Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:25 pm
Margita
Administrator
U Indiji 1922. godine Britanci proživljavaju zadnji procvat Carstva. U Panikhattu, u blizini Calcutte, žene časnika, umiru nasilnom smrću, po jedna svake godine i uvijek u ožujku. Jedina veza između ovih bizarnih, ali naizgled slučajnih smrti, crvene su ružice-koje se tajanstveno pojavljuju na grobovima umrlih žena. Kad se dogodi i peta takva smrt, bengalski guverner od-bija, prihvatiti da je riječ o samoubojstvu i poziva Joea Sandilandsa, istražitelja Scotland Yarda i ratnog veterana, da preuzme istragu, no ubrzo mu postaje jasno da su te smrti zapravo umor-stva i da njihov niz još nije došao do kraja...
3 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:27 pm
Margita
Administrator
Prvo poglavlje
KKJUNIGA ŽELI NA BENGAL 1910.
Noć uoči svog šestog rođendana Midge Prentice se probudila ispod mreže za zaštitu od ko-maraca, udahnuvši poznate mirise vruće indijske noći. Osjetila je slatkast, mošusni miris vlaž-nih prostirki od trave, obješenih preko vrata i prozora kako u prostoriju ne bi prodirala vrelina ranoga ljeta; bio je tu i miris jasmina koji je rastao preko bungalova; osjećao se i neugodan vonj kanalizacije i balege, neodvojiv od Indije. Ali, noćas je tu bilo još nešto.
Oštar i jedak, bio je to miris dima. Midge se uspravila i ogledala oko sebe. Preko stropa u njezinoj sobi preletavali su treperavi odrazi plamenih jezičaca. Izvukla se iz mreže protiv koma-raca i bosonoga stala na pod. Zazvalaje oca, a zatim se sjetila daje otišao u Calcuttu. Zazvala je majku, ali se na njezino dozivanje odazvala ajai.
– Dođite s ayah , odmah, gospođice Baba – žurno je rekla. – Brzo, hajdemo. Budite tihi!
Aja ju je podigla s poda. – Obgrlite me rukama i čvrsto se držite. Veoma čvrsto. Stavite sto-pala na moja pa ćemo hodati zajedno kao što smo običavale kad ste bili mala djevojčica i onda zločesti, zločesti ljudi neće vidjeti moju gospođicu Baba. Ako vas sakrijem ispod svog sarija, pomislit će daje aja ponovno trudna.
Prebacila je svilene nabore preko Midgeine glave i njih dvije su se zagegale zajedno prema sigurnosti. Učinile su to već mnogo puta ranije; bila je to igra njezinoga djetinjstva. Zvale su je „slonovski hod unatraške”, a sad joj je ta šeprtljava igra trebala spasiti život. Midge je pogleda-vala ajine sandale, svjesna drugih ljudi koji su zaštitnički vrvjeli oko njih, a zatim su se našle na otvorenom. Izišle su iz bungalova. Muški glasovi – indijski glasovi – grubo su vikali, pucnjevi su odjekivali, jedan je ženski vrisak naglo utihnuo, a zatim je rika vatre, u trenutku kad je pla-men zahvatio slamnati krov, postala zaglušujuća.
No, tad je pod ajinim stopalima zaškripao šljunak i ona se zaustavila. – Sjednite ovdje – rek-la je. – Sjednite i budite tiho. Nemojte se micati. Ostanite skriveni. – I zaguralaje Midge medu visoke zemljane posude iz kojih su se prelijevale bugenvilije i cinije.
U vojničkoj blagovaonici, pola milje dalje, Jonno je prebacio nogu preko noge ispod stola, nesigurnom rukom polako natočivši čašicu porta, pa proslijedio bocu. Razmišljao je – često je razmišljao – o Dolly Prentice, ili, službenije rečeno, gospođi majora Prenticea. Bio je siguran da nije umislio da se ona, dok joj je pomagao da nakon jahačkog plesa ogrne rubac, naslonila na njega, ne upadljivo, ali zamjetljivo. Da, nedvojbeno zamjetljivo. A njegove ruke su počivale na njezinim ramenima, lagano vlažne jer je noć bila vruća, i osjećao se neki topao ženski miris. Što mu je ono odgovorila kad mu se on, itekako odvažno, zadivio? – Chypre. – Da, to mu je rekla. – Chypre.
Ali, to nije bilo sve. Plesali su priljubljeni jedno uz drugo. Što i nije teško kad plešeš dvoko-rak, a ona je rekla, gotovo iz vedra neba: – Izrastao si u prilično velikog momka. – To je moglo značiti svašta; moglo je također ne značiti ništa. Ali, on nije mislio daje tako. U sjećanju prilju-bio se uz njezin vitki lik u haljini od crvenog sifona najodvažnije stoje mogao.
I mladi časnik s Jonnove lijeve strane razmišljao je o Dolly Prentice. Znao je da se ona samo šali, ali rekla je: – Samo vi, mladiću, dođite sa svojim problemima meni i vidjet ću što mogu učiniti. – Je li to mislila ozbiljno? Zaključio je da vjerojatno nije. Ali, rekla je to uz nepokoleb-ljiv, rječit pogled i, nakon treće čašice porta, on je odlučio da će se, bez obzira na ishod, pozvati na njezino obećanje.
Prokleti poni! Pedeset funti! Nije imao pedeset funti! Zastoje uopće pristao? Znao je i predo-bro zašto. Prentice gaje natjerao. – Uzmi ili ostavi. Poni je tvoj za pedeset funti, ali pazi – pot-reban mu je dobar jahač! – I jasna implikacija – Previše je to posla za tebe! – Mislio je da bi se Dolly, preda li joj se na milost i nemilost, mogla zauzeti za njega – i osloboditi ga pogodbe. Možda bi ona mogla uvjeriti svog supruga da ne iskorištava mladog i neiskusnog časnika? Nije mu se sviđala uloga prostodušnog, nestašnog dječaka, ali još mu je mrskija bila pomisao na ponovnu posudbu.
Svejedno, zaboga! Poni! Duboko u duši bio je svjestan da ga on ne može upokoriti. Taj je poni bio beskrajno ćudljiv. Sredio je Prenticeovog konjušara. Prikovao ga uz krevet na tjedan dana, kažu. – Oh, k vragu! – pomislio je. – Proklet bio, majore Prentice! – I iskapio je svoju čašu.
Liječnik njihove pukovnije, koji mu je sjedio sučelice, oprezno gaje promatrao. Uvijek se neugodno osjećao u otmjenom društvu Batemanove konjice. Nastojao je to ne činiti, ali morao je usporediti njihove sjajne srebrnosive odore sa svojom vlastitom tamnomodrom indijske zdravstvene službe. On, zapravo, nije razmišljao o Dolly Prentice. On je razmišljao o Prenticeu. Sjetio se (hoće li to ikad zaboraviti?) javne sramote koja je uslijedila nakon upoznavanja s ma-jorom Prenticeom.
– Recite mi, doktore – rekao je major – svi bismo to silno željeli saznati, iz kojih ste kolica u Petticoat Laneu kupili te čizme?
Istina, njegove čizme nisu došle od nekog pomodnog postolara. Izradio ih je jedan sedlar iz Maidstonea i kad ih je probao, izgledale su prilično dobro. Bio je bolno svjestan da njegovim čizmama, u usporedbi sa čizmama časnika Batemanove konjice, takozvanim „Bengalskim siv-cima”, nedostaje istančana uskoća koja zabranjuje da se u njih zagura išta deblje od odrezanih ženskih svilenih čarapa.
Misli su mu skrenule na Dolly. Dolly s njezinim krupnim očima i spremnim suosjećanjem. Kako podnosi život s onim vragom? Kako može podnijeti njegovu blizinu? U mislima je, ne po prvi put, zamislio Dolly u naručju Gilesa Prenticea i to gaje uznemirilo. Zamislio je vrelinu indijske noći. Zamislio je skučenost mreže protiv komaraca. Nastojao je, ali nije uspio odagnati sliku Prenticeovih vitkih ruku koje istražuju površinu anatomije koju mu je dočarala užarena mašta i medicinsko iskustvo. I predobro je sve to zamislio.
Stariji časnik, major Harry promotrio je sve prisutne za stolom. Oči previše sjajne, lica zaja-purena, govor nesuvisao i nejasan – nema sumnje, kad Prentice nije prisutan, razgovor slabi, a piće buja kako bi ispunilo nastalu prazninu. No, Prentice je bio odsutan. Otišao je u Calcuttu na razgovor za promaknuće u viši čin. – Zašto Giles? Zašto ne ja? – Ovaj put je promaknut mogao biti sa mo jedan, a taj jedan bio je Prentice. Ovo je bio trenutak kad se mogao probiti i samo Bog zna kad će se ponovno takav trenutak pojaviti.
Njegovoj karijeri doista je bilo potrebno unapređenje. Trebao mu je novac. Veoma brzo tre-bat će poslati djecu kući u Englesku na školovanje. Njegova se žena već žalila, a njemu je bilo dosta njezinih beskrajnih litanija. – Nemam ništa za odjenuti… samo jedan konj za zapregu… kad ćemo moći kupiti vlastito pokućstvo? – Očajnički mu je trebalo to unapređenje, a sad gaje dobio Prentice. Umišljeni Prentice!
I Dickie Templar je proučavao okupljeno društvo. Očekujući da se na sjeverozapadnoj gra-nici pridruži Pukovniji Gurkha, kojoj je bio dodijeljen, bio je sretan što nije završio u Batema-novoj konjici. Imao je osjećaj da oni, unatoč sjajnoj prošlosti (bili su zlatni heroji Pobune), pre-dugo počivaju na lovorikama i nemaju baš dobre šanse za promaknuće. A časnici – časnici su mu dodijavali. I gore od toga – bili su mu odbojni. Sit njihovog društva, ustao je od stola i kre-nuo prema toaletu gdje je, teškom mukom otkopčavši zaklopac svojih uskih svečanih hlača, stao i, uglavnom po sjećanju, u mraku naciljao.
Bio je to smrdljiv, skučen pregradak i on je slobodnom rukom otvorio prozor kroz koji je smjesta dopro neki nepoznati, prigušeni zvuk. Nepoznat zvuk koji je postajao sve glasniji, a zatim – stoje to bilo? Pucanj. Pa još jedan. Zakopčavajući hlače, popeo se na vrhove prstiju i provirio kroz prozor. Iz jednog od bungalova, prema njegovoj procjeni udaljenog otprilike pola milje, počeli su izvirati žuti treperavi plamenovi. Požar? Da, bio je to požar, a sad se osjetio i miris dima. Požar u bazi? Vjero jatno nije ništa. Činilo se da ga nitko drugi nije bio svjestan kad je pohitao natrag u blagovaonicu.
– Požar! – rekao je. A zatim ponovio: – U bazi je požar!
U vrsti jedan pokraj drugoga, petorica časnika Sivaca galopirala su prema metežu. Bučno su ujahali na imanje i s očajem promatrali uništenu Prenticeovu kuću. A pred njom ih je zaustavio jedan lik u grimiznoj svečanoj uniformi, sa zacrnjenom prednjicom bijele košulje. Braganza janje izvezeno srebrnim koncem na suvratku označavalo gaje kao časnika Kraljičine vojske . Četvorica britanskih vojnika, vjerojatno Kraljičina vatrogasna brigada, potezali su dršku vatro-gasne štrcaljke, a još dvojica usmjeravali mlaz vode prema ruševini. Ostali, lica ovijenih tkani-nom, bezuspješno su se nastojali približiti bungalovu. Strijelci su stajali sa strane.
– Koji se to vrag ovdje događa? – upitao je major Harry.
– Katastrofa! Totalna katastrofa! – stigao je odgovor.
– Učinili smo sve što smo mogli, ali bilo je prekasno.
Prokleta štrcaljka! Nije nimalo korisnija od običnog pištolja na vodu! Organizirali smo lanac za gašenje kan tama, ali bilo nas je premalo i došli smo prekasno.
– Prekasno da spasite bungalov?
– K vragu i bungalov! Prekasno da spasimo Dolly i Midge Prentice.
– Ali, one su u čalcutti s Gilesom! Uvijek ih vodi sa sobom!
– Ovaj put nije! Sutra je Midgein rođendan… Dollyje ostala s njom kod kuće zbog proslave. Moj Bože! Moje su djevojčice trebale doći na proslavu! – Čađavom, krvavom rukom prešao je preko lica. – Moje curice su trebale biti ovdje – ponovio je. – Ne, nema traga ni Midge ni njezi-noj majci… mora da su još uvijek tamo unutra… ono stoje od nesretnica ostalo… Čim se ovo ovdje dovoljno ohladi da mogu poslati ljude unutra, potražit ćemo tijela. Isuse! A Prenticea nema! Kažem vam – katastrofa!
– Ali, tko bi, dovraga…?
– Razbojnici… mislimo da su to bili dakoiti. Drogirani, nedvojbeno – i suludo hrabri od droge. Ništa ih ne bi zaustavilo. Događa se. Prentice ih je istrebljivao u selima, redom, pa su mu se došli osvetiti. Pretpostavljam da nisu znali daje odsutan… Ili su to možda itekako dobro zna-li! Otjerali su svu poslugu, ili su sami pobjegli. Nigdje ih nema. Usuđujem se reći da će ujutro dopuzati natrag i tad ćemo saznati nešto više.
Dickie Templar je čuo dovoljno. Okrenuo se i oteturao u tamu kako bi prikrio svoju bol. I zastao kao ukopan. Začuo je tihi plač.
Iz gomile visokih posuda za cvijeće izronio je sablasni lik: Midge Prentice, blijeda, užasnuta lica, u zgužvanoj spavaćici koju je grčevito stiskala vrelom ručicom. Dickie se spustio na kolje-na i primio je u naručje, jecajući, ljubeći joj lice i privijajući je čvrsto uz sebe, djetinjasto tepa-jući. – Izvukla si se! – rekao je naposljetku. – Izvukla si se! – A zatim: – Gdje je mama?
U odgovor, dijete je nijemo pokazalo prema tinjajućoj ruševini kuće.
Drugo poglavlje
CALCUTTA 1922.
Zapovjednik Joseph Sandilands iz policije glavnoga grada bio je oduševljen što ide kući. Oduševljen stoje njegov šestomjesečni premještaj iz glavnoga grada u bengalsku policiju na-posljetku okončao.
Bilo mu je dosta Indije. Bilo mu je dosta vrućine. Bilo mu je dosta mirisa.
Iako mu nije bilo nepoznato smetlište koje je činilo londonski East End, ni izdaleka nije mo-gao prihvatiti siromaštvo koje gaje ovdje okruživalo. I još uvijek je zamjerao društvene formal-nosti Calcutte. Kao londonskog policajca, njegov je društveni položaj bio u najmanju ruku neo-dređen u unaprijed samosvjesnoj atmosferi glavnoga grada Bengala. Brojao je dane do trenutka kad će se moći spakirati, oprostiti i otići, ali bilo mu je uskraćeno čak i to zadovoljstvo; neiz-bježno, nosač koji mu je bio dodijeljen, spakirao je njegove stvari umjesto njega. Ali, na koji god način, i to je naposljetku bilo obavljeno i on će sutra otići.
Posljednji put – iskreno se nadao daje to posljednji put – otišao je u ured koji mu je dodije-ljen. Posljednji put, prokleo je neispravan električni ventilator. Posljednji put mu je bilo neugo-dno zbog strpljive nazočnosti sluge koji je mahao lepezom koja bi samo uznemirila, ali ne i rastjerala ustajali zrak. Na njegovom stolu je, međutim, ležala uredna omotnica. Preko njezina zaklopca bile su otisnute riječi: „Ured Guvernera”.
Zabrinutom rukom razderao je omotnicu i pročitao: Dragi Sandilandse, Nadam se da će vam biti zgodno svratiti do mene danas ujutro. Iskrsnulo je nešto o čemu bismo trebali porazgovara-ti. Poslao sam rikšu.
S poštovanjem, i zatim neki neodgonetljiv potpis nakon kojega su uslijedile riječi Sir Geor-gejardine, vršilac dužnosti guvernera Bengala.
Joeu ta poruka nije zvučala dobro. Može li se praviti daje nikad nije primio i jednostavno otići? Ne, uhvatili bi ga na djelu, a što bi moglo biti neugodnije nego da ga pod policijskom pratnjom vrate s dokova? Bolje da i ne pokušava! Bijesno je pogledao kroz prozor i ugledao, uistinu, dva uniformirana vozača rikši koji su čekali da ga odvezu guverneru. Tijekom svog premještaja, Georgea Jardinea sreo je u jednoj ili dvije službene prigode i stekao dobar dojam o uglednom starom konzulu koji je izišao iz mirovine kako bi premostio jaz između dvojice duž-nosnika.
Sastanak se činio službenim i on je zastao u predvorju kako bi provjerio svoj izgled. – Moj Bože! Sandilandse, izgledaš umorno – promrljao je svojem odrazu. Još uvijek je napola očeki-vao da će ugledati revnog mladića koji je krenuo u rat sa Škotskim mušketirima ali, iako mu je kosa još bila crna i gusta, nakon četiri godine u Francuskoj i četiri godine u policiji, izraz nje-govog lica sad je bio oprezan i ciničan. Stara rana na čelu – loše zašivena – podigla je kut jedne obrve tako daje, čak i kad se odmarao, njegovo lice izgledalo trajno znatiželjno. Šest mjese ci indijskog sunca kao daje izblijedilo njegove sive oči, potamnivši mu kožu. No, u Indiji je sve stoje posjedovao barem bilo ulašteno bez ijedne njegove riječi. Namjestio je svoj crni Sam Browneov pojas koji je blistao kao staklo, srebrne oznake čina i odlikovanja, na kojima su cr-vena i modra boja ordena za zasluge i njegove tri ratne medalje gotovo istisnule modru policij-ske medalje. Proći će.
Rikša je krenula bez ijedne riječi, a njezini su vozači ravnomjerno kaskali kroz gusti promet. Kad bi ugledali uniformu Ureda guvernera, ljudi bi im odmah napravili mjesta. – Još šest mje-seci – pomislio je – i vjerujem da bih se naviknuo na ovo. Doista je krajnje vrijeme da odem kući!
Dobro jutro, Sandilandse – rekao je guverner, kao da pozdravlja starog prijatelja. – Nadam se da vam nije prerano zajedno pićence? Whisky sa sodom?
– Da – pomislio je Joe – daleko prerano, ali što se tu može?
Promatrao je kako Jardine nalijeva dvije velikodušne čaše.
– Dobio sam vašu poruku, gospodine – rekao je, na dajući se da ne zvuči onako ogorčeno koliko se osjećao.
– Da, dobro… – započeo je Guverner. – Čudno je sve to. Telegrafirao sam vašim momcima u Londonu i nadam se da mi ne zamjerate što sam to učinio, moglo bi se reći, mimo vašega znanja. Ali – ono vaše predavanje neku večer – doista me se dojmilo… Svi su bili zadivljeni. Ot vorilo nam je oči mnoštvu stvari! Ne želim potcjenjivati naše momke ovdje – oni rade sjajan posao – ali imaju posla preko glave i palo mije na pamet da nam je možda „._ l potrebno malo pojačanje. Naravno, možda u tome nema ničega. Jednom kad žene počnu govorkati, nikad ne znaš gdje to točno može završiti i… – Zastao je i otpio gutljaj. – Slobodno se ponudite. Činjeni-ca je da sam telegrafirao vašem šefu kako bih ga zamolio da nam vas posudi još malo duže. Ovdje će svi biti oduševljeni – ali problem nije ovdje, nego u mjestu po imenu Panikhat, otpri-like pedeset milja južno odavde. Nalazi se na željezničkoj pruzi. Putovanje nije pretjerano na-porno, a smjestit će vas nedvojbeno kraljevski. Tamo dolje su doista dobri momci. Baza je ci-vilna i vojna.
Joe Sandilandsjedva da gaje slušao. – Sad sam već mogao ploviti niz rijeku Hooglv! Zašto, dovraga, nisam otišao sinoć?
Guverner je nastavio: – Pretpostavljam da ovo nije ono što biste vi sad poželjeli, ali ako pre-uzmete ovaj zadatak, mislim da to nikako ne može naškoditi vašoj karijeri. Kao što sam rekao, tamo dolje ima nekoliko veoma dobrih momaka – Batemanova konjica. Mi ih zovemo Bengal-ski sivci – sivi konji – stoje, ako niste znali, indijski ekvivalent Škotskim sivcima… Ali, neću više tratiti vrijeme na čavrljanje.
Podigao je jedno pismo držeći ga za ugao. – Sve je ovdje unutra, ali postoji netko koga bih volio da upoznate. – Na trenutak se činio nevoljak prijeći na bitno, naposljetku odlučivši: – Vi-dite, riječ je o mojoj nećakinji. Ovdje je negdje u palači… Njezin suprug je vrhovni upravni činovnik Panikhata i tamo su stacionirani. Medu nama – i strogo medu nama – on je miroljubiv momak… sve bi dao za miran život. Nije baš poduzetan. Možda se Nancy svega ovoga i prih-vatila samo zato što joj je bilo dosadno. Ali, ne znam – čini se da su prilično sretni zajedno.
U svakom slučaju, Nancyje iskričava kao posve nova rupija i… ah! Nancy, moja draga, tu si! Ovo je zapovjednik Sandilands. Sandilandse, moja nećakinja, Nancy Drummond.
Po prvi put otkad mu je priopćena ova užasna vijest, Joe se trgnuo na mogućnost da bi u ovom toliko nepovoljnom uplitanju u njegov život moglo biti nekih naknada. Spominjanje sup-ruge vrhovnog upravnog činovnika smjesta je proizvelo sliku angloindijskog ugleda u njego-vom najokrutnijem obliku, ali lik koji se našao ispred njega bio je nemalo iznenađenje.
Kao prvo, bila je barem dvadeset godina mlada nego stoje očekivao, a kao drugo, bila je ele-gantno – čak i moderno – odjevena. Bijela svilena bluza, dobro krojene jahaće hlače, šešir širo-kog oboda u jednoj ruci, metlica za tjeranje muha u drugoj i znatiželjno – iako pomalo sumnji-čavo – lice. Pokušao je ne odmjeravati je previše očito. Bio je svjestan da ona njega prilično očito odmjerava. To je moglo biti sasvim zabavno.
– A sad, Nancy – rekao je guverner – sjedni i reci Sandilandsu ono što si rekla meni. Upozo-rio sam ga da u svemu tome možda nema ničega, ali mene si barem zai nteresirala pa ćemo dati sve od sebe da zainteresiramo i njega.
Nancyje sjela na stolac sučelice Joeu i dugo ga ozbiljno promatrala, prije nego što je progo-vorila. Sad kad mu je bila bliže, vidio je daje njezino lijepo lice blijedo i napeto. Nije se ni po-kušala nasmiješiti, nego je odmah započela s pričom. Glas joj je bio dubok i jasan, ton hitan. Očito je dobro pripremila ono stoje kanila reći.
– Prije tjedan dana u bazi se dogodilo nešto jezovito.
Peggy Somersham, supruga Williama Somershama, ka petana u Sivcima, pronađena je mrtva u kadi, s prerezanim žilama. Naravno, svi su rekli „samoubojstvo”, ali doista, za to nije bilo apsolutno nikakvog razloga. Nisu bili dugo u braku. Razlika u godinama bila je poprilična – što je u Indiji uobičajeno – ljudi čekaju sa sklapanjem braka dok ne utvrde karijeru, a časnik i ne može dobiti bračnu naknadu dok ne navrši trideset godina. Čovjek ne može uvijek znati, narav-no, ali oni ne samo da su se činili sretnima, nego veoma sretnima zajedno. Ljudi su često govo-rili – „savršen brak”.
Znam da se u Indiji događaju neobične stvari, ali same te činjenice, barem prema mojem mi-šljenju, činile su se sumnjivima, a Bulstrode, policijski upravitelj, ništa od toga nije mogao ob-jasniti ni na čije zadovoljstvo. Svi smo na trenutak pomislili da će krenuti lakšim putem i uhap-siti sirotog Billyja Somershama…
– Nancy, molim te – prekinuo ju je Guverner – reci izravno.
– Oprosti, ujače! Pogledajte ovo… – Uzela je omot nicu s ujakovog radnog stola, izvukla iz nje dvije fotogra fije i pružila ih Joeu.
Usta su mu se stisnula od gađenja.
– Tko je ovo snimio?
– Pa, zapravo, ja sam…
– Moja je nećakinja tri godine radila kao bolničarka na zapadnom frontu – rekao je guverner i smjestio se na svom stolcu, apologetski, ali sretan s ovim objašnjenjem.
– Gospodine Sandilands, nažalost, kada puna krvi ni je ništa prema onome što sam doživje-la. A o ranama znam sve iz prve ruke. Čak i o prerezanim venama… – Zastala je, nakratko pot-resena sjećanjima. – Pretpostavljam da smat rate prilično šokantnim činjenicu da sam bila kadra stajati pred tim užasnim prizorom i fotografirati?
Ne želeći zaustaviti tijek njezine priče, Joe je samo kimnuo glavom. To je doista smatrao šokantnim, ali je shvatio da konvencionalno nijekanje ne bi zavaralo ovu odlučnu ženu. Iz pro-fesionalne znatiželje žudio je za pojedinostima kako je u tim teškim okolnostima uspjela snimiti tako jasne fotografije, ali je šutio i promatrao je pogledom za koji se nadao daje prikladna mje-šavina suosjećanja i poticanja.
– Da, dobro, i sama sam bila prilično šokirana. Peggy mi je bila prijateljica, gospodine San-dilands, i to mi nije bilo jednostavno učiniti. Ali, nalazimo se u toplom raz doblju godine. Ni-sam mogla učiniti ništa drugo kako bih sačuvala mjesto smrti onakvo kakvo je bilo. Bulstrode je već davao naredbe da odnesu tijelo i smjesta ga pokopaju i ovlastio glavnog slugu da organi-zira čišćenje kupaonice.
Bojim se da sam seja tu umiješala i inzistirala da ga Andrew – to je moj suprug, upravnik – opozove. Naravno daje tijelo trebalo pokopati, nakon brze obdukcije koju je obavio liječnik u bazi, ali smo kod posluge uspjeli is poslovati da kupaonicu u najvećoj mogućoj mjeri ostave nedirnutu. Ja se, naravno, ne želim miješati… – (Guver ner se ironično nasmiješio.) – … ali možda ne bi bilo zgo rega popričati s liječnikom. Njegovo ime je Halloran. Ne poznajem ga baš dobro. Irac je. Mnogo vojnih liječnika su Irci. Čini se posve simpatičan.
– Sačuvali ste mjesto zločina – ako je riječ o zločinu – gospodo Drummond, i to s vješti-nom, kako se čini, is kusnog gradskog policajca. Ali, pitam se zašto vam je pa lo na pamet po-duzeti te korake…?
– Kad sam zadnji put bila ovdje, prije nekoliko tjeda na, ujak mije govorio o vama i poslu koji obavljate u Calcutti. Svratila sam na jedno od vaših predavanja i doista me zadivilo ono što ste imali reći. Pokušala sam već tad isposlovati susret s vama, ali vas je opsjela čitava falanga revnih mladih časnika bengalske policije tako da sam morala otići. Ali onda, kad se ovo dogo-dilo, smjesta sam nazvala ujaka i on je nazvao nekoliko brojeva, upotrijebio svoju magiju i evo nas ovdje.
Nasmiješila se po prvi put otkad su se upoznali i lice joj je zasjalo od nestašluka. – I pretpos-tavljam da vam nije ni najmanje drago zbog toga!
Joe joj je uzvratio smiješak. Učinilo mu se da ne postoji mnogo toga što bi uspio sakriti od upravnikove supruge.
– Teško je razabrati, ali ako pogledate ovu drugu fotografiju… – rekla je, ponovno privlače-ći njegovu pozor nost na užasan prizor koji je još uvijek držao u ruci.
Joe se usredotočio na krupni kadar zglobova mrtve djevojke i odmah vidio kamo Nancy smjera, ali ju je pustio da nastavi.
– Vidite, zar ne? To nije mogla sama učiniti, slažete li se daje tako?
Joe je kimnuo glavom i ona je nastavila. – Ali to nije sve, zapovjednice, niti možda najgore od svega. Nakon Peggyne smrti, započela su govorkanja. Ja sam u bazi tek tri godine i nisam čula te priče… u svakom slučaju, mislim da su ljudi mislili daje to završilo… kao noćna mora. Prestane i ti se uljuljkaš u razmišljanje da se više nikad neće ponoviti. A onda se ponovi. I bude gore nego ranije.
Svi koji su tamo bili otprije rata, izgarali su od želje da mi ispričaju te priče. – Nagnula se prema njemu kako bi naglasila poantu. – Gospodine Sandilands, svake godine prije rata, još od 1910., žena nekog časnika Sivaca bila je ubijena. U ožujku.
Prva koja je umrla bila je supruga majora Prenticea – Dorothy. U požaru. Tragično, naravno, ali nitko tome ni je pridavao mnogo pozornosti budući da je požar bio posve očito djelo dakoita – bandita. Sume i neka sela su prije rata vrvjele banditima. Još uvijek ih se može pronaći, ali danas to ni približno nije tako gadno kao stoje bilo, zahvaljujući Prenticeu i ostalima. Sljedećeg ožujka, 1911., Joan Carmichael, suprugu pukovnika Carmichaela, ujela je zmija otrovnica. Ni to nije ništa neobično u Indiji, reći ćete vi – ali u ovom slučaju bilo je nešto čudno… Sljedećeg ožujka je Sheila Forbes na jahanju pala preko litice, a 1913. utopila se Alicia Simms Warburton.
– A zatim je izbio rat.
– Da. Ljudi su se selili iz jednog mjesta u drugo. Niz je prekinut i – sam Bog zna! – u nare-dnih nekoliko godi na bilo je dovoljno smrti oko kojih je trebalo brinuti…
ljudi su zaboravili. Ali, ova je peta smrt oživjela sjećanja.
Počelo se pričati daje udaja za časnika Sivaca visokoriskantno zanimanje! Govorkanja i na-gađanja su hrana i piće ženama časnika koje žive u veoma ograničenom krugu. One se međuso-bnim razgovorima dovode u sta nje panike zbog najmanje sitnice – možete zamisliti kako ovo djeluje na njihove živce! Jedna od žena govori, vje rujem prilično ozbiljno, o povratku u En-glesku. A neke od mlađih klade se koja će od njih biti sljedeća žrtva! Na ravno, razmeću se hra-brošću, ali ja mislim da to znači da napetost postaje nepodnošljiva. Zapovjednice, trebamo vas da dođete u Panikhat i prodrete u samu srž. Ili ćemo istražiti čitavu tu stvar, zaključiti da nema nikakvog osno va ni za jednu od tih divljih teorija i umiriti dame, ili… – Zastala je na trenutak i izraz lica postao joj je turoban. – … ili ćemo otkriti tog… tog… gada – oprosti, ujače! – koji je ubio moju prijateljicu i pobrinuti se da nikad više ne bude u prilici to učiniti!
Treće poglavlje
AngloIndija rano odlazi na spavanje. Do deset sati štropot kopita već utihne. Zanijeme milo-zvučni, melodični napjevi povečerja trubača Shopshirske lake pješadije koja s Bengalskim siv-cima dijeli bazu. Joe Sandilands se, zadovoljan mirom koji se spustio na bazu, latio zapisivanja bilješki o provedenom danu.
Kakav je to dug dan bio! Dan koji je započeo u deset sati toga jutra u guvernerovom uredu i nastavio se putovanjem željeznicom do Panikhata u društvu Nancy Drummond.
Misli su mu napola bile u bujici informacija i nagađanja, tračevima i govorkanjima koje mu je iznijela, a napola na njoj. Prisjetio se njezinog naginjanja, njezinih stopala na sjedalu nasup-rot njegovome, njezinog hlađenja lepezom dok se priča razvijala, njezinog povremenog preki-danja kako bi svojem poslužitelju zavidno tečnim hindustanskim izdala kakvu zapovijed, orga-nizirala dan, pobrinula se da komad leda koji se otapao u tankoj plitici između njih na podu vagona prvog razreda bude pravodobno zamijenjen novim, dok bi vlak ulazio u jednu za dru-gom postaju. Sjetio se osluškivanja staccato cviljenja ventilatora i gledanja kroz prozor dok se pred njim otvarao bujan, sivozeleni krajolik.
I sjetio se svojeg iznenađenja kad je, dok je ona pretraživala svoju torbicu, ugledao pištolj. Nancy je opazila njegov znatiželjan pogled. – Andrew me tjera da ga nosim. To je običan dva-desetdvomilimetarski Smith and Wesson i trebala bi mi čitava vječnost da ga iskopam, otkočim, a zatim „napunim, naciljam i opalim”, ali on je sretan kad ga imam uza se. Pazite – prilično sam dobar strijelac.
Joe joj je vjerovao.
– Lijepo je na sat ili dva biti siguran od radoznalih pogleda – rekla je, pronašavši tabakeru. – Čak ni 1922. godine žena vrhovnog upravnika ne smije biti viđena da puši u javnosti! Pomalo ste me iznenadili, zapovjednice – dodala je.
– Iznenadio? Zašto?
– Kad mije ujak George predložio da odem posluša ti vaše predavanje, očekivala sam lon-donskog bobbyja. U najboljem slučaju inspektora Lestradea.
– Pa, i vi ste mene iznenadili! Ja sam očekivao čeličnosivu planinu pravičnosti, ženu koja je sama osvo jila carstvo, ako baš želite. A umjesto toga…
Nasmijala se. – A umjesto toga – što?
– Kako da odgovorim na to pitanje? – pomislio je. – Ako joj kažem što mislim – daje mlada, lijepa, pametna, energična, darovita – što će misliti o meni?
Duboko je uzdahnuo. K vragu i to!
– A umjesto toga ste mladi, lijepi, pametni, energični i daroviti – rekao je.
– Zaboga! – uskliknula je. – Baš sam ja to kanila reći vama! Ali, recite mi, ujak George sve ovo smatra veoma ozbiljnim – a vi?
– I ja. Ne vidim kako bih mogao ne smatrati. Govo rimo o pet smrti. „Jednom je volja Bož-ja, dvaput je slučajnost, triput je neprijateljsko djelovanje”, kako kažu u Americi. Pitam se stoje onda pet puta? Hajde – počni te otpočetka i ponovno me provedite kroz čitavu priču.
– Dobro, počet ću od samoga početka… Ne, kad ma lo bolje razmislim, počet ću od kraja jer mije taj dio naj jasniji. S onom užasnom stvari koja se dogodila prošlog tjedna. Gledali smo fotografije. Prema Bulstrodovom savjetu, mrtvozornikje donio presudu daje riječ o samo uboj-stvu, ali ja sam vidjela posjekotine, a sad ste ih vidje li i vi i ujak George i zaključujem da mo-žemo početi od toga da se svo troje slažemo da nisu mogle biti nanesene vlastitom rukom. Kako možemo mirno sjediti ovdje i razgovarati o tome ovako ravnodušno, uopće ne mogu zamisliti. Ali, za vas to, pretpostavljam, nije ništa novoga.
– Znate, čovjek s vremenom doista stekne određenu ravnodušnost, ali, sad kad o tome raz-mišljam, nikad do sad nisam istraživao smrt nekoga koga poznajem. A po gotovo ne nekoga tko mi je bio drag. Možda bi se moja stara indiferentnost malo stanjila daje bilo drukčije.
– Ali, ja sam veoma dobro poznavala Peggy Somersham. Nismo se znale dugo, ali vjerujem da bi se moglo reći da mije bila najbolja prijateljica. – Zastala je kratko razmišljajući, a zatim rekla: – U ovom neobičnom svije tu Indije, prijateljstva brzo niču. Peggy i ja smo imale is ti odgoj, znale smo iste šale, obje smo izdržale englesko obrazovanje – čovjek brzo zavoli nekoga s kim dijeli toli ko toga zajedničkog. Osim toga, bila je pametna i zabav na djevojka.
Na trenutak ga je bezizražajno promatrala. – Bila sam shrvana. Tri godine sam bila bolničar-ka u Francuskoj u okolnostima u kojima jedan leš više ili manje ne predstavlja nikakvu izvan-rednu vijest. Ali, znam što želite reći – kad je netko koga poznaješ…
Kad su do nas došle priče da sve možda i nije kako se čini, posve slučajno sam otkrila što se dogodilo prije rata.
Mislim daje Ronny Bennet rekao „Jadni stari Bengalski sivci! Nemaju baš mnogo sreće s meinsahibama^l” Upitala sam ga što time misli, a on mi je odgovorio, „Nije li postojao neki skandal prije rata? Nisu li se dogodile jedna ili dvije iznenadne smrti?” – Tad sam se počela raspitivati i saznala sam da se Alicia, žena kapetana Simms Warburtona, utopila prela zeći rije-ku skelom. U to su vrijeme svi koristili skelu, a koriste je i sad. Ali, otkad se dogodila nesreća, stara je ne spretna naprava s volovskom kožom zamijenjena manje zastrašujućim i mnogo čvrš-ćim čamcima.
– Volovskom kožom?
– Aha. Domišljata naprava i očito učinkovita, jer ni kad nisam čula ni za jednu drugu nesre-ću na skeli s tak vom napravom, ali, kao što sam rekla, totalno je zastrašujuća! Četiri volovske kože se napuhnu (pričvršćenih nogara koji strše u zraku, možete li to zamisliti!), a središnje dvije spojene su malom platformom. Na njoj sjedi putnik. Tu su i dva urođenika skelara koji leže ispruženi kao plovci s obje strane i čitavu tu stvar pokreću nogama.
Tom je prilikom, međutim, bio samo jedan.
– I skela se prevrnula?
– Da. U istom trenutku dvije su kože eksplodirale i čitava se naprava prevrnula i odapela Alice u rijeku.
– Je li bilo neobičnih okolnosti? – upitao je Joe. – Je li bilo drugih putnika? Gledatelja? Je li skela pregledana?
– Gledatelja je bilo čitavo mnoštvo. Čitavom do gađaju nazočili su s obje obale rijeke. Nije bilo drugih putnika – takve skele mogu prevoziti najviše dvije osobe, a ona je tog dana prelazila sama. Ali, skelar je jasno is pričao što se dogodilo.
– Skelar?
– Da. Njega su, naravno, kasnije ispitali. U bazi imam preslike bilješki mrtvozornika. Može-te ih proučiti.
Bio je hrabar čovjek. Mrtvozornik ga je pohvalio zbog hrabrosti. Mogao je jednostavno ot-plivati na obalu, ali vi dio je kako se Alice batrga u vodi – vjerojatno je tonula pod težinom du-gačkih halja, a postoje određene sumnje je li uopće znala plivati – i zaronio i pokušao je spasiti.
Gotovo mu je i uspjelo. Viđeni su kako se zajedno bat rgaju, ali kad je jedan od promatrača skočio u vodu i doplivao im u pomoć, već je bilo prekasno.
Međutim, to se zbilo prije mnogo vremena – 1913. Prilično je teško sad prikupiti ikakve no-ve dokaze. – Prekinula je, dozvala poslužitelja u njegovoj maloj kabini riječima „Koihai!” i izdala mu naređenje, a potom nastavila: – Mislila sam da bi nam dobro došla šalica kave – osim ako vi ne biste željeli nešto jače? Negdje imam malo whiskeya.
– Ne. Za mene bez whiskeya. AngloIndijci počinju s pićem prerano za moj ukus. Ne zabo-ravite da sam jut ros proveo neko vrijeme othrvavajući se gostoljubivosti ujaka Georgea!
– Dobro, da nastavim svoje putovanje Avenijom sjećanja, sad se vraćamo na 1912. i Sheilu Forbes. U Panikhatu postoji omiljena jahaća staza. Svi stalno jašu njome. U plićaku pređeš rije-ku, a onda se veoma uskim puteljkom popneš uz kosinu planine.
– Planine? – upitao je Joe i pogledao kroz prozor ne pregledne nizove niskih rižinih polja kroz koja su prolazili.
KKJUNIGA ŽELI NA BENGAL 1910.
Noć uoči svog šestog rođendana Midge Prentice se probudila ispod mreže za zaštitu od ko-maraca, udahnuvši poznate mirise vruće indijske noći. Osjetila je slatkast, mošusni miris vlaž-nih prostirki od trave, obješenih preko vrata i prozora kako u prostoriju ne bi prodirala vrelina ranoga ljeta; bio je tu i miris jasmina koji je rastao preko bungalova; osjećao se i neugodan vonj kanalizacije i balege, neodvojiv od Indije. Ali, noćas je tu bilo još nešto.
Oštar i jedak, bio je to miris dima. Midge se uspravila i ogledala oko sebe. Preko stropa u njezinoj sobi preletavali su treperavi odrazi plamenih jezičaca. Izvukla se iz mreže protiv koma-raca i bosonoga stala na pod. Zazvalaje oca, a zatim se sjetila daje otišao u Calcuttu. Zazvala je majku, ali se na njezino dozivanje odazvala ajai.
– Dođite s ayah , odmah, gospođice Baba – žurno je rekla. – Brzo, hajdemo. Budite tihi!
Aja ju je podigla s poda. – Obgrlite me rukama i čvrsto se držite. Veoma čvrsto. Stavite sto-pala na moja pa ćemo hodati zajedno kao što smo običavale kad ste bili mala djevojčica i onda zločesti, zločesti ljudi neće vidjeti moju gospođicu Baba. Ako vas sakrijem ispod svog sarija, pomislit će daje aja ponovno trudna.
Prebacila je svilene nabore preko Midgeine glave i njih dvije su se zagegale zajedno prema sigurnosti. Učinile su to već mnogo puta ranije; bila je to igra njezinoga djetinjstva. Zvale su je „slonovski hod unatraške”, a sad joj je ta šeprtljava igra trebala spasiti život. Midge je pogleda-vala ajine sandale, svjesna drugih ljudi koji su zaštitnički vrvjeli oko njih, a zatim su se našle na otvorenom. Izišle su iz bungalova. Muški glasovi – indijski glasovi – grubo su vikali, pucnjevi su odjekivali, jedan je ženski vrisak naglo utihnuo, a zatim je rika vatre, u trenutku kad je pla-men zahvatio slamnati krov, postala zaglušujuća.
No, tad je pod ajinim stopalima zaškripao šljunak i ona se zaustavila. – Sjednite ovdje – rek-la je. – Sjednite i budite tiho. Nemojte se micati. Ostanite skriveni. – I zaguralaje Midge medu visoke zemljane posude iz kojih su se prelijevale bugenvilije i cinije.
U vojničkoj blagovaonici, pola milje dalje, Jonno je prebacio nogu preko noge ispod stola, nesigurnom rukom polako natočivši čašicu porta, pa proslijedio bocu. Razmišljao je – često je razmišljao – o Dolly Prentice, ili, službenije rečeno, gospođi majora Prenticea. Bio je siguran da nije umislio da se ona, dok joj je pomagao da nakon jahačkog plesa ogrne rubac, naslonila na njega, ne upadljivo, ali zamjetljivo. Da, nedvojbeno zamjetljivo. A njegove ruke su počivale na njezinim ramenima, lagano vlažne jer je noć bila vruća, i osjećao se neki topao ženski miris. Što mu je ono odgovorila kad mu se on, itekako odvažno, zadivio? – Chypre. – Da, to mu je rekla. – Chypre.
Ali, to nije bilo sve. Plesali su priljubljeni jedno uz drugo. Što i nije teško kad plešeš dvoko-rak, a ona je rekla, gotovo iz vedra neba: – Izrastao si u prilično velikog momka. – To je moglo značiti svašta; moglo je također ne značiti ništa. Ali, on nije mislio daje tako. U sjećanju prilju-bio se uz njezin vitki lik u haljini od crvenog sifona najodvažnije stoje mogao.
I mladi časnik s Jonnove lijeve strane razmišljao je o Dolly Prentice. Znao je da se ona samo šali, ali rekla je: – Samo vi, mladiću, dođite sa svojim problemima meni i vidjet ću što mogu učiniti. – Je li to mislila ozbiljno? Zaključio je da vjerojatno nije. Ali, rekla je to uz nepokoleb-ljiv, rječit pogled i, nakon treće čašice porta, on je odlučio da će se, bez obzira na ishod, pozvati na njezino obećanje.
Prokleti poni! Pedeset funti! Nije imao pedeset funti! Zastoje uopće pristao? Znao je i predo-bro zašto. Prentice gaje natjerao. – Uzmi ili ostavi. Poni je tvoj za pedeset funti, ali pazi – pot-reban mu je dobar jahač! – I jasna implikacija – Previše je to posla za tebe! – Mislio je da bi se Dolly, preda li joj se na milost i nemilost, mogla zauzeti za njega – i osloboditi ga pogodbe. Možda bi ona mogla uvjeriti svog supruga da ne iskorištava mladog i neiskusnog časnika? Nije mu se sviđala uloga prostodušnog, nestašnog dječaka, ali još mu je mrskija bila pomisao na ponovnu posudbu.
Svejedno, zaboga! Poni! Duboko u duši bio je svjestan da ga on ne može upokoriti. Taj je poni bio beskrajno ćudljiv. Sredio je Prenticeovog konjušara. Prikovao ga uz krevet na tjedan dana, kažu. – Oh, k vragu! – pomislio je. – Proklet bio, majore Prentice! – I iskapio je svoju čašu.
Liječnik njihove pukovnije, koji mu je sjedio sučelice, oprezno gaje promatrao. Uvijek se neugodno osjećao u otmjenom društvu Batemanove konjice. Nastojao je to ne činiti, ali morao je usporediti njihove sjajne srebrnosive odore sa svojom vlastitom tamnomodrom indijske zdravstvene službe. On, zapravo, nije razmišljao o Dolly Prentice. On je razmišljao o Prenticeu. Sjetio se (hoće li to ikad zaboraviti?) javne sramote koja je uslijedila nakon upoznavanja s ma-jorom Prenticeom.
– Recite mi, doktore – rekao je major – svi bismo to silno željeli saznati, iz kojih ste kolica u Petticoat Laneu kupili te čizme?
Istina, njegove čizme nisu došle od nekog pomodnog postolara. Izradio ih je jedan sedlar iz Maidstonea i kad ih je probao, izgledale su prilično dobro. Bio je bolno svjestan da njegovim čizmama, u usporedbi sa čizmama časnika Batemanove konjice, takozvanim „Bengalskim siv-cima”, nedostaje istančana uskoća koja zabranjuje da se u njih zagura išta deblje od odrezanih ženskih svilenih čarapa.
Misli su mu skrenule na Dolly. Dolly s njezinim krupnim očima i spremnim suosjećanjem. Kako podnosi život s onim vragom? Kako može podnijeti njegovu blizinu? U mislima je, ne po prvi put, zamislio Dolly u naručju Gilesa Prenticea i to gaje uznemirilo. Zamislio je vrelinu indijske noći. Zamislio je skučenost mreže protiv komaraca. Nastojao je, ali nije uspio odagnati sliku Prenticeovih vitkih ruku koje istražuju površinu anatomije koju mu je dočarala užarena mašta i medicinsko iskustvo. I predobro je sve to zamislio.
Stariji časnik, major Harry promotrio je sve prisutne za stolom. Oči previše sjajne, lica zaja-purena, govor nesuvisao i nejasan – nema sumnje, kad Prentice nije prisutan, razgovor slabi, a piće buja kako bi ispunilo nastalu prazninu. No, Prentice je bio odsutan. Otišao je u Calcuttu na razgovor za promaknuće u viši čin. – Zašto Giles? Zašto ne ja? – Ovaj put je promaknut mogao biti sa mo jedan, a taj jedan bio je Prentice. Ovo je bio trenutak kad se mogao probiti i samo Bog zna kad će se ponovno takav trenutak pojaviti.
Njegovoj karijeri doista je bilo potrebno unapređenje. Trebao mu je novac. Veoma brzo tre-bat će poslati djecu kući u Englesku na školovanje. Njegova se žena već žalila, a njemu je bilo dosta njezinih beskrajnih litanija. – Nemam ništa za odjenuti… samo jedan konj za zapregu… kad ćemo moći kupiti vlastito pokućstvo? – Očajnički mu je trebalo to unapređenje, a sad gaje dobio Prentice. Umišljeni Prentice!
I Dickie Templar je proučavao okupljeno društvo. Očekujući da se na sjeverozapadnoj gra-nici pridruži Pukovniji Gurkha, kojoj je bio dodijeljen, bio je sretan što nije završio u Batema-novoj konjici. Imao je osjećaj da oni, unatoč sjajnoj prošlosti (bili su zlatni heroji Pobune), pre-dugo počivaju na lovorikama i nemaju baš dobre šanse za promaknuće. A časnici – časnici su mu dodijavali. I gore od toga – bili su mu odbojni. Sit njihovog društva, ustao je od stola i kre-nuo prema toaletu gdje je, teškom mukom otkopčavši zaklopac svojih uskih svečanih hlača, stao i, uglavnom po sjećanju, u mraku naciljao.
Bio je to smrdljiv, skučen pregradak i on je slobodnom rukom otvorio prozor kroz koji je smjesta dopro neki nepoznati, prigušeni zvuk. Nepoznat zvuk koji je postajao sve glasniji, a zatim – stoje to bilo? Pucanj. Pa još jedan. Zakopčavajući hlače, popeo se na vrhove prstiju i provirio kroz prozor. Iz jednog od bungalova, prema njegovoj procjeni udaljenog otprilike pola milje, počeli su izvirati žuti treperavi plamenovi. Požar? Da, bio je to požar, a sad se osjetio i miris dima. Požar u bazi? Vjero jatno nije ništa. Činilo se da ga nitko drugi nije bio svjestan kad je pohitao natrag u blagovaonicu.
– Požar! – rekao je. A zatim ponovio: – U bazi je požar!
U vrsti jedan pokraj drugoga, petorica časnika Sivaca galopirala su prema metežu. Bučno su ujahali na imanje i s očajem promatrali uništenu Prenticeovu kuću. A pred njom ih je zaustavio jedan lik u grimiznoj svečanoj uniformi, sa zacrnjenom prednjicom bijele košulje. Braganza janje izvezeno srebrnim koncem na suvratku označavalo gaje kao časnika Kraljičine vojske . Četvorica britanskih vojnika, vjerojatno Kraljičina vatrogasna brigada, potezali su dršku vatro-gasne štrcaljke, a još dvojica usmjeravali mlaz vode prema ruševini. Ostali, lica ovijenih tkani-nom, bezuspješno su se nastojali približiti bungalovu. Strijelci su stajali sa strane.
– Koji se to vrag ovdje događa? – upitao je major Harry.
– Katastrofa! Totalna katastrofa! – stigao je odgovor.
– Učinili smo sve što smo mogli, ali bilo je prekasno.
Prokleta štrcaljka! Nije nimalo korisnija od običnog pištolja na vodu! Organizirali smo lanac za gašenje kan tama, ali bilo nas je premalo i došli smo prekasno.
– Prekasno da spasite bungalov?
– K vragu i bungalov! Prekasno da spasimo Dolly i Midge Prentice.
– Ali, one su u čalcutti s Gilesom! Uvijek ih vodi sa sobom!
– Ovaj put nije! Sutra je Midgein rođendan… Dollyje ostala s njom kod kuće zbog proslave. Moj Bože! Moje su djevojčice trebale doći na proslavu! – Čađavom, krvavom rukom prešao je preko lica. – Moje curice su trebale biti ovdje – ponovio je. – Ne, nema traga ni Midge ni njezi-noj majci… mora da su još uvijek tamo unutra… ono stoje od nesretnica ostalo… Čim se ovo ovdje dovoljno ohladi da mogu poslati ljude unutra, potražit ćemo tijela. Isuse! A Prenticea nema! Kažem vam – katastrofa!
– Ali, tko bi, dovraga…?
– Razbojnici… mislimo da su to bili dakoiti. Drogirani, nedvojbeno – i suludo hrabri od droge. Ništa ih ne bi zaustavilo. Događa se. Prentice ih je istrebljivao u selima, redom, pa su mu se došli osvetiti. Pretpostavljam da nisu znali daje odsutan… Ili su to možda itekako dobro zna-li! Otjerali su svu poslugu, ili su sami pobjegli. Nigdje ih nema. Usuđujem se reći da će ujutro dopuzati natrag i tad ćemo saznati nešto više.
Dickie Templar je čuo dovoljno. Okrenuo se i oteturao u tamu kako bi prikrio svoju bol. I zastao kao ukopan. Začuo je tihi plač.
Iz gomile visokih posuda za cvijeće izronio je sablasni lik: Midge Prentice, blijeda, užasnuta lica, u zgužvanoj spavaćici koju je grčevito stiskala vrelom ručicom. Dickie se spustio na kolje-na i primio je u naručje, jecajući, ljubeći joj lice i privijajući je čvrsto uz sebe, djetinjasto tepa-jući. – Izvukla si se! – rekao je naposljetku. – Izvukla si se! – A zatim: – Gdje je mama?
U odgovor, dijete je nijemo pokazalo prema tinjajućoj ruševini kuće.
Drugo poglavlje
CALCUTTA 1922.
Zapovjednik Joseph Sandilands iz policije glavnoga grada bio je oduševljen što ide kući. Oduševljen stoje njegov šestomjesečni premještaj iz glavnoga grada u bengalsku policiju na-posljetku okončao.
Bilo mu je dosta Indije. Bilo mu je dosta vrućine. Bilo mu je dosta mirisa.
Iako mu nije bilo nepoznato smetlište koje je činilo londonski East End, ni izdaleka nije mo-gao prihvatiti siromaštvo koje gaje ovdje okruživalo. I još uvijek je zamjerao društvene formal-nosti Calcutte. Kao londonskog policajca, njegov je društveni položaj bio u najmanju ruku neo-dređen u unaprijed samosvjesnoj atmosferi glavnoga grada Bengala. Brojao je dane do trenutka kad će se moći spakirati, oprostiti i otići, ali bilo mu je uskraćeno čak i to zadovoljstvo; neiz-bježno, nosač koji mu je bio dodijeljen, spakirao je njegove stvari umjesto njega. Ali, na koji god način, i to je naposljetku bilo obavljeno i on će sutra otići.
Posljednji put – iskreno se nadao daje to posljednji put – otišao je u ured koji mu je dodije-ljen. Posljednji put, prokleo je neispravan električni ventilator. Posljednji put mu je bilo neugo-dno zbog strpljive nazočnosti sluge koji je mahao lepezom koja bi samo uznemirila, ali ne i rastjerala ustajali zrak. Na njegovom stolu je, međutim, ležala uredna omotnica. Preko njezina zaklopca bile su otisnute riječi: „Ured Guvernera”.
Zabrinutom rukom razderao je omotnicu i pročitao: Dragi Sandilandse, Nadam se da će vam biti zgodno svratiti do mene danas ujutro. Iskrsnulo je nešto o čemu bismo trebali porazgovara-ti. Poslao sam rikšu.
S poštovanjem, i zatim neki neodgonetljiv potpis nakon kojega su uslijedile riječi Sir Geor-gejardine, vršilac dužnosti guvernera Bengala.
Joeu ta poruka nije zvučala dobro. Može li se praviti daje nikad nije primio i jednostavno otići? Ne, uhvatili bi ga na djelu, a što bi moglo biti neugodnije nego da ga pod policijskom pratnjom vrate s dokova? Bolje da i ne pokušava! Bijesno je pogledao kroz prozor i ugledao, uistinu, dva uniformirana vozača rikši koji su čekali da ga odvezu guverneru. Tijekom svog premještaja, Georgea Jardinea sreo je u jednoj ili dvije službene prigode i stekao dobar dojam o uglednom starom konzulu koji je izišao iz mirovine kako bi premostio jaz između dvojice duž-nosnika.
Sastanak se činio službenim i on je zastao u predvorju kako bi provjerio svoj izgled. – Moj Bože! Sandilandse, izgledaš umorno – promrljao je svojem odrazu. Još uvijek je napola očeki-vao da će ugledati revnog mladića koji je krenuo u rat sa Škotskim mušketirima ali, iako mu je kosa još bila crna i gusta, nakon četiri godine u Francuskoj i četiri godine u policiji, izraz nje-govog lica sad je bio oprezan i ciničan. Stara rana na čelu – loše zašivena – podigla je kut jedne obrve tako daje, čak i kad se odmarao, njegovo lice izgledalo trajno znatiželjno. Šest mjese ci indijskog sunca kao daje izblijedilo njegove sive oči, potamnivši mu kožu. No, u Indiji je sve stoje posjedovao barem bilo ulašteno bez ijedne njegove riječi. Namjestio je svoj crni Sam Browneov pojas koji je blistao kao staklo, srebrne oznake čina i odlikovanja, na kojima su cr-vena i modra boja ordena za zasluge i njegove tri ratne medalje gotovo istisnule modru policij-ske medalje. Proći će.
Rikša je krenula bez ijedne riječi, a njezini su vozači ravnomjerno kaskali kroz gusti promet. Kad bi ugledali uniformu Ureda guvernera, ljudi bi im odmah napravili mjesta. – Još šest mje-seci – pomislio je – i vjerujem da bih se naviknuo na ovo. Doista je krajnje vrijeme da odem kući!
Dobro jutro, Sandilandse – rekao je guverner, kao da pozdravlja starog prijatelja. – Nadam se da vam nije prerano zajedno pićence? Whisky sa sodom?
– Da – pomislio je Joe – daleko prerano, ali što se tu može?
Promatrao je kako Jardine nalijeva dvije velikodušne čaše.
– Dobio sam vašu poruku, gospodine – rekao je, na dajući se da ne zvuči onako ogorčeno koliko se osjećao.
– Da, dobro… – započeo je Guverner. – Čudno je sve to. Telegrafirao sam vašim momcima u Londonu i nadam se da mi ne zamjerate što sam to učinio, moglo bi se reći, mimo vašega znanja. Ali – ono vaše predavanje neku večer – doista me se dojmilo… Svi su bili zadivljeni. Ot vorilo nam je oči mnoštvu stvari! Ne želim potcjenjivati naše momke ovdje – oni rade sjajan posao – ali imaju posla preko glave i palo mije na pamet da nam je možda „._ l potrebno malo pojačanje. Naravno, možda u tome nema ničega. Jednom kad žene počnu govorkati, nikad ne znaš gdje to točno može završiti i… – Zastao je i otpio gutljaj. – Slobodno se ponudite. Činjeni-ca je da sam telegrafirao vašem šefu kako bih ga zamolio da nam vas posudi još malo duže. Ovdje će svi biti oduševljeni – ali problem nije ovdje, nego u mjestu po imenu Panikhat, otpri-like pedeset milja južno odavde. Nalazi se na željezničkoj pruzi. Putovanje nije pretjerano na-porno, a smjestit će vas nedvojbeno kraljevski. Tamo dolje su doista dobri momci. Baza je ci-vilna i vojna.
Joe Sandilandsjedva da gaje slušao. – Sad sam već mogao ploviti niz rijeku Hooglv! Zašto, dovraga, nisam otišao sinoć?
Guverner je nastavio: – Pretpostavljam da ovo nije ono što biste vi sad poželjeli, ali ako pre-uzmete ovaj zadatak, mislim da to nikako ne može naškoditi vašoj karijeri. Kao što sam rekao, tamo dolje ima nekoliko veoma dobrih momaka – Batemanova konjica. Mi ih zovemo Bengal-ski sivci – sivi konji – stoje, ako niste znali, indijski ekvivalent Škotskim sivcima… Ali, neću više tratiti vrijeme na čavrljanje.
Podigao je jedno pismo držeći ga za ugao. – Sve je ovdje unutra, ali postoji netko koga bih volio da upoznate. – Na trenutak se činio nevoljak prijeći na bitno, naposljetku odlučivši: – Vi-dite, riječ je o mojoj nećakinji. Ovdje je negdje u palači… Njezin suprug je vrhovni upravni činovnik Panikhata i tamo su stacionirani. Medu nama – i strogo medu nama – on je miroljubiv momak… sve bi dao za miran život. Nije baš poduzetan. Možda se Nancy svega ovoga i prih-vatila samo zato što joj je bilo dosadno. Ali, ne znam – čini se da su prilično sretni zajedno.
U svakom slučaju, Nancyje iskričava kao posve nova rupija i… ah! Nancy, moja draga, tu si! Ovo je zapovjednik Sandilands. Sandilandse, moja nećakinja, Nancy Drummond.
Po prvi put otkad mu je priopćena ova užasna vijest, Joe se trgnuo na mogućnost da bi u ovom toliko nepovoljnom uplitanju u njegov život moglo biti nekih naknada. Spominjanje sup-ruge vrhovnog upravnog činovnika smjesta je proizvelo sliku angloindijskog ugleda u njego-vom najokrutnijem obliku, ali lik koji se našao ispred njega bio je nemalo iznenađenje.
Kao prvo, bila je barem dvadeset godina mlada nego stoje očekivao, a kao drugo, bila je ele-gantno – čak i moderno – odjevena. Bijela svilena bluza, dobro krojene jahaće hlače, šešir širo-kog oboda u jednoj ruci, metlica za tjeranje muha u drugoj i znatiželjno – iako pomalo sumnji-čavo – lice. Pokušao je ne odmjeravati je previše očito. Bio je svjestan da ona njega prilično očito odmjerava. To je moglo biti sasvim zabavno.
– A sad, Nancy – rekao je guverner – sjedni i reci Sandilandsu ono što si rekla meni. Upozo-rio sam ga da u svemu tome možda nema ničega, ali mene si barem zai nteresirala pa ćemo dati sve od sebe da zainteresiramo i njega.
Nancyje sjela na stolac sučelice Joeu i dugo ga ozbiljno promatrala, prije nego što je progo-vorila. Sad kad mu je bila bliže, vidio je daje njezino lijepo lice blijedo i napeto. Nije se ni po-kušala nasmiješiti, nego je odmah započela s pričom. Glas joj je bio dubok i jasan, ton hitan. Očito je dobro pripremila ono stoje kanila reći.
– Prije tjedan dana u bazi se dogodilo nešto jezovito.
Peggy Somersham, supruga Williama Somershama, ka petana u Sivcima, pronađena je mrtva u kadi, s prerezanim žilama. Naravno, svi su rekli „samoubojstvo”, ali doista, za to nije bilo apsolutno nikakvog razloga. Nisu bili dugo u braku. Razlika u godinama bila je poprilična – što je u Indiji uobičajeno – ljudi čekaju sa sklapanjem braka dok ne utvrde karijeru, a časnik i ne može dobiti bračnu naknadu dok ne navrši trideset godina. Čovjek ne može uvijek znati, narav-no, ali oni ne samo da su se činili sretnima, nego veoma sretnima zajedno. Ljudi su često govo-rili – „savršen brak”.
Znam da se u Indiji događaju neobične stvari, ali same te činjenice, barem prema mojem mi-šljenju, činile su se sumnjivima, a Bulstrode, policijski upravitelj, ništa od toga nije mogao ob-jasniti ni na čije zadovoljstvo. Svi smo na trenutak pomislili da će krenuti lakšim putem i uhap-siti sirotog Billyja Somershama…
– Nancy, molim te – prekinuo ju je Guverner – reci izravno.
– Oprosti, ujače! Pogledajte ovo… – Uzela je omot nicu s ujakovog radnog stola, izvukla iz nje dvije fotogra fije i pružila ih Joeu.
Usta su mu se stisnula od gađenja.
– Tko je ovo snimio?
– Pa, zapravo, ja sam…
– Moja je nećakinja tri godine radila kao bolničarka na zapadnom frontu – rekao je guverner i smjestio se na svom stolcu, apologetski, ali sretan s ovim objašnjenjem.
– Gospodine Sandilands, nažalost, kada puna krvi ni je ništa prema onome što sam doživje-la. A o ranama znam sve iz prve ruke. Čak i o prerezanim venama… – Zastala je, nakratko pot-resena sjećanjima. – Pretpostavljam da smat rate prilično šokantnim činjenicu da sam bila kadra stajati pred tim užasnim prizorom i fotografirati?
Ne želeći zaustaviti tijek njezine priče, Joe je samo kimnuo glavom. To je doista smatrao šokantnim, ali je shvatio da konvencionalno nijekanje ne bi zavaralo ovu odlučnu ženu. Iz pro-fesionalne znatiželje žudio je za pojedinostima kako je u tim teškim okolnostima uspjela snimiti tako jasne fotografije, ali je šutio i promatrao je pogledom za koji se nadao daje prikladna mje-šavina suosjećanja i poticanja.
– Da, dobro, i sama sam bila prilično šokirana. Peggy mi je bila prijateljica, gospodine San-dilands, i to mi nije bilo jednostavno učiniti. Ali, nalazimo se u toplom raz doblju godine. Ni-sam mogla učiniti ništa drugo kako bih sačuvala mjesto smrti onakvo kakvo je bilo. Bulstrode je već davao naredbe da odnesu tijelo i smjesta ga pokopaju i ovlastio glavnog slugu da organi-zira čišćenje kupaonice.
Bojim se da sam seja tu umiješala i inzistirala da ga Andrew – to je moj suprug, upravnik – opozove. Naravno daje tijelo trebalo pokopati, nakon brze obdukcije koju je obavio liječnik u bazi, ali smo kod posluge uspjeli is poslovati da kupaonicu u najvećoj mogućoj mjeri ostave nedirnutu. Ja se, naravno, ne želim miješati… – (Guver ner se ironično nasmiješio.) – … ali možda ne bi bilo zgo rega popričati s liječnikom. Njegovo ime je Halloran. Ne poznajem ga baš dobro. Irac je. Mnogo vojnih liječnika su Irci. Čini se posve simpatičan.
– Sačuvali ste mjesto zločina – ako je riječ o zločinu – gospodo Drummond, i to s vješti-nom, kako se čini, is kusnog gradskog policajca. Ali, pitam se zašto vam je pa lo na pamet po-duzeti te korake…?
– Kad sam zadnji put bila ovdje, prije nekoliko tjeda na, ujak mije govorio o vama i poslu koji obavljate u Calcutti. Svratila sam na jedno od vaših predavanja i doista me zadivilo ono što ste imali reći. Pokušala sam već tad isposlovati susret s vama, ali vas je opsjela čitava falanga revnih mladih časnika bengalske policije tako da sam morala otići. Ali onda, kad se ovo dogo-dilo, smjesta sam nazvala ujaka i on je nazvao nekoliko brojeva, upotrijebio svoju magiju i evo nas ovdje.
Nasmiješila se po prvi put otkad su se upoznali i lice joj je zasjalo od nestašluka. – I pretpos-tavljam da vam nije ni najmanje drago zbog toga!
Joe joj je uzvratio smiješak. Učinilo mu se da ne postoji mnogo toga što bi uspio sakriti od upravnikove supruge.
– Teško je razabrati, ali ako pogledate ovu drugu fotografiju… – rekla je, ponovno privlače-ći njegovu pozor nost na užasan prizor koji je još uvijek držao u ruci.
Joe se usredotočio na krupni kadar zglobova mrtve djevojke i odmah vidio kamo Nancy smjera, ali ju je pustio da nastavi.
– Vidite, zar ne? To nije mogla sama učiniti, slažete li se daje tako?
Joe je kimnuo glavom i ona je nastavila. – Ali to nije sve, zapovjednice, niti možda najgore od svega. Nakon Peggyne smrti, započela su govorkanja. Ja sam u bazi tek tri godine i nisam čula te priče… u svakom slučaju, mislim da su ljudi mislili daje to završilo… kao noćna mora. Prestane i ti se uljuljkaš u razmišljanje da se više nikad neće ponoviti. A onda se ponovi. I bude gore nego ranije.
Svi koji su tamo bili otprije rata, izgarali su od želje da mi ispričaju te priče. – Nagnula se prema njemu kako bi naglasila poantu. – Gospodine Sandilands, svake godine prije rata, još od 1910., žena nekog časnika Sivaca bila je ubijena. U ožujku.
Prva koja je umrla bila je supruga majora Prenticea – Dorothy. U požaru. Tragično, naravno, ali nitko tome ni je pridavao mnogo pozornosti budući da je požar bio posve očito djelo dakoita – bandita. Sume i neka sela su prije rata vrvjele banditima. Još uvijek ih se može pronaći, ali danas to ni približno nije tako gadno kao stoje bilo, zahvaljujući Prenticeu i ostalima. Sljedećeg ožujka, 1911., Joan Carmichael, suprugu pukovnika Carmichaela, ujela je zmija otrovnica. Ni to nije ništa neobično u Indiji, reći ćete vi – ali u ovom slučaju bilo je nešto čudno… Sljedećeg ožujka je Sheila Forbes na jahanju pala preko litice, a 1913. utopila se Alicia Simms Warburton.
– A zatim je izbio rat.
– Da. Ljudi su se selili iz jednog mjesta u drugo. Niz je prekinut i – sam Bog zna! – u nare-dnih nekoliko godi na bilo je dovoljno smrti oko kojih je trebalo brinuti…
ljudi su zaboravili. Ali, ova je peta smrt oživjela sjećanja.
Počelo se pričati daje udaja za časnika Sivaca visokoriskantno zanimanje! Govorkanja i na-gađanja su hrana i piće ženama časnika koje žive u veoma ograničenom krugu. One se međuso-bnim razgovorima dovode u sta nje panike zbog najmanje sitnice – možete zamisliti kako ovo djeluje na njihove živce! Jedna od žena govori, vje rujem prilično ozbiljno, o povratku u En-glesku. A neke od mlađih klade se koja će od njih biti sljedeća žrtva! Na ravno, razmeću se hra-brošću, ali ja mislim da to znači da napetost postaje nepodnošljiva. Zapovjednice, trebamo vas da dođete u Panikhat i prodrete u samu srž. Ili ćemo istražiti čitavu tu stvar, zaključiti da nema nikakvog osno va ni za jednu od tih divljih teorija i umiriti dame, ili… – Zastala je na trenutak i izraz lica postao joj je turoban. – … ili ćemo otkriti tog… tog… gada – oprosti, ujače! – koji je ubio moju prijateljicu i pobrinuti se da nikad više ne bude u prilici to učiniti!
Treće poglavlje
AngloIndija rano odlazi na spavanje. Do deset sati štropot kopita već utihne. Zanijeme milo-zvučni, melodični napjevi povečerja trubača Shopshirske lake pješadije koja s Bengalskim siv-cima dijeli bazu. Joe Sandilands se, zadovoljan mirom koji se spustio na bazu, latio zapisivanja bilješki o provedenom danu.
Kakav je to dug dan bio! Dan koji je započeo u deset sati toga jutra u guvernerovom uredu i nastavio se putovanjem željeznicom do Panikhata u društvu Nancy Drummond.
Misli su mu napola bile u bujici informacija i nagađanja, tračevima i govorkanjima koje mu je iznijela, a napola na njoj. Prisjetio se njezinog naginjanja, njezinih stopala na sjedalu nasup-rot njegovome, njezinog hlađenja lepezom dok se priča razvijala, njezinog povremenog preki-danja kako bi svojem poslužitelju zavidno tečnim hindustanskim izdala kakvu zapovijed, orga-nizirala dan, pobrinula se da komad leda koji se otapao u tankoj plitici između njih na podu vagona prvog razreda bude pravodobno zamijenjen novim, dok bi vlak ulazio u jednu za dru-gom postaju. Sjetio se osluškivanja staccato cviljenja ventilatora i gledanja kroz prozor dok se pred njim otvarao bujan, sivozeleni krajolik.
I sjetio se svojeg iznenađenja kad je, dok je ona pretraživala svoju torbicu, ugledao pištolj. Nancy je opazila njegov znatiželjan pogled. – Andrew me tjera da ga nosim. To je običan dva-desetdvomilimetarski Smith and Wesson i trebala bi mi čitava vječnost da ga iskopam, otkočim, a zatim „napunim, naciljam i opalim”, ali on je sretan kad ga imam uza se. Pazite – prilično sam dobar strijelac.
Joe joj je vjerovao.
– Lijepo je na sat ili dva biti siguran od radoznalih pogleda – rekla je, pronašavši tabakeru. – Čak ni 1922. godine žena vrhovnog upravnika ne smije biti viđena da puši u javnosti! Pomalo ste me iznenadili, zapovjednice – dodala je.
– Iznenadio? Zašto?
– Kad mije ujak George predložio da odem posluša ti vaše predavanje, očekivala sam lon-donskog bobbyja. U najboljem slučaju inspektora Lestradea.
– Pa, i vi ste mene iznenadili! Ja sam očekivao čeličnosivu planinu pravičnosti, ženu koja je sama osvo jila carstvo, ako baš želite. A umjesto toga…
Nasmijala se. – A umjesto toga – što?
– Kako da odgovorim na to pitanje? – pomislio je. – Ako joj kažem što mislim – daje mlada, lijepa, pametna, energična, darovita – što će misliti o meni?
Duboko je uzdahnuo. K vragu i to!
– A umjesto toga ste mladi, lijepi, pametni, energični i daroviti – rekao je.
– Zaboga! – uskliknula je. – Baš sam ja to kanila reći vama! Ali, recite mi, ujak George sve ovo smatra veoma ozbiljnim – a vi?
– I ja. Ne vidim kako bih mogao ne smatrati. Govo rimo o pet smrti. „Jednom je volja Bož-ja, dvaput je slučajnost, triput je neprijateljsko djelovanje”, kako kažu u Americi. Pitam se stoje onda pet puta? Hajde – počni te otpočetka i ponovno me provedite kroz čitavu priču.
– Dobro, počet ću od samoga početka… Ne, kad ma lo bolje razmislim, počet ću od kraja jer mije taj dio naj jasniji. S onom užasnom stvari koja se dogodila prošlog tjedna. Gledali smo fotografije. Prema Bulstrodovom savjetu, mrtvozornikje donio presudu daje riječ o samo uboj-stvu, ali ja sam vidjela posjekotine, a sad ste ih vidje li i vi i ujak George i zaključujem da mo-žemo početi od toga da se svo troje slažemo da nisu mogle biti nanesene vlastitom rukom. Kako možemo mirno sjediti ovdje i razgovarati o tome ovako ravnodušno, uopće ne mogu zamisliti. Ali, za vas to, pretpostavljam, nije ništa novoga.
– Znate, čovjek s vremenom doista stekne određenu ravnodušnost, ali, sad kad o tome raz-mišljam, nikad do sad nisam istraživao smrt nekoga koga poznajem. A po gotovo ne nekoga tko mi je bio drag. Možda bi se moja stara indiferentnost malo stanjila daje bilo drukčije.
– Ali, ja sam veoma dobro poznavala Peggy Somersham. Nismo se znale dugo, ali vjerujem da bi se moglo reći da mije bila najbolja prijateljica. – Zastala je kratko razmišljajući, a zatim rekla: – U ovom neobičnom svije tu Indije, prijateljstva brzo niču. Peggy i ja smo imale is ti odgoj, znale smo iste šale, obje smo izdržale englesko obrazovanje – čovjek brzo zavoli nekoga s kim dijeli toli ko toga zajedničkog. Osim toga, bila je pametna i zabav na djevojka.
Na trenutak ga je bezizražajno promatrala. – Bila sam shrvana. Tri godine sam bila bolničar-ka u Francuskoj u okolnostima u kojima jedan leš više ili manje ne predstavlja nikakvu izvan-rednu vijest. Ali, znam što želite reći – kad je netko koga poznaješ…
Kad su do nas došle priče da sve možda i nije kako se čini, posve slučajno sam otkrila što se dogodilo prije rata.
Mislim daje Ronny Bennet rekao „Jadni stari Bengalski sivci! Nemaju baš mnogo sreće s meinsahibama^l” Upitala sam ga što time misli, a on mi je odgovorio, „Nije li postojao neki skandal prije rata? Nisu li se dogodile jedna ili dvije iznenadne smrti?” – Tad sam se počela raspitivati i saznala sam da se Alicia, žena kapetana Simms Warburtona, utopila prela zeći rije-ku skelom. U to su vrijeme svi koristili skelu, a koriste je i sad. Ali, otkad se dogodila nesreća, stara je ne spretna naprava s volovskom kožom zamijenjena manje zastrašujućim i mnogo čvrš-ćim čamcima.
– Volovskom kožom?
– Aha. Domišljata naprava i očito učinkovita, jer ni kad nisam čula ni za jednu drugu nesre-ću na skeli s tak vom napravom, ali, kao što sam rekla, totalno je zastrašujuća! Četiri volovske kože se napuhnu (pričvršćenih nogara koji strše u zraku, možete li to zamisliti!), a središnje dvije spojene su malom platformom. Na njoj sjedi putnik. Tu su i dva urođenika skelara koji leže ispruženi kao plovci s obje strane i čitavu tu stvar pokreću nogama.
Tom je prilikom, međutim, bio samo jedan.
– I skela se prevrnula?
– Da. U istom trenutku dvije su kože eksplodirale i čitava se naprava prevrnula i odapela Alice u rijeku.
– Je li bilo neobičnih okolnosti? – upitao je Joe. – Je li bilo drugih putnika? Gledatelja? Je li skela pregledana?
– Gledatelja je bilo čitavo mnoštvo. Čitavom do gađaju nazočili su s obje obale rijeke. Nije bilo drugih putnika – takve skele mogu prevoziti najviše dvije osobe, a ona je tog dana prelazila sama. Ali, skelar je jasno is pričao što se dogodilo.
– Skelar?
– Da. Njega su, naravno, kasnije ispitali. U bazi imam preslike bilješki mrtvozornika. Može-te ih proučiti.
Bio je hrabar čovjek. Mrtvozornik ga je pohvalio zbog hrabrosti. Mogao je jednostavno ot-plivati na obalu, ali vi dio je kako se Alice batrga u vodi – vjerojatno je tonula pod težinom du-gačkih halja, a postoje određene sumnje je li uopće znala plivati – i zaronio i pokušao je spasiti.
Gotovo mu je i uspjelo. Viđeni su kako se zajedno bat rgaju, ali kad je jedan od promatrača skočio u vodu i doplivao im u pomoć, već je bilo prekasno.
Međutim, to se zbilo prije mnogo vremena – 1913. Prilično je teško sad prikupiti ikakve no-ve dokaze. – Prekinula je, dozvala poslužitelja u njegovoj maloj kabini riječima „Koihai!” i izdala mu naređenje, a potom nastavila: – Mislila sam da bi nam dobro došla šalica kave – osim ako vi ne biste željeli nešto jače? Negdje imam malo whiskeya.
– Ne. Za mene bez whiskeya. AngloIndijci počinju s pićem prerano za moj ukus. Ne zabo-ravite da sam jut ros proveo neko vrijeme othrvavajući se gostoljubivosti ujaka Georgea!
– Dobro, da nastavim svoje putovanje Avenijom sjećanja, sad se vraćamo na 1912. i Sheilu Forbes. U Panikhatu postoji omiljena jahaća staza. Svi stalno jašu njome. U plićaku pređeš rije-ku, a onda se veoma uskim puteljkom popneš uz kosinu planine.
– Planine? – upitao je Joe i pogledao kroz prozor ne pregledne nizove niskih rižinih polja kroz koja su prolazili.
4 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:27 pm
Margita
Administrator
– Ne brinite, iza desnog zavoja veoma brzo pojavit će se brežuljci. Naravno, nije to prava planina, nego cr venkasta, kamena uzvisina. Staza nije opasna, ali moraš paziti što radiš. Čini se da se Sheilin konj nečega uplašio i zbacio je iz sedla. Jahala je na ženskom sedlu, a kad jašeš na ženskom sedlu ovisiš jedino o ravnoteži, tako daje to, u najboljem slučaju, pomalo nesigurno. Tad su sve žene tako jahale, a čak i sad se može pronaći neki stari vuk koji će upravnikovu sup-rugu pogledati prijekornim pogledom jer jaše opkoračivši konja. Muškarci! Ne, to nije pošteno – i žene su jednako loše!
Joe je ponovno upitao: – Toliko o osnovnoj priči. Je li bilo svjedoka?
– Ne. Ne doista. Društvo s kojim je bila odjahalo je naprijed i zašlo za ugao. Na stazi je bio samo jedan pros jak i on je vidio što se dogodilo. Njegovo svjedočenje bi lo je upravo onakvo kakvo bi čovjek očekivao – Sheilin konj se uplašio i sirota stara Sheila se strmoglavila niz li ticu – i to prilično visoku – i nije imala šanse. Uzgred, konj je preživio. Čvrst kao čelik. Ali… jedina neobična stvar jest to da ona nije bila žena nikoga iz pukovnije – njezin je suprug bio liječnik. Ipak, svi su to smatrali još jednom smrću u bazi.
Nosač je ušao u vagon s mjedenim pladnjem na kojem se nalazio vrč s kavom i majušne por-culanske šalice. Odložio gaje pokraj Nancy i ona je nastavila svoju priču.
– Sad se vraćamo na Joan Carmichael, suprugu pukovnika Carmichaela. Ogorčenog čovje-ka. Iz rata nije izišao onako dobro kao stoje mislio da zaslužuje i zapeo je na činu potpukovni-ka. Poznajem ga veoma površno iz ranog djetinjstva; bio je ono najgore što indijska vojska mo-že ponuditi – brkat i razmetan, neljubazan prema mladim časnicima, omražen među vojnicima. Ne vjeru jem da su Joan i on živjeli pretjerano sretno.
Joe je pijuckao kavu, a pripovjedačica mu je skretala pozornost i više nego što bi želio. Dak-le, ona je najvjerojatnije bila rođena i odrasla u Indiji; trebao je to pogoditi po njezinom ležer-nom ponašanju i znanju jezika.
– Recite mi što se dogodilo Joan.
– Ali, od toga mi se doista ledi krv u žilama! Ubila ju je kobra. Kobre u Indiji nisu nepozna-te, iako su zapravo manje uobičajene nego što se misli kod kuće u Engleskoj.
Svi su pročitali Knjigu o džungli. Svi očekuju da će svaki put kad se netko kupa kobra isko-čiti iz slavine!
– Ja uvijek putujem s mungosom – ozbiljno je rekao Joe.
Nasmijala se i nastavila s pričom. – Šteta je da Joan toga dana nije imala svojega. Svakog je jutra odlazila na jahanje – većina nas to čini – i uvijek je išla istim putem.
– Da li itko zna što se točno dogodilo?
– Znate, čini se daje policijski posao, za promjenu, prilično dobro obavljen. Kao i obično, pročitala sam iz vješća. Bilo je dokaza daje ona – hm… – Najednom se učinilo da joj je neugo-dno i brzo je dovršila: – … daje sjahala kako bi se odazvala zovu prirode. Možete li zamisli ti išta strasnije? Da vas ugrize kobra dok su vam gaćice spuštene? Ne pokušavam se šaliti s time, ali postoji nešto grozno u ljudima… to je jednostavno jedna od onih stva ri kojima se smijemo dok ne pomislimo koliko je moralo biti užasno.
– Takva je reakcija veoma ljudska – ležerno je rekao Joe. – Mora da ste je često susretali dok ste bili bolničarka.
Mi u rovovima svakako jesmo. Smijeh je ponekad bio je dino što nas je održavalo zdrave pameti. U početku. Pret varao je neizrecivo u nešto s čime smo se mogli nositi.
Oboje su nakratko zašutjeli, razmišljajući o smrti i završnom, bolnom poniženju pukovniko-ve supruge.
– Kako su znali daje to bila kobra? – upitao je Joe. – Nikad ranije nisam bio u Indiji i možda postoje stvari ko je su staroj Koihai očite, ali meni su tajna…
Nagnula se prema njemu, iznenada napeta.
– Znali su daje to bila kobra jer je još bila tamo! Na mjestu događaja. Ovo zvuči doista neo-bično i možda postoji neko jednostavno objašnjenje, ali – zadrhtim i na samu pomisao – ali, netko je ubio kobru – odsjekao joj glavu – i ostavio je tik uz Joanino tijelo.
– To znači…?
– Da, da je netko tko je prolazio vidio da Joan leži mrtva. Netko tko je prolazio nedugo na-kon napada. Ili mu čak nazočio? Dovoljno brzo nakon napada da bi uh vatio kobru i ubio je. Ali, zašto? U osvetu za Joan? To je stravično! Dakle, gospodine policajce, kako se to vama či-ni?
– Je li policija u to vrijeme imala kakvu teoriju o tome što se zbilo?
– Koliko su oni uspjeli saznati, nije bilo svjedoka Joanine smrti, čak ni prosjak u prolazu. Mislili su, kao što sam i sama pretpostavila, da ju je možda netko iz šume – možda neki uglje-nar – pokušao spasiti od zmije, ubio zmiju, a onda, kad je shvatio daje slučaj beznadežan, jed nostavno zbrisao i o svemu šutio.
Joe je sjedio i šutio, iznenada žalujući zbog Joan Carmichael. Usamljena Engleskinja udata za vojnika u Indiji, nezadovoljavajući brak, neljubazan suprug, traži mrvicu spasa od dosade u ranojutarnjem jahanju, čitavo vrijeme pateći od mokraćnih problema; priča je doista bila tužna i patetična.
Slijedom svojih tugobnih misli, obratio se Nancy. – Je li imala prijatelja?
– Doista ne znam. Nije mi palo na pamet raspitivati se. Zacijelo je imala poznanika. U mjes-tu kao što je Panikliat ne možete živjeti bez poznanika, ali bliskih prija telja, ne, doista ne znam. Je li to važno?
– Ne, mislim da nije. Samo sam počeo dobivati veo ma tužnu sliku. Volio bih pomisliti daje imala nekog dra gog prijatelja kojeg je mogla posjetiti na povratku s jaha nja.
Izvila je obrve. – Sentimentalni policajac? Znam, međutim, što želite reći… Možemo se ras-pitati. U bazi je popriličan broj časnika i njihovih žena koji su tamo bili i prije rata. Naravno, nisu čitavo vrijeme bili u bazi. Selili su se iz jedne u drugu. Svi se u Indiji sele! Možda su u međuvremenu bili premještani u nekoliko drugih baza, ali sjetit će se. Ako su bili ovdje, sjetit će se. Na to možete računati.
– Kažete da se prva smrt dogodila 1910.?
– Dolly Prentice. Prošlo je već dvanaest godina – a to je u Indiji čitav ljudski vijek – a ljudi se još uvijek sjećaju Dolly! Koliko čujem, pola pukovnije bilo je zaljubljeno u nju. Voljele su je čak i memsahibe , stoje neobično, jer je bila mlada i prilično dražesna. Postoje njezine fotogra-fije. Nakon požara nisu uspjeli spasiti gotovo ništa, ali metalni kovčežić s obiteljskim dragocje-nostima nije bio previše oštećen, a on je, između ostaloga, sadržavao i dva obiteljska albuma. Bila je prava engleska ruža, naša Dolly – svjetloputa s krupnim modrim očima. Lepršavo, žen-stveno stvorenje koje muškarcima zavrti glavom… šarmantna kao malo mače…
Joe se nasmiješio. Pogledao je prilično oštar profil koji mu je bio ponuđen, nagib brade, ra-van, odlučan nos i znalački, nestašni osmijeh, i pomislio da Nancy Drum mond zacijelo ne bi imala mnogo toga zajedničkog s Dolly Prentice.
– Bila je udata za…?
– Tad je bio major Prentice. Giles Prentice. Sad je pukovnik Prentice i zapovijeda Bengal-skim sivcima u ba zi. Upoznat ćete ga, naravno.
– Je li njihov brak bio sretan?
– Ne mogu vam sa sigurnošću reći. Čula sam razne priče. Neki kažu daje obožavao Dolly i postoje dokazi da ga je njezina smrt emocionalno posve rastrojila. Neki kažu daje bio ravnodu-šan prema njoj. On je prilično…no, zaključit ćete sami… ali, ja mislim da je pomalo čudan. Muškarac kojegje teško shvatiti i voljeti. Ali, bez obzira na njegove mane, on očito ni na koji način nije od govoran za Dollynu smrt.
– Možete li biti sigurni u to?
– Oh, da. Bez ikakve dvojbe. U vrijeme požara bio je u Calcutti i večerao u Klubu s Odbo-rom za promaknuća.
Navodno je bio istinski shrvan kad se vratio i kad su mu rekli što se dogodilo. Časnici su os-tavili tijela na mjestu gdje su ih pronašli, u ostacima bungalova i…
– Tijela? Jeste li rekli tijela?
– Oh, da. Bila su dva tijela. U spavaćoj sobi. Dollyno tijelo još je ležalo na krevetu, a dru-go…
Glas joj je zadrhtao i izgledala je kao da joj je neugodno dok se mrštila razmišljajući kako da nastavi.
– Drugo? – poticao ju je.
– Da, drugo. Drugo je držalo Dolly u naručju. Bio je to Chedi Khan. Prenticeov poslužitelj, Patan .
Četvrto poglavlje
AngloIndija rano odlazi na spavanje. I rano ustaje. Joea Sandilandsa u šest je sati probudila uporna buka trube. Budnica. I dok je u mislima tražio riječi kojima su britanski vojnici pjevali na ovo živahno dozivanje: Probudi se, Charlie, Probudi se i umij. Probudi se, Charlie, Ustani i pišaj!
Napola budnom, Joeu se učinilo daje ponovno u Francuskoj. Ponovno u vojsci. Ponovno u ratu. Trebalo mu je neko vrijeme prije nego stoje shvatio da ta truba odjekuje u vrućem buđenju jednoga ljetnog dana u Indiji, a ne preko ravnodušnih, blatnih flamanskih polja. Izvukao se iz mreže za komarce, spustio noge i osjetio dobrodošlu hladnoću popločanog poda.
Proveo je nemirnu noć. Mozak mu je vrvio čitavom gomilom neprobavljenih i nepovezanih informacija. Sinoćnji pokušaj da zapiše bilješke nije bio posve uspješan. Njegovi vlažni zglo-bovi ostavili su mrlje na stranici. Tinta je procurila na mekani papir za pisanje kojim ga je Nancy opskrbila. Na papiru je bio žig „Ured vrhovnog upravnika Panikhata”.
Podigao je zastor, otvorio prozor i nagnuo se napolje. Osjetivši obećanje još jednog vrućeg dana i svjestan dojmljivog popisa ljudi koje bi trebao posjetiti, a koji mu je dala Nancy, znao je da bi ovo mogli biti jedini sati tijekom čitavog dana koje bi mogao imati za sebe. Odlučio je krenuti na malo istraživačko putovanje prije nego što postane prevruće. Oboružao se bilježni-com na kojoj je pisalo „Policija glavnoga grada. New Scotland Yard Wl. Telefon, Whitehall 1212.” Čim je s verande zakoračio na šetalište, pogodila ga je jara i podsjetila ga da bi trebao nositi šešir. S njegove desne strane otvarala se drvoredom optočena ulica i on je krenuo njome, sretan zbog hlada. Očito se zvala Victoria Road (kako drukčije?) i brza provjera u bilježnici podsjetila gaje da su William i Peggy Somersham živjeli na broju 9 (u kući u kojoj su John i Alicia Simms Warburton stanovali prije rata), a da su Sheila i Philip Forbes, liječnik, živjeli na broju 30.
Iako su bungalovi bili očito stilski raznoliki, svi su udovoljavali istom obrascu. Svi su unutar prašnjavog imanja imali strastveno njegovan vrt, krov prekriven slamom, krov prekriven crije-pom, čak i krov prekriven valovitim limom, široke strehe i, na sve strane, prostrane verande. Pogledi u unutrašnjost tih kuća, dokje prolazio ulicom, otkrili su muškarce u pidžamama koji su započinjali dan, žene u ranojutamjim kućnim haljecima, ponegdje djecu koja su se spremala za dan ili igrala na suncu pred brižnim slugama. U većini vrtova se vodonoša brinuo za avenije lončanica nanizanih uz svaki prilaz kući. Daljnom provjerom u bilježnici otkrio je da su Dolly i Giles Prentice živjeli na broju 5 u Curzon Streetu.
Malo dalje pred njim, desni ogranak ceste bio je označen kao Curzon Street. 1910. na broju pet postojala je ovelika kuća, ali sad tamo nije bilo ničega. Parcela je bila odijeljena od susjeda na kraju slijepe ulice, stražnji kraj gledao je na obrađena polja i, nagađao je Joe, vjerojatno na rijeku. Širom otvorena noćnom napadu dakoita, pomislio je. Nastavio je prema napuštenom zemljištu, ali je njegov napredak priječila gusta šikara i korov koji se probijao preko mjesta na kojem je u požaru umrla Dorothy Prentice, a Chedi Khan umro držeći je u naručju. Joe je na trenutak stajao, oprezno se vraćajući u tu pogubnu noć. Nimalo ga nije čudilo stoje Prentice odlučio ne sagraditi kuću iznova. Ponovno provjerivši bilješke, otkrio je da Prentice ipak nije otišao daleko. Susjedno zemljište sad je bilo njegovo, prostrani bungalov s vrtom koji je grani-čio s prizorom stare katastrofe.
Ali, činilo se da je katastrofa posvuda oko njega. Nastavljajući dalje niz ulicu, pomnije je za-virivao prema pločicama pričvršćenim na dvorišna vrata nekolicine starijih bungalova i, unatoč toplom jutru, zadrhtao kad je shvatio što čita.
„U nedjelju 17. svibnja 1857. u ovom bungalovu umrla je supruga majora Mintera sa svoje troje djece, od ruke pobunjenika koji su ih sasjekli i njihova tijela bacili u bunar”, pisalo je na pločici na broju 1 Clive Streeta. Na broju 9, kapetan Hallet Batemanove konjanice umro je „ju-nački braneći suprugu i sina od napada pobunjenih Sepoja. Svi su bili nasmrt izudarani.” Tko je ono Indiju nazvao „Zemljom žaljenja”? Nastavio je hodati ijedno gaje skretanje ponovno vratilo na šetalište na kojem gaje vrućina pogodila svom snagom. Zaključio je kako je vrijeme da se vrati. Pokraj njega su prokaskala dvojica mladih časnika znatiželjno ga promatrajući, dok jedan od njih, prepoznavši ga, nije podrugljivo zavikao: – Ako želite znati koliko je sati, pitajte poli-cajca!
1 Joe nije bio raspoložen za tuđu snishodljivost pa ih je počastio represivnim policijskim pogledom, pogledom koji je usavršio baveći se jogunastim mušketirima tijekom rata i london-skim zločinačkim klasama, pa čak i neposlušnim policijskim pozornicima. Sa zadovoljstvom je primijetio da taj pogled nije izgubio nimalo svoje snage; činilo se da su se obojica časnika pos-ramila pod njegovim ravnodušnim pogledom.
Odlučivši da nikad više neće iskoračiti na indijsko sunce bez šešira, Joe se okrenuo natrag u smjeru svog skromnog bungalova. Kad je došao do njega, vojnički se Panikhat posve probudio u puni, bučni život. Marširanje okovanih čizama tvorilo je zaglušujući prednji plan tišim zvu-kovima grada, a marširne zapovijedi, Joeu dobro poznate, dolazile su u gotovo neprekidnoj bu-jici.
– Na desno po četvorica! Formirajte četvorke! Desno!
A iz daljine: – Mirno! Nadesno! Zbijte se u vod!
– Stara dobra vojska – pomislio je Joe – iako, kakve ovo ima veze s djelovanjem pješadije na sjevernozapadnoj granici koja vjerojatno očekuje i ove vojnike, ne mogu zamisliti. Navodno je Wellingtonovoj vojsci veoma korisno na Poluotoku, ali evo ih ovdje, i još uvijek su pri tome! Već četiri godine nisam u vojsci, ali mogao bih zakoračiti među njih i formirati četverored!
Vratio se brizi poslužitelja zaduženog da skrbi o njemu. Njegov je poslužitelj odlučio da bi Joe, pri svom prvom javnom pojavljivanju u Panikhatu, trebao biti u uniformi. Izglačane, slože-ne i uredne, njegove kaki hlače ležale su na krevetu. U kupaonici je kada bila napunjena, ručnik složen preko vješalice.
Poslužitelj koji mu je bio dodijeljen, dlanova stisnutih jedan o drugi, pozdravio gaje na vra-tima. – Jaja, slanina, sahibeK Kava. Požurite.
Joe mu je zahvalio na engleskom i, zaključujući da bi bilo neotesano ne odjenuti uniformu koju mu je pripremio, zahvalno zakoračio u kupku koja nije bila ni hladna ni vruća, i koja je s njega isprala ljepljivu noć i nimalo manje ljepljivu šetnju. Doručak se pojavio zapanjujućom brzinom i, pretpostavljajući da će netko pospremiti njegovu sobu, isprazniti kadu, isprazniti veliku šeširoliku napravu u kutu koja je služila kao ormar, zaključio da nije prerano krenuti u obvezatne posjete.
Pomislio je da bi najprije trebao posjetiti upravitelja policije, odmah nakon njega liječnika, vrhovnog upravnika i na kraju, nimalo manje važnog, zapovjednika Bengalskih sivaca koji ga-je, kratkom porukom na stolu obavijestio da je izabran počasnim članom njihove blagovaonice. Druga poruka iz kluba Panikhat obavijestila gaje daje izabran za člana („za vrijeme vašeg bo-ravka”) Kluba. U obje ove poruke naslutio je ruku Nancy Drummond.
Oboružan protiv sve veće vrućine standardnom tropskom kacigom britanske vojske koju je neka brižna duša ostavila u njegovom bungalovu, zaputio se prema uredu policijskog upravite-lja.
Policijski upravitelj bio je hladan, policijski upravitelj bio je kivan i ni najmanje sretan što ga vidi. Bilo mu je međutim drago što se ne mora baviti onime što je očito smatrao – kako gaje nazvao – lažnim otkrićem „žena”, i laknulo mu je otkrivši, nakon brzog pogleda na odlikovasa-hib – u Indiji riječ iz poštovanja za bijele muškarce, gospodin nja na Joeovim grudima, da ima posla, ako već ne s vojnikom, a ono barem s nekim tko je nekoć bio vojnik.
Pomno je promotrio Joea, hladnim i sumnjičavim oštrim modrim očima. – Ne znam, Sandi-landse, kojeg ćete vraga vi o svemu tome misliti! I, molim vas, nemojte pomisliti daje moja zamisao bila potratiti vaše vrijeme na tu rabotu! – započeo je gotovo bez ikakvog uvoda. – Ne želim preduhitriti ništa što biste vi mogli sami otkriti, ali, moje je mišljenje daje riječ o gomili gluposti, a čak i ako nije riječ o gomili gluposti, trag se ohladio. I to veoma. Ako postoji išta što mogu učiniti da vam pomognem – iako ja ne mogu zamisliti što bi to bilo – samo recite. Za početak, mi ovdje patimo od kroničnog manjka ljudi. Guverner je glatko naložio da vam dam na raspolaganje jednog svog časnika. Lako je njemu reći! Dodijelio sam vam Naurung Singha. Engleski mu je veoma dobar, vidjet ćete, ako ga ne požurujete. Godinu dana proveo je kao pre-voditelj jedne britanske jedinice i – no, dobro… – hladno se nasmiješio – … nemamo nikog drugog. Veoma je ambiciozan i ne bih vam preporučio da vjerujete svemu štovani kaže. Silno se trudi udovoljiti, ako razumijete što želim reći. Uskoro ću ga pozvati, ali u međuvremenu – odakle želite početi?
Ne dajući Joeu priliku da odgovori, nastavio je: – Pretpostavljam da ćete željeti započeti s bungalovom Somershamovih. – Bacio je ključ na stol između njih. – Povedite Naurunga sa so-bom – pokazat će vam gdje je što. Iako, nema se bogznašto vidjeti. Kad sam došao tamo, već je kroz njega prošlo sto ljudi. U vrijeme događaja bio u britanskoj vojsci u Indiji, čin jednak vod-niku; još uvijek se koristi u suvremenoj indijskoj i pakistanskoj vojsci sam u gradu urođenika… – Pročistio je grlo i promeškoljio se od nelagode.
Joe je šutio i čekao da ovaj nastavi.
– Događa se sitni lopovluk. Na bazaru. Kad sam do bio obavijest o nesretnom događaju, či-tava se baza već iz redala kroz bungalov. Britva je prošla kroz ruke najmanje troje ljudi… So-mersham je bio prekriven krvlju, sva je posluga vrvjela naokolo i vrištala, a usred svega toga gos pođa Drummond je, hladna kao led, fotografirala.
– Koliko je točno počišćeno? – upitao je Joe.
– Indija je vruća zemlja – odgovorio je Bulstrode – siguran sam da vas na to ne moram pod-sjećati. Ovdje ne ma rashladnih uređaja za pohranu… ovaj… leševa. A tije lo ne možete ostaviti da leži zauvijek. Da skratim – mo rao sam narediti da se očiste sve površine na kojima je bi lo krvi. Osim toga, sve je onako kako sam zatekao kad sam ušao.
Joe se obeshrabrio. Trag koji se ohladio i koji je uz to čist. Namjerno očišćen? Nancyne sumnje počele su nagrizati njegovu objektivnost.
– Predlažem da pogledate ovo – rekao je Bulstrode odlažući svežanj papira na stol. – Nisam ih imao vreme na kopirati – mi ovdje ne možemo pozvati čitavu četu činovnika na kakve ste vi u Yardu zacijelo navikli – stoga ih, za ime Božje, nemojte izgubiti. To su dokumenti po vezani uz ostale smrti zbog kojih su se naše žene toliko uznemirile. Stavio sam na stranu transkripte svih polici jskih razgovora u svakom od tih slučajeva. Prilično golem dosje, bojim se! Ali, to je nešto s čim vam Naurung neće moći pomoći – ne čita baš dobro engleski. (Morat će po boljšati čitanje ukoliko u službi namjerava dospjeti kamo želi.) Međutim, pitajte ga sve drugo – kamo da idete, s kim da razgovarate, koga da pozdravite, a koga ne, i tako dalje. Ipak, kad pročitate ove dokumente, moći ćete umiriti naše dame. Utišati kvocanje u moorghikhani…
– U čemu?
– Kokošinjcu. Tako nazivamo prostoriju koju koris te gospođe u Klubu. Hm! Da zatvore tu sobu, pola naših problema bi nestalo. Život bi bio mnogo jednostavniji.
Ovako ili onako, Sandilandse, mene ne žele slušati, možda će poslušati nekoga tko nema pojma o tome, sa mo daje iz Londona. Stavite svoja odlikovanja, šepirite se pred njima i recite im da ne zamaraju svoje lijepe glavice takvim brigama – to je sve što trebate učiniti.
Shvativši da mu ton prelazi u ogorčenost i odrješito je dodao: – Dao sam vam urediti ured, ukoliko ne smislite nešto bolje. Tijesna prostorijica, bojim se. Nekoć smo je koristili kao skladi-šte uredskog materijala. Malo sam je dao očistiti. Imate radni stol, dva stolca i prozor. Telefona nema, ali uvijek možete koristiti moj. A sad mi dopustite da vam ponudim jedno pićence.
Joe je odlučio da neće piti prije podneva, ali mu se iznenada, kradomice, pomisao na whisky sa sodom učinila privlačnom, pa je prihvatio.
Policijski upravitelj je natočio dva whiskyja i pružio Joeu čašu. Potegnuo je zvonce i vrata su se otvorila pred Naurungom Singhom. Naurung je bio visok i dominantan. Unatoč bujnim zali-scima, Joe je pretpostavljao da nema mnogo više od dvadeset i pet godina. Uz policijsku uni-formu nosio je modri turban. Naklonio se bez mnogo pokornosti i nasmiješio diskretnim, ali prijateljskim osmijehom.
Upravitelj je ustao, nešto brzo rekao na hindustanskom i zatim: – Sad ću vas napustiti, San-dilandse. Da možete pročitati čitavu ovu gomilu. Naurunga ću ostaviti ovdje pa ga pitajte sve što želite znati. Da, usput, Sivci vas očekuju na ranom ručku. U jedan sat. Naurung će vam po-kazati put.
Joe je privukao hrpu papira i pokazao Naurungu da sjedne. Sikh je oklijevao. Na trenutak je uspravno sjedio na krajnjem rubu svog stolca, ustao, nepotrebno, kako bi namjestio zastor i više nije sjeo.
– Morat ću saznati koga da pozdravljam, a koga ne – pomislio je Joe – ali morat ću također saznati kome da ponudim da sjedne, a kome ne. Očito, policajac Sikh ne dobiva stolac. I u Lon-donu se mogu sjetiti nekih časnika koji pozorniku ne bi dopustili da sjedne u njihovoj na zoč-nosti… Pretpostavljam daje sve to isti svijet.
Smjestio se za prelistavanje gomile dokumenata ispred sebe. Bili su svakojakih vrsta i veli-čina, napisani na raznim papirima, neki sa zaglavljima privatnih osoba, neki na obrubljenom kancelarijskom papiru s vladinim vodenim žigom. Neki su bili napisani obrazovanom engles-kom rukom muškaraca sviklih na grčki alfabet, drugi kićenim, tečnim krasopisom indijskih činovnika.
– Naurung – upitao je – jesi li ti ovo pročitao?
– Pokušao sam, sahibe, ali teško čitam engleski.
– Znaš li priče?
– Cuo sam ih.
– Ti si iskusni policajac. Tvoj upravitelj misli da tu nema ničeg sumnjivog, samo niz… – Namjeravao je reći „slučajnosti”, ali se predomislio i nastavio: – … niz slučaj nih događaja… niz situacija koje su se slučajno dogodile u isto vrijeme. Što ti misliš?
– Ja ne mislim daje riječ o slučaju, sahib. Pogledi su im se na trenutak sreli.
– Sviđat će mi se ovaj čovjek – pomislio je Joe.
– Reci mi – rekao je. – Gledamo pet – a možda i više – tajanstvenih smrti tijekom dugog ra-zdoblja. Doduše, u tim smrtima nema ničeg posebno tajanstvenog – jedina tajna jest da su se sve dogodile u istom mjesecu u godini.
Ne mogu vjerovati daje gospođa Drummond jedina ko ja je to zamijetila. I drugi su zacijelo rekli to isto. Reci mi, Naurung, što se govori?
Sabirući misli dok je Joe govorio, polako je odgovorio: – Misle da nije riječ o slučajnosti.
– No, dobro, ako otpustimo mogućnost slučaja, kak ve alternative nam preostaju?
– Ono što nam preostaje jest ono što biste nazvali umorstvom.
– Dakle, otvoreno pričaju daje riječ o umorstvu?
– Sahibe, pitate me što ljudi govore i ja vam kažem što govore. Ali, postoji i treće objašnje-nje koje mnogi ljudi šaptom izgovaraju. Ne želim da pomislite da sam crnac neznalica – „uro-đenici su silno praznovjerni” – mislim da se to ponekad govori?
– Da, nimalo ne sumnjam da se to ponekad kaže. Ali, ne zaboravi da sam ja londonski poli-cajac neznalica – me ni možeš reći što želiš.
Naurung je izgledao bolno zbunjen i trebalo mu je neko vrijeme prije nego stoje naposljetku odgovorio: – Sahibe, znate li na što mislim kad kažem Churel? Ne znate? Churel je duh žene koja je umrla rađajući. Ona proganja rijeke i plićake. Stopala su joj okrenuta unatraške kako bi ljude mogla odvesti u propast. Govorim vam to, ali ja u to ne vjerujem. Osvetoljubivi su to du-hovi. Ljudi će vam reći da Churel traži da bude osvećena na ženama Bengalskih sivaca zbog nečega što se dogodilo – možda veoma davno. Zbog tuge koju je sa sobom odnijela u grob. Tuge koja još nije prestala. Govorim vam sve ovo zato što ste me pitali. Ja, ja to smatram bes-poslenim naklapanjem. Ako slušate sva naklapanja, nikad nećete pronaći put ni do čega.
– Slušaj – rekao je – odmah ću ti reći – ja ne vjeru jem u tu vašu Churel.
– Kažem vam, sahib, ni ja. Ali svejedno, postoji po vezanost sa Churel putem vode.
– Vode?
– Dopustite mi da vas podsjetim, sahibe, da je gos pođa Somersham umrla u kadi, gospođa Simms Warburton se utopila prelazeći rijeku, a gospođa Forbes pala preko litice i izdahnula na obali rijeke. To nije mnogo, ali postoji li druga veza?
Joe je prelistavao svežanj požutjelih papira na stolu između njih.
– Veza. Da, Naurung. Veza je ono što moramo pro naći. Ako postoji neka nit, bilo koja nit koja povezuje ovih pet smrti, tad mislim da ću imati neku ideju zašto su sve te memsahibe umr-le. Znamo kako su umrle – iako ni izdaleka ne znamo kako su te smrti mogle biti izazvane – ali ne znamo zašto. Naučili su me da ako znaš „kako” i „zašto”, veoma brzo ćeš saznati i „tko”.
– Da – rekao je Naurung. – To je rekao i moj otac.
Joe je kratko razmišljao i rekao: – Moramo proučiti izvješća i otkriti što su te dame imale za-jedničko. Koliko si bio angažiran na tim slučajevima?
– Na prošlotjednom slučaju smrti gospode Somer sham bio sam angažiran. Bio sam ovdje u postaji i poma gao policijskom upravitelju Bulstrodeu s istragom. Nije mi bilo dopušteno posje-titi mjesto smrti… Kasnije… – Naurung je oklijevao.
– Shvaćam. Nastavi.
Joe je pročitao njegove neizgovorene misli i prekinuo objašnjenje koje bi Naurungu zacijelo bilo neugodno. Pogled na nagu Engleskinju u kadi punoj krvi morao se sakriti od urođeničkih očiju.
– Vidio si fotografije? I došao do vlastitog zaključka? – nastavio je Joe.
– Ja sam ih dao razviti za gospođu Drummond. Jedan vodnik u vezistima zna kako se to či-ni. Da, vidio sam fotografije, sahibe – promrmljao je Naurung i odvratio pogled u nelagodi.
– Ionako bih ti ih pokazao – rekao je Joe. – Evo, pog ledaj ih ponovno. Reci mi što ti se čini neobičnim.
Naurung se približio stolu i nepovjerljivo pogledavao crno-bijele fotografije. Joe ih je netre-mice promatrao, uočavajući više nego što mu je otkrio prvi letimičan, pristojan pogled u guver-nerovom uredu.
– Vidim mnogo toga što me čini nesretnim, sahibe.
Ali, možda biste mi vi željeli reći što na njima vidi isku san londonski policajac?
Potiskujući osjećaj gnušanja i sažaljenje prema djevojci koja se naga ovjesila u kadi, jedrih bijelih dojki koje su se uzdigle na površinu, naglašene od krvi pocrnjelom vodom u kojoj je ležala, Joe je nastojao zadržati misli na još uznemirujućijim pojedinostima u tom stravičnom prizoru.
– Kao prvo, Naurung, nekoliko pojedinosti da bi me uputio u situaciju prije nego što odemo pogledati bunga lov. Reci mi tko je pronašao tijelo, kad i tako dalje.
– Sahib Somersham je pronašao njezino tijelo. Siroti čovjek – u prvi tren je poludio. Na nje-gov vrisak dotrčale su sluge. U sedam navečer. Spremali su se za večeru s prijateljima i nakon toga dramsku predstavu. Ona se u šest sati otišla okupati. Vodonoše koje su donijele vodu i njezina aja koja je vodu natočila u kadu potvrđuju to. Sahib Somersham je radio u svojoj radnoj sobi i čekao da se ona okupa, i iznenada je pomislio da to traje neobično dugo, pa je otišao u kupaonicu u kojoj ju je zatekao mrtvu.
– Stoje pokušao kako bi potražio pomoć?
– Oh gospodine, poslao je sluge posvuda. Upravite lju, sahibu Bulstrodeu, i naravno, dokto-ru Halloranu. Ali, prva je došla memsahib Drummond.
– Je li itko osim aje potvrdio kad je gospođa Somersham ušla u kadu?
– Memsahib Drummond je izmjerila temperaturu vode – vidjet ćete to u zabilješkama – i slaže se daje mo rala biti natočena sat vremena prije nego stoje otkriveno tijelo. Liječnik, koji je stigao netom prije osam sati, pot vrđuje daje bila mrtva manje od dva sata.
– A rane od noža? Sto misliš o ranama od noža?
– Ah, sahibe, razgovarao sam o tome sa svojim uja kom…
– Ujakom?
– On je mesar, sahibe, i njegovo mišljenje je vrijedno čuti.
– Da, pretpostavljam daje tako. Nastavi.
– Kao što kaže memsahib Drummond, a ona je kako čujem iskusna bolničarka, te ozljede si nije mogla obje nanijeti sama gospođa Somersham.
Pokazao je na posjekotine na gležnjevima na fotografiji i s obje ruke, jednom za drugom, napravio jasne pokrete rezanja žila. – Vidite, ovako se to dogodilo. Ona si ove rane nije mogla nanijeti sama. A ako to nije sama učinila, postoji samo jedno objašnjenje.
– A oružje? Pretpostavljam da je pronađeno negdje uz nju?
– Bila je to britva. Pronađena je na dnu kade. Na bri tvi nije bilo ničeg neobičnog – uobiča-jena plitka oštrica od tri i pol inča kakvu koriste sva gospoda. S drškom od kosti.
– Je li identificirana?
– O da. Pripadala je sahibu Somershamu. Iz njegovog kompleta za brijanje. On svoje britvi-ce čuva u kutiji od mahagonija na stalku za brijanje u kupaonici.
– Je li to mogao učiniti sam Somersham?
– Naravno. Osim slugu, on je bio jedina osoba u kući. Ali, sahibe, razgovarao sam sa svim slugama i oni se kunu daje čitavo vrijeme bio u svojoj radnoj sobi. Neko liko puta je pozvao svog poslužitelja da mu donese čaj, zatim ružičasti džin, i da pospremi sobu. Kaže daje sahib radio za stolom i da nijednom nije izišao iz sobe. Tako da je aja bila posljednja osoba koja ju je vidjela živu, a nju je gospođa Somersham otpustila u šest sati.
– U šest? Kako može biti tako precizna?
– Truba iz redova pješadije svirala je za večeru. Svake večeri u šest zove vojnike.
– Je li aja zamijetila išta neobično u raspoloženju svoje gospodarice? Ili njezinom ponaša-nju?
– Kaže daje memsahib bila sretna, daje čavrljala i veselila se izlasku.
– Mislim da je vrijeme da odemo pogledati mjesto smrti, Naurung.
Joe je sa stola uzeo ključ, fotografije i fascikl s dokumentima i njih dvojica su krenuli, Nau-rung ponekad tri koraka iza njega, a ponekad žureći pred njim kako bi mu pokazao put.
Kad su stigli do bungalova Somershamovih, Naurung je stavio ključ u bravu i odmaknuo se. Neka je brižna ruka na vrata pričvrstila poruku na tri jezika – „Mjesto zločina. Zabranjen ulaz.” Naurung je cvoknuo jezikom od neodobravanja. – To nije točno. Nema dokaza daje ovo mjesto zločina.
– Poslužit će – rekao je Joe. – Samoubojstvo je, na posljetku, ipak zločin.
Na dva mjesta vidjele su se grudice pečatnog voska i dokje Joe obilazio vanjsku stranu bun-galova, zamijetio je slične grudice na svim prozorima. – Dobro – rekao je Joe. – Pravilan pos-tupak. Tvoj?
– Hvala vam, da, ja sam to učinio. Mislim da gaje sahib Bulstrode smatrao šeprtljavim.
– Ni najmanje – rekao je Joe. – Proceduralno ispravno.
Dvojica muškaraca su se kratko nasmiješila jedan drugome i ušla u bungalov. Zrak je bio us-tajao. Ustajao i zagušljiv, intenzivno je smrdio na sredstvo za dezinfekciju. Joe je stajao u hod-niku i ogledavao se oko sebe. Jednu po jednu, ulazio je u sobe koje su vodile iz hodnika, a u kojima je vladalo ozračje nenadano prekinutih uobičajenih svakodnevnih aktivnosti. Somer-shamova odjeća bila je rasprostrta u spavaćoj sobi, jednako kao i Peggyna. Netko je na zrcalo toaletnog ormarića zalijepio popis stvari koje treba obaviti:
Nazovi J.B. prije ručka, subota.
Plati Merricku račun.
Naruči sredstvo protiv insekata.
A zatim, drukčijim rukopisom: Piši majci prije petka!
Dokazi o životu koji se trebao nastaviti vidjeli su se posvuda. Nigdje nije bilo dokaza o ži-votu koji je trebao biti namjerno okončan.
Išao je iz jedne sobu u drugu provjeravajući za što su bile korištene i tražeći bilo što što bi mu se učinilo neobičnim. Kad je ušao u primaću sobu, s razdraženimje uzdahom shvatio da mu je gotovo sve u ovom bungalovu strano. Neobična mješavina poput pahulja laganog pokućstva od ratana i teških viktorijanskih komada silno ga je zbunjivala, a nepoznato mu je bilo čak i za koju svrhu su se te prostorije rabile.
Radna soba u prednjem dijelu bungalova bila je barem poznata mješavina knjižnice i ureda, i Joe je pomno promatrao stol od mahagonija za kojim je Somersham radio dok se njegova žena kupala. Ploča stola bila je počišćena i Joe je pretpostavio da je Somersham sa sobom odnio svo-je dokumente. Provjera po ladicama ispričala mu je istu priču.
– Kapetan Somersham je iselio svoje stvari iz bunga lova?
– Da, sahibe. Sad je smješten u jednoj od gostinjskih soba u Klubu, dok ne dođe vrijeme kad će Bulstrode ili vaša dobrota reći da se može vratiti. Ionako sad ne bi že lio biti na ovom tuž-nom mjestu.
Vizija Williama Somershama turobno samog u nekoj anonimnoj spavaonici u klubu, progo-njenog onim štoje vidio i opsjednutog sjećanjima, svjesnog da uz njega još ponegdje prianja sumnja, našla se pred Joeovim očima. Trgnuo se i vratio svojoj potrazi.
Zaključio je da se život uglavnom živio na verandi. Sad zasjenjena spuštenim zastorima od ratana i zujava od muha, mora daje bila ugodno mjesto ovdje na hladnijoj strani kuće s otvore-nim vratima i laganim propuhom koji je kroz njih puhao. Joe je odložio svoj teški fascikl na maleni stolić i sjeo na stolac pokraj njega, spremajući se prelistati dokumente u potrazi za Bul-strodeovim izvješćem. Namrštio se smještajući težinu na nešto tvrdo ispod jastučića koji je do-nekle ublažavao neudobnu krutost ratana. Zavukao je ruku pod jastučić i izvukao kožni etui za pisaći pribor s nalivperom zaguranim u hrbat. Inicijali MES napisani zlatnim slovima na pred-njoj strani etuija otkrili su Joeu što je Margaret Elizabeth Somersham radila prije nego što je ušla u kadu. I sakrila ga je automatskim pokretom kakav stječu ljudi koji žive u zaposlenom kućanstvu u kojem brojne sluge stalno ulaze i izlaze. Posebice kad postoje stvari koje bi htjeli sakriti.
Bez imalo oklijevanja, Joe je uzeo je, otvorio ga i izvadio napola dovršeno pismo koje je bilo u njemu. Peggyje pisala svojim roditeljima. Pročitao je prikaz njezinih aktivnosti tog tjedna. Običan život prepun svakodnevnih stvari, ali i kroz njega je blistala djevojčina iskričavost. Tru-dila se zabaviti svoje roditelje pretjeranim opisima likova u bazi, a njezin živahan prikaz polo utakmice koju je Panikhat izgubio od gostujuće momčadi izmamio bi Joeu osmijeh da mu opre-sivna tuga nije prigušila reakcije. Zamijetio je ponos i ljubav s kojom je opisivala vještinu svog supruga na terenu. Ali, Peggy je prave novosti sačuvala za kraj pisma.
Joeu su se ovjesila ramena. Naglo se okrenuo od Naurunga, grubo otro oči maramicom i gla-sno ispuhao nos. Ponovno se okrenuvši naredniku, rekao je: – Naurung, reci mi. Ona tvoja Chu-rel – duh, rekao si. Duh čega?
– Ona je duh – osvetnički duh – žene koja je umrla pri porodu, sahibe.
Joe je ponovno upitao: – Toliko o osnovnoj priči. Je li bilo svjedoka?
– Ne. Ne doista. Društvo s kojim je bila odjahalo je naprijed i zašlo za ugao. Na stazi je bio samo jedan pros jak i on je vidio što se dogodilo. Njegovo svjedočenje bi lo je upravo onakvo kakvo bi čovjek očekivao – Sheilin konj se uplašio i sirota stara Sheila se strmoglavila niz li ticu – i to prilično visoku – i nije imala šanse. Uzgred, konj je preživio. Čvrst kao čelik. Ali… jedina neobična stvar jest to da ona nije bila žena nikoga iz pukovnije – njezin je suprug bio liječnik. Ipak, svi su to smatrali još jednom smrću u bazi.
Nosač je ušao u vagon s mjedenim pladnjem na kojem se nalazio vrč s kavom i majušne por-culanske šalice. Odložio gaje pokraj Nancy i ona je nastavila svoju priču.
– Sad se vraćamo na Joan Carmichael, suprugu pukovnika Carmichaela. Ogorčenog čovje-ka. Iz rata nije izišao onako dobro kao stoje mislio da zaslužuje i zapeo je na činu potpukovni-ka. Poznajem ga veoma površno iz ranog djetinjstva; bio je ono najgore što indijska vojska mo-že ponuditi – brkat i razmetan, neljubazan prema mladim časnicima, omražen među vojnicima. Ne vjeru jem da su Joan i on živjeli pretjerano sretno.
Joe je pijuckao kavu, a pripovjedačica mu je skretala pozornost i više nego što bi želio. Dak-le, ona je najvjerojatnije bila rođena i odrasla u Indiji; trebao je to pogoditi po njezinom ležer-nom ponašanju i znanju jezika.
– Recite mi što se dogodilo Joan.
– Ali, od toga mi se doista ledi krv u žilama! Ubila ju je kobra. Kobre u Indiji nisu nepozna-te, iako su zapravo manje uobičajene nego što se misli kod kuće u Engleskoj.
Svi su pročitali Knjigu o džungli. Svi očekuju da će svaki put kad se netko kupa kobra isko-čiti iz slavine!
– Ja uvijek putujem s mungosom – ozbiljno je rekao Joe.
Nasmijala se i nastavila s pričom. – Šteta je da Joan toga dana nije imala svojega. Svakog je jutra odlazila na jahanje – većina nas to čini – i uvijek je išla istim putem.
– Da li itko zna što se točno dogodilo?
– Znate, čini se daje policijski posao, za promjenu, prilično dobro obavljen. Kao i obično, pročitala sam iz vješća. Bilo je dokaza daje ona – hm… – Najednom se učinilo da joj je neugo-dno i brzo je dovršila: – … daje sjahala kako bi se odazvala zovu prirode. Možete li zamisli ti išta strasnije? Da vas ugrize kobra dok su vam gaćice spuštene? Ne pokušavam se šaliti s time, ali postoji nešto grozno u ljudima… to je jednostavno jedna od onih stva ri kojima se smijemo dok ne pomislimo koliko je moralo biti užasno.
– Takva je reakcija veoma ljudska – ležerno je rekao Joe. – Mora da ste je često susretali dok ste bili bolničarka.
Mi u rovovima svakako jesmo. Smijeh je ponekad bio je dino što nas je održavalo zdrave pameti. U početku. Pret varao je neizrecivo u nešto s čime smo se mogli nositi.
Oboje su nakratko zašutjeli, razmišljajući o smrti i završnom, bolnom poniženju pukovniko-ve supruge.
– Kako su znali daje to bila kobra? – upitao je Joe. – Nikad ranije nisam bio u Indiji i možda postoje stvari ko je su staroj Koihai očite, ali meni su tajna…
Nagnula se prema njemu, iznenada napeta.
– Znali su daje to bila kobra jer je još bila tamo! Na mjestu događaja. Ovo zvuči doista neo-bično i možda postoji neko jednostavno objašnjenje, ali – zadrhtim i na samu pomisao – ali, netko je ubio kobru – odsjekao joj glavu – i ostavio je tik uz Joanino tijelo.
– To znači…?
– Da, da je netko tko je prolazio vidio da Joan leži mrtva. Netko tko je prolazio nedugo na-kon napada. Ili mu čak nazočio? Dovoljno brzo nakon napada da bi uh vatio kobru i ubio je. Ali, zašto? U osvetu za Joan? To je stravično! Dakle, gospodine policajce, kako se to vama či-ni?
– Je li policija u to vrijeme imala kakvu teoriju o tome što se zbilo?
– Koliko su oni uspjeli saznati, nije bilo svjedoka Joanine smrti, čak ni prosjak u prolazu. Mislili su, kao što sam i sama pretpostavila, da ju je možda netko iz šume – možda neki uglje-nar – pokušao spasiti od zmije, ubio zmiju, a onda, kad je shvatio daje slučaj beznadežan, jed nostavno zbrisao i o svemu šutio.
Joe je sjedio i šutio, iznenada žalujući zbog Joan Carmichael. Usamljena Engleskinja udata za vojnika u Indiji, nezadovoljavajući brak, neljubazan suprug, traži mrvicu spasa od dosade u ranojutarnjem jahanju, čitavo vrijeme pateći od mokraćnih problema; priča je doista bila tužna i patetična.
Slijedom svojih tugobnih misli, obratio se Nancy. – Je li imala prijatelja?
– Doista ne znam. Nije mi palo na pamet raspitivati se. Zacijelo je imala poznanika. U mjes-tu kao što je Panikliat ne možete živjeti bez poznanika, ali bliskih prija telja, ne, doista ne znam. Je li to važno?
– Ne, mislim da nije. Samo sam počeo dobivati veo ma tužnu sliku. Volio bih pomisliti daje imala nekog dra gog prijatelja kojeg je mogla posjetiti na povratku s jaha nja.
Izvila je obrve. – Sentimentalni policajac? Znam, međutim, što želite reći… Možemo se ras-pitati. U bazi je popriličan broj časnika i njihovih žena koji su tamo bili i prije rata. Naravno, nisu čitavo vrijeme bili u bazi. Selili su se iz jedne u drugu. Svi se u Indiji sele! Možda su u međuvremenu bili premještani u nekoliko drugih baza, ali sjetit će se. Ako su bili ovdje, sjetit će se. Na to možete računati.
– Kažete da se prva smrt dogodila 1910.?
– Dolly Prentice. Prošlo je već dvanaest godina – a to je u Indiji čitav ljudski vijek – a ljudi se još uvijek sjećaju Dolly! Koliko čujem, pola pukovnije bilo je zaljubljeno u nju. Voljele su je čak i memsahibe , stoje neobično, jer je bila mlada i prilično dražesna. Postoje njezine fotogra-fije. Nakon požara nisu uspjeli spasiti gotovo ništa, ali metalni kovčežić s obiteljskim dragocje-nostima nije bio previše oštećen, a on je, između ostaloga, sadržavao i dva obiteljska albuma. Bila je prava engleska ruža, naša Dolly – svjetloputa s krupnim modrim očima. Lepršavo, žen-stveno stvorenje koje muškarcima zavrti glavom… šarmantna kao malo mače…
Joe se nasmiješio. Pogledao je prilično oštar profil koji mu je bio ponuđen, nagib brade, ra-van, odlučan nos i znalački, nestašni osmijeh, i pomislio da Nancy Drum mond zacijelo ne bi imala mnogo toga zajedničkog s Dolly Prentice.
– Bila je udata za…?
– Tad je bio major Prentice. Giles Prentice. Sad je pukovnik Prentice i zapovijeda Bengal-skim sivcima u ba zi. Upoznat ćete ga, naravno.
– Je li njihov brak bio sretan?
– Ne mogu vam sa sigurnošću reći. Čula sam razne priče. Neki kažu daje obožavao Dolly i postoje dokazi da ga je njezina smrt emocionalno posve rastrojila. Neki kažu daje bio ravnodu-šan prema njoj. On je prilično…no, zaključit ćete sami… ali, ja mislim da je pomalo čudan. Muškarac kojegje teško shvatiti i voljeti. Ali, bez obzira na njegove mane, on očito ni na koji način nije od govoran za Dollynu smrt.
– Možete li biti sigurni u to?
– Oh, da. Bez ikakve dvojbe. U vrijeme požara bio je u Calcutti i večerao u Klubu s Odbo-rom za promaknuća.
Navodno je bio istinski shrvan kad se vratio i kad su mu rekli što se dogodilo. Časnici su os-tavili tijela na mjestu gdje su ih pronašli, u ostacima bungalova i…
– Tijela? Jeste li rekli tijela?
– Oh, da. Bila su dva tijela. U spavaćoj sobi. Dollyno tijelo još je ležalo na krevetu, a dru-go…
Glas joj je zadrhtao i izgledala je kao da joj je neugodno dok se mrštila razmišljajući kako da nastavi.
– Drugo? – poticao ju je.
– Da, drugo. Drugo je držalo Dolly u naručju. Bio je to Chedi Khan. Prenticeov poslužitelj, Patan .
Četvrto poglavlje
AngloIndija rano odlazi na spavanje. I rano ustaje. Joea Sandilandsa u šest je sati probudila uporna buka trube. Budnica. I dok je u mislima tražio riječi kojima su britanski vojnici pjevali na ovo živahno dozivanje: Probudi se, Charlie, Probudi se i umij. Probudi se, Charlie, Ustani i pišaj!
Napola budnom, Joeu se učinilo daje ponovno u Francuskoj. Ponovno u vojsci. Ponovno u ratu. Trebalo mu je neko vrijeme prije nego stoje shvatio da ta truba odjekuje u vrućem buđenju jednoga ljetnog dana u Indiji, a ne preko ravnodušnih, blatnih flamanskih polja. Izvukao se iz mreže za komarce, spustio noge i osjetio dobrodošlu hladnoću popločanog poda.
Proveo je nemirnu noć. Mozak mu je vrvio čitavom gomilom neprobavljenih i nepovezanih informacija. Sinoćnji pokušaj da zapiše bilješke nije bio posve uspješan. Njegovi vlažni zglo-bovi ostavili su mrlje na stranici. Tinta je procurila na mekani papir za pisanje kojim ga je Nancy opskrbila. Na papiru je bio žig „Ured vrhovnog upravnika Panikhata”.
Podigao je zastor, otvorio prozor i nagnuo se napolje. Osjetivši obećanje još jednog vrućeg dana i svjestan dojmljivog popisa ljudi koje bi trebao posjetiti, a koji mu je dala Nancy, znao je da bi ovo mogli biti jedini sati tijekom čitavog dana koje bi mogao imati za sebe. Odlučio je krenuti na malo istraživačko putovanje prije nego što postane prevruće. Oboružao se bilježni-com na kojoj je pisalo „Policija glavnoga grada. New Scotland Yard Wl. Telefon, Whitehall 1212.” Čim je s verande zakoračio na šetalište, pogodila ga je jara i podsjetila ga da bi trebao nositi šešir. S njegove desne strane otvarala se drvoredom optočena ulica i on je krenuo njome, sretan zbog hlada. Očito se zvala Victoria Road (kako drukčije?) i brza provjera u bilježnici podsjetila gaje da su William i Peggy Somersham živjeli na broju 9 (u kući u kojoj su John i Alicia Simms Warburton stanovali prije rata), a da su Sheila i Philip Forbes, liječnik, živjeli na broju 30.
Iako su bungalovi bili očito stilski raznoliki, svi su udovoljavali istom obrascu. Svi su unutar prašnjavog imanja imali strastveno njegovan vrt, krov prekriven slamom, krov prekriven crije-pom, čak i krov prekriven valovitim limom, široke strehe i, na sve strane, prostrane verande. Pogledi u unutrašnjost tih kuća, dokje prolazio ulicom, otkrili su muškarce u pidžamama koji su započinjali dan, žene u ranojutamjim kućnim haljecima, ponegdje djecu koja su se spremala za dan ili igrala na suncu pred brižnim slugama. U većini vrtova se vodonoša brinuo za avenije lončanica nanizanih uz svaki prilaz kući. Daljnom provjerom u bilježnici otkrio je da su Dolly i Giles Prentice živjeli na broju 5 u Curzon Streetu.
Malo dalje pred njim, desni ogranak ceste bio je označen kao Curzon Street. 1910. na broju pet postojala je ovelika kuća, ali sad tamo nije bilo ničega. Parcela je bila odijeljena od susjeda na kraju slijepe ulice, stražnji kraj gledao je na obrađena polja i, nagađao je Joe, vjerojatno na rijeku. Širom otvorena noćnom napadu dakoita, pomislio je. Nastavio je prema napuštenom zemljištu, ali je njegov napredak priječila gusta šikara i korov koji se probijao preko mjesta na kojem je u požaru umrla Dorothy Prentice, a Chedi Khan umro držeći je u naručju. Joe je na trenutak stajao, oprezno se vraćajući u tu pogubnu noć. Nimalo ga nije čudilo stoje Prentice odlučio ne sagraditi kuću iznova. Ponovno provjerivši bilješke, otkrio je da Prentice ipak nije otišao daleko. Susjedno zemljište sad je bilo njegovo, prostrani bungalov s vrtom koji je grani-čio s prizorom stare katastrofe.
Ali, činilo se da je katastrofa posvuda oko njega. Nastavljajući dalje niz ulicu, pomnije je za-virivao prema pločicama pričvršćenim na dvorišna vrata nekolicine starijih bungalova i, unatoč toplom jutru, zadrhtao kad je shvatio što čita.
„U nedjelju 17. svibnja 1857. u ovom bungalovu umrla je supruga majora Mintera sa svoje troje djece, od ruke pobunjenika koji su ih sasjekli i njihova tijela bacili u bunar”, pisalo je na pločici na broju 1 Clive Streeta. Na broju 9, kapetan Hallet Batemanove konjanice umro je „ju-nački braneći suprugu i sina od napada pobunjenih Sepoja. Svi su bili nasmrt izudarani.” Tko je ono Indiju nazvao „Zemljom žaljenja”? Nastavio je hodati ijedno gaje skretanje ponovno vratilo na šetalište na kojem gaje vrućina pogodila svom snagom. Zaključio je kako je vrijeme da se vrati. Pokraj njega su prokaskala dvojica mladih časnika znatiželjno ga promatrajući, dok jedan od njih, prepoznavši ga, nije podrugljivo zavikao: – Ako želite znati koliko je sati, pitajte poli-cajca!
1 Joe nije bio raspoložen za tuđu snishodljivost pa ih je počastio represivnim policijskim pogledom, pogledom koji je usavršio baveći se jogunastim mušketirima tijekom rata i london-skim zločinačkim klasama, pa čak i neposlušnim policijskim pozornicima. Sa zadovoljstvom je primijetio da taj pogled nije izgubio nimalo svoje snage; činilo se da su se obojica časnika pos-ramila pod njegovim ravnodušnim pogledom.
Odlučivši da nikad više neće iskoračiti na indijsko sunce bez šešira, Joe se okrenuo natrag u smjeru svog skromnog bungalova. Kad je došao do njega, vojnički se Panikhat posve probudio u puni, bučni život. Marširanje okovanih čizama tvorilo je zaglušujući prednji plan tišim zvu-kovima grada, a marširne zapovijedi, Joeu dobro poznate, dolazile su u gotovo neprekidnoj bu-jici.
– Na desno po četvorica! Formirajte četvorke! Desno!
A iz daljine: – Mirno! Nadesno! Zbijte se u vod!
– Stara dobra vojska – pomislio je Joe – iako, kakve ovo ima veze s djelovanjem pješadije na sjevernozapadnoj granici koja vjerojatno očekuje i ove vojnike, ne mogu zamisliti. Navodno je Wellingtonovoj vojsci veoma korisno na Poluotoku, ali evo ih ovdje, i još uvijek su pri tome! Već četiri godine nisam u vojsci, ali mogao bih zakoračiti među njih i formirati četverored!
Vratio se brizi poslužitelja zaduženog da skrbi o njemu. Njegov je poslužitelj odlučio da bi Joe, pri svom prvom javnom pojavljivanju u Panikhatu, trebao biti u uniformi. Izglačane, slože-ne i uredne, njegove kaki hlače ležale su na krevetu. U kupaonici je kada bila napunjena, ručnik složen preko vješalice.
Poslužitelj koji mu je bio dodijeljen, dlanova stisnutih jedan o drugi, pozdravio gaje na vra-tima. – Jaja, slanina, sahibeK Kava. Požurite.
Joe mu je zahvalio na engleskom i, zaključujući da bi bilo neotesano ne odjenuti uniformu koju mu je pripremio, zahvalno zakoračio u kupku koja nije bila ni hladna ni vruća, i koja je s njega isprala ljepljivu noć i nimalo manje ljepljivu šetnju. Doručak se pojavio zapanjujućom brzinom i, pretpostavljajući da će netko pospremiti njegovu sobu, isprazniti kadu, isprazniti veliku šeširoliku napravu u kutu koja je služila kao ormar, zaključio da nije prerano krenuti u obvezatne posjete.
Pomislio je da bi najprije trebao posjetiti upravitelja policije, odmah nakon njega liječnika, vrhovnog upravnika i na kraju, nimalo manje važnog, zapovjednika Bengalskih sivaca koji ga-je, kratkom porukom na stolu obavijestio da je izabran počasnim članom njihove blagovaonice. Druga poruka iz kluba Panikhat obavijestila gaje daje izabran za člana („za vrijeme vašeg bo-ravka”) Kluba. U obje ove poruke naslutio je ruku Nancy Drummond.
Oboružan protiv sve veće vrućine standardnom tropskom kacigom britanske vojske koju je neka brižna duša ostavila u njegovom bungalovu, zaputio se prema uredu policijskog upravite-lja.
Policijski upravitelj bio je hladan, policijski upravitelj bio je kivan i ni najmanje sretan što ga vidi. Bilo mu je međutim drago što se ne mora baviti onime što je očito smatrao – kako gaje nazvao – lažnim otkrićem „žena”, i laknulo mu je otkrivši, nakon brzog pogleda na odlikovasa-hib – u Indiji riječ iz poštovanja za bijele muškarce, gospodin nja na Joeovim grudima, da ima posla, ako već ne s vojnikom, a ono barem s nekim tko je nekoć bio vojnik.
Pomno je promotrio Joea, hladnim i sumnjičavim oštrim modrim očima. – Ne znam, Sandi-landse, kojeg ćete vraga vi o svemu tome misliti! I, molim vas, nemojte pomisliti daje moja zamisao bila potratiti vaše vrijeme na tu rabotu! – započeo je gotovo bez ikakvog uvoda. – Ne želim preduhitriti ništa što biste vi mogli sami otkriti, ali, moje je mišljenje daje riječ o gomili gluposti, a čak i ako nije riječ o gomili gluposti, trag se ohladio. I to veoma. Ako postoji išta što mogu učiniti da vam pomognem – iako ja ne mogu zamisliti što bi to bilo – samo recite. Za početak, mi ovdje patimo od kroničnog manjka ljudi. Guverner je glatko naložio da vam dam na raspolaganje jednog svog časnika. Lako je njemu reći! Dodijelio sam vam Naurung Singha. Engleski mu je veoma dobar, vidjet ćete, ako ga ne požurujete. Godinu dana proveo je kao pre-voditelj jedne britanske jedinice i – no, dobro… – hladno se nasmiješio – … nemamo nikog drugog. Veoma je ambiciozan i ne bih vam preporučio da vjerujete svemu štovani kaže. Silno se trudi udovoljiti, ako razumijete što želim reći. Uskoro ću ga pozvati, ali u međuvremenu – odakle želite početi?
Ne dajući Joeu priliku da odgovori, nastavio je: – Pretpostavljam da ćete željeti započeti s bungalovom Somershamovih. – Bacio je ključ na stol između njih. – Povedite Naurunga sa so-bom – pokazat će vam gdje je što. Iako, nema se bogznašto vidjeti. Kad sam došao tamo, već je kroz njega prošlo sto ljudi. U vrijeme događaja bio u britanskoj vojsci u Indiji, čin jednak vod-niku; još uvijek se koristi u suvremenoj indijskoj i pakistanskoj vojsci sam u gradu urođenika… – Pročistio je grlo i promeškoljio se od nelagode.
Joe je šutio i čekao da ovaj nastavi.
– Događa se sitni lopovluk. Na bazaru. Kad sam do bio obavijest o nesretnom događaju, či-tava se baza već iz redala kroz bungalov. Britva je prošla kroz ruke najmanje troje ljudi… So-mersham je bio prekriven krvlju, sva je posluga vrvjela naokolo i vrištala, a usred svega toga gos pođa Drummond je, hladna kao led, fotografirala.
– Koliko je točno počišćeno? – upitao je Joe.
– Indija je vruća zemlja – odgovorio je Bulstrode – siguran sam da vas na to ne moram pod-sjećati. Ovdje ne ma rashladnih uređaja za pohranu… ovaj… leševa. A tije lo ne možete ostaviti da leži zauvijek. Da skratim – mo rao sam narediti da se očiste sve površine na kojima je bi lo krvi. Osim toga, sve je onako kako sam zatekao kad sam ušao.
Joe se obeshrabrio. Trag koji se ohladio i koji je uz to čist. Namjerno očišćen? Nancyne sumnje počele su nagrizati njegovu objektivnost.
– Predlažem da pogledate ovo – rekao je Bulstrode odlažući svežanj papira na stol. – Nisam ih imao vreme na kopirati – mi ovdje ne možemo pozvati čitavu četu činovnika na kakve ste vi u Yardu zacijelo navikli – stoga ih, za ime Božje, nemojte izgubiti. To su dokumenti po vezani uz ostale smrti zbog kojih su se naše žene toliko uznemirile. Stavio sam na stranu transkripte svih polici jskih razgovora u svakom od tih slučajeva. Prilično golem dosje, bojim se! Ali, to je nešto s čim vam Naurung neće moći pomoći – ne čita baš dobro engleski. (Morat će po boljšati čitanje ukoliko u službi namjerava dospjeti kamo želi.) Međutim, pitajte ga sve drugo – kamo da idete, s kim da razgovarate, koga da pozdravite, a koga ne, i tako dalje. Ipak, kad pročitate ove dokumente, moći ćete umiriti naše dame. Utišati kvocanje u moorghikhani…
– U čemu?
– Kokošinjcu. Tako nazivamo prostoriju koju koris te gospođe u Klubu. Hm! Da zatvore tu sobu, pola naših problema bi nestalo. Život bi bio mnogo jednostavniji.
Ovako ili onako, Sandilandse, mene ne žele slušati, možda će poslušati nekoga tko nema pojma o tome, sa mo daje iz Londona. Stavite svoja odlikovanja, šepirite se pred njima i recite im da ne zamaraju svoje lijepe glavice takvim brigama – to je sve što trebate učiniti.
Shvativši da mu ton prelazi u ogorčenost i odrješito je dodao: – Dao sam vam urediti ured, ukoliko ne smislite nešto bolje. Tijesna prostorijica, bojim se. Nekoć smo je koristili kao skladi-šte uredskog materijala. Malo sam je dao očistiti. Imate radni stol, dva stolca i prozor. Telefona nema, ali uvijek možete koristiti moj. A sad mi dopustite da vam ponudim jedno pićence.
