Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:36 pm
Margita
Administrator
Svim bićima svjetlosti koja kreću na ovaj put.
Neka vaši anđeli uvijek budu uz vas
Neka vaši anđeli uvijek budu uz vas
3 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:37 pm
Margita
Administrator
Predgovor
U JESEN 2001. RADIO SAM u Dublinu kao novinar i vrlo sam se veselio
dvomjesečnom putovanju u Australiju koje sam planirao već neko vrijeme.
Tjedan dana prije polaska primio sam u novinskoj redakciji telefonski
poziv čovjeka koji me upitao jesam li zainteresiran napisati priču o vidovitoj
ženi iz zapadnog Dublina koja komunicira s anđelima.
Da budem iskren, posljednje što sam želio činiti bilo je da klipšem
do kuće neke domaćice i pitam je o njezinu iskustvu s anđelima, jer na
umu su mi bile jedino pojedinosti koje je trebalo dovršiti prije puta. Telefonski
poziv primio sam u četvrtak poslijepodne, a u Australiju sam trebao
poći sljedećeg utorka. Ali moj urednik je saznao za telefonski poziv
i rekao mi da pođem i razgovaram sa ženom, nadajući se da ćemo o njoj
moći napisati neki šaljiv i zanimljiv članak.
I tako sam se sljedeći dan našao pred jednom od dviju spojenih
obiteljskih kuća u predgrađu Blanchardstown, u zapadnom Dublinu. Pokucao
sam na vrata i otvorio ih je prilično velik muškarac obrijane glave.
Izrazio mi je dobrodošlicu i uveo u kuću.
»Ovo je moja žena, Francesca«, rekao je, pokazujući mi ženu u ranim
četrdesetim godinama.
Ispružila je ruku i rukovali smo se, ali bio sam svjestan da me žena
izbjegava izravno pogledati u oči. Umjesto toga zagledala mi se u tjeme, a
lice joj je imalo zagonetan izraz.
vii
»Zašto vidim klokane kako vam skaču oko glave?« upitala me. »A
u pozadini se vidi Opera u Sydneyju. Jeste li se upravo vratili iz Australije
ili se spremate poći?«
Ostao sam bez riječi; vrlo je malo ljudi znalo za moje putovanje i
nisam vidio kako bi uopće ta žena, koju nikad prije nisam vidio, mogla
znati išta o tome. Iznenađenje mi se zacijelo ocrtavalo na licu jer je njezin
suprug slegnuo ramenima, nasmijao se i rekao: »Vidite, rekao sam vam
da je vidovita.«
Zaista nisam znao što bih mislio o tome što se upravo dogodilo,
ali ostao sam s Francescom gotovo dva sata, tijekom kojih mi je ispričala
neke stvari o jednom mojem bliskom rođaku, koji je nedavno preminuo
u tragičnim okolnostima, i neke događaje iz mojeg vlastitog života, informacije
koje nikako nije mogla saznati iz nijednog izvora kojeg bih se mogao
dosjetiti.
Nakon tog dramatičnog sastanka dobro sam upoznao Francescu i
njezina supruga Francisa, i napisao sam nekoliko članaka za nedjeljno izdanje
novina o njezinim vidovitim sposobnostima i odnosu s anđelima.
Tijekom godina ostao sam u kontaktu s Francescom i u nekoliko navrata
proveo neko vrijeme s njom i Francisom u njihovoj kući u Španjolskoj.
Tada sam bio svjedokom toga kako njezin odnos s anđelima postaje jasniji
i snažniji dok ona prenosi njihove poruke svima koji žele slušati.
Francescin život me toliko zaintrigirao i fascinirao da sam joj predložio
da napiše ovu knjigu, projekt na kojem smo zajedno radili.
Nakon što sam radio s Francescom, htio bih reći da je ona jedna
od najobičnijih, najrealističnijih i najsimpatičnijih ljudi koje sam imao zadovoljstvo
upoznati.
NIALL BOURKE
Dublin, lipanj 2009.
U JESEN 2001. RADIO SAM u Dublinu kao novinar i vrlo sam se veselio
dvomjesečnom putovanju u Australiju koje sam planirao već neko vrijeme.
Tjedan dana prije polaska primio sam u novinskoj redakciji telefonski
poziv čovjeka koji me upitao jesam li zainteresiran napisati priču o vidovitoj
ženi iz zapadnog Dublina koja komunicira s anđelima.
Da budem iskren, posljednje što sam želio činiti bilo je da klipšem
do kuće neke domaćice i pitam je o njezinu iskustvu s anđelima, jer na
umu su mi bile jedino pojedinosti koje je trebalo dovršiti prije puta. Telefonski
poziv primio sam u četvrtak poslijepodne, a u Australiju sam trebao
poći sljedećeg utorka. Ali moj urednik je saznao za telefonski poziv
i rekao mi da pođem i razgovaram sa ženom, nadajući se da ćemo o njoj
moći napisati neki šaljiv i zanimljiv članak.
I tako sam se sljedeći dan našao pred jednom od dviju spojenih
obiteljskih kuća u predgrađu Blanchardstown, u zapadnom Dublinu. Pokucao
sam na vrata i otvorio ih je prilično velik muškarac obrijane glave.
Izrazio mi je dobrodošlicu i uveo u kuću.
»Ovo je moja žena, Francesca«, rekao je, pokazujući mi ženu u ranim
četrdesetim godinama.
Ispružila je ruku i rukovali smo se, ali bio sam svjestan da me žena
izbjegava izravno pogledati u oči. Umjesto toga zagledala mi se u tjeme, a
lice joj je imalo zagonetan izraz.
vii
»Zašto vidim klokane kako vam skaču oko glave?« upitala me. »A
u pozadini se vidi Opera u Sydneyju. Jeste li se upravo vratili iz Australije
ili se spremate poći?«
Ostao sam bez riječi; vrlo je malo ljudi znalo za moje putovanje i
nisam vidio kako bi uopće ta žena, koju nikad prije nisam vidio, mogla
znati išta o tome. Iznenađenje mi se zacijelo ocrtavalo na licu jer je njezin
suprug slegnuo ramenima, nasmijao se i rekao: »Vidite, rekao sam vam
da je vidovita.«
Zaista nisam znao što bih mislio o tome što se upravo dogodilo,
ali ostao sam s Francescom gotovo dva sata, tijekom kojih mi je ispričala
neke stvari o jednom mojem bliskom rođaku, koji je nedavno preminuo
u tragičnim okolnostima, i neke događaje iz mojeg vlastitog života, informacije
koje nikako nije mogla saznati iz nijednog izvora kojeg bih se mogao
dosjetiti.
Nakon tog dramatičnog sastanka dobro sam upoznao Francescu i
njezina supruga Francisa, i napisao sam nekoliko članaka za nedjeljno izdanje
novina o njezinim vidovitim sposobnostima i odnosu s anđelima.
Tijekom godina ostao sam u kontaktu s Francescom i u nekoliko navrata
proveo neko vrijeme s njom i Francisom u njihovoj kući u Španjolskoj.
Tada sam bio svjedokom toga kako njezin odnos s anđelima postaje jasniji
i snažniji dok ona prenosi njihove poruke svima koji žele slušati.
Francescin život me toliko zaintrigirao i fascinirao da sam joj predložio
da napiše ovu knjigu, projekt na kojem smo zajedno radili.
Nakon što sam radio s Francescom, htio bih reći da je ona jedna
od najobičnijih, najrealističnijih i najsimpatičnijih ljudi koje sam imao zadovoljstvo
upoznati.
NIALL BOURKE
Dublin, lipanj 2009.
4 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:37 pm
Margita
Administrator
Uvod
Zovem se Francesca Brown. Pedeset mi je godina, kućanica
sam, udana i majka dvoje djece. Pretpostavljam da bi me
mnogi ljudi opisali kao »anđeosku terapeutkinju« ili stručnjaka.
Uistinu, ti mi nazivi ne znače mnogo, ali zaista svakodnevno
komuniciram s anđelima i smatram ih svojim najboljim prijateljima.
Doista, najvažniji dan mojega života bio je onaj kad mi se
u spavaćoj sobi u siječnju 2000. pojavila anđelica Anne i najavila
mi da će me izliječiti od bolesti koja me iscrpljivala i od koje sam
patila gotovo dvije godine. Kako je ona to učinila opisano je na
stranicama ove knjige.
Prije toga nisam znala ništa o anđelima. Čitala sam i čula
o ljudima koji su od djetinjstva povezani s anđelima i čini se da
su anđeli bili s njima od njihove rane dobi. Ako pogledamo povijest
čovječanstva, vidimo da su se anđeli obratili Ivani Orkanskoj,
Danijelu u lavljoj jami, Samsonu i Mariji majci Božjoj. Ne
uspoređujem se ni s jednim od njih, ali kad sad pogledam na to,
moram reći da su se i meni obratili.
Čula sam za anđele, naravno, ali nikad im nisam pridavala
puno pozornosti. Pretpostavljam da sam mislila kako su oni samo
ljupka ideja — nešto što nalazite u vjerskoj literaturi ili u Bibliji.
1
Prije nego što sam upoznala anđela Anne, smatrala sam svakoga
tko bi pomislio da može komunicirati s anđelima, da iskreno kažem,
ludim. Bila sam obična kućanica iz Dublina, koja se trudila
učiniti sve najbolje za svoju obitelj. Nikad me nije zanimao spiritualni
svijet niti sam bila posebno religiozna. Zapravo, znala sam
da je nekoliko mojih prijateljica zainteresirano za stvari kao što
su tarot karte, gatalice i mediji, ali mene nijedno od toga nikad
nije jako oduševljavalo.
Međutim, od 2002. godine kad mi se prvi put predstavila
anđelica Anne, život mi se potpuno promijenio. Gotovo svakodnevno
komuniciram s anđelima. Prenijeli su mi raznovrsne poruke
u mnogo različitih oblika čiji je cilj da pomognu ljudima oko
temeljnih problema s kojima se suočavaju u svojem ljudskom postojanju.
To su problemi koji se odnose na to kako mi kao obični
ljudi možemo steći i zadobiti šire znanje o onim područjima koja
svi želimo razumjeti — ljubav, ljepota, istina i postojanje Boga.
Jedna od središnjih poruka anđela je da nas Bog sve podjednako
voli. Još važnije, da je Božja ljubav svima podjednako dostupna,
zapravo ona se već nalazi u svima nama — doslovno smo
jedno s Bogom; ne postoji odvajanje između nas i Stvoritelja, nikad
ne bi moglo postojati i nikad nije. Anđeli nam pomažu da se
oslobodimo vjerovanja kako smo na neki način odvojeni od Boga.
Nadam se da će ova knjiga pomoći ljudima da se približe jednostavnoj
istini koju sam i sama upoznala i shvatila: Bog već postoji
u nama. Ljudi to mogu postići tako da slušaju ono što anđeli
imaju za reći izravno čovječanstvu. Anđeli shvaćaju da postoji
iluzija prema kojoj se ljudska bića osjećaju usamljeno i odvojeno
od izvora onoga što stvarno jesu — Boga. Oni također shvaćaju
da je ta iluzija izuzetno stvarna i vrlo čvrsto ukorijenjena u našim
ljudskim umovima. Dobra je vijest ta da anđeli također znaju
kako srušiti tu iluziju i to je ono o čemu, jednim dijelom, ova
knjiga govori.
Do dana današnjega ne znam zapravo zašto su anđeli izabrali
mene za komunikaciju, ali znam ovo — ako ja mogu komu-
2
nicirati s anđelima, onda to može i svatko drugi tko to zaista
želi. Vrlo je teško riječima opisati kako je to imati jednog ili više
anđela u životu. Možete doživjeti mnoge fantastične pa čak i čudesne
događaje. Ili možda ne. Moje iskustvo s anđelima govori
mi da su oni čudesna bića svjetlosti, a istodobno su uvijek vrlo
suptilni i nježni na prvi pogled.
Anđeli su kanal između neba i zemlje; oni su glasnici —
Božji glasnici. Mogu vam pomoći svojim smjernicama, mudrošću,
vašem zdravlju i u vašim odnosima s drugim ljudima. Kakav
god da imate potencijal, kamo god vas vaše putovanje odvelo,
morate samo iskreno otvoriti srce anđelima i novu načinu življenja,
a rezultat će biti učenje.
Naučila sam da anđeli ne mogu živjeti vaš život umjesto vas,
ali uvijek su prisutni i vode vas i usmjeravaju; nije važno jeste li
vi toga svjesni ili ne. Vjerujem da su anđeli dio vječnog znanja
pohranjenog vrlo duboko u svima nama; oni su tu i samo čekaju
da ih probudite kako bi vam pomogli da se sjetite onoga što ste
zaboravili a što je još uvijek prisutno u vašoj podsvijesti.
Spojiti se sa svojim anđelom znači vratiti se u ono prekrasno
stanje u kojemu smo svi uživali dok smo bili mladi. To je stanje
nevinosti i čistoće, no koje smo uspjeli prekriti svim brigama koje
nosi zrela dob i moderno življenje. Vjerujem da smo negdje duboko
u našoj podsvijesti još zadržali onaj čisti osjećaj radosti koji
smo upoznali kao vrlo mala djeca, dok smo iz krevetića gledali
roditelje i gugutali od sreće bez nekog posebnog razloga.
Zapravo, vjerujem da čak i sad, dok ljudi čitaju ove retke,
postoji nešto u pozadini njihova uma što još prepoznaje to stanje
o kojem govorim, stanje jedinstva s izvorom svega. Kako je čudesno
kad ponovo otkrijemo to stanje ljubavi u sebi. Znam da se to
radosno stanje može ponovo postići. Jedan od glavnih zadataka
anđela je da pomognu ljudima da se vrate u svoje prirodno stanje;
to je stanje čistog postojanja, stanje potpune radosti, stanje
jedinstva s Bogom.
Ova knjiga nije neka vrsta priručnika za anđele — nije ni
lagani vodič kako da u tri koraka uspostavite kontakt sa svojim
3
anđelima, iako se nadam da će zaista pomoći ljudima da ostvare
početni kontakt sa svojim anđelom, ako je to ono što žele. Prije
bi se moglo reći da je ova knjiga moja priča, priča o ženi iz Dublina
koja je, za vrijeme teške bolesti, iznenada i bez nekog očitog
razloga ostvarila čudesnu vezu s anđelima. Ta je veza rezultirala
nevjerojatnim putovanjem, ne samo za mene nego i za mojeg supruga
Frana i naša dva sina, Jasona i Dwaynea. Vrijeme nije i ne
može umanjiti tu povezanost; zapravo, ona postaje sve jača kako
vrijeme odmiče.
Ova knjiga je zapis o posljednjih devet godina otkad sam krenula
na put s anđelima. To je zaista nevjerojatno putovanje i nadam se
da ćete uživati u priči.
Zovem se Francesca Brown. Pedeset mi je godina, kućanica
sam, udana i majka dvoje djece. Pretpostavljam da bi me
mnogi ljudi opisali kao »anđeosku terapeutkinju« ili stručnjaka.
Uistinu, ti mi nazivi ne znače mnogo, ali zaista svakodnevno
komuniciram s anđelima i smatram ih svojim najboljim prijateljima.
Doista, najvažniji dan mojega života bio je onaj kad mi se
u spavaćoj sobi u siječnju 2000. pojavila anđelica Anne i najavila
mi da će me izliječiti od bolesti koja me iscrpljivala i od koje sam
patila gotovo dvije godine. Kako je ona to učinila opisano je na
stranicama ove knjige.
Prije toga nisam znala ništa o anđelima. Čitala sam i čula
o ljudima koji su od djetinjstva povezani s anđelima i čini se da
su anđeli bili s njima od njihove rane dobi. Ako pogledamo povijest
čovječanstva, vidimo da su se anđeli obratili Ivani Orkanskoj,
Danijelu u lavljoj jami, Samsonu i Mariji majci Božjoj. Ne
uspoređujem se ni s jednim od njih, ali kad sad pogledam na to,
moram reći da su se i meni obratili.
Čula sam za anđele, naravno, ali nikad im nisam pridavala
puno pozornosti. Pretpostavljam da sam mislila kako su oni samo
ljupka ideja — nešto što nalazite u vjerskoj literaturi ili u Bibliji.
1
Prije nego što sam upoznala anđela Anne, smatrala sam svakoga
tko bi pomislio da može komunicirati s anđelima, da iskreno kažem,
ludim. Bila sam obična kućanica iz Dublina, koja se trudila
učiniti sve najbolje za svoju obitelj. Nikad me nije zanimao spiritualni
svijet niti sam bila posebno religiozna. Zapravo, znala sam
da je nekoliko mojih prijateljica zainteresirano za stvari kao što
su tarot karte, gatalice i mediji, ali mene nijedno od toga nikad
nije jako oduševljavalo.
Međutim, od 2002. godine kad mi se prvi put predstavila
anđelica Anne, život mi se potpuno promijenio. Gotovo svakodnevno
komuniciram s anđelima. Prenijeli su mi raznovrsne poruke
u mnogo različitih oblika čiji je cilj da pomognu ljudima oko
temeljnih problema s kojima se suočavaju u svojem ljudskom postojanju.
To su problemi koji se odnose na to kako mi kao obični
ljudi možemo steći i zadobiti šire znanje o onim područjima koja
svi želimo razumjeti — ljubav, ljepota, istina i postojanje Boga.
Jedna od središnjih poruka anđela je da nas Bog sve podjednako
voli. Još važnije, da je Božja ljubav svima podjednako dostupna,
zapravo ona se već nalazi u svima nama — doslovno smo
jedno s Bogom; ne postoji odvajanje između nas i Stvoritelja, nikad
ne bi moglo postojati i nikad nije. Anđeli nam pomažu da se
oslobodimo vjerovanja kako smo na neki način odvojeni od Boga.
Nadam se da će ova knjiga pomoći ljudima da se približe jednostavnoj
istini koju sam i sama upoznala i shvatila: Bog već postoji
u nama. Ljudi to mogu postići tako da slušaju ono što anđeli
imaju za reći izravno čovječanstvu. Anđeli shvaćaju da postoji
iluzija prema kojoj se ljudska bića osjećaju usamljeno i odvojeno
od izvora onoga što stvarno jesu — Boga. Oni također shvaćaju
da je ta iluzija izuzetno stvarna i vrlo čvrsto ukorijenjena u našim
ljudskim umovima. Dobra je vijest ta da anđeli također znaju
kako srušiti tu iluziju i to je ono o čemu, jednim dijelom, ova
knjiga govori.
Do dana današnjega ne znam zapravo zašto su anđeli izabrali
mene za komunikaciju, ali znam ovo — ako ja mogu komu-
2
nicirati s anđelima, onda to može i svatko drugi tko to zaista
želi. Vrlo je teško riječima opisati kako je to imati jednog ili više
anđela u životu. Možete doživjeti mnoge fantastične pa čak i čudesne
događaje. Ili možda ne. Moje iskustvo s anđelima govori
mi da su oni čudesna bića svjetlosti, a istodobno su uvijek vrlo
suptilni i nježni na prvi pogled.
Anđeli su kanal između neba i zemlje; oni su glasnici —
Božji glasnici. Mogu vam pomoći svojim smjernicama, mudrošću,
vašem zdravlju i u vašim odnosima s drugim ljudima. Kakav
god da imate potencijal, kamo god vas vaše putovanje odvelo,
morate samo iskreno otvoriti srce anđelima i novu načinu življenja,
a rezultat će biti učenje.
Naučila sam da anđeli ne mogu živjeti vaš život umjesto vas,
ali uvijek su prisutni i vode vas i usmjeravaju; nije važno jeste li
vi toga svjesni ili ne. Vjerujem da su anđeli dio vječnog znanja
pohranjenog vrlo duboko u svima nama; oni su tu i samo čekaju
da ih probudite kako bi vam pomogli da se sjetite onoga što ste
zaboravili a što je još uvijek prisutno u vašoj podsvijesti.
Spojiti se sa svojim anđelom znači vratiti se u ono prekrasno
stanje u kojemu smo svi uživali dok smo bili mladi. To je stanje
nevinosti i čistoće, no koje smo uspjeli prekriti svim brigama koje
nosi zrela dob i moderno življenje. Vjerujem da smo negdje duboko
u našoj podsvijesti još zadržali onaj čisti osjećaj radosti koji
smo upoznali kao vrlo mala djeca, dok smo iz krevetića gledali
roditelje i gugutali od sreće bez nekog posebnog razloga.
Zapravo, vjerujem da čak i sad, dok ljudi čitaju ove retke,
postoji nešto u pozadini njihova uma što još prepoznaje to stanje
o kojem govorim, stanje jedinstva s izvorom svega. Kako je čudesno
kad ponovo otkrijemo to stanje ljubavi u sebi. Znam da se to
radosno stanje može ponovo postići. Jedan od glavnih zadataka
anđela je da pomognu ljudima da se vrate u svoje prirodno stanje;
to je stanje čistog postojanja, stanje potpune radosti, stanje
jedinstva s Bogom.
Ova knjiga nije neka vrsta priručnika za anđele — nije ni
lagani vodič kako da u tri koraka uspostavite kontakt sa svojim
3
anđelima, iako se nadam da će zaista pomoći ljudima da ostvare
početni kontakt sa svojim anđelom, ako je to ono što žele. Prije
bi se moglo reći da je ova knjiga moja priča, priča o ženi iz Dublina
koja je, za vrijeme teške bolesti, iznenada i bez nekog očitog
razloga ostvarila čudesnu vezu s anđelima. Ta je veza rezultirala
nevjerojatnim putovanjem, ne samo za mene nego i za mojeg supruga
Frana i naša dva sina, Jasona i Dwaynea. Vrijeme nije i ne
može umanjiti tu povezanost; zapravo, ona postaje sve jača kako
vrijeme odmiče.
Ova knjiga je zapis o posljednjih devet godina otkad sam krenula
na put s anđelima. To je zaista nevjerojatno putovanje i nadam se
da ćete uživati u priči.
5 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:38 pm
Margita
Administrator
I.
Tračak neba
Rođena sam 19. listopada 1958. u bolnici Rotunda u Dublinu.
Moji roditelji, John i Alice Gibbs, isprva su živjeli u
sjevernom predgrađu Dublina, u Cabri, prije nego što se obitelj
preselila u obližnji Finglas.
Pretpostavljam da smo bili normalna radnička obitelj. Otac
je radio kao vozač autobusa za Dublin Bus, a majka je također
radila na raznim poslovima na pola radnog vremena. Imala sam
četvero braće i sestara: Michaela, Marka, Elaine i Jackie. Rekla
bih da sam imala relativno sretno djetinjstvo. Nikad nismo imali
puno novca, ali to nije bilo značajno samo po sebi jer se u onim
danima činilo da ga nitko nema mnogo.
Još uvijek se rado prisjećam dugih ljeta provedenih u priobalnom
gradiću Rush sjeverno od Dublina, dvadesetak kilometara
od našega doma. Otac je imao stari automobil Morris Minor
i natrpao bi nas sve unutra i odvezao u Rush. Zatim bi okrenuo
automobil, vratio se u Finglas po naše susjede, obitelj Fitzpatrick
i njihovu djecu i ponovo vozio u Rush. To je bilo tipično za ono
doba — susjedi su bili više poput prijatelja i mnogo bliži jedni
drugima nego što su možda danas.
U Dublinu smo živjeli pokraj rijeke Tolka i ona je bila sta-
5
lan izvor zabave i pustolovina za svu djecu u susjedstvu. Sjećam
se da smo ljeti plivali u rijeci, što znači da je morala biti mnogo
čišća nego što je danas. Oko Finglasa je bilo i mnogo polja dok
sam odrastala; sad su sva nestala — zamijenile su ih stambene
četvrti. Cesto bismo se igrali do deset sati navečer prije nego što
bi nas majka pozvala kući.
U ono su doba dječje bande bile važne; svatko je bio u nekoj
bandi, bilo da se radilo o meni i nekoliko prijateljica ili o
braći koja su imala svoje bande, a naravno, nama djevojčicama
nikad nije bilo dopušteno ući u ijednu od dječačkih bandi.
Još se sjećam imena naše lokalne trgovine slatkiša u ulici
Cardiffsbridge u Finglasu. Zvala se Morris's, a vlasnik je bio čovjek
koji se zvao Marty Morris. Svakog petka navečer, kad bi se
otac vratio s posla, dao bi nam šiling i mi bismo se obrušili na
trgovinu gospodina Morrisa kako bismo kupili slatkiše i čips. Još
je veća poslastica bila kad bi ponekad, petkom navečer, najstariji
brat Michael dobio novac i otišao u obližnju fish and chips
trgovinu i kupio nam pohanu ribu i krumpiriće. Ako zastanem
i dopustim mislima da odlutaju u prošlost još uvijek se mogu
prisjetiti kako su nam dimljeni bakalar i krumpirići bili ukusni
— iako nikad nismo dobili cijelu porciju za sebe.
Druga stvar koja je meni, braći i sestrama pružala neizmjerno
veselje bio je odlazak u lokalno kino. Dok sam bila mlada u
Finglasu je postojalo kino i nedjeljom poslijepodne od tri do šest
prikazivala su se dva filma i možda pokoji crtić. Pješice bismo
otišli do kina; brat Michael je bio glavni i pazio na nas, a ja se još
sjećam radosti i uzbuđenja kad smo gledali kakav vestern ili ratni
film na velikom platnu. Bilo je to kao da ste zaista tamo u rovovima,
kad je metak pogodio njemačkog vojnika, ili kad bi pripadnik
američke konjice dobio indijansku strijelu u prsa. Mislim da se jedan
od prvih filmova koje sam vidjela u kinu zvao Rusi dolaze.
Začuđujuće je kako ti dojmovi iz djetinjstva ostaju s vama,
naročito sretna sjećanja. Još se uvijek jasno sjećam kako su me
roditelji jednog Božića odveli na pantomimu u dvoranu sv. Franje
Ksaverskog u ulici Dublin Quays. Udovica Twanky i ružne
6
sestre čine mi se i danas stvarne baš kao i onda, prije mnogo
godina, kad smo iz svega grla vikali: »Iza tebe j e ! «
Kad sad gledam na to, uvijek pamtim izvjesnu prisutnost u
svojemu životu. Ne znam kako to najbolje opisati: bio je to suptilan
osjećaj, ali ipak vrlo određen. Znala sam da netko pazi na
mene. Cesto bih to osjetila kad bih bila sama; činilo mi se kao
da je još netko uz mene, iako nisam vidjela nikoga. U različitim
trenutcima mojega života — možda kad mi je bilo teško u školi
ili kad nismo imali mnogo novca, a roditelji su se brinuli kako
će prehraniti obitelj — imala bih taj neki osjećaj da će sve biti u
redu. Zapravo, to je bilo nešto više nego samo osjećaj — znala
sam da će sve biti u redu. Okupila bih braću i sestre oko sebe i
rekla im da ne brinu: netko bdije nad nama.
Uvijek sam voljela biti na otvorenom i sjećam se da sam još
kao dijete imala sklonost prema nebu i zvjezdanim nebesima.
Jednostavno sam obožavala gledati uvis, u golemi svemir i čuditi
se veličini i veličanstvenosti svega. Voljela sam gledati uvis i pustiti
da me to preplavi do te mjere da bih osjetila koliko sam beznačajna
i da sam na neki način postala dio zvijezda dok su one
treperile i sjale začuđujuće blagim svjetlom na mene. Ne znam
jesu li ljudi mislili da sam čudna; možda jesu.
Još se sjećam kako sam jedne lijepe ljetne večeri gledala u
nebo. Nalazila sam se na jednom od polja u blizini kuće, upravo
se bilo smračilo i počele su se pojavljivati prve zvijezde. Dok sam
gledala u nebo imala sam čudan osjećaj da sam potekla odozgo,
da tamo pripadam. Osjetila sam kao da me netko spustio ovamo
na zemlju i da sam gore, na nebu, za sobom ostavila nekoga ili
nešto što sam zaista voljela. Sjećam se osjećaja da moram nešto
učiniti ovdje na Zemlji i kad to bude gotovo, vratit ću se zvijezdama,
vratiti se svojem pravom domu. Dok sam bila zagledana
u nebo, rekla sam naglas: »Ako si još gore, dođi po mene kad
završim i budem spremna na povratak kući; molim te, ne zaboravi
me.« Još pamtim tu ljetnu večer kao da se dogodila jučer.
Sjećam se tog snažnog osjećaja da netko pazi na mene tijekom
cijelog djetinjstva. Često, kad bih ležala u krevetu prije nego
7
što bih utonula u san, imala bih osjećaj da se oko mene nalazi
mnogo prijatelja, zaista snažnih, dobrih prijatelja, iako su sa
mnom u sobi bile samo moje sestre.
Jedne večeri doživjela sam susret koji nikad neću zaboraviti.
Sad znam da čovjek mora biti vrlo oprezan kad se radi o sjećanju
i doživljajima iz djetinjstva, ali ovaj je događaj na mene
ostavio takav dojam da mi se urezao u misli i ostao sa mnom
do dana današnjeg. Upravo sam bila utonula u san, ali nešto me
probudilo. Pogledala sam ravno pred sobom i ugledala tri figure
koje su stajale pred mojim krevetom. Stajale su tamo i gledale
me. Bilo je to dvoje starijih ljudi, žena i muškarac, i jedan mlađi
muškarac. Činilo mi se da su odjeveni u prilično staru odjeću.
Ali ono što me potpuno očaralo, bila je njihova prisutnost. Od
prvog trenutka kad sam ih ugledala, nisam se nimalo bojala; oko
njih se širio osjećaj velike smirenosti, vrlo nježan, topao osjećaj
mira i sigurnosti. Poželjela sam iskočiti iz kreveta, pozdraviti ih i
zagrliti, baš kao što biste učinili kad bi vam najdraža tetka ušla u
sobu, a vi biste joj se obradovali.
Tri su osobe samo stajale i gledale me. Mogla sam osjetiti da
im je stvarno stalo do mene — zaista su me voljeli. Naposljetku
sam ih upitala tko su. Žena je odgovorila: »Ja sam Marija. Ovo
je moj muž Josip, a ovo je naš sin Isus. Ne boj se, ovdje smo
da pazimo na tebe.« Ono što je bilo čudno, bio je osjećaj koji
sam imala dok je pričala. Znala sam da su oni zaista ti koje je
žena spomenula, čak i prije nego što je prestala govoriti. Ništa
više nije rekla, a ja se ne sjećam jesu li se oprostili sa mnom i
otišli ili sam zaspala. Ono čega se sjećam jest da sam se probudila
sljedećeg jutra, iskočila iz kreveta i unezvijereno počela pregledavati
sobu kako bih ih možda negdje našla. Pogledala sam čak i
ispod kreveta. Moje su sestre sigurno pomislile da sam potpuno
poludjela. Nikad nisam zaboravila tu noć ni osjećaj mira, ljubavi
i sigurnosti koji sam iskusila u prisutnosti troje posjetitelja.
Osjećam da je to što mi se dogodilo te noći bilo moje prvo
svjesno iskustvo Božje ljubavi. Poslije nisam osjećala nikakvu veliku
odanost pa čak ni veliko zanimanje za Isusa, Mariju i Josipa.
s
Često sam viđala njihove slike u vjerskim knjigama ili kad bih
s roditeljima odlazila u crkvu na misu, ali ništa mi nisu značile.
Također bih često čula kako njihova imena spominju učitelji u
školi, a mjesni župnik je svaki mjesec dolazio i govorio nam o
vjerskim pitanjima te ih često spominjao, no ništa od toga nije
ostavilo pravi učinak na mene. Ni sa čim se nisam poistovjećivala.
Na mene je djelovao samo način na koji sam se osjećala
u njihovoj prisutnosti; to je ono što sam upamtila. Osjećam tu
istu ljubav i sigurnost sad dok pišem ove riječi; taj me osjećaj ne
napušta.
Kad sad gledam unatrag, rekla bih da me to iskustvo održavalo
tijekom mnogih godina koje će doći. Bez obzira na to
koliko su stvari bivale teškima, uvijek sam se mogla osloniti na
to iskustvo, iako nikad više nisam vidjela one tri čudesne osobe.
Nikad nisam mogla nikome ispričati što sam vidjela ili doživjela
one noći u svojoj sobi, jednostavno sam instinktivno znala da to
ne trebam nikome spominjati. Znala sam da ne bi razumjeli. Na
neki sam način osjećala da mi je to iskustvo podareno kako bi
me ojačalo i pomoglo mojoj braći i sestrama.
Napustila sam školu sa šesnaest godina i otišla raditi u veliku
tvornicu cigareta u južnom Dublinu. Posao mi se sviđao i u tvornici
sam upoznala mnoge prijateljice iz velikih dablinskih radničkih
četvrti kao što su Ballyfermot, Crumlin i Inchicore. Vikendima
bismo radile ono što već djevojke tinejdžerske dobi rade
— išle bismo na ples i nadale se da ćemo upoznati zgodne mladiće.
Nešto poslije, već sam povremeno znala popiti kakvo piće, i
velika skupina nas sastala bi se u nekom pubu prije nego što bismo
produžili dalje u disko-klub u središtu grada. To su bila
sretna vremena i s nekim djevojkama s kojima sam onda radila
ostala sam i danas prijateljica.
Svojega muža Frana upoznala sam kad mi je bila dvadeset
jedna godina. Dogodilo se to na Noć vještica, 31. listopada
1979., kad je skupina nas odlučila poći na maskenbal koji se održavao
u jednom hotelu u Howthu, u sjevernom dijelu Dublina.
9
Fran je bio prerušen u golemu gorilu, a ja sam bila nogometaš.
Između nas nije sve krenulo glatko odmah na početku, jer je nekoliko
mojih prijateljica pušilo za stolom, pokraj stola za kojim
su sjedili Fran i njegovi prijatelji. Jedan od Franovih prijatelja se
okrenuo i zamolio djevojke da ugase cigarete jer mu smetaju. To
je bilo davno prije nego što se na pušenje u javnim prostorima
počelo gledati s negodovanjem pa su mu brzo odgovorile da ako
mu smeta, neka se premjesti za drugi stol. Kako bi pokazali solidarnost
sa svojim prijateljem, Fran i svi ostali mladići ustali su se
i premjestili. Na nas djevojke nisu više obraćali pozornost; štoviše,
mi smo to smatrale malom pobjedom ženskih prava — sve je
to bilo pomalo nezrelo, ali svi smo bili vrlo mladi.
Nije prošlo mnogo vremena, a Fran se vratio do našega stola
i zamolio me za ples. Bila sam ushićena, iako mu to nisam dala
do znanja. Fran mi se zaista svidio od prvog trenutka kad sam
mu se obratila; nasmijavao me, bio je nježan i ljubazan i sjećam
se da sam sama sebi te večeri rekla: »Ovaj momak ima dobro
srce i mogu mu vjerovati.«
Tjelesno je bio impresivan: širokih ramena i vrlo dobro građen,
visok oko metar i osamdeset centimetara, plave kose. Sjećam
se da sam pomislila kako sigurno redovito igra nogomet, jer bio
je u dobroj formi. Otprve smo se dobro slagali i odlučili da ćemo
se ponovo vidjeti sljedeći vikend. U centru Dublina postoji
tradicionalno mjesto na kojem se sastaju mladi parovi, poznato
kao Cleryjev sat. Clery's je poznata robna kuća u središtu grada.
I tako sam u osam sati navečer stajala ispod sata robne kuće.
Čekala sam i čekala, ali Frana nije bilo na vidiku. Kad mi se
već učinilo da je prošla cijela vječnost, iako se radilo o možda
samo petnaest minuta, odlučila sam da je dosta čekanja i da ću
sve to smatrati dobrom školom — lošim iskustvom. Putem kući
mrmljala sam si u bradu ne baš lijepe riječi o Franu i općenito o
muškarcima. Bila sam kod kuće nešto više od sat vremena, kad je
pokucao naš prvi susjed i rekao da me netko zove na telefon. U
ono vrijeme nismo imali telefon i često bismo se služili susjedovim.
Zaboravila sam da sam Franu dala njihov broj. Iskreno mi
10
se ispričao i objasnio da služi u irskoj vojsci i da su ga pozvali na
vojnu vježbu s koje nije mogao izostati.
Kad sam zaključila da se dovoljno namučio, pristala sam na
sljedeći izlazak idućeg vikenda. Gotovo sam se odmah do ušiju
zaljubila u Frana i slijedila je romansa od šest tjedana tijekom koje
smo se prekrasno zabavljali, odlazili u kino i kazalište ili bismo
samo šetali. Bila sam izvan sebe od sreće kad sam bila s Franom,
i iako smo se poznavali tek nekoliko tjedana, oboje smo znali da
smo suđeni jedno drugome te smo se ubrzo zaručili.
Sjećam se da je prvo pitanje moje majke bilo: »Jesi li trudna?
« kad sam joj rekla da ću se udati za Frana. Uvjerila sam je
da nisam, ali Fran i ja znali smo da je pred nama težak put i da
ćemo morati puno štedjeti kako bismo si mogli platiti vjenčanje.
Kad sam bolje upoznala Frana, shvatila sam da sam bila u
krivu kad sam mislila da redovito igra nogomet; nije od nogometa
bio u tako dobroj formi, nego zato što je amaterski boksao.
Također sam odmah na početku nešto naučila — bit će mi najbolje
ako naučim gledati boks, jer Fran je bio vrlo dobar boksač
i imao je meč gotovo svaki tjedan.
Trenirao je u klubu Transport Boxing u središtu Dublina, a
također i za irsku vojsku, i svoje je treninge ozbiljno shvaćao. Petkom
bi uglavnom imao meč u sportskoj areni zvanoj Nacionalni
stadion u južnom Dublinu. Sjećam se straha koji sam iskusila
prvi put kad sam ga gledala u jednoj zaista teškoj borbi; bio je
obliven krvlju, a oko mu je bilo natečeno. Ono što začuđuje je
koliko se brzo oporavljao od borbi: već sljedeći dan izgledao bi
gotovo normalno. Cesto mi je znao reći da ako je čovjek zaista u
formi, može se oporaviti gotovo od svega.
Morali smo naporno štedjeti kako bismo se mogli vjenčati i
položiti depozit za kuću. Jedan od načina da to osiguramo bio je
taj što se Fran javio da s irskom vojskom ode u Libanon na šest
mjeseci. Otišao je, a ja se sjećam kako sam bila usamljena i kako
mi je strašno nedostajao. Što se tiče novca, to je bio dobar potez
i kad se vratio, vjenčali smo se u rujnu 1981. Imala sam dvadeset
tri godine i ubrzo nakon vjenčanja uselili smo se u naš prvi dom
u ulici Deanstown u Finglasu — nasuprot onoj u kojoj su živjeli
moj otac i majka.
Oduvijek sam željela imati sinčića kojeg bih voljela i za kojeg
bih se brinula pa možete zamisliti moje ushićenje i radost kad
smo Fran i ja bili blagoslovljeni našim dvama sinovima, Jasonom
i Dwayneom. Jasona sam rodila s dvadeset pet, nakon dvije godine
braka, a Dwayne je došao dvije godine poslije. Kad kažem
da su naša dva dječačića bila puna energije, ne šalim se; činilo se
da dan nema dovoljno sati kako bi mogli trčati oko kuće ili igrati
nogomet. Redovito su me iscrpljivali, ali uživala sam u svakoj
minuti.
To je bilo naročito sretno razdoblje mojeg života. Sve se
odvijalo baš kako sam zamišljala i nadala se: našla sam čovjeka
kojeg sam istinski voljela, udala se za njega i dobila dvojicu prekrasnih
sinova.
Imali smo i veliki krug prijatelja, od kojih smo mnoge znali
iz tinejdžerskih dana. Redovito smo se sastajali, uglavnom srijedom
i nedjeljom navečer, u malom pubu koji smo svi voljeli, u
Cabri u sjevernom Dublinu. Djeca koja su se rađala kao da nimalo
nisu smetala našem društvenom životu; većina je naših
prijatelja također imala malu djecu i u ono smo vrijeme uvijek
nekako uspijevali pronaći dadilje. Tada je bilo lakše naći nekoga
kome ste mogli vjerovati i povjeriti djecu na čuvanje i niste ih
zato morali masno platiti.
Možete zamisliti naš užas kad je s dvije godine Jason obolio
od ozbiljne bolesti po imenu Perthesova bolest (Legg-Calvé-Perthesov
sindrom). Ta bolest napada glavu bedrene kosti u blizini
zgloba kuka koji postupno slabi i odumire zbog nedostatka prokrvljenosti.
Moja je majka prva primijetila da Jason vuče nogu i
ima manje bolove. Isprva smo mislili da je to zbog novih cipela
koje smo mu nedavno kupili, ali ubrzo smo shvatili da se ne radi
o tome. Jasona smo odveli u dječju bolnicu u ulici Temple u središtu
Dublina, gdje su napravili rendgenske snimke i stavili mu
nogu na dva tjedna u trakciju da vide hoće li to riješiti problem.
Kad nije, odlučili su se za operaciju kojom su mu u kuk ugradili
12
vijke. To je za mene bilo te
Tračak neba
Rođena sam 19. listopada 1958. u bolnici Rotunda u Dublinu.
Moji roditelji, John i Alice Gibbs, isprva su živjeli u
sjevernom predgrađu Dublina, u Cabri, prije nego što se obitelj
preselila u obližnji Finglas.
Pretpostavljam da smo bili normalna radnička obitelj. Otac
je radio kao vozač autobusa za Dublin Bus, a majka je također
radila na raznim poslovima na pola radnog vremena. Imala sam
četvero braće i sestara: Michaela, Marka, Elaine i Jackie. Rekla
bih da sam imala relativno sretno djetinjstvo. Nikad nismo imali
puno novca, ali to nije bilo značajno samo po sebi jer se u onim
danima činilo da ga nitko nema mnogo.
Još uvijek se rado prisjećam dugih ljeta provedenih u priobalnom
gradiću Rush sjeverno od Dublina, dvadesetak kilometara
od našega doma. Otac je imao stari automobil Morris Minor
i natrpao bi nas sve unutra i odvezao u Rush. Zatim bi okrenuo
automobil, vratio se u Finglas po naše susjede, obitelj Fitzpatrick
i njihovu djecu i ponovo vozio u Rush. To je bilo tipično za ono
doba — susjedi su bili više poput prijatelja i mnogo bliži jedni
drugima nego što su možda danas.
