Prošlo je tjedan dana prije nego što je Tommaso ponovno vidio djevojku.
Otišao je u Gigliemi, sjajnu trgovinu hranom blizu Piazze Venezia,
da bi preuzeo robu za restoran. Prije toga je primio telefonski poziv,
kojim je obaviješten da je jedan lovac, jedan od njih više desetaka iz
okruga Castelli Romani koji su dobavljali specijalitete za Gigliemi, baš
toga jutra Fiatom dovezao sa sela hrpu mekanih mladih lepre; mladih
zeceva, prvih te sezone. Tommaso je dobio upute da bude brz, pa je otišao
ravno do stražnjeg dijela trgovine, stavio na rame kutiju koju mu je
dao Adriano i jedva je zastao kako bi se raspitao o Adrianovoj obitelji,
braku njegova ujaka, tvrtki Adrianova bratica u drugom koljenu i novoj
djevojci Adrianova brata, i požurio van kad je krajickom oka spazio pokret
koji mu je privukao pažnju. Bila je to djevojka. Istezala se prema
najgornjoj polici za paketom tjestenine i tako otkrila pojas i napeti trbuh.
Tommaso je uspio ugledati sicušnu zavojnicu pupka, zakucastu i
savršenu kao cvor balona. Kao veliki aficionado ženske ljepote, ispod
glasa je promumljao: "Fosse 'a Madonna!" Brzo je opet spustio kutiju.
"Momento", doviknuo joj je; pricekajte. Posegnuo je, dohvatio paket i
pružio joj ga uz osmijeh. "Prego." Onda mu je sinulo da ju je negdje vec
vidio.
Nasmiješila se. "Grazie, faccia di culo." Hvala, dupeglavce.
Naravno – sad se sjeca. Djevojka Kod Gennara. Takoder se sjecao da
je rekla kako ce spavati – no, izlaziti, ali svi su znali da je to
s Amerikankama ista stvar – samo s nekim tko zna kuhati, pa ako
kupuje tjesteninu za sebe, dobri su izgledi da još uvijek nije našla nekog
takvog. Što je zaista bilo baš cudno, jer je Rim bio prepun kuhara, dok
su plavokose Amerikanke bile donekle rjeda pojava. Bila je to njegova
prilika i on ju je iskoristio. "Spaghetti", rekao je, bacivši pogled na paW
ket u njezinoj ruci. "Baš lijepo." Cak i njemu samome to je zazvucalo
pomalo bez-veze.
"Pa, nadam se."
"A što cete pripremiti uz to? Koji umak?" "Pa – mislila sam, možda
bolognese."
Njegov šok nije bio odglumljen. "Ali ne možete", usprotivio se.
"Zašto ne?"
"Prvo, zato što niste u Bologni", razumno joj je ukazao. "A drugo,
zato što su to što držite u ruci spaghetti"
"Da. Spaghetti Bolognese." Vidjela je izraz njegova lica. "To nije
dobra ideja, zar ne?"
"To je jednostavno nemoguce", objasnio je. "Ragu Bolognese je
umak koji ide uz tagliatelle ili gnocche, ili možda tortelline." Pokazao je
na stakleni izložbeni ormaric Gigliemija. "Ovo su tortellini" Pucnuo je
prstima prodavacu, a on mu je dodao jedan mekani komadic tijesta na
malo finog papira. Pridržao ga je ispred Laure da bi joj pokazao. "Oblikovan
je prema obliku ženske – kako se to kaže?"
Sa strepnjom se nagnula nad tortellini. "Nisam sigurna."
Pokazao je na svoj trbuh. "Pupavke?"
"Pupka. Naravno", rekla je s olakšanjem.
Sjetio se onog brzog pogleda na njen struk i sicušan zavoj pupka. On
zapravo uopce nije bio baš slican predmetu koji je držao u ruci, a koji je
najviše nalikovao na veliki masni grumen sira ricotte ili možda na žensku
ficu. "U svakom slucaju," zakljucio je temu, "u Rimu smo, a rimski
umaci su bolji. U stvari, strogo uzevši, u Laziju smo, ali to je ista stvar.
Mi jedemo špagete all'amatricia – na, s umakom od guanciale, a to je
svinjski..." prešao je prstom po njezinu obrazu, brzo, tako laganim pokretom
da ga je jedva bila svjesna, "ovaj dio svinjina lica. Prepržimo ga
na maslinovom ulju s malo cilija, nekoliko rajcica i, naravno, naribanog
pecorino romano, tvrdog sira. Ili, ako necete špagete, mogu ici i bucatoni,
ili calscioni, ili fettuccini, ili pappardelle, ili tagliolini, ili rigatoni,
ili linguine, ili garganelli, ili tonnarelli, ili fusilli, ili conchiglie, ili vermicelli,
ili maccheroni, ali," upozoravajuci je uzdignuo prst, "svaka ta
vrsta tjestenine zahtijeva drugu vrstu umaka. Na primjer, umak na ulju
ide uz suhu tjesteninu, ali umak na bazi maslaca bolje godi uz svježu.
Na primjer fusilli." Podigao je paket da joj pokaže. "Kažu da je tu tjesW
teninu osmislio sam Leonardo da Vinci. Zbog spiralnog oblika umak se
prima na najveci moguci dio površine, vidite? Ali to funkcionira samo
sa gustim, teškim umacima koji prianjaju u udubljenja. Conchiglie su, s
druge strane, poput školjke, tako da savršeno mogu u sebi uhvatiti lagani,
rijetki umak."
"Jeste li vi kuhar?" upitala je, a njene oci su pokazivale da joj svice
spoznaja.
"Ja sam jedan od glavnih kuhara, da, u jednom od najboljih restorana
u Rimu", rekao je Tommaso s ponosom.
Oklijevala je. "Mogu li vas upitati – što biste vi pripremili na mojem
mjestu? Ne kuham baš cesto, ali došao mije otac na nekoliko dana, a ja
sam glupavo rekla da cu mu nešto skuhati. Voljela bih mu prirediti nešto
tipicno za Rim."
"Da sam na vašem mjestu..." Tommaso se duboko zamislio. A onda
mu je pogled pao na kutiju s mladim zecevima. "Skuhao bih pasta con
sugo di lepre; pappardelle s umakom od divljeg zeca", trijumfalno je
rekao. "Zecevi su najbolji kad su mladi i mekani."
"Je li to lako pripremiti?"
"To je užasno jednostavno. Nakratko prokuhate zeca s crvenim i bijelim
lukom, onda dodate malo crnog vina, malo klincica, malo cimeta i
to je to."
"A mogu li meso kupiti ovdje?" upitala je, sumnjicavo se osvrcuci.
"Ne", rekao je. "Oni delikatese poput divljega zeca prodaju samo
onima koje dobro poznaju. Ali za vas... " Prišao je svojoj kutiji, izvadio
jednog zeca i ponosno joj ga pokazao na svojoj nadlanici. "Ovo je dar.
Tako da nikad više ne skuhate umak bolognese" Cinilo se da je malo
ustuknula. "Zar ih ne prodaju oderane?" "Ah, nije ih teško oderati", radosno
je odgovorio. "Dvije minute posla." Zatražio je papirnatu vrecicu
od prodavaca.
"A jesu li mu – izvadene iznutrice?" upitala je sumnjicavo. "Naravno
da nisu", rekao je, uz pomalo uvrijeden prizvuk. "Gigliemi ne bi prodao
zeca kojem su uklonjeni najbolji dijelovi." Ubacio ga je u vrecicu i zavrtio
je da se zatvori. "Evo", rekao je, utiskujuci je u njezinu šaku. "I –
evo." Kiceno je zamahnuo i izvadio olovku, a zatim je njome zapisao
broj svog mobitela na vrecicu. "Ako vam zatreba pomoc s receptom,
bilo kakva pomoc, samo me nazovite. Zovem se Tommaso Massi i bit
W
ce mi cast biti vam na usluzi." Podigao je kutiju sa zecevima na rame
prije nego što se stigla podrobnije raspitati o receptu.
"Zaista to mislite? Stvarno vas mogu nazvati ako budem imala problema?"
Zamalo se naglas nasmijao. Postigao je da Amerikanka pita smije li
ona nazvati njega! "Pa naravno. Možete me nazvati u bilo koje doba."
"Pa, hvala vam. Hocu. Budem li trebala pomoc, mislim."
"Ciao, onda." "Ciao. Za sada."
Ciao za sada! Svidjelo mu se to, dobro je zvucalo. A nacin kako ga je
gledala – nema sumnje, ostavio je dojam.
Doista je ostavio dojam.
Drag je, mislila je Laura. Kao neki lik s Michelangelova crteža, s tim
velikim, neobicnim crtama lica i rukama kojima cijelo vrijeme maše po
zraku. I, ah, bez sumnje je oku ugodan. Ali nije mi se nabacivao, a to je
baš pravo osvježenje. Osvježenje, ali me pomalo živcira. Jer, ako mi se
ne nabacuje, kako cu ga odbiti? Ili, ako ipak tako ispadne, kako cu pristati?
Što se, naravno, nece dogoditi. Sigurno ne. Jer na nekog takvog ne
možeš samo tako nabasati, zar ne? Ne na nekog s kim namjeravaš hodati.
Pazi ti to. Glavni kuhar. Baš uvrnuto. Carlotta i ja smo se šalile da
trebam izlaziti s kuharom, i evo kuhara. I to dobrog, kaže on. I prelijepog,
kažem ja.
Prst sudbine?
Tek mnogo kasnije, kad se to njeno sanjarenje napokon iscrpilo,
shvatila je da hoda duž Via Aracceli s osmijehom na licu i u ruci s papirnatom
vrecicom s malenim mrtvim zecom unutra.