Joe je odlučio da neće piti prije podneva, ali mu se iznenada, kradomice, pomisao na whisky sa sodom učinila privlačnom, pa je prihvatio.
Policijski upravitelj je natočio dva whiskyja i pružio Joeu čašu. Potegnuo je zvonce i vrata su se otvorila pred Naurungom Singhom. Naurung je bio visok i dominantan. Unatoč bujnim zali-scima, Joe je pretpostavljao da nema mnogo više od dvadeset i pet godina. Uz policijsku uni-formu nosio je modri turban. Naklonio se bez mnogo pokornosti i nasmiješio diskretnim, ali prijateljskim osmijehom.
Upravitelj je ustao, nešto brzo rekao na hindustanskom i zatim: – Sad ću vas napustiti, San-dilandse. Da možete pročitati čitavu ovu gomilu. Naurunga ću ostaviti ovdje pa ga pitajte sve što želite znati. Da, usput, Sivci vas očekuju na ranom ručku. U jedan sat. Naurung će vam po-kazati put.
Joe je privukao hrpu papira i pokazao Naurungu da sjedne. Sikh je oklijevao. Na trenutak je uspravno sjedio na krajnjem rubu svog stolca, ustao, nepotrebno, kako bi namjestio zastor i više nije sjeo.
– Morat ću saznati koga da pozdravljam, a koga ne – pomislio je Joe – ali morat ću također saznati kome da ponudim da sjedne, a kome ne. Očito, policajac Sikh ne dobiva stolac. I u Lon-donu se mogu sjetiti nekih časnika koji pozorniku ne bi dopustili da sjedne u njihovoj na zoč-nosti… Pretpostavljam daje sve to isti svijet.
Smjestio se za prelistavanje gomile dokumenata ispred sebe. Bili su svakojakih vrsta i veli-čina, napisani na raznim papirima, neki sa zaglavljima privatnih osoba, neki na obrubljenom kancelarijskom papiru s vladinim vodenim žigom. Neki su bili napisani obrazovanom engles-kom rukom muškaraca sviklih na grčki alfabet, drugi kićenim, tečnim krasopisom indijskih činovnika.
– Naurung – upitao je – jesi li ti ovo pročitao?
– Pokušao sam, sahibe, ali teško čitam engleski.
– Znaš li priče?
– Cuo sam ih.
– Ti si iskusni policajac. Tvoj upravitelj misli da tu nema ničeg sumnjivog, samo niz… – Namjeravao je reći „slučajnosti”, ali se predomislio i nastavio: – … niz slučaj nih događaja… niz situacija koje su se slučajno dogodile u isto vrijeme. Što ti misliš?
– Ja ne mislim daje riječ o slučaju, sahib. Pogledi su im se na trenutak sreli.
– Sviđat će mi se ovaj čovjek – pomislio je Joe.
– Reci mi – rekao je. – Gledamo pet – a možda i više – tajanstvenih smrti tijekom dugog ra-zdoblja. Doduše, u tim smrtima nema ničeg posebno tajanstvenog – jedina tajna jest da su se sve dogodile u istom mjesecu u godini.
Ne mogu vjerovati daje gospođa Drummond jedina ko ja je to zamijetila. I drugi su zacijelo rekli to isto. Reci mi, Naurung, što se govori?
Sabirući misli dok je Joe govorio, polako je odgovorio: – Misle da nije riječ o slučajnosti.
– No, dobro, ako otpustimo mogućnost slučaja, kak ve alternative nam preostaju?
– Ono što nam preostaje jest ono što biste nazvali umorstvom.
– Dakle, otvoreno pričaju daje riječ o umorstvu?
– Sahibe, pitate me što ljudi govore i ja vam kažem što govore. Ali, postoji i treće objašnje-nje koje mnogi ljudi šaptom izgovaraju. Ne želim da pomislite da sam crnac neznalica – „uro-đenici su silno praznovjerni” – mislim da se to ponekad govori?
– Da, nimalo ne sumnjam da se to ponekad kaže. Ali, ne zaboravi da sam ja londonski poli-cajac neznalica – me ni možeš reći što želiš.
Naurung je izgledao bolno zbunjen i trebalo mu je neko vrijeme prije nego stoje naposljetku odgovorio: – Sahibe, znate li na što mislim kad kažem Churel? Ne znate? Churel je duh žene koja je umrla rađajući. Ona proganja rijeke i plićake. Stopala su joj okrenuta unatraške kako bi ljude mogla odvesti u propast. Govorim vam to, ali ja u to ne vjerujem. Osvetoljubivi su to du-hovi. Ljudi će vam reći da Churel traži da bude osvećena na ženama Bengalskih sivaca zbog nečega što se dogodilo – možda veoma davno. Zbog tuge koju je sa sobom odnijela u grob. Tuge koja još nije prestala. Govorim vam sve ovo zato što ste me pitali. Ja, ja to smatram bes-poslenim naklapanjem. Ako slušate sva naklapanja, nikad nećete pronaći put ni do čega.
– Slušaj – rekao je – odmah ću ti reći – ja ne vjeru jem u tu vašu Churel.
– Kažem vam, sahib, ni ja. Ali svejedno, postoji po vezanost sa Churel putem vode.
– Vode?
– Dopustite mi da vas podsjetim, sahibe, da je gos pođa Somersham umrla u kadi, gospođa Simms Warburton se utopila prelazeći rijeku, a gospođa Forbes pala preko litice i izdahnula na obali rijeke. To nije mnogo, ali postoji li druga veza?
Joe je prelistavao svežanj požutjelih papira na stolu između njih.
– Veza. Da, Naurung. Veza je ono što moramo pro naći. Ako postoji neka nit, bilo koja nit koja povezuje ovih pet smrti, tad mislim da ću imati neku ideju zašto su sve te memsahibe umr-le. Znamo kako su umrle – iako ni izdaleka ne znamo kako su te smrti mogle biti izazvane – ali ne znamo zašto. Naučili su me da ako znaš „kako” i „zašto”, veoma brzo ćeš saznati i „tko”.
– Da – rekao je Naurung. – To je rekao i moj otac.
Joe je kratko razmišljao i rekao: – Moramo proučiti izvješća i otkriti što su te dame imale za-jedničko. Koliko si bio angažiran na tim slučajevima?
– Na prošlotjednom slučaju smrti gospode Somer sham bio sam angažiran. Bio sam ovdje u postaji i poma gao policijskom upravitelju Bulstrodeu s istragom. Nije mi bilo dopušteno posje-titi mjesto smrti… Kasnije… – Naurung je oklijevao.
– Shvaćam. Nastavi.
Joe je pročitao njegove neizgovorene misli i prekinuo objašnjenje koje bi Naurungu zacijelo bilo neugodno. Pogled na nagu Engleskinju u kadi punoj krvi morao se sakriti od urođeničkih očiju.
– Vidio si fotografije? I došao do vlastitog zaključka? – nastavio je Joe.
– Ja sam ih dao razviti za gospođu Drummond. Jedan vodnik u vezistima zna kako se to či-ni. Da, vidio sam fotografije, sahibe – promrmljao je Naurung i odvratio pogled u nelagodi.
– Ionako bih ti ih pokazao – rekao je Joe. – Evo, pog ledaj ih ponovno. Reci mi što ti se čini neobičnim.
Naurung se približio stolu i nepovjerljivo pogledavao crno-bijele fotografije. Joe ih je netre-mice promatrao, uočavajući više nego što mu je otkrio prvi letimičan, pristojan pogled u guver-nerovom uredu.
– Vidim mnogo toga što me čini nesretnim, sahibe.
Ali, možda biste mi vi željeli reći što na njima vidi isku san londonski policajac?
Potiskujući osjećaj gnušanja i sažaljenje prema djevojci koja se naga ovjesila u kadi, jedrih bijelih dojki koje su se uzdigle na površinu, naglašene od krvi pocrnjelom vodom u kojoj je ležala, Joe je nastojao zadržati misli na još uznemirujućijim pojedinostima u tom stravičnom prizoru.
– Kao prvo, Naurung, nekoliko pojedinosti da bi me uputio u situaciju prije nego što odemo pogledati bunga lov. Reci mi tko je pronašao tijelo, kad i tako dalje.
– Sahib Somersham je pronašao njezino tijelo. Siroti čovjek – u prvi tren je poludio. Na nje-gov vrisak dotrčale su sluge. U sedam navečer. Spremali su se za večeru s prijateljima i nakon toga dramsku predstavu. Ona se u šest sati otišla okupati. Vodonoše koje su donijele vodu i njezina aja koja je vodu natočila u kadu potvrđuju to. Sahib Somersham je radio u svojoj radnoj sobi i čekao da se ona okupa, i iznenada je pomislio da to traje neobično dugo, pa je otišao u kupaonicu u kojoj ju je zatekao mrtvu.
– Stoje pokušao kako bi potražio pomoć?
– Oh gospodine, poslao je sluge posvuda. Upravite lju, sahibu Bulstrodeu, i naravno, dokto-ru Halloranu. Ali, prva je došla memsahib Drummond.
– Je li itko osim aje potvrdio kad je gospođa Somersham ušla u kadu?
– Memsahib Drummond je izmjerila temperaturu vode – vidjet ćete to u zabilješkama – i slaže se daje mo rala biti natočena sat vremena prije nego stoje otkriveno tijelo. Liječnik, koji je stigao netom prije osam sati, pot vrđuje daje bila mrtva manje od dva sata.
– A rane od noža? Sto misliš o ranama od noža?
– Ah, sahibe, razgovarao sam o tome sa svojim uja kom…
– Ujakom?
– On je mesar, sahibe, i njegovo mišljenje je vrijedno čuti.
– Da, pretpostavljam daje tako. Nastavi.
– Kao što kaže memsahib Drummond, a ona je kako čujem iskusna bolničarka, te ozljede si nije mogla obje nanijeti sama gospođa Somersham.
Pokazao je na posjekotine na gležnjevima na fotografiji i s obje ruke, jednom za drugom, napravio jasne pokrete rezanja žila. – Vidite, ovako se to dogodilo. Ona si ove rane nije mogla nanijeti sama. A ako to nije sama učinila, postoji samo jedno objašnjenje.
– A oružje? Pretpostavljam da je pronađeno negdje uz nju?
– Bila je to britva. Pronađena je na dnu kade. Na bri tvi nije bilo ničeg neobičnog – uobiča-jena plitka oštrica od tri i pol inča kakvu koriste sva gospoda. S drškom od kosti.
– Je li identificirana?
– O da. Pripadala je sahibu Somershamu. Iz njegovog kompleta za brijanje. On svoje britvi-ce čuva u kutiji od mahagonija na stalku za brijanje u kupaonici.
– Je li to mogao učiniti sam Somersham?
– Naravno. Osim slugu, on je bio jedina osoba u kući. Ali, sahibe, razgovarao sam sa svim slugama i oni se kunu daje čitavo vrijeme bio u svojoj radnoj sobi. Neko liko puta je pozvao svog poslužitelja da mu donese čaj, zatim ružičasti džin, i da pospremi sobu. Kaže daje sahib radio za stolom i da nijednom nije izišao iz sobe. Tako da je aja bila posljednja osoba koja ju je vidjela živu, a nju je gospođa Somersham otpustila u šest sati.
– U šest? Kako može biti tako precizna?
– Truba iz redova pješadije svirala je za večeru. Svake večeri u šest zove vojnike.
– Je li aja zamijetila išta neobično u raspoloženju svoje gospodarice? Ili njezinom ponaša-nju?
– Kaže daje memsahib bila sretna, daje čavrljala i veselila se izlasku.
– Mislim da je vrijeme da odemo pogledati mjesto smrti, Naurung.
Joe je sa stola uzeo ključ, fotografije i fascikl s dokumentima i njih dvojica su krenuli, Nau-rung ponekad tri koraka iza njega, a ponekad žureći pred njim kako bi mu pokazao put.
Kad su stigli do bungalova Somershamovih, Naurung je stavio ključ u bravu i odmaknuo se. Neka je brižna ruka na vrata pričvrstila poruku na tri jezika – „Mjesto zločina. Zabranjen ulaz.” Naurung je cvoknuo jezikom od neodobravanja. – To nije točno. Nema dokaza daje ovo mjesto zločina.
– Poslužit će – rekao je Joe. – Samoubojstvo je, na posljetku, ipak zločin.
Na dva mjesta vidjele su se grudice pečatnog voska i dokje Joe obilazio vanjsku stranu bun-galova, zamijetio je slične grudice na svim prozorima. – Dobro – rekao je Joe. – Pravilan pos-tupak. Tvoj?
– Hvala vam, da, ja sam to učinio. Mislim da gaje sahib Bulstrode smatrao šeprtljavim.
– Ni najmanje – rekao je Joe. – Proceduralno ispravno.
Dvojica muškaraca su se kratko nasmiješila jedan drugome i ušla u bungalov. Zrak je bio us-tajao. Ustajao i zagušljiv, intenzivno je smrdio na sredstvo za dezinfekciju. Joe je stajao u hod-niku i ogledavao se oko sebe. Jednu po jednu, ulazio je u sobe koje su vodile iz hodnika, a u kojima je vladalo ozračje nenadano prekinutih uobičajenih svakodnevnih aktivnosti. Somer-shamova odjeća bila je rasprostrta u spavaćoj sobi, jednako kao i Peggyna. Netko je na zrcalo toaletnog ormarića zalijepio popis stvari koje treba obaviti:
Nazovi J.B. prije ručka, subota.
Plati Merricku račun.
Naruči sredstvo protiv insekata.
A zatim, drukčijim rukopisom: Piši majci prije petka!
Dokazi o životu koji se trebao nastaviti vidjeli su se posvuda. Nigdje nije bilo dokaza o ži-votu koji je trebao biti namjerno okončan.
Išao je iz jedne sobu u drugu provjeravajući za što su bile korištene i tražeći bilo što što bi mu se učinilo neobičnim. Kad je ušao u primaću sobu, s razdraženimje uzdahom shvatio da mu je gotovo sve u ovom bungalovu strano. Neobična mješavina poput pahulja laganog pokućstva od ratana i teških viktorijanskih komada silno ga je zbunjivala, a nepoznato mu je bilo čak i za koju svrhu su se te prostorije rabile.
Radna soba u prednjem dijelu bungalova bila je barem poznata mješavina knjižnice i ureda, i Joe je pomno promatrao stol od mahagonija za kojim je Somersham radio dok se njegova žena kupala. Ploča stola bila je počišćena i Joe je pretpostavio da je Somersham sa sobom odnio svo-je dokumente. Provjera po ladicama ispričala mu je istu priču.
– Kapetan Somersham je iselio svoje stvari iz bunga lova?
– Da, sahibe. Sad je smješten u jednoj od gostinjskih soba u Klubu, dok ne dođe vrijeme kad će Bulstrode ili vaša dobrota reći da se može vratiti. Ionako sad ne bi že lio biti na ovom tuž-nom mjestu.
Vizija Williama Somershama turobno samog u nekoj anonimnoj spavaonici u klubu, progo-njenog onim štoje vidio i opsjednutog sjećanjima, svjesnog da uz njega još ponegdje prianja sumnja, našla se pred Joeovim očima. Trgnuo se i vratio svojoj potrazi.
Zaključio je da se život uglavnom živio na verandi. Sad zasjenjena spuštenim zastorima od ratana i zujava od muha, mora daje bila ugodno mjesto ovdje na hladnijoj strani kuće s otvore-nim vratima i laganim propuhom koji je kroz njih puhao. Joe je odložio svoj teški fascikl na maleni stolić i sjeo na stolac pokraj njega, spremajući se prelistati dokumente u potrazi za Bul-strodeovim izvješćem. Namrštio se smještajući težinu na nešto tvrdo ispod jastučića koji je do-nekle ublažavao neudobnu krutost ratana. Zavukao je ruku pod jastučić i izvukao kožni etui za pisaći pribor s nalivperom zaguranim u hrbat. Inicijali MES napisani zlatnim slovima na pred-njoj strani etuija otkrili su Joeu što je Margaret Elizabeth Somersham radila prije nego što je ušla u kadu. I sakrila ga je automatskim pokretom kakav stječu ljudi koji žive u zaposlenom kućanstvu u kojem brojne sluge stalno ulaze i izlaze. Posebice kad postoje stvari koje bi htjeli sakriti.
Bez imalo oklijevanja, Joe je uzeo je, otvorio ga i izvadio napola dovršeno pismo koje je bilo u njemu. Peggyje pisala svojim roditeljima. Pročitao je prikaz njezinih aktivnosti tog tjedna. Običan život prepun svakodnevnih stvari, ali i kroz njega je blistala djevojčina iskričavost. Tru-dila se zabaviti svoje roditelje pretjeranim opisima likova u bazi, a njezin živahan prikaz polo utakmice koju je Panikhat izgubio od gostujuće momčadi izmamio bi Joeu osmijeh da mu opre-sivna tuga nije prigušila reakcije. Zamijetio je ponos i ljubav s kojom je opisivala vještinu svog supruga na terenu. Ali, Peggy je prave novosti sačuvala za kraj pisma.
Joeu su se ovjesila ramena. Naglo se okrenuo od Naurunga, grubo otro oči maramicom i gla-sno ispuhao nos. Ponovno se okrenuvši naredniku, rekao je: – Naurung, reci mi. Ona tvoja Chu-rel – duh, rekao si. Duh čega?
– Ona je duh – osvetnički duh – žene koja je umrla pri porodu, sahibe.
5 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:28 pm
Margita
Administrator
Peto poglavlje
Joe je mahnuo pismom prema Naurungu, koji je strpljivo čekao, iako zbunjen. – Ovo ćemo uzeti sa sobom kao dokaz o duševnom stanju Peggy Somersham. Trebalo je biti otkriveno rani-je.
– Njezinom duševnom stanju, saliibe?
– Da. Ovo je pismo napisano njezinoj majci i ocu u Engleskoj. Ono nam posve jasno kazuje daje bila sretna, daje voljela svog supruga i daje imala mnogo toga čemu se mogla veseliti. Na-jesen je trebala roditi.
Naurungje za promjenu ostao bez riječi i odgovorio je piskutavim uzdahom iznenađenja i nečeg drugog – zadovoljstva?
– Hajdemo, pogledajmo kupaonicu. Mislim da smo u ostatku kuće vidjeli sve što smo treba-li.
Vrata kupaonice bila su razbijena oko brave, vjerojatno od Somershamovog očajničkog nas-tojanja da uđe silom. Kupaonica je bila točno onakva kakvu su je Joeu opisali i točno onakva kakvujuje očekivao zateći. Kadaje bila očišćena i isprana, ali je on ispod ruba pronašao tragove sasušene krvi. Najednom zidu nalazilo se malo zrcalo na stalku za brijanje s kutijom od maha-gonija, širom otklopljenom, i remenom za brušenje britve. Na bočnom zidu bilo je visoko zrca-lo ispred kojeg se nalazio klimav stolić od bambusa prepun kozmetičkih potrepština.
Joe ih je pregledao. – Moj Bože! Ovdje ima dovoljno stvari za čitav jedan dućan! Pogledaj ovamo, Naurung! Kupka, limenka talka za tijelo, kolonjska voda, set za manikuru, sapun Pe-ars…
– To je tako tužno! Memsahib se očito pripremala da bude lijepa dama – promrljao je Nau-rung.
Ne po prvi put, Joeu je palo na pamet da Bulstrode – možda namjerno – potejenjuje Naurun-ga.
– Točno! Pogledaj – ovo je zanimljivo. – Joe je poka zao na otmjeno izrađenu bočicu miri-sa. – Ovo je parfem kozmetičke kuće Gnerlain iz Pariza – Mitsuoko. Trenu tačno posljednja moda za mlade, vedre djevojke i košta čitavo bogatstvo. I ja sam svojevremeno kupio bočicu ili dvije – dodao je u odgovor na, kako mu se učinilo, laga no uzdignutu obrvu. – To je veoma znakovito, ne misliš li?
– I sam sam to pomislio, sahibe. Ona se nije spremala za smrt. Očekivala je ugodan izlazak. I moja žena kad se kupa vadi svoje stvarčice za kupanje. A svoju specijalnu bočicu parfema drži zaključanu pred slugama i nosi je sa sobom kako bi se uredila za neku posebnu priliku. Ta ko skupocjen parfem metnsahibina sluškinja valjda ne bi ovdje tek tako stavila.
Joe je zatim obratio pozornost na otvorenu kutiju na stalku za brijanje. – Somershamove bri-tve. Bi li za njega bilo uobičajeno da ih drži u kupaonici? Nije li koristio brijača? Znaš li ti što o tome, Naurung?
– Sve se zna, sahibe. Razgovarao sam s njegovim poslužiteljem. Somersham je britve uvijek čuvao u ovoj kutiji. Uvijek se sam brijao i nikad nije išao brijaču. Bio je oprezan s oštricama. Čuvao ih je dobro naoštrene i uvijek vraćao na njihovo mjesto u kutiji.
Joe je zavirio u kutiju. Podstavljena baršunom, sa sedam pregradaka, jedan za svaki dan u tjednu. Treći pregradak s desne strane bio je prazan. Joe je izvadio britvu iz krajnje lijevog pre-gratka i pomno je promotrio. Načinjena u Londonu i skupa. Divio se dršci od fine kosti i na palcu iskušao oštrinu britve. Duž metalne oštrice bila je utisnuta riječ „ponedjeljak”. Joe je bro-jao pregratke do praznog prostora. Petak.
– Maurung – sporo je rekao – podsjeti me. Kad je točno tnemsahib Somersham ubijena?
– Netom nakon šest sati poslijepodne, prošli tjedan, trećeg ožujka, sahibe. Bio je petak.
– Da si ti neki uljez koji kani ubiti gospođu Somer sham, i da imaš malo vremena, koju bi britvu uzeo iz ku tije?
– Uzeo bih ovu, sahibe – odgovorio je Naurung po kazujući na najbližu. – Nedjeljnu britvi-cu.
– I ja bih. Reci mi što se dogodilo s britvom za petak.
– Uzeo ju je sahib Bulstrode. Nemamo načina uzeti otiske prstiju i rečeno je daju je ionako u ruci držalo to liko ljudi da se s nje više nikakvi dokazi ne mogu uzeti.
Pronađena je na dnu kade, a pronašla ju je aja koja je došla pomoći oko tijela. Vrisnula je i dodala je sahibu Somershamu koji ju je proslijedio drugom slugi, a ovaj ju je odnio Bulstrodeu. Mislim daje ostala zaključana u ladici u njegovom uredu. Želite li je pregledati?
– Ne sad, Naurung. Sad je itekako prekasno.
Joe je uzdahnuo. Da se barem on prvi zatekao na mjestu zločina, koliko bi drukčiji mogao biti ishod! Nije komentirao. Kritiziranjem policijske procedure ništa nije mogao postići. Nikak-vo dobro neće proizaći učini li Bulstrodea svojim neprijateljem, iako pokoja riječ vrhovnom upravniku možda ne bi bila naodmet. Osjetio je da Naurung shvaća te nedostatke i iako za njih ni na koji način nije bio odgovoran, bilo mu je neugodno zbog opetovanog priznavanja pogre-šaka. Joe je počeo shvaćati zbog čega je Bulstrode stavio svog havildara na vatrenu liniju.
– Na svu sreću, barem na fotografijama gospođe Drummond imamo svjež i objektivan pri-kaz poprišta. Pogledajmo ih ponovno dok smo ovdje u kući.
Joe je izvadio fotografije koje je snimila Nancy, podigao ih u zrak i usporedio s prizorom is-pred sebe. Iz džepa je, s laganim daškom teatralnosti koju je uvijek osjećao, izvukao povećalo i počeo proučavati fotografije. Od Naurunga nisu dolazile nikakve dosjetke ni bockanje, on je povećalo promatrao s poštovanjem.
Lagano je zastrugao nogama i pažljivo rekao: – Sad kad imate tu napravu u ruci, sahibe, mo-žda će vam se učiniti vrijednim proučiti tragove na gospodinom ramenu. Ja nisam imao pred-nost takvog povećala, ali prilično sam siguran da tamo ima nekih tragova.
Joe je pomaknuo staklo prema bijelim ramenima. – Da, u pravu si. I pretpostavljam da već pogađaš stoje to? Nemoguće je sa sigurnošću reći i to ćemo morati provjeriti s Bulstrodeom, ako ne piše u izvješću – a budući da ti sumnjaš, rekao bih da ne piše.
Naurung je kimnuo glavom, i nadalje s izrazom nelagode na licu.
Joe je ponovno stekao jasan dojam – za koji je bio uvjeren da mu ga havildar suptilno signa-lizira – da je u profesionalnom ponašanju sahiba Bulstrodea pronašao previše toga za kritiku. Kratkom je stankom dao na znanje daje primio Naurungovu neizrečenu poruku i nastavio: – No, dobro, možda bismo trebali pričekati dok ne porazgovaram s liječnikom, ali mislim da bis-mo se oboje složili da su ovo otisci prstiju. Netko ju je silom držao u vodi dok je ona na smrt krvarila. A voda je bila topla – dakle, krv bi tekla.
Naurungje ponovno kimnuo glavom, a zatim upitao: – Ali, vikala bi, ne bi li, sahibe? Somer-sham je rekao daju je čuo kako pjeva u kupaonici. Zacijelo bije čuo da viče?
– Naravno. Ali nitko nije izvijestio ni o kakvim neu običajenim zvukovima, a kamoli o vi-kanju. Mora da ju je iznenadio i spriječio je da ne vrisne stavivši joj ruku pre ko usta, što bi mu znatno otežalo daje istodobno svlada va i prereze joj žile… Mislim daje ušao u prostoriju pri je nje, negdje se sakrio, a zatim izišao, uhvatio je nespre mnu, nečim joj začepio usta – možda onom tamo spu žvom? Flanelskim ručnikom? Ne bih rekao. Mislim daje naš prijatelj previše organiziran da bi te pojedinosti pre pustio slučaju – mislim daje vjerojatno sa sobom donio neš-to čime joj je začepio usta i kasnije to sa sobom i od nio. Prema tom istom principu, možda je donio i vlasti to oružje, a onda se u posljednjem trenutku odlučio za britvu. Ali, zašto? Da se naruga? Je li to bila neka stra vična šala?
Dakle, što imamo? Sretnu mladu ženu koja se u šest sati ide okupati. Do sedam je već mrtva. Njezin suprug se i ne približava kupaonici. Kako je, onda, ubojica ušao?
Ogledao se po prostoriji. U kutu kupaonice nalazio se visoki ormar, zaključan, s ključem još uvijek u bravi. Na visokoj razini vanjskoga zida nalazio se mali prozor. Najgornje prozorsko krilo bilo je zatvoreno, ali zasun nije bio navučen. Ispod tog prozorčića stajao je stolac bez nas-lona.
– Pridrži mi stolac, Naurung, želim pogledati onaj prozor.
Kad se Joe popeo na stolac, prozorska daska bila mu je u visini struka. Provirivši kroz pro-zor, ugledao je usku uličicu.
– Kamo vodi ova uličica?
– Vodi prema pješadiji i zatim do sela.
– Sela?
– Možda grada. Urodeničkog grada. Tamo ja živim.
S povećalom u ruci, pomno je proučio prozorsku dasku. Na njoj su nedvojbeno bile mrljice krvi koje su, budući da su se nalazile iznad razine očiju, izbjegle krpi čistačice. Pridržao se za Naurungovo rame i skočio na pod. – Pogledaj – rekao je i pružio mu povećalo. – Što vidiš? Bo-ju? Čili umak? Ruž za usne?
– Ne, sahibe, to je krv.
– A sad pogledajmo u onaj ormar.
Ormar se očito koristio kao spremište za razne stvari. U njemu su bila dva kovčega, fascikli s prepiskom, palica za kriket, štap za hokej, a na vješalici je visila tropska kaciga izrađena od platna u boji kože. Na prvi se pogled ormar činio prašnjavim i ta prašina kao da je bila nedirnu-ta, ali nakon pomnijeg pregleda bilo je jasno daje nedavno došlo do smetnje. Joe je izvadio ba-terijsku svjetiljku iz džepa i proučio pod. Prašina je bila sastrugana i uzburkana, ali nigdje se nisu vidjeli jasni tragovi stopala. Usmjerio je zraku na zidove i pažljivo pregledao svaki kvadra-tni centimetar drvene pregrade. Baš kad je mislio odustati od potrage, sjetio se provjeriti straž-nji dio vrata i, kad ih je povukao prema sebi, svjetlo se odrazilo na nečem bijelom otprilike tri-desetak centimetara od donjeg ruba. Prignuvši se, Joe je vidio daje komadić bijele tkanine za-peo za krhotinu grubog drveta te ju je brižno odvojio i podigao kako bije Naurung mogao prou-čiti.
– Indijski pamuk, sahibe. Grubi pamuk. Nije to tkanina od koje bi bila načinjena haljina za neku damu. I bu dući da je zapela tako nisko na vratima, zacijelo je s muških hlača – indijskih muških hlača.
Joe je iz stražnjeg džepa izvukao papirnatu vrećicu za spremanje dokaza i ubacio tkaninu u nju, zatvorio je, napisao datum, vrijeme i svoje inicijale. Dodajući olovku Naurungu, zamolio gaje da doda i vlastiti potpis.
– Bi li itko primijetio nekoga kako se penje kroz visoki prozor? Nekog možda zamrljanog krvlju?
– Svatko zamrljan krvlju bio bi primijećen. Iako, kad se zločin počini u kupaonici… nije te-ško oprati krv. Pokraj kade pronađen je ručnik prekriven krvlju. Mogao ga je koristiti kao zašti-tu ili se kasnije o njega očistiti. A što se tiče toga je li ga tko zamijetio – sahib koji kroz prozor izlazi iz bungalova i koristi se uskim uličicama zacijelo bi bio primijećen, bez obzira je li prek-riven krvlju ili nije, ali o Indijcu koji hoda uličicom ne bi se nužno pričalo.
Njome se obično koristi posluga na putu u grad.
– Je li itko bio u blizini?
– U Indiji ćete pronaći sljedeći problem – netko je uvijek u blizini. Na imanju su sluge, nez-nanci dolaze i odlaze.
– Je li itko istupio s ikakvim informacijama?
– Znate, nitko se ne želi uvaliti u nevolje.
– Dakle, taj je omiljeni put najednom bio pust?
– Gotovo pust. U bilješkama sahiba Bulstrodea primjetit ćete da je jedan svjedok ipak istu-pio. Neki trgovac.
Predstavnik Vallijee Raja. Trgovaca začinima iz Calcutte.
On se vraćao u kuhinje Kluba gdje je kuharu želio pro dati začine i krenuo je prečicom iz se-la. Na bazaru se pričalo da je takav čovjek viđen kako izlazi iz uličice, pa je on dobrovoljno istupio dati izjavu. Rekao je daje stigao u Klub nedugo nakon stoje odsviran poziv za večeru i da je u uličici zacijelo bio desetak minuta prije toga. Nije vidio ništa sumnjivo, niti čuo ikakve neobične zvukove.
– Prokletstvo! – uzviknuo je Joe ozlojeđen. – Sto bih dao da ga mogu ispitati!
– To bi bilo doista teško. Sahib Bulstrode ga nije zadržao. Nije se činilo da laže, kaže upra-vitelj. Daje išta želio sakriti, lagao bi o vremenu kad je bio u uličici. U kuhinjama se pojavio u vrijeme koje je naveo, a kuhar je potvrdio daje od njega naručio neke začine. Sad bi mo gao biti bilo gdje u Indiji. Ti trgovački putnici tjedno prevale mnogo milja. Ponekad željeznicom. – Sle-gnuo je ramenima.
Joe je bio svjestan osjećaja bespomoćnosti. Nije mu manjkalo dokaza. Dokaza je na razne načine bilo previše, svjedoka također. Morat će se negdje osamiti na pola sata i pročitati Bul-strodeove bilješke, bez obzira koliko nesavršene, i iz njih izvući ono bitno.
Vratio se s Naurungom u Somershamovu radnu sobu, nesvjesno odabirući što veću udalje-nost od sobe u kojoj je počinjeno ubojstvo. Joe se okrenuo prema Naurungu. – Ovdje imamo pet smrti u razdoblju od dvanaest godina. Je li u tom istom razdoblju bilo i drugih smrti Engles-kinja? To mora biti negdje zabilježeno. Možeš li mi to saznati?
– Sahibe – rekao je Naurung – ovdje je popis. To je bila možda prva stvar koja mi je pala na pamet.
Naurung je s kraja svežnja dokumenata izvukao rukom napisani popis i položio ga na stol is-pred Joea. Bio je naslovljen „Smrti engleskih dama. Panikhat 1910. – 1922.” Bilo ih je trinaest. Od njih trinaest, dvije su umrle od kolere u vrijeme vrućina, dvije su zajedno poginule u auto-mobilskoj nesreći u Calcutti u siječnju 1918, jedna je umrla na porodu, a jedna od upale pluća na godišnjem odmoru, pokušavajući se uspeti na neki vrh Himalaja. Sve su bile udate za časni-ke pješadijskih pukovnija stacioniranih u Panikhatu. Drugu skupinu su sačinjavale supruge čas-nika Batemanove konjanice. Dvije su umrle od groznice, a ostalih pet neprirodnom smrću, sve u ožujku.
Joe uzdahne. Nancy Drummond i brbljave memsahibe imale su pravo, bojao se. Dolly, Joan, Sheila, Alicia i Peggy. Pet dama nasilno odvednih u smrt.
Naurungje izvukao debeli brončani sat iz džepa na prednjici svoje tunike. – Sad je petnaest do jedan, sahibe. Do blagovaonice u kojoj vas očekuju na ranom ručku imamo desetak minuta hoda. Mislim da bismo trebali odmah krenuti.
Krenuli su zajedno. Iako je ]oe objavio da je posve sposoban pronaći put, Naurungje očito smatrao da bi bilo nepristojno ostaviti ga da to sam i učini.
– Reci mi – rekao je Joe dok su hodali – Bulstrode – on mije rekao i mislim da posve točno navodim njegove riječi, „U vrijeme događaja bio sam u gradu urođenika”.
Ne mislim da je to važno, ali proteklo je neko vrijeme prije nego što ste ga uspjeli pronaći. Zanimalo bi me zna ti zastoje išao u urodenički grad baš u to doba dana. Zna li se to? Je li išao po policijskom poslu?
– Sahib Bulstrode je, vjerujem, uvijek na policijskom zadatku… ali koliko je meni poznato, u starom gradu ni je bio službeno. Iako, priča se, u njemu provodi mnogo vremena.
Uslijedila je veoma dugačka stanka i Naurung kao da se borio sam sa sobom. Da kaže još nešto ili da dopusti da Joeovo pitanje ostane bez odgovora?
Joe ga je potaknuo. – O Bulstrodeu znam veoma malo. Ne znam gdje živi. Ne znam čak ni je li oženjen. Je li oženjen?
– Oženjen je, ali je njegova memsahib u Engleskoj. To znam jer je prije mene moj otac bio hauildar. Nije to ni kakva tajna. To se zbilo kad sam imao devet godina i počeo pomagati ocu. Memsahib Bulstrode je došla iz Engleske udati se za njega. Mislim da im brak nije bio sretan. Gospođa je otkrila da on već ima ženu Indijku, iako je ona bila udaljena iz kuće, kao stoje i običaj. Jednoga dana memsahib je uzela svog sinčića, koji je u to doba bio tek beba, i vratila se u Englesku. Rekla je kako za dijete nije zdravo da raste u Indiji, i tad smo i nju i dječaka vid jeli posljednji put. Sahib Bulstrode bio je veoma uzrujan takvim činom izdaje i svi su ga silno žalili.
– Dakle, Bulstrode je posve sam?
Naurung je ponovno izgledao kao da mu je bolno neugodno i naposljetku rekao: – Ne baš posve sam i ne baš stalno.
– Bi li želio pogađati zastoje odlazio u stari grad?
– U starom gradu ima dama. I to ne onakvih s kak vima se dobro družiti, razumijete.
Joe je razmišljao o ovoj indirektnoj informaciji.
– Ne mogu kriviti starog gada – pomislio je. – Policijski posao je i u najboljim vremenima samotan, ali ovo doista moram istražiti.
– Mnogi muškarci čine to isto – rekao je utješno. – Nego, reci mi, Naurung, ako misliš da možeš, da li to os labljuje njegov položaj? Mora da postoje ljudi koji znaju stvari za koje on ne bi želio da ih svi saznaju.
– Ako postoje takve stvari, sahibe, ja ih ne znam, ali priča se daje viđen u društvu veoma mladih djevojaka…
Ovo je Indija, i čak i u Panikhatu se mogu urediti takve stvari. Za određenu cijenu. Ili ra-zmjenu.
– Razmjenu?
– Ne želim reći više ništa, sahibe. Sve to je, u najboljem slučaju, puko nagađanje.
Joeu je palo na pamet kako je policijski upravitelj koji ponekad traži da mu se pribave malo-ljetne djevojke ranjiv čovjek. Kolega na kojeg se ne treba u cijelosti osloniti. Uz to, i on sam imao je etički problem. Treba li o tim stvarima razgovarati s Bulstrodeovim potčinjenim? Zasad je odlučio odustati od teme i nastavili su pješačiti.
Nekoliko metara ispred blagovaonice, Naurung se zaustavio.
– Čekat ću vas ovdje i kasnije ćemo nastaviti posao.
Ali, sahib ne mora gubiti vrijeme. Može nastaviti raditi čak i tijekom ranog ručka.
– Raditi?
– Možda ćete sresti jednog ili dvojicu ucviljenih muževa. Kao časnik časniku, možda vam povjere stvari koje ne bi otkrili policijskom naredniku Indijcu.
Joe je kratko zastao ispred vojničke blagovaonice i pogledao je bez mnogo naklonosti. Po svom izvanjskom izgledu, časnička blagovaonica bila je bezizražajna i funkcionalna, zidova obojenih sivom bojom svih javnih zgrada, i limenog krova u crvenoj boji krovova svih javnih zgrada. Prozori s lončanicama bili su brižno uređivani, ali opći dojam bio je dojam korisnosti. Izvana, naime. Iznutra, posjetitelj se vraćao u prošlost, u devedesete godine, možda i ranije. Ovdje je luksuz koji mogu pružiti mahagonij, turski sagovi i pukovnijsko srebro doveden do krajnosti. Mnoštvo časnika sa zaliscima gledalo je sa zidova iz naručenih viktorijanskih portreta i ukočenih viktorijanskih skupina. Njihova lica puna neodobravanja bila su prošarana nimalo manje neodobravajućim i nimalo manje brkatim licima tigra, leoparda i divlje svinje. S jednog je mračnog portreta promatrao izrazito brkat, ukočen lik. Najvjerojatnije sam Bateman, osnivač Bengalskih sivaca. Čitav jedan zid zauzimalo je živahno ulje na platnu koje je prikazivalo Ba-temanovu konjicu kako s Havelockom juriša u pomoć Lucknowu. Odani konjanici s turbanima, spuštenih kopalja, predvodili su bataljon Škota u kariranim suknjama. Slika je očuvala sjećanje na tu slavnu epizodu živim i bilo je dobro daje tako, budući daje pukovnija jedva i bila u akciji između Pobune i flamanskog pokolja.
Joe nije bio siguran da će ga Bengalski sivci srdačno primiti. Londonski policajac kojeg je postavio vršilac dužnosti guvernera da bi istražio i po mogućnosti razotkrio skandal u zbijenim redovima pomodne pukovnije vjerojatno će biti hladno dočekan. AngloIndija je svjesna kastin-skih razlika. U njoj postoji stroga ranglista. Civilna služba u Indiji nalazila se na vrhu te pira-mide, britanski vojnici ispod nje, a vojnici Indijci još niže, pri čemu su konjaničke pukovnije imale prednost nad pješadijskim pukovnijama, a sve su one, činilo se Joeu, imale prednost pred policajcima u posjetu. U njegovom pozivu na ručak u ovoj ekskluzivnoj konjaničkoj blagovao-nici bilo je i određene snishodljivosti, za koju je bio siguran da bi na njoj trebao biti zahvalan.
U globalu, bio je druželjubiv čovjek i, u globalu – koliko je bio svjestan – s neznancima je običavao previše govoriti. Odlučio je navući masku službene strogosti, ali ona nije preživjela njegov susret s adutantom koji gaje, ispružene ruke, došao srdačno pozdraviti.
– Tako mi je drago da vam mogu poželjeti dobro došlicu, gospodine! Baza vrvi govorka-njem. Polovica nas očekivala je Sherlocka Holmesa, a druga polovica londo nskog redarstveni-ka seljačinu!
– Mislim da sam ja nešto između njih dvojice – od govorio je Joe.
– Dopustite mi da vam ponudim čašicu serija i da vas upoznam…
I poveo ga je u krug. Ovaj John, onaj Bonzo, nekakav Harry, njihova imena nisu mu ništa značila, uz iznimku Williama Somershama. Visok, konjaničkog držanja i proćelav, suprug dje-vojke čije je tijelo još nedavno proučavao, bio je jedini u društvu časnika koji se nije nasmiješio kad su se rukovali. Stisak njegove ruke bio je čvrst, način na koji je kimnuo glavom nije bio neprijateljski, ali pogled kojim je pogledao Joea bio je oprezan, a izraz njegova lica nedokučiv.
Ađutant je nastavio gostoljubivo ćeretati. – Ako postoji išta što mi možemo učiniti da vam pomognemo, molim vas, samo nam recite. Naravno, blagovaonicu koristite u svako doba. Život zna biti pomalo spartanski u mračnom bungalovu, znam, i – želite li nešto za jahanje? Pronaći ćemo vam konjušara. Razgovarajte s Neddyjem. On će vam nešto nabaviti. Neddy? Što kažeš da zapovjedniku damo Bambusa? Dobar je to pony. Dobro odgojen. On će se pobrinuti za vas. Ima čak i promjenu brzine, ako je potrebno. Danas poslijepodne ne radiš, zar ne, Neddy? Ne? Dogovorili smo se. To je sređeno.
Joe je sjeo za bistru juhu, složenac od janjetine i puding od šljiva. Ta su ga jela podsjetila na život s bakom i djedom, i pretpostavio je da su i meniji u časničkoj blagovaonici nastali u tom istom razdoblju.
Odbivši čašicu porta, izišao je sa susretljivim Neddyjem, i bilo mu je neugodno kad je zate-kao Naurunga koji je sjedio na zemlji pred vratima i čekao. Odmah je to rekao Neddyju.
– Nekoć sam to i sam spominjao – rekao je Neddy.
– Ali, ne zadugo. Čovjek se navikne.
Krenuli su prema stajama, s Naurungom koji je, što je Joea veoma ljutilo, hodao tri smjerna koraka iza njih.
U Indiji je konj očito još uvijek bio osnovno prijevozno sredstvo, iako bi model Tforda u maglici ugljičnog monoksida uz škripu kotača dotandrkao preko šetališta, a znao bi se vidjeti i konjušar koji je na uglačanu mjedenu njušku Morris Cowleya stavljao ručku za pokretanje mo-tora. Časnici presvučeni za utakmicu pola dotrčali su po dvojica ili trojica, svi pozdravljajući Neddyja mahanjem ruke, svi znatiželjno pogledavajući Joea. Pokraj njih je prokaskala kočija, s parom zaduženim za timarenje i krupnom Indijkom smještenom pod suncobran s resama. Krš-na, monolitna Engleskinja od šezdesetak godina, pretpostavio je Joe, s velom i tropskim šlje-mom za zaštitu od sunca, dovezla se otmjenim jednopregom iz pravca vojničkog logora i krenu-la svojim putem.
– Gledajte – rekao je Neddy – s njom biste trebali porazgovarati.
– Zašto? Tko je ona? – Joeu je ta žena izgledala kao da je sišla ravno sa stranica nekog Kip-lingovog romana.
Možda iz Priprostih priča s planine.
– Oh, to je Kitty. Gospođa KitsonMasters. Udovica prethodnog vrhovnog upravnika i kćer-ka upravnika prije njega. Pretpostavljam da je u neko vrijeme morala otići natrag u Englesku na školovanje, ali doista, osim tog razdoblja, ovdje je provela čitav život i ono što ona o ovoj bazi ne zna nije ni vrijedno da se zna. Njezine informacije nisu uvijek posve pouzdane, ali su zato uvijek sočne! I mene ponekad natjera da se zacrvenim! Svidjet će vam se. Možda vam neće moći pomoći u istrazi, ali ćete u svako doba dana i noći dobiti piće. Naša Kitty ostaje dugo bu-dna.
Stigli su do štala i Neddy je izveo Bambusa da bi ga Joe pogledao. Vitak, kestenjast, s bije-lom lisom, tri bijele čarape, star – očito više ne bi mogao podnijeti pregled zubiju – ali s mud-rim licem koje konji za polo kao da su stjecali s godinama.
– Ne bih mogao zahtijevati ništa bolje – iskreno je rekao Joe.
– A sad me ispričajte – rekao je Neddy – u tri sata ig ram squash. Naurung će se pobrinuti za vas. – S tim ri ječima je nestao.
– Možeš li nabaviti konja? – upitao je Joe. – Mislim, možeš li dobiti policijskog konja?
– Oh, da, sahibe, postoje policijski konji.
– Zašto ne uzmeš jednoga pa ćemo se naći ovdje za otprilike četvrt sata. Umoran sam od ra-zgovora s voj skom – volio bih malo razgledati zemljopis.
– Zemljopis?
– Hoću reći, položaj terena. Provedi me naokolo i pokaži mi okolicu. Pokaži mi plićak u ko-jem se utopila gospođa Simms Warburton. Pokaži mi liticu s koje se str moglavila gospođa Forbes, i mjesto na kojem je Joan Carmichael susrela svoju zmiju – volio bih ga pobliže pogle-dati.
Naurung se ubrzo vratio s nezgrapnim konjem, uvezenim iz Australije, tipičnim težačkim konjem AngloIn dije. Joe je zajahao svog konja i njih dvojica su krenuli prema plićaku, ali, dok su jahali, Joe je začuo prigušeno odzvanjanje topota kopita koje im se približavalo s leđa i zas-tao kako bi se susreo s tjeskobnim pogledom Williama Somershama.
– Sandilandse – rekao je – bojim se da vas moram prekinuti. Možete li odvojiti nekoliko minuta za mene?
Nadao sam se da ću vas uhvatiti. Postoji jedna stvar – ta ko kažu – koju u Indiji ne možete kupiti bez obzira koli ko ste bogati, a to je privatnost. Ono što vam ja imam reći zahtijeva priva-tnost.
Kratko se okrenuo prema Naurungu koji je ponovno taktički malo zaostao za njima i nasta-vio: – Vi ste ovdje, vjerujem, kako biste istražili… smrt… moje supruge. Je li to istina?
Joe je oklijevao s odgovorom, jer nije bio posve siguran koliko smije povjeriti ovom posve-mašnjem neznancu, naposljetku rekavši: – Ovdje sam kako bih istražio smrt vaše supruge, ali ovdje sam također kako bih se raspitao o onome što počinjemo smatrati povezanim smrtima drugih žena, odnosno drugih supruga časnika Bengalskih sivaca, koja se protežu mnogo godina unazad. Zapravo, do vremena prije rata.
– Mislite da bi mogle biti povezane?
– Ne znam što mislim, ali postoji sumnja, čak i pre tpostavka koja se sama nameće. Pazite – sve su bile žene časnika Sivaca i sve su umrle u ožujku.
– Sve su umrle u ožujku! To nisam znao.
– Možda to nije nimalo važno, ali ja prvi ne vjerujem daje tako. Dalje od toga, iskreno reče-no – ne zaboravite da sam ovdje tek pet minuta – nisam spreman ići. Ali, to o čemu govorimo je ionako javno poznato.
– Zacijelo ste svjesni da je njezina smrt proglašena samoubojstvom. Smijem li vas upitati – jeste li zadovolj ni time?
Joe je ponovno oklijevao. – Bit ću posve iskren – rekao je. – Ne, nisam.
– Nisam ni ja – rekao je William Somersham. – Bo lje nego itko drugi znam da bi takav čin bio posve neti pičan za nju. Po svemu. Menije to bilo strašno i zapanjujuće, ali sam ga, u počet-ku, zajedno sa svima drugima, prihvatio. Možda sam na trenutak, ali previše je toga…
– Previše? Htjeli ste reći…?
– Previše je toga nedosljednog. Za početak, bio sam zbunjen. Bio sam glup. Možda sam bio sebičan, ali nepo bitna je činjenica sljedeća – ako ne govorimo o samoubojstvu, govorimo o umorstvu. To vjerojatno ne biste osporili, ni zanijekali?
– Ne – rekao je Joe. – Ne bih.
– A tko je, u takvim okolnostima, prvi sumnjivac?
Oh, dobro, ne treba vam sa mnom biti neugodno – znam ja tko je prvi sumnjivac. Prilično očito, ja. Kad se ta uža sna stvar dogodila, na moju sramotu, najviše me brinulo skrenuti sumnju sa sebe. Bog zna zašto! Možda nisam pretjerano hrabar. Čak sam se bojao da presuda o samo ubojstvu neće biti potvrđena i tek sam tad shvatio koliko sam nelojalan prema Peggy.
– Dopustite na trenutak – rekao je Joe – dopustite da među nas stane alternativna presuda o ubojstvu. Dopus tite mi da vam postavim nekoliko rutinskih policijskih pitanja.
William Somersham se kratko nasmijao. – „Posve rutinskih, shvaćate… stalo nam je samo da vas isključimo iz daljnje istrage” – jesam li dobro upamtio riječi?
– Jeste, ako baš tako želite. Recite mi – je li vaša supruga imala neprijatelja? Postoji li itko tko je možda imao nešto protiv nje? Zbog stvarnih ili umišljenih razloga.
– Ne. Odlučno ne. Nikad. Ona je bila najljubaznije stvorenje. – Glas mu je utihnuo. – Ljudi to često govore nakon smrti, ali u njezinom slučaju to je istina – nije imala nijednog neprijatelja na čitavom svijetu. Doista su je, vjerujem, svi voljeli. – I zaključio je: – Ja sam je volio.
Mislim da biste to trebali razumjeti.
– Provedite me ponovno kroz ono poslijepodne. Ili još bolje, recite mi jesam li dobro shva-tio – vi ste otišli u svoju radnu sobu i čitavo upitno razdoblje bili ste na oku nazočnima na ima-nju. Vrata su vam bila zatvorena, ali je prozor bio otvoren. Je li to točno? Vaša se supruga otišla okupati. Napunjena joj je kada. Spremali ste se za izlazak, najprije na večeru, a potom na neku predstavu? Točno?
Nastavite odavde.
– Neko sam vrijeme slušao Peggy kako daje upute svojoj aji – govorila joj je koju haljinu da joj pripremi – a zatim je ona pjevajući otišla u kadu. Sandilandse, pjevala je! Pokušavao sam ispuniti dokumente za kvartalni pov rat poreza prije vikenda – to mije uvijek problem i uvi jek ostavljam stvari za zadnji trenutak. – Tup osmijeh. – Nakon nekog vremena, iznenada sam shvatio daje dugo nisam čuo, veoma dugo. Počela me hvatati ljutnja. Morao sam se obrijati, spremiti za izlazak. Kad ste godinama samac, dijeliti kupaonicu, čak i ako je to s nekim koga volite, zna biti pomalo iritantno.
Otišao sam do kupaonice i pokušao otvoriti vrata. Bila su zaključana. Veoma neobično. Go-tovo nikad nismo zaključavali vrata. Zalupao sam i rekao nešto kao „Požuri, Peg, nemamo čita-vu večer.” Nešto takvoga. Ni je bilo odgovora pa sam se zabrinuo. Mislio sam da se možda onesvijestila. U kade uvijek stavljaju prevruću vodu. A onda sam se sjetio daje ona, daje ona… – Somersham nije mogao nastaviti dalje.
– Slušajte, Somersham, ne morate mi sricati. Znam daje bila trudna.
Somersham ga je iznenađeno pogledao, a potom se učinilo da sveznanje pripadnika zakona shvaća zdravo za gotovo pa je nastavio. – Ah, da, dobro, ne mogu reći da sam znam mnogo o tom stanju, ali palo mi je na pamet da se možda onesvijestila ili što se već ženama tad događa. A potom sam pobijesnio. Oboje smo silno željeli to dijete. Nisam mogao podnijeti pomisao daje nešto pošlo po zlu. Vikao sam i lupao po vratima, a kad nije bilo odgovora, provalio sam.
Prvo što sam vidio jest daje prozor otvoren. Prilično je visoko – pretpostavljam daje daska barem metar i pol od poda, a stolac koji koristimo u kupaonici…
Joe je osjetio da je Somersham na rubu suza. Utješno je ispružio ruku i potapšao ga po kolje-nu. – Samo polako – rekao je.
– Oprostite. Ali, dođavola! Peggy je običavala sjediti na tom stolcu kad bi se brisala. A sad je stolac bio ispod prozora i još prije nego što sam vidio Peggy, vidio sam da na stolcu ima krvi, a krvava mrlja bila je i na prozorskoj dasci. Zatim sam ugledao Peggy mrtvu u kadi punoj kr vi. Užasan, užasan prizor! Nikad ga neću uspjeti istjerati iz glave. Kad god zatvorim oči, vidim je kako tamo leži…
Zglobovi su joj bili prerezani do kosti. Kažu daje tad vje rojatno već bila mrtva gotovo sat vremena.
– Vaše sluge ništa nisu vidjele? Ni čule?
– Ne.
– Recite mi, Somersham – kad razmislite o vremenu prije šest sati, o razdoblju prije nego stoje umrla, možda znatno prije – je li itko posjetio kuću? Neki Indijac, ili Englez?
– Oh, dobri Bože! Pa, ja tog poslijepodneva nisam došao kući negdje do tri sata. Peggy je rekla daje ujutro svratio svećenik. Izišla je na ručak s jednom ili dvije pri jateljice. Poslijepod-ne, mislim, nitko nije dolazio.
Međutim, Indijac? Slušajte, bit će bolje da popričate s mojim glavnim slugom. Urođenici po čitav dan ulaze i izlaze iz kuhinje. Dostavljaju robu, prodaju, odnose rub lje. Peggy i ja ih ne bismo nužno vidjeli.
– A kad ste počeli shvaćati da promatrate ubojstvo, niste li posumnjali na nekog člana vaše posluge?
– Ne, nisam. Kako vam to mogu objasniti? To nije indijski zločin. Ljudi imaju određenu sli-ku o Indiji – po hotni crni muškarci nastoje naškoditi krijeposnim bije lim ženama. Oh, da, znam da se to događalo u Pobuni, ali Pobuna je bila ludost. Jedan Indijac mi je jednom rekao, „Zli vjetar puhao je kroz zemlju”. Peggyna smrt bila je pomno smišljen čin. Nije bila posljedica impulzivne re akcije. Ubio ju je netko tko ju je želio povrijediti. Povri jediti na posve osoban način. I ponavljam, ne mislim da bi Indijci tako postupili.
Moji sluge, koliko sam s njima razgovarao što je, mogao bih reći, gotovo ništa, vjeruju da je riječ o nezemaljskom činu…
– Da, čuo sam – rekao je Joe. – No, slušajte, slažemo se da je riječ o ubojstvu, da ga nije po-činio urođenik – dakle, ostaje nam ubojica Europljanin. Prihvaćate li daje tako?
– Što bih drugo mogao prihvatiti?
– Još jedno pitanje, Somersham, i vjerujte mi kad vam kažem da vas to moram pitati – jeste li bili sretni za jedno?
– Sretni? Da, bili smo sretni. Bio sam gotovo dvade set godina stariji od nje, ali mislim da me je voljela. Bila je oduševljena što ćemo imati dijete. Oboje smo bili.
Oboje smo odlučili da ćemo upravo toga dana objaviti sretnu vijest. Namjeravala je pisati roditeljima.
Nekontrolirane, počele su mu teći suze. – Ne bi bilo pretjerano reći da mi je ona bila čitav svijet. Vama će to, usuđujem se reći, zvučati kao puko blebetanje, ali običavao sam joj pjevati „Annie Laurie” . „Kao uzdah ljetnih vjetrova, dubok i sladak bio joj je glas. Bila mije čitav svijet. I za lijepu Annie Laurie, žrtvovao bih se i umro.” Joeu je palo na pamet da je ovo možda prvi put od smrti njegove žene kako se William Somersham osjetio sposobnim podijeliti s ne-kim svoje osjećaje i, unatoč odluci da ostane nepristran, duboko je suosjećao s njim. Joe je u životu vidio mnogo patnje i bolnih gubitaka – postao je nevoljki stručnjak – i u ovom trenutku bi se kladio u cjelogodišnju plaću da je bol kojoj nazoči nepatvorena. Čekao je da njegov sugo-vornik povrati nadzor nad svojim osjećajima, a zatim nježno nastavio: – Somersham, nadam se da ne vrijeđam i nadam se da se vi nećete uvrijediti, ali moram vam postaviti ovo pitanje – je li postojao itko drugi u njezinom životu? Je li ga ikad bilo?
– Očekivao sam to pitanje i glatko ću vam reći – nije. Pitajte koga hoćete. Mislim da bi vam svi odgovorili jednako.
Dok su njih dvojica razgovarali, konji su lagano kaskali naprijed, ali je sad William Somer-sham zaustavio svog konja, okrenuo se, ozbiljno pogledao Joea i rekao: – Još nešto, Sandilan-dse, jedna vraški neobična stvar i to stvar koju nikom drugom nisam spomenuo. Nisam siguran da bi joj obratili imalo pozornosti. Činjenica je da se Peggy užasavala krvi. Nije mogla podnije-ti ni najmanju posjekotinu na prstu ili krvarenje iz nosa – dakle, na nekoj otmjenoj zabavi koju je Peggy pomagala organizirati, jednom je djetetu prokrvarilo iz nosa – uobičajena stvar kod djece – ali Peggy to je bilo previše. Vrisnula je i otrčala iz prostorije! Nema apsolutno nikakve šanse da bi ona, da si je željela oduzeti život, odabrala ovaj način da to učini. A, ako ju je netko ubio prerezavši joj vene i obuzdavajući je dok se kada puni njezinom krvlju, tadaje to najokrut-nija, proračunata smrt koju je mogao smisliti! Zašto, Sandilandse? Zašto?
Šesto poglavlje
Uslijedila je duga stanka koju je naposljetku prekinuo Somersham. – Za ime Božje, Sandi-landse – učinite što možete! – Naglo je okrenuo svog ponija i odjahao bez ijedne dodatne riječi.
Naurung se približio Joeu. – Sahib je veoma potresen ženinom smrću. Možda moramo misli-ti daje on zacijelo nije ubio… – Naurung je tu rečenicu ostavio nedovršenu, tako da se pretvori-la u pitanje.
– Ne smijemo misliti ništa takvoga! Razgovarao sam s mnogim ucviljenim muževima u su-zama i olujama emocija, koji su pozivali policiju na osvetu, a kasnije pronalazio njihove otiske preko noža ili toljage. Čudno je, međutim to, Naurung, da su njihove suze i jad iskreni. Ne – William Somersham zasad mora ostati glavni sumnjivac.
Naurung je kratko razmišljao o ovome, ali je zatim kimnuo glavom u znak odobravanja i njih dvojica su krenuli dalje.
Skrećući u Pl'assey Street, Naurung je pokazao natpis na dovratniku jedne kuće. – Terrence Halloran. IAMC. Liječnik u bazi. Očekuje vas, sahibe.
Joe je pružio svoju posjetnicu slugi koji ga je izišao dočekati, a ovaj gaje smjesta uveo u lije-čnikov ured u kojem je liječnik sjedio okružen ostacima ručka. Srdačan Irac, pozdravio je Joea kao starog prijatelja, dovikujući zapovijedi da se odnesu ostaci njegovog objeda i servira kava.
– Nadao sam se da ćemo se prije ili kasnije sresti – rekao je. – Veoma želim na svaki mogu-ći način pomoći u vašoj istrazi. Pretpostavljam da ste došli porazgovarati o Peggy Somersham? Nemam vam, međutim, mnogo to ga reći što nije u mojem izvješću, a pretpostavljam da ste njega vidjeli?
– Nisam imao vremena za ništa više od letimičnog prelistavanja – rekao je Joe, izvlačeći dokument iz hrpe. – Dakle, ako nemate ništa protiv, doista bi mi pomoglo da ga prođete zajed-no sa mnom dok ja provjeravam činjeni ce. Posebice sad kad sam se upoznao s mjestom smrti.
– Naravno. Pucajte. Iako bih vam trebao odmah na početku reći da morate shvatiti kako ja nisam patologja sam obični vojni liječnik, ništa više od toga. Obdukcije nisu ono što mene zovu obaviti. Moja specijalnost je šivanje ljudi, a ne njihovo komadanje!
– Da, to shvaćam – rekao je Joe. – Dakle, u svojoj iz javi tvrdite da vas je u bungalov So-mershamovih poslao vaš poslužitelj?
– Da. Imam telefon i vrhovni upravnik me nazvao.
Poruku je primio moj poslužitelj. Ja sam bio u voj ničkom logoru na broju 12 u Victoria Ro-adu – sumnjalo se na ospice – i on je dotrčao pronaći me. Kad sam došao do bungalova, bilo je već skoro četvrt do osam.
– Možete li mi reći u kakvom je stanju bio leš kad ste stigli?
– Kao što sam rekao, početna mrtvačka ukočenost je popustila, što znači da smrt nije nastu-pila neposredno prije mog dolaska. Ali, kako nije bilo ni znakova rigor mortis, zaključio sam daje bila mrtva manje od dva sata.
– Aja tvrdi daje gospođu Somersham posljednji put vidjela živu u šest sati.
– Da. Vjerujem da je umrla ubrzo nakon toga. Ne moguće je točno izračunati prema zgruša-vanju krvi jer bi temperatura vode zacijelo utjecala na njega. Još je uvijek bila veoma tekuća kad sam je vidio.
– Jeste li zamijetili išta neobično na ozljedama koje su prouzročile njezinu smrt?
– Da, naravno da jesam! – odgovorio je Halloran. – Ali, kao što mije Bulstrode više nego jednom naglasio, moj posao je samo utvrditi uzrok smrti, a uzrok smrti je bio posve očit – gubi-tak krvi. Sirota je djevojka nasmrt iskrvarila.
– No, jeste li zamijetili išta neobično u smjeru posjekotina? – bio je uporan Joe. – Ovdje u izvješću se one uopće ne spominju.
– Naravno da sam zamijetio nešto neobično. Jedna ko kao i gospoda Drummond. Nije u izvješću,jer mije Bulstrode rekao da ne tratim vrijeme teorizirajući, ali ako ste vi spremni sluša-ti, reći ću vam. Bile su tri anomalije.
Kao prvo, nije bilo probnih rana.
Joe gaje upitno pogledao i on je objasnio: – Kad si netko namjerava prerezati žile, obično napravi nekoliko probnih posjekotina na zglobu – samo da osjeti kako je to, da ocijeni koliko će mu snage biti potrebno da obavi posao. Govorim u muškom rodu, zato što je to muška metoda. Ne mogu se sjetiti nijedne žene koja je to učinila… Kao drugo, smjer i snaga posjekotina bili su neobični. Obično je jedna posjekotina slabija od druge. Peggyje bila dešnjakinja. Očekivao bih da će najprije zasjeci lijevi zglob, a zatim premjestiti oštricu u slabiju ruku i pokušati zasjeci desni. Ova druga posjekotina obično je mnogo neodlučnija, od šoka zbog krvi koja lipti. Tako-đer, smjer nije bio ispravan. Pokažite mi kako biste to vi učinili – hajde, presjecite žile s ovim – rekao je pružajući Joeu nož za papir.
Joe je zamahnuo nožem iznad zglobova.
– Upravo tako. Na obje ruke od vanjskog ruba prema unutarnjem. Kod Peggynih rana, na li-jevoj ruci bilo je izvana prema unutra, a na desnoj iznutra na van. Pokuša jte tako. Nemoguće, zar ne? Dobro, možda ne baš nemo guće, ali prokleto nevjerojatno ako se ubijate. Hiroviti za masi nožem su, rekao bih, vjerojatno zadnja stvar koja vam je na pameti kad se ubijate.
– A kao treće? – upitao je Joe.
– Snaga koja je upotrijebljena. Peggy je bila snažna djevojka, ali ozbiljno sumnjam daje ona mogla primije niti takav stupanj snage kakav je pokazan. Vene joj nisu bile jednostavno prere-zane – šake su joj bile gotovo odre zane.
– Hvala vam, Halloran – rekao je Joe, črčkajući u svoju bilježnicu. – I na kraju, možete li mi išta reći o tra govima na njezinom vratu? Vidjeli su se i na fotografija ma koje je snimila gos-pođa Drummond.
– Tragovi palca i kažiprsta. To sam, primijetit ćete, uspio spomenuti u izvješću. Kad sam tvrdio da ne može biti riječ o samoubojstvu, Bulstrode je te tragove protu mačio dokazom da ju je Somersham pokušao zadaviti prije nego što joj je prerezao žile.
– Prema vašoj procjeni, odgovaraju li ti tragovi po kušaju davljenja?
Halloran je slegnuo ramenima. – Ne, ukoliko Somersham nije deformiran i nema ruke okre-nute naopačke. Pogledajte ovo – rekao je ustajući i hodajući iza Joea. – Tragovi palca (prije smrti) nalazili su se ovdje, na stražnjoj strani ramena, a tragovi prstiju ovdje sprijeda, u 1 kori-jenu vrata. – Pokazao je kakav je stisak bio primijenjen. – Tako se ne radi kad želiš udaviti že-nu.
– Ali, upravo bi tako zgrabio ženu koja ti se otima i pritisnuo je u kadu punu vode dok ne iskrvari.
– Točno. Reći ću vam još nešto, Sandilandse. Ako ste vidjeli kupaonicu, zacijelo ste zamije-tili mrlje?
Joe je kimnuo glavom.
– Trebali ste ih vidjeti prije nego što su bile očišćene!
Čitav je zid bio poprskan. Očito se batrgala i mahala ru kama u agoniji. To prema rimskoj tradiciji ne radite ako se sami ubijate. Mirno sjedite i čekate kraj, vrteći po glavi plemenite mis-li.
– Ali, ako vas netko ubija, zar nećete zavrištati? Ako ubojica drži obje ruke na vašim rame-nima, ništa vas ne priječi da vrštite? I da dotrče vaš suprug i sluge.
– Ne, ako vam je nepoznata osoba već začepila usta – rekao je Halloran. – Nešto što s fotog-rafija niste mogli uočiti, bez obzira koliko su oštre kodakove leće gospode Drummond! U kuto-vima usana bilo je abrazija koje su u skladu s primjenom nečega za začepljivanje usta. Uklo njeno je nakon stoje sve bilo gotovo jer nije pronađeno.
– Još jedno, zadnje pitanje – rekao je Joe. – Vi niste obavili cjelovitu obdukciju, shvaćam – pitam se jeste li bili svjesni daje Peggy Somersham bila trudna?
Halloran se naslonio u stolcu, očito iznenađen. – Dobri Bože, ne! – rekao je. – Oh, ne! Kako užasno! Ne, nije mi bila u ordinaciji. Što nije neobično… obično čekaju dok nisu posve sigurne. To su strašne vijesti, Sandilandse! Bulstrode je navaljivao daje što prije pokopamo – mi ovdje nemamo trideset sati prije nego što se tijelo počne raspadati kao što ih imate vi u Londonu, a uzrok je bio posve očit… – Glas mu je utihnuo i on je nelagodno pogledao kroz prozor, izgub-ljen u mislima.
– Mislim da nije rekla nikome osim suprugu, tako da me to nimalo ne čudi – mirno je rekao Joe. – I mislim da bi mogla biti dobra zamisao da to u ovoj fazi zadržimo za sebe.
– Naravno. Posve shvaćam zašto – brzo se složio Halloran. – Slušajte, Sandilandse, posve neslužbeno i prekoračujući granice svog posla – ta sirota djevojka je ubijena, to oboje znamo – i ja sam presretan što se netko, makar i sa zakašnjenjem, toga latio. Šuška se da to možemo zah-valiti Nancy Drummond. Jesam li u pravu? Kakva odlučna djevojka! Uspjela je dobiti guverne-rovu pozornost, a sad ima i vašu. A kad smo već kod toga, moju već ima, tako mi svega!
Zahvaljujući mu na vremenu koje mu je posvetio i međusobno izražavajući nadu „da ćemo se jedne od ovih večeri sresti u Klubu… uvijek mi je drago čuti nove tračeve iz Londona…”, Joe je nastavio obilazak.
Naurung gaje najprije poveo niz opasan planinski prijevoj na kojem se uplašio konj Sheile Forbes. Sjahao je na mjestu gdje se dogodila nesreća i, ležeći, provirio preko ruba u provaliju ispod njih. Vrtoglav pad, zamijetio je, bez ičega što bi ublažilo kamenu kosinu niz koju se dob-ro odjevena memsahib odbijala između ruba klisure i obale rijeke daleko u podnožju. Rijeka je zavijala između prašnjavih obala kao debela smeđa guja i Joe je zadrhtao zamislivši prizor ot-prije deset godina kad je gospođa Forbes uz vrisak pala u taj bezdan. Zamislio ju je u nezgrap-noj predratnoj odjeći, iznenada izbačenu iz ženskog sedla, kako pada naglavačke u smrt.
Samo to mjesto bilo je puno nekog drevnog straha. Bez obzira stoje bio iskusan policajac, Joe je priznao da se znoji od straha. Pomno je otpuzao unatraške na stazu i ustao.
Naurung ga je kratko promatrao, a zatim rekao: – Ovo je veoma loše mjesto. Konji ga ne vo-le.
– Ne mogu reći da bih se ovdje zaustavio za piknik.
Pogledajmo malo naokolo, može?
Osvrnuo se prema putu kojim su došli iz baze. – Često korištena staza, očito, ali se tamo, ne-kih pedesetak metara ranije, sužava i skupina jahača bi se morala razdvojiti i jahati u koloni jedan iza drugoga. – Pogledao je u smjeru sjevera. – A nakon ove okuke gdje se staza proteže točno uzduž klisure, između ruba klisure i onog velikog kamena, još je stotinu metara – bi li ti rekao da ih je stotinu? – prije nego što se uspiješ ponovno pridružiti prijateljima. Naurung, do-daj mi, molim te, izvješća. Bilo bi zanimljivo vidjeti na kojem je točno mjestu u koloni konja Sheila Forbes jahala. Je li Bulstrode to zabilježio?
– Nije, sahibe, ali vjerujem da je jedan od svjedoka to spomenuo.
Joe je pronašao mjesto i sjeo u zaklon stijene kako bi pročitao prikaze nesreće koje su dali prijatelji s kojima je jahala.
– Ovo je zanimljivo, Naurung. Supruga majora Richardsona – Emma – ima za reći ovo: „Sheila je jahala vla stitog ponija, Rowana – nikad nije jahala nijednog drugog konja – i gotovo odmah počela zaostajati. Doviknula nam je da Rowan malo šepesa sa stražnjom nogom i da će sjahati da bi pogledala o čemu je riječ. Mahnula nam je da idemo bez nje. Mora da mu se u ko-pito zavukao kakav kamenčić jer se vratila u sedlo i nastavila jahati. Tad je već bila otprilike četvrt milje iza nas. Mahnuli smo joj i nas tavili jahati, očekujući da će nas dostići. Ionako smo do lazili na spori dio, dio na kojem se staza sužuje i moraš jahati koloni, i kad smo zaobišli sti-jene, izgubili smo je iz vida. Svi smo prošli kroz uski dio i okupili se kako bismo pričekali da se iza okuke pojavi Sheila. Nije se pojavila. Sljedeće što smo čuli bio je zastrašujući vrisak. Konj je rzao i shvatili smo da se zacijelo dogodilo nešto strašno. Odjahali smo natrag i zatekli samo konja, Rowana, kako drhšće uz stazu. Sheili nije bilo traga. Cathy Brownlow je pogledala preko ruba i povikala, „Eno je! Vidim je!” – „Dvoje nas vratilo se u bazu po pomoć, dok je os talo troje tražilo način kako da se spustimo do rijeke. Os vrćući se oko sebe, uz cestu smo naišli na saddhu…” Saddhit. – upitao je Joe.
– Da. To su lutajući sveti ljudi i reći ću vam da ih ne volim. Uza svo njihovo obredno pra-nje, prljavi su ljudi.
Pretpostavljam da neki od njih doista traže prosvjetljenje i mnogi satima, možda i danima za-redom stoje na jednoj nozi. Alija ih, i drugi ljudi poput mene, smatram prlja vim ološem koji od budalastih ljudi dobiju što žele – uglavnom od žena – a ono što dobiju potroše na opijum ili bhang1. Mažu lice drvenim pepelom ili šafranom. Na ti jelu nose samo vrećicu na špagi i ništa više. Doista su nagi – odvratno. Ja ih uvijek otjeram, a to je često činio i moj otac. Tijelo prek-rivaju pepelom i žutom bojom, i nisu pristojni prema ženama. Oh, postoje ružne priče, ali oni su sveti ljudi i mora im biti dopušteno da se ponaša ju onako kako su se oduvijek ponašali.
Joe je nastavio čitati. – „Rekao nam je kako se možemo spustiti do rijeke. Nije govorio en-gleski, ali srećom Cathy govori malo hindustanskog i to je upalilo. Dalibhang – derivat lista i cvijeta ženske biljke kanabisa, koristi se kao biljni pripravak i ponekad puši smo mu kovanicu od četiri anna i upitali gaje li što vidio. Rekao je daje sve vidio. Konj se uplašio nečega na stazi – možda zmije – i zbacio Sheilu iz sedla.
– „Tad nam nije ni palo na pamet da bi on mogao bi ti odgovoran za nesreću. Nije se ni po-kušao sakriti, stoje na tom području mogao lako učiniti – mislim, među tim bi se stijenama mo-gla sakriti čitava divizija – i doista je bio veoma susretljiv. Za jednog saddhtia. Ponudili smo mu još četiri anna i on je pristao vratiti se s nama u bazu i dati izjavu.” – I tako dalje… Primje-ćujem da nema nikakve izjave tog prosjaka! Nisam iznenađen. Vjerojatno je uzeo svoje novce i pobjegao. – Joeje odmahnuo glavom i nasmiješio se lakovjernosti žena. – Ipak – gospođa Em-ma je dobar svjedok. I hrabra cura. Uspjela je nekako s prijateljicama otpuzati do rijeke gdje su pronašle Sheilu, odnosno nje zino tijelo. Čini se daje odmah umrla slomivši vrat. Mis lim da nam to kazuje gotovo sve što trebamo znati. Samo bih volio popričati sa Sheilinim suprugom da zaokružim dojam.
– Slažete li se, sahibe, da je ovo bila kobna nesreća?
Sad kad ste vidjeli koliko je ovo mjesto opasno…
– Ne, Naurung. Niti vjerujem daje neki zloduh iz nudio žrtvu, iako, sam na ovom mjestu u iskušenju to za misliti. Ne – gospođa Forbes je ubijena. S nakanom, proračunato i izrazito hlad-nokrvno!
Ponovno su uzjahali i još pet daljnjih milja slijedili stazu, dok nisu došli do križanja s jed-nom od glavnih cesta koje vode prema bazi, cestom koja se naglo zaustavljala na obali rijeke i nastavljala s druge strane sjeverno prema Calcutti.
– Nije valjda ovo glavna cesta prema sjeveru? – upitao je Joe, opazivši jedan jedini čamčić koji je sačinjavao trajektnu službu i koji se upravo otisnuo s udaljene oba le kako bi prešao na drugu stranu.
– Ne, naravno. Deset milja nizvodno nalazi se šira cesta i most. Ovo je cesta kojom se koris-te ljudi koji idu u selo Jhalpani, dvije milje iza rijeke.
Joe je promatrao kako im se čamčić ravnomjerno približava, gonjen zaveslajima jednog In-dijca sa dva vesla. Bio im je okrenut leđima, ali su lako razabrali lica dvije Indijke koje je pre-vozio. Joeov pogled postao je pozorniji kad je čamac stigao na sredinu rijeke.
– Ona skela s volovskom kožom bila je negdje tamo kad se potopila?
– Da, sahibe. Nasred rijeke. Otprilike četrdeset meta ra od mjesta gdje mi sad stojimo.
– Koriste li se Engleskinje iz baze često ovim prijelazom?
– Ne. Veoma rijetko. Obično nemaju razloga prela ziti rijeku na ovom mjestu. Nemaju ni-kakvog posla u Jhalpaniju. Ako su izišle na jahanje, zaustavile bi se na onom mjestu koje sam vam pokazao pet milja južnije gdje je cesta koja se odvaja natrag prema bazi.
– Kog je onda vraga gospođa supruga kapetana Simms Warburtona radila riskirajući glavu na takvoj ske li?
Joe je uzdahnuo. Vrućina gaje počela umarati, a tolike smrti obeshrabrivati. Pokolj na zapa-dnom frontu kojeg nije očekivao preživjeti zgadio mu se i ponizio ga kao i svakog drugog čov-jeka koji je u njemu sudjelovao, ali ovo iskopavanje mrtvih memsahiba pogodilo gaje na posve drukčiji način. One nisu bile vojnici koji u svakom trenutku očekuju smrt; one su bile savršeno obične gospode, neke sretne, neke tužne, nijedna naizgled ni po čemu posebna, a sve su umrle na bizaran način. Možda nisu ništa više doli slučajne žrtve svoje okoline? Ljudi su mu uporno ponavljali, „Naravno, Joe, Indija je opasno mjesto. Pazi se…” Ali, nitko mu nije spomenuo skele s volovskim kožama.
– Tamo ispod onog stabla ima hlada, Naurung. Pog ledajmo još jednom bilješke o Aliciji Simms Warburton, može? Evo – mišljenje mrtvozornika: slučajna smrt utapljanjem.
– Hajdemo po redu, zastoje uopće prelazila rijeku?
Ovdje je iskaz njezina supruga, napisan mrtvozorniku kojeg očito poznaje budući da ga os-lovljava s „dragi Wilfred”. Evo, ovdje prelazi na to: „Proklinjem dan kad joj je netko rekao da se tamo prijeko liježu leptiri poznati kao camberwellske ljepotice. Zovu ih „Jutarnji plašt”. Iro-nično, ne mislite li?
Kao što vam je poznato, Alicia je bila strastvena sakupljačka leptira. Ali – neka se zna – doi-sta strastvena. U svojoj je zbirci imala na tisuće leptira. I nije ih sakupljala kao većina gospoda – samo kako bi joj prošlo vrijeme u pronalaženju nečeg lijepog i ljepljenju u album. Ne, ona je doista sve znala o njima. Pogledajte njezinu zbirku! Svi su pomno pribodeni i označeni. Dobri bože, sakupljala je čak i uzorke njihovih jajašaca, ličinki i gusjenica – svega što postoji – i njih lijepila uz leptire. Doista profesionalno. Zadovoljilo bi i muzejske standarde. Sluge su joj stalno donosile primjerke leptira i insekata, ali ona je posebno voljela sama proučavati, kako je naziva-la, njihovo stanište. Jedan primjerak joj je dugo izmicao. Upravo ta camberwellska ljepotica. „Zar ga ne možeš nabaviti u Engleskoj?”, pitao sam je. Navodno nije. Kod kuće su još rjeđi nego ovdje u Indiji. Uostalom, mislim daje nju privlačilo upravo uzbuđenje potrage.
U svakom slučaju, saznala je da je camberwellska ljepotica uočena s druge strane rijeke juž-no od Jhalpanija i to je bilo to. Već sljedeći dan je krenula. Nije mogla pričekati ni da se vratim kući i pođem s njom. Bio sam na turneji u provinciji i tjedan dana nisam ni znao što se dogodi-lo. Čuo sam da je za tog kukavnog leptira saznala preko Prenticea. Neki njegov poslužitelj ga je opazio. Bolje pitajte njega. To sve znam zato stoje ona odjurila ostavivši na stolu nedovršeno pismo sestri koja je jednako luda kao stoje i ona… bila… Mislim da bi ga vjerojatno trebao vidjeti, ali volio bih da mi ga vratiš kad ti više ne bude potrebno.” Potpis: John Simms Warburton.
– Pitam se gdje je kapetan Simms Warburton sad? Je li još uvijek u bazi? Znaš li ti što o to-me, Naurung?
– Avaj, sahibe, mrtav je. Ubijen je u ratu.
– Šteta. No, dobro, čujmo što nam ima reći sama gospoda.
Pričvršćen prijepis nedovršenog pisma potvrđivao je sve stoje kapetan Simms Warburton re-kao o svojoj supruzi. Joea je žacnulo nedužno oduševljenje s kojim je Alicia svoju sestru Anne u Surrevu obavještavala o skorom pothvatu.
– „… vijesti od kojih ćeš nedvojbeno pozelenjeti od ljubomore, Anne! Na vidiku imam ni više ni manje ne go – cambenvellsku ljepoticu! Upravo sam jutros čula od pukovnika Prenticea da ih se može naći u gomili vrba na obali rijeke pokraj jednog malog urođeničkog sela neko 1 liko milja sjeverno od baze. Kakva sreća! Njegov mali – odnosno, njegov vrtlar (vidiš kako brzo usvajam riječi!) – zamolio gaje da kaže menisahibi koja voli leptire daje jednog rijetkog vidio u blizini svojega sela. Opisao je leptira i pukovnik Prentice gaje potražio i pronašao! I eto, veoma brzo ću biti tamo. Jedini problem će biti prelazak rijeke. Znaš moj stav prema rijekama! A Johna nema da pođe sa mnom – otišao je tumarati po selima s još deset njemu sličnih, lovaca na divlje svinje…” Ovdje se pismo prekidalo.
– Evo, to ju je dovelo ovamo. Došla je, vjerojatno na konju, privezala ga tamo gdje smo i mi privezali svoje, i ukrcala se na skelu. Pogledaj, tamo preko, upravo tamo je krenula – prema onim stablima vrbe! Znači, nije joj tre balo nikakvo prijevozno sredstvo na drugoj strani, čak ni konj. E sad, čini mi se da ovdje negdje imamo i izjavu sv jedoka… da… evo je. Potpisao ju je Gopal koji je tog dana vozio skelu. S lokalnog urođeničkogjezika preveo ju je…
– Moj otac, sahibe. On je u to doba bio narednik u policijskim snagama – ponosno je rekao Naurung.
– Kaže: „Bio sam skelar koji je radio u petak 12. ožuljka 1913. Prije podneva dojahala je je-dna Engleskinja i zatražila daje prevezem preko rijeke. Bila je sama. Skela može voziti samo'jednu gospođu u engleskim haljinama, tako daje troje ljudi koji su stigli nedugo nakon nje sa željom da prijeđu rijeku moralo čekati na obali na naš povratak. Da, sahibe, i na suprotnoj obali bilo je ljudi koji su čekali. Zaveslao sam prema drugoj strani kad su se izne nada srušile dvije kože na nizvodnoj strani. Iz njih je nag lo izišao zrak i skela se prevrnula. Gospođa je vri-snuh i pala u rijeku. Mislim da nije znala plivati. Batrgala se i potonula. Zaronio sam kako bih joj pomogao, ali voda je tako tamna daje isprva nisam vidio. Pronašao sam je i izvukao na pov-ršinu, ali već je izgubila svijest. Pokušao sam otplivati s njom do obale, ali mi je bila preteška. Dvojica muškaraca koji su čekali da prijeđu rijeku skočili su mi u pomoć i nekako smo je uspje-li izvući na obalu.
– A evo što je rekao jedan od slučajnih prolaznika: „Činilo se da memsahibi nije bilo ugod-no dok se penjala na skelu. Skelaru je izvikivala brojne upute i dugo joj je trebalo da se smjesti. Kad su došli do sredine rijeke, lijeva strana skele potonula je pod vodu i platforma na kojoj je sjedila memsahib se prevrnula i izbacila je u rijeku.
Vrištala je i mlatarala rukama u vodi, a zatim je potonula.
Skelar je skočio za inemsahibom i zaronio kako bije pronašao. Oboje su dugo bili pod vo-dom, a mi smo gledali, ne znajući što da učinimo. Zatim su izronili na površinu, a brat i ja smo skočili u rijeku i otplivali do njih da im po mognemo. Teške haljine su je potezale prema dnu i bilo je doista teško izvući je na kopno iako smo obojica dobri plivači. Skelar je bio mrtav umo-ran, ali je gospođa bila mrtva.
– Hram… Pitam se da li se išta zna o skeli? Je li uopće pregledana?
Joe je razočarano prelistao dokumente povezane uz utapanje. – Čini se da ovdje nema niče-ga.
– Nikad nije pronađena – povjerljivo je rekao Nau rung.
– Kako ti to znaš? – upitao je Joe.
– U to vrijeme sam imao dvanaest godina i veoma me zanimao policijski posao. Bio sam od velike pomoći ocu. Kao seoski dječak mogao sam ići na mjesta na koja moj otac ne bi mogao otići u uniformi, a da pritom ne privuče pozornost. Čuo sam mnoge korisne stvari koje je moj otac s oduševljenjem iskoristio u svojim istragama. Veoma mu je bilo stalo da skela bude pro-nađena. Silno ju je želio pregledati. Poslao je moju mlađu braću i mene da je tražimo po rijeci. Išli smo deset milja uz obje obale u smjeru riječne struje i nigdje joj nije bilo ni traga. Nitko je nije pronašao, nitko je nije čak ni vidio. Razgovarao sam o nesreći sa starcem koji je upravljao skelom. Rado je govorio o tome. Rekao je da ne zna skelara koji je toga dana radio. Njegovi vlastiti ljudi su se tri dana ranije razboljeli i očajnički je tražio pomoć. Obično takve skele pre-voze dva plivača. Za jednog čovjeka bi to bio izuzetno težak i naporan posao. Izuzetno težak. To nije posao, shvaćate, sahibe, koji bi većina ljudi mogla ili željela obavljati. Upravo u tom trenutku se u selu pojavio jedan muškarac, pa je starac zahvalio Shivi na dobroj sreći i poslao ga na posao. Bio je veoma zadovoljan s njim. A onda se dogodila nesreća. Muškarac koji je pokušao spasiti inemsahib javio se policiji. Ali, nakon ispitivanja rekao je starcu da više ne želi raditi taj posao i otišao je. Starac kaže daje, sudeći prema naglasku, bio iz okoline, ali ne iz sela, i da mu je rekao da ide potražiti posao u bazi. Pomaže li vam to išta?
– Da, Naurung. Ali, bojim se da ono što si rekao postavlja i daje jednak broj pitanja i odgo-vora!
– Sahibe, zar daje odgovor na neko pitanje?
– Kako da ne, Naurung. Na pitanje je li Alicia Simms Warburton ubijena. A odgovor je da, nedvojbeno jest.
Joe je mahnuo pismom prema Naurungu, koji je strpljivo čekao, iako zbunjen. – Ovo ćemo uzeti sa sobom kao dokaz o duševnom stanju Peggy Somersham. Trebalo je biti otkriveno rani-je.
– Njezinom duševnom stanju, saliibe?
– Da. Ovo je pismo napisano njezinoj majci i ocu u Engleskoj. Ono nam posve jasno kazuje daje bila sretna, daje voljela svog supruga i daje imala mnogo toga čemu se mogla veseliti. Na-jesen je trebala roditi.
Naurungje za promjenu ostao bez riječi i odgovorio je piskutavim uzdahom iznenađenja i nečeg drugog – zadovoljstva?
– Hajdemo, pogledajmo kupaonicu. Mislim da smo u ostatku kuće vidjeli sve što smo treba-li.
Vrata kupaonice bila su razbijena oko brave, vjerojatno od Somershamovog očajničkog nas-tojanja da uđe silom. Kupaonica je bila točno onakva kakvu su je Joeu opisali i točno onakva kakvujuje očekivao zateći. Kadaje bila očišćena i isprana, ali je on ispod ruba pronašao tragove sasušene krvi. Najednom zidu nalazilo se malo zrcalo na stalku za brijanje s kutijom od maha-gonija, širom otklopljenom, i remenom za brušenje britve. Na bočnom zidu bilo je visoko zrca-lo ispred kojeg se nalazio klimav stolić od bambusa prepun kozmetičkih potrepština.
Joe ih je pregledao. – Moj Bože! Ovdje ima dovoljno stvari za čitav jedan dućan! Pogledaj ovamo, Naurung! Kupka, limenka talka za tijelo, kolonjska voda, set za manikuru, sapun Pe-ars…
– To je tako tužno! Memsahib se očito pripremala da bude lijepa dama – promrljao je Nau-rung.
Ne po prvi put, Joeu je palo na pamet da Bulstrode – možda namjerno – potejenjuje Naurun-ga.
– Točno! Pogledaj – ovo je zanimljivo. – Joe je poka zao na otmjeno izrađenu bočicu miri-sa. – Ovo je parfem kozmetičke kuće Gnerlain iz Pariza – Mitsuoko. Trenu tačno posljednja moda za mlade, vedre djevojke i košta čitavo bogatstvo. I ja sam svojevremeno kupio bočicu ili dvije – dodao je u odgovor na, kako mu se učinilo, laga no uzdignutu obrvu. – To je veoma znakovito, ne misliš li?
– I sam sam to pomislio, sahibe. Ona se nije spremala za smrt. Očekivala je ugodan izlazak. I moja žena kad se kupa vadi svoje stvarčice za kupanje. A svoju specijalnu bočicu parfema drži zaključanu pred slugama i nosi je sa sobom kako bi se uredila za neku posebnu priliku. Ta ko skupocjen parfem metnsahibina sluškinja valjda ne bi ovdje tek tako stavila.
Joe je zatim obratio pozornost na otvorenu kutiju na stalku za brijanje. – Somershamove bri-tve. Bi li za njega bilo uobičajeno da ih drži u kupaonici? Nije li koristio brijača? Znaš li ti što o tome, Naurung?
– Sve se zna, sahibe. Razgovarao sam s njegovim poslužiteljem. Somersham je britve uvijek čuvao u ovoj kutiji. Uvijek se sam brijao i nikad nije išao brijaču. Bio je oprezan s oštricama. Čuvao ih je dobro naoštrene i uvijek vraćao na njihovo mjesto u kutiji.
Joe je zavirio u kutiju. Podstavljena baršunom, sa sedam pregradaka, jedan za svaki dan u tjednu. Treći pregradak s desne strane bio je prazan. Joe je izvadio britvu iz krajnje lijevog pre-gratka i pomno je promotrio. Načinjena u Londonu i skupa. Divio se dršci od fine kosti i na palcu iskušao oštrinu britve. Duž metalne oštrice bila je utisnuta riječ „ponedjeljak”. Joe je bro-jao pregratke do praznog prostora. Petak.
– Maurung – sporo je rekao – podsjeti me. Kad je točno tnemsahib Somersham ubijena?
– Netom nakon šest sati poslijepodne, prošli tjedan, trećeg ožujka, sahibe. Bio je petak.
– Da si ti neki uljez koji kani ubiti gospođu Somer sham, i da imaš malo vremena, koju bi britvu uzeo iz ku tije?
– Uzeo bih ovu, sahibe – odgovorio je Naurung po kazujući na najbližu. – Nedjeljnu britvi-cu.
– I ja bih. Reci mi što se dogodilo s britvom za petak.
– Uzeo ju je sahib Bulstrode. Nemamo načina uzeti otiske prstiju i rečeno je daju je ionako u ruci držalo to liko ljudi da se s nje više nikakvi dokazi ne mogu uzeti.
Pronađena je na dnu kade, a pronašla ju je aja koja je došla pomoći oko tijela. Vrisnula je i dodala je sahibu Somershamu koji ju je proslijedio drugom slugi, a ovaj ju je odnio Bulstrodeu. Mislim daje ostala zaključana u ladici u njegovom uredu. Želite li je pregledati?
– Ne sad, Naurung. Sad je itekako prekasno.
Joe je uzdahnuo. Da se barem on prvi zatekao na mjestu zločina, koliko bi drukčiji mogao biti ishod! Nije komentirao. Kritiziranjem policijske procedure ništa nije mogao postići. Nikak-vo dobro neće proizaći učini li Bulstrodea svojim neprijateljem, iako pokoja riječ vrhovnom upravniku možda ne bi bila naodmet. Osjetio je da Naurung shvaća te nedostatke i iako za njih ni na koji način nije bio odgovoran, bilo mu je neugodno zbog opetovanog priznavanja pogre-šaka. Joe je počeo shvaćati zbog čega je Bulstrode stavio svog havildara na vatrenu liniju.
– Na svu sreću, barem na fotografijama gospođe Drummond imamo svjež i objektivan pri-kaz poprišta. Pogledajmo ih ponovno dok smo ovdje u kući.
Joe je izvadio fotografije koje je snimila Nancy, podigao ih u zrak i usporedio s prizorom is-pred sebe. Iz džepa je, s laganim daškom teatralnosti koju je uvijek osjećao, izvukao povećalo i počeo proučavati fotografije. Od Naurunga nisu dolazile nikakve dosjetke ni bockanje, on je povećalo promatrao s poštovanjem.
Lagano je zastrugao nogama i pažljivo rekao: – Sad kad imate tu napravu u ruci, sahibe, mo-žda će vam se učiniti vrijednim proučiti tragove na gospodinom ramenu. Ja nisam imao pred-nost takvog povećala, ali prilično sam siguran da tamo ima nekih tragova.
Joe je pomaknuo staklo prema bijelim ramenima. – Da, u pravu si. I pretpostavljam da već pogađaš stoje to? Nemoguće je sa sigurnošću reći i to ćemo morati provjeriti s Bulstrodeom, ako ne piše u izvješću – a budući da ti sumnjaš, rekao bih da ne piše.
Naurung je kimnuo glavom, i nadalje s izrazom nelagode na licu.
Joe je ponovno stekao jasan dojam – za koji je bio uvjeren da mu ga havildar suptilno signa-lizira – da je u profesionalnom ponašanju sahiba Bulstrodea pronašao previše toga za kritiku. Kratkom je stankom dao na znanje daje primio Naurungovu neizrečenu poruku i nastavio: – No, dobro, možda bismo trebali pričekati dok ne porazgovaram s liječnikom, ali mislim da bis-mo se oboje složili da su ovo otisci prstiju. Netko ju je silom držao u vodi dok je ona na smrt krvarila. A voda je bila topla – dakle, krv bi tekla.
Naurungje ponovno kimnuo glavom, a zatim upitao: – Ali, vikala bi, ne bi li, sahibe? Somer-sham je rekao daju je čuo kako pjeva u kupaonici. Zacijelo bije čuo da viče?
– Naravno. Ali nitko nije izvijestio ni o kakvim neu običajenim zvukovima, a kamoli o vi-kanju. Mora da ju je iznenadio i spriječio je da ne vrisne stavivši joj ruku pre ko usta, što bi mu znatno otežalo daje istodobno svlada va i prereze joj žile… Mislim daje ušao u prostoriju pri je nje, negdje se sakrio, a zatim izišao, uhvatio je nespre mnu, nečim joj začepio usta – možda onom tamo spu žvom? Flanelskim ručnikom? Ne bih rekao. Mislim daje naš prijatelj previše organiziran da bi te pojedinosti pre pustio slučaju – mislim daje vjerojatno sa sobom donio neš-to čime joj je začepio usta i kasnije to sa sobom i od nio. Prema tom istom principu, možda je donio i vlasti to oružje, a onda se u posljednjem trenutku odlučio za britvu. Ali, zašto? Da se naruga? Je li to bila neka stra vična šala?
Dakle, što imamo? Sretnu mladu ženu koja se u šest sati ide okupati. Do sedam je već mrtva. Njezin suprug se i ne približava kupaonici. Kako je, onda, ubojica ušao?
Ogledao se po prostoriji. U kutu kupaonice nalazio se visoki ormar, zaključan, s ključem još uvijek u bravi. Na visokoj razini vanjskoga zida nalazio se mali prozor. Najgornje prozorsko krilo bilo je zatvoreno, ali zasun nije bio navučen. Ispod tog prozorčića stajao je stolac bez nas-lona.
– Pridrži mi stolac, Naurung, želim pogledati onaj prozor.
Kad se Joe popeo na stolac, prozorska daska bila mu je u visini struka. Provirivši kroz pro-zor, ugledao je usku uličicu.
– Kamo vodi ova uličica?
– Vodi prema pješadiji i zatim do sela.
– Sela?
– Možda grada. Urodeničkog grada. Tamo ja živim.
S povećalom u ruci, pomno je proučio prozorsku dasku. Na njoj su nedvojbeno bile mrljice krvi koje su, budući da su se nalazile iznad razine očiju, izbjegle krpi čistačice. Pridržao se za Naurungovo rame i skočio na pod. – Pogledaj – rekao je i pružio mu povećalo. – Što vidiš? Bo-ju? Čili umak? Ruž za usne?
– Ne, sahibe, to je krv.
– A sad pogledajmo u onaj ormar.
Ormar se očito koristio kao spremište za razne stvari. U njemu su bila dva kovčega, fascikli s prepiskom, palica za kriket, štap za hokej, a na vješalici je visila tropska kaciga izrađena od platna u boji kože. Na prvi se pogled ormar činio prašnjavim i ta prašina kao da je bila nedirnu-ta, ali nakon pomnijeg pregleda bilo je jasno daje nedavno došlo do smetnje. Joe je izvadio ba-terijsku svjetiljku iz džepa i proučio pod. Prašina je bila sastrugana i uzburkana, ali nigdje se nisu vidjeli jasni tragovi stopala. Usmjerio je zraku na zidove i pažljivo pregledao svaki kvadra-tni centimetar drvene pregrade. Baš kad je mislio odustati od potrage, sjetio se provjeriti straž-nji dio vrata i, kad ih je povukao prema sebi, svjetlo se odrazilo na nečem bijelom otprilike tri-desetak centimetara od donjeg ruba. Prignuvši se, Joe je vidio daje komadić bijele tkanine za-peo za krhotinu grubog drveta te ju je brižno odvojio i podigao kako bije Naurung mogao prou-čiti.
– Indijski pamuk, sahibe. Grubi pamuk. Nije to tkanina od koje bi bila načinjena haljina za neku damu. I bu dući da je zapela tako nisko na vratima, zacijelo je s muških hlača – indijskih muških hlača.
Joe je iz stražnjeg džepa izvukao papirnatu vrećicu za spremanje dokaza i ubacio tkaninu u nju, zatvorio je, napisao datum, vrijeme i svoje inicijale. Dodajući olovku Naurungu, zamolio gaje da doda i vlastiti potpis.
– Bi li itko primijetio nekoga kako se penje kroz visoki prozor? Nekog možda zamrljanog krvlju?
– Svatko zamrljan krvlju bio bi primijećen. Iako, kad se zločin počini u kupaonici… nije te-ško oprati krv. Pokraj kade pronađen je ručnik prekriven krvlju. Mogao ga je koristiti kao zašti-tu ili se kasnije o njega očistiti. A što se tiče toga je li ga tko zamijetio – sahib koji kroz prozor izlazi iz bungalova i koristi se uskim uličicama zacijelo bi bio primijećen, bez obzira je li prek-riven krvlju ili nije, ali o Indijcu koji hoda uličicom ne bi se nužno pričalo.
Njome se obično koristi posluga na putu u grad.
– Je li itko bio u blizini?
– U Indiji ćete pronaći sljedeći problem – netko je uvijek u blizini. Na imanju su sluge, nez-nanci dolaze i odlaze.
– Je li itko istupio s ikakvim informacijama?
– Znate, nitko se ne želi uvaliti u nevolje.
– Dakle, taj je omiljeni put najednom bio pust?
– Gotovo pust. U bilješkama sahiba Bulstrodea primjetit ćete da je jedan svjedok ipak istu-pio. Neki trgovac.
Predstavnik Vallijee Raja. Trgovaca začinima iz Calcutte.
On se vraćao u kuhinje Kluba gdje je kuharu želio pro dati začine i krenuo je prečicom iz se-la. Na bazaru se pričalo da je takav čovjek viđen kako izlazi iz uličice, pa je on dobrovoljno istupio dati izjavu. Rekao je daje stigao u Klub nedugo nakon stoje odsviran poziv za večeru i da je u uličici zacijelo bio desetak minuta prije toga. Nije vidio ništa sumnjivo, niti čuo ikakve neobične zvukove.
– Prokletstvo! – uzviknuo je Joe ozlojeđen. – Sto bih dao da ga mogu ispitati!
– To bi bilo doista teško. Sahib Bulstrode ga nije zadržao. Nije se činilo da laže, kaže upra-vitelj. Daje išta želio sakriti, lagao bi o vremenu kad je bio u uličici. U kuhinjama se pojavio u vrijeme koje je naveo, a kuhar je potvrdio daje od njega naručio neke začine. Sad bi mo gao biti bilo gdje u Indiji. Ti trgovački putnici tjedno prevale mnogo milja. Ponekad željeznicom. – Sle-gnuo je ramenima.
Joe je bio svjestan osjećaja bespomoćnosti. Nije mu manjkalo dokaza. Dokaza je na razne načine bilo previše, svjedoka također. Morat će se negdje osamiti na pola sata i pročitati Bul-strodeove bilješke, bez obzira koliko nesavršene, i iz njih izvući ono bitno.
Vratio se s Naurungom u Somershamovu radnu sobu, nesvjesno odabirući što veću udalje-nost od sobe u kojoj je počinjeno ubojstvo. Joe se okrenuo prema Naurungu. – Ovdje imamo pet smrti u razdoblju od dvanaest godina. Je li u tom istom razdoblju bilo i drugih smrti Engles-kinja? To mora biti negdje zabilježeno. Možeš li mi to saznati?
– Sahibe – rekao je Naurung – ovdje je popis. To je bila možda prva stvar koja mi je pala na pamet.
Naurung je s kraja svežnja dokumenata izvukao rukom napisani popis i položio ga na stol is-pred Joea. Bio je naslovljen „Smrti engleskih dama. Panikhat 1910. – 1922.” Bilo ih je trinaest. Od njih trinaest, dvije su umrle od kolere u vrijeme vrućina, dvije su zajedno poginule u auto-mobilskoj nesreći u Calcutti u siječnju 1918, jedna je umrla na porodu, a jedna od upale pluća na godišnjem odmoru, pokušavajući se uspeti na neki vrh Himalaja. Sve su bile udate za časni-ke pješadijskih pukovnija stacioniranih u Panikhatu. Drugu skupinu su sačinjavale supruge čas-nika Batemanove konjanice. Dvije su umrle od groznice, a ostalih pet neprirodnom smrću, sve u ožujku.
Joe uzdahne. Nancy Drummond i brbljave memsahibe imale su pravo, bojao se. Dolly, Joan, Sheila, Alicia i Peggy. Pet dama nasilno odvednih u smrt.
Naurungje izvukao debeli brončani sat iz džepa na prednjici svoje tunike. – Sad je petnaest do jedan, sahibe. Do blagovaonice u kojoj vas očekuju na ranom ručku imamo desetak minuta hoda. Mislim da bismo trebali odmah krenuti.
Krenuli su zajedno. Iako je ]oe objavio da je posve sposoban pronaći put, Naurungje očito smatrao da bi bilo nepristojno ostaviti ga da to sam i učini.
– Reci mi – rekao je Joe dok su hodali – Bulstrode – on mije rekao i mislim da posve točno navodim njegove riječi, „U vrijeme događaja bio sam u gradu urođenika”.
Ne mislim da je to važno, ali proteklo je neko vrijeme prije nego što ste ga uspjeli pronaći. Zanimalo bi me zna ti zastoje išao u urodenički grad baš u to doba dana. Zna li se to? Je li išao po policijskom poslu?
– Sahib Bulstrode je, vjerujem, uvijek na policijskom zadatku… ali koliko je meni poznato, u starom gradu ni je bio službeno. Iako, priča se, u njemu provodi mnogo vremena.
Uslijedila je veoma dugačka stanka i Naurung kao da se borio sam sa sobom. Da kaže još nešto ili da dopusti da Joeovo pitanje ostane bez odgovora?
Joe ga je potaknuo. – O Bulstrodeu znam veoma malo. Ne znam gdje živi. Ne znam čak ni je li oženjen. Je li oženjen?
– Oženjen je, ali je njegova memsahib u Engleskoj. To znam jer je prije mene moj otac bio hauildar. Nije to ni kakva tajna. To se zbilo kad sam imao devet godina i počeo pomagati ocu. Memsahib Bulstrode je došla iz Engleske udati se za njega. Mislim da im brak nije bio sretan. Gospođa je otkrila da on već ima ženu Indijku, iako je ona bila udaljena iz kuće, kao stoje i običaj. Jednoga dana memsahib je uzela svog sinčića, koji je u to doba bio tek beba, i vratila se u Englesku. Rekla je kako za dijete nije zdravo da raste u Indiji, i tad smo i nju i dječaka vid jeli posljednji put. Sahib Bulstrode bio je veoma uzrujan takvim činom izdaje i svi su ga silno žalili.
– Dakle, Bulstrode je posve sam?
Naurung je ponovno izgledao kao da mu je bolno neugodno i naposljetku rekao: – Ne baš posve sam i ne baš stalno.
– Bi li želio pogađati zastoje odlazio u stari grad?
– U starom gradu ima dama. I to ne onakvih s kak vima se dobro družiti, razumijete.
Joe je razmišljao o ovoj indirektnoj informaciji.
– Ne mogu kriviti starog gada – pomislio je. – Policijski posao je i u najboljim vremenima samotan, ali ovo doista moram istražiti.
– Mnogi muškarci čine to isto – rekao je utješno. – Nego, reci mi, Naurung, ako misliš da možeš, da li to os labljuje njegov položaj? Mora da postoje ljudi koji znaju stvari za koje on ne bi želio da ih svi saznaju.
– Ako postoje takve stvari, sahibe, ja ih ne znam, ali priča se daje viđen u društvu veoma mladih djevojaka…
Ovo je Indija, i čak i u Panikhatu se mogu urediti takve stvari. Za određenu cijenu. Ili ra-zmjenu.
– Razmjenu?
– Ne želim reći više ništa, sahibe. Sve to je, u najboljem slučaju, puko nagađanje.
Joeu je palo na pamet kako je policijski upravitelj koji ponekad traži da mu se pribave malo-ljetne djevojke ranjiv čovjek. Kolega na kojeg se ne treba u cijelosti osloniti. Uz to, i on sam imao je etički problem. Treba li o tim stvarima razgovarati s Bulstrodeovim potčinjenim? Zasad je odlučio odustati od teme i nastavili su pješačiti.
Nekoliko metara ispred blagovaonice, Naurung se zaustavio.
– Čekat ću vas ovdje i kasnije ćemo nastaviti posao.
Ali, sahib ne mora gubiti vrijeme. Može nastaviti raditi čak i tijekom ranog ručka.
– Raditi?
– Možda ćete sresti jednog ili dvojicu ucviljenih muževa. Kao časnik časniku, možda vam povjere stvari koje ne bi otkrili policijskom naredniku Indijcu.
Joe je kratko zastao ispred vojničke blagovaonice i pogledao je bez mnogo naklonosti. Po svom izvanjskom izgledu, časnička blagovaonica bila je bezizražajna i funkcionalna, zidova obojenih sivom bojom svih javnih zgrada, i limenog krova u crvenoj boji krovova svih javnih zgrada. Prozori s lončanicama bili su brižno uređivani, ali opći dojam bio je dojam korisnosti. Izvana, naime. Iznutra, posjetitelj se vraćao u prošlost, u devedesete godine, možda i ranije. Ovdje je luksuz koji mogu pružiti mahagonij, turski sagovi i pukovnijsko srebro doveden do krajnosti. Mnoštvo časnika sa zaliscima gledalo je sa zidova iz naručenih viktorijanskih portreta i ukočenih viktorijanskih skupina. Njihova lica puna neodobravanja bila su prošarana nimalo manje neodobravajućim i nimalo manje brkatim licima tigra, leoparda i divlje svinje. S jednog je mračnog portreta promatrao izrazito brkat, ukočen lik. Najvjerojatnije sam Bateman, osnivač Bengalskih sivaca. Čitav jedan zid zauzimalo je živahno ulje na platnu koje je prikazivalo Ba-temanovu konjicu kako s Havelockom juriša u pomoć Lucknowu. Odani konjanici s turbanima, spuštenih kopalja, predvodili su bataljon Škota u kariranim suknjama. Slika je očuvala sjećanje na tu slavnu epizodu živim i bilo je dobro daje tako, budući daje pukovnija jedva i bila u akciji između Pobune i flamanskog pokolja.
Joe nije bio siguran da će ga Bengalski sivci srdačno primiti. Londonski policajac kojeg je postavio vršilac dužnosti guvernera da bi istražio i po mogućnosti razotkrio skandal u zbijenim redovima pomodne pukovnije vjerojatno će biti hladno dočekan. AngloIndija je svjesna kastin-skih razlika. U njoj postoji stroga ranglista. Civilna služba u Indiji nalazila se na vrhu te pira-mide, britanski vojnici ispod nje, a vojnici Indijci još niže, pri čemu su konjaničke pukovnije imale prednost nad pješadijskim pukovnijama, a sve su one, činilo se Joeu, imale prednost pred policajcima u posjetu. U njegovom pozivu na ručak u ovoj ekskluzivnoj konjaničkoj blagovao-nici bilo je i određene snishodljivosti, za koju je bio siguran da bi na njoj trebao biti zahvalan.
U globalu, bio je druželjubiv čovjek i, u globalu – koliko je bio svjestan – s neznancima je običavao previše govoriti. Odlučio je navući masku službene strogosti, ali ona nije preživjela njegov susret s adutantom koji gaje, ispružene ruke, došao srdačno pozdraviti.
– Tako mi je drago da vam mogu poželjeti dobro došlicu, gospodine! Baza vrvi govorka-njem. Polovica nas očekivala je Sherlocka Holmesa, a druga polovica londo nskog redarstveni-ka seljačinu!
– Mislim da sam ja nešto između njih dvojice – od govorio je Joe.
– Dopustite mi da vam ponudim čašicu serija i da vas upoznam…
I poveo ga je u krug. Ovaj John, onaj Bonzo, nekakav Harry, njihova imena nisu mu ništa značila, uz iznimku Williama Somershama. Visok, konjaničkog držanja i proćelav, suprug dje-vojke čije je tijelo još nedavno proučavao, bio je jedini u društvu časnika koji se nije nasmiješio kad su se rukovali. Stisak njegove ruke bio je čvrst, način na koji je kimnuo glavom nije bio neprijateljski, ali pogled kojim je pogledao Joea bio je oprezan, a izraz njegova lica nedokučiv.
Ađutant je nastavio gostoljubivo ćeretati. – Ako postoji išta što mi možemo učiniti da vam pomognemo, molim vas, samo nam recite. Naravno, blagovaonicu koristite u svako doba. Život zna biti pomalo spartanski u mračnom bungalovu, znam, i – želite li nešto za jahanje? Pronaći ćemo vam konjušara. Razgovarajte s Neddyjem. On će vam nešto nabaviti. Neddy? Što kažeš da zapovjedniku damo Bambusa? Dobar je to pony. Dobro odgojen. On će se pobrinuti za vas. Ima čak i promjenu brzine, ako je potrebno. Danas poslijepodne ne radiš, zar ne, Neddy? Ne? Dogovorili smo se. To je sređeno.
Joe je sjeo za bistru juhu, složenac od janjetine i puding od šljiva. Ta su ga jela podsjetila na život s bakom i djedom, i pretpostavio je da su i meniji u časničkoj blagovaonici nastali u tom istom razdoblju.
Odbivši čašicu porta, izišao je sa susretljivim Neddyjem, i bilo mu je neugodno kad je zate-kao Naurunga koji je sjedio na zemlji pred vratima i čekao. Odmah je to rekao Neddyju.
– Nekoć sam to i sam spominjao – rekao je Neddy.
– Ali, ne zadugo. Čovjek se navikne.
Krenuli su prema stajama, s Naurungom koji je, što je Joea veoma ljutilo, hodao tri smjerna koraka iza njih.
U Indiji je konj očito još uvijek bio osnovno prijevozno sredstvo, iako bi model Tforda u maglici ugljičnog monoksida uz škripu kotača dotandrkao preko šetališta, a znao bi se vidjeti i konjušar koji je na uglačanu mjedenu njušku Morris Cowleya stavljao ručku za pokretanje mo-tora. Časnici presvučeni za utakmicu pola dotrčali su po dvojica ili trojica, svi pozdravljajući Neddyja mahanjem ruke, svi znatiželjno pogledavajući Joea. Pokraj njih je prokaskala kočija, s parom zaduženim za timarenje i krupnom Indijkom smještenom pod suncobran s resama. Krš-na, monolitna Engleskinja od šezdesetak godina, pretpostavio je Joe, s velom i tropskim šlje-mom za zaštitu od sunca, dovezla se otmjenim jednopregom iz pravca vojničkog logora i krenu-la svojim putem.
– Gledajte – rekao je Neddy – s njom biste trebali porazgovarati.
– Zašto? Tko je ona? – Joeu je ta žena izgledala kao da je sišla ravno sa stranica nekog Kip-lingovog romana.
Možda iz Priprostih priča s planine.
– Oh, to je Kitty. Gospođa KitsonMasters. Udovica prethodnog vrhovnog upravnika i kćer-ka upravnika prije njega. Pretpostavljam da je u neko vrijeme morala otići natrag u Englesku na školovanje, ali doista, osim tog razdoblja, ovdje je provela čitav život i ono što ona o ovoj bazi ne zna nije ni vrijedno da se zna. Njezine informacije nisu uvijek posve pouzdane, ali su zato uvijek sočne! I mene ponekad natjera da se zacrvenim! Svidjet će vam se. Možda vam neće moći pomoći u istrazi, ali ćete u svako doba dana i noći dobiti piće. Naša Kitty ostaje dugo bu-dna.
Stigli su do štala i Neddy je izveo Bambusa da bi ga Joe pogledao. Vitak, kestenjast, s bije-lom lisom, tri bijele čarape, star – očito više ne bi mogao podnijeti pregled zubiju – ali s mud-rim licem koje konji za polo kao da su stjecali s godinama.
– Ne bih mogao zahtijevati ništa bolje – iskreno je rekao Joe.
– A sad me ispričajte – rekao je Neddy – u tri sata ig ram squash. Naurung će se pobrinuti za vas. – S tim ri ječima je nestao.
– Možeš li nabaviti konja? – upitao je Joe. – Mislim, možeš li dobiti policijskog konja?
– Oh, da, sahibe, postoje policijski konji.
– Zašto ne uzmeš jednoga pa ćemo se naći ovdje za otprilike četvrt sata. Umoran sam od ra-zgovora s voj skom – volio bih malo razgledati zemljopis.
– Zemljopis?
– Hoću reći, položaj terena. Provedi me naokolo i pokaži mi okolicu. Pokaži mi plićak u ko-jem se utopila gospođa Simms Warburton. Pokaži mi liticu s koje se str moglavila gospođa Forbes, i mjesto na kojem je Joan Carmichael susrela svoju zmiju – volio bih ga pobliže pogle-dati.
Naurung se ubrzo vratio s nezgrapnim konjem, uvezenim iz Australije, tipičnim težačkim konjem AngloIn dije. Joe je zajahao svog konja i njih dvojica su krenuli prema plićaku, ali, dok su jahali, Joe je začuo prigušeno odzvanjanje topota kopita koje im se približavalo s leđa i zas-tao kako bi se susreo s tjeskobnim pogledom Williama Somershama.
– Sandilandse – rekao je – bojim se da vas moram prekinuti. Možete li odvojiti nekoliko minuta za mene?
Nadao sam se da ću vas uhvatiti. Postoji jedna stvar – ta ko kažu – koju u Indiji ne možete kupiti bez obzira koli ko ste bogati, a to je privatnost. Ono što vam ja imam reći zahtijeva priva-tnost.
Kratko se okrenuo prema Naurungu koji je ponovno taktički malo zaostao za njima i nasta-vio: – Vi ste ovdje, vjerujem, kako biste istražili… smrt… moje supruge. Je li to istina?
Joe je oklijevao s odgovorom, jer nije bio posve siguran koliko smije povjeriti ovom posve-mašnjem neznancu, naposljetku rekavši: – Ovdje sam kako bih istražio smrt vaše supruge, ali ovdje sam također kako bih se raspitao o onome što počinjemo smatrati povezanim smrtima drugih žena, odnosno drugih supruga časnika Bengalskih sivaca, koja se protežu mnogo godina unazad. Zapravo, do vremena prije rata.
– Mislite da bi mogle biti povezane?
– Ne znam što mislim, ali postoji sumnja, čak i pre tpostavka koja se sama nameće. Pazite – sve su bile žene časnika Sivaca i sve su umrle u ožujku.
– Sve su umrle u ožujku! To nisam znao.
– Možda to nije nimalo važno, ali ja prvi ne vjerujem daje tako. Dalje od toga, iskreno reče-no – ne zaboravite da sam ovdje tek pet minuta – nisam spreman ići. Ali, to o čemu govorimo je ionako javno poznato.
– Zacijelo ste svjesni da je njezina smrt proglašena samoubojstvom. Smijem li vas upitati – jeste li zadovolj ni time?
Joe je ponovno oklijevao. – Bit ću posve iskren – rekao je. – Ne, nisam.
– Nisam ni ja – rekao je William Somersham. – Bo lje nego itko drugi znam da bi takav čin bio posve neti pičan za nju. Po svemu. Menije to bilo strašno i zapanjujuće, ali sam ga, u počet-ku, zajedno sa svima drugima, prihvatio. Možda sam na trenutak, ali previše je toga…
– Previše? Htjeli ste reći…?
– Previše je toga nedosljednog. Za početak, bio sam zbunjen. Bio sam glup. Možda sam bio sebičan, ali nepo bitna je činjenica sljedeća – ako ne govorimo o samoubojstvu, govorimo o umorstvu. To vjerojatno ne biste osporili, ni zanijekali?
– Ne – rekao je Joe. – Ne bih.
– A tko je, u takvim okolnostima, prvi sumnjivac?
Oh, dobro, ne treba vam sa mnom biti neugodno – znam ja tko je prvi sumnjivac. Prilično očito, ja. Kad se ta uža sna stvar dogodila, na moju sramotu, najviše me brinulo skrenuti sumnju sa sebe. Bog zna zašto! Možda nisam pretjerano hrabar. Čak sam se bojao da presuda o samo ubojstvu neće biti potvrđena i tek sam tad shvatio koliko sam nelojalan prema Peggy.
– Dopustite na trenutak – rekao je Joe – dopustite da među nas stane alternativna presuda o ubojstvu. Dopus tite mi da vam postavim nekoliko rutinskih policijskih pitanja.
William Somersham se kratko nasmijao. – „Posve rutinskih, shvaćate… stalo nam je samo da vas isključimo iz daljnje istrage” – jesam li dobro upamtio riječi?
– Jeste, ako baš tako želite. Recite mi – je li vaša supruga imala neprijatelja? Postoji li itko tko je možda imao nešto protiv nje? Zbog stvarnih ili umišljenih razloga.
– Ne. Odlučno ne. Nikad. Ona je bila najljubaznije stvorenje. – Glas mu je utihnuo. – Ljudi to često govore nakon smrti, ali u njezinom slučaju to je istina – nije imala nijednog neprijatelja na čitavom svijetu. Doista su je, vjerujem, svi voljeli. – I zaključio je: – Ja sam je volio.
Mislim da biste to trebali razumjeti.
– Provedite me ponovno kroz ono poslijepodne. Ili još bolje, recite mi jesam li dobro shva-tio – vi ste otišli u svoju radnu sobu i čitavo upitno razdoblje bili ste na oku nazočnima na ima-nju. Vrata su vam bila zatvorena, ali je prozor bio otvoren. Je li to točno? Vaša se supruga otišla okupati. Napunjena joj je kada. Spremali ste se za izlazak, najprije na večeru, a potom na neku predstavu? Točno?
Nastavite odavde.
– Neko sam vrijeme slušao Peggy kako daje upute svojoj aji – govorila joj je koju haljinu da joj pripremi – a zatim je ona pjevajući otišla u kadu. Sandilandse, pjevala je! Pokušavao sam ispuniti dokumente za kvartalni pov rat poreza prije vikenda – to mije uvijek problem i uvi jek ostavljam stvari za zadnji trenutak. – Tup osmijeh. – Nakon nekog vremena, iznenada sam shvatio daje dugo nisam čuo, veoma dugo. Počela me hvatati ljutnja. Morao sam se obrijati, spremiti za izlazak. Kad ste godinama samac, dijeliti kupaonicu, čak i ako je to s nekim koga volite, zna biti pomalo iritantno.
Otišao sam do kupaonice i pokušao otvoriti vrata. Bila su zaključana. Veoma neobično. Go-tovo nikad nismo zaključavali vrata. Zalupao sam i rekao nešto kao „Požuri, Peg, nemamo čita-vu večer.” Nešto takvoga. Ni je bilo odgovora pa sam se zabrinuo. Mislio sam da se možda onesvijestila. U kade uvijek stavljaju prevruću vodu. A onda sam se sjetio daje ona, daje ona… – Somersham nije mogao nastaviti dalje.
– Slušajte, Somersham, ne morate mi sricati. Znam daje bila trudna.
Somersham ga je iznenađeno pogledao, a potom se učinilo da sveznanje pripadnika zakona shvaća zdravo za gotovo pa je nastavio. – Ah, da, dobro, ne mogu reći da sam znam mnogo o tom stanju, ali palo mi je na pamet da se možda onesvijestila ili što se već ženama tad događa. A potom sam pobijesnio. Oboje smo silno željeli to dijete. Nisam mogao podnijeti pomisao daje nešto pošlo po zlu. Vikao sam i lupao po vratima, a kad nije bilo odgovora, provalio sam.
Prvo što sam vidio jest daje prozor otvoren. Prilično je visoko – pretpostavljam daje daska barem metar i pol od poda, a stolac koji koristimo u kupaonici…
Joe je osjetio da je Somersham na rubu suza. Utješno je ispružio ruku i potapšao ga po kolje-nu. – Samo polako – rekao je.
– Oprostite. Ali, dođavola! Peggy je običavala sjediti na tom stolcu kad bi se brisala. A sad je stolac bio ispod prozora i još prije nego što sam vidio Peggy, vidio sam da na stolcu ima krvi, a krvava mrlja bila je i na prozorskoj dasci. Zatim sam ugledao Peggy mrtvu u kadi punoj kr vi. Užasan, užasan prizor! Nikad ga neću uspjeti istjerati iz glave. Kad god zatvorim oči, vidim je kako tamo leži…
Zglobovi su joj bili prerezani do kosti. Kažu daje tad vje rojatno već bila mrtva gotovo sat vremena.
– Vaše sluge ništa nisu vidjele? Ni čule?
– Ne.
– Recite mi, Somersham – kad razmislite o vremenu prije šest sati, o razdoblju prije nego stoje umrla, možda znatno prije – je li itko posjetio kuću? Neki Indijac, ili Englez?
– Oh, dobri Bože! Pa, ja tog poslijepodneva nisam došao kući negdje do tri sata. Peggy je rekla daje ujutro svratio svećenik. Izišla je na ručak s jednom ili dvije pri jateljice. Poslijepod-ne, mislim, nitko nije dolazio.
Međutim, Indijac? Slušajte, bit će bolje da popričate s mojim glavnim slugom. Urođenici po čitav dan ulaze i izlaze iz kuhinje. Dostavljaju robu, prodaju, odnose rub lje. Peggy i ja ih ne bismo nužno vidjeli.
– A kad ste počeli shvaćati da promatrate ubojstvo, niste li posumnjali na nekog člana vaše posluge?
– Ne, nisam. Kako vam to mogu objasniti? To nije indijski zločin. Ljudi imaju određenu sli-ku o Indiji – po hotni crni muškarci nastoje naškoditi krijeposnim bije lim ženama. Oh, da, znam da se to događalo u Pobuni, ali Pobuna je bila ludost. Jedan Indijac mi je jednom rekao, „Zli vjetar puhao je kroz zemlju”. Peggyna smrt bila je pomno smišljen čin. Nije bila posljedica impulzivne re akcije. Ubio ju je netko tko ju je želio povrijediti. Povri jediti na posve osoban način. I ponavljam, ne mislim da bi Indijci tako postupili.
Moji sluge, koliko sam s njima razgovarao što je, mogao bih reći, gotovo ništa, vjeruju da je riječ o nezemaljskom činu…
– Da, čuo sam – rekao je Joe. – No, slušajte, slažemo se da je riječ o ubojstvu, da ga nije po-činio urođenik – dakle, ostaje nam ubojica Europljanin. Prihvaćate li daje tako?
– Što bih drugo mogao prihvatiti?
– Još jedno pitanje, Somersham, i vjerujte mi kad vam kažem da vas to moram pitati – jeste li bili sretni za jedno?
– Sretni? Da, bili smo sretni. Bio sam gotovo dvade set godina stariji od nje, ali mislim da me je voljela. Bila je oduševljena što ćemo imati dijete. Oboje smo bili.
Oboje smo odlučili da ćemo upravo toga dana objaviti sretnu vijest. Namjeravala je pisati roditeljima.
Nekontrolirane, počele su mu teći suze. – Ne bi bilo pretjerano reći da mi je ona bila čitav svijet. Vama će to, usuđujem se reći, zvučati kao puko blebetanje, ali običavao sam joj pjevati „Annie Laurie” . „Kao uzdah ljetnih vjetrova, dubok i sladak bio joj je glas. Bila mije čitav svijet. I za lijepu Annie Laurie, žrtvovao bih se i umro.” Joeu je palo na pamet da je ovo možda prvi put od smrti njegove žene kako se William Somersham osjetio sposobnim podijeliti s ne-kim svoje osjećaje i, unatoč odluci da ostane nepristran, duboko je suosjećao s njim. Joe je u životu vidio mnogo patnje i bolnih gubitaka – postao je nevoljki stručnjak – i u ovom trenutku bi se kladio u cjelogodišnju plaću da je bol kojoj nazoči nepatvorena. Čekao je da njegov sugo-vornik povrati nadzor nad svojim osjećajima, a zatim nježno nastavio: – Somersham, nadam se da ne vrijeđam i nadam se da se vi nećete uvrijediti, ali moram vam postaviti ovo pitanje – je li postojao itko drugi u njezinom životu? Je li ga ikad bilo?
– Očekivao sam to pitanje i glatko ću vam reći – nije. Pitajte koga hoćete. Mislim da bi vam svi odgovorili jednako.
Dok su njih dvojica razgovarali, konji su lagano kaskali naprijed, ali je sad William Somer-sham zaustavio svog konja, okrenuo se, ozbiljno pogledao Joea i rekao: – Još nešto, Sandilan-dse, jedna vraški neobična stvar i to stvar koju nikom drugom nisam spomenuo. Nisam siguran da bi joj obratili imalo pozornosti. Činjenica je da se Peggy užasavala krvi. Nije mogla podnije-ti ni najmanju posjekotinu na prstu ili krvarenje iz nosa – dakle, na nekoj otmjenoj zabavi koju je Peggy pomagala organizirati, jednom je djetetu prokrvarilo iz nosa – uobičajena stvar kod djece – ali Peggy to je bilo previše. Vrisnula je i otrčala iz prostorije! Nema apsolutno nikakve šanse da bi ona, da si je željela oduzeti život, odabrala ovaj način da to učini. A, ako ju je netko ubio prerezavši joj vene i obuzdavajući je dok se kada puni njezinom krvlju, tadaje to najokrut-nija, proračunata smrt koju je mogao smisliti! Zašto, Sandilandse? Zašto?
Šesto poglavlje
Uslijedila je duga stanka koju je naposljetku prekinuo Somersham. – Za ime Božje, Sandi-landse – učinite što možete! – Naglo je okrenuo svog ponija i odjahao bez ijedne dodatne riječi.
Naurung se približio Joeu. – Sahib je veoma potresen ženinom smrću. Možda moramo misli-ti daje on zacijelo nije ubio… – Naurung je tu rečenicu ostavio nedovršenu, tako da se pretvori-la u pitanje.
– Ne smijemo misliti ništa takvoga! Razgovarao sam s mnogim ucviljenim muževima u su-zama i olujama emocija, koji su pozivali policiju na osvetu, a kasnije pronalazio njihove otiske preko noža ili toljage. Čudno je, međutim to, Naurung, da su njihove suze i jad iskreni. Ne – William Somersham zasad mora ostati glavni sumnjivac.
Naurung je kratko razmišljao o ovome, ali je zatim kimnuo glavom u znak odobravanja i njih dvojica su krenuli dalje.
Skrećući u Pl'assey Street, Naurung je pokazao natpis na dovratniku jedne kuće. – Terrence Halloran. IAMC. Liječnik u bazi. Očekuje vas, sahibe.
Joe je pružio svoju posjetnicu slugi koji ga je izišao dočekati, a ovaj gaje smjesta uveo u lije-čnikov ured u kojem je liječnik sjedio okružen ostacima ručka. Srdačan Irac, pozdravio je Joea kao starog prijatelja, dovikujući zapovijedi da se odnesu ostaci njegovog objeda i servira kava.
– Nadao sam se da ćemo se prije ili kasnije sresti – rekao je. – Veoma želim na svaki mogu-ći način pomoći u vašoj istrazi. Pretpostavljam da ste došli porazgovarati o Peggy Somersham? Nemam vam, međutim, mnogo to ga reći što nije u mojem izvješću, a pretpostavljam da ste njega vidjeli?
– Nisam imao vremena za ništa više od letimičnog prelistavanja – rekao je Joe, izvlačeći dokument iz hrpe. – Dakle, ako nemate ništa protiv, doista bi mi pomoglo da ga prođete zajed-no sa mnom dok ja provjeravam činjeni ce. Posebice sad kad sam se upoznao s mjestom smrti.
– Naravno. Pucajte. Iako bih vam trebao odmah na početku reći da morate shvatiti kako ja nisam patologja sam obični vojni liječnik, ništa više od toga. Obdukcije nisu ono što mene zovu obaviti. Moja specijalnost je šivanje ljudi, a ne njihovo komadanje!
– Da, to shvaćam – rekao je Joe. – Dakle, u svojoj iz javi tvrdite da vas je u bungalov So-mershamovih poslao vaš poslužitelj?
– Da. Imam telefon i vrhovni upravnik me nazvao.
Poruku je primio moj poslužitelj. Ja sam bio u voj ničkom logoru na broju 12 u Victoria Ro-adu – sumnjalo se na ospice – i on je dotrčao pronaći me. Kad sam došao do bungalova, bilo je već skoro četvrt do osam.
– Možete li mi reći u kakvom je stanju bio leš kad ste stigli?
– Kao što sam rekao, početna mrtvačka ukočenost je popustila, što znači da smrt nije nastu-pila neposredno prije mog dolaska. Ali, kako nije bilo ni znakova rigor mortis, zaključio sam daje bila mrtva manje od dva sata.
– Aja tvrdi daje gospođu Somersham posljednji put vidjela živu u šest sati.
– Da. Vjerujem da je umrla ubrzo nakon toga. Ne moguće je točno izračunati prema zgruša-vanju krvi jer bi temperatura vode zacijelo utjecala na njega. Još je uvijek bila veoma tekuća kad sam je vidio.
– Jeste li zamijetili išta neobično na ozljedama koje su prouzročile njezinu smrt?
– Da, naravno da jesam! – odgovorio je Halloran. – Ali, kao što mije Bulstrode više nego jednom naglasio, moj posao je samo utvrditi uzrok smrti, a uzrok smrti je bio posve očit – gubi-tak krvi. Sirota je djevojka nasmrt iskrvarila.
– No, jeste li zamijetili išta neobično u smjeru posjekotina? – bio je uporan Joe. – Ovdje u izvješću se one uopće ne spominju.
– Naravno da sam zamijetio nešto neobično. Jedna ko kao i gospoda Drummond. Nije u izvješću,jer mije Bulstrode rekao da ne tratim vrijeme teorizirajući, ali ako ste vi spremni sluša-ti, reći ću vam. Bile su tri anomalije.
Kao prvo, nije bilo probnih rana.
Joe gaje upitno pogledao i on je objasnio: – Kad si netko namjerava prerezati žile, obično napravi nekoliko probnih posjekotina na zglobu – samo da osjeti kako je to, da ocijeni koliko će mu snage biti potrebno da obavi posao. Govorim u muškom rodu, zato što je to muška metoda. Ne mogu se sjetiti nijedne žene koja je to učinila… Kao drugo, smjer i snaga posjekotina bili su neobični. Obično je jedna posjekotina slabija od druge. Peggyje bila dešnjakinja. Očekivao bih da će najprije zasjeci lijevi zglob, a zatim premjestiti oštricu u slabiju ruku i pokušati zasjeci desni. Ova druga posjekotina obično je mnogo neodlučnija, od šoka zbog krvi koja lipti. Tako-đer, smjer nije bio ispravan. Pokažite mi kako biste to vi učinili – hajde, presjecite žile s ovim – rekao je pružajući Joeu nož za papir.
Joe je zamahnuo nožem iznad zglobova.
– Upravo tako. Na obje ruke od vanjskog ruba prema unutarnjem. Kod Peggynih rana, na li-jevoj ruci bilo je izvana prema unutra, a na desnoj iznutra na van. Pokuša jte tako. Nemoguće, zar ne? Dobro, možda ne baš nemo guće, ali prokleto nevjerojatno ako se ubijate. Hiroviti za masi nožem su, rekao bih, vjerojatno zadnja stvar koja vam je na pameti kad se ubijate.
– A kao treće? – upitao je Joe.
– Snaga koja je upotrijebljena. Peggy je bila snažna djevojka, ali ozbiljno sumnjam daje ona mogla primije niti takav stupanj snage kakav je pokazan. Vene joj nisu bile jednostavno prere-zane – šake su joj bile gotovo odre zane.
– Hvala vam, Halloran – rekao je Joe, črčkajući u svoju bilježnicu. – I na kraju, možete li mi išta reći o tra govima na njezinom vratu? Vidjeli su se i na fotografija ma koje je snimila gos-pođa Drummond.
– Tragovi palca i kažiprsta. To sam, primijetit ćete, uspio spomenuti u izvješću. Kad sam tvrdio da ne može biti riječ o samoubojstvu, Bulstrode je te tragove protu mačio dokazom da ju je Somersham pokušao zadaviti prije nego što joj je prerezao žile.
– Prema vašoj procjeni, odgovaraju li ti tragovi po kušaju davljenja?
Halloran je slegnuo ramenima. – Ne, ukoliko Somersham nije deformiran i nema ruke okre-nute naopačke. Pogledajte ovo – rekao je ustajući i hodajući iza Joea. – Tragovi palca (prije smrti) nalazili su se ovdje, na stražnjoj strani ramena, a tragovi prstiju ovdje sprijeda, u 1 kori-jenu vrata. – Pokazao je kakav je stisak bio primijenjen. – Tako se ne radi kad želiš udaviti že-nu.
– Ali, upravo bi tako zgrabio ženu koja ti se otima i pritisnuo je u kadu punu vode dok ne iskrvari.
– Točno. Reći ću vam još nešto, Sandilandse. Ako ste vidjeli kupaonicu, zacijelo ste zamije-tili mrlje?
Joe je kimnuo glavom.
– Trebali ste ih vidjeti prije nego što su bile očišćene!
Čitav je zid bio poprskan. Očito se batrgala i mahala ru kama u agoniji. To prema rimskoj tradiciji ne radite ako se sami ubijate. Mirno sjedite i čekate kraj, vrteći po glavi plemenite mis-li.
– Ali, ako vas netko ubija, zar nećete zavrištati? Ako ubojica drži obje ruke na vašim rame-nima, ništa vas ne priječi da vrštite? I da dotrče vaš suprug i sluge.
– Ne, ako vam je nepoznata osoba već začepila usta – rekao je Halloran. – Nešto što s fotog-rafija niste mogli uočiti, bez obzira koliko su oštre kodakove leće gospode Drummond! U kuto-vima usana bilo je abrazija koje su u skladu s primjenom nečega za začepljivanje usta. Uklo njeno je nakon stoje sve bilo gotovo jer nije pronađeno.
– Još jedno, zadnje pitanje – rekao je Joe. – Vi niste obavili cjelovitu obdukciju, shvaćam – pitam se jeste li bili svjesni daje Peggy Somersham bila trudna?
Halloran se naslonio u stolcu, očito iznenađen. – Dobri Bože, ne! – rekao je. – Oh, ne! Kako užasno! Ne, nije mi bila u ordinaciji. Što nije neobično… obično čekaju dok nisu posve sigurne. To su strašne vijesti, Sandilandse! Bulstrode je navaljivao daje što prije pokopamo – mi ovdje nemamo trideset sati prije nego što se tijelo počne raspadati kao što ih imate vi u Londonu, a uzrok je bio posve očit… – Glas mu je utihnuo i on je nelagodno pogledao kroz prozor, izgub-ljen u mislima.
– Mislim da nije rekla nikome osim suprugu, tako da me to nimalo ne čudi – mirno je rekao Joe. – I mislim da bi mogla biti dobra zamisao da to u ovoj fazi zadržimo za sebe.
– Naravno. Posve shvaćam zašto – brzo se složio Halloran. – Slušajte, Sandilandse, posve neslužbeno i prekoračujući granice svog posla – ta sirota djevojka je ubijena, to oboje znamo – i ja sam presretan što se netko, makar i sa zakašnjenjem, toga latio. Šuška se da to možemo zah-valiti Nancy Drummond. Jesam li u pravu? Kakva odlučna djevojka! Uspjela je dobiti guverne-rovu pozornost, a sad ima i vašu. A kad smo već kod toga, moju već ima, tako mi svega!
Zahvaljujući mu na vremenu koje mu je posvetio i međusobno izražavajući nadu „da ćemo se jedne od ovih večeri sresti u Klubu… uvijek mi je drago čuti nove tračeve iz Londona…”, Joe je nastavio obilazak.
Naurung gaje najprije poveo niz opasan planinski prijevoj na kojem se uplašio konj Sheile Forbes. Sjahao je na mjestu gdje se dogodila nesreća i, ležeći, provirio preko ruba u provaliju ispod njih. Vrtoglav pad, zamijetio je, bez ičega što bi ublažilo kamenu kosinu niz koju se dob-ro odjevena memsahib odbijala između ruba klisure i obale rijeke daleko u podnožju. Rijeka je zavijala između prašnjavih obala kao debela smeđa guja i Joe je zadrhtao zamislivši prizor ot-prije deset godina kad je gospođa Forbes uz vrisak pala u taj bezdan. Zamislio ju je u nezgrap-noj predratnoj odjeći, iznenada izbačenu iz ženskog sedla, kako pada naglavačke u smrt.
Samo to mjesto bilo je puno nekog drevnog straha. Bez obzira stoje bio iskusan policajac, Joe je priznao da se znoji od straha. Pomno je otpuzao unatraške na stazu i ustao.
Naurung ga je kratko promatrao, a zatim rekao: – Ovo je veoma loše mjesto. Konji ga ne vo-le.
– Ne mogu reći da bih se ovdje zaustavio za piknik.
Pogledajmo malo naokolo, može?
Osvrnuo se prema putu kojim su došli iz baze. – Često korištena staza, očito, ali se tamo, ne-kih pedesetak metara ranije, sužava i skupina jahača bi se morala razdvojiti i jahati u koloni jedan iza drugoga. – Pogledao je u smjeru sjevera. – A nakon ove okuke gdje se staza proteže točno uzduž klisure, između ruba klisure i onog velikog kamena, još je stotinu metara – bi li ti rekao da ih je stotinu? – prije nego što se uspiješ ponovno pridružiti prijateljima. Naurung, do-daj mi, molim te, izvješća. Bilo bi zanimljivo vidjeti na kojem je točno mjestu u koloni konja Sheila Forbes jahala. Je li Bulstrode to zabilježio?
– Nije, sahibe, ali vjerujem da je jedan od svjedoka to spomenuo.
Joe je pronašao mjesto i sjeo u zaklon stijene kako bi pročitao prikaze nesreće koje su dali prijatelji s kojima je jahala.
– Ovo je zanimljivo, Naurung. Supruga majora Richardsona – Emma – ima za reći ovo: „Sheila je jahala vla stitog ponija, Rowana – nikad nije jahala nijednog drugog konja – i gotovo odmah počela zaostajati. Doviknula nam je da Rowan malo šepesa sa stražnjom nogom i da će sjahati da bi pogledala o čemu je riječ. Mahnula nam je da idemo bez nje. Mora da mu se u ko-pito zavukao kakav kamenčić jer se vratila u sedlo i nastavila jahati. Tad je već bila otprilike četvrt milje iza nas. Mahnuli smo joj i nas tavili jahati, očekujući da će nas dostići. Ionako smo do lazili na spori dio, dio na kojem se staza sužuje i moraš jahati koloni, i kad smo zaobišli sti-jene, izgubili smo je iz vida. Svi smo prošli kroz uski dio i okupili se kako bismo pričekali da se iza okuke pojavi Sheila. Nije se pojavila. Sljedeće što smo čuli bio je zastrašujući vrisak. Konj je rzao i shvatili smo da se zacijelo dogodilo nešto strašno. Odjahali smo natrag i zatekli samo konja, Rowana, kako drhšće uz stazu. Sheili nije bilo traga. Cathy Brownlow je pogledala preko ruba i povikala, „Eno je! Vidim je!” – „Dvoje nas vratilo se u bazu po pomoć, dok je os talo troje tražilo način kako da se spustimo do rijeke. Os vrćući se oko sebe, uz cestu smo naišli na saddhu…” Saddhit. – upitao je Joe.
– Da. To su lutajući sveti ljudi i reći ću vam da ih ne volim. Uza svo njihovo obredno pra-nje, prljavi su ljudi.
Pretpostavljam da neki od njih doista traže prosvjetljenje i mnogi satima, možda i danima za-redom stoje na jednoj nozi. Alija ih, i drugi ljudi poput mene, smatram prlja vim ološem koji od budalastih ljudi dobiju što žele – uglavnom od žena – a ono što dobiju potroše na opijum ili bhang1. Mažu lice drvenim pepelom ili šafranom. Na ti jelu nose samo vrećicu na špagi i ništa više. Doista su nagi – odvratno. Ja ih uvijek otjeram, a to je često činio i moj otac. Tijelo prek-rivaju pepelom i žutom bojom, i nisu pristojni prema ženama. Oh, postoje ružne priče, ali oni su sveti ljudi i mora im biti dopušteno da se ponaša ju onako kako su se oduvijek ponašali.
