Da, Popac...
Uvek dode za Božic.
Živi u Frauenfeldu, "CH". Sedma godina...
Zlobnicima, koji nikad nisu culi za to "selo", objašnjava da je to na, otprilike, pola puta, kad kreneš od Ciriha ka Bodenskom jezeru.
Onda je svima jasno...
Baš tim putem uvek idu po "vajkrem" u Segedin, i vracaju se iz Temišverca, puni oraha za tortu i kineskih pamucnih potkošulja.
Terao ih davo da pitaju...
Uglavnom, moj drug iz detinjstva više ne stanuje ovde. Sad ima dvojno državljanstvo, ali se, posle teške dileme, ipak opredelio za "njihov" pasoš.
Pokazao mi ga je ponosno osamdeset i druge, cim ga je dobio, a onda se setio da je možda malo zanemario patriotizam, koji je tad još formalno bio na snazi.
- Meni je svejedno, Joe, ali... To je najviše zbog Gabi. Toliko se trudila da ga dobijem...
Gabi je bila njegova žena. I još uvek je. Dabome, i ona je "njihova", kao i pasoš...
Kako su se našli?
Pa, famoznog ujka-stomatologa pomenuo sam vec jednom, a Popac ga je pominjao svakog dana. Odlazio je kod njega preko ferija, letnjih i zimskih, a kasnije, dok sam ja bio u vojsci, petljao je tamo i nešto oko specijalizacije, i pojavljivao se u Gradu Heroju samo kad bi zbog administrativnih zackoljica morao nakratko da napusti Švicu, da bi se mirno vratio, za par dana.
Još tad negde je upoznao Gabiku...
Ja sam je upoznao tek pre dve godine, rucali smo zajedno na cardi kod Beocinske Skele, kad su, odlazeci na Sveti Stefan, svratili da promene koji franak "na crno", i da zlatokosi klinci pozdrave "Grosmuti und Grospapa".
Slatka je Gabrijela...
"Slatka"?
Pa šta da kažem? Da je lepotica, rekao bih da je lepotica. "Slatka" je, i gotovo...
Na kraju krajeva, Popac je vecito imao lepotice, ali one nikad nisu imale njega.
Eto, Gabi ga ima...
A njen Her Papa ima kliniku, sasvim slucajno...
- Pao sam na dupe kad mi je rekla, Joe OK. Znao sam da joj je otac lekar, ali TO? Estetska i korektivna hirurgija! Ni sanjao nisam...
Jesi Gorane, sanjao si. Retko, ali si sanjao. I to baš taj san.
Jedan jedini.
I eto, ostvario ti se...
Tako i treba sanjati. U ogranicenim kolicinama...
Snovi su frka živa...
Što ih više imaš, više ti ih ostane neostvarenih.
To pouzdano znam.
Imam i duplikata u svojoj kolekciji...
Zato moj prijatelj nikad nije gomilao snove.
Jedan ali vredan...
- To je, doduše, mala klinika. Za njihove uslove, naravno. Moderna, poznata, cak i pomalo ekskluzivna... Ali, zaista sasvim mala...
Kužim. Kliniculjak, takoreci. Više, onako, kao neki kiosk za prvu pomoc. Da ga prodaš budzašto, ili, još bolje, da ga pokloniš nekom kog ne gotiviš, samo da bi ga unesrecio.
Ali, mirazu se u zube ne gleda...
I, Popac je nekako prešao preko toga što je klinika mala.
Profesor Grepner, istini za volju, nije podvriskivao od radosti kad je saznao da mu se cerka tajno udala za "stranca", ali se našao u mašini kad je jedinica spustila surlu i odjecala da su blizanci vec uveliko na putu.
- Zwilling? Um Gottes willen...
O, sutra je zvonio telefon u središtu kantona, u vezi procedure oko papira Gospodina Zeta. Herr Papa je bio šerif u svom mestu, i pravo je cudo da moj drug to nije ranije znao.
Hm, hm?
Ali, da ne grešim dušu...
Odavno je svet usvojio onu izreku "Ljubav je slepa".
Niko mi ne daje za pravo da sumnjam da je tu baš mladi Popovicki izuzetak, i da je, kanda malkice virio na jedno oko...
