Jack
Ideal
Recimo da si djevojka. Recimo da si djevojka i na nekom si tulumu, ili u pubu,
ili u nekom klubu. Recimo da si djevojka i na nekom si tulumu, ili u pubu, ili u
nekom klubu, i priđem ti ja. Recimo da me vidiš prvi put.
Neke će ti stvari biti jasne odmah. Uočit ćeš da imam stotinu osamdeset i još
možda centimetar-dva visine i da sam normalno građen. U slučaju da se rukujemo,
primijetit ćeš da imam snažan stisak i čiste nokte. Vidjet ćeš da imam smeđe oči
koje idu uz moju smeđu kosu. I neće ti promaknuti da posred lijeve obrve imam
ožiljak. Zaključit ćeš da imam negdje između dvadeset pet i trideset godina.
Recimo da ti se to što vidiš dopalo dovoljno da sa mnom za-podjeneš razgovor.
Nas dvoje tako ćemo čavrljati i, bude li se sve razvijalo povoljnim smjerom,
doznat ćeš više o meni. Reći ću ti da se zovem Jack Rossiter. Upitaš li me nešto
o ožiljku, reći ću ti da me najbolji prijatelj, Matt Davies, napucao zračnim
pištoljem kada mi je bilo dvanaest godina. Reći ću ti kako sam imao sreće što
nisam ostao bez oka i kako moja majka Matta cijelu godinu nije puštala u kuću.
Reći ću ti da Matt danas više nije tako nasilan i da zbog cijelog događaja više
ne osjećam ni najmanju nelagodu, štoviše, sada se već osjećam toliko sigurno da
s njim živim pod istim krovom. Reći ću ti i da on radi za jednu odvjetničku
tvrtku u Citvju*, ali ti neću reći da je on vlasnik kuće, dok mu ja plaćam
najamninu. Pitat ćeš me kakva je kuća, a ja ću ti reći da je riječ o jednom
preuređenom pubu u zapadnome dijelu Londona i, da, stvarno smo zadržali stol za
biljar, pikado i šank, ali, ne, nismo ostavili pravo da
nas u svako doba posjećuju nasilni alkoholičari koji su nekoć sjedili i mrštili
se u kutu. Reći ću ti i da je vrt velik i zapušten.
Sada ćeš me pitati čime se bavim, a ja ću ti reći da sam slikar, što je istina,
i da od toga živim, što nije točno. Neću ti reći da tri dana na tjedan radim u
jednoj maloj galeriji u Mavfairu kako bih vezivao kraj s krajem. Pogledat ćeš
moju odjeću, a to će vjerojatno biti Matto-va odjeća, i pogrešno zaključiti da
sam bogat. A kako za svo to vrijeme neću spomenuti nikakvu djevojku, vjerojatno
ćeš ispravno pretpostaviti da sam samac. Ja tebe neću pitati imaš li dečka, iako
ću ti pogledati prst, ne bih li tako otkrio tragove postojanja zaručnika ili
muža.
Recimo da na koncu priče završimo kod tebe ili kod mene.
Poseksat ćemo se. Bude li sreće, u tome ćemo možda čak i uživati. Budemo li
uživali, cijelu stvar možda i ponovimo. A onda ćemo zaspati. Ujutro, ako smo
završili kod tebe, ja ću se vjerojatno iskrasti iz stana prije nego što se
probudiš. Neću ostaviti broj. A ako smo kod mene, tu ćeš kazališno-akrobatsku
točku izvesti ti. Nećeš me poljubiti za rastanak. Onaj koji je ostao u krevetu
na koncu će se probuditi. I uvidjeti da je sam. Ali to će biti dobro jer će mu
se tako ispuniti želja.
* * *
Priznanja: br. 1 Kontracepcija
Mjesto: nužnik između vagona B i C u Intercitvju u 14.45 s bristolskog
Parkwayja za londonski Paddington.
Vrijeme: 15.45,15. svibnja 1988.
Iza vrata nužnika neki mladić, sedamnaest mu je ljeta tek, stajao je ispred
ogledala spuštenih hlača i bokserica, u jednoj ruci držao neobičnu novotariju,
kondom s okusom curryja, a u drugoj erekti-rani penis — svoj vlastiti penis.
Stvar mogu opisati vrlo precizno. I to ne zato što sam sjedio u vagonu C i
piljio u natpis NUŽNIK ZAUZET, uz mjehur koji samo što se nije rasprsnuo, pitao
se kakva to osoba može biti toliko sebična i gotovo dvadeset minuta prisvajati
kantu u vlaku. I ne zato što su vibracije na tračnicama nadomak Readinga postale
toliko jake da sam bijesno otišao do vrata nužnika, pošteno ih opalio nogom i
točno vidio što se događa. Nego zato što sam taj mladić bio ja.
U redu, stoga bi sada bilo OK zaključiti da sam nešto, ili sve, od dolje
navedenog:
a) perverznjak
b) obožavatelj curryja
c) luđak.
A, s obzirom na dosada iznijete informacije, to su više nego logične
pretpostavke. Svaka porota vjerojatno bi me osudila za sva tri navoda optužnice.
Iako bi, kada je riječ o ljubavi prema curryju, činjenica da ustima jedva dođem
do koljena, a kamoli do nekog drugog dijela tijela, vjerojatno pobudila određenu
opravdanu sumnju.
Prepustimo sada riječ obrani.
Sedamnaestogodišnji mladići, što može potvrditi svaki muškarac koji se s
uspjehom i, nesumnjivo, zahvalnošću, nastavio razvijati i nakon tog uzrasta,
vrlo su neobična stvorenja. Razapeti između puberteta i zrelosti, zapljusnuti
mlazovima hormona, muškarci u toj dobi doživljavaju fazu otkrivanja samog sebe,
postavljaju pitanja, traže odgovore i uz te glavne aktivnosti često se odaju
užicima masturbiranja. Tako je bilo i kod mene. Postavljao sam uobičajena
pitanja. Postoji li Bog? Je li uopće moguće ostvariti mir u cijelome svijetu?
Zašto stidne dlake imaju ograničenu dužinu, tako da umjetničko šišanje u
njihovom slučaju jednostavno nije moguće? Ne bi li bilo upravo odvratno kada bi
»jaje na oko« bilo upravo to što doslovce znači? I uzalud sam iščekivao
odgovore. A dok sam čekao, lijepo sam drkao.
Puno i često.
Vjerojatno je bilo i nagrađivanih krava muzara koje su davale manje od mene (što
i nije tako nevjerojatno s obzirom na činjenicu da su ih muzli samo dvaput na
dan). U prosjeku — a to znači kada ne bi bilo požara, poplava, potresa i drugih
djela Božje ruke — drkao sam triput na dan. Raznolikost je davala dodatnu draž.
Muzao sam malog iznad umivaonika u kupaonici. Razvlačio trombon na stražnjem
sjedalu autobusa. Gušio guštera pod poplunom. Pipao malog popa za Slave tebi na
visini. Drkao sam, štrcao, navlačio, izvlačio, šetao kožicu, pumpao i pijuckao.
Ali za cijele faze onanističkog eksperimentiranja nijednom nisam iskušao samo
jedno: Bogataški Grif W.
Za sve one kojima taj izraz nije poznat, BGW znači jednostavno masturbiranje s
navučenim kondomom. Kakve to točno ima veze s bogatašima,
nemam pojma. Mogu samo pretpostaviti da je riječ o navici koja je
nastala zbog viška slobodnog vremena. (U svakom slučaju: viška nečega.) U mojem
slučaju, međutim, 15. svibnja 1988. godine, u nimalo erotičnom okruženju nužnika
British Raila između vagona B i C, BGW je služio jednoj drugoj svrsi. Zanimao me
sami kondom, a ne ono što je trebao onemogućavati.
Kratko i jasno, ako ćemo se držati činjenica, stvar je bila u tome što još
nikada nisam bio isprobao kondom. Jedina veza s njima dotada je bilo to što bih
zadivljeno gledao kako moj školski prijatelj, Keith Rawlings, na tulumima izvodi
svoju u to vrijeme već legendarnu predstavu: navlači kondom preko gornjeg dijela
glave i uzbuđeno diše kroz nos sve dok se kondom ne napuše poput cepelina i na
koncu završi kao Hindenburg, rasprskava se uz zvuk zapanjenog pljeska. I premda
sam uviđao više nego dojmljivu teatralnost takvog podviga, tog dana nisam kanio
zadiviti publiku na nekakvom tulumu. Moja je publika trebala biti Mary Ravner,
djevojka koju sam vikend ranije upoznao na tulumu u kući Mattovih roditelja,
djevojka koja je živjela u Londonu i djevojka koja me pozvala k sebi dok su joj
roditelji na Majorci. Djevojka, drugim riječima, za koju sam se svim srcem nadao
da će biti dovoljno milostiva i osloboditi me tereta djevičanstva. Eto, to je
bio razlog za kondom s okusom currvja. U nužniku. U vlaku.
Postojala je mogućnost da se za manje od dva sata nađem u situaciji kada ću ga
doista trebati upotrijebiti. Taj trenutak za koji sam se pripremao i mentalno i
tjelesno, pritom razvivši pravi hrvački zahvat desnom rukom, sada je bio pred
vratima. I što sam učinio? Isto što i svi muževni, samouvjereni
sedamnaestogodišnji muškarci: uspaničio se. I to svojski, i na duže staze.
Sjedio sam tako u vagonu C, prstima nemirno lupkao po novčarki, razmišljao o tri
vakumirana kondoma koja sam u žurbi kupio u automatu u jednom pubu. Što ako mi
ne budu odgovarali? Što ako su premali ili — to bi bilo nepodnošljivo bolno —
preveliki? Što ako se poderu ili spadnu? Tako bih ostao ležati uz Mary, bez
konca i kraja se ispričavao, eto što bi bilo. A u tom slučaju Mary mi, po svoj
prilici, ne bi pružila još jednu priliku. Ostao bih djevac. Kriste, u tom bih
stanju možda čak i umro. Meškoljio sam se na sjedalu, zamišljajući natpis na
spomeniku: Umro u dobi od 100 godina, a da nijednom nije ševio. PUD — Počivao u
djevičanstvu. Stoga sam uzeo novčarku i prolazom žurno otišao do nužnika, kako
bih prije glavne predstave održao barem jednu probu na suho.
I to bi bilo sve što mogu reći u vlastitu obranu.
S Mary, međutim, zadovoljstvo mi je izvijestiti vas, nije bilo tako. Odnosno, to
nije bilo sve od nje. Od trenutka kada smo došli do njezine sobe, posrćući ušli
i strovalili se u krevet, ona više nije ni pomišljala na nekakav prekid. Tada
sam prvi put iskusio ono što ću kasnije nazivati osjećajem »U«. S njom sam bio
»U«. Bio sam U krevetu. Ubrzo i U njoj. Taj osjećaj U posve me preplavio, sve do
točke nakon koje se iz mene izlio.
* * *
POČETAK
Petak je ujutro, lipanj 1998. godine, a ja imam problema.
V
Sto je još gore, ne sjećam se ni kako se zove.
Ona uzdiše i u snu mumlja nešto nerazumljivo, okreće se prema meni i obavija me
oko struka, ostavlja ruku na tom mjestu, ostavlja znoj na mojoj koži. Ja
pogledavam crvene brojke na digitalnoj budilici na noćnom ormariću: 07:31. Potom
gledam nju: prava tapiserija smeđe kose zaklanja pogled na sve osim na nos. A
nos joj zapravo i nije loš. Ponovno podižem pogled prema stropu, uhvaćen u
unakrsnu vatru proturječnih misli.
S jedne strane, ovo zapravo i nije tako strašna situacija. Eto, tu sam, ja,
samac i heteroseksualac, ležim u krevetu uz nagu ženu, koja je, iako se
informacije kojima raspolažem ograničavaju na oblik njezina nosa i niz pijanih
sjećanja, razmjerno zabavna u društvu i razmjerno dobra u postelji. Koliko znam,
sinoć se nije dogodilo ništa pretjerano neobično: nije bilo lisičina, nije bilo
histerije, ni obećanja o vječnoj ljubavi. Upoznali smo se u nekom klubu, plesali
i očijukali, a ovamo smo došli taksijem, u sitne sate.
Seks je bio dobar. Bila je to oznojena kugla koja se sastojala od izbezumljenih
očiju i dubokih uzdaha. Pokreti su nam bili usklađeni, s obzirom na to da smo
stvar zajedno radili prvi put. Nismo govorili. To mi se katkada sviđa. Nije bilo
glasovnog kontakta. Nije bilo intelektualnog kontakta. Situacija je bila
jednostavna i ogoljena, kao i mi sami. Nismo se pretvarali da to što radimo
nadilazi okvire tjelesnoga. A kasnije,
dok smo sjedili okupani znojem i pili iz dviju ogromnih čaša koje sam u
kupaonici napunio vodom, Ideal se održao. Dokazi za to leže u činjenici da mi
nije:
a) stisnula ruku
b) čeznutljivo mi se zagledavala u oči
c) pitala kako to da nisam usamljen kada nemam djevojku
d) krenula putem prisnosti i uzela moju cigaretu kao da dijelimo joint
e) predložila da se ubrzo ponovno nađemo.
Umjesto toga:
a) držala je ruke uz tijelo ili na njemu
b) piljila je u strop
c) rekla da je u vezi s čestim spavanjem u raznim situacijama najbolje to što
nikada nemaš tipa s kojim si već spavala
d) sama je pripalila svoju cigaretu
e) rekla mi da na tri mjeseca ide u Australiju.
Potom smo ugasili svatko svoju cigaretu, ja sam isključio svjetlo i onda smo
spavali.
Ne može bolje. Savršena razbibriga za jednu noć. Prije nekoliko minuta, kada sam
se probudio, osjećao sam se zadovoljno. Ili možda, točnije, samozadovoljno.
Osjećao sam da su se raspršili svi uobičajeni Samački strahovi. Da, još uvijek
znam pokupiti žensku. Da, još uvijek mogu spavati s nepoznatom ženom. Drugim
riječima, da, još sam uvijek u formi.
S druge strane, situacija nije baš ni blistava. Petak je ujutro — ponovno
pogledavam na sat i uviđam da su proletjele još dvije minute — a ja imam stvari
koje moram obaviti. Koliko bi god bilo lijepo gni-jezditi se u toj postkoitalnoj
ugodi, možda čak i podignuti njezinu ruku s mog trbuha i držati je, joŁ malčice
produljiti iluziju o prisnosti, došlo je vrijeme da oboje ustanemo i pođemo
dalje.
Dobro pazeći da je ne probudim, pridižem se u sjedeći položaj, pridižem njezinu
beživotnu ruku sa svog tijela i polažem je na plahtu. Iz tog pridignutog
položaja vidim njezinu odjeću, koja na hrpi leži uz krevet. Čekam još dvije-tri
sekunde i, uvjerivši se da još spava, is-kradam se ispod pokrivača i bešumno
pretražujem njezinu odjeću, sve
dok u džepu jakne ne naiđem na novčanik. Navlačim gaće, iskradam se iz sobe i
odlazim u kuhinju.
U kuhinji je Matt, već u odijelu i cipelama, crne kose još uvijek vlažne od
tuširanja, sjedi nad zdjelicom suhih žitnih pahuljica i šalicom vrele kave. Već
otvara usta kako bi nešto rekao, no ja samo prinosim prst ustima. Sjedam za
stol, nasuprot njemu, i otpijam gutljaj iz njegove šalice.
— Znači, još je unutra? — šapće on.
— Da.
— Kako se ono zove? Chloeina susjeda?
Chloe je djevojka s kojom smo išli u školu, ali s kojom u školi nikada nismo
hodali. Zbog toga je uspjela napredovati od statusa potencijalne ženske do
statusa frendice.
— Da, kako se ono zove. To je ta.
On kima, procesuira taj podatak, a onda pita: — Dobra u krevetu?
— U redu.
On se ceri. — Glasna.
I ja se smiješim. — Još kako. — Nazdravljam mu njegovom kavom. — Usput, sretan
rođendan.
— Sjetio si se? Bravo, stari.
— Imam čak i poklon.
— Što?
— Morat ćeš pričekati do navečer.
— Drugim riječima, još ga nisi kupio.
— Drugim riječima, jebi se i pričekaj. — Vraćam mu šalicu. — Onda, tko večeras
dolazi?
On pali cigaretu, uvlači. — Uobičajena rulja, plus neki novi.
— Slobodni novi ženskog spola?
— Moguće.
— Dodatne informacije...
— Jebi se i pričekaj.
— Znači, luđaci i čudaci...
Ne dopušta da ga uvučem u tu raspravu. — Kao da bi te nešto od toga odbijalo...
Možda ni jedno ni drugo. Možda i jedno i drugo. — Vrškom prsta dodiruje
novčanik. — Gubitak pamćenja?
Ja ga otvaram i pregledavam dokumente. —Više ne...
— Onda?
— Što, onda?
— Kako se zove »kako se ono zove«?
— Catherine Bradshaw — čitam. — Rođena u Oxfordu, šesnaestog listopada 1969. —
Izvlačim pokaz za podzemnu i proučavam fotku, zatim je okrećem prema Mattu. —
Ocjena... do deset?
— Sedam. — Približava se slici, bolje se zagledava, još malo razmišlja. — Recimo
ipak šestica. Sinoć je izgledala bolje.
— Uvijek je tako, ali...
— Fotka nikad ne laže — kaže on, dovršavajući moju rečenicu.
— Upravo tako.
— Ispravi me ako griješim, ali ne dolazi li danas S&M? Matt tako zove Sally
McCullen, jer drži da na mojem mozgu
ostavlja modrice, već i kada samo razmišljam o tome koliko je prediv-na*.
— Da, u deset.
On pogledava na ručni sat, prigušeno zviždi. — Malo kasnimo, ne?
Ja prilazim brojčaniku termostata i okrećem ga na maksimum. — Plan A — rekoh ja,
iz boce koja je dotada stajala u hladnjaku točeći pola litre vode. — Neka se
dobro oznoji.
— A ako to ne upali?
Ispivši cijelu čašu, nadlanicom brišem usne. — Svaki put upali.
Ali za sve postoji prvi put.
Na digitalnom se satu 08:40 u tren oka pretvorilo u 08:46. Grijanje je na
maksimumu već više od sat vremena i ja sada još mogu zaključiti samo da
Catherine Bradshaw ima krivotvorenu iskaznicu i da se zapravo rodila u Bombavu,
a ne u Oxfordu. Usred ljeta. Usred vala nezapamćene vrućine. Pored peći. U
podne. Trik s ledenom vodom nije upalio. Uz ljetno sunce na zatvorenim prozorima
i radijatore u kojima voda samo što nije zakuhala, ovdje mije kao u sauni. S
čela mi klizi znoj. Jastuk na kojem ležim pretvorio se u termofor, poplun u
elek-
S&M = sadomazohizam; sadizam i mazohizam — prev.
tričnu deku. Bradshawica je, međutim, i doslovce i u prenesenom smislu cool.
Nije čak ni zastenjala od nelagode. Nije zatražila da otvorim prozor, da joj
donesem vodu. Samo lijepo pravilno diše, u dubokom snu, koji joj se lijepo
odražava na opuštenome licu. Ledena princeza. Plan B.
— Catherine — kažem i pridižem se u sjedeći položaj. — Cath? — Ovaj put
vjerojatno glasnije, drmam je za rame. — Cathy?
— Mmmmm? — javlja se konačno, i dalje zatvorenih očiju.
— Moraš ustati. Ja moram ići. Već kasnim.
Ona trlja oči, prstima kao da ulazi u duplje, gleda na ručni sat. — Nije još ni
devet — tuži se, pokriva preko ramena i ponovno zatvara oči. — Nisi rekao da
danas ne radiš? Dogovor, sjećaš se? Bio je to naš pakt.
To je istina. Bilo je to opravdanje za produljenje večeri nakon izlaska iz
kluba.
— Znam — govorim — ali upravo su me nazvali iz galerije. Neki američki skupljač
zanima se za moje stvari — lažem. — Želi me upoznati. Danas. Poslijepodne se
vraća u L.A., tako da nemam izbora.
— U redu, u redu — kaže ona i pridiže se. — Ćula sam sve.
Kada je završila s tuširanjem i odijevanjem već je devet i petnaest. Prolazi
kroz kuhinju, gdje ja prazna pogleda piljim u površinu stola. S obzirom na to
kakve su inače površine stolova, ova i nije tako loša kao objekt hinjene
zaokupljenosti. Bila je to Mattova ideja, skinuti dio znaka za pub koji je nekoć
visio ispred ulaznih vrata. Šteta je što ga nismo mogli ostaviti da i dalje
visi, ali neke od bivših stalnih mušterija Churchill Armsa nisu bile odviše
bistre, pa su mu se i dalje vraćale, usred noći tražili stalno mjesto. I dalje
piljim. Winston Churchill sa stola me gleda s neodobravanjem. Nikada, na
području međuljudskih odnosa... U redu, u redu, neka predstava već jednom počne.
Ne nudim joj:
a) Kavu
b) Prijevoz kući
c) Neobavezno čavrljanje.
Umjesto toga odgurujem šalicu, ustajem i kažem: — U redu, pođimo.
Dok prilazim ulaznim vratima, u sjećanju se vraćam u njezin novčanik, a iza sebe
čujem kuckanje njezinih koraka na pločicama. Živi u Fulhamu, znači da može ići
na podzemnu.
— Do podzemne imaš samo nekoliko minuta — govorim joj kada samo se našli pred
kućom.
Zatvaram vrata i idemo još dvadesetak metara ulicom, sve do Mattovog Spitfirea.
— Tvoj je? — pita me ona pošto sam položio ruku na krov.
— Da — odgovaram i brzo prelazim na drugu temu. — Ideš do kraja ulice, pa onda
lijevo. Postaja je približno četiristo metara dalje.
Umjesto da me pozdravi i iziđe iz mog života, vrati se u svoj, ona pomno
promatra suprotnu stranu ulice. Pogled joj se na koncu zaustavlja na autobusnoj
postaji.
— Nema problema — kaže. — Idem busom. Bit će brže.
— U redu — kažem ja, iako to ni slučajno nije u redu. — Onda... vidimo se.
— Da? — Nesigurno me promatra. — Ostavila sam broj u tvojoj sobi. Na kutiji od
cigareta. Na noćnom ormariću.
— Mislio sam da ideš u Australiju.
— Da, ali tek za mjesec i pol.
— Oh...
Stojimo i još nekoliko trenutaka s nelagodom pogledavamo uokolo.
— Ti, onda, ideš? — pita me.
— Svakako. Odmah. — Iako znam da time neću ništa postići, povlačim ručicu na
vratima. Radim bolnu grimasu. — Ključevi. Zaboravio sam ključeve. — Samo sam
nekako napola mahnuo, nedovršenim pokretom, izbjegavajući njezin pogled. —
Vidimo se.
— Da, tako si barem rekao.
Brzo se vraćam do kuće i zatvaram vrata. Gledam na ručni sat. Polagano se
prikradam kroz vrata u dnevnoj sobi. Skrivajući se iza šanka, koji se proteže
cijelom duljinom stražnjeg zida, kroz prozor gledam na ulicu. Catherine Bradshaw
sada stoji na autobusnoj postaji točno nasuprot kući. Spuštam se na koljena i
piljim u prazan red držača za boce. Sranje. Umoran sam. Izmožden. Sally
McCullen, žena kojom sam opsjednut već gotovo dva tjedna, ovamo treba doći za
malo više
od pola sata. A Catherine Bradshaw čeka na jednoj od najmanje prometnih
autobusnih postaja na kugli zemaljskoj, bez časopisa, bez novina, bez knjige,
bez walkmana... tako da može još samo dokono promatrati ulazna vrata na Mattovoj
kući i čekati da se ja pojavim i odve-zem u kabrioletu, koji nije moj, kako bih
se našao s nekakvim američkim skupljačem umjetnina, koji ne postoji.
Neki glas u meni govori: Pa što? Sto ako se više ne pojaviš i tako potvrdiš
njezine sumnje daje cijela predstava s galerijom i skupljačem samo složena
prijevara kojom je se želiš riješiti? Pa što ako i u deset, kada ti na pragu
dočekaš McCullenicu, još uvijek bude čekala autobus? Tek smo se upoznali. Ne
hodamo. Stoga, nastavlja glas, zašto nisi mogao biti iskren? Što bi ti se
dogodilo? Zašto joj nisi mogao lijepo zahvaliti na ševi. Bilo je zgodno. Ali
vrata su tamo. Ne bi li ti život sada bio puno jednostavniji da si tako
postupio? Ha, da ili ne?
Ali cijela galerija drugih glasova s tim se ne slaže.
Tu je onaj sebični glas: Ženska je Chloeina susjeda i prijateljica, a Chloeje
tvoja prijateljica. Nogiraj tako Catherine, pa si ujedno nogirao i Chloe. Samo
nastavi tim putem, pa ćeš lijepo vidjeti kako ti se društveni krug smanjuje i
prelazi u ravnu liniju potpune neaktivnosti. Nesigurni glas: ne želiš da ona a,
kad smo već kod toga, ni neka druga, do konca života nastavi širiti glas, pa čak
ni takvo što držati u sebi, da si šupak. Pristojni glas: dobar si i drag, a
takvi tipovi djevojke napuštaju tek kada se uvjere da će i nakon toga biti
zadovoljni.
Ali, iako svi ti glasovi vjerojatno govore istinu, nijedan se ne dotiče one
temeljne istine. Štoviše, ta bit nema baš nikakve veze s logičnim
zaključivanjem. Nije ni približno nešto inteligentno. Radi se o uvjetovanosti,
kratko i jasno. 0 tome kako sam programiran. Ne o nečemu o čemu razmišljam, nego
o tome što sam na instinktivnoj razini. Lako je zavaravati se i misliti da
napuštanjem neke veze navike za život u paru jednostavno zamjenjuješ navikama za
samački život. Sa Zoe Thompson prekinuo sam između 6 i 9 poslijepodne u subotu,
13. svibnja 1995. godine, negdje između trenutka kada sam se vratio s vikenda
posvećenog propitivanju vlastitog srca i suzama u maminoj kući i trenutka kada
je njezin otac došao po nju, odveo je iz unajmljenog stana od kojeg smo
prethodnih petnaest mjeseci izgrađivali dom. U to smo vrijeme hodali malo više
od dvije godine. Tijekom sljedećih mjeseci doživio sam više promjena u načinu
života i emocionalnim navikama, a među njima su bile i ove:
a) prestao sam koristiti omekšivač za tkanine i samo sam pratio kako se na
čarapama neobjašnjivo pojavljuju rupe
b) više nisam mijenjao četkicu za zube svaka tri mjeseca, tako da sam nakon
nekog vremena već imao dojam da zube perem komadićem čupavog saga
c) nokte na nožnim prstima rezao sam noktima na rukama, ne škarama
d) umjesto da perem plahtu s kreveta, svaka bih je dva tjedna preokrenuo
e) više nisam imao osjećaj krivnje kada bih razgovarao s nekom pripadnicom
suprotnog spola koja ne bi pripadala u kategoriju sigurnih (tj. prijateljevom
curom, jednom svojom dugogodišnjom prijateljicom koja se slagala sa Zoe, ili s
nekom Zoeinom prijateljicom)
f) tijekom spolnih odnosa počeo sam koristiti kondom
g) spavao sam grleći jastuk, a ne voljenu osobu
h) nedjeljom ujutro sam bih ležao u krevetu, žaleći što nemam neku žensku osobu
do koje bi mi bilo dovoljno stalo da s njom provedem dan.
Ali neke druge navike koje su se kod mene razvile tijekom veze sa Zoe i dalje su
cvjetale, unatoč tome što je više nije bilo, što me nije mentalno nadzirala,
budući da su to sada bile moje navike. Među njima su bile i sljedeće:
a) spavanje na desnoj strani kreveta, unatoč činjenici da sam sada na
raspolaganju imao cijeli bračni krevet na kojem sam se mogao raširiti pod svim
mogućim i nemogućim kutevima
b) pranje posuđa nakon svakog obroka, umjesto da potkraj svakog tjedna u
munjevitom naletu sredim porculan i pribor za jelo
c) uživanje u okusu povrća i salata, umjesto da ih odbacujem kao nešto što je
vrijeme pregazilo kada su se pojavile vitaminske tablete
d) spuštanje daske na zahodu
e) gledanje EastEndersa*
f) pokušaji skretanja razgovora s nogometnih rezultata kada bih se našao u
mješovitom društvu
* jedna od najpopularnijih britanskih televizijskih sapunica
g) za vrijeme razgovora, gledanje žena u oči, a ne u prorez među grudima
h) spoznaja o tome da je tuđi ego, kakav god dojam ostavljao vanjski izgled,
jednako krhak i ranjiv kao i moj.
U redu, nisam psihić i nikako ne znam objasniti zašto su se te neke navike koje
sam stekao uz Zoe održale, a neke nestale. Ali znam da su te koje su ostale
stvarne, dio mene kao i otisci prstiju. To se odnosi i na ovaj dio o tuđem egu.
Dakako, Catherine Bradshaw po svoj će prilici biti jednako sretna što mi vidi
leđa kao što sam i ja sretan što više neću vidjeti nju. Po svoj je prilici broj
telefona ostavila samo kako ne bih ostao povrijeđen, ili kako bi se ona sama
osjećala bolje, ili možda i zbog jednog i zbog drugog. Po svoj prilici, čak i
ako je nazovem, zanijekat će daje uopće čula za mene ili u trenutku kada
prepozna moj glas iskazati dotada neviđeni dar za tečno govorenje na
latvijskome. Ali, jednako tako, postoje i slabašni izgledi da joj je doista
stalo. A to znači da ću se na koncu, ponesem li se prema njoj ušljivo i sam na
koncu osjećati ušljivo. Stoga stvar treba preokrenuti: prema njoj se ponijeti
dobro i zbog toga se dobro osjećati. Velikodušno i sebično, jedno uz drugo.
Savršena kombinacija za čistu savjest.
Nasreću, ključevi Mattovog automobila vise s jedne strelice od pikada, na ploči
u kuhinji, tako da već nekoliko minuta kasnije raa-šem Bradshawici na suprotnoj
strani ulice, ulazim u Mattov Spit, namještam sjedalo i retrovizor te uvlačim
ključ u bravu ispod upravljača. Dok obilazim ulični blok, razmišljam o činjenici
da nemam osiguranje i da bi mi Matt, čak i ako samo posumnja da sam se provozao
najvećim izvorom njegovog ponosa i radosti, mogao staviti nož pod grlo i natjerati
me da pojedem vlastite tek odrezane genitalije. Parkiram se u jednoj
pokrajnjoj ulici, daleko od one autobusne postaje, gasim motor i uključujem
radio.
Nakon četiri pjesme, jednog izvještaja o stanju u prometu, jednih kratkih
vijesti i dviju cigareta, usuđujem se izići i proviriti iza ugla. Upravo u
trenutku kada sam se približio uglu, usporivši kako bih pogledao u onom smjeru i
doznao živim li konačno u zoni koja se oslobodila Bradshavvice, pokraj mene
prolazi autobus. Zastajem kao ukopan, a pogled mi se kroz prozor susreće s očima
Catherine Bradshaw. Promatram kako odmahuje glavom i pozdravlja me uzdignutim
srednjakom.
Za odgonetavanje nekih tuđih misli čovjek ne mora biti telepatski nadaren.
Šupak, tako glasi jedna od njih.
Kasno je poslijepodne. Naslonio sam se na zid u svom ateljeu, pušim i promatram
platno na stalku. Upravo sam ga premjestio do staklenih vrata s kojih se pruža
pogled na vrt. Sunce ispunjava sobu jarkim svjetlom koje podsjeća na svjetlo
žarulje bez sjenila.
Atelje se nalazi u stražnjem dijelu kuće. Jednolično bijeli strop i zidove
prekidaju skice i studije. Podne daske nisu lakirane, jednake su kakve su bile i
kada sam ubrzo po useljenju s njih strgnuo pivom umrljani sag. Matt je u vezi s
tim bio cool, djelomično stoga što je soba ionako bila u očajnom neredu — tek
obično mjesto za pohranu kutija koje zapravo nikada nije raspakirao pošto je
prebacio sve stvari iz roditeljske kuće u Bristolu — a djelomično i stoga što je
znao da si ja ne bih mogao priuštiti stanarinu negdje drugdje. Nakon uklanjanja
saga i bojenja zidova, na dane najveće slave Churchill Armsa podsjeća još samo
stol za biljar.
Jedno od onoga što sam sinoć rekao Bradshawici bilo je točno: ne radim petkom.
Barem ne u smislu klasičnog zaposlenja, rada za plaću. Tako radim utorkom,
srijedom i četvrtkom, u Pauliejevoj galeriji. Paulie me zove svojim direktorom,
ali s obzirom na to da sam jedini zaposlenik, ta titula u meni ne izaziva osobit
osjećaj moći. Zapravo samo sjedim za stolom kod ulaza u galeriju i čitam
časopise ili romane, čekam da zazvoni telefon, što se događa rijetko — osim kada
Paulie iz ekskluzivnog i nadasve zdravog odmarališta u kojem se već trenutačno
nalazi provjerava što radim. S vremena na vrijeme netko uđe i razgleda slike, o
jednoj od njih možda i postavi pitanje-dva. Još rjeđe, moguće tri puta na
mjesec, netko nešto kupi, a ja otvorim blagajnu i izdam račun, dogovorim dostavu
ili termin za preuzimanje. No uglavnom samo čitam ili piljim na ulicu, promatram
prolaznike.
Ali svaki petak, svaki petak i svaki ponedjeljak, samo je moj. Petkom i
ponedjeljkom trebam se nositi i nekako voditi samo sebe. I trudim se da ostane
samo na tome. Nastojim ne izlaziti iz kuće, osim ako je nešto presudno važno,
ako, na primjer trebam skoknuti do diskonta na uglu, po cigarete i limenke Pepsi
Maxa, ili ako svom bankovnom službeniku ponizno moram objašnjavati podrijetlo
Rupe Bez Dna (poznate i pod nazivom Minus Na Računu). Nastojim reagirati na
budilicu
u isto vrijeme kao da mi je namjera otvoriti galeriju na vrijeme (10 prije
podne), tuširam se i, ako je kod kuće, usputno razgovaram s Mat-tom dok
doručkuje. Potom odlazim u atelje i uključujem radio, radi društva. Palim
cigaretu, odabirem kist i nastavljam gdje sam stao.
Oko svega toga se trudim, ali često se događa da na koncu ustanem jako kasno i
tek tada nastavljam po izvornom planu.
I dalje promatram platno. Osim onih jutarnjih nedaća s Brad-shawicom, dan je bio
plodonosan. Od deset sve do četiri, uz slobodan sat u vrijeme objeda. Sve je
išlo po planu. Osim onog dijela s radiom kao nužnim društvom. Toga nije bilo.
Ali to je bio dio jednog drugog plana.
— Onda — kaže McCullenica, vrativši se u atelje, stojeći između mene i platna,
zaklanjajući mi pogled — zadovoljan si?
McCullenica ima metar sedamdeset dva i vitka je. Ima plavu kosu koja joj poput
slame visi do pola leđa. I kad se smije jako je seksi.
Ne znam — kažem, i to ne samo zato što ne vidim platno, nego zato što sam se
predugo koncentrirao. Moram se na neko vrijeme maknuti, odmoriti oči prije nego
što ponovno budem u stanju objektivno pogledati sliku. — Što ti misliš?
Ona se okreće prema meni. — Sviđa mi se.
I meni se sviđa; i ona mi se sviđa.
Jako.
Upoznali smo se prije dva tjedna na tulumu kojim je moja sestra, Kate,
obilježila dvadeseti rođendan. Kate studira na UCL-u, povijest i španjolski.
Njezin se dečko zove Phil. Studira francuski, također na UCL-u. On je
McCullenicu upoznao na prvoj godini. Tada su se sprijateljili, nekako uspjeli
ostati dobrim prijateljima, a prošle godine zajednički su unajmili kuću. Kate i
McCullenica tako su se zbližile. I to je ta naša veza. Tako sam uopće i došao do
toga da s njom razgovaram u Kateinoj kuhinji.
Kate joj je već bila ispričala puno toga o meni, a slika koju sam Kate darovao
za rođendan visjela je na zidu dnevne sobe, tako da nije bilo teško započeti i
nastaviti razgovor. McCullenica me ispitivala o slikanju. Ona je slikala u
školi, i dalje bi katkada vikendom odlazila crtati u prirodu. Pitao sam zašto je
prestala, a ona je za to okrivila roditelje. Rekli su joj neka to zadrži kao
hobi, no u međuvremenu treba steći neku diplomu. Ja sam joj pričao o dosadašnjim
ograničenim uspjesima
— trima slikama koje sam prodao skupljačima i ohrabrujućim kritikama
koje sam dobio nakon što sam, dva mjeseca ranije, u Paulie-jevoj galeriji
potajno održao izložbu. Ona me upitala na čemu trenutačno radim, a ja sam,
budući da sam bio pijan, a ona tako predivna te zato što je izbjegla sve moje
profinjene načine upucavanja i očito nije imala namjeru sa mnom otići kući,
rekao kako planiram raditi na nizu akto-va. Upitao sam je bi li mi pozirala i
usrdno je stao moliti, molim te, molim te, da pristane.
A ona je, kao nekim čudom, pristala.
Točnije, samo upitala: — Koliko?
A ja sam odgovorio: — Nekako sam se nadao da bi mi pozirala besplatno.
A ona je rekla: — Nema šanse.
A ja sam predložio: — Dvadeset funti...?
A ona je rekla: — Trideset.
A ja sam rekao: — Gotova stvar.
A zašto ne? Ionako sam već bio gotov.
McCullenica prilazi sofi, tako da mi se ponovno pruža nesmetan pogled na platno.
Gledam čas nju, čas platno, čas ponovno nju. To dvoje nekako je teško spojiti.
Ne zato što joj lik na slici nije sličan, nego je stvar u tome da sam, tijekom
sati u kojima sam njezino tijelo iz tri dimenzije prenosio u dvije, na nju
prestao gledati kao na cjelovito biće: za mene je pritom postala više kao
nekakav zbir obrisa i sjena. Sada kada ponovno ima formu, kao da je uskrsnula.
Više nije predmet koji želim proučavati, nego žena koju želim dodirnuti. I to
jako.
Ta mi se pomisao zapravo s vremena na vrijeme pojavljuje u glavi još otkako je
jutros došla ovamo, približno tri minute pošto sam dovršio besprijekorno
namještanje Mattovog Spita na isto parkira-lišno mjesto i vratio sjedalo i
retrovizor u izvorni položaj. Skuhao sam joj kavu, usput neobavezno čavrljao i
uveo je u atelje. Svukla se u kupaonici, a u ateljeu se ponovno pojavila umotana
u ručnik. Ja sam od namještanja platna izveo pravu predstavu, trudio se ne
zuriti u nju dok je odlazila na suprotnu stranu sobe i općenito radio na tome da
se ona opusti.
— Kako me želiš? — upitala je.
Hmmm. Na stolu za biljar. Pod tušom. Na plaži. U avionu. Premazanu šlagom i
rastopljenom čokoladom. Odgovori su se samo redali,
a u svakoj drugoj prilici jednostavno bih se odlučio za jedan od njih i
navalio. Ovako... ipak sam ja profesionalac, ne? Ja sam umjetnik, a ona je
model. Ja joj plaćam da mi pozira, a njezina je zadaća svući se za novac i
umjetnost, nije li tako? Tako je. Kraj priče.
— Na sofi — rekoh. — Samo se ispruži i jedino pripazi da ti bude udobno.
Ona priđe sofi i, prema meni okrenuta leđima, ukloni ručnik, uredno ga složi na
podu, te se na trbuhu ispruži na sofi.
— Što kažeš? — upita.
Pa, sa estetskog stajališta, mogao sam reći samo najbolje. Ta poza, u kojoj je
glavu postrance položila na spojene dlanove, pogleda usmjerenog prema meni,
izgledala je prirodno, kao da se budi iz dubokog sna. I svjetlo je bilo dobro.
Pojas sjene prelazio je preko donje polovice njezinih nogu. Sve je bilo manjeviše
savršeno.
— Ne — rekoh. — Nije dobro. Kako bi bilo da legneš na bok, okrenuta prema
meni...
No, da, mislim, umjetničko je poštenje lijepa i dobra stvar, ali neimaštinu i
izoliranost ipak treba nadomjestiti određenim povlasticama, nije li tako?
Ona se okrene, pokrije dojke rukom. — Sada je bolje?
— Malčice — rekoh — no možda bi trebala premjestiti ruku; pokušaj je prebaciti
na bok. — Ona premjesti ruku. — Tako je već bolje. — Pogledao sam nju, pa
platno, namrštio se, a zatim ponovno pogledao nju. — A sada još samo malčice,
jedan mrvičak, premjesti nogu. Još malko, malčice. Odlično! Tako je super.
Savršeno. — Kimao sam, iskreno se slažući sa samim sobom. — Je li ti tako
udobno?
Ona je nepomično ležala. — Da, dobro mi je.
Ja sam samo piljio, također nepomičan, hipnotiziran. — Odlično.
Što čovjek može reći o opsesiji? To su one posebne sile u sklopu ljudskog
ponašanja. Ako status samca, kao što iskreno vjerujem, odgovara opsadnom stanju
— čovjek u glavi stvori sklop zahtjeva i odbija predati se, odustati od samačkog
statusa sve dok ne naiđe super-komad — tada je opsjednutost ona peta kolona koja
se, upravo kada pomisliš da si na sigurnom i da vladaš situacijom, prebaci preko
tvojih zidina i upadne ti kroz prozore uz sijevanje strojnica. Nema te obrane
koja bi mogla odvratiti takav napad.
Tako je i s MeCullenicom. Otkako sam je upoznao, žrtva sam gotovo neprekidne
baražne vatre vizija o njoj i vizija o boravku s njom. Od svega najviše
zabrinjava što su mnoge od njih bile gotovo heretične, eklatantne povrede
Samačkog zakona prema kojem sam odlučio živjeti. Zamišljao sam:
a) Kako s njom šećem ulicom i kako se držimo za ruke
b) Kako u svitanje ležim uz nju u postelji, promatram njezino lice dok spava,
posve smireno
c) Kako sjedim nasuprot njoj za stolom u separeu nekog restorana, pijuckam vino
zagledan u njezine oči.
A to, drugim riječima, baš i nisu često navođeni odlomci iz Samačke Biblije.
Međutim, unatoč tome, postoje druge odlike mojeg superkomada za koje sumnjam da
ih može ispuniti. Primjerice, nikako ne mogu zamisliti:
a) Da sam od nje odvojen šest mjeseci, zbog okolnosti koje su izvan mog nadzora,
a da pritom znam da će me na povratku još uvijek čekati
b) Da počinjemo zajedno živjeti
c) Da je prosim.
No, unatoč svim tim spoznajama, ona je bliže statusu mog superkomada od bilo
koje ženske osobe koju sam upoznao od prekida sa Zoe. A trenutačno je to »bliže«
dovoljno blizu.
— Znači da smo za danas gotovi? — pita ona.
— Da. Hvala. Bila si vrlo strpljiva.
Ona podiže ručnik i ornata se. — I što sada?
To je već dobro pitanje. Njemu sam u posljednjih nekoliko sati posvetio
poprilične količine razmišljanja. Želim odgovoriti približno u stilu: »Do
Mattovog tuluma imam još tri sata. Što kažeš da to vrijeme dobro iskoristimo i
odemo u krevet?« Ali, u međuvremenu, u gradu Londonu, na planetu Zemlji,
McCullenica tijekom dana ničim nije pokazala da bi samo tako, vedro i spremno,
pristala na takav prijedlog. Umjesto toga, zadovoljavam se nečim malo
neodređenijim...
— Pa, mogli bismo otvoriti bocu vina...
Ona se smiješi. — Ne, nisam mislila baš sada. Mislila sam na sliku. Nije
dovršena, zar ne? A to znači da ću ti trebati još pozirati, zar ne?
— Oh, da. Svakako. Da. — Kao da znam da je mislila na to. — Još dvije seanse i
trebali bismo završiti. Dakako, ako možeš toliko izdržati.
— Nema problema. Bilo je zabavno. — Ona rukom masira rame. — Osim boli.
— Nije ti bilo dosadno?
— Ne, bila sam u dobrom društvu. Pretpostavljam da si se na to već naviknuo, to
da zabavljaš ljude dok ti poziraju.
Tako je već bolje. Slažemo se. Sviđam joj se.
— Da, vjerojatno jesam — kažem. — A vino? Imam bocu u hladnjaku, ako si za...
Ona sekundu-dvije razmišlja o tom prijedlogu, a onda kaže: — Ne, bit će bolje da
krenem. Večeras me čekaju svekar i svekrva.
Ja osjećam kako mi je želudac poskočio gotovo do usta. Prije nego što sam samog
sebe u tome uspio spriječiti, izlanuh: — Svekar i svekrva? Nemoj mi samo reći
da...
Ona se smije, brzim pokretom uklanja kosu s lica. — Udana? Bože sveti, ne. Nisu
pravi. Samo starci mog dečka. Njegova mama ima rođendan.
To veliko D. Mogao sam i misliti. Ne mogu vjerovati da ga dosad još nije
spomenula.
— Nisam znao da imaš dečka. — U mojem se glasu jasno čuje razočaranje. Trudim se
zvučati ljubazno i društveno, pitam: — Duga veza?
— Tri godine.
— Znači, ozbiljno?
— Valjda...
U njezinom se glasu začuo tek tračak neodlučnosti. Dovoljno da nastavim s
pitanjima: — Nadam se da mi nećeš zamjeriti, ali njega ne muči to što mi poziraš
gola?
— Pa, mučilo bi ga da zna.
Oboje se smiješimo. — Tako, znači...
— Hoću reći, ne bi trebalo. Jer ne događa se ništa što se ne bi trebalo
događati. Ne varam ga, ne radim ništa slično...
— Zašto mu onda ne kažeš?
— Jer bi na koncu bio samo nesiguran i ljubomoran. Jednostavno nije vrijedno...
— Voliš ga?
— Da — kaže ona, prelazeći na suprotnu stranu sobe kako bi se odjenula — jako.
U redu, znači stvari se baš ne razvijaju po tradicionalnom scenariju zavođenja.
Nego više nekako kao da počinješ od posljednje stranice pa čitaš unatrag.
Predmet moje žudnje nagost je pokrio ručnikom, a sada se odijeva i ubrzo će
otići. Osim toga, upravo mi je rekla, i to posve jasno i glasno, da je već tri
godine u vezi s muškarcem kojeg voli. I to jako.
To bi bilo dovoljno da kod većine ljudi ubije opsjednutost. Ali ne i kod mene.
Ja se koncentriram na onu iskricu nade u inače mračnom svemiru: činjenicu da je
sa mnom pripravna varati voljenog muškarca. I da će to varanje ponoviti i
sljedeći tjedan. Svakako, kako to već ide kod sličnih znakova, to je prije jedva
primjetno kimanje u prepunoj dvorani nego crvena raketa koja se rasprskava na
noćnome nebu, no ipak znači da imam određenih izgleda. Zaključak: to što je
odbila moju vinsku ponudu kako bi bila s dečkom gadan je odbijenac, ali uvijek
imamo sljedeći tjedan...
A što se tiče ega, nije da na toj fronti nisam pretrpio i težih gubitaka.
* * *
Priznanja: br. 2 Nevinost
Mjesto: kuća roditelja Mary Ravner
Vrijeme. 18h, 15. svibnja 1988.
Mary: — Imaš ga?
Ja: — Da.
Mary: — Onda, stavit ćeš ga ili ne?
Ja: — Da, naravno.
Mary: — Izgleda nekako smiješno.
Ja: — Ima okus curryja.
Mary: — Pa to je odvratno.
Ja: — Znam. Žao mi je.
Mary: — Isuse, kako smrdi.
Ja: — Rekao sam da mi je žao.
Mary: — Nemaš ništa drugo?
Ja: — Ne, u automatu su bili samo takvi.
Mary: — U redu. Stavi ga.
Ja: — Može.
Mary: — Kamo ideš?
Ja: — U kupaonicu.
Mary: — Zašto?
Ja: — Bez brige, odmah se vračam.
Mary: — Sad je dobro?
Mary: — Onda dođi.
Ja: — U redu.
Mary: — Au!
Ja: — Oprosti.
Mary: — Čekaj, daj da ti pomognem.
Ja: — Hvala.
Mary: — To još nisi radio, ha?
Ja: — Jesam, masu puta.
Mary: — Lažeš.
Ja: — Ne.
Mary: — Eto, sad je več bolje.
Ja: — Tako?
Mary: — Da, baš tako...
Opis samog čina u stvarnome vremenu: jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam,
osam, devet, deset, jedanaest, dvanaest, trinaest, četrnaest, petnaest,
šesnaest, sedamnaest, osamnaest, devetnaest, dva-de...
Mary: — To je sve?
Ja: — Da, jesam bio dobar?
Mary: — Sranje.
* * *
Mattov tulum
V
Sto nije ni najmanje neobično, stvar s Mary Ravner nije potrajala osobito dugo.
U redu, trajala je duže od devetnaest sekundi, ali ne puno duže. Prespavao sam
kod nje i seksali smo se sutradan ujutro, a tom prilikom uspio sam izdržati duže
od jedne reklame za kolu bez šećera i tri pjesme — iako sam, strogo uzevši, kako
sam kasnije istaknuo i Mat-tu, to mogao računati i kao šest, jer je druga stvar
bila »Bohemian Rhapsodv« — sve zahvaljujući Capital Radiju. Čak je i Mary morala
priznati da sam pod njezinim stručnim vodstvom napredovao od »sranja« do »u
redu« i to u samo dvadeset četiri sata. Budućnost je izgledala blistavo. Bio sam
zadovoljan. Zadaću sam obavio razmjerno uspješno. Iz njezine smo kuće izišli oko
podneva, žvalili se ispred ulaza u postaju podzemne Ealing Broadway, a ja sam se
potom uputio natrag u Bristol. Nakon toga nazvao sam je još jednom, ali ona se
više nije javljala. 0 njoj više nikada nisam doznao ni riječi.
Ako je riječ o nostalgiji, volio bih držati kako su nas razdvojile okolnosti —
to što je ona živjela u Londonu, a ja u Bristolu, to što smo oboje bili odviše
dekintirani da bismo redovito imali za kartu za vlak, što smo oboje bili odviše
zaokupljeni učenjem za prijemni i nismo imali vremena za bolje upoznavanje. Ali
nije bilo tako. Stvar je, kratko i jednostavno, bila u tome što je Mary prije
mene imala i boljih, a meni nikada nije bilo tako dobro. I ona i ja krenuli smo
dalje, ali zbog drukčijih razloga: Mary jer se nije željela zadovoljiti
»sranjem«, čak ni nečim što je »u redu«; ja jer sam ušao u čudesan novi svijet.
A sada kada sam uspio s jednom djevojkom (dvaput), želio sam stvar iskušati i s
drugima (što više puta).
Kako to već biva sa stjecanjem zrelosti, prijelaz je bio neugodan, ali svakako
vrijedan truda i muke. Nakon tog vikenda u Londonu sve je bilo drukčije. U
Bristol sam se vratio prepun samopouzdanja, zatvorio se u kuhinju s telefonom i
nazvao Matta. Ispričao sam mu sve, a onda me on natjerao da mu cijelu priču
ispričam još jednom. I premda sam to tonom nastojao sakriti, uživao sam u svakom
trenutku pre-pričavanja.
Odmah u ponedjeljak Matt je Lauru Riley, djevojku s kojom je bio na matematici i
koja mu se sviđala mjesecima a da ni u jednom trenutku nije imao petlje reći
joj, iz škole otpratio kući i poljubio je kod autobusne stanice na ulici. Pozvao
ju je van. Dva tjedna kasnije, njegovi
su roditelji otišli na vikend u Lake District, a Matt i Laura međusobno su si
oduzeli djevičanstvo na donjoj polovici kreveta na kat u kojem je spavao od
sedmog rođendana.
Činjenica da je Matt nevinost izgubio tako brzo nakon mene mogla je biti
posljedica slučajnosti, ali u to ipak sumnjam. Puno je vjerojatnije daje stvar u
nadigravanju. Točnije, u natjecateljskoj crti koja oduvijek daje poseban ton
našem prijateljstvu. Od stupanja u pubertet pa do Mary vjerojatno se i
sedamdeset posto naših razgovora sastojalo od rasprava o seksu na teoretskoj
razini. Kako doći do seksa? Kakav će biti kada uspijemo? Čim sam ja došao do
odgovora na oba pitanja, naše se prijateljstvo više nije temeljilo na
ravnopravnosti u neznanju. Klackalica se pomaknula, tako da je Matt, taj dječak,
sada odozdo gledao prema meni, muškarcu, dok sam ja njega promatrao iskusnim
očima. Kako bi ponovno uspostavio nekadašnju ravnotežu među nama — kako bi
izjednačio rezultat, da se tako izrazim — on je mogao još jedino i sam zabiti. I
tako je zabio. S Laurom Riley. U svom krevetu na kat.
Dakako, nismo se zaustavili na tome. Ja sam upoznao neku djevojku i klackalica
se opet pomaknula, a on je prekinuo s Laurom i opet me dostigao. Osim onih
petnaest mjeseci, kada je hodao s Penny Brown, što se — pukom slučajnošću,
dakako, vremenski poklapalo s razdobljem kada sam ja hodao sa Zoe, čini mi se da
se sve otada nismo prestali nadmetati. A po svoj prilici ni večeras — upravo
otvaram vrata BarKinga, lokala koji je Matt odabrao za proslave svojih rođendana
— neće biti drukčije. Obojica smo sami. I jedan i drugi smo u lovu. I premda
više nemamo što dokazivati i premda se naše prijateljstvo u međuvremenu razvilo,
nadišlo fazu u kojoj je važno tko je što učinio prvi, u smislu sportskog
nadmetanja i dalje ćemo pokušavati nagnuti klackalicu svatko u svoju korist.
Zabava za jednu noć. Bez komplikacija. Samo još jedna crtica na ploči s
rezultatima. Malo nedužne zabave.
Pogledom pretražujem bar, tražim poznata lica ili lica koja mi se sviđaju.
BarKing je poznat po brojnosti prikladnih meta, zbog čega se Matt i odlučio za
to mjesto. Iako se ne reklamiraju kao bar za samce, u biti su upravo to. Uvijek
je bučan i prepun, a oni malobrojni stolovi uređeni su tako da za njima može
sjediti po dvanaestero ljudi. Drugim riječima, nije mjesto koje bi dobilo puno
zvijezdica u Vodiču za parove: mjesta za intimne noćne izlaske u Londonu.
Letimičnim vizualnim pregledom potvrđujem da je tako i večeras: jedna momačka
večer, jedna djevojačka večer i hrpa manjih,

spolom odvojenih skupina između njih. Čovjek bez poteškoća može prebrojati
zaručničke i vjenčane prstene koji su istaknuti na jednoj ruci, a ja sam uvjeren
da nisam jedina osoba koja je već učinila upravo to. Izgledi su različiti, no
stil se uglavnom svodi na uobičajene preostale elemente: odjeća s potpisom,
njegovana kosa i lice. Ljudi su ovamo došli reklamirati se u nadi da će pronaći
kupca. A ja se, zahvaljujući Mattovoj garderobi, uklapam više nego dobro. Matt
je ovdje, izračunali smo, bio već deset puta, i zabio u dvije prilike, što znači
da ima ubačaj od dvadeset posto. Ja sam ovdje šesti puta, a zabio sam jednom,
tako da imam jednak omjer. Kada je riječ o BarKingu, klackalica stoji ravno.
Zasada...
Uočavam Matta za jednim stolom na suprotnoj strani prostorije, ali umjesto da se
kroz labirint tijela odmah probijem do njega, odlazim do šanka i naručujem bocu
Buda za sebe i tradicionalni žešći rođendanski koktel za Matta. Dok čekam da
konobar izmiješa Mattov vještičji napitak, proučavam ljude oko njega. Matt ne
drži osobito puno do rođendana, za njega je to više prilika da popiješ piće s
prijateljima nego što bi se priklanjao nečemu organiziranijem. Tu je Chloe, naša
dragocjena djevojka, ali Bradshawice, uviđam s olakšanjem, nema. Tu su još Andy,
Will i Jenny, neki od Mattovih kolega s posla, Carla, Sue i Mike, s kojim je
Matt studirao, te Mark i Tim, koji su za vikend doputovali iz Bristola.
Ljudi koje ne poznajem vrlo je malo — to su očito oni »neki novi« koje je Matt
spomenuo jutros u kuhinji. Riječ je o dva tipa i tri ženske. Od njih triju, samo
jedna istog trenutka ne aktivira sirenu koja uzbunjuje kada se pojave luđaci i
čudaci. Sjedi Mattu slijeva. Vidim je iz profila. Izgleda dobro. Matt me upravo
ugledao i maše, viče nešto što se gubi u kakofoniji glasova između nas. Ja mašem
njemu i još jednom pogledavam Zagonetnu Djevojku, a onda se okrećem i plaćam
pića.
Jedan moj prijatelj, Paddy, jednom je prilikom približno ovako sažeo osnovnu
dvojbu s kojom se susreću muški samci kada su u lovu:
Po meni, možeš zaigrati na jednu od dvije mogućnosti: kratkoročno i dugoročno.
Kada igraš kratkoročno, počinješ od stava da samo želiš ševiti. A to znači da ti
je dužnost ići do kraja sa svakom ženskom s kojom misliš da imaš izgleda. Tako
fino malo popričate i kroz razgovor doznaješ je li
ona za to ili nije. Recimo da počne naklapati o činjenici da ne spava bilo s kim
i bilo gdje, ili i kako mrzi biti sama ili kako je sita gubljenja vremena s muškarcima
koji su odviše nezreli da bi se posve predali ozbiljnom odnosu — odmah
prekidaš razgovor i prelaziš na novu osobu. I tako ideš dalje i dalje i dalje,
sve dok ne upoznaš žensku koja ti je, ako već nije pristala, dala dovoljno
znakova da zaključiš kako ćeš do cilja doći vrlo brzo.
Tu je zatim još i druga mogućnost: dugoročno. Razliku između njih određuje to
što ovdje misliš i mozgom i pimpekom. Pristup je jednak. Vidiš žensku koja ti se
sviđa i s njom počneš razgovarati. Samo što ovdje, ako ti se sviđa i ono što
čuješ i ono što vidiš — a, budimo realni, u biti, dugoročno gledano, važan je
zapravo um skriven u tom tijelu — tada je ne otpisuješ zato što ti se neće svući
prije zore. Umjesto toga, misliš si: Hej, sviđa mi se ova osoba. Volio bih je
bolje upoznati. Tako i usmjeravaš trud. Radiš sve one staromodne stvari:
razmjenjujete brojeve telefona, ti nazoveš nju, dogovorite spoj, pa onda
napreduješ dalje od te točke. A odluku moraš donijeti odmah, još na početku večeri.
Te se dvije mogućnosti među sobom isključuju. Odaberi prvu mogućnost i
koju god počneš muvati, to radiš jer u tvojoj glavi ona znači seks. Po svoj prilici,
o toj osobi više nikada nećeš moći razmišljati drukčije. Odaberi drugu
mogućnost i moraš se pomiriti s činjenicom da, barem za večeras, kući vjerojatno
ideš sam.
Paddy se oženio prije dva mjeseca, tako da nije teško prokljuviti za koju se
mogućnost odlučio. Ja nekako još uvijek iz navike odabirem prvu.
Dolazim do stola i od raznih ljudi oko njega čuje se bujica raznih pozdrava,
povika i pitanja, ovisno o tome koliko se s kime dugo nisam vidio. Stolac
Zagonetne Djevojke je prazan, ali preko naslona je prebačen kaput. Dolazim do
Matta i pred njega postavljam rođendanski koktel. On stenje i prije nego je čaša
dodirnula površinu stola.
— Isuse — mumlja, piljeći u tu turobnu, zgrušanu mješavinu — kada ćemo prerasti
ove gluposti?
— Kada budemo stari i u braku.
Mireći se s činjenicom da u bliskoj budućnosti nema izgleda ni za senilnost ni
za brak, Matt podiže čašu i odjednom ispija sve.
— Sretan rođendan — kažem ja, predajući mu njegovu karikaturu koju sam dao
uramiti.
On je gleda, smije se i šalje dalje. — Zgodna stvar. Hvala. Izvoli — govori mi,
briše usta i pali cigaretu, odguruje stolicu Zagonetne Djevojke i oslobađa
prostor do sebe — pronađi negdje stolicu.
Kada sam uspio pronaći slobodnu stolicu i vratiti se za stol, za njim je već
bila i Zagonetna Djevojka. Odlažem stolicu uz nju i sjedam.
— Bok — govorim, okrećući se prema njoj — ja sam Jack.
O, Bože.
Ovo nije moguće.
Nije moguće da se čovjek ovako loše osjeća.
Čujem čudan hroptav zvuk koji valjda znači da dišem (pravo čudo nakon što sam
sinoć popušila otprilike 4000 cigareta). Ali, muči me sumnja da ću doživjeti
krvarenje mozga ako odmah ne ustanem.
Što je, dakako, lakše reći nego učiniti. Preko noći su mi se zglobovi pretvorili
u želatinu. Jednim brzim pokretom uspijem se spotaknuti o svoje poševi-me čizme,
udariti nožnim palcem u radijatorsku cijev i zatim, poskakujući od boli,
izgubiti ravnotežu, poletjeti naglavačke kroz zavjesu od staklenih kuglica,
preko harmonike pa ravno u komodu u dnevnoj sobi.
Na trenutak zavlada tajac. Dok ležim ispružena na čupavom sagu, osjećam jutarnji
povjetarac na guzici jer mi se majica na kojoj piše RELAX popela uz tijelo.
A onda se dogodi.
Začuje se neravnomjeran zvuk kotrljanja prazne boce, pa se neporecivi uzrok
mojeg mamurluka iz pakla sruši s komode i udari me u glavu.
Zastenjem ugledavši bocu od viskija, a onda mi se kroz izmaglicu boli počnu
polako i jezovito vraćati sinoćnja zbivanja.
Povratit ću.
Kad se pridignem do zahodske školjke, procijenim štetu u zrcalu na ormariću
iznad umivaonika. Stanje baš nije idealno.
Amy Crosbie is stana D, Pemberton Villas, Shepherd's Bush, nestala je. Dobro. A
sad — da čujemo: tko je pustio bradavičastu svinju u kupaonicu? Tko??
Kako sam se uspjela tako potpuno preobraziti od komada s lepršavom kosom i
grudnjakom Wonderbra, koji je sinoć u 20.30 izišao
iz kuće, u ovu spodobu koja kao da je članica grupe Grateful Deadt Rukama
pritisnem glavu ne bih li donekle dovela u red novu frizersku kreaciju moga
jastuka i isplazim jezik. Zelen je.
No ja sam optimist, pa prvo pobrojim dobre strane:
A. Stvari ne mogu postati gore nego što već jesu (moram priznati da je to obično
na vrhu mojih popisa dobrih strana)
B. Jack barem nije ostao, pa sam pošteđena poniženja da me vidi u takvom stanju
C. ?
Ne mogu se sjetiti broja tri jer je broj dva na vrhu popisa loših strana.
Zastenjem od očaja.
Jack nije ostao.
Jedini pristojan muškarac kojeg sam srela u posljednjih nekoliko mjeseci je
jednostavno zbrisao. Odlepršao u Zemlju frajera u cik zore, ne poljubivši me ni
za laku noć. A iskreno govoreći, ne mogu ga kriviti. Napravila sam totalnu
budalu od sebe.
To je prevelika nevolja da bih mogla sama izići na kraj s njom. Nazovem H, svoju
najbolju prijateljicu.
H: (pospano) — Hmm?
Ja: (napravim stanku, tako da zna da sam to ja) — Blaaaah! (U taj pozdrav ubacim
što više mogu poslijepovraćajnog jada.)
H: — Blah-blah-blah? Ili samo blah?
Ja: — Blaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaah!
H: — Evo me odmah.
Obožavam H. Ona me uvijek razumije.
Dvadeset minuta poslije, H ostavlja bicikl u uskom odjeljku za bicikle u
predvorju moje zgrade. Izgleda odvratno zdravo nakon što je provela MNKK (mirnu
noć kod kuće), vjerojatno uz MDŠ (mnogo dobre ševe) s Gavom, najnovijim
frajerom. Poljubi me i objavi da smr-dim kao pivovara i da su mi zubi
narančasti.
Zastenjem, ali sam ponosna na sebe jer sam uspjela sići s trećeg kata do ulaznih
vrata, što znači da sam ponovno postala pripadnicom ljudskog roda. Za to je bila
potrebna brza akcija.
Dosad sam popila tri jake tablete protiv glavobolje, strusila dvije šalice crne
kave s velikom žlicom šećera demerara (grozno,
znam, ali ovo je bio hitan slučaj) i prisilila se progutati četiri šumeće
tablete vitamina C. Trenutačno lebdim na četiri tisuće posto preporučene dnevne
doze i, nisam sasvim sigurna, ali mislim da sam u stanju govoriti.
H u kuhinji sjedne na ormarić dok ja pristavljam čaj.
— Znači, nije upalilo — kaže mrtvo-hladno. — Što se dogodilo?
Vidim da je razočarana, jer sinoć je glumila moju garderobi-jerku. Zbog njezinog
sam obećanja da ne mogu pogriješiti odjenula svoju crnu haljinu tipa da je još
samo malo kraća, bila bi remen, plus grudnjak s umecima plus čizme poševi-me
koje sam, uzgred, kupila iz vica, ne namjeravajući ih nikad obuti. Osobno radije
nosim traperice ili komotne trenirke, ali H mi je to sinoć strogo zabranila. Čak
me natjerala da prije izlaska svratim k njoj kako bi me procijenila. Gav je frajerski
zazviždao kad me vidio i donio mi golemu votku s tonikom, a H mi je dala
zapanjujuću ocjenu devet od mogućih deset (deset od mogućih deset rezervirano je
za dan moga vjenčanja) te me blago gurnula u noć da odem i zavedem božanskog
Matta.
Znam da sve to zvuči pomalo dramatično, ali H zna moju strašnu tajnu. Tajnu koja
se u posljednje vrijeme pretvorila u pravu krizu. 0, Bože, ne mogu se natjerati
ni da mislim o tome, ali istina je... nisam se poševila gotovo šest mjeseci.
Vjerojatno to znači da sam se ponovno pretvorila u djevicu — jer dosad mi je već
sigurno zarasla. U što god da sam se pretvorila, to nije normalno za zdravu
dvadesetpetogodišnjakinju. Što me prirodno dovelo do zaključka da SA MNOM NEŠTO
NIJE U REDU.
H se ne slaže. Po njoj je to samo pitanje vremena. Ali, čak je i ona očajnički
počela željeti da nađem dečka jer je upravo prošla onu tako važnu odrednicu —
provela je puna tri mjeseca s Gavom, počela uzimati pilulu i nazivati ga svojim
partnerom. To nas je razdvojilo na naizgled nebitan ali zapravo psihološki vrlo
važan način. Stoga se H uputila u osobni križarski rat da me što prije s nekim
uvali u krevet i time u vezu sličnu njezinoj i Gavovoj.
Nemam ništa protiv.
Upravo se H, a ne ja, pretjerano uzbudila kad sam spomenula da me Chloe pozvala
na Mattovu proslavu rođendana. Štoviše, da je Matt izričito zatražio da dođem
nakon što me vidio samo jedanput. (Kojom prilikom sam očigledno bila zanesena
njime.) Mislim da je H
taj poziv doživjela kao oazu nade u jalovoj pustinji moga samačkog života, a ja
sam glupo dopustila da me zarazi svojim entuzijazmom.
I eto nas sad na obdukciji i ja imam osjećaj da se moram opravdati. I to
iskreno.
Počnem ublažavanjem udarca. — Pa, na neki način jest upalilo — kažem dok mi ona
pruža kutiju Marlboro Lightsa. Znam da sam se prije dvadeset minuta zavjetovala
da nikad, nikad više neću pušiti, ali odricanje mi nikad nije bilo jaka strana.
Iako mi je glas za dvije oktave niži i iako se osjećam otrovanom do srži, uzmem
cigaretu.
— S kim, s Mattom? — pita H skidajući jaknu. Ispod nje ima nov moderan prsluk.
— Ne, ne s Mattom, iako je prekrasan. Ne, on nije bio zainteresiran. Mislim da
je bio odveć pijan.
— Nego s kim onda?
Vratim joj kutiju pa i ona uzme cigaretu. Pridržim joj šibicu. — S njegovim
cimerom. — Pripalim i svoju cigaretu pa iscijedim vrećice čaja. — S Jackom.
Već i od samog spominjanja njegova imena uhvati me vrtoglavica srama.
— Pojedinosti, molim — kaže H, zavalivši se na naslon i uhvativši šalicu objema
rukama.
Prepričam joj cijelu večer: kako je u BarKingu bila gužva, kako smo pili, kako
smo koketirali, plesali, otišli zajedno, dugo pješači-li do mojeg stana, pušili
i pušili, sjedili na podu blizu jedno drugome i napokon RAZGOVARALI. Dotad smo
Jack i ja, pijući viski i naslanjajući se na sofu kao stari frendovi, pokrili
manje-više sve osim seksualnog života. Činilo mi se da bismo mogli razgovarati u
beskraj, toliko smo toga imali jedno drugome za reći. Gotovo smo ispraznili bocu
kad smo došli na dotad izbjegavanu temu, a ja tad više nisam bila u najboljem
stanju.
— I? Tko je sretnik u tvojem životu? — upitao je Jack, ponovno mi napunivši
čašu.
Igrala sam se rastopljenim voskom od svijeće i gledala u titravi plamen kad me
viski opalio svom snagom. Odjednom sam se osjećala nevjerojatno pijano i obuzelo
me silno samosažaljenje. — Nitko — prošaptala sam.
Jack mi je dodirnuo ruku i pogledao me u oči. — Oprosti, jesam li postavio
pogrešno pitanje?
— Ne. Zapravo nisi. Odnosno, da. Stvar je samo u tome...
— U čemu?
— Ni u čemu.
Svladalo me samosažaljenje. Osjetila sam kako mi suza teče iz oka i pada na
krilo.
Jack mi je maknuo kosu s lica. — Hej, hej. Ma hajde, pa sigurno nije baš tako
strašno? — pitao me umirujućim tonom.
— Oh, Jack — prošaptala sam dok su mi niz lice počeli teći suze, maškara i slina
iz nosa. — Mislim da sa mnom nešto nije u redu.
— Kako to misliš?
— Ne pamtim kad sam se zadnji put poševila. Jednostavno sam s frajerima beznadan
slučaj. Mislim da ih ne privlačim.
Jack se tiho nasmijao i pomilovao mi vrat. — Ne budi smiješna. Vrlo si
privlačna.
— Matt ne misli tako.
— Matt! — Jackovi su se prsti zamrznuli u mojoj kosi.
— On je tipičan primjer. Pozvao me na rođendan, a kad sam došla, uopće ga nisam
zanimala.
Jack se uspravio. Doimao se iznenađeno. — Sviđa ti se Matt?
Šutke sam kimnula. — Ali, uzalud. — Smrcnula sam (neuspješno) i obrisala nos
donjim dijelom haljine. — On nikada neće spavati sa mnom. Nitko me ne želi
poševiti. Čak ni ti, zar ne?
Ne mogu se natjerati da dalje ponavljam priču. H i ja premjestile smo se u
dnevnu sobu i sad sjedimo jedna drugoj sučelice na suprotnim stranama sofe. Od
srama pokrijem lice rukama. Ona mi umirujuće stavi ruku na koljeno.
— Mislim da sve to preozbiljno shvaćaš — kaže odlučno. — Dobro, možda si ga
uplašila, ali nije to kraj svijeta. Vjerojatno si mu na neki čudan način
polaskala.
Zar me nije slušala? Ne shvaća li nove dubine poniženja u kojima sad ronim bez
maske? Ovo je gore nego kad sam pokušala zavesti Borisa, njemačkog seksi
fotografa na fakultetu. Uvjerena da među nama postoji kemija i sva obuzeta
pohotom, jedne sam se večeri pojavila u crnom čipkastom donjem rublju i stala na
vratima njegove sobe, trljajući bedro o dovratak. Već sam bila na pola puta do
njegovog kreveta, napućila usta što sam izazovnije mogla i spuštala rukom
naramenicu
grudnjaka kad je spustio časopis koji je čitao i rekao mi da je homoseksualac.
Ovo s Jackom je mnogo gore.
— H! — povičem tužno. — Nije mu polaskalo!
— Vjerojatno se bojao da... znaš ono... neće moći.
— Pokazivao je sasvim zdrave namjere prije nego što sam spomenula da sam otišla
na rođendan kako bih zavela Matta — pras-nula sam.
— Pa zašto si mu onda rekla? — upita H. Dobro pitanje.
Ustanem i ushodam se — bolje reći, posrćem po pola četvornog metra praznog saga
ispod prozora. — Ne znam. Bila sam pijana i turobna i jednostavno mi je
izletjelo. — Prekrižim ruke. — Stvar je u tome da mi se sviđa — kažem
zamišljeno. — Prvi je muškarac u dugo vremena s kojim sam mogla razgovarati. I
dobro je plesao. / zgodan je. Bilo nam je tako zabavno sve dok... — Spustim
glavu u ruke. — Uh, koja sam ja glupača.
H na to ne obrati pozornost. — Kladim se da će te nazvati.
— Ne može. Otišao je ne uzevši moj broj.
— Ali zna gdje stanuješ. Može nazvati informacije.
— Ne shvaćaš ti.
— Čuj. Iskapili ste bocu viskija. I ti si malo lupetala. Pa što onda? Ništa
strašno ako si pokazala da si ranjiva.
Ranjivost je jedna stvar. Ranjivost je u redu ako se držiš bezopasnih ispovijedi
o tome kako povremeno nosiš plišanog medvjedića u krevet ili priznaš da ti je
Top Gun još uvijek jedan od najdražih filmova. Ali, reći nekome koga si tek
upoznala (i tko ti se doista sviđa) da si najočajnija, najjadnija seksualno
izgladnjela žena na svijetu posve je druga stvar.
— Luda si ako misliš da će me nazvati. Neće. Znam da neće — durim se.
U tom trenutku zazvoni telefon.
Obje zurimo u njega, a onda H podigne obrvu kao da kaže: Ma nemoj!?
— Što da kažem? — upitam panično.
— Ne znam, daj se više javi.
Ne samo što sam otkrila da, tako mamurna, mislim kako bi H mogla imati pravo i
da ipak ima Boga, nego sam predugo čekala. Upravo kad podignem slušalicu,
uključi se telefonska tajnica. Začuje se kre-štava kakofonija tog mehaničkog
promašaja, a onda se prekine veza. S nevjericom zurim u slušalicu, a onda se
njome lupim po čelu.
— Okreni 1471 da doznaš tko te zvao — kaže H sva uzbuđena, uspravljajući se i
križajući noge.
Poslušam je.
— Žao nam je, nemamo broj osobe koja je zvala. Žao nam je, nemamo...
Tresnem slušalicu na aparat. — Sranje! Neko vrijeme šutke analiziramo situaciju.
— Kladim se da je bio on — kaže H grleei jastuk.
Znam da nema pravo, ali moram razmotriti sve mogućnosti.
— Dobro, pretpostavimo samo na trenutak — doista samo na trenutak
— da je to možda bio on. Kako ću mu objasniti da sam pogriješila i da mi se
zapravo uopće ne sviđa Matt nego on?
— Nazvat će te ponovno, a kad nazove, ne spominji ono što se dogodilo sinoć.
Budi vedra i lepršava. Reci da patiš od pijane amnezije i da se ne sjećaš kada
je otišao.
— Ma da!
— Reci ti što god hoćeš, ali nazvao je, što znači da je zainteresiran. Što
dokazuje da pet minuta glupog ponašanja ne može zbrisati osam sati provedenih sa
sjajnom curom.
H mi popravlja raspoloženje. Zato je i dobila položaj moje najbolje
prijateljice.
Oprezno priznam da ima nade. Da je Jacku dovoljno stalo da nazove, da zaslužujem
njegov poziv i ne samo to, nego da ću kada (ne ako) ponovno nazove, biti cool.
Nakon pet minuta telefon ponovno zazvoni. H napravi palčeve na obje ruke, a ja
zakolutam očima. Unatoč tome, svjesna sam da sam pripremila svoj najzavodljiviji
glas dok podižem slušalicu i ležerno zapredem: — Zdravo.
— Dušo, ti si? Hvala Bogu što si isključila onu groznu telefonsku tajnicu.
To je moja mama. Moj krhki balon nade prsne.
H mi suosjećajno stisne ruku dok odmahujem glavom. Odma-knem slušalicu od uha
kako bi i ona mogla čuti dobro poznato majčinsko čavrljanje. Tako sam razočarana
da shvatim tek kad je već prekas-\ no kako sam pristala otići u
kupovinu. Spustim slušalicu i protrljam
sljepoočnice.
— Što danas radiš? — upitam.
H me značajno pogleda. — Ne idem u kupovinu s tvojom majkom, ako si to mislila.
Sklopim ruke i odglumim poniznost. — Molim te? Molim te, molim te, molim te? Ne
mogu to izvesti sama.
— Morat ćeš. Osim toga, to će ti barem odvući pozornost.
Ali, nije mi odvuklo pozornost. Cijeli se svijet pretvorio u podsjetnike na
Jacka. Barking je mjesto s kojeg moja majka u ovom trenutku juri prema meni.
Barking... BarKing, mjesto gdje smo se upoznali. Eto vidite! A na Notting Hill
Gateu je plakat Leonarda Rossitera. Rossiter — Rossiter. Nema bijega.
Između Shepherd's Busha i Lancaster Gatea priznala sam sebi da možda nije sve
izgubljeno s Jackom. Između Lancaster Gatea i Marble Archa, uvjerila sam sebe da
Jack ima srce i da jednostavno neće moći zaboraviti kako smo se dobro provodili
dok nisam spomenula Matta. Između Marble Archa i Bond Streeta, bilo mi je
kristalno jasno kako nam je suđeno da budemo zajedno. Između Bond Streeta i Oxford
Streeta, priznala sam si da je to zato što bi Jack lako mogao biti savršen
čovjek za mene.
Pogledajmo samo opće statističke podatke. Dobra visina (oko 180), velike oči
poput rastopljene čokolade, izvrstan smisao za humor, sladak ožiljak na obrvi
gdje ga je Matt ustrijelio (siroče malo). Super odjeća — nedvojbeno majica Paul
Smith, što znači da je bogat. Živi u preuređenom pubu — preuređenom pubu! Zar to
nije super? (I to s vrtom dovoljno velikim za opuštene ljetne roštiljade.) A što
je najbolje? Umjetnik je. Prava pravcata slika i prilika uspjeha.
