njegovoj školi, mislila je.
Kada je seo na stolicu prekoputa nje, oboje uglas
uzviknuše:
- Pricaj!
Obuze ih smeh. Nisu mogli da se zaustave. I
posle toliko godina izgovarali su reci u isto vreme.
Ana se prva pribrala:
- Ne, ovoga puta ti imaš prednost. Stariji si.
- Odakle da pocnem? O Bože, ni sanjao nisam da
cu te ikada ponovo videti, a maštao sam o našem
susretu od dana kada si otišla. A sada mi reci beže.
Daj mi trenutak da se saberem.
Ana je cutala, gledajuci ga kako rukama prelazi
preko cela, sreðujuci misli.
- Bio sam lud od tuge kada ste ti i majka
napustile salaš. Niko nije mogao da mi kaže šta se
desilo. Otišla si bez reci, bez pozdrava. Bio sam i
ljut. Mislio sam, samo da mi padneš šaka, tako bih
te izdevetao po dupetu da bi me pamtila ceo život. A
onda me obuzela teška tuga. Polako sam shvatao da
se neceš vratiti. Bio sam ocajan. Izgubio sam sestru
i jedinog prijatelja kojeg sam imao. Tada je za mene
prestala igra, Ana. Nisam se više igrao skrivaca ni
sa kim, nikada se više nisam popeo na ringišpil,
iako su me svi nagovarali. Nisam mogao. Ne bez
tebe. A onda je umrla moja majka. Iznenada. E,
tada sam zaista odrastao. Više nisam ni govorio,
osim kad bi me neko šta pitao. Srce mi se slomilo.
Kada je poceo rat, mislio sam samo na tebe. Molio
sam se da budeš dobro, gde god da si. Kad god bih
oca pitao za tebe, on bi mi samo zagonetno
odgovarao: ..Dobro je sine, na sigurnom je.“ Kada
bih ga upitao kako zna, samo bi kratko rekao:
„Jednostavno znam“, odbijajuci svaki dalji razgovor.
I to me je na neki cudan nacin umirivalo. Znao sam
koliko si jaka i mislio sam: »Izdržace moja Ana.“ Mi
smo se ovde snalazili kako smo znali i umeli. Ja se
nisam mnogo plašio, Ana. Miloje me je naucio da
pucam i mislio sam, ako doðe do najgoreg, branicu
do kraja sebe, oca i zemlju u kojoj pociva moja
majka. Do toga, na svu srecu, nije došlo. Kada se
rat konacno zavisio. otac je ispunio obecanje i
poslao me u pilotsku školu. Tamo sam vec tri
godine, pri kraju sam. Naucio sam da pilotiram, još
ucim, a za godinu dana me ceka diplomski ispit.
Kada to završim, bicu svoj covek. Nadam se da cu
naci posao u Beogradu, mada ne znam šta cu sa
Milojem i ovim imanjem. Godine prolaze, on stari, a
zemlja lagano propada. Videcemo. Sad si ti na redu,
pricaj - završi Ðorðe.
Ana duboko uzdahnu i poce dn prica,
precutkujuci Ðordu podatak da im je njegov otac
pomogao da pobegnu sa salaša. Znala je da je cika
Miloje zakleo njenu majku da nikome ne kaže i ona
je poštovala njegovu želju. Ana nije htela da dovede
cika Miloja u nezgodan položaj. Znala je da bi
Ðorðe bio veoma ljut i povreden. Pricala mu je o
svemu, od dana kada su otišle sa salaša, do
nedavne evropske turneje, nakon koje je došla da
poseti oca i baba-Daru. Pricala je svom prijatelju o
svemu i svima, osim o Sergeju. Precutala je svoju
Ijubav, ne samo zato što je bila tajna i zabranjena,
vec i zbog Ðorðevog pogleda koji ju je sve vreme
milovao. Njena tanana duša nekako je znala da se
u njegovom srcu raðaju emocije drugacije od onih
detinjih. I ona je osecala taj nervozni titraj, blagi
nagoveštaj simpatije i fizicke privlacnosti dvoje
mladih, lepih ljudi.
Ðorðe posle kratkog cutanja, zamišljen,
progovori:
- Znaci, Ana Balint je velika baletska zvezda!
Cestitam! Ne mogu reci da sam mnogo iznenaðen.
Znao sam ja da ceš ti u životu postici nešto veliko.
Samo nisam mogao ni da pretpostavim da ceš otici
baš tako daleko. U Rusiju! No, dobro. Barem necu
morati da putujem vozom kada budem poželeo da te
vidim - našali se on.
Ana se uozbilji i, pogledavši ga prekorno, rece:
- Nemoj da si se usudio da mi ne pišeš Ðorðe!
Necu ponovo da te izgubim. Moramo ostati u
kontaktu. Obecavaš?
- Ana, moja lepa Ana! Bio bih lud da tako nešto
ucinim. Znaš, stekao sam puno drugova u školi,
ostvario neka lepa poznanstva sa devojkama, ali
nijedna ti nije ni blizu, Ana. Uvek si zauzimala
posebno mesto u mom srcu i tako ce biti dok sam
živ.
- Ðorðe, ja vec sutra odlazim. Moram da se
vratim u Beograd, obecala sam majci da necu dugo
ostati na salašu. Želim da još nekoliko dana
provedem sa njom i tetka-Klarom. Volela bih da
doðeš kod nas u Beograd, makar na jedan dan, da
te još jednom vidim, pre nego što se vratim u
Rusiju. Bojim se da ce proci mnogo vremena dok ne
budem opet mogla da se vratim kuci. A ovo vreme,
provedeno sa tobom danas, suviše je kratko. Tek
trenutak, a tako sam te željna.
Ðorðe bez reci ustade i zagrli devojku:
- Pokušacu da uzmem dopust i doðem sledeceg
vikenda. Smislicu vec neku laž. Nekad smo oboje
bili dobri u tome, zar ne? - i opet ih obuze smeh,
kao u najsrecnijim danima detinjstva.
- Ajdemo sad do mojih. Tamo je i tvoj Miloje.
Verovatno se vec brinu što nas nema - rece Ana, pa
poðoše s rukom u ruci ka Stevanovoj kuci.
Dva prijatelja sedela su za stolom ispod starog
kestena, kad ugledaše dvoje mladih kako se
približavaju sa rukom u ruci. Stevanovo lice ozari
radostan osmeh, a preko Milojevog prede senka
tuge. Gledao je svog stasitog sina kako koraca
ozaren i ustreptao. Pogled mu potom pade na Anino
lepo lice i neki neobjašnjivi strah mu stegnu srce.
„Nisu više deca“. pomisli Miloje, „vec dvoje odraslih
ljudi. Šta ako se njihovo prijateljstvo iz detinjstva
izrodi u nešto drugo, mnogo ozbiljnije? A izgledaju
zajedno kao ruka u rukavici. Kao da pripadaju jedno
drugom oduvek. E, da je bilo puste srece...“ Miloju
se zacakliše oci pri secanju na Lenku, onih ranih
godina na salašu, kada još nije bila rodila Anu.
Secao se koliko se samo nocima mucio da ne misli
na nju. Voleo je svoju Ružu i nikada je ne bi
povredio. Ipak, bio je dovoljan samo pogled na
Lenkinu raskošnu dugu kosu, baš ovakvu kakvu
danas ponosno nosi Ana. na njeno vitko, mlado telo
i krupne zagasite oci pa da mu se zamanta, da mu
izdajnicko srce zabubnji u ušima, a zemlja se
zatrese. Danas, posle toliko godina, zna Miloje da je
to bila ljubav. Nemoguca, neostvarena, ali ipak -
ljubav. Samo Lenkino postojanje slomilo mu je srce.
Nije želeo da se to dogodi njegovom sinu. Pogotovu
ne sa Lenkinom cerkom.
U tom casu, dvoje mladih pridoše stolu. Ðorde
se srdacno pozdravi sa Stevanom, pa upita:
- Cika-Stevane, ovo se mora proslaviti. Imate li
još onu vašu cuvenu dunju?
- Imam sine, kako ne bih imao. Samo, moram da
pitam Daru gde ju je sakrila. Nazdravi ti sa
Milojem, a meni nemoj zameriti. Ja ne smem,
doktor mi zabranio.
Ustade Stevan i ode da pronaðe Daru i rakiju, a
za stolom zavlada tišina. Miloje je cutao, utonuo u
sumorne misli. Iz razmišljanja ga trže Anin glas:
- Cika-Milojc, što si tako neraspoložen? Da se nije
šta desilo?
- Nije cedo, nešto sam se zamislio. Nego, sine,
mora da te je Ana iznenadila?
- Jeste, oce, iznenadila me je, ali više od svega
obradovala. Ne pamtim kad sam poslednji put bio
ovako srecan. Verovatno onda kad smo se kao deca
verali po Darinom ringišpilu - rece Ðorde,
nasmejan, a Miloju se opet smraci pred ocima kad
uhvati sinovljev pogled upucen Ani. On je nije
gledao. Milovao ju je i pio je ocima.
Stevan se vrati sa dunjom i fraklicima. Ðorde i
Miloje nazdravile, a uskoro im se pridruži i Dara,
iznoseci gibanicu da zameze. Nakon nekog vremena,
Miloje ustade i rece:
- Sine, moramo da završimo posao. Znam da bi ti
sada do jutra sedeo i pricao sa Anom, ali moramo
poci.
Ðorde se nevoljno pridiže i poljubi Anu u obraz:
- Doci cu po tebe veceras, da se prošetamo malo
po sokaku, ako se cika Stevan slaže. Mogu li?
- Naravno, sine. Samo nemojte dugo. Pusti me da
se još malo nauživam u svom detetu. Vec sutra
odlazi, a ne znam hocu li biti živ kada ponovo dode
na salaš - tužno rece Stevan.
- Šta pricaš, tata? Naravno da ceš biti živ.
- Niko to ne zna, lepotice moja. Svima nam je
pisano, pa kako kome... Ali, necemo danas o tome.
Danas cemo se radovati, kao što sam ti obecao,
tuga ce me svakako cekati.
To popodne su otac i kcer proveli u dugim,
prisnim razgovorima. Ana mu je pricala o svim
godinama koje je provela bez njega. Stevan je
zamišljao kako je njegova devojcica rasla i
pretvarala se u prekrasnu mladu ženu. U dva
navrata nije mogao da zadrži emocije. Plakao je.
Ana ga je tešila, i sama tužna, svesna godina koje se
ne mogu vratili. Nije mu priznala koliko se plašila
protoka vremena, daljine koja ce ih razdvojiti i
godina što slede bez njegovog sigurnog zagrljaja.
Znala je da ce joj tek sada otac nedostajati, više
nego ikad..
Vece se brzo spustilo na olistali salaš. Žamor je
utihnuo i vecernja tišina se polako prikradala.
Taman što su završili veceru, zacu se kucanje na
vratima. Stevan ustade da ih otvori. Ani srce
zatreperi kad ugleda Ðorda, onako zgodnog i
nasmejanog, sa buketom poljskog cveca.
- Onda, da li je moja dama spremna za jednu
kratku šetnju? - vragolasto upita Anu, pružajuci joj
cvece.
- Naravno, kavaljeru moj - odgovori Ana,
pružajuci babi cvece, pa uhvati Ðorda ispod ruke,
cmoknu Stevana u obraz i dodade:
- Necu dugo tata, ne brini.
Stevan je pomilova po obrazu, pa ih isprali do
kapije.
- Hocemo li na ringišpil? - upita Ana Ðorða
smejuci se. Momak se uozbilji, pogleda u nju i rece:
- Rekao sam ti da se nisam popeo na njega od
kada si otišla.
- Baš zato! Sada sam tu i hocu da sa tobom opet
osetim miris našeg detinjstva. Molim te, Ðorde,
samo još jednom...
Ana potrca preko livade, smejuci se i pevušeci.
Ðorde, i dalje ozbiljan i zamišljen, pode za njom.
Kada su stigli do ringišpila, Ana se radosno pope na
svog konjica sa kicankama, dok je Ðorde i dalje
stajao, ne pomerajuci se.
- Ajde, šta cekaš? Da se nisi uplašio? - cikala ga
je Ana. On lagano zakoraci na ringišpil, ne skidajuci
oka s nje. Priðe, obuhvati joj lice rukama i gledajuci
je nežno u oci prošaputa:
- Ana, nismo više deca. Ne bih te više vijao po
ringišpilu. Izvodio bih te u lepe restorane, išao s
tobom u duge šetnje i vodio beskrajne razgovore.
Prelepa si, Ana, a ja više nisam decak.
Ana ga je obeshrabreno gledala u oci. Nosevi su
im se dodirivali. Osecata je njegov dah na svojim
usnama. Pomisli na Sergeja, a onda brzo odagna
njegov lik iz secanja. Zatvori oci i oseti Ðorðeve
usne na svojima. Odgovorila mu je rastvarajuci
svoje, kao pupoljak crvenog maka što se budi.
Ðorde je poljubio isprva nežno, a onda su njegove
usne postale grublje, zahtevnije. Ana se trže, blago
ga odgurnu i prošaputa:
- Nemoj....
- Oprosti mi, Ana. Molim te, oprosti mi. Nisam
odoleo, toliko si lepa...
- U redu je, samo, sve je ovo prebrzo. Ne mogu
tek tako da zaboravim naše godine. Nemoj se ljutiti,
ali u trenutku sam pomislila kao da je ovo što
cinimo svetogrðe. Incest. Ðorde, bio si mi kao brat -
zaplaka se Ana.
Ðorde je uze u narucje, govoreci:
- Znam, oprosti mi. Ali ja sam samo muškarac, a
ti si prelepa mlada žena. Ne mogu više da te
posmatram kao sestru, Ana. Nismo se videli dugih
dvanaest godina. Teško mi je, a znam da ce mi
sutra kad odeš biti još teže. Probudila si u meni
neka druga osecanja. Mogao bih da te volim, Ana,
onako kako muškarac voli ženu. Zapravo, mislim da
si vec omaðijala moje srce.
Ana je cutala, glave naslonjene na njegovo rame,
pogleda uprtog u jasno vecernje nebo, posuto
milionima zvezda. Slutila je da bi i ona mogla da
zavoli njega na nacin koji je drugaciji od
sestrinskog, da nije bilo Sergeja i njene
poražavajuce ljubavi prema tom tuðem coveku. Srce
joj se steže pri pomisli da on sada možda grli svoju
ženu i moli je za oproštaj.
- Ana - progovori Ðorðe - hajde da se još malo
prošetamo. Divno je vece. Pricaj mi kakvi su ti
planovi za buducnost. Šta ceš raditi u Moskvi, kada
se vratiš? Pripremate li neku novu predstavu? Hoce
li biti još turneja? Kada cu moci da te vidim na
sceni?
Ana se radovala što ju je Ðorðe zasuo pitanjima.
Odgovarala je i pitala. Dvoje mladih lako nastaviše
razgovor, iako je izmeðu njih još mnogo toga ostalo
nedoreceno. Anu je tešila misao da je, bez obzira na
iznenadna strasna osecanja, izmeðu njih još uvek
postojalo jako, bezvremeno prijateljstvo, koje je
cesto dragocenije od najstrasnije ljubavi. Takva se
prijateljstva teško izgraðuju, a još teže sacuvaju.
Ona je bila rešena u nameri da sacuva svog Ðorða
kao prijatelja.
Kada su stigli do kuce Aninog oca, Ðorðe joj
obuhvati ramena, okrenu je ka sebi i ozbiljnim
glasom rece:
- Hvala ti što si vratila radost u moj život. Ako
budeš mogla, piši mi, uciniceš me srecnim. Ne,
molim te, ne prekidaj me. Necu doci u Beograd,
Ana. Želim, kao i ti, da sacuvam naše prijateljstvo.
U ovom trenutku, plašim se da bih nas, ako doðem
da te još jednom vidim, izneverio. Cuvacu te u
mislima i pisacu ti. Bice mi dovoljno da znam da si
srecna. Cuvaj se.
Ana ga cvrsto zagrli, dok su joj se tople suze
slivale niz obraze.
- I ti se cuvaj, lepi moj. Pisacu ti i željno cekati
tvoj odgovor. Ðorðe... - zausti, a njen prijatelj joj
nežno spusti kažiprst na meke usne i dubokim,
teškim glasom prošaputa:
- Idi Ana, nek ti je sa srecom - potom se okrete i
munjevitim koracima nestade u tami. Ana je gledala
za njim, slomljena. Ostade ispred kapije još neko
vreme, a onda obrisa suze i ude u kucu.
Stevan i Dara su sedeii za kuhinjskim stolom i
razgovarali. Kada je Ana ušla, oboje ucutaše.
Ugledavši je uplakanu, Stevan prvi progovori:
- Znam da ti je teško, Ana, ali tako mora biti.
Život nas cesto nepravedno razdvaja od onih koje
volimo. Dušo moja, ja to najbolje znam. Doði... -
Stevan pruži ruke ka svojoj jedinici, a ona mu sede
u krilo, dok ju je on nežno ljuljuškao kao kad je bila

http://www.book-forum.net

10Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:26 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
- Idi Ana, nek ti je sa srecom - potom se okrete i
munjevitim koracima nestade u tami. Ana je gledala
za njim, slomljena. Ostade ispred kapije još neko
vreme, a onda obrisa suze i ude u kucu.
Stevan i Dara su sedeii za kuhinjskim stolom i
razgovarali. Kada je Ana ušla, oboje ucutaše.
Ugledavši je uplakanu, Stevan prvi progovori:
- Znam da ti je teško, Ana, ali tako mora biti.
Život nas cesto nepravedno razdvaja od onih koje
volimo. Dušo moja, ja to najbolje znam. Doði... -
Stevan pruži ruke ka svojoj jedinici, a ona mu sede
u krilo, dok ju je on nežno ljuljuškao kao kad je bila
mala.
- Cedo, a da ti baba ugreje šolju toplog mleka,
lepše ceš spavati? - upita Dara svoju unuku.
Na to se Ana glasno rasplaka. Dara priðe, pa
zagrli sina i unuku. Hrapavim glasom, milujuci Anu
po glavi, nastavi:
- Necemo sad kukati. Dace dobri Bog da se opet
naðemo svi zajedno. Nemoj biti tužna Ana. Poneceš
sa salaša moju i Stevanovu liubav i nek’ te sreca
prati. Moraš nastaviti svojim putem, diko babina.
Svako od nas nosi svoj krst, Ana. Tako mora biti.

http://www.book-forum.net

11Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:27 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XIII
Jutro kada je Ana napustila salaš bilo je svetlije i
prozracnije od svih koje je pamtila. Suncevi zraci
milovali su joj lice, a blagi prolecni povetarac mrsio
kosu. Rastanak sa ocem i babom zaboleo je Anu
više nego što je mogla da pretpostavi. Pomislila je u
tom trenutku kako bi lako bilo zatvoriti vrata slave i
buducnosti i vratiti se u sigurno i poznato okrilje
detinjstva. Ljubav kojom su je okruživali uspavala je
lijene ambicije. Znala je da ce, kada ovoga puta
bude odlazila u Rusiju, daleko više patiti.
Dok su tockovi voza ujednaceno kloparali,
odnoseci je put prestonice, Ana je mislila na Ðorda,
na njihov susret koji je, sem pocetne radosti, doneo
i nespokoj. Nije ni u snovima mogla pomisliti da ce
njen Ðorde postati culan, zgodan mladic, željan
devojacke ljubavi. U njenim secanjima uvek je
izranjao onaj isti cupavi, krivonogi decak
obešenjackog osmeha. Sada više nije mogla da
dozove tu dragu sliku. Videla je Ðorda onakvog
kakav je sada i poželela da se vrati na salaš svog
detinjstva, u vreme kada nisu ni sanjali šta ce im
odrastanje doneti. Oboje su prebrzo odrasli. Rat je
ucinio svoje. Patnja je nadvladala ranu mladost i
ostavila neizbrisive ožiljke na njihovim mladim
srcima. Ana tužno uzdahnu: êî zna kakve ce je vesti
cekati kada se vrati u Moskvu. Žarko je želela da
ponovo vidi Sergeja, da utone u njegov siguran
zagrljaj, da vrati njegova milovanja i šaputanja. S
druge strane, sve bi dala da ne mora nikada više da
pogleda pusto rusko nebo, da može da ostane sa
onima koje voli i koji joj pružaju toliko ljubavi i
utehe.
Sporim korakom došetala je do tetka-Sonjine
kuce, svoje kuce. Obuze je teška tuga pri pomisli na
tu dobru, divnu ženu koja ju je toliko volela. Znala
je da ce joj nedostajati i u sudnjem casu. Sonjina
blagost, poštenje i poverenje, kojima je zracila,
postali su nezamenljivi deo Aninog svemira. Bice joj
tako teško bez njene vedrine, gunðanja i oporog
humora. Ana bez napora otvori vrata pansiona i
uðe u kucu:
- Ima li koga? Mama, tetka-Klaro, stigla sam!
U tom trenu Lenka se stvori kraj nje, ljubeci je u
obraze:
- Hvala Bogu, dušo, tako sam se brinula. Doði,
sedi, ne mogu da docekam da mi pricaš kako ti je
bilo na salašu? Kako je otac, kako su svi?
- Polako, majko, sve cu ti pricati, dopusti mi da
se samo malo osvežim posle puta. Gde je tetka
Klara?
- Na groblju je, kod Sonje. Dogovorile smo se da
danas ona sama ode, kako bih ja mogla da te
docekam. Sad ce i ona, svaki cas. Osveži se, a ja cu
da pripremim limunadu.
Posle nekoliko minuta, majka i kci su sedele u
prostranoj dnevnoj sobi. Lenka je cutke slušala
Aninu pricu. Devojka nije propustila da joj isprica
nijedan detalj.
Cak je poverila majci poljubac na ringišpilu i
svoja protivurecna osecanja. Lenka je bila
zamišljena. Duboka bora usecala joj se medu
obrvama. Kada je Ana završila, ona uzdahnu:
- Dušo, ti si zenica moga oka. Znam da sam
ponekad suviše prstrasna, nekada posesivna, ali
valjda su takve sve majke. Ne znam šta da ti kažem,
kako da te savetujem. Dovoljno si odrasla i pametna
da sama izabereš. Ne mogu ni da zamislim kako
sada Ðorðe izgleda. Verujem da je postao veoma
zgodan momak. U našem narodu postoji jedna
izreka: „Daleko od ociju, daleko od srca.“ Verujem
da ce Ðorde preboleti. Sigurno je doživeo šok kada te
je video posle toliko godina, tim pre što si izrasla u
prelepu devojku. Samo lud ili slep covek ne bi
primetio tvoju nesvakidašnju lepotu. Ne, ne prekidaj
me, Ana. Ovo ti ne govorim kao tvoja majka, vec kao
žena koja je svesna tvojih kvaliteta. Iako mi ne
pricaš o svom intimnom životu u Rusiji, sigurna
sam da i tamo postoji covek cije si uzdahe sa sobom
ponela. Ne želim da znam više od onoga što si
spremna da ispricaš. Svaka žena ima pravo na svoje
tajne. Iako smo oduvek bile bliske, na nacin na koji
majka i kcerka retko budu, svesna sam da ne treba
sve da znam. Ponovicu ono što sam ti rekla vec
nekoliko puta. Ništa mi nije važnije od tvoje srece.
Kome god budeš poklonila svoje srce, ja cu te
blagosiljati. Molim te samo da se postaraš da ga taj
neko i zasluži. Nemoj zalud traciti svoju mladost i
lepotu, Ana. Godine neumitno prolaze, uvideceš i
sama. Kada bih se ponovo rodila, mnoge bih stvari u
svom životu presložila, dete. Mnogo bih toga
promenila. Gotovo sve, osim tebe - nasmeja se
Lenka, pa nastavi: - Zato te još jednom molim, budi
sebi najvažnija. Puno ce ljudi, posebno muškaraca,
proci kroz tvoj život, mala moja. Zbog tvoje lepote,
pameti i talenta, mnogi ce gaziti po trnju. I neka
gaze. Jedino što bi me unesrecilo je trn na koji bi se
ti ubola. Zato budi pametna, sreco moja.
Ana nežno zagrli majku i spusti glavu na njeno
rame. Ubrzo se zacu dahtanje i huktanje na
vratima. Bila je to Klara, zadihana i oznojana.
- Tetka-Klaro, šta ti je, što si se tako zajapurila?
- upita Ana.
- Godina proizvodnje, dete moje. Ne možeš od
babe napraviti devojku. I dalje jurim, žurim, a necu
sebi da priznam da su mi tockovi odavno zarðali. A
danas je baš sparno, neuobicajeno toplo za ovo
daba godine. Kako si ti, dušo? Jesi li dobro
putovala? - upita, ljubeci u obraz.
- Jesam, tetkice. Baš sam mami pricala kako
sam se provela na salašu. Nego, da nas tri
napravimo plan kako cemo se provesti narednih
nedelju dana, pre nego što se vratim u Rusiju. Ima
li nešto na repertoaru Jugoslavenskog dramskog
požarišta? Volela bih da pogledam nekoliko
predstava. Cujem da je u Beogradu otvorena
baletska škola Lujo Davico. Ne stigosmo ni da
pricamo o tome, molim te da nadoknadimo
propušteno, koliko god možemo.
Tako je i bilo. Lenka i Klara su se prosto
utrkivale koja ce pre ispuniti svaku Aninu želju.
Odlazile su u pozorište, izvodile Anu u restorane, u
Skadarliju, uživale u dugim šetnjama
Kalemegdanom. Košutnjak nikada nije bio lepši
nego tog aprila. Sav olistao, bregovit, prekriven
raskošnim, tajnovitim drvecem, prosto je mamio
Anine korake. Devojka je uživala u društvu svojih
najdražih i gotovo zaboravila na sve što je tišti. Sve
reðe je mislila na Sergeja, a kada bi joj se prikrao u
mislima, bežala bi u majcino i Klarino okrilje.
Vremeje proletelo.
Došao je i dan Aninog povratka u Rusiju. Lenka i
Klara su se dogovorile da joj olakšaju koliko god je
to bilo moguce. Obecale su jedna drugoj da ce
rastanak proteci bez suza. Na peronu beogradske
železnicke stanice, toplo sunce kasnog aprilskog
popodneva grejalo im je lica. Anine ruke su bile
hladne kada je dodirnula majcine.
- Mama... - zagrcnu se devojka.
- Ne, necemo plakati devojcice moja. Radujem se
tvojim sledecim uspesima i ponovnom susretu.
Verujem u tebe Ana. Postigla si puno do sada, ali to
je tek pocetak. Moraš nastaviti da stalno vežbaš, da
usavršavaš svoj talenat. Samo tako ceš biti srecna i
ispunjena. Bicu sa tobom u mislima svakog
trenutka. Srecan ti put, anðele moj, i neka te sreca
prati.
Klara priðe Ani i cvrstim glasom rece:
- Dobro me slušaj! Nemoj se uljuljkati na
dosadašnjim lovorikama. Lenka je u pravu. Tek
treba da pokažeš svetu ko si zaista, Ana Balint.
Zato, kao što sam ti uvek govorila, glavu gore i
samo napred. Cuvaj se. zlato moje, srecan ti put. I
izljubi mi Ninu. Kaži joj da ce se loše provesti bude
li šta pošlo po zlu.
Tim recima Lenka i Klara ispratiše Anu. Da su
znale kakve ce patnje cekati njihovu devojcicu u
dalekoj Rusiji, ne bi bile toliko bodre i jake.
Kada je, posle duga dva dana puta, Ana Balint
ugledala svetla Moskve, srce joj je tiho zajecalo.
Vracala se u grad koji je za kratko vreme zavolela,
ali kojeg se iznad svega plašila. Uzela je kociju koja
ju je prevezla od stanice do Nininog stana. Ljubazni
kocijaš pomogao je Ani da odnese teške kofere do
stana. Tiho je otkljucala vrata; Nina Pavlovna je bila
budna. Kada je cula zvuk okretanja kljuca u bravi,
skocila je iz svoje udobne naslonjace, pojurivši ka
vratima. Gotovo da je srušila Anu kada ju je zagrlila
iz sve snage:
- Krasivaja maja, Anuška! Bože, koliko si mi
nedostajala!
Ana sva ozarena zagrli Ninu, iznenaðena tako
toplim docekom, Znala je da joj je Nina izuzetno
naklonjena, ali je isto tako bila svesna da Nina nije
žena koja lako pokazuje svoja osecanja:
- Draga moja Nina, cime sam zaslužila ovako
topao docek? Pa nije ne bilo samo tri nedelje.
- Znam draga, ali kuca je bila tako prazna od
kada te nije bilo. Ovih dana nisam imala puno
posla, pa sam se osecala strašno usamljeno.
Mangup si ti, Ana, znaš? Uvuceš se pod kožu...
Nego, skoro ce ponoc, i ti si sigurno preumorna.
Dug je to put, a mogu samo da zamislim kakva si
sve uzbuðenja doživela za ovo kratko vreme.
Pripremicu ti toplu kupku i šolju vruceg mleka, pa
pravac na spavanje. A ujutru kad se probudiš,
nakon specijalnog dorucka dobrodošlice, pricaceš
mi o svemu. Dogovoreno?
- Dogovoreno! - odgovori Ana, salutirajuci uz
osmeh.
Iako je iza nje bio dug i naporan put, Ana te noci
dugo nije mogla da zaspi. Iz svoje postelje gledala je
pun Mesec, išaran tajnovitim senama. Mislila je na
Sergeja. Nikada mu nije bila bliža, a u isto vreme i
tako daleka. Nemir joj obuze telo. Sklupcala se u
postelji, kao kada je bila mala. Osecala je bolnu,
gotovo opipljivu želju za njegovim rukama, usnama,
dodirima. Koliko god se trudila da ga udalji od svog
srca i svojih misli, secanje na njega je svakim
danom bivalo prisutnije i snažnije. Negde pred zoru,
umor je konacno savlada. Spavala je snom bez
snova. Kada je Nina, zabrinuta, nešto posle deset
sati pokucala na vrata Anine sobe, ona s mukom
otvori oci, lenjo se protegnu i glasom promuklim od
sna rece:
- Ninocka, daj mi pet minuta, sad cu ja.
- Oprosti mi mila, nisam htela da te budim, ali s
obzirom da znam koliko rano ustaješ, zabrinula
sam se. Da li se dobro osecaš? Da se nisi
prehladila? Ovo prolece je tako varljivo.
- Nisam, Nina, dobro sam, za koji trenutak bicu
kao nova.
Kada je Nina otišla da pripremi kafu i dorucak,
Ana se polako pridiže i ode do toaletnog stocica.
Tupo je gledala sopstveni odraz u ogledalu. Nemo se
pitala šta da ucini? Da li da potraži Sergeja? „Da",
odgovori sama sebi, „potražicu ga i tako dobiti
odgovore na sva pitanja.“ Odlucna, ode da se
spremi i pridruži Nini za doruckom.
Posle obilnog dorucka i dugog pripovedanja
dogodovština sa puta, Ana saopšti Nini da ce otici u
šetnju. Pažljivo se obukla i sa strepnjom u srcu
pošla do centra Moskve gde se nalazila redakcija
Gazete. Dok je ulazila u lepu, staru, zgradu gotovo
da joj je pozlilo. Noge joj postadoše nesigurne, srce
je pretilo da ce joj izleteti iz grudi. Duboko je
udahnula, bodreci samu sebe. Prišla je
sredovecnom portiru koji ju je znatiželjno
posmatrao. Procistila je suvo grlo i upitala:
- Oprostite, tražim Sergeja Pavlovica? Da li znate
gde bih mogla da ga naðem?
- Svakako, gospoðice. Cudno da ste naišli baš
danas. Gospodin Sergej dugo nije dolazio na posao,
cuo sam da je bio bolestan. Jutros se pojavio i da
vam kažem, u poverenju molim vas, to nije isti
covek. Mora da je nešto ozbiljno u pitanju. Nikada
ga nisam video tako ispijenog i bledog. A i vidno je
oslabio. Bojim se da je nešto ozbiljno u pitanju... -
poverljivo joj isprica portir, zadovoljan što može
nekome da saopšti najnoviji trac.
Ana ga je slušala, dok joj se stomak grcio od
straha. „Bože, molim te, samo da nije ništa
ozbiljno“, pomolila se u sebi pre nego što ce krenuti
prema stepeništu. Taman je napravila dva koraka,
kada portir viknu za njom:
- Gospoðice, gospoðice, Cekajte! Oprostite, nisam
stigao da vam kažem. Gospodin Sergej je bio jutros,
ali je izašao. Mislim da je otišao na pice, tu, odmah
prekoputa. Kafana se zove Zlatno pero, znate tamo
gde odlaze svi novinari. Potražite ga tamo.
Ana se zahvali i izaðe iz zgrade, još nesigurnija i
nemirnija. Pogledom prelete preko ulice i ugleda na
samom cošku kafanicu na koju ju je portir uputio.
Stisnu ruke u pesnice i otežalih nogu preðe ulicu.
Kada je došla do kafane, ugleda Sergeja kako uz
cašu providne tecnosti šara olovkom po papiru. Da,
izgledao je loše, vidno oslabio i ubledeo, ali je to
ipak bio njen Sergej, njena Ijubav. Anino srce
poskoci od radosti. Sada vec odlucnim korakom,
bešumno otvarajuci vrata, uðe u kafanu, ne
skidajuci pogled sa njega. Sergej je ostao povijen
nad papirom, ne dižuci glavu, sve dok nije osetio
njeno prisustvo. Polako, kao da mu to predstavlja
napor, on podiže svoj zamuceni pogled do njenog,
bistrog i blistavog. Na trenutak, oci mu obasja
milion zvezdica, da bi se vec sledeceg one ugasile.
Ustao je, uzeo njenu ruku, nežno je poljubio i
položio na levu stranu svojih grudi. Bez reci, izvuce
stolicu do sebe i pokretom ruke pozva Anu da sedne
kraj njega. Ona ga je cutke posmatrala,
obeshrabrena. Ni sama nije znala šta je ocekivala;
sve drugo, osim cutanja. Tišina joj je parala uši.
Cekala je. Želela je da on prvi progovori, ali uzalud.
Sergej je ostao nem, zagledan u njene krupne,
bademaste oci. Ana ne izdrža:
- Sinoc sam se vratila. Oprosti, nisam mogla da
izdržim, morala sam da te naðem. Portir mi je rekao
da si bio veoma bolestan. Strašno sam se zabrinula.
Molim te, kaži mi nešto. Kako si, da li je nešto
ozbiljno, je 1’ ti bolje? - zasula ga je pitanjima. Baš
kad je zaustio da joj odgovori, konobar se pojavi
niotkuda sa umornim pitanjem na usnama:
- Gospoðice, mogu li vas uslužiti?
- Ja cu isto što i gospodin - rece Ana, i ne
gledajuci u Sergejevu cašu. Konobar u cuðenju izvi
obrve i povuce se. Taj gest natera Sergeja na
slabašan osmeh:
- Votka u rano popodne? Vidim da si se
promenila, Ana Balint.
Ani njegove reci zaparaše srce. Zar je moguce da
joj se obraca kao koleginici iz redakcije, ili, što je još
gore, površnoj poznanici? Ne, to nije bio njen Sergej.
Iako su je njegove reci zabolele, bila je rešena da
stvari istera do kraja. Šta se moglo dogoditi za
protekla dva meseca, pa da od onog nežnog,
zaljubljenog coveka postane odbojni stranac?
Sacekala je da konobar donese pice, a onda ga u
jednom dahu iskapila. Pogledala je Sergeja pravo u
oci i sigurnim glasom rekla:
- Da, promenila sam se, Sergeje Pavlovicu, a
vidim da si se promenio i ti. Nadam se da
zaslužujem da cujem šta je razlog tako drasticne
promene u tvom stavu i ponašanju. Cime sam
zaslužila takvu hladnocu i ravnodušnost?
Sergej je sklonio pogled u stranu, stežuci u ruci
cašu takvom žestinom, da se Ana uplašila da ce
puci. Grudi su joj se panicno nadimale od
išcekivanja. Sergej poce:
- Da, bio sam bolestan. Bolestan od tuge kada si
otišla. Mislio sam da necu izdržati, da cu sesti u
prvi voz i pronaci te u Parizu. Odlucio sam da te
pronaðem, jer nisam mogao da dišem bez tebe.
Pojurio sam kuci radostan, odlucan u svojoj nameri
da te pratim, makar na kraj sveta. Uleteo sam u
stan, preskacuci po tri stepenice odjednom. U prvi
mah nisam ni primetio da je u stanu neobicna
tišina. Obicno bih, kada sam se vracao kuci, cuo
Mišu kako se igra ili bi on istrcao pred mene sa
nekom pricom. Pomislio sam da ga je Irena izvela u
šetnju i da cu morati da ih sacekam, kako bih joj
saopštio da odlazim u Evropu. Smislio sam celu
pricu na putu od redakcije do kuce. Mahnito sam
trpao odecu u kofer. Kada sam utrcao u kupatilo po
pribor za higijenu, doživeo sam šok... - Sergejev glas
se utiša, a lice mu se potpuno smraci. Dubokim
glasom koji je podrhtavao, on teškom mukom
nastavi da govori, izbegavajuci Anin pogled: - Ona je
ležala u kadi, obucena, sa lokvom krvi oko
nepomicnog tela. Gledao sam svoju ženu, ženu koja
mi je rodila sina, polumrtvu, prerezanih vena, bledu
kao avet. Pipnuo sam joj vrat i osetio slabašan puls.
Otrcao sam do telefona i pozvao hitnu pomoc,
urlajuci u slušalicu. I zaista su brzo stigli. Stezao
sam peškire oko njenih zglobova što sam jace
mogao. Krv nije prestajala da šiklja. Secam se da su
u stan ušli neki ljudi, da su me odgurnuli u stranu,
podigli njeno nepomicno telo i stavili ga na nosila.
Otišao sam sa njima u bolnicu. Ostavili su me na
prijemnom odeljenju, a nju odveli. Cini mi se da
sam cekao satima. Molio sam se. Prvi put u životu,
molio sam Boga da je poštedi, da ne uzme majku
moga sina. Mislio sam na Mišu, užasnut i nemocan.
Nisam znao gde mi je dete. Takav ocaj nikada u
životu nisam osetio i mislim da necu nikada više.
Posle citave vecnosti, kada sam vec izgubio svaku
nadu, došao je doktor i zamolio me da sednem. Bio
sam spreman na najgore, ukoliko covek uopšte
može biti spreman na tako nešto. Mirnim,
odmerenim glasom, rekao mi je da je Irena još uvek
živa, ali da je izgubila veliku kolicinu krvi i da je
sada samo pitanje vremena i nade da li ce je
transfuzija, koju su joj dali odmah nakon saniranja
povreda, vratiti u život. Slušao sam ga prazan,
uništen. Pitao me je da li znam zašto je to ucinila.
Pogledao sam ga kao da ga prvi put u životu vidim i
kao da je izgovorio neku krajnje neumesnu šalu u
tragicnom trenutku. Ipak, samo sam odmahnuo
glavom, jer ni ja nisam znao šta se zapravo dogodilo.
Pitao sam da li mogu da je vidim i on mi je dozvolio,
samo nakratko. Rekao je da je bolje da odem, ali da
mogu da se vratim za nekoliko sati. Ušao sam u
njenu sobu prestravljen. Gledao sam njeno lice koje
je potpuno izgubilo boju, zavoje na njenim rukama i
igle u venama i nekako sam tog trenutka znao da
sam ja odgovoran za sve. Vratio sam se u naš stan.
Pozvao sam njenu tetku i naizgled mirnim glasom
pitao da li je Miša kod nje. Rekla je da jeste i da se
baš spremala da pozove Irenu, jer se zabrinula što
je nema. Rekao sam joj da je imala malu nezgodu i
da dolazim po svog sina. Pre nego što sam otišao po
Mišu, ribao sam krvavo kupatilo i plakao na sav
glas. Pitao sam se šta ju je nateralo na taj cin, zašto
je poželela da ostavi Mišu. Kada smo se Miša i ja
vratili u stan, objasnio sam mu da je mama imala
nezgodu, da se nalazi u bolnici i da nema razloga za
brigu. Zamolio sam komšinicu da ga pripazi i vratio
se u bolnicu. Probdeo sam noc kraj njenog kreveta,
potpuno prazan, nisam osecao ništa, ni brigu, ni
sažaljenje. Ništa, sem porazne praznine. Pitao sam
se kakav sam ja to covek? Da li je moguce da sam
toliko pust, toliko proklet?
Negde pred samo jutro, osetio sam slab pokret
kraj svoje ruke. Otvorio sam oci i ugledao njene,
otecene i ispunjene mržnjom. Pokušavala je da me
dodirne, kako bih je pogledao. Gledao sam u oci
žene koju nikada nisam voleo, ali joj nisam ni želeo
zlo. „Nemoj da pricaš ništa, bice sve u redu, tu sam,
pored tebe“, govorio sam. Zatvorila je oci sa
prezirom. Sutradan, kada joj je bilo malo bolje,
ispricala mi je kako je bila iznenaðena kada je
videla Svetlanu Vinogradovu na vratima našeg
stana. Rekla mi je kako joj je ova sa velikim
zadovoljstvom ispricala sve o našoj ljubavi. Slutila
je ona i pre Svetlanine posete, ali je ova bila
dovoljno surova i nepokolebljiva u svojoj nameri pa
joj je sve zacinila pikantnim detaljima koji su bili
dovoljni da je onako psihicki poljuljanu nateraju na
ocajnicki potez. Cutao sam, slušao i zamišljao tebe
na sceni, video te kako plešeš, osetio tvoju kosu pod
prstima, miris tvoga tela... Moja duša se cepala
napola. A onda je Irena, iznenaðujuce mirnim
tonom, pitala: „Voliš li tu devojku, Sergeje?“ Gledao
sam je i cutao. Ponovila je pitanje. Pogledao sam je i
svesno joj zario nož u ranjeno srce rekavši: „Da,
volim je više od života.“ Na to se ona tužno
nasmejala i prošaputala: „Sad znaš kako je. Znaš
kako je kad voliš nekog više od života. Molim te, idi.
Budi sa našim sinom. Sada si mu potreban.“
Kada sam se pobunio i rekao da necu da je
ostavljam u takvom stanju, pogledala me je u
neverici, kao da me prvi put vidi, a onda tihim, ali
cvrstim glasom, rekla: „Da je Bog hteo da me uzme,
mi sada ne bismo razgovarali. Žao mi je zbog svega.
Žao mi je zbog Miše. Bicu ti zahvalna ako od njega
sakriješ istinu. Ne zbog mene, vec zbog tebe,
njegovog oca. Ne želim da te jednoga dana mrzi zato
što mu je majka pokušala samoubistvo zbog oceve
izdaje. Znaš, najdraži, trpela sam tvoja neverstva
svih ovih godina, jer sam znala da ona nisu znacila
ništa drugo do tvoju nezajažljivu potrebu da se
dokazuješ kao muškarac. Pomalo sam te i žalila, jer
nisi umeo da voliš. Ali onoga trenutka kada sam u
tvojim ocima, hodu, prici i mislima, a pre svega u
tvojim tekstovima, prepoznala bezuslovnu Ijubav,
kakvu sam ja nosila u svom srcu za tebe svih ovih
godina, a ti je prosuo pred noge druge žene, znala
sam da sam izgubila. Ne možeš silovati ljubav, sada
to znam. Slobodan si da odeš kod svoje ljubavi.
Pokušacu da preživim, zbog Miše. Ali, jedno znaj:
ona ti nikada nece podariti dete. Prokleta nek' je
dok je živa! Nek je stigne moja kletva, Sergeje. Zbog
pravde, ovozemaljske i nebeske. Odlazi sada. Sutra
mi dovedi Mišu. Kada dovoljno ojacam, vraticu se u
moje selo i povešcu našeg sina. Necu ga lišiti oca,
ne gledaj me sa takvim strahom. Moci ceš da ga
vidiš kad god poželiš. Ali ja ni dana više necu ostati
ovde. Pomiri se s tim. Ako je tvoja ljubav prema toj
ženi jaca od ljubavi prema detetu, neka tako i bude.
I neka si proklet, Sergeje Pavlovicu.“
Sergej napravi pauzu, nasu votku iz bokala u
cašu od dva deci i iskapi je tu, pred Aninim
uplakanim ocima. Nije znala šta da mu kaže.
Njegova patnja bila je tako živa, tako opipljiva, a
njena tako ništavna. Nakon popijenog pica, Sergej
nastavi:
- Otišao sam. Satima sam šetao po Moskvi,
potpuno slomljen. Nisam mogao da se odlucim. Još
jednom, ovoga puta u mnogo gorem obliku, Irena je
postavila ultimatum. Naterala me je da donesem
odluku. Morao sam da biram izmeðu moje
neizrecive Ijubavi prema tebi i bezuslovne ljubavi
prema sopstvenom detetu. Veruj mi da sam u tim
trenucima i sam pomislio kako bi najlakše bilo da i
ja sebi prekratim muke, pa nek sve ide doðavola... A
onda sam se setio trenutka kada sam ti rekao da se
plašim naše srece - tolike srece. Slutio sam da ne
može trajati dugo.
Ana je nemo zurila u njega. Nije imala snage da
pita. Nije želela da zna. Plašila se njegove odluke,
ma kakva ona bila. Znala je da više nikada nece biti
isto. Gušila je potrebu da ga zagrli, da pronaðe
utešne reci, da mu kaže koliko ga voli. Nije mogla.
Nije imala prava. A onda je pukla. Zarila jec lice u
dlanove i naocigled svih prisutnih jecala je na sav
glas. Imala je osecaj da ce joj se duša iskidati na
komadice. Ridala je, sve jace i jace. Njegov zagrljaj
ju je opekao. Gotovo je odskocila sa stolice kada ju
je snažno privio uz sebe, ljubeci joj kosu, oci, nos i
celo umrljano od suza.
Odmakao je njeno lice od svog ramena, nežno joj
podigao bradu prstima i naterao je da ga pogleda u
oci:
- Ana, moja je patnja strašna. Miša mi nedostaje
svakoga trena. Kao da su mi amputirali deo srca.
Nije mi bilo lako. Zapravo, gotovo sam umro od tuge
kada ga je Irena odvela. Ne znam da li je moja odluka
ispravna ili ne, vreme ce pokazati. Ipak, nisam
mogao protiv srca. Ujedno sam siguran i to sam ti
vec rekao: volim te više od života! Bez tebe, moj život
ne bi imao nikakvog smisla. Ti si moj prijatelj, drug,
žena kakvu sam oduvek želeo kraj sebe. Ti si moje
ogledalo, moje drugo ja. Budi moja, kao što sam ja
tvoj. Voli me, izleci me, živote moj.
- Ali, ali... - zamuckivala je Ana jecajuci, još uvek
ne razumevajuci njegove reci.
- Da, ljubimaja maja, dobro si me cula. Moj život
je sada u tvojim rukama. Cini s njim šta ti je volja.
Ana mu se tog trenutka baci u zagrljaj takvom
silinom, da su se caše i bokal sa votkom popadali sa
stola uz bucan prasak i zveket. Nije je bilo briga za
ljude koji su zapanjeno posmatrali scenu u kafani.
Nije je bilo briga za ceo svet.
Volela je Sergeja svom žestinom i cistotom svoje
mladosti i znala je da se takva ljubav doživi samo
jednom u životu. Da je morala da bira izmeðu
trenutaka srece sa njim u ogranicenom vremenu ili
citavog dugog i mirnog života, uvek bi izabrala
trenutke sa njim. Vreme ne postoji. Postoji samo
trenutak i u njemu je citav naš život. Anin je bio
sažet tu, za tim malim kafanskim stolom, u
zagrljaju coveka koga je neizmerno volela. Pa neka
je i prokleta, preživece sa Sergejem i za Sergeja.
Nisu više ništa morali da kažu jedno drugom.
Samo su se pogledali i bez reci zaputili ka svom
ljubavnom gnezdu. Pomamno su vodili ljubav,
satima, kao dva robijaša posle dugogodišnje robije.
Predavali su se jedno drugom besomucno, do srži.
Ana je osecala njegovu krv u svojim venama,
njegovo bilo u svome vratu. Bili su jedno. Ostali su
tako sami, zagrljeni satima. Te veceri dogovorili su
se da zapocnu zajednicki život. Te veceri zapocelo je
novo poglavlje života Ane Balint.
XIV
Iz blaženstva uspomena, trže je prepotentni ton:
- Drage kolege, ovo je gospoða Ana Balint.
Moram da priznam da je to jedna tvrdoglava dama
koja se bori sa životom poput lavice. Još nisam
imao pacijenta ni slicnog njoj, a nadam se i da
necu. Iscrpljuje me - uz smešak se mlaðim
kolegama obracao doktor Savic. - Gospoða Balint je
upoznata sa svojom bolešcu i pred njom mogu da
govorim otvoreno. Boluje od karcinoma kostiju, u
cetvrtom stadijumu. Da budem precizniji, u pitanju
je hondrosarkom, karcinom koji se razvija u
hrskavici, pojavljuje se najpre na cevastim kostima i
vrlo brzo daje metastaze. Ne postoje definisani
testovi za rano otkrivanje ove bolesti, a pacijenti je,
nažalost, prepoznaju tek u poslednjem stadijumu.
Mi smo gospoði Balint predlagali hemoterapiju i
autolognu transplantaciju koštane srži, što je ona
kategoricno odbila. Ruke su nam, u njenom
slucaju, prakticno vezane. Ona trpi velike bolove, a
u ovoj fazi bolesti ne sme da se pomera jer su kosti
toliko krte da pucaju i pri najmanjem naporu.
Gospoða Balint se hrani putem infuzije i pod
stalnom je terapijom morfijiima. Nadam se da je
raspoložena da odgovori na vaša pitanja, ukoliko ih
imate - završi svoje izlaganje doktor Savic.
Ana se gotovo naglas nasmejala. Da li je on to
rekao „raspoložena“? Da li je moguce da misli da
ljudi koji su dopola u mrtvackoj raki mogu biti
„raspoloženi“? „Duhovit je ovaj mladi covek", pomisli
Ana. U tom momentu, iz grupe specijalizanata
izdvoji se mlada i lepa devojka:
-Oprostite, gospodo Balint, ja imam pitanje više
privatne nego strucne prirode, pa se nadam da mi
necete zameriti. Da li ste vi Ana Balint, cuvena
primabalerina?
- Da, dušo, ja sam nekada bila cuvena
primabalerina. Ova zver što mi sada odnosi život je
moja nagrada za sve napore u životu - slabašno se
osmehnu Ana.
Devojci oci zasuziše:
- Moja majka je bila balerina. Ne tako poznata
kao vi, ali vaše ime se u našoj kuci uvek izgovaralo
sa dubokim poštovanjem. Žao mi je što se
upoznajem sa vama u ovakvim okolnostima, ali
takode mi je i velika cast.
- U redu je koleginice, nismo ovde da cavrljamo,
vec da radimo. Ako niko nema pitanja koja bi
postavio pacijentkinji, predložio bih da krenemo
dalje - nervozno se oglasi doktor Savic.
Kada su mladi lekari napustili sobu, Ana se
smešila. Ipak ce je pamtiti. Poneko, možda tuð i
nevažan, u nekom trenutku svog života, spomenuce
njeno ime. Ostace uspomena. Kao što su njoj u
ovom odlazecem casu ostale samo uspomene na
njenu najvecu ljubav.
Život sa Sergejem nije bio ruska bajka. Strasno je
voleo Anu i ona je svim svojim mladim srcem
uzvracala ljubav. Meðutim, cesto je bila svedok
njegovih nepravednih izliva besa, nemoci i ocajanja
zbog novonastale situacije. Nedostajao mu je sin i
nikakva pisma i povremeni telefonski razgovori nisu
mogli da mu nadoknade Mišino odsustvo. U tim
trenucima, nepravedno je svoju patnju obrušavao
na Anina nedužna pleca. Ona je patila zajedno sa
njim. Pokušavala je da ga uteši, da ga ohrabri, ali
što se više trudila, Sergej je postajao agresivniji i
dalji. Sve to je narušavalo trenutke srece i nežnosti.
Ana se sve cešce secala razgovora sa Ninom, kada
joj je saopštila svoju odluku. Nina je saslušala
Aninu pricu sa velikom pažnjom, ali i nelagodom.
Devojka nije imala snage da gleda svoju mentorku u
oci. Dok joj je saopštavala kako ce zapoceti život sa
Sergejem, Nina je imala osecaj da se Ana na neki
nacin osecala obaveznom da to ucini, pa joj je to i
rekla. Ana joj se žestoko usprotivila:
- Nije istina! Ne cinim to iz osecanja dužnosti ili
obaveze, cinim to iz ljubavi. O, Nina, kako ne
shvataš? Volim tog coveka.
- Verujem ti dušo, ali isto tako znam da ce u toku
vašeg zajednickog života doci vreme kada ce poceti
da ti prebacuje, kada ceš ti biti kriva za njegovu
sudbinu. Ana, muškarci su sebicni. Svi do jednog!
Sigurna sam da ni Sergej Pavlovic nije izuzetak. Ne
kažem da te ne voli. Naprotiv. Sigurna sam da je lud
za tobom. Malo koji muškarac bi izmeðu porodice i
ljubavnice izabrao ovo drugo. Nemoj tako povre-
ðeno da me gledaš. Nije mi namera da te uvreðim,
ali stvari moramo zvati pravim imenom. Ti jesi bila
njegova ljubavnica, Ana, i veruj mi da on to nece
zaboraviti. Tacno je da ti nisi direktno uticala na
njegovu odluku, ali se plašim da ce na kraju ipak
ispasti tako. Ja tebe volim, mila, svim svojim srcem,
i želim ti srecu. Ne želim da patiš. Nadam se da si
dobro razmislila o svojoj odluci.
Ana je cutala i zamišljeno gledala preko Nininog
ramena. Negde duboko u svom srcu, osecala je da
je Nina u pravu, iako je odbijala da sebi to prizna.
Bila je sigurna da je njihova ljubav jaka i da ce prebroditi
ovaj period, tako težak za Sergeja.
Kada se preselila u njegov stan, primetila je da je
uklonio sve Irenine tragove. Meðutim, kada je
zakoracila u Mišinu sobu, pomislila je da ce se
onesvestiti. Decakova soba je bila netaknuta.
Izgledalo je kao da ce se Miša svakoga casa pojaviti
da uzme neku od svojih igracaka ili knjiga. Dok je
stajala na dovratku decije sobe, Sergej joj se prikrao
iza leða. Neprijatno se trgla kada je osetila njegove
usne na svom vratu i cula reci od kojih se naježila:
- Zamolio bih te da ne ulaziš u tu sobu, Ana.
Nemoj me pogrešno shvatiti, ali ta soba je sada moje
svetilište. Samo ja mogu da boravim u njoj.
Ana ga je pogledala ocima punih bola. Nije rekla
ni rec. Samo je tužno klimnula glavom, uzela kaput
i otišla na probu u pozorište. Te iste veceri, kada se
vratila u njihov stan, vidno neraspoložena, na stolu
u trpezariji cekale su je dve upaljene svece i
postavljen sto. Sergej ju je docekao sa flašom vina u
rukama. Poljubio ju je nežno i rekao:
- Stigla si, ljubavi. Osveži se, pa dodi da
veceramo. Potrudio sam se radi tebe, znaš.
Ana je opet samo nemo klimnula glavom,
nesposobna da se raduje. Još su je bolele njegove
reci i nije mogla da mu oprosti. Sergej ju je za vreme
vecere zapitkivao kako joj je protekao dan, kada je
sledeca predstava i da li Jurij ima u planu neki novi
projekat. Ona mu je strpljivo i pomalo odsutno
odgovarala na pitanja. Hranu jedva da je pipnula.
Kada je primetio da ne jede, izgovorila se jakom
glavoboljom. Zamolila ga je da se ne ljuti i otišla
ranije u postelju, dok je Sergej ostao da dovrši tekst
koji je pisao tog popodneva. Kada se nakon dva sata
ušuškao kraj nje, ona je i dalje bila budna, ali se
pravila da spava. Osluškivala je njegovo disanje i
kada je ono postalo dublje i ujednaceno, iskrala se
iz njihove postelje, ogrnula penjoar i izašla na
terasu. Noc je bila vedra, zvezdana i topla. Bližio se
kraj maja i mirisi noci su smirivali njenu
nespokojnu dušu. Kada su njegove snažne, muške
ruke zagrlile njen tanani struk i kada je zagnjurio
svoje lice u njenu dugu, tamnu kosu, srce joj je
zatreperilo. Nežno ju je okrenuo ka sebi i rekao:
- Oprosti mi, ljubavi. Molim te, oprosti mi. Bio
sam grub i nesmotren. Nisam smeo onako da
reagujem. Povreðen sam i besan, Ana. Ogorcen. Ne
mogu da ti opišem kako se osecam. Stigla me je
najveca kazna. Osim tebe, samo mi je do Mise stalo.
Volim svog sina Ana, i strašno mi nedostaje. Nisi ti
kriva. Oprosti mi, molim te.
I Ana mu je oprostila. Bio je to prvi put. Posle su
se oproštaji nizali jedan za drugim. Kasnije su
njegove nesmotrene reci bile gotovo svakodnevne. I
uvek bi se izgovarao svojom patnjom i Ana bi mu
praštala. No, kako je vreme prolazilo, bila je sve
umornija. Umorna od praštanja. Nije mu pricala o
svojoj patnji, o svojim strahovima i nadama. Nije
bilo mesta. Njegov je bol bio jaci, znacajniji, veci.
Ona nije imala prava da mu se suprotstavi. Nina je
bila u pravu. Kako je vreme odmicalo, tako je
Sergejeva odluka sve više postajala njena, a ona
osuðena na trpljenje.
Sve cešce se dešavalo da, i dok su vodili Ijubav,
Sergejeve misli odlutaju, a njena želja ostane
neispunjena. I to je bolelo. On se pravdao umorom,
glavoboljom, iako je znao da Ana prepoznaje pravi
razlog njegove nemoci i straha. I opet je cutala,
praštala, razumela i patila.
Turobno raspoloženje povremeno su razvejavala
pisma od njenih voljenih, koja su poput toplog
prolecnog povetarca terala tamne oblake. Lenka joj
je pisala kako pansion lepo radi i da je, što se vreme
više prolepšava, sve puniji novih gostiju.
Obaveštavala je svoju Anu o svim prestonickim
dešavanjima. Anu je radovalo što se njena majka,
zahvaljujuci Klari, ukljucila u društveni život
Beograda. Pocela je da odlazi u pozorište, na
koncerte i u bioskop. Ana se nadala da ce tako
možda upoznati nekog finog coveka sa kojim ce se
zbližiti. S druge strane, Stevan je sa salaša slao
svojoj mezimici pisma koja su bila vedra i ispunjena
kojekakvim salaškim pricama. Ako je pisao istinu, a
Ana je verovala da jeste, alkohol je postao njegova
prošlost. Poceo je da se bavi imanjem, pomagao je
baba-Dari oko poslova vezanih za kucu i ringišpil i
sve cešce je s Milojem odlazio u Suboticu na pijacu.
Njih dvojica su pokrenuli zajednicki „biznis“, kako
ga je Stevan u svojim pismima zvao. Zakupili su
tezgu na pijaci i subotom prodavali sveže povrce i
mlecne preraðevine sa salaša. Zapravo, Ana je znala
da su dvojica prijatelja bili željni druženja i bilo joj
je drago. Sa radošcu je odgovarala na njihova
pisma. Nije joj bilo milo što precutkuje svoj život sa
Sergejem, ali mislila je da je tako bolje za sve. Znala
je da bi njena majka brinula, a da ocu sigurno ne hi
bilo pravo. Secala se njegove reakcije na baba-
Darina zadirkivanja u vezi sa momcima i kako se
bio narogušio. Kako bi tek reagovao kada bi cuo da
njegova mezimica živi sa covekom znatno starijim
od nje, uz to i oženjenim, jer, Sergej je još uvek
zvanicno bio u braku, a Ana se nije usuðivala ni da
ga pita kada ce se ta agonija okoncati. Cesto je
mislila na Ðorða, posebno u trenucima kada se
udaljavala od Sergeja, kada je panicno bežala od
njegovih mracnih trenutaka besa i samosažaljenja.
Pitala se da li bi bila srecnija da je zavolela coveka
poput Ðorda, muškarca neopterecenog prošlošcu i
mukama.
Ipak, njeno srce bilo je zarobljeno u tim divnim
tamnim ocima, u toj razbarušenoj crnoj kosi i
snažnim rukama. Svaki put kada bi je Sergej
dodirnuo, njen otpor, njen razuman razlog za beg
nestajao bi poput izmaglice u ranu zoru. Obožavala
je njegove ruke, uvek spremne da reaguju. Cesto bi
ga posmatrala dok spava. U trenucima mirnih
snova, Sergejevo telo bi bilo potpuno opušteno,
misli osloboðene briga. Samo bi njegove ruke, te
snažne, muževne šake ostajale nekako zgrcene,
polusavijene, spremne da reaguju. Kao da su
svakog trenutka bile spremne na akciju. Cinilo joj
se da bi je cak i u snu mogao uzeti u narucje i ciniti
svojim rukama šta mu je volja, dok mu um pluta po
nekom drugom, dalekom svemiru.
Znala je, bez obzira na sve teške okolnosti, da je
njen svet postao bolji od kada je on u njemu. Znala
je da bi bez njega bila prazna, neispunjena i tužna.
Nije mogla da zamisli dane bez njegovog dubokog
smeha, pa ni bez njegove tuge. Volela je kada bi joj
u tiha predvecerja, uz vino, citao svoje pesme.
Posebno je volela one posvecene njoj:
„I sa kamena hladnog kad te budem gledao,
Ista ce želja biti.
Ista, kao sada u vrucem vetru u tvojoj kosi,
U tvom dlanu.
U tvojoj mladosti vecnoj.
U ovom trenu koji ce da traje...“
I kada bi joj razum nalagao drugacije i kada bi je
ovozemaljska iskušenja pritiskala, uvek bi se iznova
podsccala njegovih stihova i lepote njihove melodije
i onda bi ljubav ponovo prekrila sve neravnine na
njihovom putu. Volela ga je dubokom, zrelom
ljubavlju. Bliskost je bila njihovo ime. Razumevali
su se pogledima, razmišljali na isti nacin, voleli iste
stvari, smejali se istovetno, bili su dve polovine jednog
bica. Slutila je da njihova sreca nece trajati
vecno. Pokušavala je da zatomi te misli i da ne misli
na sutra. Sve cešce je odlazila u Crkvu Presvete
Bogorodice i molila se za njegovo zdravlje i srecu,
nikada za zajednicku srecu. Plašila se da traži
previše. Molila je Bogorodicu da ga sacuva u
njenom životu makar samo kroz postojanje. Molila
se da to traje što duže, jer je znala da imaju toliko
toga jedno drugom da daju, a da im nije suðeno.
Labudovo jezero je citave sezone bilo predstava
za koju se tražila karta više. Senzacionalna Ana
Balint je bila tema svih umetnickih krugova u
Rusiji, pa i šire. Njeno baletsko umece bilo je ravno
cudu. Svaka predstava je bila posebna. I kada je
bila srecna i kada je bila tužna, Ana je uspevala da
svojom igrom docara najtananije emocije svakog
ljudskog bica i dodirne svacije srce.
Opcinjavala je ljude koji su je gledali,
zarobljavala ih svojom umetnošcu. Njena baletska
kari jera bila je u punom zamahu. Meðutim, kao što
ce se pokazati i u njenom daljem životu, uvek je
postojalo nešto što joj je nedostajalo. Bila je previše
željna života, radosti, ljubavi... Tako je puno davala
svima, ogoljavala se pred celim svetom. A svet nije
znao ko je ona zapravo. Znao je Sergej, njen Sergej
koji se utapao u svojim nemirima i nije umeo da joj
da onoliko koliko je zasluživala ili želela, svejedno.
Zato je nemir postao njena svakodnevica, a
nesanica veran prijatelj. Sve cešce je zapadala u
stanja duboke potištenosti. Dok je njen ljubavni
zanos cilio, nemir je postajao sve prisutniji, mocniji.
Plašila se svakog novog jutra. Strah se uvukao u
svaku njenu poru. Zato i nije mogla da spava.
Plašila se da ce, ako zaspi, mesto kraj njenog
uzglavlja ujutru biti prazno.
Nije imala snage da mu prizna svoje strahove,
kao što nije imala hrabrosti da sebi prizna
beznadežnost svoje ljubavi koja ju je, iz dana u dan,
sve više gušila. Bila je svesna dolazeceg vremena u
kojem ce morati da povrati svoj mir. Nije mogla više
da živi sa njim, a nije znala kako ce bez njega. Bilo
bi potpuno prirodno da je u tako posebnom
psihickom stanju, slicnom duševnom rastrojstvu,
njena igra bila manje uspešna; meðutim, dešavalo
se suprotno. Jedino na sceni, ona je bila cela -
svoja. Zato se bez zadrške predavala muzici i
pokretima, zato je neštedimice rasipala svoj talenat.
Igrala je do poslednjeg daha.
Jednog jutra, kada se pozorišna sezona vec
bližila kraju, a leto kucalo na vrata, Jurij Adamovic
je pozvao Anu u svoju kancelariju. Sacekao je da ih
Maða posluži cajem, a onda je ozbiljnim tonom
progovorio:
- Ana, ne znam kako da pocnem ovaj razgovor,
ali osecam se obaveznim kako prema tebi, tako i
prema sebi, da ti ukazem na nekoliko stvari bitnih
za tvoju dalju karijeru. Nema sumnje da si
briljantna. Ponovicu ono što sam ti rekao vec
nekoliko puta. Ti si cudo. U to nema nikakve
sumnje. Ali vec duže vreme posmatram te dok igraš
i ono što vidim nimalo mi se ne dopada. Ovo što cu
ti reci ne govorim kao direktor baleta, vec kao tvoj
prijatelj. Tehnicki si savršena, bez premca.
Meðutim, nacin na koji se predaješ plesu nije
normalan. Naprežeš svoje telo do krajnjih granica
izdržljivosti. Nemoj zaboraviti da sam i ja bio
baletski igrac i da svakako mogu da prepoznam
nadahnuce. Ti ne igraš nadahnuto Ana, ti igraš kao
da ceš svakoga casa izvršiti samoubistvo na sceni.
Na svaku tvoju piruetu, ja zažmurim. Ti letiš. Ciniš
to tako grcevito, tako silovito da mi se cini da se
neceš prizemljiti. Ne znam šta je u tebi pokrenulo
taj suicidan ples, ali te molim, pre svega kao
prijatelj, prekini! Ako ti to ne budeš ucinila, ja cu
biti primoran da tražim da se povuceš na neko
vreme. Imamo još tri predstave do kraja sezone, a
onda odlaziš na zasluženi odmor. Molim te, Ana,
nemoj da se povrediš. Pogledaj mene! Pogledaj ono
što je od mene ostalo! Ja sam bogalj, Ana. Težak
invalid na pragu cetrdesetih. Nemoj da upropastiš
svoj život, ljubimaja maja. Nije on vredan toga -
završi Jurij u jednom dahu.
Ana ga je gledala bez reci, bez pokreta.
Uspravnih leda. ruku skrštenih u krilu, posmatrala
je svog prijatelja, coveka koji ju je voleo i koji se
brinuo za nju. Znala je da je u pravu. I nije mogla
da mu odgovori.
- Ana, molim te, kaži da si razumela ovo što sam
ti rekao. U meni ceš uvek imati prijatelja. Ako
postoji nacin da ti pomognem, rado cu to uciniti.
Brinem za tebe, Ana. Molim te, obecaj mi da ceš se
cuvati - dodade Jurij.
Spustila je glavu, nemocna da ga pogleda u oci,
nespremna da obeca. Cutala je. A onda ga konacno
pogleda i u njegovim ocima prepoznade ljubav,
brigu i molbu:
- Pokušacu, Jurij. Ne mogu da ti obecam, ali
pokušacu. Ne mogu da ti objasnim kako se osecam.
Nemirna sam i nespokojna. Kada izaðem na scenu i
zaplešem, imam potrebu da sve izbacim iz sebe. U
pravu si. Rastacem se na sceni, dajem poslednji
atom snage. Pokušacu da se umirim, Jurij,
obecavam.
- Opet ponavljam, ne znam šta je uzrok tvom
nemiru, ali ništa na ovom svetu nije važnije od tvog
života, Ana. Jednog dana, nadam se veoma dalekog,
kada ga budeš gubila, shvaticeš koliko je dragocen -
tiho završi njen prijatelj.
Bivša primabalerina, krhkih kostiju, bolesna i
umorna, nasmeši se setivši se Jurijevih reci. Bio je
u pravu. Tada nije znala koliko je život dragocen.
Sada, kada se od njega rastaje, sigurna je da nema
cenu. Pa opet, tvrdoglava, kakva je oduvek bila, nije
žalila. Seca se kako je, na dan kada su ispracali
Jurija na vecni pocinak, jato ptica iznad njegove
rake plesalo oproštajni ples. Svi su bili skrhani,
ocajni. Svi, osim nje. Ona je posmatrala te predivne
ptice, nedužne u svom postojanju, kako izvode
cudesne piruete na nebu.
Postojano ju je voleo svih tih dugih godina, a ona
se trudila da mu uzvrati ljubav nežnim
prijateljstvom.
Prikopcana na kojekakve aparate, naoružana
iglama, lekovima i bocama, Ana Balint je mogla da
zamisli Jurija kako joj brižljivo, biranim recima,
saopštava brigu za njeno zdravlje. E, kada bi sada
njen dobri Jurij mogao da je vidi.