- Ko je bio onaj ocajnik? Neki ljubomorni muž, a?
Ko, Civilizovani?
Pa da znaš da i jeste, na neki nacin...
I ljubomoran je, i muž je, a to što nije muž onoj zbog koje je ljubomoran, malo je zapetljano za nekog ko nije gledao prethodne epizode.
A malo je i privatno...
Imao sam, znaci, dva potpuno objektivna razloga da ocutim i samo odmahnem rukom, pa sam tako i ucinio.
Popac je pomirljivo podigao obrve.
U naše vreme još se vodilo racuna o diskreciji, nisu se otrcavale cak ni dame koje su to zaslužile, i obojici nam je, izgleda, ostalo nešto od toga.
- Radiš nešto ovih dana?
To me je obicno prvo pitao, svakom retkom prilikom kad bi se vidali, a odnosilo se verovatno na muziku, stihove, ili bilo na šta izvan svakodnevice, letargije i pumpe.
Odgovarao sam uvek kratko, odrecno i nerado, i mislim da ovog puta nije ni ocekivao odgovor.
Namerio sam da odmahnem glavom, ili ponovo odvratim nekom gestom, ali, to vec stvarno ne bi bilo fer.
Dosta je bilo mlataranja...
Ponekad mi nije jasno zašto dolazi svaki put kad je tu, ali sigurno ne dolazi da igramo "pantomime".
Sretnemo se jednom, dvaput godišnje, i u velikom smo verbalnom deficitu poslednjih godina.
Mojom zaslugom, priznajem...
Moram to poceti da ispravljam.
- Neceš verovati, Popesku, ali radim "nešto". Debilne reklamne songice... Vafli, sardine i oplemenjivac rublja... OK, nije baš "Dark Side Of The Moon", ali ima svojih draži...
Ozario se. Iskreno, ucinilo mi se...
Rehabilitacija nije njegov fah, ali ocito mu je poznato da se teškim rekonvale-scentima i preporucuju upravo sitni koraci.
- Hej! Baš fino. Pomislio sam da dobro izgledaš, a sad vidim da si, uopšte, u nekoj "perestrojci". Otkud to?
Otkud to?
Interesantno to isto me je pitao i Gaga Pliš, kad sam ga pozvao prethodnog dana.
I Boba, kad sam doneo gitaru na pumpu.
Svi su jako iznenadeni...
Izgleda sam ja to u dubljem ofsajdu nego što sam mislio.
Gaga Pliš mi je rekao da cu uci u "Ginisa" kao tip koji se osam godina nije pomerio...
Zar osam? Možda mu kalendar žuri...
- Secaš se Gage Plišanog?
Popac se zgrozio kao da je povukao pokvareno mleko iz tetrapaka.
- Onog pedera?
Da, ni on, kao ni ostali muški, nije voleo Gagu.
Moj producent iz Dana Lavova nije slucajno dobio taj nadimak.
Bio je "fini" kao gomba na crvenoj papuci...
Šta vredi...
Momci nisu imali razumevanja za njegove manikirane prstice kojima je bespre-korno baratao po reglerima režijskog stola, ni za, zaista, pomalo tetkast pokret, kojim je tresao pepeo sa cigarete.
I, logicno, proizveli su ga u notornog homoseksualca.
A ribice, koje je, u poverenju, slagao kao domine, šta s njima?
Ništa...
Automatski su stekle status "paravana", i cak ni cinjenica što se Gaga kasnije oženio jednim "paravanom", i postao ponosni otac dva zdrava muška deteta, nije potpuno izbrisala famu sa njegovog imena.
Ali, nije to najvažnije.
Popac ga se, uglavnom, setio.
Mogao sam dalje da pricam...
Da, njega. Sad ima studio u Zemunu, snima klince-rokere, i narodnjake, ali najviše radi reklame i kojekakve džinglove. A nema tekstove. Sve svira sam, sinti-bas, ritam-mašina, klasika, ali nema "stvari". I, eto, tu smo se našli...
Plišani mi je sve ove godine davao moralnu podršku, cupkao korov oko mog talenta i uporno me nagovarao da se "vratim". Bio je sav "happy" kad sam se javio.
