L.J.Smith
Borba
Vampirski dnevnici 2.



Srednja škola Roberta E. Leeja sasvim je obična srednja škola, a Elena Gilbert obična srednjoškolka. Dok ne upozna ljubav svog života – Stefana Salvatorea. Koji je pametan, zgodan i sve što treba. Ali on je i vampir. I ima dijabolično zlog brata. Što bi više djevojka mogla poželjeti? Druga knjiga svjetski popularnog serijala “Vampirski dnevnici” spisateljice L. J. Smith nastavlja opasni ljubavni trokut između Damona, Elene i Stefana. Može li Elena saznati gdje je Stefan, koji je nestao na kraju prvog dijela? Smije li se on uopće vratiti u Fell’s Church, gdje svi sumnjaju da je upravo on odgovoran za smrtonosne napade? A kada netko ukrade Elenin dnevnik, u koji ona piše svoje najmračnije tajne, stvari se dodatno kompliciraju. Elena shvaća da su na kocki ozbiljnije stvari nego što je ona ikada zamišljala. U ovoj se knjizi sve mijenja i Elena više nikada neće biti ista. Uskoro potražite i željno očekivani treći dio, Bijes, i saznajte što se dogodilo s vašim najdražim likovima, Elenom, Stefanom, Bonnie, Meredith i drugima. ... Bio je točno iza nje, toliko blizu da je njezina odjeća lagano dotakla njegovu dok se okretala. Na toj udaljenosti trebala je osjetiti drugo ljudsko biće kako tamo stoji, trebala je osjetiti toplinu njegova tijela ili ga čuti. No, Damon, naravno, nije bio ljudsko biće.
Ustuknula je nekoliko koraka unatrag prije negoli se uspjela zaustaviti. Svi instinkti koji su mirovali dok je vikala u silinu vjetra sada su je preklinjali da pobjegne.
Stisnula je šake. – Gdje je Stefan?
Crta se pojavila između Damonovih tamnih obrva. – Koji Stefan? – Elena je zakoračila prema naprijed i pljusnula ga.
Nije promislila prije nego sto je to učinila, a nakon toga jedva je mogla povjerovati što je napravila. No bila je to dobra, teška pljuska iza koje je stajala sva snaga njezina tijela, a Damonova glava je poletjela u stranu. Dlan ju je zapekao. Stajala je, pokušavajući smiriti dah i promatrala ga.
Bio je odjeven kao i prvi puta kada ga je vidjela, u crno. Mekane crne čizme, crne traperice, crni džemper i kožna jakna. I bio je nalik na Stefana. Nije znala kako joj je to ranije promaklo. Imao je istu tamnu kosu, istu blijedu kožu, izgledao je dobro na isti uznemiravajući način. No, njegova kosa je bila crna, nije bila valovita i oči su mu bile crne kao ponoć, a usta okrutna.
Polagano je okrenuo glavu kako bi je pogledao, a ona je vidjela kako mu se krv penje u obraz po kojem ga je pljusnula.
– Ne laži mi, rekla je, a glas joj je podrhtavao. – Znam tko si ti. Znam što si. Ti si sinoć ubio gospodina Tannera. A sada je Stefan nestao. – Doista?
– Znaš da je tako!
Damon se nasmijao, a onda se istog trena okrenuo. – Upozoravam te; ako si ga ozlijedio...
– Onda, što? – rekao je. – Što ćeš onda učiniti, Elena? Što ti možeš učiniti, protiv mene?

Mojoj dragoj prijateljici i sestri Judy
Posebne zahvale upućujem Anne Smith, Peggy Bokulic, Anne Marie Smith i Lauri Penny za informacije o Virginiji te Jacku i Sue Check za sve njihove predaje o lokalnim običajima.

1
– Damone! Ledeni vjetar joj je šibao kosom po licu, trgao njezin lagani džemper. Hrastovo lišće se kovitlalo među redovima granitnih nadgrobnih spomenika, a grane stabala zaplitale se u divljem zanosu. Elenine ruke su bile hladne, usnice i obrazi ukočeni od studeni, ali ona je stajala prkoseći urlajućem vjetru, vičući u njega.
– Damonel To nevrijeme je bilo iskazivanje njegove Moći, s ciljem da je preplaši. Neće uspjeti. Pomisao da je ta ista Moć okrenuta protiv Stefana pobudila je u njoj žestoki bijes koji je plamtio protiv vjetra. Ako je Damon učinio nešto Stefanu, ako ga je Damon ozlijedio...
– Proklet bio, odgovori mi! – vikala je prema hrastovima koji su obrubljivali groblje.
Uveo hrastov list poput smežurane smeđe ruke doplovio je po zraku do njezina stopala, ali odgovora nije bilo. Nebo iznad nje bilo je sivo poput stakla, sivo kao nadgrobni spomenici koji su je okruživali. Elena je osjetila kako je bijes i razočaranje peku u grlu i klonula je. Bila je u krivu. Damon ipak nije bio ovdje; bila je sama s vjetrom koji je urlao.
Okrenula se - i zgrozila se.
Bio je točno iza nje, toliko blizu da je njezina odjeća lagano dotakla njegovu dok se okretala. Na toj udaljenosti trebala je osjetiti drugo ljudsko biće kako tamo stoji, trebala je osjetiti toplinu njegova tijela ili ga čuti. No, Damon, naravno, nije bio ljudsko biće.
Ustuknula je nekoliko koraka unatrag prije negoli se uspjela zaustaviti. Svi instinkti koji su mirovali dok je vikala u silinu vjetra sada su je preklinjali da pobjegne.
Stisnula je šake. – Gdje je Stefan?
Crta se pojavila između Damonovih tamnih obrva. – Koji Stefan? – Elena je zakoračila prema naprijed i pljusnula ga.
Nije promislila prije nego što je to učinila, a nakon toga jedva je mogla povjerovati što je napravila.
No bila je to dobra, teška pljuska iza koje je stajala sva snaga njezina tijela, a Damonova glava je poletjela u stranu. Dlan ju je zapekao. Stajala je, pokušavajući smiriti dah i promatrala ga.
Bio je odjeven kao i prvi puta kada ga je vidjela, u crno. Mekane crne čizme, crne traperice, crni džemper i kožna jakna. I bio je nalik na Stefana. Nije znala kako joj je to ranije promaklo. Imao je istu tamnu kosu, istu blijedu kožu, izgledao je dobro na isti uznemiravajuci način. No, njegova kosa je bila crna, nije bila valovita i oči su mu bile crne kao ponoć, a usta okrutna.
Polagano je okrenuo glavu kako bi je pogledao, a ona je vidjela kako mu se krv penje u obraz po kojem ga je pljusnula.
– Ne laži mi, rekla je, a glas joj je podrhtavao. – Znam tko si ti. Znam što si. Ti si sinoć ubio gospodina Tannera. A sada je Stefan nestao. – Doista?
– Znaš daje tako!
Damon se nasmijao, a onda se istog trena okrenuo. – Upozoravam te; ako si ga ozlijedio...
– Onda, što? – rekao je. – Što ćeš onda učiniti, Elena? Što ti možeš učiniti, protiv mene?
Elena je zašutjela. Prvi put je shvatila da je vjetar oslabio. Dan je pogubno utihnuo oko njih dok su stajali nepomično u središtu nekog velikog prstena moći. Izgledalo je kao da je sve povezano s njim, olovno nebo, hrastovi i grimizne bukve, čak i samo tlo, kao da iz svega toga crpi svoje Moći. Stajao je s glavom lagano zabačenom unazad, a oči su mu bile nedokučive i ispunjene neobičnim svjetlima. – Ne znam, – prošaptala je, – ali naći ću nešto. Vjeruj mi.
Iznenada se nasmijao, a Elenino srce se trgnulo i počelo jako udarati. Bože, bio je prelijep. Zgodan je bila preslaba i preblijeda riječ. Kao i obično, smijeh je trajao samo trenutak, ali čak i kada su mu se usnice uozbiljile, ostavio je traga u njegovim očima.
– Doista ti vjerujem, kazao je, opuštajući se, gledajući unaokolo po groblju. Zatim se okrenuo i ispružio ruku prema njoj. – Ti si predobra za mog brata, rekao je nehajno.
Elena je poželjela udarcem odgurnuti njegovu ruku, no nije ga željela ponovo dodirnuti. – Reci mi gdje je.
– Kasnije, možda - uz cijenu. – Povukao je ruku, neposredno nakon što je Elena uočila da je na njoj nosio prsten poput Stefanova: srebrni s kamenom lapis lazuli. Zapamti to, pomislila je naglo. To je važno.
– Moj brat, nastavio je, – je budala. Misli da si zato što izgledaš kao Katherine slaba i da te je poput nje lako zavesti. No griješi. Mogao sam osjetiti tvoj bijes s druge strane grada. Mogu ga osjetiti i sada, bijelu svjetlost poput pustinjskog sunca. Elena, ti imaš snagu, čak i ovakva kakva si. No, mogla bi biti puno moćnija...
Zurila je u njega bez razumijevanja, nije joj se sviđala promjena teme. – Ne znam o čemu govoriš. A i kakve to veze ima sa Stefanom?
– Govorim o Moći, Elena. – Iznenada je zakoračio bliže njoj, njegove oči usredotočene na njezine, njegov glas blag i ustrajan. – Iskušala si sve i ništa te nije zadovoljilo. Ti si djevojka koja ima sve, ali uvijek je postojalo nešto izvan tvog dosega, nešto što očajnički trebaš i ne možeš imati. To je ono što ti nudim. Moć. Vječni život. I osjećaje koje nikad prije nisi doživjela.
Onda je doista shvatila, a gnjev joj je nabujao u grlu. Gušila se od užasa i odbojnosti. – Ne.
– Zašto ne? – prošaptao je. – Zašto ne pokušaš, Elena? Budi iskrena. Zar ne postoji dio tebe koji to želi? – Njegove tamne oči bile su pune bijesa i žestine koji su je prikovali, onemogućavajući joj da skrene pogled. – Mogu probuditi stvari koje su spavale u tebi cijeli tvoj život. Dovoljno si snažna da živiš u tami, da uživaš u njoj. Možeš postati kraljica sjena. Zašto ne prihvatiš tu Moć, Elena? Dopusti mi da ti pomognem da je prihvatiš.
– Ne, rekla je silom otrgnuvši pogled od njegova. Neće pogledati u njega, neće mu dopustiti da joj to učini. Neće mu dopustiti da je natjera da zaboravi... natjera da zaboravi...
– To je ona konačna tajna, Elena, izjavio je. Glas ju je milovao poput vršaka prstiju koji su doticali njezin vrat. – Bit ćeš sretna kao nikada dosada.
Postojalo je nešto strašno važno čega se mora sjetiti. Koristio je Moć kako bije natjerao da to zaboravi, ali neće mu dopustiti da je natjera da zaboravi.
– A mi ćemo biti zajedno, ti i ja. – Hladni vršci prstiju milovali su bočnu stranu njezina vrata, skliznuvši joj pod ovratnik džempera. – Samo nas dvoje, zauvijek.
Osjetila je iznenadnu oštru bol kada su njegovi prsti lagano dotaknuli dvije sićušne ranice na njezinu vratu i um joj se razbistrio. Natjerati je da zaboravi... Stefana.
To je bilo ono što joj je želio istjerati iz uma. Sjećanje na Stefana, na njegove zelene oči i njegov osmijeh iza kojeg je uvijek bila pritajena tuga. No, sada ništa nije moglo istjerati Stefana iz njezinih misli, ne nakon onoga što su podijelili. Istrgla se od Damona, gurnuvši u stranu te hladne vrške prstiju. Pogledala ga je ravno u lice.
– Već sam pronašla što želim, rekla je hladno. – I onoga s kim želim biti zauvijek.
Njegove oči su se ispunile tamom, hladan bijes prohujao je zrakom između njih. Gledajući u te oči, Elena je pomislila na kobru koja se sprema na napad.
– Nemoj i ti biti glupa kao što je moj brat, izgovorio je. – Ili ću možda morati i s tobom postupiti na isti način.
Sada je bila preplašena. Nije si mogla pomoći, ne dok je hladnoća pritjecala u nju, prodirući joj do kostiju. Vjetar se ponovo podizao, grane su se komešale. – Reci mi gdje je, Damone.
– U ovom času? Ne znam. Zar ne možeš na trenutak prestati misliti na njega? – Ne! – Protrnula je, a kosa joj je ponovo šibala po licu.
– I to je tvoj konačni odgovor danas? Budi jako sigurna da želiš sa mnom igrati tu igru, Elena. Posljedice nisu nimalo zabavne.
– Sigurna sam. – Morala ga je zaustaviti prije negoli ponovo počne djelovati na nju. – I ne možeš me zastrašiti, Damone, ili to nisi primijetio? Onog trenutka kada mi je Stefan rekao što si, što si sve napravio, izgubio si svu moć koju si mogao imati nada mnom. Mrzim te. Gadiš mi se. I nema ničega što mi možeš učiniti, više ne.
Njegovo lice se promijenilo, iskrivilo se i ohladilo njegovu senzualnost, postalo okrutno i izrazito nemilosrdno. Nasmijao se, ali se taj smijeh nastavio. – Ništa? – rekao je. – Mogu tebi i onima koje voliš učiniti bilo što. Nemaš pojma, Elena, što ja mogu učiniti. Ali saznat ćeš.
Zakoračio je unatrag, a vjetar je porezao Elenu poput noža. Činilo joj se da joj se vid zamagljuje; kao da su joj mrlje svjetlosti ispunjavale zrak ispred očiju.
– Zima stiže, Elena, rekao je, a glas mu je bio jasan i jeziv čak i kroz zavijanje vjetra. – Godišnje doba koje ne prašta. Prije negoli stigne, doznat ćeš što ja mogu i ne mogu učiniti. Prije negoli zima stigne, pridružit ćeš mi se. Bit ćeš moja.
Komešajuća bjelina ju je zaslijepila i više nije mogla vidjeti tamnu masu njegova lika. Sada je čak i njegov glas iščezavao. Obgrlila se rukama, sagnute glave, a cijelo tijelo joj se treslo. Prošaptala je: – Stefane...
– O, i još jedna stvar, Damonov glas se vratio. – Ranije si pitala za moga brata. Nemoj se truditi tražiti ga, Elena. Ubio sam ga sinoć.
Glava joj se trgnula prema gore, ali nije mogla ništa vidjeti, samo vrtoglavu bjelinu koja joj je pekla nos i obraze i otežavala trepavice. Tek tada, dok su joj se fina zrnca smirivala na koži, shvatila je što je to: pahuljice.
Sniježilo je na prvi dan studenoga. Iznad nje sunce je nestalo.

2
Neprirodan sumrak je lebdio nad napuštenim grobljem. Snijeg je zamaglio Elenin pogled, a vjetar je ukočio njezino tijelo kao da je zakoračila u bujicu ledene vode. Unatoč tome, tvrdoglavo se odbijala okrenuti prema modernom groblju i cesti iza njega. Prema njezinoj proc-jeni most Wickery je bio ravno ispred nje. Krenula je prema njemu.
Policija je pronašla Stefanov napušteni automobil kraj ceste Old Creek. To je značilo da ga je napustio negdje između potoka Drowning i šume. Elena se spoticala kroz groblje po zaraslom puteljku, ali se nastavila kretati, spuštene glave, rukama priljubljujući lagani džemper uz tijelo. Poznavala je to groblje cijeli svoj život i mogla se i zavezanih očiju probiti kroz njega.
Kada je prešla most, njezina drhtavica je postala bolna. Sada nije tako jako sniježilo, ali vjetar je postao još i gori. Rezao je kroz odjeću kao daje načinjena od svilenog papira i izbijao joj je dah. Stefane, pomislila je i krenula prema cesti Old Creek teško hodajući u pravcu sjevera. Nije vjerovala u ono što je Damon rekao. Da je Stefan mrtav, ona bi znala. Bio je živ, negdje, a ona ga je morala pronaći. Mogao je biti bilo gdje u ovoj vrtložećoj bjelini, mogao je biti ozlijeđen, smrzavati se. Elena je nejasno znala da više nije razborita. Sve njezine misli su se svele samo na jednu jedinu zamisao. Stefan. Pronaći Stefana.
Bilo je sve teže držati se ceste. S njezine desne strane bila su hrastova stabla, a lijevo brza struja potoka Drowning. Posrnula je i usporila. Vjetar se više nije činio tako strašnim, ali se doista osjećala jako umornom. Morala je sjesti i odmoriti se, samo na trenutak.
Kada je klonula pokraj ceste, iznenada joj je palo na pamet kako je ludost to što je izašla tražiti Stefana. Stefan će doći k njoj. Sve što treba učiniti je sjesti tu i čekati. On vjerojatno upravo sada dolazi.
Elena je zatvorila oči i naslonila glavu na privučena koljena. Sada joj je bilo mnogo toplije. Um joj je lebdio i vidjela je Stefana, vidjela je kako joj se smiješi. Njegove ruke oko nje bile su snažne i sigurne, a ona se opustila uz njega, radosna da se može osloboditi straha i napetosti. Bila je kod kuće. Bila je tamo gdje je pripadala. Stefan-nikada ne bi dopustio da je išta ozli-jedi.
No, onda, umjesto da je drži, Stefan ju je tresao. Uništavao je divnu tišinu njezina odmora. Vidjela je njegovo lice, blijedo i užurbano, njegove zelene oči tamne od boli. Pokušala mu je reći da bude miran, ali nije htio slušati. Elena, ustani, rekao je i ona je osjetila izuzetnu snagu tih zelenih očiju koje su je prisiljavale da to učini. Elena, odmah ustani...
– Elena, ustani! – Glas je bio visok i tanušan i uplašen. – Hajde, Elena! Ustani! Ne možemo te nositi!
Trepćući, Elena se usredotočila na lice. Bilo je maleno i srcoliko, sa svijetlom, gotovo prozirnom kožom, uokvireno hrpom mekanih crvenih kovrči. Široke smeđe oči s pahuljicama uhvaćenim u trepavicama zabrinuto su zurile u njezine.
– Bonnie, rekla je polako. – Sto ti radiš ovdje?
– Pomaže meni tražiti te, rekao je drugi tiši glas s Elenine druge strane. Polako se okrenula i ugledala elegantno zaobljene obrve i maslinasti ten. Meredithine tamne oči, obično tako ironične, bile su sada također zabrinute. – Ustani, Elena, ako doista ne želiš postati ledena princeza.
Snijeg ju je cijelu prekrio, poput bijele bunde. Elena se ukočeno uspravila, naslanjajući se uvelike na dvije djevojke. Krenule su natrag do Meredithina automobila.
U automobilu je trebalo biti toplije, ali Elenini živčani završeci su se vraćali u život tjerajući je da se trese, pokazujući joj koliko joj je zapravo hladno. Zima je godišnje doba koje ne oprašta, pomislila je dok je Meredith vozila.
– Sto se događa, Elena? – pitala je Bonnie sa stražnjeg sjedišta. – Što si mislila kada si tako pobjegla iz škole? I kako si mogla doći ovamo"?
Elena je oklijevala, onda je zatresla glavom. Najviše od svega željela je sve ispričati Bonnie i Meredith. Ispričati im cijelu zastrašujuću priču o Stefanu i Damonu i što se doista dogodilo gospodinu Tanneru prošle noći - i o svemu što je uslijedilo. Ali nije mogla. Čak i da joj povjeruju, to nije bila njezina tajna da bi je smjela otkriti.
– Svi te traže, rekla je Meredith. – Cijela škola je uzrujana, a tvoja teta je gotovo luda od straha. – Oprostite, kazala je Elena tupo, pokušavajući zaustaviti svoju silovitu drhtavicu. Skrenule su u Ulicu javora i zaustavile automobil ispred njezine kuće.
Teta Judith je čekala unutra s ugrijanim prekrivačima. – Znala sam da ćeš, ako te pronađu, biti polusmrznuta, kazala je odlučno razdraganim glasom kada je ispružila ruke prema Eleni. – Sniježi dan nakon Noći vještica! Ne mogu vjerovati! Djevojke, gdje ste je pronašle?
– Na cesti Old Creek, pokraj mosta, rekla je Meredith.
Mršavo lice tete Judith je izgubilo boju. – Blizu groblja? Tamo gdje su se dogodili napadi? Elena, kako si mogla...? – Glas joj se izgubio kada je pogledala u Elenu. – Ovaj čas nećemo pričati o tome, kazala je pokušavajući vratiti svoje veselo raspoloženje. – Idemo te skinuti iz te mokre odjeće.
– Moram se vratiti tamo čim se osušim, rekla je Elena. Mozak joj je ponovo radio i jedna stvar joj je bila jasna: tamo zapravo nije vidjela Stefana; bio je to samo san. Stefan je još uvijek bio nestao.
– Ne moraš činiti ništa takvo, odvratio je Robert, zaručnik tete Judith. Elena ga je jedva zapazila jer se sve dotada držao sa strane. No njegov ton nije dopuštao raspravu. – Policija traži Stefana; prepusti njima njihov posao, kazao je.
– Policija misli kako je on ubio gospodina Tannera. Ali nije. Znate to, zar ne? – Dok je teta Judith svlačila njezin promočeni džemper, Elena je pogledom tražila pomoć od jednog lica do drugog, ali su sva imala isti izraz. – Znate da on to nije učinio, ponavljala je gotovo očajnički.
Nastala je tišina. – Elena, – Meredith je konačno rekla, – nitko ne želi misliti kako je on to učinio. Ali - pa, njegovo bježanje izgleda loše.
– Nije pobjegao. Nije! On nije...
– Elena, smiri se, kazala je teta Judith. – Nemoj se uzrujavati. Mislim da ćeš se razboljeti. Bilo je tako hladno vani, a ti si sinoć spavala samo nekoliko sati. – Položila je ruku na Elenin obraz.
Iznenada je sve to bilo previše za Elenu. Nitko joj nije vjerovao, čak ni njezini prijatelji ni obitelj. U tom trenutku osjetila se okružena neprijateljima.
– Nisam bolesna, povikala je odmaknuvši se. – A nisam ni luda - što god vi mislili. Stefan nije pobjegao i nije ubio gospodina Tannera, i nije me briga ako mi nitko od vas ne vjeruje. – Zaustavila se kašljući. Teta Judith je skakutala oko nje, tjerajući je da ide gore, a ona je dopustila daje potjera. No nije htjela leći u krevet kada je teta Judith natuknula kako mora daje umorna. Umjesto toga, kada se napokon utoplila, sjela je na kauč pokraj kamina u dnevnoj sobi i nagomilala prekrivače oko sebe. Telefon je zvonio cijelo poslijepodne, a ona je slušala tetu Judith kako razgovara s prijateljima, susjedima, školom. Sve ih je uvjeravala kako je Elena dobro. Ta... tragedija sinoć ju je malo uznemirila, to je bilo sve, a ona se činila malo groz-ničavom. No, bit će kao nova nakon što se odmori. Meredith i Bonnie su sjedile pokraj nje. – Želiš li razgovarati? – upitala je Meredith tihim glasom. Elena je zatresla glavom zureći u vatru. Svi su bili protiv nje. A teta Judith nije bila u pravu; nije bila dobro. Neće biti dobro dok ne pronađu Stefana.
Posjetio ju je Matt, a snijeg mu je zaprašio plavu kosu i tamno plavu nepromočivu vjetrovku s kapuljačom. Elena ga je pogledala s nadom kada je ušao u sobu. Jučer je Matt pomogao spasiti Stefana kada ga je cijela škola htjela linčovati. No, danas je na njezin pogled pun nade odvratio pogledom trezvenog žaljenja, a zabrinutost u njegovim očima odnosila se samo na nju.
Razočaranje je bilo nepodnošljivo. – Što ti radiš ovdje? – željela je znati Elena. – Održavaš svoje obećanje da ćeš se brinuti o meni?
Bolna iskra se pojavila u njegovim očima. No Mattov glas je zvučao isto. – Možda je djelomično i to.
No, ionako bih se pokušao brinuti za tebe, bez obzira na to što sam obećao. Bio sam zabrinut za tebe. Slušaj, Elena...
Nije bila raspoložena slušati nikoga. – Pa, posve sam dobro, hvala. Upitaj bilo koga ovdje. Tako da se možeš prestati brinuti. Osim toga, ne vidim zašto bi trebao održati obećanje jednom ubojici.
Matt je zapanjeno pogledao u Meredith i Bonnie. Zatim je bespomoćno zatresao glavom: – Nisi fer. – Ni Elena nije bila raspoložena za fer ponašanje. – Rekla sam ti, možeš se prestati brinuti za mene i moje stvari. Ja sam dobro, hvala.
Zaključak je bio očit. Matt se upravo okrenuo prema vratima kada se teta Judith pojavila sa sendvičima.
– Oprostite, moram ići, promrmljao je žureći prema vratima. Izašao je ne osvrćući se.
Meredith i Bonnie i teta Judith i Robert su pokušavali razgovarati dok su jeli ranu večeru kraj vatre. Elena nije mogla jesti i nije željela razgovarati. Jedina osoba koja nije bila utučena bila je Elenina sestrica, Margaret. S optimizmom četverogodišnjakinje ona se privinula uz Elenu i ponudila joj svoje slatkiše koje je dobila za Noć vještica.
Elena je čvrsto zagrlila sestru i za trenutak utisnula lice u Margaretinu svijetlo plavu kosu. Daje Stefan mogao nazvati ili joj ostaviti poruku, do sada bi to već napravio. Ništa na svijetu ne bi ga zaustavilo, osim ako nije teško ozlijeđen ili negdje zarobljen ili...
Neće si dopustiti razmišljati o tom posljednjem – ili. Stefan je bio živ; morao je biti živ. Damon je bio lažljivac.
No, Stefan je bio u nevolji, a ona ga je nekako morala pronaći. Brinula se zbog toga cijelu večer, očajnički pokušavajući smisliti neki plan. Jedna stvar je bila jasna; bila je prepuštena sama sebi. Nije mogla vjerovati nikome.
Smrkavalo se. Elena se premjestila na kauču i na silu zijevnula.
– Umorna sam, tiho je rekla. – Možda sam ipak bolesna. Mislim da ću otići u krevet.
Meredith je prodorno gledala u nju. – Baš sam razmišljala, gospođice Gilbert, – rekla je, – kako bismo možda Bonnie i ja trebale prespavati ovdje. Da Eleni radimo društvo.
– Odlična zamisao, rekla je teta Judith zadovoljno. – Ukoliko vaši roditelji nemaju ništa protiv, bit će mi drago da ostanete.
– Vožnja do Herrona dugo traje. Mislim da ću i ja ostati, rekao je Robert. – Mogu se samo ispružiti tu na kauču. – Teta Judith je prigovorila rekavši kako ima dovoljno gostinskih soba na katu, ali Robert je bio nepokolebljiv. Izjavio je da će kauč za njega biti sasvim dovoljan.
Elena je sjedila bezizražajno, nakon što je pogledavši s kauča prema hodniku shvatila kako se odatle jasno mogu vidjeti izlazna vrata. Zajedno su to isplanirali ili su barem sada svi sudjelovali u tome. Osiguravali su da ona ne napusti kuću.
Kada se nešto kasnije pojavila iz kupaonice, zamotana u svoj crveni svileni kimono, otkrila je Meredith i Bonnie kako sjede na njezinu krevetu.
– Pa, bok, Rosencrantze i Guildensterne , rekla je ogorčeno.
Bonnie, koja je izgledala potišteno, sada je izgledala uznemireno. Pogledala je sumnjičavo u Meredith. – Zna tko smo. Odnosno misli da je uhodimo za njezinu tetu, Meredith je tumačila. – Elena, trebala bi uvidjeti da nije tako. Zar nam nimalo ne možeš vjerovati? – Ne znam. Mogu li?
– Da, jer smo tvoje prijateljice. – Prije negoli se Elena mogla pomaknuti, Meredith je skočila s kreveta i zatvorila vrata. Onda se okrenula i suočila s Elenom. – Sada, jedanput u svom životu me poslušaj, ti budalo jedna. Istina je da ne znamo što bismo mislile o Stefanu. Ali, zar ne vidiš daje to tvoja vlastita pogreška. Otkada ste ti i on zajedno, ti nas stalno isključuješ. Dogodile su se stvari o kojima nam nisi ništa rekla. Barem nam nisi ispričala cijelu priču. No, unatoč tomu, unatoč svemu, mi ti još uvijek vjerujemo. Nama je još uvijek stalo do tebe. Još uvijek smo uz tebe, Elena, i želimo ti pomoći. A, ako ne možeš to vidjeti, onda doista jesi budala.
Elena je polako pogledala od Meredithina tamnog, gorljivog lica do Bonniena blijedog. Bonnie je kimnula glavom.
– Točno, rekla je trepćući snažno kao da zadržava suze. – Čak iako nas ne voliš, mi tebe još uvijek volimo.
Elena je osjetila kako joj se oči pune suzama i kako joj strogi izraz lica nestaje. Onda je Bonnie skočila s kreveta i sve tri su se grlile, a Elena je uvidjela kako ne može zaustaviti suze koje su joj se kotrljale niz lice.
– Žao mi je što nisam razgovarala s vama, rekla je. – Znam da ne razumijete, a ja vam čak ne mogu ni objasniti zašto vam ne mogu sve reći. Jednostavno ne mogu. No, postoji jedna stvar koju vam mogu reći. – Zakoračila je unatrag, brišući obraze i pogledala ih je iskreno. – Bez obzira koliko loše izgledali dokazi protiv Stefana, on nije ubio gospodina Tannera. Znam da nije, jer znam tko ga jest ubio. A to je ista osoba koja je napala Vickie i onog starca ispod mosta. I, – zaustavila se i razmislila za trenutak, – i, o, Bonnie, mislim da je ubila i Yangtzea.
– Yangtzea? – Bonniene oči su se raširile. – Ali zašto bi htjela ubiti nekog psa?
– Ne znam, ali on je bio u tvojoj kući one noći. I bio je... ljutit. Žao mi je, Bonnie. – Bonnie je zbunjeno zatresla glavom. Meredith je rekla: – Zašto to ne kažeš policiji?
Elenin smijeh je bio pomalo histeričan. – Ne mogu. To nije nešto s čim se oni mogu nositi. A to je druga stvar koju ne mogu objasniti. Rekle ste da mi vjerujete; pa, morat ćete mi samo vjerovati po pitanju ovoga.
Bonnie i Meredith su se pogledale, a zatim su pogledale prostirku iz koje su Elenini nervozni prsti cupkali nit iz veza.
Konačno je Meredith kazala: – U redu. Što možemo učiniti da pomognemo?
– Ne znam. Ništa, osim ako... – Elena je stala i pogledala u Bonnie. – Osim ako, rekla je izmijenjenim glasom, – mi možeš pomoći pronaći Stefana.
Bonniene smeđe oči su bile istinski iznenađene. – Ja? Ali što mogu ja učiniti? – Onda je na Meredithin uzdah rekla: – O. O.
– Ti si znala da sam onaj dan bila na groblju, rekla je Elena. – I čak si predvidjela Stefanov dolazak u školu.
– Mislila sam da ne vjeruješ u sve te vidovnjačke stvari, rekla je Bonnie slabašno.
– Naučila sam ponešto otada. U svakom slučaju, voljna sam vjerovati u bilo što ako će to pomoći pronaći Stefana. Ukoliko postoji uopće ikakva šansa da pomogne.
Bonnie se zgrbila kao da pokušava što je moguće više smanjiti svoju ionako sićušnu figuru. – Elena, ne razumiješ, rekla je očajno. – Nisam obučena; nije to nešto što mogu kontrolirati. I - i to nije igra, više ne. Što više koristiš te moći, to više one koriste tebe. S vremenom završiš tako da one koriste tebe cijelo vrijeme, neovisno želiš li ti to ili ne. Opasno je.
Elena je ustala i prošetala do toaletnog stolića od trešnjina drveta, gledajući prema dolje i ne videći ga. Konačno se okrenula.
– U pravu si; to nije igra. I ja ti vjerujem koliko opasno može biti. Ali to nije igra ni za Stefana. Bonnie, mislim da je negdje vani i da je teško ozlijeđen. A nema nikoga da mu pomogne; nitko ga čak i ne traži, osim njegovih neprijatelja. Možda upravo sada umire. On - on je možda čak... – Grlo joj se stislo. Sagnula je glavu iznad toaletnog stolića i natjerala se da duboko udahne, pokušavajući se pribrati. Kada je podigla pogled, vidjela je Meredith kako gleda u Bonnie.
Bonnie je ispravila ramena, sjedeći što je mogla uspravnije. Brada joj se podigla, a usta izravnala. A u njezinim uobičajeno blagim smeđim očima je sjajilo turobno svjetlo kada su se susrele s Eleninim.
– Treba nam svijeća, bilo je sve što je rekla.
Šibica je zastrugala i bacila iskre u tamu, a onda se plamen svijeće zapalio snažno i blistavo. Davao je zlatan sjaj Bonnienu blijedom licu kada se nagnula iznad njega.
– Trebat ćete mi obje kako biste mi pomogle da se usredotočim, kazala je. – Gledajte u plamen i mislite na Stefana. Zamislite ga u svom umu. Bez obzira na to što se dogodi, nastavite gledati plamen. I što god učinile, nemojte ništa reći.
Elena je kimnula, a zatim je jedini zvuk u sobi bilo tiho disanje. Plamen je zatreperio i zaplesao, bacajući uzorke svjetla na tri djevojke koje su sjedile oko njega prekriženih nogu. Bonnie, zatvorenih očiju, disala je duboko i lagano kao netko tko će utonuti u san.
Stefane, mislila je Elena, zureći u plamen, pokušavajući usmjeriti svu svoju volju u tu misao. Zamislila gaje u svom umu, koristeći sva osjetila, prizivajući ga. Grubost njegova vunenog džempera pod njezinim obrazom, miris njegove kožne jakne, snaga njegovih ruku oko nje. O, Stefane...
Bonniene trepavice su zatreptale, a disanje joj se ubrzalo, kao kod spavača koji sanja ružan san. Elena je odlučno gledala u plamen, ali kada je Bonnie prekinula šutnju, jeza joj je prošla kralježnicom.
Prvo je bio samo jauk, zvuk nekoga tko trpi bol. Zatim, kada je Bonnie zabacila glavu, daha nadolazećeg u kratkim provalama, pretvorio se u riječi.
– Sam... – rekla je i zaustavila se. Elena je zarila nokte u svoju ruku. – Sam... u tami, izjavila je Bonnie. Glas joj je bio dalek i izmučen.
Ponovo je nastala tišina, a onda je Bonnie počela brzo govoriti.
– Mračno je i hladno. I sam sam. Nešto je iza mene... nazubljeno i tvrdo. Stijene. Prije su mi nanosile bol - sada više ne. Sada sam ukočen od studeni. Tako hladno... – Bonnie se izvinula kao da se pokušava izmaknuti od nečega, a onda se nasmijala, strašnim smijehom gotovo poput jecaja. – To je... smiješno.
Nikada nisam mislio da ću toliko željeti vidjeti sunce. Ali ovdje je uvijek mračno. I hladno. Voda mi je do vrata, poput leda. I to je smiješno. Voda je posvuda - a ja umirem od žeđi. Tako žedan... boli... – Elena je osjetila kako joj se nešto steže oko srca. Bonnie je bila u Stefanovim mislima, a tko zna što bi tamo mogla otkriti? Stefane, reci nam gdje si, pomislila je očajno. Pogledaj unaokolo; reci mi što vidiš.
– Žedan. Trebam... život? – Bonnien glas je bio neodlučan, kao da nije sigurna kako bi prevela neki pojam. – Slab sam. Rekao je da ću ja uvijek biti onaj slabiji. On je jak... ubojica. Ali to sam i ja. Ubio sam Katherine; možda zaslužujem umrijeti. Zašto se samo ne pustiti...?
– Ne! – rekla je Elena prije negoli se mogla zaustaviti. U tom trenutku zaboravila je sve o Stefanovoj boli. – Stefane...
– Elena! – Meredith je oštro viknula u isto vrijeme. No, Bonniena glava je pala prema naprijed, a bujica riječi je bila prekinuta. Užasnuta, Elena je shvatila što je učinila. – Bonnie, jesi li dobro? Možeš li ga ponovo pronaći? Nisam htjela...
Bonniena glava se podigla. Oči su joj sada bile otvorene, ali nisu gledale ni u svijeću ni u Elenu. Zurile su ravno ispred sebe, bezizražajne. Kada je progovorila, glas joj je bio izmijenjen, a Elenino srce je stalo. To nije bio Bonnien glas, ali bio je glas koji je Elena prepoznala. Čula ga je već jedanput kada je dolazio s Bonnienih usana na groblju.
– Elena, – glas je rekao, – ne idi na most. To je Smrt, Elena. Tvoja smrt čeka tamo. – Zatim je Bonnie klonula prema naprijed.
Elena ju je zgrabila za ramena i protresla. – Bonnie! – gotovo je vrištala. – Bonnie!
– Što... o, nemoj. Pusti. – Bonnien glas je bio slab i potresen, ali bio je to njezin glas. Još uvijek presavijena prema naprijed, stavila je ruku na svoje čelo.
– Bonnie, jesi li dobro?
– Mislim da jesam... da. Ali bilo je tako čudno. – Njezin ton se pooštrio i pogledala je prema gore, trepćući. – Elena, što je bilo ono o tome da je ubojica?
– Sjećaš se toga?
– Sjećam se svega. Ne mogu to opisati; bilo je grozno. No, što je to značilo?
– Ništa, rekla je Elena. – On je samo halucinirao, to je sve.
Meredith joj je upala u riječ. – On? Onda ti doista misliš da se ona uključila u Stefanove misli? – Elena je kimnula, očiju bolnih i plamtećih dok je gledala u stranu. – Da. Mislim da je to bio Stefan. Morao je biti. A mislim da nam je čak i rekao gdje je. Ispod mosta Wickery, u vodi.