Tommaso je privezao kutiju sa zecevima za stražnji dio svoga Piaggija
i odjurio kroz promet. Kasnio je. Rekli su mu neka se požuri, a evo,
on je opet tratio vrijeme s djevojkama. Pitao se hoce li netko primijetiti
da manjka jedan zec.
Išao je kroz Via Aurelia pokraj Vatikana i njegov motorcic je breketao
uzbrdo prema Montespaccatu, a vješto je vijugao kroz beskrajne
prometne gužve i zastoje. Napokon je stigao u gornji dio grada koji je
bio hladniji i mirniji, gdje su zgrade bile vece i gdje su se cak i automobili
mimoilazili u neprirodnoj tišini, uz jedva poneku uvredu ili malo
gestikuliranja kojima bi vozaci inace ublažili svoju interakciju.
W
Parkirao je Piaggio iza velike bijele zgrade, vodeci racuna da bude
tocno poravnan sa svim drugim mopedima, a zatim je na ramenu unio
kutiju sa zecevima kroz dvostruka vrata u golemu prostoriju punu pare i
vreline. Na vanjskoj strani bijele zgrade nije bilo nikakvog znaka koji bi
na to ukazivao, ali to je bila kuhinja restorana Templi, jednoga od najglasovitijih
gurmanskih restorana na svijetu.
Tommaso je kutiju sa zecevima odnio do šefa kuhinje, Karla, koji je
bez rijeci uzeo jednu mrtvu životinju i stao je pregledavati, njuškajuci
joj usta i anus da provjeri osjeca li se raspadanje, a onda je kimanjem
glave pokazao da je zadovoljan. Tek tada je rekao: "Kasniš."
"Promet. Prevrnuo se kamion na Ponte Garibaldi."
"I nedostaje jedan zec. Narucio sam tuce."
"Tako je. Jedan nije bio sasvim mrtav. Iznenada je iskocio van i otrcao
svojoj mami. Kroz promet. A znaš što je tek neobicno? To se dogodilo
baš kad smo prolazili pokraj Vatikana. A kažu da je Sveti Otac sad
tamo. Možda je to bilo cudo. Da, cudo, to je to." Upravo se zagrijao za
tu temu, ali Karl mu je, uz lagani uzdah, rekao: "Idi i pomozi oprati caše,
Tommaso." Kimnuo je prema sudoperu, gdje se peracica posuda,
Amelie, borila s brdom caša.
Tommaso je uzeo par rukavica za poliranje. Sve stakleno posude u
Templiju bilo je izradeno od olovnog kristala, a na njemu nikada nije
bilo ni mrvice ili truncice prašine, a kamoli mrljice prljavštine ili ostatka
sredstva za pranje. Svaki pojedini komad bio je rucno uglancan.
U Rimu postoje tri vrste restorana. Postoje lokalne trattorije i osterije,
a u vecini se poslužuje iskljucivo cucina Romana, rimska kuhinja.
To je tradicija cvrsto utemeljena na sastojcima dostupnima na mjesnim
tržnicama i u klaonicama, a ne baca se ni jedan dio životinje. Od ušiju
do repa, za svaki dio postoji ispravan i tocan recept, koji se prenosi s
koljena na koljeno. Zatim postoji cucina creativa, kuhinja koja preuzima
tu tradiciju i eksperimentira njome. Mnogi obicni Rimljani i dalje gaje
duboke sumnje prema takvim pokusima, a da i ne govorimo o višim
cijenama koje uz njih idu, i cvrsto vjeruju da piu se spenne, peggio se
mangia – što više potrošiš, to lošije jedeš.
A trece je cucina gourmet – taj nespretan spoj francuskog i talijanskog
jezika pokazuje da se radi o pojmu koji se ne uklapa baš najbolje u
ovu pokrajinu. Obican Rimljanin strastveno voli jesti, ali bez obzira na
W
to koliko bio bogat, vjerojatno ce proživjeti cijeli život a da nijedanput
ne kroci u neki od šacice restorana s Michelinovim zvjezdicama raspršenima
oko Vjecnoga grada. Medutim, prisutnost velikih americkih i
europskih korporacija, od kojih mnoge u blizini imaju svoja lokalna zastupništva,
a da i ne spominjemo neprestani dotok bogatih gastroturista,
koji na moderan nacin repriziraju Veliku turneju, doveli su do
toga da je nastala mala, ali stalna potražnja za medunarodnim kulinarskim
stilom kakav se može pronaci svugdje u svijetu.
Na samome vrhu medu takvim restoranima nalazi se Templi, restoran
s tri zvjezdice, ciji je vlasnik Alain Dufrais, veliki švicarski kuhar i
medunarodno priznati majstor nouvelle cuisine.
Poliranje caša je dosadan posao, osobito kad ste zaljubljeni. Tommaso
je taj jednolican posao ublažio tako što je zviždukom dozvao svog
prijatelja Brunu, koji je blizu njega pripremao zaba-ione.
"Ueh, Bruno. Psst. Zaljubio sam se."
"To je dobro", rekao je Bruno. Sav se usredotocio na svoj zahaglione,
koji je pripremao u tradicionalnoj bakrenoj posudi zaobljena
dna, izravno nad plamenom. "Ali nije ništa novo. I jucer si bio zaljubljen."
"Ovo je jedna nova. Amerikanka. Plavokosa i jako slatka."
Bruno je nešto progundao.
"Ueh, Bruno. Kako se priprema sugo di leprel "
To pitanje, buduci da se odnosilo na hranu a ne na žene, ponukalo je
Brunu da nacas podigne pogled. Nije bio zgodan kao njegov prijatelj
Tommaso – bio je nabijene grade, zdepast i pomalo nespretan. Njegove
oci, koje su inace sramežljivo izbjegavale izravan kontakt s drugima,
smirile bi se samo kad bi predocio nešto što se odnosilo na kuhanje, kao
na primjer sada. "Pa, prepržiš zeca s malo pancette", poceo je.
"Pancetta!" Tommaso se udario po celu. "Znao sam da sam nešto zaboravio."
"Onda makneš zeca i pancettu i staviš malo crvenog luka i cešnjaka
da omekšaju, vrlo pažljivo. Dodaš bocu crnog Sangiovesea, malo cimeta,
klincica, ružmarina i puno majcine dušice..."
"Majcina dušica! Kvragu!"
W
"... a onda vratiš zeca i pirjaš ga najmanje dva sata, sve dok se ne pocne
raspadati u umaku, koji bude tako gust da se poput ljepila prima za
tjesteninu."
"Dva sata!" Tommaso se nije mogao sjetiti je li rekao djevojci da ga
kuha tako dugo.
"I, naravno, neposredno prije nego što poslužiš, ukloniš sve kosti."
"Sranje!"
"Zašto pitaš?"
"Prokletstvo!"
"Reci mi što se dogodilo", nježno je rekao Bruno. Žlicom je grabio
zabaglione i punio njime male vatrostalne posudice, koje je potom stavljao
u hladnjak. Postat ce dio složene kombinacije toplog i hladnog, a
sadržavat ce svježi gelato od breskve, koji se upravo poceo lagano
odmrzavati; zatim zabaglione pripravljenog s vinom Barolo, lagano ohladenog;
potom topla pjena od zabaglionea, ovoga puta gušceg, nacinjenog
od žumanjaka gušcjih jaja i aromaticne Maršale i na kraju hruskavi,
prženi listici metvice i svježe ispržena zrna espresso kave, posloženi
u oblik latica i tucka cvijeta.
Kad je Tommaso završio svoje objašnjenje, Bruno je rekao glasom
bez ikakvih emocija: "I tako si joj dao zeca."
"Da. Jednog od najboljih iz Gigliemija."
"To ti je bila romanticna gesta."
"Jel da?"
"Drugi muškarci daruju cvijece. Ali ti, Tommaso, daruješ mrtve životinje.
Mrtve životinjske bebe. Jednoj Amerikanki."
Tommasovo lice se smracilo dok je razmišljao.
"Ipak," nastavio je Bruno, "bar nije vegetarijanka. Mnoge od njih jesu."
"Misliš da sam pogriješio sa zecom?"
Bruno je slegnuo ramenima.
"Ali vidiš, pitala je kako se vade iznutrice", rekao je Tommaso, prisjecajuci
se. "Pomislio sam da je to cudno. Mislim, vecina žena zna kako
se cisti divljac, zar ne?"
"Amerikanke možda ne znaju."
Tommaso je udario pesnicom o svoj dlan. "Zar ih majke nicemu ne
uce? Što, zaboga, uce u školi?"
W
"Kako dobro popušiti frajeru, izgleda", suho je odgovorio Bruno.
"Otkud ja znam."
"Sranje! Sranje! Sranje! Zecje zaista bio pogreška. Trebao sam joj
dati tortelline. Cak i idiot bi znao skuhati tortelline. Cak i ja znam skuhati
tortelline. Da sam bar išao po nešto drugo, ovo se nikada ne bi dogodilo."
"Si nonnema teneva o cazzo, 'a chiammavamo nunno2", mirno se
složio Bruno. "Previše je tih 'da bar'. Zašto je ne nazoveš i ne daš joj
pravi recept?"
"Nemam njezin broj. Dao sam joj svoj i rekao sam joj neka me nazove
ako bude imala problema."
"Pa, ako te nazove, bar ceš znati da nije u mrtvacnici jer joj je zecja
kost zapela u grlu."
Iza dvokrilnih vrata na guranje koja vode u restoran zacuo se tihi
"pingping". Netko je upravo kucnuo, lagano, nožem po caši.
"Trebaš ici", nježno je rekao Bruno. "Sranje!"