ČOVJEČE!
Jasno mi je da mjesečarim na peronu podzemne poput tužne krave, ali mozak mi je
zauzet drugim stvarima pa počnem govoriti na glas. Jack i ja smo kao blizanci.
No dobro, lagala sam o svojem zaposlenju (jer to što radim samo na zamjenama
nije baš dojmljivo), ali jesam
godinama učila povijest umjetnosti pa teoretski jesam mogla raditi kod
Sothebyja. No nastranu to, oboje volimo indijsku hranu i oboje smo imali veze
koje su trajale dulje od dvije godine. To hoću reći — savršen smo par.
Pričao mi je o svojoj bivšoj djevojci Zoe, ali ja zapravo nisam sve rekla o
Andvju, svojem bivšem dečku. Rekla sam mu dobre dijelove priče — daje Andy bio
stariji od mene (bilo mu je trideset), daje bio vrlo imućan burzovni mešetar i
da smo neko vrijeme živjeli zajedno u njegovom apartmanu u Islingtonu. Dakako,
propustila sam spomenuti da je Andy bio nevjerojatno opsjednut upravljanjem
svima oko sebe, da je bio pasivno agresivan i grozno škrt te da je naša veza
bila totalna katastrofa. A to zato što smo Andy i ja imali samo jednu zajedničku
točku — oboje smo bili zaljubljeni u njega.
Zaklela sam se H da se nikad više neću tako ponašati. I neću s Jackom, jer je
Jack Drukčiji. Dok trčim uza stube preskačući dvije po dvije i jurim u Oxford
Street, srce mi veselo kuca. Je li moguće da je to već prvi znak ljubavi?
Mama me čeka u kafiću Dickens & Jones (to je naša tradicija). Već mi je naručila
pecivo i šalicu slabog čaja pa ne mogu potisnuti razočaranje. Sanjala sam o
litri Coca Cole i sendviču sa slaninom. Ali, što je, tu je.
— I, jesi li sredila stan? — pita me dok se ja rastapam na plastičnom stolcu.
— Hm, ovaj, uglavnom.
Čista laž. Uselila sam se prije četiri tjedna i još se nisam pošteno ni
raspakirala.
Mama kopa po torbi za kupovinu i izvadi blokić. — Napisala sam popis stvari koje
će ti trebati. Mislila sam da bismo mogle neke kupiti danas.
Ponuda je vrlo ljubazna, ali ja jednostavno nisam raspoložena za to. Mamin popis
stvari obuhvatit će, primjerice, ružičasti frotir-ski pokrivač za zahodsku dasku
i odgovarajuću prostirku.
— Imam sve što mi treba. Stvarno — kažem vedro. — Sve je u najboljem redu. Vrlo
je ugodno.
Doima se razočarano i stavi blokić na plastični stol. — Pa onda, idemo ti kupiti
nešto zgodno od odjeće. Nećeš privući nikoga zanimljivog ako i dalje budeš
ovakva hodala naokolo.
Prava se javila! Ni sama baš nije kao da je išetala iz modnog časopisa. Na sebi
ima jednu od onih svenamjenskih majica koje se mogu koristiti i kao torba za
plažu, večernja majica ili turban, ovisno o tome kako je okreneš. Darovala mi je
istu takvu prošle godine za Božić i silno se ražalostila kad sam joj rekla da
sam je izgubila tijekom seljenja. Nakon nekog vremena je više ne mogu zadržati.
Krenemo u trgovine.
Tri sata i dvadeset minuta poslije stigli smo do Marks and Sparksa i živci su
nam pri kraju. Ja se sve brže pretvaram u prkosnu četrnaestogodišnjakinju iz
prošlosti.
— Ne, ne želim zelenu pripijenu majicu od umjetnog satena. Na posao nosim obične
pamučne majice. Ne, ne, mama. Mama, vrati taj kućni ogrtač od velura, ljeto je,
prevruć je.
Na kraju pristane poći u Warehouse i ustukne od glasne glazbe. Probam haljinukošuljicu
i izađem iz garderobe da se pogledam.
— Malo je bezoblična, dušo — kaže ona.
— Tako je i zamišljena — prosikćem.
Mama pogleda cijenu i duboko udahne. — Pa to su samo dva komada tkanine!
— Kad ti nemaš nimalo ukusa! Uglavnom, meni se sviđa! — povičem i vratim se u
garderobu te srdito navučem zavjesu.
Dok se odjenem i izađem, ona me već čeka na ulici.
— Samo sam htjela pomoći — kaže nadureno. — Nema po- trebe da budeš
nepristojna.
— Oprosti — uzdahnem i primim je pod ruku. — Dođi, idemo na piće.
Pub je za nju odveć zadimljen. Meni je super. Umirem za ci garetom, ali bila bi
kobna pogreška sada zapaliti i navući njezin gnjev na sebe. Mislim da zna da
pušim, ali i dalje ne želim priznati, ma kako to bilo jadno.
U kutu otvorim prozor i umirim je džinom s tonikom prije nego što napokon otvori
srce.
— Dušo, tako sam zabrinuta za tebe. Nemaš nikakvih izgleda za zaposlenje i
jednostavno nije prirodno da tu živiš posve sama. Zašto ne razmisliš o pravoj
karijeri? Još uvijek možeš izučiti za računovotki-nju ili tako nešto. Kćeri
Barbare Tyson iz naše ulice odlično ide, ima veliku plaću i...
Prestanem je slušati. To sam čula već sto puta. Ne želim nikakvu vražju karijeru
i radije bih radila u javnom zahodu nego stupila nogom u nekakvu računovodstvenu
tvrtku. Krivo mi je što me smatra neuspješnom samo zato što ne radim nešto čime
bi se mogla hvaliti pred susjedima.
Osim toga, što ona sebi umišlja? Ne bih svoj život mijenjala za njezin ni za
milijun godina. Život u predgrađu s odlascima u B&Q i Slimmers World i ugodan
poslić u mjesnoj upravi. Za mene to nije uspjeh, a nije ni ubijanje
računovodstvenim glupostima po cijeli dan i noć.
Ali, jasno mi je da sam razdražena zato što ona na neki način ima pravo. Nisam
uspjela i zapanjuje me kako sam u posljednje tri godine postala cinična. Kad sam
završila fakultet, sve je bilo drukčije. Ja sam bila drukčija. Prepuna optimizma
i spremna za blještavu karijeru. Željela sam raditi u modnoj industriji. Nije mi
bilo važno kako ću početi, htjela sam samo priliku. Ali, prilika se nije
pojavila i nakon što sam šest mjeseci slala zamolbe na sve strane i praktički
preklinjala da me netko zaposli, odustala sam.
I tako radim na zamjenama. Od devet do pet, bez frke, dok ne smislim što ću
dalje. — Ovaj mi posao dobro ide — kažem prkosno i prekinem je svojom odavno
otrcanom pričom. — Poslovi su zanimljivi i to je odličan način da iskušam razne
mogućnosti. Ako mi se negdje svidi, vrlo bih lako mogla dobiti stalni posao —
kad bih to htjela — dodam. — Trenutačno su mi otvorene bezbrojne prilike.
Trudim se da budem uvjerljiva, čak i uzbuđena, pa ona zadovoljno kinine. Mrzim
je što je to popušila. Svi živi znaju da privremeni poslovi ne vode nikamo. Veći
su mi izgledi da budem prva astronautki-nja na Marsu nego da dobijem imalo
zanimljiv posao kao rezultat ovog posla. Međutim, to je moj grob i u njemu mi je
vrlo ugodno, hvala na pitanju.
— A ima još nešto — kaže mama sramežljivo, poigravajući se podmetkom za pivo.
Evo ga. Pravi razlog što je došla.
— Stvar je samo u tome da sam ja u tvojoj dobi bila udana i razmišljala o djeci.
Pa sam se pitala...
— Daaa?
— Pa, znam da ste ti i Helen vrlo bliske, i ako mi nešto želiš reći o vama
dvjema... ovaj... mislim da bih shvatila.
Ne mogu vjerovati! Moja rođena majka misli da sam lezbijka!
Da ne povjeruješ.
Prekinem njezine izopačene misli prije nego što mi još više ošteti ugled. —
Mama, nema razloga za zabrinutost. — Duboko udahnem i prekrižim prste nadajući
se da ću tako spriječiti posljedice izazivanja sudbine. — Srela sam nekoga.
Muškarca — dodam naglašeno.
Gotovo mogu čuti aleluja u majčinoj glavi.
— Tek smo na početku — promrmljam, posramljena radošću koja joj je preplavila
lice. — Pa zasad ne bih htjela previše govoriti.
— 0, dušo — zagrcne se. — To je tako krasno, takvo olakšanje. Već sam počela
misliti...
— Znam što si počela misliti — protisnem kroz stisnute zube. Napokon uspije čuti
upozorenje u mojem glasu. — Naravno,
vrlo si osjetljiva. Tako je uzbudljivo zaljubiti se.
Strusim džin i tonik i isključim se. Već mi je jasno da ću ovu laž i te kako
platiti.
Mrzim nedjelje. Prezirem ih. Gade mi se. Nemam što raditi osim gledati Waltonove
i reprizu EastEndersa od cijelog tjedna. Ako si sama, grozno je.
Svi znaju da su nedjelje, ako imaš nekoga, posve drukčije. Parovi nedjelje
čuvaju za radosno i ugodno zajedništvo.
Sve ih mrzim.
Kladim se da su u ovom trenutku u Cafeu Flo gdje se ispod novina drže za ruke i
blistaju od lijene jutarnje ševe. Ili jure naokolo u kabrioletima, smiju se
zajedno i izgledaju cool. Ili još gore, negdje su na selu i provode se s drugim
prijateljima u parovima, ili se jednostavno izležavaju na kauču i gledaju video.
I kladim se da im je svima to najnormalnija stvar na svijetu. Gadovi.
Durim se. Jack nije nazvao a već je 13.30. Cijelo jutro sanjarim kako će me
pozvati na ručak, nakon kojeg ćemo se možda prošetati parkom, a onda otići u
kino. Razradila sam to do takvih pojedinosti da sam počela vjerovati kako će se
dogoditi. Ali, neće se dogoditi. Telefon mi je u vidnom polju i šuti. Već sam
provjerila je li uključen i čak sam nazvala poštu da se uvjerim kako nema
nekakvih kvarova.
Ležim na sofi obraza naslonjenog na jastuk i zurim u mrlju na sagu. Ne mogu
nikoga nazvati jer bi on u tom trenutku mogao nazvati mene, ne mogu ništa jesti
za slučaj da me pozove van. Već sam si priuštila tri znojna orgazma iz čiste
dosade, ali sam i dalje puna frustrirane pohote. Čak sam mu pokušala slati
telepatske poruke. Uzalud. Prekrasan je dan a ja čamim kod kuće. Zarobljenica
vlastite nade.
Kad H nazove, zamalo iskočim iz vlastite kože.
— Nema novosti?
— Ni n od novosti.
— Mi idemo u pub. Hoćeš s nama?
— Ne. Ne znam. Imam posla — odugovlačim.
— Kakvog posla? Nedjelja je!
— Pa, tako, posla — kažem defanzivno.
H uzdahne. — Čekaš da te nazove, nije li tako? To ti neće nimalo pomoći. Nazvat
će kad nazove. Nema smisla sjediti i zuriti u telefon. Prolupat ćeš.
Mrzim što me tako dobro poznaje.
— Znam to. Imam posla. Idem u teretanu — blefiram.
— U što?
— U teretanu. Znaš ono, vježbati.
— Pa, kako želiš. Znaš gdje smo.
— Hvala.
— Cudakinja — promrmlja ona.
Isplazim jezik telefonu. Ne pada mi na pamet da odem u teretanu. Otići ću u
šetnju.
Šetnja mi godi. Shephard's Bush nije neko osobito mjesto, ali barem nema previše
parova, a pijance i narkomane ne zamjećujem jer sam zauzeta — očitavam sebi
lekciju. Nakon što nekoliko puta obiđem park, drogirana sam od ugljičnog
monoksida i smislila sam strategiju.
Prilično je zapetljana, ali evo u čemu je srž. Jack sigurno zna da mi se sviđa.
Ako zanemarimo posljednje trenutke našeg susreta, stvari nisu mogle bolje ići pa
sigurno zna da ga želim vidjeti. Međutim, Jack je cool frajer i ima posla.
Umjetnik je. Vjerojatno je zauzet. Što ne znači da ne misli na mene, samo me
nije predvidio za ovu nedjelju. Osim toga, budući daje tako cool, vjerojatno me
neće nazvati do sutra. Ili najdalje do utorka. Vjerojatno mora provesti malo
vremena i s Mattom.
Na posljetku, zanemario ga je na njegov rođendan zbog mene. Stoga ne treba
žalovati i čekati nego se valja pripremiti.
Priprema je prava stvar.
Odlučim ne otići u pub jer bi mi to samo odvratilo pozornost. Umjesto toga odem
do Bootsa na Notting Hillu i liječim se kupovinom. Pravi užitak. Obožavam Boots.
To mi je, uz Hamleys, najdraža trgovina. Kupujem ženske igračke: Badedasov
pribor za kupanje, skup šampon i regenerator s besplatnim uljem za kosu, veliko
pakovanje rašpica za nokte, tri laka za nokte, pincetu, rukavicu od lufe, pakung
od blata, novi ruž za usta, kutiju papirnatih rupčića u boji (to je uvijek
zgodno imati uz krevet), Oil ofOlaz, vosak za bikini liniju, ulje za umjetnu
pre-planulost i paket od dvadeset četiri supertanka prezervativa.
Izvrsno.
Kad se vratim kući, malo raspremim i zadovoljna sam ishodom. Nisam se odlučila
za ambicioznije poslove kao što je skidanje odvratnih tapeta ili popravljanje
pukotine na kuhinjskom zidu, ali sam složila knjige na policu i ovjesila
uokvirenu fotografiju sebe i H kad smo bile u Tajlandu.
Tada smo bile slobodne djevojke na putovanju i sjajno smo se provele. Na
fotografiji obje izgledamo vitko i preplanulo. Sjedimo i smijemo se k'o lude. To
je bilo onaj put kad smo namjeravale tri tjedna putovati s otoka na otok, a na
kraju smo ostale na istoj plaži. H se dvaput poševila i ljubila do mile volje, a
ja sam se istodobno zatreskala u tri frajera. Fenomenalno!
Ispraznim crnu vreću za smeće punu nesparenih čarapa i majica koja je danima
stajala pokraj ulaznih vrata i iznenadim se kako je vrijeme brzo prošlo. Sviđa
mi se biti žena s ciljem pred sobom.
Napunim kadu gotovo do vrha i procijenim svoje tijelo u zrcalu. Gola ne izgledam
tako loše ako se samo ja promatram. Kad imam dobar dan, pristaje mi odjeća broj
40.
Ali, kako ću izgledati u Jackovim očima? Recimo to ovako. Kad bih izvela javni
striptiz, ljudi bi tražili da im vratim novac.
Vrijeme je da odem na dijetu.
Čim to odlučim, uhvati me silna glad i odjednom pred sobom vidim svu nedijetnu
hranu koju bih željela pojesti i to odmah. Moram brzo u kadu kako bih zaboravila
na to. Ležim u pari s maskom od blata na licu i mislim o tome kako ću za tjedan
dana izgledati drukčije.
Provedem večer hrabro grickajući dijetne krekere i čitajući knjigu koja se zove
Moćne žene, koju mi je netko darovao za posljednji rođendan. Vrlo je zanimljiva.
U ponedjeljak ujutro ustanem prije nego što zazvoni budilica, što je valjda prvi
put u mojem životu. Jutra su tako ugodna kad ustaneš u sedam. Ptice pjevaju a ja
za promjenu slušam Radio 4, u skladu s novom odlukom da počnem pratiti svjetska
zbivanja. Mislim da je to važno.
Nakon druge šalice čaja izvučem Moćne žene ispod kreveta i stanem pred ogledalo
u kupaonici. Vrijeme je za pozitivne afirmacije.
— Ja sam jedinstvena, suosjećajna osoba puna ljubavi — pročitam na glas.
Pogledam svoj odraz da vidim je li shvatio.
— Ja sam Moćna žena. Kadra sam promijeniti svijet u kojem živim. — Ponovno se
pogledam.
— Odlično izgledam, odlično se osjećam. Volim sebe... I Jack će me danas nazvati
— dodam za svaki slučaj prije nego što zaklopim knjigu i operem zube.
Izvadim vagu i izvažem se. Imam pola kile više nego jučer. Kako je to moguće?
Već se dvanaest sati odričem hrane — trebala sam već smršavjeti najmanje šest
kila.
Ponovno pogledam u zrcalo. — Odlično izgledam. Odlično se osjećam. Volim sebe —
kažem prijeteći.

Elaine iz Top Tempsa našla mi je posao kod Boothroyda, Čartera i Maya, tvrtki
uštogljenih poslovnih savjetnika na Portland Squareu. Njihova recepcionarka
Janet je na godišnjem i ja ću je zamjenjivati. Baš sam prava sretnica.
Stojim u dizalu neodređeno turobna. Ne mogu vjerovati da ću opet raditi kao
zamjena. Kada ću napokon steći karijeru, pitam se. Zavidim ljudima kojima je
jasno što žele raditi. Ljudima koji kažu: Bit ću liječnik. I onda to i postanu.
Ja jedino mogu reći: Bit ću?
Recepcionarka koja će se sljedećih tjedan dana dosađivati, eto što ću biti.
Imam pet smjernica za prvi dan na novom poslu:
A. Doznati svoj direktni broj i nazvati H.
B. Naći kompjutorske igre, zahod i kuhinju.
C. Doznati tko mi potpisuje satnicu i toj osobi skuhati kavu u prvih sat vremena
na poslu.
D. Doznati ime i opis glavnog šefa kako bih izbjegla neugodnosti.
E. Nikada, nikada ne ostati na poslu poslije 17.30 i uvijek otići na stanku za
objed.
Osoba koja mi potpisuje satnicu je Ms. Audrev Payne. Na prvi joj pogled nadjenem
nadimak Octene sise. Čini se da joj se baš ne sviđam, ali isto se tako čini da
se njoj nitko osobito ne sviđa, a humor je nešto na što u dosadašnjem životu još
nije naišla. Skuham joj kavu i svaki put kad prođe pokraj mene tipkam po
tipkovnici kompjutora držeći se silno zaposleno.
U 11.30 nazove Elaine. — Čujem da se dobro snalaziš.
Opet je upalilo. Lijepo izvadim svoj časopis Halo! i raspu za nokte. Znam daje
otrcano čitati Halo, ali to je sastavni dio pribora kad radiš na zamjenama.
Uvjerena sam da se zove Halo jer tako brzo otapa led. Još nikad nisam srela
nikoga u nekom uredu koga ne uhvati želja da ga prelista kada ga ugleda. Kad si
na zamjeni, ako im omogućiš da zadovolje svoju (po meni zdravu) potrebu za
eskapizmom, stekla si doživotne prijatelje. Halo uvijek upali.
Za objed provedem sat vremena na Portland Squareu dosađujući se i promatrajući
golubove. Govorim sebi da iako sam pojela niskokalorični sendvič od piletine za
manje od minute nipošto nisam gladna. Prepoznam ženu iz ureda koja se približava
klupi pa se udubim u kopanje po torbici kako bih izbjegla kontakt. Nemam ni
najmanju želju razgovarati s njom i odgovarati na vječita pitanja o tome zašto
radim na zamjenama. Kad se odmakneš dva koraka od ulaza u ured, mislim da je
uvijek najbolje držati se kao da nisi jedna od njih. Upletanje uvijek vodi jadu,
a s vremenom sam otkrila da nevezivanje za mene najbolje funkcionira. To znači
da nikad ne moram potpisivati izlaznice ljudima koje ne poznajem, tračati o
nečistim poslima u uredu ili stajati u pubu poslije radnog vremena s gomilom
ljudi koji se žale na upravu.
Do 14.15 moj je želudac u znak prosvjeda počeo proždirati moju jetru. Nađem
paketić kukuruznih pahuljica u kuhinji i iz očaja pojedem pet šaka prije nego
što ih sperem litrom čaja.
Između 14.30 i 16.15 neometano igram kompjutorski pasijans, pričam pola sata s H
o moćnim ženama istodobno tresući kukuruzne pahuljice s pulovera, igram se sa
spajalicama na stolu, natipkam
etiketu za Octene sise, frankiram poštu i za tili čas, vrijeme je da idem kući.
Sve u svemu, prilično dobar dan.
To jest, dok ne dođem kući i ne otkrijem da na telefonskoj tajnici nema poruka.
Pod tušem mrmljam afirmacije, a onda gledam Brookside.
I dalje se ništa ne događa. Do ponoći mi se već vrti u glavi. Lijepo je biti
moćna žena koja upravlja vlastitim životom, ali je nevjerojatno dosadno.
Utorak je, a ja sam još uvijek mirna. Ispijena, ali mirna.
Većinu dana poigravam se s pomišlju da odem u teretanu. Dakako, čim se mogućnost
da ću vježbati pomakne s malo vjerojatnog na moguće, tijelo mi uhvate grčevi. Do
sredine poslijepodneva već patim od preuranjenog artritisa i blage upale pluća.
Ali, znam ja svoje tijelo i njegove trikove. Zaboravilo je da sam ja sad moćna
žena.
Stignem u teretanu oko 19 sati. Prepuna je i ja se pomalo osjećam kao rezervni
dio. Što uopće tu radim?
Ovo nipošto nije moja prirodna okolina.
Na sebi imam bojom zamrljane tajce, tenisice iz 1984. godine, za koje sam se
nadala da će možda izgledati retro pa stoga i cool (ali ne izgledaju), majicu
koja je posivjela od pranja i nesparene sokne. Cindy Crawford, požderi se od
zavisti.
Proguram se između frajera u odličnoj kondiciji pokraj naprave za prsne mišiće
do ormarića u kutu i prekopam ga da pronađem upute za vježbanje. Obrišem prašinu
s njih i odem na sobni bicikl.
Za samo dvije minute sva sam oblivena znojem. Siđem i iskušam sreću na napravi
za maraton. Djevojka pokraj mene ima najnoviji discman i sprinta u
besprijekornoj Reebokovoj opremi. Čini se da se ne znoji, pa zaključujem da je
to lako.
Neometena čudnim pogledom koji mi je dobacila, povećam brzinu i pokušam je
dostići, ali mi se noge ne žele pomicati tako brzo pa sletim s naprave. Napravim
se da nisam čula njezin podrugljivi smijeh, skočim na plastični okvir i smanjim
brzinu na ritam hodanja.
Hodanje je dobro. Hodanju ništa ne nedostaje.
Usredotočim se na brojač kalorija koji kao da se ne pomiče. Nakon dvadeset
minuta potrošila sam točno četrdeset dvije kalorije. Drugim riječima, oko tri
kukuruzne pahuljice.
Ozbiljno sam zabrinuta za svoju kondiciju. Kad dođem do naprave za penjanje,
srce mi govori da je vrijeme da prestanem. Donesem odluku da ću odsad svaki dan
dolaziti u teretanu. I ako to učinim i krenem polako i ne pretjerujem u početku,
steći ću dobru kondiciju na razborit način. Nema smisla da se preforsiram, nije
li tako?
Pogledam upute i još pokušam s napravom za dizanje tereta, ali zaključim da se
pokvarila. Jer ja je ne mogu ni pomaknuti. Iscrpljena, srušim se na prostirku za
trbušnjake. Uspijem ih izvesti pet, ali se tješim pomišlju da zapravo i ne želim
ravan trbuh. Ravni trbusi spadaju u osamdesete.
U 19.35 već sam u garderobi. Kosa mi se slijepila uz glavu. Ne izgledam, a i ne
osjećam se najbolje. Uz veliki napor, sagnem se da odvežem tenisice.
— Amy?
Polako podignem pogled. Vidim pomodne sokne, napete, preplanule noge, savršene
biciklističke hlače, goli trbuh i grudi lijepo spakirane u majicu Elle, sve dok
ne dođem do osmijeha koji kao da je iz zubarske reklame.
Čista noćna mora.
To je Chloe.
— Jesi li dobro? — pita me.
— Aha, super — kažem i odmaknem mokru kosu s lica. — Kako si ti?
— Odlično. Jesi li se dobro provela neku večer kod Matta? Hvata me blaga panika.
Sigurno zna za mene i Jacka. Nijemo
kimnem. Halo? Gdje je nestala moja ličnost?
— Otišla si s Jackom, je li?
— Ništa se nije dogodilo — izlanem.
— Ja sam čula drugu priču. — Namigne mi. Pročistim grlo. — Što je rekao?
Hvala Bogu što sam već crvena od napora pa ne može vidjeti da sam porumenjela.
— Gotovo ništa. Bio je prilično pijan kad se vratio. Ne smiješ previše obraćati
pozornost na njega. Iskreno govoreći, priličan je žen-skar.
— Stvarno?
— Grozan je. Neki dan je poševio moju susjedu Cathy i izbacio je a da joj ni
kavu nije ponudio. I pali se na sve gole komade koje slika. Stalno ga zezamo,
ali znaš takve frajere...
— Aha. Tako sam si i mislila. — Potisnem želju daje zadavim, ali možda joj nešto
u mojem glasu pokaže da nije sve u najboljem redu.
— Dakako, potpuno bih te razumjela ako bi ga htjela... znaš već. Prilično je
zgodan. — Naheri glavu.
— Izgleda da ga prilično dobro poznaješ — promrmljam.
— Poznajem ga godinama. Išli smo zajedno u školu.
— Ah, da, rekao mi je. Zaboravila sam.
Lažem. Mogla bih usred noći ponoviti svaku riječ koju je izgovorio.
— Zapravo je dobar frend. Uvijek za šalu. Trebala bi češće izlaziti s nama —
kaže Chloe slatko mi se smiješeći.
Osjetim pravu mržnju.
— Voljela bih to. Izvrsno sam se provela. Zapravo, htjela sam nazvati Matta i
zahvaliti mu se, ali nemam njegov broj.
Pravo nadahnuće, stara moja. Nepogrešivo.
Chloe otvori torbicu i izvadi debeli adresar. Gutam ga očima dok ona istrgne
čist list boje lavande i nažvrlja broj svojom očigledno skupom penkalom. Pruži
mi ga.
— Vidimo se — kažem, trudeći se da zvučim mrtvo-hladno dok pomnjivo presavijam
papirić.
Ona mi se nasmiješi, sagne se i poljubi me u vrući obraz. — Sjajno, onda se
uskoro vidimo.
Već je gotovo došla do vrata kada se okrene. — Ah, uzgred, dala sam tvoj broj
Jacku. Nadam se da ti ne smeta.
H i meni trebaju tri paketa čipsa i po tri piva da provarimo tu informaciju.
Prođemo sve moguće interpretacije. Ja mislim da me Chloe pokušava upozoriti jer
sam joj draga i ne želi da budem povrijeđena, ili pak da pokušava prikazati
Jacka još privlačnijim govoreći o njemu kao o ženskaru. H to ne vjeruje, ali ona
ne voli Chloe. Kaže da Chloe namjerno muti jer ne želi da joj se poremeti najuži
krug prijatelja i da, koliko znamo, možda sama želi biti s Jackom.
Chloe je nekoć izlazila s njezinim bratom i navodno je bila odvratna. Ja sam je
upoznala prije otprilike godinu dana, kad je ta veza bila pri kraju i ona se
napila i plakala mi na ramenu. Onda sam je ponovno
srela na vjenčanju H-inog brata i otad smo manje-više u dodiru. Sviđa mi
se, ali slažem se s H da nije cura za žensko, nego za muško društvo. Što je
velika razlika.
— Ah — kažem — ali ako je to slučaj, zašto me pozvala van s njima i zašto je
dala Jacku moj broj?
H slegne ramenima i odmahne glavom. — Pojma nemam. Ali, ne vjerujem joj.
Uglavnom, sad nemaš problema, imaš njegov broj.
— Da, a on moj ima već danima, ali me nije nazvao.
H zamišljeno pijucka pivo. — Jesi li sigurna da ga doista želiš? Ne zvuči mi baš
pouzdano.
— Samo još nije naišao na pravu djevojku — kažem smiješeći se prije nego što mi
sine zabrinjavajuća pomisao. — Što ako Chloe kaže Jacku da me vidjela i da sam
bila u groznom stanju?
— Zaboga!
— Ali, možda mi je povjerovao kad sam mu rekla da mi se sviđa Matt pa me otpisao
i uopće ga ne zanimam. — Upustim se u monolog prepun sumnji u sebe i izmišljam
nove i nove razloge zašto me nije nazvao dok me H ne ušutka. Ustane držeći
praznu čašu.
— Ovo mi stvarno počinje ići na živce — upozori me.
Uz sljedeće pivo, H mi daje praktične savjete. Kaže kako bi, da je na mojem
mjestu, nazvala Jacka i sama ispitala situaciju. Ali, ona nije na mojem mjestu.
Mnogo je hrabrija. Kažem joj da će me, ako to doista želi, već nazvati. Samo
moram čekati. H kaže da je to defetistički stav, ali lako je njoj govoriti, ona
ima Gava.
Kad se vratim kući, pijana sam i prepuna samosažaljenja. Jack još nije nazvao,
iako mu je Chloe dosad sigurno nešto rekla. Ja njega neću zvati. On je prvi
dobio moj broj pa je to do njega. Ne bi bilo cool da ga nazovem, ma što Chloe
rekla.
Sklupčam se s Moćnim ženama i odmah zaspim.
Kada se u srijedu probudim, ne mogu se pomaknuti. Svi mišići u mome tijelu su u
šoku. Isprva pomislim da sam doživjela tešku prometnu nesreću, a onda se sjetim
gimnastike. Nisam još ni otvorila oči, a već me muče zle slutnje o danu koji
dolazi.
Teoretski bi moja jutarnja rutina trebala ići kako slijedi:
7.00: Zvoni budilica. Isključi je.
7.20: Ponovno zvoni budilica. Ponovno je isključi.
7.40: Na treće zvono budilice, ustani. Umij se, pristavi čaj. Pusti vodu u kadu.
7.45: Popij čaj. Radi pozitivne afirmacije. Uđi u kadu.
8.10: Iziđi iz kade s opranom i regeneriranom kosom.
8.15: Osuši kosu i pokušaj napraviti frizuru (uvijek katastrofa).
8.25: Otvori ormar. Izaberi i odjeni kombinaciju po želji (glačanje
fakultativno).
8.30: Pojedi zdjelicu žitnih pahuljica ili tost (ovisno o tome ima li ili nema
mlijeka).
8.35: Ponovno provjeri jesam li primjereno odjevena. Operi zube. Prikupi što
treba za eventualne usputne poslove, npr. odlazak u kemijsku čistionicu, k
postolaru i si. Nanesi šminku.
8.45: Izađi iz stana.
Danas sam se probudila u 8.45. To nije dobar početak.
Kako to da uvijek kad prespavam ustanem upravo u vrijeme kada bih trebala izići
iz kuće? Baš čudno.
Octene sise mi održi prodiku o točnosti, a ja je odlučim otrovati. Stalno
pogrešno spajam telefone i općenito sve sjebem. Za objed se utješim sendvičem sa
slaninom i mnogo majoneze. Vitkost mi se sad čini besmislena.
Poslijepodne provedem vodeći pokusne razgovore s Jackom.
Ja: Halo?
Jack: Zdravo, Amy, Jack je.
Ja (zbunjeno): Tko?
Jack: Sjećaš se, sreli smo se neku večer. Sjajno sam se proveo. Ti si
nevjerojatna. Stvarno, nikad nisam sreo tako inteligentnu, seksi...
Ne, neće ići. To se nikada neće dogoditi.
Ja: Halo?
Jack: Zdravo, dušice, ovdje Jack.
Ja (totalno cool): Bok, kako si?
Jack: Osamljen bez tebe...
Bljak! Povratit ću!
I tako se nastavlja. Iskušala sam sve osim razgovora u kojima ja nazovem njega.
No do kraja poslijepodneva toliko sam se naviknula razgovarati s njim da znam da
će me nazvati. Nije moguće da jedno ljudsko biće ovoliko misli na drugo a da to
drugo ne uhvati neku vib-ru. Zar ne?
Kada dođem kući, na telefonskoj sekretarici nađem samo jednu poruku. Od H, da je
nazovem nakon što nazovem Jacka.
Ne mogu odstupiti. Malo prelistam Moćne žene kako bih skupila hrabrost. Ne
prepuštajte svoju moć drugima... Žene koje dobiju što žele uvijek su
proaktivne...
Zurim u stranicu adresara na kojoj je Jackov broj. Jednostavno to učini. Učini.
Učini. Hajde, podigni slušalicu.
Jackov telefon zvoni četiri puta. Stišćem slušalicu uz uho tako jako da su mi
zglobovi pobijelili. Osjećam se tako izloženo. Zvonim u njegovom stanu!
Onda se uključi tajnica. Mattov glas.
— Bok, Matt i Jack trenutačno nisu tu. Molim vas ostavite poruku poslije zvučnog
signala pa ćemo vam se javiti. Biiip.
A onda se dogodi nešto čudno. U mojem se grlu odnekud nastani kreštava ptica.
— Bok, ovdje... — počnem. A onda ništa. Tako me šokirao zvuk koji mi izlazi iz
usta. Pokušam ponovno. — Ovdje Amy. Hmm. — Opet tišina, a onda zvučni signal.
Pošlo mi je za rukom na telefonskoj tajnici ostaviti najgoru poruku u povijesti.
Svijeta. I ne mogu to nikako popraviti. Spustim slušalicu kao da sam od nje
dobila električni šok i počnem mahati rukama. Gorim.
Istrgnem telefon iz utičnice i isključim tajnicu, otvorim prozor i bacim Moćne
žene u susjedni vrt.
Četvrtak: raspad sustava.
Na poslu sam katatonična. Shvatila sam da je moj problem mnogo veći od incidenta
s porukom Jacku. Proširio se i obuhvatio čitav moj život. Geoff nehotice nabasa
u moju osobnu krizu.
Geoff je savjetnik u tvrtki Boothroyd, Čarter and May i cijeli se tjedan mota po
recepciji. To zato što je on ured Billy No Mates. Nije ga moguće opisati nikako
drukčije nego kao mlohavog žapca. Nema na
njemu ničega iole privlačnog. Nosi četvrtaste naočale, proćelav je i zaudara.
Ja sam u takvom stanju duha da pristanem kad me pozove na objed. Odem na objed s
Geoffoml
Povede me u talijanski restoran i naruči špagete kojima zamrlja kravatu. Vrlo je
napet i očigledno polaskan što sam izišla s njim. Ništa ne kopčam jer mi se čini
kao da sam izišla iz vlastitog tijela. Razgovor zapinje i ja gurkam lazanje po
tanjuru.
— Ne doimaš se osobito sretnom — primijeti Geoff. Bravo, Einsteine!
Slegnem ramenima. — Ma, dobro sam.
— 0 čemu razmišljaš? — upita (glupo). Pa mu kažem.
Ne suzdržavam se.
Kažem mu da mislim kako ljudi privlače samo ljude koje mogu privući. Recimo,
Elizabeth Tavlor je privukla Richarda Burtona jer su otprilike podjednako
privlačni. A ja sam privukla Geoffa. To zacijelo znači da sam otprilike
privlačna kao on. Zbog čega bih se najradije ubila.
Ne znam što mi je bilo. Nikad prije nekome koga i ne poznajem nisam rekla nešto
tako neugodno. Neko vrijeme zurimo jedno u drugo, a onda se ja nervozno
nasmiješim, ali Geoff se ozbiljno uzrujao. Drhtavim rukama izvadi novac iz
novčarke, spusti ga na stol i ode.
Srećom, budući da nitko ne razgovara s Geoffom, nema se kome požaliti, pa u
uredu ne nastane scena. Ali, poslijepodne provedem u dubokom kajanju.
Kad se vratim kući, smognem hrabrosti da ponovno uključim telefon.
Mama me odmah nazove kako bi popričala.
— Dušo. Kako onaj tvoj krasni novi dečko? Jedva čekam da čujem...
— Nije ni krasan ni moj! — povičem. Proživljavam neku vrstu kolapsa ličnosti.
Jack i dalje ne zove. Navrati H i posvađamo se kad joj odbijem dopustiti da me
izvuče iz crnog raspoloženja. Kaže mi da sam jadna i da se ne moram iživljavati
na svima drugima. Ima pravo, ali ja to nisam spremna prihvatiti.
— Ne razumiješ — kažem prkosno. — Ne znaš kako je biti odbačen prije prvog
sudara.
Ona odluči biti tvrda. — Sve to nema nikakve veze s Jackom
— kaže odvratno smireno. — Napokon si pukla i to zbog tih tvojih povremenih
poslova. Znala sam da će biti tako.
— Pa što ako imam usran posao i usran život? To mi je sudbina. Ne znam ništa
drugo raditi — prasnem. — Beznadan sam slučaj.
Ona to odbija slušati. — To je čista bljezgarija. Ni ne trudiš se. Kao da si
odustala. Znaš da se želiš baviti modom, ali si prevelika kukavica da pokušaš.
— Ma daj začepi! To je bilo davno. Osim toga, prekasno je.
— Nije prekasno, samo se inatiš.
— Ma nemoj! Kao da ti znaš o čemu govoriš, ti s onim sjajnim poslom na
televiziji i Gavom koji te čeka kod kuće. Sto ti znaš o slijepim ulicama? —
kažem, ali gubim vlast nad sobom i glas mi podrhtava.
— Amy, dečko ti neće riješiti probleme.
— Baš ti hvala, Claire Ravner —jedva protisnem. — To možda ne bi bio odgovor na
sve, ali bi bio početak, jer nemaš pojma koliko mrzim biti sama. Sa svim ovim...
sranjem — ispljunem. — Ali, ako nisi primijetila, ne mogu nikoga privući. Čak ni
Geoffa, jer je shvatio istinu
— da sam grozna osoba i da mi je život nikakav... i... i... završit ću kao
ogorčena, neuspješna tridesetgodišnjakinja i... i... umrijet ću kao djevica.
H me zagrli, otvori paket papirnatih rupčića u boji, skuha mi biljni čaj i
smjesti me u krevet. Uvjerava me da će ujutro sve biti bolje.
Tako je. Jebeš sve njih! Neću više cmizdriti. Dosta mije. Provela sam previše
vremena čekajući da onaj kreten nazove. Bio bi dovoljan samo jedan bijedni mali
poziv, ali ne, on je običan sebični gadi E pa, dosta mi je traćenja vremena na
njega. Neću više zbog njega ovako patiti. Ovaj sam tjedan izgubila i ponovno
dobila četiri kile, posvađala se sa svima uključujući H, a zašto? Odgovorite mi
na to! Zbog idiota!
I tako. Jack Rossiter je zauvijek izbačen iz mojeg života. Pa zar on ne zna tko
sam ja? Trebao bi me moljakati za sudar, nazivati toliko da se telefonska žica
rastali, pretvoriti moj stan u cvjećarnicu. I znate što? Tko ga jebe. Zajedno s
njegovim fificama, skupom odjećom i umjetničkim preseravanjima.
Uh, što sam danas oštro raspoložena. Ja sam Tarzan — tko bi pri zdravoj pameti
želio biti cmizdrava Jane? Ipak sam Moćna žena.
Ne trebaju mi muškarci. Muškarci s njihovim smrdljivim ge-nitalijama, odvratnim
noktima na nožnim prstima i snobovskim glazbenim linijama. Tko ih treba? Ja ne!
Ni pod razno.
Stanem na prag i duboko udahnem. Ha! Nikad me više neće izvozati neki muški
kreten. Danas je posljedni dan da radim na zamjeni i PRVI DAN OSTATKA MOGA
ŽIVOTA.
Na nesreću, pokliznem se na stubama i poderem hulahupke.
Ali, ne dam se smesti i mislim da se moj novi stav vidi. Ljudi mi se u podzemnoj
miču s puta, a u uredu im pozdravi zamiru na usnama. Probijam se kroz dan
brutalnom djelotvornošću. Čak pospremim ormarić s papirima, što se jako dojmi
Octenih sisa.
Točno u pola šest predam joj satnicu. To je dio ovog posla koji obično najviše
mrzim. Ljudi obično tako gnjave s potpisivanjem, prebrojavaju sate i ponašaju se
kao da si zatvorenik kojeg puštaju na uvjetno. Ali, danas ne. Octene sise me
odmjeri od glave do pete dok nepomično stojim pokraj njezinog stola.
— Hvala ti na zalaganju, Anna — kaže. — Moram priznati da si danas bila vrlo...
hmm... marljiva.
— Zovem se Amy. Nema na čemu.
— Sljedeći tjedan te nećemo trebati. Janet se vraća s godišnjeg, ali javit ću
ako nešto iskrsne.
Ona to zapravo ne misli, ali meni ne smeta. Jedva čekam da odem.
Odšetam se do ureda Agencije za zamjene. Elaine petkom priređuje domjenak za sve
nas i nemoguće ga je izbjeći kad dođeš ostaviti satnicu. Svrha domjenka je da se
osjećamo kao velika sretna obitelj a ne hrpa bezveznjaka kakvom nas svi ostali
smatraju. A zapravo su ti domjenci neugodni. Ljudi koji rade na zamjenama ne
poštuju ni sami sebe, a kamo li jedni druge.
U uredu vlada tropska vrućina. Na stolu je pladanj usahnulih sendviča, nekoliko
boca bezalkoholnih pića i vino. Elaine ga je već gotovo popila. Maškara joj se
razmazala pa ima oči kao panda.
— Ostani, daj ostani na piću — petlja, stavljajući moju satnicu na pladanj.
Odbijem i kažem joj da izlazim. Ona mi kaže da će me drugi tjedan nazvati i
javiti za novi posao.
Poslužim se uredskim telefonom da ostavim poruku na H-inom mobitelu. Kažem joj
da nema izbora — večeras osvajamo grad.
Oborit ćemo ga na koljena.
Pjevušim dok se penjem uza stube, uzbuđena pomišlju na ženski izlazak. Naroljat
ću se. I više od toga. Zaslužila sam. Možda si čak priuštim poneki CLASS A ako
se pojavi. Ništa me ne može zaustaviti. Ja sam gospodarica svoga života.
Gurnem ključ u bravu. Neću čak ni pogledati telefonsku sekretaricu. Neću joj
priuštiti taj užitak. Jer, doista me nije briga. Čak i da čuva deset poruka od
Kretenskog Jacka Rossitera, sve bih ih izbrisala. A kad bi me ponovno nazvao,
rekla bih mu neka se goni.
Telefon zazvoni čim otvorim vrata. Super, to je H, zove da se dogovorimo.
Pojurim prema telefonu.
— Halo — zacvrkućem. Nastane kratka stanka.
— Bok, Amy, ovdje Jack. Samo sam htio pitati što radiš večeras.
Znam da je ovo loše. Jako, jako loše. To što sam za dvije sekunde uništila
rezultate dva desetljeća zalaganja ženskog pokreta. Ali, tako sam sretna što mu
čujem glas. Tako besramno zahvalna što je napokon nazvao da se čujem kako kažem,
s mnogo više oduševljenja nego što sam namjeravala: — Ništa. Zašto?
Jack
Telefonski razgovor
Ništa. Zašto?
No da, to s tim »zašto« ne može biti lakše. Na to mogu odgovoriti i dubeći na
glavi, svezanih ruku. Jer je petak navečer i sam sam kod kuće. Jer se još
uvijek, Amy, unatoč tome što si mi prošli tjedan rekla da ti se sviđa Matt,
nadam da bih ti se mogao svidjeti i ja. Jer se nisam seksao više od tjedan dana,
a ti se nisi seksala više od šest mjeseci. Jer, Amy, ti i ja tako imamo jednu
zajedničku potrebu. I, da, zato što mi se k tome još i sviđaš.
Ali to s tim »ništa«... ništa je uvijek nekako škakljivo. Ništa te dočeka kao
iznenađenje. Ništa je... jednostavno preiskreno. Hoću reći, igra koju igramo
ipak bi trebala imati nekakva pravila. Postoje upute, a u njima su navedena i
pravila. Postoje stvari koje samci rade i stvari koje samci ne rade. Evo što
rade:
a) Upoznaju se s nekim na tulumu i dobro im je s tim nekim i stoga ga pohranjuju
kao Mogućnost u fascikl s oznakom PŠŠ (Potencijalni štof za ševu)
b) S vremena na vrijeme, zatekne ih petak navečer, bez obzira jesu li bez
partnera ili dogovorenog spoja, pa pregledavaju fascikl PŠŠ i traže Mogućnost
c) Povremeno odluče nazvati rečenu Mogućnost i predložiti susret.
Ali:
a) Nikada se osobno ne javljaju na telefon, jer im je jasno da telefonske
sekretarice, baš poput rotvajlera, postoje kako bi ih štitile od neželjenih
upada u njihov život
b) Ne podižu slušalicu nedjeljom navečer ako su sami, jer će tada onaj tko zove,
tko god bio, pomisliti da je njihovom društvenom životu udijeljena posljednja
pomast
c) Ne potvrđuju taj dojam korištenjem riječi »ništa«, kada ih sugovornik upita
kakav im je plan za tu večer.
A tih bismo se pravila djelovanja trebali pridržavati, jer su osmišljena upravo
kako bi štitila naš status Samaca. To je naša Deklaracija neovisnosti i dužnost
nam je podupirati ih u svakom trenutku.
Samo što moja pravila, Amy, očito nisu i tvoja pravila. Jednom riječju, ti si
poderala upute za rad. Odbacila me na užareni teren. Bosih nogu. I ondje me
ostavila bez mogućnosti biranja: mogao sam samo tvoje ništa pretvoriti u nešto.
Posežem za cigaretom.
— No, dobro — govorim, smještajući se na rub naslonjača — večeras sam trebao
nešto raditi. Imam nekakav portret i obećao sam da ću ga svakako dovršiti do
nedjelje, kada tip ima pedeseti rođendan. Stvar je samo u tome da sam ga dovršio
prije otprilike sata i... i... ne znam... Bilo mi je ugodno s tobom prošli
tjedan. Lijepo smo se nasmijali, znaš, pa mi se učinilo da bismo to mogli
ponoviti. I tako sam pomislio da bih te mogao nazvati. Tek tako, jer se baš i
nisam nadao... Samo sam htio vidjeti što ti radiš, tako nešto...
— Pozivaš me van, Jack?
U glavu. U redu, i ja znam igrati u glavu. — Pa, da, moglo bi se i tako reći.
— U redu.
— U redu znači da ćeš o tome razmisliti ili u redu znači da, može, vidimo se?
— U redu znači da sam razmislila i u redu znači da, može, vidimo se.
Ja se smiješim tome kako me oponaša. — U redu, ja ću smisliti neki restoran.
Najprije možemo otići na piće, ako želiš.
— Želim.
Ponovno se smiješim. — Znaš gdje je Zack'si
— Svakako.
— Vidimo se oko osam?
— U redu, vidimo se.
U prvi mah, pošto sam spustio slušalicu, ne uspijevam izbjeći osjećaj da spremam
pucu u futrohi, nakon dvoboja. Međutim, osim što
mi je puls malčice ubrzan, više sam nego OK. Preživio sam Telefonski Razgovor
Uživo. I bilo je dobro. Amy je zvučala srdačno, bilo joj je drago što me čuje.
Pozvao sam je van, a ona je pristala. Naći ćemo se. Večeras. I tako imamo i
rezultat. Billy the Kid — Calamitv Jane 1:0.
Ali tek tada sinula mi je jedna stvar koja mi dotada nije pala na pamet: Bože
moj, pa ja idem na SPOJ. Spoj, za ime svijeta. Piće i večera. Nekoliko sati
neobaveznog razgovora s osobom koju jedva poznajem. Jedna od onakvih večeri u
kakve sam se prestao upuštati čim sam shvatio da do seksa vode i neki drugi,
manje komplicirani putevi.
Što, dovraga, želim postići?
Smiri se.
Duboko uvlačim dim i pokušavam samog sebe uvjeriti da sve i nije tako crno kako
izgleda. Amy je dobra. I privlačna. I zabavna. Usto se doista želim vidjeti s
njom. Zašto bih je inače nazvao? I nije baš daje ne poznajem. Naposljetku, s
njom sam proveo veći dio jedne noći, nije li tako? I ona je zainteresirana. A
ako je pristala izići sa mnom, ne može biti toliko zainteresirana za Matta
koliko mi je željela pokazati. Stoga je cijeli dogovor savršeno normalan.
Za taj bizarni smjer u kojem se razvija moja večer manje-vi-še okrivljujem
Chloe. Piljim u komad papira koji držim u ruci: Chloein rukopis; Amyin broj.
Chloe mi gaje na prepad dala u ponedjeljak, pošto joj je dosadilo moje gunđanje
u vezi s još uvijek neriješenom situacijom s McCullenicom. Rekla je kako bih
trebao nazvati Amy, kako joj se čini da sam samo frustriran i da bi mi dobra,
jednostavna ševa jako pomogla da se smirim. A onda je Amy — točnije, u najmanju
sam ruku poprilično siguran da je to bila ona — nazvala u srijedu navečer i
ostavila čudnu i kratku poruku. To što se ona domogla mog broja zacijelo ide na
dušu Chloe. Na pamet mi ne pada nitko drugi tko bi se usudio učiniti takvo što.
Ona meni i Mattu uvijek priređuje takve smicalice, brine se za to da dečki budu
sretni. A mi uzvraćamo protuuslugama, s vremena na vrijeme namještamo joj svoje
poznanike.
Katkada se pitam ne bi li bilo pametnije da Chloe i ja jednostavno eliminiramo
te posrednike i pomognemo jedno drugome. Nije da mi to baš nikada nije palo na
pamet i nije da baš ne očijukamo. Jednom, neposredno nakon prekida sa Zoe, to
sam pitanje temeljito raspravio s Mattom. Večer ranije napili smo se s Chloe,
tako daje ona prespavala uz mene, u mojem krevetu. Matt nas je ujutro probudio s
kavom i zatekao Chloe u mojem zagrljaju. Čim je otišla kući pitao me je
li se što dogodilo, a ja sam rekao da nije. Potom me pitao zašto, a ja sam mu
rekao da je volim, ali se nikada ne bih mogao u nju zaljubiti. Kao i u njegovom
slučaju, to mi je prijateljica. I na meni i na njoj bilo bi previše pritiska,
bili bismo dužni učiniti sve da veza funkcionira kako valja. Usto, već je
predobro znam. Što bih još mogao otkrivati? Ne znam je li mi povjerovao. Nisam
bio siguran čak ni vjerujem li samome sebi.
Gledam na suprotnu stranu dnevne sobe i provjeravam stanje na starom satu s
logotipom Marlboroa iznad šanka: pola sedam. Treba obaviti određene stvari,
treba...
Odlazim gore, u Mattovu sobu, otvaram vrata njegovog ormara i tisućiti puta
zahvaljujem sreći koja mije podarila najboljeg prijatelja kojem ne smeta
posuđivanje stvari. Čovjek mu stvarno mora skinuti kapu. Ovdje ima odjeće za
svaku priliku: smokinga, frakova i odijela, košulja, majica, traperica i
pulovera s potpisom. Kada dođeš ovamo, imaš dojam da si krenuo u kupnju sa
zlatnom AmExicom: samo biraš. (Uvijek dobro pazi da je cimer građen kao ti.)
Svim se srcem nadam samo da se, uza sve te raskošne poslovne objede u koje se
upušta, neće početi pretvarati u balon. Ja bih tako na području odijevanja ostao
kratkih rukava. Vjerojatno bih u prehranu morao uvesti hrpetine masnoće kako bih
pratio njegovu kilažu. Ili to ili pronaći pravi posao i tako doći do vlastite
kreditne kartice. A do konca ove godine — to je rok koji sam samome sebi zadao,
do tada moram postati uspješnim slikarom — to se jednostavno neće dogoditi.
Odabravši nekoliko stvari, jurim u kupaonicu.
Hrpa djevojaka koje znam osobnu higijenu smatra pitanjem razlike među spolovima:
cure su za higijenu, dečki nisu. Kraj priče. I pritom su, u određenoj mjeri, u
pravu. Ostavi tipa da godinu dana bude sam. Odvoji ga od civilizacije i, što je
još važnije, od svih izgleda za seks. U takvim okolnostima postoje poprilično
veliki izgledi da će propasti. Čarape i gaće uglavnom će rotirati, bez pranja,
sve dok ne osjeti svrbež ili dok smrad ne dosegne kategoriju neumotanog sira u
hladnjaku. Prave male Sahare čiste prašine neopaženo će se prevući preko svih
površina. Štednjak će početi nalikovati na crkotinu na cesti dok će se slojevi
masnoće iz tave na njoj samo gomilati. A grebeni crne prlja-vštine prijetit će
nasilnim odvajanjem noktiju od svih dvadeset prstiju.
I unatoč svemu tome, međutim, vrati istog tog tipa u uobičajeno okruženje i
priča će se početi odvijati u drukčijem smjeru. Postavi
ga pred spoj s desetpostotnim izgledima za ševu i skupit će više dezo-doransa i
losiona od Kleopatre. Stvar je, čini mi se, u ovom: higijena je kod tipova nešto
što je povezano sa seksom. Urediš se, ševiš. Kratko i jasno. Uzmimo za primjer
mlade tipove, u onoj fazi evolucije kada još uvijek misle da mogu mirne duše
nositi čarape ako se još nisu počele raspadati. Takvim je tipovima svejedno
koliko su prljave. Postavi ih na manje od stotinu metara od psećeg govna i po
svoj će se prilici u njega uvaljati. Tek kada dosegnu spolnu zrelost zapravo
skuže program. Primjećuju da, kada smrde, djevojke misle da su grozni. Koliko im
god matematika možda i ne ide, odjednom su u stanju i sami prokljuviti sljedeći
kompleksan niz jednadžbi: Zadah iz usta i prljavi zubi = Nema ljubljenja; Nizak
stupanj higijene u donjem dijelu tijela = Nema seksa.
Ni kod mene nije drukčije. Recimo večeras... A nije čak ni tek deset posto
izgleda. Čini mi se da imam nekako više oko pedeset posto. Odigram li sve karte
kako treba, večer bih mogao zaključiti brzom šetnjicom Sigurnom avenijom do
Palače olakšanja. A kako bih zajamčio da će doista biti tako, odlučujem se za tu
higijenu. I to žestoko. Tuširam se, ribam, brijem, sređujem kosu, perem i čistim
zube, čistim uši, režem nokte, utrljavam losion za tijelo i premazujem lice
losionom poslije brijanja. Potom se odijevam: Calvinice (poznate i pod nazivom
Hlače za upucavanje); čiste čarape; i Mattovu odjeću (čistu i izglačanu, kao i
uvijek). Gledam se u ogledalu, smiješim se onako kako ću se kasnije, uz večeru,
smiješiti Amy. Ukupni dojam? Posve sam uvjeren. Nadajmo se stoga da je i ona.
Vrativši se u prizemlje, vadim pivo i uključujem CD. Zack's je praktički iza
ugla, tako da nema mjesta žurbi. Treba još samo odabrati restoran i rezervirati
stol. Neko zabavno mjesto i, iz nužde, ne preskupo. Negdje gdje se možemo
opustiti i nasmijati. Točnije, to bi bilo jedino što bi još trebalo obaviti da
već nisam obavio. Ali jesam. Prije četiri sata, prije nego što sam uopće
pomislio da bih mogao nazvati Amy. Prije četiri sata, potkraj druge seanse s
MeCuUenieom. Prije četiri sata, kada sam odlučio rezervirati stol u Hot Houseu,
zaključivši kako je to jedno od onih mjesta za koje bi McCullenica zasigurno
rekla da je cool. Prije četiri sata, približno sat vremena prije nego što sam
drugi put u dva tjedna shvatio da još uvijek nije raspoložena za takve stvari.
Uspon na Mount McCullen: bazni logor
M cCullenica je pozvonila jutros oko deset. Ovaj sam put bio spreman. Nije bilo
nikakve Bradshawiee koja bi onako demonski vrebala oko au-tobusne stanice. Nisam
bio toliko neispavan da bi mi se zapletao jezik. Nije bilo mamurne otupjelosti
koja bi mi pulsirala u mozgu. Ničeg, drugim riječima, što bi smetalo mojem
drugom pokušaju uspona na Mount McCullen.
Kada sam otvorio vrata poljubila me (u obraz) i još me čak i načas zagrlila
(platonski). To me već poprilično ohrabrilo. Nije baš vrhunac strasti i
zaljubljenosti, to nikako, ali je ipak Prvi dodir. A kada smo se našli unutra,
također se topila od silnih osmijeha. Nije bilo stre-pnje, nervoznih prstiju i
namrštenog čela, kao prošli tjedan. Kava na brzinu, razgovorčić o nekom tulumu
na kojem je bila s Kate, malko ogovaranja, malko kritiziranja. Kao da se znamo
već godinama. Potom smo otišli u atelje, gdje se svukla bez imalo sustezanja, a
onda zauzela pozu na sofi. I ako je sve to bilo dobro, onda je ono što je došlo
kasnije, kada smo izišli na podnevno piće u vrt, bilo još bolje.
Sunce je blještalo poput reflektora s vedrog neba: zasljeplju-juće. McCullenica,
samo u ručniku (mojem) i ravbankama (Mattovim) sjedila je do mene na jednoj od
triju drvenih klupa u vrtu. Četiri tek ispražnjene boce piva ležale su na
požutjeloj travi uz naša gola stopala, blistale na suncu. Sjenoviti krug, trag
Budweiserovog suncobrana koji je nicao iz središta jednog starog stola iz puba
ispred nas hladio nam je kožu. Između nas, na drvenim letvicama klupe, ležao je
prijenosni hladnjak, prepun piva. Izvadivši dvije boce, otvorio sam ih na rubu
stola, jednu dao McCullenici, drugu prinio ustima i otpio.
Okrenuo sam se prema njoj, promatrao je kako pali cigaretu i gleda na suprotnu
stranu vrta. Tada sam na njezinom licu prvi put ugledao pjegice. I nije bilo
neobično što su mi dotada promicale, čak ni nakon onoliko pomnog proučavanja u
kući. Ondje su moju pozornost ipak odvlačile neke druge odlike njezinog tijela.
Pjegice su bile blijede, jedva vidljive. Ne od onakvih napadnih, koje te dovode
u iskušenje, jer nekako imaš potrebu izvaditi olovku i spojiti točkice, nego od
onakvih kod kojih se pribojavaš da bi ih i prvi dašak vjetra mogao otpuhati, poput
konfeta. Ona je okrenula glavu, a ja sam, budući da nisam želio da
me uhvati u piljenju, spustio pogled i zagledao se u tanahne dlačice na svojim
bedrima ispod kratkih hlača.
Više nije bilo sumnje. Ovo je savršeno. Ovo je taj Trenutak. Mir. Tu sam ja. I
tu je ona. I sunce i pivo. Već tri godine nisam si mogao priuštiti ljetovanje u
inozemstvu, ali ovo je bila jedna od situacija kakve sam zamišljao za svih onih
ledenih zimskih noći bez toplog tijela koje bih mogao priviti. To su bile stvari
koje su ispirale potištenost. I premda uz sebe na pijesku neke plaže nisam
zamišljao upravo njezino lice, McCullenica nikako nije bila daleko od toga.
— Onda — rekoh, ponovno se okrećući prema njoj — pričaj mi o svom čovjeku.
— Zašto?
— Samo sam znatiželjan, ništa više.
Što je, očito, bilo poprilično daleko od prave i jedine istine.
U vezi s poticanjem teme partnera u razgovoru s nekim tko te zanima postoje
dvije škole mišljenja. Pasivna i Aktivna. Pasivna škola drži se teorije da onaj
drugi to manje misli o svom partneru što mu ga manje spominješ. A kada više ne
razmišlja o partneru, nema razloga da jednostavno ne misli o tebi. A čim jednom
dođe do toga, tu si, upao si. Tu je još i Aktivna škola. Odmah prijeđi na stvar.
Potakni razgovor o dečku i vrlo ćeš brzo točno znati pred kakvim si zidom. Ja
sam skloniji tom pristupu. Na taj način čovjek uštedi puno vremena.
Ona se nasmiješi. Ne znam je li razlog bilo to što je ispravno pretpostavila da
joj se nabacujem, pa joj je bilo neugodno, ili je to bila tek posljedica toga
što je počela razmišljati o njemu. Posve prirodno, nadao sam se prvoj
mogućnosti.
— Ne znam odakle bih počela.
— A da počneš od početka? To je jako dobro mjesto. Tako je barem bilo s Julie
Andrews.
I tako mi je ispričala. Rekla mi je da se zove Jonathan, ali da ga svi zovu
Jons. Ispričala kako su se upoznali u školi kada je njoj bilo sedamnaest. Rekla
je da je zgodan i da pjeva u nekom bendu. I upravo u trenutku kada sam posezao
za vrećicom za povraćanje i proklinjao to što sam izbjegavao predavanja
profesora Pasivnog, Lukeu Skywalkeru iznenada se dogodila nevjerojatna
transformacija u Dartha Vadera. McCulleničin osmijeh pretvorio se u mrštenje i
sada je razotkrila Mračnu stranu: naviku uživanja kokaina koju si ne može
priuštiti; paranoju;
način na koji je, budući da studira u Glasgowu, prati, inzistira na tome da
se nalaze svaki vikend; način na koji blati njezine prijatelje; činjenica da bi
totalno poludio da jednom dozna kako mi ona pozira.
Neobično je kako loše katkada može biti dobro. Sto je po njezinim riječima
izgledao gore, to sam ja znao da imam veće izglede. Isuse, tip mi je već zamalo
postao simpatičan.
A onda je rekla: — Ne znam, katkada se pitam zašto sam još uvijek s njim.
Zbog čega sam pomislio: Houston, više nemamo nikakvih problema.
No ona je potom rekla: — To je glupo. Nisam tako mislila. Volim ga. — Očima
punim optužbe pogledala je svoju bocu s pivom, polagano odmahnula glavom. —
Alkohol i sunce. To me uvijek ubije. Zaboravi da sam to rekla.
Zbog čega sam pomislio: Zemaljska kontrola majoru Tomu. Stvar ne radi. Nešto
nije u redu.
I tako sam se odlučio za krajnje sredstvo, ubacio je u ono što nazivam
Scenarijem za najgoru mogućnost: mogući brak. — Misliš da ćeš se na koncu udati
za njega? — upitah.
Ona slegne ramenima. Za to je ne mogu kriviti; i ja bih postupio jednako pred
takvom sudbinom. — Ne znam — reče ona. — Možda. Ali ne još.
— Zašto?
Ona je još nekoliko sekunda razgovarala o tome, a onda reče: — Mislim da sam
premlada.
— On ti je prvi pravi dečko?
— Kako to misliš?
— Prvi tip s kojim si ostala tako dugo. — Pokušavao sam izvući što više.
— Prvi i jedini...
— Kako?
— Nikada nisam imala nikog drugog. Moram priznati da me to šokiralo. — Šališ
se... Ona se okrene prema meni, pogleda me u oči. — Ne.
— Pa zar se baš nikada ne...
— Što?
— Pa... upitaš... Zar se nikada ne upitaš kako bi bilo s nekim drugim?
Ona se nagne naprijed, ugasi cigaretu u travi. — Neki put.
— Koji put?
— Ne znam.
I onda sam je pogledao, onako, kada oči govore sve, kada nije potrebno ništa
reći. — U ovakvim trenucima?
— Možda.
I to je bilo to. Zagrizla je. Ja sam se nasmiješio, malko stisnuo kapke i počeo
je izvlačiti. — Možda da ili možda ne?
— Možda ne znam. — Ona pripali novu cigaretu. Između usana joj je izlazio dim. —
A ti? Imaš curu?
— Ne.
I tako smo sjedili, gledali se dok je ona dovršavala cigaretu, a ja pivo. Stvar
je bila u ovome: svakako, McCullenica još nije ništa odlučila u vezi sa mnom,
ali je blizu, dovoljno blizu da me obuzmu trnci. Ali ako ne sada, onda kada?
Večeras? To se mora dogoditi večeras. Dok sam je tako gledao, nisam mogao
podnijeti pomisao da bi se to moglo dogoditi kasnije. Restoran. Još malo
razgovora. Još malo poigravanja riječima. A onda odluka.
U tom sam trenutku pogledom već prelazio cijelim njezinim tijelom, gore-dolje,
neutješno žalio što na sebi ima ručnik. A onda sam uvidio da katkada možeš i
samome sebi biti dobri duh: možeš postići to da ti se ispune vlastite želje.
— Dođi — rekoh — dosta je odmora. Vratimo se poslu. Tako je i bilo. Dok se
McCullenica ponovno smještala na sofu,
ja sam otišao u kuhinju, uzeo telefon, otkazao tulum na koji sam trebao ići s
Mattom i umjesto toga rezervirao stol za dvoje u Hot Houseu. Međutim, koliko god
sam mislio da je sve već jasno, nisam uvidio da je McCullenica još predanija
produljenom očijukanju nego što sam pretpostavio. Zaboravi odgađanje žudnje na
nekoliko sati, ovo će biti ozbiljna i dugotrajna akcija. Kasnije je njezin
odgovor na moj poziv na večeru rekao sve:
— To je vrlo lijepa zamisao, ali ne večeras. Jons sutra dolazi iz Glasgowa i
moram ga rano dočekati na postaji.
Pošto me na pragu poljubila za rastanak (ponovno u obraz), i pošto sam je
pogledom otpratio niz ulicu, uvidio sam da se moj problem
sastoji u tome što joj je, u biti, iako je posve sigurno zagrijana za mene, Jons
još uvijek broj jedan. A dok se taj odnos snaga ne promijeni, činilo mi se da
nema izgleda da ona grije mene. Mislim, fizički. Bit će to slučaj motrenja
prostora. Što ću i činiti.
Dalekozorom.
Danju i noću.
Bez predaha.
Meni to neće biti prva igra iščekivanja.
Priznanja: br. 3 Zbližavanje
Mjesto: moja soba, Mattova gajba
Vrijeme: 3 u noći, 13. travnja 1997.
Matt me uvijek upozorava na opasnosti ponavljanja. Njegove stavove o tom pitanju
moguće je sažeti ovako:
a) Smisao avanture za jednu noć upravo je u tome da traje najdulje jednu noć
b) Ponavljanje susreta vodi prisnijem upoznavanju
c) Prisno poznanstvo dokida smisao samačkog života.
I u toj sam prilici njegove misli o tom pitanju odlučio prihvatiti kao konačnu
istinu.
Ležao sam na krevetu, raskrečenih nogu, gol kao od majke rođen. Raširenih nogu,
jednako gola, na meni je sjedila Hazel Atkin-son. Atkinsonica i ja upoznali smo
se na dočeku Nove godine kod Bar-ryja. Negdje iza ponoći otišli smo na kat,
domogli se neke sobe i za sobom zaključali vrata. Ja sam iz sobe izišao sutradan
oko sedam i uvjerio Matta da ustane i da me što brže vrati u London. A noć nije
bila loša; nikako. I nije da mi se Atkinsonica nije sviđala; naprotiv. Stvar je
prije bila u tome što je noć bila čudna.
Atkinsonica je bila sklona aktivnostima koje bi generacija mojih roditelja
nazivala »perverznima«. Drugim riječima, ženska voli vezivati muškarce i tako ih
tjerati da skviče. Ja vam nisam nikakav osobito stidljiv ili krjepostan tip.
Više ću nego rado iskušati nešto novo, čak i ako je to na granici psihičke
poremećenosti. I tako sam joj na tom novogodišnjem tulumu dopustio da me sveže i
cičao sam, još kako. Za
cijelo to iskustvo u najboljoj varijanti mogu reći da je bilo poučno. Ali, poput
latinskog u školi, ne i nešto što bih volio specijalizirati. Krajnji ishod:
nisam se javljao na Atkinsoničine pozive i izričito sam izbjegavao sve tulume na
koje je pozvana i ona.
Baš sam glup.
U pola dvanaest navečer, 12. travnja 1997. godine, međutim, koga sam tim pijanim
očima ugledao za šankom u Klaxonu? Da, upravo Hazel Atkinson. Izgledala je
super, izgledala dostupno, i gledala točno u mene. U uobičajenim okolnostima,
dakako, istrčao bih na ulicu, i dalje, koliko bi me noge nosile. Barry mije
rekao da me Atkinsonica, pošto sam se tako strogo pridržavao tehnike
izbjegavanja, počela smatrati nekakvom točkicom koja je u evolucijskome nizu za
stupanj niža od amebe. Ali bio sam pijan i u posljednjih sat vremena toliko puta
odbijen da sam iz glave već bio posve izgnao sve primisli o upucavanju. Što sam
onda, kada mije prišla i počela razgovarati, a bilo je očito da se ne ljuti, još
mogao učiniti, osim pozvati je k sebi?
I tako smo se opet našli u krevetu.
Svezala mi je ruke za gornji kraj kreveta, noge za donji. Ali to je bilo nekako
cool; znao sam što me čeka. Malo kažnjavanja. Hrpe igara riječima. Ona će mi
govoriti što trebam reći, a ja ću to i govoriti. I onda će doći onaj najbolji
dio cijele priredbe: seks — iznenađujuće i ugodno običan i jednostavan.
Šteta je što je Atkinsonica na cijelu stvar gledala drukčije.
— U redu, ti malo govno — rekla mi je. — Sada ću ti održati lekciju koju nikada
nećeš zaboraviti.
To smo već radili. — Bio sam zločest, zar ne? — upitah, držeći se dodijeljene
uloge, misleći kako je cijela predstava jednako apsurdna kao i prvi put. —
Bolestan sam psić i treba me dresirati.
— Nemaš pojma... — Ona me bijesno pogleda. — Što si rekao, kada se Matt vraća iz
Bristola?
— Zašto?
— Samo mi reci.
— Sutra ujutro — odgovorih zbunjeno. — Oko devet.
Ona pogleda na ručni sat. — Sedam sati. To je dobro. Možda izdržiš.
— 0 čemu ti to?
Nije odgovorila, nego je samo sišla s kreveta i počela se odijevati.
— Znaš u čemu je tvoj problem, Jack? — reče u trenutku kada je sjela na rub
kreveta i stala navlačiti čizme. Ja sam pokušavao osloboditi ruku, ali mi to
nije uspijevalo. Pokušao sam s drugom, pa s gležnjevima. Ni tu nije bilo sreće.
Povezala me čvrstim najlonkama, pravim okovima. Ona ustane. — Namjerio si se na
pogrešnu žensku.
Nakon tih riječi izišla je iz sobe i nekoliko sekundi kasnije začuo sam tresak
ulaznih vrata.
I stao čekati.
A ubrzo sam počeo osjećati i grčeve.
I usta su mi se osušila toliko da sam imao osjećaj da se na njima pojavljuju
pukotine.
Pa sam još čekao.
I još i još.
Dugo.
Sve dok nisam shvatio da se neće vratiti.
Cijelo jato misli te mi se noći rojilo glavom. Sumnjam da sam ikada u životu
doživio tako koncentrirano razdoblje nesmetanog razmišljanja. Većina se misli
sastojala od gluposti. Paranoičnog straha od toga da ću umrijeti, ili da se Matt
nikada neće vratiti ili da će se vratiti Atkinsonica, oboružana bičem i
električnim aparatom za drobljenje oraha. Ali ona Velika misao koja se
provlačila kroza sve to glasila je ovako: ako umrem, umrijet ću a da nisam
pronašao osobu s kojom bih želio provesti život. Ta će osoba i dalje biti
negdje, sama, a da ni ona nije pronašla mene. I za to ću moći kriviti isključivo
sebe. Možda je to bila lekcija koju je spominjala Atkinsonica.
Na koncu sam na pragu ugledao Matta, krajnje zapanjenog.
— Nemoj mi reći — uspio je nekako prigušeno graknuti.
— Što?
— Rekao sam ti.
On sjedne na krevet i počne mi odvezivati noge.
— Atkinsonica? — upita.
— Da.
— Tako sam i mislio.
* *
Izlazak
U trenutku kada za sobom zatvaram ulazna vrata Mattovog stana, osjećam nešto
vrlo neobično. Imam dojam da mi se nešto gnijezdi u želucu. Nešto s perjem.
Nešto što me škaklja. Stvar isprva pripisujem popodnevnom alkoholu na manje-više
prazan želudac i razmišljam o tome kako bih usput mogao nekamo svratiti po
vrećicu pomfrija. Ali na koncu ipak shvaćam o čemu je zapravo riječ: živci.
Živci i uzbuđenost. Uzrok je očit: Amy. Ili točnije: spoj s Amy. Koliko god
želio da nije tako, nema drugog objašnjenja. Zanima me. Ona. Zanima me kakav će
biti Spoj s njom. Zanima me mogu li još uvijek izvesti tako nešto, čak i mogu li
u tome uživati.
Zack's je super. Zack's doista volim. Štoviše, daje Zack's žena, onda se ondje
večeras ne bih nalazio s Amy. Ne bi bilo potrebe. Oženio bih se za bar Zack's i
na nekom otočiću daleko, daleko od kopna podizao male Zackiće. Sve je prepuno
sofa, malih stolića, velikih otvorenih prostora, rasvjeta je prigušena, glazba
ugodna. Dodatna je prednost još i činjenica da se nalazi u blizini Mattove
gajbe.
Petominutnom šetnjom pločnikom dolazim u dobrom stanju i prije dogovorenog
vremena, oko pola osam. S obzirom na to da je petak, u baru je razmjerno mirno.
Ali večer tek počinje. Svi oni ljudi koji imaju pravi posao vjerojatno su još
zatočeni na piću nakon posla, tek se trebaju vratiti u osobni život.
Pogledom brzo prelazim stolove, odabirem jedan u kutu, podalje od stola za
biljar, ne preblizu zvučnicima, što dalje od stvari koje mogu odvlačiti
pozornost. Mattov sako prebacujem preko stolca koji se nalazi do zida, tako da
imam mekaniji naslon. Svakako ću pripaziti na to da mi Amy sjedi nasuprot. Na
taj način moći će gledati samo mene ili zid od opeka, tako da će mi pružiti
priliku da zadržim njezinu pozornost.
Uzimam novčanik i malo visim za šankom, razgovaram s Ja-net, vlasnicom lokala. A
Zack? Jednom sam pitao; jednom mi je rečeno. Zack je njezin bivši muž. Pobjegao
s tajnicom. Janet mu je na sudu oduzela pozamašnu hrpu love, bar koji je s njom
kupila nazvala po njemu, tek tako, da mu stvar još malo više gurne pod nos. Već
tri godine, koliko je poznajem, Janet ima trideset šest godina i ne pokazuje
znakove starenja. Zabavna je, neki će reći i ekscentrična, a razgovor sada
nastavljamo gdje smo ga prekinuli u utorak navečer, kao da me nije bilo
tek pet-šest minuta. Upravo pijem drugu bocu Labatt'sa koju je darovala
zakladi Izgladnjeli umjetnik, kada iza sebe začujem neki glas.
Glas kaže: — Bok, Jack.
Pogledavam Janet, gledam izraz lica.
A njezino mi lice govori: Kakav sretnik!
Okrećem se i uviđam da ima pravo: doista sam sretnik.
Amy stoji preda mnom, a na licu joj blista širok osmijeh zbog kojeg čovjek
jednostavno ne može ne uzvratiti osmijehom. To me nekako uznemiruje. Ali na
pozitivan način, to se mora priznati — više nekako nedužno i ugodno, nego
opasno. Kad sam je posljednji put vidio, uza svu onu izluđenost zbog toga što je
nedavno doživjela smrt vlastitog spolnog života i zbog neuzvraćene
zaljubljenosti u Matta, usne su joj bile nekako stisnute, poput, u nedostatku
blagonaklonijeg opisa, dvaju puževa balavaca koji se pare. Sada međutim — no,
da, moram i više ću nego rado priznati — blistaju poput niza neonskih slova: C,
pa M, pa 0, pa još i K. Ako ćemo još i o odjeći, na sebi ima zgodnu crnu minicu
i sivi top na kojem samo što ne piše »stisni me«. Izgleda dobro. Ozbiljno. Lijepo.
I puno samopouzdanja. Gleda me u oči i ja pritom osjećam kako mi krv
počinje ponovno kolati žilama. Smiješim se, a onda iz mene kreće bujica riječi.
— Bok, Amy — kažem. — Izgledaš fantastično.
— Hvala. Drago mi je vidjeti te.
— Što piješ?
— Votku i tonik.
— Želiš i limun? — pita Janet, koja već spravlja piće.
— Limetu. Hvala.
Janet reže i stavlja krišku u čašu. Ja vadim novčanik, ali Janet, Bog joj
podario vječno zdravlje, samo odmahuje rukom, odlaže čašu ispred Amy. — Bez
brige, Jack — kaže — stavit ću na tvoj račun.
— Hvala — kažem ja, krajnje iskreno.
Stvar koju treba zapamtiti: daj Janet onu sliku koju joj uvijek obećaješ. Bez
obzira na prijateljstvo i sve, nije da joj se ne trebaš odužiti jednakom mjerom.
Amy i ja još se nekoliko trenutaka gledamo i ona otpija gutljaj pića, a zatim
gleda oko sebe. Neobično je to kako čovjek može s nekim provesti cijelu noć,
obliti se i slušati kako taj netko otkriva sve svoje najintimnije probleme, do
zore, a onda na koncu pri sljedećem susretu
doživjeti neugodnu tišinu prožetu strepnjom. Samo pričaj, govorim samome
sebi. Rasprši tu tišinu.
— Ostavio sam sako za onim stolom — govorim joj, pokazujući u tom smjeru.
Odlazimo onamo i sjedamo, oboje palimo cigarete, uvlačimo, otpuhujemo dim.
Uzimamo čaše i otpijamo svatko po gutljaj.
Ona na koncu kaže: — Ja bih se najprije vjerojatno trebala ispričati.
— Za što?
— Jer sam se prošli petak ponijela kao totalni idiot.
To je znak da trebam izraziti neslaganje, malko je razuvjera-vati,
nenenenikakonisibilaidiot. Čini se da joj je iskreno neugodno, tako da bi to
bila reakcija svakog pravog gentlemana. Ali ne bi imala smisla. Ona bi na koncu
samo pomislila da se palim na emocionalne izljeve, da sam ovisnik o emocijama. A
to nije istina. Barem ne u ovoj situaciji. I ne sada. Uz osobu koju jedva
poznajem. Dok je bila uzrujana zbog Matta.
— U subotu ujutro — ispravljam je.
— Molim?