U Dublinu smo živjeli pokraj rijeke Tolka i ona je bila sta-
5
lan izvor zabave i pustolovina za svu djecu u susjedstvu. Sjećam
se da smo ljeti plivali u rijeci, što znači da je morala biti mnogo
čišća nego što je danas. Oko Finglasa je bilo i mnogo polja dok
sam odrastala; sad su sva nestala — zamijenile su ih stambene
četvrti. Cesto bismo se igrali do deset sati navečer prije nego što
bi nas majka pozvala kući.
U ono su doba dječje bande bile važne; svatko je bio u nekoj
bandi, bilo da se radilo o meni i nekoliko prijateljica ili o
braći koja su imala svoje bande, a naravno, nama djevojčicama
nikad nije bilo dopušteno ući u ijednu od dječačkih bandi.
Još se sjećam imena naše lokalne trgovine slatkiša u ulici
Cardiffsbridge u Finglasu. Zvala se Morris's, a vlasnik je bio čovjek
koji se zvao Marty Morris. Svakog petka navečer, kad bi se
otac vratio s posla, dao bi nam šiling i mi bismo se obrušili na
trgovinu gospodina Morrisa kako bismo kupili slatkiše i čips. Još
je veća poslastica bila kad bi ponekad, petkom navečer, najstariji
brat Michael dobio novac i otišao u obližnju fish and chips
trgovinu i kupio nam pohanu ribu i krumpiriće. Ako zastanem
i dopustim mislima da odlutaju u prošlost još uvijek se mogu
prisjetiti kako su nam dimljeni bakalar i krumpirići bili ukusni
— iako nikad nismo dobili cijelu porciju za sebe.
Druga stvar koja je meni, braći i sestrama pružala neizmjerno
veselje bio je odlazak u lokalno kino. Dok sam bila mlada u
Finglasu je postojalo kino i nedjeljom poslijepodne od tri do šest
prikazivala su se dva filma i možda pokoji crtić. Pješice bismo
otišli do kina; brat Michael je bio glavni i pazio na nas, a ja se još
sjećam radosti i uzbuđenja kad smo gledali kakav vestern ili ratni
film na velikom platnu. Bilo je to kao da ste zaista tamo u rovovima,
kad je metak pogodio njemačkog vojnika, ili kad bi pripadnik
američke konjice dobio indijansku strijelu u prsa. Mislim da se jedan
od prvih filmova koje sam vidjela u kinu zvao Rusi dolaze.
Začuđujuće je kako ti dojmovi iz djetinjstva ostaju s vama,
naročito sretna sjećanja. Još se uvijek jasno sjećam kako su me
roditelji jednog Božića odveli na pantomimu u dvoranu sv. Franje
Ksaverskog u ulici Dublin Quays. Udovica Twanky i ružne
6
sestre čine mi se i danas stvarne baš kao i onda, prije mnogo
godina, kad smo iz svega grla vikali: »Iza tebe j e ! «
Kad sad gledam na to, uvijek pamtim izvjesnu prisutnost u
svojemu životu. Ne znam kako to najbolje opisati: bio je to suptilan
osjećaj, ali ipak vrlo određen. Znala sam da netko pazi na
mene. Cesto bih to osjetila kad bih bila sama; činilo mi se kao
da je još netko uz mene, iako nisam vidjela nikoga. U različitim
trenutcima mojega života — možda kad mi je bilo teško u školi
ili kad nismo imali mnogo novca, a roditelji su se brinuli kako
će prehraniti obitelj — imala bih taj neki osjećaj da će sve biti u
redu. Zapravo, to je bilo nešto više nego samo osjećaj — znala
sam da će sve biti u redu. Okupila bih braću i sestre oko sebe i
rekla im da ne brinu: netko bdije nad nama.
Uvijek sam voljela biti na otvorenom i sjećam se da sam još
kao dijete imala sklonost prema nebu i zvjezdanim nebesima.
Jednostavno sam obožavala gledati uvis, u golemi svemir i čuditi
se veličini i veličanstvenosti svega. Voljela sam gledati uvis i pustiti
da me to preplavi do te mjere da bih osjetila koliko sam beznačajna
i da sam na neki način postala dio zvijezda dok su one
treperile i sjale začuđujuće blagim svjetlom na mene. Ne znam
jesu li ljudi mislili da sam čudna; možda jesu.
Još se sjećam kako sam jedne lijepe ljetne večeri gledala u
nebo. Nalazila sam se na jednom od polja u blizini kuće, upravo
se bilo smračilo i počele su se pojavljivati prve zvijezde. Dok sam
gledala u nebo imala sam čudan osjećaj da sam potekla odozgo,
da tamo pripadam. Osjetila sam kao da me netko spustio ovamo
na zemlju i da sam gore, na nebu, za sobom ostavila nekoga ili
nešto što sam zaista voljela. Sjećam se osjećaja da moram nešto
učiniti ovdje na Zemlji i kad to bude gotovo, vratit ću se zvijezdama,
vratiti se svojem pravom domu. Dok sam bila zagledana
u nebo, rekla sam naglas: »Ako si još gore, dođi po mene kad
završim i budem spremna na povratak kući; molim te, ne zaboravi
me.« Još pamtim tu ljetnu večer kao da se dogodila jučer.
Sjećam se tog snažnog osjećaja da netko pazi na mene tijekom
cijelog djetinjstva. Često, kad bih ležala u krevetu prije nego
7
što bih utonula u san, imala bih osjećaj da se oko mene nalazi
mnogo prijatelja, zaista snažnih, dobrih prijatelja, iako su sa
mnom u sobi bile samo moje sestre.
Jedne večeri doživjela sam susret koji nikad neću zaboraviti.
Sad znam da čovjek mora biti vrlo oprezan kad se radi o sjećanju
i doživljajima iz djetinjstva, ali ovaj je događaj na mene
ostavio takav dojam da mi se urezao u misli i ostao sa mnom
do dana današnjeg. Upravo sam bila utonula u san, ali nešto me
probudilo. Pogledala sam ravno pred sobom i ugledala tri figure
koje su stajale pred mojim krevetom. Stajale su tamo i gledale
me. Bilo je to dvoje starijih ljudi, žena i muškarac, i jedan mlađi
muškarac. Činilo mi se da su odjeveni u prilično staru odjeću.
Ali ono što me potpuno očaralo, bila je njihova prisutnost. Od
prvog trenutka kad sam ih ugledala, nisam se nimalo bojala; oko
njih se širio osjećaj velike smirenosti, vrlo nježan, topao osjećaj
mira i sigurnosti. Poželjela sam iskočiti iz kreveta, pozdraviti ih i
zagrliti, baš kao što biste učinili kad bi vam najdraža tetka ušla u
sobu, a vi biste joj se obradovali.
Tri su osobe samo stajale i gledale me. Mogla sam osjetiti da
im je stvarno stalo do mene — zaista su me voljeli. Naposljetku
sam ih upitala tko su. Žena je odgovorila: »Ja sam Marija. Ovo
je moj muž Josip, a ovo je naš sin Isus. Ne boj se, ovdje smo
da pazimo na tebe.« Ono što je bilo čudno, bio je osjećaj koji
sam imala dok je pričala. Znala sam da su oni zaista ti koje je
žena spomenula, čak i prije nego što je prestala govoriti. Ništa
više nije rekla, a ja se ne sjećam jesu li se oprostili sa mnom i
otišli ili sam zaspala. Ono čega se sjećam jest da sam se probudila
sljedećeg jutra, iskočila iz kreveta i unezvijereno počela pregledavati
sobu kako bih ih možda negdje našla. Pogledala sam čak i
ispod kreveta. Moje su sestre sigurno pomislile da sam potpuno
poludjela. Nikad nisam zaboravila tu noć ni osjećaj mira, ljubavi
i sigurnosti koji sam iskusila u prisutnosti troje posjetitelja.
Osjećam da je to što mi se dogodilo te noći bilo moje prvo
svjesno iskustvo Božje ljubavi. Poslije nisam osjećala nikakvu veliku
odanost pa čak ni veliko zanimanje za Isusa, Mariju i Josipa.
s
Često sam viđala njihove slike u vjerskim knjigama ili kad bih
s roditeljima odlazila u crkvu na misu, ali ništa mi nisu značile.
Također bih često čula kako njihova imena spominju učitelji u
školi, a mjesni župnik je svaki mjesec dolazio i govorio nam o
vjerskim pitanjima te ih često spominjao, no ništa od toga nije
ostavilo pravi učinak na mene. Ni sa čim se nisam poistovjećivala.
Na mene je djelovao samo način na koji sam se osjećala
u njihovoj prisutnosti; to je ono što sam upamtila. Osjećam tu
istu ljubav i sigurnost sad dok pišem ove riječi; taj me osjećaj ne
napušta.
Kad sad gledam unatrag, rekla bih da me to iskustvo održavalo
tijekom mnogih godina koje će doći. Bez obzira na to
koliko su stvari bivale teškima, uvijek sam se mogla osloniti na
to iskustvo, iako nikad više nisam vidjela one tri čudesne osobe.
Nikad nisam mogla nikome ispričati što sam vidjela ili doživjela
one noći u svojoj sobi, jednostavno sam instinktivno znala da to
ne trebam nikome spominjati. Znala sam da ne bi razumjeli. Na
neki sam način osjećala da mi je to iskustvo podareno kako bi
me ojačalo i pomoglo mojoj braći i sestrama.
Napustila sam školu sa šesnaest godina i otišla raditi u veliku
tvornicu cigareta u južnom Dublinu. Posao mi se sviđao i u tvornici
sam upoznala mnoge prijateljice iz velikih dablinskih radničkih
četvrti kao što su Ballyfermot, Crumlin i Inchicore. Vikendima
bismo radile ono što već djevojke tinejdžerske dobi rade
— išle bismo na ples i nadale se da ćemo upoznati zgodne mladiće.
Nešto poslije, već sam povremeno znala popiti kakvo piće, i
velika skupina nas sastala bi se u nekom pubu prije nego što bismo
produžili dalje u disko-klub u središtu grada. To su bila
sretna vremena i s nekim djevojkama s kojima sam onda radila
ostala sam i danas prijateljica.
Svojega muža Frana upoznala sam kad mi je bila dvadeset
jedna godina. Dogodilo se to na Noć vještica, 31. listopada
1979., kad je skupina nas odlučila poći na maskenbal koji se održavao
u jednom hotelu u Howthu, u sjevernom dijelu Dublina.
9
Fran je bio prerušen u golemu gorilu, a ja sam bila nogometaš.
Između nas nije sve krenulo glatko odmah na početku, jer je nekoliko
mojih prijateljica pušilo za stolom, pokraj stola za kojim
su sjedili Fran i njegovi prijatelji. Jedan od Franovih prijatelja se
okrenuo i zamolio djevojke da ugase cigarete jer mu smetaju. To
je bilo davno prije nego što se na pušenje u javnim prostorima
počelo gledati s negodovanjem pa su mu brzo odgovorile da ako
mu smeta, neka se premjesti za drugi stol. Kako bi pokazali solidarnost
sa svojim prijateljem, Fran i svi ostali mladići ustali su se
i premjestili. Na nas djevojke nisu više obraćali pozornost; štoviše,
mi smo to smatrale malom pobjedom ženskih prava — sve je
to bilo pomalo nezrelo, ali svi smo bili vrlo mladi.
Nije prošlo mnogo vremena, a Fran se vratio do našega stola
i zamolio me za ples. Bila sam ushićena, iako mu to nisam dala
do znanja. Fran mi se zaista svidio od prvog trenutka kad sam
mu se obratila; nasmijavao me, bio je nježan i ljubazan i sjećam
se da sam sama sebi te večeri rekla: »Ovaj momak ima dobro
srce i mogu mu vjerovati.«
Tjelesno je bio impresivan: širokih ramena i vrlo dobro građen,
visok oko metar i osamdeset centimetara, plave kose. Sjećam
se da sam pomislila kako sigurno redovito igra nogomet, jer bio
je u dobroj formi. Otprve smo se dobro slagali i odlučili da ćemo
se ponovo vidjeti sljedeći vikend. U centru Dublina postoji
tradicionalno mjesto na kojem se sastaju mladi parovi, poznato
kao Cleryjev sat. Clery's je poznata robna kuća u središtu grada.
I tako sam u osam sati navečer stajala ispod sata robne kuće.
Čekala sam i čekala, ali Frana nije bilo na vidiku. Kad mi se
već učinilo da je prošla cijela vječnost, iako se radilo o možda
samo petnaest minuta, odlučila sam da je dosta čekanja i da ću
sve to smatrati dobrom školom — lošim iskustvom. Putem kući
mrmljala sam si u bradu ne baš lijepe riječi o Franu i općenito o
muškarcima. Bila sam kod kuće nešto više od sat vremena, kad je
pokucao naš prvi susjed i rekao da me netko zove na telefon. U
ono vrijeme nismo imali telefon i često bismo se služili susjedovim.
Zaboravila sam da sam Franu dala njihov broj. Iskreno mi
10
se ispričao i objasnio da služi u irskoj vojsci i da su ga pozvali na
vojnu vježbu s koje nije mogao izostati.
Kad sam zaključila da se dovoljno namučio, pristala sam na
sljedeći izlazak idućeg vikenda. Gotovo sam se odmah do ušiju
zaljubila u Frana i slijedila je romansa od šest tjedana tijekom koje
smo se prekrasno zabavljali, odlazili u kino i kazalište ili bismo
samo šetali. Bila sam izvan sebe od sreće kad sam bila s Franom,
i iako smo se poznavali tek nekoliko tjedana, oboje smo znali da
smo suđeni jedno drugome te smo se ubrzo zaručili.
Sjećam se da je prvo pitanje moje majke bilo: »Jesi li trudna?
« kad sam joj rekla da ću se udati za Frana. Uvjerila sam je
da nisam, ali Fran i ja znali smo da je pred nama težak put i da
ćemo morati puno štedjeti kako bismo si mogli platiti vjenčanje.
Kad sam bolje upoznala Frana, shvatila sam da sam bila u
krivu kad sam mislila da redovito igra nogomet; nije od nogometa
bio u tako dobroj formi, nego zato što je amaterski boksao.
Također sam odmah na početku nešto naučila — bit će mi najbolje
ako naučim gledati boks, jer Fran je bio vrlo dobar boksač
i imao je meč gotovo svaki tjedan.
Trenirao je u klubu Transport Boxing u središtu Dublina, a
također i za irsku vojsku, i svoje je treninge ozbiljno shvaćao. Petkom
bi uglavnom imao meč u sportskoj areni zvanoj Nacionalni
stadion u južnom Dublinu. Sjećam se straha koji sam iskusila
prvi put kad sam ga gledala u jednoj zaista teškoj borbi; bio je
obliven krvlju, a oko mu je bilo natečeno. Ono što začuđuje je
koliko se brzo oporavljao od borbi: već sljedeći dan izgledao bi
gotovo normalno. Cesto mi je znao reći da ako je čovjek zaista u
formi, može se oporaviti gotovo od svega.
Morali smo naporno štedjeti kako bismo se mogli vjenčati i
položiti depozit za kuću. Jedan od načina da to osiguramo bio je
taj što se Fran javio da s irskom vojskom ode u Libanon na šest
mjeseci. Otišao je, a ja se sjećam kako sam bila usamljena i kako
mi je strašno nedostajao. Što se tiče novca, to je bio dobar potez
i kad se vratio, vjenčali smo se u rujnu 1981. Imala sam dvadeset
tri godine i ubrzo nakon vjenčanja uselili smo se u naš prvi dom
u ulici Deanstown u Finglasu — nasuprot onoj u kojoj su živjeli
moj otac i majka.
Oduvijek sam željela imati sinčića kojeg bih voljela i za kojeg
bih se brinula pa možete zamisliti moje ushićenje i radost kad
smo Fran i ja bili blagoslovljeni našim dvama sinovima, Jasonom
i Dwayneom. Jasona sam rodila s dvadeset pet, nakon dvije godine
braka, a Dwayne je došao dvije godine poslije. Kad kažem
da su naša dva dječačića bila puna energije, ne šalim se; činilo se
da dan nema dovoljno sati kako bi mogli trčati oko kuće ili igrati
nogomet. Redovito su me iscrpljivali, ali uživala sam u svakoj
minuti.
To je bilo naročito sretno razdoblje mojeg života. Sve se
odvijalo baš kako sam zamišljala i nadala se: našla sam čovjeka
kojeg sam istinski voljela, udala se za njega i dobila dvojicu prekrasnih
sinova.
Imali smo i veliki krug prijatelja, od kojih smo mnoge znali
iz tinejdžerskih dana. Redovito smo se sastajali, uglavnom srijedom
i nedjeljom navečer, u malom pubu koji smo svi voljeli, u
Cabri u sjevernom Dublinu. Djeca koja su se rađala kao da nimalo
nisu smetala našem društvenom životu; većina je naših
prijatelja također imala malu djecu i u ono smo vrijeme uvijek
nekako uspijevali pronaći dadilje. Tada je bilo lakše naći nekoga
kome ste mogli vjerovati i povjeriti djecu na čuvanje i niste ih
zato morali masno platiti.
Možete zamisliti naš užas kad je s dvije godine Jason obolio
od ozbiljne bolesti po imenu Perthesova bolest (Legg-Calvé-Perthesov
sindrom). Ta bolest napada glavu bedrene kosti u blizini
zgloba kuka koji postupno slabi i odumire zbog nedostatka prokrvljenosti.
Moja je majka prva primijetila da Jason vuče nogu i
ima manje bolove. Isprva smo mislili da je to zbog novih cipela
koje smo mu nedavno kupili, ali ubrzo smo shvatili da se ne radi
o tome. Jasona smo odveli u dječju bolnicu u ulici Temple u središtu
Dublina, gdje su napravili rendgenske snimke i stavili mu
nogu na dva tjedna u trakciju da vide hoće li to riješiti problem.
Kad nije, odlučili su se za operaciju kojom su mu u kuk ugradili
12
vijke. To je za mene bilo te
6 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:39 pm
Margita
Administrator
Iscjeljujuće kamenje
Sredinom 1990-ih, dok su dječaci već pomalo stasali, u Finglasu
je bilo mnogo droge i ludih vožnji autima te je četvrt postajala
poznata po zlu glasu. Posebno je bilo frustrirajuće to što
obični pošteni ljudi s tog područja nisu ništa mogli učiniti da to
spriječe. Osjećali su se bespomoćni dok su gledali kako se u njihovu
susjedstvu rađa sve više problema koje nisu nužno izazvali
ljudi koji su tamo živjeli.
Promatrajući što se događa i s osjećajem bespomoćnosti kao
i svi drugi, Fran i ja smo odlučili da ćemo se odseliti iz Finglasa
čim budemo mogli. Bilo je to više zbog naših sinova nego zbog
nas. Naposljetku smo uspjeli prodati kuću u ulici Deanstown i
31. travnja 1997. preselili smo se u dio grada oko pet kilometara
dalje od Finglasa. Preseljenje nije bilo jednostavno ni s financijske
ni s emotivne strane, jer ostavljali smo prijatelje i naše drage
susjede. Ali ipak smo se preselili i bili smo zaista oduševljeni
novim domom i novim susjedstvom gdje smo ubrzo stekli nove
prijatelje i drage susjede.
Ne sjećam se jasno dana kad sam se počela osjećati bolesnom.
Bilo je to negdje početkom siječnja 2000. Nisam imala snage i
svu me preplavila neka bezvoljnost. Nisam nimalo slutila da će
se moj svijet i život moje obitelji okrenuti potpuno naglavce u
sljedećih osamnaest mjeseci. Kad sam prvi put primijetila da se
ne osjećam dobro i da jednostavne stvari poput šetnje, brisanja
prašine ili usisavanja predstavljaju za mene veliki napor, odlučila
sam se posavjetovati s liječnikom opće prakse. Otišla sam k
njemu i objasnila kako se osjećam. Bio je pun razumijevanja i
rutinski me pregledao. Rekao je da misli kako je problem u mišićima
i propisao mi neke protuupalne lijekove te mi rekao da se
ne naprežem.
Prošla su dva tjedna, a ja se nisam osjećala nimalo bolje te
sam ponovo otišla liječniku. Opet me pregledao, ali ovaj put sam
vidjela da je zabrinut. Rekao mi je da će me poslati u bolnicu
Blanchardstown na preglede. Bolnica nije bila daleko od mjesta
gdje smo živjeli, a ja sam se osjećala tako slabo da sam odmah
pristala otići nadajući se da će pregledi otkriti nešto jednostavno
i da ću moći nastaviti sa svojim životom. Ali to se nije dogodilo.
Dobila sam jednu skupinu nalaza koji nisu ništa pokazivali,
zatim je slijedila druga, također podjednako negativna. Poput jojo
loptice na koncu, skakala sam od bolnice do svojeg liječnika,
a sve je vrijeme moja energija sve više kopnila. Od četrdesetogodišnje
zdrave i vitalne majke dvojice sinova, koja je strastveno
voljela šetnje i boravak u prirodi, postala sam vezana za krevet,
čangrizava osoba koja je jedva mogla ustati iz kreveta i pripremiti
obrok suprugu i djeci.
Promjena koja mi se dogodila u nekih šest mjeseci bila je
prilično velika. Prije sam voljela odlaziti u žustre šetnje od tri do
pet kilometara. Također sam voljela igrati skvoš, a s dobrom sam
prijateljicom svaki tjedan na mjesnom igralištu igrala jednostavniju
verziju golfa. Sve su te aktivnosti naglo prestale s napredovanjem
moje bolesti. Uvijek sam se smatrala otvorenom, ako ne i
pretjerano samopouzdanom osobom. Obožavala sam svoju obitelj
i imala sretan obiteljski život. Uvijek sam s velikom radošću
odlazila gledati sinove kako igraju nogomet za školu ili lokalni
klub. Čim bismo se vratili s jednih praznika, ja bih se već radova-
18
la sljedećima. I stoga mi nije bilo jasno što mi se to počelo događati.
Kako su dani prolazili sve više sam se osjećala kao starica.
U jednom trenutku liječnik mi je rekao nešto zastrašujuće,
a to je da sam po njegovu mišljenju u ranom stadiju multiple
skleroze. Fran i ja smo se zaista zabrinuli, a djeca, koja su u to
vrijeme tek postali tinejdžeri, znali su da se brinemo zbog te situacije,
iako nisu mnogo o tome govorili.
Nakon mnogih pregleda, liječnik mi je rekao da ipak nemam
multiplu sklerozu, ali da sad misli da patim od mijalgijskog
encefalomijelitisa (ME). Međutim, moram reći kako mi se činilo
da zapravo nitko u tom trenutku nije znao što sa mnom nije u
redu. Znala sam samo da sam većinu dana provodila u krevetu,
a nekad mi je bila potrebna pomoć čak i da odem do kupaonice.
Kad se sad osvrnem na tu bolest, dvije mi stvari prve padaju na
pamet: letargija — onaj osjećaj kad vas sve pritišće kao olovo i
kad vam sve predstavlja napor; i također bol u mišićima, naročito
u nogama. Teško je objasniti taj osjećaj frustriranosti kad ne
možete obaviti najjednostavnije stvari koje svi uzimamo zdravo
za gotovo.
Ne mogu reći da sam pala u ozbiljnu depresiju, ali sagledati
stvari u pozitivnu svjetlu za mene je značilo neprestanu bitku. No
bila sam odlučna u tome da ustrajem i budem pozitivna, ako ni
zbog čega drugog, onda zbog svojih sinova. Fran je cijelo vrijeme
bio čvrst, iako sam znala da i njega sve to jako iscrpljuje.. Tada
je radio kao taksist i kad bi se vratio s dugih smjena, morao je
obavljati kućanske poslove, pobrinuti se da na stolu bude hrane,
jer većinu toga ja uopće nisam mogla obavljati.
Sjećam se poslijepodneva kad sam prvi put počela viđati
lica. Cijeli sam dan provela, kao i mnoge prije toga, ležeći u krevetu
i dosađujući se. Fran i dečki su otišli iz kuće te sam ostala
sama. Imali smo televizor u spavaćoj sobi i moja svakodnevna rutina
bila je da gledam jutarnji talk show, i to više njih za redom.
Počela sam biti vrlo cinična prema nekim voditeljima tih emisija
i često bih ih kritizirala. To je bilo netipično za mene, jer prije
bih se veselila takvim emisijama, čak bih žurila kući da ne pro-
19
pustim one meni najdraže. Sad su mi se sve činile podjednako
sivima i dosadnima; činile su se glupima i bez ikakva smisla. No
ipak sam ih gledala — nije bilo ništa drugo što bih mogla raditi.
Bilo je rano poslijepodne, ležala sam u krevetu i buljila ravno
pred sebe, osjećajući se jadno. Razmišljala sam hoću li uključiti
televizor i gledati popodnevne emisije, kad sam primijetila
da mi se pred očima pojavljujuju neke forme. Isprva im nisam
pridavala mnogo pažnje; osjećala sam se umorno i pospano. Ali
ti oblici nisu nestali, nego su postali jasniji i poprimili konkretna
ljudska obilježje, samo su hodali pokraj mene i ignorirali me. Kad
sam shvatila koliko su postali stvarni, počela sam ih se bojati.
Isprva, činilo se kao da mnogi stižu iz — sad nagađam —
možda devetnaestog stoljeća; neki su izgledali kao viktorijanska
gospoda s polucilindrima, a žene su imale duge suknje, a neke i
šeširiće na glavi.
To je bilo tako neobično iskustvo; figure koje sam vidjela
pred sobom bile su zastrašujuće i sad sam se zaista bojala, no
ipak su bile fascinantne, bilo je nečega izuzetno zanimljivoga u
njima. Izgledalo je kao da mi je dopušteno proviriti u taj drugi
svijet, koji se istovremeno činio stvarnim i nestvarnim. Bile su tako
jasne, svaki detalj bio je definiran, a ipak mi je racionalni um
govorio da mi se to ne može događati — sigurno to zamišljam,
a možda i haluciniram. Nastavilo se tako nekoliko dana, a ja to
nikome nisam spominjala. S jedne strane me zainteresiralo što
vidim sva ta čudna bića pred sobom, ali ta je znatiželja uvelike
bila prožeta strahom i još uvijek nisam imala pojma odakle dolaze.
Nisam znala umišljam li sve to ili ne. Ali, čudno je, osjetila
sam lagano olakšanje samo zato što mi se ponovo nešto događa
u životu, nakon što sam toliko dugo samo ležala u krevetu i gledala
televiziju. Sve se to promijenilo trećeg dana promatranja tih
likova.
Dok sam ležala u krevetu i gledala kako razni ljudski likovi
dolaze i odlaze, dogodilo se nešto što me je posve šokiralo. Jedan
od likova — muškarac u dugačku crnu kaputu, s polucilindrom
— zastao je, pogledao ravno u mene i obratio mi se!
20
»Ne misliš ležati tu ostatak života, zar ne?« upitao me.
Užasnula sam se. Dok su svi ti muškarci i žene prolazili pokraj
mene i išli za nekim svojim poslom, osjećala sam se relativno sigurno,
iako preplašeno. Ali sad mi se ovaj čovjek obratio. Gubim
li pamet? Nisam znala. Bila sam svjesna da sam jako bolesna i
umorna, ali istovremeno sam bila svjesna da su ti likovi koji mi
se prikazuju vrlo stvarni. Zbog toga sam se osjećala malo bolje.
Čini mi se da sam bila svjesna stvarnosti no postojala je i ta druga
dimenzija, ova vrlo stvarna bića koja su razgovarala sa mnom.
Uzvratila sam muškarcu izravno ga pogledavši. Ukočila sam se
od straha. Pogledao me i napravio malu gestu, kao da ga nešto
iritira, kao da se ljuti na mene, i onda je otišao.
Sljedeći se dan to ponovilo. Drugi muškarac, ovaj put sa
sijedom bradom i odjeven u nešto što je sličilo na odjeću seljaka,
zastao je i rekao: »Zar je stvarno tako loše?« Onda se nasmiješio
i pošao dalje. Bila sam uplašena i morala sam nekome to ispričati.
Kad se sad osvrnem na to iskustvo, znam da su ti likovi koje
sam viđala u svojoj spavaćoj sobi zapravo bili moj prvi pogled u
spiritualnu sferu koja postoji u podsvijesti svakoga čovjeka. Kako
su godine prolazile, intimno sam upoznala i shvatila tu sferu, a
također sam naučila kako surađivati s njom na pozitivan način.
Ta sfera sadrži mnoge različite pojave i mnogi su obični ljudi
provirili unutra, ali ne razumiju što im se događa. Primjerice, vrlo
se često događa da ljudi koji su izgubili dragu osobu zapravo
još neko vrijeme osjećaju prisutnost te osobe u svojoj blizini, a taj
intenzivan osjećaj ili prisutnost potječu iz te sfere o kojoj govorim.
Doista, mnogo je češće nego što se općenito priznaje da ljudi
vide stvarnu pojavu nekoga tko je netom umro, naročito ako
su zaista voljeli tog rođaka ili prijatelja. Naravno, većina ljudi će
takvu pojavu nazvati duhom ili prikazom, ali pojava dolazi iz iste
spiritualne sfere kao i likovi koje sam viđala u svojoj spavaćoj sobi,
iako to u ono vrijeme nisam znala. Kad ljudi ugledaju pojavu
njima bliske osobe koja je umrla, to može biti vrlo zastrašujuće, a
tako je bilo i meni u onim mračnim danima moje bolesti, kad su
mi se ti nepoznati likovi počeli prikazivati u sobi.
21
Znala sam da Fran ne zna što bi mislio o mojoj priči kad
sam mu pokušala objasniti što se događa. Mislim da je bio prilično
siguran da haluciniram i to mu je samo još povećalo zabrinutost.
Često bi se vratio kući s posla i uzviknuo: »Za ime Božje,
što se događa? Kuća je osvijetljena kao božićno drvce?« Imala
sam upaljena sva svjetla u kući jer sam se jako bojala onoga što
se događalo oko mene i nisam znala odakle ni kad će se pojaviti
drugo biće.
Sigurno sam viđala cijeli niz različitih likova gotovo cijeli
tjedan, kad je moj liječnik predložio da bih se trebala priključiti
grupi potpore koja se sastaje svaki tjedan u bolnici. Nisam mu
ništa rekla o prikazama, on je samo mislio da bi za mene bilo
dobro da se priključim toj grupi i razgovaram s drugim ljudima
o svojoj bolesti. Isprva nisam željela ići jer sam znala da će to biti
još jedna dodatna obveza za Frana, koji će me morati voziti na
sastanke i natrag, pomoći mi da uđem i izađem iz bolnice. Ali
Fran je rekao da mu to neće biti teško i da bih trebala ići.
Prvi sastanak je bio u četvrtak navečer pa sam se našla u
dnevnoj sobi bolnice s još desetak drugih ljudi, od kojih su samo
dvoje patili od ME-a, dok su ostali imali neke druge probleme.
Dok sam tamo sjedila, došao je psiholog, predstavio se kao voditelj
grupe, a onda zamolio prisutne da se predstave i kažu što
ih muči. Sjedili smo u krugu, a meni je za oko zapela mlada djevojka
koja mi je sjedila nasuprot. Pogledala sam je i nasmiješila
joj se, a kad sam to učinila, u mislima su mi se pojavile riječi
»otac joj je alkoholičar«. Iznenadila sam se. Nisam imala pojma
odakle su se pojavile te riječi; činilo se kao da mi se obratio neki
glas. U tom trenutku djevojka se počela predstavljati. Nakon što
je rekla kako se zove i malo opisala svoju bolest, rekla je: »Jedna
stvar koja me zaista brine u ovom trenutku je gdje ću živjeti kad
izađem iz bolnice. Majka mi je mrtva, a otac mi je alkoholičar.«
Ostala sam zaprepaštena. Nisam mogla vjerovati da je to izgovorila.
Onda je na mene došao red da se predstavim i objasnim što
nije u redu sa mnom. Ali jedva sam izgovorila svoje ime koliko
sam bila šokirana onim što se dogodilo.
22
Zatim se dogodilo nešto drugo što nisam mogla objasniti.
Dok sam gledala grupu, primijetila sam kako se oko svake osobe
počinje stvarati neka boja. Nisam znala odakle te boje dolaze.
Neke su bile tamnosive i smeđe i činilo se da su prilijepljene ljudima
za glavu i oko ramena, dok su druge bile jarkocrvene, plave
i zlatne i izgledalo je kao da iskre iz tijela pojedinaca. Sjedila sam
u skupini otupjela od straha. Misli su mi se kovitlale. »Zaboga,
što mi se događa?« pitala sam se. Željela sam plakati.
Kad sam opet bila u autu s Franom, briznula sam u plač.
Fran me pitao što se dogodilo, ali mogla sam jedino odmahivati
glavom i reći da se više ne želim vraćati u tu grupu. Dao je sve
od sebe da me umiri i nije više ništa pitao o onome što se dogodilo.
Mislim da je osjećao da je to što sam govorila o svojoj
bolesti i slušala druge kako čine isto, bilo previše za mene.
Nakon događaja s grupom potpore, kod kuće sam zaista
bila potpuno prestrašena. Počela sam u kući viđati iste boje koje
sam vidjela oko ljudi u grupi; bez ikakva bi se razloga samo pojavile
ispred mene. Također nisam znala kad će se opet pojaviti
koji od tajanstvenih likova. Što god značilo to iskustvo kroz koje
sam prolazila, postajalo je sve intenzivnije i apsolutno užasavajuće.
Osjećala sam kako polako gubim kontrolu nad sobom. Onda
mi se dogodilo nešto potpuno drugačije i predivno.
Cijeli život pamtit ću taj dan. Bio je 11. ožujka 2001. Ležala
sam u krevetu, posebno iscrpljena i umorna, kad sam postala
svjesna neke svijetle, svijetloplave energije, koja se počela oblikovati
pred mojim krevetom. Isprva je bila poput maglice, a onda
je postala gušća i začula sam glas kako kaže: »Ne boj se, ovdje
sam da ti pomognem.«
I zaista, nisam se bojala. Odjedanput sam se osjećala opušteno,
kao da sam znala da sam u društvu nekoga tko zaista mari
za mene.
»Tko si ti?« upitala sam.
»Anđeo«, bio je odgovor. »Anđelka iscjeljenja i pomoći
ću ti da ozdraviš.«
23
Jedino što mi je palo na pamet da kažem, bilo je: »Ne izgledaš
kao anđeo, nemaš krila.« Istog trenutka kad sam izgovorila
te riječi, osjetila sam se budalasto. Ali glas je odvratio: »Možda
nemam, ali ovdje sam da ti pomognem. Neće biti lako, ali ako
možeš slušati i vjerovati u mene, ozdravit ćeš.«
Nakon tih riječi prekrasna svijetloplava energija izblijedjela
je, a ja sam ostala sama u sobi. Razmišljala sam o onome što se
upravo dogodilo i jedino što sam željela je da se anđeo vrati. U
onom kratkom vremenu dok je bila prisutna osjetila sam totalno
opuštanje i da se netko brine za mene, i željela sam opet iskusiti
taj osjećaj.
Anđelica je rekla da ću se oporaviti od ove bolesti. Zar to
ne bi bilo prekrasno? Pokušala sam uspravnije sjesti u krevetu,
ali to je za mene bio velik napor. Prije ovoga jedino liječenje u
koje sam vjerovala bilo je ono koje je nudila medicinska profesija.
Sjećam se da sam na televiziji gledala emisiju o nekom
prirodnom iscjelitelju, koji je liječio polaganjem ruku na tijelo
bolesnika prenoseći mu svoju energiju, ali mislila sam da je lud
i neiskren.
Odlučila sam da nikome neću reći za posjet anđela. Znala
sam da se Fran samo još više brinuo kad sam mu rekla da vidim
likove raznih ljudi u svojoj sobi, i zato sam odlučila šutjeti. A i
nekako sam osjećala da ne bih nikome trebala govoriti o tome.
Osjećala sam da mi u tom trenutku treba samo pomoć tog anđela
i željela sam da se ona opet pojavi.
Ali prošlo je dosta vremena prije nego što mi se opet javila.
Možda je prošlo i tjedan dana kad sam podigla pogled s kreveta
i ugledala onu istu svijetloplavu energiju kako se oblikuje preda
mnom.
»Gdje si bila?« odmah sam upitala. »Mislim da si rekla da
ćeš mi pomoći.« Nikad neću, dokle god živim, zaboraviti sljedeće
što se dogodilo. Dok sam gledala u masu energije, počela je
mijenjati oblik od vrha prema dolje i u jednom se trenutku preda
mnom pojavila i gledala me savršena anđelica, visoka oko metar i
osamdeset, s najljepšim krilima koje sam ikad vidjela.
24
Bila sam očarana — skamenjena — i nisam mogla učiniti
ništa drugo nego zuriti. Naposljetku sam rekla: »Mislila sam da
nemaš krila.« Opet sam se osjetila budalasto, ali to je bilo jedino
čega sam se sjetila. Anđelka je imala najljepše lice koje sam ikad
vidjela; bilo je prozirno, a istovremeno je imalo blistavu supstancu.
Stajala je u podnožju mojeg kreveta i zračila najprofinjeniju energiju
po cijeloj sobi. Onda je rekla: »Možda će ti više pomoći ako
me vidiš ovakvu.« Lice se nasmiješilo, a smiješak je prošao kroz
mene, u moju dušu. Osjećala sam ekstazu. Tada je progovorila.
»Znam da ti je energija na niskoj razini, ali moramo te
navesti da opet počneš raditi neke stvari.« Samo sam kimnula
glavom i nastavila zuriti u nju. Onda mi je počela govoriti kako
moram prestati jesti određenu vrstu hrane, uključujući i bijeli
kruh, jer od kvasca moj organizam poludi. Također mi je rekla
da želi da svakodnevno jedem određenu vrstu meda, za koju
nikad dotad nisam čula. Zatim je spomenula južno voće koje
moram jesti, uključujući kivi, koji nikad prije nisam jela samo
zato što mi se nije sviđao izgled tog voća. Rekla mi je da moram
svakodnevno jesti suhe grožđice jer su jako dobre za krv, a meni
je nedostajalo poprilično željeza. Također je rekla da moram
utrostručiti dnevni unos svježe vode, iako sam je u to doba pila
poprilično. Gledala me i smiješila se.
»Ima mnogo toga čime se moraš baviti«, rekla je. »Ovo je
početak tvojeg oporavka i moraš biti snažna za ono što je pred
tobom. Vratit ću se.« S tim je riječima nestala. Ali nije nestala
i njezina energija; i dalje je ispunjavala sobu, a ja sam osjećala
toplinu i sigurnost, osjećaj koji dugo nisam osjetila u umu ni u
tijelu.
Kad sam ostala sama, počela sam razmišljati o onome što
mi je anđelica upravo rekla. Potpuno sam joj vjerovala; pa kako
ne bih? Ona je bila biće stvoreno iz ljubavi. To sam instinktivno
znala. Htjela sam odmah početi primjenjivati njezine savjete, ali
bila mi je potrebna Franova pomoć da ih provedem.
Bilo je zabavno promatrati Frana dok sam mu pričala o svojim
novim zahtjevima. Prvo sam morala prestati jesti tost, koji
25
mi je donio sljedećeg jutra, jer je bio od bijelog brašna. Zamolila
sam ga da mi u tosteru ispeče kruh od cjelovitih žitarica.
»Nemamo crni kruh od cjelovitih žitarica, jer ga ne voliš«,
odgovorio je.
Objasnila sam mu da me iznenada obuzela želja da ga kušam,
a poželjela sam i da ode kupiti neko voće, uključujući kivi.
Zbunjeno me gledao.
»To je puno voća; nikad nisi bila veliki ljubitelj voća«, rekao
je. »I nikad te nisam vidio da jedeš grožđice, nikad.«
Zamolila sam ga da svrati u trgovinu zdrave hrane u lokalnom
trgovačkom centru i da nabavi poseban med, koji mi je
anđeo rekao da počnem koristiti.
»Med?« upita on. »Nikad nisi spomenula da voliš bistar
med. Zar ga voliš?«
»Nisam sigurna, ali zaista ga želim probati«, rekoh slabašnim
glasom.
Fran se vratio iz trgovine sa svim namirnicama koje sam
tražila i počela sam sa svojim novim režimom prehrane. Anđeo
mi je dao mnogo uputa, a među njima i da iz jelovnika izbacim
krumpir i crveno meso. Zapravo, nije se bilo jako teško držati tih
uputa, jer sam već mjesecima živjela samo na juhi i Fran je bio
sretan kad je vidio da sam počela više jesti, iako se radilo samo
o voću i medu.
Prošao je još jedan tjedan prije nego što mi se anđelica opet
javila. Ovog puta bilo je kasno navečer i soba je bila u mraku
kad se pojavila. Činilo se kao da može prilagoditi svoju energiju;
ovom prilikom, iako je bila iste svijetloplave boje, nije sjala
jarkim sjajem kao prije, energija joj je bila blaža, iako i dalje vrlo
lijepa i topla.
Nasmiješila mi se kad me je pogledala.
»Dobro napreduješ, znamo da ti to još ne osjećaš, ali počela
si ozdravljivati«, rekla je tiho. »Sad želim da postaneš svjesna
nekih dijelova vlastitoga tijela.«
26
Onda je pomaknula krilo prema mojem čelu, grlu i niže
prema trbuhu. To je bio tako neobičan osjećaj; svako mjesto koje
je pokazala kao da je oživjelo energijom, koja je počela navirati
oko mojega tijela iz svake točke koju je anđelica pokazala.
Zatim je rekla: »To su tvoja energetska središta; ljudi ih
svakako nazivaju, ali nama to nije važno, ti ih samo budi svjesna
i usmjeri svoju pozornost prema njima što češće možeš. Odatle
ćemo te ozdravljivati.« Onda me zamolila da učinim nešto što
me stvarno iznenadilo.
»U prizemlju imaš neko kamenje koje si davno donijela s
plaže«, rekla je. Znala sam na koje kamenje misli. Fran, djeca i
ja smo ga skupili kad smo bili na praznicima u Connemari prije
nekoliko godina, a ja sam tri kamena stavila u dnevnu sobu jer
su mi se sviđala.