3
Bonnie je nepomično zurila. – Ne sjećam se ničega o mostu. Nije se činilo poput mosta.
– Ali sama si na kraju rekla. Mislila sam da se sjećaš... – Elenin glas je utihnuo. – Ne sjećaš se tog dijela, rekla je odrješito. To nije bilo pitanje.
– Sjećam se da sam bila sama, negdje gdje je hladno i mračno, i da sam se osjećala slabom... i žednom. Ili sam bila gladna? Ne znam, ali trebalo mi je... nešto. I gotovo sam željela umrijeti. A onda si me ti probudila.
Elena i Meredith su izmijenile poglede. – A nakon toga, Elena je rekla Bonnie, – rekla si još jednu stvar, neobičnim glasom. Rekla si da ne idemo blizu mosta.
– Rekla je tebi da ne ideš blizu mosta, Meredith ju je ispravila. – Naročito tebi, Elena. Rekla je da te Smrt čeka.
– Nije me briga što me čeka, kazala je Elena. – Ako je to mjesto gdje je Stefan, onda ja idem tamo. – Onda svi idemo tamo, izjavila je Meredith.
Elena je oklijevala. – Ne mogu od vas tražiti da to učinite, polako je rekla. – Može biti opasnosti kakve ne poznajete. Možda bi bilo najbolje da idem sama.
– Šališ se? – Bonnie je rekla, isturajući bradu van. – Mi volimo opasnost. Zar se ne sjećaš da želim biti mlada i lijepa u grobu?
– Nemoj, Elena je izgovorila brzo. – Ti si bila ta koja je rekla kako ovo nije igra.
– A nije ni za Stefana, Meredith ih je podsjetila. – Ne pomažemo mu stojeći ovdje.
Elena je već zbacila kimono slegnuvši ramenima i krenula prema ormaru. – Bolje bi bilo da se utoplimo. Posudite sve što želite kako bi vam bilo toplo, rekla je.
Kada su se više ili manje prikladno odjenule za vrijeme koje ih je očekivalo vani, Elena se okrenula prema vratima. Zatim je zastala.
– Robert, rekla je. – Nema šanse da prođemo kraj njega do ulaznih vrata, čak i ako je zaspao. – Sve tri su se istovremeno okrenule i pogledale prozor.
– O, super, rekla je Bonnie.
Dok su se kroz prozor uspinjale na dunjino stablo, Elena je shvatila kako je prestalo sniježiti. No kada ju je zrak štipnuo za obraz, prisjetila se Damonovih riječi. Zima je godišnje doba koje ne oprašta, pomislila je i zadrhtala.
Sva svjetla u kući su bila ugašena, uključujući i ona u dnevnom boravku. Robert je vjerojatno već zaspao. Bez obzira na to Elena je zadržala dah dok su puzale pokraj zatamnjenih prozora. Meredithin automobil je bio nešto niže na cesti. U posljednjem trenutku Elena je odlučila uzeti nekakav konop i bešumno je otvorila stražnja vrata garaže. Struja potoka Drowning je bila brza, a prijelaz preko njega mogao je biti opasan.
Vožnja do kraja grada bila je napeta. Kada su prolazile uz vanjski rub šume, Elena se sjetila kako je na groblju vjetar nanosio lišće na nju. Osobito hrastovo lišće.
– Bonnie, ima li hrastovo lišće neko posebno značenje? Je li tvoja baka ikada rekla nešto o tome? – Pa, bilo je sveto druidima. Zapravo sve drveće, ali hrastovo drveće je bilo najsvetije. Smatrali su da im duh drveća donosi moć.
Elena je razmišljala o tome u tišini. Kada su stigle do mosta i izašle iz automobila, bacila je pogled pun nelagode prema hrastovim stablima s desne strane puta. No, noć je bila jasna i neobično mirna i ni povjetarac nije komešao suho smeđe lišće koje je ostalo na granama.
– Obratite pozornost na vranu, rekla je Bonnie i Meredith.
– Vranu? – Meredith je rekla oštro. – Poput vrane koja je bila ispred Bonniene kuće one noći kada je Yangtze uginuo?
– One noći kada je Yangtze ubijen. Da. – Elena se približila tamnoj vodi potoka Drowning dok joj je srce brzo udaralo. Unatoč imenu, to nije bio potok, već rijeka s nabujalim brzacima i obalama od prirodne gline. Iznad nje je stajao most Wickery, drvena struktura izgrađena prije gotovo cijelog stoljeća. Nekoć je bio dovoljno jak da podnosi željezničke vagone; sada je bio samo pješački most koji nitko nije koristio jer je bio tako zabačen. Bilo je to golo, usamljeno, neugodno mjesto, pomislila je Elena. Tu i tamo su na tlu ležale krpe snijega.
Unatoč svojim prijašnjim hrabrim riječima, Bonnie je oklijevala. – Sjećaš se zadnjeg puta kada smo išle preko ovog mosta? – rekla je.
I predobro, Elena je pomislila. Zadnji put kada su ga prelazile proganjalo ih je... nešto... s groblja. Ili netko, pomislila je.
– Još uvijek nećemo ići preko njega, izjavila je. – Prvo moramo pogledati ispod njega na ovoj obali.
– Gdje je pronađen starac s rasporenim grkljanom, Meredith je promrsila, ali ih je slijedila.
Prednja svjetla automobila su osvjetljavala samo mali dio obale ispod mosta. Kada je Elena zakoračila izvan uskog klina svjetla, osjetila je mučnu jezu zle slutnje. Smrt je čeka, glas je rekao. Je li Smrt bila tamo dolje?
Stopalo joj se poskliznulo na vlažnom kamenju prekrivenom pjenom. Sve što je mogla čuti bio je šum vode i njezin šuplji odjek s mosta iznad njene glave. No iako je naprezala oči, sve što je mogla vidjeti u tami bili su gola obala rijeke i drveni stupovi mosta.
– Stefane? – prošaptala je i bila gotovo sretna kad ju je zaglušila buka vode. Osjećala se kao osoba koja doziva: – Tko je tamo? – u praznoj kući, a ipak u strahu od onoga što bi moglo odgovoriti.
– Ovo je pogrešno, rekla je Bonnie iza nje.
– Kako to misliš?
Bonnie je gledala unaokolo, lagano odmahujući glavom, a tijela napetog od usredotočenosti. – Jednostavno je pogrešno. Nisam - dakle, kao prvo, nisam prije čula rijeku. Nisam uopće ništa mogla čuti, samo muklu tišinu.
Elenino srce se ispunilo očajem. Dio nje je znao kako je Bonnie u pravu, kako Stefan nije na ovom divljem i usamljenom mjestu. Ali dio nje je bio previše preplašen da posluša.
– Moramo biti sigurne, izgovorila je unatoč stezanju u prsima i krenula dalje u tamu, pipanjem tražeći put, jer nije mogla vidjeti. No, konačno je morala priznati kako nema nikakvog znaka da je bilo kakva osoba nedavno bila tu. A nije bilo ni traga tamne glave u vodi. Obrisala je hladne blatne ruke o traperice.
– Možemo provjeriti na drugoj strani mosta, rekla je Meredith, a Elena je mehanički kimnula. No nije trebala vidjeti Bonnien izraz lica kako bi znala što će pronaći. To je bilo krivo mjesto.
– Hajde, samo idemo odavde, rekla je penjući se kroz raslinje prema rubu svjetlosti iza mosta. Upravo kada ga je dosegla, Elena se ukočila.
Bonnie je teško disala. – O, Bože...
– Vraćaj se, prosiktala je Meredith. – Priljubi se uz obalu.
Iznad njih je bila tamna figura, jasno ocrtana u svjetlu farova. Zureći dok joj je srce divljački tuklo, Elena nije mogla razaznati ništa osim da se radilo o muškarcu. Lice je bilo u tami, ali imala je užasan osjećaj.
Kretala se prema njima.
Naglo sagnuvši glavu izvan vidokruga, Elena se zgurila uz blatnu riječnu obalu ispod mosta, priljubljujući se što je više mogla. Mogla je osjetiti Bonnie kako drhti iza nje i Meredithine prste kako se zarivaju u njezinu ruku.
Odatle nisu ništa mogle vidjeti, ali iznenada se začuo teški hod po mostu. Jedva se usuđujući disati, privile su se jedna uz drugu, lica okrenutih prema gore. Teški koraci su zvonili po drvenim daskama, udaljavajući se od njih.
Molim te, neka nastavi koračati, pomislila je Elena. O, molim te...
Zagrizla je usnicu, a onda je Bonnie tiho zajecala, ledenom rukom stiskajući Eleninu. Koraci su se vraćali.
Trebala bih izaći tamo, pomislila je Elena. Ja sam ona koju želi, ne one. Tako je rekao. Trebala bih izaći tamo i suočiti se s njim i možda će pustiti Bonnie i Meredith da odu. Ali žarki bijes koji ju je održavao cijelo to jutro sada se pretvorio u prah. Ni svom svojom snagom volje nije se mogla prisiliti da pusti Bonnienu ruku, nije se mogla odvojiti od nje.
Koraci su zazvonili točno iznad njih. Zatim je nastao muk, nakon kojeg je uslijedio zvuk sklizanja po obali.
Ne, pomislila je Elena, tijela nabijenog strahom. Silazio je. Bonnie je zajecala i zarila glavu u Elenino rame, a Elena je osjetila kako joj je svaki mišić napet dok je gledala pokrete - stopala, noge - kako se pojavljuju iz tame. Ne...
– Sto radite tamo dolje?
Elenin um je isprva odbijao obraditi tu informaciju. Još uvijek je bila u napadaju panike, a onda je skoro zavrištala kada je Matt zakoračio još jedan korak niz obalu, vireći ispod mosta.
– Elena? Što to radiš? – ponovo je rekao.
Bonniena glava je poletjela prema gore. Meredithin dah je eksplodirao u olakšanju. I sama Elena je osjetila kako bi joj koljena mogla popustiti.
– Matt, izgovorila je. To je bilo sve što joj je pošlo za rukom.
Bonnie je bila znatno glasnija. – A što ti tu radiš? – rekla je povisujući ton. – Hoćeš da dobijemo srčani udar? Zašto si ovdje u ovo doba noći?
Matt je zabio ruku u džep zveckajući sitnišem. Dok su se pojavljivale ispod mosta, zurio je preko rijeke. – Slijedio sam vas. – Radio si stol – kazala je Elena.
Nerado se okrenuo kako bi se suočio s njom. – Slijedio sam vas, ponovio je napetih ramena. – Pretpostavio sam da ćeš pronaći neki način kako izigrati svoju tetu i ponovo izaći. Zato sam sjedio prekoputa u svom autu i promatrao tvoju kuću. I doista, sve tri ste se pojavile spuštajući se niz prozor.
Tako sam vas slijedio ovamo.
Elena nije znala što bi rekla. Bila je ljutita, a sigurno je to učinio samo kako bi održao svoje obećanje Stefanu. No pomisao na Matta kako sjedi u svom razbijenom starom Fordu, vjerojatno se smrzavajući do kostiju i bez večere... izazvalo je u njoj čudno probadanje kojim se nije željela pozabaviti.
Ponovo je gledao preko rijeke. Zakoračila je bliže njemu i tiho rekla.
– Zao mi je, Matte, izgovorila je. – Zbog načina kako sam se ponijela tamo u kući, i - i zbog... – Zamuckivala je jedan tren, a onda odustala. Zbog svega, bespomoćno je pomislila.
– Pa meni je žao što sam vas sada preplašio. – Okrenuo se žustro natrag, kao da je time stvar sređena. – Možete li mi sada, molim vas, reći što vi zapravo radite?
– Bonnie je mislila da bi Stefan mogao biti ovdje negdje.
– Bonnie nije mislila, rekla je Bonnie. – Bonnie je odmah rekla da je to pogrešno mjesto. Tražimo nešto tiho, bez zvukova i zatvoreno. Osjećala sam se... okruženo, objasnila je Mattu.
Matt je oprezno pogledao u nju, kao da bi mogla ugristi. – Sigurno jesi, rekao je. – Oko mene se nalazilo kamenje, ali ne poput ovog riječnog kamenja.
– Uh, ne, naravno da ne. – Pogledao je postrance u Meredith koja mu se smilovala. – Bonnie je imala viziju, izgovorila je.
Matt je malo ustuknuo i Elena je mogla vidjeti njegov profil u svjetlu automobila. Iz njegova izraza mogla je pogoditi kako nije znao bi li otišao ili bi ih sve pokupio i odvukao u najbližu umobolnicu. – Nije smiješno, rekla je. – Bonnie je medij, Matte. I znam da sam uvijek govorila kako ne vjerujem u te stvari, ali bila sam u krivu. Nemaš pojma koliko. Noćas, ona - ona se nekako spojila sa Stefanom i načas vidjela gdje je.
Matt je duboko udahnuo. – Shvaćam. Ok...
– Nemoj se ponašati tako pokroviteljski! Nisam glupa, Matte, i govorim ti da je ovo stvarno. Bila je tamo sa Stefanom; znala je stvari koje samo on zna. I vidjela je mjesto na kojem je zatočen. – Zatočen, kazala je Bonnie. – To je to. Definitivno nije bilo ništa otvoreno poput rijeke. Ali tamo je bila voda, do mog vrata. Njegova vrata. A okolo su bili kameni zidovi prekriveni debelom mahovinom. Voda je bila ledena i mirna i zaudarala je.
– Ali što si vidjelaT rekla je Elena.
– Ništa. Bilo je kao da sam slijepa. Nekako sam znala da bih mogla vidjeti ma i najslabašniju zraku svjetla, da postoji, ali to je bilo nemoguće. Bilo je tamno kao u grobnici.
– Kao u grobnici... – Lagani žmarci su prošli Elenom. Pomislila je na ruševnu crkvu na brežuljku iznad groblja. Tamo je bila grobnica za koju je jednom mislila da se otvorila. – Ali grobnica ne bi bila tako vlažna, Meredith je izgovorila.
– Ne... ali ne dobivam nikakvo značenje mjesta gdje bi to onda moglo biti, Bonnie je rekla. – Stefan nije bio baš pri sebi; bio je tako slab i povrijeđen. I tako žedan...
Elena je otvorila usta kako bi zaustavila Bonnie, ali je upravo tada u riječ upao Matt. – Reći ću vam kako to meni zvuči, kazao je.
Tri djevojke su pogledale u njega, dok je stajao pomalo odvojen od njihove grupe kao neko prisluškivalo. Gotovo su zaboravile na njega. – Dakle? – rekla je Elena.
– Točno, izgovorio je. – Hoću reći, zvuči kao neki bunar.
– Mogao bi biti, polako je rekla Bonnie. – Veličina i zidovi i sve bi bilo točno. Ali bunar je otvoren; trebala sam moći vidjeti zvijezde.
– Ne ako je prekriven, kazao je Matt. – Puno starih farmi ovdje u okolici ima bunare koje više ne koriste, pa ih neki farmeri prekrivaju kako bi bili sigurni da mala djeca neće upasti unutra. Moji djed i baka to čine.
Elena više nije mogla zadržati svoje uzbuđenje.
– To bi moglo biti to. To mora biti to. Bonnie, sjeti se, ti si rekla da je tamo uvijek mračno. – Da, a i imalo je neku vrstu podzemnog ugođaja. – I Bonnie je bila uzbuđena, ali ih je Meredith prekinula suhoparnim pitanjem.
– Matte, što misliš koliko ima bunara u Fell’s Churchu?
– Na desetke vjerojatno, rekao je. – Ali prekrivenih? Ne tako puno. A ako pretpostavljaš daje netko bacio Stefana u jedan od njih, onda to ne može biti neko mjesto gdje bi to ljudi vidjeli. Vjerojatno neko napušteno mjesto...
– A njegov automobil je pronađen na ovoj cesti, rekla je Elena. – Farma starog Franchera, izgovorio je Matt.
Svi su se pogledali. Francherova farma je bila uništena i napuštena gotovo otkad se sjećaju. Bila je usred šume i šuma ju je osvojila skoro prije jednog stoljeća. – Hajdemo, dodao je Matt jednostavno.
Elena je stavila dlan na njegovu ruku. – Ti vjeruješ...?
Pogledao je na trenutak u stranu. – Ne znam što da vjerujem, naposljetku je rekao. – Ali idem. – Podijelili su se i krenuli s oba automobila, Matt s Bonnie na čelu, a Meredith ih je slijedila s Elenom.
Matt je krenuo u šumu malim puteljkom za kola koji odavno nije bio u upotrebi i slijedio ga je dok nije nestao.
– Odavde ćemo ići pješice, kazao je.
Elena je bila sretna što se sjetila ponijeti konop; trebat će ga ako je Stefan doista u Francherovu bunaru. A ako nije...
Neće si dopustiti da razmišlja o tome.
Bilo je teško ići kroz šumu, naročito po mraku. Grmlje je bilo gusto, a suhe grane su se pružale kako bi ih dograbile. Noćni leptiri su lepršali oko njih, lagano dotičući Elenin obraz nevidljivim krilcima.
Konačno su stigli do čistine. Mogli su se vidjeti temelji stare kuće, građevinsko kamenje koje je sada bilo korovom i kupinama povezano sa zemljom. Dimnjak je još uvijek većim dijelom bio neoštećen, sa šupljim dijelovima gdje ga je nekoć povezivao cement, podsjećajući na neki osipajući spomenik.
– Bunar bi trebao biti negdje iza, Matt je rekao.
Meredith ga je napokon pronašla i dozvala ostale. Sakupili su se okolo i promatrali ravni, četvrtasti kameni blok gotovo u razini sa zemljom.
Matt se sagnuo i pregledavao prljavštinu i korov oko kamena. – Nedavno je pomican, rekao je.
U tom trenutku je Elenino srce počelo istinski tući. Mogla ga je osjetiti kako joj odjekuje u grlu i u vršcima prstiju. – Idemo ga skinuti, izgovorila je glasom jedva čujnijim od šapata.
Kamena ploča je bila toliko teška da je čak ni Matt nije mogao pomaknuti. Naposljetku su svi gurali, odupirući se o tlo iza ploče dok se ploča uz mukli zvuk nije pomaknula za djelić centimetra. Nakon što je nastao neznatan razmak između ploče i bunara, Matt je upotrijebio suhu granu kao polugu kako bi proširio otvor. Zatim su je ponovo gurnuli.
Kada je nastao otvor dovoljno velik za njezinu glavu i ramena, Elena se sagnula gledajući unutra.
Gotovo se bojala nadati se. – Stefane?
Nekoliko trenutaka nakon toga, dok je lebdjela iznad tog crnog otvora, gledala dolje u tamu i slušala samo jeku kamenčića koje je uznemirio njezin pokret, bili su mučni. A onda se, nevjerojatno, začuo drugi zvuk.
– Tko...? Elena?
– O, Stefane! – Bila je izvan sebe od olakšanja. – Da! Tu sam, tu smo i izvući ćemo te. Jesi dobro? Jesi ozlijeđen? – Jedino što ju je zaustavilo da se ne skotrlja unutra bio je Matt koji ju je zgrabio. – Stefane, izdrži, imamo konop. Reci mi da si dobro.
Začuo se lagan, gotovo neprepoznatljiv zvuk, ali Elena je znala što je to. Smijeh. Stefanov glas je bio tanak, ali razgovijetan. – Bio sam - i bolje, rekao je. – No, jesam - živ sam. Tko je s tobom?
– Ja sam. Matt, rekao je Matt puštajući Elenu. Nadvio se iznad rupe. Iako je bila izvan sebe od oduševljenja, Elena je opazila kako je imao pomalo zbunjen pogled. – I Meredith i Bonnie, koja će nam uskoro saviti nekoliko žlica. Bacit ću ti konop... odnosno, osim ako te Bonnie ne može podići lebdenjem. – Još uvijek na koljenima okrenuo se i pogledao Bonnie.
Ona gaje tresnula po glavi. – Ne šali se s tim! Izvuci ga!
– Na zapovijed, kazao je Matt pomalo zbunjeno. – Evo, Stefane. Morat ćeš ovo zavezati oko sebe. – Dobro, rekao je Stefan. Nije raspravljao o tome kako su mu prsti smrznuti od hladnoće ili mogu li izvući njegovu težinu. Nije bilo drugog načina.
Sljedećih petnaest minuta bile su strašne za Elenu. Svi su morali vući Stefana van, iako je Bonnien glavni doprinos bio to što je govorila: – Hajde, idemo, kadgod su zastali da udahnu. No, konačno su Stefanove ruke ščepale rub tamne rupe i Matt je posegnuo prema naprijed kako bi ga zgrabio ispod ramena.
A onda gaje Elena držala, njezine ruke su bile čvrsto omotane u zagrljaju oko njegovih prsa. Mogla je opaziti koliko je loše po neprirodnom mrtvilu, mlitavosti njegova tijela. Upotrijebio je zadnje ostatke snage pomažući im da ga izvuku; ruke su mu bile isječene i krvave. Ali ono što je najviše zabrinjavalo Elenu bila je činjenica da joj te ruke nisu uzvratile njezin očajnički zagr-ljaj.
Kada ga je napokon pustila kako bi ga promotrila, vidjela je da mu je koža voštana, a da su mu ispod očiju tamne sjene. Koža mu je bila toliko hladna da ju je to prestrašilo.
Pogledala je u druge zabrinuto.
Mattovo čelo je bilo nabrano od zabrinutosti. – Bolje da ga prvo odvedemo u bolnicu. Treba mu liječnik.
– Ne! – Glas je bio slab i promukao i dopirao je od mlitave figure koju je Elena njihala u naručju.
Osjetila je kako Stefan prikuplja snagu, osjetila je kako polagano diže glavu. Njegove zelene oči su bile usredotočene na njezine i vidjela je u njima hitnost.
– Ne... liječnike. – Te oči su se zadubile u njezine. – Obećaj... Elena.
Elenu su pekle oči, a vid joj se mutio. – Obećajem, prošaptala je. Zatim je osjetila kako, što god da ga je držalo, struja čiste snage volje i odlučnosti, propada. Klonuo joj je u naručju bez svijesti.

4
– Ali mora ga pregledati liječnik. Izgleda kao da umire! – rekla je Bonnie.
– Ne može. Ne mogu sada to objašnjavati. Idemo ga samo odvesti doma, u redu? Mokar je i smrzava se ovdje. Onda možemo raspravljati o tome.
Zadatak kako će prebaciti Stefana kroz šumu bio je dovoljan da neko vrijeme svima okupira misli. Ostao je bez svijesti, a kada su ga konačno položili na stražnje sjedalo Mattova au-tomobila, svi su bili izubijani i iscrpljeni i osim toga mokri jer su bili u dodiru s njegovom vlažnom odjećom. Dok su se vozili prema pansionu Elena je držala njegovu glavu u krilu. Meredith i Bonnie su ih slijedile. – Vidim upaljena svjetla, Matt je rekao zaustavljajući se ispred velike zgrade hrđavo crvene boje.
– Mora daje budna. Ali vrata su vjerojatno zaključana.
Elena je nježno spustila Stefanovu glavu i kliznula van iz automobila. Ugledala je kako se jedan prozor na kući osvijetlio kada je zavjesa povučena u stranu. Zatim je ugledala kako se na prozoru pojavljuju ramena i glava koja je gledala prema dolje.
– Gospodo Flowers! – vikala je mašući. – Ja sam, Elena Gilbert, gospođo Flowers. Pronašli smo Stefana i moramo ući!
Lik na prozoru se nije pomaknuo niti je na neki drugi način uzvratio njezine riječi. Ipak, prema držanju, Elena je mogla primijetiti kako još uvijek gleda prema njima.
– Gospođo Flowers, imamo Stefana, ponovo je viknula, gestikulirajući prema osvijetljenoj unutrašnjosti automobila. – Molim vas!
– Elena! Već je otključano! – Bonnien glas je doplutao do nje s prednjeg trijema odvraćajući je od lika na prozoru. Kada je ponovo pogledala prema gore, vidjela je kako zavjese padaju na svoje mjesto, a zatim se svjetlo u toj sobi na katu naglo ugasilo.
Bilo je to čudno, ali nije imala vremena razbijati time glavu. Meredith i ona pomogle su Mattu podići Stefana i odnijeti ga uz prednje stepenice.
Unutrašnjost kuće bila je tamna i tiha. Elena je uputila druge uz stubište koje je stajalo nasuprot vrata pa do prekida zavojitog stubišta na drugom katu. Otuda su ušli u spavaću sobu, a Elena i Bonnie su otvorile vrata koja su izgledala kao ormar. Otkrivala su drugo stubište, veoma mračno i usko.
– Tko bi ostavio svoja - ulazna vrata nezaključana - nakon onoga što se nedavno dogodilo? – Matt je progunđao dok je teglio njihov beživotni teret. – Mora da je luda.
– Ona jest luda, Bonnie je rekla odozgo gurajući vrata na vrhu stubišta. – Zadnji put kada smo bile ovdje pričala je o najčudnijim... – Glas joj se prekinuo u teškom uzdahu.
– Sto je? – kazala je Elena. No, kad su dosegli prag Stefanove sobe, i sama je vidjela.
Zaboravila je u kakvom je stanju bila soba kada ju je zadnji put vidjela. Kovčezi puni odjeće bili su prevrnuti ili su ležali bočno, kao da ih je neka divovska ruka razbacala od zida do zida. Njihov sadržaj bio je razbacan po podu, zajedno s predmetima s toaletnog stolića i stolova. Namještaj je bio razbacan, a prozor razbijen, dopuštajući hladnom vjetru da ulazi. Samo je jedna lampa u kutu bila upaljena, a groteskne sjene su se prijeteći dizale po stropu.
– Što se dogodilo? – rekao je Matt.
Elena nije odgovorila sve dok Stefana nisu ispružili na krevet. – Ne znam točno, kazala je, i to je bila istina, iako samo djelomice. – No, već je tako izgledalo i sinoć. Matte, hoćeš li mi pomoći? Mora se osušiti.
– Pronaći ću drugu lampu, rekla je Meredith, ali je Elena brzo odgovorila. – Ne, vidimo dobro. Zašto ne pokušate zapaliti vatru?
Iz jednog od otvorenih kovčega ispao je frotirni ogrtač neke tamne boje. Elena ga je uzela i ona i Matt su počeli skidati Stefanovu mokru i prilijepljenu odjeću. Pokušavala mu je skinuti džemper, ali jedan pogled na njegov vrat bio je dovoljan da se ukoči na mjestu. – Matte, možeš li - možeš li mi dodati ručnik?
Čim se okrenuo, s naporom je potegla džemper preko Stefanove glave i brzo zamotala ogrtač oko njega. Kada se Matt okrenuo i dodao joj ručnik, zamotala ga je oko Stefanova vrata poput šala. Puis joj se ubrzavao, a mozak joj je mahnito radio.
Nije ni čudo da je bio tako slab, tako beživotan. O, Bože. Morala ga je pregledati, vidjeti koliko je loše. Ali kako može dok su Matt i ostali ovdje?
– Idem po liječnika, izgovorio je Matt napetim glasom pogleda usmjerenog na Stefanovo lice. – Elena, on treba pomoć.
Elena se uspaničarila. – Matte, ne... molim te. On - on se boji liječnika. Ne znam što će se dogoditi ako nekoga dovedeš ovamo. – Ponovo, bila je to istina, iako ne potpuna istina. Znala je što bi moglo pomoći Stefanu, ali to nije mogla učiniti dok su drugi bili tu. Nagnula se nad Stefana trljajući njegove ruke svojima, pokušavajući razmišljati.
Što može učiniti? Sačuvati Stefanovu tajnu po cijenu njegova života? Ili ga izdati kako bi ga spasila?
Bi li ga spasilo da kaže Mattu i Bonnie i Meredith? Pogledala je u svoje prijatelje, pokušavajući zamisliti njihovu reakciju kad bi saznali istinu o Stefanu Salvatoreu.
Nema smisla. Nije mogla riskirati. Zaprepaštenje i groza tog otkrića gotovo su i samu Elenu uzrujali do ludila. Ako je ona, koja je voljela Stefana, bila spremna pobjeći od njega vristeći, što će učiniti ovo troje? A zatim je tu bilo i ubojstvo gospodina Tannera. Ako saznaju što je Stefan, bi li ikada mogli vjerovati daje nedužan? Ili bi, u dnu svoje duše, uvijek sumnjali u njega?
Elena je zatvorila oči. Jednostavno je bilo preopasno. Meredith i Bonnie i Matt su bili njezini prijatelji, ali ovo je bila stvar koju nije mogla podijeliti s njima. Na cijelom svijetu nije bilo nikoga kome bi mogla povjeriti svoju tajnu. Morat će je zadržati za sebe.
Uspravila se i pogledala u Matta. – Boji se liječnika, ali medicinska sestra bi mogla biti u redu. – Okrenula se prema mjestu gdje su Bonnie i Meredith klečale ispred kamina. – Bonnie, što misliš o tvojoj sestri?
– Mary? – Bonnie je bacila pogled na svoj ručni sat. – Ovaj tjedan radi u bolnici u drugoj smjeni, ali vjerojatno je sada već kod kuće. Samo...
– To je to onda. Matte, ti otiđi s Bonnie i zamoli Mary da dođe ovamo i pogleda Stefana. Ako ona misli da mu treba liječnik, neću se više prepirati.
Matt je oklijevao, a onda je oštro izdahnuo. – U redu. Još uvijek mislim da nisi u pravu, no - idemo Bonnie. Prekršit ćemo nekoliko prometnih pravila.
Kada su krenuli prema vratima, Meredith je ostala stajati kraj kamina uporno promatrajući Elenu tamnim očima.
Elena se prisilila pogledati je u oči. – Meredith... mislim da biste svi trebali poći.
– Misliš? – Pogled tih tamnih očiju bio je nepokolebljivo na njezinim, kao da je pokušava prozreti i pročitati njezine misli. No, Meredith više nije postavljala nikakva pitanja. Trenutak kasnije je kimnula i bez riječi pošla za Mattom i Bonnie.
Kada je Elena začula kako su se vrata u dnu stubišta zatvorila, brzo je uspravila svjetiljku koja je ležala prevrnuta pokraj kreveta i uključila je. Sada je konačno mogla procijeniti Stefanove ozljede.
Njegova boja je izgledala gore nego prije; doslovce je bio blijed kao i plahte ispod njega. I usnice su mu bile bijele i Elena je iznenada pomislila na Thomasa Fella, osnivača Fell’s Churcha. Ili, prije na kip Thomasa Fella koji je ležao pokraj kipa njegove žene na kamenom poklopcu njihove grobnice. Stefan je bio boje tog mramora.
Posjekotine i duboke rane na njegovim rukama bile su modrosivo-ljubičaste, ali nisu više krvarile. Nježno mu je okrenula glavu kako bi mu pogledala vrat.
I bile su tamo. Automatski je dotaknula bočnu stranu svoga vrata kako bi provjerila sličnost. Ali Stefanovi tragovi nisu bili rupice. Bile su to duboke, nemilosrdne razderotine mesa. Izgledao je kao da ga je izmrcvarila neka životinja koja mu je pokušala iščupati grkljan.
Žestoki bijes ponovo je zaplamtio Elenom. A s njim i mržnja. Shvatila je da, unatoč svom gađenju i bijesu, prije nije doista mrzila Damona. Ne istinski. Ali sada... sada;e mrzila. Prezirala ga je silinom emocija koje nikada prije u svom životu nije ni za koga osjećala. Željela ga je ozlijediti kako bi ga natjerala da plati. Da je u tom času imala drveni kolac, zabila bi ga u Damonovo srce bez žaljenja. Ali u tom trenutku, morala je misliti na Stefana. Bio je tako zastrašujuće miran. To je bilo najteže podnijeti, taj nedostatak namjere ili otpora u njegovu tijelu, tu prazninu. To je bilo to. Kao da je napustio ovaj oblik i ostavio je s praznom posudom.
– Stefane! – Protresla ga je bez učinka. S rukom na sredini njegovih hladnih prsa pokušala je otkriti otkucaje srca. Ako ih je i bilo, bili su preslabi da ih osjeti.
Smiri se, Elena, rekla je sama sebi, potiskujući onaj dio mozga koji je poželio paničariti. Dio koji je govorio: – Što ako je mrtav? Što ako je doista mrtav i ti ne možeš ništa učiniti da ga spasiš?
Ogledavajući se po sobi, ugledala je razbijeni prozor. Krhotine slomljenog stakla ležale su na podu ispod njega. Otišla je na drugu stranu i podigla jednu, primijetivši kako je zablistala u svjetlu vatre.
Zgodna stvarčica, ruba oštrog poput žileta, pomislila je. Onda si je, stisnuvši zube, namjerno njome zarežala prst.
Bol ju je natjerala da teško udahne. Ubrzo je krv počela navirati iz posjekotine, kapajući niz njezin prst kao vosak niz svijeću. Brzo je kleknula pored Stefana i prislonila svoj prst na njegove usne.
Drugom rukom je obujmila njegovu ruku koja nije reagirala, osjećajući tvrdoću srebrnog prstena koji je nosio. I sama nepomična poput kipa, klečala je ondje i čekala.
Skoro joj je promaknuo prvi slabašni treptaj odgovora. Oči su joj bile usredotočene na njegovo lice i perifernim vidom uhvatila je neznatno podizanje njegovih prsa. No onda su usne ispod njezina prsta zadrhtale i lagano se razdvojile, a on je refleksno progutao. – Tako je, prošaptala je Elena. – Hajde, Stefane.
Njegove trepavice su zatreptale, a ona je s rastućom radosti osjetila kako su njegovi prsti uzvratili stisak njezinim. Ponovo je progutao.
– Da. – Čekala je dok njegove oči nisu trepnule i polako se otvorile prije negoli je ponovno sjela. Onda je prtljala jednom rukom po visokom ovratniku svoga džempera presavijajući ga kako bi ga pomaknula.
Njegove zelene oči su bile ošamućena i pospane, ali tvrdoglavije nego što ih je ikada vidjela. – Ne, rekao je Stefan, a glas mu je bio hrapav šapat.
– Stefane, moraš. Ostali se vraćaju i dovode medicinsku sestru. Morala sam se složiti s time. A ako nisi dovoljno dobro da je uvjeriš da ne trebaš bolnicu... – Nije dovršila rečenicu. Ni sama nije znala što bi liječnik ili laboratorijski tehničar pronašao kada bi pregledao Stefana. Alije znala daje on znao i da gaje to plašilo.
Ali Stefan je samo izgledao još nepopustljiviji, odvraćajući lice od nje. – Ne mogu, prošaptao je. – Preopasno je. Već sam uzeo... previše... prošle noći.
Je li moguće da je to bilo tek prošle noći? Izgledalo joj je kao prije godinu dana. – Hoće li me ubiti? – upitala je. – Stefane, odgovori mi! Hoće li me ubiti?
– Ne... – Glas mu je bio mrzovoljan. – Ali...
– Onda to moramo učiniti. Ne prepiri se sa mnom! – Nagi-njujući se iznad njega, držeći njegovu ruku u svojoj, Elena je mogla osjetiti njegovu nesnosnu potrebu. Bila je zapanjena što se uopće trudio opirati.
Poput čovjeka koji umire od gladi i stoji ispred gozbe i ne može odvojiti pogled od jela koja se puše, ali odbija jesti.
– Ne, Stefan je kazao ponovo, a Elena je osjetila kako kroz nju nadire ozlojeđenost. On je bio jedina osoba koju je ikada srela, a koja je bila tvrdoglava poput nje.
– Dobro. Ako nećeš surađivati, porezat ću se negdje drugdje, primjerice na zapešću. – Pritiskala je prst u plahtu kako bi zaustavila krvarenje; sada ga je uspravila prema njemu.
Zjenice su mu se raširile, usnice razdvojile. – Već... previše, promrmljao je, ali pogled mu je ostao na prstu, na svijetloj kapljici krvi na vrhu. – A ne mogu... kontrolirati...
– Sve je u redu, prošaptala je. Povukla je ponovo prst preko njegovih usnica, tapkajući ih da se otvore i prime ga; zatim se nagnula preko njega i zatvorila oči.
Njegova usta bila su hladna i suha kada je dotaknuo njezin vrat. Njegova ruka je obuhvatila stražnji dio njezina vrata dok su njegove usnice tražile dvije rupice koje su već bile tamo. Elena se prisilila da se ne tržne unatrag zbog kratkog bolnog probadanja. Onda se nasmiješila.
Prije je osjećala njegovu bolnu potrebu, njegovu intenzivnu glad. Sada, kroz vezu koju su dijelili, osjećala je samo strahovitu radost i zadovoljstvo. Duboko zadovoljstvo kako je postupno utaživao glad.
Njezino zadovoljstvo je proizlazilo iz davanja, iz saznanja da je ona ta koja je održavala Stefana svojim vlastitim životom. Mogla je osjetiti snagu kako teče u njega.
S vremenom je osjetila kako se silina potrebe smanjuje. Ipak, ni u kom slučaju nije nestala i nije mogla razumjeti zašto ju je Stefan pokušao odgurnuti.
– Dovoljno je, zaškripao je prisiljavajući je da se uspravi. Elena je otvorila oči, njezino sanjivo zadovoljstvo bilo je prekinuto. Njegove oči bile su zelene poput lišća mandragore, a na licu je vidjela žestoku glad predatora.
– Nije dosta. Još uvijek si slab...
– Dosta je za tebe. – Ponovo ju je gurnuo i ugledala je nešto slično očaju kako je zasvjetlucalo u tim zelenim očima. – Elena, ako uzmem još više, počet ćeš se mijenjati. I ako se ne odmakneš, ako se ne odmakneš od mene upravo sada...
Elena se povukla do podnožja kreveta. Promatrala ga je kako sjeda i popravlja tamni ogrtač. U svjetlosti lampe vidjela je kako mu je koža povratila nešto boje, a od laganog rumenila bljedilo se činilo staklastim. Njegova kosa se osušila u raskuštrano more tamnih valova.
– Nedostajao si mi, rekla je nježno. Olakšanje je iznenada vibriralo njome, bol koja je bila gotovo jednako loša kao što su bili strah i napetost. Stefan je bio živ; razgovarao je s njom. Napokon će sve biti u redu.
– Elena... – Oči su im se susrele i ona je bila obuhvaćena zelenom vatrom. Nesvjesno se pomaknula prema njemu, a onda je zastala kada se on glasno nasmijao.
– Nikada te nisam vidio da tako izgledaš, rekao je i ona se pogledala. Crveno blato se stvrdnulo na njezinim cipelama i trapericama, a bilo je i obilno razmazano svuda po njoj. Jakna joj je bila poderana i iz nje je ispadalo punjenje. Nije ni sumnjala da joj je lice bilo zamrljano i prljavo i znala je da joj je kosa zamršena i u neredu. Elena Gilbert, besprijekorna modna ikona škole Roberta E. Leeja izgledala je kao strašilo.
– Sviđa mi se, Stefan je rekao i ovaj put se nasmijala zajedno s njim.
Još uvijek su se smijali kada su se vrata otvorila. Elena se ukočila na oprezu, hvatajući se za ovratnik svoje dolčevite, pogledom tražeći dokaze po sobi koji bi ih mogli odati. Stefan je sjeo uspravivši se i polizao je usnice.
– Bolje je! – Bonnie je veselo zapjevala kada je zakoračila u sobu i ugledala Stefana. Matt i Meredith su bili točno iza nje, a njihova lica su bila osvijetljena iznenađenjem i zadovoljstvom. Četvrta osoba koja je ušla bila je nešto starija od Bonnie, ali imala je auru žustrog autoriteta koja je prikrivala njezinu mladost. Mary McCullough je otišla ravno do svog pacijenta i opipala mu puis. – Znači ti si taj koji se boji liječnika, rekla je.
Stefan je za trenutak izgledao zbunjeno; onda se pribrao. – To je više fobija iz djetinjstva, rekao je zvučeći posramljeno. Pogledao je postrance u Elenu koja se nervozno smijala i lagano joj je kimnuo. – Uostalom, sada ga ne trebam, kao što i sami možete vidjeti.
– Zašto meni ne dopustiš da to procijenim? Tvoj puis je u redu. Zapravo je iznenađujuće spor, čak i za sportaša. Ne mislim da si pothlađen, ali si još uvijek prozebao. Da ti izmjerimo temperaturu.
– Ne, doista mislim kako to nije potrebno. – Stefanov glas je bio tih, umirujući. Elena ga je čula kada je ranije upotrebljavao taj glas i znala je što pokušava učiniti. No, Mary se nije ni najmanje obazirala na to.
– Otvori, molim te.
– Evo, ja ću to napraviti, rekla je Elena žurno protežući se kako bi uzela toplomjer od Mary. Nekako, dok je to radila, staklena cjevčica joj je iskliznula iz ruke. Pala je na pod od tvrdog drveta i razbila se u nekoliko komada. – O, oprosti!
– Nema veze, kazao je Stefan. – Osjećam se puno bolje nego prije i postaje sve toplije.
Mary je promatrala nered na podu, zatim se osvrnula po sobi, procjenjujući njezino razbacano stanje. – U redu, zahtijevala je okrećući se s rukama na bokovima. – Što se ovdje događa?
Stefan nije ni trepnuo. – Baš ništa. Gospođa Flowers je naprosto užasna domaćica, kazao je gledajući je ravno u oči.
Elena se željela nasmijati i vidjela je kako i Mary to želi. Starija djevojka se nacerila i umjesto toga prekrižila ruke na prsima. – Pretpostavljam da je beskorisno nadati se izravnom odgovoru, kazala je. – A jasno je i da nisi opasno bolestan. Ne mogu te natjerati da odeš u bolnicu. No, bilo bi izrazito preporučljivo da sutra odeš na pregled.
– Hvala, rekao je Stefan, a Elena je primijetila kako to nije bilo isto što i slaganje. – Elena, ti izgledaš kao da bi ti koristio liječnik, rekla je Bonnie. – Blijeda si kao duh.
– Samo sam umorna, Elena je rekla. – Bio je ovo dugačak dan.
– Moj savjet je da odeš doma i legneš u krevet - i ostaneš u njemu, Mary je izjavila. – Nisi anemična, zar ne?
Elena se oduprla porivu da stavi ruku na svoj obraz. Zar je bila tako blijeda? – Ne, samo sam umorna, ponovila je. – Možemo sada ići doma, ako je Stefan dobro.
On je umirujući ih kimnuo, a poruka u njegovim očima bila je samo za nju. – Hoćete nam dati samo minutu? – rekao je Mary i ostalima i oni su izašli na stubište.
– Bok. Čuvaj se, Elena je rekla glasno kada ga je zagrlila. Prošaputala je: – Zašto nisi upotrijebio svoje Moći na Mary?
– Jesam, rekao je ozbiljno u njezino uho. – Ili sam barem pokušao. Mora da sam još uvijek slab. Ne brini, proći će.
– Naravno da hoće, kazala je Elena, ali joj se u trbuhu naglo javio strah. – Jesi li ipak siguran da bi trebao biti sam? Što ako...
– Bit ću dobro. Ti si ta koja ne treba biti sama. – Stefanov glas je bio blag ali uporan. – Elena, nisam te imao prilike upozoriti. Bila si u pravu da je Damon u Fell’s Churchu.
– Znam. On ti je to učinio, zar ne? – Elena nije spomenula kako ga je otišla tražiti.
– Ja - ne sjećam se. No, on je opasan. Neka noćas Bonnie i Meredith ostanu s tobom, Elena. Ne želim da budeš sama. I provjeri da nitko ne pozove stranca u tvoju kuću.
– Idemo ravno u krevet, Elena je obećala smiješeći mu se. – Nećemo nikoga pozivati unutra.
– Pobrini se za to. – Poljubili su se, gotovo samo lagano doticanje usnica, ali njihove spojene ruke su se nerado razdvojile. – Zahvali ostalima, rekao je.
– Hoću.
Njih petero se pregrupiralo ispred pansiona, Matt se ponudio odvesti Mary doma tako da se Bonnie i Meredith mogu vratiti s Elenom. Mary je još uvijek očito bila sumnjičava oko događanja te noći, a Elena je nije mogla kriviti za to. No nije mogla ni misliti. Bila je tako umorna. – Zahvalio vam je svima, sjetila se nakon što je Matt otišao.
– Nema... na čemu, kazala je Bonnie razdvajajući riječi ogromnim zijevom dok joj je Meredith otvarala vrata.
Meredith nije rekla ništa. Bila je vrlo tiha nakon što je ostavila Elenu nasamo sa Stefanom. Bonnie se iznenada nasmijala. – Svi smo zaboravili na jednu stvar, izgovorila je. – Proročanstvo. – Koje proročanstvo? – pitala je Elena.
– O mostu. Ono za koje ste rekle da sam ja rekla. Pa, otišla si na most i Smrt te ipak nije čekala. Možda ste pogrešno razumjele riječi.
– Ne, rekla je Meredith. – Dobro smo i točno čule te riječi.
– Pa, onda se možda radi o drugom mostu. Ili... mmm... – Bonnie se ugnijezdila u svoj kaput zatvarajući oči i nije se potrudila završiti.
No, Elenine misli su završile rečenicu za nju. Ili o drugom vremenu.
Sova je zahukala vani kada je Meredith upalila automobil.