— Bilo je to u subotu ujutro. Kao totalni idiot ponijela si se u subotu ujutro.
Negdje oko šest. U petak navečer bila si zabavna. No, dobro, ako ćemo pravo,
bila si zabavna i u subotu ujutro. Sve do šest.
— Kada sam se bacila na tu idiotariju?
— Kada si se bacila na tu idiotariju.
— No, dobro, u svakom slučaju, žao mi je.
— Sve je u redu. Svi imaju pravo s vremena na vrijeme biti idioti. To je jedno
od demokratskih prava.
— Ali ipak si se nasmrt prestrašio, ne?
— Nisam — lažem — dakako da nisam.
— A-ha... — Ona se smiješi prvi put otkako smo sjeli. — Znači da mi ne treba
ništa značiti to što si iz mog stana izjurio kao da ti je dupe u plamenu?——
Uzdiže obrve. — Tako jednostavno pozdravljaš svitanje? To ti je uobičajena
jutarnja stvar?
Smijem se i pritom se prisjećam kako je to bilo s njom prošli petak. Činjenice
da sam s njom razgovarao više nego s Mattom na, njegov rođendan — čin izdaje
kojim se i dalje teško mogu ponositi. Činjenice da sam umirao od smijeha. I, što
je bilo najznakovitije, činjenice
da sam, kada joj je ona munja spržila mozak i kada se izbezumila, čak i ostao uz
nju i pokušao je smiriti, svoj neizbježni trk odgodio za cijelih pola sata.
Sjećam se zašto mi se dopala. Jer je bila izravna. Jer nije bilo nikakvih
sranja. Jer je to bila prva djevojka u zadnjih sto godina koja mi na koncu nije
priredila nekakve psiho-igre.
— U redu — odgovaram — zbrisao sam. Ali ne zbog tebe. Jednostavno sam bio mrtav,
ništa više. — Usuđujem se i nasmijati. — Isuse, nas smo dvoje kod tebe popili
veći dio boce viskija. Imao sam dojam da moj mozak nekome služi kao jastučić za
pribadače.
— Ni ja baš nisam bila u najboljoj formi — priznaje ona. — Prebacila sam se na
Kinbecki plan oporavka.
— Molim...?
— Kinbecki plan oporavka — ponavlja ona. — Znaš... — Ali kako očito ne znam, ona
mi objašnjava, riječ po riječ: — Kada I Nuro-fen, BEz Cuge.
Smiješim se. — Moram zapamtiti, da sljedeći put pokušam.
— Svaki put upali.
Nakon tih njezinih riječi — tišina. Kao da smo riješili onaj najneugodniji dio —
o tome kako se izbezumila i o tome kako smo Matt i ja nestali. A sve smo,
štoviše, izveli i ne spominjući Mattovo ime. Tako ostajemo samo nas dvoje.
I kako sada dalje? Mogućnosti ima više, dakako. Sloboda govora je zajamčena i
tako to. Poteškoća je u tome što su one tri teme koje želim potaknuti — ja i ona
i kako to nekako spojiti —jedine tri teme koje su strogo zabranjene. Za takve
stvari postoji i vrijeme i mjesto. A Zack's u nekoliko minuta nakon osam nije ni
mjesto ni vrijeme. Prije toga moraju doći druge stvari. Još pića. Još razgovora.
Večera, povratak kući taksijem. Budi strpljiv, brate moj, govorim samome sebi.
Strpljenja samo i stići će te nagrada pravična. I stoga otvaram usta, pripravan
ispaliti nešto duhovito kako bi razgovor ponovno krenuo. Samo što se u tom
trenutku pojavljuje Janet i umjesto mene razbija tišinu, nudi nam piće. No, da,
bilo bi nepristojno odbiti. Zahvalno prihvaćamo i Janet se polagano vraća do
šanka, tema za razgovor kakve nema.
— Cuj... — kaže Amy, načas okreće glavu kako bi pogledala Janet. — Zanima me
jedna stvar... Ja ovamo u u posljednjih godinu dana dolazim približno jednom na
mjesec, a ta me žena čak i ne prepoznaje. Tebi, pak, zna i ime i poznaje te
dovoljno da ti otvori račun iako iznad šanka lijepo i jasno piše: »Nema pića bez
plaćanja«?
— Jer ovdje praktički živim. Mattov je stan iza ugla. Janet je prijateljica.
Sada kada smo uklonili branu, rijeka razgovora ponovno teče. Razgovaramo, a ja
za to vrijeme igram poirotovsku igru, malo-po-malo popunjavam prazna mjesta iz
našeg prošlotjednog pijanog razgovora. U trenutku kada izlazimo iz taksija i
ulazimo u Hot House, već imam snimljenu Amvinu povijest. Njezin curriculum
vitae, sada pohranjen u kartoteci, glasi ovako:
Ime: Amy Crosbie Dob: 25
Bračno stanje: NEUDATA
Stručna sprema: Državna matura iz engleskog, geografije i umjetnosti;
diplomirala tekstil
Radna mjesta: Različiti povremeni poslovi nakon diplome Veze: Neodređene. Jedna
iznimka; život s tipom; sada prošlost Ostale sposobnosti: Dobro priča; super
osmijeh; fantastične dude
U Hot Houseu do stola nas vodi seksi konobarica u obvezatnoj crnoj minici i
pripijenom bijelom topu. Klasičan slučaj pogleda ulijevo kada mi je zdesna i
pogleda udesno kada mi je slijeva. Djevojke su, kunem se svime na svijetu, u
stanju osjetiti kada mjerite neki drugi komad. Šesto čulo. ESP (Enemy Skirt
Perception*). I tako, dok nas onaj komad smješta za stol i daje nam jelovnike,
ja svjesno izgrađujem mrtvu točku za nju. Za mene jednostavno ne postoji. Samo
Amy. Srce, moje oči vide samo tebe...
Blefiram u vezi s vinima i odabirem bocu u srednjem cjenovnom razredu, te
počinjem voditi ples: odlučujem se za najjeftinije glavno jelo, u nadi da će
skužiti stvar i da neće naručiti jastoga. Udobno se smještamo i razgovaramo.
Upoznajem je sa svojim životom: plitke, površinske stvari; uvježbane; moja
uobičajena špika za komade. Što slikam. Kamo izlazim. Služim se političarskim
metodama: puštam nju da govori i tako otkrivam što je zanima, a onda odmah
uzvraćam upravo na tom planu. Podsvjesna poruka: Ja sam čovjek za tebe. Glasajte
za Jacka Rossitera i bolji svijet.
ESP inače znači »izvanosjetilna percepcija« (extrasensory perception); u ovom
slučaju »percepcija neprijateljske suknje«
— Ali, što je s tobom?
— Kako to misliš?
— Ti. T-I. Kako ti funkcioniraš? Što ti je važno? Što tražiš od života?
— To je krupno pitanje — odugovlačim.
— Daj mi onda krupan odgovor.
Dakako da imam odgovor na to pitanje. Svi ga imaju. I taj je odgovor uvijek
isti: ljubav. Postoje stvari koje želim, stvari koje ne go- vorim nikome za
slučaj da se ne dogode. Ali to su stvari u kategoriji Jednog dana. Npr. jednog
se dana želim zaljubiti. Jednog se dana želim oženiti ženom u koju se zaljubim.
Jednog dana želim obitelj i dom. Jednog dana želim da mi djeca dojure u spavaću
sobu u nedjelju, u šest ujutro, i probude me onako kako sam ja budio svoje
roditelje. Ali to nije još sada. Kako sada stvari stoje, taj dan možda i neće
osvanuti.
— Ne znam — odgovaram neuvjerljivo. — Zabava. Bit će da je to glavna stvar.
— U redu — kaže ona. — Kada si se posljednji put valjano zabavljao?
— To je lako — odgovaram, uz osmijeh na licu. — Otišao sam u Hamlevs po
rođendanski dar za nećaka.
— Imaš nećaka?
— Da, sin mog starijeg brata. Stvarno je super. Nećak, mislim. A moj brat,
Billy, on je malčice... Ne znam. Kate i ja s njim zapravo nemamo puno veze.
— Kako to?
— Ma drag je i sve to. Zapravo, jebiga, stvarno je drag. Ali je puno stariji.
Zanimaju ga posve druge stvari. Već je blizu četrdesetoj. Oženio se i smirio
prije nego je dočekao i ove moje godine. Upoznao žensku, zaljubio se i to je
bilo to. I dok si trepnuo okom, ima klince i život mu je završio. Ludo.
— Ti, znači, nisi za ljubav i klince, ha?
— Nisam za takvo smirivanje. Zasada. Nikako.
— Tako... — Još me nekoliko trenutaka promatra, a ja nisam u stanju odrediti o
čemu razmišlja. Lice joj se potom opušta i pita: — I što si mu kupio?
— Kome?
— Nećaku...
— Oh, Johnu. Kupio sam mu autić s daljinskim, bez žice. Jedan od onih američkih
trkaćih. Juri poput dreka s lopate. Matt i ja odlučili smo ga iskušati prije
nego što ga pošaljem poštom. Znaš, za svaki slučaj, da nije nekakvo sranje ili
nešto tako...
— A-ha — kaže ona, susprežući smijeh — da nije nekakvo sranje. A ne zato što ste
ga htjeli provozati.
— Nikako — kažem ja, ni slučajno ne uspijevajući prikriti osmijeh. — Pa odrasli
smo ljudi, za ime svijeta. Samo sam mislio na Joh-na. Hoću reći, nema gore
stvari nego kad dobiješ nekakav ušljivi poklon, zar ne? Morali smo se uvjeriti
da radi. — Ona sada odmahuje glavom. — Bilo kako bilo — nastavljam — postavili
smo ga u vrt, skužili kako radi i malo ga provozali. I onda smo mu postavili
nekoliko skokova. I...
Ona me pogleda razrogačenih očiju, razjapljenih usta. — Postavili ste nekoliko
skokova?
— Da. Ali nisu bili prekomplicirani. Samo nekoliko dasaka iz šupe. Postavili smo
ih na opeke. Da provjerimo ovjes...
— Jesi li ga na koncu poslao Johnu? — prekida me ona.
— Pa, još nisam. Vjerojatno ne bi bilo loše najprije ukloniti svo blato. —
Otpijam gutljaj vina. — I popraviti kotač. Prednji. — Pritom radim grimasu. —
Malo se deformirao kod posljednjeg skoka.
— S obzirom na to kako nisi sklon djeci, sam si zapravo poprilično veliko
dijete.
Sati protječu glatko i čini mi se da smo nekako odjednom ostali sami u Hot
Houseu. Pozivam nekog konobara umorna izgleda i tražim račun. Uspijevam čak i
platiti i odbiti Amvinu ponudu da iznos dijelimo popola a da se pritom nisam
vidljivo lecnuo.
Do njezinog stana ima samo oko kilometar i pol, pa tako, djelomično i stoga što
je večer jedna od onih toplih ljetnih večeri stvorenih upravo za šetnje pod
zvijezdama, a djelomično zato što kod sebe još imam gotovine za vožnju do
završetka ulice, kažem da ću je otpratiti do kuće.
— Ono što si mi rekla prošli tjedan... o tome kako se nisi sek-sala sto godina —
kažem. — Je li to istina?
To bije moglo razjariti. Nasreću, nije tako.
— Da. Gotovo šest mjeseci, ako te baš zanima užasna istina. To mi je svojevrsni
osobni rekord. Zašto pitaš?
— Samo sam se iznenadio, ništa više.
— Kako to?
— Ne znam — započinjem. — Zgodna si, znaš... I zabavna. Jednostavno mi ne
izgledaš od kao jedna od onih koje su na koncu bez... osim ako tako želiš...
Ona se smije, govori: — Izišla sam s više nego dovoljno puši-oničara, a sada se
čuvam za nekoga tko će mi se doista sviđati.
— Misliš: kamo su nestali svi dobri tipovi?
— Upravo tako.
S glavne ulice skrećemo u jednu pokrajnju, u tišini prelazimo još pedesetak
metara i zaustavljamo se ispred jednog georgijanskog niza kuća.
— Tu stanuješ? — pitam ja.
— Da. Dome, slatki dome. I ja kažem: — I tako...
A ona kaže: — I tako...
Kako odjednom želim biti taj dobri tip kojeg traži, u ovoj se fazi nadam
određenim događajima. Ona bi tako mogla:
a) Pozvati me u stan na kavu
b) Uključiti glazbu i sjesti uz mene na sofi u dnevnoj sobi, polako piti kavu i
čekati moj sljedeći potez
c) Zanemariti kavu i zaskočiti me.
Ono što ne očekujem, ali što ona, na moj užas, čini:
a) Zahvaljuje mi na divnoj večeri i na tome što sam je dopratio kući
b) Ovlaš me ljubi, a onda se odmiče za korak
c) Govori mi neka je nazovem sljedeći tjedan
I onda se okreće od mene, dolazi do ulaza Palače olakšanja, otvara vrata, ulazi
i odlučno ih zatvara. Ja stojim. I piljim.
— Jebemti.
Tu jednu riječ nekako sam ipak izustio, ali osim nje, posve sam bez riječi.
Toliko o teoriji po kojoj se dobrim dečkima uvijek posreći.
Ulazak
Zavitlavaš me — kaže Matt.

To se događa sutradan ujutro. Prije dvije minute Matt je ušao u kuhinju i
zatekao me beživotno nadvijenog nad stol, kako pospanim očima tupo piljim u paru
koja se diže iz moje šalice s čajem. Mentalno mi je zdravlje bilo na niskim
granama, i to vidljivo. Upitao me što se dogodilo. Ja sam ukratko prepričao
sinoćnju katastrofu.
— Izgledam kao da te zavitlavam? — odgovaram ljutito.
On sjeda na suprotnu stranu stola i dlanom prolazi kroz zale-žanu kosu.
— Ne, stari moj, izgledaš kao da si gotov.
— Baš ti hvala.
On sliježe ramenima. — Onda... koji je sljedeći korak? Nazvat ćeš je?
— Sada ti zavitlavaš mene.
— Zašto? Izgleda mi da je zainteresirana. Vjerojatno se isplati pokušati još
jednom... ako ti je do toga. Zainteresiran si?
— Pa, dakako da jesam, dovraga. Inače je sinoć i ne bih izvodio, zar ne? Ali
nije stvar u tome.
— Nego u čemu.
— U tome da je izići na spoj OK. S tim se mogu nositi. Ali ne mogu se nositi s
tim da me otpili netko tko onda očekuje da ga još nazovem i ponovno izvedem.
Hoću reći, Isuse Kriste, kamo to vodi? Sljedeći put mogla bi se dogoditi ista
stvar. Pa onda opet, nakon toga. Još malo pa ću živjeti u Beskrajnom danu... i
nikada neću doći do te ženske. — Palim cigaretu. — Stvar je u tome, Matt, daje
sinoć sve išlo savršeno, a da me ona unatoč tome nogirala na kućnome pragu.
Stvar je u tome da sam jebeno bijesan.
— Nije te baš posve otpilila. Samo si dobio pusicu.
— Ne slušaš me. Nisam je vodio u Hot House i ispljunuo sam će Krist znati koliko
love da bih dobio pusicu. To rade klinci. A ja sam punoljetan muškarac, za ime
svijeta. Da sam želio samo doći do nekakvog vlažnog mjesta za jezik, kupio bih
jebeni sladoled.
— Samo pokušavam pomoći. — Zbog njegovog osmijeha nisam posve uvjeren da je
iskren po tom pitanju.
— Ali mi ne pomažeš.
— Ne uzimaj to toliko k srcu. Za takvo ponašanje vjerojatno ima nekakvo savršeno
valjano objašnjenje.
— Na primjer?
— Ne znam. Možda je malko staromodna. Ne želi izgledati kao laka ženska.
— Nije staromodna. To nikako.
— Možda ima stvar. Tjedan prekida igara.
Ovaj mi razgovor uništava glavu, stoga mijenjam temu. — A ti? Kako je bilo na
tulumu?
— Dobro — kaže on, uzima moju cigaretu i uvlači dim. — Bila je i Linda. Pitala
je za tebe.
Linda je na ovaj svijet došla iz Kobne privlačnosti, to je san za jednu noć koji
se pretvorio u šestotjednu noćnu moru. Telefonski pozivi, pisma, e-mailovi...
slučaj za kakav bi Freud bio u stanju ubiti.
— Što si joj rekao?
— Ono što smo se dogovorili, ako naletim na nju: da si se okrenuo Bogu. Ne
izlaziš. Predao si se celibatu. Sve to...
— I povjerovala ti je?
— Sumnjaš u moju sposobnost da djevojci prodam priču?
— Ni u snu.
— Odlično.
Ponovno uzimam svoju cigaretu.
— A ti? Je li ti se posrećilo?
Ne treba mi odgovoriti. Čujem korake koji se približavaju kuhinji, a onda se
vrata otvaraju i na njima se pojavljuje neka djevojka. Zgodna je, moram
priznati. Čak i uz to lice još naborano od jastuka. Čak i u Mattovom starom i
nepouzdanom kućnom ogrtaču — njegovom jedinom sentimentalnom i staromodnom
odijevnom predmetu.
— Bok — kaže mi, glasa promuklog od previše cigareta i pića. — Ja sam Sian.
— U redu — mumljam ja.
— Smijem skuhati kavu? — pita ona Matta, već krećući prema čajniku.
— Samo izvoli — odgovara Matt. — Samo, molim te, brzo. Jack i ja za otprilike
pola sata moramo krenuti za Bristol.
Na njezinom se licu odražava zbunjenost. — Oh...
V
— Šezdeseti rođendan moje mame. Iznenadit ćemo je proslavom. Rekao sam ti
sinoć... Sjećaš se?
Ne sjeća se, ali zašto bi se uopće trebala sjećati? Koliko znam, ovo je barem
deseto iznenađenje koje Matt sprema majci za šezdeseti rođendan. Nema veze. Ona
kaže da će se požuriti. Ja se još nekoliko minuta zadržavam u kuhinji, slušam
njihov neobavezan razgovor, koji ubrzo poprima mikroskopske razmjere, a onda
odlazim, uz ispriku: trebam spremiti torbu za Bristol. Matt mi namiguje,
zahvalan za moje sudjelovanje u predstavi. Ja se ne mogu navesti na to da mu
uzvratim migom. Iskreno govoreći, malo se ljutim na njega. Čisto na razini
ljubomore. On u kuhinji ima djevojku srneća pogleda koju je po-ševio. A gdje je
moja? To mene zanima. Hej, Amy, najradije bih povi-kao. A gdje je moja?
Taj osjećaj frustriranosti u podsvijesti me muči cijeli sljedeći dan. Isprva mi
ignoriranje takvih pomisli ide poprilično dobro. Ali ne zadugo. U subotu navečer
izlazim na cugu s Mattom, Chloe & Co. Kada me Chloe pita kako je bilo s Amy,
odgovaram da je bilo OK. Pošto je zatražila i pojedinosti, ja prekidam razgovor.
Bacam se na cugu i počinjem razgovarati s nekom djevojkom. Samo što se tome
jednostavno ne mogu prepustiti, pa se sam taksijem vraćam kući.
Svjestan sam, dakako, činjenice da je to Znak. Onaj izlazak s Amy potkopao je
moje samopouzdanje. Napraviš sve kako treba i na kraju stvar ispadne loše. Što
to onda znači? Daje Matt u pravu? Da mi više ne ide, da sam ispao iz forme? Da
se moji uspješni dani primiču završetku? Da me Amy uzdrmala?
Odgovori do kojih dolazim nikako mi se ne sviđaju.
U nedjelju popodne s Mattom odlazim na objed u Zack's i on mi govori neka cijelu
stvar lijepo zaboravim. Jednostavno prijeđi preko toga kao preko jednog lošeg
iskustva. Ne bavi se više time. Stoga i neću. Moram se veseliti McCullenici u
petak. Koncentriraj se na to. Samo što me kod kuće čeka poruka: kaže da neće
moći doći u petak jer ide u Glasgow, gledati Jonsa koji nastupa na nekakvom
usranom studentskom rock-festivalu.
U ponedjeljak poslijepodne samome sebi priznajem da se doista suočavam s pravim
problemom. A taj moj problem ima i ime: Amy. Često mi se događa da se uhvatim
kako piljim u telefon. Osjećam silnu potrebu da je nazovem, nema smisla
zavaravati se i misliti da nije tako. Od toga jednostavno nema koristi.
Pokušavam analizirati što mi se događa
u glavi. Olakšanje mi donosi jedino činjenica da glavnu ulogu među
emocijama ima bijes. Bijesan sam na nju što me tako nateže za nos. I bijesan sam
na sebe jer nisam uspio zaključiti akciju. Gluposti, jednostavno sam bijesan.
Očito je da joj se sviđam... u čemu je onda problem?
Neću je nazvati. Ali pokazalo se da za tim i nije bilo potrebe.
Srijeda je navečer, sjedim u dnevnoj sobi, slušam radio i čitam novine, kada se
oglašava telefon i aktivira poruku na sekretarici: — Bok, Matt i Jack trenutačno
nisu kod kuće. Molimo da nakon zvučnog signala ostavite poruku, pa ćemo vam se
javiti.
Slušam taj ton i slušam taj glas.
— Bok, dečki. Ovdje Amy. Nadam se da ste obojica dobro. Poruka je za Jacka.
Nazvala sam samo kako bih...
I ja tada činim nešto na što ne bih pomislio ni u snu. Podižem slušalicu i
kažem: — Bok, Amy. Kako si?
Pošto sam spustio slušalicu i pogledao na zidni sat, iznenađenost koju osjećam
kada uviđam da sam s njom pričao više od sata nadilazi samo silna šokiranost
onime što sam pitao i na što je ona pristala. Večera. Kod mene. U petak navečer.
Kako, molim?!? Tko će je ono izbaciti iz misli i nastaviti normalno živjeti? Tko
neće dogovoriti novi izlazak? Nikada?
U redu, priznajem, zeznuo sam stvar.
Bio je to zajeb i sada se smiješim.
Već ću nešto smisliti.
Zovem Phila, prijatelja koji je slučajno i vrhunski kuhar. Duguje mi uslugu jer
sam mu prošle godine sredio izlazak s Chloe. Sada se pozivam na to. Prava
večera, s tri jela, koju ovamo treba dostaviti u petak poslijepodne. Ništa
odviše komplicirano. Nešto što mogu staviti u hladnjak, podgrijati kada Amy dođe
i pokazati kako čudesno kuham i kako sam općenito pravi moderni muškarac.
Riješeno.
Ništa ne može zeznuti stvar.
Domoći ću se svoje žene.
Nadoknadit ću onaj prošlotjedni neuspjeh.
Petak je navečer i Amy dolazi na vrijeme. Ne žalim truda. Traži romantiku? To će
odnijeti prevagu? Nema problema. Bit ću njezin Valentino. Stol je već postavljen
u dnevnoj sobi, zastori navučeni. EUa Fitzgerald pjeva nešto o srcima i boli.
Svjetlo svijeća treperi na zidovima.
Dok poslužujem večeru (Philovu) i točim vino (Mattovo), gotovo sam se i
sam uvjerio u stvarnost cijele situacije.
Ali ne posve. Jer se vratio onaj pravi Jack.
Pijemo vino.
Jedemo.
Ja joj prodajem priče.
Znam, duboko u sebi znam da će biti moja.
Ali moja je ciničnost kratkoga daha. Možda je stvar u cugi. Možda na djelovanje
svijeća, vina i prelijepe žene jednostavno nisam imun koliko sam mislio. Možda
je stvar u tome što je ona usred večere ustala i promijenila CD. I stavila Cata
Stevensa. I stavila jedini CD koji mrze svi koje znam, a ja ga obožavam. Ilije
stvar možda samo u tome što mi se sviđa ona. Naš razgovor odražava to spuštanje
mojih lovačkih mjerila. Ne prestaje. Ni u jednom trenutku. Jedna tema zamjenjuje
drugu, nekako se nadovezuju, poput beskrajnog niza pločica za domino. Moram
priznati: pravo je otkriće. Koliko se sjećam, već godinama nisam toliko pričao,
bit će još od djetinjstva, kada sam imao neobuzdanu maštu. Tako nisam pričao ni
s Chloe. Čak ni s Mattom.
— I zašto si je onda nogirao? — pita me, odbacujući cipele i sjedajući na sofu
do mene.
Upravo je dovršila crtanje svog ljubavnog zemljovida, upravo mi ispričala sve o
svom bivšem, tom gadu, i sada sam na redu ja. Osjećam kako se zatvaram. Pričanje
o Zoe i razlozima prekida inače mi baš i ne ide od ruke. Tu temu izbjegavam sve
otkako smo prekinuli. Pričanjem o tome otkrivam previše, ostajem tako izložen i
ranjiv.
— Tek tako — kažem.
— Ne možeš tek tako nogirati nekoga s kim si hodao dvije godine. — Ona pomno
promatra moje lice, odmahuje glavom. — Ili možda ipak možeš.
Već se spremam promijeniti temu, ali pogledi nam se u tom trenutku susreću. I
odjednom je vidim u pravom svjetlu, vidim najdublje zakutke njezine duše i znam
da je u redu sve joj priznati. U njoj ne vreba nikakav vuk, koji samo čeka da me
cijelog proguta, ne čeka me nikakva osuda. Spuštam pogled na pod i više mi nije
jasno govorim li to ja ili piće iz mene. Čak mi je i posve svejedno.
— Volio sam je. Sve do trenutka kada smo prekinuli. To je za-jeb. I dalje sam
želio biti s njom, čak i dok sam joj govorio da odlazim. A to baš i nema previše
logike, zar ne?
— Takve stvari nikada nisu logične.
— Stvar je jednostavno u tome da sam znao da ona nije... sve ono što ljudi
govore... kako postoji netko tko je stvoren upravo za tebe, netko tko ti
savršeno odgovara. A ona mi nije savršeno odgovarala. Bila je divna i bila je
lijepa. Ali nije bila ona prava. A ja nisam bio onaj pravi za nju. — U tom
trenutku palim cigaretu, otpijam gutljaj vina. — Nema veze. Jednostavno nije
bilo suđeno. To je sada daleka prošlost.
— A otada? Pronašao si je?
— Koga?
— Tu ženu koja odgovara.
— Nisam — priznajem — ni približno.
— U tom slučaju, bit će da smo i ti i ja zaslužili malo sreće — kaže ona na
koncu.
I onaj pravi ja sada zna da je to znak da navalim. Pravi ja drži veliki neonski
natpis na kojem piše: ULAZI FACA JACK. ODMAH! KRENI! U tom trenutku trebam
razmišljati kako vrijedi misliti samo na moju vlastitu sreću, i jedino treba
misliti da sam sada i službeno Unutra. Zašto onda, u trenutku kada pogledavam
prema njoj, a ona se smiješi, uspijevam uzvratiti samo osmijehom? Zašto se bojim
da bi sve ovo, ako navalim a ona još nije spremna, moglo završiti, da bi se
moglo pokazati da je cijeli ovaj razgovor bio tek to: razgovor? I kako to da
vjerujem da bi to što mi govori moglo biti istina?
Jer Matt ima pravo, eto kako. Jer sam ispao iz forme.
Ona ustaje i prilazi prozoru, razvlači zastore i gleda u nebo. Ja ostajem na
sofi, pokušavam iz glave izbaciti alkohol.
— Ovo je jedna od ljepših večeri u životu — objavljuje ona svečano.
— Da — slažem se — čovjek ne želi da takva večer završi. — To je već bolje. To
je već više u skladu s mojim nekadašnjim »ja«. Osjećajući da sam ponovno u
sedlu, govorim: — Za ovakvih večeri čovjek nikako ne želi na koncu spavati...
Sam. Spremam se reći: sam.
Ali prije nego što sam uspio dovršiti rečenicu, Amy se okreće i prilazi mi,
odjednom živahna lica.
— Stvarno? — pita.
— Stvarno — potvrđujem.
— Pa, znam za jedan tulum. Jedna stara prijateljica s faksa. Mogli bismo otići
onamo, ako želiš. Što kažeš? Jesi za to?
Da, jesam za to, ali, ne, nisam za to što ona misli
No ona mi i ne pruža priliku da odgovorim. Prije nego što sam je uspio
spriječiti, već je podignula slušalicu i nazvala taksi, spustila slušalicu i
vratila se do prozora.
Pošto smo se našli u taksiju, ona vozaču daje adresu i tako krećemo. Vani je
mračno, a s radija dopire neka dance-stvar i ja si mislim: Zašto nisi navalio
prije nego stoje došao taksi? Dvije sekunde, trebale bi ti najviše dvije
sekunde.
Sranje.
Na trenutak me napušta stoicizam. Možda je cijela ta priča s Amy nekako ukleta,
možda mi jednostavno nije suđena. Možda zato neprestano radim glupe greške. S
obzirom na trenutačno stanje stvari, već jasno vidim kako će se razvijati ova
večer. Doći ćemo na taj tulum i Amy će poznavati milijun i sto tisuća ljudi, a
ja nikog živog. Ona će čavrljati i blebetati, a ja ću navaliti na piće, i po
svoj prilici neće se dogoditi ništa. Velika će Prilika biti daleko iza nas. Kroz
prozor gleda ulične svjetiljke koje brzo promiču pokraj nas i osjećam kako nam
se dodiruju noge. I razmišljam kako situaciju mogu popraviti jedino ako sada
učinim ono što sam trebao učiniti tada.
Stoga to i činim.
Odlučujem se za poljubac.
S obzirom na to kakvih sve ima, ovaj je poljubac dobar. Ne i najbolji. Ta čast
pripada Mandy Macrone, prvoj djevojci koju sam ikada poljubio. To je bilo nešto
drugo. Bio je to električni naboj. Doslovce. I ona i ja nosili smo aparatić za
zube, tako da je, kada su se dodirnuli, izgledalo kao da sam gurnuo vilicu u
utičnicu. Ipak, ovo je bio dobar poljubac. Poljubac koji ne želim prekinuti.
Šteta je samo to što se Amy s time, kako se čini, ne slaže.
Ali čim sam čuo njezine sljedeće riječi, odmah sam joj oprostio.
Ona kaže: — Zanemarimo tulum i vratimo se do tebe.
A ja želim vrištati. Želim ludo poskakivati od sreće. Želim ispisati veliko YES!
na svako pročelje u ulici. Želim zahvaliti nastavnicima i roditeljima i
prijateljima i svima koji su mi ikada pomogli. Više nisam u formi? Jebi se, Matt
Davies. Sada samo dobro gledaj.
— To je odličan plan — kažem. — Može.
Jedina osoba koja nije oduševljena takvim razvojem situacije jest vozač taksija.
Ja mu kažem da nam svejedno može naplatiti vožnju, samo neka se okrene i vrati
se. I on sada postaje sretan i veseo. Isuse, cijeli se svijet smiješi. Ostavlja
nas pred Mattovim ulazom, ja mu plaćam i mi tako izlazimo. Ulazimo u kuću i ja
zatvaram vrata.
I tada počinje zabavni dio.
Počinje uza zid prolazi hodnikom i nastavlja se u podnožju stuba. Iza nas ostaje
trag koji se sastoji od komada odjeće: moj sako, Amyin kaput. Nije da gledam iza
sebe. Zaboravi takve stvari. Netremice gledam pred sebe, koncentriram se na ono
što mi je u ruci (točnije, u objema rukama).
Prsti su mi na autopilotu, u istraživačkoj misiji. Najprije ispituju područje
ispod topa i ispod grudnjaka, preko dojki. Neko se vrijeme zadržavaju na
njezinim bradavicama, a ona se za to vrijeme natis-kuje uz mene i otkopčava mi
remen. Zatim se spuštaju, hvataju je za guzove i privlače još bliže. Potom idu
još niže, niz njezina bedra, pod suknju, u gaćice.
Neki od preliminarnih rezultata koje je dosada primio kontrolni centar glase:
a) Skupi grudnjak
b) Raskošne sise
c) Krute bradavice
d) Čvrsti guzovi
e) Zategnuta bedra.
Vremenski uvjeti u donjem dijelu mogu se opisati samo jednom riječju: vlažno.
Sažetak: Na ovom je planetu život moguć — atmosfera pogodna za održavanje
čovjekovog života. Kontrolni je centar zadovoljan i odobrava početak prave
kolonizacije.
U međuvremenu, Amy mi je otkopčala rasporak. Uvlači ruku. U trenutku kada je
čvrsto uhvatila ono što obitava unutra, ja prvi put otkako sam zatvorio vrata
odvajam usta od njezinih usana. Povlačim joj top preko glave i puštam ga da
padne na stube iza nje. Ona ima zatvorene oči i ja, na trenutak, samo promatram
njezino lice i osluškujem kako ubrzano diše. Potom otkopčavam grudnjak, a ona
oslobađa ruke, prebacuje ga preko ograde.
Otvara oči, smiješi se i šapuće: — Bok.
A ja jesam.
K'o Bog.
Visoko.
K'o na nebu.
I samo je gledam.
Predivna je i, moram priznati, izgleda da će se ono čekanje itekako isplatiti.
Dlanovima prelazim niz njezine bokove, niz bedra, uvlačim prste pod suknju,
zadižem je do struka.
— Legni — govorim joj.
I ona se spušta, nogama i guzom na pod, leđa naslanja na stube. Kleknuvši uz
nju, otkopčavam haltere, svlačim gaćice. Razmaknuv-ši joj noge, mijenjam položaj
i spuštam glavu, usnama ovlaš dodirujem unutarnju stranu njezinog bedra, draškam
je zaobilazeći onu brazdu prema kojoj je Stvoritelj oblikovao moj jezik, na
trenutak se zaustavljam na mekoj koži njezinog trbuha. Čujem je kako dahće,
zatvaram oči. I drago mi je da je to ona. Sretan sam što udišem miris njezine
kože.
I zatim se spuštam.
Ronim.
Duboko.
Jer to je upravo ondje, duboko.
Amy
M oglo bi se reći da sam se našla u gabuli.
Ovo uopće nije ono što sam namjeravala. Prije manje od deset minuta Jack me
poljubio u taksiju i ne znam što je unio u taj poljubac, ali mislim da je imao
neku drogu na jeziku, jer ja kao da sam izgubila zdrav razum.
U jednom trenutku sam mislila kako igram junakinju koja se ljubi u prilično
jednostavnom filmu za širu publiku, a u sljedećem sam se našla u glavnoj ulozi
pornohita Amy i njezini trikovi.
Halo Amy?
Zemlja zove Planet Drolja?
Ležim na Jackovim stubama pošto sam grudnjak bacila preko rukohvata, a noge su
mi na njegovim ramenima i premda se osjećam oh... OH... DA... DA... TU... TU...
ohhhhhhhhhhhhhhhhhhhh... da... da... fantastično, istodobno sam u velikoj
panici. Koja se sastoji od:
Glasa moje majke: Ponašaš se kao obična drolja. Što će on misliti, kakva si ti
djevojka?
Moje taštine: Vidjet će sav moj celulit i pomisliti kako sam masno čudovište.
Mojih pluća: Ne mogu više dugo držati dah, A ŠTO AKO ON SAD POGLEDA GORE I
OTKRIJE ISTINU 0 MOJEM TRBUHU?
Moje paranoje: Što ako Matt uđe? I gore, još mnogo gore... Što ako... što ako...
zaudaram!
To nije moguće jer sam ležala u kadi dok se nisam oslobodila i najmanjeg traga
znoja, ali me ipak plaši.
I uza sve to, neugodno mi je i osjećam se glupo što mi je neugodno. Mislim, kad
ti netko gurne jezik... tamo... mmmmmmmmmm mmmmmm... i počne te polako lizati...
ohhhhhhhhhhhhhhhhh... tamo...
to baš nije svakidašnji događaj, nije li tako? To nije nešto što ćeš dopustiti
bilo kome. Intimno je. Osobno. RAZOTKRIVAŠ SE.
A ako Jack Rossiter misli da ću doživjeti orgazam dok mi se sve to mota po
glavi, morat će razmisliti još jedanput.
No s druge strane, ne želim da prestane. Tako mi se već dugo ovo nije dogodilo,
a moramo uživati dok možemo. Osim toga, Jack dopire do mjesta do kojih drugi
muškarci ne mogu, kao onaj u Heineke-novoj reklami.
Zbog toga sam zadovoljna. Zadovoljna jer me on želi zadovoljiti. Zadovoljna jer
on to želi i zadovoljna jer će H biti zadovoljna. Ne, H će biti presretna.
— Napokon — reći će. — Na-po-kon!
Što upravo i ja mislim. Zbogom, gospodine Glavo od tuša, zdravo momče koji dobro
ližeš!
Rijetkost.
Dragocjenost.
Jebeno čudo nad čudima!
Jer, frajeri s kojima sam dosad bila u tom su bili loši.
Uzmimo Andvja. Gospodin Na Brzaka. Nakon tri mjeseca, morala sam prikupiti svu
hrabrost i započeti onaj razgovor ima i drugih stvari koje bismo mogli raditi u
krevetu. Petljala sam i prtljala, a kad me Andy blijedo pogledao i nastavio
čitati nedjeljne novine, bilo me užasno sram.
Ali, sljedećeg dana, iz čistog mira, Andy me odvukao na ležaj kad sam se vratila
s posla — i spustio se dolje. Gotovo sam umrla od šoka. Nisam mogla vjerovati da
mi se tako posrećilo. Ohrabrujuće sam njihala bokovima, stenjala, zahvaljivala
se Bogu i upravo kad sam zaključila da bih se ipak mogla udati za Andvja, on je
prestao. Jednostavno je prestao. Nakon otprilike jedne minute. — Eto — rekao je
samodopadno. — To ti je dobrodošlica.
Ali, Jack je drukčiji. Jack ovo voli. Stenje. Od uzbuđenja. I ja, ali ovo se ne
može nastaviti. Jadniku će se uskoro iščašiti čeljust, a osim toga, želim ga
dodirnuti. Jako to želim.
Zgrabim ga za glavu, koja je blagoslovljena bitnim kvalitetama dobre kose.
Lijepo miriše, dobro je ošišana i što je najbolje, izgleda kao da će trajati.
Provučem prste kroz nju i tiho zastenjem. Jack shvati. Pogleda me i nasmiješi
se.
— Prekrasna si — kaže, a meni srce poskoči. A onda me poljubi. (Uh, ipak ne
zaudaram!) Ali, to nije samo poljubac.
To je onaj pravi poljubac.
I u tom trenutku, zato što ima tako fantastično tijelo i zato što se topim u
njegovim očima i zato što se potrudio učiniti što je učinio i zato što mi se
sviđa više nego Mel Gibson, Brad Pitt i onaj iz Prijatelja zajedno, donesem
odluku da ću ga poševiti do posljednjeg daha.
Pa to i učinim.
Samo sad mi se čini da će Jack stvarno umrijeti! Ili to ili će svršiti, što je i
pošteno, jer je ovo trajalo prilično dugo.
— Svršavam — dahne, a ja promatram kako mu se čelo na-bralo a usta se otvorila.
Onda učini nešto krasno. Izgovori moje ime. Upravo dok svršava.
Super.
Nije se zabunio u imenu!
Sruši se na mene i osjećam kako mu srce tuče. Lagano mu vr-šcima prstiju
pomilujem leđa i zagledam se u strop.
Dajem mu sedmicu na skali do deset. Ne, nisam pravedna. Osam. Ali ipak, ima
prostora za usavršavanje.
Seks je prvi put uvijek razočaranje. Uvijek sam očekivala da će biti kao u
romanima koje sam čitala kao tinejdžerka — drhtanje koljena i slijepa strast s
kataklizmičkim simultanim orgazmima i tako cijelu noć. Pa kad je Wayne
Cartwright (još uvijek ne mogu vjerovati da sam izgubila nevinost s nekim tko se
zove Wayne) izvukao iz Wrangle-rica nešto što je veoma nalikovalo na pureće
iznutrice, doživjela sam popriličan šok.
Dan poslije, kad sam se motala oko kantine nadajući se da ću negdje vidjeti
Waynea, čula sam kako razgovara s prijateljima 6 tome što je odličan seks. Stala
sam ispod otvorenog prozora i nastavila slušati. Ali, kad su se svi složili da
je jedino bitno istodobno svršiti, obuzela me zabrinutost i zbunjenost.
Vjerojatnost da će Wayne Cart-wright s onim svojim penisom u meni ikada izazvati
ikakav tjelesni osjećaj osim blagog gađenja bila je ravna ništici, ali neka me
vrag odnese ako ću dopustiti da dođem na glas kao frigidna. I tako sam preko
noći stvorila novu Amy Crosbie, Kraljicu lažnog orgazma. Meg Ryan? Pih! Nije ona
ništa prema meni.
Ali, pretvaranje je opasna igra. Odjednom sam češće počela mijenjati frajere
samo da vidim hoće li me tko provaliti. Ali, gle vraga, nitko nije. Gadovi!
I tako, dvanaest frajera poslije (Bože, Jack mi je dvanaesti) napokon sam se
urazumila. Jednostavno moram naučiti živjeti s činjenicom da nisam jedna od onih
djevojaka koje doživljavaju vaginalne orgazme bez ikakve dodatne pomoći. Pa što?
Ionako sve lažu.
Jack tiho prede a ja mu i dalje milujem leđa. Najdraže bi mi bilo da se zavuče
pod pokrivač i završi što je započeo, ali znam da nema šanse, jer postoje dva
zlatna pravila seksa:
Prvo pravilo: frajeri to nikad ne rade
Drugo pravilo: uvijek se pobrini da prva svršiš.
A ako ne ostvariš broj dva, ne možeš okrivljavati tipa za broj jedan. I tako
oslobađam Jacka krivice, iako mi donji dijelovi tijela viču: Ja, ja, ja, ja, ja,
ja!
Jack se prevrne na bok i pomiluje mi kosu. Dok se smiješimo jedno drugome,
preplavljuje me nježnost. Toliko da mi mozak izgubi vezu s ustima.
— Jack, stvarno mi se sviđaš. Ti si najbolji — prošapćem.
Čim je izletjelo, znala sam da sam tom izjavom zaslužila nagradu za kič
desetljeća. Nije mi jasno zašto sam morala otvarati usta i uopće išta govoriti,
ali što se tiče kiča, na visini sam. **?-
Jack izgleda pomalo uplašeno. Blago izvuče svoj penis (koji je, uzgred, čista
desetka) iz mene, držeći omlohavjeli prezervativ. Skine ga za otprilike jednu
nanosekundu, zaveže ga u čvor i baci na pod. (To je očigledno već radio.)
— Mrtav sam — uzdahne, spusti se pokraj mene i zagrli me. Privijem se uz njega,
pritišćući uho uz dlake na njegovim prsima. Očajnički želim povući svoju kičastu
izjavu ili doznati što misli, što osjeća, što sve ovo znači pa me uhvati grozan
nemir i samo želim odgovore, odgovore, odgovore.
Svjesna sam da sam smiješna. Upravo sam provela gotovo dva sata pokazujući svaki
dio tijela tom muškarcu, a izbrojala sam ne manje nego devet seksualnih poza,
što za prvi put nije loše. Pa stoga nije ludo zaključiti da mu se sviđam. Moram
mu se sviđati.
Ali, znam i da me dobio. Dobio u svakom smislu riječi. Izgubila sam rundu u
našoj igri seksualnih odnosa i ne mogu je vratiti. Ne
mogu poništiti činjenicu da smo se poševili, što znači da moram iznova
procijeniti svoj položaj, a upravo zato očajnički želim nešto čuti, želim da
Jack kaže kako ovo nije samo za jednu noć i da će mu biti drago vidjeti me
ujutro.
] Ili barem razgovarati sa mnom.
]
j — Jack? — prošapćem, milujući glatku kožu na
njegovom trbuhu.
i
i Ali, Jack je blaženo nesvjestan mojih unutarnjih
muka jer
j Jack spava.
', Onesvijestio se kao da tjedan dana nije spavao.
Nije se moguće
« probiti do njega, pa ležim i gušim se veći dio noći pitajući se
zna li on da
\ će se jednog dana gotovo sigurno reinkarnirati kao morska
zvjezdača.
Sada je devet ujutro, opet vruć dan sudeći po zrakama sunca koje se probijaju
kroz žaluzine. Stvarno bih voljela da se Jack probudi. Želim mu vidjeti oči,
igrati se virenja pod pokrivač. Htjela bih lijenu jutarnju ševu. Ali, umjesto
toga ležim i slušam ga kako hrče, a mjehur samo što mi se ne rasprsne.
Polako skinem njegovu ruku s vrata i iskradem se iz kreveta
| te krenem prema vratima, usput navlačeći njegovu košulju.
Dobacim
| mu nježan pogled dok on zastenje i okrene se na drugu stranu,
kose
| raščupane od sna.
Još se smiješim zadovoljna svojim uspjehom i olakšanog mjei
hura kad izađem iz kupaonice i naletim na Matta, prsa o prsa.
Ups! Osjećam
kako rumenim od glave do pete dok zbunjeno stojim u Jackovoj košulji.
Jedva mi pokriva stražnjicu.
Matt izgleda kao da mu je sve to zabavno, pa se osjećam upravo kao besramna
drolja kakvom me očigledno smatra.
— Jack još spava? — upita uz osmijeh.
Kimnem izbjegavajući njegov pogled. — K'o zaklan.
— Onda popij šalicu čaja sa mnom.
— Ne, ne mogu... — počnem. Matt zuri u mene. Izbliza je viši nego što se sjećam
i izgleda vrlo privlačno u vrećastim bermudama i prsluku. Ima čvrsto, izvježbano
tijelo i preplanuo je i unatoč samoj sebi, unatoč činjenici da sam upravo došla
iz Jackovog kreveta, osjetim uzbuđenje iščekivanja zbog kojeg me zapeče savjest.
Uostalom, i ja sam od krvi i mesa.
— Dođi. On se još dugo neće probuditi — prošapće Matt urotnički i ja mu se
nasmiješim. Njegove plave oči kao da mi plešu po licu pa kimnem glavom.
Povučem košulju na dolje, stisnem koljena i tako hodam hodnikom za njim kao
japanska konkubina, diveći se njegovom ležernom koraku. Ima vrlo lijepa stopala.
Barem ljepša od Jackovih.
Nakon sinoćnje večere, kuhinja izgleda kao da je u nju pala bomba. Matt oprezno
izvadi čajnik ispod hrpe tanjura.
— Oprosti zbog nereda — promrmljam. — Nismo imali vremena... ovaj... pospremiti.
Matt se nasmije. — Dakle, noć je bila dobra? Otvori dvokrilna vrata pa kuhinju
ispune toplina i ptičji pijev. Osjećam se kao u reklami.
— Bilo je sjajno — kažem, naslanjajući se na dovratak i promatrajući ga.
A zašto uzdišem, molim lijepo?
— Jack je izvrstan kuhar — kažem.
Matt napuni čajnik. — Da, stvarno. Stalno ga nagovaram da se prijavi na
Masterchef.
— I trebao bi.
— Znam. Ali, prezauzet je. Znaš kakvi su umjetnici.
— Tako zvuči. Toliki modeli!
On uključi čajnik. — Da, teško je. Iscrpljuje ga.
— Jesi li vidio neku njegovu sliku? Jesu li dobre? Kimne. — Izvanredne. Ali,
nisam vidio ovo što sad radi.
— Ah, onu Sally? — Ne uspijem odoljeti radoznalosti. — Kakva je?
Matt se doima sramežljivo. — Pa, ovaj, ne znam kako da je opišem.
Kako je lijepo od njega što pokušava zaštititi Jacka. — U redu je — nasmijem se
— možeš reći što stvarno misliš. Jack mi je već rekao da je stara drolja.
Matt zabaci glavu i nasmije se a sunce mu obasja lice. Kada prestane, pogleda me
i meni postane nelagodno.
— Što? — upitam.
— Ta ti košulja dobro stoji.
— Jackova je — kažem, poigravajući se s porubom.
i
--------------------------------------------------------------------------------
--------------------------------------------------------------------------------
--------------------
i'
: — Hmm, ta mi se sviđa — kaže Matt. — Obični čaj
ili Earl
.i Grey1
Pa on to koketira sa mnom. Gleda mi noge.
— Običan, molim. Malo ću raspremiti — ponudim se i počnem se primicati sudoperu
postrance, poput deformiranog raka. Svjesna sam da nemam gaćice, a prilično sam
sigurna da je i Matt toga svjestan. Ne mogu mu pogledati u oči.
Ispruži se preko mene da uzme vrećice s čajem iz ormarića pokraj sudopera pa
primijetim da ugodno miriše, ne po nekom peder-skom losionu poslije brijanja
nego na sapun. Lijepo. Njegova mi je ruka tako blizu da vidim svijetle dlačice
na njoj. Ima ožiljak pokraj lakta
: i ja ga, ne razmišljajući, dotaknem. Koža mu je topla.
; — Odakle ti to? — upitam.
— Od mene.
; Oboje se naglo okrenemo i ugledamo Jacka u
dovratku. — Izbacio
sam ga iz kućice na stablu, ako te baš zanima.
Po izrazu na Jackovu licu, očigledno mu je žao što ga nije još jače bacio.
Posramljeno povučem košulju preko bedara.
Matt prebaci kuhinjsku krpu preko ramena kao da se ništa ' nije
dogodilo, ali sam uhvaćena na bojišnici pogleda i Jack to zna. I zna
; da ja znam.
— Čaja, stari? — upita Matt.
Jack potvrdno zagunđa. Joj! Eto meni moje reklame.
Matt mi namigne i zakoluta očima, na što se osjetim kao da sam doista u klopki.
Krenem prema Jacku, ali on podigne obrve komentirajući moju oskudnu odjevenost i
skrene pogled prema vrtu.
Matt spusti vrećice u vodu.
— Što si ono rekao da ćeš danas raditi? — upitam Matta, boreći se da uspostavim
nekakav razgovor koji bi zvučao normalno, ali u glasu mi se osjeća krivica.
Matt slegne ramenima. — Vjerojatno ću ostati tu, malo se sunčati u vrtu i
gledati nogomet. Hoćeš i ti gledati tekmu, Jack?
Jack slegne ramenima, očito srdit. — Ne znam. Vjerojatno ću danas raditi.
— Kako hoćeš — kaže Matt i brzo se povuče, zviždučući dok izlazi iz kuhinje.
Ostajem sama s Jackom u takvom ozračju da me bole bubnjići.
Kako da doprem do Jacka u kraljevstvu crnog oblaka? Zašto, zašto sam morala
ustati iz kreveta? Zašto nisam ostala i probudila se s njim? Gleda me kao da sam
neznanka, i ne mogu reći da mu to zamjeram. Da sam ja njega našla u kuhinji kako
miluje H-in lakat ujutro nakon naše prve ševe, dobila bih slom živaca. Pomišljam
na to da kažem nešto drsko o Mattu ili da objasnim kako nisam imala izbora glede
dolaska u kuhinju, ali dok vrtim govor u glavi, znam da ću, kažem li išta, samo
zvučati krivo, kao da se nešto dogodilo.
— Šećera? — upitam slabašno.
— Ne, hvala — kaže on i sjedne za stol.
Odnesem mu čaj. Doima se zlovoljno. Voljela bih da mogu sve vratiti i početi iz
početka. Ovo je katastrofa.
— Imaš mnogo posla? — upitam.
— Da.
— Aha. — Zagledam se u pod. Jack pijucka čaj. — A što ti planiraš?
U njegovu se glasu ne osjeća nikakav poziv. Slegnem ramenima. Sto da mu kažem?
Ako me sad izbaci, provest ću dan u crnini, glasno plačući. Ali, sumnjam da bi
to želio čuti.
— Ništa naročito.
Dobacim mu pogled. Zar ne vidi da se želim baciti preko jaza koji nas dijeli i
čvrsto se držati za njega kao da mi život ovisi o tome, da ozbiljno razmišljam o
tome da promijenim karijeru i postanem prilje-pak? Ne znam što ću ako sam ovo
zaribala.
Beskrajna stanka prije nego što on ponovno progovori. — Vani je krasno. — Kinine
glavom prema vratima.
Ne, ne, ne. Sve samo ne uljudan razgovor o vremenu! Ne mogu to podnijeti.
Progutam knedlu i slijedim njegov pogled. — Mrzim biti u Londonu kad je takvo
vrijeme. Tada je najbolje biti negdje na plaži — promrmljam, pijuckajući čaj.
Sad pogledam Jacka. Nemam što izgubiti. Moram pitati i pokušati, i pokušati ne
zvučati kao da moljakam.
— Vjerojatno ti se ne bi dalo otići provesti dan u Brightonu? Mogli bismo sjesti
na vlak i biti tamo za dva sata.
Tako govoraše očajna žena.
Jack suzi oči i pogleda me. Izgleda zapanjeno, ali onda slegne ramenima i kaže:
— Zašto ne?
Isprva nisam sigurna da sam ga dobro čula. Zurim u njega otvorenih usta dok mi
ne sjedne.
— Super! — kliknem kao da sam upravo dobila električni šok. Tako sam zahvalna da
bih mu najradije izljubila noge. Kako sam ikad mogla pomisliti da su Mattove
ljepše?
Dok odlazimo u moj stan da uzmem haljinu (budući da podvezice i visoke pete nisu
prikladne za plažu), stalno pogledavam Jacka kako bih se uvjerila da je stvaran.
Da je tu.
Ali, tu je. U mojoj kuhinji. Dobila sam novu priliku! Smatram da to zaslužuje
barem nekoliko naslovnica u tabloidima. EKSKLUZIVNO: DJEVOJKA SPAŠENA U PET DO
DVANAEST.
Ostavim ga da pokuša izvući pladanj s kockicama leda iz polarne kape moje
ledenice i otplešem u spavaću sobu gdje poljubim svoga medvjedića.
— Tede, u mojoj kuhinji je muškarac koji radi muške stvari!
— prošapćem. Ted me gleda svojim uobičajenim staklastim pogledom.
— Pa nemoj samo tako sjediti, reci što da odjenem!
Svučem se i kopam po ormaru tražeći plavu ljetnu haljinu, ali kad je navučem,
primijetim mrlju od crnog vina na lijevoj sisi. Tipično. Pogledam ofucane kratke
hlače i majicu. Odveć ležerno? Odveć slično Charliejevim anđelima"! Tede, pomozi
mi!
Jack putuje s malo prtljage. Ponio je samo ono što ima na sebi. Kako muškarcima
to uspijeva? Kako se mogu osjećati sigurno ako nemaju uvijek uza se cijelu
zbirku opreme za njegu i čekovnu knjižicu? Ne shvaćam to. Prije nego što sam se
snašla, na krevetu sam skupila hrpu stvari koje bi mi dostajale za trotjedno
ljetovanje, a to su tek osnovne stvari: četka za kosu, šminka, bikini (hoću li
se usuditi?), sunčane naočale, ručnik za plažu, traperice (za slučaj da
zahladni), deodo-rans, bejzbolska kapa — i tako dalje.
Kopam po gornjoj ladici svjesna da pjevušim Svi idemo na ljetovanje kao da sam
Cliff Richard i znam da bi mi bilo bolje da požurim jer ću inače prijeći na Moje
pjesme, moji snovi, a to bi doista bilo neugodno. Skinem poklopac s parfema i
okružim se raskošnim oblakom, čak malo poprskavši i područje između nogu.
Upravo se spremam zatvoriti ladicu kad ugledam prezervative. Čvrsto ih zgrabim i
poželim želju: daj da me Jack poželi ponovno poševiti... Čekaj malo, ovo su
ekstra dugi! Sranje!
Znam da je Jack prilično obdaren, ali ne nenormalno, ne toliko da mu trebaju
superdugi prezervativi. Odem do škrinje i nađem veliku papirnatu vrećicu punu
prezervativa s različitim okusima koje sam dobila od namrgođene žene u klinici
za planiranje obitelji. Vjerojatno im je već svima istekao rok trajanja, ali
nemam vremena provjeravati.
— Što ti tamo radiš? — pita Jack iz kuhinje.
— Evo me — zacvrkućem i kleknem tražeći torbu ispod kreveta. Jedina koju uspijem
naći je golema, ali morat će poslužiti. Natrpam u nju svoje stvari i ispraznim
vrećicu s prezervativima (neka imamo velik izbor). Uletim u kuhinju.
— Što si to ponijela? — pita Jack pružajući mi koktel s ledom. — Kanticu i
lopaticu?
— Naravno! — Nasmiješim se i popijem piće. — Dođi, idemo.
Iako se osjećam kao na spidu, Jack je i dalje pomalo distanciran pa nelagodno
stojimo u repu za kartu na željezničkoj postaji Victoria. Između naših ruku je
deset centimetara nepremostivog zračnog prostora; mjerim ga želeći da imam
hrabrosti pružiti ruku. Ali nemam. Svjesna sam da intimnost koju smo imali noćas
ne možemo ponovno uspostaviti na javnom mjestu, ne uz javni razglas.
Dakle, Jack je odlučio biti cool. U redu, znam i ja tu igru.
Barem mislim.
Samo što izgleda tako prokleto privlačno u onoj majici da se pitam koliko ću
izdržati a da ne eksplodiram. Ali, potpisala sam pakt sa samom sobom. NEMA VIŠE
KIČASTIH IZJAVA i NEMA MOLJAKANJA.
Kad dođemo do šaltera, kopam po torbi tražeći novčarku, ali Jack ne želi ni čuti
da ja plaćam i ležerno spusti Visu. U sebi uzdahnem, slušajući kako se broj
njegovih bodova povećava u mojoj glavi.
Na kiosku kupimo potrepštine: bocu vode, žvakaće gume i cigarete. Stojim iza
Jacka i s divljenjem ga promatram. Tako je muževan!
— Kad polazi vlak? — upita.
Jednostavno pitanje, ali ja sam takva šiparica da sva usti-tram. Zaškiljim prema
ploči na kojoj pišu odlasci vlakova, ali ništa ne razaznajem. Je li to zato što
mi trebaju naočale ili zato što mi Jack stoji
tako blizu da se ne mogu usredotočiti ni na što osim na suzbijanje želje da se
bacim na njega?
Moramo juriti da stignemo na vlak. On me povuče kroz vrata u posljednjem
trenutku pa sam na trenutak u njegovom zagrljaju. Stavim mu ruku na prsa i on me
ne ispusti kad nam se pogledi sretnu. Propadam u njegove oči i vlak krene i meni
se istodobno stisne želudac. Mislim da je i Jack nešto osjetio jer pocrveni i
nesigurno se nasmije.
Odmakne se pa ga slijedim u vagon zadržavajući dah. Prilično je prazan i pokraj
prozora ima nekoliko slobodnih mjesta.
— Daj — kaže Jack i uzme moju torbu daje stavi na policu iznad sjedala.
To je jedan od onih trenutaka kad život kao da se odvija usporeno.
Užasnuta gledam kako zamahne torbom držeći je za jednu ručku tako da sve moje
stvari padnu na pod između nas. Sve. Uključujući prezervative.
Nastane tajac dok ih oboje gledamo.
— Čuj, Amy — kaže, trljajući obraz. — Idemo samo na jedan dan. Nije li ovo
malo... optimistično?
Zlo mi je. Kleknem na pod da pokupim stvari. Čak su mi i ispucali vrhovi kose
porumenjeli.
— Nisam ih ja kupila, dobila sam ih na klinici za planiranje obitelji... —
počnem, ali znam da time sve samo još pogoršavam.
— To ti je vrlo... odgovorno.
Ma da! Zapravo je htio reći da mi je to vrlo poduzetno. Poduzetno kao kod neke
besramne mentalno poremećene žene. Brzo str-pam prezervative natrag u torbu.
Osjećam se tako glupo da bih najradije otrčala niz hodnik i bacila se iz vlaka.
Bolno sam svjesna činjenice da će me sve što eventualno kažem samo još više
inkriminirati.
Jack se samo nasmije i sjedne. Ja se šćućurim i pokrijem lice rukama. Ne mogu ga
pogledati, ali on se počne tako smijati da na kraju provirim kroz prste.
— Tako si pocrvenjela!
— 0 Bože! Što li si pomislio? — proštenjem.
On me podigne i smjesti u krilo. — Pomislio sam kako jedva čekam da ih počnemo
koristiti — prošapće, pa stavi ruku na moj vreli
obraz i poljubi me tako strasno da zaboravim kako sam ga vjerojatno prignječila
i poletim u bestežinsku sreću.
Kad stignemo u Brighton, čini se nevjerojatnim da je između nas ikad postojala
hladnoća. Brbljali smo kao stari prijatelji, pričali jedno drugome o prošlim
ljetovanjima i obitelji i sve se čini normalno. Kao da smo prijatelji. I dalje
brbljamo dok prolazimo kroz grad prema plaži. Sunce obasjava more, ljudi se
posvuda svlače i u zraku se osjeća miris ljeta, pomiješan s mirisom vafla i
šećerne vune sa štandova na molu.
U toj toplini ima nečega tako zaraznog da se za tren oka vratim u djetinjstvo i
doista požalim što nisam ponijela kanticu i lopaticu. Samo se želim zezati a
Jack je očigledno za to. Uhvatim ga za ruku i od-vučem do mola; imam osjećaj da
mi je pet godina i on je dječak s kojim se igram i uputili smo se prema
ljuljačkama.
Šećemo se po molu, trpamo ledene lizaljke u usta i smijemo se jedno drugome dok
stojimo iza kartonskih likova s izrezanom rupom za glavu i sve to možda nije
cool i možda ne spominjemo prošlu noć, ali nije važno. Jednostavno je sjajno
biti izvan Londona, daleko od svih pa se tako opustim da zaboravim biti cool ili
pokušavati ostaviti dojam na njega. Dovoljno je to što smo zajedno.
Kad dođemo do štandovima s igrama, Jack je u svojem elementu i moram se smijati
njegovoj djetinjastosti. Nevjerojatno je koliko možeš doznati o nekome kad počne
igrati simuliranu utrku. Tako dobiješ destilat nečije osobnosti. Otkrila sam da
je Jack:
A. natjecateljskog duha i
B. vrlo loš gubitnik.
U sebi se zakunem da nikad s njim neću igrati Monopol.
— Satrt ću te, mala — kaže Nigel Mansell Rossiter dok ubacuje kovanicu u aparat.
— Ma nemoj! Stvarno? — Bolje se namjestim na sjedalu. — Pa da vidimo!
I tako krenemo. Jurimo po utrci Monaco. Gledam kako se Jack grize za usnicu, sav
usredotočen, i oduprem se porivu da se sva rastopim jer ga želim pobijediti. Što
mi, posve slučajno, i uspije. Tri puta.
Hvala ti, Bože, dugujem ti uslugu.
Jack to ne može podnijeti. Ozbiljno se naljuti kad odbijem igrati još jednu igru
i ne dopuštam mu da pobijedi.
— Moraš znati kada prestati. Prestati dok pobjeđuješ — zadirkujem ga dok izlazim
na sunce. Jack samo što ne kopa zemlju kopitom. Napola očekujem da će povikati:
— Ali ti si samo žensko! — ali na neki perverzan način znam da je impresioniran.
Pogledam ga preko ramena i samodopadno se nacerim. — Ne duri se, Jack.
Više od toga nije bilo potrebno. On me pojuri i ja potrčim, probijajući se
između dječice i bakica, i dođem do kraja mola i on me uhvati i pritisne uz
ogradu. Tobože zareži, ali smiješi se od uha do uha i odjednom se ljubimo kao
četrnaestogodišnjaci — zubi nam se sudaraju a jezici imaju okus lilihipa. Kad
pokraj nas prođe neki dječak i dovikne svojim prijateljima: Fuj!, zacerekamo se
i Jack se odmakne. Ispod hlača kao da mu se podigao šator, pa se i tome smijemo.
On se nasloni na ogradu i zagleda u valove koji se razbijaju o mol. Ja se
okrenem na drugu stranu i oslonim na laktove. Tandrkanje automobilčića iz
lunaparka dopre do nas kroz topli zrak, a za njim i oduševljena vriska dok se
spušta niz veliku kosinu.
— Prekrasna si, nevjerojatna si — kaže Jack iznenada — i imaš najljepši osmijeh.
Sklopim jedno oko pod jarkim suncem i pogledam ga. To je prvi put da mije
trijezan dao kompliment i ja sam zapanjena. Doima se posramljeno pa mi pokuša
odvući pozornost.
— Bilo bi se lijepo okupati — kaže kimajući prema moru, ali ja nisam kadra ništa
odgovoriti jer mi cijeli kamion endorfina trga živčani sustav.
Primi me za ruku, ali dlanovi su mi oznojeni pa je pokušam izvući. Jack to
primijeti i samo me jače stisne i poljubi mi prste.
— Dođi, idemo na plažu — kaže i namigne.
Mislim da je biti odrasla osoba nešto najteže na svijetu. Mnogo je gore od
ispita i sličnih stvari, i što je najgore, nitko te za to ne pripremi. Nitko ti
ne kaže da će jednoga dana, kada ti bude dvadeset i nešto, svi očekivati da
budeš drukčija. Odrasla. Odrasla osoba s odgovornostima kao što su računi,
hipoteke i donošenje odluka. A samo je jedno gore nego biti odrasla osoba — biti
neudana odrasla osoba.
Znam da to ne bih smjela priznati. Znam da bih trebala biti zadovoljna.
Pročitala sam dovoljno feminističkih časopisa da znam kako, zato što sam žena u
devedesetim godinama ovoga stoljeća, moram
po definiciji biti posve zadovoljna sama i posve neovisna; samodostatna u svim
životnim područjima, uključujući stvari kao što je uradi sam; imati uspješnu
karijeru i biti financijski sređena; sposobna se oduprijeti svim vrstama
kritike; neprestano sretna jer hranim svoj duhovni razvoj.
Ali, sve je to obično sranje. Većinu vremena ne ostvarujem ni jednu od tih pet
stvari. Jer u posljednjih sam se šest mjeseci često osjećala kao ona debela
klinka koju nitko ne želi u svojoj ekipi. A ako bi me i pozvali u ekipu, s
većinom frajera koje sam srela u posljednje vrijeme, poželjela sam pobjeći što
brže mogu. To mi ne bi trebalo biti važno, ali jest. Stvarno jest. Jer od druge
godine života svi znaju da je bez veze igrati se sam. Ne vrijedi. Dosadno je.
Ali, dok si dijete, uvijek možeš otrčati kući pa će te mama zagrliti i dati ti
keks i sve će biti u redu. A onda si odjednom odrasla i nemaš kamo otrčati i
moraš biti stoik i ponašati se kao da to nije važno. Pa se počneš osjećati
krivom što želiš nekoga s kim bi se igrala. A želiš to sve više i više. I što
više želiš, to ti se sve više čini nemoguće. Hodaš po samoposluzi s košarom i
zavidno gledaš parove s kolicima. Ljude koji su u ekipi. A ti nisi i pitaš se:
Zašto baš ja? Što sa mnom nije u redu?
I tako se povremeno rascmizdriš i ljudi kao što je H kažu ti: — Ne brini se,
dogodit će se kad ne budeš mislila na to. — Tko god je to prvi izgovorio
zaslužuje da bude strijeljan, jer dakako, misliš na to. Stalno tražiš. Oslijepiš
od traženja.
A onda se iz čistog mira dogodi. Nađeš zajedništvo. Kao sada, s Jackom koji hoda
uz mene ukorak, ruke prebačene preko mojih ramena. Čini se kao daje to
najprirodnija stvar na svijetu. Ali, kako se to dogodilo? Fantastično je, ali i
nepošteno. Toliko mjeseci jada, a gle, sad je lako. Nevjerojatno lako. Ali, ako
je taj osjećaj da si u ekipi tako lako došao, zacijelo jednako lako može i
nestati.

Iznenada poželim zamrznuti vrijeme. Zamrznuti ovaj trenutak, jer želim da ga svi
vide. Želim da svi znaju kako sam mnogo bolja kao dio nas nego kao obična, stara
ja. Želim poskakivati i vikati: Gledajte, ja sam dio para! I ja to mogu biti!
Jack se zaustavi pokraj trgovine s opremom za daskanje. — Dođi, idemo skijati na
vodi — kaže i uhvati me za ruku.
Nemam se vremena usprotiviti, već me uvukao u trgovinu. Dok ga promatram, u sebi
se smijem. Smijem se činjenici da on nema
pojma što mi je u mislima i ne bi nikako mogao razumjeti. Jer on je muško i
jednostavno ne razmišlja na taj način. I ima pravo. Ljubomorna sam na
nekomplieiranost njegova života. Zacijelo je sjajno imati toliko slobodnog
prostora u mozgu da se možeš usredotočiti na tu i sada. Ja bih toliko toga
obavila kad ne bih trošila tako mnogo vremena na egzistencijalistički strah.
Imala bih vremena biti spontana kao Jack sada i život bi mi stalno bio zabavan.
Sjećam se kako je bilo kad sam prvi put naučila vezati vezice na cipelama. Bilo
je to pravo otkrivenje. Odjednom je sve bilo jasno. Više se nisam morala
spoticati. Dok promatram Jacka tu u trgovini, imam isti osjećaj, kao da mi je
pokazao kako biti sretna, i dođe mi da se lupim po glavi i kažem: Pa jasno, to
je tako očigledno.
Djevojka u trgovini upozori me da je moj takozvani bikini premalen i da će mi za
sekundu spasti. Umjesto toga da, mi ljepljivo gumeno odijelo koje baš nije
prikladno za moje majčinske bokove. Jack, dakako, izgleda kao James Bond na
zadatku; osjetim trunku ljubomore kad ga žena za pultom dobrano odmjeri.
Ruke dalje!
U vodi se snalazi kao da je u njoj rođen. Kad ugledam bljesak u njegovim očima,
shvatim da se namjerava osvetiti za moju pobjedu u utrci. Baci se u vodu i pravi
velike valove od kojih poskakujem.
— Ne boj se, idemo — poviče, pa se opustim i poletim prema obzorju. Tako je
prekrasno da vrištim dok mi voda prska po licu. On me sustigne i pokaže mi kako
se okretati, i dok si rek'o keks, pretvorila sam se u komada iz Spasilačke
službe. Ha ha.
Tako se dobro zabavljam da vrijeme jednostavno proleti. Posve sam promukla kad
izađemo na obalu i kad skinem odijelo.
Jack me zagrli kad izađemo iz trgovine. — Je li bilo zabavno? — pita.
— Fantastično, ali sad umirem od gladi. — Potapšem se po trbuhu, zapanjena što
je nestao svaki trag paranoje zbog tijela.
— Onda te častim — kaže velikodušno.
— Riba i krumpirići?
— Prava si Engleskinja — zadirkuje me. — Ne, mislim da možemo izabrati nešto
bolje.
Šećemo se uličicama i nađemo jeftin i vedar francuski restoran sa stolovima na
pločniku. Jack nam naruči pivo.
— Za nas — nazdravi i kucnemo se. Pjena mi uđe u nos.
Toliko sam vremena provela pitajući se što misli o prošloj noći, ali sad kad ga
imam priliku pitati, odustanem. Shvatim da me mnogo više zanima što misli o
svemu ostalom.
— Sviđa li ti se što si slikar? — upitam kad stigne predjelo.
— Pa, da. To je jedino što znam raditi. A i ne moram raditi od devet do pet.
— Baš imaš sreće — uzdahnem. — Da barem ja nešto znam dobro raditi.
— Mislim da bih se mogao nečega sjetiti — naceri se. Porumenim. — Mislim osim
toga.
— Hoćeš reći da želiš biti uspješna.
— Valjda. Ne žele li to svi?
— Što si željela kad si bila mala? — upita me, lomeći kruh i umačući ga u umak.
— Nešto u vezi s odjećom, čini mi se. Muškom odjećom. Ken mi je uvijek bio draži
od Barbie.
— Samo si mu htjela svući hlače.
Nasmijem se. — Istina. Premda Ken nema nekih uzbudljivih dijelova. Ne, volim
mušku odjeću. Kad sam te prvi put vidjela, primijetila sam što imaš na sebi.
Jack me pogleda. — Zašto onda ne radiš u modnoj industriji ili tako nešto?
Ja se zagledam u šparoge na tanjuru. — Godinama sam to željela, ali nisam nikamo
dospjela. Konkurencija je prevelika.
— Nikad nećeš znati što bi se dogodilo ako ne pokušaš. Ima mnogo darovitih
ljudi, ali nema razloga zašto ti ne bi bila jedna od njih. Da razmišljam o
konkurenciji, odavno bih odustao od slikanja.
— Vjerojatno imaš pravo.
— Nemaš što izgubiti. Osim toga, sve su prednosti na tvojoj strani.
Pogleda me i nasmiješi se. Tako mi lakne i tako sam sretna da mu i ne
razmišljajući počnem vjerovati. Posve. 0 svojim ambicijama nisam razgovarala ni
s kim osim H, pa osjećam kao da mi je s leđa spao veliki teret već time što sam
mu priznala da ih imam. Osjećam se kao da sam ja ponovno ja. Ja koja nešto
vrijedim i imam budućnost. Možda ipak pokušam.
Dugo ostanemo i napijemo se gledajući ljude kako prolaze. Poslijepodne proleti u
smijehu. Poslije se odšetamo natrag do plaže. Manje je ljudi pa nađemo mirno
mjesto. Ošamućena sam od alkohola i čini mi se da na svijetu ne postoji nitko
osim Jacka i mene. Jack baca kamenčiće na vodu prema suncu koje zalazi, a ja
gledam njegove pokrete. Tako sam zaljubljena da je to sramotno.
Okrene se prema meni.
— Što ćemo sada? — upitam.
— Želiš li se vratiti?
— Ne. A ti? Odmahne glavom.
Nesigurno se pogledamo i nasmijemo. On se potapka po usnici. — Znam mjesto gdje
možemo prenoćiti. Ako hoćeš. Hoću. I te kako hoću.
Muškarac u pansionu Casanova ponaša se prema Jacku kao prema starom prijatelju.
Dobaci mu ključ, namigne i upozori da se doručak poslužuje samo do pola
jedanaest.
Naša je soba uređena u tradicionalnom britanskom stilu, s pokrivačem s
cvjetićima i čupavim sagom. Ali, čisto je i u ormariću je cijeli izbor krekera u
malim paketićima. Spustim torbu na stolac pokraj televizora i povirim kroz
mrežastu zavjesu u mali vrt.
Čudno je biti u toj sobi s Jackom. Nakon načina na koji smo proveli dan, to mi
se čini kao nešto zabranjeno i odraslo. Ne dodirujemo se.
Jack ode u kupaonicu i podigne dasku na zahodu. Vidim mu leđa dok piša i zbog
nekog me razloga to šokira. Sad kad je posve sigurno da ćemo spavati zajedno,
uplašena sam. To će značiti više nego ono sinoć kod Jacka; plaši me intimnost
situacije. Količina zajedništva.
Jack pusti vodu i dođe do vrata. Primijetim daje spustio dasku. Netko gaje očito
dobro odgojio. Pitam se tko...
— Osjećam se prljavo — kaže.
Namreškam nos i provučem ruku kroz kosu koja se sva nako-vrčala od morske soli.
— I ja.
— Da se istuširamo? — pita, a ja kimnem.
On prvi uđe. Kroz staklena vrata vidim kako podešava toplinu vode dok se
svlačim. Kad otvori vrata, uđem.
Osjećam se nevjerojatno nespretno. Svjetlo je jako i dok stojim gola njemu
sučelice, osjećam se posve izloženo. Kao da se sad prvi put vidimo. Što je
vjerojatno i točno. Najradije bih rukama pokrila trbuh i skvrčila se.
Jack me gleda. Stvarno me gleda. Gleda cijelo moje tijelo, kao da proučava svaku
poru. Znam da sam porumenjela.
Pokušavam ga zagrliti i poljubiti, što bi na neki način bilo manje intimno, ali
on se odmakne i odgurne me. Ništa ne govoreći, gledajući me ravno u oči, uzme
mali sapun i rukama razradi sapunicu.
Čovjek ne bi rekao da je ružičasta tuš-kabina osobito erotična, ali trenutačno
mi je pri vrhu popisa maštarija. Jer Jack me počne prati. Pretvori me u drhtavu
hrpu sapunice. Dok me miluje, posvećuje mome tijelu toliko pozornosti da se čini
kao da me crta. Osjećam kako klizim uz njega dok nas obavija para. I osjećam se
kao... ŽENA.
Vlažna žena.
Nestašna žena.
Sva drhćem i prije nego što on čučne i jednu mi nogu prebaci preko svoga ramena.
Zarine glavu među moje noge i ja sam gotova. Sve klizi, njegove ruke preko moga
tijela, moja leđa niz zid, a moja osjetila u najnevjerojatni orgazam koji sam
ikad doživjela.
Poslije mi treba cijela vječnost da povratim dah i opet drhćem. Još nismo
progovorili. Pogledam ga kroz paru.
Sad je na meni red.
Kleknem a on me drži za kosu dok moj jezik govori.
— Amy? — dahne nakon nekog vremena.
— Mhmmm? — kažem. I ne mogu reći ništa drugo — usta su mi puna. — Koljeno ti je
na odvodu.
Obrišemo pod ručnicima i legnemo na krevet kako bismo se osušili. Jack prstom
prati crtu gornjeg dijela mojeg bikinija.
— Preplanula si — kaže.
I jesam. Osjećam se ugrijano do kostiju. Gledamo se u oči i tad znam da ćemo
voditi ljubav. A najviše me dirne što mi Jack pročita misli, jer kaže: — Cijelu
noć, cijelu noć, cijeli sutrašnji dan i sve dok ne budeš više mogla hodati.
Održao je riječ.
Kad se u nedjelju vratimo k njemu, osjećam se slomljeno onako kako se možeš
osjećati samo poslije mnogo seksa, sunca, mora i pića.
— Sretna? — pita me dok otključava vrata. Cijeli smo se dan igrali na plaži. Od
sunca su mu izbile pjegice. Izgleda prekrasno. Pomilujem mu obraz.
— Možda — nasmiješim se.
— Samo možda? Pa što bi čovjek s tobom morao raditi? — Pretvara se da se zgraža
pa me podigne držeći me oko struka i odnese u kuhinju. Toliko hihoćem da i ne
primijetim Chloe i Matta kako sjede na jastucima na podu dnevne sobe.
— Ma gle ti samo to. Pravi ljubavni san — smije se Chloe.
Jack me prestane škakljati i odskoči u stranu. Ja gurnem kosu iza ušiju. Smijeh
mi zamre čim ugledam Chloe. Raskrečila se kao da tu stanuje i drži bocu piva u
ruci. Izgleda odvratno mršavo, a ispod kratke ljetne haljine pružaju se njezine
savršene noge.
— Bok, dečki — kaže Jack i prođe ispred mene. Čučne i poljubi Chloe u obraz.
— Posluži se — kaže Matt, pokazujući pivo na stolu. — Gdje ste bili?
— U Brightonu — odgovorim.