Obecao je da cemo sve rasturiti ako nisam potpuno zaglupavio, i ako sam još samo upola "onaj stari".
Upola?
Dapace...
Sad sam i stariji nego što sam bio kad sam bio "onaj stari".
Možda je i Popac pomislio isto...
- Super, Joe OK... Samo... Nisi valjda zaboravio da sviraš? Veruješ li mi da ne pamtim kad sam te zadnji put video sa gitarom?
Verujem ti. To ni slon ne bi zapamtio...
Eh...
Ponekad mi je krivo što nisam slon.
- Osamnaestog maja, osamdesete, Gorane. Ispred našeg ulaza. Oko pola sedam. Još se videlo...
Pogledao me je, uplašeno.
- Nisi normalan. Samo ludak bi se toga setio...
Da...
Ili vojnik.
I vojnici su opsednuti kojekakvim datumima...
Možda sam stvarno neki latentni šiz, ne kažem...
Ali, tu majsku nedelju ipak nisam zapamtio tek onako.
Bila je posebna. I bila je svesna toga...
Pravila se važna.
Mirisala na Uskrs.
Zelenila se kao pokisla detelina.
Sva se nešto usvecarila.
A tišina je bila gusta kao sirup...
Da, Grad Heroj baš ume da se pritaji nedeljom popodne.
Ima li koga?
Drug Zastavnik prve klase me je konacno poslao po "instrument".
Prvi put kuci, a na dvadeset cetiri casa.
Ako. Dugo sam falio. Šta je, tu je...
Šest meseci...
Pola kalendara...
Nije to maciji grip...
To zna da potraje i u realnom svetu, a u kasarni mu dode više kao "doživotno"...
Šest meseci?
Jeste, odužilo se. Ali, ništa licno, tako se zalomilo...
Desetak dana po dolasku "decembarske", Najveci Pacijent Naših Naroda je ufitiljio, proglašen je stepen povišene borbene gotovosti i odsustva su stopirana do daljnjeg...
Do maja...
I, eto ti šest meseci...
Ali... Gde su svi?
Pomislio sam da su provalili da najzad dolazim, pa se negde sakrili, da me iznenade...
Bome, dobro su se sakrili
Do danas ih nisam našao...
Možda sam ipak trebao javiti da dolazim?
Neka, drugi put...
Otišao sam u vojsku kao pravi "Jack". Trezan. Nisam pisao pisma niti kukao za paketima. Tek su posle dva meseca saznali gde sam...
Ispao sam mangup...
Necu se valjda posle svega toga najavljivati telegramom, kao strina iz Novog Kneževca...
Svejedno. Pala karta...
Bilo je pola sedam kad sam krenuo na bus. Još se videlo, secam se...
I onda sam sreo Popca. Na stepeništvu...
Preskakao sam po pet stepenica, skoro smo se sudarili. Zbunio se, ali me je zagrlio, žurio je po kameru, aparat, šta li, i molio da ga sacekam, iako sam rekao da sam opasno knap sa vremenom.
Ostavio je odvrnut radio u kolima, kao obicno...
"How deep is your love", Bee Gees, jeziva stvar...
Martin je izleteo sa desnog sedišta "minija", zagrlio me snažnije nego Popac, ali i pocrveneo ociglednije nego on.
Cekaj, ovde neko vara?
Pogledao sam ruzmarin na njegovom reveru, pokušao je da kaže, ali tad sam vec stvarno morao da krenem.
I, tako sam zapamtio taj dan.
Po prvom dolasku kuci...
Ah, da...
I Veverica se, slucajno, udala osamnaestog maja, osamdesete...
Eto. Ipak imamo neku "godišnjicu"...
Tako je to...
Da se udala za mene, verovatno bih, kao pravi muž, ponekad i zaboravio taj datum.
Ovako, zapamtio sam ga za uvek.
Kako i ne bih?
Pa, ne šalje Drug Prvoklasni Zastavnik svaki dan kuci, po gitaru, moj burazere.
- Ops! Dva i petnaest? Dokle ti radiš, Joe?
Pogledavši na sat, Popac je prekinuo neprijatnu stanku u našem razgovoru.