5
2. studenog, subota

Dragi dnevnice, jutros sam se probudila i osjećala sam se tako čudno. Ne znam kako bih to opisala. Sjedne strane bila sam tako slaba da me mišići nisu držali kada sam htjela ustati. Ali s druge strane sam se osjećala... ugodno. Tako udobno, tako opušteno. Kao da plutam na krevetu od zlatne svjetlosti. I nije me bilo briga ako se nikada ne pomaknem.
Onda sam se sjetila Stefana i pokušala sam ustati, ali me teta Judith ponovo poslala u krevet. Rekla je da su Bonnie i Meredith otišle prije nekoliko sati, a da sam ja tako čvrsto spavala da me nisu mogle probuditi. Rekla je da mi treba odmor.
I tako me evo. Teta Judith je donijela televizor, ali nije mi stalo do gledanja. Radije bih ležala ovdje i pisala, ili samo ležala ovdje.
Očekujem da će Stefan nazvati. Rekao mije da hoće. Ili možda i nije. Ne mogu se sjetiti. Kada doista nazove, moram 3. studenog, nedjelja, 22:30 Upravo sam pročitala jučerašnji zapis i zapanjena sam. Sto mi je bilo? Prekinula sam na pola rečenice, a sada uopće ne znam sto sam namjeravala reci. A nisam ni objasnila ništa o svom novom dnevniku ili bilo čemu dru-gome. Mora da sam se posve isključila.
U svakom slučaju, ovo je službeni početak mog novog dnevnika. Kupila sam ovu praznu bilježnicu u drogeriji. Nije lijepa kao prošla, ali morat će poslužiti. Izgubila sam svaku nadu kako ću ponovo vidjeti svoj stari dnevnik. Tko god da ga je ukrao, nema ga namjeru vratiti. No, kada pomislim kako ga netko čita, sve moje intimne misli i osjećaje vezane uz Stefana, poželim tu osobu ubiti. I istovremeno i sama umrijeti od poniženja.
Ne sramim se toga što osjećam prema Stefanu. Ali to je osobno. A tamo su i druge stvari, o tome kako se osjećamo kada se ljubimo, kada me grli, za koje znam da on ne bi htio da ih bilo tko drugi čita.
Naravno da unutra nema ništa o njegovoj tajni. Tada to još nisam otkrila. Sve dok to nisam učinila, nisam ga zapravo razumjela i na kraju smo doista završili zajedno, istinski zajedno. Sada je jedan dio onog drugog. Osjećam se kao da sam ga čekala cijeli svoj život.
Možda misliš kako sam grozna jer ga volim, s obzirom na to što on jest. Može biti nasilan i znam daje u njegovoj prošlosti bilo nekih stvari kojih se srami. Ali nikada ne bi mogao biti nasilan prema meni, a i ta prošlost je završena. Osjeća tako puno krivnje i tako puno u sebi pati. Željela bih ga zaliječiti.
Ne znam što će se sada dogoditi, samo sam tako sretna stoje siguran. Otišla sam danas do pansiona i saznala kako je jučer tamo bila policija. Stefan je još uvijek bio slab i nije mogao koristiti svoje Moći kako bi ih se riješio, ali nisu ga optužili ni za što. Samo su postavljali pitanja. Stefan kaže da su se ponašali prijateljski, zbog čega postajem sumnjičava. Sva se pitanja u konačnici svode na to: gdje ste bili one noći kada je napadnut starac ispod mosta i noći kada je Vickie Bennett napadnuta u ruševnoj crkvi i noći kada je gospodin Tanner ubijen u školi?
Nemaju nikakvih dokaza protiv njega. Da, zločini su započeli upravo nakon što je on došao u Fell’s Church, pa sto onda? To ništa ne dokazuje. Pa sto ako seprepirao s gospodinom Tannerom te noći. Na kraju krajeva, kakve to veze ima? Svi su se prepirali s gospodinom Tannerom. Da, nestao je nakon što je pronađeno tijelo gospodina Tannera. Sada se vratio i prilično je jasno kako je i sam bio napadnut, i da se vjerojatno radilo o osobi koja je počinila i druge zločine. Mary je rekla policiji u kojem je stanju bio. A ako ikad upitaju nas, Matt, Bonnie, Meredith i ja možemo posvjedočiti kako smo ga pronašli. Uopće nemaju dokaze protiv njega.
Stefan i ja smo razgovarali o tome i o drugim stvarima. Bilo je tako dobro ponovo biti s njim, čak iako je izgledao blijedo i umorno. Još uvijek se ne sjeća kako je u četvrtak završila noć, ali veći dio bio je upravo onakav kako sam i slutila. U četvrtak navečer, nakon što me je odveo doma, Stefan je otišao pronaći Damona. Svađali su se. Stefan je završio polumrtav u bunaru. Ne treba biti genijalan i shvatiti što se u međuvremenu dogodilo.
Još uvijek mu nisam rekla kako sam u petak ujutro otišla tražiti Damona na groblju. Pretpostavljam kako bi bilo bolje da to učinim sutra. Znam da će se uzrujati, osobito kada sazna što mi je Damon rekao.
Dakle, to bi bilo sve. Umorna sam. Ovaj dnevnik će biti dobro sakriven iz očitih razloga.
Elena je zastala i pogledala u posljednji red na stranici.

Zatim je dodala:

P. S. Pitam se tko će biti naš novi profesor europske povijesti?


Ugurala je dnevnik ispod madraca i ugasila svjetlo.
Elena je koračala niz hodnik u neobičnom zrakopraznom prostoru. U školi su je obično sa svih strana obasipali pozdravi; kamo god je išla, neprestance bi čula – Bok, Elena. No danas su je, kada bi se približila, pogledi kradomice izbjegavali ili bi ljudi naglo postali jako zaposleni radeći nešto zbog čega su joj morali okrenuti leđa. To se događalo cijeli dan.
Zastala je na ulazu u učionicu europske povijesti. Nekoliko učenika je već sjedilo, a kraj ploče je bio neki stranac.
Gotovo je i sam izgledao poput učenika. Imao je kosu boje pijeska, nosio ju je malo dužu i bio je sportski građen. Preko ploče je napisao – Alaric K. Saltzman. Kada se okrenuo, Elena je vidjela kako ima dječački osmijeh.
Nastavio se smiješiti kada je Elena sjela i kada su ostali učenici ulazili jedan za drugim. Stefan je bio među njima i njihovi pogledi su se susreli kada je sjeo pokraj nje, ali nisu razgovarali. Nitko nije razgovarao. U sobi je vladala mukla tišina.
Bonnie je sjela s Elenine druge strane. Matt je bio udaljen samo nekoliko stolova, ali je gledao ravno ispred sebe.
Posljednje dvoje ljudi koji su ušli bili su Caroline Forbes i Tyler Smallwood. Ušetali su zajedno, a Eleni se nije svidio izraz na Carolineinu licu. Predobro je poznavala taj mačji osmijeh i te sužene zelene oči. Tylerove pristale, ponešto mesnate crte lica sjajile su od zadovoljstva. Modrica ispod očiju koju je prouzročila Stefanova šaka skoro je nestala.
– Ok, zašto za početak ne bismo stavili sve klupe u krug?
Elenina pozornost se naglo usmjerila prema strancu u prednjem dijelu učionice. Još uvijek se smiješio. – Hajde, idemo to učiniti. Na taj način svi možemo vidjeti lica jedni drugima dok razgovaramo, rekao je.
Učenici su tiho poslušali. Stranac nije sjeo za radni stol gospodina Tannera; umjesto toga je privukao stolicu u krug i opkoračio je natraške.
– Sada, kazao je, – znam da ste sigurno znatiželjni tko sam ja. Moje ime je na ploči: Alaric K. Saltzman. No želim da me svi zovete Alaric. Kasnije ću vam reći nešto više o sebi, ali prvo bih želio vama dati priliku da govorite.
Danas je vjerojatno težak dan za većinu vas. Netko koga ste voljeli je nestao i to mora boljeti. Želim vam dati priliku da se otvorite i podijelite te osjećaje sa mnom i svojim kolegama iz razreda. Želim da probate doprijeti do svoje boli. Nakon toga možemo početi graditi naš vlastiti odnos na povjerenju. Dakle, tko bi želio početi?
Nepomično su gledali u njega. Nitko nije ni trepnuo.
– U redu, da vidimo... bi li ti mogla početi? – Još uvijek se osmjehujući, ohrabrujuće je pokazao prema lijepoj, svjetlokosoj djevojci. – Reci nam svoje ime i kako se osjećaš vezano uz to što se dogodilo. – Djevojka je ustala usplahireno. – Zovem se Sue Carson i uh... – Duboko je udahnula i ustrajno nastavila. – I bojim se. Zato što tko god bio taj manijak, još je uvijek slobodan. A sljedeći put bi se moglo raditi o meni. – Sjela je.
– Hvala, Sue. Siguran sam kako dosta tvojih školskih kolega dijeli tvoju zabrinutost. Dakle, jesam li dobro shvatio da su neki od vas zapravo bili tamo kada se tragedija dogodila?
Stolovi su zaškripali dok su se učenici s nelagodom premještali. No, Tyler Smallwood je ustao, a usnice su mu se povukle unazad u osmijehu, otkrivajući snažne bijele zube.
– Većina nas je bila tamo, rekao je, a oči su mu zasvjetlucale prema Stefanu. Elena je mogla vidjeti kako ostali slijede njegov pogled. – Ja sam stigao tamo nakon što je Bonnie otkrila tijelo. A ono što ja osjećam je zabrinutost za zajednicu. Na ulicama je opasan ubojica, a dosada nitko nije učinio ništa kako bi ga zaustavio. A... – Prekinuo je. Elena nije bila sigurna kako, ali je osjetila kako mu je Caroline signalizirala da stane. Caroline je zabacila unazad svoju svjetlucavu kestenjastu kosu i prekrižila svoje dugačke noge dok je Tyler ponovo sjedao.
– Ok, hvala. Znači većina vas je bila tamo. To sve čini dvostruko težim. Možemo li čuti osobu koja je stvarno pronašla tijelo? Je li Bonnie ovdje? – Pogledao je unaokolo.
Bonnie je polako podigla ruku, a zatim ustala. – Pretpostavljam kako sam ja otkrila tijelo, kazala je.
– Odnosno bila sam prva osoba koja je znala kako je stvarno mrtav i da se ne pretvara.
Alaric Saltzman je izgledao malo začuđen. – Ne pretvara se? Je li se često pretvarao kako je mrtav? – Zahihotali su se, a on im je ponovo dobacio onaj dječački osmijeh. Elena se okrenula i pogledala u Stefana koji se namrštio.
– Ne - ne, rekla je Bonnie. – Vidite, on je bio žrtva. U Kući duhova. Dakle, svakako je bio prekriven krvlju, samo što je to bila lažna krv. A to je djelomično bila moja krivica, zato što je nije želio staviti na sebe, a ja sam mu rekla kako to mora učiniti. Trebao je biti Krvavi Leš. Ali stalno je govorio kako je to isuviše prljavo i sve dok nije došao Stefan i prepirao se s njim... – Zaustavila se. – Odnosno, mi smo razgovarali s njim i konačno je pristao to učiniti i onda se Kuća duhova mogla otvoriti. A nešto kasnije sam primijetila da se ne diže i ne plaši djecu kao što bi trebao i otišla sam tamo i upitala ga što nije u redu. A on nije odgovorio. Samo je - samo je i dalje zurio u strop. A onda sam ga dotaknula i on - bilo je strašno. Glava mu se samo nekako skljokala. Bonnien glas je zadrhtao i nestao. Progutala je. Elena je ustala i isto tako Stefan i Matt i još nekoliko drugih ljudi. Elena je došla do Bonnie.
– Bonnie, sve je u redu. Bonnie, nemoj, u redu je.
– A krv je bila posvuda po mojim rukama. Krvi je bilo posvuda, toliko mnogo krvi... – Histerično je šmrcala.
– Ok, kratki odmor, rekao je Alaric Saltzman. – Žao mi je; nisam vas htio toliko potresti. Ali mislim da nekada u budućnosti trebate proraditi te osjećaje. Očito je kako je to bilo prilično potresno iskustvo. – Ustao je i koračao oko središta kruga, nervozno rasklapajući i sklapajući ruke. Bonnie je još uvijek tiho šmrcala.
– Znam, kazao je, a dječački osmijeh se vratio u punom sjaju. – Želio bih da naš odnos učenika i profesora ima dobar početak, dalje od cijelog ovog ozračja. Sto mislite o tome da večeras svi dođete k meni, a tamo svi možemo neslužbeno razgovarati? Možda samo da se upoznamo, možda razgovaramo o tome što se dogodilo. Možete čak povesti i prijatelje ako želite. Sto mislite?
Uslijedilo je novih tridesetak ili više sekundi zurenja. Zatim je netko izgovorio: – K vama?
– Da... o, zaboravljam. Glupo od mene, odsjeo sam u kući Ramseyjevih na Aveniji magnolija. – Napisao je adresu na ploči. – Ramseyevi su moji prijatelji i posudili su mi kuću dok su na odmoru. Dolazim iz Charlottesvillea, a vaš ravnatelj me nazvao u petak kako bi upitao mogu li ovdje preuzeti posao. Zgrabio sam tu priliku. To je moj prvi stvarni profesorski posao.
– O, to sve objašnjava – , rekla je Elena sebi u bradu. – Je li? – kazao je Stefan.
– U svakom slučaju, što mislite? Je li dogovoreno? – Alaric Salztman je pogledao unaokolo prema njima.
Nitko nije imao srca odbiti. Čuli su se mjestimični – da – i – naravno.
– Odlično, onda je to riješeno. Ja ću nabaviti piće i svi ćemo se upoznati. O, i usput...
Otvorio je imenik i pregledao ga. – Na ovom satu sudjelovanje čini pola vaše konačne ocjene. – Zasjajio je i nasmiješio se. – Možete sada ići.
– Kako drsko od njega, netko je promrmljao kada je Elena izlazila. Bonnie je bila iza nje, ali ju je glas Alarica Saltzmana pozvao da se vrati.
– Hoće li učenici koji su sudjelovali ostati minutu?
I Stefan je morao ici. – Bolje da provjerim ima h treninga footballa, rekao je. – Vjerojatno je otkazan, ah bilo bi bolje da se uvjerim.
Elena je bila zabrinuta. – Ako nije otkazan, misliš li da si dovoljno dobro za njega?
– Bit ću u redu, rekao je izmotavajući se. No, ona je opazila kako mu lice još uvijek izgleda izduženo i da se kreće kao da ga nešto boli. – Nađemo se kod tvog garderobnog ormarića, rekao je.
Kimnula je. Kada je stigla do svog ormarića, vidjela je u blizini Caroline kako razgovara s druge dvije djevojke. Tri para očiju slijedila su svaki Elenin pokret dok je spremala knjige, no kada je Elena podigla pogled, njih dvije su iznenada odvratile pogled. Samo je Caroline nastavila zuriti u nju, lagano nagnute glave dok je šaputala nešto drugim djevojkama.
Eleni je bilo dosta. Zalupivši vratima ormarića prošetala se ravno do grupe. – Bok, Becky; bok Sheila, rekla je. A zatim uz izrazito naglašavanje: – Bok, Caroline.
Becky i Sheila su promrmljale – Bok – i dodale nešto o tome kako moraju ići. Elena se nije ni okrenula kako bi ih promotrila dok su se posramljeno odšuljale. Pogled joj je ostao prikovan za Carolinein.
– Sto se događa? – htjela je znati.
– Događa? – Caroline je očito uživala u ovome, pokušavajući razvući trenutak što je duže mogla.
– Događa s kim?
– S tobom, Caroline. Sa svima. Ne pravi se da ne planiraš nešto, jer ja znam kakva si. Ljudi me cijeli dan izbjegavaju kao da imam kugu, a ti izgledaš kao da si osvojila glavnu nagradu. Sto si učinila? – Carolinein nedužni upitni izraz je nestao i ona se nasmijala mačjim osmijehom. – Rekla sam ti kada je škola počela da će stvari ove godine biti drugačije, Elena, izgovorila je. – Upozorila sam te da ti možda istječe vrijeme na tronu. Ali to nije moje djelo. To što se događa je jednostavno prirodna selekcija. Zakon džungle.
– A što se to zapravo događa?
– Pa, recimo samo da hodanje s ubojicom može biti zapreka u tvom društvenom životu.
Elenin prsni koš se stegnuo kao da ju je Caroline udarila. Na trenutak je želja da udari Caroline bila gotovo neodoljiva. Zatim je rekla kroz stisnute zube dok joj je krv tukla u ušima: – To nije točno.
Stefan nije učinio ništa. Policija ga je ispitala i oslobođen je svih optužbi.
Caroline je slegnula ramenima. Njezin osmijeh je sada bio pokroviteljski: – Elena, poznajem te od vrtića, rekla je, – tako da ću ti dati savjet uime starih vremena: ostavi Stefana. Ako to učiniš sad odmah, možda nećeš postati potpuni društveni gubavac. Inače bi mogla kupiti i zvonce da možeš zvoniti po ulici.
Gnjev je zarobio Elenu kada se Caroline okrenula i odšetala, a njezina kestenjasta kosa se na svjetlosti svjetlucala poput tekućine. Onda je Elena progovorila.
– Caroline. – Druga djevojka se okrenula. – Hoćeš li ići večeras na tulum u kuću Ramseyevih? – Pretpostavljam da hoću."Zašto?
– Zato što ću ja biti tamo. Sa Stefanom. Vidimo se u džungli. – Ovaj put je Elena bila ta koja se okrenula.
Dostojanstvo njezina odlaska bilo je neznatno narušeno kada je ugledala vitak, sjenovit lik na kraju hodnika. Na trenutak je posrnula, ali kada se približila prepoznala je Stefana. – Znači daje trening footballa otkazan? – rekla je.
Kimnuo je. – Što je ovo bilo? – upitao je tiho.
– Ništa. Upitala sam Caroline ide li večeras na tulum. – Elena je nakrivila glavu kako bi pogledala u sivo i tmurno nebo.
– I to je sve o čemu ste razgovarale?
Sjetila se što joj je rekao u svojoj sobi. Može vidjeti bolje od običnog čovjeka, a i bolje čuti. Dovoljno dobro kako bi čuo riječi izgovorene desetak metara dalje niz hodnik?
– Da, rekla je prkosno, još uvijek ispitujući oblake.
– I zbog toga si tako ljutita?
– Da, ponovo je rekla istim tonom.
Mogla je osjetiti njegov pogled na sebi. – Elena, to nije točno.
– Pa ako možeš čitati moje misli, onda mi ne trebaš postavljati pitanja, zar ne?
Bili su okrenuti jedno prema drugome. Stefan je bio napet, usta namještenih u sumornu crtu. – Znaš da to ne bih učinio. Ali mislio sam kako je tebi iskrenost u odnosima toliko važna.
– U redu. Caroline je bila uobičajeno bezobzirna kakva i jest i previše se izlajala o ubojstvu. Pa što onda? Zašto je tebe briga?
– Zato, rekao je Stefan okrutno jednostavno, – što bi mogla biti u pravu. Ne o ubojstvu, već o tebi. O tebi i meni. Trebao sam pretpostaviti kako će se to dogoditi. Ne radi se samo o njoj, zar ne? Osjećam neprijateljstvo i strah cijeli dan, ali sam bio preumoran kako bih ga pokušao analizirati. Oni misle da sam ja ubojica i iskaljuju se na tebi.
– To što oni misle nije važno! Nisu u pravu i s vremenom će to i shvatiti. Onda će sve biti kao što je i bilo.
Kutovi Stefanovih usana razvukli su se u čeznutljiv osmijeh. – Ti doista vjeruješ u to, zar ne?
Pogledao je u stranu, a lice mu je otvrdnulo. – A što ako ne shvate? Sto ako se sve samo pogorša? – Što to govoriš?
– Možda bi bilo bolje... – Stefan je duboko udahnuo i pažljivo nastavio. – Možda bi bilo bolje da se ne viđamo neko vrijeme. Ako oni budu mislili kako nismo zajedno, ostavit će te na miru.
Nepomično je gledala u njega. – A ti misliš kako bi mogao to učiniti? Ne vidjeti me ili ne razgovarati sa mnom koliko dugo?
– Ako je potrebno - da. Mogli bismo se pretvarati kako smo prekinuli. – Namjestio je čeljust.
Elena je zurila još jedan trenutak. Onda ga je zaobišla i prišla mu bliže, toliko blizu da su se skoro dodirivali. Morao je pogledati dolje prema njoj, a njegove oči su bile samo nekoliko centimetara udaljene od njezinih.
– Postoji, kazala je, – samo jedan razlog zbog kojeg ću objaviti ostatku škole da smo prekinuli. A to je ako mi kažeš da me ne voliš i da me ne želiš vidjeti. Reci mi to, Stefane, odmah sada. Reci mi da ne želiš više biti sa mnom.
Prestao je disati. Zurio je u nju, tim zelenim očima prugastim kao u mačke, s nijansama smaragda i malahita i zelene boje božikovine.
– Reci, kazala mu je. – Reci mi kako možeš nastaviti bez mene, Stefane. Reci mi...
Nikada nije uspjela dovršiti tu rečenicu. Prekinule su je njegove usne koje su se spustile na njezine.

6
Stefan je sjedio u dnevnoj sobi Gilbertovih i pristojno se slagao sa svime što je govorila teta Judith. Teti Judith je bilo neugodno što je on tamo; nije bilo potrebno čitati misli da bi se to shvatilo. No trudila se, tako da se i Stefan trudio. Htio je da Elena bude sretna.
Elena. Čak i kada je nije gledao, bio je svjesniji nje više nego bilo čega drugog u sobi. Njezina je živa prisutnost bubnjala o njegovu kožu kao sunčeva svjetlost o zatvorene kapke. Kada se napokon odlučio okrenuti se kako bi je pogledao, bio je to slatki šok za sva njegova osjetila.
Volio ju je tako snažno. U njoj više nije vidio Katherine; gotovo je zaboravio koliko je jako sličila mrtvoj djevojci. U svakom slučaju, postojalo je tako puno razlika. Elena je imala istu svijetlu kosu i kremastu kožu, iste profinjene crte kao i Katherine, ali tu je sličnost prestajala. Njezine oči, koje su sada u svjetlu vatre izgledale ljubičaste, no inače su bile tamnoplave kao lapis lazuli, nisu bile bojažljive ni djetinjaste kao što su bile Katherineine. Naprotiv, bile su prozori njezine duše, koja je sjajila kao nemiran plamen iza njih. Elena je bila Elena, a njezina slika je u njegovu srcu zamijenila Katherinein nježni duh.
No upravo je njezina snaga činila njihovu ljubav opasnom. Kada mu je prošli tjedan ponudila svoju krv, nije joj mogao odoljeti. Iako bi možda umro bez nje, bilo je to itekako prerano za Eleninu vlastitu sigurnost. Po stoti put mu je pogled prešao preko Elenina lica tražeći izdajničke znakove promjene. Je li njezina kremasta koža bila nešto bijeda? Je li joj izraz bio neznatno rezerviraniji?
Odsada će morati biti pažljiviji. On će morati biti pažljiviji. Mora se pobrinuti za to da se hrani redovito, da utaži glad životinjama kako ne bi došao u iskušenje. Nikada ne smije dopustiti da potreba postane prejaka. U trenutku kada je to pomislio, osjetio je glad. Suha bol, vrućica širila se po cijeloj njegovoj gornjoj vilici, šumeći kroz njegove vene i kapilare. Trebao bi biti vani u šumi - osjetila pripravnih uhvatiti najslabije pucketanje suhih grančica, mišića spremnih za lov - a ne ovdje kraj vatre promatrajući mrežu plavih vena na Eleninu vratu.
Taj se vitki vrat okrenuo kada ga je Elena pogledala.
– Želiš li večeras ići na taj tulum? Možemo uzeti auto tete Judith, rekla je. – Ali prvo biste trebali ostati na večeri, brzo je kazala teta Judith.
– Možemo pojesti nešto usput. – Elena je podrazumijevala kako ona može nešto pojesti, Stefan je pomislio. On je osobno mogao žvakati i gutati običnu hranu ako je morao, iako mu nije nimalo koristila, a odavno je izgubio svaki interes za nju. Ne, njegov... ukus bio je sada izbirljiviji, pomislio je. A ako budu išli na taj tulum, to će značiti da će proći sati prije negoli se bude mogao nahraniti. No, kimnuo je Eleni u znak odobravanja.
– Ako ti želiš, kazao je.
Željela je; naumila je to. Vidio je to od početka. – U redu onda, bolje da se presvučeni.
Slijedio ju je do podnožja stubišta. – Obuci nešto s visokim ovratnikom. Džemper, rekao joj je glasom pretihim da bi ga čuli.
Letimice je pogledala kroz vrata prema praznoj dnevnoj sobi i rekla: – Sve je u redu. Skoro su zarasle. Vidiš? – Potegla je čipkasti ovratnik prema dolje, okrećući glavu na jednu stranu.
Stefan je hipnotizirano zurio u dva okrugla traga na finoj baršunastoj koži. Bili su boje svijetlog prozirnog burgunca, kao jako razvodnjeno vino. Namjestio je zube i prisilio se odvojiti pogled. Još jedan trenutak gledanja bi ga izludio.
– Nisam o tome govorio, rekao je osorno.
Svjetlucavi zastor njezine kose ponovo je pao preko tragova, skrivajući ih. – O. – Uđite!
Dok su ulazili u sobu, razgovor je utihnuo. Elena je pogledala u lica okrenuta prema njima, u radoznale, kradomične poglede i oprezne izraze. Nije bila navikla na takvu vrstu pogleda kada bi ona ulazila.
Neki drugi učenik im je otvorio vrata; Alarica Saltzmana nije bilo nigdje na vidiku. No, zato je tu bila Caroline, sjedila je na barskoj stolici koja je isticala njezine noge u njihovu najboljem izdanju. Posprdno je pogledala Elenu, a onda nešto prokomentirala nekom mladiću sa svoje desne strane. On se nasmijao.
Elena je mogla osjetiti kako joj osmijeh postaje mučan, dok se crvenilo penjalo uz njezino lice. Zatim je začula poznati glas.
– Elena, Stefane! Ovamo.
Zahvalno je spazila Bonnie kako sjedi u kutu na dvosjedu s Meredith i Edom Goffom. Stefan i ona su se smjestili na velikom kauču nasuprot njih i čula je kako se razgovori po sobi nastavljaju.
Prema prešutnom dogovoru, nitko nije spomenuo neugodnost koja je popratila Elenin i Stefanov dolazak. Elena je odlučila pretvarati se kako je sve uobičajeno.
A Bonnie i Meredith su je podržavale. – Izgledaš sjajno, Bonnie je rekla toplo. – Baš volim taj crveni džemper.
– Zbilja izgleda lijepo. Zar ne, Ede? – upitala je Meredith, a Ed se složio izgledajući pomalo zbunjeno. – Znači i tvoj razred je pozvan na ovo, Elena je rekla Meredith. – Mislila sam da smo to samo mi sa sedmog sata.
– Ne znam je li pozvan prava riječ, odgovorila je Meredith hladno. – Uzimajući u obzir da sudjelovanje čini pola naše ocjene.
– Mislite li da je bio ozbiljan oko toga? Nije mislio ozbiljno, umetnuo je Ed.
Elena je slegnula ramenima. – Meni je zvučao ozbiljno. Gdje je Ray? – upitao je Bonnie. – Ray? O, Ray. Ne znam, tu negdje, pretpostavljam. Tu ima puno ljudi.
To je bila istina. Dnevna soba Ramseyevih bila je natrpana i prema onome što je Elena mogla vidjeti, gomila je prolazila kroz blagovaonicu, prednju dnevnu sobu i vjerojatno i kuhinju. Laktovi su stalno lagano dodirivali Eleninu kosu dok su ljudi kružili iza nje.
– Što je Saltzman htio s vama poslije sata? – upitao je Stefan.
– Alaric, Bonnie ga je ispravila preozbiljno. – On želi da ga zovemo Alaric. O, samo je bio drag. Osjećao se grozno što me je natjerao da ponovo proživim takvo bolno iskustvo. Nije točno znao kako je gospodin Tanner umro i nije shvatio da sam ja tako osjetljiva. Naravno, i on je nevjerojatno senzitivan tako da razumije kako je to. On je vodenjak.
– S podznakom u mjesecu u rečenicama za upucavanje, Meredith je rekla ispod glasa. – Bonnie, ne vjeruješ u to smeće, zar ne? On je profesor; ne bi smio to koristiti na učenicima.
– Nije ništa koristio! Rekao je točno istu stvar Tyleru i Sue Carson. Rekao je da bismo međusobno trebali osnovati grupu za potporu ili napisati esej o toj noći kako bismo izbacili naše osjećaje. Rekao je da svi tinejdžeri izrazito primaju dojmove i da ne želi da tragedija trajno djeluje na naše živote.
– Čovječe, rekao je Ed, a Stefan je smijeh pretvorio u kašalj. Ipak, nije se zabavljao, a njegova pitanja Bonnie nisu bila samo prazna radoznalost. Elena je to znala; mogla je osjetiti kako to isijava iz njega. Stefan se prema Alaricu Saltzmanu držao isto onako kako se većina ljudi u toj sobi držala prema Stefanu. Oprezno i nepovjerljivo.
– Bilo je neobično kako je na našem satu odglumio kao da je tulum spontana zamisao, rekla je nesvjesno odgovarajući na Stefanove neizgovorene riječi, – kada ga je očito isplanirao.
– Ono što je još čudnije jest pomisao da bi škola zaposlila nekog profesora, a da ga ne informira kako je prethodni profesor umro, rekao je Stefan. – Svi su pričali o tome; moralo je biti u novinama.
– Ali nisu sve pojedinosti, nepokolebljivo je rekla Bonnie. – Zapravo, ima još stvari koje policija nije proširila zato što misle kako bi im moglo pomoći uhvatiti ubojicu. Primjerice, – stišala je glas, – znate li što je Mary rekla? Doktor Feinberg je razgovarao s tipom koji je izveo obdukciju, medicinskim vještakom. A on je rekao da u tijelu uopće nije ostalo krvi. Ni kapljica.
Elena je osjetila ledeni vjetar kako puše kroz nju, kao da ponovo stoji na groblju. Nije mogla govoriti. No Ed je kazao: – Kamo je otišla?
– Pa, svuda po podu, pretpostavljam, rekla je Bonnie mirno. – Svuda po oltaru i svemu. To je ono što policija sada istražuje. Ali neuobičajeno je da u lesu ne ostane ništa krvi; obično se preostala krv spusti na donju stranu tijela. To se zovu mrtvačke pjege. Izgledaju kao velike ljubičaste modrice. Sto nije u redu?
– Od tvoje nevjerojatne senzitivnosti skoro ću povratiti, rekla je Meredith gušeći se. – Možemo li razgovarati o nečemu drugome?
– Ti nisi bila sva prekrivena krvlju, Bonnie je počela, ali ju je Stefan prekinuo.
– Jesu li istražitelji došli do nekih zaključaka iz toga što su saznali? Jesu li bliže otkrivanju ubojice? – Ne znam, rekla je Bonnie, a onda je zasjala. – Pa da, Elena, ti si rekla da znaš...
– Zaveži, Bonnie, rekla je Elena očajnički. Ako je postojalo mjesto koje nije bilo za raspravu o tome, onda je to bila soba prepuna ljudi koji mrze Stefana. Bonniene oči su se raširile, a onda je kimnula, stišavajući se.
Elena se ipak nije mogla opustiti. Stefan nije ubio gospodina Tannera, a ipak isti dokazi koji će dovesti do Damona mogu isto tako lako dovesti i do njega. I dovest će do njega, zato što nitko osim nje i Stefana nije znao za Damonovo postojanje. Bio je tamo negdje, vani, u sjenama. Čekajući sljedeću žrtvu. Možda čekajući Stefana - ili nju.
– Vruće mi je, naglo je rekla. – Mislim da ću otići pogledati kakva je osvježenja^l/anc nabavio. – Stefan je počeo ustajati, ali Elena mu je mahnula da ponovo sjedne. Čips i punč mu ne bi nimalo koristili. A i željela je nekoliko minuta biti sama, kretati se umjesto da sjedi, kako bi se umirila. Boravak s Bonnie i Meredith dao joj je lažan osjećaj sigurnosti. Ostavljajući ih, ponovo se suočila s letimičnim pogledima sa strane i iznenada okrenutim leđima. Ovaj put ju je to razljutilo. Kretala se kroz gomilu s namjernom nepristojnošću, fiksirajući svaki pogled koji bi slučajno uhvatila. Već sam na zlu glasu, pomislila je. Mogla bih isto tako biti i besramna. Bila je gladna. U blagavaonici Ramseyjevih netko je postavio različite vrste zalogajčića koji su izgledali iznenađujuće dobro. Elena je uzela papirnat tanjur i spustila nekoliko prutića od mrkve ne obazirući se na ljude oko sebe. Nije namjeravala razgovarati s njima, osim ako joj se ne obrate prvi. Svu pozornost je posvetila napitcima, naslanjajući se pokraj ljudi kako bi odabrala kriške sira i krekere, posežući ispred njih kako bi otkinula bobice grožđa, napadno odmjeravajući cijeli aranžman kako bi vidjela je li nešto propustila.
Uspjela je privući svačiju pozornost, što je znala i bez podizanja pogleda. Profinjeno je zagrizla u svoj prutić od kruha, držeći ga između zubiju poput olovke i okrećući se od stola.
– Mogu li i ja dobiti zalogaj?
Od zaprepaštenja su joj se oči raširile, a dah smrznuo. Um joj se zablokirao, odbijajući priznati što se događa, ostavljajući je bespomoćnu, ranjivu da se suoči s njim. Međutim, iako je razumska misao nestala, njezina osjetila su nastavila nemilosrdno bilježiti: tamne oči koje dominiraju njezinim vidnim poljem, dašak neke kolonjske vodice u njezinim nosnicama, dva dugačka prsta koja podižu njezinu bradu prema gore. Damon se nagnuo prema njoj i, uredno i precizno, odgrizao drugi kraj njezina prutića od kruha.
U tom trenutku njihove usne su bile udaljene samo nekoliko centimetara. Naginjao se prema naprijed kako bi uzeo drugi zalogaj, no Elenin razum se na vrijeme osvijestio i ona se trgnula unatrag, zgrabila rukom ostatak hrskavog kruha i bacila ga. Uhvatio ga je u letu, virtuozno se razmećući refleksima.
Njegov pogled je još uvijek bio na njoj. Elena je konačno uspjela udahnuti i otvorila usta; nije bila sigurna radi čega. Vjerojatno kako bi vrisnula. Upozorila sve ove ljude da istrče van u noć. Srce joj je udaralo poput pneumatske bušilice, vid joj se mutio.
– Polako, polako. – Uzeo je tanjur od nje i onda nekako uhvatio njezino zapešće. Držao ga je lagano, na isti način na koji je Mary opipala Stefanov puis. Kako je ona nastavila zuriti i teško disati, pomilovao ga je svojim palcem kao da je tješi. – Polako. Sve je u redu.
Što ti radiš ovdje? pomislila je. Okolina je izgledala sablasno svijetla i neprirodna. Poput onih noćnih mora u kojima je sve normalno, kao život na javi; a onda se iznenada dogodi nešto groteskno.
Namjerava ih sve ubiti.
– Elena? Jesi dobro? – Sue Carson joj se obraćala, držeći je za rame.
– Mislim da se zagrcnula nečim, Damon je rekao puštajući Elenin zglob. – Ali sada je dobro. Zašto nas ne upoznaš?
Namjerava ih sve ubiti.
– Elena, ovo je Damon, hm... – Sue je ispružila ruku u isprici, a Damon je završio umjesto nje. – Smith. – Podignuo je papirnatu čašu prema Eleni. – La vita.
– Što radiš ovdje? – prošaptala je.
– On je student na fakultetu. – Sue je sama rekla kada je postalo očito kako Damon nema namjeru odgovoriti. – Na - Sveučilištu u Virginiji, je li tako? Williama i Mary?
– Između ostalog, Damon je rekao još uvijek gledajući u Elenu. Ni jedanput nije ni letimično pogledao Sue. – Volim putovati.
Svijet se vratio na svoje mjesto oko Elene, ali bio je to deprimirajući svijet. Ljudi su stajali sa svih strana promatrajući ovo upoznavanje sa zanimanjem, onemogućavajući joj da govori slobodno. No, zahvaljujući njima bila je i sigurna. Iz nekog razloga Damon je igrao tu igru, pretvarajući se da je jedan od njih. I dok se predstava nastavljala, neće joj pred gomilom napraviti ništa... nadala se.
Igra. No on je izmišljao pravila. Stajao je tamo u blagavaonici Ramseyjevih igrajući se s njom. – Tu je samo nekoliko dana, Sue je nastavila uslužno. – U posjetu - prijateljima, jesi to rekao? Ili rodbini?
– Da, kazao je Damon.
– Sretan si što možeš otići kad god želiš, Elena je rekla. Nije znala što ju je spopalo, da ga pokuša raskrinkati.
– Sreća s tim ima jako malo veze, kazao je Damon. – Voliš li plesati?
– Koji ti je glavni predmet studija?
Nasmijao joj se. – Američki folklor. Jesi li znala naprimjer da madež na vratu znači da ćeš biti bogata? Smeta li ti ako pogledam?
– Smeta meni. – Glas je došao iza Elene. Bio je jasan i hladan i tih. Elena je čula Stefana kako govori tim glasom samo jedanput: kada je otkrio Tylera kako je pokušava napastovati na groblju. Damonovi prsti su se obuzdali na njezinu vratu, a ona je, oslobođena opčinjenosti njime, zakoračila unazad. – No, jesi li ti važan? – upitao je.
Njih dvojica su se suočila pod slabašno treperećim žutim svjetlom velikog mjedenog lustera.
Elena je bila svjesna svojih misli koje su imale slojeve poput parfe-kreme. Svi su zurili; ovo mora daje bolje od kina. Nisam znala da je Stefan viši. Tamo su Bonnie i Meredith i pitaju se što se događa. Stefan je ljutit, ali je još uvijek slab, još uvijek je ozlijeđen. Ako sada napadne Damona, izgubit će.
I to pred svim ovim ljudima. Njezine misli su se sa štropotom zaustavile kada je sve sjelo na svoje mjesto. To je razlog zašto je Damon ovdje, kako bi natjerao Stefana da ga napadne, očito neizazvan.
Nema veze što bi se dogodilo nakon toga, on pobjeđuje. Ako bi ga Stefan otjerao, to bi bio samo još jedan dokaz Stefanove – sklonosti prema nasilju. Više dokaza za Stefanove tužitelje. A ako bi Stefan izgubio borbu...
To bi značilo njegov život, pomislila je Elena. O, Stefane, u ovom času on je toliko puno jači; molim te, nemoj to učiniti. Nemoj mu ići na ruku. On te želi ubiti; samo traži priliku.
Natjerala je svoje udove da se pokrenu, iako su bili ukočeni i nespretni kao u marionete. – Stefane, – rekla je uzimajući njegovu hladnu ruku u svoju, – idemo doma.
Mogla je osjetiti napetost u njegovu tijelu, poput električne struje koja teče pod njegovom kožom. U tom trenutku bio je u potpunosti usredotočen na Damona, a svjetlo u njegovim očima bilo je poput vatre koja se odbija od oštrice bodeža. Nije ga prepoznala u ovom raspoloženju, nije ga poznavala.
Preplašio ju je.
– Stefane, rekla je dozivajući ga kao da je izgubljena u magli i ne može ga pronaći. – Stefane, molim te!
I polako, polako osjetila je kako se odaziva. Čula gaje kako je udahnuo i osjetila je njegovo tijelo kako prekida stanje pripravnosti, prebacujući se na neku nižu energetsku razinu. Smrtonosna koncentracija njegova uma bila je otklonjena, pogledao je u nju i vidio ju je.
– U redu, rekao je tiho gledajući je u oči. – Idemo.
Držala je ruke na njemu kada su se okrenuli, jednom obujmivši njegov dlan, drugu gurnuvši ispod njegove ruke. Dok su odlazili, golom snagom volje uspjela je ne pogledati preko ramena, no koža na njezinim leđima je gorjela i naježila se kao da očekuje ubod noža.
Umjesto toga je začula tihi podrugljivi Damonov glas: – A jeste li čuli kako poljubac crvenokose djevojke liječi herpes na usnama? – A zatim Bonnien besramni, polaskani smijeh.
Na izlazu su konačno naletjeli na svoga domaćina.
– Odlazite tako rano? – upitao je Alaric. – Ali nisam još ni stigao popričati s vama.
Izgledao je i gorljiv i prijekoran, poput psa koji zna savršeno dobro kako ga neće izvesti u šetnju, no svejedno maše repom. Elena je osjetila kako u njezinoj nutrini niče zabrinutost za njega i sve ostale u kući. Ona i Stefan ostavljali su ih Damonu.
Jedino se može nadati kako je njezina ranija procjena bila točna i kako se on želi nastaviti pretvarati. U ovom trenutku bila je dovoljno zauzeta kako bi otuda izvela Stefana prije negoli se predomisli.
– Ne osjećam se najbolje, rekla je dok je uzimala svoju torbicu koja je ležala na otomanu. – Žao mi je. – Pojačala je stisak na Stefanovoj ruci. Trebalo je samo malo da se on okrene natrag i u istom trenutku krene prema blagovaonici.
– Meni je žao, rekao je Alaric. – Doviđenja.
Bili su na pragu ulaznih vrata kada je ugledala komadić ružičastog papira uguran u bočni džep njezine torbice. Izvukla ga je i gotovo refleksno razmotala, misli zaokupljenih drugim stvarima.
Na njemu je bilo nešto napisano, nedvosmisleno, napadno i nepoznato.
Samo tri retka. Pročitala ih je i osjetila kako se svijet ljulja. Ovo je bilo previše; nije se više mogla nositi ni s čime.
– Što je to? – upitao je Stefan.
– Ništa. – Gurnula je komadić papira nazad u bočni džep, potiskujući ga dolje prstima. – Nije ništa, Stefane. Idemo van.
Iskoračili su van u nalete kišnih iglica nošenih vjetrom.