— Pogledaj kakav ti je nos! — poviče Chloe. — Sirotice! Jack se nasmije i pruži
mi pivo. Nije smiješno. Nisam ja kriva
što izgledam kao sob Rudolf. Napravim grimasu, ali Jack se doima distancirano i
ne brani me.
— I? — kaže Chloe. — Da čujemo!
— Sjajno smo se proveli, skijali na vodi i sve to — kaže Jack naslanjajući se na
naslon sofe i otvarajući pivo.
— I ostali ste preko noći. Gdje je onaj tvoj jebodrom, Jack? — zadirkuje Chloe.
Pucne prstima gledajući mene. — Nemoj mi reći, nemoj mi reći... Cosanova.
Pogodila sam, zar ne? Nadam se da si dobio uobičajeni popust.
— Začepi, Chloe — kaže, ali se smije, uživa u tome što je Jack Casanova, i na
trenutak mi je sve jasno. Ja sam za njega samo još jedna recka, on je sve to već
radio, ja nisam prva. Koga je još onako obradio u ružičastoj tuš-kabini? Čini mi
se da propadam u zemlju.
— Sjedni, sjedni — kaže Matt, mašući bocom prema jastucima, ali ne želim se
približiti Chloe, bojim se da ću je priklati.
— Oh, Helen me sinoć nazvala — kaže Chloe, ležerno mašući pivom.
U glavi mi se oglasi alarm. Zašto bi H nazvala Chloe?
— Tražila te.
— Sranje.
— Ne brini se, rekla sam joj da si vjerojatno s našim zavodnikom.
— Je li joj bilo dobro? Što je rekla?
— Ništa naročito. Zvučala je malo uzrujano.
— Mogu li se poslužiti tvojim telefonom? — upitam Jacka.
— Naravno, eno ti onaj u mojoj sobi.
Mučno mi je od zabrinutosti dok ih ostavljam da se smiju u kuhinji.
— H, ja sam. Daj, podigni slušalicu — kažem njezinoj telefonskoj sekretarici.
Čuje se klik. — Dakle, vratila si se — kaže hladno. Zvuči doista bijesno.
— Bila sam u Brightonu.
— Blago tebi.
Ovo je grozno. Nikad tako ne razgovara sa mnom. Čvršće zgrabim slušalicu. — Sto
nije u redu?
— Neće to tebe zanimati — ispljune, ali glas joj podrhtava i doista me plaši.
— Reci mi — kažem.
Ispusti prigušeni jecaj. — Ostavi me na miru.
Veza se prekine. Slušam signal posve zapanjena. Nikad mi prije nije spustila
slušalicu, ali nije ni čudno da je bijesna. Da sam na njezinom mjestu, mrzila
bih sebe. Imale smo dogovor za subotu, ja sam zaribala i nisam je nazvala cijeli
vikend. Kriva sam. Kriva jer sam sebična krava, jer sam učinila ono što sam
oduvijek obećavala da nikad neću učiniti zbog nekog frajera. A sad je ona u
krizi a ja sam je napustila kad me najviše trebala. Grozno mi je pri pomisli da
bih je mogla izgubiti.
— Je li sve u redu? — pita Jack s praga. Uđe i stavi mi ruku na rame.
— Nešto se dogodilo, moram otići k njoj. Ne smeta ti?
— Ne, samo idi, nema problema.
Mrzim ga što zvuči tako iskreno. Htjela bih da mu smeta, da mari što je naš
prekrasni vikend završio, ali dovoljno mi je da ga pogledam pa da zaključim —
ništa od toga. Sad je sa svojom škvadrom i ja više nisam važna.
Javno se oprostimo pred Mattom i Chloe. Jack se ponaša kao da ispraća svoju tetu
usidjelicu. Proučavam mu lice, ali Jack s kojim sam provela vikend povukao se u
svoju tvrđavu. Što ga više gledam, to je on defanzivniji. Jedva me i poljubi.
— Pa, vidimo se — kaže.
Vidimo se kada? Sutra? Za tjedan dana? Za mjesec dana? Za godinu? Ikadal
— Bilo mi je lijepo — kaže, popuštajući malo, ali meni to zvuči odveć u prošlom
vremenu.
— Nadam se da je Helen dobro — kaže Chloe i stane pokraj Jacka kod ulaznih
vrata. Glas joj je prepun sućuti, ali ne padam na to, osobito kad stavi Jacku
ruku oko struka i zagrli ga. Svatko bi drugi to doživio kao prijateljsku gestu,
ali kad makne ruku s Jackovih prsa, gotovo mogu vidjeti žig koji je utisnula:
Privatno vlasništvo. Ne diraj. Posrnem natraške prema ulici i prije nego što
odmaknem, čujem je kako se smije i vraća s njim u kuću. S nevjericom gledam
zatvorena vrata.
Srce mi tuče dok jurim k H podzemnom željeznicom. Nesigurno je slijedim u
zamračenu sobu. Da postoji Olimpijada u pušenju, H bi vlastoručno osvojila i
zlatnu i srebrnu i brončanu medalju. Okružena je tragovima jada i sluša Leonarda
Cohena. Loš znak.
Još se neko vrijeme pokušava pretvarati daje ljuta, ali joj ne ide pa sjedne u
naslonjač na kojem je već ostala udubina u obliku njezina tijela. Kako sam i
mislila, riječ je o Gavu.
— Ovaj put sam stvarno zaribala — jeca.
— Psst — umirujem je klečeći pokraj nje. — Znaš da nisi. Kad je uspijem umiriti,
kroz suze mi prepriča najnoviju traumu.
— Ležali smo u krevetu i ja sam ga pitala želi li se vjenčati. Bilo je to samo
teoretsko pitanje, nisam ga prosila, ali onda je postao čudan. Rekao je da se
nikad ne bi oženio osim ako bi imao djecu. Pa sam ga pitala želi li imati djecu,
a on je rekao još dugo ne, možda za deset godina, prije toga još mnogo toga želi
učiniti.
Meni to zvuči u redu — tipična Gavova reakcija.
— Ali, onda se sve otelo kontroli. Rekla sam da meni deset godina zvuči jako
dugo i što to znači za nas, a on je rekao da sad vršim pritisak na njega i zašto
ne bismo mogli jednostavno uživati, ali ja sam rekla, čemu? — Duboko, drhtavo
udahne a brada joj podrhtava. — I doista, čemu? Čemu biti s nekim i voljeti ga
ako cijelo vrijeme znaš da će otići s nekom drugom i neće htjeti djecu dok ti se
jajnici ne sasuše na veličinu suhog graška?
Nasmijem se i obrišem joj suze zadnjim komadićem toalet-papira. — Ne možeš
predvidjeti budućnost, mala. Ne možeš znati što će ijedno od vas dvoje raditi.
— S Gavom sad znam — protisne. — Sve to nikamo ne vodi.
— Nije istina. Bilo je sve u redu do te glupe svađe. Odlično vam je zajedno.
Zašto se jednostavno ne držiš toga?
— Ne shvaćaš. Nemoj mi tu prodavati ta stranja o životu tu i sada. Nisam nikakav
vražji zen budist, a nisi ni ti — prasne.
Očigledno ne namjerava slušati glas razuma. Tvrdoglava je, vidi se da je pravi
Jarac. Jedini izlaz je da je zezam. Srećom sam doktorirala na tehnici
manipuliranja njezinim raspoloženjima. Uzdahnem i ustanem.
— Dobro, dobro — predam se. — Samo ti budi tvrdoglava babetina. Nemoj ni s kim
biti jer on možda neće biti Onaj Pravi. Znam, znam, znam, sjetila sam se! Mogla
bi isprintati upitnik i dati ga svakom frajeru koji ti se svidi, tako da ti
jamči kako će prestati živjeti dok ti ne smisliš što zapravo želiš, jer to će
stvarno upaliti!
H se počela smiješiti usprkos samoj sebi.
— Ili da jednostavno Gava staviš u okove. I privežeš lancem za kuhinjski stol i
bičuješ dok te ne zaprosi. Bi li to htjela? Jesi li posve sigurna da je on onaj
pravi za tebe, za vijeke vijekova?
— Nisam — prizna.
— Eto vidiš.
— Ali ga volim i htjela bih da veza uspije.
— A kad je on rekao da i on to ne želi? H, izvodiš gluposti.
— Sad je prekasno. Otišao je.
— Da, vjerojatno u svoj stan. — Zakolutam očima. — Nije propao u provaliju na
kraju svijeta. Sutra ćete se svemu tome vjerojatno smijati.
Razvedri se pa se zagrlimo.
— Najgore mi je bilo što te nisam mogla naći — kaže. — Stvarno sam se
zabrinula.
— Znam, znam, zanijela sam se, oprosti.
Pita me o vikendu u Brightonu pa joj ispričam.
— Što onda nije u redu? Čemu to turobno lice?
— Ne znam. Bilo mi je vrlo lijepo, ali me sad Chloe razmrda-la. Takva je gadura.
— Možda te s pravom upozorava.
Odmah sam postala sumnjičava. — Zašto? Što ti je rekla?
H uzdahne i namjesti suosjećajnu facu. — Ništa osobito. Samo ne želim da budeš
povrijeđena. Kaže da je pravi ženskar i da bi pobjegao i od same pomisli na
vezu.
— Što hoćeš reći? Sad si počela vjerovati Chloe?
— Ne — ispravi me H. — Samo kažem da ne očekuješ previše.
— I to je to, je li? Neće uspjeti. Pa, baš mi je drago što su to drugi odlučili
umjesto mene i prištedjeli mi trud.
H me prisili da sjednem. — Tko zna. Samo ti znaš kako se osjećaš s njim. Morat
ćeš jednostavno vidjeti kako će se stvar razvijati.
Kad se vratim kući, ležim na trbuhu na sofi i zurim u sag. Misli su mi p^osve
zbrkane. Prije sudara s Jackom u petak bila sam tako sređena. Činilo mi se da
sam razradila dobru strategiju. Bit ću cool i pustiti da se stvari postupno
razvijaju i nipošto neću spavati s njim. Dobro, priznajem, kupila sam novo donje
rublje — čak i podvezice (prokleto neudobne) — i šminku, parfem i haljinu za
svaki slučaj, ali ipak nisam imala namjeru popustiti. Samo sam htjela da me želi
toliko da to potraje, toliko da shvati kako sam ja netko s kim bi mogao imati
vezu.
A sad sam sve upropastila. Prije nego što je počelo.
Ali, onda se sjetim Brightona i uspomene su tako svježe da me zapeku oči. Je li
moguće da sam još jutros ležala privijena uz njega? Kako je moguće da mu to nije
ništa značilo? Kako je to mogao tako brzo odbaciti? Kako se može odnositi prema
meni kao prema nekome koga je na brzinu poševio i poslije izbacio?
Pripremim si kupelj, ali mi ne pomogne. Hladno mi je, izgorjela sam na suncu,
napuštena sam, i čak kad se umotam u čiste ručnike,
osjećaj napuštenosti ne prolazi. Nema smisla zuriti u telefon, znam da me neće
nazvati. Zašto bi? Ima Chloe da ga zabavlja.
Namažem se losionom. Iako sam tako umorna, ne mogu zaspati. Sklopim ruke preko
ruba pokrivača i zurim u strop i vikend mi prolazi pred očima kao niz
fotografija. Na svakoj sam preeksponirana.
Uzalud sva moja očekivanja. Sve sam imala i sve izgubila za samo jedan dan. U
godinama koje dolaze, kad budem sjedila u svojem stanu kao gđica Haversham,
prekrivena paučinom, ljudi će govoriti: Ah, da sirotica, bila je sretna jedan
dan u lipnju, ali samo joj je to bilo suđeno.
I premda Jaek nije umro, isto je kao da je na Mjesecu. Mučim se zamišljanjem što
upravo govori.
— Amy je dobra u krevetu. Bilo je zgodno, ali ima još riba u moru. Naprijed u
nove pobjede.
— Zašto bih se ponovno vidio s njom? Prijatelji su mi važniji, a želim biti mlad
i slobodan. Čemu se vezivati?
Ovo je nepodnošljivo. Ne mogu ostati u krevetu kad je taj glas u sobi, pa se
odvučem u kuhinju kako bih si pripravila vruću čokoladu. Onjušim mlijeko. Bit će
u redu. Tek kad zatvorim hladnjak, primijetim da su magnetna slova na vratima
pomaknuta. U ružičastoj, zelenoj i narančastoj boji piše:
fiHY TfSf NM
Pritisnem lice uz bijela vrata jer poruka može biti samo od Jacka. Dok tako
stojim čekajući da mlijeko provrije, i ne osjećam se tako loše.
Jack
NOVO SVITANJE
Jutro mi počinje zagonetkom:
Pitanje: Što ima miris sira, okus sira, ali nije sir? Odgovor: Mattova noga.
Da se razumijemo, Matt je dobar i drag tip. Ispravak: Matt je najbolji mogući
tip. Zajedno smo prošli puno toga: od satova klavira, kao klinci u Bristolu, s
neukroćenom goropadnicom koja je mrzila djecu, gospođicom Hopkins, do puberteta,
prve kupnje porno-časopisa i jeftinog jabukovog vina, do sadašnje preokupacije:
predstave u kojoj glumimo zrele i odgovorne pripadnike londonskog društva. I bez
tračka sumnje mogu reći da nema puno toga što ne bih s radošću podnio kao žrtvu,
samo ako bi to bilo u njegovom interesu. Da u džepu imam samo jednu cigaretu, a
nađemo se kilometrima od najbliže prodavaonice, podijelio bih je s njim. Kad bi
pao u more za žestoke oluje, skočio bih za njim. Da mu zatreba bubreg, darovao
bih mu jedan od svojih. I, ako bi baš bilo krajnje nužno, doista bih mu dao i
svoj posljednji Bounty. Ali čak i najveća prijateljstva imaju određene granice.
A kada sam se probudio i uvidio daje oznojeni palac njegovog lijevog stopala
čvrsto uglavljen na mojim zubima, to je, iskreno govoreći, bilo već podosta iza
te granice.
Izvadivši smrdljivi komad mesa iz usta, rukom sam obrisao usne. Točnije,
rukavom. Jer sam još uvijek odjeven. Još sam uvijek u odjeći u kojoj sam zaspao
sinoć oko tri, kada sam usnuo uz zvukove Su-pertrampa, »Breakfast in America«
(mojem neispavanom mozgu, ni tada, ni sada, fina ironija nije promaknula). U
pokušaju da sjednem odmah se prevrćem. Ležim na boku i čekam da se taj divovski
val koji je zahvatio Mattovu kuću povuče. Nakon nekoliko trenutaka stvarno se
povlači i ja ustajem, jurim do sofe, uspješno se uspinjem u taj čamac i
smještam u sjedeći položaj. Tek tada izlažem se opasnosti i procjenjujem
situaciju.
U mislima mi se pojavljuje samo jedna riječ: Apokalipsa. Četvero je jahača na
broju, u očekivanom stanju, na polju Armagedona koje je nekoć bilo Mattova
dnevna soba: Matt, Chloe, Jack Daniels i Jim Beam. Prvo dvoje leži poda mnom,
jedno uz drugo u podnožju sofe; priljubljeni su poput dvoje ljubavnika. Od druge
dvojice preostale su tek prazne ljušture. Jimu je puknulo stakleno grlo, kada
gaje Chloe negdje oko dva izjutra srušila sa stola, pri čemu mu se cijela utroba
razlila po sagu. Jack je prazan, duh mu je doslovce ispijen, i sada pokazuje
prema mjestu na kojem sam ja sjedio dok smo igrali »reci istinu«. Dok promatram
taj dekadentni prizor, prizor izopačenosti i krajnje uzaludnosti, dolazim do
zaključka da mi je život odvratan.
Nešto se, zaključujem, mora promijeniti.
Odlučujem se za priručni auto-test:
Okus: Ustajali alkohol, cigarete i čips s okusom govedine na roštilju
Dodir: Nestabilan / ljepljiv
Vid: Zamagljen
Sluh: Mattovo hrkanje; moje bilo
Miris: Mattovo stopalo
I potvrđuju se moja najužasnija strahovanja. Moj život; sranje. Sranje; moj
život. Trenutačno je vrlo teško uočiti nekakvu razliku. Previše pijem. Previše
pušim. Premalo radim. I moj život takav je već šest mjeseci. Tako sam odabrao
živjeti. A to više ne želim.
Čujem kravu kako prdi, ali onda uviđam da je to zapravo Matt. Lice mu se bolno
grči u trenutku kada s mukom otvara kapke. Nemoguće je odrediti je li to
reakcija gornjeg dijela njegova tijela na goveđe ponašanje njegova dupeta, ili
tek obična konstatacija, utemeljena na slabašnome svjetlu koje se probija kroz
zastore, a govori daje doista ponedjeljak ujutro, a on, ne, nije u stanju ići na
posao. Stenje, gleda na ručni sat i mumlja nešto posve nesuvislo. A onda,
ponovno čvrsto stisnutih kapaka, blagim drmanjem budi Chloe.
Matt: — Moamustat.
Chloe: — Auahh. Kaavetoodratanmrad?
Matt: — Neampomaoempriššš.
Chloe: — Ahhh. Uh-uh-uh. Neampomadisam.
Matt: — Zaasićemo. Poso. Zaasićemoaposo.
Chloe: — Jebo.... Umrjeću. Gavaćeiseprsnut.
Matt: — CujChloe. Sadmoamustat. Moe? Oetiustat?
Chloe: — Okej. Moamutat. Jodesetiutaidiemse.
Matt: — Okej. Jošdesetuta. Alondaimonaposo. Okej?
Chloe: — Okej.
Nasreću, u red kulturnih i lingvističkih vještina kojima vladam pripada i
sposobnost tečnog služenja mamuranskim. Zbog toga uspijevam u sebi prevesti tu
intelektualnu razmjenu stavova i zaključiti da su odlučili zasada se ne micati.
A to je dobro. Jer moj mamurluk prebacuje u najvišu brzinu: trebam kadu.
Dugotrajno namakanje u vrućoj vodi.
Pet minuta pošto sam bolno tijelo uronio u vodu, još uvijek uživo proživljavam
smrtne muke. Mamurno stanje samo pojačava duboki osjećaj deprimiranosti i
samoprijezira. Frankensteinovo je čudovište prema meni nula. Nosferatu, izgrizi
se od zavisti. Ja sam ono pravo. Ja sam prokleto stvorenje kojem je sudbina
namijenila da do smaka svijeta zemljom korača u najvećim mukama. Danteov Pakao
bio je tek blijeda sličica.
Fizički dokazi o nehumanom stanju u kojem sam se našao leže u sljedećim
činjenicama:
a) Perkusionist Londonske filharmonije izvodi amfetaminom potaknutu solodionicu
u koncertnoj dvorani koju čini moja lubanja
b) Želudac mi se grči i zavija kao da sam progutao bjesnoćom zaraženog
terijera
c) Razina vode u kadi vidljivo raste kako mi se s čela slijevaju bujice znoja
U očajničkom pokušaju iskupljivanja stoga se obraćam religiji. Postajem
hodočasnikom, a kada postaje mojim Lourdesom. Pjevam Slava Bogu na visini i
Hvala na daru vruće vode. Do neba zahvaljujem za Duh pročišćavanja koji mi
donosi sapun i za Dar obilne pjene u kadi. I uistinu blagoslivljam ovu kadu i
sve koji se skljokaju u nju.
Ali ništa ne vrijedi. U ovom trenutku najcrnjih muka, Bog u kojeg ne vjerujem od
dvanaeste godine očito je odlučio uzvratiti jednakom mjerom. Ne preostaje mi
ništa drugo nego prihvatiti sumornu istinu da moje tijelo nije hram nego
svinjac. I to poprilično prljav i otrcan
svinjac. Ali u tom trenutku na pamet mi pada ono što je Amy neki dan rekla o
Kinbeckom planu oporavka, pa stoga načas napuštam kadu, uz kapanje po podu
kupaonice dolazim do dvaju Nurofena s police. Gutam ih s vodom iz slavine i
vraćam se u svoju vodenu čahuru.
Dok tako ležim, čekam da kemijsko sredstvo počne djelovati, uzimam masku i
disalicu koji stoje iza pipe i stavljam ih na glavu. Promjena okoline mogla bi
postati ključem mog oporavka. Neki se ljudi služe meditacijom kako bi sredili
stvari u glavi. Drugi se koriste drogom. Kod mene, pak, svaki put pomaže kada s
maskom i disalicom ležim u kadi, na trbuhu. Zbogom, stoga, kopno i zemaljske
brige. Rastvorite vrata Atlantide.
Posve uranjam pod vodu i bacam se na onu prastaru igricu, igricu koju sam
započeo još kao malo dijete. Zatvorenih očiju, zamišljam morski krajobraz kojim
plutam. Ispod mene su koraljni grebeni jarkih boja, posvuda oko mene tople
struje. Zamišljam da sam u stanju disati pod vodom. Vlati morske trave miluju mi
kožu, ribe promiču uz mene. A iznad sebe, iznad valova, zamišljam besprijekorno
vedro, plavo nebo.
No u pojedinim situacijama eskapizam jednostavno ne pali. Ovo je jedna od
takvih. Zamišljeni se prizor raspršuje i ostaju mi samo mutna voda u kadi te
pjena nad glavom. Stvar je, bit će, u koncentraciji. A sada sam dekoncentriran.
I to krajnje. Stari problem. VELIKI problem. Život. I u kojem me smjeru vodi. I
kako to da još nije došao do cilja? Dvadeset sedam mi je godina, a što sam
postigao? Odgovor: ništa. To što sam svjestan činjenice da je paranoja koja me
muči velikim dijelom posljedica mamurnosti ne znači da je manje stvarna. Uludo
tratim život i to dobro znam.
Nešto se definitivno mora promijeniti.
Koncem prošle godine donio sam čvrstu odluku. Dat ću otkaz i posvetiti se
umjetnosti. Skočit ću s krme dobrog broda Komfora, odbaciti sigurnost nezarađene
plaće, mirovinskog osiguranja i radnog vremena od devet do pet, bez problema i
pritiska. Kao brodolomac, izložit ću se opasnosti od plivanja s morskim psima i
uputiti se prema mit-skome Otoku zadovoljenja. I tako sam se 1. prosinca 1997.
povukao sa svog kompjutorskog terminala u Kreativnom odjelu tvrtke ProPbcel u
Wembleyju. Na zaslonu mojeg Maca bio je napola dovršeni dizajn za pakiranje
Chick-O-Lixa (»Slasni komadići piletine koje djeca ne ispuštaju iz ruku«), koji
sam, kao završni pozdrav i u znak solidarnosti s
pernatim stvorenjima širom svijeta, jednostavno izbrisao. U pismu kojim sam dao
otkaz, a te večeri napisao sam ga na Mattovom PC-ju kod kuće, kao razlog za
odlazak naveo sam kako želim »početi živjeti«.
Za postizanje tog cilja samome sebi dao sam jednu godinu. Pa što bude. Ako
potonem, pravo mi budi, utopit ću se. Imam dovoljno iskustva i veza da se
ponovno zaposlim na nekom usranom mjestu u nekoj drugoj usranoj firmi. I to će
biti OK. Jer ću barem znati da sam pokušao. Barem se nisam zadovoljio sivilom
prosjeka. Čak i kada se osjećam kao sada — pola godine slobode koju sam dao
samome sebi već je iza mene, a na vidiku nema ni komadića kopna — ne žalim zbog
te odluke. Ali deprimira me to koliki sam dio godine jednostavno bacio u vjetar.
Ako je ambicioznost ključni sastojak uspjeha, tada je moja ambicioznost, bojim
se, teško bolesna. I to me ubija. Rješenje: Moram se baciti na posao. Danas.
Danas ću nastaviti s projektom »Početi živjeti«. Nova slika. Kao da je samo
čekala taj znak, u glavi mi se pojavljuje nova zamisao. Osjećam navalu uzbuđenja
i samome sebi govorim kako bi to mogao biti početak nečeg velikog.
Smiješim se. Jedna dobra misao. Jedna dobra pomisao dovoljna je da otjera cijelu
paranoju. Poput Petra Pana, već i samo s jednom dobrom mišlju mogu letjeti. Osim
toga, nije samo jedna. Imam i dvije. Imam slikanje kojem se mogu posvetiti. I
imam Amy. U glavi ponovno vrtim onu epizodu u Brightonu, zaustavljam se na
ugodnim prizorima: besposličarenju na molu, francuskom restoranu, tuširanju u
hotelu... svim tim super stvarima. Amy je dobra i draga. Amy je čista. Amy je
sve ono što ja, u ovom trenutku, nisam. Amy je definitivno osoba s kojom se
trebam više družiti. Kao prijateljicom. Kao prijateljicom s kojom slučajno i
spavam.
Kao djevojkom.
Ta riječ iz mene je izletjela poput igračke na oprugu. Jednako kao sinoć, kada
smo igrali »reci istinu«. Sjećam se trenutka kada je Chloe zavrtjela bocu Jacka
Danielsa koja se okrenula točno prema meni. Matt je uhvaćen u hrpi laži i platio
je kazne u obliku gutanja triju žlica maslinovog ulja, te skidanja sve odjeće.
Sjedio je pokraj sofe s ge-nitalijama diskretno uvučenima među noge i izgledao
poput žene. Chloe, koja je bila uspješnija lažljivica, dosada je morala skinuti
samo traperice. A ja, koji sam se ponosio time što pred najboljim prijateljima
imam vrlo malo tajni, još nisam pretrpio nijednu kaznu. Odnosno, tako je bilo
sve dok se boca nije okrenula prema meni. Sve dok me Chloe nije počela
ispitivati o Amy.
— Bih li bila u pravu — upita ona, dok joj se licem razlijevao vragolast osmijeh
— kada bih Amy opisala kao tvoju djevojku?
— Ne.
— Laže — reče ona, pogledom tražeći potvrdu od Matta.
— Laže — složi se on.
Chloe je ispružila ruku. — Hlače. Odmah. Daj mi.
— Nema teorije. Govorim istinu. Tek smo se upoznali. Prijatelji smo, kužiš?
Ništa više. A posve sigurno ne to. Nije mi to s »D«, za ime svijeta.
Chloe prijekorno pucketa jezikom, ponovno gleda Matta. — Ja rekla bih da malko
odviše se opire.
— Slažem se — reče Matt. — Da ga krivično gonim? Chloe se nasloni, rukom mu da
znak da nastavi. — Samo izvoli, učeni moj prijatelju. Naposljetku, ti si ipak
odvjetnik.
Matt se već pokrenuo kako bi ustao, a onda, prisjetivši se da je gol, ponovno
sjedne i položi dlanove na stidni trokut. — Tvrdim, gospodine Rossiter — započne
sada — da ste cijeli vikend proveli u društvu neke Amy Crosbie. Nadalje tvrdim
da vikend niste proveli ni u jednom obliku uobičajenom za samce, poput, ako se
smijem poslužiti žargonom — glas mu je pritom zadrhtao od gađenja — traženja
komada, obilaženja klubova i bjesomučnog tulumarenja s izričitom nakanom ševe s
posve nepoznatom osobom. Ne gospodine — nastavi žustrim tonom. — Naprotiv, rekao
bih. Jeste li ili niste, primjerice, pozvali rečenu Amy Crosbie upravo u ovu
kuću na — on se melodramatično nakašlje — večeru.
— Jesam.
Matt se ozbiljno mršti. — Dame i gospodo, toga sam se i pribojavao... I niste li
onda samo pogoršali tu pogrešku, odvodeći istu tu gošću u jednu kuću sumnjiva
glasa u Brightonu, kuću koja nosi naziv Casanoval
— Da, priznajem, pa što? I jedno i drugo znate da mi to nije prvi put da onamo
odlazim s nekom ženskom osobom. To ne znači baš ništa. Zbog toga mi nije
djevojka, zar ne?
— U tom slučaju — nastavi Matt nemilice — biste li bili toliko ljubazni i pred
ovim časnim sudom objasnili kako to da ste se, kada smo vas danas susreli, kada
ste ulazili upravo u ovu istu sobu, smijali i smijuljili i držali gorespomenutu
Amy Crosbie oko struka?
— Samo smo se malo zabavljali.
Matt suspregne podrugljivo smijuljenje, a onda se pribere, nastavi dubljim
glasom. — Oh, ne. Bilo je to neusporedivo više od toga. Nije li to bila gesta
muškarca s osjećajima... ne, emocijama... prema ženi koju je tako čvrsto držao?
— Nije.
— Sereš — prekine nas Chloe, smijući mi se. — Zapalio si se za nju. Ozbiljno.
Zašto onda lijepo ne priznaš?
Izbjegavao sam njihove poglede. — Jer nije istina.
— Dakle — nastavi Matt — unatoč dokazima podastrijetima ovome sudu, i dalje
odbijate predati hlače?
— Da.
— Nepoštivanje suda — reče Chloe. — Igra je završena.
— Koga još uopće zanima? — promumljah. — To je ionako usrana igra.
Djevojka.
Ta me riječ još uvijek muči, unatoč sinoćnjem žestokom protivljenju. Znam daje
neobično, ali tada sam doista iskreno mislio to što sam rekao o Amy kao
isključivo prijateljici i svemu tome. Samo što sada tako više ne mislim. I što
je još bizarnije, osjećam krivnju što sam je tako opisao Mattu i Chloe. Imam
dojam da sam je na određeni način izdao — što je, pretpostavljam, i točno. Bio
sam pijan, no to baš i nije neko opravdanje, zar ne? I tada sam znao, kao što
znam i sada, da je to doista bio dobar vikend. Sranje, bio je to čudesan vikend.
Zašto sam onda rekao sve to u vezi s njom? I kako sam se onako isključio čim smo
se vratili iz Brightona i odglumio onakvu nonšalanciju? Što je cijela predstava
trebala značiti? Možda je stvar bila u tome što je otišla tako iznenada,
odjurila posjetiti prijateljicu, i u tome što sam ja ponovno bio s Mattom i
Chloe. Trijumvirat. Isto kao i uvijek: opijanje i glupi razgovori, za koje nam
ne treba nitko drugi.
Djevojka.
Ta se riječ nikako ne gubi iz moje svijesti. Jer znam da ću se ponovno vidjeti s
Amy. Jer to želim. I to ubrzo.
Pada mi na pamet da sam Chloe možda ipak trebao dati hlače.
Udišem, ali zraka nema. Obuzet panikom, naglo se okrećem na leđa i izranjam.
Chloe sjedi na rubu kade, smije se, pokazuje kojom je rukom to skrivila.
— Ima li kakvih zgodnih sirena, mornaru? — pita.
Omotan ručnikom, Matt posrćući ulazi u kupaonicu i sumnjičavo me promatra. —
Zašto to radiš? — pita, izrazom lica pokazujući gađenje.
Ja vadim disalicu iz usta. — Što to?
— To s ustajanjem. To što se odvajaš od poda u prizemlju i postižeš stanje
budnosti. Zašto to radiš kada čak ne moraš ići ni na posao?
— Jer, brate moj — govorim, skidajući opremu čovjeka-žabe, ponovno postajući
krotkim dvadesetineštogodišnjakom — moram raditi. — Vadim čep na dnu svog
zamišljenog oceana, ustajem i izlazim iz kade, brzo promičem uz Chloe, koja je
odvratila pogled, te uzimam ručnik. — Tome ću se sada upravo i posvetiti: radu.
ZlVOT U PARKU
V
Četvrtak ujutro donio je iznenađenje: sanjao sam Amy. Sjedimo na nekoj plaži u
tropima, crveno sunce razlijeva se morskom površinom, za sobom navlači zvjezdano
nebo, poput platnene rolete. Toplo je, no ja je ipak privlačim k sebi.
— Ovo je dobro — šapuće ona, glave naslonjene na moje rame, dok me kosom škaklja
po licu. — Ovdje bih mogla ostati zauvijek.
— Da, ovo je...
Ali prije nego što sam uspio nešto reći — a itekako ima stvari koje bih joj
želio reći — začuo sam nekakvo prodorno cviljenje. Gledam iza sebe, ali vidim
samo nizove palma uz obalu. Nakon toga cviljenje se pretvara u bjesomučno
lajanje. Okrećem se prema Amy, a ona u tom trenutku podiže pogled. Isprva sam
odviše šokiran da bih nekako reagirao na to što vidim: glavu vuka kako niče iz
Amvinih ramena, dok mu slina kapa s očnjaka. Sjedim kao paraliziran pred tim
prizorom i zvukom koji joj izlazi iz usta, zvukom koji sada prelazi u zavijanje.
No tada se pokrećem, odgurujem je, okrećem se, trčim po pijesku, vrišteći
dozivam u pomoć, očajnički želim pobjeći.
Budim se okupan znojem koji mi s čela klizi na jastuk za koji se držim poput
brodolomca. Međutim, čak i ovdje, širom rastvorenih očiju, u vlastitoj sobi, i
dalje čujem ono zavijanje. Srce mi konačno usporava, jer uviđam o čemu se radi:
Debeli Pas, moja budilica. Pružam
ruku, podižem ga s noćnog ormarića i tog dlakavog neprijatelja bacam na suprotnu
stranu sobe. U trenutku kada udara u zid bolno štekće, zatim pada na pod i nakon
svega toga čuje se još samo tišina.
Debelog Psa za prošli sam Božić dobio od svog brata koji je lud za raznoraznim
elektroničkim napravama. Kada se aktivira, počinje s tihim dahtanjem, zatim sve
glasnije reži, cvili, pa onda mahnito laje, da bi na koncu dosegnuo vrhunac u
zavijanju koje ti para uši. Na čestitci koju sam dobio uz dar stajalo je: »Tvoja
nova djevojka«. Ho, ho, ho, ho, ho. Moj veliki brat Billy. Uvijek je bio takav
pametnjaković. Ipak, s obzirom na darove kakve inače dobivam od Billvja, ovaj i
nije toliko loš. Svakako bolji od prošlogodišnjeg: električnog grijača čarapa.
A kada je riječ o snu, ovo nije bio prvi slučaj da mi se Debeli Pas pojavio u
snu. To je olakšanje, jer bi inače bilo poprilično lako svemu pripisati nekakav
freudovski smisao. Bilo bi vrlo zgodno, primjerice, moj san protumačiti ovako:
a) Smještaj na mirnoj plaži simbolizira moju temeljnu potrebu za sigurnošću i
emocionalnim odnosom; Amvino pretvaranje u vuka, i to upravo u trenutku kada se
spremam izraziti određeni osjećaj, simbolizira moj strah od predavanja i gubitka
samostalnosti; stoga sam emocionalno nezreo i nasmrt u strahu čak i od pomisli
na posvećivanje nekakvom odnosu
b) Amy je i sama pomalo nalik na ružnog psa i zapravo mi se ne sviđa
Izravna povezanost između tvrdoće mog penisa i vremena koje sam u posljednjih
nekoliko dana, koliko je nisam vidio, proveo u razmišljanju o seksu s Amy, odmah
poništava ovo drugo tumačenje. Tako mi ostaje samo mogućnost a). Ali to ne može
biti to. Nisam emocionalno nezreo. Imam mnoštvo emocija, kao i svi ostali. Stvar
je samo u tome da sam izbirljiv u vezi s njihovom uporabom, ništa više. Osim
toga, ne bojim se. Čega bih se trebao bojati? Dosada sam ja odlučivao o svemu, a
ne Amy, nije li tako? Hoću reći, ona je mene nazvala u utorak popodne. U redu,
ja nisam želio da razgovor završi i neprestano sam smišljao nove teme kako bismo
i dalje mogli brbljati. Ali to je poprilično normalno; jednostavno sam društven
tip. U cijelu sam priču uronio tek onoliko koliko želim, ništa više od toga.
Mogu se izvući kad
god poželim. Ništa strašno. Odustajanje od samostalnosti? Gluposti. Jednako sam
neovisan kao i kada sam je upoznao.
Toliko o Freudu.
Podižem slušalicu. — Bok, Amy — kažem. — Ovdje Jack. Što kažeš na objed?
S druge strane linije do mene dopire dugotrajno, prigušeno — i, da, to moram
reći, vrlo seksi — stenjanje. — Jack?
— Da, znaš, tip s kojim si provela veći dio vikenda. Ponovno ono stenjanje, a
onda: — Koliko je sati?
— Oko pola devet.
Ona se nakašljava. — Pa... kako si?
Čujem kako Matt izlazi iz kupaonice. — Oh, znaš, podosta dobro. Kako to da si
još u krevetu?
— Danas ne radim. Agencija me iznevjerila. — Glas joj je deprimiran.
Ja kažem: — Žao mi je. — A onda: — Zeznuo sam ti dugo spavanje, zar ne?
— Ne, ne... no, dobro, da. — Ona se smije. — Ali nema problema. Drago mi je čuti
te. — Tišina. Slušam kako se premješta u krevetu. U glavi je vidim kako leži,
kose rasute po jastuku, stisnutih očiju. Svim srcem žalim što nisam uz nju. —
Objed — kaže ona. — Da, to bi bilo divno. Gdje?
Gledam kroz prozor. — Čuj, Amy, izgleda da nam se sprema još jedan divan sunčan
dan. Što onda kažeš na Hyde Park? Mali piknik. Malo ćemo i potamnjeti.
— Zvuči super. U koliko? I gdje? Hyde Park je velik.
— Oko jedan... Možeš me pokupiti s posla. — Cim sam to rekao, uviđam da sam
zeznuo stvar.
Kao na kakav znak, njezin glas postaje zbunjen. — Kako... misliš u tvojoj kući?
— Pa, ne — počinjem improvizirati. — U jednoj galeriji u Mavfairu. Galerija mog
frenda. Nema ga, a ja sam mu obećao da ću ondje biti umjesto njega. Obična
prijateljska usluga, kužiš?
— Oh, u redu. Daj mi adresu.
Razgovaramo još nekoliko minuta i ja potom spuštam slušalicu, protežem se i
ustajem. Upravo prštim. Posve sam budan i glava mi je posve čista. Stvar je u
tome što se događalo od ponedjeljka, u tome
kako je sve išlo nevjerojatnim tempom. U ponedjeljak u jedanaest počeo sam
raditi u ateljeu i, osim objeda i kave na brzaka s Mattom, kada se vratio s
posla, ondje sam ostao do iza deset. Bez TV-a. Bez izležavanja u vrtu. Samo rad.
Počeo sam raditi na zamisli koja mi je sinula u kadi, dok sam još liječio
mamurnost: muške igračke. Pregledao sam Mattovu zbirku časopisa i izrezao sve
fotke modnih detalja, te ih pribadačama učvrstio na pano. Zatim sam posudio
Mattov auto i kupio platno u ArtStartu, u Chelseau. Devedeset puta dvjesto
četrdeset centimetara. Da bih ga dovezao kući, morao sam spustiti krov na
Spitfireu. Preostali dio dana radio sam skice, razrađivao raspored preslikavanja
izrezaka na platno. A onda sam navalio. I bio sam ushićen, kao omamljen, kao da
znam da će od toga što radim za promjenu nešto na koncu i ispasti. Isto je bilo
i u utorak i srijedu navečer, kada sam se vratio iz Pauliejeve galerije. Nije
bilo bijega u pub. Čak sam odbio ponudu da s Geteom i Paddvjem iziđem u West
End. Samo posao. Samo ono što sam trebao raditi već šest mjeseci.
— Zašto izgledaš tako zadovoljno? — pita me Matt čim sam ušao u kuhinju.
— Život, Matt. Samo život. — Uzimam zdjelicu i sjedam nasuprot njemu, za stol.
Stavljam miislije i zalijevam ih mlijekom.
— Da? Za danas imaš nekakav dobar plan?
— Zapravo i ne. Idem samo do galerije. Kao i obično.
— A-ha. 0, da — dodaje on — na sekretarici imaš poruku. Ja spuštam pogled u
zdjelicu, držim se nezainteresirano. —
Od koga?
— S&M.
Osjećam kako me promatra. — Što želi?
— Tvoje tijelo sigurno ne, ako se može suditi po dosadašnjem ponašanju.
Smiješim se i preko volje. — Oh, stvarno, od srca: ha-ha.
— Ne, samo pita vrijedi li još dogovor za sutra. Ono poziranje, znaš.
— Oh...
Čeka da kažem još nešto, ali ja samo šutim. — Znači, još uvijek računaš da imaš
određene izglede, ha? — pita me.
— Za odgovor na to pitanje morat ćemo pričekati i vidjeti, zar ne?
Krajnje zbunjen, on uzdiže obrve. — Da, baš tako.
— Što bi to trebalo značiti?
— Pokušaj pogoditi. Tri slova. Prvo je A, zadnje Y.
Amy. Ponovno spuštam pogled na zdjelicu. — Kakve to ima veze?
— To ćeš ti reći meni.
— Ništa. Što kažeš?
— Znači, nećete se više vidjeti?
— To nisam rekao.
— Znači, vidjet ćete se — kaže.
Odlažem žlicu u zdjelicu, dovršavam zalogaj. U trenutku kada podižem pogled
prema njemu, ne znam odrediti šali li se ili je ozbiljan. — Nisam rekao ni to.
— Što mi onda želiš reći?
— Ne znam. Još nisam odlučio.
— Znači, danas se ovdje nećete naći na objedu? — Smije se jer uočava
iznenađenost na mojem licu. — Žalim, stari, jednostavno nisam mogao ne čuti
razgovor...
To me jako ljuti. — Želiš reći da si prisluškivao. Ali Matt na to ne reagira. I
dalje mi se samo smiješi. — Ali mora ti se priznati...
— Što to?
— Piknik u parku. Vrlo romantično. — Riječ »piknik« izgovorio je kao da se radi
o nekakvoj zaraznoj bolesti.
— Piknik je — ističem — jedan oblik objeda. Park je mjesto kamo ljudi dolaze na
piknik. U tome nužno ne mora biti romantike.
On samo nonšalantno sliježe ramenima. — Tvoja stvar. Kako god ti kažeš. —
Dovršava kavu. — Osobno, ja bih to nazvao romantičnim spojakom. Osobno bih to
shvatio kao još jedan dokaz da Amy prerasta u nešto više od »prijateljice«.
Osobno bih ti savjetovao da, ako je doista tako, budeš iznimno oprezan u
ponašanju prema S&M.
— A to znači...?
Matt ustaje i navlači sako. — Da bi moglo biti vrijeme za odluku — kaže, krećući
prema vratima.
Ja biciklom odlazim do Pauliejeve galerije i onamo dolazim prerano. Treba mi još
nekoliko minuta kako bih ušao. Netko je neuspješno pokušao provaliti u utorak
navečer i pritom totalno zeznuo vrata. Tako sada imamo nova vrata i nove brave
i, što je još važnije, Paulie mi još duguje lovu koju sam skupio za zamjenu
vrata. Nije mi se javio već tjedan dana, otkako je avionom otputovao na
planinarski odmor u Nepal. Međutim, kada ne bi bilo tog duga, takva mi situacija
ne bi nimalo smetala. Paulie je, ako ćemo pravo, popriličan gnjavator. Oko četrdeset
pet godina, bivši bankar iz Citvja, multimilijunaš s arogantnom crtom
veličine Panamskog kanala i karakterom veličine mišjeg dreka. Kada sam došao na
razgovor za posao, postalo je očito da mu se živo fućka za umjetnost i da
galeriju ima isključivo stoga što na taj način ima temu za razgovor u društvu.
Ipak, kao što me u ono vrijeme savjetovao Chris, s kojim sam nekoć radio u
ProPixelu: — I to je posao. Imaš plaću. Pristani.
Samome sebi govorim da Chrisov savjet i danas vrijedi jednako koliko i tada. Pa
što ako je posao smrtno dosadan? To je sredstvo kojim postižem određeni cilj.
Njime plaćam stanarinu. Preživljavam. I tako idem dalje. Ulazim, kuham kavu,
smještam se za stol pokraj ulaza i smiješim ljudima koji se zagledavaju kroz
prozor i općenito se koncentriram na to da izgledam profesionalno i pristupačno.
To traje punih pet minuta. A onda počinjem hodati amo-tamo čajnom kuhinjom u
stražnjem dijelu galerije, uz radio, uz cigaretu, i ponovno razmišljam o
jutrošnjem razgovoru s Mattom. Dijelom, dakako, ima pravo u vezi s McCullenicom.
Točnije, ima pravo u vezi s McCu-llenicom i Amy. Jer to je zapravo ista stvar. I
još kako ima pravo. Jer, riječ je o vjernosti.
Tijekom dvije godine hodanja sa Zoe, vjernost nije dolazila u pitanje; ja sam
bio vjeran njoj, a ona je, koliko znam, za uzvrat bila vjerna meni. Moja su
razmišljanja o tom pitanju bila vrlo nedvosmislena:
a) Razlika između seksa s osobom s kojom hodaš i osobom kojom ne hodaš sastoji
se u emocionalnom sadržaju
b) Ako s nekim doživiš emotivni seks, tada ti je do njega stalo
c) Ako ti je do nekoga stalo, zašto bi tog nekog onda varao?
d) Ako bez grižnje savjesti varaš osobu s kojom hodaš, to znači da ti do nje
više nije stalo
e) Ako ti do nje više nije stalo, s njom onda više ne trebaš ni hodati
f) Ako ti osoba s kojom hodaš nije vjerna, tada nije ni zavrije-dila da ti do
nje bude stalo.
To ne znači da se općenito protivim nevjeri; jer to nije točno. I ne znači da
nisam imao veze s tuđom nevjerom; jesam. Između Zoe i sada spavao sam s jednom
udanom ženom i dvjema koje su u to vrijeme bile u dugotrajnim vezama. Ali ni u
jednom od tih slučajeva ja nisam donio odluku da neću biti vjeran. Odluku su
donijele one. Po meni, izdaja i prijevara prestaju na njihovim ulaznim vratima,
ne mojim. Samci su po definiciji grabežljivci. Čim sam prekinuo sa Zoe, postao
sam slobodnjakom. Spolnu odanost nisam dugovao nikome. Samo zato što sam ne bih
varao da sam u vezi nije značilo da ne bih trebao biti iznimno zahvalan ako
netko odluči upravo to činiti sa mnom.
Ali itekako sam svjestan daje moj samački status trenutačno u velikoj opasnosti.
Doista nešto osjećam prema Amy. Time ne želim reći da je riječ o nekakvim
velikim emocijama. Nije da sam nekakav ljubavlju zaluđeni trubadur koji će se
nabosti na vlastiti mač ili takvo što. Ipak, pomisao da ću je za nekoliko sati
vidjeti vrlo mi je ugodna. A sve mora imati nekakav početak. I ako je ovo
početak za mene i Amy, tada će to vjerojatno biti i završetak lova na
McCullenicu. Znači, odluka. Upravo ono o čemu je jutros trabunjao Matt. Pitanje
kojim se moram pozabaviti glasi: Želim li pokrenuti stvar s Amy? Jer, ako želim,
koliko god ta veza trajala, ja ću njoj biti vjeran. A to znači da više neće biti
lova na McCullenicu. A to znači da više nema nikakvog lova.
A to je već uistinu krupna odluka.
Amy u galeriju dolazi u jedan i četiri minute. To znam jer već devet minuta
motrim sat na stolu, sve otkako sam u pripremama za njezin dolazak zauzeo vrlo
opuštenu i krajnje umjetničku pozu: noge na stolu, ilustrirana povijest dadaizma
u krilu, vrlo koncentriran pogled... Ona kratko kuca po izlogu, a ja nehajno
podižem pogled, potom se smiješim, ustajem. Nosi natikače i haljinu s uzorcima
jarkih boja koja joj se spušta do koljena, dok joj je kosa svezana. Pravilo
odijevanja mog kompića Andyja primjenjivo je sto posto: »Možeš biti siguran da
se žena dobro odjenula kada je ne možeš zamišljati drukčije, nego samo golu«.
Prilazim vratima i otvaram ih. Još trenutak samo tako stojimo, nervozno se
smješkamo, a ja se onda naginjem prema njoj i usne nam se spajaju.
Pošto se odmaknula, prstom joj milujem nos. — Znači, nema više onih opeklina...
Ona se rumeni, radi grimasu. — Nakon pet kutija Nivee. — Pokraj mene se
zagledava u galeriju, smiješi mi se. — Onda, kako je to kada za promjenu jedan
dan radiš pravi posao?
U tom trenutku u prvi plan mojih misli usiljenim maršom ulazi brigada Čiste
savjesti. Svi su u besprijekornim bijelim kutama, nose spužve i kante s toplom
vodom i pjenom. Pogledajte samo u kakvom je stanju ovo mjesto, mumljaju s
gađenjem. Nije li vrijeme da raščistimo barem nešto od tih sranja? I, da, imaju
pravo: Doista bih se osjećao neusporedivo bolje kada bih bio iskren i Amy rekao
istinu: ovdje radim tri dana u tjednu.
Ali upravo u trenutku kada se spremam progovoriti, sve izla-nuti, objasniti kako
je ono bila samo fora u razgovoru i kako imam osjećaj da joj sada mogu reći
istinu, jer znam da joj to neće smetati, osjećam da mi se tresu gaće. Što ako
joj to zasmeta? Što ako pomisli: Već mi je jednom slagao, pa može i opett Priča
bi time završila. Završila i prije nego što je zapravo počela. Usto, na ovom
poslu neću ostati zauvijek. To je samo privremena stvar. A ljudi koji znaju
istinu, Matt i Chloe, imaju višegodišnje iskustvo u potvrđivanju mojih priča.
Amy nikada ne mora doznati istinu.
— Recimo to ovako — govorim, odlučujući prijeći preko njezinog pitanja umjesto
da izravno lažem — što brže odemo odavde i dođemo u park, to bolje.
Okrećem znak na ulaznim vratima, sada pokazuje ZATVORENO, zaključavam i tako
krećemo prema Hyde Parku. Čavrljamo o vikendu i tome što smo radili u
međuvremenu. Zatim ulazimo u prodavaonicu delikatesa. Uzimamo dva sendviča i
nekoliko sokova u limenci. Dok nastavljamo prema parku, ruke nam se ovlaš
dodiruju i prije nego što sam se uspio snaći, prsti su joj već isprepleteni s
mojima. Ne mogu ne lecnuti se. Strava nije ništa. Glupo, znam, jer već smo se
dirali po neusporedivo intimnijim dijelovima tijela. Ali to je bilo iza
zatvorenih vrata, ili u pijanom stanju, ili izvan Londona. A ne ovdje, na suncu,
na mojem terenu. Bit će da me izbezumljuje ono što ta gesta zapravo znači. Stvar
je u cijeloj toj priči: »Gledaj svijete, ovo sam ja, ovo je ona i mi smo
zajedno«.
— Što je? — pita ona, smijući mi se, zaustavljajući se, zagledana u naše spojene
ruke.
Ja se grizem za usnu i odgovaram: — Ništa. To je samo neobičan osjećaj, ništa
više.
— Ne moramo se držati, ako ne želiš. Zapravo — dodaje ona vragolastim tonom,
odvajajući ruku — vjerojatno je i bolje ovako.
Stojim posve zbunjeno, odjednom imam osjećaj da sam izbačen iz ravnoteže, jer u
lijevoj imam vrećicu iz prodavaonice, a u desnoj ništa. — Kako to? — pitam na
koncu.
Ona me gleda suženih kapaka, izaziva me: — Što? Zar misliš da sam tako glupa?
Znam ja kako to ide.
I dalje ne shvaćam baš ništa. Više ne znam odrediti čak ni govori li to ozbiljno
ili se šali. — Kako što ide?
— To s držanjem za ruku. Majka me oduvijek upozoravala na muškarce poput tebe.
Najprije malo držanja za ruku, pa lagani poljubac u obraz. I prije nego što se
uspijem snaći, već ćeš se željeti seksati, a ja ću zatrudnjeti, dok ćeš ti već
biti s nekom drugom fufom. — Sada me gleda napućenih usana. — Reći ću ti samo
jedno, Jacku Rossiteru: ja ti nisam od takvih djevojaka.
I protiv volje istog sam trenutka prasnuo u smijeh. — U redu
— ispričavam se — shvatio sam. — Pružam ruku prema njoj, no ona samo uzdiže
obrve, tražeći da kažem još nešto. — Molim te — kažem.
— Volio bih.
— Siguran?
— Siguran.
I pošto me uhvatila za ruku i pošto smo krenuli dalje, moram priznati da je
osjećaj poprilično dobar.
Kada smo došli onamo, dijelovi parka u blizini glavnih prometnica već su bili
pretrpani. Svi službenici iz ureda imaju stanku za objed; došli su po podnevnu
dozu nefiltriranog kisika i sunčevog svjetla. Svi imaju zadignute suknje, rukave
i otpuštene kravate. Prazne boce mineralne vode Evian i omoti obroka iz Pret A
Mangera ukrašavaju travu, a Amy i ja vijugamo između tih prepreka sve do dijela
u kojem se gužva počinje prorjeđivati i tako pronalazimo mirno mjesto u blizini
središnjeg dijela parka. Smještamo se u polusjenu nekog stabla, jedemo, pijemo i
razgovaramo.

Kao prvo, cijeli mi prizor izgleda poprilično nestvarno. Samog sebe hvatam kako
glumim, kako se smijem Amvinim šalama, kako ispaljujem pitanje za pitanjem,
uvlačim joj se pod kožu i dajem joj do
znanja kako mi je ondje ugodno. Drugim riječima, činim sve što je djevojkama
ugodno — odnosno, ono čemu me naučilo iskustvo: što činiti da bih se umilio
djevojkama. Ali nakon nekog vremena, predstava zapada u poteškoće. Više ne igram
Mladog Momka Jacka, ni Jacka Slušača, ni bilo koju drugu ulogu koju sam stvorio
od raskida sa Zoe. Na koncu ostajem samo Jack Ja, pravi Jack. A to je veliko
olakšanje. Osjećam kako se opuštam. Ležimo jedno uz drugo, kroz čipkasti pokrov
od lišća promatramo nebo i odjednom se pojavljuje razgovor koji želim voditi s
njom, razgovor koji nisam vodio ni s kim, još od vremena kada sam tek upoznao
Zoe.
— To s držanjem za ruku... — počinjem.
Ona vršcima prstiju dodiruje moje jagodice. — Ovo?
— Da — rekoh, snažno je hvatajući za ruku — upravo to.
— Što je s tim?
— Ne znam. Samo, pa znaš... to nešto znači. To je veza. Hoću reći, kada vidiš
dvoje ljudi koji se drže za ruku, u vezi s njima donosiš određeni zaključak, zar
ne?
— Da su zajedno...
— Ali i više od toga. Pretpostavljaš da su zadovoljni odnosom, da se osjećaju
ugodno.
I dalje me držeći za ruku, ona se naslanja na lakat i gleda me odozgo. — A ti?
Osjećaš li se tako kada si sa mnom?
— Mislim da da.
Na njezinom se čelu pojavljuju jedva primjetne bore. — Samo misliš?
Pokušavam objasniti. — Pa, to ne možeš znati, zar ne? Barem ne još sada. —
Počinjem se gubiti. — Barem ne ja.
Izgleda razočarano, ali kada progovara, govori stoički. — Osjećaš ono što
osjećaš. Jack. To je krajnje jednostavno. Ne nešto što planiraš. To je
jednostavno tako. — Po njezinom tonu čovjek bi lako zaključio da je u sličnim
situacijama bila već barem stotinu puta.
— Baš sam gnjida, zar ne? — zaključujem.
— A što ćeš? Muško si. To ti je u opisu posla.
— Samo je tako jebeno čudno ovako se otvarati pred tobom. — Radim bolnu grimasu.
— Ili se ne otvarati pred tobom, što je vjerojatno točniji opis mog stanja.
— Ne moraš mi reći ništa što ne želiš — kaže ona.
— Znam. Ali u tome i jest stvar, Amy: Želim ti govoriti o stvarima...
— Kojim stvarima?
— Kako sam proveo fantastičan vikend i kako proživljavam fantastičan dan i... i
želim da toga bude još. Želim ovo ponoviti. — Ona ne govori ništa, jer zna da
još nisam završio. I ima pravo. Ipak, osjećam strah. Ona to možda ne želi.
Pokazuje zanimanje, to svakako, ali kakvo točno zanimanje? Možda je za nju ovo
samo prolazna vezica. Možda ću je prestrašiti time što govorim da želim više, da
sam konačno spreman za nešto više od serijske ševe. A tu sam još i ja. I ja se
bojim sebe. Možda me samo malko zahvatilo nekakvo ljetno ludilo, pa ću se nakon
dva tjedna probuditi zaglavljen u vezi koju više ne želim.
Njezin se stisak pojačava. — Znaš što ja osjećam?
— Ne, reci mi.
— Ja se u ovome osjećam jako ugodno. — Odmahuje glavom smiješi se. — Zajebi
ugodno. Osjećam se divno, super mi je! — Podiže mi ruku pred lice. — Ovo mi je
divno. To mi izgleda kako treba. To želim.
— A ako nas ne dovede nikamo?
— Onda nas neće dovesti nikamo.
I eto, to je to. Preplavljuje me tsunami olakšanja. Nema pritiska. Vidjet ćemo
kako će se stvari razvijati. Radimo ono što milijuni ljudi rade svakodnevno:
bacamo kocke i čekamo da vidimo što smo dobili.
— U redu — kažem ja — znači, kad nas ljudi vide kako se držimo za ruke i
zaključe da smo zajedno, imat će pravo.
— Da.
Dok se ljubimo, osjećaj je drukčiji nego ranije. U trenutku kada nam se usne
dodiruju, imam dojam da fizički žapečaćujemo verbalni sporazum koji smo upravo
dogovorili. To me istovremeno i plaši i izgleda mi fantastično. To je to,
razmišljam. To je završetak jednog dijela tvog života i početak novog. Dok tako
sjedimo isprepletenih jezika, uviđam da su nam pojednako isprepleteni i životi.
Samo što se mi, i kada povučemo jezike, nećemo odvojiti. Do toga će doći samo
ako jedno od nas tako odluči. To će se dogoditi samo ako prestanemo vjerovati u
riječi koje smo jedno drugome maločas izgovorili. I tko zna? Možda nam je tako
suđeno. Ali u tome, pretpostavljam, i jest čar. No, s druge
strane, tu je još i mogućnost da je sve ovo za pravo. A to je mogućnost zbog
koje se smiješim dok se ponovno udobno izvaljujemo na travu, a ja je obavijam
rukama i tonem u san.
U galeriju se vraćam oko četiri, još uvijek omamljen od sunca, još uvijek opijen
onim što se dogodilo. Iz sandučića za poštu proviruje omotnica i ja je otvaram i
čitam poruku: Nazovi me na mobitel, odmah. Paulie. Sranje. Sranje, sranje,
sranje. Ne mogu vjerovati kakvu imam smolu. Jedan jedini dan kada me nema i on
se mora vratiti baš tada. Ulazim, pripremam se i okrećem njegov broj. Nije baš
vedro raspoložen. Pogrešno, raspoložen je ubilački. Objašnjava mi, uz nevjerojatno
bogat izbor psovki, kako je ispao budala pred svojim novim komadom,
budući da nije uspio ući u vlastitu galeriju jer su se u međuvremenu promijenile
brave. Ali to je, kako sam utvrdio, bio tek uvod u prave loše vijesti.
Ja: — Čuj, Paulie. Zeznuo sam stvar, u redu? Žao mi je. I neće se ponoviti.
Paulie: — Tu imaš vraški pravo. Sigurno neće, a znaš zašto?
Ja: — Zašto?
Paulie: — Jer sam te jebeno otpustio, eto zašto. Želim da odmah zatvoriš
galeriju i odneseš ključeve Timu Leeju, u susjednoj keramičkoj radionici, i
nakon toga više te ne želim ni vidjeti ni čuti. Je li ti to dovoljno
jednostavno?
Ja: — I to je sve?
Paulie: — To je sve.
Ja: — No, dobro, ali zapravo ima jedna sitnica koju ne razumijem.
Paulie: — Što?
Ja: — Zašto se tako loše čuješ?
Paulie: — Jer sam u helikopteru. Ali kakve to jebene veze ima s...
Ja: — Gdje si onda, točno...?
Paulie: — Na pola puta do Pariza.
Ja: — Oh...
Paulie: — Kako to misliš: »oh«?
Ja: — Pa tako, mislim da bi ti bilo bolje da se okreneš, jer ću te glupe
ključeve ostaviti u tvojim glupim vratima, a glupa ću vrata ostaviti širom
otvorena.
Dakako, nisam proveo tu prijetnju. Djelomično i stoga što si Paulie može
priuštiti boljeg odvjetnika nego ja, a dijelom jer se osjećam više nekako
potišteno nego buntovno. Umjesto toga savjesno posljednji put zatvaram galeriju
i ostavljam ključeve kod Tima.
Ako ćemo o katastrofama, u usporedbi s ovim Stogodišnji rat izgleda kao nekakva
nedužna čarkica. Gotovo je nemoguće opisati kako će ta novost djelovati na moj
život. Nema prihoda = nema načina održavanja sadašnjeg načina života = nema
druge mogućnosti nego kupiti jednosmjernu kartu za grad ušljivih poslova = kraj
svih ambicija i početak života besmislene monotonije.
I ono malo nadzora koliko sam imao nad životom sada se raspršilo. Dok sjedam na
bicikl i odlazim u stan koji si više ne mogu priuštiti, preplavljuje me
neizdrživ osjećaj nemoći. Još se nikada nisam tako osjećao. No, dobro, gotovo
nikada.
* * *
Priznanja: Br. U- Nemoć
Mjesto: moja soba, studentski dom, Edinburgh.
Vrijeme: 23.30, 2. listopada 1991.
Ella Trent bila je komad. Eufemizam. Ella Trent bila je najbolji komad. Noge
dvojnice Julije Roberts u Zgodnoj ženi. Lice Ume Thurman kad pleše s Johnom
Travoltom u Pulp Fictionu. Sise Jamie Lee Curtis u Kolu sreće. I staložena
karizmatičnost Lauren Bacali. Da je postojao faks koji studente prima na temelju
ljepote, a ne kvocijenta inteligencije, Ella Trent našla bi se na naslovnici
njihove brošure. Kada bi ušla u sobu, nije samo tjerala sve muškarce da se
okrenu za njom, slamala im je vratove.
A ja sam je upravo smuvao.
To se, dakako, nikada nije trebalo dogoditi. Ona i ja. Sjever i jug. Slatko i
slano. Ljepotica i Zvijer. Dvoje ljudi koji se nikada nisu trebali ni susresti.
Elli Trent sudbina nije namijenila tipove poput mene. Filmsku ili rock-zvijezdu?
Da. Spoj u nekom ekskluzivnom hollywoodskom bistrou? Ponovno da. Ali Jacka
Rossitera ispred The Last Dropa, po najvećem pljusku? Ne. Ne na beskonačnu
potenciju.
Nije da sam se pretjerano tužio zbog tog nevjerojatnog hira sudbine. Bilo mi je
devetnaest godina, bio sam na drugoj godini studija
umjetnosti u Edinburghu. Prvu sam godinu prošao isključivo zato što je Ella
Trent radila na istome katu u knjižnici kao ja. Kada nisam piljio u knjige
piljio sam u nju. Piljio, planirao i snatrio. I na koncu skupio dovoljno
hrabrosti da joj se obratim. Nakon hrpe profinjenih poteza (posuđivanja olovke i
si.), uspješno sam uspostavio odnos čiji je vrhunac bilo kimanje glavom u znak
međusobnog prepoznavanja.
Ali zapravo me nije zanimao sadržaj njezine pernice. Pet mojih najvećih
seksualnih fantazija u to vrijeme — obrnutim redom, zbog dramatičnosti i užitka:
5. Ludi seks u troje s Hayley i Becky, blizankama iz moje grupe
4. Pleme prelijepih Amazonki otima me i drži u zatočeništvu radi parenja
3. Udarci po guzi mokrom ribom list od strane Mademoiselle Chaptal, profesorice
francuskoga
2. Ja kao jedini muškarac koji je preživio pad aviona na nenastanjenom tropskom
otoku. Inače, preživjele putnice slučajno su se trebale natjecati za Miss
svijeta.
1. Doživljavanje istovremenog orgazma s Ellom Trent nakon dugotrajnog seksa
opasnog za srčane bolesnike.
Osim one ribe, fetiša na broju tri (što se, sada mi se čini, može pripisati
činjenici da sam se kao student najčešće hranio bakalarom i prženim
krumpirićima), rekao bih da je to za jednog mladića bio poprilično uobičajen
popis. Ali poredak govori sve. Ella Trent poželjnija i od neograničenog broja
Amazonki? Mislim, stvarno... Ali ona je bila upravo to: numero uno. I ja u vezi
s tim nisam mogao ništa.
I tako sam se našao u svojoj sobi, pošto sam je ljubio pred onim barom i sve do
doma na stražnjem sjedalu taksija. Piljio sam u nju dok smo se razodijevali,
uživao u svakom trenutku. Za mene je to bila prilika da zadovoljim životnu
fantaziju. Kod nje? Posljedica toga što se bila napušila, što je izgubila
naočale i pomiješala me s Bradom, Australcem koji je došao na studentsku
razmjenu i jako joj se sviđao. I što onda? U tom trenutku, što se mene ticalo,
njezina je nazočnost u mojoj sobi bila izravna posljedica savršeno izvedenog
plana. Temelje sam položio još u knjižnici. Uočio sam je u The Last Dropu.
Slučajno naletio na nju u baru. I potom blebetao, šarmirao je i navlačio
riječima kao da mi o tome ovisi goli život.
I plan je upalio.
Sada je bila u mojoj sobi i ubrzo je, gola, ležala na mojem krevetu. Osvojio
sam. Vidio sam. A ubrzo ću i doći do onoga. Odnosno, kako se to događalo u mojoj
fantaziji, taj ćemo poslić svršiti istovremeno. Maca je u vreći i više me ništa
ne može zaustaviti. I to ne bilo koja mačka. Nego mačka stoljeća. Bit će to
seksastično, superjebendivno i fan-tasekstično, sve u jednome. Ja ću biti njezin
Clint Eastwood, njezin Se-an Connerv i njezin Richard Gere. Pamtit će me. To
zahtijeva moj ego.
Tako je na koncu zapravo i bilo. Hvatali smo se, šlatali, prevrtali i stenjali
po krevetu. Milovali se, gurali i pikali. Zaboravi predigru. Bila je to peta
brzina. Šesta. Nikada u životu nisam bio tako napa-ljen.
— Sada — reče ona. — Sada. Uzmi kondom. Sada. Molim te, daj sada.
Ali ako je moj plan da proživim svoju fantaziju broj jedan i funkcionirao, nešto
drugo, postalo mi je bolno jasno kada sam nauvkao kondom, nije. Možda je stvar
bila u osam velikih piva, koliko mi je trebalo sa skupim hrabrost i priđem Elli.
Ili u običnoj nesigurnosti, koju sam osjećao dok sam promatrao to nevjerojatno
tijelo i znao da nikako ne mogu zadovoljiti njegove standarde i očekivanja. Ili
je stvar možda bila u najobičnijem šoku, u postizanju nečega što doista nikada
nisam smatrao mogućim.
No, da, koji god tome bio razlog, učinak je bio jednak: osjećaj potonuća u
utrobi popraćen više nego jasnim sažimanjem u preponama. Gledao sam kako se moj
pimpek u kondomu smanjuje poput pro-bušenog balona. Ne. To je nemoguće. Nema
šanse. Ne sada. Ne s njom. To ne mogu dopustiti. Počela me obuzimati panika,
počeo sam očajnički vrtjeti fantazije od dva do pet. Ali moj je mali imao neke
druge zamisli. Prvi put od rođenja nije imao vlastiti život. Umjesto toga,
doživio je smrt. I to naglu. Ella i ja promatrali smo ga kako se spušta,
naginje, beživotno visi i umire.
— Ne mogu vjerovati — rekoh.
— Nemoj mi samo reći — odgovori ona, ustajući i uzimajući gaćice s poda — da ti
se to još nije dogodilo.
Prekrivši lice dlanovima, samo sam promumljao: — Za to je kriva moja majka.
— Molim?
Australski je naglasak sada već bio izraženiji: — Jer mije dala ime Brad. S
njime se nikada nisam osjećao ugodno.
* * *
Razgovori o slikarstvu
Promjene se najčešće, čini mi se, odvijaju sporo. Toliko sporo da ih i ne
opažaš. Poput puberteta. U jednom trenutku imaš jedanaest godina, nemaš Božje
dlačice na tijelu, a onda, deset godina kasnije, ne samo da dolje imaš dovoljno
dlaka da napuniš jastuk, nego ti izbijaju i iz nadlanica i prstiju, iz nosnica.
I pitaš se: Kako sam postao takav? Kada sam, točno, od onog dječaka meke kože
postao muškarcem dlakava trbuha? I nemaš odgovor na ta pitanja jer se ništa nije
dogodilo preko noći, nego se događalo godinama.
Katkada je, međutim, ipak drukčije. Promjena je neki put ekspresni vlak koji te
pokupi na jednoj postaji i samo nekoliko sekundi kasnije ostavi negdje dalje. I
od toga ostaješ omamljen. Omamljen i zaslijepljen, jer vidiš koliki si put
prevalio i znaš da se više ne možeš vratiti.
Recimo sada. Recimo da ste u mojoj sobi u osam ujutro. Recimo da ležite, a u
zagrljaju vam leži predivna djevojka, pospane glave naslonjene na moja prsa.
Dišemo sinkronizirano. Prije dva tjedna moje reakcije na to vjerojatno bi
izgledale ovako:
a) U mojem krevetu spava djevojka; super, zabio sam
b) U mojem krevetu spava djevojka; sranje, to znači da ne mogu zbrisati
c) U mojem krevetu spava djevojka; bit će najbolje daje probudim — ali kako se
ono, dovraga, zove?
Međutim, znam kako se zove ova djevojka. Zove se Amy. Danas je nedjelja. Otkako
me Paulie otpustio prošao je tjedan i pol. Tjedan i pol od onog razgovora s Amy
u Hyde Parku, kada smo od Mene i Nje postali Mi. I na tu situaciju sada reagiram
ovako:
a) Amy spava u mojem krevetu; super, zabio sam
b) Amy spava u mojem krevetu; odlično, ne želim da bude u krevetu s nekim drugim
c) Amy spava u mojem krevetu; super, jer je buditi se bez nje, kada nismo
zajedno, užas.
Unatoč početnom opiranju, došao sam do zaključka da promjena nužno ne mora biti
loša. To je zapravo dobro, doista, jer moj odnos prema buđenju uz Amy nije
jedina promjena. Promjena je, kao što su hipiji pronicavo uočili, posvuda oko
nas. Barem u cijeloj mojoj sobi. Sve one uobičajene i vjerne stvari — moji
omiljeni golišavi posteri, moja zbirka zgnječenih insekata na prozorskom staklu
i moje nestašne čarape i bokserice — uklonjene su, obrisane i prebačene u stroj
za pranje. A ako promjena nije loša, onda je posve sigurno higijenska. Plahte,
poplun i jastučnice svježe su oprani. U pepeljari pokraj kreveta samo su četiri,
a ne četrdeset četiri opuška. A moj Playboy iz ožujka '71., Mattov dar za
dvadeset peti rođendan, uklonjen je ispod madraca i spremljen u kutiju na
ormaru.
Ali promjena može biti i loša. A kada ta promjena ima veze s mojim poslom, onda
je doista tako.
Čim sam se nakon otkaza vratio u Mattovu kuću, najprije sam pomislio kako bih
mogao načiniti malu figuricu Paulieja od šakalo-vog izmeta, na betonskim pločama
u vrtu iza kuće kredom nacrtati pentagram i iglama za pletenje probušiti njegove
najvažnije organe, pritom unazad pjevajući Gospodinovu molitvu. Pošto sam od
toga odustao zbog nepraktičnosti (u ovo vrijeme čovjek užasno teško dolazi do
šakalova izmeta), prebacio sam se na praktičnije stvari. Počeo sam poticati
vlastiti ego, govoreći samome sebi kako sam dobar u poslu koji sam nekoć radio i
kako ne može biti teško doći do kakvih-takvih honorarnih poslova. Međutim, ima
trenutaka kada svijet odluči dokazati koliko je nadmoćan i kada ti gazi ego kao
da je riječ o kakvom mravu. Nakon deset telefonskih poziva starim poznanicima i
nakon deset negativnih odgovora, zaključio sam da je to, doista, jedan od takvih
trenutaka. I tako sam stisnuo zube. Preostao mi je još samo jedan častan izlaz:
prosjačenje.
Sastavio sam popis potencijalnih dobročinitelja:
a) Otac. Tata se sa mnom, Kate, Billvjem i mamom oprostio približno tjedan dana
nakon mog osmog rođendana. Dvoje djece i žena koju više ne voli, uz pritiske
koje nameće svakodnevno putovanje od Bristola do Londona, u njemu su izazvali
podložnost sumnjivim čarima Michelle Dove, njegove tadašnje tajnice. Unatoč
posve suprotnim predvidanjima
moje majke, tata i Michelle i dalje su u sretnome braku. Žive u jednoj
vili u Holland Parku i vrijeme provode trošeći apsurdne količine love koju je
tatina građevinska tvrtka zgrnula tijekom zlatnih osamdesetih, te podižući svoje
dvoje djece, Davieja (14) i Marthu (13). Tata i ja viđamo se dvaput na godinu
(rođendan i Božić). Vjerojatnost da mi udijeli nešto love: nula. Vjerojatnost da
mi posudi lovu: tanahna. Vjerojatnost da ponovi svoju ponudu da mi pomogne s
početkom u Ci-tyju: visoka.
b) Brat. Dobri stari Billy, u skladu sa svojom opčinjenošću svime što ima veze
s tehnikom, radi u marketingu jedne tvrtke koja u Docklandsu razvija nove
kompjutorske programe. Billy ima kredit i obitelj. Ide mu OK i sretan je. Ali
ima budućnost. Mora misliti na klince. Ne bih ga trebao prisiljavati da se vraća
u ulogu v.d. oca koju je ispunjavao tako dobro dok smo Kate i ja bili klinci.
c) Majka. Kada bih novac zatražio od majke, na području pristojnosti doveo bih
se u istu ligu s Neronom. Ona je daktilografkinja u jednoj banci u Bristolu i,
nakon što otplati rate kredita i režije, ne ostaje joj puno. Svakako, već bi
pronašla nešto za mene, kao i dok sam studirao, ali ja bih se na koncu zbog toga
osjećao usrano.
d) Sestra. Studentica. Kao da savjet u vezi sa zdravljem tražiš od lesa. Kate
možeš odmah prekrižiti.
e) Matt. To je već malo delikatnija stvar. Jer je Matt prepun love. I najbolji
mi je prijatelj. I ja bih isto to učinio za njega, ali on je i inače tako
velikodušan, da bih se osjećao ušljivo kada bih od njega još posuđivao i lovu.
Bit će da se stvar ipak svodi na samopoštovanje.
Nije baš nekakav izbor iz snova. Ali očajne situacije zahtijevaju i očajne
korake. Držeći se teorije da su i tanahni izgledi bolji od nikakvih, nazvao sam
tatu. Njegova se tajnica držala vrlo neprijateljski, ali je tata, što je bilo
najbizarnije, bio vrlo sklon mojem prijedlogu da se nađemo. Tako smo se lijepo
dogovorili za objed u utorak poslijepodne.
Sve je prošlo dobro. Relativno dobro. Dobro za sastanak s onim jedinim rođakom
koji ne može ne uzdahnuti kad god me vidi. Neko smo vrijeme pričali tek tako,
neobavezno, razmjenjivali novosti. A ja sam onda prešao na stvar i upitao može
li mi posuditi nešto novca, na što je on meni rekao da bih trebao stajati na
vlastitim nogama. Ja sam mu potom ispričao kako sam ostao bez posla, a on meni
kako me može
upoznati s ljudima iz savršeno dobre brokerske kuće. Ja sam njemu nakon toga
rekao kako želim pokušati sa slikanjem, a on je uzdahnuo i ponovno usmjerio
pozornost na salatu od jastoga. A onda je učinio nešto što, koliko se sjećam,
kod njega još nisam vidio: predložio rješenje koje ni od mene ni od njega ne
zahtijeva kompromis. Rekao je da će od mene naručiti sliku za predvorje njihove
nove podružnice u Knigtsbri-dgeu. A ja sam za uzvrat učinio nešto što nisam
učinio još nikada: zahvalio mu i rekao da ga neću iznevjeriti.
U petak ujutro Willy Ferguson, tatin direktor marketinga, dovukao se — točnije,
dokotrljao — do Mattove kuće. Drugi tjedan za redom otkazao sam Sally, govoreći
kako moram na pogreb u Bristol. Prošli tjedan, dok sam se valjao u kalu
postotkazne depresije, nisam uopće bio u stanju vidjeti se s njom. A tu je,
dakako, bilo još i ono što se dogodilo s Amy: naš sporazum. Trebalo mi je
vremena da sve to sredim u glavi prije nego što ću se vidjeti sa Sally i
izložiti opasnosti od uključivanja autopilota, zbog čega bih zaboravio da više
nisam slobodan. Ona se u vezi s tim ponijela OK, što je bilo olakšanje, jer sam,
unatoč odluci da s njom više ne želim ići do kraja, želio dovršiti njezin portret.
Willy je imao oko pedeset pet godina i bio je proćelav, s trbuhom kakav je mogao
nastati samo nakon višedesetljetne ozbiljne posvećenosti objedima. Nešto što je
sumnjivo nalikovalo na zapečeno zrno graha nalazilo se u njegovom gustom brku,
neposredno iznad kuta usta. Uveo sam ga u atelje, gdje sam izložio osam svojih
radova. Pogledao ih je kao da čita jelovnik u McDonald'su.
— Tri tisuće funti — reče na koncu. — Tisuću unaprijed, ostatak po predaji
djela. Neka bude veliko, jer smo mi velika tvrtka. Kod nas je sve veliko.
Veličine kao ono tamo — nastavi, rukom odmahujući u smjeru mog kolaža s muškim
igračkama. — Ali ne tako uvrnuto.
— Imate li približnu predodžbu o tome što želite? — upitah susretljivo.
— Nešto vedro i svijetlo. Nešto što će ljude razveseliti. ^ — Nešto
svijetlo...
— Žuto.
— Žuto?
— Ili narančasto. Narančasto će vjerojatno biti jednako dobro.
— A limeta? — upitah, gotovo ne vjerujući kakva me nenadana sreća zadesila:
očekuje me inauguracijsko predstavljanje Citrusne teorije umjetnosti profesora
Willyja Fergusona.
On se na trenutak zamisli, a onda zaključi: — Ne, limeta ne bi bila dobra.
Izgleda kao plijesan. Ne želim da klijenti pomisle kako imamo vlagu na zidovima.
Držite se žute ili narančaste. S tim bojama čovjek ne može pogriješiti.