Joe je nastavio čitati. – „Rekao nam je kako se možemo spustiti do rijeke. Nije govorio en-gleski, ali srećom Cathy govori malo hindustanskog i to je upalilo. Dalibhang – derivat lista i cvijeta ženske biljke kanabisa, koristi se kao biljni pripravak i ponekad puši smo mu kovanicu od četiri anna i upitali gaje li što vidio. Rekao je daje sve vidio. Konj se uplašio nečega na stazi – možda zmije – i zbacio Sheilu iz sedla.
– „Tad nam nije ni palo na pamet da bi on mogao bi ti odgovoran za nesreću. Nije se ni po-kušao sakriti, stoje na tom području mogao lako učiniti – mislim, među tim bi se stijenama mo-gla sakriti čitava divizija – i doista je bio veoma susretljiv. Za jednog saddhtia. Ponudili smo mu još četiri anna i on je pristao vratiti se s nama u bazu i dati izjavu.” – I tako dalje… Primje-ćujem da nema nikakve izjave tog prosjaka! Nisam iznenađen. Vjerojatno je uzeo svoje novce i pobjegao. – Joeje odmahnuo glavom i nasmiješio se lakovjernosti žena. – Ipak – gospođa Em-ma je dobar svjedok. I hrabra cura. Uspjela je nekako s prijateljicama otpuzati do rijeke gdje su pronašle Sheilu, odnosno nje zino tijelo. Čini se daje odmah umrla slomivši vrat. Mis lim da nam to kazuje gotovo sve što trebamo znati. Samo bih volio popričati sa Sheilinim suprugom da zaokružim dojam.
– Slažete li se, sahibe, da je ovo bila kobna nesreća?
Sad kad ste vidjeli koliko je ovo mjesto opasno…
– Ne, Naurung. Niti vjerujem daje neki zloduh iz nudio žrtvu, iako, sam na ovom mjestu u iskušenju to za misliti. Ne – gospođa Forbes je ubijena. S nakanom, proračunato i izrazito hlad-nokrvno!
Ponovno su uzjahali i još pet daljnjih milja slijedili stazu, dok nisu došli do križanja s jed-nom od glavnih cesta koje vode prema bazi, cestom koja se naglo zaustavljala na obali rijeke i nastavljala s druge strane sjeverno prema Calcutti.
– Nije valjda ovo glavna cesta prema sjeveru? – upitao je Joe, opazivši jedan jedini čamčić koji je sačinjavao trajektnu službu i koji se upravo otisnuo s udaljene oba le kako bi prešao na drugu stranu.
– Ne, naravno. Deset milja nizvodno nalazi se šira cesta i most. Ovo je cesta kojom se koris-te ljudi koji idu u selo Jhalpani, dvije milje iza rijeke.
Joe je promatrao kako im se čamčić ravnomjerno približava, gonjen zaveslajima jednog In-dijca sa dva vesla. Bio im je okrenut leđima, ali su lako razabrali lica dvije Indijke koje je pre-vozio. Joeov pogled postao je pozorniji kad je čamac stigao na sredinu rijeke.
– Ona skela s volovskom kožom bila je negdje tamo kad se potopila?
– Da, sahibe. Nasred rijeke. Otprilike četrdeset meta ra od mjesta gdje mi sad stojimo.
– Koriste li se Engleskinje iz baze često ovim prijelazom?
– Ne. Veoma rijetko. Obično nemaju razloga prela ziti rijeku na ovom mjestu. Nemaju ni-kakvog posla u Jhalpaniju. Ako su izišle na jahanje, zaustavile bi se na onom mjestu koje sam vam pokazao pet milja južnije gdje je cesta koja se odvaja natrag prema bazi.
– Kog je onda vraga gospođa supruga kapetana Simms Warburtona radila riskirajući glavu na takvoj ske li?
Joe je uzdahnuo. Vrućina gaje počela umarati, a tolike smrti obeshrabrivati. Pokolj na zapa-dnom frontu kojeg nije očekivao preživjeti zgadio mu se i ponizio ga kao i svakog drugog čov-jeka koji je u njemu sudjelovao, ali ovo iskopavanje mrtvih memsahiba pogodilo gaje na posve drukčiji način. One nisu bile vojnici koji u svakom trenutku očekuju smrt; one su bile savršeno obične gospode, neke sretne, neke tužne, nijedna naizgled ni po čemu posebna, a sve su umrle na bizaran način. Možda nisu ništa više doli slučajne žrtve svoje okoline? Ljudi su mu uporno ponavljali, „Naravno, Joe, Indija je opasno mjesto. Pazi se…” Ali, nitko mu nije spomenuo skele s volovskim kožama.
– Tamo ispod onog stabla ima hlada, Naurung. Pog ledajmo još jednom bilješke o Aliciji Simms Warburton, može? Evo – mišljenje mrtvozornika: slučajna smrt utapljanjem.
– Hajdemo po redu, zastoje uopće prelazila rijeku?
Ovdje je iskaz njezina supruga, napisan mrtvozorniku kojeg očito poznaje budući da ga os-lovljava s „dragi Wilfred”. Evo, ovdje prelazi na to: „Proklinjem dan kad joj je netko rekao da se tamo prijeko liježu leptiri poznati kao camberwellske ljepotice. Zovu ih „Jutarnji plašt”. Iro-nično, ne mislite li?
Kao što vam je poznato, Alicia je bila strastvena sakupljačka leptira. Ali – neka se zna – doi-sta strastvena. U svojoj je zbirci imala na tisuće leptira. I nije ih sakupljala kao većina gospoda – samo kako bi joj prošlo vrijeme u pronalaženju nečeg lijepog i ljepljenju u album. Ne, ona je doista sve znala o njima. Pogledajte njezinu zbirku! Svi su pomno pribodeni i označeni. Dobri bože, sakupljala je čak i uzorke njihovih jajašaca, ličinki i gusjenica – svega što postoji – i njih lijepila uz leptire. Doista profesionalno. Zadovoljilo bi i muzejske standarde. Sluge su joj stalno donosile primjerke leptira i insekata, ali ona je posebno voljela sama proučavati, kako je naziva-la, njihovo stanište. Jedan primjerak joj je dugo izmicao. Upravo ta camberwellska ljepotica. „Zar ga ne možeš nabaviti u Engleskoj?”, pitao sam je. Navodno nije. Kod kuće su još rjeđi nego ovdje u Indiji. Uostalom, mislim daje nju privlačilo upravo uzbuđenje potrage.
U svakom slučaju, saznala je da je camberwellska ljepotica uočena s druge strane rijeke juž-no od Jhalpanija i to je bilo to. Već sljedeći dan je krenula. Nije mogla pričekati ni da se vratim kući i pođem s njom. Bio sam na turneji u provinciji i tjedan dana nisam ni znao što se dogodi-lo. Čuo sam da je za tog kukavnog leptira saznala preko Prenticea. Neki njegov poslužitelj ga je opazio. Bolje pitajte njega. To sve znam zato stoje ona odjurila ostavivši na stolu nedovršeno pismo sestri koja je jednako luda kao stoje i ona… bila… Mislim da bi ga vjerojatno trebao vidjeti, ali volio bih da mi ga vratiš kad ti više ne bude potrebno.” Potpis: John Simms Warburton.
– Pitam se gdje je kapetan Simms Warburton sad? Je li još uvijek u bazi? Znaš li ti što o to-me, Naurung?
– Avaj, sahibe, mrtav je. Ubijen je u ratu.
– Šteta. No, dobro, čujmo što nam ima reći sama gospoda.
Pričvršćen prijepis nedovršenog pisma potvrđivao je sve stoje kapetan Simms Warburton re-kao o svojoj supruzi. Joea je žacnulo nedužno oduševljenje s kojim je Alicia svoju sestru Anne u Surrevu obavještavala o skorom pothvatu.
– „… vijesti od kojih ćeš nedvojbeno pozelenjeti od ljubomore, Anne! Na vidiku imam ni više ni manje ne go – cambenvellsku ljepoticu! Upravo sam jutros čula od pukovnika Prenticea da ih se može naći u gomili vrba na obali rijeke pokraj jednog malog urođeničkog sela neko 1 liko milja sjeverno od baze. Kakva sreća! Njegov mali – odnosno, njegov vrtlar (vidiš kako brzo usvajam riječi!) – zamolio gaje da kaže menisahibi koja voli leptire daje jednog rijetkog vidio u blizini svojega sela. Opisao je leptira i pukovnik Prentice gaje potražio i pronašao! I eto, veoma brzo ću biti tamo. Jedini problem će biti prelazak rijeke. Znaš moj stav prema rijekama! A Johna nema da pođe sa mnom – otišao je tumarati po selima s još deset njemu sličnih, lovaca na divlje svinje…” Ovdje se pismo prekidalo.
– Evo, to ju je dovelo ovamo. Došla je, vjerojatno na konju, privezala ga tamo gdje smo i mi privezali svoje, i ukrcala se na skelu. Pogledaj, tamo preko, upravo tamo je krenula – prema onim stablima vrbe! Znači, nije joj tre balo nikakvo prijevozno sredstvo na drugoj strani, čak ni konj. E sad, čini mi se da ovdje negdje imamo i izjavu sv jedoka… da… evo je. Potpisao ju je Gopal koji je tog dana vozio skelu. S lokalnog urođeničkogjezika preveo ju je…
– Moj otac, sahibe. On je u to doba bio narednik u policijskim snagama – ponosno je rekao Naurung.
– Kaže: „Bio sam skelar koji je radio u petak 12. ožuljka 1913. Prije podneva dojahala je je-dna Engleskinja i zatražila daje prevezem preko rijeke. Bila je sama. Skela može voziti samo'jednu gospođu u engleskim haljinama, tako daje troje ljudi koji su stigli nedugo nakon nje sa željom da prijeđu rijeku moralo čekati na obali na naš povratak. Da, sahibe, i na suprotnoj obali bilo je ljudi koji su čekali. Zaveslao sam prema drugoj strani kad su se izne nada srušile dvije kože na nizvodnoj strani. Iz njih je nag lo izišao zrak i skela se prevrnula. Gospođa je vri-snuh i pala u rijeku. Mislim da nije znala plivati. Batrgala se i potonula. Zaronio sam kako bih joj pomogao, ali voda je tako tamna daje isprva nisam vidio. Pronašao sam je i izvukao na pov-ršinu, ali već je izgubila svijest. Pokušao sam otplivati s njom do obale, ali mi je bila preteška. Dvojica muškaraca koji su čekali da prijeđu rijeku skočili su mi u pomoć i nekako smo je uspje-li izvući na obalu.
– A evo što je rekao jedan od slučajnih prolaznika: „Činilo se da memsahibi nije bilo ugod-no dok se penjala na skelu. Skelaru je izvikivala brojne upute i dugo joj je trebalo da se smjesti. Kad su došli do sredine rijeke, lijeva strana skele potonula je pod vodu i platforma na kojoj je sjedila memsahib se prevrnula i izbacila je u rijeku.
Vrištala je i mlatarala rukama u vodi, a zatim je potonula.
Skelar je skočio za inemsahibom i zaronio kako bije pronašao. Oboje su dugo bili pod vo-dom, a mi smo gledali, ne znajući što da učinimo. Zatim su izronili na površinu, a brat i ja smo skočili u rijeku i otplivali do njih da im po mognemo. Teške haljine su je potezale prema dnu i bilo je doista teško izvući je na kopno iako smo obojica dobri plivači. Skelar je bio mrtav umo-ran, ali je gospođa bila mrtva.
– Hram… Pitam se da li se išta zna o skeli? Je li uopće pregledana?
Joe je razočarano prelistao dokumente povezane uz utapanje. – Čini se da ovdje nema niče-ga.
– Nikad nije pronađena – povjerljivo je rekao Nau rung.
– Kako ti to znaš? – upitao je Joe.
– U to vrijeme sam imao dvanaest godina i veoma me zanimao policijski posao. Bio sam od velike pomoći ocu. Kao seoski dječak mogao sam ići na mjesta na koja moj otac ne bi mogao otići u uniformi, a da pritom ne privuče pozornost. Čuo sam mnoge korisne stvari koje je moj otac s oduševljenjem iskoristio u svojim istragama. Veoma mu je bilo stalo da skela bude pro-nađena. Silno ju je želio pregledati. Poslao je moju mlađu braću i mene da je tražimo po rijeci. Išli smo deset milja uz obje obale u smjeru riječne struje i nigdje joj nije bilo ni traga. Nitko je nije pronašao, nitko je nije čak ni vidio. Razgovarao sam o nesreći sa starcem koji je upravljao skelom. Rado je govorio o tome. Rekao je da ne zna skelara koji je toga dana radio. Njegovi vlastiti ljudi su se tri dana ranije razboljeli i očajnički je tražio pomoć. Obično takve skele pre-voze dva plivača. Za jednog čovjeka bi to bio izuzetno težak i naporan posao. Izuzetno težak. To nije posao, shvaćate, sahibe, koji bi većina ljudi mogla ili željela obavljati. Upravo u tom trenutku se u selu pojavio jedan muškarac, pa je starac zahvalio Shivi na dobroj sreći i poslao ga na posao. Bio je veoma zadovoljan s njim. A onda se dogodila nesreća. Muškarac koji je pokušao spasiti inemsahib javio se policiji. Ali, nakon ispitivanja rekao je starcu da više ne želi raditi taj posao i otišao je. Starac kaže daje, sudeći prema naglasku, bio iz okoline, ali ne iz sela, i da mu je rekao da ide potražiti posao u bazi. Pomaže li vam to išta?
– Da, Naurung. Ali, bojim se da ono što si rekao postavlja i daje jednak broj pitanja i odgo-vora!
– Sahibe, zar daje odgovor na neko pitanje?
– Kako da ne, Naurung. Na pitanje je li Alicia Simms Warburton ubijena. A odgovor je da, nedvojbeno jest.
6 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:29 pm
Margita
Administrator
Sedmo poglavlje
Uzjahali su na konje, okrenuli leda rijeci i vratili se u bazu. Budući da se dan bližio kraju, ra-zdvojili su se i krenuli svaki svojim putem, Naurung ženi i dobrodošlici obitelji, a Joe jednos-tavnoj udobnosti svog gostinjskog bungalova. Razmišljao je o nečemu što će mu pomoći da provede mrtve sate i pitao se hoće li u Klubu biti srdačnije dočekan nego u časničkoj blagovao-nici kad mu je, na cesti prema bungalovu, pogled privukla jedna obavijest. Obavijest o plesu u Klubu. „U subotu, 11. ožujka u 19.30. Posljednji ples ove sezone.” – Večeras! – Obuzeo ga je poriv da ode na taj ples. Zasigurno će vidjeti Nancy Drummond, pomislio je uz nalet uzbuđe-nja. Ionako je proglašen počasnim članom Kluba – stoga, zašto ne? Ponovno je pogledao obavi-jest i pročitao: „Crna mašna?” Negdje u prtljazi imao je smoking, sad već vjerojatno zgužvan, ali „Naposljetku, ipak je ovo AngloIndija – vjerojatno je jedino što moram učiniti pljesnuo' ru-kama i pozvati nekoga da mi ga izglača.” Ušavši u bungalov, dozvao je, kao rođen za to: – Koi hai! – Rukom je pokazao poslužitelju svoj smoking, košulju s plastronom, leptir mašnu, sveča-ne gumbe za manšete – nije imao široki pojas, morat će se zadovoljiti s večernjim prslukom – ali, doista se ne treba zabrinjavati. Očito nije bio prva osoba kojoj je njegov poslužitelj pripre-mio večernje odijelo. Novim zamahom ruke pokazao je na kadu.
U sedam sati, pristojno okupan, obrijan i uštirkan, krenuo je prema Klubu. – Prikladne boje. – pomislio je. – Mislim da ih imam!
Kuća u kojoj se nalazio klub i njegovi vrtovi zauzimala je najveći dio jedne strane poljane. Datirajući iz prostranih dana Istočnoindijske kompanije, bila je to zgrada koja je, iako je vidjela i boljih dana, bila raskošno dizajnirana. Pomalo u talijanskom, pomalo u islamskom stilu sa znatnim utjecajima hinduističke arhitekture, djelovala je veoma samopouzdano. Prikladna rezi-dencija za svog prvog vlasnika, kalkutskog bogataša kojem je služila kao ljetnikovac. Iako se štukatura počela lagano ljuštiti, bujna bugenvilija, jasmin i raskošne ruže penjačice prikrivale su većinu učinaka zuba vremena. Klub je zapošljavao pet stalnih vrtlara pa su travnjaci bili zalive-ni i besprijekorni, a cvjetne gredice blistale engleskim cvijećem.
Ispred ulaznih vrata okupila se čitava gomila lakih kočija, konja, muškaraca u smokinzima, žena u večernjim haljinama i Joe se izgubio među njima, kratko se predstavljajući sluzi na vra-tima prije nego stoje uz dugi šank izišao na verandu da bi se upoznao sa situacijom.
U unutrašnjosti Kluba, „velika plesna dvorana” bila je vandalskom rukom pretvorena u tere-ne za squash, ali je mala plesna dvorana ostala. Blagovaonica, osvijetljena nizom francuskih prozora koji gledaju na sveobuhvatnu verandu, bila je namještena u najtežem mogućem viktori-janskom stilu pokućstvom iz trgovine Maples u Tottenham Court Roadu. Ali, život Kluba, pretpostavljao je Joe, odvijao se na verandi, teniskom igralištu, pa čak i na travnjaku za kroket. Ne tako davno, u stražnjem dijelu dodana je jednokatnica koja je okružila dvorište, sa sobama za posjetitelje, samce iz unutrašnjosti i ucviljene kao što je bio William Somersham čija je tuga i očaj ovdje pronašla utočište.
Veranda je bila opremljena beskrajnim nizom ležaljki od bambusa s dugačkim naslonima za noge i rupama za čaše pomno postavljenim na rukohvatima. Ovdje se odvijao društveni život Panikhata dok su iznad glave kreštale lepeze, kroz prozore dopirala lupa loptica za kriket jedne kasne partije koja je završavala uz povike i smijeh, a konji se uzrujano ritali u hladu pod bud-nim okom konjušara.
Joe je postao svjestan dvojice muškaraca, nevidljivih iza visokih naslona njihovih ležaljki, obojice, unatoč ranom dobu dana, lagano pripitih i spremnih na međusobne indiskrecije.
Čuo je: – Čujem daje sve to krivica Sivaca. Ne mogu zamisliti zastoje Prentice tako silno že-lio da onaj zbir bude izabran počasnim članom blagovaonice i, naravno, slijedom toga, morao je biti proglašen počasnim članom Kluba. Vraški neugodno, ako mene pitaš!
Njegov je sugovornik odvratio: – Vraški neugodno! Posve se slažem s tobom! Pretpostav-ljam da bismo trebali biti zahvalni što nas je posjetio samo jedan skakavac u modroj uniformi! Čujem da obično idu u rojevima! Prokleti klipan došao je ovamo istraživati – špijunirati nas, moglo bi se reći. Ne mogu vjerovati da bi itko tko je bio umiješan želio da se po ičemu od toga ponovno čačka.
Prvi se muškarac nasmijao. – Što ćemo morati trpjeti? Povećalo i pribor za uzimanje otisa-ka? „Gdje ste bili u noći jedanaestog ožujka 1910. godine?” Hoću reći, trag je poprilično hla-dan, slažeš se? U svakom slučaju, nisam baš presretan što će nam neki londonski policajac đi-pati po plesnom podiju! A ti?
– Čuvajte prste, djevojke! Stiže par policijskih čizama!
Začulo se zveckanje čaša i smijeh obojice muškaraca dok su se s mukom uspinjali na noge. – Nancy! – začuo je Joe. – Dobra večer, draga. Kako si? Baš smo razgovarali o tvom policajcu.
– Josephu Sandilandsu? – čuo se Nancyn glas. – Jeste li ga upoznali? Nadala sam se da bi mogao biti negdje ovdje…
Joe je zaključio daje došlo vrijeme da istupi.
– Gospođo Drummond! – rekao je. – Nadao sam se da ću čuti prijateljski glas!
Bio je posve zadovoljan zbunjenošću koju je izazvalo njegovo nenadano pojavljivanje.
– Zapovjednice! – uzviknula je Nancy Drummond.
– Tako mi je drago što vas vidim! Dođite upoznati mog supruga, ako nam ova dvojica pi-jandura to dopuste. – A dvoma pijandurama: – Vidimo se za minutu-dvije.
Uhvatila je Joea ispod ruke i odvela ga.
– Onda – rekla je – sve mi ispričajte! Pričajte mi što ste radili. Udostojite me povlasticom poput britve oštre preciznosti s kojom ste prodrli do same srži naših problema! I, usput, nemojte se obazirati na onu dvojicu.
– Nisam ni kanio – odgovorio je Joe – ali prilično me zabavilo ono što su rekli.
Zajedno su se probijali kroz sve gušću gužvu, privlačeći mnoge znatiželjne poglede. Joe je bio svjestan da su zajedno naočit par i nije ga čudilo što Nancy privlači toliko mnogo zadivlje-nih pogleda. Kradomice ju je promatrao kad se odmaknula od njega kako bi izmijenila kratki pozdrav s jednim sredovječnim parom. Njezin vitak lik u žutoj svili prštao je energijom i otmjenošću. Ha ljina je bila dužine po londonskoj modi, diskretnih par centimetara ispod kolje-na, a uska prozirna majica bila je naramenicama prebačena preko ramena. Dok je većina dama počešljala duge kose u bolne Šinjone, Nancyna blistava, tamnokestenjasta kosa slobodno je lepršala oko njezine lijepe glave i Joe je bio svjestan da bi svaki muškarac s kojim je razgovara-la volio provući prste kroz nju. Odlučio je da će upravo to i učiniti. Kad mu se ukaže prilika.
Povela ga je do stola s dva stolca. – Sjednimo malo. Na pijankama ove vrste čovjek nema prilike za privatni razgovor duže od jedne sekunde! Sjednite. Počastite me pićem.
Mahnula je rukom i približio joj se konobar. – Izgleda da ovih dana ne pijemo ništa drugo osim gimleta ? Džin s limunom? Odgovara vam? – I podigla je dva prsta. – A sad, pogledajmo oko sebe. Kao prvo, onaj tamo muškarac koji nam maše moj je suprug. Jedva čeka da vas upo-zna, ali čini se da je trenutačno poprilično zauzet. Ubrzo ću vas upoznati s njim. A ono tamo je Giles Prentice o kojem ste, usuđujem se reći, zacijelo već mnogo čuli. Mislim da je on izvan naše istrage – nadam se da vam ne smeta što kažem „naše”? – ali je on vjerojatno najzanimljivi-ji čovjek u bazi, ili bilo gdje drugdje. Otac mu je bio britanski ministarrezident u Gilgitu u Sje-vernozapadnoj provinciji, a Giles je došao ovamo kao dijete. Fantastičan je jezičar i tu je, ned-vojbeno, sve započelo. Pushtu je progovorio prije nego engleski i praktički su ga odgojili Pata-ni. Govori hindustanski, bengalski kad treba, kako čujem i perzijski, a ne samo to, nego i neko-liko dijalekata. Nije išao u Englesku na školovanje. Vjerojatno ste već shvatili da sirote male Europljane pošalju kući kad navrše šest godina. Kakav nepravedan sistem! No, umjesto da ode u neku otmjenu javnu školu u Englesku, on je pohađao katoličku školu u Calcutti i nakon toga u Sandhurstu.
– Kad se vratio u Indiju, indijske pukovnije u redu su čekale da ga dograbe. Sa Sivcima je imao neke obiteljske veze i zato je s njima i završio, ali tek je došao u Indiju, a već se povezao s Izviđačima, Gilgitskim izviđačima, čini mi se…
– Izviđačima?
– Da. Izviđačima. Regularnim ili poluregularnim snagama na sjevernozapadnoj granici s Afganistanom.
Najžilavijim ljudima na svijetu. Časnici su Englezi, a niže činove obnašaju Patani. Giles Prentice im se prid ružio iz ljubavi i proveo pet godina na granici gdje je rođen. Mislim da ni-kad ne bi otišao odande da njegova pukovnija nije inzistirala kako mora obaviti i malo posla za nju. Pozvat ću ga ovamo. Hej! Giles! Dođi i upoznaj se s policijom!
Joe je ugledao tamno lice, impozantni nos, staromodno dugačku kosu i ispitivački pogled. Dakle, to je pukovnik Prentice. Sad zapovjednik Bengalskih sivaca. Ovo je čovjek koji se vratio kući i našao svoj bungalov posve uništen, svoju ženu spaljenu, a kćerkicu histeričnu i užasnutu. Ovo je čovjek koji je Bengalske sivce 1914. odveo u Francusku, koji je komandirao pukovni-jom kod Neuve Chapelle, koji je dobio orden za izvanredne zasluge i čin, i koji je sad, strog i suzdržan, asketski i naizgled posvećen, zapovijedao pukovnijom u vrijeme mira.
Pogledao je Joea s opreznim prijateljstvom. – Drago mije što ste ovdje – rekao je. – Previše je tajni! Da im je to međusobno zajedničko, nije nikakva tajna! Žalosno je to, čak i strašno, ali sve podložno objašnjenju, a jedina je tajna što su se sve baš dogodile u istom mjesecu u godini. Pretpostavljam da ste pametan čovjek – ne biste bili ovdje da niste – no, mislim da ćete biti na gubitku, uzmete li u obzir samo… – Kratko je oklijevao i nastavio: uzevši u obzir samo pitanje forenzičke detekcije. Ako želite, dat ću vam objašnjenje, a ono glasi „ovo je Indija”. Indija nije Engleska. Ajoš manje istražujemo ubojstvo u ljetnikovcu – pečena govedina za nedjeljni ručak, vikar koji nakon jutarnje mise svrati na čašicu serija, leš na sagu u biblioteci i kućna potraga za istinom kroz niz predvidljivih likova. Ovo je, ponavljam, Indija, u kojoj se događaju najneobič-nije stvari. Godinama sam živio na sjevernozapadnoj granici gdje bi svaki Patan jednostavno priznao postojanje zlih duhova. Znate, oni postoje.
– Churel, možda – odgovorio je Joe, s mukom se prisjećajući te riječi.
– Churel, svakako – rekao je Prentice, iznenađen. – A mogao bih se sjetiti još nekoliko fe-nomena osim vaše Churel u čije se postojanje naširoko vjeruje. Ovo je zem lja Kali, Uništavate-ljice, jednako kao i Višne, Blagonaklo nog. – Ušutio je i Joe je osjetio da se, iako ima još mno go toga za reći, što čak žudi reći, Prentice sprema povi novati kodeksu Kluba koji je branio da itko govori o pos lu, i završiti razgovor.
– Samo bezbrižno, nemoj plesati s istom djevojkom više od tri puta i nemoj monopolizirati ničije vrijeme.
Budi poput leptira i leti s jednog cvijeta na drugi, to je savjet za klupski ples – nijemo se podsjetio Joe. U tom je trenutku orkestar shropshirske lagane pješadije zasvirao fokstrot. Joe se nasmiješio, kimnuo glavom i ustao, prolazeći ritualne pokrete udaljavanja. Zatim je rekao: – Oh, i samo nešto, gospodine, prije nego što me pozove dužnost na plesnom podiju… Nerado vas to pitam, ali dvije minute sad uštedjet će nam razgovor kasnije koji bi vjerojatno za nas obojicu bio traćenje vremena…
– Nastavite, Sandilandse – ravnodušno je rekao Prentice. – Okolnosti su neobične i, ako to-čno razumijem zabrinutost naših dama, vrijeme je od neobične važnosti.
– Tad se neću ispričavati što vas moram zamoliti da se vratite u 1913., u vrijeme smrti Alici-je Simms Warburton. Izvješće spominje informaciju koja ju je ponukala da odjuri do rijeke i zatim u smrt…
– Mislite na leptira. Camberwellsku ljepoticu. – Prentice je uzdahnuo. – Uvijek sam se na određeni način smatrao odgovornim za Alicijinu smrt. Neposredno, na ravno, ali svjestan sam da ona, da joj nisam prenio tu in formaciju, toga dana ne bi prelazila rijeku. Iako, kad shvatite značenje tog leptira, inožda ćete se složiti sa mnom da sam bio iskorišten. Kao oruđe sudbine. Ništa više od toga.
– Značenje leptira?
– Da, camberwellske ljepotice. To je posve neobično.
Veoma su rijetki u Indiji, ali gotovo nepoznati u Engleskoj.
Nikakvo čudo stoje Alicia bila uzbuđena! Pretpostavljam da ga nikad niste vidjeli. Velikje, s crnim, ovješenim krili ma. Ako mene pitate, prilično zlokobno stvorenje. Lokalni Indijci ga nazivaju otprilike Kalin glasnik – drugim riječima, preteča smrti.
Na trenutak je zastao, odmjeravajući Joeov odgovor.
– A čovjek koji vam je donio tu informaciju? Je li vam bio poznat?
– Bit će bolje da vam objasnim. Svi su znali za Alicijinu strast prema skupljanju leptira. Moglo bi se reći da su se svi, i Englezi i Indijci, šalili na račun toga, ali su joj svi udovoljavali. Donosili joj primjerke, govorili gdje su uočili nešto zanimljivo, takve stvari. Bojim se daje In-dijcima davala neumjereno velikodušne napojnice. Simms Warburton je morao razgovarati s njom o tome – polovicu kućnog budžeta trošila je na te grozote, žalio se on. Dakle, jednoga dana pojavio se jedan Indijac i zatražio razgovor sa mnom. Zamijenio sam ga za jednog od vrt-lara (iako sam kasnije saznao da nije nikakav vrtlar – momak je jednostavno nestao). Nije znao ni riječi engleskog i govorio je jedino svoj seoski dijalekt. Došao je k meni jer je znao da nitko drugi ne bi razumio ni riječi od onoga što mije imao reći. I sam sam jedva shvatio. A ono što mije želio prenijeti bila je molba da kažem gospođi koja skuplja leptire kako je među stablima vrbe na obali rijeke pokraj skele leglo jednog veoma rijetkog leptira. Mislio sam da je on tek još jedan od onih koji nastoje izvući novac iz Alicije i umalo sam ga otjerao. Zatim je on počeo živopisno opisivati to stvorenje i rekao mi njegovo ime, Kalin glasnik i, moram vam priznati, zainteresirao me. Potražio sam takvog leptira u jednoj knjizi i provjerio zna li mladić o čemu govori. Dao sam mu napojnicu – razuman iznos, s Alicijom bi bolje prošao – i proslijedio in-formaciju. Odmah. Leptiri ne čekaju ni muškarce ni žene. Onog momka nikad nakon toga ni-sam vidio.
– Još jedno oruđe Sudbine? – promrmljao je Joe.
– Veoma vjerojatno. Ovaj ćemo razgovor morati nastaviti drugom prilikom. Mislim da ima još mnogo toga što želite znati. A sad, plešete li, Sandilandse? Siguran sam da će vam Nancy dopustiti daje povedete po podiju. – Naklonivši se Nancy koja se upravo vraćala, okrenuo se i otišao.
– Onda – rekla je Nancy – kako vam se čini?
– Impresivan čovjek – zamišljeno je odgovorio Joe. – Već sam ih sreo jednog ili dvojicu, ali mislim daje on na vrhu mog popisa. Sto mogu pretpostaviti? Vjeran prija telj, neumoljiv nepri-jatelj, zaplotnjački spletkar – jesam li pogodio? Mislim da obično bude po njegovom.
– Nije loše – rekla je Nancy. – Ni najmanje. Upravo tako i ja doživljavam Gilesa. Jedino što ste izostavili jest da su mu njegovi vojnici veoma privrženi. Iz Francuske su došle neke veoma dirljive i izvanredne priče. I sluge ga vole. Veoma su mu odani i iz bungalova Prenticeovih ni kad nećete čuti tračeve. Kažu da se poslužitelj koji je poginuo u požaru nikad nije odvajao od Gilesa, tako da mu je, jadnom, taj požar bio dvostruka katastrofa.
– Sva sreća da nije izgubio kćerku. Nju je, kako sam shvatio, krišom izvela aja.
– Da. I čula sam da se vratila u Indiju. Mora da joj je sad osamnaest godina. Bila je na ško-lovanju u Švicarskoj i prošli tjedan doplovila u Bombay pod površnim pokro viteljstvom Millie Bracegirdle! Nekoliko dana će proves ti s tetom dok se ne oporavi od puta, a zatim će se vratiti ocu u bazu. Giles ne pokazuje mnogo osjećaja, ali voli svoju kćerku i da može pokazati uzbu-đenost, rekla bih da je uzbuđen na pomisao da mu se ona vraća u život. Planira zabavu dobro-došlice u pukovniju pa možda ipak ni je baš takva santa leda. A sad, dođite, zaplešite sa mnom!
Dajmo tračerima nešto o čemu će tračati!
Orkestar je zasvirao spori valcer i Joe ju je privukao k sebi. „Valcer sudbine „. Misli su mu se ponovno vratile u Francusku. Ovo je bila jedna od rijetkih gramofonskih ploča koje su imali i tu je melodiju zadnji put čuo s hroptave harmonike u mračnom baru nekoliko milja iza borbenih linija. A sad je evo ponovno. „Policijske čizme!”, pomislio je Joe i, brzo pogledavši Nancyne svilene čarape i otmjene cipele od antilopa s visokom petom, upitao: – Znate li okret unatraške?
– Ne znam – odgovorila je Nancy. – Mislim da ga ni kad nisam pokušala.
– Onda pokušajte sad – rekao je Joe brzo se ogledavši oko sebe kako bi se, na svoje zado-voljstvo, uvjerio da ih slijede pogledi svih prisutnih u prostoriji. – Čvrsto se držite! Sad!
– Baš je bilo dobro! – uzviknula je Nancy. – Hajdemo ponovno!
U blizini izazvanoj ovim zamršenim manevrom, Joe je dopustio da mu obraz okrzne njezin.
– Što ćemo sljedeće? – upitala je Nancy.
Joe je podigao obrvu.
– Ma, ne! Nisam mislila na očijukanje iza palmi u vrućim, ljepljivim satima! Kakve ste vi to pretjerane priče o menisahibama slušali? Govorila sam o istrazi, za ime Božje! Ne zaboravite, ja sam žena vrhovnog upravnika!
Guvernerova nećakinja! Cezarova žena!
– Najozbiljnije – rekao je Joe – možda ne mislite da je tako, ali ja sam u mislima pregleda-vao svoj popis i že lim vidjeti Forbesa, supruga one djevojke koja se strmo glavila niz liticu, kako bih saznao ima li što dodati svom iskazu. No, još mi je važniji Carmichael, muž one dje vojke koja je umrla od ugriza zmije. Nijedan od njih dvojice više nije u bazi. Zna li se gdje su?
– Višemanje, ali ne točno. Carmichael je netom pri je rata dao otkaz. Mislim da sam vam već rekla da nije bio osobito sretan s Joan, ali je svejedno bio prilično potresen njezinom smrću. Tko ne bi bio? Ali, ona mu je ostavila pristojnu sumu novaca i, kao što sam vam rekla, napustio je vojsku i pokrenuo neki posao u Calcutti. Uvoz vina ili nešto toga tipa. Ušao je u partnerstvo s nekim trgovcem, mislim s Gujeratisom iz Bombaya. Nisu se slagali, što me nimalo ne čudi. Ne postoji mnogo ljudi koji mogu s Haroldom Carmichaelom. Bio je veoma ogorčen. Jednom ili dvaput gaje mimoišlo napredovanje i kad je započeo rat, nije se pridružio pukovniji tako da nije s njima otišao u Francusku. Strašno su ga kritizirali stoje ostao na sigurnom. Možda nisam poš-tena. Nije baš bio u formi i – kao što sam rekla – bio je veoma shrvan Joaninom smrću. Kažu daje i demon alkohola uzeo svoj danak. Pretpostavljam da još uvijek živi u Calcutti.
– A suprug Sheile Forbes?
– Pukovnijski liječnik, i to, prema svim pričama, do bar. Otišao je s pukovnijom u Francus-ku, ali je nakon ra ta dobio posao u Bolničkom inspektoratu pa je i on sta cioniran u Calcutti, iako pretpostavljam da većinu godi ne provodi u obilascima.
– Dakle, drugim riječima, ako se vratimo u Calcuttu, možda vidimo oba ova gospodina? To-čno?
Nancy je kimnula glavom i rekla: – Prepustite to meni. Sutra ću malo istelefonirati. – Zatim je dodala: – Pitam se što svi misle, o čemu tako gorljivo razgovaramo? Kladim se da nikome ni ne pada na pamet da smo pri samom uzdrhtalom bilu policijske istrage.
– Uzdrhtalom? – upitao je Joe. – Možda, ali ne bilu policijske istrage. Trebao bih reći, „Slu-šaj, mala, izgledaš, moram reći, zanosno u tom kostimu. I pitam, kad ćemo se vidjeti? Mislim, vidjeti kako treba?” – Produbio je glas do zavodničkog rezanja: – „Želim te ponovno vidjeti!” Je li tako dobro?
– Naravno – odgovorila je Nancy. – Jane Fortescue nedvojbeno je mislila da jest!
– Jane Fortescue? Tko je, zaboga, ona?
– Ona je bila tik iza nas kad ste to rekli. I nemojte misliti da to već sutra neće odjekivati sto-lovima za bridž i na partijama mahjongal – I sama je počela oponašati: – „Draga, tko je bio onaj muškarac koji se onako prilijepio uz Nancy Drummond?” – Ne baš sasvim prilijepio – tužno je rekao Joe.
Uz rif bubnjeva, orkestar je utihnuo i začuo se glas voditelja. – Dame i gospodo, molimo vas, odaberite partnere za ples odmora za gospodu.
Shropshirska laka pješadija sanjivo je zasvirala „Da si jedina djevojka na svijetu”.
Joe je odveo Nancy od ostalih plesača do ruba prostorije i njih dvoje su kratko stajali zajed-no, dok je njegova zaštitnička ruka i nadalje nepotrebno blisko prijanjala oko njezinog struka. Neki se nasmijani, nabit mladić koji je za sobom potezao nevoljku djevojku zabio u Joea i is-pričao. – Andrew! Strašno mi je žao, stari! Oh! Dobri Bože! Oprostite još jednom… vi niste Andrew… ovaj, oh, vidi ti to!
Nancy je prekinula njegovu neugodu. – Harry! Nalaziš me u rukama policije! Ovo je zapov-jednik Sandilands o kojem sam ti pričala. Joe, ovo je Harry Featherstone, zamjenik vrhovnog upravnog činovnika.
Rukovali su se i, mrmljajući dodatne isprike, Harry je odvukao svoju partnericu na plesni podij.
– Imate li što protiv da preskočimo ovaj ples? – upitao je Joe. – Međutim, dobro bi mi došlo piće.
– Dođite onda – rekla je Nancy. – Vrijeme je da vas upoznam sa svojim suprugom. On će vam dati piće. Ja sam rezervirana za ovaj ples, iako nigdje ne vidim svog partnera. – I odvela gaje u kut prostorije gdje je na visokom stolcu s dvije lijepe djevojke na naslonu za noge sjedio jedan sredovječni muškarac, s neobično nakošenom nogom. – To je moj suprug – rekla je. – Možda jest šepav, možda čak i star, ali ne mogu ne primijetiti da nikad nije sam!
Joe ga je pogledao i svidjelo mu se što je vidio. Nancy se nagnula i poljubila ga u čelo. – Andrew – rekla je – ovo je zapovjednik Sandilands – Sandilands iz metropole, kako ga zovu.
– Nadam se da me ne zovu tako – rekao je Joe.
Drummond je ispružio ruku. – Ispričajte me što neću ustati – rekao je. – Ne postoji li neka knjiga Edgara Wallacea pod nazivom Sandilands ofthe River?
– Mislim da se zove Sanders ofthe River – odgovorio je Joe. – Ali, za Božić je izišla knjiga naslovljena Bulldog Drummond.
– A ovo je – nastavila je Nancy – moj suprug, uvaže ni vrhovni upravni činovnik Panikhata.
Rukovali su se, a one dvije djevojke su odveli njihovi plesni partneri, pa je Joe sjeo pokraj upravnika koji je konobaru u prolazu pucnuo prstima da im donese piće. – Ružičasti džin, mo-že? To ja pijem. Silno mije drago da ste došli. Čitav grad vrvi govorkanjem. Nancy se, blažena bila, posve uzjogunila – čini se daje ujaka pridobila na svoju stranu, a u njegovoj nazočnosti, naravno, ponizni upravnik zauzima stražnje sjedalo! Znate, doista joj se divim. Ona ne odustaje, nego… – Napravio je dugu stanku i pogledao Joea upitnim pogledom. – Recite mi, Sandilandse – nastavio je – u povjerenju – hoće li napraviti budalu od sebe? Iskapajući sve te stvari nakon toliko mnogo godina? To bi se moglo dogoditi, znate. Ne želim vas, naravno, prisiljavati na iskrenost, ali dajte mi neki mig, ako smijete. Je li to gomila gluposti?
Joe je odlučio vjerovati instinktima. Procijenio je da je Andrew Drummond muškarac kojem se može – i mora – povjeriti i oprezno je rekao: – Rano mi je bilo što reći, siguran sam da to shvaćate. Ovdje sam tek dva dana. Ali, moram vam priznati, što se tiče prvih dojmova… mis-lim da čitava ta stvar itekako smrdi! Naravno daje lako kritizirati, a ja nemam pojma kakvi su uređaji i metode policiji i mrtvozorniku u to vrijeme bili dostupni, ali – gledajući na to iz per-spektive 1922. godine – riječ je o veoma traljavom policijskom poslu. Svjedoci nisu ispitani, izjave su uzete zdravo za gotovo, nisu uzeti otisci prstiju, ni krvne grupe i još mnogo sličnih propusta. Govorim bez predrasuda, ali pitali ste me i to je moj dojam.
– Reći ću vam nešto, momče – rekao je upravnik. – Upravo taj dojam sam i ja stekao! Ni-sam bio ovdje prije rata, nisam bio ovdje tijekom rata i možda nemam pravo govoriti, i, Bog mije svjedok, ne želim skandal u bazi, ali ako doista govorimo o umorstvu, i to više od jednog umorstva, obvezni smo, ja sam obvezan, vi ste obvezni rasvijetliti ih. Policija vam je stavila na raspolaganje svoje resurse, zar ne? Dobili ste Naurunga za ispomoć? E, taj će daleko dogurati! Davno sam ga uočio! S procesom indijanizacije koji se odvija brzinom kojom se odvija, ne bi me čudilo da gledamo sljedećeg zapovjednika policije.
– Bojim se da ne, ako njegovo napredovanje imalo ovisi o zapovjedniku Bulstrodeu.
Andrew mu je uputio pronicav pogled. – Ne ovisi – ali, zamjećujem vašu zabrinutost. Pret-postavljam da vas se naš predstavnik zakona nije baš dojmio.
– Nemam vremena – nemamo vremena – za uljud nost, Drummonde. U ratu smo naučili ne-uljepšavati stvari, tako da se nadam da ćete shvatiti ako vam kažem jasno i glasno – taj čovjek je nesposobna budala ili je pa metniji nego što mislim, i smjera nešto što tek trebam dokučiti. Koliko ga dobro poznajete?
– Ne previše. Već je godinama u bazi, ali, čudno, mislim da ne postoji mnogo ljudi koji bi rekli da ga dob ro poznaju. Ne misli daje održavanje reda medu civil nim stanovništvom, kan-tonman, posebice teško – narav no, jedva da se može govoriti o ikakvim zločinima. Ne, njegova vrijednost, a to je, Sandilandse, doista vrijednost, leži u održavanju reda u urođeničkom gradu. Što nije jednostavan zadatak. Grad je izrazito prenapučen, u nje mu jedna na drugoj živi mnogo različitih rasa i kasti u najbjednijim uvjetima. To bi mogla biti noćna mora, ali čini se da Bul-strode uspijeva zadržati stvari pod nadzorom s iznenađujućom učinkovitošću. To nedvojbeno niste očekivali čuti, ali da budem iskren, moram priznati da mi taj čovjek doista olakšava život.
Joe je razmislio o Drummondovim riječima. – Dobro govori hindustanski? To mu zacijelo pomaže.
– Hindustanski, da, i fluentan bengalski koji govori većina urođenika. Zapravo, govorimo ga mnogi koji smo ovdje proveli čitav život.
Pokraj njega zastala je jedna djevojka da bi otpila gutljaj iz njegove čaše, pružila mu obraz na poljubac i nastavila svojim putem.
– Ukratko rečeno – započeo je Joe – tamo svakako moram otići. – i njegova otkrića i sumnje su se polako počele odmotavati. Andrew Drummond ga je slušao s maksimalnom pozornošću, povremeno postavio kakvo pametno pitanje i, kad je Joevo pripovijedanje došlo do kraja, rekao: – Samo jedan od tih „slučajeva” zbio se u moje vrijeme. Imamo dokaze na fotografijama koje je snimila Nancy. Djevojčine zglobove! Nisam Sherlock Holmes, još manje uvaženi patolog, sir Bernard Spilsbury, ali čak i ja sam vidio da si sama nije mogla nanijeti takve ozljede. E sad, ako prihvatimo alternativu, odnosno kažemo da to nije bilo samoubojstvo nego umorstvo, imamo posla s veoma pametnim momkom. Veoma pametnim ubojicom. Savršeno brižno je sve isplani-rao. Neće počiniti glupu pogrešku i zarezati desni zglob s lijeva nadesno, tako da mom sumnji-čavom umu pada na pamet da bi to mogla biti pogreška koju je počinio namjerno, kako bi izlu-dio policiju. Da se pobrine da ga zamijete. Da privuče pozornost na ono što radi. Čuva glavu duboko ispod parapeta, ali nimalo ne sumnjam da želi da znamo za njegovo postojanje! Iz ne-kog mu je razloga važno objaviti svoju nazočnost. Sto vi mislite? Moglo bi biti tako, zar ne? I, ukoliko sam u pravu, mogli bi imati posla s nevjerojatno gadnim tipom! Sandilandse! Uhvatite ga za nas! Vi ga uhvatite, a ja ću ga strijeljati!
Osmo poglavlje
Nedjelja ujutro i Joe se smjestio za doručak. Vrč kave (odlične), dva kuhana jaja (savršena), pogačice (gumaste), putar (konzerviran, činilo mu se, i lagano usiren) i najsolidnija, nepokoleb-ljiva tegla pekmeza Cooper's Oxford koju je ikad vidio. – Dobra stara Indija – pomislio je. Kad se odjenuo, začuo je metalnu zvonjavu crkvenog zvona. – Nedjelja, naravno. Vjerojatno crkve-na parada. Upravo to ću jutros i učiniti – dati dobar primjer u čast londonske policije. Uostalom, možda čujem i kakav trač. Kako se ono zove ona žena? – nekakva Kitty, doajenka Panikhata? Možda je službeno posjetim.
Dok je zakopčavao svoj Sam Browne, provjerio je džep kako bi bio siguran daje opskrbljen posjetnicama i s gizdavim štapom ispod ruke krenuo prema udaljenoj crkvi.
Gromoglasno u ritmu uz ritmičko udaranje potkovanih vojničkih čizama, kruto marširajući do stava mirno, drugi bataljun shropshirske lagane pješadije pretekao gaje i prije njega ušao u obijeljenu garnizonsku crkvu. Sjeli su na svoja mjesta, bučno smještajući svoje puške na za to predviđene prečke. Joe se sjetio da od Pobune, kad je velik broj ljudi zatečen nenaoružan u crk-vi i masakriran, britanske trupe paradiraju svaki s dvadeset metaka i svaki s pomoćnim oruž-jem.
Naoko poprilično pobožan narednik u Kraljevskim veznim trupama, koji je obnašao ulogu zamjenika crkve nog starješine, odmjerio gaje od glave do pete i usmjerio u odgovarajući crk-veni red, vjerojatno točno procjenjujući Joeovu društvenu svijest. Da nije bilo vojske, da nije bilo vrućine, da nije bilo lepeze koja mu je lupkala iznad glave, mislio bio da se doista nalazi u nekoj prigradskoj crkvi u Engleskoj. Automatski je pogledao na ploču s crkvenim pjesmama, pročitao sa nje brojeve i provjerio pjesmaricu da vidi zna li ijednu od njih.
„Ali Hail the Power of Jesus' Name”, „There is A Green Hill Far Away” i – tko bi rekao? – „Onward Christian Soldiers”. Kad je njegov uobičajeni crkveni obred bio dovršen, ogledao se oko sebe, ugledao oronulo lice Williama Somershama, promotrio pokorna lica časnika Sivaca, uočio buntovne izraze ostalih britanskih rangova u zbijenim crkvenim klupama i pogled mu se sa zadovoljstvom zaustavio na tamnoj glavi vrhovnog upravnika i, s nedoličnim drhtajem srca, na Nancy koja je stajala uz njega. I upravnik je promatrao okupljene i, kad je ugledao Joea, nje-žno je gurnuo Nancy laktom i dostojanstveno, ali srdačno podigao ruku u pozdrav.
Kapelan je nečujno propovijedao, shropshirska lagana pješadija gromoglasno je pjevala, okupljene gospode nestalno ih pratile i Joe se ponovno našao na suncu. Pozornost je smjesta usredotočio na prepoznatljiv, upečatljiv ženski lik – Kitty, gospoda KitsonMasters, koja je, ka-ko zgodno!, stajala i razgovarala s Nancy i Andrewom Drummond.
– Oh, Nancy! – pomislio je. – Možemo li uzeti dva konja, odjahati negdje u prirodu, ponijeti sa sobom piknik košaru i pronaći neko mjesto za plivanje? Do đavola, moglo bi to biti poslov-no! Mogli bismo raspravljati o slučajevima, podijeliti misli…
i Namještajući kapu na glavi, probio se do njih i pozdravio. – Dobro jutro, upravniče – služ-beno je rekao. – Dobro jutro, gospođo Drummond. Jeste li me čuli kako sam milozvučno pje-vao „There Is A Green Hill Far Away”?
– Oh, to ste bili vi? – uzviknula je Kitty. – Čula sam vas! Tu pjesmu nisam čula još otkad sam bila školarka!
Morali biste dolaziti češće. Nedostaje nam muških glaso va u zboru. Eto, znam tko ste, ili bih to barem znala kad bi se upravnik udostojao upoznati nas.
– Mislio sam – rekao je Joe – da bih vas mogao pos jetiti…
Promotrila ga je znalačkim, procjenjujućim pogledom, ukočena kao šipka za čišćenje puške, kao što i dolikuje udovici Vrhovnog upravnika. Pokraj nje stajao je njezin poslužitelj, sa sunco-branom u jednoj i pjesmaricom, molitvenikom, i kako je Joe pretpostavljao, bočicom mirišljave soli u drugoj ruci.
– Da – odgovorila je odlučnim glasom – učinite to, zapovjednice. Možda biste mi ukazali čast i prošetali sa mnom natrag do kuće. Upravnika i njegovu suprugu moramo ostaviti da se sa svima pozdrave. To je nakon ju tarnjih misa uobičajeno. Nancy, draga, potpisujem, ti sa sva-kom minutom postaješ sve više burra memsahibl Uvi jek sam se smatrala nadredenijom gospo-đom u bazi, ali morat ću pripaziti! Nikad nećeš biti onako dobra kao što sam bila ja, ali ćeš uvi-jek biti itekako ljepša! No dobro, pođite sa mnom, zapovjednice!
Krenuli su zajedno kroz vrućinu i prašinu. Dok su hodali, odjeknuo je poziv za prozivku i Joe se uhvatio kako automatski prilagođuje riječi: Šezdesetičetiri, devedesetičetiri, Više nikad neće biti bolestan.
Siroti jadnik je mrtav!
Dok su tako hodali, prošli su pokraj dva vojnika ostalih rodova britanske vojske, sudeći pre-ma blijedim licima očito novaka, s rukama na bokovima, koji su prezirno promatrali Panikhat.
– Panikhat? – čuli su gdje govori jedan od dvojice. – Stanigrad… Stavigagrad ako mene pi-taš!
– Ne bih imao ništa protiv – rekao je drugi.
– Da, jedno dobro umakanje! Samo nam to i treba!
Joe je zadržao ravnodušan izraz lica kad su prolazili pokraj njih. Pitao sejeli Kitty shvatila njihovu aluziju, a prema pojačanoj ukočenosti njezina držanja prepostavio je da jest i zbog toga mu se dodatno svidjela.
Kad su stigli do njezina prostranog bungalova, okruženog najljepšim vrtovima koje je Joe dosad u Panikhatu vidio, čitava kaskada posluge sjatila se kroz vrata da ih pozdravi. Sluškinja je uzela Kittyn šešir i veo, poslužitelj je crkvene potrepštine predao drugom sluzi, treći je od-mah poslužio pića na verandi, a četvrti odustao od mahanja lepezom kako bi sve to ubrzao.
Kitty gaje povela do ležaljke. – Znam, naravno, zašto ste ovdje – počela je ne okolišajući. – Baza je, znate, podijeljena. Jeste li to znali? Podijeljena na one koji smatraju da tratite vrijeme i žele da pustite lava da spava – tu frakciju predvodi zapovjednik policije Bulstrode, ali pretpos-tavljam da on doista tako i misli. Sve što biste vi mogli iznijeti na vidjelo, nepovoljno se odra-žava na policijske postupke – a tu je i druga frakcija koja smatra da je bilo nečasnih postupaka, a nju predvodi Nancy, naravno uz Andrewovu blagonaklonu potporu. Njegov je stav uvijek blagonaklon kad je riječ o Nancy, kako ste i sami, usu đujem se reći, već primijetili. On joj ug-lavnom dopušta da čini što želi. Ne bi to bilo tako u moje vrijeme! Ali… Teško je ranjen u ratu. Njegova sakata noga nasljeđe je druge bitke za Marne. Poštujem ga i divim mu se i ne bih želje-la da mu se dogodi išta tužnoga. Nije morao otići u rat. Indijska civilna služba bila je rezervira-no zanimanje, ali je on odslužio godinu ili dvije s rajputanskim strijelcima i bio u rezervnoj službi pa im je bilo drago da ga odmame sa sobom. S ratnim povećanjem teritorija, bili su im potrebni svi lingvisti koje su mogli unovačiti, tako da je Andrew otišao u Francusku i jedva izvukao živu glavu. Uvijek kaže da život duguje Nancynoj njezi.
Nakon neznatne stanke, nastavila je: – A sad mi recite koga ste upoznali, gdje ste bili, što ste vidjeli, što vam se čini. Na primjer – jeste li već upoznali Prenticea? Patani imaju ime za njega. Ne govorim pushtu, tako davani ne mogu reći kako ga točno zovu – ali u prijevodu znači „onaj koji nikad nije pospan”, ili nešto slično. On je, znate, proveo mnoge godine na granici. Odslu-žio dva roka s gilgitskim izviđačima i odstupio samo zato stoje njegova pukovnija to zahtijeva-la. Baš na vrijeme da ih povede u Francusku. Tad je već bio veći Patan od Patana! Znao je sve o Pukhtumvali…
– Pukhtumvali?
– Da, patanskom kodeksu časti. Giles je živio prema njemu. Još uvijek živi, u to nimalo ne sumnjam. Spre manje osvetiti uvredu i u trećoj ili četvrtoj generaciji ako je potrebno, spremanje u jednakoj mjeri i braniti nezna nca unutar svojeg dvorišta. To je logično, posve je u skla du i nedvojbeno je potrebno da bi čovjek preživio na sjevernozapadnoj granici, ali u Bengalu zna biti strašna smetnja. A inteligentan Patan – ukoliko to nije proturječje pojmova – prvi bi priznao da takav život vodi do neobuzdanih i apsurdnih događaja. Popijte i natočite si novo piće – u ovoj zemlji čovjek mora paziti da ne dehidrira!
– A Dolly Prentice? Kakva je ona bila?
– Oh, ona je bila divna! Mrtva je već dvanaest godina i bila je barem dvadeset godina mlađa od mene, ali još uvijek mi nedostaje. Bila mije prijateljica, svima je bila prijateljica. U njoj je postojalo nešto čemu smo se svi divili. Mogla je obasjati prostoriju samim svojim ulaskom u nju, a kad bi ti se obraćala, osjećao si se počašćenim i odmah bolje zbog razgovora s njom. Znam da to zvuči sentimentalno i apsurdno, ali pitajte bilo koga tko ju je poznavao i svi će vam reći isto. Čekajte trenutak.
Kitty je pljesnula rukama i pozvala poslužitelja. Kratko je razgovarala s njim i on se naklo-nio i izišao iz prostorije tek kako bi se vratio noseći dvije prašnjave, otrcane knjige prekrivene kožom.
– Obiteljski albumi Prenticeovih – rekla je Kitty. – Ne znam bi li se Giles složio da vam ih pokažem, ali ne kanim ga obavještavati o svojim namjerama. To spada pod rubriku pomaganja policijskim istragama, ne biste li se složili?
Mahnula je sluzi da odloži albume na stol između njih i počela pažljivo okretati stranice. – Ovi su albumi pobjegli požaru. Oni su jedini kojima je to uspjelo. Čuvali su se u metalnom san-duku u Gilesovoj radnoj sobi na samom kraju bungalova, zajedno s obiteljskim dokumentima. Kad su spašeni, naravno da su doneseni k meni. Giles i Midge su oboje bili svjesni da ću ih ja brižno čuvati, ali nikad nisu tražili da im ih vratim a meni se, nekako, nikad nije činilo pravim trenutkom da to učinim. Midge ih dolazi ovamo prelistati i čuti moje priče o svojoj majci, ali Giles nije nikad pokazao nimalo želje da mu budu vraćeni. Previše mu je sve to bolno.
Pronašla je fotografiju koju je tražila i gurnula je prema njemu. – Ovdje možete vidjeti pone-što od njezina stila. Bila je prekrasna. U njoj je bilo nešto nestašno što se svima sviđalo.
Joe je s tugom i divljenjem promatrao blistavo, vragolasto lice podignuto prema kameri. Da, Dolly bi i njega osvojila, pomislio je.
– Ali, reputacija joj je ostala nedirnuta? – obzirno je upitao.
– Pa, mogla je reći, zajedno s kraljicom Elizabetom: „Sumnje su brojne, ali se ništa ne može dokazati.” Tako je i bilo. Pretpostavljam da je imala čitav niz afera, ili barem udvarača, i da mije do toga, mogla bih ih i imenovati.
– A, Prentice? Je li on toga svega bio svjestan? Je li mu smetalo? Je li joj bio veoma privr-žen?
– Što mogu reći na to? Imao je reputaciju vjernog muškarca i istina je daju je, kad je morao napustiti bazu, vodio sa sobom uvijek kad je mogao. Što je neobično.
Većina časnika jedva čeka pobjeći na nekoliko dana od bračnog blaženstva. Ali, je li joj doi-sta bio privržen? Is kreno govoreći, rekla bih da nije. Gotovo bih bila sprem na reći da je bio ravnodušan prema njoj, iako ne biste pronašli mnogo ljudi koji bi se složili s ovom mojom iz javom. Možda mu je bila draga i nikad je nije zlostavljao ili zanemarivao, ali u usporedbi sa svim ostalim muškar cima u bazi, ravnodušan.
– Kako se uopće oženio s Dolly? Površinski gleda jući, čini se da nisu baš imali mnogo toga zajedničkog.
– Dolly je imala indijsko podrijetlo. Kao i Nancy i još na desetke drugih djevojaka – ako že-lite imati položaj u Indiji, postoji samo jedan način da to postignete – mo rate se udati za muš-karca koji ovdje stvara karijeru. Na kon škole, Dolly je izišla u lov i nije bilo vjerojatno da će se „vratiti prazne mreže”, kako smo običavali pogrdno govoriti za sirote neugledne djevojke koje su se vraćale kući bez muža. Te godine – je li to bila 1902.? – mogla je birati među raspoloži-vim muškarcima. Naravno, daleko je najbolji ulov tri stotine funti godišnje teškog živog ili mrtvog muškarca…
– Živog ili mrtvog? – zbunjeno je upitao Joe.
– Državnog službenika, poput onog kakvog je Nancy uhvatila za sebe, najbolje plaćenog, s tom pred nošću da, ukoliko on umre, ti i dalje nastaviš izvlačiti suprugovu plaću u cijelosti dok god si živa. Mislim da ćete se složiti da to nije loša pogodba.
– U svakom slučaju bolja od policijskih aranžmana – rekao je Joe.
– Dolly je i s te strane imala ponuda, ali – na izne nađenje mnogih – odabrala je Prenticea. Ovdje su njih dvoje na dan vjenčanja.
– Bio je zgodan – komentirao je Joe.
– O, da. Fizički izvanredan čovjek. Još uvijek jest.
Vraški zgodan, ne mislite li? Ali, u njemu je bilo nešto što se većini djevojaka nije sviđalo. Nije znao udvarati. Silne godine koje je proveo u brdima nisu ga pripremile za tri vijalnosti uglađenog društva. Mislim da nije znao kako da se učini privlačnim ženama. Moje je mišljenje da je vraćen u pukovniju ovdje u Bengal sa savjetom nad ređenih da ozbiljno pokuša dobiti unapređenje, a ako ni si oženjen, teško je napredovati iznad određene točke. U indijskoj vojsci postoji izreka: Časnici ispod kapetana ne moraju se ženiti. Majori se smiju ženiti. Pukovnici se moraju oženiti. Prentice je odlučio da će postati pukovnik. Spazio je Dolly i odnio nagradu se-zone.
Album sa svojom melankoličnom paradom potpisanih i zamrljanih, ali evokativnih fotografi-ja, ushitioje Joea. – Smijem li? – upitao je.
– Naravno – odgovorila je Kitty. – Ne morate žuriti.
Ponovno je mahnula rukom poslužitelju koji je bez ijedne riječi protumačio njezin pokret i donio joj tabake – ru i upaljenu šibicu. Na njezinu ponudu, Joe se poslužio cigaretom.
– A ovo je Midge? – upitao je, pokazujući na sitnu djevojčicu koju je na poniju držao nas-miješeni konjušar.
– Da, to je Midge. Veoma je tamnoputa, vidite. Nas lijedila je put od oca.
Joe je na trenutak ušutio, promatrajući jedan drugi portret. Visok, tamnoputi mladić, odjeven u široke bijele hlače, dugu košulju i uski prsluk pripadnika patanskog plemena smiješio se na neki samouvjeren, gizdavi način prema kameri.
– Vidim da ste pronašli Prenticeovog poslužitelja.
– Chedija Khana?
– Da. Odakle to znate? Zar ću ipak morati cijeniti vaše detektivske sposobnosti? Chedi Kli-an. Tako se zvao.
Godinama nisam čula to ime. Ali, njega nikad neću zabo raviti! Nitko tko gaje ikad vidio, ne bi mogao. Još uvijek pamtim lepršanje koje je izazvao u kokošinjcu kad se s Prenticeom prvi put pojavio u bazi. Žene su se obeznanjivale. Diskretno, naravno.
– Veoma nalikuje Rudolphu Valentinu u Seiku.
– U Panikhatu još nismo imali zadovoljstvo pogle dati neki film, tako da to ne mogu komen-tirati. Ali, u ba zi, Chedi Khan je smatran romantičnim likom bez premca. Bio je visok otprilike metar i devedeset i, kao što vidite, zgodan k'o sam vrag. Kretao se kao pantera – šuljao se ba-zom ne gledajući ni lijevo ni desno i nije bio podložan nikome osim Prenticeu. Kosa mu je bila crna i nosio ju je dugu do ramena… ponekad bi kroz nju provukao crvenu ružu. To nas je prili-čno iznenadilo, ali najupečatljivije na njemu bile su njegove oči. Bile su modre. Da, tirkizno modre, a on ih je uokvirivao ugljenom tako da im je učinak bio još razorniji. Navodno neka od tih sjevernih plemena imaju svijetlu kožu i modre oči. Kažu da tu boju kože mogu zahvaliti osvajačkim vojskama Aleksandra Velikog. Izvanredno.
– Gdje je Prentice nabavio takvog slugu? Ako je Khan bio sluga…
– Sigurno je da se nije ponašao kao sluga. Postupao je posve samovoljno. Priča se da je na-kon nekog okršaja na granici predan na brigu Prenticeu. Kamo je Prentice išao, Chedi Khan išao je s njim.
– A kakvi su mu bili odnosi s Prenticeovom obitelji?
Je li to poznato?
– Rekla bih posve poznato. Njihovo kućanstvo je prema indijskim standardima bilo veoma povezano.
Činilo se daje odan Dolly i Midge. Naravno, bilo je zlih jezika koji su aludirali da je Dolly, suočena s Prenticeo vom ravnodušnošću, pronašla posebnu utjehu u posluži telju svog supruga. Možda i jest… Ne, zapovjednice, to ne bi bilo nešto novo – dodala je u odgovor na Joev upi tan pogled. – A kad su pronađena dva tijela zagrljena u zgarištu kreveta u Dollynoj sobi, možete zamisliti da su sumnje svih zlih jezika u bazi bile potvrđene!
– Neobično mi je da bi itko i nadalje ostao u kreve tu u takvim okolnostima – rekao je Joe. – Prema policij skom izvješću, bilo je veoma bučno – sluge su zapomagale, vatra bjesnila… čuli su se čak i pucnji. Dovoljno glasno da privuče pozornost časnika pola milje dalje u blagovaoni-ci…
– Nikome tko je poznavao Dolly to nije bilo nimalo neobično – zamišljeno je rekla Kitty i na trenutak zašutjela, odvagujući koliko se može povjeriti Joeu. – Vidite, zapovjednice, vi još niste vidjeli mnogo od života u bazi, ali ste možda vidjeli dovoljno da možete zaključiti daje on većini žena dosadan i samotan. Gospođa rijetko kad mora sama mrdnuti prstom, a kad je njezin jutarnji zada tak nadzora posluge završen, malo je drugih stvari kojima bi zaokupila vrijeme, da ne spominjemo um. Dolly se dosađivala. Pila je. Mjesecima prije požara poprilično je pila. Sta-ra je to priča. Pretpostavljam da je, kad su dakoiti podmetnuli požar u bungalovu, već ionako ležala mrtva za čitav svijet.
– A Chedi Khan?
– Kao Musliman zacijelo nije bio pod utjecajem al kohola. Tko zna? Tijela su bila zaglav-ljena ispod grede.
Možda ju je pokušavao probuditi… natjerati da se po makne… i pustio da bude prekasno. Chedi Khan je bio odan Prenticeu i što bi drugo učinio, doli izgubio život braneći njegovu inemsahib? To je, u svakom slučaju, odu vijek bila moja inačica priče. – Pogledala gaje s trač-kom izazova u očima. – I bila bih vam zahvalna daje prihvati te kao autoriziranu inačicu, za-povjednice. Treba misliti na žive, a meni su oni važniji od mrtvih. Možda čak i važniji od istine.
Joe je kimnuo potvrđujući svoj pristanak i razumijevanje. Pustit će neka bude tako – barem za sad.
Palo mu je na pamet da bi temeljita obdukcija utvrdila sadržaj Dollynog želuca. Pijana? Drogirana? Je li požar podmetnut da se prikriju dokazi? Nije se mogao sjetiti liječničkog izvje-šća o Dollynom lesu i podsjetio se da će se morati dodatno raspitati. Njegov je um automatski pohitao sve širom avenijom nagađanja.
– Sjećate li se kako je Giles Prentice reagirao kad je čuo što se dogodilo?
– Bio je shrvan od boli. Tjedan dana nije se pomak nuo, niti rekao ijednu riječ. Nije bio u stanju brinuti o Midge, naravno, a ona je, sirotica, bila luda od panike i tuge. Moj suprug i ja smo je izvukli i doveli ovamo i bri nuli se za nju. Gotovo godinu dana živjela je s nama. Bi la je previše potresena da bude poslana u školu, tako da sam je sama podučavala. Pametno stvorenj-ce! Ali, neo bično nervozna, no to nije nikakvo čudo.
Lice joj se smračilo od neugodnog sjećanja. – Jednog mi je dana sjedila uz noge dok sam ši-vala, i čitala moje stare knjige za djecu, kad je naišla na neki stari viktorijanski svezak – Indija ispričana djeci, mislim da se tako zvao. Iznenada je Midge pokazala na jednu stranicu, vrisnula i rasplakala se. Dugo nam je trebalo daje smirimo. Zapravo, morali smo otići po Gilesa daje urazumi.
– Što je, zaboga, vidjela?
– Sliku obreda spaljivanja udovice na lomači. Prek rasna mlada Indijka, odjevena u najljep-šu odjeću i nakit, ležela je na razbuktaloj pogrebnoj lomači pokraj mrtvoga tijela svoga muža. Prava stvar za dječju knjigu, nadam se da se slažete sa mnom!
– I Prentice ju je uzeo da ponovno živi s njim?
– S vremenom, da. S nama je ostala dok njihov novi bungalov nije bio izgrađen.
– Na broju 3 u Curzon Streetu?
– Točno. U susjedstvu ruševina starog bungalova.
Činilo mi se veoma neobičnim od Gilesa da gradi tako blizu staroj kući – mora da je to sva-koga dana vraćalo ružna sjećanja. Ali, već je posjedovao to zemljište. Uvijek je bio nepredvid-ljiv momak! Iako, vojnički govoreći, posve predvidljiv. Kad se nakon katastrofe malo oporavio, Patan u njemu potpuno je nadvladao. Okupio je eskadron Sivaca – na izričit zahtjev Upravnika jer je, kao što možete zamisliti, bilo mnogo suosjećanja i zgranutosti javnosti – i odjahao. Vrati-li su se nakon deset dana. Nitko nikad nije vidio tako iznurene čete. Nitko od njih nikad nije govorio o tom jurišu.
Zadrhtala je. – Ali, mislim da su dakoiti naučili značenje riječi „pukhtunwali”.
Uzjahali su na konje, okrenuli leda rijeci i vratili se u bazu. Budući da se dan bližio kraju, ra-zdvojili su se i krenuli svaki svojim putem, Naurung ženi i dobrodošlici obitelji, a Joe jednos-tavnoj udobnosti svog gostinjskog bungalova. Razmišljao je o nečemu što će mu pomoći da provede mrtve sate i pitao se hoće li u Klubu biti srdačnije dočekan nego u časničkoj blagovao-nici kad mu je, na cesti prema bungalovu, pogled privukla jedna obavijest. Obavijest o plesu u Klubu. „U subotu, 11. ožujka u 19.30. Posljednji ples ove sezone.” – Večeras! – Obuzeo ga je poriv da ode na taj ples. Zasigurno će vidjeti Nancy Drummond, pomislio je uz nalet uzbuđe-nja. Ionako je proglašen počasnim članom Kluba – stoga, zašto ne? Ponovno je pogledao obavi-jest i pročitao: „Crna mašna?” Negdje u prtljazi imao je smoking, sad već vjerojatno zgužvan, ali „Naposljetku, ipak je ovo AngloIndija – vjerojatno je jedino što moram učiniti pljesnuo' ru-kama i pozvati nekoga da mi ga izglača.” Ušavši u bungalov, dozvao je, kao rođen za to: – Koi hai! – Rukom je pokazao poslužitelju svoj smoking, košulju s plastronom, leptir mašnu, sveča-ne gumbe za manšete – nije imao široki pojas, morat će se zadovoljiti s večernjim prslukom – ali, doista se ne treba zabrinjavati. Očito nije bio prva osoba kojoj je njegov poslužitelj pripre-mio večernje odijelo. Novim zamahom ruke pokazao je na kadu.
U sedam sati, pristojno okupan, obrijan i uštirkan, krenuo je prema Klubu. – Prikladne boje. – pomislio je. – Mislim da ih imam!
Kuća u kojoj se nalazio klub i njegovi vrtovi zauzimala je najveći dio jedne strane poljane. Datirajući iz prostranih dana Istočnoindijske kompanije, bila je to zgrada koja je, iako je vidjela i boljih dana, bila raskošno dizajnirana. Pomalo u talijanskom, pomalo u islamskom stilu sa znatnim utjecajima hinduističke arhitekture, djelovala je veoma samopouzdano. Prikladna rezi-dencija za svog prvog vlasnika, kalkutskog bogataša kojem je služila kao ljetnikovac. Iako se štukatura počela lagano ljuštiti, bujna bugenvilija, jasmin i raskošne ruže penjačice prikrivale su većinu učinaka zuba vremena. Klub je zapošljavao pet stalnih vrtlara pa su travnjaci bili zalive-ni i besprijekorni, a cvjetne gredice blistale engleskim cvijećem.
Ispred ulaznih vrata okupila se čitava gomila lakih kočija, konja, muškaraca u smokinzima, žena u večernjim haljinama i Joe se izgubio među njima, kratko se predstavljajući sluzi na vra-tima prije nego stoje uz dugi šank izišao na verandu da bi se upoznao sa situacijom.
U unutrašnjosti Kluba, „velika plesna dvorana” bila je vandalskom rukom pretvorena u tere-ne za squash, ali je mala plesna dvorana ostala. Blagovaonica, osvijetljena nizom francuskih prozora koji gledaju na sveobuhvatnu verandu, bila je namještena u najtežem mogućem viktori-janskom stilu pokućstvom iz trgovine Maples u Tottenham Court Roadu. Ali, život Kluba, pretpostavljao je Joe, odvijao se na verandi, teniskom igralištu, pa čak i na travnjaku za kroket. Ne tako davno, u stražnjem dijelu dodana je jednokatnica koja je okružila dvorište, sa sobama za posjetitelje, samce iz unutrašnjosti i ucviljene kao što je bio William Somersham čija je tuga i očaj ovdje pronašla utočište.
Veranda je bila opremljena beskrajnim nizom ležaljki od bambusa s dugačkim naslonima za noge i rupama za čaše pomno postavljenim na rukohvatima. Ovdje se odvijao društveni život Panikhata dok su iznad glave kreštale lepeze, kroz prozore dopirala lupa loptica za kriket jedne kasne partije koja je završavala uz povike i smijeh, a konji se uzrujano ritali u hladu pod bud-nim okom konjušara.
Joe je postao svjestan dvojice muškaraca, nevidljivih iza visokih naslona njihovih ležaljki, obojice, unatoč ranom dobu dana, lagano pripitih i spremnih na međusobne indiskrecije.
Čuo je: – Čujem daje sve to krivica Sivaca. Ne mogu zamisliti zastoje Prentice tako silno že-lio da onaj zbir bude izabran počasnim članom blagovaonice i, naravno, slijedom toga, morao je biti proglašen počasnim članom Kluba. Vraški neugodno, ako mene pitaš!
Njegov je sugovornik odvratio: – Vraški neugodno! Posve se slažem s tobom! Pretpostav-ljam da bismo trebali biti zahvalni što nas je posjetio samo jedan skakavac u modroj uniformi! Čujem da obično idu u rojevima! Prokleti klipan došao je ovamo istraživati – špijunirati nas, moglo bi se reći. Ne mogu vjerovati da bi itko tko je bio umiješan želio da se po ičemu od toga ponovno čačka.
Prvi se muškarac nasmijao. – Što ćemo morati trpjeti? Povećalo i pribor za uzimanje otisa-ka? „Gdje ste bili u noći jedanaestog ožujka 1910. godine?” Hoću reći, trag je poprilično hla-dan, slažeš se? U svakom slučaju, nisam baš presretan što će nam neki londonski policajac đi-pati po plesnom podiju! A ti?
– Čuvajte prste, djevojke! Stiže par policijskih čizama!
Začulo se zveckanje čaša i smijeh obojice muškaraca dok su se s mukom uspinjali na noge. – Nancy! – začuo je Joe. – Dobra večer, draga. Kako si? Baš smo razgovarali o tvom policajcu.
– Josephu Sandilandsu? – čuo se Nancyn glas. – Jeste li ga upoznali? Nadala sam se da bi mogao biti negdje ovdje…
Joe je zaključio daje došlo vrijeme da istupi.
– Gospođo Drummond! – rekao je. – Nadao sam se da ću čuti prijateljski glas!
Bio je posve zadovoljan zbunjenošću koju je izazvalo njegovo nenadano pojavljivanje.
– Zapovjednice! – uzviknula je Nancy Drummond.
– Tako mi je drago što vas vidim! Dođite upoznati mog supruga, ako nam ova dvojica pi-jandura to dopuste. – A dvoma pijandurama: – Vidimo se za minutu-dvije.
Uhvatila je Joea ispod ruke i odvela ga.
– Onda – rekla je – sve mi ispričajte! Pričajte mi što ste radili. Udostojite me povlasticom poput britve oštre preciznosti s kojom ste prodrli do same srži naših problema! I, usput, nemojte se obazirati na onu dvojicu.
– Nisam ni kanio – odgovorio je Joe – ali prilično me zabavilo ono što su rekli.
Zajedno su se probijali kroz sve gušću gužvu, privlačeći mnoge znatiželjne poglede. Joe je bio svjestan da su zajedno naočit par i nije ga čudilo što Nancy privlači toliko mnogo zadivlje-nih pogleda. Kradomice ju je promatrao kad se odmaknula od njega kako bi izmijenila kratki pozdrav s jednim sredovječnim parom. Njezin vitak lik u žutoj svili prštao je energijom i otmjenošću. Ha ljina je bila dužine po londonskoj modi, diskretnih par centimetara ispod kolje-na, a uska prozirna majica bila je naramenicama prebačena preko ramena. Dok je većina dama počešljala duge kose u bolne Šinjone, Nancyna blistava, tamnokestenjasta kosa slobodno je lepršala oko njezine lijepe glave i Joe je bio svjestan da bi svaki muškarac s kojim je razgovara-la volio provući prste kroz nju. Odlučio je da će upravo to i učiniti. Kad mu se ukaže prilika.
Povela ga je do stola s dva stolca. – Sjednimo malo. Na pijankama ove vrste čovjek nema prilike za privatni razgovor duže od jedne sekunde! Sjednite. Počastite me pićem.
Mahnula je rukom i približio joj se konobar. – Izgleda da ovih dana ne pijemo ništa drugo osim gimleta ? Džin s limunom? Odgovara vam? – I podigla je dva prsta. – A sad, pogledajmo oko sebe. Kao prvo, onaj tamo muškarac koji nam maše moj je suprug. Jedva čeka da vas upo-zna, ali čini se da je trenutačno poprilično zauzet. Ubrzo ću vas upoznati s njim. A ono tamo je Giles Prentice o kojem ste, usuđujem se reći, zacijelo već mnogo čuli. Mislim da je on izvan naše istrage – nadam se da vam ne smeta što kažem „naše”? – ali je on vjerojatno najzanimljivi-ji čovjek u bazi, ili bilo gdje drugdje. Otac mu je bio britanski ministarrezident u Gilgitu u Sje-vernozapadnoj provinciji, a Giles je došao ovamo kao dijete. Fantastičan je jezičar i tu je, ned-vojbeno, sve započelo. Pushtu je progovorio prije nego engleski i praktički su ga odgojili Pata-ni. Govori hindustanski, bengalski kad treba, kako čujem i perzijski, a ne samo to, nego i neko-liko dijalekata. Nije išao u Englesku na školovanje. Vjerojatno ste već shvatili da sirote male Europljane pošalju kući kad navrše šest godina. Kakav nepravedan sistem! No, umjesto da ode u neku otmjenu javnu školu u Englesku, on je pohađao katoličku školu u Calcutti i nakon toga u Sandhurstu.
– Kad se vratio u Indiju, indijske pukovnije u redu su čekale da ga dograbe. Sa Sivcima je imao neke obiteljske veze i zato je s njima i završio, ali tek je došao u Indiju, a već se povezao s Izviđačima, Gilgitskim izviđačima, čini mi se…
– Izviđačima?
– Da. Izviđačima. Regularnim ili poluregularnim snagama na sjevernozapadnoj granici s Afganistanom.
Najžilavijim ljudima na svijetu. Časnici su Englezi, a niže činove obnašaju Patani. Giles Prentice im se prid ružio iz ljubavi i proveo pet godina na granici gdje je rođen. Mislim da ni-kad ne bi otišao odande da njegova pukovnija nije inzistirala kako mora obaviti i malo posla za nju. Pozvat ću ga ovamo. Hej! Giles! Dođi i upoznaj se s policijom!
Joe je ugledao tamno lice, impozantni nos, staromodno dugačku kosu i ispitivački pogled. Dakle, to je pukovnik Prentice. Sad zapovjednik Bengalskih sivaca. Ovo je čovjek koji se vratio kući i našao svoj bungalov posve uništen, svoju ženu spaljenu, a kćerkicu histeričnu i užasnutu. Ovo je čovjek koji je Bengalske sivce 1914. odveo u Francusku, koji je komandirao pukovni-jom kod Neuve Chapelle, koji je dobio orden za izvanredne zasluge i čin, i koji je sad, strog i suzdržan, asketski i naizgled posvećen, zapovijedao pukovnijom u vrijeme mira.
Pogledao je Joea s opreznim prijateljstvom. – Drago mije što ste ovdje – rekao je. – Previše je tajni! Da im je to međusobno zajedničko, nije nikakva tajna! Žalosno je to, čak i strašno, ali sve podložno objašnjenju, a jedina je tajna što su se sve baš dogodile u istom mjesecu u godini. Pretpostavljam da ste pametan čovjek – ne biste bili ovdje da niste – no, mislim da ćete biti na gubitku, uzmete li u obzir samo… – Kratko je oklijevao i nastavio: uzevši u obzir samo pitanje forenzičke detekcije. Ako želite, dat ću vam objašnjenje, a ono glasi „ovo je Indija”. Indija nije Engleska. Ajoš manje istražujemo ubojstvo u ljetnikovcu – pečena govedina za nedjeljni ručak, vikar koji nakon jutarnje mise svrati na čašicu serija, leš na sagu u biblioteci i kućna potraga za istinom kroz niz predvidljivih likova. Ovo je, ponavljam, Indija, u kojoj se događaju najneobič-nije stvari. Godinama sam živio na sjevernozapadnoj granici gdje bi svaki Patan jednostavno priznao postojanje zlih duhova. Znate, oni postoje.
– Churel, možda – odgovorio je Joe, s mukom se prisjećajući te riječi.
– Churel, svakako – rekao je Prentice, iznenađen. – A mogao bih se sjetiti još nekoliko fe-nomena osim vaše Churel u čije se postojanje naširoko vjeruje. Ovo je zem lja Kali, Uništavate-ljice, jednako kao i Višne, Blagonaklo nog. – Ušutio je i Joe je osjetio da se, iako ima još mno go toga za reći, što čak žudi reći, Prentice sprema povi novati kodeksu Kluba koji je branio da itko govori o pos lu, i završiti razgovor.
– Samo bezbrižno, nemoj plesati s istom djevojkom više od tri puta i nemoj monopolizirati ničije vrijeme.
Budi poput leptira i leti s jednog cvijeta na drugi, to je savjet za klupski ples – nijemo se podsjetio Joe. U tom je trenutku orkestar shropshirske lagane pješadije zasvirao fokstrot. Joe se nasmiješio, kimnuo glavom i ustao, prolazeći ritualne pokrete udaljavanja. Zatim je rekao: – Oh, i samo nešto, gospodine, prije nego što me pozove dužnost na plesnom podiju… Nerado vas to pitam, ali dvije minute sad uštedjet će nam razgovor kasnije koji bi vjerojatno za nas obojicu bio traćenje vremena…
– Nastavite, Sandilandse – ravnodušno je rekao Prentice. – Okolnosti su neobične i, ako to-čno razumijem zabrinutost naših dama, vrijeme je od neobične važnosti.
– Tad se neću ispričavati što vas moram zamoliti da se vratite u 1913., u vrijeme smrti Alici-je Simms Warburton. Izvješće spominje informaciju koja ju je ponukala da odjuri do rijeke i zatim u smrt…
– Mislite na leptira. Camberwellsku ljepoticu. – Prentice je uzdahnuo. – Uvijek sam se na određeni način smatrao odgovornim za Alicijinu smrt. Neposredno, na ravno, ali svjestan sam da ona, da joj nisam prenio tu in formaciju, toga dana ne bi prelazila rijeku. Iako, kad shvatite značenje tog leptira, inožda ćete se složiti sa mnom da sam bio iskorišten. Kao oruđe sudbine. Ništa više od toga.
– Značenje leptira?
– Da, camberwellske ljepotice. To je posve neobično.
Veoma su rijetki u Indiji, ali gotovo nepoznati u Engleskoj.
Nikakvo čudo stoje Alicia bila uzbuđena! Pretpostavljam da ga nikad niste vidjeli. Velikje, s crnim, ovješenim krili ma. Ako mene pitate, prilično zlokobno stvorenje. Lokalni Indijci ga nazivaju otprilike Kalin glasnik – drugim riječima, preteča smrti.
Na trenutak je zastao, odmjeravajući Joeov odgovor.
– A čovjek koji vam je donio tu informaciju? Je li vam bio poznat?
– Bit će bolje da vam objasnim. Svi su znali za Alicijinu strast prema skupljanju leptira. Moglo bi se reći da su se svi, i Englezi i Indijci, šalili na račun toga, ali su joj svi udovoljavali. Donosili joj primjerke, govorili gdje su uočili nešto zanimljivo, takve stvari. Bojim se daje In-dijcima davala neumjereno velikodušne napojnice. Simms Warburton je morao razgovarati s njom o tome – polovicu kućnog budžeta trošila je na te grozote, žalio se on. Dakle, jednoga dana pojavio se jedan Indijac i zatražio razgovor sa mnom. Zamijenio sam ga za jednog od vrt-lara (iako sam kasnije saznao da nije nikakav vrtlar – momak je jednostavno nestao). Nije znao ni riječi engleskog i govorio je jedino svoj seoski dijalekt. Došao je k meni jer je znao da nitko drugi ne bi razumio ni riječi od onoga što mije imao reći. I sam sam jedva shvatio. A ono što mije želio prenijeti bila je molba da kažem gospođi koja skuplja leptire kako je među stablima vrbe na obali rijeke pokraj skele leglo jednog veoma rijetkog leptira. Mislio sam da je on tek još jedan od onih koji nastoje izvući novac iz Alicije i umalo sam ga otjerao. Zatim je on počeo živopisno opisivati to stvorenje i rekao mi njegovo ime, Kalin glasnik i, moram vam priznati, zainteresirao me. Potražio sam takvog leptira u jednoj knjizi i provjerio zna li mladić o čemu govori. Dao sam mu napojnicu – razuman iznos, s Alicijom bi bolje prošao – i proslijedio in-formaciju. Odmah. Leptiri ne čekaju ni muškarce ni žene. Onog momka nikad nakon toga ni-sam vidio.
– Još jedno oruđe Sudbine? – promrmljao je Joe.
– Veoma vjerojatno. Ovaj ćemo razgovor morati nastaviti drugom prilikom. Mislim da ima još mnogo toga što želite znati. A sad, plešete li, Sandilandse? Siguran sam da će vam Nancy dopustiti daje povedete po podiju. – Naklonivši se Nancy koja se upravo vraćala, okrenuo se i otišao.
– Onda – rekla je Nancy – kako vam se čini?
– Impresivan čovjek – zamišljeno je odgovorio Joe. – Već sam ih sreo jednog ili dvojicu, ali mislim daje on na vrhu mog popisa. Sto mogu pretpostaviti? Vjeran prija telj, neumoljiv nepri-jatelj, zaplotnjački spletkar – jesam li pogodio? Mislim da obično bude po njegovom.
– Nije loše – rekla je Nancy. – Ni najmanje. Upravo tako i ja doživljavam Gilesa. Jedino što ste izostavili jest da su mu njegovi vojnici veoma privrženi. Iz Francuske su došle neke veoma dirljive i izvanredne priče. I sluge ga vole. Veoma su mu odani i iz bungalova Prenticeovih ni kad nećete čuti tračeve. Kažu da se poslužitelj koji je poginuo u požaru nikad nije odvajao od Gilesa, tako da mu je, jadnom, taj požar bio dvostruka katastrofa.
– Sva sreća da nije izgubio kćerku. Nju je, kako sam shvatio, krišom izvela aja.
– Da. I čula sam da se vratila u Indiju. Mora da joj je sad osamnaest godina. Bila je na ško-lovanju u Švicarskoj i prošli tjedan doplovila u Bombay pod površnim pokro viteljstvom Millie Bracegirdle! Nekoliko dana će proves ti s tetom dok se ne oporavi od puta, a zatim će se vratiti ocu u bazu. Giles ne pokazuje mnogo osjećaja, ali voli svoju kćerku i da može pokazati uzbu-đenost, rekla bih da je uzbuđen na pomisao da mu se ona vraća u život. Planira zabavu dobro-došlice u pukovniju pa možda ipak ni je baš takva santa leda. A sad, dođite, zaplešite sa mnom!
Dajmo tračerima nešto o čemu će tračati!
Orkestar je zasvirao spori valcer i Joe ju je privukao k sebi. „Valcer sudbine „. Misli su mu se ponovno vratile u Francusku. Ovo je bila jedna od rijetkih gramofonskih ploča koje su imali i tu je melodiju zadnji put čuo s hroptave harmonike u mračnom baru nekoliko milja iza borbenih linija. A sad je evo ponovno. „Policijske čizme!”, pomislio je Joe i, brzo pogledavši Nancyne svilene čarape i otmjene cipele od antilopa s visokom petom, upitao: – Znate li okret unatraške?
– Ne znam – odgovorila je Nancy. – Mislim da ga ni kad nisam pokušala.
– Onda pokušajte sad – rekao je Joe brzo se ogledavši oko sebe kako bi se, na svoje zado-voljstvo, uvjerio da ih slijede pogledi svih prisutnih u prostoriji. – Čvrsto se držite! Sad!
– Baš je bilo dobro! – uzviknula je Nancy. – Hajdemo ponovno!
U blizini izazvanoj ovim zamršenim manevrom, Joe je dopustio da mu obraz okrzne njezin.
– Što ćemo sljedeće? – upitala je Nancy.
Joe je podigao obrvu.
– Ma, ne! Nisam mislila na očijukanje iza palmi u vrućim, ljepljivim satima! Kakve ste vi to pretjerane priče o menisahibama slušali? Govorila sam o istrazi, za ime Božje! Ne zaboravite, ja sam žena vrhovnog upravnika!
Guvernerova nećakinja! Cezarova žena!
– Najozbiljnije – rekao je Joe – možda ne mislite da je tako, ali ja sam u mislima pregleda-vao svoj popis i že lim vidjeti Forbesa, supruga one djevojke koja se strmo glavila niz liticu, kako bih saznao ima li što dodati svom iskazu. No, još mi je važniji Carmichael, muž one dje vojke koja je umrla od ugriza zmije. Nijedan od njih dvojice više nije u bazi. Zna li se gdje su?
– Višemanje, ali ne točno. Carmichael je netom pri je rata dao otkaz. Mislim da sam vam već rekla da nije bio osobito sretan s Joan, ali je svejedno bio prilično potresen njezinom smrću. Tko ne bi bio? Ali, ona mu je ostavila pristojnu sumu novaca i, kao što sam vam rekla, napustio je vojsku i pokrenuo neki posao u Calcutti. Uvoz vina ili nešto toga tipa. Ušao je u partnerstvo s nekim trgovcem, mislim s Gujeratisom iz Bombaya. Nisu se slagali, što me nimalo ne čudi. Ne postoji mnogo ljudi koji mogu s Haroldom Carmichaelom. Bio je veoma ogorčen. Jednom ili dvaput gaje mimoišlo napredovanje i kad je započeo rat, nije se pridružio pukovniji tako da nije s njima otišao u Francusku. Strašno su ga kritizirali stoje ostao na sigurnom. Možda nisam poš-tena. Nije baš bio u formi i – kao što sam rekla – bio je veoma shrvan Joaninom smrću. Kažu daje i demon alkohola uzeo svoj danak. Pretpostavljam da još uvijek živi u Calcutti.
– A suprug Sheile Forbes?
– Pukovnijski liječnik, i to, prema svim pričama, do bar. Otišao je s pukovnijom u Francus-ku, ali je nakon ra ta dobio posao u Bolničkom inspektoratu pa je i on sta cioniran u Calcutti, iako pretpostavljam da većinu godi ne provodi u obilascima.
– Dakle, drugim riječima, ako se vratimo u Calcuttu, možda vidimo oba ova gospodina? To-čno?
Nancy je kimnula glavom i rekla: – Prepustite to meni. Sutra ću malo istelefonirati. – Zatim je dodala: – Pitam se što svi misle, o čemu tako gorljivo razgovaramo? Kladim se da nikome ni ne pada na pamet da smo pri samom uzdrhtalom bilu policijske istrage.
– Uzdrhtalom? – upitao je Joe. – Možda, ali ne bilu policijske istrage. Trebao bih reći, „Slu-šaj, mala, izgledaš, moram reći, zanosno u tom kostimu. I pitam, kad ćemo se vidjeti? Mislim, vidjeti kako treba?” – Produbio je glas do zavodničkog rezanja: – „Želim te ponovno vidjeti!” Je li tako dobro?
– Naravno – odgovorila je Nancy. – Jane Fortescue nedvojbeno je mislila da jest!
– Jane Fortescue? Tko je, zaboga, ona?
– Ona je bila tik iza nas kad ste to rekli. I nemojte misliti da to već sutra neće odjekivati sto-lovima za bridž i na partijama mahjongal – I sama je počela oponašati: – „Draga, tko je bio onaj muškarac koji se onako prilijepio uz Nancy Drummond?” – Ne baš sasvim prilijepio – tužno je rekao Joe.
Uz rif bubnjeva, orkestar je utihnuo i začuo se glas voditelja. – Dame i gospodo, molimo vas, odaberite partnere za ples odmora za gospodu.
Shropshirska laka pješadija sanjivo je zasvirala „Da si jedina djevojka na svijetu”.
Joe je odveo Nancy od ostalih plesača do ruba prostorije i njih dvoje su kratko stajali zajed-no, dok je njegova zaštitnička ruka i nadalje nepotrebno blisko prijanjala oko njezinog struka. Neki se nasmijani, nabit mladić koji je za sobom potezao nevoljku djevojku zabio u Joea i is-pričao. – Andrew! Strašno mi je žao, stari! Oh! Dobri Bože! Oprostite još jednom… vi niste Andrew… ovaj, oh, vidi ti to!
Nancy je prekinula njegovu neugodu. – Harry! Nalaziš me u rukama policije! Ovo je zapov-jednik Sandilands o kojem sam ti pričala. Joe, ovo je Harry Featherstone, zamjenik vrhovnog upravnog činovnika.
Rukovali su se i, mrmljajući dodatne isprike, Harry je odvukao svoju partnericu na plesni podij.
– Imate li što protiv da preskočimo ovaj ples? – upitao je Joe. – Međutim, dobro bi mi došlo piće.
– Dođite onda – rekla je Nancy. – Vrijeme je da vas upoznam sa svojim suprugom. On će vam dati piće. Ja sam rezervirana za ovaj ples, iako nigdje ne vidim svog partnera. – I odvela gaje u kut prostorije gdje je na visokom stolcu s dvije lijepe djevojke na naslonu za noge sjedio jedan sredovječni muškarac, s neobično nakošenom nogom. – To je moj suprug – rekla je. – Možda jest šepav, možda čak i star, ali ne mogu ne primijetiti da nikad nije sam!
Joe ga je pogledao i svidjelo mu se što je vidio. Nancy se nagnula i poljubila ga u čelo. – Andrew – rekla je – ovo je zapovjednik Sandilands – Sandilands iz metropole, kako ga zovu.
– Nadam se da me ne zovu tako – rekao je Joe.
Drummond je ispružio ruku. – Ispričajte me što neću ustati – rekao je. – Ne postoji li neka knjiga Edgara Wallacea pod nazivom Sandilands ofthe River?
– Mislim da se zove Sanders ofthe River – odgovorio je Joe. – Ali, za Božić je izišla knjiga naslovljena Bulldog Drummond.
– A ovo je – nastavila je Nancy – moj suprug, uvaže ni vrhovni upravni činovnik Panikhata.
Rukovali su se, a one dvije djevojke su odveli njihovi plesni partneri, pa je Joe sjeo pokraj upravnika koji je konobaru u prolazu pucnuo prstima da im donese piće. – Ružičasti džin, mo-že? To ja pijem. Silno mije drago da ste došli. Čitav grad vrvi govorkanjem. Nancy se, blažena bila, posve uzjogunila – čini se daje ujaka pridobila na svoju stranu, a u njegovoj nazočnosti, naravno, ponizni upravnik zauzima stražnje sjedalo! Znate, doista joj se divim. Ona ne odustaje, nego… – Napravio je dugu stanku i pogledao Joea upitnim pogledom. – Recite mi, Sandilandse – nastavio je – u povjerenju – hoće li napraviti budalu od sebe? Iskapajući sve te stvari nakon toliko mnogo godina? To bi se moglo dogoditi, znate. Ne želim vas, naravno, prisiljavati na iskrenost, ali dajte mi neki mig, ako smijete. Je li to gomila gluposti?
Joe je odlučio vjerovati instinktima. Procijenio je da je Andrew Drummond muškarac kojem se može – i mora – povjeriti i oprezno je rekao: – Rano mi je bilo što reći, siguran sam da to shvaćate. Ovdje sam tek dva dana. Ali, moram vam priznati, što se tiče prvih dojmova… mis-lim da čitava ta stvar itekako smrdi! Naravno daje lako kritizirati, a ja nemam pojma kakvi su uređaji i metode policiji i mrtvozorniku u to vrijeme bili dostupni, ali – gledajući na to iz per-spektive 1922. godine – riječ je o veoma traljavom policijskom poslu. Svjedoci nisu ispitani, izjave su uzete zdravo za gotovo, nisu uzeti otisci prstiju, ni krvne grupe i još mnogo sličnih propusta. Govorim bez predrasuda, ali pitali ste me i to je moj dojam.
– Reći ću vam nešto, momče – rekao je upravnik. – Upravo taj dojam sam i ja stekao! Ni-sam bio ovdje prije rata, nisam bio ovdje tijekom rata i možda nemam pravo govoriti, i, Bog mije svjedok, ne želim skandal u bazi, ali ako doista govorimo o umorstvu, i to više od jednog umorstva, obvezni smo, ja sam obvezan, vi ste obvezni rasvijetliti ih. Policija vam je stavila na raspolaganje svoje resurse, zar ne? Dobili ste Naurunga za ispomoć? E, taj će daleko dogurati! Davno sam ga uočio! S procesom indijanizacije koji se odvija brzinom kojom se odvija, ne bi me čudilo da gledamo sljedećeg zapovjednika policije.
– Bojim se da ne, ako njegovo napredovanje imalo ovisi o zapovjedniku Bulstrodeu.
Andrew mu je uputio pronicav pogled. – Ne ovisi – ali, zamjećujem vašu zabrinutost. Pret-postavljam da vas se naš predstavnik zakona nije baš dojmio.
– Nemam vremena – nemamo vremena – za uljud nost, Drummonde. U ratu smo naučili ne-uljepšavati stvari, tako da se nadam da ćete shvatiti ako vam kažem jasno i glasno – taj čovjek je nesposobna budala ili je pa metniji nego što mislim, i smjera nešto što tek trebam dokučiti. Koliko ga dobro poznajete?
– Ne previše. Već je godinama u bazi, ali, čudno, mislim da ne postoji mnogo ljudi koji bi rekli da ga dob ro poznaju. Ne misli daje održavanje reda medu civil nim stanovništvom, kan-tonman, posebice teško – narav no, jedva da se može govoriti o ikakvim zločinima. Ne, njegova vrijednost, a to je, Sandilandse, doista vrijednost, leži u održavanju reda u urođeničkom gradu. Što nije jednostavan zadatak. Grad je izrazito prenapučen, u nje mu jedna na drugoj živi mnogo različitih rasa i kasti u najbjednijim uvjetima. To bi mogla biti noćna mora, ali čini se da Bul-strode uspijeva zadržati stvari pod nadzorom s iznenađujućom učinkovitošću. To nedvojbeno niste očekivali čuti, ali da budem iskren, moram priznati da mi taj čovjek doista olakšava život.
Joe je razmislio o Drummondovim riječima. – Dobro govori hindustanski? To mu zacijelo pomaže.
– Hindustanski, da, i fluentan bengalski koji govori većina urođenika. Zapravo, govorimo ga mnogi koji smo ovdje proveli čitav život.
Pokraj njega zastala je jedna djevojka da bi otpila gutljaj iz njegove čaše, pružila mu obraz na poljubac i nastavila svojim putem.
– Ukratko rečeno – započeo je Joe – tamo svakako moram otići. – i njegova otkrića i sumnje su se polako počele odmotavati. Andrew Drummond ga je slušao s maksimalnom pozornošću, povremeno postavio kakvo pametno pitanje i, kad je Joevo pripovijedanje došlo do kraja, rekao: – Samo jedan od tih „slučajeva” zbio se u moje vrijeme. Imamo dokaze na fotografijama koje je snimila Nancy. Djevojčine zglobove! Nisam Sherlock Holmes, još manje uvaženi patolog, sir Bernard Spilsbury, ali čak i ja sam vidio da si sama nije mogla nanijeti takve ozljede. E sad, ako prihvatimo alternativu, odnosno kažemo da to nije bilo samoubojstvo nego umorstvo, imamo posla s veoma pametnim momkom. Veoma pametnim ubojicom. Savršeno brižno je sve isplani-rao. Neće počiniti glupu pogrešku i zarezati desni zglob s lijeva nadesno, tako da mom sumnji-čavom umu pada na pamet da bi to mogla biti pogreška koju je počinio namjerno, kako bi izlu-dio policiju. Da se pobrine da ga zamijete. Da privuče pozornost na ono što radi. Čuva glavu duboko ispod parapeta, ali nimalo ne sumnjam da želi da znamo za njegovo postojanje! Iz ne-kog mu je razloga važno objaviti svoju nazočnost. Sto vi mislite? Moglo bi biti tako, zar ne? I, ukoliko sam u pravu, mogli bi imati posla s nevjerojatno gadnim tipom! Sandilandse! Uhvatite ga za nas! Vi ga uhvatite, a ja ću ga strijeljati!
Osmo poglavlje
Nedjelja ujutro i Joe se smjestio za doručak. Vrč kave (odlične), dva kuhana jaja (savršena), pogačice (gumaste), putar (konzerviran, činilo mu se, i lagano usiren) i najsolidnija, nepokoleb-ljiva tegla pekmeza Cooper's Oxford koju je ikad vidio. – Dobra stara Indija – pomislio je. Kad se odjenuo, začuo je metalnu zvonjavu crkvenog zvona. – Nedjelja, naravno. Vjerojatno crkve-na parada. Upravo to ću jutros i učiniti – dati dobar primjer u čast londonske policije. Uostalom, možda čujem i kakav trač. Kako se ono zove ona žena? – nekakva Kitty, doajenka Panikhata? Možda je službeno posjetim.
Dok je zakopčavao svoj Sam Browne, provjerio je džep kako bi bio siguran daje opskrbljen posjetnicama i s gizdavim štapom ispod ruke krenuo prema udaljenoj crkvi.
Gromoglasno u ritmu uz ritmičko udaranje potkovanih vojničkih čizama, kruto marširajući do stava mirno, drugi bataljun shropshirske lagane pješadije pretekao gaje i prije njega ušao u obijeljenu garnizonsku crkvu. Sjeli su na svoja mjesta, bučno smještajući svoje puške na za to predviđene prečke. Joe se sjetio da od Pobune, kad je velik broj ljudi zatečen nenaoružan u crk-vi i masakriran, britanske trupe paradiraju svaki s dvadeset metaka i svaki s pomoćnim oruž-jem.
Naoko poprilično pobožan narednik u Kraljevskim veznim trupama, koji je obnašao ulogu zamjenika crkve nog starješine, odmjerio gaje od glave do pete i usmjerio u odgovarajući crk-veni red, vjerojatno točno procjenjujući Joeovu društvenu svijest. Da nije bilo vojske, da nije bilo vrućine, da nije bilo lepeze koja mu je lupkala iznad glave, mislio bio da se doista nalazi u nekoj prigradskoj crkvi u Engleskoj. Automatski je pogledao na ploču s crkvenim pjesmama, pročitao sa nje brojeve i provjerio pjesmaricu da vidi zna li ijednu od njih.
„Ali Hail the Power of Jesus' Name”, „There is A Green Hill Far Away” i – tko bi rekao? – „Onward Christian Soldiers”. Kad je njegov uobičajeni crkveni obred bio dovršen, ogledao se oko sebe, ugledao oronulo lice Williama Somershama, promotrio pokorna lica časnika Sivaca, uočio buntovne izraze ostalih britanskih rangova u zbijenim crkvenim klupama i pogled mu se sa zadovoljstvom zaustavio na tamnoj glavi vrhovnog upravnika i, s nedoličnim drhtajem srca, na Nancy koja je stajala uz njega. I upravnik je promatrao okupljene i, kad je ugledao Joea, nje-žno je gurnuo Nancy laktom i dostojanstveno, ali srdačno podigao ruku u pozdrav.
Kapelan je nečujno propovijedao, shropshirska lagana pješadija gromoglasno je pjevala, okupljene gospode nestalno ih pratile i Joe se ponovno našao na suncu. Pozornost je smjesta usredotočio na prepoznatljiv, upečatljiv ženski lik – Kitty, gospoda KitsonMasters, koja je, ka-ko zgodno!, stajala i razgovarala s Nancy i Andrewom Drummond.
– Oh, Nancy! – pomislio je. – Možemo li uzeti dva konja, odjahati negdje u prirodu, ponijeti sa sobom piknik košaru i pronaći neko mjesto za plivanje? Do đavola, moglo bi to biti poslov-no! Mogli bismo raspravljati o slučajevima, podijeliti misli…
i Namještajući kapu na glavi, probio se do njih i pozdravio. – Dobro jutro, upravniče – služ-beno je rekao. – Dobro jutro, gospođo Drummond. Jeste li me čuli kako sam milozvučno pje-vao „There Is A Green Hill Far Away”?
– Oh, to ste bili vi? – uzviknula je Kitty. – Čula sam vas! Tu pjesmu nisam čula još otkad sam bila školarka!
Morali biste dolaziti češće. Nedostaje nam muških glaso va u zboru. Eto, znam tko ste, ili bih to barem znala kad bi se upravnik udostojao upoznati nas.
– Mislio sam – rekao je Joe – da bih vas mogao pos jetiti…
Promotrila ga je znalačkim, procjenjujućim pogledom, ukočena kao šipka za čišćenje puške, kao što i dolikuje udovici Vrhovnog upravnika. Pokraj nje stajao je njezin poslužitelj, sa sunco-branom u jednoj i pjesmaricom, molitvenikom, i kako je Joe pretpostavljao, bočicom mirišljave soli u drugoj ruci.
– Da – odgovorila je odlučnim glasom – učinite to, zapovjednice. Možda biste mi ukazali čast i prošetali sa mnom natrag do kuće. Upravnika i njegovu suprugu moramo ostaviti da se sa svima pozdrave. To je nakon ju tarnjih misa uobičajeno. Nancy, draga, potpisujem, ti sa sva-kom minutom postaješ sve više burra memsahibl Uvi jek sam se smatrala nadredenijom gospo-đom u bazi, ali morat ću pripaziti! Nikad nećeš biti onako dobra kao što sam bila ja, ali ćeš uvi-jek biti itekako ljepša! No dobro, pođite sa mnom, zapovjednice!
Krenuli su zajedno kroz vrućinu i prašinu. Dok su hodali, odjeknuo je poziv za prozivku i Joe se uhvatio kako automatski prilagođuje riječi: Šezdesetičetiri, devedesetičetiri, Više nikad neće biti bolestan.
Siroti jadnik je mrtav!
Dok su tako hodali, prošli su pokraj dva vojnika ostalih rodova britanske vojske, sudeći pre-ma blijedim licima očito novaka, s rukama na bokovima, koji su prezirno promatrali Panikhat.
– Panikhat? – čuli su gdje govori jedan od dvojice. – Stanigrad… Stavigagrad ako mene pi-taš!
– Ne bih imao ništa protiv – rekao je drugi.
– Da, jedno dobro umakanje! Samo nam to i treba!
Joe je zadržao ravnodušan izraz lica kad su prolazili pokraj njih. Pitao sejeli Kitty shvatila njihovu aluziju, a prema pojačanoj ukočenosti njezina držanja prepostavio je da jest i zbog toga mu se dodatno svidjela.
Kad su stigli do njezina prostranog bungalova, okruženog najljepšim vrtovima koje je Joe dosad u Panikhatu vidio, čitava kaskada posluge sjatila se kroz vrata da ih pozdravi. Sluškinja je uzela Kittyn šešir i veo, poslužitelj je crkvene potrepštine predao drugom sluzi, treći je od-mah poslužio pića na verandi, a četvrti odustao od mahanja lepezom kako bi sve to ubrzao.
Kitty gaje povela do ležaljke. – Znam, naravno, zašto ste ovdje – počela je ne okolišajući. – Baza je, znate, podijeljena. Jeste li to znali? Podijeljena na one koji smatraju da tratite vrijeme i žele da pustite lava da spava – tu frakciju predvodi zapovjednik policije Bulstrode, ali pretpos-tavljam da on doista tako i misli. Sve što biste vi mogli iznijeti na vidjelo, nepovoljno se odra-žava na policijske postupke – a tu je i druga frakcija koja smatra da je bilo nečasnih postupaka, a nju predvodi Nancy, naravno uz Andrewovu blagonaklonu potporu. Njegov je stav uvijek blagonaklon kad je riječ o Nancy, kako ste i sami, usu đujem se reći, već primijetili. On joj ug-lavnom dopušta da čini što želi. Ne bi to bilo tako u moje vrijeme! Ali… Teško je ranjen u ratu. Njegova sakata noga nasljeđe je druge bitke za Marne. Poštujem ga i divim mu se i ne bih želje-la da mu se dogodi išta tužnoga. Nije morao otići u rat. Indijska civilna služba bila je rezervira-no zanimanje, ali je on odslužio godinu ili dvije s rajputanskim strijelcima i bio u rezervnoj službi pa im je bilo drago da ga odmame sa sobom. S ratnim povećanjem teritorija, bili su im potrebni svi lingvisti koje su mogli unovačiti, tako da je Andrew otišao u Francusku i jedva izvukao živu glavu. Uvijek kaže da život duguje Nancynoj njezi.
Nakon neznatne stanke, nastavila je: – A sad mi recite koga ste upoznali, gdje ste bili, što ste vidjeli, što vam se čini. Na primjer – jeste li već upoznali Prenticea? Patani imaju ime za njega. Ne govorim pushtu, tako davani ne mogu reći kako ga točno zovu – ali u prijevodu znači „onaj koji nikad nije pospan”, ili nešto slično. On je, znate, proveo mnoge godine na granici. Odslu-žio dva roka s gilgitskim izviđačima i odstupio samo zato stoje njegova pukovnija to zahtijeva-la. Baš na vrijeme da ih povede u Francusku. Tad je već bio veći Patan od Patana! Znao je sve o Pukhtumvali…
– Pukhtumvali?
– Da, patanskom kodeksu časti. Giles je živio prema njemu. Još uvijek živi, u to nimalo ne sumnjam. Spre manje osvetiti uvredu i u trećoj ili četvrtoj generaciji ako je potrebno, spremanje u jednakoj mjeri i braniti nezna nca unutar svojeg dvorišta. To je logično, posve je u skla du i nedvojbeno je potrebno da bi čovjek preživio na sjevernozapadnoj granici, ali u Bengalu zna biti strašna smetnja. A inteligentan Patan – ukoliko to nije proturječje pojmova – prvi bi priznao da takav život vodi do neobuzdanih i apsurdnih događaja. Popijte i natočite si novo piće – u ovoj zemlji čovjek mora paziti da ne dehidrira!
– A Dolly Prentice? Kakva je ona bila?
– Oh, ona je bila divna! Mrtva je već dvanaest godina i bila je barem dvadeset godina mlađa od mene, ali još uvijek mi nedostaje. Bila mije prijateljica, svima je bila prijateljica. U njoj je postojalo nešto čemu smo se svi divili. Mogla je obasjati prostoriju samim svojim ulaskom u nju, a kad bi ti se obraćala, osjećao si se počašćenim i odmah bolje zbog razgovora s njom. Znam da to zvuči sentimentalno i apsurdno, ali pitajte bilo koga tko ju je poznavao i svi će vam reći isto. Čekajte trenutak.
Kitty je pljesnula rukama i pozvala poslužitelja. Kratko je razgovarala s njim i on se naklo-nio i izišao iz prostorije tek kako bi se vratio noseći dvije prašnjave, otrcane knjige prekrivene kožom.
– Obiteljski albumi Prenticeovih – rekla je Kitty. – Ne znam bi li se Giles složio da vam ih pokažem, ali ne kanim ga obavještavati o svojim namjerama. To spada pod rubriku pomaganja policijskim istragama, ne biste li se složili?
Mahnula je sluzi da odloži albume na stol između njih i počela pažljivo okretati stranice. – Ovi su albumi pobjegli požaru. Oni su jedini kojima je to uspjelo. Čuvali su se u metalnom san-duku u Gilesovoj radnoj sobi na samom kraju bungalova, zajedno s obiteljskim dokumentima. Kad su spašeni, naravno da su doneseni k meni. Giles i Midge su oboje bili svjesni da ću ih ja brižno čuvati, ali nikad nisu tražili da im ih vratim a meni se, nekako, nikad nije činilo pravim trenutkom da to učinim. Midge ih dolazi ovamo prelistati i čuti moje priče o svojoj majci, ali Giles nije nikad pokazao nimalo želje da mu budu vraćeni. Previše mu je sve to bolno.
Pronašla je fotografiju koju je tražila i gurnula je prema njemu. – Ovdje možete vidjeti pone-što od njezina stila. Bila je prekrasna. U njoj je bilo nešto nestašno što se svima sviđalo.
Joe je s tugom i divljenjem promatrao blistavo, vragolasto lice podignuto prema kameri. Da, Dolly bi i njega osvojila, pomislio je.
– Ali, reputacija joj je ostala nedirnuta? – obzirno je upitao.
– Pa, mogla je reći, zajedno s kraljicom Elizabetom: „Sumnje su brojne, ali se ništa ne može dokazati.” Tako je i bilo. Pretpostavljam da je imala čitav niz afera, ili barem udvarača, i da mije do toga, mogla bih ih i imenovati.
– A, Prentice? Je li on toga svega bio svjestan? Je li mu smetalo? Je li joj bio veoma privr-žen?
– Što mogu reći na to? Imao je reputaciju vjernog muškarca i istina je daju je, kad je morao napustiti bazu, vodio sa sobom uvijek kad je mogao. Što je neobično.
Većina časnika jedva čeka pobjeći na nekoliko dana od bračnog blaženstva. Ali, je li joj doi-sta bio privržen? Is kreno govoreći, rekla bih da nije. Gotovo bih bila sprem na reći da je bio ravnodušan prema njoj, iako ne biste pronašli mnogo ljudi koji bi se složili s ovom mojom iz javom. Možda mu je bila draga i nikad je nije zlostavljao ili zanemarivao, ali u usporedbi sa svim ostalim muškar cima u bazi, ravnodušan.
– Kako se uopće oženio s Dolly? Površinski gleda jući, čini se da nisu baš imali mnogo toga zajedničkog.
– Dolly je imala indijsko podrijetlo. Kao i Nancy i još na desetke drugih djevojaka – ako že-lite imati položaj u Indiji, postoji samo jedan način da to postignete – mo rate se udati za muš-karca koji ovdje stvara karijeru. Na kon škole, Dolly je izišla u lov i nije bilo vjerojatno da će se „vratiti prazne mreže”, kako smo običavali pogrdno govoriti za sirote neugledne djevojke koje su se vraćale kući bez muža. Te godine – je li to bila 1902.? – mogla je birati među raspoloži-vim muškarcima. Naravno, daleko je najbolji ulov tri stotine funti godišnje teškog živog ili mrtvog muškarca…
– Živog ili mrtvog? – zbunjeno je upitao Joe.
– Državnog službenika, poput onog kakvog je Nancy uhvatila za sebe, najbolje plaćenog, s tom pred nošću da, ukoliko on umre, ti i dalje nastaviš izvlačiti suprugovu plaću u cijelosti dok god si živa. Mislim da ćete se složiti da to nije loša pogodba.
– U svakom slučaju bolja od policijskih aranžmana – rekao je Joe.
– Dolly je i s te strane imala ponuda, ali – na izne nađenje mnogih – odabrala je Prenticea. Ovdje su njih dvoje na dan vjenčanja.
– Bio je zgodan – komentirao je Joe.
– O, da. Fizički izvanredan čovjek. Još uvijek jest.
Vraški zgodan, ne mislite li? Ali, u njemu je bilo nešto što se većini djevojaka nije sviđalo. Nije znao udvarati. Silne godine koje je proveo u brdima nisu ga pripremile za tri vijalnosti uglađenog društva. Mislim da nije znao kako da se učini privlačnim ženama. Moje je mišljenje da je vraćen u pukovniju ovdje u Bengal sa savjetom nad ređenih da ozbiljno pokuša dobiti unapređenje, a ako ni si oženjen, teško je napredovati iznad određene točke. U indijskoj vojsci postoji izreka: Časnici ispod kapetana ne moraju se ženiti. Majori se smiju ženiti. Pukovnici se moraju oženiti. Prentice je odlučio da će postati pukovnik. Spazio je Dolly i odnio nagradu se-zone.
Album sa svojom melankoličnom paradom potpisanih i zamrljanih, ali evokativnih fotografi-ja, ushitioje Joea. – Smijem li? – upitao je.
– Naravno – odgovorila je Kitty. – Ne morate žuriti.
Ponovno je mahnula rukom poslužitelju koji je bez ijedne riječi protumačio njezin pokret i donio joj tabake – ru i upaljenu šibicu. Na njezinu ponudu, Joe se poslužio cigaretom.
– A ovo je Midge? – upitao je, pokazujući na sitnu djevojčicu koju je na poniju držao nas-miješeni konjušar.
– Da, to je Midge. Veoma je tamnoputa, vidite. Nas lijedila je put od oca.
Joe je na trenutak ušutio, promatrajući jedan drugi portret. Visok, tamnoputi mladić, odjeven u široke bijele hlače, dugu košulju i uski prsluk pripadnika patanskog plemena smiješio se na neki samouvjeren, gizdavi način prema kameri.
– Vidim da ste pronašli Prenticeovog poslužitelja.
– Chedija Khana?
– Da. Odakle to znate? Zar ću ipak morati cijeniti vaše detektivske sposobnosti? Chedi Kli-an. Tako se zvao.
Godinama nisam čula to ime. Ali, njega nikad neću zabo raviti! Nitko tko gaje ikad vidio, ne bi mogao. Još uvijek pamtim lepršanje koje je izazvao u kokošinjcu kad se s Prenticeom prvi put pojavio u bazi. Žene su se obeznanjivale. Diskretno, naravno.
– Veoma nalikuje Rudolphu Valentinu u Seiku.
– U Panikhatu još nismo imali zadovoljstvo pogle dati neki film, tako da to ne mogu komen-tirati. Ali, u ba zi, Chedi Khan je smatran romantičnim likom bez premca. Bio je visok otprilike metar i devedeset i, kao što vidite, zgodan k'o sam vrag. Kretao se kao pantera – šuljao se ba-zom ne gledajući ni lijevo ni desno i nije bio podložan nikome osim Prenticeu. Kosa mu je bila crna i nosio ju je dugu do ramena… ponekad bi kroz nju provukao crvenu ružu. To nas je prili-čno iznenadilo, ali najupečatljivije na njemu bile su njegove oči. Bile su modre. Da, tirkizno modre, a on ih je uokvirivao ugljenom tako da im je učinak bio još razorniji. Navodno neka od tih sjevernih plemena imaju svijetlu kožu i modre oči. Kažu da tu boju kože mogu zahvaliti osvajačkim vojskama Aleksandra Velikog. Izvanredno.
– Gdje je Prentice nabavio takvog slugu? Ako je Khan bio sluga…
– Sigurno je da se nije ponašao kao sluga. Postupao je posve samovoljno. Priča se da je na-kon nekog okršaja na granici predan na brigu Prenticeu. Kamo je Prentice išao, Chedi Khan išao je s njim.
– A kakvi su mu bili odnosi s Prenticeovom obitelji?
Je li to poznato?
– Rekla bih posve poznato. Njihovo kućanstvo je prema indijskim standardima bilo veoma povezano.
Činilo se daje odan Dolly i Midge. Naravno, bilo je zlih jezika koji su aludirali da je Dolly, suočena s Prenticeo vom ravnodušnošću, pronašla posebnu utjehu u posluži telju svog supruga. Možda i jest… Ne, zapovjednice, to ne bi bilo nešto novo – dodala je u odgovor na Joev upi tan pogled. – A kad su pronađena dva tijela zagrljena u zgarištu kreveta u Dollynoj sobi, možete zamisliti da su sumnje svih zlih jezika u bazi bile potvrđene!
– Neobično mi je da bi itko i nadalje ostao u kreve tu u takvim okolnostima – rekao je Joe. – Prema policij skom izvješću, bilo je veoma bučno – sluge su zapomagale, vatra bjesnila… čuli su se čak i pucnji. Dovoljno glasno da privuče pozornost časnika pola milje dalje u blagovaoni-ci…
– Nikome tko je poznavao Dolly to nije bilo nimalo neobično – zamišljeno je rekla Kitty i na trenutak zašutjela, odvagujući koliko se može povjeriti Joeu. – Vidite, zapovjednice, vi još niste vidjeli mnogo od života u bazi, ali ste možda vidjeli dovoljno da možete zaključiti daje on većini žena dosadan i samotan. Gospođa rijetko kad mora sama mrdnuti prstom, a kad je njezin jutarnji zada tak nadzora posluge završen, malo je drugih stvari kojima bi zaokupila vrijeme, da ne spominjemo um. Dolly se dosađivala. Pila je. Mjesecima prije požara poprilično je pila. Sta-ra je to priča. Pretpostavljam da je, kad su dakoiti podmetnuli požar u bungalovu, već ionako ležala mrtva za čitav svijet.
– A Chedi Khan?
– Kao Musliman zacijelo nije bio pod utjecajem al kohola. Tko zna? Tijela su bila zaglav-ljena ispod grede.
Možda ju je pokušavao probuditi… natjerati da se po makne… i pustio da bude prekasno. Chedi Khan je bio odan Prenticeu i što bi drugo učinio, doli izgubio život braneći njegovu inemsahib? To je, u svakom slučaju, odu vijek bila moja inačica priče. – Pogledala gaje s trač-kom izazova u očima. – I bila bih vam zahvalna daje prihvati te kao autoriziranu inačicu, za-povjednice. Treba misliti na žive, a meni su oni važniji od mrtvih. Možda čak i važniji od istine.
Joe je kimnuo potvrđujući svoj pristanak i razumijevanje. Pustit će neka bude tako – barem za sad.
Palo mu je na pamet da bi temeljita obdukcija utvrdila sadržaj Dollynog želuca. Pijana? Drogirana? Je li požar podmetnut da se prikriju dokazi? Nije se mogao sjetiti liječničkog izvje-šća o Dollynom lesu i podsjetio se da će se morati dodatno raspitati. Njegov je um automatski pohitao sve širom avenijom nagađanja.
– Sjećate li se kako je Giles Prentice reagirao kad je čuo što se dogodilo?
– Bio je shrvan od boli. Tjedan dana nije se pomak nuo, niti rekao ijednu riječ. Nije bio u stanju brinuti o Midge, naravno, a ona je, sirotica, bila luda od panike i tuge. Moj suprug i ja smo je izvukli i doveli ovamo i bri nuli se za nju. Gotovo godinu dana živjela je s nama. Bi la je previše potresena da bude poslana u školu, tako da sam je sama podučavala. Pametno stvorenj-ce! Ali, neo bično nervozna, no to nije nikakvo čudo.
Lice joj se smračilo od neugodnog sjećanja. – Jednog mi je dana sjedila uz noge dok sam ši-vala, i čitala moje stare knjige za djecu, kad je naišla na neki stari viktorijanski svezak – Indija ispričana djeci, mislim da se tako zvao. Iznenada je Midge pokazala na jednu stranicu, vrisnula i rasplakala se. Dugo nam je trebalo daje smirimo. Zapravo, morali smo otići po Gilesa daje urazumi.
– Što je, zaboga, vidjela?
– Sliku obreda spaljivanja udovice na lomači. Prek rasna mlada Indijka, odjevena u najljep-šu odjeću i nakit, ležela je na razbuktaloj pogrebnoj lomači pokraj mrtvoga tijela svoga muža. Prava stvar za dječju knjigu, nadam se da se slažete sa mnom!
– I Prentice ju je uzeo da ponovno živi s njim?
– S vremenom, da. S nama je ostala dok njihov novi bungalov nije bio izgrađen.
– Na broju 3 u Curzon Streetu?
– Točno. U susjedstvu ruševina starog bungalova.
Činilo mi se veoma neobičnim od Gilesa da gradi tako blizu staroj kući – mora da je to sva-koga dana vraćalo ružna sjećanja. Ali, već je posjedovao to zemljište. Uvijek je bio nepredvid-ljiv momak! Iako, vojnički govoreći, posve predvidljiv. Kad se nakon katastrofe malo oporavio, Patan u njemu potpuno je nadvladao. Okupio je eskadron Sivaca – na izričit zahtjev Upravnika jer je, kao što možete zamisliti, bilo mnogo suosjećanja i zgranutosti javnosti – i odjahao. Vrati-li su se nakon deset dana. Nitko nikad nije vidio tako iznurene čete. Nitko od njih nikad nije govorio o tom jurišu.
Zadrhtala je. – Ali, mislim da su dakoiti naučili značenje riječi „pukhtunwali”.
7 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:32 pm
Margita
Administrator
Deveto poglavlje
Tišinu je ispunjavalo samo ritmičko škripanje lepeza. Kitty se izgubila u užasima prošlosti.
Dok joj je davao vremena da sredi misli i osjećaje, Joe je bio zaposlen upijanjem pojedinosti i vaganjem važnosti za njegovu istragu krvavih događaja tog ožujka otprije dvanaest godina. Nije stvarao teorije, nije još donosio ocjene; jednostavno je nastojao pojmiti što je više mogao od tog niza neobičnih, jezovitih događaja. Često je tako radio na slučajevima koji su mu bili dodijeljeni. U početnim fazama, pohlepno prikupljanje činjenica i dojmova bilo je karakteristi-čno za njegov pristup. Nije donosio pretpostavke niti iznosio teorije dok nije bio siguran da je o nekom zločinu saznao najviše što se moglo saznati. Poznavao je opasnosti konstruiranja ured-nog objašnjenja koje bi se moglo raspasti na komadiće kasnim pojavljivanjem neke nove in-formacije.
Ali, bilo je nečeg u ovoj, prvoj smrti engleske gospođe, što mu je uvijek iznova privlačilo pozornost. Stvorio je vlastitu teoriju, na temelju dokaza iz epidemije višestrukih umorstava koja su šokirala stanovnike Europe u posljednjih pedeset godina, da se identitet ubojice najlakše mo-že otkriti po prvom i zadnjem umorstvu u nizu. Prvo umorstvo, baš zato što je prvo, neizbježno je izvedeno najmanje profesionalno, najšeprtljavije, najnervoznije. Ako ga ubojica uspije pre-živjeti neotkriven, poboljša tehniku, manje riskira, vještije prikriva tragove drugi, treći i četvrti put. Ako mu karijera nastavi cvasti, može postati pretjerano samouvjeren, smatrati se neuhvat-ljivim, a u vrijeme istrage njegove pete ili šeste žrtve, policija već usvoji vještine jednake nje-govima.
Umorstvo Dolly Prentice, kao prvo i daleko najuvjerljivije slučajno, bilo je, razmišljao je Jo-e, najznačajnije. Obrazac je sličan, ali ne još posve isti kao u narednim umorstvima. Kao i u ostala četiri slučaja, vjerojatno je postojala smrtonosna nazočnost urođenika – u ovome navod-nih dakoita. Joe se sjetio da nitko od svjedoka nije spomenuo da je doista vidio ijednog dakoita, iako se izvještavalo da su ih sluge vidjele i da ih je skupina od četvorice ili petorice naoružanih muškaraca grubo izvela iz zgrade. Je li ih netko – možda Prentice? – unajmio, namamio ili pre-vario da napadnu bungalov? Tijekom njegove odsutnosti? A onda krenuo za njima i riješio se živih dokaza protiv sebe? Joe je odlučio da će zauzdati maštu; nijedan muškarac ne bi slijepo stavio u opasnost život svoje žene, svoje kćerke, svog poslužitelja i čitavog kućanstva vjernih slugu.
Prelistavao je stranice albuma i vratio se na fotografiju s vjenčanja. Čak i sa žućkastog papira Dolly je iskrila srećom i još nečim… zadovoljstvom? Možda ponosom? Ima li u njezinim oči-ma tračak onog istog osjećaja koji je uočio u očima starog lovca na tigrove na jednoj slici u časničkoj blagovaonici – „Vidi kakvu sam sjajnu zvijer ukrotio!” Joe je pogledao njezinu lovi-nu. Pukovnik, u to vrijeme major, Prentice. Visok, sportski građen, autoritativnog izgleda. Da, tigar. Ali, sumnjao je da mu je ljupka Dolly držala nogu na vratu. Sjetio se što mu je Kitty rekla o braku u vojsci. „Pukovnici se moraju oženiti.” Je li pukovnik samo obavljao svoju dužnost kako bi bio unap rijeđen? A Dolly, je li ona odabrala muškarca ili zapovjednika baze kojim je trebao postati? Je li bila svjesna njegovog podrijetla, prijeko potrebne mu divljine?
– Kažete da se Prentice, hm, vratio kodeksu koji mu je bio poznat iz ranog djetinjstva… tom Pukhtunwaliju…
Da kazni bandite odgovorne za smrt njegove žene? Bi li mu on i nakon toliko mnogo godina imao jednako značenje?
Kittyje zapalila novu cigaretu i razmislila o njegovom pitanju. – O, da, mislim da bi. Na pov-ršini, Giles Prentice je pravi vojnički časnik, propisan, hladan, uobražen, ali uvijek sam smatra-la da u njegovoj osobnosti ima još nešto, nešto lakoumnije što ključa ispod krute površine. A patanski kodeks, on je, kako da kažem? – veoma zavodljiv na svoj jednostavan, muški način.
– Ima li u njemu još čega osim obveze osvete?
– Da. Ali ne mnogo. Postoji i obveza melmastije – gostoljubivosti. Od Patana se očekuje da ponudi hranu, smještaj, zaštitu, čak i da da život za svakoga tko kod nje ga potraži utočište. Mnogi britanski časnici, kako se kaže, „igraju na sigurno”. I čineći to, počnu se diviti patan-skom načinu života. A kao drugo, tu je i pravo nanaivati, što znači „ulaženje”. Patan mora po-nuditi zaštitu svakome tko je od njega zatraži, čak i najgorem neprijatelju. Ako mu na vrata dođe čovjek s busenom trave u ustima, ko jim pokazuje daje ponizan kao životinje i s Kuranom na glavi, Patani svejedno ne mogu odbiti nanawati. Ali, prva i najvažnija dužnost je badal – osveta. Osvetiti se treba za svaku povredu nanesenu Patanu, njegovoj obitelji ili ple menu. Po-nekad čeka godinama prije nego što se osveti – možda već i zaboravi razlog osvete – ali osvetiti se mora.
Postoji jedna priča – prilično nedavna, i znam daje isti nita jer je jedan moj rođak istraživao taj slučaj – da je jedan urođenik ustrijelio savršeno nedužnog engleskog časnika na granici. Kad su ga upitali zastoje ustrijelio časnika kojeg nije ni poznavao, Patan je odgovorio daje njegovog pradjeda ubio Englez i da se on sad osvećuje. „Nakon stotinu godina?” upitao je moj rođak, u nevjerici. „Nakon stotinu godina… da…” odgovorio je Patan. „Možda sam malo prenaglio.” Postoje i priče o starim, žilavim nitkovima koji su poubijali i vlastito potomstvo kad je kodeks to zahtijevao!
– Dakle, proganjajući dakoite, Prentice se osvećivao za Dollynu smrt?
– Da. Radije ne bih mislila o tome, ali pretpostav ljam daje točno to učinio. Bilo je nečeg ta-ko hladnog u snazi i neumoljivosti tog muškarca. Kad je odjahao na svoj kazneni pohod, imao je lice kao od kamena, s tako divljim izrazom kao da su se sve tri Furije udružile. Ali, čovjek ne mora biti Patan po načinu na koji razmišlja da bi inzistirao na osveti. Mnogi su ga britanski ča-snici u to me ohrabrivali. Bungalov u plamenu, inemsahib u plamenu, užasnuto dijete, možete zamisliti da to budi strašne uspomene.
– Sjećanja na Pobunu?
– Da. I samu me je svladao pogled na gorući bunga lov, a mislim daje i drugima mojih go-dina bilo jednako.
Ja sam ono što se naziva djetetom Pobune. Rođena 1857., zapravo u rezidenciji u Lucknowu. O Pobuni znam sve što se može znati. Naši su prijatelji često razgovarali o njoj, a uništenje bungalova Prenticeovih izazvalo je u meni silan strah. Nisam bila jedina koja je rekla, „Evo, počinje ispočetka”. U nama je, tik ispod uredne površine vojničkog života, stalno prisutan strah da bi se to sve moglo ponoviti. Ne zaboravite, gospodine SandilailcJs, da su prve žrtve pokolja bile upravo Engleskinje, žele vodnika.
– Nakon rata nisam imala loš predosjećaj dok mi na vodno samoubojstvo Peggy Somersham nije prirvalo sjećanja, i loš se predosjećaj vratio s osvetom kad sam izračunala i shvatila da je u godinama koje su uslijile u bazi bilo pet smrti u mjesecu ožujku, no mislim da nikom drugom to nije palo na pamet dok Nanty nije počela sve propitkivati. A sad ste ovdje vi i njuškate naokolo kao lasica. Koji vam je sljedeći potez?
– Idem u Calcuttu – odgovorio je Joe. – Sljedeći tjedan. Posjetiti Harolda Carmichaela i Phi-lipa Fortesa Nancy.
– Da?
– Dobro – rekao je Joe – znam što taj „Da? znači!
Možda bih trebao reći da ćemo ići upravnikovim službenim automobilom i da će nas voziti nitko drugi, Naurung!
– Besprijekorna pratnja! – uzviknula je Kitty. Izvukla maleni zlatni sat pričvršćen među na-borima njezinim grudima i značajno ga pogledala.
Joe se nasmijao. – Jednu stvar u policiji naučimo, a to je shvatiti mig! Hvala vam najljepša na mnogim stvarima i nadam se da ćemo se ubrzo ponovno vidjeti.
– Možda i brže nego što mislite. Već danas poslijepodne, ako želite. Gospođe nedjeljom dola ze užinati sa mnom. Mogli biste reći da sam „kod kuće”.
Sazna li se da će tajanstveni i zgodni sahib iz policije biti medu sendvičima od krastavaca, kao dio jelovnik, ishod bi mogao biti dobar. Uostalom, upravo zato ste – barem sam ja to tako shvatila – ovdje, da smirite situaciju… Da uvjerite histerične žene da Scotland Yard drži sve pod nadzorom. Bit će vam bolje da dođete. Ponesite mirišljave soli! U pet. Nemojte zaboraviti!
– Bit će mi drago. – Joe je ustao, naklonio se, stavio kapu na glavu, pozdravio i okrenuo se na peti.
– Oh, zapovjednice, još nešto… – viknula je Kitty za njim. – Vjerojatno nema nikakvog značenja, ali primije tila sam jednu prilično neobičnu stvar…
Joe joj se nasmiješio u znak ohrabrenja i čekao da nastavi.
– Riječ je o ružama. Ponovno su se pojavile. Znam da ćete mi reći da svaki vrt u bazi blista od ruža i to je is tina, ali ja govorim o ružama na groblju. Grimiznim kašmirskim ružama – tako ih ja nazivam. Vjerujem daje zapravo riječ o divljoj kineskoj ruži koja se kroz Nepal i Kašmir uspijela probiti ovamo do Bengala, Rosa indica uri nima, ali prvi sam je put vidjela u Kašmiru i za mene će zauvijek ostati kašmirska ruža. Te ruže nisu baš uobičaje ne. Dollyjejedna rasla pre-ko bungalova, ali naravno, više je nema. U vrtovima Kluba raste jedan dobar primjerak i znam da ih Nancy ima jednu ili dvije, ali to je sve. Većina ljudi radije uzgaja ruže s većim, raskošni-jim cvijetom.
Kako god, buket takvih ruža pojavio se na Joaninom gro bu i pojavljuje se svake godine ot-kad je umrla. Nema tu ničeg neobičnog, ali – je li moguće da sam ja jedina koja je to primijeti-la? – takav se buket pojavljuje redovito, sva kog ožujka, na Joaninom grobu, na Sheilinom i na Alicijinom, iako u bazi više nema nikoga tko bi ih se na taj način sjećao. A jutros u crkvi opazi-la sam daje netko os tavio takve ruže i na Peggynom grobu. Sto mislite o to me, zapovjednice?
Prikladan nedjeljni ručak kod Bengalskih sivaca neizbježno je morala biti jako začinjena ju-ha, nakon koje slijedi slatki puding. Joe je ta jela smatrao krajnje anestetičkima, iako je odbio čašu francuskog crnog vina koja mu se pojavila uz lakat i zadovoljio se indijskim bijelim pi-vom. Bojao se da se, popusti li i zadrijema poslijepodne, neće probuditi na vrijeme za Kittynu užinu u pet sati. Pretpostavljao je da se, savjesti radi, mora pojaviti. Impulzivno je odlučio nak-ratko otići iz baze i, zatraživši da mu dovedu ponija, vratio se u bungalov i presvukao u jahaće hlače i košulju. Izdaleka će promotriti bazu, s nadom da bi mu to moglo razbistriti misli.
Ponovno je krenuo planinskom stazom koja se Sheili Forbes pokazala kobnom. Bambus, si-guran na nogama, olako je shvaćao vijugavu cesticu, lagano kaskajući prema vrhu, slijedeći svaki zavoj, i naposljetku stigao na onu, kako ju je Joe smatrao, kobnu krivinu. – Kako bih se ja snašao – pitao se Joe – da mi nagi saddlm iskoči između stijena? – Jahao je s uzdom koja nije bila konju u ustima i ne bi ga baš mogao nadzirati, ali je zaključio da se Bambus nimalo ne bi ustrašio. Osim toga, Joeu su u prilog išle i dvije snažne noge, jedna sa svake strane konja, savr-šena ravnoteža i godine jahaćeg iskustva. Mrko je gledao stijene iza kojih se moglo svašta skri-vati i opipao bič, sa strastvenom željom da se njegov neprijatelj pojavi.
Staza je zavijala u nedogled i naposljetku izišla na ograđeno zemljište među stijenama, zak-lonjeno hladom stabala, s potočićem. Shvatio je zastoje ovo bilo omiljeno mjesto za piknik i zamislio jedan drukčiji kraj onog nesretnog jahanja. U mislima je vidio Sheilu Forbes kako za-dihana pobjedonosno dojahuje, dostižući ostale, i sjahuje s konja kako bi im se pridružila na travi uz sen dvič i hladno piće. O čemu će pisati roditeljima u svom sljedećem pismu.
Joea je obuzeo bijes, snažna mržnja prema čovjeku koji je proganjao i desetkovao ovu nedu-žnu skupinu, koji je smislio, planirao i namjestio domišljat niz priča kojima će prikriti umorstva svojih žrtava i bez imalo kajanja promatrao kako mu svaka od njih umire pred očima. Sjahao je s konja, ovio uzde oko stupica koji je očito i bio postavljen u tu svrhu te odšetao do ruba litice okrenutog prema Panikhatu. – Tamo je moj problem. Negdje tamo dolje nalazi se moj problem. Tamo dolje nalazi se čovjek koji je moj problem. Možda baš sad gleda uvis i pita se što radim. Možda me se boji. Rado bih mislio da me se boji.
„'Ja sam Nag', rekla je kobra, ali u dnu svog crnoga srca, bojala se.” – Za ime Božje, dopusti mi da budem mungos! Boj se, tko god da jesi, prokletniče! Pogriješi! Pokaži tko si! Donesi mi, tako ti Isusa, neki dokaz! Makar i najmanji, dostajat će. Nešto na što ti mogu prišiti optužnicu.
Shvatio je da je svog protivnika identificirao kao kobru. I to ne običnu indijsku kobru, nego kraljevsku kobru, hamadrijadu, dugu i do tri i pol metra, koja napada iz grmlja i ubija a daje nitko ne vidi. Krenuo je prema stijeni i, osjećajući se budalasto došavši do nje, mlatio po zemlji oko stijene ne želeći biti drugi kojega će ugristi zmija koja se grije na suncu, a potom sjeo, za-palio cigaretu i pogledom pretraživao udaljene krovove kuća, nastojeći prepoznati Nancynu. Ugledao je široko prostranstvo Kittynog krova i pitao se što će, zaboga, reći Kittyinom okup-ljenom jatu nervoznih gospoda. Činilo se daje njegov zadatak da ih umiri, ali budući da ni sam nije bio ni izdaleka miran, nikako nije mogao zamisliti kako bi to mogao učiniti.
Kao iskusan predavač, navikao je voditi odbore, stvarati mišljenja, istjerati svoje i, iznad svega, pokretati događaje. Slušali su ga ljudi svih položaja, sviđao im se i uglavnom su činili ono što bi im rekao ili ono što su vjerovali da im nalaže. Ali, morao je priznati da ne zna što bi trebao reći ovoj skupinici žena. Lijepo odgojene, pristojne i trudeći se potisnuti paniku, one će zacijelo željno upiti svaku mudru ili utješnu riječ koju bi im on mogao ponuditi. Joe je uzdah-nuo. Radije bi se suočio sa stotinom sumnjičavih, krvožednih redarstvenika! Ali, morao je odig-rati svoju ulogu i iako je nije sam odabrao, posvetit će joj punu pozornost i potruditi se dobro pripremiti.
Dugo je sjedio i uvježbavao fraze, odlučujući koji će pristup primijeniti. – Naurung! – pomi-slio je. – Trebat će mi njegova pomoć.
Kad su utihnuli odjeci Kittyna sata koji su označavali da je pet sati, Joea je glavni sluga iz-veo na verandu. Rashlađen od druge kupke toga dana i udobno odjeven u hlače od guste tkani-ne, bijelu košulju i jahaću jaknu, krenuo je poljubiti Kittynu ruku.
– Dragi moj zapovjednice! – rekla je i nasmijala mu se – izgledate tako svježe! I tako šar-mantno neslužbeno. Je li mi žao što su prošla vremena uzdignutog ovratnika, ljubičastomodrih rukavica i biserne igle za kravatu? Vjerojatno nije. Ali, morate doći i upoznati gospode supruge naših časnika – Bengalske kobile – kako ih je običavao nazivati moj otac.