7
– Sljedeći put, rekao je Stefan tiho, – neću otići.
Elena je znala da to i misli i to ju je prestrašilo. No njezini osjećaji nekako su se uspjeli vratiti u normalu i nije se željela prepirati.
– Bio je tamo, rekla je. – U običnoj kući, punoj običnih ljudi, kao da ima svako pravo biti tamo. Ne bih nikada pomislila da bi se usudio.
– Zašto ne? – Stefan je rekao sažeto, gorko. – Ja sam bio tamo u običnoj kući punoj običnih ljudi kao da imam svako pravo biti tamo.
– Nisam mislila tako kako je zazvučalo. Radi se samo o tome da je jedini drugi put kada sam ga vidjela u javnosti to bilo u Kući duhova kada je nosio masku i kostim i bilo je mračno. Prije toga je to uvijek bilo negdje gdje je pusto, poput gimnastičke dvorane one noći kada sam bila sama tamo ili na groblju...
Čim je izgovorila zadnji dio znala je kako je pogriješila. Još uvijek nije rekla Stefanu daje prije tri dana otišla tražiti Damona. Ukočio se na vozačkom mjestu.
– Ili na groblju?
– Da... Mislila sam onaj dan kada je Bonnie i Meredith i mene nešto otjeralo s groblja. Pretpostavljam kako nas je morao loviti Damon. A mjesto je, osim nas tri, bilo pusto.
Zašto mu je lagala? Zato što bi, tanki glasić u glavi joj je nemilosrdno odgovorio, inače mogao puknuti. Da zna što joj je Damon rekao, što je obećao da je čeka, moglo bi biti dovoljno da natjera Stefana preko ruba.
Nikada mu neću moći reći, shvatila je dok je vozilo teško poskakivalo. Ni o tom susretu, a ni o bilo čemu što Damon učini u budućnosti. Ako se bude borio s Damonom, umrijet će.
Onda nikada neće saznati, obećala je samoj sebi. Bez obzira na ono što moram učiniti, spriječit ću ih da se bore za mene. Bez obzira na sve.
Smrznula se na tu pomisao. Petsto godina ranije, Katherine ih je pokušala spriječiti da se bore i samo je uspjela natjerati ih u natjecanje na smrt. No, ona neće načiniti istu pogrešku, Elena je sebi rekla oštro. Katherineine metode su bile glupave i djetinjaste. Tko bi se drugi osim glupavog djeteta ubio u nadi da će dva suparnika za njezinu ruku postati prijatelji? To je bila najveća pogreška cijele žalosne situacije. Upravo zato se suparništvo između Stefana i Damona pretvorilo u nepomirljivu mržnju. I štoviše, Stefan je otada živio s krivnjom; krivio je sebe za Katherineinu glupost i slabost. Nesigurno tražeći drugu temu, rekla je: – Misliš li kako gaje netko pozvao unutra?
– Očito, budući da jest bio unutra.
– Onda je istina o - ljudima poput vas. Morate biti pozvani. No, Damon je ušao u gimnastičku dvoranu bez pozivnice.
– To je zato što dvorana nije boravište živih. To je jedan kriterij. Nema veze radi li se o kući ili šatoru ili o stanu iznad dućana. Ukoliko živa bića tamo jedu i spavaju, moramo biti pozvani unutra. – Ali ja tebe nisam pozvala u svoju kuću.
– Da, jesi. Prve noći kada sam te dovezao doma otvorila si vrata i kimnula si mi da uđem. Ne mora to biti usmeni poziv. Ukoliko postoji namjera, to je dovoljno. A osoba koja te poziva ne mora biti netko tko zapravo živi u toj kući. Bilo koje ljudsko biće je dovoljno.
Elena je razmišljala. – A što s kućicom na splavi?
– Ista stvar. Iako tekuća voda sama po sebi može biti zapreka. Za neke od nas ju je gotovo nemoguće prijeći.
Elena je odjedanput imala viziju sebe i Meredith i Bonnie kako trče prema mostu Wickery. Zato što je ona nekako znala da će biti sigurne od svega što ih je proganjalo ako uspiju prijeći na drugu stranu rijeke.
– Znači zato, prošaptala je. To ipak još uvijek nije objašnjavalo kako je znala. Kao da je znanje u njezinu glavu došlo iz nekog vanjskog izvora. Onda je shvatila nešto drugo.
– Ti si me preveo preko mosta. Ti možeš prijeći tekuću vodu.
– To je zato što sam slab. – To je bilo rečeno ravnodušno, bez ikakvih osjećaja. – Ironično je, ali što su tvoje Moći jače, više se nalaziš pod utjecajem određenih ograničenja. Što više pripadaš tami, to te više vezuju zakoni tame.
– Koja druga pravila postoje? – upitala je Elena. Počela je nazirati obrise plana. Ili barem nade za plan.
Stefan ju je pogledao. – Da, kazao je. – Mislim da je vrijeme da saznaš. Što više znaš o Damonu, veće su šanse da se zaštitiš.
Da se zaštiti? Možda Stefan zna više nego što je mislila. No, kada je skrenuo autom na sporednu cestu i parkirao se, samo je rekla. – Ok. Trebam li se opskrbiti češnjakom?
Nasmijao se. – Samo ako želiš biti nepopularna. Ipak postoje određene biljke koje bi ti mogle pomoći. Poput verbene. To je biljka koja navodno štiti od uroka i može ti um održati bistrim čak i ako netko koristi Moći protiv tebe. Ljudi su je nekada nosili oko vrata. Sviđala bi se Bonnie; bila je sveta druidima.
– Verbena, rekla je Elena oprobavajući nepoznatu riječ. – Što još?
– Jaka svjetlost ili izravna sunčeva svjetlost može biti jako bolna. Možeš primijetiti kako se vrijeme promijenilo.
– Primijetila sam, rekla je Elena brzo. – Misliš da je to Damonovo djelo?
– Zasigurno. Potrebna je ogromna moć kako bi se kontrolirale elementarne sile, ali to mu olakšava putovanje po danjem svjetlu. Dokle god održava nebo oblačnim, ne mora čak štititi ni oči.
– A ne moraš ni ti, kazala je Elena. – Što je s - pa, križevima i tim stvarima?
– Bez učinka, odgovorio je Stefan. – Osim ako osoba koja ih drži vjeruje da su joj oni zaštita, to može strahovito ojačati njihovu sposobnost otpora.
– Hmm... srebrni meci?
Stefan se ponovo kratko nasmijao. – To je za vukodlake. Prema onome što sam ja čuo, oni ne vole srebro ni u kojem obliku. Drveni kolac kroz srce je još uvijek učinkovita metoda za moju vrstu. Postoje ipak i drugi načini koji su više ili manje učinkoviti: spaljivanje, odrubljivanje glave, zabijanje čavala kroz sljepoočnice. Ili, najbolja od svih...
– Stefane! – Samotni, gorki osmijeh na njegovu licu ispunio ju je očajem. – Stoje s pretvaranjem u životinje? – izjavila je. – Prije si rekao kako to možeš raditi ako imaš dovoljno Moći. Ako se Damon može pretvoriti u bilo koju životinju, kako ćemo ga ikada prepoznati?
– Ne u bilo koju životinju. Ograničen je na jednu ili najviše na dvije. Čak i s njegovim Moćima mislim da ne može ostvariti više od toga.
– Znači nastavljamo tražiti vranu.
– Točno. Moći ćeš vidjeti je li on u blizini i promatranjem normalnih životinja. One obično ne reagiraju dobro na nas; osjećaju da smo lovci.
– Yangtze je neprekidno lajao na tu vranu. Kao da je znao kako nešto nije u redu s njom, Elena se prisjetila. – A... Stefane, – dodala je izmijenjenim tonom kada joj je nova zamisao pala na pamet, – što je s ogledalima? Ne sjećam se da sam te ikad vidjela u nekom.
Za trenutak nije odgovorio. Onda je rekao: – Legenda kaže kako ogledala odražavaju dušu osobe koja gleda u njih. Zato se primitivni narodi plaše ogledala; boje se kako će njihove duše biti uhvaćene u zamku i ukradene. Smatra se da moja vrsta nema odraza u ogledalu - zato što nemamo duše. – Polako je posegnuo za retrovizorom i nakrivio ga prema dolje podešavajući ga tako da Elena može pogledati u njega. U posrebrenom staklu ugledala je njegove oči, izgubljene, progonjene uspomenama i beskrajno tužne.
Nije mogla učiniti ništa osim zagrliti ga i Elena je to i učinila. – Volim te, prošaptala je. Bila je to jedina utjeha koju mu je mogla dati. Bilo je to sve što su imali.
Stegnuo je ruke oko nje, a glavu je zario u njezinu kosu. – Ti si ogledalo, on je prošaptao kao odgovor.
Bilo je dobro osjetiti kako se opušta, kako napetost istječe iz njegova tijela dok toplina i utjeha utječu. I ona je bila utješena, prožimao ju je osjećaj mira, okružujući je. Bilo je tako ugodno da ga je zaboravila upitati što je zapravo mislio, sve dok nisu bili na ulaznim vratima i opraštali se.
– Ja sam ogledalo? – upitala je podižući pogled prema njemu.
– Ti si ukrala moju dušu, rekao je. – Zaključaj vrata iza sebe i nemoj ih noćas ponovo otvarati. – Zatim je otišao.
* * *
– Elena, hvala Bogu, kazala je teta Judith. Kada ju je Elena začuđeno pogledala, dodala je: – Bonnie je zvala s tuluma. Rekla je da si neočekivano otišla i kada nisi došla doma, zabrinula sam se.
– Stefan i ja smo se otišli provozati. – Eleni se nije svidio izraz na tetinu licu kada je to izgovorila. – Je li to problem?
– Ne, ne. Samo... – Teta Judith nije znala kako bi završila svoju rečenicu. – Elena, pitam se bi li možda bila dobra zamisao da... se ne viđaš tako puno sa Stefanom.
Elena je zanijemila. – I ti?
– Ne radi se o tome da vjerujem u tračeve, teta Judith ju je uvjeravala. – No, zbog tebe bi možda bilo najbolje kada bi se malo udaljila od njega, kada bi...
– Kada bih ga ostavila? Da ga ostavim jer ljudi šire glasine o njemu? Da se držim podalje od ogovaranja kako ne bi nešto od toga prešlo i na mene? – Ljutnja je bila dobrodošlo olakšanje, a riječi su se gomilale u Eleninu grlu pokušavajući istovremeno izaći. – Ne, ne mislim kako je to dobra zamisao, teta Judith. A da govorimo o Robertu, ni ti to ne bi učinila. Ili možda ti bi!
– Elena, nećeš sa mnom razgovorati tim tonom...
– Ionako sam završila! – Elena je zavikala i zaslijepljena pogleda odjurila prema stubištu. Uspjela je zadržati suze dok nije stigla u svoju sobu i zaključala vrata. Onda se bacila na krevet i zajecala. Nešto kasnije na silu je ustala i nazvati Bonnie. Bonnie je bila uzbuđena i brbljava. O čemu zaboga Elena govori, je li se na tulumu dogodilo nešto neuobičajeno nakon što su ona i Stefan otišli?
Neuobičajena stvar je bio njihov odlazak! Ne, taj novi tip, Damon, nije poslije rekao ništa o Stefanu; samo se muvao još malo unaokolo i onda je nestao. Ne, Bonnie nije vidjela je li otišao s nekim. Zašto? Je li Elena ljubomorna? Da, to je trebala biti šala. Ali, stvarno, on jest prekrasan, zar ne? Gotovo je ljepši od Stefana, naravno pod pretpostavkom da ti se sviđaju tamna kosa i oči. Naravno, ako ti se više sviđaju svjetlija kosa i kestenjaste oči...
Elena je odmah logično zaključila da su oči Alarica Saltzmana kestenjaste.
Konačno je spustila slušalicu i onda se sjetila poruke koju je pronašla u svojoj torbici. Trebala je upitati Bonnie je li netko prilazio njezinoj torbici dok je bila u blagovaonici. Međutim i Bonnie i Meredith su dio vremena i same bile u blagovaonici. Netko je možda tada to učinio.
Samo pogled na ljubičasti papir izazivao joj je limeni okus u ustima. Jedva je mogla podnijeti pogled na njega. No sada kada je bila sama, morala ga je razmotati i ponovo pročitati, cijelo vrijeme se nadajući da bi ovaj put riječi mogle biti drukčije, da je ranije možda pogriješila.
Ali nisu bile drukčije. Oštra, razgovijetna slova isticala su se na blijedoj podlozi kao da su visoka tri metra.
Želim ga dodirivati. Više od bilo kojeg dečka kojeg sam ikada upoznala. A znam da i on želi mene, ali se suzdržava.
Njezine riječi. Iz njezina dnevnika. Onoga koji je ukraden.
Sljedećeg dana Meredith i Bonnie su pozvonile na kućnim vratima. – Stefan me sinoć nazvao, rekla je Meredith. – Rekao je kako želi biti siguran da nećeš ići sama u školu. Danas neće biti u školi, pa je zamolio da Bonnie i ja dođemo do tebe i prošećemo s tobom.
– Da budemo tvoja pratnja, rekla je Bonnie koja je očito bila dobro raspoložena. – Budemo tvoje dvorske dame. Mislim da je strašno slatko od njega da se ponaša tako zaštitnički.
– I on je vjerojatno vodenjak, kazala je Meredith. – Hajde, Elena, prije nego je ubijem kako bi zašutila o Alaricu.
Elena je hodala u tišini pitajući se što Stefan radi da ne može otići u školu. Danas se osjećala ranjivo i ogoljeno, kao da joj je nutarnja strana kože izvrnuta prema van. Jedan od onih dana kada je bila gotova rasplakati se bez oklijevanja.
Na službenoj oglasnoj ploči bio je zakačen komad ljubičastog papira.
Trebala je znati. Znala je negdje duboko u sebi. Lopov se nije zadovoljio time da ona sazna kako su njezine privatne misli pročitane. Pokazivao joj je kako one mogu postati javne.
Otrgnula je ceduljicu s ploče i zgužvala je, no prethodno je letimično pogledala riječi. U trenutku pogleda su joj se utisnule u mozak.
Osjećam kao da ga je netko strašno povrijedio u prošlosti i da on to nikada nije prebolio. Ali mislim i da se plaši nečega, neke tajne koju se boji da ću ja otkriti.
– Elena, što je to? Što se dogodilo? Elena, vrati se ovamo!
Bonnie i Meredith su je slijedile do najbližeg ženskog toaleta, gdje je stala iznad koša za smeće kidajući poruku u mikroskopske komadiće, teško dišući kao da je upravo istrčala utrku. Pogledale su se, a onda se okrenule kako bi provjerile odjeljke u toaletu.
– OK, – rekla je Meredith glasno, – povlastica maturanata. Ti! – Zalupala je po jedinim zatvorenim vratima. – Izlazi!
Malo šuškanja, zatim se pojavila zbunjena učenica prvog razreda. – Ali nisam čak...
– Van. Van, Bonnie je naredila. – A ti, rekla je učenici koja je prala ruke, – stani ispred i pobrini se da nitko ne uđe.
– Ali zašto? Što vi...
– Šetaj, mala. Ako netko uđe kroz ta vrata, smatrat ćemo te odgovornom. – Kada su se vrata ponovo zatvorila, okružile su Elenu.
– OK, ovo je težak slučaj, kazala je Meredith. – Hajde, Elena, reci.
Elena je rasparala posljednji minijaturni komadić papira, zatečena između smijeha i suza. Željela im je sve reći, ali nije mogla. Odlučila je kao kompromis ispričati im za dnevnik.
Bile su jednako ljutite i ogorčene kao i ona.
– Sigurno je netko s tuluma, Meredith je konačno rekla, nakon što su izrekle svoje mišljenje o karakteru kradljivca, njegovu moralu i vjerojatnim odredištima u budućnosti. – No, bilo tko tamo je mogao to učiniti. Ne sjećam se nikoga posebno kako prilazi tvojoj torbici, ali ta je soba bila prepuna ljudi i moglo se dogoditi a da ja to i ne primijetim.
– Ali zašto bi itko želio to učiniti? – Bonnie je upala u riječ. – Osim... Elena, one noći kada smo pronašli Stefana ti si natu-knula neke stvari. Rekla si kako misliš da znaš tko je ubojica.
– Ne da mislim kako znam; ja znam. Ali ako se pitate je li to možda povezano, nisam sigurna. Pretpostavljam da možda jest. To je mogla učiniti ista osoba.
Bonnie je bila užasnuta. – Ali to znači da je ubojica neki učenik iz škole! – Kada je Elena odmahnula glavom, ona je nastavila. – Jedini ljudi na tulumu koji nisu bili učenici bili su onaj novi dečko i Alaric.
Njezin izraz se promijenio. – Alaric nije ubio gospodina Tannera! Tada čak nije ni bio u Fell’s Churchu.
– Znam. Alaric to nije učinio. – Otišla je predaleko da bi se sad zaustavila; Bonnie i Meredith već su znale previše. – Damon je to učinio.
– Taj tip je bio ubojica"? Dečko koji me je poljubio?
– Bonnie, smiri se. – Kao i uvijek, histerija kod drugih ljudi u Eleni je izazivala osjećaj jače kontrole. – Da, on je ubojica i moramo s njim biti na oprezu. Zato vam to i govorim. Nikada, nikada ga ne pozivajte u svoju kuću.
Elena se zaustavila promatrajući lica svojih prijateljica. Zurile su u nju i za trenutak je imala grozan osjećaj da joj ne vjeruju. Da će u pitanje dovesti njezin zdravi razum.
No, sve što je Meredith upitala jednoličnim, distanciranim glasom bilo je: – Jesi li sigurna u to?
– Da, sigurna sam. On je ubojica i on je bacio Stefana u bunar, i možda sada proganja jednu od nas. A ne znam postoji li ikakav način da ga zaustavimo.
– Dobro, onda, kazala je Meredith podižući obrve. – Nije ni čudo što ste ti i Stefan u takvoj žurbi napustili tulum.
Kada je Elena ušetala u kantinu, Caroline joj se pakosno nacerila. No, Elena je gotovo nije ni primijetila.
Jednu stvar je ipak odmah primijetila. Vickie Bennett je bila tamo.
Vickie nije bila u školi od one noći kada su je Matt i Bonnie i Meredith pronašli kako luta cestom, buncajući o magli i očima i nečem strašnom na groblju. Liječnici koji su je poslije pregledali rekli su kako je s njom fizički gotovo sve u redu, ali se još uvijek nije vratila u školu Roberta E. Leeja. Ljudi su govorkali o psiholozima i terapijama lijekovima s kojima su pokušavali.
Ipak nije izgledalo da je luda, Elena je pomislila. Izgledala je blijedo i potišteno i nekako zgužvano u svojoj odjeći. A kada je Elena prošla pokraj nje, i Vickie je podigla pogled, njezine oči su bile poput onih uplašenog laneta.
Bilo je čudno sjediti za polupraznim stolom samo u društvu Bonnie i Meredith. Obično su se ljudi gurali kako bi sjedili pokraj njih tri.
– Nismo završile razgovor od jutros, Meredith je rekla. – Uzmi nešto za pojesti, a onda ćemo smisliti što ćemo učiniti vezano uz te poruke.
– Nisam gladna, odbila je Elena glatko. – A što mi možemo učiniti? Ako je to Damon, nema nikakvog načina kako da ga zaustavimo. Vjerujte mi, to nije stvar za policiju. Zato im nisam rekla da je on ubojica. Nema nikakvog dokaza, a osim toga oni ne bi nikada... Bonnie, ne slušaš.
– Oprosti, rekla je Bonnie koja je nepomično zurila pokraj Elenina lijevog uha. – Ali nešto čudno se događa tamo gore.
Elena se okrenula. Vickie Bennett je stajala u prednjem dijelu kantine, ali više nije izgledala zgužvano i obuzdano. Promatrala je uokolo po prostoriji na vragolast i izazivački način, osmjehujući se.
– Pa, ne izgleda normalno, ali ne bih baš rekla da je čudna, Meredith je rekla. Zatim je dodala: – Samo tren.
Vickie je raskopčavala svoju vestu. Ali način na koji je to radila - s namjernim malim trzajima prstiju, cijelo vrijeme promatrajući oko sebe s tim šutljivim osmijehom - to jest bilo čudnovato. Kada je posljednji gumb bio raskopčan, profinjeno je uhvatila svoj džemper između kažiprsta i palca i pustila ga da sklizne preko jedne ruke, a zatim preko druge. Spustila je džemper na pod. – Čudno je prava riječ, potvrdila je Meredith.
Učenici koji su s natovarenim poslužavnicima prolazili ispred Vickie nakratko bi je radoznalo pogledali, a zatim se osvrtali preko ramena kada su prošli pokraj nje. No, zapravo se nisu zaustavljali, dok nije izula cipele.
Učinila je to graciozno, odgurnuvši petu jedne salonke prstima druge noge. Onda je trzajem izula drugu salonku.
– Neće valjda nastaviti, promrmljala je Bonnie dok su se Vickieini prsti pomakli do umjetnih bisernih gumba na njezinoj bijeloj svilenoj bluzi.
Glave su se okretale; ljudi su se gurkali i gestikulirali. Oko Vickie se okupila mala grupa, stojeći dovoljno daleko u pozadini kako ne bi smetali ostalima da promatraju.
Bijela svilena bluza se namreškala, lepršajući prema podu poput ranjenog duha. Ispod nje Vickie je nosila čipkastu prljavo-bijelu potkošulju.
U kantini se više nije čuo nikakav zvuk osim siktavog šaputanja. Nitko nije jeo. Grupa oko Vickie se povećala.
Vickie se čedno osmijehnula i počela raskopčavati kopčice na struku. Njezina plisirana suknja je pala na pod. Iskoračila je iz nje i gurnula je nogom u stranu.
Netko je ustao u stražnjem dijelu kantine i povikao: – Skini ga! Skini ga! – Drugi glasovi su se pridružili. – Zar je nitko neće zaustaviti? – bjesnila je Bonnie.
Elena je ustala. Zadnji put kada joj se približila, Vickie je zavrištala i udarila je. Ali sada, kada se približila, Vickie joj je j dobacila urotnički osmijeh. Njezine usnice su se pomicale, ali Elena od buke nije mogla razabrati što je govorila.
– Hajde, Vickie. Idemo, rekla je.
Vickieina svijetlosmeđa kosa se zavijorila i ona je posegnula za naramenicom svoje potkošulje. Elena se sagnula te pokupila vestu i zamotala je oko djevojčinih krhkih ramena. Dok je to činila, u trenutku kada ju je dotakla, Vickieine poluzatvorene oči su se ponovo širom otvorile kao u uplašenog laneta. Vickie je divlje zurila oko sebe kao da se upravo probudila iz sna. Spustila je pogled prema sebi, a njezin izraz se pretvorio u zaprepaštenje. Čvršće povlačeći vestu oko sebe ustuknula je tresući se.
Prostorija je ponovno utihnula.
– U redu je, Elena je rekla umirujući. – Hajdemo.
Na zvuk njezina glasa Vickie je poskočila kao daje dotaknula žicu pod naponom. Zurila je u Elenu, a zatim je planula.
– Ti si jedna od njih! Vidjela sam te! Ti si zla!
Okrenula se i bosonoga istrčala iz restorana, ostavljajući skamenjenu Elenu.

8
– Znate li što je čudno u onome što je Vickie učinila u školi? Mislim, osim svih očiglednih stvari, rekla je Bonnie ližući čokoladnu glazuru s prstiju.
– Sto? – odgovorila je Elena tupo.
– Pa, način na koji je završila, u potkošulji. Izgledala je kao onda kada smo je našli na putu, samo što je onda bila i sva izgrebana.
– Mačje ogrebotine, mislili smo, kazala je Meredith dovršavajući zadnji zalogaj svog kolača. Izgleda da je ponovo bila u jednom od svojih tihih, zamišljenih raspoloženja; baš sada je oštro promatrala Elenu. – No to izgleda malo vjerojatno.
Elena ju je ponovno pogledala ravno u oči. – Možda je pala u neko bodljikavo grmlje, rekla je. – A sada, cure, ako ste završile s jelom, biste li željele vidjeti tu prvu poruku?
Ostavile su svoje tanjure u sudoperu i popele se stubama do Elenine sobe. Elena je osjetila kako se zarumenjela dok su dvije djevojke čitale poruku. Bonnie i Meredith su bile njezine najbolje prijateljice, sada možda njezine jedine prijateljice. I prije im je čitala odlomke iz svog dnevnika. No, ovo je bilo drukčije. Osjećala se ponižena kao nikada prije. – Dakle? – Elena je rekla Meredith.
– Osoba koja je ovo napisala visoka je metar i osamdeset, lagano šepa i nosi lažne brkove, Meredith je odrecitirala pjevajući. – Oprosti, dodala je pogledavši Elenino lice. – Nije smiješno. Zapravo, nema se što dodati, zar ne? Rukopis izgleda muški, ali papir izgleda ženski.
– A cijela stvar ima nekakvu žensku primjesu, dodala je Bonnie, poskakujući lagano po Eleninu krevetu. – Pa kada ima, rekla je obrambeno. – Citirati tebi dijelove tvoga dnevnika je ono što bi neka žena smislila. Muškarcima nije stalo do dnevnika.
– Ti samo ne želiš da to bude Damon, rekla je Meredith. – Mislila sam kako ćeš se više brinuti što je on psihopatski ubojica nego kradljivac dnevnika.
– Ne znam; ubojice su nekako romantični. Zamisli kako umireš s njegovim rukama oko svog vrata. On bi te ugušio do smrti, a posljednja stvar koju bi vidjela bilo bi njegovo lice. – Stavljajući svoje ruke oko svoga vrata, Bonnie je teško disala i tragično izdahnula, završavajući polegnuta na krevetu. – Može me imati kad god poželi, rekla je još uvijek zatvorenih očiju.
Eleni su na vrhu jezika bilo riječi: – Ne razumiješ, ovo je ozbiljno, no umjesto toga je bijesno protisnula sve u istom dahu. – O, Bože, rekla je i potrčala prema prozoru. Dan je bio vlažan i zagušljiv, a prozor je bio otvoren. Vani na kosturastim granama dunje nalazila se vrana.
Elena je povukla pomični prozorski okvir prema dolje tako snažno daje staklo zaštropotalo i zacviljelo. Vrana ju je nepomično promatrala kroz staklo očima poput vulkanskog kamena. Duge su svjetlucale u njezinom sjajnom crnom perju.
– Zašto si to rekla? – rekla je okrećući se prema Bonnie.
– Hej, tamo vani nema nikoga, blago je kazala Meredith. – Osim ako ne brojiš ptice. – Elena se okrenula od njih. Drvo je sada bilo prazno.
– Zao mi je, rekla je Bonnie tihim glasom trenutak kasnije. – Radi se samo o tome kako se ponekad sve to ne doima stvarnim, čak i to što je gospodin Tanner mrtav ne čini se stvarnim. A Damon je doista izgledao... pa, uzbudljivo. Ali opasno. Mogu vjerovati da je on opasan.
– A osim toga on ne bi stiskao tvoj vrat; on bi ga prerezao, rekla je Meredith. – Ili je barem to ono što je učinio Tanneru. No, starac ispod mosta je imao rasporen vrat kao da je to učinila neka životinja.
Meredith je pogledala Elenu tražeći objašnjenje. – Damon nema neku životinju, zar ne?
– Ne. Ne znam. – Iznenada je Elena osjetila velik umor. Bila je zabrinuta za Bonnie i za posljedice tih lakoumnih riječi.
– Mogu ti učiniti bilo što, tebi i onima koje voliš, prisjetila se. Sto bi Damon sada mogao učiniti? Nije ga razumjela. Svaki put kada bi se susreli, bio je drukčiji. U gimnastičkoj dvorani bio je zajedljiv, rugao joj se. No, sljedeći put, zaklela bi se kako je bio ozbiljan, recitirao joj poeziju i pokušavao je navesti da ode s njim. Prošli tjedan na groblju s ledenim vjetrom koji je šibao oko njega bio je prijeteći, okrutan. A ispod njegovih ironičnih riječi prošle noći, osjetila je istu prijetnju. Nije mogla predvidjeti što bi sljedeće mogao učiniti.
Međutim, što god se dogodilo, mora zaštititi Bonnie i Meredith od njega. Osobito s obzirom na to da ih nije mogla primjereno upozoriti.
I što je to spremao Stefan? Sada ga je trebala više nego ikad. Gdje je?
Počelo je tog jutra.
– Da raščistimo ovo, rekao je Matt naslanjajući se na izgrebanu karoseriju svojeg prastarog Forda, kada mu je Stefan prišao prije škole. – Želiš posuditi moj automobil.
– Da, Stefan je rekao.
– A razlog zašto ga želiš posuditi je cvijeće. Želiš nabaviti neko cvijeće za Elenu. – Da.
– A to posebno cvijeće, to cvijeće koje ti baš moraš imati ne raste ovdje.
– Moglo bi. Ali ovako daleko na sjeveru njegova sezona cvjetanja je završila. A mraz ga je svakako već dokrajčio.
– Znači želiš ići negdje dolje na jug - ne znaš koliko daleko na jug - pronaći nešto toga cvijeća koje baš moraš dati Eleni.
– Ili barem neku od biljaka, rekao je Stefan. – Radije bih ipak pronašao prave cvjetove.
– A budući da tvoj automobil još uvijek drži policija, želiš posuditi moj koliko god dugo ti treba da odeš negdje na jug i pronađeš to cvijeće koje baš moraš dati Eleni.
– Mislim da je vožnja najmanje upadljiv način napuštanja grada, Stefan je objasnio. – Ne želim da me policija slijedi.
– Aha. I zato želiš moj automobil. – Da. Hoćeš mi ga dati?
– Hoću li dati svoj automobil tipu koji je ukrao moju djevojku i sada želi poći na izlet na jug kako bi našao neko specijalno cvijeće koja ona baš mora imati? Jesi ti lud? – Matt koji je uporno gledao preko krovova kuća preko puta ulice naposljetku se okrenuo i pogledao Stefana. Njegove plave oči, obično vedre i izravne, bile su ispunjene potpunim zaprepaštenjem i nadvišene izvijenim, nabranim obrvama. Stefan je pogledao u stranu. Nije trebao biti tako naivan. Nakon svega što je Matt dosada napravio za njega, bilo je smiješno očekivati više. Osobito ovih dana kada bi ljudi ustuknuli na zvuk njegovih koraka i izbjegavali njegov pogled kada bi im se približio. Očekivati od Matta, koji je imao najbolje razloge da bude ogorčen na njega, da mu učiniti takvu uslugu bez objašnjenja, samo na temelju povjerenja, doista je bilo suludo. – Ne, nisam lud, rekao je tiho i okrenuo se da ode.
– Nisam ni ja, Matt je kazao. – A morao bih biti lud da ti ustupim svoj automobil. Ma nema šanse.
Idem s tobom.
U trenutka kada se Stefan ponovo okrenuo, Matt je umjesto u njega gledao u unutrašnjost automobila, donje usne oprezno, ispitujući napućene.
– Na kraju krajeva, rekao je trljajući oljušteni polivinil s krova, – mogao bi izgrebati boju ili nešto slično.
Elena je ponovo objesila telefonsku slušalicu. Netko je bio u pansionu, budući da se netko stalno javljao kada je zvonilo, ali nakon toga je čula samo tišinu i onda zvuk prekida veze. Sumnjala je kako je to bila gospoda Flowers, ali to joj nije ništa reklo o tome gdje je Stefan. Instinktivno je poželjela otići do njega. No, vani je bio mrak, a Stefan ju je izričito upozorio da ne izlazi po mraku, osobito ne blizu groblja ili šume. Pansion je bio blizu i jednog i drugog.
– Nema odgovora? – upitala je Meredith kada se Elena vratila i sjela na krevet. – Stalno mi spušta slušalicu, Elena je rekla i nešto vrlo tiho promrsila.
– Jesi li ti rekla kako je ona vještica?
– Ne, ali se rimuje s tim, kazala je Elena.
– Gledaj, izgovorila je Bonnie sjedajući uspravno. – Ako Stefan namjerava nazvati, zvat će te ovamo. Nema razloga da ideš prenoćiti k meni.
Postojao je razlog, iako ga Elena baš ni sebi nije mogla objasniti. Ipak, Damon je poljubio Bonnie na tulumu kod Alarica Saltzmana. Elena je bila kriva da je Bonnie uopće u opasnosti. Nekako je osjećala da bi mogla zaštititi Bonnie kada bi barem bila na mjestu događaja.
– Svi moji, i mama i tata i Mary su svi kod kuće, Bonnie je ustrajala. – I svi zaključavamo sva vrata i prozore i sve nakon što je ubijen gospodin Tanner. Ovaj tjedan je tata postavio dodatne brave. Ne vidim što ti možeš učiniti.
Ni Elena nije. Ali svejedno je odlučila ići.
Ostavila je poruku za Stefana teti Judith tako da može znati gdje je. Još uvijek je vladalo suzdržano držanje između nje i tete. I vladat će, Elena je pomislila, sve dok teta Judith ne promijeni mišljenje o Stefanu.
U Bonnienoj je kući dobila sobu koja je pripadala jednoj od Bonnienih sestara koja je sada bila na fakultetu. Prva stvar koju je učinila bila je da provjeri prozor. Bio je zatvoren i zaključan, a vani nije bilo ničega na što bi se netko mogao popeti, poput oluka ili drveta. Što je neprimjetnije mogla, na isti je način provjerila Bonnienu sobu i sve druge u koje je mogla ući. Bonnie je bila u pravu; sve su bile čvrsto zatvorene iznutra. Ništa izvana nije moglo ući.
Dugo je ležala u krevetu te noći, zureći u strop, ne mogavši zaspati. Stalno se prisjećala Vickie kako sanjarski izvodi striptiz u kantini. Što nije u redu s tom djevojkom? Mora se sjetiti pitati to Stefana kada ga sljedeći put vidi.
Misli o Stefanu bile su ugodne, čak i uz sve strašne stvari koje su se nedavno dogodile. Elena se nasmijala u tami, puštajući mislima da lutaju. Jednog dana će sva ova gnjavaža biti gotova, a ona i Stefan moći će planirati život zajedno. Naravno, on zapravo nije ništa rekao o tome, ali Elena je bila sigurna. Udat će se za Stefana ili nikoga. A Stefan se osim njome neće oženiti ni sa kim.
Prijelaz u san bio je tako ugodan i postupan da ga je jedva primijetila. No, nekako je znala kako sanja. Kao da je djelić nje stajao sa strane i promatrao san poput igre.
Sjedila je u dugačkom hodniku koji je s jedne strane bio prekriven ogledalima, a prozorima s druge.
Čekala je nešto. Onda je ugledala treperenje pokreta i Stefan je stajao s vanjske strane prozora. Lice mu je bilo blijedo, a pogled povrijeđen i ljutit. Otišla je prema prozoru, ali zbog stakla nije mogla čuti što govori. U jednoj ruci je držao knjižicu s plavim baršunastim koricama i stalno je mahao prema njoj i pitao je nešto. Onda je ispustio knjižicu i okrenuo se.
– Stefane, ne odlazi! Ne ostavljaj me! – povikala je. Njezini prsti su pobijeljeli priljubljeni uz staklo. Zatim je primijetila kako postoji zasun na jednoj strani prozora i otvorila ga je dozivajući ga. No, on je nestao i vani je jedino ugledala vrtlog bijele magle.
Tužno se okrenula od prozora i počela koračati niz hodnik. Njezin vlastiti odraz je svjetlucao u ogledalu za ogledalom dok je prolazila pokraj njih. Onda ju je jedan odraz zaintrigirao. Oči su bile njezine, ali u njima je bio neki novi pogled, predatorski, podmukli. Tako su izgledale Vickieine oči kada se svlačila. I bilo je nečega uznemiravajućeg i gladnog u njezinu osmijehu.
Dok ju je, stojeći mirno, promatrala, slika se iznenada zakovitlala kao da pleše. Užas je prostrujao Elenom. Počela je trčati niz hodnik, ali sada su svi odrazi oživjeli, plešući, pozivajući je da im priđe, smijući joj se. Taman kada je pomislila kako će joj srce i pluća prsnuti od straha, dosegla je kraj hodnika i naglo otvorila vrata.
Stajala je u velikoj i prekrasnoj sobi. Vrlo visoki strop bio je zamršeno izrezbaren i ukrašen umetnutim zlatom; ulazna vrata bila su obložena bijelim mramorom. Klasične statue stajale su u nišama duž zidova. Elena nije nikada vidjela prostoriju takve krasote, ali je znala gdje je. U renesansnoj Italiji, dok je Stefan bio živ.
Spustila je pogled na sebe i vidjela kako nosi haljinu poput one kakvu si je dala načiniti za Noć vještica, ledeno plavu renesansnu haljinu za bal. Ali ova haljina je bila boje tamnocrvenog rubina, a oko struka je nosila tanki lanac ukrašen svjetlucavim crvenim dragim kamenjem. Isto kamenje je bilo u njezinoj kosi. Kada se kretala, svila je svjetlucala poput plamičaka u odsjaju stotina baklji.
Na udaljenom kraju sobe dvoja ogromna vrata su se otvorila prema unutra. Između njih se pojavila neka osoba. Koračala je prema njoj i Elena je vidjela da je to mladić odjeven u renesansnu odjeću, haljetak-prsluk bez rukava i čarape i tijesni haljetak obložen krznom.
Stefan! Nestrpljivo je krenula prema njemu, osjećajući težinu haljine kako joj se njihala oko struka. No, kada se približila, zaustavila se oštro udahnuvši. Bio je to Damon.
Nastavio je hodati prema njoj, samosvjestan, opušten. Smiješio se, izazivajućim osmijehom. Kada je stigao do nje, stavio je jednu ruku preko svoga srca i naklonio se. Zatim je ispružio ruku prema njezinoj kao da je izaziva da je prihvati.
– Voliš li plesati? – rekao je. Osim što se njegove usnice nisu micale. Glas je bio u njezinu umu.
Strah je oslabio i ona se nasmijala. Sto je to bilo s njom da ga se uopće ikada bojala? Tako dobro su se razumjeli. No umjesto da uzme njegovu ruku, ona se okrenula, a njezina svilena haljina se okretala za njom. Lagano je prilazila jednoj statui koja je stajala uza zid, ne gledajući unatrag kako bi provjerila slijedi li je. Znala je da hoće. Pretvarala se kako je obuzeta statuom, odmičući se taman kada bi je sustigao, grizući usnicu kako bi suspregnula smijeh. Osjećala se divno u tom trenutku, tako živa, tako lijepa. Opasna? Naravno daje ova igra bila opasna. No uvijek je uživala u opasnosti.
Sljedeći put kada joj se približio, pogledala gaje izazovno dok se okretala. Pružio je ruku, ali je uhvatio samo lanac ukrašen draguljima oko njezina struka. Brzo ga je pustio i Elena je osvrćući se vidjela kako ga je šiljasti vrh jednog od kamenja porezao.
Kapljica krvi na njegovu prstu bila je boje njezine haljine. Njegove oči su sinule postrance prema njoj, a usnice su mu se iskrivile u podrugljivu osmijehu kada je podignuo ozlijeđeni prst. Nećeš se usuditi, rekle su te oči.
O, zar neću? Elena mu je odgovorila svojim pogledom. Neustrašivo je uzela njegovu ruku i držala je jedan tren izazivajući ga. Onda je prinijela prst svojim usnama.
Nakon nekoliko trenutaka oslobodila ga je i podigla pogled prema njemu. – Doista volim plesati, rekla je i otkrila kako i ona može razgovarati umom. Bilo je to uzbudljiv osjećaj. Pomakla se prema središtu sobe i čekala.
Slijedio ju je graciozno poput zvijeri koja se prikrada plijenu. Njegovi prsti su bili topli i čvrsti kada su obujmili njezine.
Čula se glazba, iako se postupno pojavljivala i gubila, a zvučala je jako udaljeno. Damon je stavio svoj drugi dlan na njezin struk. Mogla je osjetiti toplinu i stisak njegovih prstiju na tom mjestu. Podignula je svoju haljinu i počeli su plesati.
Bilo je divno, poput letenja, a njezino tijelo je znalo svaki pokret koji je trebalo načiniti. Zajedno su se vrtjeli ukrug po toj praznoj prostoriji u jednom savršenom trenutku.
Smijao joj se, njegove tamne oči su blistale od užitka. Osjećala se tako lijepom; tako sigurna držanja i okretna i spremna na sve. Nije se mogla prisjetiti kada se ovako dobro zabavljala.
Postupno je ipak njegov osmijeh izblijedio, a njihov ples se usporio. Konačno je stajala nepomično u krugu njegovih ruku. Njegove tamne oči nisu više bila razigrane, već divlje i vat-rene; osjetila je laganu vrtoglavicu, umor i slabost.
Soba oko nje se zamutila. Mogla je vidjeti samo njegove oči, a one su je činile još pospanijom. Dopustila je svojim da se napola zatvore, glava joj je pala unazad. Uzdahnula je.
Sada je mogla osjetiti njegov nepomični pogled na svojim usnama, na svome vratu. Nasmijala se sama sebi i pustila da joj se oči u potpunosti zatvore.
Sada je podupirao njezinu težinu, pridržavajući je kako ne bi pala. Osjetila je njegove usne na koži svoga vrata, užareno vruće kao da ima temperaturu. Onda je osjetila ubod, poput brzog udarca dvije iglice. No to je bilo brzo gotovo i ona se prepustila zadovoljstvu izvlačenja krvi.
Sjećala se tog osjećaja, osjećaja plutanja na krevetu zlatne svjetlosti. Ugodna klonulost je prostrujala njezinim udovima. Osjetila se snenom, kao da bi joj pomicanje zadalo puno teškoća. Ionako se nije htjela pomaknuti; osjećala se predobro.
Njezini prsti su počivali na njegovoj kosi, stišćući njegovu glavu prema njoj. Lijeno ih je provlačila kroz mekane tamne pletenice. Njegova kosa je bila poput svile, topla i živa pod njezinim prstima.
Kada je otvorila oči, vidjela je kako odražava dugu u svjetlosti svijeće. Crvenu i plavu i ljubičastu poput - baš poput perja...
A onda se sve urušilo. Iznenada je osjetila bol na vratu kao da joj čupaju dušu. Gurala je Damona, grebući ga, pokušavajući ga silom otjerati. Vriskovi su zvonili u njezinim ušima. Damon se borio s njom, ali to nije bio Damon; bila je to vrana. Ogromna krila su lupala o nju, mlateći po zraku. Oči su joj bile otvorene. Bila je budna i vrištala je. Plesna dvorana je nestala, a ona je bila u zamračenoj spavaćoj sobi. Ali noćna mora ju je slijedila. Čak i kada je posegla za svjetlošću, ponovo ju je napala, mlateći krilima u njezino lice, obrušavajući se na nju oštrim kljunom.
Elena ju je udarala, jednom rukom podignutom prema gore kako bi zaštitila oči. Još uvijek je vrištala.
Nije mogla pobjeći od nje, ta užasna krila su divlje mahala zvukom kao da se istovremeno miješaju stotine špilova karata.
Vrata su se naglo otvorila, a ona je začula povike. Toplo, teško vranino tijelo ju je udarilo, a njezini vrisci su se pojačali, zatim ju je netko vukao s kreveta, a onda se našla zaštićena iza Honniena oca. On je imao metlu i tukao je pticu njome.
Bonnie je stajala na dovratku. Elena je potrčala u njezin zagrljaj. Bonnien otac je vikao, a zatim se začuo tresak zatvaranja prozora. / – Vani je, gospodin McCullough je rekao teško dišući.
Mary i gospođa McCullough su stajale vani u hodniku odjevene u kućne frotirne ogrtače. – Ti si ozlijeđena, .kazala je gospođa McCullough začuđeno. – Ta gadna stvar te je kljucnula.
– U redu sam, rekla je Elena trljajući krvavu točku na svome licu. Bila je tako potresena da su joj se koljena spremala popustiti.
– Kako je ušla unutra? – upitala je Bonnie.
Gospodin McCullough je pregledavao prozor. – Nisi ga trebala ostaviti otvorenog, rekao je. – I zašto si htjela skinuti ove brave?
– Nisam, Elena je viknula.
– Bio je otključan i otvoren kada sam te čuo kako vrištiš i ušao unutra, izjavio je Bonnien otac. – Ne znam tko ga je drugi mogao otvoriti osim tebe.
Elena je ugušila svoje prosvjede. Oklijevajući, oprezno se pomakla prema prozoru. Bio je u pravu; brave su bile odvijene. A to se moglo učiniti samo iznutra.
– Možda si mjesečarila, rekle je Bonnie odvodeći je od prozora, dok je gospodin McCullough počeo vraćati brave na prozore. – Bolje je da te očistimo.
Mjesečarila. Iznenada je Eleni cijeli san doplovio nazad. Hodnik pun ogledala i plesna dvorana i Damon. Plesanje s Damonom. Izvukla se iz Bonniena zagrljaja.
– Učinit ću to sama, rekla je slušajući vlastiti glas kako podrhtava na rubu histerije. – Ne - stvarno - želim to. – Pobjegla je u kupaonicu i stajala leđima naslonjena na vrata, pokušavajući disati.
Posljednja stvar koju je željela učiniti bila je pogledati se u ogledalu. No konačno se polako približila jednom od umivaonika, drhteći dok je promatrala rub svoga odraza, pomičući se centimetar po centimetar dok konačno nije bila uokvirena na srebrnastoj površini.
Njezin odraz joj je uzvraćao pogled, sablasno blijed, s očima koje su izgledale natučeno i uplašeno.
Ispod njih su bile duboke sjene i krvave mrlje na njezinu licu.
Polako je okrenula glavu i podigla kosu. Gotovo je glasno vrisnula kada je ugledala što se nalazilo ispod.
Dvije ranice, svježe i otvorene, na koži njezina vrata.