»Želim da staviš ta tri kamena u vodu koja je proključala s
malo morske soli. Ostavi ih tako preko noći, a ujutro neka ti ih
Fran donese u sobu«, rekla je anđelica.
Rekavši to, njezina je energija počela blijedjeti i napustila je
prostoriju. Opet sam ostala sama da razmišljam o onome što je
tražila od mene. Bilo je nečega u njezinoj energiji dok je bila sa
mnom u sobi zbog čega mi je bilo vrlo lako pristati na sve što je
govorila i vrlo lako vjerovati svemu što je rekla. Međutim, kad bi
me ostavila, počela bih razmišljati o njezinim zahtjevima. Činili
su se tako čudnima da sam počela sumnjati. Kamenje koje je spomenula
već je godinama ležalo na polici iznad kamina i kako bi
mi, zaboga, ono moglo pomoći? Kako će Fran primiti te zahtjeve?
Nisam znala, ali znala sam da ću učiniti ono što je anđelica
tražila bez obzira na svoje sumnje. U to sam vrijeme osjećala da
je taj anđeo sve što imam; životna nit koja me vraća u normalno
zdravlje.
Sljedeći dan rekla sam Franu što želim da učini s kamenjem.
Pogledao me i počeo se smijati.
»Sto želiš da učinim?« upitao je. Ponovila sam svoj zahtjev.
»Ali zašto?« upita on.
27
»Jednostavno mi se sviđa to kamenje, želim ga ovdje gore
u sobi i hoću da bude čisto«, rekoh. Vidjela sam da je Fran
sumnjičav, ali također je vidio da me to kamenje zainteresiralo, a
to je bilo nešto što je nažalost nedostajalo mojoj osobnosti dugo
vremena, pa je pristao na sve što sam tražila. Međutim, dok je
izlazio iz sobe, odjedanput mi se učinilo da možda neće učiniti
točno onako kako sam mu rekla. Možda će mi samo donijeti
kamenje, a da ne prođe kroz cijeli postupak koji je anđelica opisala.
»Fran, upamti, stavi kamenje da proključa u vodi s morskom
solju i ostavi da stoji preko noći«, rekla sam sa smiješkom. Samo
je kimnuo glavom, nasmiješio se i izašao.
Kamenje je ležalo na mojem toaletnom stoliću. Jedan je
bio duguljast i gladak, drugi više poput škriljevca, a treći je imao
oblik velike sive loptice za tenis. Ležali su tu cijeli dan nakon
što ih je Fran ujutro donio u moju sobu, i nakon što je postupio
prema uputama anđelice. Ona se opet pojavila kasno navečer,
energija joj je bila slična kao i prošli put, prilično prigušena, ali
topla i zračila je ljubav. Pogledala je kamenje i nasmiješila se.
»Prekrasno je, zar ne?« upitala je. Kimnula sam glavom.
»Da, lijepo je, dolazi iz Atlantskog oceana.« Ono što se
sljedeće dogodilo, ostavilo me je bez daha. Anđelica se primaknula
toaletnom stoliću gdje je bilo kamenje, raširila je krila oko
cijelog toaletnog stolića tako da su i stol i kamenje na njemu bili
potpuno zakriljeni krilima. Njezina je energija postala intenzivno
sjajna te je toaletni stolić počeo treperiti sjajem kao da ga je
preplavio val vrućine. Kamenje je postalo gotovo prozirno, kao
da mu se i sam sastav promijenio, a ja sam znala da ono upija tu
predivnu, ozdravljujuću svjetlost. Činilo mi se da anđelica dugo
stoji nad kamenjem, iako je prošla možda tek minuta. Onda je
progovorila.
»Želim da položiš to kamenje na tri energetske točke koje
sam ti ranije pokazala. Samo ostavi kamenje da leži na tvojemu
tijelu na tim mjestima i čini to najmanje četiri puta svakog
dana.« Rekavši to, podignula je krila s toaletnog stolića, a dok
28
se kretala, veličanstvena zlatna energija preplavila je cijelu sobu.
Pogledala me, i tiho rekla: » Da se izliječiš, potrebno je ono što
vi nazivate vremenom. Uskoro ćeš vidjeti što sam htjela reći, a
onda ćemo razgovarati o onome što slijedi.« Onda se njezina
energija ugasila i nestala je. Opet sam ostala sama u sobi, ali ovaj
sam put imala svoje kamenje. Teško je opisati kako sam se osjećala.
Nakon što sam vidjela što je anđelica napravila s kamenjem,
znala sam da će ono odigrati važnu ulogu u mojem ozdravljenju
i osjetila sam da sad kad imam to kamenje uza se, imam također
i jedan dio anđela. Iznenada, nakon što sam bila bolesna i jadna
toliko dugo, život se ponovo činio vrijednim. Bila sam na putu
ozdravljenja i bila sam ushićena.
Ali imala sam još jedan problem: za mene je i ustajanje iz
kreveta bilo veliko iskušenje i još mi je trebala Franova pomoć
da postavim kamenje na energetske točke, kako mi je savjetovala
anđelica. Još uvijek sam bila nervozna i nisam Franu rekla za anđelicu.
Bojala sam se za njega — mislila sam da će se zaista zabrinuti
zbog mene i nisam znala što bi mogao učiniti. Ali također
sam odlučila da ću, čim se budem osjećala bolje i kad bude očito
da se oporavljam, ispričati Franu sve o anđelici.
Čudesno je bilo to što sam znala da ću ozdraviti. Od tog
sam trenutka znala da ću se oporaviti; nisam nimalo sumnjala i
to je bilo veliko saznanje.
Sljedeći dan kad se Fran pojavio s mojim doručkom, rekla
sam mu da moram s njim razgovarati. Pitala sam ga što misli o
kamenju koje je ležalo na mojem toaletnom stoliću.
»Što mislim o kamenju?« upitao je on, malo se mršteći.
»Da. Meni se jako sviđa. Sviđa li se tebi?«
»Uvijek mi se sviđalo, još odonda otkad smo ga pokupili«,
rekao je. »Zašto pitaš?«
»Zato što mi je potrebno da mi vjeruješ, Fran«, rekla sam.
»Da ti vjerujem? Znaš da ti vjerujem«, odvratio je.
»Znam, ali moraš učiniti nešto za mene, a da ne postavljaš
pitanja, a ja obećavam da ću ti sve objasniti kad dođe trenutak
29
za to«, rekla sam. Onda sam mu objasnila što želim da učini s
kamenjem i na moje iznenađenje, pristao je.
»Ne znam što ima u tom kamenju«, reče on, »ali ono ti
je udahnulo malo života, nešto što već dugo nisam vidio, pa ću
učiniti što tražiš.«
I tako smo počeli. Fran bi mi postavio kamenje na energetske
točke odmah rano ujutro, zatim oko podneva, kasno poslijepodne
i navečer prije spavanja. Ostavio bi ga na mojem tijelu oko
pola sata. Prva tri dana nisam primijetila nikakvu promjenu, a
drugog dana sam se čak osjećala loše. Ali četvrti dan, nakon podnevnog
stavljanja, počela sam osjećati žmarce. Prvo su se pojavili
u području trbuha gdje je ležao jedan kamen, a odmah zatim
postala sam svjesna protoka energije kroz sve točke gdje je bilo
postavljeno kamenje. Obradovala sam se, ali to nije potrajalo i
drugih dana ne bih apsolutno ništa osjećala.
Onda mi se anđelica opet prikazala. Prošlo je oko dva tjedna
od posljednjeg susreta i bila sam ushićena kad sam podignula
pogled i ugledala tu prekrasnu svijetloplavu energiju.
»Prilično si dobro radila«, rekla je. »Svi smo vrlo zadovoljni
s tobom, ali sad je potrebno da kreneš korak dalje. Želim da
ustaneš iz kreveta i počneš hodati.«
Dok je izgovarala te riječi, imala sam snažnu želju da briznem
u plač. Prošlo je toliko mnogo vremena otkad sam hodala
bez Franove pomoći, i osjetila sam da je sve to previše za mene.
Bojala sam se i mislila da neću uspjeti. »Male korake, to je sve
što tražimo, sve do ulaznih vratašaca na ogradi pred kućom, znamo
da to možeš učiniti«, smiješila se anđelica.
Vratašca na ogradi o kojima je govorila bila su udaljena oko
devet metara od ulaznih vrata kuće, ali mogla su biti i pedeset
kilometara, jer ja jedva da sam jedanput sišla u prizemlje u posljednja
četiri mjeseca, a i tada uz Franovu pomoć. Počela sam
plakati; ovaj put sam ridala i bila užasnuta.
»Znamo da ti to možeš«, rekla je anđelica i nestala.
Sljedeći sam dan rekla Franu: »Želim da mi pomogneš sići
30
u prizemlje, nosi me ako moraš, ali pokušat ću hodati do vratašaca
na ogradi.« Iznenadilo me kad je samo rekao: »Dobro.
Učinimo to.«
Pokazalo se da me Fran nije morao nositi, ali morala sam se
pridržavati za njega i pustiti da me takoreći vuče. Kad smo stigli
do ulaznih kućnih vrata, rekao je: »Jesi li sigurna da želiš izići
van sve do ograde?« Potvrdno sam kimnula, ali drhtala sam jer
mi se to činilo kao vrlo dug put. Ali uspjeli smo doći do ograde
i natrag. Preplavili su me osjećaji; nisam mogla vjerovati da sam
uspjela to učiniti. Ali to me je i koštalo, jer kad sam se vratila
u kuću, rekla sam: »Nema šanse da se uspnem tim stubama na
kat. Osjećam se kao da me netko izmlatio, noćas ću spavati na
trosjedu.«
I tako sam učinila, ne samo te noći već i sljedeći tjedan, jer
smo Fran i ja šetali od ulaznih vrata do ograde sve češće. Dan
kad sam sama prešla udaljenost do ograde i natrag, bio je sretan
dan. Zagrlila sam Frana i nismo se mogli prestati smijati, jer nam
je taj moj uspjeh bio jako važan. Već je bio kraj svibnja 2001.,
prošlo je gotovo osamnaest mjeseci otkad mi je dijagnosticiran
ME.
Nije prošlo dugo a ja sam sama, potpuno sama, hodala do
ruba našeg imanja, možda kakvih 100-tinjak metara, tamo i natrag
do kuće. I tako se nastavilo, male su udaljenosti postupno
postajale većima, sve dok nisam sama mogla prošetati našim imanjem,
do mjesta gdje se zemljište dodirivalo s glavnom cestom,
a to je udaljenost od kakvih četiristo metara. Kad su prošla dva
mjeseca takvog postupnog oporavka, odlučila sam da je došao
trenutak da Franu ispričam o anđelu. Vidio je da napredujem i
čak i prije nego što sam mu sve ispričala, osjećala sam da zna
kako mi nešto pomaže da ostvarim tako veliki preokret.
»Moram ti nešto reći«, rekoh mu jedne večeri dok smo
sjedili u dnevnoj sobi. »Sjećaš se kad sam ti prije nekog vremena
spomenula sve one likove koji mi se pojavljuju u sobi?« upitala
sam.
»Da«, reče on.
31
»To je bila istina, zaista su mi se pojavljivali, a nakon toga
došao mi je jedan anđeo i rekao mi da ću ozdraviti. Zato sam
tražila od tebe da mi kupuješ voće i med, i zato sam htjela ono
kamenje i da mi ga stavljaš na energetske točke.« Izgledao je začuđeno.
»Pa... prekrasno je što ti se vraća energija i da se ponovo
osjećaš dobro, zaista je prekrasno!«, rekao je. Vidjela sam i osjetila
da želi sve razumjeti, ali to mu je bilo malo preteško. Idući
dan Fran je otišao na posao, a ja sam bila sama u sobi kad se
anđelica pojavila.
»Tako si dobro napredovala da smo svi zadovoljni s tobom
«, rekla je.
»Da, ali moj muž misli da sam potpuno skrenula s uma«,
odgovorila sam.
»Frana prepusti nama; dat ćemo mu znak«, nasmiješila mi
se anđelica. Pogledala sam je; veličanstveno je zračila, cijela je soba
bila ispunjena osjećajem lakoće i dubokim mirom.
»Zašto uvijek kažeš mi ili nama, u množini?« upitala sam
je.
»Zato što imaš posla s anđeoskim kraljevstvom i ima nas
mnogo«, bio je njezin odgovor.
Sredinom 1990-ih, dok su dječaci već pomalo stasali, u Finglasu
je bilo mnogo droge i ludih vožnji autima te je četvrt postajala
poznata po zlu glasu. Posebno je bilo frustrirajuće to što
obični pošteni ljudi s tog područja nisu ništa mogli učiniti da to
spriječe. Osjećali su se bespomoćni dok su gledali kako se u njihovu
susjedstvu rađa sve više problema koje nisu nužno izazvali
ljudi koji su tamo živjeli.
Promatrajući što se događa i s osjećajem bespomoćnosti kao
i svi drugi, Fran i ja smo odlučili da ćemo se odseliti iz Finglasa
čim budemo mogli. Bilo je to više zbog naših sinova nego zbog
nas. Naposljetku smo uspjeli prodati kuću u ulici Deanstown i
31. travnja 1997. preselili smo se u dio grada oko pet kilometara
dalje od Finglasa. Preseljenje nije bilo jednostavno ni s financijske
ni s emotivne strane, jer ostavljali smo prijatelje i naše drage
susjede. Ali ipak smo se preselili i bili smo zaista oduševljeni
novim domom i novim susjedstvom gdje smo ubrzo stekli nove
prijatelje i drage susjede.
Ne sjećam se jasno dana kad sam se počela osjećati bolesnom.
Bilo je to negdje početkom siječnja 2000. Nisam imala snage i
svu me preplavila neka bezvoljnost. Nisam nimalo slutila da će
se moj svijet i život moje obitelji okrenuti potpuno naglavce u
sljedećih osamnaest mjeseci. Kad sam prvi put primijetila da se
ne osjećam dobro i da jednostavne stvari poput šetnje, brisanja
prašine ili usisavanja predstavljaju za mene veliki napor, odlučila
sam se posavjetovati s liječnikom opće prakse. Otišla sam k
njemu i objasnila kako se osjećam. Bio je pun razumijevanja i
rutinski me pregledao. Rekao je da misli kako je problem u mišićima
i propisao mi neke protuupalne lijekove te mi rekao da se
ne naprežem.
Prošla su dva tjedna, a ja se nisam osjećala nimalo bolje te
sam ponovo otišla liječniku. Opet me pregledao, ali ovaj put sam
vidjela da je zabrinut. Rekao mi je da će me poslati u bolnicu
Blanchardstown na preglede. Bolnica nije bila daleko od mjesta
gdje smo živjeli, a ja sam se osjećala tako slabo da sam odmah
pristala otići nadajući se da će pregledi otkriti nešto jednostavno
i da ću moći nastaviti sa svojim životom. Ali to se nije dogodilo.
Dobila sam jednu skupinu nalaza koji nisu ništa pokazivali,
zatim je slijedila druga, također podjednako negativna. Poput jojo
loptice na koncu, skakala sam od bolnice do svojeg liječnika,
a sve je vrijeme moja energija sve više kopnila. Od četrdesetogodišnje
zdrave i vitalne majke dvojice sinova, koja je strastveno
voljela šetnje i boravak u prirodi, postala sam vezana za krevet,
čangrizava osoba koja je jedva mogla ustati iz kreveta i pripremiti
obrok suprugu i djeci.
Promjena koja mi se dogodila u nekih šest mjeseci bila je
prilično velika. Prije sam voljela odlaziti u žustre šetnje od tri do
pet kilometara. Također sam voljela igrati skvoš, a s dobrom sam
prijateljicom svaki tjedan na mjesnom igralištu igrala jednostavniju
verziju golfa. Sve su te aktivnosti naglo prestale s napredovanjem
moje bolesti. Uvijek sam se smatrala otvorenom, ako ne i
pretjerano samopouzdanom osobom. Obožavala sam svoju obitelj
i imala sretan obiteljski život. Uvijek sam s velikom radošću
odlazila gledati sinove kako igraju nogomet za školu ili lokalni
klub. Čim bismo se vratili s jednih praznika, ja bih se već radova-
18
la sljedećima. I stoga mi nije bilo jasno što mi se to počelo događati.
Kako su dani prolazili sve više sam se osjećala kao starica.
U jednom trenutku liječnik mi je rekao nešto zastrašujuće,
a to je da sam po njegovu mišljenju u ranom stadiju multiple
skleroze. Fran i ja smo se zaista zabrinuli, a djeca, koja su u to
vrijeme tek postali tinejdžeri, znali su da se brinemo zbog te situacije,
iako nisu mnogo o tome govorili.
Nakon mnogih pregleda, liječnik mi je rekao da ipak nemam
multiplu sklerozu, ali da sad misli da patim od mijalgijskog
encefalomijelitisa (ME). Međutim, moram reći kako mi se činilo
da zapravo nitko u tom trenutku nije znao što sa mnom nije u
redu. Znala sam samo da sam većinu dana provodila u krevetu,
a nekad mi je bila potrebna pomoć čak i da odem do kupaonice.
Kad se sad osvrnem na tu bolest, dvije mi stvari prve padaju na
pamet: letargija — onaj osjećaj kad vas sve pritišće kao olovo i
kad vam sve predstavlja napor; i također bol u mišićima, naročito
u nogama. Teško je objasniti taj osjećaj frustriranosti kad ne
možete obaviti najjednostavnije stvari koje svi uzimamo zdravo
za gotovo.
Ne mogu reći da sam pala u ozbiljnu depresiju, ali sagledati
stvari u pozitivnu svjetlu za mene je značilo neprestanu bitku. No
bila sam odlučna u tome da ustrajem i budem pozitivna, ako ni
zbog čega drugog, onda zbog svojih sinova. Fran je cijelo vrijeme
bio čvrst, iako sam znala da i njega sve to jako iscrpljuje.. Tada
je radio kao taksist i kad bi se vratio s dugih smjena, morao je
obavljati kućanske poslove, pobrinuti se da na stolu bude hrane,
jer većinu toga ja uopće nisam mogla obavljati.
Sjećam se poslijepodneva kad sam prvi put počela viđati
lica. Cijeli sam dan provela, kao i mnoge prije toga, ležeći u krevetu
i dosađujući se. Fran i dečki su otišli iz kuće te sam ostala
sama. Imali smo televizor u spavaćoj sobi i moja svakodnevna rutina
bila je da gledam jutarnji talk show, i to više njih za redom.
Počela sam biti vrlo cinična prema nekim voditeljima tih emisija
i često bih ih kritizirala. To je bilo netipično za mene, jer prije
bih se veselila takvim emisijama, čak bih žurila kući da ne pro-
19
pustim one meni najdraže. Sad su mi se sve činile podjednako
sivima i dosadnima; činile su se glupima i bez ikakva smisla. No
ipak sam ih gledala — nije bilo ništa drugo što bih mogla raditi.
Bilo je rano poslijepodne, ležala sam u krevetu i buljila ravno
pred sebe, osjećajući se jadno. Razmišljala sam hoću li uključiti
televizor i gledati popodnevne emisije, kad sam primijetila
da mi se pred očima pojavljujuju neke forme. Isprva im nisam
pridavala mnogo pažnje; osjećala sam se umorno i pospano. Ali
ti oblici nisu nestali, nego su postali jasniji i poprimili konkretna
ljudska obilježje, samo su hodali pokraj mene i ignorirali me. Kad
sam shvatila koliko su postali stvarni, počela sam ih se bojati.
Isprva, činilo se kao da mnogi stižu iz — sad nagađam —
možda devetnaestog stoljeća; neki su izgledali kao viktorijanska
gospoda s polucilindrima, a žene su imale duge suknje, a neke i
šeširiće na glavi.
To je bilo tako neobično iskustvo; figure koje sam vidjela
pred sobom bile su zastrašujuće i sad sam se zaista bojala, no
ipak su bile fascinantne, bilo je nečega izuzetno zanimljivoga u
njima. Izgledalo je kao da mi je dopušteno proviriti u taj drugi
svijet, koji se istovremeno činio stvarnim i nestvarnim. Bile su tako
jasne, svaki detalj bio je definiran, a ipak mi je racionalni um
govorio da mi se to ne može događati — sigurno to zamišljam,
a možda i haluciniram. Nastavilo se tako nekoliko dana, a ja to
nikome nisam spominjala. S jedne strane me zainteresiralo što
vidim sva ta čudna bića pred sobom, ali ta je znatiželja uvelike
bila prožeta strahom i još uvijek nisam imala pojma odakle dolaze.
Nisam znala umišljam li sve to ili ne. Ali, čudno je, osjetila
sam lagano olakšanje samo zato što mi se ponovo nešto događa
u životu, nakon što sam toliko dugo samo ležala u krevetu i gledala
televiziju. Sve se to promijenilo trećeg dana promatranja tih
likova.
Dok sam ležala u krevetu i gledala kako razni ljudski likovi
dolaze i odlaze, dogodilo se nešto što me je posve šokiralo. Jedan
od likova — muškarac u dugačku crnu kaputu, s polucilindrom
— zastao je, pogledao ravno u mene i obratio mi se!
20
»Ne misliš ležati tu ostatak života, zar ne?« upitao me.
Užasnula sam se. Dok su svi ti muškarci i žene prolazili pokraj
mene i išli za nekim svojim poslom, osjećala sam se relativno sigurno,
iako preplašeno. Ali sad mi se ovaj čovjek obratio. Gubim
li pamet? Nisam znala. Bila sam svjesna da sam jako bolesna i
umorna, ali istovremeno sam bila svjesna da su ti likovi koji mi
se prikazuju vrlo stvarni. Zbog toga sam se osjećala malo bolje.
Čini mi se da sam bila svjesna stvarnosti no postojala je i ta druga
dimenzija, ova vrlo stvarna bića koja su razgovarala sa mnom.
Uzvratila sam muškarcu izravno ga pogledavši. Ukočila sam se
od straha. Pogledao me i napravio malu gestu, kao da ga nešto
iritira, kao da se ljuti na mene, i onda je otišao.
Sljedeći se dan to ponovilo. Drugi muškarac, ovaj put sa
sijedom bradom i odjeven u nešto što je sličilo na odjeću seljaka,
zastao je i rekao: »Zar je stvarno tako loše?« Onda se nasmiješio
i pošao dalje. Bila sam uplašena i morala sam nekome to ispričati.
Kad se sad osvrnem na to iskustvo, znam da su ti likovi koje
sam viđala u svojoj spavaćoj sobi zapravo bili moj prvi pogled u
spiritualnu sferu koja postoji u podsvijesti svakoga čovjeka. Kako
su godine prolazile, intimno sam upoznala i shvatila tu sferu, a
također sam naučila kako surađivati s njom na pozitivan način.
Ta sfera sadrži mnoge različite pojave i mnogi su obični ljudi
provirili unutra, ali ne razumiju što im se događa. Primjerice, vrlo
se često događa da ljudi koji su izgubili dragu osobu zapravo
još neko vrijeme osjećaju prisutnost te osobe u svojoj blizini, a taj
intenzivan osjećaj ili prisutnost potječu iz te sfere o kojoj govorim.
Doista, mnogo je češće nego što se općenito priznaje da ljudi
vide stvarnu pojavu nekoga tko je netom umro, naročito ako
su zaista voljeli tog rođaka ili prijatelja. Naravno, većina ljudi će
takvu pojavu nazvati duhom ili prikazom, ali pojava dolazi iz iste
spiritualne sfere kao i likovi koje sam viđala u svojoj spavaćoj sobi,
iako to u ono vrijeme nisam znala. Kad ljudi ugledaju pojavu
njima bliske osobe koja je umrla, to može biti vrlo zastrašujuće, a
tako je bilo i meni u onim mračnim danima moje bolesti, kad su
mi se ti nepoznati likovi počeli prikazivati u sobi.
21
Znala sam da Fran ne zna što bi mislio o mojoj priči kad
sam mu pokušala objasniti što se događa. Mislim da je bio prilično
siguran da haluciniram i to mu je samo još povećalo zabrinutost.
Često bi se vratio kući s posla i uzviknuo: »Za ime Božje,
što se događa? Kuća je osvijetljena kao božićno drvce?« Imala
sam upaljena sva svjetla u kući jer sam se jako bojala onoga što
se događalo oko mene i nisam znala odakle ni kad će se pojaviti
drugo biće.
Sigurno sam viđala cijeli niz različitih likova gotovo cijeli
tjedan, kad je moj liječnik predložio da bih se trebala priključiti
grupi potpore koja se sastaje svaki tjedan u bolnici. Nisam mu
ništa rekla o prikazama, on je samo mislio da bi za mene bilo
dobro da se priključim toj grupi i razgovaram s drugim ljudima
o svojoj bolesti. Isprva nisam željela ići jer sam znala da će to biti
još jedna dodatna obveza za Frana, koji će me morati voziti na
sastanke i natrag, pomoći mi da uđem i izađem iz bolnice. Ali
Fran je rekao da mu to neće biti teško i da bih trebala ići.
Prvi sastanak je bio u četvrtak navečer pa sam se našla u
dnevnoj sobi bolnice s još desetak drugih ljudi, od kojih su samo
dvoje patili od ME-a, dok su ostali imali neke druge probleme.
Dok sam tamo sjedila, došao je psiholog, predstavio se kao voditelj
grupe, a onda zamolio prisutne da se predstave i kažu što
ih muči. Sjedili smo u krugu, a meni je za oko zapela mlada djevojka
koja mi je sjedila nasuprot. Pogledala sam je i nasmiješila
joj se, a kad sam to učinila, u mislima su mi se pojavile riječi
»otac joj je alkoholičar«. Iznenadila sam se. Nisam imala pojma
odakle su se pojavile te riječi; činilo se kao da mi se obratio neki
glas. U tom trenutku djevojka se počela predstavljati. Nakon što
je rekla kako se zove i malo opisala svoju bolest, rekla je: »Jedna
stvar koja me zaista brine u ovom trenutku je gdje ću živjeti kad
izađem iz bolnice. Majka mi je mrtva, a otac mi je alkoholičar.«
Ostala sam zaprepaštena. Nisam mogla vjerovati da je to izgovorila.
Onda je na mene došao red da se predstavim i objasnim što
nije u redu sa mnom. Ali jedva sam izgovorila svoje ime koliko
sam bila šokirana onim što se dogodilo.
22
Zatim se dogodilo nešto drugo što nisam mogla objasniti.
Dok sam gledala grupu, primijetila sam kako se oko svake osobe
počinje stvarati neka boja. Nisam znala odakle te boje dolaze.
Neke su bile tamnosive i smeđe i činilo se da su prilijepljene ljudima
za glavu i oko ramena, dok su druge bile jarkocrvene, plave
i zlatne i izgledalo je kao da iskre iz tijela pojedinaca. Sjedila sam
u skupini otupjela od straha. Misli su mi se kovitlale. »Zaboga,
što mi se događa?« pitala sam se. Željela sam plakati.
Kad sam opet bila u autu s Franom, briznula sam u plač.
Fran me pitao što se dogodilo, ali mogla sam jedino odmahivati
glavom i reći da se više ne želim vraćati u tu grupu. Dao je sve
od sebe da me umiri i nije više ništa pitao o onome što se dogodilo.
Mislim da je osjećao da je to što sam govorila o svojoj
bolesti i slušala druge kako čine isto, bilo previše za mene.
Nakon događaja s grupom potpore, kod kuće sam zaista
bila potpuno prestrašena. Počela sam u kući viđati iste boje koje
sam vidjela oko ljudi u grupi; bez ikakva bi se razloga samo pojavile
ispred mene. Također nisam znala kad će se opet pojaviti
koji od tajanstvenih likova. Što god značilo to iskustvo kroz koje
sam prolazila, postajalo je sve intenzivnije i apsolutno užasavajuće.
Osjećala sam kako polako gubim kontrolu nad sobom. Onda
mi se dogodilo nešto potpuno drugačije i predivno.
Cijeli život pamtit ću taj dan. Bio je 11. ožujka 2001. Ležala
sam u krevetu, posebno iscrpljena i umorna, kad sam postala
svjesna neke svijetle, svijetloplave energije, koja se počela oblikovati
pred mojim krevetom. Isprva je bila poput maglice, a onda
je postala gušća i začula sam glas kako kaže: »Ne boj se, ovdje
sam da ti pomognem.«
I zaista, nisam se bojala. Odjedanput sam se osjećala opušteno,
kao da sam znala da sam u društvu nekoga tko zaista mari
za mene.
»Tko si ti?« upitala sam.
»Anđeo«, bio je odgovor. »Anđelka iscjeljenja i pomoći
ću ti da ozdraviš.«
23
Jedino što mi je palo na pamet da kažem, bilo je: »Ne izgledaš
kao anđeo, nemaš krila.« Istog trenutka kad sam izgovorila
te riječi, osjetila sam se budalasto. Ali glas je odvratio: »Možda
nemam, ali ovdje sam da ti pomognem. Neće biti lako, ali ako
možeš slušati i vjerovati u mene, ozdravit ćeš.«
Nakon tih riječi prekrasna svijetloplava energija izblijedjela
je, a ja sam ostala sama u sobi. Razmišljala sam o onome što se
upravo dogodilo i jedino što sam željela je da se anđeo vrati. U
onom kratkom vremenu dok je bila prisutna osjetila sam totalno
opuštanje i da se netko brine za mene, i željela sam opet iskusiti
taj osjećaj.
Anđelica je rekla da ću se oporaviti od ove bolesti. Zar to
ne bi bilo prekrasno? Pokušala sam uspravnije sjesti u krevetu,
ali to je za mene bio velik napor. Prije ovoga jedino liječenje u
koje sam vjerovala bilo je ono koje je nudila medicinska profesija.
Sjećam se da sam na televiziji gledala emisiju o nekom
prirodnom iscjelitelju, koji je liječio polaganjem ruku na tijelo
bolesnika prenoseći mu svoju energiju, ali mislila sam da je lud
i neiskren.
Odlučila sam da nikome neću reći za posjet anđela. Znala
sam da se Fran samo još više brinuo kad sam mu rekla da vidim
likove raznih ljudi u svojoj sobi, i zato sam odlučila šutjeti. A i
nekako sam osjećala da ne bih nikome trebala govoriti o tome.
Osjećala sam da mi u tom trenutku treba samo pomoć tog anđela
i željela sam da se ona opet pojavi.
Ali prošlo je dosta vremena prije nego što mi se opet javila.
Možda je prošlo i tjedan dana kad sam podigla pogled s kreveta
i ugledala onu istu svijetloplavu energiju kako se oblikuje preda
mnom.
»Gdje si bila?« odmah sam upitala. »Mislim da si rekla da
ćeš mi pomoći.« Nikad neću, dokle god živim, zaboraviti sljedeće
što se dogodilo. Dok sam gledala u masu energije, počela je
mijenjati oblik od vrha prema dolje i u jednom se trenutku preda
mnom pojavila i gledala me savršena anđelica, visoka oko metar i
osamdeset, s najljepšim krilima koje sam ikad vidjela.
24
Bila sam očarana — skamenjena — i nisam mogla učiniti
ništa drugo nego zuriti. Naposljetku sam rekla: »Mislila sam da
nemaš krila.« Opet sam se osjetila budalasto, ali to je bilo jedino
čega sam se sjetila. Anđelka je imala najljepše lice koje sam ikad
vidjela; bilo je prozirno, a istovremeno je imalo blistavu supstancu.
Stajala je u podnožju mojeg kreveta i zračila najprofinjeniju energiju
po cijeloj sobi. Onda je rekla: »Možda će ti više pomoći ako
me vidiš ovakvu.« Lice se nasmiješilo, a smiješak je prošao kroz
mene, u moju dušu. Osjećala sam ekstazu. Tada je progovorila.
»Znam da ti je energija na niskoj razini, ali moramo te
navesti da opet počneš raditi neke stvari.« Samo sam kimnula
glavom i nastavila zuriti u nju. Onda mi je počela govoriti kako
moram prestati jesti određenu vrstu hrane, uključujući i bijeli
kruh, jer od kvasca moj organizam poludi. Također mi je rekla
da želi da svakodnevno jedem određenu vrstu meda, za koju
nikad dotad nisam čula. Zatim je spomenula južno voće koje
moram jesti, uključujući kivi, koji nikad prije nisam jela samo
zato što mi se nije sviđao izgled tog voća. Rekla mi je da moram
svakodnevno jesti suhe grožđice jer su jako dobre za krv, a meni
je nedostajalo poprilično željeza. Također je rekla da moram
utrostručiti dnevni unos svježe vode, iako sam je u to doba pila
poprilično. Gledala me i smiješila se.
»Ima mnogo toga čime se moraš baviti«, rekla je. »Ovo je
početak tvojeg oporavka i moraš biti snažna za ono što je pred
tobom. Vratit ću se.« S tim je riječima nestala. Ali nije nestala
i njezina energija; i dalje je ispunjavala sobu, a ja sam osjećala
toplinu i sigurnost, osjećaj koji dugo nisam osjetila u umu ni u
tijelu.
Kad sam ostala sama, počela sam razmišljati o onome što
mi je anđelica upravo rekla. Potpuno sam joj vjerovala; pa kako
ne bih? Ona je bila biće stvoreno iz ljubavi. To sam instinktivno
znala. Htjela sam odmah početi primjenjivati njezine savjete, ali
bila mi je potrebna Franova pomoć da ih provedem.
Bilo je zabavno promatrati Frana dok sam mu pričala o svojim
novim zahtjevima. Prvo sam morala prestati jesti tost, koji
25
mi je donio sljedećeg jutra, jer je bio od bijelog brašna. Zamolila
sam ga da mi u tosteru ispeče kruh od cjelovitih žitarica.
»Nemamo crni kruh od cjelovitih žitarica, jer ga ne voliš«,
odgovorio je.
Objasnila sam mu da me iznenada obuzela želja da ga kušam,
a poželjela sam i da ode kupiti neko voće, uključujući kivi.
Zbunjeno me gledao.
»To je puno voća; nikad nisi bila veliki ljubitelj voća«, rekao
je. »I nikad te nisam vidio da jedeš grožđice, nikad.«
Zamolila sam ga da svrati u trgovinu zdrave hrane u lokalnom
trgovačkom centru i da nabavi poseban med, koji mi je
anđeo rekao da počnem koristiti.
»Med?« upita on. »Nikad nisi spomenula da voliš bistar
med. Zar ga voliš?«
»Nisam sigurna, ali zaista ga želim probati«, rekoh slabašnim
glasom.
Fran se vratio iz trgovine sa svim namirnicama koje sam
tražila i počela sam sa svojim novim režimom prehrane. Anđeo
mi je dao mnogo uputa, a među njima i da iz jelovnika izbacim
krumpir i crveno meso. Zapravo, nije se bilo jako teško držati tih
uputa, jer sam već mjesecima živjela samo na juhi i Fran je bio
sretan kad je vidio da sam počela više jesti, iako se radilo samo
o voću i medu.
Prošao je još jedan tjedan prije nego što mi se anđelica opet
javila. Ovog puta bilo je kasno navečer i soba je bila u mraku
kad se pojavila. Činilo se kao da može prilagoditi svoju energiju;
ovom prilikom, iako je bila iste svijetloplave boje, nije sjala
jarkim sjajem kao prije, energija joj je bila blaža, iako i dalje vrlo
lijepa i topla.
Nasmiješila mi se kad me je pogledala.
»Dobro napreduješ, znamo da ti to još ne osjećaš, ali počela
si ozdravljivati«, rekla je tiho. »Sad želim da postaneš svjesna
nekih dijelova vlastitoga tijela.«
26
Onda je pomaknula krilo prema mojem čelu, grlu i niže
prema trbuhu. To je bio tako neobičan osjećaj; svako mjesto koje
je pokazala kao da je oživjelo energijom, koja je počela navirati
oko mojega tijela iz svake točke koju je anđelica pokazala.
Zatim je rekla: »To su tvoja energetska središta; ljudi ih
svakako nazivaju, ali nama to nije važno, ti ih samo budi svjesna
i usmjeri svoju pozornost prema njima što češće možeš. Odatle
ćemo te ozdravljivati.« Onda me zamolila da učinim nešto što
me stvarno iznenadilo.
»U prizemlju imaš neko kamenje koje si davno donijela s
plaže«, rekla je. Znala sam na koje kamenje misli. Fran, djeca i
ja smo ga skupili kad smo bili na praznicima u Connemari prije
nekoliko godina, a ja sam tri kamena stavila u dnevnu sobu jer
su mi se sviđala.
»Želim da staviš ta tri kamena u vodu koja je proključala s
malo morske soli. Ostavi ih tako preko noći, a ujutro neka ti ih
Fran donese u sobu«, rekla je anđelica.
Rekavši to, njezina je energija počela blijedjeti i napustila je
prostoriju. Opet sam ostala sama da razmišljam o onome što je
tražila od mene. Bilo je nečega u njezinoj energiji dok je bila sa
mnom u sobi zbog čega mi je bilo vrlo lako pristati na sve što je
govorila i vrlo lako vjerovati svemu što je rekla. Međutim, kad bi
me ostavila, počela bih razmišljati o njezinim zahtjevima. Činili
su se tako čudnima da sam počela sumnjati. Kamenje koje je spomenula
već je godinama ležalo na polici iznad kamina i kako bi
mi, zaboga, ono moglo pomoći? Kako će Fran primiti te zahtjeve?
Nisam znala, ali znala sam da ću učiniti ono što je anđelica
tražila bez obzira na svoje sumnje. U to sam vrijeme osjećala da
je taj anđeo sve što imam; životna nit koja me vraća u normalno
zdravlje.
Sljedeći dan rekla sam Franu što želim da učini s kamenjem.
Pogledao me i počeo se smijati.
»Sto želiš da učinim?« upitao je. Ponovila sam svoj zahtjev.
»Ali zašto?« upita on.
27
»Jednostavno mi se sviđa to kamenje, želim ga ovdje gore
u sobi i hoću da bude čisto«, rekoh. Vidjela sam da je Fran
sumnjičav, ali također je vidio da me to kamenje zainteresiralo, a
to je bilo nešto što je nažalost nedostajalo mojoj osobnosti dugo
vremena, pa je pristao na sve što sam tražila. Međutim, dok je
izlazio iz sobe, odjedanput mi se učinilo da možda neće učiniti
točno onako kako sam mu rekla. Možda će mi samo donijeti
kamenje, a da ne prođe kroz cijeli postupak koji je anđelica opisala.
»Fran, upamti, stavi kamenje da proključa u vodi s morskom
solju i ostavi da stoji preko noći«, rekla sam sa smiješkom. Samo
je kimnuo glavom, nasmiješio se i izašao.
Kamenje je ležalo na mojem toaletnom stoliću. Jedan je
bio duguljast i gladak, drugi više poput škriljevca, a treći je imao
oblik velike sive loptice za tenis. Ležali su tu cijeli dan nakon
što ih je Fran ujutro donio u moju sobu, i nakon što je postupio
prema uputama anđelice. Ona se opet pojavila kasno navečer,
energija joj je bila slična kao i prošli put, prilično prigušena, ali
topla i zračila je ljubav. Pogledala je kamenje i nasmiješila se.
»Prekrasno je, zar ne?« upitala je. Kimnula sam glavom.
»Da, lijepo je, dolazi iz Atlantskog oceana.« Ono što se
sljedeće dogodilo, ostavilo me je bez daha. Anđelica se primaknula
toaletnom stoliću gdje je bilo kamenje, raširila je krila oko
cijelog toaletnog stolića tako da su i stol i kamenje na njemu bili
potpuno zakriljeni krilima. Njezina je energija postala intenzivno
sjajna te je toaletni stolić počeo treperiti sjajem kao da ga je
preplavio val vrućine. Kamenje je postalo gotovo prozirno, kao
da mu se i sam sastav promijenio, a ja sam znala da ono upija tu
predivnu, ozdravljujuću svjetlost. Činilo mi se da anđelica dugo
stoji nad kamenjem, iako je prošla možda tek minuta. Onda je
progovorila.
»Želim da položiš to kamenje na tri energetske točke koje
sam ti ranije pokazala. Samo ostavi kamenje da leži na tvojemu
tijelu na tim mjestima i čini to najmanje četiri puta svakog
dana.« Rekavši to, podignula je krila s toaletnog stolića, a dok
28
se kretala, veličanstvena zlatna energija preplavila je cijelu sobu.
Pogledala me, i tiho rekla: » Da se izliječiš, potrebno je ono što
vi nazivate vremenom. Uskoro ćeš vidjeti što sam htjela reći, a
onda ćemo razgovarati o onome što slijedi.« Onda se njezina
energija ugasila i nestala je. Opet sam ostala sama u sobi, ali ovaj
sam put imala svoje kamenje. Teško je opisati kako sam se osjećala.
Nakon što sam vidjela što je anđelica napravila s kamenjem,
znala sam da će ono odigrati važnu ulogu u mojem ozdravljenju
i osjetila sam da sad kad imam to kamenje uza se, imam također
i jedan dio anđela. Iznenada, nakon što sam bila bolesna i jadna
toliko dugo, život se ponovo činio vrijednim. Bila sam na putu
ozdravljenja i bila sam ushićena.
Ali imala sam još jedan problem: za mene je i ustajanje iz
kreveta bilo veliko iskušenje i još mi je trebala Franova pomoć
da postavim kamenje na energetske točke, kako mi je savjetovala
anđelica. Još uvijek sam bila nervozna i nisam Franu rekla za anđelicu.
Bojala sam se za njega — mislila sam da će se zaista zabrinuti
zbog mene i nisam znala što bi mogao učiniti. Ali također
sam odlučila da ću, čim se budem osjećala bolje i kad bude očito
da se oporavljam, ispričati Franu sve o anđelici.
Čudesno je bilo to što sam znala da ću ozdraviti. Od tog
sam trenutka znala da ću se oporaviti; nisam nimalo sumnjala i
to je bilo veliko saznanje.
Sljedeći dan kad se Fran pojavio s mojim doručkom, rekla
sam mu da moram s njim razgovarati. Pitala sam ga što misli o
kamenju koje je ležalo na mojem toaletnom stoliću.
»Što mislim o kamenju?« upitao je on, malo se mršteći.