Joe se okrenuo prema ostatku društva. Kad je ušao, Nancyje sa još šest žena stajala i čavrlja-la u zbijenoj sku i pini, ali su se one sad razdvojile i pristupile mu po važnosti, kako bi mu bile predstavljene.
– Nancy naravno poznajete – rekla je Kitty nastavljajući po redu. – Mary, mogu li ti preds-taviti zapovjednika Josepha Sandilandsa iz londonske policije? Zapovjednice, ovo je Mary Crawford, supruga majora Crawforda…
Za njom su uslijedile Biddy Kemp, Jane Fortescue, Lucy Meadows, Phoebe Čarter, liječni-kova supruga, i supruga veterinara, Joyce Wainwright. Pokušao je o svakoj od njih stvoriti do-jam dok su prolazile ispred njega, ali je završio s mutnom vizijom žarkih boja, lepršavih tkani-na, namirisanih ruku, sramežljivih osmijeha, zadirkujućih osmijeha i, iznad svega, pametnih, pronicljivih očiju. Ono čemu nije vidio ni traga bila je panika.
Za žene u engleskim kolonijama govorilo se da su neotmjene, ali ovaj gaje izbor koji se sad našao pred njim podsjetio na engleski travnjak usred ljeta. Kitty i Mary Crawford bile su brižno prigodno odjevene u haljine od krepa duljine do gležnjeva. Dužina haljina se smanjivala ra-zmjerno broju godina, tako daje najmlađa, mala Lucy Meadows, nosila ružičastu dnevnu halji-nicu koja joj je jedva prekrivala koljena. Najmlađe tri žene imale su, jednako kao i Nancy, krat-ku kosu, tijela nesputana korzetom i očitu izravnost.
Kittyje mahnula rukom prema stolu postavljenom čipkastim stolnjakom na kojem su stajala dva srebrna čajnika, jedan s crvenom mašnom privezanom oko drške, a drugi sa žutom. Pokraj čajnika nalazio se servis za čaj od porculana Coalport, pladnjevi sa sendvičima i stalak za kola-če pun kriški kolača Dundee i biskvita sa šećernom glazurom. Glavni sluga je, nasmiješen, predsjedao stolom dok je Kitty pozivala sve okupljene da izaberu čaj – crvena mašna za indij-ski, žuta za kineski.
Joe je odabrao indijski čaj i sendvič s paštetom od inćuna te razgovarao s damama, jednom po jednom. Uspoređivale su vrijeme u Londonu s vremenom u Panikhatu, govorile mu o svojim planovima za nadolazeću sezonu vrućina kad se već tradicionalno selilo u planinske baze na brežuljcima u podnožju Himalaje, a Jane Fortescue mu se koketno ponudila pokazati ljepote Simle, ukoliko odluči otići do tamo. Cajnici su iznova napunjeni i Joe je pijuckao već treću ša-licu i nervozno se počeo pitati zašto je točno pozvan. Kradomice je pogledao na Kittyn zidni sat i iznenadio se daje proteklo tek četrdeset minuta.
Naposljetku je Kitty zamolila sve prisutne za pozornost. – A sad, moje dame, ugodno se smjestite jer je došlo vrijeme da zamolimo zapovjednika Sanidlandsa da zapjeva za svoju šalicu čaja.
Šalice i tanjuri su odloženi na stolove, a brbljavo društvo je utihnulo. Postrance su se pogle-davale, a onda je istupila Jane Fortescue. – O, ne, Kitty! Neće pjevati zapovjednik! Mi ćemo pjevati! Hajdemo, djevojke!
Na Joevo čuđenje, sjela je za klavir, a ostale su se djevojke okupile oko nje. Nakon uvodnog takta, zapjevale su: Čuvaj leda! Budi spremna!
Jer nitko se neće obazrijeti na tvoj krik.
Već nas je pet mrtvih; Ležimo dva metra pod zemljom. Zbijte se, djevojke! Mimo!
I obrišite suze iz očiju.
Nazdravimo onima koje su već mrtve, I onoj koja će sljedeća umrijeti!
i Prestale su pjevati, smijući se, i smjestile se na stolce čekajući njegovu reakciju.
Joe je znao tu melodiju. U njemu je uvijek izazivala trzaj straha. Zadnji ju je put čuo otpje-vanu tonovima očitog očaja kvarteta mladih zrakoplovnih časnika prije nego što su po posljed-nji put preletjeli preko njemačkih linija. Ove su ga žene upravo počastile iskrivljenom inačicom „Calcutta Cholera Song”. Izazivaju ga? Govore mu da se ne boje? Skrivaju strah fanfarama?
Čekao je jedan trenutak, a zatim zamišljeno zapjevuckao prvi stih. – Da, učinilo mi se da je poznajem! „Phanikhatska pjesma panike”! Istu smo tu melodiju pjevali u rovovima, ali kad bih vam kazao riječi koje smo mi pjevali, Kitty bi me dala izbaciti.
Nekolicina žena se nasmiješila i on je krajičkom oka zamijetio da se Nancy polako opušta. Sluga je počeo tiho odnositi posuđe sa stola, a Joe je počeo sa svojim izlaganjem. Približio im se i sjeo im sučelice na rub stola. Zaključio je da ove odvažne, ljupke žene ne zaslužuju ništa manje od istine, onakve kakvom je on sad vidi, bez obzira koliko bila neugodna.
– Znam što je strah. Znam što je smrt. I ne kanim vam govoriti da ne zamarate svoje lijepe glavice smrtima koje se pojavljuju u bazi. Reći ću vam da možda imate itekako opravdan razlog bojati se. Vi ste članice skupine koja je, iz razloga koji još nisam uspio utvrditi, meta ubojice. I to veoma osobitog ubojice…
Posve nečujno, Naurungje ušao u prostoriju. Umjesto svoje uobičajene policijske odore, od-jenuo je široko bijelo odijelo kućnog sluge, crveni prsluk i modri turban. Joe je nastavio govori-ti, pozornost žena bila je prikovana za njega. Naurungje pomagao sluzi očistiti stol. Iznena da je ispustio tanjur koji se uz prasak razbio o pod. Naurungje glasno uzviknuo i počeo prikupljati ostatke tanjura metlom. Sluga je krenuo prema njemu i žurno ga odveo iz prostorije, dokje ovaj siktao psovke. Žene, koje su se sve okrenule i pogledale Naurunga, čuvši buku, odvratile su pogled s nelagodom ili gnušanjem na taj neobičan prizor i ponovno se usredotočile na Joea.
Nastavio im je govoriti, kratko im izlažući datume i pojedinosti predratnih smrti i sažeto iz-ložio svoje sumnje. Naglo je zašutio i posegnuo u džep. Izvadio je nekoliko listova papira i ne-koliko olovaka i svakoj od dama proslijedio jedan.
– Prije nego što nastavimo – vjerujte mi, ovo što vas namjeravam zamoliti da učinite, iteka-ko ima smisla – že lim da se pokušate sjetiti što se u ovoj prostoriji dogodi lo prije pet minuta. Uzmite olovku i opišite Indijca koji je došao pomoći sluzi. Kako je bio odjeven? Kakve su mu crte lica? Kojim jezikom je govorio? Stoje učinio?
Razmjenjivale su zbunjene poglede, grickale vrhove svojih olovaka i zapisivale kratke bilje-ške. Joe je prikupio papire i stavio ih na stol pokraj sebe.
– Sad dolazimo na nekoga koga sve poznajete – nas tavio je. – Peggy Somersham, koja je umrla prošli tjedan.
Znam da vam je rečeno daje počinila samoubojstvo, ali moram vam reći da se i za nju, jed-nako kao i za sve koje su joj prethodile, bojim daje ubijena. Ubijena, ali nije je ubio suprug. Moja je namjera učiniti da mrtvozornička presuda bude ukinuta.
Žene su u znak odobravanja mrmljale i kimale glavama.
Pažljivo im je ispričao o dokazima koje je prikupio i završio: – Postoji jedan svjedok, svje-dok od presudne važnosti, kojem je nažalost bilo dopušteno da slobodno ode nakon što je dao izjavu…
– Bulstrode! – prekinula ga je jedna od žena. – Taj čovjek je nekompetentna budala! Trebao gaje zatvoriti i baciti ključ!
– Taj svjedok je bio Indijac. Nemamo njegov dobar opis, iako gaje vidjelo nekoliko ljudi i intervjuiralo polici jsko osoblje. Iz onoga što sam vam rekao, zacijelo ste za mijetile daje na svakom ili blizu svakog mjesta umorstva zamijećen ovakav ili onakav Indijac. Gdje su oni? Tko su oni? Je li riječ o jednom čovjeku ili nekolicini njih? Kako mogu samo tako ispariti sa lica zemlje? Reći ću vam kako.
Ljudi su veoma loši promatrači. Zamolite bilo koju skupi nu od šest promatrača da vam opi-še muškarca koji je up ravo probo nožem drugog muškarca u nekoj londonskoj ulici, i dobit ćete šest različitih (i moguće je, svih šest ne točnih) opisa. Uzmimo, naprimjer, skupinu od vas šest.
Zamolio sam vas da opišete indijskog slugu koji je prije nekoliko minuta izazvao pomutnju.
Joe je prelistao bilješke, odbacujući papir na kojem je pisalo „Bio je to Naurung, budalo jed-na! Nancy” i glasno pročitao uzorak: – Bio je to jedan Indijac. Nosio je indijsku odjeću i vikao na indijskom. Nešto je razbio? Šalicu za čaj?
– Bio je to Kittyn poslužitelj, Ahmed. Visok, tamno put, u modroj jakni, s bradom i žutim turbanom. Razbio je šalicu. Kitty se to neće svidjeti! Govorio je hindustanskim.
– Opakog izgleda. Postariji. S crvenim turbanom.
Srednje visine. Udario je slugu i psovao na hindu jeziku.
– Mlad. Nizak. Lukavog izgleda s velikim brkovima.
Crveni turban, zelena jakna. Prolio je čaj po Kittynoj no zi. Govorio je bengalski.
– Ovi opisi veoma povoljno govore o vašoj mašti, moje dame, ali mnogo manje povoljno o vašoj moći za pažanja! Uđi, Naurung! – pozvao je Joe.
Naurung se pojavio nasmiješen, naklonio damama koje su zinule od čuda kad su ga prepoz-nale, nasmijale se i okretale jedna prema drugoj naglašavajući da je riječ o prerušenom policaj-cu Naurungu Singhu.
– Nije prerušen. Samo je odjeven u odjeću u kojoj ga ne očekujete vidjeti i pojavljuje se u kontekstu u kojem ga ne očekujete. Prema vašem iskustvu, on ni na ko ji način nije povezan s Kittynim kućanstvom, tako da ga niste prepoznale. Hvala ti, Naurung rekao je Joe, i Naurung je otišao izmjenjujući šale sa slugom kojem se očito svidjela čitava ta predstava.
– Dakle, niste točno zapamtile mnogo pojedinosti, zar ne? Usput – razbio je tanjur – i to je-dan stari, s Kittynim dopuštenjem! Govorio je hindustanski i rekao je nešto o sluginom podrijet-lu što ne bi bilo pristojno ponoviti. A vaši opisi samog muškarca su sve samo ne točni.
Iako ste ga sve vidjele u mnogim prigodama. Koji je to mu razlog? Zato stoje Indijac. Smeđa licajednostavno ne registrirate sa zanimanjem ili točnošću. A to je upravo propust koji našem ubojici omogućuje da se neopažen približi žrtvi i potom pobjegne.
– Što, dakle, predlažete, zapovjednice? – progovorila je piskutavim glasom Lucy Meadows. – Da bismo treba le spavati s palicom za hokej ispod kreveta i izbjegavati sva smeđa lica? To je, znate, vraški teško u Indiji!
– Mislim da nam zapovjednik pokušava reći – raste zala je Phoebe Čarter – da bismo se sljedećeg ožujka tre bale predati i otići kući u Englesku. Možete li nam jamčiti da su londonske ulice imalo sigurnije, gospodine Sandilands? Jeste li već uhvatili Jacka Trbosjeka?
Njezino je bockanje izazvalojedva primjetan smijeh.
– Gospođo Čarter – ozbiljno je rekao Joe – vaš bi ži vot bio u mnogo manjoj opasnosti u Whitechapelu, u kojem je omjer umorstava manji od jednog godišnje na stanovništvo od neko-liko tisuća, nego ovdje u Panikhatu, u kojem bi jedna od vas šest mogla umrijeti već sljedećeg ožujka. A saloni engleskih pokrajina još uvijek se, vjerujem, smatraju posve sigurnima… iako postoji stalna opasnost od napada smrtonosne dosade… i, ozbiljno govoreći, to vam je jedna od mogućnosti, ukoliko naš čovjek slje deće godine još uvijek bude na slobodi.
– No, da zaključimo, želio sam reći sljedeće: vjerujem da nitko ovdje prisutan nije u opas-nosti prije ožujka.
Muškarac kojeg tražim nije neki poremećeni ubojica. On slijedi plan – u napasti sam reći, žrtveni obred. Saznat ću kakav se plan ili poriv nalazi iza ovih umorstava i privesti ubojicu pred lice pravde. Moje je mišljenje daje u srcu svega toga neki vjerski ili kaovjerski motiv, motiv koji mi kao Zapadnjaci nećemo lako razumjeti. Svi smo čuli o vjeri i (nama) prezira vrijednim običajima vjerskih ubojica koji su donedavno vrvjeli ovim dijelom Indije…
Djevojke su ponovno kimnule glavom u znak razumijevanja. Thuggee. Sama ih je ta riječ još uvijek mogla zastrašiti. Na tisuće nedužnih putnika, zadavljenih i zakopanih u masovnim grob-nicama u prošlom stoljeću, a sve to u ime žrtve krvožednoj božici Kali, nisu bile zaboravljene.
– … posve je moguće da naš čovjek djeluje iz istih poriva.
– Što vi, zapovjednice, možete učiniti da uhvatite tog čovjeka prije nego što napadne još ne-ku od nas? Ovdje ste tek kratko, a kažete da ga je Bulstrode pustio da odšeće! – ozlojeđeno je rekla Jane. – Kako ćete ga vratiti? Mogao bi biti bilo gdje u Indiji!
Sa samopouzdanjem koje nije osjećao, Joe ih je počeo razuvjeravati. – Ovo je doba telegrafa, telefona i vlakova. Ako se on s lakoćom može kretati po čitavoj državi, koliko je to tek lakše snagama reda i mira! Idem u Calcuttu provjeriti priču tog muškarca i o tome ću obavijestiti gu-vernera. Gdjegod daje pobjegao, slijedit ćemo ga i biti mu na tragu dok ga ne uhvatimo.
Pogledao je svoju publiku, privukao pozornost svih prisutnih dama i tiho rekao, kao da obe-ćaje svakoj od njih pojedinačno: – Uhvatit ću ga. Trebao mi zato još tjedan, mjesec ili godina dana!
Deseto poglavlje
U ponedjeljak nakon doručka, Joe je stavio tropski šljem na glavu i krenuo uhvatiti Bulstro-dea prije nego što krene u obilazak. Kad se pojavio u zgradi policije, mladi policijski službenik Sikli gaje ljubazno zamolio da pričeka nekoliko trenutaka. Nekoliko trenutaka pretvorilo se u nekoliko minuta čekanja, brižno proračunatih kako bi ga uzrujale, pretpostavljao jejoe. Uzdah-nuo je i odlučio strpljivo čekati, koristeći to vrijeme za prelistavanje bilješki. Naposljetku su se vrata Bulstrodeovog ureda otvorila.
– Sandilandse! – uzviknuo je Bulstrode žovijalno. – Baš mije drago da ste pronašli malo vremena. Uđite. Želite sjesti? Kavu ste popili, zar ne? Čujem da ste bungalov Somershamovih pregledali od glave do pete. Najmo dernijim forenzičkim metodama ravno iz tiskarskog stroja Scotland Yarda. Jeste li uspjeli što pronaći?
Njegov ton bio je krajnje ljubazan, ali pogled mu je bio sumnjičav.
Joe je osjetio kako njegova profesionalna objektivnost nestaje. Očajnički je želio odalamiti Bulstrodea po arogantnoj njušci. Umjesto toga, ležerno je rekao: – Ništa od nekog velikog zna-čaja… Možda samo dvije činjenice o kojima biste željeli razmisliti. Prvo, Peggy Somersham je posve sigurno ubijena, a drugo, bila je trudna.
Bulstrode je zastao kao ukopan i okrenuo se prema njemu.
– Dobri Bože! Što ne kažete? To je svakako od zna čaja. Moglo bi nam dati motiv!
– Motiv!
– Da. Svakako. Motiv samoubojstva. Mislim, ako je sirota djevojka bila trudna, a dijete nije bilo Somershamovo – ipakje on bio mnogo stariji od nje… ne baš u cvijetu mladosti, znate, a u bazi ne manjka zgodnih mladića.
Događa se. Žene to stalno rade. Ne smiješ im ni na trenutak okrenuti leđa! U nekim se bra-kovima trudnoća ne da lako objasniti. Razmislite o tome. Nemojte ocjenjivati Indiju prema standardima – što da kažem? – Wimbledona!
– Peggy Somersham se nije sama ubila – blago je re kao Joe.
– U tom slučaju ju je ubio Somersham – bestidno je nastavio Bulstrode. – Očigledno je. Sa-znao je da švrlja iz van kuće, ne želi odgajati dijete koje nije njegovo i pro nalazi brz izlaz. Rez, rez!
– Imat ću na umu to što ste rekli – ravnodušno je re kao Joe.
Bulstrode je na trenutak zašutio, možda zbunjen Joeovim hladnokrvnim odgovorima. Počeo je preslagivati hrpu papira na radnom stolu.
– Onda, Sandilandse, gdje ste sad? Uništili ste teori ju o samoubojstvu i oborili zaključak mrtvozornika. Tv rdite daje riječ o istrazi umorstva, ali, koliko vidim, od bacujete prvog i oči-tog sumnjivca – Somershama – bez ispitivanja. Dakle, što vam ostaje? Umorstvo od strane ne-poznate osobe ili osoba? Muškarca – ili ako istražuje mo sve mogućnosti, žene – koja se uvukla kroz visoki prozor dva metra iznad razine ceste. Meni to baš ne iz gleda dobro! Tko je mogao ući na taj način? Akrobat?
Nakon kratkog oklijevanja, Joe je odlučio ići do kraja i ponašati se prema njemu kao prema kolegi i bez imalo neprijateljstva.
– Ne tražim – oprezno je rekao – nekoga tko je ušao kroz prozor. Tražim nekoga tko je kroz taj prozor izišao.
Iz unutrašnjosti bungalova, prozorska daska je na visini od metar i pol od poda, a pri ruci je bio i stolac…
– Ma dajte, Sandilandse, vaš ubojica – što on radi?
Pozvoni na ulazna vrata i kaže: „Je li gospođa Somersham kod kuće?” – Imamo posla s pa-metnim čovjekom, Bulstrode.
Jednako pametnim kao vi, kao ja. Nekim, pretpostav ljam, kome su dobro bili poznati običaji kuće. Nekim, čini se, tko je znao da Somershamovi te večeri izlaze: ne treba se previše mučiti dedukcijom da bi se pretpostavilo da će se Peggy Somersham prije jedne takve prigode okupati. Muškarac kojeg tražim ušao je u kuću možda i satima prije nego što je počinjeno umorstvo i skrivao se u ormaru u kupaonici. To ne bi bilo teško, a imamo i do kaze daje netko unutra vre-bao.
Bulstrode gaje podrugljivo pogledao, ali je Joe nastavio: – To ne bi bilo teško. Ljudi stalno dolaze i odlaze – u kuhinju, kupuju i prodaju na vratima, dostavljaju ili dolaze po nešto. Znate to bolje od mene. I takav je jedan, tvrdim vam, ušao u kuću, sakrio se, počinio umorstvo i pob-jegao kroz prozor, birajući trenutak kad nitko nije prolazio uličicom. Za to je potrebna staložena glava i proračunatost od koje ti se doista ledi krv u žilama. Ali znate da se takve stvari događa-ju.
– Ponekad. Ne često. Gotovo nikad. Uz to, vašem bi napadaču trebalo iznenađujuđe prisno poznavanje euro pskih običaja.
– Ako je i sam Europljanin, posjedovao bi to znanje – odgovorio je Joe.
– Ma, dajte, Sandilandse, za ime Božje! Ne želite valjda reći da…
– Da, želim – rekao je Joe – i možda biste mi, kad već govorimo o tome, mogli reći gdje ste vi bili tog poslijepodneva u vrijeme umorstva. Recimo između četiri i se dam sati?
Bulstrode je skočio na noge i bijesno promatrao Joea. – Doista vam zamjeram! Kog vraga mislite da jeste? Sad niste u prokletom Scotland Yardu, znate! Ovo je moj prokleti okrug! Dođe mi da zatražim od upravnika da vas skine sa slučaja. Znate li što je quaggaquagga ptica? Ako ne znate – ja ću vam reći. To je ptica koja leti u sve užim krugovima dok naposljetku ne nestane u vlastitoj guzici! A to je, čini mi se, ono čime se i vi bavite.
– Dobro – rekao je Joe – možda biste mi mogli reći što ste radili u to vrijeme.
– Bio sam u donjem gradu – odgovorio je Bulstrode – kao što sam vam, čini mi se, već re-kao.
– Rješavali neku sitnu krađu na bazaru, rekli ste.
Dobro se sjećam. A ako vas zatražim da vidim vaše iz vješće o tom događaju…?
Bulstrode se zacrvenio od bijesa. – Rekao bih vam da brinete svoja posla!
Pred Joeovim izrazom nepokolebljivog ljubaznog ispitivanja, nakon nekoliko trenutaka, frf-ljajući od gađenja, bacio se na policu natrpanu visokim hrpama papira. Zgrabio je pohaban fas-cikl na hrbatu kojega je pisalo „Shalamar Bagh”.
– Ponavljam, bio sam u donjem gradu, iako ne točno na bazaru. Da budem precizan, bio sam ovdje.
– A štoje točno Shalamar Bagh?
– Čajana. Svojevrsna plesna dvorana, mislim da bis te je tako opisali.
– Što znači Shalamar Bagh? – bio je uporan Joe.
Bulstrodeu je bilo neugodno. – To znači, Kupidov vrt. Imali su problema. Novacima je tamo zabranjen pristup. Došlo je do tučnjave i dvojica glupih redova iz pješadije su se ranila. Otišao sam dolje pobrinuti se da se pridržavaju pravila.
– I to je zabilježeno? Jeste li poveli parnicu protiv uprave?
– Nisam morao. Opomenuo sam ih. To je veoma ležeran lokal. U njemu možete dobiti što god želite.
Možda ste zainteresirani? – otrovno je zaključio.
– Znak za uzbunu danje kad je Peggy Somersham, prema liječničkim dokazima, bila mrtva već sat vremena.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što su vas uspjeli pro naći, hm, kako kopate u Kupidovom vrtu, a na mjesto zločina ste stigli dobra tri sata nakon stoje pronađeno tijelo. Pretpostavljam da u toj plesnoj dvorani ima ljudi koji će posvjedočiti vašu nazočnost u lokalu u razdoblju o kojem govorimo?
– Naravno da ih ima! – rekao je Bulstrode.
Joeve misli su galopirale naprijed. Sto je ono Naurung rekao? „Razmjena.” Odbaci optužbe protiv lokala u zamjenu za alibi? No, je li Bulstrode mogao ući u kuću nezamijećen? Možda prerušen? Joe je odlučio povjeriti se Naurungu: otkriti kad je – i to doista kad – Bulstrode ušao u Shalamar Bagh i kad je iz njega otišao.
– Za sad će biti dovoljno – rekao je.
– Bit će dovoljno zauvijek, prokleta budalo! – S tim riječima, nadzornik policije izišao je iz sobe.
Netom nakon što je on izišao, u ured je ušao Naurung.
– Ah, dobro jutro, Naurung – vedro gaje pozdravio Joe. – Upravo si propustio sahiba Bul-strodea, ali stižeš na vrijeme da me otpratiš na sljedeći razgovor. U bungalovu pukovnika Pren-ticea? Možeš li me odvesti do njega?
Na putu prema bungalovu, Joe je ukratko ispričao Naurungu o alibiju njegovog nadređenog i zamolio ga da diskretno provjeri njegovo kretanje na dan umorstva. Naurung gaje slušao s bezi-zražajnom diskrecijom, ali je u njegovom pogledu bio sjaj koji je govorio, „Dajte mi malo ru-tinskog policijskog posla, i znat ću točno gdje sam.” Ispred Prenticeovog bungalova, Joe je ot-pustio Naurunga i bez pratnje krenuo prilazom kući.
Zaustavio gaje glas iza njegovih leđa, a kad se okrenuo, ugledao je Prenticea koji je preda-vao konja konjušaru.
– Mene tražite? – upitao je Prentice.
– Da, vas. Nadao sam se da ću moći porazgovarati s vama. Daleko od oštrih ušiju i zlobnih jezika.
– Kad biste to željeli učiniti? – upitao je Prentice bez mnogo zanimanja.
– Pa, mislio sam da bismo možda sad… što prije to bolje… što možeš sad, ne ostavljaj za sutra…
Prentice se nasmijao. – Već samo po tome znalo bi se da ste Europljanin – rekao je. – Nije-dan Indijac ne bi rekao „što možeš danas, ne ostavljaj za sutra”. Za njih bi svako drugo vrijeme bilo bolje od danas. Ali, kao što ste rekli, tu smo. Uđite i dat ću vam šalicu čaja.
– Izišli ste na rano jahanje? – upitao je Joe hodajući pošljunčanim prilazom rame uz rame s Prenticeom.
– Pukovnijska vježba. Pokušavam organizirati jednu mjesečno, a ovomjesečnaje bila danas. U ovo doba godi ne volim ih pokrenuti rano – tako da završe prije vrućine.
Poveo ga je na verandu, povikao „Koi hai!” i sjeo na visoki stolac bez naslona. Pojavio se sluga i odnio njegov šešir i bič, a drugi je to isto obavio za Joea. Treći je sluga pohitao skinuti Prenticeove čizme, nakon čega je Prentice ponovno ustao i odtapkao u čarapama. – Hoćemo li proći do sjeverne verande? Na toj strani je u ovo doba dana mnogo hladnije.
Prošli su kroz kuću i pogledali vrt, uredan, njegovan i posve nemaštovit. Susjedni vrt je, me-đutim, bio gotovo teatralno bujan. Ruže Marechal Niel posve su se razuzdale i njihovi grmovi bili su visoki poput koliba. Vidjevši da je ovakva divljina privukla Joeovu pozornost, Prentice je zastao, nasmiješio se i rekao: – To je vrt kuće koja je nekoć bila moja. Uništena je u požaru, kao što ste možda čuli. Veliki vrt. Proteže se sve do rijeke.
– A ona zgodna mala građevina na samom kraju vr ta? – upitao je Joe.
– Vrtni paviljon. Sad je strašno zarastao. Stariji je od britanske vladavine u Indiji – stariji je od Istočnoindijske kompanije. Građevina je mogulska. Cesto sam raz mišljao o prodaji zemljiš-ta, ali prodati zemljište značilo bi prodati i sjenicu, a to doista ne mogu učiniti. Ona mi je važno utočište. Ima dana kad čovjek poželi pobjeći od briga roditeljstva, da ne spominjemo zahtjeve pukovnije.
Kad odem tamo, podrazumijeva se da me nitko ne smije uznemiravati. Mislim da ne bih mo-gao živjeti bez nje!
Ali, hajdemo sad, da vidimo mogu li vam pronaći neko piće ili šalicu čaja.
Po svojem izvanjskom izgledu Prenticeov bungalov bio je lijep primjer rada Odjela za javne radove Carstva u edvardijansko doba. Četiri prostorije jednake veličine okruživale su otvoreni prostor za sjedenje, a sve to se nalazilo unutar prostrane verande. S tim je svaka sličnost s tipič-nom Angloindijskom kućom svršavala, jer ju je Prentice namjestio isključivo indijskim pokuć-stvom. Ovdje nije bilo nostalgičnih pogleda prema domaćim engleskim pokrajinama. Nije bilo uokvirenih prizora lova G.D. Armoura ili Lionela Edwardsa, čak niti primjerak svuda prisutne Alkenove „Ponoćne trke”. Umjesto njih, ovdje su se nalazile indijske osvijetljene slike, mnoge na svili, mnoge na smotcima, malene figurice od žada, bjelokosti i steatita, kašmirske tapiserije na zidovima, Bokhara i afganistanski sagovi na podu.
Joe je zastao pokraj velike slike slona koji je nosio malenu figuricu ukrašenu dragim kame-njem.
– Car Akhbar jaše slona – objasnio je Prentice. – Ne bih je smio držati ovako ovješenu. Tre-bala bi se čuvati na smotku, ali toliko uživam u njoj da bi mi se ova prostorija bez nje činila nenamještenom. A sad, dođite sa mnom.
Zajedno su prošli kroz kuću i Prentice je otvorio vrata koja su vodila iz središnjeg hodnika. – Ovu sobu pripremam za kćerku. Uskoro će doći kući. Nisam je vidio četiri godine.
Joea je razveselilo tanko pokućstvo od bambusa, slike i tkanine koje je iznenađujući Prentice smatrao prikladnim za jednu osamnaestogodišnjakinju netom izišlu iz profinjene Europe. Sredi-šnji prostor u sobi zauzimao je lagani indijski niski krevet s drvenim okvirom, jednostavnost kojega je bila umanjena srebrnim ukrasima koji su se vijugavo uspinjali nogarima. Iznad njega, na uzglavlju, bila je pričvršćena nježna tapiserija koja je prikazivala božicu noći. Na pozadini ponoćno modre boje, prebacivala je zaštitničke nabore svog sarija sa srebrnim zvijezdama oko mutnog oblika djeteta, posve nagog, osim dvije srebrne nanogvice oko gležnjeva. Joe je uspo-redio ovu i sobu sa željeznim okvirom kreveta, uredno složenim otiračem, s prugama u bojama škole i bakrorezom Isusa, na koje se Midge zacijelo naviknula u Europi i pomislio da je Prenti-ce vjerojatno dobro pogodio.
Prentice gaje poveo na hladnu verandu i pojavio se čaj.
– Jedini ustupak domovini – uviđavno je rekao Joe, promatrajući engleski set za čaj.
– Darjeeling – odgovorio je Prentice. – Nadam se da ga pijete. A sad – što mogu učiniti? Što vam mogu reći?
Na plesu sam vam izložio svoju teoriju, ali pretpostavljam da vi ne prihvaćate takvu neznan-stvenu ideju o zlo duhu?
Joe se nasmiješio. – Volio bih je prihvatiti – rekao je. – Doista bi mi odgovarala. Ali, uhvate li me da čitavu tu stvar otpravljam na taj način, moglo bi se smatrati da nisam doista obavio svoj posao. No, kad biste mi razjasnili jednu ili dvije sitnice… Vratit ćemo se na početak.
– Najoan Carmichael.
– Zapravo ne – rekao je Joe, iznenađen. – Ranije od toga. Natrag do – ako mi dopuštate – smrti vaše supruge.
– Naravno – žurno je rekao Prentice. – Naravno. Ali, ja ih ne smatram jednakima. Napos-ljetku, u tom su slučaju počinitelji identificirani i pogubljeni.
– Možemo li početi od toga? „Pogubljeni“ kažete. Možete li mi reći što o tome?
– Malo je toga za reći. Znao sam tko su. Znao sam odakle dolaze. Većinu sam ih poznavao po imenu. Bili su osvetljivi – hrabri od hašiša. Nisu bili pronicavi. Trebalo mi je par dana da se oporavim od šoka, a zatim sam oku pio četu konjanika iz pukovnije, momaka koje sam već ne-ko vrijeme promatrao i koji su bili oduševljeni što će biti uključeni u taj pohod. Nije mi nedos-tajalo dobrovoljaca, slobodno mogu reći. Pošao sam za njima. Pogubio ih. Naravno da nisam smio učiniti ništa takvoga i da im je trebalo suditi na zakonit način. Čak sam bio pod sudskom istragom. Ali, tad je već sve bilo gotovo i svi su, Indijci i Englezi, bili na mojoj strani. Svi su to smatrali veoma prikladnom osvetom i, dopustite mi da to kažem, Sandilandse – upravo to je i bila.
– I nimalo ne sumnjate – oprezno je rekao Joe – da su došli ubiti vas i sasvim slučajno ubili vašu suprugu?
– I Chedi Khana.
– Da, Chedi Khan. Spada li i on u tu jednadžbu?
Prentice je dugo šutio prije nego stoje odgovorio. – On je bio jedan veoma dobar čovjek – naposljetku je rekao. – Najbolji što patanski narod može ponuditi. Odan, hrabar, ustrajan i, kao i mnogi Patani, umjetnički nadaren, poetičan i maštovit, a sve je to bilo začinjeno ciničnim i raskalašenim smislom za humor.
– Kako se našao u vašoj službi? – upitao je Joe.
Prentice im je obojici natočio šalicu čaja i na trenutak mirno sjedio na stolcu, da bi napos-ljetku rekao: – Duga je to priča. Znate li na što mislim pod proskribiranjem? Ne? To je sistem na granici. Plemena će poharati svoje susjede, inzistirati na krvnim osvetama, haračiti po Indiji i krasti. Sve čega se mogu dočepati, a posebice puške. I djevojke. To je njihov način života. Na-ravno da mi to kritiziramo, ali nijedna nacija koja djevojke prodaje u prostituciju nije u položa-ju kritizirati one koji jednostavno ukradu djevojku za sebe. Međutim, dolazi vrijeme kad to mo-ra biti zaustavljeno i napadačka plemena su proskribirana. Sprema se kažnjenički pohod, utvrde se sravne sa zemljom, stražarnice unište, usjevi spale, uzmu zarobljenici. Takvi se pohodi nazi-vaju batramptas. Oni su bili – i još uvijek jesu – prihvaćen dio života. Pravila se znaju. Dok sam služio kod Izviđača na granici, i sam sam predvodio mnoge takve pohode.
– Svoju prvu barramptu sam vodio – kao još zelen mlad časnik netom sa Sandhursta, iako ne i novopridošli ca u Indiju – protiv sela po imenu Lashtar. Zauzelo gaje maleno, iako krajnje ratoborno pleme, koje je uvijek bilo u konfliktu sa susjedima, i uvijek u konfliktu s vladom.
Činilo se da nikad neće biti sposobni naučiti. Njihov poglavica – Malik – bio je divlji stari vrag s veoma lošom reputacijom. Odlučio je da će braniti selo i došlo je do velikog okršaja. On je ubijen. Njegova dvojica sinova su ubijena, a neki od njegovih susjeda i čitavo selo su spalje ni. Greškom. Mi nismo palili sela.
– Odjahao sam u selo kako bih nadgledao završetak čitave te operacije, sjedio sam i gledao naokolo kad je iz dima dotapkao jedan vitki lik. Patanski dječak u dobi od trinaestak godina. Ispod ruke je nosio je zail povezan s mjedi.
– Jezail?
– Da, staru mušketu. Mogla je biti stara stotinu godina. Natrpana sam Bog zna čime sve ne – čavlima, ko madićima stakla, kroz nju je čak i pucano. Čim me ugledao, kleknuo je na jedno koljeno i namjeravao me raznijeti na komadiće. Jedan od mojih vojnika dogalopirao je do nas, s mačem u ruci, i izbacio mu mušketu iz ruke.
Upravo se spremao odrubiti dječaku glavu tahvarom… – Prentice je pokazao na oružje koje je krasilo zid susjedne prostorije. – Ono tamo je talwar.
Joe je promatrao zavijenu oštricu dugačku poput ljudske ruke s jednim ubojitim bridom.
– Povikao sam konjaniku da stane i odloži tahvar, a zatim sam dječaku doviknuo na pushtu jeziku. Rekao sam mu da ostane miran i da mu se neće ništa loše dogoditi. Sišao sam s konja i porazgovarao s njim. Tužna priča – bio je siroče, ali u dalekom srodstvu sa starim vragom ko-jeg smo upravo ubili i u čijoj je kući živio. Budući da su njegovi sinovi bili ubijeni, ovaj dječak, koji mije rekao da se zove Chedi Khan, preuzeo je na sebe ubiti što više engleskih časnika, po-čevši sa zapovjednikom – sa mnom.
U čast plemena. Mislim da je bio veoma iznenađen kad je vidio da sam i sam tek nekoliko godina stariji od njega.
– Teško je bilo odlučiti što učiniti s njim. Više nije imao nikakvih veza sa selom i bilo je po-sve jasno da će – ostane li u njemu – prije ili kasnije, a vjerojatno prije – slučajno uspjeti pogo-diti nekog engleskog časnika i pritom i sam poginuti. Razgovarali smo o njegovim mogućnos-tima. Kao muškarac s muškarcem, sjedeći na kamenu. Dao sam mu cigaretu. Činio se veoma inteligen tnim. Ukazao sam mu da njegova budućnost izgleda su morna ostane li u selu, i da bih ja mogao narediti da ga odvedemo sa sobom i zadržimo kao taoca za dobro po našanje plemena što je bio uobičajeni postupak ili, i po nudio sam mu i treći, i to prilično neuobičajeni izbor, mogao bi dobrovoljno poći s nama, dajući svoju časnu ri ječ da će se dobro ponašati, a kad na-puni prikladnu dob, mogao bi se obučavati za Izviđača.
– Po sjaju u njegovim očima kad sam mu spomenuo ovu treću opciju znao sam daje vojnički život to što ga privlači i odlučio sam riskirati. Nije bilo šanse da će ovaj dječak pristati ponizno odjahati s nama pred čitavim selom. Patani se dive velikim gestama pa sam i ja inscenirao jednu takvu. Sutnuo sam njegovu mušketu daleko izvan dosega uz posprdnu primjedbu i pružio mu pušku LeeMetford. – Ovo je tvoje – rekao sam i ustao, okrenuo mu leda i krenuo prema svojoj četi.
– Dobri bože! Je li bila napunjena?
– Naravno, na takvom mjestu nema nikakve koristi ako te uhvate s nenapunjenom puškom. Subadur Amir Shah gaje ionako pokrivao, to sam već ranije opazio, ta ko da možda i nisam mnogo riskirao. Svejedno, mislim da danas ne bih imao hrabrosti za tako nešto.
– Što je dječak učinio?
– Ustao je, naciljao točno između mojih ramenih lopatica i pratio me nekoliko metara. Nije ni pokušao po vući zasun. Mislim da je uživao u svojoj moći. Zatim, kad je bio siguran da gaje čitavo selo vidjelo, prebacio je pušku preko ramena i domarširao do čete. Izvadili su metke iz puške, smjestili ga iza nekoga na konja i otišli smo.
– I je li se pridružio vojsci?
– Ne tamo i ne odmah. Za početak, bio je premlad.
I loše uhranjen. Mali mršavac s konjunktivitisom. A bilo je i znakova da je neko vrijeme bio zlostavljan. Morali smo ga nahraniti i izliječiti mu rane – uglavnom posjeko tine i opekline – kad smo ga doveli u logor. Jedan od mojih ljudi je rekao: „Nikad ga se nećete riješiti. Slijedit će vas na sam kraj svijeta i jednoga dana, pazite što vam govorim, odlučit će daje došlo vrijeme osvete. Taj dečko samo kupuje vrijeme.“
– Je li pokušao?
– Ni na koji način. Uopće nije ispalo tako. Rekao sam vam daje bio pametan, domišljat i krajnje zabavan.
Predviđao sam mu sjajnu budućnost. Postojao je pokret – postoji već mnogo godina, pa i da-nas – za osnivanje ne ovisne patanske države – Pukhtunistan – i ja sam na svoj romantičan na-čin tog dječaka vidio jednoga dana možda i kao prvog predsjednika jedne takve neovisne drža-ve. Bio je to samo san, ali igrao sam se njime u mislima. Tad se pojavilo pitanje što da učinim s dječakom.
– Što ste učinili s njim?
Prentice se nacerio. – Što bi svaki Englez učinio – poslao sam ga u školu. Postoji ovdje mala zajednica anglikanskih svećenika koji u brdima vode misionarsku školu. Pored ostalih stvari, ti su svećenici bili misionariliječnici. Dobri ljudi. Dobro sam ih poznavao. Rekli su da će se pob-rinuti za njega. On nije želio ići, ali ja sam bio uporan. Odveo sam ga tamo i ostavio u suzama. Šest mjeseci kasnije, pobjegao je i vratio mi se. Očitao sam mu dobru bukvicu, čak sam ga i istukao i poslao ga natrag. Tri mjeseca nakon toga ponovno se vratio! Nisam tako planirao, ali činilo se da sam ga dobio za čitav život. Unovačio sam ga u Izviđače i odredio svojim posluži-teljem i tako je ostao. Do dana svoje smrti.
– A način na koji je umro? Je li vas on iznenadio?
– Ni najmanje. Umro je pokušavajući spasiti Dorothy. Točno to bih ja pokušao učiniti. Shvaćate, ostavio sam ga da brine za nju.
– Krasna priča – rekao je Joe.
– Bio je on krasan čovjek – odgovorio je Prentice. – Bilo je tužno. Čak i tragično, ali nema u tome nikakve tajne. Baš nikakve.
Joeaje zanijela Prenticeova priča. Jednom kad se ledena santa vojničke sažetosti i umjerenos-ti otopila i kad je priča potekla, vrijeme je prošlo nezamijećeno. Sabrao se, prepoznavajući var-ku. Opširnim pripovijedanjem o subjektu perifernom glavnoj istrazi, Prentice se predsta vljao spremnim na suradnju i iskrenim sugovornikom, šarmantnim čovjekom koji nema što kriti. Joe se divio njegovoj vještoj izvedbi onoga stoje odlučio nazvati trompe l'oreille i prihvatio je, zapisujući bilješke u stankama i postavljajući zanimljiva pitanja. Ali, na spomen smrti Chedija Khana, zaključio je daje došlo vrijeme da i on izvede svoj blef.
Marljivo zapisivanje bilješki o temama za koje je bio svjestan da nisu od velikog značaja za slučaj bilo je njegova uspješna tehnika pri vođenju razgovora. Činilo se da to uvijek umiri oso-bu koju ispituje. Otkrio je da ljudi, čak i zločinci, uživaju reći policajcu istinu, posebice kad misle da ga povlače za nos. Uvijek se trudio postaviti čitav niz pitanja na koja je znao da mogu slobodno biti dani točni, iako varavi odgovori. Tad bi se, u odlučnom času, srdačno nasmiješio, zatvorio bilježnicu i odložio nalivpero. Ponekad bi žrtvu pustio da dođe skoro do vrata prije nego što bi, ne promijenivši ton, postavio dodatno pitanje, gotovo kao da mu je tek sad palo na pamet. U iznenađujuće velikom broju slučajeva, dobio bi bolju informaciju iz tog jednog pos-ljednjeg pitanja, nego iz prethodnog cjelosatnog ispitivanja.
Sad je iskušao inačicu te tehnike, ne zaboravljajući da ima posla s izrazito inteligentnim i nemilosrdnim čovjekom. Načrčkao je i zadnju bilješku, protegnuo noge i zatvorio bilježnicu. Nagnuvši se naprijed i snizujući glas, uspio je ostaviti dojam da njegovo sljedeće pitanje ili primjedba neće biti zapisano i daje riječ o običnom razgovoru između dvojice gospode.
– Recite mi, Prentice, jeste li znali da vaša supruga mnogo pije?
– Naravno – bez oklijevanja je odgovorio Prentice. – Iako bih ja rekao daje pila umjereno. Prema mjerilima u bazi. Zato sam je obično vodio sa sobom kad god sam morao biti odsutan iz baze. Osjećala se usamljeno, kao i većina žena, kad bih je ostavio samu. Prihvaćam daje to mo-glo pridonijeti njezinoj smrti.
– Govoreći o smrtima, Prentice, a vi shvaćate koliko mi je mrsko uopće spominjati tu temu, moram vas upi tati – jer sam već pitao ili u skoro vrijeme to namjeravam upitati ostale ožaloš-ćene supruge u Sivcima – znate li ikoga tko je imao razloga ubiti vašu suprugu?
– Naravno da ne znam! Svi su voljeli Dorothy. Bilo ju je lako voljeti.
– Bila bi dobra žena za jednog pukovnika?
– Odlična. Saslušala bi svačije probleme i uživala rješavati ih, bez obzira koliko bili zamor-ni. Ljudima se to sviđa. Bila je naviknuta na život u Indiji – sama ga je odabrala. Bila je veoma društvena. Možda bi ponekad popila čašicu džina previše, ali nije bila Emma Bovarv.
Srećom, ja ne ovisim o vojničkoj plaći pa je ona imala dobru odjeću i krasan nakit, izgledala je bolje od većine žena, a njezina karijera – drugim riječima, moja karijera – bila je sve stoje željela. Dorothy je bila zadovoljna že na. Doživljavao sam je kao planinsko jezero, bistro, za mamno, u kojem se uvijek odražava sunce.
– A plitko, možda? – u sebi se zapitao Joe.
Glasno je rekao: – Mora da vam je kćerka velika ut jeha…
Prenticeovo lice postalo je malčice manje ukočeno. – Da. Svakako. Vi, Sandilandse, nemate djece?
– Ne. Ali, mogu zamisliti tu radost. I bol – ozbiljno je rekao Joe.
Poslužitelj se diskretno pojavio na vratima, nastojeći privući Prenticeovu pozornost.
– Morat ćemo završiti, Sandilandse. Za dvadeset minuta me očekuju u štalama, a moj će po-služitelj uporno zahtijevati da se okupam prije nego što ponovno iziđem napolje. Iako, konji neće zamijetiti razliku. – Ustao je i Joe je s njim izišao iz sobe. – Kako se slažete s Bambusom? Dobro. Mislio sam da će vam odgovarati. Nekoć sam ga i sam jahao. Slušajte – ako postoji išta što mogu učiniti, svinuti nekome ruku, ili nešto slično, samo mi recite.
Rukovali su se i Joe je izišao na zasljepljujuće sunčevo svjetlo sa stotinu drugih pitanja koja su mu se rojila glavom i snažnim osjećajem daje pukovnik Prentice profesionalnom policajcu upravo dao strogu lekciju o tome kako treba voditi obavjesni razgovor.
Tišinu je ispunjavalo samo ritmičko škripanje lepeza. Kitty se izgubila u užasima prošlosti.
Dok joj je davao vremena da sredi misli i osjećaje, Joe je bio zaposlen upijanjem pojedinosti i vaganjem važnosti za njegovu istragu krvavih događaja tog ožujka otprije dvanaest godina. Nije stvarao teorije, nije još donosio ocjene; jednostavno je nastojao pojmiti što je više mogao od tog niza neobičnih, jezovitih događaja. Često je tako radio na slučajevima koji su mu bili dodijeljeni. U početnim fazama, pohlepno prikupljanje činjenica i dojmova bilo je karakteristi-čno za njegov pristup. Nije donosio pretpostavke niti iznosio teorije dok nije bio siguran da je o nekom zločinu saznao najviše što se moglo saznati. Poznavao je opasnosti konstruiranja ured-nog objašnjenja koje bi se moglo raspasti na komadiće kasnim pojavljivanjem neke nove in-formacije.
Ali, bilo je nečeg u ovoj, prvoj smrti engleske gospođe, što mu je uvijek iznova privlačilo pozornost. Stvorio je vlastitu teoriju, na temelju dokaza iz epidemije višestrukih umorstava koja su šokirala stanovnike Europe u posljednjih pedeset godina, da se identitet ubojice najlakše mo-že otkriti po prvom i zadnjem umorstvu u nizu. Prvo umorstvo, baš zato što je prvo, neizbježno je izvedeno najmanje profesionalno, najšeprtljavije, najnervoznije. Ako ga ubojica uspije pre-živjeti neotkriven, poboljša tehniku, manje riskira, vještije prikriva tragove drugi, treći i četvrti put. Ako mu karijera nastavi cvasti, može postati pretjerano samouvjeren, smatrati se neuhvat-ljivim, a u vrijeme istrage njegove pete ili šeste žrtve, policija već usvoji vještine jednake nje-govima.
Umorstvo Dolly Prentice, kao prvo i daleko najuvjerljivije slučajno, bilo je, razmišljao je Jo-e, najznačajnije. Obrazac je sličan, ali ne još posve isti kao u narednim umorstvima. Kao i u ostala četiri slučaja, vjerojatno je postojala smrtonosna nazočnost urođenika – u ovome navod-nih dakoita. Joe se sjetio da nitko od svjedoka nije spomenuo da je doista vidio ijednog dakoita, iako se izvještavalo da su ih sluge vidjele i da ih je skupina od četvorice ili petorice naoružanih muškaraca grubo izvela iz zgrade. Je li ih netko – možda Prentice? – unajmio, namamio ili pre-vario da napadnu bungalov? Tijekom njegove odsutnosti? A onda krenuo za njima i riješio se živih dokaza protiv sebe? Joe je odlučio da će zauzdati maštu; nijedan muškarac ne bi slijepo stavio u opasnost život svoje žene, svoje kćerke, svog poslužitelja i čitavog kućanstva vjernih slugu.
Prelistavao je stranice albuma i vratio se na fotografiju s vjenčanja. Čak i sa žućkastog papira Dolly je iskrila srećom i još nečim… zadovoljstvom? Možda ponosom? Ima li u njezinim oči-ma tračak onog istog osjećaja koji je uočio u očima starog lovca na tigrove na jednoj slici u časničkoj blagovaonici – „Vidi kakvu sam sjajnu zvijer ukrotio!” Joe je pogledao njezinu lovi-nu. Pukovnik, u to vrijeme major, Prentice. Visok, sportski građen, autoritativnog izgleda. Da, tigar. Ali, sumnjao je da mu je ljupka Dolly držala nogu na vratu. Sjetio se što mu je Kitty rekla o braku u vojsci. „Pukovnici se moraju oženiti.” Je li pukovnik samo obavljao svoju dužnost kako bi bio unap rijeđen? A Dolly, je li ona odabrala muškarca ili zapovjednika baze kojim je trebao postati? Je li bila svjesna njegovog podrijetla, prijeko potrebne mu divljine?
– Kažete da se Prentice, hm, vratio kodeksu koji mu je bio poznat iz ranog djetinjstva… tom Pukhtunwaliju…
Da kazni bandite odgovorne za smrt njegove žene? Bi li mu on i nakon toliko mnogo godina imao jednako značenje?
Kittyje zapalila novu cigaretu i razmislila o njegovom pitanju. – O, da, mislim da bi. Na pov-ršini, Giles Prentice je pravi vojnički časnik, propisan, hladan, uobražen, ali uvijek sam smatra-la da u njegovoj osobnosti ima još nešto, nešto lakoumnije što ključa ispod krute površine. A patanski kodeks, on je, kako da kažem? – veoma zavodljiv na svoj jednostavan, muški način.
– Ima li u njemu još čega osim obveze osvete?
– Da. Ali ne mnogo. Postoji i obveza melmastije – gostoljubivosti. Od Patana se očekuje da ponudi hranu, smještaj, zaštitu, čak i da da život za svakoga tko kod nje ga potraži utočište. Mnogi britanski časnici, kako se kaže, „igraju na sigurno”. I čineći to, počnu se diviti patan-skom načinu života. A kao drugo, tu je i pravo nanaivati, što znači „ulaženje”. Patan mora po-nuditi zaštitu svakome tko je od njega zatraži, čak i najgorem neprijatelju. Ako mu na vrata dođe čovjek s busenom trave u ustima, ko jim pokazuje daje ponizan kao životinje i s Kuranom na glavi, Patani svejedno ne mogu odbiti nanawati. Ali, prva i najvažnija dužnost je badal – osveta. Osvetiti se treba za svaku povredu nanesenu Patanu, njegovoj obitelji ili ple menu. Po-nekad čeka godinama prije nego što se osveti – možda već i zaboravi razlog osvete – ali osvetiti se mora.
Postoji jedna priča – prilično nedavna, i znam daje isti nita jer je jedan moj rođak istraživao taj slučaj – da je jedan urođenik ustrijelio savršeno nedužnog engleskog časnika na granici. Kad su ga upitali zastoje ustrijelio časnika kojeg nije ni poznavao, Patan je odgovorio daje njegovog pradjeda ubio Englez i da se on sad osvećuje. „Nakon stotinu godina?” upitao je moj rođak, u nevjerici. „Nakon stotinu godina… da…” odgovorio je Patan. „Možda sam malo prenaglio.” Postoje i priče o starim, žilavim nitkovima koji su poubijali i vlastito potomstvo kad je kodeks to zahtijevao!
– Dakle, proganjajući dakoite, Prentice se osvećivao za Dollynu smrt?
– Da. Radije ne bih mislila o tome, ali pretpostav ljam daje točno to učinio. Bilo je nečeg ta-ko hladnog u snazi i neumoljivosti tog muškarca. Kad je odjahao na svoj kazneni pohod, imao je lice kao od kamena, s tako divljim izrazom kao da su se sve tri Furije udružile. Ali, čovjek ne mora biti Patan po načinu na koji razmišlja da bi inzistirao na osveti. Mnogi su ga britanski ča-snici u to me ohrabrivali. Bungalov u plamenu, inemsahib u plamenu, užasnuto dijete, možete zamisliti da to budi strašne uspomene.
– Sjećanja na Pobunu?
– Da. I samu me je svladao pogled na gorući bunga lov, a mislim daje i drugima mojih go-dina bilo jednako.
Ja sam ono što se naziva djetetom Pobune. Rođena 1857., zapravo u rezidenciji u Lucknowu. O Pobuni znam sve što se može znati. Naši su prijatelji često razgovarali o njoj, a uništenje bungalova Prenticeovih izazvalo je u meni silan strah. Nisam bila jedina koja je rekla, „Evo, počinje ispočetka”. U nama je, tik ispod uredne površine vojničkog života, stalno prisutan strah da bi se to sve moglo ponoviti. Ne zaboravite, gospodine SandilailcJs, da su prve žrtve pokolja bile upravo Engleskinje, žele vodnika.
– Nakon rata nisam imala loš predosjećaj dok mi na vodno samoubojstvo Peggy Somersham nije prirvalo sjećanja, i loš se predosjećaj vratio s osvetom kad sam izračunala i shvatila da je u godinama koje su uslijile u bazi bilo pet smrti u mjesecu ožujku, no mislim da nikom drugom to nije palo na pamet dok Nanty nije počela sve propitkivati. A sad ste ovdje vi i njuškate naokolo kao lasica. Koji vam je sljedeći potez?
– Idem u Calcuttu – odgovorio je Joe. – Sljedeći tjedan. Posjetiti Harolda Carmichaela i Phi-lipa Fortesa Nancy.
– Da?
– Dobro – rekao je Joe – znam što taj „Da? znači!
Možda bih trebao reći da ćemo ići upravnikovim službenim automobilom i da će nas voziti nitko drugi, Naurung!
– Besprijekorna pratnja! – uzviknula je Kitty. Izvukla maleni zlatni sat pričvršćen među na-borima njezinim grudima i značajno ga pogledala.
Joe se nasmijao. – Jednu stvar u policiji naučimo, a to je shvatiti mig! Hvala vam najljepša na mnogim stvarima i nadam se da ćemo se ubrzo ponovno vidjeti.
– Možda i brže nego što mislite. Već danas poslijepodne, ako želite. Gospođe nedjeljom dola ze užinati sa mnom. Mogli biste reći da sam „kod kuće”.
Sazna li se da će tajanstveni i zgodni sahib iz policije biti medu sendvičima od krastavaca, kao dio jelovnik, ishod bi mogao biti dobar. Uostalom, upravo zato ste – barem sam ja to tako shvatila – ovdje, da smirite situaciju… Da uvjerite histerične žene da Scotland Yard drži sve pod nadzorom. Bit će vam bolje da dođete. Ponesite mirišljave soli! U pet. Nemojte zaboraviti!
– Bit će mi drago. – Joe je ustao, naklonio se, stavio kapu na glavu, pozdravio i okrenuo se na peti.
– Oh, zapovjednice, još nešto… – viknula je Kitty za njim. – Vjerojatno nema nikakvog značenja, ali primije tila sam jednu prilično neobičnu stvar…
Joe joj se nasmiješio u znak ohrabrenja i čekao da nastavi.
– Riječ je o ružama. Ponovno su se pojavile. Znam da ćete mi reći da svaki vrt u bazi blista od ruža i to je is tina, ali ja govorim o ružama na groblju. Grimiznim kašmirskim ružama – tako ih ja nazivam. Vjerujem daje zapravo riječ o divljoj kineskoj ruži koja se kroz Nepal i Kašmir uspijela probiti ovamo do Bengala, Rosa indica uri nima, ali prvi sam je put vidjela u Kašmiru i za mene će zauvijek ostati kašmirska ruža. Te ruže nisu baš uobičaje ne. Dollyjejedna rasla pre-ko bungalova, ali naravno, više je nema. U vrtovima Kluba raste jedan dobar primjerak i znam da ih Nancy ima jednu ili dvije, ali to je sve. Većina ljudi radije uzgaja ruže s većim, raskošni-jim cvijetom.
Kako god, buket takvih ruža pojavio se na Joaninom gro bu i pojavljuje se svake godine ot-kad je umrla. Nema tu ničeg neobičnog, ali – je li moguće da sam ja jedina koja je to primijeti-la? – takav se buket pojavljuje redovito, sva kog ožujka, na Joaninom grobu, na Sheilinom i na Alicijinom, iako u bazi više nema nikoga tko bi ih se na taj način sjećao. A jutros u crkvi opazi-la sam daje netko os tavio takve ruže i na Peggynom grobu. Sto mislite o to me, zapovjednice?
Prikladan nedjeljni ručak kod Bengalskih sivaca neizbježno je morala biti jako začinjena ju-ha, nakon koje slijedi slatki puding. Joe je ta jela smatrao krajnje anestetičkima, iako je odbio čašu francuskog crnog vina koja mu se pojavila uz lakat i zadovoljio se indijskim bijelim pi-vom. Bojao se da se, popusti li i zadrijema poslijepodne, neće probuditi na vrijeme za Kittynu užinu u pet sati. Pretpostavljao je da se, savjesti radi, mora pojaviti. Impulzivno je odlučio nak-ratko otići iz baze i, zatraživši da mu dovedu ponija, vratio se u bungalov i presvukao u jahaće hlače i košulju. Izdaleka će promotriti bazu, s nadom da bi mu to moglo razbistriti misli.
Ponovno je krenuo planinskom stazom koja se Sheili Forbes pokazala kobnom. Bambus, si-guran na nogama, olako je shvaćao vijugavu cesticu, lagano kaskajući prema vrhu, slijedeći svaki zavoj, i naposljetku stigao na onu, kako ju je Joe smatrao, kobnu krivinu. – Kako bih se ja snašao – pitao se Joe – da mi nagi saddlm iskoči između stijena? – Jahao je s uzdom koja nije bila konju u ustima i ne bi ga baš mogao nadzirati, ali je zaključio da se Bambus nimalo ne bi ustrašio. Osim toga, Joeu su u prilog išle i dvije snažne noge, jedna sa svake strane konja, savr-šena ravnoteža i godine jahaćeg iskustva. Mrko je gledao stijene iza kojih se moglo svašta skri-vati i opipao bič, sa strastvenom željom da se njegov neprijatelj pojavi.
Staza je zavijala u nedogled i naposljetku izišla na ograđeno zemljište među stijenama, zak-lonjeno hladom stabala, s potočićem. Shvatio je zastoje ovo bilo omiljeno mjesto za piknik i zamislio jedan drukčiji kraj onog nesretnog jahanja. U mislima je vidio Sheilu Forbes kako za-dihana pobjedonosno dojahuje, dostižući ostale, i sjahuje s konja kako bi im se pridružila na travi uz sen dvič i hladno piće. O čemu će pisati roditeljima u svom sljedećem pismu.
Joea je obuzeo bijes, snažna mržnja prema čovjeku koji je proganjao i desetkovao ovu nedu-žnu skupinu, koji je smislio, planirao i namjestio domišljat niz priča kojima će prikriti umorstva svojih žrtava i bez imalo kajanja promatrao kako mu svaka od njih umire pred očima. Sjahao je s konja, ovio uzde oko stupica koji je očito i bio postavljen u tu svrhu te odšetao do ruba litice okrenutog prema Panikhatu. – Tamo je moj problem. Negdje tamo dolje nalazi se moj problem. Tamo dolje nalazi se čovjek koji je moj problem. Možda baš sad gleda uvis i pita se što radim. Možda me se boji. Rado bih mislio da me se boji.
„'Ja sam Nag', rekla je kobra, ali u dnu svog crnoga srca, bojala se.” – Za ime Božje, dopusti mi da budem mungos! Boj se, tko god da jesi, prokletniče! Pogriješi! Pokaži tko si! Donesi mi, tako ti Isusa, neki dokaz! Makar i najmanji, dostajat će. Nešto na što ti mogu prišiti optužnicu.
Shvatio je da je svog protivnika identificirao kao kobru. I to ne običnu indijsku kobru, nego kraljevsku kobru, hamadrijadu, dugu i do tri i pol metra, koja napada iz grmlja i ubija a daje nitko ne vidi. Krenuo je prema stijeni i, osjećajući se budalasto došavši do nje, mlatio po zemlji oko stijene ne želeći biti drugi kojega će ugristi zmija koja se grije na suncu, a potom sjeo, za-palio cigaretu i pogledom pretraživao udaljene krovove kuća, nastojeći prepoznati Nancynu. Ugledao je široko prostranstvo Kittynog krova i pitao se što će, zaboga, reći Kittyinom okup-ljenom jatu nervoznih gospoda. Činilo se daje njegov zadatak da ih umiri, ali budući da ni sam nije bio ni izdaleka miran, nikako nije mogao zamisliti kako bi to mogao učiniti.
Kao iskusan predavač, navikao je voditi odbore, stvarati mišljenja, istjerati svoje i, iznad svega, pokretati događaje. Slušali su ga ljudi svih položaja, sviđao im se i uglavnom su činili ono što bi im rekao ili ono što su vjerovali da im nalaže. Ali, morao je priznati da ne zna što bi trebao reći ovoj skupinici žena. Lijepo odgojene, pristojne i trudeći se potisnuti paniku, one će zacijelo željno upiti svaku mudru ili utješnu riječ koju bi im on mogao ponuditi. Joe je uzdah-nuo. Radije bi se suočio sa stotinom sumnjičavih, krvožednih redarstvenika! Ali, morao je odig-rati svoju ulogu i iako je nije sam odabrao, posvetit će joj punu pozornost i potruditi se dobro pripremiti.
Dugo je sjedio i uvježbavao fraze, odlučujući koji će pristup primijeniti. – Naurung! – pomi-slio je. – Trebat će mi njegova pomoć.
Kad su utihnuli odjeci Kittyna sata koji su označavali da je pet sati, Joea je glavni sluga iz-veo na verandu. Rashlađen od druge kupke toga dana i udobno odjeven u hlače od guste tkani-ne, bijelu košulju i jahaću jaknu, krenuo je poljubiti Kittynu ruku.
– Dragi moj zapovjednice! – rekla je i nasmijala mu se – izgledate tako svježe! I tako šar-mantno neslužbeno. Je li mi žao što su prošla vremena uzdignutog ovratnika, ljubičastomodrih rukavica i biserne igle za kravatu? Vjerojatno nije. Ali, morate doći i upoznati gospode supruge naših časnika – Bengalske kobile – kako ih je običavao nazivati moj otac.
Joe se okrenuo prema ostatku društva. Kad je ušao, Nancyje sa još šest žena stajala i čavrlja-la u zbijenoj sku i pini, ali su se one sad razdvojile i pristupile mu po važnosti, kako bi mu bile predstavljene.
– Nancy naravno poznajete – rekla je Kitty nastavljajući po redu. – Mary, mogu li ti preds-taviti zapovjednika Josepha Sandilandsa iz londonske policije? Zapovjednice, ovo je Mary Crawford, supruga majora Crawforda…
Za njom su uslijedile Biddy Kemp, Jane Fortescue, Lucy Meadows, Phoebe Čarter, liječni-kova supruga, i supruga veterinara, Joyce Wainwright. Pokušao je o svakoj od njih stvoriti do-jam dok su prolazile ispred njega, ali je završio s mutnom vizijom žarkih boja, lepršavih tkani-na, namirisanih ruku, sramežljivih osmijeha, zadirkujućih osmijeha i, iznad svega, pametnih, pronicljivih očiju. Ono čemu nije vidio ni traga bila je panika.
Za žene u engleskim kolonijama govorilo se da su neotmjene, ali ovaj gaje izbor koji se sad našao pred njim podsjetio na engleski travnjak usred ljeta. Kitty i Mary Crawford bile su brižno prigodno odjevene u haljine od krepa duljine do gležnjeva. Dužina haljina se smanjivala ra-zmjerno broju godina, tako daje najmlađa, mala Lucy Meadows, nosila ružičastu dnevnu halji-nicu koja joj je jedva prekrivala koljena. Najmlađe tri žene imale su, jednako kao i Nancy, krat-ku kosu, tijela nesputana korzetom i očitu izravnost.
Kittyje mahnula rukom prema stolu postavljenom čipkastim stolnjakom na kojem su stajala dva srebrna čajnika, jedan s crvenom mašnom privezanom oko drške, a drugi sa žutom. Pokraj čajnika nalazio se servis za čaj od porculana Coalport, pladnjevi sa sendvičima i stalak za kola-če pun kriški kolača Dundee i biskvita sa šećernom glazurom. Glavni sluga je, nasmiješen, predsjedao stolom dok je Kitty pozivala sve okupljene da izaberu čaj – crvena mašna za indij-ski, žuta za kineski.
Joe je odabrao indijski čaj i sendvič s paštetom od inćuna te razgovarao s damama, jednom po jednom. Uspoređivale su vrijeme u Londonu s vremenom u Panikhatu, govorile mu o svojim planovima za nadolazeću sezonu vrućina kad se već tradicionalno selilo u planinske baze na brežuljcima u podnožju Himalaje, a Jane Fortescue mu se koketno ponudila pokazati ljepote Simle, ukoliko odluči otići do tamo. Cajnici su iznova napunjeni i Joe je pijuckao već treću ša-licu i nervozno se počeo pitati zašto je točno pozvan. Kradomice je pogledao na Kittyn zidni sat i iznenadio se daje proteklo tek četrdeset minuta.
Naposljetku je Kitty zamolila sve prisutne za pozornost. – A sad, moje dame, ugodno se smjestite jer je došlo vrijeme da zamolimo zapovjednika Sanidlandsa da zapjeva za svoju šalicu čaja.
Šalice i tanjuri su odloženi na stolove, a brbljavo društvo je utihnulo. Postrance su se pogle-davale, a onda je istupila Jane Fortescue. – O, ne, Kitty! Neće pjevati zapovjednik! Mi ćemo pjevati! Hajdemo, djevojke!
Na Joevo čuđenje, sjela je za klavir, a ostale su se djevojke okupile oko nje. Nakon uvodnog takta, zapjevale su: Čuvaj leda! Budi spremna!
Jer nitko se neće obazrijeti na tvoj krik.
Već nas je pet mrtvih; Ležimo dva metra pod zemljom. Zbijte se, djevojke! Mimo!
I obrišite suze iz očiju.
Nazdravimo onima koje su već mrtve, I onoj koja će sljedeća umrijeti!
i Prestale su pjevati, smijući se, i smjestile se na stolce čekajući njegovu reakciju.
Joe je znao tu melodiju. U njemu je uvijek izazivala trzaj straha. Zadnji ju je put čuo otpje-vanu tonovima očitog očaja kvarteta mladih zrakoplovnih časnika prije nego što su po posljed-nji put preletjeli preko njemačkih linija. Ove su ga žene upravo počastile iskrivljenom inačicom „Calcutta Cholera Song”. Izazivaju ga? Govore mu da se ne boje? Skrivaju strah fanfarama?
Čekao je jedan trenutak, a zatim zamišljeno zapjevuckao prvi stih. – Da, učinilo mi se da je poznajem! „Phanikhatska pjesma panike”! Istu smo tu melodiju pjevali u rovovima, ali kad bih vam kazao riječi koje smo mi pjevali, Kitty bi me dala izbaciti.
Nekolicina žena se nasmiješila i on je krajičkom oka zamijetio da se Nancy polako opušta. Sluga je počeo tiho odnositi posuđe sa stola, a Joe je počeo sa svojim izlaganjem. Približio im se i sjeo im sučelice na rub stola. Zaključio je da ove odvažne, ljupke žene ne zaslužuju ništa manje od istine, onakve kakvom je on sad vidi, bez obzira koliko bila neugodna.
– Znam što je strah. Znam što je smrt. I ne kanim vam govoriti da ne zamarate svoje lijepe glavice smrtima koje se pojavljuju u bazi. Reći ću vam da možda imate itekako opravdan razlog bojati se. Vi ste članice skupine koja je, iz razloga koji još nisam uspio utvrditi, meta ubojice. I to veoma osobitog ubojice…
Posve nečujno, Naurungje ušao u prostoriju. Umjesto svoje uobičajene policijske odore, od-jenuo je široko bijelo odijelo kućnog sluge, crveni prsluk i modri turban. Joe je nastavio govori-ti, pozornost žena bila je prikovana za njega. Naurungje pomagao sluzi očistiti stol. Iznena da je ispustio tanjur koji se uz prasak razbio o pod. Naurungje glasno uzviknuo i počeo prikupljati ostatke tanjura metlom. Sluga je krenuo prema njemu i žurno ga odveo iz prostorije, dokje ovaj siktao psovke. Žene, koje su se sve okrenule i pogledale Naurunga, čuvši buku, odvratile su pogled s nelagodom ili gnušanjem na taj neobičan prizor i ponovno se usredotočile na Joea.
Nastavio im je govoriti, kratko im izlažući datume i pojedinosti predratnih smrti i sažeto iz-ložio svoje sumnje. Naglo je zašutio i posegnuo u džep. Izvadio je nekoliko listova papira i ne-koliko olovaka i svakoj od dama proslijedio jedan.
– Prije nego što nastavimo – vjerujte mi, ovo što vas namjeravam zamoliti da učinite, iteka-ko ima smisla – že lim da se pokušate sjetiti što se u ovoj prostoriji dogodi lo prije pet minuta. Uzmite olovku i opišite Indijca koji je došao pomoći sluzi. Kako je bio odjeven? Kakve su mu crte lica? Kojim jezikom je govorio? Stoje učinio?
Razmjenjivale su zbunjene poglede, grickale vrhove svojih olovaka i zapisivale kratke bilje-ške. Joe je prikupio papire i stavio ih na stol pokraj sebe.
– Sad dolazimo na nekoga koga sve poznajete – nas tavio je. – Peggy Somersham, koja je umrla prošli tjedan.
Znam da vam je rečeno daje počinila samoubojstvo, ali moram vam reći da se i za nju, jed-nako kao i za sve koje su joj prethodile, bojim daje ubijena. Ubijena, ali nije je ubio suprug. Moja je namjera učiniti da mrtvozornička presuda bude ukinuta.
Žene su u znak odobravanja mrmljale i kimale glavama.
Pažljivo im je ispričao o dokazima koje je prikupio i završio: – Postoji jedan svjedok, svje-dok od presudne važnosti, kojem je nažalost bilo dopušteno da slobodno ode nakon što je dao izjavu…
– Bulstrode! – prekinula ga je jedna od žena. – Taj čovjek je nekompetentna budala! Trebao gaje zatvoriti i baciti ključ!
– Taj svjedok je bio Indijac. Nemamo njegov dobar opis, iako gaje vidjelo nekoliko ljudi i intervjuiralo polici jsko osoblje. Iz onoga što sam vam rekao, zacijelo ste za mijetile daje na svakom ili blizu svakog mjesta umorstva zamijećen ovakav ili onakav Indijac. Gdje su oni? Tko su oni? Je li riječ o jednom čovjeku ili nekolicini njih? Kako mogu samo tako ispariti sa lica zemlje? Reći ću vam kako.
Ljudi su veoma loši promatrači. Zamolite bilo koju skupi nu od šest promatrača da vam opi-še muškarca koji je up ravo probo nožem drugog muškarca u nekoj londonskoj ulici, i dobit ćete šest različitih (i moguće je, svih šest ne točnih) opisa. Uzmimo, naprimjer, skupinu od vas šest.
Zamolio sam vas da opišete indijskog slugu koji je prije nekoliko minuta izazvao pomutnju.
Joe je prelistao bilješke, odbacujući papir na kojem je pisalo „Bio je to Naurung, budalo jed-na! Nancy” i glasno pročitao uzorak: – Bio je to jedan Indijac. Nosio je indijsku odjeću i vikao na indijskom. Nešto je razbio? Šalicu za čaj?
– Bio je to Kittyn poslužitelj, Ahmed. Visok, tamno put, u modroj jakni, s bradom i žutim turbanom. Razbio je šalicu. Kitty se to neće svidjeti! Govorio je hindustanskim.
– Opakog izgleda. Postariji. S crvenim turbanom.
Srednje visine. Udario je slugu i psovao na hindu jeziku.
– Mlad. Nizak. Lukavog izgleda s velikim brkovima.
Crveni turban, zelena jakna. Prolio je čaj po Kittynoj no zi. Govorio je bengalski.
– Ovi opisi veoma povoljno govore o vašoj mašti, moje dame, ali mnogo manje povoljno o vašoj moći za pažanja! Uđi, Naurung! – pozvao je Joe.
Naurung se pojavio nasmiješen, naklonio damama koje su zinule od čuda kad su ga prepoz-nale, nasmijale se i okretale jedna prema drugoj naglašavajući da je riječ o prerušenom policaj-cu Naurungu Singhu.
– Nije prerušen. Samo je odjeven u odjeću u kojoj ga ne očekujete vidjeti i pojavljuje se u kontekstu u kojem ga ne očekujete. Prema vašem iskustvu, on ni na ko ji način nije povezan s Kittynim kućanstvom, tako da ga niste prepoznale. Hvala ti, Naurung rekao je Joe, i Naurung je otišao izmjenjujući šale sa slugom kojem se očito svidjela čitava ta predstava.
– Dakle, niste točno zapamtile mnogo pojedinosti, zar ne? Usput – razbio je tanjur – i to je-dan stari, s Kittynim dopuštenjem! Govorio je hindustanski i rekao je nešto o sluginom podrijet-lu što ne bi bilo pristojno ponoviti. A vaši opisi samog muškarca su sve samo ne točni.
Iako ste ga sve vidjele u mnogim prigodama. Koji je to mu razlog? Zato stoje Indijac. Smeđa licajednostavno ne registrirate sa zanimanjem ili točnošću. A to je upravo propust koji našem ubojici omogućuje da se neopažen približi žrtvi i potom pobjegne.
– Što, dakle, predlažete, zapovjednice? – progovorila je piskutavim glasom Lucy Meadows. – Da bismo treba le spavati s palicom za hokej ispod kreveta i izbjegavati sva smeđa lica? To je, znate, vraški teško u Indiji!
– Mislim da nam zapovjednik pokušava reći – raste zala je Phoebe Čarter – da bismo se sljedećeg ožujka tre bale predati i otići kući u Englesku. Možete li nam jamčiti da su londonske ulice imalo sigurnije, gospodine Sandilands? Jeste li već uhvatili Jacka Trbosjeka?
Njezino je bockanje izazvalojedva primjetan smijeh.
– Gospođo Čarter – ozbiljno je rekao Joe – vaš bi ži vot bio u mnogo manjoj opasnosti u Whitechapelu, u kojem je omjer umorstava manji od jednog godišnje na stanovništvo od neko-liko tisuća, nego ovdje u Panikhatu, u kojem bi jedna od vas šest mogla umrijeti već sljedećeg ožujka. A saloni engleskih pokrajina još uvijek se, vjerujem, smatraju posve sigurnima… iako postoji stalna opasnost od napada smrtonosne dosade… i, ozbiljno govoreći, to vam je jedna od mogućnosti, ukoliko naš čovjek slje deće godine još uvijek bude na slobodi.
– No, da zaključimo, želio sam reći sljedeće: vjerujem da nitko ovdje prisutan nije u opas-nosti prije ožujka.
Muškarac kojeg tražim nije neki poremećeni ubojica. On slijedi plan – u napasti sam reći, žrtveni obred. Saznat ću kakav se plan ili poriv nalazi iza ovih umorstava i privesti ubojicu pred lice pravde. Moje je mišljenje daje u srcu svega toga neki vjerski ili kaovjerski motiv, motiv koji mi kao Zapadnjaci nećemo lako razumjeti. Svi smo čuli o vjeri i (nama) prezira vrijednim običajima vjerskih ubojica koji su donedavno vrvjeli ovim dijelom Indije…
Djevojke su ponovno kimnule glavom u znak razumijevanja. Thuggee. Sama ih je ta riječ još uvijek mogla zastrašiti. Na tisuće nedužnih putnika, zadavljenih i zakopanih u masovnim grob-nicama u prošlom stoljeću, a sve to u ime žrtve krvožednoj božici Kali, nisu bile zaboravljene.
– … posve je moguće da naš čovjek djeluje iz istih poriva.
– Što vi, zapovjednice, možete učiniti da uhvatite tog čovjeka prije nego što napadne još ne-ku od nas? Ovdje ste tek kratko, a kažete da ga je Bulstrode pustio da odšeće! – ozlojeđeno je rekla Jane. – Kako ćete ga vratiti? Mogao bi biti bilo gdje u Indiji!
Sa samopouzdanjem koje nije osjećao, Joe ih je počeo razuvjeravati. – Ovo je doba telegrafa, telefona i vlakova. Ako se on s lakoćom može kretati po čitavoj državi, koliko je to tek lakše snagama reda i mira! Idem u Calcuttu provjeriti priču tog muškarca i o tome ću obavijestiti gu-vernera. Gdjegod daje pobjegao, slijedit ćemo ga i biti mu na tragu dok ga ne uhvatimo.
Pogledao je svoju publiku, privukao pozornost svih prisutnih dama i tiho rekao, kao da obe-ćaje svakoj od njih pojedinačno: – Uhvatit ću ga. Trebao mi zato još tjedan, mjesec ili godina dana!
Deseto poglavlje
U ponedjeljak nakon doručka, Joe je stavio tropski šljem na glavu i krenuo uhvatiti Bulstro-dea prije nego što krene u obilazak. Kad se pojavio u zgradi policije, mladi policijski službenik Sikli gaje ljubazno zamolio da pričeka nekoliko trenutaka. Nekoliko trenutaka pretvorilo se u nekoliko minuta čekanja, brižno proračunatih kako bi ga uzrujale, pretpostavljao jejoe. Uzdah-nuo je i odlučio strpljivo čekati, koristeći to vrijeme za prelistavanje bilješki. Naposljetku su se vrata Bulstrodeovog ureda otvorila.
– Sandilandse! – uzviknuo je Bulstrode žovijalno. – Baš mije drago da ste pronašli malo vremena. Uđite. Želite sjesti? Kavu ste popili, zar ne? Čujem da ste bungalov Somershamovih pregledali od glave do pete. Najmo dernijim forenzičkim metodama ravno iz tiskarskog stroja Scotland Yarda. Jeste li uspjeli što pronaći?
Njegov ton bio je krajnje ljubazan, ali pogled mu je bio sumnjičav.
Joe je osjetio kako njegova profesionalna objektivnost nestaje. Očajnički je želio odalamiti Bulstrodea po arogantnoj njušci. Umjesto toga, ležerno je rekao: – Ništa od nekog velikog zna-čaja… Možda samo dvije činjenice o kojima biste željeli razmisliti. Prvo, Peggy Somersham je posve sigurno ubijena, a drugo, bila je trudna.
Bulstrode je zastao kao ukopan i okrenuo se prema njemu.
– Dobri Bože! Što ne kažete? To je svakako od zna čaja. Moglo bi nam dati motiv!
– Motiv!
– Da. Svakako. Motiv samoubojstva. Mislim, ako je sirota djevojka bila trudna, a dijete nije bilo Somershamovo – ipakje on bio mnogo stariji od nje… ne baš u cvijetu mladosti, znate, a u bazi ne manjka zgodnih mladića.
Događa se. Žene to stalno rade. Ne smiješ im ni na trenutak okrenuti leđa! U nekim se bra-kovima trudnoća ne da lako objasniti. Razmislite o tome. Nemojte ocjenjivati Indiju prema standardima – što da kažem? – Wimbledona!
– Peggy Somersham se nije sama ubila – blago je re kao Joe.
– U tom slučaju ju je ubio Somersham – bestidno je nastavio Bulstrode. – Očigledno je. Sa-znao je da švrlja iz van kuće, ne želi odgajati dijete koje nije njegovo i pro nalazi brz izlaz. Rez, rez!
– Imat ću na umu to što ste rekli – ravnodušno je re kao Joe.
Bulstrode je na trenutak zašutio, možda zbunjen Joeovim hladnokrvnim odgovorima. Počeo je preslagivati hrpu papira na radnom stolu.
– Onda, Sandilandse, gdje ste sad? Uništili ste teori ju o samoubojstvu i oborili zaključak mrtvozornika. Tv rdite daje riječ o istrazi umorstva, ali, koliko vidim, od bacujete prvog i oči-tog sumnjivca – Somershama – bez ispitivanja. Dakle, što vam ostaje? Umorstvo od strane ne-poznate osobe ili osoba? Muškarca – ili ako istražuje mo sve mogućnosti, žene – koja se uvukla kroz visoki prozor dva metra iznad razine ceste. Meni to baš ne iz gleda dobro! Tko je mogao ući na taj način? Akrobat?
Nakon kratkog oklijevanja, Joe je odlučio ići do kraja i ponašati se prema njemu kao prema kolegi i bez imalo neprijateljstva.
– Ne tražim – oprezno je rekao – nekoga tko je ušao kroz prozor. Tražim nekoga tko je kroz taj prozor izišao.
Iz unutrašnjosti bungalova, prozorska daska je na visini od metar i pol od poda, a pri ruci je bio i stolac…
– Ma dajte, Sandilandse, vaš ubojica – što on radi?
Pozvoni na ulazna vrata i kaže: „Je li gospođa Somersham kod kuće?” – Imamo posla s pa-metnim čovjekom, Bulstrode.
Jednako pametnim kao vi, kao ja. Nekim, pretpostav ljam, kome su dobro bili poznati običaji kuće. Nekim, čini se, tko je znao da Somershamovi te večeri izlaze: ne treba se previše mučiti dedukcijom da bi se pretpostavilo da će se Peggy Somersham prije jedne takve prigode okupati. Muškarac kojeg tražim ušao je u kuću možda i satima prije nego što je počinjeno umorstvo i skrivao se u ormaru u kupaonici. To ne bi bilo teško, a imamo i do kaze daje netko unutra vre-bao.
Bulstrode gaje podrugljivo pogledao, ali je Joe nastavio: – To ne bi bilo teško. Ljudi stalno dolaze i odlaze – u kuhinju, kupuju i prodaju na vratima, dostavljaju ili dolaze po nešto. Znate to bolje od mene. I takav je jedan, tvrdim vam, ušao u kuću, sakrio se, počinio umorstvo i pob-jegao kroz prozor, birajući trenutak kad nitko nije prolazio uličicom. Za to je potrebna staložena glava i proračunatost od koje ti se doista ledi krv u žilama. Ali znate da se takve stvari događa-ju.
– Ponekad. Ne često. Gotovo nikad. Uz to, vašem bi napadaču trebalo iznenađujuđe prisno poznavanje euro pskih običaja.
– Ako je i sam Europljanin, posjedovao bi to znanje – odgovorio je Joe.
– Ma, dajte, Sandilandse, za ime Božje! Ne želite valjda reći da…
– Da, želim – rekao je Joe – i možda biste mi, kad već govorimo o tome, mogli reći gdje ste vi bili tog poslijepodneva u vrijeme umorstva. Recimo između četiri i se dam sati?
Bulstrode je skočio na noge i bijesno promatrao Joea. – Doista vam zamjeram! Kog vraga mislite da jeste? Sad niste u prokletom Scotland Yardu, znate! Ovo je moj prokleti okrug! Dođe mi da zatražim od upravnika da vas skine sa slučaja. Znate li što je quaggaquagga ptica? Ako ne znate – ja ću vam reći. To je ptica koja leti u sve užim krugovima dok naposljetku ne nestane u vlastitoj guzici! A to je, čini mi se, ono čime se i vi bavite.
– Dobro – rekao je Joe – možda biste mi mogli reći što ste radili u to vrijeme.
– Bio sam u donjem gradu – odgovorio je Bulstrode – kao što sam vam, čini mi se, već re-kao.
– Rješavali neku sitnu krađu na bazaru, rekli ste.
Dobro se sjećam. A ako vas zatražim da vidim vaše iz vješće o tom događaju…?
Bulstrode se zacrvenio od bijesa. – Rekao bih vam da brinete svoja posla!
Pred Joeovim izrazom nepokolebljivog ljubaznog ispitivanja, nakon nekoliko trenutaka, frf-ljajući od gađenja, bacio se na policu natrpanu visokim hrpama papira. Zgrabio je pohaban fas-cikl na hrbatu kojega je pisalo „Shalamar Bagh”.
– Ponavljam, bio sam u donjem gradu, iako ne točno na bazaru. Da budem precizan, bio sam ovdje.
– A štoje točno Shalamar Bagh?
– Čajana. Svojevrsna plesna dvorana, mislim da bis te je tako opisali.
– Što znači Shalamar Bagh? – bio je uporan Joe.
Bulstrodeu je bilo neugodno. – To znači, Kupidov vrt. Imali su problema. Novacima je tamo zabranjen pristup. Došlo je do tučnjave i dvojica glupih redova iz pješadije su se ranila. Otišao sam dolje pobrinuti se da se pridržavaju pravila.
– I to je zabilježeno? Jeste li poveli parnicu protiv uprave?
– Nisam morao. Opomenuo sam ih. To je veoma ležeran lokal. U njemu možete dobiti što god želite.
Možda ste zainteresirani? – otrovno je zaključio.
– Znak za uzbunu danje kad je Peggy Somersham, prema liječničkim dokazima, bila mrtva već sat vremena.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što su vas uspjeli pro naći, hm, kako kopate u Kupidovom vrtu, a na mjesto zločina ste stigli dobra tri sata nakon stoje pronađeno tijelo. Pretpostavljam da u toj plesnoj dvorani ima ljudi koji će posvjedočiti vašu nazočnost u lokalu u razdoblju o kojem govorimo?
– Naravno da ih ima! – rekao je Bulstrode.
Joeve misli su galopirale naprijed. Sto je ono Naurung rekao? „Razmjena.” Odbaci optužbe protiv lokala u zamjenu za alibi? No, je li Bulstrode mogao ući u kuću nezamijećen? Možda prerušen? Joe je odlučio povjeriti se Naurungu: otkriti kad je – i to doista kad – Bulstrode ušao u Shalamar Bagh i kad je iz njega otišao.
– Za sad će biti dovoljno – rekao je.
– Bit će dovoljno zauvijek, prokleta budalo! – S tim riječima, nadzornik policije izišao je iz sobe.
Netom nakon što je on izišao, u ured je ušao Naurung.
– Ah, dobro jutro, Naurung – vedro gaje pozdravio Joe. – Upravo si propustio sahiba Bul-strodea, ali stižeš na vrijeme da me otpratiš na sljedeći razgovor. U bungalovu pukovnika Pren-ticea? Možeš li me odvesti do njega?
Na putu prema bungalovu, Joe je ukratko ispričao Naurungu o alibiju njegovog nadređenog i zamolio ga da diskretno provjeri njegovo kretanje na dan umorstva. Naurung gaje slušao s bezi-zražajnom diskrecijom, ali je u njegovom pogledu bio sjaj koji je govorio, „Dajte mi malo ru-tinskog policijskog posla, i znat ću točno gdje sam.” Ispred Prenticeovog bungalova, Joe je ot-pustio Naurunga i bez pratnje krenuo prilazom kući.
Zaustavio gaje glas iza njegovih leđa, a kad se okrenuo, ugledao je Prenticea koji je preda-vao konja konjušaru.
– Mene tražite? – upitao je Prentice.
– Da, vas. Nadao sam se da ću moći porazgovarati s vama. Daleko od oštrih ušiju i zlobnih jezika.
– Kad biste to željeli učiniti? – upitao je Prentice bez mnogo zanimanja.
– Pa, mislio sam da bismo možda sad… što prije to bolje… što možeš sad, ne ostavljaj za sutra…
Prentice se nasmijao. – Već samo po tome znalo bi se da ste Europljanin – rekao je. – Nije-dan Indijac ne bi rekao „što možeš danas, ne ostavljaj za sutra”. Za njih bi svako drugo vrijeme bilo bolje od danas. Ali, kao što ste rekli, tu smo. Uđite i dat ću vam šalicu čaja.
– Izišli ste na rano jahanje? – upitao je Joe hodajući pošljunčanim prilazom rame uz rame s Prenticeom.
– Pukovnijska vježba. Pokušavam organizirati jednu mjesečno, a ovomjesečnaje bila danas. U ovo doba godi ne volim ih pokrenuti rano – tako da završe prije vrućine.
Poveo ga je na verandu, povikao „Koi hai!” i sjeo na visoki stolac bez naslona. Pojavio se sluga i odnio njegov šešir i bič, a drugi je to isto obavio za Joea. Treći je sluga pohitao skinuti Prenticeove čizme, nakon čega je Prentice ponovno ustao i odtapkao u čarapama. – Hoćemo li proći do sjeverne verande? Na toj strani je u ovo doba dana mnogo hladnije.
Prošli su kroz kuću i pogledali vrt, uredan, njegovan i posve nemaštovit. Susjedni vrt je, me-đutim, bio gotovo teatralno bujan. Ruže Marechal Niel posve su se razuzdale i njihovi grmovi bili su visoki poput koliba. Vidjevši da je ovakva divljina privukla Joeovu pozornost, Prentice je zastao, nasmiješio se i rekao: – To je vrt kuće koja je nekoć bila moja. Uništena je u požaru, kao što ste možda čuli. Veliki vrt. Proteže se sve do rijeke.
– A ona zgodna mala građevina na samom kraju vr ta? – upitao je Joe.
– Vrtni paviljon. Sad je strašno zarastao. Stariji je od britanske vladavine u Indiji – stariji je od Istočnoindijske kompanije. Građevina je mogulska. Cesto sam raz mišljao o prodaji zemljiš-ta, ali prodati zemljište značilo bi prodati i sjenicu, a to doista ne mogu učiniti. Ona mi je važno utočište. Ima dana kad čovjek poželi pobjeći od briga roditeljstva, da ne spominjemo zahtjeve pukovnije.
Kad odem tamo, podrazumijeva se da me nitko ne smije uznemiravati. Mislim da ne bih mo-gao živjeti bez nje!
Ali, hajdemo sad, da vidimo mogu li vam pronaći neko piće ili šalicu čaja.
Po svojem izvanjskom izgledu Prenticeov bungalov bio je lijep primjer rada Odjela za javne radove Carstva u edvardijansko doba. Četiri prostorije jednake veličine okruživale su otvoreni prostor za sjedenje, a sve to se nalazilo unutar prostrane verande. S tim je svaka sličnost s tipič-nom Angloindijskom kućom svršavala, jer ju je Prentice namjestio isključivo indijskim pokuć-stvom. Ovdje nije bilo nostalgičnih pogleda prema domaćim engleskim pokrajinama. Nije bilo uokvirenih prizora lova G.D. Armoura ili Lionela Edwardsa, čak niti primjerak svuda prisutne Alkenove „Ponoćne trke”. Umjesto njih, ovdje su se nalazile indijske osvijetljene slike, mnoge na svili, mnoge na smotcima, malene figurice od žada, bjelokosti i steatita, kašmirske tapiserije na zidovima, Bokhara i afganistanski sagovi na podu.
Joe je zastao pokraj velike slike slona koji je nosio malenu figuricu ukrašenu dragim kame-njem.
– Car Akhbar jaše slona – objasnio je Prentice. – Ne bih je smio držati ovako ovješenu. Tre-bala bi se čuvati na smotku, ali toliko uživam u njoj da bi mi se ova prostorija bez nje činila nenamještenom. A sad, dođite sa mnom.
Zajedno su prošli kroz kuću i Prentice je otvorio vrata koja su vodila iz središnjeg hodnika. – Ovu sobu pripremam za kćerku. Uskoro će doći kući. Nisam je vidio četiri godine.
Joea je razveselilo tanko pokućstvo od bambusa, slike i tkanine koje je iznenađujući Prentice smatrao prikladnim za jednu osamnaestogodišnjakinju netom izišlu iz profinjene Europe. Sredi-šnji prostor u sobi zauzimao je lagani indijski niski krevet s drvenim okvirom, jednostavnost kojega je bila umanjena srebrnim ukrasima koji su se vijugavo uspinjali nogarima. Iznad njega, na uzglavlju, bila je pričvršćena nježna tapiserija koja je prikazivala božicu noći. Na pozadini ponoćno modre boje, prebacivala je zaštitničke nabore svog sarija sa srebrnim zvijezdama oko mutnog oblika djeteta, posve nagog, osim dvije srebrne nanogvice oko gležnjeva. Joe je uspo-redio ovu i sobu sa željeznim okvirom kreveta, uredno složenim otiračem, s prugama u bojama škole i bakrorezom Isusa, na koje se Midge zacijelo naviknula u Europi i pomislio da je Prenti-ce vjerojatno dobro pogodio.
Prentice gaje poveo na hladnu verandu i pojavio se čaj.
– Jedini ustupak domovini – uviđavno je rekao Joe, promatrajući engleski set za čaj.
– Darjeeling – odgovorio je Prentice. – Nadam se da ga pijete. A sad – što mogu učiniti? Što vam mogu reći?
Na plesu sam vam izložio svoju teoriju, ali pretpostavljam da vi ne prihvaćate takvu neznan-stvenu ideju o zlo duhu?
Joe se nasmiješio. – Volio bih je prihvatiti – rekao je. – Doista bi mi odgovarala. Ali, uhvate li me da čitavu tu stvar otpravljam na taj način, moglo bi se smatrati da nisam doista obavio svoj posao. No, kad biste mi razjasnili jednu ili dvije sitnice… Vratit ćemo se na početak.
– Najoan Carmichael.
– Zapravo ne – rekao je Joe, iznenađen. – Ranije od toga. Natrag do – ako mi dopuštate – smrti vaše supruge.
– Naravno – žurno je rekao Prentice. – Naravno. Ali, ja ih ne smatram jednakima. Napos-ljetku, u tom su slučaju počinitelji identificirani i pogubljeni.
– Možemo li početi od toga? „Pogubljeni“ kažete. Možete li mi reći što o tome?
– Malo je toga za reći. Znao sam tko su. Znao sam odakle dolaze. Većinu sam ih poznavao po imenu. Bili su osvetljivi – hrabri od hašiša. Nisu bili pronicavi. Trebalo mi je par dana da se oporavim od šoka, a zatim sam oku pio četu konjanika iz pukovnije, momaka koje sam već ne-ko vrijeme promatrao i koji su bili oduševljeni što će biti uključeni u taj pohod. Nije mi nedos-tajalo dobrovoljaca, slobodno mogu reći. Pošao sam za njima. Pogubio ih. Naravno da nisam smio učiniti ništa takvoga i da im je trebalo suditi na zakonit način. Čak sam bio pod sudskom istragom. Ali, tad je već sve bilo gotovo i svi su, Indijci i Englezi, bili na mojoj strani. Svi su to smatrali veoma prikladnom osvetom i, dopustite mi da to kažem, Sandilandse – upravo to je i bila.
– I nimalo ne sumnjate – oprezno je rekao Joe – da su došli ubiti vas i sasvim slučajno ubili vašu suprugu?
– I Chedi Khana.
– Da, Chedi Khan. Spada li i on u tu jednadžbu?
Prentice je dugo šutio prije nego stoje odgovorio. – On je bio jedan veoma dobar čovjek – naposljetku je rekao. – Najbolji što patanski narod može ponuditi. Odan, hrabar, ustrajan i, kao i mnogi Patani, umjetnički nadaren, poetičan i maštovit, a sve je to bilo začinjeno ciničnim i raskalašenim smislom za humor.
– Kako se našao u vašoj službi? – upitao je Joe.
Prentice im je obojici natočio šalicu čaja i na trenutak mirno sjedio na stolcu, da bi napos-ljetku rekao: – Duga je to priča. Znate li na što mislim pod proskribiranjem? Ne? To je sistem na granici. Plemena će poharati svoje susjede, inzistirati na krvnim osvetama, haračiti po Indiji i krasti. Sve čega se mogu dočepati, a posebice puške. I djevojke. To je njihov način života. Na-ravno da mi to kritiziramo, ali nijedna nacija koja djevojke prodaje u prostituciju nije u položa-ju kritizirati one koji jednostavno ukradu djevojku za sebe. Međutim, dolazi vrijeme kad to mo-ra biti zaustavljeno i napadačka plemena su proskribirana. Sprema se kažnjenički pohod, utvrde se sravne sa zemljom, stražarnice unište, usjevi spale, uzmu zarobljenici. Takvi se pohodi nazi-vaju batramptas. Oni su bili – i još uvijek jesu – prihvaćen dio života. Pravila se znaju. Dok sam služio kod Izviđača na granici, i sam sam predvodio mnoge takve pohode.
– Svoju prvu barramptu sam vodio – kao još zelen mlad časnik netom sa Sandhursta, iako ne i novopridošli ca u Indiju – protiv sela po imenu Lashtar. Zauzelo gaje maleno, iako krajnje ratoborno pleme, koje je uvijek bilo u konfliktu sa susjedima, i uvijek u konfliktu s vladom.
Činilo se da nikad neće biti sposobni naučiti. Njihov poglavica – Malik – bio je divlji stari vrag s veoma lošom reputacijom. Odlučio je da će braniti selo i došlo je do velikog okršaja. On je ubijen. Njegova dvojica sinova su ubijena, a neki od njegovih susjeda i čitavo selo su spalje ni. Greškom. Mi nismo palili sela.
– Odjahao sam u selo kako bih nadgledao završetak čitave te operacije, sjedio sam i gledao naokolo kad je iz dima dotapkao jedan vitki lik. Patanski dječak u dobi od trinaestak godina. Ispod ruke je nosio je zail povezan s mjedi.
– Jezail?
– Da, staru mušketu. Mogla je biti stara stotinu godina. Natrpana sam Bog zna čime sve ne – čavlima, ko madićima stakla, kroz nju je čak i pucano. Čim me ugledao, kleknuo je na jedno koljeno i namjeravao me raznijeti na komadiće. Jedan od mojih vojnika dogalopirao je do nas, s mačem u ruci, i izbacio mu mušketu iz ruke.
Upravo se spremao odrubiti dječaku glavu tahvarom… – Prentice je pokazao na oružje koje je krasilo zid susjedne prostorije. – Ono tamo je talwar.
Joe je promatrao zavijenu oštricu dugačku poput ljudske ruke s jednim ubojitim bridom.
– Povikao sam konjaniku da stane i odloži tahvar, a zatim sam dječaku doviknuo na pushtu jeziku. Rekao sam mu da ostane miran i da mu se neće ništa loše dogoditi. Sišao sam s konja i porazgovarao s njim. Tužna priča – bio je siroče, ali u dalekom srodstvu sa starim vragom ko-jeg smo upravo ubili i u čijoj je kući živio. Budući da su njegovi sinovi bili ubijeni, ovaj dječak, koji mije rekao da se zove Chedi Khan, preuzeo je na sebe ubiti što više engleskih časnika, po-čevši sa zapovjednikom – sa mnom.
U čast plemena. Mislim da je bio veoma iznenađen kad je vidio da sam i sam tek nekoliko godina stariji od njega.
– Teško je bilo odlučiti što učiniti s njim. Više nije imao nikakvih veza sa selom i bilo je po-sve jasno da će – ostane li u njemu – prije ili kasnije, a vjerojatno prije – slučajno uspjeti pogo-diti nekog engleskog časnika i pritom i sam poginuti. Razgovarali smo o njegovim mogućnos-tima. Kao muškarac s muškarcem, sjedeći na kamenu. Dao sam mu cigaretu. Činio se veoma inteligen tnim. Ukazao sam mu da njegova budućnost izgleda su morna ostane li u selu, i da bih ja mogao narediti da ga odvedemo sa sobom i zadržimo kao taoca za dobro po našanje plemena što je bio uobičajeni postupak ili, i po nudio sam mu i treći, i to prilično neuobičajeni izbor, mogao bi dobrovoljno poći s nama, dajući svoju časnu ri ječ da će se dobro ponašati, a kad na-puni prikladnu dob, mogao bi se obučavati za Izviđača.
– Po sjaju u njegovim očima kad sam mu spomenuo ovu treću opciju znao sam daje vojnički život to što ga privlači i odlučio sam riskirati. Nije bilo šanse da će ovaj dječak pristati ponizno odjahati s nama pred čitavim selom. Patani se dive velikim gestama pa sam i ja inscenirao jednu takvu. Sutnuo sam njegovu mušketu daleko izvan dosega uz posprdnu primjedbu i pružio mu pušku LeeMetford. – Ovo je tvoje – rekao sam i ustao, okrenuo mu leda i krenuo prema svojoj četi.
– Dobri bože! Je li bila napunjena?
– Naravno, na takvom mjestu nema nikakve koristi ako te uhvate s nenapunjenom puškom. Subadur Amir Shah gaje ionako pokrivao, to sam već ranije opazio, ta ko da možda i nisam mnogo riskirao. Svejedno, mislim da danas ne bih imao hrabrosti za tako nešto.
– Što je dječak učinio?
– Ustao je, naciljao točno između mojih ramenih lopatica i pratio me nekoliko metara. Nije ni pokušao po vući zasun. Mislim da je uživao u svojoj moći. Zatim, kad je bio siguran da gaje čitavo selo vidjelo, prebacio je pušku preko ramena i domarširao do čete. Izvadili su metke iz puške, smjestili ga iza nekoga na konja i otišli smo.
– I je li se pridružio vojsci?
– Ne tamo i ne odmah. Za početak, bio je premlad.
I loše uhranjen. Mali mršavac s konjunktivitisom. A bilo je i znakova da je neko vrijeme bio zlostavljan. Morali smo ga nahraniti i izliječiti mu rane – uglavnom posjeko tine i opekline – kad smo ga doveli u logor. Jedan od mojih ljudi je rekao: „Nikad ga se nećete riješiti. Slijedit će vas na sam kraj svijeta i jednoga dana, pazite što vam govorim, odlučit će daje došlo vrijeme osvete. Taj dečko samo kupuje vrijeme.“
– Je li pokušao?
– Ni na koji način. Uopće nije ispalo tako. Rekao sam vam daje bio pametan, domišljat i krajnje zabavan.
Predviđao sam mu sjajnu budućnost. Postojao je pokret – postoji već mnogo godina, pa i da-nas – za osnivanje ne ovisne patanske države – Pukhtunistan – i ja sam na svoj romantičan na-čin tog dječaka vidio jednoga dana možda i kao prvog predsjednika jedne takve neovisne drža-ve. Bio je to samo san, ali igrao sam se njime u mislima. Tad se pojavilo pitanje što da učinim s dječakom.
– Što ste učinili s njim?
Prentice se nacerio. – Što bi svaki Englez učinio – poslao sam ga u školu. Postoji ovdje mala zajednica anglikanskih svećenika koji u brdima vode misionarsku školu. Pored ostalih stvari, ti su svećenici bili misionariliječnici. Dobri ljudi. Dobro sam ih poznavao. Rekli su da će se pob-rinuti za njega. On nije želio ići, ali ja sam bio uporan. Odveo sam ga tamo i ostavio u suzama. Šest mjeseci kasnije, pobjegao je i vratio mi se. Očitao sam mu dobru bukvicu, čak sam ga i istukao i poslao ga natrag. Tri mjeseca nakon toga ponovno se vratio! Nisam tako planirao, ali činilo se da sam ga dobio za čitav život. Unovačio sam ga u Izviđače i odredio svojim posluži-teljem i tako je ostao. Do dana svoje smrti.
– A način na koji je umro? Je li vas on iznenadio?
– Ni najmanje. Umro je pokušavajući spasiti Dorothy. Točno to bih ja pokušao učiniti. Shvaćate, ostavio sam ga da brine za nju.
– Krasna priča – rekao je Joe.
– Bio je on krasan čovjek – odgovorio je Prentice. – Bilo je tužno. Čak i tragično, ali nema u tome nikakve tajne. Baš nikakve.
Joeaje zanijela Prenticeova priča. Jednom kad se ledena santa vojničke sažetosti i umjerenos-ti otopila i kad je priča potekla, vrijeme je prošlo nezamijećeno. Sabrao se, prepoznavajući var-ku. Opširnim pripovijedanjem o subjektu perifernom glavnoj istrazi, Prentice se predsta vljao spremnim na suradnju i iskrenim sugovornikom, šarmantnim čovjekom koji nema što kriti. Joe se divio njegovoj vještoj izvedbi onoga stoje odlučio nazvati trompe l'oreille i prihvatio je, zapisujući bilješke u stankama i postavljajući zanimljiva pitanja. Ali, na spomen smrti Chedija Khana, zaključio je daje došlo vrijeme da i on izvede svoj blef.
Marljivo zapisivanje bilješki o temama za koje je bio svjestan da nisu od velikog značaja za slučaj bilo je njegova uspješna tehnika pri vođenju razgovora. Činilo se da to uvijek umiri oso-bu koju ispituje. Otkrio je da ljudi, čak i zločinci, uživaju reći policajcu istinu, posebice kad misle da ga povlače za nos. Uvijek se trudio postaviti čitav niz pitanja na koja je znao da mogu slobodno biti dani točni, iako varavi odgovori. Tad bi se, u odlučnom času, srdačno nasmiješio, zatvorio bilježnicu i odložio nalivpero. Ponekad bi žrtvu pustio da dođe skoro do vrata prije nego što bi, ne promijenivši ton, postavio dodatno pitanje, gotovo kao da mu je tek sad palo na pamet. U iznenađujuće velikom broju slučajeva, dobio bi bolju informaciju iz tog jednog pos-ljednjeg pitanja, nego iz prethodnog cjelosatnog ispitivanja.
Sad je iskušao inačicu te tehnike, ne zaboravljajući da ima posla s izrazito inteligentnim i nemilosrdnim čovjekom. Načrčkao je i zadnju bilješku, protegnuo noge i zatvorio bilježnicu. Nagnuvši se naprijed i snizujući glas, uspio je ostaviti dojam da njegovo sljedeće pitanje ili primjedba neće biti zapisano i daje riječ o običnom razgovoru između dvojice gospode.
– Recite mi, Prentice, jeste li znali da vaša supruga mnogo pije?
– Naravno – bez oklijevanja je odgovorio Prentice. – Iako bih ja rekao daje pila umjereno. Prema mjerilima u bazi. Zato sam je obično vodio sa sobom kad god sam morao biti odsutan iz baze. Osjećala se usamljeno, kao i većina žena, kad bih je ostavio samu. Prihvaćam daje to mo-glo pridonijeti njezinoj smrti.
– Govoreći o smrtima, Prentice, a vi shvaćate koliko mi je mrsko uopće spominjati tu temu, moram vas upi tati – jer sam već pitao ili u skoro vrijeme to namjeravam upitati ostale ožaloš-ćene supruge u Sivcima – znate li ikoga tko je imao razloga ubiti vašu suprugu?
– Naravno da ne znam! Svi su voljeli Dorothy. Bilo ju je lako voljeti.
– Bila bi dobra žena za jednog pukovnika?
– Odlična. Saslušala bi svačije probleme i uživala rješavati ih, bez obzira koliko bili zamor-ni. Ljudima se to sviđa. Bila je naviknuta na život u Indiji – sama ga je odabrala. Bila je veoma društvena. Možda bi ponekad popila čašicu džina previše, ali nije bila Emma Bovarv.
Srećom, ja ne ovisim o vojničkoj plaći pa je ona imala dobru odjeću i krasan nakit, izgledala je bolje od većine žena, a njezina karijera – drugim riječima, moja karijera – bila je sve stoje željela. Dorothy je bila zadovoljna že na. Doživljavao sam je kao planinsko jezero, bistro, za mamno, u kojem se uvijek odražava sunce.
– A plitko, možda? – u sebi se zapitao Joe.
Glasno je rekao: – Mora da vam je kćerka velika ut jeha…
Prenticeovo lice postalo je malčice manje ukočeno. – Da. Svakako. Vi, Sandilandse, nemate djece?
– Ne. Ali, mogu zamisliti tu radost. I bol – ozbiljno je rekao Joe.
Poslužitelj se diskretno pojavio na vratima, nastojeći privući Prenticeovu pozornost.
– Morat ćemo završiti, Sandilandse. Za dvadeset minuta me očekuju u štalama, a moj će po-služitelj uporno zahtijevati da se okupam prije nego što ponovno iziđem napolje. Iako, konji neće zamijetiti razliku. – Ustao je i Joe je s njim izišao iz sobe. – Kako se slažete s Bambusom? Dobro. Mislio sam da će vam odgovarati. Nekoć sam ga i sam jahao. Slušajte – ako postoji išta što mogu učiniti, svinuti nekome ruku, ili nešto slično, samo mi recite.
Rukovali su se i Joe je izišao na zasljepljujuće sunčevo svjetlo sa stotinu drugih pitanja koja su mu se rojila glavom i snažnim osjećajem daje pukovnik Prentice profesionalnom policajcu upravo dao strogu lekciju o tome kako treba voditi obavjesni razgovor.
8 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:34 pm
Margita
Administrator
Jedanaesto poglavlje
Joeov doručak u utorak ujutro prekinulo je kreštanje trube upravmkovog packarda 1910. i on je hitro uzeo mape, bilježnice, tabakeru i kameru, i žurno izišao iz kuće, ispred koje je zatekao Naurunga u stavu mirnu i Nancy na stražnjem sjedalu.
Pozdravili su se kao stari prijatelji. Ispružila je ruku kako bi se rukovali i, dok se smještao na sivi tapecirung od samta, zadržao ju je u svojoj nekoliko trenutaka prije nego što ju je pustio.
– Imate veoma luksuzan automobil – rekao je Joe, promatrajući opremu s velikim zadovolj-stvom i vese ljem. – Klizni prozor između nas i vozača, udobna sjedala…
– Da – rekla je Nancy – ima čak i malenu srebrnu trubicu u koju se može staviti cvijet. Sjeti-te me da jednog uberem, ako koji vidimo. Kad ideš u posjet vršitelju dužnosti guvernera, u redu je stići u velikom stilu.
– Ujaku Jardineu? Zar ćemo ga vidjeti? Čovjeka koji me ispalio u zmijsko gnijezdo!
– Vidjeti? Odsjest ćemo kod njega! Primila sam se telefona i sve sam sredila. Ne trebate brinuti.
– Upravo zato trebam brinuti! Recite mi naš prog ram.
– Za početak, uštedimo vrijeme, dogovorila sam da vi ispitate Carmichaela dok ja idem dok-toru Forbesu. Potom ćemo se naći u Great Eastern hotelu na užini, a zatim ćemo u Rezidenciju u kojoj ćemo prenoćiti kod mojeg ujaka.
– Dodatna besprijekorna pratnja – promrljao je Joe.
Otvorio je prozor između njih i Naurunga. – Dobro jutro, Naurung – rekao je.
– Dobro jutro, sahibe.
– Znaš kamo idemo?
– Znam – odgovorio je Naurung – ali mislio sam da bi bilo razumno ići istim putem kojim je 1911. išla memsahib Carmichael. Zato ćemo krenuti od bungalova Carmichaelovih koji je malo niže niz ulicu – pokazao je – do kraja otvorenog prostora i skrenuti desno.
– Štoje ovo? – upitao je Joe, iznenađen, dok su se vozili neravnom cestom nekoliko minuta iz baze. – Nova cesta?
– Ne, to je požarna staza, koju je šumarski službenik prokrčio kroz džunglu. Dame vole ovuda jahati. Vodi do povišenog zemljišta s kojeg se pruža divan pogled, a koliko čujem, mem-sahib Carmichael bila je nervozna dama.
Zacijelo bi joj se svidjelo jahanje na čistini širokoj četrdeset metara, prilično ravnoj i bez iz-nenađenja.
Skrenuo je sa ceste i slijedio kvrgavi put dok nije rekao: – Ovdje je memsahib ubijena.
Zaustavio je automobil i svo troje su izišli.
– Ovdje se nema što vidjeti – rekla je Nancy.
– Pronađena je upravo na ovom mjestu – nastavio je Naurung. – I tad je, jednako kao i sad, ovdje bila hrpa šipražja.
Joe je sjeo na zaklopac automobila i ogledao se oko sebe, pokušavajući zamisliti scenu otpri-je jedanaest godina. – Užasna priča! – rekao je. – Doista me proganja… Naurung, što se dogo-dilo?
Naurung je zurio u tlo.
– Što si vidio?
– Nije riječ o tome što sam vidio, sahibe, nego o to me što sam oduvijek mislio. Ali, reći ću vam. Na ovom je mjestu veoma neobično pronaći kobru.
– Neobično? Zašto neobično?
– Kobra koja je pronađena nije bila kraljevska kobra, nije bila hamadrijada. One se ponekad mogu naći u džunglama kao stoje ova, ali kobra o kojoj govorimo bila je obična indijska kobra – noja naja. Njih nema u otvorenoj džungli. One se mogu pronaći tamo gdje mogu pronaći hra-nu koju vole, a to su štakori i miševi. A štakori i miše vi žive u blizini ljudskih nastamba, u žit-nicama i vrtovi ma. Svuda gdje se mogu pronaći štakori i miševi, može se pronaći i kobra – ali ovdje ne. Kobru možete pronaći u svakom selu. Nekima su one svete. Kobru ćete pronaći u seoskom hramu – seoski svećenici im ostavljaju mlijeko…
– Što mi želiš reći, Naurung?
– Želim reći da imam drukčiju sliku. Vidim gospođu kojoj nije dobro i koja se penje ovamo i čuči gdje je nit ko ne može vidjeti, iza ove hrpe šipražja, jer, siguran sam da se ovdje šipražje oduvijek nalazi. Netko dolazi iz džungle s kobrom u ruci…
– U ruci? – upita Joe, užasnut.
– Da, naravno – odgovori Naurung. – Ja to ne bih mogao, ali mnogi mogu uhvatiti kobru. Ako je uspiješ uhvatiti tik iza glave, može se koprcati i vijugati do mile volje, ali lovac je posve siguran ako joj čvrsto drži glavu i stavi je u vreću. Znam šestoricu, možda i više, Indijaca koji to mogu učiniti. Približava se memsahib. Gospođa je šokirana, užasnuta, prestravljena. On drži zmiju u ruci i baca je na gospođu. Ugrizena je ovdje – rekao je, pokazujući na svoje lijevo bed-ro. – Odavde do srca otrov ne mora dugo putovati. Zacijelo je veoma brzo umrla. To je strašno, ali mislim da se upravo to dogodilo. A onda, budući daje on veoma loš čovjek, on stoji i proma-tra je kako umire, a kad sirota gospođa umre, on odreže zmiji glavu i nestane u džungli. Vidio sam to u mašti nebrojeno puta. Sad kad stojim ovdje, vjerujem daje to istina.
– Isuse! – rekao je Joe. – I ja vjerujem da si u pravu!
Zvuči strašno istinito. Nisam znao za kobre.
– Ja jesam – rekla je Nancy ali nisam povezala. Naurung, moramo uhvatiti tog čovjeka.
– Pametan je – rekao je Naurung. – Veoma je pame tan. Sad kad znamo da postoji, pronaći ćemo ga.
– Još nešto, Naurung rekao je Joe. – Jesi li ikad čuo za nekog bijelca, sahiba, koji bi znao uhvatiti i baratati kobrom?
Naurung je spustio pogled prema svojim čizmama i polako odgovorio: – Ne, nikad nisam čuo za takvog čovjeka.
Smjestili su se natrag u automobil i vratili na glavnu cestu kojom su stigli do Calcutte. Nap-redak po cesti punoj rupa, ljudi i životinja koje su podizale oblake prašine bio je spor unatoč Naurungovom oduševljenom upotrebljavanju trube i Joe je shvatio da na indijskim cestama čak i upravnikov packard ustupa prednost kravama i slonovima. Prodrmani i ukočeni unatoč luksu-znim oprugama, tek su kasno poslijepodne ugledali dugoočekivano zeleno prostranstvo, ohrab-rujuću osmerokutnu zgradu Fort Williama i pretrpane krme čamaca na rijeci ispod njih. Odvezli su se sjeverno uz Chowringhee Road, očiju zas i ljepljenih sjajem obijeljenih palača uz cestu, i Joe je bio iznenađen što mu se, nakon četverodnevnog izbivanja iz grada, njegova poznatost čini ohrabrujućom. Naurungje zaustavio automobil.
– Evo nas – rekla je Nancy. – Ovdje izlazite. Hoćete li se snaći? Carmichaelova kuća je negdje u ovoj ulici – evo, napisala sam vam adresu. Naurung će me odvesti do bolnice u kojoj se trebam naći s Forbesom, a nakon toga ćemo se vi i ja naći na užini. Kad završite s Carmicha-elom, uzmite rikšu do hotela Great Eastern.
Činilo se da se Naurungu žuri krenuti svojim poslom i zamolio je da ga ispričaju, što će ih na kraju dana iskrcati ispred rezidencije, a sam otići prespavati kod nekog rođaka. Joe im je mah-nuo dok su odlazili prema bolnici i usredotočio se na Harolda Carmichaela, nekoć zamjenika zapovjednika Bengalskih sivaca, nekoć Joaninog supruga.
Britanci u Indiji ne pješače često, ali je Joe, ožalošćen uplašenim licem Joan Carmichael koje je vidio u mislima, odlučio prohodati Chowringheeom do Carmichaelovog ureda. Dok je prola-zio pokraj nekoć raskošnih vila negdašnjih bogataša – od kojih bi se mnoge mogle nazvati pala-čama, a ne vilama – zamijetio je da, što se više udaljava od središta grada, to su mnogostrukije podvrste ovih veličanstvenih kuća.
U početku, mjedene su pločice diskretno najavljivale prisutnost banaka, osiguravajućih kompanija, kalkutskih ureda međunarodno poznatih trgovačkih kuća, inženjera, arhitekata i odvjetnika. Ali, uskoro su mjedene pločice postale manje, kako se kućni broj povećavao. Mje-dene pločice ustuknule su pred posjetnicama. Broj zvonaca se umnogostručio. Imena su se po-javljivala na gornjim prozorima, ulazna vrata stajala otvorena. Zmajevi su kružili vlažnim zra-kom, a vrane kljucale vijence koji su se mrvili. Brojevi su se popeli do nekoliko stotina.
Nakon dvadesetak minuta hoda, držeći se sjene arkada kad god je mogao izbjeći da ga gomi-le ne istjeraju na cestu, zatekao se ispred broja 210. Broj 210 nije imao manje od dvadeset ime-na na vratima, od kojih su se neka dičila na posve novim pločicama, većina na posjetnicama, a medu njima – nakon poprilične potrage – uočio je i Cannichael, Popatlal i Mandavia, Uvoznici vrhunskih vina, piva, alkoholnih pića etc. Uz posjetnicu nalazilo se i zvonce koje je Joe, bez mnogo nade, valjano pritisnuo. Iz mraka unutrašnjosti zgrade pojavio se jedan Indijac i opširno mu se obratio. Joe je slegnuo ramenima i nasmiješio se, pokazao na Carmichaelovu posjetnicu i upitno ga pogledao, što je samo izazvalo daljnju bujicu hindustanskog, ali naposljetku i ruku koja je puna nade upirala u mračno stubište.
Dok se uspinjao stubama, na raznim vratima pojavljivale su se glave i znatiželjno ga promat-rale. Londonski policajac u uniformi nije se mogao često vidjeti u ovom dijelu Chowringheeja.
Naposljetku je stigao do otvorenih vrata kroz koja je ugledao bijelo odjeven lik koji je sjedio za radnim stolom i bez mnogo žurnosti zapisivao nešto u blok ispred sebe. Bio je proćelav, imao je sive brkove koji su nekoć možda bili standardni brkovi britanskog časnika, ili u svakom slučaju brkovi kakve su nosili časnici britanske konjanice. Njegov ovratnik, nekoć krut, ležao je na stolu pokraj njega, a košulja mu je na vratu bila raskopčana. Velika mjedena pepeljara bila je puna opušaka mnogobrojnih vrsta cigara. U košari za otpatke bile su dvije prazne bo ce whiskyja, a na stolu još jedna, napola puna. „Kolonijalni” hladnjak u kućištu od mahagonija iz Vojničko-mornaričke trgovine stajao je uza zid, ah vrata hladnjaka bila su otvorena, a u njemu nije bilo ničega.
Na zidovima su bile nanizane fotografije, uglavnom, zamijetio je Joe, Bengalskih sivaca, no sve su bile prljave i zamrljane tragovima vlage i sitnim mušicama koje su se uspjele probiti iza stakla i tamo uginuti. U liku ispred Joea nije bilo mnogo toga što bi prizivalo urednog konjanič-kog majora.
Joe je probno pokucao na vrata, a zatim, kad nije dobio nikakav odgovor, s više autoriteta. Dočekalo gaje razdražljivo „Da?” Stavljajući kapu ispod ruke, ušao je u sobu.
– Major Carmichael? – upitao je. – Moje ime je Sandilands.
Carmichael se ogledao oko sebe. – Sandilands! Dobri Bože! Zar je već tri sata! Oh, kako mi-je žao! Dan mi je bio prilično grozničav. Jedna prokleta stvar za drugom… ali sad – samo uđite. – Ustao je i ispružio vlažnu, dlakavu ruku. – Čudno je ovo doba dana – rekao je. – Čini se pre-rano ili prekasno da vam ponudim piće, ali pretpostavljam da nećete odbiti. Čovjek bi mislio da u ovako vlažnoj klimi neće nužno trebati održavati količinu tekućine, ali svi kažu da treba, dak-le evo nas – khushal ye.
Joe je znao prikladan odgovor, ali se pitao je li on, u svjetlu onoga stoje vidio, posve prikla-dan. – Khivar tnashe – rekao je, što je doslovno prevedeno značilo „Neka nikad ne budete si-romašni”.
Kad su se dvije prilično pune čaše whiskyja pojavile na stolu, Carmichael je upitao: – Dakle, što mogu učini ti za vas, zapovjednice Sandilands? Koliko shvaćam, vi ste iz londonske polici-je? Rijetka ptičica u Calcutti!
Joe je započeo pripremljen govor o tome kako je došao na guvernerov poziv… kako nema preveliku želju uzburkati stare probleme ili otvoriti stare rane… kako se pojavila određena tjes-koba kad je – kao što ste vjerojatno čuli – smrt Peggy Somersham prošlog tjedna probudila sta-ra govorkanja… kako je mislio da bi bilo najbolje osujetiti ih na samom početku i iznova po-tvrditi nalaz mrtvozornika… kako nije dobra ideja dopustiti da se nagađanja razbuktaju… I tako dalje.
Carmichael gaje na trenutak šutke promatrao posve bezizražajna lica. Joe se sjetio Nancyinih riječi, „ogorčen čovjek… najgora vrsta časnika britanske vojske u Indiji… sav u brkovima i razmetanju… neomiljen medu vojnicima…” Brkovi, da, razmetanje ne. Joe nikad nije vidio tako poraženi lik.
– Ako mislite na smrt sirote Joanie, svakako vas mogu razuvjeriti. Veoma čist slučaj. Ubila ju je zmija, ali pretpostavljam da to sve već znate.
– Je li to uobičajeno – da te ugrize zmija? – upitao je Joe. – Ne zaboravite, ja sam obična londonska neznalica.
– Ne znam je li uobičajeno… Nije veoma često, no nije nepoznato. Mislim da se događa je-dnom ili dvaput godišnje. Ako si brz i ako ti je odmah dostupna medicinska pomoć, ne mora biti smrtonosno, ali Joanie je bila posve sama i to je sve što se o tome može reći.
Nešto je nagnalo Joea da kaže: – Mora da ste bili veoma ožalošćeni?
– Bio? – odgovorio je Carmichael. – Još uvijek sam.
Bila je to daleko najtužnija stvar koja mi se ikad dogodi la. I, naravno… – Dugo je šutio, a zatim nastavio: – … pretpostavljam da se to u brakovima često događa. Nešto se dogodi jed-nom supružniku, i jedino o čemu misliš je sve što mu nikad nisi rekao ili učinio. Jeste li oženje-ni? Niste. Onda to vjerojatno ne možete razumjeti, ali svaki je brak pun situacija u kojima ste mogli biti malo ljubazniji, malo obzirniji. Da vam dam primjer – Joanie je mrzila zmije. Užasa-vala ih se, a tad smo živjeli u bungalovu sa slamnatim krovom – jednom od onih starih, iz vre-mena prije Pobune. Imao je strop od platna. Jedne noći smo sjedili i ugledali veliku zmiju kako prelazi sjedne na drugu stranu tog platna ispod krova. Tražila je miševe. Mislio sam da će Joan dobiti katalepsiju! Vrištala je, jecala, plakala… prokleto neugodno! Sluge su dotrčale iz svih smjerova! Ništa je nije moglo zadovoljiti osim da se preselimo u drugu kuću. U to vrijeme nis-mo mogli prodati kuću, a da pritom ne izgubimo mnogo novca i ja sam rekao: „To uopće ne dolazi u obzir!” Nisam to morao reći, znate. To nije bilo lijepo. A onda je, naravno, došlo do ovoga s kobrom. Činilo mi se to strašnom sudbinom. Mojom osudom. Namjeravao sam reći da mije dugo trebalo da se oporavim, ali mislim da se nikad neću oporaviti. No, dobro. Čovjek daje najbolje od sebe. Možda to i nije baš pretjerano dobro, ali, kako ja volim reći, nitko ne mo-že dati bolje od najboljega.
Nesigurnom rukom je iznova napunio svoju čašu i Joe gaje brzo proveo kroz ostale smrti. – Sheila Forbes?
– Gadno je ono mjesto, i veoma opasno. Moglo se dogoditi svakome.
– Alicia Simms Warburton?
– Te skele od volovske kože – prokleto opasne, ako mene pitate.
– Peggy Somersham?
– Ne bih znao. Nisam je nikad vidio. Žao mi je, mislim da vam nisam od velike pomoći.
– Kad ste u policiji, ponekad je od jednake pomoći znati gdje ne treba tražiti kao i gdje treba – rekao je Joe, i to nije bio prvi put daje to rekao.
– Da – odgovorio je Carmichael – da, pretpostavljam daje to istina. Nikad nisam o tome ta-ko razmišljao. Znati gdje ne treba tražiti – ha?
– Da – rekao je Joe. – No, dobro, to je, rekao bih, to.
Hvala vam najljepša na strpljenju. Bojim se da ćete mis liti da sam užasno zabadalo.
– Ne, ne – odgovorio je Carmichael. – Ni najmanje.
Dođite me posjetiti kad sljedeći put budete u Calcutti i nemojte odabrati ovako poslom pretr-pan dan, ako razu mijete što želim reći. Ispričajte me što vas neću ispratiti.
Moram ovo, hm, sastaviti prije sutrašnjeg dana.
Joe se ponovno zatekao na užarenoj ulici. Bez imalo želje da hoda natrag Chowringheeom, zaustavio je rikšu i, uvjeren da nije razotkrio suptilnog, zaplotnjačkog i vještog višestrukog ubojicu, vratio se do hotela Great Eastern, svraćajući putem u par trgovina.
U hotelu, u neobičnosti Calcutte i pod dojmom depresivnog razgovora s Carmichaelom, bio je presretan kad je vidio Nancy na čelu malenog stolića za čaj. Krenuo je prema njoj s ispruže-nim rukama i čvrsto uhvatio njezine koje mu je ispružila u pozdrav. Želju da je poljubi nadvla-dala je tek pretpostavka daje prostorija puna ljudi koji je zacijelo poznaju i on se zadovoljio poljupcem u jednu, a zatim, nakon kratkog oklijevanja, i drugu ruku.
– Oh, moj dragi Watsone – rekao je – nadam ste da ste vi svoje poslijepodne proveli korisni-je od mene!
Okretnom brzinom na kojoj joj je zavidio, naručila mu je čaj i ubrzo se pojavio čajnik svježe skuhanog čaja, tanjur sendviča i poprilična kriška voćnog kolača.
– Ne znam jesam li postigla mnogo – rekla je vadeći bilježnicu i stavljajući je na stol – ali Philip Forbes pri lično je koristan momak. Naposljetku, bio je liječnik od 1910. sve dok se pu-kovnija nije vratila iz Francuske. On je obavio obdukciju Dolly Prentice i Prenticeovog pos lužitelja, i kasnije Joan Carmichael. Zapravo, i svoje vla stite supruge. Bio je to tužan slučaj, Sheilina smrt. Dois ta se užasavala visina…
Joe je odložio svoju krišku kolača i oštro rekao: – Ponovite to što ste rekli.
– Doista se užasavala visina… – poslušno je ponovila Nancy i nastavila: – I tako sam ja rek-la, „Zastoje onda išla tom stazom ako se bojala visine? To nije najbolje mjesto na svijetu za nekoga tko pati od vrtoglavice”, a on je re kao nešto strašno patetično. Budući daje bio član medi cinskog osoblja, Sheila i on nikad nisu doista bili dio pukovnije. Tolerirali su ih, ali nisu bili dobrodošli, i kad su je ti ljudi pozvali da s njima izjaše na piknik, Sheila je bila počašćena i oduševljena. Bio je to društveni proboj ko ji je čekala. Sirota djevojka, imala je samo dvadeset i tri godine! Stoga je, iako joj se put kojim su išli nije sviđao, samo stisnula zube i krenula. Oh, snobizam! Kakvi su zločini počinjeni u tvoje ime, pitam se ponekad. On ne ma pojma, hoću reći, Forbes, daje Sheila možda ubijena.
Ni izbliza. Njezinu smrt jednostavno prihvaća kao po sebno grotesknu šalu Sudbine.
Na trenutak je zašutjela, a zatim oklijevajući nastavila: – Joe, mislite li da postoji ikakva mogućnost da smo to pogrešno shvatili? Da je riječ tek o strašnoj nesreći? Bu dući daje Sheila u svom najboljem izdanju bila nervozna jahačica, sa silnom željom da učini ispravnu stvar. Ner-vozna i pomalo uplašena. To se prenosi na konja, znate.
– Siguran sam daje njezina smrt udešena – odlučno je odgovorio Joe. – I da je planirana ne-ko vrijeme ranije.
Netko tko je imao pristup štalama i tko je poznavao njezi nog konja, znao čak i da ona nam-jerava izjahati sa svojim novim prijateljima, namjerno ju je izazvao. Mislim da je taj netko sta-vio kamen ispod žabice na kopitu njezina ko nja prije nego što su krenuli. Sjećate se daje zaos-tajala go tovo od samoga početka i daje mahnula ostalima da nasta ve bez nje i da će ih ona sustići. Taje odgoda bila upravo dovoljna da ostalima bude izvan vidokruga u vrijeme dok je prolazila liticu. Mislim daje netko tko se skrivao među stijenama, možda onaj saddliu, iskočio na cestu i gurnuo je preko ruba. Tako su njezini najgori strahovi postali stvarnost, a njezine pos-ljednje misli čista panika.
Zajedno su sjedili u tišini. – Znate – nastavio je Joe – ovo je prokleto tužna istraga. Svuda gdje se okrenemo, nalazimo tugu i jad. – I prepričao joj je što mu je Carmichael rekao o Joan.
– Ah, da, Joan – rekla je Nancy. – Reći ću ti još nešto – Philip Forbesju je liječio od cistiti-sa.
– Cistitisa? – upitao je Joe. – Štoje cistitis?
– Zar može postojati takvo neznanje? To je bolest mjehura. Od nje čovjek mora stalno mok-riti. Sve se uk lapa, zar ne? Sirota Joan, „čuči”, kao što bi rekao Naurung, u šipražju, a iz njega iskače njezina najgora noćna mora…
Nancyje zinula i u šoku ispustila žličicu, i dok joj je konobar žurno donosio novu, posve je blijeda netremice promatrala Joea.
– Njezina noćna mora? – tiho je ponovila.
– I mislio sam da ćete prije ili kasnije doći do toga? – rekao je Joe.
Nancy ga je bijesno pogledala. – Pretpostavljam da sam kasnila za vama točno dvije minute, što nije loše za jednu amaterku! Ali, Joe, ako mislimo jednako, i ako oboje mislimo točno, to je doista odvratno, nije li? – Stresla se i ispitivački ga pogledala, pogledom ga moleći da proturje-či njezinim strašnim sumnjama.
– Rekli smo da tražimo podudarnost, nešto stoje za jedničko svim tim umorstvima, i da će-mo im onda moći pronaći zajedničku nit. A ovo se slaže u određeni obra zac, zar ne? Promot-rimo ga unazad od današnjeg trenutka. Peggy: njezin je suprug rekao nešto poput, „Baš ona ko kako ne bi željela umrijeti… Peggy nije mogla podni jeti pogled na krv.” – Moj Bože! – uzdah-nula je Nancy. – Pa to je istina.
Često me je znala pitati kako sam se uopće uspjela nositi s ranama i krvlju u ratu.
– A, Joan – njezin mije suprug rekao da se užasava la zmija. Vi mi sad kažete daje Sheila, koja je umrla pavši s litice, imala iracionalan strah od visina. Alicia – ne možemo provjeriti s njezinim suprugom, ali svejedno – nije li u njezinom pismu sestri bilo nešto…?
– „… Morat ću prijeći rijeku, a ti znaš što mislim o ri jekama!” – sjetila se Nancy. – Pitala sam se što bi to mog lo značiti kad smo pročitali pismo! Kladim se da se boja la utapanja! Ne mislite li daje tako? Možemo li to prov jeriti? Tko bi se mogao sjećati? Vjerojatno Kitty.
– To nas dovodi do prve – do Dolly. Smrt u požaru?
Mnogi se ljudi boje vatre. To ne bi trebalo biti teško provjeriti. Ali, sad imamo tri definitivne fobije od mogućih pet.
– Joe, kakav to čovjek ubija žene na način kojega se one najviše užasavaju?
– Bilo bi najlakše reći učenik markiza de Sadea, ali ne, zapravo ne mislim daje to ovdje slu-čaj. Vidiš, niti u jednom od ovih umorstava ne postoji nikakav seksualni vid, zar ne? Osim, ako doktor nije otkrio još nešto.
– Nije. I ne mislim daje od mene sakrio prljave po jedinosti. Rekla sam mu da sam bila bol-ničarka i on mije polaskao razgovarajući sa mnom liječničkim jezikom i veoma otvoreno. Iako, veoma sam se rastužila kad mi je rekao, što u vrijeme njezine smrti nije bilo općepoznato, daje Dolly Prentice bila trudna kad je umrla. Jeste li zna li za to?
– Dobri Bože! Nisam. Među dokumentima koje sam dobio nije bilo obdukcijskog izvješća.
– Zvuči kao da gaje netko sakrio, jer je doktor Forbes definitivno napravio obdukciju. Mora da se o tome šutjelo iz poštovanja prema Prenticeu. On se, prema Forbesovim riječima, teško nosi sa suosjećanjem. Svejedno – čovjek doista osjeća suosjećanje i počinje shvaćati njego vu okrutnu odmazdu dakoitima. Izgubiti ženu i nerođeno dijete u jednom potezu – to je nezamisli-vo bolno! Ali, osim te informacije, nije mi rekao ništa drugo. Sigurna sam da bi mi rekao da se dogodilo išta, hm, seksualnog.
– Daje barem liječnik koji je pregledao vašu prijate ljicu Peggy bio tako temeljit!
Joe je odmah zažalio zbog tih riječi. Nancy gaje užasnuto promatrala.
– Peggy? Ne mislite valjda… Oh, Joe, što mi želite reći?
– Ne, ne – nije bilo seksualnog napada. Želim reći da liječnik nije uspio otkriti daje bila tru-dna. Naravno, nije bila naočigled trudna – mislim da je i sama tek sa sigurnošću shvatila daje tako. Pisala je roditeljima da im javi sretnu vijest. Pronašao sam pismo. Pretpostavljam da s vama nije podijelila tu vijest?
Nancyje dugo šutjela i netremice promatrala svoju šalicu. Niz obraze su joj počele curiti suze i Joe joj je dodao rupčić i promrmljao neku ispriku, glasno se preklinjući zbog loše odabranog trenutka.
– U redu je, Joe – naposljetku je rekla. – Ne postoji dobro ili pravo vrijeme da bi se nekome rekle takve vijes ti, zar ne? Bez obzira kad bi mi ih odlučili reći, bila bih shrvana. A sad barem sjedim sa šalicom slatkog čaja is pred sebe! Nastavite. Spremna sam. Peggy i njezino ne rođeno dijete oplakat ću u svoje vrijeme… Sad je važnije otkriti tko je odgovoran. Što nam još to govo-ri o njemu?
Počinjete li primjećivati neke dodatne povezanosti?
– Dvije su žene bile trudne – nastavio je Joe, držeći je za riječ. – Ali, mislim da to ne mo-žemo smatrati nečim što su imale zajednički, jer nemamo dokaza da su i osta le bile trudne. Rekao bih daje to nevjerojatno. Razmisli te – ako ti, njezina najbolja prijateljica, nisi znala, i njezin liječnik nije znao – u njegovom izvješću nema spomena o trudnoći – ni njezin ubojica to ne bi znao. Osim ako je nije ubio sam Somersham. Ali, sve žrtve imaju nešto za jedničko. Ubo-jica ih je dobro poznavao.
– Poznavao ih je? Dobro? Koliko dobro? Kako možete biti sigurni?
– Dovoljno im je blizak da zna njihove fobije. Razmi slite malo, Nancy. Svatko ima nekak-vu fobiju. Ja imam fo biju koju u Indiji ni u kom slučaju ne mislim nikome ot kriti, stoga me, molim vas, nemojte pitati koju. Imate li vi neku fobiju? I tko bi u vašem krugu znao za nju?
– Da, imam. I – da, u pravu ste – svi bi, bojim se, znali za nju. – Nancy je uzdahnula. – Ali, doista, ne mo gu zamisliti Billa Bulstrodea ili Harryja Featherstonea kako mi se šuljaju iza leđa s paukom kako bi me natjera li da iskočim iz kože od straha! No, shvaćam što želite reći. Da u tom trenutku stojim na gornjoj prečki ljestvi, priča bi mogla biti drukčija. Svatko u bazi tko sluša takva govorkanja, zacijelo je čuo za ovaj moj strah. Sluge znaju sve i međusobno razgova-raju. Razgovaraju sa svojim gaz dama i gazdaricama. Što mislite, kako Kitty zna sve što se do-gađa? Onaj njezin vratar je pravi obavještajni ured!
– Dakle svi su, i Indijci i Englezi, mogli znati za te fobije.
– Svakako. Ali, zašto? Da znamo zašto, znali bismo i tko, nije li tako? Ne može postojati ni-kakav razlog zašto bi itko uopće želio ubiti te žene, a kamoli na ovako okrutan način! Imamo posla s luđakom!
– I ja tako mislim. Ali, luđakom prema našem shvaćanju. No, ne i u ubojičinom umu. Nje-govi zločini slijede određeni obrazac i cilj. Nisu to nasumična umor stva iz pohote ili zbog kra-đe. Pametno su planirana dugo unaprijed. Planira ih tip muškarca koji u petak odabire britvu na kojoj piše petak da bi njome prerezao žile svo joj žrtvi. Neki neznanac, ili urođenik, ili netko unajmljen da obavi umorstvo, uzeo bi najbližu britvu. Naš čovjekje Europljanin, u to sam sigu-ran. Siguran sam da poznaje svoje žrtve. Mislim da igra neku igru koju još nismo ni naslutili i, iako ne želi biti uhvaćen, želi nešto drugo – možda priznanje? Ne znam. Još uvijek tapkam u mraku!
Ono što znam jest da ta umorstva nisu djelo nekog indi jskog Jacka Trbosjeka, oportunista koji vreba napolju u određenom području i baca se na svu lovinu koja mu naleti pod nož. Nisu to ni dosljedna umorstva iz koristi kao u Smithovim Mladenkama u kadi. Dakle, možemo is-ključiti dva najsnažnija motiva.
– Gospode! Dva! Koliko još moramo pročešljati?
– Samo četiri.
– Iznenada sam veoma umorna! Dođite, Joe! Hajde mo do mog ujaka. Dobro bi mi došla hladna kupka, ne tom nakon koje slijedi hladno piće i večernji razgovori koji ne uključuju više-struka umorstva!
Dvanaesto poglavlje
Sjedili su u automobilu na pošljunčanom prilazu guvernerovoj kući dok Naurung nije izišao i otvorio im vrata.
– Prekrasno! – rekao je Joe. – Prekrasan vrt.
Sa zadovoljstvom je promatrao travnjake kojih se ne bi posramili niti u Thames Vallevu, stabla stara jednako kao i britansko carstvo u Indiji, široku stazu koja je vodila do fontane, ob-rubljenu cvijećem posađenim u dva reda. U sjeni udaljene sjenice na brdašcu nasutom ljudskom rukom, žuborili su kanali za navodnjavanje.
Čim su izišli iz automobila, približio im se sluga, klanjajući se i pozdravljajući, i pružio im ceduljicu na srebrnom pladnju. Nancy ga je poznavala i pozdravila kao starog prijatelja.
– Poruka od ujaka – iznenađeno je rekla Nancy i otvorila je palcem. Glasno je pročitala: – Silno sam se veselio večeri koju ćemo provesti zajedno, ali sad, umjesto da večer provedem s vama, noć ću provesti u vlaku na povra tku iz Delhija. Nisam uspio pobjeći ranije. Dakle, vidi-mo se sutra ujutro (rrioj vlak stiže u deset i trideset). Rekao sam im da vam rashlade bocu Nier-steinera 1916., a imate i dobar Chateu Laftte. Čak sam se drznuo naručiti vam večeru, ali kako se Bobagee rijetko obazire na ono što kažem, ne usuđujem se predskazati što će vam se doista pojaviti na stolu. No, u svakom slučaju, ugodna vam večer i žao mije štoje ne mogu podijeliti s vama. Voli te ujak.
Pogledali su se. Nije bilo pitanja, ali i njemu i njoj na pamet su pale iste misli.