"Rollex"?
Otkud "rollex" u Švajcarskoj? Baš me cudi...
- Radim do šest, nula-nula. Još sutra. Onda palim za Tokio na par meseci, dok se priviknem. Jedino je kod njih noc u vreme kad sam navikao da idem na spavanje...
Nasmejao se, preporucivši svog zubara.
- Menjaš smenu?
Imao sam trideset i šest dana godišnjeg, i još neke ideje u vezi trideset i sedmog dana, ali to sam ipak rešio da kažem samo E. Miliji.
A možda ni njoj ne...
Ali, Popac je plesao u ritmu Evrope, i nije više imao sluha za duge panonske pauze.
- Dong!
Mojih deset sekundi za odgovor je isteklo...
- Znaci, biceš "free" ovih veceri? Dobro, sutra je Badnji dan, ali u subotu imamo ono naše "matursko". Što ne bi išli, Joe? Bice razocaranih ženskih, za njih si uvek bio fatalan...
E, stari moj...
Bice i razocaranih muških.
Najmanje jedan. Moj drug Popac...
Magarac koji se nada da ce se te godine i Neko Ko Izostaje konacno pojaviti.
A nece se pojaviti, medu nama...
- Ne, Pope, znaš da ne volim da se šlepam. To je bio tvoj razred, ja ih znam sa velikog odmora...
Vetar je ponekad stvarno neuvidavan.
Miris Dunava, prosleden krošnjama i trskom Velikog Tihog Rita, samo je još više zadimio zamišljene oci mog prijatelja.
- Ma, bez veze, sve ih znaš... Ti ih sreceš i cešce nego ja...
Osetio sam da ce me pitati za nju...
Zar je moguce?
Dvanaest godina mu je trebalo da se odluci...
- Slušaj, Joe...
Ajde, Pope, nije to ništa...
I kao klinac je tako dugo stajao na obali, a onda se naglo odlucivao, i uletao u ledenu vodu galameci i mlatarajuci rukama.
Cuo je šta mislim.
- Da nisi negde, posle, slucajno video "Pegavu"?
Zastavnik prve klase, Drug Jaric Zlatoje voleo me je zato što sam znao "pesme i za stare i za mlade"...
- Samo zakopcaj to dugme. Vojska smo. I izglancaj instrument...
Instrument...
Stari jarac nikad nije drugacije oslovio moju gitaru. Kod njega nije bilo tih familijarnosti...
Ali i pored toga, bend je bio sretna porodica...
Dva ekstremna narodnjaka, teškometalac-ovisnik, alko-džezer, pregaženi roker, i šansonjer-recitator...
Da bog sacuva...
U svakoj normalnoj situaciji, tih šest ljudi bi se potukli još sa vrata.
Znam...
Ali manimo se sad normalnih situacija. Ovde je rec o vojnickom orkestru...
Uglavnom, sve smo se lepo dogovorili...
Jebi ga, nismo mi izmislili da cilj opravdava sredstvo...
A cilj nam je izgledao tako dalek, da smo "sredstvo" protumacili kao "sva moguca sredstva".
Šibali smo polke, kola, plesnjive šlagere i dalmatinske pesme, svirali podoficirske svadbe i "veselice", vikendom, u Domu, i briljirali po gnusnim priredbama, podvlaceci "instrumentale" pod dreku bubuljicavih recitatorki.
I precrtavali dane u kalendaru...
Ali opet nismo išli kuci. Ovog puta svojom krivicom...
Petkom i subotom, više nije bilo slobodnog stola u bašti u kojoj smo svirali.
- Dame biraju...
O, još kako. I uglavnom izaberu barabe...
Odocnele udavace i raspuštenice raspuštenije nego inace, oblesavljene polenom, tangom i golicavim laškim rizlingom, umiljavale su se kao macke oko naših nogu, i bezobrazno se nudile preko ramena svojih trapavih kavaljera.
Karta se okrenula...
Porucnici i stariji vodnici, koji su nas traumirali dok smo bili u "jedinici", iznenada su ostali matirani na šahovskom mozaiku podijuma za ples...