9
– Znam da ću požaliti što sam ovo upitao, rekao je Matt, crveno podlivenih očiju, odvraćajući koncentrirani pogled s državne autoceste Floride 1-95 prema Stefanu koji je sjedio na suvozačkom mjestu. – No, možeš li mi reći zašto trebamo taj ekstraposebni, lokalno nedostupan, polutropski korov za Elenu?
Stefan je na stražnjem sjedalu pogledao rezultate njihove potrage kroz živice i divlju travu. Biljke s razgranatim zelenim stabljikama i njihovi maleni nazubljeni cvjetovi doista su više sličili korovu nego ičemu drugome. Osušeni ostaci cvjetova na krajevima mladica bili su gotovo nevidljivi, a nitko ne bi mogao reći kako su same mladice dekorativnog karaktera.
– Što ako ti kažem da se može koristiti za potpuno prirodnu vodicu za ispiranje očiju? – izjavio je nakon kratkog razmišljanja. – Ili za biljni čaj?
– Zašto? Jesi li možda mislio reći takvo što? – Zapravo ne.
– Dobro. Jer bih te inače raspalio šakom.
Ne gledajući Matta, Stefan se nasmijao. U njemu se budilo nešto novo, nešto što nije osjetio skoro pet stotina godina osim s Elenom. Prihvaćanje. Toplina i prijateljstvo podijeljeno s bližnjim koji nije znao istinu o njemu, no svejedno mu je vjerovao. Nije bio siguran čime to zaslužuje, ali nije mogao poreći koliko mu je to značilo. Gotovo se osjećao kao da je... ponovo ljudsko biće.
Elena je zurila u svoj odraz u ogledalu. To nije bio san. Ne u potpunosti. Rane na njezinu vratu su to dokazivale. A sada kada ih je vidjela, primijetila je osjećaj zbunjenosti, potpune tromosti.
Bila je to njezina vlastita krivica. Toliko se trudila kako bi upozorila Bonnie i Meredith da ne pozivaju ni jednog stranca u svoje domove. A cijelo to vrijeme posve je smetnula s uma kako je ona sama pozvala Damona u Bonnienu kuću. Učinila je to one noći kada je postavila nijemu večeru u Bonnienoj blagovaonici i povikala u tamu: – Uđi.
A pozivnica je vrijedila zauvijek. Mogao se vratiti kad god bi mu se svidjelo, čak i sada. Osobito sada kada je ona bila slaba i mogao ju je lako opčiniti da ponovo otključa prozor.
Izjurila je posrćući iz kupaonice, prošla pokraj Bonnie i krenula prema gostinskoj sobi. Zgrabila je veliku platnenu torbu i počela trpati stvari u nju.
– Elena, ne možeš ići doma!
– Ne mogu ostati ovdje, kazala je Elena. Osvrnula se unaokolo tražeći svoje cipele, ugledala ih pokraj kreveta i krenula prema naprijed. Onda se zaustavila, ugušena glasa. Ležeći na nježno zgužvanim plahtama, na krevetu se nalazilo jedno veliko crno pero. Bilo je ogromno, užasno veliko, i stvarno i čvrsto, s debelim rebrom voštanog izgleda. Izgledalo je gotovo besramno, počivajući na bijelim gusto tkanim plahtama.
Mučnina je prostrujala Elenom i okrenula se na drugu stranu. Nije mogla disati.
– U redu, u redu, Bonnie je izgovorila. – Ako se tako osjećaš, nagovorit ću tatu da te odvede doma.
– I ti moraš ići. Eleni je upravo sinulo kako Bonnie nije bila ništa sigurnija u ovoj kući nego što je bila ona. Ti i oni koje voliš, sjetila se i okrenula kako bi zgrabila Bonnienu ruku. – Moraš, lionnie. Trebam te sa sobom.
I na kraju je bilo po njezinu. McCulloughovi su smatrali kako je histerična i kako pretjerano reagira, te da je doživjela slom živaca. No, na koncu su popustili. Gospodin McCullough je odvezao nju i Bonnie u kuću Gilbertovih, gdje su, osjećajući se poput provalnika, otključale vrata i ušuljale se unutra, a da nikoga nisu probudile.
Elena nije mogla spavati čak ni tamo. Ležala je pokraj Bonniena tiho dišućeg oblika, zureći prema prozoru svoje spavaće sobe, promatrajući. Vani su grane stabla dunje škripale o staklo, ali do zore se ništa drugo nije pomaknulo.
I onda je začula automobil. Svugdje bi prepoznala hripajući zvuk motora Mattova automobila. Uznemirena je na prstima otišla do prozora i pogledala u ranojutarnju mirnoću još jednog sivog dana.
Zatim se požurila dolje i otvorila ulazna vrata.
– Stefane! – Nikada u životu nije se nekome toliko razveselila. Bacila se na njega prije negoli je stigao zatvoriti vrata od automobila. Od siline sudara s njom zanjihao se prema natrag i mogla je osjetiti njegovo iznenađenje. Obično nije bila tako otvorena u javnosti.
– Hej, rekao je nježno joj uzvraćajući zagrljaj. – I meni, ali nemoj zgnječiti cvijeće.
– Cvijeće? – Odmakla se unatrag kako bi pogledala što je nosio; onda je pogledala u njegovo lice. Zatim u Matta koji se pojavio s druge strane automobila. Stefanovo lice bilo je blijedo i iscrpljeno; Mattovo lice bilo je otečeno od umora, a oči su mu bile podlivene krvlju.
– Bolje uđite unutra, konačno je rekla zbunjena. – Obojica izgledate grozno.
– Ovo je verbena, rekao je Stefan nešto kasnije. Sjedio je s Elenom za kuhinjskim stolom. Kroz otvorena vrata mogli su vidjeti Matta, ispruženog na kauču u dnevnoj sobi, kako tiho hrče. Zavalio se tamo nakon što je pojeo tri zdjelice pahuljica. Teta Judith, Bonnie i Margaret još uvijek su spavale na gornjem katu, no Stefan je svejedno pričao ispod glasa. – Sjećaš se kako sam ti pričao o njoj? – rekao je.
– Rekao si da pomaže održati um bistrim čak i kada netko koristi Moći kako bi djelovao na njega. – Elena je bila ponosna kako joj je glas bio čvrst.
– Točno. A to je jedna od stvari koju će Damon možda pokušati. Može upotrijebiti moći svojih misli čak i izdaleka, a može to učiniti neovisno o tome jesi li budna ili spavaš.
Suze su ispunile Elenine oči i ona je spustila pogled i nepomično se zagledala u dugačke vitke stabljike s osušenim ostacima malenih ljubičastih cvjetova na samim vršcima. – U snu? – rekla je, bojeći se kako joj ovaj put glas i nije bio tako čvrst.
– Da. Mogao bi djelovati na tebe da izađeš iz kuće, recimo, ili da ga pustiš unutra. No, verbena bi to trebala spriječiti. – Stefan je zvučao umorno ali zadovoljno sobom.
O, Stefane, da samo znaš, Elena je pomislila. Dar je zakasnio jednu noć. Unatoč svim njezinim naporima suza je pala, kapajući na dugačke zelene listove. – Elena! – Zazvučao je uplašeno. – Što je? Reci mi.
Pokušavao joj je pogledati u lice, no ona je sagnula glavu, i spustila je na njegova ramena. Stavio je svoje ruke oko nje, ne prisiljavajući je da pogleda prema gore. – Reci mi, ponovio je nježno.
Ovo je bio pravi trenutak. Ako će mu ikada reći, trebalo bi to biti sada. Osjećala je kako joj je grlo upaljeno i natečeno i željela je pustiti da sve riječi iznutra pokuljaju van.
No, nije mogla. Bez obzira na sve, neću im dopustiti da se bore za mene, pomislila je.
– Ma samo sam - bila sam zabrinuta za tebe, uspjela je reći. – Nisam znala kamo si otišao ni kada se vraćaš.
– Trebao sam ti reći. No, je li to sve? Ništa drugo te ne muči?
– To je sve. – Sada će morati natjerati Bonnie da prisegne kako neće odati tajnu o vrani. Zašto jedna laž uvijek vodi drugoj? – Sto trebamo učiniti s tom verbenom? – upitala je opuštajući se u stolici.
– Pokazat ću ti noćas. Jedanput kada iz sjemenki ekstrahiramo ulje, možeš ga utrljati u kožu ili dodati u kupku. A možeš i suho lišće staviti u platnenu vrećicu i nositi je sa sobom ili je staviti pod jastuk po noći.
– Bolje da ga dam i Bonnie i Meredith. Trebat će zaštitu.
Kimnuo je. – Za sada, naglo je odlomio grančicu i stavio je u njezinu ruku, – samo ponesi ovo u školu sa sobom. Ja se vraćam u pansion ekstrahirati ulje. – Zastao je na trenutak, a onda progovorio.
– Elena...
– Da?
– Da mislim kako bi ti to išta dobra donijelo, otišao bih. Ne bih te izložio Damonu. No, ne mislim da bi me slijedio kamo god otišao, više ne. Mislim kako bi mogao ostati... zbog tebe.
– Nemoj čak ni pomisliti na odlazak, rekla je žestoko, podižući pogled prema njemu. – Stefane, to je jedina stvar koju ne bih mogla podnijeti. Obećaj mi da nećeš; obećaj mi.
– Neću te ostaviti samu s njim, Stefan je odgovorio, što baš i nije bila ista stvar. No, više nije imalo smisla vršiti pritisak na njega.
Umjesto toga pomogla mu je razbuditi Matta i ispratila ih je obojicu. Onda se, sa stabljikom osušene verbene u ruci, otišla gore spremiti za školu.
Bonnie je zijevala cijelo vrijeme tijekom doručka i zapravo se nije razbudila sve dok nisu bile vani, hodajući prema školi, dok im je oštar povjetarac puhao u lica. Bit će ovo hladan dan.
– Sinoć sam sanjala vrlo čudan san, rekla je Bonnie.
Elenino srce je poskočilo. Već je gurnula grančicu verbene na dno Bonniena ruksaka, gdje je Bonnie neće vidjeti. No, ako je Damon došao do Bonnie prošle noći...
– O čemu? – kazala je, skupljajući snagu.
– O tebi. Vidjela sam te kako stojiš ispod drveta, a puše vjetar. Iz nekog razloga bojala sam te se i nisam ti htjela prići bliže. Izgledala si... drukčije. Veoma blijeda ali gotovo blistava. A onda je vrana sletjela s drveta, a ti si ispružila ruku i zgrabila je u zraku. Bila si tako brza da je to bilo gotovo nevjerojatno. A onda si pogledala preko u mene s tim izrazom. Smiješila si se, ali tako da sam poželjela pobjeći. A onda si zavrnula vranin vrat i ona je bila mrtva.
Elena je slušala s rastućim užasom. Smjesta je rekla: – To jest odvratan san.
– I jest, zar ne? – smireno je kazala Bonnie. – Pitam se što znači? Vrane su u legendama zloslutne ptice. Mogu proreci smrt.
– Vjerojatno je značilo kako znaš koliko sam bila uzrujana kada sam pronašla tu vranu u sobi.
– Da, rekla je Bonnie. – Izuzev jedne stvari. To sam sanjala prije negoli si nas sve probudila vrišteći. – Tog dana oko ručka drugi komadić ljubičastog papira bio je na službenoj oglasnoj ploči. Ipak je na ovom pisalo samo:

POGLEDAJ U MALE OGLASE.

– Kakve male oglase? – kazala je Bonnie.
U tom trenutku Meredith im je prišla s primjerkom školskog časopisa Wildcat Weekly i ponudila odgovor. – Jeste li vidjele ovo? – rekla je.
Bio je u dijelu s osobnim oglasima, potpuno anoniman, bez pozdrava i potpisa. Ne mogu podnijeti misao da ga izgubim. Ali on je tako nesretan zbog nečega i ne želi mi reći o čemu se radi, a ako mi u vezi s tim ne vjeruje, ne vidim nikakve nade za nas.
Čitajući to, Elena je kroz sav svoj umor osjetila ponovni nalet energije. O, Bože, mrzila je onoga tko je to činio. Zamislila je kako tu osobu ubija iz pištolja, probada nožem, promatra je kako pada. A onda je živo zamislila nešto drugo. Kako naglo trza unatrag pregršt kradljivčeve kose i zariva svoje zube u nezaštićeni vrat. Bila je to čudna, uznemirujuća vizija, ali na trenutak je izgledala gotovo stvarna. Postala je svjesna kako Bonnie i Meredith gledaju u nju.
– I? – rekla je osjećajući se pomalo nelagodno.
– Mogla bih reći kako nisi slušala, uzdahnula je Bonnie. – Upravo sam rekla kako još uvijek ne izgleda poput Da... poput ponašanja ubojice. Nije baš vjerojatno da ubojica bude tako detaljan.
– Koliko god se mrzim slagati s njom, u pravu je, rekla je Meredith. – Ovo smrdi na nekog podlog. Nekog tko ima nešto protiv tebe osobno i tko te zaista želi natjerati da patiš.
Slina se nakupila u Eleninim ustima i ona je progutala. – Na nekog tko poznaje školu. Morao je ispuniti obrazac za poruke u malim oglasima na jednom od satova novinarstva, rekla je.
– Na nekog tko je znao da vodiš dnevnik, pod pretpostavkom da ti ga je ukrao namjerno. Možda je bio na jednom od tvojih satova onog dana kada si ga nosila u školu. Sjećaš se? Kada te je gospodin Tanner skoro ulovio, Bonnie je dodala.
– Gospođa Halpern me je doista ulovila; čak je i pročitala neke dijelove naglas, dio o Stefanu. Samo tren, Bonnie. Te noći u tvojoj kući kada je dnevnik ukraden, koliko dugo vas dvije niste bile u dnevnoj sobi?
– Samo nekoliko minuta. Yangtze je prestao lajati i ja sam otišla do vrata pustiti ga unutra i... – Bonnie je stisnula usnice i slegnula ramenima.
– Znači daje kradljivac morao poznavati tvoju kuću, rekla je Meredith brzo, – ili on ili ona ne bi mogli ući unutra, uzeti dnevnik i izaći prije negoli smo njega ili nju vidjeli. OK, znači tražimo nekoga podmuklog i okrutnog, vjerojatno s nekog od tvojih sati, Elena, i tko poznaje Bonnienu kuću. Nekoga tko ima nešto protiv tebe i spustit će se koliko treba kako bi te sredio... O, moj Bože.
Njih tri su zurile jedna u drugu.
– Mora biti, prošaptala je Bonnie. – Mora biti.
– Tako smo glupe; trebale smo to odmah skužiti, rekla je Meredith.
Elena je naglo spoznala kako sva ljutnja koju je zbog ovog prije osjećala nije bila ništa u usporedbi s bijesom koji je bila sposobna osjećati. Plamen svijeće prema sunčevu svjetlu.
– Caroline, rekla je i stisnula zube tako čvrsto da ju je zaboljela vilica.
Caroline. Elena se zaista osjećala kao da bi istog trena mogla ubiti tu djevojku zelenih očiju. A možda bi i pojurila van i pokušala da je Bonnie i Meredith nisu zaustavile.
– Nakon škole, rekla je Meredith nepopustljivo, – kada je možemo odvesti na neko skrovito mjesto. Elena, samo pričekaj toliko.
No kada su krenule prema kantini, Elena je primijetila kestenjastu glavu kako nestaje niz hodnik prema učionicama za umjetnost i glazbu. I sjetila se nečega što je Stefan ranije ove godine spominjao, kako ga je Caroline odvodila u fotoučionicu tijekom ručka. Radi privatnosti, rekla mu je Caroline. – Vas dvije nastavite, zaboravila sam nešto, kazala je čim su i Bonnie i Meredith stavile hranu na poslužavnike u kantini. Zatim se pretvarala da ne čuje dok je vrlo brzo napustila prostoriju i vratila se do krila s učionicama za umjetnost.
Sve prostorije bile su zamračene, no vrata foto učionice bila su otključana. Nešto je natjeralo Elenu da oprezno okrene kvaku i tiho se kreće po unutrašnjosti prostorije, umjesto da umaršira unutra i započne suočavanje kako je planirala. Je li Caroline bila unutra? Ako jest, što je radila sama u mraku?
Prvo joj se prostorija činila napuštenom. Zatim je Elena začula žamor glasova iz male prostorije straga, gdje se soba proširivala i vidjela je kako su vrata tamne komore bila odškrinuta.
Krišom, tiho se prikrala dok nije stajala točno ispred ulaznih vrata, a mrmor glasova se pretvorio u riječi.
– Ali kako možemo biti sigurni da će izabrati baš nju? – Bila je to Caroline.
– Moj otac je u školskom odboru. Izabrat će nju, sve je u redu. – A to je bio Tyler Smallwood. Njegov otac je bio odvjetnik i bio je u svakom odboru. – Osim toga, tko bi to drugi mogao biti? – nastavio je. – Osoba koja predstavlja Duh Fell’s Churcha trebala bi biti inteligentna kao i dobro građena.
– A ja, pretpostavljam, nemam mozga?
– Zar sam to rekao? Gledaj, ako ti želiš paradirati u bijeloj haljini na Dan osnivača, u redu. No ako želiš gledati kako istjeruju Stefana Salvatorea iz grada na temelju dokaza iz dnevnika njegove djevojke...
– Ali zašto čekati tako dugo?
Tyler je zazvučao nestrpljivo. – Zato što ćemo na taj način upropastiti i proslavu. Proslavu Fellsovih. Zašto bi oni dobili zasluge za osnivanje ovog grada? Smallwoodovi su ovdje bili prvi.
– O, koga briga tko je osnovao grad? Sve što ja želim je vidjeti Elenu poniženu ispred cijele škole.
– I Salvatorea. – Cista mržnja i pakost u Tylerovu glasu natjerali su Elenu da se naježi. – Bit će sretan ako ne završi obješen na drvetu. Sigurna si kako je dokaz unutra?
– Koliko puta ti moram reći? Prvo kaže kako je drugog rujna na groblju izgubila vrpcu za kosu. Zatim tvrdi kako ju je Stefan pokupio tog dana i zadržao. Most Wickery je točno pokraj groblja. To znači kako je Stefan bio blizu mosta drugog rujna, u noći kada je tamo napadnut starac. Svi već znaju kako je bio u blizini kada su napadnuti Vickie i Tanner. Sto više trebaš?
– To nikako ne bi prošlo na sudu. Možda bih trebao pribaviti neke potkrepljujuće dokaze. Poput toga da pitam staru gospođu Flowers kada je te noći stigao kući.
– O, koga briga? Većina ljudi ionako već misli kako je kriv. Dnevnik govori o nekoj velikoj tajni koju skriva od svih. Ljudi će povezati. – Čuvaš ga na sigurnom mjestu?
– Ne, Tylere, čuvam ga na stoliću za kavu. Misliš da sam tako glupa?
– Dovoljno si glupa da šalješ Eleni poruke koje je upozoravaju. – Začulo se šuškanje, slično zvuku novina. – Pogledaj ovo, ovo je nevjerojatno. I mora prestati, odmah. Sto ako shvati tko to čini? – Što će učiniti s tim, nazvati policiju?
– Svejedno želim da prestaneš. Samo pričekaj do Dana osnivača, a onda ćeš moći gledati kako se Ledena princeza otapa.
– I reći Stefanu dao. Tylere... nitko ga zapravo neće ozlijediti, zar ne?
– Koga briga? – Tyler je oponašao njezin prijašnji ton glasa. – Caroline, prepusti to meni i mojim prijateljima. Ti samo odradi svoj dio, OK?
Carolinein glas se pretvorio u grleni šapat. – Uvjeri me. – Nakon stanke Tyler se zasmijuljio.
Začuo se neki pokret, šuštav zvuk, uzdah. Elena se okrenula i kliznula van iz sobe tiho kao što je i ušla.
Ušla je u sljedeći hodnik, a zatim se tamo naslonila na garderobne ormariće, pokušavajući misliti.
Bilo je to gotovo previše da bi odjednom mogla pojmiti. Caroline, koja je nekad bila njezina najbolja prijateljica, izdala ju je i željela ju je vidjeti poniženu pred cijelom školom. Tyler, koji se uvijek činio više poput dosadnog kretena nego stvarne prijetnje, planirao je da Stefana otjeraju iz grada - ili da ga ubiju. A najgora stvar je bila da su za to koristili Elenin dnevnik.
Sada je shvatila početak svoga sna od prošle noći. Sanjala je sličan san dan prije negoli je otkrila kako je Stefan nestao. U oba je Stefan gledao u nju ljutitim, optužujućim pogledom, a zatim je bacio knjigu pred njezine noge i otišao.
Ne knjigu. Njezin dnevnik. Koji je u sebi sadržavao dokaze koji bi mogli biti smrtonosni za Stefana. Tri puta su napadnuti ljudi u Fell’s Churchu i sva tri puta je Stefan bio na mjestu događanja. Kako bi to izgledalo gradu, policiji?
A nije postojao nikakav način da kaže istinu. Mogla je primjerice reći: – Stefan nije kriv. To je učinio njegov brat Damon koji ga mrzi i koji zna koliko Stefan mrzi i samu pomisao na ozljeđivanje i ubijanje. I koji je posvuda slijedio Stefana te napadao ljude, kako bi natjerao Stefana da pomisli kako je on to sam učinio, da ga izludi. A koji je ovdje negdje u gradu - potražite ga na groblju ili u šumi. No, o, usput, ne tražite nekog zgodnog dečka zato što bi trenutačno mogao biti vrana.
Usput budi rečeno, on je vampir.
Čak ni sama sebi nije mogla povjerovati. Zvučalo je smiješno.
Probadanje na vanjskoj strani njezina vrata podsjetilo ju je koliko je ozbiljna bila njezina smiješna priča. Osjećala se čudnovato danas, gotovo kao da je bolesna. Nije to bila samo napetost ili nedostatak sna. Osjećala je laganu vrtoglavicu, a povremeno joj se tlo činilo spužvastim, nestajući pod njezinim nogama i ponovo se vraćajući. Simptomi gripe, osim što je bila sigurna kako nisu bili uzrokovani nikakvim virusom u njezinu krvotoku.
Opet Damonova krivnja. Sve je bila Damonova krivnja, osim dnevnika. Za to nije mogla okriviti nikoga osim samu sebe. Samo da nije pisala o Stefanu, samo da nije ponijela dnevnik u školu. Samo da ga nije ostavila u dnevnom boravku. Samo da nije, samo da nije. Sada je jedino važno bilo to što ga je morala vratiti.

10
Zvonilo je. Više nije bilo vremena da se vrati u kantinu i sve ispriča Bonnie i Meredith. Elena je krenula na svoj sljedeći sat, pokraj lica koja su gledala u drugu stranu i neprijateljskih pogleda koji su ovih dana postajali i previše uobičajeni.
Bilo je teško ne zuriti u Caroline na satu povijesti, ne dopustiti Caroline da sazna kako ona zna. Alaric se raspitivao zašto su Matt i Stefan odsutni drugi dan zaredom, a Elena je slegnula ramenima osjećajući se nezaštićeno i izloženo. Nije vjerovala tom čovjeku s dječačkim osmijehom, kestenjastim očima i žednim informacija o smrti gospodina Tannera. A Bonnie, koja je prepuna emocija jednostavno zurila u Alarica, uopće nije bila od pomoći.
Nakon sata uhvatila je djelić razgovora Sue Carson: – ... on pauzira na fakultetu - zaboravila sam točno na kojem...
Eleni je bilo dosta diskretne šutnje. Okrenula se i izravno obratila Sue i djevojci s kojom je Sue razgovarala, upadajući nepozvana u njihov razgovor.
– Da sam na tvom mjestu, – Elena je rekla Sue, – držala bih se podalje od Damona. Ozbiljno to mislim.
Začuo se uplašen, zbunjen smijeh. Sue je bila jedna od nekoliko učenika koji nisu izbjegavali Elenu, a sada je izgledala kao da je poželjela da jest.
– Misliš, oklijevajući je rekla druga djevojka, – zato što je i on tvoj? Ili...
Elenin smijeh je bio opor. – Mislim zato stoje opasan, kazala je. – I ne šalim se.
Samo su pogledale u nju. Elena ih je spasila od daljnje neugodnosti da moraju odgovoriti ili obzirno umaknuti tako što se okrenula na peti i otišla. Pokupila je Bonnie iz Alaricove izvannastavne skupine slijepih obožavateljica i krenula prema Meredithinom ormariću.
– Kamo idemo? Mislila sam kako ćemo razgovarati s Caroline.
– Više ne, Elena je kazala. – Čekaj dok ne stignemo doma. Onda ću vam reći zašto.
– Ne mogu vjerovati, izjavila je Bonnie sat kasnije. – Odnosno, vjerujem, ali ne mogu vjerovati.
Previše je čak i od Caroline.
– Tyler je odgovoran, Elena je rekla. – On je taj koji ima velike planove. Toliko o muškarcima koji nisu zainteresirani za dnevnike.
– Zapravo, trebale bismo mu biti zahvalne, kazala je Meredith. – Zbog njega ćemo imati vremena barem do Dana osnivača učiniti nešto po tom pitanju. Elena, zašto si rekla da bi to trebalo biti na Dan osnivača?
– Tyler ima nešto protiv obitelji Fells.
– Ali oni su svi mrtvi, rekla je Bonnie.
– Pa, čini se da to ne znači puno Tyleru. Sjećam se daje o tome govorio i na groblju, kada smo gledali njihovu grobnicu. Smatra kako su njegovim precima ukrali njihovo zakonito mjesto osnivača grada ili tome slično. – Elena, – Meredith je rekla ozbiljno, – ima li nešto drugo u dnevniku što bi moglo škoditi Stefanu? Odnosno, osim stvari vezanih uz onog starca.
– Zar to nije dovoljno? – S pogledom tih nepomičnih, tamnih očiju na sebi, Elena je osjetila kako je nelagoda probada između rebara. Na što je Meredith ciljala?
– Dovoljno da Stefana istjeraju iz grada kako su rekli, složila se Bonnie.
– Dovoljno da moramo vratiti dnevnik od Caroline, kazala je Elena. – Jedino pitanje je kako. – Caroline je rekla kako ga je skrila na neko sigurno mjesto. To vjerojatno znači u njezinoj kući.
Meredith je zamišljeno grizla usnicu. – Ona ima samo jednog brata koji ide u osmi razred, zar ne? A njezina mama ne radi, ali ide dosta kupovati u grad Roanoke. Imaju li još uvijek kućnu pomoćnicu? – Zašto? – kazala je Bonnie. – Kakve veze to ima?
– Pa, ne želimo da netko ušeta dok mi provaljujemo u kuću.
– Dok mi što? – Bonnien glas se povisio do cičanja. – Niste valjda ozbiljne!
– A što bismo trebale napraviti, samo sjediti i čekati do Dana osnivača pa joj dopustiti da pročita Elenin dnevnik pred cijelim gradom? Ona ga je ukrala iz tvoje kuće. Mi ga samo moramo ukrasti nazad, kazala je Meredith iritantnom mirnoćom.
– Uhvatit će nas. Bit ćemo izbačene iz škole - ako ne završimo u zatvoru. – Bonnie se molećivo okrenula prema Eleni. – Reci joj, Elena.
– Pa... – Posve iskreno, Eleni je bilo malo mučno od tih mogućnosti. Nije se toliko radilo o strahu od izbacivanja ili čak zatvora, već o samoj pomisli da ih se zatekne na djelu. Umišljeno lice gospođe Forbes je plutalo ispred njezinih očiju, prepuno kreposnog zgražanja. Zatim se promijenilo u Carolineino, koje se zlobno smijalo dok je njezina majka upirala optužujući prst ravno u Elenu. Osim toga, činilo se takvo... oskvrnuće ući u nečiju kuću dok vlasnici nisu doma i pretražiti njihovu imovinu. Mrzila bi da to netko njoj učini.
No, naravno, netko to i jest učinio. Caroline je oskvrnuki Bonnien dom, i baš sada je imala Eleninu najprivatniju imovinu u svojim rukama.
– Učinimo to, Elena je tiho rekla. – Ali budimo pažljive.
– Zar ne možemo razgovarati o tome? – upitala je Bonnie slabašno, prelazeći od Meredithina odlučnog lica do Elenina.
– Nemamo o čemu razgovarati. Ići ćeš, Meredith joj je rekla. – Obećala si, dodala je dok je Bonnie uzimala zrak kako bi se usprotivila. I podigla je kažiprst.
– Prisega krvlju bila je samo za pomoć Eleni da dobije Stefana! – Bonnie je viknula.
– Razmisli ponovo, kazala je Meredith. – Prisegnula si kako ćeš učiniti što god te Elena zatraži vezano uz Stefana. Nisu spomenuta nikakva vremenska ograničenja ili ‘samo dok ga Elena ne dobije.
Bonniena vilica se objesila. Pogledala je u Elenu, koja se unatoč svemu gotovo smijala. – Istina je, svečano je rekla. A ti si sama rekla: Prisega krvlju znači da moraš održati obećanje bez obzira na to što se dogodilo.
Bonnie je zatvorila usta i isturila bradu. – U redu, rekla je mrko. – Sada se do kraja života ne mogu riješiti toga da radim što god Elena poželi vezano uz Stefana. Divno.
– Ovo je posljednja stvar koju ću ikada tražiti, Elena je kazala. – Ajfl obećajem to. Prisežem... – Nemoj! – rekla je Meredith iznenada ozbiljna. – Nemoj, Elena. Možda ćeš kasnije zažaliti.
– Zar si sada i ti zaokupljena proročanstvom? – Elena je kazala. A onda je upitala: – Dakle, kako ćemo se dokopati ključa Carolineine kuće na jedan sat ili više?

9. studenog, nedjelja

Dragi dnevnice, oprosti što me nije bilo tako dugo. U zadnje vrijeme sam ili previše zauzeta ili previše potištena - ili oboje - da bih pisala.
Osim toga, zbog svega što se dogodilo, gotovo se bojim više uopće voditi dnevnik. Ali, ja trebam nekoga kome se mogu obratiti, budući da trenutačno nema ni jednog ljudskog bića, nijedne osobe na zemlji kojoj nešto ne tajim.
Bonnie i Meredith ne smiju znati istinu o Stefanu. Stefan ne smije znati istinu o Damonu. Teta Judith ne smije znati ništa. Bonnie i Meredith znaju za Caroline i dnevnik; Stefan ne zna. Stefan zna za verbenu koju sada koristim svaki dan; Bonnie i Meredith ne znaju. Čak iako sam im objema dala vrećice pune te biljke. Jedna dobra stvar: čini se da djeluje ili barem nisam ponovo mjesečarila od one noći. No, bila bi laž reći kako nisam sanjala Damona. On je u svim mojim noćnim morama.
Trenutačno je moj život pun laži i trebam nekoga s kime mogu biti posve iskrena. Namjeravam sakriti ovaj dnevnik ispod klimave podne daske u ormaru tako da ga nitko ne pronađe čak ni ako se srušim mrtva i isprazne moju sobu. Možda će se netko od Margaretine unučadi igrati ovdje jednog dana i odvaliti dasku i izvaditi ga, ali do tada, nitko. Ovaj dnevnik je moja posljednja tajna.
Ne znam zašto razmišljam o smrti i umiranju. To je Bonniena opsesija; ona misli kako bi to bilo tako romantično. Ja znam kako je to doista; nije bilo ničega romantičnog u tome kada su mama i tata umrli. Samo najgori osjećaji na svijetu. Želim živjeti kvalitetan dugačak život, udati se za Stefana i biti sretna. I nema nikakvog razloga zašto ne mogu, jednom kada svi ovi problemi budu iza nas.
Osim što postoje trenuci kada se preplašim i ne vjerujem u to. I postoje sitnice koje ne bi trebale biti važne, ali me muče. Poput one zašto Stefan još uvijek nosi Katherinein prsten oko vrata, iako znam da me voli. Poput toga zašto nikada nije rekao kako me voli, iako znam da je to istina.
Nije važno. Sve će se riješiti. Mora se riješiti. A onda ćemo biti zajedno i bit ćemo sretni. Nema razloga zašto ne možemo biti. Nema razloga zašto ne možemo biti. Nema razloga…

Elena je prestala pisati pokušavajući se usredotočiti na slova na stranici. No, ona su se samo dalje maglila i ona je zatvorila knjižicu prije negoli bi izdajnička suza mogla pasti na tintu. Zatim je otišla do ormara za odjeću, odvalila klimavu dasku rašpicom za nokte i tamo stavila dnevnik.
Imala je rašpicu za nokte u džepu tjedan dana kasnije kada su njih tri, ona, Bonnie i Meredith, stajale ispred Carolineinih stražnjih vrata.
– Požuri, bijesno je protisnula Bonnie u agoniji, osvrćući se po dvorištu kao da očekuje da nešto iskoči na njih. – Hajde, Meredith!
– Tako, kazala je Meredith kada je ključ konačno pogodio pravi put u ključanicu, a kvaka popustila pod njezinim okretnim prstima. – Unutra smo.
– Jesi li sigurna kako oni nisu unutra? Elena, što ako se vrate ranije? Zašto ovo nismo mogle napraviti barem po danu?
– Bonnie, hoćeš li ući? Već smo prošli kroz sve ovo. Danju je ovdje uvijek kućna pomoćnica. A oni se noćas neće rano vratiti, osim ako nekome ne pozli u restoranu Chez Louis. Sada, hajde! – rekla je Elena.
– Nitko se ne bi usudio razboljeti za rođendanskom večerom gospodina Forbesa, Meredith je utješila Bonnie kada je malena djevojka zakoračila unutra. – Sigurne smo.
– Ako imaju dovoljno novca za izlaske po skupim restoranima, čovjek bi pomislio kako si mogu priuštiti da ostave nekoliko svjetala upaljenim, kazala je Bonnie odbijajući da je utješe.
Osobno, Elena se slagala s njom. Bilo je čudno i zbunjujuće tumarati po nečijoj tuđoj kući u mraku i srce joj je lupalo gušeći je dok su se penjale uz stube. Dok je stiskala džepnu lampicu s privjeska za ključeve koja joj je pokazivala put, njezin dlan je bio vlažan i klizav. No unatoč fizičkim simptomima panike, njezin um je funkcionirao hladnokrvno, gotovo odvojeno.
– Mora biti u njezinoj spavaćoj sobi, rekla je.
Carolinein prozor je gledao na ulicu, što je značilo da moraju biti još opreznije kako se svjetlo ne bi vidjelo. Elena je posvijetlila unaokolo tankom zrakom džepne lampe s osjećajem malodušnosti. Jedna stvar je bila planirati pretraživanje nečije sobe, zamišljati kako efikasno i metodično pretražuje nečije ladice. Posve druga stvar je bila doista stajati ovdje, okružena tisućama mjesta na koje je moguće nešto sakriti i bojati se dotaknuti bilo što kako Caroline ne bi primijetila da je pomaknuto. I druge dvije djevojke su stajale mirno.
– Možda bismo samo trebale otići doma, Bonnie je tiho rekla. A Meredith joj nije proturječila.
– Moramo pokušati. Barem pokušati, rekla je Elena slušajući kako limeno i šuplje zvuči njezin glas. Polagano je otvorila ladicu u komodi s visokim nogama i osvijetlila hrpice elegantnog čipkastog donjeg rublja. Kratkotrajno čeprkanje po njemu uvjerilo ju je kako tamo nema ničeg sličnog knjizi. Ispravila je gomilice i ponovo zatvorila ladicu. Zatim je izdahnula.
– Nije tako teško, rekla je. – Ono što trebamo učiniti je razdijeliti prostoriju, a zatim pretražiti sve u svome odjeljku, svaku ladicu, svaki komad namještaja, svaki predmet dovoljno velik da se u njemu skrije dnevnik.
Sebi je dodijelila garderobni ormar i prva stvar koju je učinila bila je pročačkati svojom raspicom za nokte između podnih dasaka u ormaru. No, daske u Carolinineinu ormaru izgledale su sve učvršćene, a strane ormara su odzvanjale punim zvukom. Prekapanjem po Carolineinoj odjeći pronašla je nekoliko stvari koje je prošle godine posudila drugoj djevojci. Bila je u iskušenju da ih uzme natrag, ali naravno da nije mogla. Pretraživanje Carolineinih cipela i torbica nije otkrilo ništa, čak i kada je privukla stolicu kako bi temeljito mogla istražiti gornju policu ormara.
Meredith je sjedila na podu pregledavajući hrpu punjenih igračaka koje su bile odbačene u komodu s drugim dječjim uspomenama. Prelazila je dugim osjetljivim prstima preko svake, provjeravajući raspore u materijalu. Kada je dohvatila pahuljastu pudlicu, zastala je.
– Ja sam joj je dala, prošaptala je. – Mislim da je to bilo za njezin deseti rođendan. Mislila sam da ju je bacila.
Elena nije mogla vidjeti njezine oči; Meredithina džepna svjetiljka bila je okrenuta prema pudlici. No znala je kako se Meredith osjeća.
– Pokušala sam se pomiriti s njom, rekla je nježno. – Jesam, Meredith, u Kući duhova. Ali ona mi je praktički rekla kako mi nikada neće oprostiti što sam joj preotela Stefana. Željela bih da su stvari drukčije, ali ona to ne dopušta. – Onda je ovo rat.
– Onda je ovo rat, kazala je Elena izravno i odlučno. Promatrala je kako je Meredith spustila pudlicu na pod i uzela sljedeću životinju. Zatim se okrenula svojoj potrazi.
No, ni s komodom nije bila bolje sreće nego s ormarom. A sa svakim trenutkom koji je prolazio, osjećala se sve nelagodnije, sve sigurnija kako će uskoro začuti automobil Forbesovih kako se zaustavlja na kolnom prilazu.
– Nema koristi, Meredith je konačno rekla pipajući ispod Carolineina madraca. – Mora da gaje sakrila... čekaj. Nešto je ovdje. Mogu osjetiti rub.
Elena i Bonnie su nepomično promatrale sa suprotnih krajeva prostorije, u trenutku se ukočivši.
– Imam ga. Elena, to je dnevnik!
Olakšanje je iznenada preplavilo Elenu, a ona se osjetila poput zgužvanog papira koji se izravnava i izglačava. Mogla se ponovo pomaknuti. Disanje je bilo divno. Znala je, znala je cijelo vrijeme da se ništa stvarno strašno ne može dogoditi Stefanu. Život ne bi mogao biti tako okrutan, ne prema Eleni Gilbert. Sada su svi sigurni.
No, Meredithin glas je bio zbunjen. – To je dnevnik. Ali zeleni je, ne plavi. To je krivi dnevnik.
– Što? – Elena je zgrabila knjižicu, obasjavajući je svjetlom lampe, pokušavajući natjerati smaragdno zelenu boju korica da se pretvori u safirno plavu. Nije uspjela. Ovaj dnevnik je bio gotovo isti kao i njezin, samo što nije bio njezin.
– Ovo je Carolinein dnevnik, rekla je ošamućeno, još uvijek ne želeći povjerovati u to.
Bonnie i Meredith su se približile. Sve tri su promotrile zatvorenu knjigu, a zatim jedna drugu. – Možda unutra postoje tragovi – , polako je kazala Elena.
– To je jedino ispravno, složila se Meredith. No, onda je Bonnie uzela dnevnik i otvorila ga.
Elena joj je virila preko ramena u Carolinein šiljasti ukošen rukopis, tako različit od tiskanih slova ljubičastih poruka. Prvo se njezin pogled nije htio usredotočiti, a zatim je ime iskočilo prema njoj. Elena.
– Čekajte, što je to?
Bonnie, koja je zapravo jedina bila u položaju da pročita više od jedne ili dvije riječi, šutjela je jedan tren, a usnice su joj se pomicale. Zatim je prezirno otpuhnula.
– Slušajte ovo, rekla je i pročitala: "Elena je najsebičnija osoba koju sam ikada poznavala. Svi misle kako je ona tako smirena, ali to je zapravo samo ravnodušnost. Način na koji joj se ljudi ulizuju je ogavan, nikada ne shvaćaju kako nju nije ni najmanje briga ni za koga ili ni za što osim Elene.
– To kaže Carolines Prava se javila! – No, Elena je mogla osjetiti vrućinu u licu. To je praktički ono što je Matt rekao o njoj kada je lovila Stefana.
– Nastavi, ima još, kazala je Meredith, gurkajući Bonnie koja je nastavila uvrijeđenim glasom.
"Bonnie je gotovo isto tako grozna ovih dana, uvijek se pokušava praviti važna. Najnovija stvar je da se pretvara kako je medij, tako da ljudi obrate pozornost na nju. Da je stvarno medij, shvatila bi kako je Elena samo iskorištava.
Nastala je teška stanka, a onda je Elena rekla: – Je li to sve?
– Ne, ima i dio o Meredith. Meredith ne čini ništa da to zaustavi. Zapravo, Meredith ne čini ništa; ona samo promatra. Kao da ne može djelovati; ona može samo reagirati na stvari. Osim toga, čula sam svoje roditelje kako razgovaraju o njezinoj obitelji - nije ni čudo da ih nikada ne spominje. Sto bi to trebalo značiti?
Meredith se nije pomakla, a Elena je mogla vidjeti samo njezin vrat i bradu u mutnoj svjetlosti. No, progovorila je tiho i postojano. – Nije važno. Bonnie, nastavi tražiti nešto o Eleninu dnevniku. – Pokušaj oko osamnaestog listopada. Tada je ukraden, izgovorila je Elena ostavljajući pitanja sa strane. Pitat će Meredith o tome kasnije.
Nije bilo upisa osamnaestog listopada ili tjedan nakon toga; zapravo bilo je samo nekoliko upisa za sljedeće tjedne. Ni jedan nije spominjao dnevnik.
– Dakle, to je to onda, rekla je Meredith sjedajući nazad. – Ova knjiga je beskorisna. Osim ako ne želimo s njom ucjenjivati nju. Znate ono, poput, nećemo pokazati njezin ako ona ne pokaže tvoj. – Bila je to privlačna zamisao, ali Bonnie je otkrila manjkavost. – Ovdje nema ničega lošeg o Caroline; sve su to samo pritužbe o drugim ljudima. Većinom nama. Kladim se kako bi Caroline uživala kada bi se glasno pročitao ispred cijele škole. To bi joj uljepšalo dan.
– Pa što da radimo s njim?
– Vrati ga natrag, rekla je Elena umorno. Zamahnula je svjetlom po sobi, koja se njezinu pogledu učinila kao da se po sitnicama razlikuje od onda kada su ušle. – Jednostavno ćemo se nastaviti pretvarati kako ne znamo da ima moj dnevnik i nadati se drugoj prilici.
– U redu, rekla je Bonnie, ali je nastavila prelistavati knjižicu, povremeno si dajući oduška uvrijeđenim otpuhivanjem ili siktanjem. – Molim vas, poslušajte ovo! – uzviknula je.
– Nemamo vremena, Elena je rekla. Rekla bi nešto drugo, ali u tom trenutku je progovorila Meredith, a njezin ton je zahtijevao njihovu izravnu pažnju.
– Automobil.
Trebala je samo sekunda da utvrde kako se automobil Forbesovih zaustavlja na kolnom prilazu. Bonniene oči i usta bili su široko otvoreni, a ona je izgledala skamenjena, klečeći kraj kreveta.
– Idemo! Hajde, rekla je Elena, grabeći dnevnik od nje. – Ugasi lampu i izlazite na stražnja vrata.
Već su se kretale, Meredith je požurivala Bonnie prema naprijed. Elena se spustila na koljena i podigla prostirku dižući Carolinein madrac prema gore. Drugom rukom je gurnula dnevnik prema naprijed, utiskujući ga između madraca i nakupine prašine. Tanko prekrivena opruga madraca joj se zabila u ruku, ali još gora je bila težina madraca, većeg od prosjeka, koji ju je odozgo pritiskao. Gurnula je knjigu još nekoliko puta vrhovima prstiju, a onda je izvukla ruku, zatežući prekrivač na mjesto.
Dok je izlazila, užurbano se osvrnula po prostoriji; sada više nije bilo vremena popraviti ništa. Dok se brzo i tiho kretala prema stubama, začula je ključ u prednjim vratima.
Onda je uslijedilo nešto poput strašne igre lovice. Elena je znala kako je ne love namjerno, ali obitelj Forbes je izgledala odlučna da je u njihovoj kući stjera u kut. Krenula je natrag istim putem kojim je i došla, kada su se glasovi i svjetla materijalizirali u hodniku, krećući se prema stubištu. Pobjegla je pred njima u posljednji dovratak niz hodnik, a činilo se kako je oni slijede. Kretali su se po zavoju stubišta; bili su točno ispred glavne spavaće sobe. Okrenula se prema susjednoj kupaonici, ali onda je vidjela kako je svjetlo oživjelo ispod zatvorenih vrata, odsijecajući joj put za bijeg.
Bila je u klopci. U bilo kojem trenutku Carolineini roditelji mogli su ući. Vidjela je dvokrilni prozor koji se otvarao prema balkonu i u istom trenu je donijela odluku.
Vani je zrak bio hladan, a njezin zadihani dah se blijedo nazirao. Žuto svjetlo je provalilo iz sobe pokraj nje, a ona se još više skupila ulijevo, držeći se dalje od njegove putanje. A onda se s užasnom jasnoćom začuo zvuk od kojeg je strepila: škljocaj kvake vrata, za kojom je uslijedi-lo nadimanje zavjesa prema unutra kada se dvokrilni prozor otvorio.
Izbezumljeno se ogledala. Bilo je predaleko da bi skočila na tlo, a nije bilo ničega za što bi se mogla držati kako bi se spustila. To joj je ostavljalo samo krov, ali opet nije bilo ničega po čemu se mogla popeti. Ipak, neki instinkt ju je natjerao da pokuša i bila je na ogradi balkona, nesigurno tražeći uporište za ruku, čak i kada se neka sjena pojavila na mrežastim zavjesama. Ruka ih je razdvojila, figura se počela nazirati, a onda je Elena osjetila kako joj nešto obuhvaća ruku, čvrsto držeći njezin zglob i potežući je prema gore. Automatski se odgurnula stopalima i osjetila kako se četveronoške penje na krov od šindre. Pokušavajući smiriti svoj nepravilni dah, pogledala je zahvalno prema gore kako bi vidjela tko je njezin spasilac - i sledila se.