Glavni sluga u odori mirno je stajao na dnu stubišta, a aja se, pozdravljajući ih iz sjene, po-javila kako bi uzela Nancy pod svoje okrilje, dok je sluga vodio Joea uz stepenice. Krajičkom oka, vidio je kako Nancy nestaje uz drugo stubište i ironično se zapitao je li ih ujak namjerno smjestio na pristojnoj udaljenosti.
Čovjeku naviknutom na skroman bungalov u Panikhatu, soba u koju je uveden predstavljala je vrhunac raskoši. Mramorni pod, mramorni zidovi, paravan koji se otvara na prostrani balkon, krevet u kojem može spavati četvero ljudi, kada s tekućom vodom i, umjesto šeširolike naprave na koju se navikao, pravi i nepogrešivi zahod s vodom za ispiranje na kojem je pisalo „John Bolding, London”. Zahod je bio smješten u sjedalo od mahagonija u kojem je bila smještena ručica od bjelokosti na kojoj je pisalo „podigni za ispiranje”. Na toaletnom stoliću pronašao je dodatnu poruku na kojoj je pomalo nesigurnim rukopisom pisalo: „Večera će biti poslužena u sedam sati. Ovaj će vam čovjek pokazati put.” Joe se naklonio „ovom čovjeku” koji je stajao u stavu mirno i dopustio mu da mu napuni kadu.
Pripremajući se za večeru s guvernerom, joe je na povratku iz Chowringheeja svratio u Voj-ničkomornaričku trgovinu i kupio si bijeli svečani sako i tamnomodri široki pojas. Nije imao ni najblažeg pojma koja bi bila prikladna boja za londonskog policajca, ali je smatrao da s tam-nomodrom ne može pogriješiti.
Obrijan i okupan, odjeven uz pomoć dodijeljenog mu poslužitelja, promotrio se u ogledalu dugačke psihe. Bio je silno uzbuđen od pomisli da će večer provesti sam s Nancy. Bolje rečeno, sam ako se ne računa prisutnost šestorice ili više sluga. Kako bi sabrao misli, izišao je na bal-kon, uživajući u naglom spuštanju sumraka i večernjem vjetru koji je dolazio od rijeke Hooghlv na jugu. Zatim je iz dugogodišnje navike gurnuo maramicu u rukav i tabakeru u džep i krenuo za svojim vodičem kroz labirint velike kuće. Niz stepenice, preko širokog odmorišta, uz nekoli-ko stepenica do verande s koje se prostirao pogled na grad. Kroz verandu na balkon, osvijetljen svjetiljkom i prohladan, na kojem je bio stol prostrt uštirkanim lanenim stolnjakom i srebrnim priborom za jelo, s upaljenim svijećama.
Joe je stavio ruke na ogradu i promatrao mračni vrt, udišući uzbudljive noćne mirise. Mirise koji su se iznenada izoštrili. Okrenuo se, a na vratima je stajala Nancy. Imala je večernju halji-nu od srebrnastosive svile koja je, na Joeovo čuđenje, uspijevala istodobno meko prianjati uz njezin gornji dio tijela i koketno lepršati oko koljena. Vitka, uspravna i neobuzdana, imala je otmjenost i neposrednost mjesečeve zrake, maštovito je pomislio. Zaboravljajući nečujne sluge, ispružio je ruke i kad mu se približila, privukao je bliže i poljubio u obraz.
– Hmmm… u naručju držim vrtnog duha – promrljao je, duboko udišući.
– Glupost! – rekla je Nancy, odmičući se. – Pariški je da ne može biti više! Madmoiselle Chanel bi se naljutila da vas čuje kako njezin novi miris opisujete kao nešto iz nekog istočnjač-kog vrta. Trebao bi probuditi sjećanja na Pariz u proljeće, i slično!
– Dobro, neću reći da izgledate sjajno – rekao je Joe – jer pretpostavljam da to već znate, ali svejedno ste me očarali. Primjećujem da nas je ujak smjestio u suprotne krajeve palače. I bolje daje tako.
Nancy se nasmijala. – Ako sam dobro zapamtila, uspeli ste se stepenicama i skrenuli desno. Zatim ste prošli kroz dvoranu za posjetitelje i skrenuli lijevo. Tamo ste našli svoju sobu. Ono što vi ne shvaćate jest da sam ja učinila to isto, samo obrnuto, i da, iako izgleda da smo na sup-rotnim krajevima i miljama udaljeni, naše sobe su zapravo veoma blizu.
– Ja sam oduševljen! – uskliknuo je Joe.
– Onda se razoduševite – rekla je Nancy – i kušajmo ujakov Niersteiner dok čekamo večeru. Gledajte – zamislite vi to! – ujak nikad ne bi učinio nešto tako obično kao što je serviranje vina u boci – Niersteiner je dekantiran kako dolikuje blagovaoničkom stolu jednog finog gospodina. Moj ujak je veoma staromodan muškarac!
Vino je bilo izvrsno, večera koja je uslijedila izvanredna, i sastojala se od konzervirane (no ukusne) juhe od kornjače od Lustyja iz Covent Gardena, ribe u umaku od tamarinda, piletine servirane uz brojne priloge od povrća i pladanj riže, i šećerni model Taj Mahala u društvu lede-ne vode s mangom.
– Dajte im kompliment u moje ime – rekao je Joe kad je njihov veličanstveni obrok završio i Nancy se ok renula prema konobarima i dugo im nešto govorila. Njezina pohvala prihvaćena je blistavim osmijesima i mno gobrojnim zahvalama svih nazočnih.
– Bože! Kako vam zavidim – rekao je Joe. – Što sve propuštam zato što ne znam jezik. Što mislite, koliko bi mi trebalo da ga naučim?
– Ne mogu procijeniti. Kad sam bila dijete – zapravo mala beba – moji su roditelji većinu vremena bili za posleni, tako da sam više razgovarala s poslugom, nego s njima. Prvih pet godi-na života više sam govorila hindustanski nego engleski. Kad sam bila u Engleskoj na školo va-nju, a još više kad sam u ratu bila u Francuskoj, često sam sanjala na hindustanskom. I mislim da mogu reći da sam prvih sedam godina života bila stalno savršeno sretna, a kad sam bila raz-dvojena od Indije, u glavi mi je bila samo jedna misao – „Kad se mogu vratiti u Indiju?” Običa-vala sam samoj sebi šaptati „Indija” kad bi postalo loše. Zaklela sam se djetinjim zavjetom da je tek pitanje vremena kad ću se ponovno vratiti kući.
– Zar su vas otrgnuli od svega toga i poslali u Engle sku na školovanje? Pa to je strašno!
– Ja sam u svakom slučaju mislila da je to strašno.
No, to se svima događalo. I nikome nikad nije palo na pamet da se potuži. I dalje je tako. Ia-ko, ja sam imala sreće. Mene su naposljetku poslali u jednu školu u Cheltenhamu. U školu koja se specijalizirala za angloindijske prognanike kao što sam ja. Putovala sam s još dvije prijatelji-ce u identičnoj situaciji. Minnie de Souza i Kate Bromhead. Ne znam što bi se sa mnom dogo-dilo u engleskom internatu da nije bilo njih. Mora da smo bile prava napast! Sve smo, svaka na svoj način, bile prognane i ucviljene. To smo preboljele stvranjem male enkla ve. Međusobno smo razgovarale hindustanskim i, koliko smo mogle, pisale jedna drugoj poruke na hindustan-skom. Ponekad bi se jedna od nas pretvarala da ne razumije što učiteljica govori, a druga bi joj prevela. Pravo je čudo što smo uopće imale prijateljica!
– Vjerujem da su vas smatrale egzotičnima – rekao je Joe. U mislima je vidio tri lukave dje-vojčice, vretenastih nožica i krupnih očiju, kako u tuđem okruženju daju sve od sebe da bi se odvojile pod indijskom zastavom.
Kad je na stol pokraj njih stavljena kava, Nancy je nastavila: – Napravila sam si i kalendar na kojem sam križala mjesece, tjedne i dane dok ne budem mogla kući.
Ali, kad se broj dana koje je trebalo prekrižiti smanjio na podnošljivu mjeru, pogodio nas je strašan udarac. Rat. Sve se iznenada našlo u istom loncu. Moji su roditelji u to vrijeme bili u Engleskoj na jednogodišnjem dopustu. Otac je požurio natrag u Indiju gdje gaje čekala njegova pukovnija. Nas tri – tri vještice, kako smo same sebe nazivale – održale smo ozbiljan sastanak, i dan danas ga se sjećam, u spremištu u školi. Odlučile smo obučiti se za bolničarke. Ne možete zamisliti komplikacije takve odluke! Ali, bile smo uporne i izborile se, i naposljetku smo posta-le tri najprostodušnije bolničarke Crvenog križa na svijetu.
Čule smo da u Francuskoj ima indijskih četa. Pomislile smo da ćemo, budemo li pametne, dospjeti tamo gdje su i oni, tako da ih možemo njegovati. Napisale smo pismo Ratnom uredu tvrdeći da je zacijelo nestašica bolničarki koje govore hindustanski – što kažu na to? Očito je naše pismo pročitala neka stara indijska rukajer smo se – tiha voda brege valja – jednoga dana zatekle na vojničkom brodu koji je išao u St Onier. Britansku bolnicu. Mislile smo da smo umr-le i otišle u raj! Voljele smo svoje odore, voljele poštovanje s kojim su se momci odnosili pre-ma nama, a nije nam nimalo smetalo ni divljenje naših kolegica koje smo ostavile iza sebe. Do-bila sam očevo pismo u kojem je pisalo „Sjajna predstava, curo! Mama i ja se ponosimo to-bom!” Siroti stari tatica! Nije dugo bio ponosan. U Srinagaru u kojem se nalazio izbila je kolera i prije nego što mi je stigao ponovno pisati, i on i mama bili su mrtvi.
Nikad nisam voljela Englesku, osim kad su moji roditelji bili tamo. Ljudi su bili veoma lju-bazni – prema svima trima – i nikad nam nisu nedostajali pozivi, ali nama je uvijek bila draža Francuska. Ona nam je, znate, bila prva postaja na cesti natrag za Indiju O Indiji sam mislila kao o zemlji bijele i zlatne boje. Školu sam doživljavala crvenom i smeđom, a Francusku poi-mala kao sivu i sivu, i gotovo uvijek kišnu. Pretpostavljam da nije bilo tako; zacijelo je bilo vrućih dana, ali ih seja ne sjećam.
Sjećam se kako sam ležala u krevetu prve noći kad smo stigle u St Omer. Čula sam kako netko mrmlja i pitala se tko je to, a onda sam shvatila da to ne mrmlja osoba, nego puške. Puš-ke, uvijek su mrmljale puške. Od tog trenutka sljedeće tri godine.
Ne možete vjerovati da bi itko mogao biti tolika neznalica ili tako prostodušan kako smo mi bile. Obuka je, znate, bila prilično površna – nekoliko mjeseci u rckonvalcsccntskoj bolnici indijskih četa u Brighton Pavilionu, možete li to vjerovati! I to je bilo sve. Nismo naučile mno-go više od toga kako izvaditi čisti zavoj iz pakiranja, kako odnijeti pladanj s doručkom i kako spriječiti muškarce da budu previše drski prema nama! Kako ih držati na udaljenosti. Udalje-nosti! Kako možeš držati na udaljenosti muškarca kojemu je želudac raznesen? Očajnički im je nedostajalo osoblja, tako da su nas ubacili, praktički neobučene, u vatru. U prvom tjednu vidje-la sam petoricu vojnika kako umiru. Chcltcnhamske učenice nemaju često priliku vidjeti lmškarcc kako umiru, a nas tri smo bile usred toga. Sumnjam da je ijedna od nas školarki ikad prije vidjela nagog muškarca – naše jedino poznavanje muške anatomije potjecalo je iz odjela s kipovima u muzeju Louvre. Ali, do kraja prvoga tjedna, već smo praznile guske i ne trepćući!
Joe je iskoristio poboljšanje njezinog raspoloženja kako bi joj postavio pitanje koje joj je du-go želio postavi ti. – Je li ikad bilo ljubavnih veza između bolničarki i pacijenata? Mogu vam reći daje medu običnim vojnicima ta tema izazivala brojna nagađanja.
– Rijetko. I veoma diskretno. – Zastala je, pitajući se bi li mu povjerila tajne, a zatim, nakon pronicljivog pog leda, nastavila: – Da, događalo se. Život je intenzivan – koncentriran i veoma prolazan u takvim okolnostima.
Muškarce su često proglašavali sposobnima i prerano sla li natrag u akciju. Mi djevojke smo znale – jednostavno smo znale – kad se neki momak neće vratiti kući s bojišta.
I, Joe, znate, neki od njih, posebice oni koji bi se zbližili s nekom određenom bolničarkom, i sami bi toga bili sv jesni i ono za čime su najviše žalili nije bilo to što će iz gubiti život, nego to što će umrijeti prije nego što su iko ga voljeli. A bolničarke su tamo da daju utjehu. Vjeruju da im je to zadaća i neću kritizirati one koje su odabrale slijediti svoje instinkte.
Prkosno gaje pogledala ravno u oči. Pokušava li mu reći nešto o sebi? Zastoje mislila daje to potrebno? Ovdje je postojala neka tajna. Od mogućeg razloga te tajne, srce mu je zakucalo od uzbuđenja.
– Nije li to bilo, hoću reći, nije li to moglo biti opas no… hm… i nesigurnog ishoda?
– Naravno Da su nas otkrili, mogli su nas otpustiti i poslati kući. Ali, nitko se neće riješiti iskusne, kompete ntne bolničarke. Ionako nas je bilo premalo. No, ne mis lim da ste vi aludirali na to.
Nancyne oči stisnule su se od veselja kad se sjetila. – Naša nadzornica nije bila onakva nad-zornica kakvu bi čovjek zamislio – s ogromnim prsima i uštirkanim, šuškavim haljinama. Bila je mršava, stara dvadeset i četiri godine, a njezina majka, grofica, bila je upraviteljica! Ne, jedi-na uštirkana stvar na Madeleine bila je njezina pregača. Sve smo znale da ispod bolničke odore nosi svileni kombine s gaćicama. Običavala je reći daje on podsjeća na to tko je doista. Dala nam je savjet o vezama s muškarcima – „Djevojke, nemojte! Ali, ako morate, budite razumne!! Naći ćete ono što tražite u donjoj ladici mojeg pisaćeg stola.” Ušutjeli su dok su pokraj njih postavljali stolić s čašama i bocama od brušenog stakla sa srebrnim oznakama oko grlića. Joe je odabrao okruglu čašu i vrtio po njoj malo brandyja, u strahu da ne prekine Nancy koja se posve izgubila u sjećanjima.
– Sjećam se – nastavila je – u proljeće 1918., došle su neke američke čete. Bilo im je straš-no! A bili su tako hrabri da ti se srce slamalo. Jedan je momak umirao. Brzo to naučiš prepoz-nati, tako da sam znala da umire. Već sam bila otišla na spavanje, ali nisam mogla zaspati pa sam se spustila na odjel da ga posjetim. Nisam se trudila oblačiti uniformu, nego sam samo na-vukla haljinu preko glave i sjela pokraj njega. Moj Bože, Joe! Možete li vi to zamisliti – on je iznenada rekao, nekim dječačkim glasom: – Mama, jesi li to ti? – Što sam mogla odgovoriti? Rekla sam, „Da, sve je u redu, dušo.” A onda je on rekao, „Je li John ovdje?” A ja sam odgovo-rila, „Da, tu je negdje.” I tako je buncao. Željela sam učiniti nešto za njega, nešto posebno. Sto-ga sam skinula haljinu ' legla na krevet pokraj njega, obgrlila ga rukama. Prestao je mrmljati, uzdahnuo i privio se uz mene. Negdje u dva sata ujutro – to se uvijek događalo u dva ujutro – umro je. To mije doista bio najmračniji sat. Nisam vidjela nimalo nade ni za koga, a za četiri sata sam ponovno morala biti na dužnosti.
I ranije sam već vidjela vojnike kako umiru, a vidjet ću ih kasnije još, ali mije nekako baš ovaj dečko ušao u srce.
On je, na određeni način… – Dugo je šutjela, a zatim nastavila: – Možda će se vama to uči-niti smiješnim, ali on je na određeni način postao moja beba. I njegova je smrt ostavila prazninu u mom srcu koju godine nisu uspjele ispuniti. Prokletstvo! Ne sjećam mu se čak ni imena!
Sva uplakana, pozvala sam nosače i dok sam ih čekala, pozornost mi je privukao vojnik koji je ležao na obližnjem krevetu. Vojnička kapa ležala je na krevetu pokraj njega. Lijeno sam je podigla. Bio je časnik – prilično neuobičajeno na tom odjelu. Bio je u dvadeset i trećoj streljač-koj diviziji Rajputanskih strijelaca, Raj. Rif. kako smo ih mi nazivale. Mislila sam daje mrtav, ili da u najmanju ruku umire. Podigao je pogled, uhvatio me za ruku i rekao, „Bravo!” Samo to – „Bravo.” Bio je u prilično lošem stanju. Bio mije prvi pacijent iz Indijske vojske i silno sam se potrudila oko njega, najbolje što sam znala. Ozljeda mu je bila strašna. – Nancy je kratko oklijevala, misli su joj usporile pod težinom sjećanja. – Noga mu je praktički bila raznesena. Višestruki prijelomi, a meso mu je bilo razrezano do kosti. Svi smo mislili da će morati biti amputirana, ali je mladi liječnik koji se brinuo za njega tek stigao u bolnicu i još se nije počeo cjenjkati s udovima na račun brzine i učinkovitosti. Junački se potrudio i Raj. Rif časnik se po-čeo oporavljati. S vremenom – nakon otprilike mjesec dana – počelo se pričati da će ga vratiti u baznu bolnicu u Rouenu. Nastojala sam ga zadržati – veoma sebično od mene. Razgovarali smo o Indiji i rekla sam mu da je jedina stvar na svijetu koju želim vratiti se kući. Razumio me je i mnogo smo razgovarali o tome.
Jednoga dana dobio je pismo službenog izgleda. Zamolio me da mu ga pročitam. Prije rata je radio za Civil nu službu i sad je dobio ponudu. Mjesto upravnika Panikhata, možeš li vjerovati! Bio je prilično uzrujan. „To bi bilo upravo ono što sam želio”, rekao je, „da nisam bogalj.” A ja sam krenula umjesto njega. „Upravo ono što si želio? Onda ga prihvati! Nisam potratila šest mjeseci krpajući te da bi ti na kraju odbio ovakvu ponudu! Ponovno ćeš hodati. Ponovno ćeš jahati. Prihvati!” To gaje veoma zabavljalo i potom je rekao nešto tako neobično, nešto stoje zapravo promijenilo moj život. „Doista se želiš vratiti u Indiju?”, upitao je. A ja sam odgovori-la: „Da, više od života.” A on je rekao: „Dat ću ti kartu prvog razreda u jednom smjeru, ako želiš.” „Što, zaboga, misliš time reći?” upitala sam. A on je odgovorio: „Udaj se za mene. To nije baš neka ponuda… znaš u kakvom sam stanju… ali, udaj se za mene i budi upravnikova supruga.” Nisam mogla vjerovati! Još uvijek ponekad ne mogu.
Nedugo nakon toga počeli su pristizati ranjenici Raj. Rifa. i mi smo razgovarale s njima, pi-sale pisma umjesto njih, slušale ih i čitavo to vrijeme im govorile da će sve biti u redu. A izab-rani upravnik Panikhata uvjerio je vlasti da mu dopuste da ostane u privremenoj bolnici (stoje, naravno, bilo posve protiv pravila). Rekao je, „ovdje ću biti od veće koristi razgovarajući s momcima, nego da sjedim na dupetu u baznoj bolnici u Roucnu i čitav dan igram bridž.” Znate, doista sam ga voljela. I još uvijek ga volim. – Zašutjela je, oči su joj na svjetlu svijeća blistale od suza, a Joe je čekao, ne pronalazeći riječi koje bi joj uputio, osjećajući daje stigla gotovo do kraja priče.
– Rat je bio pri kraju, iako mi to nismo znali. Trebalo je obaviti silne birokratske formalnos-ti, tako da su prošla dva mjeseca prije nego što smo se mogli vjenčati. Čim smo mogli, sa svima smo se pozdravili i iznenada su svi išli kući – svi američki momci, Britanci s pjesmom „Auld Lang Syne” i Raj. Rif s osmijehom. Mnogi su plakali, uključujući i mene, a onda smo se našli u vlaku za Pariz u kojem smo proveli medeni mjesec. Odatle smo otišli u Marscillcs, pa na P&O parobrod za Bombay i svi su se moji snovi ostvarili.
– Svi tvoji snovi? – tiho je upitao Joe.
Joeov doručak u utorak ujutro prekinulo je kreštanje trube upravmkovog packarda 1910. i on je hitro uzeo mape, bilježnice, tabakeru i kameru, i žurno izišao iz kuće, ispred koje je zatekao Naurunga u stavu mirnu i Nancy na stražnjem sjedalu.
Pozdravili su se kao stari prijatelji. Ispružila je ruku kako bi se rukovali i, dok se smještao na sivi tapecirung od samta, zadržao ju je u svojoj nekoliko trenutaka prije nego što ju je pustio.
– Imate veoma luksuzan automobil – rekao je Joe, promatrajući opremu s velikim zadovolj-stvom i vese ljem. – Klizni prozor između nas i vozača, udobna sjedala…
– Da – rekla je Nancy – ima čak i malenu srebrnu trubicu u koju se može staviti cvijet. Sjeti-te me da jednog uberem, ako koji vidimo. Kad ideš u posjet vršitelju dužnosti guvernera, u redu je stići u velikom stilu.
– Ujaku Jardineu? Zar ćemo ga vidjeti? Čovjeka koji me ispalio u zmijsko gnijezdo!
– Vidjeti? Odsjest ćemo kod njega! Primila sam se telefona i sve sam sredila. Ne trebate brinuti.
– Upravo zato trebam brinuti! Recite mi naš prog ram.
– Za početak, uštedimo vrijeme, dogovorila sam da vi ispitate Carmichaela dok ja idem dok-toru Forbesu. Potom ćemo se naći u Great Eastern hotelu na užini, a zatim ćemo u Rezidenciju u kojoj ćemo prenoćiti kod mojeg ujaka.
– Dodatna besprijekorna pratnja – promrljao je Joe.
Otvorio je prozor između njih i Naurunga. – Dobro jutro, Naurung – rekao je.
– Dobro jutro, sahibe.
– Znaš kamo idemo?
– Znam – odgovorio je Naurung – ali mislio sam da bi bilo razumno ići istim putem kojim je 1911. išla memsahib Carmichael. Zato ćemo krenuti od bungalova Carmichaelovih koji je malo niže niz ulicu – pokazao je – do kraja otvorenog prostora i skrenuti desno.
– Štoje ovo? – upitao je Joe, iznenađen, dok su se vozili neravnom cestom nekoliko minuta iz baze. – Nova cesta?
– Ne, to je požarna staza, koju je šumarski službenik prokrčio kroz džunglu. Dame vole ovuda jahati. Vodi do povišenog zemljišta s kojeg se pruža divan pogled, a koliko čujem, mem-sahib Carmichael bila je nervozna dama.
Zacijelo bi joj se svidjelo jahanje na čistini širokoj četrdeset metara, prilično ravnoj i bez iz-nenađenja.
Skrenuo je sa ceste i slijedio kvrgavi put dok nije rekao: – Ovdje je memsahib ubijena.
Zaustavio je automobil i svo troje su izišli.
– Ovdje se nema što vidjeti – rekla je Nancy.
– Pronađena je upravo na ovom mjestu – nastavio je Naurung. – I tad je, jednako kao i sad, ovdje bila hrpa šipražja.
Joe je sjeo na zaklopac automobila i ogledao se oko sebe, pokušavajući zamisliti scenu otpri-je jedanaest godina. – Užasna priča! – rekao je. – Doista me proganja… Naurung, što se dogo-dilo?
Naurung je zurio u tlo.
– Što si vidio?
– Nije riječ o tome što sam vidio, sahibe, nego o to me što sam oduvijek mislio. Ali, reći ću vam. Na ovom je mjestu veoma neobično pronaći kobru.
– Neobično? Zašto neobično?
– Kobra koja je pronađena nije bila kraljevska kobra, nije bila hamadrijada. One se ponekad mogu naći u džunglama kao stoje ova, ali kobra o kojoj govorimo bila je obična indijska kobra – noja naja. Njih nema u otvorenoj džungli. One se mogu pronaći tamo gdje mogu pronaći hra-nu koju vole, a to su štakori i miševi. A štakori i miše vi žive u blizini ljudskih nastamba, u žit-nicama i vrtovi ma. Svuda gdje se mogu pronaći štakori i miševi, može se pronaći i kobra – ali ovdje ne. Kobru možete pronaći u svakom selu. Nekima su one svete. Kobru ćete pronaći u seoskom hramu – seoski svećenici im ostavljaju mlijeko…
– Što mi želiš reći, Naurung?
– Želim reći da imam drukčiju sliku. Vidim gospođu kojoj nije dobro i koja se penje ovamo i čuči gdje je nit ko ne može vidjeti, iza ove hrpe šipražja, jer, siguran sam da se ovdje šipražje oduvijek nalazi. Netko dolazi iz džungle s kobrom u ruci…
– U ruci? – upita Joe, užasnut.
– Da, naravno – odgovori Naurung. – Ja to ne bih mogao, ali mnogi mogu uhvatiti kobru. Ako je uspiješ uhvatiti tik iza glave, može se koprcati i vijugati do mile volje, ali lovac je posve siguran ako joj čvrsto drži glavu i stavi je u vreću. Znam šestoricu, možda i više, Indijaca koji to mogu učiniti. Približava se memsahib. Gospođa je šokirana, užasnuta, prestravljena. On drži zmiju u ruci i baca je na gospođu. Ugrizena je ovdje – rekao je, pokazujući na svoje lijevo bed-ro. – Odavde do srca otrov ne mora dugo putovati. Zacijelo je veoma brzo umrla. To je strašno, ali mislim da se upravo to dogodilo. A onda, budući daje on veoma loš čovjek, on stoji i proma-tra je kako umire, a kad sirota gospođa umre, on odreže zmiji glavu i nestane u džungli. Vidio sam to u mašti nebrojeno puta. Sad kad stojim ovdje, vjerujem daje to istina.
– Isuse! – rekao je Joe. – I ja vjerujem da si u pravu!
Zvuči strašno istinito. Nisam znao za kobre.
– Ja jesam – rekla je Nancy ali nisam povezala. Naurung, moramo uhvatiti tog čovjeka.
– Pametan je – rekao je Naurung. – Veoma je pame tan. Sad kad znamo da postoji, pronaći ćemo ga.
– Još nešto, Naurung rekao je Joe. – Jesi li ikad čuo za nekog bijelca, sahiba, koji bi znao uhvatiti i baratati kobrom?
Naurung je spustio pogled prema svojim čizmama i polako odgovorio: – Ne, nikad nisam čuo za takvog čovjeka.
Smjestili su se natrag u automobil i vratili na glavnu cestu kojom su stigli do Calcutte. Nap-redak po cesti punoj rupa, ljudi i životinja koje su podizale oblake prašine bio je spor unatoč Naurungovom oduševljenom upotrebljavanju trube i Joe je shvatio da na indijskim cestama čak i upravnikov packard ustupa prednost kravama i slonovima. Prodrmani i ukočeni unatoč luksu-znim oprugama, tek su kasno poslijepodne ugledali dugoočekivano zeleno prostranstvo, ohrab-rujuću osmerokutnu zgradu Fort Williama i pretrpane krme čamaca na rijeci ispod njih. Odvezli su se sjeverno uz Chowringhee Road, očiju zas i ljepljenih sjajem obijeljenih palača uz cestu, i Joe je bio iznenađen što mu se, nakon četverodnevnog izbivanja iz grada, njegova poznatost čini ohrabrujućom. Naurungje zaustavio automobil.
– Evo nas – rekla je Nancy. – Ovdje izlazite. Hoćete li se snaći? Carmichaelova kuća je negdje u ovoj ulici – evo, napisala sam vam adresu. Naurung će me odvesti do bolnice u kojoj se trebam naći s Forbesom, a nakon toga ćemo se vi i ja naći na užini. Kad završite s Carmicha-elom, uzmite rikšu do hotela Great Eastern.
Činilo se da se Naurungu žuri krenuti svojim poslom i zamolio je da ga ispričaju, što će ih na kraju dana iskrcati ispred rezidencije, a sam otići prespavati kod nekog rođaka. Joe im je mah-nuo dok su odlazili prema bolnici i usredotočio se na Harolda Carmichaela, nekoć zamjenika zapovjednika Bengalskih sivaca, nekoć Joaninog supruga.
Britanci u Indiji ne pješače često, ali je Joe, ožalošćen uplašenim licem Joan Carmichael koje je vidio u mislima, odlučio prohodati Chowringheeom do Carmichaelovog ureda. Dok je prola-zio pokraj nekoć raskošnih vila negdašnjih bogataša – od kojih bi se mnoge mogle nazvati pala-čama, a ne vilama – zamijetio je da, što se više udaljava od središta grada, to su mnogostrukije podvrste ovih veličanstvenih kuća.
U početku, mjedene su pločice diskretno najavljivale prisutnost banaka, osiguravajućih kompanija, kalkutskih ureda međunarodno poznatih trgovačkih kuća, inženjera, arhitekata i odvjetnika. Ali, uskoro su mjedene pločice postale manje, kako se kućni broj povećavao. Mje-dene pločice ustuknule su pred posjetnicama. Broj zvonaca se umnogostručio. Imena su se po-javljivala na gornjim prozorima, ulazna vrata stajala otvorena. Zmajevi su kružili vlažnim zra-kom, a vrane kljucale vijence koji su se mrvili. Brojevi su se popeli do nekoliko stotina.
Nakon dvadesetak minuta hoda, držeći se sjene arkada kad god je mogao izbjeći da ga gomi-le ne istjeraju na cestu, zatekao se ispred broja 210. Broj 210 nije imao manje od dvadeset ime-na na vratima, od kojih su se neka dičila na posve novim pločicama, većina na posjetnicama, a medu njima – nakon poprilične potrage – uočio je i Cannichael, Popatlal i Mandavia, Uvoznici vrhunskih vina, piva, alkoholnih pića etc. Uz posjetnicu nalazilo se i zvonce koje je Joe, bez mnogo nade, valjano pritisnuo. Iz mraka unutrašnjosti zgrade pojavio se jedan Indijac i opširno mu se obratio. Joe je slegnuo ramenima i nasmiješio se, pokazao na Carmichaelovu posjetnicu i upitno ga pogledao, što je samo izazvalo daljnju bujicu hindustanskog, ali naposljetku i ruku koja je puna nade upirala u mračno stubište.
Dok se uspinjao stubama, na raznim vratima pojavljivale su se glave i znatiželjno ga promat-rale. Londonski policajac u uniformi nije se mogao često vidjeti u ovom dijelu Chowringheeja.
Naposljetku je stigao do otvorenih vrata kroz koja je ugledao bijelo odjeven lik koji je sjedio za radnim stolom i bez mnogo žurnosti zapisivao nešto u blok ispred sebe. Bio je proćelav, imao je sive brkove koji su nekoć možda bili standardni brkovi britanskog časnika, ili u svakom slučaju brkovi kakve su nosili časnici britanske konjanice. Njegov ovratnik, nekoć krut, ležao je na stolu pokraj njega, a košulja mu je na vratu bila raskopčana. Velika mjedena pepeljara bila je puna opušaka mnogobrojnih vrsta cigara. U košari za otpatke bile su dvije prazne bo ce whiskyja, a na stolu još jedna, napola puna. „Kolonijalni” hladnjak u kućištu od mahagonija iz Vojničko-mornaričke trgovine stajao je uza zid, ah vrata hladnjaka bila su otvorena, a u njemu nije bilo ničega.
Na zidovima su bile nanizane fotografije, uglavnom, zamijetio je Joe, Bengalskih sivaca, no sve su bile prljave i zamrljane tragovima vlage i sitnim mušicama koje su se uspjele probiti iza stakla i tamo uginuti. U liku ispred Joea nije bilo mnogo toga što bi prizivalo urednog konjanič-kog majora.
Joe je probno pokucao na vrata, a zatim, kad nije dobio nikakav odgovor, s više autoriteta. Dočekalo gaje razdražljivo „Da?” Stavljajući kapu ispod ruke, ušao je u sobu.
– Major Carmichael? – upitao je. – Moje ime je Sandilands.
Carmichael se ogledao oko sebe. – Sandilands! Dobri Bože! Zar je već tri sata! Oh, kako mi-je žao! Dan mi je bio prilično grozničav. Jedna prokleta stvar za drugom… ali sad – samo uđite. – Ustao je i ispružio vlažnu, dlakavu ruku. – Čudno je ovo doba dana – rekao je. – Čini se pre-rano ili prekasno da vam ponudim piće, ali pretpostavljam da nećete odbiti. Čovjek bi mislio da u ovako vlažnoj klimi neće nužno trebati održavati količinu tekućine, ali svi kažu da treba, dak-le evo nas – khushal ye.
Joe je znao prikladan odgovor, ali se pitao je li on, u svjetlu onoga stoje vidio, posve prikla-dan. – Khivar tnashe – rekao je, što je doslovno prevedeno značilo „Neka nikad ne budete si-romašni”.
Kad su se dvije prilično pune čaše whiskyja pojavile na stolu, Carmichael je upitao: – Dakle, što mogu učini ti za vas, zapovjednice Sandilands? Koliko shvaćam, vi ste iz londonske polici-je? Rijetka ptičica u Calcutti!
Joe je započeo pripremljen govor o tome kako je došao na guvernerov poziv… kako nema preveliku želju uzburkati stare probleme ili otvoriti stare rane… kako se pojavila određena tjes-koba kad je – kao što ste vjerojatno čuli – smrt Peggy Somersham prošlog tjedna probudila sta-ra govorkanja… kako je mislio da bi bilo najbolje osujetiti ih na samom početku i iznova po-tvrditi nalaz mrtvozornika… kako nije dobra ideja dopustiti da se nagađanja razbuktaju… I tako dalje.
Carmichael gaje na trenutak šutke promatrao posve bezizražajna lica. Joe se sjetio Nancyinih riječi, „ogorčen čovjek… najgora vrsta časnika britanske vojske u Indiji… sav u brkovima i razmetanju… neomiljen medu vojnicima…” Brkovi, da, razmetanje ne. Joe nikad nije vidio tako poraženi lik.
– Ako mislite na smrt sirote Joanie, svakako vas mogu razuvjeriti. Veoma čist slučaj. Ubila ju je zmija, ali pretpostavljam da to sve već znate.
– Je li to uobičajeno – da te ugrize zmija? – upitao je Joe. – Ne zaboravite, ja sam obična londonska neznalica.
– Ne znam je li uobičajeno… Nije veoma često, no nije nepoznato. Mislim da se događa je-dnom ili dvaput godišnje. Ako si brz i ako ti je odmah dostupna medicinska pomoć, ne mora biti smrtonosno, ali Joanie je bila posve sama i to je sve što se o tome može reći.
Nešto je nagnalo Joea da kaže: – Mora da ste bili veoma ožalošćeni?
– Bio? – odgovorio je Carmichael. – Još uvijek sam.
Bila je to daleko najtužnija stvar koja mi se ikad dogodi la. I, naravno… – Dugo je šutio, a zatim nastavio: – … pretpostavljam da se to u brakovima često događa. Nešto se dogodi jed-nom supružniku, i jedino o čemu misliš je sve što mu nikad nisi rekao ili učinio. Jeste li oženje-ni? Niste. Onda to vjerojatno ne možete razumjeti, ali svaki je brak pun situacija u kojima ste mogli biti malo ljubazniji, malo obzirniji. Da vam dam primjer – Joanie je mrzila zmije. Užasa-vala ih se, a tad smo živjeli u bungalovu sa slamnatim krovom – jednom od onih starih, iz vre-mena prije Pobune. Imao je strop od platna. Jedne noći smo sjedili i ugledali veliku zmiju kako prelazi sjedne na drugu stranu tog platna ispod krova. Tražila je miševe. Mislio sam da će Joan dobiti katalepsiju! Vrištala je, jecala, plakala… prokleto neugodno! Sluge su dotrčale iz svih smjerova! Ništa je nije moglo zadovoljiti osim da se preselimo u drugu kuću. U to vrijeme nis-mo mogli prodati kuću, a da pritom ne izgubimo mnogo novca i ja sam rekao: „To uopće ne dolazi u obzir!” Nisam to morao reći, znate. To nije bilo lijepo. A onda je, naravno, došlo do ovoga s kobrom. Činilo mi se to strašnom sudbinom. Mojom osudom. Namjeravao sam reći da mije dugo trebalo da se oporavim, ali mislim da se nikad neću oporaviti. No, dobro. Čovjek daje najbolje od sebe. Možda to i nije baš pretjerano dobro, ali, kako ja volim reći, nitko ne mo-že dati bolje od najboljega.
Nesigurnom rukom je iznova napunio svoju čašu i Joe gaje brzo proveo kroz ostale smrti. – Sheila Forbes?
– Gadno je ono mjesto, i veoma opasno. Moglo se dogoditi svakome.
– Alicia Simms Warburton?
– Te skele od volovske kože – prokleto opasne, ako mene pitate.
– Peggy Somersham?
– Ne bih znao. Nisam je nikad vidio. Žao mi je, mislim da vam nisam od velike pomoći.
– Kad ste u policiji, ponekad je od jednake pomoći znati gdje ne treba tražiti kao i gdje treba – rekao je Joe, i to nije bio prvi put daje to rekao.
– Da – odgovorio je Carmichael – da, pretpostavljam daje to istina. Nikad nisam o tome ta-ko razmišljao. Znati gdje ne treba tražiti – ha?
– Da – rekao je Joe. – No, dobro, to je, rekao bih, to.
Hvala vam najljepša na strpljenju. Bojim se da ćete mis liti da sam užasno zabadalo.
– Ne, ne – odgovorio je Carmichael. – Ni najmanje.
Dođite me posjetiti kad sljedeći put budete u Calcutti i nemojte odabrati ovako poslom pretr-pan dan, ako razu mijete što želim reći. Ispričajte me što vas neću ispratiti.
Moram ovo, hm, sastaviti prije sutrašnjeg dana.
Joe se ponovno zatekao na užarenoj ulici. Bez imalo želje da hoda natrag Chowringheeom, zaustavio je rikšu i, uvjeren da nije razotkrio suptilnog, zaplotnjačkog i vještog višestrukog ubojicu, vratio se do hotela Great Eastern, svraćajući putem u par trgovina.
U hotelu, u neobičnosti Calcutte i pod dojmom depresivnog razgovora s Carmichaelom, bio je presretan kad je vidio Nancy na čelu malenog stolića za čaj. Krenuo je prema njoj s ispruže-nim rukama i čvrsto uhvatio njezine koje mu je ispružila u pozdrav. Želju da je poljubi nadvla-dala je tek pretpostavka daje prostorija puna ljudi koji je zacijelo poznaju i on se zadovoljio poljupcem u jednu, a zatim, nakon kratkog oklijevanja, i drugu ruku.
– Oh, moj dragi Watsone – rekao je – nadam ste da ste vi svoje poslijepodne proveli korisni-je od mene!
Okretnom brzinom na kojoj joj je zavidio, naručila mu je čaj i ubrzo se pojavio čajnik svježe skuhanog čaja, tanjur sendviča i poprilična kriška voćnog kolača.
– Ne znam jesam li postigla mnogo – rekla je vadeći bilježnicu i stavljajući je na stol – ali Philip Forbes pri lično je koristan momak. Naposljetku, bio je liječnik od 1910. sve dok se pu-kovnija nije vratila iz Francuske. On je obavio obdukciju Dolly Prentice i Prenticeovog pos lužitelja, i kasnije Joan Carmichael. Zapravo, i svoje vla stite supruge. Bio je to tužan slučaj, Sheilina smrt. Dois ta se užasavala visina…
Joe je odložio svoju krišku kolača i oštro rekao: – Ponovite to što ste rekli.
– Doista se užasavala visina… – poslušno je ponovila Nancy i nastavila: – I tako sam ja rek-la, „Zastoje onda išla tom stazom ako se bojala visine? To nije najbolje mjesto na svijetu za nekoga tko pati od vrtoglavice”, a on je re kao nešto strašno patetično. Budući daje bio član medi cinskog osoblja, Sheila i on nikad nisu doista bili dio pukovnije. Tolerirali su ih, ali nisu bili dobrodošli, i kad su je ti ljudi pozvali da s njima izjaše na piknik, Sheila je bila počašćena i oduševljena. Bio je to društveni proboj ko ji je čekala. Sirota djevojka, imala je samo dvadeset i tri godine! Stoga je, iako joj se put kojim su išli nije sviđao, samo stisnula zube i krenula. Oh, snobizam! Kakvi su zločini počinjeni u tvoje ime, pitam se ponekad. On ne ma pojma, hoću reći, Forbes, daje Sheila možda ubijena.
Ni izbliza. Njezinu smrt jednostavno prihvaća kao po sebno grotesknu šalu Sudbine.
Na trenutak je zašutjela, a zatim oklijevajući nastavila: – Joe, mislite li da postoji ikakva mogućnost da smo to pogrešno shvatili? Da je riječ tek o strašnoj nesreći? Bu dući daje Sheila u svom najboljem izdanju bila nervozna jahačica, sa silnom željom da učini ispravnu stvar. Ner-vozna i pomalo uplašena. To se prenosi na konja, znate.
– Siguran sam daje njezina smrt udešena – odlučno je odgovorio Joe. – I da je planirana ne-ko vrijeme ranije.
Netko tko je imao pristup štalama i tko je poznavao njezi nog konja, znao čak i da ona nam-jerava izjahati sa svojim novim prijateljima, namjerno ju je izazvao. Mislim da je taj netko sta-vio kamen ispod žabice na kopitu njezina ko nja prije nego što su krenuli. Sjećate se daje zaos-tajala go tovo od samoga početka i daje mahnula ostalima da nasta ve bez nje i da će ih ona sustići. Taje odgoda bila upravo dovoljna da ostalima bude izvan vidokruga u vrijeme dok je prolazila liticu. Mislim daje netko tko se skrivao među stijenama, možda onaj saddliu, iskočio na cestu i gurnuo je preko ruba. Tako su njezini najgori strahovi postali stvarnost, a njezine pos-ljednje misli čista panika.
Zajedno su sjedili u tišini. – Znate – nastavio je Joe – ovo je prokleto tužna istraga. Svuda gdje se okrenemo, nalazimo tugu i jad. – I prepričao joj je što mu je Carmichael rekao o Joan.
– Ah, da, Joan – rekla je Nancy. – Reći ću ti još nešto – Philip Forbesju je liječio od cistiti-sa.
– Cistitisa? – upitao je Joe. – Štoje cistitis?
– Zar može postojati takvo neznanje? To je bolest mjehura. Od nje čovjek mora stalno mok-riti. Sve se uk lapa, zar ne? Sirota Joan, „čuči”, kao što bi rekao Naurung, u šipražju, a iz njega iskače njezina najgora noćna mora…
Nancyje zinula i u šoku ispustila žličicu, i dok joj je konobar žurno donosio novu, posve je blijeda netremice promatrala Joea.
– Njezina noćna mora? – tiho je ponovila.
– I mislio sam da ćete prije ili kasnije doći do toga? – rekao je Joe.
Nancy ga je bijesno pogledala. – Pretpostavljam da sam kasnila za vama točno dvije minute, što nije loše za jednu amaterku! Ali, Joe, ako mislimo jednako, i ako oboje mislimo točno, to je doista odvratno, nije li? – Stresla se i ispitivački ga pogledala, pogledom ga moleći da proturje-či njezinim strašnim sumnjama.
– Rekli smo da tražimo podudarnost, nešto stoje za jedničko svim tim umorstvima, i da će-mo im onda moći pronaći zajedničku nit. A ovo se slaže u određeni obra zac, zar ne? Promot-rimo ga unazad od današnjeg trenutka. Peggy: njezin je suprug rekao nešto poput, „Baš ona ko kako ne bi željela umrijeti… Peggy nije mogla podni jeti pogled na krv.” – Moj Bože! – uzdah-nula je Nancy. – Pa to je istina.
Često me je znala pitati kako sam se uopće uspjela nositi s ranama i krvlju u ratu.
– A, Joan – njezin mije suprug rekao da se užasava la zmija. Vi mi sad kažete daje Sheila, koja je umrla pavši s litice, imala iracionalan strah od visina. Alicia – ne možemo provjeriti s njezinim suprugom, ali svejedno – nije li u njezinom pismu sestri bilo nešto…?
– „… Morat ću prijeći rijeku, a ti znaš što mislim o ri jekama!” – sjetila se Nancy. – Pitala sam se što bi to mog lo značiti kad smo pročitali pismo! Kladim se da se boja la utapanja! Ne mislite li daje tako? Možemo li to prov jeriti? Tko bi se mogao sjećati? Vjerojatno Kitty.
– To nas dovodi do prve – do Dolly. Smrt u požaru?
Mnogi se ljudi boje vatre. To ne bi trebalo biti teško provjeriti. Ali, sad imamo tri definitivne fobije od mogućih pet.
– Joe, kakav to čovjek ubija žene na način kojega se one najviše užasavaju?
– Bilo bi najlakše reći učenik markiza de Sadea, ali ne, zapravo ne mislim daje to ovdje slu-čaj. Vidiš, niti u jednom od ovih umorstava ne postoji nikakav seksualni vid, zar ne? Osim, ako doktor nije otkrio još nešto.
– Nije. I ne mislim daje od mene sakrio prljave po jedinosti. Rekla sam mu da sam bila bol-ničarka i on mije polaskao razgovarajući sa mnom liječničkim jezikom i veoma otvoreno. Iako, veoma sam se rastužila kad mi je rekao, što u vrijeme njezine smrti nije bilo općepoznato, daje Dolly Prentice bila trudna kad je umrla. Jeste li zna li za to?
– Dobri Bože! Nisam. Među dokumentima koje sam dobio nije bilo obdukcijskog izvješća.
– Zvuči kao da gaje netko sakrio, jer je doktor Forbes definitivno napravio obdukciju. Mora da se o tome šutjelo iz poštovanja prema Prenticeu. On se, prema Forbesovim riječima, teško nosi sa suosjećanjem. Svejedno – čovjek doista osjeća suosjećanje i počinje shvaćati njego vu okrutnu odmazdu dakoitima. Izgubiti ženu i nerođeno dijete u jednom potezu – to je nezamisli-vo bolno! Ali, osim te informacije, nije mi rekao ništa drugo. Sigurna sam da bi mi rekao da se dogodilo išta, hm, seksualnog.
– Daje barem liječnik koji je pregledao vašu prijate ljicu Peggy bio tako temeljit!
Joe je odmah zažalio zbog tih riječi. Nancy gaje užasnuto promatrala.
– Peggy? Ne mislite valjda… Oh, Joe, što mi želite reći?
– Ne, ne – nije bilo seksualnog napada. Želim reći da liječnik nije uspio otkriti daje bila tru-dna. Naravno, nije bila naočigled trudna – mislim da je i sama tek sa sigurnošću shvatila daje tako. Pisala je roditeljima da im javi sretnu vijest. Pronašao sam pismo. Pretpostavljam da s vama nije podijelila tu vijest?
Nancyje dugo šutjela i netremice promatrala svoju šalicu. Niz obraze su joj počele curiti suze i Joe joj je dodao rupčić i promrmljao neku ispriku, glasno se preklinjući zbog loše odabranog trenutka.
– U redu je, Joe – naposljetku je rekla. – Ne postoji dobro ili pravo vrijeme da bi se nekome rekle takve vijes ti, zar ne? Bez obzira kad bi mi ih odlučili reći, bila bih shrvana. A sad barem sjedim sa šalicom slatkog čaja is pred sebe! Nastavite. Spremna sam. Peggy i njezino ne rođeno dijete oplakat ću u svoje vrijeme… Sad je važnije otkriti tko je odgovoran. Što nam još to govo-ri o njemu?
Počinjete li primjećivati neke dodatne povezanosti?
– Dvije su žene bile trudne – nastavio je Joe, držeći je za riječ. – Ali, mislim da to ne mo-žemo smatrati nečim što su imale zajednički, jer nemamo dokaza da su i osta le bile trudne. Rekao bih daje to nevjerojatno. Razmisli te – ako ti, njezina najbolja prijateljica, nisi znala, i njezin liječnik nije znao – u njegovom izvješću nema spomena o trudnoći – ni njezin ubojica to ne bi znao. Osim ako je nije ubio sam Somersham. Ali, sve žrtve imaju nešto za jedničko. Ubo-jica ih je dobro poznavao.
– Poznavao ih je? Dobro? Koliko dobro? Kako možete biti sigurni?
– Dovoljno im je blizak da zna njihove fobije. Razmi slite malo, Nancy. Svatko ima nekak-vu fobiju. Ja imam fo biju koju u Indiji ni u kom slučaju ne mislim nikome ot kriti, stoga me, molim vas, nemojte pitati koju. Imate li vi neku fobiju? I tko bi u vašem krugu znao za nju?
– Da, imam. I – da, u pravu ste – svi bi, bojim se, znali za nju. – Nancy je uzdahnula. – Ali, doista, ne mo gu zamisliti Billa Bulstrodea ili Harryja Featherstonea kako mi se šuljaju iza leđa s paukom kako bi me natjera li da iskočim iz kože od straha! No, shvaćam što želite reći. Da u tom trenutku stojim na gornjoj prečki ljestvi, priča bi mogla biti drukčija. Svatko u bazi tko sluša takva govorkanja, zacijelo je čuo za ovaj moj strah. Sluge znaju sve i međusobno razgova-raju. Razgovaraju sa svojim gaz dama i gazdaricama. Što mislite, kako Kitty zna sve što se do-gađa? Onaj njezin vratar je pravi obavještajni ured!
– Dakle svi su, i Indijci i Englezi, mogli znati za te fobije.
– Svakako. Ali, zašto? Da znamo zašto, znali bismo i tko, nije li tako? Ne može postojati ni-kakav razlog zašto bi itko uopće želio ubiti te žene, a kamoli na ovako okrutan način! Imamo posla s luđakom!
– I ja tako mislim. Ali, luđakom prema našem shvaćanju. No, ne i u ubojičinom umu. Nje-govi zločini slijede određeni obrazac i cilj. Nisu to nasumična umor stva iz pohote ili zbog kra-đe. Pametno su planirana dugo unaprijed. Planira ih tip muškarca koji u petak odabire britvu na kojoj piše petak da bi njome prerezao žile svo joj žrtvi. Neki neznanac, ili urođenik, ili netko unajmljen da obavi umorstvo, uzeo bi najbližu britvu. Naš čovjekje Europljanin, u to sam sigu-ran. Siguran sam da poznaje svoje žrtve. Mislim da igra neku igru koju još nismo ni naslutili i, iako ne želi biti uhvaćen, želi nešto drugo – možda priznanje? Ne znam. Još uvijek tapkam u mraku!
Ono što znam jest da ta umorstva nisu djelo nekog indi jskog Jacka Trbosjeka, oportunista koji vreba napolju u određenom području i baca se na svu lovinu koja mu naleti pod nož. Nisu to ni dosljedna umorstva iz koristi kao u Smithovim Mladenkama u kadi. Dakle, možemo is-ključiti dva najsnažnija motiva.
– Gospode! Dva! Koliko još moramo pročešljati?
– Samo četiri.
– Iznenada sam veoma umorna! Dođite, Joe! Hajde mo do mog ujaka. Dobro bi mi došla hladna kupka, ne tom nakon koje slijedi hladno piće i večernji razgovori koji ne uključuju više-struka umorstva!
Dvanaesto poglavlje
Sjedili su u automobilu na pošljunčanom prilazu guvernerovoj kući dok Naurung nije izišao i otvorio im vrata.
– Prekrasno! – rekao je Joe. – Prekrasan vrt.
Sa zadovoljstvom je promatrao travnjake kojih se ne bi posramili niti u Thames Vallevu, stabla stara jednako kao i britansko carstvo u Indiji, široku stazu koja je vodila do fontane, ob-rubljenu cvijećem posađenim u dva reda. U sjeni udaljene sjenice na brdašcu nasutom ljudskom rukom, žuborili su kanali za navodnjavanje.
Čim su izišli iz automobila, približio im se sluga, klanjajući se i pozdravljajući, i pružio im ceduljicu na srebrnom pladnju. Nancy ga je poznavala i pozdravila kao starog prijatelja.
– Poruka od ujaka – iznenađeno je rekla Nancy i otvorila je palcem. Glasno je pročitala: – Silno sam se veselio večeri koju ćemo provesti zajedno, ali sad, umjesto da večer provedem s vama, noć ću provesti u vlaku na povra tku iz Delhija. Nisam uspio pobjeći ranije. Dakle, vidi-mo se sutra ujutro (rrioj vlak stiže u deset i trideset). Rekao sam im da vam rashlade bocu Nier-steinera 1916., a imate i dobar Chateu Laftte. Čak sam se drznuo naručiti vam večeru, ali kako se Bobagee rijetko obazire na ono što kažem, ne usuđujem se predskazati što će vam se doista pojaviti na stolu. No, u svakom slučaju, ugodna vam večer i žao mije štoje ne mogu podijeliti s vama. Voli te ujak.
Pogledali su se. Nije bilo pitanja, ali i njemu i njoj na pamet su pale iste misli.
Glavni sluga u odori mirno je stajao na dnu stubišta, a aja se, pozdravljajući ih iz sjene, po-javila kako bi uzela Nancy pod svoje okrilje, dok je sluga vodio Joea uz stepenice. Krajičkom oka, vidio je kako Nancy nestaje uz drugo stubište i ironično se zapitao je li ih ujak namjerno smjestio na pristojnoj udaljenosti.
Čovjeku naviknutom na skroman bungalov u Panikhatu, soba u koju je uveden predstavljala je vrhunac raskoši. Mramorni pod, mramorni zidovi, paravan koji se otvara na prostrani balkon, krevet u kojem može spavati četvero ljudi, kada s tekućom vodom i, umjesto šeširolike naprave na koju se navikao, pravi i nepogrešivi zahod s vodom za ispiranje na kojem je pisalo „John Bolding, London”. Zahod je bio smješten u sjedalo od mahagonija u kojem je bila smještena ručica od bjelokosti na kojoj je pisalo „podigni za ispiranje”. Na toaletnom stoliću pronašao je dodatnu poruku na kojoj je pomalo nesigurnim rukopisom pisalo: „Večera će biti poslužena u sedam sati. Ovaj će vam čovjek pokazati put.” Joe se naklonio „ovom čovjeku” koji je stajao u stavu mirno i dopustio mu da mu napuni kadu.
Pripremajući se za večeru s guvernerom, joe je na povratku iz Chowringheeja svratio u Voj-ničkomornaričku trgovinu i kupio si bijeli svečani sako i tamnomodri široki pojas. Nije imao ni najblažeg pojma koja bi bila prikladna boja za londonskog policajca, ali je smatrao da s tam-nomodrom ne može pogriješiti.
Obrijan i okupan, odjeven uz pomoć dodijeljenog mu poslužitelja, promotrio se u ogledalu dugačke psihe. Bio je silno uzbuđen od pomisli da će večer provesti sam s Nancy. Bolje rečeno, sam ako se ne računa prisutnost šestorice ili više sluga. Kako bi sabrao misli, izišao je na bal-kon, uživajući u naglom spuštanju sumraka i večernjem vjetru koji je dolazio od rijeke Hooghlv na jugu. Zatim je iz dugogodišnje navike gurnuo maramicu u rukav i tabakeru u džep i krenuo za svojim vodičem kroz labirint velike kuće. Niz stepenice, preko širokog odmorišta, uz nekoli-ko stepenica do verande s koje se prostirao pogled na grad. Kroz verandu na balkon, osvijetljen svjetiljkom i prohladan, na kojem je bio stol prostrt uštirkanim lanenim stolnjakom i srebrnim priborom za jelo, s upaljenim svijećama.
Joe je stavio ruke na ogradu i promatrao mračni vrt, udišući uzbudljive noćne mirise. Mirise koji su se iznenada izoštrili. Okrenuo se, a na vratima je stajala Nancy. Imala je večernju halji-nu od srebrnastosive svile koja je, na Joeovo čuđenje, uspijevala istodobno meko prianjati uz njezin gornji dio tijela i koketno lepršati oko koljena. Vitka, uspravna i neobuzdana, imala je otmjenost i neposrednost mjesečeve zrake, maštovito je pomislio. Zaboravljajući nečujne sluge, ispružio je ruke i kad mu se približila, privukao je bliže i poljubio u obraz.
– Hmmm… u naručju držim vrtnog duha – promrljao je, duboko udišući.
– Glupost! – rekla je Nancy, odmičući se. – Pariški je da ne može biti više! Madmoiselle Chanel bi se naljutila da vas čuje kako njezin novi miris opisujete kao nešto iz nekog istočnjač-kog vrta. Trebao bi probuditi sjećanja na Pariz u proljeće, i slično!
– Dobro, neću reći da izgledate sjajno – rekao je Joe – jer pretpostavljam da to već znate, ali svejedno ste me očarali. Primjećujem da nas je ujak smjestio u suprotne krajeve palače. I bolje daje tako.
Nancy se nasmijala. – Ako sam dobro zapamtila, uspeli ste se stepenicama i skrenuli desno. Zatim ste prošli kroz dvoranu za posjetitelje i skrenuli lijevo. Tamo ste našli svoju sobu. Ono što vi ne shvaćate jest da sam ja učinila to isto, samo obrnuto, i da, iako izgleda da smo na sup-rotnim krajevima i miljama udaljeni, naše sobe su zapravo veoma blizu.
– Ja sam oduševljen! – uskliknuo je Joe.
– Onda se razoduševite – rekla je Nancy – i kušajmo ujakov Niersteiner dok čekamo večeru. Gledajte – zamislite vi to! – ujak nikad ne bi učinio nešto tako obično kao što je serviranje vina u boci – Niersteiner je dekantiran kako dolikuje blagovaoničkom stolu jednog finog gospodina. Moj ujak je veoma staromodan muškarac!
Vino je bilo izvrsno, večera koja je uslijedila izvanredna, i sastojala se od konzervirane (no ukusne) juhe od kornjače od Lustyja iz Covent Gardena, ribe u umaku od tamarinda, piletine servirane uz brojne priloge od povrća i pladanj riže, i šećerni model Taj Mahala u društvu lede-ne vode s mangom.
– Dajte im kompliment u moje ime – rekao je Joe kad je njihov veličanstveni obrok završio i Nancy se ok renula prema konobarima i dugo im nešto govorila. Njezina pohvala prihvaćena je blistavim osmijesima i mno gobrojnim zahvalama svih nazočnih.
– Bože! Kako vam zavidim – rekao je Joe. – Što sve propuštam zato što ne znam jezik. Što mislite, koliko bi mi trebalo da ga naučim?
– Ne mogu procijeniti. Kad sam bila dijete – zapravo mala beba – moji su roditelji većinu vremena bili za posleni, tako da sam više razgovarala s poslugom, nego s njima. Prvih pet godi-na života više sam govorila hindustanski nego engleski. Kad sam bila u Engleskoj na školo va-nju, a još više kad sam u ratu bila u Francuskoj, često sam sanjala na hindustanskom. I mislim da mogu reći da sam prvih sedam godina života bila stalno savršeno sretna, a kad sam bila raz-dvojena od Indije, u glavi mi je bila samo jedna misao – „Kad se mogu vratiti u Indiju?” Običa-vala sam samoj sebi šaptati „Indija” kad bi postalo loše. Zaklela sam se djetinjim zavjetom da je tek pitanje vremena kad ću se ponovno vratiti kući.
– Zar su vas otrgnuli od svega toga i poslali u Engle sku na školovanje? Pa to je strašno!
– Ja sam u svakom slučaju mislila da je to strašno.
No, to se svima događalo. I nikome nikad nije palo na pamet da se potuži. I dalje je tako. Ia-ko, ja sam imala sreće. Mene su naposljetku poslali u jednu školu u Cheltenhamu. U školu koja se specijalizirala za angloindijske prognanike kao što sam ja. Putovala sam s još dvije prijatelji-ce u identičnoj situaciji. Minnie de Souza i Kate Bromhead. Ne znam što bi se sa mnom dogo-dilo u engleskom internatu da nije bilo njih. Mora da smo bile prava napast! Sve smo, svaka na svoj način, bile prognane i ucviljene. To smo preboljele stvranjem male enkla ve. Međusobno smo razgovarale hindustanskim i, koliko smo mogle, pisale jedna drugoj poruke na hindustan-skom. Ponekad bi se jedna od nas pretvarala da ne razumije što učiteljica govori, a druga bi joj prevela. Pravo je čudo što smo uopće imale prijateljica!
– Vjerujem da su vas smatrale egzotičnima – rekao je Joe. U mislima je vidio tri lukave dje-vojčice, vretenastih nožica i krupnih očiju, kako u tuđem okruženju daju sve od sebe da bi se odvojile pod indijskom zastavom.
Kad je na stol pokraj njih stavljena kava, Nancy je nastavila: – Napravila sam si i kalendar na kojem sam križala mjesece, tjedne i dane dok ne budem mogla kući.
Ali, kad se broj dana koje je trebalo prekrižiti smanjio na podnošljivu mjeru, pogodio nas je strašan udarac. Rat. Sve se iznenada našlo u istom loncu. Moji su roditelji u to vrijeme bili u Engleskoj na jednogodišnjem dopustu. Otac je požurio natrag u Indiju gdje gaje čekala njegova pukovnija. Nas tri – tri vještice, kako smo same sebe nazivale – održale smo ozbiljan sastanak, i dan danas ga se sjećam, u spremištu u školi. Odlučile smo obučiti se za bolničarke. Ne možete zamisliti komplikacije takve odluke! Ali, bile smo uporne i izborile se, i naposljetku smo posta-le tri najprostodušnije bolničarke Crvenog križa na svijetu.
Čule smo da u Francuskoj ima indijskih četa. Pomislile smo da ćemo, budemo li pametne, dospjeti tamo gdje su i oni, tako da ih možemo njegovati. Napisale smo pismo Ratnom uredu tvrdeći da je zacijelo nestašica bolničarki koje govore hindustanski – što kažu na to? Očito je naše pismo pročitala neka stara indijska rukajer smo se – tiha voda brege valja – jednoga dana zatekle na vojničkom brodu koji je išao u St Onier. Britansku bolnicu. Mislile smo da smo umr-le i otišle u raj! Voljele smo svoje odore, voljele poštovanje s kojim su se momci odnosili pre-ma nama, a nije nam nimalo smetalo ni divljenje naših kolegica koje smo ostavile iza sebe. Do-bila sam očevo pismo u kojem je pisalo „Sjajna predstava, curo! Mama i ja se ponosimo to-bom!” Siroti stari tatica! Nije dugo bio ponosan. U Srinagaru u kojem se nalazio izbila je kolera i prije nego što mi je stigao ponovno pisati, i on i mama bili su mrtvi.
Nikad nisam voljela Englesku, osim kad su moji roditelji bili tamo. Ljudi su bili veoma lju-bazni – prema svima trima – i nikad nam nisu nedostajali pozivi, ali nama je uvijek bila draža Francuska. Ona nam je, znate, bila prva postaja na cesti natrag za Indiju O Indiji sam mislila kao o zemlji bijele i zlatne boje. Školu sam doživljavala crvenom i smeđom, a Francusku poi-mala kao sivu i sivu, i gotovo uvijek kišnu. Pretpostavljam da nije bilo tako; zacijelo je bilo vrućih dana, ali ih seja ne sjećam.
Sjećam se kako sam ležala u krevetu prve noći kad smo stigle u St Omer. Čula sam kako netko mrmlja i pitala se tko je to, a onda sam shvatila da to ne mrmlja osoba, nego puške. Puš-ke, uvijek su mrmljale puške. Od tog trenutka sljedeće tri godine.
Ne možete vjerovati da bi itko mogao biti tolika neznalica ili tako prostodušan kako smo mi bile. Obuka je, znate, bila prilično površna – nekoliko mjeseci u rckonvalcsccntskoj bolnici indijskih četa u Brighton Pavilionu, možete li to vjerovati! I to je bilo sve. Nismo naučile mno-go više od toga kako izvaditi čisti zavoj iz pakiranja, kako odnijeti pladanj s doručkom i kako spriječiti muškarce da budu previše drski prema nama! Kako ih držati na udaljenosti. Udalje-nosti! Kako možeš držati na udaljenosti muškarca kojemu je želudac raznesen? Očajnički im je nedostajalo osoblja, tako da su nas ubacili, praktički neobučene, u vatru. U prvom tjednu vidje-la sam petoricu vojnika kako umiru. Chcltcnhamske učenice nemaju često priliku vidjeti lmškarcc kako umiru, a nas tri smo bile usred toga. Sumnjam da je ijedna od nas školarki ikad prije vidjela nagog muškarca – naše jedino poznavanje muške anatomije potjecalo je iz odjela s kipovima u muzeju Louvre. Ali, do kraja prvoga tjedna, već smo praznile guske i ne trepćući!
Joe je iskoristio poboljšanje njezinog raspoloženja kako bi joj postavio pitanje koje joj je du-go želio postavi ti. – Je li ikad bilo ljubavnih veza između bolničarki i pacijenata? Mogu vam reći daje medu običnim vojnicima ta tema izazivala brojna nagađanja.
– Rijetko. I veoma diskretno. – Zastala je, pitajući se bi li mu povjerila tajne, a zatim, nakon pronicljivog pog leda, nastavila: – Da, događalo se. Život je intenzivan – koncentriran i veoma prolazan u takvim okolnostima.
Muškarce su često proglašavali sposobnima i prerano sla li natrag u akciju. Mi djevojke smo znale – jednostavno smo znale – kad se neki momak neće vratiti kući s bojišta.
I, Joe, znate, neki od njih, posebice oni koji bi se zbližili s nekom određenom bolničarkom, i sami bi toga bili sv jesni i ono za čime su najviše žalili nije bilo to što će iz gubiti život, nego to što će umrijeti prije nego što su iko ga voljeli. A bolničarke su tamo da daju utjehu. Vjeruju da im je to zadaća i neću kritizirati one koje su odabrale slijediti svoje instinkte.
Prkosno gaje pogledala ravno u oči. Pokušava li mu reći nešto o sebi? Zastoje mislila daje to potrebno? Ovdje je postojala neka tajna. Od mogućeg razloga te tajne, srce mu je zakucalo od uzbuđenja.
– Nije li to bilo, hoću reći, nije li to moglo biti opas no… hm… i nesigurnog ishoda?
– Naravno Da su nas otkrili, mogli su nas otpustiti i poslati kući. Ali, nitko se neće riješiti iskusne, kompete ntne bolničarke. Ionako nas je bilo premalo. No, ne mis lim da ste vi aludirali na to.
Nancyne oči stisnule su se od veselja kad se sjetila. – Naša nadzornica nije bila onakva nad-zornica kakvu bi čovjek zamislio – s ogromnim prsima i uštirkanim, šuškavim haljinama. Bila je mršava, stara dvadeset i četiri godine, a njezina majka, grofica, bila je upraviteljica! Ne, jedi-na uštirkana stvar na Madeleine bila je njezina pregača. Sve smo znale da ispod bolničke odore nosi svileni kombine s gaćicama. Običavala je reći daje on podsjeća na to tko je doista. Dala nam je savjet o vezama s muškarcima – „Djevojke, nemojte! Ali, ako morate, budite razumne!! Naći ćete ono što tražite u donjoj ladici mojeg pisaćeg stola.” Ušutjeli su dok su pokraj njih postavljali stolić s čašama i bocama od brušenog stakla sa srebrnim oznakama oko grlića. Joe je odabrao okruglu čašu i vrtio po njoj malo brandyja, u strahu da ne prekine Nancy koja se posve izgubila u sjećanjima.
– Sjećam se – nastavila je – u proljeće 1918., došle su neke američke čete. Bilo im je straš-no! A bili su tako hrabri da ti se srce slamalo. Jedan je momak umirao. Brzo to naučiš prepoz-nati, tako da sam znala da umire. Već sam bila otišla na spavanje, ali nisam mogla zaspati pa sam se spustila na odjel da ga posjetim. Nisam se trudila oblačiti uniformu, nego sam samo na-vukla haljinu preko glave i sjela pokraj njega. Moj Bože, Joe! Možete li vi to zamisliti – on je iznenada rekao, nekim dječačkim glasom: – Mama, jesi li to ti? – Što sam mogla odgovoriti? Rekla sam, „Da, sve je u redu, dušo.” A onda je on rekao, „Je li John ovdje?” A ja sam odgovo-rila, „Da, tu je negdje.” I tako je buncao. Željela sam učiniti nešto za njega, nešto posebno. Sto-ga sam skinula haljinu ' legla na krevet pokraj njega, obgrlila ga rukama. Prestao je mrmljati, uzdahnuo i privio se uz mene. Negdje u dva sata ujutro – to se uvijek događalo u dva ujutro – umro je. To mije doista bio najmračniji sat. Nisam vidjela nimalo nade ni za koga, a za četiri sata sam ponovno morala biti na dužnosti.
I ranije sam već vidjela vojnike kako umiru, a vidjet ću ih kasnije još, ali mije nekako baš ovaj dečko ušao u srce.
On je, na određeni način… – Dugo je šutjela, a zatim nastavila: – Možda će se vama to uči-niti smiješnim, ali on je na određeni način postao moja beba. I njegova je smrt ostavila prazninu u mom srcu koju godine nisu uspjele ispuniti. Prokletstvo! Ne sjećam mu se čak ni imena!
Sva uplakana, pozvala sam nosače i dok sam ih čekala, pozornost mi je privukao vojnik koji je ležao na obližnjem krevetu. Vojnička kapa ležala je na krevetu pokraj njega. Lijeno sam je podigla. Bio je časnik – prilično neuobičajeno na tom odjelu. Bio je u dvadeset i trećoj streljač-koj diviziji Rajputanskih strijelaca, Raj. Rif. kako smo ih mi nazivale. Mislila sam daje mrtav, ili da u najmanju ruku umire. Podigao je pogled, uhvatio me za ruku i rekao, „Bravo!” Samo to – „Bravo.” Bio je u prilično lošem stanju. Bio mije prvi pacijent iz Indijske vojske i silno sam se potrudila oko njega, najbolje što sam znala. Ozljeda mu je bila strašna. – Nancy je kratko oklijevala, misli su joj usporile pod težinom sjećanja. – Noga mu je praktički bila raznesena. Višestruki prijelomi, a meso mu je bilo razrezano do kosti. Svi smo mislili da će morati biti amputirana, ali je mladi liječnik koji se brinuo za njega tek stigao u bolnicu i još se nije počeo cjenjkati s udovima na račun brzine i učinkovitosti. Junački se potrudio i Raj. Rif časnik se po-čeo oporavljati. S vremenom – nakon otprilike mjesec dana – počelo se pričati da će ga vratiti u baznu bolnicu u Rouenu. Nastojala sam ga zadržati – veoma sebično od mene. Razgovarali smo o Indiji i rekla sam mu da je jedina stvar na svijetu koju želim vratiti se kući. Razumio me je i mnogo smo razgovarali o tome.
Jednoga dana dobio je pismo službenog izgleda. Zamolio me da mu ga pročitam. Prije rata je radio za Civil nu službu i sad je dobio ponudu. Mjesto upravnika Panikhata, možeš li vjerovati! Bio je prilično uzrujan. „To bi bilo upravo ono što sam želio”, rekao je, „da nisam bogalj.” A ja sam krenula umjesto njega. „Upravo ono što si želio? Onda ga prihvati! Nisam potratila šest mjeseci krpajući te da bi ti na kraju odbio ovakvu ponudu! Ponovno ćeš hodati. Ponovno ćeš jahati. Prihvati!” To gaje veoma zabavljalo i potom je rekao nešto tako neobično, nešto stoje zapravo promijenilo moj život. „Doista se želiš vratiti u Indiju?”, upitao je. A ja sam odgovori-la: „Da, više od života.” A on je rekao: „Dat ću ti kartu prvog razreda u jednom smjeru, ako želiš.” „Što, zaboga, misliš time reći?” upitala sam. A on je odgovorio: „Udaj se za mene. To nije baš neka ponuda… znaš u kakvom sam stanju… ali, udaj se za mene i budi upravnikova supruga.” Nisam mogla vjerovati! Još uvijek ponekad ne mogu.
Nedugo nakon toga počeli su pristizati ranjenici Raj. Rifa. i mi smo razgovarale s njima, pi-sale pisma umjesto njih, slušale ih i čitavo to vrijeme im govorile da će sve biti u redu. A izab-rani upravnik Panikhata uvjerio je vlasti da mu dopuste da ostane u privremenoj bolnici (stoje, naravno, bilo posve protiv pravila). Rekao je, „ovdje ću biti od veće koristi razgovarajući s momcima, nego da sjedim na dupetu u baznoj bolnici u Roucnu i čitav dan igram bridž.” Znate, doista sam ga voljela. I još uvijek ga volim. – Zašutjela je, oči su joj na svjetlu svijeća blistale od suza, a Joe je čekao, ne pronalazeći riječi koje bi joj uputio, osjećajući daje stigla gotovo do kraja priče.
– Rat je bio pri kraju, iako mi to nismo znali. Trebalo je obaviti silne birokratske formalnos-ti, tako da su prošla dva mjeseca prije nego što smo se mogli vjenčati. Čim smo mogli, sa svima smo se pozdravili i iznenada su svi išli kući – svi američki momci, Britanci s pjesmom „Auld Lang Syne” i Raj. Rif s osmijehom. Mnogi su plakali, uključujući i mene, a onda smo se našli u vlaku za Pariz u kojem smo proveli medeni mjesec. Odatle smo otišli u Marscillcs, pa na P&O parobrod za Bombay i svi su se moji snovi ostvarili.
– Svi tvoji snovi? – tiho je upitao Joe.
9 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:46 pm
Margita
Administrator
Trinaesto poglavlje
Svi moji snovi?
Nanty je polako ponovila pitanje i skrenula pogled s njegovog, usredotočivši se na orhideju koja je stajala u vitkoj srebrnoj vazi između njih. Dugo je šutjela, nježno milujući njezine svile-ne latice i on je iz njezine šutnje zaključio da razmišlja o njegovom dubljem značenju.
– Ne. Ne svi moji snovi. Ali, većina da. Onakvih kakvi su tad bili. Indija je i nadalje bila bi-jela i zlatna i sve čemu sam se nadala. Ljudi su se smiješili i sunce je sjalo. Krv, gnoj i bijeda, buka i prljavština bili su daleko iza mene u Francuskoj. Sjećam se da sam samoj sebi govorila, „Svaki ću dan imati čistu odjeću!” I naravno, u Indiji svaki dan doista imaš čistu odjeću. Vraća-la sam se u život. Ali, onda…
Lice joj se natmurilo kad se sjećanje vratilo. – Peggy Somersham, moja najbolja prijateljica. Moje je ja u Indiji bilo okruženo mirom i udobnošću za kojom sam čeznula, a onda je najednom moja prijateljica ležala mrtva u kadi. Znala sam daje netko ušao u moj raj i bez ikakvog razloga kojeg bi se mogla sjetiti, ubio nekog meni bliskog. I, zašto Peggy? Zašto ne mene? Ja sam se vratila sa smrću. Ja sam se vratila s krvlju. I više nego što sam ikad ikoga ili išta mrzila, mrzila sam čovjeka koji je bio odgovoran za to!
Zamišljala sam kako je to učinio i pokušala rekonstruirati. Od Bulstrodea, onako snishodlji-vog gada kakav jest, nisam dobila ni mrvicu suradnje! Da sam ga pokušala zainteresirati ili mu predložiti da pogleda malo bolje, samo bi mi se nasmijao svojim iritantnim smijehom koji go-vori, „No, no! Nemoj prljati svoje lijepe ručice. Ovo je muški posao. Ti ga ne bi shvatila.” Sto-ga sam nazvala ujaka Georgea i razgovarali smo o vama, o forenzičkim tehnikama i analizama karaktera zločinaca o kojima smo čuli vaša predavanja i složili smo se – „To je čovjek za nas!” Ujak George je – veoma je dobar u tome – potegnuo neke veze i evo nas. Uspijete li riješiti ovaj slučaj, mislim da će to smatrati osobnom pobjedom!
Ispružila je i objema rukama uhvatila Joea za ruku. – Sad kad ste s nama, čitav se svijet pro-mijenio!
Joe je nježno pogledao njezino uzbuđeno lice. – Nous gagnerons parce quc nous sommes les plus forts! – rekao je.
– Tko je to rekao?
– To su siroti stari Francuzi rekli na početku rata.
Njima nikad ne manjka samopouzdanja! Ali, na kraju je ispalo da su doista pobijedili.
Khansama je nečujno ušao u sobu, s voštanom svijećom u ruci, s namjerom da zapali nove svijeće. Nancy gaje zaustavila pokretom ruke i svijeće su jedna po jedna zatreperile i ugasile se. Jedva čujno, diskretno šuškanje u kutu sobe označilo je ajin dolazak i Nancyju je nježnim gla-som otpustila. U tišini obasjanoj mjesečinom i prigušenim gradskim zvucima koji su dopirali iz ulice ispod njih, lavež nekog psa, dozivanje neke noćne ptice, iznenadna buka s tržnice koja je jednako naglo i prestala, kao da su samo naglašavali tišinu koja se spustila između njih.
Podigla je pogled, prostodušno i oprezno istodobno. Zbog njezine ju je prostodušnosti Joe čeznuo čvrsto zagrliti, razbašuriti joj kosu i poljubiti joj vršak nosa, spusti ti je sebi na krilo, spavati s njom, buditi se s njom, ali je onaj oprez prenosio posve drukčiju poruku. U mislima se vratio u bar u Abbcvillcu, časnici francuske ženske vojske. Iskapila je svoj drugi konjak i, net-remice ga promatrajući ravno u oči ovakvim istim usredotočenim oprezom, prošaptala frazu od čije je grubosti ostao bez daha. Baisemoi, Tommy! Što bi rekao da mu Nancy kaže to isto? Znao je točno što bi učinio. Očajan, napolajc krenuo prema njoj, ali ona gaje preduhitrila i, spu-štajući se na koljena pokraj njega, obgrlila ga rukama oko struka i zakopala lice u njegovo krilo. Kad je podigla pogled, oči su joj bile vlažne od suza, ali smijala se.
– Joe – rekla je – slušaj! Mislim da ti ne moram ništa objašnjavati. Zacijelo si pogodio da ne znam baš mnogo o ovome. Bože! Tako si drag, tako poseban i apsolutno si mi uže za spašava-nje – ne želim te razočaiati, a znam da se to ponekad događa.
Ganutiji nego što je mogao pretpostaviti, Joe joj je podigao lice i okrenuo ga prema sebi. Nježno ju je poljubio, a zatim ju je poljubio otvorenih usana. Tiho mrmljanje, tihi uzvik i našli su se na nogama.
– Sto ćemo sad učiniti? – nelagodno je upitala Nancy.
– Ja ovdje negdje imam savršeno dobru sobu – odgovorio je Joe nejasno mašući rukom.
– A ja na onoj strani. Da bacimo novčić?
– Ne – rekao je Joe. – Dođi sa mnom.
Četrnaesto poglavlje
Probudio se u čahuri razbacane krevetnine. I nije samo krevetnina bila razbacana – očito se i mreža za komarce tijekom noći nekako otkvačila, sudeći po velikom broju kvrga na njegovim leđima. Pokraj njega krevet je još bio topao od Nancy. U mislima mu je bio metež dok se pris-jećao nedužnosti i uzbuđenja s kojim mu se Nancy pridružila u noći, osmijeha i tihog smijeha, nježnog grčenja njezinog tijela kad je legla s njim.
Pretpostavljao je da svi u tom velikom kućanstvu znaju točno što se dogodilo. A ako oni zna-ju, mora se pretpostaviti daje samo pitanje vremena kad će i guverner saznati. Pokušao je raz-govarati o tome s Nancy, ali ona nije bila kadra priznati da njihova burna noć ima i društvene implikacije. Kako će, pitao se, reagirati guverner? „Otpravite vražjeg policajca sljedećim bro-dom kući!” Nije mislio da bi bilo tako. Mislio je daje njezin ujak bio itekako svjestan kakve će biti posljedice njegovog tako brižnog aranžmana za spavanje, da ne spominjemo sjajno odabra-no vino. Sumnjao je čak daje to guverner izazvao zbog neke svoje svrhr. Pri njihovom prvom susretu pomalo je pogrdno govorio o Andremi Drummondu. Budući daje žalio svoju nećakinju, je li moguće da joj namješta malu zabavu, utješan preljub? Joe je čuo priče koje su svi čuli o labavosti morala u tropskoj Indiji i pitao se nije li ih prebrzo odbacio kao poželjnu besmislicu. Svejedno, ovdje je postojalo nešto što nije shvaćao.
Umoran od pojavljivanja u uniformi i propisno okupan, odjenuo se u običnu odjeću i sjeo za ogroman doručak. U guvernerovoj kući, koja se očito zaustavila u edvardijanskoj viziji takvih stvari, doručak se sastojao od jaja, slanine, kave, prepečenog kruha i – kao kruna svega – tanju-ra fino skuhane zobene kaše. Kao da doručkuje u Oxfordu u devedesetima.
Kad se najeo i zapalivši cigaretu izišao na balkon, pojavio se sluga i pozdravio ga naklonom.
– Gospoda vas moli daje posjetite čim budete mogli – rekao je – a dolje je i jedan pojedinac koji vas je došao vidjeti.
– Pojedinac? Kakav pojedinac?
– Policijski havildar Sikli – odgovorio je, uspijevajući mu prenijeti da taj Sikh, policijski li-avildar čeka dok ne pošalju po njega.
Joe je instinktivno poželio reći, „Dovedite ga gore”, ali je zaključio da bi to bilo kršenje pro-tokola i upitao može li njegov posjetitelj biti odveden u neki ured u koji će se on kasnije spustiti i razgovarati s njim, nakon što ga memsahib primi.
Nancy gaje dočekala s blistavim osmijehom i, brzo se ogledavši oko sebe kako bi se uvjerila da su, za promjenu, doista sami, prišla mu i ovila mu ruke oko vrata. Čvrsto ga je poljubila i rekla: – Dobro jutro, Holmese. Vidim da vas je gospoda Hudson poslužila jednim od najboljih doručaka Baker Streeta, jednako kao i mene. A sad mi recite – kakvi su vaši današnji planovi?
– Planirao sam – rekao je Joe – najprije vidjeti kako si. No, vidim da tu nema nikakvih prob-lema – apsolutno zračiš od ljepote. Kako neobično! Trebala bi izgledati bli jedo i žalosno. „Zar sam zbog ovog neotesanog, smrdljivog klauna izgubila svoju krijepost!” Znaš, takve stvari.
– Ne da mi se – odgovorila je. – Već si ionako dovolj no uobražen, tako da ću samo reći – bio si divan! Bilo je divno! Ja sam bila divna – nisam li?
– Jesi – rekao je Joe.
I doista je na njezinom licu bila neka nova, rosna svježina koju on nikad ranije nije vidio.
– Odgovorit ću na tvoje pitanje o tome što ćemo da nas raditi. Dobri nas Naurung čeka do-lje.
Uz prikladnu pratnju, njih dvoje su krenuli za slugom kroz kuću, kroz salone i diskretna vra-ta ureda u kojima su u taj rani sat službenici Bengalci već marljivo črčkali, brbljali i ljubazno im se klanjali dok su prolazili.
Naurung ih je pozdravio sa svojom uobičajenom samodovoljnom smjernošću. – Mislio sam, sahibe – započeo je – da bismo trebali razgovarati s mojim ocem. On vam ne može reći mnogo, ali su ga se smrti one dvije dame ticale – kao policajca, naravno. Gospođe Forbcs i gospođe Simms Warburton.
– Možeš li ga dovesti ovamo? – upitao je Joe.
– Ja ga svakako mogu dovesti k vama, no možda bi bilo bolje da mi odemo k njemu. Nije daleko. Radi is pred sudnice. Sad kad se povukao iz policije, piše pisma.
Pisači pisama međusobno razgovaraju. Mislim da biste vi to nazvali sindikatom. Mnogo zna-ju.
Joe se okrenuo prema Nancy. – Idemo? Nisi previše umorna za malu šetnjicu?
Nancy ga je prekorno pogledala i njih troje su krenuli u sve veću vrućinu dana, zapadno uz-duž esplanade prema gotičkoj krasoti zgrade sudnice, sagrađenoj od crvene cigle.
Naurungovog oca bilo je lako prepoznati među čitavim nizom likova koji su pisali ili tipkali sjedeći ispod arkade. Sikhski turban izdvajao gaje od ostalih, a osim razlike u godinama, Nau-rung stariji izgledao je posve jednako kao i sin. Bio je na poslu. Joe je kratko zastao i promatra-o. Starčev klijent čučao je na petama ispred modernog novog remingtonovog pisaćeg stroja, nagnuo se prema pisaru i nešto mu hitro i govorljivo šaptao. Naurungjc slušao i odgovarao, očito drugim riječima ponavljajući ono stoje upravo čuo, a zatim na svom pisaćem stroju otku-cao dogovorenu izjavu. Došavši na kraj pisma, izvukao je papir iz stroja, glasno pročitao što je natipkao i pružio pismo mušteriji. Usrdne zahvale i puna šaka kovanica bile su pristojno prih-vaćene, i prije nego što se sljedeći klijent uspio progurati do stroja, Naurungjc oslovio oca i poveo ih do njega. Predstavio ih je na engleskom i starac ih je tim istim jezikom i pozdravio.
– Počašćen sam – rekao je – što me policijski sahib iz Scotland Yarda posjećuje na mom poniznom radnom mjestu.
– Ja sam počašćen – odgovorio je Joe – što priznati umirovljeni policijski časnik stavlja na stranu važne pos love i pronalazi malo vremena kako bi jednom london skom policajcu rasvijet-lio događaje iz prošJosti, ali vašem se sinu učinilo, a učinilo se i meni, da bi moglo biti misli koje bi nam bilo razumno međusobno podijeliti.
– I ja sam tog mišljenja. Ali, ovo nije dolično mjesto za takav razgovor. Dopustite mi, mo-lim vas, nekoliko minuta i bit ću vam na raspolaganju.
Naurung stariji je zatvorio i zaključao pisaći stroj. Okrenuo se muškarcu sa svoje lijeve stra-ne i nešto mu dugo govorio. – On je neznalica i skroman čovjek, ali je i častan i svoje ću mjesto i pisaći stroj ostaviti pod njegovom zaštitom. A sad, bi li sahib i memsahib krenuli za mnom?
Hodajući uz Joea, dok su Nancy i njegov sin malo zaostali za njima, starac ih je poveo sje-verno iza dva ulična ugla u jednu stražnju uličicu i stubište iznad kojeg se nalazio neki natpis na hindustanskom. – Ovo je – rekao je – jedan lokal za Sikhc i drže ga moji prijatelji i rodbina. Ovdje ćemo imati privatnost. – Poveo ih je uskim stubištem do prostrane prostorije iz koje su prozori s lukovima vodili do balkona i u kojoj se pojavio čaj i neki slatkiš. Joeu je bilo jasno da su bili očekivani. Sjeo je s Nancy za stol, a Naurungov otac im je sjeo sučelice. Sam Naurungjc poput stražara stajao po strani nedaleko od oca, a starac je nepodijeljenom pozornošću slušao sve što mu je Joe govorio, ali je povremeno bilo očito daje izgubio nit i, kad bi se to dogodilo, Nancy bi se umiješala s prijevodom, a ponekad bi to učinio i Naurung. Razgovor je nastavio na engleskom s intervalima hindustanskog.
– Sin mije rekao sve što zna o vašoj istrazi, a ja spo znajama o vašem poslu dodajem ovo, što sam izvukao iz vlastitog iskustva rada sa sahibom Bulstrodcom u Panikhatu – započeo je starac. Joeu se učinilo daje na spomen Bulstrodeovog imena na starčevom licu zamijetio tračak nekog izraza, izraza koji je mnogo puta vidio na licu Naurunga mlađeg. Antipatije? Ne – – prezira. – Svjestan sam uznemirujuće implikacije – nastavio je starac.
Nancy je zapela oko te riječi, ali ju je nakon kratke rasprave Naurung razjasnio.
– Objasnit ću. Mislim da se izvana sve u Bengalu čini posve mirnim. Tijekom rata zaradio se novac i ljudi su – iako ne svi – bogati, ali buna sahib – vaš ujak – nije budala. On gleda ispod površine. Nije pozvao uvaženog policijskog zapovjednika… – Naklonio se Joeu. – Nije vas, gospodine, pozvao zabadava, niti da bi – ispričajte me što ću to reći – udovoljio svojoj nećaki-nji. Ima on dugo pamćenje. Misli o prošlosti, ali misli i o budućnosti. Odluku da se glavni grad Indije iz Calcuttc premjesti u Delhi školovani ljudi u Bengalu zamjeraju. Još uvijek je i mnogo kivnje zbog rata. Englezi stalno govore o junaštvu indijskih vojnika u Francuskoj i pripovijeda-ju junačke legende. Ono što mi znamo jest da se od „junačke” družbe koja je otišla u Francusku veoma mnogo njih nije vratilo. Pogledajte, ako meni ne vjerujete, koliki su gubici medu Bat-cmanovom konjicom. Vjeruje se da su vrijedni indijski životi potraćeni.
Zastao je i upitno pogledao Joea.
– I sam sam bio u Francuskoj – rekao je Joe – i to su isto mišljenje naveliko izražavali bri-tanski časnici, uklju čujući i mene. Nijemci su britansku vojsku opisivali kao „vojsku lavova koju predvode magarci”. Slažem se.
Međutim, nisu indijske trupe jedine za koje se to može reći. Ja sam rat započeo sa šest rođa-ka, a sad imam jednog.
– Mnogi bi Sikhi mogli reći isto – odgovorio je stara i nastavio – ali naša je vjera umrijeti li-cem okrenutim prema neprijatelju i služeći našem kralju. Sikhi se ne žale, ali među drugima mnogo je neprijateljstva prema Britancima zato što su indijski narod uvukli u rat koji nije nji-hov. No još se više… – Na trenutak je zastao kako bi naglasio poantu: – … vjeruje da su Bri-tanci mudri i sup tilni i da poduzimaju korake kako bi razdvojili Hinduistc i Muslimane. I sam u to vjerujem. A otvoreno se go vori da je ovaj pokret podjele Hinduista i Muslimana motiviran politikom „podijeli pa vladaj”.
Posljednje stoje Joe želio bilo je zateći se u zmijskom leglu indijske politike, ali otac i sin Naurung su djelovali tako iskreni u svojoj želji da spriječe katastrofu koju su jasno vidjeli na horizontu da se potrudio pozorno saslušati. Da mu možda otac i sin ne otkrivaju skriveni razlog iz kojeg gaje ujak George tako gorljivo angažirao?
Prihvatio je još jedan slatki kolačić i oprezno upitao: – Što želite reći? Kamo sve ovo vodi?
– Želim reći da je politička situacija, iako naizgled mirna, zapravo eksplozivna i da – ako me želite čuti – naš posao s umorstvima niemsahiba u tome možda ima katastrofalnu ulogu. Ne zaboravite daje 1858. godine upravo u Bengalu šibicom zapaljen barut koji je umalo raznio Britansku Indiju na komadiće. – Tu je riječ izgovorio s ponosom. – I ne zaboravite da je tad bure baruta bila sumnja – možda neutemeljena, ali svejedno sumnja – da Britanci namjeravaju silom preobratiti sepojske vojnike na kršćanstvo. Fitilj se Britancima činio posve trivijalnim. Vojnicima su izdali metke za koje se šuškalo da su bili namašćeni svinjskom i govedom mašću. Da bi napunio pušku, vojnik je morao odgristi vrh metka i tako se zagaditi bez obzira je li Hin-duist ili Musliman. Pričalo se da je to lukavi britanski način uništenja kasti u indijskim pukov-nijama. Međutim, Britanci nisu bili prepredeni – možda su bili samo neoprezni i nepromišljeni, no tragedija je bila u tome što je to bio fitilj koji je zapaljen u Bengalu u ljetno doba kad su živ-ci slabi. Baze kao stoje Panikhat ovdje u Bengalu i Meerut u blizini Delhija doživjele su prve eksplozije.
Joe se sjetio patetičnih ploča na starijim bungalovima. Sjetio se Kitty izgubljene u prošlosti kojaje za nju bila nadohvat ruke.
– Tko će zaboraviti memsalub Chambers, mladu trudnicu, raskomadanu na dijelove, prvu žrtvu. Prvu od stotina Engleskinja koje su umrle strašnom smrću od ruku pobunjenika. A budu-ći da su njihove žene i djeca tako strašno trpjeli, odmazde Engleza bile su jednako strašne.
Vješanja, sepoji vezani uz topove i raznijeti na komadiće… mračno doba.
Ne bi mnogo trebalo da se taj užas ponovi. Već imamo isti obrazac – mnogo pritužbi, mnogo sumnji. Počne li se po bazarima šuškati da postoji pokret, pokret da se istjeraju Britanci, mnogi će mu se – često neznalice – pridružiti. Situacija je ponovno krajnje opasna.
– Ponovno vas pitam – rekao je Joe – kamo me to vodite?
Prostorija je zanijemila dok su čekali njegov odgovor, a onda je naposljetku rekao: – Mislim, zapovjednice, da vi, jednako kao i ja, vjerujete da su sve ove tragedije povezane? Gledajući dokaze, čini se daje u svakom tom slučaju postojala nazočnost nekog tajanstvenog lika koji je nestao. Uzmite na primjer ženu sahiba Carmichacla. Tko je ubio onu kobru? Ljudi će pretposta-viti daje zacijelo bio neki urođenik. Žena sahiba Forbesa. Gdje je sad onaj saddhu – materijalni svjedok, ako je ikad uopće postojao? A onaj skelar koji je onako junački pokušao spasiti ženu sahiba Simmsrburtona kad se utapala? Ili najrecentnije, onaj urođenik, trgovac koji je tako veli-kodušno istupio kako bi rekao da, iako se u vrijeme smrti metnsahib Somersham nalazio u uli-čici pokraj njihovog bungalova, nije ni čuo ni vidio ništa sumnjivog?
Naurungjc smjerno pročistio grlo, očito želeći nešto reći, ali ncvoljak prekinuti oca koji se sad upitno okrenuo prema njemu.
– Malo sam istraživao, nadam se da mi ne zamjerate, baš tu smrt. Možda ćete se sjetiti tog svjedoka koji je nestao – nekog trgovca, predstavnika Vallijce Raja. Imam prijatelja koji radi u toj tvrtki i zamolio sam ga da mi sazna tko je bio trgovac u Panikhatu koji je prije nekoliko tje-dana došao prodavati proizvode te tvrtke. Nemaju nikakvu zabilješku ni o kakvom predstavniku tvrtke u Panikhatu u to doba, niti zapravo ikad ove godine, dakle i on je tajna.
Tišinu s kojom je dočekano njegovo otkriće prekinuo je Naurung stariji. – Sad ću vam reći nešto što nije općepoznato. Naime, nije riječ o tajni, ali o tome se općenito ne govori. Prije šest tjedana u Bhalasorcu, to je mjesto odavde udaljeno dvadeset i pet milja, ubijena je žena poštan-skog službenika kad je izišla na jahanje. Mislilo se da ju je udario konj. Lubanja joj je pukla. Prije tri tjedna, žena plantažera koji živi deset milja odavde „slučajno” se ubila pogrešno proči-tavši naljepnicu na bočici lijekova. Takve stvari se događaju. I ne biste ih nazvali „vijestima zbog kojih se zaustavljaju tiskarski strojevi”. Ali, oni koji imaju oči da vide povezanost među tim stvarima, takvu povezanost mogu i pronaći. Ja osobno mislim daje riječ tek o nečemu što se u Indiji događa. Vjerojatno se tako nešto događa i u Londonu? Ali, sjećam se da su 1858. pove-zanosti bile viđene i tamo gdje ih nije bilo. Na istinu se nije obaziralo jer je laž bila vrednija.
Sahibe Sandilands, znate da sam pismopisar. Mi pismopisari čujemo stvari koje se govore u povjerenju – tajne, zagonetke, djelatnosti. Malo govorimo, ali mnogo znamo. Kad smo zabrinu-ti, međusobno podijelimo svoje spoznaje i svoje strahove. A na bazarima i u hodnicima Vladine zgrade postoji strah, veliki strah daje država na rubu još jedne, ovaj put veće pobune nego stoje bila ona otprije šezdeset godina. Tad su Sikhi stali uz Britance protiv pobunjenika. Ako ponov-no dođu takva grozna vremena, Sikhi će ponovno stati uz vas. Takvi su. No mnogi se boje daje bure baruta već pripremljeno.
– A iskra koja bi ga mogla zapaliti? – upitao je Joe, iako je već znao odgovor.
– Fitilj. Trag ubijenih gospoda. Već se o tome govo ri. Nedostaje samo jedna stvar, sahibe. Šibica. A nju vi držite u ruci.
– Joe Sandilands drži šibicu? – grubo je upitala Nancy. – Što time želite reći, Naurung?
– Želi reći – odgovorio je Joe – da će, kad veliki is tražitelj Scotland Yarda završi istragu i objavi guverneru Bengala da su Indijci, ili čak samo jedan Indijac, sa zlo namjernim predumiš-ljajem ubili pet engleskih dama, supruga časnika u otmjenoj konjaničkoj pukovniji, doći do odmazda. Bit će hapšenja, možda čak i pogubljenja. A s predanim i neumoljivim pukovnikom kao stoje Prentice na čelu, tko zna kako daleko bi to otišlo? Svi znamo kakva mu je reputacija kad je o osveti riječ.
– Zatim će doći do odmazdi i pretjeranih reakcija urođenika – rekla je Nancy, blijeda u licu. – Kongresni političari bi se toga mogli dočepati i iskoristiti u svoju ko rist! Upravo ono što im treba kao borbena zastava kojom će nam zamahati pred licima! Oh, Joe…
Naurung, koji je tijekom ovog razgovora stajao i gotovo čitavo vrijeme šutio, sad je tiho progovorio: – Sahib Sandilands kaže kad objavi svoje otkriće. Smijemo li znati je li doista nje-gova namjera optužiti za te smrti Indijce?
Joe je pogledao tri napeta lica oko sebe i odmahnuo glavom, tužno se smješkajući. – Mora da mislite da sam do sad učinio veoma malo toga čime bih opravdao svoj profesionalni status i povjerenje koje mije guverner ukazao. Možda se čak prisjećate i imena koje nam novinari često daju u Scotland Yardu – Istražiteljski odred. Teško je preuzeti slučajeve koji su godinama stari, loše vođeni od samog početka, slučajeve u kojima ne mogu upotrijebiti nijednu od novih foren-zičkih metoda koje sam posljednjih šest mjeseci tako ponosno pokazivao bengalskoj policiji.
Naurung je s razumijevanjem kimnuo glavom.
– Nema otisaka prstiju, nema krvne grupe, nema raspitivanja od vrata do vrata, nema douš-nika. Prisljen sam osloniti se samo na um i zdravi razum. No, ima još nešto.
Na trenutak je zastao, pitajući se koliko će njegova publika biti sposobna shvatiti ono što im je kanio reći, a zatim nastavio.
– U ratu sam bio smješten s jednim veoma pametnim čovjekom – načitanim čovjekom. Sa sobom je u rat ponio dvije knjige – djela jednog austrijskog psihologa, Sigmunda Freuda, i nje-govog švicarskog kolege Carla Junga. Ja sam zgrabio Shakcspcarovc drame i Kim1. Kad rat nije neposredno bučno zujanje metaka pokraj tvojih ušiju, čekanje je dosadno pa smo ga moj sudrug i ja iz među napada provodili čitajući knjige ovog drugoga. Ne znam koji je od nas dvo-jice bolje prošao! Mnogo sam naučio o psihološkoj znanosti nesvjesnog uma, o psihoa nalizi i razvoju karaktera. Moj prijatelj nije vjerovao u postojanje zla i smijao se na ideju policajca o „zloči načkom tipu”. Vjerovao je daje karakter čovjeka doživotno određen – ako želite obliko-van – okolnostima u njima – knjiga Rudyarda Kiplinga govih prvih sedam godina života. Ako je rođen u siromaštvu i zločinu, vjerojatno će odrasti u siromašnog zločinca, iako ne vlastitom krivnjom.
Obojica Naurunga su ga živo pogledali i kimnuli glavom. Stariji Naurung je rekao: – U Ben-galu imamo izreku – Rajahov sin neće zamijeniti cipele s postolarevim sinom.
– Upravo tako – složio se Joe pomalo ispuhan. – Ta kođer sam napravio studiju fenomena u povijesti zločina u Europi i Americi koji je započeo s umorstvima pet da ma noći – pet prosti-tutki – u londonskom East Endu pri je pedeset godina.
Naurung stariji ga je slušao s pojačanom pozornošću, a njegov sin je gorljivo kimnuo gla-vom. Bilo je očito da obojica znaju za taj slučaj.
– Jack Trbosjck? – upitala je Nancy. – Govoriš li o umorstvima u Whitechapelu? Policija te zločine nikad nije riješila, zar ne?
– Nije – rekao je Joe. – Ali, uz pomoć mojeg prijatelja u rovovima, vjerujem da sam otkrio Jackov identitet.
Motiv je, mislim, veoma različit u nizu umorstava koje trenutačno istražujemo, ali neki su im vidovi zajednički.
Ovdje nemamo mahniti napad izvršen kroz nczatomljiv seksualni poriv, nego brižno realizi-ran obrazac ubojstava.
Žrtve su bile odabrane. Nisu se jednostavno našle u dosegu ubojice u trenutku kad je osjetio manijakalni poriv za razaranjem. Njihove navike bile su mu dobro poznate.
Mogao ih je slijediti, čak i u kupaonicu, kao što je bio slučaj s Pcggy Somcrsham, ubiti i smjesta nestati. Kao i Jack, mogao je s lakoćom nestati jer je bio kod kuće.
Kad sam prije nekoliko godina malo istraživao Trbosjekova ubojstva, naišao sam na jedan dokument – zapra vo pismo – naslovljeno na načelnika policije 1888., upućeno od jednog liječ-nika po imenu Thomas Bond, koji je bio veoma uključen u istragu Trbosjekovih zločina. Bio sam fasciniran. U rukama sam imao portret ubojice riječima. Dobri je doktor, pri prvom se čita-nju činilo kao nekom magijom, crtao obris muškarca – njegovu visinu, težinu, narav, posao, mjesto gdje ga se može pronaći i strukturu njegove obitelji. Da sam ja 1888. bio u policiji, pro-čitavši to pismo otišao bih do Whitechapel Roada i zgrabio ga za vrat! Pri drugom sam čitanju bio zadivljen iz posve drukčijeg razloga. Doktor nije koristio ništa drugo doli zdravi razum i nadahnuto zaključivanje, crpeći informacije s mjesta zločina. To isto mogao sam i ja.
– Zar nam želiš reći da si riješio naš problem? – upi tala je Nancy.
Joe je napravio grimasu. – Vaš problem je, bojim se, mnogo zamršeniji nego Trbosjekov slučaj! Kod njega smo imali isti modus operandi – koristio je isti nož, umorstva su počinjena u istom vremenskom i prostornom okviru, a motiv je bio napadno očit. Ubojica je osjećao neuk-rotiv, psihotičan gnjev prema ženama – odnosno, određenoj vrsti žena.
– Misliš da je pokušavao očistiti ulice? Riješiti se prostitutki? – upitala je Nancy.
– Ne. Siguran sam da u onome što je učinio nije postojao nijedan element križarskog poho-da. Mislim da je to bio izljev seksualno nadahnutog bijesa protiv određene vrste žena koju je imao dobrog razloga mrziti.
Vjerujem daje za komadanje i istrebljenje tih žena imao osobne razloge, koji su možda pot-jecali iz njegove vlasti te rane mladosti. Možda je bio sin prostitutke, možda ga je odgajala pro-stitutka – posve sigurno im je bio mušteri ja i vjerojatno je doista i poznavao žene koje je ubio. Moja je teorija daje, zapravo, živio sjednom od njih.
– Ali, nijedna od žena u našem slučaju nije seksualno zlostavljana, sahibe, i svaka je ubijena na različit način – rekao je Naurung.
– Upravo zbog toga gaje gotovo nemoguće objasni ti – rekao je Joe. – Pogledajmo na trenu-tak motivaciju.
Već smo isključili dva najčešća motiva – požudu i financijsku dobit. Čak ni supruzi naših dama nisu se ni najma nje okoristili njihovom smrću. Ostaju nam dakle četiri: ljubomora, eli-minacija, osveta i uvjerenje.
– Mislim da možemo isključiti i ljubomoru – rekla je Nancy. – Nijedna od žena nije dala ra-zlog sumnji… Za Dolly Prentice nisam posve sigurna… Priča se daje ona bila, hm, pomalo namiguša… Ali, o ostalima se ništa tak vog nije govorkalo. Reklo bi se da su svi muškarci volje li svoje supruge i bili prilično shrvani njihovom smrću.
Nijedan se nije ponovno oženio, što smatram prilično znakovitim, zar ne?
– Da, a to na određen način isključuje i naš sljedeći motiv, eliminaciju. Znate – „ubit ću že-nu jer se želim oženiti drugom ili zato što ona zna sramotnu tajnu o meni”. Doktor Crippen je, na primjer, morao eliminirati svoju suprugu kako bi se oženio ljubavnicom. Ali, ne, činjenice ne podržavaju ovo objašnjenje niti u jednom od naših pet slučajeva. Ne čini se da se ijedan od naših muževa nakon smrti žene okoristio ili napredovao.
– Nije, slažem se – rekla je Nancy. – Pukovnik Pre ntice je, tvrde očevici, bio užasnut smrću svoje supruge i čitavih četrnaest dana posve lud. Priča se da između njih dvoje nije baš sve bilo kako treba ali, prema Kittynim riječima, veoma je loše sve to podnio.
– A ja sam jučer razgovarao s olupinom od čovjeka.
Suprugom Joan Carmichael. Čovjek bi pomislio da se nakon njezine smrti nikad nije nasmi-ješio. Od Joan je dobio nešto novaca, ali mu je on, kao njezinom suprugu, vjerojatno bio stalno dostupan, i iskoristio ga je tek dvije godine nakon njezine smrti.
– A ja sam razgovarala s doktorom Forbesom kojeg sam jučer vidjela u bolnici. Posve se bacio na posao koji mu je sad čitav život. Njegova tuga zbog Sheiline smrti još je očita.
Simms Warburton, za njega nikad nećemo saznati. Otišao je ravno u rat i nikad se nije vratio kući, ali posve se sigurno nije naglo oženio niti odmah pobjegao s kćerkom nekog subhadur majora!
I naposljetku Billy Somersham. Vidio si ga. Ja ga poznajem. On od Peggyne smrti nije dobio ništa osim srcobolje. Ne, on nije imao apsolutno nikakav razlog da je „eliminira”. To nam dakle ostavlja samo dva motiva – osvetu i uvjerenje, štogod ti tom rječju mislio!
– Osveta? Bi li itko, ozbiljno, imao razloga svetiti se tim ženama? – upitao je Joe. Sto su one učinile? Sve su bile savršeno nedužna stvorenja koja nikome nisu dodijavala, čak ni muževima. Doista ne smatram da bi osveta bila uvjerljiv motiv.
– Onda ćeš, dakle, morati objasniti što misliš pod svojim zadnjim motivom, uvjerenjem.
– Uvjerenje. – Joe je uzdahnuo. – To bi nas moglo odvesti u područje ludila. Ukoliko je ne-ka osoba uvjere na, naprimjer, da ima bogomdano pravo ubijati iz vjerskih motiva, nazvao bih to umorstvom iz uvjerenja.
Naurung nije mogao dočekati kraj Joevog objašnjenja. – Sutteel – uzviknuo je. – Kao u sut-teeul Odvratnom hinduskom običaju spaljivanja udovice na mužcvljcvoj posmrtnoj lomači! Britanci su ga pokušali iskorijeniti, ali i dalje se zadržao, o, da, i dalje se provodi po selima! Ponekad žena svojevoljno ide u smrt budući da to donosi veliku čast njezinoj obitelji, ali često je na to prisile rođaci. Moj otac se sjećao jednog slučaja kad je žena umakla iz vatre i pobjegla. Vlastiti sin ju je pronašao gdje se krije, odvukao je natrag i ponovno bacio u plamen.
– Da, to bi bio, onako kako ga može shvatiti istočnjački um, primjer ubijanja iz vjerskog uv-jerenja.
Nancy je bijesno rekla: – Nije nužno vjersko! Mislim daje to isuviše zgodna izlika za tako gnjusan običaj. Društveni, možda. Snažni društveni razlog – naposljetku, tko u obitelji želi ima-ti na grbači beskorisnu udovicu koju će morati uzdržavati do kraja njezinog neproduktivnog života? Ne može se preudati i nedvojbeno je na teret obitelji, ukoliko se taj problem ne riješi pomoću posmrtne lomače i ne opravda pojmom pridržavanja vjerskih običaja!
– Što nas dovodi do drugog tipa „uvjerenja”. Društvenog tipa. Ukoliko naš ubojica nepoko-lebljivo vjeruje da rješava društvo nekog nepoželjnog elementa – tako čvrsto u to vjeruje da svoja djela smatra iznad svih zakona – mogao bi ubiti čitav niz sličnih žrtava. Prostitutke?
Svećenike?
– Zelenaše? – predložio je Naurung.
– Zelenaše svakako! Ali, časničke žene? – uskliknula je Nancy s porugom. – Svima su nam išle na živce ili su nam na smrt dosađivale, ali teško daje to bilo do te mje re da bismo uzeli kobru ili nož i ucmekali ih!
Joe se nasmiješio. – Slažem se. I tu sve ovo počinje bivati pomalo nerealno. Nije riječ samo o nizu časničkih žena. Riječ je o veoma posebnoj skupini časničkih žena, odabranih prema ne-kom nejasnom obrascu. Neke stvari su im zajedničke, neke nisu. Neke stvari su zajedničke sa-mo jednom dijelu te skupine – i Dolly Prentice i Peggy Somersham bile su trudne. Je li to zna-kovito ili nas navodi na pogrešan trag? Postoji, međutim, jedna stvar koju smatram veoma zna-kovitom. Naurung – gospoda Drummond i ja smo otkrili da su sve dame imale zajedničko ovo – imale su fobiju.
Prijevod te riječi kotrljao se naprijednatrag iznad Joeve glave dok ga zadovoljno kimanje glave obojice Naurunga nije ohrabrilo da nastavi. Nancy im je izložila pojedinost posebnog straha svake od žrtava, povezujući ga s načinom na koji je umrla, a lica oca i sina su se smrknu-la.
Naposljetku je Naurung ozbiljno rekao: – To je djelo vraga, sahibe. Bojim se da smo se vra-tili na naš prvi razgovor, ako ga se sahib sjeća?
– Na Churel? Kali razoriteljicu? Još uvijek to ne prihvaćam. Ali, ti i tvoj otac ste danas do-dali još jedan element motivu ubojstva iz uvjerenja, a taj je – politički. Ubiti, i to ne vojnike, nego njihove žene, na suptilan, grozan način, mogao bi biti proračunat način sijanja terora i sumnje među redovima britanske vojske. Način koji bi doveo do odmazdi i pretjerane reakcije o kojoj smo razgovarali. Ali, ne mislim da se ovdje nalazi naš odgovor. Iz dva naizgled beznačaj-na razloga. Sva su umorstva počinjena u ožujku. Na grob svake od žrtava stavljeni su buketi kašmirskih ruža – svi u ožujku. Ovo je obredni vid koji isključuje svaki od motiva koje smo do sad proučili.
Joe se namrštio. – Stoga sam sveden na rješavanje čitavog ovog problema iz onoga što bi svaki pristojni po licajac smatrao pogrešnim krajem. Napravio sam sliku osobe koja mora daje počinila te zločine…
– Veoma dobro, Sandilandse – rekla je Nancy s tračkom izazova u glasu – dokaži da nisi manjkav! Reci nam tko je odgovoran.
– Riječ je o muškarcu. Europljanin je. Sredovječan, snažan i okretan, i tjelesno i umno. Ve-oma je blizak s In dijcima i, ili ih je unajmio da počine ova umorstva, ili je dovoljno samouvje-ren da se preruši u Indijca kako bi se približio dovoljno da sam počini umorstva ne izazivajući sumnju. Živi u bazi u Panikhatu. Da prođeš pokraj njega šećući gradom, pozdravila bi ga ime-nom.
Uslijedila je duboka tišina dok su u glavama svih prisutnih vrvila imena. Nancy je odmahnu-la glavom i promrljala: – Ne. To nije moguće.
Mladi je Naurung bio pozitivniji i Joe se čak zapitao nije li do tog zaključka stigao i prije njega. – Sahibe Sandilands, mislim da vi znate, a i ja mogu pretpostaviti, tko je učinio te strašne stvari – rekao je. – Ali, zašto? Moj otac – kratko se naklonio Naurungu starijem – uvijek će reći, „Saznaj kako i zašto, i znat ćeš tko”, ali ono što vi govorite, upravo je suprotno.
– Znam – rekao je Joe – i da popunim sliku moram se vratiti u Panikhat. Tamo je sve zapo-čelo i tamo leže od govori.
– Samo još nešto, sahibe Sandilands – sumnjičavo je rekao Naurungov otac. – Radio sam sa sahiboin Bulstrodcom na slučaju metnsahib Simms Warburton koja se utopila. Ja sam razgova-rao sa skelarom koji se umalo uto pio zajedno s njom. Sumnjičio sam njega. Mogao je, ne zami-jećen od promatrača, potajno unijeti nož na splav i prerezati kože kad su bili nasred rijeke. Za-ronio je kako bi sirotoj gospodi pomogao, ali oboje su dugo bili ispod površine. Palo mi je na pamet da ju je mogao zadržavati ispod površine dok ne bude siguran daje mrtva. Razgovarao sam kasnije s njim i uzeo izjavu koja nažalost nije privukla zanimanje sahiba Bulstrodca, ali je se ja dobro sjećam.
Zapovjednice, Englezi su smeđi do vrata, a ispod toga su ružičasti. Ovaj muškarac je bio nag, osim turbana i poveza oko struka. Vidio sam mu tijelo. I imao je kožu Indijca od glave do pete.
Petnaesto poglavlje
Joe i Nancy su ustali i oprostili se od oca i sina Naurung, koji su ih ispratili do podnožja stu-bišta uz, kako je Joe pretpostavio, razmjenu službenih komplimenata.
– Naurung stariji poprilično je raspršio tvoju teoriju, nije li?
– Ne nužno – polako je odgovorio Joe. – Zapravo, ono što mije rekao moglo bi dati odgovor na ostala pita nja koja još imam. – Pogledao je na sat i rekao: – Ujak George je već stigao kući. Možda bismo mu se trebali ja viti?
– Oh, ujak! Bit će stvari koje će željeti znati. – Ispitivački je pogledala Joea. – I stvari koje bismo mu možda trebali objasniti. A mislim da i ja imam nešto što bih tre bala objasniti.
Uhvatila je Joea za ruku i čvrsto je stisnula. – Ne znam mnogo, možda ti ovo i ne moram re-ći, ali na početku – a sad mi se to čini tako davnim – rekla sam da su mi se, kad sam se vratila u Indiju, ostvarili svi moji snovi, a ti si me upitao – pretpostavljam da se toga ni ne sjećaš – jesu li mi se doista ostvarili svi snovi. Dakle, jednostavan odgovor je ne. Ali, sinoć si me odveo gdje nikad ranije nisam bila. Vjerojatno ti je to bilo očito – ne znam kako funkcioniraju te stvari – ali, sad moram reći da sam ja skrbnik – Andrewov skrbnik. Spasio me iz Francuske, a u zamje-nu sam gaja, i ostali, naravno, vratila u život. Ne namjeravam ga ostaviti bespomoćnog. Shva-ćaš, zar ne? – Iskreno je pogledala Joea. – Važno mije da shvatiš.
– Shvatio sam – rekao je Joe.
– Dobro, shvaćaj i dalje. To je sve što moraš učiniti.
Dok su se vozili prema Vladinoj kući, blještavoj na suncu, ispred njih se parkirao daimler sa zastavicom na haubi.
– Ujak George – rekla je Nancy. – Za dlaku nas je pretekao.
Činilo se da postoji neka povećana učinkovitost, pojačana službenost, nedvojbeno povezana uz guvernerov povratak. Kad su ušli, Georgeovo europsko osoblje bilo je očitije. Njihov su povratak pozdravljali sa svih strana i brzo ih uveli u društvo.
– Kako da ovo odigram? – pomislio je Joe. – Da ka žem, „Bojim se da sam prošlu noć pro-veo u krevetu s vašom nećakinjom? Nadam se da nemate ništa protiv.
Oh, uzgred rečeno, sljedeća pobuna samo što nije buknula.” Ujak George, međutim, spretno se bacio na temu. – Dobro jutro, Nancy, draga! Dobro jutro i vama, Sandilandse! Nadam se da ste dobro večerali? Dobro ste spavali, zar ne? U Calcutti zna biti prokleto vruće. A sad ste, ču-jem, bili u posjetu Naurungima.
– Kako dovraga sve to zna? – upitao se Joe, ali je guverner pročitao njegovo pitanje.
– Kako sam znao? Ne možeš raditi ovaj posao ako nemaš oči na zatiljku, a ja, ako ništa dru-go, imam veoma dobar obavjesni sistem. Iako, dobra ideja! Smatram da je starog Naurunga itekako vrijedno saslušati. Možda ćete mi reći što se dogodilo?
S dubokim olakšanjem što može govoriti engleski bez potrebe zastajkivanja zbog prijevoda, Joe je krenuo objašnjavati opseg njihove istrage, strahove Naurunga i sinjer u kojem su se kre-tali njihovi zaključci. Guverner je promatrao čas Joea, čas Nancy i naposljetku rekao: – Zamo-lio sam vas da otkrijete jesu li te smrti povezane. Zamolio sam vas da otkrijete je li sumnja u umorstvo doista utemeljena. To mi se sad čini veoma davno. Odgovor na oba ta pitanja je da i žao mije što to čujem. Mračan je to i tajanstven posao i rekao bih „Ne vide se svjetla, samo ta-ma.” Eh? Što? A sad mi kažete da tražite ubojicu koji je Europljanin? Nisam ni mislio suprotno.
– Da – rekao je Joe. – Mislim da vaše riječi točno opisuju dokle smo stigli. Imamo snažnu sumnju glede toga tko je ta osoba, ali nismo nimalo bliže razlogu, a ni način nam nije u cijelosti poznat.
– Počinjete s pogrešnog kraja, moglo bi se reći?
– Točno tako. Mora postojati neka veza, ali mi smo – ili barem ja – preglupi da bismo je shvatili.
– Nemojte se potcjenjivati – pristojno je rekao George. – S obzirom na hladni trag koji ste slijedili, mislim da ste obavili veoma dobar posao. No, sad će biti dosta o tome. Obavještavajte me o napretku. Dođite me posjeti ti kad god želite. Držite se Naurunga. Ali, nastavite sumnjati u svakoga, pa ni Naurunge nemojte isključiti.
Sad, međutim, imam jedno drugo i posve privatno pitanje koje bih s vama želio raspraviti. Danas se vraćate u Panikhat. Točno? Pretpostavljam u Andrewovom automobilu? No dakle, imate putnika! Vjerujem da je automobil dovoljno velik za troje? Imam jednu veoma šarmantnu gošću (s veoma mnogo prtljage!) i možda možete pogoditi tko je to? Ne možete? To je Midge, ili bih možda trebao biti službeniji i reći daje to Minette Prentice, kćerka Gilesa Prenticea. Namjeravala se vratiti s Molly Bracegirdle, ali je Molly ščepao gastritis – delhijski trbuh, kako ga ponekad nazivamo, indijski odgovor na egipatski trbuh. Midge je maloprije bila ovdje, ali je otišla u grad obaviti kupovinu kasno, zaključivši da bi trebala imati dar za oca. A novca, narav-no, nema! Sve je potrošila! Morao sam je financirati! O, moj Bože – kao da gledam Dolly Pren-tice! Ista je kao Dolly – zna se, reklo bi se, dodvoriti.
– Gdje je ta djevojčica bila? – upitao je Joe.
– U završnoj školi. U završnoj školi u Švicarskoj.
Zašto se to, zaboga, zove završna škola, nemam pojma.
Ako mene pitate, riječ je o početnoj školi! Sad moram obaviti neke poslove, ali ostanite sa mnom na ranom ručku. Za pola sata, može? Nancy, draga, idi i organiziraj da te spakiraju. Tre-bali biste krenuti čim poručamo. Dug je put pred vama, a ne želite se valjda voziti po mraku. A vi, Sandilandse? Pretpostavljam da se možete malo nečim zabaviti dok se ponovno ne nađemo ovdje?
Joe je proveo slobodno vrijeme lutajući po ružičnjacima i uredno se vratio u kuću na vrijeme za ručak. Prelazeći preko širokog odmorišta prema guvernerovim stanovima, čuo je glas Midge Pretnice mnogo prije nego što ju je ugledao.
Vedro beskonačno čavrljanje sjećanja. Joe je zastao pred vratima i slušao, neobično privučen tim sitnim glasićem, a još više stvarnošću kad je otvorio vrata. Posve prepoznatljivo kćerka Dolly Prentice, prepoznatljiva po onoj staroj, izblijedjeloj fotografiji. Iako je Midge naslijedila očevu tamnu put, imala je one iste lagano nakošene oči, isto lijepo lice i onu istu osobinu koju je Kitty opisala „nestašnom”.
Guverner ih je upoznao i Midge je odmah rekla: – Baš mi je drago što ste ovdje, zapovjedni-ce. Sad mi rao zete reći što mislite! Ja mislim daje prekrasna! Mislim da je upravo nešto što će mu se svidjeti. Sto vi mislite?
Iz kutije i iz papira u koji je bila zamotana, izvukla je maleni kipić od bjelokosti. Kipić otvo-reno erotske teme. Uobičajeno, bila su to dva ljudska lika, očiju napola sklopljenih od blažen-stva, isklesana u isprepletenom zagrljaju i domišljato zaokrenuta za 180 stupnjeva u struku.
– Eto – ponovila je Midge. – Što mislite?
– Mislim da će biti apsolutno oduševljen – rekao je Joe, svjestan da time kazuje samo da bi on sam bio apso lutno oduševljen. Što će strogi Prentice misliti o njemu, Joe je mogao samo nagađati.
– Mora da je bio skup – rezignirano je rekao ujak George.
– Nije bio preskup – odgovorila je Midge. – Pokušala sam cijenu pretvoriti u funte, najbolje što sam mogla.
Mislim daje koštao tridesetak šilinga. Bili su tako ljubazni kad su po zastavici na automobilu vidjeli da sam s va ma – dopustili su mi da jednostavno potpišem kupnju.
Ujak George je postao pomalo napet.
Sjeli su za ručak i Midge je nastavila pripovijedati. Sad je opisivala neki ples pod maskama. – I tako smo nas dvije došle – rekla je – Betty Bracegirdle i ja. Ona kao Indijanac, a ja kao kau-boj. Lako smo osvojile nagradu i napravile počasni krug po prostoriji i svi su klicali!
– A jeste li – upitao je Joe – za sobom ostavile i niz slomljenih srdaca po čitavoj Europi?
– Ne – mrzovoljno je odgovorila Midge. – Ne niz.
Samo jedno.
– Pričaj nam o njemu – rekla je Nancy, kao što se nedvojbeno od nje i očekivalo.
– Oh – rekla je Midge – nije to bio on, nego ona.
– Ona?
– Da. – I uz treptanje kapaka koji su se spuštali, s ru kom teatralno položenom na srce: – Bi-la sam to ja. Mo je je srce bilo slomljeno. Oh, bio je tako drag! Naučio me igrati piket. Kad si na brodu, svi ujutro kartaju – uglav nom dosadni bridž ili dvostruko dosadniji poker, ali on me je naučio piket. Mi smo zatim naučili ostale i nakon nekog vremena svi su najbolji ljudi kartali piket s nama.
Bilo je to moderno! – Zatim je, okrenuvši se prema Joeu, upitala: – Igrate li piket?
– Da – odgovorio je Joe – zapravo, igram ga.
– Moramo onda jednom igrati – rekla je Midge. – Navikla sam plesati gotovo svaku večer, ali sad se on vra tio u svoju pukovniju, ostavivši me nesretnu, izjedajući mi srce. Nikakvo čudo da sam tako blijeda!
– Vratio se u svoju pukovniju? Nakon, nedvojbeno, suznog rastanka – rekla je Nancy.
– O, da! Najsuznijeg rastanka ikad!
– A taj tvoj Paladin – rekao je ujak George – taj junak, taj morski Lotar, ima li on ime?
– Taj vitez u sjajnom oklopu! – hihotala je Midge. – O, da, kako da ne, ima on ime. I ako me dođe posjetiti, sve će biti otkriveno. Visok je, crn i zgodan… apsolutno božanstven! Nemate pojma! Moj Bože, nadam se da će se tati svidjeti! Mora mu se svidjeti!
Njezina je publika zašutjela. Svi su, svak na svoj način, nagađali kako će Giles Prentice pri-miti tog nepoznatog časnika koji je pronašao put do nedvojbeno zapaljivog srca Midge Prenti-ce. Midge Prentice, Dollyne kćerke. S Dollynim izgledom i, kako se činilo, Dollynim sklonos-tima.
Nakon nekoliko sati koje su proveli zajedno sjedeći u Andrewovom automobilu, na Joevo i Nancyno olakšanje, Midge je naposljetku zašutjela i zaspala, s glavom druževno naslonjenom na Nancyno rame. Bio je mrak kad su stigli u Panikhat i dovezli se ispred Prenticeovog bunga-lova.
Visoka i vitka stasa, Prentice je stajao osvijetljen svjetlima nadolazećeg automobila s drža-njem nekoga tko je strpljivo čekao. Midge je istrčala iz automobila i pojurila prema njemu. Prentice je kleknuo na jedno koljeno i ispružio ruke. Nancy i Joe su se prešutno dogovorili da će ostati u automobilu. Čekali su dok Midgeina opsežna prtljaga nije bila iznesena i prebačena u kuću, a zatim je, na Nancyn mig, Naurung ubacio kvačilo u brzinu i veliki se automobil ne-čujno išuljao s imanja, ostavljajući Midge i Prenticea na verandi, zagrljene, s Midge koja, kako se moglo i pretpostaviti, nije prestajala pričati, i Prenticeom koji ju je pozorno slušao.
– Dakle – rekla je Nancy – kako ti se čini? Sto mis liš o Midge?
– Mislim da je apsolutno dražesna – sentimentalno je rekao Joe.
– Ma nemoj! – rekla je Nancy. – Ja mislim daje prava napast! Nije zabadava Dollyna kćer-ka!
– Pitam se – rekao je Joe – što će Prentice učiniti da je uvede u panikhatsko društvo?
– Mislim da mogu pogoditi! U petak je za pukovniju Manoli dan. Uvijek se održava treći petak u ožujku.
Zapravo je riječ o smiješnom običaju, ali u ratu protiv Sikha pukovnija je, vjerujem, uhvaće-na sa spuštenim gaćama i morali su odmarširati usred noći onako kako su se zatekli, u pidža-mama – bila je to svojevrsna ponoćna trka sa zaprekama. Zapravo je riječ o prilično junačkoj epizodi i učinili su sve što se od njih zahtijevalo (ne znam pojedinosti) i sve od tada na obljetni-cu Manoli dana održavaju ragtitne ples. Nakon procedure slijedi trka sa zaprekama. Nekoć je to bilo prilično opasno – vjerujem da je još uvijek tako – ijedne se godine netko strašno ozlijedio. Otad su ograničili broj – šest ili osam, tako nešto. A imena pukovnik izvlači iz šešira.
Znaš što? Pozvat ću Prenticea i Midge na večeru prije plesa. Pozvat ću i tebe. Mladi Easton i Smythe mi se čine prilično zgodni – pozvat ću i njih. Društvo mladih za Midge. Možda ću poz-vati i Kitty zbog ravnoteže. Nju će zacijelo zanimati vidjeti drugu Dolly Prentice! Vidjet ću što mogu urediti. Da, dođi na večeru i ples.
Joe je uzdahnuo. – A što moram odjenuti za tu tvoju užasnu zabavu? Pidžamu?
– Ne, ne! Svečano odijelo. Bijeli sako, modri pojas, crnu mašnu, hlače preko čizama s ma-muzama – uobičajeno. Ne brini – mi ćemo osigurati pidžamu!
Svi moji snovi?
Nanty je polako ponovila pitanje i skrenula pogled s njegovog, usredotočivši se na orhideju koja je stajala u vitkoj srebrnoj vazi između njih. Dugo je šutjela, nježno milujući njezine svile-ne latice i on je iz njezine šutnje zaključio da razmišlja o njegovom dubljem značenju.
– Ne. Ne svi moji snovi. Ali, većina da. Onakvih kakvi su tad bili. Indija je i nadalje bila bi-jela i zlatna i sve čemu sam se nadala. Ljudi su se smiješili i sunce je sjalo. Krv, gnoj i bijeda, buka i prljavština bili su daleko iza mene u Francuskoj. Sjećam se da sam samoj sebi govorila, „Svaki ću dan imati čistu odjeću!” I naravno, u Indiji svaki dan doista imaš čistu odjeću. Vraća-la sam se u život. Ali, onda…
Lice joj se natmurilo kad se sjećanje vratilo. – Peggy Somersham, moja najbolja prijateljica. Moje je ja u Indiji bilo okruženo mirom i udobnošću za kojom sam čeznula, a onda je najednom moja prijateljica ležala mrtva u kadi. Znala sam daje netko ušao u moj raj i bez ikakvog razloga kojeg bi se mogla sjetiti, ubio nekog meni bliskog. I, zašto Peggy? Zašto ne mene? Ja sam se vratila sa smrću. Ja sam se vratila s krvlju. I više nego što sam ikad ikoga ili išta mrzila, mrzila sam čovjeka koji je bio odgovoran za to!
Zamišljala sam kako je to učinio i pokušala rekonstruirati. Od Bulstrodea, onako snishodlji-vog gada kakav jest, nisam dobila ni mrvicu suradnje! Da sam ga pokušala zainteresirati ili mu predložiti da pogleda malo bolje, samo bi mi se nasmijao svojim iritantnim smijehom koji go-vori, „No, no! Nemoj prljati svoje lijepe ručice. Ovo je muški posao. Ti ga ne bi shvatila.” Sto-ga sam nazvala ujaka Georgea i razgovarali smo o vama, o forenzičkim tehnikama i analizama karaktera zločinaca o kojima smo čuli vaša predavanja i složili smo se – „To je čovjek za nas!” Ujak George je – veoma je dobar u tome – potegnuo neke veze i evo nas. Uspijete li riješiti ovaj slučaj, mislim da će to smatrati osobnom pobjedom!
Ispružila je i objema rukama uhvatila Joea za ruku. – Sad kad ste s nama, čitav se svijet pro-mijenio!
Joe je nježno pogledao njezino uzbuđeno lice. – Nous gagnerons parce quc nous sommes les plus forts! – rekao je.
– Tko je to rekao?
– To su siroti stari Francuzi rekli na početku rata.
Njima nikad ne manjka samopouzdanja! Ali, na kraju je ispalo da su doista pobijedili.
Khansama je nečujno ušao u sobu, s voštanom svijećom u ruci, s namjerom da zapali nove svijeće. Nancy gaje zaustavila pokretom ruke i svijeće su jedna po jedna zatreperile i ugasile se. Jedva čujno, diskretno šuškanje u kutu sobe označilo je ajin dolazak i Nancyju je nježnim gla-som otpustila. U tišini obasjanoj mjesečinom i prigušenim gradskim zvucima koji su dopirali iz ulice ispod njih, lavež nekog psa, dozivanje neke noćne ptice, iznenadna buka s tržnice koja je jednako naglo i prestala, kao da su samo naglašavali tišinu koja se spustila između njih.
Podigla je pogled, prostodušno i oprezno istodobno. Zbog njezine ju je prostodušnosti Joe čeznuo čvrsto zagrliti, razbašuriti joj kosu i poljubiti joj vršak nosa, spusti ti je sebi na krilo, spavati s njom, buditi se s njom, ali je onaj oprez prenosio posve drukčiju poruku. U mislima se vratio u bar u Abbcvillcu, časnici francuske ženske vojske. Iskapila je svoj drugi konjak i, net-remice ga promatrajući ravno u oči ovakvim istim usredotočenim oprezom, prošaptala frazu od čije je grubosti ostao bez daha. Baisemoi, Tommy! Što bi rekao da mu Nancy kaže to isto? Znao je točno što bi učinio. Očajan, napolajc krenuo prema njoj, ali ona gaje preduhitrila i, spu-štajući se na koljena pokraj njega, obgrlila ga rukama oko struka i zakopala lice u njegovo krilo. Kad je podigla pogled, oči su joj bile vlažne od suza, ali smijala se.
– Joe – rekla je – slušaj! Mislim da ti ne moram ništa objašnjavati. Zacijelo si pogodio da ne znam baš mnogo o ovome. Bože! Tako si drag, tako poseban i apsolutno si mi uže za spašava-nje – ne želim te razočaiati, a znam da se to ponekad događa.
Ganutiji nego što je mogao pretpostaviti, Joe joj je podigao lice i okrenuo ga prema sebi. Nježno ju je poljubio, a zatim ju je poljubio otvorenih usana. Tiho mrmljanje, tihi uzvik i našli su se na nogama.
– Sto ćemo sad učiniti? – nelagodno je upitala Nancy.
– Ja ovdje negdje imam savršeno dobru sobu – odgovorio je Joe nejasno mašući rukom.
– A ja na onoj strani. Da bacimo novčić?
– Ne – rekao je Joe. – Dođi sa mnom.
Četrnaesto poglavlje
Probudio se u čahuri razbacane krevetnine. I nije samo krevetnina bila razbacana – očito se i mreža za komarce tijekom noći nekako otkvačila, sudeći po velikom broju kvrga na njegovim leđima. Pokraj njega krevet je još bio topao od Nancy. U mislima mu je bio metež dok se pris-jećao nedužnosti i uzbuđenja s kojim mu se Nancy pridružila u noći, osmijeha i tihog smijeha, nježnog grčenja njezinog tijela kad je legla s njim.
Pretpostavljao je da svi u tom velikom kućanstvu znaju točno što se dogodilo. A ako oni zna-ju, mora se pretpostaviti daje samo pitanje vremena kad će i guverner saznati. Pokušao je raz-govarati o tome s Nancy, ali ona nije bila kadra priznati da njihova burna noć ima i društvene implikacije. Kako će, pitao se, reagirati guverner? „Otpravite vražjeg policajca sljedećim bro-dom kući!” Nije mislio da bi bilo tako. Mislio je daje njezin ujak bio itekako svjestan kakve će biti posljedice njegovog tako brižnog aranžmana za spavanje, da ne spominjemo sjajno odabra-no vino. Sumnjao je čak daje to guverner izazvao zbog neke svoje svrhr. Pri njihovom prvom susretu pomalo je pogrdno govorio o Andremi Drummondu. Budući daje žalio svoju nećakinju, je li moguće da joj namješta malu zabavu, utješan preljub? Joe je čuo priče koje su svi čuli o labavosti morala u tropskoj Indiji i pitao se nije li ih prebrzo odbacio kao poželjnu besmislicu. Svejedno, ovdje je postojalo nešto što nije shvaćao.
Umoran od pojavljivanja u uniformi i propisno okupan, odjenuo se u običnu odjeću i sjeo za ogroman doručak. U guvernerovoj kući, koja se očito zaustavila u edvardijanskoj viziji takvih stvari, doručak se sastojao od jaja, slanine, kave, prepečenog kruha i – kao kruna svega – tanju-ra fino skuhane zobene kaše. Kao da doručkuje u Oxfordu u devedesetima.
Kad se najeo i zapalivši cigaretu izišao na balkon, pojavio se sluga i pozdravio ga naklonom.
– Gospoda vas moli daje posjetite čim budete mogli – rekao je – a dolje je i jedan pojedinac koji vas je došao vidjeti.
– Pojedinac? Kakav pojedinac?
– Policijski havildar Sikli – odgovorio je, uspijevajući mu prenijeti da taj Sikh, policijski li-avildar čeka dok ne pošalju po njega.
Joe je instinktivno poželio reći, „Dovedite ga gore”, ali je zaključio da bi to bilo kršenje pro-tokola i upitao može li njegov posjetitelj biti odveden u neki ured u koji će se on kasnije spustiti i razgovarati s njim, nakon što ga memsahib primi.
Nancy gaje dočekala s blistavim osmijehom i, brzo se ogledavši oko sebe kako bi se uvjerila da su, za promjenu, doista sami, prišla mu i ovila mu ruke oko vrata. Čvrsto ga je poljubila i rekla: – Dobro jutro, Holmese. Vidim da vas je gospoda Hudson poslužila jednim od najboljih doručaka Baker Streeta, jednako kao i mene. A sad mi recite – kakvi su vaši današnji planovi?
– Planirao sam – rekao je Joe – najprije vidjeti kako si. No, vidim da tu nema nikakvih prob-lema – apsolutno zračiš od ljepote. Kako neobično! Trebala bi izgledati bli jedo i žalosno. „Zar sam zbog ovog neotesanog, smrdljivog klauna izgubila svoju krijepost!” Znaš, takve stvari.
– Ne da mi se – odgovorila je. – Već si ionako dovolj no uobražen, tako da ću samo reći – bio si divan! Bilo je divno! Ja sam bila divna – nisam li?
– Jesi – rekao je Joe.
I doista je na njezinom licu bila neka nova, rosna svježina koju on nikad ranije nije vidio.
– Odgovorit ću na tvoje pitanje o tome što ćemo da nas raditi. Dobri nas Naurung čeka do-lje.
Uz prikladnu pratnju, njih dvoje su krenuli za slugom kroz kuću, kroz salone i diskretna vra-ta ureda u kojima su u taj rani sat službenici Bengalci već marljivo črčkali, brbljali i ljubazno im se klanjali dok su prolazili.
Naurung ih je pozdravio sa svojom uobičajenom samodovoljnom smjernošću. – Mislio sam, sahibe – započeo je – da bismo trebali razgovarati s mojim ocem. On vam ne može reći mnogo, ali su ga se smrti one dvije dame ticale – kao policajca, naravno. Gospođe Forbcs i gospođe Simms Warburton.
– Možeš li ga dovesti ovamo? – upitao je Joe.
– Ja ga svakako mogu dovesti k vama, no možda bi bilo bolje da mi odemo k njemu. Nije daleko. Radi is pred sudnice. Sad kad se povukao iz policije, piše pisma.
Pisači pisama međusobno razgovaraju. Mislim da biste vi to nazvali sindikatom. Mnogo zna-ju.
Joe se okrenuo prema Nancy. – Idemo? Nisi previše umorna za malu šetnjicu?
Nancy ga je prekorno pogledala i njih troje su krenuli u sve veću vrućinu dana, zapadno uz-duž esplanade prema gotičkoj krasoti zgrade sudnice, sagrađenoj od crvene cigle.
Naurungovog oca bilo je lako prepoznati među čitavim nizom likova koji su pisali ili tipkali sjedeći ispod arkade. Sikhski turban izdvajao gaje od ostalih, a osim razlike u godinama, Nau-rung stariji izgledao je posve jednako kao i sin. Bio je na poslu. Joe je kratko zastao i promatra-o. Starčev klijent čučao je na petama ispred modernog novog remingtonovog pisaćeg stroja, nagnuo se prema pisaru i nešto mu hitro i govorljivo šaptao. Naurungjc slušao i odgovarao, očito drugim riječima ponavljajući ono stoje upravo čuo, a zatim na svom pisaćem stroju otku-cao dogovorenu izjavu. Došavši na kraj pisma, izvukao je papir iz stroja, glasno pročitao što je natipkao i pružio pismo mušteriji. Usrdne zahvale i puna šaka kovanica bile su pristojno prih-vaćene, i prije nego što se sljedeći klijent uspio progurati do stroja, Naurungjc oslovio oca i poveo ih do njega. Predstavio ih je na engleskom i starac ih je tim istim jezikom i pozdravio.
– Počašćen sam – rekao je – što me policijski sahib iz Scotland Yarda posjećuje na mom poniznom radnom mjestu.
– Ja sam počašćen – odgovorio je Joe – što priznati umirovljeni policijski časnik stavlja na stranu važne pos love i pronalazi malo vremena kako bi jednom london skom policajcu rasvijet-lio događaje iz prošJosti, ali vašem se sinu učinilo, a učinilo se i meni, da bi moglo biti misli koje bi nam bilo razumno međusobno podijeliti.
– I ja sam tog mišljenja. Ali, ovo nije dolično mjesto za takav razgovor. Dopustite mi, mo-lim vas, nekoliko minuta i bit ću vam na raspolaganju.
Naurung stariji je zatvorio i zaključao pisaći stroj. Okrenuo se muškarcu sa svoje lijeve stra-ne i nešto mu dugo govorio. – On je neznalica i skroman čovjek, ali je i častan i svoje ću mjesto i pisaći stroj ostaviti pod njegovom zaštitom. A sad, bi li sahib i memsahib krenuli za mnom?
Hodajući uz Joea, dok su Nancy i njegov sin malo zaostali za njima, starac ih je poveo sje-verno iza dva ulična ugla u jednu stražnju uličicu i stubište iznad kojeg se nalazio neki natpis na hindustanskom. – Ovo je – rekao je – jedan lokal za Sikhc i drže ga moji prijatelji i rodbina. Ovdje ćemo imati privatnost. – Poveo ih je uskim stubištem do prostrane prostorije iz koje su prozori s lukovima vodili do balkona i u kojoj se pojavio čaj i neki slatkiš. Joeu je bilo jasno da su bili očekivani. Sjeo je s Nancy za stol, a Naurungov otac im je sjeo sučelice. Sam Naurungjc poput stražara stajao po strani nedaleko od oca, a starac je nepodijeljenom pozornošću slušao sve što mu je Joe govorio, ali je povremeno bilo očito daje izgubio nit i, kad bi se to dogodilo, Nancy bi se umiješala s prijevodom, a ponekad bi to učinio i Naurung. Razgovor je nastavio na engleskom s intervalima hindustanskog.