Niži za šapku, sputani tragicnim "civilkama", nespretno su tapkali u kontrataktu, i polagano tonuli sve dublje...
Nisu imali nikakvih šansi pred razbarušenim pijanim baronima, koji su samouvereno namigivali, pevali o slomljenom srcu i mirisali na seno, greh i avanturu...
- Dame biraju...
Ne znam zašto je Marjeta izabrala baš mene.
Nisam bio dobar prema njoj...
Imala je krupne oci i tajanstvenu, tamnu senku u njima.
Bojim se, da sam samo dodao još ljubicaste, u tu senku...
Puno sam cugao tih dana...
Zbog onog što sam ostavio za sobom, i zbog onog što me je ostavilo za sobom...
A Marjeti je trebalo nežnosti. Zamišljala se danima. Mazila me, vireci iz necijeg zagrljaja, otimala se, plesala za mene, prevrtala se kao golubica...
Ali niko se nije setio da nas upozna...
Znali smo se, svejedno...
Jednom su svi pomahnitalo igrali polku, a ona je uzela tašnu sa naslona stolice, razgrnula zavesu vrbe i rasplinula se u pomrcini.
Stigao sam je pre nego što je zatvorila vrata na kojima je bila nacrtana nezgrapna cipela sa štiklom.
Zagrizao sam je kao da je breskva...
A to je i bila...
- Ne...
Nije to bilo pravo "ne". To je bilo jedno "ne" koje ni ja nisam trebao cuti...
Haljina je bila široka, zašuštala je kao kukuruzi na povetarcu, zadigao sam je visoko, ruke su okliznule o njen struk, i spustile se niz strminu bedara, povlaceci dole, za sobom, sve što im se našlo na putu.
Naravno, neko je naišao...
Sitni koraci okrunili su šljunak staze, i ona je uplašeno trgla usne, odgurnula me i zatvorila vrata.
Ali njena nevaljala cipkasta posetnica ostala je u mojoj ruci...
A, naci cu ja vec tebe...
Vratio sam se na binu, i posle pauze smo svirali pesme koje sam primetio da voli, ali te veceri više nije igrala.
Cekala me je posle fajronta...
Ogrnula je pulover, i nelagodno stiskala tašnicu s obe ruke.
- Hoceš li mi ih vratiti?
Bili smo sami, u bezbednoj senci vrbe.
Izvadio sam njene gacice iz levog džepa na košulji, klekao ispred nje i raširio ih prstima.
Stidljivo je koraknula u njih...
Povukao sam ih gore, ovog puta sasvim nežno, trudeci se da što bolje zapamtim taj put.
Možda mi opet ustreba?
Zavukavši se pod njenu haljinu kao stari fotograf, osetio sam kako drhti i ceka.
Ne sad...
Jedino sam, pažljivo, poljubio jedno mesto koje mi se ucinilo zgodno, na pola puta izmedu uplašenog pupka i bele cipke, koja se vratila na svoje...
Onda sam se uspravio, polako, i položio joj ruke na skladna kuglasta ramena.
- Znaci, ti si ta princeza? Ove gacice sam probao svim devojkama u kraljev-stvu, ali ti si jedina kojoj savršeno odgovaraju...
Radila je u tovarni kozmetike. Sa "visokom strucnom". Živela je na prvom spratu stare austrougarske kuce, u velikom stanu bez zavesa, koji se ljuljao nad mutnim vodama Drave, kao gondola.
Ne, nisam bio dobar prema njoj...
I sama pomisao na te dane dovodi do teškog napada amnezije...
Prekopcala se neka sklopka u mojoj glavi, radio sam na drugoj frekvenciji.
Tacno ono što sam mislio da ne treba da uradim...
Oho. Prikriveni negativac?
"Dr Jockey & Vojnik Hyde"?
Pa, ne znam. Trebalo je svirati svake veceri. "Moj Galebe". "Help Me Make It Through The Night". "Ne klepeci nanulama"...
Nisam navikao da sviram kad mi se ne svira. A ni momci nisu.
Zato smo uvek bili pod malim tecnim stimulansom...
Na kraju krajeva, i sajgonske prostitutke su se uredno "fiksale" da bi lakše izašle na kraj sa svojom klijentelom.