U glavi sam odmah zabilježio kako, čim ode, moram nazvati ArtStart i naručiti
kantu najsvjetlije žute boje.
— Tko je mačka? — upita Willy, mjerkajući Sallvin portret i naginjući se
naprijed kako bi bolje vidio.
— Samo mi pozira.
Nagnuvši glavu u stranu, još je nekoliko trenutaka stajao posve obuzet dubokim
razmišljanjem. — Fantastično — zaključi na koncu.
Osjećao sam kako me ispunjava osjećaj ponosa. — Sviđa vam se?
— Još kako. Već godinama nisam vidio tako vraški dobro uzdignute sise i tako
zgodno čvrsto dupe.
Eto tako. S dobrim (Amy), dolazi i loše (to što moram tražiti pomoć od tate),
dolazi i ružno (kakvo ću god žuto čudovište smisliti kako bih ukrasio tatinu
tvrtku). Ali ne smijem se žaliti. Novac je u banci. Ponovno mogu živjeti. Želio
sam promjenu i dobio upravo što sam želio.
Stoga se s time sada moram i nositi.
Spuštam pogled na Amy. Još uvijek spava. Bilo bi lijepo pridružiti joj se, ali
sada sam već previše razmišljao da bih se samo tako vratio u san. Mami me,
dakako, mogućnost da se uvučem pod pokrivač i probudim je ranojutarnjim darom,
ali sinoć smo dugo bili budni, pa je puštam da spava. Izvlačim se iz postelje i
odijevam, odlazim u delikatesu malo dalje u ulici. Vrativši se u kuhinju, režem
dimljeno lososovo meso i postavljam ga na peciva. U redu, malo smo
ekstravagantni. Baš kao i kad sam jučer ustrajno zahtijevao da platim onu
haljinu koju je Amy samo isprobavala. Ali takve geste donose životnu radost. Ima
li novac uopće bolju funkciju?
Kada se vraćam u sobu, Amy više nije u krevetu, tako da od-lažem pladanj na
izgužvanu plahtu i tražim je u kupaonici. I to je zona
bez Amy. Stojim u hodniku i dozivam je, no kako se ne javlja, spuštam se u
prizemlje.
Konačno je pronalazim u ateljeu. Staklena su vrata zatvorena i unutra je užasno
vlažno, kao u kakvoj džungli. Sjedi prekriženih nogu, na podu, u bijelim
gaćicama i mojoj crnoj Hendrbcovoj majici. Utjelovljenje yina-yanga. Ali
pozornost mi ne privlači to što ima na sebi. Nego ono u što pilji. Poludovršena
slika Sally McCullen. Poludovršena slika očito prelijepe Sally McCullen.
Poludovršena slika očito prelijepe Sally McCullen sa sisama i dupetom kakvo
Willy Ferguson nije vidio već godinama.
— Sve mogu objasniti — kažem.
Amy ne skreće pogled. — To je, znači, Sally, tvoj model.
— Doista — pokušavam još jednom — nije tako...
Amy samo podiže ruku. — Možda griješim — kaže, i dalje pi-ljeći u McCullenicu —
ali nisi rekao da je, i sada citiram, »Totalna rugoba. Ne bih je dodirnuo ni
usranim štapom, ali tako to ide s aktovima, zar ne? Trebaju biti zanimljivi, ne
privlačni. Inače je riječ o čistoj pornografiji. U tom slučaju možeš reći da se
samo neki otužni perverznjak olakšava piljeći u nekakvu golu žensku«. — Tada se
konačno okreće prema meni i gleda me. Izraz njezinog lica natjerao bi i elitne
vojne specijalce da se odluče za taktički manevar ostavljanja neugodnih mrlja na
hlačama. — Tako si mi rekao, zar ne?
— Pa, da, ali...
— Ali, što, Jack? Lagao si mi? Da nije fantastična? Da ti nisi nekakav otužni
perverznjak? Što? ha? Hajde, zanima me. Što je bilo, Jack... maca popapala
jezik?
Piljim u vlastite noge. Maca mi nije popapala samo jezik, nego ga je lijepo
prožvakala, probavila i pokakala u svoju kutiju. Mislim reći, što uopće mogu
reći? Da, lagao sam joj. Da, Sally McCullen je doista fantastična. I, da,
vjerojatno jesam malko perverzan.
Na koncu govorim jedino što mogu, s obzirom na okolnosti. Kažem: — Žao mi je. —
I gledam je u nadi da će mi oprostiti što sam takav idiot.
Amy
Nikad me u životu nitko nije tako ponizio.
Nikada. „ Ja sam tajno vanbračno dijete Atile Biča
Božjeg i Dartha Vadera;
toliko sam srdita.
> Pogledam natrag u vrata kroz koja sam izbačena i
objema
| rukama pokažem srednji prst. Jedino me to spriječi da ne udarim
vra-
; ta.
Odmarširam ulicom pod oblacima boje ožiljaka, mrmljajući
! ispod glasa. Dok dođem do postaje, nebo se otvorilo i posve sam
rao-
I kra.
i Amy Crosbie, izblijedjela i potrošena.
? Nisam mislila da se može dobiti otkaz kad radiš na
zamjeni.
; Mislila sam da sam, kao letač kroz redove zaposlenika, zapravo
nedoi
dirljiva. Ali, očigledno sam se prevarila.
i Varanje kao da je nova vještina koju sam stekla.
! Ne sviđa mi se.
Dobro, nisam se trebala hvalisati pred Elaine kako poznajem sve vrste razvodnih
ploča. Trebala sam joj reći istinu, ali ništa ne možeš postići ako ne lažeš o
tome što znaš. To ti je prvo što moraš učiniti: na uvodnom upitniku zaokružiti
da kod svakog pitanja. Kad me Elaine nazvala i rekla da ima odlično plaćen posao
na dva tjedna u sjedištu velike odvjetničke tvrtke, odmah sam pristala.
Pogledala je što znam od vođenja datoteka.
— Izvrsno. Radila si s Elonexicom 950 XPCZ 150 pci 2 — rekla je vedro. — Bit će
sve u redu.
— Da, da — rekla sam ne slušajući je dok sam u glavi zbrajala zaradu i mislila o
onim prekrasnim cipelama koje sam prošli tjedan vidjela u Red and Deadu.
Uostalom, to ne može biti teško. Rad na recepciji? Mogla bih to i dubeći na
glavi.
Tako mi nije palo na pamet da možda nisam kvalificirana za taj posao, čak ni dok
sam se probijala prema Citvju ili prolazila kilometrima široko predvorje do
novog radnog mjesta. Ni kad sam se smjestila u stolac iz svemirskog doba i
predstavila se Angeli iz personalnog.
Ali, palo mi je na pamet kad me ostavila samu s nečim što je nalikovalo na
kontrolni sustav za zračni promet. Tad mi je sinulo da je vrag došao po svoje.
Crvena, narančasta i žuta svjetalca bijesno su bljeskala, a muk recepcijske
dvorane prekinulo je uporno zvrjanje zakrčenih linija.
— No da — promrmljala sam gledajući ploču i trljajući ruke, ali već sam osjećala
kako se temelji mojeg zamjeničkog samopouzdanja tresu. Nakon dvadeset minuta još
nisam uspjela odgovoriti ni na jedan poziv i počela me hvatati panika. Nakon sat
vremena, Angela je zacijelo shvatila što se događa. Vratila se s jednog od
mnogih katova iznad mene i iskoračila iz dizala u svojem elegantnom kostimu s
prugica-ma.
— Imaš problema? — upitala je.
— Ne, ne — nasmiješila sam se, shvativši u tom trenutku da su mi slušalice na
glavi postavljene naopačke. — Sve je u redu.
Kimnula je, ali očigledno nije bila zadovoljna. Gledala sam kako odlazi. Nipošto
nisam htjela odustati. Imala sam dobre ocjene iz fizike. Ovo bi moralo biti
lako.
Nije bilo.
Domalo sam slušala rafale bijesnih pozivatelja i krizu na dodatnoj liniji. Do
jedanaest je razvodna ploča izgledala kao da će eksplodirati. Počela sam
nasumice pritiskati gumbe.
— Sranje! — uspaničarila sam se. — Mičite se, idioti. Prestanite zvati! Zovite
nekoga drugog! Odjebitel
Dvije minute poslije dizalo se ponovno otvorilo i proćelavi muškarac u
besprijekornom odijelu pojurio je prema meni. Najprije sam pomislila da je izbio
požar, tako je bijesno mahao rukama, ali ubrzo je postalo jasno da sam jedina
opasnost u zgradi ja.
— Što to, zaboga, radite? — povikao je zaustavivši se preda mnom. — Kako se
usuđujete psovati u javni razglas! Shvaćate li vi da u sobi za sastanke imamo
vrlo važne stranke? Vaše gadarije su se čule na svim katovima! Na svim katovimal
— Njegove čupave obrve
podrhtavale su od zgražanja, a buljave oči zamalo su iskočile iz dupa-lja.
Naglo sam ustala, ali su me slušalice zadržale i ponovno povukle dolje.
— Odakle ste? — upitao me strogim glasom dok sam se pokušavala osloboditi.
— Iz Shepard's Busha — zakreštala sam, prvi put primijetivši gumb za javni
razglas. Pritisnula sam ga pa se isključio, kao i zeleno svjetlo nad mikrofonom
točno iznad mojih prljavih usta.
Angela je uletjela kroz vrata sa stubišta. Stavila je ruku na prsa dok je
hvatala dah.
— Iz koje je agencije? — upitao je muškarac upirući prstom u mene dok mu je
Angela prilazila.
— Top Temps — protisnula je. — Čut će me zbog ovoga. Nisu mi dali ni priliku da
se ispričam — muškarac me već
zgrabio za ruku i odvukao prema vratima.
— Joj! —jauknula sam.
— Van! — rekao je gledajući me kao da sam se upravo pomokrila na sag. — Da vas
više nisam vidio ovdje! Shvaćate li vi... — Nije mogao završiti rečenicu i na
trenutak sam pomislila da će me nogom udariti u stražnjicu kad me gurnuo kroz
vrata.
Bacim se u podzemnu, tješeći se što sam na neki način propala u zemlju. To je za
mene najprikladnije mjesto. Nasumice prelazim iz vlaka u vlak, puštajući da me
zbrka lica i plakata uiniri dok zamišljam što sam trebala reći. Na kraju imam
pet stručno smišljenih odgovora od kojih bi Angela i njezin snagator ostali bez
teksta.
Ali, sve je to besmisleno. Nikad neću imati priliku da objasnim. Moram
prihvatiti istinu: u ovoj situaciji ja nisam pobjednica.
Zaključim da mi je potrebna promjena okoline pa izađem u Green Parku. Vučem se
po šljunčanim stazama kao da nosim cijeli svijet na ramenima. Još je oblačno,
ali barem ne pada kiša. Ovijem vlažnu jaknu čvršće uz tijelo i sjednem na jedan
od praznih drvenih stolaca.
Sklopim oči i gledam točkice na unutarnjoj strani kapaka. Znam da ću morati sve
priznati Elaine. Privučem koljena i ovijem ruke oko njih. Zašto još nisu izumili
teleportaciju? Ovo je jedan od onih trenutaka
kad bih voljela da me se prenese na drugo mjesto. Recimo, na samotni otok
u Južnoj Americi.
H negdje nešto snima, a ne želim nazvati Jacka. Nakon što sam našla Sallvnu
sliku, osjećam se malo distancirano od njega. Iako mi je najmanje sat vremena
objašnjavao i ispričavao se, još mi smeta što mi prije nije rekao istinu. Valjda
je mislio da sam odveć praznoglava da bih mogla prihvatiti činjenicu da slika
nekoga tko ga očigledno privlači. Sto je mislio? Da ću se pretvoriti u
ljubomornu zvijer? Možda i bih, ali nije stvar u tome. I tako sad pokušavam biti
cool. Samo što se trenutačno tako ne osjećam. Osjećam se kao hrpa drhtave
hladetine.
A ne mogu ni od koga očekivati suosjećanje. Stvarno sam srušila mostove za
sobom. Prošli sam tjedan sve slobodno vrijeme provela nazivajući sve redom,
hvaleći Jacka i pričajući kako mi je život krasan. Sad kad sam službeno nečija
djevojka, raznosila sam glas o ljubavi i slala pozitivne vibracije svim ljudima
koji imaju tu sreću da su u mojem adresaru. Barem sam to sebi govorila. Ali, što
ja sebi utvaram?
Budimo iskreni. U mojim namjerama nije bilo ničega časnog ni brižnog. Samo sam
htjela da svi pozelene od zavisti.
Kako sam se samo razmetala pred Susie, najboljom prijateljicom s fakulteta! A to
je bilo prilično bezobzirno imajući na umu da je ona pri kraju veze s oženjenim
muškarcem. Nakon mojeg monologa o tome kako sam pronašla smisao života, Susie je
tužno uzdahnula.
— Baš imaš sreće.
— Možeš je i ti imati. — Dramatično sam zastala. Ona je već znala što slijedi. 0
tome smo pričale najmanje stotinjak puta. — On je nikad neće ostaviti. Znaš to,
zar ne?
— Znam, ali ga volim. — Odglumila je cockney naglas tako da je zvučala kao neka
postarija zvijezda iz sapunice i kao i obično, pra-snule smo u smijeh.
— Stvarno mi je drago što je tebi tako lijepo — priznala je na kraju razgovora.
— Unatoč tome što se gušim od ljubomore. Ja bih bila u oblacima kad bi neki
frajer bio tako romantičan sa mnom. Ne puštaj ga iz ruku, Amy.
Iako sam bila silno zadovoljna sobom, istodobno me pekla savjest jer sam opis
moje i Jackove veze začinila filmskim prizorima koji bi sigurno zaslužili
Oscara. Uz to sam mu pripisala vrline koje u stvarnosti nikada neće imati. Na
primjer, rekla sam Susie da je, kad se
pojavio u mojem stanu, donio divovsku kiticu ružičastih ruža i da smo
na pikniku jeli kavijar i pili pjenušac.
Piknik je bio sjajan onakav kakav je bio. Osim toga, od kavijara mi se povraća.
Ali, znam zašto to radim. Toliko sam željela da Jack bude onaj pravi da sam
izmišljala i preuveličavala pred prijateljima kako bih njih, a time i sebe,
uvjerila da je doista tako.
Pogledam stabla i iz daljine čujem kamion sa sladoledom. Duboko udahnem.
Istina je da moj život nije krasan, a Jack nije savršen. Na trenutak razmišljam
o tome, a onda, kako bih dovršila samouništenje, umetnemjer: moj život nije
krasan jer Jack nije savršen. Možda to mislim jer ne znam hoću li s njim
provesti cijeli život. To je za ovako novu vezu vjerojatno normalno, ali me ipak
ispunjava panikom. Tako sam dugo čekala da naiđe onaj pravi da sam izgubila
osjećaj za stvarnost. Mislila sam da će, kad se on udostoji pojaviti u mome
životu, sve biti jasno. Ljubav. Brak. Djeca. Nema više zezanja.
Ali, čovjek kojeg sam čekala nije Jack. Čovjek kojeg sam če-f
kala je savršen.
,, On je također samo plod moje mašte.
; I tako sam umjesto njega dobila Jacka. I dok
je Jack stvaran,
,' / nipošto nije savršen. Evo što mi kod njega doista smeta. Toga
ima do-
1 voljno za pravi popis.
— Tašt je. Ali, to odmah prekrižim. Nije fer. Tako mislim samo zato što ima
običaj držati se za bradu i zagledati obje strane lica kao da je u reklami za
pjenu za brijanje. Smiješno, ali ne i tašto.
— Smiješan je.
— Djetinjast je. Prdne i misli da je to smiješno, maše jajima amo-tamo kad iziđe
iz tuša i duri se kad nije po njegovom. Ali, ni ja nisam baš uzor zrelosti.
— Ono s nogom. Kad god pokušavam zaspati, noga mu podrhtava. Znam da je to samo
višak energije, ali mi se čini kao da spavam s Alanom Shearerom. Kad to čini uz
moju nogu, smeta mi još više jer ne njeguje stopala. Zašto se samo od djevojaka
očekuje da rašpaju nokte na nogama?
— Čini se da je predaniji prijateljima nego meni.
— Zarađuje tako što slika prekrasne gole djevojke.
Grrr.
Dakle Jack nije savršen. S tim ću se morati pomiriti. Ne mogu njega okrivljavati
za svoju bijedu. Sama sam kriva što mi je život sranje. I na meni je da ga
sredim prije nego što se smrznem na ovoj klupi.
Odvučem se u Ulicu Oxford na obračun s Elaine. Nije osobito vedra. Ukočeno sjedi
za stolom u privatnom uredu u koji smo došle kako bismo popričale. Kaže mi da
sam je razočarala i pita kako sam mogla biti tako nehajna itd. Stojim pokajnički
prekriženih ruku, kimam i odmahujem glavom slušajući je dok se sve to ne počne
vrtjeti u krug, ispričavam se i ispričavam i općenito držim krotko. Na kraju
Elaine prestane srati. Ugasi cigaretu u šljunku oko plastične biljke. Tamo je
već ostavila desetak opušaka. Možda ni njezin dan nije osobit.
— Ovo je vrlo ozbiljno, Amy — kaže, uvlačeći rošave obraze kao da smišlja kako
me kazniti. Debeli sloj tekućeg pudera prestaje u jasno vidljivoj crti pod
bradom. — S obzirom na okolnosti, ne vjerujem da ću te moći smjestiti negdje
drugdje.
U glavi mi je zvonilo pogrebno zvono, ali sad kad nam se pogledi susretnu,
začujem tresak kao da je Big Ben pao iz tornja.
Elaine toga nije svjesna, ali svojim je posljednjim riječima razbistrila maglu u
mojem životu. Ona i dalje blebeće, ali ja je više ne slušam.
Sve mi postane nevjerojatno jasno.
Jedna riječ.
Dovoljna mi je samo jedna riječ.
Smjestiti. Elaine ne vjeruje da će me više moći smjestiti drugdje.
Pa ne treba meni Elaine da me smjesti.
Zapanjena sam daje ovo bilo potrebno kako bih shvatila u što se pretvorio moj
život. Kad sam tek upoznala Elaine, dodvoravala sam joj se, ali sam, unatoč
osmjesima i riječima, znala daje namjeravam iskoristiti. Radit ću na zamjenama
samo nekoliko tjedana, dok ne sredim život, a onda je više nikad neću morati
vidjeti. Ali, tijekom sljedećih
tjedana, pa mjeseci i na kraju godina, Elaine je postala konstanta u mojem
životu. Povjerila sam njoj da mi nalazi posao jer sam postala odveć lijena da
bih sama razmišljala. Kada se to dogodilo? U kojem sam se trenutku odrekla svoje
moći i počela se tako potpuno oslanjati na nju?
Sve sam se vrijeme pretvarala da sam iznad svega toga. Pre-zirala sam svaki
posao koji sam radila, ljude koje sam upoznala i ponajviše samu Elaine, ali sve
je to bilo samozavaravanje. Zapravo sam pre-zirala sebe.
Zato to mora prestati. Dok tu stojim kao nestašna pučkoškol-ka, suočavam se s
činjenicom da je H oduvijek imala pravo. Puštam da me vjetrovi nose i očekujem
od Jacka da mi da osjećaj povezanosti. Kakav je to pristup?
Slabićki.
A više nisam spremna biti slaba. Ja ne. Možda ne znam raditi s razvodnom pločom,
ali ima mnogo toga što znam. I vrijeme je da stanem na vlastite noge.
Amy Crosbie, ovo je tvoj život.
Pošto umirim Elaine, kupim Kit Kat i časopis i odvezem se kući. Usput ispunim
test Koliko poznaješ svojeg dečka? i otkrijem da na većinu pitanja samo nagađam
odgovor. Kad zbrojim rezultate, završim u kategoriji uglavnom C.
Još mu ne vjeruješ. Moraš bolje upoznati svojeg čovjeka i otkriti kakav je
zapravo. Vaš će odnos procvasti bude li se temeljio na iskrenosti i istini.
Znam da su ti testovi apsurdno uopćeni, ali mi to ipak na trenutak pokvari
raspoloženje. Kad dođem kući, svučem se, istuširam i nazovem Jacka.
— Rano si došla kući — kaže zijevajući. — Pričekaj trenutak.
— Pokrije rukom slušalicu i čujem neko šuškanje. Za trenutak se vrati.
— Zašto nisi na poslu?
— S tim poslom nije išlo. Ali, dobra vijest je da se nikad neću vratiti tamo.
Što ti radiš? — pitam.
Nazoveš ga kući u neočekivano vrijeme. Ne zvuči oduševljeno što te čuje. Hoćeš
li:
A. Prihvatiti da radi nešto drugo pa je odsutan duhom?
B. Izazvati ga i pitati što nije u redu?
C. Posumnjati daje s drugom djevojkom?
— Samo nešto radim. Možda ću navratiti — kaže. — Ako si kod kuće.
Nisam htjela pomisliti C. Od početka sam mislila A. Časna riječ.
Biti nečija djevojka mnogo je napornije nego što pamtim. Uzima toliko vremena.
Sada neprestano živim u stanju za svaki slučaj. Za slučaj da se vidim s Jackom,
sada brijem pazuha i noge gotovo svaki dan, zbog čega su nove dlačice oštrije;
skraćujem stidne vlasi nad zahodom, što je prava noćna mora jer im treba cijela
vječnost da nestanu; uređujem spavaću sobu i stavljam odjeću u ormar umjesto
daje ostavljam na podu; perem jedini lijep pokrivač umjesto da ga zamjenim onim
s cvjetićima jer ga se sramim; kupujem hranu u supermarketu tako da imam
jestivih stvari u kući umjesto da živim na konzervama, i nosim donje rublje koje
se smije pogledati na svjetlosti dana.
Najveći mi je napor ovo posljednje. U ŽPJ (Životu prije Jac-ka), bez problema
sam nosila sive, poderane gaće i jednako iznošen grudnjak. Osim toga, prikupila
sam cijelu zbirku tangi koje prije služe čišćenju spolovila nego ikakvoj
praktičnoj namjeni.
Jednom sam čitala članak o djevojkama koje nemaju dečka i nose seksi donje
rublje zbog sebe. Makar što! Po mojem mišljenju, ili im očajnički treba ševa,
ili su trule bogatašice. Ja takvu nikad nisam upoznala. Ne poznajem nijednu
djevojku koja bi dala svoje staro donje rublje u humanitarne svrhe, čak ni da
nastane međunarodna nestašica gaća.
Ne znam zašto se toliko trudim s donjim rubljem. Na kraju krajeva, neki dan sam
vidjela Jackovo rublje kako se suši na konopcu u vrtu. I tamo je bio par
iznošenih starih bokserica. Ni on, dakle, nije anđeo.
Ali, ne namjeravam se dati uloviti, pa smo ja i moja kreditna kartica prošli
tjedan otišle kupovati donje rublje. Usred posla prišla mi je neka brkata žena u
M&S-u i glasno upitala: — Koji broj grudnjaka nosiš, dušo?
— 85 B — odgovorim, pokrivajući rukama prsa kao da me snima nevidljiva kamera.
— Ni slučajno! Ti si čisti broj 80 D.
— 80 D! — uzviknula sam. Ona se ugurala u kabinu i počela mi namještati metar
oko leđa. Povukla gaje i spojila na mojim prsima.
— Točno kako sam mislila — kimnula je.
80 D! Ali, uvijek sam nosila 80 B, još otkako su mi narasle grudi. Kad sam se
pretvorila u curu sa srednje stranice?
Navučem novi grudnjak i namjestim ga. Osjećam se zategnuto. Pogledam se u zrcalo
i iznenadim.
Što da još odjenem?
Nije problem odjenuti se za izlazak, ali što nositi kod kuće? Obično nosim
tajice i staru majicu, ali doći će Jack. Kako da se predstavim au naturell Hoću
li se:
A. Odjenuti za seks?
B. Odjenuti u uobičajene kućne stvari?
C. Odjenuti za izlazak?
Sjetim se da sam odlučila uvijek biti u A kategoriji, pa navučem gaćice Calvin
Klein i bijeli prsluk. Grudnjak ne stavim.
Provedem sate nanoseći šminku kako bih izgledala nenašminkano; zatim pospremim
stan i motam se po kuhinji. Upitam se bih li nešto skuhala, ali odlučim da neću.
Sigurno mi ne bi uspjelo, a danas mi doista ne treba još jedan neuspjeh. Postala
sam neovisna žena. I Jack će se u to uvjeriti.
Lakiram nokte na nogama, gledam televiziju i čekam da dođe. Kad se napokon
oglasi zvono, već sam zadrijemala. Brzo bacim komadiće vate koje sam stavila
između prstiju i požurim pritisnuti gumb na portafonu. Hvata me uzbuđenje dok se
on penje uza stube.
— Zdravo — kažem i namjestim se u izazovnu pozu uz vrata. On me poljubi i
nasmiješi se. — Ne misliš se odjenuti? — kaže, gledajući moje gaćice.
— Naravno da hoću — promucam. — Samo sam... ovaj... — Prstom pokažem spavaću
sobu.
— Onda se ne daj smetati — nasmiješi se. Podigne obrve a ja zaključim da me
provalio. Okrenem se kako bih sakrila rumenilo.
— Mislio sam da bismo mogli izići — kaže ulazeći u dnevnu sobu. Uzme daljinski i
prijeđe nekoliko kanala na televizoru.
— Dobro — odgovorim iz spavaće sobe.
Dok po ormaru tražim traperice, čujem kako on i dalje mijenja kanale — prođe
kviz i vijesti i zaustavi se na nogometu. Na trenutak
pomislim da će ga gledati, ali se on otrgne, uđe i sjedne na moj krevet.
— Zašto ne odjeneš onu haljinu koju si imala neku večer? — upita. — U njoj super
izgledaš.
— Može — kažem i skinem je s vješalice. Okrenem mu leđa i skinem prsluk.
Odjednom ga osjetim uza se. Očigledno je kleknuo jer su mu usne na mojim
križima. Polako me ljubi sve dok ne stigne do vrata. Onda me okrene i rukama
obuhvati moje nove 80 D grudi.
— Kad bolje razmislim... — prošapće.
Kad prestanemo voditi ljubav, već je mrak. Odem po bocu vina i šibice. Motam se
tražeći svijeće.
— Zašto ne upališ svjetlo? — pita Jack promatrajući me i otvarajući vino.
— Jer mrzim ovu sobu. Treba je preurediti, ali nikako da nađem vremena.
— Sto namjeravaš učiniti s njom?
— Ne znam. Nešto novo. Sad kad imam vremena, razmislit ću o tome.
Ponovno legnem uz njega pa se valjamo po pokrivaču isprepletenih golih nogu.
— Kako to da odjednom imaš toliko vremena? — pita me. Ispričam mu kako mi je
prošao dan i on se toliko smije da mi
prolije vino po trbuhu. Sagne se i poliže ga, a onda nasloni bradu na moj pupak.
Pogleda me.
— I ja sam jednom dobio otkaz — kaže — ako ti je to neka utjeha.
Ne mogu zamisliti da je Jack mogao dobiti otkaz. Pa on je tako cooll Kad ga
pitam o pojedinostima, kaže mi daje prije nekoliko godina radio u nekoj galeriji
i morao promijeniti bravu nakon provale. A onda se vratio njegov šef i poludio
jer nije mogao ući.
— Što si učinio?
— Ostavio ga da se petlja s bravom. To je najbolja stvar koja mi se ikad
dogodila — kaže, pridignuvši se i crtajući mi prstom krug na trbuhu. — Tad sam
shvatio neke stvari. Shvatio sam da želim biti slikar i da se na to moram
usredotočiti.
Otpijem malo vina. — Znaš, to je tako uzbudljivo.
— Što to? — pita on.
— To što si tako uspješan slikar. To je jedna od stvari koje mi se najviše
sviđaju kod tebe.
Jack proštenje i zarije glavu uz moj vrat. Obožavam kad je sramežljiv pa ga
zagrlim.
— Sad je pitanje što da ja radim — kažem.
— Nešto će već iskrsnuti — odgovori. — Znam da hoće. A ako ne iskrsne, morat ćeš
se spakirati, jer ću te povesti na krstarenje oko svijeta.
— Onda možda ipak neću sastaviti biografiju — kažem kroza smijeh.
Ali to ipak učinim, unatoč primamljivosti Jackovih maštarija. Sljedeći tjedan
provedem tražeći imena i adrese tvrtki i razrađujući svoj plan. Na moje veliko
iznenađenje, Jack me podržava i pomogne mi oblikovati biografiju na svojem
najsuvremenijem računalu koje je posudio Mat-tu. Isprva mije neugodno iznositi
svoje podatke pred njim, ali on se tako zapalio da se nemam kada osjećati
nesigurno.
— Ti bi trebao voditi seminare o pozitivnom pristupu — zadirkujem ga kad me
nazove po treći put jedine večeri koju smo se dogovorili provesti odvojeno. —
Ili bi barem trebao osnovati vlastitu religiju. Vrlo si uvjerljiv.
— Nećeš slušati besmislice kad budeš zarađivala pravo malo bogatstvo.
— Jackizam — kažem zamišljeno. — Hmm. Pristaje ti.
— Dobro, parnetnjakovićko. Koje je prvo pravilo Jackizma?
— Prosvijetli me, veliki guru.
— Sve moje sljedbenice moraju spavati sa mnom.
— To sam trebala pogoditi — nasmijem se.
— Da, ali ti si mi jedina sljedbenica, barem zasad. Prema tome, očekujem te
ovdje za jedan sat.
— Samo ti sanjaj. Ja se ne petljam u religije.
— Ma daj. Znaš i sama da to želiš.
I doista želim, jer istina je da obožavam provoditi svaku večer s Jackom. Ako
sam ikada pomislila da se boji veza, već se mnogo
puta dokazalo da sam pogriješila. Nakon tjedan dana postao je sastavnim dijelom
mojeg života i više se ne mogu ni sjetiti što sam uopće radila prije njega. Osim
toga, nije mi jasno kako sam imala vremena raditi.
Tako sam sretna u svojem novom životu da me šokira kad me Elaine nazove u devet
ujutro sljedećeg utorka. Meni je ona već glas iz prošlosti.
— Dajem ti novu priliku — objavi. — Samo zato što sam očajna.
Posve sam zbunjena. Tijekom prošlog tjedna, u sebi sam se prestala baviti takvim
poslovima. Ne mogu podnijeti ni pomisao da se opet prepustim vrtlogu. Jack se
prevrne u krevetu i pokrije glavu jastukom.
— Zapravo nisam slobodna, Elaine — kažem joj. — Žao mi je-
— Prvo me saslušaj — kaže. Čujem kako kopa po stolu i uvlači dim iz cigarete.
Pomilujem Jaekovu ruku koja mi je ispružena preko trbuha i zakolutam očima prema
stropu. Život mi je bio toliko mirniji bez Elaine i njezinog stresa. Samo se
želim sklupčati pokraj Jacka i zaspati.
— Evo, našla sam — kaže. — Kod Friersa. To je nekakva modna kuća. Trebaš biti
tamo što je prije moguće. Djevojka koju sam zamolila nije se pojavila...
— Šališ se? FriersV. — prekinem je i naglo se uspravim. Jastuk se pomakne pa
Jack podigne glavu.
— Što se događa? — promrmlja, lica naboranog od sna. Stavim prst na usta i
iskočim iz kreveta kako bih potražila
olovku. Zapišem pojedinosti na poleđini omotnice.
— Elaine, pravi si anđeo — kažem na kraju razgovora. Jack se uspravi i protegne.
— Zbog čega si ti tako zadovoljna?
— Zbog Friersa. — Mahnem omotnicom prema njemu.
— Koga?
— Podnijela sam kod njih molbu prije tri godine i nikad mi nisu odgovorili.
Dobila sam posao. Hvala ti, Elaine. — Poljubim omotnicu.
— Mislio sam da više nećeš ići na zamjene.
— Pa i nisam namjeravala, ali ovo bi mogla biti moja velika prilika. Moram biti
tamo za jedan sat.
Žurno se spremam i usput skuham Jacku čaj, ali njemu se ne da pomaknuti. Iskopam
rezervne ključeve s dna zdjele za voće u kuhinji.
— Možeš sam izići — kažem, ljubeći ga u jedino mjesto na glavi koje viri ispod
pokrivača, i protresem ključeve.
On se nasloni na lakat i uzme ih. — Sigurna si?
Nasmijem se. — Da. Nisam te zamolila da se useliš, ako te to brine. Razlozi su
posve praktični, ali možeš ih zadržati. Cesto mi se dogodi da zalupim vrata a
ključeve ostavim unutra.
— Odlično — nasmiješi se. — Sad mogu dobro pronjuškati stan. Gdje držiš
dnevnike?
— Nećeš ništa naći — kažem gledajući ga u zrcalu dok nanosim ruž. — I bolje ti
je da ne tražiš ono s čim ne možeš izići na kraj.
— To bi mi se dogodilo? — Pretvara se da je zgranut.
— Da. Ali, vjerujem ti. Nemoj me razočarati — upozorim. Zgrabi me i poljupcem mi
skine ruž s usana. — Jack! Razmaze ga po svojim usnama. — Ne znam zašto gubiš
vrijeme. Tvoj ruž bolje izgleda na meni.
— Ah, velika curice — nasmijem se i zagrlim ga prije odlaska.
— Želim ti uspješan dan u uredu, draga — kaže, uvlačeći se pod pokrivač. — Ne
brini se za djecu. Ja ću ih pokupiti poslije škole i obaviti kupovinu.
Stavim ruke na bokove i nasmiješim mu se s vrata. — Samo to, je li? Toliko si mi
pomagao da nađem posao samo da bi mogao biti muška kućanica?
On podigne mojeg medvjedića. — K vragu — kaže mu. — Provalila nas je.
Uredi Friersa su iznad kafića u Ulici Charlotte. Kad stignem tamo, već sam
prilično nervozna. Nisam navikla na taj osjećaj pa duboko udahnem da se smirim
prije nego što pozvonim. Nemam pojma što da očekujem, ali ako bude ikakve šanse
za stalni posao, prihvatit ću je. Ovo mi je druga prilika i ne namjeravam je
upropastiti.
Ured je pretrpan stolovima, vješalicama i napola odjevenim lutkama. U pozadini
brenči radio a telefoni zvone na sve strane.
— Prokletstvo! — Visok muškarac u ružičastom kockastom sakou i smiješnim crnim
naočalama sa žutim šiltovima podigne ruke u očaju i upita: — Gdje je ta zamjena?
— Stigla sam — kažem.
Priđe mi. — Napokon! Nadam se da si pouzdana, dušo — kaže, odmjeravajući me.
— Dat ću sve od sebe — kažem.
— Jenny, Jenny! — poviče. — Napokon je stigao spas! Iskoristi dok možeš!
Ode u neki mali ured i zalupi vratima.
— Ne obraćaj pozornost — kaže žena koja mi prilazi. — To je Fabian. Voli se
razmetati, ali ne daj se zastrašiti. Ja sam Jenny. — Nasmiješi mi se i odmah mi
se svidi. — Dobrodošla u ludnicu.
Pokaže mi ured i upozna me sa svima. U uredu nas je desetak i svi se doimaju
ljubazno i opušteno. Jenny je oko trideset pet i, koliko vidim, mnogo je godina
provela tulumareći tako žestoko da bih ja na njezinom mjestu već bila u dubokoj
komi. Iz Lancashirea je i ima izvrstan naglasak koji, dakako, oponašam dok
razgovaram s njom. Čini se da joj to ne smeta.
Skuha mi čaj u kuhinji prije nego što mi pokaže moj stol. Da mi upute kako da se
javljam na telefon i ostavi nekoliko pisama da ih natipkam.
— Bojim se da je to prilično dosadan tajnički posao — kaže. — Ali, poslije ćemo
ti naći nešto drugo. Prilično smo zatrpani.
— Nema problema — kažem. — Samo prebacujte na moju hrpu.
Jenny radi sa Sam u krojačnici vrata do mene. Kako bi rekla H, oni su L JKM
(ljudi kao mi) i od toga mi znatno lakne. Oko jedanaest Sam doleti kroz vrata
smiješeći se od uha do uha. Na sebi ima kožnu minisuknju i veliki pulover od
kojega joj grudi izgledaju golemo. Nakon skandala s brojem 80 D, kao da sam
opsjednuta tuđim grudima.
— Kako ti ide? — upita me.
— Dobro. Mogu li još što učiniti? — ponudim se. — Završila sam pisma. Evo ih. —
Pružim joj ih.
S odobravanjem ih pregleda. — Izvrsno. Napokon netko sposoban.
Ha, sposoban! Ona to još i ne sluti, ali ja sam SUPER ZAMJENA.
Sam donese veliku hrpu časopisa. — Evo ti ovo — kaže. Između stranica prvog
časopisa izvadi otipkan popis. — Možeš li ih prelistati i provjeriti sve
fotografije koje su snimili ovi ljudi?
— Naravno.
— Znam da je dosadno, ali mnogo bi nam pomogla.
— Nema problema.
— Ali, prvo dođi na čik pauzu.
Odem za njom na željezne požarne stube uz krojačnicu. Jenny je već tamo. Znam da
su me tim pozivom primile u svoju ekipu. Super.
Dugo sam sve poslove radila s pola srca, ali ovo bi moglo biti nešto drugo. Ove
ljude želim upoznati. Tu sam tek nekoliko sati, ali već znam da bi ovo moglo
biti mjesto za mene. Neko vrijeme razgovaramo. Obje su bjesne na Fabiana.
Sam jedva izvuče sunčane naočale iz uvojaka na glavi. Jenny je najprije samo
gleda, a onda joj pomogne.
— Ne znam što se događa, ali sumnjam da će on još dugo biti ovdje — kaže Jenny.
— Zašto? — upitam.
Jenny se potapše po nosu pa se sve tri primaknemo jedna drugoj dok nam priča
svoju tajnu. Sviđa mi se što sudjelujem u tome. — Kupuje nas druga tvrtka.
Zapamtite što sam rekla. Mislim da će nas kupiti, a ako se to dogodi, Fabian će
letjeti van.
Sam se drži šokirano. Upravo se spremim postaviti još neko pitanje kad zazvoni
telefon.
— Ja ću otići — kažem i ugasim cigaretu.
Ostatak dana provedem rješavajući krizu s kurirom, pomažući Andyju kad mu otkaže
kompjutor, preuzimajući uzorke u Ulici Ber-wick i uopće pomažući kako god znam i
umijem. Zacijelo sam okrenula novi list jer čitav dan nikoga ne nazovem. Ne mogu
vjerovati kad shvatim da je pola sedam.
— Obećaj da ćeš i sutra doći — kaže Jenny.
— Doći ću — kažem.
— Bez tebe ne bismo progurali ovaj dan.
Još se smiješim samoj sebi dok hodam ulicom. Mrtva sam umorna, ali mi se ne ide
kući. Cijeli sam dan pokušavala doznati što više o Friersu. Imam neku predodžbu
o tome kakvu će odjeću proizvoditi za ovu sezonu. Uglavnom izrađuju ležernu
mušku odjeću, ali imaju i vlastitu liniju u butiku u Covent Gardenu.
Odlučim baciti pogled pa pođem kroz Soho i uz St. Martin's Lane. Zagledam izloge
svih trgovina odjećom i pamtim što su izložili kako bih stekla sliku o tome što
je trenutačno u modi.
Dobro pronjuškam Friersov butik. Odjeća mi se sviđa, ali u izlogu su samo
najekscentričniji modeli. Iznenadi me koliko je glavnina modela klasična kad
uđem unutra. Prisluškujem što govore kupci i prodavači dok ne shvatim da se
spremaju zatvoriti, pa iziđem.
Kasno dođem kući, ali mi je glava prepuna ideja. Jack je namjestio krevet i
oprao posuđe. Nema poruke od njega, ali mi se sviđa osjećaj da je bio u mojem
stanu bez mene. Ponesem hrpu muških časopisa koje sam kupila sa sobom u krevet i
proučavam modne stranice. Prvi put nakon ni sama ne znam koliko vremena osjećam
se kao da imam cilj. Kad ugasim svjetlo i spustim glavu, jastuk mi miriše na
Jac-ka pa zaspim s osmijehom na licu.
Sljedećih nekoliko dana projuri u magli. Uživam na poslu. Čini mi se da se
uklapam kod Friersa.
— Šteta što se Karen vraća sljedeći tjedan — kaže Sam kad u četvrtak skoknemo u
pub na objed. — Bilo bi sjajno kad bi ti mogla ostati.
— Ne želim otići — kažem iskreno. — Kod vas nema slučajno stalnih radnih mjesta?
— Vjeruj mi, da ih ima, ti bi to prva doznala. Imaš li biografiju koju možemo
zadržati?
— Da, upravo sam je sastavila. Ostavit ću ti je poslijepodne.
— Vidjet ću što mogu učiniti — kaže.
Nadam se da to ozbiljno misli. Ne želim otići. Bila sam tako zauzeta tajničkim
poslom da im nisam imala priliku pokazati koliko me zanima struka.
U petak ujutro sve pozovu na sastanak i ja ostanem sama u uredu. Osvrnem se i
već osjećam nostalgiju. Ovo će mi mjesto doista nedostajati.
Nazove me Elaine.
— Sviđaš im se — kaže kao da je to najveće čudo na svijetu.
— I oni se meni sviđaju — priznam. — Nemaš slučajno još neki ovakav posao?
— Ništa. Zatišje je.
Dakle, svakog petka od početka, pomislim upravo kad netko pozvoni.
— Svi su na sastanku — kažem muškarcu koji se popne uza stube. — Mogu li vam
ikako pomoći?
— Došao sam vidjeti Fabiana — kaže, gledajući prazne stolove. — Ne smeta vam ako
pričekam?
— Ni najmanje — nasmiješim se i pokažem mu sofu pokraj prozora.
Može čekati koliko god želi. Nevjerojatno je zgodan. Ima kratku plavu kosu,
seksi dvodnevnu bradu i preplanuo je. Zacijelo je blizu četrdesetoj, sudeći
prema boricama od smijeha oko očiju. — Mogu li vam ponuditi kavu?
— Da, hvala — kaže i opusti se dok ja odem u kuhinju. Fotomodel. Sigurno je
fotomodel. Ne može biti ništa drugo.
Jasno mi je zašto ga Fabian želi vidjeti — savršen je za Jennvnu novu kolekciju.
Nema smisla pretvarati se da radim kad su svi na sastanku, pa kad mu donesem
kavu, sjednem na rub stola i nasmiješim se.
— I, kako je kod Friersal — upita.
— Izvrsna modna kuća. Odjeća je super — barem klasični dio — a ljudi sjajni. Tu
sam tek nekoliko dana — dodam — ali voljela bih da ne moram otići.
— Otići?
Slegnem ramenima. — Ja sam samo na zamjeni.
Podigne obrve. Znam da ne bih smjela razgovarati s njim jer je potpuni neznanac,
ali tako sam potištena nakon razgovora s Elaine da mi nezadovoljstvo izleti iz
usta prije nego što ih uspijem zaustaviti. Ispričam mu kako sam prije tri godine
poslala biografiju i kako sam se nadala da će ovaj posao voditi nečemu
stalnijem.
— Zašto baš ovdje, a ne u nekoj drugoj kući? — upita me nakon nekog vremena.
— Zbog potencijala. Toliko bih toga tu voljela učiniti.
— Što, primjerice?
Ispričam mu o svojim idejama i razgledanju trgovina. Nastavi mi postavljati
pitanja, pa mu počnem izlagati svoje teorije o aranžmanu izloga i kako bi se
Friers trebao okrenuti skupljem dijelu tržišta. Prepričam mu razgovore koje sam
čula u butiku i kažem kako sam razgledala časopise. Cak mu ispričam kakvu odjeću
nosi Jack.
On kima dok ja lupetam i lupetam jer mi laska što me netko napokon sluša. Šteta
što je samo fotomodel.
— To su samo neke moje zamisli — kažem kad završim monolog.
— Jeste li rekli Fabianu što mislite? — upita.
— Fabianu!? Zaboga, ne! Nije mi uputio ni dvije rečenice. Ja sam samo na zamjeni
— podsjetim ga.
— Nisu vas dobro iskoristili — kaže iskreno.
Kimnem, a pozornost mi odvuku ljudi koji se počnu vraćati na posao. Skočim sa
stola.
— Oprostite što sam vas davila — kažem i zagladim suknju.
— Bilo mi je drago — kaže i nakloni se. Sviđa mi se njegov američki naglasak. —
Kako se zovete?
— Ovaj... Amy — kažem. — Reći ću Fabianu da ste tu. Okrenem se i krenem, a onda
naglo stanem. Polako se okrenem i napravim zbunjenu grimasu.
— Pomoglo bi kad bih znala kako se zovete. On ustane. — Jules. Jules Geller.
Kad se svi vrate za stolove, očito je da se ugođaj promijenio. Kad nađem
slobodan trenutak, prođem kroz krojačnicu. Jenny, Sam, Andy i Louise sjede na
požarnim stubama.
— Što se događa? — upitam, zastavši pokraj izlaza.
— Baš kako smo i mislili — kaže Jenny. — A&M je kupio Friers.
— Tko su A&M?
— Također modna kuća. Uglavnom rade u Americi, ali kolekcije im se i ovdje dobro
prodaju — objasni Sam. — Dovode novog šefa.
— Ne mogu vjerovati da ćemo dobiti njega — kaže Jenny uzbuđeno. — Fantastičan
je!
— Sigurno će nogirati Fabiana ako će on sve voditi iz Londona — doda Andy.
— Jesi li vidio kolekciju koju je izložio u Parizu? — upita Lo-uise.
— Da, stvarno je dobar. Bože, nadam se da će nas zadržati.
— Tko to? — upitam dok oni nastavljaju razgovarati.
— Jules Geller — kaže Jenny, napokon me primijetivši. — Naš novi šef je Jules
Geller. Nije li to sjajno?
Oteturam natrag za svoj stol. Jules Geller je novi šef.
Onaj isti Jules Geller kojem sam se upravo povjeravala.
Sjajno, Amy. Doista sjajno. Ostavila si izvrstan dojam. Nadobudna zamjena koja
priča o svojim zamislima čovjeku koji, sudeći prema Jennvnom držanju, drži
cijelu struku u džepu.
Sranje.
Ostatak poslijepodneva nastojim biti neprimjetna. Fabianov sastanak kao da traje
cijelu vječnost, a onda u njegov ured pozovu i Jenny i Sam. Nikome ne gledam u
oči, nastojeći ne obraćati pozornost na napetost koja je zavladala u uredu. Kad
se vratim s pošte, nisam sigurna je li Jules otišao ili nije, ali sam odlučila
da ću se, bilo što bilo, radije sakriti ispod stola nego dopustiti da me vidi.
U pola šest uđe Jenny pa joj predam posljednje poslove koje sam obavila i pružim
satnicu.
— Ovo radim posljednji put — kaže uzdišući.
— Iskreno govoreći, i bolje je što odlazim — kažem i objasnim joj što sam
učinila. Ona odmahuje glavom i smije se.
— Nikad ništa nije tako strašno kako ti se čini.
— Ne, još je gore — kažem, stavljajući satnicu u torbu.
— Bit će bolje da se pozdraviš s Fabianom prije nego što odeš.
Zagrli me, a onda se zahvaljujemo jedna drugoj. Svi me nekako čudno gledaju. Ili
mi se marka zalijepila za bradu ili sam paranoična. Opipam bradu.
Ipak je paranoja.
— Bit ćemo u vezi — obeća Sam i stisne palčeve. Stoje pokraj vrata i smiješe se
dok ja kucam na Fabianova vrata.
— Je li on unutra? — upitam okrećući se prema njima. Izgledaju kao da će
prasnuti u smijeh.
— Samo uđi — kaže Jenny. Otvorim vrata.
— Ah, upravo osoba koju sam želio vidjeti. — Jules stoji za Fabianovim stolom. —
Uđite — kaže mi.
— Došla sam vidjeti Fabiana — promucam.
— Bojim se da Fabian više nije tu. Morat ćete umjesto toga razgovarati sa mnom.
Sjednem na stolac. Znam da sam porumenjela, što njega očigledno zabavlja.
— Nisam prije ništa smjela govoriti. Nisam znala da ste vi novi šef. Inače nemam
običaj...
Jules podigne ruku da me prekine. — U redu je, Amy. Ne morate se ispričavati.
— Ali...
— Bez ali. Slučajno smatram da su vaše zamisli izvrsne. Osim toga slučajno znam
da ste vi upravo ono što tražim. Treba mi osobna pomoćnica koja će mi pomoći da
sredim ovaj ured, a mislim da biste vi bili savršeni za to. Znate li tipkati?
Zamalo se počnem hvalisati, ali se prekinem. Naglo zatvorim usta. Ovo je
stvarnost, ovaj put neću lupetati. — Ne baš osobito — kažem — ali uvjerena sam
da se mogu popraviti.
— Razgovarao sam s Jenny i Sam i one smatraju da ste najbolji organizator kojeg
su ikad imali u uredu. Osim toga, pročitao sam vašu biografiju. — Pokaže mi je.
— Impresioniran sam.
Hvala ti, Sam.
— I, što velite? Hoćete li me poštedjeti gnjavaže razgovora s nesnosno dosadnim
tajnicama ili ćete mi dati priliku?
Hoću lija njemu dati priliku?
N akon što to proslavim u pubu s Jenny i Sam, odskakućem Jacku s bocom pjenušca.
— Nikad nećeš pogoditi! — objavim kad otvori vrata.
— Što to?
Gurnem pjenušac preda se. — Ipak možeš postati muška kućanica!
Jack i Matt su oduševljeni novostima. Sjedimo u kuhinji i pijemo dok ja blebećem
o Friersu.
— Kada počinješ? — pita Matt.
— To je ono najbolje. Tek za dva tjedna. Što znači da mogu na odmor.
— Odmor? — upita Jack.
— Naravno. Zašto ne? Kad počnem raditi, neće biti vremena. Razmišljala sam o
tome dok sam dolazila ovamo. Hajdemo na neko toplo mjesto na tjedan dana.
— Nije li to pomalo naglo?
— Pa, imaš cijeli tjedan da razmisliš — kažem. — Hajde, Jack. Ti si to možeš
priuštiti, a bit će nam tako zabavno.
Jack se ne doima uvjereno.
— Ne možeš sljedeći tjedan — kaže Matt. — Tada je Alexov muški tulum.
— Znam — kaže Jack.
Dotad sam uzletjela tako visoko, i zbog osjećaja i zbog alkohola, da mi treba
trenutak da zamijetim kako se pogledavaju. Imam osjećaj da sam nešto propustila.
— Smislit ću nešto — kaže Jack, ne obraćajući se nikome ponaosob. Ustane i ode
do hladnjaka.
— Odoh ja van — kaže Matt iznenada.
— Nemoj ići — kažem.
— Žao mi je, moram. Uživajte — kaže prije nego što ode. Zatvori za sobom vrata.
— Jesam li rekla nešto pogrešno? — upitam.
— Ne, ne brini se.
— Ne moraš ići na odmor ako ne želiš.
— Naravno da želim. Alex je više Mattov prijatelj nego moj. Riješit ću ja to s
njim.
— Izvrsno! — Kliznem sa stolca i zagrlim ga. — Tako sam uzbuđena.
— I ja — kaže Jack, ali ne zvuči onoliko uvjereno koliko bih željela.
Kako to da se moj društveni život odvija u samo sedam od 365 dana u godini, a na
svaki od tih sedam dana događa se milijun stvari istodobno? Ova je subota
odličan primjer.
Teta Vi slavi pedeseti rođendan u Hemel Hempsteadu. Na to sam pozvana s Jackom
(v

Teta Vi slavi pedeseti rođendan u Hemel Hempsteadu. Na to sam pozvana s Jackom
(vjerojatno majčino prtljanje), ali radije bih umrla nego ga upoznala sa svojim
sestričnama. Ne želim da donese preuranjene zaključke o mojim genima. No teta Vi
je vrlo zabavna i inače bih se veselila što ću je vidjeti. Postavit će šator u
stražnjem vrtu.
Rekla sam mami da ću ići, ali dok se vraćam u stan u subotu ujutro, znam da ću
morati nazvati i ispričati se. Njoj to neće biti nimalo drago.
Rođendan tete Vi je u isto vrijeme kada i večera koju H priređuje za Gavov
rođendan. H već danima ne govori ni o čemu nego o jelovnicima i popisu gostiju i
poludjet će ako se ne pojavim. Obećala sam i da ću joj pomoći kuhati.
Ali, najveći je problem u tome što Chloe ima roštiljadu i Jack se nadurio kad
sam jutros rekla da idem k H.
— Ali, svi će biti tamo — rekao je. — Moraš doći. Matt i ja kuhamo.
— Ali, obećala sam H.
— Pa nije njezin rođendan. To je samo večera. Neće joj smetati ako dođe jedna
osoba manje.
— Hoće.
— Onda idi — durio se Jack. — Ali, mislim da si malo sebična. Ja sam se odrekao
muškog vikenda kako bih išao s tobom na odmor, pa bi ti mogla doći na ovo sa
mnom. Želim te svima pokazati.
Kad uđem u stan, nađem tri poruke od H na telefonskoj sekretarici. Znam da ću
otići k Chloe, ali ne mogu joj reći istinu. Grozno se osjećam, ali morat ću
lagati.
Kad ponovno nazove, javim se najjadnijim glasom koji uspijem odglumiti.
— Ne osjećam se dobro — kažem.
— Je li Jack tu? — pita me sumnjičavo.
— Nije. Povraćala sam.
— Mamurluk?
Umirem od želje da joj ispričam o svome novom poslu, ali već sam počela lagati.
— Sumnjam da ću moći s tobom u kupovinu.
— Ali, obećala si.
— Znam, ali grozno se osjećam. Ozbiljno.
Uzdahne. Osjećam da je bijesna. — Dobro, ali oporavi se do večeras. Doći će i
Jack, zar ne?
— Ne može. Teti mu je rođendan ili tako nešto.
— Ali, sve sam isplanirala! Mogla si mi reći.
— Oprosti. Moram ići. Ponovno ću povratiti.
Odem u kupaonicu i samoj sebi isplazim jezik. Već mi je stvarno pomalo zlo. Znam
da sam stvorila zbrku, a pretpostavljam da će se još i pogoršati. Nikad ne lažem
H. Osim toga, kupila sam Gavu rođendanski dar. Morat ću se oporaviti do večeras.
Jack će se morati snaći.

Cijeli dan se mrzovoljno vucaram po stanu. Jack me nazove u šest. S Mattovog
mobitela.
— Gdje si? — pita.
— Upravo se spremam...
— Dođi što prije. Hrana odlično izgleda. Rekao sam Chloe da ćeš doći.
— Jack... — Ali već je spustio slušalicu.
Neko vrijeme razmišljam o tome da odem kod H a onda nastavim do Chloe, ali što
više mislim o tome, znam da bi to bilo još gore.
Morat ću zaribati H. Ne mogu razočarati Jacka. Ne nakon svega što je u
posljednje vrijeme učinio za mene. Održim generalnu probu prije nego što ponovno
nazovem.
— Kako se osjećaš? — pita me.
— Gore.
— Jesi li što jela?
— Ne. Ništa ne mogu zadržati u sebi. Vjerojatno je neki trbušni virus. Neki su
ga imali na poslu.
— Hoćeš da dođem po tebe? Možeš ovdje prespavati ako hoćeš. Nije važno ako ništa
ne budeš jela.
— Ne mogu, H.
— Ali, Gavu je rođendan.
— Znam, ali se užasno loše osjećam. Ne bih bila nimalo zabavna. Bit će vam bolje
bez mene.
— Dakle, nećeš doći?
— Mislim da je bolje da legnem.
— Nazvat ću te poslije da čujem kako si.
— Ne brini se, vjerojatno ću spavati. Ti se zabavi. Pozdravi Gava.
Gotovo je. Završit ću u paklu.
Treba mi cijela vječnost da stignem k Chloe i nisam nimalo raspoložena za tulum.
Njezin je stan u prizemlju velike viktorijanske kuće. Kad me pozdravi na vratima
i povede u vrt, bacim pogled na dnevnu sobu. Parket i kvalitetne slike. Cak je i
vrt savršen.
Jack i Matt stoje pokraj roštilja, a po vrtu se mota četrdesetak ljudi. Iz
sterea se dere Aretha Pranklin; čini se da su svi pijani.
— Drago mi je što si uspjela doći — kaže Jack i poljubi me.
— Dobro — odgovorim. Osvrnem se i ugledam H-inog brata Martina. Razgovara s
nekim ljudima i kad me ugleda, podigne čašu. Mahnem mu, ali mi je zlo. Ovaj put
sam se stvarno udesila. On će svakako reći H da sam bila tu.
Ponovno se okrenem Jacku.
— Hoćeš nešto pojesti? — pita usta punih ljute kobasice koju je upravo zagrizao.
— Ne, hvala, ne bih ništa.
Jack me zagrli. — Razvedri se. Ovo je tulum.
Da se razveselim? Dok mi društveni život nezaustavljivo propada?
Slabašno mu se nasmiješim. — Tko su svi ti ljudi? — pitam, prisiljavajući se da
se potrudim.
On mi pokazuje jednog po jednog.
— Ono je Stringer, radi u fitnesu. Damien, stari školski kolega — počne, i
izrecitira niz imena koja ni pod razno neću zapamtiti.
— Oh, a ono je Jons — kaže na kraju, pošto je obradio cijeli vrt. Pokaže momka u
kožnim hlačama. Vrlo je zgodan, ali po načinu na koji se drži, vidi se da je
toga i svjestan. — Čuvaj ga se. Našmrkao se kokaina. 0 Bože, dolaze ovamo.
Djevojka koja nam prilazi s Jonsom čini mi se nekako poznatom, ali se ne mogu
sjetiti odakle. Možda je fotomodel ili tako nešto jer je vrlo vitka, duge plave
kose, tako zgodna da poželiš odustati i promijeniti spol.
— Jack, sjajno ti ide — blistavo mu se nasmiješi. Kladim se da na tim zubima još
nikad nije imala ruž.
— Zar nas nećeš upoznati? — upita, radoznalo me gledajući. Jack se doima
nemirno. Okrene biftek na roštilju.
— Naravno. Amy, ovo je Jons. — Mahne ribljim fileom.
— Zdravo — kažem gledajući Jonsa. Jack ima pravo. I na prvi pogled vidi se da je
ušmrkao previše koke.
— I Sally — promrmlja Jack.
Treba mi trenutak da mi to sjedne, a onda me uhvati užas. Jack je slikao njui
Bez odjeće!?
— Oh! — kažem rastapajući se. — Ti si ona Sally, ona sa slike. Učinila si mi se
poznatom.
Čudi me što se nisam pljesnula po bedru kako bih popratila smijeh koji me
uhvatio. Sally gleda u pod, ali ne pada mi na pamet da meni bude neugodno.
— Na kakvoj to slici? — pita Jons.
— Ma znaš! — Smiješim se toliko da će mi lice pući. — Onaj akt na kojem Jack
radi. Stvarno je odličan...
— Polako! — prekine me Jons podižući desnu ruku. Na kažiprstu nosi izuzetno
ružan srebrni prsten u obliku mrtvačke lubanje. — Polako! — ponovi i odmakne
kosu s lica.
— 0 Bože! — kažem i rukama pokrijem lice. — Je li to trebalo biti iznenađenje?
Htjela si mu je darovati? — Napravim grimasu prema Sally. — Pa naravno, jer
prilično je... intimna.
Nisam to tako mislila, časna riječ.
Ispalo je sve pogrešno.
Vrlo pogrešno.
Vrlo, vrlo pogrešno.
Sally zuri u Jacka, a na licu joj je oluja. Na trenutak zavlada tajac, a onda
Jons poludi. Izgleda kao da će mu glava eksplodirati. Zgrabi Jacka za ovratak
majice.
— TI JEBENO GOVNO! — poviče i zamahne prema Jacku.
Čujem uzdahe oko sebe kad promaši i padne na roštilj. Jednom se rukom uhvati za
stol i raspe hamburgere na sve strane, pritom se zalijevajući sokom od mesa.
čuje se prasak i roštilj se raspadne pod njegovom težinom, a onda se čuje glasno
šištanje — to se prže njegove kožne hlače. Jaukne.
— Sad si stvarno sve uprskala! — vrisne Sally na mene i gurne me tako jako da
padnem na ružin grm. Pritrči Jonsu, koji se tetura-vo izvlači iz nereda.
— Smiri se — poviče Jack.
Jons odgurne Sally. — Prokleta kurvo! — poviče dok se uspravlja. Onda zgrabi
vilicu za roštilj i pojuri prema Jacku. Ljudi iza njega potrče na sigurniju
udaljenost. Jack podigne plastični vrtni stolac pa se neko vrijeme mačuju, dok
mu Jack ne izbije vilicu iz ruke. Jack čučne i ispruži ruku u obrambenu pozu,
kao da se sprema izvesti neki pokret iz kung fua.
— Daj se smiri — ponovno poviče. Jons se na trenutak okrene na drugu stranu.
Spusti ruke, a Jack se uspravi. — Možemo li mirno porazgovarati o tome? — kaže
Jack i krene prema Jonsu.
Ali, on ne vidi Jonsovo lice. Nagonski znam što će se dogoditi i pokušam
potrčati, ali haljina mi se zakačila za trnje.
— Pazi! — vrisnem, što Jacku na trenutak odvuče pozornost. Dakako, upravo u tom
trenutku Jons udari. Ravno u jagodičnu kost. Čujem sebe kako vrištim kad se
Jacku otvori rana pod prstenom s lubanjom, a onda on posrne natraške prema
izletničkom stolu i sruši ga dok boce i tanjuri lete u zrak.
Matt, Damien i Stinger dotrče i zgrabe Jonsa za ruke.
Ja se otrgnem trnju i potrčim k Jacku.
Jons još izvikuje prostote Damienu i Stringeru dok ga odvode do vrata. Sally
trči za njima. Onda se više ne čuju.
Čučnem pokraj Jacka, koji se uspravio. — Jesi li dobro?
Izgleda sve samo ne dobro. Drži se za lice i pomiče vilicu. Ispružim ruku da ga
dotaknem, ali on me odgurne.
— Ostavi me na miru! — prosikće tako otrovno da ostanem bez daha i sjednem na
travu. Gledam ga dok ustaje i tetura u kuću.
— Jack! — povičem. On se pravi da me nije čuo. Pokrijem lice rukama. Matt čučne
pokraj mene.
— Ne brini se — kaže. — Daj mu nekoliko minuta da se smiri. Upravo je primio
udarac. Nije to tako mislio.
Svi me ošamućeno gledaju. Matt mi pomogne ustati i zagrli me kad dojuri Chloe.
Bijesna je. Sve je upropašteno. Vrt izgleda kao da je kroz njega prošao uragan.
— Gdje je Jack? — prasne. Bez riječi kimnem prema kući.
— Isuse! — Zakoluta očima na mene i onda odjuri u kuću za Jackom.
Malo poslije uteturam u kupaonicu i zatvorim vrata za sobom, još ošamućena
prizorom u vrtu. Ne znam kako dugo sjednim na zahodu, ali iznenada začujem
lagano kucanje na vratima.
— Amy? — Mattov glas. Ponovno pokuca. — Amy, pusti me unutra.
— Otvoreno je — protisnem.
Uđe, a ja zbog izraza na njegovom licu počnem plakati.
— Nemoj — kaže i sjedne na rub kade pokraj mene. — Hajde, bit će sve u redu.
Zagrli me i doda mi nekoliko komadića toaletnog papira. Is-pušem nos.
— Žao mi je — prošmrcam.
— Nema zašto. Sve je u redu. Takve stvari i mene grozno prepadnu.
Vrata se naglo otvore.
— Ah, tu si dakle — kaže mi Chloe uz grimasu. — I bolje. Trenutačno baš nisi
omiljena.
Matt i ja ustanemo.
— Kako mu je? — upitam.
— Ne razbijaj glavu, sad seja brinem za njega.
Jack se pojavi na pragu, pokrivajući rukom lice. Vidim da mu je oko već nateklo.
Chloe projuri pokraj Matta i otvori ormarić.
— Imam tu neki lijek — kaže vadeći bočicu i vatu. — Dođi, Jack — zapovjedi mu.
— Mogu to i sam — kaže. Ne gleda me. — Možete li nas na trenutak ostaviti
nasamo? — Pogleda Matta, koji kimne, a onda Chloe, koja izgleda kao da će lupiti
nogom o pod. Zuri u njega dok joj uzima bočicu i vatu. — Stvar je samo u tome
što je ovdje pretrpano.
Chloe me pogleda kao da sam kukac kojeg bi najradije zgazila, a onda ode za
Mattom i zalupi vrata za sobom. Jack ode do njih i zaključa ih. Nasloni se
leđima i na trenutak zatvori oči. Onda me pogleda.
— Oprosti — kaže. — Nisam te namjeravao onako odgurnuti.
— Ne moraš se ispričavati. Za sve sam ja kriva. Oh, Jack, tako mi je žao.
— Dođi ovamo — kaže i onda se nađem u njegovom naručju.
— Kakav peder! — kaže.
Pogledam ga. Stresem se kad vidim njegovo oko. Povedem ga do kade i posjednem ga
na rub. Izvadim sredstvo za dezinfekciju i vatu i kleknem pred njega.
— Boli li te jako?
Jack ne odgovori. Nagne se naprijed, stavi ruke na moja ramena i čelom se
nasloni o moje.
— Kakva zbrka! — uzdahne.
— Sad je prošla.
— Nisam htio...
— Psst. — Stavim prst na njegova usta. Pogleda me, a ja mu se zagledam u oči.
Odjednom je sve jasno. Ništa drugo nije važno, ni Sally, ni Chloe, ni Jons.
Ništa osim Jacka.
— Volim te — prošapćem.
Jack
Ona mene voli, a ja nju ne?
Ne: Sviđaš mi se. Ne: Drag si mi. Čak ni: Prijatelj si mi.
Ništa od toga.
Jednostavno: Volim te.
Kada je riječ o rečeničnim kategorijama, ovo spada u najkrupniju. U klasi s:
Prije nego što se odlučimo na sljedeći korak, mislim da bih ti morala reći da
oduvijek nisam žena... (Michaela/Mike Mattu, 1995.); Kada sam ti rekao da nisam
oženjen, nisam ti rekao baš pravu istinu... (Granam King u obraćanju Chloe,
1997.); i Mislim daje vrijeme da ozbiljno počnemo razmišljati o braku... (Zoe
meni, 1995.).
Ne, drugim riječima, nešto što čovjek može shvatiti tek tako, olako.
U toj kritičnoj fazi, dakako, na raspolaganju imam više tradicionalnih načina
taktičkog izbjegavanja:
a) Zamišljeno »Mmmmm« (najbolje kada ga prati polagano kimanje glavom i izraz
lica koji ukazuje na zatvor crijeva)
b) Nerazumljivo »Iatebe« (što pijanije, to bolje)
c) Uspaničeno »0, Kriste, čini mi se da ću povraćati« (jednako tako)
d) Terapeutsko »Hvala što si mi to povjerila« (uz to je nužno suosjećajno joj
stisnuti ruku)
e) Arogantno »Znam« (izravan pogled u oči, samozadovoljan osmijeh / prijeziran
smijeh fakultativan)
Ali trenutačno nemam takve taktičke osjećaje. Za to sam odviše zbunjen. Gledam
Amy i mislim, da, možda to i jesu riječi koje želim čuti od nje. To mi laska i
zaključujem da činjenica da mi to govori znači da je u sebi donijela neku
monumentalnu žensku odluku da sam
ja pravi muškarac za nju. Dio mene želi ustati i pokazati da sam to zaslužio,
uhvatiti je za ruku, pogledati u oči i reći: »Da, ja jesam tvoj muškarac. Da,
doista te volim. Da, sretan sam jer i ti voliš mene«. Hoću reći, to, u
konačnici, zapravo žele svi: voljeti i biti voljeni. Imati samo jednu stranu te
jednadžbe nikako ne izgleda dobro.
Točno?
Ali glavom mi prolaze i druge misli. Nesigurne. Stvari koje ne volim priznavati,
čak ni sebi. Na primjer, koliko je doista poznajem. Dovoljno da samo tako
prihvatim tu izjavu ljubavi? Vjerujem li joj doista dovoljno da te riječi
shvatim kao posvemašnju iskrenost? Što ako ih tako prihvatim, a zapravo se
prevarim? Što ako se sada prepustim i ovu zbrku svojih emocija prema njoj
proglasim ljubavlju?
Dosadašnji rezultati na tom području, kao i na većini ostalih područja, ne
ulijevaju mi pretjerano samopouzdanje. Kao prvo, riječi »volim te« (izuzmemo li
rodbinu i kućne ljubimce) izgovorio sam samo jednoj osobi. Zoe. U zračnoj luci
Heathrow. Ondje smo šest sati čekali let za Ibizu. Umor nas je svladao još tri
sata ranije. Smrtna dosada. Ja sam sjedio na plastičnoj stolici, piljio u
displej s informacijama i čekao da se slova promijene, pokažu: ULAZAK U AVION.
Zoe je spavala, glave položene u moje krilo. Sjećam se kako sam je pogledao,
ugledao tu kosu koja se razasula po mojim bedrima, te stisnute kapke, i kako me
tada preplavio val zaštitničkih osjećaja. Bila je prelijepa, tako smirena.
Nikada dotada nisam iskusio sličnu ugodu. Nagnuo sam se i poljubio je u čelo, a
te tri magične riječi šaptom su jednostavno nekako izišle iz mene. S njom sam
tada hodao već šest mjeseci i činilo mi se da to najiskrenije mislim.
Ali danas, ovdje, u Chloeinoj kupaonici, dok mi je melem žario obraz, a oko
oticalo tako da bih sigurno pobijedio na natjecanju za dvojnika poširanog
jajeta, osjećam se drukčije. Više nisam klinac. Ljubav nije zaštitnička potreba.
Ljubav nije ugoda i spokoj. Ljubav je odluka. Zaključak daje to »to« i da ne
postoji ništa drugo. A ja nisam jedan od onih koji će takvo što reći tek tako,
jer je to linija manjeg otpora. I nisam jedan od onih koji će te riječi
upotrijebiti kao lozinku koja će im otvoriti vrata do gaćica. (Reći ću bilo što,
samo ne to.) No istodobno, toga se i ne bojim. Reći ću kada za to budem spreman.
A dok sada gledam Amy, nisam siguran.
Krajnji zaključak: naša je budućnost još uvijek ako, a ne kada.
Stoga, umjesto da prihvatim njezine riječi i uzvratim očekivanim »I ja volim
tebe« odlučujem se za put koji su utrle generacije i generacije neodlučnih
muškaraca: podvijam rep.
— Haljina ti se poderala — govorim, odvajam pogled od njezinih očiju, promatram
rasporeni materijal.
U sljedećih nekoliko trenutaka tišine čujem vlastito srce kako udara i pitam se
čuje li ga i ona.
Na koncu pita: — Kako se osjećaš?
— Sjebano — odvraćam.
Nasreeu, shvaća da mislim na ono što se dogodilo u vrtu, a ne na riječi koje je
maločas izgovorila. — Ponijela sam se glupo — kaže.
Snažnije je privijam, tako da smo sada posve pripijeni, ljubim je u lice. — Ne,
ja sam se ponio glupo. Glupo, jer sam ti lagao o tome kako Sally izgleda. Glupo
je i od nje što nije rekla Jonsu. I glupo od tog ludog, drogiranog idiota što se
onako izbezumio i pokušao me skratiti za glavu.
Amy spušta glavu. — Da, ali jasno ti je zašto...
— Drek mi je jasno. Nitko nema pravo tako se ponašati. Previše ovoga — kažem,
ušmrkavam i pokazujem na nos^— a premalo ovoga — dodajem još, prstom kuckajući
po sljepoočici. Čujem kako duboko dišem, dok mi se u glavi iznenada pojavljuje
Jonsovo lice.
— Što bi bilo da si se ti našao na njegovom mjestu? Što bi bilo da si otkrio da
netko slika moj akt? Ne bi se izbezumio?
To je, dakako, posve logično pitanje, ali ne i pitanje kakvim se u ovom trenutku
želim baviti. Odlučno odmahujem glavom. — Ne. Ne bih se izbezumio, jer nisam
takav idiot. I... jer ti vjerujem.
— Znao si da mu nije rekla? Prije ovoga danas, mislim... Već razmišljam o tome
da joj slažem, da joj kažem kako sam
pretpostavio da Jons nema ništa protiv cijelog dogovora. Ali što bih time dobio?
Čovjeku je dovoljno Jonsa vidjeti i iz daljine da zna kako bi imao sve protiv
kada bi neki tip već samo sjedio do Sally u autobusu, a kamoli činio nešto
intimnije. Stoga idem s istinom: — Da. Rekla je da bi poludio kada bi doznao.
— Kao što sam ja poludjela kada sam vidjela sliku.
— Da — odgovaram uz uzdah — baš tako.
— Stvar je valjda na koncu ipak u iskrenosti — razmišlja ona naglas. — Sumnjala
sam i zaključila najgore.
Premještam se na rubu kade kako bih se okrenuo prema njoj. Oči su joj otečene od
plača. Imam dojam da sam sve nekako skrivio ja. A zašto ne? Kad jesam.
— To si pomislila kada si vidjela sliku?
— Što, da s njom spavaš?
— Da.
— Pa, lagala bih kada bih rekla da mi to ni u jednom trenutku nije palo na
pamet. — Osjećam kako mi prstima prolazi kroz kosu. — Jesam. Jako. — Naginje
glavu u stranu i gleda me. — Ljuti te što sam to pomislila?
— Ne. — Prije nego što sam to izgovorio, predugo sam oklijevao.
— Ni najmanje? — ispituje ona.
— U redu — priznajem — malo.
— Žao mi je. To je obična ljubomora. Vjerujem ti, Jaek, doista. Potpuno. To
znaš, zar ne?
Zbog toga se osjećam usrano. I ne samo onako, uobičajeno usrano. Nekako puno
niže, dublje od toga. To je bliže nečem što bi se možda moglo naći sasušeno na
kravljem repu, ili u gaćama muhe zuja-re. Jednako kao što se osjećam otkako smo
se pomirili u ateljeu, nakon što je vidjela sliku. Sada bi bio pravi trenutak da
budem posve iskren i kažem joj da je imala pravo kada je zaključila da su moji
motivi za slikanje Sallvinog akta imali više veze s mojim promiskuitetom nego s
umjetnošću. Sve lijepo priznaj, pa idemo dalje.
Ali čemu? Zašto bih Amy trebao odgovarati za nešto što sam mislio prije nje?
Čemu izazivati još boli? To sada više uopće nema veze. Sada me zanima samo Amy,
ne Sally. Nema potreba da ona ikada dozna da je bilo nekako drukčije.
— Ne znam — kažem joj, držeći se općenitijih tema. — Po čemu je to što si
pomislila drukčije od onoga što je Jons maločas pomislio? Reagirala si kao on.
— Nisam te udarila — kaže ona. — To mi se mora ubrojiti u olakotne okolnosti.
Smiješim se i protiv volje. — Bit će daje tako. A ja tebi nisam spalio kožne
hlače. I to valjda nešto znači.
Ona radi grimasu. — Čini mi se da je poprilično boljelo.
— Užas — kažem ja, ne uspijevajući prikriti osmijeh. — Poput slanine u tavi.
Glas joj ponovno postaje ozbiljan. — To moramo nekako riješiti, Jack.
— Sto... to s povjerenjem?
— Da. Ali ne samo to. Cijelu prošlost. Kako ne bi bilo tajna i laži. Kako se
više ne bismo našli u takvom sranju.
I ima pravo: s time se moramo nekako suočiti. Ali ne ovdje. Ne sada. Ne sada
kada su nam osjećaji tako uzburkani.
Na vratima se čuje kucanje i ja puštam Matta u kupaonicu. — Kako se osjeća
Čovjek Slon? Bolje? — pita, lecnuvši se pri pogledu na moje lice.
— Da — kažem ja, okrećem se i smiješim Amy. — Hajdemo spasiti tulum.
Prtljaga
U utorak navečer, kada dolazim onamo, Amy već sjedi za stolom na pločniku ispred
Zack'sa. Ovdje se nalazimo na piću, a onda idemo na tulum neke njezine
prijateljice. Još na nekoliko metara od nje, prije nego što me ugledala,
zastajem i promatram je. Tako sam se često poigravao sa Zoe dok smo hodali. Igra
se zove Bi li mi se sviđala idas njom ne hodam? Tako stojim i pokušavam
zamisliti daje riječ o posve nepoznatoj djevojci, a da sam ja tek tako u šetnji.
Sada kad sam je prvi put vidio, umjesno pitanje glasi: Bih lije želio i
povaliti?
Informacije fizičke prirode obrađuju se prve: kosa, građa, odjeća. Sve odgovara
mojem tipu. Nema trajnu, obrijanu glavu, ni bradu. Nema očitih znakova
poremećaja u prehrani, ovisnosti o masti ili zloporabe anaboličkih steroida.
Kada je riječ o odjeći, ne nosi fluorescentne tajice, štikle s iglama umjesto
potpetica ni majicu kluba obožavatelja Michaela Boltona. Usto pripada i
odgovarajućoj dobnoj skupini: najviše je pet godina mlađa od mene (što omogućuje
one guba nostalgične izlete u prošlost koji se vrte oko televizijskih emisija iz
sedamdesetih i osamdesetih — The Dukes ofHazzard, The Rockford Fi-les,
C.H.I.P.S. itd.) i maksimalno deset godina starija od mene (što umanjuje
mogućnost ozbiljne prtljage — propalog braka, djece, ploča Pink Flovda/Davida
Soula itd.). Zasada je sve OK. Nakon toga na redu
su periferne vizualne informacije. Čita neki raskošno opremljeni časopis
(pismena — to je dobro), u kosi ima skupe sunčane naočale (skup ukus — loše), a
pred sobom ima dvije čaše i bocu vina na ledu (čeka nekoga, vjerojatno dečka —
vrlo loše). Ukupna ocjena: velik potencijal; šteta zbog dečka.
I da sam je tada doista vidio prvi put, morao bih se nevoljko udaljiti. Ali ovo
nije prvi put. A ne muči me ni činjenica da ima tipa. Jer ja sam taj njezin tip
i ta druga čaša namijenjena je meni i samo meni. Prilazim joj s osmijehom na
licu, jer je odgovor na moje izvorno pitanje gromoglasno Da.