11
– Ime je Salvatore. Kao spasitelj, rekao je. Vidio se kratak bljesak bijelih zubi u tami.
Elena je spustila pogled. Nadstrešnica krova je zaklonila balkon, ali dolje je mogla čuti šuškanje. No to nisu bili zvukovi proganjanja i nije bilo nikakvog znaka da je netko slučajno čuo riječi njezina sugovornika. Minutu kasnije čula je kako se dvostruki prozor zatvorio. – Mislila sam da je Smith, rekla je i dalje gledajući dolje prema tami.
Damon se nasmijao. Imao je strahovito ugodan smijeh, bez gorke oštrine kao kod Stefana. Navodio ju je na pomisao o duginu svjetlu u vraninu perju.
Ipak, nije ju zavarao. Iako se činio šarmantan, Damon je bio nezamislivo opasan. To graciozno tijelo bilo je deset puta snažnije od ljudskog. Te lijene tamne oči bile su savršeno prilagođene vidu u mraku. Ruka s dugačkim prstima koja ju je izvukla na krov mogla se kretati nevjerojatnom brzinom. A ono što je najviše uznemiravalo bio je njegov um ubojice. Predatora.
Mogla ga je osjetiti neposredno ispod njegove površine. On jest bio različit od ljudskog bića. Živio je toliko dugo od lovljenja i ubijanja da je zaboravio bilo kakav drugi način. A on je uživao u tome, ne suzbijajući svoju narav kao što je Stefan činio, već je uživao u njoj. Nije imao morala ni savjesti, a Elena je tu, usred noći, bila zarobljena s njim.
Namjestila se na jednoj peti, spremna svakog trenutka na pokret. Trebala je biti ljutita na njega, nakon svega što joj je učinio u onom snu. I bila je, ali nije imalo smisla to pokazati. Znao je koliko mora biti bijesna i samo bi je ismijao kada bi mu to rekla.
Promatrala ga je tiho, napeto, čekajući njegov sljedeći potez.
Ali on se nije micao. Te ruke koje su mogle poletjeti brzo poput zmija u napadu, počivale su nepomično na njegovim koljenima. Njegov izraz podsjetio ju je na način kako ju je jedanput ranije gledao. Prvi put kada su se sreli, vidjela je u njegovu pogledu isto prikriveno nevoljko poštovanje osim što je tada u njima bilo i iznenađenja. Sada ga nije bilo.
– Nećeš vikati na mene? Ili pasti u nesvijest? – rekao je kao da joj nudi uobičajene mogućnosti. Elena ga je još uvijek promatrala. Bio je mnogo snažniji i brži od nje, ali ako zatreba, pomislila je, mogla bi dosegnuti rub krova prije negoli je on dohvati. Bio bi to pad s devet metara u slučaju da promaši balkon, no mogla bi se odlučiti na taj rizik. Sve je ovisilo o Damonu.
– Ne padam u nesvijest, rekla je kratko. – A i zašto bih vikala na tebe? Igrali smo igru. Ja sam bila glupa te noći i tako sam izgubila. Upozorio si me na groblju na posljedice.
Njegove usnice su se razdvojile u kratkom udahu i skrenuo je pogled. – Možda ću te morati učiniti svojom Kraljicom sjena, kazao je i, gotovo govoreći samom sebi, nastavio: – Imao sam mnogo družica, djevojki mladih kao ti i žena koje su bile ljepotice Europe. No, ti si ona koju želim pokraj sebe. Možemo vladati, uzimati što želimo, kada to želimo. Od nas bi slabije duše strahovale i obožavale bi nas. Zar bi to bilo tako loše?
– Ja jesam jedna od slabijih duša, rekla je Elena. – A ti i ja smo neprijatelji, Damone. Nikada ne možemo biti ništa drugo.
– Jesi li sigurna? – Pogledao ju je, a ona je mogla osjetiti kako je moć njegova uma dotakla njezin, poput laganog dodira tih dugih prstiju. No, nije bilo vrtoglavice, nikakvog osjećaja slabosti ili podlijeganja. To popodne se, kao što je stalno radila tih dana, dugo namakala u toploj kupki posutoj sušenom verbenom.
Damonove oči bljesnule su s razumijevanjem, no prihvatio je privremeni neuspjeh s primjerenom dostojanstvenošću. – Što radiš ovdje? – rekao je usput.
Bilo je čudno, no nije osjećala potrebu lagati mu. – Caroline je uzela nešto što mi pripada. Dnevnik. Došla sam ga po njega.
Nov pogled je zatreperio u tim tamnim očima. – Nesumnjivo kako bi nekako zaštitila moga bezvrijednog brata, kazao je ozlojeđen.
– Stefan nije upleten u ovo!
– O, nije li? – Bojala se kako je shvatio više nego što je ona htjela da shvati. – Čudno, izgleda kako je on uvijek umiješan kad god postoji neka neprilika. On stvara probleme. E sad, kada ga više ne bi bilo u priči...
Elena je progovorila mirno. – Ako ponovo ozlijediš Stefana, natjerat ću te da zažališ. Pronaći ću neki način kako bih te natjerala da poželiš da nisi to učinio, Damone. Ne šalim se.
– Shvaćam. Dobro onda, samo ću morati raditi na tebi, zar ne?
Elena nije rekla ništa. Sama se pričom stjerala u kut, pristajući ponovo igrati tu njegovu smrtonosnu igru. Pogledala je u stranu.
– Znaš, imat ću te na kraju, tiho je rekao. Bio je to glas koji je koristio na tulumu kada je rekao: – Polako, polako! – Sada nije bilo ruganja ili zlonamjernosti, jednostavno je iznio činjenicu. – Milom ili silom, kako vi, ljudi, kažete - to je zgodna izreka - bit ćeš moja prije ne-goli padne prvi snijeg.
Elena je pokušala skriti studen koju je osjećala, no znala je kako je on to svejedno vidio.
– Dobro, kazao je. – Zbilja imaš nešto razuma. U pravu si kada me se bojiš, ja sam vjerojatno nešto najopasnije što si ikada srela u svom životu. Ali trenutačno imam poslovni prijedlog za tebe.
– Poslovni prijedlog?
– Točno. Došla si ovamo uzeti dnevnik. No, nisi ga uzela. – Pokazao je na njezine prazne ruke. – Nisi uspjela, zar ne? – Kada Elena nije ništa odgovorila, nastavio je. – A budući da ne želiš uplitati moga brata, on ti ne može pomoći. Ali ja mogu. I hoću.
– Hoćeš?
– Naravno. Za cijenu.
Elena je zurila u njega. Krv joj se žarila u licu. Kada je uspjela istisnuti riječi, začuo se samo šapat. – Kakvu - cijenu?
Osmijeh je zasvjetlucao iz tame. – Nekoliko trenutaka tvoga vremena, Elena. Nekoliko kapljica tvoje krvi. Sat ili dva provedena sa mnom, sama.
– Ti... – Elena nije mogla pronaći pravu riječ. Svaka pogrda koju je znala bila je preblaga.
– Na koncu ću te ionako dobiti, rekao je razboritim tonom. – Ako si iskrena, priznat ćeš to sama sebi. Zadnji put nije bio posljednji. Zašto to ne prihvatiti? – Glas mu se spustio do toplog, intimnog tona. – Sjeti se...
– Radije bih si prerezala vrat, izjavila je.
– Zanimljiva misao. No, ja to mogu učiniti puno ugodnije.
Smijao joj se. Nekako, povrh svega drugog danas, to je bilo previše. – Odvratan si, znaš to, rekla je. – Ogavan si. – Sada se tresla i nije mogla disati. – Prije bih umrla nego ti se predala. Radije bih...
Nije bila sigurna što ju je natjeralo da to učini. Kada je bila s Damonom, neki nagon ju je preuzimao.
A u ovom trenutku se doista osjećala kao da bi radije riskirala bilo što nego ga pustila da ovaj put pobijedi. Jednim dijelom uma je primijetila kako sjedi zavaljen, opušten, uživajući u zaokretu koji je njegova igra dobila. Drugi dio njezina uma je izračunavao koliko krov nadvisuje balkon.
– Radije bih učinila ovo, rekla je i bacila se u stranu.
Bila je u pravu; bio je uhvaćen nespreman i nije se mogao kretati dovoljno brzo kako bi je zaustavio. Osjetila je slobodan prostor ispod svojih stopala i vrtoglav užas kada je shvatila kako je balkon uvučeniji nego što je mislila. Promašit će ga.
No, nije računala na Damona. Njegova ruka se vinula uvis, nedovoljno brzo kako bi je zadržala na krovu, ali zadržavši je da ne padne dalje. Kao da mu njezina težina nije predstavljala ništa. Elena je refleksno zgrabila šindru krova i pokušala staviti koljeno gore.
Njegov glas je bio bijesan. – Ti mala budalo! Ako si toliko nestrpljiva upoznati smrt, mogu te upoznati s njom.
– Pusti me, rekla je Elena kroz zube. Netko će izaći na taj balkon svakog trenutka, bila je sigurna u to.
– Pusti me.
– Ovdje i sada? – Gledajući u te nedokučive crne oči, shvatila je da je ozbiljan. Ako kaže da, ispustit će je.
– Bio bi to brz način kako završiti stvari, zar ne? – rekla je. Njezino srce je tuklo u strahu, ali je odbila dopustiti mu da to vidi.
– Ali kakav gubitak. – Jednim trzajem ju je povukao u sigurnost. Prema sebi. Njegove ruke su se stegle oko nje, pritiskajući je na mršavu čvrstoću njegova tijela i iznenada Elena nije mogla vidjeti ništa. Bila je zarobljena. Onda je osjetila te glatke mišiće kako se napinju poput mišića velike mačke i njih dvoje se vinulo u prostor.
Padala je. Nije si mogla pomoći, privila se uz njega kao jedinu čvrstu stvar u jurećem svijetu oko sebe. Zatim se poput mačke prizemljio, laganim udarcem.
Stefan je jednom učinio nešto slično. No, Stefan je nakon toga nije držao na ovaj način, stisnutu do boli, usnicama gotovo dodirujući njezine.
– Razmisli o mom prijedlogu, rekao joj je.
Nije se mogla pomaknuti ili odvratiti pogled. A ovaj put je znala kako se ne radi o Moći koju koristi, već jednostavno o privlačnosti između njih koja se širila naglo poput požara. Bilo je beskorisno poricati je; njezino tijelo je odgovaralo na njegovo. Mogla je osjetiti njegov dah na svojim usnama. – Ne trebam te ni za što, odgovorila mu je.
Pomislila je kako će je nakon toga poljubiti, ali nije. Iznad njih se začuo zvuk dvostrukog prozora kako se otvara i ljutit glas s prozora: – Hej! Što se događa? Je li netko tamo?
– Ovaj put sam ti napravio uslugu, Damon je rekao veoma blago, još uvijek je držeći. – Sljedeći put ću doći po naplatu.
Nije mogla okrenuti glavu od njega. Ako je nakon toga poljubi, morat će mu dopustiti. No, iznenada se tvrdoća njegovih ruku istopila oko nje, a njegovo lice je izgledalo kao da se briše. Kao da ga tama uzima natrag. Zatim su tamna krila zahvatila zrak i zamahnula, a ogromna vrana se vinula uvis.
Nešto, knjiga ili cipela, snažno je doletjelo s balkona prema vrani. Promašilo ju je za metar. – Proklete ptice! – začuo se glas gospodina Forbesa s visine. – Mora da se gnijezde na krovu.
Drhteći, s rukama čvrsto obavijenim oko sebe, Elena se dolje zgrčila u tami, sve dok nije ponovo ušao.
* * *
Pronašla je Meredith i Bonnie kako čuče kraj ulaznih vrata. – Sto te je toliko zadržalo? – Bonnie je prošaptala. – Mislile smo kako su te ulovili!
– Skoro da i jesu. Morala sam ostati unutra dok nije bilo sigurno. – Elena se tako navikla lagati o Damonu da je to sad činila bez svjesnog napora. – Idemo doma, prošaptala je. – Ne možemo ništa više učiniti.
Kada su se rastale kod Eleninih vrata, Meredith je rekla: – Još su samo dva tjedna do Dana osnivača.
– Znam. – Za trenutak se Damonov prijedlog vrtio u Eleninu umu. No, zatresla je glavom kako bi je razbistrila. – Smislit ću nešto, rekla je.
Nije mislila ni na što drugo do sljedećeg dana škole. Jedina ohrabrujuća činjenica bila je ta da se činilo kako Caroline nije primijetila ništa čudno u svojoj sobi - no, to je bilo sve što je Elena mogla pronaći da se ohrabri. To jutro je održana skupština na kojoj je objavljeno kako je školski odbor odabrao Elenu kao učenicu koja će predstavljati – Duh Fell’s Churcha. Tijekom cijelog ravnateljeva govora o tome, Carolinein osmijeh je plamtio, pobjedonosan i zloban.
Elena je to pokušala zanemariti. Dala je sve od sebe kako bi ignorirala omalovažavanja i poniženja koja su se javljala čak i nakon skupštine, no to nije bilo jednostavno. Nikada nije bilo lagano i uvijek je bilo dana kada je mislila kako bi udarila nekoga ili jednostavno počela vrištati, ali zasada je to nekako išlo.
To popodne, dok je čekala završetak šestog sata povijesti, Elena je proučavala Tylera Smallwooda. Od povratka u školu nije joj izravno uputio ni jednu riječ. Osmjehivao se jednako neugodno kao i Caroline tijekom ravnateljeve objave. Sada kada je primijetio Elenu kako stoji sama, gurnuo je laktom Dicka Čartera.
– Tko je to tamo? – rekao je. – Djevojka bez plesača?
Stefane, gdje si? pomislila je Elena. No, znala je odgovor na to pitanje. Na drugoj strani škole, na satu astronomije.
Dick je otvorio usta kako bi nešto rekao, ali onda se njegov izraz promijenio. Gledao je iza Elene, niz hodnik. Elena se okrenula i ugledala Vickie.
Vickie i Dick su bili zajedno prije Plesa za početak školske godine. Elena je pretpostavila kako su još uvijek zajedno. No, Dick je izgledao neodlučno, kao da nije siguran što očekivati od djevojke koja je išla prema njemu.
Nešto je bio čudno s Vickieinim licem, s njezinim hodom. Kretala se kao da joj stopala nisu doticala pod. Njezine oči su bile raširene i sanjarske.
– Bok, rekao je Dick nesigurno i stao ispred nje. Vickie je, ne gledajući ga, prošla pokraj njega i prišla Tyleru. Elena je s rastućom nelagodom promatrala što se zatim dogodilo. Trebalo je biti smiješno, no nije bilo.
Počelo je time da je Tyler izgledao pomalo zatečen. Zatim je Vickie stavila ruku na njegova prsa.
Tyler se osmjehnuo, no imao je usiljen izraz. Vickie je zavukla ruku pod njegovu jaknu. Tylerov osmijeh je postao neodlučan. Vickie je stavila drugu ruku na njegova prsa. Tyler je pogledao Dicka. – Hej, Vickie, saberi se, rekao je Dick nepromišljeno, ali nije se nimalo približio.
Vickie je povukla obje ruke prema gore, gurajući Tylerovu jaknu s njegovih ramena. Pokušao ju je nabaciti nazad trzajem ramena, a da ne ispusti knjige ili ne izgleda previše zabrinut. Nije mogao. Vickieini prsti su se zavukli pod njegovu majicu.
– Zaustavi ovo. Zaustavi je, hoćeš li? – Tyler je kazao Dicku i naslonio se o zid.
– Hej, Vickie, zaustavi se. Nemoj to raditi. – No, Dick je ostao na sigurnoj udaljenosti. Tyler ga je prostrijelio bijesnim pogledom te pokušao odgurnuti Vickie.
Začuo se neki šum. Prvo se činilo da je na frekvenciji gotovo nečujnoj ljudskom sluhu, ali je postajao sve glasniji. Sablasno prijeteće rezanje zbog kojeg su Elenu prošli ledeni trnci niz kralježnicu. Tyler je gledao s nevjericom, očiju raširenih od čuđenja, a Elena je uskoro shvatila i zašto. Zvuk je dolazio od Vickie.
Zatim se sve dogodilo odjedanput. Tyler je bio na tlu, a Vickieini zubi su bili nekoliko centimetara od njegova vrata. Zaboravivši sve sukobe, Elena je pokušavala pomoći Dicku da odvuku Vickie s Tylera koji je urlao. Vrata učionice za povijest su se otvorila i Alaric je vikao.
– Nemojte je ozlijediti! Budite pažljivi! To je epilepsija, samo je trebamo poleći dolje!
Vickieini zubi su ponovo škljocnuli dok je on pružao ruke pomoći u okršaju. Vitka djevojka je bila snažnija od svih njih zajedno i gubili su kontrolu nad njom. Neće biti u stanju držati je još dugo. S golemim olakšanjem Elena je začula poznati glas kraj svog ramena.
– Vickie, smiri se. Sve je u redu. Samo se opusti sada.
Uz Stefana koji je zgrabio Vickieinu ruku i govorio joj umirujuće, Elena se usudila popustiti vlastiti stisak. I u početku se činilo da Stefanova strategija djeluje. Vickieini prsti, oblikovani poput kandži, popustili su i mogli su je maknuti s Tylera. Kako joj je Stefan nastavio govoriti, ona se omlitavila i zatvorila oči.
– To je dobro. Osjećaš se umorna sada. Možeš zaspati.
Ali onda, nenadano, prestalo je djelovati i koje god je Moći Stefan koristio nad njome, bile su uništene. Vickieine oči su se naglo rastvorile i nisu imale nikakve sličnosti s uplašenim očima srne koje je Elena vidjela u kantini. Plamtjele su divljim bijesom.
Zarežala je na Stefana i počela se ponovno boriti obnovljenom snagom.
Trebalo ih je pet ili šest da je obuzdaju na tlu dok netko nije pozvao policiju. Elena je ostala gdje je i bila, razgovarajući s Vickie, povremeno vičući na nju, dok policija nije stigla. Ništa od svega toga nije pomoglo.
Onda je zakoračila unazad i prvi put ugledala gomilu promatrača. Bonnie je bila u prvom redu, zureći otvorenih usta. Isto tako i Caroline.
– Što se dogodilo? – rekla je Bonnie kada su policajci odveli Vickie.
Elena je, lagano otpuhujući, odgurnula pramen kose iz očiju. – Poludjela je i pokušala razodjenuti Tylera.
Bonnie je napućila usta. – Pa, morala bi biti luda da to poželi, zar ne? – i glupo se zasmijuljila preko ramena u pravcu Caroline.
Elenina koljena su bila klecava, a ruke su joj se tresle. Osjetila je kako se ruka obavija oko nje i zahvalno se naslonila na Stefana. Onda je podigla pogled prema njemu.
– Epilepsija? – rekla je s podsmijehom nevjerice.
On je još uvijek gledao niz hodnik za Vickie. Alaric Saltzman, još uvijek uzvikujući upute, očito je otišao s njom. Skupina je skrenula iza ugla.
– Mislim da je sat upravo završio, rekao je Stefan. – Idemo.
Hodali su prema pansionu u tišini, svatko zadubljen u svoje misli. Elena se mrštila i nekoliko puta pogledala prema Stefanu, ali sve dok nisu bili u njegovoj sobi, nije progovorila.
– Stefane, što je bilo sve to? Što se događa s Vickie?
– To se i sam pitam. Postoji samo jedno objašnjenje koje mogu smisliti, a to je da je još uvijek obuzeta.
– Misliš kako je Damon još uvijek - o, moj Bože! O, Stefane, trebala sam joj dati malo verbene.
Trebala sam uvidjeti...
– Ne bi ništa promijenilo. Vjeruj mi. – Okrenula se prema vratima kao da će te sekunde krenuti za Vickie, ali ju je on nježno povukao natrag. – Na neke ljude je lakše utjecati nego na druge, Elena. Vickieina volja nikada nije bila veoma snažna. Ona sada pripada njemu.
Elena je polako sjela. – Znači onda nitko ne može ništa učiniti? Ali, Stefane, hoće li ona postati - poput tebe i Damona?
– Ovisi. – Njegov ton je bio tmuran. – Ne radi se samo o tome koliko krvi izgubi. Ona treba njegovu krv u svojim venama kako bi promjena bila potpuna. U suprotnom će završiti poput gospodina Tannera. Ispijena, potrošena. Mrtva.
Elena je duboko udahnula. Postojalo je još nešto što ga je željela pitati, nešto što ga je željela pitati već dugo. – Stefane, kada si tamo razgovarao s Vickie, mislila sam da djeluje. Upotrebljavao si svoje Moći na njoj, zar ne?
– Da.
– Ali onda je ona ponovo poludjela. Odnosno... Stefane, ti jesi dobro, zar ne? Tvoje Moći su se vratile?
Nije odgovorio. No, to je bio dovoljan odgovor za nju. – Stefane, zašto mi nisi rekao? Sto nije u redu?
Zaobišla ga je i kleknula pokraj njega tako da ju je morao pogledati. – Treba mi vremena za oporavak, to je sve. Ne brini se zbog toga.
– Jesam zabrinuta. Postoji li nešto što možemo učiniti?
– Ne, rekao je. Ali spustio je pogled.
Shvaćanje je prostrujalo Elenom. – O, prošaptala je sjedajući nazad. Onda je ponovo posegnula za njim pokušavajući zgrabiti njegove ruke. – Stefane, slušaj me...
– Elena, ne. Zar ne vidiš? Opasno je, opasno za nas oboje, ali osobito za tebe. Moglo bi te ubiti ili gore.
– Samo ako izgubiš kontrolu, rekla je. – A nećeš. Poljubi me.
Ne, ponovo je rekao Stefan. Dodao je manje osorno. – Ići ću u lov noćas čim se smrači.
– Je li to isto? – upitala je. Znala je kako nije. Ljudska krv je davala Moć. – O, Stefane, molim te; zar ne vidiš kako ja to želim? Zar ti ne želiš?
– To nije pošteno, izgovorio je izmučenog pogleda. – Znaš da nije, Elena. Znaš kako puno... – Ponovo je odvratio pogled od nje, čvrsto stisnutih šaka.
– Onda zašto ne? Stefane, ja trebam... – Nije mogla dovršiti. Nije mu mogla objasniti što je trebala; bila je to potreba za povezanošću s njim, za bliskošću. Trebala se prisjetiti kako joj je s njim, kako bi izbrisala sjećanje na ples u svom snu i na Damonove ruke koje je grle. – Želim da budemo opet zajedno, prošaptala je.
Stefan je još uvijek bio okrenut i zatresao je glavom.
– U redu, Elena je prošaptala, ali je osjetila val žalosti i straha kada je poraz procurio u njezine kosti. Najviše se bojala za Stefana koji je bio ranjiv bez svojih Moći, dovoljno ranjiv da su ga mogli ozlijediti obični građani Fell’s Churcha. Ali bojala se i za samu sebe.

12
Glas je progovorio kada je Elena posegnula za staklenkom na polici u dućanu. – Već umak od brusnica?
Elena je podigla pogled. – Bok, Matte. Da, teta Judith voli napraviti generalnu probu u nedjelju prije Dana zahvalnosti, zar se ne sjećaš? Ako vježba, manje su šanse kako će učiniti nešto grozno. – Na primjer zaboraviti kupiti umak od brusnica do petnaest minuta prije večere?
– Do pet minuta prije večere, rekla je Elena promatrajući svoj sat i Matt se nasmijao. Bio je to ugodan zvuk koji Elena nije čula već dugo vremena. Krenula je prema blagajni, no nakon što je platila svoje namirnice, oklijevala je, gledajući unatrag. Matt je stajao pokraj stalka s časopisima, tobože zadubljen, ali bilo je nešto u pogrbljenosti njegovih ramena što ju je natjeralo da mu poželi prići.
Bocnula je prstom u njegov časopis. – Što ti radiš za večeru? – upitala je. Kada je nesigurno pogledao prema prednjem dijelu dućana, dodala je: – Bonnie čeka vani u autu; ona će biti tamo. Osim nje je samo obitelj. I Robert, naravno; on je već trebao stići tamo. – Željela je time reći kako Stefan neće doći.
Još uvijek nije bila sigurna u kakvim su odnosima Matt i Stefan ovih dana. Barem su razgovarali jedan s drugim.
– Brinem se sam za sebe večeras; mama nije previše zagrijana za kuhanje, rekao je. No, onda, kao da želi promijeniti temu, nastavio je: – Gdje je Meredith?
– Sa svojom obitelji, posjećuje neku rodbinu ili tako nešto. – Elena je bila neodređena zato što je sama Meredith bila neodređena; rijetko je govorila o svojoj obitelji. – Dakle, što misliš? Želiš li iskušati sreću s kuhinjom tete Judith?
– Uime starih vremena?
– Uime starih prijatelja, odvratila je Elena nakon kratkotrajnog oklijevanja i osmjehnula mu se. Trepnuo je i pogledao u stranu. – Kako mogu odbiti takav poziv? – kazao je čudno zatomljenim glasom. No kada je vratio časopis i krenuo za njom van, i on se osmjehivao.
Bonnie ga je veselo pozdravila, a kada su stigli doma, teta Judith je izgledala zadovoljna kada ga je vidjela kako ulazi u kuhinju.
– Večera je skoro gotova, rekla je uzimajući vrećicu s povrćem od Elene. – Robert je stigao prije nekoliko minuta. Zašto ne odete ravno u blagovaonicu? O, i donesi još jednu stolicu, Elena. S Mattom nas je sedam.
– Šest, teta Judith, rekla je Elena zabavljena. – Ti i Robert, ja i Margaret, Matt i Bonnie. – Da, draga, ali Robert je doveo i gosta. Već su sjeli.
Elena je registrirala riječi taman kada je zakoračila kroz vrata blagovaonice, ali došlo je do neposrednog kašnjenja prije negoli je njezin um reagirao na njih. Unatoč tome, znala je; prolazeći kroz ta vrata nekako je znala što je očekuje.
Robert je stajao unutra petljajući s bocom bijelog vina i izgledao razdragano. A sjedeći za stolom, s druge strane jesenskog cvjetnog aranžmana i visokih upaljenih svijeća, nalazio se Damon.
Elena je shvatila da je prestala hodati kada se Bonnie odostraga zaletjela u nju. Zatim je prisilila noge da se pokrenu. Njezin um nije bio tako poslušan; ostao je zamrznut.
– A, Elena, Robert je rekao pružajući ruku. – Ovo je Elena, djevojka o kojoj sam ti pričao, rekao je Damonu. – Elena, ovo je Damon... ovaj... – Smith, kazao je Damon.
– O, da. On je sa sveučilišta koje sam ja pohađao, Sveučilište Williama i Mary i upravo sam naletio na njega u drogeriji. Budući da je tražio neko mjesto gdje bi mogao pojesti nešto, pozvao sam ga da dođe na domaću večeru. Damone, ovo su Elenini prijatelji, Matt i Bonnie.
– Bok, kazao je Matt. Bonnie je samo zurila; onda je okrenula ogromne oči prema Eleni.
Elena se pokušavala pribrati. Nije znala bi li vrisnula, odmar-širala iz sobe ili bacila čašu vina koju je Robert natočio Damonu u lice. Trenutačno je bila isuviše ljutita kako bi bila preplašena. Matt je izašao kako bi donio stolicu iz dnevnog boravka. Elena se čudila njegovu usputnom prihvaćanju Damona, a onda je shvatila kako on nije bio na Alaricovu tulumu. Nije znao što se tamo dogodilo između Stefana i – gosta sa sveučilišta.
Bonnie je, pak, izgledala kao da je spremna da počne pani-čariti. Gledala je molećivo u Elenu. Damon je ustao i ponudio joj stolicu.
Prije negoli je Elena mogla smisliti odgovor, začula je Margaretin visoki glasić na dovratku. – Matte, hoćeš li vidjeti moju macu? Teta Judith kaže kako je mogu zadržati. Nazvat ću je Grudica. – Elena se okrenula oduševljena svojom zamisli.
– Slatka je, Matt je govorio ljubazno, saginjujući se nad malo klupko bijelog krzna u Margaretinu naručju. Izgledao je iznenađen kada je Elena neceremonijalno zgrabila mačkicu njemu ispred nosa. – Vidi, Margaret, pokažimo tvoju macu Robertovu prijatelju, rekla je i gurnula pahuljasti smotuljak Damonu u lice, gotovo ga bacivši na njega.
Nastao je urnebes. Kada joj se krzno nakostriješilo, Grudica se napuhnula u dvostruko veći oblik od svoje normalne veličine. Načinila je zvuk poput vode koja kapne na štednjak užaren do crvenila, a zatim se prometnula u režeći, pušući ciklon koji je ogrebao Elenu, pogodio Damona i odskočio poput taneta od zidova, prije negoli je izjurila van iz sobe.
Za trenutak je Elena osjetila zadovoljstvo kada je vidjela Damonove oči, tamne poput noći, neznatno šire no inače. Onda su se kapci oborili ponovo ih zaklanjajući i Elena se okrenula kako bi se suočila s reakcijom ostalih ukućana u sobi. .
Margaret je taman otvarala usta kako bi proizvela zvuk sirene parnog stroja. Robert ju je pokušavao preduhitriti gurajući je van i tražeći mačku. Bonnie se naslonila na zid izgledajući očajno. Matt i teta Judith, koja se pojavila iz kuhinje, samo su izgledali zgroženo.
– Pretpostavljam da baš ne znate sa životinjama, kazala je Damonu i sjela na svoje mjesto za stolom. Kimnula je Bonnie koja se nerado odlijepila od zida i sitnim koracima pojurila na svoje mjesto prije negoli je Damon mogao dotaknuti stolicu. Bonniene smeđe oči su neopazice krenule za njim slijedeći ga kada je sjeo na svoju stranu.
Nakon nekoliko minuta Robert se pojavio s Margaret čije je lice bilo umrljano suzama i namrštio se prema Eleni. Matt je tiho gurnuo svoju stolicu iako su mu obrve dosegnule kosu od čuđenja.
Kada je teta Judith stigla i večera započela, Elena je pogledala gore-dolje niz stol. Činilo se kao da svijetla maglica leži preko svega, i imala je osjećaj nestvarnosti, no sam prizor je izgledao gotovo nevjerojatno ispravno, kao iz reklame. Samo tvoja normalna obitelj koja je sjela i večera puricu, pomislila je. Jedna usplahirena neudana teta, zabrinuta kako će grašak biti pregnjecav, a pecivo prepečeno, jedan ležeran budući tetak, jedna zlatokosa nećakinja tinejdžerica i njezina malena sestra vrlo svijetle kose. Jedan plavook mladić, tipičan dečko iz susjedstva, jedna prijateljica slična vilenjakinji, jedan prekrasan vampir koji dodaje povrće. Tipično američko domaćinstvo.
Bonnie je provela prvu polovicu večere šaljući Eleni poruke pogledom – Sto da radim? – No kada je sve što joj je Elena znakovima odvratila bilo – Ništa, očito se odlučila prepustiti sudbini. Počela je jesti.
Elena nije imala ni najmanju ideju što učiniti. Naći se u klopci na ovaj način bila je uvreda, poniženje, i Damon je to znao. Zaslijepio je tetu Judith i Roberta komplimentima o obroku i laganim čavrljanjem o Sveučilištu Williama i Mary. Čak mu se i Margaret sada smiješila, a uskoro će i Bonnie podleći.
– U Fell’s Churchu je sljedeći tjedan proslava Dana osnivača, teta Judith je izvijestila Damona, lagano zarumenjenih mršavih obraza. – Bilo bi lijepo ako biste se tada mogli vratiti. – Volio bih, rekao je Damon ljubazno.
Teta Judith je izgledala zadovoljno. – A ove godine Elena ima veliku ulogu u proslavi. Izabrana je da utjelovi Duh Fell’s Churcha.
– Mora da ste ponosni na nju, kazao je Damon. – O, jesmo, teta Judith je rekla. – Znači da ćete onda pokušati doći?
Elena je upala u riječ gnjevno razmazujući maslac po pecivu. – Čula sam neke novosti o Vickie, rekla je. – Sjećate se djevojke koja je bila napadnuta. – Pogledala je oštro Damona.
Nastupila je kratka tišina. Onda je Damon rekao: – Bojim se da je ne poznajem.
– O, sigurna sam da je poznajete. Moje visine, smeđih očiju, svijetlosmeđe kose... u svakom slučaju, stanje joj se pogoršava. – O, Bože, kazala je teta Judith.
– Da, očito liječnici to ne mogu razumjeti. Postaje joj sve gore, kao da napad još uvijek traje. – Cijelo vrijeme dok je govorila, Elenin pogled je bio prikovan za Damonovo lice, no on je pokazivao samo pristojan interes. – Uzmite još malo namaza, završila je gurnuvši zdjelu prema njemu.
– Ne, hvala. Ipak ću uzeti još malo ovoga. – Podignuo je žlicu želatiniranog umaka od brusnica prema jednoj svijeći tako da je svjetlost prosijavala kroz nju. – Tako je primamljive boje.
Bonnie je, kao i ostatak ljudi za stolom, pogledala svijeću kada je to učinio. No Elena je primijetila kako nije ponovo spustila pogled. Ostala je nepomično promatrati rasplesani plamen i polako joj je lice postalo posve bezizražajno.
O, ne, pomislila je Elena, kada su trnci shvaćanja sporo prošli njezinim udovima. Već je vidjela taj izraz. Pokušala je privući Bonnienu pozornost, no činilo se kako druga djevojka ne vidi ništa osim svijeće.
– ... a zatim osnovnoškolci insceniraju tematsku paradu o povijesti grada, teta Judith je govorila Damonu. – No završnu ceremoniju izvode stariji učenici. Elena, koliko maturanata će čitati ove godine?
– Samo nas tri. – Elena se morala okrenuti kako bi se obratila teti, i dok je gledala u tetino nasmiješeno lice, začula je glas. – Smrt.
Teta Judith se zgranula. Robert je zastao s vilicom na pola puta do usta. Elena je divlje i potpuno beznadno poželjela da je tamo Meredith.
– Smrt, ponovo je rekao glas. – Smrt je u ovoj kući. – Elena se osvrnula oko stola i uvidjela kako nema nikoga da joj pomogne. Svi su zurili u Bonnie, nepomični kao predmeti na fotografiji.
Sama Bonnie je nepomično gledala u plamen svijeće. Njezino lice je bilo prazno, oči širom raširene, kakve su bile prije negoli je glas progovorio kroz nju. Sada su se te oči prazna pogleda okrenule prema Eleni. – Tvoja smrt, glas je rekao. – Tvoja smrt te čeka, Elena. To je...
Bonnie je izgledala kao da se guši. Onda se bacila prema naprijed i skoro završila u svom tanjuru za večeru.
Nastupila je trenutačna ukočenost, a onda su se svi pokrenuli. Robert je skočio i povukao Bonnie za ramena, podižući je. Bonniena koža je postala plavkasto-bijela, oči su joj bile zatvorene. Teta Judith je lepršala oko nje, tapkajući je po licu vlažnim ubrusom. Damon je pro-matrao zamišljenim, suženim očima.
– U redu je, kazao je Robert podižući pogled s očitim olakšanjem. – Mislim kako se samo onesvijestila. Mora da je imala neki histerični napadaj. – No, Elena nije prodisala dok Bonnie nije otvorila omamljene oči i upitala zašto svi zure u nju.
Time je večera uspješno bila okončana. Robert je insistirao da se Bonnie odmah odveze doma, a u aktivnosti koja je uslijedila, Elena je pronašla vremena prošaptati Damonu nekoliko riječi.
– Gubi se!
Podignuo je obrve. – Što?
– Rekla sam da se gubiš! Odmah! Idi. Ili ću im reći da si ti ubojica.
Pogledao ju je prijekorno. – Ne misliš li kako gost zaslužuje malo više obzira? – kazao je, no na njezin izraz lica je samo slegnuo ramenima i osmjehnuo se.
– Hvala što ste me pozvali na večeru, rekao je glasno teti Judith koja je prolazila pokraj njih, noseći pokrivač u automobil. – Nadam se kako ću vam jednom moći uzvratiti uslugu. – Eleni je dodao: – Vidimo se.
Pa, to je bilo dovoljno jasno, pomislila je Elena kada se Robert odvezao sa smrknutim Mattom i pospanom Bonnie. Teta Judith je razgovarala telefonom s gospođom McCullough.
– Ni ja ne znam što se događa ovim djevojkama, rekla je. – Prvo Vickie, sada Bonnie... a i Elena nije sva svoja u zadnje vrijeme...
Dok je teta Judith razgovarala, a Margaret tražila nestalu Grudicu, Elena je odmjereno koračala. Morat će nazvati Stefana. To je bilo sve što je mogla učiniti. Nije bila zabrinuta za Bonnie; prošlih puta kada se ovo dogodilo, činilo se da nije ostavilo trajnih posljedica. A Damon noćas ima bolje planove negoli uznemirivati Elenine prijatelje.
Doći će ovamo naplatiti – uslugu – koju joj je učinio. Bila je sigurna kako je to bilo značenje njegovih posljednjih riječi. A to je značilo da će morati reći Stefanu sve, zato što ga je trebala noćas, trebala je njegovu zaštitu.
Samo, što Stefan može učiniti? Unatoč svim zamolbama i prepirkama, prošli tjedan je odbio uzeti njezinu krv. Insistirao je kako će se njegove Moći vratiti bez toga, no Elena je znala kako je sada još uvijek ranjiv. Čak i da je Stefan ovdje, bi li mogao zaustaviti Damona? Bi li mogao, a da sam ne strada?
Bonniena kuća nije bila utočište. A Meredith je otišla. Nije bilo nikoga da joj pomogne, nikoga kome je mogla vjerovati. No pomisao da čeka ovdje noćas sama, znajući kako Damon dolazi, bila je nepodnošljiva.
Čula je kako je teta Judith spustila slušalicu. Nesvjesno je krenula prema kuhinji dok joj je Stefanov broj prolazio kroz glavu. Onda se zaustavila i polako okrenula kako bi pogledala dnevnu sobu koju je upravo napustila.
Pogledala je u prozore koji su se protezali od poda do stropa i u pomno izrađen kamin s prekrasnim zidnim spiralnim ukrasnim rezbarijama. Ta soba je bila dio izvorne kuće, one koja je gotovo cijela izgorjela u Građanskom ratu. Njezina spavaća soba bila je točno iznad.
Eleni je sinula odlična zamisao. Pogledala je ukrasnu rezbariju na mjestu gdje se spajala s modernijom blagovaonicom. Onda je skoro potrčala prema stubama, a srce joj je brzo tuklo.
– Teta Judith? – Teta je zastala na stubištu. – Teta Judith, reci mi nešto. Je li Damon išao u dnevnu sobu?
– Molim! – Teta Judith je zatreptala prema njoj rastreseno.
– Je li Robert odveo Damona u dnevnu sobu? Molim te, razmisli, teta Judith! Moram znati. – Zašto, ne, ne mislim da jest. Ne, nije. Ušli su i otišli ravno u blagovaonicu. Elena, što zaboga...?
Zadnja rečenica je uslijedila kada je Elena impulzivno bacila ruke oko nje i zagrlila je.
– Oprosti, teta Judith. Samo sam sretna, rekla je Elena. Osmjehujući se, okrenula se kako bi se spustila niz stube.
– Pa, drago mi je da je netko sretan nakon što je večera tako ispala. Iako je taj dragi dečko, Damon, izgledao kao da uživa. Znaš li, Elena, da je izgledao posve oduševljen tobom unatoč načinu na koji si se ponašala.
Elena se okrenula nazad. – I?
– Pa, samo sam mislila kako bi mu mogla dati šansu, to je sve. Mislim kako je veoma ugodan. Tip mladića kojeg bih voljela viđati ovdje.
Elena je na tren zakolutala očima, zatim je progutala kako bi zaustavila histerični smijeh. Njezina teta je predlagala da prihvati Damona umjesto Stefana... zato što je Damon pouzdaniji.
Tip dragog mladića koji bi se sviđao teti. – Teta Judith, započela je teško dišući, no onda je shvatila kako je beskorisno. Nijemo je zatresla glavom, podižući ruke u porazu i promatrala tetu kako se penje uz stube.
Obično je Elena spavala sa zatvorenim vratima. No, noćas ih je ostavila otvorenim i ležala je na krevetu pažljivo promatrajući zamračeni hodnik. Svako malo bi bacila pogled prema blistavim brojevima na satu koji je stajao pokraj nje na noćnom ormariću.
Nije bilo opasnosti da će zaspati. Kako su se minute vukle, gotovo je poželjeti da može. Vrijeme je promicalo očajničkom sporošću. Jedanaest sati... jedanaest i trideset... ponoć. Jedan sat ujutro. Jedan i trideset. Dva.
U 2:10 je začula zvuk.
Osluškivala je, još uvijek ležeći na krevetu, tihi šum neke buke u prizemlju. Znala je da će on pronaći put da uđe ako poželi. Ako je Damon bio toliko odlučan, nikakva brava ga neće zaustaviti da uđe. Glazba iz sna koji je sanjala one noći u Bonnienoj kući zvonila joj je u umu, pregršt tugaljivih, srebrnastih nota. Pobudila je čudne osjećaje u njoj. Gotovo i sama omamljena ili u snu, ustala je i stala na ulazni prag.
Hodnik je bio mračan, ali njezine oči su imale dosta vremena kako bi se privikle. Mogla je vidjeti taman obris kako se približava stubama. Kada je dosegao vrh stubišta, vidjela je hitro, ubojito blistanje njegova osmijeha.
Čekala je nenasmiješena dok nije došao do nje i suočio se s njom, sa samo metar tvrdog drvenog poda između njih. Kuća je bila u potpunoj tišini. Margaret je spavala s druge strane hodnika; na kraju prolaza teta Judith je ležala obavijena snovima, nesvjesna što se događa ispred njezinih vrata.
Damon nije rekao ništa, ali ju je pogledao, obuhvaćajući pogledom dugačku bijelu spavaćicu s visokim, čipkastim ovratnikom. Elena ju je odabrala jer je bila najčednija koju je imala, no Damon ju je očito smatrao privlačnom. Prisilila se da stoji tiho, no usta su joj bila suha, a njezino srce je tupo tutnjalo. Sada je bio taj trenutak. Sljedeće minute će znati.
Uzmaknula je bez riječi ili geste poziva, ostavljajući dovratak prazan. Vidjela je brzi bljesak njegovih nedokučivih očiju i promatrala ga kako željno kreće prema njoj. I promatrala ga je kako staje.
Stajao je izvan njezine sobe, očito sputan. Pokušao je zakoračiti naprijed, ali nije mogao. Izgledalo je kao da ga nešto sprječava da se dalje pomakne. Iznenađenje na njegovu licu je ustupilo mjesto zbunjenosti, a zatim ljutnji.
Pogledao je prema gore, pogledom pretražujući nadvratnik, pregledavajući strop na drugoj strani praga. Onda kada je u potpunosti shvatio, usne su mu se povukle unazad u životinjskom rezanju.
Sigurna sa svoje strane vrata, Elena se tiho nasmijala. Djelovalo je.
– Moja soba i dnevna soba ispod su sve što je ostalo od stare kuće, rekla mu je. – A, naravno, to je bilo različito mjesto boravka. Ono u koje ti nisi pozvan i nikada nećeš biti.
Prsa su mu se podizala od bijesa, nosnice su mu se raširile, a oči su mu bile divlje. Valovi tamnog gnjeva su izbijali iz njega. Izgledao je kao da bi volio srušiti zidove golim rukama, koje su se trzale i stezale od srdžbe.
Uspjeh i olakšanje učinili su Elenu nepromišljenom. – Bolje ti je da odeš sada, rekla je. – Za tebe ovdje nema ničega.
Još jedan tren su te prijeteće oči sijevale prema njezinim, a onda se Damon okrenuo. No, nije krenuo prema stubištu.
Umjesto toga zakoračio je jedan korak po hodniku i stavio ruku na vrata Margaretine sobe.
Elena je krenula prema naprijed prije negoli je znala što radi. Stala je na dovratku, grabeći ukras oplate, teško pronalazeći dah.
Njegova glava se naglo trgnula prema nazad i on joj se osmjehnuo, polaganim, okrutnim osmijehom. Okrenuo je kvaku ne gledajući je. Njegove oči poput bazena tekuće ebanovine bile su prikovane za Elenu.
– Tvoj izbor, rekao je.
Elena je stajala veoma mirno, osjećajući kako se u njoj sve zaledilo. Margaret je bila samo dijete. Nije to mogao misliti; nitko ne bi mogao biti takvo čudovište da ozlijedi četverogodišnje dijete.
No, nije bilo nikakve blagosti ili samilosti na Damonovu licu. On je bio lovac, ubojica, a slabi su bili njegov plijen. Sjetila se užasnog životinjskog rezanja koje je izobličilo njegove privlačne crte lica i znala je kako mu nikada ne bi mogla prepustiti Margaret.
Sve je izgledalo kao da se događa u usporenom filmu. Vidjela je Damonovu ruku na kvaki; vidjela je te nemilosrdne oči. Prošla je preko praga ostavljajući za sobom jedino sigurno mjesto koje je znala. Smrt je bila u kući, Bonnie je rekla. A sada je Elena krenula ususret Smrti svojom vlastitom voljom. Sagnula je glavu kako bi skrila bespomoćne suze koje su joj navirale u očima. Bilo je gotovo. Damon je pobijedio.
Nije podigla pogled da bi vidjela kako joj se primiče. No osjetila je kako se zrak komeša oko nje, tjerajući je da zadrhti. A onda je bila obavijena u blagu, beskonačnu tamu koje se ovila oko nje poput krila neke velike ptice.