Dobro, poredenje je malo drasticno, ali i naš odnos sa Drugom Zastavnikom Jarcem, sadržao je u sebi neke elemente nevoljnog snošaja.
- "Hej, Slovenske brigade"!
Kad mu se ucinilo da smo sastavili suviše "americkih" pesama, prilazio bi pozornici i dovikivao šta da sviramo.
- "Koliko je na Kozari grana"?
Otkud ja znam, Druže Zastavnice. Puno. Sigurno jedno tristo-cetristo grana, ako ne i više....
Ko se ne bi propio?
Alkohol me je pomerio za nekoliko pragova. Nekoliko pragova niže, bojim se...
Marijeta je to trpela, nekim cudom...
Zvao sam je Maza, ponekad...
- Volim kad me zoveš tako...
Majmune mali. Zovem te jer si pravi mamin mazohista. Ko bi drugi imao strpljenja za ludaka koji zacuti, okrene se i ode, iz cistog mira?
Ipak, pravila mi je omlete i "pohorško kavo", donosila "mocart kugle" iz Lajbnica i ustupila jedan deo svog ormana sivomaslinastoj garderobi.
I pricala kao meksicki sportski komentator...
Jednom se izletela. Spomenula je Dunav, Štrand i jednu davnu avgustovsku oluju, za koju, ipak, nikako nije mogla znati.
- Ovaj.. To sam cula od jedne prijateljice, ali.. Ne, ne, to ti vec ne mogu reci.
Ma, možeš, lutko...
Jasno da sam je nagovorio...
Ispricala mi je sve o svojoj kolegici, tehnologu, koja se odselila iz Grada Heroja, davno, kad joj je verenik tragicno nastradao u saobracajnoj nesreci.
- Obecala sam joj da ti to nikad necu reci...
Ne brini. Kao da i nisi...
Ali, kolegica se pojavila vec sledeceg dana, cim joj je mala brbljivica priznala da je otkrila tajnu.
- Secaš se mene?
Elegancija koju je imala u krvi nije zavisila od modnih kretanja. Tamna i uska, potpuno jednostavna, ta duga letnja haljina bi na nekom drugom visila kao na ofingeru.
Ali na njoj to nije bila samo krpa..
I devojke su se okrenule kad je ustala, na pauzi, i carobnim štapicem skrivenim u štikli, pretvorila kafansku stazu u dugu manekensku pistu.
Cuva li još onaj crni, jednodelni kupaci kostim, iz leta sedamdeset i trece...
- Cao Pegava. Dobro se držiš...
Taj blok su momci odradili bez mene.
Ispricala mi je kako se rasplakala kad je cula neke moje pesme, kako joj je bilo teško kad je tata premešten, ali se srecom ubrzo zaljubila, što je sve rešilo, sad ima "velikog" sina, muža kog jako voli, pravnik je, a i ona je završila faks, u Zagrebu, živi tu, "u okolici", i jako se raduje što me vidi.
- A šta ima novo... Tamo?
Ne znam. Dugo nisam bio... Tamo.
- Sve po starom. Ne znam šta te interesuje? Svi su se zaposlili, poženili, poudavali. Samo cu ja izvisiti. Verenica mi se spicila na motorbiciklu sa prikolicom...
Trgla se i uplašeno me pogledala.
Tom šalom sam hteo da je obavestim da sam cuo za malu laž koju je ovde proturala, ali nisam želeo da je toliko oneraspoložim.
A uznemirila se...
Izvadila je cigaretu, pa je vratila u kutiju, podigla cašu i okretala je u ruci, i ucinila još nekoliko nepotrebnih pokreta.
- To sam izmislila, onako... Bez veze. Ne znam šta mi je trebalo. Secaš se Moce Beljanova, iz cetvrtog "C"? Studirao je sa mnom. On je poginuo za tu Novu godinu...
Secam se te face, nejasno, znam i da je sleteo s puta, kod Iriškog Venca, ali to mi je sve i dalje bilo potpuno nelogicno.
Klimnuo sam glavom.
- E, vidiš, ja sam posle izmislila da smo mi bili vereni... Prvo je to bila šala, ali svi su tako poverovali da više nisam znala kako da se izvucem... Neceš me odati?