Pošto smo se poljubili i pošto sam sjeo i natočio vino u svoju čašu, prvo uviđam
da ono nije časopis nego brošura iz neke putničke agencije. Nakon toga, dok me
pita kako sam proveo dan, uviđam da u rukama ima prospekt Havaja. Treće, dok ona
govori kako u inozemstvu nije bila već dvije godine, uviđam da djeluje na
temelju pretpostavke da sam besramno bogat i da vjerojatno stalno odlazim na
mjesta poput Havaja. Ali najvažnije je to što, dok mi pokazuje da u kosi imam
žute boje, uviđam da sam lijepo i svojski sjeban.
— Onda, što kažeš? — pita me, okreće brošuru i pokazuje mi sliku jednog osobito
ekskluzivnog turističkog raja.
Što mislim? Onako, zapravo? Mislim da pošto lovom od Studije jebene žute boje
koju radim za tatinu tvrtku pokrijem minus, platim stanarinu i režije neću imati
dovoljno ni za autobusnu kartu do Cla-ctona-na-moru, a kamoli za nešto
egzotičnije. Mislim da je i ovdje pre-divno i toplo. Čemu onda ići tako daleko?
Mislim da bi se, u jednom idealnome svijetu, Amy smrtno bojala aviona, pa bismo
ljeto lijepo morali provoditi hladeći se u Engleskoj. Ali Amy ne želi čuti
istinu. Odnosno, ja ne želim da ona čuje istinu. U trenutku kada otvaram usta
kako bih odgovorio, shvaćam, i to ne prvi put u životu, da je laganje poprilično
nalik na masturbiranje: kada jednom počneš, vrlo je teško prestati. Unatoč tim
mislima, međutim, nekako nevjerojatno uspijevam ne dopustiti da mi se na licu
pokaže izraz krajnje uzasnutosti, a umjesto toga poprimam blaziran, ton iskusnog
svjetskog putnika i kažem: — Ne znam baš... S Havajima je problem to što kada
jednom odeš onamo, onda si to nekako obavio za svagda.
— Oh. — Ona i ne pokušava sakriti razočaranost. — Nisam znala da si već bio.
— 0, da — kažem ja.
A to je zapravo i istina: Doista sam bio na Havajima. Sitnica da sam tada imao
šest mjeseci i cijelo vrijeme proveo u kolicima, bilo je to kada je tata otišao
na besplatan poslovni put, ne znači daje ta činjenica manje relevantna. Kada je
riječ o Havajima, mogu tvrditi da sam se ludo zabavljao s najboljima. Kako bih
to potkrijepio, rukama veslam i počinjem pjevušiti melodiju Hatvaii Five-O, u
nadi da će ta moja mala predstava odvratiti Amy od misije koju je zacrtala.
Ali nije tako. Jedva sam došao i do prvog ba-ba-ba-ba-baaa-baaa, kada me ona
prekida pitanjem: — I ne želiš ponovno ići onamo?
Ja beživotno spuštam ruke. — Pa — nastavljam blefirati — to ti je zapravo samo
sunce, pijesak i valovi, ništa više.
— Zvuči užasno. — Ona drugom brošurom ljutito pokriva prvu. Gledam naslovnicu:
Prašuma Tours. — Što, onda, kažeš na ovo? Vidiš jednu prašumu i kao da si ih
vidio sve?
Kratak pogled na veliku zbirku brošura koje proviruju iz njezine torbice govori
mi da bi čak i Michaelu Palinu bilo teško ustvrditi da je bio na svim tim
mjestima. Vrijeme je, dakle, za malo brzog računanja i razmišljanja, jer nema
šanse da se iz ovoga nekako izvučem. Već sam joj obećao da ću s njom ići na
odmor, a svako povlačenje u ovoj fazi gotovo bi sigurno smatrala znakom da u
firmi Rossiter & Crosbie sve nije kako treba. Razgovor o krizi unutar veze, pak,
nikako ne želim. Jer nema krize. Osim što ja lažem u vezi s tim koliko zarađujem
slikanjem. Osim što joj i dalje lažem u vezi s tim, iako sam se zakleo da joj
više nikada neću lagati. Kriza? Ha! Kakva kriza? To su tek pojedinosti, obične
mrljice na velikoj slici života — ništa zbog čega bi se trebalo izbezumiti.
Blagim potezom guram brošuru u stranu i kažem: — Mislio sam na nešto malko
bliže.
— Zašto?
— Paaa... — I tada mi sine: — Jer ćemo, kada rezerviramo putovanje, do početka
tvog novog posla imati samo tjedan dana.
Ali ona se ne da samo tako smesti. — Nema problema — kaže i otvara prospekt za
Bahame. Prstom prelazi po cjeniku, u kojem iznosi izgledaju poput bruto
nacionalnog dohotka pojedinih manje uspješnih zemalja, i pokazuje datume polaska
i povratka. — Eto... imaju hrpe povoljnih jednotjednih aranžmana.
Povoljnih aranžmana. Ha! To ti objasni mojoj banci.
— Znam — uzvraćam — ali pomisli samo kakvi su ti dugotrajni letovi. Promjena
vremenske zone i slične stvari. Dok dođemo onamo i aklimatiziramo se, već će
biti vrijeme za povratak. —Već vidim kako je otvorila usta, kako je pripravna
usprotiviti se, tako da samo hrabro nastavljam. — Europa. Što fali Europi?
Europa je dobra u ovo doba godine. Europa je... ne znam... Europa je zabavna.
Malčice stiska kapke dok ponavlja riječ: — Zabavna?
— Da — pokušavam pokazati oduševljenje. — Hrpe zanimljivih aktivnosti. Mjesta
koja možeš posjetiti... — Kimam glavom, jako se slažem sa samim sobom. —
Zabavno.
Ona se odmiče od stola. Njezino tijelo komunicira sa mnom. Posve razgovijetno
govori mi: Europa nije zabavna. Europa nije zabavna, jer sam u Europi bila
nebrojeno puta i želim ići na Havaje. — U redu — kaže ona naglas — u kojem se
dijelu Zabavnog parka Europa onda želiš zabaviti?
Razmišljam o jeftinom zračnom prijevozu, jeftinom smještaju, jeftinoj hrani i
jeftinoj cugi i iz usta mi sama od sebe izleti riječ »Grčka«.
— U Grčkoj? — Usne su joj toliko napućene i neprobojne da je pravo čudo što su
te riječi uopće uspjele izmaknuti iz njezinih usta.
— Da, u Grčkoj. Mjestu rođenja zapadne kulture. Partenon i Homer i sve one guba
grčke stvari.
Ona na trenutak razmišlja o tome, pogledava čas mene, čas brošure koje nosi u
torbici. Jasno osjećam da bih se, kada bi došlo do toga da treba izabrati mene
ili njih, našao na drugome mjestu. — U redu — kaže na koncu. — Idemo u Grčku.
Hoćeš srediti rezervacije ili želiš da to obavim ja?
— Prepusti stvar meni — kažem, dok mi glavu ispunjava božanska vizija putničkih
agencija s nevjerojatnim popustima.
Nasreću, razgovor prelazi na druge teme. Sreća, međutim, i nije najprikladnija
riječ kojom bi se mogli opisati moji osjećaji prema onome što je sljedeće na
redu. Tjeskoba, da. Paranoja, da. Ali sreća nikako. Na pamet mi među prvima
padaju riječi »tava« i »vatra«. Jer Amy načinje razgovor o onome što sam za
dlaku izbjegao u Chloeinoj kupaonici: o prošlosti.
Ja vam prema prošlosti imam vrlo neobičan odnos. S jedne strane, osjećam se
lagodno i opušteno. Tu sam gdje jesam i to sam tko
jesam zbog onoga što mi se dogodilo — to je zbroj mojih iskustava i tako dalje.
Poput one večeri kada sam upoznao Amy. Tada smo razgovarali o prošlosti i to je
bilo super. Ali to je bila ona čista prošlost, cenzurirana prošlost, prošlost
kakvu možeš pokazati i djetetu bez bojazni da će kod njega izazvati noćne more.
S druge strane, međutim, neke stvari koje sam činio vjerojatno je najbolje ne
dirati, treba ih jednostavno ostaviti gdje jesu. Poput seksa. Poput teme drugih
žena s kojima sam se u posljednjih nekoliko godina seksao. Seks je opasna tema.
Kada nekome pričaš o svom seksualnom životu, taj netko izvlači određene
zaključke.
Za primjer uzmimo Christine. Christine je djevojka na koju sam se jako palio
početkom prošle godine. Bila mije prijateljica, prava prijateljica, po tome što
smo jedno drugome pričali sve, razmjenjivali životne ljubavne priče kao da je
riječ o sličicama s nogometašima. I to je bilo divno. Otvoreno i iskreno.
Poteškoća je bila u tome što, kada sam konačno odlučio predložiti seks, za to
nije htjela ni čuti. Zašto? Ne zato što joj se nisam sviđao — priznala je da joj
se sviđam — nego zato što nije željela postati još jednim tužnim izloškom u
Dvorani slavnih veza za jednu noć Jacka Rossitera.
I to je ono što me brine u vezi s Amy. Hoće li me u sebi kritizirati? Priznam li
da već sam će Bog znati koliko dugo izazivam seksualne nesreće tipa pregazi i
pobjegni s mjesta nesreće, hoće li se povesti za mojim primjerom i pobjeći
glavom bez obzira? Preda mnom je rizik, ali rizik u koji ću se morati upustiti.
Jer više nema laži, nije li tako? Ako će me Amy prihvatiti, tada me mora
prihvatiti onakvog kakav jesam. Voli me ili me ostavi. Tako nešto.
Samo se nadam da će biti ono prvo.
I tako, nakon još malo mumljanja i uzdaha, sjedimo i počinjemo razgovarati o
prošlim vezama. Samo što sam svjestan činjenice da zapravo uopće ne razgovaramo
o prošlim vezama; njima se služimo samo kao primjerima i maketama, kao mjestima
na kojima iskušavamo jesmo li spojivi. U svemu što jedno drugo pitamo postoji
nekakvo prividno značenje i stvarno značenje. Amy mene, na primjer, pita:
Jesi li kada bio nevjeran u dugotrajnoj vezi? (Ima li izgleda za to da me
prevariš?)
Kada si prekidao vezu, jesi li jednostavno bio otvoren i toj osobi rekao da je
gotovo, ili si smišljao i izazivao nekakve nepodnošljive
situacije, pa je izgledalo kao da je prekid skrivila i jedna i druga strana?
(Jesi li muškarac ili miš?)
Jesi li s nekom od tih djevojaka razmišljao o braku, čak i kao teoretskoj
mogućnosti? (Užasava li te pomisao na vezivanje ?)
A ja, pak, nju pitam ovakve stvari:
Da te netko od tih drugih tipova zaprosio, bi li pristala? (Bi li se udala za
mene jer ti se sviđa brak kao brak i zato stoje u tvojem životu sada vrijeme za
to, a ne zato što si preko ušiju zaljubljena u mene?)
Jesi li se kada osvećivala bivšem ljubavniku? (Ako naša veza ne bude
funkcionirala, pa te nogiram, koliki su izgledi da od tebe do-živim Kobnu
privlačnost?,)
Jesi li imala lezbijskih iskustava? (Ima li kakvih izgleda za »trojac«?)
I tako se, malo po malo, ispitujemo, ijedno i drugo nesumnjivo razmišljamo o
tome sviđa li nam se to što čujemo ili ne.
A onda stvari postaju i malko konkretnije. Počinje uobičajenim pitanjem: S
koliko si ljudi spavao/la? Ne mogu biti siguran u Amyi-nu reakciju na moj
odgovor (oko dvadeset pet). Ali, dok gledam kako zatvara oči i na prste broji
svoja osvajanja, te objavljuje: »Dvanaestorica«, ja sam posve sigurno iznenađen.
Taj podatak odmah ubacujem u Jednadžbu promiskuiteta koju smo Matt i ja izumili
u jednom od dosadnijih životnih trenutaka. Ona u obzir uzima sve relevantne
faktore nužne za proračunavanje točne Ocjene promiskuiteta (v), a to je prosječan
broj osoba s kojima je netko spavao po godini samaekog života: broj ljudi
s kojima je ispitanik spavao (W); trenutačna dob (X); dob gubitka nevinosti (Y);
broj godina provedenih u dugotrajnoj vezi (Z). Jednadžba glasi:
W
----------------= V
X-(Y+Z)
Formulu primjenjujem na Amy: 12
25-U7+4) Pa na sebe: 25
27-(17+2)
-= 3,125 V
I eto: iako je spavala s manje ljudi od mene, ocjena nam i nije toliko bitno
drukčija. Ona se tijekom svojih samačkih, spolno aktivnih godina ševila, u
prosjeku, tri puta na godinu, a ja 3,125.
Ne znam kako točno reagirati na to. Tu je još, dakako, i olakšanje koje osjećam
zbog činjenice da smo podjednako iskusni i da nisam veći fufan od nje i obrnuto.
Međutim, pritom sam i u šoku. Samog sebe smatram ponešto slobodoumnim tipom, pa
se pitam je li onda Amy zbog toga slobodoumna djevojka. I treba li me to
brinuti? Kada je riječ o ženama, nemam pretjerano povjerenje u sebe. Mogu li ja
onda vjerovati njoj kada je riječ o muškarcima? Ili je to samo kriza muškog ega,
zabrinutost izazvana činjenicom da je i više nego sposobna zabaviti se bez mene?
Koji god bili razlozi, to me u najmanju ruku zaintrigiralo. Želim doznati više.
I stoga pitam. I dobivam odgovor. Ime po ime. Ševu po ševu. Od prvog (Wayne
Cartwright, iza spremišta za bicikle, srednja škola Elmesmere), do posljednjeg
(Martin Robbins, šest mjeseci prije nego što je upoznala mene, na nekom
vjenčanju u Walesu). Od najmlađeg (ponovno Wayne Cartwright,
sedamnaestogodišnjak), do najstarijeg (Simon Chadwick, četrdesetogodišnji
glazbenik). Slušam o najgorem (Alan Wood, tridesetineštogodišnji poslovni čovjek
usred raspada braka) i najboljem (Tommy Johnson, kazališni scenograf). Priča mi
o najdugotrajnijoj pogrešci (Andy, burzovni mešetar s kojim je počela živjeti),
a nešto manje o najkraćoj (»Jimmy ili Jonny Još Nekako. Bila sam bijesna i
napušena. Zapravo se i ne sjećam puno toga u vezi s njim.«).
A negdje usred svega toga, iako za svako njezino priznanje ja iznosim po jedno
svoje, hvata me nekakav neobičan osjećaj. Dolazi kao iz vedra neba, no pošto se
pojavio, više se ne miče. Dok ona i dalje opisuje, a ja i dalje slušam, počinjem
osjećati mučninu. Uništava me ta vi-zualizacija. Ne mogu ne zamišljati je s
drugim muškarcima, kako čini ono što činimo nas dvoje, stvari zbog kojih je ona
moja, a ja njezin. To je ludost, znam, ali je ipak i dalje bolno. S takvim se
stvarima nisam morao nositi već dugo, dugo. S takim se stvarima nisam morao
suočavati jer mi se dosada živo fućkalo. Većina djevojaka s kojima sam spavao sa
mnom je provela samo jednu noć. 0 njima nisam znao praktički ništa. A ono što
sam i znao o njihovoj prošlosti nije me mučilo. Zašto i bi? Nisam se baš
namjeravao zadržavati i njima se nekako baviti. Nismo imali zajedničku
budućnost, čemu onda gubiti vrijeme na razmišljanja o prošlosti?
No ovo je sada već drukčije. I to drastično. Posljednjih nekoliko dana često
razmišljam o onome Što mi je Amy rekla u Chloeinoj kupaonici. 0 te dvije male
riječi. I razmišljam kako sam možda trebao drukčije reagirati. Jer mi je doista
stalo do nje. I to jako. I čini mi se da se doista zalj\ibljujenru nju. I to je
razlog zbog kojeg me te riječi toliko pogađaju. Želim je. Želim je cijelu. A
znam da to znači i čuti cjelokupnu istinu o njoj, jer mi je draže da je doznam
nego da je preda mnom skriva. Ipak, s treće strane, ne želim čuti da je nekog
prevarila. Ne želim čuti kako se napila i s nekim završila u postelji, jer je
bila previše pijana da bi ušla u taksi i vratila se kući. Ne želim slušati ništa
od tih stvari koje bih više nego rado iskoristio dok sam tako vrebao komade. A
ne želim čuti jer ne želim da se nešto slično dogodi meni.
Sve to gutam u sebi i samome sebi govorim da se moram prestati ponašati kao
šupak. To zacijelo osjeća i ona, zbog susreta o kojima sam ja pričao njoj. Stoga
ne budi tako jadan. Nemoj biti nesiguran i nemoj biti ljubomoran. Nemoj biti sve
ono što prezireš. Bori se protiv tog neugodnog osjećaja. Budi sretan što ste
tako razgovarali. Razgovor je bio čist i iskren i, iznad svega, normalan.
Prihvati činjenicu da je to, osim ako oženiš djevicu, nešto s čime se prije ili
kasnije moraju miriti svi ljudi, širom svijeta.
— Ali oni su svi sada daleka prošlost? — pitam, pošto sam odradio onu brojku od
dvadeset pet, a ona dvanaest.
Ona me gleda izravno u oči i kaže: — Da.
— Nema dosadnjakovića kojih se ne možeš osloboditi? Nema nedovršenih poslova?
Nema prtljage koja čeka da je netko podigne?
— Ne.
— Odlično — kažem, trudeći se da ne začuje olakšanje u mojem glasu. — Drago mi
je.
— A ti? — pita ona nesigurno. — Netko za koga mi nisi rekao?
— Nitko — uvjeravam je. — Samo ti.
— Nema Zoe? Nema nekih preživjelih osjećaja prema njoj?
— Ne.
— Sally?
— Ne.
Ona pilji u stol. — Je li te nazvala?
— Ne, ne bih rekao da ćemo se ona i ja u životu još čuti. Kate kaže da ide u
Glasgow s Jonsom, da će njih dvoje pokušati tako izgladiti stvar.
Ona kima, naoko zadovoljna, pa podiže pogled i pita: — A Chloe?
Sumnjam da bih pokazao veću šokiranost i da je zatražila da spustim hlače i
pomokrim se nasred ulice. Pokušavam reći: — Molim? — ali zapravo uspijevam samo
izustiti: — Moa?
— Sviđaš joj se.
— Drek joj se sviđam. To mi je jedna od najboljih prijateljica.
— Pa? Zna se da prijatelji neki put i spavaju, znaš...
— Da — kažem ja, tonom se itekako braneći, bez imalo sumnje zvučim krivo ko sam
vrag — ali mi nismo spavali, kužiš?
— I ne želiš? To je važno. Ne jesi li, nego hoćeš li.
— Nisam i neću.
Ona se naginje naprijed i ljubi me. — Odlično — kaže uz osmijeh. — Žao mi je,
ali morala sam pitati.
— Zašto?
— Zašto? Jer, kada bi prema njoj nešto osjećao, ja s njom nikako ne bih mogla
biti prijateljica. Ne bih željela da ti dođe i u vidokrug. To ti je razumljivo,
zar ne?
— Da. Ali to sada nema veze, zar ne?
— Ne. — Ona vadi bocu iz posude s ledom. Prazna je. A zatim gleda na ručni sat.
— Dođi — kaže. — Maxov tulum. Ne bi bilo dobro da kasnimo.
Sve za tulum
Maxov je tulum veliko olakšanje. Potpuni laksativ. Čak i Maxativ. Treba ga
reklamirati na televiziji, u udarnom terminu, kao čudotvorni lijek za sve analne
tipove poput mene koji se paranoično boje masovnog upoznavanja s djevojčinim
prijateljicama.
U trenutku kada nam Max otvara vrata svog stana, osjećam kako se onaj veliki
čvor u želucu u koji su se svezale sve moje brige naglo raspada. On se srdačno
smiješi i: — Hej, znači to je tvoj novi tip — i ne mjeri me od glave do pete,
što sam bio očekivao, nego mi samo u ruku gura rashlađenu limenku s pivom, grli
Amy, sa mnom se rukuje i rukom nam pokazuje da pođemo dalje.
U stanu je već vjerojatno i šezdesetak ljudi. Po starosti podosta šaroliko
društvo: dvadesete i tridesete. Promatram ljude u sobi i osjećam se poprilično
opušteno. Na prvi pogled, nemam se čega pribojavati: ovo nikako nije sastanak
sotonista koji žrtvuju jarce u nekakvom zakutku; nema mase tijela u gumenim
odijelima koja se migolje na podu. Ničeg, drugim riječima, zbog čega bih mogao
posumnjati da je Amy netko drugi, a ne ona osoba koja je bila uz mene.
Još nekoliko minuta stojimo kod samog ulaza, a Amy mi kratko objašnjava tko je
tko od okupljenih pajdaša. I onda ulazimo. To je nešto poput Velike svjetske
turneje Amy & Jacka, s nastupima kod svih skupina i kružoka. Ja se smiješim i
šalim i trudim se oko raznih imena, a Amy mi između skupina nešto šapuće na uho,
upoznaje me s najnovijim tračevima. Što me iscrpljuje, moram priznati. Uviđam da
se u sebi zapravo borim protiv neodoljive potrebe da je ščepam za ruku i da
nestanemo odavde. Samo na pet minuta. Jer sam ovdje izložak. Neke od tih ljudi
zna još iz djetinjstva. Za njih sam vjerojatno tek još jedan u nizu mladića,
ništa stalno u Amvinom životu, ne kao oni.
— Onda, što kažeš? — pita me ona pošto me sat-sat i pol kasnije stjerala u kut.
— Većina je super — govorim, preko njezine glave promatram okolne ljude, misleći
na nekoliko istaknutih iznimaka, ali u biti govoreći istinu.
— Stvarno?
Smiješim se. — Inače to ne bih rekao. — To je, očito, laž. Da mislim daje riječ
o najvećoj skupini čudaka izvan Kukavičjeg gnijezda,
ipak bih joj rekao da mi se sviđaju. Jer ovdje je važna ona, a ne oni. A njoj je
važno da se meni svide.
— Oh, hvala Bogu.
— Nemoj se držati kao da ti je toliko laknulo.
— Ali je, jako mi je laknulo. — Ona se mršti. — Šteta što nema H. Ne mogu
vjerovati da se vas dvoje još niste upoznali.
Gleda na suprotnu stranu sobe i ja na trenutak hvatam njezin profil. Kroz glavu
mi prolazi ista misao kao kada sam je ugledao prije približno pola sata, kada
sam čavrljao s njezinom frendicom s faksa, Sue. Amy se smijala dok je
razgovarala s nekim tipom pokraj staklenih vrata, a ja sam pomislio: Pravi si
sretnik. Dok sada tako stojimo, želim joj reći samo to. Da je divna. Da se
ponosim njome. Da je zahvaljujući njoj moj život mjesto na kojem doista želim
biti, od onakvih mjesta na kojima mogu zamisliti podizanje doma, sjedenje na
trijemu i promatranje zalaska sunca. Naginjem se prema njoj i na uho joj šapćem:
— Poljubi me.
— 0, Bože moj! — ciči ona, odvajajući se od mene i gurajući me u stranu.
Prvo na što sam pomislio, u trenutku kada sam se okrenuo i pogledao je kako
vijuga kroz masu, bilo je daje došlo do neke pogreške u onome, što god to bilo,
što povezuje moj um i moja usta, pa sam umjesto da šapnem: »Poljubi me« zapravo
iz sveg glasa povikao: »Požar! Svi van!« Ta pomisao, međutim, traje približno
onoliko koliko mi treba da skužim da Amy nije krenula prema vratima, nego prema
nekom liku koji se upravo pojavio na njima.
Kada sam se približio za nekoliko koraka, kako bih bolje vidio, uviđam da ni
slučajno nisam dobro opisao to što se pojavilo. To nije nikakav lik iz crtica.
Više nekakav Adonis. Ima oko metar devedeset, sportski je građen i preplanuo, a
ima onakvu gustu crnu kosu i besprijekoran osmijeh kojim bi ga smjestili u samo
središte skupine razdraganih stripera. Gledam oko sebe, ali, ne, nema ga. Nema
neonskog znaka striptiz-kluba. Ničeg, zapravo, što bi okupljene tipove upozorilo
na to da je u sobu ušla Velika bijela psina, te da trebaju pokupiti žene iz
plićaka i glavom bez obzira potrčati u brda. Ali to možda i nije potrebno. On je
možda već ugledao žrtvu.
Ili je žrtva možda uočila njega.
Čim je primijetio kako Amy juri prema njemu, odbacuje ruksak na pod i širi ruke
kako bi je dočekao. Samo polako. Vjerojatno su
tek dugogodišnji prijatelji, ne? Nema razloga da u vezi s novonastalom
situacijom ne budeš posve smiren. Ima ruksak i preplanuo je, znači da se upravo
vratio s nekakvog puta, pa im je drago što se vide. To je logično. To je OK.
Nema razloga za zabrinutost. A ne trebam se brinuti ni zbog toga što se Amy sada
doslovce bacila na njega. Ni zbog toga što ju je on uhvatio elegantno poput
višegodišnjeg plesnog partnera — tek tako, jednostavno i skladno. I u vezi s tim
i dalje trebam biti posve opušten. Kao i s time što ga je nogama obavila oko
vitkog struka — upravo ondje — a rukama oko širokih ramena. I s time što ju je
on zavrtio — samo tako — držeći je u čvrstom zahvatu — baš ondje — snažnim
rukama. I s time što ju je sada spustio i što je njegove ruke ne napuštaju dok
razgovaraju, što je čvrsto drži. Trebam ostati posve opušten, jer sam siguran,
samouvjeren i sretan unutar odnosa s Amy.
Na suprotnu stranu sobe dolazim za manje od tri sekunde i glasno se nakašljavam
Amy u uho.
Kada ga pušta, oči joj blistaju, obrazi joj gore. Takvo što katkada se viđa na
filmu, i čovjek odmah zna, bez imalo sumnje, da se tip djevojci doista sviđa. On
i dalje drži ruku preko njezinih ramena, dok ona govori: — Jack, ovo je Nathan,
jako dobar prijatelj. Posljednjih šest mjeseci proveo je u azijskim planinama. —
Zatim se obraća Nathanu. — A ovo je Jack.
— Njezin dečko — pridodajem, budući da joj je to očito privremeno isparilo iz
glave.
Kako god bilo, taj novi podatak na Nathana djeluje na željen način. Povlači ruku
s Amy. Pretpostavljam da je razlog to što se sprema rukovati sa mnom. Stoga
pripravno pružam ruku. Nathanova ruka, međutim, ima pametnijeg posla, naime
polagano ukloniti blistave uvojke s lica. Sada kada može nesmetano gledati,
letimično me mjeri od glave do pete, a onda mumlja — Ah — i ponovno svu
pozornost usmjerava na Amy, provjerava: — Jake, ne?
— Jack — ponavlja ona.
— A-ha. — Nathan me načas pogledava, kao da provjerava slaže li se ta
informacija s činjeničnim stanjem, a onda ponovno gleda Amy. — Dečko?
— Tako je.
Vrijeme je da preuzmem nadzor nad situacijom. Dok tako stojim poput limuna,
počinjem osjećati gorčinu. Pretvaram se kao da je moja ruka na koju se još
uvijek nitko ne obazire krenula u nekom
drugom smjeru tako što s obližnjeg stola uzimam pivo. Skidam zatvarač i guram
bocu prema Nathanu. — Pivo, stari? — pitam, sav pun sv-ježeg žara i srdačnosti,
hvatam Amy za ruku i povlačim je iza svojih leđa.
Nathan prati to javno iskazivanje naklonosti i niz svoj besprijekorno ravni nos
gleda prema meni, dok prihvaća pivo, ponovno mumljajući, nikome ponaosob: — Aha.
A-ha? Što si taj tip umišlja... da je jebeni Elvis? Ne želeći sputavati njegov
stil, obuzme li ga želja da počne vrtjeti bokovima zvi-ždeći Dixie, uzmičem za
korak. Prirodno se pribojavajući i za njezinu sigurnost, za sobom povlačim Amy.
Tek tada Nelvis odlučuje izravno mi se obratiti.
— Onda, čime se baviš? — pita nezainteresirano. Njegov naglasak, sada kada je
odlučio progovoriti u rečenicama dužima od dva sloga, jasno ukazuje na prsten
oko Londona, preko Etona. Neograničene količine love.
— Slikar sam.
U njegovim očima pojavljuje se iskra zanimanja. — Oh, stvarno? — Znalački
pogledava Amy. — Uspješan?
— Da — kažem, a onda, odjednom na oprezu, dodajem: — Razmjerno.
— Kako ti je prezime? — pita. — Stvar je samo u tome da moj otac skuplja
umjetnine, pa bi mogao imati i nešto tvoje. Potiče hrpe mladih i perspektivnih
ljudi.
Izgovaram prezime, iako znam da mu neće značiti baš ništa — osim, dakako, ako mu
je otac Willy Ferguson i ako se slučajno specijalizirao za naručivanje studija u
žutoj boji.
On samo prijezirno otpuhuje i kaže: — Nikad čuo.
A upravo to ja želim reći njemu. Odnosno, točnije, Amy. Tko je uopće taj tip?
Kako to, ako ti je već tako dobar prijatelj, da ga nisi nijednom spomenula?
Kao da mi čita misli, Amy me stiska za ruku i upada u razgovor: — Nathan i ja
zajedno smo studirali.
Molim, najradije bih upitao. To znači daje sve u redu, to što se prema meni
odnosi kao prema malom govnu koje je upravo skinuo s cipele, zar ne? Ali ne
kažem ništa, jer reagirati na tipove poput Nat-hana znači pružiti im upravo ono
što žele. Sve to ima veze s borbom za
prevlašću nad određenim područjem. Njemu se sviđa Amy. Ja sam s Amy. On me želi
ukloniti. Dok god budem miran, ne može mi ništa.
Njegova se gornja usna razvlači u nešto što se može nazvati samo šarmantnopodrugljivim
osmijehom. Šarm je namijenjen Amy, poruga samo meni. — Znamo se već
godinama — kaže mi, pozivajući se na tu prednost. — A ti? Koliko se znaš s Amy?
Ispravak: Maxov tulum više nije nikakvo olakšanje. Pretvorio se u pravu muku.
Ako me ovaj tip pokušava izluditi, netko bi mu trebao dodijeliti stipendiju. Na
nekom sveučilištu Otrovnog bršljana. Piljim u njega s toliko koncentrirane
mržnje da već napola očekujem da će mi iz očiju izbiti laserski snopovi i
spržiti ga tako da nestane. Nathan, zaključujem, nije tek ime. Nathan je puno
više od toga. Nathan je i glagol. Npr.: Užasno mije žao, ali čini mi se da sam
Nathani-rao po vašoj zahodskoj dasci. I Nathan je imenica, npr.: Znao sam da
sinoć nisam smio uzeti još umaka s chillijem, Nathan mi sada gori.
To mu, međutim, neću reći u lice. Ja sam dobro odgojen. Ja ne trebam ponižavati
druge kako bih se osjećao dobro i sigurno. Usto sam i bitno niži od njega.
Odgovarajući na pitanje kada sam upoznao Amy, stoga spominjem približan datum, a
Amy me ispravlja i počinje pričati Priču o nama. Nathan još neko vrijeme sluša,
no čini se da to baš i nije tema koja ga osobito zanima. I tada nam prilazi neki
medijski tip s kosom svezanom u rep i govori Nathanu da dolje u stakleniku ima
koke.
— Vidimo se kasnije, Amy — kaže Nathan uz mig, ispričavajući se i gurajući se
pokraj mene.
Nelvis napušta zgradu. Mene možete smatrati službeno totalno uzdrmanim.
— Kakav šupak — mumljam Amy.
Ali ona me ne sluša. Samo ga promatra kako odlazi.
Negdje oko dva iza ponoći tulum se primiče završetku i ja se opraštam od ljudi s
kojima razgovaram u dnevnoj sobi te odlazim u potragu za Amy. U radnoj sobi u
stražnjem dijelu stana nailazim na Nathana. Sobu ispunjava težak miris droge.
Dvije djevojke leže na podu, bez svijesti. Nathan daje pljugu nekom tipu s
dreadlocksima, nešto šapuće i glavom pokazuje prema meni. — Bok — mumlja, dok mu
se čelo pretjerano nabire i mršti. — Žao mi je. Zaboravio sam kako se zo-veš.
— Jack — kažem ja.
— Oh, da... slikar. — Ubrzano trepće, kima samome sebi. — Amyin dečko.
— Jesi li je negdje vidio? — pitam.
On mumlja nešto što zvuči kao: — Svakako. Do posljednjeg komadića — a tip s
kojim dijeli joint prebacuje se na bok i umire od smijeha.
Još za korak prilazim Nathanu. — Sto si rekao?
On nadlanicom doslovce briše osmijeh s usta. — Ništa, čovječe, ništa.
Ja još nekoliko trenutaka piljim u njega, a onda se okrećem i odlazim.
— Hej — zazove me on kada sam došao do vrata. Ja se ne okrećem. — Što?
— Kada je pronađeš, podsjeti je da je u petak navečer izvodim na večeru.
Na te se riječi ne obazirem. Na te se riječi ne obazirem i ne tražim od njega da
ih ponovi. Na te se riječi ne obazirem i ne tražim od njega da ih ponovi, jer
ako to učinim, a on ih ponovi i ako govori to što mislim da govori, dužnost će
nalagati da mu razbijem taj jebeni nos. On za mnom viče nešto drugo, ali ja ga
ne slušam. Samo želim van.
Odmah.
Amy pronalazim u vrtu. Poprilično je pijana i spremna za polazak, tako da
pozivam taksi i sjedimo na pragu, u tišini, čekamo da dođe. Na putu kući ona
dolazi k sebi i pita me je li sve u redu, a ja kažem da jest. Potom me pita
zašto sam tako šutljiv, a ja kažem da sam umoran. Tek pošto smo došli u njezin
stan, ugasili svjetla, navukli zastore i smjestili se svatko na jednu stranu
kreveta, objašnjavam što me muči.
— Jesi li mi to namjeravala spomenuti?
— Što spomenuti? — pita ona omamljeno.
— Da u petak ideš na večeru s Nathanom.
— Ah, to... da, dakako da jesam.
— Zašto onda nisi?
— Molim?
— Zašto — riječi izgovaram vrlo polagano i vrlo promišljeno, za slučaj da to što
govorim nije kristalno jasno — onda nisi?
— Namjeravala sam ti reći sutra. To nije ništa važno.
— To je jako važno — ispravljam je.
— Što to? — Doima se zbunjenom. Moram priznati da me se takvo pokazivanje
nedužnosti iskreno dojmilo.
— To što je neki tip večeras ušetao na tulum a ti si potrčala prema njemu i
cičeći mu se bacila u naručje kao da ste Pred i jebena Ginger.
— Već sam ti rekla... to mi je stari prijatelj. Što je tebi...
— Tako stari prijatelj da si ga zaboravila spomenuti — prekidam je. — U redu,
znači najbolji ti je prijatelj zgodniji brat Johnnvja Deppa, a to si isto nekako
zaboravila spomenuti. Unatoč činjenici da smo upravo večeras sjedili i posvetili
se tome, a to je bilo vrlo bolno, da jedno drugome otkrijemo prošlost. Super,
Amy. Baš super. Da sam ja u tako prisnim odnosima s ženskama poput Cameron Diaz
i Kylie Mino-gue, da se tako hvatamo za dupe i stiskamo, a da sam to slučajno
zaboravio, uvjeren sam da bi ti bila oduševljena.
Čujem kako se s mukom pridiže u sjedeći položaj. Napola je uzdahnula, napola
zarežala. — Nisam ti ga spomenula jer je bio u inozemstvu. Za to da se vratio
doznala sam tek kada sam ga večeras ugledala na vratima. Mislila sam da se vraća
tek za Božić.
— Oh, tako — kažem ja, odjednom prosvijetljen — znači da je iskrenost sada
pitanje vremena. Stvari mi govoriš kada ocijeniš da je pravi trenutak. Je li
tako?
— Ponašaš se krajnje smiješno, Jack. Već sto godina nije mi ni pao na pamet.
Zato ti ga nisam spomenula.
— Dopusti onda da se malo podsjetim: s njim si samo dobra prijateljica?
— Da — odvraća ona ljutito, na rubu strpljenja. — Koliko ti puta to moram
ponoviti? Nathan mi je dobar, blizak prijatelj.
— Znači, s njim nikada nisi spavala ili tako nešto?
Ona uzdiše kao da je to najgluplje pitanje na svijetu, te se pokušava priviti uz
mene i govori: — Ne.
Fantastično, dakle ne samo da preda mnom skriva neke stvari, nego mi i laže u
lice. Ja je guram od sebe.
— A kako to — kažem, da je, kada sam ga na završetku tuluma upitao je li te
vidio, izbacio nekakvu usranu dosjetku i rekao da te već vidio cijelu? To je
možda bila ironija? Nekakva vaša interna šala koju sam totalno pogrešno
protumačio? Možda ste se vas dvoje kupali goli, kao klinci, pa je sve to nedužno
i zapravo cool.
Ovaj put reakcija je samo tišina. Dugotrajna.
— U redu — priznaje na koncu — spavala sam s njim.
— Koliko puta?
— Kakve to ima veze? To je bilo davno. — Glas joj počinje drhtati.
— Vjeruj mi — kažem ja — jako je važno.
— Ne znam, pet-šest puta. U redu? S njim sam spavala šest puta dok smo još
studirali. Jesi li sada sretan? Želiš li i detalje? Datume? To želiš?
— Ne — kažem tiho. Ne osjećam se slavodobitno jer sam je natjerao da kaže
istinu. Samo sam potučen jer mi je lagala. Osjećam samo mučninu. — Zanima me
zašto mi ga nisi spomenula — uspijevam nekako izgovoriti.
— Rekla sam ti: jer mi uopće nije pao na pamet. Zašto bih razmišljala o njemu?
— Zašto onda ideš s njim van?
— Više mi se ne sviđa, ako na to misliš — tvrdi ona odlučno. — Ne sviđa mi se
već godinama. Još otkako sam završila faks. — Osjećam kako mi dodiruje ruku. Ne
reagiram i u njezinom se glasu sada pojavljuje više gorljivosti. — S njim idem
na večeru jer mi je prijatelj i jer mi je drag. Ništa više.
Ja naglo povlačim ruku. — 0, da? A zašto ti se točno ne sviđa? Zato što je,
recimo, užasno ružan? Jer nije, recimo, besramno bogat i sin jednog od
najimućnijih ljudi u zemlji. Dovraga, da, jasno mi je zašto ti se ne sviđa. Taj
mi je tvoj osjećaj posve blizak. Isuse, zašto se uopće brinem? Dakako da ne
želiš spavati s njim. S takvim tipom spavao bi samo zadnji idiot.
— Zašto si takav?
— Jer si mi lagala.
— Žao mi je, u redu? Oprosti, žao mi je. — Ponovno me drži za podlakticu.
Njezina ruka ovaj put drhti i ne mogu se natjerati na to da je odgurnem.
— Zašto si to učinila? I nemoj mi reći da si zaboravila ili da ti se činilo da
nije važno ili neko drugo slično sranje. — Glas mi je hladan, jer imam osjećaj
da mi je cijelo tijelo hladno, jer znam da to tako počinje, da tako počinje
svaki prekid koji sam dosada doživio: počinje
smrću povjerenja i komunikacije. A to ne želim. Osjećam kako mi se u očima
skupljaju suze. Ne želim ostati bez Amy. Nikako zbog tog Nat-hana. Ni zbog koga.
Ne želim da se to dogodi. Istodobno, međutim, neću se zavaravati. Neću pristati
na laž. Želim sve ili ne želim sve. — Samo mi reci istinu.
Čujem kako teško diše, kako joj se disanje miješa s neugodnim zvukom jecaja. —
Nisam ti rekla jer je to što ti govorim istina. Između nas dvoje nema ničega.
— Zašto se onda onako ponašao prema meni? Zašto bi to činio ako nije ljubomoran?
— Vidio si ga. Bio je totalno ukokan. Vjerojatno nije bio svjestan toga što
govori. Inače nije takav.
Na nekoliko trenutaka tonemo u tišinu, a ja onda kažem: — Ne želim da se nađeš s
njim. Ne želim da se vidite u petak. — Ona ne odgovara, pa stoga nastavljam.
Postavljam ultimatum. — Ako se s njim vidiš u petak — kažem — ne znam hoću li se
željeti i dalje viđati s tobom.
Eto, mislim si. Da te čujem sada. Ali njezinu reakciju ipak nisam očekivao. To
nisam priželjkivao. Nema tu: U redu, Jack. Imaš pravo. Ja sam u krivu. Neću se u
petak vidjeti s Nathanom. Neću se više nikada vidjeti s Nathanom. Umjesto toga,
uzvraća ultimatumom: — A... a ako me ti želiš sprječavati u tome da se viđam s
prijateljima, tada ni ja ne znam želim li sve ovo.
— Želiš mi reći da si u stanju prekinuti jer sam ti rekao da se ne nađeš s njim?
— izlanem, totalno zapanjen.
— Ne, ali želiš li ti meni reći da si spreman prekinuti jer sam ja rekla da ću
se vidjeti s njim?
Točno u sridu.
Ležimo u tišini. Amy čeka odgovor na pitanje, a ja ga pokušavam smisliti. A to
nije nimalo lagano. Mogućnosti su dvojake. Mogu reći da i prekinuti s njom. Ili
mogu reći ne i ostati s njom. To je stvar suparništva između Uma i Srca. Um mi
govori: Otpili je. Nogiraj je, ustani i izađi. Nathan joj je važniji od tebe.
Već se odlučila, stoga nema smisla zadržavati se i od sebe raditi budalu. Ali
srce ima jedan drugi argument. On glasi: Vjeruj joj. To je sve. Ako joj ne
vjeruješ, to što imaš ne znači ništa.
Eto, to je na koncu to: povjerenje ili ništa.
Sve ovisi o meni.
Biram prvo i kažem: — Ne.
— No, da — kaže ona.
— No, da, izgleda, znači, da ideš na večeru s Nathanom.
— Da, zar ne? I ti si u vezi s tim zadovoljan? Zadovoljan baš i nije riječ koju
bih odabrao, ali ipak kažem:
— Da.
— Odlično.
Ona se leđima i nogama privija uz mene, a ja se, unatoč svim ogradama, odjednom
osjećam toplo i sigurno. Dok slušam kako njezino disanje poprima ritam sna,
razmišljam kako je to prvi put još od vremena Zoe da sam morao pokazati
povjerenje prema nekoj drugoj osobi. I uviđam da to, iako znači da sam joj
predao svoju emocionalnu neovisnost, ujedno znači i da više nisam sam.
IGRE I SAMO IGRE
Srijedu provodim obilazeći različite sumnjive putničke agencije u potrazi za
najpovoljnijim paket-aranžmanima u Grčkoj. Na koncu otkrivam odličnu ponudu
tvrtke koja se zove FunSun, a posluje u minijaturnom uredu u blizini
Paddingtona. Tjedan dana na grčkom otoku Kos. Zrakoplov ove subote polijeće s
Gatwicka. U redu, znači nije u kopnenom dijelu zemlje. Turističke atrakcije
vjerojatnije će biti jeftine diskoteke nego vrhunci helenističkog graditeljskog
umijeća. Pa što onda? Ipak ćemo biti u inozemstvu, zar ne? To će biti dovoljno.
Mandy, glavna zastupnica prodaje tvrtke FunSun, malko je šutljiva u vezi s
nekoliko finijih pojedinosti koje se odnose na paket. Primjerice, u vezi sa
smještajem, o kojem ćemo više doznati kada dođemo onamo. I u vezi s blizinom
plaže, koja, barem prema Mandy, na tako malenom otočiću ne može biti daleko, zar
ne? Ali nije važno. Sve moje eventualne sumnje raspršile su se kada sam ugledao
sjajne fotografije u brošuri kojom mi je Mandy izazovno mahala pred nosom. No,
ne može mi je dati da je ponesem kući. Osim toga, aranžman je jeftin. Jako
jeftin. A to je najvažnije. I stoga pristajem. Potpisujem izjavu kojom se
odričem prava na tužbu protiv FunSuna u slučaju da odmor ne bude čista zabava i
sunce. Mandy mi potom daje karte i prati me do
vrata, zaključava ih za mnom i okreće natpis tako da se izvana sada vidi
ZATVORENO.
Stvar je sređena.

Rano u petak navečer ležim u svom krevetu i promatram dim kako se od cigarete
izvija prema stropu. Osjećam se tužno i pomalo mračno. Soba mi izgleda kao
mjesto na kojem se dogodio pad putničkog aviona: stvari iz mojeg ormara i komode
razasute su po podu i krevetu. U svojoj ulozi Istražitelja stražnjeg dijela
ormara otkrio sam nekoliko osobito gadnih modnih zločina iz posljednjih deset
godina svog turističkog života: hlače do gležnja za surfanje, minijaturne
gaćice, japanke s palminim uzorkom i kapa sa štitnikom na kojoj piše: ČETVORKE S
MALLORCE. Ali to nije razlog moje potištenosti. Stvar je više u onome što ne
vidim. Amy. I u tome gdje je. I što radi.
Prošle sam noći samome sebi izdao mentalnu naredbu. Bilo je oko pet ujutro.
Ležao sam uz Amy, kod nje. Proveli smo divnu večer, koja je počela nekakvom
amaterskom predstavom u kojoj je glumila neka njezina prijateljica, nakon toga
večerali s ansamblom, a vrhunac svega bio je seksatlon u njezinom stanu. Ona je
čvrsto spavala, noja nisam sklopio oka otkako smo se smirili. Bez prestanka sam
razmišljao o Nathanu. Odnosno, o Amy i Nathanu. Mislio o njih dvoje zajedno. Tih
se pomisli nikako nisam uspijevao osloboditi, koliko god samome sebi govorio da
nemam razloga za zabrinutost. Vani se već počelo pojavljivati jutarnje svjetlo.
Kosovi su ispuštali one svoje zvukove, dok su prvi ljudi već automobilima
odlazili na posao. A ja sam tako ležao, besan i iz-možden stresom. Bio sam
očajan. I tako sam samome sebi zapovjedio: Samome sebi naređujem da ne
razmišljam o Nathanu. Samome sebi rekao sam da, kad god mi se pojavi u mislima,
trebam misliti na nešto ugodnije: Bilo što. I upalilo je: zaspao sam.
A pali i sada.
U posljednjih pola sata pomisli na Nathana moju su mentalnu stabilnost uprljale
čak osam puta. Reagirajući na to, ja sam osam puta počeo razmišljati o stvarima
ugodnijima od Nathana. Među njima su bile:
a) Sišmišji izmet
b) Buhe
c) Pseća slina
d) Hemoroidi
e) Smrt
Zahvaljujući tome, iako se baš i nisam počeo osjećati bolje, uspio sam se
othrvati općem utonuću u paranoju koja bi i spržila um. Gledam na ručni sat.
Točno je sedam. Upravo nekako u ovo vrijeme Amy bi se trebala naći s Nathanom.
Tim gadom. Na popis stvari ugodnijih od Nathana brzo dodajem proširene vene.
— U redu — kaže Matt, pojavljujući se na vratima. U svojoj je najstarijoj
košulji i trapericama: borbenoj odjeći za Alexovu momačku večer. — Kako
napreduješ s pakiranjem?
Nogom guram praznu torbu marke Gladstone. — Usrano. A ti?
On se potapša po četkici za zube koja mu viri iz džepa na košulji. — Putujem s
minimalnom prtljagom — kaže uz širok osmijeh. Zatim priđe i sjedne do mene na
krevet. Pali cigaretu. — U koliko kre-ćeš?
— Sutra ujutro. Let u devet i petnaest.
— Da? Znači, Amy večeras spava ovdje?
— Ne, vani je s prijateljem.
— Molim? — kaže Matt kroza smijeh. — I od tebe očekuje da sam sa sobom na
vrijeme dođeš na aerodrom? Ženska je valjda luda.
— Doći ću na vrijeme.
Zbog mog tona, Matt me sumnjičavo pogledava. — Sve u redu, stari?
— Svakako — kažem — a zašto ne bi bilo?
— Ne znam, ništa. — Promatra me uz skeptičan izraz lica. — Samo mi ne izgledaš
odviše oduševljeno cijelom situacijom. Hoću reći, tu tako ležiš, propuštaš
priliku za vrhunski momački vikend u Edin-burghu, jer umjesto toga ideš na put
sa ženom svojih snova, a ipak mi izgledaš sretno koliko i prase u klaonici.
— Sve je u redu — kažem ja. Ali nije. I on ima pravo: Želim mu reći što me muči.
Želim mu ispričati sve o Nathanu i sve o tome kako mi je Amy u vezi s njim
lagala. Želim mu reći koliko sam nesiguran, kako mi je ego potonuo na dno i sada
iz trenutka u trenutak kopa još dublje. Ali ne mogu. Jer to mi je kompić. Jer
znam kako izgleda tuđa velika nesigurnost. Jer ne želim da me žali. Jednako kao
što ne želim ni da me žali Amy. Kao što ne želim ničije sažaljenje. Stoga činim
jedino što mi u toj situaciji preostaje: mijenjam temu. — Čuj, Matt — kažem —
žao mi je.
— Zbog čega?
— Zbog Alexovog tuluma. Jer ne idem.
— Zaboravi...
— Ne ljutiš se na mene?
On prodorno pilji u mene. — Naravno da se ljutim. Žena ti je važnija od
frendova. Trebalo bi te strijeljati. — Potom popušta, polaže ruku na moje rame.
— Ali oprostit ću ti... ako je ona to zavrijedila, može?
— Zavrijedila je.
— Odlično. Samo sam to htio čuti. — Ustaje i prilazi vratima, a onda još malko
oklijeva i osvrće se. — Oh, da — kaže — uzmi nešto odjeće iz moje sobe. Navuci
nešto od tih sranja, pa će te nogirati već i zato što će joj biti neugodno. —
Pozdravlja me rukom i govori: — Ugodnu noć.
Ali noć nije nimalo ugodna. Sat-sat i pol uspijevam utuci na odabir odjeće iz
Ljetne kolekcije Matta Davisa: trpam ih u svoju torbu, zajedno s avionskim
kartama i putovnicom. Međutim, nakon tog velikog uzbuđenja, sve kreće nizbrdo.
Ostajemo još samo ja, boca votke, vrč svježe iscijeđenog soka od limete i
kuhinjski stol. A nizbrdica je jako strma.
Dok minute tako jure, a Churchill me promatra s površine stola, popis stvari
ugodnijih od Nathana samo se širi. Oko pola devet, u vrijeme kada Amy i Nathan
vjerojatno dolaze u lokal, koji god je već apsurdno skupi restoran za kurčenje
odabrao, približava se pedesetoj točki i postaje nekako mutan. Zubni se kamenac,
primjerice, bez problema našao na popisu. Kao i prljave čarape i neugodan zadah.
U jedanaest, kada su već trebali dovršiti i kavu nakon večere, došao sam do
stotke, tako da stvar već postaje krajnje apsurdna. Među posljednjim su stvarima
riblje ljuske, nuklearne elektrane i blato. A između tog popisa i cuge, nazivam
Amyin stan. Više puta. No nema nikoga. Još je uvijek s njim. Ponoć dolazi i
prolazi, a ja posve odustajem od popisa i počinjem u beskraj bacati strjelice za
pikado prema zamišljenoj slici Nathana na ploči. Ostajem i bez soka, tako da se
bacam izravno na vot-ku — točnije ono što je od nje preostalo.
Ali onda se događa to nešto. Nekoliko minuta prije jedan. Zvonce na ulaznim
vratima. I ja se smijem. Smijem se naglas, a ako se u tom smijehu čuje i prizvuk
histerije, neka tako i bude. Nisam ponosan, samo osjećam neizmjerno olakšanje.
Trenutačno mije važno samo to što me Amy došla posjetiti i što je sva ta briga
bila čisto gubljenje vremena.
Pošto sam popio dovoljno jake votke da mi udijele i rusko državljanstvo, umjesto
da pojurim u naručje ljubljene žene, zadovoljavam se posrtanjem hodnikom kako
bih otvorio ulazna vrata.
* *
Priznanja: br. 5. Nevjera. Mjesto: Mattova kuća, London.
Vrijeme: Sada.
Otvaram ulazna vrata.
— Bok, Jack.
— Sally? — pitam. Moram pitati, jer mi u prvi trenutak nije posve jasno tko je
ta visoka, vitka i skladna djeva koja se beživotno naslanja na okvir vrata.
Previše je plave kose koja joj se spušta s obiju strana lica, previše haljine s
ludim uzorkom koja joj pokriva tijelo. A zbog toga, zajedno s mojim alkoholom
izazvanim zamućenim pogledom, prepoznavanje je gotovo nemoguće.
— Bok, ljepotane — kaže ona, uklanjajući kosu s lica i otkrivajući da je doista
riječ o Sally McCullen.
Stavljam ruku na njezino rame kako bi lakše održala ravnotežu. A kako sam i ja
sam daleko od ravnoteže, to nehotice rezultira situacijom u kojoj jedno drugo
pridržavamo u uspravnom položaju. — Odakle ti ovdje? — uspijevam nekako upitati.
— Što misliš? — Posrće naprijed i pokušava me poljubiti.
— Trebala bi otići kući — govorim joj i blago je guram unatrag.
Gleda me razrogačenih očiju, posve smetena. — Zašto?
To je dobro pitanje, pitanje s kojim se moj pomućeni mozak trenutačno baš i ne
može nositi. Mala je, naposljetku, jako zgodna. A ja sam, naposljetku, bijesan
na Amy. Zašto onda, dakle, ne bi mogla ostati ovdje? Ali odgovori na ta pitanja
pojavljuju se vrlo brzo. Jer bi to bilo pogrešno. Jer sam na vratima
priželjkivao Amy, a ne Sally.
— Kasno je — mumljam, i već joj pokušavam zatvoriti vrata pred nosom. — Sutra
rano ustajem. Idem u krevet.
Ali ona se samo smiješi i pokraj mene se provlači u hodnik. Ja se okrećem i
promatram je kako nestaje, odmahujem glavom, zbunjen. Zašto ja? Zašto sada? I,
što je još važnije, zašto ne prije dva mjeseca,
kada sam bio u mogućnosti udovoljiti joj? Zatvaram vrata, prihvaćam činjenicu da
na svijetu nema pravde, te za njom odlazim u kuhinju. U trenutku kada ulazim,
ona već stoji pokraj štednjaka, gleda uokolo. Gledam kako joj se pogled
zaustavlja na boci s votkom.
— Nećeš djevojci ponuditi piće? — pita i s puno očekivanja uzdiže obrve. — Inače
si mi uvijek nudio piće — dodaje prepredeno, prilazi stolu i iz boce otpija
velik gutljaj. Gleda me poprijeko. — Onda, što se to promijenilo? Više me ne
želiš? — otpija još jedan gutljaj i na-bire usne, naslonjena na stol. — U tome
je stvar?
Prisjećam se kako je ležala u ateljeu. Sjećam se svih oblina i linija njezinog
tijela, nijansa njezine kože. Na trenutak zatvaram oči i snagom volje pokušavam
otjerati tu viziju. Otada je proteklo nešto vremena. Sada sam drukčiji. Sally
ima pravo. Više je ne želim. Samo Amy. Želim samo da s Amy sve bude u redu.
— Pijana si — govorim, iako me jezik baš i ne sluša. — Pozvat ću ti taksi.
Dok prokraj nje pokušavam doći do telefona, ona me snažno hvata, privlači. — Ne
želim taksi — kaže. — Želim tebe.
— Imam djevojku, Sally — kažem, odjednom osjećajući neopisiv umor. Osjećam se
odviše pijano. Želim da ode. Želim spavati.
Ali ona još nije završila. — Pa što? Dok sam ja imala dečka, nisi se baš
ustručavao s pokušajima da me odvučeš u krevet, zar ne?
— Nisam — priznajem — ali ti tada nisi spavala sa mnom i ja sada neću spavati s
tobom.
Ona me pušta i besciljnim korakom prilazi sudoperu, puni čašu vodom i ispija je
u jednom potezu. — Nogirao me, znaš — kaže, ponovno sjeda i okreće se prema
meni. — Zbog onoga što je ona ženska s kojom si bio rekla kod Chloe. Kaže da sam
drolja i sa mnom ne želi imati veze.
— Zao mi je — kažem.
Ali nije mi žao. Znam da joj je bolje bez njega. Međutim, sada možda i nije
najprikladniji trenutak da joj na to skrećem pozornost. Možda se ne bi složila.
Ili bi, još gore, pomislila da joj se upucavam, zaključila da time što joj
govorim da je predobra za njega zapravo želim reći da bi joj bilo bolje sa mnom.
— To je bila ona... ta djevojka... to ti je ženska?
— Da. Amy. Zove se Amy.
— Ne izgleda mi kao tvoj tip.
— Kako to? — pitam, pogledavajući telefon, iščekujući prikladan trenutak da
ponovno predložim pozivanje taksija.
— Fizički. — Ona podiže noge na stol. Haljina joj klizi savršeno oblikovanim
listovima i bedrima.
— Pa, je — govorim, sada već i ljutit na nju. — Divna je. Točno moj tip.
— Da? A gdje je onda?
— Molim?
— Gdje je? — Ona teatralno gleda uokolo, pa ustaje. — Gdje je ta divna žena? —
Otvara hladnjak i prijeti prstom. — Ne, ovdje je nema — kaže i vadi limenku
piva, otvara je i pije. Odlaže limenku. — A ovdje? — mumlja, otvara ormarić i
zaviruje unutra. Pijano se okreće oko osi, kako bi se okrenula prema meni.
Pjevuši: — Ne bi se reklo...
— Vani je. — Čim sam to rekao Popisu stvari ugodnijih od Nathana istog su se
trenutka pridružili svi starci svijeta koje muči in-kontinencija.
Sally uzdiže obrve. — Kad mačke nema...
Ovaj se put čak i ne trudim pitati Sally želi li otići. Iz njezinih sam usta čuo
posve dovoljno. Prilazim telefonu i podižem slušalicu, s ploče očitavam broj
taksi-službe. Ali — moguće i zato što sam to te večeri učinio već toliko puta da
je sada riječ o jedinoj telekomunikacijskoj funkciji koju su moji prsti u stanju
izvesti, ili možda zato što sam upravo primijetio da je na zidnome satu već
prošlo jedan — nisam nazvao taksi. Nazvao sam Amv. Nazvao sam Amv, a ona se
ponovno ne javlja. Ne javlja se jer je još uvijek vani.
Još je vani s njim.
— Prije nego što mi pozoveš taksi — čujem kako Sally govori iza mene — kako bi
bilo da se okreneš i pogledaš što propuštaš. Nije — nastavlja dok se ja osvrćem
— da to sve već nisi vidio...
Upravo izlazi iz gaćica, budući da je preostalu odjeću već odbacila.
— Idem gore — kaže, okrećući mi leđa. — Vidimo se za koji trenutak.
Ali do toga ipak ne dolazi. Nikako za nekoliko trenutaka. Ni za cijeli sat. Jer
se ja jednostavno ne mičem iz kuhinje. Stojim kao paraliziran. Samo tako sjedim
i pitam se što ću dovraga učiniti. Lagao bih
kada bih rekao da to ne želim. Mislim... pa, pogledajte je samo. Utjelovljenje
seksa. I još ga traži. Savršeni pogodak. Točno u sridu. Prilika kakva se pruža
jednom u životu. Ali tu je Amy. I doista sam mislio ono što sam rekao u
razgovoru sa Sally: Amy je uistinu upravo moj tip. Sve u vezi s njom. Sada je
dva izjutra, točno, i još jednom zovem Amy, posljednji put: ni ovaj put nema
odgovora. U redu, znači još je nema kod kuće, a to znači daje još uvijek vani s
Nathanom. Pa što? Ne mogu reći da znam da se događa nešto što se ne bi trebalo
događati. Osim toga, čak i ako mi se ševi iza leđa, ne znači da ja imam pravo
isto raditi njoj. Nije riječ o nekakvoj dječoj igrici, oko za oko... Odluku da
ću joj biti vjeran moram donijeti ja.
I upravo sam je donio: hoću.
U trenutku kada ulazim u svoju sobu, Sally leži na krevetu, na leđima.
Programiram Debelog Psa na šest, tako da ću imati više nego dovoljno vremena da
dođem do Gatwicka kako bih se našao s Amy, a zatim se uvlačim u krevet uz Sally.
Spava. To je eufemizam. U nesvijesti je. Nokautirana. A to je veliko olakšanje.
Neće biti scena s njezinim pokušajima da me pridobije svojim čarima, dok ja nju
pokušavam izbaciti. Samo ćemo spavati. Totalno sam izmožden. Pijan sam. Preplavljuje
me osjećaj usamljenosti. Potreba za utjehom gotovo je neizdrživa i,
premda znam da je to glupo i upravo ono što se može užasno pogrešno protumačiti,
privijam se uz Sally, pazeći da je ne probudim, obavijam je rukama.
Budi me nekakvo stenjanje.
Moje vlastito.
Još se nekoliko trenutaka uopće ne mičem, samo tako ležim i uživam u osjećaju
koji mi se iz prepona širi cijelim tijelom. Usne mi se miču, oblikuju riječ Amy.
Spuštam ruke i njima prolazim kroz njezinu kosu. Zvuk njezinih pokreta ispunjava
mi uši. Pridižem bokove prema njoj i ponovno stenjem. Osjećam palucanje njezinog
jezika i osjećam kako se nehotice trzam uz njezino tijelo. Želim je. Želim biti
u njoj. Odmah. Hvatam je ispod ruku i povlačim na sebe. Ona mi ustima pritiska
usne, a ja otvaram oči i zagledavam se duboko u njezine zjenice. A onda, tek na
trenutak, ne znam hoću li popustiti ili ne.
I onda popuštam.
I izbezumljujem se.
Jer to je Sally, ne Amy, i jer uviđam da sam upravo počinio najveću pogrešku u
životu.
8
Jack kasni dva sata. To je 120 minuta... 7200 sekunda.
Znam to pouzdano.
Brojala sam ih.
Sonia, predstavnica FunSuna, već je stavila kvačicu pokraj svih drugih imena na
popisu i otišla na graničnu kontrolu. Ostala sam sama pokraj pulta za prijave
(koji će se uskoro zatvoriti) i očajnički pretražujem lica u repovima oko sebe.
Iako mi nove sandale žuljaju stopala, ne mogu prestati koračati amo-tamo.
Emocionalno sam pokrila sve mogućnosti:
a. Nije se pojavio = pomalo mije smiješno (predvidljiva muška netočnost)
b. 7.30 Nije se pojavio = razdraženost (u opasnosti je vrijeme za kupovinu u
bescarinskoj zoni)
c. Nije se pojavio = ljutnja (pokvaren početak odmora)
d. Nije se pojavio = briga (a opasnost od propuštenog leta raste)
e. Još se nije pojavio = panika (zrakoplov polijeće za manje od pola sata)
Sad osjećam samo još strah.
Jack je mrtav. Drugog objašnjenja nema. Okrutno je ubijen na Gatwick Expressu i
leži, neprepoznatljiv, u lokvi krvi. Javni razglas prekine moje morbidne misli.
Posljednji poziv putnicima na letu CB003 za Kos. Molimo otiđite na izlaz D^6.
— Slušaj, Bože — promrmljam glasno pa se prekinem i pokušam s malo više
poštovanja. — Dragi Bože. Znam da dosad nisam bila uzor čednosti i suosjećanja,
ali spremna sam se promijeniti. Obećavam ti da ću od ovog trenutka svake
nedjelje ići u crkvu ako, molim Te,
smjesta dovedeš Jaeka. Samo Te to molim. — Očajnički se osvrnem. — I davat ću
doprinose Kršćanskoj pripomoći. — Napravim grimasu prema ženi iza pulta. Ona
slegne ramenima, pogleda sat i odmahne glavom. — Postat ću redovnica. Hoće li to
biti dovoljno?
— Amy! — Čujem Jacka kako me doziva prije nego što ga vidim kako trči s kartom u
ruci.
K vragu! Nisam trebala reći ono za redovnicu.
— Oprosti, oprosti — kaže sav zadihan i projuri pokraj mene ni ne poljubivši me.
— Što se dogodilo? Gdje si dosad? — povičem, rastrgnuta između želje da ga
zagrlim od olakšanja i jednako jake želje da iskušam na njemu neku borbenu
tehniku.
Žena za pultom sumnjičavo pogleda Jacka dok mahnito kopa po torbi prije nego što
izvuče putovnicu. Na trenutak zastane da dođe do daha. Žena pogleda Jackovu
fotografiju u putovnici pa njega. Razumijem kako joj je teško povezati urednu (i
da, priznajem, slatku) fotografiju s neurednom spodobom mokre kose koja stoji
pred njom. Ali, onda se Jack sjeti da je diplomirao na Sveučilištu šarma pa joj
dobaci jedan od svojih neodoljivih osmijeha.
— Prekasno je da čekirate prtljagu, morat ćete je ponijeti sa sobom — kaže ona s
oklijevanjem, ali vidim daju je obrlatio. — Morat ćete se požuriti.
— Hvala — nasmiješi se Jack. — Hajde — zapovjedi mi, prebacujući torbu preko
ramena. Ja svoju jedva podignem. Unatoč H-inim savjetima, spakirala sam gotovo
sve odjevne predmete koje posjedujem, a uz to i polovicu dobro opremljene
parfumerije. Jack to ne zamjećuje. Već je na pola hodnika i probija se između
turista.
— Jack! Čekaj! — povičem, ali se on ne zaustavlja.
Kako danas sve ide prema Murphvjevu zakonu, naš je izlaz najudaljeniji od pulta
za prijavu prtljage. Nekoliko minuta pokušavam zaustaviti jedno od malih vozila
koja naokolo voze debele tipove s torbama za golf. Nije li meni hitnije? Njima
bi svima dobro došlo malo tjelovježbe.
Ali, uzalud. Više nema nikakve sumnje: doba vitezova je mrtvo. Počnem nespretno
trčati za Jackom, koji kao da trenira za Londonski maraton. Otprilike deset
kilometara poslije, a još uvijek samo trećinu puta do izlaza, srušim se na
pokretnoj vrpci. Srce mi se popelo u grlo.
— Hajde! Ustaj! — viče Jack. Ima drskosti da zvuči srdito. — Propustit ćemo let.
— Ne mogu... — Pokušavam doći do daha. — Moja torba je... Doteturam do Jacka i
on mi je istrgne iz ruke. — Amy! Što si
to stavila u torbu?
— Opeke — kažem i padnem na sag.
— Opeke? — upita i prebaci moju torbu preko drugog ramena.
— Kako bih sagradila nekakav jebeni hotel! — kažem podrugljivo, želeći ga ubiti.
Svučem sandale i ustanem. Noge su mi kao izje-dene.
Sonia nezadovoljno cokće kad dotrčimo kroz prolaz u zrakoplov. Njezina
narančasta put pod ovom svjetlošću poprimila je zelenu nijansu. — Nećete moći
sjediti zajedno — objavi, a onda uključi službeni osmijeh. — Uživajte u odmoru s
FunSunom.
U tom trenutku mogu točno zamisliti kako bi izgledala kad bih joj izbila prednje
zube.
Jack i ja sjedimo jedno nasuprot drugom uz prolaz. Nekako se uguram na
najekonomičnije mjesto u povijesti ekonomičnih mjesta, a torbu uguram ispod
nogu.
Pete su mi pune posjekotina, bole me ramena i dahćem kao žedan lovački pas, pa
mi treba nekoliko trenutaka da shvatim kako na mjestu do mojega sjedi dijete iz
pakla. Genetski izravno povezano sa Sotonom osobno. Demonski mi se nasmiješi
prije nego što otvori usta i vrisne tako glasno da na trenutak pomislim kako će
se i krila zrakoplova zaštitnički saviti.
— Ti! Začepi! — poviče umjetna plavuša koja sjedi pokraj prozora. Kopa po
ružičastoj sportskoj torbi na podu i izvadi dudu. Obriše je o svoju minisuknju
od jeansa pa je gurne djetetu u usta. — Nastaviš li s glupostima, Darren, letjet
ćeš kroz prozor — prosikće. Izgleda kao da to ozbiljno misli. — Jesi li me
razumio?
Darren mi smjesta ispljune dudu u krilo i povrati narančin sok na ruku.
Podsjetite me da si dam podvezati jajnike čim se vratim.
Inače obožavam letjeti. Volim groznu hranu i sve one paketiće u kojima ti je
donesu. Volim medvjediće iz bescarinske trgovine i glupe članke u časopisu
zrakoplovne tvrtke. Volim otvore za zrak i slušalice. Volim bočice lošeg parfema
u zahodu i pedale kojima se pušta
voda. Volim uzbuđenje polijetanja i slijetanja. Volim čak i povremeno propadanje
koje povećava uzbuđenje.
Ali, danas sve to mrzim. Mrzim sve u vezi s ovim smrdljivim, ušljivim
zrakoplovom. Let AMY1 na Otok snova srušio se i izgorio.
Nema preživjelih.
A danima sam planirala naše putovanje. Sve sam razradila, do u pojedinosti:
romantičan sastanak rano ujutro na Gatwicku, kao da smo tajni ljubavnici, dugu
šetnju po bescarinskoj zoni, hihotanje i maženje dok Jack troši cijelo bogatstvo
na moj omiljeni parfem. Vidjela sam nas kako s rukom u ruci polako ulazimo u
zrakoplov i sklupčamo se uz prozor. Čak sam zamislila da ćemo se poševiti u
zahodu i tako se pridružiti Klubu milju u zraku.
A to je bio samo početak.
No kaseta sa sentimentalnom glazbom iz sedamdesetih koja je pratila moje
putovanje iz snova sad se zaustavila uz groznu škripu.
— I? Zašto si toliko zakasnio? — pitam Jacka ledeno nakon što sam se obrisala.
On pomakne torbu uz noge. — Mamurluk.
— Shvaćam. — Pročistim grlo. — Što si sinoć radio?
— I ja bih tebi mogao postaviti isto pitanje — uzvrati, dok jedna od stjuardesa
prođe između nas kako bi demonstrirala sigurnosne mjere. Nagnem se naprijed kako
bih ga vidjela iza njezine stražnjice stisnute u prugastu suknju. Jack me
ignorira, namješta pojas i automatski slijedi upute stjuardese dok ga zakapča i
zateže.
Pomaknem se i spustim glavu dok ona širi ruke pokazujući izlaze za hitan slučaj.
— Što ti to treba značiti? — prosikćem.
Jack izvadi walkman iz torbe i stavi slušalice u uši. — Nazivao sam te sinoć do
dva ujutro. Zacijelo je večera bila vrlo ugodna?
— Bila sam kod H — prosvjedujem preglasno, mahnito pokušavajući privući njegovu
pozornost.
Stjuardesa je usred posla. Pokazuje kako se napuhava jastuk za spašavanje. Kad
ja podignem glas, ona slučajno puhne, a kreštavo pištanje uznemiri Darrena.
Očigledno ne namjerava dopustiti da ga itko pretekne u pokušaju da probije
zvučni zid.
Jack podigne obrve pa pusti glazbu, namjerno mi onemogućujući da objasnim.
Gledam kako se podrugljivo smiješi stjuardesi a onda sklapa oči. Zaspi prije
nego što smo i poletjeli.
— Kako si mogao? — vrištim u sebi. — Samo zato što me nisi mogao dobiti,
zaključio si da sam bila s Nathanom. Što si mislio, Jack, da sam se cijelu noć
ševila s njim? Je li to? Tako si nesiguran i ljubomoran da mi ne možeš vjerovati
ni pet prokletih minuta?
Uvučem obraze, prekrižim ruke i namršteno gledam stolić na rasklapanje. Znam da
bih s tim srditim ispadom mogla na audiciju za divu u nekoj sapunici, ali ne dam
se smesti. Nastavljam se svađati, zloslutno lupkajući nogom.
— Pa dobro, ti nesigurni, osvetoljubivi, razdražljivi bezvez-njaku! Pokvari mi
odmor. Zakasni kako bi me kaznio. Baš me briga. Možeš igrati svoje uskogrudne,
jadne igre koliko god hoćeš. Nathan mi ništa ne znači...
Negdje na pola tirade sine mi da Jack nije ni spomenuo Nat-hana. Samo je
sumnjičav. A ja se ponašam kao da sam kriva.
Odustanem i prepustim se jadu.
Kad stigne doručak, odbijem ga. Umjesto toga gledam kako Demon Darren kajganom
gađa majku. Pogledam mu potiljak da vidim je li mu iza uha utetovirana brojka
666.
Prava je istina da je sinoć Nathan, a ne ja, izveo prljavi trik. Veselila sam se
što ću ga vidjeti. Nisam htjela da Jackova smiješna paranoja određuje moj
društveni život. Na kraju krajeva, taj društveni život postoji mnogo dulje nego
on u mome životu.
Čekala sam gotovo pola sata prije nego što se Nathan pojavio u baru u Sohou. Ne
znam zašto sam se potrudila biti točna ni zašto sam bila tako napeta dok sam
čekala. Jedna od Nathanovih osnovnih osobina jest vječito kašnjenje.
— Imam sudar s prekrasnom curom — pohvalio se kad sam napokon osjetila njegovu
ruku na ramenu i usne na obrazu. Osjećala sam se polaskano. Ipak sam se sat
vremena spremala za ovaj izlazak. — Nevjerojatna je — nastavio je sjedajući do
mene za šank.
Gotovo protiv volje, zagladila sam kosu. — Oh, Nathe — nasmiješila sam se i
blago ga udarila u koljeno. Zaboravila sam kako njegove zelene oči mogu biti
prodorne.
— Marguerite — prošaptao je sanjarski. — Španjolka je, i tako... — Dramatično je
zastao. — Kažem ti, ona bi mogla biti ona prava. — I zatim je naručio dvije čaše
pjenušca, dok sam ja podizala svoj ego koji se pokliznuo na mojoj taštini kao da
je kora od banane.
— Sjajno, Nathane! To je sjajno! — kliktala sam napeto se smiješeći i
prisjećajući svih razloga zbog kojih nikad nisam mogla doista biti s njim.
— Obilazit ćemo klubove. Zato neću moći ostati na večeri. Ne smeta ti, je li? —
upitao je i nastavio ne čekajući odgovor. — A gle tebe! Tako zaljubljena u onog,
kako se zove? Tako si slatka.
Pustila sam ga da govori i tobože zadivljeno uzdisala slušajući o njegovim
pustolovinama na Himalaji. Jedva da sam i progovorila, ali kad sam, nakon što me
je sat poslije ostavio u baru, krenula k H, poželjela sam da jesam.
Poželjela sam da sam imala petlje braniti svoj odnos s Jac-kom umjesto što sam
dopustila Nathanu da nadmeno govori o njoj. Poželjela sam mu reći da način na
koji trči za lijepim ženama i svakih se pet minuta zaljubljuje i odljubljuje
nije nimalo dojmljiv. Poželjela sam da sam mu rekla kako nije nestašan i
neodoljivo šarmantan, kako sam nekoć mislila, nego je nezreo i očigledno se boji
vezivanja. Da bi se trebao odnositi prema drugima s više poštovanja i prestati
biti takvo sebično derište. Da je to što je u posljednjem trenutku otkazao
večeru nepristojno i grubo. Ali, najviše od svega sam željela da se uopće nisam
išla naći s njim.
Ali, skrušenost koja bi mi bila potrebna da kažem Jacku kako se glupo osjećam
zbog toga ne mogu skupiti u zrakoplovu prepunom turista. Morat će pričekati dok
stignemo u hotel.
Pogledam svojeg razbarušenog i nekomunikativnog suputnika. Tiho hrče i meni na
trenutak silno lakne. Od pomisli na još jedan obračun uhvati me želja da otrčim
pilotu, zamolim ga da nas vrati u London i da ipak odem u samostan.
Samo bih htjela da sve bude jednostavno.
Život mi je bio tako lak kad sam bila u pustinji samoće. Nije bilo svađa, scena
i nesporazuma. Možda mi je povremeno bilo dosadno, ali sam barem znala gdje
stojim. Postojala sam ja i postojala sam ja: i nas smo se dvije odlično
razumjele. Sad vrijeme provodim u složenom klupku osjećaja i neprestano se
pokušavam opravdati.
Pogledajmo, na primjer, H. Nije htjela razgovarati sa mnom kad je čula da sam
bila na Chloeinoj roštiljadi. Cijeli sam joj prošli tjedan ostavljala poruke i
brinula se. Čak sam joj poslala razglednicu, ali i dalje nije htjela
komunicirati. Na kraju sam znala da moram otići k
njoj. Odveć sam praznovjerna da bih otputovala u inozemstvo dok smo u svađi. I
tako sam sinoć, nakon Nathana, otišla do njezinog stana.
Nije pala na moje: — Oprosti — i to trideset puta bez hvatanja daha.
— Ne čini li ti se da mi duguješ iskrenost? — upitala je i zgrabila bocu vina
koju sam donijela umjesto maslinove grančice. Stala sam usred isprike. Stvarno
je strašna kad je ljuta.
— Sto misliš, kako se osjećam?— nastavila je dok sam je slijedila u stan.
— Kao da mi želiš istrgnuti grlo i garotirati mi dečka? — pokušala sam.
H nije bila raspoložena za humor. — Nešto slično — rekla je. Uzela je daljinski
i zaustavila video s Prijateljima. Tad sam znala daje ozbiljna. — Znači li tebi
išta riječ poštovanje! — upitala je, ne nudeći mi da sjednem.
Naravno da znači. Njezino mi poštovanje znači sve na svijetu. Nisam se mogla s
njom svađati s nogu pa sam sjela u naslonjač i sve priznala. Rekla sam joj kako
mi je bilo zlo što joj lažem, kako sam se osjećala rastrgnutom između nje i
Jacka, kako sam zabrljala na rošti-ljadi i kako se otad grozno osjećam.
Slušala me dok se nisam toliko posula pepelom po glavi da sam se zamalo ugušila.
Na kraju je sklopila ruke i odmahivala glavom. — Kad sam rekla poštovanje,
mislila sam na samopoštovanje, blesavice — rekla je, obarajući me suosjećajnim
tonom. — Briga me što radiš ako je to ono što ti želiš. Ne moraš ugađati ni meni
ni ikome drugom. Tvoja individualnost ti je jedna od najvećih vrlina, Amy. Nemoj
je sad izgubiti samo zato što si se zaljubila.
— Kako znaš da sam se zaljubila? — upitala sam zgranuto. Ona još nije ni
upoznala Jacka.