13
Elena se pomakla, a zatim otvorila teške kapke. Svjetlo se ukazivalo na rubovima zastora. Otkrila je kako joj se teško pomaknuti, pa je tako ležala na svom krevetu i pokušavala spojiti događaje od prethodne večeri.
Damon. Damon je došao ovamo i ugrozio Margaret. I tako je Elena otišla do njega. Pobijedio je.
No, zašto to nije dovršio? Elena je podigla mlitavu ruku kako bi dotaknula bočnu stranu svoga vrata, znajući unaprijed što će pronaći. Da, bile su tamo: dvije rupice koje su bile mekane i osjetljive na dodir.
Ipak je još uvijek bila živa. Zaustavio se ne izvršivši svoje obećanje. Zašto?
Njezina sjećanja zadnjih nekoliko sati bila su zbrkana i nejasna. Samo su dijelovi bili jasni. Damonove oči koje gledaju dolje prema njoj ispunjavajući cijeli njezin svijet. Oštar ubod u vrat. I kasnije Damon kako rastvara svoju košulju, Damonova krv koja izvire iz male posjekotine na njegovu vratu.
Zatim ju je natjerao da pije njegovu krv. Ukoliko je natjerao ispravna riječ. Nije se sjećala da je pružala ikakav otpor ili osjećala bilo kakvu odvratnost. Do tada je to već željela.
No nije bila mrtva niti čak ozbiljno oslabljena. Nije ju pretvorio u vampira. A to nije mogla razumjeti. Nije imao nimalo morala ni savjesti, podsjetila je samu sebe. Tako da ga sigurno nije zaustavilo milosrđe. Vjerojatno je samo želio razvući igru, natjerati je da pati još više prije negoli je ubije. Ili možda želi da ona bude poput Vickie, s jednom nogom u svijetu sjena, a drugom na svjetlu. I da na taj način polako poludi.
Jedna stvar je bila sigurna: neće se dati zavarati mislima kako je to bila dobrota s njegove strane. Damon nije sposoban za dobrotu. Ili za brigu o bilo kome drugome osim o samom sebi.
Odgurnuvši prekrivače, ustala je iz kreveta. Mogla je čuti tetu Judith kako se kreće po hodniku. Bio je ponedjeljak ujutro i morala se spremiti za školu.

27. studenog, srijeda

Dragi dnevnice, nema smisla pretvarati se kako nisam preplašena, zato što jesam. Sutra je Dan zahvalnosti, a Dan osnivača je dva dana nakon toga. A ja još uvijek nisam smislila način kako zaustaviti Caroline i Tylera.
Ne znam što učiniti. Ako ne mogu vratiti svoj dnevnik od Caroline, ona će ga pročitati pred svima. Imat će savršenu priliku; ona je jedna od tri maturantice koja je odabrana za čitanje poezije tijekom završnih poslova. Odabrao ju je školski odbor, čiji je član Tylerov otac, mogla bih nadodati. Pitam se što će on misliti kada sve ovo bude gotovo?
No, što to mijenja na stvari? Ukoliko ne mogu smisliti neki plan, više mi neće biti stalo kada sve ovo bude gotovo. A Stefan će otići, istjerat će ga iz grada dobri građani Fell’s Churcha. Ili će biti mrtav ako ne vrati nešto od svojih Moći. A ako on umre, i ja ću umrijeti. To je tako jednostavno.
Što znači kako moram pronaći način da vratim dnevnik. Moram. Ali ne mogu.
Znam, čekaš da ja to kažem. Postoji i drugi način da vratim dnevnik – Damonov način. Sve što trebam učiniti je pristati na njegovu cijenu.
No, ne shvaćaš koliko me to plaši. Ne samo zato što se bojim što će se dogoditi ako on i ja budemo ponovo zajedno. Bojim se onoga što će se dogoditi meni... i meni i Stefanu.
Ne mogu više pričati o tome. Previše me uzrujava. Osjećam se tako zbunjeno i izgubljeno i usamljeno. Nema nikoga kome se mogu obratiti ili s kime mogu razgovarati. Nikoga tko bi možda mogao razumjeti.
Što da učinim?

28. studenog, četvrtak, 23:30

Dragi dnevnice, stvari se danas čine jasnije, možda zato što sam donijela odluku. To je odluka koja me užasava, ali bolja je od jedine alternative koje se mogu dosjetiti.
Namjeravam sve reći Stefanu.
To je jedina stvar koju sada mogu učiniti. Dan osnivača je u subotu, a ja još uvijek nisam smislila nikakav svoj plan. No možda to Stefan može, ako shvati kako je situacija očajna. Sutra ću provesti dan u pansionu, a kada stignem tamo, reći ću mu sve što sam mu od početka trebala reći.
Sve. I o Damonu.
Ne znam što će reći. Stalno se prisjećam njegova lica u svojim snovima. Načina kako me je gledao, s takvim ogorčenjem i bijesom. Kao da me uopće ne voli. Ako me tako pogleda sutra...
O, bojim se. Moja nutrina je uskomešana. Jedva sam mogla dotaknuti večeru za Dan zahvalnosti - i ne mogu mirovati. Osjećam se kao da bih se mogla razletjeti u milijun komadića. Ići u krevet večeras? Ha.
Molim te, neka Stefan shvati. Molim te, neka mi oprosti.
Najsmješnija stvar je što sam zbog njega željela postati bolja osoba. Željela sam biti vrijedna njegove ljubavi.
Stefan ima ta poimanja o časti; o tome što je ispravno i krivo. A sada, kada otkrije kako sam mu lagala, što će misliti o meni? Hoće li mi vjerovati da sam ga samo htjela zaštititi? Hoće li mi ikada ponovo vjerovati?
Sutra ću saznati. O, Bože, voljela bih da je već sve gotovo. Ne znam kako ću preživjeti do tada.

Klena se iskrala iz kuće ne rekavši teti Judith kamo ide. Bila je umorna od laži, no nije se željela suočiti s galamom koja će neizbježno nastati ako kaže da ide Stefanu. Sve odonda kada je Damon došao na večeru, teta Judith je stalno pričala o njemu ubacujući suptilne i ne tako suptilne aluzije u svaki razgovor. A Robert je isto tako bio naporan. Elena je ponekad mislila kako je on potaknuo tetu Judith na to.
Umorno se naslonila na ulazno zvonce pansiona. Gdje je gospođa Flowers ovih dana? Kada su se vrata konačno otvorila, na njima je stajao Stefan.
Bio je odjeven za izlazak u prirodu, ovratnik njegove jakne bio je podignut. – Mislio sam da bismo mogli otići u šetnju, rekao je.
– Ne. – Elena je bila odlučna. Nije mu mogla uputiti ni početni osmijeh, tako daje prestala pokušavati.
Kazala je: – Idemo gore, Stefane, u redu? Moramo razgovarati o nečemu.
Pogledao ju je na tren iznenađeno. Nešto se moralo vidjeti na njezinu licu jer se izraz njegova postupno smrznuo i zamračio. Duboko je udahnuo i kimnuo. Bez riječi se okrenuo i pokazao joj put u svoju sobu.
Kovčezi, komode i police za knjige su, naravno, već odavno bili ponovo dovedeni u red. No Elena se osjećala kao da to doista primjećuje prvi put. Iz nekog razloga mislila je na prvu noć kada je bila ovdje, kada ju je Stefan spasio iz Tylerova odvratnog zagrljaja. Pogledom je prelazila preko predmeta na toaletnom stoliću: zlatni florini iz petnaestog stoljeća, zlatni bodež s drškom od ebanovine, čelični kovčežić sa zglobnim poklopcem. Pokušala ga je otvoriti te prve noći, a on ga je zatvorio zalupivši poklopac.
Okrenula se. Stefan je stajao kraj prozora ocrtan pravokutnikom sivog i sumornog neba. Svaki dan ovog tjedna bio je prohladan i maglovit i ovaj nije bio iznimka. Stefanov izraz lica je odražavao vrijeme vani.
– Dobro, – rekao je tiho, – o čemu moramo razgovarati?
Postojao je jedan posljednji trenutak izbora i onda se Elena opredijelila. Ispružila je ruku do željeznog kovčežića i otvorila ga.
Unutra je prigušenim sjajem svjetlucao svileni komad tkanine boje marelice. Njezina traka za kosu.
Podsjetila ju je na ljeto, na ljetne dane koji su se sada činili nevjerojatno dalekima. Skupila ju je i pružila Stefanu.
– O ovome, rekla je.
Zakoračio je prema naprijed kada je dotaknula kovčežić, ali sada je izgledao zbunjen i iznenađen. – O tome?
– Da. Zato što sam znala da je tu, Stefane. Pronašla sam je davno, onog dana kada si napustio sobu na nekoliko minuta. Ne znam zašto sam morala znati što je unutra, ali nisam si mogla pomoći. Tako sam pronašla vrpcu. A onda... – Zaustavila se i prikupila snagu. – Onda sam zapisala o tome u svoj dnevnik. – Stefan je izgledao sve više zbunjen, kao da ovo uopće nije bilo ono što je očekivao. Elena je tražila prave riječi.
– Pisala sam o tome zato što sam mislila kako je to dokaz da ti je bilo stalo do mene od samog početka, dovoljno daje pokupiš i zadržiš. Nikada nisam pomislila kako bi to mogao biti dokaz bilo čega drugoga.
Onda je naglo počela brzo govoriti. Ispričala mu je o tome kako je odnijela dnevnik u Bonnienu kuću, o tome kako je bio ukraden. Ispričala mu je o dobivanju poruka, o tome kako je shvatila da ih šalje Caroline. A onda, okrenuvši se od njega i neprekidno provlačeći svilenu vrpcu ljetnih boja kroz nervozne prste, ispričala mu je o Carolineinu i Tylerovu planu.
Glas ju je gotovo izdao na kraju. – Otada sam tako preplašena, prošaptala je, pogleda još uvijek prikovanog za traku. – Preplašena da ćeš se naljutiti na mene. Preplašena zbog onoga što oni namjeravaju učiniti. Jednostavno preplašena. Pokušala sam vratiti dnevnik, Stefane, čak sam otišla u Carolineinu kuću. No ona ga je negdje predobro sakrila. Razmišljala sam i razmišljala, no ne mogu se sjetiti ni jednog načina kako bih je zaustavila da ga pročita. – Konačno je podigla pogled prema njemu. – Žao mi je.
– I treba ti biti! – rekao je uplašivši je svojom žestinom. Osjetila je kako joj krv otječe iz lica. No Stefan je nastavljao. – Treba ti biti žao što si tajila takvo nešto od mene kada sam ti mogao pomoći. Elena, zašto mi samo jednostavno nisi rekla? – Zato što je sve moja pogreška. A i sanjala sam san... – Pokušala je opisati kako ju je pogledao u snu, gorčinu, optužbu u njegovim očima. – Mislim da bih umrla da si me doista pogledao na taj način, zaključila je potišteno.
No Stefanov izraz lica, kada ju je sada pogledao, bio je kombinacija olakšanja i čuđenja. – Znači to je to, rekao je sam sebi skoro šapćući. – To te je mučilo.
Elena je otvorila usta, ali je on još uvijek govorio. – Znao sam da nešto nije u redu, znao sam da nešto tajiš. No, mislio sam... – Zatresao je glavom, a nakrivljeni smiješak mu je razvukao usnice. – Sada nije važno. Nisam želio zadirati u tvoju privatnost. Nisam čak ni želio pitati. A sve to vrijeme ti si zabrinuta kako zaštititi mene.
Elenin jezik se zalijepio za nepce. I riječi su se izgleda zaglavile. Ima toga još, pomislila je, ali nije to mogla izgovoriti, ne dok su Stefanove oči izgledale tako, ne dok mu je cijelo lice svijetlilo na taj način. – Kada si rekla kako moramo razgovarati, pomislio sam da si se predomislila vezano uz mene, jednostavno je izgovorio bez samosažaljenja. – I ne bih te krivio. No, umjesto toga... – Ponovo je zatresao glavom. – Elena, kazao je, a onda je bila u njegovu naručju.
Bilo je tako dobro biti tamo, tako ispravno. Nije čak ni shvatila koliko je situacija između njih bila loša sve do sada kada je sva neispravnost nestala. To je bilo ono što je pamtila, što je osjećala prve veličanstvene noći kada ju je Stefan držao. Sva slatkoća i nježnost na svijetu lelujala je između njih. Bila je kod kuće, tamo gdje je pripadala. Gdje će uvijek pripadati.
Sve drugo je bilo zaboravljeno.
Jednako kao na početku, Elena je osjećala gotovo kao da bi mogla čitati Stefanove misli. Bili su povezani, dio jedno drugog. Njihova srca su tukla u istom ritmu.
Samo je jedna stvar bila potrebna koja bi učinila sve potpunim. Elena je to znala i zabacila je kosu unazad, posežući rukom kako bi je uklonila s vrata. A ovaj put Stefan nije prosvjedovao niti se suprotstavljao. Umjesto odbijanja zračio je dubokim prihvaćanjem - i krajnjom potre-bom.
Osjećaji ljubavi, ushita, zahvalnosti su je preplavili, a sa zapanjenom radošću je shvatila kako su ti osjećaji bili njegovi. Za trenutak je osjetila sebe njegovim očima i osjetila je koliko mu je stalo do nje.
Možda bi bilo zastrašujuće da nije gajila isti intenzitet osjećaja kojima mu je uzvraćala.
Nije osjećala nikakvu bol kada su njegovi zubi prodrli u njezin vrat. A čak nije ni primijetila kako mu je, ne razmišljajući, ponudila neobilježenu stranu - iako su rane od Damona već zacijeljele.
Privila se uz njega kada je pokušao podići glavu. Ali bio je nepokolebljiv i konačno mu je morala dopustiti da to učini. Još uvijek je držeći, pipao je po toaletnom ormariću tražeći opaku oštricu s drškom od ebanovine i jednim brzim pokretom pustio je vlastitu krv da teče.
Kada su Elenina koljena oslabjela, posjeo ju je na krevet. A onda su se samo grlili, nesvjesni vremena ili bilo čega drugoga. Elena je osjećala kako postoje samo ona i Stefan.
– Volim te, rekao je nježno.
Elena je prvo u svojoj ugodnoj maglici jednostavno prihvatila te riječi. Zatim je sa žmarcima od slatkoće shvatila što je rekao.
Voli je. Znala je to cijelo vrijeme, ali nikada to prije nije rekao.
– Volim te, Stefane, prošaptala je kao odgovor. Bila je iznenađena kada se premjestio i neznatno odmaknuo dok nije vidjela što radi. Posežući u svoj džemper, izvukao je lančić koji je nosio oko vrata otkada ga je upoznala. Na lančiću je bio zlatni prsten, prekrasno izrađen i ukrašen lapis lazulijem.
Katherinein prsten. Dok ga je Elena promatrala, skinuo je lančić i otkopčao ga, skidajući profinjeni zlatni kolut.
– Kada je Katherine umrla, – kazao je, – mislio sam kako neću moći nikada voljeti nikoga drugog. Čak iako sam znao da bi ona to željela, bio sam siguran kako se to nikada ne može dogoditi. No bio sam u krivu. – Oklijevao je na tren, a onda nastavio.
– Zadržao sam prsten zato što je on bio simbol nje. Tako sam je mogao čuvati u svom srcu. Ali sada bih htio da bude simbol nečega drugog. – Ponovo je oklijevao izgledajući gotovo kao da se boji susresti njezin pogled. – Uzimajući u obzir kako stvari stoje, zapravo te nemam pravo pitati ovo. No, Elena... – Borio se da nastavi nekoliko minuta, a onda je odustao, njegov pogled nijemo susrećući njezin.
Elena nije mogla govoriti. Nije mogla čak ni disati. No Stefan je pogrešno protumačio njezinu tišinu. Nada u njegovim očima je zamrla i on se okrenuo.
– U pravu si, rekao je. – Nemoguće je. Jednostavno postoji previše teškoća - zbog mene. Zbog toga što sam ja. Nitko poput tebe ne bi se trebao vezati za nekoga poput mene. Cak ne bih ni predložio to... – Stefane! – rekla je Elena. – Stefane, hoćeš li zašutiti za trenutak...
– ...tako da samo zaboravi kako sam bilo što rekao...
– Stefane! – povikala je. – Stefane,pogledaj me.
Polako je poslušao okrećući se natrag prema njoj. Pogledao je u njezine oči, a gorka osuda samoga sebe mu je izblijedjela s lica, da bi je zamijenio pogled od kojeg je ponovo izgubila dah. Onda je, još uvijek polako, uzeo ruku koju je ispružila. Polako je, dok su oboje gledali, stavio prsten na njezin prst. Pristajao joj je kao da je načinjen za nju. Zlato je bogato svjetlucalo na svjetlosti, a lapis je sjao tamnom blistavom plavom bojom poput bistrog jezera okruženog netaknutim snijegom.
– Morat ćemo još neko vrijeme tajnu čuvati za sebe, rekla je slušajući podrhtavanje u svom glasu. – Teta Judith će dobiti napadaj ako sazna kako sam se zaručila prije mature. No sljedeće ljeto ću napuniti osamnaest godina, a onda nas ona neće moći spriječiti.
– Elena, jesi li sigurna da je ovo ono što želiš? Neće biti jednostavno živjeti sa mnom. Uvijek ću biti različit od tebe, neovisno o tome koliko se trudim. Ako se ikada poželiš predomisliti...
– Dokle god me voliš, nikada se neću predomisliti.
Uzeo ju je ponovo u naručje, a mir i zadovoljstvo su je obavili. No postojao je još uvijek jedan strah koji je grizao na rubovima njezine svijesti.
– Stefane, vezano uz sutra - ukoliko Caroline i Tyler izvrše svoj plan, više neće biti bitno jesam li se predomislila ili ne.
– Onda ćemo morati osigurati da ga ne mogu provesti. Ukoliko mi Bonnie i Meredith budu pomogle, mislim da sam smislio način kako mogu vratiti dnevnik od Caroline. Ali čak i da ne mogu, neću pobjeći. Neću te ostaviti, Elena; namjeravam ostati i boriti se.
– Ali oni će te ozlijediti, Stefane. A to ne mogu podnijeti.
– A ja te ne mogu ostaviti. To je riješeno. Pusti mene da se brinem za sve ostalo; pronaći ću neki način. A ako ne... pa, neovisno o tome što se dogodi, ostajem s tobom. Bit ćemo zajedno.
– Bit ćemo zajedno, Elena je ponovila i položila glavu na njegovo rame, sretna što može na trenutak prestati razmišljati i samo postojati.

29. studenog, petak

Dragi dnevnice, kasno je, no ne mogu spavati. Čini mi se kako mi ne treba onoliko sna kao nekada. Dakle, sutra je taj dan.
Razgovarali smo noćas s Bonnie i Meredith. Stefanov plan je vrlo jednostavan. Radi se u tome da bez obzira gdje je Caroline skrila dnevnik, sutra će ga morati izvaditi da ga uzme sa sobom. No, naša čitanja su posljednja točka na rasporedu, a ona mora prvo biti na paradi i svemu ostalom. Tijekom tog vremena morat će negdje sakriti dnevnik. Tako da ako je budemo promatrali cijelo vrijeme od trenutka kada napusti svoju kuću pa sve dok se ne popne na pozornicu, morat ćemo moći vidjeti gdje će ga odložiti. A budući da i ne zna da sumnjamo, neće biti na oprezu. Tada ćemo ga se dočepati.
Razlog zašto će ovaj plan upaliti je zato što će svi u programu biti u povijesnim haljinama. Gospođa Grimesby, knjižničarka, pomoći će nam da odjenemo haljine iz 19. stoljeća prije parade, a mi ne možemo odjenuti ili nositi bilo što što nije dio kostima. Nikakve torbice, nikakve ruksake. Nikakve dnevnike! Caroline će ga u nekom trenutku morati ostaviti negdje.
Izmjenjujemo se u praćenju: Bonnie će čekati izvan Carolineine kuće i vidjeti što ona nosi kada izađe. Ja ću je promatrati kada se bude odijevala u kući gospođe Grimesby. Zatim će Stefan i Meredith, dok svečanost bude trajala, provaliti u kuću - ili u automobil Forbesovih; ako dnevnik bude tamo - i izvesti svoj dio.
Ne vidim kako može ne uspjeti. A ne mogu ti reći koliko se bolje osjećam. Tako je divno što mogu podijeliti ovaj problem sa Stefanom. Naučila sam svoju lekciju; nikada više neću skrivati nešto od njega.
Sutra ću nositi svoj prsten. Ukoliko me gospođa Grimesby upita za njega, reći ću joj da je čak stariji od 19. stoljeća, da je iz renesansne Italije. Voljela bih vidjeti njezin izraz lica kada to izgovorim. Bolje bi bilo da pokušam odspavati malo. Nadam se da neću sanjati.

14
Bonnie je drhturila dok je čekala ispred visoke viktorijanske kuće. Zrak je bio leden tog jutra, a iako je bilo gotovo osam sati, sunce se zapravo uopće nije pojavilo. Nebo je bilo samo jedna gusta nakupljena gomila sivih i bijelih oblaka koji su ispod stvarali sablastan sumrak.
Počela je toptati nogama i trljati ruke kada su se vrata kuće Forbesovih otvorila. Bonnie se pomakla malo unatrag iza ukrasnog grmlja koje joj je služilo kao skrovište i promatrala kako obitelj ide prema svom automobilu. Gospodin Forbes nije nosio ništa osim fotoaparata. Gospođa Forbes je imala torbicu i sklopivu stolicu. Daniel Forbes, Carolinein mladi brat, nosio je drugu stolicu. A Caroline...
Bonnie se nagnula prema naprijed pištavo izdišući od zadovoljstva. Caroline je bila odjevena u traperice i debeli džemper i nosila je nekakvu bijelu torbicu koja se zatvarala povlačenjem vezice. Ne veliku, ali dovoljno veliku da sadrži mali dnevnik.
Bonnie je, zagrijana uspjehom, sačekala iza grmlja dok se automobil nije odvezao. Zatim je krenula prema križanju Ulice drozdova i Glogova prilaza.
* * *
– Evo je, teta Judith. Na uglu.
Automobil se polako zaustavio, a Bonnie je kliznula na stražnje sjedalo gdje je bila Elena.
– Ima bijelu torbicu s vezicom, promrmljala je u Elenino uho dok je teta Judith ponovo kretala.
Trnci uzbuđenja su prostrujali Elenom i stisnula je Bonnienu ruku. – Dobro, udahnula je. – Sada ćemo vidjeti hoće li je unijeti k gospođi Grimesby. Ako ne, reci Meredith da je u automobilu.
Bonnie je s razumijevanjem kimnula i uzvratno stisnula Eleninu ruku.
Stigli su do kuće gospođe Grimesby upravo na vrijeme da vide Caroline kako ulazi s bijelom torbicom koja joj je visjela u ruci. Bonnie i Elena su razmijenile poglede. Sada je ovisilo o Eleni da vidi gdje će je Caroline ostaviti u kući.
– I ja ću ovdje izaći, gospođice Gilbert, rekla je Bonnie kada je Elena iskočila iz automobila. Ona će pričekati ispred s Meredith dok im Elena ne kaže gdje je torbica. Važna stvar je bila ne dopustiti Caroline da u bilo što posumnja.
Gospođa Grimesby, koja je odgovorila na Elenino kucanje, bila je knjižnicarka Fell’s Churcha. Njezina kuća je i sama izgledala gotovo kao knjižnica; posvuda su bile police za knjige i knjige složene na podu. Bila je i čuvar povijesnih rukotvorina Fell’s Churcha, uključujući i odjeću koja je sačuvana iz najranijih dana postojanja grada.
Upravo sada je kuća odjekivala od mladih glasova, a spavaće sobe bile su pune učenika u različitim fazama presvlačenja. Gospođa Grimesby je uvijek nadzirala kostime za tradicionalnu proslavu s tematskom povorkom. Elena je bila spremna zatražiti da bude u istoj sobi s Ca-roline, no to nije bilo potrebno. Gospođa Grimesby ju je već uvodila.
Caroline, razodjevena u svoje moderno donje rublje, uputila je Eleni pogled koji je nesumnjivo trebao biti ravnodušan, no Elena je primijetila zlobno likovanje u pozadini. Zadržala je pogled na gomili odjeće koju je gospođa Grimesby sakupljala i podizala s kreveta.
– Izvoli, Elena. Jedan od naših najbolje sačuvanih komada odjeće - a sve je izvorno, čak i trake za kosu. Smatramo kako je ta haljina pripadala Honoriji Fell.
– Prelijepa je, kazala je Elena dok je gospođa Grimesby rastresala nabore tankog bijelog materijala. – Od čega je napravljena?
– Moravskog muslina i svilene gaze. Budući da je danas jako hladno, možeš nositi onu baršunastu jaknicu preko toga. – Knjiznicarka je pokazala na prašnjav ružičast komad odjeće koji je ležao preko naslona stolice.
Elena je kradomice bacila pogled prema Caroline kada se ona počela presvlačiti. Da, tamo kraj Carolineinih nogu bila je torbica. Razmišljala je o tome daje zgrabi, no gospođa Grimesby je još uvijek bila u sobi.
Haljina od muslina bila je jako jednostavna, lepršavi materijal bio je opasan visoko ispod grudi blijedom ružičastom trakom. Lagani nabrani rukavi dugi do laktova bili su stegnuti vrpcom iste boje. U ranom devetnaestom stoljeću moderna odjeća je bilo dovoljno široka da bi pristajala djevojci iz dvadesetog stoljeća - barem ako je ona bila vitka. Elena se osmjehnula kada ju je gospođa Grimesby odvela do ogledala.
– Je li stvarno pripadala Honoriji Fell? – upitala je razmišljajući o mramornom liku te plemkinje kako leži na njezinoj grobnici u ruševnoj crkvi.
– Barem se tako priča, kazala je gospođa Grimesby. – Ona spominje haljinu poput ove u svom dnevniku, tako da smo prilično sigurni.
– Pisala je dnevnik? – Elena se trgnula.
– O, da. Imam ga u kutiji u dnevnoj sobi; pokazat ću li ga ni izlazu. A sad što se tiče jakne - o, što je to?
Nešto ljubičasto je zalepršalo prema podu kada je Elena podigla jaknu.
Mogla je osjetiti kako joj se izraz lica smrzava. Uhvatila je poruku prije negoli se gospođa Grimesby mogla sagnuti i letimično je pogledala. , Jedan redak. Sjetila se kako je to zapisala u dnevnik četvrtog rujna, prvog dana škole. Osim što ga je precrtala nakon što ga je napisala. Ove riječi nisu bile precrtane; bile su jasno napisane masnim slovima.
Danas će se dogoditi nešto strašno.
Elena se jedva mogla obuzdati da glasno ne napadne Caroline i nabije joj poruku u lice. No to bi sve uništilo. Prislilila se da ostane smirena kada je zgužvala komadić papira i bacila ga u kantu za otpatke. – To je samo neko smeće, rekla je i okrenula se ponovno prema gospođi Grimesby ukočenih ramena. Caroline nije rekla ništa, ali Elena je na sebi mogla osjetiti te pobjedonosne zelene oči.
Samo pričekaj, pomislila je. Pričekaj dok ne uzmem dnevnik natrag. Spalit ću ga, a onda ćemo ti i ja malo popričati.
Gospođi Grimesby je rekla: – Spremna sam.
– I ja, kazala je Caroline čednim glasom. Elena je nabacila izgled hladne ravnodušnosti kada je promotrila drugu djevojku. Carolineina blijedo zelena haljina s dugačkim zelenim i bijelim pojasovima nije bila ni izbliza tako lijepa kao njezina.
– Prekrasno. Vi djevojke otiđite van i pričekajte svoje prijevoze. O, i Caroline, nemoj zaboraviti svoju vrećicu.
– Neću, Caroline je kazala osmjehujući se te posegnula za torbicom s vezicom pokraj svojih nogu.
Srećom iz tog položaja nije mogla vidjeti Elenino lice jer se u tom trenutku njezina hladna ravnodušnost u potpunosti slomila. Elena je, zanijemivši, nepomično promatrala kad je Caroline počela vezati torbicu za svoj struk.
Njezino zaprepaštenje nije promaklo gospođi Grimesby. – To je vrećica izrađena od kože koje se zatvara zatezanjem vrpce, a nosi se isključivo oko ručnog zgloba i preteča je naše moderne ručne torbe, starija žena je ljubazno objasnila. – Dame su imale običaj u njima čuvati svoje rukavice i lepeze. Caroline je navratila i uzela je ranije ovaj tjedan tako da može popraviti neke olabavljene perlice... vrlo pažljivo od nje.
– Svakako jest, Elena je uspjela reći stegnutim glasom. Morala je izaći odavde ili će se nešto strašno dogoditi odmah. Namjeravala je početi vrištati - ili udarcem oboriti Caroline - ili eksplodirati. – Treba mi svježeg zraka, rekla je. Jurnula je iz sobe i iz kuće, snažno se probijajući van.
Bonnie i Meredith su je čekale u Meredithinu automobilu. Elenino srce je čudnovato muklo udaralo dok je koračala prema njemu i nagnula se kroz prozor.
– Nadmudrila nas je, tiho je rekla. – Ta torbica je dio njezina kostima i namjerava je nositi cijeli dan.
Bonnie i Meredith su nepomično promatrale prvo nju, a onda jedna drugu. – Ali... onda, što ćemo učiniti? – Bonnie je upitala.
– Ne znam. – S bolesnim očajem Elena je konačno osjetila kako to poima. – Ne znam!
– Još uvijek je možemo motriti. Možda će skinuti torbicu za ručak ili nešto takvo... – No, Meredithin glas je zvučao muklo. Svi su znali istinu, Elena je pomislila, a istina je bila kako je bilo beznadno. Izgubili su.
Bonnie je bacila letimičan pogled u retrovizor, a zatim se okrenula u svom sjedalu. – Stigao je tvoj prijevoz.
Elena se okrenula prema njemu. Dva bijela konja su vukla elegantnu, obnovljenu laku jednoprežnu kočiju niz ulicu. Krep--papir je bio upleten u kotače kočije, paprat je ukrašavala njezina sjedala, a velika zastava sa strane je najavljivala Duh Fell’s Churcha.
Elena je imala dovoljno vremena samo za jednu očajničku poruku. – Motrite je, rekla je. – A ako se ikako ukaže trenutak kad je sama... – Onda je morala otići.
No cijelo vrijeme tijekom tog dugačkog, mučnog jutra ni za jedan trenutak Caroline nije ostala sama. Bila je okružena gomilom gledatelja.
Za Elenu je povorka bila čisto mučenje. Sjedila je u kočiji pokraj gradonačelnika i njegove žene, pokušavajući se osmjehivati, pokušavajući izgledati normalno. Ali mučna strava bila je poput velikog utega na njezinim grudima.
Negdje ispred nje, između marširajućih bendova i uvježbanih ekipa te otvorenih kabrioleta, bila je Caroline. Elena je zaboravila saznati na kojoj je platformi na kotačima. Možda na prvoj školskoj platformi; dosta mlađe djece u kostimima će biti na njoj.
Nije bilo važno. Gdje god da je Caroline bila, pola grada će je moći vidjeti.
Lagani ručak koji je uslijedio nakon parade održavao se u školskoj kantini. Elena se našla u klopci sjedeći za stolom s gradonačelnikom Dawleyem i njegovom suprugom. Caroline je bila za obližnjim stolom; Elena je mogla vidjeti stražnju stranu njezine svjetlucave smeđokose glave. A sjedeći pokraj nje, često se posesivno saginjući preko nje, bio je Tyler Smallwood.
Elena je bila u savršenom položaju promatrati malu dramu koja se odigrala gotovo na polovici ručka. Srce joj je poskočilo u grlu kada je ugledala Stefana, nehajnog držanja, kako lagano šeće pokraj Carolineina stola.
Obratio se Caroline. Elena je promatrala zaboravljajući se igrati netaknutom hranom na tanjuru. No od onog što je ugledala srce joj je naglo stalo. Caroline je zabacila glavu i kratko mu odgovorila, a onda se okrenula svome obroku. A Tyler mu je zakrčio put, crvenog lica, kada je napravio bijesnu gestu. Nije sjeo sve dok se Stefan nije okrenuo.
Stefan je pogledao prema Eleni dok je odlazio i na trenutak su se njihove oči susrele u nijemoj komunikaciji.
Znači, nije bilo ničega što bi on mogao učiniti. Čak i da su se njegove Moći vratile, Tyler ga je namjeravao držati podalje od Caroline. Velika težina je pritiskala Elenina pluća tako da je jedva mogla disati.
Nakon toga je jednostavno sjedila ošamućena u patnji i očaju dok je netko nije gurnuo i rekao da je vrijeme da ode u prostor iza bine.
Slušala je gotovo ravnodušno govor dobrodošlice gradonačelnika Dawleya. Govorio je o – mučnom razdoblju – s kojim se Fell’s Church nedavno suočio i o duhu zajednice koji gaje održao tijekom ovih zadnjih mjeseci. Zatim su podijeljene nagrade, za školarinu, za sport, za službu zajednici. Matt se pojavio kako bi primio nagradu za Izvanrednog muškog sportaša godine i Elena je vidjela kako ju je neobično pogledao.
Zatim je uslijedila tematska povorka. Osnovnoškolci su se hihotali i spoticali i zaboravljali svoje rečenice kada su prikazivali scene osnivanja Fell’s Churcha tijekom Građanskog rata. Elena ih je promatrala ne opažajući ih. Još od prošle noći bila je lagano ošamućena i drhtava i sada se osjećala kao da obolijeva od gripe. Njezin mozak, obično tako ispunjen planovima i procjenama, bio je ispražnjen. Nije više mogla misliti. Gotovo da je nije bilo briga.
Svečana povorka je završila s blicevima i burnim pljeskom. Kada je posljednji mali konfederacijski vojnik sišao s pozornice, gradonačelnik Dawley je zatražio tišinu.
– A sada, rekao je, – pljesak za učenike koji će sudjelovati u završnoj proslavi. Molim vas, pokažite svoju zahvalnost Duhu neovisnosti, Duhu vjernosti i Duhu Fell’s Churcha!
Pljesak je bio još gromoglasniji. Elena je stajala pokraj Johna Clifforda, pametnog maturanta koji je bio odabran da predstavlja Duh neovisnosti. S Johnove druge strane bila je Caroline. Na odsutan, gotovo ravnodušan način Elena je primijetila kako Caroline izgleda veličanstveno: glava joj je bila zabačena unazad, oči su joj plamtjele, obrazi zajapureni od rumenila.
John je krenuo prvi, namještajući naočale i mikrofon prije negoli je počeo čitati iz teške smeđe knjige na govornici. U teoriji su maturanti mogli sami izabrati svoju tematiku; u praksi su gotovo uvijek čitali djela M. C. Marsha, jedinog pjesnika kojeg je Fell’s Church ikada iznjedrio.
Cijelo vrijeme tijekom Johnova čitanja Caroline je privlačila pozornost na sebe. Osmjehivala se publici; protresala kosu; odvagivala kožnatu vrećicu koja joj je visjela o pojasu. Prstima je nježno gladila torbicu s vezicom, a Elena je otkrila kako zuri u nju, opčinjena, i pamti svaku perlicu. John se naklonio i ponovo zauzeo svoje mjesto pokraj Elene. Caroline je zabacila ramena i manekenskim hodom došla do govornice.
Ovaj put je pljesak bio izmiješan sa zvižducima. No Caroline se nije osmjehivala; poprimila je držanje tragične odgovornosti. Izvrsno odabravši trenutak, pričekala je dok publika u sali nije bila savršeno tiha da progovori.
– Namjeravala sam danas pročitati pjesmu M. C. Marsha, – izgovorila je u pozornoj tišini, – no neću. Zašto čitati iz ovoga, – podigla je svezak poezije iz devetnaestog stoljeća, – kada postoji nešto mnogo... bitnije... u knjizi koju sam slučajno pronašla?
Odnosno slučajno ukrala, pomislila je Elena. Njezine oči su pretraživale lica u gomili i pronašla je Stefana. Stajao je u stražnjem dijelu, a Bonnie i Meredith bile su postavljene svaka s jedne njegove strane, kao da ga štite. Onda je Elena primijetila nešto drugo. Tyler je stajao samo nekoliko metara dalje s Dickom i nekoliko drugih dečki. Dečki su bili stariji od srednjoškolaca i izgledali su opasno i bilo ih je petorica.
Idi, pomislila je Elena, ponovo pronalazeći Stefanov pogled. Snagom volje ga je prisilila da razumije što govori. Idi, Stefane; molim te, odlazi prije negoli se dogodi. Idi odmah.
Vrlo lagano, gotovo neprimjetno, Stefan je zatresao glavom.
Carolineini prsti su posegnuli u torbicu kao da je jedva mogla dočekati. – Ono što vam namjeravam pročitati je o Fell’s Churchu danas, a ne prije stotinu ili dvjesto godina, govorila je uzbuđeno, u stanju likujuce groznice. – Važno je sada, zato što se radi o nekom tko živi u gradu s nama. Zapravo, upravo je ovdje u ovoj prostoriji.
Mora da joj je Tyler napisao govor, Elena je zaključila. Prošli mjesec u gimnastičkoj dvorani je pokazao priličan dar za takve stvari. O, Stefane, o, Stefane, bojim se... Njezine misli su se pomiješale do nerazumljivosti kad je Caroline rukom zaronila u torbicu.
– Mislim da ćete razumjeti na što mislim kada sami čujete, kazala je Caroline i hitrim pokretom izvukla knjižicu baršunastih korica iz kožnate vrećice podižući je dramatično. – Mislim kako će objasniti dosta toga što se nedavno događalo u Fell’s Churchu. – Brzo i plitko dišući, skrenula je pogled od fascinirane publike na knjigu u svojoj ruci.
Elena se gotovo onesvijestila kada je Caroline trznula dnevnik izvadivši ga van. Svijetle iskre jurile su rubovima njezina vidnog polja. Vrtoglavica je zatutnjala i gotovo shrvala Elenu, a onda je primijetila nešto.
Mora da su u pitanju bile njezine oči. Svjetla pozornice i blicevi mora da su je zabljesnuli. Zaista se osjećala da će se onesvijestiti svaki čas; nije bilo iznenađujuće što nije mogla ispravno vidjeti.
Knjiga u Carolineinim rukama izgledala je zeleno, ne plavo.
Mora da ludim... ili je ovo san... ili je to možda varka zbog bljeska munje. Ali izraz na Carolineinu licu!
Caroline, dok su joj se usta i dalje pokretala, nepomično je promatrala baršunastu knjižicu. Izgledala je kao da je potpuno zaboravila na publiku. Okretala je dnevnik stalno iznova promatrajući ga sa svake strane. Pokreti su joj postali izbezumljeni. Zarila je ruku u torbicu kao da se nekako nadala da će pronaći nešto drugo u njoj. Onda je bacila divlji pogled po pozornici kao da je to što je tražila možda palo na pod.
Publika je gunđala, postajući nestrpljiva. Gradonačelnik Dawley i ravnatelj srednje škole su izmijenili mrštenja stisnutih usana.
Ne našavši ništa na podu, Caroline je ponovo nepomično promatrala malu knjigu. Ali sada je gledala u nju kao da se radi o škorpionu. Naglim pokretom ju je rastvorila i pogledala unutra kao daje njezina posljednja nada kako su se samo korice izmijenile, a riječi unutra bi mogle biti Elenine.
Onda je polako podigla pogled s knjige prema nagomilanoj sali kantine.
Ponovno se spustila tišina, a trenutak se oduljio dok su sve oči ostale usredotočene na djevojku u blijedo zelenoj haljini. Onda se Caroline s nerazgovijetnim zvukom naglo zaokrenula i odjurila s pozornice. Zamahnula je prema Eleni kada je prolazila pokraj nje, a lice joj je bilo maska bijesa i mržnje.
Elena se lagano sagnula osjećajući se kao da lebdi i podigla ono čime ju je Caroline pokušala pogoditi. Carolinein dnevnik.
Iza Elene je nastala gužva dok su ljudi trčali za Caroline, a ispred nje je publika eksplodirala u komentiranje, argumentiranje, raspravu. Elena je pronašla Stefana. Izgledao je kao da ga je iznenadilo ushićenje. No izgledao je jednako zbunjen kako se i Elena osjećala. Bonnie i Meredith su izgledale isto tako. Dok je Stefanov pogled ispunjen čuđenjem presjekao put njezinu, Elena je osjetila navalu zahvalnosti i radosti, no njezina prevladavajuća emocija bila je strahopoštovanje. Bilo je to čudo. Izvan svake nade bili su izbavljeni. Bili su spašeni.
A onda su njezine oči razabrale drugu tamnu glavu u gomili.
Damon se oslanjao na sjeverni zid. Njegove usnice bile su zakrivljene u poluosmijeh, a njegov pogled je izazivački susreo Elenin.
Gradonačelnik Dawleyje bio pokraj nje, požurujući je naprijed, utišavajući gomilu, pokušavajući povratiti red. Nije bilo koristi. Elena je sanjivim glasom pročitala svoj odjeljak žamorećoj gomili ljudi koji nisu ni najmanje obraćali pozornost na nju. Ni ona nije obraćala pozornost; nije imala pojma koje je riječi izgovarala. Svako malo bi pogledala u Damona.
Začuo se razlomljen i neujednačen pljesak kada je završila, a gradonačelnik je najavio ostatak događanja tog poslijepodneva. A onda je sve bilo gotovo i Elena je mogla slobodno otići.
Odlebdjela je s pozornice bez ikakve svjesne zamisli kamo ide, no noge su je odnijele do sjevernog zida. Damonova tamna glava se kretala prema bočnim vratima i ona ju je slijedila.
Zrak u dvorištu se činio slasno hladan nakon pretrpanog prostora, a oblaci iznad bili su srebrni i uskomešani. Damon ju je čekao.
Njezini koraci su se usporili, ali nije stala. Kretala se dok nije bila udaljena tridesetak centimetara od njega, očima pretražujući njegovo lice.
Nastupio je dug trenutak tišine, a onda je progovorila. – Zašto?
– Mislio sam da će te više zanimati kako – Potapšao je značajno svoju jaknu. – Bio sam pozvan na kavu jutros nakon što sam prošli tjedan nekako skucao poznanstvo.
– Ali zašto?
Slegnuo je ramenima i na trenutak nešto slično iznenađenosti je zatreperilo njegovim lijepo oblikovanim crtama lica. Eleni se činilo kao da ni on sam ne zna zašto - ili to nije želio priznati. – Za svoje vlastite potrebe, kazao je.
– Ne mislim da je to. – Nešto se gradilo između njih, nešto stoje plašilo Elenu svojom snagom. – Ne mislim daje to uopće razlog.
Pojavilo se opasno svjetlucanje u tim tamnim očima. – Ne izazivaj me, Elena.
Primakla se bliže tako da ga je gotovo dodirivala i pogledala u njega. – Mislim, kazala je, – da te možda treba izazvati.
Njegovo lice je bilo samo nekoliko centimetara udaljeno od njezina, a Elena nikada nije saznala što bi se možda dogodilo da ih u tom trenutku nije prekinuo neki glas.
– Ipak ste naposljetku uspjeli doći! Baš mije drago!
Bila je to teta Judith. Elena je osjetila kao daje brzo prebacuju iz jednog svijeta u drugi. Zatreptala je ošamućeno, zakoračila unatrag, ispuštajući dah za koji nije ni shvatila da ga zadržava.
– I tako ste stigli čuti Elenu kako čita, teta Judith je razdragano nastavila. – Prekrasno si to izvela, Elena, samo ne znam što se događa s Caroline. Djevojke u ovom gradu se u zadnje vrijeme ponašaju začarano.
– Živci, natuknuo je Damon, odmjereno svečanog lica. Elena je osjetila poriv zahihotati se, a zatim je osjetila razdraženost. Sve je to bilo lijepo, biti zahvalan Damonu za to što ih je spasio, ali da nije bilo Damona, ne bi uopće ni bilo problema. Damon je počinio zločine koje je Caroline htjela prišiti Stefanu.
– A gdje je Stefan? – rekla je izražavajući svoju misao naglas. Mogla je vidjeti Bonnie i Meredith kako stoje same u dvorištu.
Lice tete Judith je pokazalo njezino neodobravanje. – Nisam ga vidjela, kratko je rekla. Onda se nježno osmjehnula. – No, imam zamisao; zašto ne dođete na večeru k nama, Damone? Onda biste nakon toga možda vi i Elena mogli...
– Prestani! – Elena je rekla Damonu. Pogledao ju je uljudno i upitno.
– Molim? – kazala je teta Judith.
– Prestani! – Elena je ponovo rekla Damonu. – Znaš dobro što. Smjesta prestani!