Poklopio sam joj ruku koju mi je pružila preko stola, sasvim prijateljski, i sigurno je to i osetila.
- Budi mirna, Pegi. Ova glava i nije ništa drugo nego mala zlatna škrinjica za cuvanje tajni...
Poverovala je u to, I nije se prešla...
Nakon nekoliko dana upoznala me je sa Rudijem, sjajnim tipom, koji je radio na carini, igrao tenis i skijao na vodi, bio nepušac, sportski se oblacio, i zadovoljavao sve kriterijume za "Idealnog zeta 1980".
Dolazili su sa Marijetkom, ponekad, družili smo se, išli na kuglanje, ali me nisu pozvali kuci.
Sve do kraja oktobra...
Zahladilo je, procitana je naredba da se moraju nositi odvratne šatoraste jakne, a vetar je, liznuvši svoj hladni kažiprst, okretao list po list, i vrteo se, sam kao seoska luda, po pustom podijumu zatvorene bašte Doma Jugoslovanske narodne armade.
Marijeta me je cekala ispred kasarne i "gušteri" su se nabili na prozorce prijavnice, negirajuci pricu da ima previše broma u vojnickoj hrani.
Da, imala je vitke, duge noge...
Ali laž ih ima sasvim kratke...
Pegava mi baš nije rekla istinu, potpunu istinu, i ništa osim istine, tako joj Bog pomogao...
Nisu stanovali "negde u okolici", nego na najšminkerskijem mogucem mestu. To je prvo. A drugo, koje sam saznao pre prvog, unakrsno ispitujuci svoju VD deklicu, bilo je da su se Peggy Sue i Rudi vencali tek pre godinu dana, a upoznali pre dve, kad se ona zaposlila u "tovarni".
Povezavši prvo i drugo, pretpostavio sam da postoji i nešto trece.
"Nešto" trece, a ne "neko"...
- Ovo je Miloš. Napunio je šest, ovog jula. Pruži ruku stricek Džokeju...
Pegava me je gledala sa puno strepnje i zaista je imala razloga za to.
Srecom, bio sam vojnik, a poznato je da našu hrabru vojsku ništa ne sme iznenaditi.
- Zdravo tipe. Ja sam Džokej. Znamo li se mi odnekud?
Svi su se nasmejali, Cak i Pegi, iako sam znao da je shvatila ono što sam upravo rekao.
To je bila šifra samo za nju i mene...
Da, mali je bio sladak kao novogodišnja cestitka. Nosio je farmerke, majicu dugih rukava i crvene basketanske patike.
Gde li samo pronalaze tolicke?
Ali nije bio na mamu...
Imao je tamnu, "marinski" potšišanu kosu, i zagonetno i "matoro" me gledao pravo u oci.
Samouvereno...
Nadmocno...
Kao pravi Popovicki...
Mali Popovicki...
Sve mi se konacno složilo, kao klikeri u staklenoj tegli.
I tatin "premeštaj". I ilegala. I nesretni Moca Beljanov...
Ni kriv ni dužan...
- Hej, Miloše, hoceš da probaš moju kapu?
Dobro sam se držao, citave veceri. Šteta da cešce nisam igrao poker sa facom tako talentovanom za blef.
- O, baš sam neka. Sad mi je malo lakše, ali je tebi puno teže... Izvini... Morala sam to podeliti sa nekim, vec jednom...
Sela je do mene, na kauc. Svi su se zagubili negde u njihovoj ogromnoj dnevnoj sobi, i mogli smo, najzad, neometano razgovarati.
- Ja sam Rh negativno. Znaš kako to ide? Nisam smela reci ni mami, a tati... Mislila sam da ce me ubiti... I tako, docekala sam peti mesec...
A Popac? Bar si njemu smela da kažeš?
Nisu joj trebala nikakva potpitanja...
- Puno sam volela Gorana. Stvarno. Ali sam se bojala da cu ga izgubiti... A tek ovako... On je bio... Oboje smo bili suviše mladi... Sanjao je o drugim stva-rima. Ne o braku i deci...