http://www.book-forum.net

12Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:29 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XV
Secala se tog leta kada se završila njena prva
uspešna baletska sezona. Svi su sa nestrpljenjem
ocekivali njene nove umetnicke bravure. Ona nije
želela da pravi pauzu u svom radu, ali je Jurij
insistirao da uzme mesec dana odmora, kako bi bila
spremna da se u potpunosti posveti novim
projektima. Ana je samo tražila nacina da se sakrije
od Sergejeve tuge i pobegne negde daleko od
nespokoja.
Dok bi on radio, odlazila bi u duge šetnje
moskovskim bulevarima i parkovima, pokušavajuci
da zatomi svoju cežnju za kucom, za voljenima.
Njihova pisma su joj pricinjavala veliku radost, ali
su sa sobom donosila i sve dublju cežnju. Sve cešce
je razmišljala o odlasku. Krajem juna bila je sve
sigurnija u ispravnost svoje odluke da ponovo
napusti Moskvu. Znala je da je Sergej u njoj
pronašao oslonac i rame za plakanje i zato se
snebivala da mu saopšti svoju odluku. Nije znala
kako da mu kaže da joj je potrebno mnogo više od
onoga što su postali. Bila je nemi sveðok njegove
tuge, njegove stvaralacke nemoci i razdražljivosti i,
tek povremeno, žena sa kojom je ogorceno vodio
ljubav. Plašila se da su se oboje našli na ivici litice i
da ih samo korak deli od sunovrata. Nije želela da
se njihova ljubav uruši, zamre. Zato je smatrala da
je bolje da ga ostavi na neko vreme, da mu pruži
šansu da još jednom preispita svoju odluku, da se
presabere, da odluci, ma kakav ishod te odluke bio.
Ovako dalje nije mogla.
Poslednjeg junskog dana u predvecerje, Ana je
cekala Sergeja da se vrati kuci. Došao je pijan.
Razocarana, shvatila je da od njihovog razgovora
nema ništa, barem ne dok je u takvom stanju.
Obasipao ju je poljupcima, nežnim recima i
pesmama zalivenim alkoholom. Nije to bio život î
kakvom je sanjala.
Odgovarala je na njegove nežnosti, jer drugacije
nije umela. Ali nije više bilo radosti. Tuga se
prikrala, šcucurila joj se kraj uzglavlja. U gluvo
doba noci, kada je Moskva utonula u san, a Sergej
mrmljao neke nerazgovetne reci u snu, Ana je sela
za njegov pisaci sto i zagledana u jednu tacku
smišljala kako da zapocne pismo koje ce ga, kada se
sutradan vrati kuci, sacekati umesto nje. Nesrecna,
zarobljena izmeðu želje da ostane i grcevite potrebe
da pobegne što dalje, Ana Balint je pisala:
Ljubavi moja,
sve što ceš procitati u ovom pismu, želela sam
da ti kažem juce, kada si se vratio kuci pijan,
nesposoban da me slušaš. Oprosti mi na iskrenosti,
ali jedino tako mogu da pokušam da
sacuvam ono što je ostalo od nas. Pec dugo
nosim u sebi nespokoj, nemir i strah. Ne mogu
više da se pretvaram da je sve u redu i da
cekam da shvatiš koliko mi nedostaješ i koliko si
mi potreban. Bila sam ti rame za plakanje,
najbolji prijatelj i saucesnik u tromi bolu. Sve
manje sam bila žena koja te voli, koju voliš i
kojoj si potreban ceo, onakav kakav si bio pre
tragedije koja nam se desila. Kažem namà, jer
osecam da sam tvoj saucesnik u svemu što se
izdešavalo poslednjih meseci. Nisam kukavica
Sergeje, ah nisam ni mazohista. Ne mogu više
da se uništavam gledajuci tebe kako to ciniš
oboma. Možda nisam sposobna da razumem,
iako se trudim svim silama...Ako naša ljubav ne
može da pobedi tvoju patnju, ako ti ja nisam
dovoljna za srecu, onda je možda bolje da
cutimo naše uspomene i pokušamo ponovo da
pronaðemo ïàs, onakve kakvi smo bili na
pocetku naše ljubuvi. Nedostaješ mi, onakav
kakav si bio, nedostaje mi naša Ijubav...
Zato odlazim. Ne napuštam te, vecnosti moja.
Nikada to necu uciniti, cak i ako nas fizicka
odvojenost onemoguci da se vidimo, dodirnemo i
omirišemo. 'Ti si moje bice. Ono što ja u ovom
trenutku cinim jeste poslednji pokušaj da te
sacuvam, da te otrgnem od zaborava. Odlazim
kod majke, vraticu se za mesec dana. Molim te,
preklinjem zapravo, da još jednom dobro
razmisliš da li si spreman da stvaramo život po
našoj meri, onako kako zaslužujemo, ili cemo i
dalje nastaviti život ruku pod ruku sa avetima
tvoje prošlosti. Moraš da znaš da ja sa avetima
nnnnne mogu da živim Sergeje. Ne mogu da se
borim sa njima, ne mogu svoje godine da
poklonim bespovratu.
Volim te svim srcem, u to nemoj nikada
sumnjati. Upravo zbog toga cinim ovo što cinim,
kako bih sacuvala makar nadu u našu
zajednicku buducnost. Šta god da odluciš, ja cu
tvoju želju poštovati. Na tebe je red.
Zauvek tvoja,
Ana
Kada je završila pismo, duše okovane teškom
tugom, zapecatila ga je voskom sa svece koja je
dogorevala. Nesvesna pokreta, prinela je ruku svom
gracioznom vratu i nežno pomilovala srce na kojem
je, skrivena, Bogorodica cuvala njene tajne.
Pomolila se u mislima i zamolila je, po ko zna koji
put, da cuva Ijubav njenog života. Slutila je Ana da
im nije suðeno. Znala je da su jedno drugom bili
više od ljubavi - bili su cista suština. On je bio njen
usud. Bila je spremna da se odrekne svega. Setila se
Klarine i Nikolajeve sudbinske ljubavi i znala je da
ona doživljava svoju, jedinu pravu, a nemogucu.
Jer, bez obzira na žrtve koje je zbog nje Sergej
podnosio, bez obzira na sve teške odluke koje je
doneo, Ana je znala da mu one ne daju mira i da ce
se na kraju, plemenitog i dobrog srca, vratiti onima
koji zbog njega neutešno pate. Anu su bolele decije
suze, možda cak više nego što su bolele Sergeja.
Bolele su je zato što je znala da ih nikada nece
upoznati.
Posle neprospavane noci, izašla je u šetnju do
svog omiljenog jezera. Cekala je da Sergej ode u
redakciju, kako bi mogla da se vratiti u njihov stan,
da se spakuje i krene put Beograda. Nije želela da
se sretne sa njegovim mamurnim pogledom. Znala
je da bi na samo jedan njegov nežan pogled njena
odluka bila pokolebana. Zato se vratila tek posle
dva sata šetnje i, kao što je i pretpostavljala, stan je
bio prazan. Na stolu je stajalo pisamce, a preko
njega položena crvena ruža. Drhtavim prstima,
otvorila je pismo.
Radosti moja,
mrzim: sebe što opet tražim oproštaj. Sve cu ti
nadoknaditi. Obecavam.
Tvoj Sergej
Ana tužno odmahnu glavom, stežuci pisamce na
grudima. „Ne možeš mi nadoknaditi ljubav", pomisli
gorko, vrati pismo na sto, zajedno sa ružom, i pored
njega položi svoje. A onda na brzinu spakova stvari i
požuri da stigne na voz.
Užareni beogradski asfalt lepio se za Anine
potpetice tog sparnog julskog popodneva, kada je
gladna, nemirna i iscrpljena napokon zakoracila na
ulice svoga grada. Nadala se da ce u kuci zateci
majku ili Klaru. U trenutku je požalila što im nije
najavila svoj dolazak, ali mislila je da ce tako izbeci
sva pitanja koja ce je ionako cekati kad stigne.
Bezvoljnog koraka, približavala se Nemanjinoj ulici i
vec s coška je ugledala Lenku kako istresa
posteljinu na terasi njene sobe, kraj raskošnog
platana. Osmeh joj obasja lice. Ne razmišljajuci,
povika, kao kad je bila mala:
- Mama. mama!
Lenki se ucini da cuje Anin glas i u trenutku
pomisli kako halucinira.
- Mama! - zacu se opet.
Lenka se nagnu preko terase i rukom zakloni oci
od sunca. Ucini joj se da sanja. Ispod platana
stajala je Ana sa koferom u ruci. Vec sledeceg
trenutka, sjurila se niz stepenice, hitajuci u zagrljaj
svojoj devojcici:
- Mila moja, mila moja...
Majka i kcerka su se grlile sa puno ljubavi.
Lenka odmace Anu od sebe, uze njeno lice u svoje
šake i ispitivacki je osmotri:
- Otkud ti, anðele? Da se nije šta dogodilo?!
Zaboga dete, umalo infarkt da me strefi. Pa nije
Rusija tu, iza coška, da se tek tako pojaviš. Ajde,
mila mi taj kofer, uði, pa mi pricaj šta te dovodi
kuci.
Ana uðe sa majkom u kucu i sruci se u fotelju,
premorena. Lenka dotrca sa dobro zašecerenom
limunadom. Devojka zahvalno ispi limunadu u
jednom dahu. Nasmeši se videvši majcin zabrinut
pogled:
- Dobra moja majko, nemoj toliko da brineš.
Ništa se nije desilo, mama. Dobila sam mesec dana
odmora, pozorište ima letnju pauzu, a ja sam vas se
jako uželela. Odlucila sam naprecac da doðem
kuci, pa nisam imala vremena da ti javim. Nadam
se da se ne ljutiš?
- Ljutim? Cuješ li ti sebe, dete? Nisi mogla da mi
prirediš vecu radost. Nego, loše mi izgledaš sunce
moje. Da nisi bolesna? I tako si mršava, Ana,
premršava. Da te Sonja sada vidi, bila bi ljuta.
Jedeš li ti nešto, dete?
- Mama, imala sam u poslednje vreme veoma
naporne predstave i istina je da nisam pazila na
ishranu. Oslabila sam, znam, ali nadam se da ceš
me ti podgojiti - nasmeši se Ana.
- Nego šta cu! - odgovori Lenka, i dalje ispod oka
podozrivo posmatrajuci svoju mezimicu.
Dani koji su usledili za Anu su bili i blagoslov i
mucenje. Blagoslov, jer su je majka i Klara
uljuljkivale u nužnosti i ljubavi, a mucenje jer je sto
puta na dan preispitivala svoju odluku i pitala se
šta li Sergej sada radi, misli li na nju...
Provodila je vreme u dugim šetnjama sa majkom
i Klarom, a ponekad bi sama trošila sate u
Košutnjaku, tražeci mir medu raskošnim
krošnjama. Kada bi se umorna vracala iz dugih
šetnji, cesto bi zaticala dve žene kako izmeðu sebe
tiho cucore. Znala je Ana, videla je na njihovim
licima zabrinutost za njeno stanje. Bila im je
zahvalna što cute, ne pitaju, iako su znale da nju
mori teška tuga. Lenka nije bila iznenaðena kada joj
je Ana posle nekog vremena saopštila:
- Majko, ja bih da odem na nekoliko dana na
salaš. Ko zna kada cu opet u ove naše krajeve, a
grizla bi me savest da ne obiðem oca i babu.
- Samo sam cekala kada ceš mi to reci. Kako bih
mogla da te sprecim, cak i kada bih to želela?
Nemam pravo, Ana. Naravno da možeš da odeš na
salaš kad god poželiš. Nismo o tome pricale, mila,
ali došlo je vreme da sebi olakšam dušu. Godinama
me je mucilo to što sam te odvela od oca i na taj
nacin prakticno prekinula tvoje bezbrižno
detinjstvo. Koliko god da sam se, svih tih godina
koje smo provele kod Sonje i Klare u Beogradu,
trudila da ti nadoknadim tu ljubav, znam da nisam
uspela. Patila sam prateci tvoj deciji sanjalacki
pogled koji bi tako cesto lutao ka severu. Molim te
da mi oprostiš. Da nisam tako postupila, nikada ne
bi postala ono što si danas. Ipak, cesto se pitam da
li sam imala pravo da na takav nacin odlucim o
sudbini svog deteta. Ti si danas odrasla, uspešna i
u svakom pogledu izvanredna mlada žena. To je
moja uteha. Ne pitaj me nikada više, Ana, da li
možeš da se vratiš na salaš. Negde, duboko u svom
srcu znam da nikada sa njega nisi ni otišla. Idi
tamo gde te srce vodi, kceri moja, i oprosti mi - tiho
završi Lenka.
- Nemam ja majko šta da ti oprostim. Znam da si
oduvek za mene želela najbolje. Verujem da bih i ja
ucinila isto za svoje dete. Mama, moram nešto da te
pitam. Vec dugo o tome razmišljam. Kako vreme
prolazi, sve sam sigurnija u svoj naum i ispunjenje
želje. Molim te da mi daš adresu tvojih roditelja.
Želim da se upoznam sa dedom i babom.
-Ali...
- Mama, molim te, dopusti mi da završim. Znam
da su te se odrekli i da ti je otac rekao da, ako
podeš za Stevana, nisi više njegova kci. Ispricala si
mi to samo jednom, u onom prokletom vlažnom
podrumu za vreme rata, ali ja nisam zaboravila.
Svesna sam rizika koji preuzimam. Znam da mi
mogu zalupiti vrata pred nosom i znam da postoji
mogucnost da me odbace, ali ja moram to da
ucinim. Radi sebe i radi tebe. Molim te.
Lenka je cutala. U grudima joj se skupila
teskoba. Svih ovih dugih godina nije prošao nijedan
dan da nije pomislila na svoje roditelje, Margitu i
Stipana. Ponosna i tvrdoglava, nikada nije pokucala
na njihova vrata, cak ni kada je bila najnesrecnija.
Njena dobra majka joj je krišom od oca slala pisma
na salaš, a kada su Ana i ona pobegle u Beograd,
Lenka je majku obavestila o tome, ali odgovor
nikada nije dobila. Kasnije se, preko Klarinih
prijatelja, redovno raspitivala o njihovom zdravlju.
Znala je da su još živi. Samo toliko. Plašila se da
Ana ne doživi razocaranje. A opet, mislila je, možda
ce njen otac, ako upozna svoju unuku, omekšati
svoje srce.
- Kao što sam ti malocas rekla, sledi svoje srce,
mila, samo te molim da se pripremiš na
razocaranje. Znam samo da su živi i da stanuju na
istoj adresi. Ako te prime, molim te kaži tvojoj baki
a mojoj majci, Margiti, da nikada nisam prestala da
mislim na nju i da se molim za njeno zdravlje, kaži
joj... - Lenkin glas utihnu. Ana je zagrli i šapnu joj
u uvo:
- Znam, mama, znam. Ne brini.
Lenka otre suze, ustade i, na parcetu papira,
drhtavom rukom napisa adresu svojih roditelja:
- Kada planiraš da podeš?
- Vec sutra. Prvo cu otici u Suboticu i pokušati da
ih pronaðem, a posle cu kod Stevana i Dare. Mama,
molim te nemoj da brineš. Javicu ti se i ispricacu ti
kako je sve prošlo.
Lenka te noci oka nije sklopila. Do kasno u noc,
ona i Klara su pricale o njenoj sudbini i Aninoj
odluci da upozna Lenkine roditelje. Klara je, kao i
ona, primetila da se Ana promenila, sazrela, nekako
se zatvorila u sebe, poput bisera skrivenog u školjci.
Slutile su da je razlog njenog cutanja i sve cešce
duboke zamišljenosti ljubav, ali su strpljivo cekale
da im otvori svoje srce.
Ana je uhvatila prvi jutarnji voz za Suboticu. Nije
joj bilo teško da pronaðe kucu u kojoj je njena
majka odrasla. Kuca se nalazila uz sam obod
dudove šume, u ulici poplocanoj žutim ciglama.
Velika drvena kapija sa zvekirom bila je odškrinuta.
Ana duboko udahnu i zakoraci u široki i dugacki
kolski ulaz koji je skrivao kucu u dvorištu. Kuca je
bila prizemna, velika, razvucena. U trenu uoci
rišeljeom2 vezene bele zavese na prozorima, ljupku
saletlu3 u sredini dvorišta i letnju kuhinju nedaleko
od nje. Bašta je prosto pevala, prepuna raznobojnog
cveca: narcisi, lale, neveni i hrizanteme lako su se
povijali na letnjem povetarcu. Sve je odisalo
2 Rišelje - vrsta rucnog veza, šlingeraj
3 Saletla – otvorena baštenska kucica
spokojem. Ana se na momenat izgubi u mislima,
pokušavajuci da zamisli Lenkino bezbrižno
detinjstvo, njene bele haljinice i lakovane cipelice,
casove klavira i nemackog jezika, sve ono što je,
kako joj je majka pricala, bilo sastavni deo jednog
srecnog, gospodskog odrastanja. Da nije upoznala
ljubavne cari i moc kojom ljubav ume da
zagospodari ženskim srcem, pomislila bi da je njena
majka morala biti luda što se, zarad Stevana i
salaške kaldrme, odrekla ovakvog blaženstva. Sada
je razumela, naviknuta na odricanja i praštanja. Iz
razmišljanja je trže nekakav zvuk. Okrete se prema
zvuku koji je dopirao sa njene leve strane i ugleda
kako se otvaraju vrata na kuci. U sledecem
trenutku, u dvorište stupi visoka, sedokosa muška
prilika, blago povijenih ramena, u fino skrojenim
lanenim pantalonama i uštirkanoj beloj košulji
kratkih rukava - deda, Lenkin otac, Stipan
Hajdukovic. Plave oci postarijeg gospodina zaiskriše
pri pogledu na lepu, mladu ženu u njegovom
dvorištu. Sa cuðenjem, prijatnim glasom obojenim
specificnim bunjevackim dijalektom, Stipan
progovori:
- Izvin’te lipa gospoj’ce, koga tražite?
Ana je cutke posmatrala svog jedinog dedu,
coveka koga je prvi put u životu videla. Znala je da
je njen deda bio ugledan suboticki opštinski pisar,
da se razumeo u prava, klasicnu muziku i lepu rec.
Ipak, odjednom beše nespremna, zatecena. Citava
njegova pojava odisala je gospodstvom i
dostojanstvenomu. Ana drhtavim glasom najzad
progovori:
- Oprostite gospodine što upadam ovako
nepozvana, tražim Stipana i Margitu Hajdukovic.
- Onda ste, lipa moja, na pravom mestu. ja sam
Stipan Hajdukovic i, ako smem pitati, s kime imam
cast? - upita Anin deda, približavajuci joj se
ispruženog desnog dlana.
Ana prihvati dedin dlan i gledajuci ga cvrsto u
oci, zanemarivši kolena koja su izdajnicki klecala,
rece:
- Ja sam Ana Balint.
Stipan nesvesno jace stegnu Aninu ruku, pa
devojka gotovo zajeca od bola. Trgnuvši se kao
oparen, Štipan pusti njen dlan, a plave oci mu
potamneše. Sa izrazom kolebanja i zbunjenosti na
starackom licu, upita:
- Da li bih ja tribao znati za vas?
- Gospodine Hajdukovicu, ne postoji nacin da
ublažim reci koje cu sada izgovoriti, zato mi ne
preostaje ništa drugo nego da budem iskrena i
direktna. Da, trebalo je da cujete za mene još pre
dvadeset godina. Zapravo, sigurna sam da ste tada
culi da vam se na jednom salašu, svega dvadesetak
kilometara od vaše predivne kuce, rodila unuka. Ja
sam Ana, dete vaše kcerke Lenke, krv vaše krvi. Vi
ste moj deda - izgovori Ana u jednom dahu.
Stipan je gledao njene velike bademaste oci, tako
nalik Lenkinim. U jednom kratkom trenu, Ani se
ucini da se tim plavetnilom, oivicenim crvenim
kapilarima i starackim pegama, razlila toplina, da bi
vec u sledecem postale hladne, poput celika.
Stipanov glas ogrube i on samo kratko rece:
- Ja nemam kcer - i okrete se te brzim korakom
pohita u sigurnost svoga doma.
Baš u tom sudbinskom trenutku, na vratima se
pojavi sitna ženica u kasnim šezdesetim godinama,
krhke grade i srebrne kose koja je na letnjem suncu
imala plavicast odsjaj. Blagim, toplim glasom,
Margita upita:
- Stipane, imamo li gošcu?
- Nemamo Margita, divojka je pogrešila, uðimo u
kucu - odgovori Štipan.
- Ne! - uzviknu Ana, u tom trenutku i sama
iznenaðena svojom odlucnom reakcijom - ne, molim
vas... Ja sam Ana Balint, Lenkina kci - izgovori Ana
u jednom dahu, gledajuci bakine oci, iste boje badema
poput njenih i Lenkinih, i u cudu zapažujuci
zarez na sicušnom Margitinom nosu, identican
onom na njenom lepom, mladom licu.
Margita širom raširenih ociju pogleda u Stipana,
a onda se slabašnom rukom cvrsto uhvati za
dovratak, pokušavajuci da povrati dah koji je
izgubila cuvši devojcine reci. Potom odlucno pogleda
svog supruga i cvrstim, prekornim glasom iz kojeg
je sipala tuga upita:
- I ti bi je pustio da ode? Kakav si ti to covek,
Stipane?
Vec u sledecem trenutku, Ana se našla u
narucju svoje bake koja ju je stezala iznenaðujuce
snažno za ženu tako krhke grade. Ana tada shvati
kako je sva povukla na Margitu. Sa radošcu joj
uzvrati zagrljaj, dok joj je srce uzbuðeno tuklo u
grudima.
- Uði, lepa moja, uði - rece Margita, ne
ispuštajuci svoju unuku iz zagrljaja i ne obracajuci
pažnju na Stipana, koji još jednom pokuša da se
usprotivi svojoj ženi:
- Margita... - poce, ali ga ona ošinu pogledom koji
je govorio više od reci.
Ana uðe u predivan salon sa stilskim
nameštajem, izrezbarenim vitrinama od orahovog
drveta sa intarzijama, i odmah u uglu salona opazi
predivan crni petrof,4 prekriven rišeljeom, na kojem
je stajao starinski svecnjak bez sveca.
- Sedi draga, mora da si žedna, sad cu ja -
izgovori Margita u dahu i prosto odlete iz salona.
Dok je cekala da se njena baka vrati, Ana je
pažljivo posmatrala slike na zidovima. Videlo se da
su njeni baba i deda bili od imucnijih subotickih
predratnih porodica. Slike Konjovica, Šumanovica i
ostalih velikih umetnika tog doba bile su nemo
svedocanstvo dobrog ukusa i statusa. Rucno raðeni
vuneni tepisi bili su skladno postavljeni na podu
salona, a njihove boje odgovarale su bojama tapeta
na zidovima. Nasuprot petrofu, nalazila se velika,
masivna polica od orahovine koja je prekrivala citav
jedan zid kuce, a na kojoj su ponosno stajale knjige
raznih književnih i naucnih žanrova. Ana nije mogla
a da ne uporedi dom Hajdukovica sa salašom svoga
oca i babe - Dare, pa u trenu shvati Stipanovu
ogorcenost i neprihvatanje.
Margita se vrati noseci u tankim rukama, na
cijim su se nadlanicama isticale plavicaste vene,
srebrni poslužavniksa miljeom, na kojem su stajale
4 Petrof- poznata marka klavira.
dve caše, bokal sa vodom, bokal sa limunadom i
slatko od dunja:
- Uzmi dušo, okrepi se, posle cu pristaviti i kafu,
a naravno, ostaceš i na rucku.
- Ali, gospodin Hajdukovu:, to jest, deda... -
zamuca Ana.
Margita odmahnu rukom i progunda:
- Matoro zakeralo, pusti sad njega, Ana, posle cu
ja s njim. Pricaj, pricaj dušo moja, odakle dolaziš,
kako si nas pronašla, kako je moja Lenka... - zasuzi
Margita.
Ana položi svoju nežnu mladu ruku preko
Margitine suve, staracke:
- Mama je dobro, bako, ne brini. Živi u Beogradu
i vodi jedan ugledan pansion. Kada mi je bilo šest
godina, napustile smo salaš i otišle u Beograd.
Majka je napustila mog oca, jer se protivio tome da
ucim balet. Mama me je odvela u prestonicu i
godinama naporno radila kako bih dobila
odgovarajuce obrazovanje. Znam da ce ti biti teško
da sve ovo shvatiš, ali ja danas živim i radim u
Rusiji, kao balerina u Boljšom teatru, u Moskvi.
Došla sam na odmor i molila majku da mi dopusti
da vas pronaðem. Želela sam to godinama, ali mi se
do sada nije ukazala prilika. Mama mi je rekla da ti
je pisala iz Beograda, ali da nikada nije dobila
odgovor. Stalno se preko beogradskih prijatelja i
poznanika raspitivala za vas. Molila me je, ako te
pronaðem, da ti kažem da nikada nije prestala da
misli na tebe i da se još uvek nada - završi Ana
stegnutog grla, dok su se niz obraze njene bake
kotrljale krupne suze.
Margita je nemo plakala milujuci ruku svoje
jedine unuke, koju nije poznavala. Tužnim, tihim
glasom progovori:
- Kažeš da mi je pisala. Ubicu ga, kunem se
životom. Lišio me je mog jedinog deteta i moje
jedine unuke. Kada si se rodila, krišom sam tvojoj
majci slala na salaš pelene i benkice, koje sam
sama šila i vezla nocu, kada Stipan spava, da ne
sazna. Preklinjala sam ga godinama da mi dopusti
da odem na salaš, da vidim tebe i Lenku. Govorio je
da ce mi ako to ucinim sam presuditi. Ni na koji
nacin ne mogu da opravdam postupke tvog dede,
Ana, i nikada necu. Ipak, moraš da cuješ celu
pricu, možda ceš onda negde, u skrivenom kutku
svog srca, pronaci mrvicu razumevanja za njegovu
nesrecu. Kao što znaš, tvoja majka je bila naša
jedinica. Ja poroda više nisam imala. Stipan je
voleo Lenku kao zenicu svoga oka. Nije to bila
normalna ocinska ljubav. Ponekad me je plašila
silina njegovih osecanja. Lenka je bila ceo njegov
svet. Sve što bi zaradio ulagao je u njen odgoj i
njeno obrazovanje Morala je da ima sve najbolje.
Placao je najbolje ucitelje, jela je najkvalitetniju
hranu, oblacila se u najfiniju i najskuplju odecu.
Od njene pete godine, poducavao ju je klaviru, sa
sedam je vec svirala zahtevne sonate, da bi sa deset
postala savršeno tehnicki precizna. U našoj kuci bi
su subotom uvece okupljao ucen i viðen svet i
opcinjeno slušao sviranje tvoje majke na klaviru.
Tih bi se veceri raspravljalo o politici, književnosti,
muzici i umetnosti uopšte. Tvoj deda je mislio da ce
Lenka jednoga dana biti koncertni pijanista ili
doktor nauka. Zaista je bila veoma talentovana i
neobicno pametna. A onda se jednoga dana pojavio
tvoj otac i sve Stipanove nade, svi njegova snovi
otišli su u nepovrat. Preklinjao je Lenku da
razmisli, da ne poðe za Stevana, govorio joj je kako
ona zaslužuje mnogo bolji život od onog salaškog,
kako je suviše mlada za udaju, ništa nije pomoglo.
Onda ju je jedne veceri zakljucao u sobu i rekao da
nece odatle izaci dokle god se ne dozove pameti.
Ujutru je više nije bilo. Stipan je te noci potpuno
osedeo. Zacutao je, ostario preko noci. Koliko sam
se plašila za svoju Lenku, toliko sam se plašila i za
njega, mislila sam da nece preživeti. Kada je proslo
neko vreme, pokušavala sam da ga odobrovoljim
pricama o mladalackoj Ijubavi, o ludim godinama i
nesmotrenostima koje te godine prate, ali on je s
indignacijom odbacivao sve moje pokušaje. Kad god
sam spomenula Lenku, ucutkivao me je recima: „Ja
nemam kcer!“ Osecao se izdanim, prevarenim. Nije
mogao da shvati kako se Lenka tako lako odrekla
svega što smo joj godinama pružali i otišla za, kako
je Stipan govorio „prostaka, neobrazovanog
.salaškog mangupa". Oprosti mi na ovim recima,
Ana, ali meðu našim svetom to je bio veliki skandal.
Tvoja baba Dara je bila na lošem glasu, dušo. Niko
nije znao ko je Stevanov otac, a kroz njen život je
prošlo mnogo muškaraca. Nije to bila familija kakvu
bi covek poželeo svom detetu. Molim te, oprosti mi,
ne želim da kažem ništa loše o tvom ocu, ja ga
zapravo i ne poznajem, Ali eto, posle tvojih reci
uviðam da je Stipan, ma kako iskljuciv covek bio,
znao da je u pravu i da je naša Lenka zaslužila
puno bolje. Ja jedva da sam živa svih ovih godina,
dušo. Svake veceri se molim za Lenku i tebe. Nisam
prestala da se nadam. Mislila sam, toliko sam
dobrog u životu ucinila, valjda ce me Gospod cuti i
nagraditi moje molitve. Sad znam da Ga ima, Ana.
Ima Boga - zaplaka se Margita iz sveg srca.
Na dovratku, lica potamnelog od bola, stajao je
Stipan Hajdukovic i slušao ispovest žene sa kojom
je delio dobro i zlo preko cetrdeset godina. Gledao je
lepo lice svoje unuke i secao se Lenke. Njegova
unuka je veoma licila na cerku koju je davno
izgubio. Ana oseti necije prisustvo i okrete se prema
vratima. Margita isprati njen pogled i, kada ugleda
svog muža i izraz njegovog lica, smežuranog od bola,
prekri šakom usta, a potom lagano ustade i priðe
mu. Raširi ruke i primi u zagrljaj svog muža koji, i
dalje zadržavajuci dostojanstvo svojih sedamdeset
godina, zari lice u Margitin nežni vrat. Zagrli svoju
krhku ženu i sporim, teškim korakom krenu ka Ani.
Ana ustade i polete u dedin zagrljaj. Stipan se
nakašlja, procisti grlo i rece:
- Znaš li ti, cedo moje, broj telefona tamo di ti je
majka? Ima li ona tamo telefon?
- Ima, deda, naravno da ima. Ne znam da li si cuo
kada sam pricala baki, ali mama živi u Beogradu i
vodi jedan veoma ugledan pansion. Taj pansion je
zapravo njen, odnosno moj, ali to je duga prica.
Zašto pitaš?
- Ne pitam da bi pito. Pitam da mi daš broj, da
pozovem Lenku - zagrme Stipan Hajdukovic.
Margita ciknu na muževljeve reci i stade da ga ljubi
i obigrava oko njega, poput razdragane
dvanaestogodišnje devojcice.
Aninim licem se razli širok osmeh. „Hvala ti Bože
i Majko Božija", pomisli devojka u sebi, neizmerno
srecna. Izdiktira broj svom dedi, koji ga uredno
upisa u svoju beležnicu.
- E, sad vas dvi lipo nastavite s divanom, a ja cu
da pricam s Lenkom. I da niste prisluškivale -
dodade on smeškajuci se.
- Stani, Stipane, zar mi neceš dati da cujem dete...
- poce Margita.
Stipan je ucutka brzim pokretom ruke:
- Ne, lipa moja, uskoro ceš je viditi, pa divanite
kol'ko vam srce ište.
Bilo je rano popodne kada se hodnikom pansiona
u Nemanjinoj ulici, u Beogradu, oglasila reska
zvonjava telefona. Lenka, koja je u kuhinji s Martom
pripremala rucak za svoje goste, gotovo odskoci kad
zacu zvonjavu. Nisu telefonski pozivi bili
neuobicajena stvar, vec je Lenka s nestrpljenjem
cekala Anin poziv. Užurbano odvezujuci kecelju,
pohita ka uznemirenom telefonu:
- Lenka Balint, izvolite?
S druge strane žice, tajac.
- Halo, Lenka Balint kraj telefona, izvolite - rece,
pa se umalo ne onesvesti kad zacu glas koji je bojio
njeno detinjstvo u sve boje duge:
- Moram ti reci da ti je bolje pristajalo
Hajdukovu:. Al sad ne možemo ništa menjati, zar
ne kceri? - zagrme Stipanov glas s druge strane.
Lenku izdadoše noge. Sruci se na otoman kraj
telefona, tupo zagledana u tacku na zidu.
- Tata? - upitno progovori, sva trepereci.
- A ko bi drugi bio, šecerlemo? - odgovori Stipan,
nazivajuci Lenku nadimkom kojim ju je u
detinjstvu iz milošte zvao, pa dodade: - Nego, lipa
moja, put pod noge, pa kuci. Eno, u salonu sedi
jedna predivna mlada gospojica koja je tvom ocu
otvorila staracke oci, da pred smrt progleda. Molim
te, dodi kuci Lenka Štipan ce sad ozbiljnim,
promuklim glasom.
Lenka zarida. Marta prestrašena izjuri iz
kuhinje, a gospoða Pavic iz Sremske Mitrovice,
gošca pansiona, u prolazu poce da se krsti
mrmljajuci: „Samo da nije zlo."
- Dolazim, poljubi mi majku i cuvaj mi dete -
rece Lenka, spuštajuci slušalicu i u isto vreme
objašnjavajuci zapanjenoj Marti da ce morati da
pripazi na pansion nekoliko dana. Onda pozove
Klaru, ali je ne zatekne kod kuce. Dade uputstva
Marti, na brzinu nažvrlja poruku za Klaru i poce da
se pakuje.
Lenki je put do grada njenog detinjstva proleteo
kao san. U secanjima su se smenjivale slike
bogatog i bezbrižnog detinjstva, majcinih nežnosti i
ocevih dugih pripovedanja. Kakve je samo price
pricao Stipan Hajdukovih svojoj mezimici. Svaka je
bila drugacija i sve ih je sam izmislio. A pricao joj je
svake veceri, dok nije navršila deset godina. I danas
se Lenka mogla setiti svake od njih. Otac ju je na
krilima mašte proveo dalekim predelima ovog sveta,
koje ni on sam nikada nije posetio; maštajuci o
njima i svoju Lenku je tamo vodio. U zrelim
cetrdesetim, postala je svesna teškog bola koji mu
je nanela. Iako ju je njegovo odbacivanje i
nerazumevanje bolelo više od svih životnih nedaca
sa kojima se u kasnijim godinama suocavala, davno
mu je oprostila. Ni sama ne zna kako bi reagovala
kada bi njena Ana svoje srce poklonila nekome ko
ga ne zaslužuje i ko je nije vredan. Verovatno bi
patila isto kao što je patio njen otac. Plašila se za
svoju devojcicu. Znala je da je nešto tišti, mori, ali
nije pitala. Negde u svom srcu, slutila je da joj se
odgovor ne bi dopao.
Tešila se cinjenicom da je Ana pametna, uspešna
mlada žena koja ce znati da izabere pravi put u
ljubavi. Mislila je, toliko je ljubavi u detinjstvu
imala. A opet, imala je i ona, pa je pogrešila, pošla
je za barabu, nikogovica, pijanicu. Sve što ima od
tih godina je tuga, žal za potrošenom mladošcu, za
radošcu i ljubavlju. Njena najveca nagrada za sve
godine trpljenja bili su blistavi osmeh njene kceri,
njena plemenitost i upornost. Da nije bilo Ane, ona
se sigurno nikada ne bi vratila u roditeljski dom.
Voz je najavio ulazak u stanicu. Lenka nije
žurila. Pešice je pošla ka dudovoj šumi, zatecena
promenama koje je grad doživeo za ovih dvadesetak
godina, jer je poznavala svaki pedalj tih ulica. Kada
se približila porodicnoj kuci, zastade; noge nije
osecala, svaki korak je bivao sve kraci. Hrabrila ju
je cinjenica da je njena jedinica u tom trenutku
sedela u kuci sa Margitom i Štipanom. Plašila se,
strahovala je od ocevog prekornog pogleda, kao da
ponovo ima deset godina.
Ude kroz veliku kapiju u dvorište. Sve je ostalo
isto: Margitina bašta se i dalje ponosno šepurila, a
dobro poznati miris majcine kuhinje ispunjavao joj
je nozdrve. Lenka uðe bez kucanja i pode pravo u
kuhinju, spustivši mali kofer kraj ulaznih vrata.
Ugleda svoju Anu kako sa bakom mesi šufnudle, a
Margita joj strpljivo objašnjava tajne svoje kuhinje.
- Mama... - progovori Lenka konacno.
Margita se okrete pa, onako sitna, opasana
keceljom, ruku umrljanih od testa, polete u zagrljaj
svojoj kceri. U Aninim lepim ocima zasijaše suze
radosnice. Lenka je ljubila svoju majku bez daha.
Kada se Margita odvojila od nje, dugo joj je bez reci
gledala u oci. A onda, prividno mirnim glasom rece:
- Sedi, dušo moja. Pusti me da te se prvo
nagledam. Moja Lenka, lepa moja Lenka. Vidim da
te život nije mazio. Ali, moram da ti kažem da ta
mreža borica oko tvojih ociju svedoci samo o
vremenu koje je prošlo. Ti si u mojim mislima ostala
još ona buntovna devojka koja je nestala jedne noci.
Ne, ne prebacujem ti, toliko me poznaješ. Samo
tugujem, vreme koje smo propustile je
nenadoknadivo.
- Mama, nije prošao nijedan dan mog života da
nisam mislila na tebe i tatu. Toliko ste mi
nedostajali. Kada sam raðala Anu, kada sam je
negovala, kada sam se pitala kako da je prehranim
sa kilogram brašna i krompira. To što nisam imala
tebe, svih ovih godina jako me je bolelo. Srecna sam
što ste primili moju Anu i što mi se pružila prilika
da vas ponovo vidim, makar bila i poslednja.
- Šta pricaš, Lenka? Pomeri se s mesta da zlo ne
cuje! Kakva poslednja prilika? Imacemo mi još puno
prilika, kceri moja. A evo cujem da Stipan ulazi.
Samo da mu ne pozli - promrmlja Margita više za
sebe.
Lenka ustade sa stolice kako bi se pripremila za
susret sa ocem posle više od dvadeset godina.
Emocije su pretile da je uguše. A onda zacu njegov
glas iz salona:
- Di ste, divojke? Margita, je 1 se Lenka javila,
znaš li kad ce doci?
Lenka izaðe iz majcine kuhinje i poðe u pravcu iz
koga je dopirao ocev glas.
- Stigla sam, tata - rece Lenka i u tom casu
ugleda svog oca, uspravnog, dostojanstvenog
držanja kako u rukama nosi zembilj s pijace. Lenka
sa tugom primeti da je vidno ostario, oslabio i
nekako se smanjio. Stipan bez reci raširi ruke i
Lenka mu polete u zagrljaj. Cula je kako joj šapuce:
- Kakva sam ja matora budala.
- Nemoj, tata, šta je bilo, bilo je. Ako cemo pravo,
ja sam kriva za sve. Moglo je biti i drugacije...
- Nije kceri, nije moglo bit’ drugacije. Samo sam
ja bio lud od boli, ljubomoran i slip. A Ana... sve je
vridelo zbog nje - zajeca stari.
I tako se sreca tiho i nenadano vratila u dom
porodice Hajdukovic. Lenka je planirala da ostane
kod svojih citavu nedelju, a Ana se vec sutradan
zaputila kod oca i babe na salaš, uz obecanje da ce
se vratiti pre nego što Lenka pode u Beograd.
Stevan i Dara su bili van sebe od srece, kada se
Ana nenajavljena pojavila na vratima trošne salaške
kuce. Mislila je kako je cudno to što joj je ovde
toplije oko srca, iako je siromaštvo jecalo gotovo na
svakom cošku. Ipak su to bila polja njenog
detinjstva. Treceg dana boravka na salašu, dok se
igrala sa vlatima sena na plastu kraj kuce, sanjareci
o Sergeju i prizivajuci njegove stihove u misli, oseti
necije prisustvo. Sledeceg trenutka, krupna senka
joj zakloni sunce i ona se žmirkajuci pridiže. Pred
njom je stajao Ðorde, nasmejan, lep i preplanuo:
- Znaci, vratila se salaška princeza?
- Ðorde! Nadala sam se da cu te videti. Kada si
stigao? - rece Ana u jednom dahu, ljubeci ga u
obraz.
- Juce sam stigao, Ana, i Miloje se potrudio da me
odmah obavesti kako si se vratila na salaš da se
malo odmoriš. Pomislio sam odmah da te posetim,
ali sam morao da dam sebi malo vremena. Od kada
si se ponovo pojavila u mom životu, nije mi lako. Ne
proðe dan da ne mislim na tebe, a znam da ne bih
smeo. Eto, ipak nisam mogao odoleti. A ti? Mislio
sam da te još dugo necu ponovo sresti? Šta te je to
tako brzo opet vratilo kuci?
Ana ponovo sede na seno, pa rukom pozva Ðorða
da joj se pridruži. On se pomno zagleda u njene
velike, bademaste oci pa, buduci da je cutnja bila
jedini odgovor koji je dobio, rece:
- Tužna si, Ana. I smršala si, ne stoji ti. Zašto?
Ana, ja sam ti bio i ostao prijatelj. Meni možeš
verovati.
Ana ga obema šakama nežno uze za ruku:
- Ðorde, postoji jedan covek u mom životu kome
sam poklonila ljubav. Veoma ga volim. Zapravo,
volim ga beznadežno. Ovo nikome nisam ispricala.
Ne zna ni moja majka, a otac pogotovo. Vec neko
vreme nas dvoje živimo zajedno, nevencani. Znam
da je to ovde još velika sramota, pa me stid što ti
pricam, ali barem prema tebi mogu biti iskrena. On
je napustio ženu i dete. Još uvek je oženjen, Ðorde.
Znam da zaslužujem osudu, ali ja protiv ljubavi ne
mogu. Ne bih podnela nicije ruke na sebi sem
njegovih. Kako vreme prolazi, sve mi je teže, patimo
oboje. Otišla sam iz Moskve kako bih mu dala
vremena da još jednom o svemu razmisli. Nedostaje
mi naša ljubav. Plašim se povratka. Ne mogu tako
dalje sa njim, a ne mogu ni bez njega - i Ana poce
grcevito da place, tu na plastu sena, na ramenu
svog jedinog prijatelja.
Ðorde je cutao i cekao da proðe bura. Milovao je
njena krhka leda, pokušavajuci da zanemari svoja
osecanja. Naposlelku, podiže joj glavu i pogleda u
njene od plakanja otecene i crvene oci:
- Ana moja, šta ocekuješ da ti kažem? Ja još
nisam doživeo pravu ljubav, možda nikada i necu.
Kada si se opet vratila u moj život, dozvolio sam
sebi da pomislim da si ti ta. Sad znam da sam
pogrešio. Zna li taj covek koliko je srecan? Imati
tebe za prijatelja pravo je bogatstvo. Ne mogu ni da
zamislim kakva je privilegija buditi se sa tobom.
Lepa moja, gore glavu! Ana, ti si posebna.
Zaslužuješ svu srecu ovog sveta i siguran sam da
ceš je pronaci. Još je toliko godina pred nama, Ana,
još toliko radosti. Molim te, nemoj plakati. Uvek si
bila hrabra. Znaš, nikada ti nisam rekao koliko sam
ti se divio i koliko sam ti zavideo na tvojoj
neustrašivosti. Bila si uvek hrabrija od mene. Budi
takva i sada, Ana Balint. Samo si ti ta koja odlucuje
o svojoj sudbini. Preuzmi kormilo svog života u
svoje ruke, Ana. Ti to možeš, a ja svim srcem
navijam za tebe.
Ana položi glavu na Ðordevo rame. Osecala se
mnogo bolje. Sada, kada je olakšala dušu, kada je
poverila svoju tajnu, kao da joj je strašan teret pao
sa ramena. Bila je duboko zahvalna Ðordu što je
nije osuðivao, nije prekorevao, samo ju je razumeo i
voleo. Znala je da je to cin koji prevazilazi
prijateljstvo i samo se nadala da ga nije povredila.
Naredna dva dana, Ana je svaki slobodan
trenutak provodila u dugim razgovorima sa
Ðorðem. Stevan i Dara su obletali oko nje kao oko
najdragocenijeg cveta u bašti. Trudili su se da
ispune svaku njenu želju. Ana je govorila sebi da je
blagoslovena tolikom ljubavlju. Neki bi dali sve na
svetu da samo jednom dobiju pola pažnje i nežnosti
koje su Ani pružane svakoga dana. Sve cešce se
pitala šta ona zapravo hoce od života? Zašto uvek
želi još? Šta je to u njoj što stvara takve nemire,
takav nespokoj?
Vrativši se u Suboticu, kod Margite i Stipana,
bila je rešena da se obuzda, primiri, da se prepusti
sudbini. Nije više imala snage da se bori sama sa
sobom i svojim željama. Bice kako biti mora.
Preživece, mislila je.
Lenka je sacekala svoju mezimicu lica ozarenog
srecom. Ana pomisli kako se njena majka za ovih
nekoliko dana podmladila. „Kako je malo dovoljno
za srecu", mislila je Ana, ,,a ja iskušavam Boga." Te
veceri, dok su za stolom uživali u Margitinim
ðakonijama, Stipan Hajdukovic se, posle druge caše
vina, nakašlja, pa gledajuci Anu pravo u oci rece:
- Cedo, ne znam je li ti mater ikada pricala, ali ja
ti poznajem mnoge ucene ljude našeg vrimena.
Godinama sam proucavao klasicnu muziku,
književnost i još puno toga. Ne hvalim se, samo
divanim. E, pa Lenka mi rece da niste imale
vrimena da odete u pozorište, a ovih dana se samo o
jednom komadu prica. Moj prijatelj Stevan Hristic je
napisao muziku za baletsku predstavu imena
Ohridska legendu. Igraju je u Beogradu i vec je
postigla veliki uspeh. Ako budeš imala kade, otiði s
majkom da je pogledaš. Tvoja baka i ja smo na
bracno putovanje išli baš na Ohrid. Tamo smo
zaceli Lenku. Volio bi’ da ga i ti vidiš i upoznaš. To
je carobno mesto, sa najlipšim jezerom koje sam ja
ikada vidio. Za njega me vežu posebne uspomene.
Baš sam Margiti neki dan kazivo kako bi volio viditi
ga još jednom, pre nego napustim ovaj lipi svit.
Lenka mi rece da imaš još nikoliko dana odmora i
da ne zna kada moraš poci. Pa te ja sad pitam
imamo li vrimena da otputujemo u Makedoniju, da
ti dida pokaže misto za koje ga vežu najlepši trenuci
mladosti.

http://www.book-forum.net

13Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:29 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Ana zbunjeno pogleda u Lenku. Majka ju je
gledala sa išcekivanjem.
- Ali, deda, Makedonija je daleko, a ja vec za dve
nedelje moram natrag u Rusiju. Ne znam imamo li
vremena.
- Možemo poci vec sutra. Raspito sam se ja. U
stvari, uzo sam vec cetiri karte, za dva kušeta. Ako
ne možeš, nikom ništa.
Ana je, zbunjena, cutala. Stipan je, primetivši
njeno kolebanje, nastavio:
- Dopusti mi da ti ispricam ohridsku legendu.
Ona odista postoji, znaš. Radnja se dišava u selu, u
blizini Ohrida. Bila je berba šljiva u vocnjaku
Biljaninog oca, bogatog seoskog domacina. Radili
su u vocnjaku momci i divojke, a meðu njima i lipa
Biljana i siromašni seljak Marko, koji bejaše u
službi Bilianinog oca. Medu mladeži se odnekud
pojavio slipi stari frulaš, pa su momci i divojke
ostavili berbu i poceli da igraju uz njegovu frulu.
Biljanin otac ih je korio i naterao da nastave s
berbom. Marko je, kad je vidio da je Biljana tužna,
pozvao na ples. Od tog trenutka, njih dvoje su bili
suðeni jedno drugom. Te veceri, Biljanin otac
saopštava svojoj kceri odluku da je uda za Ivana,
bogatog seljaka iz komšiluka. Divojka beše ocajna.
Mati ju je tešila, ali je otac bio neumoljiv. Sledeceg
jutra, došao je Ivan sa pratnjom da prosi Biljanu.
Kuca puna svita, svi igraju i vesele se, jedino
Biljana ostaje tužna i uboga. Kada je pala noc, a
teški oblaci prekrili mesecinu, iz daljine se zacu
zvuk marša. Ljudi poceše da izlaze iz kuca. U selo
upade odred janicara, poceše da pale kuce i ubijaju
narod. Biljanini roditelji behu ranjeni, a njen
buduci mladoženja pogubljen. Turci odvode Biljanu
sa sobom u ropstvo, ostavljajuci iza sebe puno
mrtvih i ranjenih. Biljanin Marko stiže prekasno.
Te noci, na obali Ohridskog jezera, Marko ostaje
neutešan što nije mogao da spasi svoju ljubav. Na
jezero dolazi povorka zvizda i meðu njima najlipša,
zvizda Danica. Zvizda Danica vodi Marka rusalkama
koje igraju na mesecini. Glavna meðu njima,
Biserka, pristaje da pomogne Marku da vrati svoju
draganu. U bregu na obali, otvori se magicna
pecina, Bogorodicina celija, puna dragulja, odakle
Biserka Marku daruje magicni prsten koji osvitljava
tamne noci i mac kojim ce osloboditi svoju Biljanu.
U isto vreme, u sultanovoj palati, u Carigradu, iz
koje se vidi zlatni Bosfor, i dok citav grad blista pod
suncem, janicari u dvorište palate uvode robove,
medu kojima su Rumunka, Bugarka, Grkinja, grcki
pastir, Albanka i Biljana. Dolaze žene iz harema, a
nakon njih i sultan koji sida na pristo prid robove.
Pocinje ceremonija biranja novih robova, jedna po
jedna divojka igra pred sultanom, ali savladane
strahom i umorom, ne uspevaju da ga ocaraju.
Poslednja igra Biljana, cija je igra prožeta teškom
tugom za izgubljenom ljubavlju. Ona se dopade
sultanu i on požeie da je odvede u svoju palatu. U
tom trenutku, u palatu upada Marko i svojim
carobnim macem savladava janicare i baca prsten
Biljani. Kada ga dodirne, ona se pretvori u golubicu
i odleti. Marko i njegovi prijatelji, šokirani i zateceni,
pobigoše.
Marko se vratio u svoje selo ocajan što ipak nije
uspeo da spase svoju Biljanu. Prijatelji pokušavaju
da ga razvisele, ali ne uspivaju. Najednom, pun
nekog cudnog pridosecanja, Marko se zagleda u
nebesa. Odatle dolite jedna golubica i spusti se na
drvo. U tom casu, golubica se pretvori u Biljanu i
ona potrca svome Marku u zagrljaj. Biljanini
roditelji, iako ranjeni i slabi, pridružuju se sreci
svoje jedinice i daju joj blagoslov da poðe za Marka.
Eto, kceri moja, to ti je legenda.
Svi za stolom ucutaše. Lenka je s ljubavlju
gledala svog oca koji je još umeo tako lepo da prica.
Secala se te price, mora da ju je nekoliko puta cula.
A kada je vec postala devojka i pocela kod majke da
se raspituje za „ženske stvari“, Margita joj je
ispricala sve o njihovom bracnom putovanju. Pricala
joj je o neotkrivenim, carobnim plažama Ohridskog
jezera, o bezbroj malih crkvica u okolini, o svetom
Naumu i legendi koja ga prati, o ljubavi koju je
otkrila tog leta. Kazala joj je tada, a Lenka je to
dobro upamtila, da je bila sigurna u to da je
pronašla ljubav svog života i da je njen otac bio sve
što joj je vredelo.
Ana progovori prva:
- Deda, to je zaista divna prica. Veoma bih volela
da posetim Makedoniju i Ohrid, ali cu morati da te
zamolim da to putovanje, barem što se mene tice,
ostavimo za neki drugi put. Imam odlican predlog i
veoma cete me usreciti ako ga prihvatite. Predlažem
da vas troje sutra otputujete, a ja cu nazad za
Beograd. Mama, grize me savest što sam tako malo
vremena provela sa Klarom. Posle svega što je
ucinila za nas, pogotovo za mene, osecam da sam
dužna da joj poklonim svoje vreme. Svima sam se
drugima priklanjala, sem njoj. Znam koliko bi joj to
znacilo, jer je veoma usamljena. Kada se vi vratite
sa Ohrida, ja cu te sacekati u Beogradu, pa cemo
imati još koji dan dok ne krenem nazad, za Rusiju.
Molim vas, nemojte biti tako razocarani, bice još
prilika. A, iskreno govoreci, smatram da je vama
potrebno da izvesno vreme provedete zajedno, imate
puno toga da nadoknadite - završi devojka.
- U pravu si mila - odgovori Lenka, pa nastavi: -
Zaista smo nepravedno zapostavile Klaru. Pricala
sam majci i ocu šta je sve ta žena ucinila za nas dve
i sigurna sam da nece posumnjati u ispravnost
tvoje odluke, je 1’ tako? - okrenu se Lenka upitno
ka svojim roditeljima.
Iako im se na licima jasno moglo procitati
razocaranje, Margita i Stipan se saglasiše. I bi kako
je receno. Njih troje sutradan otputovaše na Ohrid,
a Ana se vrati u Beograd.
Vreme provedeno sa Klarom za Anu je bilo veoma
dragoceno. Satima su šetale, odlazile u pozorište,
galerije, pa je Ana zaista imala priliku da odgleda
baletsku predstavu Ohridska legenda. Radnja joj se
veoma dopala, kao i koreografija, ali nije mogla a da
ne primeti da bi ansambl Boljšog teatra mnogo
kreativnije i poletnije odigrao predstavu. Prosto, nije
postojao nijedan igrac koga je Ana mogla da izdvoji.
Kada je svoja zapažanja naglas izgovorila pred
Klarom, stara dama se nasmejala i saglasila. Dugo
su pricale o baletu; Klara je Ani po ko zna koji put
davala savete od neprocenjivog znacaja. Ana je
duboko volela i poštovala svoju mentorku, ženu
koja joj je tokom godina postala bliska gotovo isto
koliko i Lenka. U nekoliko navrata imala je
nezaustavljivu želju da joj se poveri, da joj isprica
sve o svojoj ljubavi prema Sergeju, o svojim
strahovima i kolebanjima, ali kad god je zaustila
neka sila ju je sprecavala da istraje. Plašila se i da
ce tako samo vratiti Klarina bolna secanja, pa je
ostajala nema. Kako je vreme prolazilo. Anina želja
za Sergejem bivala je sve jaca i snažnija.
Nedostajalo joj je njegovo prisustvo, njegov miris,
njegove reci, pesme, ruke, poljupci. Prizivala je u
mislima zajednicke trenutke, secala se kako bi,
kada bi se pojavio na vratima njihovog stana,
njegova stasita figura zapremala citav prostor. Sve
je postajalo On: mesto, vreme, vazduh. Bio joj je
potreban, ocajnicki. Znala je da nece imati snage da
ga ostavi - nikada.
Uskoro se Ani i Klari pridružila i Lenka, puna
utisaka sa putovanja. Na poklon im je donela
predivne ohridske bisere. Bila je tako srecna. Ana je
mislila kako je njen dolazak usrecio one koje voli i
to joj je bila uteha za tugu. U ocima njene majke
iskrila je sreca. Ali, bilo je tu još necega.
- Mama, da ti nisi upoznala nekog, tamo u
Makedoniji? Nešto si mi sumnjiva... - podbola je
nežno Ana svoju majku.
Lenka se zacrvene poput šiparice. Klara se
pridruži Aninom zaci- kavanju i Lenka, videvši da
nema kud, rece:
- Upoznala sam se na Ohridu sa jednim finim
gospodinom, uglednim beogradskim advokatom.
Zove se Milan Radonjic. Udovac je. Razmenili smo
telefone, pa cemo se možda koji put i videti. To je
sve.
- Konacno! - uzviknu Klara, a Ana sva srecna,
zagrli majku.
Dani do Aninog povratka naprosto su proleteli. U
kupeu voza, na putu za Rusiju, dobro poznati
nemir, Anin verni pratilac, nije je napuštao sve dok
nije videla sada vec dobro poznata svetla Moskve.
Te veceri, kada je tiho ušla u njen i Sergejev stan,
docekala ju je tišina. Nije bilo nikoga. Ana se ocajno
osvrtala po stanu sve dok na svom jastuku, u
njihovoj spavacoj sobi, nije spazila malo belo
pisamce i preko njega, sada vec osušenu, uvelu
crvenu ružu. Ugledavši cvet. Ana shvati da Sergcj
vec neko vreme nije boravio tu i obuze je strašna
slutnja. Otvori pismo, ocekujuci objašnjenje, ali
njegov lep, snažan muški rukopis kazivao je stihove:
Ponekad,
na Tebe i zaboravim,
kad danima ja ludu glavu ne treznim,
kad anðeli se na mene takvog smiluju,
pa me druge ruke,
kao Tvoje miluju...
Ana se baci na krevet jecajuci. Besno je iscepala
pesmu na paramparcad. Nije se pripremila za bol.
Sve je mogla da ocekuje, ali ovo... Nisu ga mogla
opravdati ni pijanstva, ni cežnja, ni ocaj. Druge
ruke? Cije ruke? Zar je u tuðim rukama tražio
utehu? Da li mu je i ona bila samo uteha? Jecala je
naglas u praznom stanu, a glas se odbijao o zidove
sobe, u kojoj je provela toliko radosnih trenutaka sa
njim, još uvek ispunjene njihovim mirisom. Zaspala
je u suzama, iscrpljena i usamljenija no ikada pre.
Kada se sledeceg jutra probudila, slomljena ali
gorda, odlucila je da se javi Nini da je stigla i ode do
teatra, kako bi posetila Jurija. Taj dan protekao joj
je u razgovoru sa prijateljima i planovima koje je
trebalo realizovati u novoj pozorišnoj sezoni. Jurij
joj je saopštio da ce uskoro poceti probe za balet
Žizela, u kome ce Ana ponovo igrati naslovnu rolu.
Dao joj je scenario baleta da ga pažljivo procita i
Ana mu je bila zahvalna. Rad je bio, kao i uvek,
njena slamka spasa. Odlucila je da se zarobi
mislima o poslu i da pokuša da odagna tugu koja ju
je pritiskala. Posvetila se probama i po citave dane
je provodila u pozorištu. Naporne probe u
prepodnevnim i popodnevnim satima dugo su
trajale. Ana je, za razliku od ostalih, koji su pauzu
za rucak koristili da odu u svoje domove, ili u
obližnje restorane, šetala po moskovskim
parkovima, odlazila do reke. Voda joj je uvek
pomagala, duboko je uðisala njen miris i puštala
teške misli da odu niz struju.
U jeku priprema za predstavu, kada je jesen vec
obojila krošnje u zlatno-smeðe nijanse, a jutra i
veceri postajali hladni, Ana je, obuvajuci svoje
baletske patike, osetila neki cudan grc u stomaku.
Povijenih leda, s mukom se ispravila, dok je grc sve
snažnije stezao njen trbuh. Držeci se rukama za
bolno mesto, nije ni primetila Jurija koji je gotovo
necujno ušao u garderobu. Ugledavši je bledu i
presamicenu, Jurij pohita ka njoj i uskoro se našla
u njegovom sigurnom zagrljaju.
- Anuška, šta ti je, govori? - usplahireno je pitao
Jurij.
- Ne znam... O, Bože, kako boli...
- Šta te boli, gde te boli, Ana, moraš mi reci...
- Stomak... - jedva procedi Ana kroz stisnute
zube.
U roku od pola sata Ana se našla u moskovskoj
opštoj bolnici. Jurij je odmah pozvao kola, koja su
brzo stigla, i Ana se ubrzo našla medu strucnim
osobljem. To je bilo prvi put da se Ana susrela sa
hladnim bolnickim hodnicima i lekarima. Nažalost,
ne i poslednji. Nakon što su joj izvadili krv i uradili
sve potrebne analize, posle pregleda kod interniste,
uputili su je na ginekološki pregled. Dok je cekala
na krevetu, u hladnoj, sterilnoj sobi, hiljadu misli
joj je prolazilo kroz glavu. Nije dobila poslednju
menstruaciju, ali je to pripisivala napornim probama
i anemiji koja ju je mucila u poslednje vreme.
„Molim te Bože, ne cini mi to... molim te“, u strahu
se molila Ana. U tom trenutku, u sobu ude
privlacna žena u kasnim tridesetim godinama.
- Ana, ja sam doktorka Olga Mihailova,
ginekolog. Pregledacu vas da vidimo da li je uzrok
vaših bolova možda nešto iz domena ginekologije.
Morate pre toga da mi odgovorite na nekoliko
pitanja. Molim vas da imate na umu da vam je
garantovana diskrecija. A s obzirom na to koliko ste
poznati i poštovani u mojoj zemlji, možete racunati i
na moju strucnost i ljudsku pomoc. Dakle, Ana, da
li vam je možda izostao poslednji ciklus? - upita
doktorka blagim glasom.
- Jeste, ali... - promuca Ana nesigurno, pomalo
posramljena.
- Kada ste poslednji put imali seksualni odnos?
- Pre dva meseca. dva i po možda, mislim...
- Dobro, sada cu vas pregledati. Molim vas,
probajte da se opustite, bicu nežna.
Dok ju je doktorka pregledala, Anin pogled je
bezizražajno lebdeo po tavanici. Nije osecala ništa
sem tupe praznine. Cekala je da doktorka kaže
svoje mišljenje, poput zatvorenika koji ceka
presudu. Olga Mihailova zabrinuto nabra celo pa,
skidajuci gumene rukavice sa svojih nežnih šaka,
upita Anu:
- Ana, znam da niste udati. Planirate li možda da
se udate?
- Ne razumom... - zbunjeno ce Ana.
-Trudni ste, Ana. Došlo je do manjih
komplikacija koje nisu tako retke u prvom
tromesecju trudnoce. Posteljica nije dobro
postavljena, odvaja se, što znaci da morate da
ležite, da se ne izlažete nikakvom naporu i da pijete
lekove koje cu vam prepisali.
- Stanite, doktorko, molim vas. Kažete da sam
trudna? Jeste li sigurni? - upita Ana, sada vec
potpuno ubledela i prestravljena.
- Da, sigurna sam - odgovori ozbiljno doktorka.
Ana brižnu u neobuzdan plac. Olga sažaljivo
pogleda devojku i stade da je teši:
- No, no, draga moja, ništa nije toliko crno koliko
se u pocetku cini. Vi ste zdrava mlada žena, ali s
obzirom na prirodu posla kojim se bavite vaše telo
je izloženo veoma velikim naporima. Trudnoca te
napore iskljucuje. S obzirom da niste znali da ste u
drugom stanju, verovatno ste se preforsirali i doveli
svoju bebu u opasnost. Ne znam da li cemo uspeti
da sacuvamo vašu trudnocu, ali vredi pokušati.
- Ne! - uzviknu Ana ocajnicki. - Ne razumete! Ja
ne mogu, ne smem da budem trudna. Ja nemam,
nemam nikoga - uzvikivala je Ana, gušeci se u
suzama. Doktorka je zacuðeno gledala Anu. Cela
Moskva je znala o velikoj ljubavi izmeðu Ane Balint
i Sergeja Pavlovica. Njih dvoje su bili javna tajna
koju su ljudi iz poštovanja prema njihovoj
umetnosti i karijerama precutkivali. Zato ju je
veoma iznenadila Anina reakcija.
- Ali, dušo - poce doktorka - razumem da je ovo
za vas šok. Kada se malo smirite, bicete u stanju da
trezveno razmislite o svemu. Nemojte prenagljivati.
- Ne, doktorka, ne razumete, ja ne mogu da rodim
ovo dete - bila je uporna uplakana Ana.
- Znate šta? Vama je pre svega potreban jedan
dobar odmor. Dacu vam blag sedativ koji nece
uticati na plod. kako biste se opustili. Sada vam je
najpotrebniji mir. Bilo bi dobro da malo odspavate.
Ja sam danas dežurna na klinici, pa cu vas obici
kasnije poslepoðne. U redu?
Ana klinmu glavom. Dok joj je doktorka davala
injekciju sedativa, Ana je tiho zamoli:
- Molim vas. doktorka, može li ovo da ostane
izmeðu nas? Rekli ste da je diskrecija
zagarantovana. Možete li nekako da zaobiðete istinu
kada vas moji prijatelji budu pitali šta mi je?
- Ali, Ana draga, uskoro ce to postati ocigledno,
zar ne?
Ne, nece doktorka. Nikada nece postati
ocigledno. Molim vas, obecali ste.
Olga zabrinuto odmahnu glavom. Da Ii je
moguce da ova mlada žena planira da se odrekne
trudnoce i deteta? Ta odluka bi sa sobom nosila
ogroman rizik. Kada se malo smiri, pokušace da je
ubedi u suprotno:
- U redu, Ana, možete bili mirni. Smislicu nešto,
obecavam. U svakom slucaju, morate ostati
nekoliko dana u bolnici, bez pogovora.
Ana je ubrzo zaspala, iscrpljena. Jurij i Nina su s
nestrpljenjem cekali vesti od doktorke. Olga im
priðe i izbegavajuci da ih gleda direktno u oci, rece:
- Još nisam sigurna šta je u pitanju. Možda jaka
upala mokracnih kanala. U svakom slucaju, Ana ce
morati nekoliko dana da ostane u bolnici, zato vas
molim da joj pružite podršku. Fizicki je veoma
slaba, a cini mi se da i psihicki ova mlada žena nije
baš najbolje. Potrebni su joj prijatelji - završi
doktorka, delimicno zaobilazeci istinu.
Nina i Jurij se pogledaše, pa gotovo uglas
upitaše:
- Možemo li da je vidimo?
- Ne, sada spava. Potreban joj je odmor. Ali ja
sam danas citav dan u bolnici pa se možete vratiti
po podne, kada se naša pacijentkinja malo odmori.
Dobila je injekcije protiv bolova i blagi sedativ.
Možete je posetiti danas oko šest sati posle podne.
Potražite me, pa cemo je zajedno obici. Da li vam to
odgovara?
Nina i Jurij bez reci klimnuše glavom.
Ana Balint pokuša da promeni položaj u svojoj
samrtnoj postelji. Osecala je kako joj se deo po deo
tela bolno odvaja od krhkog skeleta. Sada je vec
imala duboke rane na leðima. Nije vreðelo ni to što
su joj obezbedili specijalan dušek, ni to što su
sestre, uglavnom bezuspešno, pokušavale da je
nameste u udobniji položaj. Ali, hrabra, kakva je
citavog života bila, naucena na trpljenje, nije se
žalila. Naprotiv. Uprkos jakim bolovima koji su
odlazili tek s vremena na vreme, uz pomoc
morfijuma, da bi se poput senke opet stapali s
njenim obrisima, želela je da još malo odloži put u
vecnost. Htela je da kroz uspomene ponovo oživi
svoj tako neobican život. Prošlo je više od pola veka
od kako je pocinila zlocin nad sopstvenim telom i
životom i više od pola veka žalila je zbog svoje
mladalacke ishitrenosti. Sada, odlazeci, znala je da
je ponekad potrebno progutati ponos, prigušiti
dostojanstvo. Tada to nije umela. Slike iz
moskovske opšte bolnice opraštanja sa bicem koje
je bilo plod njene najvece Ijubavi, bolele su je i sada,
možda još snažnije nego pre pedeset pet godina. Da
je bila manje gorda, danas ne bi umirala sama, sa
tužnim, sparušenim nevenima u bolnickoj vazi.
Možda bi necija ruka mogla da joj ublaži ove boli,
možda bi necija lepa rec mogla da joj pomogne da
mirnija napusti ovaj svet. Uzalud. Kraj njenog
uzglavlja i dalje je sedeo nespokoj, njen verni životni
pratilac.
Doktorka Olga Mihailova vodila je dva dana duge
monologe pred Anom, navodeci sve razumne razloge
da je odvrati od pobacaja. Ana nije želela da
razgovara. Pomirena sa sudbinom, tupa i nema,
devojka je samo htela da se ova agonija što pre
okonca. Sergej ju je napustio. Nina joj je rekla da ju
je, pre nego što je otišao, zamolio da Ani prenese da
je otputovao na neko vreme kod Irene i Miše. Ani je
to slomilo srce i ubilo svaku nadu. Odbijala je i
svaku pomisao na mogucnost da rodi njegovo dete.
Nije želela da bude žigosana, osramocena konkubina.
Nije htela da njeno dete raste bez oca, jer je
poznavala patnju koje takvo odrastanje donosi.
Nina i Jurij su je obilazili svakoga dana po dva
puta, ali ni njihovo iskreno prijateljstvo, ni podrška
koju su joj pružali nisu mogli da ublaže Aninu
potištenost i odsutnost. Polako je zapadala u
depresiju. Videvši da se njeno psihicko stanje iz
dana u dan pogoršava, doktorka Olga je u svoje
svakodnevne posete ukljucila i bolnickog psihijatra,
ali je Ana odbijala da odgovara na njegova pitanja.
Tek kada joj je Nina rekla da ce poslali telegram
Lenki da doðe u Moskvu, Ana je pokazala prve
znake negodovanja. Uspravila se u svojoj postelji i
cvrstim, neprijateljskim tonom, njoj tako
nesvojstvenim, rekla:
- Ako to uciniš, nikada više s tobom rec necu
progovoriti! Nemoj moju majku da uvlaciš u ovaj
haos! Zaboga, Nina, dovoljno sam odrasla da se
sama nosim sa nedacama. Nije mi ništa. U redu,
malo sam bolesna, pao mi je imunitet, nisam vodila
dovoljno racuna o sebi, ali to ce se promeniti,
obecavam. Evo, cim izaðem iz bolnice dolazim kod
tebe, pa ceš me imati na oku dvadeset cetiri sata. U
redu?
- U redu, Ana, ali moraš da znaš jedno: ja mogu
da ti pomognem da fizicki ozdraviš, ali ti sama sebi
moraš pomoci kako bi povratila mentalni mir i
stabilnost. Ne prepoznajem te više, mila, i veoma
sam zabrinuta. U tvojim lepim ocima nema više
nijedne iskrice. Necu insistirati da mi ispricaš
razloge koji su te doveli dovde, ali ukoliko je to ono
što slutim, moram ti treci da sam duboko
razocarana. Nijedan muškarac na svetu ne
zaslužuje da zbog njega kopniš! To sam ti rekla vec
nekoliko puta! Ponajmanje Sergej Pavlovic! - Ijutito
završi Nina.
Ana se slabašno osmehnu, videvši Ninu
Pavlovnu zajapurenu od besa. Njena draga, uvek
smirena Nina prvi put je pokazala da poseduje
buntovnu strast.
Pošto je Nina tog dana napustila bolnicu, Ana je
zamolila sestru da pozove doktorku Olgu. Kada je
doktorka došla u Anin bolnicki apartman, pretrpan
cvecem, devojka ju je smirenim tonom pozvala da
sedne i saopštila joj svoju odluku:
- Doktorko, hocu pre svega da vam se zahvalim
na vašoj istrajnosti i dobroj volji da me ubedite u
ispravnost vaših reci. Potpuno sam sigurna da je
sve što ste mi ovih dana izneli potpuno tacno i ni za
trenutak nisam posumnjala u vašu procenu. Ipak,
u pitanju je moj život, a o njemu samo ja
odlucujem, složicete se? Molim vas da vec danas
pripremite salu i izvršite kiretažu. To je moja
konacna odluka i molim vas i kao ženu i kao lekara
da je poštujete.
Olga je cutala, groznicavo razmišljajuci šta bi još
mogla da kaže kako bi devojku odvratila od tog
pogubnog nauma. Znala je da ce jednoga dana
duboko žaliti zbog svoje odluke. No, kada je videla
nepokolebljivu odlucnost u Aninim ocima, samo je
upitala:
- Ana, još jednom vas pitam, više kao žena nego
kao vaš lekar, da li ste svesni mogucih posledica
svoje odluke? Vrlo je verovatno da posle ovoga više
necete moci da imate decu. Znate li vi, Ana, koliko
je siromašan život bez dece? Znate li koliko bi žena
dalo sve na svetu da im se dogodi upravo ovo što se
vama dogodilo?
- Znam, doktorko, svesna sam svega i ne želim da
po stoti put pricamo istu pricu. Ne želim ovo dete!
Necu ga! Šta još hocete da vam kažem? Hocete li da
skocim sa sprata kako bih vas ubedila da sam
donela odluku? Nemojte me više muciti, molim vas!
Olga Mihailova se neprijatno trgnula na ove
Anine reci. Ozbiljnim, sada vec pomalo grubim
tonom, obratila joj se:
U redu. Kao što rekoste, vaš život, vaša odluka.
Reci cu sestrama da vas pripreme. Šest sati ne
smete da jedete niti da pijete. Uvešcu vas u
anesteziju zbog lošeg zdravstvenog stanja, anemije i
niskog krvnog pritiska. U šest sati posle podne
bicete spremni.
- Hvala vam - tiho rece Ana i okrenu glavu od
doktorke, zureci praznim ocima kroz prozor u plavo,
široko rusko nebo.
Cetiri dana kasnije, bolnicko osoblje je sa tugom
i zebnjom u srcu ispratilo Anu Balint. Nina i Jurij
pomogli su joj da doðe do Nininog stana. Vratila se
u svoju staru, devojacku sobu, slomljenog srca i
prazne utrobe. Nina joj je svakodnevno ugaðala na
sve moguce nacine. Njoj za ljubav, previše umorna
da se suprotstavlja, Ana je jela sve što bi joj Nina
pripremila. Pravila se da cita knjige koje joj je Jurij
slao, samo da bi izbegla razgovor i neželjena pitanja.
U stvarnosti, njen um i srce odbijali su da prihvate
realnost.
Mesec dana po povratku iz bolnice, dok je Nina
bila u pozorištu, Ana se konacno pridiže iz postelje.
Utrnulih, gotovo atrofiranih mišica, s mukom se
obukla i izašla u šetnju do reke. Kada je zakoracila
na svež oktobarski vazduh, zavrtelo joj se u glavj.
„Sad je bilo dosta“, rekla je sama sebi, „vreme je da
povratim snagu. Moram dalje sama. Ne znam kako,
ali moram."
Od tog dana, Ana je svakodnevno šetala, radila
vežbe istezanja i polako vracala svoje telo u formu.
Konacno, nakon dva meseca, pojavila se pred
Jurijevim vratima.
- Da li sam i dalje dobrodošla, direktore? - upita
Ana uz širok osmeh, kada ugleda zbunjenog Jurija
kako zuri u nju.
- Ana, moja draga! Konacno! Uplašio sam se da te
više nikada necu videti ovde! - rece jurij, ljubeci je u
hladne obraze.
- Spremna sam, Jurij. Želim da se vratim na
scenu. Znam da ne mogu dobiti nazad svoju glavnu
ulogu, ali te molim da me ubaciš u predstavu. Za
kada je zakazana premijera?
- Premijera je odložena za Novu godinu, zato što
se primabalerina Ana Balim razbolela. Poznaješ li tu
damu? Svi smo s nestrpljenjem ocekivali njen
oporavak, jer niko drugi ne bi mogao tako
maestralno da odigra naslovnu rolu - pricao je
Jurij, iskreno srecan zbog Aninog povratka.
Ana mu se baci u zagrljaj.
- Ne znam šta bih bez tebe, Jurij. Zaista si
najbolji prijatelj na planeti!
- Podseticu te jednog dana na ove reci, mangupe
jedan ženski! Dakle, znaš gde je garderoba.
Krecemo sa probama vec danas, ali lagano,
postepeno. Svesna si da ce biti potrebno neko
vreme da se vratiš u formu i molim te da se ne
forsiraš, u suprotnom cu te suspendovati. Nemoj da
se smeješ, Ana, mrtav sam ozbiljan.
- U redu, generale! - rece nasmejana Ana,
ispruženim dlanom dotaknuvši celo.
Kako su dani prolazili, tako je Ana bila sve
spremnija da odgovori na zahtevnu koreografiju
Nine Pavlovne. Njena mentorka je na svakoj probi
budno pratila njene pokrete i burno reagovala kada
bi Ana prešla dozvoljeni joj maksimum. Nina je
pazila da se Ana ne preforsira, da je uvodi u
predstavu lagano, kao dete koje ponovo uci da
hoda. Ana se nervirala zbog tako preteranog
zaštitnickog stava, ali je mudro cutala, sanjajuci
predstojecu premijeru. Cuvala je snagu za taj dan,
kada ce ponovo moci da zablista na daskama, koje
su njoj zaista znacile život, i pokaže svetu ko je
zapravo Ana Balint.
U svojoj tihoj osami, još uvek je pronalazila
ljubav koja bi joj se nenadano i neopaženo
prikradala pred san. Još uvek je svake veceri pred
njenim ocima titrao Sergejev lik. Duboko u srcu,
znala je da je njena ljubav neprolazna. I pored bola
koji joj je naneo, on je bio deo njenog bica, njenog
svemira. Više nije patila. Ojacala je, postala tvrda,
grublja u osecanjima. I dalje je s puno Ijubavi
odgovarala na pisma svojih najmilijih, pronalazeci u
njima utehu. I dalje je sa mnogo nežnosti uzvracala
na svu Nininu pažnju. Ipak, više nije bila ista. Život
ju je promenio.
Jurij je iz drugog reda cutke posmatrao probu
Žizele. Kada su se igraci nakon jedne grupne scene
povukli, Ana je ostala da sa Ninom uvežba solo
tacku. „I dalje je tehnicki savršeno precizna", mislio
je, „ali gde nestade onaj žar, onaj zanos koji ju je
uvek nosio preko scene?“ U pola probe, Jurij
ustade, dade znak orkestru da stane i zamoli ih za
kratku pauzu. Nina i Ana su ga zbunjeno
posmatrale. Jurij se uz pomoc štapa, šepajuci
popeo na scenu, seo na proscenijum i rukom
pokazao Ani mesto naspram sebe. Devojka
poslušno sede i poce da isteže svoje bolne,
napregnute mišice. Jurij progovori:
- Nina, ako želiš, možeš i ti da napraviš kratku
pauzu. Žao mi je što sam vas prekinuo, ali moram
da razgovaram sa Anom, pre nego što nastavite sa
probama.
- U redu - rece Nina, odlazeci.
Jurij je gledao Anu koja je, poput deteta koje je
ukralo slatkiš iz bakinog špajza, skrivala pogled.
Mogla je da nasluti šta ce joj Jurij reci. Znala je šta
njenoj igri nedostaje. Nedostajala je inspiracija.
Nedostajao joj je Sergej. Nije imala za koga da igra.
- Ana, da li si procitala kompletan scenario?
- Jesam Jurij, još odavno.
- Dobro. Želim da ti dam još neke informacije
vezane za ovaj vanvremenski komad. Znaš, on ce se
sigurno igrati i kada ti i ja više ne budemo deo ovog
sveta. Zato što je bezvremen, vecan. Primabalerina
koja igra Žizelu mora biti deo te vecnosti. Mora joj u
potpunosti pripadati. Sad me pažljivo slušaj: prvo
izvoðenje ovog baleta bilo je još davne 1841. godine
u pariškoj Operi. Nakon toga se Žizela dugo nije
izvodila. Sergej Djagiljev je vratio Žizelu na binu
svoje trupe, Ruskog baleta, 1910. godine. Od tada,
Žizela je svake godine na repertoaru svih velikih
baletskih scena na svetu. Trebalo bi da znaš kako
su nastali ova prelepa muzika i sam balet.
Književnik Teofil Gotje je, tragajuci za savršenim
libretom koji ce najviše odgovarati njegovoj velikoj
ljubavi, umetnici Šarloti Grisi, inspiraciju našao u
Hajneovom delu Kroz Nemacku. Tu je ispricana
legenda po kojoj devojke koje su umrle pre vencanja
svake noci ustaju iz svojih grobova i postaju vile
koje igraju po citavu noc. Ako ih neko tada vidi,
hvataju ga u vilinsko kolo i osuðuju na igru do
smrti. Poenta price je, kao što znaš, da je ljubav
jaca od smrti, kao u svakoj bajci. Pokušaj da
zamisliš da si ti jedna od tih vila, najlepša od svih,
koja igra kako bi dozvala svoju izgubljenu ljubav
nazad u svoje narucje. Hocu da igraš dušom i
srcem, a ne samo telom, Ana. Tehnicki si savršena.
Ali tvoje srce nije tu. Dozovi ga. Ana, vrati se onakva
kakva si bila ~ završi Jurij.
Ana je cutala. Znala je da je njen prijatelj u
pravu i nije imala prava da mu protivureci. Zato je
samo klimnula glavom, dok je posmatrala Jurija
kako se s mukom podiže sa scene:
- Pozvacu Ninu da nastavite sa probom. Necu te
gledati neko vreme. Kada budeš spremna, javi mi.
Od tog dana, Ana je na svakoj probi, poput njene
junakinje koja je zbog Ijubavi izgubila razum i
umrla, ponovo doživljavala svoj gubitak. Pred
premijeru je bila vec potpuno emocionalno
iscrpljena. Nije mogla a da se ne zapita ko ce ovoga
puta pisati kritiku. Ko ce njenu igru kititi
lovorikama, sada kada Sergeja više nema. I hoce li i
dalje biti hvaljena, obožavana i voljena. Gorko se
nasmešila. Nije joj bilo važno. Više joj ništa nije bilo
važno. Ona nije poput vila iz legende ustajala iz
groba i plesala nocu. Ona je plesala u sopstvenom
grobu, zarobljena, nemocna da se izbavi.
Devetog januara 1952. godine publika koja je te
veceri prisustvovala premijeri Žizele, u izvoðenju
ansambla Boljšog teatra na celu sa primabalerinom
Anom Balint, egzaltirano je aplaudirala dugih deset
minuta bez prekida. Anina garderoba je bila
pretrpana buketima cveca, a šampanjac se pio u
neogranicenim kolicinama. Jurij i Nina su je
obasipali poljupcima, ljudi su prilazili i cestitali na
maestralnom izvoðenju. Ona se smešila svima,
suvih ociju i prazne duše. Iako je prošlo toliko
vremena, još uvek se nadala da ce u moru tih lica
ugledati njegovo, da ce je njegov pogled sacekati
negde iza ugla, da ce njegova pojava osvetliti
mracne tunele njene duše.
Kada je sledeceg jutra Nina Pavlovna uz šolju
caja citala Ani izvanredne kritike, ona je bila
potpuno ravnodušna. Slušala je Ninu sa
podeljenom pažnjom, jer su njene misli lutale
uralskim visovima, tražeci makar nagoveštaj
izgubljene srece.
Dobila je telegrame od Lenke, Klare, Stevana i
Ðorda i radovala se što je ponovo mogla da usreci
one koje voli.
Kako su zimski dani odmicali, svaki nalik jedan
drugom, Anina nada je gasnula, kopnila zajedno sa
snegom na moskovskim ulicama. Pocetkom marta,
dobila je dugo pismo od Ðorda u kojem joj je
saopštavao da je uspešno diplomirao i dobio posao
u Beogradu. Ana se iskreno radovala i sa radošcu
mu odgovorila da ce proslaviti njegov uspeh cim
prvom prilikom dode u Beograd. Zamolila ga je da
poseti Lenku, kada bude imao vremena. Znala je da
ce se njena majka radovati njegovoj poseti. Ona ga
nije videla više od dvadeset godina. Ani su
nedostajali njeni voljeni, više nego ikada. Njena
samoca bila je gotovo opipljiva. Imala je po dve
predstave nedeljno i svaka je bila posecena i
uspešna jednako kao i premijera. Meðutim, nije
imala s kim da podeli radost svog uspeha.
Nedostajali su joj dugi razgovori sa Sergejem,
nedostajalo joj je njegovo bice. Bila je tako sama.
April je stigao iznenada, donoseci sa sobom
suncana jutra. Iako je i dalje imala po dve probe
dnevno, Ana je sada sa više poleta odlazila u
pozorište, obicno pešice, kako bi se što vise napila
sunceve energije, koja joj je bila tako potrebna. U
pauzama je i dalje sama šetala kraj reke,
pokušavajuci da zaleci svoje ranjeno srce.
Odbacivala je misli o gubitku deteta, kao što zmija
odbacuje svoju košuljicu: rezignirano, odlucno,
netrpeljivo. Ipak, svaki put kada bi ugledala neku
mladu majku, sa bebom u kolicima ili narucju,
oštar bol bi joj parao srce, stomak i slepoocnice.
Tog popodneva, Nina je odlucila da u Aninu
centralnu solo tacku ubaci dve vrlo zahtevne
piruete, jer je devojka sada vec dovoljno fizicki
ojacala da može da ih izvede bez preteranog rizika
od povreda. I Jurij je bio prisutan, za svaki slucaj.
Ani se cinilo da uvežbavanje traje satima. Posle niza
dugih ponavljanja, Nina objavi da ce probati još
samo jednom i zamoli Anu da sa punom
koncentracijom pokuša da izvede celu tacku,
donekle izmenjenu. Orkestar je zasvirao i Ana se
prepustila. Ovoga puta je zamislila kako zaista
ustaje iz groba i pleše, kako bi dozvala svoju jedinu
ljubav. Izvela je svoju tacku virtuozno, a onda se na
iznenaðenje svih prisutnih sa dna sale zacuo
aplauz. Nije mogla da vidi ko joj aplaudira, sa te
daljine nazirala je samo senku. A onda je senka
pocela da se približava i da poprima obrise. U crnoj
košulji i pantalonama, zarastao u bradu, duge kose
i lica išibanog od vetra i sunca, približavao se
Sergej. Ana je stajala paralisana. Nina joj je prišla i
obgrlila je oko ramena, dok je Sergej pomno pratio
njenu reakciju. Najpribranija od svih bila je Nina
Pavlovna:
- U redu, ljudi, proba je završena, vidimo se
sutra na predstavi, dobro se odmorite. Jurij, molim
te poði sa mnom, trebalo bi da porazgovaramo.
Jurij je zbunjeno, zabrinuto pogledavši Anu,
krenuo za Ninom, osvrcuci se. Sergej je prišao do
scene, dok ga je Ana gledala bez reci. U jednom
trenu uocila je sve: dugu, neurednu kosu,
zapuštenu bradu, duboke bore oko ociju i usana,
njoj nepoznate i, što je bilo najgore, te divne oci bez
sjaja, umorne i prazne.
- Bio sam u našem stanu. Ana. Vidim da si ga
napustila - rekao je glasom koji je prazno zvecao u
sali Boljsog teatra i u Aninoj duši, Ana lagano side
sa scene, prilazeci mu i zanemarujuci svoje izdajnicko
srce koje joj je tuklo u grlu, bubnjalo u
ušima, klecalo u kolenima. Sela je u prvi red i
naizgled mirnim tonom rekla:
- Sedi, Sergeje. Hoceš li da razgovaramo ovde ili
ceš sacekati da se presvucem, pa da odemo negde
na pice?
Sergej se gorko nasmeja:
- Znaci, tako se pozdravljamo ljubavi mog života?
Kao stari znanci, ne previše važni jedno drugom?
Ana je precu!a ovu zajedljivu primedbu i dalje ga
upitno gledajuci.
- Presvuci se, Ana, sacekacu te ispred teatra -
rece Sergej i uputi se ka izlazu iz sale.
Ana ne pamti kako je otišla do svoje garderobe,
ne seca se kada se i kako presvukla, zna samo da je
kroz nekoliko minuta stajala kraj njega ispred
Boljšog teatra, kao onih dana, na pocetku:
- Hocemo li da prošetaino?
Sergej rezignirano sleže ramenima, kao da mu je
svejedno. Ana ga povede do obližnjeg parka. Hodali
su bez reci. Mogla je da ponovo oseti njegov miris i,
poput životinje, osecala je kako se u njoj bude sada
vec zaboravljeni titraji. Seli su na klupu, kraj
fontane koja je veselo žuborila. Sergej je okrenuo
svoje lice ka njenom i dugo je gledao u oci. Na
aprilskom suncu, zvezdice su pravile zeleni krug
oko Aninih bademastih ociju. Svojom snažnom
muškom šakom, Sergej je pomilova po obrazu,
preðe palcem preko punih usana, pa dalje niz njen
graciozan vrat, sve do medaljona koji je i dalje
ponosno stajao u dnu njenog vrata. Ana nije disala.
Potisnuta cežnja pretila je da ce je ugušiti. „Ne
smem zaplakati“, pomisli, nakašlja se i upita:
- Kada si se vratio?
- Jutros. Otišao sam do našeg stana, pa kada
sam video da te nema, da ne živiš više tu, izašao
sam i tumarao Moskvom, pitajuci se šta da radim.
Da li da te potražim ili da se vratim u Orsk.
Ana ga je upitno gledala, zbunjena. Nije znala
gde je boravio. Cinilo joj se da je cula za taj gradic,
negde ispod Urala, ali nije bila sasvim sigurna.
Kada je Sergej prepoznao zbunjenosi u njenim
ocima, blago se nasmešio, pa sa tugom u glasu
odgovorio na nemo pitanje:
- Tamo su živeli Irena i Miša, pa i ja od kada si
otišla.
- Ali ja tebe nisam napustila, Sergeje - zapoce
Ana, ali joj Sergej stavi kažiprst na usne,
prekidajuci njene reci i gledajuci je s nežnošcu.
- Znam, ljubavi mog života. Ono što ti ocigledno
nisi znala: nisam ni ja tebe napustio. Nikada te
nisam napustio. Ne bih mogao, cak i kada bih hteo.
Znam koliko sam ti nepravde naneo. Kada si otišla,
bio sam ljut i povreðen. Posle sam shvatio da si
potpuno u pravu. Put kojim smo krenuli išao je
samo u jednom pravcu, tamo gde naša ljubav nije
zaslužila da se naðe. Shvatio sam da sam te
povredivao svojim ponašanjem i postupcima. Nisam
mogao da ti pokažem koliko te volim, nisam umeo
da ti vratim sva tvoja davanja. Tri dana nakon tvog
odlaska, primio sam telegram od Irene u kojem je
pisalo: „Molim te doði, Miša je jako bolestan." Voz
za Orsk imao sam tek za dva dana. Mislio sam da
cu poludeti od brige i nemoci. Kada sam stigao u
Orsk, jedva sam našao adresu na kojoj su živeli.
Bila je to jedna neugledna, mala kuca u predgraðu.
Srce me je zabolelo kada sam video siromašnu
okucnicu i malo, neureðeno dvorište u kojem je,
naslonjen na ogradu, stajao Mišin bicikl. Ušao sam
bez kucanja i ugledao Irenu samu za kuhinjskim
stolom. Oci su joj bile prazne, isplakane. Cinilo mi
se da je barem deset godina starija nego poslednji
put kada sam je video. Mislim da se nismo ni
pozdravili, odmah sam pitao gde mi je sin. Ona je
samo pokazala rukom i ja sam otrcao do sobe u
kojoj je moj sin ležao u groznici. Spavao je i buncao,
dok mu je mlada žena brisala celo. Kasnije sam
saznao da je to medicinska sestra koja je navracala
dva puta dnevno da mu daje antibiotike i proverava
temperaturu. Miša je imao jaku upalu pluca. Stanje
mu se pogoršavalo iz dana u dan. Bio sam lud od
brige. Doktor iz Orska mi je rekao da je ucinio sve
što može i da samo od Miše zavisi da li ce se izvuci.
Nisam se mirio s tim. Odveo sam svog sina u
Jekaterinburg, u bolnicu. Moj Miša je bio pravi
borac. U trenucima svesti, kojih nije bilo puno,
svaki put kada bi me ugledao, nasmešio bi mi se.
Njegova borba trajala je dve nedelje. Za to vreme,
nisam ni jeo ni spavao. Mislim da nisam ni disao, ni
živeo. Doktori su zaista cinili sve što su mogli. Svi
su navijali za mog sina - Sergejev glas utihnu.
Gledao je u fontanu tupim pogledom. Ana je gušila
svoje suze a bol koji joj je parao grudi postajao je
nepodnošljiv. Sergej je najzad pogleda, uze njenu
nežnu ruku u svoju i napuklim glasom rece:
- Nije izdržao, Ana. Izgubio sam ga. - Ana ga je
gledala, okamenjena. - Ana, ne mogu da ti pricam o
svom bolu. Neprevodiv je u reci. Ne daj Bože nikome
da oseti takav bol. Ne postoji ništa teže i bolnije
nego izgubiti dete. Prevelika je to patnja za ljudsku
dušu. Pokušavao sam na sve nacine da sacuvam
razum. Sve ovo vreme trudio sam se da održim
Irenu u životu. Zbog nje se nisam vracao. Ne mogu
ponovo da prolazim kroz to, cak ni kroz pricu i
secanja. Jedva je preživela. U stvari, ne znam ni da
li je preživela. Pomišljao sam da sebi oduzmem
život. A onda bi mi pred oci iskrsao tvoj vedri lik,
tvoj divni osmeh, video bih te na sceni, osetio bih te
u svom narucju i shvatio da nemam prava da ti
naneseni takav bol. U trenucima ocaja, sebicno sam
pomišljao kako ceš me ti ozdraviti, kako ceš mi
možda jednoga dana podariti dete. Želim da imam
dete s tobom, Ana. Želim da to dete bude kruna
jedne velike Ijubavi. Ne sada, ne odmah, rane su još
sveže, krvare, ali nada da cu jednoga dana s tobom
doživeti najvecu radost, održava me u životu.
Krupne, teške suze, kotrljale su se niz bledo i
skamenjeno lice Ane Balint. Kako je mogla da mu
kaže da nikada nece moci da mu podari najvecu od
svih radosti, kako je mogla ocu koji je vec izgubio
sina da kaže da je ubila njihovo dete.
Vrisnula je tako snažno da se Sergeju presekao
dah. a srce zastalo. Zgrabio je Anu u narucje dok je
ona urlala na njegovom ramenu, poput ranjene
životinje, i sve vreme ponavljala:
- Prokleta sam, nek' sam prokleta!
Sergej ju je tešio, mrmljajuci joj u uho nežne,
umirujuce reci. Ništa nije moglo da smiri njene
jecaje. Sada vec uplašen, Sergej je odinace od sebe i
protrese je za ramena:
- Ana! Pogledaj me, Ana! Nisi ti ni za šta kriva! Ja
sam proklet, ne ti! Pogledaj me, ljubavi moja, molim
te, ne mogu da podnesem i tvoj bol! Proci ce,
ljubavi, mora proci. Važno je da smo ti i ja zajedno.
Nemoj, molim te.
Sergej je molio Anu da se još te veceri vrati u
njihov stan. Ona ga je slušala, otupela. Kada je u
nekoliko recenica objasnila Nini šta se dogodilo,
njena dobra prijateljica i mentorka pomogla joj je da
spakuje stvari i prenese ih do Sergejevog stana.
Ništa nije pitala, iako je po Aninom tupom pogledu i
usporenim pokretima slutila da još nešto pece
njenu šticenicu. Razumela je Sergejev bol i Aninu
potrebu da bude pored njega. Ali, pogled u Aninim
ocima ju je plašio i zbunjivao istovremeno. Devojka
je izgledala kao da ima groznicu, kao da je u bunilu.
Te noci Ana i Sergej su ležali zagrljeni i nemi.
Nijedno od njih nije govorilo. Bilo je dovoljno to što
su zajedno. Njegov bol se stapao sa njenim. Borili
su se kao dva davljenika koji se hvataju za jednu
slamku spasa. Ana je prvi put te neprospavane noci
sagledala težinu odluke koju je donela. Pogrešne
odluke. Ali, kako je mogla da zna? Kako je mogla da
pretpostavi da ce se život na tako grub nacin
poigrati s njom? Bila je na rubu ocaja.
- Gospoðo Balint, gospoðo Balint, jeste li
dobro? Doktore, molim vas, doðite! - vikala je
bolnicarka, dok je Ana jecala u bunilu, negde na
granici izmeðu sna i jave.
- Ne, ne, ne... - odmahivala je snažno glavom ova
nejaka starica, gužvajuci slabašnim šakama,
izboðenim iglama, posteljinu oko sebe. Doktor Savic
žurnim koracima ulete u sobu i, pogledavši Anu,
rece sestri:
- Dodajte još jednu dozu morfijuma. Ne verujem
da je od bolova. Verovatno ima halucinacije. Možda
su metastaze napale mozak, pojacajte dozu - rece
mladi lekar, dok je sestra užurbano izvršavala
nareðenje. Nakon samo nekoliko trenutaka,
staracke ruke Ane Balint se polako opustiše, a glava
joj, obamrla, pade u stranu. Doktor joj opipa puls
na vratu.
- Još se bori - tiho, više za sebe promrmlja doktor
Savic, okrete se i napusti bolesnicku sobu
ispunjenu zadahom smrti.