– Sin mije rekao sve što zna o vašoj istrazi, a ja spo znajama o vašem poslu dodajem ovo, što sam izvukao iz vlastitog iskustva rada sa sahibom Bulstrodcom u Panikhatu – započeo je starac. Joeu se učinilo daje na spomen Bulstrodeovog imena na starčevom licu zamijetio tračak nekog izraza, izraza koji je mnogo puta vidio na licu Naurunga mlađeg. Antipatije? Ne – – prezira. – Svjestan sam uznemirujuće implikacije – nastavio je starac.
Nancy je zapela oko te riječi, ali ju je nakon kratke rasprave Naurung razjasnio.
– Objasnit ću. Mislim da se izvana sve u Bengalu čini posve mirnim. Tijekom rata zaradio se novac i ljudi su – iako ne svi – bogati, ali buna sahib – vaš ujak – nije budala. On gleda ispod površine. Nije pozvao uvaženog policijskog zapovjednika… – Naklonio se Joeu. – Nije vas, gospodine, pozvao zabadava, niti da bi – ispričajte me što ću to reći – udovoljio svojoj nećaki-nji. Ima on dugo pamćenje. Misli o prošlosti, ali misli i o budućnosti. Odluku da se glavni grad Indije iz Calcuttc premjesti u Delhi školovani ljudi u Bengalu zamjeraju. Još uvijek je i mnogo kivnje zbog rata. Englezi stalno govore o junaštvu indijskih vojnika u Francuskoj i pripovijeda-ju junačke legende. Ono što mi znamo jest da se od „junačke” družbe koja je otišla u Francusku veoma mnogo njih nije vratilo. Pogledajte, ako meni ne vjerujete, koliki su gubici medu Bat-cmanovom konjicom. Vjeruje se da su vrijedni indijski životi potraćeni.
Zastao je i upitno pogledao Joea.
– I sam sam bio u Francuskoj – rekao je Joe – i to su isto mišljenje naveliko izražavali bri-tanski časnici, uklju čujući i mene. Nijemci su britansku vojsku opisivali kao „vojsku lavova koju predvode magarci”. Slažem se.
Međutim, nisu indijske trupe jedine za koje se to može reći. Ja sam rat započeo sa šest rođa-ka, a sad imam jednog.
– Mnogi bi Sikhi mogli reći isto – odgovorio je stara i nastavio – ali naša je vjera umrijeti li-cem okrenutim prema neprijatelju i služeći našem kralju. Sikhi se ne žale, ali među drugima mnogo je neprijateljstva prema Britancima zato što su indijski narod uvukli u rat koji nije nji-hov. No još se više… – Na trenutak je zastao kako bi naglasio poantu: – … vjeruje da su Bri-tanci mudri i sup tilni i da poduzimaju korake kako bi razdvojili Hinduistc i Muslimane. I sam u to vjerujem. A otvoreno se go vori da je ovaj pokret podjele Hinduista i Muslimana motiviran politikom „podijeli pa vladaj”.
Posljednje stoje Joe želio bilo je zateći se u zmijskom leglu indijske politike, ali otac i sin Naurung su djelovali tako iskreni u svojoj želji da spriječe katastrofu koju su jasno vidjeli na horizontu da se potrudio pozorno saslušati. Da mu možda otac i sin ne otkrivaju skriveni razlog iz kojeg gaje ujak George tako gorljivo angažirao?
Prihvatio je još jedan slatki kolačić i oprezno upitao: – Što želite reći? Kamo sve ovo vodi?
– Želim reći da je politička situacija, iako naizgled mirna, zapravo eksplozivna i da – ako me želite čuti – naš posao s umorstvima niemsahiba u tome možda ima katastrofalnu ulogu. Ne zaboravite daje 1858. godine upravo u Bengalu šibicom zapaljen barut koji je umalo raznio Britansku Indiju na komadiće. – Tu je riječ izgovorio s ponosom. – I ne zaboravite da je tad bure baruta bila sumnja – možda neutemeljena, ali svejedno sumnja – da Britanci namjeravaju silom preobratiti sepojske vojnike na kršćanstvo. Fitilj se Britancima činio posve trivijalnim. Vojnicima su izdali metke za koje se šuškalo da su bili namašćeni svinjskom i govedom mašću. Da bi napunio pušku, vojnik je morao odgristi vrh metka i tako se zagaditi bez obzira je li Hin-duist ili Musliman. Pričalo se da je to lukavi britanski način uništenja kasti u indijskim pukov-nijama. Međutim, Britanci nisu bili prepredeni – možda su bili samo neoprezni i nepromišljeni, no tragedija je bila u tome što je to bio fitilj koji je zapaljen u Bengalu u ljetno doba kad su živ-ci slabi. Baze kao stoje Panikhat ovdje u Bengalu i Meerut u blizini Delhija doživjele su prve eksplozije.
Joe se sjetio patetičnih ploča na starijim bungalovima. Sjetio se Kitty izgubljene u prošlosti kojaje za nju bila nadohvat ruke.
– Tko će zaboraviti memsalub Chambers, mladu trudnicu, raskomadanu na dijelove, prvu žrtvu. Prvu od stotina Engleskinja koje su umrle strašnom smrću od ruku pobunjenika. A budu-ći da su njihove žene i djeca tako strašno trpjeli, odmazde Engleza bile su jednako strašne.
Vješanja, sepoji vezani uz topove i raznijeti na komadiće… mračno doba.
Ne bi mnogo trebalo da se taj užas ponovi. Već imamo isti obrazac – mnogo pritužbi, mnogo sumnji. Počne li se po bazarima šuškati da postoji pokret, pokret da se istjeraju Britanci, mnogi će mu se – često neznalice – pridružiti. Situacija je ponovno krajnje opasna.
– Ponovno vas pitam – rekao je Joe – kamo me to vodite?
Prostorija je zanijemila dok su čekali njegov odgovor, a onda je naposljetku rekao: – Mislim, zapovjednice, da vi, jednako kao i ja, vjerujete da su sve ove tragedije povezane? Gledajući dokaze, čini se daje u svakom tom slučaju postojala nazočnost nekog tajanstvenog lika koji je nestao. Uzmite na primjer ženu sahiba Carmichacla. Tko je ubio onu kobru? Ljudi će pretposta-viti daje zacijelo bio neki urođenik. Žena sahiba Forbesa. Gdje je sad onaj saddhu – materijalni svjedok, ako je ikad uopće postojao? A onaj skelar koji je onako junački pokušao spasiti ženu sahiba Simmsrburtona kad se utapala? Ili najrecentnije, onaj urođenik, trgovac koji je tako veli-kodušno istupio kako bi rekao da, iako se u vrijeme smrti metnsahib Somersham nalazio u uli-čici pokraj njihovog bungalova, nije ni čuo ni vidio ništa sumnjivog?
Naurungjc smjerno pročistio grlo, očito želeći nešto reći, ali ncvoljak prekinuti oca koji se sad upitno okrenuo prema njemu.
– Malo sam istraživao, nadam se da mi ne zamjerate, baš tu smrt. Možda ćete se sjetiti tog svjedoka koji je nestao – nekog trgovca, predstavnika Vallijce Raja. Imam prijatelja koji radi u toj tvrtki i zamolio sam ga da mi sazna tko je bio trgovac u Panikhatu koji je prije nekoliko tje-dana došao prodavati proizvode te tvrtke. Nemaju nikakvu zabilješku ni o kakvom predstavniku tvrtke u Panikhatu u to doba, niti zapravo ikad ove godine, dakle i on je tajna.
Tišinu s kojom je dočekano njegovo otkriće prekinuo je Naurung stariji. – Sad ću vam reći nešto što nije općepoznato. Naime, nije riječ o tajni, ali o tome se općenito ne govori. Prije šest tjedana u Bhalasorcu, to je mjesto odavde udaljeno dvadeset i pet milja, ubijena je žena poštan-skog službenika kad je izišla na jahanje. Mislilo se da ju je udario konj. Lubanja joj je pukla. Prije tri tjedna, žena plantažera koji živi deset milja odavde „slučajno” se ubila pogrešno proči-tavši naljepnicu na bočici lijekova. Takve stvari se događaju. I ne biste ih nazvali „vijestima zbog kojih se zaustavljaju tiskarski strojevi”. Ali, oni koji imaju oči da vide povezanost među tim stvarima, takvu povezanost mogu i pronaći. Ja osobno mislim daje riječ tek o nečemu što se u Indiji događa. Vjerojatno se tako nešto događa i u Londonu? Ali, sjećam se da su 1858. pove-zanosti bile viđene i tamo gdje ih nije bilo. Na istinu se nije obaziralo jer je laž bila vrednija.
Sahibe Sandilands, znate da sam pismopisar. Mi pismopisari čujemo stvari koje se govore u povjerenju – tajne, zagonetke, djelatnosti. Malo govorimo, ali mnogo znamo. Kad smo zabrinu-ti, međusobno podijelimo svoje spoznaje i svoje strahove. A na bazarima i u hodnicima Vladine zgrade postoji strah, veliki strah daje država na rubu još jedne, ovaj put veće pobune nego stoje bila ona otprije šezdeset godina. Tad su Sikhi stali uz Britance protiv pobunjenika. Ako ponov-no dođu takva grozna vremena, Sikhi će ponovno stati uz vas. Takvi su. No mnogi se boje daje bure baruta već pripremljeno.
– A iskra koja bi ga mogla zapaliti? – upitao je Joe, iako je već znao odgovor.
– Fitilj. Trag ubijenih gospoda. Već se o tome govo ri. Nedostaje samo jedna stvar, sahibe. Šibica. A nju vi držite u ruci.
– Joe Sandilands drži šibicu? – grubo je upitala Nancy. – Što time želite reći, Naurung?
– Želi reći – odgovorio je Joe – da će, kad veliki is tražitelj Scotland Yarda završi istragu i objavi guverneru Bengala da su Indijci, ili čak samo jedan Indijac, sa zlo namjernim predumiš-ljajem ubili pet engleskih dama, supruga časnika u otmjenoj konjaničkoj pukovniji, doći do odmazda. Bit će hapšenja, možda čak i pogubljenja. A s predanim i neumoljivim pukovnikom kao stoje Prentice na čelu, tko zna kako daleko bi to otišlo? Svi znamo kakva mu je reputacija kad je o osveti riječ.
– Zatim će doći do odmazdi i pretjeranih reakcija urođenika – rekla je Nancy, blijeda u licu. – Kongresni političari bi se toga mogli dočepati i iskoristiti u svoju ko rist! Upravo ono što im treba kao borbena zastava kojom će nam zamahati pred licima! Oh, Joe…
Naurung, koji je tijekom ovog razgovora stajao i gotovo čitavo vrijeme šutio, sad je tiho progovorio: – Sahib Sandilands kaže kad objavi svoje otkriće. Smijemo li znati je li doista nje-gova namjera optužiti za te smrti Indijce?
Joe je pogledao tri napeta lica oko sebe i odmahnuo glavom, tužno se smješkajući. – Mora da mislite da sam do sad učinio veoma malo toga čime bih opravdao svoj profesionalni status i povjerenje koje mije guverner ukazao. Možda se čak prisjećate i imena koje nam novinari često daju u Scotland Yardu – Istražiteljski odred. Teško je preuzeti slučajeve koji su godinama stari, loše vođeni od samog početka, slučajeve u kojima ne mogu upotrijebiti nijednu od novih foren-zičkih metoda koje sam posljednjih šest mjeseci tako ponosno pokazivao bengalskoj policiji.
Naurung je s razumijevanjem kimnuo glavom.
– Nema otisaka prstiju, nema krvne grupe, nema raspitivanja od vrata do vrata, nema douš-nika. Prisljen sam osloniti se samo na um i zdravi razum. No, ima još nešto.
Na trenutak je zastao, pitajući se koliko će njegova publika biti sposobna shvatiti ono što im je kanio reći, a zatim nastavio.
– U ratu sam bio smješten s jednim veoma pametnim čovjekom – načitanim čovjekom. Sa sobom je u rat ponio dvije knjige – djela jednog austrijskog psihologa, Sigmunda Freuda, i nje-govog švicarskog kolege Carla Junga. Ja sam zgrabio Shakcspcarovc drame i Kim1. Kad rat nije neposredno bučno zujanje metaka pokraj tvojih ušiju, čekanje je dosadno pa smo ga moj sudrug i ja iz među napada provodili čitajući knjige ovog drugoga. Ne znam koji je od nas dvo-jice bolje prošao! Mnogo sam naučio o psihološkoj znanosti nesvjesnog uma, o psihoa nalizi i razvoju karaktera. Moj prijatelj nije vjerovao u postojanje zla i smijao se na ideju policajca o „zloči načkom tipu”. Vjerovao je daje karakter čovjeka doživotno određen – ako želite obliko-van – okolnostima u njima – knjiga Rudyarda Kiplinga govih prvih sedam godina života. Ako je rođen u siromaštvu i zločinu, vjerojatno će odrasti u siromašnog zločinca, iako ne vlastitom krivnjom.
Obojica Naurunga su ga živo pogledali i kimnuli glavom. Stariji Naurung je rekao: – U Ben-galu imamo izreku – Rajahov sin neće zamijeniti cipele s postolarevim sinom.
– Upravo tako – složio se Joe pomalo ispuhan. – Ta kođer sam napravio studiju fenomena u povijesti zločina u Europi i Americi koji je započeo s umorstvima pet da ma noći – pet prosti-tutki – u londonskom East Endu pri je pedeset godina.
Naurung stariji ga je slušao s pojačanom pozornošću, a njegov sin je gorljivo kimnuo gla-vom. Bilo je očito da obojica znaju za taj slučaj.
– Jack Trbosjck? – upitala je Nancy. – Govoriš li o umorstvima u Whitechapelu? Policija te zločine nikad nije riješila, zar ne?
– Nije – rekao je Joe. – Ali, uz pomoć mojeg prijatelja u rovovima, vjerujem da sam otkrio Jackov identitet.
Motiv je, mislim, veoma različit u nizu umorstava koje trenutačno istražujemo, ali neki su im vidovi zajednički.
Ovdje nemamo mahniti napad izvršen kroz nczatomljiv seksualni poriv, nego brižno realizi-ran obrazac ubojstava.
Žrtve su bile odabrane. Nisu se jednostavno našle u dosegu ubojice u trenutku kad je osjetio manijakalni poriv za razaranjem. Njihove navike bile su mu dobro poznate.
Mogao ih je slijediti, čak i u kupaonicu, kao što je bio slučaj s Pcggy Somcrsham, ubiti i smjesta nestati. Kao i Jack, mogao je s lakoćom nestati jer je bio kod kuće.
Kad sam prije nekoliko godina malo istraživao Trbosjekova ubojstva, naišao sam na jedan dokument – zapra vo pismo – naslovljeno na načelnika policije 1888., upućeno od jednog liječ-nika po imenu Thomas Bond, koji je bio veoma uključen u istragu Trbosjekovih zločina. Bio sam fasciniran. U rukama sam imao portret ubojice riječima. Dobri je doktor, pri prvom se čita-nju činilo kao nekom magijom, crtao obris muškarca – njegovu visinu, težinu, narav, posao, mjesto gdje ga se može pronaći i strukturu njegove obitelji. Da sam ja 1888. bio u policiji, pro-čitavši to pismo otišao bih do Whitechapel Roada i zgrabio ga za vrat! Pri drugom sam čitanju bio zadivljen iz posve drukčijeg razloga. Doktor nije koristio ništa drugo doli zdravi razum i nadahnuto zaključivanje, crpeći informacije s mjesta zločina. To isto mogao sam i ja.
– Zar nam želiš reći da si riješio naš problem? – upi tala je Nancy.
Joe je napravio grimasu. – Vaš problem je, bojim se, mnogo zamršeniji nego Trbosjekov slučaj! Kod njega smo imali isti modus operandi – koristio je isti nož, umorstva su počinjena u istom vremenskom i prostornom okviru, a motiv je bio napadno očit. Ubojica je osjećao neuk-rotiv, psihotičan gnjev prema ženama – odnosno, određenoj vrsti žena.
– Misliš da je pokušavao očistiti ulice? Riješiti se prostitutki? – upitala je Nancy.
– Ne. Siguran sam da u onome što je učinio nije postojao nijedan element križarskog poho-da. Mislim da je to bio izljev seksualno nadahnutog bijesa protiv određene vrste žena koju je imao dobrog razloga mrziti.
Vjerujem daje za komadanje i istrebljenje tih žena imao osobne razloge, koji su možda pot-jecali iz njegove vlasti te rane mladosti. Možda je bio sin prostitutke, možda ga je odgajala pro-stitutka – posve sigurno im je bio mušteri ja i vjerojatno je doista i poznavao žene koje je ubio. Moja je teorija daje, zapravo, živio sjednom od njih.
– Ali, nijedna od žena u našem slučaju nije seksualno zlostavljana, sahibe, i svaka je ubijena na različit način – rekao je Naurung.
– Upravo zbog toga gaje gotovo nemoguće objasni ti – rekao je Joe. – Pogledajmo na trenu-tak motivaciju.
Već smo isključili dva najčešća motiva – požudu i financijsku dobit. Čak ni supruzi naših dama nisu se ni najma nje okoristili njihovom smrću. Ostaju nam dakle četiri: ljubomora, eli-minacija, osveta i uvjerenje.
– Mislim da možemo isključiti i ljubomoru – rekla je Nancy. – Nijedna od žena nije dala ra-zlog sumnji… Za Dolly Prentice nisam posve sigurna… Priča se daje ona bila, hm, pomalo namiguša… Ali, o ostalima se ništa tak vog nije govorkalo. Reklo bi se da su svi muškarci volje li svoje supruge i bili prilično shrvani njihovom smrću.
Nijedan se nije ponovno oženio, što smatram prilično znakovitim, zar ne?
– Da, a to na određen način isključuje i naš sljedeći motiv, eliminaciju. Znate – „ubit ću že-nu jer se želim oženiti drugom ili zato što ona zna sramotnu tajnu o meni”. Doktor Crippen je, na primjer, morao eliminirati svoju suprugu kako bi se oženio ljubavnicom. Ali, ne, činjenice ne podržavaju ovo objašnjenje niti u jednom od naših pet slučajeva. Ne čini se da se ijedan od naših muževa nakon smrti žene okoristio ili napredovao.
– Nije, slažem se – rekla je Nancy. – Pukovnik Pre ntice je, tvrde očevici, bio užasnut smrću svoje supruge i čitavih četrnaest dana posve lud. Priča se da između njih dvoje nije baš sve bilo kako treba ali, prema Kittynim riječima, veoma je loše sve to podnio.
– A ja sam jučer razgovarao s olupinom od čovjeka.
Suprugom Joan Carmichael. Čovjek bi pomislio da se nakon njezine smrti nikad nije nasmi-ješio. Od Joan je dobio nešto novaca, ali mu je on, kao njezinom suprugu, vjerojatno bio stalno dostupan, i iskoristio ga je tek dvije godine nakon njezine smrti.
– A ja sam razgovarala s doktorom Forbesom kojeg sam jučer vidjela u bolnici. Posve se bacio na posao koji mu je sad čitav život. Njegova tuga zbog Sheiline smrti još je očita.
Simms Warburton, za njega nikad nećemo saznati. Otišao je ravno u rat i nikad se nije vratio kući, ali posve se sigurno nije naglo oženio niti odmah pobjegao s kćerkom nekog subhadur majora!
I naposljetku Billy Somersham. Vidio si ga. Ja ga poznajem. On od Peggyne smrti nije dobio ništa osim srcobolje. Ne, on nije imao apsolutno nikakav razlog da je „eliminira”. To nam dakle ostavlja samo dva motiva – osvetu i uvjerenje, štogod ti tom rječju mislio!
– Osveta? Bi li itko, ozbiljno, imao razloga svetiti se tim ženama? – upitao je Joe. Sto su one učinile? Sve su bile savršeno nedužna stvorenja koja nikome nisu dodijavala, čak ni muževima. Doista ne smatram da bi osveta bila uvjerljiv motiv.
– Onda ćeš, dakle, morati objasniti što misliš pod svojim zadnjim motivom, uvjerenjem.
– Uvjerenje. – Joe je uzdahnuo. – To bi nas moglo odvesti u područje ludila. Ukoliko je ne-ka osoba uvjere na, naprimjer, da ima bogomdano pravo ubijati iz vjerskih motiva, nazvao bih to umorstvom iz uvjerenja.
Naurung nije mogao dočekati kraj Joevog objašnjenja. – Sutteel – uzviknuo je. – Kao u sut-teeul Odvratnom hinduskom običaju spaljivanja udovice na mužcvljcvoj posmrtnoj lomači! Britanci su ga pokušali iskorijeniti, ali i dalje se zadržao, o, da, i dalje se provodi po selima! Ponekad žena svojevoljno ide u smrt budući da to donosi veliku čast njezinoj obitelji, ali često je na to prisile rođaci. Moj otac se sjećao jednog slučaja kad je žena umakla iz vatre i pobjegla. Vlastiti sin ju je pronašao gdje se krije, odvukao je natrag i ponovno bacio u plamen.
– Da, to bi bio, onako kako ga može shvatiti istočnjački um, primjer ubijanja iz vjerskog uv-jerenja.
Nancy je bijesno rekla: – Nije nužno vjersko! Mislim daje to isuviše zgodna izlika za tako gnjusan običaj. Društveni, možda. Snažni društveni razlog – naposljetku, tko u obitelji želi ima-ti na grbači beskorisnu udovicu koju će morati uzdržavati do kraja njezinog neproduktivnog života? Ne može se preudati i nedvojbeno je na teret obitelji, ukoliko se taj problem ne riješi pomoću posmrtne lomače i ne opravda pojmom pridržavanja vjerskih običaja!
– Što nas dovodi do drugog tipa „uvjerenja”. Društvenog tipa. Ukoliko naš ubojica nepoko-lebljivo vjeruje da rješava društvo nekog nepoželjnog elementa – tako čvrsto u to vjeruje da svoja djela smatra iznad svih zakona – mogao bi ubiti čitav niz sličnih žrtava. Prostitutke?
Svećenike?
– Zelenaše? – predložio je Naurung.
– Zelenaše svakako! Ali, časničke žene? – uskliknula je Nancy s porugom. – Svima su nam išle na živce ili su nam na smrt dosađivale, ali teško daje to bilo do te mje re da bismo uzeli kobru ili nož i ucmekali ih!
Joe se nasmiješio. – Slažem se. I tu sve ovo počinje bivati pomalo nerealno. Nije riječ samo o nizu časničkih žena. Riječ je o veoma posebnoj skupini časničkih žena, odabranih prema ne-kom nejasnom obrascu. Neke stvari su im zajedničke, neke nisu. Neke stvari su zajedničke sa-mo jednom dijelu te skupine – i Dolly Prentice i Peggy Somersham bile su trudne. Je li to zna-kovito ili nas navodi na pogrešan trag? Postoji, međutim, jedna stvar koju smatram veoma zna-kovitom. Naurung – gospoda Drummond i ja smo otkrili da su sve dame imale zajedničko ovo – imale su fobiju.
Prijevod te riječi kotrljao se naprijednatrag iznad Joeve glave dok ga zadovoljno kimanje glave obojice Naurunga nije ohrabrilo da nastavi. Nancy im je izložila pojedinost posebnog straha svake od žrtava, povezujući ga s načinom na koji je umrla, a lica oca i sina su se smrknu-la.
Naposljetku je Naurung ozbiljno rekao: – To je djelo vraga, sahibe. Bojim se da smo se vra-tili na naš prvi razgovor, ako ga se sahib sjeća?
– Na Churel? Kali razoriteljicu? Još uvijek to ne prihvaćam. Ali, ti i tvoj otac ste danas do-dali još jedan element motivu ubojstva iz uvjerenja, a taj je – politički. Ubiti, i to ne vojnike, nego njihove žene, na suptilan, grozan način, mogao bi biti proračunat način sijanja terora i sumnje među redovima britanske vojske. Način koji bi doveo do odmazdi i pretjerane reakcije o kojoj smo razgovarali. Ali, ne mislim da se ovdje nalazi naš odgovor. Iz dva naizgled beznačaj-na razloga. Sva su umorstva počinjena u ožujku. Na grob svake od žrtava stavljeni su buketi kašmirskih ruža – svi u ožujku. Ovo je obredni vid koji isključuje svaki od motiva koje smo do sad proučili.
Joe se namrštio. – Stoga sam sveden na rješavanje čitavog ovog problema iz onoga što bi svaki pristojni po licajac smatrao pogrešnim krajem. Napravio sam sliku osobe koja mora daje počinila te zločine…
– Veoma dobro, Sandilandse – rekla je Nancy s tračkom izazova u glasu – dokaži da nisi manjkav! Reci nam tko je odgovoran.
– Riječ je o muškarcu. Europljanin je. Sredovječan, snažan i okretan, i tjelesno i umno. Ve-oma je blizak s In dijcima i, ili ih je unajmio da počine ova umorstva, ili je dovoljno samouvje-ren da se preruši u Indijca kako bi se približio dovoljno da sam počini umorstva ne izazivajući sumnju. Živi u bazi u Panikhatu. Da prođeš pokraj njega šećući gradom, pozdravila bi ga ime-nom.
Uslijedila je duboka tišina dok su u glavama svih prisutnih vrvila imena. Nancy je odmahnu-la glavom i promrljala: – Ne. To nije moguće.
Mladi je Naurung bio pozitivniji i Joe se čak zapitao nije li do tog zaključka stigao i prije njega. – Sahibe Sandilands, mislim da vi znate, a i ja mogu pretpostaviti, tko je učinio te strašne stvari – rekao je. – Ali, zašto? Moj otac – kratko se naklonio Naurungu starijem – uvijek će reći, „Saznaj kako i zašto, i znat ćeš tko”, ali ono što vi govorite, upravo je suprotno.
– Znam – rekao je Joe – i da popunim sliku moram se vratiti u Panikhat. Tamo je sve zapo-čelo i tamo leže od govori.
– Samo još nešto, sahibe Sandilands – sumnjičavo je rekao Naurungov otac. – Radio sam sa sahiboin Bulstrodcom na slučaju metnsahib Simms Warburton koja se utopila. Ja sam razgova-rao sa skelarom koji se umalo uto pio zajedno s njom. Sumnjičio sam njega. Mogao je, ne zami-jećen od promatrača, potajno unijeti nož na splav i prerezati kože kad su bili nasred rijeke. Za-ronio je kako bi sirotoj gospodi pomogao, ali oboje su dugo bili ispod površine. Palo mi je na pamet da ju je mogao zadržavati ispod površine dok ne bude siguran daje mrtva. Razgovarao sam kasnije s njim i uzeo izjavu koja nažalost nije privukla zanimanje sahiba Bulstrodca, ali je se ja dobro sjećam.
Zapovjednice, Englezi su smeđi do vrata, a ispod toga su ružičasti. Ovaj muškarac je bio nag, osim turbana i poveza oko struka. Vidio sam mu tijelo. I imao je kožu Indijca od glave do pete.
Petnaesto poglavlje
Joe i Nancy su ustali i oprostili se od oca i sina Naurung, koji su ih ispratili do podnožja stu-bišta uz, kako je Joe pretpostavio, razmjenu službenih komplimenata.
– Naurung stariji poprilično je raspršio tvoju teoriju, nije li?
– Ne nužno – polako je odgovorio Joe. – Zapravo, ono što mije rekao moglo bi dati odgovor na ostala pita nja koja još imam. – Pogledao je na sat i rekao: – Ujak George je već stigao kući. Možda bismo mu se trebali ja viti?
– Oh, ujak! Bit će stvari koje će željeti znati. – Ispitivački je pogledala Joea. – I stvari koje bismo mu možda trebali objasniti. A mislim da i ja imam nešto što bih tre bala objasniti.
Uhvatila je Joea za ruku i čvrsto je stisnula. – Ne znam mnogo, možda ti ovo i ne moram re-ći, ali na početku – a sad mi se to čini tako davnim – rekla sam da su mi se, kad sam se vratila u Indiju, ostvarili svi moji snovi, a ti si me upitao – pretpostavljam da se toga ni ne sjećaš – jesu li mi se doista ostvarili svi snovi. Dakle, jednostavan odgovor je ne. Ali, sinoć si me odveo gdje nikad ranije nisam bila. Vjerojatno ti je to bilo očito – ne znam kako funkcioniraju te stvari – ali, sad moram reći da sam ja skrbnik – Andrewov skrbnik. Spasio me iz Francuske, a u zamje-nu sam gaja, i ostali, naravno, vratila u život. Ne namjeravam ga ostaviti bespomoćnog. Shva-ćaš, zar ne? – Iskreno je pogledala Joea. – Važno mije da shvatiš.
– Shvatio sam – rekao je Joe.
– Dobro, shvaćaj i dalje. To je sve što moraš učiniti.
Dok su se vozili prema Vladinoj kući, blještavoj na suncu, ispred njih se parkirao daimler sa zastavicom na haubi.
– Ujak George – rekla je Nancy. – Za dlaku nas je pretekao.
Činilo se da postoji neka povećana učinkovitost, pojačana službenost, nedvojbeno povezana uz guvernerov povratak. Kad su ušli, Georgeovo europsko osoblje bilo je očitije. Njihov su povratak pozdravljali sa svih strana i brzo ih uveli u društvo.
– Kako da ovo odigram? – pomislio je Joe. – Da ka žem, „Bojim se da sam prošlu noć pro-veo u krevetu s vašom nećakinjom? Nadam se da nemate ništa protiv.
Oh, uzgred rečeno, sljedeća pobuna samo što nije buknula.” Ujak George, međutim, spretno se bacio na temu. – Dobro jutro, Nancy, draga! Dobro jutro i vama, Sandilandse! Nadam se da ste dobro večerali? Dobro ste spavali, zar ne? U Calcutti zna biti prokleto vruće. A sad ste, ču-jem, bili u posjetu Naurungima.
– Kako dovraga sve to zna? – upitao se Joe, ali je guverner pročitao njegovo pitanje.
– Kako sam znao? Ne možeš raditi ovaj posao ako nemaš oči na zatiljku, a ja, ako ništa dru-go, imam veoma dobar obavjesni sistem. Iako, dobra ideja! Smatram da je starog Naurunga itekako vrijedno saslušati. Možda ćete mi reći što se dogodilo?
S dubokim olakšanjem što može govoriti engleski bez potrebe zastajkivanja zbog prijevoda, Joe je krenuo objašnjavati opseg njihove istrage, strahove Naurunga i sinjer u kojem su se kre-tali njihovi zaključci. Guverner je promatrao čas Joea, čas Nancy i naposljetku rekao: – Zamo-lio sam vas da otkrijete jesu li te smrti povezane. Zamolio sam vas da otkrijete je li sumnja u umorstvo doista utemeljena. To mi se sad čini veoma davno. Odgovor na oba ta pitanja je da i žao mije što to čujem. Mračan je to i tajanstven posao i rekao bih „Ne vide se svjetla, samo ta-ma.” Eh? Što? A sad mi kažete da tražite ubojicu koji je Europljanin? Nisam ni mislio suprotno.
– Da – rekao je Joe. – Mislim da vaše riječi točno opisuju dokle smo stigli. Imamo snažnu sumnju glede toga tko je ta osoba, ali nismo nimalo bliže razlogu, a ni način nam nije u cijelosti poznat.
– Počinjete s pogrešnog kraja, moglo bi se reći?
– Točno tako. Mora postojati neka veza, ali mi smo – ili barem ja – preglupi da bismo je shvatili.
– Nemojte se potcjenjivati – pristojno je rekao George. – S obzirom na hladni trag koji ste slijedili, mislim da ste obavili veoma dobar posao. No, sad će biti dosta o tome. Obavještavajte me o napretku. Dođite me posjeti ti kad god želite. Držite se Naurunga. Ali, nastavite sumnjati u svakoga, pa ni Naurunge nemojte isključiti.
Sad, međutim, imam jedno drugo i posve privatno pitanje koje bih s vama želio raspraviti. Danas se vraćate u Panikhat. Točno? Pretpostavljam u Andrewovom automobilu? No dakle, imate putnika! Vjerujem da je automobil dovoljno velik za troje? Imam jednu veoma šarmantnu gošću (s veoma mnogo prtljage!) i možda možete pogoditi tko je to? Ne možete? To je Midge, ili bih možda trebao biti službeniji i reći daje to Minette Prentice, kćerka Gilesa Prenticea. Namjeravala se vratiti s Molly Bracegirdle, ali je Molly ščepao gastritis – delhijski trbuh, kako ga ponekad nazivamo, indijski odgovor na egipatski trbuh. Midge je maloprije bila ovdje, ali je otišla u grad obaviti kupovinu kasno, zaključivši da bi trebala imati dar za oca. A novca, narav-no, nema! Sve je potrošila! Morao sam je financirati! O, moj Bože – kao da gledam Dolly Pren-tice! Ista je kao Dolly – zna se, reklo bi se, dodvoriti.
– Gdje je ta djevojčica bila? – upitao je Joe.
– U završnoj školi. U završnoj školi u Švicarskoj.
Zašto se to, zaboga, zove završna škola, nemam pojma.
Ako mene pitate, riječ je o početnoj školi! Sad moram obaviti neke poslove, ali ostanite sa mnom na ranom ručku. Za pola sata, može? Nancy, draga, idi i organiziraj da te spakiraju. Tre-bali biste krenuti čim poručamo. Dug je put pred vama, a ne želite se valjda voziti po mraku. A vi, Sandilandse? Pretpostavljam da se možete malo nečim zabaviti dok se ponovno ne nađemo ovdje?
Joe je proveo slobodno vrijeme lutajući po ružičnjacima i uredno se vratio u kuću na vrijeme za ručak. Prelazeći preko širokog odmorišta prema guvernerovim stanovima, čuo je glas Midge Pretnice mnogo prije nego što ju je ugledao.
Vedro beskonačno čavrljanje sjećanja. Joe je zastao pred vratima i slušao, neobično privučen tim sitnim glasićem, a još više stvarnošću kad je otvorio vrata. Posve prepoznatljivo kćerka Dolly Prentice, prepoznatljiva po onoj staroj, izblijedjeloj fotografiji. Iako je Midge naslijedila očevu tamnu put, imala je one iste lagano nakošene oči, isto lijepo lice i onu istu osobinu koju je Kitty opisala „nestašnom”.
Guverner ih je upoznao i Midge je odmah rekla: – Baš mi je drago što ste ovdje, zapovjedni-ce. Sad mi rao zete reći što mislite! Ja mislim daje prekrasna! Mislim da je upravo nešto što će mu se svidjeti. Sto vi mislite?
Iz kutije i iz papira u koji je bila zamotana, izvukla je maleni kipić od bjelokosti. Kipić otvo-reno erotske teme. Uobičajeno, bila su to dva ljudska lika, očiju napola sklopljenih od blažen-stva, isklesana u isprepletenom zagrljaju i domišljato zaokrenuta za 180 stupnjeva u struku.
– Eto – ponovila je Midge. – Što mislite?
– Mislim da će biti apsolutno oduševljen – rekao je Joe, svjestan da time kazuje samo da bi on sam bio apso lutno oduševljen. Što će strogi Prentice misliti o njemu, Joe je mogao samo nagađati.
– Mora da je bio skup – rezignirano je rekao ujak George.
– Nije bio preskup – odgovorila je Midge. – Pokušala sam cijenu pretvoriti u funte, najbolje što sam mogla.
Mislim daje koštao tridesetak šilinga. Bili su tako ljubazni kad su po zastavici na automobilu vidjeli da sam s va ma – dopustili su mi da jednostavno potpišem kupnju.
Ujak George je postao pomalo napet.
Sjeli su za ručak i Midge je nastavila pripovijedati. Sad je opisivala neki ples pod maskama. – I tako smo nas dvije došle – rekla je – Betty Bracegirdle i ja. Ona kao Indijanac, a ja kao kau-boj. Lako smo osvojile nagradu i napravile počasni krug po prostoriji i svi su klicali!
– A jeste li – upitao je Joe – za sobom ostavile i niz slomljenih srdaca po čitavoj Europi?
– Ne – mrzovoljno je odgovorila Midge. – Ne niz.
Samo jedno.
– Pričaj nam o njemu – rekla je Nancy, kao što se nedvojbeno od nje i očekivalo.
– Oh – rekla je Midge – nije to bio on, nego ona.
– Ona?
– Da. – I uz treptanje kapaka koji su se spuštali, s ru kom teatralno položenom na srce: – Bi-la sam to ja. Mo je je srce bilo slomljeno. Oh, bio je tako drag! Naučio me igrati piket. Kad si na brodu, svi ujutro kartaju – uglav nom dosadni bridž ili dvostruko dosadniji poker, ali on me je naučio piket. Mi smo zatim naučili ostale i nakon nekog vremena svi su najbolji ljudi kartali piket s nama.
Bilo je to moderno! – Zatim je, okrenuvši se prema Joeu, upitala: – Igrate li piket?
– Da – odgovorio je Joe – zapravo, igram ga.
– Moramo onda jednom igrati – rekla je Midge. – Navikla sam plesati gotovo svaku večer, ali sad se on vra tio u svoju pukovniju, ostavivši me nesretnu, izjedajući mi srce. Nikakvo čudo da sam tako blijeda!
– Vratio se u svoju pukovniju? Nakon, nedvojbeno, suznog rastanka – rekla je Nancy.
– O, da! Najsuznijeg rastanka ikad!
– A taj tvoj Paladin – rekao je ujak George – taj junak, taj morski Lotar, ima li on ime?
– Taj vitez u sjajnom oklopu! – hihotala je Midge. – O, da, kako da ne, ima on ime. I ako me dođe posjetiti, sve će biti otkriveno. Visok je, crn i zgodan… apsolutno božanstven! Nemate pojma! Moj Bože, nadam se da će se tati svidjeti! Mora mu se svidjeti!
Njezina je publika zašutjela. Svi su, svak na svoj način, nagađali kako će Giles Prentice pri-miti tog nepoznatog časnika koji je pronašao put do nedvojbeno zapaljivog srca Midge Prenti-ce. Midge Prentice, Dollyne kćerke. S Dollynim izgledom i, kako se činilo, Dollynim sklonos-tima.
Nakon nekoliko sati koje su proveli zajedno sjedeći u Andrewovom automobilu, na Joevo i Nancyno olakšanje, Midge je naposljetku zašutjela i zaspala, s glavom druževno naslonjenom na Nancyno rame. Bio je mrak kad su stigli u Panikhat i dovezli se ispred Prenticeovog bunga-lova.
Visoka i vitka stasa, Prentice je stajao osvijetljen svjetlima nadolazećeg automobila s drža-njem nekoga tko je strpljivo čekao. Midge je istrčala iz automobila i pojurila prema njemu. Prentice je kleknuo na jedno koljeno i ispružio ruke. Nancy i Joe su se prešutno dogovorili da će ostati u automobilu. Čekali su dok Midgeina opsežna prtljaga nije bila iznesena i prebačena u kuću, a zatim je, na Nancyn mig, Naurung ubacio kvačilo u brzinu i veliki se automobil ne-čujno išuljao s imanja, ostavljajući Midge i Prenticea na verandi, zagrljene, s Midge koja, kako se moglo i pretpostaviti, nije prestajala pričati, i Prenticeom koji ju je pozorno slušao.
– Dakle – rekla je Nancy – kako ti se čini? Sto mis liš o Midge?
– Mislim da je apsolutno dražesna – sentimentalno je rekao Joe.
– Ma nemoj! – rekla je Nancy. – Ja mislim daje prava napast! Nije zabadava Dollyna kćer-ka!
– Pitam se – rekao je Joe – što će Prentice učiniti da je uvede u panikhatsko društvo?
– Mislim da mogu pogoditi! U petak je za pukovniju Manoli dan. Uvijek se održava treći petak u ožujku.
Zapravo je riječ o smiješnom običaju, ali u ratu protiv Sikha pukovnija je, vjerujem, uhvaće-na sa spuštenim gaćama i morali su odmarširati usred noći onako kako su se zatekli, u pidža-mama – bila je to svojevrsna ponoćna trka sa zaprekama. Zapravo je riječ o prilično junačkoj epizodi i učinili su sve što se od njih zahtijevalo (ne znam pojedinosti) i sve od tada na obljetni-cu Manoli dana održavaju ragtitne ples. Nakon procedure slijedi trka sa zaprekama. Nekoć je to bilo prilično opasno – vjerujem da je još uvijek tako – ijedne se godine netko strašno ozlijedio. Otad su ograničili broj – šest ili osam, tako nešto. A imena pukovnik izvlači iz šešira.
Znaš što? Pozvat ću Prenticea i Midge na večeru prije plesa. Pozvat ću i tebe. Mladi Easton i Smythe mi se čine prilično zgodni – pozvat ću i njih. Društvo mladih za Midge. Možda ću poz-vati i Kitty zbog ravnoteže. Nju će zacijelo zanimati vidjeti drugu Dolly Prentice! Vidjet ću što mogu urediti. Da, dođi na večeru i ples.
Joe je uzdahnuo. – A što moram odjenuti za tu tvoju užasnu zabavu? Pidžamu?
– Ne, ne! Svečano odijelo. Bijeli sako, modri pojas, crnu mašnu, hlače preko čizama s ma-muzama – uobičajeno. Ne brini – mi ćemo osigurati pidžamu!
10 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:53 pm
Margita
Administrator
Šesnaesto poglavlje
Joe nije dobro spavao. Putovanje u Calcuttu iscrpilo mu je tijelo, ali dokazi koje je pronašao i nove teorije koje su mu počele ključati u glavi držali su ga budnim. Osim toga, bilo je nečeg neraspoznatljivo uznemirujućeg u liku Midge Prentice. Zbog nečega što je rekla ili učinila, na podsvjesnoj gaje razini uhvatio strašan strah za nju. Ilije to bilo nešto stoje Kitty rekla?
Klipsao je kroz noć, jednako razdražen vlastitim mislima i ubodima komaraca iz Calcutte. U očajničkom nastojanju da se malo rashladi, pomislio je na svoj stan u Chelsea, s velikim otvo-renim prozorima kroz koje dopire hladan ožujski povjetarac. Iznad Temze zacijelo je gusta ma-glica, možda čak i ostaci snijega prianjaju uz krovove i, na trenutak prije nego što je utonuo u san, čuo je poznato tuljenje riječne teglenice.
Probudio se, međutim, na uobičajene zvuke trube i buku baze koja se budila. Iz toplog, vlaž-nog kreveta preselio se u mlaku kupku, a zatim na doručak. Za promjenu, obilan panikhatski doručak serviran točno u sedam sati izgubio je svoj šarm. Stoga mu je, neodlučnog raspolože-nja, bilo drago kad je primio poruku koju mu je donio poslužitelj iz upravnikovog ureda i kad je s neprimjerenim oduševljenjem prepoznao Nancyn rukopis. Pročitao je: Dobro jutro! Imam maleni – i vjerojatno beznačajan – trag. Želiš li doći i slijediti ga? Ako je tako, domarširaj (na konju) ovamo, čim prije to bolje. Pošalji poruku po poslužitelju i reci da ili ne. ND.
Načrčkao je „da” i vratio poruku poslužitelju kako bi je ovaj odnio natrag Nancy. Odjenuo se i poslao po konja. – Poslao po konja! – Kako je to bilo jednostavno, i kako varavo!
Jahao je kroz Panikhat, prisno pozdravljajući nekolicinu ljudi u prolazu, i sjahao ispred bun-galova Drummondovih. Konjušar je šetao sivog ponija prilazom kući. Nancy mu je mahnula s verande.
– Dobro jutro, Joe! – rekla je. – Buna sahib je u ure du.
– Ma nemoj? Aja sam ovdje – rekao je Joe. – Za me ne je riječ naredba.
Nancy je sjela na stepenicu verande i pokazala Joeu da joj se pridruži. – Možda tu nema ni-čega – rekla je – negdje u primozgu mi i jest misao da tu doista i nema ničega, stoga se nemoj previše nadati. Riječ je o Naurungu. On nikad ne prestaje! Pronašao je jednog od dvojice skela-ra, onoga koji je svjedočio Alicijinoj smrti. Već se davno povukao sa skele i sad se bavi poljod-jelstvom. Nije daleko, u mjestašcu po imenu Lasra Kot. Udaljeno je desetak milja odavde i pre-dnost mu je što je jahanje dotamo prilično zgodno. Jesi li za?
– Uistinu – rekao je Joe, i to je doista i mislio – ne mogu zamisliti bolji način na koji bih proveo dan. Vrije me je da pobjegnemo odavde na nekoliko minuta.
– No, kao što sam rekla, možda u tome ničega nema, ali… – značajno gaje pogledala – mis-lim da nećemo potratiti dan, a ti?
Pozvala je preko ramena i pojavio se njezin poslužitelj s četvrtastom košarom na kožnom remenu.
– Štoje, zaboga, to? – iznenadio se Joe.
– O, kako britanski! Imat ćemo piknik. Tamo gdje mi idemo, nema kluba Lyons Corner! Dođi i pozdravi se s Andrewom.
Ušli su u Upravnikov ured u kojem su ga zatekli u košulji s činovnicima koji su pozorno hvatali diktat, svi u isto vrijeme, jedan na hindustanskom, drugi na engleskom. Joe je bio zadiv-ljen. – Veoma pametno! – rekao je. – Ja to ne bih mogao!
Andrew gaje srdačno pozdravio. – Joe! Dobro jutro! Ako si doista lijen – a ja jesam – onda pisma ne pišeš, nego ih diktiraš, a ako si pametan – a ja jesam – diktiraš dva odjednom. Pone-kad i tri! Zapravo, ovo radimo već tako dugo da čim ja malo zamucam, ovi dečki to pretvore u neugodno profinjenu prozu. Dakle – vas dvoje idete u provinciju, je li? Nancy sam to već rekao, a ponovit ću i tebi – nemojte sjesti na zmiju, nemojte pasti preko litice, nemojte prelaziti rijeku, nemojte se kupati – i ne bi vam se smjelo dogoditi ništa ozbiljno loše. Ako se ne vratite za četr-naest dana, poslat ću potragu za vama. – Zatim se okrenuo prema Nancy. – Gdje si ono rekla da idete?
Nancy mu je rekla.
– Ima i gorih mjesta – utješno je rekao upravnik. – Volio bih da mogu s vama. – Uhvatio je Nancynu ruku, poljubio je, nježno je potapšao po stražnjici dok je stajala pokraj njega. Ne po prvi put, Joeu se stisnulo srce kad ih je vidio tako prijateljske, tako komične, tako usklađene.
– Doista sam ga voljela – rekla mu je onda Nancy.
– I još uvijek ga voli – dovršio je Joe u sebi.
Zajedno su skrenuli na sjever i jahali uzvodno uz blatnu obalu rijeke, dok nisu došli do pri-toka glavnoj rijeci gdje Kp su ga prešli zapljuskujući kroz plićak. Svugdje su ljudi radili na po-ljima, žanjući rižu prekidali bi posao i nasmiješenim licima dočekivali njihov prolazak. U svim rukama bili su plugovi koje su volovi vukli do druge strane polja na kojem su proso, riža i je-čam prinosili svaki svojom nijansom zelene bezvremenom pokrivaču.
– Vidiš zašto je zovu Zemlja mnogih rijeka. Ovo je Indija kakvu volim – rekla je Nancy. – Je li ti čudno što sam se željela vratiti iz Francuske?
– Ovo ni u kom slučaju nije Calcutta – rekao je Joe.
– Nije. Ovo je mjesto na kojem uistinu možemo učiniti neko dobro. Stojimo između zemljo-radnika i zemljoposjednika, i čitavo vrijeme brinemo da pravda bude zadovoljena. Držimo poh-lepne zelenaše na pristoj noj udaljenosti uz pomoć sistema zajmova pod okriljem vlade. Andrew je to uveo. A kasnije ćeš vidjeti početke njegovog sistema navodnjavanja. Imaš pravo – ovo nije Calcutta. Volim ovu zemlju. Doista je volim. Ponekad sa njam da će me ponovno od-vesti odavde. I probudim se u znoju. Oh, Joe – da barem možemo podići tu sjenu! Da barem!
Kao i obično kad bi Nancy s blistavim očima počela govoriti o Indiji, probudilo bi se Joeovo prirodno suprotstavljanje. Zaustio je izazvati to stoje rekla o dobrotvornom britanskom stavu prema zemljoradnicima i podsjetiti je da su upravo Britanci darovali ogromna imanja besramno bogatim zemljoposjednicima. Ako se ne trude ispraviti stanje stvari koje im je izmaknulo iz ruke, ne mogu kriviti nikog drugog osim samih sebe, a zemljoradnici su njihove nesretne žrtve. Ako u Bengalu postoji ikakav zločin, njegovi su korijeni u društvenoj nepravdi ovakve vrste. Ali, ništa nije rekao. Kakvo pravo ima on, šestomjesečni stručnjak, izazvati nazore nekoga tko je u Indiji rođen i odrastao, nekoga tko se sa stvarnošću života u Indiji suočava iz dana u dan?
Cesta se suzila i počinjala uspinjati, jednako kao što je i vrućina dana počela rasti. Nancyje samouvjereno jahala naprijed, a Joe je zaostao za njom. Promatrajući je od krune šešira sa širo-kim obodom, prateći liniju njezinog vitkog tijela, svilenu košulju koja je počela prianjati na vrućini, njezinu nježnu, vitku stražnjicu koju su dobro krojene jahaće hlače više naglašavale, nego prikrivale, Joe je pomislio, „ljubav”. – Mogao bih se zaljubiti. Možda i jesam. Ali, ovo je ljubav za jedan dan i, imam li veoma mnogo sreće, možda ljubav za dva dana. Uostalom, mogla bi mi biti sestra. Ne moramo mnogo govoriti jedno drugome. Mogla bi mi biti – i doista jest – ljubavnica. Da je sve drukčije, da se sve karte iznova razdijele, daje ovo i ono, ovako i onako, za ime Božje, mogla bi mi biti žena.
Tijelo mu je probola žudnja i rukeje ovio čvršće oko uzdi. Ozlojeđen tako grubim postup-kom, Bambus je poskočio u stranu i čak svinuo leda.
Nancy se osvrnula preko ramena. – Zar se kavalir iz Scotland Yarda ne može zadržati u sed-lu? – podrugljivo je upitala.
Brežuljak prekriven niskom šikarom ustupio je mjesto povremenim nizovima stabala koji su postajali sve gušći kako su jahali sve dalje, jedno pokraj drugoga, niz stazu u džungli, a sjena i sunčevo svjetlo naizmjence obasjavali Nancyno lice i bacali ga u tamu. Jata bučnih zelenih pa-piga letjela su im preko puta, a strpljivi Bambus ih je milosrdno ignorirao. Majmuni su ćeretali kreštavo najavljujući njihovo približavanje, razmetno let jeli kroz baldahin stabala iznad glave, i Joeu se povremeno činilo da uspijeva razabrati neke krupnije, mračnije oblike, nejasno nasluće-ne u sjenovitom lišću u podnožju stabala, no vidjevši da im Nancy nije spremna podariti pozor-nost, zaključio je da stoga ne bi trebao ni on.
Kad su se popeli na raslinjem obrastao greben, njihova se cesta spuštala nizbrdo prema selu koje je nadziralo ritmičko škripanje vodenog kotača koji se nezaustavljivo okretao i podizao kante kojima se voda izlijevala niz mnogobrojne kanale za navodnjavanje. Tridestak kuća sa zidovima od blata i krovovima od slame, druželjubivo se stisnulo jedna uz drugu, postavljene, koliko je Joe uspio razabrati, bez ikakvog očitog plana i bez sistema isušivanja ili ventilacije, nego raštrkane, činilo se, nasumce oko središnjeg trga u kojem je stajalo staro stablo smokve. U danima bez vjetra, vijuge dima uzdizale su s iz mnogih kućanstava, sa sobom donoseći oštar miris hrane i lomača za spaljivanje izmeta.
Kokoši su bučno trčkarale naokolo, povremeno na silu izbačene kroz niske, mračne dovrat-ke. Debelo smeđe dijete odteturalo je na kratkim nožicama do kraja sela i posve bezbrižno čuč-nulo u prašinu. Kad su zauzdali konje i stali, čekajući, čitava kaskada djece izlila se kako bi ih pozdravila a zatim, obuzeta stidom, zastala kao ukopana. Međutim, brzo su odgovorila na Nancyn pozdrav i ubrzo ih okružila u brbljavoj skupini. Jedno od djece slomilo je stabljiku še-ćerne trske i ponudilo je Bambusu, a ostala djeca su otrčala natrag do najbliže kuće kako bi se ponosno pojavila s pladnjem slatkih kolačića, a nakon nekog vremena pojavila se i jedna žena sa zdjelom mlijeka.
– Daje ovo sve što ovdje postoji – pomislio je Joe – mogao bih ovdje biti sretan.
– Je li ovo Lasra Kot? – upitao je. – Ovdje se trebamo naći s onim skelarom?
– Lasra Kot jest, ali nismo ovdje kako bismo se našli sa skelarom.
– Nije li u tvojoj poruci pisalo…?
– Pisalo je, ali lagala sam glede Naurungove poruke.
Nije bilo nikakve poruke. Ja sam je izmislila.
– Zašto, zaboga?
– Mislila sam da smo zaslužili jedan dan bez policij skog posla. Željela sam ti pokazati Indi-ju onakvu kakva ona doista jest. Znam da nemaš vremena za to i da jedva čekaš da odeš kući, ali nisam željela da nestaneš sa Calcuttom i bazom kao tvojim trajnim, tvojim jedinim dojmo vima o ovoj zemlji. Baza je nestvarna. Britanskija je od Britanije, izmišljotina, parada. Calcutta je nestvarna – dvije krajnosti, bogatstva i siromaštva, obje odvratne čovjeku za kojeg počinjem vjerovati da stvari vidi jednako kao i ja, bez obzira stoje policajac.
Mlada djevojka u sanju sa žarkocrvenim rubom žurno im je pristupila iz jedne od kuća i ob-ratila se Nancy, kako je Joe pretpostavio, bengalskim.
– Ovo je moja prijateljica Supriva – rekla je Nancy. – A ovdje su i neki drugi ljudi koje bih trebala posjetiti.
Zašto ne privežeš konje i ne sjedneš? Neću dugo.
Pokazala mu je maleni hram, malo veći od sjenice. – Sjedni tamo prijeko. – Raspakirala je nekoliko paketića iz bisaga, a Joe je odveo ponije u sjenu.
Drage je volje otišao do hrama i sjeo u sjenu. Upalio je cigaretu i promatrao kako iz jedne od kuća izlazi djevojka u azurnomodrom sariju, rasprostire sag ispod stabla smokve i poziva Nancy da sjedne.
Odmah se počela stvarati stidljiva procesija. Majke – i same jedva starije od školarki – s be-bama u naručju ili na prsima, i malom djecom koja su ih potezala za suknje, počele su se okup-ljati oko Nancy. Jedno za drugim, dovodile su joj djecu na pregled. Gledala im je oči, gledala im je uši, opipavala udove, podizala nabore košuljica i ispitivačkom im rukom prolazila preko debelih smeđih trbuščića, a čitav su taj postupak pratile provale hihota djece i smijeha njihovih majki. Povremeno bi uzela neku posudu kreme iz svog paketa i nježno je namazala po boles-nom dijelu tijela; u bolne oči stavljala je kapljice; vještom se rukom i čvrstom pamučnom om-čom pozabavila krpeljima za koje mu je objasnila da su u dolini endemski.
– Konjunktivitis i dijareja – poslovnim je glasom rekla Nancy Joeu preko njihovih glava – to su naši glavni problemi. Ove ljude ne možeš naučiti ništa o „osobnoj higijeni” – vjerojatno su najčišći ljudi na svijetu – ali, moj Bože! Itekako ima stvari koje bi trebali naučiti o higijeni spravljanja hrane, i kad bih samo mogla naučiti djecu da ne kakaju po čitavom selu, bili bismo na pola puta do rješenja njihovih problema. Ipak, mislim da napredujem, a Supriya mije postala vrijedna pomoćnica.
Okrenula se i obratila Supriyi koja se zacrvenjela i zavijugala, naklonila i zahvalila s velikim zadovoljstvom. Joe je nježno promatrao Nancy dok je, nakon svakog obavljenog pregleda, sr-dačno ljubila svaki smeđi obraz koji joj je odmah ponuđen. Sjetio se onoga što mu je rekla o onom američkom vojniku: na određenije način postao moje dijete. Jesu li ova mala smeđa djeca odabrana da popune tu prazninu?
Kad je završila s pregledavanjem djece, Nancy je očito bila zatrpana salvom pitanja, većina kojih je, kako se činilo, bila povezana sa samim Joeom.
– One pretpostavljaju – objasnila mu je Nancy – da si moj muž. I slušaj, Joe – sad ozbiljno – zbog ovog raz govora moramo biti vjenčani. Pomisao da neudata žena zalazi duboko u džunglu s neoženjenim gospodinom bi la bi neshvatljiva i nemoguća.
– Nije li to prilično neobično? – upitao je Joe. – Što ako svrati upravnik?
– Oh, on često svraća. No, one misle da mi je on otac, tako da to ne predstavlja problem. Međutim, činje nica da nemamo djece predstavlja. To one ne mogu ra zumjeti, i možda bi volio znati da sve smatraju daje to tvojom krivicom! – Okrenula se i obratila im se na bengalskom, a kreštavi zbor je očito potvrdio njezinu tvrd nju.
– Jedan od njihovih problema je – rekla je – činjenica da nikad nisu vidjele tako bijelog sa-hiba. Iako, to je u redu – pretpostavljaju da dolaziš s dalekog sjevera. Misle da je ožiljak na tvom čelu trag neke divlje životinje, možda pantere. O, ne – o ovome će se pričati legende? – Sudeći prema bujici pitanja koja su uslijedila i urnebesnom smijehu koji su izazvali Nancyni odgovori, legenda je rasla.
– Nemam ništa protiv – pomislio je Joe.
– Aspirin i kinin – potiho je rekla Nancy Joeu pruža jući pakete Suprivi. – Naučila sam je kako će ih davati.
Počinju imati povjerenja u mene. Sad me zovu za prob leme s očima, krpeljima i trakavica-ma, i kod porođaja. Is početka je bilo teško natjerati ih da shvate da nije mudro čekati četiri dana kad djevojka dobije trudove. Problem je da one misle da će sve ispasti dobro budu li izrek-le dovoljno čini. Prvo dijete koje sam ovdje porodila kasnilo je četiri dana, djevojci je to bio prvi porođaj, a i menije bio prvi, ako shvaćaš što želim reći. Strašno! Svoje sam molitve pridru-žila njihovim činima i primila se posla. One su joj radile oko glave, češljale je i upletale joj ha-majlije u kosu, a ja sam radila na onom što bi se moglo nazvati poslovnim krajem. Rodila je dječaka i oboje su preživjeli. A sad misle da sam stručnjakinja u rađanju dječaka i da će se, po-zovu li me, vjerojatno roditi dječak. Supriva mi sad već može pomoći, a i njezina mlađa sestra Malobika silno želi naučiti. Dakle, možda imam blagotvoran učinak, ili nešto slično.
Iz jedne od koliba doneseno je još ljepljivih kolača i nova zdjela mlijeka. Nancy je objasnila da joj kao djetetu kolači i mlijeko nisu bili dopušteni. – Kakva gomila gluposti! – rekla je. – Da se razumijemo, da su ležali otvoreni na bazaru sa svim bengalskim muhama po sebi, to bi bila druga priča, ali ovdje gore, kako nam mogu naškoditi?
Naposljetku su se pozdravili, uzjahali i, praćeni kontingentom djece do ruba sela, skrenuli ponije na stazu koja je vodila do potoka koji je napajao seoski vodeni kotač.
– Onda, što misliš o pravoj Indiji?
– Mislim da je Lasra Kot šarmantna. Ali ne bih je nazvao pravom Indijom.
– Ne? – iznenađeno je upitala. – Kako bi je onda nazvao?
Odmahnuo je glavom, poželivši da nije tako usputno u njihov dan uveo pogrešan ton, ali Nancy je čekala da nastavi. – Svoje sam samotne večeri u Calcutti provodio čitajući, nastojeći shvatiti ovo neobično mjesto u kojem sam se zatekao. Naišao sam na jednog indijskog pisca po imenu Sri Aurobindo…
Stisnute Nancyne usnice odale su njezino mišljenje ojoeovom štivu.
– Da, znam da su ga Britanci zarobili – prije ili kas nije to se dogodi svim najboljim ljudi-ma! – i da se općenito smatra buntovnikom, pobunjenikom, kakvu god riječ u ovom trenutku za njega koristite, ali rekao je nešto što mi je ostalo u sjećanju – „Mi ne pripadamo prošlim zora-ma, nego podnevu budućnosti.” Naurung, njegov otac, njihovi prijatelji, oni su podne te buduć-nos ti, ako baš hoćeš. Nije to nikakva romantična vizija i ni u kom slučaju nije ohrabrujuća, ali za mene, u tome leži prava Indija.
Smjesta je zažalio što je rekao istinu. Njezin izgled blistavog samopouzdanja kratko je zasje-nila zla slutnja i bojao se da im je upropastio dan. Ipak, ona je brzo povratila dobro raspoloženje i vedro rekla: – Onda ti nisam pokazala dovoljno. Dođi ovuda. Ići ćemo cestom u brda.
Popeli su se na uzvisinu uz brzu rječicu. Staza je postala kamenitija i vodila je između veli-kih povijušama obloženih kamenih blokova dok nije završila kod jezerca i slapa.
Napetost među njima sad je već dosegla vrhunac.
Nancy je prebacila nogu konju preko glave i kliznula na zemlju, vodeći ga do vode da se na-pije.
– Vruće mi je – rekao je Joe i nježno opipavajući Nancyn zatiljak dodao – a i tebi. Možeš li smisliti ijedan razlog zašto ne bismo zaplivali – mislim – je li sigurno?
– Sigurno? – bez daha je upitala Nancy. – Oh, mis lim da je sigurno. Ovako visoko je zacije-lo veoma hlad no i posve pitko.
– Nisam mislio na to – rekao je Joe. – Štoje s vodenim zmijama?
– Pa, ako ti uđeš prvi i malo se probrčkaš, za mene bi trebalo biti sigurno.
Okrenula se i stala veoma blizu Joeu, s rukama na njegovim ramenima. – Nikad u životu ni-sam plivala sama s muškarcem i, kad malo bolje razmislim, nikad se nisam razodjenula pred muškarcem usred bijela dana. Možda to tebi nije mnogo značilo – o tvom privatnom životu ne znam baš ništa – ali reći ću ti, meni je značilo veoma mnogo. Više nego što bi ti i mogao zamis-liti. Još ni izdaleka nismo blizu kraja naše istrage, ali već vidim da će joj doći kraj i da ćeš se ti vratiti u svoj londonski stan, a ja ću se vratiti – nikad i nisam otišla od njega – svom životu up-ravnikove supruge. I sretna sam što to jesam. Ali, dotad će mi se već dogoditi nešto važno. Reci mi, ako možeš, hoćeš li biti tužan kad jedno drugome budemo morali reći zbogom? Jer, zbo-gom je ono što ćemo morati reći. Ja neću umrijeti, ali ću biti tužna i voljela bih da i ti budeš malo tužan.
– Nancy, ti ni izbliza ne znaš kako mije! – rekao je Joe. – Taj trenutakjoš nije došao, ali znam da će brzo doći i bit ću veoma tužan. Ovo je doista Zemlja žaljenja! I mislim da si prediv-na… mislim da si veoma lijepa. Ali, mnogo više od toga, mislim da si pametna, bistra i odvažna i… – Uslijedila je duga stanka. – Sve bih ti povje rio. Povjerio bih ti i svoj život.
– To što si rekao je veoma lijepo. Sačuvat ću to u sjećanju – kad bi došlo do toga, povjerio bi mi sve. Što bi više čovjek mogao očekivati da će čuti? A i ja bih tebi rekla upravo to isto.
Umjesto odgovora, Joe ju je poljubio dugim poljupcem, nespretno pokušavajući otkopčati njezinu košulju.
– Ma daj, Joe! Za čovjeka s tvojim savoir vivre grozno otkopčavaš! Pusti mene. Ti, ako že-liš, možeš otkopčati – umijeće življenja sebe – dodala je, a zatim razgovornim tonom: – Mora da je ovo najmanje erotična odjeća koju smo mogli odabrati! A još nisi sve ni vidio! Ne znajući – ili bolje rečeno, budući da nisam bila sigurna kako će ovaj dan ispasti – odjenula sam najveće gaćice koje imam! Savršene su za jahanje, ali… – Glas joj je utihnuo dok su se ljubili, a zatim je pomalo prigušenim glasom konačno dovršila: – … ali ne bih ih odabrala za ljubakanje.
– Ni ja nisam odjeven za ljubakanje – rekao je Joe. – U najboljim okolnostima potrebna mi je čitava vječnost da se izvučem iz ovih jahaćih hlača!
Naposljetku su se nagi, držeći se za ruke, pojavili na rubu jezera.
– Hoćemo li najprije zaplivati? – upitao je Joe.
– Da – odgovorila je Nancy, pogledavajući ga poma lo nelagodno – ali samo ako se možeš suzdržati.
– Zmija, dakle, nema?
Nancyje s ruba kamena na kojem su stajali zakoračila ravno u duboku vodu, a Joe je skočio za njom. Voda je bila iznenađujuće hladna. Nancy gaje ponovno odmjerila. – Ipak nije tako velik – rekla je. – Da li se to u hladnoj vodi uvijek događa?
S divljenjem je pogledao Nancy koja je pod vodom bila zelena poput zada. – Izgledaš kao brončani kip – rekao je. – Imaju li Indijci Najade? Ako ih imaju, ti ćeš zauvijek biti Najada ovog jezera, a ja ću ovdje zauvijek ostaviti komadić svog srca.
– Da – rekla je Nancy – vjerujem da hoćeš.
Preplivali su čitav krug oko jezera i kratko stali ispod vodopada.
– Bronca, bjelokost i koralj – rekao je Joe. – Brončani uvojci, bjelokosna koža…
– A koralj ne?
– Koraljne bradavice – rekao je Joe i sagnuo se kako bi ih poljubio.
– Čini se da skupljanje u hladnoj vodi ne djeluje – objavila je Nancy. – Vrijeme je da iziđe-mo.
Joe je rasprostro njihovu odjeću u neurednu hrpu i oni su se, s rukom u ruci, spustili na nju. Nancyjejoeu bila egzotična i poznata; egzotična zato što je neobična, poznata od one noći u Calcutti koju su proveli zajedno, imala je jednak okus kao i tad i mirisala jednako slatko kao i tad. Vodili su ljubav s mnogo strasti, koju je Nancy naglašavala vriskanjem nesuvislog pitanja koje nije zahtijevalo odgovor. Naposljetku su se razdvojili jedno od drugoga i legli na leđa, omotani nijemim mislima.
Nakon nekoliko minuta, Nancy se počela meškoljiti i naglo se uspravila. – Znaš što, Joe? – rekla je. – Gladna sam!
– Dobri Bože! Tako je. I ja sam! Posve sam zaboravio – ponijeli smo savršeno dobar piknik.
Zajedno su rasprostrli hranu na hjadan, ravni kamen, uz Joeovo zadivljeno mrmljanje dok je raspakiravao sendviče, dvije boce neizbježnog svijetlog indijskog piva i po jedan mango za svakoga, uz koji je išao i srebrni nož za voće i vilica.
Jeli su u ugodnoj tišini, ne osjećajući potrebu da popune praznine nesuvislim brbljanjem, oboje izgubljeni u mislima koje tog trenutka nisu mogli međusobno podijeliti.
– Bojim se da nemamo kave – naposljetku je rekla Nancy.
– Tko želi kavu? – upitao je Joe i nagnuo se kako bi polizao zalutalu kapljicu mangovog so-ka između njezi nih dojki.
– Zapravo, ja želim – odgovorila je. – Ali, postoji nešto što želim više od kave, a to si ti. – Lagano se zacrvenjevši zbog vlastite odvažnosti, žurno je dodala: – Slušaj, nisam sigurna kako muškarci… kako vi… funkcionirate.
Je li to u redu?
– Ovisi s kim si – rekao je Joe. – Reći ću ti – s tobom je i više nego u redu!
Dok su lagano jahali natrag prema Panikhatu, Nancy je rekla: – Reci mi, Joe – ne znam ništa o tebi. Odakle potječeš? Kakav je tvoj svijet? Kakva je tvoja obitelj?
– Pitao sam se kad ćeš doći do provjere mog pedigrea! – ležerno je rekao. – Iz Selkirka sam, na rijeci Etrick, mjesta po imenu Drumaulbin, na granici. Otac mi tamo ima imanje. Prilično je veliko – zapravo su to tri farme – ali svejedno nije dovoljno za bogato uzdržavanje dvojice si-nova, tako da sam ja ostavio starijem bratu da se brine za njega i otišao studirati pravo u Edin-burgh. No, tad je počeo rat i pridružio sam se škotskim mušketirima. Ja i još šestorica momaka iz Drumaulbina smo se svi prijavi li zajedno i krenuli na jug. Modre kacige preko granice, mog-lo bi se reći.
– Ali, nakon rata se nisi vratio na pravo?
– Nisam. Dotad sam se već toliko identificirao s mušketirima da sam želio učiniti nešto za njih, a nisam mislio da bih to mogao kao staloženi pravni zastupnik, pozvan pred škotski sud, stoga sam se nakon određenog razmišljanja pridružio policiji.
– Zašto si to, zaboga, učinio? Mislim, policija nije mjesto na kojem bi čovjek očekivao pro-naći gospodina, zar ne?
– Pa, općenito sam smatrao da momci kao što su oni s kojima sam ratovao, ovako ili onako izvuku deblji kraj.
Mislio sam da bih mogao učiniti više dobra kao redarstvenik, nego kao odvjetnik.
– Kakva glupost! Muškarci se ne priključuju policiji kako bi činili dobro!
– Nemoj nas sve suditi po Bulstrodeovom primjeru!
No, djelomično si u pravu. Imao sam još jedan poriv. U rovovima sam bio ranjen – bilo mi je prostrijeljeno rame…
– Primijetila sam! Netko te je dobro zakrpao.
– No, dok sam se oporavljao izvan bojišta, držali su me zaposlenog. Dali su mi obavještajni posao. Ispitivanje zatvorenika. Otkrio sam da mi to prilično dobro ide i kad sam izišao, želio sam još. U policiji je od rata naovamo došlo do značajne reorganizacije. Svi imaju sliku o prija teljskim, ali strogim redarstvenicima s modrim kapama koji kore dječake zbog krade jabuka, ali to uopće nije ta ko. Toliko je mnogo promjena, toliko mnogo napretka – uzimanje otisaka prsti-ju, komunikacija telegrafom, leteći odred – i ja želim biti u prvom redu i gurati policiju u pra-vom smjeru!
– Moj Bože! Nisam shvatila da si takav misionar!
– Misionar? – nasmijao se Joe. – Vjerujem daje vri jeme da policija prestane biti sluga aris-tokracije i postane čuvarica društva, a to zvuči veoma bahato, tako da pret postavljam da si u pravu. Je jesam svojevrsni društveni misionar.
– Mora da si imao osjećaj da se vraćaš kroz vrijeme kad su te poslali u Bengal?
– Svidio mi se rad s bengalskom policijom. Pametni su, revni i učinkoviti. Ništa ne bih volio više od odreda časnika Siklia koje bih sa sobom poveo u London! Dajte mi dvadeset Naurunga! To bi prodrmalo Whitehall!
– Dakle, vrijeme koje si proveo ovdje nije u cijelosti potraćeno?
– Ne. Iznenada sam se našao u naručju sjetne čarobnice i pomislio da se nikad ne vratim. Mislim – čovjek ne pokupi bezvremenu huriju na svakom uglu ceste života.
Iskoristi najviše od prilika koje ti se pružaju, kažem ja – ležerno je rekao Joe. – Postoji li još nešto što bih ti mo gao reći o Sandilandsu iz Drumaulbina?
Nancy gaje ispitivački pogledala, nasmiješila se i odmahnula glavom nekarakteristično zbu-njena. Podbola je svog ponija i odjahala naprijed, ostavljajući Joea da suženim, pronicavim očima promatra njezin vitki lik.
Sedamnaesto poglavlje
Kad su kasno poslijepodne dojahali u Panikliat zrakje bio nepokretan, nebo se malo smračilo kad je sunce izgorjelo na zapadu, a vjenčići dima vijugali su iz peći i raspršivali se preko uro-đeničkog grada.
Joe je pogledao Nancy, rumenu, osunčanu i razbarušenu. – Da joj – pitao se – kažem da su joj dva gumba otkopčana i da joj strši etiketa na bluzi? Mislim daje to pomalo neugodno. Mož-da Andrew i jest najsimpatičniji čovjek kojeg poznajem i ponekad tako i mislim – ali, ako nije budala, a ne mislim da jest…
Nije se trebao brinuti. Kad su dojahali na imanje Drummondovih, pritrčao im je konjušar da odvede konje, a poslužitelj je s porukom na srebrnom pladnju pohitao do Nancy. Brzo ju je pročitala i rekla: – Oh, kakva šteta. Andrewa su hitno pozvali u Goshapur. Navodno je izbila svađa između nekog zemljoposjednika i njegovih zakupnika. Neće se vratiti prije večeri. Mogu li ti ponuditi piće, Joe?
Joe je učtivo odbio, opušten od olakšanja što još neće morati pogledati Andrewa Drummon-da u oči i krenuo prema svom bungalovu. Brižno se držeći sjenovite strane ulice, hodao je vo-deći Bambusa na uzdi. Misli mu je prekinuo brz topot kopita koji mu se približavao s leđa i autoritativni ženski glas.
– Dobar dan, zapovjednice. Ili – budući da se čini da su formalnosti bačene u vjetar – dobar dan, Joe.
Joe se okrenuo i susreo pronicavi pogled gospođe KitsonMasters. Najmanje stoje želio, sad kad je za dlaku izbjegao Andrewov pregled, bilo je naći se pod pomnim Kittynim ispitivanjem. Nasmiješio se i naklonio.
– Kitty! – rekao je. – Upravo osoba koju sam najviše želio vidjeti!
– Izgledate kao da ste imali iscrpljujuć dan – rekla je.
– I jesam. Jeste li krenuli kući, Kitty? Dobro. Ako smijem, pošao bih s vama.
– Sama neusiljenost! Rado ću vas primiti.
Nastavila je jahati, a Joe ju je slijedio iza ugla u ulicu Curzon i niz prilaz njezinoj kući.
– A sad mi recite kako mogu pomoći vašoj istrazi.
Barem pretpostavljam da je vaš posjet povezan s istra gom, iako bih radije mislila da ste me tražili zbog draži mojega društva.
– Ijedno i drugo – odgovorio je Joe, smještajući se na verandu kad se vrč limunade pojavio na stolu između njih. – Pitanje vam se može učiniti prilično neobičnim, ali – koliko je vama poznato – je li Alicia Simms Warburton imala strah od vode, je li se bojala utapanja? Mislim, duboko ukorijenjeni strah, a ne običan?
Kitty gaje zapanjeno pogledala, a zatim polako rekla: – Da, zapravo, jest. Otprilike tjedan dana prije nego što je umrla, bio je tjedan Panikhata… baza organizira mnoštvo zabavnih sadr-žaja kako bi proslavila kraj radne godine prije nego što ljudi počnu odlaziti u brda, dolaze pos-jetitelji iz drugih baza – vi ste ga ove godine upravo propustili – i te je godine netko organizirao regatu na rijeci odmah ispod Gilesove kuće. „Henlev na rijeci Hooghly” ili nešto slično, tako su je nazvali. Lokalni seljani su izvanredni veslači. Nabavili su čamce i ukrasili ih cvijećem i svi su se krasno proveli – osim Alicije! Ona je odbila sudjelovati. Sjećam se da se strašno uzrujala. Nije željela ni kročiti u čamac. Da, u pravu ste, Joe. Mislim da biste to mogli nazvati fobijom.
– Upravo tako bih je i ja nazvao. A je li i Dolly Prentice imala neku fobiju, a posebice, je li imala fobiju od vatre? Je li se bojala vatre? Hoću reći, u neuobičajenoj mjeri? Ako jest, to bi moglo biti znakovito.
Kitty je neko vrijeme razmišljala.
– Ne. Oprostite, Joe. Nikad nije govorila o tome – naposljetku je odgovorila. – Vatra je, na-ravno, opasnost, i ako imate slamnati krov kakav mnogi od nas imaju, vatra je i stalna briga. Svije se bojimo i tu nema ničeg abnor malnog. Ali, vi tražite nešto više, zar ne? Nešto nerazum no? Ne sjećam se daje Dolly ikad spomenula… Dopus tite mi da se prisjetim… Oh! Naravno! Da! Vjedra! Nikad o tome nismo govorile, iako su to neke od nas smatrale prilično neobič-nim… U hodnicima Dollynog bungalova bila su nanizana vjedra puna vode, metle za gašenje poža ra i slična pomagala. Jednu su čak držali iza vrata u salo nu. Da, to je zacijelo bilo neobič-no ponašanje. Mislila sam da je vjerojatno riječ o Gilesovoj ekscentričnosti – Bog zna da ih on ima dovoljno – i nisam komentirala.
Ali, znate, on u svojoj novoj kući ne drži vjedra s vodom, tako da ste možda u pravu. Joe, za-što me to pitate?
– Pet od pet – turobno je rekao Joe. Objasnio joj je prilično neuvjerljivo i učinilo mu se da se njegove teori je čine pomalo besmislenima. Ali, Kitty nije mislila tako.
Razmišljajući o tome, rekla je: – To je doista zlokobno. Potvrđuje da iza svega stoji pokva-ren um. Bolestan um. Zao um. – Oklijevala je. – Ali, čiji um? Joe, čitav je Panikhat znao za njih – hoću reći, za vjedra. Ako ih seja sjećam i nakon dvanaest godina, u vrijeme nesreće mnogi su znali za njih. Nisam vam baš mnogo pomogla, zar ner – Oh, ne bih se složio – odgovorio je Joe. – Dollyna fobija čvrsto je smješta u skupinu žrtava. Sad znam daje svaka od poginulih memsa-hiba umorena, možda ne zbog svog osobnog straha, ali u skladu s njim. To im je zajednički čimbenik, ali nije onaj zajednički čimbenik koji sam tražio. Postoji tu još nešto – nešto strašno što vreba na rubovima… – Tamni, nejasni oblici zamijećeni togjutra, koji su koračali uz konje, ali ostajali skriveni, na oprezu, ponovno su mu pali na pamet i on je zadrhtao.
– Joe, vrijeme je da se odete okupati – rekla je Kitty nježnijim tonom glasa. – Zatim se tre-bate dobro najesti u Klubu i pošteno naspavati pa ćete se možda sutra probuditi s odgovorom u glavi.
Današnji dan bio je najtajanstveniji u Joeovom životu. Kao prvo, čar jahanja kroz džunglu i neizbrisiva slika Nancy u moru smijeha i smeđih lica punih očekivanja, njezino spremno preda-vanje, tako slatko, tako podatno, tako iskreno i potaknuto primitivnom žudnjom takve snage kakvu Joe još nije doživio. Dok se na njega spuštao san, iz drijemeža gaje trgnula jedna misao. Misao toliko zamršena da se, zapleten u nabore mreže protiv komaraca, grčevito uspravio, nag-lo posve budan.
Postojalo je nešto što nije posve shvaćao. Nešto, možda, stoje zapravo čitavo vrijeme shva-ćao, ali nije mogao izraziti riječima, niti uobličiti u logične misli, ali sjetio se obzira s kojim se ujak George udaljio iz Calcutte one noći kad su on i Nancy tamo bili; sjetio se lakoće s kojom ih je Andrew otpravio zajedno u džunglu, njegove prikladne nenazočnosti u kući kad su se vra-tili i po prvi put je počeo razmišljati o Andrewovoj dvosmislenoj ulozi u ljubavnoj aferi koja mu se odvijala pred nosom.
Andrew. Nešto ga je kopkalo u sjećanju i nastojalo izbiti na površinu. Zamjenik upravnika – kako se ono taj bijednik zvao? – one noći kad se održavao ples – Harry Featherstone! – on je naletio na Joea koji je stajao s Nancy i rekao: „Oprosti, Andrew!” Zamijenio je Joea za Andrewa i to s opravdanim razlogom jer su, s leđa, zacijelo bili veoma slični. Nitko ih ne bi zamijenio kad bi ih vidio jednog pokraj drugoga, ali morao je priznati da među njima postoji neka površinska sličnost. Obojica su bili visoki, širokih ramena i suhonjavi. Obojica su imali tamnu kosu, iako je Andrewova bila više sijeda nego crna. Jesu li Nancy i njezin ujak zamijetili tu sličnost kad su ga ugledali na predavanju u Calcutti? Jesu li razgovarali o njoj? Jesu li zak-ljučili da bi on bio savršen muškarac da dovrši Nancyne planove? Joe je zaključio da vjerojatno nisu morali izmijeniti niti jednu riječ. No oboje bi, ako je njegova suluda ideja iole utemeljena, učinili upravo ono što su učinili.
Obuzeo gaje bijes i Joe je priznao daje nasamaren. Iskorišten. Njegov bijes brzo je zamijenio stid i nelagoda. Pretpostavljao je da ga Nancy smatra neodoljivim i da se, u kontekstu ležernog odnosa s postarijim mužem, osjeća slobodnom uživati u pustolovini s privlačnim, snažnim mu-škarcem koji joj tog trenutka prolazi kroz život.
Impulzivno se izvukao iz mreže za komarce i, opskrbljujući se cigaretom kojom će rastjerati komarce u noćnom pohodu, došao do malog ureda u kojem je teškom mukom upalio kerozin-sku svjetiljku, istodobno posežući za knjigom šifri. Telegram koji je imao na pameti nije mogao poslati iz baze nešifriran.
Nakon mučnih pola sata, šifrirao je i kolegi u Scotland Yard poslao sljedeći tekst: 9291AJOHN STOP MORAM SAZNATI RAZMJER RATNIH OZLJEDA KAPETANA A J DRUMMONDA 23 PUKOVNIJA RAJPUTANSKIH STRIJELACA STOP SANDILANDS U New Scotland Yardu su sad tri sata poslijepodne i Joe je zamislio Johna Moorea usred dana kako psuje, naziva Ratni ured, naziva ih ponovno i umorno šifrira odgovor. Joe je shvatio da u najboljem slučaju odgovor vjerojatno ne može očekivati sljedećih dva do tri dana i grozničavo se vratio u krevet.
Na svoje veliko čudo, probudio se i vidio daje tijekom noći primio šifrirani odgovor koji mu je telegrafski ured u Panikliatu proslijedio oko pet sati ujutro. Joe gaje dešifrirao i nekoliko puta pročitao kratki sadržaj.
9291B RATNE OZLJEDE OPSEŽNE STOP CITIRAM INTESTINALNI KAOS KRAJ CITATA STOP DESNA NOGA VIŠESTRUKI PRIJELOMI STOP MOORE Što znači „intes-tinalni kaos”? Veoma ozbiljne abdominalne ozljede, možda čak i osakaćenost? Ništa ne videći, s žućkastim telegramom u ruci, Joe je netremice buljio kroz prozor. – Dakle, to je to. Ipak pos-toji skriveni cilj. Plan koji nije uključivao mene! lako, istini za volju, pretpostavljam da sam bio ključan za zaplet, mada u njemu nisam sudjelovao. Bože, kako sam bio naivan! I što da sad kažem? Da ih izazovem? Da im kažem, „Nancy, kakva si ti spletkarošica! Jardine, ti si stari lukavi gad! Andrew, ti si skandalozno popustljiv!” Što da učinim?
Odgovor mu je došao sam. „Ništa. Igraj svoju ulogu. Ako je to ono što Nancy želi, to je, što se mene tiče, ono što će Nancy dobiti. Možda bih trebao biti polaskan. Naravno da bih trebao biti polaskan. A kad se svi ostali osjećaji otkotrljaju, i osjećat ću se polaskano. No, u ovom tre-nutku, moj osjećaj samopoštovanja – moj ego, kako bi to nazvao Freud! – pretrpio je udarac… Što možda i nije tako loše!
Osamnaesto poglavlje
S pola sata slobodnog vremena prije večere kod Nancy, Joe je otišao do časničke blagovao-nice napuniti tabakeru iz jedne od mnogobrojnih kutija uvijek punih debelih ovalnih cigareta sa znakom pukovnije, kojima ih je opskrbljivao proizvođač Fribourg i Treyer iz Londona. Zatekao je stol postavljen samo za četvoricu; očito su svi ostali večerali na proslavi Manoli ili, kao on, kod Nancy, i blagovaonica je bila u mraku. Iz tame gaje pozdravio prijateljski glas.
– Oh, sahibe Sandilands, gospodine. Dobra večer.
Mogu li vam kako pomoći?
Bio je to glas Sumana Chatterjeea, Bengalca i pukovnijskog činovnika. Također, kako se či-nilo, i majordoma blagovaonice, budući daje bio smješten za stolom u malenom uredu i okru-žen priznanicama složenim u uredne hrpice. Joe ga je dvaput ili triput susreo u blagovaonici. Sviđala mu se njegova postojana ljubaznost, divio se njegovoj monumentalnoj građi ali, iznad svega, cijenio je njegov pedantan, idiomatski engleski s uočljivim naglaskom.
– Da li ikad imate slobodnog vremena, Babuji? – upitao je.
– Oh, gospodine, ovo nije posao! Ovo je fascinacija!
Volim da sve bude u najboljem redu i po bristolskoj mo di. Volim biti siguran da se sve sla-že, a ovdje slažem.
Osjećajući da se od njega zahtijeva nešto malo više od učtivog zanimanja, Joe je upitao: – Kakav je vaš sistem, Sumane?
– Gospodine, to, vidite, funkcionira na sljedeći način: časnici svakodnevno potpisuju priz-nanice. Kako grozan rukopis! Priznanice dolaze meni i ja ih upisujem u knjigu i redovito sva-kog prvog u mjesecu šaljem račune. Moj je prethodnik bio – dragi Bože! – veoma zbunjen čov-jek. Trebala mi je vječnost i pol da sredim nered koji je ostavio iza sebe, ali sad vam mogu toč-no reći tko je što jeo ili pio, kad i koliko. Pogledajte – evo vas: Sanidlands J. (PČ). PČ označava počasnog člana, a ovdje vi dite daje sahib Smythe bio odsutan. Uz njegovo sam ime stavio oz-naku ods. Da, da, dobar je ovo sistem.
Joe se divio glatkom krasopisu i iskreno rekao: – Sumane, poželite li ikad da svoj talent isko-ristite malo šire? Trebali biste biti u vladi – vi ste pravi spomenik urednosti i očito pravi genij s brojevima.
– Ne bih promijenio posao – odgovorio je Šuman uz široki osmijeh i pokret rukom – ni da sam kruha gladan!
Naposljetku, ipak sam ja član ponosne pukovnije i na dam se da ću jednoga dana napisati njezinu povijest.
Osim toga, tko bi sve držao u besprijekornom redu da se ja povučem? Čujem da svi, od naj-većeg do najmanjeg, govore – po deset puta dnevno – „Pitaj Chatterjeea, on će sigurno znati.” Uglavnom i znam!
– Koliko daleko u prošlost sežu ti spisi? – upitao je Joe bez nekog osobitog zanimanja.
– Do 1898. – smještaje odgovorio Šuman – kad je sahib Stayerdale zapovijedao pukovni-jom. Ali, pod mo jom su brigom zadnjih petnaest godina.
– Dakle, kad bih želio znati tko je nakon večere 18. studenog 1899. popio dvije čašice porta, vi biste mi to mogli reći?
– Ne baš posve precizno, ali otkad ja vodim knjige, svakako!
– Dopustite mi – rekao je Joe – da izaberem nasumičan datum. Što kažete na 17. ožujka, re-cimo 1910.?
– To nije nikakav problem. To je bilo u moje vrijeme.
Ustao je i, teškom mukom podižući debele ruke iznad glave, s visoke police skinuo knjigu računa, na hrbatu koje se nalazila naljepnica na kojoj je pisalo 1908. – 1910. Položio ju je na stol ispred Joea i počeo prelistavati. Joeovoj bujnoj mašti činilo se da iz suhih stranica izvire aroma vinom natopljenih plutenih čepova, brandvja i Trichinopoly cigara.
– Evo nas, vidite – ponosno je rekao Šuman. – Tu smo… ožujak… i sedamnaesti. Bila je subota. Ali. Oh. Ta noć… Niste odabrali dobru noć. Te noći u blagovaonici nije bilo gotovo nikoga. Ostali su svi otišli na neku pros lavu. U ožujku je mnogo proslava – kraj je sezone kad mnoge gospode odlaze u brda. I evo ih, gospodine. Samo pet večera te noći.
Gurnuo je knjigu prema Joeu.
– Nije ih baš bilo mnogo, ali popili su popriličnu ko ličinu, vidite? Oh, moglo bi se reći daje te noći porto te kao u potocima!
Joe nije odgovorio. Gledao je u dokument iz blagovaonice iz noći prije dvanaest godina kad je Dolly Prentice živa spaljena. Predvidljivo, Prenticeovog imena nije bilo. On je bio u Calcutti. Ali, petorica drugih muškaraca bila su prisutna.
Njihova imena privukla su njegov zapanjeni pogled i prikovala ga uz stranicu. Ponovno je pročitao imena i promrmljao ih ispod glasa. Major Harold Carmichael, doktor Philip Forbes, kapetan John Simms Warburton, oficir William Somersham i, naposljetku, jedno ime koje nije prepoznao, neki oficir Richard Templar.
– Je li sve u redu, gospodine? Mogu li vam još kako pomoći? – upitao je Šuman, zabrinut Joevom dugom šutnjom.
– Da. Da, molim vas. Pomozite mi da shvatim stenografiju. Ovdje piše, „Carmichael 5p”?
– To znači pet čaša porta, gospodine. A ovdje imamo gospodina doktora Forbesa s tri čaše porta i 1b, što znači jednom čašicom brandvja. Sahib Somersham, 4p, to znači četiri čaše porta, a gospodin Simms Warburton tri čaše porta ijedna čašica c.b. – šeribrandyja.
– Mora daje večer bila vesela – rekao je Joe.
– O, da, gospodine, veoma pijana, u to budite sigurni.
– A ovdje, što znači ovo (P)?
– Ah, da, to bi bio mladi sahib Templar, gospodine.
P znači pridružen. Dobro ga se sjećam. Proveo je neko vrijeme ovdje prije nego stoje raspo-ređen i otišao se pri družiti svojoj pukovniji na granici. Veoma drag mladić, gospodine, i, kao što vidite, nimalo pripit – samo dvije čaše porta.
– Veoma je umjeren, možda nije bio dovoljno bogat da drži tempo s Batemanovom konji-com?
– Veoma lako moguće, gospodine.
Niz Joevu kralješnicu strujalo je uzbuđenje. Ponovno je pregledao popis. Ono stoje gledao bio je popis, popis muškaraca koji će ubrzo postati udovci. Prva četvorica muškaraca na popisu izgubila su žene otprilike na obljetnicu ove noći. Sudbina petoga bila mu je nepoznata. Ukoliko se dokaže suluda teorija koju je Joe počeo uobličavati, ovaj peti muškarac, taj Richard Templar, možda drži ključ tajne. A Somersham? On bi naravno mogao malo rasvijetliti ovo kobno grupi-ranje? Joea je pogodila razorna pomisao. Ova se sablasna zabava održala davno prije rata – Somersham tad nije bio oženjen, najvjerojatnije još nije ni upoznao svoju buduću suprugu – mora da je Peggy tad imala tek deset godina.
Mislima je preletio preko informacija koje je pročitao i čuo u proteklih nekoliko dana. Tih dana 1910., Carmichael i Forbes su se tek oženili. Njihove su žene bile prve na popisu za smrt. Simms Warburton se nije oženio do ljeta 1912., i njegova je supruga utopljena u ožujku sljede-će godine. Zatim je nastupila praznina. Ne kao što je on – kao što su svi – prirodno pretpostav-ljali, zbog rata, nego zato što ovoj skupini više nije preostala nijedna žena! A zatim, nakon raz-doblja od osam godina, Somersham je unaprijeđen u kapetana. Na pamet mu je pala Kittyna strašna izreka – „Kapetani se mogu ženiti”. Ovaj je tu prednost iskoristio i u ožujku sljedeće godine, i on je postao udovac.
On je tražio; Nancyje tražila. Naurunzi, i otac i sin, pretraživali su sjećanja i fizički tražili ne bi li pronašli neku vezu – bilo što, bilo što na ovome svijetu što bi povezalo žrtve i međusobno i uz krvavi niz zločina. Je li moguće daje ovo ta veza? Veza koja uopće nije bila kroz žene, nego kroz njihove muževe? Može li se činjenica da su oni zajedno večerali one noći kad se dogodila prva tragedija ozbiljno smatrati zajedničkim uzrokom umorstava? Je li njihov susret bio sluča-jan? Je li iza njihove supijane večere postojalo neko dublje, zlokobnije značenje?
Joe je u mislima iznova ponovio njihova imena, a Šuman ga je zbunjeno promatrao, šutnjom pokazujući daje shvatio da je Joev zabavan upit dobio jednu novu, ozbiljnu dimenziju. – Car-michael, Forbes, Simms Warburton, Somersham i mladi Templar – promrljao je sebi u bradu. Ništa što bi na prvi pogled imali zajedničko; posve drukčijih karaktera i dobi. Izvana gledano, nimalo srodna skupina.
Na um mu je pala razorna misao. Sto ako su svi oni bili Dollyni ljubavnici, a Prentice slije-dio neki odvratan patanski običaj i ubio im žene? Čim mu se ta ideja pojavila, odmah ju je od-bacio. Zašto bi svi oni večerali zajedno i to upravo one večeri kad je Dolly umrla? Osim toga, čak ni njegova bujna mašta nije mogla spojiti Dolly s izrazito neprivlačnim Carmichaelom ili „zgodnim mladićem” Templarom.
A tu je i problem Prenticea. Prvi koji je ostao ucviljen, nevaljac u skupini, onaj neobjašnjivi. Kako se on uklapa s ovim ostalim momcima? Ako se uopće uklapa? I on je ožujski udovac. Od muškaraca s popisa, Somersham je bio negdje u bazi. Sutra ujutro će ga ponovno ispitati. Ali, u međuvremenu, postojao je još jedan svjedok koji mu je bio neposredno dostupan.
– Jeste li vi, Babuji, te noći bili ovdje? – upitao je Joe.
– O, da. Tad sam imao skromnu dužnost. Bio sam pomoćnik činovnika, raspoređen ovamo zbog zbrke među papirima. Ali, bio sam ovdje i sjećam se požara.
Požara u bungalovu pukovnika Prenticea. Bilo je doista strašno. Sjećam se mnogih stvari… – glas mu je utihnuo.
– Čega se ponajprije sjećate? – upitao je Joe. – Ako možete, recite mi u jednoj rečenici što je te večeri bilo važno.
– Pravi kaos, gospodine! Pravi prokleti kaos! Sahib Templar i liječnik vikali su, „Hajdemo momci!”, sahib Carmichael odgovarao, „Brini svoja posla! Ostanite gdje jeste!” Trube su dozi-vale, povici, čak i pucnjava, možete li vi to vjerovati? A čitavo to vrijeme Sivci su bili previše pijani da bi razmišljali. Promatrali su požar s verande kao da promatraju vatromet, gospodine. Sahib Simms Warburton je naručio da mu šeri-brandy bude serviran na verandi dok gleda. Na kraju je sahib doktor Forbes istupio i pozvao konja. Svi su otišli do bungalova ali – prekasno. Memsahib Prentice bila je mrtva. Prilično sramotna stvar. Ali, o tome ne pričamo jer smo rame uz rame, koljeno uz koljeno, kako dobri drugovi i trebaju biti. Vama to mogu reći jer je to bilo davno, a i vi ste, naposljetku, jedan od nas. Ali, Carmichael se vratio i – tad sam to pomislio – izgledao je kao mrtvac i nije rekao ni riječ, nego je otišao ravno u svoj bungalov. A sahib Tem-plar (bio je još dječak; njegov mije poslužitelj rekao da se brijao svaki treći dan) plakao je u noći.
Više od ičeg drugog, Joe je želio jedan trenutak mira, odnosno, ne toliko trenutak mira, koli-ko pola sata mira da probavi to što mu je Šuman upravo rekao. Želio je razgovarati s Nancy. Pogledao je Sumanovo lice, nasmiješeno ali zabrinuto, i želio do i najmanje pojedinosti pročeš-ljati tu večer – 17. ožujka 1910. – ali mu je pogled na sat na ruci rekao da ga već očekuju – go-tovo je i zakasnio – na večeri kod Nancy, pa se uz pretjerane, ponovljene izraze međusobnog poštovanja oprostio od Sumana.
Duboko zbunjen svime što je čuo, Joe je krenuo prema Nancynom bungalovu, ali kad je za-koračio na otvoreni prostor, obuzela gaje jedna misao. Uznemirujuća misao, zastrašujuća. Tem-plar! Stoje s Templarom? Gdje je on? Je li još uvijek živ? Iznad svega, je li oženjen? Jedini sudionik one kobne večere koji možda ima ženu, a ako je ima, nije li ona sad u opasnosti – kako bi upotpunila obrazac? Kako će, dovraga, u osam sati navečer saznati je li neki nepoznati časnik oženjen ili nije?
Na um mu je pala sretna pomisao – ujak George! Sveznajući ujak George koji ima pristup svakovrsnim informacijama. Telefon? Gdje je najbliži telefon? Postojao je telefon u mračnom pregratku uz predvorje časničke blagovaonice. Radi li? Joe je shvatio da u Indiji još nijednom nije nikoga nazvao.
Otišao je do pregratka i u tami uočio malenu drvenu kutiju s ručicom. Bez mnogo sigurnosti, podigao je telefon i navio ručicu. Na njegovo iznenađenje i oduševljenje, neki je odsječni i učinkovit euroazijski glas odmah rekao: – Broj, molim.
– Ne znam broj – započeo je Joe. – Želim kontakti rati vršitelja dužnosti guvernera Bengala u Calcutti. Gos podina Georgea Jardinea.
Odmah je dobio odgovor. – Imam njegov broj, gospodine.
Ni Scotland Yard ne bi mogao biti učinkovitiji. Nakon kratkog vremena, poziv je preuzeo uglađeni engleski glas. – Rezidencija u Calcutti.
– Želim razgovarati s guvernerom – rekao je Joe. – Ovdje zapovjednik Sandilands. Moglo bi biti hitno.
– Sir George upravo ide na večeru – hladno mu je odgovorio glas.
– Onda ćete morati vidjeti što možete učiniti – odlučno je rekao Joe. – Štoje brže moguće, molim.
Joe je čuo razgovor koji je uslijedio. – Tko?
– Neki zapovjednik Sandilands.
– Oh! Oh? Spojite mi ga.
Nakon dodatnog niza šklJoeaja i zujanja, začuo se napukli glas ujaka Georgea. – Sandilan-dse! Je li nešto važno? Budite najbrži što možete, molim vas. Baš idem na večeru.
– Moglo bi biti važno – rekao je Joe – i kasnije ću vam objasniti zašto to želim znati ali – jedan niži časnik, Richard Templar, bio je stacioniran u Panikhatu 1910.
Pridružen ovdašnjoj pukovniji. Kasnije se pridružio svo joj pukovniji na sjevernozapadnoj granici. Hitno moram saznati je li oženjen.
Ujak George se srdačno nasmijao. – Ovo je vaša sretna večer, Sandilandse! Pričekajte malo, molim vas. – Nekom sa strane: – Freddy! Samo trenutak, Freddy! Reci mi – jedan časnik – Templar. Služi na granici. Poznaješ li ga? Poznaješ? Dobro. Služi s Ghurkama. Bili ste s njima u brigadi? Reci mi – je li oženjen? Nije. Jesi li siguran?
Ujak George se ponovno obratio Joeu. – Ne, nije oženjen. Upravo sam uspio uhvatiti jednog prijatelja koji će večerati sa mnom i čini se da ga on prilično dobro poznaje. Očito nije oženjen. U ovom trenutku uopće nije u Indiji – na dopustu je u Engleskoj i u pukovniji ga ne očekuju još mjesec dana. Jesu li to dobre ili loše vijesti?
– Dobre – rekao je Joe. – U svakom slučaju, nepos redni pritisak je otklonjen.
– Hoćete li mi reći o čemu je riječ? – upitao je ujak George.
– Mogao bili, ali to bi moglo potrajati. Pozvan sam na večeru kod Nancy, a već kasnim, a i vi večeras imate goste na večeri – možda bismo mogli razgovarati sutra ujutro?
– Svakako – odgovorio je ujak George, jedva čujnim, grgljavim glasom.
Nancyn bungalov je očito bio en fete i Joe je, blijed od olakšanja, došao do njega. Čitava ku-ća kao da je bila os vijetljena, a noćna svjetla u staklenkama nanizana uz prilaz kući. Činilo se da ima neuobičajeno mnogo posluge od kojih su mnogi, shvatio je Joe, za tu večer bili posuđeni iz drugih kućanstava. Isto se pokazalo istinitim kad je poslužena večera. Porculan, staklo i pla-dnjevi bili su po razumnoj indijskoj navici posuđeni iz drugih kućanstava.
Naslanjajući se na štap, držeći Nancy za ruku, Andrew Drummond je stajao na verandi, gos-toljubiv i razgovorljiv. Nije bilo nikakve šanse da će u dogledno vrijeme imati priliku nasamo porazgovarati s Nancy, ali činilo se daje na trenutak napetost popustila i da je s najnovijim vije-stima može iznenaditi i kasnije.
– Sandilandse, dragi momče – rekao je Andrew, široko zamahnuvši rukom – kako vas je dobro vidjeti! Već smo se zabrinuli da ste se izgubili. Ali, evo vas! Koga znate, a koga ne zna-te? Utvrdimo točan redoslijed. Moram vas sa svima upoznati. Kitty! Mislim da si upoznala za-povjednika Sandilandsa. Prenticea, naravno, znate, a teško da vam moram skretati pozornost na našu ljepoticu…
I nije mu morao skretati pozornost na Midge Prentice. Od trenutka kad je došao, jednako kao i svi ostali prisutni muškarci, nije mogao odvojiti pogled od nje. Nasmijana i dražesna, vitke dječačke građe naglašene haljinom od kineskog krepa žarkih boja, izgledala je kao da je i sama u plamenu. Odmah mu je prišla, uzimajući obje njegove ruke u svoje. – Dobra večer, zapovjed-nice ili, budući da smo podijelili ugodnu vožnju iz Calcutte, možda bih smjela reći, dobra večer, Joe! Kako napreduje istraga? Možda bismo vam trebali nazdraviti? Andrew… – Mahnulaje rukom prema upravniku. – Andrew kaže, „U zdravlje lovačkog psa s njuškom uz zemlju”, dakle u vaše zdravlje!
Uzela je čašu od sluge u prolazu i, pruživši je Joeu, kucnula se s njim i podarila ga pogledom koji kao da ih je na najprirodniji mogući način kratko izdvajao od ostalih kao dvoje starih prija-telja i zavjerenika.
– Kako vam se svidio dar? – upitao je Joe, okrenuvši se ka Prenticeu. – Vaša figurica od bjelokosti?
Prentice je izvukao tanku cigaru iz usnica i rekao: – Prekrasna je! Doista je dobra i iz dobrog razdoblja. Vrijedi dvaput više od onoga koliko ju je platila.
– Misliš li – upitala je Midge, polaskana – da bih mogla zarađivati za život kao stručnjakinja za indijsku egotiku… – Zapela je na toj riječi i pokušala iznova: – Hoću reći, erotiku.
– Samo da te vidim da si pokušala! – odgovorio je Prentice i izazvao smijeh svih prisutnih.
Dva niža časnika Sivaca okružila su Midge, a Joe se našao u Kittynom društvu.
– To siroto dijete svake sekunde sve više nalikuje majci – rekla je. – Dolly je imala oko za sve štoje bilo indijsko i, naravno, ljudi su joj stalno nešto darivali! Imala je popriličnu zbirku. Pretpostavljam da je uništena u požaru. – Ponovno je kritički promotrila Midge. – Izgled, ukus, vatrenost i, ako ne griješim, isti kapacitet za šampanjac! Prentice koji je suh kao prašina imat će s njom ite kako posla! Svi neoženjeni muškarci u bazi i vjerojatno popriličan broj oženjenih bitće joj pred nogama. Prokletstvo, zapovjednice, sve sam to već vidjela. Ovo me vraća dvade-set godina unazad, i čar i opčinjenje je još uvijek ovdje. Nasljeđe! Odakle ono dolazi? A sad mi recite nešto o sebi. Što ste vi radili nakon naše zajedničke užine – na kojoj ste, mogu vam reći, uznemirili nekoliko srdaca?
– Da budem iskren, i moje je srce malo zatreperilo, okruženo tolikom zamamnošću – odgo-vorio je Joe.
– Oh, vi! Očekivala sam da ćete reći, „Sve moje sklo nosti počivaju na Nancy, tako da ću uzviknuti drugi put!” – Kitty! – odvažno je rekao Joe. – Imate jezik kojim bi se mogla rezati živica! Poštedite me svojih ljubavnih nagađanja i ne zaboravite – ja sam policajac na dužnosti!
– Posao, posao i samo posao – na to je rekla Kitty – i nimalo zabave, čine Joea dosadnim dečkom!
Uto je servirana večera.
S obzirom na kratko vrijeme koje je Nancy bilo na raspolaganju da organizira večernju pros-lavu, večera je bila iznenađujuće dobra. Započela je s jatom šljuka na prepečenom kruhu, nakon kojega je uslijedio curry od kojega je Joeu umalo izgorjelo nepce, zatim bombe surprise (mora daje bilo logističko čudo donijeti je na stol!) i završila s nekom neprepoznatljivom ribom na tostu kao desertom. Claret s predjelom, ponovno šampanjac uz desert, i dame, koje je Nancy okupila jednim pogledom, nestale su.
Gospoda su se uputila u vrt, s cigarama koje su se žarile kao jato krijesnica u mraku. Ras-kopčali su se kao po navici i stali u redu na rub travnjaka. Joe se zatekao pokraj Prenticea.
– Ovo je – rekao mu je Prentice – angloindijski običaj. Pretpostavljam daje i engleski, ali ne mogu se na viknuti na njega. Previše sam Patan. Na granici bi se ovo smatralo šokantnim raz-metanjem.
Joeu nije padalo na pamet dopustiti Prenticeovu snishodljivost. – Svi mi imamo svoje obrede – pomirljivo je rekao. – Pa i ljudi na granici.
Prentice je naglo podigao pogled. – Da, svi imamo svoje obrede, zar ne?
Pridružili su se damama, i njemu se približio stameni Kittyn lik i uhvatio ga za ruku. – Mo-žete me otpratiti do Kluba – rekla je. – Kad sam bila djevojčica, nitko nije ni sanjao da bi pješa-čio stotinu metara. Vremena se mijenjaju.
Krenuli su u šetnju, Midge ruku pod ruku s Eastonom i Smytheom, Joe pod ruku s Kitty, Nancy između Prenticea i Andrewa Drummonda.
Kad su stigli do Kluba, i on je bio enfete. Plesni orkestar shropshirske lagane pješadije glas-no je svirao polku i na Joeovo veliko čuđenje, časnici Sivaca su svi preko svojih svečanih odora odjenuli noćne košulje.
– Manoli noć – rekao je Prentice. – Morate me na trenutak ispričati dok se ne odjenem kao Wee Willie Wmkie.
Prišao je stolu na kojem su bili poslagani različiti odjevni predmeti za noć i odabrao široku uštirkanu bijelu košulju. Uz Midgeino cvrkutanje i pomoć, navukao je košulju i složio je u na-borima preko svečanog kaputića. Drugi časnici su izgledali smiješno, ali ne i Prentice. On je svoju bijelu košulju nosio s držanjem osobe koja je namjerno odjevena za neki svećenički ob-red.
Joe je otplesao otmjeni valcer s Kitty, popio piće s Andrewom i, nadajući se da nije previše napadan, zgrabio prvu priliku da uhvati Midge u naručje za drugu polku. – Jedan, dva, tri, hop – vedro je rekla Midge. – Prilično ste dobri, Joe! – I dok su kružili prostorijom, nasmiješeno: – Volim biti zamijećena!
– Ne volimo li to svi? – upitao je Joe. – Ja svakako da.
Kad je ples završio, Midge gaje čvrsto uhvatila za ru ku. – Nešto vam želim reći – rekla je. – A želim to reći i Nancy! Nancy! Želim ti reći jednu tajnu. Hajdemo nekamo gdje možemo raz-govarati!
– Dakle – rekla je Nancy – ništa nije bolje od Mano li plesa za otpuštanje inhibicija. Ali, či-ni se daje mračni kutak zauzet čak i ovako rano. Ako doista želiš otkriti taj nu, bolje da izađemo na verandu.
– Slušajte – rekla je Midge, ogledavajući se oko sebe kako bi se uvjerila da ih nitko ne može čuti i hvatajući ih oboje za ruke – rekla sam – nisam li? – da postoji netko?
– Postoji netko u tvom životu? – upitala je Nancy.
– Da. Netko u mom životu. Ako uspije doći ovamo na vrijeme, upoznat ćete ga! Dovest će se iz Calcutte!
Čitav taj put samo da me vidi!
– Reci nam nešto više – rekao je Joe. – Pričaj nam o tom srećkoviću. Jedino što smo dosad uspjeli saznati je da igra piket i daje tvoj vitez u sjajnom oklopu.
– Pa, za početak – rekla je Midge – on je časnik u Ghurkama – mislim da sam vam to rekla – i upoznala sam ga na brodu. Oboje smo se ukrcali u Marseillesu.
Zavoljet ćete ga! Ja ga volim! Ali, to nije sve. Reći ću vam nešto veoma neobično. Nije mi to rekao dok se nismo dobro upoznali, a zatim mi je rekao i mislim da ćete se složiti sa mnom da je to najromantičnija stvar koju ste ikad čuli! One noći kad je izbio požar – znate što mislim kad kažem noć kad je izbio požar?
Oboje su kimnuli glavom. – Znamo što misliš kad kažeš požar.
– No, dakle, one noći kad je izbio požar, on je bio ta mo! Ne samo daje bio tamo, nego su me oni sakrili među neke posude sa cvijećem… – Prezirno se nasmijala pokazu jući koliko je neobično daje itko njezine ljepote i profinje nosti bio pronađen među hrpom posuda za cvijeće. – … i on me je pronašao! Izvukao me i pobrinuo se za mene. A na brodu mi je rekao – naravno, kad smo već postali veoma dobri prijatelji – „Ovo nije prvi put da sam te poljubio.” Zato što mije, kad me pronašao, dao poljubac i to nikad nije zaboravio. „Znao sam da ću te jednoga dana ponovno pronaći”, rekao je. Nije li to bilo strašno romantično? Oh, nadam se da će večeras stići ovamo! Znam da će vam se svidjeti. Nadam se da će se i tati svidjeti.
– Želiš li nam reći – oprezno je započeo Joe – da go vorimo o Richardu Templaru, trenutač-no časniku u De setim Gurkhama? I da će taj Richard Templar večeras možda doći ovamo?
– Da – sretno je odgovorila Midge – upravo to vam govorim. Tko bi rekao da ste čuli za Dickija! Morate ga zvati Dickie – svi ga tako zovu. – Nasmiješila se Nancy. – Za tatu je to iz-nenađenje, ali doista sam željela da ti prva saznaš, Nancy, kako bi mi pomogla da se osjeća do-bro došlo.
– Možda da podmažem društvene kotače? – suho je upitala Nancy.
– Točno tako! Ne mislite li da je to uzbudljivo? Ja mislim da jest! Pitam se što će svi reći? Eto! Sad znate!
Drago mi je da sam nekome rekla. Ja sam pomalo površna, znam. Svi to govore, znam da to govore. Ali, u Dickiju postoji nešto drukčije. On je ozbiljan.
– Tu ste! – začuli su se veseli glasovi Eastona i Smythea. – Pronašli smo vas obje.
– Sljedeći ples je moj, Midge – rekao je Smythe.
– A sljedeći ples je moj – rekao je Smythe Nancy. – Morat ćete nas ispričati, gospodine.
– Ispričat ću vas – rekao je Joe, iskreno zahvalan što će imati trenutak da razmisli o infor-maciji koju je upravo primio i da proračuna njezine moguće posljedice. Okrenuo se i kroz pro-zor netremice zagledao u osvijetljenu prostoriju. U skladu, kako se činilo, s tradicijom Manoli plesa, orkestar je zadržavao i tempo i glasnoću i, u ovom slučaju, „Na lijepom plavom Dunavu” svirao fortissimo.
Joe nije dobro spavao. Putovanje u Calcuttu iscrpilo mu je tijelo, ali dokazi koje je pronašao i nove teorije koje su mu počele ključati u glavi držali su ga budnim. Osim toga, bilo je nečeg neraspoznatljivo uznemirujućeg u liku Midge Prentice. Zbog nečega što je rekla ili učinila, na podsvjesnoj gaje razini uhvatio strašan strah za nju. Ilije to bilo nešto stoje Kitty rekla?
Klipsao je kroz noć, jednako razdražen vlastitim mislima i ubodima komaraca iz Calcutte. U očajničkom nastojanju da se malo rashladi, pomislio je na svoj stan u Chelsea, s velikim otvo-renim prozorima kroz koje dopire hladan ožujski povjetarac. Iznad Temze zacijelo je gusta ma-glica, možda čak i ostaci snijega prianjaju uz krovove i, na trenutak prije nego što je utonuo u san, čuo je poznato tuljenje riječne teglenice.
Probudio se, međutim, na uobičajene zvuke trube i buku baze koja se budila. Iz toplog, vlaž-nog kreveta preselio se u mlaku kupku, a zatim na doručak. Za promjenu, obilan panikhatski doručak serviran točno u sedam sati izgubio je svoj šarm. Stoga mu je, neodlučnog raspolože-nja, bilo drago kad je primio poruku koju mu je donio poslužitelj iz upravnikovog ureda i kad je s neprimjerenim oduševljenjem prepoznao Nancyn rukopis. Pročitao je: Dobro jutro! Imam maleni – i vjerojatno beznačajan – trag. Želiš li doći i slijediti ga? Ako je tako, domarširaj (na konju) ovamo, čim prije to bolje. Pošalji poruku po poslužitelju i reci da ili ne. ND.
Načrčkao je „da” i vratio poruku poslužitelju kako bi je ovaj odnio natrag Nancy. Odjenuo se i poslao po konja. – Poslao po konja! – Kako je to bilo jednostavno, i kako varavo!
Jahao je kroz Panikhat, prisno pozdravljajući nekolicinu ljudi u prolazu, i sjahao ispred bun-galova Drummondovih. Konjušar je šetao sivog ponija prilazom kući. Nancy mu je mahnula s verande.
– Dobro jutro, Joe! – rekla je. – Buna sahib je u ure du.
– Ma nemoj? Aja sam ovdje – rekao je Joe. – Za me ne je riječ naredba.
Nancy je sjela na stepenicu verande i pokazala Joeu da joj se pridruži. – Možda tu nema ni-čega – rekla je – negdje u primozgu mi i jest misao da tu doista i nema ničega, stoga se nemoj previše nadati. Riječ je o Naurungu. On nikad ne prestaje! Pronašao je jednog od dvojice skela-ra, onoga koji je svjedočio Alicijinoj smrti. Već se davno povukao sa skele i sad se bavi poljod-jelstvom. Nije daleko, u mjestašcu po imenu Lasra Kot. Udaljeno je desetak milja odavde i pre-dnost mu je što je jahanje dotamo prilično zgodno. Jesi li za?
– Uistinu – rekao je Joe, i to je doista i mislio – ne mogu zamisliti bolji način na koji bih proveo dan. Vrije me je da pobjegnemo odavde na nekoliko minuta.
– No, kao što sam rekla, možda u tome ničega nema, ali… – značajno gaje pogledala – mis-lim da nećemo potratiti dan, a ti?
Pozvala je preko ramena i pojavio se njezin poslužitelj s četvrtastom košarom na kožnom remenu.
– Štoje, zaboga, to? – iznenadio se Joe.
– O, kako britanski! Imat ćemo piknik. Tamo gdje mi idemo, nema kluba Lyons Corner! Dođi i pozdravi se s Andrewom.
Ušli su u Upravnikov ured u kojem su ga zatekli u košulji s činovnicima koji su pozorno hvatali diktat, svi u isto vrijeme, jedan na hindustanskom, drugi na engleskom. Joe je bio zadiv-ljen. – Veoma pametno! – rekao je. – Ja to ne bih mogao!
Andrew gaje srdačno pozdravio. – Joe! Dobro jutro! Ako si doista lijen – a ja jesam – onda pisma ne pišeš, nego ih diktiraš, a ako si pametan – a ja jesam – diktiraš dva odjednom. Pone-kad i tri! Zapravo, ovo radimo već tako dugo da čim ja malo zamucam, ovi dečki to pretvore u neugodno profinjenu prozu. Dakle – vas dvoje idete u provinciju, je li? Nancy sam to već rekao, a ponovit ću i tebi – nemojte sjesti na zmiju, nemojte pasti preko litice, nemojte prelaziti rijeku, nemojte se kupati – i ne bi vam se smjelo dogoditi ništa ozbiljno loše. Ako se ne vratite za četr-naest dana, poslat ću potragu za vama. – Zatim se okrenuo prema Nancy. – Gdje si ono rekla da idete?
Nancy mu je rekla.
– Ima i gorih mjesta – utješno je rekao upravnik. – Volio bih da mogu s vama. – Uhvatio je Nancynu ruku, poljubio je, nježno je potapšao po stražnjici dok je stajala pokraj njega. Ne po prvi put, Joeu se stisnulo srce kad ih je vidio tako prijateljske, tako komične, tako usklađene.
– Doista sam ga voljela – rekla mu je onda Nancy.
– I još uvijek ga voli – dovršio je Joe u sebi.
Zajedno su skrenuli na sjever i jahali uzvodno uz blatnu obalu rijeke, dok nisu došli do pri-toka glavnoj rijeci gdje Kp su ga prešli zapljuskujući kroz plićak. Svugdje su ljudi radili na po-ljima, žanjući rižu prekidali bi posao i nasmiješenim licima dočekivali njihov prolazak. U svim rukama bili su plugovi koje su volovi vukli do druge strane polja na kojem su proso, riža i je-čam prinosili svaki svojom nijansom zelene bezvremenom pokrivaču.
– Vidiš zašto je zovu Zemlja mnogih rijeka. Ovo je Indija kakvu volim – rekla je Nancy. – Je li ti čudno što sam se željela vratiti iz Francuske?
– Ovo ni u kom slučaju nije Calcutta – rekao je Joe.
– Nije. Ovo je mjesto na kojem uistinu možemo učiniti neko dobro. Stojimo između zemljo-radnika i zemljoposjednika, i čitavo vrijeme brinemo da pravda bude zadovoljena. Držimo poh-lepne zelenaše na pristoj noj udaljenosti uz pomoć sistema zajmova pod okriljem vlade. Andrew je to uveo. A kasnije ćeš vidjeti početke njegovog sistema navodnjavanja. Imaš pravo – ovo nije Calcutta. Volim ovu zemlju. Doista je volim. Ponekad sa njam da će me ponovno od-vesti odavde. I probudim se u znoju. Oh, Joe – da barem možemo podići tu sjenu! Da barem!
Kao i obično kad bi Nancy s blistavim očima počela govoriti o Indiji, probudilo bi se Joeovo prirodno suprotstavljanje. Zaustio je izazvati to stoje rekla o dobrotvornom britanskom stavu prema zemljoradnicima i podsjetiti je da su upravo Britanci darovali ogromna imanja besramno bogatim zemljoposjednicima. Ako se ne trude ispraviti stanje stvari koje im je izmaknulo iz ruke, ne mogu kriviti nikog drugog osim samih sebe, a zemljoradnici su njihove nesretne žrtve. Ako u Bengalu postoji ikakav zločin, njegovi su korijeni u društvenoj nepravdi ovakve vrste. Ali, ništa nije rekao. Kakvo pravo ima on, šestomjesečni stručnjak, izazvati nazore nekoga tko je u Indiji rođen i odrastao, nekoga tko se sa stvarnošću života u Indiji suočava iz dana u dan?
Cesta se suzila i počinjala uspinjati, jednako kao što je i vrućina dana počela rasti. Nancyje samouvjereno jahala naprijed, a Joe je zaostao za njom. Promatrajući je od krune šešira sa širo-kim obodom, prateći liniju njezinog vitkog tijela, svilenu košulju koja je počela prianjati na vrućini, njezinu nježnu, vitku stražnjicu koju su dobro krojene jahaće hlače više naglašavale, nego prikrivale, Joe je pomislio, „ljubav”. – Mogao bih se zaljubiti. Možda i jesam. Ali, ovo je ljubav za jedan dan i, imam li veoma mnogo sreće, možda ljubav za dva dana. Uostalom, mogla bi mi biti sestra. Ne moramo mnogo govoriti jedno drugome. Mogla bi mi biti – i doista jest – ljubavnica. Da je sve drukčije, da se sve karte iznova razdijele, daje ovo i ono, ovako i onako, za ime Božje, mogla bi mi biti žena.
Tijelo mu je probola žudnja i rukeje ovio čvršće oko uzdi. Ozlojeđen tako grubim postup-kom, Bambus je poskočio u stranu i čak svinuo leda.
Nancy se osvrnula preko ramena. – Zar se kavalir iz Scotland Yarda ne može zadržati u sed-lu? – podrugljivo je upitala.
Brežuljak prekriven niskom šikarom ustupio je mjesto povremenim nizovima stabala koji su postajali sve gušći kako su jahali sve dalje, jedno pokraj drugoga, niz stazu u džungli, a sjena i sunčevo svjetlo naizmjence obasjavali Nancyno lice i bacali ga u tamu. Jata bučnih zelenih pa-piga letjela su im preko puta, a strpljivi Bambus ih je milosrdno ignorirao. Majmuni su ćeretali kreštavo najavljujući njihovo približavanje, razmetno let jeli kroz baldahin stabala iznad glave, i Joeu se povremeno činilo da uspijeva razabrati neke krupnije, mračnije oblike, nejasno nasluće-ne u sjenovitom lišću u podnožju stabala, no vidjevši da im Nancy nije spremna podariti pozor-nost, zaključio je da stoga ne bi trebao ni on.
Kad su se popeli na raslinjem obrastao greben, njihova se cesta spuštala nizbrdo prema selu koje je nadziralo ritmičko škripanje vodenog kotača koji se nezaustavljivo okretao i podizao kante kojima se voda izlijevala niz mnogobrojne kanale za navodnjavanje. Tridestak kuća sa zidovima od blata i krovovima od slame, druželjubivo se stisnulo jedna uz drugu, postavljene, koliko je Joe uspio razabrati, bez ikakvog očitog plana i bez sistema isušivanja ili ventilacije, nego raštrkane, činilo se, nasumce oko središnjeg trga u kojem je stajalo staro stablo smokve. U danima bez vjetra, vijuge dima uzdizale su s iz mnogih kućanstava, sa sobom donoseći oštar miris hrane i lomača za spaljivanje izmeta.
Kokoši su bučno trčkarale naokolo, povremeno na silu izbačene kroz niske, mračne dovrat-ke. Debelo smeđe dijete odteturalo je na kratkim nožicama do kraja sela i posve bezbrižno čuč-nulo u prašinu. Kad su zauzdali konje i stali, čekajući, čitava kaskada djece izlila se kako bi ih pozdravila a zatim, obuzeta stidom, zastala kao ukopana. Međutim, brzo su odgovorila na Nancyn pozdrav i ubrzo ih okružila u brbljavoj skupini. Jedno od djece slomilo je stabljiku še-ćerne trske i ponudilo je Bambusu, a ostala djeca su otrčala natrag do najbliže kuće kako bi se ponosno pojavila s pladnjem slatkih kolačića, a nakon nekog vremena pojavila se i jedna žena sa zdjelom mlijeka.
– Daje ovo sve što ovdje postoji – pomislio je Joe – mogao bih ovdje biti sretan.
– Je li ovo Lasra Kot? – upitao je. – Ovdje se trebamo naći s onim skelarom?
– Lasra Kot jest, ali nismo ovdje kako bismo se našli sa skelarom.
– Nije li u tvojoj poruci pisalo…?
– Pisalo je, ali lagala sam glede Naurungove poruke.
Nije bilo nikakve poruke. Ja sam je izmislila.
– Zašto, zaboga?
– Mislila sam da smo zaslužili jedan dan bez policij skog posla. Željela sam ti pokazati Indi-ju onakvu kakva ona doista jest. Znam da nemaš vremena za to i da jedva čekaš da odeš kući, ali nisam željela da nestaneš sa Calcuttom i bazom kao tvojim trajnim, tvojim jedinim dojmo vima o ovoj zemlji. Baza je nestvarna. Britanskija je od Britanije, izmišljotina, parada. Calcutta je nestvarna – dvije krajnosti, bogatstva i siromaštva, obje odvratne čovjeku za kojeg počinjem vjerovati da stvari vidi jednako kao i ja, bez obzira stoje policajac.
Mlada djevojka u sanju sa žarkocrvenim rubom žurno im je pristupila iz jedne od kuća i ob-ratila se Nancy, kako je Joe pretpostavio, bengalskim.
– Ovo je moja prijateljica Supriva – rekla je Nancy. – A ovdje su i neki drugi ljudi koje bih trebala posjetiti.
Zašto ne privežeš konje i ne sjedneš? Neću dugo.
Pokazala mu je maleni hram, malo veći od sjenice. – Sjedni tamo prijeko. – Raspakirala je nekoliko paketića iz bisaga, a Joe je odveo ponije u sjenu.
Drage je volje otišao do hrama i sjeo u sjenu. Upalio je cigaretu i promatrao kako iz jedne od kuća izlazi djevojka u azurnomodrom sariju, rasprostire sag ispod stabla smokve i poziva Nancy da sjedne.
Odmah se počela stvarati stidljiva procesija. Majke – i same jedva starije od školarki – s be-bama u naručju ili na prsima, i malom djecom koja su ih potezala za suknje, počele su se okup-ljati oko Nancy. Jedno za drugim, dovodile su joj djecu na pregled. Gledala im je oči, gledala im je uši, opipavala udove, podizala nabore košuljica i ispitivačkom im rukom prolazila preko debelih smeđih trbuščića, a čitav su taj postupak pratile provale hihota djece i smijeha njihovih majki. Povremeno bi uzela neku posudu kreme iz svog paketa i nježno je namazala po boles-nom dijelu tijela; u bolne oči stavljala je kapljice; vještom se rukom i čvrstom pamučnom om-čom pozabavila krpeljima za koje mu je objasnila da su u dolini endemski.
– Konjunktivitis i dijareja – poslovnim je glasom rekla Nancy Joeu preko njihovih glava – to su naši glavni problemi. Ove ljude ne možeš naučiti ništa o „osobnoj higijeni” – vjerojatno su najčišći ljudi na svijetu – ali, moj Bože! Itekako ima stvari koje bi trebali naučiti o higijeni spravljanja hrane, i kad bih samo mogla naučiti djecu da ne kakaju po čitavom selu, bili bismo na pola puta do rješenja njihovih problema. Ipak, mislim da napredujem, a Supriya mije postala vrijedna pomoćnica.
Okrenula se i obratila Supriyi koja se zacrvenjela i zavijugala, naklonila i zahvalila s velikim zadovoljstvom. Joe je nježno promatrao Nancy dok je, nakon svakog obavljenog pregleda, sr-dačno ljubila svaki smeđi obraz koji joj je odmah ponuđen. Sjetio se onoga što mu je rekla o onom američkom vojniku: na određenije način postao moje dijete. Jesu li ova mala smeđa djeca odabrana da popune tu prazninu?
Kad je završila s pregledavanjem djece, Nancy je očito bila zatrpana salvom pitanja, većina kojih je, kako se činilo, bila povezana sa samim Joeom.
– One pretpostavljaju – objasnila mu je Nancy – da si moj muž. I slušaj, Joe – sad ozbiljno – zbog ovog raz govora moramo biti vjenčani. Pomisao da neudata žena zalazi duboko u džunglu s neoženjenim gospodinom bi la bi neshvatljiva i nemoguća.
– Nije li to prilično neobično? – upitao je Joe. – Što ako svrati upravnik?
– Oh, on često svraća. No, one misle da mi je on otac, tako da to ne predstavlja problem. Međutim, činje nica da nemamo djece predstavlja. To one ne mogu ra zumjeti, i možda bi volio znati da sve smatraju daje to tvojom krivicom! – Okrenula se i obratila im se na bengalskom, a kreštavi zbor je očito potvrdio njezinu tvrd nju.
– Jedan od njihovih problema je – rekla je – činjenica da nikad nisu vidjele tako bijelog sa-hiba. Iako, to je u redu – pretpostavljaju da dolaziš s dalekog sjevera. Misle da je ožiljak na tvom čelu trag neke divlje životinje, možda pantere. O, ne – o ovome će se pričati legende? – Sudeći prema bujici pitanja koja su uslijedila i urnebesnom smijehu koji su izazvali Nancyni odgovori, legenda je rasla.
– Nemam ništa protiv – pomislio je Joe.
– Aspirin i kinin – potiho je rekla Nancy Joeu pruža jući pakete Suprivi. – Naučila sam je kako će ih davati.
Počinju imati povjerenja u mene. Sad me zovu za prob leme s očima, krpeljima i trakavica-ma, i kod porođaja. Is početka je bilo teško natjerati ih da shvate da nije mudro čekati četiri dana kad djevojka dobije trudove. Problem je da one misle da će sve ispasti dobro budu li izrek-le dovoljno čini. Prvo dijete koje sam ovdje porodila kasnilo je četiri dana, djevojci je to bio prvi porođaj, a i menije bio prvi, ako shvaćaš što želim reći. Strašno! Svoje sam molitve pridru-žila njihovim činima i primila se posla. One su joj radile oko glave, češljale je i upletale joj ha-majlije u kosu, a ja sam radila na onom što bi se moglo nazvati poslovnim krajem. Rodila je dječaka i oboje su preživjeli. A sad misle da sam stručnjakinja u rađanju dječaka i da će se, po-zovu li me, vjerojatno roditi dječak. Supriva mi sad već može pomoći, a i njezina mlađa sestra Malobika silno želi naučiti. Dakle, možda imam blagotvoran učinak, ili nešto slično.
Iz jedne od koliba doneseno je još ljepljivih kolača i nova zdjela mlijeka. Nancy je objasnila da joj kao djetetu kolači i mlijeko nisu bili dopušteni. – Kakva gomila gluposti! – rekla je. – Da se razumijemo, da su ležali otvoreni na bazaru sa svim bengalskim muhama po sebi, to bi bila druga priča, ali ovdje gore, kako nam mogu naškoditi?
Naposljetku su se pozdravili, uzjahali i, praćeni kontingentom djece do ruba sela, skrenuli ponije na stazu koja je vodila do potoka koji je napajao seoski vodeni kotač.
– Onda, što misliš o pravoj Indiji?
– Mislim da je Lasra Kot šarmantna. Ali ne bih je nazvao pravom Indijom.
– Ne? – iznenađeno je upitala. – Kako bi je onda nazvao?
Odmahnuo je glavom, poželivši da nije tako usputno u njihov dan uveo pogrešan ton, ali Nancy je čekala da nastavi. – Svoje sam samotne večeri u Calcutti provodio čitajući, nastojeći shvatiti ovo neobično mjesto u kojem sam se zatekao. Naišao sam na jednog indijskog pisca po imenu Sri Aurobindo…
Stisnute Nancyne usnice odale su njezino mišljenje ojoeovom štivu.
– Da, znam da su ga Britanci zarobili – prije ili kas nije to se dogodi svim najboljim ljudi-ma! – i da se općenito smatra buntovnikom, pobunjenikom, kakvu god riječ u ovom trenutku za njega koristite, ali rekao je nešto što mi je ostalo u sjećanju – „Mi ne pripadamo prošlim zora-ma, nego podnevu budućnosti.” Naurung, njegov otac, njihovi prijatelji, oni su podne te buduć-nos ti, ako baš hoćeš. Nije to nikakva romantična vizija i ni u kom slučaju nije ohrabrujuća, ali za mene, u tome leži prava Indija.
Smjesta je zažalio što je rekao istinu. Njezin izgled blistavog samopouzdanja kratko je zasje-nila zla slutnja i bojao se da im je upropastio dan. Ipak, ona je brzo povratila dobro raspoloženje i vedro rekla: – Onda ti nisam pokazala dovoljno. Dođi ovuda. Ići ćemo cestom u brda.
Popeli su se na uzvisinu uz brzu rječicu. Staza je postala kamenitija i vodila je između veli-kih povijušama obloženih kamenih blokova dok nije završila kod jezerca i slapa.
Napetost među njima sad je već dosegla vrhunac.
Nancy je prebacila nogu konju preko glave i kliznula na zemlju, vodeći ga do vode da se na-pije.
– Vruće mi je – rekao je Joe i nježno opipavajući Nancyn zatiljak dodao – a i tebi. Možeš li smisliti ijedan razlog zašto ne bismo zaplivali – mislim – je li sigurno?
– Sigurno? – bez daha je upitala Nancy. – Oh, mis lim da je sigurno. Ovako visoko je zacije-lo veoma hlad no i posve pitko.
– Nisam mislio na to – rekao je Joe. – Štoje s vodenim zmijama?
– Pa, ako ti uđeš prvi i malo se probrčkaš, za mene bi trebalo biti sigurno.
Okrenula se i stala veoma blizu Joeu, s rukama na njegovim ramenima. – Nikad u životu ni-sam plivala sama s muškarcem i, kad malo bolje razmislim, nikad se nisam razodjenula pred muškarcem usred bijela dana. Možda to tebi nije mnogo značilo – o tvom privatnom životu ne znam baš ništa – ali reći ću ti, meni je značilo veoma mnogo. Više nego što bi ti i mogao zamis-liti. Još ni izdaleka nismo blizu kraja naše istrage, ali već vidim da će joj doći kraj i da ćeš se ti vratiti u svoj londonski stan, a ja ću se vratiti – nikad i nisam otišla od njega – svom životu up-ravnikove supruge. I sretna sam što to jesam. Ali, dotad će mi se već dogoditi nešto važno. Reci mi, ako možeš, hoćeš li biti tužan kad jedno drugome budemo morali reći zbogom? Jer, zbo-gom je ono što ćemo morati reći. Ja neću umrijeti, ali ću biti tužna i voljela bih da i ti budeš malo tužan.
– Nancy, ti ni izbliza ne znaš kako mije! – rekao je Joe. – Taj trenutakjoš nije došao, ali znam da će brzo doći i bit ću veoma tužan. Ovo je doista Zemlja žaljenja! I mislim da si prediv-na… mislim da si veoma lijepa. Ali, mnogo više od toga, mislim da si pametna, bistra i odvažna i… – Uslijedila je duga stanka. – Sve bih ti povje rio. Povjerio bih ti i svoj život.
– To što si rekao je veoma lijepo. Sačuvat ću to u sjećanju – kad bi došlo do toga, povjerio bi mi sve. Što bi više čovjek mogao očekivati da će čuti? A i ja bih tebi rekla upravo to isto.
Umjesto odgovora, Joe ju je poljubio dugim poljupcem, nespretno pokušavajući otkopčati njezinu košulju.
– Ma daj, Joe! Za čovjeka s tvojim savoir vivre grozno otkopčavaš! Pusti mene. Ti, ako že-liš, možeš otkopčati – umijeće življenja sebe – dodala je, a zatim razgovornim tonom: – Mora da je ovo najmanje erotična odjeća koju smo mogli odabrati! A još nisi sve ni vidio! Ne znajući – ili bolje rečeno, budući da nisam bila sigurna kako će ovaj dan ispasti – odjenula sam najveće gaćice koje imam! Savršene su za jahanje, ali… – Glas joj je utihnuo dok su se ljubili, a zatim je pomalo prigušenim glasom konačno dovršila: – … ali ne bih ih odabrala za ljubakanje.
– Ni ja nisam odjeven za ljubakanje – rekao je Joe. – U najboljim okolnostima potrebna mi je čitava vječnost da se izvučem iz ovih jahaćih hlača!
Naposljetku su se nagi, držeći se za ruke, pojavili na rubu jezera.
– Hoćemo li najprije zaplivati? – upitao je Joe.
– Da – odgovorila je Nancy, pogledavajući ga poma lo nelagodno – ali samo ako se možeš suzdržati.
– Zmija, dakle, nema?
Nancyje s ruba kamena na kojem su stajali zakoračila ravno u duboku vodu, a Joe je skočio za njom. Voda je bila iznenađujuće hladna. Nancy gaje ponovno odmjerila. – Ipak nije tako velik – rekla je. – Da li se to u hladnoj vodi uvijek događa?
S divljenjem je pogledao Nancy koja je pod vodom bila zelena poput zada. – Izgledaš kao brončani kip – rekao je. – Imaju li Indijci Najade? Ako ih imaju, ti ćeš zauvijek biti Najada ovog jezera, a ja ću ovdje zauvijek ostaviti komadić svog srca.
– Da – rekla je Nancy – vjerujem da hoćeš.
Preplivali su čitav krug oko jezera i kratko stali ispod vodopada.
– Bronca, bjelokost i koralj – rekao je Joe. – Brončani uvojci, bjelokosna koža…
– A koralj ne?
– Koraljne bradavice – rekao je Joe i sagnuo se kako bi ih poljubio.
– Čini se da skupljanje u hladnoj vodi ne djeluje – objavila je Nancy. – Vrijeme je da iziđe-mo.
Joe je rasprostro njihovu odjeću u neurednu hrpu i oni su se, s rukom u ruci, spustili na nju. Nancyjejoeu bila egzotična i poznata; egzotična zato što je neobična, poznata od one noći u Calcutti koju su proveli zajedno, imala je jednak okus kao i tad i mirisala jednako slatko kao i tad. Vodili su ljubav s mnogo strasti, koju je Nancy naglašavala vriskanjem nesuvislog pitanja koje nije zahtijevalo odgovor. Naposljetku su se razdvojili jedno od drugoga i legli na leđa, omotani nijemim mislima.
Nakon nekoliko minuta, Nancy se počela meškoljiti i naglo se uspravila. – Znaš što, Joe? – rekla je. – Gladna sam!
– Dobri Bože! Tako je. I ja sam! Posve sam zaboravio – ponijeli smo savršeno dobar piknik.
Zajedno su rasprostrli hranu na hjadan, ravni kamen, uz Joeovo zadivljeno mrmljanje dok je raspakiravao sendviče, dvije boce neizbježnog svijetlog indijskog piva i po jedan mango za svakoga, uz koji je išao i srebrni nož za voće i vilica.
Jeli su u ugodnoj tišini, ne osjećajući potrebu da popune praznine nesuvislim brbljanjem, oboje izgubljeni u mislima koje tog trenutka nisu mogli međusobno podijeliti.
– Bojim se da nemamo kave – naposljetku je rekla Nancy.
– Tko želi kavu? – upitao je Joe i nagnuo se kako bi polizao zalutalu kapljicu mangovog so-ka između njezi nih dojki.
– Zapravo, ja želim – odgovorila je. – Ali, postoji nešto što želim više od kave, a to si ti. – Lagano se zacrvenjevši zbog vlastite odvažnosti, žurno je dodala: – Slušaj, nisam sigurna kako muškarci… kako vi… funkcionirate.
Je li to u redu?
– Ovisi s kim si – rekao je Joe. – Reći ću ti – s tobom je i više nego u redu!
Dok su lagano jahali natrag prema Panikhatu, Nancy je rekla: – Reci mi, Joe – ne znam ništa o tebi. Odakle potječeš? Kakav je tvoj svijet? Kakva je tvoja obitelj?
– Pitao sam se kad ćeš doći do provjere mog pedigrea! – ležerno je rekao. – Iz Selkirka sam, na rijeci Etrick, mjesta po imenu Drumaulbin, na granici. Otac mi tamo ima imanje. Prilično je veliko – zapravo su to tri farme – ali svejedno nije dovoljno za bogato uzdržavanje dvojice si-nova, tako da sam ja ostavio starijem bratu da se brine za njega i otišao studirati pravo u Edin-burgh. No, tad je počeo rat i pridružio sam se škotskim mušketirima. Ja i još šestorica momaka iz Drumaulbina smo se svi prijavi li zajedno i krenuli na jug. Modre kacige preko granice, mog-lo bi se reći.
– Ali, nakon rata se nisi vratio na pravo?
– Nisam. Dotad sam se već toliko identificirao s mušketirima da sam želio učiniti nešto za njih, a nisam mislio da bih to mogao kao staloženi pravni zastupnik, pozvan pred škotski sud, stoga sam se nakon određenog razmišljanja pridružio policiji.
– Zašto si to, zaboga, učinio? Mislim, policija nije mjesto na kojem bi čovjek očekivao pro-naći gospodina, zar ne?
– Pa, općenito sam smatrao da momci kao što su oni s kojima sam ratovao, ovako ili onako izvuku deblji kraj.
Mislio sam da bih mogao učiniti više dobra kao redarstvenik, nego kao odvjetnik.
– Kakva glupost! Muškarci se ne priključuju policiji kako bi činili dobro!
– Nemoj nas sve suditi po Bulstrodeovom primjeru!
No, djelomično si u pravu. Imao sam još jedan poriv. U rovovima sam bio ranjen – bilo mi je prostrijeljeno rame…
– Primijetila sam! Netko te je dobro zakrpao.
– No, dok sam se oporavljao izvan bojišta, držali su me zaposlenog. Dali su mi obavještajni posao. Ispitivanje zatvorenika. Otkrio sam da mi to prilično dobro ide i kad sam izišao, želio sam još. U policiji je od rata naovamo došlo do značajne reorganizacije. Svi imaju sliku o prija teljskim, ali strogim redarstvenicima s modrim kapama koji kore dječake zbog krade jabuka, ali to uopće nije ta ko. Toliko je mnogo promjena, toliko mnogo napretka – uzimanje otisaka prsti-ju, komunikacija telegrafom, leteći odred – i ja želim biti u prvom redu i gurati policiju u pra-vom smjeru!
– Moj Bože! Nisam shvatila da si takav misionar!
– Misionar? – nasmijao se Joe. – Vjerujem daje vri jeme da policija prestane biti sluga aris-tokracije i postane čuvarica društva, a to zvuči veoma bahato, tako da pret postavljam da si u pravu. Je jesam svojevrsni društveni misionar.
– Mora da si imao osjećaj da se vraćaš kroz vrijeme kad su te poslali u Bengal?