Tommaso je odjurio po svoju odoru. Crne hlace, bijela košulja, crna
kravata, crni sako. Franciscus, šef sale, nije volio nikoga cekati.
Kad je Tommaso rekao Lauri da je glavni kuhar, nije baš govorio istinu,
ili išta blizu istine. Tommaso nije bio kuhar, niti sous chef, pa cak
ni commis chef. Tommaso je bio konobar, i to konobar vrlo niskoga
ranga – tako niskoga da mu je cak i Amelie, peracica posuda, smjela
naredivati.
U restoranu se upravo spremao obred koji se na isti nacin odvijao prvoga
dana svakog mjeseca. Bilo je vrijeme da se popuni Templijeva
libro prenotazioni, knjiga rezervacija.
Dok je poslužiteljsko osoblje stajalo u polukrugu, na okrugli stol su
ispražnjene tri ili cetiri goleme vrece s poštom. Pisma su se otvarala jedno
po jedno i dodavala Franciscusu, koji bi pomno proucio sadržaj,
kratko kimnuo ili odmahnuo glavom, i dodao ga jednom od dvojice konobara
koji su stajali s njegove lijeve strane. Jedan od njih stavljao je
odbijene u vrecu za smece, a drugi bi pažljivo zapisivao imena odobrenih
u knjigu rezervacija, kožom ukoricen svezak težak poput crkvenog
misala. Tommaso je imao zadatak iznositi pune vrece i zamijeniti ih
2 Doslovno: "Da je moja baka imala pimpek, zvali bismo je djed."
W
praznima, kako bi se obred, poput svega što se dogadalo u Templiju,
održavao glatko i bez zastoja, dostojanstveno poput neke svecanosti na
državnoj razini.
Naravno, nije dovoljno nazvati Templi i jednostavno zatražiti rezervaciju.
Cak i kad biste uspjeli otkriti telefonski broj, koji nije u imeniku,
konobar koji odgovara na pozive vrlo uljudno bi vam objasnio kako se,
zbog velikog interesa, primaju samo rezervacije u pisanom obliku, prvoga
dana u mjesecu, za tri mjeseca unaprijed. Unatoc tome, zamolbi je
više nego mjesta i stoga, ako želite biti uvršteni medu sretnike koji ih
dobiju, valja vrlo brižljivo srociti svoje pismo.
Prica se, na primjer, da je korisno nekako natuknuti da ste tip osobe
koja bi znala istinski cijeniti legendarno kuhanje Alaina Dufraisa; ili
uvrstiti kratak popis te opisati druge restorane u kojima ste jeli – ali treba
dati do znanja da ni jedan od njih ne može biti tako dobar kao što je
Templi – ili spomenuti koliko cijenite filozofiju koju monsieur Dufrais
iznosi u nekoj od svojih brojnih knjiga. Medutim, svakako morate odoljeti
iskušenju da se raspišete nadugacko i naširoko, jer to bi moglo
ukazivati na to da ste klepetalo – a ako Alain Dufrais nešto ne podnosi,
to je klepetanje. Razgovaranje nije zabranjeno u Templiju, ali pretjerano
konverziranje se ne potice, jer se pretpostavlja da ste došli kako biste se
usredotocili na okuse u svojim ustima, a ne zato da ih pokvarite nepotrebnom
blagoglagoljivošcu. Mobiteli, cigarete i djeca jesu zabranjeni –
ova posljednja ne baš izrijekom, ali dobrano prije svog dolaska primit
cete diskretnu obavijest u kojoj se jasno navodi da monsieur Dufrais
kuha samo za potpuno razvijena, osjetljiva nepca.
Takoder je važno da se ne ponizite pogrešnim izborom papira i sredstva
za pisanje. Upotreba kemijske olovke, na primjer, a ne nalivpera,
navodi na pomisao da svoju zamolbu ne shvacate ozbiljno. Strojno izrezan
papir mogao bi proci – monsieur Dufrais nema ništa protiv jednostavnosti
– ali valja izabrati papir koji je istodobno skup i jednostavan.
Medutim, kad smo vec kod novca, nemojte ni slucajno podleci iskušenju
da uz pismo priložite novcanicu od sto eura. Mnogi ljudi ne odole,
ali kad bi vidjeli ledeni prezir na licu šefa sale dok novcanice lepršaju iz
omotnica, krv bi im se sledila u žilama. Novcanice se dodaju posebnom
konobaru, koji ih prilaže medu napojnice, ali takvo pismo bez oklijevanja
uvijek ide ravno u vrecu za smece. Alain Dufrais je glasovit po
W
svom nehaju prema novcu i taj stav prožima cijeli restoran, te zbog toga
u jelovnicima nema cijena, a vecera za dvoje olakšat ce vam džep za
iznos izmedu petsto i tisucu eura.
Kad su rezervacije napokon bile razvrstane, bilo je vec skoro podne,
pa se osoblje za primanje gostiju razmjestilo na svoja mjesta u blagovaonici
kako bi docekalo prve posjetitelje i još jednom provjerilo stakleno
posude, srebrni pribor i raspored sjedenja. Alain je uvijek ponosno isticao
da broj poslužitelja u Templiju u svakom trenutku premašuje broj
gostiju bar u omjeru dva naprama jedan. Kad posegnete za bocom, otkrijete
da je, kao nekom carolijom, vec dolebdjela do vaše caše; ako
vam ispadne vilica, bit ce uhvacena prije nego što dodirne tlo i jednako
brzo zamijenjena cistom.
Tocno u dvanaest i petnaest pojavio bi se Alain Dufrais radi svog
dnevnog obilaska restorana. Nikada ne biste pogodili da je prije toga
više od šest sati proveo u kuhinji: bijelo je na njemu bilo besprijekorno
bijelo, bez ijedne mrljice hrane. Visok, mršav covjek škrt na rijecima,
obišao bi krug oko praznih stolova poput visokog casnika na smotri
svojih jedinica. Povremeno bi podigao cašu i uzdigao je prema svjetlu
ili odmaknuo vilicu nekoliko milimetara ulijevo. Ništa ne bi pritom rekao,
ali Franciscus bi se istoga trena bacio na sporni predmet i pružio ga
konobaru da ga zamijeni. Potom bi se Alain vratio u svoje svetište u
središtu restorana, u kuhinju. Dvostruka viseca vrata bi se zaklopila;
jutarnja buka i graja bi se utišale. Nije bilo nikakvih priprema u zadnji
cas, i to iz vrlo jednostavnog razloga: sve je bilo pripremljeno i spremno.
Poput vojnika koji znaju da su zauzeli savršen obrambeni položaj,
osoblje Templija u tišini bi cekalo da se prvi gost ukaže na njihovim
vratima.
U trinaest i trideset kuhinja je brujala poput dobro održavanog motora
i uz velike ispuhe vatre i pare ispuštala iz svoje nutrine zakucaste kolaže
haute cuisine. Kuhari su radili kao da ih vrag goni i gracioznim prstima
cas prebirali po sastojcima, cas rezali, cas gulili, cas miješali. Iako
su radili pod velikim pritiskom, i unatoc užurbanosti, nije bilo dernjave
i psovanja, i uz izuzetak šefa kuhinje, koji bi izviknuo narudžbu kad bi
je primio od konobara, rijetko kad bi progovorili. Alain je stremio savršenstvu
u svemu, uvijek i iznova, te nije dopuštao ni natruhu kaoticnosti
W
ili razdražljivosti, kako ne bi pomutili koncentraciju desetak vrhunskih
majstora koji su davali sve od sebe da ostvare njegovu viziju. Samo jedanput,
kad je jedan commis ispustio tavu iz ruke, velikan je zastao,
okrenuo se svom šefu kuhinje i nešto mu promrmljao u uho. Nitko nije
cuo što mu je rekao, ali svi su znali da ce commis nestati prije završetka
smjene. Raditi u Templiju bila je povlastica. Osoblje je dolazilo i iz najudaljenijih
krajeva svijeta, iz Australije, Francuske i Amerike, samo da
bi imalo prilike uciti od velikog majstora. Takvu cast nije imalo smisla
rasipati na nespretnjakovice.
Alain Dufrais upravljao je kuhinjom na tradicionalan nacin, organiziravši
je kao odred sastavljen od pet jasno razgranicenih razina. Na vrhu
je bio on sam, chefde cuisine, te njegov zamjenik, glavni šef Karl. Karl
je nadzirao uslugu, što znaci da je dovikivao pojedinacne narudžbe sljedecim
razinama hijerarhije – a to su sous chefs i chefs de partie. Sous
chefs su radili na svim jelima, to jest, slagali ih na tanjure, prelijevali
umacima, nadjevima i provjeravali je li sve u redu, a svaki chefde partie
odgovarao je za odredeni dio kuhinje. Saucier je bio zadužen za meso,
entre metier za povrce, garde manger za hladna jela, apatissier za deserte.
Pod njihovom je upravom pak bio niz specijaliziranih pomocnika ili
demi chefs. I, na samome kraju, najniži od najnižih, bili su commis, koji
su morali raditi što god bi im netko naložio, a svatko im je mogao narediti
što da rade. Ta hijerarhija bila je cvrsta i nepromjenljiva poput srednjovjekovnoga
uredenja, a u okviru nje svatko je tocno znao gdje mu
je mjesto, kao i to da hoce li ga zadržati ovisi iskljucivo o blagonaklonosti
njemu izravno nadredene osobe.