http://www.book-forum.net

14Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:30 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XVI
Godinu za godinom, Ana je reðala uspehe.
Premijere su se nizale jedna za drugom, svaka
uspešnija od prethodne. Ana je polako dosezala
punu baletsku zrelost. Njeno ime je bilo poštovano
u svim svetskim umetnickim krugovima. Sergej
Pavlovic je objavio drugu knjigu pesama, i dalje
pisao uspešne pozorišne kritike, a upravo je
zapoceo i svoj prvi roman. Povijen nad pisacom
mašinom, koju je dobio na poklon od Anine majke,
Lenke, dugo se dvoumio kako da pocne prvu
recenicu svog romana. Da li da ga piše u prvom ili
trecem licu? Dok je posmatrao lepo, usnulo lice
svoje žene, Ane Balint-Pavlovic, najednom mu sinu:
„Otkrio sam nova mora tek kada sam stekao
dovoljno hrabrosti da iz vida izgubim obalu."
Zastade, pa izvuce papir iz mašine, u strahu da ne
probudi Anu. Nasloni se na stolicu, pa za trenutak
zatvori oci.
Kada je prvi put otputovao sa Anom u Beograd,
godinu i po dana nakon Mišine smrti, plašio se
svega nepoznatog. Strahovao je od susreta sa
Aninom majkom i sa Klarom Sic, o kojoj je toliko
slušao. Kasnije je shvatio da njegovi strahovi nisu
imali osnova. Lenka je bila jedna divna, plemenita
žena kojoj je najvažnija bila Anina sreca. Kada se
uverila da je njena Ana Sergejevo obožavano bice,
da bi život dao za nju, i kada je videla koliko ga
njena Ana voli, nije joj preostalo ništa drugo nego
da im poželi srecu. Klara ga je prihvatila kao sina,
tim pre što je iz Aninih prica vec puno znala o
njemu. Sa Aninim ocem, Stevanom, nije baš išlo sve
ko po loju, ali koji se otac radovao udaji svoje
jedinice? Vremenom, Stevan je shvatio da je Anin
izbor pravi, pa je odustao od otvorenog
neprijateljstva. Vencali su se 1954. godine u
Beogradu. Samo godinu dana kasnije, preminula je
Anina baba, Dara. Iznenada, dok je obavljala
svakodnevne poslove, na pola puta izmeðu kuce i
štale, Dara se srušila nasred dvorišta. Stevan ju je
našao mrtvu na salaškoj zemlji, opuštenih udova i
sa blagim smeškom na licu. Kada je javio Ani da je
Dara preminula, Ana je, spustivši slušalicu., dugo
nemo zurila u jednu tacku. Sergej joj je prišao,
njegova žena ga je pogledala ravno u oci i tihim,
gotovo necujnim glasom rekla:
- Nema više moje Dare - a onda se iz nje prolomio
grcevit plac.
Ana se brzo pribrala i zajedno sa Sergejem
otputovala na salaš svog detinjstva. I danas, kao da
je bilo juce, seca se tih dana provedenih na salašu.
Nije mogao da razume kako je njegova zanosna
mlada žena, danas jedna od najuspešnijih balerina
sveta, ponikla sa takvog tla, dospela do Rusije,
njegove domovine, i postigla uspeh vredan svakog
divljenja. Kada je video gde je Ana roðena i saznao
pravu istinu o njenom detinjstvu i ranoj mladosti,
bio je potpuno uveren u to da je Ana Balint cudo, u
svakom smislu te reci. Klara mu je kasnije pricala o
vremenu provedenom u podrumu, o napornim
svakodnevnim vežbama u gotovo nemogucim
uslovima. Sve više je voleo i poštovao svoju Anu i,
bez obzira na njena žestoka protivljenja braku, znao
je da je doneo pravu odluku. Bila je prava muka
ubediti Anu da ozvanice njihovu vezu. U pocetku,
nije htela ni da razgovara o tome. Stalno je govorila
da ne može da se uda za njega, jer ne zna da li ce
ikada moci da mu pruži najvecu od svih radosti.
Sergej ju je uveravao da mu je ona važnija od života,
a kako Gospod odluci tako ce i biti. Ana je izbegavala
razgovore o deci, a Sergej je mislio kako nije
mogla da prihvati njegov gubitak Miše i kako je sebe
krivila zbog njegove nesrece. Sergej Pavlovic nikada
nije saznao da je Ana nosila i izgubila njihovo dete.
Godine sa njom bile su melem njegovoj
napacenoj duši. Ona je bila njegovo nadahnuce,
njegova muza i inspiracija. Ana ga je volela
bezuslovno i bespoštedno. Nežno i strasno,
istovremeno. Njihova bliskost bila je poražavajuca
za druge, neshvatljiva za obican puk. Malo ko je
razumeo to divno prijateljstvo, to bezuslovno
poverenje. Znao je da je blagosloven njenim bicem i
zato je cinio sve što je mogao da je usreci. Ona je
svaku svoju premijeru, svaki svoj novi uspeh poklanjala
coveku koga je volela. Živela je i igrala za
Sergeja. On je pisao zbog nje i disao za nju.
Tri godine nakon Darine smrti, Ana je od svog
prijatelja Ðorda dobila pismo u kojem je
obaveštavao nju i Sergeja da ce se kroz tri meseca
vencati na salašu sa svojom izabranicom, Marijom
Ðordevic. Pisao je Ani kako se sa Marijom upoznao
u beogradskoj pošti u koju je redovno svracao, da
bi njoj, Ani, slao pisma u Rusiju.
Marija je radila kao poštanska službenica i, kako
je tvrdio Ðorde, bila je iz cestite beogradske
porodice. Njegov otac, Miloje, insistirao je da
napravi veliku svadbu na salašu, a Ðorde je sa
puno poverenja i ljubavi zamolio Anu da mu bude
kuma na vencanju. Ana nije mogla da odbije svog
prijatelja. Mislila je kako je život, satkan od raðanja
i umiranja, jedan neprekidan niz radosti i tuga. Kao
što sunce razvejava oblake i uvek se javlja posle
kiše, tako nas i život neprestano iznenaðuje. Kada
je saopštila Sergeju novosti, preko njegovog lica
preðe senka negodovanja. Ana se trudila da je
zanemari, iako joj je smetalo što Sergej nikako nije
mogao da prihvati Ðorda. Medu njima je, otkako su
se upoznali, postojalo neko pritajeno neprijateljstvo,
neko cudno rivalstvo. Sergej je bio ljubomoran na
Ðorda, jer je on bio neodvojivi deo Aninog detinjstva
i odrastanja. Nije mogao da prihvati cinjenicu da u
Aninom životu postoji još jedan muškarac za koga
je bila spremna da ucini sve što se od nje zatraži. S
druge strane, Ðorde je svaki put posmatrao Anu sa
otvorenom ljubavlju i prikrivenom cežnjom, koju je
Sergej osecao kao ljubomorni mužjak. Kada je cuo
novosti, bio je zadovoljan što ce se Ðorde konacno
oženiti, ali slutio je da je njegova Ana bila i ostala
velika i neprebolna ljubav zgodnog pilota. Znao je,
takoðe, koliko je Srbima važno kumstvo. Ne
jedanput, cuo je Stevana kako govori: „Bog na
nebu, kum na zemlji.“ To što ce Ana vencati svog
najstarijeg i najboljeg prijatelja, znacilo je da ce se
obavezati da ga i dalje prati kroz život, još
intenzivnije nego do tada. Sergej je bio nespokojan,
ali se trudio da pred Anom sakrije svoja prava
osecanja.
Po drugi put te godine Ana se vratila na salaš.
Pripreme za svadbu bile su u punom zamahu.
Miloje se važno šepurio salašom, nareðujuci
nadnicarima gde da postave šator, sastavljajuci
spisak potrebnih namirnica i pica, stalno se
ceškajuci po temenu i zabrinuto se pitajuci nije li
šta zaboravio. Najbolji tamburaški orkestar, koji je u
kafani Spartak svakog petka i subote zabavljao
imucnije Suboticane, vec je bio kaparisan. Ðorde je
trebalo da pristigne sa mladom svakoga casa. Miloje
kroci u svoju i Ružinu spavacu sobu i priðe starom
ormaru sa uštirkanom posteljinom, šlingovanim5
jastucnicama, perinama i kašmirskim i atlaskim
jorganima, koje je još Ruža donela u miraz i cuvala
ih za svoju snaju. Dunje na ormaru podsetiše ga na
njegovu dobru, plemenitu Ružu i reci koje mu je
uputila na samrti: „Kada budeš ženio Ðorda, Miloje,
u dnu ormara, ispod vezenih peškira koje sam
donela u miraz, naci ceš kutiju sa dukatima,
vencani prsten moje majke, i zlatnu narukvicu sa
rubinima. Ta narukvica je pripadala majci moga
oca, mojoj pokojnoj baba-Leposavi. Dukate, prsten i
5 Šllngovan - rucno izvezen.
narukvicu darivaj snaji, kao i sve ostalo u tom
ormaru. Reci joj da joj te darove šalje majka njenog
muža i da joj ih od srca dajem. Ako budu imali
devojcicu, želja mi je da ih ona nasledi. I nemoj sad
cmizdriti, Miloje, imaceš puno vremena za plakanje
kad odem. Samo nemoj zaboraviti i molim te da mi
ispuniš želju. I još nešto: kaži Ðordu da cu da ga
gledam sa nebesa i radovacu se zajedno sa njim.“
Miloje pronaðe kutiju, sakrivenu ispod vezenih
peškira, pa kada je otvori i ugleda nakit, gorko se
zaplaka. Pregurao je sam tolike godine, ali nije znao
hoce li moci ove dane da izdrži bez svoje Ruže.
Mislio je da ce mu srce prepuci od žalosti. Ženio je
svog jedinca, trebalo je da se raduje. A on je sedeo
na toplim perinama bolan, prebolan. Nadao se još
samo da ce docekati da vidi svoje unuce, pa da onda
može s mirom da otputuje kod svoje Ruže.
Ogrubelom paorskom rukom milovao je kutiju koju
je njegova žena godinama skrivala. Ne seca se da je
ikada na sebe stavila ijedan komad nakita. Nikada
se Ruža nicim nije kitila, sem svojom dobrotom. Iz
tužnih misli, Miloja trže kucanje na vratima. „Zar
ništa ne mogu sami“, mislio je Miloje „mora da ce
opet da me pitaju gde da postave stolice i slicne
gluposti.“ Teškim korakom poðe da otvori vrata.
Dok bude živ nece zaboraviti taj trenutak. Kada
je na vratima ugledao lepu ženu kako mu se nežno
osmehuje, pomislio je da je odnekud zna, ali nije
bio siguran. A onda mu se koprena sa ociju razveja
i on shvati da pred njim stoji Lenka Balint. Otvorio
je usta, hteo nešto da prozbori, ali glasa nije imao.
- Dobri moj Miloje, hoceš li tu samo stajati i
gledati me kao da si duha video, ili ceš me pustiti u
kucu? - rece nasmejana Lenka.
Miloje se bez reci pomaknu i propusti je da uðe.
Lenka se osvrnu po kuci, pa s tugom primeti:
- Ništa se nije promenilo, Miloje. Samo što naše
Ruže više nema. Ali ja osecam njeno prisustvo. Kao
da ce svakog trenutka istrcati iz kuhinje.
- Otkuda ti, Lenka? Mislio sam da se nikad više
neceš vratiti na salaš. Secam se da si tako
govorila... - najzad prozbori Miloje, još ne sasvim
pribran.
- Tako je. Samo je vencanje tvog sina moglo da
me vrati na salaš. Znaš, Miloje, ti si meni pomogao
kada mi je bilo najpotrebnije. Spasao si mi život. Da
nije bilo tebe, ne bi bilo ni Anine srece, ni mog
života. Zar sam mogla da ne doðem, Miloje? Kako
sam mogla da ne budem uz tebe, u ovakvom
trenutku? Mogu samo da pretpostavim koliko ti
sada Ruža nedostaje. E, zato sam došla, Miloje... Vi
ste bili jedini prijatelji koje sam imala na ovoj
prokletoj zemlji. U vašoj kuci sam na svet donela
moju Anu. Kako mogu da zaboravim koliko vam
dugujem? I ne samo to. Volela sam Ružu, Miloje,
volim tvog sina. Da li ti je Ðorde pricao koliko je
samo puta bio kod mene na rucku, u Beogradu? Da
li ti je rekao da je prvo kod mene doveo svoju mladu
da se upoznam sa njom? Kada me je pozvao na
vencanje, u prvi mah sam htela da odbijem, jer me
je užasavala i pomisao da se ovamo vratim. A onda
su mi kroz glavu prošle slike prošlosti. Setila sam
se mog i Aninog iskradanja u zoru, tebe i tvojih
cilaša kako nas odvozite u bolju buducnost. Setila
sam se poroðaja i Ružinih ruku koje su mi milovale
celo i hrabrile me. Setila sam se kako si me našao u
Beogradu pred rat, zabrinut šta ce biti sa mnom i
sa Anom. Kako covek da zaboravi toliku dobrotu?
Došla sam da ti zahvalim za sve što si za mene
ucinio Miloje - završi Lenka, dok su joj se tople suze
kotrljale niz lice. Priðe Miloju i cvrsto ga zagrli. On
je stajao kao ukopan, ošamucen. Trenutak kasnije,
podiže svoje snažne ruke i zagrli ženu koju je tajno
voleo svih ovih godina. Oseti miris vetra u njenoj
kosi i zadrhta:
- Zna li Stevan da si došla, Lenka?
- Ne zna Miloje. Niko ne zna da sam došla.
Ocekujem da ce me Ana pošteno izgrditi što ni njoj
nisam javila svoje namere. Prosto nisam htela da je
opterecujem. Prvo ti meni reci šta treba da pomognem,
zato sam došla. Lako cu ja posle s drugima.
Sada ste Ðorde i ti najvažniji. Ruža mi je nekada
pricala sve o bunjevackim obicajima. Ništa drugo
nisam radila poslednjih dana, vec se raspitivala
kako bih ti pomogla da sve bude onako kako bi
naša dobra Ruža želela. Ne znam što je Ðorde hteo
da se ženi baš sad, na Veliku Gospojinu, ali verujem
da ima svoje razloge. Svi su paori ostavili motike i
plugove, pa sad mogu mirni da se raduju. Daj mi da
pregledam „svekrvino ruho“, ako šta treba popraviti,
znam da je Ruža to cuvala za svoju snaju.
- Nemoj, l.enka, ne treba ništa. Drago mi je što si
došla. Biceš moja gošca, eto to je sve što od tebe
tražim.
- Nece moci tako, Miloje. Dobro, ako neceš da
kažeš, odoh ja u kuhinju da vidim kako napreduju
žene sa spremanjem jela. Posle cu da proverini
kakva je situacija pod šatrom i da Ii je nabavljeno
dovoljno pica. Dacu sebi slobodu da pregledam
ormar sa darovima i proverim snašino ruho. Od
sada ja preuzimam, a ti se pobrini za muziku i
nadam se da si kupio kakvo dobro odelo. Ako nisi,
još imamo vremena da skocimo do Subotice. Ðorde
mi je rekao da je vencanje sutra u podne u crkvi, a
posle toga svadba ovde na salašu. Je 1’ sve ostalo
kako je rekao?
- Jeste, Lenka, ali...
- Nema ..ali" Miloje. Bice kako sam rekla.
Sada idi svojim poslom, a meni prepusti ostalo.
Godinama vodim pansion Miloje, znam da se
snaðem i u ovakvim situacijama, veruj mi - rece
Lenka i užurbanim, energicnim koracima zaputi se
u kuhinju.
Miloje ostade da gleda za njom otvorenih usta.
Sve je mogao da ocekuje, ali Lenku... I to u svojoj
kuci, kako najednom gazduje. Miloju se usta
razvukoše u osmeh. Podiže pogled ka nebu pa se u
sebi tiho zahvali Gospodu što ga nije zaboravio.
Ana Balint-Pavlovic, sa svojim suprugom, stigla
je na salaš u kasno popodne. Držeci ga pod ruku,
Ana je zapravo tražila oslonac i svojoj teskobnoj
duši. Odjednom joj je sve postalo tesno. I salaš, i
kaldrma kojom je hodila, i prošlost koja ju je
sustizala iza svakog coška, pretili su da je uguše.
Njen Ðorde se ženi. Pomalo sebicno i ljubomorno,
Ana je mislila da ce zauvek ostati njen.
S tugom u srcu, ali i sa nesebicnom radošcu
kojom ju je darivala njena dobra duša, znala je da
Ðorde zaslužuje najbolje i nadala se da ce ga Marija,
ma ko ona bila, usreciti. Nije mogla a da ne pomisli
na decu koju ce izroditi. I opet joj reska tuga zapara
misli. Ona i Sergej su imali lep život, uspešne
karijere i ljubav koja je iz dana u dan bivala sve
cvršca, pouzdanija. Ipak, Ana nije bila sasvim
srecna. U svom srcu nosila je tajnu koja ju je
svakodnevno podsecala na izvesnu buducnost bez
poroda. Kada bi samo mogla da vrati vreme unazad.
Setila se dana kada ju je Sergej zaprosio. Umesto da
bude srecna i ispunjena, jer je konacno dobio
zvanican razvod od Irene i dokazao svoju bezuslovnu
ljubav, Ana je bila skrhana. Rekla mu je za svoje
strahove, pricala mu je koliko se plaši da nece moci
da mu podari decu, ali nije imala hrabrosti da mu
kaže istinu. Slutila je da bi ga tada zauvek izgubila.
Ana Balint je jedan jedini put u životu bila
kukavica. Nije bilo lako živeti sa takvom tajnom i
saznanjem da nikada nece postati majka. Strah da
ga ne izgubi bio je jaci od svega. I zato nije mogla da
se od srca raduje onima koje je cekala buducnost
lepša i bolja od njene, ispunjenija. Pomišljala je da
predloži Sergeju da usvoje detc, ali se plašila da ce
to ubiti njegovu nadu. Ne da Bog sve, mislila je,
trudeci se da prihvati Božiju kaznu za greh koji je
pocinila. Nije gajila iluzije. U trenucima kada bi srce
otvorilo svoja vrata razumu i pustilo ga da caruje,
Ana je bila svesna svojih grehova. Prvi greh je
pocinila kada se zaljubila u tuðeg coveka. Bez
obzira na okolnosti u kojima se on tada nalazio, bez
obzira na loš brak i životarenje, ona je bila ta koja
ga je razorila. Ne gradi se licna sreca na tuðoj
nesreci, nikada. Drugi greh je pocinila kada je
donela odluku da ne donese na svet njihovo dete.
Morala je tada znati da je ono Božiji dar i najvece
iskušenje pred koje ju je Gospod stavio. Zašto nije
bila dovoljno pametna da ga prepozna i dovoljno
jaka da ga prihvati? Budila se svakoga dana s
tugom i odlazila sa njom na pocinak.
Sada je valjalo odagnati sumorne misli i posvetiti
se Ðordu. Ona je morala da opravda njegovo
poverenje i cast koju joj je ukazao.
Stevan je docekao svoju jedinicu sa radošcu. Nije
hteo da joj kaže da je pomalo i tužan i da ga je stid
zbog misli koje mu nisu dale mira od kada mu je
Miloje rekao za Ðorðevu ženidbu. Pitao se da li je
moglo biti drugacije. Najviše bi voleo da je Ðorðe iz
ove kuce poveo u buducnost njegovu Anu. Ali
njegova devojcica je za svog životnog pratioca
izabrala stranca umetnika, starijeg od nje više od
decenije. Nije mu bilo pravo i nije se mirio s tim, ali
znao je da nema pravo da kaže Ani bilo šta što bi
bacilo senku na njenu srecu. Nije bio pored nje
toliko godina. Odakle mu pravo da joj popuje, pa
makar i iz najvece Ijubavi?
Kada su se okrepili i odmorili od dalekog puta,
Stevan predloži Ani da podu do Milojeve kuce, kako
bi se dogovorili oko kumovskih dužnosti. Sergej se
izgovorio glavoboljom, a zapravo je želeo da Ani
pruži mogucnost da bude malo nasamo sa ocem.
Ionako nije razumeo sve te obicaje, a i dalje se
osecao kao stranac na nicijoj zemlji. Na neki nacin,
njih dvoje su se razilazili na ovoj salaškoj kaldrmi.
U Rusiji je ona bila sva njegova, a ovde je morao da
je deli sa svima. Njena prošlost mu je bila dostojan
protivnik. Znao je koliko se Ana radovala svakom
povratku na salaš i u Beograd i na trenutke se
osecao kao da smeta, kao da otima od nje nešto što
mu ne pripada.
Stevan i Ana su brzo stigli do Milojeve kuce,
usput se dogovarajuci oko ceremonije vencanja.
Miloje je u znak secanja i poštovanja na svoju Ružu,
hteo da ispoštuje bunjevacke svadbene obicaje pa
se valjalo dobro pripremiti. Veselo cavrljajuci, otac i
kci uðoše u kucu. Ana glasno zazva Miloja, pa kad
ugleda svoju majku Lenku, kako sa keceljom oko
pasa istrcava iz kuhinje, ucini joj se da sanja.
Stevan u cudu upita:
- Lenka! Šta ceš ti ovde?
- Auuu, kakva dobrodošlica! Zašto pitaš Stevane,
je 1’ mi zabranjeno da dodem?
- Ne, ne, mislim... Radujem se što te vidim, ali
nisam ocekivao da ceš ikada ponovo doci na salaš -
zbunjeno ce Stevan, u neverici.
- Mama, zašto mi nisi javila da ceš doci? Mogli
smo se naci u Beogradu, pa svi zajedno na salaš. Ne
razumem...
Lenka ih ponudi da sednu, poruci da im se
skuvaju kafe, pa sedajuci, uz uzdah, rece:
- Stevane, ovo što cu ti reci govorim bez gorcine i
prebacivanja. Ne znam da li si znao koliko me je
pokojna Ruža zadužila. Znaš da sam Anu rodila u
ovoj kuci. Da nije bilo nje, ko zna šta bi bilo sa
nama. Ðorde je poslednje dve godine rado viðen
gost u mojoj kuci. Obilazi me kao da mi je roðeno
dete. Volela sam Ružu svim srcem. Znam koliko je
sad Miloju teško. Kada mi je Ðorde rekao da bi mu
puno znacilo da budem tu kada se bude ženio,
osetila sam da misli na svoju pokojnu majku i
prepoznala njegovu tugu. Dugujem Ruži mnogo više
nego što vas dvoje znate, zato sam došla. Došla sam
da pomognem Miloju i da budem pored Ðorda
umesto Ruže. Nisam nikome htela da javim,
odlucila sam u trenutku, spakovala se i došla. Eto.
Stevan je bez reci slušao svoju ženu i cutao
pognute glave. Znao je da Lenka govori istinu. Bilo
mu je teško svaki put kada ga neko podseti na
prošlost i na ono što je u prošlosti bio: pijanica,
besposlicar i gnevan mlad covek koji je najviše zla
naneo onoj koja je to najmanje zaslužila. Iz
razmišljanja ga trže njen glas:
- Stevane, kad proðe ovo svadbeno veselje, ti i ja
treba da sednemo i popricamo kao ljudi. Dugo vec
ne živimo zajedno i jedino što nas veže je naša Ana.
Došlo je vreme da popricamo o našim životima.
Nadam se da si spreman za to.
Ana je s tugom posmatrala svoje roditelje.
Dovoljno je poznavala svoju majku pa da u trenu
shvati šta je naumila. Nije mogla da je osuðuje.
Zaista je došlo vreme da se i zvanicno okonca taj
nepostojeci brak. Njena majka je zaslužila da bude
srecna. U pismima koje je od nje dobijala, majka ju
je obaveštavala kako se izmeðu nje i gospodina
Milana, sa kojim se upoznala na Ohridu, razvija
nežno prijateljstvo. S druge strane, bilo joj je žao
oca. Znala je da još uvek voli Lenku, ali ako cemo
pravo, nikada je nije zasluživao. Pogleda u svog oca
i, primetivši tugu pomešanu sa predajom, srce joj
zadrhta. Stevan samo rece:
- Znam, Lenka, u pravu si. Tu sam i pristajem na
sve što želiš. Najmanje toliko ti dugujem.
- Dobro onda. Izvinicete me vas dvoje, imam
mnogo posla. Ana, niko bolje od Stevana ne može
da ti objasni ovdašnje svadbene obicaje. Ako ti šta
nije jasno, pitaj Miloja. Sigurna sam da ceš biti
dostojna kuma našem Ðorðu. Nego, nisam te pitala
gde mi je zet. Nisi valjda došla sama?
- Nisam mama, Sergej je u kuci kod tate, odmara
se. Znaš, pomislim ponekad da bi bilo bolje da sam
došla sama. Cini mi se da je prilicno neraspoložen i
nespokojan. Ne razume on sasvim naše obicaje,
iako se trudi.
Lenka se zasmeja, a Stevan i Ana je u cudu
pogledaše.
- Zar je moguce da si i kao zrela žena još uvek
naivna kao dete, dušo moja? Sergej te obožava i
upravo zato ce u svakom muškarcu koji je na neki
nacin znacajan u tvom životu videti konkurenciju i
potencijalnu opasnost. To je nacin na koji
razmišljaju muškarci, Ana. Nespokojan je, ali ne
zato što ne razume naše obicaje. On zna da ceš se
sutra na još jedan, veoma važan nacin vezati za
Ðorda. Daj mu vremena da to prihvati i nikako ga
nemoj zapostavljati. Nije mu lako da te deli s
drugim muškarcem, a u ovom slucaju, upravo to
mora da ucini - završi Lenka.
Ana shvati da je Lenka u pravu. Meðutim, reci
njene majke je podsetiše na vreme kada je ona
delila svoju ljubav sa drugom ženom, kada je Sergej
odlazio u svoju bracnu postelju, dok bi ona
provodila besane noci. Nije imao pravo da tako
razmišlja i ona mu to nece dozvoliti.
- Dobar dan, ima li koga?
Stevan, Lenka i Ana se okrenuše i u tom
trenutku ugledaše Ðorda kako, ruku pod ruku sa
lepom, plavom mladom ženom, ulazi u kucu. Anino
srce zaigra pri pogledu na ovog lepog, stasitog
muškarca. Bila je tako ponosna na svog Ðorda.
Ustade i bez razmišljanja mu polete u zagrljaj. On je
podiže i zavrte u krug, kao kad su bili deca. Ana
obuhvati rukama njegovo lepo lice i duboko mu se
zagleda u oci. Iako mu je lice obasjavao širok
osmeh, ona prepoznade nemir u dnu tih dragih
ociju. Ozbiljno ga pogleda pa se, brzo vrativši osmeh
na usne, okrete ka lepoj plavuši:
- Ja sam Ana Balint, najstarija prijateljica vašeg
verenika. Vi ste Marija, pretpostavljam?
- Da, ja sam Marija Ðordevic, uskoro Matic -
odgovori devojka, prihvatajuci Aninu ruku sa
osmehom.
- Nisam ni sumnjala da ce izabranica tvoga srca
biti ovako ljupka Ðorde. Nadam se da ce vaša deca
liciti na nju, a ne na tebe - našali se Ana.
- Hvala ti, draga kumo. uvek si umela da me
pocastiš lepim recima - rece Ðorde. pa se sa
osmehom okrete prema Lenki.
- Draga moja Lenka, hvala ti - rece Ðorde, grleci
je.
Kada su se ispozdravljali, Ðorde upita za oca.
Lenka mu rece da je otišao do varoši u nabavku, pa
pozva dvoje mladih da im se pridruže za stolom, dok
ne stigne posluženje. Ana je ispod oka posmatrala
Mariju. Nerado je sebi priznala da je devojka zaista
ljupka i veoma prijatna. U svom srcu je znala da ce
uciniti sve da usreci njenog prijatelja; to joj je
potvrðivao Marijin pogled pun ljubavi, upucen
buducem suprugu. Ðorde se nakašlja, prekidajuci
nelagodnu tišinu:
- Marija, pricao sam ti o Ani. Znam da si jedva
cekala da se upoznaš sa njom, pa cu vas ostaviti
malo nasamo. Cika Stevane, da odemo vi i ja da
proverimo kako teku pripreme za svadbu? Necemo
se dugo zadržati.
- Samo vi idite - ubaci se Lenka u razgovor - ja
ionako imam posla preko glave, a devojke neka se
ispricaju.
Kada su se svi razišli, Marija pogleda Anu sa
divljenjem:
- Ana, imam utisak da te znam oduvek. Nadam
se da mi ne zameraš što sam odmah prešla na „ti“,
ali uskoro ceš biti i moja kuma, pa mi je takav
nacin obracanja nekako prirodniji. Tebi mogu da
zahvalim što sam se upoznala sa Ðorðem. Da ti nije
slao sva ona silna pisma u Rusiju, ko zna da li
bismo se ikada sreli. Zapravo je naš prvi susret
poceo pricom o tebi. Iz ciste radoznalosti sam ga
upitala da li šalje pisma cuvenoj balerini Ani Balint,
a on se raširio poput curana, ozbiljno me pogledao i
rekao: „Da, ona je moja najbolja prijateljica.“ Tako
je poceo naš prvi razgovor. I sledeci susret poceo je
pricom o tebi. Znaš, isprva sam bila jako
ljubomorna na tebe. Covek u koga sam se zaljubila,
najmanje je pricao o sebi. Uvek si nekako ti bila
tema našeg razgovora. I kasnije, kada sam konacno
posle dosta muke i truda, uspela da osvojim njegovo
srce, ti bi se uvek odnekud pojavljivala. Ne kažem
ovo s ljubomorom u srcu, uspela sam da se
pomirim s njom, jer sam shvatila da je bolje da te
doživim kao sestru i prijateljicu, nego kao
suparnicu. Nije mi bilo lako. Ipak, Ðorðu za ljubav,
mislim da sam uspela. Ko zna kako bih prihvatila
njegovo idolopoklonstvo da nisi udata. Jer, ti jesi
njegov idol Ana. Moj buduci muž te obožava, pa cu
se zato i ja potruditi da te zavolim.
Ana je gledala u devojcine plave oci,
pokušavajuci da spozna koliko su istinite njene
reci. Iako sa osecajem nelagode u stomaku,
verovala joj je:
- Verujem da ti nije bilo lako da slušaš
hvalospeve o ženi koju ne poznaješ. Ðorðe ume da
pretera kada sam ja u pitanju, ali nadam se da ga
razumeš. Sigurno ti je pricao da smo nas dvoje
jedno drugom u detinjstvu bili sve. On je jedinac,
kao i ja. Naše majke su bile najbolje prijateljice.
Volim ga više nego što bih volela roðenog brata, da
ga imam. On je zaista dragocen covek, Marija, i
nadam se da cete biti srecni zajedno.
- Hvala ti Ana, a ja se nadam da ceš me prihvatiti
kao sestru - rece devojka i priðe Ani da je zagrli.
Ana je gledala u praznu ulicu preko Marijinog
ramena. I pored nežnosti koju je osecala, nemir je
nije napuštao.
Ana je sa Marijom pricala o svadbenim
obicajima, kada se zacu kucanje na vratima. U
kucu ude Sergej, sa osmehom na usnama, i poðe
pravo ka svojoj ženi. Kada ju je nežno poljubio u
kosu, rece:
- Oprostite, ako smetam, ali predugo te nema
Ana, a ja nisam navikao da budem sam.
Pricam sa Ðorðevom nevestom. Sergeje, ovo je
Marija Ðordevic, uskoro Matic, naša kuma. Marija,
ovo je moj suprug Sergej Pavlovic - rece Ana pola na
ruskom, pola na srpskom jeziku.
Sergej poljubi ruku Mariji i zagleda se u njene
plave oci pa, napola u šali, zamolivši Anu da
prevede njegovu reci, pomalo podsmešljivo rece:
- Nadam se da ste spremni da udovoljite svakoj
želji svog buduceg supruga jer, u suprotnom,
verujem da cete imati posla s mojom ženom. Ona
ume da bude vrlo nezgodna, ako neko povredi
onoga koga voli.
Aninim ocima se razli tuga. Zar je moguce da je
postao tako sebican? Nije mogla da veruje da Sergej
nije u stanju da prihvati tuðu srecu. Marija ih je
zbunjeno posmatrala, a oci joj se u neverici
razrogacile kada Ana podiže glas i sasu bujicu
ruskih reci na Sergeja. Pomirljivim tonom, on je
upita za Lenku, pa ga Ana uputi u kuhinju.
- Ana, moji roditelji uskoro stižu na salaš. Nisam
pitala Ðorda gde cemo ih smestiti, ali verujem da je
Lenka vec sve pripremila. Znam da ce uskoro poceti
da pristižu i gosti. Kakve su moje dužnosti veceras?
- upita Marija.
- Ono što sam cula od oca i Miloja jeste da ce se
sprovesti samo jedan deo bunjevackih obicaja, jer
nisu mogli da idu po tebe u Beograd, da te isprose.
Dakle, preskocicemo takozvano „rukovanje“, a ti
treba samo da veceras obuceš „svekrvino ruho“. To
je lepa narodna nošnja koju je Ruža, Ðordeva
majka, pripremila za tebe. Ona se nasleduje, a
primiceš i darove koje je Ruža cuvala za tebe.
Veceras ce doci svirci i gosti, a ti treba da ih sacekaš
na vratima ove kuce. Kada se zaigra kolo, ja cu te
uvesti u njega. Po pravilu bi to trebalo da uradi
mladoženjina sestra, ali ovoga puta cu ja obaviti tu
dužnost - objasni Ana devojci.
- Ti i jesi njegova sestra, Ana - rece Marija, nežno
dodirnuvši Aninu ruku.
- Tvoj svekar Miloje ce te veceras darivati, a sutra
ujutru ce poceti da se skupljaju zvanice sa obe
strane, tvoje i Ðordeve, i donece darove i kravalj.
Kravalj se sastoji od slatkih kolaca ili torti i boce
vina. Mama i ja cemo kititi svatove i konje. Narocito
je važno da kako treba okitimo konje starog svata,
Ðordevog ujaka. Oni moraju imati perlice i
pantljike. Sve je to Lenka vec pripremila. Ostalo cu
ti objasniti sutra. Ti treba samo da budeš lepa,
srecna i nasmejana. To je najvažnije, a sve ostalo
cemo lako.
I tako je Ana nesebicno pomagala Mariji da
prebrodi svoje vencanje sa što manje straha.
Marijini roditelji su bili fini, obrazovani ljudi koji su
bez predrasuda došli na salaš. I oni su se dobro
raspitali o obicajima svog zeta, tako da su došli
pripremljeni. Marija je imala mlaðu sestru, Veru,
povucenu devojku neuglednog izgleda. Ana pomisli
kako mora da je Vera rasla u senci starije sestre,
lepotice, pa je stoga tako tiha i povucena. Stevan se
iz sve snage upinjao da pomogne Miloju i Lenki, ali
Ani se cinilo da je sve vreme nekako smeten i
zamišljen.
Te veceri, kada su se okupili momci i devojke sa
tavankutskih salaša i kada je zasvirala muzika, Ana
je zaboravila na svoje brige. Kao omaðijana, gledala
je mnoštvo mladog i lepog sveta kako se veseli, igra i
podvriskuje u kolu. Pogledom je tražila Ðorða i,
kada bi im se oci srele, Ana bi se u trenu vracala u
detinjstvo, obojeno njihovim smehom i šalama.
Kada je došlo vreme da Ana uvede Mariju u kolo,
devojka joj priðe sa osmehom, poljubi je u oba
obraza i na njen divni, graciozni vrat zakaci nisku
bisera, govoreci:
- Kumo moja i sestrice, darujem te ovim
biserima i neka svaki od njih bude sutra tvoj osmeh
koji ce rasterati suze.
Ana joj se, ganuta, zahvali i uvede je u kolo.
Sergej je posmatrao svoju lepu ženu, okruženu
prijateljima, roðacima i poznanicima. Ma koliko se
trudio da se zabavi zajedno sa ostalima, u tom
trenutku jedino mu je Milojeva rakija pružala utehu.
Osecao se izolovaniin od ostatka sveta i prvi put
je požalio što je došao sa Anom na salaš. Sve cešce
je osecao probadanja u grudnom košu, bliže srcu.
Isprva se na to nije obazirao, ali sve cešce je
pomišljao kako bi bilo pametno da uskoro poseti
lekara. Bol bi došao niotkuda, nenajavljen, i
zaparao mu grudi. Nekoliko puta do sada morao je
da se bori za dah. Stojeci sam, naslonjen na stablo
stare kruške, Sergej obeca sebi da ce ubuduce biti
odgovorniji i da ce posetiti lekara cim se vrate u
Rusiju. Ani nije govorio ništa, jer nije želeo da je
uplaši i da joj pokvari ovu radost. S vremena na
vreme bi ga zapekla savest, jer je znao da je obecao
svojoj mladoj ženi da nikada nece skrivati svoja
osecanja i brige od nje. „Samo da ova svadba proðe,
sve cu joj ispricati“, mislio je Sergej.
* * *
Kada su te veceri, nešto posle ponoci, konacno
otišli na pocinak i legli u nekadašnju Lenkinu i
Stevanovu bracnu postelju, izmeðu Ane i Sergeja se
prvi put ispreciše hladnoca i nerazumevanje. Ana je
pokušala da zagrli svoga muža, ali je on odbio njen
zagrljaj, pretvarajuci se da spava. Zabolelo ju je
njegovo odbijanje. Ana nije znala da Sergej trpi
bolove i da nije želeo da ona to zna.
Ujutru se Sergej izgovori slabošcu i zamoli Anu
da mu oprosti što nece prisustvovati ceremoniji
vencanja. Ana mu ne rece ništa, vec ga samo
prekorilo pogleda i pomisli: „Zar se nismo zavetovali
da cemo biti jedno pored drugog i u dobru i u zlu?
Zar je moguce da me ostavlja u ovakvim trenucima
samu?“ Nije naglas izgovorila svoje misli, vec je
smirenim glasom rekla:
- Nadam se da ce ti biti bolje do veceras. Odmori
se.
Nijednog trenutka nije pomislila da Sergeju nešto
fali. Mislila je da se zbog svoje, vec osvedocene,
ljubomore prema Ðordu ponaša poput nedoraslog
decaka. Nije mogla ni da nasluti da je on, ljubav
njenog života, ozbiljno bolestan.
Ana je u Milojevu kucu ponela predivan venac od
poljskog cveca koji je sama isplela. Marija ju je
docekala na vratima, a ona je, ljubeci mladu u
zajapurene obraze, nežno spustila venac na njenu
raskošnu, plavu kosu. Došlo je vreme opraštanja od
Marijinih roditelja. Devojka i njena majka su tiho
plakale, dok je muzika svirala pesmu Svatovi uranili,
put izgubili. Onda su pred Mariju izneli malo muško
dete od godinu dana koje je ona uzela u ruke,
izljubila ga i poklonila mu konjica ukrašenog
perlicama i pantljikama. Tada svatovi krenuše ka
crkvi, dok su ih tamburaši pratili na kocijama iza
mladenackih.
Ana nikada nije zaboravila trenutak kada su,
nakon svecane mise, Marija i Ðorde izgovorili svoje
zavete. Gledala je u svog prijatelja, dok su joj suze
nezaustavljivo klizile niz obraze. Molila je
Bogorodicu da mu podari svu srecu ovoga sveta.
Ako ju je neko zasluživao, bio je to njen Ðorðe. Posle
ceremonije, svatovi su se vratili na salaš i u
Milojevoj avliji poce svadbeno veselje. Dok su momci
i devojke igrali kolo, iz kuce istrca Lenka sa džakom
u rukama. Ana je u neverici gledala svoju
nasmejanu, podmlaðenu majku kako iz džaka
rasipa perje po mladeži. Oni su cicali, podvriskivali i
veselo se zadirkivali. Po Milojevoj avliji vino je teklo
u potocima. Trpeza je bila prepuna domacih
ðakonija. Ana je sedela pored Ðorda, stalno
pogledom tražeci Sergeja. Mislila je kako ce svakoga
casa ugledati njegovu visoku, stasitu priliku. Nešto
posle deset sati uvece, Sergej se konacno pojavio.
Bled i izmucen, s mukom se osmehnuvši, cestitao je
mladencima i izvinio se zbog slabosti. Rekao je da je
došao samo da im poželi sve najbolje, pa se vraca u
krevet jer se ne oseca baš dobro. Ana ga je ljutilo
posmatrala. „Šta se to dešava sa njim?", pitala se.
Nije mogla da doceka da sav taj cirkus proðe, kako
bi mogla da na miru razgovara sa Sergejem.
Posle ponoci, Ana je skinula Mariji venac sa
glave, pa su se ona i Ðorde povukli da se presvuku.
Mlada u crvenu haljinu, a mladoženja u košulju iste
boje, kako obicaji nalažu. Kada su se vratili, Ana je,
na insistiranje gostiju, održala kratak govor:
- Svi znate da sam davno otišla sa salaša. Ipak,
nikada nisam prestala da volim ovu zemlju i ceznem
za njom. Osim mojih najmilijih koji su tu ostali,
najviše sam patila za mojim najboljim prijateljem,
svetlošcu mog detinjstva, Ðordem. Na današnji dan
sam neizmerno srecna, jer sam stekla prijateljicu,
sestru i kumu, njegovu Mariju. Svim svojim srcem
želim vam dug i srecan život. Bila bih najsrecnija
kada bih uskoro krstila vašu decu. Neka vam je sa
srecom - završi Ana drhtavim glasom.
Ðorde nije skidao pogled sa nje. Iako je nežno
grlio svoju mladu ženu, tuga u njegovim ocima Ani
je rekla sve. Poljubila ih je oboje, a potoni darivala
Mariju zlatnom narukvicom na kojoj su blistali
rubini. Dok joj je predavala nakit, rekla je:
- Svaki ovaj rubin je blagosloven u Crkvi Presvete
Bogorodice u Moskvi. Neka ti donese radost.
Potom je usledio ples sa mladom. Svatovi su se
utrkivali ko ce više puta plesati sa mladom, jer se to
smatralo prestižem. Svaki ples sa Marijom se
placao, a kuma je morala da se potrudi da bude
brža i veštija od ostalih. Svima je bilo pomalo cudno
i nadrealno da posmatraju primabalerinu kako igra
cardaš. Divili su se njenim gracioznim pokretima i
nacinu na koji je plesala.
Nedugo zatim, kada je svadbarsko slavlje bilo u
punom jeku, Ana se izvini svatovima i rece kako
mora da poðe da obiðe muža. Neka teška slutnja
obavila joj je dušu. Cinilo joj se da cuje Sergeja
kako je doziva. Ðorðe se ponudi da je isprati. Iako je
negodovala, Ðorðe nije hteo ni da cuje da do kuce
ide sama.
Kada su odmakli malo dalje od šatre, Ðorðe je
nežno uze za ruku:
- Ana, hvala ti na svemu. Tvoja plemenitost i
dobrota su lek za moju dušu. Ne mogu da te gledam
takvu. Vidim da nisi srecna, a to i mene cini
nesrecnim. Reci mi ako ikako mogu da ti
pomognem.
Ana tužno zavrte glavom i stisnu ruku svog
prijatelja:
- Nemoj Ðorðe. Ovo je tvoj dan i želim da se
raduješ. Moj je život vec zapisan. Bice kako mora
biti. Bila sam veoma srecna s njim, znaš, još uvek
sam, ali muci me nespokoj. Slutim da moja sreca
nece trajati. Nemoj me pitati kako, ali prosto znam.
Želim da ti budeš srecan za oboje.
- Ana, od kada si njegova, trudio sam se da ne
mislim na tebe nikako drugacije nego kao na svoju
jedinu prijateljicu i sestru, koju nikada nisam imao.
Bez obzira na sve, teško mi je. Neka mi Bog oprosti
što cu ovo reci, ali... Zaista volim Mariju, ali bojim
se, ne onako kako ona voli mene i ne kao što
zaslužuje. Ti si bila i ostala najveca ljubav mog
života. Ne, ne govori ništa, ne prekidaj me. Zato,
ako ti ikada budem potreban, molim te da ne
oklevaš da me pozoveš. Znaš da cu istog trenutka
doleteti - završi Ðorde sa tužnim osmehom na
usnama.
Rastali su se ispred Stevanove kapije.
Ðorde je odmakao tek nekoliko koraka od
Stevanovog imanja, kada se kroz tamnu salašku
noc prolomi zastrašujuci vrisak. Momak u prvi mah
pomisli kako mora da mu se ucinilo, jer se na samo
nekoliko stotina metara odatle cula pesma
tamburaša i vesela svatovska graja. A onda se
prolomi još jedan vrisak, jaci i strašniji od prvog.
Ðorde u trenu shvati da vrisak dopire iz Stevanove
kuce.
„Ana!“, pomisli, pa potrca ka kuci koliko ga noge
nose. Nikada se Ðorde nije uplašio kao tada. Svašta
mu je prošlo kroz glavu dok je, uzvikujuci Anino
ime, utrcavao u Stevanovu kucu. Zaslade zbunjeno
na vratima pa, videvši praznu kucu, napregnu uši.
Zacu jecanje iz donjeg dela kuce, pa pohita ka
Stevanovoj i Lenkinoj sobi. Prizor koji je zatekao,
zaledi mu krv u žilama.
Na bracnoj postelji zatrpanoj perinama, ležao je
Sergej Pavlovic, ociju nepomicno uprtih u tavanicu,
a preko njegovog obamrlog tela, sklupcana poput
fetusa u utrobi, zapletena meðu njegovim udovima,
ležala je Ana i jecala poput ranjene životinje.
Ðorde je stajao u dovratku sobe, zanemeo,
oduzet, zamagljenoga pogleda. Nakon prvobitnog
šoka, mladic polako priðe Ani. Pokuša da je obgrli
oko ramena, ali iz grudi mlade žene se prolomi još
strasniji vrisak i ona se grcevito zakaci za Sergeievo
beživotno telo, urlajuci glasom koji je u toploj
avgustovskoj noci ledio okolinu i zaustavljao
vetrove.
Ðorde pokuša da je dozove nežnim glasom i
utešnim recima, ali ga ona nije primecivala. Samo
je nastavljala da grli beživotno telo svoga muža i
kroz ranjenicke, teške jecaje ponavlja njegovo ime.
Ðorde istrca iz kuce i, kao da ga sto ðavola goni, za
tili cas stiže do imanja svog oca. Groznicavim
pogledom preletao je ocima preko svetine tražeci
Lenku i Stevana. U sledecem trenutku, ugleda svog
oca, nasmejanog, kako cavrlja sa Lenkom za stolom
u dnu. Priðe im u dva koraka i žurno dotace Lenku
po ramenu. Ona se osvrnu i, kada ugleda Ðorðevo
samrtnicki bledo lice i užas u njegovim ocima,
prekri šakom usta:
- Zaboga dete, šta se dogodilo? Govori!
- Tetka Lenka, poðite brzo sa mnom do Stevanove
kuce, molim vas.
Miloje bez reci ustade, uhvati Lenku pod ruku,
pa požuriše za Ðordem. Lenki su noge bile teške
poput olova. Strah joj je zarobio srce, oduzimajuci
joj moc govora. Miloja obuzeše teške misli. Nije smeo
da pita, a slutio je nesrecu.
Kada su stigli na domak Stevanove kapije, Lenka
se otrže od Milojeve ruke i utrca u kucu, gonjena
strahom za svoje dete, i ne pomišljajuci na to da u
ovu kucu ulazi prvi put posle toliko godina i da se
zarekla da joj nikada prag nece preci. Mislila je
samo na Anu i ovu teskobu u grudima koja nije
slutila na dobro.
Zacuvši Anine jecaje, kao bez duše potrca ka
svojoj nekadašnjoj bracnoj sobi. Kada je ugledala
svoju devojcicu kako zgrcena leži preko nepomicnog
tela njenog zeta, Lenki se iz grudi ote urlik.
Pogledala je u mrtve, staklaste oci Sergeja Pavlovica
i, što je nežnije mogla, potiskujuci paniku i agoniju
u svojoj duši, legla kraj njih dvoje. Nežno je rukama
milovala Aninu dugu, crnu, rasutu kosu i šaputala:
- Tu sam devojcice moja. Ana, mama je pored
tebe, pogledaj me, princezo moja. Molim te, anðele
moj, cedo moje.
Ana pogleda u majku ocima zamucenim od bola.
Pokuša da pomeri suve usne bez kapi krvi, ali bez
uspeha. Gledala je svoju majku, a iz njenih velikih,
bademastih ociju patnja je lila, poput letnjeg
pljuska na suvu salašku cestu.
Lenka joj nežno dotace obraz, pa privuce njene
ruke svojima, odvajajuci je od Sergeja. Ana bolno
zajeca, a potom zagrli svoju majku, sasvim se
predajuci svojoj tuzi. Plakala je tako silovito i tako
grcevito, da je Lenka pomislila kako ce joj se dete
raspasti u rukama. Ona je suzama kvasila Aninu
kosu i neprestano mrmljala:
- Tu sam, Anuška, mama je pored tebe, zlato.
Miloje i Ðorde su šokirani, skamenjeni
posmatrali scenu na krevetu. Ðordu su se prvi put,
od kako je umrla njegova majka, iz ociju iskrale
suze. Bio je svedok Anine najdublje patnje. Miloje
je, pogleda uprtog u tavanicu, šaputao:
- Cime smo ovo zaslužili Bože? Što uze ovog
coveka, što unesreci naše dete? Zašto na današnji
dan, na Veliku Gospojinu? Šta smo ti zgrešili
Gospodine? Ima li te, Bože?
Ðorðe položi ruku na oceva ramena, pa mu tiho,
prošaputa na uvo:
- Idi Miloje, naði Stevana i raspusti svatove. Kaži
Mariji da cu doci cim budem mogao.
Miloje pogleda svog sina i tek tada postade
svestan da se u njegovoj avliji još ori pesma i svirka
tamburaša i da je svadba njegovog sina u punom
jeku. U tom trenu Miloje klimnu glavom i teškim
korakom poðe iz Stevanove kuce. Polazeci, osvrnu
se još jednom i ugleda Lenku kako, kraj Sergejevog
mrtvog tela, drži svoju Anu u narucju, poput
najvece dragocenosti. Baš u tom momentu, sa
izrazom najveceg bola na licu, Lenka, jednom
rukom milujuci Anu, pruži drugu ka Sergejevom
lepom licu i zatvori mu beživotne oci. Miloja podiðe
jeza.
Lenka polako, pažljivo, pokuša da odvoji Anino
telo od tela njenog muža, ali se mlada žena otrže uz
glasan jecaj i ponovo zagrli Sergeja uzvikujuci:
- Ne, ne dam ga, ne dam...
Baš tada. Anin otac, Stevan, zakoraci u sobu.
Ugledavši stravican prizor, prekrsti se, pa priðe Ani:
- Cedo moje. Ana, pogledaj me. Pogledaj tatu,
Ana.
Ana je i dalje ocajnicki grlila Sergeja, slepa i
gluva od bola. Stevan, skrhan, pogleda Lenku:
- Molim te, oprosti mi. - Zatim uze Anu svojim
grubim šakama i, dok mu se srce slamalo od bola,
prvi put u životu podiže ruku na svoju devojcicu.
Ana je od šoka zacutala. Gledala je u svog oca
razrogacenih ociju, dok joj se obraz žario od
njegovog udarca. Stevan je snažno zagrli:
- Necu dozvoliti da i ti odeš za njim, dete. Molim
te, Ana. priberi se. Molim te, ako ti je imalo stalo do
Lenke i mene, dozovi se dete. Misliš li da bi Sergej
voleo da te vidi takvu? Mora da mu se duša lomi od
bola, na putu do vecnosti. Pusti ga, Ana, pusti ga
da s mirom ode, dušo.
Ani su se suze slivale niz obraze, dok je nemim
pogledom pratila kako se pomicu Stevanove usne.
Nije znala da postoji ovakav bol. Kada je ubila svoje
i Sergejevo dete, mislila je da je ništa više u životu
nece tako zaboleti. Kako je bila glupa, kako
nepromišljena. Zaslužila ga je, zaslužila je ovaj
razarajuci bol, ovu Božiju pokoru. Kako je mogla i
za trenutak da pomisli da je jaca od Boga?
Nije više ni glasa pustila. Kada je Miloje u
Stevanovu kucu doveo seoskog lekara, Ðuru
Vojvodica, kao kroz maglu je cula da je konstatovao
Sergejevu smrt i da pretpostavlja da je u pitanju
srce, ali da jedino obdukcija tela može da potvrdi
njegov nalaz... Pitao je Anu da li se slaže da se sutra
njegovo telo uputi na sudsku medicinu u Beograd,
ali mu ona nije odgovorila. Praznih ociju, gledala je
ruke coveka koji je bio njena vecna ljubav, sav njen
život. Nebrojeno puta je sa nežnošcu posmatrala te
šake, dok su se odmarale u snu, i uvek se cudila što
ne miruju. Sada više nisu bile zgrcene, nisu se
trzale kao svih prethodnih noci, u kojima je
obožavala svaki pedalj njegovog tela, svaku njegovu
poru. Te snažne muške ruke, koje su joj donele
toliko radosti i nežnosti, sada su beživotno ležale na
beloj, uštirkanoj posteljini.
I pored sedativa koji joj je doktor dao, Ana je
ostala da nepomicno sedi kraj mrtvog tela svoga
muža. Držala je njegovu tešku, mrtvu ruku u svojim
nežnim dlanovima i ljubila svaki delic hladne kože,
koja je još mirisala na njega. Osecala je kako joj se
duša odvaja od tela i, zajedno sa njegovom, odlazi u
zaborav.
Ujutru su došli ljudi iz pogrebnog zavoda da
otpreme Sergejevo telo u Beograd. Lenka je cvrsto
držala obamrlu i nemu Anu u svom narucju. Kada
su prišli Sergejevom telu, Ana ih jednim pokretom
ruke zaustavi. Rukama je nežno prošla kroz njegovu
gustu, tamnu, zamršenu kosu i poljubila njegove
kapke, a svaki njen pokret odavao je bol. Zatim je,
tiho ga dodirujuci i gledajuci ga širom otvorenih
ociju, prstima prešla preko njegovog obraza, nosa,
brade. U nemom bolu, nežno je obilazila palcem oko
njegovih hladnih, sada vec pomodrelih, usana, a
onda se sagla i poljubila ih. Ništa ne govoreci,
odmakla se, izašla iz sobe i necujnim koracima
zaputila se preko dvorišta ka starom kestenu i
ringišpilu, koji je stajao podno brežuljka. Zabrinuti,
Lenka i Stevan izaðoše za svojom kceri. Kada je
Lenka krenula za Anom, Stevan je nežno zadrža,
uhvativši je za nadlanicu, i odmahnu glavom.
Ana je gazila preko malih nabora i pukotina u
travi, preko zemlje svog detinjstva, ciju je svaku
stopu poznavala i pamtila. Duboko u svom srcu,
znala je da je ovo poslednji put i da se nikada više
nece vratiti na staze svog detinjstva. Njena je ljubav
umrla na ovoj zemlji i ona njome više nece hoditi.
Došla je do svog ringišpila da se oprosti. U nemom
bolu, nežno je rukama prelazila preko belog konjica
sa šarama i kicankama, zanemarujuci cvrkut ptica
koje su se nastanile u staroj kestenovoj krošnji.
Pogledom je još jednom, poslednji put, obuhvatila
sve figure svog ringišpila, svoje jedine igracke,
oslobodivši iz svog uma detinje snove.
Lenka i Stevan su, zabrinuti, stajali ispred kuce.
Anina majka je teško podnosila njen bol. Dok je
gledala kcerkino ispijeno lice i oci usahle od bola,
Lenka je osecala kako joj se hiljada bodeža zariva u
srce. Kad im je Ana prišla, Lenka je nežno obgrli oko
ramena i uvede u kucu.
U Stevanovoj kuci se u meðuvremenu okupilo
mnoštvo sveta. Šarene, lepršave svadbarske odore
zamenila su tamna odela. Ðorðe je, bled, sedeo kraj
svoje žene. Kada je Ana ušla u kucu, on joj priðe,
nežno je zagrli i prošaputa:
- Ana, tu sam kraj tebe. Molim te, dopusti mi da
ti pomognem. Samo reci šta treba da ucinim.
Ana ga nežno pogleda i pomilova ga po obrazu,
odmahujuci glavom i ne puštajuci glasa od sebe.
Preðe tupim pogledom po sobi, pa rukom pozva
Lenku da poðe za njom. Kada su majka i kcerka
ušle u Aninu nekadašnju sobu, Ana tiho progovori:
- Molim te mama, pomozi mi da se spakujem.
Ako dodirnem Sergejeve stvari, raspašcu se. Javi
Klari da stižemo vec danas. Ona ce vec znati šta
treba da ucini. Želim da se što pre vratim u Rusiju
sa svojim muzem. Oprosti mi.
Lenki su se suze slivale niz lice. Znala je da ne bi
vredelo ni da pokuša da odgovori Anu od njenog
nauma. Razumela je bol svoje kceri i plašila ga se.
Razumna i odlucna, kakva je bila celoga života,
znala je da mora pustiti kcer da sama odboluje svoj
gubitak i da ne postoje reci utehe koje joj može reci
u ovom trenutku. Zato je samo bez reci klimnula
glavom i otišla u drugu sobu da spakuje Anine i
Sergejeve stvari. Kada je ucinila to što ju je Ana
zamolila, prethodno se uverivši da je Ana na
sigurnom, izmeðu Stevana i Ðorda, Lenka zamoli
Miloja da je odvede do najbližeg telefona. Prvo je
pozvala Stipana i Margitu i, uz kratko objašnjenje,
zamolila svoje užasnute roditelje da ih docekaju u
Subotici sa kartama za Beograd. Potom se javila
Klari. Kada je kratkim, konciznim recenicama
saopštila svojoj dragoj prijateljici Aninu nesrecu, s
druge strane žice culo se samo pucketanje. Lenka
se uplašila za Klaru. Znala je da vec duže vreme
Klara kuburi sa visokim krvnim pritiskom i istinski
se brinula za svoju dobru prijateljicu. Posle
nekoliko trenutaka tišine, cula je Klarin emocijama
iskidan glas:
- Ne brini Lenka, odmah cu pozvati Ninu i javiti
joj šta se dogodilo. Ona ce vec naci nacina kako da
se Sergejevo telo vrati sa Anom u Rusiju. Siroti,
siroti covek. Mili Bože. Lenka, mili Bože. Ne smem
ni da pitam kako je naša devojcica - plakala je
Klara.
- Ona ne govori, Klara. Plašim se za nju. Potpuno
je oslepela od bola, otupela. Molim Boga da joj da
snage da izdrži - sva u suzama odgovarala je Anina
majka.
Ana se skoro i ne seca rastanka sa ocem.
Ðorðem, cika-Milojem i Marijom. Kao kroz maglu,
nazire njihove zabrinute, suzama okupane oci, dok
je ispracaju za Beograd. U Subotici su je docekali
baba Margita i deda Stipan. Nisu ništa govorili,
samo su je snažno grlili i Ana im je bila zahvalna na
tome. Lenka, citavim putem do Beograda, nije
ispuštala Aninu ruku. Samo bi joj se, s vremena na
vreme, iz grudi oteo težak uzdah. Ana je bila nema.
Praznih ociju, zagledanih u daljinu, mislila je samo
o tome kako da se vrati njihovoj kuci. Ceznula je za
njegovim mirisom, htela je da zagnjuri glavu u
njihovu postelju i tamo ostane zauvek.
Klara ih je docekala na stanici zabrinutog lica,
sparušena od bola. Bez reci je zagrlila Anu i povela
je do svoje kuce, jer je pansion u ovo doba bio
dupke pun, a znala je da Ana u ovom trenutku
jedva podnosi i njeno i Lenkino prisustvo, a kamoli
prisustvo drugih ljudi.
Lenka i Klara su u narednih nekoliko dana
bukvalno preklinjale Anu da proguta barem
malecki zalogaj hrane. Ni za trenutak je nisu
ostavljale samu. Kada bi Ana od iscrpljenosti
zaspala, nikada više od dva-tri sata, dežurale su
kraj njenog uzglavlja. Trudile su se da joj što više
pricaju, da kroz secanja ožive sve lepe trenutke
proteklih godina, pažljivo izbegavajuci pominjanjc
Sergejevog imena.
Nije vredelo. Ana nije reagovala. Tri dana nakon
Aninog povratka u Beograd, stigao je nalaz sa
obdukcije, i to zahvaljujuci Klarinim urgencijama
da se autopsija izvrši što pre. Sergej Pavlovic je
ðoživeo infarkt miokarda i njegovu srce naprosto je
puklo napola. Trebalo je da proðe dobrih nedelju
dana dok Nina Pavlovna nije uspela da, preko
svojih diplomatskih i politickih veza, obezbedi
prenos Sergejevog tela iz Jugoslavije u Rusiju. Ana
je u tu svrhu potpisivala gomile papira, i ne citajuci
ih. Želela je samo da se što pre vrati u zemlju u
kojoj se rodila njena bezvremena ljubav i da tamo
skonca. Tada nije znala da je cela Moskva
oplakivala prevremenu smrt njenog muža i da se
pripremala ceremonija oproštaja na najvišem nivou.
Sergej Pavlovic je bio veoma ugledan i cenjen
graðanin ruske prestonice i, kao takav, bice
ispracen sa svim pocastima.
Kada je došao trenutak oproštaja, Lenka po prvi
put u životu nije nalazila reci. Pre nego što ce se
uputiti ka železnickoj stanici, Klara je dugo, tiho
pricala sa Anom. Podsetila je Anu na svoju nesrecu
i preklinjala je da ne ponovi istu grešku:
- Samo te rad može ozdraviti dete moje. Znam da
je bol pregolem, ja sam ga, Ana, doživela. Znam da
ne postoje reci utehe. Svesna sam da u ovom
trenutku misliš da za tebe nema ni života, ni
buducnosti, ali nije tako mila moja. Samo Gospod
odlucuje o tome kada cemo kod njega na istinu.
Nemoj ga iskušavati Ana. Probaj da u sebi naðeš
snage da nastaviš dalje. Moraš, Ana! Ako ne radi
Lenke, mene i svih nas koji te bezgranicno volimo,
onda to ucini zbog Sergeja. Ti najbolje znaš koliko
bi Sergej bio tužan i razocaran kada bi se predala
bez borbe. Svi znamo koliko je verovao u tebe,
koliko te je bodrio. Nemoj da ga izneveriš, Ana. Pleši
za njega. Duguješ mu to - završi Klara u jednom
dahu.
Lenka je, pre polaska voza, dugo i grcevito grlila
svoju kcerku. Nekoliko puta je molila Anu da joj
dopusti da pode s njom za Rusiju, ali je Ana samo
bolno odmahivala glavom. Lenki je ostalo jedino da
se nada da ce Nina Pavlovna uciniti sve da pomogne
Ani da preživi dane koji dolaze.
Kovceg sa telom Sergeja Pavlovica bio je smešten
u teretni vagon voza kojim se Ana vracala u Rusiju.
Znala je da je samo njegovo telo zarobljeno u tom
sanduku, dok je njegova duša bila tik uz njenu. Nije
mogla da kaže majci i Klari da je njihova bliskost
prevazilazila zemaljske okvire. Mogla je svakog
trenutka da vidi, cuje i oseti svog ljubljenog. Dok je
gledala kroz prozorsko okno kupea u kojem je
sedela, Sergejev osmeh obasjavao joj je put. Bolela
ju je njegova fizicka odsutnost, ali je on i dalje živeo
u njenom pogledu, u svakom njenom uzdahu i
mislima. Sve što je želela, bila je samoca.
Kada je, posle napornog puta, konacno stigla na
moskovsku železnicku stanicu, prvi put posle
Sergejeve smrti osetila je nešto nalik životu. Izlazeci
iz voza, nije mogla a da se ne iznenadi kada je videla
dugacak red ljudskih prilika kako u špaliru stoje na
peronu. U prvi mah nije razumela. A onda je
prepoznala Ninu Pavlovnu, Jurija Adamovica, Ivana,
Mašu i mnoge Sergejeve kolege iz redakcije. Citava
umetnicka Moskva stajala je nema, puna
poštovanja i docekivala telo njenog muža. U Aninim
praznim ocima zaiskrise suze. Bila je duboko
dirnuta. Nina i Jurij su joj bez reci prišli, grleci je i
obasipajuci njeno lice poljupcima.
Beli ljiljani bili su posuti duž celog perona. Kada
su železnicki radnici izneli iz voza kovceg sa
Sergejevim telom, odnekud se zacu setni i tužni
zvuk trube. Sergejevo telo bilo je preneto u svecani
salon Boljšog teatra. Citavog dana i noci bio je
organizovan tihi mimohod i upisivanje u knjigu
žalosti njegovih citalaca, prijatelja, poznanika i
Aninih poštovalaca. Ana je sedela na stolici kraj
njegovog kovcega, prekrivenog belim cvecem,
uspravnih leda, dostojanstvena, odevena u
jednostavnu crnu haljinu, teške kose skupljene na
potiljku u jednostavnu punðu. Bez trunke šminke,
bledog, ispijenog lica, na kome su groznicavo sjale
velike bademaste oci, licila je na neku od
Boticelijevih muza.
U tišini, Ana mu je obecala da ga nikada nece
izneveriti. Dozivala je u mislima njegovo lepo lice,
preklinjala ga da joj pokaže put. Nije znala kako ce
dalje bez njega. Nije mogla da zamisli jutra bez
njegovog osmeha, bez njegove ruke na svom bedru,
nežnog poljupca pred san.
U svojoj tihoj molitvi presvetoj Bogorodici, pitala
se kako je moguce da je ljubav greh. Volela je
Sergeja više od života. Predala mu je svoju dušu i
svoje srce. Svih tih godina, njih dvoje su bili
nerazdvojni. U tišini svoga bola cula je samo jeku
njegovog imena.
Sledece jutro osvanulo je mirno i suncano.
Oblaci su bili prozirno beli, a nebo kristalno plavo.
Kada je povorka krenula ka moskovskom groblju,
šestorica momaka nosila su kovceg sa Sergejevim
telom na rukama. Ana je išla za njima, dok su Nina
i Jurij hodali kraj nje. Iduci za svojim mužem, Ana
je odjednom znala šta joj je ciniti. Znala je kako ce
pomoci svom mužu da pronaðe spokoj.
Na groblju, u Aleji velikana, bilo je puno sveta,
ljudi iz umetnickih, politickih i državnih krugova
Rusije, Sergejevih prijatelja, Aninih obožavalaca, pa
i pukih radoznalaca. Ana nije jasno videla nijedno
od tih lica. Kada je završen posmrtni govor, koji je
održao glavni i odgovorni urednik moskovske
Gazete, orkestar je zasvirao posmrtni marš. Dok su
spuštali kovceg sa Sergejevim telom u raku, Ana se
svom svojom preostalom snagom kontrolirala da se
ne baci za njim u taj crni bezdan. Dok se svet
polako razilazio, Ana je i dalje stajala pored groba.
Zamolila je Ninu i Jurija da je ostave samu. Uz
mnogo negodovanja i protivljenja, njih dvoje na
kraju pristadoše, uz uslov da je sacekaju na kapiji.
Ona nevoljno pristade, nestrpljiva da što pre ostane
nasamo sa Sergejem. Izgubljena u svom bolu, nije
ni cula korake iza svojih leda, samo je osetila kako
joj se neko približio. Kada se okrenula, ugledala je
prerano izborano lice nepoznate žene u tridesetim
godinama. Zbunjena, gledala je njene plave, tugom
obojene oci, kada joj najednom sinu: „Irena“,
pomisli Ana s nelagodom, spremna na
neprijatnosti.
Meðutim, žena je nemo posmatrala Anine oci,
kao da je tim pogledom tražila odgovore na
neizgovorena pitanja. Ana nije sklonila pogled, pa
Irena na kraju progovori:
- Mrzela sam te svih ovih godina, Ana Balint.
Sada, kad prepoznajem istinski bol u tvojim ocima,
ne osecam više mržnju, samo žaljenje. Ne, ne moraš
mi ništa reci. Vidim koliko si ga volela. On je tebe
obožavao. Znaš, iako mi je toliko puta zario nož u
srce, ipak je bio moja Ijubav i otac mog deteta. Kada
me je ostavio zbog tebe, proklela sam te. Proklela
sam vašu ljubav i osudila je na život bez radosti.
Danas žalim zbog svake reci koju sam u ocajanju
izgovorila. Iako sam bila ogorcena i povredena,
nisam imala pravo da kunem. Ogrešila sam se o
Boga Ana, zato mi je uzeo Mišu. A sada i Sergeja. -
Irena za trenutak prekide svoj monolog, gušeci se u
suzama, pa nastavi, dok ju je Ana nemo
posmatrala, kidajuci svoje srce u paramparcad: -
Volela sam ga Ana, verovatno istom snagom kao i ti.
Tebi je Sergej uzvracao ljubav, vas dvoje ste bili
suðeni jedno drugom. Secam se kada sam ga
jednom pitala da li te voli. Znaš li šta mi je
odgovorio? Doslovce je rekao: „Da, volim je više od
života." Ako si ikada sumnjala, Ana, sada nemoj.
Sada znaš. Znaš i šta je bol. Upoznala si ga kao i ja.
Veruj mi, tek ceš ga dobro upoznati, Jako ie teško
nastaviti život bez onih koji su ti taj život znacili.
Neprebolna je to tuga, Ana. Sve ovo ti pricam kako
bih opravdala iskrenost svog saucešca tebi. Otišao
je covek koga smo obe volele. Želela sam da znaš da
te je voleo više od života, toliko ti dugujem - završi
Irena svoju ispovest i okrete se da pode.
- Sacekaj, molim te, sacekaj - mucajuci, kroz
teške suze, jedva prozbori Ana.
Irena zastade, okrete se i upitno pogleda Anu.
Sve je mogla da ocekuje, ali ne i to da ce joj se
velika Ana Balint-Pavlovic uopšte obratiti.
Zamišljala ju je kao hladnu, odbojnu primadonu, a
pred njom je stajala prelepa mlada žena, široke
duše i plemenitog, ranjenog srca.
- Irena - poce Ana, uz teški uzdah gutajuci suze -
hvala ti na ovim recima. Hocu da znaš da je Sergej
strašno patio zbog vašeg razvoda, posebno je patio
za Mišom. Nisam uvek bila srecna s njim, posebno
ne tada. Ipak, volela sam ga više od života i bila
sam spremna da izdržim sve zarad naše Ijubavi.
Nikada do tada nisam videla da ljudsko bice može
da oseca onakvu patnju kakvu je podnosio Sergej
kada ste izgubili Mišu. Zato te molim, preklinjem
te, da dopustiš da Miša pociva kraj svog oca. Znam
da ce jedino tada Sergej naci mir na onom svetu. Ne
moraš mi odmah odgovoriti. Molim te samo da
dobro razmisliš o ovome što sam rekla. Sergej je
obožavao vašeg sina, a znam i koliko je Miša voleo
njega. Dopusti im da u vecnosti budu zajedno.
Tek tada, popustiše sve njene kocnice, pred tom
ženom koja ju je proklinjala i mrzela svom snagom
svoje Ijubavi prema njenom mužu. Ana pade na
kolena pa, bacivši se preko Sergejeve rake, zaurla iz
sve snage. Irena je mislila da ce presvisnuti,
gledajuci tu mladu, lepu ženu kako se cepa napola.
Suze joj grunuše na oci. Ona kleknu kraj Ane i
zagrli je drhtavom rukom:
- Nemoj Ana, idemo. Obecavam ti da cu
razmisliti. Potrebno mi je malo vremena. A i tebi je
sve ovo previše.
Nina Pavlovna i Jurij Aðamovic su u neverici
posmatrali Anu kako im prilazi ruku pod ruku sa
Sergejevom prvom ženom, Irenom Pavlovic. Nije im
bilo jasno otkuda ona, nisu je ni primetili na sprovodu,
a još manje im je bilo jasno kako je moguce
da dve žene, koje su tako strasno volele istog
coveka, sada šetaju ruku pod ruku kao najbolje
prijateljice. Skoro su zinuli od cuda kada je Irena,
predajuci im Anu, rekla:
- Cuvajte je, sada su joj potrebni prijatelji - i
odlucnim korakom izašla kroz kapiju groblja.
Nina je zaprepašceno upitala Anu:
- Šta ovo bi?
- Duga prica Nina, jednom cu ti je ispricati.
Nemoj mi zameriti, sada nemam snage. Bila bih
vam zahvalna da me otpratite do mog stana,
potrebni su mi samoca i mir.
- Ana, Jurij i ja smo se dogovorili da te ne
ostavljamo samu. Ne, nemoj ni pokušavati da se
buniš. Nikada sebi ne bih oprostila kada bi ti se
nešto dogodilo. Ako želiš mir i samocu, nema
problema. Jurij i ja cemo poštovati svaku tvoju
želju, ali necemo dopustiti da ostaneš sama u
stanu. Idemo sa tobom.
Videvši da nema svrhe da se raspravlja i znajuci
koliko Nina Pavlovna ume da bude tvrdoglava, Ana
se pomiri sa njihovom odlukom. Kada su stigli u
njen i Sergejev stan, Nina, po dogovoru sa lekarom,
rastvori jak sedativ u cašu soka i natera Anu
da ga popije. Morala je da pribegne ovom malom
lukavstvu u najboljoj nameri, jer je Ana sve ovo
vremc provela bez sna, odbijajuci svaku lekarsku
pomoc. A san joj je bio neophodan, da bi uspela da
preživi dolazece dane.
U hladnoj bolesnickoj sobi sa zadahom smrti,
Ana Balint je odbrojavala poslednje sate svog života.
Mlada bolnicarka koja je došla da proveri da li još
diše, ugleda staricu kako širom otvorenih ociju zuri
u tavanicu dok joj se suze slivaju niz lice. Pokuša da
je dozove:
- Gospodo Balint? Gospodo Balint, imate li
bolove? Treba li vam nešto?
Ana je tiho mrmljala neke nerazgovetne reci,
pogleda i dalje prikovanog za jednu tacku na
tavanici. Mlada žena se sagnu i približi uho do
staricinih usana. Cula je kako Ana tiho govori nešto
na ruskom jeziku, ali nije razumela.
Zvucalo je kao pesma.
Nije mogla da zna da Ana Balint, poput molitve,
izgovara stihove svoje najvece ljubavi, dok mu hrli u
zagrljaj.