»Da. Meni se jako sviđa. Sviđa li se tebi?«
»Uvijek mi se sviđalo, još odonda otkad smo ga pokupili«,
rekao je. »Zašto pitaš?«
»Zato što mi je potrebno da mi vjeruješ, Fran«, rekla sam.
»Da ti vjerujem? Znaš da ti vjerujem«, odvratio je.
»Znam, ali moraš učiniti nešto za mene, a da ne postavljaš
pitanja, a ja obećavam da ću ti sve objasniti kad dođe trenutak
29
za to«, rekla sam. Onda sam mu objasnila što želim da učini s
kamenjem i na moje iznenađenje, pristao je.
»Ne znam što ima u tom kamenju«, reče on, »ali ono ti
je udahnulo malo života, nešto što već dugo nisam vidio, pa ću
učiniti što tražiš.«
I tako smo počeli. Fran bi mi postavio kamenje na energetske
točke odmah rano ujutro, zatim oko podneva, kasno poslijepodne
i navečer prije spavanja. Ostavio bi ga na mojem tijelu oko
pola sata. Prva tri dana nisam primijetila nikakvu promjenu, a
drugog dana sam se čak osjećala loše. Ali četvrti dan, nakon podnevnog
stavljanja, počela sam osjećati žmarce. Prvo su se pojavili
u području trbuha gdje je ležao jedan kamen, a odmah zatim
postala sam svjesna protoka energije kroz sve točke gdje je bilo
postavljeno kamenje. Obradovala sam se, ali to nije potrajalo i
drugih dana ne bih apsolutno ništa osjećala.
Onda mi se anđelica opet prikazala. Prošlo je oko dva tjedna
od posljednjeg susreta i bila sam ushićena kad sam podignula
pogled i ugledala tu prekrasnu svijetloplavu energiju.
»Prilično si dobro radila«, rekla je. »Svi smo vrlo zadovoljni
s tobom, ali sad je potrebno da kreneš korak dalje. Želim da
ustaneš iz kreveta i počneš hodati.«
Dok je izgovarala te riječi, imala sam snažnu želju da briznem
u plač. Prošlo je toliko mnogo vremena otkad sam hodala
bez Franove pomoći, i osjetila sam da je sve to previše za mene.
Bojala sam se i mislila da neću uspjeti. »Male korake, to je sve
što tražimo, sve do ulaznih vratašaca na ogradi pred kućom, znamo
da to možeš učiniti«, smiješila se anđelica.
Vratašca na ogradi o kojima je govorila bila su udaljena oko
devet metara od ulaznih vrata kuće, ali mogla su biti i pedeset
kilometara, jer ja jedva da sam jedanput sišla u prizemlje u posljednja
četiri mjeseca, a i tada uz Franovu pomoć. Počela sam
plakati; ovaj put sam ridala i bila užasnuta.
»Znamo da ti to možeš«, rekla je anđelica i nestala.
Sljedeći sam dan rekla Franu: »Želim da mi pomogneš sići
30
u prizemlje, nosi me ako moraš, ali pokušat ću hodati do vratašaca
na ogradi.« Iznenadilo me kad je samo rekao: »Dobro.
Učinimo to.«
Pokazalo se da me Fran nije morao nositi, ali morala sam se
pridržavati za njega i pustiti da me takoreći vuče. Kad smo stigli
do ulaznih kućnih vrata, rekao je: »Jesi li sigurna da želiš izići
van sve do ograde?« Potvrdno sam kimnula, ali drhtala sam jer
mi se to činilo kao vrlo dug put. Ali uspjeli smo doći do ograde
i natrag. Preplavili su me osjećaji; nisam mogla vjerovati da sam
uspjela to učiniti. Ali to me je i koštalo, jer kad sam se vratila
u kuću, rekla sam: »Nema šanse da se uspnem tim stubama na
kat. Osjećam se kao da me netko izmlatio, noćas ću spavati na
trosjedu.«
I tako sam učinila, ne samo te noći već i sljedeći tjedan, jer
smo Fran i ja šetali od ulaznih vrata do ograde sve češće. Dan
kad sam sama prešla udaljenost do ograde i natrag, bio je sretan
dan. Zagrlila sam Frana i nismo se mogli prestati smijati, jer nam
je taj moj uspjeh bio jako važan. Već je bio kraj svibnja 2001.,
prošlo je gotovo osamnaest mjeseci otkad mi je dijagnosticiran
ME.
Nije prošlo dugo a ja sam sama, potpuno sama, hodala do
ruba našeg imanja, možda kakvih 100-tinjak metara, tamo i natrag
do kuće. I tako se nastavilo, male su udaljenosti postupno
postajale većima, sve dok nisam sama mogla prošetati našim imanjem,
do mjesta gdje se zemljište dodirivalo s glavnom cestom,
a to je udaljenost od kakvih četiristo metara. Kad su prošla dva
mjeseca takvog postupnog oporavka, odlučila sam da je došao
trenutak da Franu ispričam o anđelu. Vidio je da napredujem i
čak i prije nego što sam mu sve ispričala, osjećala sam da zna
kako mi nešto pomaže da ostvarim tako veliki preokret.
»Moram ti nešto reći«, rekoh mu jedne večeri dok smo
sjedili u dnevnoj sobi. »Sjećaš se kad sam ti prije nekog vremena
spomenula sve one likove koji mi se pojavljuju u sobi?« upitala
sam.
»Da«, reče on.
31
»To je bila istina, zaista su mi se pojavljivali, a nakon toga
došao mi je jedan anđeo i rekao mi da ću ozdraviti. Zato sam
tražila od tebe da mi kupuješ voće i med, i zato sam htjela ono
kamenje i da mi ga stavljaš na energetske točke.« Izgledao je začuđeno.
»Pa... prekrasno je što ti se vraća energija i da se ponovo
osjećaš dobro, zaista je prekrasno!«, rekao je. Vidjela sam i osjetila
da želi sve razumjeti, ali to mu je bilo malo preteško. Idući
dan Fran je otišao na posao, a ja sam bila sama u sobi kad se
anđelica pojavila.
»Tako si dobro napredovala da smo svi zadovoljni s tobom
«, rekla je.
»Da, ali moj muž misli da sam potpuno skrenula s uma«,
odgovorila sam.
»Frana prepusti nama; dat ćemo mu znak«, nasmiješila mi
se anđelica. Pogledala sam je; veličanstveno je zračila, cijela je soba
bila ispunjena osjećajem lakoće i dubokim mirom.
»Zašto uvijek kažeš mi ili nama, u množini?« upitala sam
je.
»Zato što imaš posla s anđeoskim kraljevstvom i ima nas
mnogo«, bio je njezin odgovor.
7 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:39 pm
Margita
Administrator
Vrlo poseban dar
Kakva je to bila radost što sam ponovo na nogama i opet mo-
. gu raditi normalne stvari sa svojom obitelji. Jednostavne
stvari poput odlaska u šetnju, ili samo sjediti i gledati neki
program na televiziji s Franom i dječacima — sve mi je to sad
bilo novo, kao da to nikad prije nisam činila. Zaista sam mogla
cijeniti te stvari i shvatila sam da su jednostavne stvari u životu
zaista dobre.
Ono što je također bilo vrlo dobro bila je činjenica da je
moja iscjeljujuća anđelica, koja je imala tako golemu ulogu u mojem
ozdravljenju, još uvijek često bila sa mnom. Možda sam bila
nemarna, ali dotad mi nije palo na pamet da je pitam kako se
zove. Nisam čak ni znala imaju li anđeli imena kao i ljudi. Zato
sam je pitala. Na moje iznenađenje odgovorila je jednostavno:
»Ime mi je Anne.«
Bila sam ushićena — moja anđelica je imala ime, Anne. Sad
sam je mogla zvati anđelica Anne. Ne znam zašto sam bila tako
sretna kad sam čula njezino ime; možda zato što mi se činilo da
ću je lakše prizvati budem li znala njezino ime te tako ostati u
kontaktu s njom, a to je bilo ono što sam željela više od svega.
Anđelica Anne mi se sad pojavljivala nekoliko puta tjedno i jed-
33
nog dana, dok sam sjedila na trosjedu u dnevnoj sobi, stvorila
se preda mnom i rekla: »Došao je trenutak da naučiš jedan vrlo
važan dio svojeg rada s nama. Želimo te naučiti da kanaliziraš.«
Upitala sam je što joj to znači. Odgovorila je: »Sad me čuješ
i vidiš zato što se mi dovedemo k tebi, ali moraš naučiti kako
prizvati anđeosko kraljevstvo i svijet duhova kadgod poželiš. To
je poznato kao sposobnost kanaliziranja.«
Bila sam vrlo iznenađena, ali također i uzbuđena tim vijestima.
Pomisao da ću zaista moći pozvati anđela k sebi, kad god
mi bude potreban, bila je izvanredna, ali to je bila istovremeno i
ponizna misao. Počele su me mučiti sumnje.
»Ne znam zaslužujem li zaista takvu vrstu sposobnosti«, rekla
sam oklijevajući. Anđelka Anne se nasmiješila i nježno rekla:
»Prepusti nama da odlučimo zaslužuješ li to ili ne.« A onda mi
je rekla da učinim nešto neobično.
»U kuhinji imaš telefonski imenik Žute stranice; želim da
ga otvoriš na bilo kojoj stranici.« Otišla sam u kuhinju, uzela
sam Žute stranice i vratila se u dnevnu sobu. Sjela sam i nasumce
otvorila knjigu negdje na polovici. Pogled mi je pao na oglas u
kojem se reklamira udruga komplementarne medicine u južnom
Dublinu. Odmah sam znala da je ono što mi je anđelica Anne
rekla o kanaliziranju bilo relevantno za tu udrugu, iako apsolutno
nisam imala pojma što se tamo događa.
Primijetila sam da oglas spominje neke tečajeve. Pretpostavljam
da biste ih mogli nazvati new-age tečajevima, koji su se
redovito održavali u tom Centru. Onda je anđelica Anne opet
progovorila.
»Želimo da odeš tamo na jedan tečaj. Vrlo je važno da to
učiniš.« Odmah su me preplavile sumnje. Bila sam samo obična
kućanica, koja se još uvijek oporavljala od ozbiljne bolesti a sad
se od mene traži da pohađam tečaj koji me uopće nije zanimao i
o kojem nisam znala apsolutno ništa.
»Ali ne mogu se samo tamo pojaviti«, rekla sam. »Nikoga
tamo ne poznajem. Ne znam ništa ni o jednom od tih tečajeva,
34
a mjesto je k tome kilometrima daleko, na južnoj strani grada.«
Zacijelo sam zvučala prilično očajno jer se anđelica Anne nasmiješila
i rekla: »Upamti, vjera je ta koja te podigla na noge i zbog
koje hodaš, pa imaj sad još malo vjere u ono što se od tebe traži
i sve će biti dobro.«
I tako sam uzela telefon i nazvala broj Centra. Javio se ženski
glas. Nije zvučala kao Irkinja, ali bila je vrlo ljubazna i rekla
da su ostala još samo dva mjesta za tečaj koji se bavi ljudskom
aurom. Predbilježila sam se, iako sam imala tek nejasnu ideju o
tome što je zapravo ljudska aura.
Tečajevi su bili kratki, samo dva popodneva svakog vikenda,
a onaj za koji sam se predbilježila počinjao je sljedeće subote.
Fran me u subotu odvezao u južni dio grada. Pogledala sam
zgradu prije nego što sam ušla — bila je prilično stara, od crvene
cigle, i imala sam dojam da je u njoj smješteno nekoliko poslovnih
tvrtki. Kad sam ušla, primijetila sam oglasnu ploču koja je
oglašavala razne aktivnosti koje su se tamo odvijale. Ploča me
uputila na drugi kat gdje je bio smješten Centar. Za pisaćim stolom
sjedila je djevojka, koja me odvela u veliku prostoriju bijelo
okrečenih zidova. Tamo su se nalazile stolice poslagane u redove,
a na podu je bilo nekoliko velikih jastuka za sjedenje. Sramežljivo
sam ušla. Tamo se već nalazilo desetak ljudi, a ja naravno, nisam
nikoga poznavala i osjećala sam se prilično nesigurno. »Zaboga,
što ja radim ovdje?« pitala sam se. Ovi su ljudi očito znali zašto
su ovdje i vjerojatno su već prije bili na nekom sličnom tečaju.
Bojala sam se da sam ušla u skupinu koja donekle živi alternativnim
načinom života, među ljude koji su zainteresirani za stvari
kao što je joga, prirodno liječenje i druge stvari o kojima ništa
nisam znala.
Moj život prije bolesti bio je vrlo sretan, iako sam uglavnom
bila obuzeta odgojem djece, što je značilo da sam ih ujutro
vozila u školu i poslijepodne išla po njih, navečer im pomagala
oko domaće zadaće, odlazila na njihove nogometne utakmice ili
ih vikendima vodila na bazen. Bila sam sretna, ali kad sad na to
pomislim, možda sam imala premalo samopouzdanja i skrasila
35
sam se u prilično dosadnoj rutini a da toga nisam bila ni svjesna.
Međutim, bila sam vrlo svjesna koliko sam se nesigurno osjećala
dok sam stajala u onoj prostoriji okružena s toliko mnogo nepoznatih,
ljudi.
Primijetila sam jednu djevojku kratke plave kose; bila je
mnogo mlađa od mene.
»Zdravo, ja sam Jean«, predstavila se. Ispružila sam ruku i
nasmiješila se.
»Ja sam Penny«, rekla sam i odmah sam se osjetila bolje;
barem sam razgovarala s nekim. Jean mi je onda nastavila pričati
kako je vrlo zainteresirana za jogu i kako se nada da će jednoga
dana postati instruktorica. Također ju je vrlo zanimala ljudska
aura i ovo nije bio prvi put da pohađa tečaj na tu temu. To me
je samo uvjerilo da je prostorija puna ljudi koji su točno znali
zašto su tamo i što time žele postići. Osjećala sam se još više izgubljenom
i kao osoba koja tu ne pripada.
Naposljetku, u sobu je ušla lijepa žena, po mojoj procjeni
imala je oko pedeset pet godina. Nije bila Irkinja, ali nisam mogla
reći odakle dolazi; imala je lijepu tamnu put i činilo mi se da
je možda Meksikanka ili Brazilka. Pozdravila je skupinu i rekla
nam da se zove Emmy-Lou te da će voditi tečaj o ljudskoj auri.
Iza nje je bio stalak s papirnatim blokom, i činilo se da je na
nekoliko stranica nacrtan obris ljudskog tijela; oko svakog obrisa
bile su jarke boje različitog intenziteta. Emmy-Lou je počela
objašnjavati kako je aura energetsko polje koje zapravo izbija iz
tijela te da neki ljudi zaista mogu vidjeti tuđe aure. Nastavila je s
predavanjem još dvadesetak minuta i činilo mi se zanimljivo, ali
malo izvan dosega mojeg razumijevanja. Onda je rekla da ćemo
napraviti jednu vježbu kako bismo vidjeli možemo li odrediti gdje
su zapravo naše aure. Podijelila nas je u parove, ali kako je broj
polaznika bio neparan ona je u toj vježbi bila moja partnerica.
Prvo što smo morali učiniti bilo je da sjednemo jedno nasuprot
drugome i pokušamo se usredotočiti na partnerovu auru.
Počela sam se koncentrirati na područje oko Emmy-Louine gla-
36
ve, ali dogodilo se nešto zbog čega sam zamalo skočila sa stolca.
Dok sam je gledala, iza nje se, niotkuda, pojavio golemi američki
Indijanac. Nije izgledao kao oni Indijanci koje viđate u vestern
filmovima na televiziji; imao je tamnosmeđu put, vranu crnu kosu
i bio je odjeven u tradicionalnu indijansku odjeću, sašivenu
od kože. Ali također je na sebi imao nešto što je izgledalo poput
moderne odjeće. Sigurno je bio viši od metar i osamdeset centimetara
i bio je vrlo impresivan. Zagledao se u Emmy-Lou — bio
je to ponosan pogled pun ljubavi, kao da je zaista zainteresiran
za nju i vrlo zadovoljan njome.
Emmy-Lou se opet obratila skupini, a prikaz Indijanca iza
nje je izblijedio. Nisam znala što da učinim. Iznenadila sam se jer
to se dogodilo tako nenadano i naglo. Emmy-Lou je zatim dala
upute za drugu vježbu. Ovaj put smo morali ustati i okrenuti se
sučelice, udaljeni oko šest metara, te smo polako trebali koračati
jedno prema drugome i fizički pokušati osjetiti gdje počinju
naša energetska polja. Dotad već ništa nisam razumjela, mogla
sam samo misliti o zapanjujućem prizoru koji sam netom vidjela.
Kad sam se približila Emmy-Lou, ponovno se dogodilo. Ovaj put
se niotkuda pojavilo više Indijanaca, i činilo se da su na nekom
mjestu u indijanskom rezervatu. Bio je tu isti onaj Indijanac otprije,
ali ovaj put sa ženom, a do njih je stajalo nešto nalik vuku.
Opet su se samo smiješili i činilo se da razgovaraju međusobno,
prije nego što su pogled pun ljubavi usmjerili prema Emmy-Lou.
Bila sam potpuno zbunjena. Evo me tu, gdje pokušavam shvatiti
što se govori o aurama i energetskim poljima, a istovremeno sam
svjedokom tih začuđujućih prizora, očito iz indijanskog rezervata.
Zašto mi se to događa? Tko su ti ljudi? Što žele? Nisam znala
odgovor ni na jedno od tih pitanja, ali bila sam čvrsto uvjerena
da Emmy-Lou ima odgovore.
Poslije još dvije vježbe, Emmy-Lou je privela sastanak kraju,
zahvalila je polaznicima i rekla da se opet vidimo sutra. Svi su
polako počeli izlaziti iz prostorije, ali prolazeći pokraj Emmy-Lou
zastala sam i rekla joj: »Smijem li vas nešto pitati?« »Svakako«,
nasmiješila se. »Jeste li na bilo koji način povezani s američkim
37
Indijancima?« upitala sam je. Zagonetno me pogledala i rekla:
»Da, u sebi imam indijanske krvi, kako ste to znali?« Onda
sam joj ispričala što mi se dogodilo tog poslijepodneva i što sam
vidjela. Široko se nasmiješila kad sam spomenula dvoje Indijanaca
i vuka.
»To nije bio vuk«, rekla je. »To je Sabre. Bio je pas mojega
djeda, a ono dvoje ljudi su moj djed i baka; odgojili su me u indijanskom
rezervatu u Aljasci.« Ostala sam zaprepaštena. Mogla
sam jedino izgovoriti: »Zašto su mi se pokazali? Žele li nešto?«
Emmy-Lou se nasmiješila i dotaknula mi ruku.
»Mislim da ništa ne žele osim da mi daju do znanja da me
vole i da su tu za mene«, odgovorila je. Ali onda je rekla još
nešto što me zaista iznenadilo.
»Nadareni ste, imate dar komunikacije sa svijetom duhova
i prva ste osoba, osim mene same, koja je uspjela prodrijeti do
mojih djede i bake. Imate predivnu sposobnost za kanaliziranje.«
Emmy-Lou me zamolila da odem s njom u prizemlje na kavu.
Sišle smo u malu kuhinju, kojom su se očito služili svi koji
su radili u toj zgradi, ali tada tamo nije bilo nikoga pa smo sjele.
Odjedanput sam se osjetila opušteno i ugodno s Emmy-Lou i
odlučila sam joj reći razlog zbog kojeg sam se upisala na tečaj.
Sjedila je i pomno me slušala dok sam joj pričala o svojoj
bolesti, o andelici Anne i postupnom oporavku. Onda sam joj
rekla kako sam nasumce otvorila Žute stranice točno na onom
mjestu gdje je bio oglas Centra i kako mi je andelica Anne rekla
da odem na tečaj i naučim kanalizirati.
»Oho, to je začuđujuća priča«, rekla je kad sam završila.
»Imate vrlo poseban dar. Mislim da ne biste trebali pohađati tečaj
o ljudskoj auri, nego onaj o meditaciji. Upitala sam je zašto
i odgovorila je: »Otkrit ćete da ako znate meditirati i potpuno
se umiriti, bit će vam mnogo jednostavnije doprijeti do anđela i
duhovnog svijeta.«
Odjedanput mi je sve imalo više smisla. Svaki put kad bi mi
se anđelica Anne pojavila, za mene je to bilo istinski predivno
38
iskustvo, ali onda sam se morala vratiti u svakodnevnicu sa svim
obvezama i to mi se nije nimalo sviđalo. Osjećala sam se nemirno
i čeznula sam za trenucima kad će se anđelica Anne ponovo
pojaviti. Ali sad, tu je Emmy-Lou koja mi govori da je potrebno
samo da se opustim i budem mirna, ne samo zbog sebe, nego i
zato da bih, kad god to poželim, stupila u kontakt s anđeoskim
kraljevstvom i svijetom duhova. Nije mi se moralo dvaput reći —
odlučila sam naučiti ispravno meditirati.
Dan poslije tečaja anđelica Anne mi se pojavila u mojem
domu.
»Bila si vrlo uspješna na tečaju; svi smo zadovoljni s tobom
«, rekla je. »Tvoja sposobnost za kanaliziranje će jačati i
postati jasnija što je više budeš koristila«, objasnila je. »Ono što
je Emmy-Lou rekla o meditaciji je točno, ali također želim da
znaš da je meditacija jednostavan proces; to je samo sposobnost
stišavanja uma, a kad ti je um tih, bit će ti mnogo lakše komunicirati
s nama. A sad ću te, ako nemaš ništa protiv, provesti kroz
jednostavnu meditaciju.« Ova posljednja rečenica zapravo je bila
vrlo ublažena u odnosu na ono što je slijedilo.
Anđelica Anne mi je rekla da se opustim i zamislim kako
sjedim pokraj bistre rijeke, dan je prekrasan, a rijeka blago teče
pokraj mene. Zatim mi je rekla da zamislim kako me rijeka
odnosi na mjesto velike smirenosti unutar mene same. Kako
sam sve više ulazila u to mjesto savršenog mira, učinilo mi se da
anđelica Anne sve više blijedi, toliko da sam se uplašila kako će
nestati, ali onda je njezina prelijepa svijetloplava energija ponovo
počela lagano pulsirati i snažnije sjati.
Postajala je sve blistavija, a onda je počela pulsirati takvim
intenzitetom da sam osjetila kako mi je to previše, da ne mogu
više podnijeti, ali nekako sam znala da moram ostati fokusirana.
A onda kao da se dogodila neka prilagodba s mojom vlastitom
energijom; činilo se kao da se spojila s onom anđelice Anne i
mogla sam je i dalje nastaviti gledati. Nasmiješila mi se, a ja sam
se osjećala uzvišeno.
»Dobrodošla kući«, rekla je.
39
»Kući?« upitah. »Zar sam kod kuće?«
»Da, dobrodošla u kraljevstvo anđela. Sve si dobro učinila i
vrlo smo ponosni na tebe«, odvratila je.
Onda sam primijetila da druga boja ulazi u njezino čudesno
svijetloplavo prozračno tijelo. Ovaj put bila je to lijepa zelena nijansa;
svjetlucala je i kao da se koncentrirala oko njezina lijevog
ramena. Zatim joj je oko glave počela pulsirati nijansa apsolutno
veličanstvene grimizno-ljubičaste boje. Stajala je preda mnom i
zračila pobožnost.
»Tvoje boje«, rekoh. »Različite su, sad ih je mnogo više.«
Još dok sam govorila, vidjela sam kako se u različitim dijelovima
njezina prozračnog tijela počinju oblikovati neobično intenzivne
boje. Postajale su tako jake da sam morala skrenuti pogled u
stranu. Osjećala sam kako mi suze naviru na oči. Bilo je kao da
nisam dostojna vidjeti da se takvo što događa preda mnom.
»U redu je, budi mirna, budi mirna«, smirivala me anđelica
Anne. »Kad gledaš moje boje, gledaš anđeosko kraljevstvo. Rekla
sam već prije da nas ima mnogo pa zato ima i mnogo boja.«
Nešto se istinski nevjerojatno počelo događati. Dok sam u
čudu promatrala lijepe boje, one su počele poprimati obrise pojedinačnih
anđela. Pogledala sam u zelenu boju na ramenu anđelice
Anne i tamo se počeo materijalizirati visoki anđeo muškog
roda; njegove su se boje izmjenjivale od zelene do nijansi svijetle
ružičaste. Kažem da se počeo materijalizirati anđeo muškog roda,
ali sad znam da anđeli zapravo nemaju rod, nego se nekome
prikažu kao muško ili žensko, ovisno o tome kako osoba koja
komunicira s njima percipira anđela. Ovaj koji se stvarao pred
mojim očima bio je visok muškarac, koji je imao najbrižnije lice
koje sam ikad vidjela. Oči su mu bile blage i sjale su ljubavlju.
Onda je progovorila anđelica Anne: »Ovo je arhanđeo Rafael,
Božji sluga. Ovdje je da pomogne svakome tko pati od bolova,
naročito ako se ne možeš riješiti prošlih boli ili trauma ili ako je
pod bilo kakvom medicinskom skrbi. Arhanđeo Rafael je tu da
ti pomogne. Moraš ga samo pozvati.« Arhanđeo je zatim izblijedio
i stopio se sa svijetlim tijelom anđelice Anne.
40
Tada mi je pogled privukla jaka nijansa grimizno-ljubičaste
boje koju sam vidjela oko glave anđelice Anne, i preda mnom se
stvorio drugi prelijepi anđeo. Ovaj je imao mnogo sitniju figuru,
a lice mu je bilo kao da se zabavlja. Izgledalo je kao da mi želi
ispričati vic, ali trenutak nije baš povoljan; oči su mu treperile i
smijale se.
»Ovo je arhanđeo Gabriel«, rekla je anđelica Anne. »On
je predivan anđeo usmjeravanja, ili ako ti u životu treba više humora
i smijeha on je tu. Isto tako ako planiraš obitelj i treba ti
savjet, on ti je na usluzi.«
Zatim se preda mnom stvorio drugi anđeo. Bio je vrlo impresivan,
vrlo čvrst i odavao je dojam jakog autoriteta. Njegove
su boje sjajile blistavo bijelo, a oko njega su iskrili zlatni proplamsaji.
Čak se i glas anđelice Anne promijenio iz poštovanja
dok ga je predstavljala.
»Ovo je arhanđeo Mihael, nositelj Božjeg mača pravde i
plamena svjetlosti«, rekla je, kao da i sama osjeća strahopoštovanje
prema njemu. »Mihael je uvijek tu za vas koji se osjećate
izgubljeni ili bez nade. Možda imate problem s alkoholom ili
drogom i svijet vas je odbacio; ako je tako, okrenite se arhanđelu
Mihaelu i zamolite ga da svoj mač zaštite usmjeri prema vama i
vaši će se svjetovni problemi otopiti.«
Stopala anđelice Anne bila su obavijena lijepom nijansom
žute boje, i dok sam gledala, pojavio se jedan anđeo manji od
ostalih.
»Ovo je arhanđeo Uriel«, rekla je anđelica Anne. »Ako
vam život postane dosadan ili vas zbunjuje, samo pozovite Uriela.
Ako osjećate da samo besciljno plutate ili ste stalno na raskrižju
životnih puteva, on će vam u život unijeti Božju ljubav i
smirenost.«
Dok sam gledala anđelicu Anne, primijetila sam da joj se
boje opet vraćaju u njezinu prvotnu svijetloplavu. Pogledala me
je i rekla: »Postoji još mnogo drugih anđela i s vremenom ćeš
ih upoznati i raditi s njima. Svaki od njih ima sposobnost pomagati
i voditi ljude u svim područjima svakodnevnog života.
41
Oni samo žele donijeti radost, mir, ljubav, napredak i obilje u
ljudske živote, ali upamti, cijelo anđeosko kraljevstvo sastoji se
od ljubavi Božje koja već živi unutar svakoga pojedinca. Idi sad i
počni djelovati.«
Rekavši to, njezina se energija počela rasipati i polako je nestala,
no znala sam duboko negdje u sebi da ono što mi je bilo
pokazano, predstavlja samo početak dugog putovanja na koje
sam se spremala poći — anđeli i ja.
Kakva je to bila radost što sam ponovo na nogama i opet mo-
. gu raditi normalne stvari sa svojom obitelji. Jednostavne
stvari poput odlaska u šetnju, ili samo sjediti i gledati neki
program na televiziji s Franom i dječacima — sve mi je to sad
bilo novo, kao da to nikad prije nisam činila. Zaista sam mogla
cijeniti te stvari i shvatila sam da su jednostavne stvari u životu
zaista dobre.
Ono što je također bilo vrlo dobro bila je činjenica da je
moja iscjeljujuća anđelica, koja je imala tako golemu ulogu u mojem
ozdravljenju, još uvijek često bila sa mnom. Možda sam bila
nemarna, ali dotad mi nije palo na pamet da je pitam kako se
zove. Nisam čak ni znala imaju li anđeli imena kao i ljudi. Zato
sam je pitala. Na moje iznenađenje odgovorila je jednostavno:
»Ime mi je Anne.«
Bila sam ushićena — moja anđelica je imala ime, Anne. Sad
sam je mogla zvati anđelica Anne. Ne znam zašto sam bila tako
sretna kad sam čula njezino ime; možda zato što mi se činilo da
ću je lakše prizvati budem li znala njezino ime te tako ostati u
kontaktu s njom, a to je bilo ono što sam željela više od svega.
Anđelica Anne mi se sad pojavljivala nekoliko puta tjedno i jed-
33
nog dana, dok sam sjedila na trosjedu u dnevnoj sobi, stvorila
se preda mnom i rekla: »Došao je trenutak da naučiš jedan vrlo
važan dio svojeg rada s nama. Želimo te naučiti da kanaliziraš.«
Upitala sam je što joj to znači. Odgovorila je: »Sad me čuješ
i vidiš zato što se mi dovedemo k tebi, ali moraš naučiti kako
prizvati anđeosko kraljevstvo i svijet duhova kadgod poželiš. To
je poznato kao sposobnost kanaliziranja.«
Bila sam vrlo iznenađena, ali također i uzbuđena tim vijestima.
Pomisao da ću zaista moći pozvati anđela k sebi, kad god
mi bude potreban, bila je izvanredna, ali to je bila istovremeno i
ponizna misao. Počele su me mučiti sumnje.
»Ne znam zaslužujem li zaista takvu vrstu sposobnosti«, rekla
sam oklijevajući. Anđelka Anne se nasmiješila i nježno rekla:
»Prepusti nama da odlučimo zaslužuješ li to ili ne.« A onda mi
je rekla da učinim nešto neobično.
»U kuhinji imaš telefonski imenik Žute stranice; želim da
ga otvoriš na bilo kojoj stranici.« Otišla sam u kuhinju, uzela
sam Žute stranice i vratila se u dnevnu sobu. Sjela sam i nasumce
otvorila knjigu negdje na polovici. Pogled mi je pao na oglas u
kojem se reklamira udruga komplementarne medicine u južnom
Dublinu. Odmah sam znala da je ono što mi je anđelica Anne
rekla o kanaliziranju bilo relevantno za tu udrugu, iako apsolutno
nisam imala pojma što se tamo događa.
Primijetila sam da oglas spominje neke tečajeve. Pretpostavljam
da biste ih mogli nazvati new-age tečajevima, koji su se
redovito održavali u tom Centru. Onda je anđelica Anne opet
progovorila.
»Želimo da odeš tamo na jedan tečaj. Vrlo je važno da to
učiniš.« Odmah su me preplavile sumnje. Bila sam samo obična
kućanica, koja se još uvijek oporavljala od ozbiljne bolesti a sad
se od mene traži da pohađam tečaj koji me uopće nije zanimao i
o kojem nisam znala apsolutno ništa.
»Ali ne mogu se samo tamo pojaviti«, rekla sam. »Nikoga
tamo ne poznajem. Ne znam ništa ni o jednom od tih tečajeva,
34
a mjesto je k tome kilometrima daleko, na južnoj strani grada.«
Zacijelo sam zvučala prilično očajno jer se anđelica Anne nasmiješila
i rekla: »Upamti, vjera je ta koja te podigla na noge i zbog
koje hodaš, pa imaj sad još malo vjere u ono što se od tebe traži
i sve će biti dobro.«
I tako sam uzela telefon i nazvala broj Centra. Javio se ženski
glas. Nije zvučala kao Irkinja, ali bila je vrlo ljubazna i rekla
da su ostala još samo dva mjesta za tečaj koji se bavi ljudskom
aurom. Predbilježila sam se, iako sam imala tek nejasnu ideju o
tome što je zapravo ljudska aura.
Tečajevi su bili kratki, samo dva popodneva svakog vikenda,
a onaj za koji sam se predbilježila počinjao je sljedeće subote.
Fran me u subotu odvezao u južni dio grada. Pogledala sam
zgradu prije nego što sam ušla — bila je prilično stara, od crvene
cigle, i imala sam dojam da je u njoj smješteno nekoliko poslovnih
tvrtki. Kad sam ušla, primijetila sam oglasnu ploču koja je
oglašavala razne aktivnosti koje su se tamo odvijale. Ploča me
uputila na drugi kat gdje je bio smješten Centar. Za pisaćim stolom
sjedila je djevojka, koja me odvela u veliku prostoriju bijelo
okrečenih zidova. Tamo su se nalazile stolice poslagane u redove,
a na podu je bilo nekoliko velikih jastuka za sjedenje. Sramežljivo
sam ušla. Tamo se već nalazilo desetak ljudi, a ja naravno, nisam
nikoga poznavala i osjećala sam se prilično nesigurno. »Zaboga,
što ja radim ovdje?« pitala sam se. Ovi su ljudi očito znali zašto
su ovdje i vjerojatno su već prije bili na nekom sličnom tečaju.
Bojala sam se da sam ušla u skupinu koja donekle živi alternativnim
načinom života, među ljude koji su zainteresirani za stvari
kao što je joga, prirodno liječenje i druge stvari o kojima ništa
nisam znala.
Moj život prije bolesti bio je vrlo sretan, iako sam uglavnom
bila obuzeta odgojem djece, što je značilo da sam ih ujutro
vozila u školu i poslijepodne išla po njih, navečer im pomagala
oko domaće zadaće, odlazila na njihove nogometne utakmice ili
ih vikendima vodila na bazen. Bila sam sretna, ali kad sad na to
pomislim, možda sam imala premalo samopouzdanja i skrasila
35
sam se u prilično dosadnoj rutini a da toga nisam bila ni svjesna.
Međutim, bila sam vrlo svjesna koliko sam se nesigurno osjećala
dok sam stajala u onoj prostoriji okružena s toliko mnogo nepoznatih,
ljudi.
Primijetila sam jednu djevojku kratke plave kose; bila je
mnogo mlađa od mene.
»Zdravo, ja sam Jean«, predstavila se. Ispružila sam ruku i
nasmiješila se.
»Ja sam Penny«, rekla sam i odmah sam se osjetila bolje;
barem sam razgovarala s nekim. Jean mi je onda nastavila pričati
kako je vrlo zainteresirana za jogu i kako se nada da će jednoga
dana postati instruktorica. Također ju je vrlo zanimala ljudska
aura i ovo nije bio prvi put da pohađa tečaj na tu temu. To me
je samo uvjerilo da je prostorija puna ljudi koji su točno znali
zašto su tamo i što time žele postići. Osjećala sam se još više izgubljenom
i kao osoba koja tu ne pripada.
Naposljetku, u sobu je ušla lijepa žena, po mojoj procjeni
imala je oko pedeset pet godina. Nije bila Irkinja, ali nisam mogla
reći odakle dolazi; imala je lijepu tamnu put i činilo mi se da
je možda Meksikanka ili Brazilka. Pozdravila je skupinu i rekla
nam da se zove Emmy-Lou te da će voditi tečaj o ljudskoj auri.
Iza nje je bio stalak s papirnatim blokom, i činilo se da je na
nekoliko stranica nacrtan obris ljudskog tijela; oko svakog obrisa
bile su jarke boje različitog intenziteta. Emmy-Lou je počela
objašnjavati kako je aura energetsko polje koje zapravo izbija iz
tijela te da neki ljudi zaista mogu vidjeti tuđe aure. Nastavila je s
predavanjem još dvadesetak minuta i činilo mi se zanimljivo, ali
malo izvan dosega mojeg razumijevanja. Onda je rekla da ćemo
napraviti jednu vježbu kako bismo vidjeli možemo li odrediti gdje
su zapravo naše aure. Podijelila nas je u parove, ali kako je broj
polaznika bio neparan ona je u toj vježbi bila moja partnerica.
Prvo što smo morali učiniti bilo je da sjednemo jedno nasuprot
drugome i pokušamo se usredotočiti na partnerovu auru.
Počela sam se koncentrirati na područje oko Emmy-Louine gla-
36
ve, ali dogodilo se nešto zbog čega sam zamalo skočila sa stolca.
Dok sam je gledala, iza nje se, niotkuda, pojavio golemi američki
Indijanac. Nije izgledao kao oni Indijanci koje viđate u vestern
filmovima na televiziji; imao je tamnosmeđu put, vranu crnu kosu
i bio je odjeven u tradicionalnu indijansku odjeću, sašivenu
od kože. Ali također je na sebi imao nešto što je izgledalo poput
moderne odjeće. Sigurno je bio viši od metar i osamdeset centimetara
i bio je vrlo impresivan. Zagledao se u Emmy-Lou — bio
je to ponosan pogled pun ljubavi, kao da je zaista zainteresiran
za nju i vrlo zadovoljan njome.
Emmy-Lou se opet obratila skupini, a prikaz Indijanca iza
nje je izblijedio. Nisam znala što da učinim. Iznenadila sam se jer
to se dogodilo tako nenadano i naglo. Emmy-Lou je zatim dala
upute za drugu vježbu. Ovaj put smo morali ustati i okrenuti se
sučelice, udaljeni oko šest metara, te smo polako trebali koračati
jedno prema drugome i fizički pokušati osjetiti gdje počinju
naša energetska polja. Dotad već ništa nisam razumjela, mogla
sam samo misliti o zapanjujućem prizoru koji sam netom vidjela.
Kad sam se približila Emmy-Lou, ponovno se dogodilo. Ovaj put
se niotkuda pojavilo više Indijanaca, i činilo se da su na nekom
mjestu u indijanskom rezervatu. Bio je tu isti onaj Indijanac otprije,
ali ovaj put sa ženom, a do njih je stajalo nešto nalik vuku.
Opet su se samo smiješili i činilo se da razgovaraju međusobno,
prije nego što su pogled pun ljubavi usmjerili prema Emmy-Lou.
Bila sam potpuno zbunjena. Evo me tu, gdje pokušavam shvatiti
što se govori o aurama i energetskim poljima, a istovremeno sam
svjedokom tih začuđujućih prizora, očito iz indijanskog rezervata.
Zašto mi se to događa? Tko su ti ljudi? Što žele? Nisam znala
odgovor ni na jedno od tih pitanja, ali bila sam čvrsto uvjerena
da Emmy-Lou ima odgovore.
Poslije još dvije vježbe, Emmy-Lou je privela sastanak kraju,
zahvalila je polaznicima i rekla da se opet vidimo sutra. Svi su
polako počeli izlaziti iz prostorije, ali prolazeći pokraj Emmy-Lou
zastala sam i rekla joj: »Smijem li vas nešto pitati?« »Svakako«,
nasmiješila se. »Jeste li na bilo koji način povezani s američkim
37
Indijancima?« upitala sam je. Zagonetno me pogledala i rekla:
»Da, u sebi imam indijanske krvi, kako ste to znali?« Onda
sam joj ispričala što mi se dogodilo tog poslijepodneva i što sam
vidjela. Široko se nasmiješila kad sam spomenula dvoje Indijanaca
i vuka.
»To nije bio vuk«, rekla je. »To je Sabre. Bio je pas mojega
djeda, a ono dvoje ljudi su moj djed i baka; odgojili su me u indijanskom
rezervatu u Aljasci.« Ostala sam zaprepaštena. Mogla
sam jedino izgovoriti: »Zašto su mi se pokazali? Žele li nešto?«
Emmy-Lou se nasmiješila i dotaknula mi ruku.
»Mislim da ništa ne žele osim da mi daju do znanja da me
vole i da su tu za mene«, odgovorila je. Ali onda je rekla još
nešto što me zaista iznenadilo.
»Nadareni ste, imate dar komunikacije sa svijetom duhova
i prva ste osoba, osim mene same, koja je uspjela prodrijeti do
mojih djede i bake. Imate predivnu sposobnost za kanaliziranje.«
Emmy-Lou me zamolila da odem s njom u prizemlje na kavu.
Sišle smo u malu kuhinju, kojom su se očito služili svi koji
su radili u toj zgradi, ali tada tamo nije bilo nikoga pa smo sjele.
Odjedanput sam se osjetila opušteno i ugodno s Emmy-Lou i
odlučila sam joj reći razlog zbog kojeg sam se upisala na tečaj.
Sjedila je i pomno me slušala dok sam joj pričala o svojoj
bolesti, o andelici Anne i postupnom oporavku. Onda sam joj
rekla kako sam nasumce otvorila Žute stranice točno na onom
mjestu gdje je bio oglas Centra i kako mi je andelica Anne rekla
da odem na tečaj i naučim kanalizirati.
»Oho, to je začuđujuća priča«, rekla je kad sam završila.
»Imate vrlo poseban dar. Mislim da ne biste trebali pohađati tečaj
o ljudskoj auri, nego onaj o meditaciji. Upitala sam je zašto
i odgovorila je: »Otkrit ćete da ako znate meditirati i potpuno
se umiriti, bit će vam mnogo jednostavnije doprijeti do anđela i
duhovnog svijeta.«
Odjedanput mi je sve imalo više smisla. Svaki put kad bi mi
se anđelica Anne pojavila, za mene je to bilo istinski predivno
38
iskustvo, ali onda sam se morala vratiti u svakodnevnicu sa svim
obvezama i to mi se nije nimalo sviđalo. Osjećala sam se nemirno
i čeznula sam za trenucima kad će se anđelica Anne ponovo
pojaviti. Ali sad, tu je Emmy-Lou koja mi govori da je potrebno
samo da se opustim i budem mirna, ne samo zbog sebe, nego i
zato da bih, kad god to poželim, stupila u kontakt s anđeoskim
kraljevstvom i svijetom duhova. Nije mi se moralo dvaput reći —
odlučila sam naučiti ispravno meditirati.