Bruno je nedavno unaprijeden i postao jzpatissier. Njegov dio kuhinje
nalazio se u udaljenome kutu – kako bi fine šecerne niti i slatkiši od
sirovih jaja bili zašticeni od vreline i vreve – ali dva ili tri puta u smjeni,
Alain Dufrais bi navratio provjeriti je li i ondje sve tocno onako kako
treba. Ponekad bi umocio prst u neku Bruninu tavu i kušao što je u njoj
– bilo je poznato da nikada ne pokazuje bol, cak ni kad tekucina u tavi
kljuca – a u nekoliko navrata posljednjeg tjedna, taj postupak bi popratio
kratkim kimanjem glave, odobravajuci. Ta javna priznanja primijetili
su i drugi chefs de partie, a svaki od njih sve bi dao da je to kimanje
bilo namijenjeno njemu.
W
Sam Bruno nije imao vremena razmatrati ide li mu dobro ili ne ide.
U petnaest sati, kad bi drugi kuhari pomalo poceli usporavati, on bi još
uvijek radio punom parom, razmahujuci na sve strane – karamelizirati,
istuci vrhnje za šlag, nešto presavinuti, stvoriti prozracnu ekstravaganciju
od šecera, vrhnja i leda, i ushititi nepce njome, iako ce nekim cudom
izgubiti svu težinu cim se spusti u želudac. Imao je moc potpune koncentracije,
pa je prošlo neko vrijeme dok je shvatio da se dogada nešto
neobicno.
Tijekom cijele smjene iz blagovaonice je dopirala veca buka nego
što je bilo uobicajeno. Povremeno, kad bi se konobari progurali kroz
viseca vrata, s njima bi ušao i val kreštavoga smijeha ili bucnog razgovora,
a Bruno je to primijetio samo zato što je postupno pocelo utjecati
na raspoloženje kuhara – a kuhinjski je odred bio vrlo osjetljiv na te
promjene, baš kao što, poznato je, svi primati s lakocom uocavaju emocije
mužjaka-predvodnika.
Isprva je Alain Dufrais uzdigao glavu, zbunjen, i pozorno osluhnuo,
a onda se vratio svome poslu, bez komentara. Nekoliko minuta kasnije,
medutim, zaculo se neujednaceno klicanje. Alain naizgled nije reagirao,
ali malo kasnije primijeceno je kako fini složenac od svinjskih papaka i
tartufa na kojem je radio baca u smece i pocinje ispocetka. Chef de cuisine,
unatoc svojim gotovo nedostižno visokim kriterijima, gotovo nikada
nije morao pocinjati iznova.
Sada je vec gotovo cjelokupni odred jednim okom motrio svog kuhara
predvodnika, a drugim donekle svoj posao. Stale su se dogadati pogreške,
krive procjene vremena i sastojaka. Karl je odbacio nekoliko jela
koja su mu poslali na provjeru i još jace je pritisnuo oznojene kuhare
koji su se borili s gomilanjem zakašnjelih umaka i priloga! Golemi je
stroj poceo zastajkivati, a Alain Dufrais, napregnutih živaca, to je itekako
osjecao.
U kuhinju je ušao jedan konobar, a s njim još jedno klicanje iz blagovaonice.
Dufrais je prekinuo svoj posao i prišao konobaru. "Što je
to?" tiho je upitao.
Konobar nije morao pitati na što misli. "Stol dva. Rodendanska zabava."
"Koliko osoba?" "Dvanaest."
W
Alain je krenuo prema svojoj radnoj plohi. A onda, s ulaskom drugog
konobara, opet se zacula rika raskalašenog razgovora i Alain se
predomislio.
Poravnao je svoju kapu i odmarširao u restoran.
U blagovaonici, slavljenici su se utišali – ali ne zato što su znali da
im se bliži oluja, nego zato što je jedan od njih upravo lupnuo nožem po
stolu. Kad se graja utišala, ubrusom je otro usnice i ustao, osmjehujuci
se od uha do uha. Taj manevar pozdravljen je glasnim pljeskom. Umberto,
Federicin otac, koja je upravo proslavljala svoj dvadeset prvi rodendan,
spremao se održati govor.
"Prijatelji moji", poceo je.
Švicarski kuhar ukoceno mu je prišao, u svoj svojoj visini, uvecanoj
besprijekorno bijelom kuharskom kapom, visokom poput kape britanskog
gardista. Umberto, ni najmanje zbunjen, okrenuo se da ga pozdravi.
"Dobar dan", veselo je uzviknuo. "Ovo je fantasticno, stvarno fantasticno.
Zar ne, ljudi?"
Alain je jednim jedinim pogledom odmjerio cijeli stol. Ugledao je
nedovršeno jelo pred Umbertom, naredane cepove koji su svjedocili da
se popilo previše boca dobroga crnog vina. Prostorijom je vladao muk
dok su svi išcekivali što ce uciniti.
"Vi odlazite", kratko je rekao. "Sada. Svi. Van." Okrenuo se na peti i
vratio u kuhinju.
Netko se nasmijao, uvjeren da se radi o šali, ali smijeh mu je zapeo u
grlu kad je shvatio da je kuhar to mislio ozbiljno. Ceta konobara, koje je
mobilizirao Franciscus, ustremila se pristojno, ali bez sumnje odlucno,
prema nepristojnome stolu. Umberto je zinuo da se pobuni, ali kci ga je
potegnula za rukav, lica rumena od neugodnosti.
Polako, u tišini, skupina je ustala i krenula, svatko od njih ispracen
jednim konobarom, poput zatvorenika s uznicarem. Tommaso se našao
uz slavljenicu, koja je sada grcala u suzama.
"Baš mi je žao", promrmljao joj je. "Kuhar je jako napet." Pogladio
ju je po nadlaktici. "A pomalo je i preserator", dodao je iskreno.
Iznenadenje od kojeg su u pocetku otupjeli sad je popustilo pa su se
slavljenici poceli ljutiti. Upirali su prste u prsa konobara i mahali im
pesnicama pod nosom. Tek kad je za pojacanje stigao elitni odred vratara,
nesudeni gosti napokon su se ukrcali u svoje automobile i otišli.
W
Taj je zastoj doveo do toga da se pripremanje vecere izravno nastavljalo
na pripremu rucka. Cijelog poslijepodneva kuhari su bez prekida
rezali i sjeckali i miješali i posipali zacinima, u ocajnickom nastojanju
da kuhinju – i raspoloženje svog glavnog kuhara – dovedu u uobicajenu
ravnotežu. Kad je kucnulo dvadeset sati, smirenost je opet vladala
Templijem. Prvi vecernji gosti kušali su svoje amusequeles i pijuckali
mur royale dok su prelistavali jelovnik u ozracju studioznog zanosa i
mucili se izborom izmedu roti od prepelica punjenih divljim pecurkama,
vijenca od krumpira aujus s tartufima ili janjecih kotleta enpersillade
uz cassoulet od mahuna i maslinovo ulje pomiješano s majcinom dušicom.
I zbog svega toga, nikome zaista nije trebao zvuk mobitela, koji se
odnekud oglasio pjesmom koja je 1970-ih bila himna grupe Deep Purple,
Smoke on the Water.
Tommaso je istog trena shvatio da je to njegov mobitel. Cak ni u Italiji
nema toliko obožavatelja Deep Purplea da bi melodija Smoke on the
Water mogla oglašavati poziv na dva mobitela u istome restoranu.
Povrh toga, sad se sjetio da je toliko bio zaokupljen razmišljanjem o
Amerikanki da je zaista zaboravio iskljuciti svoj telefonino nakon dolaska
u Templi, a time je prekršio pravila ponašanja koja važe za svo
osoblje. Kršenje ovoga pravila znacilo je trenutacni otkaz.
Melodija je dopirala iz ormara za ogrtace osoblja. Tommaso je morao
biti brz. Uronio je u ormar, izvukao telefon iz svoje jakne i pritisnuo
"Odgovori". "Trenutak", prošaptao je. Istovremeno, opipavao je džepove
tudih kaputa, sve dok nije pronašao još jedan telefonino, za razliku
od njegova, iskljucen. Svoj je tutnuo u džep i izronio iz ormara trijumfalno
uzdignuvši drugi telefon. "Taj je", rekao je Franciscusu. Kad je
mditre d' primio telefon, položio ga na tlo i mirno zgnjecio petom,
Tommaso je šmugnuo u vrt.
"Si ?" rekao je cim se uvjerio da nema nikoga.
"Halo", oklijevao je djevojacki glas s druge strane. Tommasu je poskocilo
srce. Bila je to Amerikanka. "Ovdje Laura Patterson – danas smo
se upoznali? U prodavaonici delikatesa."
"Naravno. Kako si, Laura?"
"Pa, ja sam dobro, ali nisam baš sigurna da je i umak. Ne znam jesam
li dobro shvatila sve što ste mi rekli."
W
Zapravo, u tom trenutku Laura je zurila u hrpu vrelih žutih pappardella,
povrh kojih se kocio citav, gotovo potpuno sirov, mali
zec. Nekako ga je uspjela odrati i izvaditi mu iznutrice, a to nije bilo
baš lako ni njoj ni zecu, premda se mora priznati daje zec ipak lošije
prošao u tom okršaju.
"Cini se da me danas zecevi ne slušaju", nervozno se našalila.
"Što?"
"Hm – nije važno. Glupava šala. Mogu li nekako popraviti umak?"
"Jeste li se sjetili pancetteT strogo je upitao Tommaso.
"Pancettal Oh. Ne, bojim se da nisam."
"A kako dugo ste kuhali zeca?"
"Mmm – dvadesetak minuta."
Tommaso se pocešao po glavi. Jedna stvar je nekome prepricati recept,
ali spasiti upropašten recept bilo je izvan dosega njegovih kulinarskih
vještina. Žurno se zaputio prema kuhinji. Bruno ce znati što treba.
Vec je htio dodati telefon svom prijatelju, a onda se odjednom sjetio
da Lauru može zavesti samo ako bude i dalje mislila daje on sam kuhar.