http://www.book-forum.net

15Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:32 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XVII
Kada je imala samo šest godina, Ana je, veruci se
sa Ðorðem po granama kestena, izgubila ravnotežu
i pala svom težinom na leda. Taj pad joj je izbio sav
vazduh iz pluca, pa dugo nije mogla da se pomeri,
ni da diše. Seca se kako je trebalo puno vremena da
je napusti bol koji ju je podsecao na taj pad. Tri
godine posle Sergejeve smrti, Ana Balint i dalje nije
mogla da diše punim plucima. I dalje je bol bio sveprisutan,
opominjuci.
Za sve to vreme, Lenka je dva puta bila u poseti
svojoj kceri. Nije mogla da se pomiri sa Aninim
stanjem. Davala je sve od sebe da svoju devojcicu
oporavi, ako vec ne može da je ozdravi od pregoleme
tuge. Uzalud. Svaki put kada bi se vracala za
Beograd, Lenka je nagovarala Anu da pode sa njom,
da bude pored nje i Klare. Mlada žena bi pogledala
svoju majku u neverici i samo bi odmahnula
glavom. Nije htela da napusti Sergeja. Ana je živela
tuð život. Jela je, kretala se, legala i ustajala poput
robota. Nesanica je postala njen najbolji prijatelj, a
beskrajne, neprospavane noci ostavljale su traga na
njenom lepom licu. Izgledala je znatno starija, iako
su njene oci još uvek odavale mlade godine. U
besanim nocima, bez prestanka je citala Sergejeve
pesme, njegovo zaveštanje njihovoj ljubavi. One su
bile molitva njene opustošene duše.
Nina Pavlovna i Jurij Adamovic posecivali su
Anu gotovo svakodnevno. Nisu odustajali od svoje
cvrste odluke da je vrate na scenu, u pozorište.
Znali su da je to jedini nacin da se Ana donekle
pomiri sa svojim ogromnim gubitkom i na neki
nacin prihvati sudbinu. Trebalo im je mnogo više
vremena nego što su se nadali, ali njihova upornost
se isplatila. Ana Balint je prvi put, posle gotovo tri
godine, ušla u Boljšoj teatar. Svi su se prema njoj
odnosili sa velikom nežnošcu i poštovanjem. Posle
Sergejeve smrti, sve novine su bile pune prica o
njihovoj Ijubavi i njenom tragicnom kraju. Ana nije
imala snage da cita sve te isprazne tekstove. Kako
je iko, pa bili to i njeni najbliži, mogao da zna šta se
dešava u njenom srcu i duši? Kako je bilo ko mogao
da pretpostavi da ona nije sahranila svoju ljubav,
da ju je cuvala u svom srcu poput najdragocenije
relikvije?
Na godišnjem pomenu, prireðenom u Aleji
velikana, na moskovskom groblju, Irena Pavlovic,
žena koja je proklela njenu ljubav i strasno je
mrzela godinama, pružila je Ani ruku prijateljstva i
svojim gestom je zadužila za citav život. Naime,
posle dugog predomišljanja, Irena je, šest meseci
nakon Sergejeve sahrane, posetila Anu. Pristala je
da se telo njenog i Sergejevog sina Miše prenese iz
Orska, iz podnožja Urala, i da Miša pociva kraj svog
oca. Trebalo je šest meseci da se pribave sve dozvole
potrebne za ovako neuobicajen cin. I opet je Nina
bila ta koja je sve preuzela na sebe i uspela da
obezbedi sve što je bilo potrebno. Nije bilo teško, jer
su svi oplakivali Sergeja Pavlovica i nesrecnu
sudbinu svoje heroine, samo je bilo dugo, zamorno i
bolno, ponajviše za Irenu i Anu.
Na godišnjem pomenu Sergeju Pavlovicu,
održana je ceremonija koja bi smekšala i najtvrða
srca. Pre postavljanja ploce od granitnog mermera,
otkopano je grobno mesto i u njega, kraj Sergejevog
tela, položen mali beli kovceg sa telom njegovog
sina. Dirljivost ovog cina prevazišla je njegovu
morbidnost. Iako vecno obeležene tugom, Ana i
Irena su se smešile. Obe su znale da im se Sergej
sigurno osmehuje sa mesta gde obitava njegova
duša. Ana je pomogla Ireni da se vrati u Moskvu i
pronašla joj posao. Njih dve su se s vremena na
vreme posecivale, tražeci i pružajuci utehu jedna
drugoj. Nina Pavlovna nije mogla da veruje da je
moguce da patnja tako zbliži.
Ana je, posle višemesecnih proba, ponovo
zaigrala na sceni Boljšog teatra. Ponovo je igrala
Odetu u Labiudovom jezeru Petra Ilica Cajkovskog,
dvostruku ulogu belog i crnog labuda. Na dan
njenog povratka na scenu, cela Moskva je bila na
nogama. Bilo je gotovo nemoguce uci u Boljšoj
teatar, a masa sveta je ostala ispred ovog velelepnog
zdanja. Lenka je sa Klarom doputovala u Moskvu
bez Aninog znanja. Uz Nininu pomoc, nije im bilo
teško da dobiju najbolja mesta u loži, a dve
prijateljice odsele su u njenom stanu.
Samo pola sata pre pocetka, Ana je smirivala
ubrzane otkucaje svoga srca u garderobi, kada je
ušao Jurij. Ona je sedela za toaletnim stocicem,
pokušavajuci da nanese scensku šminku na svoje
bledo, ispijeno lice. Nervirala se što joj to ne polazi
za rukom. Jurij je kleknuo kraj njenih nogu i nežno
je uzeo za ruke:
- Anuška, hteo sam samo da ti kažem da nikada
nisam prestao da verujem u tebe. Znao sam da ceš,
posle toliko patnje i odricanja, naci snage da
nastaviš sa životom, sa baletom. Hocu da znaš da
sam beskrajno ponosan na tebe i da mi je privilegija
i cast što cu veceras biti uz tebe. Siguran sam da
ceš opet dokazati da si najbolja. Najveca balerina
koju Rusija pamti.
- Hvala ti Jurij. Cinim ovo zbog Sergeja, Nine i
tebe. Osecam potrebu da vam se na ovaj nacin, jer
drugacije ne umem, odužim za sve što se ucinili za
mene prethodnih godina. Malo je takvih prijatelja
kao što ste Nina i ti. Zato ste toliko dragoceni.
- Nemoj, ljubimaja. Nemaš zašto da nam se
odužuješ. Zato postoje prijatelji. I nemoj ciniti ovo
zbog nas, ucini to zbog sebe, Ana. Zaslužila si
mnogo više i bolje od onoga što ti je život do sada
pružio. Uvek si bila borac. Neka tako i ostane.
- Nisi u pravu, Jurij. Naprotiv. Dobila sam od
života mnogo više nego što sam zaslužila.
Blagoslovena sam tolikom ljubavlju. Grešna sam,
Jurij, i pravedno ispaštam za svoje grehe. Balet je
moja sudbina, nacin da se odužim voljenima. Hvala
ti, prijatelju moj, hvala ti za sve što si ucinio za
mene.
Tiho kucanje na vratima prekide dijalog Ane i
Jurija. Bila je to Maša koja je opominjala Anu da je
ostalo manje od deset minuta do izlaska na scenu.
Ana se nasmeši, zahvali Maši i, prvi put nakon
toliko vremena, oseti uzbuðenje. Oseti kako život
pocinje da se budi u njenom telu, kako krv pocinje
da kola njenim venama. Bila je spremna.
Kada su zasvirali prvi taktovi muzike, salom se
prolomio aplauz, što je bilo neuobicajeno za
baletsku i opersku publiku, naviknutu na stroge
obrasce ponašanja. Ipak, ovo je bila po svemu
drugacija izvedba poznatog baleta.
U trenutku kada je Ana izašla na scenu, publika
je bila na nogama, uzvikujuci njeno ime kroz
frenetican aplauz. Ana je stajala na proscenijumu,
potpuno oduzeta. Orkestar je prekinuo sa
izvoðenjem i sve oci su bile uprte u primabalerinu
kojoj su se suze slivale niz lice. A onda je nastupila
tišina koju je remetilo jedino disanje prisutnih.
Lenka i Klara su se grcevito držale za ruke, u loži iz
koje su posmatrale Anu. „Samo da se ne sruši“,
mislila je Lenka. zaustavljajuci dah. „Izdrži
devojcice moja, možeš ti to“, slala je u mislima
poruku Ani.
Ana je morala da nekako prekine ovu situaciju,
jer joj se cinilo da joj noge otkazuju od siline
osecanja, da nece moci da ponovo zapleše.
Pokretom ruke zamoli publiku da se utiša. Tišina je
bila gotovo opipljiva. Uz dubok uzdah, Ana Balint,
glasom punim emocija, rece:
- Veceras plešem za Sergeja Pavlovica i za vas.
Na njene reci, muzika se ponovo razli salom, dok
je publika, puna poštovanja, konacno zacutala. Ana
na trenutak zatvori oci i u mislima dozva to, još
tako živo, drago lice njene ljubavi. Sergej joj se
osmehivao najlepšim osmehom koji je pamtila.
Plesala je onako kako mu se predavala svih
zajednickih godina: silovito, nadahnuto, bespoštedno.
Lenka i Klara gotovo da nisu disale. Majcinsko
srce bilo je puno ponosa. Gledala je Anu netremice.
Tek tada joj postade jasno kolika je bila Ijubav
njene kceri prema tom coveku. U svakom Aninom
pokretu, svakoj pirueti, prepoznavala je ljubav i
cežnju. Nije mogla da je se nagleda.
Po završetku prvog cina, kada se zavesa spustila,
zavlada tišina. Publika je bila zapanjena Aninim
izvoðenjem. Kao da je prisustvovala onostranom
plesu, kao da je Ana bila priviðenje, vila koja ih je
zacarala.
Ana Balint se srušila iza scene. Jurij i Nina su
joj pritrcali, prestravljeni. Kada su pokušali da je
podignu, Ana ih zaustavi pokretom ruke i, glasom
koji je i njoj samoj zazvucao strano, rece:
- U redu je. Sve je u redu. Nastavicu dalje, ne
brinite.
- Baš me briga za predstavu, Ana, ne brinem
zbog nje, brinem zbog tebe - odgovori joj Nina
naboranog cela.
- Emocije su me savladale Nina. Sve ce biti u
redu. - govorila je Ana, više sebi nego svojoj
mentorki.
Do kraja predstave, Ana Balint je prevazišla
sebe, nadigrala je sve. Sav svoj bol rastocila je na
sceni koju je toliko volela. Publika je, po završetku
predstave, nekoliko dugih trenutaka bila potpuno
nema. A onda se prolomi urnebesan aplauz koji se
dizao sve do zlatnih kupola Kremlja.
I tako je Ana Balint nastavila da živi njihovu
bezvremenu ljubav. Svaki put kada bi izašla na
scenu, vodila je ljubav sa svojim preminulim
suprugom, slala mu najlepše reci nežnosti i
najdublja osecanja.
Lenka i Klara su, posle Aninog povratka na
scenu, dugo grlile svoju devojcicu. Iako im je bila
zahvalna i donekle utešena pažnjom i ljubavlju koju
su joj njih dve pružale, po ko zna koji put jedan deo
njene duše ostao je prazan. Nije više bila cela.
Polovina njenog bica obitavala je sada u nekom
drugom univerzumu, jezdila nepoznatim
prostranstvima.
Ana Balint se grcevito borila da nastavi život
obojen besmislom. Nije postojao razlog zbog kojeg bi
pristala na promene. Jednostavno, rešila je da se
pomiri sa sudbinom, sa vremenom koje joj je dato.
Da je znala koliko dugo ce morati da živi sa svojim
nemanjem i svojom tugom, teško da bi pristala.
Stevan joj je i dalje redovno slao pisma,
obaveštavajuci je î salaškim dogodovštinama. Iako
bi svaki put, procitavši ocevo pismo, zatvarala oci i
u mislima se vracala na zemlju gde je nekada
raspojasano igrala i pevala, poput njenog ringišpila,
mislila je da joj se nikada nece vratiti. Cak ni kada
je Ðorðe pisao da je Marija trudna i da ocekuju
svoje prvo dete, Ana nije mogla da se raduje. Ðorðe
ju je molio da doðe kada se Marija porodi i da bude
kuma njihovom doletu. Ana je sa tugom u srcu i
grizom savesti na duši, odgovorila:
‘Dragi moj kume, oprosti mi. Znam i da se
kumstvo ne odbija. Nemoj me osuðivati,
verujem da ceš razumeti. Ne mogu da se
vratim na salaš, Ðorde. Razmišljala sam kako
cu kada mog Stevana ne bude više. Bojim se
da cak ni tada ne bih smogla snage da nogom
krocim na tu ukletu kaldrmu. Ceznem za
Sergejem, patim zbog njegovog odsustva,
vapim za njegovom dušom. Nisam ozdravila,
prijatelju moj, a bojim se da nikada i necu.
Vratila sam se baletu kako bih se odužila
onima koji me toliko vole, kako bih pokazala
Njemu, Nepostojecem, a opet Sveprisutnom, da
još može da mi veruje. Ipak, to više nisam ja.
Živim život neke tude žene, nepoznate. Meni
su svi dani nalik jedan drugome, sve noci
podjednako crne. Živim, jer tako mora biti. Ne
umem više da se radujem, rekli su mi da
vreme leci, pruža utehu, donosi zaborav.
Možda nekome, ali meni... Meni ne pruža
utehu, a zaborav!... Ne vredi trošiti reci.
Volim te, poljubi Mariju i pruži joj svu ljubav
koju nosiš u svom srcu. Ona to zaslužuje.
Donece ti najvecu od svih radosti. Budite
srecni.
Voli vas : ljubi, vaša Ana.
Udaljen hiljadama kilometara, Ðorðe je citao
Anino pismo, a srce mu se cepalo. Cak i na ovoj
daljini, osecao je njenu patnju. Sve bi dao kada bi
nekako mogao da joj ublaži bol, da joj pomogne da
ozdravi. Znao je da je to nemoguce. Secao se Anine
istrajnosti. iskljucivosti i tvrdoglavosti. Uvek joj je
zavideo na nesebicnosti, na širini duše i
beskrajnom razumevanju. Davala je drugima i
previše. Nikada nije tražila, ocekivala. Bila je
zahvalna na darovima koje joj je život pružao, a
vracala je dvostruko više. Nije zaslužila da pati.
Odloživši pismo na sto, pogledao je svoju ženu u
poodmakloj trudnoci kako sprema pelene za njihovo
prvorodence. Zapeklo ga je u grlu, zatištalo u
grudima. Nije pravedno, mislio je Ðorde, nije
pošteno da ja imam toliko, a ona ništa.
Dok su Lenka i Klara uživale u gostoprimstvu
Nine Pavlovne, Ana se trudila da zatomi svoju tugu i
pokaže majci i Klari sve lepote ruske prestonice.
Kada se, nakon izvesnog vremena, Aleksandar
Petrovic nenajavljen pojavio na Nininim vratima,
Lenka i Klara su bile zatecene i zbunjene. Ništa
manje od sama Nina. Sa nelagodom je objasnila prijateljicama
da je to njen prijatelj, arhitekta,
angažovan u Lenjingradu. Ana je insistirala da se
Lenka i Klara presele kod nje i budu njene gošce u
narednih mesec dana, koliko su planirale da
ostanu. Trudila se da im bude dobar vodic i da ih
upozna sa svim carima ruske prestonice, iako joj je
obilazak mesta, koja je izbegavala u protekle tri
godine, ranjavao dušu. Svaka ulica, svaki cošak,
svetiljka, most ili fontana vracali su Anu u prošlost i
oživljavali trenutke provedene sa njim.
Klara se sve vreme pitala odakle zna tog „finog
gospodina", kako je govorila, koji se tako nenadano
pojavio na vratima njene stare prijateljice. A onda,
jednoga dana, dok su njih tri ispijale caj u salonu
Aninog stana, Klari ispade šoljica iz ruke. Lenka i
Ana, uzbuðene i uplašene, dotrcaše do nje, plašeci
se najgoreg. Klara je pobledela i pocela da diše
ubrzano. Ana je još od Klarinog dolaska u Moskvu
bila veoma zabrinuta za njeno zdravlje. Znala je da
se stara žena zaklela da se nikada nece vratiti u
Moskvu, baš kao što je Ana verovala da njena noga
više nece koracati salaškom kaldrmom. Ipak, ljubav
je bila jaca od svega. Klara se vratila u Moskvu zbog
Ane, jer je znala koliko ce joj znaciti njena podrška
onoga dana kada se ponovo bude vratila baletu.
Uostalom, ona je bila ta koja je sve vreme podsticala
i bodrila Anu da to ucini. Kako je mogla da ne bude
pored nje? Svaki dan je odlazila na grob Nikolaja
Rimskog Kirjakova, uvek sa Lenkom ili Anom.
Ironija sudbine uplela je svoje prste u živote ove dve
žene. Klare, stare i umorne, i njene ucenice Ane, još
mlade, ali dušom svenule. Klarin Nikolaj i Anin
Sergej bili su sahranjeni na istom groblju, u Aleji
velikana. Sa tugom i pomirenošcu, Klara bi dugo
stajala kraj groba svoje neprebolne ljubavi i tiho se
opraštala. Ana nije mogla da se oprosti. Svaki put
kada bi posetila Sergejev grob, dugo bi šaputala.
Pricala mu je o svojoj svakodnevici, o baletu, o
svakom novom danu bez smisla. Ponekad bi mu
recitovala njegove pesme, a ne tako retko tišina bi
bila njen pratilac.
Kada je Klara ispustila porculansku šoljicu,
Lenka je skocila kao oparena:
- Klaro! Draga, da li ti je dobro?
- Setila sam se! Setila sam se! - uzvikivala je Klara
uzbuðeno.
- Cega si se setila, tetka-Klaro? O, Bože, što si me
uplašila! - nadovezala se Ana.
- Setila sam se odakle znam Aleksandra
Petrovica. Šta ce on sa Ninom, za ime Boga?
Poznajem njegovu ženu Mirjanu, dovodila je njihovu
devojcicu kod mene u baletsku školu, dok sam još
radila. On je bio možda jednom ili dva puta. Ta
devojcica je danas vec sigurno odrasla žena, ali
znam da se nisam prevarila. Dobro pamtim lica.
Ana je slušala svoju mentorku, ne preterano
iznenaðena, ali ipak uznemirena. Setila se svog
nepoverenja prema gospodinu Petrovicu, koje je
osetila još onoga dana kada je prvi put iz Beograda
krenula za Moskvu. A onda joj se u secan je vrati
izmišljena prica tog prepredenjaka.
- Tetka-Klaro, gospodin Petrovic je pricao Nini i
meni da mu je žena odavno smeštena u duševnu
bolnicu. Navodno, skrenula je s uma, jer nisu mogli
da imaju decu. Da li si sigurna da je rec o istom
coveku? - upita Ana.
- Dušo, ja jesam stara, ali još nisam senilna.
Potpuno sam sigurna. A ta prica o bolesnoj ženi i
duševnoj bolnici ne pije vodu. Možda ga se ne bih ni
selila da nisam pre izvesnog vremena srela njegovu
ženu, Mirjanu, na Kalenicevoj pijaci. Verovatno je ne
bih primetila da me nije zaustavila da se
pozdravimo. Tom prilikom mi je u prolazu rekla
kako joj je muž na privremenom radu u Rusiji, ali
nije iznosila detalje. Ðubre pokvareno! Znam da cu
povrediti Ninu, ali nemam nameru da dopustim da
je taj gad i dalje obmanjuje! - završi Klara sa
žestinom, vec tražeci kaput i odlucno koracajuci ka
vratima stana.
- Tetka-Klaro, cekaj! Ne možeš tek tako da baneš
kod Nine i saspeš joj istinu u lice. Znam da si ljuta,
ali te molim da razmisliš. Koliko znam, Aleksandar
Petrovic se sutra vraca u Lenjingrad pa mislim da je
pametnije da sacekamo da ode i naðemo neki
pogodan trenutak da kažemo Nini istinu. Znaš
koliko istina ume da zaboli, a sigurna sam da ne
želiš da Nina pati.
- U pravu si, dete - uz uzdah potvrdi Klara,
skidajuci kaput i vracajuci se u salon. - Žao mi je
samo što necu imati prilike da saspem tom gadu u
lice sve što mislim o njemu - završi Klara, pušeci se
od besa.
Te veceri, kada je Klara Sic otišla u postelju,
majka i kcerka su u tišini sedele u salonu Aninog
stana. Lenka je s nežnošcu posmatrala svoju
mezimicu, a onda glasom punim Ijubavi, tiho
zapitala:
- Dokle ceš ovako, cedo?
Ana je bolno pogleda, pa umesto odgovora, spusti
glavu i zagleda se u svoje ruke koje su pocivale u
krilu.
- Anuška, princezo moja, molim te pogledaj me.
Pece me tvoja tuga, dete, znam koliko si ga volela.
Ali ti si još tako mlada dušo. Cini mi se ponekad
kao da nisi prisutna, kao da si negde vec odavno
otišla, pa samo povremeno svracaš kako bi uzvratila
ljubav onima koji te toliko vole. Ne mogu više da
podnesem tvoju patnju, dete. Svi mi imamo svoju
sudbinu i svima nam je odreðen sudnji dan. Znaš
kako kažu da Bog sebi bira društvo. Ako je birao
tvog Sergeja, znaš da je izabrao najboljeg.
Molim te, pokušaj da oživiš, dušice. Ne govorim
ti da bi trebalo da se zaljubiš, da nadeš nekoga, bilo
bi besmisleno. Ono što bih htela da li kažem jeste
da pokušaš nekako da pronaðeš mir i zadovoljstvo
u obicnim, malim stvarima. Sve bih dala da ponovo
vidim tvoj osmeh. Ne, ne odmahuj glavom, Ana! To
što se povremeno nasmešiš Klari, Nini ili meni, to
što pokazuješ zube dok se klanjaš publici ne znaci
ništa mila, dok su ti oci prazne. Tvoje oci se ne
smeju Ana. Kad se samo setim kako je bilo dovoljno
samo da sunce sine, pa da moja devojcica zablista
od radosti.
Prošlo je tri godine Ana. Proci ce još mnogo
godina i ti ceš morati da ih živiš. Na tebi je da
odluciš kako ceš ih živeti. Sigurna sam da bi Sergej
bio ocajan kada bi te video takvu. Toliko te je voleo
dušo. Molim te da dobro razmisliš o mojim recima.
Dugo sam cekala ovaj trenutak. Tri godine cutim i
saucestvujem u tvom bolu. Umorila sam se, Ana.
Godine prolaze i ko zna koliko cu ja još. Budeš li
tako patila za mnom, bicu ocajna. Necu naci mira
na onom svetu. Moraš prihvatiti život onakav kakav
nam je dat. Ponekad jc surov i veoma težak.
Zapravo, uglavnom je takav, tek sa povremenim
radostima. Ipak, neverovatno je dragocen. Zapamti
to Ana. Ðorðe me je posetio pre mog polaska za
Rusiju. Veoma je zabrinut za tebe i ocajan što si
odbila da krstiš njihovo dete. Rekao mi je da ce,
ukoliko dobiju dcvojcicu, krštenje obaviti u Crkvi
Svete Petke u Beogradu. Bio bi greh da ne prihvatiš
kumstvo, Ana. Ne moraš se vracati na salaš, ako ne
želiš, ali ovako ceš imati priliku da uciniš nešto
zaista divno, a u isto vreme ceš moci da vidiš
Stevana, razmisli.
Ana je cutke slušala svoju majku. Kao i uvek,
Lenka je bila u pravu. Verovala joj je oduvek. Još
od onog dana kada joj je, sa punim poverenjem,
pružila svoju malu ruku i dopustila joj da je u osvit
zore odvede ka nepoznatom, stranom i
zastrašujucem. A vera njene majke je bila
nepokolebljiva, cvrsta, samouverena.
- Pokušacu majko, pokušacu - tiho odgovori Ana.
Nina Pavlovna je naizgled mirno saslušala
Klarino izlaganje. Pošto je njena prijateljica završila
svoj skoro polusatni monolog, dugo je zamišljeno
cutala. A onda se iz nje prolomi plac. Užasnuta,
Klara je posmatrala svoju dugogodišnju prijateljicu
kako se lomi. Za sve ove duge godine, Nina Pavlovna
nikada nije plakala. Klara se u trenu naðe kraj nje,
nežno joj stavljajuci glavu na rame.
- Nemoj Nina, nije vredan - prošaputa Klara.
Nina podiže svoje uplakane oci ka Klari:
- Ne placem zbog njega, Klaro, baš me briga i ako
ga više nikada ne vidim! Placem zbog ljubavi koju
nisam upoznala, zbog srece koju nisam imala. Šta
sam imala od života, Klaro, osim mog baleta? Ništa!
Iako sam bila veoma tužna zbog tragedije koju si
preživela, negde u svom srcu potajno sam ti
zavidela. Ti si upoznala ljubav Klaro, baš kao i naša
Ana. Jeste, obe ste nepravedno kažnjene, obe ste
iskusile patnju i bol, ali barem ste neko vreme bile
srecne. Ja bih, draga moja prijateljice, menjala
deset godina svog jednolicnog života za samo jedan
dan takve ljubavi. Eto, zbog toga placem, Klaro.
Mesec dana provedenih sa Lenkom i Klarom u
Moskvi bili su melem za Aninu dušu. Vodila je duge
razgovore sa majkom i Klarom i upijala iskustvo i
mudrost dveju žena koje život ni na koji nacin nije
štedeo. Klara joj je dugo pricala kako joj je baletska
škola, kojoj se posvetila nakon Nikolajeve pogibije,
vratila veru u život, a devojcice koje je poducavala
na neki nacin potisnule onu žal za detetom koje nije
imala. Pricala joj je o radosti koju je Ana unela u
njen život, o tome kako je, bez obzira na neprebolan
gubitak, ponovo pronašla smisao. Ohrabrivala je
Anu da nastavi dalje, da se suoci sa životom i ne
poklekne. Podsecala ju je na sve napore koje je
uložila da bi postigla tako blistavu karijeru i na
kraju, s velikom nežnošcu, podsetila ju je na Sergeja
i na život koji je imala sa njim.
- Zbog svega toga nemoj odustati! Bori se! Znam
da nikada više neceš biti ista, ali pokušaj da vratiš
boje u svoj život, dušo - govorila je Klara.
Kada je ispratila majku i Klaru put Beograda,
Ana je sela i napisala Ðordu dugo pismo. Zahvalila
mu se na ukazanom poverenju i rekla kako rado
prihvata da bude kuma njegovom detetu. Pisala je
kako je došlo vreme da se suoci sa svojim
strahovima i avetima prošlosti i kako nece odustati
od života.
Nije mogla da zna da ce Ðorðe njeno pismo citati
obnevideo od suza, slomljen od bola.
Ðorde Matic je prazne duše, isplakanih ociju i
umornih kapaka razabirao jasno tek po koje slovo
Aninog pisma. Upravo se vratio iz porodilišta. Video
je svoju devojcicu, svoju Isidoru, kako se meškolji u
inkubatoru stežuci malene šake u pesnice, cvrsto
zatvorenih ociju.
Kada je odvezao Mariju u bolnicu, tri nedelje pre
termina za koji je poroðaj bio predviðen, neka
teskoba mu se uvukla u grudi. Sa indignacijom je
odbacivao svoje strahove, misleci kako se verovatno
svaki otac tako oseca prvi put. Marija je bila daleko
pribranija i staloženija od njega. Da samo nije
kacila te proklete zavese. Ali, uzalud joj je govorio
da se više odmara, da miruje, da sve može da ceka.
Nije ga slušala. Bila je vredna žena, nemirnog duha.
Dok je on sreðivao neke papire vezane za posao, u
jednom trenutku zacuo je samo tup udarac i
Marijino bolno stenjanje. Kada je uleteo u sobu,
imao je šta da vidi. Marija je ležala kraj stolice i
grcila se poput fetusa u njenoj utrobi. Pogledala ga
je ociju suznih od bola i rekla:
- Pala sam, Ðorde. Mislim da bi trebalo da me
odmah odvezeš u bolnicu.
Tek tada je Ðorde primetio lokvu krvi koja se
nezaustavljivo širila po tepihu. Pozvao je kola hitne
pomoci i Marija je uskoro primljena u porodilište.
Doktor Velickovic, koji je inace pratio Marijinu trudnocu,
zabrinuto je odmahivao glavom. Nakon
kratkog pregleda, saopštio je Ðorðu kako ce ipak
morati da uradi carski rez, jer se pri padu posteljica
odvojila, Marija je izgubila puno krvi, pa su njen i
bebin život dovedeni u ozbiljnu opasnost. Ðorðe je,
izbezumljen od straha, pozvao Marijine roditelje koji
su u roku od pola sata stigli do bolnice. Njih troje
su u tišini cekali ishod operacije. Marijina majka se
sve vreme tiho molila, a otac je, poput lava u
kavezu, šetao bolnickim hodnikom. Ðorðe je sedeo
zagledan u jednu tacku. Kroz glavu su mu prolazile
slike njihovog prvog susreta, video je svoju ženu
nasmejanu za poštanskim šalterom, cuo je njen
glas i veseo smeh, setio se njihovog prvog poljupca,
prvih nežnih dodira. Nakon dva sata, iz sale je
izašao doktor Velickovic smracenog lica. Ðorðe je
skocio na noge, a kada je ugledao doktorovo lice
umalo mu je pozlilo. Stajao je sa Marijinim
uplašenim roditeljima nem, oduzet od straha.
Doktor se nakašlja, pa izbegavajuci njihov pogled, s
mukom progovori:
- Ne mogu da vam opišem koliko mi je žao. Ucinili
smo sve što smo mogli, ali Marija nije izdržala.
Izgubila je previše krvi. Nije reagovala na
reanimaciju. Ne mogu da vam cestitam, bilo bi to
neprimereno u ovako bolnom casu, ali nadam se da
cu vam barem pružiti utehu. Dobili ste cerku,
odnosno unuku. Žilava je to devojcica, mislim da ce
sa njom sve biti u redu, ali iz predostrožnosti
predlažem da ostane nekoliko dana na neonatologiji.
Još jednom, molim vas, primite izraze mog
najdubljeg saucešca - završi doktor i okrete se da
poðe kako bi se što pre udaljio iz ove mucne
situacije.
Ðorðe se trže, pa zgrabi doktora za rukav
mantila:
- Doktore, molim vas - izgovori napuklim,
hrapavim glasom - želim da je vidim. Molim vas.
Doktor Velickovic ga saosecajno pogleda pa,
klimnuvši glavom, odgovori:
- Poðite za mnom.
Ðorðe baci brz pogled na Marijinu majku koja je,
presamicena od bola, jecala u narucju svog muža.
Htede nešto da kaže, ali nije umeo. Šta da kaže
majci koja je izgubila svoje dete. Ne postoje reci
utehe, nikada nisu ni postojale.
Koracao je za doktorom dugim bolnickim
hodnikom sa cijih se zidova ljuštila siva boja. Glava
mu je bila prazna, misli odsutne. Samo ga je jak grc
u predelu srca opominjao. Doktor Velickovic ga
isprati do male sobe i glavom pokaza na vrata:
- Ostavicu vas nasamo sa vašom ženom, ali vas
molim da se ne zadržavate. Znam da to zvuci grubo
i neprimereno u ovakvom trenutku, ali takva su
pravila.
Ðorðe klimnu glavom, a onda uhvati hladnu
kvaku i polako otvori vrata. Na bolnickim kolicima
ležala je njegova Marija, prekrivena belim caršavom.
Još uvek u šoku, nespreman da prihvati istinu,
nežno skide caršav sa njene glave. Kada je ugledao
lepo lice svoje žene, bez ijedne kapi krvi, njene
kapke ukrašene tankim plavicastim žilicama, pune,
blede usne, iz grudi mu se ote ocajnicki jecaj.
Milovao je njenu dugu, zamršenu plavu kosu, i
šaputao:
- Kako cu bez tebe, anðele moj? Kako cu
objasniti našoj kcerki da nema majku? Kako cu
preživeti, Marija?
U tom trenutku, medicinska sestra mu se
pridruži, nežno ga uzevši za ruku:
- Molim vas gospodine Maticu, hajdemo. Dacu
vam sedativ kako biste se malo smirili.
- Ne, ne treba mi ništa. Ne želim lekove - odgovori
Ðorðe pomalo grubo i ode da potraži Marijine
roditelje. Zatekao ih je na istom mestu, u istom
položaju. Marijin otac ga pogleda bolno i s
prekorom i jedva izusti:
- Što je nisi pazio, sine?
Ðorðe zaneme, okrete se i kao bez duše istrca iz
bolnice. Na Beograd se spustiše teški sivi oblaci.
Pogleda u tamno nebo iz kojeg u tom casu sevnu
munja, a potom krupne kapi kiše poceše da mu
kvase lice, stapajuci se s njegovim suzama.
Potpuno mokar, teškim korakom se vrati u
bolnicu i zaputi na odeljenje neonatologije.
Doktorka ugleda pokislog mladog muškarca
groznicavog pogleda. Oprezno mu priðe, pa ga
upita:
- Izvolite gospodine, kako vam mogu pomoci?
- Ja sam, ja sam otac bebe cija je majka
preminula na poroðaju. Marija Matic. Mogu li,
molim vas, da vidim svoju kcerku?
Doktorkin stav se istog trenutka izmeni. Na licu
joj se jasno ogledalo sažaljenje prema ovom
mladom, ocajnom coveku.
- Naravno, gospodine Maticu, ali pre toga se
morate presvuci. Ne možete tako mokri uci na
odeljenje. Sredicu da vam se da odelo i zaštitna
maska, pa cu vas odvesti da vidite vašu kcerku.
Jaka je to devojcica, pravi borac. Iako je prevremeno
roðena, zdrava je i veoma žilava. Vredi se boriti za
nju.
Doktorka posla bolnicarku da odvede Ðorda da
se presvuce. Kada je bio spreman, bojažljivo ušeta
na odeljenje neonatologije, u pratnji doktorke
Ivkovic. Ona ga odvede do inkubatora smeštenog do
prozora. Dok su kišne kapi dobovale po staklu,
Ðorðe je posmatrao majušnu bebu kako laganim
pokretima isteže svoje sicušne udove. Posmatrao je
plavu paperjastu kosicu i brojao prstice. Teške suze
slivale su mu se niz lice. Doktorka mu je pricala, ali
on je nije cuo. Razabrao je tek poneku rec.
- Snaci cete se vi. Najvažnije je da joj pružite
što više ljubavi. Ostalo ce doci samo po sebi.
Danas postoje odlicne zamene za majcino mleko.
Znam da je sve ovo šok za vas, ali ne brinite. Kako
ce se zvati vaša devojcica? Jeste Ii se odlucili za
ime? - upita doktorka.
- Isidora. Zvace se Isidora. Tako je želela moja
supruga, ona je izabrala ime.
- Divno ime, zaista. E, pa neka vam je sa srecom.
I vama, i Isidori - rece doktorka stežuci Ðorda za
rame.
* * *
Kada se teškog koraka vratio u stan, sve ga je
bolno podsecalo na tragediju koja mu je u casu
izmenila život. Prevrnuta stolica, napola okacene
zavese, vlažne i mirisne. Lokva krvi na podu.
Ugleda benkice koje je Marija pripremila za Isidoru
i na trpezarijskom stolu u vazi nežne bele ljiljane
koje je njegova žena toliko volela. Zari lice u šake i
zaurla iz sve snage. Samoca je bila bolna,
neshvatljiva. Sa ulice su kroz poluotvoren prozor
dopirali glasovi i smeh prolaznika. Ðordu se cinilo
kao da dopiru iz nekog drugog sveta, onog koga je
nekada poznavao i iznenada ga napustio.
Tada na stolu ugleda Anino pismo. Otvori ga i
kroz zamagljen pogled poce da cita. Reci njegove
prijateljice su mu se poput noževa zarivale u
ranjeno srce. ,,A mislio sam da nije pošteno da ona
pati i nema sve što ja imam. Prokleti smo oboje,
moja Ana, prokleti."
Kada je sutradan Miloje stigao u Beograd, Ðorðe
ga je docekao na stanici u tamnom odelu,
naduvenih ociju i lica koje je svedocilo o besanoj
noci. Ugledavši ga, Miloju se skoro ote glasan jecaj
iz grudi. Naucio je, tokom svih ovih teških godina,
da živi sa svojom muškom tugom i podnosi
samocu. Ipak, pri pogledu na izmuceno lice svog
jedinog sina, zapece ga duša onako kako nije ni
kada ih je Ruža napustila. Naucen na trpljenje,
Miloje snažno zagrli Ðorða i nespretno ga potapša
po ramenima, bez ijedne reci. Ðorde prihvati njegov
skroman prtljag pa se cutke uputiše ka njegovom i
Marijinom domu. Dok je putovao za Beograd, Miloje
nije mogao a da se ne seti one noci kada se njegov
sin ženio, a Anin Sergej preminuo. Secao se jeze
koja ga je podilazila, dok je posmatrao Lenku i Anu
u najvecem bolu, i straha da im Bog šalje znakove,
da ih opominje. Slutio je da to nece biti poslednja u
nizu tragedija koje su ga pratile kroz život. Njegove
crne slutnje su se obistinile. Tek koju godinu posle
svadbenog veselja, ostade njegov Ðorðe udovac, on
bez snahe, a unuka bez majke. Pitao se šta ce im
još život prirediti i cime su zaslužili toliku patnju.
Kada su stigli do stana, Miloje se iznenadi kad
vide Marijine roditelje. Nije bio pripremljen na
susret sa prijateljima. Marijina majka, Nada, se od
tuge smanjila, oci su joj usahle, a kosa potpuno
pobelela. Marijin otac, Branko, ustade, snažno
stegnu Milojevu ruku pa ga triput poljubi u obraze.
Kada mu je prišla Nada, Miloje izgubi kontrolu.
Zaplaka se, pa zagrli priju i prošaputa:
- Žao mi je, tako mi je žao.
Nada ga upita šta ce da popije i tek tada Miloje
primeti posluženje na stolu. Nije znao te gradske
obicaje, ali valjda se i ovde dolazi u kucu radi izjave
saucešca. Ðorðe mu je rekao da je sahrana tek
sutradan, a da ce njegova unuka još koji dan ostati
u porodilištu. Baš kad je ispijao rakiju za pokoj
Marijine duše, oglasi se zvono na vratima. U dnevnu
sobu, ruku pod ruku sa Ðordem, ušeta Lenka,
odevena u crninu. Kad ugleda Miloja, potrca mu u
zagrljaj:
Dobri moj Miloje, ostadosmo ti i ja bez naše dece.
Tako mi je žao.
Miloju se srce steže pri pogledu na svoju davnu,
zabranjenu ljubav. Lenka je i danas, u ranim
pedesetim, još uvek bila prava lepotica. On, ogrubeo
i naraðen, nije je bio dostojan. Ostade da gleda tu
lepu ženu koja mu se vec toliko puta u životu
dokazala kao prijatelj. Bila je kraj njegovog sina i u
dobru i u zlu. A kolike je samo patnje ona preturila
u životu.
Lenka se, kao i uvek, ponudila da organizuje sve
što je potrebno kako bi Mariju dostojno ispratili.
Njeni roditelji nisu imali snage, a Ðorde je bio odvec
izgubljen. Svako jutro bi odlazio u porodilište i
gledao svoju Isidoru, pomešanih osecanja. Voleo je
svoju kcer, ali nije mogao da ne pomisli kako bi
Marija još bila živa da nije nje. I dalje je odbijao da
prihvati cinjenicu da je sada samohrani otac. Lenka
mu nije rekla da je Ana vec na putu za Beograd.
Kada je javila Ani za tragediju koja je zadesila
Ðorða, kcerka joj je spustila slušalicu. Lenka se
uplašila za njeno zdravlje. Posle pola sata, Ana je
javila da vec sutradan ima voz za Beograd i pitala
da li stiže na pokop. Kada je od Lenke dobila
potvrdan odgovor, rekla je samo;
- Dobro je. Nemoj nikome kazati da dolazim.
Teško mi je, ali znam da sam mu sada
najpotrebnija.
Dok je voz kloparao put Beograda, Ana je tužna i
zamišljena prebirala po slikama ne tako davne
prošlosti. Secala se dana kada je upoznala Mariju.
Sada joj se cinila smešnom ona mala žaoka
ljubomore koju je osetila kada je videla njeno lepo
lice, te bistre plave oci i široki osmeh. Secala se
kako joj je Marija pružila ruku prijateljstva, koju je
ona naposletku prihvatila. Nije mogla da iz misli
odagna njen osmeh, dok joj je na glavu spuštala
vencic od poljskog cveca koji je sama s ljubavlju
isplela. Bilo je to samo nekoliko sati pre nego što ce
je njen voljeni Sergej zauvek napustiti.
Nikada više nije videla Mariju. Pozdravljale su
jedna drugu u pismima koja su ona i Ðorde
razmenjivali, ali je Ana, obnevidela, umorna od
svoje tuge i teškog bremena koje je nosila cesto
zaboravljala na nju. Prosto, nije mogla da podnese
ludu srecu, boleli su je veseli osmesi i radosni
glasovi onih koji su još mogli da prepoznaju srecu.
Sada, dok je putovala da svom najboljem prijatelju
pokuša da pruži utehu, žalila je zbog svoje
neosetljivosti, svoje nebrige za najdraže. Pitala se
kako li Ðorde podnosi tragediju koja ga je zadesila.
Sigurno mu nije lako. Kako ce sad sa tek roðenim
detetom? Razmišljala je šta može da ucini kako bi
mu olakšala bol, a onda se setila kako je sama
odbijala tuðu pomoc, kako se zatvarala u sebe i
kroz secanja grcevito tražila Sergeja.
I danas, posle toliko vremena, pronalazila ga je u
svim malim stvarima koje život znace. Svakoga
jutra, dok bi ispijala svoju prvu kafu, cula bi
šuškanje njegovih novina na stolu, osluškivala
komentare na najnovije vesti, osecala njegovu ruku
kako joj ceše bedro, dok prolazi kraj mesta za
stolom na kojem je sedeo. Videla bi ga u drugom
redu sale Boljšog teatra na svakoj predstavi. Svake
noci, kada bi pokušavala da se uhvati za tananu
senku sna, pružala bi ruke ka njegovoj strani
postelje i, zacudo, nikada je nije docekivala
hladnoca. Bila je topla, kao da je on upravo ustao i
onako bunovan i razbarušen odšetao do kupatila.
Cesto bi meðu praznim zidovima odzvanjao njegov
dubok, muževan glas. U smiraj dana, kada bi citala
njegovu poeziju, ona ga je cula. Bio je još tako živ u
njenom secanju, bio je tako prisutan u svakom
novom danu. Ponekad bi neki prolaznik svojim
hodom, pokretom ili držanjem podsetio Anu na
Sergejevu snažnu figuru i odškrinuo vrata
neprebolu. Videla ga je u odrazu tuðih ociju, u
stranim, dalekim osmesima, prepoznavala u perima
kriticara. Ana Balint-Pavlovic živela je svoju ljubav i
posle njegove smrti. Zapravo, samo tako je mogla
da podnese prazninu koja je bila nenadoknadiva.
Dok je putovala ka svojoj domovini, nije mogla a
da se ne seti svojih ranijih razmišljanja kako bi sve
bilo drugacije da je ostala na salašu, da nikada nije
upoznala svetla prestonice. Živela bi jedan sasvim
drugaciji, miran i predvidiv salaški život. Možda bi
joj Ðorde postao životni saputnik, možda bi mu
izrodila decu i živela mirnim, porodicnim životom.
Nije im bilo suðeno. Bilo im je suðeno da pate,
robuju ovozemaljskim iskušenjima i neprestano
tragaju za smislom. Ona nije mogla da pronaðe
utehu i znala je da ce je spokoj sacekati možda tek
sa one druge strane života. Ðorde je imao razloga da
živi, da se bori. Imao je svoju devojcicu, bolnu, ali
dragocenu uspomenu na dane srece sa Marijom.
Zbog nje je morao dalje. Nije imao izbora. Ana se s
teškom mukom secala svih onih sati agonije koji su
je tek korak delili od samouništenja. U nedeljama i
mesecima nakon Sergejeve smrti, nebrojeno puta je
u rukama držala pilule za spavanje i brojala ih,
jednu po jednu. Ponekad bi zacula Lenkin glas kako
je preklinje nekad je to bila Klara sa svojom
nepokolebljivom verom u nju, a najcešce je sam
Sergej prekorno vrteo glavom i odvracao je od zlih
misli. Tada bi disala kratko i vrlo plitko, tek toliko
da ostane živa. Bilo je teško sacuvati život koji nije
živela. Ipak. uspela je da se spase. Sada je samo
želela da pomogne svom prijatelju da savlada bol.
Iz razmišljanja je prenu glas železnickog
službenika koji je najavljivao ulazak voza u
Beograd. Ana je lagano pocela da sprema svoj
prtljag. Pomisli kako se nekada radovala dolascima
kuci, a sada je svaki njen povratak bio bolniji od
prethodnog. Kada je izašla na peron, ugleda tetka-
Klaru kako joj maše. S tugom je posmatrala to
krhko staracko telo, dok je prilazila ženi koja joj je
izmenila život, ženi kojoj ce vecno biti zahvalna.
Njena dobra Klara, vec u poznim sedamdesetim,
podsecala je Anu na prohujale godine. Nije mogla ni
da zamisli trenutak rastanka s njom. Kroz secanje
joj proleteše lica svih dragih ljudi kojih više nema:
tetka Ruža, Mara, draga Sonja, baba Dara i
konacno Sergej.
Ugleda blagi pogled Klarinih divnih plavih ociju i
široki osmeh oivicen mrežom bora. Pohita joj u
zagrljaj i cvrsto je stegnu, kao nikada pre. Klara se,
stenjuci, zasmeja:

http://www.book-forum.net

16Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:37 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
- Polako, polako devojcice moja. U ovim mojim
godinama, kosti su poput kartona. Polomiceš me.
- Oprosti mi tetka-Klaro, samo sam srecna što te
vidim.
- Srecna si što me još uvek vidiš. Znam da na
to misliš dušo moja, i u pravu si. Zašla sam vec u
duboku starost, a ti si se suviše smrti nagledala za
svoje mlade godine. Najteže je ispracati one koje
voliš i najbolnije živeti život posle njih. Ali tebi je
takva uloga namenjena, a vec sam ti pricala da nije
pametno cenjkati se sa Gospodinom koji nam kroji
sudbine. Ko zna, Ana moja, zašto je to dobro?
Možda nas sve, naposletku, negde saceka nagrada?
Želim u to da verujem, tako mi je lakše da prihvatim
nagoveštaj kraja. Ali dosta o tome. Sada ceš morati
ponovo da se uhvatiš u koštac sa tugom, da primiš
na sebe deo Ðorðevog bola, a to nece biti lako, dete.
- Kako je on, tetka, Klaro?
- A kako može biti, dete? U isto vreme je izgubio
ženu, a dobio kcerku. Nije to lako prihvatiti. Lenka
je vec pricala s njim na tu temu, ali ocekujem da
mu ti pomogneš da prihvati svoje dete. Znaš, stalno
ponavlja kako bi Marija još bila živa da nije Isidore.
Ne može da se pomiri sa gubitkom, što je normalno.
Ali postoji opasnost da razvije averziju prema
sopstvenom detetu. Zato te molim da pricaš sa
njim. Znaš koliko te Ðorde voli i koliko ti veruje.
Mislim da mu u ovim trenucima zaista ti najviše
možeš pomoci.
- Naravno, zato sam tu, tetka, Klaro. Da li je
mama kod njega?
- Jeste dušo, htela je da te saceka, ali sam je
zamolila da mi barem još jednom priušti ovo
zadovoljstvo, verovatno poslednji put.
- Nemoj tako da pricaš, molim te. Ti me ne smeš
napustiti. Ne dozvoljavam ti! Osim toga. još toliko
dugujemo jedna drugoj.
- Ništa ti meni ne duguješ, dušo moja. Duguješ
samo sebi.
I tako se dve žene zaputiše ka domu u kojem je
tuga svila svoje gnezdo, a ljudi u crnom odbrojavali
trenutke tišine. Kada je Ana sa Klarom ušla u
Ðorðev dom, docekala ju je tišina narušena samo
pokojim jecajem ili uzdahom. Klara joj, bez reci,
rukom pokaza put do trpezarije i Ana se tihim
koracima uputi ka sobi u kojoj su tužili Ðorde,
Miloje, Nada, Branko i Lenka. Ðorde je osetio njeno
prisustvo. Dok je, zagledan kroz prozor, praznim
pogledom pretraživao ulicu, ucini mu se da je dašak
toplog vazduha prostrujao kroz prostoriju. Okrenu
se i ugleda Anu, koja je nepomicno stajala na pragu.
Niko se nije pomerio, cak ni Lenka, koja bi skocila
svaki put kad bi se Ana našla u njenoj blizini. Ova
mudra žena je znala da je Anin zagrljaj sada
najpotrebniji najtužnijem medu njima. Ana je
gledala u Ðorðeve tamne, bolne oci i raširenih ruku
mu poletela u zagrljaj. Ovoga puta je Ðorde nije
zavrteo. Sakrio je lice u njen tanani vrat i duboko
uzdahnuo. Ana mu je milovala potiljak, tiho mu
govoreci nežne reci. Dvoje prijatelja su dugo ostali u
nemom zagrljaju. Ðorde je poželeo da je nikada ne
pusti iz narucja. Naposletku, Ana se nežno odvoji od
njega i priðe Marijinim roditeljima izjavljujuci im
svoje najdublje saucešce. Potom doðe do Miloja i
snažno ga zagrli, govoreci:
- Jako mi je žao, cika-Miloje. Ne smem ni da
pomislim.
Miloje je skoro grubo prekide:
- Nemoj, Ana, ne govori. Dosta si ti patnji
pretrpela dete, necu ti dozvoliti da primiš na sebe ni
deo krivice. Sve je volja Njegova. Tako je moralo biti.
Ana se zaplaka. Lenka tada skoci i privi svoje
dete na grudi. Koliko je samo puta pomislila kako
Ana sazreva kroz patnju, neprimerenu njenoj
tananoj duši, kako precesto sahranjuje one koje
voli. Nije mogla da se nadivi njenoj snazi da prihvati
sudbinu, da pomiri nepomiriljivo, shvati
neshvatljivo.
U danima tuge koji su usledili, mladoj ženi je bilo
veoma teško da, naslanjajuci se na svoje bolne
uspomene, ubedi svog prijatelja u neminovnost
daljeg života. Kako je mogla da pronaðe reci utehe
kad njen jezik nije poznavala? Kako je mogla sada
da isprica Ðorðu pricu o ringišpilu, o tom
cudesnom vrtuljku koji je i radosti i boli vrteo u
krug? Kada je prvi put sa svojim prijateljem otišla
do bolnice da vidi njegovu kcerku, Isidoru, mislila je
da ce presvisnuti od tuge i ocaja. Dok je ocima
nežno prelazila po tom nejakom telašcu, ispitujuci
svaki delic njene fine kože, tih sicušnih udova,
malenih prstica, majušnog nosa i svilenkaste plave
kosice, Anino srce se cepalo na hiljade komada. U
mislima su joj se preteci vracale slike moskovske
bolnice i pobacaja i obuzimala ju je neizmerna tuga.
Mrzela je i proklinjala sebe, svoju gordost, svoju
nepromišljenu ishitrenost. U tom trenutku, znala je
kako ce pomoci Ðorðu da prihvati ovo malena,
dragoceno bice. Ispricace mu pricu koju nikada
nikome nije i za koju je znala da ce pocivati s njim u
vecnosti. Pogledala je svog prijatelja na cijem licu su
se smenjivale emocije: od nežnosti i ljubavi do bola i
neprihvatanja. Ana mu nežno dodirnu ruku i rece:
- Ðorðe, želim da razgovaram s tobom. Idemo
negde gde nas niko nece uznemiravati.
Ðorðe je povede u veliki bolnicki park i oni se
smestiše na klupu kraj malene fontane. Ana je
nekoliko dugih trenutaka skupljala snagu da
zapocne pricu koju je sahranila duboko u svom
srcu. A onda, susrevši Ðorðev upitni pogled, uz
duboki uzdah, Ana Balint poce da prica:
- Ðorðe, pre nego što ti poverim svoju tajnu,
zaklinjem te našim prijateljstvom i svojom ljubavlju
da mi obecaš da je nikada nikome neceš ispricati.
Ðorðe je zamišljeno i u cudu posmatrao Anu,
pitajuci se šta bi to ona mogla da mu isprica, a da
on to vec ne zna, kada medu njima nikada nije bilo
tajni. Ipak, shvativši ozbiljnost situacije, Ðorde tiho
odgovori:
- Zaklinjem ti se, Ana, da nikada nikome necu
odati tvoju tajnu.
li Hvala ti. Pre sedam godina, u vreme kada sam
ti poverila svoju ljubav prema Sergeju, kada sam
boravila na salašu i pitala se šta da ucinim sa
svojim životom, ti si bio jedini koji je za to znao,
jedini koji mi je pružio ruku prijateljstva, ne
savetujuci me i ne osuðujuci. Secaš li se tog
perioda?
Ðorðe cutke klimnu glavom, i dalje ne shvatajuci
kuda Anina prica vodi.
i Dakle, kad sam se nakon boravka na salašu
vratila u Moskvu, docekao me je prazan, pust stan i
Sergejeva poruka u kojoj je pisao da je otišao u
Orsk, na Ural, kod Irene i Miše. Samo toliko. Nije
pisao da li je otišao na neko vreme ili zauvek. U tom
periodu nam nije išlo, mene su mucile sumnje, a on
je patio za svojim detetom. Povreðena, tužna i
potištena, mislila sam da je otišao zauvek. Kako je
vreme prolazilo, a od Sergeja nije bilo ni glasa, sve
više sam bila ubeðena da me je napustio. Na jednoj
od proba u Boljšom teatru sam se onesvestila. U
tom periodu gotovo da nisam jela, bila sam veoma
slaba i iscrpljena. Mislila sam da je to od napora.
Odvezli su me u bolnicu i konstatovali da sam u
trecem mesecu trudnoce. Molila sam doktorku da
precuti istinu i ona je moju želju ispoštovala, iako je
dala sve od sebe da me ubeði da ne ucinim nešto
zbog cega cu jednom gorko zažaliti. Ne znam možeš
li da me razumeš, ali tada nisam želela ni da živim,
a kamoli da rodim dete coveku koji me je, kako sam
tada budalasto mislila, napustio. Zatražila sam
prekid trudnoce. Zapravo, ubila sam svoje i
Sergejevo dete, Ðorðe. Uništila sam mogucnost da
jednoga dana upoznam radost majcinstva i
kažnjena sam od Boga. Kada se Sergej posle tri
meseca konacno vratio u Moskvu, uništen žalošcu
zbog smrti svoga sina, i kada mi je otkrio razlog
svog odsustva, Mišinu bolest i nažalost smrt, rec
nisam mogla da izustim. Na kraju svoje bolne
ispovesti, moj Sergej mi je rekao da ga u životu
održava samo pomisao da cu mu ja možda jednoga
dana podariti najvecu od svih radosti - dete. Urlala
sam od bola u njegovom narucju, nesposobna da
mu kažem da sam ubila naše dete i da nikada necu
postati majka. Nisam imala srca, ni hrabrosti da mu
ubijem nadu. Nikada mu nisam rekla istinu. Ni
njemu, niti bilo kome. Ti si jedim covek, jedino bice
na ovom svetu koje zna moju tajnu. Mrzim sebe
zbog toga, Ðorde, i ne proðe ni jedan jedini dan u
mom životu a da se ne setim svog greha i osetim
duboko kajanje. - Anin glas utihnu, dok su joj se
suze slivale niz lice.
Ðorde je nežno stisnu za ruku i pokuša nešto da
kaže, ali ga Ana prekinu:
- Sve sam ti ovo ispricala zbog Isidore. Nemoj
me pogrešno razumeti, ali da nije tog malenog
dragocenog bica, nikada ti ne bih poverila najveci od
svih mojih grehova. Tako se stidim, Ðorde. Malocas,
dok sam posmatrala tvoju kcerku, poželela sam da
se ubijem, kao i toliko puta otkako živim svoj
prazan život bez ljubavi. Da sam tada bila
pametnija, hrabrija, manje gorda, a više
promišljena, danas mi duša ne bi bila ovako prazna.
Imala bih kraj sebe deo njega, imala bih najvecu od
svih radosti. Ne da Bog sve prijatelju moj, ali tebi je
dao najdragoceniji dar. Imaš kcerku, Ðorde. Imaš
svoju princezu. Ona je deo tebe i Marije, ona je
vecni zalog vaše Ijubavi. Molim te, preklinjem te, da
shvatiš koliko si blagosloven, bez obzira na tugu
koja te sada pritiska. Sigurna sam da ce ti Isidora
doneti toliko radosti u životu, koje sada ne možeš ni
da naslutiš. Cuvaj tog anðela i raduj se njenom
životu, Ðorde. Veruj mi da bih sve dala da mogu da
vratim vreme i promenim samo taj deo svog života.
Nema te cene koju ne bih bila spremna da platim,
samo da imam kraj sebe dete... - Anine reci se
izgubiše u naletu košave.
Ðorde je cvrsto zagrli. Nije mogao ni da sanja da
Ana u svom srcu nosi toliku patnju, takvo kajanje i
tugu. Znao je koliko je volela Sergeja, ali nije mogao
da zna kakvu je strašnu grešku ucinila i koliko je
zbog te greške patila. Odjednom mu se razbistri
pred ocima. Video je svoju devojcicu kako raste,
pratio njene prve korake, brojao osmehe. Pogleda u
Anu, ozbiljnog lica, ali nasmejanih ociju i konacno
rece:
- Hvala ti, draga moja Ana. Hvala ti, anðele moj.
Volim te više nego što možeš da zamisliš i beskrajno
te poštujem. Obožavam te Ana. Tvoja prica me je
otreznila, naterala me da konacno shvatim kakav
sam dar dobio. Brinucu se za svoju kcerku,
obecavam.
Ana se radosno nasmeja i baci se svom prijatelju
u narucje. Dok joj je brada pocivala na njegovom
ramenu, teške suze slivale su se niz njeno lepo lice.
Ðorde je nežno odvoji od sebe, pa poljubivši njene
vlažne obraze, nastavi:
- Hteo bih nešto da te zamolim, Ana. Znaš koliko
sam želeo da krstiš Isidoru. Bila je to i moja i
Marijina želja. Ne znam kako ovo da ti saopštim, iz
straha da me ne shvatiš pogrešno. A opet, otkada
znam za sebe, znam i za tebe. draga moja. Vec sam
ti toliko puta rekao da je moja ljubav prema tebi
bezuslovna. Ana, molim te da razmisliš da li bi u
buducnosti mogla da prihvatiš moje dete kao svoje.
Zato sam hteo da predložim da Lenka krsti Isidoru
pa, možda jednoga dana, ako ikada budeš spremna,
možda cemo nas dvoje moci da ti pružimo utehu i
ljubav. Ne, nemoj da me tako zapanjeno gledaš i
nemoj ništa da mi odgovoriš. Znam da je suviše
rano pricati o buducnosti sada, kada je sadašnjost
tako mracna i bolna, ali i ti i ja smo svesni da
moramo nastaviti dalje kroz život. Na nama je da
odlucimo da li cemo ici tim putem sami. Znaš, ti si
jedina žena na ovom svetu koju bih mogao da
zamislim kraj sebe i svog deteta. Znam da je rano
Ana, ali te molim da ne odbacuješ ove moje nade.
Poklanjam ti sve vreme ovog sveta, samo te molim
da razmisliš.
Ana je cutala, zagledana u malenu fontanu
ispred klupe na kojoj su sedeli. lako joj je košava
ledila kosti, u njenom srcu poce da se rada cudesan
osecaj topline. Nikada nije ni pomislila na
mogucnost da podeli svoj život sa nekim drugim
muškarcem. Ipak, Ðorde je bio deo nje, deo njenog
bica. Delili su tajne, znali sve jedno o drugom. Bio je
njen najbolji prijatelj, njen zaštitnik. Imati ga pored
sebe, njega i Isidoru... Nije mogla ni da zamisli.
Pogleda u nebo, pa joj se ucini da joj se beli oblaci
osmehuju, razvejavajuci tugu u njenoj opustošenoj
duši. Zatim pogleda u Ðorda koji je nespretno kršio
ruke u krilu, izbegavajuci njen pogled. Znala je
koliko mu je bilo teško da joj poveri svoje nade i nije
želela da ga povredi. Zato položi svoje šake na
njegove i nežno rece:
- Ima vremena Ðorde. Pusti da se rane malo
zacele. Ja nikuda ne idem, tu sam pored tebe i
Isidore, od sada pa ubuduce. Ne možeš Marijine
roditelje lišiti unuke, Ðorde. Ona ce im neko vreme
biti jedina uteha. Moraš dozvoliti Nadi da ti barem
u pocetku pomogne u brizi oko Isidore. Ta žena je
toliko propatila. Nema vece patnje od smrti deteta,
veruj mi. Gledala sam svoju ljubav, posle Mišine
smrti, kako se uništava, kako kopni, kako odlazi.
Moraš razumeti njihov gubitak. Ja cu vas stalno
posecivati, doci cete kod mene u Moskvu a onda...
bice kako je suðeno. I ja tebe volim Ðorðe, svim
svojim srcem. Ipak, moraš da znaš da nijedan
muškarac na svetu nikada nece zauzeti Sergejevo
mesto u mom srcu. On je bio i ostao najveca Ijubav
mog života. Nikoga više ne bih umela tako da volim.
Znaš, mili moj, ja i dalje živim sa njim. Nikada ga
nisam napustila, a plašim se da nikada i necu.
Misliš li da ja to ne znam, Ana? Voleo sam svoju
ženu, Bog mi je svedok, ali ne na takav nacin na
koji si ti volela Sergeja i on tebe. Vaša Ijubav je bila
posebna, zato je i danas toliko živa. Nemam
nameru da se takmicim, niti uporedujem, Ana. Niti
bih ikada poželeo da zauzmem njegovo mesto u
tvom srcu. Ja ti samo nudim ljubav, nežnost i
prijateljstvo. Ako ikada budeš spremna da to
prihvatiš, uciniceš me srecnim covekom. Ako ne,
opet dobro. Imati tebe za prijatelja, vec je
neprocenjivo bogatstvo.
Tako se završio razgovor izmeðu Ane i Ðorda. U
teškim danima koji su usledili, Ana se trudila da
što više razgovara sa svojim prijateljem o obicnim,
svakodnevnim stvarima. Odlazili su u kupovinu
neophodnih stvari za bebu, Ana je lsidori kupila
predivna kolica i majušne baletske patikice. Ðorde
je s osmehom odmahivao glavom, odbacujuci
mogucnost da ce njegova kcerka poci Aninim
stopama. Ana ga je zadirkivala, govoreci mu da je
sve sudbina i da se ringišpil, kako god se okretao,
opet vrati do svoje polazne tacke. „ A ta polazna
tacka sam ja", Ðorðe, „uvek sam i bila", zacikavala
ga je Ana. Kada je Isidora otpuštena iz bolnice, sve
je bilo podreðeno njoj i njenim potrebama. Ana se
tada neprimetno povukla i ostavila Ðorða i njegovu
taštu da preuzmu brigu o detetu. Ona je boravila
kod Lenke i svoje slobodno vreme provodila sa njom
i Klarom. Svaki dan bi nakratko navratila da vidi
Isidoru i svaki put bi joj se neverovatna toplina razlila
grudima. Svaki put kada bi je uzela u narucje,
kada bi udahnula njen miris, kada bi je Isidora
dotakla svojim rucicama, Anino srce je pevalo. U
tim trenucima shvatila je koliko je srecna i kakvu
privilegiju ima što drži to malo bice u svom
narucju. Bila je naprosto opcinjena njome. Pazila je
da ne pretera, da ne dosaðuje, ali je svaki dan sa
nestrpljenjem išcekivala šest sati popodne kada im
je odlazila u posetu. Nakon mesec dana, Ðorðe je
pozvao Anu da zajedno izvedu Isidoru u njenu prvu
šetnju. Ana je bila egzaltirana, ushicena. Ponosno
je gurala kolica sa bebom, potpuno nesvesna
cinjenice da nije njena. Tako bi lako mogla da
zaboravi na sve.
Lenka je zabrinuto posmatrala novonastale
promene na svom detetu. Pomislila je kako bi bilo
dobro da se Ana vrati u Rusiju, ionako se zadržala
duže nego što je planirala. Bio je to prvi put da je
Lenka poželela da Ana ode. Plašila se njene
vezanosti za Isidoru, plašila se nove patnje koja je
pretila njenoj devojcici. Kada se Ana vratila iz
šetnje, puna prica o bebi, Lenka joj predloži da
popiju kafu u salonu. Pažljivo, izokola, Lenka rece
Ani:
- Dušo, bojim se da si se vec previše zadržala u
Beogradu. Znaš koliko volim kada si pored mene, ali
brinem zbog tvoje karijere. Nije li vreme da se vratiš
u Moskvu?
Ana je pogleda pa, primetivši nelagodu kod svoje
majke, nežno joj rece:
- Znam na šta misliš, mama, ne brini. Da,
zaljubila sam se u Isidoru i produžila sam svoj
boravak zbog nje. Ipak, nisam toliko zanesena da
bih bila u stanju da zaboravim na svoje obaveze i
svoj život. Kupila sam kartu za prekosutra i
planirala sam da ti danas kažem kad odlazim.
Nadam se da si ti spremna za krštenje, jer sutra je
veliki dan. Znaš, jako mi je drago što je Ðorðe
odlucio da ti budeš kuma našoj Isidori. Planiram da
se vratim vec za tri meseca, kada se završi pozorišna
sezona, pa cu celo leto provesti sa vama u
Beogradu. Nadam se da ti to odgovara.
- Naravno, dušo - odgovori Lenka, zbunjena. Nije
mogla da se nacudi Aninim recima: „našoj Isidori,"
„da se vratim vec za tri meseca“. „Bože, šta se to
dešava sa mojim detetom?“, mislila je Lenka i
srecna i nespokojna u isto vreme.
Krštenje male Isidore, u Crkvi Svete Petke na
Kalemegdanu, bilo je lepo i izuzetno svecano. Ana
se sve vreme osmehivala. Iako u crnini, pomalo
izgubljena u svojoj tuzi, osmehivala se i Nada,
Isidorina baka, dok je držala svog muža, Branka,
pod ruku. Miloje i Stevan stajali su u crkvi ozbiljnih
lica, odmah do Ðorða koji je blistao od ocinskog
ponosa. Na svecanom rucku nakon krštenja, Ana je
sve vreme posvetila ocu kojeg, zbog svoje
zaokupljenosti detetom, nije stigla pošteno ni da
vidi. Stevan joj je pricao kako provodi mirne,
pomalo ucmale dane na pustom salašu, kako
druguje s Milojem i odlazi na suboticki pazar.
Rekao joj je da ne proðe dan a da ne odšeta do
Darinog groba i posedi malo s njom. Anu je bolela
oceva samoca. Predložila mu je da za mesec dana
doÐe kod nje u Moskvu, na šta se Stevanovo
staracko lice namah ozarilo. A onda mu senka
preðe preko veða i on tužno odmahnu glavom:
- Ne mogu, cedo moje, hvala ti.
- Zašto ne bi mogao, tata?
Stevan zacuta. Kako da kaže svojoj jedinici da
nema para za kartu do Rusije, da nema ni pošteno
odelo, da nece da je bruka. Novac koji je ležao u
limenoj kutiji od brašna cuvao je za svoju sahranu.
Ana, kao da mu je procitala misli, brzo se nadoveza:
- Tata, molim te! Puno bi mi znacilo da dodeš.
Povedi i cika Miloja, bicete moji gosti. Mama je rekla
da ce vam pomoci da se opremite za put, a karte cu
vam ja poslati. Ne, molim te, nemoj se buniti. Ja
puno zaraðujem, a nemam na koga da potrošim te
silne novce. Uciniceš me srecnom. Molim te, tata,
nikada me nisi posetio, a ko zna kad ce nam se opet
ukazati prilika. Pricacu sa cika-Milojem, pa vas
dvojica put pod noge! Pravac Moskva! - razdragano
ce Ana.
Stevanu se oci ovlažiše. E, da je njegova Dara
živa da cuje ovo. On, Stevan Balint, putuje u Rusiju!
Njegova kaljava noga nije se makla sa salaša, osim
ono jednom, kada je išao u Peštu da pronaðe Anu.
Da mu je neko rekao da ce i on doživeti da vidi malo
sveta, ne bi mu verovao. Nežno zagrli svoju kcerku
oko ramena i tiho rece:
- Hvala ti, cedo moje.
- Hvala tebi, tata. Jedva cekam da dodete.
Verujem da ce i cika- Miloju prijati malo promene.
- Kako nece, kceri. Napatio se Miloje, baš. Po ceo
dan tuguje. Siguran sam da ce ga vest obradovati.
Tako i bi.
Posto je Ana otputovala u Rusiju, Lenka je, po
dogovoru sa svojom kcerkom, pomogla Stevanu i
Miloju da kupe pristojna odela i da se pripreme za
put. Dva starca su se za to vreme poðmladila. Nisu
prestajali da zapitkuju Lenku kako je tamo, šta sve
ima da se vidi, kakva su pravila ponašanja u
pozorištu, kako da ne obrukaju Anu. Lenka se
smeškala i strpljivo odgovarala na sva njihova
pitanja. Od kada su se ponovo sreli, ona i Stevan su
uspeli da ostvare prijateljski odnos. Stevan se trudio
da joj nekako nadoknadi svu propuštenu nežnost.
Kada je pre dve godine od svog muža zatražila i
zvanican razvod, bez reci je potpisao potrebne
papire i poželeo joj srecu u daljem životu. Znao je da
nema prava da je osuðuje, niti da joj otežava život.
Barem toliko joj je dugovao. A Lenka je to znala da
ceni. Cesto ga je zvala da se raspita za njegovo
zdravlje, pitala ga da li mu šta treba, a ponekad mu
cak slala i nešto novca. Pansion je dobro poslovao i
ona je, u dogovoru sa Anom, s vremena na vreme
slala novac Stevanu. On nije hteo da ga prihvati, ali
je na Anino insistiranje na kraju pristao. Ni Ana ni
Lenka nisu znale da je taj novac stajao netaknut,
sakriven u kutiji u Darinom kredencu. Stevan ga je
cuvao za svoju sahranu.
Lenka je pozvala Stevana i Miloja da provedu
dan pred put sa njom i Klarom i odsednu u
pansionu kako bi se odmorili pred rani jutarnji
polazak voza za Moskvu. Spremila im je bogatu
veceru i pricala im o svojim ranijim odlascima u
rusku prestonicu. Rekla im je kako se ne može
recima opisati sva njena lepota i kako je zaista
moraju doživeti. A onda je, ozbiljnog lica i tihog
glasa, netremice posmatrajuci lice svog bivšeg
muža, rekla:
- Stevane, molim te pokušaj, koliko kod je
moguce, da ne pricaš sa Anom o prošlosti. Cini mi
se da je prošlost postala njena svakodnevica, da
nema ni želje ni snage da prihvati sadašnjost i
krene put buducnosti, još uvek strašno pati za
Sergejem, živi svaki dan obavijena njegovim dahom,
sa zajednickim uspomenama. Naše dete je
napaceno Stevane. Potrebno je mnogo ljubavi i
podrške da se Ana vrati u život. Svesna sam da
nikada više nece biti ista, ali ne mogu da prihvatim
da se život mog deteta završio u njenim najboljim
godinama. Znam koliko te Ana voli i koliko je patila
za tobom svih onih dugih godina. Zato te molim da
joj pružiš ocinsku podršku za kojom svaka kcerka
toliko cezne.
Stevan je gledao Lenku sa toplinom,
razumevanjem i pritajenom tugom.
- Ti si Lenka gledala našu devojcicu kako raste,
vaspitavala je, volela i razumela. Ja nisam bio deo
vašeg sveta i ne proðe ni jedan Božiji dan, a da se
gorko ne kajem. Obavila si odlican posao. Naša Ana
je stasala u predivnu, uspešnu mladu ženu. Ne
mogu ja da joj delim savete o ljubavi, kad ni svoju
nisam umeo da cuvam, Lenka moja. Mogu samo da
budem pored nje kad god joj budem potreban. Ono
što mene tišti i ne da mi mira, ima tome vec tri
godine, jeste to što je ona svoju ljubav izgubila u
mojoj kuci, u kuci svog detinjstva. To je, Lenka,
neoprostiva kazna. Sergej je umro u našem krevetu,
u postelji u kojoj se Ana zacela. Usud, sudbina, šta
li je? Kako svom detetu da kažem da je život divan,
pun radosti, kada ga ja takvog nikada nisam živeo.
Ubijao sam se, uništavao sve što sam voleo. Šta god
da ona odluci, ja cu joj pružiti ruku podrške. Ali da
savetujem? Kako? Ja to ne umem, Lenka - završi
tiho Stevan.
U tom casu, Miloje se diskretno nakašlja,
stavljajuci im do znanja da je i on prisutan i da mu
je veoma neprijatno što prisustvuje tako intimnom
razgovoru. Lenka pogleda svog prijatelja i obrati mu
se sa blagim osmehom na usnama, razvejavajuci
njegovu nelagodu:
- Miloje, nisam zaboravila na tvoje prisustvo.
Znam da ti je neprijatno, ali želela sam da i ti cuješ
šta imam da kažem Stevanu, jer se tice i tebe. Oboje
smo doživeli da izgubimo decu, ti snaju, ja zeta.
Brine me još nešto, a tice se Ane i Ðorða. Nisam
mogla a da ne primetim koliko se Ana vezala za
Isidoru, za ovo kratko vreme. Cini mi se da i Ðorde
odavno gaji posebna osecanja prema našem detetu.
Jednom prilikom, nakon Anine posete salašu,
možda baš prvi put posle dvanaest godina, kada su
se Ana i Ðorde ponovo sreli, ona mi je poverila malu
tajnu. Rekla mi je kako je Ðorde tada pokušao da
joj pruži više od prijateljstva. Ne bih imala ništa
protiv da jednoga dana Ana i Ðorde naðu
zajednicku srecu, samo se plašim da ta sreca ne
bude sagraðena na nesreci. Ne gledajte me tako
zblanuto, vas dvojica, govorim o sudbini naše dece.
Ono što hocu da kažem jeste da slutim da se meðu
njima razvija nešto dublje od prijateljstva, ali da ta
veza stoji na staklenim nogama koje lako mogu da
se polome. Plašim se za oboje. Ne bih želela da
dožive više patnje no što su vec doživeli. Molim te
Miloje da pokušaš da razgovaraš sa sinom, a tebe
Stevane molim da razgovaraš sa našom Anom.
Moramo pomoci našoj deci.
Miloje pogleda u Stevana, pa se zbunjeno poceša
po glavi, dok je Stevan uporno zurio u vrhove svojih
izlizanih cipela. Lenka je pogledom preletala od
jednog do drugog muškog lica, prepoznajuci
nervozne treptaje starackih veða. S indignacijom
pomisli: „Bože, ovi muškarci stvarno nisu ni za šta!
Cim iskrsne neki problem, oni se zavuku u mišju
rupu! Neverovatno!“ Shvativši da bi dalje insistiranje
na razgovoru o Ani i Ðorðu samo pogoršalo ionako
napetu situaciju, Lenka uzdahnuvši ustade od
stola. Ode da posluži desert i kafu, ostavljajuci dva
prijatelja same u trpezariji. Nastade nelagodna
tišina koju prvi prekide Miloje:
- Stevane, misliš li da ima istine u ovome što
prica Lenka?
- Ne znam Miloje, nisam pametan. Znaš,
nekoliko puta sam sa Darom, dok je još bila živa,
Bog da joj dušu prosti, pricao o tome kako bih želeo
da postanem deda, da mi Ana podari unuce. Toliko
godina su ona i Sergej bili zajedno, pa ništa. Mucile
su me slutnje da moja kcerka možda ne može da
ima decu. Ti sada imaš Isidoru. Ne bi me cudilo,
ako sam u pravu, da Ana zarad deteta pristane da
bude sa Ðorðem. Nemoj me pogrešno razumeti.
Znaš da volim tvog sina kao da je moj, ali Ana i on
su poput brata i sestre. Ona ga veoma voli, znaš i
sam. S druge strane, siguran sam da je obožavala
svog muža i da ne može na takav nacin voleti
drugoga. Ne znam, Miloje, sve je to tako
komplikovano...
- Da, u pravu si, primetio sam i ja koliko se
vezala za malu, nacin na koji je drži, kako joj
šapuce... Bilo kako bilo, nismo ti i ja pozvani da
sudimo, bice volja Božija, kao što je oduvek i bila -
završi Miloje.
Kada su se dva prijatelja obrela u Moskvi, ocima
nisu mogli da se nacude. Ana ih je docekala na
stanici, odvezla u svoj stan, a potom, nakon
kratkog osveženja i predaha, povela ih u šetnju
Crvenim trgom. Stevan i Miloje su skoro otvorenih
usta posmatrali lepotu oko sebe, sve te divne,
monumentalne graðevine, zlatne kupole, poplocane
trgove, sav taj bogati, lepo obuceni svet... Nisu
mogli cudom da se nacude. Dva coveka, sada u
jeseni svog života, sva svoja godišnja doba provela
su na salašu, na svojim skromnim imanjima, u
kucama opasanim siromaštvom i skromnošcu. Ni
sanjali nisu da negde postoji svet toliko drugaciji,
veseliji i bogatiji od njihovog. Ana je bez prestanka
pricala o istoriji Moskve, o njenim graðevinama, o
zaostavštini porodice Romanov, Katarini Velikoj, o
toj nepresušnoj kulturnoj i istorijskoj prošlosti
velike Rusije. Stevan i Miloje su je pažljivo slušali.
U narednim danima, Ana ih je povela na sva mesta
koja je vredelo videti, a u subotu uvece su dvojica
prijatelja, u svojim sveže sašivenim odelima, sedeli
u najboljoj loži Boljšog teatru i posmatrali baletsku
predstavu sa primabalerinom Anom Balim na celu.
Bio je to tek drugi put da Stevan gleda svoju Anu
kako pleše. Prvi put, onomad u Budimpešti, od
uzbuðenja zbog ponovnog susreta, nije ni mogao da
obrati pažnju na njenu izvedbu. Tada se samo pitao
da li je moguce da je to njegova devojcica. Sada je
posmatrao Anu sa uživanjem i neskrivenim ocinskim
ponosom. Nije se Stevan razumeo u kulturu i
muziku, a u balet ponajmanje, ali je osecao, prosto
je znao da nema bolje od nje. A ona je bila njegova
krv i meso, njegov produžetak. Mislio je da ce mu
srce izleteti iz grudi od silne radosti koju je osecao.
Miloje se, opet, osecao kao da ga je neko lansirao u
drugi kosmos, na neku daleku, nepoznatu planetu,
na kojoj ne postoji pesma ranih petlova, u zemlju
bez motike i ašova i težackih poslova, u kojoj se
cuje samo cvrkut ptica i gde lepota prosto bode oci i
napaja dušu.
Boravak u Rusiji je Stevanu i Miloju bio nagrada
za sva teška odricanja i patnje koje su bojile život
dvojice prijatelja. Od svih životnih radosti, obojica
su imali po jednu: Miloje Ðorða, a Stevan Anu. Za
druge radosti nisu znali. I obojici su se iste misli
vrzmale po glavi. Kako da pomognu i usrece svoju
decu.
Jednog popodneva, Nina je pozvala Miloja u
šetnju i na kolace, kako bi Ani ostavila malo
vremena da ga provede nasamo sa svojim ocem.
Sedeli su u salonu njenog stana, kada je Stevan
najzad skupio hrabrosti da zapocne razgovor sa
svojom kcerkom:
0 Ana, cedo moje. hvala ti za ovu radost koju si
priredila Miloju i meni. Ni sanjao nisam da ovakva
cuda na svetu postoje. Šta je moj ubogi salaš u
poredenju sa ovom raskoši i lepotom. Sada
razumem zašto si odlucila da ostaneš ovde.
- Da, Rusija je divna zemlja, a Moskva je grad
koji sam veoma zavolela. Ali, tata, kao što je meni
Nina onomad kazala da Boljšoj teatar u svoj svojoj
lepoti ne bi bio ništa drugo do obicna fasada da u
njemu ne žive i oplemenjuju ga umetnici, tako ni
Rusija, ni Moskva, ne bi bile toliko cudesne i lepe
bez širokih ruskih duša. Znaš, ja nikada ne bih
tako strašno zavolela ni ovu zemlju, ni ovaj grad da
u njima nisam pronašla ljubav svog života. Da nije
bilo Sergeja, ja ne bih umela da shvatim i prihvatim
ovu kulturu, ljude, obicaje. Ne bih umela tako da
volim.
- Razumem te, cedo moje. Ne bih da te podsecam
na bol i gubitak, ali moram nešto da te pitam. Znaš
da se nikada nisam mešao u tvoj život, prosto sam
mislio da nemam pravo na to, jer nisam bio kraj
tebe toliko godina. Sada, posle vremena koje smo
proveli zajedno, mogu samo da ti kažem da sam
zbog tebe ostao živ i da ti jesi razlog mog
postojanja. Imam samo jednu želju pre nego što
umrem, Ana. Voleo bih da te još jednom vidim
srecnu. Dete moje, znam kolike si patnje preturila.
Veruj mi kada ti kažem da je život jako kratak,
cesto surov i nepravedan, oboje to znamo. Na nama
je kako cemo ga živeti. Ja sam napravio kobnu
grešku, trošeci ga na najgori moguci nacin,
utapajuci svoj besmisao u alkoholu. Umesto da
sam zasukao rukave, izvukao iz te cemerne zemlje
ono što je još mogla da nam pruži, ja sam sve
propio, zapustio. Zapustio sam sopstveni život,
kceri. Zato tebe molim, preklinjem te, nemoj to sebi
uciniti. Kada proðu godine, ostaje kajanje zbog
propuštenih prilika, Ana. Provedi svoj život radeci
ono što voliš, budi sa onima koji te vole i kojima ti
možeš da pružiš Ijubav. Znam da ima još ljubavi u
tvom srcu, kceri. Samo je pusti da izaðe.
Anu su bolele oceve reci. Posmatrala je usahlo
lice svog oca, naruženo pijanim godinama. Svako se
od njih sa tugom borio kako je znao i umeo. Ana je
svoju tugu prigrlila, nije joj se suprotstavljala.
Možda je zaista došlo vreme da je zamoli da ode, da
je pusti.