Dan poslije tečaja anđelica Anne mi se pojavila u mojem
domu.
»Bila si vrlo uspješna na tečaju; svi smo zadovoljni s tobom
«, rekla je. »Tvoja sposobnost za kanaliziranje će jačati i
postati jasnija što je više budeš koristila«, objasnila je. »Ono što
je Emmy-Lou rekla o meditaciji je točno, ali također želim da
znaš da je meditacija jednostavan proces; to je samo sposobnost
stišavanja uma, a kad ti je um tih, bit će ti mnogo lakše komunicirati
s nama. A sad ću te, ako nemaš ništa protiv, provesti kroz
jednostavnu meditaciju.« Ova posljednja rečenica zapravo je bila
vrlo ublažena u odnosu na ono što je slijedilo.
Anđelica Anne mi je rekla da se opustim i zamislim kako
sjedim pokraj bistre rijeke, dan je prekrasan, a rijeka blago teče
pokraj mene. Zatim mi je rekla da zamislim kako me rijeka
odnosi na mjesto velike smirenosti unutar mene same. Kako
sam sve više ulazila u to mjesto savršenog mira, učinilo mi se da
anđelica Anne sve više blijedi, toliko da sam se uplašila kako će
nestati, ali onda je njezina prelijepa svijetloplava energija ponovo
počela lagano pulsirati i snažnije sjati.
Postajala je sve blistavija, a onda je počela pulsirati takvim
intenzitetom da sam osjetila kako mi je to previše, da ne mogu
više podnijeti, ali nekako sam znala da moram ostati fokusirana.
A onda kao da se dogodila neka prilagodba s mojom vlastitom
energijom; činilo se kao da se spojila s onom anđelice Anne i
mogla sam je i dalje nastaviti gledati. Nasmiješila mi se, a ja sam
se osjećala uzvišeno.
»Dobrodošla kući«, rekla je.
39
»Kući?« upitah. »Zar sam kod kuće?«
»Da, dobrodošla u kraljevstvo anđela. Sve si dobro učinila i
vrlo smo ponosni na tebe«, odvratila je.
Onda sam primijetila da druga boja ulazi u njezino čudesno
svijetloplavo prozračno tijelo. Ovaj put bila je to lijepa zelena nijansa;
svjetlucala je i kao da se koncentrirala oko njezina lijevog
ramena. Zatim joj je oko glave počela pulsirati nijansa apsolutno
veličanstvene grimizno-ljubičaste boje. Stajala je preda mnom i
zračila pobožnost.
»Tvoje boje«, rekoh. »Različite su, sad ih je mnogo više.«
Još dok sam govorila, vidjela sam kako se u različitim dijelovima
njezina prozračnog tijela počinju oblikovati neobično intenzivne
boje. Postajale su tako jake da sam morala skrenuti pogled u
stranu. Osjećala sam kako mi suze naviru na oči. Bilo je kao da
nisam dostojna vidjeti da se takvo što događa preda mnom.
»U redu je, budi mirna, budi mirna«, smirivala me anđelica
Anne. »Kad gledaš moje boje, gledaš anđeosko kraljevstvo. Rekla
sam već prije da nas ima mnogo pa zato ima i mnogo boja.«
Nešto se istinski nevjerojatno počelo događati. Dok sam u
čudu promatrala lijepe boje, one su počele poprimati obrise pojedinačnih
anđela. Pogledala sam u zelenu boju na ramenu anđelice
Anne i tamo se počeo materijalizirati visoki anđeo muškog
roda; njegove su se boje izmjenjivale od zelene do nijansi svijetle
ružičaste. Kažem da se počeo materijalizirati anđeo muškog roda,
ali sad znam da anđeli zapravo nemaju rod, nego se nekome
prikažu kao muško ili žensko, ovisno o tome kako osoba koja
komunicira s njima percipira anđela. Ovaj koji se stvarao pred
mojim očima bio je visok muškarac, koji je imao najbrižnije lice
koje sam ikad vidjela. Oči su mu bile blage i sjale su ljubavlju.
Onda je progovorila anđelica Anne: »Ovo je arhanđeo Rafael,
Božji sluga. Ovdje je da pomogne svakome tko pati od bolova,
naročito ako se ne možeš riješiti prošlih boli ili trauma ili ako je
pod bilo kakvom medicinskom skrbi. Arhanđeo Rafael je tu da
ti pomogne. Moraš ga samo pozvati.« Arhanđeo je zatim izblijedio
i stopio se sa svijetlim tijelom anđelice Anne.
40
Tada mi je pogled privukla jaka nijansa grimizno-ljubičaste
boje koju sam vidjela oko glave anđelice Anne, i preda mnom se
stvorio drugi prelijepi anđeo. Ovaj je imao mnogo sitniju figuru,
a lice mu je bilo kao da se zabavlja. Izgledalo je kao da mi želi
ispričati vic, ali trenutak nije baš povoljan; oči su mu treperile i
smijale se.
»Ovo je arhanđeo Gabriel«, rekla je anđelica Anne. »On
je predivan anđeo usmjeravanja, ili ako ti u životu treba više humora
i smijeha on je tu. Isto tako ako planiraš obitelj i treba ti
savjet, on ti je na usluzi.«
Zatim se preda mnom stvorio drugi anđeo. Bio je vrlo impresivan,
vrlo čvrst i odavao je dojam jakog autoriteta. Njegove
su boje sjajile blistavo bijelo, a oko njega su iskrili zlatni proplamsaji.
Čak se i glas anđelice Anne promijenio iz poštovanja
dok ga je predstavljala.
»Ovo je arhanđeo Mihael, nositelj Božjeg mača pravde i
plamena svjetlosti«, rekla je, kao da i sama osjeća strahopoštovanje
prema njemu. »Mihael je uvijek tu za vas koji se osjećate
izgubljeni ili bez nade. Možda imate problem s alkoholom ili
drogom i svijet vas je odbacio; ako je tako, okrenite se arhanđelu
Mihaelu i zamolite ga da svoj mač zaštite usmjeri prema vama i
vaši će se svjetovni problemi otopiti.«
Stopala anđelice Anne bila su obavijena lijepom nijansom
žute boje, i dok sam gledala, pojavio se jedan anđeo manji od
ostalih.
»Ovo je arhanđeo Uriel«, rekla je anđelica Anne. »Ako
vam život postane dosadan ili vas zbunjuje, samo pozovite Uriela.
Ako osjećate da samo besciljno plutate ili ste stalno na raskrižju
životnih puteva, on će vam u život unijeti Božju ljubav i
smirenost.«
Dok sam gledala anđelicu Anne, primijetila sam da joj se
boje opet vraćaju u njezinu prvotnu svijetloplavu. Pogledala me
je i rekla: »Postoji još mnogo drugih anđela i s vremenom ćeš
ih upoznati i raditi s njima. Svaki od njih ima sposobnost pomagati
i voditi ljude u svim područjima svakodnevnog života.
41
Oni samo žele donijeti radost, mir, ljubav, napredak i obilje u
ljudske živote, ali upamti, cijelo anđeosko kraljevstvo sastoji se
od ljubavi Božje koja već živi unutar svakoga pojedinca. Idi sad i
počni djelovati.«
Rekavši to, njezina se energija počela rasipati i polako je nestala,
no znala sam duboko negdje u sebi da ono što mi je bilo
pokazano, predstavlja samo početak dugog putovanja na koje
sam se spremala poći — anđeli i ja.
8 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:40 pm
Margita
Administrator
Planina promjene
Prije tri godine odlučila sam podnijeti zahtjev za promjenu
osobnog imena i legalno ga promijeniti iz Penelope Gibbs
u Francesca Brown. Nije to bila lagana odluka i prouzročila je
prilično mnogo meteža i nezadovoljstva, ne toliko meni koliko
mojoj užoj i široj obitelji.
Objasnit ću razloge zbog kojih sam to učinila, a oni će se
čitateljima ove knjige učiniti prilično ekscentričnima. Međutim,
na kraju krajeva, za mene je to značilo samo učiniti ono što
su anđeli od mene tražili, a kao i obično, bili su apsolutno u
pravu.
Kad smo se doselili u Blanchardstown, odmah smo se sprijateljili
s jednim mladim parom, Kieranom i Catherine, koji su
živjeli odmah do nas. Bili su sjajni susjedi i zaista smo postali
dobri prijatelji u vrlo kratkom vremenu. Kao što možete i zamisliti,
bili smo presretni kad su nam rekli da se planiraju vjenčati,
a još sretniji kad su nas pozvali na vjenčanje u kolovozu 2001.
Vjenčanje se trebalo održati u Letterkennyju, u okrugu Donegal,
jer Kieran potječe iz Sjeverne Irske. Trebalo je biti u subotu pa
smo Fran i ja odlučili otputovati u Donegal u petak i vratiti se u
Dublin odmah u ponedjeljak.
43
4
Krenuli smo rano u petak ujutro, jer je put do Donegala dug
ako se ide automobilom. Moja je energija svakim danom sve više
jačala, osjećala sam se sretno i radovala se vikendu pred nama.
Putovali smo možda nekoliko sati kad mi je odjednom u
mislima bljesnula slika neke planine. Bila je vrlo stvarna i mogla
sam vidjeti svaki detalj na njoj. Tad sam već znala da kad mi
anđeli pošalju sliku bilo čega, onda to ima neku svrhu pa sam
obratila veliku pozornost na prizor koji sam ugledala. Vidjela
sam stazu koja je vodila uzbrdo i činilo se da ide preko planine.
Imala sam osjećaj da je mnogo ljudi prošlo tim putem. Prizor
planine je bio prekrasan, ali također sam osjetila da to mjesto
obavija tuga. Slika planine je naposljetku izblijedjela, ali ostao mi
je jak osjećaj da je planina važna i da ću je ponovo vidjeti. Rekla
sam Franu što sam vidjela, a on mi je odgovorio da se možda
radi o jednoj od planina u Donegalu i da možda samo vidim područje
u koje putujemo i gdje ćemo provesti vikend. Ali ja sam
znala da planina ima mnogo veće značenje od toga.
Kad smo napokon stigli u Donegal, uzeli smo sobu u hotelu,
a Fran je odlučio otići u šetnju da protegne noge. Ja sam
odlučila ostati u sobi i možda malo pridrijemati. Samo što sam
legla na krevet, a u svijesti mi se ponovo pojavila slika planine.
Ovaj put je bila još življa; vidjela sam ljude kako se kreću po stazi,
a onda začula i glas koji je izgovorio sljedeće riječi: »Ovo je
mjesto gubitka i velike promjene.« To je sve što je rekao i onda
je slika izblijedjela. No sad sam čvrsto odlučila saznati više o toj
planini i zašto se čini da je toliko važna anđelima.
Te smo večeri Fran i ja večerali u hotelu, a onda smo odlučili
otići u neki pub na piće. Ponovo sam Franu rekla da sam
vidjela planinu i da je očito važno da saznam nešto više o njoj. I
tako, dok je za šankom naručivao piće, upitao je barmena ima li
u blizini kakvih planina.
»Planine?« uzvratio je. »Jedina planina koju je ovdje vrijedno
vidjeti je Muckish.« Čim mi je Fran izgovorio ime Muckish,
znala sam da je to planina koju sam viđala i da moram otići
tamo.
44
Sljedeći smo dan uživali u prelijepom vjenčanju Kierana i
Catherine. Ceremonija je bila krasna i izgledalo je da će potrajati
dugo u noć kad sam se okrenula Franu i rekla: »Mislim da je
vrijeme da krenemo na spavanje. Želim rano ustati i biti spremna
ujutro poći saznati nešto više o Muckishu.«
Kad smo ujutro krenuli automobilom prema planini lagano
je kišilo. Dok smo vozili seoskim cestama, odjedanput sam postala
svjesna da imam osjećaj velikog iščekivanja. Nisam znala čega,
ali znala sam da se u tom trenutku nalazim točno gdje treba.
Kad smo izašli iz jednog zavoja, pred nama se pokazala planina.
Stajala je pred nama kao da nešto čuva i kao da pazi kome
će otkriti svoju tajnu. Dok smo stajali u podnožju, vidjela sam
istu stazu kao i ranije u mislima; uspinjala se i vodila preko planine.
Polako smo počeli pješački sve dok nismo došli do pravog
puta koji je vodio na planinu. U jednom trenutku, dok još nismo
stigli ni do pola puta, naišli smo na kip Djevice Marije. Na obližnjem
zidiću sjedio je neki starac.
»Budite pažljivi dok se uspinjete, danas je vrlo klizavo«,
upozorio nas je. Kimnuli smo mu i nastavili dalje. Kako smo napredovali,
put se nakratko spuštao nizbrdo i odveo nas u malu
udolinu. Odjedanput mi se promijenila svijest. Sve se promijenilo.
Kao da je cijela dolina poprimila drugu dimenziju, sve je
oživjelo, potpuno oživjelo. Sve je u jednom trenutku postalo neokaljano
cjelovito — to je jedini način na koji to mogu opisati.
Dogodilo se poput munje — čak i brže. Mogla sam čuti travu
kako raste; osjetila sam oko sebe sve male životinje na planini;
ptice su letjele i činilo mi se kao da sam s njima u letu. Imala
sam vrlo čudan osjećaj da razumijem kako sam napravljena od
iste tvari kako i trava, nebo, planina i sve na njoj. Odjedanput
sam shvatila pravo značenje Božjeg svijeta. On je jedno. Stvorio
ga je Bog i iako su u njemu mnoge životinje i ljudi i stvari, svijet
je već savršeno cjelovit — postoji samo Bog koji se pojavljuje u
obliku životinja, ljudi i stvari. Sve je jedno. To me otkriće zaprepastilo.
Osjetila sam se kao osoba potpuno neznačajnom; zapravo,
u tom sam trenutku i na tom mjestu nestala.
45
Okrenula sam se pokušavajući nešto reći Franu, ali nisam
mogla; ono što sam doživjela bilo je izvan riječi, riječi to nisu
nikako mogle opisati. Činilo se da sve savršeno postoji u ovom
golemom prostoru; sve je jednostavno bilo tamo u božanskom
poretku, onako kako je Bog smislio. Bilo je savršeno čisto.
Na neki način znala sam da bismo se trebali nastaviti penjati
pa smo krenuli dalje sve dok pred sobom nismo ugledali malu
čistinu. Rekla sam Franu da ću poći još malo naprijed i sjesti, jer
sam željela zastati i pokušati shvatiti sve što mi se događalo. Ali
nisam imala vremena sjesti.
Niotkuda se pojavila dama odjevena u nešto što je izgledalo
kao prilično stara ali dobra ladanjska odjeća od tvida. Pojavila
se preda mnom na čistini. Znala sam da je anđelica iako je nikad
prije nisam vidjela. Zračila je ljubaznošću iako je izgledala
prilično ozbiljno. Bolje sam pogledala kakvu to odjeću ima na
sebi; bila je to neka vrsta pelerine od tvida koja joj je padala do
struka, a veliki broš ju je držao na ramenima. Imala je suknju od
grubog tvida i otvorene sandale vezane kožnom vrpcom visoko
iznad gležnjeva. Iako je odjeća izgledala prilično grubo, ipak je
bila kvalitetna, a anđelica je zračila sigurnošću, kao da je ovo njezino
mjesto, i osjeća se kao kod kuće. Onda je progovorila.
»Ovo je mjesto gubitka i velike promjene.« Iste riječi koje
sam čula prije u hotelskoj sobi. Nisam se mogla dosjetiti što bih
drugo rekla osim: »Zašto si me dovela ovamo?«
»Svi mi moramo davati«, odgovorila je. »Sad je došao trenutak
da nam daš svoje ime.« Pogledala sam je zbunjeno — dati
im svoje ime, što je time htjela reći?
»Ne razumijem; želiš da ti dam svoje ime?« upitala sam.
»Da, više nisi Penelope Gibbs. Odsad ćeš biti Francesca
Brown«, odgovorila je.
»Francesca Brown?« zbunjeno sam ponovila. »Nikad nisam
čula za nju. Zašto bih tako promijenila svoje ime? Je li ona
netko koga ću upoznati?«
»Penelope Gibbs je mrtva; oduvijek si bila Francesca Brown«,
46
čula sam odgovor. »Dok si bila bolesna, tvoja je duša zazivala.
želju da ode kući. Bog je čuo te povike i uzeo je tvoju dušu. Ali
tvoje putovanje ovdje na Zemlji još nije gotovo; još imaš posla
pa si se vratila, ali odsad ćeš biti poznata kao Francesca Brown.
Ona je tvoj pravi identitet i kroz nju ćeš obavljati naš posao ovdje
na Zemlji.«
»Ali nisam umrla; moja me duša nikad nije napustila«,
rekoh i dalje smetena.
»Sve se događa zbog nekog razloga. Bog ima mnogo načina;
duša te napustila i sad si Francesca Brown. Imaj vjere; sve je
u redu«, odgovorila je anđelica. Pogledala me i nasmiješila se.
Osjećala sam kako me ispunjava njezina blaga energija, ali prije
nego što sam stigla išta reći, energija joj je počela blijedjeti, ostavljajući
me samu na planini i prilično udaljenu od Frana.
Sjela sam na obližnji veliki kamen. Shvatila sam da drhtim i
da sam potpuno zbunjena. Može li to biti istina? Je li me moja duša
zaista napustila tijekom bolesti? U jednoj fazi zaista je izgledalo
kao da me je sve napustilo; sva mi je energija nestala, ali nikad
nisam izgubila volju za životom i nikad nisam dobila neki znak
da je Bog uopće zainteresiran za moj život, sve dok mi se nije prikazala
anđelica Anne. No upravo sam doživjela ovo iskustvo i ova
je anđelica bila sigurna da sad imam nov identitet — nekoga tko
se zove Francesca Brown. Tada se pojavio i Fran i sjeo uz mene.
»Jesi li dobro? Dugo si samo zurila u to jedno mjesto«,
reče on pokazavši na mjesto gdje se bila pojavila anđelica.
»Ne znam«, odgovorila sam. »Dogodilo mi se nešto vrlo
neobično. Ispričat ću ti kasnije.« Osjetila sam da mu sad ne mogu
ni početi objašnjavati što se upravo dogodilo.
Kiša je sad počela jače padati i trebali smo se počeli spuštati
s planine. Bilo je prilično naporno popeti se dovde i tlo je postalo
klizavo, ali ipak nisam željela napustiti to mjesto. Kao da sam
prije polaska morala otkriti još nešto.
Međutim, Fran je inzistirao da krenemo natrag. Polako smo
počeli silaziti, pomno pazeći jer je tlo niz padinu bilo vrlo vlaž-
47
no. Kad smo naposljetku stigli do mjesta na kojemu se nalazio
kip Djevice Marije, starac kojeg smo ranije vidjeli, još je bio tamo
i pozdravio nas je.
»Jeste li uživali u šetnji?« upitao je.
»Jesmo«, odgovorila sam. »Planina je lijepa. Jeste li vi
odavde?«
»Itekako jesam, i moj otac prije mene, i njegov otac također
«, reče on nasmijavši se.
»Znate li zašto se ova planina zove mjestom velikog gubitka
i velike promjene?« upitala sam.
»Naravno da znam«, reče on. »Mnogi ljudi koji su u doba
gladi odlazili u Ameriku i Australiju, morali su prijeći ovu planinu
kako bi iz Donegala stigli u luku Derry.« Pokazao je rukom
na mostić koji smo ranije vidjeli i rekao: »Ovaj most je poznat
kao Most tuge. Mnogo je ljudi stajalo na njemu i gledalo za sobom
u selo koje su ostavljali kao i svoju voljenu obitelj. Okrenuli
bi se, mahali svojim voljenima, koji bi im uzvratili, a onda bi
napravili još nekoliko koraka i zauvijek otišli u novi svijet.«
Dok je govorio osjetila sam kako mi naviru suze; mogla
sam osjetiti gubitak tih ljudi davno prije, tugu koja je bila gotovo
nepodnošljiva. Sad sam razumjela zašto sam dovedena ovamo —
ovo je zaista bilo mjesto gubitka i velike promjene i od mene se
sad tražilo da se promijenim. Tražilo se da se nečega odreknem.
Baš kao što su i se i oni emigranti prije mnogo godina morali
odreći svojih dragih, kako bi prokrčili put prema nečem novom,
tako se i od mene sad tražilo da se odreknem nečeg dragocjenog
tako da novo može doći i početi djelovati.
Zahvalili smo starcu i rukovali se s njim. Čvrsto mi je stisnuo
ruku i rekao: »Ako smijem pitati, kako se zovete, gospođo?
«
»Francesca«, rekla sam. »Francesca Brown.«
Ako sam mislila da će doživljaj s planine Muckish biti jedino
iznenađenje koje su mi anđeli pripremili za taj dan, prevarila
sam se.
48
Fran i ja odlučili smo se vratiti u hotel drugim putem jer je
još bilo rano poslijepodne. Vozili smo se sve dok nismo stigli do
prelijepe plaže, gdje smo stali i odlučili malo prošetati. Dok smo
hodali, pokušala sam Franu objasniti što se dogodilo na planini i
da me je anđelica zamolila da promijenim ime. Izgledao je stvarno
zabrinut dok sam mu detaljno prepričavala što mi je anđelica
rekla da učinim.
»Sto ćemo reći djeci, tvojoj obitelji, mojoj obitelji?« upitao
je zabrinuto. »Pomislit će da je sve to suludo i čudno.«
»Mislim da se ne mora sve dogoditi odjedanput, uzet ćemo
si vremena i isplanirati«, rekoh. Onda sam se sjetila riječi anđelice
i rekla: »Vjeruj. Bog ima mnogo raznih načina.«
Kad smo otišli s plaže i počeli se voziti natrag prema hotelu,
naišli smo na jedan drugi hotel. Počela je padati večer i u prvom
sumraku ugledali smo treperava svjetla hotela.
»Zastanimo ovdje i popijmo nešto«, predložio je Fran. Mislim
da je osjećao kako nam je oboma potrebno piće nakon onog
što se dogodilo na planini! Pristala sam pa smo skrenuli prema
hotelu. Onda se dogodilo nešto neobično. Dok sam gledala parkirališni
prostor ispred hotela, na kojemu je bilo mnogo autobusa
i nekoliko automobila, postala sam svjesna pet ili šest anđela koji
su stajali iza nekih ljudi, a svi su oni ulazili u hotel. Odmah sam
pomislila da to moraju biti anđeli čuvari, jer su ih pratili sasvim
izbliza i činilo se da je svaki anđeo zainteresiran samo za određenog
čovjeka. Bilo je kao da ih s ljubavlju prate u stopu.
Dok sam živa, neću zaboraviti što se dogodilo sljedeće. Kad
smo ušli u hotel, anđeli su doslovno bili posvuda, cijela je zgrada
bila osvijetljena njihovim čarobnim svijetlim tijelima. Taj me je
prizor preplavio i nisam mogla skrenuti pogled. Činilo se da je
tamo doslovce na desetke anđela. Ušli smo u predvorje hotela i
naručili piće. Kako su novi ljudi ulazili, tako su ih pratili anđeli
iza ili pokraj njih i sve se vrijeme činilo da je svaki anđeo potpuno
zaokupljen pojedinom osobom.
Naposljetku, svi su ljudi otišli iz hotelskog predvorja, i prostorija
kao da se zamračila dok je začudna energija anđela izlazila
49
s ljudima. Ali još mi je nešto privuklo pozornost: iako je svaki
anđeo sjajio apsolutno jarkim svjetlom, neki od ljudi koje su oni
pratili nisu izgledali dobro, zapravo jedno ili dvoje izgledali su
doista bolesno.
Odnekud smo začuli neku glazbu; zvučalo je kao da svira
živi sastav, a ja sam prepoznala jednu pjesmu uz koju sam prije
mnogo godina plesala. Nakon nekog vremena ustala sam da
odem u zahod i dok sam se vraćala, glazba je postala zaista glasna
i činilo se da dolazi iz jedne pokrajnje prostorije. Nisam mogla
odoljeti; morala sam proviriti u tu sobu.
Ono što sam vidjela kad sam otvorila vrata, natjeralo me da
se ukipim na mjestu. Posvuda su bili anđeli; njihova prisutnost
je bila toliko jarka da je cijela prostorija bila osvijetljena poput
prekrasnog kaleidoskopa od te energije ljubavi. Kad bi neki ljudi
ustali i zaplesali, izgledalo je da su anđeli presretni zbog toga, a
neke sam vidjela kako stoje iza ljudi i pokušavaju ih navesti da
ustanu i zaplešu; bio je to radostan i blistav prizor. Odjedanput
sam osjetila potrebu da im se pridružim u plesu pa sam otišla natrag
u predvorje pitati Frana želi li mi se pridružiti u sobi za ples.
»Ali ne možemo samo tako ući i početi plesati. Nikoga ne
poznajemo«, protivio se on.
»Imam osjećaj da će sve biti u redu, samo mi vjeruj«, odgovorila
sam mu i povukla ga da ustane sa svoje stolice. Kad smo
ušli u prostoriju, pred nama je plesao jedan par i odmah su nam
oslobodili prostor kao da nas pozivaju da zaplešemo. Sastav je
svirao drugu melodiju — izvrsnu za ples — i Fran i ja smo počeli
uživati dok smo plesali sa svim tim dragim ljudima — a vjerojatno
i s četrdeset anđela! Ostali smo i otplesali još tri plesa sve dok
se nismo malo umorili i sjeli na stolce, poredane uz zidove. Onda
su dvije djevojke, otprilike u kasnim dvadesetim godinama, došle
i sjele do nas.
»Svi se izvrsno zabavljaju«, rekla sam jednoj od njih.
»Da«, odgovorila je. »Jeste li došli sa skupinom iz Galwaya
ili iz Dublina?« Morala sam joj reći istinu — da smo se Fran i ja
nepozvani uvukli na njihovu zabavu, jer nam se činilo da je jako
50
dobra. Glasno se nasmijala i rekla: »Dobro nam došli; sjajno je
ustati i otplesati, dobro je to za dušu.« Složila sam se s njom i
zahvalila joj na dobrodošlici.
Zaključili smo da je vrijeme da se vratimo u svoj hotel na
večeru. Ali dok smo hodali preko hotelskog parkirališta prema
svojem automobilu, nešto mi je privuklo pozornost. Blizu našeg
auta bio je parkiran veliki bijeli autobus, a na njemu je crvenim
slovima bilo ispisano ime jedne velike dablinske bolnice za liječenje
raka, dok sam na drugom autobusu primijetila ime dobro
poznate grupe za potporu oboljelima od raka. Onda mi je sinulo.
Svi oni ljudi u hotelu bolesnici su u različitim fazama bolesti,
a s njima su njihovi anđeli čuvari koji im daju potporu u onome
što je vjerojatno najteže razdoblje u njihovim životima.
Dok smo se vozili natrag u svoj hotel u Letterkennyju, osjećala
sam se tako počašćenom i poniznom zbog tih začuđujućih
ljudi, njihova duha i energije. Našla sam utjehu u spoznaji da su
njihovi anđeli čuvari uz njih. Poželjela sam zaustaviti automobil,
vratiti se i reći svakome od njih tu veliku istinu, da su anđeli čuvari
uz njih, ali nekako sam znala da još nije moj zadatak da im
to kažem.
Prije tri godine odlučila sam podnijeti zahtjev za promjenu
osobnog imena i legalno ga promijeniti iz Penelope Gibbs
u Francesca Brown. Nije to bila lagana odluka i prouzročila je
prilično mnogo meteža i nezadovoljstva, ne toliko meni koliko
mojoj užoj i široj obitelji.
Objasnit ću razloge zbog kojih sam to učinila, a oni će se
čitateljima ove knjige učiniti prilično ekscentričnima. Međutim,
na kraju krajeva, za mene je to značilo samo učiniti ono što
su anđeli od mene tražili, a kao i obično, bili su apsolutno u
pravu.
Kad smo se doselili u Blanchardstown, odmah smo se sprijateljili
s jednim mladim parom, Kieranom i Catherine, koji su
živjeli odmah do nas. Bili su sjajni susjedi i zaista smo postali
dobri prijatelji u vrlo kratkom vremenu. Kao što možete i zamisliti,
bili smo presretni kad su nam rekli da se planiraju vjenčati,
a još sretniji kad su nas pozvali na vjenčanje u kolovozu 2001.
Vjenčanje se trebalo održati u Letterkennyju, u okrugu Donegal,
jer Kieran potječe iz Sjeverne Irske. Trebalo je biti u subotu pa
smo Fran i ja odlučili otputovati u Donegal u petak i vratiti se u
Dublin odmah u ponedjeljak.
43
4
Krenuli smo rano u petak ujutro, jer je put do Donegala dug
ako se ide automobilom. Moja je energija svakim danom sve više
jačala, osjećala sam se sretno i radovala se vikendu pred nama.
Putovali smo možda nekoliko sati kad mi je odjednom u
mislima bljesnula slika neke planine. Bila je vrlo stvarna i mogla
sam vidjeti svaki detalj na njoj. Tad sam već znala da kad mi
anđeli pošalju sliku bilo čega, onda to ima neku svrhu pa sam
obratila veliku pozornost na prizor koji sam ugledala. Vidjela
sam stazu koja je vodila uzbrdo i činilo se da ide preko planine.
Imala sam osjećaj da je mnogo ljudi prošlo tim putem. Prizor
planine je bio prekrasan, ali također sam osjetila da to mjesto
obavija tuga. Slika planine je naposljetku izblijedjela, ali ostao mi
je jak osjećaj da je planina važna i da ću je ponovo vidjeti. Rekla
sam Franu što sam vidjela, a on mi je odgovorio da se možda
radi o jednoj od planina u Donegalu i da možda samo vidim područje
u koje putujemo i gdje ćemo provesti vikend. Ali ja sam
znala da planina ima mnogo veće značenje od toga.
Kad smo napokon stigli u Donegal, uzeli smo sobu u hotelu,
a Fran je odlučio otići u šetnju da protegne noge. Ja sam
odlučila ostati u sobi i možda malo pridrijemati. Samo što sam
legla na krevet, a u svijesti mi se ponovo pojavila slika planine.
Ovaj put je bila još življa; vidjela sam ljude kako se kreću po stazi,
a onda začula i glas koji je izgovorio sljedeće riječi: »Ovo je
mjesto gubitka i velike promjene.« To je sve što je rekao i onda
je slika izblijedjela. No sad sam čvrsto odlučila saznati više o toj
planini i zašto se čini da je toliko važna anđelima.
Te smo večeri Fran i ja večerali u hotelu, a onda smo odlučili
otići u neki pub na piće. Ponovo sam Franu rekla da sam
vidjela planinu i da je očito važno da saznam nešto više o njoj. I
tako, dok je za šankom naručivao piće, upitao je barmena ima li
u blizini kakvih planina.
»Planine?« uzvratio je. »Jedina planina koju je ovdje vrijedno
vidjeti je Muckish.« Čim mi je Fran izgovorio ime Muckish,
znala sam da je to planina koju sam viđala i da moram otići
tamo.
44
Sljedeći smo dan uživali u prelijepom vjenčanju Kierana i
Catherine. Ceremonija je bila krasna i izgledalo je da će potrajati
dugo u noć kad sam se okrenula Franu i rekla: »Mislim da je
vrijeme da krenemo na spavanje. Želim rano ustati i biti spremna
ujutro poći saznati nešto više o Muckishu.«
Kad smo ujutro krenuli automobilom prema planini lagano
je kišilo. Dok smo vozili seoskim cestama, odjedanput sam postala
svjesna da imam osjećaj velikog iščekivanja. Nisam znala čega,
ali znala sam da se u tom trenutku nalazim točno gdje treba.
Kad smo izašli iz jednog zavoja, pred nama se pokazala planina.
Stajala je pred nama kao da nešto čuva i kao da pazi kome
će otkriti svoju tajnu. Dok smo stajali u podnožju, vidjela sam
istu stazu kao i ranije u mislima; uspinjala se i vodila preko planine.
Polako smo počeli pješački sve dok nismo došli do pravog
puta koji je vodio na planinu. U jednom trenutku, dok još nismo
stigli ni do pola puta, naišli smo na kip Djevice Marije. Na obližnjem
zidiću sjedio je neki starac.
»Budite pažljivi dok se uspinjete, danas je vrlo klizavo«,
upozorio nas je. Kimnuli smo mu i nastavili dalje. Kako smo napredovali,
put se nakratko spuštao nizbrdo i odveo nas u malu
udolinu. Odjedanput mi se promijenila svijest. Sve se promijenilo.
Kao da je cijela dolina poprimila drugu dimenziju, sve je
oživjelo, potpuno oživjelo. Sve je u jednom trenutku postalo neokaljano
cjelovito — to je jedini način na koji to mogu opisati.
Dogodilo se poput munje — čak i brže. Mogla sam čuti travu
kako raste; osjetila sam oko sebe sve male životinje na planini;
ptice su letjele i činilo mi se kao da sam s njima u letu. Imala
sam vrlo čudan osjećaj da razumijem kako sam napravljena od
iste tvari kako i trava, nebo, planina i sve na njoj. Odjedanput
sam shvatila pravo značenje Božjeg svijeta. On je jedno. Stvorio
ga je Bog i iako su u njemu mnoge životinje i ljudi i stvari, svijet
je već savršeno cjelovit — postoji samo Bog koji se pojavljuje u
obliku životinja, ljudi i stvari. Sve je jedno. To me otkriće zaprepastilo.
Osjetila sam se kao osoba potpuno neznačajnom; zapravo,
u tom sam trenutku i na tom mjestu nestala.
45
Okrenula sam se pokušavajući nešto reći Franu, ali nisam
mogla; ono što sam doživjela bilo je izvan riječi, riječi to nisu
nikako mogle opisati. Činilo se da sve savršeno postoji u ovom
golemom prostoru; sve je jednostavno bilo tamo u božanskom
poretku, onako kako je Bog smislio. Bilo je savršeno čisto.
Na neki način znala sam da bismo se trebali nastaviti penjati
pa smo krenuli dalje sve dok pred sobom nismo ugledali malu
čistinu. Rekla sam Franu da ću poći još malo naprijed i sjesti, jer
sam željela zastati i pokušati shvatiti sve što mi se događalo. Ali
nisam imala vremena sjesti.
Niotkuda se pojavila dama odjevena u nešto što je izgledalo
kao prilično stara ali dobra ladanjska odjeća od tvida. Pojavila
se preda mnom na čistini. Znala sam da je anđelica iako je nikad
prije nisam vidjela. Zračila je ljubaznošću iako je izgledala
prilično ozbiljno. Bolje sam pogledala kakvu to odjeću ima na
sebi; bila je to neka vrsta pelerine od tvida koja joj je padala do
struka, a veliki broš ju je držao na ramenima. Imala je suknju od
grubog tvida i otvorene sandale vezane kožnom vrpcom visoko
iznad gležnjeva. Iako je odjeća izgledala prilično grubo, ipak je
bila kvalitetna, a anđelica je zračila sigurnošću, kao da je ovo njezino
mjesto, i osjeća se kao kod kuće. Onda je progovorila.
»Ovo je mjesto gubitka i velike promjene.« Iste riječi koje
sam čula prije u hotelskoj sobi. Nisam se mogla dosjetiti što bih
drugo rekla osim: »Zašto si me dovela ovamo?«
»Svi mi moramo davati«, odgovorila je. »Sad je došao trenutak
da nam daš svoje ime.« Pogledala sam je zbunjeno — dati
im svoje ime, što je time htjela reći?
»Ne razumijem; želiš da ti dam svoje ime?« upitala sam.
»Da, više nisi Penelope Gibbs. Odsad ćeš biti Francesca
Brown«, odgovorila je.
»Francesca Brown?« zbunjeno sam ponovila. »Nikad nisam
čula za nju. Zašto bih tako promijenila svoje ime? Je li ona
netko koga ću upoznati?«
»Penelope Gibbs je mrtva; oduvijek si bila Francesca Brown«,
46
čula sam odgovor. »Dok si bila bolesna, tvoja je duša zazivala.
želju da ode kući. Bog je čuo te povike i uzeo je tvoju dušu. Ali
tvoje putovanje ovdje na Zemlji još nije gotovo; još imaš posla
pa si se vratila, ali odsad ćeš biti poznata kao Francesca Brown.
Ona je tvoj pravi identitet i kroz nju ćeš obavljati naš posao ovdje
na Zemlji.«
»Ali nisam umrla; moja me duša nikad nije napustila«,
rekoh i dalje smetena.
»Sve se događa zbog nekog razloga. Bog ima mnogo načina;
duša te napustila i sad si Francesca Brown. Imaj vjere; sve je
u redu«, odgovorila je anđelica. Pogledala me i nasmiješila se.
Osjećala sam kako me ispunjava njezina blaga energija, ali prije
nego što sam stigla išta reći, energija joj je počela blijedjeti, ostavljajući
me samu na planini i prilično udaljenu od Frana.
Sjela sam na obližnji veliki kamen. Shvatila sam da drhtim i
da sam potpuno zbunjena. Može li to biti istina? Je li me moja duša
zaista napustila tijekom bolesti? U jednoj fazi zaista je izgledalo
kao da me je sve napustilo; sva mi je energija nestala, ali nikad
nisam izgubila volju za životom i nikad nisam dobila neki znak
da je Bog uopće zainteresiran za moj život, sve dok mi se nije prikazala
anđelica Anne. No upravo sam doživjela ovo iskustvo i ova
je anđelica bila sigurna da sad imam nov identitet — nekoga tko
se zove Francesca Brown. Tada se pojavio i Fran i sjeo uz mene.
»Jesi li dobro? Dugo si samo zurila u to jedno mjesto«,
reče on pokazavši na mjesto gdje se bila pojavila anđelica.
»Ne znam«, odgovorila sam. »Dogodilo mi se nešto vrlo
neobično. Ispričat ću ti kasnije.« Osjetila sam da mu sad ne mogu
ni početi objašnjavati što se upravo dogodilo.
Kiša je sad počela jače padati i trebali smo se počeli spuštati
s planine. Bilo je prilično naporno popeti se dovde i tlo je postalo
klizavo, ali ipak nisam željela napustiti to mjesto. Kao da sam
prije polaska morala otkriti još nešto.
Međutim, Fran je inzistirao da krenemo natrag. Polako smo
počeli silaziti, pomno pazeći jer je tlo niz padinu bilo vrlo vlaž-
47
no. Kad smo naposljetku stigli do mjesta na kojemu se nalazio
kip Djevice Marije, starac kojeg smo ranije vidjeli, još je bio tamo
i pozdravio nas je.
»Jeste li uživali u šetnji?« upitao je.
»Jesmo«, odgovorila sam. »Planina je lijepa. Jeste li vi
odavde?«
»Itekako jesam, i moj otac prije mene, i njegov otac također
«, reče on nasmijavši se.
»Znate li zašto se ova planina zove mjestom velikog gubitka
i velike promjene?« upitala sam.
»Naravno da znam«, reče on. »Mnogi ljudi koji su u doba
gladi odlazili u Ameriku i Australiju, morali su prijeći ovu planinu
kako bi iz Donegala stigli u luku Derry.« Pokazao je rukom
na mostić koji smo ranije vidjeli i rekao: »Ovaj most je poznat
kao Most tuge. Mnogo je ljudi stajalo na njemu i gledalo za sobom
u selo koje su ostavljali kao i svoju voljenu obitelj. Okrenuli
bi se, mahali svojim voljenima, koji bi im uzvratili, a onda bi
napravili još nekoliko koraka i zauvijek otišli u novi svijet.«
Dok je govorio osjetila sam kako mi naviru suze; mogla
sam osjetiti gubitak tih ljudi davno prije, tugu koja je bila gotovo
nepodnošljiva. Sad sam razumjela zašto sam dovedena ovamo —
ovo je zaista bilo mjesto gubitka i velike promjene i od mene se
sad tražilo da se promijenim. Tražilo se da se nečega odreknem.
Baš kao što su i se i oni emigranti prije mnogo godina morali
odreći svojih dragih, kako bi prokrčili put prema nečem novom,
tako se i od mene sad tražilo da se odreknem nečeg dragocjenog
tako da novo može doći i početi djelovati.
Zahvalili smo starcu i rukovali se s njim. Čvrsto mi je stisnuo
ruku i rekao: »Ako smijem pitati, kako se zovete, gospođo?
«
»Francesca«, rekla sam. »Francesca Brown.«
Ako sam mislila da će doživljaj s planine Muckish biti jedino
iznenađenje koje su mi anđeli pripremili za taj dan, prevarila
sam se.
48
Fran i ja odlučili smo se vratiti u hotel drugim putem jer je
još bilo rano poslijepodne. Vozili smo se sve dok nismo stigli do
prelijepe plaže, gdje smo stali i odlučili malo prošetati. Dok smo
hodali, pokušala sam Franu objasniti što se dogodilo na planini i
da me je anđelica zamolila da promijenim ime. Izgledao je stvarno
zabrinut dok sam mu detaljno prepričavala što mi je anđelica
rekla da učinim.
»Sto ćemo reći djeci, tvojoj obitelji, mojoj obitelji?« upitao
je zabrinuto. »Pomislit će da je sve to suludo i čudno.«
»Mislim da se ne mora sve dogoditi odjedanput, uzet ćemo
si vremena i isplanirati«, rekoh. Onda sam se sjetila riječi anđelice
i rekla: »Vjeruj. Bog ima mnogo raznih načina.«
Kad smo otišli s plaže i počeli se voziti natrag prema hotelu,
naišli smo na jedan drugi hotel. Počela je padati večer i u prvom
sumraku ugledali smo treperava svjetla hotela.
»Zastanimo ovdje i popijmo nešto«, predložio je Fran. Mislim
da je osjećao kako nam je oboma potrebno piće nakon onog
što se dogodilo na planini! Pristala sam pa smo skrenuli prema
hotelu. Onda se dogodilo nešto neobično. Dok sam gledala parkirališni
prostor ispred hotela, na kojemu je bilo mnogo autobusa
i nekoliko automobila, postala sam svjesna pet ili šest anđela koji
su stajali iza nekih ljudi, a svi su oni ulazili u hotel. Odmah sam
pomislila da to moraju biti anđeli čuvari, jer su ih pratili sasvim
izbliza i činilo se da je svaki anđeo zainteresiran samo za određenog
čovjeka. Bilo je kao da ih s ljubavlju prate u stopu.