Uhvatio je Brunu za rukav i potegnuo ga u najskriveniji zakutak patissierova
kuta, a zatim mu prstom pokazao na telefon koji je ramenom pridržavao
uz uho.
"Dakle, imate zeca, kojeg ste kuhali dvadeset minuta, i pappardelle,
koje ste kuhali – koliko?" rekao je u telefon.
"Petnaest", odgovorila je Laura. Kroz kuhinjska vrata vidjela je svog
oca i Cassie, njegovu odurrio"mladahnu osobnu pomocnicu i istovremeno
djevojku, kako pogledavaju na sat.
"Petnaest", ponovio je Tommaso, uz znakovit pogled Bruni.
Bruno se lecnuo od užasa. "Svježa tjestenina", promrmljao je.
"Morat cete skuhati nove pappardelle"', rekao je Tommaso Lauri.
"Ali još ne", žurno je ubacio Bruno. "Prvo se moramo pozabaviti zecom."
"Ali prvo se moramo pozabaviti zecom."
"Ima li tavu za pecenje?" zanimalo je Brunu.
"Imate li tavu za pecenje?" upitao je Tommaso.
Laura je, s druge strane, odgovorila: "Da."
W
"Da", prenio je Tommaso svom prijatelju. Laura je pomalo zbunjeno
pogledala u svoj telefon. Ili se javljala jeka ili je Tommaso ponavljao
sve što bi rekla.
Bruno je kimnuo. "Dobro. Pogledajmo sad što ima u hladnjaku. Necemo
moci spremiti pravi sugo di lepre, bar ne ako namjerava jesti prije
ponoci, ali mogli bismo naciniti nešto donekle slicno." Uzeo je limun i
sav svoj polet unio je u usitnjavanje korice i u upute Tommasu, a tako,
posredno, i upute Lauri, u zajednickom naporu da priprave jednostavan
mesni umak. Uvijek je mogao raditi dvije stvari istovremeno ako se radilo
o hrani. Samo kad bi trebalo uciniti nešto što nije imalo veze s kuhanjem,
Brunina desnica više nije znala što radi ljevica.
Ponoc je vec prošla kad su dvojica mladica izašla iz Templija. Popili
su još jedno pice prije spavanja u malome baru, a onda su pješice krenuli
duž toplih, tihih ulica prema svom zajednickom stancicu u Trastevereu.
Tommaso je nakon Laurina poziva spremio njezin broj. Nazvao ju je
dok su šetali prema domu.
"Hej, Laura, Tommaso ovdje. Kako je ispalo?"
"Oh, bok, Tommaso. Bilo je fenomenalno. Ne mogu ti dovoljno zahvaliti."
"Gdje si? Cujem nekakvo odjekivanje." "Oh, u kadi sam, namacem
se. Baš sam se spremala u krevet." "U kadi je", šapnuo je Tommaso
Bruni. "To je dobar znak." "Ta kombinacija sa zecom i rajcicama bila je
pravo nadahnuce", rekla je Laura. Culo se pljuskanje vode. "Iako, ne
vjerujem da je moj umak bio onako dobar kakav bi ti pripremio", nastavila
je. "Mislim, da bar nisam zabrljala na pocetku..."
Tommaso se radosno osmjehnuo Bruni. "Znaš što, baš bih ti rado nešto
skuhao, Laura. Onako kako treba, naime." "Zbilja?"
"Što radiš sutra navecer?"
Laura je zastala. Nije htjela pokazati previše oduševljenja, ali taj zec
je zaista bio jako ukusan. "Ništa posebno", odgovorila je.
Tommaso je završio razgovor i uskliknuo tako glasno daje uska ulicica
odjeknula. "Hoce da joj nešto skuham!"
"Fantasticno", suho je odvratio Bruno. "Živo me zanima što ceš joj
poslužiti."
W
"Ah. Pa, mislio sam, ti bi mi mogao nešto savjetovati, dobri moj prijatelju."
"Hai voluto la bicicletta.. ."3 slegnuo je ramenima Bruno.
"Joj, ma daj. Znaš da bih ja to ucinio za tebe."
"Teško da bi ti to mogao uciniti za mene," ukazao mu je Bruno na
ocitu cinjenicu, "s obzirom na to da nemaš pojma o kuhanju."
"Pa znaš vec što mislim."
Neko su vrijeme hodali u tišini. Bruno je oprezno upitao: "Tek toliko
da ne bi bilo nejasnoca, što tocno tražiš od mene?"
"Samo to da smisliš nešto. Nešto tako fenomenalno, tako predivno i
seksi da se Lauri, prekrasnoj Lauri, zavrti u glavi od ljubavi i da padne
u moj krevet."
Bruno je promozgao o tome. "Ali što tocno želiš?" napokon je rekao.
"Jer, znaš, napaliti nekoga i navesti nekoga da se u tebe zaljubi dvije su
vrlo razlicite stvari."
"Kako to misliš, filozofe moj?"
"Ako nekoga želiš rasplakati," polako je odgovorio Bruno, "daš joj
da nakoše luk. Ali ako želiš da se rastuži, skuhaš joj jelo koje joj je
mama kuhala kad je bila mala. Vidiš u cemu je razlika?"
Tommaso je slegnuo ramenima.
"A napaliti nekoga," nastavio je Bruno, "pa, to je teže nego rasplakati,
ali nije nemoguce. Plodovi mora, naravno, imaju afrodizijacka svojstva.
I mekušci, isto tako – kao lanarche ajo e ojo, puževi u ulju s cešnjakom.
Možda i carcifioni – mlade articoke kad ih skuhaš s metvicom,
pa ih rastvoriš prstima i umaceš u topli, otopljeni maslac. I vino, naravno.
A onda, za kraj, slatka eksplozija, nešto lagano ali umjetnicko, tako
da budeš pun energije i sretan... ali, to je tek jedna strana price. Kad bi
želio da se netko zaljubi u tebe, skuhao bi nešto potpuno drugacije, nešto
savršeno jednostavno, ali dojmljivo. Nešto što pokazuje da poznaješ
u dušu tu osobu." "Kao na primjer?"
"Pa, u tome i jest problem. To je za svakoga nešto drugo. Morao bi
stvarno poznavati osobu o kojoj se radi: njezinu prošlost, porijeklo, je li
prosta ili profinjena, suha ili uljevita. Morao bi je kušati, tako da vidiš je
li joj meso slatko ili pikantno, slano ili bez okusa. Ukratko, morao bi je
3 Dio izreke "Hai voluto la bicicletta? E pedala!", koja doslovno prevedena
znaci: "Htio si bicikl, sad okreci pedale."
W
voljeti, a cak je ni onda možda ne bi istinski poznavao, bar ne dovoljno
da bi joj znao skuhati jelo kojim ceš osvojiti njezino srce."
"Parla come t'ha fatto mammeta"4, nasmijao se Tommaso. "Ne mogu
ja toliko mozgati. Sve što tražim od tvog kuhanja jest da mi je skuha za
krevet. Ništa više od toga."
"Moje kuhanje? A ja sam mislio da samo trebam nešto smisliti."
"Ah." Tommaso je izgledao pomalo posramljen. "Gledaj, radi se o
tome – zamisli samo kako bi bilo grozno da ja upropastim tvoj izbor
jela. Bio bi nesretan, a onda bih i ja bio nesretan, a onda ne bih mogao
usreciti Lauru, a bilo bi grozno da ti to leži na savjesti, zar ne? Osim
toga," lukavo je dodao, "kako cesto ti se pruža prilika da svoja jela iskušaš
na pravoj, živoj Amerikanki? Vlastita jela, naime?"
"Istina", smrknuto je odvratio Bruno. "Tamo u Templiju sam samo
radnik na traci. Vrlo kvalitetan radnik na pozlacenoj traci, ali svejedno
je to serijska proizvodnja. Svaki dan pripremam Alainove kolace, Alainove
dolci, Alainovu glasovitu creme caramel s jezgrom od biskvita i
pecene mahune vanilije – pa cak i kad bih znao spremiti nešto bolje, on
to ne želi. A što se tice tipicno rimskih zamisli..." Stao je oponašati kuharov
švicarski akcent: "'Ovdje ne trebamo te seljacke recepte, hvala
vam lijepo.' Stalno Michelin, Michelin, Michelin. Jetrica na ulju, bijeli
tartufi, umak sa šampanjcem. Cemu? Kad je jednostavni rimski coda
alla vaccinara5 sto puta ukusniji od svega toga? I…"
"Znaci, ucinit ceš mi to?" brzo je ubacio Tommaso, jer je taj govor
od svog prijatelja cuo vec bezbroj puta. "Skuhat ceš nešto fantasticno,
ali tako da se ja mogu pretvarati pred Laurom da sam to ja sam spremio?"
Bruno se nasmijao i lagano pesnicom munuo svog prijatelja u rame.
"Naravno. Nabavit cu ti tvoju biciclettu. Samo, pazi da sam okreceš pedale,
OK?"
Laura je nazvala Carlottu sljedeceg jutra i ispricala joj novosti.
"Našla sam kuhara. I, cara, strašno je zgodan. Kao Michelangelo.
Vec sam od njega dobila jedan recept za tjesteninu i davao mi je upute
4 Govori kako te naucila majka", to jest, ne govori gluposti.
5 Pirjani volovski rep. Vaccinara je stara rimska fijec za mesare, a
prica se da je to bilo njihovo omiljeno jelo.
W
cijelo vrijeme dok sam kuhala. A veceras idem do njega, jer ce skuhati
nešto za mene..."
"Lentamente, Laura. Uspori malo. Ideš u njegov stan? Na prvom sudaru?