Zadržavala je suze zadivljujuce dugo, ali sam osetio da može eksplodirati svakog casa.
- Da li je SAD sve u redu?
Šmrknula je i potvrdila glavom. Pogledala je u Rudija, u ocima joj je došlo do delimicnog razvedravanja, a onda je nastavila mnogo mirnije.
- Tata je to sve veoma teško podneo. U penziji je. Imao je dva gadna infarkta... On jako voli Rudija... A i ja ga jako volim...
Zazvucalo je kao molba, brinula se za srecu do koje je konacno došla, no, ja stvarno nisam bio njen problem.
Hteo sam da joj kažem da sam poslednji koji bi tu srecu ugrozio, ali nisam stigao da progovorim.
- Molim te, Džokej... Zakuni se u nešto najdraže, da to nikad, nikome neceš reci...
Kratko sam razmislio i tužno se osmehnuo.
- U frci sam, Peggy Sue. Nemam u šta da se zakunem... Ali ne brini. To je naša tajna. Odlazi sa mnom na Rumenacku BB...
Poljubila me je u obraz. Rudi mi je, izdaleka, zapretio prstom.
- Uvek si bio dobar. Hvala ti. I budi dobar prema Marijeti. Ona te puno voli..
Znao sam to...
Draga Marijetka...
Nisam je nikad "prevario", nasmejao sam je za tri života, poklonio sam joj lancic sa malom zlatnom gitarom, potukao sam se sa nekim papanom iz Ptuja koji joj se nabacivao dok sam svirao...
Ali nisam je voleo, nek mi Bog oprosti...
A ipak, govorila je da sam njeno sve...
- Edino soncno leto u mom življenju...
Možda je baš u tome tajna?
Rekla je još, da joj je lakše što zna kad cu otici, da sam Maslacak, i da bi inace vecito brinula koji ce me vetar oduvati.
Verovala je da se samo oni koji se rastanu poljupcem mogu ponovo sastati, jednom i negde, i molila me je da ni slucajno ne odem ne dozvolivši da me isprati na stanicu.
A upravo sam to uradio.
Da, nek me davo nosi...
Nisam bio nimalo dobar prema njoj...
Popac je šatro nezainteresovano, ponovo pogledao na svoj "rollex".
Drobili su se prvi sati Badnjeg dana osamdeset i devete, po rimokatolickom svetom kalendaru.
Koliko je prošlo?
Sekunda? Pet sekundi? Pola sekunde?
Jebo te miš, koliko se slika izreda u glavi u jednom zanemarljivom zrncu vremena...
- Znaci, nisi je video...
Nije bilo upitnika na kraju te recenice.
Potpuno je olabavio ton, pokušavajuci tako da umanji važnost pitanja, zbog kog se vec pokajao.
Zacudeno sam ga pogledao.
- Ti ne znaš? Pa zar je moguce da ti nisam rekao? Sreo sam je na moru, na trajektu za Korculu prošle godine. Ima sto pedeset kila i brkove kao trgovacki pomocnik. Udala se za nekog Šipca, piljara iz okoline Uroševca...
Poslao mi je jedan osmeh iz turšije.
- Ne Popce. Gde bih video Pegavu? Otkud ti je ona, uopšte, odjednom pala na pamet?
Slegao je ramenima.
- Ne znam, lupam, premoren sam... Idem da spavam... Javicu ti se. Gabi je došla, i klinci, svo troje. Gore nema snega nigde, ostacemo ovde do Nove godine... Gabi pece neku gusku sutra uvece, to jest, sad je to veceras... Mislio sam da te zovem, ali... Doci ce svi moji... Verovatno baš ne cezneš da ih sretneš...
Pa, ako cemo pošteno, da se radi neka anketa, mislim da nikako ne bih naveo Popovicke kao svoju omiljenu familiju.
Udario sam ga po ledima.
- Šibaj. Nazvacu te...
Jedva je docekao da ga poteram.
- Nemoj da uvrneš. Prekosutra, važi? Da popijemo nešto za dobra vremena, koja su prošla...
Zajebi Popac...
Dobra vremena za mene tek dolaze.
Iskreno se nadam.
Ako nije tako, onda sam stvarno u opasnom sosu...