Dok sam živa, neću zaboraviti što se dogodilo sljedeće. Kad
smo ušli u hotel, anđeli su doslovno bili posvuda, cijela je zgrada
bila osvijetljena njihovim čarobnim svijetlim tijelima. Taj me je
prizor preplavio i nisam mogla skrenuti pogled. Činilo se da je
tamo doslovce na desetke anđela. Ušli smo u predvorje hotela i
naručili piće. Kako su novi ljudi ulazili, tako su ih pratili anđeli
iza ili pokraj njih i sve se vrijeme činilo da je svaki anđeo potpuno
zaokupljen pojedinom osobom.
Naposljetku, svi su ljudi otišli iz hotelskog predvorja, i prostorija
kao da se zamračila dok je začudna energija anđela izlazila
49
s ljudima. Ali još mi je nešto privuklo pozornost: iako je svaki
anđeo sjajio apsolutno jarkim svjetlom, neki od ljudi koje su oni
pratili nisu izgledali dobro, zapravo jedno ili dvoje izgledali su
doista bolesno.
Odnekud smo začuli neku glazbu; zvučalo je kao da svira
živi sastav, a ja sam prepoznala jednu pjesmu uz koju sam prije
mnogo godina plesala. Nakon nekog vremena ustala sam da
odem u zahod i dok sam se vraćala, glazba je postala zaista glasna
i činilo se da dolazi iz jedne pokrajnje prostorije. Nisam mogla
odoljeti; morala sam proviriti u tu sobu.
Ono što sam vidjela kad sam otvorila vrata, natjeralo me da
se ukipim na mjestu. Posvuda su bili anđeli; njihova prisutnost
je bila toliko jarka da je cijela prostorija bila osvijetljena poput
prekrasnog kaleidoskopa od te energije ljubavi. Kad bi neki ljudi
ustali i zaplesali, izgledalo je da su anđeli presretni zbog toga, a
neke sam vidjela kako stoje iza ljudi i pokušavaju ih navesti da
ustanu i zaplešu; bio je to radostan i blistav prizor. Odjedanput
sam osjetila potrebu da im se pridružim u plesu pa sam otišla natrag
u predvorje pitati Frana želi li mi se pridružiti u sobi za ples.
»Ali ne možemo samo tako ući i početi plesati. Nikoga ne
poznajemo«, protivio se on.
»Imam osjećaj da će sve biti u redu, samo mi vjeruj«, odgovorila
sam mu i povukla ga da ustane sa svoje stolice. Kad smo
ušli u prostoriju, pred nama je plesao jedan par i odmah su nam
oslobodili prostor kao da nas pozivaju da zaplešemo. Sastav je
svirao drugu melodiju — izvrsnu za ples — i Fran i ja smo počeli
uživati dok smo plesali sa svim tim dragim ljudima — a vjerojatno
i s četrdeset anđela! Ostali smo i otplesali još tri plesa sve dok
se nismo malo umorili i sjeli na stolce, poredane uz zidove. Onda
su dvije djevojke, otprilike u kasnim dvadesetim godinama, došle
i sjele do nas.
»Svi se izvrsno zabavljaju«, rekla sam jednoj od njih.
»Da«, odgovorila je. »Jeste li došli sa skupinom iz Galwaya
ili iz Dublina?« Morala sam joj reći istinu — da smo se Fran i ja
nepozvani uvukli na njihovu zabavu, jer nam se činilo da je jako
50
dobra. Glasno se nasmijala i rekla: »Dobro nam došli; sjajno je
ustati i otplesati, dobro je to za dušu.« Složila sam se s njom i
zahvalila joj na dobrodošlici.
Zaključili smo da je vrijeme da se vratimo u svoj hotel na
večeru. Ali dok smo hodali preko hotelskog parkirališta prema
svojem automobilu, nešto mi je privuklo pozornost. Blizu našeg
auta bio je parkiran veliki bijeli autobus, a na njemu je crvenim
slovima bilo ispisano ime jedne velike dablinske bolnice za liječenje
raka, dok sam na drugom autobusu primijetila ime dobro
poznate grupe za potporu oboljelima od raka. Onda mi je sinulo.
Svi oni ljudi u hotelu bolesnici su u različitim fazama bolesti,
a s njima su njihovi anđeli čuvari koji im daju potporu u onome
što je vjerojatno najteže razdoblje u njihovim životima.
Dok smo se vozili natrag u svoj hotel u Letterkennyju, osjećala
sam se tako počašćenom i poniznom zbog tih začuđujućih
ljudi, njihova duha i energije. Našla sam utjehu u spoznaji da su
njihovi anđeli čuvari uz njih. Poželjela sam zaustaviti automobil,
vratiti se i reći svakome od njih tu veliku istinu, da su anđeli čuvari
uz njih, ali nekako sam znala da još nije moj zadatak da im
to kažem.
9 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:41 pm
Margita
Administrator
Duhovni vodiči
LJudi me često pitaju koja je razlika između duhovnog vodiča
i anđela. Dakle, duhovni je vodič razvijena duša nekoea tkoje preminuo i otišao s ove zemlje, ali vraća se pomagati ljudskim
bićima na njihovu životnom putu dok su još na zemlji. Neki
duhovni vodiči visoko su razvijena bića koja ljudima mogu donijeti
veliku utjehu u životu, dok su drugi manje razvijeni i njihov
zadatak u svijetu duhova nije toliko jasan. Ljude koji mogu
kontaktirati s duhovnim vodičima ponekad zovemo »mediji« ili
»vidovnjaci«.
Anđeo je nebesko biće svjetla koje šalje Bog. Ali zadaci koje
obavljaju duhovni vodiči i anđeli potpuno su različiti. Neki duhovni
vodiči mogu predstavljati veliku utjehu onima koji žive na
Zemlji, no anđeo nam zapravo može pomoći da se približimo
Bogu; oni su Božji glasnici i njihovo je svjetlo zapravo Božje
svjetlo.
Imam mnogo duhovnih vodiča koji mi se redovito javljaju.
Jedan od njih je američki crnac, gospodin po imenu Eamon. Kad
mi se prvi put javio rekao mi je da imam velik dar i da mogu
donijeti mnogo sreće i utjehe ljudima, da bi volio surađivati sa
mnom. Pristala sam. Eamon je neprekidan izvor dobrog raspolo-
53
udi me često pitaju koja je razlika između duhovnog vodiča
i anđela. Dakle, duhovni je vodič razvijena duša nekoea tko
ženja i pozitivne energije, a posebno dobro suosjeća i brine se za
nas na zemlji, koji smo upravo izgubili voljenu osobu. Imala sam
mnogo ugodnih i pozitivnih susreta s bićima iz duhovnog svijeta,
a sve zahvaljujući Eamonovim savjetima i pomoći.
Jedan susret za koji je zaslužan Eamon, ostat će mi dugo u
sjećanju, jednostavno zato što je bio vrlo lijep. Jedna starija gospoda
došla mi je u posjet. Njezin sin doveo ju je do mojih ulaznih
vrata; imala je sedamdesetak godina i izgledala je prilično
staro i tužno. Kad smo počele razgovarati, iznenada mi se pojavio
Eamon i rekao: »Imam ovdje nekoga tko jako želi pozdraviti
ovu gospodu.« Tada se pojavio visok, zgodan muškarac i stao
pokraj gospode. Znao je sve o njoj i govorio gdje su bili kad su
udvarali jedno drugome, a onda i o njihovu bračnom životu.
»Reci joj da je volim i da svake večeri liježem pokraj nje
u krevet, prije nego što zaspi«, reče on. Žena je počela plakati
i rekla je da osjeća njegovu prisutnost pokraj sebe svake večeri.
Onda je muškarac nabrojao mnoge pjesme koje su oboje voljeli i
uz koje su obično plesali te mjesta na koja su često odlazili.
»Reci joj da je nikad nisam zaboravio, zapravo nikad nisam
otišao od nje ni za milimetar, svih ovih godina otkad smo
razdvojeni«, reče on s osmijehom ljubavi. »Ali sad joj reci da
moram ići, jer me na stolu čekaju jetrica s lukom i ne želim da
mi se ohlade.«
Prenijela sam joj što mi je muškarac rekao, a ona je, naravno,
potvrdila da su mu jetrica s lukom bila omiljelo jelo — jeo ih
je najmanje dvaput tjedno. To je bio tako dirljiv prizor da smo
gospođa i ja malo zaplakale, a onda se nasmijale i neko vrijeme
ugodno čavrljale. Onda je nazvala svojeg sina da dođe po nju.
Kad je stigao, rekao je: »Zaboga, što ste učinili s mojom majkom?
Izgleda dvadeset godina mlađa nego kad sam je maloprije
ostavio kod vas!«
To je bilo tako tipično za posao koji je Eamon radio, a bio
je neumoran, uvijek u pokretu, pokušavajući pomoći na svaki
način. No Eamon također ima i praktičnu crtu. Jedanput me je
došla posjetiti žena, rekla bih, u kasnim dvadesetima. Imala je
54
mladu kćer, ali bila je rastavljena od djetetova oca i činilo se da
je prilično nesretna sa svojim životom. Objasnila mi je da trenutačno
ima dosta poteškoća: radila je posao koji nije voljela, ali
morala ga je zadržati kako bi izdržavala sebe i dijete, i većinu
vremena se osjećala potpuno usamljeno.
Onda je na scenu stupio Eamon. Rekao je da je s njim djed
mlade žene i da želi komunicirati sa svojom unukom. Iako nisam
mogla vidjeti djeda, imao je mnogo savjeta za svoju unuku, koje
je prenosio preko Eamona.
»Reci joj da bi trebala letjeti, to je nešto što je oduvijek željela,
a ona to može«, rekao je. Upitala sam mladu ženu razumije
li tu rečenicu da bi morala letjeti. Pogledala me s čuđenjem i rekla:
»O, da, oduvijek sam željela biti stjuardesa, ali nekako mi se
nije ukazala prilika da to postignem.«
»Reci joj da ona to može. Znam da ona to može, i reci joj
da će je članovi obitelji podržati u tome, samo ako ih zamoli«,
rekao je njezin djed. Onda mi je Eamon dao jedno ime, Betty.
Rekao je da je ona jako važna za mladu ženu i imat će važnu
ulogu u njezinu životu u nadolazećim godinama. Zato sam je
upitala znači li joj nešto to ime.
»Imam jednu tetku koja se zove Betty, i s njom sam vrlo
bliska. Vrlo je dobra prema meni i mojoj kćeri«, odgovorila je
mlada žena. Još smo malo razgovarale, a onda je ona otišla. Vidjela
sam je ponovo tek nakon osamnaest mjeseci, jednoga dana
dok sam kupujući u lokalnom supermarketu slučajno naišla na
nju i njezinu kćer. Sva ozarena rekla mi je: »Želim vam zahvaliti.
Kad sam otišla od vas, odlučila sam poći za svojim snom pa sam
se prijavila za mjesto stjuardese i dobila posao. Nije bilo lako, ali
sad sam sretnija nego u bilo kojem razdoblju svojeg života, a obitelj
mi je velika potpora, uključujući i tetku Betty, koja mi pazi
na kćer dok radim. Visoko letim i hvala vam. Zahvalite mojemu
djedu, a naročito Eamonu.«
Eamon je zaslužan i zato što me upoznao s mnogo vrlo
posebnih ljudi; njegova energija neprekidno me iznenađuje. On
također ima sposobnost da dosegne duše ljudi koji su prešli u
55
svjetlost, bez obzira na dimenziju ili razinu koju nastavaju u svijetu
duhova. Međutim, iznenadio me kad sam se probudila jedne
noći u svojoj sobi u Dublinu i zatekla ga kako me promatra.
»Što želiš u ovo doba noći?« upitala sam.
»Imam ovdje nekog vrlo posebnog tko se želi sastati s tobom
«, odgovorio je. Ustala sam i sjela na rub kreveta. Odjedanput,
cijelu je sobu preplavilo vrlo lijepo nježno svjetlo; izgledalo
je kao da je atmosfera ranog ljeta prenesena u moju sobu, i mogla
sam osjetiti prekrasan svjež miris. Odjedanput me ispunio osjećaj
duboka mira i nježna iščekivanja.
Dok sam gledala u mrak, preda mnom se pojavila mlada žena
odjevena kao karmelićanka. Držala se veličanstveno i odavala
dojam spokoja i mira. Upitala sam je kako se zove.
»Zovem se Tereza, sveta Tereza iz Lisieuxa«, odvratila je.
Primijetila sam da joj se do nogu nalazi mala izbočina od crvenkasto-
smeđe gline i vrč napunjen vodom. Sagnula se i počela mi
s malo gline trljati stopala, a onda ih je isprala vodom iz vrča, sve
dok nisu bila čista. Ponovila je to i s drugim stopalom, a onda
se nasmiješila najdivnijim slatkim osmijehom. Bila sam očarana.
»Zašto si mi to učinila sa stopalima?« upitala sam.
»Zato da možeš laganije kročiti u svojem poslu«, odgovorila
je. Nakratko je još stajala nada mnom i smiješila se, a onda je
njezina slika počela polako blijedjeti u sobi.
Prisutnost te mlade žene ostala je još dugo sa mnom nakon
što je nestala. Teško mi je riječima opisati učinak koji je ostavila
na mene. Osjećala sam se osnaženo, kao da mi je podarena
skrivena snaga čija je moć bila u suosjećanju, nježnosti i služenju
onome što je dobro.
To nije jedini put što me posjetila sveta Tereza. Opet mi
se prikazala otprilike četiri godine poslije, ali taj put u gradiću
Orihuela Costa, blizu Alicantea u južnoj Španjolskoj. Sjedila sam
na ležaljci i uživala u suncu, a onda sam ležerno posegnula za
knjigom jednog dobro poznatog spiritualnog pisca, knjigom koju
sam površno čitala prethodnih nekoliko dana. Bez ikakva poseb-
56
na razloga otvorila sam knjigu na određenoj stranici i tamo su
se nalazile riječi »Sveta Tereza iz Lisieuxa«. Odmah sam osjetila
da me obuzima onaj isti duboki mir, kao i onda u mojoj spavaćoj
sobi. Ali sad sam sjedila na terasi za sunčanje i kad sam pogledala
u zid nasuprot mene, počela sam nazirati sliku prekrasne ruže
koja se oblikuje. Zatim sam u glavi čula glas koji mi govori: »Ne
boj se, to sam ja, Tereza.« Tog poslijepodneva puhao je blagi povjetarac
i mogu samo reći da dok mi je povjetarac hladio tijelo,
činilo se da sa sobom nosi dubok mir i ljubav; činilo se kao da se
povjetarac sastoji od ljubavi. Odjedanput su me preplavili osjećaji
i poželjela sam zaplakati.
»Zašto si mi opet došla?« upitala sam.
»Znam da imaš veliku odanost prema Bogu«, došao je odgovor.
»Ali želim da mu vjeruješ još više. Želim da mu se još više
moliš.« Dok su se te riječi oblikovale, imala sam osjećaj kao da
me obavija plamen, vatra ljubavi. Osjećala sam je svuda oko sebe,
kroz sebe i kad sam opet pogledala u zid, slika ruže sad je bila
toliko sjajna da ju je bilo teže gledati dulje od sekunde. Zaklopila
sam oči, a glas je rekao: »Ostani sa mnom, dijete moje. Uvijek
sam s tobom, a tvoje su molitve uvijek uslišane.«
Drhtala sam i treperila od ekstaze, a kad sam otvorila oči,
slika ruže nestala je sa zida no imala sam isti osjećaj kao i onda
kad me posjetila sveta Tereza. Osjećala sam se obnovljeno, kao
da sam dobila nov izvor prekrasne snage.
Poslije sam saznala da je sveta Tereza iz Lisieuxa, poznata
i kao Mali cvijet Isusov, bila vrlo odana Bogu i postala karmelićanka
u ranoj dobi. Roditelji su joj bili vrlo religiozni. Otac
Louis pokušao je postati redovnik, ali odbili su ga jer nije znao
latinski. Njezinu majku Azelie također nisu primili u samostan
jer su smatrali da ne osjeća poziv; umjesto toga zamolila je Boga
da joj podari mnogo djece i dopusti da sva budu u službi Božjoj.
Louis i Azelie upoznali su se 1858. i vjenčali samo tri mjeseca
poslije. Imali su devetero djece od kojih je samo pet kćeri — Marie,
Pauline, Leonie, Celine i Tereza — preživjelo. Tereza je bila
najmlađa.
57
Eamonu moram zahvaliti za oba Terezina neočekivana posjeta.
Ali Eamon nije samo vodič između mene i duhovnog svijeta,
on je također jedan od najpraktičnijih, suosjećajnijih i uslužnijih
bića koje sam upoznala; na neki čudan način on gotovo da
ima ljudske osobine. Smatram ga jednim od svojih najboljih prijatelja.
On je za mene izvor beskrajne potpore i savjeta, jer zaista
sam se brinula zbog posljedica promjene svojeg imena i kako će
to djelovati na moju obitelj. No on me uvjeravao da će se Fran s
vremenom priviknuti na to. Također mi je potvrdio da je apsolutno
točno ono što mi je rekla anđelica na planini u Donegalu.
Još mi je rekao da će mi se sve više toga otkrivati kako budem
nastavljala svoje putovanje s anđelima.
Moram reći da sam, od trenutka kad smo sišli s one planine,
zapravo osjećala kako moje staro ja polako nestaje. Na neki
neobjašnjiv način zaista se činilo kao da sam oduvijek bila Francesca
Brown. Osjećala sam kao da je Penelope Gibbs bila samo
jedno iskustvo kroz koje sam morala proći, a kad sam to učinila,
postala sam spremna opet prihvatiti svoj pravi identitet. Kažem
»opet« zato što sam od trenutka kad sam čula ime Francesca
Brown, osjećala kao da je intimno poznajem. Za mene je prihvaćanje
tog novog identiteta bilo kao da navlačim staru rukavicu,
dobro znajući da će mi savršeno pristajati jer sam je već prije
nosila.
Kako je vrijeme prolazilo, ne samo da mi se promjena imena
činila kao nešto ispravno što treba učiniti, nego i kao nešto
prirodno. Ali naravno, ako odem i promijenim identitet, to neće
utjecati samo na mene. Veliku brigu predstavljalo mi je kako će
to utjecati na druge ljude.
Ali Eamon je bio u pravu što se tiče Frana. Vidjela sam u
njemu postupnu promjenu; postajao je sve više zainteresiran za
duhovni svijet i ideju da anđeli postoje. Tome je pripomogla i
činjenica da bi mi anđelica Anne često davala neku informaciju
— možda o nekoj osobi koju smo poznavali i o tome što će se toj
osobi dogoditi u životu, ili čak i o smjeru u kojem će neki svjetski
događaj krenuti — o nečemu što bi se i ostvarilo. Mislim da
58
je na početku sve to fasciniralo Frana, no sad je počelo ostavljati
dublji dojam; kod njega se definitivno pojavio ozbiljan interes za
prisutnost anđela. Međutim, i dalje je bio vrlo praktičan i ozbiljan
kad se radilo o tome da preuzmem potpuno nov identitet.
Najviše ga je brinulo kako će to utjecati na našu djecu.
Jason je u to doba imao petnaest godina, a Dwayne trinaest.
Odlučili smo da ćemo im pokušati polako priopćiti tu vijest o
promjeni imena, a Fran se dosjetio da im kažemo kako će Francesca
Brown biti ime kojim ću se služiti kad drugim ljudima
budem govorila o postojanju anđela. Mislio je da će tako dječaci
dobiti priliku da se priviknu na to novo ime, a da im se ime Penelope
Gibbs ne izbriše potpuno iz života.
Na naše iznenađenje, sve je prošlo vrlo dobro i činilo se da
nijednog od njih to ne uznemirava. Obojica imaju dobar osjećaj
za humor i znali bi se vratiti iz škole i reći mi nešto poput:
»Bok, Penny, hoću reći Francesca, ne zapravo je Penny — zar
ne?« Činilo se da sve primaju lako i u hodu, a rezultat je bio da
smo Fran i ja osjetili olakšanje i riješili se stresa.
Iznenadila sam se jedne večeri kad se Fran okrenuo prema
meni i rekao: »Znaš, kad govoriš o anđelima, pretvaraš se u drugu
ženu.«
»Zaista? Na koji način?« upitala sam.
»Pa, poprimaš drugačije manire«, odgovorio je. »Promijene
ti se geste, pokreti rukama; postaneš živahna, a čak ti se donekle
promijeni i glas. Izgledaš kao da si ti, a opet nisi; čini se kao
da je nešto iza tebe što se kroz tebe izražava.«
Taj me razgovor malo iznenadio. Činilo se da smo zajednički
počeli dijeliti sve dublje razumijevanje o anđelima i njihovu
želju da rade sa mnom.
To me jako razveselilo, a Eamon je opet bio u pravu jer mi
je stalno govorio da neću morati krenuti na to putovanje s anđelima
potpuno sama.
LJudi me često pitaju koja je razlika između duhovnog vodiča
i anđela. Dakle, duhovni je vodič razvijena duša nekoea tkoje preminuo i otišao s ove zemlje, ali vraća se pomagati ljudskim
bićima na njihovu životnom putu dok su još na zemlji. Neki
duhovni vodiči visoko su razvijena bića koja ljudima mogu donijeti
veliku utjehu u životu, dok su drugi manje razvijeni i njihov
zadatak u svijetu duhova nije toliko jasan. Ljude koji mogu
kontaktirati s duhovnim vodičima ponekad zovemo »mediji« ili
»vidovnjaci«.
Anđeo je nebesko biće svjetla koje šalje Bog. Ali zadaci koje
obavljaju duhovni vodiči i anđeli potpuno su različiti. Neki duhovni
vodiči mogu predstavljati veliku utjehu onima koji žive na
Zemlji, no anđeo nam zapravo može pomoći da se približimo
Bogu; oni su Božji glasnici i njihovo je svjetlo zapravo Božje
svjetlo.
Imam mnogo duhovnih vodiča koji mi se redovito javljaju.
Jedan od njih je američki crnac, gospodin po imenu Eamon. Kad
mi se prvi put javio rekao mi je da imam velik dar i da mogu
donijeti mnogo sreće i utjehe ljudima, da bi volio surađivati sa
mnom. Pristala sam. Eamon je neprekidan izvor dobrog raspolo-
53
udi me često pitaju koja je razlika između duhovnog vodiča
i anđela. Dakle, duhovni je vodič razvijena duša nekoea tko
ženja i pozitivne energije, a posebno dobro suosjeća i brine se za
nas na zemlji, koji smo upravo izgubili voljenu osobu. Imala sam
mnogo ugodnih i pozitivnih susreta s bićima iz duhovnog svijeta,
a sve zahvaljujući Eamonovim savjetima i pomoći.
Jedan susret za koji je zaslužan Eamon, ostat će mi dugo u
sjećanju, jednostavno zato što je bio vrlo lijep. Jedna starija gospoda
došla mi je u posjet. Njezin sin doveo ju je do mojih ulaznih
vrata; imala je sedamdesetak godina i izgledala je prilično
staro i tužno. Kad smo počele razgovarati, iznenada mi se pojavio
Eamon i rekao: »Imam ovdje nekoga tko jako želi pozdraviti
ovu gospodu.« Tada se pojavio visok, zgodan muškarac i stao
pokraj gospode. Znao je sve o njoj i govorio gdje su bili kad su
udvarali jedno drugome, a onda i o njihovu bračnom životu.
»Reci joj da je volim i da svake večeri liježem pokraj nje
u krevet, prije nego što zaspi«, reče on. Žena je počela plakati
i rekla je da osjeća njegovu prisutnost pokraj sebe svake večeri.
Onda je muškarac nabrojao mnoge pjesme koje su oboje voljeli i
uz koje su obično plesali te mjesta na koja su često odlazili.
»Reci joj da je nikad nisam zaboravio, zapravo nikad nisam
otišao od nje ni za milimetar, svih ovih godina otkad smo
razdvojeni«, reče on s osmijehom ljubavi. »Ali sad joj reci da
moram ići, jer me na stolu čekaju jetrica s lukom i ne želim da
mi se ohlade.«
Prenijela sam joj što mi je muškarac rekao, a ona je, naravno,
potvrdila da su mu jetrica s lukom bila omiljelo jelo — jeo ih
je najmanje dvaput tjedno. To je bio tako dirljiv prizor da smo
gospođa i ja malo zaplakale, a onda se nasmijale i neko vrijeme
ugodno čavrljale. Onda je nazvala svojeg sina da dođe po nju.
Kad je stigao, rekao je: »Zaboga, što ste učinili s mojom majkom?
Izgleda dvadeset godina mlađa nego kad sam je maloprije
ostavio kod vas!«
To je bilo tako tipično za posao koji je Eamon radio, a bio
je neumoran, uvijek u pokretu, pokušavajući pomoći na svaki
način. No Eamon također ima i praktičnu crtu. Jedanput me je
došla posjetiti žena, rekla bih, u kasnim dvadesetima. Imala je
54
mladu kćer, ali bila je rastavljena od djetetova oca i činilo se da
je prilično nesretna sa svojim životom. Objasnila mi je da trenutačno
ima dosta poteškoća: radila je posao koji nije voljela, ali
morala ga je zadržati kako bi izdržavala sebe i dijete, i većinu
vremena se osjećala potpuno usamljeno.
Onda je na scenu stupio Eamon. Rekao je da je s njim djed
mlade žene i da želi komunicirati sa svojom unukom. Iako nisam
mogla vidjeti djeda, imao je mnogo savjeta za svoju unuku, koje
je prenosio preko Eamona.
»Reci joj da bi trebala letjeti, to je nešto što je oduvijek željela,
a ona to može«, rekao je. Upitala sam mladu ženu razumije
li tu rečenicu da bi morala letjeti. Pogledala me s čuđenjem i rekla:
»O, da, oduvijek sam željela biti stjuardesa, ali nekako mi se
nije ukazala prilika da to postignem.«
»Reci joj da ona to može. Znam da ona to može, i reci joj
da će je članovi obitelji podržati u tome, samo ako ih zamoli«,
rekao je njezin djed. Onda mi je Eamon dao jedno ime, Betty.
Rekao je da je ona jako važna za mladu ženu i imat će važnu
ulogu u njezinu životu u nadolazećim godinama. Zato sam je
upitala znači li joj nešto to ime.
»Imam jednu tetku koja se zove Betty, i s njom sam vrlo
bliska. Vrlo je dobra prema meni i mojoj kćeri«, odgovorila je
mlada žena. Još smo malo razgovarale, a onda je ona otišla. Vidjela
sam je ponovo tek nakon osamnaest mjeseci, jednoga dana
dok sam kupujući u lokalnom supermarketu slučajno naišla na
nju i njezinu kćer. Sva ozarena rekla mi je: »Želim vam zahvaliti.
Kad sam otišla od vas, odlučila sam poći za svojim snom pa sam
se prijavila za mjesto stjuardese i dobila posao. Nije bilo lako, ali
sad sam sretnija nego u bilo kojem razdoblju svojeg života, a obitelj
mi je velika potpora, uključujući i tetku Betty, koja mi pazi
na kćer dok radim. Visoko letim i hvala vam. Zahvalite mojemu
djedu, a naročito Eamonu.«
Eamon je zaslužan i zato što me upoznao s mnogo vrlo
posebnih ljudi; njegova energija neprekidno me iznenađuje. On
također ima sposobnost da dosegne duše ljudi koji su prešli u
55
svjetlost, bez obzira na dimenziju ili razinu koju nastavaju u svijetu
duhova. Međutim, iznenadio me kad sam se probudila jedne
noći u svojoj sobi u Dublinu i zatekla ga kako me promatra.
»Što želiš u ovo doba noći?« upitala sam.
»Imam ovdje nekog vrlo posebnog tko se želi sastati s tobom
«, odgovorio je. Ustala sam i sjela na rub kreveta. Odjedanput,
cijelu je sobu preplavilo vrlo lijepo nježno svjetlo; izgledalo
je kao da je atmosfera ranog ljeta prenesena u moju sobu, i mogla
sam osjetiti prekrasan svjež miris. Odjedanput me ispunio osjećaj
duboka mira i nježna iščekivanja.
Dok sam gledala u mrak, preda mnom se pojavila mlada žena
odjevena kao karmelićanka. Držala se veličanstveno i odavala
dojam spokoja i mira. Upitala sam je kako se zove.
»Zovem se Tereza, sveta Tereza iz Lisieuxa«, odvratila je.
Primijetila sam da joj se do nogu nalazi mala izbočina od crvenkasto-
smeđe gline i vrč napunjen vodom. Sagnula se i počela mi
s malo gline trljati stopala, a onda ih je isprala vodom iz vrča, sve
dok nisu bila čista. Ponovila je to i s drugim stopalom, a onda
se nasmiješila najdivnijim slatkim osmijehom. Bila sam očarana.
»Zašto si mi to učinila sa stopalima?« upitala sam.
»Zato da možeš laganije kročiti u svojem poslu«, odgovorila
je. Nakratko je još stajala nada mnom i smiješila se, a onda je
njezina slika počela polako blijedjeti u sobi.
Prisutnost te mlade žene ostala je još dugo sa mnom nakon
što je nestala. Teško mi je riječima opisati učinak koji je ostavila
na mene. Osjećala sam se osnaženo, kao da mi je podarena
skrivena snaga čija je moć bila u suosjećanju, nježnosti i služenju
onome što je dobro.
To nije jedini put što me posjetila sveta Tereza. Opet mi
se prikazala otprilike četiri godine poslije, ali taj put u gradiću
Orihuela Costa, blizu Alicantea u južnoj Španjolskoj. Sjedila sam
na ležaljci i uživala u suncu, a onda sam ležerno posegnula za
knjigom jednog dobro poznatog spiritualnog pisca, knjigom koju
sam površno čitala prethodnih nekoliko dana. Bez ikakva poseb-
56
na razloga otvorila sam knjigu na određenoj stranici i tamo su
se nalazile riječi »Sveta Tereza iz Lisieuxa«. Odmah sam osjetila
da me obuzima onaj isti duboki mir, kao i onda u mojoj spavaćoj
sobi. Ali sad sam sjedila na terasi za sunčanje i kad sam pogledala
u zid nasuprot mene, počela sam nazirati sliku prekrasne ruže
koja se oblikuje. Zatim sam u glavi čula glas koji mi govori: »Ne
boj se, to sam ja, Tereza.« Tog poslijepodneva puhao je blagi povjetarac
i mogu samo reći da dok mi je povjetarac hladio tijelo,
činilo se da sa sobom nosi dubok mir i ljubav; činilo se kao da se
povjetarac sastoji od ljubavi. Odjedanput su me preplavili osjećaji
i poželjela sam zaplakati.
»Zašto si mi opet došla?« upitala sam.
»Znam da imaš veliku odanost prema Bogu«, došao je odgovor.
»Ali želim da mu vjeruješ još više. Želim da mu se još više
moliš.« Dok su se te riječi oblikovale, imala sam osjećaj kao da
me obavija plamen, vatra ljubavi. Osjećala sam je svuda oko sebe,
kroz sebe i kad sam opet pogledala u zid, slika ruže sad je bila
toliko sjajna da ju je bilo teže gledati dulje od sekunde. Zaklopila
sam oči, a glas je rekao: »Ostani sa mnom, dijete moje. Uvijek
sam s tobom, a tvoje su molitve uvijek uslišane.«
Drhtala sam i treperila od ekstaze, a kad sam otvorila oči,
slika ruže nestala je sa zida no imala sam isti osjećaj kao i onda
kad me posjetila sveta Tereza. Osjećala sam se obnovljeno, kao
da sam dobila nov izvor prekrasne snage.
Poslije sam saznala da je sveta Tereza iz Lisieuxa, poznata
i kao Mali cvijet Isusov, bila vrlo odana Bogu i postala karmelićanka
u ranoj dobi. Roditelji su joj bili vrlo religiozni. Otac
Louis pokušao je postati redovnik, ali odbili su ga jer nije znao
latinski. Njezinu majku Azelie također nisu primili u samostan
jer su smatrali da ne osjeća poziv; umjesto toga zamolila je Boga
da joj podari mnogo djece i dopusti da sva budu u službi Božjoj.
Louis i Azelie upoznali su se 1858. i vjenčali samo tri mjeseca
poslije. Imali su devetero djece od kojih je samo pet kćeri — Marie,
Pauline, Leonie, Celine i Tereza — preživjelo. Tereza je bila
najmlađa.
57
Eamonu moram zahvaliti za oba Terezina neočekivana posjeta.
Ali Eamon nije samo vodič između mene i duhovnog svijeta,
on je također jedan od najpraktičnijih, suosjećajnijih i uslužnijih
bića koje sam upoznala; na neki čudan način on gotovo da
ima ljudske osobine. Smatram ga jednim od svojih najboljih prijatelja.
On je za mene izvor beskrajne potpore i savjeta, jer zaista
sam se brinula zbog posljedica promjene svojeg imena i kako će
to djelovati na moju obitelj. No on me uvjeravao da će se Fran s
vremenom priviknuti na to. Također mi je potvrdio da je apsolutno
točno ono što mi je rekla anđelica na planini u Donegalu.
Još mi je rekao da će mi se sve više toga otkrivati kako budem
nastavljala svoje putovanje s anđelima.
Moram reći da sam, od trenutka kad smo sišli s one planine,
zapravo osjećala kako moje staro ja polako nestaje. Na neki
neobjašnjiv način zaista se činilo kao da sam oduvijek bila Francesca
Brown. Osjećala sam kao da je Penelope Gibbs bila samo
jedno iskustvo kroz koje sam morala proći, a kad sam to učinila,
postala sam spremna opet prihvatiti svoj pravi identitet. Kažem
»opet« zato što sam od trenutka kad sam čula ime Francesca
Brown, osjećala kao da je intimno poznajem. Za mene je prihvaćanje
tog novog identiteta bilo kao da navlačim staru rukavicu,
dobro znajući da će mi savršeno pristajati jer sam je već prije
nosila.
Kako je vrijeme prolazilo, ne samo da mi se promjena imena
činila kao nešto ispravno što treba učiniti, nego i kao nešto
prirodno. Ali naravno, ako odem i promijenim identitet, to neće
utjecati samo na mene. Veliku brigu predstavljalo mi je kako će
to utjecati na druge ljude.
Ali Eamon je bio u pravu što se tiče Frana. Vidjela sam u
njemu postupnu promjenu; postajao je sve više zainteresiran za
duhovni svijet i ideju da anđeli postoje. Tome je pripomogla i
činjenica da bi mi anđelica Anne često davala neku informaciju
— možda o nekoj osobi koju smo poznavali i o tome što će se toj
osobi dogoditi u životu, ili čak i o smjeru u kojem će neki svjetski
događaj krenuti — o nečemu što bi se i ostvarilo. Mislim da
58
je na početku sve to fasciniralo Frana, no sad je počelo ostavljati
dublji dojam; kod njega se definitivno pojavio ozbiljan interes za
prisutnost anđela. Međutim, i dalje je bio vrlo praktičan i ozbiljan
kad se radilo o tome da preuzmem potpuno nov identitet.
Najviše ga je brinulo kako će to utjecati na našu djecu.
Jason je u to doba imao petnaest godina, a Dwayne trinaest.
Odlučili smo da ćemo im pokušati polako priopćiti tu vijest o
promjeni imena, a Fran se dosjetio da im kažemo kako će Francesca
Brown biti ime kojim ću se služiti kad drugim ljudima
budem govorila o postojanju anđela. Mislio je da će tako dječaci
dobiti priliku da se priviknu na to novo ime, a da im se ime Penelope
Gibbs ne izbriše potpuno iz života.
Na naše iznenađenje, sve je prošlo vrlo dobro i činilo se da
nijednog od njih to ne uznemirava. Obojica imaju dobar osjećaj
za humor i znali bi se vratiti iz škole i reći mi nešto poput:
»Bok, Penny, hoću reći Francesca, ne zapravo je Penny — zar
ne?« Činilo se da sve primaju lako i u hodu, a rezultat je bio da
smo Fran i ja osjetili olakšanje i riješili se stresa.
Iznenadila sam se jedne večeri kad se Fran okrenuo prema
meni i rekao: »Znaš, kad govoriš o anđelima, pretvaraš se u drugu
ženu.«
»Zaista? Na koji način?« upitala sam.
»Pa, poprimaš drugačije manire«, odgovorio je. »Promijene
ti se geste, pokreti rukama; postaneš živahna, a čak ti se donekle
promijeni i glas. Izgledaš kao da si ti, a opet nisi; čini se kao
da je nešto iza tebe što se kroz tebe izražava.«
Taj me razgovor malo iznenadio. Činilo se da smo zajednički
počeli dijeliti sve dublje razumijevanje o anđelima i njihovu
želju da rade sa mnom.
To me jako razveselilo, a Eamon je opet bio u pravu jer mi
je stalno govorio da neću morati krenuti na to putovanje s anđelima
potpuno sama.
10 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:46 pm
Margita
Administrator
Joanna
U mojem susjedstvu i dalje počela se širiti vijest o mojoj povezanosti
s anđelima i sve više ljudi počelo mi je dolaziti
na vrata i pitati mogu li im pomoći da i sami uspostave vezu s
anđelima.
Bila sam apsolutno ushićena time jer volim iskoristiti svaku
priliku da govorim o anđelima i svojim iskustvima s njima, naročito
sad kad su mi se počeli prikazivati mnogi anđeli i duhovni
vodiči.
To je bilo za mene vrlo dobro razdoblje; počela sam u svojoj
osobnosti primjećivati velike promjene, a neke stvari koje su
me prije zanimale ili su mi se činile važnima, nisu to više bile. Na
primjer, uvijek sam puno čitala romantične romane, ali sad me te
knjige više nisu privlačile. Isto se dogodilo s mojom najdražom
glazbom: više nisam mogla slušati mnoge glazbenike i pjevače
koje sam dotad voljela. Primijetila sam promjene i u odnosima
s drugim ljudima: ljudi koji su mi bili dugogodišnji prijatelji polako
su se udaljavali, a ponekad bih čak morala ustati i napustiti
neko društvo u kojem sam se nalazila. Nije to imalo nikakve veze
sa samim ljudima, oni su bili isti kao i uvijek, ali ja sam osjetila
da za mene više nije dobro da budem s njima. Cesto sam se zna-
61
la pitati što radim i zašto sam prisutna u određenim situacijama
i onda bih morala otići.
I tako su se u mojem životu događale velike promjene
kad mi se jednoga dana pojavila Joanna, mali duhovni vodič.
Prvi put mi se prikazala jednog poslijepodneva u mojoj kući u
Blanchardstownu. Krhka, prekrasna djevojčica, duhovni vodič, sa
zlatnosmeđim uvojcima, prodornim sivim očima i velikim vedrim
osmijehom.
Ušla sam u našu blagovaonicu i odjedanput postala svjesna
da se u sobi igraju djeca. Zapravo, čula sam njihove glasove dok
su cičala od zadovoljstva i zabavljala se. Onda sam vidjela kako
obris te lijepe djevojčice postaje sve jasniji. Iznenadila me njezina
energija, iako se činilo da je oprezna prema meni. Na neki je način
bila drugačija od svega što sam prije doživjela u anđeoskom
kraljevstvu ili duhovnom svijetu, na potpuno čist, neokaljan, dječji
način.
S čuđenjem sam se zagledala u nju, u to nestašno djevojče, i
nakon nekog vremena upitala je: »Tko si ti?« Bila je sramežljiva
i oklijevala je prije nego što je odgovorila.
»Ja sam Joanna i katkad ću ti moći pomagati u poslu.«
Onda sam je upitala odakle dolazi.
»Živim u svjetlu«, odgovorila je. »Umrla sam od leukemije
kad mi je bilo šest godina, a sad sam na nebu.« Upitala sam je
kako će mi pomagati.
»Joseph mi dopušta da se brinem za djecu koja su upravo
došla na nebo i bit ću s tobom ako itko zatreba pomoć nakon
što im umre dijete.«
Bila sam potpuno zapanjena tom izjavom.
»Tko je Joseph?« upitala sam je.
»Joseph je anđeo, šaljiv je i drag i brine se za svu malu djecu
koja su preminula«, odgovorila je. Onda se lagano okrenula
od mene.
»Sto ne valja? Zašto si se posramila?«, nježno sam je ispitivala.
62
»Ne znam mogu li ti to reći, možda mi Joseph neće dopustiti
«, rekla je sa sumnjom u glasu. Prošlo je nekoliko trenutaka,
a onda je rekla: »Svakako, u redu je, mogu ti reći. Upravo su
preminule tri bebe i vrlo sam uzbuđena. Brinut ću se za njih.«
Dok mi je Joanna to govorila, istodobno mi je dopuštala da
vidim najljepši prizor. Pretpostavljam da biste ga mogli nazvati
pogledom u dječji vrtić, ali nije bio nalik nijednom dječjem vrtiću
koji sam ikad vidjela. Tamo sam ugledala Joannu s drugim
dječjim likovima, otprilike istih godina kao i ona, a svi su isijavali
vrlo mirnu, prekrasnu, spokojnu energiju. Svi su se brinuli za prekrasne
bebe u krevetićima poredanim u redove.
Bila sam zapanjena i htjela sam zaplakati, koliko je to bilo
divno. Onda je Joanna rekla: »Ako pogledaš novine, naći ćeš
imena triju beba koje su umrle.« Te sam večeri izašla i instinktivno
kupila dablinske novine Evening Herald. U rubrici Umrli primijetila
sam imena troje umrle dojenčadi.
Bila sam skamenjena i nisam znala što bih rekla ili pomislila.
S jedne strane me ispunjavala žalost zbog to troje jadne djece čiji
su životi bili tako kratki, ali opet, kao da nisam mogla biti tužna
nakon vizije koju mi je Joanna pokazala, kako se brinu za tu dječicu.
Zaplakala sam, ali osjetila sam i radost i veliku zahvalnost.
Izrezala sam tu obavijest iz novina i imam je i dan-danas.