"
"Pa, da. A gdje bi inace kuhao?"
"Namjeravaš spavati s njim?"
"Naravno da ne. Samo jednom smo se vidjeli."
"Ako odeš u njegov stan, mislit ce da te može odvesti u krevet", bezizražajno
je rekla Carlotta.
"Nisam stekla dojam daje takav."
"Siamo in Italia, Laura. U Italiji smo. Vjeruj mi, sigurno misli da ceš
spavati s njim."
Laura je uzdahnula. "Ti si ta koja mi uvijek govori da trebam ici za
srcem."
"Sigurno. Pod uvjetom da ti je jasno kamo te vodi. Ucini nešto meni
za ljubav – ponesi nekoliko goldona6, hoceš? To je još nešto u cemu
Talijani nisu baš uvijek pouzdani."
"Pa, imala sam puno prilika uvježbati obranu od nepoželjnog udvaranja",
rekla je Laura pomalo uvrijedeno. "Osim toga, vec sam ti rekla,
on je drag. A ima i stan, tako bar nisam u opasnosti da ce me gurnuti u
grmlje."
"Aha. Znaci, kaniš spavati s njim."
"Možda", priznala je Laura. "Nisam još odlucila. Ali, luda avantura
mi ne gine."
"Onda definitivno moraš ponijeti kondome. I zapamti – što god radila,
nemoj obuti tenisice."
Bruno je imao slobodno prijepodne, tako da je veci dio jutra proveo
na Mercato di San Cosimato, glavnoj tržnici u Trastevereu, u nabavi
sastojaka za Tommasovo veliko zavodnicko jelo. Još uvijek nije smislio
jelovnik i nije imao nikakav plan. Jednostavno je vrludao naokolo, da
vidi cega ima, slušajuci viku kojom su se vlasnici štandova nadmetali za
kupce, i išcekujuci da mu sine neka proljetna delikatesa. Carciofini su
trenutno dobri, osobito oni ro-magnolo, vrsta articoke svojstvene tom
kraju, i tako slatke i mekane da se može jesti sirova. Puntarelle, lokalna
6 Kondoma.
W
gorka endivija, bila bi božanstvena salata. U trgovini Vini e Olio pronašao
je rijetko vino Torre Ercolana, merlot pomiješan s lokalnim groždem
Cesanese, koje je vec više od tisucu godina nerazdvojni dio okusa
rimske kuhinje: to grožde i lokalno kulinarsko umijece pristaju zajedno
poput starog bracnog para. Bilo je puno mlade janjetine, a uspio je pronaci
i fini abbacchio – janjece dojence, zaklano još prije nego što je kušalo
travu.
Slijedom ponude poceo je slagati jelovnik, u mislima razvijajuci osnovnu
temu. Rimsko jelo, da; ali i više od toga. Proljetna gozba, u kojoj
svaki zalogaj slavi ponovno radanje i obnavljanje, u kojoj se iznova prizivaju,
nježno i obzirno, stari okusi, baš kao što to biva svakoga proljeca
otkad je svijeta i vijeka. Kupio je bocu ulja porijeklom s jednog malenog
imanja za koje je znao; ulje je bilo svježe prešano, a imalo je zelen,
mladenacki okus, kao zdjela upravo ubranih maslina. Oklijevao je
pred štandom punim debelih bijelih šparoga iz Bassano del Grappa, s
obala žustre rijeke Brente. Bile su besramno skupe, ali je vrijedilo platiti
za takvu kvalitetu, zakljucio je, dok je trgovac umatao tuce blijedih
stapki u vlažan papir i zatim mu sve ceremonijalno urucio, kao da mu
daje buket najfinijega cvijeca.
Tema je postajala sve jasnija što je više o njoj razmišljao. Bit ce to
proslava mladosti – prekratke mladosti, pobjednicke mladosti, mladosti
koju moraš uživati i slaviti. To, naravno, nece reci Iommasu. Njegovu
prijatelju bio je pun nos Bruninih objašnjenja ti ubije potke kuhanja.
Štos je u tome što ce to ipak upaliti, na nekoj podsvjesnoj razini.
Pri završetku obilaska tržnice naišao je na starca koji je drijemao u
prastarom stolcu za suncanje. Do nogu mu je stajao izgužvan stari ceker.
Bruno je cucnuo i pažljivo otvorio ceker. Unutra je ugledao, posložene
poput jaja u slamnatome gnijezdu, šest komada ricotte. Starac je
otvorio oci.
"Svi su od mojih vlastitih životinja", ponosno je rekao. "A napravila
ih je moja vlastita žena."
Bruno je pažljivo izvukao jedan sir i udahnuo. Istoga trena osjetio je
kao da se nalazi na malenom pašnjaku negdje usred Castelli Romani,
brdovitoj okolici Rima. U mirisu sira osjecao se trag zelenog krmiva, od
zimske hranidbe, ali osjecala se i zelena trava i sunce i tek tracak majcine
dušice, koja divlja raste na livadama i koju su ovce popasle zajedno s
W
travom. Zapravo mu više ništa nije trebalo, ali ricotta je bila tako savršena
i znao je da ce joj vec naci svrhu negdje u svom obroku, možda za
desert, posipanu cimetom i s kuglicom slatkoga meda.
Zaputio se preko trga u trgovinu tjesteninom kad je ponovno ugledao
djevojku. Bruno je zastao, sa srcem u grlu. Pojma nije imao tko je ona,
ali ju je posljednjih nekoliko tjedana vec pet-šest puta vidio kako lunja
Trastevereom; osobito ovdje, tržnicom, a cinilo mu se da ceznutljivo
zuri u štandove pretrpane desecima razlicitih vrsta povrca: bio je tu radicehio,
cime di rapa, divlje articoke, bruscandoli – male zelene klice
hmelja koje bi se u proljece pojavile na tržnici i nestale za samo nekoliko
tjedana; borragine, barba difrate, cak i lampascione, gomolji zumbula,
a naravno, bile su tu i košare pune tenerume, prvih sitnih mladih tikvica,
od kojih
je svaku na vrhu krasio žilav cvijet boje sunca. Medutim, nikada nije
vidio da bi nešto kupila. Jednom joj je stajao toliko blizu da je primijetio
kako u ruci ima vrecicu sa staklenkom maslaca od kikirikija Skippy,
iz trgovine hranom koja prodaje uvozne proizvode na drugoj strani tržnice.
Prema tome je zakljucio da je Amerikanka ili Australka i da joj
ponekad nedostaju okusi iz domovine. Ali, zato što je tako gladno zurila
u gomile njoj nepoznatog povrca, ceznuo je da joj pripremi nešto od
toga, pokaže joj što propušta. Jednom se cak odlucio prici joj i reci
'Boungiomo', ali cim se okrenula prema njemu, a te njezine predivne oci
zacaklile se od zanimanja dok je išcekivala što ce reci, izgubio je hrabrost
i poceo se pretvarati da samo želi dosegnuti neke rajcice pokraj nje.
"Scusi", promumljao je, a ona se odmaknula i propustila ga.
Danas je nosila majicu s naramenicama. Stao je i upijao sliku njezinih
ramena poprskanih narancasto crvenkastim pjegicama ispod vrtloga
plave kose, kao da ih prekrivaju raspršene pahuljice feferona. Na trenutak,
ali jasno poput uvjerljive tlapnje, u mislima je osjetio njezin okus,
dodir glatke slanoce njezine kože boje meda na svojem nepcu. Hocu,
obratit cu joj se, pomislio je. Dat cu joj šparoge. Sebi uvijek mogu kupiti
druge.
Odlucan u toj nakani zaputio se prema djevojci; ali, bilo je samo casak
prekasno. Djevojka se okrenula i otišla.
Bruno je gledao za njom. Na drugoj strani tržnice nalazio se niz trgovinica,
jedva vecih od dovratka – minijaturna željeznarija, ljekarna,
W
trgovinica koja prodaje iskljucivo maslinovo ulje i pokraj nje trgovina
donjim rubljem, sve stisnute na jedva deset metara ulice. Djevojka je
nacas zastala pred izloženim rubljem, a zatim povukla vrata i ušla.
Bruno se zaustavio. Što to radiš, budalo jedna? prekorio je samoga
sebe. Ona vec ima decka. Ljubavnika, zapravo. Zašto bi inace kupovala
zavodnicko rublje? Kako si, zaboga, uopce mogao pomisliti da bi takva
djevojka mogla biti sama? Okrenuo se teška srca i nastavio kupovati.
Laura je voljela šetati Trastevereom, po cetvrti u kojoj je odsjela.
Knjižice za turiste opisivale su je kao zapušteno mjesto, radnicku enklavu
u srcu Vjecnoga grada, ali ona je voljela pod petama osjetiti vibriranje
kaldrmom poplocenih ulicica, jedva dovoljno širokih da propuste
sicušne talijanske automobile. Trgovina The Mystic Dread Rock Steady
Reggae stajala je tik uz trgovinu elektricnog alata, a grandiozno imenovan
Institut za simpateticku shiatsu masažu bio je stisnut izmedu ljekarne
i kioska lutrije. Radionice za popravak namještaja naslanjale su se na
crkve; stabla naranci borila su se sa suncobranima restorana za svaku
zraku sunca, a travnati miris marihuane stapao se s mirisima svježe kave
i pizze. Na trgovima i svim slobodnim mjestima, automobili su bili
parkirani u nasumicnom kaosu, ostavljajuci dojam da je nešto smrznulo
prometni zastoj i da su vlasnici jednostavno napustili svoja vozila, a živahno
crvenilo geranija uokvirivalo je svaki prozor i okvire ulaza.