— Istina je istina. Katkad je vrlo očigledna — odgovorila je. Tad mije morala
oprostiti jer sam se rasplakala. Čini se daje
plač jedna od mojih novih vještina. Prije nisam znala da je imam, a sad
pomišljam da bih je trebala bolje iskoristiti. Možda bih trebala na audiciju za
jednu od onih hollywoodskih romantičnih komedija u kojima junakinja jedino mora
znati cmizdriti u svakom kadru. Zaradila bih cijelo bogatstvo!
Ne znam zašto sam se rasplakala. Toliko mi je laknulo što H razumije kako se
osjećam: da sam Zaljubljena Žena pa je stoga moje ponašanje donekle razumljivo.
— Prestani — blago mi je rekla i nalila mi veliku čašu vina.
— Oprosti — šmrcala sam.
— I prestani se ispričavati. U redu je. — Poljubila me u obraz i tutnula mi čašu
u ruku.
Tad sam znala da je sve opet u redu, osobito kad je sjela i rekla: — Ti glupa
kravo.
— Bože, kako si mi nedostajala — nasmijala sam se i izvalila na sofu kako bih se
sklupčala uz nju.
Kucnule smo se. — Hajde, blesavice, pričaj. Želim sve čuti.
I tako sam joj, uz još nekoliko čaša vina, sve ispričala. 0 poslu, o Jacku, o
Nathanu i tulumu te na kraju o odmoru. Bilo je toliko tema za razgovor da su
bila dva sata kad smo završile.
— Kasno je, trebala bi nazvati svoga dragog — zijevnula je H. — Reci mu da ćeš
spavati ovdje.
— Ne mogu ostati. Još moram dovršiti pakiranje!
Zaprijetila mi je prstom i polizala trag od crnog vina oko usana. — Uvijek
poneseš previše stvari. Trebaju ti samo dva para gaćica — jedne nosi, druge peri
— bikini i par haljina. Smijat ćeš se.
Sagnula sam se i podigla telefon, osjećajući se kriva dok sam birala Jackov
broj. Trebala sam ga ranije nazvati.
H se protegnula kao mačka. — Možeš ujutro uzeti taksi. Nema ga?
— Zauzeto. — Spustila sam slušalicu.
— Ne brini se. Imat ćeš ga cijeli tjedan samo za sebe — rekla je-
Triput hura.
Moji suputnici spontano zaplješću kad zrakoplov napokon sleti u Grčku sa satom
zakašnjenja. Ja im se ne pridružim. Nisam u slavljeničkom raspoloženju. Noge su
mi natekle, oči isto tako, a toliko sam dehidrirala da nalikujem na suhu šljivu.
Jack, međutim, izgleda osvježeno kad zakorači u sloj vrućeg zraka na vrhu stuba.
Ja se sva preznojim dok on s odobravanjem njuši zrak.
— Vrijeme je dobro — kaže kao da su meteorološki uvjeti nekakav njegov osobni
uspjeh.
Sonia nas povede u terminal. Nije me zavarala Jackova primjedba o vremenu. Kada
je Hamlet rekao da je nešto trulo u državi Danskoj, trebao je najprije vidjeti
Kos.
Do vremena kad prođemo carinu, pričekamo da svi ostali skupe prtljagu i sjednu u
autobus koji ne bi primili ni u jedan pristojan otpad, zašutjeli smo. Što se
tiče durenja, došli smo u pat poziciju. Kad točno znaš kako miriše nečije
spolovilo, glumiti da se ne poznaješ baš ne uspijeva.
Promatram krajolik kroz napuklo, prljavo staklo i grizem nokte. U nekoj sam
vrsti paklenog transa.
To nipošto nije Otok snova.
Kad se autobus napokon zaustavi u glavnom ljetovalištu, oči su mi se već
zastaklile. Tek je vrijeme objeda, ali naokolo se šeću već mnogi ljudi. Sudeći
prema velikom postotku izgorjele kože, većinom su Britanci. Ne mogu biti ništa
drugo. Zašto inače ne bi obraćali pozornost na preglasnu glazbu koja dopire iz
puba Bulldog na uglu?
Krčanje mikrofona me zagluši kad Sonia dograbi svoj popis.
Ovo je njezin trenutak.
— Jedan dva. Jedan dva — objavi pjevuckavim glasom kao da je voditeljica u
varijeteu. — Dobro, dragi mo-jiii! Ovo je Villa Step-han-o. Dobrodošli na FunSun
ljetova-nje!
I doista, iznad puba i trgovina uzdiže se zgrada koja jedva da može proći kao
hotel; sivi betonski balkoni izgledaju kao da ih je netko naknadno nalijepio.
Zahrđale čelične šipke vire iz vrha čekajući da se sagradi novi kat. Dva radnika
na krovu naslonila su se na napukli natpis Villa Stephano i puše. Sumnjičavo
odmjere nas turiste.
Ne, to je sigurno samo postaja na putu. Nije moguće da je Jack ovo rezervirao za
nas.
Ili jest?
Sonia još proziva imena. Obitelj Russell, koja je sjedila do nas, svi u jednakim
navijačkim majicama s crvenim prugama, krene kroz prolaz, svađajući se oko
fluorescentnog plastičnog sombrera koji nosi najmlađi član. Prevelik je pa mali
ništa ne vidi. Zabubava se u sva sjedala i razlijeva colu dok ga izbezumljeni
otac tjera dalje. Odmah za njima ide Demon Darren. Majka ga nosi pod rukom kao
loptu za ragbi, a on se otima i pljuje nešto zeleno.
Shvatim da po abecedi Russell dođe poslije Rossiter i da nas Sonia nije
spomenula.
Uh, koje olakšanje. Mi ćemo u otmjeni dio ljetovališta.
Ali, onda se ostvare najgore od mojih loših slutnji. Sonia, dakako, ne zna
abecedu.
— Idemo, to smo mi — kaže Jack.
Glava mi poskakuje između pogleda na Alcatraz i Jackovog pupka dok on uzima našu
prtljagu.
Ne.
Nije moguće.
U Grčkoj smo. Ovo je moj odmor. A ako je to moj odmor, postoje vrlo jednostavni
osnovni uvjeti, kao što su:
A. Samotan apartman s balkonom.
B. Velika dvokrevetna soba s kupaonicom.
C. Pogled na more sa svih strana.
D. Nigdje u krugu od 10 km nema drugih turista.
E. Blizina romantičnih, ne preskupih obiteljskih taverni.
F. Najmanje jedna pusta plaža kojom ćemo se koristiti samo mi.
Gledala sam televizijske emisije o ljetovanju. Poznata su mi moja osnovna
potrošačka prava.
Što se dogodilo?
Prepustila sam Jacku da sve organizira, eto što. Jacku, koji ne bi uspio
organizirati ni ševu u javnoj kući.
Djeca u navijačkim majicama već divljaju po predvorju kad se mi napokon
prijavimo na recepciji i dobijemo program ljetovanja. KARAOKE SVAKE VEČERI —
UZIVO, piše na velikom znaku iznad mene.
Uživo?
Kad ovo završi, bit ću mrtva.
U hodniku na četvrtom katu nema svjetla. Stojim u mraku pokraj napuštene vreće
cementa dok Jack petlja oko brave pokušavajući otključati našu sobu. Sve zaudara
na plijesan. Nakon dvije minute petljanja, Jack razdraženo zareži i baci se na
vrata. Ona se otvore, pa on stane u stranu i propusti me. Dok ulazim, žohar
potrči u suprotnom smjeru.
Super! Čak i žohari jedva čekaju da pobjegnu!
— Pa nije baš tako strašno — kaže Jack u svoju obranu, kao da mi je pročitao
misli.
Pa i nije. Predgrađa Calcutte su strašna.
Spustim torbu na pod i polako se osvrnem. Dva zasebna ležaja odvojena su
stolićem s razbijenom svjetiljkom. Uz zid je naguran preveliki stol. Na njemu je
napukla vaza. Opipam prašnjavo plastično cvijeće u njoj.
— Kako pažljivo — protisnem, želeći ga baciti o zid.
Jack otvori prozor uz balkon, pa se otvori prekrasan pogled na susjednu zgradu.
Savršeno.
Sobu smjesta ispuni ošamućujući miris hrane koja se prži i užeglih odvoda.
Bijesno pogledam Jacka a onda odem u kupaonicu kako bih se smirila. Sjednem na
školjku i brojim do dvadeset. Diši. Idemo, duboko diši. Možeš ti to.
Kad izađem, zateknem Jacka kako se raspakira.
— Dobro si? — upita.
Ne. Nisam dobro. Doveo si me u najgore ljetovalište u cijelom svemiru i ne mogu
vjerovati da si takav škrtac. To bih najradije rekla. Ali ne kažem jer sam
odrasla osoba. Pa se umjesto toga durim. Ali, u usporedbi s Jackom očigledno sam
amater.
— Jack? — upitam ga na kraju.
— Hm?
— Namjeravaš li ti razgovarati sa mnom?
— Pa upravo razgovaram.
Neću se predati. — Daj, smiješno je da među nama vlada takav ugođaj.
— Kakav ugođaj? Nisam ja taj koji stvara nekakav ugođaj. Objema rukama zagladim
kosu. — Molim te, sjedni na trenutak.
Jack baci svoju majicu na krevet i sjedne na stolac. Prekriži ruke i duri se.
Izgleda kao okorjeli kriminalac kojeg ispituju u policijskoj postaji.
— Jako sam se zabrinula kad se jutros nisi pojavio — kažem.
— Rekao sam ti. Bio sam mamuran — prekine me. — Pio sam s Mattom.
— Mislila sam da je Matt na muškom tulumu.
— Otišao je oko osam.
— A što si ti radio? — Znam da zvučim kao Španjolska inkvizicija, ali si ne mogu
pomoći. To što mi je rekao nema smisla.
— Nastavio sam piti sam. — Pogleda me prezirno.
— Napio si se jer me nisi mogao naći?
— Napio sam se, Amy, jer sam se htio napiti.
Gorčina u njegovom glasu me iznenadi. — Oh, Jack, pogrešno misliš — kažem. — To
jest, ono što ja mislim da ti misliš nije...
— Ne okolišaj, jednostavno reci što želiš reći.
— Nema se što reći. Znaš da sam sinoć izišla s Nathanom. — Jack odvrati pogled i
uvuče obraze. — Ali, samo na piće — nastavim. — Nismo čak ni otišli na večeru.
Rastali smo se u pola deset jer je imao sudar s nekom djevojkom u noćnom klubu.
Pa sam otišla do H.
— Sigurno si bila jako razočarana.
— Jack, molim te. Govorim ti istinu. Htjela sam vidjeti Nat-hana da čujem što
ima novo s njim. Između nas se ništa nije dogodilo. Rekla sam ti. On mi je
prijatelj. Kao što je Chloe tvoja prijateljica.
— Ja se nikad nisam poševio s Chloe — podsjeti me.
Na trenutak zurimo jedno u drugo i shvatim da sam izgubila. Nema mi druge nego
prestati moralizirati. Spustim ruke. — Jack, žao mi je. Nisam trebala otići.
Shvatila sam to čim sam ga vidjela.
— Sve je to bilo nedužno i platonski, je li? — kaže mi prezirno.
— Točno.
— Mogla si me nazvati.
— Znam. Namjeravala sam, ali sam zaboravila na vrijeme. Onda sam te nazvala od
H. Bilo je dva ujutro. Telefon ti je bio zauzet.
Jack protrlja obrvu dlanom. — To mi zvuči vrlo uvjerljivo.
— Istina je! — pobunim se. — Nazovi H ako mi ne vjeruješ.
— Nema potrebe. Siguran sam da bi potvrdila tvoju priču. Zgrabim ga za ruku. —
Jack. — Prisilim ga da me pogleda,
ali on ponovno odvrati pogled pa mu pustim ruku. Osjećam kako mi se u grlu
skupljaju suze.
— Ovo nije fer. Neću podnositi da me kažnjavaš kad ništa nisam zgriješila. —
Pogledam u strop i gorko se nasmijem. — Znaš stoje ironično? Ja sebi vjerujem.
Kad sam vidjela Nathana, mislila sam samo na tebe i na to koliko sam ti odana.
Nisam trebala otići jer sam znala da ti nije drago. Bila sam tvrdoglava, Jack.
Priznajem to i žao mije. Ali, nisam učinila ništa loše. Nikad te ne bih
povrijedila. Mislila sam da to znaš.
Moram izići prije nego što se ugušim. Uzmem torbu.
— Amy, čekaj. — Jack ustane i nasloni se na vrata kako bi me spriječio. — Žao mi
je. U redu? Ne želim da odeš.
Pokušavam zaustaviti podrhtavanje brade dok mi on objašnjava, ali ne uspijem.
Točno je onako kako sam i mislila: Jack je zaspao. Jutro sam se dva sata mučila,
a on je sve to vrijeme spavao!
Katkad doista mrzim muškarce.
— Želiš li otići? — pita me.
Odmahnem glavom i pustim da mi torba padne na pod. — Ne! Samo bih htjela da ovaj
dan počne od početka — izleti mi.
— Oprosti, oprosti — prošapće Jack i zagrli me. Ljubi me u kosu i njiše me.
Nakon nekog vremena spusti me na krevet i navuče pokrivač preko nas.
— Sklopi oči — mrmlja kao da je hipnotizer. — Za trenutak će se oglasiti
budilica. Kad se to dogodi, ti ćeš se probuditi i nećeš se sjećati posljednjih
nekoliko sati. Osjećat ćeš se lako, smireno i spokojno. Tvoj dečko više neće
biti pizda, tvoj će odmor početi sa smijehom i radošću. Vratit će ti se smisao
za humor. Zvrrrrrr!
— Dobro, dobro! — nasmijem se i odmaknem pokrivač da udahnem malo zraka.
Okrenem se i zajašim ga.

— Zao mi je — kaže ponovno. Čini se da se vratio u normalu. Izgleda kao moj
Jack.
— I meni.
— Prijatelji?
— Prijatelji — kimnem pa mu zadignem majicu. Odmaknem se i sagnem da mu poljubim
trbuh. Osjećam kako mu se mišići zatežu dok okrećem lice i naslanjam obraz na
njegovu kožu. Udahnem njegov miris i preplavi me olakšanje.
— Što je to? — upitam, primjećujući crvenu mrlju blizu njegovog remena. Stavim
prst na nju.
— Što to? — upita Jack i naglo se uspravi. Izgleda prestravljeno dok zateže kožu
i gleda mrlju.
— Ne brini se — kažem, smijući se njegovoj taštini. — Unatoč tome ćeš lijepo
preplanuti. Vjerojatno se to dogodilo dok si nosio torbe.
Gurnem ga natrag i poljubim mrlju pa promijenim položaj. Jack je napet i osjećam
da gleda u strop.
— Misliš li isto što i ja? — upitam.
— Ne znam. Što ti misliš?
— Da je ovo najgora hotelska soba u kojoj sam ikad bila.
— Ne, nisam to mislio.
— Nego što?
Jack se uspravi i spusti noge na pod. — Na hranu. Umirem od gladi.
Jackova hipnoza bila je uspješna. Nakon obilnog doručka doista nam se vrati
smisao za humor. Objavio je da će nam politika biti — što više zabave, što manje
vremena u hotelu. Isprva oklijevam i molim ga da promijenimo hotel. U Otoku
snova proveli bismo svako poslijepodne u krevetu, izležavajući se u
klimatiziranom blaženstvu, a onda u suton pili martini na našoj plaži. Ali, Jack
ne poznaje Otok snova. Ne želi ni čuti o seljenju. Zapravo, ne znam što mu je
došlo, ali ne želi čuti ni o čemu. Jack je postao... nezaustavljivi brbljavac.
— Jebeš hotel. Znam da je jednostavan, ali koristit ćemo ga jednostavno — kao
bazu. Istraživat ćemo. Bit će zabavno — govori oduševljeno.
— Ali...
— 0 ne. Molim te, nemoj mi reći da si jedna od onih djevojaka koja želi provesti
svaki dan na plaži čitajući sladunjave romane? Molim te, molim te, molim te.
Reci mi da nisi takva.
— Pa, ja...
— Riješeno! Unajmit ćemo moped i razgledati sve što se može razgledati. Nešto
sigurno postoji. Pa ovo je Grčka, rodno mjesto umjetnosti. Tu su mitovi i
hramovi i sve to. — Maše rukama i manijački mi se smiješi.
— Ali, Jack...
— I ne brini se što ću ja voziti. Znam da je sigurnost katkad u pitanju, ali ja
sam vrlo pouzdan. Časna riječ.
— Pa, nisam...
— Odlično. Idemo — kaže. Ustane i pruži mi ruku. Upitno ga gledam. — Je li tebi
dobro?
— Apsolutno. Nikad bolje. Jedva čekam da krenemo. — Uhvati me za ruku i moji se
prsti automatski isprepletu s njegovima. Na trenutak sklopi oči dok mi ljubi
prst po prst. — Vidjet ćeš, bit će ovo super odmor. Obećavam ti.
Nakon nekog vremena se smiri, ali i dalje osjećam daje nešto na njemu drukčije.
Nije da se čudno ponaša prema meni — taktičniji i finiji ne bi mogao biti, ali
puna tri dana nema seksa. Ponaša se prema meni kao da sam djevojčica s kojom se
igra, a ne žena s kojom vodi ljubav. Možda je to zato što se svake večeri
vratimo kući iscrpljeni. Ne pomažu ni razdvojeni kreveti ni to što smo izgorjeli
na suncu. Ali, ipak me muči sumnja da mi ne vjeruje za Nathana.
Odlučim se prepustiti i ne navaljivati. On je muško. A ako dobro poznajem Jacka,
samo je pitanje vremena kada će njegovi hormoni prevladati to što ga muči. Osim
toga, apstinencija ima i neke sitne prednosti. Jer Jack i ja razgovaramo.
Stvarno razgovaramo. I dobro se provodimo. Vrijeme koje bismo inače ispunili
seksom, ispunjavamo istraživanjem. Ne samo otoka s njegovim mirisnim maslinicima
i prašnjavim cestama, nego ijedno i drugo. Jack mi možda ne daje svoje tijelo,
ali tih mi prvih dana daje nešto mnogo vrednije. Daje mi informacije. Uz čaše
sangrije u malim tavernama koje pronađemo, priča mi o svojim idejama za slike i
kako mrzi što mora raditi komercijalne stvari da bi opstao. Svake večeri kad se
vratimo u hotel još sam malo zaljubljenija u njega.
Ali, četvrtog se dana sve promijeni. Jer četvrtog dana završi naša potraga za
savršenom plažom. Oboje istodobno ugledamo malu uvalu s ceste i dugo ne znamo
kako se onamo spustiti. Na kraju ostavimo moped i silazimo niz stijene dok ne
otkrijemo grubo isklesane stube.
Kad dođemo do dna, ostanem bez daha.
Otoče snova, možeš pozelenjeti od zavisti. Ovo je raj.
Za sekundu se svučemo i utrkujemo do mora. Voda je tirkizna i tako bistra da
mogu vidjeti nokte na nogama. Jack zaroni i pojavi
se poda mnom te me zgrabi dok izranja. Naša tijela već danima nisu bila u tako
bliskom dodiru. Ovijem mu noge oko struka. Trepavice su mu slijepljene a oči mu
blistaju usred blještavog mora. Nasmiješim mu se.
— Prekrasno je — uzdahnem, okrećući se prema obali. Nigdje nikoga.
— Ti si prekrasna — odgovori.
Provučem mu prste kroz kosu i nježno ga poljubim. Ne mogu to više podnijeti.
Apstinencija me ubija. A mogla bi biti i opasna. Možda ti ovakva neispunjena
žudnja može ostaviti trajne posljedice.
— Dođi sa mnom — prošapćem, vukući ga kroz vodu.
— Kamo ćemo? — pita Jack.
Gledala sam Desetku. Gledala sam Against Ali Odds. Poševit ću se u plićaku pa
makar ga morala silovati.
Ali, ne moram ga silovati. Naprotiv. Kad se počnemo ljubiti dok nam valovi
oplahuju noge, osjetim da se nešto u Jacku promijenilo. Kao da je sva strast
koju je posljednjih dana potiskivao naglo oslobođena. Ne znam koliko puta smo se
poševili otkako smo zajedno, ali u usporedbi s ovim sve je to bila blijeda
sjena.
Jack vodi ljubav sa mnom kao da su se u njemu stekli svi moji idoli zajedno.
Možda je pjeskovito, možda je prevruće, ali kad svršimo zajedno, taj doživljaj
skoči na mjesto broj jedan.
To mije najbolja ševa. U ŽIVOTU.
— Uh! — dahne Jack kad se napokon spustimo na Zemlju. Poljubi mi kapke, nos i
obraze kao da sam nešto najdragocjenije na svijetu. Ja mu dodirnem lice i on
otvori oči. Tad osjetim kako struja teče kroz mene kao adrenalin.
Jack se namršti. Gleda me kao da će se rasplakati dok mi s lica odmiče
slijepljen pramen kose pun pijeska. — Amy, ja... — počne.
— Psst — nasmiješim se i stavim mu prst na usta. Jer ovaj put nije potrebno da
mi to kaže. Jer znam.
Sljedećih nekoliko dana provedemo u blaženstvu na plaži. Jedne večeri kad se
kasno vratimo u sobu, Jack me cijelu namaze losionom i izma-sira. Osjećam se
tako opušteno da zaspim gola na krevetu.
Probudi me neko tiho grebuckanje.
— Ne pomiči se — kaže Jack.
Cijelo mi se tijelo napne. — Reci da nije pauk! Jack se nasmije. — Ne. Samo
ostani na mjestu, još malo pa sam gotov.
— Gotov s čim?
— Pričekaj pa ćeš vidjeti.
Grebanje se još neko vrijeme nastavi, a onda čujem kako Jack prilazi krevetu i
sjeda pokraj mene.
— Smijem li se sad pomaknuti?
— Da — kaže, pa se prevrnem. — Evo ga. — Pruži mi list papira.
Zapanjeno gledam crtež olovkom. Mene je nacrtao. Prekrasno.
— Sviđa ti se? — pita.
Pridignem se i poljubim ga. — Jako. Koliko ti je trebalo?
— Ne znam. Spavala si otprilike pola sata.
Ponovno pogledam crtež. Zar doista izgledam tako sretno kad spavam?
Jack mi promatra lice. — Nisam te dovoljno dobro nacrtao. Bila si tako lijepa. —
Ispruži ruku i pomiluje mi lice.
Kroz glavu mi proleti slika njega kako slika Sally i ne mogu si pomoći, upitam
se je li i s njom bio tako prisan.
— Kladim se da to kažeš svim djevojkama — zadirkujem ga, ali ne uspijem prikriti
oštrinu u glasu.
— Nema drugih djevojaka. Više ne. Samo ti.
Spustim crtež na stol i povučem ga k sebi pa zajedno ležimo na krevetu. Vjerujem
mu. Potpuno. Vjerujem da je moj. Nikad se nisam osjećala tako zadovoljno.
Poljubimo se i pomilujem mu kosu. — Hvala — prošapćem. — Dođi, častim te
večerom.
Jack mi se nasmiješi i sjedne na rub kreveta. Promatram ga dok navlači košulju.
Ponovno pogledam crtež. Ne mogu se odlučiti bih li poljubila njega ili Jacka,
oboje mi tako mnogo znače.
Tjedan dana nikad nije dovoljan za odmor. To svi znaju. Ali ja se toga sjetim
tek kad dođe petak a čini se da smo tu tek pet minuta. Upravo
sam se opustila, lijepo sam preplanula, a mi moramo kući. Nije pošteno.
Posljednje večeri se dotjeramo i odemo na večeru u našu omiljenu tavernu.
— Prestani se duriti — zadirkuje me Jack dok mi dolijeva retsine.
— Ne želim se vratiti —jauknem. Sjedimo na terasi iznad zaljeva. Jedino svjetlo
dopire od svijeće na kockastom stolnjaku i punog Mjeseca koji visi iznad nas kao
lanterna.
— Želiš, želiš — nasmije se on. — Imaš novi posao kojem se možeš veseliti i svi
će ti zavidjeti na preplanulosti. Bit će ti super.
Dođe konobar i neko vrijeme čavrljamo. Pita nas kako smo se proveli i mi mu
kažemo da je bilo prekrasno. Kad mu kažemo da sutra odlazimo, ponaša se kao da
je silno razočaran.
Kad ode, oboje se naslonimo na drvenu ogradu i gledamo zvijezde.
— Imaš pravo — uzdahne Jack na kraju. — Ostavimo sve i ostanimo zauvijek ovdje.
— Vrijedi — kažem, uspravljajući se i okrećući da ga pogledam.
— Naći ćemo neku kuću u planinama. Možeš sve vrijeme provoditi puštajući da ti
rastu bradavice i brkovi — šali se — a ja ću izrađivati skulpture od kozjeg
izmeta.
— Što ako dosadimo jedno drugom?
— Pa, ako se to dogodi, meni uvijek preostaju koze. A siguran sam da će biti
dovoljno mladih ribara koji će se pobrinuti za tebe.
— Sjajno. Ostanimo. — Nagnem se prema njemu i poljubim ga.
— Ne bi uspjelo. Morao bih te držati zaključanu, da budeš samo moja — prošapće.
Stavim njegovu ruku uz svoj obraz. — Hvala ti što si održao obećanje.
— Koje obećanje?
— Da će mi ovo biti najljepši odmor. — Poljubim ga u dlan. — Doista je bio.
Jack mi stavi prst na nos i nasmiješi se. — Hej, ti. Nemoj mi se sad
raspekmeziti, još nas čeka gozba.
Popijemo dvije butelje vina prije nego što primijetimo da je prošla ponoć.
Natrpana sam kao punjeni listovi loze koje sam pojela.
— Trebali bismo se vratiti — kaže Jack na kraju, kad nam konobar donese račun.
Kao i obično, ostali smo posljednji.
— Ne ide mi se.
— 0 čemu govoriš? Pa ne smijemo propustiti FunSun disko! A i htio bih se
iskušati u karaokeu.
— Ne bi — nasmijem se.
— Zar nisi znala da si u društvu kralja karaokea?
— Što bi pjevao?
— Summer Nights — što drugo?
To pjevušim na povratku u grad, naslanjajući obraz na Jacko-va leđa. Tako sam
sretna dok mi topli povjetarac puše kroz kosu da tek nakon nekog vremena
primijetim da smo na pogrešnoj cesti.
— Kamo idemo? — upitam, uspravljajući se, dok Jack skrene niz neku stazu.
— Vidjet ćeš — kaže, zaustavljajući moped.
Povede me kroz neke stijene dok ne izađemo na vrh. — Moram to još jednom
pogledati — kaže. Ispod nas, uokvirena dvjema maslinama, je naša plaža. Nikad je
nisam vidjela iz ovog kuta. Stojim opčinjena mjesecom i srebrnim odsjajem na
vodi. Jack stane iza mene i obgrli mi struk. Udahnem mirisni zrak. Čuju se
cvrčci.
Ovo je savršeno.
Napokon sam našla ono nešto što sam tražila.
— Jack? — prošapćem.
— Hmm — kaže. Osjetim kako mi je zario nos u kosu.
— Osjećaš li i ti to? — upitam.
— Što?
Osjećam kako mi srce lupa. — Da je ovo pravo. Da trebamo biti zajedno. Da je
ozbiljno? — Ne mogu vjerovati da sam izgovorila nešto tako važno, ali doista
tako mislim. Više od ičega što sam ikad rekla.
Jack me jače stisne i spusti glavu do mojeg vrata. Promrsim mu kosu, ali me on
primi za ruku i zaustavi. Okrenem se da ga pogledam — njegovo lice na mjesečini.
Znam da će mi sada reći. Ovo je bolje od ijednog filmskog prizora kojeg se mogu
sjetiti. — Mislim da bismo trebali krenuti — kaže ne gledajući me.
— Molim?
Pusti mi ruku. I dalje me ne gleda. — Kasno je. Moramo ići.
Sjedim iza Jacka na mopedu gotovo ga se ne usuđujući dodirnuti.
Nije mi jasno.
Zašto? Samo bih to voljela znati.
Što to sa mnom nije u redu?
Mislila sam da je sve bilo sjajno. Izvrsno se slažemo, uzajamno se nasmijavamo,
seks je odličan, ali njemu sve to nije dovoljno da mi kaže kako mu je stalo.
Možda sam previše navaljivala. Možda ga pomisao na ozbiljnu vezu sa mnom plaši.
Možda nije spreman. Ili možda misli da ja nisam ona prava za njega. Možda sam
sve pogrešno shvatila. Možda želi više. Ali kako mogu biti nešto više nego što
jesam? Dala sam mu sve što sam mogla. Nemam više što dati.
Pa što da onda radim? Da ga ostavim? Da slegnem ramenima i nastavim neobaveznu
vezu? Da se pokušam promijeniti?
Nije mi jasno kako je došlo do ove krize. Kako u jednom trenutku sve može biti
savršeno, a u sljedećem upropašteno? Ne razumijem. Što sam učinila?
Po glavi mi se mota toliko pitanja da nisam primijetila kako Jack stalno
ubrzava.
— Uspori! — povičem, držeći se čvrsto za njega dok ulazi u posljednji zavoj
prije nizbrdice koja vodi u grad. Izletimo na cestu, ali kut je odveć oštar.
Osjećam kako se napeo dok pritišće kočnicu.
— Pazi! — dahnem, ali već je prekasno.
Sljedeće čega sam svjesna jest da ležim na tlu, ruku ispruženih ispred sebe.
Osjećam pijesak. Bole me laktovi. Vrlo je tiho i mračno.
— Amy? — Čujem Jackov prigušeni krik, ali sam ošamućena. — Amy? Jesi li dobro?
Ne mogu govoriti. Jack je čučnuo pokraj mene. Izgleda prestravljeno. — Stavi mi
ruke oko vrata — šapne i namjesti mi ruke. Podigne me na noge. Tek tad
primijetim da plače i da zapravo ja pridržavam njega.
— Jack? — protisnem. — Jesi li dobro?
— Mislio sam da sam te ubio —jeca. — Mislio sam da sam te ubio.
— Psst — kažem, držeći ga za ramena tako da me vidi. — Evo, pogledaj, sve je u
redu. — On luđački odmahuje glavom i počinje me plašiti. — Jack, smiri se. Sve
je u redu. Pali smo, ali je sve u redu. Ja sam dobro.
Jack hvata dah. Stavi ruke na glavu i čupa se za kosu. — Ne razumiješ. Postoji
nešto što ti moram reći. Izjeda me. Otkako si me pitala što osjećam... Je li ovo
pravo... I htio sam ti reći... htio sam ti reći... ali nisam mogao...
Pružim ruku prema njemu i preplavi me olakšanje. Ipak Će sve biti u redu. Ipak
me voli. Znala sam. Možda je bio potreban pad s mopeda da mu pamet dođe u glavu,
ali na kraju je shvatio.
On se odmakne od mene i odmahuje glavom.
— Reci mi — potaknem ga.
Neprestano jeca. Mene ispunjava suosjećanje. Nikad nisam vidjela da se netko
toliko uzrujao.
— Sjebao sam. Sve sam sjebao.
— Ma nisi — umirujem ga. — U redu je. Valjda mi se samo bojiš reći. — Jack je
ostao bez daha kao dijete. — Smiri se — kažem mu.
On odmahuje glavom. — McCullen. Sally McCullen — protisne. — Djevojka sa
slike... djevojka s Chloeinog tuluma...
Zastane i hvata dah. Gleda me dok mu niz lice cure suze. Izgleda kao da će se
slomiti, ali nevjerojatno je kako nagon proradi. Od-maknem se od njega.
— Što s njom? — pitam. Nije mi rekao, ali već sve znam. Jack glasno šmrcne. —
Nešto se dogodilo. Prošlog petka.
Mislio sam da si s Nathanom i nazivao sam te i nazivao. Ali, nije te bilo. Napio
sam se. — Proguta knedlu. — A ona je navratila. Žao mi je... tako mi je prokleto
žao.
Ništa više ne čujemo. Sve pada na mjesto: njegovo kašnjenje na aerodrom, čudno
ponašanje kad smo stigli, to što nije htio voditi ljubav, mrlja na trbuhu...
Ljubavni ugriz na trbuhu.
Jack krene prema meni. — Nisam bio kriv. Htio sam ti reći.
Sad razumijem što znači izraz pao mije mrak na oči. Ne mogu čuti što mi Jack
zatim kaže jer su mi šake čvrsto zabijene u njegovo lice.
Jaukne od boli i posrne natraške, ali ja trčim. Trčim što brže mogu. Nađem moped
kako leži niže niz cestu. Motor još radi. Potrebna mi je sva snaga da ga
podignem. Sjednem upravo kad me Jack sustig-ne.
— Amy! — kaže molećivo i pruži ruke da me uhvati.
— Odjebi! — povičem i zabijem mu nogu što jače mogu u prepone prije nego što se
odvezem.
Samoočuvanje je nevjerojatna stvar. Iako imam osjećaj da mi se srušio čitav
svijet, stignem do Ville Stephano u komadu. Mirno parkiram moped. Vasos, vlasnik
bara, vodi karaoke i čini se da su svi vedri. Dar-renova majka pjeva Karma
Chameleon i pijano pleše s nekom prijateljicom. Nitko me ne zamijeti dok
prolazim kroz bar i odlazim prema stubama. Zašto bi me i primijetili? Ne
pokazujem ništa od svoga groznog duhovnog stanja.
Ali, kad stignem u sobu, izgubim vlast nad sobom. Isprva plačem, ali onda se
ozbiljno bacim na posao. Bacam Jackovu odjeću kroz prozor glasno psujući dok se
ne iscrpim.
Kad smo se našli na aerodromu, nešto očigledno nije bilo u redu. Trebala sam
znati. Ali, kako je mogao?
Kako mi je to mogao učiniti?
Bacim se na krevet i položim ruke na prsa. Bole me. Možda će mi srce doista
puknuti.
Nakon nekog vremena, moji se jecaji stišaju i čujem karaoke iz prizemlja. Ali,
mogu misliti samo o ovome:
Kako?
Što?
Gdje?
Zašto?
Kada?
Ne znam kako dugo sjedim u mraku i zurim u zid, izmišljajući odgovore na sva ta
pitanja, ali na kraju zamijetim kucanje.
— Amy? — Jack je pred vratima. — Otvori mi.
Stisnem oči.
— Neću otići. Morat ćeš me pustiti — kaže i pokuca još jače. Pokrijem uši.
— Ma daj. — Sada još glasnije. — Moramo razgovarati. Znam da si tu.
— Odlazi — projecam. Najradije bih umrla. Sklupčam se na krevetu. Ne želim da me
vidi.
— Amy. Molim te — preklinje Jack. Sad još jače lupa.
Ne obraćam pozornost i samo želim da sam kod kuće. Da sam u svojem krevetu. Na
sigurnom. Da se nikad nisam ni spetljala s njim. Da sam bila razborita i
zadržala nepovjerenje. Da se nisam toliko izložila mogućem povređivanju. Da sam
netko drugi, negdje drugdje, na drugom mjestu, u drugom vremenu.
Kasnije — ne znam točno koliko — primijetim da je lupanje prestalo.
Znam da Jack nije otišao. Znam da je tamo, znam to tako pouzdano kao da ga mogu
vidjeti. U tome i jest problem. Mogu ga vidjeti.
Vidim ga u mislima.
Vidim kako me ljubi na plaži. Kako me gleda na mjesečini. Kako se smije dok mu
vjetar mrsi kosu.
Sve to vidim.
Ali ga još ne mogu vidjeti sa Sally.
Naglo otvorim vrata. Jack sjedi na stubama i drži glavu rukama. Kad me pogleda,
vidim da mu je lice izgrebano, a oči crvene.
— Kako to misliš, nešto se dogodilo? Bijelo me gleda.
— Sad mi reci. Što se dogodilo?
Jack se ne pomiče. — Nisam je poševio — prošapće. Tresem se. — A što si onda
učinio?
— Ja nisam ništa učinio. Ona je. Samo ona.
— RECI MI!
Jack opet zarije lice u dlanove. — Spavao sam. Probudio sam se i zatekao je kako
mi puši. Kunem ti se, samo se to dogodilo.
— Oh! Samo ti ga je popušila! — povičem. — Jadan ti. Jack ustane. — Nije bilo
tako.
— Pa onda reci. Kako je bilo? Kako se točno dogodilo da je završila s tvojim
pimpekom u ustima1!
On ne može progovoriti. Gledam ga s gađenjem koje inače upućujem samo
začepljenoj kanalizaciji.
Jer, sad ga mogu vidjeti. Vidim mu lice izobličeno od užitka. S drugom.
— Nikad te više ne želim vidjeti — prošapćem.
Zalupim vrata i bacim se na krevet. Pokrijem glavu jastukom dok Jack lupa na
vrata. Tako glasno izvikuje moje ime da je zacijelo omeo plesače u disku. Čujem
svađu kad mu netko kaže da začepi.
Onda se sve smiri. Ne znam jesu li Jacka odveli ili je još vani. Nije me briga.
Uzmem tvalkman sa stola i stavim slušalice u uši. Pustim glazbu i pojačam zvuk
kako ne bih čula sebe dok plačem. Beatlesi su. Co-me Together.
Tipično.
Jack
NOGIRAN
Što je točno rekla?!? — pita me Matt s nevjericom u glasu, zagledan u moje lice
prekriveno modricama.
— Nogirala me — ponavljam, a onda, za slučaj da mu taj izraz i nije posve
poznat, dodajem: — Dala mi nogu, prekinula sa mnom, otpilila me, kantirala. — U
tom trenutku pada mi na pamet da bi se dobar dio sličnih izraza mogao
primijeniti i na smeće i raznorazne otpatke. A to nije slučajno. Jer ja sam
smeće. Upravo se tako i osjećam. Kada bi u ovom trenutku u Mattovu sobu ušao
žohar, uopće ne sumnjam da bi odmah krenuo upravo prema nižepotpisanome i po
dolasku me proglasio svojim domom.
Matt, pak, ima problema sa shvaćanjem značenja mojih riječi. Beživotno se spušta
na sofu do mene. — Ali to je nemoguće.
Ta njegova izjava, u kombinaciji s konsterniranim izrazom lica, istog me
trenutka podsjeća na Spocka koji se na Enterpriseu suočava s nekom znanstvenom
anomalijom. I njegova mi je reakcija razumljiva. To što se dogodilo uistinu je
nelogično i u suprotnosti s poznatim pojavnim oblicima života.
Dakako, volio bih kada bih se u tom pitanju mogao složiti s Mattom. Doista bih
volio. Volio bih sjediti ovdje i uvjeravati ga da je, prema svim poznatim
zakonima svemira, doista nemoguće da tako draga djevojka kao što je Amy odluči
nogirati dragog tipa kakav sam ja. Volio bih mu reći da, budući da je to tako
očito nemoguće, zacijelo proživljavam nekakvu fatamorganu, bunilo iz kojeg ću se
ubrzo probuditi i otkriti daje u mojem svijetu sve u redu. Ali to s poricanjem
nikada mi nije osobito išlo od ruke, tako da mu, umjesto svega toga, govorim: —
Sranja se događaju svakodnevno...
Jer se doista događaju.
Znam.
Jedno se upravo dogodilo meni.
— Ali sve je išlo tako dobro — buni se Matt. — Vas ste dvoje stvarno zagrizli
jedno za drugo.
— Da i da.
Još nekoliko sekundi pilji u mene, a onda pita: — I?
— I, što?
— Onda, tko je koga prevario?
— Kako...
— Netko je sto posto varao, ili ti ili ona — ističe on. — Ljudi se razilaze zbog
toga. Barem u najvećem broju slučajeva.
— To nije istina — prosvjedujem sada ja. — Ljudi prekidaju zbog milijuna
različitih razloga. — On čeka da to malo pojasnim, pa se ja i bacam na opširnije
obrazloženje. — Jedan možda hrče, a onaj drugi to više ne može podnijeti. Možda
navijaju za različite klubove. Ne znam... bilo što. Možda im jednostavno
ponestaje tema za razgovor.
— Znači, ti si zajebao stvar — zaključuje on.
Nema smisla pred njim po tom pitanju srati; predobro me poznaje. Usto, potreban
mi je netko kome ću se pojadati, netko tko će me malo slušati. Trebam nekoga tko
će mi reći da je još prerano da svoj život položim u lijes i poklopac zabijem
čavlima. — Da.
On kima. — Tako sam i mislio. Hoćeš mi ispričati?
I tako mu pričam. Korak po korak. Počinjem od toga kako smo Amy i ja ispred
Zack'sa razmijenili prtljagu i kako je lijepo taj teret više ne nositi posvuda
uokolo. Prepričavam mu Maxov tulum i svoj napad ljubomore, ultimatum i Amvino
držanje. Opisujem Crni petak, Amyin izlazak i svoju sve izraženiju paranoju.
Detaljno opisujem kako je McCullenica došla kasnije te večeri i kako sam se
naglo i grubo probudio sutradan ujutro. Pričam mu kako sam McCuUenici pokazao
vrata i rekao joj kako je više nikada ne želim vidjeti. I na koncu, prepričavam
mu odmor, pad s motora, što sam rekao Amy, a što je ona rekla meni.
Pošto sam dovršio tu žalobnu priču, Matt prvo kaže: — Čini mi se da je taj
Nathan pravi kuronja.
Drago mi je što me Matt tako pokušava razvedriti, ali stvar ne pali. Ipak, više
iz navike nego nekakvog prezira koji bih još uvijek osjećao, kimam i samog sebe
podsjećam da na popis stvari ugodnijih od Nathana dodam i ljude koji jedu ono
što izvuku iz nosa.
Budući da ne reagiram na ono prvo, Matt kaže: — Zašto si, dovraga, Amy rekao za
S&M?
To me pitanje nije iznenadilo. To je isto ono pitanje koje se u mojoj glavi
pojavilo odmah nakon pada s motocikla, u onom kratkom, ali šokantno neugodnom
razdoblju između trenutka kada me Amy šakom udarila u lice i trenutka kada sam
od nje dobio nogom u jaja. I to je isto ono pitanje koje samome sebi ponavljam
sve otada.
Naposljetku, nije bilo potrebe reći joj. Dakako, uvijek bih se brinuo zbog
mogućnosti da za to dozna na neki drugi način. Možda bih nešto rekao u snu.
Možda bi se McCullenica počela hvaliti. Ili bih možda ja pristupio nekom
ekstremističkom vjerskom kultu zbog čega bih morao priznati istinu svima kojima
sam ikada lagao. Ali, iskreno govoreći, svaki od tih scenarija tada se, kao i
sada, doimao poprilično nevjerojatnim. Tako ostaje gola golcata činjenica da bih
se, samo da sam šutio, bio izvukao.
Kao što sam se izvlačio cijeli život.
A plodovi toga bili bi očiti i bez iznimke korisni. Ne bi bilo pada s motocikla,
na primjer. Ne bi, dakako, bilo ni onog neopisivo jadnog leta tijekom kojeg sa
mnom nije uopće razgovarala. Umjesto toga, nas bismo dvoje stajali na vrhu one
litice, držali se u zagrljaju i promatrali mjesečinom obasjanu obalu duboko
dolje. I to ne bilo koju obalu. Gledali bismo onu svoju plažu — mjesto na kojem
smo vodili ljubav. Ona, ja i more. Kao u kakvoj pjesmi, za ime svijeta.
Ali, ne — Jack Rossiter to ne radi. Jack Rossiter imao je drukčije planove. Na
primjer ne obazirati se na nju na toj litici kada ga je upitala osjeća li i on
isto što i ona. Iako je osjećao. Prvi put nakon toliko godina i godina. Iako se,
prvi put nakon toliko godina, našao u situaciji kada mu se činilo da mu se
ostvarila želja. Poteškoća je bila u tome što je sve bilo toliko dobro da je
imao dojam da ne može biti stvarno. I to zato što je doista bilo predobro da bi
bilo stvarno.
— Poštenje — rekoh Mattu. — Želio sam biti iskren i pošten.
— Poštenje? — pita me Matt. Gleda me kao da sam upravo prdnuo.
— Da, poštenje. To je ono, znaš, kada govoriš istinu.
— Znam što znači ta riječ, Jack.
— U čemu je onda problem?
— U tome što ne kužim kakve to ima veze s muško-ženskim odnosima.
— To je upravo bit odnosa — odgovaram u očaju.
On samo pilji u mene, ništa ne shvaćajući. — Ne, kod mene nije tako. Kao ni kod
većine ljudi. — Sada me već gleda krajnje sumnjičavo. — Nisi valjda čitao onu
moju knjigu Deset koraka do trajne ljubavi, zar ne?
— Kako, molim?
Matt ustaje i prilazi prozoru. — Ništa.
— Nisam joj želio srati — nastavljam. — Činilo mi se da to jednostavno nije u
redu. Vjerovala mi je, a ja sam joj lagao. I što sam više odgađao istinu to sam
se osjećao lošije.
Matt se okreće i promatra me stisnutih kapaka. — Što... to je nešto kao savjest?
— pita. — Kao... kad god bi je pogledao, imao si osjećaj da ti žilama kola
neumoljivi osjećaj izdaje, poput nekakvog otrova? I kad god bi je poljubio ili s
njom vodio ljubav, imao si osjećaj da je ponovno varaš? Gotovo kao da ti svaki
novi intimni trenutak s njom više ne znači ništa, jer počiva na temeljima
prijevare?
— Da — kažem ja, uviđajući da je Matt konačno shvatio bit stvari — točno tako. —
Sada me preplavljuje val olakšanja. Netko, imam dojam, konačno razumije.
Ali taj netko, kako se pokazalo, ipak nije Matt. — Drugim riječima, to si učinio
kako bi se ti osjećao bolje. Ne bi li bilo pametnije da si se sam borio s tim
svojim osjećajem krivnje i naučio lekciju: da se više nikada ne upuštaš u nešto
slično? — pita on, vraćajući se na sofu, ponovno sjedajući.
Meni treba još nekoliko trenutaka kako bih se oporavio od razočaranja zbog
činjenice da Matt i ja nećemo doživjeti onaj prijelomni trenutak muškog
zbližavanja. Ali s time se nosim dosta dobro. Kao prvo, stiskanje stabla u
zagrljaju nikada mi nije izgledalo osobito zabavno — ako ništa drugo, na kori
ima previše plijesni, vjeveričjeg izmeta i si. A kada je riječ o lovcimaskupljačima,
s devet godina izbacili su me iz izviđača zbog pušenja, zbog čega
nikada nisam požalio, tako da će biti bolje da se držim podalje i od toga.
Uglavnom se, ipak, nekako nosim s time jer se ne ljutim na Matta. Više se ljutim
na sebe.
Hoću reći, njegova reakcija na moje ponašanje baš i nije abnormalna. Naprotiv!
Kada bih, na primjer, na ulici ispred Mattove kuće proveo kratku anketu i
pripadnicima javnosti koji su u kakvoj-takvoj stalnoj vezi postavio sljedeća
pitanja:
a) Da se u pijanom stanju poševite s nekom posve nepoznatom osobom koju više
nikada nećete vidjeti, biste li to rekli partne-ru/ici?
b) Kada biste se s nekim upustili u vezu i tek tada uvidjeli da ste zapravo
zaljubljeni u sadašnjeg partnera, biste li mu priznali taj »izlet«?
c) Kada biste se s nekim mogli poševiti i izvući se a da partner za to ne dozna
(da, da, pitanje se odnosi i na seks s hollywoodskim zvijezdama), biste li
odbili tu mogućnost?
Gotovo uopće ne sumnjam da bih redom i bez iznimke dobio nedvosmisleno negativne
odgovore. Hoću reći, u današnje vrijeme ljudi baš i ne priznaju nevjeru, zar ne?
Dakako, reći ćeš prijateljima, ali ne i partnerici. Kakvog bi to imalo smisla?
Nikakvog. Osim ako želiš prekinuti.
Tako sam barem nekoć razmišljao. Čak i sa Zoe. Iako je nikada nisam prevario,
držim da bih, da jesam, o tome šutio kao zaliven. Inače bih samo izazvao previše
tuge i boli. Kada sam stvar, međutim, iskušao na Amy, stvar jednostavno nije
upalila. I tako sam došao do svoje glavne uloge u klasičnom grčkom filmu:
Ispovijedi vozača mopeda. Izgleda da me posve svladalo poštenje. Međutim, kao i
Matt, ni ja ne padam samo na tu perspektivu. Bilo bi prejednostavno. Odviše
lagano. Dakako da su poštenje i iskrenost važni, ali važni su samo po tome što
je riječ o simptomu nečeg drugog. Poštenje je samo žrtva. Zacijelo je radilo za
nekog drugog. I ne tek bilo koga, uviđam sada, nego za samo Veliko LJ. A kada je
riječ o emocijama, postoji samo jedno veliko L J. Jednostavno ne mogu vjerovati
da mi je trebalo toliko vremena da ga prepoznam.
Sada gledam Matta u oči. — Volim je — kažem. — Za McCu-llenicu sam joj rekao jer
je volim.
Matt podiže ruku. — Čekaj malo, ni koraka više, braco moj.
— Što?
— Znaš točno što. Ta riječ koja počinje s V Upravo sije izgovorio. To je zapravo
veliko L J. — Sada mi prijeti prstom. — Jesi. Jesi. Znaš da jesi. Nemoj ni
pokušavati poreći.
— Ne pokušavam.
Matt naginje glavu u stranu. — Ne poričeš?
— Ne, ne poričem. To sam rekao i to sam mislio. Volim je. — Osluškujem zvuk koji
te riječi stvaraju dok mi izlaze iz usta. To je lijep i dobar zvuk. Od onakvih
zvukova kakve bih volio ponovno čuti. — Ja, Jack Rossiter — govorim Mattu — pri
punoj svijesti i...
— To je stvar subjektivnog stava — mumlja on.
— ...volim Amy Crosbie.
Matt me još dugo prodorno promatra. — To bi, dakle, bilo logično objašnjenje za
cijelu stvar — zaključuje.
— Za što?
— Za to što se ponašaš k'o zadnji idiot. — Još se nekoliko trenutaka gledamo u
potpunoj tišini. — Vjerojatno će biti najbolje da nekako smislimo način na koji
ćemo te izvući iz tog blata — kaže na koncu on.
Kao odvjetnik, Matt problemu pristupa kao odvjetnik: počinje od činjenica. Pošto
je kod mene provjerio dvije-tri stvari, šuti, a ja promatram kako mu lice
počinje pokrivati maska velike koncentrira-nosti. Zamišljam kako njegov
nemilosrdno logični mozak počinje funkcionirati, kako okreće, vrti, povlači,
poigrava se tim problemom. Osjećam kako mi tijelo obuzima val samopouzdanja. Ako
netko uopće može pronaći izlaz iz ovog užasnog Minotaurovog brloga, onda je to
svakako Matt.
— Slučajna felacija — kaže na koncu, razmišljajući naglas. — To je gadna stvar.
— Češka se po bradi i mršti se. — Zapravo užasna smola.
Što baš i nije rješenje za kojim sam žudio. — Ne, Matt — ispravljam ga. — Nije
nikakva smola. Smola bi bila da izgubim novčanik. Kazna za parkiranje bila bi
smola. Ovo je čista jebena katastrofa.
Matt strpljivo čeka završetak mog ispada. — Bit stvari — govori zamišljeno —
sastoji se u pitanju jesi li je prevario ili nisi. Strogo uzevši, pretpostavljam
da odgovor mora biti potvrdan. Doista ti je pušila. Vršak njezinog jezika doista
je dodirivao vršak tvoje makine. I tako dolazimo do nakane. Iako, u očima
zakona, neznanje nije opravdanje, moglo bi se reći da si, u tom stanju, bio
posve nesvjestan činjenice da rečeni jezik pripada nekom drugom, a ne tvojoj
ljubljenoj Amy. Tako to što si uživao u pokretima spomenutog jezika ne bi činilo
emocionalnu nevjeru.
— Super, stari moj — prekidam ga ja zbog krajnje frustrira-nosti — to lijepo
pokušaj objasniti Amy. To ti je običan slučaj zamjene
identiteta, draga. Ne bi vjerovala koliko je čest. Nema razloga za uzrujavanje.
Da, Matt, bit će oduševljena.
Matt me sumnjičavo pogledava. — Doista moraš naučiti nekako drukčije usmjeravati
tu agresivnost, znaš. To ti škodi.
— Molim?
— Duboko udahni — kaže Matt.
— Molim?
— Opusti se. Smiri se. Malo plutaj nizvodno. Trenutačno nisam raspoložen ni za
kakva hipijevska sranja
— osobito iz usta jednog odvjetnika iz Citvja koji ne zna razlikovati leću od
biljne spužve. — Da se opustim? — uzvraćam bijesno. — Kako bih se to, jebemu,
trebao opustiti? Upravo sam dobio nogu, za ime svijeta!
On mi daje još nekoliko trenutaka da se smirim, a onda kaže:
— Čuj, stari, ništa nikada nije tako loše kao što izgleda.
— Bi li mi točno rekao kako to točno može biti?
On zamišljeno pući usne, pa govori: — Objektivnost. U vezi s tim moraš biti
objektivan.
— Objektivnost? — od silnog bijesa jedva izgovaram tu dugačku riječ.
— Da — objašnjava on — znaš, kao kad dođeš na neku uzvisinu i pogledaš grad pod
njom, pa ti izgleda posve drukčije, jer ga gledaš s određene distance...
— Matt — kažem ja — najiskrenije sumnjam da bi mi stajanje na nekakvom jebenom
brdu moglo biti od koristi.
On koluta očima. — Samo me poslušaj do kraja, može?
— Slušam.
Matt pali cigaretu i nekoliko puta uvlači dim. — Objektivna slika — počinje —
izgleda ovako. Ljubav tvog života više te ne želi. Otkrila je da si njoj iza
leđa gurao pimpek u usta neke druge žene. Zbog toga, kao i činjenice da joj to
nisi odmah rekao, sada misli da si nisko i pokvareno malo govno koje je
zaslužilo da vječnost provede u plamenu pakla. Recimo samo da te više nikada ne
želi vidjeti.
— Hvala ti, Matt — kažem ja, sada već ozbiljno zabrinut za njegove odvjetničke
sposobnosti. — A da mi samo lijepo dodaš žilet i napuniš kadu?
— U redu — kaže Matt — zaboravi objektivnost. Imaš pravo, objektivno gledano,
sjeban si. Ipak — kaže on, nakon male stanke — stvari bi mogle biti i puno gore.
Prvi put rekao je nešto što ima smisla. — Da — slažem se — mogao bih biti usred
Sahare bez kapi vode. Mogli bi me živog pojesti crvi. Netko bi me mogao čak i
prisiliti da odgledam sve ikada snimljene epizode Dinastije. Osim toga, međutim,
doista mislim da mi se ne može dogoditi gotovo ništa gore od ovoga.
Matt se promišljenim naporom ne obazire na moju najnoviju rundu sarkazma. —
Ozbiljno, stari moj, moglo bi biti. Još si živ. Kao i ona. Sranja se događaju.
Svima nama, s vremena na vrijeme, zar ne?
— Ne, Matt — prekidam ga — ne vjerujem u to. Ne bih rekao, na primjer, da se
tako nešto događa tebi. Događa li se to tebi, Matt? No? Da? Hoću reći, slobodno
me ispravi ako griješim, ali odgovori mi na ovo: je li tebe kada nogirao netko
koga voliš?
— Nije.
— Eto, znači ne događa se svima. Događa se nekima. I to priznajem. To ne smatram
problematičnim.
— Ali u čemu onda jest problem?
— Problem je u tome što se to nije trebalo dogoditi meni — odvraćam ljutito.
— Zašto?
Dlanovima pridržavam glavu. — Jer sam joj vjerovao, Matt. To me najviše ubija.
Cijeli život lažem ženama, prešućujem im stvari. Ali njoj ne. Vjerovao sam joj i
rekao istinu. Rekao sam joj istinu jer je volim. I što sam za to dobio? Nogu.
Nije mi pružila čak ni priliku da joj objasnim.
— Doista misliš da bi to nešto značilo? — pita Matt. — Da je čula tvoju verziju
događaja?
— Da — mumljam ja — mislim. Doista. Ali čemu to, zapravo, služi? Zovem je cijeli
dan, a ona nije u stanju čak ni podignuti slušalicu.
Matt mi stavlja ruku na rame. — Možda joj samo treba vremena da se smiri — kaže.
— Daj joj malo mira i prostora. Vjeruj mi — uvjerava me — ne može te tako
zauvijek mrziti. — Sada nepomično gleda negdje pokraj mene. — Kao što se kaže —
dodaje još — ako nešto voliš, to onda trebaš osloboditi. Ako se vrati sa
slobode, bit će tvoje zauvijek. Ako ne, nikada i nije bilo tvoje.
Budući da je riječ o Mattu, to je već poprilično dubokoumno. U stanju sam još
samo zaključiti da me iz ovog sranja može izvući isključivo neki dobri duh.
Igra čekanja
Znam da me čuješ — kažem ja. — Da, ti, Amy Crosbie, tebi govorim.
Čekam još nekoliko sekundi, ali nema odgovora. No, ja se ne predajem. Preda mnom
je velika misija. Ja sam Srčani Gerilac. A Srčani Gerilci ne uzmiču pred prvim
znakovima otpora. Mi smo predani, neustrašivi. Uživamo u izazovima, svjesni toga
da će pobjeda, kada do nje dođe, biti dvostruko slađa.
— U redu — vičem. — Možeš se skrivati koliko god želiš. Ne idem nikamo. Jesi li
me čula, Amy? Ne mičem se ni za korak. Ne uzmi-čem ni za centimetar. Ostajem
ovdje dok ne siđeš i dopustiš da ti objasnim.
I dalje ništa.
Stanje moje odlučnosti odjednom se naglo pogoršava. Usnama pritiskam interkom i
šapćem: — Molim te, Amy. Volim te. Volim te i ovo me ubija. — Ponovno čekam, ali
umjesto odgovora čujem samo tišinu.
Neki starac na klupi na suprotnoj strani ulice koluta očima prema meni i otpija
gutljaj iz boce Thunderbirda*. Drži se kao da je sve to već vidio. Ali baš me
briga. Doista mislim što govorim: doista je volim. I živo mi se fućka tko će to
još doznati. Ona je ta djevojka. Su-perkomad. Cijelo vrijeme čekam upravo nju.
Sve otkako sam sinoć Mattu rekao da je volim, razmišljam samo o njoj — gotovo
kao da mi je postala stvarnom tek pošto sam to izgovorio naglas. Ne, baš me
briga tko će još doznati. Želim da znaju svi, ali najviše Amy.
I zato sam ovdje.
Nekoliko je minuta nakon pola jedanaest, nedjelja ujutro, a ja stojim na stubama
ispred njezine kuće. Ovdje sam od devet. Osim tog starca, ulica je pusta. Kako
je zbog radova zatvorena na objema
vrsta vina
stranama, nema čak ni automobila. Iznad mene, i u skladu s mojim raspoloženjem,
prvi put nakon nekoliko tjedana, nebo je sivo. Odmičem se za nekoliko koraka,
krivim vrat i gledam, gore, prema posljednjem katu, gdje je Amyin stan.
Nema vanjskih znakova agresije. Nitko s prsobrana ne lijeva kipuće ulje. Nema
strijelaca s lukovima. Ali nema ni znakova neizbježnog ponovnog zbližavanja.
Nema bijelog rupčića koji leprša na povjetarcu. Nitko ne maše rukom, ne poziva
me gore, Zlatokosa ne raspušta kosu. Nema čak ni otvorenog prozora. Ali i to je
u redu. Uvjeren sam da je unutra. Pripravan sam čekati. Ako želi opsadu, spreman
sam upravo na to. Traži li dokaze da je volim, dobit će ih. A ako ne — no, da,
žalim, svejedno će ih dobiti.
Vraćam se do vrata i ponovno pritiskam dugme interfona. Zvuk je nalik na zujanje
bijesne ose. Tako držim prst na dugmetu i zamišljam Amy unutra, kako sluša.
Zacijelo je izluđuje. Tome se u svakom slučaju nadam. Znam da zvuči bezobzirno,
ali baš me briga. Stalo mi je jedino do toga da mi se nekako pruži prilika da
joj iznesem svoju verziju priče. Naposljetku, ipak živimo u demokratskom
društvu. Ljude ne zatvaramo bez suđenja. Pravda nalaže da me treba poslušati.
Zeznuo sam stvar. To znam. Ali svi griješe, zar ne? A ja sam iz svoje pogreške
naučio podosta toga. Više nikada neću dopustiti da mi se dogodi nešto slično
onome što mi se dogodilo s McCullenicom. Više nikada neću lagati Amy niti je
varati kao dosada. Treba mi još samo jedna prilika — jedna jedina — kako bih joj
objasnio da je volim i da sam njezin i da ne želim biti ni s kim drugim. Nikada.
I dalje se ne javlja.
Samo hrabro. Za ovakve sam situacije bolje opremljen od nje. Kao prvo, tu je
pitanje hrane. Što će jesti? A poznajem je. Nije baš da ima prepune kuhinjske
ormariće. Ona dva tetrapaka trajnog mlijeka i posuda humusa kojem je istekao rok
a nalazi se u njezinom hladnjaku neće joj potrajati dugo. Tu je još i njezin
novi posao. Neće upropastiti priliku samo da bi izbjegla suočavanje sa mnom.
Previše joj znači. Ne, ne može se zauvijek skrivati. Ubrzo će joj dojaditi, pa
će me pustiti ili barem sići i poslušati što joj želim reći. Svaka logika govori
da su izgledi u ovoj situaciji izrazito na mojoj strani. Osobito s obzirom na
pripreme koje sam u to uložio. Kao privremeni izvršni direktor tvrtke Opsada za
svakoga, ponio sam najsuvremeniji Komplet za preživljavanje u vezama:
a) Dvanaest rumenih ruža (u redu, već venu, ali ipak imaju neizmjeran
romantični potencijal)
b) Hranu: jedno obiteljsko pakiranje Chick-O-Lixa (jedino što je ostalo u
hladnjaku benzinske postaje koja radi non-stop); čokola-dice visoke energetske
vrijednosti (uobičajeno vojničko pakiranje) i dvije vrećice prženog kikirikija
(bogat bjelančevinama)
c) Piće: dvije limenke Toxoshocka (izotoničkog napitka koji daje energiju, a
sadrži kofein, taurin i guaranu); plus jedan tetrapak Nutroshakea (s okusom
jagode)
d) Odoru: traperice i majicu s kratkim rukavima marke FCUK (i jedno i drugo
Mattovo); pustinjske čizme (idealne za nepristupačan teren)
e) Ostalo: dvije kutije Marlboroa (light); jedan upaljač sa zaštitom od vjetra
(na benzin).
Zanemarim li odabir odjeće — pogledavam prema nebu; postaje sve tamnije —
vjerojatno sam u stanju ovdje ostati satima, ako ne i danima. Amy, drugim
riječima, ako od posteljine i raznih kućnih potrepština ne konstruira zmaja za
letenje i vine se s krova, nema gotovo nikakve izglede. Sviđalo se njoj to ili
ne, reći ću joj što mislim.
Uz oproštajno / dalje sam tu, otpuštam dugme i ponovno se beživotno spuštam na
stube. Osjećam nešto na licu i, podižući pogled, uočavam daje počelo kišiti.
Polagano se vrativši do ulaza, iz naprtnjače uzimam kutiju Chick-O-Lixa i bez
volje počinjem grickati, a onda odbacujem i to, pa palim cigaretu. Negdje dalje
u ulici čuju se crkvena zvona, pozivaju ljude na jutarnju službu.
Pomolite se i za mene.
Sinoć nisam spavao. Nisam sklopio oka. Samo sam tako ležao, piljio u Debelog
Psa, gledao kako promiču minute. Ne treba ni naglašavati da mi je san
uskraćivala Amy. Odnosno, to što je nije bilo. Jer je, očito, nije bilo. A nije
je bilo jer me mrzi. Misli da sam najodvratniji šljam. A zašto i ne bi? I ja bih
na njezinom mjestu mislio tako. Obrnuta psihologija. Što bih ja osjećao da ona
meni kaže da je neki tip jezikom došao među njezine noge? Bijes? Ljubomoru?
Gađenje? Da, sve to. Ali, najviše od svega, osjećao bih se prevareno. Samo što
ja nisam prevario Amy. Nisam imao namjeru povrijediti je. Jednostavno sam
zajebao stvar. Priznajem: gadno. Nije da sam se zahvaljujući tome počeo bolje
osjećati. Nisam. Dok sam tako ležao, čak i bez jastuka koji bi
mi pružao utjehu — jer je još uvijek smrdio po McCullenici — samo sam se osjećao
uništeno. Shrvano. Imao sam dojam da mi je nešto rasparalo srce na dva dijela.
S time se slagao čak i moj pimpek. Što baš i nije bilo u njegovom stilu. U
uobičajenim okolnostima (osim u onom incidentu s Ellom Trent), bilo sunčano ili
kišovito, snaga i karakter mog malog upravo su nedodirljivi. Nisam mislio daje u
stanju ovako me iznevjeriti. Ipak, samo je tako visio, beživotan među mojim
nogama, poput kakvog stvorenja koje spava zimski san. Da je mogao govoriti,
pretpostavljam da bi naš razgovor tekao približno ovako:
Jack: — Onda, što ima kod tebe?
Pimpek: — Nema ništa. U tome i jest stvar.
Jack: — Kakva stvar?
Pimpek: — Upravo to.
Jack: — Želiš razgovarati o tome?
Pimpek: — Ja baš ništa ne želim. Osjećam samo ovu oba-mrlost i nikakve želje.
Jack: — To znači da govoriš o Amy?
Pimpek: — No, da, ne bi se moglo reći da govorim o McCullenici, zar ne? Pogotovo
nakon one jadne predstave koja se teško uopće može nazvati pušenjem.
Jack: — Ja se toga čak i ne sjećam. Stvarno je bilo tako loše?
Pimpek: — Recimo to ovako, Jack: stvar je bila pušiona... i to ne mislim u
pozitivnome smislu. Ja sam se lijepo psihički pripremao za lijepu eksplozijicu.
Sve je upućivalo na događaj koji će se poslije opisivati kao klasika. Ti i ja
sjedimo u sauni, para je posvuda oko nas, a Amy ulazi u školskoj uniformi...
Jack: — Školskoj uniformi? Čak i ne znam kako izgleda njezina školska uniforma.
Pimpek: — To je pjesnička sloboda, Jack. Opusti se malo.
Jack: — Tako... I što se dalje događa?
Pimpek: — Pojavljuje se prokleta McCullenica. Umaršira u sobu. Ništa i ne pita,
samo odguruje Amy i preuzima cijelu igru.
Jack: — To mi i ne zvuči baš tako loše. Kad smo već kod fantazija, hoću reći.
Pimpek: — Da. No, dobro to pokazuje koliko zapravo znaš. Vjeruj profiću, Jack,
nije baš zabavno voziti Mini kada se jednom navikneš
na Rolls-Royce. Ali čak i uz to, nekako sam se snalazio. U redu, rekoh
samome sebi, hajdemo barem, izvući maksimum iz loše pušio-ne. Ali... oh, ne...
ti nisi pristajao čak ni na to. Nisi bio spreman zaustaviti se na tome što si me
navukao na akciju s pogrešnom djevojkom. Morao si ići još korak dalje. I upravo
kada je sve već počelo izgledati nekako bolje, ti si se povukao. Odustao, Jack!
To je upravo bolesno. To je tako... amaterski.
Jack: — Oprosti, Pimpek. Neću dopustiti da se takva stvar ponovi. Ne možemo nas
dvojica jednostavno biti prijatelji, kao u dobra stara vremena?
Pimpek: — Dobra stara vremena! Ah, da, sjećam se. Samo ti i ja, bočica tekuće
dječje kreme i primjerak Playboya. Ne zaboravljam, dakako, ni povremene
jednonoćne izlete kojima si me častio. Kratko poniranje u trodimenzionalni
raj... da bi mi ga oduzeo već sutradan ujutro. Fantastični dani, nema što. Ipak,
oprosti mi što na tu pomisao ne poskakujem od radosti.
Jack: — Rekao sam da mi je žao.
Pimpek: — Znam, znam. Stvar je samo u tome da mi nedostaje, Jack. Pristajala je,
znaš? Imao sam osjećaj da je to ono pravo.
Prvi put u životu, to sam sada ipak morao priznati, moj pimpek nedvojbeno ima
pravo.
Počeo sam razmišljati o Mattovu savjetu — svim onim sranjima o tome kako Amy
trebam dati dosta slobodnog prostora. Prostor bi vrlo lako mogao biti i krajnja
granica, ali po meni je zapravo namijenjen mekušcima. Ja njoj nisam želio davati
prostor; želio sam s njom dijeliti prostor. A kada je riječ o svim onim
glupostima tipa »kad nekog voliš, oslobodi ga«, Matt si i to može zataknuti
nekamo. Zašto bih želio učiniti nešto takvo? U redu, to oslobađanje bilo je
dovoljno suvremen pojam i, da, s time sam se mogao nositi, na čisto teoretskoj
razini. Čak i praktičnoj — kada bih razgovarao o azijskim pticama ili kućnom
tigru. Ali nije bila riječ o tome. Radilo se o Amy. 0 ženi koju, to sada jasno
uviđam, volim. Iz moje perspektive, kada bih je doista oslobodio, u najmanju bih
je ruku trebao upoznati s činjenicama. Njezina je odluka bila unilateralna. Ja
sam sada morao nekako ponovno uspostaviti demokraciju. Ne bi imalo smisla da
odleprša na svojim krilima slobode ako ne zna da želim da mi se vrati. Hoću
reći, tako bi mogla i samo lijepo nastaviti letjeti, a kamo bi nas to odvelo?
Ona bi bila beskućnik, a ja kod kuće, sam. Dvostruka tuga. Ne želim je
osloboditi. Želim je ponovno
pridobiti. A ako to znači da se za nju trebam boriti, tada ću se i boriti.
Svih deset rundi. Muhammad Ali. Poput leptira. Poput pčele.
Ili, ako ne tako, onda ću barem sjediti pred njezinim ulaznim vratima.
Na kiši.
Neispavan i promrzao.
Snažnije se privijam uz kamen i zatvaram oči.
Probudio sam se u tri i petnaest. Imam dojam da mi je usna šupljina prekrivena
ljepilom za tapete. Pošto sam upoznao sastojke radeći u ProPixelu, mogu samo
pretpostaviti da je to popratna pojava Chick-O-Lixa.
S mukom se pridižem na noge i još ih nekoliko trenutaka protežem, ne bih li se
riješio grča. Podižem pogled: nebo je sada vedro. Crni su se oblaci, kako se
čini, sklonili u moju glavu.
Okrećem se i još jednom pritišćem dugme. Amy se ni ovaj put ne obazire. Gledam
na suprotnu stranu ulice. Ništa se nije promijenilo. Onaj je tip još uvijek
ondje, kao i prepreke i oni strojevi. Lice mi se razvlači u nostalgičan osmijeh
dok se prisjećam jednog studentskog ljeta koje sam proveo sa sličnom ekipom.
Polagali smo televizijske kablove, radili isto što se događa ovdje, prekopavali
ulice, postavljali žice i na novi asfalt ponovno ucrtavali linije. Smiješim se
još više jer mi na pamet, uz pravi vatromet, pada na pamet jedna posve nova
zamisao.
— U redu, Amy — vičem u interkom — želiš nemilosrdnu igru? Pazi sad ovo...
Odlučnim korakom prelazim na suprotnu stranu ulice. Onaj starac, uočivši da se
kolega spavač aktivirao, odlaže bocu i vojnički me pozdravlja. I ja pozdravljam
njega jer, da, to je jedna od onih muških stvari. Ta je gesta prepoznatljiva
muškarcima širom svijeta. A ja se doista spremam za jedan veličanstveni pothvat.
Bit će to neizrecivo romantično. Guba. Korak zbog kojeg će drugi muškarci žaliti
što nemaju toliko muda.
Brava na stroju za povlačenje linija koji se nalazi uz kolnik popušta već nakon
nekoliko trenutaka. Trebalo je tek dva-tri puta spretno upotrijebiti polugu koju
sam pronašao u radničkom šatoru. A onda: sloboda! Stroj je moj. Spuštam ručicu i
i pokrećem vozilo za nekoliko koraka naprijed. Boje ima, itekako: bijela linija,
dugačka šezdesetak centimetara, ostala je na asfaltu iza mene. Podižem ručicu i
dolazim
do sredine ulice. I tek ondje započinjem pravi posao: pisanje poruke koju
sam namijenio Amy. Želim da je pročita kad prvi put pogleda kroz prozor. Glavom
mi promiču raznorazne mogućnosti:
a) Amy + Jack (odviše nezrelo)
b) Volim te (preočito)
c) Primi me natrag (pretjerano sladunjavo)
Umjesto toga odlučujem se za klasiku — izjavu na koju bi čak i Cvrano de
Bergerac ostao bez riječi. Strojem prelazim ulicu amo-ta-rao, ispisujući slovo
po slovo. Posao je, dakako, osjetljiv. Stroj je namijenjen povlačenju ravnih
crta. Za svaki dio svakog slova moram ga premještati, povlačiti, namještati. Ali
pokreće me ljubav. Ne znam što znači riječ umor. I već dvadesetak minuta kasnije
poruka je završena. I to točno na vrijeme. Boje je nestalo na posljednjem potezu
posljednjeg slova. Ali, hej, što onda? Poruka je svakako čitljiva i razumljiva.
Tko bi od autora mogao tražiti još nešto više?
Stroj ostavljam na mjestu na kojem sam ga i zatekao. Potom prelazim na Amvinu
stranu ulice i pogledom zadovoljno obuhvaćam nevjerojatne razmjere svog remekdjela.
Izgleda dobro. Izgleda fantastično. Čak i ako je to moja vlastita ocjena,
izgleda kao umjetničko djelo. A nisam zadivljen samo ja. Nego i onaj tip na
klupi. Krajičkom oka uočavam da prvi put u toku dana napušta klupu. Dolazi za
nekoliko koraka naprijed i uz polagane pokrete glave, slijeva nadesno, analizira
moje djelo. Potom kreće prema meni. Poput pčele koja je krenula na cvijet. Uviđa
ljepotu toga što sam učinio. Želi bolje pogledati. Ne želeći ostaviti dojam o
razmetljivosti, stojim nepomično i na lice navlačim nezainteresiran izraz. Moja
je publika u iščekivanju.
— Bravo, stari — kaže on i pruža mi ruku. — Ja sam Clifford.
— Bok, Clifforde. — Stišćem ponuđenu ruku. — Onda, što kažeš?
Clifford još nekoliko trenutaka gleda kolnik, bez riječi. A ja za to itekako
imam razumijevanja; suočiti se s tako ambicioznom gestom i izjavom nikada neće
biti jednostavno. On otvara usta kako bi nešto rekao, a ja sebi dopuštam
trenutak ponosa. Kako će, točno izraziti divljenje? Kako riječima uobličiti
pravu emocionalnu oluju koju je doživio pročitavši tih nekoliko jednostavnih
riječi?
Ovako: — Znači, sine, radiš za Elektru?
Piljim u njega posve izgubljeno. Spuštam pogled na napola ispražnjenu bocu
Thunderbirda koju drži u ruci. Nakon toga ponovno piljim u njega. Na koncu se
smiješim, držim se kao da dijelim njegov pogled na svijet — u što najiskrenije
sumnjam. — Elektru? — ponavljam. — Ne, Clifforde, ne.
On me mjeri od glave do pete, pa pokušava još jednom. — Onda za gradsku toplanu?
— Zašto si to pomislio? — pitam.
— To što si napisao, sine — nastavlja on. — Zvuči mi kao reklama, ne? — Otpija
gutljaj iz boce. — To s TEPE-om i tim stvarima. Ako nije struja, onda mora biti
gradski plin, ne?
— Doista... — kažem srdačnim tonom. Jer, budimo realni, u ovakvim trenucima
čovjeka doista ništa ne košta ako nekome malo ugađa.
— Tak' je, sine. Zapravo je to dobra stvar — kaže on zamišljeno, glavom
pokazujući prema svojoj klupi. — Što jest, jest — dodaje još. — Da ja imam
centralno na struju i pročitam takvu reklamu, i ja bih prešao na plin, bez
problema.
Ali onda u jednom trenutku ipak dođete do određene granice. A taj je trenutak
sada. — 0 čemu to, dovraga, trabunjaš? — pitam ja.
On me gleda kao da sam lud. — Pročitaj — kaže, pokazujući prema kolniku. — Evo,
tu.
Pogledom pratim njegovu ruku i čitam. — I dalje baš ne kužim — zaključujem.
Clifford odmahuje glavom. — Mora biti reklama, ne? — kaže. — Jer inače
jednostavno nema smisla.
Sve do tog trenutka mučio sam se pod dojmom da Clifford ne zna najbolje čitati.
Ali što više gledam slova na cesti, to više uviđam da baš i nije tako. Nego
posve suprotno. Clifford zna čitati, a ja ne znam. Točnije, ne znam pisati. Jer
sada uviđam da sam napisao:
Ne VOLIM SAMO TEBE. To nije ona veličanstvena gesta koju sam isplanirao. Ovo čak
uopće nema smisla. Prvo mi je došlo da se nasmijem. Nemoguće. Nema teorije da
pogrešno napišem takvu riječ, da jednostavno izostavim gotovo pola slova. Nakon
toga, zamalo se počinjem gusiti.
Jer Clifford ima pravo — to što sam napisao doista izgleda kao reklama za
termoelektranu ili plinaru. Jurim do inkriminirane riječi i stružem je cipelom;
ništa. Pokušavam još jednom; na besprijekorno bijeloj površini ne ostavljam ni
jedan jedini trag. Spuštam se na sve četiri i pokušavam boju izbrisati dlanom;
ništa. A u stroju više nema boje. Ne mogu čak ni jednostavno prekrižiti cijelo
remek-djelo.
Još barem minutu stojim posve nepomično, pokušavam se nekako pomiriti s
monumentalnim zajebom čiji sam jedini autor. A onda se okrećem prema Cliffordu i
pitam: — Mogu možda jedan gutljaj? — Još i prije nego što mi je stigao
odgovoriti, iz ruke mu čupam bocu Thunderbirda i praznim je do daske.
Završni pozdrav
Ponedjeljak prolazi u magli mentalne i tjelesne iscrpljenosti izazvane onim što
se događalo tijekom vikenda. Najveći dio vremena provodim u krevetu, ili spavam,
ili ležim na leđima i piljim u strop, slušam CD-e. Ne brijem se. Ne perem se. Ne
mijenjam odjeću. Trudim se ne razmišljati ni o čemu. Umjesto toga, nijemo trunem
i, osim što ne mokrim u gaće, za sobom uspješno ostavljam i posljednje ostatke
civiliziranosti. Kako je Matt na službenom putu, nemam nikakvog dodira s
vanjskim svijetom. I fućka mi se. Želim samo da dani prolaze, da stvore nekakvu
tampon-zonu između mene i Amy, jer će samo na taj način bol koju osjećam postati
podnošljivijom.