http://www.book-forum.net

17Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:50 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XVIII
Nakon mesec dana, kada se na moskovskoj
železnickoj stanici opraštala od oca i Miloja, Ana ih
je zamolila da paze na Ðorda i cuvaju Isidoru dok se
ona ne vrati u domovinu. Sve vreme je razmišljala o
recima svog prijatelja, o sadržaju njegovih pisama,
koja su bivala sve ucestalija. Ðorde je sa puno
nežnosti i ljubavi pisao Ani o svojoj devojcici i svaki
put bi joj napomenuo kako im mnogo nedostaje i
kako je željno išcekuju. Ana je pocela da oseca
pripadnost toj maloj porodicnoj zajednici, iako na
nju nije polagala nikakva prava. Prosto je bila tu, sa
njima, od samog pocetka. Cesto je odlazila u Crkvu
Presvete Bogorodice i u tihoj molitvi pokušala da
dobije odgovore na sva neizgovorena pitanja. Pitala
se nije li njena misija u životu bila da svoju ljubav,
svoje znanje i iskustvo prenese Isidori. Možda je Bog
ipak odlucio da joj oprosti, da je pomiluje, da joj
pomogne da pronaðe spokoj.
Živela je i radila odbrojavajuci dane do povratka
u Beograd. Kada se konacno završila pozorišna
sezona, saopštila je Juriju i Nini da ce citavo leto
provesti u Beogradu, kod majke. Nina je nije ništa
pitala, iako je slutila da se dešavaju neke cudne
promene u Aninom životu. Cinilo joj se kao da se
ova mlada žena polako budi iz dubokog sna, iz
teške, ucmale letargije. Sa radošcu, ali i sa zebnjom,
Nina je pratila promene raspoloženja svoje šticenice,
posmatrala je kako se u njenim nemirnim ocima iz
tamnih senki tuge pomalja svetlost. Nije to bila
radost, ali je bio nagoveštaj ponovnog života, titraj
srece u buducnosti.
Groznicavo se pripremala za odlazak. Obilazila je
najbolje ruske radnje sa opremom za bebe, kako bi
Isidori odnela poklone. Ana je mogla sebi da priušti
male luksuze, kako ih je skromno nazivala. Htela je
da ova malena devojcica odrasta poput princeze.
Secala se svih svojih neispunjenih decijih želja i
nemogucnosti. Molila se da lsidora nikada ne doživi
strahote ratnih razaranja, da njene malene uši
nikada ne cuju vapaje i jecaje, da pamte samo
muziku. Odlucila je da ce, na ovaj ili onaj nacin,
uciniti sve da devojcica ima srecno i bezbrižno
detinjstvo. Sve cešce je pomišljala na mogucnost da
ona i Ðorde pokušaju da stvore život koji bi Isidori
omogucio normalno odrastanje, a njima možda
doneo mir za kojim su oboje toliko ceznuli.
Bio je prelep, topao i svetao dan ranog leta kada
je Ðorde sa Isidorom u narucju i osmehom na
usnama cekao Anu na peronu beogradske
železnicke stanice. Kada ih je ugledala. Ana im je sa
radošcu poletela u zagrljaj. Bila je nemalo
iznenaðena promenama na malenoj Isidori. Bila je
tek nedonošce kada ju je poslednji put videla, a
sada se to malo, rumeno, debeljuškasto bice, sa
bistrim plavim okicama i paperjastom kosicom, u
cudu osvrtalo oko sebe, prateci ljudske figure u
prolazu. Ana poljubi Ðorda, a onda pažljivo, uz
pogled pun molbe, a na potvrdno klimanje glavom
svog prijatelja, uze Isidoru u narucje i zaroni nos u
njen mirišljavi bepski vrat. Srce joj zapara bol.
Zatvori oci i na trenutak ugleda doktorku Olgu
kako je prekhnje da sacuva dete, da ne pocini
najvecu grešku u svom životu. Suze joj potekoše niz
lice. Ðorde joj saosecajno stavi ruku na rame. Ana
ga pogleda s nežnošcu:
- Bože. kako je .samo porasla. Prelepa je Ðorðe.
Ista majka.
Senka tuge prede preko Ðordevog lica. On je
odagna blagim osmehom.
- Jeste, Ana. Kako raste, sve više lici na Mariju.
Nadam se da ce naslediti barem nešto moje.
Hrabrost, na primer, pa odvažnost, plemenitost -
nastavi Ðorde uz poznati obešenjacki osmeh. Ana
ga gurnu podlakticom u rebra:
- Prestani, hvalisavce jedan! Zamolila bih vas
dvoje da me otpratite do majke, ne bi mi oprostila
kada se ne bih pozdravila prvo sa njom i Klarom.
Uostalom, ostacu u Beogradu tri meseca, a to je
dovoljno vremena da uživamo jedni u drugima.
- Lepo je što to kažeš i što tako misliš Ana, ali
plašim se da ja nikada necu imati prilike da se
nauživam u tebi, lepa moja. Život je bio previše
okrutan prema nama da bismo posle svega ti i ja
mogli da ga živimo kako valja.
Ana na njegove reci pognu glavu i zacuta. Znala
je da je Ðorðe u pravu. I ma koliko ona u svojim
mislima tražila privid srece i nadala se da ce je
možda još jednom u životu prepoznati, znala je da je
samo jednom imala to istinsko, jedino pravo
osecanje pripadanja i predavanja nekom ljudskom
bicu. Bio je to njen Sergej. Njene duboke, teške rane
bile su nezaceljive. Svih ovih godina života posle
njega, osecanja su bila burna, teška i nepredvidiva.
Ponekad bi je zarobio bol, smenila bi ga teška tuga
koju bi potom zamenio bes, raspomamljena jarost,
kada je mislila kako je mogao, kako se usudio da je
tako povredi, da je ostavi kada joj je bio
najpotrebniji. A onda bi joj u secanju izronile žive
slike njihovog smeha, nežnih dodira, stvaralackih
zanosa i ljubavi vece od svemira. Tada bi Ana tonula
do bezdana, borila se sama sa sobom, stajala na
granici života i smrti.
Dok je lagano koracala pored Ðorða i malene
Isidore, koja se meškoljila u ocevom narucju, negde
u dubini svoje duše, u najskrivenijem kutku svoga
srca znala je da nikada nece prestati da živi bez
svojih secanja i da joj, ma koliko želela da zaboravi,
da pokuša da živi nekim lakšim, bezbolnijim
životom, to nije suðeno.
Kada su stigli pred vrata Lenkine kuce, zapravo
Aninog pansiona kojeg joj je dobra Sonja ostavila u
naslede, Aninim bicem prostruja neki cudan nemir.
Zastade pred vratima pa, pogledavši Ðorda, nesigurnim
glasom upita:
- Ðorde, da li je sve u redu? Da mi nisi nešto
precutao?
On se unervozi. premesti Isidoru iz jedne u drugu
ruku, poljubi njenu našušurenu kosicu, pa
izbegavajuci Anin pogled, nešto izmenjenim glasom
rece:
- Koliko ja znam, sve je u redu.
- Ðorde, ako mi ovog trena ne kažeš šta nije u
redu, nikada ti necu oprostiti. Govori! - sada vec
uzbuðena, Ana je gotovo vikala.
- U redu, Ana, molim te smiri se. Nemoj mene
osuðivati, Lenka me je zaklela da ti ništa ne
govorim. Zaboga, ista si kao kad si imala šest
godina! Ništa nije mogio da ceka i sve si morala
odmah da znaš. Zaboga, Ana, nemoj me dovoditi u
neprijatnu situaciju. Zar ne možeš da sacekaš pet
minuta? Lenka ce ti reci sve što treba da znaš! -
odgovori Ðorde, odlucan u nameri da ispoštuje
Lenkinu želju. Ana ga pogleda s prekorom i bez reci
uðe u kucu. Glasno zazva majku, a ova istrca pred
nju, opasana keceljom na kojoj su se šepurile mrlje
od cokolade, i zagrli Anu snažnim i toplim
majcinskim zagrljajem, nervozno, neprirodno veselo
govoreci:
- Anuška, princezo moja, napokon si stigla.
Ispekla je Lenka cokoladne kocke koje njena
mezimica najviše voli! Ajde, dete uði! Ostavi te
kofere, odnecemo ih posle. A, evo moje malene
princeze! Gde je kumino maleno cedo? Ðorde, samo
da skinem ovu kecelju, sad cu da je uzmem. Idem
da kažem Marti da pripremi posluženje, a vas dvoje
me cekajte u trpezariji.
Ana sa zebnjom u srcu poslušno poðe sa Ðordem
i Isidorom u trpezariju. Teskoba je bila sve snažnija,
sve prisutnija. Iznenada, ispred ociju joj zaiskriše
Klarine pitome, blage plave oci i mlada žena pretrnu.
Pomisli u sebi: ..Bože. nemoj, molim te, nemoj
mi uzeti Klaru.“ Baš u tom trenutku Marta unese
posluženje, a za njom ude Lenka, umornog pogleda i
povijenih ramena. Ana pomisli kako njena lepa
majka izgleda kao da su je pritisle sve brige ovog
sveta. Kada su seli za trpezarijski sto, Ana pogleda
majku pravo u oci i cvrstim glasom progovori:
- Majko, gde je tetka Klara? I nemoj ni da
pokušaš da me slažeš, osecam da nešto nije u redu.
- U bolnici je, kceri. Nije dobro. Srce je izdaje.
Bojim se da nece još dugo.
- Zašto mi nisi javila? Zaboga, mama, znaš da bih
doletela! Dugujem joj toliko toga u životu! Sav svoj
uspeh, sve dugujem njoj! Zašto me nisi zvala? -
zaplaka se Ana.
- Kako sam mogla da te zovem? Vec si bila u vozu
iz Moskve za Beograd kada je Klara dobila infarkt i
hitno prebacena u bolnicu. To se desilo pre nepuna
dva dana, dete.
- Dobro, ja iz ovih stopa krecem da je vidim. Gde
je? U kojoj je bolnici? Na kom odeljenju?
- Polako, kceri. Samo da uzmem tašnu, idem i ja s
tobom, sve cu ti ispricati.
Lenka i Ana su u roku od pola sata vec išle
bolnickim hodnikom na odeljenju za
kardiovaskularne bolesti. lako nije bilo vreme za
posete, a Klara se nalazila na odeljenju intenzivne
nege, gde one ionako nisu bile dozvoljene, Lenka je
u dve recenice objasnila dežurnom lekaru zašto su
došle i zbog cega je Ana morala da je vidi. Doktor
Ljubodrag Stojanovic je zahvaljujuci svojoj ženi
Jeleni strasno voleo balet i operu, pa kada je cuo
Anino ime i preko Lenkinog ramena ugledao prelepu
primabalerinu koju je njegova žena obožavala, samo
ih je pozvao da podu sa njim, uz molbu da poseta
bude kratka. Ana mu je prišla i takticno dodirnuvši
njegov beli mantil, sa suzama u ocima pitala:
- Doktore, molim vas da mi kažete istinu. Koliko
je loše? Pre nego što mi odgovorite, hocu da znate
da toj ženi dugujem sve. Koliko volim svoju majku,
toliko volim i Klaru. Molim vas, nemojte me štedeti,
niti zaobilaziti istinu.
Ljubodrag Stojanovic ce se svojoj Jeleni kasnije
zaklinjati da nikada u životu nije video lepše i
tužnije oci od ociju Ane Balint. Pricao je svojoj ženi
kako je imao osecaj da mu se milion oštrih strelica
zabada ravno u srce dok je gledao ta dva krupna
badema obojena bolom. Gotovo je osecao njen bol
kao svoj. Bilo mu je teško da ovoj mladoj ženi
saopšti istinu, ali je to ipak ucinio, poštujuci njenu
volju:
- Veoma je loše, gospodo Balint. Gospoda Sic se
nalazi na intenzivnoj nezi i njeno srce još kuca
samo zahvaljujuci aparatima, ali sve slabije. Ne trpi
bolove, pobrinuli smo se za to. Znate, možda nije u
redu što cu ovo reci, ali gospoda Sic na mom
odeljenju ima poseban status. Neverovatna je to
žena. Upoznat sam sa njenim životom, a moja
supruga je imala tu privilegiju da nekoliko puta
bude u njenom društvu. Medicina nije svemoguca.
Moje kolege bi me osudile zbog ovoga što cu sada
izgovoriti, ali verujte mi da je sve u Božijim rukama.
Mi smo ucinili sve što smo mogli.
Ana mu se zahvali i, cvrsto stiskajuci Lenku za
ruku, tiho, gotovo pobožno ude u Klarinu sobu i
priðe krevetu.
Klara Sic je ležala na bolnickom krevetu
zatvorenih ociju, prikopcana na aparate, sa
maskom za kiseonik preko lica. Anino srce zapara
bol. Mislila je da ce je ugušiti. Stavila je ruku preko
usta da ne krikne. Ponovo se suocavala sa bolom,
sa neminovnim gubitkom... Osecala je kako je noge
izdaju. Polako je prišla svojoj dragoj Klari i
beskrajno nežno prešla prstima preko njene šake
posute starackim pegama, izbodene iglama,
prekrivene hematomima od silnih uboda igala za
infuziju.
Klarine trepavice zatreperiše i stara žena sa
naporom otvori oci. Kao kroz maglu, ugleda Anino
lice i staracke plave oci zasijaše. Nejako stisnu
Anine prste i pokuša nešto da kaže.
- Tetka, Klaro, molim te nemoj govoriti. Tu sam,
pored tebe. Znam kakav si borac, ucila sam od
najbolje. Molim te, preklinjem te, bori se. Potreban
si mi... - Anine reci prigušiše jecaji.
Klara tada ugleda Lenku i ocima pokaza svojoj
dugogodišnjoj prijateljici na masku koja joj je
prekrivala nos i usta. Lenka je razumela molbu
svoje druge i nežno joj pomeri masku sa lica,
pomilovavši je po sedoj kosi rasutoj po jastuku.
- Dušo moja - jedva cujno izusti Klara, dok su joj
se suze kotrljale niz blede obraze.
- Nemoj, tetka, Klaro, nemoj govoriti. Doktor je
rekao da ne smeš da se naprežeš.
- Ana, oduvek si bila tvrdoglava - nastavi Klara
tiho, uz napor, dok su joj se grudi ubrzano
nadimale. - Da se nisi usudila još jednom da me
prekineš, mlada damo. Ne znam koliko cu daha još
imati.
Ana naglas zajeca. Lenka je obgrli oko ramena i
sama onemocala od tuge. Šapnu joj:
- Cedo moje, priberi se. Znam koliko je voliš,
molim te, nemoj joj otežavati.
Ana kleknu kraj Klarinog kreveta, nežno joj
milujuci kosu, dok su joj suze padale na belu
bolnicku postelju.
- O. dete zaboga, prestani da cmizdriš - progovori
opet Klara sa naporom. - I ove godine koje sam
poživela bile su previše. Ako neko zna, Ana, onda
znaš ti koliko se radujem odlasku. Nikolaj me ceka
vec dugo, predugo. Plašim se da se necemo ni
prepoznati na onom svetu. Želim nešto da ti kažem
Ana. Ti si moje cudo! Najveca balerina koju je svet
video i najcistija duša koja hodi ovom zemljom. Ti si
moj ponos Ana, možda i veci nego Lenkin, iako te je
rodila! Ti si moje dostignuce, sve ono što sam ja
mogla da budem, a nisam. Nemoj tugovati za mnom
mila moja, toliko si ih vec oplakala. Ana. ostavljam
ti moju skromnu baletsku školu. Znam da sada ne
možeš njome da se baviš, ali pametna si ti, smisliceš
vec nešto. Kada završiš karijeru u Moskvi, volela bih
da se vratiš u Beograd i preneseš svoje znanje našoj
talentovanoj dcci. Znam da to niko ne bi mogao
bolje od tebe. A znam da je to i jedini nacin na koji
cu te naterati da nikada ne odustaneš od baleta.
Lukava sam ja, zar ne Anuška? - Klarin glas utihnu
i ona poce da se bori za vazduh. Lenka joj brže-bolje
vrati masku na lice.
Ana, uz jecaje, progovori:
- Da barem mogu da odem sa tobom. Ucinicu sve
što od mene tražiš, obecavam ti. Ti si bila moje
svetlo, moja zvezda vodilja. Zbog tebe sam postala
to što jesam, tetka, Klaro. Volim te, volim te najviše
na svetu, najdraža moja.
U tom trenutku, monitor na koji je Klara bila
prikopcana zapišta jednolicnim tonom. Lenka
panicno pritisnu dugme pored Klarinog kreveta i za
samo nekoliko trenutaka zacuše se užurbani koraci.
U sobu ulete dr Ljubodrag Stojanovic u pratnji dve
sestre. Odlucnim tonom zamoli Lenku i Anu da
napuste sobu, a on zapoce reanimaciju.
Ana je grcevito jecala u Lenkinom narucju,
ispred Klarine sobe. Priðe im jedna mlada sestra i
ponudi pomoc. Upita Lenku da Ii je potreban
sedativ ili barem caša vode. Lenka nemo odmahnu
glavom, dok su joj se niz lice slivale teške,
oproštajne suze. Znala je da ih u tom trenutku
Klara napušta i da nikakve hemikalije ne mogu
umanjiti bol koji su ona i njena kcerka tako snažno
osecale. Znala je Lenka koliko je dugovala toj
predobroj ženi. Nadala se da ce ona pronaci veciti
mir i svoju ljubav na onom svetu.
Nakon deset minuta, doktor pognute glave izaðe
iz sobe. Priðe Lenki i Ani, sa tugom u ocima, dok
mu se znoj slivao niz celo:
- Žao mi je. Primite moje najdublje saucešce.
Ucinili smo sve što smo mogli.
Lenka je cvrsto držala svoju kcer dok se i sama
slamala od bola. Uz doktorovu pomoc, odvede Anu
do najbliže stolice, a potom sa njim razmeni neme
poglede. Pametan i odmeren, doktor samo klimnu
glavom i nestade. Kroz nekoliko trenutaka, vrati se
noseci cašu vode u kojoj je bio razmucen sedativ.
Nežno dotace Anu i rece:
- Molim vas, gospoðo Balint, popijte ovo. Necete
me valjda odbiti.
Ana ga pogleda i odmahnu glavom. Na to ce
doktor, ne odustajuci:
- Sobu moje jedine kcerke. Sonje, krase vaše
slike. Vi ste njen uzor. Molim vas, njoj za ljubav.
Kada je cula ime doktorove kceri, Ana pogleda
majku, pa se obe tužno osmehnuše. Razumele su se
bez reci. Obe su pomislile na njihovu dobru Sonju i
na to kako Klara polako odlazi i njoj u susret. Ana
uze cašu sa vodom i poslušno ispi njen sadržaj.
Lenka zamoli doktora da pozove taksi i uz njegovu
pomoc smesti Anu u kola i odvede je kuci.
Pod dejstvom sedativa, Ana se uz majcinu pomoc
smestila u sobu svog detinjstva. Praznih, bolnih
ociju gledala je lišce platana što šušti pored njenog
prozora. San je i nehotice savlada. Dok je Ana
spavala, Lenka je obavila sve neophodne telefonske
razgovore, i sama slomljena i neutešna. Nije mogla
ni da zamisli dane koji dolaze bez svoje najbolje
prijateljice. Tokom svih ovih dugih godina, ona i
Klara su postale neverovatno bliske. Jedna drugoj
su bile i radost i uteha u samotnim danima. Kada je
Ana otišla u Rusiju, Klara je Lenki bila oslonac iz
kojeg je crpela snagu. Nije mogla da zamisli dan bez
njenog blagog osmeha, nežnog pogleda i mudrih
saveta. Lenki se cinilo da je deo njenog bica
nepovratno otišao za Klarom. Znala je da je njena
prijateljica doživela lepu starost i da je pred kraj
života pronašla srecu u Aninim uspesima, ali ne
možemo brojati godine kada gubimo nekog bliskog
našoj duši. Godine nemaju znacaja, osim što nas
bolno podsecaju na prolaznost života i na
propuštene prilike.
Lenka umesto sedativa nasu sebi cašu domace
rakije od dunje, Milojev dar sa salaša, i prepusti se
secanjima. Jasno je ispred sebe videla lepu,
skromno obucenu i tugom zaogrnutu mladu ženu,
pred Klarinim vratima, kako, sa ogromnom
strepnjom u srcu, u ruci stiska malenu deciju šaku.
Videla je Klarin iznenaðen pogled, neprihvatanje, a
potom razumevanje koje ju je kasnije pratilo kroz
citav život. Koliko je srce imala ta predobra žena.
Prihvatila je nju i Anu, iako nije imala pravog
razloga za to, sem svoje plemenitosti. Secala se
Lenka kako je malena Ana plesala tog dana u
Klarinom salonu uz Cajkovskog i kako su Klarine
plave oci sijale svetlošcu milion zvezdica. Potom,
svih onih napornih vežbi u Klarinoj školi, kada je iz
dovratka posmatrala svoju devojcicu kako se
uspinje na prstice i ozbiljno, predano i požrtvovano
sluša Klarina uputstva i savete, upijajuci znanje
koje joj je ona tako nesebicno prenosila.
Pa onda taj prokleti rat. Sva ta razaranja, strah,
Sonjin podrum koji im je bio utocište za vreme
bombardovanja. Secala se kako je Klara uz svetlost
sveca poducavala Anu ruskom jeziku, istoriji,
književnosti, umetnosti. I kada bi podrum
podrhtavao od siline detonacija i kada bi se culi
koraci teških neprijateljskih cizama, Klara nije
odustajala. Odvlacila je Anin strah, usisavala ga u
sebe, cuvala je njeno dete kao sopstveno. I više od
toga.
Osloboðenje. Radost. Nove baletske špic-patike
za Anu. Njihovi dugi, poverljivi razgovori. Onda
dolazak Nine Pavlovne, pa Ani ne pripreme za put u
Rusiju. I Klarina nepokolebljiva vera u njenu
devojcicu. Sve slike njihove zajednicke prošlosti
stapale su se u jednu: u Anina dva bolom
natopljena oka.
Lenkino srce se cepalo pri pomisli na bol koji je
njena kcerka vec godinama hranila u svojim
kostima. Nije znala koliko je jaka, da li je u stanju
da podnese još jedan gubitak. Koliko je život
nagradio njenu kcerku izuzetnim talentom,
neverovatnom karijerom i ovencao je slavom, toliko
joj je i tuge doneo.
Lenku iz razmišljanja trgoše koraci na
stepeništu. Ona skoci i u tom trenu ugleda Anu,
bledu, užarenog pogleda kako se cvrsto pridržava za
gelender. Lenka joj pritrca da joj pripomogne,
uplašena da bi se Ana mogla srušiti svakoga
trenutka. Kada joj je pomogla da side, Lenka je
smesti na kanabe i požuri da naruci caj od nane.
Ana je praznim pogledom šarala po salonu. Pogled
joj se zadrža na komodi od orahovine na kojoj je,
pored starih svecnjaka od mesinga, stajala
fotografija nje, kao dvanaestogodišnje devojcice u
baletskom kostimu i patikama, i Klare kako joj
pridržava jednu podignutu ruku dok joj druga
graciozno leži na bedru. Glave su im se na
fotografiji gotovo dodirivale. Ana brižnu u
neobuzdan plac. Cinilo joj se da ce joj se grudi
raspuci od bola. Toliko joj je nedostajala. Sve svoje
radosti i tuge delila je sa njom. Volela je Klaru
poput majke, najbolje prijateljice, sestre,
poverenice.
Lenka uðe u salon držeci Ðorda pod ruku.
Ugledavši svoju prijateljicu slomljenu od tuge, Ðorde
joj priðe i bez reci sede pored nje, zagrlivši je. Ana
spusti glavu na njegovo rame. On je poljubi u tamno
teme:
- Znam koliko ti je teško Ana. Niko nece moci da
zameni Klaru, niti secanja na tu izvanrednu ženu.
Mislim da bi trebalo da budeš ponosna što je bila
deo tvog života i da se iz sve snage potrudiš da je ne
izneveriš. Ne bi trebalo ja da ti pricam šta bi ona
želela. Znaš ti to bolje od svih nas. Ja sam tu, kraj
tebe. Da ne spominjem Lenku koja pati isto koliko i
ti, Ana. Od kada si otišla u Rusiju, njih dve su jedna
drugoj bile poput sestara. Bilo je to jedno
neverovatno iskreno i dragoceno prijateljstvo. Ma
kako ti to zvucalo, Ana, mislim da je Lenkin bol
neuporediv. Potrebna si svojoj majci sada. Potrebne
ste jedna drugoj.
Ana se trže na Ðordeve reci. Pogleda Lenku koja
je stajala kod dovratka kršeci ruke dok su joj se
suze slivale niz obraze. Ustade i zagrli je svom
svojom preostalom snagom i prošaputa u Lenkino
uho:
- Majko moja draga, mnogo te volim.
- I ja tebe volim, anðele moj. Znaš da si ti sav moj
život. Zahvalna sam Bogu što nam je podario Klaru i
što smo bile deo njenog života. Mislim da bi trebalo
da poštujemo njenu želju, Ana. Znaš koliko bi nas
grdila kada bi samo mogla da nas vidi ovakve.
Hajde, lepotice moja, glavu gore! Imamo posla.
Organizovacemo ispracaj za našu Klaru dostojan
kraljice. Jer je ona to bila i ostace u našim srcima.
Hocu da Beograd pamti.
Tako je i bilo.
Klarin kovceg, prekriven belim ružama, do
Tociderskog groblja vozile su crne kocije koje su
vukla dva bela konja. Za kocijama su ruku pod
ruku koracale Lenka i Ana, dok je Ðorde bez napora
u svojim rukama nosio težak drveni krst na kojem
su zlatnim slovima bili ispisani Klarino ime, datum
roðenja i datum smrti. Ceo umetnicki Beograd bio je
na nogama. Klaru Sic su ispracale njene ucenice,
njihova deca, muževi, ocevi, braca, kolege iz svih
umetnickih branši. Nije im se znalo broja.
Nakon opela, koje je održao pop Sava iz Crkve
Svetog Marko, u koju je Klara cesto odlazila,
zacvilela je violina. Klarin dugogodišnji prijatelj,
Milutin Bogdanovic, nekadašnja prva violina
beogradske filharmonije, svirao je temu iz
Labudovog jezera, dok su kovceg sa Klarinim telom
spuštali u raku. Pre nego što ce baciti prvi grumen
zemlje na kovceg, Ana drhtavim rukama iz svoje
torbe izvuce malene bele špic-patike, koje je Lenka
svih ovih godina cuvala, njene prve baletske cipelice
koje joj je poklonila Klara. Umesto zemlje, Ana na
Klarin kovceg baci svoje patikice. Nina Pavlovna je
stajala kraj otvorene rake nema i dostojanstvena,
suvih ociju i praznog srca. Kroz glavu su joj se
poput crno-belog filma reðale slike njenog i
Klarinog devojaštva, svih onih divnih zajednickih
godina provedenih u Boljšom teatru. Dok se
opraštala od svoje najbolje prijatiljice, slutila je
Nina i pocetak svog kraja.
Nakon pogreba, svi Klarini prijatelji okupili su se
u nekadašnjem Sonjinom, a sada Aninom,
pansionu u Nemanjinoj ulici. Lenka je organizovala
posluženje, a Ðorde narucio bezbroj buketa belih
ruža koje su sada krasile pansion. Stevan i Miloje
su se sa nelagodom vrpoljili, nenaviknuti na toliki
fini svet. Ana je slušala oca kako se priseca svog
prvog susreta sa Klarom:
- Ponudio sam joj prijateljstvo i svoju vecnu
zahvalnost, zbog svega što je ucinila za tebe i
Lenku. Znaš li šta mi je rekla, Ana? Zahvalnost je
prihvatila, ali je prijateljstvo odbila, jer nikada ne bi
mogla da bude prijatelj coveku koji je njenoj
prijateljici naneo toliko bola. I bila je u pravu. Klara
Sic je bila zaista izvanredna žena.
- Znam, tata. Jedna u milion. Ponosna sam i
zahvalna što sam bila deo njenog života. Ipak,
obavezala me je, znaš. Lukavo, kako je samo ona to
umela. Tražila je od mene da joj obecam da cu se,
kad završim baletsku karijeru, vratiti u Beograd i
ponovo otvoriti njenu baletsku školu. I ucinicu to,
sa neizmernim zadovoljstvom i ponosom. Nadam se
da cu je biti dostojna.
- Siguran sam da hoceš, cedo moje, iako ja tada
više necu biti sa tobom.
- Nemoj tata, dosta je smrti i vecnih odlazaka.
Previše.
- Znam Ijubavi, ali i to je život. Kao ringišpil. Sve
se vrti u krug. Smenjuju se roðenja i smrti, radosti i
tuge. To je život - zamišljeno završi Stevan.
Dani posle Klarinog pokopa vukli su se poput
starih, izanðalih cipela po blatnjavoj salaškoj cesti.
Ana je pomagala Lenki oko administrativnih stvari
koje je trebalo srediti nakon Klarinog odlaska. Ana
je opet bila blagoslovena nemalim nasledstvom. Ono
joj je znacilo samo utoliko što je bilo dragocena
uspomena na neizrecivo prijateljstvo i ljubav.
Amanet. Ana se plašila da joj je Bog namenio dug
život i da ce preživeti sve predstojece smrti, odlaske
najmilijih, ponovna stradanja sopstvene duše.
Intuitivna, kakva je oduvek bila, ni ovoga puta se
u svojim predviðanjima nije prevarila. Provela je to
leto sa majkom u Beogradu, posetila u dva navrata
Margitu i Stipana, a sa ocem se šetala subotickim
korzoom. Rucali su u kafani Spartak i secali se
godina koje su ostale za njima. Stevan je razumeo i
poštovao želju svoje jedinice da se ne vrati na salaš.
Znao je da i posle toliko godina Ana još uvek nije
bila spremna da uðe u kucu svog detinjstva, kucu u
kojoj je njena jedina, vecna ljubav otišla u nepovrat.
Zato je pristajao na susrete u varoši, kako bi mogao
da provede neko vreme sa svojom kcerkom. Stario
je Stevan, odbrojavao godinu za godinom, koje su se
otkidale poput lišca sa grana starog kestena na
salašu. Osecao je kako mu se starost vec duboko
uvukla u kosti, stigle su ga razne boljke o kojima je
cutao.
Ana je bolje nego bilo ko drugi videla promene na
svom ocu. ali se trudila da o njima ne misli na nacin
koji ce poremetiti njenu ionako narušenu duševnu
stabilnost. Gledala je svog oca sa nežnožcu devojcice,
zašticene od tuge i opraštanja. Pokušavala je
da ne misli na vreme koje joj se negde iza ugla
zlokobno osmehivalo, rugalo narednim godinama
bez smeha i istinske životne radosti. Kako su se
godine nizale jedna za drugom, tako je Ana brojala
svoje tuge i puštala ih u svoju dušu poput nezvanih
gostiju.
Vracala se u Rusiju, živela svoj umetnicki život,
koji je takode odbrojavao svoje trajanje, i trudila se
da svakom novom predstavom, premijerom i
turnejom opravda status primabalerine koju su svi
poštovali. Ana je bila voljena žena. Koliko je bila
voljena, toliko je bila usamljena. Osim svojih
najbližih, imala je bezbroj obožavalaca i
poštovalaca, bilo je toliko onih koji su se divili
njenoj umetnosti i lepoti, njenom nesvakidašnjem
talentu. A opet, bila je sama, poput laðe na
nemirnom, uzburkanom moru.
Iako joj je pažnja godila, dala bi sve svoje uspehe
i sve aplauze ovog sveta, izbrisala sve pozornice, kad
bi još samo jednom mogla da vidi Sergejev osmeh,
da oseti njegov snažni zagrljaj, da potone u bezdanu
njegovih ociju. Život je živeo Anu Balint-Pavlovic, a
ona mu se bezvoljno predavala, jer drugacije nije
mogla. Sebicno je cuvala svoje uspomene, živela ih
u svojim retkim, isprekidanim snovima, u svim
usamljenim jutrima i bezbojnim nocima.
Radovala se Isidorinom odrastanju, negovala
prijateljstvo sa Ðoðem, bila prisutna pri
obeležavanju svih znacajnih datuma u njihovom
životu, ali to je bilo sve što je mogla da im iskreno
ponudi. U trenucima usamljenosti i slabosti, oboje
su pomišljali kako bi možda mogli da nadomeste
svoje gubitke zajednickim životom, ali su vrlo brzo
shvatili da to nije moguce. Verovatno bi se
vremenom udaljili jedno od drugog, izgubili
prijateljstvo i nahranili gorcinu. Zato je Ana ostala
Isidorina dobra vila koja je ispunjavala sve
devojcicine želje, u stalnom strahu da opet ne zavoli
previše.
Svake nedelje odlazila bi u Crkvu Presvete
Bogorodice i u molitvama koje joj je upucivala
pokušavala da pronaðe makar nagoveštaj spokoja.
Nije Ana tražila mnogo. Molila je da joj da snage da
preživi buduce dane, da podari mir njenoj duši, da
je spase od sve dubljeg i snažnijeg osecaja besmisla
koji je bojio njen život. Kada je Sergej otišao u
vecnost, svi njeni prijatelji, Lenka, Klara, Ðorðe pa i
Stevan, govorili su joj kako vreme leci i da ce joj ono
biti jedini postojani saveznik u buducnosti. Kako su
se samo prevarili! Svaka godina produbljivala je
rane, ona više nije imala koga da voli. Znala je da
voli njega, jedinog, strasnom, dubokom, cistom,
nemerljivom ljubavlju. Sve druge ljubavi u njenom
životu bile su bleðe replike tog nikada zaboravljenog
osecanja bliskosti, tog pripadanja drugoj duši u
kojoj se njena ogledala, tih neizrecivo tananih i
nežnih emocija. Ana je žalila i njena je tuga bila
neprolazna. Pokušavala je da bude zahvalna životu i
Bogu što je doživela nešto bezvremeno i dragoceno.
trudila se da meri svoju dobrotu prema hrišcanskim
nacelima, cinila je dobro svima i verovala da se
dobro dobrim vraca. Nije mogla da zna koliki je bio
njen greh, ali je verovala da je bio neoprostiv, pošto
ju je život kažnjavao na tako okrutan nacin. Imala je
sve, a zapravo, bez njega, nije imala ništa.
Mnogo je zgodnih, pametnih i nesumnjivo
kvalitetnih muškaraca pokušavalo da joj se približi
tokom svih ovih godina. Uvek pristojna, odmerena i
fina, Ana je uz osmeh nežno odbijala sva udvaranja,
vracala poklone i bezbrojne bukete cveca poklanjala
staricama koje su prosile na moskovskim ulicama.
S vremena na vreme pojavio bi se neki covek koji bi
je pogledom, mimikom ili recju podsetio na Sergeja i
u tim trenucima bi prihvatala poziv na pice ili
veceru, ali bi odmah potom odustajala od daljeg
upoznavanja i zbližavanja, jer bi joj Sergej disao za
vratom, cula bi njegov šapat u svom uhu, osluškivala
njegove korake.
U njihovoj ljubavi razumu nije bilo mesta. Cak i
kada bi se javljao, tih ranih godina njihove ljubavi,
nestajao bi razvejan njegovim glasom, pogledom i
osmehom. Kad odistinski voliš, razum ti postaje
neprijatelj. Srce je tvoj jedini saveznik i
najpouzdaniji prijatelj. Kad razum progovori, ljubav
bledi i onaj ko ga posluša uvek manje voli.
Ana Balint uz tiho, gotovo besvesno jecanje
zatreperi kapcima. Njene trošne trepavice zadrhtaše
poput leptirovih krila. S mukom otvori kapke i
pogledom umrtvljenim od morfijuma pokuša da u
svest dozove sadašnjost. Sa bezlicno bele tavanice
pogled joj odluta ka prozoru o cije su okno tiho i
ritmicno dobovale krupne kišne kapi. „Još nisam
otišla“, pomisli gotovo s prekorom i zeleni prsten
oko njenih zenica potamne. Netremice je gledala
hitce kapi kiše kako se slivaju niz prozorsko staklo,
i opet joj oštar bol zapara dušu. Nije mogla da se
seti da li je tako bolelo i onoga dana kada su joj
saopštili da su Ðorde i Isidora poginuli. Nije pamtila
to osecanje, kao što kasnije godinama nije mogla da
se seti trenutka kada su joj život spasli pukim
slucajem. A, eto, secala se da je toga dana padala
baš ovakva kiša, opominjuca. Uz slabašan uzdah,
propracen bolnim grcem, Ana polako zatvori kapke i
prošlost je opet zarobi...
Vec zašla u cetrdesete, Ana je sa Jurijem vodila
duge razgovore o laganom povlacenju sa baletske
scene. Jurij Adamovic, dugogodišnji Anin prijatelj i
saveznik, direktor najvece i najpoznatije baletske
scene na svetu, uporno je nagovarao Anu da izdrži
još malo i uvek bi nalazio argumente za svoja
ubedivanja. Govorio je Ani kako izgleda poput
tridesetogodišnjakinje, kako je njen muzicki izraz
tek sada dostigao punu zrelost i kako na svetu ne
postoji ni jedna balerina koja bi je dostojno
zamenila. U dugim zimskim vecerima, dok su dvoje
prijatelja ispijali vino u Aninom moskovskom stanu,
Jurij bi uvek teatralno, nešto povišenim tonom,
hramljuci od jednog do drugog zida, uporno
ponavljao Ani zašto još uvek mora da igra. U jednoj
od tihih, snežnih ruskih veceri, Ana je odlucila da
sasvim otvoreno porazgovara sa svojim prijateljem:
- Dobro Jurij, znaš i sam da su se sve velike
balerine, pa i naša Nina, povukle u cetrdesetim
godinama. Nije mi više lako da igram Jurij. Osecam
bolove u kostima, jace i intenzivnije nego ranije, a i
srce me ponekad izdaje. Prosto mislim da je
pametno da se povucem na vreme. Gotovo dvadeset
godina sam na baletskom tronu, Jurij. Vreme je da i
drugima pružiš šansu. Svi argumenti kojima
raspolažeš i mogu i ne moraju biti tacni. Ono što
želim da te zamolim, kao tvoja dugogodišnja
prijateljica, a ne tvoja primabalerina, jeste da mi
otkriješ pravi razlog zbog kojeg toliko insistiraš?
Posle svih ovih godina, naš odnos zaslužuje
iskrenost. Molim te, Jurij.
Jurij Adamovic je netremice gledao u Anine lepe
oci, sada vec oivicene tek primetnom mrežom bora.
Izmeðu obrva joj se urezala duboka bora, a njene
pune, senzualne usne, odavno su dobile dve verne
prijateljice - bore gorcine. Ipak, ništa nije moglo da
zaseni i naruši Aninu lepotu u Jurijevom srcu i on
je i sada, kao i pre skoro dvadeset godina, netremice
upijao lepotu žene koju je tako strasno i uzaludno
voleo. Odlucio je da joj naposletku ipak kaže istinu.
Ako ju je neko zasluživao, bila je to Ana. Uz napor,
Jurij se osmehnu i rece:
- Ana, naše prijateljstvo traje vec vrlo dugo.
Skoro dve decenije. Od trenutka kada sam te prvi
put ugledao, pa sve do danas, moja se osecanja
prema tebi nisu promenila. Zapravo, postajala su
samo snažnija, dublja i iskrenija. Zaljubio sam se u
tebe na prvi pogled i ta zaljubljenost traje i danas.
Ne, nemoj me prekidati. Nikada ti nisam rekao
koliko sam patio zbog saznanja da te nikada ne
mogu imati. Seti se, ja sam bio taj na cijem si
ramenu plakala zbog svoje Ijubavi prema Sergeju, ja
sam bio taj koji te je terao da ideš dalje, da nastaviš,
bez obzira na sve životne nedace koje su te stizale.
Ipak, i pored tog, moraš priznati, za muškarca
poražavajuceg saznanja da žena koju voli nikada
nece biti njegova, ja sam svesno odabrao jedinu
mogucnost koja mi je preostala: da ti budem
prijatelj. I nadam se da sam ti za ovih proteklih
dvadeset godina to i dokazao, ja nisam covek sklon
sudbinskim izjavama, teškim klišeiranim frazama
poput one: „Ti si ljubav mog života." Ti to zaista jesi
Ana Balint, ali ja ti to nikada nisam rekao. Trudio
sam se da ti to pokažem. Plašim se tvog odlaska,
Ana. Sebican sam. I ocajan. Znam da ceš se, ako
odeš sa scene, vratiti u Beograd. Znam šta si
obecala Klari na umoru. Ne mogu da se pomirim ni
sa nagoveštajem cinjenice da više necu moci da te
vidim, na sceni ili van nje. To je samo jedan od
razloga. Drugi je taj što se plašim da ceš, kada
prestaneš da igraš, prestati da se boriš. Ana moja,
tako te dobro poznajem. Znam koliko si puta bila
blizu odustajanja, ne od baleta, vec od života. U tim
trenucima sam se trudio da te vratim u život, da ti
pokažem koliko si voljena i potrebna ovom svetu.
Nikada ti nisam rekao koliko si potrebna meni i
mojoj duši. Ne želim da prestaneš da igraš, Ana. Ne
još. Molim te, izdrži još malo, barem sezonu ili dve.
Daj mi vremena da se pripremim, ako je tako nešto
uopšte moguce - završi Jurij šapatom.
Anine krupne, bademaste oci bile su pune suza.
Slutila je, osecala Jurijevu ljubav svih ovih godina,
ali nikada nije bila potpuno sigurna u njegova prava
osecanja, jer je Jurij bio covek koji ih je teško odavao.
Uvek je bio prisutan u njenom životu i pratio je
poput senke, a tek ponekad bi iskoracio na svetlo i
pružio joj ruku, istina uvek kada joj je bio
najpotrebniji. Mogla je samo da nasluti koliko mu je
bila bolna neuzvracena ljubav. Kroz misli joj
protutnjaše secanja. Videla je svoju glavu
naslonjenu na Jurijevo rame, dok je plakala zbog
svoje ljubavi prema Sergeju, setila se dana kada se
Sergej vratio sa Urala i Jurijeve senke iza scene,
kako se povlaci. I sada je, kao da je bilo juce,
osecala Jurijev siguran zagrljaj u trenutku dok je
napuštala moskovsku bolnicu u kojoj se odrekla
deteta i prava na majcinstvo, kada je bila tako
prokleto sama. Setila se njegove ruke na svojoj kosi
kada se cela Moskva opraštala od njenog voljenog.
Shvatila je, u tom trenu je znala, koliko je velik i
plemenit covek Jurij Adamovic. Kako je samo bila
slepa! Ili je želela da bude? Zašto nikada nije
razmišljala o tome zbog cega je Jurij uvek tako
sam? Po Moskvi se šuškalo o njegovom „nastranom“
seksualnom opredeljenju, jer ga niko nikada nije
video u intimnom ženskom društvu, a istina je u
stvari bila daleko gora od pukog nagaðanja. Jurij
Adamovic je voleo samo jednu ženu i dugih dvadeset
godina patio zbog nje. Ta žena bila je Ana Balint.
Posle duge cutnje koja je pritiskala zidove njenog
stana, Ana se tromo, gotovo kao hipnotisana, podiže
iz svoje naslonjace i krete ka Juriju, koji je sedeo
prekoputa nje. Klece kraj njega i spusti mu glavu u
krilo. On je drhtavom rukom pomilova po teškoj,
dugoj i tamnoj kosi, koju je Ana vec godinama bojila
kako bi prekrila sede vlasi. Ona podiže bolan pogled
ka njegovom licu i tiho rece:
- Hvala ti. Hvala ti, predobri moj, na svoj ljubavi
koju si mi neštedimice pružao. Tako mi je žao, Jurij.
Slutila jesam, ali nisam mogla ni da sanjam da me
voliš onako kako muškarac voli ženu. Ti si moj
dragoceni prijatelj. Ponekad je to više od liubavi.
Molim te, oprosti mi ako sam te ikada nehotice
povredila. Ostacu još neko vreme Jurij, ostacu zbog
tebe. A kada dode vreme da odem, možeš da podeš
sa mnom. Možeš da mi pomogneš da ponovo oživim
Klarinu baletsku školu, ko bi to umeo bolje od tebe?
Jurij je dugo zamišljeno gledao u Anu, ne
prestajuci da je miluje po kosi. Tužno se osmehnu,
pa naposletku rece:
- Ne, ljubimaja maja, ja nikada necu napustiti
Moskvu. Ovde je moj pocetak i kraj. Samo želim da
znam, kada taj trenutak konacno doðe, da si li na
sigurnom i da si dobro. Bojim se da smo ti i ja od
onih životnih osuðenika koji ce tek na kraju svog
ovozemaljskog puta pronaci spokoj.
Ana Balint je ostala u Moskvi još nekoliko godina.
Negde pred kraj tog perioda, obeleženog sve
napornijim i zalitevnijim baletskim probama i
predstavama, Anu Balint je život još jednom urušio,
razorio na bespoštedan i surov nacin.
* * *
Ðorðe Matic je beskrajno uživao u odrastanju
svoje jedinice Isidore. Obožavao je svoju kcerku.
Ona je postala smisao njegovog života. Kada bi se
umoran, nakon dva-tri dana pilotiranja i izbivanja
iz kuce, vratio u Beograd i zagrlio svoju devojcicu,
koju su cuvali Marijini roditelji, svet bi ponovo za
njega dobio sve boje duge. Nije mogao da je se
nagleda, da se nadiše njenog mirisa, nasluša njenog
smeha. Vodio ju je po beogradskim parkovima,
pricao joj price o princezama i vitezovima, ucio je da
piše prva slova i da cita i redovno je vodio u
pozorište. Zajedno su se radovali Aninim posetama,
a Isidora bi radosno cicala otpakujuci silne poklone
koje joj je njena tetka Ana donosila, pažljivo i s
ljubavlju ih birajuci za „svoju naslednicu“, kako je
tepala Isidori. Naime, kada je Isidora napunila pet
godina, Ana je, nakon njihove posete Moskvi,
nagovorila Ðorða da upiše malenu u baletsku školu
Lujo Daivico u Beogradu. Isidora je vec tako mala
pokazivala interes za balet i muziku.
- Znam da misliš da je prerano, Ðorðe, ali slutim
da Isidora poseduje istinski talenat - rekla je Ana. -
Upiši je u školu pa, ako je balet stvarno bude
zaokupio i ukoliko bude bila spremna na odricanja,
ona ce odluciti. Još je suviše mala da bi se njen
talenat prepoznao, ali vredi pokušati, zar ne? Molim
te, ucini to zbog mene, želim da, kada me više ne
bude, neko nastavi tamo gde sam ja stala.
Ðorde nije mogao ništa da odbije svojoj jedinoj,
vecnoj Ijubavi, pa cak ni kada je u pitanju bila
njegova jedinica. I, zacudo, Ana je bila u pravu.
Onako majušna i tanana, Isidora bi se svaki put
radovala odlasku na casove u baletsku školu i
nikada se ni na šta nije žalila. Naprotiv, govorila je
kako želi da, kada poraste, bude kao njena tetka
Ana. Jedino joj je bilo krivo što nema tako dugu,
raskošnu, crnu kosu, vec plavu, tananu, poput
svoje majke. Tada bi Ðorde sa setom mislio na
svoju ženu, terajuci grešne misli koje bi mu se
odmah potom vrzmale po glavi. Da je bilo drugacije
pisano, možda bi on i Ana sada zajednicki podizali
svoju devojcicu. Kako su godine prolazile, Isidori je
njen otac postao sjajni nebeski vitez koji je jezdio
modrim prostranstvima i sve cešce bi ga molila da
je vozi avionom, da „preteknu“ sve ptice i uplove u
bele oblake. Ðorde je uvek nežno, ali odlucno
izbegavao da udovolji želji svoje mezimice. Znao je
da njegov posao nosi ozbiljan rizik i ni za trenutak
nije želeo da se poigrava sa životom svog deteta.
Isidora bi tada postajala razdražljiva, placljiva i
zahtevala objašnjenja. Nije mogao da joj kaže istinu,
jer nije želeo da njenu detinju dušu ispuni
strahovima. Precutkivao je svoje bojazni, želeo je da
svoju kcerku zaštiti od svakog nagoveštaja
opasnosti i neizvesnosti.
Malo je reci da je Ana volela Isidoru. Obožavala je
svoje kumce, ali je bila u neprestanom strahu da je
ne zavoli previše. Kako su godine prolazile, Ana je
sve cešce i predanije utehu pronalazila u veri. Znala
je da je preterivanje svake vrste pogubno i da je
umerenost u svemu pravi recept za preživljavanje.
Pa ipak, kod Ane Balint je sve bilo crno ili belo. Ona
je ili bezuslovno i strasno volela, ili bivala lišena bilo
kakvih emocija. Tako je bilo i sa malom Isidorom.
Kako je i mogla da je voli drugacije, nego svom
silinom svojih neostvarenih materinskih osecanja?
A opet, znala je da je sve koje je tako silovito volela,
naposletku izgubila. Užasavala se takvih misli, koje
su joj sve cešce okivale dušu. Pokušavala je da ih
zatomi, da ih gurne od sebe i zato se ponekad cinila
dalekom, hladnom i nepristupacnom. A bila je
olicenje dobrote i trpljenja.
Kada je, na Jurijevo zaprepašcenje, jednoga dana
pokucala na njegova vrata sa koferom u rukama,
bila je donela odluku koja je više bila izraz njene
zahvalnosti i dobrote nego potrebe. I tada je bila
potpuno iskrena i dobronamerna. Dok ju je njen
dugogodišnji prijatelj i saborac zabezeknuto
posmalrao, ona mu je razložno objašnjavala razloge
svoje iznenadne odluke:
- Došla sam da provedem neko vreme sa tobom,
Jurij, dok sam još u Moskvi. Predugo sam sama, a
znam koliko si i ti usamljen. Zašto da ne pokušamo
da živimo zajedno? Predobro se poznajemo. Ti si moj
najbolji prijatelj u Rusiji i, kao što si mi davno
priznao, cezneš za mnom vec više od dvadeset
godina. Pokušacu da ti pružim malo srece iako
zaslužuješ svu srecu ovog sveta. Ja nisam sposobna
da volim nijednog muškarca onako kako sam volela
Sergeja. Ipak, nedostaje mi muška ruka, nedostaje
mi rame, uteha. Ako misliš da ce ti toliko od mene
biti dovoljno, tu sam da udovoljim svakoj tvojoj želji.
Znaš, prethodne noci oka nisam sklopila. Setila
sam se našeg prvog susreta i moje devojacke
opcinjenosti tvojom pojavom i autoritetom. Ali ti si
imao svoje principe, koje sam ja uvek poštovala, a
ubrzo je i sudbina preuzela moj život u svoje ruke,
poslavši mi Sergeja. Nakon toliko godina, možda
bismo ti i ja mogli da pronaðemo utehu jedno u
drugom.
Jurij Adamovic je dugo cutao, gledajuci to drago,
lepo lice žene koju je obožavao više od dve decenije.
Pomislio je tada kako se posvecenost i strpljenje na
kraju ipak isplate. Otvorio je Ani vrata svog doma,
svoje duše i srca, a ona je uplovila u njih, lišena
straha od buducnosti, jer više nije imala cemu da
se nada. U godinama koje su usledile, Ana se
trudila da njihov život ispuni spokojem.
I kada bi je, isprepadanu, usred noci budili
košmarni snovi, predvoðeni Sergejevim nasmejanim
licem, Jurijeva ruka bi grlila njena tanana ramena i
sa beskrajnom nežnošcu mazila njenu dugu, raskošnu,
tamnu kosu, rasutu po jastuku. Ana bi tada
po ko zna koji put davala oduška svojoj tuzi,
kvaseci njegovo rame teškim suzama i nije morala
ništa da prica. Razumeo ju je, nemo sa njom delio
njenu tugu, ukrštao maceve sa avetima njene
bezvremene prošlosti. Voleo je tu ženu neizmernom,
tihom ljubavlju i bio zahvalan Bogu na trenucima
srece koje mu je podario, bez obzira na trajanje.
Jurij Adamovic je i dalje bio na celu baletske
scene Boljšog teatra i svakodnevno obavljao svoje
tekuce obaveze. Ana Balint je i dalje imala status
primadone najbolje svetske baletske scene i odlazila
bi na predstave po vec ustaljenoj rutini.
Mada su godine i daljina bile naizgled ozbiljna
prepreka za održavanje tesnih veza sa najmilijima,
Ana je skoro svakodnevno razgovarala sa Lenkom i
Ðorðem. Vreme je cinilo svoje. Jedino je još sa
Stevanom razmenjivala pisma i svaki put kada bi u
poštanskom sanducetu zatekla pismo adresirano
na njeno ime ocevim teškim, nezgrapnim
rukopisom, Anino srce bi poskocilo od radosti.
Brinula je zbog Stevana, jer je znala da su ga godine
polako istrošile i da je zbog svog vec narušenog
zdravlja vodio svoju poslednju bitku sa životom,
iako joj on to nikada nijednom recenicom nije
nagovestio.
Dok je Ana jednog prohladnog martovskog
popodneva, sa osmehom na usnama išcitavala
pismo od Stevana, Jurij je stigao iz teatra sa
buketom svežih prolecnih narcisa. Ljubeci Anu u
zajapurene obraze i predajuci joj mirisno cvece,
ponudio se da im napravi caj. Ana je odsutno
klimnula glavom u znak odobravanja i nastavila sa
citanjem. Tek kada je Jurij doneo posluženje,
podigla je pogled sa pisma i, ugledavši duboku boru
izmeðu njegovih svetlih obrva, zabrinuto ga je
upitala:
- Šta se dogodilo Jurij? I ne pokušavaj da vrdaš,
citam ti iz ociju da nešto nije u redu.
- Veštice jedna. Od tebe covek zaista ništa ne
može sakriti. Oduvek sam se divio tvojoj intuiciji,
Ana. Ništa znacajno. Zapravo, ništa što bi tebe
trebalo da uznemiri. Danas sam saznao da je
Svetlana Vinogradova poginula, iako je bila sam
ðavo od žene, ipak mi je žao, jer je neko vreme bila
moja primabalerina. Ali pretpostavljam da svakoga
u životu na kraju stigne zasluženo.
Ana ga je pogledala ocima potamnelim od bola i
tiho odgovorila:
- Nisi u pravu, Jurij. Ne stigne svakoga u životu
zasluženo, kamo srece da je tako.
- Oprosti mi, ljubimaja maja, nisam razmišljao
dok sam to izgovarao. Naravno da si u pravu. Tvoji
voljeni sigurno nisu zaslužili svoju sudbinu, oprosti
mi. Hteo sam da kažem da je Svetlanu Vinogradovu
ipak naposletku stigla zaslužena kazna, ako cemo
pravo. Oh, bolje da ucutim, samo cu se još više
zaplesti.
Ana nežno pogleda Jurija:
- Nije važno, dragi. Verovatno sam i ja previše
osetljiva. Stiglo mi je pismo od oca i, mada on taji
od mene da je ozbiljno bolestan, vec po usiljeno
radosnom tonu njegovih recenica pretpostavljam da
je loše. Razmišljam da uskoro otputujem da ga
vidim. Brinem se.
- Naravno, samo reci kada odluciš da odeš. kako
bismo na vreme rezervi sali avionske karte. Hvala
Bogu da ne moraš više da putuješ vozom. Sada je
sve mnogo lakše i brže.
Ana priðe Juriju i snažno ga zagrli:
- Hvala ti. Zaista ne poznajem nikoga ko ima više
razumevanja od tebe.
Ti znaš da je svaka tvoja želja za mene zapovest.
Unela si svetlost u moj mracan život, Ana, i na tome
cu ti vecno biti zahvalan - nasmeši se Jurij Ani sa
beskrajnom nežnošcu.
I tako se Ana po ko zna koji put, tokom dugih
dvadeset godina života u Rusiji, vracala svojoj
domovini i svojim najmilijima. Dok je cela
naslonjenog na prozorsko okno aviona posmatrala
bele oblake, razmišljala je kako je vec zasigurno
prešla polovinu svog života. Dobrano je zagazila u
cetrdesete, a cinilo joj se kao da je tek juce bila u
srecnim, razdraganim dvadesetim, kada je mislila
da je život cudo, radost i nadahnuce. Kako je samo
mlada i naivna bila. Život jeste bio cudo, ali je u
njenom slucaju donosio mnogo više tuge nego
radosti. Istina, ona je sve svoje radosti živela kao da
su poslednje i naposletku se pokazalo da je bila u
pravu. Životu se treba predavati, uzimati od njega
sve što pruža i trošiti neštedimice. U suprotnom, on
ce uzeti sve.
I ovoga puta, kao i svakog prethodnog, vreme
provedeno u domovini proletelo je brzinom vetra.
Ana je provodila vreme sa svojom majkom, Lenkom,
u dugim, poverljivim razgovorima, obišla vecne kuce
svojih dragih Klare i Sonje i, naravno, uživala u
Ðordevom i Isidorinom društvu. Obožavala je tu
devojcicu razdraganih plavih ociju, koja joj je
postavljala hiljade pitanja. Ana bi je tada vodila u
duge šetnje Kalemegdanom, odlazile bi na sladoled i
kolace, a kada bi bila u posebnom raspoloženju,
pokazivala bi Isidori raskošno drvece Košutnjaka
koje bi je podseiilo na mladost, na njenu strasnu
ljubav prema Sergeju, na sumnje koje su u ono
vreme trovale njenu dušu. Pricala bi lsidori o svojim
snovima, o ljubavi prema baletu, o svim
odricanjima i naporima. Govorila bi devojcici, cije
su velike plave oci gutale svaku njenu rcc, kako je
danas sve mnogo drugacije i kako ona ima sve
uslove da uspe brže i bolje od nje. Sa dvanaest
godina, Isidora je bila mnogo zrelija i ozbiljnija od
svojih vršnjakinja. Tokom jedne od njihovih
zajednickih šetnji pitala je Anu:
- Tata mi je uvek govorio da ste ti i on najbolji
drugovi, još od ranog detinjstva. Kako to da se vas
dvoje niste velicali? Kako je on upoznao moju
mamu? Znaš, tata mi je pricao o mami, ali kad god
sam ga pitala za tebe, on promeni temu. Interesuje
me zašto se ti i on niste vencali kada je moja mama
umrla? Zašto ti sada nisi moja mama?
Ana je bila zatecena Isidorinom neposrednošcu i
pitanjima koja su bila preteška i za nju samu. Posle
nekoliko trenutaka tišine, pozvala je devojcicu da
sednu na klupu ispod raskošnog kestena i pocela
da prica:
- Znaš, Isidora, život je cudan i nepredvidiv. Tvoj
tata i ja smo bili poput brata i sestre, kad smo bili
mali, duplo mladi od tebe. Neprestano smo bili
zajedno, smišljali nestašluke i zacikavali jedno
drugo. Jednoga dana, mene je mama odvela sa
salaša, gde žive tvoj deda Miloje i moj otac Stevan, u
Beograd, u baletsku školu, jer sam bila veoma
talentovana devojcica. Bila sam cetiri godine mlaða
nego što si ti sada, Isidora. Imala sam šest godina.
Onda je došao rat. Bile su to jako teške godine,
dušo. Dvanaest godina nisam videla tvog tatu. Kada
smo se ponovo sreli, ja sam vec živela u Rusiji,
postala sam balerina i bila sam jako zaljubljena u
Sergeja Pavlovica, mog kasnijeg muža. Tvoj tata se
posle nekoliko godina oženio tvojom mamom,
Marijom, koja je bila divna žena. Ti veoma liciš na
nju, Isidora. Bila je veoma lepa. Svi smo bili jako
tužni kada je umrla. Ali dobili smo tebe. Božiji dar, i
mislim da si ti najvoljenije dete na svetu. Ja nisam
mogla da imam decu, dušo. Tvoj tata i ja smo cak
jednom prilikom razgovarali o tome da zapocnemo
zajednicki život i da ti ja budem zamena za majku,
ali smo brzo shvatili da bi to pokvarilo divno
prijateljstvo koje imamo. Znaš, mila, ti si još uvek
veoma mlada, ali nekada je pravo, iskreno
prijateljstvo dragocenije od svake ljubavi. Tvoj tata
zna da bih ja ucinila za tebe i njega sve na svetu. L
to je nešto što nema cenu i cime ne treba trgovati.
Mnogo te volim mila moja - završi Ana cvrsto
stežuci devojcicu u narucju.
Isidora pogleda Anu svojim krupnim plavim
ocima i ozbiljno rece:
- I ja tebe mnogo volim, tetka Ana. I ipak mi je
žao što ti nisi moja mama.
Kada je, kasnije tog popodneva, Ana ispricala
Ðordu njihov razgovor, preko njegovog lepog lica
prede senka tuge:
- I meni je ponekad žao što ti nisi Isidorina
mama, Ana. Ne, molim te, ne gledaj me tako. Ne
želim nijednog trenutka da ukaljam secanje, pa ni
misao na moju Mariju, ali Bog mi je svedok da sam
se pitao da li je sve moglo biti drugacije. Nego, brine
me nešto drugo, Ana. Isidora me sve cešce moli,
zapravo preklinje, da je provozam avionom i pri tom
koristi sva moguca oružja. Znaš koliko strepim
kada je ona u pitanju. Znam da ponekad
preterujem. Kada je bila mlaða, skoro da sam
padao u nesvest kada se zakašlje. Ipak. ne mogu da
se otmem strahu. Drugo je kada sam stavljam glavu
u torbu leteci nebu pod oblake, ali prosto ne želim
da budem do te mere odgovoran za život svog
deteta. A ona ne prestaje da navaljuje. Ne znam
dokle cu još moci da je odvracam od te sulude
zamisli, a ona stalno insistira da je „njen nebeski
vitez" odveze put oblaka - uz osmeh završi Ðorde.
- Ne znam šta je tu toliko neobicno, Ðorde.
Normalno je da tvoja kcerka, kojoj si ti idol, želi da
je tata provoza avionom. Zašto joj to ne bi priuštio,
ako toliko želi? Zar je moguce da posle toliko godina
iskustva, osecaš nesigurnost? To je isto kao kada
bih ja, svaki put kada izaðem na scenu, mislila
kako cu slomiti nogu! Besmislica! Veruj u sebe i
ispuni detetu želju, Ðorde! - rece Ana smejuci se.
- Ne znam, Ana, nisam siguran. Ti znaš da sam
ja vojni pilot na borbenim avionima. Zapravo, vec
skoro petnaest godina pilotiram avionom MIG 21,
koji je zapravo lovac presretac. Obucen sam, kao i
sve moje kolege, za letenje u složenim
meteorološkim uslovima i nocu i danju, ali ne mogu
da prenebregnem cinjenicu da uvek može da se
dogodi neka nepredviðena situacija.
- Nikada te nisam pitala, poštujuci tvoju profesiju
i tajne koje ona sa sobom nosi, ali radoznalost mi
ne da mira - prekide ga Ana.
- Baš me cudi - šeretski je prekinu Ðorðe.
- Ozbiljna sam, Ðorðe, ne šegaci se sa mnom. U
Rusiji malo-malo mediji objavljuju vesti o nekom
tajnom aerodromu koji je navodno izgraðen u Bosni
i gde se cuvaju naši ratni avionu, spremni da
dejstvuju. Sve me to pomalo plaši, kao da slute
neke nove ratove i krvoprolica. Cak su objavili vest
da je Tito otvorio taj misteriozni aerodrom prkoseci
Sovjetima, kada su krajem 1968. okupirali
Cehoslovacku. Cesto sam se pitala imaš li te neke
veze sa tim pricama i da li si ukljucen u taj
projekat, ako je sve to uopšte istina - zamišljeno ce
Ana.
Ðorðe je neko vreme cutao, preispitujuci svoju
savest i potrebu da nekome konacno isprica tajnu
koja mu je iz godine u godinu postajala sve teži teret
na ramenima. Uz duboki uzdah, on rece:
- Ana, ti si meni poverila sve tvoje tajne koje su
daleko dragocenije od državnih. I jedina si osoba na
ovom svetu kojoj bezuslovno verujem. Reci cu ti
istinu i znam da nema potrebe da naglašavam da
ovo što cu ti ispricati ostane izmeðu nas, iako se
vec šapuce o tome i u našoj zemlji, a evo, koliko
cujem od tebe, cak i u Rusiji. Misteriozni aerodrom
o kome nagaðaju i raspredaju vojnoobaveštajne
službe drugih zemalja, pa i njihovi mediji, zaista
postoji. Nalazi se u blizini Bihaca, ispod planine
Plješevica, i to je neko vreme bila najtajnija i
najcuvanija lokacija u Jugoslaviji. To je veliki
aerodrom sa pet poletno-sletnih staza postavljenih
tako da cine oblik prstena. Aerodrom ima ogromno
podzemno spremište za avione, a njegova izgradnja
trajala je punih dvanaest godina. Dve stotine
pedeset radnika gradilo je taj aerodrom u najstrožoj
tajnosti, a u rad je pušten 1968. godine. Zaista je
impresivan i zastrašujuci. Moram ti priznati da sam
svaki put kada bih poleteo sa tog mesta, osecao
neki nespokoj i nelagodnost.
Prosto imam utisak da smo izgradnjom takvog
jednog objekta prizvali duhove ratne prošlosti. No,
verovatno je moja slutnja neopravdana, a za veliku
zemlju kao što je naša, svakako je korisno što on
postoji.
- Uf, znaci, istina je. Ne brini Ðorðe, ja nisam
ruski obaveštajac i sve što si mi ispricao ostace
meðu nama - rece Ana osmehujuci se, a onda se
njeno lepo lice naglo uozbilji: - Ipak, brine me sve
to. Sada razumem i tvoje strahove vezane za Isidoru
i njene želje. Pa ipak, mislim da tvoje iskustvo i
pamet mogu da ih nadvladaju. Ona je opcinjena
tvojim pozivom, a opet, suviše je mala da shvati
koliko opasnosti on sa sobom nosi. Kad-tad
moraceš da joj objasniš cega se zapravo plašiš, a
bojim se da ceš joj na taj nacin usaditi strah od
letenja. Ti si taj koji odlucuje i koji zna šta je
najbolje za tvoju devojcicu - zakljuci Ana, nežno
milujuci Ðorda po obrazu.
- U pravu si. Previše sam opterecen i nesiguran
kada je ona u pitanju. Ponekad se plašim tolike
ljubavi, Ana. Ona mi je sve što imam u životu.
Pored tebe i mog Miloja, naravno.
- Znam, Ðorde, razumem, ne moraš da mi
objašnjavaš. Ali ne možemo stalno životi ophrvani
strahovima. I ja se plašim za Stevanovo zdravlje.
Nije dobro, Ðorðe, nikako nije dobro. A onda,
naviknuta na tolike tuge i gubitke, pomislim: „Bice
volja Božija. Samo nek’ ide po redu.“ Ti znaš koliko
volim Stevana, o Lenki da ne pricam. Ali, sve je to
samo život, moj Ðorðe. Secaš li se našeg ringišpila?
Eto, sve se tako okrece i u životu. Vrti se u krug i
na kraju se vraca na pocetak - završi Ana.
- Gde je sada ringišpil našeg detinjstva, Ana?
Dugo nisam bio na salašu. Miloje cesto dolazi, a ja
nikako ða naðem vremena da odem.
- Ne znam da Ii znaš, ali od tvoje svadbe moja
noga nije krocila na salaš. Kad god pitam Stevana,
kaže da stoji tamo ispod brežuljka, blizu Darinog
groba, usamljen i zarðao. Ne mogu tamo da se
vratim Ðorde, ni posle ovoliko godina - zaplaka se
Ana.
- Znam, mila, znam, oprosti što sam pitao. I ja
sam budala, pa svašta pitam! Isto je sa mnom. Dva
puta sam odveo Isidoru kod Miloja i svaki put sam
video Mariju u kolu, sa vencicem na glavi koji si joj
ti isplela. Previše su bolne te uspomene da bismo ih
oživljavali. Razumem.
Ana spusti ruku na rame svog prijatelja. On je
nežno zagrli i poljubi u teme, pa rece:
- Znaš šta? U pravu si! Previše je bola i strahova
za ovo malo života koji nam je dat. Odvešcu moju
devojcicu put oblaka, ispunicu joj želju! Nemoj joj
ništa pricati. Sacekacu da se vreme još malo
prolepša i možda da Isidora još samo malo poraste -
rece Ðorde uz osmeh.
- Važi! Obavezno mi javi kako je prošao Isidorin
prvi let. Nažalost, ja moram da se vratim u Rusiju,
ali bicu sa vama u mislima. I molim te, Ðorde, ako
Lenki šta zatreba, javi mi. Znaš kakva je, nikada
nece ništa da mi kaže da me ne bi opteretila, a ne
zna da brinem, i ovako i onako.
- Ne brini, Ana, dok sam ja tu, Lenki nece zafaliti
ni dlaka s glave. A ti se cuvaj, anðele moj! Znaš da
si ti moja i Isidorina dobra vila. Šta bismo mi bez
tebe? - s nežnošcu rece Ðorðe.
- O, ludice! Ako me do sada ništa nije strefilo,
posle svega što sam preživela, bojim se da cu još
dugo služiti na ovom svetu. A posle, šta mi Bog da! -
sa osmehom rece Ana, opraštajuci se od svog
prijatelja, i ne sluteci da poslednji put gleda njegove
nasmejane oci.
Život u Rusiji je za Anu tekao svojim ustaljenim
tokom. Godine su se smenjivale jedna za drugom.
Jurij je bio veoma pažljiv prema njoj, nežan i
odgovoran. Ispunjavao joj je svaku želju. Vodili su
veoma bogat društveni život, cesto odlazili na
prijeme i vecere, a ponekad bi ih i sami prireðivali za
svoje prijatelje. Ana je mislila kako se život konacno
smilovao i podario joj malo mira i tihe srece. I dalje
je vodila maratonske telefonske razgovore sa
majkom, Ðordem i Isidorom pa, iako ju je Lenka
zbog toga grdila, ona nije odustajala od potrebe da
stalno bude u kontaktu sa svojim najmilijima.
Uostalom, ona je to sebi mogla da priušti. Bila je
najplaceniji i najcenjeniji umetnik u baletskom
svetu. Nije imala kapricioznih prohteva, naprotiv. Za
ženu njenog statusa i primanja, živela je skromno.
Nikada nije zaboravila odakle je potekla, cesto se
secala gladnih ratnih godina i nije želela da
iskušava sudbinu. Smatrala je da skromnim,
uravnoteženim životom samo vraca dug sudbini koja
ju je nagradila tako blistavom i uspešnom
karijerom. Redovno je majci slala pare za održavanje
Sonjinog pansiona i Klarine baletske škole, sada u
njenom vlasništvu, iako je Lenka opominjala da za
tim nema potrebe i da ona sama sasvim dobro
posluje. Ana je odbijala da prihvati njene argumente
i odgovarala joj da ne troši te pare ako ne želi, vec
da radi s njima šta joj je volja. Nije znala da je Lenka
zaista štedela svaku paru koju bi joj Ana slala i da
je u Beogradu otvorila devizni racun na njeno ime.
Mislila je ko zna šta ih sutra može snaci, neka se
naðe Ani, za crne dane.
Lenka je održavala dugu, mirnu i postojanu vezu
sa gospodinom Milanom Radonjicem, uglednim
beogradskim advokatom. Nije živela sa njim, ali su
negovali prisno prijateljstvo vec skoro dve decenije.
Iako je gospodin Radonjic više puta prosio Lenku.
ona se zarekla da se više nikada nece udavati.
Govorila mu je da ce uvek biti pored njega kada mu
je potrebna, i bila je, do samog kraja. Ani nije
mnogo pricala o Milanu, iako ga je Ana prihvatila i
zavolela poput bliskog roðaka. Milan Radonjic je bio
obrazovan covek i cesto je sa Anom vodio duge
razgovore o umetnosti, književnosti, politici i svim
oblicima društvenog života. Bio je uz njenu Lenku
kada je Stipan Hajdukovic ispustio svoju dušu u
kasnim osamdesetim godinama i nikada nije
prigovorio Lenki kada je, šest meseci nakon oceve
smrti, dovela svoju majku, Margitu, u Beograd. Od
kada je njena baka živela sa Lenkom u pansionu,
Ana je sve cešce osecala potrebu da ih posecuje, jer
je bivala sve više svesna prolaznosti života. Iako je
fizicki bila onemocala, Margitin um je blistao.
Secala se prošlosti življe i jasnije od mnogo mladih
žena. Ana je volela da sluša price svoje bake, u tiha,
zimska beogradska predvecerja, i trudila se da
zapamti svaki pa i najmanji detalj tih spokojnih
veceri. Tugovala je svaki put kada bi se vracala u
Rusiju, duboko svesna realne mogucnosti da se one
više nikada ne ponove. I kada je došao taj dan,
kada je Lenkina majka, a Anina baka, Margita,
pošla u zagrljaj svom Stipanu, kome je bila odana
dugih pedeset šest godina, Ana je mislila kako je
malo žena na ovom svetu blagosloveno tako dugom,
posvecenom ljubavlju. Lenka je tih dana bila gotovo
neutešna. Prebrzo su se potrošile godine otkad je
ponovo srela svoje roditelje, i premalo je bilo
vremena da se nadoknadi propušteno. I uvek je
vreme to koje nam pokvari planove i sputa nas.
Život nas melje poput starog vodenicarskog mlina,
ne ostavljajuci nam dovoljno vremena da ispunimo
sve zamišljene želje. I kada nas napusti neko zaista
blizak i drag, uvek sebe krivimo za nedostatak
vremena i ljubavi i cesto mislimo: „Da sam
barem...“
Tako je mislila i Lenka tog tužnog popodneva,
dok je poslednji put ljubila klonule ruke svoje
majke. I nije mogla da se otrgne mislima kako ce
Ana jednoga dana izjedati svoju dušu, baš kao ona
sada, kako ce žaliti za propuštenim trenucima i
neizgovorenim recima. Teška usamljenost zarobila je
Lenkino dobro srce. Znala je da ce zauvek imati
svoju Anu, mada je ona bila daleko. Milan je bio
pored nje i u tim teškim trenucima, ali zar može bilo
ko na ovom svetu da ispuni prazninu kada vas
napusti ona koja vam je podarila život i koja je zbog
vas živela? Ne može. Jer, kada vas u životu
savladaju najteže boli, majka je ta koja ce razumeti,
pružiti utehu i nadu. Baš kao i otac cija je pohvala,
lepa rec, pa cak i prekor, razlog što uvek nastojite
da budete bolji, da pobedite sebe samog. Kada vas
napuste duše koje su utkane u vaše bice, tek tada
ste zaista sami.
Lepo imanje porodice Hajdukovic ostade pusto.
Lenka je bila jedini naslednik, a posle nje to ce
svakako biti Ana. Teške suze nekada cuvene
suboticke lepotice, Lenke Hajdukovic, pretile su da
je uguše. Nije mogla svom cedu da kaže koliko pati
što nema unuke koji bi uživali u svoj blagoðeti
stecenoj tokom njenog suzama zalivenog života.
Pitala se cesto kome ce sve što su njih dve stekle
ostati? Nikome. Ko ce ih se secati, ko ce za njima
žaliti? Da je barem Ana imala svog poroda, a ona
svetlosti da joj obasja jesen života, ne bi ovoliko
tugovala. Ovako, njih dve ostadoše prepuštene
vremenu koje se nije moglo zaustaviti, niti
promeniti. I pored sveg bogatstva koje su stekle,
Lenka je u svojim snovima i dalje gazila salaškim
blatom, sa Aninom malenom rucicom u svojoj,
putem straha i neizvesnosti. „Ne da Bog sve“, mislila
je. I ne da.

http://www.book-forum.net

18Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:52 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XIX
Citavog svog života Ana Balim se borila sa
nevidljivim, opasnim i mocnim neprijateljima. U
senkama njenih sporo prolazecih dana, uvek bi je u
neki sat iznenadni nespokoj podsetio na
neproživljeno, tuga bi joj tiho spustila ruku na
rame, a samoca se uvukla u kosti. Ana bi tada, kao
što je to cinila i u vreme svoje velike ljubavi sa Sergejem,
odlazila u duge šetnje, najcešce pored reke, i,
posmatrajuci sva cuda prirode, pokušavala da naðe
nagoveštaj smisla u besmislu koji je bojio njen život.
Jurij je cutke pratio njene odlaske, njena
vracanja u prošlost i njenu borbu sa sutrašnjicom.
Niko, pa ni on, nije umeo niti mogao da izbriše tu
vecnu senku tuge oko njenih zenica. Osecao je da bi
svako, ma i dobronamerno, mešanje u njenu
potragu za odgovorima bilo pogrešno, cak
neprijateljsko. Trudio se da joj ugodi, da je svakodnevno
obraduje sitnicama, da prica s njom onda
kad joj je razgovor potreban, da cuti kada ona ne bi
imala šta da kaže, da je pusti da odluta u samocu.
Voleo je svim srcem tu beskrajno talentovanu, lepu
ženu koju život nije štedeo. Divio se njenoj snazi i
mudrosti da prevari bol i da nastavi dalje, sa mesta
na kojem bi svako drugi zastao i, sasvim sigurno,
zauvek skoncao. Nije mu bilo potrebno mnogo
vremena da shvati da Ana više ne pleše kao nekad i
da je još uvek tu samo zbog obecanja koje mu je
dala. Dugo se borio sam sa sobom i svojom ljubavlju
koja ga je opasala sebiclukom i strahom. Nije želeo
da Ana ode i napusti ga, ali savest ga je pekla i nije
mu dala mira. Znao je da ce pre ili kasnije morati da
je oslobodi. Nikada joj nije ponudio pratnju kada bi
u nedeljna jutra odlazila na Sergejev i Mišin grob,
revnosno i uvek u odreðeno vreme. Po povratku sa
groblja, odlazila bi u Crkvu Presvete Bogorodice i,
tek kada bi svi otišli, Ana bi u pustoj crkvi skrušeno
molila Majku da joj da snage da izdrži život koji joj
je dat, da podari zdravlje i srecu onima koje voli i ne
zaboravi dušu njene vecne ljubavi.
Nije morala da mu kaže da je imitacija života za
nju bila lišena boja i zalivena tugom. Cesto se usred
noci budio, okupan znojem košmarnih snova u
kojima je gubio Anu, i svaki put bi ga veliki žuti
mesec opominjao na prolaznost vremena koje je
delio sa njom. Kada bi kraj svog uzglavlja ugledao
njeno lepo lice, obasjano mesecinom, istovremeno
bi ga preplavila osecanja neizmerne srece i
nemerljivog bola. Pitao se da li mu Ana na ovakav
nacin vraca za sve što je u prošlosti cinio za nju?
Znao je odgovor, ali nije želeo da prizna sebi da je
njena odanost zapanjujuce snažna, dovoljna da to
prelepo izvajano telo svake veceri legne pored njega,
osakacenog, u toplu postelju i prekrije njegovo
rame dugom, raskošnom kosom. Poznavao je svaki
kapilar na njenim kapcima, svaku boru u uglovima
ociju, pratio njene zenice kako se u snu koprcaju
iza spuštenih trepavica i osecao kako iz noci u noc
gubi bitku sa vremenom koje dolazi. Bio je na rubu
ocaja, spreman da istupi pred streljacki vod, da im
ne dozvoli da je odvedu... A opet, previše ju je voleo
da bi joj ikada priznao svoje strahove, jer je znao da
bi Ana zarad njega ostala... Dve duge godine svaka
noc je za Jurija Adamovica bila pravo mucenje, a
dani prekratki i brzi. Sve dok jednoga dana nije
došao iz teatra ranije, sa plavim mirisnim
zumbulima, rešen da iznenadi svoju Anu i povede je
na gala rucak u cast proleca. Hramljuci, ušao je u
stan uzvikujuci njeno ime. Docekala ga je tišina.
„Možda je otišla u jednu od svojih dugih šetnji“,
pomisli Jurij, a onda mu pogled odluta ka
trpezarijskom stolu, na cijoj se tamnoj površini
belila hartija. Sa nemirom u srcu, Jurij pohita ka
stolu i, držeci papir drhtavim rukama, punim
straha, poce da cita:
Dragi moj Jurij, hvala ti na Ijubavi i utocištu
koje si mi pružio. U celoj Rusiji ne pustoji bolji i
casniji covek od tebe. 'Molim te, molim te, oprosti
mi...Sve sam smrti nekako nadživela, ali njihovu
ne mogu. Uveh cu te voleti.
Ana
U tom trenu, Juriju se zacrnilo pred ocima. Ciju
smrt? Gde je Ana? Poželeo je da vrišti iz sveg glasa,
nemocan da se pokrene. A onda, voðen više
instinktom nego razumom, hramljuci, mahnito poce
da pretražuje prostorije stana. Poslednja soba u
koju je ušao bila je njihova. Na posteljini boje
slonovace ležala je Ana, lica potpuno bledog, dok joj
je telo bilo zgrceno, kao u najvecoj stomacnoj boli.
Pritisnu svoje hladne prste na njen vrat i oseti jedva
primetan puls.
Dok su mu se suze slivale niz obraze, poce da
šamara ženu koju je obožavao, zazivajuci njeno ime.
Ana je i dalje nepomicno ležala, ne odajuci znake
života. Pozvao je hitnu pomoc i ova je došla u roku
od pet minuta. Dok je u kolima hitne pomoci držao
njenu hladnu ruku, nije disao. Bio je paralisan od
straha. Mozak mu je munjevitom brzinom pred oci
redao slike njihovih zajednickih trenutaka: Ana,
sasvim mlada, kao osamnaestogodišnjakinja, kada
je prvi put ušla u Boljšoj teatar, Ana na svojoj prvoj
premijeri, njene gorke suze na njegovom ramenu
kada je mislila da ju je Sergej napustio, Ana u
moskovskoj bolnici, na evropskoj turneji, u dubokoj
žalosti...
Sablasna sirena kola hitne pomoci utihnu, a
vrata se grubo otvoriše. Dva krupna bolnicara
prebacila su Anino telo na kolica i u trenu nestala
iza zidina bolnice, u kojoj se Ana pre gotovo dve
decenije oprostila od svog neroðenog deteta. Jurij
je šepajuci pošao za njima, svestan svoje nemoci.
lako nikada nije verovao ni u šta drugo sem u
umetnost, poce da zaziva Boga i sve svece,
preklinjuci ih da je ostave u životu, makar je nikada
više njegove oci ne videle. „Samo da preživi, molim
te Bože, budi pravedan, molim te...“, nemo je molio
Jurij, naslonjen na hladan zid bolnickog hodnika.
Cinilo mu se kao da nije prisutan, kao da je tek
nemi posmatrac svojih košmarnih snova.
Posle citave vecnosti, kako mu se cinilo, ugleda
dve prilike kako mu se odmerenim koracima
približavaju duž pustog bolnickog hodnika. Doktori
mu priðoše i jedan od njih dvojice ga saosecajno
upita:
- Da li ste vi doveli pacijentkinju Anu Balint?
- Ona nije pacijentkinja, doktore! Ona je
primabalerina Boljšog teatra, najveca ruska
umetnica! Ona je moj život! - zajeca Jurij pred
dvojicom muškaraca u belim mantilima. Doktor mu
saosecajno steže rame i mirnim, uravnoteženim
glasom rece:
- Znam ko je Ana Balint, gospodine Adamovicu. U
ovom trenutku, ona je za nas pacijent za ciji se život
borimo. Nesrecna žena je u veoma teškom stanju.
Prema našim saznanjima, uzela je veoma veliku
dozu pilula, a pomoglo bi nam ako biste mogli da
nam kažete koje je sve lekove uzela. Mi smo joj
ispumpali stomak, prikljucili je na infuziju i pratimo
rad njenog srca koji je izuzetno usporen. Ne mogu
da vam dajem lažnu nadu. U veoma je ozbiljnom
stanju, opasnom po život. Jedino možemo da se
nadamo da ce se desiti cudo. Narednih cetrdeset
osam sati su veoma kriticni. Pomoglo bi ako biste vi
ili neko njoj jako blizak bili pored nje. Ona je,
naravno, u besvesnom stanju, ali mi nismo sigurni
da li može da cuje. Znate, gospodine Adamovicu,
ljudski mozak je neistraženi kontinent. Nekada
ljubav cini cuda. Predlažem vam da u najkracem
mogucem vremenu dovedete nekoga do koga je
gospoði Balint jako stalo. Možda ce nam je to vratiti
- završi doktor pun saosecanja.
Jurij se tupo zagleda u doktora, pa promuklim
glasom upita:
- Mogu li da se poslužim vašim telefonom?
Moram da obavim medunarodni razgovor.
- Naravno - odgovori doktor - poðite sa mnom u
moj kabinet.
Na moskovskom aerodromu, Jurij Adamovic je sa
nestrpljenjem ocekivao Anine roditelje, Lenku i
Stevana. Prethodnu noc ni oka nije sklopio. Sve
vreme je proveo kraj Aninog uzglavlja, neprestano joj
pricajuci. Odmotavao je klupko secanja,
izbegavajuci sve one teške životne nedace sa kojima
se suocavala, pricajuci joj o njenim velikim
nastupima, turnejama, pozorišnim tracevima,
trudeci se da održi lažnu vedrinu u svom glasu.
Neobrijan, izgužvanog odela i zakrvavljenih ociju, s
nestrpljenjem je ocekivao najavu leta iz Beograda.
Kada je naposletku aerodromski spiker najavio
sletanje aviona iz Beograda, Jurijevo srce je
poskocilo, a kada je, petnaestak minuta kasnije,
ugledao Lenku i Stevana, gotovo da ih nije
prepoznao. Anina majka je izgledala deset godina
starija, a otac je hodao pored nje poput senke od
coveka. Oboje su teškim koracima prilazili Juriju,
pridržavajuci se jedno za drugo, kao ocajnici. Kad ga
je Lenka ugledala, otrže svoju ruku ispod Stevanove
i potrca prema Juriju. Gotovo bez daha, prošaputa
na slabom ruskom jeziku:
- Kako je, Jurij? Kako je moja devojcica? - i
zagrcnu se.
Ne znam, gospodo Lenka. Citavu noc sam bio
pored nje, nije se budila. Kao što sam vam vec rekao
u telefonskom razgovoru, doktor ne želi da
prognozira. Nemojte da gubimo vreme ovde na
aerodromu, idemo u bolnicu - odlucno rece Jurij,
usput se rukujuci sa Stevanom koji je licio na
izgubljeno, uplašeno dete.
U kolima, na putu do bolnice, Jurij je pokazao
Aninoj majci pismo koje je zatekao po povratku iz
teatra. Lenkino lice je prebledelo, dok je drhtavom
rukom pružala Stevanu pismo koje je napisala
njihova jedinica.
- Gospode Bože, kako je saznala? Ja joj ništa
nisam javila. Bojala sam se da ce je to konacno
slomiti. Jurij, ja sam vec imala rezervisan let za
Moskvu, Stevana smo naknadno ubacili, kada si
nam javio daje Ana
O Bože, kako li je samo saznala, ko je mogao?...
- Lenkin glas utihnu i grceviti jecaji potresoše njeno
telo.
Jurij je zbunjeno gledao Anine roditelje, ne
shvatajuci. Kada se Lenka, posle nekoliko
trenutaka pribraja, prošaputala je:
- Oprosti, Jurij. Mislila sam da znaš, ali u ocima
ti citam zbunjenost i nevericu. Da li ti je Ana
pricala o Ðorðu, njenom najboljem prijatelju iz
detinjstva, i njegovoj kcerki Isidori?
- Naravno, gospoðo Lenka, znam sve o njima.
Svaki put kada bi Ana išla u Beograd, pravio sam
joj društvo u kupovini stvari za njeno kumce. Ali,
ne razumem... - zbunjeno ce Jurij.
Stevan do tada rec nije progovorio. U tom
trenutku se oglasi i oporim glasom procedi kroz
zube:
- Poginuli su. Ðorðe i Isidora su poginuli - jedva
je izgovorio, boreci se za vazduh.
Jurij je u šoku posmatrao tugom okovana lica
Aninih roditelja. „Gospode Bože, nije ni cudo. Ana
ih je obožavala...“ pomisli i sam skrhan, a onda
promuca:
- Ali, ako joj vi niste javili, kako je saznala? Ko je
mogao da joj kaže?
- Ne znam, Jurij, ne znam. Molim Boga da nam
Ana da odgovore na sva pitanja. Bože, molim te,
spasi moju devojcicu, svetlost moga života... -
zakuka Lenka.
Kada su stigli pred moskovsku opštu bolnicu,
Lenka samo što nije iskocila iz kola. Stevan je
zadrža odlucnim pokretom ruke, cekajuci da Jurij
ugasi motor pa da zajedno krenu ka ulazu. Lenka
pogleda u coveka sa kojim je Ana poslednjih godina
delila život i sada suvih, odlucnih ociju cvrsto,
gotovo naredbodavno, rece:
- Vodi me do moje devojcice. Požuri, Jurij!
Stevane, budeš li zakukao, kunem ti se da ce ti to
biti poslednje!
Dvojica muškaraca se pogledaše u cudu, a onda
se Jurij nasmeši u sebi. Seti se u tom casu svoje
majke koja je i u najtežim trenucima ostajala
prisebna, i onda kada je kao decak dva puta bio na
pragu smrti, zbog teške groznice i visoke
temperature, i onda kada mu se dogodila nesreca
na sceni, pa kada je izgubio oca... Tada je njegova
Olga bila hrabrija od lavice. Samo majcino srce
može da izdrži sve teške trenutke.
Lenka gotovo pobožno uðe u sobu u kojoj je
ležala njena Ana. Stevan je svoju bivšu ženu pustio
napred, stojeci po strani, nemocan da pogleda Anu.
Zurio je negde pred sebe, uplašen i sam. Lenka se
naže nad Anu i ispitivackim pogledom punim
ljubavi poce da posmatra i osluškuje svoju kcerku.
Anina duga, tamna kosa bila je rasuta po beloj
posteljini. Lice joj je bilo samrtnicki bledo, a usne
lišene boje.
Lenka privuce stolicu i nežno uze Anu za ruku.
Poljubi joj usnule kapke i poce da prica:
- Anuška, ljubavi moja, misliš li da je u redu da
me ovako staru i istrošenu dovlaciš u Rusiju kad ti
se cefne? Mislim da si preterala, kceri. Ne mogu više
gde ti okom, a ja skokom. Prošla su ta vremena.
Nego, sad ti lepo, kada si me vec dovukla dovde,
otvori te lepe oci i kaži majci šta te boli, anðele. Tu
sam, pored tebe, Ana, i nisam sama. I tata je tu. 1
hajde, lepotice, nemoj sada da nam zagorcaš život,
pod stare dane. Da li si svesna koliko te volimo,
obožavana moja kceri? Malo je reci da bismo život
dali za tebe. Hoceš li živu da me pokopaš, Ana?
Molim te, cedo moje, otvori oci, progovori... - Lenkin
glas se opasno približi jecaju i ona naglo zacuta i
pogleda Stevana. Rukom mu pokaza da se približi i
kaže nešto. Stevan teškog koraka priðe Aninoj
postelji i sede na stolicu pored Lenkine. Uz težak
uzdah, Anin otac tiho rece:
- Ana, oprostio sam ti što se nikada nisi vratila
na salaš. Razumeo sam. Zbog tebe sam prešao pola
sveta. I više bih, da treba. Ipak. mislim da nikada
ne bih mogao da ti oprostim kukavicluk, gde je
moja hrabra devojcica koja je stajala na konjicu dok
se ringišpil vrteo u krug, gde je moja odvažna
lepotica koja je Riðana jahala bez sedla? Nemoj me
sad izneveriti, Ana. I hocu da gledam tvoje oci kada
budem odlazio s ovog sveta. Takav je red. Tako
mora biti. Ajde, lepotice, otvori oci, mama i ja smo
pored tebe. Znaš šta? Ja sam svom zetu uvek
verovao, iako ga ispocetka baš i nisam mogo
prihvatiti cistog srca, jer mi niko nije bio dovoljno
dobar za tebe. Ali sada cu da ti kažem: siguran sam
da ti Sergej nece dozvoliti da mu se pridružiš.
Prerano je, Ana. Previše te volimo, mi koji smo
ostali. Moraš se vratiti radi nas, cedo... Molim te... -
i ne izdrža Stevan više, iz grudi mu se ote glasan
jecaj. Ustade, zari lice u svoje ogrubele šake i
zaplaka.
Taman je Lenka zaustila da ga izgrdi i izvede iz
sobe, kada Anini kapci zatreperiše poput leptirovih
krila. Svima zaslade dah. Lenka se uhvati za grudi,
Stevan se sruci nazad u stolicu, a Jurij kleknu kraj
Aninog uzglavlja.
Podižuci kapke sa teškom mukom, suvih usta i
bolnog grla, Ana tiho zakrklja:
- Tata? Mama?
Lenka i Stevan poceše da govore u isti glas, dok
je Jurij nemo, sa suzama u ocima, posmatrao lice
voljene žene. Lenka nežno poljubi Anino naborano
celo i, milujuci je po kosi i izmeðu obrva, kao kad je
bila mala, poce nežno da joj prica:
- Tu smo, anðele. Tu smo, Stevan i ja, i Jurij je
tu. Svi smo pored tebe, cvete moj...
- Gde sam? - upita Ana jedva cujno, uz napor
pomicuci usne.
Lenka pogleda u Jurija, a on joj jedva primetno
klimnu glavom.
- U bolnici si dušo, u Moskvi - tiho joj odgovori
Lenka.
U Aninim zamucenim ocima blesnu trenutak
secanja, potom one najednom potamneše, a licem
joj preðe grc bola.
- Ne, ne... - tiho je jecala Ana.
- Ana, slušaj me ljubavi! Moraš da se oporaviš, to
je sada najvažnije! Ti si moja hrabra devojcica! Seti
se kako ti je Klara govorila da sudbinu ne treba
izazivati i da se na Gospoda ne sme bacati kamenje!
Ana! - Lenka joj nežno protrese ramena, pa sa
bolnim žarom u ocima nastavi: - Anðele moj, seti se
samo šta smo sve prošle, ti i ja! Preživele smo, Ana!
A trebalo je mnogo hrabrosti i volje! Nemoj me sada
izneveriti, uvek sam ti toliko verovala. Šta misliš,
kakav je bio moj bol kada sam te pustila da odeš od
mene? Znaš li ti koliko sam patila za tobom i patim,
evo, vec dvadeset godina! Ti si moj život, kceri,
razlog što postojim! Zbog tebe bih ucinila sve na
ovom svetu. Znam da me voliš, Ana, zato te molim
da me poslušaš, makar to bio i poslednji put!
Ostani sa nama, molim te... - i Lenka se konacno
slomi. Suze su poput planinske bujice tekle iz
njenih tamnih ociju, dok su je Stevan i Jurij
posmatrali u tišini. A onda im pogled pade na Anino
bledo lice, njene prazne oci uprte u tavanicu i usne
koje su pokušavale nešto da kažu. Ana skrenu
pogled ka svojoj majci i tiho, jedva cujno prošaputa:
- A kada te ja majko nisam slušala?
Lenka tada naglas zaplaka, tako silovito da se
Juriju cinilo da se tle pod njihovim nogama
zatreslo. Pogleda u Stevana, pa sakupivši svu
odlucnost koju je mogao u tom trenutku, rece:
- Idem da naðem doktora!
U toku prvih nedelju dana provedenih u bolnici,
dok se Ana teško i vrlo polako vracala u život, mesto
kraj njenog kreveta nijednog trenutka nije bilo
prazno. Kraj nje su na smenu dežurali Lenka,
Stevan Jurij. Nina Pavlovna je svakodnevno dolazila
u bolnicu i provodila sate pored Aninog uzglavlja,
poletno joj pricajuci o svakoj predstavi koju je
otplesala, podsecajuci je na sve zvezdane trenutke
njene karijere, na premijere, turneje, prijeme... Ana
nije govorila. Hranili su je uglavnom putem infuzije,
jer joj je grlo bilo suviše bolno, peklo je i opominjalo.
Jedne noci, dok je Lenka gledala lepo lice svoje
jedinice, Ana otvori oci, pogleda majku, pa sa
naporom izusti jednu jedinu rec:
- Zašto?
- O, princezo moja, i ja se pitam zašto? Citavog
života mi je na usnama to jedno, najteže od svih
pitanja. Ne znam, cedo moje. Ne znam zašto.
Odgovora nema. Možda ga jednoga dana saznamo.
Sudbina, šta li je... Ne znam, anðele, valjda Bog
sebi bira društvo, pa nam uzima najbolje.
Ana ponovo zatvori oci, a brižno lice njene majke
zatitra joj pred ocima.
Da li zbog tela naviknutog na neizdržive napore
tokom citavog života, da li zbog podsvesne želje da i
dalje diše i hodi svojim napacenim životom, tek Ana
Balint poce polako da se oporavlja. Istina, njene oci
više nisu imale sjaja, lice joj je bilo bledo i upalo, a
telo iscrpljeno do krajnjih granica. Lenka se kraj
postelje svoje kceri borila zajedno sa njom, ulivajuci
svoj dah u njen, budeci njenu volju svojom. Nijedanput
nije izgovorila Ðordevo i Isidorino ime.
Tišina tuge je podigla nevidljivi zid izmeðu Lenke i
Ane. Lenka je cekala trenutak kada ce Ana biti u
stanju da prica o njihovom zajednickom,
nemerljivom gubitku. Pitala se kako ce naci snage
da joj kaže za još jednu tragediju koja je nju,
Lenku, zabolela više od svih vec preživljenih. Dok je
bdela nad posteljom svoje kceri. Ðorðe i njegova
voljena Isidora ispraceni su na vecni pocinak. Kada
je pre dva dana pozvala pansion, kako bi od Marte
cula da li joj šta treba i da li je kod kuce sve u redu,
njena nameštenica, i sada vec prijateljica, cinila joj
se veoma zabrinutom, a ton njenog glasa opominjao
je Lenku da nesreci nije kraj. Pitala je Martu bez
uvijanja šta se još dogodilo u njenom odsustvu, a
Marta joj je samo kratko odgovorila:
- Mislim da bi trebalo da pozoveš Milana. Brine
za tebe i svaki dan dolazi da pita ima li kakvih vesti.
Znam da si sada zabrinuta zbog Ane i da ne misliš
ni na šta drugo, ali, Lenka, postoji neko ko mnogo
brine za tebe. Posle svih ovih godina, gospodin
Radonjic je zaslužio da mu se barem javiš i
obavestiš ga kako je Ana. Znaš koliko je voli - završi
Marta.
- U pravu si. Potpuno sam ogluvela i oslepela od
brige, Marta, nisam se ni setila... Kakva sam ja to
žena? Pozvacu ga odmah, hvala ti.
- Ne prekorevaj sebe toliko, Lenka. Ti si majka.
Eto, takva si ti žena. Majka - lavica. I sigurna sam
da Milan to zna - završi Marta, pozdravljajuci se sa
Lenkom i porucujuci joj da ne žuri kuci, da ona
vodi racuna o svemu.
Lenka je odmah pozvala Milana, kao što je i
rekla. Obradovao se kada je cuo njen glas, ali Lenki
nije promakla zabrinu ton u njegovom glasu. Prvo je
pitao kako je Ana, a potom se sa puno nežnosti
raspitivao za Lenkino zdravlje i duševno stanje.
Lenka mu je odgovarala:
- Dobro sam, Milane. Sada, kada je najgore
prošlo i kada su mi doktori rekli da ce Ana poživeti
verovatno još mnogo godina, ukoliko se bude pazila,
mirnija sam. Ne znam šta ce biti sa mnom kad sve
ovo konacno proðe, ali najvažnije je da je moja
devojcica živa. Sve ostalo nije bitno. Ona više nece
igrati, Milane. Doktori su rekli da je krajnje vreme
da se povuce, da je srce oslabljeno, ali da, uz zdrav
život i lekove, može da doceka duboku starost. Jurij
je bio ocajan kada je cuo šta kažu doktori, ali ja
sam mu ocitala bukvicu! Vi muškarci ste ponekad
toliko sebicni. Odavno je vec došlo vreme da Ana
svoje baletske patike okaci o klin, ali je nastavljala
da igra samo zbog njega. Znam ja moju Anu,
nikome u životu nije ostajala dužna, pa nije htela ni
njemu. Rekla mu je da ce se vratiti u Beograd i
ispoštovati Klarinu želju da otvori školu, kada
jednoga dana napusti scenu, a on ju je sebicno
nagovarao da igra šio duže kako bi je imao kraj
sebe. Ipak, ne zameram mu mnogo, znam da je
voli... Ali Anino telo više ne može da izdrži te napore,
Milane. Doktori su rekli da, kao kod svih velikih
profesionalnih balerina, Anino telo trpi bolove i
grceve koji ce u njenim zglobovima i mišicima
tavoriti do kraja života. Otud i njene sve cešce
nesvestice. Kukovi su joj se povili unazad, a stopala
su joj totalno deformisana. Izgledaju starija od
mojih. Prvi put sam posle toliko godina videla
stopala svoje kceri... - zaplaka se Lenka.
- Ne placi, draga. Znaš kako se kaže da u svakom
zlu ima i necega dobrog. Eto, ovo je bila prilika,
doduše nesrecna i teška, ali ipak prilika da se Ana
konacno dozove svesti i shvati da je vreme da
zastane, da ne pretice više život. Dovedi je u
Beograd, Lenka. Vreme je da se obe vratite kuci.
- Pokušacu, Milane, ali to nece biti tako skoro.
Sigurno ce proci još koji mesec dok se Ana potpuno
ne oporavi i ne izmiri svoje obaveze prema teatru.
Stevan ce se uskoro vratiti, ali ja ne mogu da je
ostavim. Nadam se da me razumes.
- Naravno, mila moja. Ja cu te cekati.
- Hvala ti, dobri moj. Molim te, kaži mi da li si
odneo naše vence na pokop, kako je Miloje? Kako je
izdržao moj dobri Miloje? - Lenkin glas zagušiše
jecaji.
Milan Radonjic se zvucno nakašlja, a potom poce
prstom da kucka po slušalici, praveci veštacke
smetnje na vezi.
- Halo, Milane, da li me cuješ? Šta to kucka?
Zašto kašlješ, jesi li dobro?
- Dobro sam Lenka, izgleda da su neke smetnje
na vezama, pozovi me, molim te, još koji put, hoceš
li?
- E, nece moci Milane Radonjicu! Suviše te dobro
poznajem i oseðam da mi nešto precutkuješ. Nisam
ja od pene, Milane. Tu sam da se borim za život
svoje jedinice! Govori! Govori šta nije u redu!
- Pitala si za Miloja, Lenka... - teškim glasom u
kome se nazirala tuga poce Milan, zastajkujuci,
birajuci reci.
Lenki se stegnu u grudima, a strah joj se uvuce
u srce. Gutala je. Cekala.
- Nije izdržao, Lenka. Dva dana nakon sahrane,
našli su ga obešenog na tavanu njegove kuce.
Napisao ti je pismo, ljubavi. Kod mene je u sefu, na
sigurnom, i cekace te dok se ne vratiš. Tako mi je
žao, Lenka. Znam koliko ti je znacio i znam šta je
ucinio za tebe i Anu. Mnogo mi je žao, dušo. Koliko
god da ti je teško, znam da ceš razumeti postupak
svog prijatelja. Ostao je bez sina jedinca i jedine
unuke.
Lenka je cutala. Mislila je da ce joj srce puci i
razleteti se u milion sicušnih cestica. Glava joj je
pulsirala od iznenadnog bola. Uspela je samo tiho
da promuca:
- Javicu se Milane - i polako spustila slušalicu.
Sedela je u Jurijevom i Aninom stanu, cekajuci da je
prevezu do bolnice. Stevan je bio kraj Ane, opraštao
se od svoje jedinice, po ko zna koji put. Sutra se
vraca u zemlju, a potom na salaš. Lenka je tupo
zurila u jednu tacku, nema i prazna. Jedino što je u
tom trenutku osecala bila je ta strašna težina u
grudima, bol u predelu srca i opominjuce pulsiranje
u slepoocnicama. Pitala se kako ce reci Stevanu. I
on je izgubio prijatelja. Jedinog kojeg je ikada imao.
Ani nece reci. Još ne.
U tom casu Jurij uðe u stan i, ugledavši Aninu
majku kako sedi za stolom, bela i nepomicna, dok
joj graške znoja svetlucaju na celu, u trenutku
shvati da nešto nije u redu. I ne samo to. Bila je
nekako cudna. Promenila se. Kao da se smanjila,
skupila, nestajala... Osetivši njegovo prisustvo,
Lenka podiže svoje tužne, isprane oci ka njemu i
tiho rece:
- Vozi me u bolnicu, Jurij, molim te. Hocu da
posedim malo kraj Ane, a onda cu se vratiti ovde sa
Stevanom kako bih ga pripremila za sutrašnji put.
Zamolicu te da ti veceras ostaneš kraj Ane. Hoceš li?
- Naravno, Lenka, ne treba ni da me pitate. Da li
je sve u redu? Jeste li dobro? - zabrinuto je upita
Jurij.
- Ništa više nije u redu, dragi moj Jurij. Nikada
više nece biti ništa kao pre - bilo je sve što je Lenka
izgovorila.
Kada su se predvece Lenka i Stevan našli u
Aninom i Jurijevom stanu, nakon što mu je
spremila veceru, koju je Stevan bezvoljno jeo, i
uverila se da je popio svoje lekove za srce, Lenka mu
rece da se odmori dok ona pakuje njegove stvari za
put. Dok je slagala odecu svog bivšeg muža u kofer,
suze su joj nezaustavljivo klizile niz lice. Pred ocima
joj puce jedna davna zora na salašu, Anino od sna
zajapureno lice i njihov Miloje kako ih ceka i svojim
kocijama odvozi u neizvesnu buducnost. Pa Milojev
dolazak u Beograd, pred rat, samo da ih vidi, da se
uveri da su njih dve dobro; njegov strah od
neizvesne buducnosti i briga za Lenkinu i Aninu
sigurnost... Ðorðeva svadba i Milojevo zahvalno,
nasmejano lice kada je konacno ponovo ugledao
Lenku na pragu svoga doma... Konacno, ne mogavši
više da izdrži, Lenka klece kraj otvorenog kofera i
zaplaka iz sve snage. Osetila je Stevanove ruke na
ramenima, a ubrzo zatim cula i njegov umirujuci
glas:
- De, de, draga moja Lenka, znaš da je najgore
prošlo. Sad te sustiglo, znam. al’ moraš biti jaka.
Potrebna si Ani... - tešio ju je Stevan.
Lenka umorno i teško uzdahnu, uhvati Stevana
za ruke. pa ga povuce da sedne kraj nje, na pod.
Stevan se teško spusti kraj svoje bivše žene, jedine
koju je ikada voleo, i upitno je pogleda. Lenka ga ie
dugo gledala u zabrinute oci pre nego što je
progovorila:
- Stevane. možeš li da podneseš još loših vesti?
Vidiš, to što sam još živa znaci da sam ja podnela.
Kakve smo mi to životinje Stevane? Koliko toga
možemo da podnesemo? Kako je moguce da se
covek ne polomi od toliko bola? Kakav je to nagon
koji nas tera dalje, koji nam da je snagu i kad je
najteže?
- Šta to pricaš, Lenka? Šta se dogodilo?
- Miloje, Stevane... Naš Miloje... Nije izdržao.
Otišao je za decom. Tako mi je žao, Stevane, mislim
da ce mi srce puci - rece Lenka i, jecajuci, baci se u
Stevanov zagrljaj.
Posle nekoliko trenutaka neverice, nemirenja i
neprihvatanja, teške muške suze kliznuše niz
izbrazdano Stevanovo lice. Zagnjuri lice u Lenkino
rame i zaplaka iz sve snage.
Te tužne moskovske noci, dve davne, izgubljene
mladalacke ljubavi, Lenka i Stevan, pricali su do
duboko u noc. Secali su se samo lepih trenutaka,
onih koje svi pamtimo i koji oživljavaju tek kada
osetimo da nam život izmice. Lenka je naposletku
naterala Stevana da malo odspava, a ona je ostala
da gleda tamno, široko rusko nebo, tražeci
odgovore na neizrecena pitanja...
Stevan Balint je tog prohladnog aprilskog jutra
poslednji put napustio Moskvu sa tugom u srcu i
definitivnom pomirenošcu sa sudbinom. Iako je
znao da ce se Ana i Lenka za koji mesec vratiti u
zemlju, osecao je da je potpuno sam na ovom svetu
i da mu vreme polako istice. Nije zbog toga bio
zabrinut. Naprotiv. Stevan se nije plašio smrti. Ono
što ga je rastuživalo i cinilo mu se konacnim bilo je
to što više nije imao želja. Od kada je saznao da ce
njegova Ana nastaviti sa životom, on ništa više nije
želeo pa, iako nije bio mnogo obrazovan, zdrava
seljacka logika i prirodna bistrina govorile su mu
da je covek bez želja - ništa. Pomiren sa danima
koji ce uslediti, prazne duše vracao se zemlji sa
koje je ponikao i na kojoj ce, znao je, uskoro
skoncati.
Lenka i Jurij su konacno, posle dve nedelje
provedene kraj Ane u bolnici, doveli sada vec bivšu
primabalerinu kuci. Ana je ostala tiha, gotovo nema
i odgovarala bi na njihova pitanja bez volje i sa
naporom. Tišina je postala njen životni saputnik. Uz
Lenkine ogromne napore i cvrstu volju, Anino telo je
polako pocelo da se oporavlja, uspela je da povrati
koji kilogram, ali je njena tuga bila opipljiva. Sa
Jurijem gotovo da i nije razgovarala, a sa majkom
se najcešce sporazumevala pogledima. Cetiri
meseca pošto je napustila moskovsku bolnicu,
jednog jutra dok je sa majkom pila kafu, Ana
konacno progovori:
- Mama, mislim da bi trebalo da se vratimo kuci.
Lenki samo što šoljica nije ispala iz ruku. Anin
glas je bio odlucan, cvrst i nekako stran. Pomislila
je kako se njena kcerka, zaogrnuta tugom,
promenila. Lenka drhtavim rukama spusti šoljicu
na sto, pogleda Anu u oci i upita:
- Jesi li sigurna da to želiš, cedo moje? Ne moraš
žuriti sa takvom odlukom, Ana. Ja cu ostati pored
tebe koliko god je potrebno. Ne bih da se posle
kaješ...
i Sigurna sam. mama. Dugo sam razmišljala i
to je moja konacna odluka. Znam da ce Juriju biti
veoma teško kada mu saopštim svoju odluku, ali
mislim da je i on sveslan da je trenutak rastanka
blizu. Ponudila sam mu da pode sa mnom u
Beograd, ali on mi je odgovorio da je njegovo mesto
ovde u Moskvi, u Boljšom, i da ce ostati u svojoj
zemlji do samog kraja. Razumem njegovu odluku i
poštujem je. Žalim samo što više necu moci da
posecujem Sergeja i Mišu, ali uvek sam duboko u
svom srcu znala da je to samo grobno mesto, zemlja
koju prekriva hladna mermerna ploca i ništa više.
Oni su, kao i svi koji su me napustili, svoje vecno
konacište našli u mom srcu i to ništa ne može
promeniti...
Odlasci na groblje su postali moja navika, kao
ovo jutarnje ispijanje kale. Zamolicu Jurija da što
pre sredimo administrativne stvari, kako bih mogla
mirno da odem. Ne verujem da cu se ikada više
vratiti u Moskvu, majko. Bice teško, znam. Zavolela
sam Rusiju i njene ljude. Ovo je moja druga
domovina, zemlja u kojoj sam doživela svoje najlepše
trenutke u životu, vrhunac svoje karijere. Nije
lako oprostiti se od svega što me je nekada cinilo
tako srecnom. Ipak, ne žalim majko. Mislim da sam
u suštini imala izuzetnu srecu. Živela sam sa
divnim ljudima i dozivela zvezdane trenutke koje cu
spakovati u kofer uspomena. Došlo je vreme da
našoj dragoj Klari ispunim poslednju želju. Otvoricu
baletsku školu za devojcice, zapravo nastavicu tamo
gde je ona stala. Na taj nacin se necu potpuno
oprostiti od baleta, iako sam penziju vec odavno
zaslužila. Vreme je da sve znanje koje su mi ona i
Nina nesebicno poklanjale, prenesem dalje.
- Ako tako želiš, kceri... - poce Lenka.
- Želim. I još nešto... Ne bih više bila mirna ovde,
udaljena hiljade kilometara od tebe majko. Nisam
slepa. Vidim koliko je tata bolestan, a i ti mi
postaješ sve sporija. Ne, ne prekidaj me, molim te.
Ni ja više nisam u cvetu mladosti. Znam da sam
prešla polovinu svog života. Ti najbolje znaš kakav
je moj život bio. Buran i težak. Doživela sam najvece
radosti i najstrašnije boli. Vreme je da pokušam da
naðem mir.
Lenka je cutala, ispitivacki posmatrajuci Anine
oci. Ucini joj se da je Ana samo fizicki prisutna, dok
njena duša hodi po nekim tamnim, nepoznatim
mestima. Oci njene jedinice bile su prazne. Te velike
bademaste oci, koje su uvek grejale i obasjavale
majcinsko srce, sada su bile hladne i daleke.
Lenka, posle krace tišine, procisti grlo i konacno
smogavši snage upita Anu ono što ju je mucilo i
pritiskalo mesecima:
- Ana, oprosti mi, ali moram da te pitam, nemam
mira. Kako si saznala za nesrecu? Ja sam vec bila
izvadila avionsku kartu za Moskvu kada mi je Jurij
javio da... Nisam želela da to saznaš od drugih, niti
putem telefona, jer sam slutila da bi to za tebe bio
preveliki šok. Pitam se ko je mogao da ti kaže šta se
dogodilo Ðordu i Isidori? - Lenkin glas se pretvori u
šapat.
Ana je cutala, fiksirajuci senku koju je rano
jutarnje sunce pravilo na zidu. Zatvori oci, uzdahnu
i rece:
- Zvala sam te tog dana da cujem kako ste svi,
ima li šta novo. Niko mi se nije javio, pa sam pozvala
Ðorða. I u njegovom stanu niko nije dizao slušalicu.
Imala sam jak predosecaj da se nešto dogodilo. Te
noci sanjala sam Ðorda i Isidoru kako lete avionom.
Ðorðe je bio ozbiljan i namršten, dok se lsidora
osmehivala onim svojim predivnim osmehom i
pružala ruke ka oblacima. U jednom trenutku,
lsidora je uhvatila Ðorda za ruku i povikala: „Vidi
tata, ko je ona lepa plava žena što nam maše sa
oblaka? Lici na mamu. .“ U tom casu sam se
probudila okupana znojem. Neki neobjašnjivi strah
mi se uvukao u srce. Kada se ni ti ni Marta niste
javile na telefon, a potom ni Ðorðe, pozvala sam
tetka Nadu, Isidorinu baku. Javio se muški glas.
Predstavila sam se i, pomalo zbunjena nepoznatim
muškim glasom, upitala mogu Ii da razgovaram s
njom. Tada mi je taj covek, koji se predstavio kao
neki Nadin roðak, cini mi se, rekao da ona ne može
da se javi jer se desila porodicna tragedija. Noge su
mi se odsekle u tom trenutku, ali sam smogla snage
da ga zamolim da mi kaže šta se desilo. Rekao mi je
da su Ðorðe i lsidora poginuli... Mislim da nisam
ništa odgovorila, samo sam spustila slušalicu.
Secam se da sam prišla prozoru i pogledala u nebo
koje se otvorilo. Bilo je tamno, a kiša je pretila da
potopi grad... Otišla sam u kupatilo i iz ormarica
izvadila sve lekove koje smo imali u kuci. Ruku
punih bocica, u kuhinji sam sipala veliku cašu
vode, odnela je do naše spavace sobe i progutala
sve. Zatim sam se skupila, legla na bok i posmatrala
kišu koja se slivala niz prozore. Niceg se više ne
secam... Secam se neopisivog bola koji mi je parao
srce i grcio utrobu... Secam se da sam se pitala da li
je tako bolelo i onda kada sam izgubila Sergeja.
Nisam mogla da ga prizovem u secanje, pred ocima
su ini bili samo Isidorin osmeh i Ðorðeve oci... -
tihim, gotovo ravnodušnim glasom završi Ana, dok
su se niz Lenkino lice slivale suze.
Posle nekoliko trenutaka tišine, Ana konacno
pogleda majku i upita je nepromenjenim tonom:
- Šta se zapravo dogodilo, mama?
- O, dušo, niko to ne zna. Ðorde je konacno
pristao da povede Isidoru na njen prvi let. Smatrao
je da je sa šesnaest godina dovoljno odrasla da je
uputi u sve tajne svog poziva. Pre nego što su
krenuli na aerodrom u Batajnici, svratili su do
mene da se pozdrave. Isidora je bila tako srecna,
Ana, sva je blistala! Ðorde nije delio njeno
oduševljenje i cinilo mi se da je zabrinut. Na
rastanku me je zagrlio i rekao mi da ti javim da je
konacno skupio hrabrost, ma šta to znacilo. I ja
sam imala neki loš predosecaj, Ana. Pokušala sam
da ih zadržim još malo, da ostanu na kolacima koje
je Marta upravo vadila iz pecnice, ali je Isidora
požurivala tatu, nestrpljiva da se što pre nade na
nebu - placuci isprica Lenka, pa dodade:
- Cini mi se da smo svi slutili nesrecu, svi osim
Isidore. Milan mi je pre mesec dana javio da je
istragom utvrðeno da je u pitanju bio neki kvar, ne
znam tacno šta. Ðorde je izgubio vezu sa
kontrolnim tornjem, a šta su saznali preslušavajuci
posle crnu kutiju, zaista ne znam. Saznacemo kada
se vratimo, ako je to uopšte više važno...
Ana je netremice gledala majku, suvih i praznih
ociju. A onda. kao da se odjednom necega setila,
njene zenice potamneše i skupiše se u jednu crnu
tacku.
- Cika Miloje... Ni on nije preživeo. Osecam to
majko, nemoj me lagati. Sigurna sam da nije
preživeo - teško izrece Ana, sada vec samrtnicki
bleda.
Lenka je uze za ruku, pa stade da je nežno miluje
po obrazu šapucuci:
- Nije cedo moje, nije preživeo. Našli su ga dva
dana posle sahrane na salašu, u kuci, obešenog na
tavanu.
Majka i kcerka se zagrliše i ostadoše dugo lako,
skupljene u svom bolu. Lenka se konacno pridiže i
rece:
- Ako si vec odlucila da se vratimo kuci, imamo
puno posla, kceri. Moraš mi pomoci oko pakovanja.
Necemo moci sve tvoje stvari da ponesemo u avion,
tako da se moramo organizovati. Dosta je bilo
lencarenja!
Istog dana pocele su pripreme za Anin konacni
povratak u domovinu, posle gotovo trideset godina
stranstvovanja. Jurij je teško podneo Aninu odluku.
Povukao se u sebe i po citave dane provodio u
Boljšom teatru. Cesto bi se kasno nocu uvlacio kraj
Ane u postelju, pazeci da je ne dodirne, a neretko ne
bi uopšte dolazio kuci na pocinak. Do Ane su
dopirale glasine da se Jurij odao picu i da svoju
tugu utapa u alkoholu. Svaki njen pokušaj da
razgovara sa njim, da mu pomogne bio je
bezuspešan. Anu je bolelo njegovo namerno
udaljavanje, ali ga je u dubini svoje dobre duše
razumela. Znala je da pati i da ce samo vreme moci
da ublaži njegov bol.
Nina Pavlovna se rasplakala kada joj je Ana
jednog kasnog popodneva saopštila da se konacno
vraca kuci. Videvši je onako staru, slomljenu i
tužnu, Ana ju je nežno grlila i govorila:
- Ninocka, pa ti si uvek bila lako jaka, realna i
mudra. Znaš i sama da sam vec odavno prestarila,
cak i za jednu balerinu - pokuša da se našali Ana. a
onda, videvši da njene reci samo još više podsticu
Ninine suze, Ana se naglo uozbilji i nastavi: - Nina,
naše Klare vec odavno nema. Znaš šta sam joj
obecala na samrti i svesna si šta mi je ostavila u
amanet. Kako cu drugacije da se odužim njoj i tebi,
koje ste mi iako nesebicno poklanjale sve svoje
znanje, terale me da izdržim i kada je to bilo gotovo
nemoguce, bile moja snaga i moja podrška? Moram
da nastavim tamo gde je ona stala, Nina, tako cu se
odužiti obema.
Nina je pogleda svojim tužnim, starackim
pogledom, pa rece:
- Vidi koliko sam je nadživela Ana. Ništa ti
meni draga ne duguješ. Ti si meni, kao i našoj Klari,
bila dostignuce, inspiracija... Zahvaljujuci tebi u
moj život se vratilo nadahnuce. Svakom našom
premijerom, predstavom, uznosila si moju dušu do
neslucenih visina. Svih ovih godina sam uživala u
tebi i tvom talentu, Ana. Zaista si posebna. I kao
balerina, i kao žena. Uživala sam u svakom
trenutku provedenom s tobom, ljubimaja maja.
Secacu ih se kada budem predavala dušu onom
prokletom skeledžiji, a slutim da necu još dugo
cekati na taj put. Neka ti je sa srecom, lepoto moja.
Nauci mlade, talentovane devojcice svemu što
možeš. Tako ce naša umetnost živeti i posle nas.
Balet je bajka. Carolija. Ti si, Ana, bila neverovatna
stvaralacka sila koja je pokretala lepotu u oku
svakog posmatraca. Umivala si dušu... Tvoja odluka
je jedina ispravna. Ispravila bih te samo u jednoj
stvari. Neceš se ti mila moja odužiti na taj nacin
Klari i meni, nemaš zašto. Odužiceš se baletu, a to
je vec nešto. Samo, bojim se da Boljšoj nikada nece
moci da se oduži velikoj Ani Balint - završi Nina
Pavlovna, osmehujuci se, a onda, kao da se još
neceg setila, gotovo poskoci sa stolice i upita: - Kada
odlaziš, Ana?
- Mislim da ce sve biti spremno za povratak za dve
nedelje. Ostalo je da se reše još neke sitnice oko
moje penzije i to je to.
- U redu onda. Racunaj da ceš za desetak dana
dobili pozivnicu za najveci i najlepši prijem koji je
Moskva ikada imala. Ne oprašta se Rusija svaki dan
od svoje najvece umetnice.
- O, Ninocka, nemoj molim te, samo ce mi biti još
teže. Mislila sam da odem u tišini, kao što sam i
došla.
- Gluposti, ženo! Necu da cujem za takve
besmislice! Možda te nismo docekali kao kraljicu, ali
cemo te sigurno tako ispratiti. To je najmanje što
zaslužuješ, draga moja Ana.
- Ali, Nina, ja sam u žalosti, nisam raspoložena
za muziku i druženja...
- Znam, i poštujem tvoja osecanja. Ipak, sve tvoje
kolege vec duboko žale zbog tvog odlaska i oproštaj
duguješ njima - završi odlucno Nina Pavlovna.
Ana je znala da nema svrhe da se dalje raspravlja
sa svojom dugogodišnjom mentorkom i
koreografkinjom. Ionako je njena uvek bila
poslednja. Na trenutak, Ana odluta u secanja...
Setila se kako je Nina organizovala prijem u svom
stanu za njen dvadeseti rodendan. Zažmuri na
trenutak i gotovo oseti Sergejeve ruke oko svoga
vrata kako joj nežno kace zlatni lancic sa
medaljonom presvete Bogorodice. Ana spusti šaku
na medaljon, koji je svih prohujalih godina i dalje
mirno pocivao na njenom vratu, i nežno ga
pomilova.
Zaista je sve bilo onako kako je Nina rekla da ce
biti. Svi veliki ruski umetnici bili su prisutni te
veceri u kristalnoj dvorani Boljšog teatra: baletski
igraci, glumci, pesnici, pisci, slikari, novinari,
politicki establišment... Svi su došli da se zahvale
Ani Balint za sve godine koje je provela sa njima,
pružajuci im lepotu i nadahnuce. Ana je, obucena u
dugu crnu haljinu, bledog lica, kose skupljene u
pundu na potiljku, svojim krupnim ocima poslednji
put upijala sva ta lica i slagala ih u kovceg secanja.
Jurij se iz sve snage trudio da ostane priseban, ali je
Ana pratila njegovo kretanje meðu zvanicama i
primetila da pije vec petu po redu cašu šampanjca.
Orkestar Boljšog teatra svirao je sve prelepe
baletske i operske kompozici je koje je ovo cuveno
pozorište godinama negovalo u svom repertoaru.
Lenka je znala da je njena jedinica omiljena medu
ruskim narodom, ali ipakse iznenadila kada je
videla ko je sve došao da se oprosti od njene
mezimice. Bila je tako ponosna na svoju Anu. 1
beskrajno tužna, jer je znala da se najlepši period
umetnickog života njene kceri završava te veceri.
Nina Pavlovna je dala znak orkestru za „tuš", a onda
je stala ispred svih zvanica i zvonkim, razgovetnim
glasom zamolila prisutne za trenutak pažnje. Kada
se žamor konacno utišao, Nina procisti grlo,
nakašljavši se, pa rece:
- Poštovane kolege i prijatelji, veceras osecam
neizmernu tugu i neizreciv ponos. Primabalerina,
Ana Balint, veceras se zvanicno oprašta od baleta.
Tužna sam što više necu imati prilike da je gledam
kako igra na sceni, a ponosna što sam bila njen
mentor, ucitelj, koreograf i, pre svega, prijateljica.
Znam da cemo je svi dugo pamtiti i sa radošcu se
secati svih njenih igrackih bravura. Ona je zaista
bila i ostala baletsko cudo, žena koja je baletu
darivala svoju dušu, koja je u svaki svoj korak
utkala ljubav i požrtvovanost. Koliko je bila velika
na sceni, takva je bila i ostala i van nje. Ne postoje
reci kojima bih mogla da vam opišem svoja
osecanja. Svi znate da je Ana prošla kroz izuzetno
teške trenutke u svom životu. Ipak, i pored svega,
njena duša je ostala cista, netaknuta u svojoj
nevinosti, ponekad cak i naivnosti. Ana Balim je
olicenje dobrote i lepote. Zato vas molim da nazdravimo
najvecoj umetnici koju ce Rusija pamtiti -
završi Nina, visoko podignute glave, dižuci cašu
šampanjca.
Svi nazdraviše Ani sa osmehom, dok je ona,
nema i duboko dirnuta, gledala Ninine nasmejane
oci u kojima su se raðale suze. Nina još jednom
podiže ruku i zamoli prisutne za još jedan trenutak
tišine:
- Molim vas da pozdravite direktora baleta
Boljšog teatra, Jurija Adamovica, coveka koji je
imao sluha, koji je prepoznao Anin izvanredan
talenat i pružio joj priliku da pokaže koliko ume i
zna. Jurij, molim te izaði.
Jurij pogleda u Anu, pa se hramljuci pridruži
Nini na orkestarskom podijumu, podiže svoju cašu
i uzviknu:
- Za Anu!
Svi prisutni u sali ponoviše njegov pozdrav, a
zatim se zvanice utišaše u išcekivan Jurijevog
govora. Vecina ih je znala za Anin privatni život,
bila je miljenica medija i oko nje su se ispredale
brojne price. Srecom po Anu, te price su uglavnom
bile istinite i pravedne. Jurij zapoce svoj govor
netremice gledajuci Anu:
- Kada je Ana Balint sa svojih osamnaest godina
zakoracila u Boljšoj, pomislio sam da nikada nisam
video lepšu ženu. Vrlo brzo sam se uverio da nikada
nisam sreo talentovaniju balerinu od nje. A onda
sam, upoznajuci je kroz njenu igru i prateci je kroz
život, shvatio da nikada nisam sreo boljeg coveka
od Ane Balint. Pokušao sam da joj budem dobar
kolega, saradnik i prijatelj. Nadam se da sam u
tome uspeo. Nikada nisam umeo da držim govore,
pogotovu ove oproštajne. Ono što mogu da kažem
jeste da se Ana Balint pre dvadeset pet godina
uselila u moje srce i u njemu ce ostati dokle god
bude kucalo. Ova žena je, prijatelji moji, bila moje
nadahnuce, moja radost i tuga, svetlost mog života.
- Ana, molim te, priði - rece Jurij i dade Maši
znak da dode do podijuma. Ana i Maša mu pridoše.
Jurij uze od Maše tanku, crvenu kožnu kutiju.
Otvori je i predade je Ani govoreci: - Ovo je mali
znak pažnje, za tebe Ana, da nas ne zaboraviš, da
se secaš svih godina koje smo zajedno proživeli.
U kutiji je, na podlozi od crvenog pliša, bila u
zlatu izlivena Anina figura, u kostimu belog labuda,
u pirueti. Na zlatnoj plocici ispod figure pisalo je:
Ana Balint - primabalerina Boljšog teatra, za
nezaborav.
Ana je poljubila Mašu u oba obraza, zamolila je
da uzme zlatnu statuu, a potom snažno zagrlila
Jurija i prošaputala:
- Hvala ti, dobri moj anðele. - Sa suzama u
ocima, tražeci topli pogled svoje majke, Ana rece: -
Postoje trenuci kada reci postaju trapave i teške,
gotovo izlišne. Ovo je jedan od takvih trenutaka.
Teško mi je da vam pricam... Sve što bih želela da
vam kažem najbolje bih izrazila kroz igru, kao što
sam cinila svih ovih godina. Ali, ne mogu. Mislim da
je u životu svake balerine ovakav trenutak najteži i
najbolniji. Ipak, moram da vam kažem da sam
neizmerno srecna što sam bila balerina najvece i
najbolje baletske scene na svetu, Boljšog teatra.
Nemam reci kojima bih mogla da izrazim svoju
zahvalnost Nini Pavlovnoj i Juriju Adamovicu. Osim
što su bili moja profesionalna podrška, moji ucitelji
i mentori, ja u Rusiji boljih prijatelja od njih dvoje
nisam imala. Zauvek cu pamtiti sve vas, a njih
dvoje cu cuvati u svom srcu zauvek. I hvala vam -
završi Ana drhtavim glasom.
Orkestar tada poce da svira temu iz Labudovog
jezera, a Ana priðe Juriju i Nini, nežno ih zagrli i
izljubi. Potom pronaðe Lenku i izgubi se u njenom
sigurnom i toplom narucju. Prošaputa:
- Teško je, majko.
- Znam cedo, znam. Tako sam ponosna na tebe,
Ana. Pomisli samo koliko su ti ljubavi pružili svi ovi
ljudi. Ti si voljena žena, Ana. Najvoljenija od svih
koje znam. To je više nego dovoljan razlog da
nastaviš dalje, da nadmudriš život. Ti to možeš,
lepotice moja! - nežno joj rece Lenka grleci je.
Ostatak veceri je protekao u živim razgovorima,
plesanju, pevanju i zagrljajima. Kada su se kasno te
noci vratili u stan, pošto im je Lenka poželela laku
noc, Jurij i Ana su uz šampanjac tiho razgovarali
sve dok jutarnji suncevi zraci nisu obojili zidove
njihove sobe. Ana je bila tužna koliko i Jurij, ali je
insistirala na radosnim uspomenama, pa su se njih
dvoje smejali, prisecajuci se avantura kroz koje su
zajedno prošli. Kada je Jurij pred zoru spustio glavu
u Anino krilo i uz težak uzdah izgovorio:
- Kako cu dalje bez tebe, ljubimaja maja? - Ana
mu je tiho odgovorila:
- Možeš ti to Jurij, a ja moram... Nikada necu
otici od tebe. Imaš me još za onoliko života koliko
nam je preostalo. Znaš gde možeš da me nadeš i ja
cu za tebe uvek biti tu. Tako mora biti dragi moj.
Znaš koliko sam puta htela da odustanem od
života. Nije mi se dalo. Moram odužiti svoje, Jurij.
Verujem da za svako naše postojanje ima razloga.
Nisam ja slucajno još živa, mili moj. Vidiš da Bog
nije hteo da me uzme. Imamo još posla u ovom
životu, ti i ja. Putevi nam se sada razilaze, ali ne i
naše duše. Uvek cu ti pripadati, kao što ceš i ti
pripadati meni - rece Ana ljubeci ga nežno u
potiljak.