Jednoga dana, nedugo nakon što je stigla u Rim, slucajno je naišla na
zanimljivu trgovinicu. Izlog je bio jedva nešto veci od ormarica, ali je u
njemu bilo desetak i više kompleta najljepšega rublja koje je Laura ikada
vidjela. Tange, tanke poput ogrlica, bile su izložene u škrinjicama,
kao da su dragulji. Bilo je mekanih cvjetastih potkošulja obrubljenih
cipkom, toliko finom da bi bila dostojna svake vjencanice; drskih gacica
što se nose na samome rubu bokova; crnih haltera za carape; kremastih
svilenih bodija. Tog puta nekako se odlijepila od trgovine a da nije
ušla, ali sada, dok se pripremala za vecernji spoj, opet se zatekla pred
njom. Carlottine rijeci su joj odjekivale mislima: Vjeruj mi, on misli da
ceš spavati s njim.
Uz laganu vrtoglavicu, otvorila je vrata i krocila u trgovinicu.
Unutra nije bilo polica, vješalica ili izložene robe. Zatekla je samo
besprijekorno odjevenu Talijanku tridesetih godina, zadubljenu u II
W
Messagero, koja je spustila novine kad su se vrata otvorila i izvježbanim
okom premjerila Lauru.
"Momento", odlucno je rekla žena i nestala u majušnoj stražnjoj prostorijici.
Vratila se s cetiri tanke kutije, koje je jednu po jednu otvorila
na pultu. U njihovoj unutrašnjosti, u slojevima svilenog papira gnijezdili
su se komadi rublja još finiji od onih u izlogu. Nije bilo prikvacenih
cijena, a Laura je ubrzo shvatila zašto: kad
je napokon odlucila što ce, crveni cipkasti bodi s kompliciranim uzicama
zbog kojeg se osjecala gotovo razbludno dekadentnom, iznos koji
se pojavio na blagajni bio je veci od njezinih kompletnih životnih troškova
za tjedan dana.
"Naucit cu te kako se sjecka", rekao je Bruno Tommasu. "Kad ona
dode, tako ce izgledati kao da ti kuhaš."
"Naravno", rekao je Tommaso samouvjereno. Bruno je uzeo jednu
jabuku i položio je na radnu plohu. Zatim je razmotao svoju platnenu
torbu za noževe.
"Ako mi oštetiš noževe," rekao je, "mrtav si."
"Necu ih oštetiti." Tommaso je uzeo najveci, celicni Wusthof. "Mili
Bože, baš je težak."
Bruno mu je nježno uzeo nožinu iz ruke. "A-a. Taj je prevelik za tebe.
Pocni s ovim." Dodao mu je manji Global. "To je japanski nož. Izraden
je od vanadijskog celika." Polio je malo maslinovog ulja preko
kamena za oštrenje. "Prije svega, pokazat cu ti kako se oštri."
Nakon pet minuta oštrenja, Tommaso se poceo dosadivati. "Sad je
vec valjda naoštren."
"Skoro."
Kad je zakljucio da je u redu, Bruno je izvadio dijamantski celik. "A
sad cemo ga fino doraditi."
Tek nakon nekoliko minuta Bruno je svom prijatelju dopustio da se
pozabavi jabukom. "Kraj noža koristiš za deblje stvari, a vršak za fino
rezanje", uputio ga je. "Prerezi jabuku pod kutom, ovako. Ne cekaj da
se odvoji prva kriška, odmah kreni na sljedecu. I prste k sebi. Ova oštrica
može prerezati svinjske papke, a tvoje prstice bi otfikarila kao ništa."
Dok je Tommaso vježbao rezanje, Bruno se posvetio pecnici. Za razliku
od mnogih kuhara, Bruni nije bilo ispod casti nešto ispeci u pecnici.
Volio je on i meso i povrce, ali je osjecao jednu drugu, drugaciju
W
vrstu zadovoljstva kad bi išcarobirao umjetnicki dotjerane, ocaravajuce
slatkiše od šecera i brašna ili kad bi ispekao pladanj obicnih keksa.
Sam dolce, nakon tako puno teške hrane, bit ce jednostavan – ricotta
sir, s medom i malo cimeta, i caša vin santa – slatkoga bijelog vina – u
koje se umacu tozzeti, domaci kolacici od lješnjaka. Bruno je baš stavljao
kolacice u pecnicu kad mu je prišao prijatelj.
"Evo," rekao je Tommaso i izvukao neki mali smotuljak iz traperica,
"još neki zacini za tozzete."
"Zacini ne idu u tozette", poceo je Bruno. A onda je shvatio da smotuljak
zapravo sadrži nekoliko grama droge.
"Vjeruj mi", namignuo mu je Tommaso. "Bit ce još ukusniji s ovim."
"A-a", odlucno je odgovorio Bruno i odgurnuo ruku svog prijatelja.
"Uništit ce okus lješnjaka; a osim toga, nece ti trebati nikakvi dodatni
stimulansi nakon ovakvoga jela. Kako ceš se iskazati pred tom djevojkom
ako ona završi u krevetu, a ti na balkonu?"
Bruno je odlucio poslužiti šparoge s toplom zabaione kremom; ne
onu složenu verziju kakvu je pripremao u restoranu, nego jednostavnu,
putenu pjenu od žumanjaka i bijeloga vina. Ipak, još nije rekao Tommasu
da ce morati dovršiti zabaglione u posljednjem casu, tik prije serviranja.
Lako je nauciti kako se koristi nož. Do veceri, njegov prijatelj ce
morati svladati i kuhanje na pari.
U stambenom bloku Residencija Magdalena, gdje su bili smješteni
americki studenti, Laura je pocela dvojiti o svom bodiju. Bez sumnje je
bio prekrasan, ali bilo je nešto fetišisticko, a da ne spominjemo i neprakticno,
u povezivanju tih desetak kukica i uzica kojima se pricvršcivao.
"Što misliš?" upitala je svoju cimericu Judith. "Pretjerano? Prekomplicirano?"
Judith ju je premjerila suženih ociju. "Ovako cu ti reci: nadaj se da
ima vješte ruke."
"Dao mi je do znanja da je prilicno spretan", rekla je Laura. Pocrvenjela
je.
"Ako ti ovo uspije skinuti, onda mora biti. Mislim da te ceka sjajna
noc."
W
Tommaso se borio s posudom za kuhanje na pari i mlatilicom. Vec je
bezbroj puta pocinjao tuci žumanjke, a svaki put pjena bi splasnula u
ljepljivu masu.
"Prejako lupaš", rekao mu je Bruno. "Gledaj. Pomici i lakat i zapešce.
Ovako."
Tommaso je ponovno pokušao. Ovaj put bio je previše energican i
smjesa se razletjela s vrška mlatilice.
"Budi strpljiv", rekao je Bruno. "Hajde, još jedanput."
"Ja sam beznadan slucaj", rekao je Tommaso i umorno spustio mlatilicu.
"Ne mogu ja to."
"Moraš. Hajde, još jedanput..."
"Ah, ali ne moram, zar ne? U stvari, ne", odvratio je Tommaso prepredeno.
"Na koncu konca, sjedit cemo za stolom, pa zašto se ne i bih
pravio da cu zabaglione istuci ovdje, a zapravo to napraviš ti?" '
Bruno je razmislio o tom prijedlogu. "A gdje cu ja biti?"
"Ovdje, naravno. Laura ne mora znati. A onda, kad sve bude na tanjurima,
ti se iskradeš van."
"Pa, dobro onda", oklijevao je Bruno. U svakom slucaju, bit ce j to
lakše nego Tommasa nauciti kako se kuha. '
U osam sati Laura se našla na adresi koju joj je Tommaso dao, pred
otrcanim vratima pokraj trgovine mopedima. Pozvonila je. Tommasovo
lice pojavilo se visoko iznad njezine glave. "Dodi gore", viknuo je. "Otvoreno
je."
Koraknula je u mracno dvorište i uspentrala se bezbrojnim stepenicama
sve do vrha zgrade. I tu su vrata bila otvorena pa je ušla. Stancic
je bio malen i nimalo otmjen, gnjezdašce od cetiri prostorijice obavijene
starim filmskim plakatima i slikama rock-zvijezda iz 1970-ih. Ali pogled
ju je ostavio bez daha.
Ispod nje su se nizali krovovi s crvenim crepovima, jedan za drugim,
neuredno razbacane kuce, stambene zgrade i crkve, sve nabijene jedna
uz drugu, sve do Tibera. S njezine lijeve strane, duž vrhova brežuljka
Janiculum, žmirkala su udaljena svjetla. Ispred
nje, s druge strane rijeke, palace i crkve staroga Rima plutale su poput
osvijetljenih otoka u tami okolnih zgrada.
"Ajme", ushiceno je rekla.
W
Prozor je izlazio na kosi krov, preureden u sklepani balkon pri-licno
smrtonosnog izgleda, s dvije ofucane stare fotelje i nekoliko loncanica
sa zacinskim biljkama, razbacanih u guštiku televizijskih antena. Tommaso
je upravo ustajao iz jedne fotelje da bi je pozdravio, nesnosno
prekrasan. Njegovo je isklesano lice bilo okrunjeno bujicom cvrstih
kovrca, debelih i uvinutih poput žice na telefonskoj slušalici. "Bok",
rekao je. "Kako si, Laura?"
"Sjajno." Još bolji od pogleda bio je, medutim, miris koji je dopirao
iz kuhinje i koji ju je gotovo oborio s nogu. "Bože moj", dahnula je.
"Što je pak to?“
"Vecera", jednostavno je odgovorio.
"Miriše..." duboko je udahnula "... fantasticno."
"Prilicno je dobra", rekao je skromno. "Treba još dvadeset minuta."