Palo mi je na pamet da stupim u kontakt s roditeljima te drage
dječice i da im pokušam objasniti kako je sve u redu, ali odustala
sam jer mi Joanna nije objasnila ni predložila da učinim takvo
što.
Prošlo je neko vrijeme od susreta s Joannom, kad se opet
materijalizirala u mojem domu u Blanchardstownu i kad smo
opet imale priliku za razgovor. Dok smo razgovarale, postala
sam svjesna da je na određenoj distanci, malo povučena i da joj
energija nije tako sjajna kao prije. Upitala sam je li sve u redu.
»Danas sam tužna jer mi nedostaje moja lutka Djetešce«,
rekla je. »Voljela sam svoju lutku, ali mama mi je nije stavila u
lijes jer ju je i ona voljela i lutka ju je podsjećala na mene. Zato
ju je stavila na stolić u svojoj spavaćoj sobi, ali meni nedostaje
63
moja lutka.« Odmah sam osjetila potrebu da upitam Joannu bi
li željela drugu lutku. Istog trena se razvedrila i nasmiješila.
»O, da«, odgovorila je. »Jako bih voljela drugu lutku, molim
te.«
Pa, onda dobro. Njezina molba me se tako duboko dojmila
da sam razglasila svim svojim prijateljima i obitelji mogu li za
Joannu pronaći drugu lutku Djetešce. Ali pronaći takvu lutku nije
bio baš jednostavan zadatak kao što se činilo, jer proizvođač
je više nije izrađivao. Međutim, moja majka je prava osoba kad
treba obilaziti trgovine rabljenom robom ili tržnice, i naravno,
dva dana poslije nazvala me i rekla da je pronašla takvu lutku.
Kad sam je donijela kući, primijetila sam da joj je odjeća malo
poderana. Nagovorila sam Frana da ode sa mnom u centar grada
u trgovinu igračaka Smith's, gdje smo usprkos Franovim primjedbama
da »smo sigurno sišli s uma«, naposljetku pronašli odjeću
koja je pristajala našoj novoj lutki.
Sad kad ju je resila nova odjeća, upustila sam se u meditaciju
i dosegnula Joannu. Poskočila je od radosti i bila presretna kad
je ugledala svoju novu lutku. Upitala sam je je li lutka lijepa kao
i njezina bivša. Potvrdno je kimnula.
»Jednako je lijepa, a mama može ipak zadržati onu prvu«,
rekla je.
Ta lutka godinama zauzima ponosno mjesto u mojoj sobi
za meditaciju i jedino je mogu opisati kao lutku iscjeljenja. I to
u tolikoj mjeri da je ljudi često komentiraju, baš kao i energiju
kojom zrači. Kažu: »Čini mi se da me lutkine oči slijede«, ili
kako je jedna žena to opisala: »Ta se lutka igra sa mnom skrivača,
ku-ku; osjećam da je dijete negdje u njoj.«
A Joanna se pokazala kao izuzetan vodič i pomagač, kad god
mi je došao netko tko je upravo izgubio dijete. Ako sam s nekim
i ona se pojavi, upitam je: »Joanna, imam li ovdje osobu koja je
upravo izgubila dijete?« Ako mi odgovori potvrdno, znam kako
trebam nastaviti dalje i da ću imati Joanninu pomoć. Ponekad
samo stoji u pozadini i dovoljno je već samo to što je prisutna
njezina sućutna, ozdravljujuća energija; osoba će je osjetiti.
64
Tijekom tečaja meditacije koji sam mnogo mjeseci vodila u
svojem domu u Blanchardstownu, lutka je često privlačila ljude.
Jedna žena koja je izgubila malo dijete, nije se mogla odvojiti od
nje tijekom osam nastavnih sati meditacije; nije htjela ispustiti
lutku iz vida i čvrsto ju je držala. Dok je to činila, vidjela sam
kako se Joanna materijalizira i tješi ženu koja je milovala lutku.
Kad bi odlazila sa satova, žena je bila druga osoba. Rekla mi je:
»Znam samo da mi je ta lutka više pomogla u ozdravljenju nego
svi tečajevi za prevladavanje žalovanja na kojima sam bila. Iako
sam mnogo dobila na tim tečajevima, znam da je moje dijete
bilo u toj lutki.« Joanna i lutka Djetešce obavili su svoj zadatak
ozdravljenja.
Ne znam kako bih vam najbolje opisala Joanninu osobnost.
Ako vam kažem da joj ne biste željeli povjeriti svoju veliku tajnu
jer bi ona odmah otišla i rekla nekome, to bi možda bio početak
opisa — nestašna je, iskričava i puna zabave i veselja. Ona
zacijelo ima tu energiju koju imaju mnoga djeca koja su u ranoj
dobi prešla u svijet duhova. Mnogi ljudi tu energiju nazivaju
poltergajst aktivnošću, no to je po mojemu mišljenju potpuno
pogrešno. Joanna je bila puna života i voljela se igrati dok je bila
tu na zemlji, i još je takva; znam da je jednostavno tako.
Fran i ja smo brzo otkrili da ona apsolutno obožava crtani
film Zvonko. Kako smo to otkrili? U nekoliko navrata prije nego
što bismo otišli na spavanje, sve smo kao i obično provjerili,
da vidimo jesu li televizor i svi električni aparati isključeni, prije
nego što ugasimo svjetla i odemo na kat u spavaću sobu. Ujutro,
kad bismo sišli u prizemlje, gle čuda, televizor bi bio upaljen i
uvijek se prikazivao crtani film Zvonko! Eto, takva vam je Joanna.
No jednom mi se prilikom Joanna prikazala i istinski me
zaprepastila. Tom je prilikom sa sobom dovela troje male djece,
dvije djevojčice i dječaka. Svi su imali oko tri godine. Upitala
sam je tko su ta djeca i odakle dolaze.
»Svi su došli u nebo i ja se brinem za njih«, odgovorila je.
Onda mi je postavila pitanje.
»Poznaješ li ovog dječaka koji je sa mnom?« upitala je.
65
»Ne, kako bih ga znala?« odgovorila sam. Njezin me odgovor
ostavio bez riječi.
»Pa, on je tvoj dječak. Zove se Ben«, rekla je.
Ostala sam u šoku. Na početku braka imala sam spontani
pobačaj, a Fran i ja smo imali dogovor da, budemo li imali sina,
nazvat ćemo ga Ben. Počela sam nekontrolirano plakati.
»Ne budi tužna«, rekla je Joanna. »Sad već znaš da se brinemo
za svu djecu koja prijeđu u svjetlo pa nema potrebe za tugom.
Pogledaj kako je sretan.« To je bila istina. Ben je izgledao
bezbrižan i zračio je srećom.
»Sad se pozdravi s Benom i pusti ga da bude s nama«, rekla
je Joanna. Samo sam to i mogla učiniti, ali bilo je to s dostojanstvom
i razumijevanjem koje sam dobila od Joanne. Uvijek ću
joj biti zahvalna što mi je omogućila da nakratko vidim kako bi
moj sin Ben izgledao da je rođen ovdje na Zemlji.
Razlog zbog kojeg je Joanna prvi put stupila sa mnom u
kontakt bio je da mi dadne do znanja kako će uvijek biti uz mene
dođe li mi netko tražeći pomoć nakon smrti malog djeteta.
Stoga mi se, naravno, mnogo puta ukazala u teškim i vrlo nesretnim
okolnostima.
Jedanput me posjetila žena koja je živjela u sjevernom predgrađu
Dublina, u Ballymunu. Kad je počela govoriti, bila je vrlo
emocionalna i ubrzo se uznemirila, a ja sam odmah znala da je
pretrpjela velik gubitak. Onda se pojavila Joanna vodeći sa sobom
ljupku djevojčicu, staru otprilike dvije godine. Nježno je rukama
pokazivala djevojčicu, kao da je željela reći da je pustimo
da govori.
Djevojčica je rekla: »To je moja mama, tu s vama.« Odmah
sam ženi objasnila da mi se javila djevojčica i da ju je prepoznala
kao svoju mamu. Ali na moje iznenađenje žena je to poricala,
iako je bilo očito da je sve više uzrujana. Bila sam zbunjena jer
Joanna nije nikad pogriješila ni s jednom informacijom koju bi
mi prenijela pa sam joj potpuno vjerovala. Međutim, problem je
brzo razjašnjen, kad je žena progovorila.
66
»Ne, ja joj nisam biološka majka, ali odgajala sam je; ona je
dijete moje sestre.« Dok je to izgovarala, dogodilo se nešto što
mi se često događa kad sam u kontaktu s nekim tko je prešao
u svijet duhova u teškim ili nasilnim okolnostima. Počela sam
osjećati i doživljavati prave tjelesne simptome njihova prelaženja.
Tako je bilo i s ovom djevojčicom, koja se, nažalost, utopila
u bazenu u Majorci, u Španjolskoj. Neću opisivati kakvi su ti
simptomi bili jer to ne bi ničemu služilo, a ako ta pojava ikoga
uznemiri, naglašavam da to brzo prolazi, nakon što potpuno uspostavim
kontakt s preminulom osobom. Uspjela sam to vrlo
brzo postići s tom djevojčicom, uz Joanninu pomoć.
Ali cijela je priča vrlo tragična. Žena mi je objasnila da je
njezina sestra, djevojčičina majka, bila narkomanka u Dublinu
i da je umrla od prekomjernog doziranja prije nekoliko godina.
Zato je preuzela odgovornost da sama odgaja djevojčicu i voljela
ju je kao vlastitu kćer. Ali onda je jedna tragedija slijedila drugu
i kad su bili na praznicima u Španjolskoj, djevojčica se tragično
utopila u bazenu. Pričam tu priču samo iz jednog razloga, a taj
je da pokažem kakvu začuđujuću moć Joanna ima u iscjeljivanju.
Dok je sirota žena plakala preda mnom i tražila riječi kojima bi
pokušala objasniti užas onog što se dogodilo njezinoj sestri i maloj
nećakinji, pojavila se Joanna, a sa sobom je dovela dvoje ljudi.
Jedno je bila mlada žena, vrlo mršava, plavih očiju, a druga
postarija gospođa, tjelesno vrlo krhka, ali je odavala dojam da je
snažnija nego što izgleda. Progovorila je Joanna: »Ovo su majka
i baka male djevojčice. Moraš reći ženi da je u svijetu svjetla sve
onako kako jest i sve je u redu; nema potrebe da bude tužna ili
zabrinuta.«
Nastavila sam promatrati i vidjela da su djevojčica, njezina
majka i baka zajedno i da se oko njih širi osjećaj smirenosti, osjećaj
jedinstva, zajedništva. Onda je progovorila djevojčica, i dalje
nazivajući tetku svojom majkom: »Moja mama ima moju fotografiju
u džepu. Reci joj da je izvadi i pogleda.« Rekla sam ženi da
učini tako. Fotografija je snimljena na dječjem igralištu, a djevojčica
je izgledala blaženo sretna, njišući se na ljuljački i smijući se.
67
»Reci joj da sam danas sretna kao i na toj slici«, rekla je.
Prenijela sam ženi te riječi, a ona je zagnjurila glavu u ruke i nije
prestajala jecati i plakati. »Ali zaista morate poslušati što vam
je nećakinja danas rekla«, nježno sam joj rekla. Čuvši to, ustala
je, zagrlila me, a ja sam znala da iako su pred ženom još teška
vremena, Joanna joj je pružila mogućnost ozdravljenja.
Ali i ja sam doživjela smiješne i neobične trenutke s Joannom.
Dobro se sjećam dana kad mi je u Blanchardstown došla
žena s gluhom djevojčicom. Djevojčica se odmah počela igrati s
Joanninom lutkom. Toliko je bila obuzeta lutkom da je nije pustila
iz ruku cijelo vrijeme dok je njezina majka bila sa mnom
— duže od jednoga sata. A onda, kad je došlo vrijeme polaska,
djevojčica je nevoljko odložila lutku na trosjed, gdje ju je i našla.
Ali dok su se njih dvije pozdravljale i primicale izlazu, iznenada
mi se pojavila Joanna i rekla: »Reci majci ove djevojčice da joj
kći ima čaroliju u stopalima.« Zaustavila sam ženu i rekla joj što
sam upravo čula od Joanne.
»Pleše li vaša kći? Je li dobra plesačica?« pitala sam, pomalo
zbunjena Joanninom primjedbom.
»Ne, nije plesačica. Ne razumijem što to znači«, odgovorila
je žena.
Prošlo je nekoliko tjedana, a onda sam začula da netko kuca
na vratima. Bila je to žena s djevojčicom. Pozvala sam ih da uđu
i raspitivala se kako su.
»Pa, osjećala sam da moram doći i reći vam što se dogodilo
«, odgovorila je žena. »Dva dana nakon što smo otišle od vas,
moja je kći počela osjećati bolove u stopalima pa sam je odvela
liječniku. Nije znao što joj je i poslao ju je u dječju bolnicu u
ulici Temple na rendgensko snimanje. Kad je vidio snimke, jednostavno
je rekao: »Vaša kći ima čarobna stopala. Ima jednu kost
viška u svakom stopalu. Nije to ništa ozbiljno i neće joj praviti
nikakve probleme.« Obje smo se od srca nasmijale.
Ali nije to bio jedini šaljiv događaj koji sam doživjela s Joannom.
Kad smo tek nabavili njezinu lutku Djetešce, moja dva
sina, Jason i Dwayne, nisu znali kako bi protumačili tu situaciju.
Možda su se čak osjećali izostavljeni iz slike, jer se sva pozornost
usmjeravala na lutku koju dotada nikad nisu vidjeli. Zato su se
odlučili malo našaliti s Djetešcem. Jedne večeri, kad smo se Fran i
ja vratili iz kina, Fran se osvrnuo po sobi i nigdje nije vidio lutku.
»Gdje je nestala Joannina lutka? Je li ju netko premjestio?«
upitao je. Pregledali smo kuću, ali lutki nije bilo ni traga, a ja
sam počela misliti da ju je netko odnio iz kuće. Onda su se moji
sinovi počeli hihotati i govoriti stvari kao: »O, siguran sam da je
tu negdje, tamo gore ili ovdje dolje ili već tu negdje.« Zato sam
pogledala prema lusteru koji smo imali u blagovaonici, a tamo
je, na njegovu vrhu, sjedila Joannina lutka. Naravno, moji dječaci
nisu apsolutno ništa znali o tome kako je dospjela tamo! No u
tom sam trenutku na tren ugledala Joannu i vidjela da se drži za
trbuh i grca od smijeha.
U mojem susjedstvu i dalje počela se širiti vijest o mojoj povezanosti
s anđelima i sve više ljudi počelo mi je dolaziti
na vrata i pitati mogu li im pomoći da i sami uspostave vezu s
anđelima.
Bila sam apsolutno ushićena time jer volim iskoristiti svaku
priliku da govorim o anđelima i svojim iskustvima s njima, naročito
sad kad su mi se počeli prikazivati mnogi anđeli i duhovni
vodiči.
To je bilo za mene vrlo dobro razdoblje; počela sam u svojoj
osobnosti primjećivati velike promjene, a neke stvari koje su
me prije zanimale ili su mi se činile važnima, nisu to više bile. Na
primjer, uvijek sam puno čitala romantične romane, ali sad me te
knjige više nisu privlačile. Isto se dogodilo s mojom najdražom
glazbom: više nisam mogla slušati mnoge glazbenike i pjevače
koje sam dotad voljela. Primijetila sam promjene i u odnosima
s drugim ljudima: ljudi koji su mi bili dugogodišnji prijatelji polako
su se udaljavali, a ponekad bih čak morala ustati i napustiti
neko društvo u kojem sam se nalazila. Nije to imalo nikakve veze
sa samim ljudima, oni su bili isti kao i uvijek, ali ja sam osjetila
da za mene više nije dobro da budem s njima. Cesto sam se zna-
61
la pitati što radim i zašto sam prisutna u određenim situacijama
i onda bih morala otići.
I tako su se u mojem životu događale velike promjene
kad mi se jednoga dana pojavila Joanna, mali duhovni vodič.
Prvi put mi se prikazala jednog poslijepodneva u mojoj kući u
Blanchardstownu. Krhka, prekrasna djevojčica, duhovni vodič, sa
zlatnosmeđim uvojcima, prodornim sivim očima i velikim vedrim
osmijehom.
Ušla sam u našu blagovaonicu i odjedanput postala svjesna
da se u sobi igraju djeca. Zapravo, čula sam njihove glasove dok
su cičala od zadovoljstva i zabavljala se. Onda sam vidjela kako
obris te lijepe djevojčice postaje sve jasniji. Iznenadila me njezina
energija, iako se činilo da je oprezna prema meni. Na neki je način
bila drugačija od svega što sam prije doživjela u anđeoskom
kraljevstvu ili duhovnom svijetu, na potpuno čist, neokaljan, dječji
način.
S čuđenjem sam se zagledala u nju, u to nestašno djevojče, i
nakon nekog vremena upitala je: »Tko si ti?« Bila je sramežljiva
i oklijevala je prije nego što je odgovorila.
»Ja sam Joanna i katkad ću ti moći pomagati u poslu.«
Onda sam je upitala odakle dolazi.
»Živim u svjetlu«, odgovorila je. »Umrla sam od leukemije
kad mi je bilo šest godina, a sad sam na nebu.« Upitala sam je
kako će mi pomagati.
»Joseph mi dopušta da se brinem za djecu koja su upravo
došla na nebo i bit ću s tobom ako itko zatreba pomoć nakon
što im umre dijete.«
Bila sam potpuno zapanjena tom izjavom.
»Tko je Joseph?« upitala sam je.
»Joseph je anđeo, šaljiv je i drag i brine se za svu malu djecu
koja su preminula«, odgovorila je. Onda se lagano okrenula
od mene.
»Sto ne valja? Zašto si se posramila?«, nježno sam je ispitivala.
62
»Ne znam mogu li ti to reći, možda mi Joseph neće dopustiti
«, rekla je sa sumnjom u glasu. Prošlo je nekoliko trenutaka,
a onda je rekla: »Svakako, u redu je, mogu ti reći. Upravo su
preminule tri bebe i vrlo sam uzbuđena. Brinut ću se za njih.«
Dok mi je Joanna to govorila, istodobno mi je dopuštala da
vidim najljepši prizor. Pretpostavljam da biste ga mogli nazvati
pogledom u dječji vrtić, ali nije bio nalik nijednom dječjem vrtiću
koji sam ikad vidjela. Tamo sam ugledala Joannu s drugim
dječjim likovima, otprilike istih godina kao i ona, a svi su isijavali
vrlo mirnu, prekrasnu, spokojnu energiju. Svi su se brinuli za prekrasne
bebe u krevetićima poredanim u redove.
Bila sam zapanjena i htjela sam zaplakati, koliko je to bilo
divno. Onda je Joanna rekla: »Ako pogledaš novine, naći ćeš
imena triju beba koje su umrle.« Te sam večeri izašla i instinktivno
kupila dablinske novine Evening Herald. U rubrici Umrli primijetila
sam imena troje umrle dojenčadi.
Bila sam skamenjena i nisam znala što bih rekla ili pomislila.
S jedne strane me ispunjavala žalost zbog to troje jadne djece čiji
su životi bili tako kratki, ali opet, kao da nisam mogla biti tužna
nakon vizije koju mi je Joanna pokazala, kako se brinu za tu dječicu.
Zaplakala sam, ali osjetila sam i radost i veliku zahvalnost.
Izrezala sam tu obavijest iz novina i imam je i dan-danas.
Palo mi je na pamet da stupim u kontakt s roditeljima te drage
dječice i da im pokušam objasniti kako je sve u redu, ali odustala
sam jer mi Joanna nije objasnila ni predložila da učinim takvo
što.
Prošlo je neko vrijeme od susreta s Joannom, kad se opet
materijalizirala u mojem domu u Blanchardstownu i kad smo
opet imale priliku za razgovor. Dok smo razgovarale, postala
sam svjesna da je na određenoj distanci, malo povučena i da joj
energija nije tako sjajna kao prije. Upitala sam je li sve u redu.
»Danas sam tužna jer mi nedostaje moja lutka Djetešce«,
rekla je. »Voljela sam svoju lutku, ali mama mi je nije stavila u
lijes jer ju je i ona voljela i lutka ju je podsjećala na mene. Zato
ju je stavila na stolić u svojoj spavaćoj sobi, ali meni nedostaje
63
moja lutka.« Odmah sam osjetila potrebu da upitam Joannu bi
li željela drugu lutku. Istog trena se razvedrila i nasmiješila.
»O, da«, odgovorila je. »Jako bih voljela drugu lutku, molim
te.«
Pa, onda dobro. Njezina molba me se tako duboko dojmila
da sam razglasila svim svojim prijateljima i obitelji mogu li za
Joannu pronaći drugu lutku Djetešce. Ali pronaći takvu lutku nije
bio baš jednostavan zadatak kao što se činilo, jer proizvođač
je više nije izrađivao. Međutim, moja majka je prava osoba kad
treba obilaziti trgovine rabljenom robom ili tržnice, i naravno,
dva dana poslije nazvala me i rekla da je pronašla takvu lutku.
Kad sam je donijela kući, primijetila sam da joj je odjeća malo
poderana. Nagovorila sam Frana da ode sa mnom u centar grada
u trgovinu igračaka Smith's, gdje smo usprkos Franovim primjedbama
da »smo sigurno sišli s uma«, naposljetku pronašli odjeću
koja je pristajala našoj novoj lutki.
Sad kad ju je resila nova odjeća, upustila sam se u meditaciju
i dosegnula Joannu. Poskočila je od radosti i bila presretna kad
je ugledala svoju novu lutku. Upitala sam je je li lutka lijepa kao
i njezina bivša. Potvrdno je kimnula.
»Jednako je lijepa, a mama može ipak zadržati onu prvu«,
rekla je.
Ta lutka godinama zauzima ponosno mjesto u mojoj sobi
za meditaciju i jedino je mogu opisati kao lutku iscjeljenja. I to
u tolikoj mjeri da je ljudi često komentiraju, baš kao i energiju
kojom zrači. Kažu: »Čini mi se da me lutkine oči slijede«, ili
kako je jedna žena to opisala: »Ta se lutka igra sa mnom skrivača,
ku-ku; osjećam da je dijete negdje u njoj.«
A Joanna se pokazala kao izuzetan vodič i pomagač, kad god
mi je došao netko tko je upravo izgubio dijete. Ako sam s nekim
i ona se pojavi, upitam je: »Joanna, imam li ovdje osobu koja je
upravo izgubila dijete?« Ako mi odgovori potvrdno, znam kako
trebam nastaviti dalje i da ću imati Joanninu pomoć. Ponekad
samo stoji u pozadini i dovoljno je već samo to što je prisutna
njezina sućutna, ozdravljujuća energija; osoba će je osjetiti.
64
Tijekom tečaja meditacije koji sam mnogo mjeseci vodila u
svojem domu u Blanchardstownu, lutka je često privlačila ljude.
Jedna žena koja je izgubila malo dijete, nije se mogla odvojiti od
nje tijekom osam nastavnih sati meditacije; nije htjela ispustiti
lutku iz vida i čvrsto ju je držala. Dok je to činila, vidjela sam
kako se Joanna materijalizira i tješi ženu koja je milovala lutku.
Kad bi odlazila sa satova, žena je bila druga osoba. Rekla mi je:
»Znam samo da mi je ta lutka više pomogla u ozdravljenju nego
svi tečajevi za prevladavanje žalovanja na kojima sam bila. Iako
sam mnogo dobila na tim tečajevima, znam da je moje dijete
bilo u toj lutki.« Joanna i lutka Djetešce obavili su svoj zadatak
ozdravljenja.
Ne znam kako bih vam najbolje opisala Joanninu osobnost.
Ako vam kažem da joj ne biste željeli povjeriti svoju veliku tajnu
jer bi ona odmah otišla i rekla nekome, to bi možda bio početak
opisa — nestašna je, iskričava i puna zabave i veselja. Ona
zacijelo ima tu energiju koju imaju mnoga djeca koja su u ranoj
dobi prešla u svijet duhova. Mnogi ljudi tu energiju nazivaju
poltergajst aktivnošću, no to je po mojemu mišljenju potpuno
pogrešno. Joanna je bila puna života i voljela se igrati dok je bila
tu na zemlji, i još je takva; znam da je jednostavno tako.
Fran i ja smo brzo otkrili da ona apsolutno obožava crtani
film Zvonko. Kako smo to otkrili? U nekoliko navrata prije nego
što bismo otišli na spavanje, sve smo kao i obično provjerili,
da vidimo jesu li televizor i svi električni aparati isključeni, prije
nego što ugasimo svjetla i odemo na kat u spavaću sobu. Ujutro,
kad bismo sišli u prizemlje, gle čuda, televizor bi bio upaljen i
uvijek se prikazivao crtani film Zvonko! Eto, takva vam je Joanna.
No jednom mi se prilikom Joanna prikazala i istinski me
zaprepastila. Tom je prilikom sa sobom dovela troje male djece,
dvije djevojčice i dječaka. Svi su imali oko tri godine. Upitala
sam je tko su ta djeca i odakle dolaze.
»Svi su došli u nebo i ja se brinem za njih«, odgovorila je.
Onda mi je postavila pitanje.
»Poznaješ li ovog dječaka koji je sa mnom?« upitala je.
65
»Ne, kako bih ga znala?« odgovorila sam. Njezin me odgovor
ostavio bez riječi.
»Pa, on je tvoj dječak. Zove se Ben«, rekla je.
Ostala sam u šoku. Na početku braka imala sam spontani
pobačaj, a Fran i ja smo imali dogovor da, budemo li imali sina,
nazvat ćemo ga Ben. Počela sam nekontrolirano plakati.
»Ne budi tužna«, rekla je Joanna. »Sad već znaš da se brinemo
za svu djecu koja prijeđu u svjetlo pa nema potrebe za tugom.
Pogledaj kako je sretan.« To je bila istina. Ben je izgledao
bezbrižan i zračio je srećom.
»Sad se pozdravi s Benom i pusti ga da bude s nama«, rekla
je Joanna. Samo sam to i mogla učiniti, ali bilo je to s dostojanstvom
i razumijevanjem koje sam dobila od Joanne. Uvijek ću
joj biti zahvalna što mi je omogućila da nakratko vidim kako bi
moj sin Ben izgledao da je rođen ovdje na Zemlji.
Razlog zbog kojeg je Joanna prvi put stupila sa mnom u
kontakt bio je da mi dadne do znanja kako će uvijek biti uz mene
dođe li mi netko tražeći pomoć nakon smrti malog djeteta.
Stoga mi se, naravno, mnogo puta ukazala u teškim i vrlo nesretnim
okolnostima.
Jedanput me posjetila žena koja je živjela u sjevernom predgrađu
Dublina, u Ballymunu. Kad je počela govoriti, bila je vrlo
emocionalna i ubrzo se uznemirila, a ja sam odmah znala da je
pretrpjela velik gubitak. Onda se pojavila Joanna vodeći sa sobom
ljupku djevojčicu, staru otprilike dvije godine. Nježno je rukama
pokazivala djevojčicu, kao da je željela reći da je pustimo
da govori.
Djevojčica je rekla: »To je moja mama, tu s vama.« Odmah
sam ženi objasnila da mi se javila djevojčica i da ju je prepoznala
kao svoju mamu. Ali na moje iznenađenje žena je to poricala,
iako je bilo očito da je sve više uzrujana. Bila sam zbunjena jer
Joanna nije nikad pogriješila ni s jednom informacijom koju bi
mi prenijela pa sam joj potpuno vjerovala. Međutim, problem je
brzo razjašnjen, kad je žena progovorila.
66
»Ne, ja joj nisam biološka majka, ali odgajala sam je; ona je
dijete moje sestre.« Dok je to izgovarala, dogodilo se nešto što
mi se često događa kad sam u kontaktu s nekim tko je prešao
u svijet duhova u teškim ili nasilnim okolnostima. Počela sam
osjećati i doživljavati prave tjelesne simptome njihova prelaženja.
Tako je bilo i s ovom djevojčicom, koja se, nažalost, utopila
u bazenu u Majorci, u Španjolskoj. Neću opisivati kakvi su ti
simptomi bili jer to ne bi ničemu služilo, a ako ta pojava ikoga
uznemiri, naglašavam da to brzo prolazi, nakon što potpuno uspostavim
kontakt s preminulom osobom. Uspjela sam to vrlo
brzo postići s tom djevojčicom, uz Joanninu pomoć.
Ali cijela je priča vrlo tragična. Žena mi je objasnila da je
njezina sestra, djevojčičina majka, bila narkomanka u Dublinu
i da je umrla od prekomjernog doziranja prije nekoliko godina.
Zato je preuzela odgovornost da sama odgaja djevojčicu i voljela
ju je kao vlastitu kćer. Ali onda je jedna tragedija slijedila drugu
i kad su bili na praznicima u Španjolskoj, djevojčica se tragično
utopila u bazenu. Pričam tu priču samo iz jednog razloga, a taj
je da pokažem kakvu začuđujuću moć Joanna ima u iscjeljivanju.
Dok je sirota žena plakala preda mnom i tražila riječi kojima bi
pokušala objasniti užas onog što se dogodilo njezinoj sestri i maloj
nećakinji, pojavila se Joanna, a sa sobom je dovela dvoje ljudi.
Jedno je bila mlada žena, vrlo mršava, plavih očiju, a druga
postarija gospođa, tjelesno vrlo krhka, ali je odavala dojam da je
snažnija nego što izgleda. Progovorila je Joanna: »Ovo su majka
i baka male djevojčice. Moraš reći ženi da je u svijetu svjetla sve
onako kako jest i sve je u redu; nema potrebe da bude tužna ili
zabrinuta.«
Nastavila sam promatrati i vidjela da su djevojčica, njezina
majka i baka zajedno i da se oko njih širi osjećaj smirenosti, osjećaj
jedinstva, zajedništva. Onda je progovorila djevojčica, i dalje
nazivajući tetku svojom majkom: »Moja mama ima moju fotografiju
u džepu. Reci joj da je izvadi i pogleda.« Rekla sam ženi da
učini tako. Fotografija je snimljena na dječjem igralištu, a djevojčica
je izgledala blaženo sretna, njišući se na ljuljački i smijući se.
67
»Reci joj da sam danas sretna kao i na toj slici«, rekla je.
Prenijela sam ženi te riječi, a ona je zagnjurila glavu u ruke i nije
prestajala jecati i plakati. »Ali zaista morate poslušati što vam
je nećakinja danas rekla«, nježno sam joj rekla. Čuvši to, ustala
je, zagrlila me, a ja sam znala da iako su pred ženom još teška
vremena, Joanna joj je pružila mogućnost ozdravljenja.
Ali i ja sam doživjela smiješne i neobične trenutke s Joannom.
Dobro se sjećam dana kad mi je u Blanchardstown došla
žena s gluhom djevojčicom. Djevojčica se odmah počela igrati s
Joanninom lutkom. Toliko je bila obuzeta lutkom da je nije pustila
iz ruku cijelo vrijeme dok je njezina majka bila sa mnom
— duže od jednoga sata. A onda, kad je došlo vrijeme polaska,
djevojčica je nevoljko odložila lutku na trosjed, gdje ju je i našla.
Ali dok su se njih dvije pozdravljale i primicale izlazu, iznenada
mi se pojavila Joanna i rekla: »Reci majci ove djevojčice da joj
kći ima čaroliju u stopalima.« Zaustavila sam ženu i rekla joj što
sam upravo čula od Joanne.
»Pleše li vaša kći? Je li dobra plesačica?« pitala sam, pomalo
zbunjena Joanninom primjedbom.
»Ne, nije plesačica. Ne razumijem što to znači«, odgovorila
je žena.
Prošlo je nekoliko tjedana, a onda sam začula da netko kuca
na vratima. Bila je to žena s djevojčicom. Pozvala sam ih da uđu
i raspitivala se kako su.
»Pa, osjećala sam da moram doći i reći vam što se dogodilo
«, odgovorila je žena. »Dva dana nakon što smo otišle od vas,
moja je kći počela osjećati bolove u stopalima pa sam je odvela
liječniku. Nije znao što joj je i poslao ju je u dječju bolnicu u
ulici Temple na rendgensko snimanje. Kad je vidio snimke, jednostavno
je rekao: »Vaša kći ima čarobna stopala. Ima jednu kost
viška u svakom stopalu. Nije to ništa ozbiljno i neće joj praviti
nikakve probleme.« Obje smo se od srca nasmijale.
Ali nije to bio jedini šaljiv događaj koji sam doživjela s Joannom.
Kad smo tek nabavili njezinu lutku Djetešce, moja dva
sina, Jason i Dwayne, nisu znali kako bi protumačili tu situaciju.
Možda su se čak osjećali izostavljeni iz slike, jer se sva pozornost
usmjeravala na lutku koju dotada nikad nisu vidjeli. Zato su se
odlučili malo našaliti s Djetešcem. Jedne večeri, kad smo se Fran i
ja vratili iz kina, Fran se osvrnuo po sobi i nigdje nije vidio lutku.
»Gdje je nestala Joannina lutka? Je li ju netko premjestio?«
upitao je. Pregledali smo kuću, ali lutki nije bilo ni traga, a ja
sam počela misliti da ju je netko odnio iz kuće. Onda su se moji
sinovi počeli hihotati i govoriti stvari kao: »O, siguran sam da je
tu negdje, tamo gore ili ovdje dolje ili već tu negdje.« Zato sam
pogledala prema lusteru koji smo imali u blagovaonici, a tamo
je, na njegovu vrhu, sjedila Joannina lutka. Naravno, moji dječaci
nisu apsolutno ništa znali o tome kako je dospjela tamo! No u
tom sam trenutku na tren ugledala Joannu i vidjela da se drži za
trbuh i grca od smijeha.
11 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:47 pm
Margita
Administrator
Moć duhova
Jedna strana mojeg rada s anđeoskim kraljevstvom i svijetom
duhova koja me uvijek zadivljuje i informira je moć djece koja
su prešla u svjetlo.
Naravno, glavni razlog za to moj je odnos s Joannom, i čista
radost i zadovoljstvo koje sam vidjela da unosi u ljudske živote
nakon što su imali tu nesreću da izgube dijete. No energija koju
imaju neka djeca nakon što prijeđu preko pravo je čudo.
Mnogi ljudi to nazivaju aktivnošću poltergajsta, ali ja ne želim
koristiti taj termin. Za mene je sve to vrlo jednostavno: dok
su živa, djeca mogu biti zaigrana, dosađivati se, biti puna energije,
sretna, tužna, draga, nepristojna pa čak i ispunjena mržnjom.
Pa, izgleda da se to ne mijenja mnogo kad neka od njih uđu u
duhovni svijet.
Vrlo dobro se sjećam prvog puta kad sam bila svjedok toga
koliko snažna može biti energija djeteta koje je prešlo na drugu
stranu. Moja draga susjeda Catherine pozvala me jednog poslijepodneva
na čaj i razgovor. Već mi je prije u nekoliko navrata
spomenula da su njezini znanci, bračni par iz Sjeverne Irske, izgubili
sinčića starog samo dva tjedna. Nesretni su roditelji zamolili
Catherine da ispita postoji li mogućnost da stupim u kontakt
71
s duhom njihova sinčića. Moram priznati da, kad sam prvi put
čula tu želju, nisam znala je li to izvedivo. Nikad me još nitko
nije tražio da kontaktiram duh tako mlade osobe. Zato sam samo
rekla da ću pokušati.
Kad sam otišla k anđelima i zamolila ih za pomoć, pojavio
mi se duh jedne stare gospođe i rekao da je ona tetka djeteta
koje je prešlo u svjetlo. Kad sam tu informaciju proslijedila dječakovim
roditeljima, rekli su da se ne sjećaju nikakve tetke koja bi
odgovarala opisu koji sam im dala. Međutim, kad su tetku spomenuli
nekim drugim članovima obitelji pokazalo se da je zaista
postojala tetka koja je umrla prije mnogo godina. Također su saznali
da je tetka pokopana vrlo blizu dječaka, na starom groblju
u blizini doma dječakovih roditelja, u Sjevernoj Irskoj.
U to sam vrijeme već nekoliko mjeseci kanalizirala pjesme
anđela i Catherine me zamolila ne bih li i za njih kanalizirala jednu
pjesmu. Spremno sam pristala, a kad sam dobila pjesmu, imala
sam jak osjećaj da je energija tog djeteta uvelike sadržana u njoj.
Postala mi je navika da neke pjesme anđela dam uokviriti,
obično one koje su se i meni jako sviđale. Objesila bih ih na
zidove svoje sobe za meditaciju i primjećivala sam da privlače
mnoge ljude koji ih uživaju čitati. Kad sam primila pjesmu za
dječakove roditelje, osjetila sam da je vrlo posebna, pa sam odlučila
da ću je dati uokviriti za njih. To sam i učinila i odnijela sam
je jednom majstoru, i kad je Catherine opet svratila, rekla sam
joj što sam učinila. Kad sam dobila uokvirenu pjesmu, nazvala
sam Catherine i rekla joj da je pjesma gotova, ali na moje iznenađenje
ona je rekla da je sad više ne želi. Zaista ne znam zašto
se predomislila. Možda je mislila da dječakovim roditeljima treba
više vremena da se pomire s gubitkom djeteta. Zato sam odlučila
pjesmu objesiti na zid u svojoj sobi za meditaciju. Mnoge pjesme
koje kanaliziram od anđela imaju u sebi osjećaj i prisutnost koje
je teško objasniti riječima, a ta je pjesma imala u sebi veliku
prisutnost. Osjetila sam da je dječakova energija sadržana u njoj.
Gotovo godinu dana pjesma je visjela na mojem zidu, sve
dok me jednoga dana Catherine nije posjetila i rekla: »Sjećaš li
72
se pjesme koju sam te zamolila da kanaliziraš od anđela za onaj
par iz Sjeverne Irske koji je upravo bio izgubio sina?« Rekla sam
da se dobro sjećam.
»Ti ljudi uskoro dolaze u Dublin i sad bih im voljela predati
tu pjesmu, ako je još imaš?« Rekla sam joj da pjesma još visi
na zidu i da će me jako veseliti da je taj bračni par dobije.
Bila je subota kad je bračni par iz Sjeverne Irske stigao k
meni da uzme tu pjesmu. Neobično je, ali tog dana u zraku se
osjećalo veliko iščekivanje, slično osjećaju koji imate u vezi prvog
proljetnog dana: nabijen energijom. Kad je par stigao, bilo je prisutno
još nekoliko ljudi, Fran, Catherine i Janet — još jedna naša
susjeda. Dočekala sam ih s dobrodošlicom i zagrlili smo se. Kaže
se da vrijeme liječi rane, ali iz energije tog bračnog para osjetila
sam da su emocionalno prošli kroz jako teško razdoblje.
Pili smo čaj i razgovarali neko vrijeme, a onda sam rekla:
»Želite li vidjeti gdje sam objesila vašu pjesmu?« Nasmiješili su
se i potvrdno kimnuli. Sve sam ih povela u svoju sobu za meditaciju.
Ono što se sljedeće dogodilo natjeralo je svakoga da poskoči
od straha i potraži zaklon! Zraka crveno-narančaste munje, jer samo
je tako mogu opisati, preletjela je preko sobe i udarila pjesmu
svom snagom. Pjesma je poskočila na zidu, pala na pod i razbila
se. Ostala je tamo ležati, dok joj je lamelirana poleđina tinjala, na
mjestu gdje ju je udarila zraka. Zrak u sobi mirisao je na nešto
slično barutu, a oblačić dima lebdio je nad pjesmom, tamo gdje
je ležala na podu. Kad je zraka snažne energije udarila pjesmu svi
su poskočili i sakrili se, ali sad je u prostoriji bila ledena tišina; svi
smo bili zaprepašteni i bez riječi. Fran je prvi progovorio.
»Za ime Božje, što je to bilo?« upitao je (zapravo rekao je
nešto mnogo slikovitije, ali neću to ponoviti ovdje!). Onda su svi
počeli govoriti istovremeno. Bilo je kao da je Fran izvukao čep
iz boce i sad su svi osjećali potrebu da nešto kažu o onome što
smo vidjeli jer je bilo tako nesvakidašnje. Fran se sagnuo da uzme
pjesmu, ali brzo ju je ispustio iz ruke.
»Joj!« viknuo je. Činilo se da je pjesma zadržala jedan dio
energije od udara i još je bila puna statičkog elektriciteta.
73
I tako smo sjedili u mojoj sobi za meditaciju i gledali pjesmu
na podu. Sad je izgledala prilično jadno, a na oblozi se jasno
vidjelo crno-smeđe nagorjelo mjesto gdje je udarila zraka. Nitko
u sobi nije zapravo znao što se tu dogodilo tog poslijepodneva.
Ali svi prisutni otišli su kući sa snažnim dojmom da je tu negdje
bila i energija onog malog dječaka. Meni je to značilo kao da
dječačić kaže: »Tu sam; ne zaboravite me, tu sam.«
Iako duh tog dječaka nikad nije izravno komunicirao sa
mnom iz svijeta duhova, od prvog trenutka kad sam stupila u
kontakt s njegovom tetkom, bila sam itekako svjesna njegove
energije. Onoga poslijepodneva u Blanchardstownu na jasan je
način pokazao da je tamo — i to kako je pokazao! Njegovi su
roditelji otišli od mene kao potpuno promijenjeni ljudi. Dječakova
je majka u rukama čvrsto stiskala pjesmu; sad se činilo da
su mnogo bliskiji.
Bio je to prvi put da sam tako dramatično bila svjedokom moći
koju imaju djeca koja su prešla u duhovni svijet, ali to nije bio i
posljednji put.
Jednoga dana došla mi je u posjet neka žena. Bila je sva izvan
sebe od brige. Živjela je u blizini, u četvrti Mulhuddart u zapadnom
Dublinu, i u njezinu domu događale su se čudne stvari
i cijela je obitelj bila jako uplašena. Objasnila mi je da su.se vrata
sama s treskom zatvarala, svjetla su se palila i gasila, a namještaj
se pomicao preko sobe. Vidjevši da ženi zaista treba pomoć, pristala
sam otići u njezinu kuću već idući dan da pogledam mogu
li dokučiti što se zbiva.