http://www.book-forum.net

19Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:55 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XX
Kada je Ana Balint sa Lenkom napustila Moskvu,
mislila je da ce se slomiti pod teretom uspomena
koji ju je, onako krhku i sicušnu, pritiskao. Otišla je
u jedno jutro ranog leta, bez ispracaja. Niko nije
znao kada odlazi, jer je to bila njena želja. Bez
oproštaja. Juriju je rekla da ce uskoro otici, ali da
ne želi da se oprašta na aerodromu, da hoce da ode
tiho, kao što je došla. On je poštovao njenu želju,
samo ju je zamolio da mu ostavi neki znak kada
ode. Tog ranog plavicastog jutra, pre nego što ce
zauvek napustiti njihov dom, Ana je nežno položila
jednu crvenu ružu na njegov jastuk, bez reci.
Sve vreme puta Ana je cutala. Lenka bi je tu i
tamo pogledala ispod oka, zabrinuta. Nije ništa
govorila, prepustila je Anu njenim mislima. Osecala
je njenu tugu i poštovala je.
Beograd je tog prolecnog dana bio okupan
suncem. Ana se cudila promenama kojima se okitila
prestonica od njene poslednje posete. Na sve strane
su nicale nove graðevine, Beograd se prpošno širio,
poput paunovog repa. Izgraðene su nove
višespratnice, ulice presvucene novim asfaltom... I
ljudi su joj izgledali nekako drugacije, savremeniji i
slobodniji u oblacenju. Kada su konacno stigle do
kuce, Ana je bila zatecena. Lenka je, uz Martinu i
Milanovu pomoc, potpuno renovirala pansion koji je
Sonja ostavila Ani u naslede. Ana je bila više nego
iznenaðena kada je Lenka rekla da je sav novac koji
joj je Ana slala tokom svih godina provedenih u
Rusiji sacuvala i da joj predlaže da ga sada iskoristi
za renoviranje Klarine, odnosno Anine baletske
škole:
- Ali, mama, zaboga! Pa imam dovoljno novca i
svoje ušteðevine! Zašto nisi taj novac trošila na
sebe?
- Zato sto mi nije trebalo, cedo! Zadovoljna sam
ovim što imam. Uostalom, ti si moje najvece
bogatstvo i želim da taj novac iskoristiš za svoj novi
pocetak Molim te, ucini mi to - rece Lenka, a Ana je
cvrsto zagrli, promrsivši:
- Ti si Lenka Balint jedna neverovatna žena!
Najbolja mama na svetu! Da li sam ti rekla koliko te
volim?
- Nešto se baš i ne secam - odgovori Lenka, dok
joj se licem raz- livao osmeh ciste srece.
Nakon tri meseca priprema, renoviranja i radova
u baletskoj školi za devojcice, sve je bilo spremno
za pocetak. Tog kasnog leta, Beogradom se proneo
glas da cuvena primabalerina otvara školu baleta.
Interesovanje je bilo veoma veliko; toliko da je Ana
bila primorana da napravi odabir svojih buducih
ucenica. Meke duše i dobrog srca, nije joj se mililo
što je neke od njih morala da odbije, ali kao iskusna,
intuitivna žena, umela je da, osim talenta,
prepozna šta su decija stremljenja, a šta bolesna
roditeljska ambicija i to joj je pomagalo da donese
odluku koga ce primiti u školu. Formirala je
odeljenje od dvadeset devojcica, iako je mogla da ih
primi znatno više. Meðutim, znala je da bi veci broj
ucenica znacio manje kvalitetan rad, što nikako
nije želela. Uostalom, ona nije ucila devojcice baletu
radi novca, nego iz želje da prenese svoje znanje i
živi svoju umetnost kroz ta majušna tela i
nasmejana lica.
Vec pred kraj prve godine, bila je više nego
zadovoljna postignutim. Zaposlila je još dve bivše
balerine, dva pedagoga, kucepazitelja i pijanistu.
Došlo je vreme za upis nove generacije, i Ana je
prosto treperila od uzbuðenja. Nije prošao ni jedan
dan da se nije selila svoje Klare. Kako je samo
mudra bila ta plemenita žena. Znala je da ce Anu
samo ovakav rad ozdraviti i pomoci joj da nastavi
svoj život.
Lenka je krila od Ane sadržaj Milojevog pisma,
koje joj je Milan predao po povratku u Beograd.
Citala ga je u njegovoj advokatskoj kancelariji sa
bolnim grcem na usnama i ogromnom tugom u
srcu. Milan je izašao, prepuštajuci je njenim
osecanjima. Uviðavan, kakav je oduvek bio, nije
ništa pitao ni kada je, pola sata kasnije, zatekao
uplakanu Lenku pored otvorenog prozora. A u
pismu je stajalo:
„Draga moja Lenka,
nisam nikom piso pisma, pa mi zato sada nije
lako da srocim prave reci, al' znam da ceš me ti
jedina razumeti. Više i nema ko. Nisam hteo da od
tebe odem bez reci oproštaja. Celoga mog tegobnog
života ostala si za mene nedostižna i daleka, iako
sam te voleo više od života. Neka mi dobri Bog
oprosti, moro sam ti to reci, iako slutim da si znala
sve ove godine. Ne mogu dalje, moja Lenka. I necu
bez dece. Moj život je izgubio svaki smisao. Ðorðe je
bio sve što mi je od života posle Ruže ostalo, a
lsidora zenica dedinog oka. Ne znam kako mi srce
nije prepuklo dok su ih spuštali u onu prokletu
hladnu raku, al' sam vec tada znao da necu moci
bez njih dalje. Nemam više nikoga. Tvojoj Ani
ostavljam kucu i okucnicu na mom starom salašu, i
vas dve cinite s tim šta vam je volja. Nadam se da
sam ti u životu bio dobar prijatelj, tol’ko sam mogo
da dam. Poljubi Anu i ne daj joj da mnogo tuguje.
Nadam se da cemo se jednoga dana svi opet okupiti
na nekom nebeskom salašu. Do tada, budi mi
dobro, i seti me se ponekad.
Miloje"
Lenka teško ustade iz udobne Milanove
naslonjace, priðe prozoru, otvori ga i pogleda u
vedro nebo nad Beogradom. Njene oci zastadoše na
jednom oblaku koji je podseti na konjica, ona mu se
tužno osmehnu i kroz suze tiho prozbori:
- Razumem te dobri moj prijatelju. Srešcemo se
mi opet. Zbogom. Mi loje.
Godine su prolazile u napornom radu, a
generacije malih balerina smenjivale se jedna za
drugom. Za Anu su to bili trenuci najvece radosti i
tužnih oproštaja. Svaku novu generaciju docekivala
je sa osmehom, kao što je ispracala prethodne. Bila
je ponosna na svoje ucenice. Neke od njih su bile
veoma talentovane, neke manje, a Ana se trudila da
svakoj ponaosob prenese znanje i, što je njoj bilo još
važnije, strasnu ljubav prema umetnosti koja je
odredila njen život. Mnoge njene koleginice, balerine
Narodnog pozorišta u Beogradu, cesto bi navracale
kod Ane na casove i same tako saznajuci ono što o
baletu još nisu naucile. Ipak je Ana završila najbolju
mogucu baletsku školu i preko dvadeset godina bila
na baletskom tronu. Anu je bilo nemoguce
zanemariti, neizvodljivo ne voleti. Tokom godina
provedenih kod kuce u samoci, njena blagost je
samo još više došla do izražaja, a neprekidan rad sa
decom oplemenio je njenu roðenjem dobru dušu.
Cesto bi u kasna predvecerja razgovarala sa svojim
kolegama koji su još uvek aktivno igrali, pa i sa
glumcima, piscima, novinarima. Cinilo joj se da je,
slušajuci njihove price i posmatrajuci kafanske
igrokaze, još uvek živela život pod svetlima
pozornice koju je davno napustila. Ana je starila, ali
je njena duša i dalje vapila za mladošcu, vracala je
u prošlost oživljavajuci najsvetlije uspomene njenog
života.
Najcešce se družila sa Slobodanom Krsticem,
dobrodržecim profesorom engleskog jezika, sa
Filološkog fakulteta u Beogradu. Slobodan je voleo
umetnost, važio za uglednog graðanina i bio covek
širokih shvatanja. Od Ane o njenom životu nije
saznao mnogo. Više je naslucivao iz kuloarskih
govorkanja, ali nije želeo da se uplice u misteriozne
price koje su se u prestonici ispredale oko njenog
imena, poput paukove mreže. Znao je da je imala
muža koji je umro, da je bio njena najveca i do
danas neprežaljena ljubav i zato se nije nadao
nicem dubljem od toplog, prisnog prijateljstva. Voleo
je da razgovara sa Anom, a sa njom se moglo pricati
o svemu. Bila je nacitana poput njega i puna
životnog iskustva. Ono što je Slobodana, vec pri
prvom njihovom susretu, fasciniralo i privlacilo ga
toj ženi kao magnet bile su njene velike, bademaste
oci u kojima se krila duboka tuga. Sicušne iskre
radosti primecivao bi u njima samo kada je radila sa
svojom decom. Tada bi, istina retko, cuo njen
glasan i zvonak smeh koji mu je punio grudi
ljubavlju. Iskreno je zavoleo tu hrabru, dobru ženu
u cije tajne nije mogao uci.
Iako su tih osamdesetih godina pocele da se
osecaju promene u zemlji, Ana je živela izolovano u
svom umetnickom svetu. Posle smrti Josipa Broza
Tita, sve je nekako pocelo da se menja. Zemlja je
polako zapadala u ekonomske probleme, poceli su
da se raðaju republicki nacionalizmi... Sledece
godine došlo je do prvih nemira na Kosovu. Ana je
sa Lenkom slušala vesti i sa nevericom odmahivala
glavom. Lenka je sa strepnjom komentarisala:
- Šta rade ove usijane, lude glave? Kuda ce ova
zemlja, kceri moja? Ne daj Bože novog rata... Ko ga
nije doživeo ne zna koja je to patnja i golgota!
- Šta pricaš, mama? Kakav rat? To se samo
politicari prepucavaju...
- Ne znam kceri moja, ali slutim da nece valjati.
Nadam se da necu doživeti nova razaranja i
strahote... - zamišljeno ce Lenka.
Ana se redovno dopisivala i ponekad cula sa
Jurijem i Ninom. Nina Pavlovna se konacno
penzionisala i, sve lošijeg zdravlja, trudila se da
oplemeni svoje staracke dane pisanjem. Poverila je
Ani da piše svoju autobiografiju, u želji da nešto
ostane i kada nje više ne bude. Naslednika nije
imala, a tako bogat umetnicki život nije zasluživao
da bude zaboravljen. Jurij joj je poverio da je stekao
sve uslove za penziju, ali da još uvek želi da radi, jer
se plaši samoce koja ga ceka iza ugla, onda kada
više ne bude imao razloga da ustaje svako jutro u
sedam sati i odlazi u teatar koji je bio sav njegov
život. Slušajuci price svojih prijatelja, Ana je slutila
koliko samoca može da bude teška. Istina, ona je
toliko puta bila sama u svom bolu, onda kada su
njeni voljeni nestajali sa ovoga sveta. A ipak, uvek je
bila okružena porodicom i prijateljima i njihovom
bezgranicnom ljubavlju.
Nekako je skupljala snagu da ode na salaš, da
vidi Stevana koji više nije mogao da se krece.
Ostareo i bolestan, svaki dan je doživljavao kao
Božiji dar. Mesec dana vec nije dolazio u Beograd
da vidi Anu i Lenku, a Lenka ga je obilazila svakog
vikenda, spremajuci mu jela za celu nedelju. Platila
je medicinsku sestru iz suboticke bolnice koja ga je
obilazila svaki drugi dan, ali je znala da to nije
dovoljno. Umirao je u teškoj samoci. Zato je jedne
veceri Lenka zamolila Anu da porazgovaraju. Rekla
joj je da razume njenu davnu odluku da se više
nikada ne vrati na salaš, ali ju je ipak molila da ode
na neko vreme i bude pored Stevana:
- Nece on još dugo, Ana. Nemoj da ti posle bude
žao, kceri. Znam da ce povratak biti bolan zbog
Sergeja, Dare, Miloja, Ðorda i Isidore, ali ti si i
njegova krv Ana, možda i više nego moja. Potrebna
si ocu.
Ana je cutala. Znala je da je vec donela odluku
da se vrati. Bilo jo j je teško da se opet suoci sa
demonima svoje prošlosti, ali bio je u pitanju njen
otac. Zato se bez mnogo predomišljanja spakovala i
otišla da neko vreme provede pored Stevana. Ni
slutila nije da ce njen boravak na salašu biti tako
kratak.
Bila je to još jedna teška, oštra ravnicarska zima.
Grane starih golobradih krošnji pucale su okovane
ledom. Košava je brijala, dok se Ana, umotana u
krzneni kaput i šal, probijala kroz suvi, škriputavi
sneg koji je cvileo pod njenim nogama. Ušla je u
hladnu, mracnu kucu pokušavajuci da odagna
secanja... Zatekla je Stevana kraj kaljeve peci,
umotanog u cebe, mutnog pogledu i umornih ociju.
Kada je ugledao Anu na pragu svoje kuce, gotovo se
srucio sa otomana na kojem je ležao. Nakašljavši
se, sa osmehom na usnama, sporo progovori:
- Došla si, devojcice moja. Znao sam da ceš doci.
Baš sam Dari prico kako je hrabra moja mala. Ne
može njoj zima ništa...
Ani suze grunuše na oci. Znala je da Stevan nije
dobro, ali nije ocekivala da ce ga zateci u tako lošem
stanju. Zabrinula se i zbog njegovih reci. Kako on to
prica sa Darom? Da li je u pitanju demencija ili
nešto drugo? Ana skide kaput, priðe ocu, nežno ga
poljubi i upita:
- Jesi li gladan, tata? Da ti spremim malo supice,
baš je hladno danas?
- Ne treba mila, eno Dara je spremila onu njenu
masnu petlovu supu od koje coveku pripadne
muka. A ona sirotica misli da krepi... Krepi, klinac!
Samo me stomak zaboli od te njene supe.
- Tata, šta pricaš? Baba Dara odavno više nije sa
nama - pokuša Ana da dozove u pamet svog oca.
Stevan ju je samo bezizražajno gledao. a onda, kao
da se neceg dosetio, gotovo radosno rece:
- Nema je, nema, zato što glanca onaj svoj
prokleti ringišpil i stalno nešto prigovara. Eto,
nikako da se vrati u kucu, skitara.
Ana tužno pogleda svog oca. Znaci, ovako izgleda
kada mozak pocne da te izdaje. Možda je tako i
bolje, pomisli ona.
U naredna tri dana, Stevan je u retkim
trenucima svesti stalno dozivao Daru, grdio je, a
onda kao u bunilu ponavljao: „Oprosti mi, Lenka,
oprosti..." Kada bi Ana prišla da mu promeni
pelene, ocisti ga i pokuša da mu stavi malo hrane u
usta, milovao bi je po obrazima i kosi i ponavljao:
- Što si tako musava, cedo moje? Vidi kako si se
isprljala! Opet si se igrala na ringišpilu! Jesi li dala
Riðanu malo sena? Izdahnu ce kljuse nesrecno, ako
ne jede.
Te noci, Ana oka nije sklopila. Umotana u cebe,
sa knjigom u ruci, sedela je kraj oceve postelje. Nije
mogla da se skoncentriše na citanje. Gledala je
kako sneg sipa iz tamnog neba nad panonskom
ravnicom i tiho tužila. Negde pred zoru, tik pre
pesme prvih petlova, iz dremeža je trže Stevanov
glas:
- Ana! Ana! Pazi, pašceš huncute jedan! Daj tati
ruku! Ana, daj mi ruku!
Ana mu brzo priðe, a on grcevito stegnu njenu
tanku šaku u svojoj starackoj, ogrubeloj.
- Dobro je, uhvatio sam te - rece Stevan umorno,
pa sa osmehom na usnama ispusti svoju napacenu
dušu, dok su mu oci ostale prikovane za Anine. Ani
se iz grudi ote jecaj. Nežno zatvori Stevanove kapke,
poljubi ga u celo, pa iz kuhinjskog kredenca izvadi
svecu i upali je. Ostade da sedi još dva-tri sata kraj
svog umrlog oca, a onda se pridiže, obuce i ode do
pošte da javi Lenki.
Stevanova kuca je bila jedna od malobrojnih koja
ni tih osamdesetih godina dvadesetog veka nije
imala telefon. Bunio se svaki put kada bi ga njih
dve nagovarale da uvede telefon u kucu. „Šta ce mi
ta ðavolja sprava? Kad sam dosad mogo bez nje,
moci cu i odsad“, govorio je. Ana se tužno osmehnu
dok je telefonirala majci. Lenka je mirno primila
vest o Stevanovoj smrti. Istog trenutka se spakovala
i vec nakon nekoliko sati bila je sa Anom na salašu.
Skromna sahrana bila je veoma tužna. Zemlja je
pucala pod korom leda, hladan i oštar ravnicarski
vazðuh ledio je dah i Anine suze. Stevana su na
vecni pocinak ispratile njih dve i šacica salaških
prijatelja, komšija i birtijskih ispicutura.
Kada su se nakon dva dana vratile u Beograd,
majka i kcerka su uglavnom cutale. Posle nekog
vremena, Lenka prva progovori:
- Dušo, znam da ti je bilo teško, ali mislim da
sam bila u pravu što sam te molila da budeš kraj
njega. To su sigurno trenuci koje ceš zauvek cuvati
u secanju, a sigurna sam da je Stevan umro
spokojan i srecan što si ti kraj njega.
- U pravu si mama. Znaš. dok sam sedela kraj
njega, setila sam se kako mi je, dok sam ležala u
bolnici u Moskvi, rekao da mu je želja da moje oci
budu poslednje što ce videti. Tako je i bilo. Zbog
toga sam mirna, ispunila sam mu želju, iako on
toga možda i nije bio svestan.
- Bio je, kceri moja, veruj mi. Bog ga je pogledao
što se nije mucio i što je napustio ovaj svet miran.
Ana. Znaš, godinama me je pekla savest zbog
Stevana. Žalila sam za godinama koje on i ja nismo
proživeli, žalila što sam tebe odvela od oca koji u
suštini nije bio loš covek. Da nije toliko pio, ko zna
kojim bi putem krenuli naši životi... Ali ne vredi
sada misliti o prošlosti. Neka mu je laka zemlja i
neka pociva u miru - tužno završi Lenka.
Dani su neumitno prolazili, pretvarali se u
nedelje, meseci se nizali, a godine jurišale
nezaustavljivo. Ana Balint je i u Beogradu uživala
status velike umetnice i vrsnog baletskog pedagoga.
Lenka je mirno starila, srecna što može da ostatak
svog života proživi kraj svoje voljene kceri. Iako je
Ana i u Beogradu imala mnogo prijatelja, posecivala
pozorište, ponekad sa njima i Slobodanom odlazila i
do Skadarlije, gde je uživala u zvucima ciganskih
gudala, bila je veoma usamljena. Ipak, u ovim
godinama ta samoca je nije bolela. Naprotiv,
darivala joj je neki cudan mir, tihi spokoi koji su
narušavala samo bolna secanja. Neosetno, Ana
Balint se konacno pocela miriti sa životom. Nikada
mu se nije pokorila, uvek bi ga preticala,
nadmudrivala... Konacno je došlo vreme da mu se
prikloni, da ga razume i troši onakvog kakav joj je
dat.
Prilike u zemlji pocele su da se menjaju nagore.
Ana i Lenka su, slušajuci vesti državne televizije, s
nemirom i strepnjom diskutovale o sve neizvesnijoj
buducnosti zemlje koja je nestajala iz dana u dan. I
manje pametnim i iskusnim ljudima bilo je jasno da
njihova domovina juriša u propast. Pred sam kraj
osamdesetih godina dvadesetog veka, bilo je sasvim
izvesno da su stvoreni uslovi za raspad Socijalisticke
Federativne Republike Jugoslavije. Kraj
blokovske podele i rušenje Berlinskog zida 1989.
godine bili su istovremeno i pocetak demokratizacije
Istocne Evrope, ali i pocetak žestokih etnickih
sukoba na teritoriji SFRJ. Prva se otcepila Slovenija,
uz minimalne žrtve, što je u jednom trenutku Lenki
i Ani budilo nadu da je strah od krvoprolica i ratnih
razaranja možda neosnovan. Meðutim, vec u junu
1991. godine zvanicno je poceo raspad jedne velike,
mocne i bogate zemlje. Na manje od dve stotine
kilometara od Beograda, u Vukovaru i njegovoj
okolini, poceli su žestoki okršaji. Lenka i Ana su se
zgražavale nad svakodnevnim vestima koje su se
mogle cuti putem državnog televizijskog servisa, koji
je sve više licio na instrumentalizovano politicko
sredstvo, a sve manje na sredstvo javnog
informisanja. Ana se gadila i ježila pri pomisli na
sve te bolesne, iskrivljene umove koji su svojim
izopacenim nacionalnim strastima krojili sudbinu
na stotine hiljada ljudi. Za samo godinu dana
izgubljeni su mnogi životi, kuce ruinirane i spaljene,
sela i gradovi opustošeni, spaljeni i razoreni.
Za to vreme, Ana je i dalje vodila svoju baletsku
školu za devojcice u Beogradu, istina sa sve manje
prihoda, jer je vreme diktiralo i pad cena i niži
životni standard. Majka i kcerka se nisu žalile,
naprotiv. Bile su srecne što su tokom proteklih
decenija uspele da steknu znatan imetak, pa u tom
smislu nisu strahovale za buducnost. Ana je cak
stipendirala dve talentovane devojcice iz svoje
škole, ciji roditelji više nisu bili u stanju da placaju
baletsko školovanje svojih kceri. Apatija, oskudica i
depresija sve više su se useljavale u ljudske duše.
Inflacija je bila nezaustavljiva: novcanica od sto
dinara danas, sutradan nije vredela ništa. Ljudi su
se dovijali na razne nacine. Šverc je bio jedno od
sredstava za preživljavanje. Na beogradskim
ulicama se retko mogao sresti iskren osmeh, iako
su sve kafane i dalje radile, predstave se davale kao
i pre, a život i dalje rominjao.
Ana se teško mirila sa ulogom nemog
posmatraca nesrecnih ljudskih sudbina. Cesto je
odlazila u Crveni krst. Sakupljala je svoju i Lenkinu
iznošenu odecu i obucu, kupovala osnovne
životne potrepštine i tako barem na neki nacin
ucestvovala u pomoci onima kojima je bila
najpotrebnija. Bolele su je slike izbeglica kojih je
bilo sve više i koji su, nemajuci kud, hrlili ka Srbiji,
u nadi da ce tu pronaci utocište.
Lenka je, teška srca, uz mnoge neprospavane i
suzama zalivene noci, donela odluku da proda
porodicnu kucu Hajdukovica u Subotici. Nije imala
nikoga ko bi mogao da je održava, a u ovim
smutnim vremenima za nju i Anu bi održavanje
tolike kuce i okucnice bilo nepotreban luksuz. Zato
se spakovala i otputovala na sever Backe kako bi
sredila sve potrebne papire i oglasila kucu na
prodaju. Nije dugo cekala. Iako su cene nekretnina
neznatno porasle u tom periodu, baš zbog
neocekivane potražnje, Lenka je za divno porodicno
imanje svojih roditelja dobila tek nešto malo više od
polovine njegove stvarne vrednosti. Kuca je prodala
porodici Stankovic, srpskim izbeglicaina iz
Hrvatske.
Ana je danima smirivala svoju neutešnu majku.
Lenka je imala utisak da je prodajom porodicnog
blaga prodala i deo svoje duše, svog bezbrižnog
detinjstva i lepršave mladosti. Ništa je više nije
vezivalo za sever Vojvodine, osim grobova njenih
najmilijih. Stevanov salaš je propadao, kao i Milojev,
a do Lenke i Ane su stizale vesti da su se neki
nesrecnici bespravno uselili u opustošene kuce.
Vest da je ringišpil Aninog detinjstva preuzela
jedna cergarska ciganska porodica, koja ga je
odvukla na periferiju Subotice, tik uz cuvenu
gradsku pijacu, popularno nazvanu „buvljak“, na
kojoj su carovali šverc i siva ekonomija, Ana je
zacudo primila mirno. Sa osmehom je rekla Lenki
da sada barem nekome služi, da se raduje što ce se
još poneko dete provozati na njenom konjicu sa
kicankama te da ga je ona ionako davno prežalila.
Još je dodala kako je sigurna da se i Dara sa
nebesa osmehuje i kako je besumnje zadovoljna što
se neko konacno prihvatio da podmaže njegove
zarðale tockove i lance.
Negde u vreme prestanka vatre izmeðu hrvatske
armije i Srba u Hrvatskoj, a na samom pocetku rata
u Bosni i Hercegovini, koji je trajao pune tri godine i
tako postao najveci vojni sukob na prostoru Evrope
od Drugog svetskog rata, Ana je iz Rusije, od Jurija,
primila tužnu vest. Nina Pavlovnaje umrla u snu u
svojoj osamdeset sedmoj godini života. Ana je bila
gotovo ocajna što ne može da isprati svoju
dugogodišnju prijateljicu i mentorku na vecni
pocinak, ali ju je i Jurij, bez obzira na svoju gorljivu
želju da je ponovo vidi, odgovarao od dolaska, jer
avio saobracaj tih godina nije funkcionisao.
Beogradski aerodrom Nikola Tesla je bio zatvoren, a
letovi za Moskvu iz Budimpešte proredeni. Na
Lenkin i Jurijev nagovor da ostane u Beogradu sa
svojim ucenicama, Ana konacno pristade i zamoli
Jurija da u njeno ime na Ninin grob položi sto belih
ruža...
- Majko, bliži nam se svima kraj životnog puta, a
ja još nemam mira, nisam pronašla spokoj, samo
me i dalje prati tuga - rekla je Ana Lenki na dan
Ninine sahrane.
- Ne smeš tako razmišljati, anðele moj. Pogledaj
samo šta se dešava u ovoj našoj prokletoj,
napacenoj zemlji. Pomisli samo na nesrecne sudbine
stotina hiljada ljudi cije se tragedije ne daju izmoriti.
Žive smo, site, pa što da se žalimo? Istina, moglo
nam je biti i bolje, nismo zaslužile toliko bola u
životu, ali i od najveceg zla uvek postoji gore. Zato
pokušaj da uživaš u svojoj doci, u casovima koji to
okrepljuju, u životu koji ti je dat... Vidiš i sama da i
ja sve cešce poboljovam, što je u neku ruku i
normalno i ocekivano. Davno sam prešla
sedamdesetu i to mi prirodno ide ukorak sa
godinama, Znaš, baš sam neki dan sa Milanom
pricala kako bih volela da sklopim oci pre njega, da
me barem na kraju puta Bog pogleda i poštedi još
jednog ispracaja, još jednog bola...
- Mama... - pokuša Ana da prekine Lenku.
- Ne prekidaj me cedo. Vreme je za umiranje. To
je prirodno i ocekivano u ovim godinama. Moram
nešto da ti priznam, Ana. Nikada ti nisam rekla
koliko žalim što nemam unuce koje bi mi radošcu
obojilo ove staracke dane. Ne prigovaram ti mila, to
znaš, nikada te nisam ni pitala. Sergej je otišao
prerano, ti se više nikada nisi udavala, ali nije mi
jasno kako nisi poželela, ti tako hrabra i od mladosti
potpuno nezavisna, da sebi rodiš dete. Ne pitam te
ovo, Ana iz svog starackog sebicluka, vec iz straha
da ceš ti na kraju ostati sama - Lenkin glas se utiša,
a njeno i u starosti lepo lice smraci.
Ana s ljubavlju pogleda svoju dobru majku, svoje
utocište i nežnost, pa napokon, posle dugih decenija
cutnje o tome, progovori:
- Mama, nikada ti nisam ispricala, nisam htela da
patiš zajedno sa mnom, nisam želela da ubijem
nadu. Možda sam pogrešila, ali sada, kada i sama
znaš da nikada necu imati svog poroda, jer je za to
ionako vec odavno kasno, želim da ti kažem da
živim sa svojim mladalackim grehom vec vrlo dugo i
da nikada sebi necu oprostiti... - poce Ana hrapavim
glasom da se ispoveda majci.
Lenka je cuteci slušala kcerkinu ispovest, a iz
grudi bi joj se s vremena na vreme oteo dubok
uzdah slican jecaju. Kada je Ana u suzama završila
svoju pricu o dugo cuvanoj tajni, koju je njen Ðorde
sa sobom poneo u grob, Lenka joj priðe, cvrsto je
zagrli, pa joj prošaputa:
- Sve je to volja Božija, kceri moja jedina.
Nikada više Lenka nije spomenula svoj žal za
naslednicima, a Ana je i dalje cutala svoju tugu.
poput raskošnog, napuklog bisera, zarobljenog u
školjci prošlosti. Tek bi na trenutak, u prijatnim
popodnevnim ili vecernjim izlascima sa
Slobodanom, pobegla u zaborav da bi je secanja
sacekala vec na pocinku i ušunjala se i u
najskrivenije kutke njenog srca. Kako su bili lišeni
strasti i želja za zajednickom buducnošcu, njihov
odnos je bio obogacen poverenjem i bliskošcu,
svojstvenim ljudima koji ne traže previše od života.
Upravo zato je Slobodan, i u najtežim danima kada
je Ana ostala sama, kada je svakodnevno slušala
užasno zavijanje sirena i trzala se na zvuk bombi
kojima je NATO pakt zasipao Srbiju, bio njen
oslonac, stožer i nada da ce preživeti taj pakao,
uprkos košmarnim snovima koji su je iz noci u noc
vracali u Sonjin podrum, podsecali je na duge cetiri
godine straha, gladi, nemaštine...
I pre pocetka bombardovanja, slutila je da ce
tako biti. Gnušala se televizijskih vesti koje su
narod obaveštavale o mirovnim pregovorima u
Rambujeu, dvorcu nadomak Pariza, u kome su
svetski lideri odlucivah o sudbini jedne zemlje i
njenih nevinih stanovnika, sedeci u baroknim
stolicama presvucenim najfinijim plišem. Više od
mesec dana, iz veceri u vece, Ana je slušala kako
propadaju pregovori o mirovnom sporazumu
izmeðu jugoslovenskih državnika i kosovskih
Albanaca. Sve joj je to licilo na unapred izrežiranu
farsu u kojoj ce narod, obmanut, stradati. Kada je
dvadeset cetvrtog marta 1999. godine u 19.30
objavljeno u vestima da je veci broj aviona poleteo
iz grada Avijana, baze NATO-a u Italiji, Ana je bila
zahvalna Bogu što njena Lenka nece još jednom
cuti taj zastrašujuci zvuk bombardera, lovaca i
špijunskih aviona.
Lenki se ispunila poslednja želja koju je onomad
saopštila Ani. Otišla je pre Milana, u godini koju su
obeležili žestoki sukobi na Kosovu, koji su se u
prolece 1999. godine pretvorili u pravi rat, kada je
pocelo bombardovanje države koja je u to vreme
nosila ime Socijalisticka Republika Jugoslavija.
U nekadašnjem Sonjinom pansionu, u samom
centru prestonice, uz skromnu trpezu i dobro vino
koje je Slobodan Krstic doneo iz podruma svog
prijatelja, vinara iz Sremskih Karlovaca, Novu,
1999. godinu cekali su Lenka, Milan, Ana i
Slobodan. Lenka nicim nije odavala znake skorog
odlaska sa ovoga sveta. Naprotiv, bila je
raspoložena i razgovorljiva kao malo kad. Istina, ne
više tako krepka i okretna, ali nasmejana i vrlo
vesela. Kao da je negde u dubini svoje dobre i
plemenite duše slutila kako ce uskoro onima koje je
najviše volela svojini odlaskom doneti tešku tugu. I
Ana i Milan su se pomalo cudili zaraznom
raspoloženju i neopravdanom Lenkinom optimizmu,
ali su bili srecni zbog nje.
Slobodan je bio fasciniran Lenkinim duhom, a
njen odgovor na njegovu glasno izrecenu bojazan da
ce ih NATO bombardovati, nasmejao ga je do suza:
- Kakvo bombardovanje?! Pa šta? „Lete štuke, lete
avioni..." Pricam ti pricu. Preživele smo mi one rane
cetrdesete, više gladne nego site, naoružane samo
strahom, pa vidite šta je od moje Ane i mene
postalo! Ana Balint, cuvena svetska primabalerina,
a Lenka Hajdukovic, udata Balint, pa razvedena,
uspešna poslovna preduzetnica! Ih, ko da nama
bombe mogu da naude! - veselo odcvrkuta Lenka.
Svi se nasmejaše i veselo nazdraviše novoj godini
koja ce Ani doneti najgoru samocu i najteži gubitak
u njenom dotadašnjem životu - odlazak Lenke Balint
sa ovog sveta. Lenka je umrla tiho, bez najave i
oproštaja. U rano februarsko jutro godine koju ce
obeležiti bombardovanje, strah i narastajuci
kriminal, Ana se spremala za polazak u svoju školu,
kako bi malim buducim balerinama prenela znanje
vredno zlata. Zacudila se kada u kuhinji nije zatekla
Lenku kako je ceka sa sveže skuvanom kafom i
doruckom. Otišla je stepenicama do sobe svoje
majke i pokucala. Odgovora nije bilo. Ana pomisli da
je Lenka možda otišla do obližnje prodavnice, svesno
terajuci strah od sebe. Ostade nekoliko trenutaka
ispred vrata, pa onda, nemajuci kud, konacno
smognu hrabrosti da ih otvori. Oci joj se širom
otvoriše i ispuniše strahom kada ugleda bledo lice
svoje majke na jastuku. Tiho joj priðe i zagleda se u
nju. Blagi osmeh krasio je Lenkine pitome crte.
Cinilo se da spava. Ana je nežno pozva:
- Majko, majcice...
Lenka se nije pomerila. Ana spusti ruku na celo
svoje majke i gotovo se trže kada njen dlan oprlji
hladnoca. Reski bol zasece joj slepoocnice. Ana se
bojažljivo spusti kraj Lenke, stavi glavu na njene
grudi i bez glasa zaplaka. Nije znala koliko je
vremena prošlo, kada je iz šoka i obamrlosti trže
zvuk telefona. Nije imala snage da se pokrene.
Telefon je uporno zvonio, pa Ana naposletku ustade
i siðe u prizemlje da se javi. Ne seca se šta je rekla
Milanu, koji je zvao Lenku da se dogovore oko
rucka, ali se seca da se brzo našla u njegovom
zagrljaju i provela u njemu, kako joj se cinilo, citavu
vecnost. Ispratila je svoju majku tiho i
dostojanstveno, na nacin na koji je Lenka Balint i
živela. Vrlo brzo njenu tugu i jecaje zaglušile su
bombe koje su pale na Beograd. Stravicne
televizijske slike iz dana u dan zgražavale su Anu i
samo je Slobodan znao za teške nemire kojima je
plovila Anina duša tih meseci. Ni prekid
bombardovanja, posle dugih jedanaest nedelja, ni
objava mira nisu Ani doneli ocekivanu radost. Kao
da se predala, bilo joj je gotovo svejedno.
Bila je sasvim sama. Citavog života okružena
najrodenijima, nagraðena Lenkinom nesebicnom i
bezuslovnom ljubavlju i Stevanovim razumevanjem
i nežnošcu, Ana Balint je, postoje izgubila svoje
roditelje, shvatila da joj ništa na ovom svetu ne
može nadomestiti taj gubitak i da je konacno
prepuštena sama sebi i svojoj sudbini. Cesto je
odlazila na Lenkin grob i vodila sa majkom duge,
neme razgovore. Žalila je što joj nije cešce govorila
koliko je voli, jer je ona bila njen životni oslonac,
njeno utocište i mirna luka burnog života koji je
živela. Bolno joj je nedostajala i cesto bi joj pred
ocima zaiskrio majcin osmeh, njene tople,
nasmejane oci, pune razumevanja.
Nije rekla Slobodanu da bolovi u njenim kostima
i zglobovima iz dana u dan postaju sve jaci i da
lekovi koji su joj do sada pomagali više ne deluju.
Svako vece legala bi u postelju sa razornim
probadanjima u kukovima, kolenima i stopalima,
da bi je jutra docekivala potmulim bolom. Bez
obzira na njene pokušaje da sakrije bol, Slobodan
je bio promucuran covek, sa istancanom intuicijom
i snažnom empatijom prema svakom bicu, a
posebno kada je bila u pitanju Ana, pa mu nije
promakao nijedan grc na njenom još uvek lepom
licu i nije se pravio da ne primecuje kada Ana od
bola zastane, nesposobna da se pokrene. Molio ju je
sve cešce da poseti lekara specijalistu i rešio da
ostane uporan sve dok Ana konacno ne pristane.
Nakon šest dugih meseci njegovog upornog
navaljivanja, a njenog odbijanja, Ana najzad
popusti.
U Slobodanovoj pratnji, Ana je zapocela pretrage.
Prvi opšti rezultati nisu bili obeshrabrujuci. Krvna
slika je bila relativno dobra, srce nije bilo baš u
najboljem stanju, ali ni Ana nije više bila mlada.
Osim toga, mislila je, kako da ne oslabi to hrabro
srce koje je toliko bola preturilo u životu? Cudilo ju
je što je nije izdalo do sada. A onda su na red došla
dosadna snimanja kicme i zglobova, merenja
gustine kostiju...
Doktor Milovanovic, cuveni beogradski ortoped,
vec pri prvom pregledu izneo je svom školskom
drugu Slobodanu svoju bojazan:
- Slobodane, plašim se da ce dalja ispitivanja
samo potvrdili moje strahove. Anine kosti su u
strašno lošem stanju. Vidim promene gotovo na
svim zglobovima, a najvece i najuocljivije su u
predelu levog kuka. Ove zloslutne senke, koje vidiš
na rendgenskim snimcima, su zapravo, obrisi jedne
neuništive aždaje za koju još niko nije pronašao
leka. Mislim da Ana boluje od raka kostiju, ali ne
želim ništa da joj govorim dok ne obavimo još neka
ispitivanja. Moracemo da uradimo biopsiju koštane
srži i snimanje magnetnom rezonancom. Dalja ispitivanja
ce nam reci koji je tip tumora u pitanju i u
kom je stadijumu. Ali cak i kada to budemo znali,
ne mogu ništa da prognoziram. Ne mogu da
verujem da ova žena živi sa tom nemani, još
sposobna da se krece. Verujem da trpi strašne
bolove, koji ce vremenom postajati još gori. S
obzirom na to da je u sedmoj deceniji života, mislim
da se bolest nece razvijati rapidnom brzinom, ali ko
zna. Možemo pokušati sa operacijama, meðutim,
plašim se i zbog stanja u kome je njeno srce... - dr
Milovanovic zastade kad ugleda svog prijatelja kako
sedi povijenih ramena, sa glavom medu šakama.
Saosecajno mu spusti ruku na rame, pa rece: - Žao
mi je Slobodane. Iz tvojih prica cini mi se da je Ana
Balint jedna tvrdoglava dama, navikla na trpljenje.
Ne mogu da verujem da se nije žalila na bolove, ovi
snimci su prosto zapanjujuci... - u neverici je doktor
odmahivao glavom.
- Ona je zapanjujuca žena, Dušane - rece
Slobodan svom prijatelju, pa nastavi: - Naravno da
je trpela bolove, ali je stalno gutala neke pilule koje
su joj prepisali ruski doktori. Kad god bih je upitao
da li je mnogo boli odgovarala bi mi s osmehom:
„nedovoljno“. Možeš li to da zamisliš? „Nedovoljno“?
Kao da je samu sebe zbog necega kažnjavala. Znam
samo deo njenog života, Dušane, i taj deo koji znam
je više nego tužan. Zamisli, jedna od najvecih
primabalerina današnjice, žena koja je poštovana u
svim umetnickim krugovima, odbijala je pomoc i
nije želela ni da cuje za medicinska ispitivanja.
Stalno mi je govorila da joj je dosta belih bolnickih
zidova i da je poslednje što bi želela da medu njima
završi - zaplaka se Slobodan.
Doktor Dušan Milovanovic se uz uzdah zavali u
svoju fotelju pa, zamišljen i odsutnog pogleda, rece:
- E, moj Slobodane... Da ima zemaljske pravde
nijedan dobar covek ne bi zaslužio takvu smrt.
Plašim se da ce Ana svoj kraj, kada do njega doðe,
ipak docekati kako se pribojavala. Bice joj zaista
potrebna sva medicinska pomoc, ako se moje
slutnje obistine, jedan moj mladi kolega, doc. dr
Milan Savic, nedavno se vratio sa specijalizacije iz
Amerike. Kada budemo dobili sve potrebne
rezultate, zamolicu ga da preuzme Anin slucaj.
Koliko znam, on je najbolji u zemlji, kada je u
pitanju rak kostiju. A do tada, potrudi se da svojoj
Ani ulepšaš svaki dan, koliko je to moguce.
Prepisacu joj jake analgetike koji ce joj neko vreme
pomagati. Dokle, videcemo...
Doktorovo izlaganje prekide Anin ulazak u
njegovu kancelariju. Dvojica muškaraca, zatecena,
pogledaše u Anu i sestru koja ju je dopratila, pa dr
Milovanovic, nakašljavši se, rece sa lažnom
vedrinom:
- A, stigli ste, draga. Da li je ovo moje osoblje bilo
ljubazno? Nadam se da vas ništa nije bolelo...
Ana pogleda u doktora, potom u Slobodana, pa
sa teškom mukom sede u stolicu naspram
doktorovog stola:
- Ništa mene ne može više da zaboli doktore. A
osoblje vam je divno, ljubazno i pažljivo. Kako i ne
bi bili kada svakoga dana oblecu oko ocajnika
osuðenih na skori kraj, je I' tako? - upita Ana
doktora sa osmehom.
- Nije tako, draga Ana. Nije baš svaki pacijent
osuðen na smrt, daleko bilo! Svi cemo mi jednog
dana Bogu na istinu, neki pre, neki kasnije. Ali vi
još niste dotle stigli.
- Nema potrebe da se sa mnom igrate žmurke,
doktore. Odavno više nisam dete, a smrti se ne
plašim. Naprotiv. Nemojte me lagati. Želim sve da
znam. Kada sam malocas ušla, bilo mi je dovoljno
da pogledam u Slobodanovo lice pa da procitam
dijagnozu. Ne piše mi se dobro, je 1’ da? - i dalje s
osmehom upita Ana.
Doktoru proðe kroz glavu kako je Slobodan
zaista u pravu. Ana Balint je bila jedna zapanjujuca
žena. Nije mogao da veruje da postoji žena koja na
tako miran i dostojanstven nacin ceka da joj
saopšte najgore vesti. Nakašlja se, pa rece:
- Prema prvim rezultatima i snimcima koje
posedujem zaista ne sluti na dobro, Ana, ali ne
želim da prejudiciram stvari. Morate se još malo
strpeti. Obavicemo još neke pretrage kako bismo
bili sigurni u dijagnozu. Ako se slažete, a ucinili
biste mi zadovoljstvo, ukljucio bih u dalje pretrage
mog mlaðeg kolegu, vrhunskog strucnjaka, dr
Savica. Za nekoliko dana sve ce nam biti mnogo
jasnije.
Slobodan je sve vreme cutao, zamišljen. Ana ga
pogleda, pa se ponovo obrati doktoru:
- Da niste Slobodanov prijatelj, rekla bih vam da
ne želim dalja ispitivanja. Ali, to bi bilo surovo
prema ovom divnom coveku koji me voli. Znam da
je njemu više stalo do mog života nego meni, zato cu
prihvatiti vaše sugestije.
- Hvala vam, Ana. Molim vas samo da ne trpite
bolove, nema potrebe. Prepisao sam vam analgetik
nove generacije koji ce vam sigurno pomoci dok se
ne vidimo iduce nedelje. I, Ana, molim vas,
pokušajte što više da se odmarate. Vaše kosti su
izuzetno krte i lomljive, a svaki prelom bi samo
zakomplikovao situaciju.
Konacno, još uvek neoporavljen od šoka,
Slobodan progovori:
- Ne brini, Dušane. Tu sam ja da se pobrinem za
to. Hvala ti. Idemo draga - rece i pruži Ani ruku
koju ona s osmehom prihvati.
Kada su izašli iz bolnice, docekalo ih je sunce,
topao dan bez daška vetra. Ana pogleda u vedro
nebo, osmehnu se pa rece Slobodanu:
- Tebi ce biti teže nego meni, znaš? Nemoj toliko
primati k srcu loše vesti dragi moj. Bice šta biti
mora. Sudbinu ne možemo menjati, toliko sam od
života naucila.
Ana je sa izrazom pomirljive gorcine i tihe
predaje citala dijagnozu koju joj je Slobodan doneo
iz bolnice. Znatiželjna, obrazovana i iznad svega
hrabra. Ana Balint se, gotovo glasno, ironicno
nasmejala procitavši: „Tumor cevastih kostiju,
hondrosarkom stupnja III na IV, sa polaznom
tackom na... razvio se u... dajuci metastaze..." Eto
šta ti je sudbina! Taj sicušni skelet koji ju je ucinio
slavnom i služio je toliko godina sada joj se ruga
iskeženim osmehom kao da porucuje: „Ne platiš na
mostu, platiceš na cupriji.“ Secala se kako joj je
Klara još kao devojcici pricala da je baletska
profesija rizicna za zdravlje. Pred ocima joj zatitra
Lenkino lepo lice iz mladosti, njene ruke kako joj
brižno stavljaju živo svinjsko meso na žuljeve i
plikove na prsticima, koji su gotovo svakodnevno
krvarili od gipsa na vrhu njenih špic-patika. Pa
onda tako cesta pucanja mišicnih vlakana,
uklještenja živaca, prelomi... Iz razmišljanja je trže
glasna zvonjava telefona. Ana se s mukom pridiže i
ode da se javi. Gotovo joj je slušalica ispala iz ruke
kada je zacula Mašin glas, iz daleke Rusije:
- Mašenjka, Mašo, je 1’ moguce, jesi li to zaista
ti?!
- Ja sam, Anuška, ja sam. Kako si daragaja
maja?
- Kako moram, Mašenjka, kako moram... A ti,
mila? Jesi li dobro? Otkuda to da se sad javiš?
Sigurno ne zoveš tek onako...
- Da. Žao mi je što te nisam zvala ranije, ali znaš
kako je...
- Ma znam, svi smo pod teretom obaveza. Nego,
pricaj Mašenjka, znam koliko koštaju ovi
meðunarodni razgovori.
- U pitanju je Jurij, Ana. U bolnici je, teško
bolestan. Ja sam te pozvala bez njegovog znanja, sve
sam mislila, htela bi da znaš... Plašim se da nece još
dugo Ana, a znam koliko ste vas dvoje bili bliski.
Eto, to sam htela da ti javim.
- Hvala ti Mašo, dobro da si mi javila. Gledacu da
doðem što pre, a ti mu ništa nemoj govoriti. Važi?
Maša se nasmeja, pa rece:
- Nakon toliko godina Ana. ostala si ista. Onda,
videcemo se uskoro - završi Maša njihov telefonski
razgovor.
Ana ostade da zamišljena sedi sa telefonskom
slušalicom u ruci. „Kakva ironija sudbine“, pomisli
gorko, „na dan kada sam dobila svoju smrtnu
presudu, Maša mi javlja da Jurij umire."
Kada je tog poslepodneva Slobodan, posle
predavanja na fakultetu, došao da obiðe Anu,
zatekao ju je kako se pakuje. Zapanjen, upitao je šta
to radi i gde je naumila da poðe.
- Moram da odem u Rusiju, Slobodane. Ne gledaj
me kao da si duha video! Sedi, pa cu ti sve lepo
objasniti. - I tako Ana isprica Slobodanu koliko joj je
Jurij znacio u životu i da ne može a da ne ode da se
pozdravi sa njim. - Uostalom - dodala je - posle
današnjih vesti o mom zdravstvenom stanju, svesna
sam da ubrzo necu moci ni da hodam, a kamoli da
putujem. Moram da odem Slobodane. Moram da se
oprostim od Jurija, želim još jednom da obiðem
grobove svojih najdražih... Dugujem to pre svega
sebi.
- Ali, Ana. kako ceš izdržati toliki put?
- O, zaboga, Slobodane! Celog života sam živela na
relaciji Moskva -Beograd. Nije to za mene nikakav
napor. Sedneš u avion i puf, vec si u Rusiji. Ne
možeš ni da zamisliš kako je bilo onih posleratnih
godina kada sam po dva i tri dana putovala vozom
do Moskve, po polusklepanim prugama. To je bio
napor! Ne brini, necu dugo ostati. Cim se oprostim s
Jurijem, eto me natrag - završi nepokolebljivo Ana i
nastavi da se pakuje.