"Dvadeset minuta!" Nije bila sigurna da ce izdržati tako dugo. I Itjela
ju je kušati sada, odmah.
"Aha. Ne brini se. Bit ce ti još bolja ako se malo strpiš. Išcekivanje
ce biti dio užitka." Prešao je jednom rukom niz njezina leda dok ju je
pozdravljao poljupcem u obraz.
Laura je kriomice zadrhturila. Carlotta je imala pravo.
Nakon caše prosecca Laura se potpuno opustila. Tommaso je bio
izvrstan domacin, pažljiv i zainteresiran – to jest, postao je takav kad ga
je nagovorila da iskljuci jezivu glazbu koja je svirala u pozadini.
"Ne svidaju ti se Ramonesi?" rekao je, iznenaden. "Ali oni su Amerikanci."
"I Mariah Carev je Amerikanka", odvratila je. Bilo joj je cudno što
netko tko ima tako profinjen ukus kad se radi o hrani može pokazivati
potpuno pomanjkanje glazbenog ukusa.
Nakon što su uljudno oslobodili stan Ramonesa, radosno su cavrljali
dok je Tommaso rezao sitno proljetno povrce zapinzimonio, umak od
maslinovog ulja, octa, soli i papra. Kuhinja je bila puna profesionalne
kuharske opreme, a Laura nikada prije nije vidjela tako opake noževe
poput nekoliko njih koji su se tu nalazili.
"Kad si to naucio?" upitala je, upiljena u Tommasov nož koji je skakutao
daskom za rezanje.
W
"Oh, nije to teško. I", dodao je, nešto iskrenije, "imao sam jako dobrog
ucitelja."
Lauri se nakupljala slina u ustima od predivnih mirisa iz pecnice. "A
što veceras jedemo?"
"Evo." Dodao joj je jelovnik, uz naklon i razmahivanje, poput konobara.
Pogledala je kartu i procitala: Antipasto: verdure in pinzimonio. Primo:
spaghetti all'amatriciana. Secondo: abbacchio ali cacciatiora. Contorni:
carciofl ali romana, asparagi con zabaione. Dolci: ricotta dolce;
vin santo, biscotti. "Bože dragi. Necemo moci sve to pojesti."
"Quanto basta. To je taman dovoljno. Nema toga puno, tek toliko da
razbudi nepce. A ne kao americki odresci, koji ti sjednu na želudac i
zbog kojih..." Odglumio je podrigivanje.
Zaculo se zatvaranje vrata. "Tko je to?" upitala je Laura.
"Samo moj cimer. Ne brini se, on ide van."
"I on je kuhar?"
"Bruno? Ne baš. To jest, on je vježbenik. Perac posuda, zapravo.
Dakle, hocemo li jesti?"
Nikada prije Laura nije jela takvu hranu. Ne, ona nikada prije nije jela.
Cinilo joj se kao da ti okusi oduvijek postoje, kao da su uvijek bili u
njezinoj mašti, ali sad ih je prvi put cestito okusila. Svako novo jelo bilo
je intenzivnije od prethodnoga. Špageti su bili omotani gustim umakom
od mesa i vina; bogati, reskoga mirisa i ljepljivi. A janjetina je, pak, bila
ružicasta i slatkasta, tako meka da se topila u ustima. Poslužio ju je bez
povrca, ali poslije je Tommaso iznio prvi contorno na stol: citavu articoku,
obilno prelivenu toplim maslinovim uljem i limunovim sokom,
posipanu nakosanom metvicom. Laura je polizala svaku kap ulja s prstiju,
iznenadena prodornošcu okusa. Želudac joj je stalno javljao da je
pun, preopterecen do raspuknuca, ali tek joj je govorio da može još malo,
samo još zalogaj, sve dok joj se nije zavrtjelo u glavi od preobilja.
Tommaso ju je ostavio i otišao dovršiti šparoge. Nakon nekoliko minuta,
pomalo osamljena, Laura je odlucila otici do njega i pomoci mu.
Pokupila je prljave tanjure i ponijela ih u kuhinju. "Tommaso? Ja cu
ovo oprati dok ti radiš svoje."
Gurnula je vrata, ali se nisu pomaknula. "Oprosti", doviknuo je
Tommaso s druge strane. "Uh, zaglavila su se. Hoce to ponekad."
W
Prodrmala je kvaku. "Hoceš da ja gurnem s ove strane?"
"Ne, sredit cu ja to za minutu."
U jednom trenutku, Laura se zbunila i ucinilo joj se da iznutra cuje
žamor glasova, ali bio je to samo Tommaso koji je pjevao uz kuhanje.
Vrata su se napokon otvorila i Tommaso je izašao, držeci u ruci pladanj
s kojeg se širila najnevjerojatnija aroma. "Popravio sam. Znaš što,
odnesi ti ovo na stol."
Nekoliko minuta kasnije jeli su šparoge. Dah joj je zastajao, toliko su
bile fine. Stapke, uronjene u pjenušavu kremu od razmucenih žumanjaka
i vina, bile su pri vrhu tako mekane da im je sisanjem mogla odvojiti
vršak, ali kako ih je žvakala prema kraju postajale su sve cvršce, a završetak
je bio hruskav.
"Tommaso", rekla je u zanosu. "Moram ti reci..."
"Znam", rekao je, smiješeci joj se, a ona je osjetila kako joj tijelo
obavija lijeno puteno, senzualno isijavanje.
U kuhinji, Bruno je donio tave do sudopera i pažljivo, da izbjegne
svaki zvuk, spustio ih u vodu.
"I, što ti radiš u Rimu?" cuo je Tommasa.
"Napisala sam zajedno natjecanje esej o povijesti umjetnosti", odgovorila
je djevojka. "Glavna nagrada je bila godina dana u Rimu. To je
kao neka vrsta stipendije." Zbog necega u njezinu glasu, Bruni su u misli
došli dolci, puslice i slatki zabaione i puckanje bresaka dok se kuhaju
u uzavrelom vinu. Nije si mogao pomoci, morao je još malo prisluhnuti.
"A smiješ li se i malo zabaviti?"
"Zezaš me? Povijest umjetnosti je zabavna sama po sebi." Bruno je
zamislio izraz Tommasova lica i osmjehnuo se. "Ne, ozbiljno", govorila
je djevojka. "Mislim, ti si valjda naviknut na to. Ti možeš otici i pogledati
Caravaggija svaki dan ako te volja, ali za mene je to prilika kakvu
dobiješ jednom u životu." "Caravaggio?"
"Ne znaš za Caravaggija?" Djevojka je zvucala iznenadeno. Tommaso
je brzo odgovorio: "Si. Naravno. Svi Rimljani znaju za Caravaggija.
Koji je tebi najdraži?" "Pa, nije lako odluciti se za jednog..." "Naravno."
"... ali, kad bih baš morala, vjerojatno bih izabrala Gataru, nalazi se u
Muse Capitolini."
S rukama u sudoperu, Bruno je kimnuo. Ta slika je i njemu bila najdraža.
Tommasova cura ima ukusa.
W
"Kad bih ja bio slikar," izjavio je Tommaso glasom punim poštovanja,
"samo bih tebe slikao, Laura. Tako bi sve moje slike bile prelijepe."
Bruno se još šire osmjehnuo. Kad je u pitanju umjetnost zavodenja,
Tommasu nitko nije ravan. Obrisao je ruke i na vršcima prstiju se iskrao
prema izlazu iz stana.
Malo pomalo i od ricotte su ostale samo mrvice na tanjuru. Tommaso
je biscotte i vin santo donio do pohabane stare sofe.
"Vec sam previše popila", promrmljala je Laura.
"U Rimu postoji izreka: 'Anni, amori e bicchieri di vino, nun se contano
mai'"
"'Godine, ljubavnici i caše vina; njih se ne smije brojiti'", prevela je.
"Baš tako." Umocio je jedan kolacic u zlatnu tekucinu i nježno ga
prinio njezinim usnicama. Oklijevala je, a onda je otvorila usta. Okusne
pupoljke joj je zalio sladak okus, okus groždica. Zatvorila je oci, u ekstazi.
"Bože moj, ovo je predivno."
"Sei bellissima", promrmljao je. "Kao i ti, Laura." Sad je u vino
umocio dva prsta. Opet, samo nacas je oklijevala, a onda ih je pustila
neka kliznu u njezina usta. Oblizivala je s njegovih prstiju ljepljivo,
medasto vino, sve dok nije iscrpila zadnju slatku truncicu. Nekoliko kapljica
je palo na njezin vrat, a on ih je pohlepno pokupio poljupcima,
dok je ona sisala njegove prste.
Polagano ju je razodijevao, skidajuci s nje odjecu kao da otkida listove
articoke, uz poljupce kod svakoga sloja. Nadala sam se da ce biti
baš ovako, pomislila je. Tko bi to povjerovao? Carlotta, naravno. Carlottaje
cijelo vrijeme bila upravu.
Sad je razvezivao crveni bodi, povlaceci petljice koje su ga pricvršcivale.
Osjetila je da se bodi olabavio i uzvinula je leda, cekajuci da
završi. Vukao je jednu uzicu, smrknuto usredotocen. Onda ju je jako
potegnuo.
"Cekaj", promrmljala je. "Tako ceš je jace zavezati."
"Idem po nož", nestrpljivo je rekao.
"Ja cu", brzo je odvratila. Dok je razvezivala petlje, Tommaso se
pred njom bacio na koljena, sklopio ruke i stao mrmljati molitvu na talijanskom.
"Što to radiš?" upitala je.
W
"Zahvaljujem Bogu na ovoj gozbi", odgovorio je, poput vuka u janjecoj
koži.
Anthony Capella - Hrana ljubavi Pet Sep 21, 2012 6:33 pm