U utorak poslijepodne želudac me prisiljava da se izdignem iz uznapredovalog
stanja nihilizma. Podižem slušalicu i naručujem piz-zu. Dok žvačem, na pamet mi
pada da cijeloj situaciji pristupam pogrešno. Naposljetku, uz ovakvu apatiju
neću dogurati nikamo. A samo to što se pisanje na ulici ispred Amvina stana
pretvorilo u debakl ne znači da će tako završiti i eventualni drugi planovi. Bio
sam tako blizu, za ime svijeta. Vraški blizu. Nedostajalo mi je samo jedno
slovo. To ne smijem smetnuti s uma. Ne smijem razmišljati o tome koliko sam neuspješan,
nego koliko sam bio blizu uspjehu. Treba mi samo novi plan. Nova
perspektiva. Uzimam bocu s votkom i vraćam se u svoju sobu kako bih bolje
promislio o tom novom momentu.
Dolazi i utorak navečer, a ja sam i dalje u svojoj sobi — odnosno kreativnoj
košnici, kako se sada zove. Odlučio sam se za jedan
plan. Toliko je jednostavan da upravo ne mogu vjerovati da mi nije si-nuo i
ranije. Osobito s obzirom na činjenicu da mi je cijelo vrijeme pod nosom.
Moja gitara.
Stoji naslonjena na ormar, netaknuta otkako sam prošlo ljeto bio na prvih pet
satova tečaja. Pjesma. Dakako. Pjesma koju ću joj otpjevati iz duše. Ima li
boljeg načina da je osvijestim i pokažem koliko je volim? Ide mi dobro.
Neusporedivo bolje nego što sam se i usudio pomisliti. Riječi su se isprva
pojavljivale mučno sporo, ali su ubrzo nekako zaživjele vlastitim životom. A i
melodija je divna — osobito s obzirom na to da znam samo tri harme. Sve izgleda
savršeno. Štapići tamjana gore. Kao nadahnuće, s linije mi pjeva Elvis. I još
jedan, završni element: marama oko glave a la Springsteen.
Oko jedanaest, već sam spreman prvi put isprobati cijelu stvar. Napola dovršenu
bocu votke odlažem na sigurno, na pod, vješam gitaru oko vrata i još s ulaza u
sobu najavljujem: — A sada, uživo iz Hollywood Bowla, s ponosom predstavljamo,
jednog, jedinstvenog, neponovljivog Jaaaaackiejeaaaa Rossiteraaaaa!
\ Prelazim na suprotnu stranu sobe i stupam na središnji dio pozornice, nasred
kreveta. — Ovo je samo jedna mala stvar — kažem, otežući po južnjački koliko
bolje mogu — koju sam napisao o jednoj dami koju znam. Zove se Amy. To je
djevojka koju jako volim. — Nadla-nicom prelazim preko čela. — Stvar se zove
»Izgleda da nemrem više«.
Udaram prvih nekoliko akorda, a onda iz sveg glasa vičem:
Izgleda da nemrem više. Bez tebe, curo, sve je čemer i jad. Fališ mi tolko da
osjećam se gorko a srce mi tone u grob.

Nastavljam s refrenom, koji treba pjevati prateći trio kau-bojki koje dobro vrte
bokovima:
Mislim da nemrem više,
Mala, otkako otišla si ti.
Vrati se, pliz
svom dobrom Jacku.
Bez tebe život njegov nije niš.
Pa onda prelazim na drugu strofu. Sada mi već stvarno ide.
Bit će da nemrem više.
Plutam samo a obale nema.
0, molim te, spasi me.
Iz mora okrutnog i tame.
Ne zaboravi: ova je duša izgubljena.
Ali ipak ne dolazim do drugog refrena. Umjesto toga, čujem:
— Što si ti točno, jebote, umišljaš?
Podižem pogled i vidim Matta kako stoji na vratima, krajnje zapanjena izraza
lica.
— Pjevam — odgovaram. — A što si mislio?
On još trenutak razmišlja o tome, a onda kaže: — Izgledaš kao osoba koja je već
manje-više zrela za ludnicu.
— Imaš pravo na svoje mišljenje.
On polako gleda uokolo. — S obzirom na izgled tvoje sobe, rekao bih da te nije
primila k sebi.
— Točno.
— Onda se jednostavno suoči s činjenicama, Jack: i neće! — Matt odmahuje glavom.
— Gotovo je. Pomiri se.
— Ništa još nije gotovo.
— Sada je sutra.
— Molim?
— Sutra — pojašnjava. — Sranje prestaje sutra. Nema više usrane pogrebne muzike.
Nema mržnje prema sebi. — Pogledava bocu od votke, a onda ponovno, s prijezirom,
mene. — Nema više samotnič-kog opijanja do nesvjestice. Nema više, je li ti
jasno? — Ja samo šutim. — Bilo bi ti bolje da mi vjeruješ, braco moj — upozorava
—jer tako će biti.
I na te riječi izlazi i s treskom zatvara vrata. Ja još nekoliko trenutaka
piljim u njih, a onda prkosno udaram po gitari i nastavljam gdje sam stao.
Ne znam kada sam zaspao, ali probudio me bolni mamurluk i zvuk Mattova glasa: —
Radiohead... Nick Cave and the Bad Seeds... Portishead... Bob Dylan... Nick
Drake.... Jesu li tu negdje i Štrumfovi? Ne, nisu. Božična kompilacija dječjeg
zbora crkve sv. Jurja? Ne, nema ni toga. — Samo načas otvaram jedno oko i vidim
da je uključeno svjetlo. Matt čuči na podu, pregledava diskove koje sam slušao u
posljednjih
nekoliko dana. — Ali imamo — zaključuje — nedvojbene znakove bezgraničnog
samosažaljenja. — Glasan pljesak dlanom o dlan. — No, sada je i tome došao kraj.
Diži se!
Jarko sunčevo svjetlo ispunjava sobu, a ja otvaram oči i vidim da Matt stoji
pokraj prozora. Podižem glavu s madraca i gledam na Debelog Psa. Srijeda je
ujutro, osam sati. Stenjem i uvlačim glavu pod poplun.
— Mislim najozbiljnije — nastavlja Matt. Ščepavši poplun, naglim ga potezom
povlači s mene. — Kao što sam ti sinoć rekao: sranje prestaje, i to odmah.
Reagiram tek sada. Hvatam ugao popluna koji nestaje i pokušavam ga povući
natrag. Ali Matt bez poteškoća pobjeđuje u tom potezanju konopca. — Jebi se —
kažem mu i uranjam licem u jastuk.
— Vrlo šarmantno. — Još nekoliko trenutaka čuje se samo tišina, a onda Matt
kaže: — Ovo možemo obaviti samo na dva načina: jednostavno ili komplicirano.
Možeš svojevoljno ustati ili ću te ja na to prisiliti. — Čeka moj odgovor, ali
ja i dalje šutim. — U redu — kaže on na koncu — znači idemo težim putem.
Slušam kako izlazi iz sobe i hvata me nekakav neodređeni osjećaj nelagode. Znam
kakav je Matt kada nešto naumi. Plan uvijek provede, i to djelotvorno. Ali nakon
toga se opuštam. Osim ako mi uz glavu prisloni pištolj, baš me nikako ne može
prisiliti da se pomaknem. A Matt takvo što ne bi učinio. Ipak je odvjetnik.
Previše bi riskirao. Zaboravi cijelu stvar. Samo blefira. Nakon toga sjetio sam
se svog ožiljka na obrvi, nastalog kada me u djetinjstvu pogodio zračnim pištoljem.
No za takve misli više nemam puno vremena.
Voda, kada se stuštila na mene, nije samo ledena, nego je ima i u izobilju. Bio
bih kriknuo, da mi šok koji sam doživio iz pluća već nije istisnuo sav zrak.
— Ti jedno govno — režim, okrećući se prema njemu. — Sav sam mokar.
— Sto i nije posve neočekivano stanje — primjećuje Matt, lijeno se poigravajući
sada praznom plastičnom kantom koju drži u ruci.
Pridižem se u sjedeći položaj, a voda mi s kose curi na lice. Majica i traperice
koje nisam svlačio od nedjelje posve su natopljeni.
— Vjerojatno misliš da je ovo zabavno? — pitam, bijesno pi-ljeći u njega.
— Kava — kaže on, glavom pokazujući prema noćnom ormariću.
Ja nevoljko pružam ruku i otpijam gutljaj. — Eto — kažem.
— Jesi li sada zadovoljan?
— Ovdje je moje zadovoljstvo posve irelevantno — ističe on. Bez riječi gleda
kako dovršavam kavu. — A sada ustani — naređuje.
— Molim?
Promatra me stisnutih kapaka. — Samo lijepo ustani, Jack. Nemam baš cijeli dan.
Za sat vremena moram biti u uredu.
Pomirivši se s činjenicom da neće prestati dok ne bude po njegovom, ustajem.
— Pogledaj samo kako izgledaš — kaže on.
U tom trenutku vidim samog sebe u zrcalu iza njega. Moram priznati da prizor
nije nimalo privlačan. Ovratnik Mattove majice s velikim natpisom FCUK siv je od
prljavštine. Nokti na prstima su mi crni, kao da sam golim rukama prekopavao
zemlju. A nešto za što mogu samo pretpostaviti da je komadić kobasice s pizze
zalijepljeno mi je za čelo. Međutim, zapravo su me užasnule oči. Izgledaju kao
da je neki klinac uzeo crvenu kemijsku i pošarao sve što je bijelo. Istina, nema
tog klinca i s mrvicom mozga koji bi se usudio prići mi u ovakvom stanju. Prije
bi pozvao policiju, obavijestio ih da je u blizini neki sluđeni ubojica.
— To kako izgledaš prava je sramota — kaže Matt, i dalje me s gađenjem mjereći
od glave do pete. — Sramota. — Netremice me gleda u oči. — Stidim se što s tobom
živim pod istim krovom. Što možeš reći u svoju obranu?
Spuštam pogled prema podu i mumljam. — U redu — kažem
— u redu, trenutačno baš i ne izgledam najbolje.
— Ne izgledaš najbolje? Ne izgledaš čak ni najgore! Izgledaš kao nešto na što bi
i tvoje najgore povraćalo.
— U redu — odvraćam bijesno. — Užasan sam i prokleto odvratan.
— Odlično — kaže on, kako se čini zadovoljnim glasom. — Spoznavanje problema
prvi je korak prema oporavku. A sada lijepo ponavljaj za mnom. Zovem se Jack
Rossiter.
— Što to... — već sam zaustio, ali zbog upozorenja u njegovom pogledu istog mi
je trenutka na pamet pala kanta vode koja mi se
slijeva na glavu i leđa. Samog sebe podsjećam na to da je preda mnom životinja,
u stanju učiniti sve što zamisli. — Zovem se Jack Rossiter — ponavljam prema
uputama, dobro pazeći da glasom odajem krajnju dosadu.
On se na to ne obazire. — Muškarac sam — nastavlja.
Ja još jednom aktiviram onaj mehanički glas: — Muškarac sam.
— Snažan sam i neovisan muškarac — kaže.
— Snažan sam i neovisan muškarac.
— Postojim i bez žene.
— Postojim i bez žene.
— I sam mogu biti sretan.
— I sam mogu biti sretan.
— Nisam samo muškarac, nego sam i vrlo prljav muškarac.
Uviđam da se smiješim prvi put nakon nekoliko dana. — Nisam samo muškarac, nego
sam i vrlo prljav muškarac — uspijevam nekako ponoviti.
— I potrebno mi je dobro pranje.
— I potrebno mi je dobro pranje.
— I svježe donje rublje.
— I svježe donje rublje.
— Jer smrdim.
Tu posljednju rečenicu ne uspijevam odraditi do kraja jer se nezaustavljivo
smijem. On iz džepa vadi sapun i gura mi ga u ruku. Potom me vodi do vrata i
hodnikom pokazuje prema kupaonici.
Kasnije, dok se već brišem, glavom proviruje iza vrata. — Vraćam se oko šest —
kaže. — I ako te uhvatim s onim sranjem od sinoć, kada si glumio bonjovijevsko
kopile, tu ću ti gitaru nabiti u dupe.
— Bez brige — kažem ja. — Hendrbcov duh više neće biti na slobodi.
On kima. — Oh, da. Još jedna stvar.
— Što?
— Sinoć je nazvala Chloe. U osam te očekuje na večeri. — Namiguje mi. — To je
dio programa rehabilitacije, stoga nemoj kasniti.
Preostali dio prijepodneva posvećujem uređivanju sobe, poslijepodne obuzet
zadaćom dovršavanja Studije u žutom. Jutrošnja je
seansa s Mattom bila toliko blagotvorna da se uspješno odupirem potrebi da je
obojim u crno. Ali terapija nije potpuna. McCullenica mi se ipak u povremenim
bljeskovima pojavljuje u mislima. Stvar je vjerojatno samo u tome što sam tu, u
studiju. Neprestano hvatam njezin portret kako iz kuta sobe pilji u mene. Na
koncu zaključujem da je stvarno dosta, prelazim na suprotnu stranu prostorije i
uzimam ga. Otvaram staklena vrata i ulazim u vrt.
Vani, uz lomaču, platno u plamenu i boja zajedno odaju miris koji donosi
zadovoljstvo. Nimalo ne žalim. Ta slika nosi previše uspomena. I to ne samo o
onome što se dogodilo između McCuUenice i mene večer uoči odlaska na put. U toj
je slici previše uspomena na mene. Na onu osobu, na ono što sam bio. I sve to
skupa. Na sve one spletke i manipuliranje. Sve je to bezvrjedno, i znam da je
bezvrjedno sada, jer mi ni sva ta donjuanovska sranja na hrpi nisu pomogla da
dobijem jedino što želim: Amyin oprost ili, konkretnije, samu Amy. Ona je
donijela odluku i ako je konačna, onda je to to. Ne mogu je prisiliti da
razmišlja drukčije. I bio sam glup kada sam pomislio da je nešto tako moguće.
Promatram platno kako se savija, frče i pretvara u prah. A zatim se okrećem i
vraćam u kuću.
Kod Chloe dolazim točno u osam.
— Matt se nije šalio — kaže ona, otvarajući vrata.
— U vezi s čime?
— Tobom, jadno moje malo. Izgledaš usrano.
Eto koliko znači što sam se prije večere otuširao i obrijao. Blijedo se
smiješim. — Hvala — kažem i mjerim je od glave do pete. Izgledaš super. —
Doista. Čak i fantastično, u kratkoj crnoj suknji. Što mi, s obzirom na to kako
se trenutačno osjećam, baš i ne znači previše.
— Dođi ovamo — kaže mi ona, grli me i čvrsto privija. — Dopusti da te zagrlim. —
Još me nekoliko trenutaka tako drži, pa me za ruku vodi do blagovaonice. — Nadam
se da si gladan — kaže i toči mi čašu vina. — Skuhala sam dovoljno za desetero.
Pošto je otišla u kuhinju, dok gledam uokolo, to mi ne izgleda posve
neprimjereno. S obzirom na trud koji je uložila, ovo bi mogla biti prava zabava
sa svečanom večerom. Izložila je najelegantniji pribor za jelo. Prigušena glazba
s linije i diskretno svjetlo svijeća. Spuštam pogled na izgužvanu košulju i
izlizane traperice i osjećam užasno grizoduš-je. A onda samog sebe podsjećam: to
je samo Chloe. Živo bi joj se fućkalo i da nosim redovnički veo i kaubojski
šešir. I imam pravo. Ona se
pojavljuje već nekoliko trenutaka kasnije uz predjelo i osmijeh velik poput
Velikog kanjona. Počinje pričati i ne prestaje. Cijelo vrijeme, i tijekom
večere, nekako uspijeva izbjegavati temu koja se zove Amy. Čak je i ja na neko
vrijeme uspijevam zaboraviti. Ali poslije, dok sjedimo na sofi, pijuckamo kavu,
crni se psi ponovno vraćaju i ja zapadam u tišinu.
— Onda, reci mi — kaže ona. — Što se dogodilo Frajeru Jacku?
— Oš'o. Nema ga. — Sliježem ramenima. — U najmanju je ruku na neplaćenom.
— Kada bi se trebao vratiti?
— To bih i ja volio znati. — Nedostaje mi riječi. — Sve se promijenilo. Čini mi
se da više ne vrijedi nijedno od mojih pravila.
— Kako to misliš?
— Ne znam. U vezi sa ženama. Mislio sam da sam ih prokljuvio. Mislio sam da znam
kako funkcioniraju.
— A sada ne znaš?
— Ne. Nemam pojma. — Pričam joj kako se Amy ne javlja na telefon, kako sam u
nedjelju bio kod nje, sve to. Prepričavam čak i u kojoj me pozi sinoć ukebao
Matt.
— Bit će i drugih — uvjerava me ona. — Privlačan si. Svakako ćeš pronaći neku
drugu.
Na trenutak zatvaram oči, ali samo vidim Amy uz rub one ceste, kako joj niz
obraze teku suze. — Ne želim nijednu drugu.
Chloe koluta očima i šakom me udara u rebra. — To je sada već melodrama. A ovo
je stvarnost. Poklopi nas iznenadni udarac, a mi se dižemo, idemo ispočetka.
Tako to ide. — Hvata me za ruku. — Morat ćeš se malo srediti, Jack — govori uz
uzdah. — Neće ti biti lako, no to će prije ili kasnije biti nužno.
— Teško je, Chloe. Stvarno je jebeno teško.
Rukom mi prolazi kroz kosu. — Znam, srce — kaže. — Znam. Ali već ćeš preboljeti.
— Da, samo mi nije jasno kako.
Još nekoliko trenutaka šutimo, a onda ona kaže: — Ja ti mogu pomoći, ako želiš.
Okrećem glavu prema njoj. Lice joj je udaljeno samo nekoliko centimetara. —
Kako?
Ona se još više približava, šapuće: — Ovako — i već osjećam pritisak njezinih
usta na svojim usnama.
— Nemoj — kažem i odgurujem je. — To ne želim.
Na mojem licu zacijelo vidi da mislim ozbiljno. Gledam kako se naslanja, pali
cigaretu, zagledana na suprotnu stranu sobe. — Oprosti — kaže, ponovno se okreće
prema meni. Lice joj je posve rumeno.
— Prijatelji smo, Chloe — kažem, koliko mogu obzirnijim glasom. — Dobri
prijatelji. Ali ništa više.
— Znam. Ovo je bilo glupo. Previše cuge. — Kao da to želi nekako dokazati,
ustaje i uzima svoju čašu, puni je do vrha. — Žao mi je.
— Sve je u redu — kažem ja, posve iskreno. — Nije se dogodilo ništa.
— Stvarno je voliš, zar ne? — pita ona, pošto je popušila cigaretu.
— Da, stvarno.
— Onda joj piši. Objasni kako se osjećaš. Možda to upali. Vrijedi pokušati. Osim
toga, već si pokušao sve.
— Hoću.
— Obećaješ?
— Obećajem. Pisat ću joj večeras i sutra joj dostaviti pismo. Chloe mi prilazi,
naginje se i ljubi me u obraz. A onda ustaje
i smiješi se, gleda me i odmahuje glavom. — Pravo bonjovijevsko kopile. Kakav si
zapravo, Jack Rossiter?
Kada ulazim u kuću, Matt je još uvijek budan, sjedi u kuhinji, čita neki
časopis.
— Uranio si — kaže. — Mislio sam da ćete vas dvoje blebeta-ti cijelu noć.
Sjedim na rubu stola. Neću mu reći što se dogodilo kod Chloe. To je već stvar
prošlosti. Ne bi imalo smisla. — Iscrpljen sam.
— Ah to ti je od onog sinoćnjeg rock'n'rolla, ne?
Ja mu se smiješim. — Žalim zbog toga. I hvala što si me jutros onako sredio.
Trebalo me dobro opaliti po dupetu.
— Nemaš pojma koliko sam uživao. — Pomno se zagledava u moje lice. — Ali sada ti
je dobro?
Ja kimam. — Da. No, dobro, ne, ali tako to ide. Trebat će mi samo vremena.
— A u međuvremenu?
— Međuvremenu?
— U međuvremenu ćemo se — obavještava me Matt — lijepo zabavljati.
— Zabavljati?
— Da, zabavljati. Valjda se još sjećaš... Izlaziti. Zekati se. Še-viti.
— Iskreno govoreći, Matt, i ne pomišljam na ševu.
— Ne govorim o tebi. S takvom facom izgledi su ti u rangu zvonara crkve Notre
Dame. Govorim o sebi.
Ustajem i zijevam. — Ipak, stari, čini mi se da ću neko vrijeme pauzirati.
— U redu — kaže on. — Imaš vremena do subote. Jer onda ideš van. Sa mnom. Idemo
tulumariti, a ja ću te podsjetiti kako izgleda dobra zabava.
Gore, u sobi, sjedam za svoj stol, vadim papir i olovku. Draga Amy, počinjem. I
nakon toga samo piljim u prazan papir. Izgleda mi tako maleno u odnosu na ono
što joj želim reći. Ipak, trudim se. Trudim se i ne uspijevam. Jer ne znam kako
čak i približno objasniti koliko je volim i koliko mi nedostaje ili kako joj
točno objasniti što se one večeri dogodilo s McCullenicom. Ali i zato što ne
želim da ovo završi. A ovo jest završetak. U to ni najmanje ne sumnjam. Ovdje
završavam. Što god se događalo dalje, ovisi o njoj, isključivo o njoj.
IO
Jako se varaš ako misliš da ću u subotu navečer obilaziti klubove — kažem
posljednji put.
H pije pivo i gleda me sva očajna.
— Bila bih naporna. Jednostavno nisam raspoložena — nastavim, stavljajući
posljednju žličicu korme na kruh i trpajući ih u usta.
Sjedimo na sagu u mojoj dnevnoj sobi, a između nas su ostaci hrane iz indijskog
restorana. H je inzistirala da će je donijeti. Misli da ću od traume prošlog
tjedna smršaviti.
Da bar.
H podrigne i otkopča gornji gumb na trapericama. — 0 čemu smo upravo
raspravljale posljednjih sat vremena? — upita, ali ne čeka odgovor. — Moraš
nastaviti živjeti. Ne možeš se isključiti iz svega.
— I nisam — kažem. Obuzme me umor pa se naslonim na sofu i zagledam u strop.
— Jesi. Neprestano samo radiš...
— Pa, na novom sam poslu — upadnem joj u riječ.
— Makar što! Samo tražiš način da ne misliš na Jacka. Moraš to preboljeti. A
najbolji je način da izađeš i zabaviš se. Čuj, ulaznice su besplatne. Moramo
ići, bit će zabavno.
Primaknem koljena i ovijem ruke oko njih. H i dalje blebeće. Meni je zlo. Možda
zato što sam upravo pojela dovoljno hrane za cjelokupno stanovništvo Milton
Kevnesa, ili pak zato što me uhvati mučnina svaki put kad se spomene Jackovo
ime.
Ne mogu zamjeriti H što je izabrala praktičan pristup. Ne mogu joj zamjeriti što
me tjera da izađem. Posljednji tjedan samo što se nisam ucrvala, kao nešto što
ti padne pod štednjak. Da se H ponaša kao da će uskoro kraj svijeta, postupala
bih isto kao ona. Predložila bih joj da utopi tugu. Ali, da odem u taj novi bar
o kojem lupeta?
Radije bih pojela vlastitu glavu.
Znam da sam zajedljiva, ali dio razloga što H toliko želi ići jest to što Gav
odlazi na put, a ona je odlučila da se on neće provesti bolje nego ona.
Neočekivano je objavio da ide na tjedan dana na izlet s poduzećem. Navodno kako
bi se suradnici bolje povezali, ali je H vrlo sumnjičava. Smatra da je vožnja
bicikla i igranje golfa za bezveznjake.
Mislim da je ljubomorna.
I tako, otkako sam se vratila s onog prokletog odmora, H mi neprestano trubi o
ženskoj moći. I premda je obožavam i cijenim njezinu podršku, voljela bih da ode
i ostavi me na miru. Ne želim da me itko izvlači iz mračnog raspoloženja. Želim
umrijeti. A H to ne shvaća.
Nema pojma.
Kao prvo, kako može misliti da izbjegavam misliti na Jacka? Samo na njega sam i
mislila. I toliko sam bijesna što mi je neprestano u glavi da razmišljam o tome
da se prijavim u psihijatrijsku bolnicu kako bih dobivala elektrošokove.
U glavi mi je svaki sat kad sam budna, a spavanje mi onemogućuje. Poduzela sam
sve da ga otjeram. Bacila sam se na novi posao kao matador u arenu, ali sam se
morala dobrano upregnuti kako bih shvatila i najosnovnije upute. Jer, ako samo
na trenutak izgubim koncentraciju, opet mi je on u glavi.
Kao, na primjer, sada.
— Oh, stara moja — kaže H i beznadno uzdahne. Uhvati me za ruku. — Prestani.
— Žao mi je, ne mogu si pomoći — protisnem, pokušavajući zaustaviti ponovne
suze. Odakle ih je toliko? To bih ja voljela znati. Ne mogu vjerovati da jedna
osoba može u sebi imati toliko tekućine.
— Čuj, upravo zato moramo razraditi plan. Ne možeš cijeli vikend samo tu sjediti
i cmizdriti.
— Mogu — zajecam. Više se ne mogu susprezati.
— Ali, već si potpuno uništila Winner Takes It Ali. Glasno šmrcnem i obrišem
nos. — Volim Abbu.
H napravi grimasu. — Morala bi više izlaziti.
— Daj, šuti.
Zabrinuto uzdahne. — Kladim se da Jack ne pati ovoliko. Vidim da joj je na licu
opet ratnički izraz. Primila je Jackovo ponašanje tako osobno da mi je drago što
se nikad nisu upoznali. Jer,
da ga sretne na javnom mjestu, možda bi ga garotirala. Već vidim članak u
Evening Standardu:
ČOVJEK NAPADNUT PRED BLAGAJNOM Dvadesetsedmogodišnji zavodnik Jack Rossiter
danas je brutalno pretučen paketom zamrznutog graška u Tescu. Napadačica, Helen
Marchmont iz Brook Greena izjavila je da se nimalo ne kaje i da nije riječ o
privremenom ludilu. — On je to zaslužio — vikala je šokiranim kupcima prije nego
što su je odveli u policijsku postaju u Shepherd's Bushu. Rossiter je pušten iz
bolnice nakon dvosatne operacije u kojoj su mu iz tijela odstranili klip kukuruza.
Kirurzi kažu da će šepati do kraja života. Ali, nakon izjave Ms Marchmont,
razbješnjela svjetina, naoružana raznim povrćem, okupila se pred Rossiterovim
ljubavnim gnijezdom pa je policija morala poslati pojačanje...
Kimnem i ispušem nos kako bih umirila H. Osim toga, dok brišem lice kuhinjskom
krpom, barem ne može vidjeti što mislim. Jer to ne želim priznati. Ne želim joj
reći da se kladim da Jack pati koliko i ja. Možda mu je čak deset puta gore. I
unatoč tome što me povrijedio više nego što sam mogla zamisliti, pomisao da on
pati samo me još više baca u očaj.
Emancipirana žena devedesetih? Teško.
— Ne želim razgovarati o Jacku — kažem. — Pustimo to. Ali, H nije završila.
— Ne bi se baš moglo reći da ti razbija vrata moleći te da mu oprostiš — kaže.
— Ne, ali...
— Nekoliko te puta nazvao, i što onda? Ništa. Odustao je. Slomio ti je srce i
baš ga briga. Što se mene tiče, najvažnije je poštovanje, a u njegovom ga
ponašanju nema.
Spustim glavu i šutim. Ima pravo. Ne mogu ništa reći, ali se i protiv svoje
volje i dalje osjećam defenzivno.
H to vidi. — Halo? Amy? Prevario te je.
— Nije spavao s njom.
— Oh, znači onda je sve u redu? Želiš ga natrag? Protrljam sljepoočnice. Kako
odgovoriti na to pitanje? Jer
moje srce vrišti DA. Naravno da ga želim natrag. Prošli sam tjedan prošla sva
raspoloženja, od ubilačkog bijesa preko indignacije do pos-vemašnjeg očaja, ali
činjenica je da mi nedostaje. I da ga volim.
Pardon.
Da sam ga voljela.
No unatoč tome, želim ga natrag. Ali, želim onog Jacka s kojim sam vodila ljubav
na plaži. Želim Jacka koji me cijelu noć drži u naručju. Želim Jacka koji me
nasmijava i s kojim uvijek osjećam daje sve u redu.
No ne želim Jacka koji je mogao spavati sa Sally McCullen i koji mije, štoviše,
lagao cijeli tjedan.
Eto, tu sam zapela.
Jer oba su ta Jacka ista osoba.
H se namršti. — Ako je to učinio jednom, učinit će opet — upozori me. — Takvi
frajeri to uvijek rade.
— Znam.
Vidim da se sprema biti okrutna kako bi mi pomogla. — Ako želiš vezu s nekim
kome ne možeš vjerovati, samo izvoli. Ali, nemoj mi poslije plakati kad se stvar
raspadne.
— Ne želim to i ti to znaš.
— Najvažnije je povjerenje — nastavlja H. — Ako toga nema, nema ničega. A Jack
je tvoje izgubio i tu se nema više što reći. Znam da je teško podnijeti, ali s
vremenom će te prestati boljeti.
— Hoće li?
— Naravno da hoće.
— Zašto sam onda tako zbunjena?
— Jer misliš da ti nedostaje. A zapravo ti nedostaje samo ono čega je on bio
simbol — sigurnost i sve to.
— Oh — promrmljam. Osjećam se kao da mi je upravo objasnila odgovor na neku
matematičku zagonetku, a ja ga i dalje ne shvaćam. Tako je naporna kad se počne
baviti terapijom, a čini mi se da je tek počela.
H ustane. Uhvati me za ruku i podigne i mene.
— Što to radiš? — pobunim se.
Odvuče me u kupaonicu i upali svjetlo. — No, dakle — kaže i prekriži ruke. Mahne
glavom prema ogledalu. — Sto vidiš?
Vidim i sebe i nju. Meni su oči natekle i općenito izgledam kao da me pregazio
parni valjak. Osim toga, na bradi imam prišt velik kao Manchester.
— H, ovo je glupo — proštenjem.
— Nije.
Zakolutam očima i pogledam je u ogledalu. — Što bi htjela da kažem?
H mi samo uzvrati pogled. — Upoznajte Amy Crosbie. Curu koja voli da joj seru po
glavi jer je odveć slaba da bi bila sama. To je cura koja je spremna izlaziti s
gadom koji laže i vara je, koji joj neće reći da je voli, koji je odvede na
odmor i zamalo je ubije pa tek onda olakša savjest...
— Prestani! — prekinem je. Sad me već ljuti. — Pa ostavila sam ga, nisam li?
H uvuče obraze. — Točno.
Dugo zurimo jedna u drugu. Pomislim na naš odmor, ali Jack mi je ukrao sve
lijepe uspomene jer ono što je učinio potpuno negira najbolji tjedan u mojem
životu. A znate što je najgore? Nisam čak ni posumnjala. Bila sam tako glupa da
mi nije bilo ni na kraj pameti da on nosi bombu koja će nas raznijeti. Napokon
shvaćam što mi H pokušava reći.
— Imaš pravo — kažem.
— Nije te zaslužio.
Uzdahnem i odmahnem glavom. — Ne, nije. H me čvrsto zagrli. Onda odemo u sobu i
ja je gledam dok ra-sprema kutije od hrane.
— Tako. Sad je dosta. Neću više trpjeti tvoju tugaljivost, mlada damo — objavi.
Ode do glazbene linije i ubaci CD. — Ovo je za tebe. — Pojača zvuk i kad
zatresti glazba, počne pjevati praveći grimase kao da je Tom Jones.
Zna da joj je okrutni pristup uspio, ali za svaki slučaj radi ono što uvijek
radi — nasmijava me.
Obuzme me val nježnosti prema njoj kad skoči na sofu i povuče me za sobom.
Nadvikujemo se s Glorijom Gavnor i pokušavamo plesati.
Mašemo rukama jedna na drugu. Odjednom sam mnogo vedrija.
Tako glasno vičemo / Will Survive da tek nakon nekog vremena čujem zvonce.
Skočim sa sofe i stišam glazbu. Preznojila sam se.
— Jesi li čula zvonce? — upitam je i potrčim prema portafo-nu.
— Ne.
Neko vrijeme vičem u slušalicu, ali nema odgovora, pa otrčim do ulaznih vrata.
Kad ih otvorim, već sam bez daha. Pogledam na ulicu, ali nikoga nema. Zatvorim
vrata i dok ponovno palim svjetlo, ugledam pismo na otiraču.
Srce mi jako tuče dok se vraćam u stan.
— Što je? — pita H kad se vratim u sobu. Doima se zabrinuto i ugasi stereo. U
stanu je odjednom veoma tiho.
— Pismo — odgovorim. — Od Jacka. Pogledavam naizmjenice nju i pismo. Ruke mi se
tresu.
Morao se uplesti baš kad sam se na trenutak osjetila jakom.
— Dao ti ga je? — pita H.
— Ne. Bilo je na otiraču.
H mi priđe pa gledamo omotnicu. Sprijeda Jackovim rukopisom piše *4. (žrc&tic,
A. Crosbie.
Ne Amy Crosbie.
Ili samo Amy.
A. Crosbie — to bi mogao biti bilo tko s prezimenom Crosbie.
Čak me i u banci oslovljavaju kao A. L. Crosbie. Amy Lau-ren. (Tata je bio
pomalo opčinjen s Lauren Bacali kad sam se rodila.)
Zurim u pismo, pokušavajući odgonetnuti sadržaj. Okrenem ga. Straga ne piše
ništa. Onjušim ga. Nema ni mirisa kolonjske.
— Hoćeš li ga pročitati? — pita H.
— Ne znam.
I doista ne znam. Ne znam što da radim. Nisam sigurna mogu li podnijeti ono što
mi Jack želi reći. Možda ću se osjećati još gore. Ne bih mogla podnijeti da mi
kaže kako sam donijela pravu odluku. Ne
želim pročitati da se namjerava i dalje viđati sa Sally. Ne želim odvratne,
slinave pojedinosti. Ne želim ništa zbog čega će mi ponovno postati stvaran.
H mi dotakne ruku. — Dobro razmisli. Postoji li išta što on može reći od čega bi
se ti osjećala bolje?
Postoji samo jedna stvar, a ona nije baš vjerojatna: »Lagao sam, draga Amy.
Ništa se nije dogodilo sa Sally... sve je to bila samo šala.«
Ali, čak i da sve povuče, previše sam propatila. Pa bih samo zaključila da je
glupan.
— Ne — kažem odlučno. — Osim toga, ako mi nešto želi reći, trebao bi mi to reći
licem u lice. — Pritom odlučim zanemariti činjenicu da mu nisam dala priliku da
mi vidi lice. To je nevažna sitnica.
Važno je načelo.
— Onda dobro — kaže H trljajući ruke. — Vrijeme je da ga se oslobodimo jednom
zauvijek. Dođi. Ponesi pivo. Morat ćeš mi pomoći. — Uzme mi pismo iz ruke i ode
u kuhinju. Pred sudoperom navuče moje gumene rukavice. — Tavu! — zapovjedi.
Ispruži ruku i ja joj dodam tavu. Ne gleda me.
— Benzin za upaljač — nastavi. Počnem hihotati kad ga uzme s police. Baci
Jackovo pismo u tavu. Dobaci mi pogled. Oči joj nestašno bljeskaju.
Kimnem joj.
H cijelo pismo zalije benzinom.
— Šibice!
Dodam joj kutiju šibica. Osjećam se kao da smo nas dvije Thelma i Louise. H
zapali šibicu i dramatičnom je gestom ubaci u tavu. Jackovo pismo plane. Obje se
odmaknemo i zagrlimo.
— Ne mogu vjerovati da si to upravo učinila! — kažem.
— Sad je zauvijek izbačen iz tvojeg života — kaže H, uzme pivo i kucne se sa
mnom. — Naprijed u nove pobjede!
— Naprijed u nove pobjede — složim se, ali nisam tako sretna kako se držim jer,
unatoč tome što smo odglumile bijele vještice, moje misli još poskakuju između
feministice Amy i Amy junakinje iz filma produkcije Merchant Ivory.
Feministica: Ja sam emancipirana žena. Slobodna sam. Ne treba mi Jack Rossiter.
On je prošlost.
Sladunjava junakinja: Večeras je bio tu. Bio mi je na pragu. Udisali smo isti
zrak.
Feministica: Prije sam bila sama i mogu to opet biti. Imam svoje kriterije, a
Jack Rossiter ih ne zadovoljava.
Sladunjava junakinja: Nedostaje mi. Nedostajem li i ja njemu? Što je napisao u
pismu?
Feministica: Dopustio je da mu ona gadura Sally McCullen popuši. Što se tu još
ima reći? Iz toga se ne može izvući ni da postane veliki pjesnik.
— Drago mi je — kažem.
Ali poslije, kad H ode i ja perem zube, nije mi tako drago. Odem u kuhinju i
pogledam tavu. Gurnem četkicu pod obraz i uzmem pougljenjeno pismo. Crne
pahuljice odlebde u zrak i kroz prozor.
Zašto smo bile tako lude? Zanima me što je Jack napisao. Želim čuti njegovo
objašnjenje. Želim da njegov glas ispuni tišinu ovoga stana ma kako mi to bilo
teško. Znam da sam slaba jer sam osamljena, ali nagon mi nadjača zdrav razum.
Prvi put otkako sam otišla iz Grčke učinim ono što sam se zaklela da neću.
Podignem slušalicu i nazovem operatera. Doznam da, ako ne želiš da netko otkrije
tko je zvao, moraš prije broja okrenuti 141. Učinim to i nazovem Jacka. Ne znam
što ću reći. Ne znam kako ću mu objasniti da sam spalila njegovo pismo. Samo mu
želim čuti glas.
Odgovori na prvo zvono. Kako sam i očekivala, srce mi poskoči na zvuk njegova
glasa.
— Halo? — kaže. Zvuči razočaravajuće normalno. Ne razdi-ru ga jecaji, nije usred
sloma živaca. I nije uključio sekretaricu. Znači li to da očekuje neki poziv?
— Jesi li to ti? — pita nježno nakon kratke stanke. Ti? Tko je, dovraga, »ti«?
Tako sam šokirana da mi treba trenutak dok ne shvatim da ti mogu biti i ja. A
ako ti znači ja, kako se usuđuje biti tako smiren? Što je mislio? Da će ubaciti
pismo kroz moja vrata i onda će sve biti u redu? Da ću ga samo tako nazvati i
oprostiti mu? Sjetim se da su mi usta puna pjene pa ispustim prigušen grgutav
zvuk prije nego što tresnem slušalicu. Barem neće znati da sam to bila ja.
Hvala Bogu na tehnologiji.
Šminka ne pomaže!
Sve je to prevara!
Petak je ujutro i stavila sam toliko slojeva prikrivača podočnjaka ispod očiju i
preko nosa da izgledam kao Adam Ant, ali se moji podočnjaci i dalje odlično
vide. Zašto više ne mogu spavati? Nije fer. Inače nisam imala nikakvih problema
sa spavanjem: mogla sam zaspati bilo kad, bilo gdje. Za sve je kriv Jack. Ako se
ova nepopustljiva nesanica nastavi, morat ču početi uzimati apaurin.
Namrštim se svojem odrazu u zrcalu. Nema svrhe. Već izgledam kao djevojka na
plakatu za borbu protiv droge.
Uzmem ključeve i upravo se spremam otići na posao kad me nazove mama.
— Dušo, kako si? — pita. Već vidim da se udobno smjestila, spremna za sljedeći
nastavak stvarne sapunice Kćeri u nevolji.
Unatoč njezinim dobrim namjerama, ta me slika samo raz-dražuje. Protrljam čelo i
pomislim kako sam bila glupa. Znala sam da će se ovo dogoditi. Nisam trebala
prošli tjedan ravno s aerodroma otrčati kući kao odbačena
trinaestogodišnjakinja. Ali, tada mi je to pomoglo. Nakon što sam ostavila
Jacka, jedino sam tamo željela biti. Nitko te ne može toliko tetošiti kao majka.
A moja se i te kako odazvala izazovu.
Pustila sam da mi skuha vruću čokoladu i smjesti u moj stari krevet,
uspavljujući me već istrošenim monologom o tome kako su ljudi grozni. U nedjelju
mi je donijela doručak u krevet, oprala mi sve rublje i cijeli me dan
ohrabrivala, sve dok nisam očajnički poželjela pobjeći. Kad sam se navečer
vratila u svoj stan, bila sam spremna da se ponovno suočim sa svijetom.
I koliko god sam joj zahvalna što mi je pomogla, voljela bih da joj nisam
otkrila svoju emocionalnu krizu. Dvadeset pet mi je godina. Dovoljno sam stara
da sama rješavam svoje probleme.
— Dobro sam — kažem. — Stvarno.
— Jesi li sigurna? Možeš provesti vikend ovdje ako hoćeš.
— Ne, mama, imam posla.
Ne sluša me. — Zašto večeras nakon posla ne uskočiš u vlak, a ja ću nam skuhati
nešto fino za večeru? — predloži.
Vidim da je već sve isplanirala. Sklopim oči i prisiljavam se biti ljubazna. Ne
treba mi njezina zabrinutost. Ne mogu se sjetiti ničega
što bi mi izazvalo jaču klaustrofobiju. Osim toga, oporavila sam se, nije li
takoi
Ali, ne smijem biti grozna prema njoj. Trenutačno smo u dobrim odnosima i otkako
sam se zaposlila, prestala me gnjaviti. Ne želim to sad pokvariti drskošću.
Dovoljno sam jaka da se oduprem iskušenju.
— Ne mogu, žao mi je, obećala sam H da ću izići s njom sutra navečer. Mislim da
će mi izlazak dobro činiti.
Ne mogu vjerovati da sam to izgovorila tako uvjerljivo. Mislila sam da ću
eskivirati H-in plan, ali u svjetlu mamine ponude, zvuči mi sasvim primamljivo.
— Ako si sigurna, dušo.
— Jesam. Ali, hvala. Bila si tako sjajna — dodam.
— Mame za to i služe — kaže. Vidim da je umirena i da će me pustiti na miru.
Uh!
Upravo zaključavam vrata kad naletim na Peggy, moju susjedu. Peggy ima najmanje
150 godina i neprestano se trza. Toliko prati sve što se događa da nam ne treba
pas čuvar. Imam osjećaj da već danima čeka priliku da me zaskoči.
— Je li ti se onaj čudak poslije javio? — upita me.
— Koji čudak?
— Onaj jadnik koji je bio tu prošle nedjelje.
— Koji jadnik? — pitam, ne znajući o čemu ona to melje.
— Ah, izgledao je strašno! — kaže, popravljajući modro obojenu kosu. — Pokisao
kao miš. Vikao ti je u portafori. Rekla sam Alfu. Rekla sam: Otjeraj ga. Čitav
je dan bio tu. I misliš da je Alf nešto poduzeo? Ma kakvi! Čitav je dan gledao
nogomet.
Eto, sad znam i što Alf radi u slobodno vrijeme. Fascinirana sam.
— Nisam ništa čula — kažem, pokušavajući šmugnuti pokraj nje.
Ali, Peggy nije završila.
— Onda je valjda pogriješio adresu. A i onaj grafit. Pomišljam da nazovem
općinu. Ova je četvrt nekoć bila tako pristojna.
Blijedo joj se nasmiješim. Valjda govori o onoj besmislici koju je neki idiot
napisao na cesti. — Takva je današnja mladež, zar ne, Peggy? — kažem i
pobjegnem.
0 tim novim informacijama razmišljam cijelim putem do posla.
Što ako je to Jack vikao u moj portafon? Unatoč odlučnosti, osjećam se krivom.
Sjetim se kako sam ga opalila u jaja. Sjetim se njegovog slomljenog lica u
zrakoplovu i kako nisam htjela razgovarati s njim. Sjećam se kako sam brisala
njegove poruke sa sekretarice i — kao najveću osvetu — nazvala poštu da skine
njegovo ime s popisa mojih prijatelja i obitelji. A onda se sjetim sinoćnjeg
prizora u mojoj kuhinji i kako smo spalile njegovo pismo.
Ali, onda se sjetim njegovog glasa na telefonu i onoga što je rekla H. Ne trebam
se osjećati krivom. Čak i da mi je Jack izjavio besmrtnu ljubav u pismu, zašto
bih mu vjerovala nakon onoga što je učinio?
Prekasno je.
Doista prekasno.
Još sam uzrujana dok idem Ulicom Charlotte prema uredu. Zašto me sve toliko
zbunjuje? Zašto život ne može biti jednostavan?
Jer je to lako u teoriji.
U teoriji, možeš život podijeliti na tri kategorije: karijeru, ljubavni život i
život općenito (to uključuje dom, prijatelje itd.). Problem je u tome što ti
uvijek od toga troga istodobno funkcionira najviše dvoje. Kao žongliranje. Dok
sam bila s Jackom, moj ljubavni život i život općenito bili su super, a karijera
usrana. Sad je karijera sjajna, život općenito je u redu, ali ljubavni mi je
život bijedan.
Sranje!
Kad ću napokon imati sve?
Počnem se osjećati bolje tek za radnim stolom. Doista volim ovaj posao. Jules
cijeli tjedan dolazi i odlazi, što je pravo olakšanje. Ne viri mi preko ramena
pa sam imala priliku snaći se. Danas ćemo on i ja imati sastanak. Zamolio me da
pribilježim sve svoje ideje i dok sad dovršavam popis, osjećam se odlično. To je
prvi posao koji sam obavila kao prava zaposlenica, a ne zamjena.
Napokon.
Tu sam za stalno.
(Držim palčeve da se ovo i Julesu svidi.)
Tako sam se udubila da i ne zamijetim da mi Jenny stoji pokraj stola. Ovog
vikenda ide na kostimirani ples pa je odjenula komplet koji joj je sašila Sam.
Na glavi ima smiješnu vlasulju s kojom izgleda kao Kleopatra. Odjenula je seksi
čipkasti steznik.
— Kako izgledam? — pita i okrene se oko sebe dok se ja smijem.
— Čudesno IjSigurno ćeš nekoga zavesti. — Ugledam svoj fotoaparat na stolu. —
Čekaj.
Jenny pozira dok je snimam. Nakon tri fotografije, ponestane mi filma. Ona skine
vlasulju i popravlja frizuru dok se film premota-va. Sjedne na rub mojeg stola i
urotnički se nagne prema meni. — Ima jedan sladak dvadesettrogodišnjak na kojeg
sam bacila oko — prošapće. — Isti onaj Leonardo Di... kako se već ono zove. —
Prekriži ruke i smiješno uvuče obraze. — Da, voljela bih porciju toga, hvala
lijepa.
— Grozna si — nasmijem se.
— Uvijek bila i ostala — nakesi se. Na trenutak me gleda. — Je li ti danas
bolje?
Jenny i Sam su bile sjajne cijeli tjedan. Vjerojatno baš nije profesionalno što
sam im prvog dana ispričala sve o Jacku, ali mislim da mi nisu zamjerile.
Naprotiv, činile su sve što su mogle da me razvedre. Andy nas zove Vještice i
svaki put kad se vratimo s čik pauze, poviče: — Bjež'te dečki, ove će vam
otfikariti jaja! — Na to se nas tri demonski nasmijemo, ali sve je to samo šala,
osobito budući da se on sviđa Sam.
Izvadim film iz aparata i pogledam Jenny. — Sinoć mi je ostavio pismo.
Napravi grimasu. — I?
— Spalila sam ga. Nisam ga ni pročitala.
— Tako treba — nasmiješi se i pruži ruku da se pljesnemo. — Znala sam da ćeš se
urazumiti. Nema smisla u tvojim godinama imati slomljeno srce, izbor ti je tako
velik.
— Ne brini se, ugledat ću se na tebe — kažem. — Sutra navečer idem van.
— To ti je pametno — kimne. — I upamti: bolje smrt nego kompromis.
Zato se i divim Jenny. Jer ne trpi sranja. Jer radi što želi i drži se svojih
odluka. Prevalila je tridesetu, ali nikad ne cmizdri da joj
treba muškarac niti je hvata panika zbog biološkog sata. A ako ona nije očajna,
zašto bih ja to bila?
I ja mogu biti Jenny.
SuperJennv.
SupersuperJennv.
U uredu se osjeća da je petak. Svi su dobro raspoloženi. Pridružim se čavrljanju
i prvi put otkako sam se vratila iz Grčke osjećam da sam ja ponovno ja.
U pola dvanaest me Jules pozove na sastanak. Provedemo mnogo vremena
pregledajući ono što sam priredila i on je zadovoljan. Kaže mi kakvi su njegovi
planovi i to mi da dodatno samopouzdanje jer se neke naše zamisli podudaraju.
Stvari doista idu na bolje.
— Dođi, idemo nešto pojesti — kaže on na kraju. — Umirem od gladi.
Upravo sam zinula da pristanem kad nazove Ann, Julesova žena. Pokupim stvari sa
stola.
— Ne mogu — kaže Jules. — Izvodim novu tajnicu. Dobro, vidimo se poslije. Volim
te.
Zašto ja ne mogu naći nekoga kao što je on? Nekoga tko se ne boji svojih
osjećaja, tko je pristojan i pošten? Takvi zacijelo negdje postoje. Jules je
živi dokaz. Pa gdje su onda?
U braku, eto gdje.
Još razmišljam o tome kad sjednemo u pomodni restoran u Sohou. Šef sale se sav
polomio da posluži Julesa.
— Ah, gospodine Geller. Mogu li vam ponuditi nešto za piće? — pita.
Jules mi se nasmiješi. — Mislim da ćemo dvije čaše pjenušca, Tome.
— Što slavimo? — upitam.
— To što smo preživjeli prvi tjedan.
Kad stigne pjenušac, Jules se zavali u stolac. — I, kako je bilo? — upita.
— Odlično — kažem. — Doista uživam.
Jules stavi ubrus u krilo. — Ne seri, Amy. Promatram te cijeli tjedan.
Zapanjeno zinem.
— U redu je — nastavi. — Ne napadam te. Odlično radiš. Samo sam zabrinut za
tebe.
Ne mogu vjerovati da je to rekao. Kad god je bio u blizini, trudila sam se svim
silama da budem osobito vedra.
— Imam dovoljno iskustva da prepoznam slomljeno srce kada ga vidim. Želiš li
razgovarati o tome? — upita.
— Zar je tako očito?
— Bojim se da jest. Što znaš, možda ti mogu pomoći, i ja sam ljudsko biće —
kaže, namjerno izrazito američkim naglaskom.
Odmahnem glavom. On mi je šef, a ne psihijatar. Osim toga, muškarac je. Sto on
zna?
— Vjerujte mi, ne želite o tome slušati — kažem mu.
— Iskušaj me.
Pa dobro, zaslužio je objašnjenje, jer očigledno me je provalio. Duboko udahnem
i pogledam ga a onda mu ispričam sve o Jacku, o našem odmoru, o tome kako se
otad osjećam. Pokušavam se pretvarati da to nije neka velika stvar, ali kad mi
počne postavljati pitanja, ispričam mu sve grozne pojedinosti.
— Što ti više smeta? Što je to učinio ili što ti nije rekao? — upita Jules.
— Nisam sigurna. Znam samo da zbog toga što mi nije rekao, naš odmor, i cijela
naša veza, ne znače ništa.
— Ali ipak ti je sve rekao, za što po mojem mišljenju treba imati petlje.
Trebala sam znati. Tipična muška reakcija. Ne želim slušati o tome kako je Jack
bio hrabar. Po mome mišljenju to nije bio. Stigne predjelo.
— I ja sam jednom imao vezu — kaže Jules nakon nekog vremena.
Gotovo se zagrcnem. Jules? Obiteljski čovjek Jules? Jules koji ženi izjavljuje
ljubav u uredu (prije ručka!)? Ne valjda i on?
— Ann to zna.
— Rekao si joj? — pitam s nevjericom.
— Naravno.
— Kako? Mislim... — Zurim u njega a onda se zbrojim. — Ne moraš mi reći.
— Moja veza je bila mnogo gora nego Jackova — prizna Ju-les. — Šest tjedana sam
spavao s drugom ženom, a onda mi je trebalo još šest da skupim hrabrost i kažem
Ann.
— Zašto nisi zatajio? — Trudim se ne zvučati onako ogorčeno kako se osjećam.
— Jer je posumnjala. Jer sam shvatio daje cenzuriranje istine znak nepoštovanja
prema njoj. Zaslužila je istinu i imala pravo odlučiti. Vjerovala mi je pa sam
morao i ja njoj vjerovati.
— Ali, zar se nije silno uzrujala?
— Naravno da jest, ali je i shvatila da sam sve riskirao rekavši joj. Znala je
da mogu izgubiti nju, djecu, naš dom, sve. A znala je i da je to posljednje što
želim.
— Kako si se ti osjećao?
— Grozno. Nisam mogao vjerovati da sam je toliko povrijedio ni da sam bio toliko
glup da se uopće spetljam s nekim.
— I što se dogodilo?
— Našli smo rješenje. Trebalo je vremena, ali sada je naša veza mnogo jača. S
istinom ne možeš diskutirati. A ako nekome dovoljno vjeruješ da mu tako kažeš
istinu, ma koliko bilo teško, to znači da ga voliš.
Želim ga pitati misli li da mi je Jack rekao za Sally zato što me voli, ali
odustanem. Jules ne poznaje Jacka. Mogao bi samo nagađati.
Kao i ja.
— Čini mi se da si bila prilično oštra prema njemu — kaže Jules tiho.
Napravim grimasu i pogledam ga.
— Trebala si barem pročitati pismo i vidjeti što ti je htio reći. Sumnjam da je
imao drugu izliku osim da je muško, ali mogla si barem čuti njegovu stranu.
— Ali, kako mu mogu ponovno vjerovati?
— Zašto mu ne bi vjerovala? Rekao ti je najgore što se moglo dogoditi.
— Ali, ako je muško, neće li to opet učiniti?
Jules se nasmije mojoj ironiji. — Možda će poželjeti, ali ljubav je mnogo više
nego samo seks. I sljedeći bi put vjerojatno bolje razmislio.
— Što to znači? Bi li se ti ponovno upustio u vezu?
— Ne. — Zastane. — Ali, ne žalim zbog onoga što se dogodilo. Pomoglo mi je da
bolje shvatim svoje osjećaje. I shvatio sam da se u vezi ne možeš prepustiti
samozadovoljstvu. Moraš raditi na njoj.
Spustim nož i vilicu na tanjur. Zbunjena sam.
— Vrlo je jednostavno. Voliš li ga? — upita Jules.
— Ali...
— Ako ga voliš, onda moraš prihvatiti da je samo čovjek. Žao mi je, Amy, ali
nismo na filmu.
Kad dođem kući, raspakiram namirnice koje sam kupila i stisnem zube spremajući
se da otvorim fotografije s odmora. Jenny je za vrijeme ručka dala razviti film
pa me je paket s fotografijama opterećivao cijelo poslijepodne. Moram popiti
čašu vina prije nego što ih pogledam. Obećam sebi da neću cmizdriti.
Ali, čim ih otvorim, uhvati me drhtavica. Gledam ih kao da su iz nekog drugog
svijeta i vremena. Ne čine mi se stvarne. Eto Jacka na mopedu, eto mene na plaži
kako spavam. Zadržim dah prisiljavajući se da nastavim. Ali, svaka je nova
fotografija bodež u mojem srcu.
Gotovo sam ih sve pregledala i spremam se čestitati samoj sebi kad naiđem na one
na kojima smo zajedno. I tad me doista pogodi. Jer na njima smo zajedno.
Doista zajedno.
Zajedno kao da će to trajati zauvijek.
Stojimo ispred taverne. Jack me jednom rukom zagrlio a drugom drži fotoaparat.
Nisam mislila da će te fotografije uspjeti, ali jesu. I dok ih gledam, počne me
boljeti srce, jer Jack me gleda u oči i vidim svoje osjećaje kao da vise u zraku
između naših lica. On se smiješi, nos mu dodiruje moj, i više ne mogu gledati.
Jer osjećam njegovu ruku na ramenima i udišem njegov miris. I ne mogu održati
obećanje koje sam si dala.
Slapovi Nijagare preselili su se na moje lice.
Zacijelo sam plakala dok nisam zaspala, jer je prilično kasno kad zazvoni
telefon. Onako ošamućena, odmah pomislim da je Jack. Ali, nije. Nathan je. Zvuči
drogirano.
Nakon što mi ispriča kako je ostavio Španjolku zbog argentinske nasljednice koju
sad vara s nekom curom iz Glasgowa, napokon
primijeti da ništa ne govorim. Očigledno pomisli da sam ljuta i počne se na dugo
i na široko ispričavati što me nije poveo na večeru.
— U redu je — kažem.
— Uh, super. — Zvuči kao da mu je laknulo što se tako lako izvukao. Čujem kako
povlači dim iz cigarete. — Kako je bilo na odmoru s tvojim dragim?
— Prekinuli smo.
Stanka. — Uh, čovječe! Žao mije.
Ništa ne kažem. Od te novosti očigledno mu je puklo srce.
— Pomisli na dobru stranu...
— A koja bi to bila strana? — prekinem ga hladno.
— Pa, nije bio tvoj tip.
Pomislim kako Nathan ne bi znao tko je moj tip ni da ga opali po nosu. Štoviše,
Nathan pojma nema što ja zapravo želim. Niti bi mu palo na pamet da me pita.
Jer, promijenio se otkako je otišao. Ne, uvijek je bio takav, uvijek je bio
nadmen. Ja sam ta koja se promijenila. I premda mi je to mrsko priznati,
promijenila sam se zbog Jacka.
— Kako znaš? Nisi ni razgovarao s njim — prasnem.
— Nismo imali jedan drugome što reći — kaže defenzivno.
— A čija je to bila odluka?
— Hej! Nemoj se na meni iživljavati. Zao mije, stvarno.
— Da, da.
— Nisam te nazvao u dobro vrijeme. Dobro, čujemo se. Nastane duga stanka prije
nego što prekine liniju. Drago mi
je što je on to učinio, tako mi je prištedio trud.
— Kreten! — povičem i treskom spustim slušalicu. Bijesna sam.
Kako se Nathan usuđuje kritizirati Jacka? Što on zna? Ionako je on za sve kriv.
Da nije bio tako nepristojan, Jack ne bi bio ljubomoran. A da Jack nije bio
ljubomoran, ne bi bio sa Sally.
Ali, to ipak nije opravdanje.
Muškarci!
Uh!
Pravi su neandertalci. Nisu nimalo evoluirali. Misle samo na svoj pimpek i na
svoj ego, što je, uostalom, isto.
Odmahnem glavom, zapanjena vlastitom glupošću. Iako vidim Nathana s Jackova
stajališta, to ne opravdava Jacka. Isti su. Nat-han, Jack... čak ni Jules nije
uspio zadržati pimpek u gaćama.
Ima li uopće nade?
Uzmem bocu s vinom i otpijem veliki gutljaj. Naslonim lakto-ve na koljena i
zarijem glavu u ruke. Na sagu je fotografija Jacka na mopedu.
Podignem je i zurim u nju.
Nije ni čudno što izgleda tako prokleto sretno. Ona gadura Sally nije jedina
imala puna usta. Imao je i ovce i novce.
— Kako si dugo to planirao, Jack? Još otkako si žudio za njom dok sije slikao
golu, pretvarajući se daje to sve zbog umjetnosti? Vjerojatno si od početka o
tome mislio, zar ne? — upitam.
I dalje isti osmijeh. Popijem još vina.
— I što se onda dogodilo? Reci mi, baš me zanima. Pozvao si je da svrati jer si
znao da sam izišla s Nathanom? I što si učinio? Jesi li joj nešto skuhao? Pričao
si s njom? Mamio je vinom? Držao je za ruku preko stola i gledao je u oči? Što
si joj rekao? Ne, nemoj mi reći, mogu i sama pogoditi.
Popijem još vina.
— »Lijepa si, nevjerojatna si, imaš prekrasan osmijeh.« Je li tako bilo? Je li
tako bilo, Jack? Jesi li joj rekao iste stvari kao i meni jer ti se ševilo? Je
li to? Samo si je htio povaliti jer si muško i moraš posijati svoje sjeme? Je li
to?
I dalje isti osmijeh.
— A što je ona učinila? Slučajno se spotaknula i završila s tvojim pimpekom u
ustima?
Fotografija mi se trese u ruci. Zurim u Jackova usta.
— Kako je bilo ljubiti se s njom? Jer, sigurno sije ljubio. I što si onda radio?
Držao ruke iza leđa, hm? Nisi se možda spustio između njezinih nogu i ljubio
dijelove koje si naslikao? Ne, ti to ne bi učinio, je li, Jack, jer nikad se
nisi hvalio kako je pružiti ženi užitak jednako važno kao i osjetiti ga! I kakav
je imala okus? Kako je bilo osjetiti njezinu kožu uz svoju?
Srce kao da mi se popelo u grlo, ne mogu doći do daha. Zurim u fotografiju i zlo
mi je.
— Jesi li nas uspoređivao, Jack? Jesi li poslije nekoliko sati držao mene u
naručju i mislio na nju? Jesi li?
Oči su mi pune suza. Ljutito ih obrišem. Popijem ostatak vina u jednom gutljaju
i ustanem. Nisam baš sigurna na nogama.
— Ali, ne trebam si zbog toga razbijati glavicu, je li tako? Jer to se ne računa
kao nevjera. Nisi spavao s njom. Baš sam glupa što se toliko uzrujavam.
I dalje isti osmijeh.
— GADE! — Poderem fotografiju i bacim je na drugu stranu sobe. Onda zgužvam i
sve ostale i bacim ih u koš, pa ga šutnem.
Sad mi je dosta. Nije me briga što kaže Jules. Jules i njegova psihoanalitička
sranja o povjerenju. Nikad više nikome neću vjerovati. Ne isplati se. Odsad ću
biti kao Jenny. Iskorištavat ću muškarce. Iskorištavati i zlostavljati. I ja ću
imati i ovce i novce. A ako itko misli da će mi se ikad više približiti, neka OD
JEBE!
U subotu ujutro strašno sam mamurna, ali sam se smirila. Zapravo, osjećam se
neobično izoliranom od boli koju sam do jučer osjećala. Nije nestala, ali nije
više tako strašna. Čini mi se da je moj sinoćnji ispad bio prekretnica.
Jer, danas je novi početak.
Danas sam ponovno Amy Crosbie. Nema više cmizdrave, sentimentalne junakinje.
Nema više ni stroge feministice. Nema više mučenja.
Ostala sam samo ja.
Mirna.
Spokojna.
Pametna.
Danas ću ponovno zavladati dijelom mozga koji je dosad bio ispunjen Jackom.
Odsad ću taj prostor ispunjavati ja.
JA.
JA.
JA.
Iskopam kasetu s pjevom kitova koji sam kupila u kratkoj New Age fazi 1990.
godine i pripremim si kupku. Bacila sam se na zadatak da se saberem. Lijeno
otpuhujem pjenu, gurnem palac u odvod i
pustim da mi misli vrludaju. Čim pomislim na išta što ima veze s njim, prekinem
se i krenem od početka.
Ispočetka to nije lako. Dugo hodam na prstima po vlastitoj glavi, pazeći da ne
otvorim vrata neke zabranjene banke podataka. Ali, nakon nekog vremena otkrijem
da ima mnogo toga o čemu mogu razmišljati. Zanimljivih stvari kao što su zaplet
EastEndersa, Eurovizija, ukrasne crte koje ću možda povući na zidovima, i
napokon, kupovina.
Glavna je kupovina.
Nakon kupke, provedem nekoliko sati pripremajući se za besramno trošenje koje
sam si obećala. Depiliram noge, uredim obrve, naparim lice, uredim i lakiram
nokte, čitav sat feniram kosu i kad završim, ponovno se osjećam kao ljudsko
biće.
I izgledam kao ljudsko biće.
Ne, izgledam odlično.
Barem se tako čini, jer radnici koji skidaju grafit s ceste zvižde za mnom kad
krenem u kupovinu. Ali, nije me briga. Muškarci su. Što znači da se ne računaju.
— Odjebite! — povičem.
Moram priznati da mi kupovina općenito baš ne ide. Oduvijek sam kupovala
spontano i dosad sam subotnja poslijepodneva provodila baveći se drugim
stvarima. U pubu ili s bivšim dečkom, primjerice. Ali, od danas će se to
promijeniti. Ovaj je dan posvećen meni. I kupovini. Danas sam na zadatku.
Poslije pet trgovina potrošila sam kreditnom karticom više nego što ću ikad moći
vratiti, ali nije me briga. Krenulo mi je.
Kome trebaju muškarci kad imaš pune ruke vrećica iz trgovina?
U Ulici New Bond, dok sam udubljena u razmišljanje o nevjerojatno skupoj
haljini, odjednom sve krene kako ne valja. Držim haljinu uz tijelo i gledam se u
zrcalu kad primijetim poznato lice iza sebe.
Smrznem se.
To je Chloe.
Nikako ne mogu zbrisati a da me ne vidi. Zurim u nju, ne usuđujući se trepnuti.
Ali, kao i obično, njezino šesto osjetilo odlično radi. Odmah me vidi.
— Zdravo! — kaže srdačno i priđe mi.
— Dobar dan — protisnem kroz stisnute zube. Divi se haljini. — Uh, to će ti
super pristajati.
Zapela sam. Mišići me ne slušaju. I dalje držim haljinu uz tijelo, želeći da me
sakrije ili mi pomogne nestati, ali ne vrijedi.
— Moraš je kupiti — doda.
Sad se moram pomaknuti. Haljina mi padne na pod.
— Možda, ovaj... — Sagnem se i podignem je. Dlanovi su mi se oznojili.
— I, kako si? — pita dok ustajem držeći haljinu.
To nije obično pitanje. Ona zna za Jacka. Zna, i ja znam da zna, i ona zna da ja
znam da zna.
— Dobro — kažem, kupujući vrijeme. — Imam novi posao. Polako kimne i proučava mi
lice. — I kako ti ide?
— Odlično. Jednostavno je... super. — Zastanem. — Kako si ti?
— Dobro.
Nastane duga stanka kad je pogledam u oči.
— Čula sam — kaže tiho. — Žao mi je.
Kimnem, nesposobna išta reći. Nije njoj žao. Nimalo. Stisnem usnice i pomnjivo
stavim haljinu preko ruke.
Ona zna kakav je on. Ima odgovore na sva ona pitanja zbog kojih sam upravo
potrošila cijelo bogatstvo. Da ne bih mislila na njih. I premda ih želim
istresti iz nje, čak joj platiti da mi sve ispriča, prevlada moj ponos.
Zbog njezinog lažnog suosjećanja postanem hladna. Vrag me odnio ako dopustim da
vidi koliko sam loše. Kad mu bude podnosila izvještaj, što će sigurno učiniti,
neće mu moći reći ništa osim da sam izgledala dobro. Da jesam dobro. Da sam
preživjela. Da sam sve to nadrasla.
Jer jesam.
— Znaš što, mislim da ću je kupiti — kažem, pokazujući haljinu.
Chloe se doima iznenađeno. Zaribala sam je. Ušutkala sam je i ona to zna.
— Za neku posebnu priliku? — pita, gledajući me dok skupljam vrećice.
— Večeras izlazim — kažem.
Eto ti, Jack. Ja imam vlastiti život. Izlazim.
— Na neko dobro mjesto? — Ne mogu pročitati njezin izraz lica.
— Imam ulaznice za otvaranje novog bara. — Uh, kako sam cool.
— A gdje to?
Kako to misli, »gdje to«? Što se to nje tiče?
— Zanzibar — promrmljam.
— Zanzibar u Ulici Beak? — upita.
— Mhm. — Kimnem.
— Reći ćeš mi ako je dobar?
— Nema problema.
— Moramo jedan dan otići na piće — kaže. I upitno se nasmiješi.
— Vrijedi — protisnem.
Nagne se i poljubi me u obraz. — Nazvat ću te — kaže i onda ode.
Cijeli me susret strašno zbunio. Stvari koje sam kupila nimalo me ne tješe.
Zapravo, žao mi je što sam ih kupila. Bacim ih na pod u hodniku, izujem cipele i
srušim se na krevet. Zahvaljujući Chloe, sad imam cijeli niz novih pitanja.
Hoće li reći Jacku da me vidjela?
Što će mu reći?
Što ako mu ne kaže?
Što ako on nikad ne čuje kako sam bila cooli
Što ako je to kraj?
Što ako više nikad ne vidim Jacka?
Što ako sam pokvarila odnos s Chloe?
V
Sto ako sam prekinula i posljednju sponu? Sve je to previše za mene. Upropaštena
mi je karma. Osuđena sam na život ispunjen zbunjenošću i pitanjima bez odgovora.
Nije fer. Kad H dođe k meni, katatonično gledam Sudar na slijepo.
— Mi plešemo cijeli dan i noć — cvrkuće mašući bocom votke i plesnim korakom uđe
u stan. — Mi plešemo cijeli dan i... Što ti je? — upita.
Srušim se na stolac. — Srela sam Chloe.
H napravi grimasu i zastenje. — Sto je rekla?
— Ništa.
— Ništa?
— Nisam joj dopustila da išta kaže.
H se naduri i stavi ruke na kukove. Vidim da razmišlja bi li nastavila o toj
temi ili ne. Nije me briga.
— Pokaži mi što si kupila — kaže iznenada.
— Molim?
— Pokaži mi što si kupila. Zanima me.
Mahnem glavom prema vrećicama. — Samo smeće. A potrošila sam cijelo bogatstvo.
H obliže usnice i podigne vrećice. Isprazni ih na sag i zazviž-di. I dalje ne
obraćam pozornost na nju. Pregleda svu odjeću, a onda uzme haljinu i baci je
preko ramena. Odmaršira u kuhinju.
Vrati se s dvije velike čaše votke i jednu pruži meni. — Pij-mo.
Napravim grimasu.
— Pij! — zapovjedi. Malo otpijem.
— Naiskap!
Gleda me dok sve ne popijem. Osjećam kako mi votka grije grlo.
— A sad me slušaj. Subota je navečer i ne namjeravam trpjeti nikakve gluposti.
Jel' jasno? Nikakve. — Pruži mi haljinu. — Imaš petnaest minuta.
Kad stignemo, Zanzibarje već pretrpan. Zamalo se okrenem da odem kad vidim
svjetinu, ali me H zgrabi za ruku i uvuče za sobom.
Popijemo nekoliko pića i malo plešemo, ali ne mogu se uživjeti u sve to. Osjećam
se kao da imam dvije lijeve noge.
Otprilike sat poslije, kad se vratim iz zahoda, stanem pokraj stupa i pogledom
tražim H. Plesni podij je prepun i uhvati me panika
da sam je izgubila. Osjećam se grozno. Ne mogu ni s kim razgovarati, nemam što
reći.
— Amy! Tu sam! — Ugledam H kako mi maše, pa joj s olakšanjem odmahnem.
— Našla sam nam frajere — kaže, a oči joj se cakle od uzbuđenja.
— H! — pobunim se.
— Dođi — kaže. — Razgovarala sam s jednim tipom za šankom. Vrlo je ugodan. A i
on je došao s nekim nesretnim bijednikom.
— Baš ti hvala!
— Gore su. Naručuju nam piće — kaže i zgrabi me za ruku, ali se ja otrgnem.
— Ako me pokušavaš povezati s nekim nesretnim bijednikom, ubit ću te.
— Zar bih ja to učinila? Osim toga, bijednika još nisam ni srela. Želim te
upoznati s onim za šankom. Zanosan je.
— Neću!
— Samo se dođi upoznati. Učini to za mene. Ma daj, neće ti ništa biti. Ako nam
se ne svide, uvijek možemo otići.
Ugrizem se za usnicu dok me vuče preko plesnog podija do stuba. Kad dođemo do
vrha, potpetica mi zapne za sag. Okrenem se da je oslobodim. H maše.
— Eno ih tamo — kaže. Okrenem se i slijedim je prema separeu u kutu.
— Evo! — kaže zadovoljno kada je sustignem. — Ovo je Matt. — Gleda njega. — Ovo
je Amy.
?!?
Ne mogu disati.
Ne mogu disati jer to nije bilo koji Matt, to je Jackov Matt.
Ali, nije čudno samo to što je tu. Još je čudnije što se on uopće ne doima
iznenađeno.
Chloe.
Chloe i nitko drugi. Jedino ona može biti odgovorna što je on tu.
Što ona to izvodi? Želi da mi bude neugodno? Osvećuje mi se za današnji susret?
Kako je samo mogla?
H ni ne sluti što se događa. Smjesti se na klupicu sučelice Mattu i potapše
jastuk pokraj sebe. Potegne me za ruku i namršti se te me povuče dolje. Sjednem
kao klada.
Sve se zaustavilo.
Vrijeme je stalo.
Jer tamo gdje je Matt, obično je i Jack.
I onda ga ugledam.
Dolazi od šanka noseći četiri krigle piva. Sav se usredotočio na njih.
— Evo našeg Rossvja — kaže Matt, trljajući ruke. Sve u meni vrišti »bježi!«, ali
ne mogu se pomaknuti. Prekasno je.
Jack dođe do stola i spusti krigle. Tek onda podigne pogled i ugleda me. Brzo se
okrene i uputi Mattu srdit pogled. — Sto se događa? — upita oštro.
Po tome kako je problijedio vidim da ako su se Chloe i Matt urotili, H nije
jedina koja u tome nije sudjelovala.
Matt je slika i prilika nevinosti. — Ništa, stari moj. Ovo su djevojke o kojima
sam ti pričao.
— Zdravo, Rossy — zacvrkuće H. — Ja sam Helen.
Jack na trenutak zuri u njezinu ispruženu ruku, a onda je prihvati. — Drago mi
je — promrmlja.
— A ovo je Amy — oglasi se Matt. Čeka da Jack progovori, ali Jack šuti. — Zar se
nećeš rukovati, stari? — potiče ga Matt. — Budi pristojan!
Jack sjedne i prvi put me pogleda. Ravno u oči.
— Zdravo, Amy — kaže. Ne pruži mi ruku.
H pogleda Jacka i podigne kriglu. — Živio. Ti si onda taj kojem je slomljeno
srce. — Gurne me laktom u rebra. — Ili koji je nekome slomio srce.
— Ne, pogodila si isprve — kaže Jack.
— Amy je stručnjak za slomljena srca, nije li tako, dušo? — H i dalje lupeta, ne
primjećujući kako se Jack skamenio. — Vas dvoje sigurno imate mnogo toga
zajedničkog.
Matt ispljune pivo, lupi kriglom o stol i onda ga uhvati napadaj kašlja. Jack ga
lupa po leđima, tako jako da pomislim kako će mu ispasti zubi.
Dakle, tako. Matt bi se igrao? Može.
— I, koja je tvoja tužna priča? — upitam, prodorno gledajući Jacka.
— Nogirala me — kaže.
— Baš šteta. Bila je prekrasna, zar ne? — kaže Matt.
— Bila je čudesna. Nikad više neću sresti nekoga poput nje. H zacokće jezikom. —
Čovječe, pa ti si isti kao Amy. Ne smiješ dopustiti da te to tako pogodi. Uvijek
ima još riba u moru.
— Nema takvih kakva je ona — kaže Jack.
Tako me prodorno gleda da odvratim pogled. — Zašto te ostavila? — upitam.
— Obožavam ovu stvar. Hoćeš plesati? — kaže Matt, gledajući H.
H odmahne glavom. — Ne možemo sad otići, sad dolazi naj-sočniji dio priče.
— Ma daj — kaže Matt. — Dobro ga znam, pričat će cijelu noć. Dođi, ostavimo ih
da se napričaju.
H ustane. Sagne se i šapne mi na uho: — Sve u redu? Dođi po mene ako se pokaže
da je luđak. A onda smo sami.
— I? — upita on.
— Mislim da mi duguješ odgovor.
— Koji? Zašto me ostavila?
— Za početak.
Jack duboko udahne. — Jer sam učinio nešto glupo. Pogriješio sam.
— Samo pogriješio?
— Ne, bilo je još gore. Razočarao sam je. I htio sam joj objasniti što se
dogodilo, ali me nije htjela slušati.
— Možeš li je kriviti?
— Naravno da ne. Bilo bi pravo čudo da je ostala nakon onoga što sam joj rekao.
— I što si učinio?
— Nazivao i nazivao. Onda sam otišao pred njezinu kuću i čekao je, ali nije
htjela otvoriti vrata. Pa sam joj napisao pismo i ispričao što se točno
dogodilo, ali nije odgovorila.
Osjećam kako mi naviru suze. — Možda ga nije pročitala — prošapćem. — Možda je
bila tako povrijeđena i ljuta da je dopustila najboljoj prijateljici da ga spali
u tavi.
Jack se doima zgranuto. Polako protrlja obraz. — Onda ne zna kako se osjećam i
što se zapravo dogodilo.
— I, što se dogodilo? Zapravo?
Jack me gleda ravno u oči dok govori. — Zaspao sam pokraj druge djevojke. Nisam
trebao, ali bio sam pijan i ljut. Kad sam se probudio, ta mi je djevojka pušila.
Poludio sam. Odgurnuo sam je. Izbacio sam je iz kuće.
— I ti očekuješ da ti tvoja djevojka to vjeruje?
— Da. Jer je istina. — Zastane, ali se i dalje gledamo u oči. — Ali, najgore je
to što sam joj lagao. I zamalo me ubilo, ali nešto sam shvatio — nastavi.
— Što to?
Jack mi dotakne prste. — Da sam bio zaljubljen u nju. Da sam to još uvijek.
Potpuno. Da želim biti s njom više nego išta na svijetu. Ali, nisam joj to mogao
reći prije nego što sam joj rekao istinu, makar to značilo da ću je izgubiti.
Sjetim se svega što sam pomišljala prošli tjedan. Sjetim se svih savjeta koje
sam čula i kako sam i dalje bila zbunjena. Sada shvatim da je to bilo zato što
nisam slušala svoje srce. Pokušala sam prestati vjerovati u Jacka, a to nije
bilo moguće. Nije bilo moguće jer ga volim. I sad kad mi je rekao istinu, sve mi
je jasno. Moje je srce sve vrijeme imalo pravo.
No prije nego što to uspijem reći, vrate se Matt i H.
— Je li sve u redu? — upita me H.
— Više nego u redu — nasmiješim se i primim Jacka za ruku. — Upravo me zamolio
za ples.