http://www.book-forum.net

20Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Empty Re: Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Uto Feb 14, 2012 1:57 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
XXI
Moskva joj se cinila još lepšom, raskošnijom i
svetlijom nego što je pamtila. Primetila je da je grad
njene mladosti, njene najvece ljubavi i blistave
karijere postao prava svetska metropola. Autoput se
širio oko Moskve u cetiri impozantne trake, kao
džinovski prsten. Cudom nije mogla da se nacudi.
Moskva joj je izgledala kao ogromna novogodišnja
jelka, okicena novim, blistavim ukrasima duginih
boja. Radoznalo je upijala novonastale promene i
mislila koliko ce ih još biti kada ona napusti ovaj
svet. I opet pomisli da se život okrece poput
ringišpila, da svakoga dana duvaju novi, snažniji
vetrovi, a ona, poput mnogih svojih savremenika,
gubi korak sa vremenom. Predata svojim mislima,
gotovo da nije primetila kada se taksi zaustavio
ispred zdanja koje je želela da zaboravi, da nikada
više u njega ne kroci.
I opet njen mozak poce mahnito da pretražuje
delove secanja koja je potiskivala, vremena koje je
želela da zaboravi, patnje koja ju je podsecala na
nemerljive gubitke i životne poraze. Kao na crnobelom
filmu jasno je videla sebe, kao napuštenu,
usamljenu, od ljubavi bolesnu dvadesetogodišnjakinju,
kako se odrice života u svojoj utrobi,
pa onda, kao kroz izmaglicu, rezak zvuk zavijajucih
sirena hitne pomoci, ispumpavanje stomaka, borba
za život... Pomisli kako je njena dobra Klara bila u
pravu. Izazivala je život, pljuvala mu u lice,
poigravala se sa Božijom milošcu... Zato je svoju
bolest, koja ce joj doneti nezamislive muke,
prihvatila mirno i dostojanstveno, moleci se da joj
duša naðe milost pod pokrovom presvete
Bogorodice.
Plativši taksisti vožnju, iznenaðena visokom
cenom usluge koja je u prošlim vremenima bila
gotovo zanemarljiva, Ana sporog i teškog koraka,
opterecenog bolovima, polako ušeta u bolnicu. Na
prijemnici se raspita u kojoj sobi se nalazi Jurij
Adamovic, tiho se u sebi moleci da ga zatekne živog.
Odahnu kada sestra izgovori:
- Broj 204, gospoðo. Ali posete pocinju tek za dva
sata, pa bih vas zamolila...
- Draga moja, prešla sam veliki put kako bih
videla svog prijatelja. Stara sam i bolesna, pa mi
verujte na rec kada kažem da ne mogu da cekam. A
verujem da ne može ni Jurij. Znate, u ovakvim
okolnostima, nama je svaki trenutak kao poklon.
Zato vas molim da zanemarimo formalnosti. U
redu?
Žena cetrdesetih godina, uglastog lica i plavih
ociju, sakrivenih iza naocara, nagnu se preko
šalterskog pulta, zagledajuci Anu, pa kao riba na
suvom poce da otvara usta bez glasa. Posle kratkog
vremena, pribravši se, upita Anu povišenim glasom,
u kojem je treperilo uzbuðenje:
- Ana Balint-Pavlovic, jeste li to vi? Da li je
moguce?
- Ja sam draga moja, ali ne secam se da smo se
upoznale, uostalom vi ste toliko mlaði od mene...
- Vi mene nikada niste upoznali gospodo Balint,
ali ja vas poznajem celog svog života. Još kao
devojcicu, majka me je vodila na svaku vašu
predstavu. Znam da ste davno otišli iz Rusije...
Kakvo cudo! Oduvek sam hlela da se upoznam sa
vama i, eto, kada sam izgubila svaku nadu da ce se
to ikada desiti, vi se pojavljujete. Neverovatno!
Naravno da možete da posetite vašeg prijatelja,
otpraticu vas do njegove sobe - završi žena, vec
iduci ispred Ane dugim bolnickim hodnikom.
Ana je s mukom pratila ovu razgovorljivu sestru,
osmehujuci se. Prijalo joj je saznanje da je pamte i
posle toliko godina. Ona je oduvek svoju slavu
nosila lako i poletno, bez suvišnih opterecenja. Zato
možda i nije bila svesna svoje velike popularnosti.
Rusi su narod koji ceni umetnost, a umetnike
doživljava kao viša, nagraðena bica. Iako je brinula
zbog Jurija, radost joj ispuni dušu, a srce joj brže
zakuca. „Bože, koliko volim ovu zemlju i njene
ljude“, pomisli Ana, osecajuci da ce zauvek ostati
deo ove zemlje, njenog beskrajnog plavog neba i
širokih osmeha.
Konacno stigoše do sobe 204. Sestra pokuca i
uðe pozivajuci rukom Anu da je prati. Jurij
Adamovic je spavao. Kada je ugledala to ostarelo,
drago lice koje je, kako joj se cinilo, poznavala
oduvek, Anu kolena izdadoše, pa se osloni na
sestrinu ruku. Primetivši uzbuðenje na licu bivše
primabalerine, sestra primace stolicu krevetu i tiho
rece Ani:
- Sedite draga, odmorite se. Verujem da ce se
gospodin Adamovic brzo probuditi. Ostavicu vas
nasamo sa njim, a vi, ako vam nešto zatreba,
slobodno pozvonite na ovo dugme kraj kreveta, neko
ce brzo doci.
Ana joj se zahvalno nasmeši, pa nastavi da
posmatra Jurija. Da, još je na njegovom licu bilo
tragova mladalacke lepote. Jurij je lepo stario. Lica
ne mnogo naruženog borama, proreðene kose i
visokog cela sa dubokim zaliscima, mirno je spavao.
Jurij nikada nije bio krupan muškarac. Vitak i
vižljast, uvek je podsecao Anu na vecitog decaka, na
Petra Pana izgubljenog u Zemlji umetnosti, koja je
bila njegova Neðoðija. Ispod bolnickog pokrivaca,
mogla je samo da nazre njegovo od starosti
smanjeno, mršavo telo. Sa majcinskom nežnošcu
poljubi ga u obraz i u tom casu Jurij pogleda Anu
svojim plavim ocima.
Ucini mu se da sanja... Kraj njegovog uzglavlja
sedi Lenka, pomisli. A onda mu se vid razbistri pa,
kada konacno prepoznade Anu, svoju Anu, osmeh
mu se razli licem:
- Ljubimaja maja, da li je moguce? Jesi li to zaista
ti, moja Ana, ili priviðenje? - prošaputa svojim
melodicnim ruskim baritonom.
- Ja sam, Jurij. Maša mi je javila da si u bolnici i
eto me, dragi moj, došla sam najbrže što sam mogla.
- Maša, ta mala lukavica... Znala je šta me može
usreciti sada, kada odbrojavam svoje dane. Draga
Ana, pa ti ne stariš, ne posustaješ. Istina, imaš koju
boru više, ali koliko vidim uspešno se boriš s
godinama. U prvi mah mi se ucinilo da tvoja Lenka
sedi kraj mog uzglavlja. Tek sada primecujem koliko
liciš na svoju majku.
- Moju dobru, plemenitu majku, Bog da joj dušu
prosti. Svašta je ona u ovom životu sa mnom
pregurala.
- Nisam znao, oprosti - tiho ce Jurij.
- Nisam ti javila, jer su nas neposredno posle
njenog odlaska bombardovali, ali nemojmo pricati o
umiranju. Ovo nije prikladno mesto za takve
razgovore - pokuša da se našali Ana.
Jurijevo lice se uozbilji, a oci mu poprimiše sivu
boju. Uhvati Anu nežno za ruku, izgovarajuci;
- Život je cudo, moja Ana. Ti o mom znaš ama baš
sve. Nisam imao mnogo vremena ni razloga za
radosti, bio sam posvecen Boljšom, baletu i vama,
mojim igracima. Sada, kad na kraju svog puta
podvlacim crtu, pitam se jesam li mogao drugacije.
Zašto ga nisam više živeo, zašto od njega nisam
uzimao i ono što nije hteo da mi da? Voleo sam te
sve ove godine onako kako nisam nijednu ženu,
nikada. Ponekad sam bio lud od ljubomore, jer je
tvoje srce oduvek pripadalo drugome, cesto sam bio
i sebican, ali sam ti uvek želeo srecu, moja Ana.
Kaži mi, da li si konacno pronašla svoj mir? Jesi li
srecna?
Ana je zamišljeno gledala Jurijevo brižno lice, pa
mu odgovori sa osmehom na usnama:
- Srecna? Bila sam blagoslovena, Jurij.
Blagoslovena Sergejevom ljubavlju, pažnjom mojih
najmilijih i naravno, tvojom i Nininom. Imala sam
divne prijatelje, fantasticnu karijeru i bogat život.
Istina, bio je to život ispunjen bolom koliko i
radostima, ali sve sam to ordenje zaslužila. Ipak, ne
mogu da kažem da sam bila srecna, dragi moj.
Nisam umela da uživam u sitnicama, da se radujem
onome što primam, uživam u onome što imam...
Nisam to znala. Više sam volela da pružam, a kada
više nisam imala kome šta da dam, ostala sam bez
želja. Ne želim više ništa od života, prijatelju moj.
Želim da odem sa ovog sveta spokojna, a spokoj,
više nego bilo šta drugo u životu, ima svoju cenu.
Sumnjam da sam dovoljno bogata da mogu da
platim tu cenu. Ali ne žalim se. Ako ništa drugo,
moj život nikada nije bio dosadan, šta bih više
mogla da poželim?
- U pravu si, Ana. Svi smo mi od života tražili
previše. Kaži mi, kako napreduje tvoja škola, da li
još uvek držiš casove buducim balerinama?
- Da, još uvek radim i to je ono što me je održalo
u životu, od kada sam napustila Rusiju, što mu je
dalo smisao i nadu. Tolike sam vec generacije
ispratila i veoma sam ponosna na njih. Neke od
devojcica vec su postale clanice beogradskih
baletskih scena i to mi je najveca nagrada za sav
trud koji sam u njih uložila. Tri moje
najtalentovanije ucenice dobile su stipendije za
dalje školovanje. Jedna za Rusiju, a dve za
Francusku i na njih sam neizmerno ponosna.
Mnogo je talentovane dece na ovom svetu, Jurij, i
prava je šteta što ce samo neki od njih uspeti da
zgrabe pravu šansu i iskoriste je. Ali verujem da
nam je svima u životu sudbina negde zapisana.
Svako od nas još od roðenja nosi svoj krst. Ipak,
moram ti priznati, i ti si jedini kome cu to reci, da
posustajem. Bolovi u kostima i zglobovima ne daju
mi mira ni danju, ni nocu. Oni su opipljivi dokaz da
sam još živa, a istovremeno podsetnik na sve ono
što sam nekada bila. Ali to je moja sudbina i ja sam
je mirno prihvatila. Nego, dosta o meni. Šta kažu
doktori, kako si ti? Ide li na bolje? - upita Ana,
precutkujuci svoju bolesnicku dijagnozu i skori
kraj.
Jurij se nasmeja bez glasa, dok mu je slabašno
telo podrhtavalo ispod plahte:
- Daragaja, Ijubirnaja maja... Siguran sam da
nisi prevalila toliki put da me vidiš ozdravljenog,
cilog i bodrog. Umirem, Ana. Srce mi kuca sa deset
odsto snage, bubrezi otkazuju, jetra i slezina oticu,
a imam i edem pluca. Malo li je? Ne znam da li cu
docekati sutrašnji dan. Ne tugujem i ne brinem
Ana. Nema puno njih koji ce žaliti za mnom, osim
svih onih divnih ljudi iz Boljšog teatra. Ako budeš
tu kada me budu ispracali, obecaj mi da ceš se
smejati onim tvojim divnim, tako posebnim
osmehom. Ne želim da placeš za mnom, lepotuško.
Bio sam svedok tolikih suza u tvome životu. Nastavi
dalje hrabro kroz život i pokušaj da barem na kraju
uživaš u sitnicama.
Ana primeti da se Jurij vidno zamorio. Uzbuðen
zbog njihovog susreta, pricao je više nego što mu je
bilo dozvoljeno. Zato Ana odluci da svoju posetu
privede kraju:
- Obecavam dragi, bice onako kako želiš. Idem
sada da pronaðem smeštaj, a ti se odmori. I sutra
cu doci da se još malo ispricamo.
- Kakav smeštaj, Ana? Nemoj me vreðati. U fioci
na nocnom stocicu su kljucevi od mog, nekada
našeg, stana. Verovatno sad i nije baš sasvim
uredan, ali siguran sam da ceš se snaci. Ovde je
uvek bio tvoj dom, draga. Molim te da se ne
raspravljamo oko trivijalnih sitnica.
- Bice mi teško da se vratim tamo, Jurij.
Uspomene... - Ana ne završi recenicu, jer je Jurij
odlucno prekide:
- Uspomene su dragocenost, Ana. Od njih ne
treba bežati, naprotiv. Uostalom, siguran sam da ti
je bilo teško da se vratiš u Rusiju, a došla si zbog
mene. Jako sam srecan i ponosan. Zato uzimaj te
kljuceve ženo i odmori se. Cekacu te sutra. I još
nešto, Ana. U fioci mog pisaceg stola nalazi se
rukopis Ninine knjige, njene autobiografije. Nije
stigla da je završi, draga moja prijateljica. Pre nego
što je umrla, molila me je da joj obecam da cu je ja
dovršiti umesto nje. Bilo bi mi teško da joj ne
ispunim želju, a slutim da necu moci. Zato te
molim, u svoje i Ninino ime, da je završiš ti. Nije
ostalo mnogo, možda još poslednje poglavlje njene
velike umetnicke karijere. U pitanju je deo u kojem
opisuje rad sa tobom, „najvecom primabalerinom sa
kojom je ikada radila". Tako je napisala. Uostalom,
procitaj, verujem da ti nece biti teško da dopišeš još
koju stranicu. Verujem da bi i Nina to želela.
- Ne znam šta da ti kažem, Jurij. Ne bih se
usudila da...
Jurij podiže slabašnu, mršavu ruku, kategoricno
odmahujuci glavom:
- Ana, molim te, niko to ne bio mogao da ucini
bolje od tebe.
- U redu, dragi moj. Pocecu da citam rukopis još
veceras. Odmori se, pa se vidimo ujutru - rece Ana,
s mukom se podižuci sa stolice. Nesvesno, grc bola
joj prede preko lica, što Juriju nije promaklo.
Zabrinut, pokušavajuci da se pridigne u svojoj
bolesnickoj postelji, zadrža Anu:
- Ana, sacekaj, molim te. Zašto se tako teško
kreceš? Imaš bolove i nemoj pokušavati sad da
izvrdaš, nisam slep, a i dovoljno te poznajem. Šta je
u pitanju, draga moja? Kosti? Reuma, osteoporoza
ili nešto ozbiljnije?
Ana mu se nasmeši, iz sve snage potiskujuci
rezak bol koji se poput hiljade noževa zarivao u
njen levi kuk, pa vedro odgovori:
- Krštenica, dragi moj, krštenica, iako me ti još
doživljavaš kao devojku, ja to vec odavno nisam.
Normalno je da me u ovim godinama stignu
svakakve boljke. Uostalom, ti znaš kako su krte i
trošne kosti kod ostarelih balerina. Rekoh ti
malocas da polako posustajem. Sve je to normalno.
Danak koji placam svojoj umetnosti - rece Ana
ljubeci Jurija u celo i, mahnuvši mu, izaðe iz sobe,
pre nego što je stigao još nešto daje pita. Nije želela
da laže svog dobrog prijatelja, ali nije htela ni da ga
onespokoji pred njegov put u vecnost. Plašila se i da
ga vest o njenoj neizlecivoj bolesti ne uzruja
previše pa tako ubrza njegov kraj. Ana Balint je
retko i malo lagala u životu. Laž je prezirala. Ipak,
ponekad se služila malim, bezazlenim lažima, samo
ukoliko bi tako one koje voli poštedela bola. Tako je
ucinila i ovog puta.
Kada je sela u taksi, progutala je dve tablete
protiv bolova. Teško su joj skliznule niz grlo.
Preteško... Zamoli taksistu da je odveze do groblja,
do Aleje velikana. Želela je da se prvo pozdravi sa
Sergejem, potom da nade Ninin grob, a onda ce otici
u Jurijev stan da se osveži. Planirala je da to vece
ode do Boljšog teatra, ali nije znala da li ce pronaci
još nekog od svojih starih kolega. Slutila je da nece,
ali vredelo je pokušati. Osim toga, htela je još
jednom da udahne miris svog teatra koji nije cilio u
njenim secanjima.
Kada je stigla do Sergejevog i Mišinog groba,
zatekla je sveže cvece. „Irena..“, pomisli Ana.
Sigurno je ona i dalje obilazila grobno mesto svog
sina i bivšeg muža. Ana se pomirljivo nasmeši, a
onda, bolno se saginjuci, poljubi mermernu plocu.
Sela je na ivicu nadgrobne ploce i tiho govorila
Sergeju:
„Ljubavi moja, evo me opet posle svih ovih
godina. Iako dugo nisam dolazila, nije prošao
nijedan dan mog života da nisam pomislila na tebe.
Sada sam stigla do kraja svog puta, živote moj.
Nadam se da cemo se uskoro sresti. Plašim se samo
da me neceš prepoznati, ovako staru i umornu, lepi
moj. Pripremam se za dane pune bola, ali se ne
plašim, Sergeje. Verujem da znaš šta me tišti i znam
da si jednim delom zaslužan što sam dogurala do
ovih godina. Nisi hteo da ti se pridružim onda kada
sam to ocajnicki želela. Sad te molim da me što pre
pozoveš sebi, kako bih manje patila. Nikada nijedan
muškarac nije zauzeo tvoje mesto, ljubavi moja
vecna. U mom srcu uvek si bio samo ti, jedini moj.
Zato te molim da me konacno pustiš da doðem na
mesto gde me, sigurna sam, vec dugo cekaš. Ovo je
moje poslednje putovanje..."
Ana je još dugo pricala Sergeju o svom životu u
domovini, o malim i velikim radostima i tugama.
Kada su oblaci poceli da zaklanjaju sunce, ona
pogleda u posivelo nebo i polako pode da potraži
Ninin grob. Lako i brzo ga je pronašla, sledeci
uputstva koje joj je Jurij dao. Tek tada, Ana
zaplaka. Bilo joj je veoma teško što nije mogla da
isprati svoju Ninu, a bila je uz svoje najmilije do
poslednjeg casa. Nemo je zamolila svoju prijateljicu
za oproštaj, a onda joj tiho obecala da ce dati sve od
sebe da završi njenu knjigu. Molila je Boga da joj
pokloni još toliko vremena, a onda neka cini šta mu
je volja.
Vec se dobrano smracilo kada je Ana stigla do
Jurijevog stana. Tek tada se seti da ništa nije jela.
Na trpezarijskom stolu videla je flajer za narudžbu
hrane. Skoro naglas se nasmejala. Jurij je cesto
porucivao hranu, setila se, i u ovom casu mu je bila
zahvalna zbog toga. Porucila je veceru i otišla da se
istušira. Dok se brisala velikim, mekanim peškirom,
pogled joj odluta do velikog ogledala u Jurijevom
prostranom kupatilu. Ispustivši peškir na pod,
hrabro je stala pred ogledalo, radoznalo
posmatrajuci svoje telo. Pitala se kako je moguce da
joj nevidljiva zver razara utrobu, migolji joj se po
kostima, izjeda ih, a da se spolja ništa ne vidi.
Naravno, godine su ucinile svoje, Anino telo se
opustilo, nekada vretenasti mišici se skupili, ali joj
je koža i u ovim godinama bila poput baršuna.
Odmahujuci glavom, kao da želi da izbriše sliku
svog ostarelog tela iz glave, s mukom se obuce i reši
da prvo saceka veceru, a potom da se posveti
Nininom rukopisu. Boljšoj ce je sacekati do sutra.
lako u poslednje vreme nije imala apetit i jela je
vrlo malo, tek da preživi, sada je veceru pojela u
slast. Onda joj glavom poput munje prelete misao:
„Srecna sam... Neverovatno, možda prvi put sam
istinski srecna. Kao da me je povratak u Rusiju za
trenutak ozdravio, oživeo.,.“ Kasnije te veceri, pošto
je popila lekove, ušuškana u krevetu u kojem je
provela tolike godine, Ana Balint je s osmehom
citala biografiju svoje prijateljice, velike umetnice
Nine Pavlovne. U poznim satima tamne ruske noci,
dok je na nebu treperilo milion zvezdica, Ana je sa
radošcu citala Ninina secanja i vracala se u doba
svoje mladosti, velikih uspeha i dostignuca. Nina je
izmeðu ostalog pisala: „Moj odlazak u posleratnu
Jugoslaviju doneo mi je najvecu profesionalnu i
privatnu radost. Naime, na poziv moje dobre
prijateljice Klare Sic, nekada velike balerine, a
potom cuvenog beogradskog baletskog pedagoga,
otišla sam u tu ratom porušenu zemlju kako bih
upoznala pravo baletsko cudo današnjice. Upoznala
sam mladu Anu Balint, pravi dragulj baletske
scene. Prelepa devojka, velikih tamnih ociju,
sicušnog ali cvrstog tela, gracioznih pokreta i
zvonkog smeha pokazala mi je do tada neviðenu
baletsku igru. Ana Balint je posedovala nežnu
mladost, iskustvenu igru i neverovatnu strast u
pokretima. Ona nije plesala, ona je balet živela,
svakim pokretom svog lepog tela. Sva satkana od
emocija i najlepših nota, uplovila je u moj život i u
njemu ostala do kraja moje karijere...“
Nakon stotinak stranica, u kojima je Nina
podrobno opisivala sve Anine uspehe, evropske
turneje, neverovame premijere, u nekoliko navrata
citirajuci nenadmašne pozorišne kritike cuvenog
Sergeja Pavlovica, još je zapisala:
„Ana Balint-Pavlovic bila je žena cvrstog stava,
nepokolebljiva u ljubavi, prijateljstvu, umetnosti.
Predobrog srca, široke duše i neverovatnog talenta,
ispunila je moj davnašnji san da baletskim tronom
caruje balerina koja ce balet živeti... Ana Balint je
živela balet i balet je živeo Anu...“
Bile su to poslednje recenice koje je napisala
njena draga Nina. Gutajuci suze, Ana se polako
pridiže iz kreveta, priðe Jurijevom pisacem stolu i iz
fioke na dnu izvuce papir. Uzevši penkalo, drhtavim
rukopisom poce da piše:
„Govorila je da nikada nece moci da mi se oduži
za sve znanje i ljubav koje sam joj pružala.
Odgovarala bih joj da nema za šta da mi se odužuje,
da je sve to zaslužila. Kada se opraštala od baleta,
od našeg Boljšog teatra i, cini se, najboljeg dela svog
života, Moskva joj je priredila nezaboravan
oproštaj...“
Vec je pocelo da svice kada je Ana, vidno umorna
i sa ponovnim raðanjem bolova u svom krhkom
skeletu, konacno odložila penkalo i pošla na
spavanje. Te noci u Rusiji, sanjala je svoj prvi
susret sa Sergejem Pavlovicem na Crvenom trgu,
jasno videla njegove nasmejane oci i pod prstima
osetila njegovu gustu, talasastu kosu. U snu je
ponovo živela njihovu ljubav, njen najlepši deo.
Kada se konacno nevoljno otrgla snu, uhvati je
panika da je prespavala celo prepodne. Odahnula je
kada je videla da skazaljke na casovniku ne
pokazuju više od devet sati ujutro. A ona je mislila
da je prespavala dan. Brzo se spremila i, popivši
kalu koju je zatekla u Jurijevoj kuhinji, pozvala
taksi da je odveze do bolnice.
Kada je stigla, ljubazno osoblje zamolilo ju je da
malo priceka, jer se sestre „brinu oko gospodina
Adamovica...“ Ana poslušno ostade u cekaonici.
Naslonivši se na hladan bolnicki zid, zatvori oci i
pomisli kako je strašno kada te u starosti neguju
tuðe ruke, kada si nemocan da obaviš i osnovne
fiziološke potrebe. Osecanje nemoci bilo je najstrašnije,
strasnije od bola. Bol te barem podseca da
živiš, da osecaš, da dišeš... Nemoc te pritiska poput
neuništive nemani koja oduzima nadu i potire
svaku želju za životom.
Iz razmišljanja je trže sestra koja joj ljubazno
saopšti da može da poseti svog prijatelja. Ana
poslušno ustade i sa nameštenim osmehom uðe
kod Jurija u sobu. Kada ga je ugledala, ucini joj se
da izgleda lošije nego juce. Lice mu je poprimilo
boju zemlje, a grudi su mu se s mukom nadimale.
Ipak, kada je ugledao Anu, licem mu se razli onaj
neuništivi decacki osmeh. Poljubivši ga, Ana veselo
poce:
- Ne pamtim kada sam poslednji put ovako dobro
spavala, dragi moj. Tek sad vidim kako mi je
udobno bilo kraj tebe svih onih prošlih godina.
- Ti, lažove mali... kao da ne znam da si ostala
zbog mene, ne bi mi nadoknadila ljubav. E, moja
Ana, predobro te poznajem. Hocu da te zamolim za
oproštaj Ana - rece Jurij naglo se uozbiljvši.
- Oproštaj? Nemam ja šta tebi da praštam Jurij
Adamovicu!
- O, imaš draga moja. Bio sam sebican,
zaslepljen svojom ljubavlju. Godinama sam te držao
u zatoceništvu. Dobrovoljnom doduše, ali znam da
bi mnogo ranije napustila Rusiju i vratila se svojima
da te ja nisam zadržavao. A ti, nesebicna kao što si
uvek bila, nisi mogla da me odbiješ. E, moja Ana,
kad bi samo znala koliko si mi radosti u životu
donela. Sunce moje jedino... Molim te oprosti mi
ako sam nekad bio sebican i namcorast, sve je to
bila ljubav.
- Znam, dragi moj. Nemam šta da ti praštam. Ti
nikada nisi bio sebican, uvek si mi poklanjao više
nego što sam zasluživala. Drago mi je ako sam
uspela da ti donesem malo radosti u životu. Nego,
da prestanemo mi da pricamo o prošlosti, šta
kažeš? Buducnost je pred nama! - šeretski uzviknu
Ana i nastavi: - Procitala sam Ninin rukopis, Jurij.
Cak sam nocas nešto i dopisala. Uživala sam
citajuci o pocecima njene karijere, uspesima, o
nekom drugom, meni tako dalekom, vremenu. O
tebi je pisala sa toliko ljubavi Jurij... Bila sam
iskreno dirnuta hvalospevima o mojoj karijeri.
Pored moje Klare, vas dvoje ste najviše zaslužni za
svaki blistavi trenutak moje karijere. Plašim se da
nikada nisam uspela da vam se odužim na pravi
nacin.
Jurij se nasmeja pa, uhvativši Anu za ruku, tihim
glasom rece:
- Hvala ti što postojiš, Ana. Bez tebe bi ovaj svet
izgubio svoje boje. Ti si najplemenitije bice koje je
ikada hodilo ovom zemljom. Nemaš ti kome ni cemu
da se odužuješ, draga moja. Život je tebi ostao,
dužan, zapamti...
I tako su dvoje prijatelja proveli sate evocirajuci
uspomene. Ana naposletku rece Juriju da ce otici
do Boljšog teatra, da još jednom prošeta tim
prelepim zdanjem koje je dugih dvadeset godina bilo
njen dom. Jurij joj rece da se javi Maši, da ona još
uvek radi na mestu sekretarice direktora baleta.
Kada ga je Ana upitala ko je preuzeo njegovu
funkciju, Jurij joj uz osmeh rece da je zamrznuta,
da je za v.d. direktora postavljen Jirži Kominski,
Ceh poreklom, po politickoj liniji, i dodao da
verovatno cekaju njegovo preseljenje na onaj svet pa
da konacno zapecate nameštenje novog direktora.
Kada je Ana tog popodneva stigla do Boljšog
teatra, dugo je stajala ispred njegovih zidina, ispod
svetiljke, na mestu na kojem ju je Sergej sacekivao
na pocetku njihove ljubavi. Ponovo je, nakon toliko
godina, osecala isto uzbuðenje, isti radosni drhtaj i
strahopoštovanje. Polako i teško popela se
ogromnim mermernim stepenicama i zaputila pravo
ka nekadašnjoj Jurijevoj kancelariji.
Pokucala je i cula s druge strane poznati glas:
- Izvolite?!
Ana proviri unutra, i lagano ude. Maša je,
zatrpana nekim papirima, ovlaš pogledala Anu i
vrativši pogled na sto, promrmljala:
- Kako vam mogu pomoci?
Ana se konacno glasno nasmeja, gledajuci
netremice u Mašu koja se pretvorila u pravu lopticu.
Vidno ostarela, niskog rasta, plave kose, sada
gotovo sasvim sede, dvadesetak kilograma teža,
Maša, je još uvek radila poput vredne krtice. Na
zvuk Aninog smeha, Maša poskoci sa stolice pa,
hrleci Ani u susret uz radosnu ciku, onako okrugla i
teška, poruši lampu i neke fascikle sa stola.
Rezignirano odmahnuvši rukom i promrmljavši tihu
psovku, gotovo sruši Anu svojim nezgrapnim
zagrljajem:
- Anuška, Anuška, daragaja maja... Ipak si
došla. O, tako mi je drago što te vidim... Juuu, što
si mršava, kost i koža. Imate Ii vi šta da jedete tamo
u vašoj zemlji? - brbljala je bez prestanka.
Ana joj uzvrati zagrljaj, smejuci se na sav glas.
Kada su konacno sele, a Maša poslužila Anu
cajem, obe doživeše snažno vracanje u prošlost. Isto
je bilo pre pet decenija, samo što je tada Ana bila
mlada i uplašena kao nikad u životu, dok je cekala
na prijem kod direktora baleta, Jurija Adamovica.
Dve prijateljice su dugo pricale, evocirajuci
uspomene. Na srecu, tog dana v.d. direktor je bio
odsutan pa su mogle da nesmetano cucore. Nakon
dužeg vremena, Ana se podiže sa stolice pa, upitno
pogledavši Mašu, izgovori:
- Mašenjka, volela bih da prošetam teatrom, da
obiðem veliku scenu...
- Naravno Ana, nemoj ni da pitaš! Ti si oduvek
bila naša kraljica, naša primadona! Cekaj samo da
vidiš kako ceš se iznenaditi... - i dalje je neumorno
brbljala Maša dok je izvodila Anu iz kancelarije.
Kada su došle do glavnog foajea, Maša uzbuðeno
uze Anu za ruku i rece:
- Sad cu nešto da ti pokažem. Molim te, zažmuri,
ja cu te voditi.
Ana se nasmeja s nelagodnošcu, ali ipak posluša
Mašu, zaražena njenim dobrim raspoloženjem.
- Taaakooo... - rece Masa držeci svoje šake preko
Aninih ociju - sad možeš da pogledaš! Tatatata...
Ana otvori oci i oseti jak grc u stomaku. Oci joj
se raširiše, a srce zatreperi. Gledala je u svoj
portret, ogromno ulje na platnu, u bogatom,
raskošnom, zlatnom ramu. Ucini joj se da vidi sebe
u ogledalu, pre pedesetak godina. Uzdrhtalih
osecanja, vlažnih ociju, pogleda Mašu i upita:
- Ko je ovo naslikao?
- Kada si otišla, Jurij je dao tvoju fotografiju
našem najvecem slikaru, Konstantinu Vronjskom,
da uradi portret. Ta fotografija nastala je na dan
premijere Labudovog jezera, kada si preuzela
Svetlaninu ulogu, secaš se? Bila si tako lepa i
mlada, Ana. Godinama je Jurij držao tu fotografiju
na svom radnom stolu, a kada su ga odvezli u
bolnicu, tražio je da mu je donesem. Verujem da je
negde u fioci kraj njegovog kreveta - rece tužno
Maša.
- Neverovatno... - mrmljala je Ana, fascinirano
gledajuci portret. Potom se okrenu ka Maši i s
molbom u glasu je upita:
- Mašo, neceš se ljutiti ako te zamolim da me
ostaviš malo samu. Želela bih da sama odem do
velike scene, da malo posedim, necu dugo.
- Naravno, daragaja maja, naravno - odgovori
Maša i ode, gegajuci se od prekomerne težine.
Ana je još neko vreme stajala kraj portreta. S
cuðenjem je posmatrala kako je slikar verno preneo
ushicenje, radost i ljubav u izrazu lica, u pogledu
koji prosto ocarava posmatraca.
Kada je stigla do velike scene, Ana s poštovanjem
proðe pored plišanih fotelja i uputi se pravo ka
daskama na kojima je igrala nebrojeno puta. S
mukom se pope na scenu i ostade da stoji sama,
izgubljena u mislima i secanjima. Zatvorila je oci i
cula nestvarnu, predivnu muziku. U mislima je
ponovo preletala preko scene, jedva dodirujuci pod,
izvodila piruete od kojih je publici zastajao dah,
živela svoju igru i ljubav iznova i iznova... Upijala je
taj dobro poznati miris vekova prekrivenih sitnom
prašinom i osmehivala se. Da joj je barem dobri Bog
dao da skonca na sceni, pomisli, a onda brzo
odagna tu misao, prekorevajuci sama sebe. „Imala
si više od mnogih... Budi zahvalna...“
Kada je konacno napustila Boljšoj, vece se
spustilo na moskovske ulice. Ana odluci da prošeta
Crvenim trgom i ode do Crkve Presvete Bogorodice
da zapali svecu. Sa mirom u srcu i neobicnom
radošcu, vratila se u Jurijev stan i nastavila rad na
Nininom rukopisu.
Sutradan pre podne ponovo je otišla u posetu
Juriju. Kada je ušla u bolnicu, odmah na prijemnici
zapazila je svoju nekadašnju obožavateljku, sestru
koja ju je docekala kada je pre dva dana došla u
bolnicu. Ugledavši je, sestra coškastog lica skoci i
uzbuðeno pohita ka Ani:
- Gospodo Balint, gospoðo Balint, sacekajte
trenutak... - Ana zastade i nasmeši se ovoj
razgovorljivoj ženi, upitno je pogledavši. - Molim vas
gospodo Balint, poðite sa mnom do cekaonice.
Doktor bi želeo da poprica sa vama.
- Zašto? Nešto nije u redu? - upita Ana.
- Ne znam, gospodo Balint. Eto, sedite tu molim
vas, idem da ga pozovem, brzo ce on... - ušeprtljala
se sestra.
Ana poslušno ostade da ceka doktora,
pokušavajuci da se pripremi za vesti koje slede.
Osecala je da joj doktor nece saopštiti lepe vesti. Te
noci sanjala je Jurija kako diriguje velikim
orkestrom Boljšog teatra i vice na sav glas. Urlao je
na svirace, na korepetitore, balerine... U snu je
videla drugacijeg Jurija, potpunog neznanca. Ana
Balint je bila intuitivna žena, a njena predosecanja
bila su posebno snažna kada su u pitanju bili ljudi
bliski njenom srcu. Setila se tog casa one kobne
noci na salašu kada joj se u jeku pesme i zvuka
tambura ucinilo kako je Sergej doziva.
Mladi covek, ozbiljnog lica i cvrstog koraka, priðe
joj i upita da li je mesto kraj nje slobodno. Ana mu
se nasmeši i rukom mu pokaza da sedne.
- Prvo da vam se predstavim, gospoðo Balint. Ja
sam Igor Kovalski, kardiolog, lekar koji je lecio
vašeg prijatelja, gospodina Adamovica. Izuzetan
covek, moram priznati. Nisam imao mnogo tako
disciplinovanih pacijenata. Za vas sam naravno
cuo, vi ste umetnica nadaleko cuvena u celoj Rusiji.
Nažalost, nikada nisam imao prilike da vas vidim
na sceni, jer ste prestali da igrate dok sam ja još bio
decak. Ali moja majka nije propuštala nijednu
baletsku predstavu, tako da sam o vama još kao
decak puno slušao. Zato sam želeo licno da se
upoznam sa vama, iako mi je iskreno žao što se to
dešava u ovakvim okolnostima. - Mladi doktor
zastade, kao da Ani pruža šansu da se pripremi na
ono što ce uslediti.
- Hvala vam doktore, pocastvovana sam. Slušam
vas - naizgled mirno rece Ana, dok joj se stomak
grcio od bolnog predosecanja.
- Žao mi je gospodo Balint što moram da vam
saopštim žalosne vesti. Jutros oko pet casova, srce
vašeg prijatelja, gospodina Adamovica, prestalo je
da kuca. Umro je u snu. Ako je za utehu, nije imao
bolove i nije patio, jer je bio pod lekovima i našim
stalnim nadzorom. Vec nekoliko nedelja slutio sam
da je samo pitanje dana kada ce se to desiti. Licne
stvari gospodina Adamovica su spakovane, pa
ukoliko želite možete ih poneti sa sobom. Znam da
nije imao nikoga od bliske rodbine, a njegova želja je
bila da se one predaju vama. Još jednom vas molim
da primite moje najdublje saucešce - završi mladi
lekar sa ociglednom nelagodom.
Ana je cutala. Kršeci ruke u krilu, zatvori oci i
tiho se pomoli u sebi. Pogleda doktora i tihim
glasom prozbori:
- Hvala vam doktore. Voleia bih da preuzmem
njegove stvari, a javicu vam kada ce ljudi jz
pogrebnog preduzeca doci da preuzmu njegovo lelo.
- Nema potrebe draga. Sve te formalnosti bolnica
ce preuzeti na sebe, vas samo molim da nam javite
kada bude zakazan ispracaj.
- U redu - rece Ana, klimnuvši glavom, i uz
doktorovu pomoc na jedvite jade se pridiže sa
stolice.
Doktor je upitno pogleda pa mu izlete:
- Vi ste bolesni, gospoðo Balint? Ne verujem da
ovako teško ustajete samo zbog loših vesti. Nije mi
promakao trzaj bola pri vašem pokretu. Hocete li mi
reci šta je u pitanju?
- Rak kostiju, doktore. Hondrosarkom - pribrano
odgovori Ana gledajuci ga u oci.
Na ove njene reci, doktor se neprijatno trže pa
iznenaðeno promuca:
- Ne... nemoguce, gospodo Balint. Ako je
dijagnoza koju ste mi rekli tacna, vi ne biste mogli...
- mucao je doktor.
- Sve znam, dragi moj mladicu. Uskoro i necu
moci. Znam šta me ceka u bliskoj buducnosti. Ipak,
doktore, život je cudo! Ljubav i želja da budete kraj
svojih najmilijih, kada ste im najpotrebniji, potiru
sve vaše boli i sve nesrecne, pretece dijagnoze.
Zahvalna sam Bogu što mi je omogucio ovo
poslednje putovanje i ispunio mi želju da još
jednom vidim Jurija. Vidite, postoji nešto i van
granica medicine i naucnih dostignuca. Verujem da
je mozak pokretac onoga što ni vi ni ja ne možemo
da zamislimo. Kada iskreno verujete i snažno želite,
cuda se dogaðaju. A sad me izvinite, morala bih da
poðem. Trebalo bi da otpocnem sa pripremama za
Jurijev ispracaj. Sacekacu da mi donesu njegove
stvari, pa cu vam danas u toku dana javiti kada ce
biti sahrana - završi Ana.
Doktor je s poštovanjem isprati do prijemnog
odeljenja, gde su je vec cekale Jurijeve stvari u
jednoj kutiji, ne mnogo velikoj i teškoj. Ana se
taksijem uputi ka njegovom stanu. Pozvala je Mašu
i dobrih desetak minuta slušala kako jeca u
slušalicu, a onda je. pomalo grubim, zapovednickim
tonom prekinula:
- Mašo, molim te, saberi se. Neophodna mi je
tvoja pomoc. Godinama vec ne živim ovde i ne znam
ni koga da pozovem, ni kako da organizujem
sprovod. Nadam se da ce Boljšoj teatar uciniti sve
kako bi Jurij imao dostojan ispracaj. Toliko je,
verujem, zaslužio.
- Naravno draga, oprosti mi, ali tolike godine smo
proveli zajedno, ne mogu da verujem... - grcajuci
jedva izgovori Maša.
- Molim te, kada se sabereš, pozovi me da se
dogovorimo oko sahrane. Bicu u Jurijevom stanu -
rece Ana i, pomalo iznervirana, spusti slušalicu.
Onda uze kutiju sa Jurijevim licnim stvarima, pa
gotovo pobožno poce da razgleda njen sadržaj.
Pronašla je njegov rucni sat, mali budilnik,
maramice od batista, na kojima je svojom rukom
izvezla njegove inicijale, i fotografije.
Ana je s osmehom na usnama prepoznavala sva
draga lica, koja su bila deo njenog i Jurijevog
života, sa poštovanjem gledala na fotografijama
požutela lica njegovih odavno preminulih roditelja,
zatim slike sa gotovo svih premijera na kojima je
briljirala u ulozi primadone...
Na samom dnu kutije, u malom, pozlacenom
ramu, bila je njena slika, ona koja je prenesena na
slikarsko platno i danas krasi zid svecanog foajea
Boljšog teatra. Ana se bolno nasmeši i konacno,
prvi put od kada je saznala za Jurijevu smrt, suze
kliznuše niz njeno lice.
Sahrana je bila zakazana za dva dana, a vecno
mesto cekalo je Jurija na istom groblju na kojem su
pocivala tela njenih najmilijih. U Boljšom teatru je
sutradan bio organizovan komemorativni skup na
kome su umetnici, igraci, baletski pedagozi, ugledni
novinari i pisci sa puno pijeteta govorili o njenom
prijatelju, njegovom pregalackom radu i uspešnoj
karijeri. Nazivali su Jurija ocem baletske scene
Boljšog i svi su bili jednodušni u oceni da se više
nikad nece roditi tako izuzetan covek, potpuno
posvecen svojoj umetnosti.
Iza Jurijevog kovcega, koji su nosili solisti baleta
Boljšog teatra, Ana je koracala dostojanstveno,
zanemarujuci bolove u kostima. Dan je bio
neobicno vedar, sav blještav od jakih suncevih
zraka. Iako je Jurij Adamovic živeo poput vuka
samotnjaka, na njegovom sprovodu bilo je mnogo
ljudi: prijatelja, kolega, poštovalaca... Došli su svi
oni koje je Ana, za vreme njihovog zajednickog
života, godinama ugošcavala. Ovoga puta nije se
pokazala tacnom izreka da se ljudi u radosti
odazivaju, a u bolu sklanjaju.
Posle opela, dok su kovceg sa Jurijevim telom
spuštali u raku, tišinu su parali uzdasi i po koji tihi
jecaj. Ana je pogledala u nebo i nasmešila se prizoru
koji se odigravao iznad njihovih glava: jato ptica
plesalo je na nebu radostan, slobodan ples. Svojim
cudesnim nebeskim piruetama pricale su pricu o
jednom posebnom coveku. Dušu joj ispuni cudan
mir. Osecala je da i ovi mali nebeski letaci ispracaju
Jurija u vecnost, plešuci u njegovu cast.
Dok se pakovala za povratak u Srbiju, Ana nije
žurila. Ovoga puta nije imala kome da se vrati. Cak
je u jednom trenutku pomislila kako joj ne bi bilo
teško da ostane, da umre u Rusiji, ali je znala da to
ne bi bilo pošteno prema njenoj Lenki, Stevanu,
Klari, Sonji, Ðorðu, Isidori, Miloju... i, naposletku,
Slobodanu.
Javila mu je da se vraca u Beograd i cinilo joj se
da je u njegovom glasu prepoznala primetno
olakšanje i radost. „Cemu li se raduje, dragi moj
Slobodan? Ne verujem da ce mu moje prisustvo u
sledecim danima ulepšati život. Više necu moci da
šetam s njim ruku pod ruku Kalemegdanskom
tvrðavom, Košutnjakom i Skadarlijom... Još malo,
postacu zatocenica sopstvenog tela. Dušu sam
ionako davno okovala tugom.“
Ipak, Ani je povratak u Rusiju, bez obzira na
razlog i ishod njene posete, uistinu doneo radost.
Ushicenje i zadovoljstvo koje je osecala dok je šetala
Moskvom, obilazila Boljšoj, pa cak i u posetama
bolnici i groblju, kao da su probudili Anu iz
dugogodišnjeg letargicnog sna, pokrenuli radosna
secanja, oživeli njene uspavane emocije. Iako je bila
tužna što se više nikada nece vratiti u zemlju svoje
mladosti, bila je i srecna što joj se pružila prilika da
još jednom doživi to neponovljivo osecanje životnog
ushicenja.
Profesor Slobodan Krstic, u sivom odelu, beloj
košulji i sa elegantnom kravatom, cekao je Anu
Balint na Aerodromu Nikola Tesla, u Beogradu, sa
buketom cveca koji je pomalo nespretno držao u
rukama. Sa nestrpljenjem je malo-malo pogledavao
na veliku info-tablu na kojoj su svedeci brojevi i
slova obaveštavali putnike i one koji ih cekaju o
vremenu sletanja i poletanja aviona sa svih strana
sveta. Kada je spiker javio da ocekuju sletanje
aviona iz Moskve, Slobodanovo srce radosno
zatreperi. Iako je nije video samo pet dana, Ana mu
je strašno nedostajala. Nije smeo ni da pomisli...
kako ce biti kada... Odmahnu glavom, sam za sebe,
rasterujuci zlokobne misli. Jaka je njegova Ana,
mudra i hrabra. Možda ce nekako uspeti da prevari
smrt, tešio se Slobodan. Nakon dvadesetak minuta,
konacno ju je ugledao. Pomalo šepajuci, nogu pred
nogu, Ana mu je s naporom koracala u susret,
vukuci za sobom mali crveni kofer na tockicima.
Slobodan od radosti gotovo potrca prema njoj.
Bez obzira na jesen Života, koja joj se ogledala na
licu, u ocima, na šakama, Ana Balint je i dalje bila
veoma lepa žena. Uvek elegantna, doterana,
nasmejana razlikovala se od svojih vršnjakinja, pre
svega po držanju, a onda i po nacinu na koji je
govorila, melodicno i smisleno, nacinu na koji je
donedavno hodala, kao da ne dodiruje zemlju.
Svaki njen pokret je bio poput igre, graciozan,
omamljujuci, senzualan. Za sve vreme njihovog
poznanstva, Ana nikada nije podigla glas, nikome
nije uputila ružnu rec, bila je puna blagosti i
razumevanja, s duboko razvijenim osecanjem
empatije prema ljudima. U sebi je još uvek nosila
neku skrivenu nevinost, mladalacku naivnost i
vecitu zahvalnost.
Slobodan je nežno zagrli oko ramena, poljubi je u
celo i pruži joj buket cveca. Pomalo smušeno i
postideno, rece joj;
- Dobro došla kuci. Ana. Mnogo si mi nedostajala.
Jedva cekam da sednemo da mi pricaš o svemu.
Kako je Jurij?
- Verujem da je sada dobro. Juce smo ga ispratili
na vecni pocinak. Umro je, Slobodane. Moj dobri
Jurij je umro, a ja sam srecna što sam bila kraj
njega, jer znam da sam donela malo radosti na
kraju njegovog puta.
- Žao mi je, Ana. Mora da ti je jako teško...
Ana ga pogleda, pa uz uzdah odvrati:
- Ne znani kako da ti odgovorim, Slobodane.
Tolike sam smrti preživela. Da li mi je teško? Mislim
da nije. Osecam ogromnu tugu i cežnju za njegovim
bicem, ali verujem da mu je smrt donela olakšanje.
Bio je ozbiljno bolestan, prikovan za krevet, a
nijedno ljudsko bice, posebno ono satkano od sušte
dobrote, ne zaslužuje takav kraj. Mislim da sam
njegovu smrt nekako najlakše podnela, valjda zato
što znam da cu mu se uskoro pridružiti.
- Ana... - zapoce Slobodan, a Ana ga prekide:
- Nemoj, dragi moj. Oboje znamo šta mi sutra
sprema. Ti i ja moramo ozbiljno da razgovaramo. Ne
želim da propadaš gledajuci me kako patim, ne
želim da me pratiš u mojim nadolazecim bolovima.
Znam da ceš se protiviti mojoj želji, ali ako me voliš,
udovoljiceš mi.
Znam šta pricam Slobodane, veruj mi. Ja sam
bila svedok patnji meni najdražih bica i taj osecaj
nemoci i bola jednak je laganom umiranju. Gledati
voljeno bice kako pati, gore je od same smrti. Zato
želim da te poštedim tog bola. Ionako ceš dovoljno
tugovati kad odem.
- Molim te, Ana, nemoj da pricamo o tome. Kada
do toga dode, bice sve kako ti budeš želela. Voleo
bih da vreme koje nam je preostalo potrošimo u
sitnim radostima, hocu da ispunim sve tvoje želje,
tužno ce Slobodan,
- Znaš šta je najstrašnije, mili moj? Ja želja više
nemam.
Kada su odneli Anine stvari u njen pansion, koji
je nasledila od Sonje, pošto se osvežiia i presvukla,
Slobodan je izveo Anu na rucak, na terasu
Miloševog konaka. Voleli su da provode sate na toj
terasi, za stolom ispod mirišljave lipe, uživajuci u
jagnjecem pecenju, ukusnim salatama i dobrom
vinu. Ana je malo jela. Slobodan joj je pricao o
svojim studentima, o raznim dogodovštinama sa
fakulteta, a Ana ga je pomno slušala, s vremena na
vreme trljajuci levi kuk koji ju je neprestano
opominjao reskim probadanjima.
Slobodan se pravio da ne primecuje njene
bolove, iako bi mu se srce steglo svaki put kada bi
na Aninom licu primetio grc:
- Ana, molim te, meni za ljubav, pokušaj malo
više da jedeš. Gotovo da ništa nisi okusila. Hoceš li
da porucim nešto drugo?
- Ne, dragi moj. Trudim se da jedem koliko mogu,
ali teško mi je da gutam. Kao da mi svaki zalogaj
zapinje u grlu.
- Ali, trebalo bi više da se potrudiš Ana. Moraš da
skupiš snagu...
- Snagu za šta, Slobodane? Za umiranje? Za to
mi ne treba snaga, dragi moj. Svu svoju snagu sam
iscrpla na život, Slobodane. Smrt je ništa. Život je
sve. Hrabrost je živeti. Za to je potrebna snaga, ne
za umiranje. Nego, htela sam nešto da te zamolim.
Jedini advokat koga sam poznavala u Beogradu bio
je Milan Radonjic, dugogodišnji prijatelj moje Lenke.
Uostalom, šta ti ja objašnjavam, upoznao si se sa
njim. Secaš se kako smo pricali da je gotovo
neverovatno što je samo mesec dana po Lenkinoj
smrti i on preminuo. Ti, Slobodane, da se nisi
usudio da mi prirediš tako nešto. - našali se Ana, pa
nastavi: - A sad bih htela da te zamolim da mi
preporuciš nekog advokata. Volela bih da ovih dana
sacinim testament. Kao što znaš, ja nažalost nemam
naslednike, a imetak koji posedujem želim da
poklonim u dobrotvorne svrhe. Ne znam kako je to
moguce pravno izvesti, ali advokat ce sigurno znati.
Želim da moj pansion poklonim deci bez roditeljskog
staranja, a baletsku školu Narodnom požarištu.
Salaš moga oca, kao i Milojev, neka se prodaju, a
sav novac uplati za naucna istraživanja leka protiv
raka.
- Ali, Ana, to je ogroman imetak, jesi li sigurna?...
- zacuðeno je upita Slobodan.
- Sigurna u šta, Slobodane? Sigurna sam da ne
želim da ono što smo za života Lenka i ja stekle arci
neko drugi, vec hocu da ta imovina pripadne onima
kojima je pomoc potrebna. Necu je ja poneti sa
sobom u grob - odlucno rece Ana.
Anina želja je ispunjena. Sacinila je testament u
kojem je navela sve svoje želje, a Slobodana
imenovala za izvršitelja. On je, zajedno sa Aninom
prijateljicom, baletskim pedagogom Gordanom
Miljuš, bio svedok pri potpisivanju ovog dokumenta.
Advokat Golubovic nije mogao da se nacudi ovako
retkom i nesvakidašnjem zaveštanju pa je, protivno
svojoj etici, pitao Anu da li je sigurna u svoju
odluku. Ana mu je uz šeretski osmeh odgovorila:
- Sigurna sam gospodine Golubovicu. Nisam ni
senilna, ni dementna, a kamoli neuracunljiva. Samo
sam stara i bolesna. Meni su za života ljudi cinili
samo dobro i ja želim dobrim da vratim. Hocu da
usrecim nesrecnu decu, da pomognem umetnost za
koju sam živela, a lekarima barem malo olakšam
pronalazak leka za najgoru bolest današnjice.
Sigurna sam da ce jednoga dana i ta istraživanja
uroditi plodom. Zato vas molim da konacno
završimo s tim parcetom papira, koje cemo zaliti
cašom dobrog vina, a ja se nadam da ce ono doneti
radost onima kojima je namenjeno.
Narednih šest meseci, Ana se iz petnih žila
trudila da nastavi s radom i životom, koje su
narušavali sve cešci i oštriji bolovi. Teže se kretala,
više mirovala i nekako gurala dan za danom. Noci
su vec bile druga prica. Bila je srecna kada je od
tamnih, predugih noci mogla da ukrade dva-tri sata
sna. I ti kratki sati zaborava bili su optereceni
Aninim secanjima. Konacno, kada više nije mogla
da zaspi, potražila je lekarsku pomoc. Doktor
Milovanovic joj je, pored gomile pilula koje je
svakodnevno gutala, prepisao sedative i sredstva za
spavanje. Upozorio je Anu da uspori, da ne radi
više, jer je kretanje samo ubrzavalo razvoj bolesti i
njen krajnji ishod. Opet nasmejana, ocaravajuci
starog lekara svojom vedrinom, Ana je odgovorila:
- Baš to i hocu, doktore. Kamo lepe srece da
završim na nogama. To bi bio moj konacni, veliki
trijumf! Meðutim, kao što ni u mom životu nije bilo
sve onako kako sam htela, sumnjam da ce me Bog
pocastiti na samom kraju.
Bila je u pravu.
Jednog kasnog jesenjeg popodneva, dok se
sumrak lagano spuštao na Beograd, Ana je stajala
u sobi svog detinjstva. onoj istoj u kojoj je sa
Lenkom spavala godinama, a ciju je terasu krasila
krošnja raskošnog platana. Gledala je kako se sa
njenog drveta, drveta njenog detinjstva i mladosti,
otkida list po list. Mogla je da oseti Lenkine ruke
kako joj nežno miluju kosu, cula je njen melodican
glas kako joj ispreda najlepše price njenog
detinjstva, osecala je miris Lenkinog parfema... Iz
secanja je trže rezak bol. Pogleda na sat i rasejano
primeti kako je zaboravila da popije lekove. Bolnog
koraka, polako poðe ka prizemlju. Kako je
zakoracila na prvu stepenicu, tako je noge izdaðoše,
pa se Ana otkotrlja niz stepenice.
Iz nesvesti ju je dozivao Slobodanov glas. „Bože,
još sam živa...", pomisli Ana, tek tada postajuci
svesna jakih bolova koji su strujali njenim telom.
Žmirkajuci, sa naporom otvori oci i ugleda
nepoznata lica oko sebe. Pogled joj zatim odluta u
pravcu Slobodanovog glasa. Njegovo drago, brižno
lice bilo je obliveno suzama. Ana s mukom
progovori:
- Zašto placeš, Slobodane?
- Od srece draga, živa si... Pala si niz stepenice,
Ana. Hitna pomoc je stigla, ne brini draga, vozimo
te u bolnicu - teško izrece Slobodan.
- Moram li? - upita Ana s molbom u ocima.
- Moraš draga. Doktor misli da si slomila kuk, a
pretpostavlja da imaš još preloma i da su ti napukla
rebra. Zato smišljaju kako da te prebace na nosila,
a da ne naprave još vece zlo. Šta se dogodilo, kako
si pala?
Ana se namršti, što od bolova, što od
nemogucnosti da pronaðe odgovor.
- Ne znam Slobodane. Pošla sam u prizemlje po
lekove i kada sam zakoracila na stepenište noge su
me izdale. Boli me... i hladno mi je... - teško
promuca Ana.
Ekipa hitne pomoci je, najpažljivije što je mogla,
prenela Anu do kola, a potom su je odvezli do
bolnice. Slobodan je vec javio svom prijatelju,
doktoru Milovanovicu, šta se desilo. Prekinut u
popodnevnom dremežu, kada je cuo uzbuðen glas
svog prijatelja kako mu pun straha prica šta se
dogodilo, doktor ljutito i rezignirano promrmlja:
- Luda, tvrdoglava žena. A lepo sam joj govorio da
miruje...
Na brzinu se spremio i vratio u bolnicu da
doceka Anu i Slobodana. Usledila su mucna
snimanja. Iako je Ana odmah dobila jake analgetike
i sedative, bila je bolno svesna da je to pocetak
njenog kraja. Znala je da više nikada nece stati na
svoje noge. Kada su rendgenski snimci potvrdili
njene slutnje, omamljena lekovima, dok joj je doktor
ozbiljno saopštavao da je slomila levi kuk i desnu
potkolenicu, kao i da su joj naprsla cetiri rebra, Ana
se blago osmehivala, gledajuci zabrinuto lice
doktora Milovanovica:
- Znaci, to je to, doktore. Bila sam neposlušna,
izvinite. Sada vam više ne mogu uteci - pokušavala
je da se našali, dok je Slobodan držao njenu ruku
kao da je nikada nece ispustiti.
Doktor Milovanovic ostade ozbiljnog lica:
- Nije ni vreme ni mesto za šalu, gospodo Balint.
Ne znam koliko ste svesni ozbiljnosti situacije.
Polomljene kosti nece više zarastati. I da ste
potpuno zdravi to bi išlo teško zbog vaših godina, a
ovako, s obzirom na vašu dijagnozu, to je prosto
nemoguce. Ucinicu sve da ublažim vaše bolove, ali
ne znam koliko cu u tome uspeti. Ljut sam na vas,
Ana. Sve je moglo drugacije... - rezignirano ce
doktor.
Ana pokunjeno spusti glavu, poput neposlušne
devojcice koju stariji prekorevaju. Trenutak kasnije,
u njoj se probudi prkos pa pogleda doktora u oci,
govoreci:
- Zaslužila sam vaš prekor doktore, ali desilo se
šta se desilo i ja nemam kud. Ako možete da mi
pomognete bicu vam zahvalna, ako ne, vratite me
kuci.
Doktor Milovanovic pogleda u Slobodana
odmahujuci glavom. Slobodan je znao šta njegov
prijatelj hoce da kaze, ali je imao dovoljno takta i
obzira da to ne izgovori glasno. Ana Balint se više
nikada nece vratiti kuci...
Naredna tri dana Ana je provela u polusnu, što
zbog velike kolicine sedativa koje je svakodnevno
primala, što zbog bolova od kojih je želela da
pobegne.
Slobodan ju je svakodnevno obilazio. Uredio je da
Ana dobije posebnu sobu u bolnici, sa pogledom na
bolnicki park. Kada joj je to saopštio, Ana se skoro
naglas nasmejala. Šta joj vredi pogled na park kada
ona ne može da ga vidi iz postelje, a da ustane nije
mogla ni da pomisli.
Osecaj nemoci i nelagodnosti, kada su joj sestre
menjale pelene i obazrivo brisale slobodne površine
kože, bio je ravan ocaju. Cešljale su njenu i dalje
gustu, dugu kosu, koju je poslednjih godina nosila
skupljenu u pundu. Odbila je citostatike i zracenje
pa je, prkoseci svojoj bolesti, mislila: „Barem mi
kosa nece otpasti, kad vec sve ostalo zakazuje."
Nakon mesec dana ležanja, Ani je vec bilo dosta
svega. Zamolila je sestru da joj odsece kosu, pa je
tako „doterana“ rešila da povede ozbiljan razgovor
sa Slobodanom, kada joj popodne dode u posetu.
Pricu je pocela blagim, umirujucim tonom svog
melodicnog glasa:
- Dragi moj, vreme je da ti i ja popricamo...
- Ana... - pokuša Slobodan.
- Ne trudi se, Slobodane. Secaš li se našeg
razgovora onoga dana kada sam se vratila iz Rusije?
Sigurna sam da se secaš. Znaš, srecna sam što sam
otišla da još jednom vidim Moskvu, kao što sam bila
srecna i kada sam se vratila na salaš svog
detinjstva. Oba puta razlog za moja vracanja bila je
nažalost smrt. Prvo smrt mog oca, zatim Jurijeva. U
meðuvremenu je otišla i moja Lenka. Ja nemam
više cemu da se vracam Slobodane. Ovo je moje
poslednje putovanje i želim da na njega poðem bez
pratnje. Molim te, nemoj ovo shvatati licno...
- Necu te poslušati Ana, ne možeš mi zabraniti da
dolazim. Ne želim da te ostavim samu - prekide je
Slobodan.
- Naravno da ne mogu da ti zabranim, dragi. Ja to
i ne želim. Hocu da te zamolim da ispoštuješ moju
želju. Ne želim da me gledaš kako umirem. Hocu da
pamtiš sve naše godine, sve lepe trenutke koje smo
zajedno proživeli, sve one divne kafanske noci, duge
šetnje, odlaske u pozorište, na ruckove... Molim te,
Slobodane, dopusti mi da umrem dostojanstveno.
Ne možeš ni da zamisliš koliko mi je teško kada me
ovako nepokretnu ciste, brišu i prepovijaju.
Dovoljna mi je kazna što moram da se stidim pred
tuðinima, ne želim i pred tobom.
- Ana, molim te, nemaš razloga za...
- Slobodane, molim te! Nemoj mi oduzimati pravo
na dostojanstven odlazak. Uskoro ce biti još gore,
mnogo gore... Želim da mi obecaš da me neceš
gledati takvu. Ako me voliš, bice mi to najveci
poklon koji sam od tebe u životu dobila. Hocu da
ostanem sama sa svojim secanjima, hocu još
jednom u mislima da proživim svoj, sada znam,
tako poseban život. Molim te...
Slobodan je dugo cutao, nežno milujuci Aninu
šaku, pogleda uprtog u daljinu. Dugo nije
progovarao. Lomio se, kidao svoju dušu na komade,
preispitivao svoju savest. Konacno, nakon dužeg
vremena, on progovori:
Volim te Ana. Zaista te volim i neizmerno ti se
divim. Poštovao sam te kao nijednu ženu pre tebe.
Ovo što tražiš od mene je puno, Ana. Previše. Tražiš
da te se žive odreknem, da zaboravim da si još ovde,
zarobljena u ovoj prokletoj bolnici. Kako da živim s
tim Ana? Kako da se budim svako jutro i u vece
odlazim na pocinak, kada znam da si ovde sama,
prepuštena Bogu i sudbini?
- Znam da ce ti biti teško, dragi. Preteško. Molim
te, nemoj me osuðivati, pokušaj da razumeš
Slobodane. Kada doðe dan konacnog oproštaja,
molim te da me sahraniš pored Lenke. Znaš da sam
ostavila mesto kraj svoje majke. I nemoj tugovati,
prijatelju. Misli o tome kako ce mi smrt doneti
spokoj i konacni mir, olakšanje. Ne želim suze za
kraj. Hocu da me se secaš sa osmehom i radošcu.
Obecaj mi... - tiho rece Ana, sa molbom u svojim
velikim, bademastim ocima.
Slobodan se slomi i naglas zajeca. Spusti glavu
na Anine grudi i poce da je ljubi po obrazima ne
skrivajuci svoj bol. Ana, nemocna da se pokrene, da
ga pomiluje i uteši, pusti ga da iz sebe istrese sav
jad.
Kada se konacno smirio, nežno i odlucno Ana
izgovori:
- Idi sad.
Slobodan ustade, kolebajuci se, pa se nesigurno
zaputi ka vratima sobe. Okrenu se da još jedanput
pogleda Anu, ali je njen pogled vec lutao secanjima.
Tiho, više za sebe Slobodan promrmlja:
- Vidimo se...
Naredni meseci vrteli su u krug sva Anina
secanja. Poput sjajnog, blentavog ringišpila duginih
boja, okupanog jarkim suncem, smenjivala su se
godišnja doba njenog života, boje su se razlivale
poput mahnitih trzaja cetkom po slikarskom
platnu, a žive slike, reci, pogledi i dogaðaji stapali
se u jednu sliku, sliku veselog ringišpila podno
brežuljka, na jednom salašu, ispod krošnje starog
kestena. Muzika je ispunjavala prostor oko njega,
cudesna, prelepa, istovremeno nežna i ocajna.
Umesto konjica sa kicankama, patkice, šoljice caja i
autica, Anine oci su grcevito upijale sva lica njene
price: Lenkino nežno, Sergejevo puno ljubavi i
strasti, Stevanovo preklinjuce, Ðorðevo
obešenjacko, milo Isidorino, drago Sonjino, iskusno
Klarino, nežno Ninino, Jurijevo spokojno...
Doktor Savic, u pratnji mlade sestre, odlucno
ušeta u sobu u kojoj je vec dugih devet meseci ležalo
telo Ane Balint. Iako pragmatican i nepokolebljiv u
pogledu medicine i nauke, mladi doktor je slutio da
duša bivše primabalerine vec odavno ne stanuje u
toj zagušljivoj sobi sa zadahom smrti. S
poštovanjem priðe krevetu ove hrabre žene i prisloni
svoje duge prste na njen puls. Jedva ga je osecao.
Baci pogled na monitor i sa žaljenjem primeti kako
linija njenog života polako ostaje bez trzaja i stapa
se u jednu, konacnu. Odluci da ode, jer nije više
ništa mogao da ucini, osim da ceka.
Sjajne, velike, bademaste oci Ane Balint bile su
širom otvorene, pogled uprt u tavanicu. Na usnama
joj je blago, tek u nagoveštaju, titrao osmeh. Spajala
je slike svog života, svih dragih bica, poput staklica
kaledioskopa, dok ju je muzika ispracala na put bez
povratka...

http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 1]

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Jelena Bačić Alimpić - Ringišpil Beautiful-girl-look-up2-