15
– Elena, neuljudna si! – Teta Judith se rijetko ljutila, no sada je bila ljutita. – Prestara si za ovakvo ponašanje.
– Nije to neuljudnost! Ne razumiješ...
– Savršeno razumijem. Ponašaš se na isti način kao što si se ponašala kada je Damon došao na večeru. Zar ne misliš da gost zaslužuje malo poštovanja?
Razočarenje je preplavilo Elenu. – I ne znaš o čemu govoriš, izgovorila je. To je bilo previše. Čuti Damonove riječi s usana tete Judith... bilo je nepodnošljivo.
– Elena! – Prošarana užarenost penjala se u obraze tete Judith. – Šokirana sam tobom! I moram reći kako je ovo djetinjasto ponašanje počelo otkada si počela izlaziti s onim dečkom.
– O, onim dečkom. – Elena je bijesno zurila u Damona.
– Da, onim dečkom! – teta Judith je odgovorila. – Otkada si izgubila glavu za njim, postala si drukčija osoba. Neodgovorna, zatvorena - i drska! On loše utječe od početka i neću to više dopuštati.
– O, doista? – Elena se osjećala kao da razgovara s Damonom i tetom Judith u isto vrijeme i stalno je pogledavala od jednog prema drugome. Svi osjećaji koje je obuzdavala zadnjih dana -zadnjih tjedana i mjeseci otkada je Stefan ušao u njezin život – su se uzburkali. Poput velikog plimnog vala u njoj nad kojim nije imala nikakvu kontrolu.
Shvatila je kako se trese. – Pa, baš mi je žao jer ćeš morati to tolerirati. Nikada neću odustati od Stefana, ni zbog koga. Osobito ne zbog tebe. – Ovo zadnje bilo je namijenjeno Damonu, ali se teta Judith zgranula.
– Sad je dosta! – Robert je odsječno rekao. Pojavio se s Margaret, a lice mu je bilo mračno. – Mlada damo, ako te onaj dečko ohrabruje da na taj način razgovaraš sa svojom tetom...
– On nije onaj dečko! – Elena je napravila još jedan korak unatrag tako da se mogla suočiti sa svima.
Scena se pretvorila u pravi spektakl, svi u dvorištu su ih promatrali. No nju nije bilo briga. Toliko dugo je zatomljivala svoje osjećaje, potiskujući svu tjeskobu i strah i ljutnju onamo gdje se ne mogu vidjeti. Svu brigu za Stefana, sav užas zbog Damona, sav sram i poniženje koje je podnosila u školi, sve je to duboko pohranila. Ali sada je sve izlazilo na vidjelo. Sve to, sve zajedno u vrtlogu nemoguće žestine. Srce joj je ludo udaralo; u ušima joj je zvonilo. Osjećala je kako ništa nije važno, već samo povrijediti ljude koji su stajali ispred nje, svima im pokazati.
– On nije onaj dečko, ponovila je smrtno ledenim glasom. – On je Stefan i samo mi je do njega stalo. I slučajno sam zaručena za njega.
– O, ne budi smiješna! – Robert je tutnjio. To je bila posljednja kap.
– Je li ovo smiješno? – Podigla je ruku i prsten na njoj prema njima. – Namjeravamo se vjenčati! – Ti se nećeš vjenčati, počeo je Robert. Svi su bili gnjevni. Damon joj je zgrabio ruku i pažljivo promatrao prsten, onda se nenadano okrenuo i otišao koračajući velikim koracima, iz svakog koraka izbijao mu je prikriveni bijes. Robert je u ogorčenju govorio nepovezano. Teta Judith se ljutila. – Elena, apsolutno ti zabranjujem...
– Ti nisi moja majka! – povikala je Elena. Suze su joj protiv volje nagrnule na oči. Morala je pobjeći, biti sama, biti s nekim tko je voli. – Ako Stefan bude pitao, recite mu da ću biti u pansionu! – dodala je i pobjegla kroz gomilu.
Napola je očekivala da će je Bonnie i. Meredith slijediti, no bila je sretna kada se to nije dogodilo.
Parkiralište je bilo puno automobila, ali ljudi gotovo nije bilo. Većina obitelji je ostajala radi poslijepodnevnih aktivnosti. No oštećeni Ford bio je parkiran u blizini i poznati lik je otključavao vrata.
– Matte! Odlaziš? – U trenutku je donijela odluku. Bilo je prehladno hodati cijelim putem do pansiona. – Ha? Ne, moram pomoći treneru Lymanu da snese stolove. Samo sam ovo stavljao u automobil.
Bacio je plaketu za Izvrsnog sportaša na prednje sjedalo. – Hej, jesi li dobro? – Oči su mu se raširile pri pogledu na njezino lice.
– Da - ne. Bit ću kada odem odavde. Gle, mogu li uzeti tvoj automobil? Samo nakratko? – Pa... naravno, ali... znam, zašto ne dopustiš meni da te odvezem? Reći ću treneru Lymanu.
– Ne! Samo želim biti sama... O, molim te, nemoj postavljati nikakva pitanja. – Gotovo mu je otela ključeve iz ruke. – Vratit ću ga brzo, obećavam. Ili Stefan. Ako vidiš Stefana, reci mu da sam u pansionu. I hvala ti. – Zalupila je vratima pred njegovim negodovanjima i pritisnula po gasu, izlazeći s turiranjem motora jer nije bila naviknuta na ručni mjenjač brzina. Ostao je stajati tamo zureći za njom Odvezla se zapravo nesvjesna svih vanjskih zvukova, plačući, zaključana u vlastitom vrtložećem orkanu osjećaja. Ona i Stefan će pobjeći. Uteći će zajedno... Svima će pokazati. Nikada više neće kročiti nogom u Fell’s Church.
A onda će teti Judith biti žao. Onda će Robert uvidjeti koliko je bio u krivu. No Elena im nikada neće oprostiti. Nikada.
A što se tiče Elene, njoj ne treba nitko. Sigurno joj nije trebala glupa stara škola Roberta E. Leeja, gdje si od megapopularne osobe mogao postati društveni gubavac za samo jedan dan zato što voliš krivu osobu. Nije joj trebala ni obitelj ni prijatelji...
Usporavajući kako bi skrenula na zavojiti kolni prilaz pansiona, Elena je osjetila kako joj se i misli usporavaju.
Dobro... nije bila ljutita na sve svoje prijatelje. Bonnie i Meredith nisu učinile ništa. Ni Matt. Matt je bio u redu. Zapravo, možda ga ne treba, ali joj je njegov automobil prilično dobro poslužio.
Unatoč samoj sebi Elena je osjetila kako joj prigušeno hihotanje navire u grlu. Jadni Matt. Ljudi su stalno posuđivali njegovu krntiju dinosaura od automobila. Sigurno misli kako su ona i Stefan ludi.
Hihotanje je odriješilo još nekoliko suza i sjela je kako bi ih obrisala, tresući glavom. O, Bože, kako su stvari ispale na ovaj način? Kakav dan. Trebala bi pobjednički slaviti jer su porazili Caroline, a umjesto toga je sama plakala u Mattovu automobilu.
Caroline jest izgledala prilično smiješno. Elenino tijelo se lagano treslo od pomalo histericnog smijuljenja. O, a izgled na njezinu licu. Bolje da je netko to snimio.
Konačno su jecaji i hihotanje jenjali i Elena je osjetila navalu umora. Naslonila se na volan pokušavajući na trenutak ne misliti ni na što, a onda je izašla iz automobila.
Otići će i pričekati Stefana, a onda će se oboje vratiti i razriješiti zbrku koju je napravila. Trebat će dosta pospremanja, pomislila je umorno. Jadna teta Judith. Elena je vikala na nju ispred pola grada. Zašto sije dopustila da se tako uzruja? No, njezini osjećaji su još uvijek bili tako blizu površine, pogotovo kad je zatekla vrata pansiona zaključana i nitko nije odgovorio na zvono.
O, divno, pomislila je, a oči su je ponovo zapekle. I gospođa Flowers je otišla na proslavu Dana osnivača. Sada je Elena mogla izabrati hoće li sjediti u automobilu ili stajati ovdje u ovoj oluji s vjetrom bez kiše.
Prvi put je obratila pozornost na vremenske prilike i osvrnula se uznemireno oko sebe. Dan je počeo kao oblačan i studen, ali sada je maglica plovila iznad zemlje kao da je izdišu okolna polja. Oblaci se nisu samo vrtložili već su ključali. A vjetar je postajao sve jači.
Zavijao je kroz grane hrastovih stabala otresajući preostalo lišće i šaljući ih prema dolje u pljuskovima. Zvuk se uporno pojačavao, više to nije bilo samo zavijanje već urlanje.
No postojalo je još nešto drugo. Nešto što nije dolazilo od vjetra, već iz samog zraka, prostora oko zraka. Osjećaj pritiska, prijetnje, neke nezamislive sile. Bio je sve jači, sve bliži, izazivao osjećaj gnušanja.
Elena se okrenula kako bi se suočila s hrastovim stablima.
Iza kuće je bio red neposječenih hrastova, a još dalje iza su se spajali sa šumom. A iza toga je bila rijeka i groblje.
Nešto... je bilo tamo vani. Nešto... veoma strašno.
– Ne, prošaptala je Elena. Nije to mogla vidjeti, ali je mogla osjetiti poput nekog velikog oblika koji se podizao kako bi stajao nad njom, izbrisavši nebo. Osjetila je zlo, mržnju, životinjski gnjev.
Zelju za ubijanjem. Stefan je koristio tu riječ, ali je ona nije razumjela. Sada je osjetila tu želju za ubijanjem... usmjerenu na nju. – Ne!
Sve više i više, izdizalo se nad njom. Još uvijek nije mogla vidjeti ništa, ali bilo je kao da su se ispružila velika krila, šireći se kako bi dotakla horizont na obje strane. Nešto što je imalo Moć izvan svakog shvaćanja... i željelo je ubijati.
– Ne! – Potrčala je prema automobilu upravo kada se sagnulo i obrušilo za njom. Rukama je grebla po kvaki od vrata i izbezumljeno prtljala s ključevima. Vjetar je urlao, vrištao, trgao joj kosu. Zrnati led joj je upadao u oči zasljepljujući je, no onda se ključ okrenuo i s trzajem je otvorila vrata.
Na sigurnom je! Zalupila je ponovno vratima zatvorivši ih i šakom udarila po bravi. Onda se bacila preko sjedala kako bi provjerila brave na drugoj strani.
Vjetar je rikao vani tisućama glasova. Automobil se počeo ljuljati.
– Prestani! Damone, prestani! – Njezin slabašni povik se izgubio u kakofoniji. Stavila je ruke na ploču s instrumentima kao da će to uravnotežiti automobil, a on se zaljuljao još jače, dok je led bubnjao po njemu.
Onda je nešto ugledala. Stražnji prozor bio je zamagljen, ali je mogla kroz njega razaznati oblik. Izgledao je poput neke velike ptice od magle ili snijega, no obrisi su bili nejasni. Sve u što je bila sigurna bilo je kako je to nešto imalo ogromna zamahujuća krila... i daje dolazilo po nju.
Stavi ključ u bravu za paljenje. Stavi ga! Kreni sada! Njezin um je kratko i oštro izgovarao naredbe. Prastari Ford je zahripao, a gume su zaškripale glasnije od vjetra kada je automobil krenuo. A oblik iza nje ju je slijedio, postajući u retrovizoru sve veći.
Stigni do grada, stigni do Stefana! Vozi! Vozi! No, kada se zanijela na cesti Old Creek skrećući lijevo, kotači su se zablokirali, a bljesak munje je rasparao nebo.
Da nije već proklizala i kočila, drvo bi se srušilo ravno na nju. Ovako je žestoki udarac samo zatresao automobil, promašujući prednji desni odbojnik za nekoliko centimetara. Drvo je bilo masa njišućih, vitlajućih grana, dok je njegovo deblo u potpunosti zapriječilo put nazad prema gradu.
Bila je u klopci. Njezin jedini put doma bio je odsječen. Bila je sama, nije bilo nikakvog spasa od te strahovite Moći...
Moć. To je bilo to; to je bilo rješenje. – Što su jače tvoje Moći, to te više vežu zakoni tame.
Tekuća voda!
Ubacujući automobil u rikverc, zaobišla je stablo, a onda je žestoko krenula prema naprijed. Bijeli oblik je bio sve veći i iznenada se obrušio, zamalo je promašivši poput stabla, a ona je jurila prema cesti Old Creek u najgori dio oluje.
Još uvijek ju je progonio. Samo je jedna misao sada odzvanjala u Eleninu mozgu. Morala je prijeći tekuću vodu, kako bi ostavila tu stvar iza sebe.
Munje su i dalje praskale i krajičkom oka ugledala je druga stabla kako padaju, ali je oštro skretala oko njih. Više nije mogla biti daleko. Kroz ledenu oluju nošenu vjetrom mogla je opaziti rijeku kako treperi s njezine lijeve strane. Onda je ugledala most.
Bio je tamo; uspjela je! Nalet je nanio susnježicu na prednje staklo, ali sa sljedećim zamahom brisača vidjela gaje prije nego što se opet izgubio. To je bilo to, zavoj bi trebao biti negdje ovdje.
Automobil se zanjihao i proklizao po drvenoj konstrukciji. Elena je osjetila kako kotači škripe po klizavim daskama, a onda je osjetila kako se blokiraju. Očajnički gaje pokušavala okrenuti zanošenjem, ali nije mogla vidjeti i nije bilo dovoljno mjesta.
A zatim je udarila u branik, a trulo drvo pješačkog mosta je popustilo pod težinom koju nije moglo izdržati. Nastupio je mučan osjećaj kovitlanja, padanja i automobil je udario u vodu.
Elena je začula vriskove, ali joj se činilo da nisu povezani s njom. Rijeka je nadirala oko nje a sve se stopilo u buku, zbrku i bol. Prozor se smrskao kada ga je pogodila krhotina, a zatim i drugi. Tamna voda je pokuljala preko nje zajedno sa staklom, hladna poput leda. Voda je nahrupila. Nije mogla gledati; nije mogla izaći.
I nije mogla disati. Bila je izgubljena u tom paklenskom metežu i nije bilo zraka. Morala je disati.
Morala se izvući otuda.
– Stefane, pomozi mi! – vrištala je.
No njezin vrisak nije proizveo nikakav zvuk. Umjesto toga ledena voda je pojurila u njezina pluća puneći ih. Borila se, ali voda je bila presnažna za nju. Njezina nastojanja postala su još mahnitija, neusklađenija, a onda su prestala.
Zatim se sve umirilo.
Bonnie i Meredith su nestrpljivo naokolo pretraživale okoliš škole. Vidjele su kako je Stefan otišao tim putom, gotovo prisiljen od Tylera i njegovih novih prijatelja. Počele su ga slijediti, ali je onda počela ta gužva s Elenom. A onda im je Matt javio kako je ona otišla. Tako da su ponovo krenule za Stefanom, ali tamo nije bilo nikoga. Tamo nije bilo čak nikakvih zgrada osim jedne napuštene barake od valovitog lima.
– A sada dolazi i oluja! – rekla je Meredith. – Slušajte taj vjetar! Mislim da će početi padati kiša!
– Ili snijeg! – Bonnie je zadrhtala. – Kamo su otišli?
– Nije me briga; samo se želim smjestiti ispod nekog krova. Evo je dolazi! – Meredith je teško udahnula kada ju je pogodila prva provala ledene kiše, pa su ona i Bonnie potrčale do najbližeg zaklona napuštene barake.
A tamo su pronašle Stefana. Vrata su bila odškrinuta, a kada je Bonnie pogledala unutra, ustuknula je.
– Tyler ima batinašku ekipu! – bijesno je protisnula. – Pazi!
Između Stefana i vrata dečki su stajali u polukrugu. Caroline je bila u kutu. – On ga mora imati! Nekako ga je uzeo; znam da jest! – govorila je.
– Uzeo što? – glasno je rekla Meredith. Svi su se okrenuli prema njima.
Carolineino lice se izobličilo kada ih je ugledala na prolazu kroz vrata, a Tyler je zarežao. – Van, rekao je. – Ne želite biti umiješane u ovo.
Meredith ga je ignorirala. – Stefane, mogu li razgovarati s tobom?
– Kasnije. Hoćeš li odgovoriti na njezino pitanje? Uzeo što? – Stefan se usmjerio na Tylera u potpunosti usredotočen.
– Naravno, odgovorit ću na njezino pitanje. Odmah nakon što odgovorim na tvoje. – Tyler je mesnatom šakom muklo udario o svoj dlan i zakoračio je naprijed. – Bit ćeš meso za pse, Salvatore. – Nekoliko dečki raspoloženih za tučnjavu se nacerilo.
Bonnie je otvorila usta da izgovori: – Idemo van odavde. – Ali ono što je zapravo rekla bilo je: – Most.
To je bilo dovoljno čudno tako da su se svi okrenuli i pogledali u nju. – Molim? – rekao je Stefan.
– Most, ponovo je rekla Bonnie ne namjeravajući to reći. Njezine oči su se izbuljile, uznemirene. Mogla je čuti glas kako joj dolazi iz grla, ali nije imala nikakvu kontrolu nad njim. A onda je osjetila kako joj se oči šire i usta otvaraju prema dolje i ponovo je glas bio njezin. – Most, o, moj Bože, most!
Tamo je Elena! Stefane, moramo je spasiti. O, požuri! – Bonnie, jesi li sigurna?
– Da, o, Bože... tamo je otišla. Utapa se! Požuri! – Valovi guste tame oborili su se na Bonnie. No nije se mogla sada onesvijestiti; morali su stići do Elene.
Stefan i Meredith su oklijevali minutu, a onda se Stefan riješio ekipe batinaša, odbacivši ih u stranu poput papirnatih rupčića. Potrčali su svom snagom preko polja prema parkiralištu vukući Bonnie za sobom. Tyler je krenuo za njima, ali je zastao kada ga je pogodila puna snaga vjetra.
– Zašto bi izašla u ovakvu oluju? – Stefan je vikao dok su uskakivali u Meredithin automobil.
– Bila je uzrujana; Matt je rekao kako je otišla njegovim automobilom, Meredith je odvratila hvatajući dah u relativnoj tišini unutra. Brzo je krenula i okrenula u vjetar opasno povećavajući brzinu. – Rekla je kako ide do pansiona.
– Ne, na mostu je! Meredith, vozi brže! O, Bože, zakasnit ćemo! – Suze su tekle niz Bonnieno lice. Meredith je dala gas do daske. Automobil se njihao udaran vjetrom i susnjezicom. Cijelo vrijeme tijekom te noćne more Bonnie je jecala, stežući prstima sjedalo ispred sebe.
Stefanovo oštro upozorenje spriječilo je Meredith da se ne zaleti u stablo. Izjurili su van i odmah ih je ošinuo vjetar kažnjavajući ih.
– Preveliko je da ga pomaknemo! Morat ćemo pješice! – Stefan je viknuo.
Naravno da je bilo preveliko da ga pomaknu, Bonnie je pomislila, već se probijajući kroz granje. Bilo je to ogromno hrastovo stablo. No kad su dospjeli na drugu stranu, ledena oluja ju je ošinula izbacivši joj sve misli iz glave.
Kroz nekoliko minuta bila je smrznuta, a činilo se da put traje satima. Pokušali su trčati, no vjetar ih je ometao. Jedva su mogle vidjeti; da nije bilo Stefana, otišle bi preko riječne obale. Bonnie je počela teturati. Gotovo je pala na tlo kada je naprijed čula Stefana kako viče.
Meredithina ruka oko nje se stegnula i ponovo su počele trčati, posrćući. No ono što su vidjele kad su se približile mostu, navelo ih je da stanu.
– O, moj Bože... Elena! – vrisnula je Bonnie. Most Wickery je bio gomila raskoljenih krhotina. S jedne strane nije bilo branika, a struktura od debelih dasaka je nestala kao da ju je smrskala divovska šaka. Ispod se tamna voda pjenila iznad gomile ruševina. Jedan dio ruševina bio je Mattov automobil, u cijelosti pod vodom osim farova.
I Meredith je vrištala, ali ona je vrištala prema Stefanu. – Ne! Ne možeš ići tamo dolje! – Nije se ni osvrnuo. Bacio se naglo s obale, a voda se zatvorila iznad njegove glave.
Kasnije će Bonnieno sjećanje na sljedećih sat vremena srećom biti mutno. Sjećat će se kako je čekala Stefana dok je oluja beskrajno bjesnila. Sjećat će se kako više nije marila kada je pogrbljena figura zateturala van iz vode. Sjećat će se kako nije osjećala razočarenje, samo beskrajnu i duboku tugu kada je ugledala mlitavu stvar koju je Stefan položio kraj ceste.
I sjećat će se Stefanova lica.
Sjećat će se kako je gledao dok su pokušavali učiniti nešto za Elenu. Samo što tamo zapravo nije ležala Elena, već voštana lutka s Eleninim crtama lica. To nije bio nitko tko je nekada bio živ i sigurno nije bilo živ tada. Bonnie je pomislila kako se činilo besmislenim nastaviti bockati i gurkati je na taj način, pokušavajući izbaciti vodu iz njezinih pluća i slično. Voštane lutke ne dišu.
Sjećat će se Stefanova lica kada je konačno odustao. Kako se Meredith borila s njim i urlala na njega, govoreći mu nešto o više od sat vremena bez zraka i o oštećenju mozga. Riječi su se pomalo probijale do Bonnie, ali ne i njihovo značenje. Samo joj se činilo čudnim kako Me-redith i Stefan sve to vrijeme, dok viču jedan na drugoga, oboje plaču.
Nakon toga je Stefan prestao plakati. Samo je sjedio tamo držeći Elenu/lutku. Meredith je još vikala, ali je on nije slušao. Samo je sjedio. A Bonnie nikada neće zaboraviti njegov izraz lica.
A onda je nešto opeklo Bonnie vraćajući je u život, i postala je svjesna grozote. Posegnula je za Meredith i zurila unaokolo tražeći izvor. Nešto zlo... nešto strašno je dolazilo. Bilo je gotovo tu.
Činilo se da je i Stefan to osjetio. Bio je na oprezu, ukočen, poput vuka koji pronalazi trag. – Što je? – vikala je Meredith. – Što nije u redu s tobom?
– Morate otići! – Stefan je ustao još uvijek držeći mlitavi oblik u svojim rukama. – Odlazite odavde! – Sto hoćeš reći? Ne možemo te ostaviti...
– Da, možete! Odlazite odavde! Bonnie, vodi je odavde!
Nikada nitko prije nije rekao Bonnie da se pobrine za nekoga drugoga. Ljudi su se uvijek brinuli o njoj. Ali sada je zgrabila Meredithinu ruku i počela je vući. Stefan je bio u pravu. Ništa nisu mogli učiniti za Elenu, a ako ostanu, što god da je uhvatilo nju, uhvatit će i njih.
– Stefane! – Meredith je vikala dok ju je Bonnie neobjašnjivo odvlačila otamo.
– Stavit ću je ispod stabala. Žalosnih vrba, ne hrastova, po-vikao je za njima.
Zašto bi nam sada to rekao? Bonnie se zapitala u nekom dubokom dijelu svog uma koji nije bilo zaokupljen strahom i olujom.
Odgovor je bio jednostavan i njezin um joj gaje spremno dao. Zato što ga kasnije neće biti u blizini da im to kaže.

16
Davno, u mračnim sporednim uličicama Firence, skapavajući od gladi, preplašen i iscrpljen, Stefan je dao zavjet. Nekoliko zavjeta zapravo, o korištenju Moći koju je osjetio u sebi i o tome kako će postupati prema slabima, nepromišljenim ali još uvijek ljudskim stvorovima oko sebe.
Sada ih je odlučio sve prekršiti.
Poljubio je Elenino hladno čelo i položio je ispod žalosne vrbe. Vratit će se ovamo ako bude mogao, pridružiti joj se poslije.
Dok je razmišljao, nadolazeće Moći prešle su preko Bonnie i Meredith i slijedile su njega, ali su ponovo uzmaknule i sada su se povukle natrag, čekajući. Neće pustiti da dugo čeka.
Neopterećen teretom Elenina tijela, pojurio je za predatorom po praznoj cesti. Smrzavajuća susnježica i vjetar mu nisu puno smetali. Njegovi lovački osjeti su prodirali kroz njih.
Sve ih je usmjerio na zadatak pronalaženja plijena kojeg je želio. Sada nema razmišljanja o Eleni. Kasnije, kada sve bude gotovo.
Tyler i njegovi prijatelji su još uvijek bili u baraci. Odlično. Nikada nisu saznali što ih je snašlo kada se prozor razletio u leteće krhotine stakla, a oluja uletjela unutra.
Stefan je imao namjeru ubiti kada je zgrabio Tylera za vrat i zario svoje očnjake u njega. Ne ubij je bilo jedno od njegovih pravila i želio ga je prekršiti.
No jedan od batinaša je krenuo na njega prije negoli je Stefan iskapio krv iz Tylera. Mladić nije pokušavao zaštititi svog palog vođu, samo je htio pobjeći. Imao je nesreću što je njegov put vodio preko Stefanova. Stefan ga je udarcem bacio na tlo i žudno zarezao novu venu.
Vrući bakreni okus ga je oživio, ugrijao, tekao njime poput vatre. Natjerao ga je da zaželi još više. Moć. Život. Oni su ga imali; on ga je trebao. S veličanstvenim naletom snage koja je uslijedila od onog što je već popio, lako ih je ošamutio udarcima. Onda se kretao od jednog do drugog, pijući intenzivno i odbacujući ih nakon toga. Bilo je kao praskanje poklopaca limenki pive u pakiranju od šest komada.
Bio je na posljednjem kada je ugledao Caroline skupljenu u kutu.
S njegovih usta je kapala krv kada je podigao glavu i pogledao u nju. Te zelene oči, obično tako sužene, bile su svuda uokolo bijele poput očiju preplašenog konja. Njezine usne su bile blijede mrlje dok je blebetala nečujne isprike.
Osovio ju je na noge povukavši je za široke zelene vrpce oko njezina struka. Jecala je, a oči su joj se prevrtale u očnim šupljinama. Ovio je ruku oko njezine kestenjaste kose kako bi namjestio goli vrat tamo gdje je želio. Njegova glava se bacila unatrag spremna na udarac - no Caroline je vrisnula i omlitavila.
Ispustio ju je. Ionako mu je bilo dosta. Kiptio je od krvi poput previše uhranjenog krpelja. Nikada se nije osjećao tako snažno, tako napunjeno praiskonskom moći.
Sada je bilo vrijeme za Damona.
Izašao je iz barake na isti način na koji je i ušao. Ali ne u ljudskom obliku. Kroz prozor se vinuo lovački sokol i poletio u krugovima put neba.
Novi oblik je bio divan. Snažan... i okrutan. A njegove oči su bile oštre. Odveo gaje tamo kamo je želio, preletjevši pogledom preko šume od hrastovog drveća. Tražio je određenu čistinu. Pronašao ju je. Vjetar ga je ošinuo, ali on se u spirali obrušio prema dolje sa zviždećim vriskom izazova. Dolje je Damon, u ljudskom obliku, bacio ruke uvis kako bi zaštitio lice kada se sokol obrušio na njega.
Stefan je istrgnuo krvave trake s njegovih ruku i začuo Damonov dozivajući krik boli i bijesa.
Nisam više tvoj mali slabi brat. Poslao je dolje Damonu misao u zaprepašćujućoj eksploziji Moći. A ovaj put sam ja došao po tvoju krv.
Osjetio je snažnu povratnu struju mržnje od Damona, ali glas u njegovoj glavi bio je ironičan. Znači ovo je hvala za to što sam spasio tebe i tvoju zaručnicu?
Stefanova krila su se preklopila i ponovo se obrušio, njegov cijeli svijet sveden samo na jedan cilj.
Ubijanje. Krenuo je prema Damonovim očima, a štap koji je Damon bacio prema gore prozujao je pokraj njegova novog tijela. Njegove pandže su pokidale Damonov obraz i Damonova krv je potekla. Odlično.
Nisi me trebao ostaviti na životu, rekao je Damonu. Trebao si nas oboje odmah ubiti.
Bit će mi drago da ispravim pogrešku! Damon je prije bio nepripremljen, ali sada je Stefan mogao osjetiti njegovu privlačeću Moć, kako se naoružava, stojeći spreman. Ali prvo bi mi mogao reći koga sam tobože ubio ovaj put.
Sokolov mozak se nije mogao pozabaviti bukom osjećaja koje je ovo podrugljivo pitanje probudilo. Nijemo vristeći ponovno se naglo obrušio prema Damonu, ali ovaj put je teški štap zadao osjetljiv udarac. Povrijeđen, s jednim krilom koje je visilo, sokol je pao iza Damonovih leđa.
Stefan je odmah promijenio svoj oblik, jedva osjećajući bol slomljene ruke. Prije negoli se Damon mogao okrenuti, zgrabio ga je posežući prstima zdrave ruke prema bratovu vratu okrenuvši ga prema sebi.
Kada je progovorio bilo je to gotovo nježno.
– Elenu, rekao je, prošaptao i krenuo prema Damonovu vratu.
Bilo je mračno i veoma hladno i netko je bio povrijeđen. Netko je trebao pomoć. Ali ona je bila strašno umorna.
Elenini kapci su zadrhtali i otvorili se i time se riješila tame. A što se hladnoće tiče... bilo joj je hladno do kostiju, smrzavajuće, bila je prozebla do kosti. Sto nije bilo ni čudno; posvuda po njoj nalazio se led.
Negdje duboko unutra znala je da postoji neki dublji razlog.
Što se dogodilo? Bila je doma, spavala je - ne, ovo je bio Dan osnivača. Bila je u dvorani, na pozornici.
Netko je izgledao smiješan.
Bilo je previše toga da bi se s time mogla nositi; nije mogla razmišljati. Bestjelesna lica su plutala pred njezinim očima, djelići rečenica su zvonili u njezinim ušima. Bila je jako zbunjena.
I tako umorna.
Bolje da onda ide spavati. Led zapravo i nije bio tako loš. Počela je ponovo lijegati, a onda su do nje ponovo doprli krici.
Čula ih je, ne ušima, već umom. Krici bijesa i boli. Netko je bio jako nesretan.
Sjedila je mirno pokušavajući sve razumjeti.
Na rubu njezina vidnog polja pojavio se drhtaj pokreta. Vjeverica. Mogla ju je namirisati, što je bilo čudno s obzirom na to da nikada prije nije mogla namirisati vjevericu. Vjeverica je zurila u nju jednim svijetlim crnim okom, a onda je jurnula uz stablo žalosne vrbe. Elena je shvatila kako ju je pokušala zgrabiti tek nakon što je ostala praznih ruku s vrhovima noktiju ukopanim u koru drveta.
To je sada bilo smiješno. Zašto bi zaboga ona željela vjevericu? Razbijala je glavu time nekoliko trenutaka, a onda je ponovo legla, iscrpljena.
Krici su se i dalje nastavljali.
Pokušala je prekriti uši, ali to nije pomoglo isključiti ih. Netko je bio povrijeđen i nesretan i borio se. To je bilo to. Odvijala se borba.
U redu. Razumjela je. Sada može spavati.
Ipak nije mogla. Krici su je pozivali da im priđe, vukli su je prema njima. Osjetila je neodoljivu potrebu da ih slijedi do njihova izvora.
A onda može ići spavati. Nakon što vidi... njega.
O, da, sada joj se vraćalo. Sjetila se njega. On je bio taj koji ju je razumio, koji ju je volio. On je bio taj s kime je željela ostati zauvijek.
Njegovo lice se pojavilo iz maglice u njezinu umu. Mislila je na njega s ljubavlju. U redu onda. Za njega će ustati i prošetati kroz tu smiješnu susnježicu dok ne pronađe pravu čistinu. Dok mu se ne bude mogla pridružiti. Onda će biti zajedno.
Činilo se da je grije sama pomisao na njega. U njemu je bila vatra koju je mogla vidjeti samo nekolicina ljudi. Ipak, ona ju je vidjela. Bila je poput vatre u njoj.
Činilo se kao da je trenutačno u nekoj nevolji. Barem je bilo dosta vikanja. Sada je bila dovoljno blizu da ih čuje ušima, a ne samo umom.
Tamo iza tog prastarog hrastovog stabla. Otuda je dolazila buka. On je bio tamo, sa svojim crnim, nedokučivim očima i tajanstvenim osmijehom. I trebao je pomoć. Ona će mu pomoći.
Otresajući ledene kristale iz svoje kose, Elena je zakoračila na čistinu u šumi.