– Svidio mi se rad s bengalskom policijom. Pametni su, revni i učinkoviti. Ništa ne bih volio više od odreda časnika Siklia koje bih sa sobom poveo u London! Dajte mi dvadeset Naurunga! To bi prodrmalo Whitehall!
– Dakle, vrijeme koje si proveo ovdje nije u cijelosti potraćeno?
– Ne. Iznenada sam se našao u naručju sjetne čarobnice i pomislio da se nikad ne vratim. Mislim – čovjek ne pokupi bezvremenu huriju na svakom uglu ceste života.
Iskoristi najviše od prilika koje ti se pružaju, kažem ja – ležerno je rekao Joe. – Postoji li još nešto što bih ti mo gao reći o Sandilandsu iz Drumaulbina?
Nancy gaje ispitivački pogledala, nasmiješila se i odmahnula glavom nekarakteristično zbu-njena. Podbola je svog ponija i odjahala naprijed, ostavljajući Joea da suženim, pronicavim očima promatra njezin vitki lik.
Sedamnaesto poglavlje
Kad su kasno poslijepodne dojahali u Panikliat zrakje bio nepokretan, nebo se malo smračilo kad je sunce izgorjelo na zapadu, a vjenčići dima vijugali su iz peći i raspršivali se preko uro-đeničkog grada.
Joe je pogledao Nancy, rumenu, osunčanu i razbarušenu. – Da joj – pitao se – kažem da su joj dva gumba otkopčana i da joj strši etiketa na bluzi? Mislim daje to pomalo neugodno. Mož-da Andrew i jest najsimpatičniji čovjek kojeg poznajem i ponekad tako i mislim – ali, ako nije budala, a ne mislim da jest…
Nije se trebao brinuti. Kad su dojahali na imanje Drummondovih, pritrčao im je konjušar da odvede konje, a poslužitelj je s porukom na srebrnom pladnju pohitao do Nancy. Brzo ju je pročitala i rekla: – Oh, kakva šteta. Andrewa su hitno pozvali u Goshapur. Navodno je izbila svađa između nekog zemljoposjednika i njegovih zakupnika. Neće se vratiti prije večeri. Mogu li ti ponuditi piće, Joe?
Joe je učtivo odbio, opušten od olakšanja što još neće morati pogledati Andrewa Drummon-da u oči i krenuo prema svom bungalovu. Brižno se držeći sjenovite strane ulice, hodao je vo-deći Bambusa na uzdi. Misli mu je prekinuo brz topot kopita koji mu se približavao s leđa i autoritativni ženski glas.
– Dobar dan, zapovjednice. Ili – budući da se čini da su formalnosti bačene u vjetar – dobar dan, Joe.
Joe se okrenuo i susreo pronicavi pogled gospođe KitsonMasters. Najmanje stoje želio, sad kad je za dlaku izbjegao Andrewov pregled, bilo je naći se pod pomnim Kittynim ispitivanjem. Nasmiješio se i naklonio.
– Kitty! – rekao je. – Upravo osoba koju sam najviše želio vidjeti!
– Izgledate kao da ste imali iscrpljujuć dan – rekla je.
– I jesam. Jeste li krenuli kući, Kitty? Dobro. Ako smijem, pošao bih s vama.
– Sama neusiljenost! Rado ću vas primiti.
Nastavila je jahati, a Joe ju je slijedio iza ugla u ulicu Curzon i niz prilaz njezinoj kući.
– A sad mi recite kako mogu pomoći vašoj istrazi.
Barem pretpostavljam da je vaš posjet povezan s istra gom, iako bih radije mislila da ste me tražili zbog draži mojega društva.
– Ijedno i drugo – odgovorio je Joe, smještajući se na verandu kad se vrč limunade pojavio na stolu između njih. – Pitanje vam se može učiniti prilično neobičnim, ali – koliko je vama poznato – je li Alicia Simms Warburton imala strah od vode, je li se bojala utapanja? Mislim, duboko ukorijenjeni strah, a ne običan?
Kitty gaje zapanjeno pogledala, a zatim polako rekla: – Da, zapravo, jest. Otprilike tjedan dana prije nego što je umrla, bio je tjedan Panikhata… baza organizira mnoštvo zabavnih sadr-žaja kako bi proslavila kraj radne godine prije nego što ljudi počnu odlaziti u brda, dolaze pos-jetitelji iz drugih baza – vi ste ga ove godine upravo propustili – i te je godine netko organizirao regatu na rijeci odmah ispod Gilesove kuće. „Henlev na rijeci Hooghly” ili nešto slično, tako su je nazvali. Lokalni seljani su izvanredni veslači. Nabavili su čamce i ukrasili ih cvijećem i svi su se krasno proveli – osim Alicije! Ona je odbila sudjelovati. Sjećam se da se strašno uzrujala. Nije željela ni kročiti u čamac. Da, u pravu ste, Joe. Mislim da biste to mogli nazvati fobijom.
– Upravo tako bih je i ja nazvao. A je li i Dolly Prentice imala neku fobiju, a posebice, je li imala fobiju od vatre? Je li se bojala vatre? Hoću reći, u neuobičajenoj mjeri? Ako jest, to bi moglo biti znakovito.
Kitty je neko vrijeme razmišljala.
– Ne. Oprostite, Joe. Nikad nije govorila o tome – naposljetku je odgovorila. – Vatra je, na-ravno, opasnost, i ako imate slamnati krov kakav mnogi od nas imaju, vatra je i stalna briga. Svije se bojimo i tu nema ničeg abnor malnog. Ali, vi tražite nešto više, zar ne? Nešto nerazum no? Ne sjećam se daje Dolly ikad spomenula… Dopus tite mi da se prisjetim… Oh! Naravno! Da! Vjedra! Nikad o tome nismo govorile, iako su to neke od nas smatrale prilično neobič-nim… U hodnicima Dollynog bungalova bila su nanizana vjedra puna vode, metle za gašenje poža ra i slična pomagala. Jednu su čak držali iza vrata u salo nu. Da, to je zacijelo bilo neobič-no ponašanje. Mislila sam da je vjerojatno riječ o Gilesovoj ekscentričnosti – Bog zna da ih on ima dovoljno – i nisam komentirala.
Ali, znate, on u svojoj novoj kući ne drži vjedra s vodom, tako da ste možda u pravu. Joe, za-što me to pitate?
– Pet od pet – turobno je rekao Joe. Objasnio joj je prilično neuvjerljivo i učinilo mu se da se njegove teori je čine pomalo besmislenima. Ali, Kitty nije mislila tako.
Razmišljajući o tome, rekla je: – To je doista zlokobno. Potvrđuje da iza svega stoji pokva-ren um. Bolestan um. Zao um. – Oklijevala je. – Ali, čiji um? Joe, čitav je Panikhat znao za njih – hoću reći, za vjedra. Ako ih seja sjećam i nakon dvanaest godina, u vrijeme nesreće mnogi su znali za njih. Nisam vam baš mnogo pomogla, zar ner – Oh, ne bih se složio – odgovorio je Joe. – Dollyna fobija čvrsto je smješta u skupinu žrtava. Sad znam daje svaka od poginulih memsa-hiba umorena, možda ne zbog svog osobnog straha, ali u skladu s njim. To im je zajednički čimbenik, ali nije onaj zajednički čimbenik koji sam tražio. Postoji tu još nešto – nešto strašno što vreba na rubovima… – Tamni, nejasni oblici zamijećeni togjutra, koji su koračali uz konje, ali ostajali skriveni, na oprezu, ponovno su mu pali na pamet i on je zadrhtao.
– Joe, vrijeme je da se odete okupati – rekla je Kitty nježnijim tonom glasa. – Zatim se tre-bate dobro najesti u Klubu i pošteno naspavati pa ćete se možda sutra probuditi s odgovorom u glavi.
Današnji dan bio je najtajanstveniji u Joeovom životu. Kao prvo, čar jahanja kroz džunglu i neizbrisiva slika Nancy u moru smijeha i smeđih lica punih očekivanja, njezino spremno preda-vanje, tako slatko, tako podatno, tako iskreno i potaknuto primitivnom žudnjom takve snage kakvu Joe još nije doživio. Dok se na njega spuštao san, iz drijemeža gaje trgnula jedna misao. Misao toliko zamršena da se, zapleten u nabore mreže protiv komaraca, grčevito uspravio, nag-lo posve budan.
Postojalo je nešto što nije posve shvaćao. Nešto, možda, stoje zapravo čitavo vrijeme shva-ćao, ali nije mogao izraziti riječima, niti uobličiti u logične misli, ali sjetio se obzira s kojim se ujak George udaljio iz Calcutte one noći kad su on i Nancy tamo bili; sjetio se lakoće s kojom ih je Andrew otpravio zajedno u džunglu, njegove prikladne nenazočnosti u kući kad su se vra-tili i po prvi put je počeo razmišljati o Andrewovoj dvosmislenoj ulozi u ljubavnoj aferi koja mu se odvijala pred nosom.
Andrew. Nešto ga je kopkalo u sjećanju i nastojalo izbiti na površinu. Zamjenik upravnika – kako se ono taj bijednik zvao? – one noći kad se održavao ples – Harry Featherstone! – on je naletio na Joea koji je stajao s Nancy i rekao: „Oprosti, Andrew!” Zamijenio je Joea za Andrewa i to s opravdanim razlogom jer su, s leđa, zacijelo bili veoma slični. Nitko ih ne bi zamijenio kad bi ih vidio jednog pokraj drugoga, ali morao je priznati da među njima postoji neka površinska sličnost. Obojica su bili visoki, širokih ramena i suhonjavi. Obojica su imali tamnu kosu, iako je Andrewova bila više sijeda nego crna. Jesu li Nancy i njezin ujak zamijetili tu sličnost kad su ga ugledali na predavanju u Calcutti? Jesu li razgovarali o njoj? Jesu li zak-ljučili da bi on bio savršen muškarac da dovrši Nancyne planove? Joe je zaključio da vjerojatno nisu morali izmijeniti niti jednu riječ. No oboje bi, ako je njegova suluda ideja iole utemeljena, učinili upravo ono što su učinili.
Obuzeo gaje bijes i Joe je priznao daje nasamaren. Iskorišten. Njegov bijes brzo je zamijenio stid i nelagoda. Pretpostavljao je da ga Nancy smatra neodoljivim i da se, u kontekstu ležernog odnosa s postarijim mužem, osjeća slobodnom uživati u pustolovini s privlačnim, snažnim mu-škarcem koji joj tog trenutka prolazi kroz život.
Impulzivno se izvukao iz mreže za komarce i, opskrbljujući se cigaretom kojom će rastjerati komarce u noćnom pohodu, došao do malog ureda u kojem je teškom mukom upalio kerozin-sku svjetiljku, istodobno posežući za knjigom šifri. Telegram koji je imao na pameti nije mogao poslati iz baze nešifriran.
Nakon mučnih pola sata, šifrirao je i kolegi u Scotland Yard poslao sljedeći tekst: 9291AJOHN STOP MORAM SAZNATI RAZMJER RATNIH OZLJEDA KAPETANA A J DRUMMONDA 23 PUKOVNIJA RAJPUTANSKIH STRIJELACA STOP SANDILANDS U New Scotland Yardu su sad tri sata poslijepodne i Joe je zamislio Johna Moorea usred dana kako psuje, naziva Ratni ured, naziva ih ponovno i umorno šifrira odgovor. Joe je shvatio da u najboljem slučaju odgovor vjerojatno ne može očekivati sljedećih dva do tri dana i grozničavo se vratio u krevet.
Na svoje veliko čudo, probudio se i vidio daje tijekom noći primio šifrirani odgovor koji mu je telegrafski ured u Panikliatu proslijedio oko pet sati ujutro. Joe gaje dešifrirao i nekoliko puta pročitao kratki sadržaj.
9291B RATNE OZLJEDE OPSEŽNE STOP CITIRAM INTESTINALNI KAOS KRAJ CITATA STOP DESNA NOGA VIŠESTRUKI PRIJELOMI STOP MOORE Što znači „intes-tinalni kaos”? Veoma ozbiljne abdominalne ozljede, možda čak i osakaćenost? Ništa ne videći, s žućkastim telegramom u ruci, Joe je netremice buljio kroz prozor. – Dakle, to je to. Ipak pos-toji skriveni cilj. Plan koji nije uključivao mene! lako, istini za volju, pretpostavljam da sam bio ključan za zaplet, mada u njemu nisam sudjelovao. Bože, kako sam bio naivan! I što da sad kažem? Da ih izazovem? Da im kažem, „Nancy, kakva si ti spletkarošica! Jardine, ti si stari lukavi gad! Andrew, ti si skandalozno popustljiv!” Što da učinim?
Odgovor mu je došao sam. „Ništa. Igraj svoju ulogu. Ako je to ono što Nancy želi, to je, što se mene tiče, ono što će Nancy dobiti. Možda bih trebao biti polaskan. Naravno da bih trebao biti polaskan. A kad se svi ostali osjećaji otkotrljaju, i osjećat ću se polaskano. No, u ovom tre-nutku, moj osjećaj samopoštovanja – moj ego, kako bi to nazvao Freud! – pretrpio je udarac… Što možda i nije tako loše!
Osamnaesto poglavlje
S pola sata slobodnog vremena prije večere kod Nancy, Joe je otišao do časničke blagovao-nice napuniti tabakeru iz jedne od mnogobrojnih kutija uvijek punih debelih ovalnih cigareta sa znakom pukovnije, kojima ih je opskrbljivao proizvođač Fribourg i Treyer iz Londona. Zatekao je stol postavljen samo za četvoricu; očito su svi ostali večerali na proslavi Manoli ili, kao on, kod Nancy, i blagovaonica je bila u mraku. Iz tame gaje pozdravio prijateljski glas.
– Oh, sahibe Sandilands, gospodine. Dobra večer.
Mogu li vam kako pomoći?
Bio je to glas Sumana Chatterjeea, Bengalca i pukovnijskog činovnika. Također, kako se či-nilo, i majordoma blagovaonice, budući daje bio smješten za stolom u malenom uredu i okru-žen priznanicama složenim u uredne hrpice. Joe ga je dvaput ili triput susreo u blagovaonici. Sviđala mu se njegova postojana ljubaznost, divio se njegovoj monumentalnoj građi ali, iznad svega, cijenio je njegov pedantan, idiomatski engleski s uočljivim naglaskom.
– Da li ikad imate slobodnog vremena, Babuji? – upitao je.
– Oh, gospodine, ovo nije posao! Ovo je fascinacija!
Volim da sve bude u najboljem redu i po bristolskoj mo di. Volim biti siguran da se sve sla-že, a ovdje slažem.
Osjećajući da se od njega zahtijeva nešto malo više od učtivog zanimanja, Joe je upitao: – Kakav je vaš sistem, Sumane?
– Gospodine, to, vidite, funkcionira na sljedeći način: časnici svakodnevno potpisuju priz-nanice. Kako grozan rukopis! Priznanice dolaze meni i ja ih upisujem u knjigu i redovito sva-kog prvog u mjesecu šaljem račune. Moj je prethodnik bio – dragi Bože! – veoma zbunjen čov-jek. Trebala mi je vječnost i pol da sredim nered koji je ostavio iza sebe, ali sad vam mogu toč-no reći tko je što jeo ili pio, kad i koliko. Pogledajte – evo vas: Sanidlands J. (PČ). PČ označava počasnog člana, a ovdje vi dite daje sahib Smythe bio odsutan. Uz njegovo sam ime stavio oz-naku ods. Da, da, dobar je ovo sistem.
Joe se divio glatkom krasopisu i iskreno rekao: – Sumane, poželite li ikad da svoj talent isko-ristite malo šire? Trebali biste biti u vladi – vi ste pravi spomenik urednosti i očito pravi genij s brojevima.
– Ne bih promijenio posao – odgovorio je Šuman uz široki osmijeh i pokret rukom – ni da sam kruha gladan!
Naposljetku, ipak sam ja član ponosne pukovnije i na dam se da ću jednoga dana napisati njezinu povijest.
Osim toga, tko bi sve držao u besprijekornom redu da se ja povučem? Čujem da svi, od naj-većeg do najmanjeg, govore – po deset puta dnevno – „Pitaj Chatterjeea, on će sigurno znati.” Uglavnom i znam!
– Koliko daleko u prošlost sežu ti spisi? – upitao je Joe bez nekog osobitog zanimanja.
– Do 1898. – smještaje odgovorio Šuman – kad je sahib Stayerdale zapovijedao pukovni-jom. Ali, pod mo jom su brigom zadnjih petnaest godina.
– Dakle, kad bih želio znati tko je nakon večere 18. studenog 1899. popio dvije čašice porta, vi biste mi to mogli reći?
– Ne baš posve precizno, ali otkad ja vodim knjige, svakako!
– Dopustite mi – rekao je Joe – da izaberem nasumičan datum. Što kažete na 17. ožujka, re-cimo 1910.?
– To nije nikakav problem. To je bilo u moje vrijeme.
Ustao je i, teškom mukom podižući debele ruke iznad glave, s visoke police skinuo knjigu računa, na hrbatu koje se nalazila naljepnica na kojoj je pisalo 1908. – 1910. Položio ju je na stol ispred Joea i počeo prelistavati. Joeovoj bujnoj mašti činilo se da iz suhih stranica izvire aroma vinom natopljenih plutenih čepova, brandvja i Trichinopoly cigara.
– Evo nas, vidite – ponosno je rekao Šuman. – Tu smo… ožujak… i sedamnaesti. Bila je subota. Ali. Oh. Ta noć… Niste odabrali dobru noć. Te noći u blagovaonici nije bilo gotovo nikoga. Ostali su svi otišli na neku pros lavu. U ožujku je mnogo proslava – kraj je sezone kad mnoge gospode odlaze u brda. I evo ih, gospodine. Samo pet večera te noći.
Gurnuo je knjigu prema Joeu.
– Nije ih baš bilo mnogo, ali popili su popriličnu ko ličinu, vidite? Oh, moglo bi se reći daje te noći porto te kao u potocima!
Joe nije odgovorio. Gledao je u dokument iz blagovaonice iz noći prije dvanaest godina kad je Dolly Prentice živa spaljena. Predvidljivo, Prenticeovog imena nije bilo. On je bio u Calcutti. Ali, petorica drugih muškaraca bila su prisutna.
Njihova imena privukla su njegov zapanjeni pogled i prikovala ga uz stranicu. Ponovno je pročitao imena i promrmljao ih ispod glasa. Major Harold Carmichael, doktor Philip Forbes, kapetan John Simms Warburton, oficir William Somersham i, naposljetku, jedno ime koje nije prepoznao, neki oficir Richard Templar.
– Je li sve u redu, gospodine? Mogu li vam još kako pomoći? – upitao je Šuman, zabrinut Joevom dugom šutnjom.
– Da. Da, molim vas. Pomozite mi da shvatim stenografiju. Ovdje piše, „Carmichael 5p”?
– To znači pet čaša porta, gospodine. A ovdje imamo gospodina doktora Forbesa s tri čaše porta i 1b, što znači jednom čašicom brandvja. Sahib Somersham, 4p, to znači četiri čaše porta, a gospodin Simms Warburton tri čaše porta ijedna čašica c.b. – šeribrandyja.
– Mora daje večer bila vesela – rekao je Joe.
– O, da, gospodine, veoma pijana, u to budite sigurni.
– A ovdje, što znači ovo (P)?
– Ah, da, to bi bio mladi sahib Templar, gospodine.
P znači pridružen. Dobro ga se sjećam. Proveo je neko vrijeme ovdje prije nego stoje raspo-ređen i otišao se pri družiti svojoj pukovniji na granici. Veoma drag mladić, gospodine, i, kao što vidite, nimalo pripit – samo dvije čaše porta.
– Veoma je umjeren, možda nije bio dovoljno bogat da drži tempo s Batemanovom konji-com?
– Veoma lako moguće, gospodine.
Niz Joevu kralješnicu strujalo je uzbuđenje. Ponovno je pregledao popis. Ono stoje gledao bio je popis, popis muškaraca koji će ubrzo postati udovci. Prva četvorica muškaraca na popisu izgubila su žene otprilike na obljetnicu ove noći. Sudbina petoga bila mu je nepoznata. Ukoliko se dokaže suluda teorija koju je Joe počeo uobličavati, ovaj peti muškarac, taj Richard Templar, možda drži ključ tajne. A Somersham? On bi naravno mogao malo rasvijetliti ovo kobno grupi-ranje? Joea je pogodila razorna pomisao. Ova se sablasna zabava održala davno prije rata – Somersham tad nije bio oženjen, najvjerojatnije još nije ni upoznao svoju buduću suprugu – mora da je Peggy tad imala tek deset godina.
Mislima je preletio preko informacija koje je pročitao i čuo u proteklih nekoliko dana. Tih dana 1910., Carmichael i Forbes su se tek oženili. Njihove su žene bile prve na popisu za smrt. Simms Warburton se nije oženio do ljeta 1912., i njegova je supruga utopljena u ožujku sljede-će godine. Zatim je nastupila praznina. Ne kao što je on – kao što su svi – prirodno pretpostav-ljali, zbog rata, nego zato što ovoj skupini više nije preostala nijedna žena! A zatim, nakon raz-doblja od osam godina, Somersham je unaprijeđen u kapetana. Na pamet mu je pala Kittyna strašna izreka – „Kapetani se mogu ženiti”. Ovaj je tu prednost iskoristio i u ožujku sljedeće godine, i on je postao udovac.
On je tražio; Nancyje tražila. Naurunzi, i otac i sin, pretraživali su sjećanja i fizički tražili ne bi li pronašli neku vezu – bilo što, bilo što na ovome svijetu što bi povezalo žrtve i međusobno i uz krvavi niz zločina. Je li moguće daje ovo ta veza? Veza koja uopće nije bila kroz žene, nego kroz njihove muževe? Može li se činjenica da su oni zajedno večerali one noći kad se dogodila prva tragedija ozbiljno smatrati zajedničkim uzrokom umorstava? Je li njihov susret bio sluča-jan? Je li iza njihove supijane večere postojalo neko dublje, zlokobnije značenje?
Joe je u mislima iznova ponovio njihova imena, a Šuman ga je zbunjeno promatrao, šutnjom pokazujući daje shvatio da je Joev zabavan upit dobio jednu novu, ozbiljnu dimenziju. – Car-michael, Forbes, Simms Warburton, Somersham i mladi Templar – promrljao je sebi u bradu. Ništa što bi na prvi pogled imali zajedničko; posve drukčijih karaktera i dobi. Izvana gledano, nimalo srodna skupina.
Na um mu je pala razorna misao. Sto ako su svi oni bili Dollyni ljubavnici, a Prentice slije-dio neki odvratan patanski običaj i ubio im žene? Čim mu se ta ideja pojavila, odmah ju je od-bacio. Zašto bi svi oni večerali zajedno i to upravo one večeri kad je Dolly umrla? Osim toga, čak ni njegova bujna mašta nije mogla spojiti Dolly s izrazito neprivlačnim Carmichaelom ili „zgodnim mladićem” Templarom.
A tu je i problem Prenticea. Prvi koji je ostao ucviljen, nevaljac u skupini, onaj neobjašnjivi. Kako se on uklapa s ovim ostalim momcima? Ako se uopće uklapa? I on je ožujski udovac. Od muškaraca s popisa, Somersham je bio negdje u bazi. Sutra ujutro će ga ponovno ispitati. Ali, u međuvremenu, postojao je još jedan svjedok koji mu je bio neposredno dostupan.
– Jeste li vi, Babuji, te noći bili ovdje? – upitao je Joe.
– O, da. Tad sam imao skromnu dužnost. Bio sam pomoćnik činovnika, raspoređen ovamo zbog zbrke među papirima. Ali, bio sam ovdje i sjećam se požara.
Požara u bungalovu pukovnika Prenticea. Bilo je doista strašno. Sjećam se mnogih stvari… – glas mu je utihnuo.
– Čega se ponajprije sjećate? – upitao je Joe. – Ako možete, recite mi u jednoj rečenici što je te večeri bilo važno.
– Pravi kaos, gospodine! Pravi prokleti kaos! Sahib Templar i liječnik vikali su, „Hajdemo momci!”, sahib Carmichael odgovarao, „Brini svoja posla! Ostanite gdje jeste!” Trube su dozi-vale, povici, čak i pucnjava, možete li vi to vjerovati? A čitavo to vrijeme Sivci su bili previše pijani da bi razmišljali. Promatrali su požar s verande kao da promatraju vatromet, gospodine. Sahib Simms Warburton je naručio da mu šeri-brandy bude serviran na verandi dok gleda. Na kraju je sahib doktor Forbes istupio i pozvao konja. Svi su otišli do bungalova ali – prekasno. Memsahib Prentice bila je mrtva. Prilično sramotna stvar. Ali, o tome ne pričamo jer smo rame uz rame, koljeno uz koljeno, kako dobri drugovi i trebaju biti. Vama to mogu reći jer je to bilo davno, a i vi ste, naposljetku, jedan od nas. Ali, Carmichael se vratio i – tad sam to pomislio – izgledao je kao mrtvac i nije rekao ni riječ, nego je otišao ravno u svoj bungalov. A sahib Tem-plar (bio je još dječak; njegov mije poslužitelj rekao da se brijao svaki treći dan) plakao je u noći.
Više od ičeg drugog, Joe je želio jedan trenutak mira, odnosno, ne toliko trenutak mira, koli-ko pola sata mira da probavi to što mu je Šuman upravo rekao. Želio je razgovarati s Nancy. Pogledao je Sumanovo lice, nasmiješeno ali zabrinuto, i želio do i najmanje pojedinosti pročeš-ljati tu večer – 17. ožujka 1910. – ali mu je pogled na sat na ruci rekao da ga već očekuju – go-tovo je i zakasnio – na večeri kod Nancy, pa se uz pretjerane, ponovljene izraze međusobnog poštovanja oprostio od Sumana.
Duboko zbunjen svime što je čuo, Joe je krenuo prema Nancynom bungalovu, ali kad je za-koračio na otvoreni prostor, obuzela gaje jedna misao. Uznemirujuća misao, zastrašujuća. Tem-plar! Stoje s Templarom? Gdje je on? Je li još uvijek živ? Iznad svega, je li oženjen? Jedini sudionik one kobne večere koji možda ima ženu, a ako je ima, nije li ona sad u opasnosti – kako bi upotpunila obrazac? Kako će, dovraga, u osam sati navečer saznati je li neki nepoznati časnik oženjen ili nije?
Na um mu je pala sretna pomisao – ujak George! Sveznajući ujak George koji ima pristup svakovrsnim informacijama. Telefon? Gdje je najbliži telefon? Postojao je telefon u mračnom pregratku uz predvorje časničke blagovaonice. Radi li? Joe je shvatio da u Indiji još nijednom nije nikoga nazvao.
Otišao je do pregratka i u tami uočio malenu drvenu kutiju s ručicom. Bez mnogo sigurnosti, podigao je telefon i navio ručicu. Na njegovo iznenađenje i oduševljenje, neki je odsječni i učinkovit euroazijski glas odmah rekao: – Broj, molim.
– Ne znam broj – započeo je Joe. – Želim kontakti rati vršitelja dužnosti guvernera Bengala u Calcutti. Gos podina Georgea Jardinea.
Odmah je dobio odgovor. – Imam njegov broj, gospodine.
Ni Scotland Yard ne bi mogao biti učinkovitiji. Nakon kratkog vremena, poziv je preuzeo uglađeni engleski glas. – Rezidencija u Calcutti.
– Želim razgovarati s guvernerom – rekao je Joe. – Ovdje zapovjednik Sandilands. Moglo bi biti hitno.
– Sir George upravo ide na večeru – hladno mu je odgovorio glas.
– Onda ćete morati vidjeti što možete učiniti – odlučno je rekao Joe. – Štoje brže moguće, molim.
Joe je čuo razgovor koji je uslijedio. – Tko?
– Neki zapovjednik Sandilands.
– Oh! Oh? Spojite mi ga.
Nakon dodatnog niza šklJoeaja i zujanja, začuo se napukli glas ujaka Georgea. – Sandilan-dse! Je li nešto važno? Budite najbrži što možete, molim vas. Baš idem na večeru.
– Moglo bi biti važno – rekao je Joe – i kasnije ću vam objasniti zašto to želim znati ali – jedan niži časnik, Richard Templar, bio je stacioniran u Panikhatu 1910.
Pridružen ovdašnjoj pukovniji. Kasnije se pridružio svo joj pukovniji na sjevernozapadnoj granici. Hitno moram saznati je li oženjen.
Ujak George se srdačno nasmijao. – Ovo je vaša sretna večer, Sandilandse! Pričekajte malo, molim vas. – Nekom sa strane: – Freddy! Samo trenutak, Freddy! Reci mi – jedan časnik – Templar. Služi na granici. Poznaješ li ga? Poznaješ? Dobro. Služi s Ghurkama. Bili ste s njima u brigadi? Reci mi – je li oženjen? Nije. Jesi li siguran?
Ujak George se ponovno obratio Joeu. – Ne, nije oženjen. Upravo sam uspio uhvatiti jednog prijatelja koji će večerati sa mnom i čini se da ga on prilično dobro poznaje. Očito nije oženjen. U ovom trenutku uopće nije u Indiji – na dopustu je u Engleskoj i u pukovniji ga ne očekuju još mjesec dana. Jesu li to dobre ili loše vijesti?
– Dobre – rekao je Joe. – U svakom slučaju, nepos redni pritisak je otklonjen.
– Hoćete li mi reći o čemu je riječ? – upitao je ujak George.
– Mogao bili, ali to bi moglo potrajati. Pozvan sam na večeru kod Nancy, a već kasnim, a i vi večeras imate goste na večeri – možda bismo mogli razgovarati sutra ujutro?
– Svakako – odgovorio je ujak George, jedva čujnim, grgljavim glasom.
Nancyn bungalov je očito bio en fete i Joe je, blijed od olakšanja, došao do njega. Čitava ku-ća kao da je bila os vijetljena, a noćna svjetla u staklenkama nanizana uz prilaz kući. Činilo se da ima neuobičajeno mnogo posluge od kojih su mnogi, shvatio je Joe, za tu večer bili posuđeni iz drugih kućanstava. Isto se pokazalo istinitim kad je poslužena večera. Porculan, staklo i pla-dnjevi bili su po razumnoj indijskoj navici posuđeni iz drugih kućanstava.
Naslanjajući se na štap, držeći Nancy za ruku, Andrew Drummond je stajao na verandi, gos-toljubiv i razgovorljiv. Nije bilo nikakve šanse da će u dogledno vrijeme imati priliku nasamo porazgovarati s Nancy, ali činilo se daje na trenutak napetost popustila i da je s najnovijim vije-stima može iznenaditi i kasnije.
– Sandilandse, dragi momče – rekao je Andrew, široko zamahnuvši rukom – kako vas je dobro vidjeti! Već smo se zabrinuli da ste se izgubili. Ali, evo vas! Koga znate, a koga ne zna-te? Utvrdimo točan redoslijed. Moram vas sa svima upoznati. Kitty! Mislim da si upoznala za-povjednika Sandilandsa. Prenticea, naravno, znate, a teško da vam moram skretati pozornost na našu ljepoticu…
I nije mu morao skretati pozornost na Midge Prentice. Od trenutka kad je došao, jednako kao i svi ostali prisutni muškarci, nije mogao odvojiti pogled od nje. Nasmijana i dražesna, vitke dječačke građe naglašene haljinom od kineskog krepa žarkih boja, izgledala je kao da je i sama u plamenu. Odmah mu je prišla, uzimajući obje njegove ruke u svoje. – Dobra večer, zapovjed-nice ili, budući da smo podijelili ugodnu vožnju iz Calcutte, možda bih smjela reći, dobra večer, Joe! Kako napreduje istraga? Možda bismo vam trebali nazdraviti? Andrew… – Mahnulaje rukom prema upravniku. – Andrew kaže, „U zdravlje lovačkog psa s njuškom uz zemlju”, dakle u vaše zdravlje!
Uzela je čašu od sluge u prolazu i, pruživši je Joeu, kucnula se s njim i podarila ga pogledom koji kao da ih je na najprirodniji mogući način kratko izdvajao od ostalih kao dvoje starih prija-telja i zavjerenika.
– Kako vam se svidio dar? – upitao je Joe, okrenuvši se ka Prenticeu. – Vaša figurica od bjelokosti?
Prentice je izvukao tanku cigaru iz usnica i rekao: – Prekrasna je! Doista je dobra i iz dobrog razdoblja. Vrijedi dvaput više od onoga koliko ju je platila.
– Misliš li – upitala je Midge, polaskana – da bih mogla zarađivati za život kao stručnjakinja za indijsku egotiku… – Zapela je na toj riječi i pokušala iznova: – Hoću reći, erotiku.
– Samo da te vidim da si pokušala! – odgovorio je Prentice i izazvao smijeh svih prisutnih.
Dva niža časnika Sivaca okružila su Midge, a Joe se našao u Kittynom društvu.
– To siroto dijete svake sekunde sve više nalikuje majci – rekla je. – Dolly je imala oko za sve štoje bilo indijsko i, naravno, ljudi su joj stalno nešto darivali! Imala je popriličnu zbirku. Pretpostavljam da je uništena u požaru. – Ponovno je kritički promotrila Midge. – Izgled, ukus, vatrenost i, ako ne griješim, isti kapacitet za šampanjac! Prentice koji je suh kao prašina imat će s njom ite kako posla! Svi neoženjeni muškarci u bazi i vjerojatno popriličan broj oženjenih bitće joj pred nogama. Prokletstvo, zapovjednice, sve sam to već vidjela. Ovo me vraća dvade-set godina unazad, i čar i opčinjenje je još uvijek ovdje. Nasljeđe! Odakle ono dolazi? A sad mi recite nešto o sebi. Što ste vi radili nakon naše zajedničke užine – na kojoj ste, mogu vam reći, uznemirili nekoliko srdaca?
– Da budem iskren, i moje je srce malo zatreperilo, okruženo tolikom zamamnošću – odgo-vorio je Joe.
– Oh, vi! Očekivala sam da ćete reći, „Sve moje sklo nosti počivaju na Nancy, tako da ću uzviknuti drugi put!” – Kitty! – odvažno je rekao Joe. – Imate jezik kojim bi se mogla rezati živica! Poštedite me svojih ljubavnih nagađanja i ne zaboravite – ja sam policajac na dužnosti!
– Posao, posao i samo posao – na to je rekla Kitty – i nimalo zabave, čine Joea dosadnim dečkom!
Uto je servirana večera.
S obzirom na kratko vrijeme koje je Nancy bilo na raspolaganju da organizira večernju pros-lavu, večera je bila iznenađujuće dobra. Započela je s jatom šljuka na prepečenom kruhu, nakon kojega je uslijedio curry od kojega je Joeu umalo izgorjelo nepce, zatim bombe surprise (mora daje bilo logističko čudo donijeti je na stol!) i završila s nekom neprepoznatljivom ribom na tostu kao desertom. Claret s predjelom, ponovno šampanjac uz desert, i dame, koje je Nancy okupila jednim pogledom, nestale su.
Gospoda su se uputila u vrt, s cigarama koje su se žarile kao jato krijesnica u mraku. Ras-kopčali su se kao po navici i stali u redu na rub travnjaka. Joe se zatekao pokraj Prenticea.
– Ovo je – rekao mu je Prentice – angloindijski običaj. Pretpostavljam daje i engleski, ali ne mogu se na viknuti na njega. Previše sam Patan. Na granici bi se ovo smatralo šokantnim raz-metanjem.
Joeu nije padalo na pamet dopustiti Prenticeovu snishodljivost. – Svi mi imamo svoje obrede – pomirljivo je rekao. – Pa i ljudi na granici.
Prentice je naglo podigao pogled. – Da, svi imamo svoje obrede, zar ne?
Pridružili su se damama, i njemu se približio stameni Kittyn lik i uhvatio ga za ruku. – Mo-žete me otpratiti do Kluba – rekla je. – Kad sam bila djevojčica, nitko nije ni sanjao da bi pješa-čio stotinu metara. Vremena se mijenjaju.
Krenuli su u šetnju, Midge ruku pod ruku s Eastonom i Smytheom, Joe pod ruku s Kitty, Nancy između Prenticea i Andrewa Drummonda.
Kad su stigli do Kluba, i on je bio enfete. Plesni orkestar shropshirske lagane pješadije glas-no je svirao polku i na Joeovo veliko čuđenje, časnici Sivaca su svi preko svojih svečanih odora odjenuli noćne košulje.
– Manoli noć – rekao je Prentice. – Morate me na trenutak ispričati dok se ne odjenem kao Wee Willie Wmkie.
Prišao je stolu na kojem su bili poslagani različiti odjevni predmeti za noć i odabrao široku uštirkanu bijelu košulju. Uz Midgeino cvrkutanje i pomoć, navukao je košulju i složio je u na-borima preko svečanog kaputića. Drugi časnici su izgledali smiješno, ali ne i Prentice. On je svoju bijelu košulju nosio s držanjem osobe koja je namjerno odjevena za neki svećenički ob-red.
Joe je otplesao otmjeni valcer s Kitty, popio piće s Andrewom i, nadajući se da nije previše napadan, zgrabio prvu priliku da uhvati Midge u naručje za drugu polku. – Jedan, dva, tri, hop – vedro je rekla Midge. – Prilično ste dobri, Joe! – I dok su kružili prostorijom, nasmiješeno: – Volim biti zamijećena!
– Ne volimo li to svi? – upitao je Joe. – Ja svakako da.
Kad je ples završio, Midge gaje čvrsto uhvatila za ru ku. – Nešto vam želim reći – rekla je. – A želim to reći i Nancy! Nancy! Želim ti reći jednu tajnu. Hajdemo nekamo gdje možemo raz-govarati!
– Dakle – rekla je Nancy – ništa nije bolje od Mano li plesa za otpuštanje inhibicija. Ali, či-ni se daje mračni kutak zauzet čak i ovako rano. Ako doista želiš otkriti taj nu, bolje da izađemo na verandu.
– Slušajte – rekla je Midge, ogledavajući se oko sebe kako bi se uvjerila da ih nitko ne može čuti i hvatajući ih oboje za ruke – rekla sam – nisam li? – da postoji netko?
– Postoji netko u tvom životu? – upitala je Nancy.
– Da. Netko u mom životu. Ako uspije doći ovamo na vrijeme, upoznat ćete ga! Dovest će se iz Calcutte!
Čitav taj put samo da me vidi!
– Reci nam nešto više – rekao je Joe. – Pričaj nam o tom srećkoviću. Jedino što smo dosad uspjeli saznati je da igra piket i daje tvoj vitez u sjajnom oklopu.
– Pa, za početak – rekla je Midge – on je časnik u Ghurkama – mislim da sam vam to rekla – i upoznala sam ga na brodu. Oboje smo se ukrcali u Marseillesu.
Zavoljet ćete ga! Ja ga volim! Ali, to nije sve. Reći ću vam nešto veoma neobično. Nije mi to rekao dok se nismo dobro upoznali, a zatim mi je rekao i mislim da ćete se složiti sa mnom da je to najromantičnija stvar koju ste ikad čuli! One noći kad je izbio požar – znate što mislim kad kažem noć kad je izbio požar?
Oboje su kimnuli glavom. – Znamo što misliš kad kažeš požar.
– No, dakle, one noći kad je izbio požar, on je bio ta mo! Ne samo daje bio tamo, nego su me oni sakrili među neke posude sa cvijećem… – Prezirno se nasmijala pokazu jući koliko je neobično daje itko njezine ljepote i profinje nosti bio pronađen među hrpom posuda za cvijeće. – … i on me je pronašao! Izvukao me i pobrinuo se za mene. A na brodu mi je rekao – naravno, kad smo već postali veoma dobri prijatelji – „Ovo nije prvi put da sam te poljubio.” Zato što mije, kad me pronašao, dao poljubac i to nikad nije zaboravio. „Znao sam da ću te jednoga dana ponovno pronaći”, rekao je. Nije li to bilo strašno romantično? Oh, nadam se da će večeras stići ovamo! Znam da će vam se svidjeti. Nadam se da će se i tati svidjeti.
– Želiš li nam reći – oprezno je započeo Joe – da go vorimo o Richardu Templaru, trenutač-no časniku u De setim Gurkhama? I da će taj Richard Templar večeras možda doći ovamo?
– Da – sretno je odgovorila Midge – upravo to vam govorim. Tko bi rekao da ste čuli za Dickija! Morate ga zvati Dickie – svi ga tako zovu. – Nasmiješila se Nancy. – Za tatu je to iz-nenađenje, ali doista sam željela da ti prva saznaš, Nancy, kako bi mi pomogla da se osjeća do-bro došlo.
– Možda da podmažem društvene kotače? – suho je upitala Nancy.
– Točno tako! Ne mislite li da je to uzbudljivo? Ja mislim da jest! Pitam se što će svi reći? Eto! Sad znate!
Drago mi je da sam nekome rekla. Ja sam pomalo površna, znam. Svi to govore, znam da to govore. Ali, u Dickiju postoji nešto drukčije. On je ozbiljan.
– Tu ste! – začuli su se veseli glasovi Eastona i Smythea. – Pronašli smo vas obje.
– Sljedeći ples je moj, Midge – rekao je Smythe.
– A sljedeći ples je moj – rekao je Smythe Nancy. – Morat ćete nas ispričati, gospodine.
– Ispričat ću vas – rekao je Joe, iskreno zahvalan što će imati trenutak da razmisli o infor-maciji koju je upravo primio i da proračuna njezine moguće posljedice. Okrenuo se i kroz pro-zor netremice zagledao u osvijetljenu prostoriju. U skladu, kako se činilo, s tradicijom Manoli plesa, orkestar je zadržavao i tempo i glasnoću i, u ovom slučaju, „Na lijepom plavom Dunavu” svirao fortissimo.
11 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:55 pm
Margita
Administrator
Devetnaesto poglavlje
Joe se malo odvojio od društva.
– Što bi rekao da upravo u ovom trenutku uđeš u ovu salu? Rekao bi, „ Kakav živahan pri-zor!” „Samo nas tavite s plesom!” Rekao bi, „Srca na mjestu pod indijskim nebom.” Kako bi samo bio u krivu!
Plesni orkestar ustupio je mjesto ne baš dobro uvježbanoj jazz skupini koju je predvodio za-hrđali tenor saksofon, i pod njezinim utjecajem tempo se ubrzao. Joe je ugledao Midge, rumenu i uzbuđenu, kako prelazi iz ruke u ruku, vidio je kako Nancy sasvim vješto pleše u naručju ne-kog nepoznatog artiljerijskog časnika. Preko glava plesača, zamijetio je Prenticea, samog, po-zornog, strogog i ispravnog u svakoj i najsitnijoj pojedinosti.
– Jesi li ti moj čovjek, Prentice? – pitao se Joe.
Andrew Drummond došepao je do njega i sjeo. – Zbunjeni, Sandilandse? – upitao je.
– Manje zbunjen – odgovorio je Joe. – Zapravo, mis lim da sam gotovo siguran da znam tko je odgovoran i zašto. Postoji još samo jedno ili dva pitanja koja moram postaviti. Ali, najgore od svega – a to je svojstveno za is trage koje vode rješenju niza umorstava ovakve vrste – jest da policija ne može učiniti ništa doli čekati i biti spre mna za sljedeće. Djevojke u bazi su napi-sale jednu pjes mu – možda ste je i čuli. Moglo bi se reći daje riječ o osuvremenjenoj inačici „Calcutta Cholera Song”, i neki to možda smatraju duhovitim, ali ja ne. Završava s – „Na zdra-vimo već mrtvima, i nazdravimo sljedećoj koja će umrijeti!” Za mene je to već malo preciznije!
– To je način nas Britanaca da nastavimo živjeti – re kao je Andrew.
– Ne, za mene nije – na to je odgovorio Joe. – To bi mogao biti prokleto glup način nastav-ljanja života! I, Drummonde, ako sam dobro shvatio, svi imamo razloga bojati se. Doći će do još jednog umorstva.
– Neprestana budnost, Sandilandse? – upitao je Andrew.
– Neprestana budnost, Drummonde! – složio se Joe.
Dok su njih dvojica razgovarali, saksofonist je predao podij konjaničkom trubaču u napadnoj svečanoj odori Bengalskih sivaca.
– Uzmite svoje partnere – zavikao je voditelj. – Uz mite partnere za Post Hom galop!
Začulo se glasno klicanje kad su se plesači raštrkali kako bi zauzeli svoja mjesta oko ruba plesnog podija. Joe je stao pokraj Nancy i gurnuo ruku kroz njezinu. – Nećete galopirati, gos-pođo Drummond? – upitao je.
– Ne, ako to ikako mogu izbjeći – odgovorila je Nancy. – A ti? Hoćeš li ti preskakivati zap-reke?
– Ne, ako to ikako mogu izbjeći – odlučno je rekao Joe.
Bio je, međutim, u krivu. Kad je Post Hom galop bučno završio, Prentice se popeo na pozor-nicu i začuo se njegov suhi glas. – Dame i gospodo – rekao je – u skladu s tradicijom, sad ću reći – uzmite konje za Manoli utrku! A gospođu KitsonMasters molim da izvuče natjecatelje.
Podigao je ceremonijalni turban Bengalskih sivaca i pružio ga Kitty koja je počela izvlačiti i glasno čitati imena. – Smythe. Hibbert. Fortescue. Bulstrode. – Ironično klicanje. – Frentice. – Ponovno ironično klicanje. – Sandilands. – Pljesak obožavateljica. – Easton. Forrester.
Prentice je nastavio i na Joev očaj izvukao službeni revolver iz džepa. – Pozvat ću Vrhovnog upravnika da započne utrku. Čim budete spremni, gospodo.
Nastala je buka i zbrka dok su se na verandi skupljali konji s bijelim očima i zapjenjenim gubicama. Joe se okrenuo prema Nancy. – Moram li ovo učiniti? – upitao je – Da, ili biti zauvi-jek osramoćen – odgovorila je Nancy. – Namješteno ti je. To shvaćaš, zar ne? Hajde, Joe. Polo-vica ženskog stanovništva ti već ionako jede iz ruke – mogao bi skupiti i drugu polovicu. Ali, za ime Božje – čuvaj leđa!
U općoj zbrci, Joeu je bilo drago uzeti Bambusa iz niza konja.
– Gospodo – najavio je Andrew Drummond – prištedjet ćemo si formalnosti i samo ću reći, „Na pozicije.
Pripremite se. Krenite.” Brojat ću do deset da se razvrsta te i uzjašete. Trči se preko poljane, do gaza na rijeci, des no uz riječnu obalu, ponovno desno oko crkve, preko rižišta i Station Ro-adom natrag ovamo.
– To je zadnja stvar na svijetu koju želim učiniti – re kao je Joe – u mojim godinama. Neod-govorni, budalasti konjanički časnici, do grla puni klupskog šampanjca! Ple menski junaci koji se razmeću svojom muževnošću, šire repove. Nisam došao čak u Indiju da me neki idiot dup lo mladi od mene natjera u potok!
Gunđajući, zauzeo je svoje mjesto u gruboj vrsti. Časnici Sivaca odbacili su svoje jakne i ja-hali u noćnim košuljama, mnogi s kapicama za spavanje na glavi.
– Joe, izvolite – povikala je Midge, dobacujući mu kapicu za spavanje. – Nosite je za mene!
– Tako se to radi – pomislio je Joe. – Vjerojatno od početka vremena, a muškarci na to pa-daju! Kriste! Ja sam svakako pao na to!
– Što ću dobiti ako pobijedim? – doviknuo je Midge zauzvrat.
Kitty je odgovorila umjesto nje. – Čaroban osmijeh, poslan poljubac i cigaretu, pretpostav-ljam. Ne računajte na više od toga! Kao što ste mi i sami više nego jednom rekli, ovdje ste, ipak, na dužnosti.
– Na pozicije! – povikao je Andrew i pucnjem iz pištolja započeo Manoli utrku medu navi-jačima koji su zaglušujući bučno klicali.
– Ne bi smjelo biti previše teško – pomislio je Joe. – Na svakom zavoju je baklja, jaka mje-sečina. Ostat ću straga. Ne namjeravam predvoditi ovu pijanu rulju u mraku. Hvala Bogu na Bambusu! Ovo bi bio sjajan trenutak da pobjegnem.
Uz viku i psovke, povorka je prostrujala poljanom.
Prentice je jahao neznatno ispred njega i s njegove desne strane. Dva nepoznata časnika buč-no su pokušavala preteći jedan drugoga s njegove lijeve strane. Netko drugi, koga nije prepoz-nao, bio je ispred njega, a jedan ili dvojica iza. Udobno smješten na bojnom polju, Joe je doga-lopirao do prvog skretanja i krenuo svojski jahati. Stazu im je presijecao jarak za isušivanje kojegjoe nije vidio, ali je pouzdani Bambus preletio preko njega i nastavio galopirati.
Na mjesečini i uz treperavo svjetlo baklji, Joe je postao svjestan jarka za isušivanje sa svoje lijeve strane – bilo je to nešto veće od običnog prokopa – nešto veće i sli čnije rječici. Duboko. I sve šire. Također je postao svjestan konjanika s njegove desne strane, konjanika koji gaje nas-tojao izgurati sa staze. Njegov je konj bio visoki, crni australski trkač, barem metar i pedeset, procijenio je Joe, s kratkom grivom i podšišanim repom. Dovoljno velik da pojede Bambusa.
– Odjebi, Bulstrode! – povikao je. – Miči se od me ne, budalo! Izgurat ćeš me u jebeni ja-rak!
Joe nije želio biti u jarku. Izgledao mu je veoma opasan. Naglo je skrenuo udesno i zabio se u Bulstrodea, a Bambus je zateturao. Odglavinjao je nalijevo prema rječici i u posljednjem tre-nutku, na samom prhkom rubu zapreke, konj je uhvatio ravnotežu i koso skočio. Kao jahaći trik, bilo je to doista dojmljivo i svatko tko gaje vidio, vjerojatno je pretpostavio daje Joe vješt jahač, ali bila je to zasluga pametnog Bambusa. Svladavajući zapreku u dijagonali, morao je skočiti barem tri i pol metra. Odskok nije baš bio naročit, ali je, Bogu hvala, doskok bio siguran i Joe je vidio daje između sebe i svog progonitelja ostavio rječicu.
Bulstrode se nesigurno zaustavio na rubu jarka, ajoe je odgalopirao dalje, bolno svjestan da će, kako bi se ponovno pridružio utrci, morati ponovno preskočiti vodu. Jahao je, nesmetan drugim jahačima, držeći na vidiku sljedeću baklju. Na neki neobjašnjiv način, prepreka je pos-tala plića i šira pa je uspio prijeći na drugu stranu, shvativši daje, presijecanjem širokog zavoja, na čelu utrke.
– Točno tamo – pomislio je – gdje ne želim biti! Ne s ovim pijanim budalama iza sebe!
Podbo je Bambusa i konj se dao u galop. U širokom luku svladao je i zadnje skretanje i s olakšanjem osjetio čvrsto tlo poljane, a s još većim olakšanjem ugledao treperavo svjetlo na cilju.
– U redu, Midge – pomislio je – Spremi onaj polju bac! Sandilands dolazi!
I s pet ili šest konjskih dužina prednosti, dojahao je pred ostalim natjecateljima.
Jedan po jedan, jahači su se vratili. Zadihani i rumeni, s konjima raširenih nosnica i zapje-njenih gubica, i zveckavim žvalama, razmiljeli su se po ledini. Već su imali priče koje će se s vremenom uklopiti u legendu.
– Vidi ti to! – rekao je Smythe, pokazujući na puko tinu u čizmi. – Znaš li od čega je ovo? Od tvoje proklete mamuze, Johnnv!
– Oh, pa to si bio ti, je li? Rado bih te bio uzrujao da sam mogao, ali nisam znao da si to ti!
– Tko je ono bio u jarku? – začuo je Joe kako se net ko raspituje.
– Bulstrode – rekao je Prentice.
– Kako je, zaboga, dospio onamo? – upitao je Joe. – Umalo je mene natjerao u jarak, proklet bio!
– Primijetio sam – odgovorio je Prentice, prih vaćajući od sluge upaljenu šibicu i uvlačeći dim.
– Zahvalan sam vam, Prentice – rekao je Joe.
– Ne mogu dopustiti da nam goste guraju u jarak.
Ipak Sivci imaju određenu odgovornost gostoljubivosti.
– Melmastiju? – upitao je Joe.
Prentice mu je uputio ravnodušan pogled. – Da, ako želite – rekao je.
Midge se probila kroz gomilu dojoea i, poskakujući pokraj njega, stavila stopalo na njegov nožni prst, skočila, zavrtila se u njegovom naručju i, skidajući kapicu za spavanje s njegove glave, čvrsto ga poljubila.
– To će biti dovoljno, Minette – rekao je Prentice i Midge je kliznula na zemlju.
– Odlična trka, zapovjednice – začuo se Kittyn glas.
– Čujem od Eastona da jašete kao Kozak!
– Imao sam veoma pametnog ponija koji je veoma lošegjahača izvukao iz nevolje.
– Nikad nisam imala previše vremena za lažnu skro mnost – rekla je Kitty. – Doista ste sjaj-no jahali. Znate, ostali jahači nisu baš neiskusni.
Začuli su se bubnjevi i jedan je daleki glas najavio: – Dame i gospodo, večera je servirana!
Joe je bio zadovoljan što je sačuvao čast metropole. Bilo mu je drago što je Midgein dar do-nio do pobjede. Drago stoje živ. Još trenutak je sjedio na Bambusu gledajući preko glava okup-ljenog društva koje je preko verande ulazilo u jarko osvijetljenu prostoriju i sjedalo za stol. Pogled mu je privukao vitak lik koji je stajao na svjetlu svjetiljke kod vrata, šutljiv lik u zele-nom. Zelenom kakvo nose strijelci. Crne oznake čina, potamnjelo lice s jedva vidljivom bije-lom prugom pasice ispod brade i modrobijelom vrpcom Vojničkog križa.
Midge je uzbuđeno istrčala iz gomile i dotrčala do neznanca.
– Tata! – viknula je trčeći. – Tata! Ovdje je netko ko ga bih voljela da upoznaš!
Prentice se okrenuo i zastao, činilo se, zaprepašten, a lice mu je bilo maska očaja, štoviše, nevjerice.
Mladić je uhvatio Midge za ruku, približio mu se i rekao: – Vjerojatno me se ne sjećate, gos-podine, ali upoznali smo se. Ovdje. 1910. godine.
Prentice se sabrao i s velikim samonadzorom rekao: – Sjećam vas se. Veoma dobro vas se sjećam, Templar.
Dvadeseto poglavlje
Jutro nakon Manoli plesa, Joe se probudio s uvjerenjem da postaje prestar za utrkivanje us-red noći. Ukočeni i nesvikli mišići nevoljko su ispunjavali njegove naredbe i on se bolno uspra-vio u krevetu, stenjući i opipavajući jedan po jedan ud. Razmišljao je o događajima protekle noći i usredotočio se na odvažnog Bambusa, s ljubavlju se prisjećajući njegovog grčevitog pop-rečnog skoka preko jarka za isušivanje. – Ako mene boli – pomislio je – pitam se kako je tek Bambusu? Ni on ne postaje ništa mlađi.
Znao je da je konj zacijelo u dobrim rukama, ali obuzela gaje napast da se sam u to uvjeri. Bolno se izvukao iz kreveta, navukao prvu odjeću koja mu se našla pri ruci i zakoračio u tihu indijsku zoru. Bolje rečeno, tihu, izuzevši udaljene zvukove. Neki je pas zalajao, a njegov su lavež u tihom zboru preuzeli drugi psi da bi naposljetku utihnuo u daljini. Negdje se uz ritmičku škripu okretao vodeni kotač. Jedno se malo dijete probudilo uz plač, koji je odmah umiren.
Joe je na trenutak stajao i uživao u miru dana bez daška vjetra. Dok je promatrao, počele su se uzdizati prve spirale dima iz ognjišta i stapati s jutarnjom maglicom koja je ležala paralelno s usnulom zemljom. Čitav svijet je čekao dan. Uskoro će ponovno izbiti kakofonija života u Pa-nikhatu, ali, za sad, u ovom opalnom miru, Joe je imao grad za sebe.
Zastavši kako bi uzeo šaku grudica šećera sa stola, krenuo je kroz grad prema štalama. Uži-vajući kao i uvijek u toplini i mirisima, zveckanju, šuškanju i stalnom pokretu štala, potražio je Bambusa. S jedne je strane vidio ponije – Bambus je bio među njima – as druge, koja se naiz-gled pružala u nedogled, sivce Batemanove konjice.
Bambus gaje pozdravio s laskavim rzajem prepoznavanja i bučno prihvatio četiri grudice še-ćera, lupkajući glavom kako bi u Joevim džepovima potražio još. Joe ga je pogladio po nogama i sapima, zaključio da njegov sinoćnji sudrug nije nimalo potrošeniji od njega i okrenuvši se začuvši neki zvuk, ugledao visoki lik i progonjeno lice Williama Somershama.
– Sandilandse! – iznenađeno je rekao Somersham. – Kakav ste vi ranoranilac! U ovo vrije-me dana obično imam štale za sebe. Da li policajci uvijek ustaju u ovo do ba?
– Ne. Ne uvijek. Čak ne često. Želio sam se uvjeriti da se moj stari prijatelj i savjetnikpljes-nuo je Bambusa po stražnjici – ne osjeća nimalo slabije zbog naših si noćnjih napora.
– Usput, čestitam – rekao je Somersham, sjeo na ba lu sijena i ponudio Joea cigaretom. – Čestitam! Nisam bio nazočan vašem podvigu, ali prema svemu što sam čuo, bili ste dobri, što-više sjajni. Nema mnogo jahača ko ji mogu pobijediti Prenticea. Kad me ovakvog vidite vje rojatno ne biste vjerovali, ali i sam sam jednom umalo pobijedio na Manoli trci. Iako to tad ni-kad ne bih priznao, sad vam mogu reći – umalo sam pobijedio jer me je konj odnio! Užasan konj! Kupio sam ga od Prenticea.
Umalo me ubio. Bio sam mlad. Nisam smio kupiti tu ži votinju. Bila je ćudljiva i opasna, ali kad šarmantni Prentice nešto odluči, nedovoljno samopouzdan mladić kakav sam ja u ono vri-jeme bio, jednostavno se zanese.
– Recite mi – upitao je Joe. – Davno je to bilo i možda se i ne sjećate, ali mnogo sam razmi-šljao o onoj noći kad je izbio požar kod Prenticea. Moglo bi to biti važno za moju istragu – a i ne mora – no, svejedno, sjećate li se te večeri?
– Naravno. Nikad je neću zaboraviti. Ali, ne mislim da vam mogu mnogo reći.
Činilo se da ne želi nastaviti taj razgovor i promeškoljio se od nelagode.
– Vi ste bili jedan od petorice časnika koji su te noći zajedno večerali u blagovaonici – bio je uporan Joe. – Jes te li se dobro poznavali? Jeste li se prethodno dogovorili da se sastanete?
Somersham je kratko razmišljao o tom pitanju. – Zar nas je bilo petorica? Ne, nismo se poz-navali naročito dobro, tako da smo se u blagovaonici posve slučajno zatekli zajedno. Ostali ča-snici i njihove supruge su svi otišli na ponoćni piknik. Dakle, oni koji su ostali u blagovaonici, vjerojatno se nisu uklapali u okolinu. Carmichaelova supruga bila je bolesna pa je otkazala. Forbes, liječnik u bazi, ostao je na dužnosti, a nama ostalima, neženjama, jednostavno se nije dalo ići. Pretpostavljam da bi Jonno – Simms Warburton – odjurio poput metka daje išla Dolly Prentice, ali svi su mislili daje s Gilesom u Calcutti.
– Zar je Simms Warburton bio zaljubljen u Dolly?
– Nismo li svi u određenoj mjeri bili! Ali, Jonno više od ostalih. Svi smo na svoj način bili opčarani njome.
Zaslužila je boljeg muškarca od Prenticea. On nije bio omiljen.
– Nije bio omiljen? – upitao je Joe. – Ne biste li to rekli malo oštrije?
– U redu, gospodine policajce. Bio je silno omražen.
Ne bi bilo pretjerano reći ni da smo ga iskreno mrzili.
Mnogi su ga se bojali. Ja, naravno, ne, ali mnogi jesu.
– A ipak, čujem da ga njegovi vojnici veoma poštuju.
– O, da. Medu vojnicima je doista omiljen. I urođenici, Indijci, svih vrsta, jedu mu iz ruke. Ali, časni ci se nikad nisu uspjeli dobro slagati s njim. Nemoguće je biti opušten u njegovom društvu. Namjerno nas vri jeđa. Svima nam je izmislio nadimke – ja sam bio buda lasti Billy Somersham – još uvijekjesam! Ali, posebno se namjerio na Forbesa, liječnika. Moglo bi se reći da gaje maltretirao. Činilo se da smatra da ne zadovoljava krite rije pukovnije i uvijek ga je imao na meti. Bez ikakvog razloga. Momak je bio savršeno dobar liječnik.
– A njegov odnos s Carmichaelom?
– Carmichael gaje mrzio. Trebali su biti izjednačeni u karijerama, ali je Prentice uvijek bio jedan skok ispred njega. Teško je s tim živjeti.
– Dakle, ono što imamo je neplanirani sastanak Društva Prenticeovih obožavatelja? No, sto-je s onim pe tim muškarcem? Dickijem Templarom. Je li i on imao razloga mrziti Prenticea?
– Dickie Templar? – Somersham kao da se nije sjećao tog imena. – Oh, Templar! On je ov-dje bio samo u prolazu na putu prema granici. Ne. Jedva da je ostao ovdje dvije minute. Ne vjerujem da gaje u tako kratkom vremenu uspio zamrziti. Dickie. On je uočio požar.
– Recite mi što se zatim dogodilo.
– Što očekujete da se dogodilo? Požar je uočen. Ko nji su nam bili u blizini. Zajahali smo ih i odjahali do Prenticeovog bungalova. Nismo bili na dužnosti, znate. Mislim, nismo imali nika-kvog razloga istraživati… uopće nikakvog. Kraljičine čete su se svime pozabavile. Dobri mom-ci… učinili su najviše što su mogli… ali, nisu mogli spasiti bungalov. Te kuće izgore u sekundi. Slama, tjedni vrućine koja sve isuši. Zapali se kao treščice. Nije bilo spasa. Banditi su to učinili. U to nema sumnje. Nikad nije ni bilo. Dolly nije imala šanse. Krivci su uhvaćeni i kažnjeni, kao što vjerojatno znate. Ne, Sandilandse, nema koristi grabljati po pepelu Prenticeovog zgarišta kako biste riješili svoju tajnu. Ne može se usporediti s tragedijom Peggyne smrti. O njoj bih doista želio znati! Jeste li imalo bliže spoznaji o tome što se dogodilo Peg?
– Da – odgovorio je Joe. – Mnogo bliže.
Somersham je uz zveket izveo ponija iz štale i ispričao se. – Jašem u ovo doba dana – rekao je bez dodatnog objašnjenja, zajahao i nestao.
Na povratku u bungalov, Joe se razveselio ugledavši Naurunga smjerno u stavu mirno i raz-dragano ga pozdravio.
– Sahib se sprema na doručak – rekao je Naurung. – Pričekat ću.
– Ne dolazi u obzir – odgovorio je Joe. – I to je na ređenje. Dat ću ti šalicu kave i razgovarat ćemo dok doručkujem.
Naurung je nevoljko ušao i, oprezno kao i uvijek, sjeo na rub stolca, dok je Joe podizao pok-lopac otkrivajući dva savršeno poširana jaja na tostu.
– Dobro. Reci mi što si otkrio.
– Sahib me je zamolio da otkrijem stoje zapovjednik Bulstrode radio u noći umorstva gos-pođe Somersham.
– Ima li alibi?
– Da, moram vam reći da ima alibi.
Nešto u načinu na koji je to rekao, natjeralo je Joea da podigne pogled. Bilo bi nemoguće da se dostojanstveni Naurung bori protiv potisnutog smijeha, ali činilo se da se upravo to događa.
– Imam doušnike, moglo bi se reći policijske špiju ne. Posvuda su. Muškarci i žene. Imam na raspolaganju malen iznos i iz njega plaćam korisne informacije. Dao sam do znanja, neiz-ravno, naravno, da me zanimaju kretanja policijskog zapovjednika te večeri. Počeo sam se ras-pitivati među ženama po gradu. Shvaćate da one sve znaju. Sahib Bulstrode vjeruje da prikriva tragove, ali ja mogu reći da to nije tako. To bi bilo nemoguće učiniti.
Kratko je zastao i Joe mu je ohrabrujući rekao: – Odlično, Naurung. I ja bih to isto učinio u Londonu. Što si saznao?
– Djelujući prema primljenim informacijama i u skladu s vašim uputama, dao sam pratiti zapovjednika.
Čini se da često posjećuje Shalamar Bagh. Ozloglašena je to kuća, veoma ozloglašena. A ja imam informaciju da on tamo često provodi mnogo vremena i da je u vrijeme smrti gospode Somersham doista bio ondje puna tri sata.
– Tri sata je dugo vrijeme s obzirom na okolnosti – rekao je Joe. – Sam nisam posjetio mno-go bordela i u In diji bi to moglo biti znatno drukčije, ali pomislio bih da bi sat vremena bilo posve dovoljno za potrebe većine muškaraca.
– I ja sam tako mislio – odgovorio je Naurung. – I iz tog sam razloga u četvrtak sam slijedio zapovjednika.
Na trenutak je Joeu bilo neugodno kad je usporedio Naurungovo marljivo obavljenje dužnos-ti s vlastitim prepuštanjem uživanju na pikniku s Nancy. No, Nau rung nije bio svjestan nikakve nelagode i oduševljeno je nastavio.
– Pogledao me. Nije me prepoznao. – Naurung se činio zadovoljan samim sobom. – I sami ste, sahibe, rekli da smo mi Indijci Europljanima nevidljivi. Skinuo sam uniformu i odjenuo indijsku odjeću. Gledao je kroz mene. Kao da nisam prisutan. Sahib Bulstrode vidi samo uni-formu, on ne vidi Naurunga Singha.
Ušao sam u Shalamar Bagh u kojem nikad ranije nisam bio i razgovarao sam s vratarom – ogromnim, ratničkim Rajputom. No, čim sam mu ponudio rupiju da okrene glavu na drugu stranu dok ja ulazim, postao je malo manje ratoboran. Bulstrodea nije bilo nigdje na vidiku. Nestao je. Zatim sam zamijetio jedna odškrinuta vratašca i otvorio ih. Odvela su me do prolaza u stražnjem dijelu zgrade. Slijedio sam ga do dvorišta za koje nisam ni znao da postoji, lijepog dvorišta u kojem se igralo nekoliko male djece i, u udaljenom kraju, ugledao Bulstrodea koji je išao prema kući ugrađenoj u zid. Dvije prekrasne mlade Bengalke izjurile su pozdraviti ga i povele ga za ruku, a zatim se pojavila i jedna krupna gospođa i ona ga pozdravila.
– Ovo počinje izgledati loše – rekao je Joe, odmahu jući glavom.
– I ja sam to pomislio, sahibe, ali onda, baš kad sam se počeo pitati što da učinim, dječica koja su bila zabavljena igrom, začula su povike i podigla pogled. Bacila su svoje igračke, dotr-čala do Bulstrodea i skočila na njega uz povike, „Tatice!” – Gospode! Želiš reći daje…?
– Da, sahibel Otkrio sam njegovu tajnu! Sjetit ćete se da je sahib Bulstrode napustio svoju ženu Bengalku kad se oženio Engleskinjom?
– Da, rekao si mi. I memsahib se vratila u Englesku sa svojim sinom?
– I tako je on ponovno uzeo svoju indijsku ženu.
Ako ju je ikad doista napustio.
– Tko bi rekao! Siroti momak! Čitavo ovo vrijeme vodio je dvostruki život! Kako naporno! Nikakvo čudo što izgleda tako premoreno. I čitavo vrijeme u strahu da će biti otkriven, pretpos-tavljam.
– O, da, to bi bilo veoma škodljivo – možda i kobno – za njegovu karijeru, da je tadašnji up-ravnik saznao za gospodu Bulstrode Bengalku.
– I ujedno objašnjava zašto nije želio da itko upadne u njegovo područe i postavlja neobična pitanja o urođenicima koji nestaju. Mislim da njegovo čudno po našanje možemo pripisati sa-mozaštiti i – nemojmo to za boraviti – pukoj nesposobnosti. Znao je da je Peggyna smrt zamr-šenija nego što se čini, a odlučio je zažmiriti. I zakopati dokaze. S urednom oznakom.
No, dobro. Da imamo išta tako korisno kao stoje popis sumnjivaca, Naurung, sad bismo mo-gli prekrižiti jedno ime. Ali, posao si obavio odlično – doista odlično! I vjerujem da bismo o tome morali popričati s upravnikom. Moram mu reći i druge važne stvari. Stvari koje sam saz-nao u časničkoj blagovaonici prije one luđačke ponoćne trke. Stvari koje i ti, Naurung, moraš čuti. Dođi, prošetat ćemo do Drummonda i porazgovarati s njima.
Kad su stigli do Nancynog bungalova, odvedeni su na verandu na kojoj su Nancy i Andrew sjedili uz šalicu kave zadubljeni u razgovor s Dickijem Templarom.
– Joe! Dobro jutro! Nadali smo se da ćemo vas vidjeti! Pomislili smo da se možda malo odmarate nakon ju načkog podviga prošle noći! – Andrew je njega i Naurunga pozdravio izrazi-to dobro raspoložen.
– Imamo gosta u kući, vidite – rekla je Nancy. – Mis lim da si sinoć upoznao Dickija, iako si bio tako iscrpljen da nisam sigurna da ga se sjećaš. Zamolili smo Dickija da ostane kod nas… bez obzira na okolnosti – tajanstveno je dodala.
Templar se srdačno rukovao s Joeom, obratio Naurungu na hindustanskom i upravo se spre-mao nešto reći Joeu, kad mu je pozornost – pozornost svih prisutnih – privukao lik koji je trčao prilazom. Midge Prentice, gole glave, blistave crne kose koja je poskakivala dok je trčala, odje-vena, nevjerojatno, u staru slikarsku pregaču zamrljanu mnogim bojama, sad ih je zapazila i zacičala: – Nancy!
– Gospode! Stoje sad? – promrljalaje Nancy i usta la je pozdraviti.
Midge je dotrčala uz stepenice i, ne obazirući se ni na kog drugog, bacila se Nancy oko vrata u bujici plača, iskrivljenog lijepog lica, vlažnog od suza.
– Moj Bože! – pomirljivo je rekla Nancy. – Što ti se dogodilo?
– Oh, Nancy! Nećeš vjerovati! Dogodilo se nešto strašno! Oh, zastoje moralo biti tako? Bila sam tako sretna – sve je bilo apsolutno blaženstvo – a sad sam nesretna. Nesretna! Veoma sam osjećajna – svi to kažu – i ovakav šok bi me mogao ubiti! Nemoj se smijati! Mogao bi!
Jedan mi je liječnik rekao da sam emocionalno krhka.
Krhka!
– Nisam sigurna da bih obraćala mnogo pozornosti na tu dijagnozu – rekla je Nancy – ali, zašto nam ne kažeš u čemu je problem?
Andrew, staložen, podario je Nancy širok osmijeh. Dickie Templar, zabrinutog izgleda, ali izvana miran, promatrao je Midge s ljubavlju iz koje nije bila odsutna i zabavljenost. Prišao joj je, poljubio je u obraz, protrljao mrljicu boje na njezinu nosu i rekao: – Dobro jutro. – Midge je briznula u novu bujicu suza.
Nancy se spustila na ležaljku, a Midge joj se odlučno smjestila u krilo.
– Riječ je o tati – rekla je. – Mrzim ga!
– Ne mrziš ga – na to je rekao Andrew.
– Mrzim – ponovila je Midge, okrenula se prema Nancy i dodala: – I ti bi ga mrzila da si na mom mjestu.
Sve je počelo kad sam mu rekla da me Dickie zaprosio.
– Zar jest? – upitala je Nancy, pogledavši Dickija.
– Jest, jest – nestrpljivo je odgovorila Midge. – Još davno. Kad smo prolazili kroz Sueski kanal…
– Što si mu odgovorila? – upitao je Joe.
– Odgovorila sam mu, naravno, da – rekla je Midge.
– Nisam li, Dickie? Bez ikakvog razmišljanja. Što bih mu drugo rekla – „Oh, kako je ovo nenadano!” Uopće nije bilo nenadano – još od Malte sam znala da će me zaprositi. Ali, tata je bio grozan. Najgrozniji stoje mogao! „Puno si premlada… Tek si završila školu… Ne udaje se za prvog muškarca kojeg upoznaš…” A onda – kako odvratno – „Ista si kao tvoja majka.” Ja i želim biti kao moja majka! Nesretno je završila, znam, ali ne vlastitom krivnjom.
Zvuči kao da se za života dobro zabavljala. Želim biti kao ona i želim se udati za Dickija! Nancy, ti i Andrew ste moji skrbnici. Znam da me je tata u oporuci ostavio vama na brigu, sam mije to rekao, dakle morate razgovara ti s njim! To vam je dužnost!
Suze su ponovno krenule. Joe je sa zanimanjem pogledao Dickija Templara i pogledi su im se sreli. No sio je uštirkane ghurka hlače, bosa je stopala gurnuo u sandale sa zakovicama, a bijela mu je košulja bila raskopčana na vratu. Izgledao je, zaključio je Joe, snažno, tamno, zgo-dno i upravo onako kako svaka osamnaestogodišnjakinja zamišlja muškarca za kojeg bi se že-ljela udati.
Dickie je rekao: – Hajde, Midge, pa iznenadila si ga, jadnog. Mislim – za ime Božje – daj mu priliku! Nije me vidio dvanaest godina – koliko je njemu poznato mogao bih biti najveći nitkov u čitavom kršćanskom svijetu, i svidjelo se to nama ili ne, tebi je samo osamnaest godi-na, a u Indiji si tek pet minuta. Moramo mu dati vremena. Volim te. Neću otići. Neću reći da mi nimalo ne smeta čekati, jer nije tako, ali mogu podnijeti. I ti možeš podnijeti. Mi to možemo podnijeti. Sve će biti u redu. Nisam obeshrabren. „Plašljivo srce nikad nije osvojilo damu”, znaš.
– Oh, Midge – rekla je Nancy, čvršće je zagrlivši ru kom – meni ovo zvuči kao glas razuma. Još nisam imala prilike reći, stoga ću sad – mislim da imaš dobrog momka.
– A ja ću dodati – nemoj sve upropastiti nesmotre nom žurbom – dodao je Andrew. – Dip-lomacija. To je je dini način. Samo ćeš udaljiti Gilesa od sebe pomisli li da si nam došla i sve izbrbljala. Sto on sad radi?
– Pokazivao mi je slikanje na svili. Uživala sam.
Dobro smo se zabavljali dok nije sve pokvario.
– Predlažem da se odmah vratiš kući kao da se ništa nije dogodilo, uzmeš svoju četkicu i ponovno počneš sli kati. Mi ćemo, u međuvremenu – pokazao je na sve pri sutne – udružiti svo-je snage, razmotriti tvoj problem i pokušati mu naći rješenje.
To je izvanredno dobra ponuda, Midge, kad pogle daš talente koji ti stoje na raspolaganju – rekao je Dickie.
– Vrati se, ljubavi, i razuvjeri ga. Slušaj što ti želi reći. I, iznad svega, ne razbacuj se izazo-vima koje će netko dru gi morati prihvatiti. Naposljetku, on je čekao da mu se kćerka vrati kući, a ona se jedva raspakirala, a već mu je objavila svoju namjeru da se uda za nekog nepoznatog Ghurku. Moraš mu dopustiti malo vremena!
– Oh, dobro. Učinit ću što kažeš, Dickie. Ali, mis lim da njemu uopće nije stalo do mene – mrzovoljno je rekla Midge.
Dvadeset prvo poglavlje
Svi su stajali i promatrali Midge koja se sporo vraćala ulicom, vukući noge i zastajkujući ka-ko bi dobacila prijekoran pogled Dickiju prije nego stoje skrenula iza ugla.
– Jeste li vi doista skrbnici tom klupku nevolje? – upitao je Joe.
– Ne baš – odgovorio je Andrew. – Midge ne bi ra zumjela tu razliku, ali ja sam izvršitelj Prenticeove opo ruke i njegov opunomoćenik. U Indiji ljudi umiru prilično često i prilično ne-nadano, posebice u vojsci. Sigurnije je imenovati dužnosnika prema njegovom položaju, a tu je uvijek vrhovni upravnik Panikhata. Što sam, trenutačno, ja.
Mir koji je uslijedio nakon tornada Midgeinog dolaska svima je bio dobrodošao. Andrewje naručio još jedan vrč kave i, kao po dogovoru, smjestili su se za stol na verandi. Diskretno, Andrew je preuzeo razgovor i otpustio sluge.
– Joe – rekao je – ako točno tumačim vaš izraz lica, želite nam nešto reći.
Dickie Templar se promeškoljio od nelagode i počeo ustajati. – Slušajte, ako vi imate neki sastanak, ja ću na neko vrijeme nestati…
– Ne! – uzviknuo je Joe. – Važno je da ostanete. Ono što ja želim reći silno vas se tiče, vaše budućnosti i vaše prošlosti.
Dickie je izgledao zbunjen. Nancy i Andrew su izmijenili pogled.
Joe je izvadio svoju bilježnicu. – Templar, imam popis imena koji sam sinoć prije Manoli pijanke prepisao iz knjiga u časničkoj blagovaonici. Odnose se na noć 17. ožujka otprije dvana-est godina. Bila je subota i te je noći izgorio bungalov Prenticeovih. Te večeri je u blagovaonici objedovalo pet časnika Batemanove konjice. Njihova imena su: Carmichael, Forbes, Simms Warburton, Somersham i Templar.
Nancy se naglo uspravila, a Andrew je veoma pažljivo odložio svoju šalicu kave. Nijedno od njih nije reklo ni riječ.
– Razmislite i pokušajte se sjetiti što se točno dogo dilo te noći. Kao što sam rekao, od vi-talne je važnosti.
Dickie je šutio, ozbiljnog izraza lica. Naposljetku je rekao: – Od važnosti za koga? Za vas?
– Za mene, da, naravno, ali ponajviše za vas.
– Sve ovo je veoma tajanstveno. I, da budem posve iskren, nije to nešto čega bih se sa zado-voljstvom pris jećao. Ali, ako morate znate, pretpostavljam da će biti najbolje da vam kažem… Riječ je o Prenticeu, zar ne? Zar je pričao? Je li vas tražio da sve to ponovno pročešljate?
Pokušava li to iskoristiti kao klin razdora između Midge i mene?
Joe je odmahnuo glavom. – Prentice mi nije ništa rekao. Koliko ja znam, o tome nikad ni-kome nije govorio. Samo se pokušajte prisjetiti događaja te noći, ako možete.
Dickie je na trenutak zastao, usredotočujući se na prošlost.
– Te noći smo u blagovaonici večerali petorica nas.
Većina nas je otkazala odlazak na neki grozan događaj panikhatskog tjedna – neki ponoćni piknik, mislim. – Stre sao se. – Da bi te komarči pojeli živog dok ti proždireš sendviče od kras-tavaca i piješ mlaki šampanjac, nije bila moja ideja zabave. Svejedno, sad bih želio da sam oti-šao… Svi smo bili u blagovaonici, neki od nas prilično pijani – ne, moram reći, pomalo parali-zirani. Ja nisam. Zapravo, bilo mi je dosta njihovog društva. Nisam volio časnike Sivaca, a ni oni nisu voljeli mene. Usvojili su strašnu praksu nerazgovaranja s podređenim časnicima i neo-čekivanja da mlađi časnici govore ukoliko im se nitko ne obrati. Mnoge su pukovnije bile tak-ve, a posebice konjaničke. Bilo mi ih je preko glave. „Snobovi, uobraženi, nepristojne pijandu-re”, rekao sam sam sebi u poodmakloj dobi od osamnaest godina! Otišao sam se pomokriti ka-ko bih pobjegao od njih i gledajući kroz prozor, vidio sam, za ime Božje, daje čitava kuća u plamenu. Je li to itko primjećivao? Koliko sam vidio, nije. Duboko sam udahnuo, vratio se i rekao im. Dok su se oni napijali do besvijesti, nastamba se zapalila. Sto namjeravaju učiniti glede toga? Vjerovali ili ne, ali ono što su oni namjeravali učiniti glede toga bilo je ne mrdnuti prstom! Oh, oprostite, Nancy! Očitali su mi bukvicu što sam to uopće spomenuo! Od mladih se časnika očito nije očekivalo da dojure objavljujući požar. Međutim, zanimao ih je dovoljno da izađu na verandu i utvrde da metež – tad su se već čuli i pucnji – dolazi iz Prenticeovog bunga-lova. To ih je nasmijalo. Svi su ga, mislim, mrzili, iz ovog ili onog razloga, i samo su stajali i promatrali spektakl. Jedan od njih je doslovce naručio brandv, stajao i mirno ga pijuckao dok je bungalov nestajao u plamenu. To je bio Simms Warburton. Bio je doista trešten pijan. Sjećam se daje rekao, „Bubamaro, bubamaro, odleti kući. Kuća ti je u plamenu, djeca otišla. Samo što pretpostavljam da nisu otišla – vje rojatno je ženu i kćerku poveo sa sobom. Obično to čini.” Carmichael je bio stariji časnik. A on je popio više od ikoga od nas. Jedva se micao.
– Pet čaša porta – rekao je Joe.
– Doista? Hmm… a tome možete dodati i daret koji je popio ranije. Prezirao je Prenticea i nije vidio nijedan razlog iz kojeg bi pojurio spasiti njegov bungalov. „Ostanite gdje jeste”, re-kao je. „Nije naš posao trčkarati oko vatre. Ostavite to Kraljicama – oni su na dužnosti. Ovo je, ne zaboravite, vojska. Da budem precizniji, indijska vojska. A ne prokleti izviđači! Stoga, osta-nite gdje jeste!
Ako želite, pretvorit ću to u naređenje!” I tako smo ostali gdje smo bili, nekoliko dragocjenih minuta – možda čak i četvrt sata – i naposljetku ja to više nisam mogao podnijeti ni trenutka duže i Philip Forbes, pukovnijski liječnik, me podržao, pa smo nas dvojica otišli do bungalova. Ostali su se dovukli za nama. Ne bih se iznenadio da smo, u konačnici, potratili pola sata.
Iznenada se njegov ton promijenio, iznova progonjen sjećanjem, a lice ukočilo kad je nasta-vio pripovijedati: – Pitali ste da li se sjećam. Naravno da se sjećam. Nikad to neću zaboraviti. A kad smo stigli do bungalova, dakoiti su već bili otišli, a Dolly Prentice bila je mrtva. Bio je mr-tav i Prenticeov poslužitelj, navodno u pokušaju da je spasi, onako hrabar kakav je bio. Može-mo zahvaliti tek milosti Božjoj i sjajnoj improvizaciji Midgeine dadilje što i ona nije poginula! Oni su nitkovi bili opijeni hašišom. Da su mogli, sve bi bijelo – bio to muškarac, žena ili dijete – stavili na lomaču. I…
Prazno je gledao u njihova lica. – … mogla je to veoma lako biti i Midge. Ionako je bila na jelovniku!
Uslijedila je tišina koju je prekinula Nancy. – Ali, ti si bio tamo. Spasio sije. To je ono stoje važno. Dickie je zahvalno podigao pogled. – Možda je to istina – rekao je – ali možda sam mo-gao učiniti i više. Mogao sam ih pokrenuti ranije! Mogao sam povikati na njih! Dragi Bog zna, dugo nakon tog događaja, nisam mogao misliti ni na što drugo. A sad mi gaje sve što ste mi rekli prizvalo natrag u sjećanje.
– Dickie, moram vas upitati – rekao je Joe – je li Prentice bio svjestan vašeg nemara – odno-sno, nemara čitave skupine? Jer, zacijelo se činilo daje to nemar.
– Znao je. O, da, znao je. Kad se vratio iz Calcutte i kad su mu rekli što se dogodilo, poludio je. Samo je sjedio i ni sa kim nije želio razgovarati. Potpuno se izolirao i nije prihvaćao ničije riječi sućuti. Zatim se sabrao i počeo raspitivati i svi smo čekali da se njegov gnjev sruči na nas. Ali, to se nije dogodilo. Izgleda daje odlučio iskaliti se na ljudima koji su bili doista odgovorni i krenuo je u pohod na dakoite. Znao je tko su – mjesecima ih je is trebljivao iz jednog sela za drugim. Njegove su informacije uvijek bile najbolje. Ovaj put je obavio temeljit posao i uništio čitavo štakorje gnijezdo. Ali, po načinu na koji nas je gledao, znao sam da zna. Teško je to jas-no izreći, a možda je moja savjest preuveličavala, ali učinilo mi se da sam uhvatio njegov pog-led na svakome od nas, u ovoj ili onoj situaciji… Jeste li ikad gledali kobri u lice, oči u oči, zapovjednice?
Joe je odmahnuo glavom.
– Ja jesam. Kosti vam se slede. Ali mogu vam reći ovo – radije bih se suočio s kobrom, ne-go s Gilesom Prenticeom.
Andrew je izrekao misao koja im se svima vrzmala po glavi. – Trebalo je hrabrosti pojaviti se sinoć i sresti ga nakon svih ovih godina. Posebice kad znaš da ga kaniš upitati bi li ti ljubaz-no dopustio da ga oslobodiš jedine kćerke.
– Hrabrosti? – upitao je Dickie. – Ne znam za hrab rost. Za mene je to bilo možda neugod-no, ali ništa više od toga. Naposljetku, više nisam golobradi, neraspodijeljen mladić kakav sam bio u ono vrijeme. Na granici sam s malim prekidima već deset godina. Moglo bi se reći da sam, u određenoj mjeri, isti tip kao Prentice. I znao sam što želim.
Nancy je pogledala najprije Dickija pa Joea, pa ponovno Dickija. – Postoje neke stvari koje bi trebao znati, Dickie – rekla je. – Reci mu, Joe. Moraš mu reći.
– Znaš li zašto sam ovdje u Panikhatu, Dickie? – upi tao je Joe.
– Naravno. Nancy mi je govorila da ste na premještaju iz Londona, a ona vas je dovukla ovamo da istraži te umorstvo njezine prijateljice Peggy… Peggy Somersham.
– Istražujem umorstva četiriju žena, a njihova imena su Carmichael, Forbes, Simms Warburton i Somersham…
Dickie je skočio na noge. – Kriste! – rekao je. – Večera u blagovaonici! U noći požara! Želi-te li mi reći da je svaki od tih muškaraca izgubio ženu? Daje bila umorena? Možete li biti sigur-ni?
– Naurung i ja smo istražili svaku od tih smrti i uvjereni smo da nisu bile slučajne… – Ok-renuo se po pot vrdu Naurungu koji je u znak suglasnosti kimnuo gla vom.
Zatim su, naizmjence i s čestim Nancynim upadicama, Joe i Naurung u kratkim crtama izlo-žili Dickiju is trage koje su proveli, a on ih je nijemo slušao. Kad je njihova priča završila, pro-mrmljao je: – Ovo je najopakija stvar za koju sam čuo! Ne želim reći da vam ne vjerujem – vjerujem. Moram. Ali, prestrašno je…
– Posve je nerazumljivo. Nikad nisam čula ni za što tako zlo – rekla je Nancy.
– Niste? – tupo je upitao Dickie. – Onda vi ne zna te ništa o Waziristanu! To je badal, San-dilandse, zar ne?
Imamo posla s badalom.
– Bojim se daje tako. Strašna mješavina osvete i uv jerenja. Naš ubojica misli da ima Bo-gom dano pravo – ne, zapravo obvezu – osvetiti se. Ne samo onima koji su doista ubili njegovu suprugu, nego i onima koji je zahva ljujući pijanoj nesposobnosti nisu uspjeli spasiti.
– Recimo to, napokon! – gotovo je povikala Nancy.
– Taj pametan momak… naš ubojica… nepoznata osoba ili osobe… Govorimo o Gilesu Prenticeu! Giles Prentice je ubio Peggy i Joan, i Sheilu i Aliciju!
– Ne razumijem – rekao je Andrew. – Zašto nije, ako mu je toliko bilo stalo do osvete – is-pričavam se, Dickie – jednostavno ubio onih pet časnika koje je smatrao od govornima?
Dickie se tužno nasmiješio. – Njegov um ne funkcionira na izravan, neposredan engleski na-čin kao vaš, moj ili zapovjednikov, Andrew. Kažete da je Dolly patila od fobije – fobije od po-žara? Dakle – njegova ljubljena žena umire na za nju najgori način koji može zamisliti – u po-žaru, njezinoj noćnoj mori. A on se do kraja život mora nositi ne samo s gubitkom supruge, nego i s bolnom spoznajom da su joj posljednji trenuci bili ne samo agonija, nego krajnji užas. I njegova osveta – koju je primoran zahtijevati, ukoliko se smatra obveznim prema pata nskom kodeksu, kao što kažete da se smatra – sastoji se u tome da muškarcima koje mrzi priušti točno to isto. Oni ne smiju izgubiti živote – on želi da oni žive kako bi trpjeli, jednako kao što on trpi, doživotni gubitak i doživotnu tjeskobu na pomisao o tome kako su im supruge umrle.
Joe je promatrao kako se Dickie snalazi na stazi kojom je sam tako nerado krenuo.
– A prema onima od ožalošćenih udovaca koje smo mi vidjeli – rekla je Nancy – to mu je i uspjelo. Svaki od njih jednako je nesretan kao i sam Prentice. I to nas je, pretpostavljam, u cije-losti skrenulo s njegovog traga – uvijek smo ga računali prvom žrtvom u nizu žrtava. Pr vim od petorice koji su izgubili supruge na grozan način.
Ali, Dolly nikad nije bila dio toga. Ona je bila razlog sve mu tome. Ona je umrla u ožujku. Ostale četiri su umrle u ožujku. Zašto uporno govorim „umrle”? – hoću reći, umorene su! Na godišnjicu, ili negdje blizu, njezine smrti. Obred. Obred mu je bio važan. Obilježavao je vrije-me njezine smrti drugim smrtima. – Stresla se.
– I ruže – dodao je Joe. – Prentice je svakog ožujka na grobove žena koje je ubio stavljao ruže.
– Mislite li da bi to moglo ukazivati na humaniju stranu njegove prirode? – upitao je Andrew. – Teško mi je ući u um takvog čovjeka, ali pretpostavljam da bi to mogao biti njegov način da se – hm, ispriča – svojim ne dužnim žrtvama? Njegov način da im prizna da nisu bile njegove prave mete, i iskaže čast sjećanju na njih? Ludo, znam – ali priznajmo, to je ono što pokušavamo shvatiti – ludost.
– Oprostite, sahibe – rekao je Naurung – ali ne vjeru jem da taj čovjek ima svoju ljudsku stranu. Te ruže nisu znak počasti i kajanja kao što bi bile da ih ostavlja normalna osoba. Ja mis-lim daje on zloduh koji uživa pokazujući što je učinio. Njegove su žrtve možda bile nedužne i tek sredstvo osvete njihovim muževima, ali nemojte zaboraviti užas toga stoje učinio. Nije mo-rao do kosti prerezati zglobove memsahib Somersham! Mislim da je on uživao ubijajući ih. Mislim da ostavlja ruže – pazite, krvavocrvene ruže – na njihovim grobovima kako bi se pod-sjetio na užitak njihovog ubijanja.
Sablasna tišina uslijedila je nakon Naurungove uvjerljive izjave.
– Taj čovjek mora biti uhvaćen – sa strepnjom je re kao Andrew. – Što možete učiniti, Joe? Ovdje nitko s tak vim stvarima nema nikakvog iskustva. Sto biste učinili da se ovo događa u Londonu? Što istražitelji čine kad se nadu licem u lice s višestrukim ubojicom ili zloduhom – a što se mene tiče, to je jedno te isto.
Joe je očekivao to pitanje. Bilo je to pitanje koje sije i sam uporno postavljao i nije bio zado-voljan odgovorom. – Bojim se – polako je rekao – da bismo, i sa svom moći Scotland Yarda koji stoji iza nas, da i ne spominjemo suradnju s drugim policijskim snagama, u ovim okolnos-tima jednostavno čekali.
– Čekali? – ozbiljno je upitao Naurung. – Čekati?
Zar je to jedino što možemo učiniti? Mislite, čekati da se dogodi sljedeća tragedija? Čekati dok naš čovjek ponov no ne udari?
– Ni meni se to ne sviđa – rekao je Joe. – Mogli bis mo ga optužiti i podastrijeti mu činjeni-ce kakvima ih znamo – zaplašiti ga, ako baš hoćete, iako on nije čovjek kojeg je lako zaplašiti – ali s kakvim rezultatom? Ili bi nam se nasmijao u lice, ili – stoje možda još gore – nes tao. A nestati bi mogao veoma jednostavno. Kao jegulja u blato. I gdje bismo onda bili? Ne. Želim ga ovdje gdje ga mogu vidjeti. I… – Lice mu se iznenada iskrivilo od prezira. – … pustiti ga da se zaleti, pa ćemo imati bolju priliku da ga uhvatimo. Razmislite malo – kakve mi dokaze protiv njega imamo, a koji bi se održali na sudu? Andrew – vi ste čovjek koji bi se time morao poza-baviti, vi ste krajnji autoritet u Panikhatu. Bi li se osjećali sposobnim, na temelju ovoga što do sad imamo, izdati nalog za njegovo uhićenje?
Andrew je odmahnuo glavom.
– Da čekamo da ponovno napadne, kažete? – upitao je Dickie. – Slušajte, znam što svi vi mislite i posve razu mijem zašto nitko tu misao ne želi pretočiti u riječi, pa ću to sam učiniti. Mislim da svi znamo tko je sljedeća – i posljednja – žrtva, nije li tako? Prema strahovitom ras-po redu kojeg sije sam odredio, u ožujku sljedeće godine bit će to ona dama koja Dickija Tem-plara učini najsretnijim muškarcem na svijetu.
– Oh, ne! – bila je užasnuta Nancy. – Toga se nisam sjetila. Ali, ne. Nikako! Ne želiš valjda reći da Midge, njegova vlastita kćerka…? Ne. Čak ni Giles nije toliko lud. Ali, sad posve razu-mijem zastoje izgledao kao daje ugledao sablast kad te je Midge sinoć pozdravila.
– Ne. Ne mislim da će svoj gnjev usmjeriti na Mid ge, ali, kao što ste rekli, Drummonde, imamo posla ili s ludilom ili sa zlom, i ne želim riskirati. Svakako se kanim oženiti njome, ali neću to učiniti dok on ne bude pod ključem. Glasno sam razmišljao, nastojeći pogoditi kako će reagirati sad kad sam upropastio njegovu jednadžbu.
Kako će podnijeti nametnutu promjenu planova? Mislim da će se on pokušati osvetiti prije nego što se ona bude mogla udati za mene. Dosad već zacijelo zna da prekosutra planiram otići u Calcuttu i odatle u Peshawar, pridružiti se svojoj pukovniji…
– I ja sam došao do istog zaključka – rekao je Joe. – Dickie, on će te pokušati ubiti.
Dickie se jetko nasmijao. – Dakle, ja bih trebao biti žrtveno janje? To shvaćam, i posve sam suglasan. Ali, recite mi, tko će od vas stajati u blizini s puškom kad tigar dođe po mene?
Gledajući užasnuta lica oko sebe, snažno je lupio šakom o stol, na što su šalice zazveckale. – Ayo Gurkhalil – rekao je. – To znači, „Ghurke su ovdje!” To kličemo kad idemo u bitku!
– Ayo Gurkhalil – ponovio je Naurung.
Joe se malo odvojio od društva.
– Što bi rekao da upravo u ovom trenutku uđeš u ovu salu? Rekao bi, „ Kakav živahan pri-zor!” „Samo nas tavite s plesom!” Rekao bi, „Srca na mjestu pod indijskim nebom.” Kako bi samo bio u krivu!
Plesni orkestar ustupio je mjesto ne baš dobro uvježbanoj jazz skupini koju je predvodio za-hrđali tenor saksofon, i pod njezinim utjecajem tempo se ubrzao. Joe je ugledao Midge, rumenu i uzbuđenu, kako prelazi iz ruke u ruku, vidio je kako Nancy sasvim vješto pleše u naručju ne-kog nepoznatog artiljerijskog časnika. Preko glava plesača, zamijetio je Prenticea, samog, po-zornog, strogog i ispravnog u svakoj i najsitnijoj pojedinosti.
– Jesi li ti moj čovjek, Prentice? – pitao se Joe.
Andrew Drummond došepao je do njega i sjeo. – Zbunjeni, Sandilandse? – upitao je.
– Manje zbunjen – odgovorio je Joe. – Zapravo, mis lim da sam gotovo siguran da znam tko je odgovoran i zašto. Postoji još samo jedno ili dva pitanja koja moram postaviti. Ali, najgore od svega – a to je svojstveno za is trage koje vode rješenju niza umorstava ovakve vrste – jest da policija ne može učiniti ništa doli čekati i biti spre mna za sljedeće. Djevojke u bazi su napi-sale jednu pjes mu – možda ste je i čuli. Moglo bi se reći daje riječ o osuvremenjenoj inačici „Calcutta Cholera Song”, i neki to možda smatraju duhovitim, ali ja ne. Završava s – „Na zdra-vimo već mrtvima, i nazdravimo sljedećoj koja će umrijeti!” Za mene je to već malo preciznije!
– To je način nas Britanaca da nastavimo živjeti – re kao je Andrew.
– Ne, za mene nije – na to je odgovorio Joe. – To bi mogao biti prokleto glup način nastav-ljanja života! I, Drummonde, ako sam dobro shvatio, svi imamo razloga bojati se. Doći će do još jednog umorstva.
– Neprestana budnost, Sandilandse? – upitao je Andrew.
– Neprestana budnost, Drummonde! – složio se Joe.
Dok su njih dvojica razgovarali, saksofonist je predao podij konjaničkom trubaču u napadnoj svečanoj odori Bengalskih sivaca.
– Uzmite svoje partnere – zavikao je voditelj. – Uz mite partnere za Post Hom galop!
Začulo se glasno klicanje kad su se plesači raštrkali kako bi zauzeli svoja mjesta oko ruba plesnog podija. Joe je stao pokraj Nancy i gurnuo ruku kroz njezinu. – Nećete galopirati, gos-pođo Drummond? – upitao je.
– Ne, ako to ikako mogu izbjeći – odgovorila je Nancy. – A ti? Hoćeš li ti preskakivati zap-reke?
– Ne, ako to ikako mogu izbjeći – odlučno je rekao Joe.
Bio je, međutim, u krivu. Kad je Post Hom galop bučno završio, Prentice se popeo na pozor-nicu i začuo se njegov suhi glas. – Dame i gospodo – rekao je – u skladu s tradicijom, sad ću reći – uzmite konje za Manoli utrku! A gospođu KitsonMasters molim da izvuče natjecatelje.
Podigao je ceremonijalni turban Bengalskih sivaca i pružio ga Kitty koja je počela izvlačiti i glasno čitati imena. – Smythe. Hibbert. Fortescue. Bulstrode. – Ironično klicanje. – Frentice. – Ponovno ironično klicanje. – Sandilands. – Pljesak obožavateljica. – Easton. Forrester.
Prentice je nastavio i na Joev očaj izvukao službeni revolver iz džepa. – Pozvat ću Vrhovnog upravnika da započne utrku. Čim budete spremni, gospodo.
Nastala je buka i zbrka dok su se na verandi skupljali konji s bijelim očima i zapjenjenim gubicama. Joe se okrenuo prema Nancy. – Moram li ovo učiniti? – upitao je – Da, ili biti zauvi-jek osramoćen – odgovorila je Nancy. – Namješteno ti je. To shvaćaš, zar ne? Hajde, Joe. Polo-vica ženskog stanovništva ti već ionako jede iz ruke – mogao bi skupiti i drugu polovicu. Ali, za ime Božje – čuvaj leđa!
U općoj zbrci, Joeu je bilo drago uzeti Bambusa iz niza konja.
– Gospodo – najavio je Andrew Drummond – prištedjet ćemo si formalnosti i samo ću reći, „Na pozicije.
Pripremite se. Krenite.” Brojat ću do deset da se razvrsta te i uzjašete. Trči se preko poljane, do gaza na rijeci, des no uz riječnu obalu, ponovno desno oko crkve, preko rižišta i Station Ro-adom natrag ovamo.
– To je zadnja stvar na svijetu koju želim učiniti – re kao je Joe – u mojim godinama. Neod-govorni, budalasti konjanički časnici, do grla puni klupskog šampanjca! Ple menski junaci koji se razmeću svojom muževnošću, šire repove. Nisam došao čak u Indiju da me neki idiot dup lo mladi od mene natjera u potok!
Gunđajući, zauzeo je svoje mjesto u gruboj vrsti. Časnici Sivaca odbacili su svoje jakne i ja-hali u noćnim košuljama, mnogi s kapicama za spavanje na glavi.
– Joe, izvolite – povikala je Midge, dobacujući mu kapicu za spavanje. – Nosite je za mene!
– Tako se to radi – pomislio je Joe. – Vjerojatno od početka vremena, a muškarci na to pa-daju! Kriste! Ja sam svakako pao na to!
– Što ću dobiti ako pobijedim? – doviknuo je Midge zauzvrat.
Kitty je odgovorila umjesto nje. – Čaroban osmijeh, poslan poljubac i cigaretu, pretpostav-ljam. Ne računajte na više od toga! Kao što ste mi i sami više nego jednom rekli, ovdje ste, ipak, na dužnosti.
– Na pozicije! – povikao je Andrew i pucnjem iz pištolja započeo Manoli utrku medu navi-jačima koji su zaglušujući bučno klicali.
– Ne bi smjelo biti previše teško – pomislio je Joe. – Na svakom zavoju je baklja, jaka mje-sečina. Ostat ću straga. Ne namjeravam predvoditi ovu pijanu rulju u mraku. Hvala Bogu na Bambusu! Ovo bi bio sjajan trenutak da pobjegnem.
Uz viku i psovke, povorka je prostrujala poljanom.
Prentice je jahao neznatno ispred njega i s njegove desne strane. Dva nepoznata časnika buč-no su pokušavala preteći jedan drugoga s njegove lijeve strane. Netko drugi, koga nije prepoz-nao, bio je ispred njega, a jedan ili dvojica iza. Udobno smješten na bojnom polju, Joe je doga-lopirao do prvog skretanja i krenuo svojski jahati. Stazu im je presijecao jarak za isušivanje kojegjoe nije vidio, ali je pouzdani Bambus preletio preko njega i nastavio galopirati.
Na mjesečini i uz treperavo svjetlo baklji, Joe je postao svjestan jarka za isušivanje sa svoje lijeve strane – bilo je to nešto veće od običnog prokopa – nešto veće i sli čnije rječici. Duboko. I sve šire. Također je postao svjestan konjanika s njegove desne strane, konjanika koji gaje nas-tojao izgurati sa staze. Njegov je konj bio visoki, crni australski trkač, barem metar i pedeset, procijenio je Joe, s kratkom grivom i podšišanim repom. Dovoljno velik da pojede Bambusa.
– Odjebi, Bulstrode! – povikao je. – Miči se od me ne, budalo! Izgurat ćeš me u jebeni ja-rak!
Joe nije želio biti u jarku. Izgledao mu je veoma opasan. Naglo je skrenuo udesno i zabio se u Bulstrodea, a Bambus je zateturao. Odglavinjao je nalijevo prema rječici i u posljednjem tre-nutku, na samom prhkom rubu zapreke, konj je uhvatio ravnotežu i koso skočio. Kao jahaći trik, bilo je to doista dojmljivo i svatko tko gaje vidio, vjerojatno je pretpostavio daje Joe vješt jahač, ali bila je to zasluga pametnog Bambusa. Svladavajući zapreku u dijagonali, morao je skočiti barem tri i pol metra. Odskok nije baš bio naročit, ali je, Bogu hvala, doskok bio siguran i Joe je vidio daje između sebe i svog progonitelja ostavio rječicu.
Bulstrode se nesigurno zaustavio na rubu jarka, ajoe je odgalopirao dalje, bolno svjestan da će, kako bi se ponovno pridružio utrci, morati ponovno preskočiti vodu. Jahao je, nesmetan drugim jahačima, držeći na vidiku sljedeću baklju. Na neki neobjašnjiv način, prepreka je pos-tala plića i šira pa je uspio prijeći na drugu stranu, shvativši daje, presijecanjem širokog zavoja, na čelu utrke.
– Točno tamo – pomislio je – gdje ne želim biti! Ne s ovim pijanim budalama iza sebe!
Podbo je Bambusa i konj se dao u galop. U širokom luku svladao je i zadnje skretanje i s olakšanjem osjetio čvrsto tlo poljane, a s još većim olakšanjem ugledao treperavo svjetlo na cilju.
– U redu, Midge – pomislio je – Spremi onaj polju bac! Sandilands dolazi!
I s pet ili šest konjskih dužina prednosti, dojahao je pred ostalim natjecateljima.
Jedan po jedan, jahači su se vratili. Zadihani i rumeni, s konjima raširenih nosnica i zapje-njenih gubica, i zveckavim žvalama, razmiljeli su se po ledini. Već su imali priče koje će se s vremenom uklopiti u legendu.
– Vidi ti to! – rekao je Smythe, pokazujući na puko tinu u čizmi. – Znaš li od čega je ovo? Od tvoje proklete mamuze, Johnnv!
– Oh, pa to si bio ti, je li? Rado bih te bio uzrujao da sam mogao, ali nisam znao da si to ti!
– Tko je ono bio u jarku? – začuo je Joe kako se net ko raspituje.
– Bulstrode – rekao je Prentice.
– Kako je, zaboga, dospio onamo? – upitao je Joe. – Umalo je mene natjerao u jarak, proklet bio!
– Primijetio sam – odgovorio je Prentice, prih vaćajući od sluge upaljenu šibicu i uvlačeći dim.
– Zahvalan sam vam, Prentice – rekao je Joe.
– Ne mogu dopustiti da nam goste guraju u jarak.
Ipak Sivci imaju određenu odgovornost gostoljubivosti.
– Melmastiju? – upitao je Joe.
Prentice mu je uputio ravnodušan pogled. – Da, ako želite – rekao je.
Midge se probila kroz gomilu dojoea i, poskakujući pokraj njega, stavila stopalo na njegov nožni prst, skočila, zavrtila se u njegovom naručju i, skidajući kapicu za spavanje s njegove glave, čvrsto ga poljubila.
– To će biti dovoljno, Minette – rekao je Prentice i Midge je kliznula na zemlju.
– Odlična trka, zapovjednice – začuo se Kittyn glas.
– Čujem od Eastona da jašete kao Kozak!
– Imao sam veoma pametnog ponija koji je veoma lošegjahača izvukao iz nevolje.
– Nikad nisam imala previše vremena za lažnu skro mnost – rekla je Kitty. – Doista ste sjaj-no jahali. Znate, ostali jahači nisu baš neiskusni.
Začuli su se bubnjevi i jedan je daleki glas najavio: – Dame i gospodo, večera je servirana!
Joe je bio zadovoljan što je sačuvao čast metropole. Bilo mu je drago što je Midgein dar do-nio do pobjede. Drago stoje živ. Još trenutak je sjedio na Bambusu gledajući preko glava okup-ljenog društva koje je preko verande ulazilo u jarko osvijetljenu prostoriju i sjedalo za stol. Pogled mu je privukao vitak lik koji je stajao na svjetlu svjetiljke kod vrata, šutljiv lik u zele-nom. Zelenom kakvo nose strijelci. Crne oznake čina, potamnjelo lice s jedva vidljivom bije-lom prugom pasice ispod brade i modrobijelom vrpcom Vojničkog križa.
Midge je uzbuđeno istrčala iz gomile i dotrčala do neznanca.
– Tata! – viknula je trčeći. – Tata! Ovdje je netko ko ga bih voljela da upoznaš!
Prentice se okrenuo i zastao, činilo se, zaprepašten, a lice mu je bilo maska očaja, štoviše, nevjerice.
Mladić je uhvatio Midge za ruku, približio mu se i rekao: – Vjerojatno me se ne sjećate, gos-podine, ali upoznali smo se. Ovdje. 1910. godine.
Prentice se sabrao i s velikim samonadzorom rekao: – Sjećam vas se. Veoma dobro vas se sjećam, Templar.
Dvadeseto poglavlje
Jutro nakon Manoli plesa, Joe se probudio s uvjerenjem da postaje prestar za utrkivanje us-red noći. Ukočeni i nesvikli mišići nevoljko su ispunjavali njegove naredbe i on se bolno uspra-vio u krevetu, stenjući i opipavajući jedan po jedan ud. Razmišljao je o događajima protekle noći i usredotočio se na odvažnog Bambusa, s ljubavlju se prisjećajući njegovog grčevitog pop-rečnog skoka preko jarka za isušivanje. – Ako mene boli – pomislio je – pitam se kako je tek Bambusu? Ni on ne postaje ništa mlađi.
Znao je da je konj zacijelo u dobrim rukama, ali obuzela gaje napast da se sam u to uvjeri. Bolno se izvukao iz kreveta, navukao prvu odjeću koja mu se našla pri ruci i zakoračio u tihu indijsku zoru. Bolje rečeno, tihu, izuzevši udaljene zvukove. Neki je pas zalajao, a njegov su lavež u tihom zboru preuzeli drugi psi da bi naposljetku utihnuo u daljini. Negdje se uz ritmičku škripu okretao vodeni kotač. Jedno se malo dijete probudilo uz plač, koji je odmah umiren.
Joe je na trenutak stajao i uživao u miru dana bez daška vjetra. Dok je promatrao, počele su se uzdizati prve spirale dima iz ognjišta i stapati s jutarnjom maglicom koja je ležala paralelno s usnulom zemljom. Čitav svijet je čekao dan. Uskoro će ponovno izbiti kakofonija života u Pa-nikhatu, ali, za sad, u ovom opalnom miru, Joe je imao grad za sebe.
Zastavši kako bi uzeo šaku grudica šećera sa stola, krenuo je kroz grad prema štalama. Uži-vajući kao i uvijek u toplini i mirisima, zveckanju, šuškanju i stalnom pokretu štala, potražio je Bambusa. S jedne je strane vidio ponije – Bambus je bio među njima – as druge, koja se naiz-gled pružala u nedogled, sivce Batemanove konjice.
Bambus gaje pozdravio s laskavim rzajem prepoznavanja i bučno prihvatio četiri grudice še-ćera, lupkajući glavom kako bi u Joevim džepovima potražio još. Joe ga je pogladio po nogama i sapima, zaključio da njegov sinoćnji sudrug nije nimalo potrošeniji od njega i okrenuvši se začuvši neki zvuk, ugledao visoki lik i progonjeno lice Williama Somershama.
– Sandilandse! – iznenađeno je rekao Somersham. – Kakav ste vi ranoranilac! U ovo vrije-me dana obično imam štale za sebe. Da li policajci uvijek ustaju u ovo do ba?
– Ne. Ne uvijek. Čak ne često. Želio sam se uvjeriti da se moj stari prijatelj i savjetnikpljes-nuo je Bambusa po stražnjici – ne osjeća nimalo slabije zbog naših si noćnjih napora.
– Usput, čestitam – rekao je Somersham, sjeo na ba lu sijena i ponudio Joea cigaretom. – Čestitam! Nisam bio nazočan vašem podvigu, ali prema svemu što sam čuo, bili ste dobri, što-više sjajni. Nema mnogo jahača ko ji mogu pobijediti Prenticea. Kad me ovakvog vidite vje rojatno ne biste vjerovali, ali i sam sam jednom umalo pobijedio na Manoli trci. Iako to tad ni-kad ne bih priznao, sad vam mogu reći – umalo sam pobijedio jer me je konj odnio! Užasan konj! Kupio sam ga od Prenticea.
Umalo me ubio. Bio sam mlad. Nisam smio kupiti tu ži votinju. Bila je ćudljiva i opasna, ali kad šarmantni Prentice nešto odluči, nedovoljno samopouzdan mladić kakav sam ja u ono vri-jeme bio, jednostavno se zanese.
– Recite mi – upitao je Joe. – Davno je to bilo i možda se i ne sjećate, ali mnogo sam razmi-šljao o onoj noći kad je izbio požar kod Prenticea. Moglo bi to biti važno za moju istragu – a i ne mora – no, svejedno, sjećate li se te večeri?
– Naravno. Nikad je neću zaboraviti. Ali, ne mislim da vam mogu mnogo reći.
Činilo se da ne želi nastaviti taj razgovor i promeškoljio se od nelagode.
– Vi ste bili jedan od petorice časnika koji su te noći zajedno večerali u blagovaonici – bio je uporan Joe. – Jes te li se dobro poznavali? Jeste li se prethodno dogovorili da se sastanete?
Somersham je kratko razmišljao o tom pitanju. – Zar nas je bilo petorica? Ne, nismo se poz-navali naročito dobro, tako da smo se u blagovaonici posve slučajno zatekli zajedno. Ostali ča-snici i njihove supruge su svi otišli na ponoćni piknik. Dakle, oni koji su ostali u blagovaonici, vjerojatno se nisu uklapali u okolinu. Carmichaelova supruga bila je bolesna pa je otkazala. Forbes, liječnik u bazi, ostao je na dužnosti, a nama ostalima, neženjama, jednostavno se nije dalo ići. Pretpostavljam da bi Jonno – Simms Warburton – odjurio poput metka daje išla Dolly Prentice, ali svi su mislili daje s Gilesom u Calcutti.
– Zar je Simms Warburton bio zaljubljen u Dolly?
– Nismo li svi u određenoj mjeri bili! Ali, Jonno više od ostalih. Svi smo na svoj način bili opčarani njome.
Zaslužila je boljeg muškarca od Prenticea. On nije bio omiljen.
– Nije bio omiljen? – upitao je Joe. – Ne biste li to rekli malo oštrije?
– U redu, gospodine policajce. Bio je silno omražen.
Ne bi bilo pretjerano reći ni da smo ga iskreno mrzili.
Mnogi su ga se bojali. Ja, naravno, ne, ali mnogi jesu.
– A ipak, čujem da ga njegovi vojnici veoma poštuju.
– O, da. Medu vojnicima je doista omiljen. I urođenici, Indijci, svih vrsta, jedu mu iz ruke. Ali, časni ci se nikad nisu uspjeli dobro slagati s njim. Nemoguće je biti opušten u njegovom društvu. Namjerno nas vri jeđa. Svima nam je izmislio nadimke – ja sam bio buda lasti Billy Somersham – još uvijekjesam! Ali, posebno se namjerio na Forbesa, liječnika. Moglo bi se reći da gaje maltretirao. Činilo se da smatra da ne zadovoljava krite rije pukovnije i uvijek ga je imao na meti. Bez ikakvog razloga. Momak je bio savršeno dobar liječnik.
– A njegov odnos s Carmichaelom?
– Carmichael gaje mrzio. Trebali su biti izjednačeni u karijerama, ali je Prentice uvijek bio jedan skok ispred njega. Teško je s tim živjeti.
– Dakle, ono što imamo je neplanirani sastanak Društva Prenticeovih obožavatelja? No, sto-je s onim pe tim muškarcem? Dickijem Templarom. Je li i on imao razloga mrziti Prenticea?
– Dickie Templar? – Somersham kao da se nije sjećao tog imena. – Oh, Templar! On je ov-dje bio samo u prolazu na putu prema granici. Ne. Jedva da je ostao ovdje dvije minute. Ne vjerujem da gaje u tako kratkom vremenu uspio zamrziti. Dickie. On je uočio požar.
– Recite mi što se zatim dogodilo.
– Što očekujete da se dogodilo? Požar je uočen. Ko nji su nam bili u blizini. Zajahali smo ih i odjahali do Prenticeovog bungalova. Nismo bili na dužnosti, znate. Mislim, nismo imali nika-kvog razloga istraživati… uopće nikakvog. Kraljičine čete su se svime pozabavile. Dobri mom-ci… učinili su najviše što su mogli… ali, nisu mogli spasiti bungalov. Te kuće izgore u sekundi. Slama, tjedni vrućine koja sve isuši. Zapali se kao treščice. Nije bilo spasa. Banditi su to učinili. U to nema sumnje. Nikad nije ni bilo. Dolly nije imala šanse. Krivci su uhvaćeni i kažnjeni, kao što vjerojatno znate. Ne, Sandilandse, nema koristi grabljati po pepelu Prenticeovog zgarišta kako biste riješili svoju tajnu. Ne može se usporediti s tragedijom Peggyne smrti. O njoj bih doista želio znati! Jeste li imalo bliže spoznaji o tome što se dogodilo Peg?
– Da – odgovorio je Joe. – Mnogo bliže.
Somersham je uz zveket izveo ponija iz štale i ispričao se. – Jašem u ovo doba dana – rekao je bez dodatnog objašnjenja, zajahao i nestao.
Na povratku u bungalov, Joe se razveselio ugledavši Naurunga smjerno u stavu mirno i raz-dragano ga pozdravio.
– Sahib se sprema na doručak – rekao je Naurung. – Pričekat ću.
– Ne dolazi u obzir – odgovorio je Joe. – I to je na ređenje. Dat ću ti šalicu kave i razgovarat ćemo dok doručkujem.
Naurung je nevoljko ušao i, oprezno kao i uvijek, sjeo na rub stolca, dok je Joe podizao pok-lopac otkrivajući dva savršeno poširana jaja na tostu.
– Dobro. Reci mi što si otkrio.
– Sahib me je zamolio da otkrijem stoje zapovjednik Bulstrode radio u noći umorstva gos-pođe Somersham.
– Ima li alibi?
– Da, moram vam reći da ima alibi.
Nešto u načinu na koji je to rekao, natjeralo je Joea da podigne pogled. Bilo bi nemoguće da se dostojanstveni Naurung bori protiv potisnutog smijeha, ali činilo se da se upravo to događa.
– Imam doušnike, moglo bi se reći policijske špiju ne. Posvuda su. Muškarci i žene. Imam na raspolaganju malen iznos i iz njega plaćam korisne informacije. Dao sam do znanja, neiz-ravno, naravno, da me zanimaju kretanja policijskog zapovjednika te večeri. Počeo sam se ras-pitivati među ženama po gradu. Shvaćate da one sve znaju. Sahib Bulstrode vjeruje da prikriva tragove, ali ja mogu reći da to nije tako. To bi bilo nemoguće učiniti.
Kratko je zastao i Joe mu je ohrabrujući rekao: – Odlično, Naurung. I ja bih to isto učinio u Londonu. Što si saznao?
– Djelujući prema primljenim informacijama i u skladu s vašim uputama, dao sam pratiti zapovjednika.
Čini se da često posjećuje Shalamar Bagh. Ozloglašena je to kuća, veoma ozloglašena. A ja imam informaciju da on tamo često provodi mnogo vremena i da je u vrijeme smrti gospode Somersham doista bio ondje puna tri sata.
– Tri sata je dugo vrijeme s obzirom na okolnosti – rekao je Joe. – Sam nisam posjetio mno-go bordela i u In diji bi to moglo biti znatno drukčije, ali pomislio bih da bi sat vremena bilo posve dovoljno za potrebe većine muškaraca.
– I ja sam tako mislio – odgovorio je Naurung. – I iz tog sam razloga u četvrtak sam slijedio zapovjednika.
Na trenutak je Joeu bilo neugodno kad je usporedio Naurungovo marljivo obavljenje dužnos-ti s vlastitim prepuštanjem uživanju na pikniku s Nancy. No, Nau rung nije bio svjestan nikakve nelagode i oduševljeno je nastavio.
– Pogledao me. Nije me prepoznao. – Naurung se činio zadovoljan samim sobom. – I sami ste, sahibe, rekli da smo mi Indijci Europljanima nevidljivi. Skinuo sam uniformu i odjenuo indijsku odjeću. Gledao je kroz mene. Kao da nisam prisutan. Sahib Bulstrode vidi samo uni-formu, on ne vidi Naurunga Singha.
Ušao sam u Shalamar Bagh u kojem nikad ranije nisam bio i razgovarao sam s vratarom – ogromnim, ratničkim Rajputom. No, čim sam mu ponudio rupiju da okrene glavu na drugu stranu dok ja ulazim, postao je malo manje ratoboran. Bulstrodea nije bilo nigdje na vidiku. Nestao je. Zatim sam zamijetio jedna odškrinuta vratašca i otvorio ih. Odvela su me do prolaza u stražnjem dijelu zgrade. Slijedio sam ga do dvorišta za koje nisam ni znao da postoji, lijepog dvorišta u kojem se igralo nekoliko male djece i, u udaljenom kraju, ugledao Bulstrodea koji je išao prema kući ugrađenoj u zid. Dvije prekrasne mlade Bengalke izjurile su pozdraviti ga i povele ga za ruku, a zatim se pojavila i jedna krupna gospođa i ona ga pozdravila.
– Ovo počinje izgledati loše – rekao je Joe, odmahu jući glavom.
– I ja sam to pomislio, sahibe, ali onda, baš kad sam se počeo pitati što da učinim, dječica koja su bila zabavljena igrom, začula su povike i podigla pogled. Bacila su svoje igračke, dotr-čala do Bulstrodea i skočila na njega uz povike, „Tatice!” – Gospode! Želiš reći daje…?
– Da, sahibel Otkrio sam njegovu tajnu! Sjetit ćete se da je sahib Bulstrode napustio svoju ženu Bengalku kad se oženio Engleskinjom?
– Da, rekao si mi. I memsahib se vratila u Englesku sa svojim sinom?
– I tako je on ponovno uzeo svoju indijsku ženu.
Ako ju je ikad doista napustio.
– Tko bi rekao! Siroti momak! Čitavo ovo vrijeme vodio je dvostruki život! Kako naporno! Nikakvo čudo što izgleda tako premoreno. I čitavo vrijeme u strahu da će biti otkriven, pretpos-tavljam.
– O, da, to bi bilo veoma škodljivo – možda i kobno – za njegovu karijeru, da je tadašnji up-ravnik saznao za gospodu Bulstrode Bengalku.
– I ujedno objašnjava zašto nije želio da itko upadne u njegovo područe i postavlja neobična pitanja o urođenicima koji nestaju. Mislim da njegovo čudno po našanje možemo pripisati sa-mozaštiti i – nemojmo to za boraviti – pukoj nesposobnosti. Znao je da je Peggyna smrt zamr-šenija nego što se čini, a odlučio je zažmiriti. I zakopati dokaze. S urednom oznakom.
No, dobro. Da imamo išta tako korisno kao stoje popis sumnjivaca, Naurung, sad bismo mo-gli prekrižiti jedno ime. Ali, posao si obavio odlično – doista odlično! I vjerujem da bismo o tome morali popričati s upravnikom. Moram mu reći i druge važne stvari. Stvari koje sam saz-nao u časničkoj blagovaonici prije one luđačke ponoćne trke. Stvari koje i ti, Naurung, moraš čuti. Dođi, prošetat ćemo do Drummonda i porazgovarati s njima.
Kad su stigli do Nancynog bungalova, odvedeni su na verandu na kojoj su Nancy i Andrew sjedili uz šalicu kave zadubljeni u razgovor s Dickijem Templarom.
– Joe! Dobro jutro! Nadali smo se da ćemo vas vidjeti! Pomislili smo da se možda malo odmarate nakon ju načkog podviga prošle noći! – Andrew je njega i Naurunga pozdravio izrazi-to dobro raspoložen.
– Imamo gosta u kući, vidite – rekla je Nancy. – Mis lim da si sinoć upoznao Dickija, iako si bio tako iscrpljen da nisam sigurna da ga se sjećaš. Zamolili smo Dickija da ostane kod nas… bez obzira na okolnosti – tajanstveno je dodala.
Templar se srdačno rukovao s Joeom, obratio Naurungu na hindustanskom i upravo se spre-mao nešto reći Joeu, kad mu je pozornost – pozornost svih prisutnih – privukao lik koji je trčao prilazom. Midge Prentice, gole glave, blistave crne kose koja je poskakivala dok je trčala, odje-vena, nevjerojatno, u staru slikarsku pregaču zamrljanu mnogim bojama, sad ih je zapazila i zacičala: – Nancy!
– Gospode! Stoje sad? – promrljalaje Nancy i usta la je pozdraviti.
Midge je dotrčala uz stepenice i, ne obazirući se ni na kog drugog, bacila se Nancy oko vrata u bujici plača, iskrivljenog lijepog lica, vlažnog od suza.
– Moj Bože! – pomirljivo je rekla Nancy. – Što ti se dogodilo?
– Oh, Nancy! Nećeš vjerovati! Dogodilo se nešto strašno! Oh, zastoje moralo biti tako? Bila sam tako sretna – sve je bilo apsolutno blaženstvo – a sad sam nesretna. Nesretna! Veoma sam osjećajna – svi to kažu – i ovakav šok bi me mogao ubiti! Nemoj se smijati! Mogao bi!
Jedan mi je liječnik rekao da sam emocionalno krhka.
Krhka!
– Nisam sigurna da bih obraćala mnogo pozornosti na tu dijagnozu – rekla je Nancy – ali, zašto nam ne kažeš u čemu je problem?
Andrew, staložen, podario je Nancy širok osmijeh. Dickie Templar, zabrinutog izgleda, ali izvana miran, promatrao je Midge s ljubavlju iz koje nije bila odsutna i zabavljenost. Prišao joj je, poljubio je u obraz, protrljao mrljicu boje na njezinu nosu i rekao: – Dobro jutro. – Midge je briznula u novu bujicu suza.
Nancy se spustila na ležaljku, a Midge joj se odlučno smjestila u krilo.
– Riječ je o tati – rekla je. – Mrzim ga!
– Ne mrziš ga – na to je rekao Andrew.
– Mrzim – ponovila je Midge, okrenula se prema Nancy i dodala: – I ti bi ga mrzila da si na mom mjestu.
Sve je počelo kad sam mu rekla da me Dickie zaprosio.
– Zar jest? – upitala je Nancy, pogledavši Dickija.
– Jest, jest – nestrpljivo je odgovorila Midge. – Još davno. Kad smo prolazili kroz Sueski kanal…
– Što si mu odgovorila? – upitao je Joe.
– Odgovorila sam mu, naravno, da – rekla je Midge.
– Nisam li, Dickie? Bez ikakvog razmišljanja. Što bih mu drugo rekla – „Oh, kako je ovo nenadano!” Uopće nije bilo nenadano – još od Malte sam znala da će me zaprositi. Ali, tata je bio grozan. Najgrozniji stoje mogao! „Puno si premlada… Tek si završila školu… Ne udaje se za prvog muškarca kojeg upoznaš…” A onda – kako odvratno – „Ista si kao tvoja majka.” Ja i želim biti kao moja majka! Nesretno je završila, znam, ali ne vlastitom krivnjom.
Zvuči kao da se za života dobro zabavljala. Želim biti kao ona i želim se udati za Dickija! Nancy, ti i Andrew ste moji skrbnici. Znam da me je tata u oporuci ostavio vama na brigu, sam mije to rekao, dakle morate razgovara ti s njim! To vam je dužnost!
Suze su ponovno krenule. Joe je sa zanimanjem pogledao Dickija Templara i pogledi su im se sreli. No sio je uštirkane ghurka hlače, bosa je stopala gurnuo u sandale sa zakovicama, a bijela mu je košulja bila raskopčana na vratu. Izgledao je, zaključio je Joe, snažno, tamno, zgo-dno i upravo onako kako svaka osamnaestogodišnjakinja zamišlja muškarca za kojeg bi se že-ljela udati.
Dickie je rekao: – Hajde, Midge, pa iznenadila si ga, jadnog. Mislim – za ime Božje – daj mu priliku! Nije me vidio dvanaest godina – koliko je njemu poznato mogao bih biti najveći nitkov u čitavom kršćanskom svijetu, i svidjelo se to nama ili ne, tebi je samo osamnaest godi-na, a u Indiji si tek pet minuta. Moramo mu dati vremena. Volim te. Neću otići. Neću reći da mi nimalo ne smeta čekati, jer nije tako, ali mogu podnijeti. I ti možeš podnijeti. Mi to možemo podnijeti. Sve će biti u redu. Nisam obeshrabren. „Plašljivo srce nikad nije osvojilo damu”, znaš.
– Oh, Midge – rekla je Nancy, čvršće je zagrlivši ru kom – meni ovo zvuči kao glas razuma. Još nisam imala prilike reći, stoga ću sad – mislim da imaš dobrog momka.
– A ja ću dodati – nemoj sve upropastiti nesmotre nom žurbom – dodao je Andrew. – Dip-lomacija. To je je dini način. Samo ćeš udaljiti Gilesa od sebe pomisli li da si nam došla i sve izbrbljala. Sto on sad radi?
– Pokazivao mi je slikanje na svili. Uživala sam.
Dobro smo se zabavljali dok nije sve pokvario.
– Predlažem da se odmah vratiš kući kao da se ništa nije dogodilo, uzmeš svoju četkicu i ponovno počneš sli kati. Mi ćemo, u međuvremenu – pokazao je na sve pri sutne – udružiti svo-je snage, razmotriti tvoj problem i pokušati mu naći rješenje.
To je izvanredno dobra ponuda, Midge, kad pogle daš talente koji ti stoje na raspolaganju – rekao je Dickie.
– Vrati se, ljubavi, i razuvjeri ga. Slušaj što ti želi reći. I, iznad svega, ne razbacuj se izazo-vima koje će netko dru gi morati prihvatiti. Naposljetku, on je čekao da mu se kćerka vrati kući, a ona se jedva raspakirala, a već mu je objavila svoju namjeru da se uda za nekog nepoznatog Ghurku. Moraš mu dopustiti malo vremena!
– Oh, dobro. Učinit ću što kažeš, Dickie. Ali, mis lim da njemu uopće nije stalo do mene – mrzovoljno je rekla Midge.
Dvadeset prvo poglavlje
Svi su stajali i promatrali Midge koja se sporo vraćala ulicom, vukući noge i zastajkujući ka-ko bi dobacila prijekoran pogled Dickiju prije nego stoje skrenula iza ugla.
– Jeste li vi doista skrbnici tom klupku nevolje? – upitao je Joe.
– Ne baš – odgovorio je Andrew. – Midge ne bi ra zumjela tu razliku, ali ja sam izvršitelj Prenticeove opo ruke i njegov opunomoćenik. U Indiji ljudi umiru prilično često i prilično ne-nadano, posebice u vojsci. Sigurnije je imenovati dužnosnika prema njegovom položaju, a tu je uvijek vrhovni upravnik Panikhata. Što sam, trenutačno, ja.
Mir koji je uslijedio nakon tornada Midgeinog dolaska svima je bio dobrodošao. Andrewje naručio još jedan vrč kave i, kao po dogovoru, smjestili su se za stol na verandi. Diskretno, Andrew je preuzeo razgovor i otpustio sluge.
– Joe – rekao je – ako točno tumačim vaš izraz lica, želite nam nešto reći.
Dickie Templar se promeškoljio od nelagode i počeo ustajati. – Slušajte, ako vi imate neki sastanak, ja ću na neko vrijeme nestati…
– Ne! – uzviknuo je Joe. – Važno je da ostanete. Ono što ja želim reći silno vas se tiče, vaše budućnosti i vaše prošlosti.
Dickie je izgledao zbunjen. Nancy i Andrew su izmijenili pogled.
Joe je izvadio svoju bilježnicu. – Templar, imam popis imena koji sam sinoć prije Manoli pijanke prepisao iz knjiga u časničkoj blagovaonici. Odnose se na noć 17. ožujka otprije dvana-est godina. Bila je subota i te je noći izgorio bungalov Prenticeovih. Te večeri je u blagovaonici objedovalo pet časnika Batemanove konjice. Njihova imena su: Carmichael, Forbes, Simms Warburton, Somersham i Templar.
Nancy se naglo uspravila, a Andrew je veoma pažljivo odložio svoju šalicu kave. Nijedno od njih nije reklo ni riječ.
– Razmislite i pokušajte se sjetiti što se točno dogo dilo te noći. Kao što sam rekao, od vi-talne je važnosti.
Dickie je šutio, ozbiljnog izraza lica. Naposljetku je rekao: – Od važnosti za koga? Za vas?
– Za mene, da, naravno, ali ponajviše za vas.
– Sve ovo je veoma tajanstveno. I, da budem posve iskren, nije to nešto čega bih se sa zado-voljstvom pris jećao. Ali, ako morate znate, pretpostavljam da će biti najbolje da vam kažem… Riječ je o Prenticeu, zar ne? Zar je pričao? Je li vas tražio da sve to ponovno pročešljate?
Pokušava li to iskoristiti kao klin razdora između Midge i mene?
Joe je odmahnuo glavom. – Prentice mi nije ništa rekao. Koliko ja znam, o tome nikad ni-kome nije govorio. Samo se pokušajte prisjetiti događaja te noći, ako možete.
Dickie je na trenutak zastao, usredotočujući se na prošlost.
– Te noći smo u blagovaonici večerali petorica nas.
Većina nas je otkazala odlazak na neki grozan događaj panikhatskog tjedna – neki ponoćni piknik, mislim. – Stre sao se. – Da bi te komarči pojeli živog dok ti proždireš sendviče od kras-tavaca i piješ mlaki šampanjac, nije bila moja ideja zabave. Svejedno, sad bih želio da sam oti-šao… Svi smo bili u blagovaonici, neki od nas prilično pijani – ne, moram reći, pomalo parali-zirani. Ja nisam. Zapravo, bilo mi je dosta njihovog društva. Nisam volio časnike Sivaca, a ni oni nisu voljeli mene. Usvojili su strašnu praksu nerazgovaranja s podređenim časnicima i neo-čekivanja da mlađi časnici govore ukoliko im se nitko ne obrati. Mnoge su pukovnije bile tak-ve, a posebice konjaničke. Bilo mi ih je preko glave. „Snobovi, uobraženi, nepristojne pijandu-re”, rekao sam sam sebi u poodmakloj dobi od osamnaest godina! Otišao sam se pomokriti ka-ko bih pobjegao od njih i gledajući kroz prozor, vidio sam, za ime Božje, daje čitava kuća u plamenu. Je li to itko primjećivao? Koliko sam vidio, nije. Duboko sam udahnuo, vratio se i rekao im. Dok su se oni napijali do besvijesti, nastamba se zapalila. Sto namjeravaju učiniti glede toga? Vjerovali ili ne, ali ono što su oni namjeravali učiniti glede toga bilo je ne mrdnuti prstom! Oh, oprostite, Nancy! Očitali su mi bukvicu što sam to uopće spomenuo! Od mladih se časnika očito nije očekivalo da dojure objavljujući požar. Međutim, zanimao ih je dovoljno da izađu na verandu i utvrde da metež – tad su se već čuli i pucnji – dolazi iz Prenticeovog bunga-lova. To ih je nasmijalo. Svi su ga, mislim, mrzili, iz ovog ili onog razloga, i samo su stajali i promatrali spektakl. Jedan od njih je doslovce naručio brandv, stajao i mirno ga pijuckao dok je bungalov nestajao u plamenu. To je bio Simms Warburton. Bio je doista trešten pijan. Sjećam se daje rekao, „Bubamaro, bubamaro, odleti kući. Kuća ti je u plamenu, djeca otišla. Samo što pretpostavljam da nisu otišla – vje rojatno je ženu i kćerku poveo sa sobom. Obično to čini.” Carmichael je bio stariji časnik. A on je popio više od ikoga od nas. Jedva se micao.
– Pet čaša porta – rekao je Joe.
– Doista? Hmm… a tome možete dodati i daret koji je popio ranije. Prezirao je Prenticea i nije vidio nijedan razlog iz kojeg bi pojurio spasiti njegov bungalov. „Ostanite gdje jeste”, re-kao je. „Nije naš posao trčkarati oko vatre. Ostavite to Kraljicama – oni su na dužnosti. Ovo je, ne zaboravite, vojska. Da budem precizniji, indijska vojska. A ne prokleti izviđači! Stoga, osta-nite gdje jeste!
Ako želite, pretvorit ću to u naređenje!” I tako smo ostali gdje smo bili, nekoliko dragocjenih minuta – možda čak i četvrt sata – i naposljetku ja to više nisam mogao podnijeti ni trenutka duže i Philip Forbes, pukovnijski liječnik, me podržao, pa smo nas dvojica otišli do bungalova. Ostali su se dovukli za nama. Ne bih se iznenadio da smo, u konačnici, potratili pola sata.
Iznenada se njegov ton promijenio, iznova progonjen sjećanjem, a lice ukočilo kad je nasta-vio pripovijedati: – Pitali ste da li se sjećam. Naravno da se sjećam. Nikad to neću zaboraviti. A kad smo stigli do bungalova, dakoiti su već bili otišli, a Dolly Prentice bila je mrtva. Bio je mr-tav i Prenticeov poslužitelj, navodno u pokušaju da je spasi, onako hrabar kakav je bio. Može-mo zahvaliti tek milosti Božjoj i sjajnoj improvizaciji Midgeine dadilje što i ona nije poginula! Oni su nitkovi bili opijeni hašišom. Da su mogli, sve bi bijelo – bio to muškarac, žena ili dijete – stavili na lomaču. I…
Prazno je gledao u njihova lica. – … mogla je to veoma lako biti i Midge. Ionako je bila na jelovniku!
Uslijedila je tišina koju je prekinula Nancy. – Ali, ti si bio tamo. Spasio sije. To je ono stoje važno. Dickie je zahvalno podigao pogled. – Možda je to istina – rekao je – ali možda sam mo-gao učiniti i više. Mogao sam ih pokrenuti ranije! Mogao sam povikati na njih! Dragi Bog zna, dugo nakon tog događaja, nisam mogao misliti ni na što drugo. A sad mi gaje sve što ste mi rekli prizvalo natrag u sjećanje.
– Dickie, moram vas upitati – rekao je Joe – je li Prentice bio svjestan vašeg nemara – odno-sno, nemara čitave skupine? Jer, zacijelo se činilo daje to nemar.
– Znao je. O, da, znao je. Kad se vratio iz Calcutte i kad su mu rekli što se dogodilo, poludio je. Samo je sjedio i ni sa kim nije želio razgovarati. Potpuno se izolirao i nije prihvaćao ničije riječi sućuti. Zatim se sabrao i počeo raspitivati i svi smo čekali da se njegov gnjev sruči na nas. Ali, to se nije dogodilo. Izgleda daje odlučio iskaliti se na ljudima koji su bili doista odgovorni i krenuo je u pohod na dakoite. Znao je tko su – mjesecima ih je is trebljivao iz jednog sela za drugim. Njegove su informacije uvijek bile najbolje. Ovaj put je obavio temeljit posao i uništio čitavo štakorje gnijezdo. Ali, po načinu na koji nas je gledao, znao sam da zna. Teško je to jas-no izreći, a možda je moja savjest preuveličavala, ali učinilo mi se da sam uhvatio njegov pog-led na svakome od nas, u ovoj ili onoj situaciji… Jeste li ikad gledali kobri u lice, oči u oči, zapovjednice?
Joe je odmahnuo glavom.
– Ja jesam. Kosti vam se slede. Ali mogu vam reći ovo – radije bih se suočio s kobrom, ne-go s Gilesom Prenticeom.
Andrew je izrekao misao koja im se svima vrzmala po glavi. – Trebalo je hrabrosti pojaviti se sinoć i sresti ga nakon svih ovih godina. Posebice kad znaš da ga kaniš upitati bi li ti ljubaz-no dopustio da ga oslobodiš jedine kćerke.
– Hrabrosti? – upitao je Dickie. – Ne znam za hrab rost. Za mene je to bilo možda neugod-no, ali ništa više od toga. Naposljetku, više nisam golobradi, neraspodijeljen mladić kakav sam bio u ono vrijeme. Na granici sam s malim prekidima već deset godina. Moglo bi se reći da sam, u određenoj mjeri, isti tip kao Prentice. I znao sam što želim.
Nancy je pogledala najprije Dickija pa Joea, pa ponovno Dickija. – Postoje neke stvari koje bi trebao znati, Dickie – rekla je. – Reci mu, Joe. Moraš mu reći.
– Znaš li zašto sam ovdje u Panikhatu, Dickie? – upi tao je Joe.
– Naravno. Nancy mi je govorila da ste na premještaju iz Londona, a ona vas je dovukla ovamo da istraži te umorstvo njezine prijateljice Peggy… Peggy Somersham.
– Istražujem umorstva četiriju žena, a njihova imena su Carmichael, Forbes, Simms Warburton i Somersham…
Dickie je skočio na noge. – Kriste! – rekao je. – Večera u blagovaonici! U noći požara! Želi-te li mi reći da je svaki od tih muškaraca izgubio ženu? Daje bila umorena? Možete li biti sigur-ni?
– Naurung i ja smo istražili svaku od tih smrti i uvjereni smo da nisu bile slučajne… – Ok-renuo se po pot vrdu Naurungu koji je u znak suglasnosti kimnuo gla vom.
Zatim su, naizmjence i s čestim Nancynim upadicama, Joe i Naurung u kratkim crtama izlo-žili Dickiju is trage koje su proveli, a on ih je nijemo slušao. Kad je njihova priča završila, pro-mrmljao je: – Ovo je najopakija stvar za koju sam čuo! Ne želim reći da vam ne vjerujem – vjerujem. Moram. Ali, prestrašno je…
– Posve je nerazumljivo. Nikad nisam čula ni za što tako zlo – rekla je Nancy.
– Niste? – tupo je upitao Dickie. – Onda vi ne zna te ništa o Waziristanu! To je badal, San-dilandse, zar ne?
Imamo posla s badalom.
– Bojim se daje tako. Strašna mješavina osvete i uv jerenja. Naš ubojica misli da ima Bo-gom dano pravo – ne, zapravo obvezu – osvetiti se. Ne samo onima koji su doista ubili njegovu suprugu, nego i onima koji je zahva ljujući pijanoj nesposobnosti nisu uspjeli spasiti.
– Recimo to, napokon! – gotovo je povikala Nancy.
– Taj pametan momak… naš ubojica… nepoznata osoba ili osobe… Govorimo o Gilesu Prenticeu! Giles Prentice je ubio Peggy i Joan, i Sheilu i Aliciju!
– Ne razumijem – rekao je Andrew. – Zašto nije, ako mu je toliko bilo stalo do osvete – is-pričavam se, Dickie – jednostavno ubio onih pet časnika koje je smatrao od govornima?
Dickie se tužno nasmiješio. – Njegov um ne funkcionira na izravan, neposredan engleski na-čin kao vaš, moj ili zapovjednikov, Andrew. Kažete da je Dolly patila od fobije – fobije od po-žara? Dakle – njegova ljubljena žena umire na za nju najgori način koji može zamisliti – u po-žaru, njezinoj noćnoj mori. A on se do kraja život mora nositi ne samo s gubitkom supruge, nego i s bolnom spoznajom da su joj posljednji trenuci bili ne samo agonija, nego krajnji užas. I njegova osveta – koju je primoran zahtijevati, ukoliko se smatra obveznim prema pata nskom kodeksu, kao što kažete da se smatra – sastoji se u tome da muškarcima koje mrzi priušti točno to isto. Oni ne smiju izgubiti živote – on želi da oni žive kako bi trpjeli, jednako kao što on trpi, doživotni gubitak i doživotnu tjeskobu na pomisao o tome kako su im supruge umrle.
Joe je promatrao kako se Dickie snalazi na stazi kojom je sam tako nerado krenuo.
– A prema onima od ožalošćenih udovaca koje smo mi vidjeli – rekla je Nancy – to mu je i uspjelo. Svaki od njih jednako je nesretan kao i sam Prentice. I to nas je, pretpostavljam, u cije-losti skrenulo s njegovog traga – uvijek smo ga računali prvom žrtvom u nizu žrtava. Pr vim od petorice koji su izgubili supruge na grozan način.
Ali, Dolly nikad nije bila dio toga. Ona je bila razlog sve mu tome. Ona je umrla u ožujku. Ostale četiri su umrle u ožujku. Zašto uporno govorim „umrle”? – hoću reći, umorene su! Na godišnjicu, ili negdje blizu, njezine smrti. Obred. Obred mu je bio važan. Obilježavao je vrije-me njezine smrti drugim smrtima. – Stresla se.
– I ruže – dodao je Joe. – Prentice je svakog ožujka na grobove žena koje je ubio stavljao ruže.
– Mislite li da bi to moglo ukazivati na humaniju stranu njegove prirode? – upitao je Andrew. – Teško mi je ući u um takvog čovjeka, ali pretpostavljam da bi to mogao biti njegov način da se – hm, ispriča – svojim ne dužnim žrtvama? Njegov način da im prizna da nisu bile njegove prave mete, i iskaže čast sjećanju na njih? Ludo, znam – ali priznajmo, to je ono što pokušavamo shvatiti – ludost.
– Oprostite, sahibe – rekao je Naurung – ali ne vjeru jem da taj čovjek ima svoju ljudsku stranu. Te ruže nisu znak počasti i kajanja kao što bi bile da ih ostavlja normalna osoba. Ja mis-lim daje on zloduh koji uživa pokazujući što je učinio. Njegove su žrtve možda bile nedužne i tek sredstvo osvete njihovim muževima, ali nemojte zaboraviti užas toga stoje učinio. Nije mo-rao do kosti prerezati zglobove memsahib Somersham! Mislim da je on uživao ubijajući ih. Mislim da ostavlja ruže – pazite, krvavocrvene ruže – na njihovim grobovima kako bi se pod-sjetio na užitak njihovog ubijanja.
Sablasna tišina uslijedila je nakon Naurungove uvjerljive izjave.
– Taj čovjek mora biti uhvaćen – sa strepnjom je re kao Andrew. – Što možete učiniti, Joe? Ovdje nitko s tak vim stvarima nema nikakvog iskustva. Sto biste učinili da se ovo događa u Londonu? Što istražitelji čine kad se nadu licem u lice s višestrukim ubojicom ili zloduhom – a što se mene tiče, to je jedno te isto.
Joe je očekivao to pitanje. Bilo je to pitanje koje sije i sam uporno postavljao i nije bio zado-voljan odgovorom. – Bojim se – polako je rekao – da bismo, i sa svom moći Scotland Yarda koji stoji iza nas, da i ne spominjemo suradnju s drugim policijskim snagama, u ovim okolnos-tima jednostavno čekali.
– Čekali? – ozbiljno je upitao Naurung. – Čekati?
Zar je to jedino što možemo učiniti? Mislite, čekati da se dogodi sljedeća tragedija? Čekati dok naš čovjek ponov no ne udari?
– Ni meni se to ne sviđa – rekao je Joe. – Mogli bis mo ga optužiti i podastrijeti mu činjeni-ce kakvima ih znamo – zaplašiti ga, ako baš hoćete, iako on nije čovjek kojeg je lako zaplašiti – ali s kakvim rezultatom? Ili bi nam se nasmijao u lice, ili – stoje možda još gore – nes tao. A nestati bi mogao veoma jednostavno. Kao jegulja u blato. I gdje bismo onda bili? Ne. Želim ga ovdje gdje ga mogu vidjeti. I… – Lice mu se iznenada iskrivilo od prezira. – … pustiti ga da se zaleti, pa ćemo imati bolju priliku da ga uhvatimo. Razmislite malo – kakve mi dokaze protiv njega imamo, a koji bi se održali na sudu? Andrew – vi ste čovjek koji bi se time morao poza-baviti, vi ste krajnji autoritet u Panikhatu. Bi li se osjećali sposobnim, na temelju ovoga što do sad imamo, izdati nalog za njegovo uhićenje?
Andrew je odmahnuo glavom.
– Da čekamo da ponovno napadne, kažete? – upitao je Dickie. – Slušajte, znam što svi vi mislite i posve razu mijem zašto nitko tu misao ne želi pretočiti u riječi, pa ću to sam učiniti. Mislim da svi znamo tko je sljedeća – i posljednja – žrtva, nije li tako? Prema strahovitom ras-po redu kojeg sije sam odredio, u ožujku sljedeće godine bit će to ona dama koja Dickija Tem-plara učini najsretnijim muškarcem na svijetu.
– Oh, ne! – bila je užasnuta Nancy. – Toga se nisam sjetila. Ali, ne. Nikako! Ne želiš valjda reći da Midge, njegova vlastita kćerka…? Ne. Čak ni Giles nije toliko lud. Ali, sad posve razu-mijem zastoje izgledao kao daje ugledao sablast kad te je Midge sinoć pozdravila.
– Ne. Ne mislim da će svoj gnjev usmjeriti na Mid ge, ali, kao što ste rekli, Drummonde, imamo posla ili s ludilom ili sa zlom, i ne želim riskirati. Svakako se kanim oženiti njome, ali neću to učiniti dok on ne bude pod ključem. Glasno sam razmišljao, nastojeći pogoditi kako će reagirati sad kad sam upropastio njegovu jednadžbu.
Kako će podnijeti nametnutu promjenu planova? Mislim da će se on pokušati osvetiti prije nego što se ona bude mogla udati za mene. Dosad već zacijelo zna da prekosutra planiram otići u Calcuttu i odatle u Peshawar, pridružiti se svojoj pukovniji…
– I ja sam došao do istog zaključka – rekao je Joe. – Dickie, on će te pokušati ubiti.
Dickie se jetko nasmijao. – Dakle, ja bih trebao biti žrtveno janje? To shvaćam, i posve sam suglasan. Ali, recite mi, tko će od vas stajati u blizini s puškom kad tigar dođe po mene?
Gledajući užasnuta lica oko sebe, snažno je lupio šakom o stol, na što su šalice zazveckale. – Ayo Gurkhalil – rekao je. – To znači, „Ghurke su ovdje!” To kličemo kad idemo u bitku!
– Ayo Gurkhalil – ponovio je Naurung.
12 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:57 pm
Margita
Administrator
Dvadeset drugo poglavlje
Dickie ih je srdito pogledao jednog za drugim. – Sve ovo je posve nepotrebno. Savršeno sam kadra brinuti se za sebe i ne vidim nijedan razlog zašto bi itko od vas riskirao glavu zbog mene.
Andrew se nije ni najmanje obazirao na njegov prosvjed, nego je smireno rezimirao upravo utvrđen dogovor. – Od osam do ponoći, ja ću biti na straži. Od ponoći do četiri ujutro Joe, a od četiri ujutro dok mu ne dođe smjena, Naurung. Je li to jasno i dogovoreno? Dickie, možeš ti biti ponosan i neovisan koliko god želiš, ali ne zaboravi s kime imamo posla – opsjednutim, osveto-ljubivim ubojicom. Nisam Patan, ali posve sam svjestan melmastije – znaš što želim reći. Ti si, Dickie, moj gost, i provodit ćeš ovdje stoje više moguće sati dnevno i sve noćne sate s nekim u blizini na straži. Ne mislim reći da bi te stalno trebalo pratiti poput sjene, ali jedan od nas bi ti stalno trebao biti u blizini. Kao stoje naglasio Joe, ništa se u mom kućnom rasporedu ne smije promijeniti – sva vrata ili prozori koji su inače otvoreni ostat će otvoreni, slugama se neće dati nijedna posebna zapovijed. Isto vrijedi i za Joea. O ovome nećemo ponovno razgovarati dok nismo apsolutno sigurni da nas nitko ne može čuti. Svaki od nas ima vatreno oružje i treba ga držati spremno za uporabu u svako vrijeme.
Dickie je slegnuo ramenima u znak predaje. – Dobro, Andrew – rekao je. – Dobro, rekao si što si imao.
– Nisam rekao što sam imao – odgovorio je Andrew.
– Izdao sam zapovijed.
I tako je tekao dan. Bio je to običan dan u Panikhatu. Midge i Nancy su izjahale zajedno, Dickie, kojeg su Bengalski sivci posjeli na konja, odigrao je ležernu jednu ili dvije partije pola. Bilo je teško reći kako je Naurung proveo dan, nenametljiv, i ujedno stalno prisutan. Joe, bolno svjestan učestalih zahtjeva ujaka Georgea za izvješćem o situaciji, sjeo je kako bi sabrao misli.
– Ovo ću morati poslati napisano rukom – pomislio je. – Prevruće je za tipkanje!
I započeo: Poštovani gospodine, Slijedom vaših uputa, poslušno sam produžio 10. ovog mje-seca vlakom u Panikhat, u društvu…
Iz pera su mu tekle standardne policijske fraze. Prisilio se usredotočiti se, prisilio se pisati uredno, bolno svjestan da bi bengalski tipkač neku dvosmislenu rečenicu lako mogao prepisati bujnom, neprikladnom prozom. Negdje oko podneva, zaključio je da više ne može; iznenada mu je bilo potrebno smireno Kittyno društvo pa je odšetao do njezinog bungalova. Približava-jući se prilazom kući, začuo je razdragani Midgein glas.
Kad je skrenuo iza ugla, ugledao ih je zajedno za stolićem s užinom. Midge je govorila. Joe je slušao. Što će, pitao se, reći? – Zaručena sam, ali je moj otac višestruki ubojica. Vjerojatno je da će moj zaručnik tijekom današnjeg dana biti umoren. – Nešto toga tipa? Ne, ni govora. Čuo je pomalo pretjeran prikaz Midgeinih pustolo vina u školi u Švicarskoj. Opisivala je čak i stoje odjenula za ples na kraju godine i koliko je koštalo, i priznala da haljinu još nije platila.
Kittyju je slušala sa simpatijama i očito uživala, potičući Midge pronicavim pitanjima na daljnja, indiskretna otkrivanja tajni.
Obratio im se i pridružio objema na verandi. Nakon nekog vremena, prilazom se dovezao Prentice, što je Joeu bilo strašno neugodno. Bio je prljav i znojan. Očito je radio.
– Jutro, Kitty. Jutro, Sandilandse. Tu si, Midge.
Tražim onog tvog mladića. Znaš li gdje bi mogao biti?
– Na polo igralištu – odgovorio je Joe, koji gaje upravo tamo vidio. – Nabacuje loptu sa Sivcima. Povest ću se s vama.
– Tata, ako ga pronađeš, moraš biti ljubazan prema njemu – rekla je Midge. – A ne onakav kakav si bio sinoć.
Okrenula se prema Kitty. – Tata baš ne odobrava Dickija.
– Nije istina da ja imam nešto posebno protiv Dickija – mirno je rekao Prentice. – Ako iko-me zamjeram – zamjeram tebi!
Rekao je to nježno.
– Tko bi mogao zamjeriti Midge Prentice, voljela bih znati? – upitala je Kitty.
– Tata može – rekla je Midge.
– Želio sam vidjeti Templara – povjerio se Prentice dok se vozio s Joeom prema igralištu. – Midge je u pra vu. Sinoć sam bio pomalo grub s dečkom. Ne odobra vam njihove zaruke. Pret-postavljam da ste već čuli? Minette je premlada – i nezrela za svoje godine. Ali, ja sam ispao grozan otac. Naravno, donekle opravdano, ali rekao sam više nego što sam doista mislio. Nema potrebe za svađom.
Pred tako normalnim ponašanjem, bilo je teško – gotovo nemoguće – vjerovati u postojanje mračnih misli. A susret između Dickija Templara i Prenticea je bio – koliko je to u tim okolnos-tima moguće – posve normalan. Prentice je, sjedne strane, bio suzdržan, ali prijateljski, Dickie pristojan, ali odlučan.
Joe je čuo Prenticea kako govori: – Morali bismo porazgovarati. Da vidimo, vi odlazite pre-kosutra – je li tako? Danas sam već poprilično zaposlen, ali sutra će biti savršeno u redu. Zašto se ne bismo odmah dogovorili? Dođite i ručajte sa mnom u Klubu. Ovdje je mnoštvo žena, po-gotovo oko Midge i Nancy. Da ne zaboravimo sveprisutnu Kitty. Osjećam se pomalo – pod pomnim nadzorom. Ha?
Dugo poslijepodne sporo je prolazilo.
Bez nade da će te noći sklopiti oko i svjestan da u ponoć treba biti na dužnosti, Joe je legao na krevet, odjeven u hlače i košulju, s Browningovim automatikom punog spremnika u korica-ma, i stavio ruke ispod glave. Promatrao je strop. Misli su ga ganjale mračnim hodnicima i čez-nuo je upaliti svjetlo, pročitati neku knjigu, ili po deseti put provjeriti je li mu pištolj pravilno napunjen i spreman ali, dogovor je bio da ne smije biti ničeg neuobičajenog. Dakle – bez svjetla u ovo doba dana. Policijski istražitelj – u slučaju da itko gleda – spava kao i inače.
U mislima je prešao ulicu koju će morati slijediti u mraku kako bi došao do Nancynog bun-galova i preuzeo smjenu od Andrewa. Brižno ju je proučio, oprezno prošao njome danju kad je bio siguran daje Prentice na pos lu i da vježba na čistini udaljenoj dobru milju. Od Andrewa je posudio par gimnastičkih cipela i bio je siguran da se bungalovu može približiti neopažen i bez izdajničkih zvukova.
Ali sad, kad je na ručnom satu koji je podigao prema mjesečini vidio da još ima trideset mi-nuta prije nego što treba zamijeniti Andrewa, Joeje bio napet. Nije ga zavarao raznježeni razgo-vor između Dickija i Prenticea. Zapravo, što je više razmišljao o njemu, to mu se činio smišlje-niji. Prentice je odašiljao poruku koja je glasila, „Nemaš razloga za brigu. Ni najmanjeg.” Više nego ikad, bio je uvjeren da će Prentice noćas udariti. Ipak je on, jednako kao Joe, bio vojnik, a Joe je zaključivao da nijedan vojnik kojemu su preostale samo dvije noći da izvede životno važan napad ne bi to ostavio za drugu noć. Ne bude li uspješan pri prvom pokušaju, ostat će mu još jedan.
Još dvadeset minuta. Izračunao je da će mu sjenovitom rutom koju je odabrao trebati sedam minuta pažljivog hoda kako bi stigao do bungalova i još minuta da se uvuče kroz stražnja vrata i zauzme svoje mjesto na verandi ispred Dickijeve sobe. Neophodno je da se pojavi točno pet minuta prije ponoći, kako se dogovorio s Andrewom. Minuturanije ili kasnije, Andrew bi mo-gao pomisliti da je riječ o nekom uljezu i raznijeti mu glavu. Nečujno se izvukao iz kreveta i na vrhovima prstiju prišao prozoru kako bi procijenio jakost mjesečine. Mjesec i zvijezde stvarali su privid dana, svijetlili tako intenzivno da se Joeu činilo da bi uz njihov sjaj mogao čitati knji-gu. Navukao je tamnu jaknu preko bijele košulje i čekao.
Pogledao je u smjeru bungalova Drummondovih i zapitao seje li Dickie, iscrpljen vježbom na polo igralištu, uspio uhvatiti imalo sna. Znao je da on, u takvim okolnostima, ne bi mogao zaspati. Sve je bilo mirno.
Joe je pogledao u suprotnom smjeru, prema vojničkim linijama i Curzon Streetu.
– Prentice! Gade! Što ti večeras kaniš?
Bio je svjestan Dickijevog brzog odlaska, možda čak i opsjednut njime. Morao se pokrenuti, i to brzo. Večeras? Sutra navečer? Čekanje!
– Da smo u lovu, rekao bih da smo zaustavili zem lju, zaustavili lisicu. To sam ja! Ja sam zaustavljač zemlje!
Umoran od ove misaone vježbe, u glavi je ponovno pretresao njihov dogovor. Tri promatra-ča čuvaju zemlju, razmišljaju oko problema, misle kroz njega, iz svih kutova, važnih i nevaž-nih.
– Dickie, jesi li dobro? Midge, jesi li dobro?
Nasmiješio se u sebi na pomisao daje dvoje ljubavnika, nezamjetno, u njegovim mislima po-stalo jedno. Bilo je nemoguće razmišljati o jednom bez drugoga.
Pogledao je kroz prozor prema žutom mjesecu, ožujskom mjesecu, i pogodila gaje jedna ta-ko jezovita i toliko razorna misao, snagom od koje mu se na trenutak činilo da će mu popustiti crijeva.
– Zaustavili smo pogrešnu zemlju!
Dvadeset treće poglavlje
Prentice ima ubilačku strpljivost pravog Patana u želji za krvnom osvetom. Prentice je meto-dičan čovjek. Neće odustati od utvrđenog obrasca. Svog obreda. Za ime Božje! – pa on ne želi Dickija mrtvog! Želi ga živog i u patnji! Jednako kao i ostale! Želi ga lišenog ljubavi njegovog života i sa spoznajom daje tako do kraja njegovog života! A brak se u to ne uklapa. To je naš zapadnjački način mišljenja. Njemu je dovoljno daje Dickie voli, a Prentice razmišlja kao Pa-tan. Oko za oko, gubitak za gubitak. Prikladnost. Uklapanje. Sam Dickie nikad nije bio u tjeles-noj opasnosti.
I još jedna uznemirujuća misao – „ožujak! Još uvijek smo u ožujku! Ne mora čekati sljedeću godinu!
Vratio mu se Kittyn glas, preziran, jedak, zabavljen, „… postoje i priče o starim, žilavim nit-kovima koji su poubijali i vlastito potomstvo kad je kodeks to zahtijevao…” – Bili smo u krivu! U krivu! U krivu!
Od strave tog zaključka zaledio mu se svaki mišić u tijelu. Nije se mogao pomaknuti. Nije mogao donijeti odluku. Da otrči do Drummonda po pomoć?
Da!
Ne! To bi značilo da putovanju mora dodati čitavu milju. Vjerojatno je već ionako prekasno! Usta su mu bila suha, oči razrogačene, uši bolno naćuljene u potrazi za svakim zvukom.
Paraliziranost je prošla i on se zatekao bez ijedne dodatne misli na cesti ispred bungalova, nečujno trčeći na mjesečini. Trčeći prema ulici Curzon. Trčeći prema Prenticeovom bungalovu.
Zaustavio se na vratima prilaza i dalje krenuo na vrhovima prstiju. Kuća je bila u savršenoj tišini. Nigdje nije bilo svjetla. Ulazna vrata su, po Prenticeovom običaju, bila otvorena. Pogle-davajući niz vrt, Joeu se na trenutak učinilo da nazire tračak svjetla iz sjenice, ali je ono brzo nestalo. I služinske nastambe stajale su u tišini. Tišini, činilo se Joeu, posvemašnje napuštenos-ti. Iz kuhinjskih ognjišta nije se izvijao ni tračak dima. Tišina je bila zlokobna, napuštenost pot-puna.
Kradomice se uspeo stepenicama na verandu i stao pokraj otvorenih vrata. Nakon samo jed-nog trenutka oklijevanja, ušao je u kuću i malo pričekao da mu se oči naviknu na dublje sjene u unutrašnjosti.
Sva unutarnja vrata bila su otvorena. Zapravo, sva osim jednih. Sigurno Midgeine spavaće sobe? Sjetio se te sobe. Sjetio se svijetlog pokućstva od bambusa i lijepih tapiserija koje je Prentice smatrao prikladnim za dobrošlicu kćerki. Sjetio se čak i rasporeda u sobi i bez imalo oklijevanja otvorio vrata.
Nemoćan od olakšanja, na ležaju ispod mreže protiv komaraca, ugledao je ispruženu Midge. Drugi je pogled, međutim, bio manje ohrabrujuć. Ležala je na leđima u neprirodnom položaju. Ruke su joj bile sklopljene na prsima u gotovo obrednoj ukočenosti. Zakoračio je prema njoj. Zabio se u stolac i sagnuo da ga pomakne u stranu. Dok gaje podizao s poda, shvatio je daje slomljen. Slomljen, zapravo, na komadiće. Pogledao je ponovno i vidio daje svo pokućstvo u sobi potrgano – smrskano. Sve su tapiserije iščupane sa zidova, a krhotine nagomilane oko Midgeina kreveta. Zakoračio je ponovno i udario nogom o nešto tvrdo. Limenku kerozina.
Očajničkim je rukama rastrgao mrežu protiv komaraca i kleknuo pokraj usnule Midge. A onda je ugledao tamnu mrlju na njezinim grudima. Zastenjao je, ispružio ruku i dotaknuo je. Ruka mu se prenula od užasa. Bila je to grančica crvenih ruža, stavljena između njezinih mlo-havih ruku. Automatski je uhvatio jednu sklopljenu ruku i opipao puls. Automatski se približio njezinom licu i udahnuo. Kakav je to miris? Godine koje je proveo u Londonu nisu ga pripremi-le za ono stoje pronašao u Indiji, ali miris hašiša znao je prepoznati. Usnama joj je okrznuo če-lo. Lagano vlažno. Midge je živa. Midge je drogirana. Midge je, kako se činilo, trebala umrijeti jednakom smrću kao i njezina majka prije dvanaest godina. Smrću na pogrebnoj lomači koja ju je sve ove godine proganjala.
Ispružio je ruku kako bi je protresao i probudio, ali gaje neki zvuk iza leda natjerao da se ok-rene.
Blijed na mjesečini i nestvaran, jedan je visoki lik nijemo stajao na vratima i promatrao ga.
Svaka dlaka na glavi mu se nakostriješila, svaki mišić na leđima zgrčio od užasa. Šapnuo je: – Chedi Klian.
Nancy se promeškoljila od nelagode i ponovno pogledala na sat. Pet minuta nakon ponoći. Andrew joj se nije pridružio u njihovoj sobi. Svako joj je ćutilo govorilo da nešto nije u redu. Nije ni očekivala da će moći spavati i smjestila se na stolac posve odjevena, u hlačama, staroj Andrewovoj košulji i mekim jahaćim čizmama. Tiho je izišla na verandu.
– Andrew! Nešto nije u redu – tiho je rekla. – Joe nije došao, zar ne? A ako nije došao ova-mo – to znači da opasnost nije ovdje… Nego negdje drugdje. Idem do njegovog bungalova.
– Ostani ovdje, Nancy, reći ću Dickiju da ode…
Ali, Nancy je već trčala.
Pretrčala je pola milje do mračnog bungalova i zastala na kraju prilaza kako bi povratila dah. Ništa se nije čulo. Ulazna vrata bila su širom otvorena. Tiho im se prišunjala, stala sa strane i osluškivala. Samo zvuk njezinog vlastitog teškog disanja. Ušla je u hodnik i krenula prema Jo-evoj sobi. Na vratima je naletjela na neki lik s turbanom i otvorila usta kako bi nekontrolirano vrisnula. Jedna joj se indijska ruka ovila preko usana i natjerala je da ih zatvori, ugušujući svaki zvuk. Srce joj je gotovo stalo. Noćne more Joan, Sheile, Alicije i Peggy pojavile su joj se kris-talno jasno pred očima. Posljednje što su one vidjele bio je užas, Indijac sa zmijom u ruci, Indi-jac s rukama ispruženim da svoju žrtvu gurne preko ruba litice, Indijac koji svoju snagu koristi kako bi zadržao ispod vode usta koja dahću za zrakom, Indijac koji siječe britvom. Nancy se počela otimati i zapela laktom o kopču remena na uniformi. Neki joj je glas žurno šapnuo na uho: – Memsahibl To sam ja, Naurung! Molim vas, budite tiho!
Chedi Klian!
Joe je u nevjerici netremice promatrao visoki lik patanskog ratnika koji je mirno stajao na mjesečini obasjanim ulaznim vratima. Dugi prsluk s resama, široke bijele hlače i košulja, pagri zamotan u turban, papuče s vezom, nož sa savijenom oštricom gurnut kroz pojas. No, zatim je u desnoj ruci te sablasti ugledao odsjaj tanke tamne cijevi i ustuknuo pred prijetnjom lugera P'08.
Ruka mu je poletjela na korice vlastitog pištolja.
– Ne budite glupi, Sandilandse! – Na bezizražajan, jednoličan Prenticeov glas, zastao je kao ukopan.
Bespomoćan, Joe je pokušao progovoriti i rukom pokazao prema Midge.
– Pustite to! Pustite! – rekao je Prentice. – Ona spava. Ništa ne možete učiniti. Zapravo, svi u našem malom krugu spavaju, osim vas i mene. Stari Andrew spava snom senilnosti, Nancy podane prostodušnosti, a Templar – naravno – može spavati snom, pretpostavljam, snažnog seksualnog uzbuđenja i iščekivanja. – Zastao je. – Jedina razlika između njega i Minette jest ta da će se on ujutro probuditi. No, u međuvremenu, pođite sa mnom.
Pokazao je lijevom rukom. U desnoj je držao pištolj nepokolebljivo uperen u Joeov trbuh. – Dođite sa mnom, Sandilandse – rekao je. – I možda bi bilo zgodno da podignete ruke. Iako bis-te bili mrtvi dugo prije nego što biste uspjeli potegnuti svoj nezgrapni pištolj. Idite samo ispred mene. Tu ćemo ući.
Pokazao je na vrata svoje radne sobe. – Na stolu ćete vidjeti kutiju šibica. Kao što vjerojatno pretpostavljate, i one su dio mojih večerašnjih priprema. Budite ljubazni i zapalite svjetiljku i, molim vas, sjednite. Zašto da nam ne bude udobno? Vrijeme tako ugodno prolazi u vašem druš-tvu.
Joe je s mukom uspio progovoriti. – Prentice! – rekao je očajnički i mrzeći samoga sebe zbog otrcanih fraza koje su curile iz njega. – Nema šanse da se izvučete s ovim! Ako nastavite, bit ćete mrtav čovjek! George Jardine ima moje izvješće. Zna sve što smo otkrili i sve što pret-postavljamo. Svojim ćete večerašnjim djelovanjem zaključiti našu istragu. Nije moj posao sav-jetovati vas, ali ipak ću to učiniti – bježite! Pobjegnite iz svega toga. Sakrijte se. Ako to ne uči-nite, nema vam spasa. Kamo god išli, što god učinili, uhvatit će vas. Drugi će nastaviti gdje smo mi stali.
– Bijeg? – rekao je Prentice. – Naravno da ću pob jeći. Bio bih loš smutljivac da nisam oba-vio potrebne pri preme.
– I – rekao je Joe, nemoćan zadržati drhtaj u glasu – ubili biste vlastitu kćerku, kćerku vaše žene?
– Krug mora biti zatvoren. – Iznenada se učinio stra stveno uvjeren. – Radio sam na ovom trenutku dvanaest godina. Od 1910. Iako, budući da ste vi jedan blesan, to vam ne bih trebao reći.
– Malo znam o vašoj ženi – rekao je Joe – iako su mi mnogi govorili o njoj. Čini se daje imala veoma slobo dan, lijep duh. Nimalo me ne čudi – nikog to ne čudi – da ste je tako silno voljeli. Ali, Prentice, zar doista misli te da će one četiri žene koje su umrle, i sad vaša kćerka koja treba biti pridodana toj smrtnoj pristojbini, utješiti taj iskričavi duh? Već ste prinijeli do-voljno žrtava u krvi da biste utažili žeđ i same Kali! Dolly nikad ne bi zahti jevala takvu odma-zdu!
Na trenutak ga je Prentice promatrao s iskrenim čuđenjem. – Moja supruga? Govorite o smr-ti moje supruge? – Ogorčeno se nasmijao. – Moja supruga! Oh, dragi Sandilandse – bez obzira na sve premaze profinjenosti, bez obzira na sve umne policijske metode kojima raspolažete, bez obzira na sva vaša pitanja i odgovore, vi i nadalje ostajete neumorni londonski redarstvenik s jednako malo mašte kao koker španijel – ili, Bulstrode! Pitam se što vi uopće znate o životu? Naime, o životu izvan granica Wimbledonea, izvan Belgravije, izvan lovačkih okruga Engles-ke? Baš ništa!
Zapovjednice, moram vam reći – patetični ste! Ne mogu vjerovati da ste pretpostavili kako je moja meta Dickie Templar. A još manje mogu vjerovati da ste doista mislili da tugujem za Dolly!
Dvadeset četvrto poglavlje
Joe se naglo spustio na stolac i njih dvojica su se u tišini promatrali preko stola dok Prentice nije nastavio: – Koliko sam samo često čuo tu frazu – „Noć kad se dogodila tragedija”… „Smrt tvoje supruge”. Nitko, ni Englez ni Indijac, nikad nije ni zamijetio činjenicu, ili ako jest, nikad o tome nije govorio, da Dolly nije umrla sama.
– Chedi Khan – prošaptao je Joe.
– Da – grubo je rekao Prentice – Chedi Khan.
Počinjete li shvaćati?
– Što s njim? – upitao je Joe. – Po svemu što čujem, on je umro pokušavajući spasiti vašu ženu, Bog ga bla goslovio. Što mi vi to pokušavate reći?
– Ništa ne pokušavam reći – odgovorio je Prentice u izljevu gnjeva. – Govorim vam, ako imate uši kojima ćete čuti, da Dolly nije bila ništa. Ništa! U najboljem slučaju, bila je promisku-itetna kurvica i zavrijedila je umrijeti.
Umrla je upravo onako kako je često živjela – pijana! Ne bih žrtvovao ni psa daje spasim i ne bih se ni trenutka trudio osvetiti je. Ali… – Ta je imena izgovorio polako, kao da recitira neku litaniju – Carmichael, Forbes, Simms Warburton, Somersham i Templar te noći – „noći kad se dogodila tragedija”, ako je baš želite tako zvati – gdje su oni bili? Pijani i ravnodušni! Bili su na nekoliko minuta udaljenosti od bungalova. Njihov bi dolazak, sam zvuk kopita njiho-vih konja, rastjerao dakoite prije nego što bi imali priliku napraviti veliku štetu. Da su se pokre nuli kad su čuli znak za uzbunu, da su imali imalo muže vnosti, imalo časti – odnosno, časti onako kako je poimamo mi na sjeveru – prolili bi vlastitu krv da ga spase. Ali, oni su ga pustili da umre! Pretpostavljam da čak nisu ni znali da su ga pustili da umre. No, kako su godine pro-lazile i trava rasla, svaki od njih je platio. Svaki je osuđen na životni vijek s bolnim gubitkom. A sad i Templar! Junak Ghurka! Sad i on plaća svoj račun.
– Vi ste ludi – rekao je Joe. – Vi ste doista ludi. Ovo je ludilo! Demencija!
– Lud? Možete reći da sam lud, možete i vjerovati da je tako, ali – Chedi Khan bio je ljubav mojeg života. Bio je bistar i čist. Bio je lijep. Volio me je i ja sam volio nje ga. Sve bih učinio za njega. Nisam mogao zamisliti ništa što bi mi više ispunilo život nego da mi je bilo dopušte no umrijeti za njega. Ispunjavao me radošću, ispunjavao me nadom, ispunjavao me obećanjem života koji bi nam se otvorio, ali, umjesto toga, i zahvaljujući njihovoj nebrizi, umro je s pija-nom ženom u naručju, sam i u mukama! Kako bih oprostio onima koji su mi to oduzeli? Zbog njega mije srce pjevalo! Prošli su mnogi mjeseci prije ne go što sam doista prihvatio činjenicu da ga nema, a godi ne koje su prošle nimalo nisu ublažile moj gubitak.
Joe gaje slušao, zaprepašten.
„Veći Patan od Patana.” Ponovno je u mislima čuo Kittyn glas. A ovdje je pred njim bio pri-padnik plemena, nemilosrdan, nepopustljiv, uvjeren u ispravnost svog ponašanja. Njegov orlov-ski profil, tamne pozorne oči zasjenjene gustim obrvama, od njegovanog engleskog naglaska činili su besmislicu.
– Ovako ste – kao Patan – naučili razmišljati u dje tinjstvu? – upitao je Joe. – Kao što kažu: željezo se kuje dok je vruće. Izopačen. Zauvijek izopačen.
– Još uvijek ste pravi policajac! Nekoliko minuta vas dijeli od smrti, Sandilandse, a vi još uvijek pokušavate shvatiti. – Sažalno se nasmiješio. – I ponovno bez imalo uspjeha!
Zastao je, i Joe se pobojao da se pita da li da ga ustrijeli od dosade i svrši s tim ili da popusti porivu koji je kod ubojica tako često vidio, porivu da objasne svoje postupke. Da nekome, ma-kar to bio i policajac koji ih je uhapsio, izlože svoje motive. Rade sami, nikome se ne mogu povjeriti, ne mogu opravdati svoja djela i, onog trenutka kad su otkriveni, osjećaju nekontroli-ranu potrebu ispričati svoju priču. Na tu je potrebu kockao i kod Prenticea.
– Nikakvo čudo što su vas ljudi zamjenjivali za Indijca – rekao je. – Dobro vas poznajem – nekoliko puta smo razgovarali – ipak, čak bih vas i ja teško razlikovao od pravog urođenika…
Prentice se podrugljivo nasmijao. – Glupan! – prezrivo je rekao. – Doista ne vidite, zar ne? Perceptivni ste jednako kao onaj debilni zapovjednik policije kojeg Andrew drži u službi. Slije-pi je idiot dvaput razgovarao sa mnom i oba ta puta nije vidio dalje od smeđe kože, sloja šafra-na i pepela, oznake kaste i turbana. Ja jesam Indijac! Da budem precizan, poluIndijac. Otac mije bio Englez, a majka, moja prava majka, bila je Patanka, pripadnica planinskog plemena Pahari.
Joe ga je zaprepašteno promatrao. Što je Naurung stariji rekao o svom razgovoru sa skela-rom? „Bio je Indijac, sahibe, od glave do pete.” Nestrpljivim pokretom, Prentice je spustio ru-kav svoje široke košulje do pazuha i otkrio mišićavu, tamnu ruku. – Nema potrebe za bojom! Mogu se pojaviti nag pred bilo kojim Englezom i jedino što će on vidjeti bit će Indijac. Bilo je jednostavno približiti se onim glupim, slijepim Engleskinjama. Za njih je muškarac smeđe kože prizor s kojeg treba odvratiti pogled, manje važan od komada pokućstva.
Zvučao je ogorčeno i Joe se odmah toga uhvatio. – Mislim da ti se inemsahibe nimalo ne sviđaju. Prema svojim žrtvama nisi pokazao nimalo samilosti, zapravo, rekao bih, da ti je priči-nilo znatno zadovoljstvo ubiti ih.
– Ne sviđaju? Mrzim ih. Vjerojatno znate daje šarmantni engleski običaj da gospoda odbace svoju indijsku ljubavnicu kad se ožene na daljinu? Kad se moj otac oženio ženom tek pristig-lom iz Engleske, odbacio je moju majku, iako ju je nastavio posjećivati. Engleskinja, koja mu je u svakom drugom pogledu ispunjavala zahtjeve, nije imala djece koju je on želio. Mene je rodi-la majka Patanka i moj otac je imao okrutnu ideju da natjera svoju suprugu da me prizna kao vlastito dijete. Bili smo stacionirani u jednoj veoma udaljenoj bazi na dalekom sjeverozapadu, tako da za to gotovo nitko nije znao, niti mogao pričati o njegovoj prijevari. Moja prava majka glumila je moju aju i ja sam odrastao uz nju, volio je, i volio patanski način života. Moja me je engleska majka, naravno, mrzila, i činila sve stoje mogla kako bi mi zagorčala život. Doista je bila izvanredno domišljata u okrutnostima.
– „Dajte mi dijete prvih sedam godina njegovog ži vota i moje je zauvijek” – citirao je Joe. – Tko je to rekao?
Jezuiti, zar ne? Na isti način, strahovi i mržnje koje u tim nježnim godinama usvojimo zauvi-jek će utjecati na naš život.
– Koga citirate? Freuda? Junga? Sanilandsa? Poštedite me psihologije! Reći ću jednostavno da su mi Engles kinje sa svojim bijelim licima, oštrim jezicima i dokolicom postale prokletstvo.
– Ali ste se oženili s Dolly?
– Uzeo sam ženu kako bih pospješio karijeru, Sandilandse.
– A Midge? – Joe se jedva usudio upitati.
– Oh, mislim… ne, posve sam siguran… daje Midge moja kćerka, ako ste na to mislili. Ali, dijete koje je Dolly nosila kad je umrla… no, tko zna?
– One žene koje ste ubili – očajnički je rekao Joe – svaku na drukčiji način, i to takav koji bi joj bio najužasniji…?
– Ponovno zaboravljate Chedija Khana! Izvukli smo ga iz sela u plamenu i strah od vatre ostao je u njemu do kraja njegovog života…
Joe je u mislima ugledao nizove kanti za gašenje požara poslaganih u hodniku spaljenog bungalova. Ne kako bi smirile Dolh/ne strahove, nego Chedi Khanove.
– … i naposljetku gaje vatra uhvatila. Svaki dan raz mišljam o tome koliko gaje to moralo koštati, o užasu koji je zacijelo osjećao kad se okrenuo i probijao kroz pla men kako bi pokušao spasiti – što? – jednu pijanu, bez vrijednu Engleskinju!
– Ali, Midge – Prentice, zacijelo znate da je od te noći otprije dvanaest godina, strah od vat-re duboko u Midgeinu srcu! Zao vam je Chedi Khana i njegovog uža sa, zar ne možete osjećati to isto i za Midge?
– Zatvaram krug – ponovio je Prentice. – Tako je pravedno. Tako mora biti. Neće biti sama. Moj posao je završen i ja ću poći s njom.
Na ovu posljednju, jezovitu objavu Joe je odustao od svake nade. Naposljetku je shvatio. Ne postoji nijedan raz log koji bi mogao upotrijebiti, ništa čime bi ga mogao uvjeriti, nikakvo cjen-kanje s fanatikom koji se odlučio ubiti. Već je neko vrijeme Joe bio svjestan neznatnih šumova u kući iza svojih leđa. Podigao je glas u pokušaju da ih prikrije. Je li se možda Midge osvijesti-la? Sluša li ih? Ako je tako, shvatit će što se događa i otrčati po pomoć. Možda će doći u sobu? Čak i to bi moglo odvući Prenticeovu pozornost, stoje upravo ono štoJoeu treba. Prenticeove misli bile su toliko glasne da nije bio svjestan nikakvih zvukova. Ali, sad je zašutio tišinom koja prethodi nasilnom činu. – Turobni sati dvojbe prije no što započne mahnitost – pomislio je Joe, ali se u njegovom slučaju nije radilo o satima, nego o sekundama. Kako bi prikrio daljnje zvukove, Joe je skočio na noge, kao da je silno ožalošćen i počeo divljački urlati na Prenticea.
– Gade! – povikao je. – Ubio bi vlastitu kćerku i nosio to kao kletvu kroz vječnost?
Cijev Lugera slijedila je Joeove pokrete, uperena u njegov trbuh.
– Možda ti to zoveš umorstvom…
Jedan se lik pojavio na vratima. Lik sa dvadesetdvomilimetarskim pištoljem Smith and Wesson.
Nancy je naslonila cijev na lijevu podlakticu i opalila.
Metak je pogodio Prenticea u rame i zavrtio ga. Pištolj mu je iskočio iz ruke, kliznuo preko radnog stola i bučno sletio na pod na udaljenoj strani prostorije. Opalila je ponovno, ali je pro-mašila. Pucala je i treći put i pogodila ga ravno u prsa. Iz usta mu je sunuo mlaz krvi i curio niz bijelu košulju.
Joe je gurnuo luger daleko od Prenticea, izvukao vlastiti pištolj, uperio ga u Prenticea i zapo-čeo: – Giles Prentice, uhapšeni ste…
Njegove riječi naglo je prekinuo nestrpljivi povik i još jedan pucanj iz Nancynog pištolja. Pogodila je Prenticea u prsa i drugi put i oprezno mu se približavala, držeći ga na nišanu svaki milimetar puta.
Blijeda i razbarušena, Nancy je ne trepćući gledala Prenticea ravno u oči. Grubo mu se obra-tila: – Pogledaj me, Prentice! Pogledaj! Sto vidiš? Ti koji sve znaš o strahuje li? Jesi li i ti napo-sljetku licem u lice sa svojim najgorim strahom? Bjeloputom Engleskinjom oštrog jezika? Memsahibom koja te mrzi? Memsahibom koja je upravo ispucala tri metka u tebe i koja se sprema ispucati i četvrti ravno u tvoj vrat?
Podigla je pištolj do njegovog vrata.
Prentice se ljuljao na petama i činilo se da će se srušiti. Iz oba kuta usana curila mu je krv. Nagnuo se i čvrsto uhvatio za stol, ne skidajući pogled s Nancynog lica. Ali, nije pao. Nenada-nom, grčevitom snagom, zaletio se prema otvorenim vratima. Napola teturajući, napola trčeći, nespretno je bježao niz hodnik prema stražnjim vratima i služinskim sobama, ostavljajući na zidu krvave otiske dlana i krvavi trag po podu.
Nancy je opsovala, ispalila metak u njegova leđa i pojurila za njim. – Joe ju je zadržao. – Ne! Ostavi ga, Nancy! Brini za žive. Midge! U svojoj je sobi. Idi i pobrini se za nju. Drogirana je, u nesvijesti, u opasnosti!
– Sve je u redu – rekla je Nancy. – Pronašli smo je. Dickie je s njom. U nesvijesti je, ali je živa. Kad se nisi pojavio preuzeti smjenu, provjerila sam tvoj bungalov. Naurung je došao na istu pomisao i pretpostavili smo da si ovdje.
– Dickie je ovdje? Onda – vas dvoje – za ime Božje, izvucite je odavde! Ne smije ovo vidje-ti. Ne smije se pro buditi i to vidjeti!
U hodniku se čula zbrka glasova i užurbanih koraka. Dickie se pojavio iz uništene sobe s Midgc u naručju, dok je Andrew, naslonjen na Naurungovu ruku, šepesajući ulazio u kuću. Zas-tao je i zaprepašteno pogledao krvave mrlje, osjetio miris kordita, a zvuk pucnjeva još uvijek mu je odjekivao u ušima.
– Nancy! – rekao je, gotovo prostenjao. – Nancy!
Reci da si dobro!
Nespretno ju je uhvatio u naručje dok su mu se niz lice slijevale suze.
– Čuo sam pucnjavu. Bože! Mislio sam da si ti naj novija žrtva! Taj vrag! Gdje je Prentice?
– Dođite sa mnom – rekao je Joe. – Saznat ćemo.
Otišao je s četiri Nancyna metka u tijelu. A ti, Nancy – idi s Dickijem.
– Da – rekao je Naurung, iznenada neslužbeno – učinite, Bibiji, kako zapovjednik kaže.
– Naurung – ti si sad ovdje glavni. Nemoj nikoga puštati u kuću. Učini što moraš učiniti.
– Sahibe – rekao je Naurung – budite oprezni. Kobra je kliznula u svoju rupu.
Glasom hladne odlučnosti, Andrew mu je odgovorio. – Naoružan sam.
Krenuli su niz hodnik, slijedeći trag krvi.
– Mislim da znam kamo je krenuo – rekao je Andrew.
– Na kraju vrta je rijeka i obično mu je tamo privezan čamac. Nekoliko stotina metara dalje, i već je u indijskom gradu. Ako stigne do tamo, zauvijek smo ga izgubili.
– Ne ide on u indijski grad – rekao je Joe.
Oprezno su izišli u mjesečinom obasjan vrt, kroz živicu u zapušten vrt Prenticeove stare ku-će. U njemu su, zapinjući o trnjke ruža i teškom mukom se probijajući kroz grmlje, napokon pronašli puteljak kojim su krenuli zajedno. U nespretnoj žurbi, Andrew se zabio u stablo mohi-va s kojeg se srušio vodopad blijedih cvjetova izrazito snažnog mirisa.
– Budite oprezni – upozorio je Joe – možda je nao ružan.
Tiho su krenuli dalje.
Mogulska sjenica sad je u cijelosti bila na vidiku i, unatoč lošem predosjećaju, Joe je na tre-nutak zastao, pogođen njezinom ljepotom. Blijeda i vedra na mjesečini, činilo se kao da se namjerno izdvaja od krvavih djela te noći. Islamska joj se kupola uzdizala prema zvijezdama obasjanom nebu; pojačani kapci zatvarali su joj prozore, a vodoskok sitnih mirisnih crvenih ruža penjao se uz njih. Joe je nijemo pokazao prema otvorenim vratima.
Andrew je izvadio pištolj i njih dvojica su stajali svaki sjedne strane vrata i pomno osluški-vali. Ništa se nije čulo. Joe je kimnuo glavom i oni su ušli. Isprva nisu ništa vidjeli, ali nakon nekog vremena su postali svjesni Prenticea, koji kao daje klečao u podnožju kreveta, s glavom zarivenom u ruke.
Joe je kleknuo pokraj njega, razdvojio nabore njegove košulje i opipao mu srce. Podigao je krvlju zamrljanu ruku i rekao: – Mrtav. Naposljetku.
– Štoje radio? – čudeći se upitao je Andrew. – Zašto je došao ovamo?
Joe je izvadio šibicu iz džepa i zapalio je. Ugledao je svjetiljku na stolu pa ju je upalio i po-digao. U prostoriji su bili nanizani ukrašeni ormari, od kojih je svaki bio obojen blistavim bo-jama u stilu mogulskog carstva, s dražesno oslikanim, i s nimalo manje ljubavi restauriranim prizorima iz mogulske mitologije. Na stolu su bile postavljene boje i kistovi. Prostorija je imala nešto od svetišta.
S iznenađujućom nježnošću, Andrew je ispružio ruku i uhvatio Prenticea za rame, okrećući ga na leđa. Mrtvim je rukama čvrsto držao – od svih neprimjerenih stvari – stiješnjeni cvijet koji je nekoć možda bio crven, i pohabanu školsku vježbenicu iz koje je, kad gaje Andrew pret-resao, svežanj fotografija i papira pao na pod. Joe je podigao jednu fotografiju i ugledao zapa-njujuće lijepog mladića. Nasmiješen, stajao je pokraj rijeke nag do pasa, odjeven u pamučne gaće. Na sljedećoj je fotografiji bio isti mladić nekoliko godina ranije, na leđima ponija. Treću je Joe prepoznao. Istu je fotografiju već vidio u obiteljskom albumu Prenticeovih, nasmijanog, zgodnog mladića u čijoj je blistavoj, tamnoj kosi bila grančica ruža. Ove su fotografije pričale priču o mladosti i muževnosti Chedija Kliana. Sretan do posljednjeg trenutka. Lijep do posljed-njeg trenutka.
– Tko je to? – upitao je Andrew. – Tko bi to mogao biti?
– To je Chedi Khan – odgovorio je Joe. – Vječna ljubav Prenticeovog života. – I sve mu je objasnio.
Nakon fotografija, pozornost su posvetili vježbenici na čijoj je naslovnici pisalo MISIJA I ŠKOLA SVETOG LUKE. ARMZAN KHEL. Stranice su bile zamrljane Prenticeovom krvlju, i oni su ih otvarali jednu po jednu.
– Dječja vježbenica – rekao je Andrew. – Početnica iz engleskog, čini mi se.
– Chedi Khan – rekao je Joe. – Prentice gaje poslao u školu Misije svetog Luke. Anglikan-skim očevima, ali je on dvaput pobjegao i oba se puta vratio k njemu.
Prelistavali su početnicu i tražili, dok naposljetku nisu došli do stranice ispisane rukom – očito zadatkom.
– Kakavje vaš hindustanski? – upitao je Joe. – Može te li ovo pročitati?
– Trebao bih moći – odgovorio je Andrew, prateći tekst prstom. – Da vidim… Dakle, kaže, „G.Pu od C.K. – a”. To nije nikakva zagonetka. No, što je ovo? Ovaj…
„Nemoj me sprečavati da te slijedim”… mislim daje ta ko… „jer, gdje god da jesi…ja ću te slijediti…” Evo, čekaj te malo – rekao je Andrew. – Ovo znam! Prokletstvo, pa ovo je prijevod iz Biblije! Upravo nešto što bi, pretposta vljam, očevi zadali kao zadatak iz pisanja ili prijevod na hindustanski.
Napola je zatvorio oči u nastojanju da se sjeti teksta i polako recitirao: – „Nemoj me tjerati da te ostavim i odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod, i tvoj Bog moj je Bog.
Gdje ti umreš, umrijet ću i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo osim smrti rastavi od tebe.” Nijemo su se pogledali.
– Iz knjige o Ruti – rekao je Andrew, čudeći se.
– To je ljubavno pismo – rekao je Joe. – To je Chedi Khanova objava Prenticeu kad ga je poslao u školu, „…ako me što drugo osim smrti rastavi od tebe…” To je to. O tome je riječ. A Prentice je to smatrao najljepšim što mu se u životu dogodilo. Jedinim u životu. Andrew, mi to možemo samo naslućivati!
Joe je sjeo na pete, a Andrew na pod.
– Dakle – rekao je Andrew – kao što kažeš, to sve go vori.
– Ne baš sve – odgovorio je Joe. Podigao je krvlju za mrljanu vježbenicu i otvorio je na za-dnjoj stranici. – Ovo sve govori.
Rukopis je bio Prenticeov, italik, bezbrižno nakošen.
– „Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka; jecajući govoraše ovako: Si-ne Abšalome, sine moj, sine moj! Oh, da sam ja umro mjesto tebe. G.P.1910.”
Dickie ih je srdito pogledao jednog za drugim. – Sve ovo je posve nepotrebno. Savršeno sam kadra brinuti se za sebe i ne vidim nijedan razlog zašto bi itko od vas riskirao glavu zbog mene.
Andrew se nije ni najmanje obazirao na njegov prosvjed, nego je smireno rezimirao upravo utvrđen dogovor. – Od osam do ponoći, ja ću biti na straži. Od ponoći do četiri ujutro Joe, a od četiri ujutro dok mu ne dođe smjena, Naurung. Je li to jasno i dogovoreno? Dickie, možeš ti biti ponosan i neovisan koliko god želiš, ali ne zaboravi s kime imamo posla – opsjednutim, osveto-ljubivim ubojicom. Nisam Patan, ali posve sam svjestan melmastije – znaš što želim reći. Ti si, Dickie, moj gost, i provodit ćeš ovdje stoje više moguće sati dnevno i sve noćne sate s nekim u blizini na straži. Ne mislim reći da bi te stalno trebalo pratiti poput sjene, ali jedan od nas bi ti stalno trebao biti u blizini. Kao stoje naglasio Joe, ništa se u mom kućnom rasporedu ne smije promijeniti – sva vrata ili prozori koji su inače otvoreni ostat će otvoreni, slugama se neće dati nijedna posebna zapovijed. Isto vrijedi i za Joea. O ovome nećemo ponovno razgovarati dok nismo apsolutno sigurni da nas nitko ne može čuti. Svaki od nas ima vatreno oružje i treba ga držati spremno za uporabu u svako vrijeme.
Dickie je slegnuo ramenima u znak predaje. – Dobro, Andrew – rekao je. – Dobro, rekao si što si imao.
– Nisam rekao što sam imao – odgovorio je Andrew.
– Izdao sam zapovijed.
I tako je tekao dan. Bio je to običan dan u Panikhatu. Midge i Nancy su izjahale zajedno, Dickie, kojeg su Bengalski sivci posjeli na konja, odigrao je ležernu jednu ili dvije partije pola. Bilo je teško reći kako je Naurung proveo dan, nenametljiv, i ujedno stalno prisutan. Joe, bolno svjestan učestalih zahtjeva ujaka Georgea za izvješćem o situaciji, sjeo je kako bi sabrao misli.
– Ovo ću morati poslati napisano rukom – pomislio je. – Prevruće je za tipkanje!
I započeo: Poštovani gospodine, Slijedom vaših uputa, poslušno sam produžio 10. ovog mje-seca vlakom u Panikhat, u društvu…
Iz pera su mu tekle standardne policijske fraze. Prisilio se usredotočiti se, prisilio se pisati uredno, bolno svjestan da bi bengalski tipkač neku dvosmislenu rečenicu lako mogao prepisati bujnom, neprikladnom prozom. Negdje oko podneva, zaključio je da više ne može; iznenada mu je bilo potrebno smireno Kittyno društvo pa je odšetao do njezinog bungalova. Približava-jući se prilazom kući, začuo je razdragani Midgein glas.
Kad je skrenuo iza ugla, ugledao ih je zajedno za stolićem s užinom. Midge je govorila. Joe je slušao. Što će, pitao se, reći? – Zaručena sam, ali je moj otac višestruki ubojica. Vjerojatno je da će moj zaručnik tijekom današnjeg dana biti umoren. – Nešto toga tipa? Ne, ni govora. Čuo je pomalo pretjeran prikaz Midgeinih pustolo vina u školi u Švicarskoj. Opisivala je čak i stoje odjenula za ples na kraju godine i koliko je koštalo, i priznala da haljinu još nije platila.
Kittyju je slušala sa simpatijama i očito uživala, potičući Midge pronicavim pitanjima na daljnja, indiskretna otkrivanja tajni.
Obratio im se i pridružio objema na verandi. Nakon nekog vremena, prilazom se dovezao Prentice, što je Joeu bilo strašno neugodno. Bio je prljav i znojan. Očito je radio.
– Jutro, Kitty. Jutro, Sandilandse. Tu si, Midge.
Tražim onog tvog mladića. Znaš li gdje bi mogao biti?
– Na polo igralištu – odgovorio je Joe, koji gaje upravo tamo vidio. – Nabacuje loptu sa Sivcima. Povest ću se s vama.
– Tata, ako ga pronađeš, moraš biti ljubazan prema njemu – rekla je Midge. – A ne onakav kakav si bio sinoć.
Okrenula se prema Kitty. – Tata baš ne odobrava Dickija.
– Nije istina da ja imam nešto posebno protiv Dickija – mirno je rekao Prentice. – Ako iko-me zamjeram – zamjeram tebi!
Rekao je to nježno.
– Tko bi mogao zamjeriti Midge Prentice, voljela bih znati? – upitala je Kitty.
– Tata može – rekla je Midge.
– Želio sam vidjeti Templara – povjerio se Prentice dok se vozio s Joeom prema igralištu. – Midge je u pra vu. Sinoć sam bio pomalo grub s dečkom. Ne odobra vam njihove zaruke. Pret-postavljam da ste već čuli? Minette je premlada – i nezrela za svoje godine. Ali, ja sam ispao grozan otac. Naravno, donekle opravdano, ali rekao sam više nego što sam doista mislio. Nema potrebe za svađom.
Pred tako normalnim ponašanjem, bilo je teško – gotovo nemoguće – vjerovati u postojanje mračnih misli. A susret između Dickija Templara i Prenticea je bio – koliko je to u tim okolnos-tima moguće – posve normalan. Prentice je, sjedne strane, bio suzdržan, ali prijateljski, Dickie pristojan, ali odlučan.
Joe je čuo Prenticea kako govori: – Morali bismo porazgovarati. Da vidimo, vi odlazite pre-kosutra – je li tako? Danas sam već poprilično zaposlen, ali sutra će biti savršeno u redu. Zašto se ne bismo odmah dogovorili? Dođite i ručajte sa mnom u Klubu. Ovdje je mnoštvo žena, po-gotovo oko Midge i Nancy. Da ne zaboravimo sveprisutnu Kitty. Osjećam se pomalo – pod pomnim nadzorom. Ha?
Dugo poslijepodne sporo je prolazilo.
Bez nade da će te noći sklopiti oko i svjestan da u ponoć treba biti na dužnosti, Joe je legao na krevet, odjeven u hlače i košulju, s Browningovim automatikom punog spremnika u korica-ma, i stavio ruke ispod glave. Promatrao je strop. Misli su ga ganjale mračnim hodnicima i čez-nuo je upaliti svjetlo, pročitati neku knjigu, ili po deseti put provjeriti je li mu pištolj pravilno napunjen i spreman ali, dogovor je bio da ne smije biti ničeg neuobičajenog. Dakle – bez svjetla u ovo doba dana. Policijski istražitelj – u slučaju da itko gleda – spava kao i inače.
U mislima je prešao ulicu koju će morati slijediti u mraku kako bi došao do Nancynog bun-galova i preuzeo smjenu od Andrewa. Brižno ju je proučio, oprezno prošao njome danju kad je bio siguran daje Prentice na pos lu i da vježba na čistini udaljenoj dobru milju. Od Andrewa je posudio par gimnastičkih cipela i bio je siguran da se bungalovu može približiti neopažen i bez izdajničkih zvukova.
Ali sad, kad je na ručnom satu koji je podigao prema mjesečini vidio da još ima trideset mi-nuta prije nego što treba zamijeniti Andrewa, Joeje bio napet. Nije ga zavarao raznježeni razgo-vor između Dickija i Prenticea. Zapravo, što je više razmišljao o njemu, to mu se činio smišlje-niji. Prentice je odašiljao poruku koja je glasila, „Nemaš razloga za brigu. Ni najmanjeg.” Više nego ikad, bio je uvjeren da će Prentice noćas udariti. Ipak je on, jednako kao Joe, bio vojnik, a Joe je zaključivao da nijedan vojnik kojemu su preostale samo dvije noći da izvede životno važan napad ne bi to ostavio za drugu noć. Ne bude li uspješan pri prvom pokušaju, ostat će mu još jedan.
Još dvadeset minuta. Izračunao je da će mu sjenovitom rutom koju je odabrao trebati sedam minuta pažljivog hoda kako bi stigao do bungalova i još minuta da se uvuče kroz stražnja vrata i zauzme svoje mjesto na verandi ispred Dickijeve sobe. Neophodno je da se pojavi točno pet minuta prije ponoći, kako se dogovorio s Andrewom. Minuturanije ili kasnije, Andrew bi mo-gao pomisliti da je riječ o nekom uljezu i raznijeti mu glavu. Nečujno se izvukao iz kreveta i na vrhovima prstiju prišao prozoru kako bi procijenio jakost mjesečine. Mjesec i zvijezde stvarali su privid dana, svijetlili tako intenzivno da se Joeu činilo da bi uz njihov sjaj mogao čitati knji-gu. Navukao je tamnu jaknu preko bijele košulje i čekao.
Pogledao je u smjeru bungalova Drummondovih i zapitao seje li Dickie, iscrpljen vježbom na polo igralištu, uspio uhvatiti imalo sna. Znao je da on, u takvim okolnostima, ne bi mogao zaspati. Sve je bilo mirno.
Joe je pogledao u suprotnom smjeru, prema vojničkim linijama i Curzon Streetu.
– Prentice! Gade! Što ti večeras kaniš?
Bio je svjestan Dickijevog brzog odlaska, možda čak i opsjednut njime. Morao se pokrenuti, i to brzo. Večeras? Sutra navečer? Čekanje!
– Da smo u lovu, rekao bih da smo zaustavili zem lju, zaustavili lisicu. To sam ja! Ja sam zaustavljač zemlje!
Umoran od ove misaone vježbe, u glavi je ponovno pretresao njihov dogovor. Tri promatra-ča čuvaju zemlju, razmišljaju oko problema, misle kroz njega, iz svih kutova, važnih i nevaž-nih.
– Dickie, jesi li dobro? Midge, jesi li dobro?
Nasmiješio se u sebi na pomisao daje dvoje ljubavnika, nezamjetno, u njegovim mislima po-stalo jedno. Bilo je nemoguće razmišljati o jednom bez drugoga.
Pogledao je kroz prozor prema žutom mjesecu, ožujskom mjesecu, i pogodila gaje jedna ta-ko jezovita i toliko razorna misao, snagom od koje mu se na trenutak činilo da će mu popustiti crijeva.
– Zaustavili smo pogrešnu zemlju!
Dvadeset treće poglavlje
Prentice ima ubilačku strpljivost pravog Patana u želji za krvnom osvetom. Prentice je meto-dičan čovjek. Neće odustati od utvrđenog obrasca. Svog obreda. Za ime Božje! – pa on ne želi Dickija mrtvog! Želi ga živog i u patnji! Jednako kao i ostale! Želi ga lišenog ljubavi njegovog života i sa spoznajom daje tako do kraja njegovog života! A brak se u to ne uklapa. To je naš zapadnjački način mišljenja. Njemu je dovoljno daje Dickie voli, a Prentice razmišlja kao Pa-tan. Oko za oko, gubitak za gubitak. Prikladnost. Uklapanje. Sam Dickie nikad nije bio u tjeles-noj opasnosti.
I još jedna uznemirujuća misao – „ožujak! Još uvijek smo u ožujku! Ne mora čekati sljedeću godinu!
Vratio mu se Kittyn glas, preziran, jedak, zabavljen, „… postoje i priče o starim, žilavim nit-kovima koji su poubijali i vlastito potomstvo kad je kodeks to zahtijevao…” – Bili smo u krivu! U krivu! U krivu!
Od strave tog zaključka zaledio mu se svaki mišić u tijelu. Nije se mogao pomaknuti. Nije mogao donijeti odluku. Da otrči do Drummonda po pomoć?
Da!
Ne! To bi značilo da putovanju mora dodati čitavu milju. Vjerojatno je već ionako prekasno! Usta su mu bila suha, oči razrogačene, uši bolno naćuljene u potrazi za svakim zvukom.
Paraliziranost je prošla i on se zatekao bez ijedne dodatne misli na cesti ispred bungalova, nečujno trčeći na mjesečini. Trčeći prema ulici Curzon. Trčeći prema Prenticeovom bungalovu.
Zaustavio se na vratima prilaza i dalje krenuo na vrhovima prstiju. Kuća je bila u savršenoj tišini. Nigdje nije bilo svjetla. Ulazna vrata su, po Prenticeovom običaju, bila otvorena. Pogle-davajući niz vrt, Joeu se na trenutak učinilo da nazire tračak svjetla iz sjenice, ali je ono brzo nestalo. I služinske nastambe stajale su u tišini. Tišini, činilo se Joeu, posvemašnje napuštenos-ti. Iz kuhinjskih ognjišta nije se izvijao ni tračak dima. Tišina je bila zlokobna, napuštenost pot-puna.
Kradomice se uspeo stepenicama na verandu i stao pokraj otvorenih vrata. Nakon samo jed-nog trenutka oklijevanja, ušao je u kuću i malo pričekao da mu se oči naviknu na dublje sjene u unutrašnjosti.
Sva unutarnja vrata bila su otvorena. Zapravo, sva osim jednih. Sigurno Midgeine spavaće sobe? Sjetio se te sobe. Sjetio se svijetlog pokućstva od bambusa i lijepih tapiserija koje je Prentice smatrao prikladnim za dobrošlicu kćerki. Sjetio se čak i rasporeda u sobi i bez imalo oklijevanja otvorio vrata.
Nemoćan od olakšanja, na ležaju ispod mreže protiv komaraca, ugledao je ispruženu Midge. Drugi je pogled, međutim, bio manje ohrabrujuć. Ležala je na leđima u neprirodnom položaju. Ruke su joj bile sklopljene na prsima u gotovo obrednoj ukočenosti. Zakoračio je prema njoj. Zabio se u stolac i sagnuo da ga pomakne u stranu. Dok gaje podizao s poda, shvatio je daje slomljen. Slomljen, zapravo, na komadiće. Pogledao je ponovno i vidio daje svo pokućstvo u sobi potrgano – smrskano. Sve su tapiserije iščupane sa zidova, a krhotine nagomilane oko Midgeina kreveta. Zakoračio je ponovno i udario nogom o nešto tvrdo. Limenku kerozina.
Očajničkim je rukama rastrgao mrežu protiv komaraca i kleknuo pokraj usnule Midge. A onda je ugledao tamnu mrlju na njezinim grudima. Zastenjao je, ispružio ruku i dotaknuo je. Ruka mu se prenula od užasa. Bila je to grančica crvenih ruža, stavljena između njezinih mlo-havih ruku. Automatski je uhvatio jednu sklopljenu ruku i opipao puls. Automatski se približio njezinom licu i udahnuo. Kakav je to miris? Godine koje je proveo u Londonu nisu ga pripremi-le za ono stoje pronašao u Indiji, ali miris hašiša znao je prepoznati. Usnama joj je okrznuo če-lo. Lagano vlažno. Midge je živa. Midge je drogirana. Midge je, kako se činilo, trebala umrijeti jednakom smrću kao i njezina majka prije dvanaest godina. Smrću na pogrebnoj lomači koja ju je sve ove godine proganjala.
Ispružio je ruku kako bi je protresao i probudio, ali gaje neki zvuk iza leda natjerao da se ok-rene.
Blijed na mjesečini i nestvaran, jedan je visoki lik nijemo stajao na vratima i promatrao ga.
Svaka dlaka na glavi mu se nakostriješila, svaki mišić na leđima zgrčio od užasa. Šapnuo je: – Chedi Klian.
Nancy se promeškoljila od nelagode i ponovno pogledala na sat. Pet minuta nakon ponoći. Andrew joj se nije pridružio u njihovoj sobi. Svako joj je ćutilo govorilo da nešto nije u redu. Nije ni očekivala da će moći spavati i smjestila se na stolac posve odjevena, u hlačama, staroj Andrewovoj košulji i mekim jahaćim čizmama. Tiho je izišla na verandu.
– Andrew! Nešto nije u redu – tiho je rekla. – Joe nije došao, zar ne? A ako nije došao ova-mo – to znači da opasnost nije ovdje… Nego negdje drugdje. Idem do njegovog bungalova.
– Ostani ovdje, Nancy, reći ću Dickiju da ode…
Ali, Nancy je već trčala.
Pretrčala je pola milje do mračnog bungalova i zastala na kraju prilaza kako bi povratila dah. Ništa se nije čulo. Ulazna vrata bila su širom otvorena. Tiho im se prišunjala, stala sa strane i osluškivala. Samo zvuk njezinog vlastitog teškog disanja. Ušla je u hodnik i krenula prema Jo-evoj sobi. Na vratima je naletjela na neki lik s turbanom i otvorila usta kako bi nekontrolirano vrisnula. Jedna joj se indijska ruka ovila preko usana i natjerala je da ih zatvori, ugušujući svaki zvuk. Srce joj je gotovo stalo. Noćne more Joan, Sheile, Alicije i Peggy pojavile su joj se kris-talno jasno pred očima. Posljednje što su one vidjele bio je užas, Indijac sa zmijom u ruci, Indi-jac s rukama ispruženim da svoju žrtvu gurne preko ruba litice, Indijac koji svoju snagu koristi kako bi zadržao ispod vode usta koja dahću za zrakom, Indijac koji siječe britvom. Nancy se počela otimati i zapela laktom o kopču remena na uniformi. Neki joj je glas žurno šapnuo na uho: – Memsahibl To sam ja, Naurung! Molim vas, budite tiho!
Chedi Klian!
Joe je u nevjerici netremice promatrao visoki lik patanskog ratnika koji je mirno stajao na mjesečini obasjanim ulaznim vratima. Dugi prsluk s resama, široke bijele hlače i košulja, pagri zamotan u turban, papuče s vezom, nož sa savijenom oštricom gurnut kroz pojas. No, zatim je u desnoj ruci te sablasti ugledao odsjaj tanke tamne cijevi i ustuknuo pred prijetnjom lugera P'08.
Ruka mu je poletjela na korice vlastitog pištolja.
– Ne budite glupi, Sandilandse! – Na bezizražajan, jednoličan Prenticeov glas, zastao je kao ukopan.
Bespomoćan, Joe je pokušao progovoriti i rukom pokazao prema Midge.
– Pustite to! Pustite! – rekao je Prentice. – Ona spava. Ništa ne možete učiniti. Zapravo, svi u našem malom krugu spavaju, osim vas i mene. Stari Andrew spava snom senilnosti, Nancy podane prostodušnosti, a Templar – naravno – može spavati snom, pretpostavljam, snažnog seksualnog uzbuđenja i iščekivanja. – Zastao je. – Jedina razlika između njega i Minette jest ta da će se on ujutro probuditi. No, u međuvremenu, pođite sa mnom.
Pokazao je lijevom rukom. U desnoj je držao pištolj nepokolebljivo uperen u Joeov trbuh. – Dođite sa mnom, Sandilandse – rekao je. – I možda bi bilo zgodno da podignete ruke. Iako bis-te bili mrtvi dugo prije nego što biste uspjeli potegnuti svoj nezgrapni pištolj. Idite samo ispred mene. Tu ćemo ući.
Pokazao je na vrata svoje radne sobe. – Na stolu ćete vidjeti kutiju šibica. Kao što vjerojatno pretpostavljate, i one su dio mojih večerašnjih priprema. Budite ljubazni i zapalite svjetiljku i, molim vas, sjednite. Zašto da nam ne bude udobno? Vrijeme tako ugodno prolazi u vašem druš-tvu.
Joe je s mukom uspio progovoriti. – Prentice! – rekao je očajnički i mrzeći samoga sebe zbog otrcanih fraza koje su curile iz njega. – Nema šanse da se izvučete s ovim! Ako nastavite, bit ćete mrtav čovjek! George Jardine ima moje izvješće. Zna sve što smo otkrili i sve što pret-postavljamo. Svojim ćete večerašnjim djelovanjem zaključiti našu istragu. Nije moj posao sav-jetovati vas, ali ipak ću to učiniti – bježite! Pobjegnite iz svega toga. Sakrijte se. Ako to ne uči-nite, nema vam spasa. Kamo god išli, što god učinili, uhvatit će vas. Drugi će nastaviti gdje smo mi stali.
– Bijeg? – rekao je Prentice. – Naravno da ću pob jeći. Bio bih loš smutljivac da nisam oba-vio potrebne pri preme.
– I – rekao je Joe, nemoćan zadržati drhtaj u glasu – ubili biste vlastitu kćerku, kćerku vaše žene?
– Krug mora biti zatvoren. – Iznenada se učinio stra stveno uvjeren. – Radio sam na ovom trenutku dvanaest godina. Od 1910. Iako, budući da ste vi jedan blesan, to vam ne bih trebao reći.
– Malo znam o vašoj ženi – rekao je Joe – iako su mi mnogi govorili o njoj. Čini se daje imala veoma slobo dan, lijep duh. Nimalo me ne čudi – nikog to ne čudi – da ste je tako silno voljeli. Ali, Prentice, zar doista misli te da će one četiri žene koje su umrle, i sad vaša kćerka koja treba biti pridodana toj smrtnoj pristojbini, utješiti taj iskričavi duh? Već ste prinijeli do-voljno žrtava u krvi da biste utažili žeđ i same Kali! Dolly nikad ne bi zahti jevala takvu odma-zdu!
Na trenutak ga je Prentice promatrao s iskrenim čuđenjem. – Moja supruga? Govorite o smr-ti moje supruge? – Ogorčeno se nasmijao. – Moja supruga! Oh, dragi Sandilandse – bez obzira na sve premaze profinjenosti, bez obzira na sve umne policijske metode kojima raspolažete, bez obzira na sva vaša pitanja i odgovore, vi i nadalje ostajete neumorni londonski redarstvenik s jednako malo mašte kao koker španijel – ili, Bulstrode! Pitam se što vi uopće znate o životu? Naime, o životu izvan granica Wimbledonea, izvan Belgravije, izvan lovačkih okruga Engles-ke? Baš ništa!
Zapovjednice, moram vam reći – patetični ste! Ne mogu vjerovati da ste pretpostavili kako je moja meta Dickie Templar. A još manje mogu vjerovati da ste doista mislili da tugujem za Dolly!
Dvadeset četvrto poglavlje
Joe se naglo spustio na stolac i njih dvojica su se u tišini promatrali preko stola dok Prentice nije nastavio: – Koliko sam samo često čuo tu frazu – „Noć kad se dogodila tragedija”… „Smrt tvoje supruge”. Nitko, ni Englez ni Indijac, nikad nije ni zamijetio činjenicu, ili ako jest, nikad o tome nije govorio, da Dolly nije umrla sama.
– Chedi Khan – prošaptao je Joe.
– Da – grubo je rekao Prentice – Chedi Khan.
Počinjete li shvaćati?
– Što s njim? – upitao je Joe. – Po svemu što čujem, on je umro pokušavajući spasiti vašu ženu, Bog ga bla goslovio. Što mi vi to pokušavate reći?
– Ništa ne pokušavam reći – odgovorio je Prentice u izljevu gnjeva. – Govorim vam, ako imate uši kojima ćete čuti, da Dolly nije bila ništa. Ništa! U najboljem slučaju, bila je promisku-itetna kurvica i zavrijedila je umrijeti.
Umrla je upravo onako kako je često živjela – pijana! Ne bih žrtvovao ni psa daje spasim i ne bih se ni trenutka trudio osvetiti je. Ali… – Ta je imena izgovorio polako, kao da recitira neku litaniju – Carmichael, Forbes, Simms Warburton, Somersham i Templar te noći – „noći kad se dogodila tragedija”, ako je baš želite tako zvati – gdje su oni bili? Pijani i ravnodušni! Bili su na nekoliko minuta udaljenosti od bungalova. Njihov bi dolazak, sam zvuk kopita njiho-vih konja, rastjerao dakoite prije nego što bi imali priliku napraviti veliku štetu. Da su se pokre nuli kad su čuli znak za uzbunu, da su imali imalo muže vnosti, imalo časti – odnosno, časti onako kako je poimamo mi na sjeveru – prolili bi vlastitu krv da ga spase. Ali, oni su ga pustili da umre! Pretpostavljam da čak nisu ni znali da su ga pustili da umre. No, kako su godine pro-lazile i trava rasla, svaki od njih je platio. Svaki je osuđen na životni vijek s bolnim gubitkom. A sad i Templar! Junak Ghurka! Sad i on plaća svoj račun.
– Vi ste ludi – rekao je Joe. – Vi ste doista ludi. Ovo je ludilo! Demencija!
– Lud? Možete reći da sam lud, možete i vjerovati da je tako, ali – Chedi Khan bio je ljubav mojeg života. Bio je bistar i čist. Bio je lijep. Volio me je i ja sam volio nje ga. Sve bih učinio za njega. Nisam mogao zamisliti ništa što bi mi više ispunilo život nego da mi je bilo dopušte no umrijeti za njega. Ispunjavao me radošću, ispunjavao me nadom, ispunjavao me obećanjem života koji bi nam se otvorio, ali, umjesto toga, i zahvaljujući njihovoj nebrizi, umro je s pija-nom ženom u naručju, sam i u mukama! Kako bih oprostio onima koji su mi to oduzeli? Zbog njega mije srce pjevalo! Prošli su mnogi mjeseci prije ne go što sam doista prihvatio činjenicu da ga nema, a godi ne koje su prošle nimalo nisu ublažile moj gubitak.
Joe gaje slušao, zaprepašten.
„Veći Patan od Patana.” Ponovno je u mislima čuo Kittyn glas. A ovdje je pred njim bio pri-padnik plemena, nemilosrdan, nepopustljiv, uvjeren u ispravnost svog ponašanja. Njegov orlov-ski profil, tamne pozorne oči zasjenjene gustim obrvama, od njegovanog engleskog naglaska činili su besmislicu.
– Ovako ste – kao Patan – naučili razmišljati u dje tinjstvu? – upitao je Joe. – Kao što kažu: željezo se kuje dok je vruće. Izopačen. Zauvijek izopačen.
– Još uvijek ste pravi policajac! Nekoliko minuta vas dijeli od smrti, Sandilandse, a vi još uvijek pokušavate shvatiti. – Sažalno se nasmiješio. – I ponovno bez imalo uspjeha!
Zastao je, i Joe se pobojao da se pita da li da ga ustrijeli od dosade i svrši s tim ili da popusti porivu koji je kod ubojica tako često vidio, porivu da objasne svoje postupke. Da nekome, ma-kar to bio i policajac koji ih je uhapsio, izlože svoje motive. Rade sami, nikome se ne mogu povjeriti, ne mogu opravdati svoja djela i, onog trenutka kad su otkriveni, osjećaju nekontroli-ranu potrebu ispričati svoju priču. Na tu je potrebu kockao i kod Prenticea.
– Nikakvo čudo što su vas ljudi zamjenjivali za Indijca – rekao je. – Dobro vas poznajem – nekoliko puta smo razgovarali – ipak, čak bih vas i ja teško razlikovao od pravog urođenika…
Prentice se podrugljivo nasmijao. – Glupan! – prezrivo je rekao. – Doista ne vidite, zar ne? Perceptivni ste jednako kao onaj debilni zapovjednik policije kojeg Andrew drži u službi. Slije-pi je idiot dvaput razgovarao sa mnom i oba ta puta nije vidio dalje od smeđe kože, sloja šafra-na i pepela, oznake kaste i turbana. Ja jesam Indijac! Da budem precizan, poluIndijac. Otac mije bio Englez, a majka, moja prava majka, bila je Patanka, pripadnica planinskog plemena Pahari.
Joe ga je zaprepašteno promatrao. Što je Naurung stariji rekao o svom razgovoru sa skela-rom? „Bio je Indijac, sahibe, od glave do pete.” Nestrpljivim pokretom, Prentice je spustio ru-kav svoje široke košulje do pazuha i otkrio mišićavu, tamnu ruku. – Nema potrebe za bojom! Mogu se pojaviti nag pred bilo kojim Englezom i jedino što će on vidjeti bit će Indijac. Bilo je jednostavno približiti se onim glupim, slijepim Engleskinjama. Za njih je muškarac smeđe kože prizor s kojeg treba odvratiti pogled, manje važan od komada pokućstva.
Zvučao je ogorčeno i Joe se odmah toga uhvatio. – Mislim da ti se inemsahibe nimalo ne sviđaju. Prema svojim žrtvama nisi pokazao nimalo samilosti, zapravo, rekao bih, da ti je priči-nilo znatno zadovoljstvo ubiti ih.
– Ne sviđaju? Mrzim ih. Vjerojatno znate daje šarmantni engleski običaj da gospoda odbace svoju indijsku ljubavnicu kad se ožene na daljinu? Kad se moj otac oženio ženom tek pristig-lom iz Engleske, odbacio je moju majku, iako ju je nastavio posjećivati. Engleskinja, koja mu je u svakom drugom pogledu ispunjavala zahtjeve, nije imala djece koju je on želio. Mene je rodi-la majka Patanka i moj otac je imao okrutnu ideju da natjera svoju suprugu da me prizna kao vlastito dijete. Bili smo stacionirani u jednoj veoma udaljenoj bazi na dalekom sjeverozapadu, tako da za to gotovo nitko nije znao, niti mogao pričati o njegovoj prijevari. Moja prava majka glumila je moju aju i ja sam odrastao uz nju, volio je, i volio patanski način života. Moja me je engleska majka, naravno, mrzila, i činila sve stoje mogla kako bi mi zagorčala život. Doista je bila izvanredno domišljata u okrutnostima.
– „Dajte mi dijete prvih sedam godina njegovog ži vota i moje je zauvijek” – citirao je Joe. – Tko je to rekao?
Jezuiti, zar ne? Na isti način, strahovi i mržnje koje u tim nježnim godinama usvojimo zauvi-jek će utjecati na naš život.
– Koga citirate? Freuda? Junga? Sanilandsa? Poštedite me psihologije! Reći ću jednostavno da su mi Engles kinje sa svojim bijelim licima, oštrim jezicima i dokolicom postale prokletstvo.
– Ali ste se oženili s Dolly?
– Uzeo sam ženu kako bih pospješio karijeru, Sandilandse.
– A Midge? – Joe se jedva usudio upitati.
– Oh, mislim… ne, posve sam siguran… daje Midge moja kćerka, ako ste na to mislili. Ali, dijete koje je Dolly nosila kad je umrla… no, tko zna?
– One žene koje ste ubili – očajnički je rekao Joe – svaku na drukčiji način, i to takav koji bi joj bio najužasniji…?
– Ponovno zaboravljate Chedija Khana! Izvukli smo ga iz sela u plamenu i strah od vatre ostao je u njemu do kraja njegovog života…
Joe je u mislima ugledao nizove kanti za gašenje požara poslaganih u hodniku spaljenog bungalova. Ne kako bi smirile Dolh/ne strahove, nego Chedi Khanove.
– … i naposljetku gaje vatra uhvatila. Svaki dan raz mišljam o tome koliko gaje to moralo koštati, o užasu koji je zacijelo osjećao kad se okrenuo i probijao kroz pla men kako bi pokušao spasiti – što? – jednu pijanu, bez vrijednu Engleskinju!
– Ali, Midge – Prentice, zacijelo znate da je od te noći otprije dvanaest godina, strah od vat-re duboko u Midgeinu srcu! Zao vam je Chedi Khana i njegovog uža sa, zar ne možete osjećati to isto i za Midge?
– Zatvaram krug – ponovio je Prentice. – Tako je pravedno. Tako mora biti. Neće biti sama. Moj posao je završen i ja ću poći s njom.
Na ovu posljednju, jezovitu objavu Joe je odustao od svake nade. Naposljetku je shvatio. Ne postoji nijedan raz log koji bi mogao upotrijebiti, ništa čime bi ga mogao uvjeriti, nikakvo cjen-kanje s fanatikom koji se odlučio ubiti. Već je neko vrijeme Joe bio svjestan neznatnih šumova u kući iza svojih leđa. Podigao je glas u pokušaju da ih prikrije. Je li se možda Midge osvijesti-la? Sluša li ih? Ako je tako, shvatit će što se događa i otrčati po pomoć. Možda će doći u sobu? Čak i to bi moglo odvući Prenticeovu pozornost, stoje upravo ono štoJoeu treba. Prenticeove misli bile su toliko glasne da nije bio svjestan nikakvih zvukova. Ali, sad je zašutio tišinom koja prethodi nasilnom činu. – Turobni sati dvojbe prije no što započne mahnitost – pomislio je Joe, ali se u njegovom slučaju nije radilo o satima, nego o sekundama. Kako bi prikrio daljnje zvukove, Joe je skočio na noge, kao da je silno ožalošćen i počeo divljački urlati na Prenticea.
– Gade! – povikao je. – Ubio bi vlastitu kćerku i nosio to kao kletvu kroz vječnost?
Cijev Lugera slijedila je Joeove pokrete, uperena u njegov trbuh.
– Možda ti to zoveš umorstvom…
Jedan se lik pojavio na vratima. Lik sa dvadesetdvomilimetarskim pištoljem Smith and Wesson.
Nancy je naslonila cijev na lijevu podlakticu i opalila.
Metak je pogodio Prenticea u rame i zavrtio ga. Pištolj mu je iskočio iz ruke, kliznuo preko radnog stola i bučno sletio na pod na udaljenoj strani prostorije. Opalila je ponovno, ali je pro-mašila. Pucala je i treći put i pogodila ga ravno u prsa. Iz usta mu je sunuo mlaz krvi i curio niz bijelu košulju.
Joe je gurnuo luger daleko od Prenticea, izvukao vlastiti pištolj, uperio ga u Prenticea i zapo-čeo: – Giles Prentice, uhapšeni ste…
Njegove riječi naglo je prekinuo nestrpljivi povik i još jedan pucanj iz Nancynog pištolja. Pogodila je Prenticea u prsa i drugi put i oprezno mu se približavala, držeći ga na nišanu svaki milimetar puta.
Blijeda i razbarušena, Nancy je ne trepćući gledala Prenticea ravno u oči. Grubo mu se obra-tila: – Pogledaj me, Prentice! Pogledaj! Sto vidiš? Ti koji sve znaš o strahuje li? Jesi li i ti napo-sljetku licem u lice sa svojim najgorim strahom? Bjeloputom Engleskinjom oštrog jezika? Memsahibom koja te mrzi? Memsahibom koja je upravo ispucala tri metka u tebe i koja se sprema ispucati i četvrti ravno u tvoj vrat?
Podigla je pištolj do njegovog vrata.
Prentice se ljuljao na petama i činilo se da će se srušiti. Iz oba kuta usana curila mu je krv. Nagnuo se i čvrsto uhvatio za stol, ne skidajući pogled s Nancynog lica. Ali, nije pao. Nenada-nom, grčevitom snagom, zaletio se prema otvorenim vratima. Napola teturajući, napola trčeći, nespretno je bježao niz hodnik prema stražnjim vratima i služinskim sobama, ostavljajući na zidu krvave otiske dlana i krvavi trag po podu.
Nancy je opsovala, ispalila metak u njegova leđa i pojurila za njim. – Joe ju je zadržao. – Ne! Ostavi ga, Nancy! Brini za žive. Midge! U svojoj je sobi. Idi i pobrini se za nju. Drogirana je, u nesvijesti, u opasnosti!
– Sve je u redu – rekla je Nancy. – Pronašli smo je. Dickie je s njom. U nesvijesti je, ali je živa. Kad se nisi pojavio preuzeti smjenu, provjerila sam tvoj bungalov. Naurung je došao na istu pomisao i pretpostavili smo da si ovdje.
– Dickie je ovdje? Onda – vas dvoje – za ime Božje, izvucite je odavde! Ne smije ovo vidje-ti. Ne smije se pro buditi i to vidjeti!
U hodniku se čula zbrka glasova i užurbanih koraka. Dickie se pojavio iz uništene sobe s Midgc u naručju, dok je Andrew, naslonjen na Naurungovu ruku, šepesajući ulazio u kuću. Zas-tao je i zaprepašteno pogledao krvave mrlje, osjetio miris kordita, a zvuk pucnjeva još uvijek mu je odjekivao u ušima.
– Nancy! – rekao je, gotovo prostenjao. – Nancy!
Reci da si dobro!
Nespretno ju je uhvatio u naručje dok su mu se niz lice slijevale suze.
– Čuo sam pucnjavu. Bože! Mislio sam da si ti naj novija žrtva! Taj vrag! Gdje je Prentice?
– Dođite sa mnom – rekao je Joe. – Saznat ćemo.
Otišao je s četiri Nancyna metka u tijelu. A ti, Nancy – idi s Dickijem.
– Da – rekao je Naurung, iznenada neslužbeno – učinite, Bibiji, kako zapovjednik kaže.
– Naurung – ti si sad ovdje glavni. Nemoj nikoga puštati u kuću. Učini što moraš učiniti.
– Sahibe – rekao je Naurung – budite oprezni. Kobra je kliznula u svoju rupu.
Glasom hladne odlučnosti, Andrew mu je odgovorio. – Naoružan sam.
Krenuli su niz hodnik, slijedeći trag krvi.
– Mislim da znam kamo je krenuo – rekao je Andrew.
– Na kraju vrta je rijeka i obično mu je tamo privezan čamac. Nekoliko stotina metara dalje, i već je u indijskom gradu. Ako stigne do tamo, zauvijek smo ga izgubili.
– Ne ide on u indijski grad – rekao je Joe.
Oprezno su izišli u mjesečinom obasjan vrt, kroz živicu u zapušten vrt Prenticeove stare ku-će. U njemu su, zapinjući o trnjke ruža i teškom mukom se probijajući kroz grmlje, napokon pronašli puteljak kojim su krenuli zajedno. U nespretnoj žurbi, Andrew se zabio u stablo mohi-va s kojeg se srušio vodopad blijedih cvjetova izrazito snažnog mirisa.
– Budite oprezni – upozorio je Joe – možda je nao ružan.
Tiho su krenuli dalje.
Mogulska sjenica sad je u cijelosti bila na vidiku i, unatoč lošem predosjećaju, Joe je na tre-nutak zastao, pogođen njezinom ljepotom. Blijeda i vedra na mjesečini, činilo se kao da se namjerno izdvaja od krvavih djela te noći. Islamska joj se kupola uzdizala prema zvijezdama obasjanom nebu; pojačani kapci zatvarali su joj prozore, a vodoskok sitnih mirisnih crvenih ruža penjao se uz njih. Joe je nijemo pokazao prema otvorenim vratima.
Andrew je izvadio pištolj i njih dvojica su stajali svaki sjedne strane vrata i pomno osluški-vali. Ništa se nije čulo. Joe je kimnuo glavom i oni su ušli. Isprva nisu ništa vidjeli, ali nakon nekog vremena su postali svjesni Prenticea, koji kao daje klečao u podnožju kreveta, s glavom zarivenom u ruke.
Joe je kleknuo pokraj njega, razdvojio nabore njegove košulje i opipao mu srce. Podigao je krvlju zamrljanu ruku i rekao: – Mrtav. Naposljetku.
– Štoje radio? – čudeći se upitao je Andrew. – Zašto je došao ovamo?
Joe je izvadio šibicu iz džepa i zapalio je. Ugledao je svjetiljku na stolu pa ju je upalio i po-digao. U prostoriji su bili nanizani ukrašeni ormari, od kojih je svaki bio obojen blistavim bo-jama u stilu mogulskog carstva, s dražesno oslikanim, i s nimalo manje ljubavi restauriranim prizorima iz mogulske mitologije. Na stolu su bile postavljene boje i kistovi. Prostorija je imala nešto od svetišta.
S iznenađujućom nježnošću, Andrew je ispružio ruku i uhvatio Prenticea za rame, okrećući ga na leđa. Mrtvim je rukama čvrsto držao – od svih neprimjerenih stvari – stiješnjeni cvijet koji je nekoć možda bio crven, i pohabanu školsku vježbenicu iz koje je, kad gaje Andrew pret-resao, svežanj fotografija i papira pao na pod. Joe je podigao jednu fotografiju i ugledao zapa-njujuće lijepog mladića. Nasmiješen, stajao je pokraj rijeke nag do pasa, odjeven u pamučne gaće. Na sljedećoj je fotografiji bio isti mladić nekoliko godina ranije, na leđima ponija. Treću je Joe prepoznao. Istu je fotografiju već vidio u obiteljskom albumu Prenticeovih, nasmijanog, zgodnog mladića u čijoj je blistavoj, tamnoj kosi bila grančica ruža. Ove su fotografije pričale priču o mladosti i muževnosti Chedija Kliana. Sretan do posljednjeg trenutka. Lijep do posljed-njeg trenutka.
– Tko je to? – upitao je Andrew. – Tko bi to mogao biti?
– To je Chedi Khan – odgovorio je Joe. – Vječna ljubav Prenticeovog života. – I sve mu je objasnio.
Nakon fotografija, pozornost su posvetili vježbenici na čijoj je naslovnici pisalo MISIJA I ŠKOLA SVETOG LUKE. ARMZAN KHEL. Stranice su bile zamrljane Prenticeovom krvlju, i oni su ih otvarali jednu po jednu.
– Dječja vježbenica – rekao je Andrew. – Početnica iz engleskog, čini mi se.
– Chedi Khan – rekao je Joe. – Prentice gaje poslao u školu Misije svetog Luke. Anglikan-skim očevima, ali je on dvaput pobjegao i oba se puta vratio k njemu.
Prelistavali su početnicu i tražili, dok naposljetku nisu došli do stranice ispisane rukom – očito zadatkom.
– Kakavje vaš hindustanski? – upitao je Joe. – Može te li ovo pročitati?
– Trebao bih moći – odgovorio je Andrew, prateći tekst prstom. – Da vidim… Dakle, kaže, „G.Pu od C.K. – a”. To nije nikakva zagonetka. No, što je ovo? Ovaj…
„Nemoj me sprečavati da te slijedim”… mislim daje ta ko… „jer, gdje god da jesi…ja ću te slijediti…” Evo, čekaj te malo – rekao je Andrew. – Ovo znam! Prokletstvo, pa ovo je prijevod iz Biblije! Upravo nešto što bi, pretposta vljam, očevi zadali kao zadatak iz pisanja ili prijevod na hindustanski.
Napola je zatvorio oči u nastojanju da se sjeti teksta i polako recitirao: – „Nemoj me tjerati da te ostavim i odem od tebe: jer kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod, i tvoj Bog moj je Bog.
Gdje ti umreš, umrijet ću i ja, gdje tebe pokopaju, pokopat će i mene. Neka mi Jahve uzvrati svakim zlom i nevoljom ako me što drugo osim smrti rastavi od tebe.” Nijemo su se pogledali.
– Iz knjige o Ruti – rekao je Andrew, čudeći se.
– To je ljubavno pismo – rekao je Joe. – To je Chedi Khanova objava Prenticeu kad ga je poslao u školu, „…ako me što drugo osim smrti rastavi od tebe…” To je to. O tome je riječ. A Prentice je to smatrao najljepšim što mu se u životu dogodilo. Jedinim u životu. Andrew, mi to možemo samo naslućivati!
Joe je sjeo na pete, a Andrew na pod.
– Dakle – rekao je Andrew – kao što kažeš, to sve go vori.
– Ne baš sve – odgovorio je Joe. Podigao je krvlju za mrljanu vježbenicu i otvorio je na za-dnjoj stranici. – Ovo sve govori.
Rukopis je bio Prenticeov, italik, bezbrižno nakošen.
– „Kralj zadrhta, pope se u gornju odaju nad vratima i zaplaka; jecajući govoraše ovako: Si-ne Abšalome, sine moj, sine moj! Oh, da sam ja umro mjesto tebe. G.P.1910.”
13 Re: Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža Uto Jan 10, 2012 6:58 pm
Margita
Administrator
Dvadeset peto poglavlje
Andrew je sklopio oči od iscrpljenosti i suosjećanja. Naslonio se na krevet i nakon nekog vremena ispružio ruku kako bi uhvatio Joevu. – Odlično učinjeno! – rekao je. – Vi ste to učinili.
– Učinio? – ogorčeno je upitao Joe. – Bože! Kakav nered!
– Nitko ne bi mogao učiniti više. Ne mogu se sjeti ti nikoga tko bi mogao učiniti toliko kao vi.
– A Prentice? – rekao je Joe. – Što s Prenticeom? Što mogu misliti o njemu?
– Mislite ovo – daje bio zao čovjek, opasan i okrutan i daje dobio stoje zaslužio. A što se ti-če Nancy – moje supruge! – tako mi Boga, Joe, ponosim se njome! Mislite i na još nešto – Midge je živa u ovoj krvlju zaprljanoj kući, a tamo je sve to smjeralo.
– Ja nisam učinio ništa – rekao je Joe. – Baš ništa. Samo sam pustio da se događaji odmota-ju. A Prenticeova smrt – to nije moje djelo. Ni to što je Midge živa nije moje djelo.
– Gluposti, čovječe – odlučno gaje razuvjeravao Andrew. – Sve ste učinili! Došli ste do nje na vrijeme. Sve ste riješili. Vidio sam onu sobu – onu lomaču. Još neko liko minuta, i on bi bio zapalio šibicu.
– Ali, što ćemo, dovraga, sad? Kako ćemo sve to ob jasniti Midge?
– Prenticea ne možemo ostaviti ovdje – naglo od lučivši, rekao je Andrew i pokušao ustati. Joe gaje povu kao i ispravio. Kad je bio čvrsto na nogama, Andrew je preuzeo zapovjedništvo. – Idite po Naurunga. Tijelo ćemo odnijeti natrag u kuću. – S nelagodom je dodao: – To je za-povijed, Joe. Odnesite ga u kuću!
– Uništit ćemo dokaze – rekao je Joe. – Trebao bi ležati ovdje gdje je ubijen.
– Za čiji pregled, Joe? Vaš i moj. Vi ste predstavnik policije kojeg je guverner postavio da riješi ovaj slučaj i neposredno ste odgovorni meni. Ja sam vrhovni uprav nik Panikhata. Ja predstavljam zakon. Moram li čitavom svijetu reći da je zapovjednik čuvene i uvažene konja ničke pukovnije okrutno ubio četiri žene – supruge svo jih kolega časnika – u razdoblju od de-setak godina, daje pokušao ubiti vlastitu kćerku i da gaje ustrijelila upravnikova žena? Kako vam to zvuči?
– Ne čitavom svijetu – rekao je Joe. – Ne, svijet to možda ne mora znati, ali postoji barem jedna osoba koja mora čuti istinu.
Ostavljajući Andrewa da pazi na tijelo, Joe se vratio do bungalova i pozvao Naurunga. Zaje-dno su krenuli kroz vrt. Teškom su mukom donijeli Prenticea i položili ga na njegov krevet. Pogledali su njegovo ogorčeno, osvetničko lice, omekšano u smrti.
– Ima plemenito lice – rekao je Joe obzirno.
– Ima lice vraga! – strastveno se usprotivio Naurung.
– Zaslužio je umrijeti. Nekoliko puta. Da sam ga barem mogao natjerati da pati onako kako su drugi zbog njega patili! Bog mu neće oprostiti, ni ja, Naurung Singh, mu neću nikad oprosti-ti! Ali, sad shvaćam što mora biti učinjeno.
Izvadio je kutiju šibica iz džepa i upalio svjetiljku, postavljajući je na stolić pokraj Prentice-ove glave. Uz njezino treperavo svjetlo, na trenutak se učinilo da se, u smrti, taj naprasit čovjek smiješi.
Naurung se s iznenađujućim autoritetom okrenuo prema Andrewu.
– A sad vas, sahibe, molim – vratite se k niemsahib i gospođici i povedite zapovjednika sa sobom. Ostavite me ovdje. Ja sam zadužen za mjesto zločina. Otići ću sjesti na verandu i priče-kati jutro. Možda čak i zaspem. Ljudi su notorno neoprezni kad spavaju. Posebice nakon svega što se dogodilo.
– Andrew! – zabrinuto je rekao Joe. – Razmisli, mo lim te, o tome što činiš! Prikrivanje do-kaza…
– Oh, Joe – sa simpatijom je rekao Andrew – vi ste vječiti dobar Centurion! Znate da imam pravo. Naurung – imam li pravo?
– Da, doista, sahibe. – Okrenuo se prema Joeu. – Mislite na gospođicu. Probudit će se u tra-gičnan nesret ni slučaj. Neće se probuditi u lomači, krvavim mrljama, spoznaji da joj je otac višestruki ubojica. Mislim na nju, ne mislim na policijsku proceduru.
Kittyna proročanska primjedba ponovno mu je zazvonila u glavi: „Treba misliti na žive, a meni su oni važniji od mrtvih. Možda čak i važniji od istine.” Stajalište toliko suprotno njego-vome, toliko oprečno njegovom školovanju i uvjerenjima da ga nije mogao prihvatiti. Sto bi moglo biti važnije od istine? No, možda postavlja pogrešno pitanje. Ne bi li trebao pitati, tko bi mogao biti važniji od istine? Odgovor je bio jasan i neposredan. Midge. Nancy. Andrew.
Bez ijcdnog dodatnog pitanja, Joe je ponudio Andrewu ruku i zajedno su krenuli mračnom ulicom.
Postajem malo prestar za ovakve stvari! Davno mi je prošlo vrijeme za spavanje. Neće mi biti nimalo žao kad se vratimo svom uobičajenom životu – promrljao je Andrew kroz stisnute zube dok je teškom mukom koračao uz Joea. – Bulstrodeu odite ujutro. Ne sad. Dajte Naurungu priliku da malo pospremi.
– Kako sad stvari izgledaju, mislim da bi i Bulstrode mogao zamijetiti da se dogodilo nešto neobično! – rekao je Joe.
Zastali su na kraju prilaza bungalovu Drummondovih kako bi dali Andrewu vremena da povrati dah i obojica muškaraca su pogledali u nebo. Bio je to nepomičan trenutak prije zore.
– Dobri Bože, uskoro ćemo čuti budnicu – rekao je Andrew. – Treba toliko toga urediti. Za početak, pogreb.
Razgovarat ću s Neddyjem. Sivci su veoma dobri u tak vim stvarima. Pretpostavljam da tre-bam obavijestiti i Georgeajardinea… Objava za tisak… Mislim da mu je Mid ge najbliži rod. Sve to ovisi o meni kao njezinom skrbni ku i izvršitelju Gilesove oporuke…
Nastavio je mrmljati. Službena osoba već je zamjenjivala očajnog sudionika krvavih noćnih zbivanja. Ali, Joe još nije raščistio sve dvojbe. Okrenuo se i pogledao prema ulici Curzon. S rijeke se uzdizala bijela maglica i vijugala kroz divljinu vrta dosežući do bungalova. – Churel – pomislio je Joe. – Došla je po njega. Ona će mu se osvetiti za one nedužne duše. Bože, kako sam umoran!
Na trenutak su stajali zajedno, izgubljeni svak u svojim mislima. Naposljetku je Andrew re-kao. – Hajdemo, još samo nekoliko stepenica! Maknimo se s ulice. Bilo bi užasno neugodno da nas netko vidi ovdje zajedno, prekrivene krvlju, ustiju razjapljenih na mjesec.
Dvadeset šesto poglavlje
Nebo boje šafrana na istoku najavljivalo je zoru kad je Joe došao do štala. Prešao je rukom preko lica i shvatio daje i zamrljan krvlju i neobrijan, i da bi nekom prolazniku izgledao otrcano i sumnjivo. Učinio je najviše stoje mogao; brzo je zarinuo glavu u kantu u štali i zgrabio ručnik s obližnjeg čavla, oprao se i malo osvježio. Nije pogrešno procijenio svog čovjeka. Brzim ho-dom, William Somersham, točan u sekundu, pojavio se na vidiku. Kad je ugledao Joea, zastao je kao ukopan.
– Sandilandse! – rekao je. – Pa, vi sve više ranite! Sto vas dovodi ovamo? Upravo sam kre-nuo na jahanje. Zašto mi se ne pridružite? – Pomnije ga pogledavši, zamijetio je krvave mrlje. – Što se dogodilo? Što vam se dogodilo?
– Somersham – rekao je Joe, uhvativši ga za lakat. – Williame, nešto morate znati.
Konji su se iznenada počeli meškoljiti od nelagode i njuškati zrak. Trenutak kasnije, miris dima donesen na vjetru dopro je i do Joevih nosnica. – Dođite sa mnom – rekao je i poveo So-mershama do vrata. Zvijezde su tamnjele, mjesec je visio na obzoru ispred njih. Joe je pokazao prema ulici Curzon.
– Pogledajte tamo!
Riječna maglica sad se kovitlala, poput pokrova, oko bungalova. Dok su promatrali, utišani jezovitošću prizora, iz otvorenih vrata i prozora počela je istjecati gušća bjelina.
– Dobri Bože! – rekao je Somersham. – Što je to?
Što mi to pokazujete? Pa, to je požar? Je li ono Prenticeova kuća? U požaru? Ponovno? San-dilandse, koji se to vrag događa? Ne mogu vjerovati!
Paralizirani, promatrali su kako iskre iskaču iz krova, a žuti plamen oblizuje rubove slame. Žuti plamen pretvorio se u pokrov narančastog koji je skočio uvis i, uz uzvik očaja, njih dvojica su promatrali kako krvavocrvena užarena lopta eksplodira s krova i na trenutak visi iznad kuće.
– Kriste! Znate, već sam ovo vidio, prije dvanaest go dina – rekao je Somersham. – Nije sad valjda ponovno!
Brza buka trube razbila je jutarnju tišinu.
– Moramo otići do kuće! – žurno je rekao Somer sham. – Moramo požuriti!
– Ne! Ne. Williame, molim vas, poslušajte me.
Znam da tamo nema nikog živog. Postoji nešto što mo rate znati.
Dok su njih dvojica promatrali kuću, vatrogasna kola koja su vukli konji pohvalnom su brzi-nom dojurila iz pješadijskih linija, a mahnito ih je vozio bradati Sikh za kojim je trčećim kora-kom išla shropshirska vatrogasna brigada.
– Ostanite, Williame – rekao je Joe – i poslušajte me.
Zadnji put kad smo razgovarali, upitali ste me jesam li imalo bliže rješenju.
– Da, sjećam se – odgovorio je Somersham. – Dali ste mi nade.
– Sad vam mogu dati i više od nade. Imam ubojicu.
– Peginog ubojicu?
– Ne samo vaše žene – nego i Joan Carmichael, Sheile Forbes, Alicie Simms Warburton i – da nije bilo mi losti Božje – vlastite kćerke. Bio je to Giles Prentice.
– Prentice, kažete? Prentice je učinio te grozne stva ri? I još je živ?
– Nije – rekao je Joe. – Mrtav je. Mrtav. Priznao je svoje zločine. Namjeravao je ubiti i vlas-titu kćerku. Ubijen je u pokušaju.
Ošamućen, Somersham se okrenuo i stropoštao na balu sijena.
– Prentice? – upitao je. – Kako? Zašto?
– Potrudit ću se objasniti vam – rekao je Joe, uzalud se tapšući po džepovima. Ispružio je ruku. – Dajte mi ci garetu, pomaknite se malo i reći ću vam. – Pridružio mu se na bali sijena.
Pažljivo je izložio čitavu priču o Prenticeovoj pokvarenosti, završavajući rječima: – Andrew Drummond mi je rekao, „Pronađi ga. Ti ga pronađi, a ja ću ga strijeljati.” Pronašao sam ga, iako bi možda bilo točnije reći da mi se sam objavio, kako takvi ljudi često čine, nesposobni vjerovati da bi itko mogao osujetiti njihovu nakanu, ali ustrijelila gaje Nancy.
– Nancy! I, što sad? – upitao je William. – Nancy – je li ona – ovaj – u redu? Je li na sigur-nom? Sto bi to bi lo? Opravdano umorstvo? Nadam se da nije u nevolji sa zakonom…
– Trebat će, naravno, obaviti neke formalnosti, ali ne, mislim da nije u nevolji sa zakonom. Nisam zabrinut za Nancy, nego za Midge.
– Midge?
– Prenticeovu kćerku, Minette.
– Naravno, Midge. Siroto dijete. Ali, slušajte, Sandilandse, govorim vam, Prenticeova kuća je u plamenu.
Dokazi će biti uništeni, neće li? Mora li ona saznati što se dogodilo? Mora li znati da joj je otac bio višestruki ubo jica? Ne bi li bilo moguće zatajiti joj te informacije?
Joe je dugo oklijevao prije nego što je odgovorio. – Williame, vi ste jedina osoba na svijetu koja to može reći. Ja ne mogu privesti ubojicu vaše žene pravdi i zatajiti činjenice od Midge.
– Pravdi! – eksplodirao je Somersham. – Daje Prentice živ, već bih ja pronašao načina da ga privedem pravdi. Glupi Billy Somersham pronašao bi snage! Ali, ovako kako jest, Joe, za ime Božje – poštedite to dijete, a što se ostalog tiče, prepustite ga Božjem sudu.
Dvadeset sedmo poglavlje
Jeka plotuna kojeg je iznad groba Gilesa Prenticea ispalio streljački vod shropshirske lagane pješadije utihnula je, a s njom i štropot kotača lafete koja gaje donijela od kuće do pukovnij-skog groblja. Buka kopita šest sivih konja Batemanove konjice naposljetku je iščezla, a gusto zbijeni nizovi konjanika Sivaca – s crnim trakama žalovanja ovijenim oko turbana – u suzama su se raspršili prema svojim barakama u kojima će u privatnosti tugovati za čovjekom koji ih je žive i zdrave doveo natrag iz Francuske. – Ipak ih ima nekolicina koji će plakati za njim – po-mislio je Joe. Promatrao je kako Prenticeovog konja obloženih kopita, s Prenticeovim čizmama okrenutim naopačke, obješenim svaka s jedne strane sedla, odvode u štalu.
Daimler Georgea Jardinea s vozačom u odori i lakajem čekao je ispred Nancynog bungalova. – Pretpostavljam da bih trebao ući i porazgovarati s ujakom George – ora – rekao je Joe – ali ne još.
Upravo u tom trenutku začuo se snažan glas George Jardinea. – Joe! Tu ste! Moram ići, ali prošećite nekoliko metara sa mnom, molim vas.
Provukao je ruku kroz Joevu i njih dvojica su kod vrata groblja skrenuli na suprotnu stranu od ožalošćenih. – Ništa ne govorite, Joe – rekao je. – Nemojte mi ništa govoriti. Postoje izvjes-ne stvari koje ne želim znati. „Smrt nesretnim slučajem” – to je sve što sam trebao čuti.
– A baš sam namjeravao provesti današnji dan pišući vam izvješće – rekao je Joe.
– Ne želim ga – odgovorio je George. – Pustite da mrtvi zakopaju svoje mrtve. Priznajem – podigli ste teret s ovoga mjesta. Osjećam daje tako. Svi to osjećaju. Sto vam još mogu reći? Čestitam, valjda. Dakle – čestitam!
– Bila je to prava zbrka – mrzovoljno je rekao Joe.
– Ni približno onakva kakva bi bila da niste bili ov dje – nikad to nemojte zaboraviti!
Krenuo je ulicom natrag prema Nancynoj kući, ali se okrenuo i rekao: – Oh, usput, Joe – onaj trgovac kojeg ste vi i Naurung pronašli – svjedok kojega je Bulstrode pustio u slučaju Peggy Somersham – policija gaje napokon dostigla u Bombayu. Divan izum, taj telegraf! Imali ste, naravno, pravo – ožujak je na njegovom rasporedu bio mjesec kad bi redovito posjećivao Panikhat. Odlično ste to uočili! Očito neki vjerski manijak. I to ste zaključili! Mislim da ćemo već sljedećeg tjedna objaviti da imamo priznanje. Ne bih se čudio daje odgovoran za još nereda po čitavoj zemlji. Kad bi se itko potrudio istražiti. Ha? Molim? Da zaključimo slučaj i sljedećeg ožujka nema razloga za paniku. Vjerujem da se Naurungu smiješi promaknuće, a vi?
Njegovo je krupno ružičasto lice bilo tako vedro, iskreno i sretno da mu je, na trenutak, Joe doista povjerovao.
Onda? – upitala je Kitty, zauzimajući guvernerovo mjesto pokraj Joea.
– „Kapetani i kraljevi odlaze, buka i vika zamire…” Pretpostavljam da ćete i vi ubrzo otići. Otići iz zem lje žaljenja. Bez žaljenja, pitam se? Ostavljajući djelić sr ca za sobom?
– O, da – odgovorio je Joe. – To svakako.
Kitty ga je pogledala nesmiljeno i ispitivački. – Još nešto ostavljate za sobom? U redu je – ne morate mi odgovoriti. Svi misle da sam najneodgovornija tračerica u čitavom Bengalu, ali to nije istina. Vaša tajna – bude lije – sa mnom je sigurna!
Onda, Nancy? – rekao je Joe.
– Onda, Joe? – odgovorila je Nancy. – Evo nas.
– Nisam želio ostati, a sad kad je došlo do toga, ne želim otići.
– Moraš otići, Joe. Sigurna sam da to znaš. Što se mene tiče, ja već danima živim kao na na-tegnutoj žici.
Ponekad je bilo teško, prokleto teško, ali postalo bi ne moguće. Moglo bi funkcionirati jedi-no da ti do mene ni je nimalo stalo, a laskam si da…
– Ne moraš si laskati – prekinuo ju je Joe. – Stalo mi je više no što mogu izreći.
– Idi i ljubazno se oprosti od Andrewa, hoćeš li? On te kuje u zvijezde! To mi se sviđa.
– Andrew je veoma dobar čovjek – rekao je Joe. – Sve nas je one noći vodio.
– U pravu si. Dobar je. Odmah sam to zamijetila, još davno u St Omeru.
A zatim, nakon stanke: – Jesam li te prevarila, Joe? Jesi li bio prevaren?
– Nakratko, možda.
– I je li ti smetalo?
Joe je oklijevao, razmišljajući da li da kaže istinu. Naposljetku je rekao: – Ne. Dirnulo me, možda mi je čak i polaskalo, a sad – što, zaboga, mogu reći? Nešto glupo kao stoje – nadam se da će sve ispasti kako želiš.
– Želiš li znati što se događa?
– Razmišljao sam o tome. Iskreni odgovor je ne. Bio bih žalostan zbog tebe kad bih saznao da nije upalilo, a zbog sebe kad bih saznao da jest. Znaš, nisam ni ja od ka mena!
Brižno pazeći da ga nitko ne slijedi i nadajući se da ga nitko ne vidi, vratio se do groblja. U ruci je držao grančicu sitnih crvenih ruža.
– Posljednja kašmirska ruža – rekao je položivši je na grobni humak.
– Vidjela sam vas da se vraćate i pomislila slijediti vas – začuo je poznati glas iza leda, a za-tim mu je Midge prišla i stala pokraj njega. Njezino bljedilo i vitki stas nag lašavala je haljina koju je odjenula, Nancyna oprava od crne svile, žurno prilagođena njezinoj veličini, i duga nis ka posuđenih bisera. Izgledala je tako krhko daje Joe od mah ispružio ruku daje podupre.
– Smiješno – rekla je. – Ista nanije pomisao pala na pamet. I ja sam željela nešto učiniti. I ja sam mu donije la cvijeće. Uvijek je volio ove sitne crvene ružice, pa ću staviti svoje pokraj va-ših. Sto ste ono rekli, „Posljednja kašmirska ruža?” Jesu li to kašmirske ruže? Evo ih, jedne pokraj drugih.
Joea je obuzelo sažaljenje i suza mu je zapekla oko. Ispružio je ruke i privukao Midge. Polo-žila je glavu na njegovo rame. – Tužna sam – rekla je. – Veoma tužna. Čudno je to – ne mogu plakati.
– Ti si jedna hrabra djevojka – rekao je Joe. – Pukov nikova kćerka.
Midge je naposljetku zaplakala. – Ne osjećam se kao pukovnikova kćerka – rekla je kroz su-ze. – Sad kad su mi umrli i otac i majka, ostala sam posve sama.
– A Dickie? – usudio se upitati Joe.
– O, da, imam Dickija – rekla je, brišući suze o Joevo rame. – Dickie, naravno. Otišao je u Peshawar i sad – vjerojatno zvuči grozno to što ću reći – ali, možemo se vjenčati čim Nancy obavi pripreme. – Zamišljeno je pog ledala u grob.
– Vjerujem da bi naposljetku odobrio vaš brak – ugodno je rekao Joe.
– Voljela bih da mogu to misliti – iznenadivši ga, od govorila je Midge. – Joe? – Kratko je oklijevala. – Ovo što svi govore – daje riječ o strašnoj nesreći… daje prevrnuo svjetiljku pokraj kreveta i sve to… to jednostavno nije is tina. Zar ne? Morate mi reći istinu, Joe.
Sa smirenošću koju nije osjećao, Joe je rekao: – Kako to mislite, Midge? Bio je nesretan slu-čaj.
Midge je odmahnula glavom. – Nisam ja takva budala, Joe, i znam zašto ste vi i Nancy i – da, i Dickie s vama, on je u tome s vama – pokušavali sakriti istinu od mene. Ali, riješila sam zagonetku. Probudila sam se kod Nancy s osjećajem velike mučnine i pokušali su mi reći daje to od nečega što sam pojela. Nije bilo. Bilo je to od nečega što sam popila. Nečega što mi je tata prije spavanja donio u čaši. Od toga mi se odmah prispavalo. Zašto bi on htio da prespavam čitavu noć i da se ne probudim? Reći ću vam…
Joeu se ledila krv u žilama, ali morao je dopustiti Midge da nastavi.
– Bilo je to zato što… oh, za sve sam ja kriva… Joe, on je kanio počiniti samoubojstvo. Pla-nirao gaje. Ponovno smo se strašno posvađali i rekla sam mu da ću pobjeći s Dickijem – otići s njim kad se bude vraćao u pukovniju.
Nisam to mislila ozbiljno! Ali, mislim da on to nije mo gao podnijeti. Izgubio je moju maj-ku, a sad bi izgubio i mene. Mislim da više nije imao ništa zbog čega bi živio. Ja sam ga ubila, Joe, zar ne?
– Slušaj me, Midge – rekao je Joe, nježno je gladeći po kosi – slušaj iskusnog londonskog policajca, molim te – najboljeg što Scotland Yard može ponuditi. Znamo za drogu i da, Nancyje izmislila priču o trovanju hranom, iako sad mislim da smo ti možda odmah trebali reći istinu. Giles je mislio da bi ti mogla pokušati pobjeći i kako bi te spriječio da u ponoć iskočiš kroz prozor u Dickijevo naručje, dao ti je lijek za spavanje. Nancy kaže, ne previše snažan. Mislimo daje on pokušao ostati budan čitajući knjigu, na straži, gotovo do zore. Mora daje naposljetku ipak zadrijemao i prevrnuo svjetiljku. Zapravo, Nancy misli daje možda imao i srčani udar i daje svjetiljku prevrnuo kad je umro. Inače bi ga, naravno, vrućina i plamen probudili. Na tvoju sreću, Midge, Naurung Singh je slučajno prolazio onuda i izvukao te. Vratio se i po Gilesa, ali je bilo prekasno.
Midge ga je pogledala razrogačenih očiju, gorljivo promatrajući njegovo lice. – Joe? Je li to istina? Doista mi govorite istinu?
Joe je kratko razmislio. – Nije nemoguće da bih ti lagao – iako ja ne mogu zamisliti okolnos-ti u kojima bih to učinio. Za Dickija znam da bi ti lagao kad bi mislio da te od nečega štiti, ali – Naurung Singh? On će ti reći daje Giles bio u krevetu s prevrnutom svjetiljkom kad je umro. Da je tvoj otac namjeravao počiniti samoubojstvo, jednostavno bi otišao u vrt i ubio se. Znaš svog oca! Stari ratnik kao stoje Giles ne bi obukao pidžamu i otišao u krevet s dobrom knjigom!
Midge se, nasmiješena i uplakana istodobno, popela na vrhove prstiju i poljubila ga.
– Neka mi bude oprošteno! – rekao je Joe, ali to nije rekao naglas.
Andrew je sklopio oči od iscrpljenosti i suosjećanja. Naslonio se na krevet i nakon nekog vremena ispružio ruku kako bi uhvatio Joevu. – Odlično učinjeno! – rekao je. – Vi ste to učinili.
– Učinio? – ogorčeno je upitao Joe. – Bože! Kakav nered!
– Nitko ne bi mogao učiniti više. Ne mogu se sjeti ti nikoga tko bi mogao učiniti toliko kao vi.
– A Prentice? – rekao je Joe. – Što s Prenticeom? Što mogu misliti o njemu?
– Mislite ovo – daje bio zao čovjek, opasan i okrutan i daje dobio stoje zaslužio. A što se ti-če Nancy – moje supruge! – tako mi Boga, Joe, ponosim se njome! Mislite i na još nešto – Midge je živa u ovoj krvlju zaprljanoj kući, a tamo je sve to smjeralo.
– Ja nisam učinio ništa – rekao je Joe. – Baš ništa. Samo sam pustio da se događaji odmota-ju. A Prenticeova smrt – to nije moje djelo. Ni to što je Midge živa nije moje djelo.
– Gluposti, čovječe – odlučno gaje razuvjeravao Andrew. – Sve ste učinili! Došli ste do nje na vrijeme. Sve ste riješili. Vidio sam onu sobu – onu lomaču. Još neko liko minuta, i on bi bio zapalio šibicu.
– Ali, što ćemo, dovraga, sad? Kako ćemo sve to ob jasniti Midge?
– Prenticea ne možemo ostaviti ovdje – naglo od lučivši, rekao je Andrew i pokušao ustati. Joe gaje povu kao i ispravio. Kad je bio čvrsto na nogama, Andrew je preuzeo zapovjedništvo. – Idite po Naurunga. Tijelo ćemo odnijeti natrag u kuću. – S nelagodom je dodao: – To je za-povijed, Joe. Odnesite ga u kuću!
– Uništit ćemo dokaze – rekao je Joe. – Trebao bi ležati ovdje gdje je ubijen.
– Za čiji pregled, Joe? Vaš i moj. Vi ste predstavnik policije kojeg je guverner postavio da riješi ovaj slučaj i neposredno ste odgovorni meni. Ja sam vrhovni uprav nik Panikhata. Ja predstavljam zakon. Moram li čitavom svijetu reći da je zapovjednik čuvene i uvažene konja ničke pukovnije okrutno ubio četiri žene – supruge svo jih kolega časnika – u razdoblju od de-setak godina, daje pokušao ubiti vlastitu kćerku i da gaje ustrijelila upravnikova žena? Kako vam to zvuči?
– Ne čitavom svijetu – rekao je Joe. – Ne, svijet to možda ne mora znati, ali postoji barem jedna osoba koja mora čuti istinu.
Ostavljajući Andrewa da pazi na tijelo, Joe se vratio do bungalova i pozvao Naurunga. Zaje-dno su krenuli kroz vrt. Teškom su mukom donijeli Prenticea i položili ga na njegov krevet. Pogledali su njegovo ogorčeno, osvetničko lice, omekšano u smrti.
– Ima plemenito lice – rekao je Joe obzirno.
– Ima lice vraga! – strastveno se usprotivio Naurung.
– Zaslužio je umrijeti. Nekoliko puta. Da sam ga barem mogao natjerati da pati onako kako su drugi zbog njega patili! Bog mu neće oprostiti, ni ja, Naurung Singh, mu neću nikad oprosti-ti! Ali, sad shvaćam što mora biti učinjeno.
Izvadio je kutiju šibica iz džepa i upalio svjetiljku, postavljajući je na stolić pokraj Prentice-ove glave. Uz njezino treperavo svjetlo, na trenutak se učinilo da se, u smrti, taj naprasit čovjek smiješi.
Naurung se s iznenađujućim autoritetom okrenuo prema Andrewu.
– A sad vas, sahibe, molim – vratite se k niemsahib i gospođici i povedite zapovjednika sa sobom. Ostavite me ovdje. Ja sam zadužen za mjesto zločina. Otići ću sjesti na verandu i priče-kati jutro. Možda čak i zaspem. Ljudi su notorno neoprezni kad spavaju. Posebice nakon svega što se dogodilo.
– Andrew! – zabrinuto je rekao Joe. – Razmisli, mo lim te, o tome što činiš! Prikrivanje do-kaza…
– Oh, Joe – sa simpatijom je rekao Andrew – vi ste vječiti dobar Centurion! Znate da imam pravo. Naurung – imam li pravo?
– Da, doista, sahibe. – Okrenuo se prema Joeu. – Mislite na gospođicu. Probudit će se u tra-gičnan nesret ni slučaj. Neće se probuditi u lomači, krvavim mrljama, spoznaji da joj je otac višestruki ubojica. Mislim na nju, ne mislim na policijsku proceduru.
Kittyna proročanska primjedba ponovno mu je zazvonila u glavi: „Treba misliti na žive, a meni su oni važniji od mrtvih. Možda čak i važniji od istine.” Stajalište toliko suprotno njego-vome, toliko oprečno njegovom školovanju i uvjerenjima da ga nije mogao prihvatiti. Sto bi moglo biti važnije od istine? No, možda postavlja pogrešno pitanje. Ne bi li trebao pitati, tko bi mogao biti važniji od istine? Odgovor je bio jasan i neposredan. Midge. Nancy. Andrew.
Bez ijcdnog dodatnog pitanja, Joe je ponudio Andrewu ruku i zajedno su krenuli mračnom ulicom.
Postajem malo prestar za ovakve stvari! Davno mi je prošlo vrijeme za spavanje. Neće mi biti nimalo žao kad se vratimo svom uobičajenom životu – promrljao je Andrew kroz stisnute zube dok je teškom mukom koračao uz Joea. – Bulstrodeu odite ujutro. Ne sad. Dajte Naurungu priliku da malo pospremi.
– Kako sad stvari izgledaju, mislim da bi i Bulstrode mogao zamijetiti da se dogodilo nešto neobično! – rekao je Joe.
Zastali su na kraju prilaza bungalovu Drummondovih kako bi dali Andrewu vremena da povrati dah i obojica muškaraca su pogledali u nebo. Bio je to nepomičan trenutak prije zore.
– Dobri Bože, uskoro ćemo čuti budnicu – rekao je Andrew. – Treba toliko toga urediti. Za početak, pogreb.
Razgovarat ću s Neddyjem. Sivci su veoma dobri u tak vim stvarima. Pretpostavljam da tre-bam obavijestiti i Georgeajardinea… Objava za tisak… Mislim da mu je Mid ge najbliži rod. Sve to ovisi o meni kao njezinom skrbni ku i izvršitelju Gilesove oporuke…
Nastavio je mrmljati. Službena osoba već je zamjenjivala očajnog sudionika krvavih noćnih zbivanja. Ali, Joe još nije raščistio sve dvojbe. Okrenuo se i pogledao prema ulici Curzon. S rijeke se uzdizala bijela maglica i vijugala kroz divljinu vrta dosežući do bungalova. – Churel – pomislio je Joe. – Došla je po njega. Ona će mu se osvetiti za one nedužne duše. Bože, kako sam umoran!
Na trenutak su stajali zajedno, izgubljeni svak u svojim mislima. Naposljetku je Andrew re-kao. – Hajdemo, još samo nekoliko stepenica! Maknimo se s ulice. Bilo bi užasno neugodno da nas netko vidi ovdje zajedno, prekrivene krvlju, ustiju razjapljenih na mjesec.
Dvadeset šesto poglavlje
Nebo boje šafrana na istoku najavljivalo je zoru kad je Joe došao do štala. Prešao je rukom preko lica i shvatio daje i zamrljan krvlju i neobrijan, i da bi nekom prolazniku izgledao otrcano i sumnjivo. Učinio je najviše stoje mogao; brzo je zarinuo glavu u kantu u štali i zgrabio ručnik s obližnjeg čavla, oprao se i malo osvježio. Nije pogrešno procijenio svog čovjeka. Brzim ho-dom, William Somersham, točan u sekundu, pojavio se na vidiku. Kad je ugledao Joea, zastao je kao ukopan.
– Sandilandse! – rekao je. – Pa, vi sve više ranite! Sto vas dovodi ovamo? Upravo sam kre-nuo na jahanje. Zašto mi se ne pridružite? – Pomnije ga pogledavši, zamijetio je krvave mrlje. – Što se dogodilo? Što vam se dogodilo?
– Somersham – rekao je Joe, uhvativši ga za lakat. – Williame, nešto morate znati.
Konji su se iznenada počeli meškoljiti od nelagode i njuškati zrak. Trenutak kasnije, miris dima donesen na vjetru dopro je i do Joevih nosnica. – Dođite sa mnom – rekao je i poveo So-mershama do vrata. Zvijezde su tamnjele, mjesec je visio na obzoru ispred njih. Joe je pokazao prema ulici Curzon.
– Pogledajte tamo!
Riječna maglica sad se kovitlala, poput pokrova, oko bungalova. Dok su promatrali, utišani jezovitošću prizora, iz otvorenih vrata i prozora počela je istjecati gušća bjelina.
– Dobri Bože! – rekao je Somersham. – Što je to?
Što mi to pokazujete? Pa, to je požar? Je li ono Prenticeova kuća? U požaru? Ponovno? San-dilandse, koji se to vrag događa? Ne mogu vjerovati!
Paralizirani, promatrali su kako iskre iskaču iz krova, a žuti plamen oblizuje rubove slame. Žuti plamen pretvorio se u pokrov narančastog koji je skočio uvis i, uz uzvik očaja, njih dvojica su promatrali kako krvavocrvena užarena lopta eksplodira s krova i na trenutak visi iznad kuće.
– Kriste! Znate, već sam ovo vidio, prije dvanaest go dina – rekao je Somersham. – Nije sad valjda ponovno!
Brza buka trube razbila je jutarnju tišinu.
– Moramo otići do kuće! – žurno je rekao Somer sham. – Moramo požuriti!
– Ne! Ne. Williame, molim vas, poslušajte me.
Znam da tamo nema nikog živog. Postoji nešto što mo rate znati.
Dok su njih dvojica promatrali kuću, vatrogasna kola koja su vukli konji pohvalnom su brzi-nom dojurila iz pješadijskih linija, a mahnito ih je vozio bradati Sikh za kojim je trčećim kora-kom išla shropshirska vatrogasna brigada.
– Ostanite, Williame – rekao je Joe – i poslušajte me.
Zadnji put kad smo razgovarali, upitali ste me jesam li imalo bliže rješenju.
– Da, sjećam se – odgovorio je Somersham. – Dali ste mi nade.
– Sad vam mogu dati i više od nade. Imam ubojicu.
– Peginog ubojicu?
– Ne samo vaše žene – nego i Joan Carmichael, Sheile Forbes, Alicie Simms Warburton i – da nije bilo mi losti Božje – vlastite kćerke. Bio je to Giles Prentice.
– Prentice, kažete? Prentice je učinio te grozne stva ri? I još je živ?
– Nije – rekao je Joe. – Mrtav je. Mrtav. Priznao je svoje zločine. Namjeravao je ubiti i vlas-titu kćerku. Ubijen je u pokušaju.
Ošamućen, Somersham se okrenuo i stropoštao na balu sijena.
– Prentice? – upitao je. – Kako? Zašto?
– Potrudit ću se objasniti vam – rekao je Joe, uzalud se tapšući po džepovima. Ispružio je ruku. – Dajte mi ci garetu, pomaknite se malo i reći ću vam. – Pridružio mu se na bali sijena.
Pažljivo je izložio čitavu priču o Prenticeovoj pokvarenosti, završavajući rječima: – Andrew Drummond mi je rekao, „Pronađi ga. Ti ga pronađi, a ja ću ga strijeljati.” Pronašao sam ga, iako bi možda bilo točnije reći da mi se sam objavio, kako takvi ljudi često čine, nesposobni vjerovati da bi itko mogao osujetiti njihovu nakanu, ali ustrijelila gaje Nancy.
– Nancy! I, što sad? – upitao je William. – Nancy – je li ona – ovaj – u redu? Je li na sigur-nom? Sto bi to bi lo? Opravdano umorstvo? Nadam se da nije u nevolji sa zakonom…
– Trebat će, naravno, obaviti neke formalnosti, ali ne, mislim da nije u nevolji sa zakonom. Nisam zabrinut za Nancy, nego za Midge.
– Midge?
– Prenticeovu kćerku, Minette.
– Naravno, Midge. Siroto dijete. Ali, slušajte, Sandilandse, govorim vam, Prenticeova kuća je u plamenu.
Dokazi će biti uništeni, neće li? Mora li ona saznati što se dogodilo? Mora li znati da joj je otac bio višestruki ubo jica? Ne bi li bilo moguće zatajiti joj te informacije?
Joe je dugo oklijevao prije nego što je odgovorio. – Williame, vi ste jedina osoba na svijetu koja to može reći. Ja ne mogu privesti ubojicu vaše žene pravdi i zatajiti činjenice od Midge.
– Pravdi! – eksplodirao je Somersham. – Daje Prentice živ, već bih ja pronašao načina da ga privedem pravdi. Glupi Billy Somersham pronašao bi snage! Ali, ovako kako jest, Joe, za ime Božje – poštedite to dijete, a što se ostalog tiče, prepustite ga Božjem sudu.
Dvadeset sedmo poglavlje
Jeka plotuna kojeg je iznad groba Gilesa Prenticea ispalio streljački vod shropshirske lagane pješadije utihnula je, a s njom i štropot kotača lafete koja gaje donijela od kuće do pukovnij-skog groblja. Buka kopita šest sivih konja Batemanove konjice naposljetku je iščezla, a gusto zbijeni nizovi konjanika Sivaca – s crnim trakama žalovanja ovijenim oko turbana – u suzama su se raspršili prema svojim barakama u kojima će u privatnosti tugovati za čovjekom koji ih je žive i zdrave doveo natrag iz Francuske. – Ipak ih ima nekolicina koji će plakati za njim – po-mislio je Joe. Promatrao je kako Prenticeovog konja obloženih kopita, s Prenticeovim čizmama okrenutim naopačke, obješenim svaka s jedne strane sedla, odvode u štalu.
Daimler Georgea Jardinea s vozačom u odori i lakajem čekao je ispred Nancynog bungalova. – Pretpostavljam da bih trebao ući i porazgovarati s ujakom George – ora – rekao je Joe – ali ne još.
Upravo u tom trenutku začuo se snažan glas George Jardinea. – Joe! Tu ste! Moram ići, ali prošećite nekoliko metara sa mnom, molim vas.
Provukao je ruku kroz Joevu i njih dvojica su kod vrata groblja skrenuli na suprotnu stranu od ožalošćenih. – Ništa ne govorite, Joe – rekao je. – Nemojte mi ništa govoriti. Postoje izvjes-ne stvari koje ne želim znati. „Smrt nesretnim slučajem” – to je sve što sam trebao čuti.
– A baš sam namjeravao provesti današnji dan pišući vam izvješće – rekao je Joe.
– Ne želim ga – odgovorio je George. – Pustite da mrtvi zakopaju svoje mrtve. Priznajem – podigli ste teret s ovoga mjesta. Osjećam daje tako. Svi to osjećaju. Sto vam još mogu reći? Čestitam, valjda. Dakle – čestitam!
– Bila je to prava zbrka – mrzovoljno je rekao Joe.
– Ni približno onakva kakva bi bila da niste bili ov dje – nikad to nemojte zaboraviti!
Krenuo je ulicom natrag prema Nancynoj kući, ali se okrenuo i rekao: – Oh, usput, Joe – onaj trgovac kojeg ste vi i Naurung pronašli – svjedok kojega je Bulstrode pustio u slučaju Peggy Somersham – policija gaje napokon dostigla u Bombayu. Divan izum, taj telegraf! Imali ste, naravno, pravo – ožujak je na njegovom rasporedu bio mjesec kad bi redovito posjećivao Panikhat. Odlično ste to uočili! Očito neki vjerski manijak. I to ste zaključili! Mislim da ćemo već sljedećeg tjedna objaviti da imamo priznanje. Ne bih se čudio daje odgovoran za još nereda po čitavoj zemlji. Kad bi se itko potrudio istražiti. Ha? Molim? Da zaključimo slučaj i sljedećeg ožujka nema razloga za paniku. Vjerujem da se Naurungu smiješi promaknuće, a vi?
Njegovo je krupno ružičasto lice bilo tako vedro, iskreno i sretno da mu je, na trenutak, Joe doista povjerovao.
Onda? – upitala je Kitty, zauzimajući guvernerovo mjesto pokraj Joea.
– „Kapetani i kraljevi odlaze, buka i vika zamire…” Pretpostavljam da ćete i vi ubrzo otići. Otići iz zem lje žaljenja. Bez žaljenja, pitam se? Ostavljajući djelić sr ca za sobom?
– O, da – odgovorio je Joe. – To svakako.
Kitty ga je pogledala nesmiljeno i ispitivački. – Još nešto ostavljate za sobom? U redu je – ne morate mi odgovoriti. Svi misle da sam najneodgovornija tračerica u čitavom Bengalu, ali to nije istina. Vaša tajna – bude lije – sa mnom je sigurna!
Onda, Nancy? – rekao je Joe.
– Onda, Joe? – odgovorila je Nancy. – Evo nas.
– Nisam želio ostati, a sad kad je došlo do toga, ne želim otići.
– Moraš otići, Joe. Sigurna sam da to znaš. Što se mene tiče, ja već danima živim kao na na-tegnutoj žici.
Ponekad je bilo teško, prokleto teško, ali postalo bi ne moguće. Moglo bi funkcionirati jedi-no da ti do mene ni je nimalo stalo, a laskam si da…
– Ne moraš si laskati – prekinuo ju je Joe. – Stalo mi je više no što mogu izreći.
– Idi i ljubazno se oprosti od Andrewa, hoćeš li? On te kuje u zvijezde! To mi se sviđa.
– Andrew je veoma dobar čovjek – rekao je Joe. – Sve nas je one noći vodio.
– U pravu si. Dobar je. Odmah sam to zamijetila, još davno u St Omeru.
A zatim, nakon stanke: – Jesam li te prevarila, Joe? Jesi li bio prevaren?
– Nakratko, možda.
– I je li ti smetalo?
Joe je oklijevao, razmišljajući da li da kaže istinu. Naposljetku je rekao: – Ne. Dirnulo me, možda mi je čak i polaskalo, a sad – što, zaboga, mogu reći? Nešto glupo kao stoje – nadam se da će sve ispasti kako želiš.
– Želiš li znati što se događa?
– Razmišljao sam o tome. Iskreni odgovor je ne. Bio bih žalostan zbog tebe kad bih saznao da nije upalilo, a zbog sebe kad bih saznao da jest. Znaš, nisam ni ja od ka mena!
Brižno pazeći da ga nitko ne slijedi i nadajući se da ga nitko ne vidi, vratio se do groblja. U ruci je držao grančicu sitnih crvenih ruža.
– Posljednja kašmirska ruža – rekao je položivši je na grobni humak.
– Vidjela sam vas da se vraćate i pomislila slijediti vas – začuo je poznati glas iza leda, a za-tim mu je Midge prišla i stala pokraj njega. Njezino bljedilo i vitki stas nag lašavala je haljina koju je odjenula, Nancyna oprava od crne svile, žurno prilagođena njezinoj veličini, i duga nis ka posuđenih bisera. Izgledala je tako krhko daje Joe od mah ispružio ruku daje podupre.
– Smiješno – rekla je. – Ista nanije pomisao pala na pamet. I ja sam željela nešto učiniti. I ja sam mu donije la cvijeće. Uvijek je volio ove sitne crvene ružice, pa ću staviti svoje pokraj va-ših. Sto ste ono rekli, „Posljednja kašmirska ruža?” Jesu li to kašmirske ruže? Evo ih, jedne pokraj drugih.
Joea je obuzelo sažaljenje i suza mu je zapekla oko. Ispružio je ruke i privukao Midge. Polo-žila je glavu na njegovo rame. – Tužna sam – rekla je. – Veoma tužna. Čudno je to – ne mogu plakati.
– Ti si jedna hrabra djevojka – rekao je Joe. – Pukov nikova kćerka.
Midge je naposljetku zaplakala. – Ne osjećam se kao pukovnikova kćerka – rekla je kroz su-ze. – Sad kad su mi umrli i otac i majka, ostala sam posve sama.
– A Dickie? – usudio se upitati Joe.
– O, da, imam Dickija – rekla je, brišući suze o Joevo rame. – Dickie, naravno. Otišao je u Peshawar i sad – vjerojatno zvuči grozno to što ću reći – ali, možemo se vjenčati čim Nancy obavi pripreme. – Zamišljeno je pog ledala u grob.
– Vjerujem da bi naposljetku odobrio vaš brak – ugodno je rekao Joe.
– Voljela bih da mogu to misliti – iznenadivši ga, od govorila je Midge. – Joe? – Kratko je oklijevala. – Ovo što svi govore – daje riječ o strašnoj nesreći… daje prevrnuo svjetiljku pokraj kreveta i sve to… to jednostavno nije is tina. Zar ne? Morate mi reći istinu, Joe.
Sa smirenošću koju nije osjećao, Joe je rekao: – Kako to mislite, Midge? Bio je nesretan slu-čaj.
Midge je odmahnula glavom. – Nisam ja takva budala, Joe, i znam zašto ste vi i Nancy i – da, i Dickie s vama, on je u tome s vama – pokušavali sakriti istinu od mene. Ali, riješila sam zagonetku. Probudila sam se kod Nancy s osjećajem velike mučnine i pokušali su mi reći daje to od nečega što sam pojela. Nije bilo. Bilo je to od nečega što sam popila. Nečega što mi je tata prije spavanja donio u čaši. Od toga mi se odmah prispavalo. Zašto bi on htio da prespavam čitavu noć i da se ne probudim? Reći ću vam…
Joeu se ledila krv u žilama, ali morao je dopustiti Midge da nastavi.
– Bilo je to zato što… oh, za sve sam ja kriva… Joe, on je kanio počiniti samoubojstvo. Pla-nirao gaje. Ponovno smo se strašno posvađali i rekla sam mu da ću pobjeći s Dickijem – otići s njim kad se bude vraćao u pukovniju.
Nisam to mislila ozbiljno! Ali, mislim da on to nije mo gao podnijeti. Izgubio je moju maj-ku, a sad bi izgubio i mene. Mislim da više nije imao ništa zbog čega bi živio. Ja sam ga ubila, Joe, zar ne?
– Slušaj me, Midge – rekao je Joe, nježno je gladeći po kosi – slušaj iskusnog londonskog policajca, molim te – najboljeg što Scotland Yard može ponuditi. Znamo za drogu i da, Nancyje izmislila priču o trovanju hranom, iako sad mislim da smo ti možda odmah trebali reći istinu. Giles je mislio da bi ti mogla pokušati pobjeći i kako bi te spriječio da u ponoć iskočiš kroz prozor u Dickijevo naručje, dao ti je lijek za spavanje. Nancy kaže, ne previše snažan. Mislimo daje on pokušao ostati budan čitajući knjigu, na straži, gotovo do zore. Mora daje naposljetku ipak zadrijemao i prevrnuo svjetiljku. Zapravo, Nancy misli daje možda imao i srčani udar i daje svjetiljku prevrnuo kad je umro. Inače bi ga, naravno, vrućina i plamen probudili. Na tvoju sreću, Midge, Naurung Singh je slučajno prolazio onuda i izvukao te. Vratio se i po Gilesa, ali je bilo prekasno.
Midge ga je pogledala razrogačenih očiju, gorljivo promatrajući njegovo lice. – Joe? Je li to istina? Doista mi govorite istinu?
Joe je kratko razmislio. – Nije nemoguće da bih ti lagao – iako ja ne mogu zamisliti okolnos-ti u kojima bih to učinio. Za Dickija znam da bi ti lagao kad bi mislio da te od nečega štiti, ali – Naurung Singh? On će ti reći daje Giles bio u krevetu s prevrnutom svjetiljkom kad je umro. Da je tvoj otac namjeravao počiniti samoubojstvo, jednostavno bi otišao u vrt i ubio se. Znaš svog oca! Stari ratnik kao stoje Giles ne bi obukao pidžamu i otišao u krevet s dobrom knjigom!
Midge se, nasmiješena i uplakana istodobno, popela na vrhove prstiju i poljubila ga.
– Neka mi bude oprošteno! – rekao je Joe, ali to nije rekao naglas.
Poruka [Strana 1 od 1]
» Svet književnosti » Forumska biblioteka » Triler/kriminalistika » Barbara Kliverli - Poslednja kašmirska ruža
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