Kad sam ušla, odmah sam znala da se radi o djetetu koje uzrokuje
sva ta tajanstvena događanja. Osjetila sam dijete prije nego
što sam ikoga vidjela. Nije to ni na koji način bio loš osjećaj, barem
ne za mene. Fran je došao sa mnom i žena nas je pozvala da
uđemo u dnevnu sobu. Bilo je to nedugo poslije Božića i božično
drvce je još bilo u sobi, a po podu razbacano nekoliko igračaka.
Onda se dogodilo nešto što nas je sve prestrašilo: dječji
autić na daljinsko upravljanje počeo se sam kretati po podu! Že-
74
nina reakcija na to bila je da se ukipila od užasa dok smo Fran
i ja začuđeno promatrali kako autić juri sam od sebe. Žena je
onda podignula stopala s poda i obujmila se oko koljena — baš
kao kad vidite nekoga tko se boji miša, a misli da se jedan nalazi
u sobi.
»U njemu nema čak ni baterije«, zacviljela je, gledajući
autić očima punim užasa. Autić se zaustavio, a Fran mu je prišao
i uzeo ga. U njemu doista nije bilo baterije. Ali dok je podizao
autić, začula sam glas djevojčice koja govori: »Moje igračke.«
Glas joj je imao srdit prizvuk, kao kad dijete to govori drugom
djetetu koje se pokušalo igrati s njegovim igračkama. Žena nam
je tad objasnila da je autić božični poklon za njezina mlađeg sina.
Ali nije se mogao igrati s njim jer nije radio kad bi u njega stavili
bateriju, a onda bi, kao što smo svi vidjeli, jurio uokolo bez
baterije i strašio sve prisutne. Božić je za tu obitelj bio pokvaren,
a situacija se toliko pogoršala da su žena i njezin suprug maknuli
djecu iz kuće i odveli ih da žive kod djeda i bake. Pozvali su i lokalnog
svećenika da blagoslovi kuću, ali neobični su se događaji
i dalje nastavljali.
Zaista sam suosjećala s ženom i njezinom obitelji; bili su
vrlo preplašeni i već su pomalo postajali očajni. Zamolila sam je
da mi ispriča cijelu priču: kad su ti događaji počeli i što se točno
događalo u kući i na kojemu mjestu. Objasnila mi je da su kupili
kuću od jednog bračnog para i da nisu u njoj živjeli dugo, odkad
su počeli ti događaji. No u početku su to bile male stvari. Primjerice,
našli bi vodu kako curi iz slavine koju su netom zatvorili.
Dugo su mislili da te događaje sami umišljaju.
Međutim, postupno su te aktivnosti sve više strašile obitelj:
vrata bi se bez ikakva razloga zalupila; svjetla bi treperila, palila
se i gasila sama od sebe; u dječjoj sobi je prsnulo prozorsko staklo;
a ono što je za ženu bilo najstrašnije od svega — temperatura
bi u nekim prostorijama u trenutku pala i postalo bi vrlo hladno.
Upitala sam je postoji li bilo koje mjesto u kući gdje je aktivnost
bila jača. Kimnula je i rekla da je to soba njezine najstarije
kćeri. Zamolila sam je da mi pokaže sobu i pristala je, iako sam
75
primijetila da je posljednje što je u tom trenutku željela učiniti
bilo popeti se na kat u tu sobu. Dok smo se uspinjali stubama,
a žena je bila ispred Frana i mene, začuo se vrlo glasan udarac.
»Isuse Kriste!« uskliknula je žena, okrenula se i pokušala
se provući pokraj nas — zamalo nas pritom srušivši. »Dosta mi
je, ne ulazim tamo«, rekla je pokazavši rukom na vrata sobe.
»Znam da su samo tresnula vrata ormara za odjeću, ali ne mogu
to podnijeti.«
»U redu je, ja ću ući«, smirivala sam je. Ostavila sam Frana
i ženu vani, na odmorištu stuba, i otvorila vrata sobe. Bila je to
prilično velika prostorija u kojoj su se nalazili krevet, ormar za
odjeću i toaletni stolić. Onoga trenutka kad sam potpuno ušla u
sobu znala sam da je tu prisutan duh. Nazovite to šestim čulom,
ali kad duh ude ili je već prisutan u sobi, ja to osjetim, baš kao
što netko osjeti kad drugo ljudsko biće uđe u sobu.
S druge strane kreveta stajala je djevojčica, stara otprilike
šest ili sedam godina, i činilo se da se zagledala u krevet. Kad
sam je pogledala, znala sam da duh te djevojčice, koji je bio uzrokom
svih nevolja, nikome ne želi nikakvo zlo.
»Kako se zoveš?« nježno sam je upitala. Činilo se kao da
mi želi odgovoriti, ali ne može. Umjesto toga, zagonetno me pogledala
kao da je malo zbunjena, a onda je nestala. Ostala sam
sama u sobi, ali energija te djevojčice sad mi je bila jasnija. Osjetila
sam kod nje mnogo frustracije, kao da se naljutila na nekoga
i osjeća se usamljeno, jako usamljeno. Željela sam ispružiti ruku i
utješiti je i zagrliti. Poželjela sam da se opet pojavi, ali nije.
Izašla sam iz sobe i pridružila se Franu i ženi koji su čekali
na vrhu stubišta, a onda smo se svi spustili u prizemlje u dnevnu
sobu. Objasnila sam joj da u kući postoji duh djevojčice, da osjećam
da je na neki način zarobljena, ali da nikome ne želi nanijeti
nikakvo zlo. Ima u sebi mnogo energije i to je ono što stvara
neobične pojave po cijeloj kući. Upitala sam ženu ima li kakvih
svijeća, jer su zapaljene svijeće prekrasan način da nježno rastjerate
bilo kakvu atmosferu s određenog mjesta. I tako smo zapalili
svijeću i postavili je na stol u sredini sobe. Sjela sam, smirila se
76
i zamolila anđele da pomognu duhu te djevojčice koja je očito
zbog nekog razloga bila nesretna. Prilično brzo doživjela sam
osjećaj olakšanja; nisam osjetila da njezin duh odlazi nego prije
da se vraća, i to da se vraća kući, osjećaj da je nešto razriješeno.
Osjetila sam da bez obzira na to kakvi su problemi mučili tu djevojčicu,
uz pomoć anđela sad su joj bili raščišćeni. Ne znam ima
li to kakva smisla, ali to je ono što sam osjetila tog dana u onoj
sobi.
Rekla sam ženi, vlasnici kuće, kako mislim da više neće
imati nikakvih problema, ali ako bude, da mi se slobodno javi.
Nikad se više nisam čula s njom. Ne znam je li ona djevojčica
zapravo živjela u toj kući ili negdje u blizini, u nekom razdoblju
svojega života, ali nema sumnje da se duhovi mogu jako vezati za
izvjesna mjesta i zgrade ovdje na zemlji. Sjećam se jednog slučaja
kad mi je to postalo jasno na vrlo dramatičan način, iako se nije
radilo o duhu djeteta.
Jednoga lijepog proljetnog dana Fran i ja smo, zajedno s
dvoje naših prijatelja — Kathy i Keithom, odlučili otići na vožnju
izvan grada i uputili smo se prema brdu Hill of Slane u okrugu
Meath. Dan je bio prekrasan za hodanje i nas četvero smo
krenuli bez ikakva određenog cilja — jednostavno smo uživali u
poslijepodnevu. Ali za mene će ono biti grubo prekinuto.
Šetali smo oko ostataka jednog starog samostana, kad smo
došli na čistinu i sjeli na ogradu da se malo odmorimo. Kathy i
ja poznajemo se godinama, a nju također zanima spiritualni svijet
anđela. Uvijek se veselila zbog mene i ohrabrivala me u mojem
radu. Dok smo sjedili i opušteno razgovarali, spomenula je da je
Hill of Slane od davnina spiritualno mjesto.
»Zašto ne pokušaš ovdje kontaktirati neke duhove?« upitala
je, onako usput. Bez razmišljanja odgovorila sam: »OK, ima li
ovdje koga?« Izrekavši to, osjetila sam oštru pljusku preko lica, a
jedan strogi glas je rekao: »Velečasni Philip Dwyer.« Ostala sam
u šoku. Nikoga nisam vidjela, samo sam osjetila taj udarac po
licu i čula glas. Ostali su svi čuli kako me pljusnuo, ali nisu čuli
glas, no ipak su bili zaprepašteni.
77
»Dovraga, što je to bilo?« upitala je Kathy.
»Ne znam«, odgovorila sam. »Upravo sam dobila tešku
pljusku, a jedan mi se glas obratio kao >Velečasni Philip Dwyer<.«
»O, moj Bože, ne govori to«, reče Kathy sa strahom.
»Ah, ne brini se, to je vjerojatno neki duh koji nam daje
do znanja da je ovdje«, odgovorila sam, ali moram priznati da se
više nisam htjela tamo zadržati duže nego što je bilo potrebno.
Tako smo svi polako krenuli dalje, ali još sam osjećala prisutnost
onoga koji me tek nekoliko trenutaka ranije tako grubo
šokirao. U šetnji smo naišli na ostatke nekog starog groblja. Bilo
je to vrlo slikovito mjesto pa smo ušli, počeli šetati uokolo i gledati
stare grobove. Odjedanput je Kathy ciknula.
»Isuse, pogledajte ovo, ne mogu vjerovati.« Stajala je nad
jednim starim grobom, rukom je prekrila usta, a ja sam vidjela da
je zaista u šoku. Prišla sam joj i upitala što se dogodilo. Zakoračila
je korak unatrag i samo rukom pokazala na grob. Okrenula
sam se i pogledala, a na nadgrobnom kamenu pisalo je Velečasni
Philip Dwyer. Moram priznati da mi se digla kosa na glavi kad
sam ugledala to ime, a osjećaj prisutnosti koji sam imala kad me
je pljusnuo sad je bio vrlo snažan. Jedno je bilo očito: to mjesto
je još uvijek u velikoj mjeri bilo mjesto velečasnog Dwyera i bila
sam prilično sigurna da nije zadovoljan što mu nepozvani smetamo!
Onda je Fran primijetio da postoje i drugi nadgrobni spomenici
s prezimenom Dwyer. Bilo je jasno da velečasni ima
brojnu obitelj ili pretke pokopane u blizini. Odlučili smo da je
najbolje otići, pa smo se u tišini povukli i izašli s groblja. Tek
kad smo se udaljili nekih 300 metara osjetila sam da me napušta
prisutnost velečasnog Dwyera; kao da sam tek tad znala da smo
napustili njegovo područje.
Ta priča pokazuje na dramatičan način činjenicu da duhovi,
i to ne samo duhovi djece, mogu postati vrlo vezani za mjesta i
ljude koji su još na zemlji. Neki od tih duhova mogu se snažno
izraziti, ponekad uzrokovati mnoge strahove i neizvjesnost za
78
svakoga tko slučajno naiđe na njih, a ne razumije što se točno
događa i zašto.
No nisu duhovi samo ljudi na neki način zarobljeni ili nesretni
pa nastanjuju određena mjesta tu na zemlji. Susrela sam se
i s mnogo vrlo sretnih i zaista veselih duhova, koji su jednostavno
uživali ponovo posjećivati mjesta koja su za njih bila posebna
i draga dok su bili živi.
Jedna strana mojeg rada s anđeoskim kraljevstvom i svijetom
duhova koja me uvijek zadivljuje i informira je moć djece koja
su prešla u svjetlo.
Naravno, glavni razlog za to moj je odnos s Joannom, i čista
radost i zadovoljstvo koje sam vidjela da unosi u ljudske živote
nakon što su imali tu nesreću da izgube dijete. No energija koju
imaju neka djeca nakon što prijeđu preko pravo je čudo.
Mnogi ljudi to nazivaju aktivnošću poltergajsta, ali ja ne želim
koristiti taj termin. Za mene je sve to vrlo jednostavno: dok
su živa, djeca mogu biti zaigrana, dosađivati se, biti puna energije,
sretna, tužna, draga, nepristojna pa čak i ispunjena mržnjom.
Pa, izgleda da se to ne mijenja mnogo kad neka od njih uđu u
duhovni svijet.
Vrlo dobro se sjećam prvog puta kad sam bila svjedok toga
koliko snažna može biti energija djeteta koje je prešlo na drugu
stranu. Moja draga susjeda Catherine pozvala me jednog poslijepodneva
na čaj i razgovor. Već mi je prije u nekoliko navrata
spomenula da su njezini znanci, bračni par iz Sjeverne Irske, izgubili
sinčića starog samo dva tjedna. Nesretni su roditelji zamolili
Catherine da ispita postoji li mogućnost da stupim u kontakt
71
s duhom njihova sinčića. Moram priznati da, kad sam prvi put
čula tu želju, nisam znala je li to izvedivo. Nikad me još nitko
nije tražio da kontaktiram duh tako mlade osobe. Zato sam samo
rekla da ću pokušati.
Kad sam otišla k anđelima i zamolila ih za pomoć, pojavio
mi se duh jedne stare gospođe i rekao da je ona tetka djeteta
koje je prešlo u svjetlo. Kad sam tu informaciju proslijedila dječakovim
roditeljima, rekli su da se ne sjećaju nikakve tetke koja bi
odgovarala opisu koji sam im dala. Međutim, kad su tetku spomenuli
nekim drugim članovima obitelji pokazalo se da je zaista
postojala tetka koja je umrla prije mnogo godina. Također su saznali
da je tetka pokopana vrlo blizu dječaka, na starom groblju
u blizini doma dječakovih roditelja, u Sjevernoj Irskoj.
U to sam vrijeme već nekoliko mjeseci kanalizirala pjesme
anđela i Catherine me zamolila ne bih li i za njih kanalizirala jednu
pjesmu. Spremno sam pristala, a kad sam dobila pjesmu, imala
sam jak osjećaj da je energija tog djeteta uvelike sadržana u njoj.
Postala mi je navika da neke pjesme anđela dam uokviriti,
obično one koje su se i meni jako sviđale. Objesila bih ih na
zidove svoje sobe za meditaciju i primjećivala sam da privlače
mnoge ljude koji ih uživaju čitati. Kad sam primila pjesmu za
dječakove roditelje, osjetila sam da je vrlo posebna, pa sam odlučila
da ću je dati uokviriti za njih. To sam i učinila i odnijela sam
je jednom majstoru, i kad je Catherine opet svratila, rekla sam
joj što sam učinila. Kad sam dobila uokvirenu pjesmu, nazvala
sam Catherine i rekla joj da je pjesma gotova, ali na moje iznenađenje
ona je rekla da je sad više ne želi. Zaista ne znam zašto
se predomislila. Možda je mislila da dječakovim roditeljima treba
više vremena da se pomire s gubitkom djeteta. Zato sam odlučila
pjesmu objesiti na zid u svojoj sobi za meditaciju. Mnoge pjesme
koje kanaliziram od anđela imaju u sebi osjećaj i prisutnost koje
je teško objasniti riječima, a ta je pjesma imala u sebi veliku
prisutnost. Osjetila sam da je dječakova energija sadržana u njoj.
Gotovo godinu dana pjesma je visjela na mojem zidu, sve
dok me jednoga dana Catherine nije posjetila i rekla: »Sjećaš li
72
se pjesme koju sam te zamolila da kanaliziraš od anđela za onaj
par iz Sjeverne Irske koji je upravo bio izgubio sina?« Rekla sam
da se dobro sjećam.
»Ti ljudi uskoro dolaze u Dublin i sad bih im voljela predati
tu pjesmu, ako je još imaš?« Rekla sam joj da pjesma još visi
na zidu i da će me jako veseliti da je taj bračni par dobije.
Bila je subota kad je bračni par iz Sjeverne Irske stigao k
meni da uzme tu pjesmu. Neobično je, ali tog dana u zraku se
osjećalo veliko iščekivanje, slično osjećaju koji imate u vezi prvog
proljetnog dana: nabijen energijom. Kad je par stigao, bilo je prisutno
još nekoliko ljudi, Fran, Catherine i Janet — još jedna naša
susjeda. Dočekala sam ih s dobrodošlicom i zagrlili smo se. Kaže
se da vrijeme liječi rane, ali iz energije tog bračnog para osjetila
sam da su emocionalno prošli kroz jako teško razdoblje.
Pili smo čaj i razgovarali neko vrijeme, a onda sam rekla:
»Želite li vidjeti gdje sam objesila vašu pjesmu?« Nasmiješili su
se i potvrdno kimnuli. Sve sam ih povela u svoju sobu za meditaciju.
Ono što se sljedeće dogodilo natjeralo je svakoga da poskoči
od straha i potraži zaklon! Zraka crveno-narančaste munje, jer samo
je tako mogu opisati, preletjela je preko sobe i udarila pjesmu
svom snagom. Pjesma je poskočila na zidu, pala na pod i razbila
se. Ostala je tamo ležati, dok joj je lamelirana poleđina tinjala, na
mjestu gdje ju je udarila zraka. Zrak u sobi mirisao je na nešto
slično barutu, a oblačić dima lebdio je nad pjesmom, tamo gdje
je ležala na podu. Kad je zraka snažne energije udarila pjesmu svi
su poskočili i sakrili se, ali sad je u prostoriji bila ledena tišina; svi
smo bili zaprepašteni i bez riječi. Fran je prvi progovorio.
»Za ime Božje, što je to bilo?« upitao je (zapravo rekao je
nešto mnogo slikovitije, ali neću to ponoviti ovdje!). Onda su svi
počeli govoriti istovremeno. Bilo je kao da je Fran izvukao čep
iz boce i sad su svi osjećali potrebu da nešto kažu o onome što
smo vidjeli jer je bilo tako nesvakidašnje. Fran se sagnuo da uzme
pjesmu, ali brzo ju je ispustio iz ruke.
»Joj!« viknuo je. Činilo se da je pjesma zadržala jedan dio
energije od udara i još je bila puna statičkog elektriciteta.
73
I tako smo sjedili u mojoj sobi za meditaciju i gledali pjesmu
na podu. Sad je izgledala prilično jadno, a na oblozi se jasno
vidjelo crno-smeđe nagorjelo mjesto gdje je udarila zraka. Nitko
u sobi nije zapravo znao što se tu dogodilo tog poslijepodneva.
Ali svi prisutni otišli su kući sa snažnim dojmom da je tu negdje
bila i energija onog malog dječaka. Meni je to značilo kao da
dječačić kaže: »Tu sam; ne zaboravite me, tu sam.«
Iako duh tog dječaka nikad nije izravno komunicirao sa
mnom iz svijeta duhova, od prvog trenutka kad sam stupila u
kontakt s njegovom tetkom, bila sam itekako svjesna njegove
energije. Onoga poslijepodneva u Blanchardstownu na jasan je
način pokazao da je tamo — i to kako je pokazao! Njegovi su
roditelji otišli od mene kao potpuno promijenjeni ljudi. Dječakova
je majka u rukama čvrsto stiskala pjesmu; sad se činilo da
su mnogo bliskiji.
Bio je to prvi put da sam tako dramatično bila svjedokom moći
koju imaju djeca koja su prešla u duhovni svijet, ali to nije bio i
posljednji put.
Jednoga dana došla mi je u posjet neka žena. Bila je sva izvan
sebe od brige. Živjela je u blizini, u četvrti Mulhuddart u zapadnom
Dublinu, i u njezinu domu događale su se čudne stvari
i cijela je obitelj bila jako uplašena. Objasnila mi je da su.se vrata
sama s treskom zatvarala, svjetla su se palila i gasila, a namještaj
se pomicao preko sobe. Vidjevši da ženi zaista treba pomoć, pristala
sam otići u njezinu kuću već idući dan da pogledam mogu
li dokučiti što se zbiva.
Kad sam ušla, odmah sam znala da se radi o djetetu koje uzrokuje
sva ta tajanstvena događanja. Osjetila sam dijete prije nego
što sam ikoga vidjela. Nije to ni na koji način bio loš osjećaj, barem
ne za mene. Fran je došao sa mnom i žena nas je pozvala da
uđemo u dnevnu sobu. Bilo je to nedugo poslije Božića i božično
drvce je još bilo u sobi, a po podu razbacano nekoliko igračaka.
Onda se dogodilo nešto što nas je sve prestrašilo: dječji
autić na daljinsko upravljanje počeo se sam kretati po podu! Že-
74
nina reakcija na to bila je da se ukipila od užasa dok smo Fran
i ja začuđeno promatrali kako autić juri sam od sebe. Žena je
onda podignula stopala s poda i obujmila se oko koljena — baš
kao kad vidite nekoga tko se boji miša, a misli da se jedan nalazi
u sobi.
»U njemu nema čak ni baterije«, zacviljela je, gledajući
autić očima punim užasa. Autić se zaustavio, a Fran mu je prišao
i uzeo ga. U njemu doista nije bilo baterije. Ali dok je podizao
autić, začula sam glas djevojčice koja govori: »Moje igračke.«
Glas joj je imao srdit prizvuk, kao kad dijete to govori drugom
djetetu koje se pokušalo igrati s njegovim igračkama. Žena nam
je tad objasnila da je autić božični poklon za njezina mlađeg sina.
Ali nije se mogao igrati s njim jer nije radio kad bi u njega stavili
bateriju, a onda bi, kao što smo svi vidjeli, jurio uokolo bez
baterije i strašio sve prisutne. Božić je za tu obitelj bio pokvaren,
a situacija se toliko pogoršala da su žena i njezin suprug maknuli
djecu iz kuće i odveli ih da žive kod djeda i bake. Pozvali su i lokalnog
svećenika da blagoslovi kuću, ali neobični su se događaji
i dalje nastavljali.
Zaista sam suosjećala s ženom i njezinom obitelji; bili su
vrlo preplašeni i već su pomalo postajali očajni. Zamolila sam je
da mi ispriča cijelu priču: kad su ti događaji počeli i što se točno
događalo u kući i na kojemu mjestu. Objasnila mi je da su kupili
kuću od jednog bračnog para i da nisu u njoj živjeli dugo, odkad
su počeli ti događaji. No u početku su to bile male stvari. Primjerice,
našli bi vodu kako curi iz slavine koju su netom zatvorili.
Dugo su mislili da te događaje sami umišljaju.
Međutim, postupno su te aktivnosti sve više strašile obitelj:
vrata bi se bez ikakva razloga zalupila; svjetla bi treperila, palila
se i gasila sama od sebe; u dječjoj sobi je prsnulo prozorsko staklo;
a ono što je za ženu bilo najstrašnije od svega — temperatura
bi u nekim prostorijama u trenutku pala i postalo bi vrlo hladno.
Upitala sam je postoji li bilo koje mjesto u kući gdje je aktivnost
bila jača. Kimnula je i rekla da je to soba njezine najstarije
kćeri. Zamolila sam je da mi pokaže sobu i pristala je, iako sam
75
primijetila da je posljednje što je u tom trenutku željela učiniti
bilo popeti se na kat u tu sobu. Dok smo se uspinjali stubama,
a žena je bila ispred Frana i mene, začuo se vrlo glasan udarac.
»Isuse Kriste!« uskliknula je žena, okrenula se i pokušala
se provući pokraj nas — zamalo nas pritom srušivši. »Dosta mi
je, ne ulazim tamo«, rekla je pokazavši rukom na vrata sobe.
»Znam da su samo tresnula vrata ormara za odjeću, ali ne mogu
to podnijeti.«
»U redu je, ja ću ući«, smirivala sam je. Ostavila sam Frana
i ženu vani, na odmorištu stuba, i otvorila vrata sobe. Bila je to
prilično velika prostorija u kojoj su se nalazili krevet, ormar za
odjeću i toaletni stolić. Onoga trenutka kad sam potpuno ušla u
sobu znala sam da je tu prisutan duh. Nazovite to šestim čulom,
ali kad duh ude ili je već prisutan u sobi, ja to osjetim, baš kao
što netko osjeti kad drugo ljudsko biće uđe u sobu.
S druge strane kreveta stajala je djevojčica, stara otprilike
šest ili sedam godina, i činilo se da se zagledala u krevet. Kad
sam je pogledala, znala sam da duh te djevojčice, koji je bio uzrokom
svih nevolja, nikome ne želi nikakvo zlo.
»Kako se zoveš?« nježno sam je upitala. Činilo se kao da
mi želi odgovoriti, ali ne može. Umjesto toga, zagonetno me pogledala
kao da je malo zbunjena, a onda je nestala. Ostala sam
sama u sobi, ali energija te djevojčice sad mi je bila jasnija. Osjetila
sam kod nje mnogo frustracije, kao da se naljutila na nekoga
i osjeća se usamljeno, jako usamljeno. Željela sam ispružiti ruku i
utješiti je i zagrliti. Poželjela sam da se opet pojavi, ali nije.
Izašla sam iz sobe i pridružila se Franu i ženi koji su čekali
na vrhu stubišta, a onda smo se svi spustili u prizemlje u dnevnu
sobu. Objasnila sam joj da u kući postoji duh djevojčice, da osjećam
da je na neki način zarobljena, ali da nikome ne želi nanijeti
nikakvo zlo. Ima u sebi mnogo energije i to je ono što stvara
neobične pojave po cijeloj kući. Upitala sam ženu ima li kakvih
svijeća, jer su zapaljene svijeće prekrasan način da nježno rastjerate
bilo kakvu atmosferu s određenog mjesta. I tako smo zapalili
svijeću i postavili je na stol u sredini sobe. Sjela sam, smirila se
76
i zamolila anđele da pomognu duhu te djevojčice koja je očito
zbog nekog razloga bila nesretna. Prilično brzo doživjela sam
osjećaj olakšanja; nisam osjetila da njezin duh odlazi nego prije
da se vraća, i to da se vraća kući, osjećaj da je nešto razriješeno.
Osjetila sam da bez obzira na to kakvi su problemi mučili tu djevojčicu,
uz pomoć anđela sad su joj bili raščišćeni. Ne znam ima
li to kakva smisla, ali to je ono što sam osjetila tog dana u onoj
sobi.
Rekla sam ženi, vlasnici kuće, kako mislim da više neće
imati nikakvih problema, ali ako bude, da mi se slobodno javi.
Nikad se više nisam čula s njom. Ne znam je li ona djevojčica
zapravo živjela u toj kući ili negdje u blizini, u nekom razdoblju
svojega života, ali nema sumnje da se duhovi mogu jako vezati za
izvjesna mjesta i zgrade ovdje na zemlji. Sjećam se jednog slučaja
kad mi je to postalo jasno na vrlo dramatičan način, iako se nije
radilo o duhu djeteta.
Jednoga lijepog proljetnog dana Fran i ja smo, zajedno s
dvoje naših prijatelja — Kathy i Keithom, odlučili otići na vožnju
izvan grada i uputili smo se prema brdu Hill of Slane u okrugu
Meath. Dan je bio prekrasan za hodanje i nas četvero smo
krenuli bez ikakva određenog cilja — jednostavno smo uživali u
poslijepodnevu. Ali za mene će ono biti grubo prekinuto.
Šetali smo oko ostataka jednog starog samostana, kad smo
došli na čistinu i sjeli na ogradu da se malo odmorimo. Kathy i
ja poznajemo se godinama, a nju također zanima spiritualni svijet
anđela. Uvijek se veselila zbog mene i ohrabrivala me u mojem
radu. Dok smo sjedili i opušteno razgovarali, spomenula je da je
Hill of Slane od davnina spiritualno mjesto.
»Zašto ne pokušaš ovdje kontaktirati neke duhove?« upitala
je, onako usput. Bez razmišljanja odgovorila sam: »OK, ima li
ovdje koga?« Izrekavši to, osjetila sam oštru pljusku preko lica, a
jedan strogi glas je rekao: »Velečasni Philip Dwyer.« Ostala sam
u šoku. Nikoga nisam vidjela, samo sam osjetila taj udarac po
licu i čula glas. Ostali su svi čuli kako me pljusnuo, ali nisu čuli
glas, no ipak su bili zaprepašteni.
77
»Dovraga, što je to bilo?« upitala je Kathy.
»Ne znam«, odgovorila sam. »Upravo sam dobila tešku
pljusku, a jedan mi se glas obratio kao >Velečasni Philip Dwyer<.«
»O, moj Bože, ne govori to«, reče Kathy sa strahom.
»Ah, ne brini se, to je vjerojatno neki duh koji nam daje
do znanja da je ovdje«, odgovorila sam, ali moram priznati da se
više nisam htjela tamo zadržati duže nego što je bilo potrebno.
Tako smo svi polako krenuli dalje, ali još sam osjećala prisutnost
onoga koji me tek nekoliko trenutaka ranije tako grubo
šokirao. U šetnji smo naišli na ostatke nekog starog groblja. Bilo
je to vrlo slikovito mjesto pa smo ušli, počeli šetati uokolo i gledati
stare grobove. Odjedanput je Kathy ciknula.
»Isuse, pogledajte ovo, ne mogu vjerovati.« Stajala je nad
jednim starim grobom, rukom je prekrila usta, a ja sam vidjela da
je zaista u šoku. Prišla sam joj i upitala što se dogodilo. Zakoračila
je korak unatrag i samo rukom pokazala na grob. Okrenula
sam se i pogledala, a na nadgrobnom kamenu pisalo je Velečasni
Philip Dwyer. Moram priznati da mi se digla kosa na glavi kad
sam ugledala to ime, a osjećaj prisutnosti koji sam imala kad me
je pljusnuo sad je bio vrlo snažan. Jedno je bilo očito: to mjesto
je još uvijek u velikoj mjeri bilo mjesto velečasnog Dwyera i bila
sam prilično sigurna da nije zadovoljan što mu nepozvani smetamo!
Onda je Fran primijetio da postoje i drugi nadgrobni spomenici
s prezimenom Dwyer. Bilo je jasno da velečasni ima
brojnu obitelj ili pretke pokopane u blizini. Odlučili smo da je
najbolje otići, pa smo se u tišini povukli i izašli s groblja. Tek
kad smo se udaljili nekih 300 metara osjetila sam da me napušta
prisutnost velečasnog Dwyera; kao da sam tek tad znala da smo
napustili njegovo područje.
Ta priča pokazuje na dramatičan način činjenicu da duhovi,
i to ne samo duhovi djece, mogu postati vrlo vezani za mjesta i
ljude koji su još na zemlji. Neki od tih duhova mogu se snažno
izraziti, ponekad uzrokovati mnoge strahove i neizvjesnost za
78
svakoga tko slučajno naiđe na njih, a ne razumije što se točno
događa i zašto.
No nisu duhovi samo ljudi na neki način zarobljeni ili nesretni
pa nastanjuju određena mjesta tu na zemlji. Susrela sam se
i s mnogo vrlo sretnih i zaista veselih duhova, koji su jednostavno
uživali ponovo posjećivati mjesta koja su za njih bila posebna
i draga dok su bili živi.
12 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:48 pm
Margita
Administrator
Dijete koje je u svima nama
Svijet anđela odraz je Božjeg svijeta i kao takav vrlo je čaroban.
Ostvarenja koja se događaju unutar tog svijeta stalno me iznenađuju,
zapanjuju i zbog njih sam vječito zahvalna na tome
što imam anđele da putuju sa mnom na ovom životnom putu, a
naravno, imate ih i vi. Već sâm osjećaj zabave i djetinjeg uživanja
koji su dostupni svima i svakome od nas, ako uspostavimo vezu s
anđelima, istinski je čudnovat; to je pravi Božji dar.
Sjetite se da se svako dijete rađa s osjećajem čiste ljubavi
prema Bogu. Zbog toga malo dijete leži i guguće od sreće dok
gleda pred sebe, u potpunom blaženstvu s osjećajem radosti koju
osjeća u sebi, u svojemu malom tijelu. Dijete to čini bez ikakva
poticaja od strane roditelja ili nekoga drugog. Jedan pogled na
osmijeh čiste radosti na dječjem licu dovoljan je da svakoga uvjeri
kako dijete osjeća potpuno blaženstvo kao da je to prirodan
osjećaj sam po sebi. Nažalost, taj osjećaj prirodnog blaženstva ne
traje dugo, jer se djetetu nameće svijet sa svim svojim problemima
i nesrećom; to je zaista prava tragedija.
Svi pridonosimo tome da dijete postupno izađe iz svojega
prirodnog stanja sretnog bića i uđe u naš svijet. Mi naravno ne
želimo nauditi djetetu ni u kojem smislu, daleko od toga, gotovo
81
svi želimo samo ono najbolje za našu djecu. Ali evo što se događa.
Dijete polako počinje gubiti osjećaj prirodne radosti u sebi
kad ga se potiče da zamijeni taj prirodni osjećaj za zvečku, lutku
ili kakve raznobojne mekane igračke. Postupno se dijete počinje
oslanjati na te stvari izvan sebe i očekivati sreću. Ono zaboravlja
svoju pravu bit jer se sve više oslanja na vanjski svijet. To postaje
vrlo jasno kad mu se oduzmu te vanjske stvari, kao što su zvečka
ili lutka, od kojih dijete sad očekuje da mu pruže radost. Kad se
to dogodi, dijete ima malo prirodne radosti na koju može računati
i vrlo brzo postane uznemireno i zahtjevno.
Isprva, dok je malo dijete samo ležalo i bilo potpuno u vlastitoj
radosti, sve je bilo cjelovito i ništa nije željelo, pod pretpostavkom
da je bilo nahranjeno i odjeveno, ali sad ono počinje
tražiti sve više i više stvari; dijete ubrzano ide prema stanju nesreće.
Svaki roditelj zna kako malo dijete može biti emocionalno
zahtjevno i ljutito kad se počne mrštiti, srditi i histerično plakati.
To se događa zbog sve većeg nezadovoljstva i nesreće u djetetu,
kako ono postaje sve više ovisno o vanjskom svijetu i zaboravlja
svoju istinsku bit.
Ne govorim da bi se djeci trebale uskraćivati igračke i lutke,
daleko od toga, ali istovremeno mislim da bi bilo prekrasno kad
bismo mogli zadržati svoju djecu u dodiru s prirodnom radošću
koja je unutar svakog od njih. Upravo se to može postići kad se
ostvari kontakt s anđelima. To nas može vratiti u prirodno stanje
radosti koje se skriva u svima nama — samo smo zaboravili da je
tu, dok nam se svijet zvečki i lutaka pretvara u svijet kredita i
minusa na bankovnom računu.
Danas nam je u svakodnevnom životu sve više potrebna ta
veza. Čini mi se da su muškarci, žene i djeca naglavačke uvučeni
u svijet konzumerizma i materijalizma, a to je sterilan svijet
prepun besmislenih napravica i superpametnih kompjuteriziranih
strojeva. Ali kamo je nestala sva prirodna radost koja se skriva u
svima nama? Kako da se uopće počnemo vraćati jednostavnoj radosti
toga da samo postojimo? Uspostava veze sa svijetom anđela
82
može nam to omogućiti, samo ako smognemo dovoljno vjere i
nade te dopustimo da nam se to manifestira u životu.
Mnogo i mnogo puta pitala sam anđele: zašto baš ja? Zašto
mi je dan taj predivan dar da tako slobodno i lako komuniciram
s njima? Rekli su mi da je to moja sudbina, da sam proživjela
mnogo i mnogo života i da sam naposljetku stigla kući kako bih
bila s njima i s Bogom. Mogu samo reći da kad to čujem od njih,
ostanem potpuno skrušena. Zaista ne znam što bih rekla na to.
Moram priznati i da ne razumijem sve to, ali također znam da,
dok ovo govorim, ne trebam sve ni razumjeti. Katkada se pitam
tko je taj koji želi sve razumjeti — baš sve razumjeti. Mislim da je
to uglavnom moj um, a moj um nikad ne može potpuno razumjeti
Boga — u to sam sigurna. Zato sam opuštena u vezi s time,
i s anđelima.
Svijet anđela je potpuno čarobno mjesto, puno zabave, iznenađenja
i djetinje nevinosti. Ta mi se činjenica neprekidno potvrđuje
na niz različitih načina.
Moram priznati da sam se itekako iznenadila kad sam prvi
put postala svjesna da anđeli vole bajke, jednostavno ih obožavaju!
Ono što me je još više iznenadilo bilo je kad su mi objasnili razloge
zbog kojih ih vole. Vole ih zato što su istinite! Zvuči li vam to
smiješno? Možda. Iznenadila sam se i prvi put kad mi je duhovni
vodič Joanna rekla razlog zbog kojeg ona voli bajke — zato što su
istinite! Osjećam da su mi anđeli i Joanna pokušali reći da vole
bajke zato što znaju da se temelje na istini. Može se reći da su
ljudi koji su napisali bajke to činili zbog osjećaja istine duboko u
svojoj podsvijesti, dok su davno još pisali sve te predivne priče.
Uzmimo kao primjer Čarobnjaka iz Oza, jednu od Joanninih
i mojih najdražih bajki. Napisao ju je L. Frank Baum prije više od
100 godina. Priča govori o djevojčici Dorothy, koja živi na farmi
u Kanzasu, ali sanja da se nalazi na nekom boljem mjestu »negdje
iza duge«. Kad ih pogodi tornado, ona sanja kako je bačena u čarobnu
zemlju Oz, gdje upoznaje Dobru Vilu Sjevera, Glindu, koja
joj savjetuje da slijedu cestu od žute cigle do Smaragdnog grada,
gdje će joj veliki čarobnjak Oz reći kako da se vrati u Kanzas.
83
Dorothy putem sreće Limenog koji nema srce, Strašilo koje
nema mozga i Lava bez hrabrosti. U bajci ova tri lika naposljetku
otkriju da posjeduju kvalitete za koje su mislili da ih nemaju.
Dorothy se pomirila s time da će ostatak života provesti u zemlji
Oz, sve dok se ne pojavi Glinda i kaže joj da je oduvijek imala
moć da se vrati kući. Glinda joj objašnjava zašto joj to nije odmah
rekla. Željela je da Dorothy to sama shvati.
»Sljedeći put kad krenem u potragu za željom svojega srca,
neću tražiti dalje od stražnjeg dvorišta; ako nije tamo, onda znači
da je nikad nisam ni izgubila«, uzvikne Dorothy, nakon što je
otkrila istinu.
Vjerujem da je poruka koju nosi ova bajka — da u nama
leži sposobnost da otkrijemo kakvi doista jesmo — ono što Čarobnjaka
iz Oza čini tako privlačnim. Ta priča u sebi sadrži srž
istine, koju imaju sve dobre bajke. To je ono zbog čega su nam
bajke tako privlačne — temelje se na istini svih nas. To je ujedno
i razlog zašto ih Joanna voli.
Prema anđelima, riječi nikad ne mogu objasniti Boga; jednostavno
ne mogu. Ali izvanredno je to što istina iza jednostavnih
bajki može biti vrlo djelotvorna u približavanju istini, više
od ikakvih riječi. Svi znamo da se bajke prenose riječima, ali nisu
riječi te koje su važne, nego poruka koju sadrže u sebi. Isto vrijedi
i za legende poput onih o kralju Arturu i vitezovima okruglog
stola; ima nečega u tim pričama što prodire vrlo duboko u našu
podsvijest. Zato kad čitamo neku od tih klasičnih bajki ili legendi,
one nas ostavljaju s osjećajem začuđenosti i radosti. Odoljele
su zubu vremena ne zato što su tako dobro napisane niti zato što
nam u mašti izazivaju takvu reakciju. Ne, razlog je taj što u sebi
imaju ono zrnce istine koje je neuništivo.
Anđeli se vole služiti simbolima, a zbog istog su razloga i
bajke prepune simbola: oni su način da se približimo istini — da
se približimo istini Boga.
Bajke simboliziraju stvari koje su nama kao ljudskim bićima
fundamentalne: ljepotu, ljubav, sućut, nadu i besmrtnost. Pogledamo
li pomnije bajke, vidjet ćemo da one nemaju prošlosti, sa-
84
dašnjost ni budućnost. One su, zapravo, duh koji se obvezao na
pripovijedanje priče, a kako priča dolazi iz duha, u sebi sadrži
istinu. Ljudski um nije zainteresiran da otkrije ima li ikakve istine
u bajkama, um zanima samo jesu li one istinite ili lažne, i naravno,
dok um možda i voli čitati bajke, on nikad neće prihvatiti
činjenicu da u njima možda ima istine.
Jedna od mojih omiljenih bajki je i Petar Pan. Priča predstavlja
svjetlo koje zrači tako da ga svi možemo vidjeti — svjetlo
koje nas održava mladima i radosnima. To nas svjetlo uči kako
putovati između svjetova, između svijeta ljubavi i ljepote, i svijeta
u kojem se nalazi sve što želite u svojem životu. Petar Pan je
dijete svjetla, dijete ljepote i radosti. U svojem svijetu on putuje
na mnoga mjesta tražeći mudrost i znanje koji mu trebaju kako
bi otkrio tajnu vječne mladosti. Noću leti kroz univerzum, putuje
kroz mnoge galaksije života i svjestan je da je njegov život neprekidno
putovanje u kojem pušta mašti na volju, a ona ga odnosi u
područje života gdje ga čeka izvor obilja.
On se ne boji jer zna da božanska ruka upravlja svime na
njegovu putovanju, daje mu sve potrebno u danom trenutku. Petar
Pan ima mnogo drugova na putu. On nas uči da je ljepota
života to dijete koje živi u svima nama. To unutrašnje dijete je
mlado, živahno i zna tajnu vječne mladosti.
Ako vam se Petar Pan pojavi dok meditirate, pustite mašti na
volju i neka vas još jedanput odnese u vrijeme kad ste vjerovali u
svijet magije. Ta vam je magija pomogla stvoriti prekrasan svijet
radosti, ljubavi, mira, prosperiteta i obilja, pokazujući vam da je
vaša mašta mjesto gdje su sve stvari moguće. I nikad ne zaboravite,
dok čitate bajku Petar Pan, čitate istinu o jednom vidu sebe samih.
Zato anđeli jako žele da svatko pročita tu bajku i uživa u njoj.
Na mnoge su mi bajke anđeli skrenuli pozornost, a svaka
mi je simbolički pokazivala drugačije stvari. Vjerujem da neki
klasični romani također sadrže iste temeljne elemente istine; neke
ću vam malo približiti.
Dobar primjer je Huckleberry Finn. Huck je svoj svijet smatrao
ništavnim, jer je bio siromašan. Ali usred svega toga, njegovo
unutrašnje dijete potiče ga da prijeđe granice svojega života i otkrije
da je život neprekidna pustolovina. On ne mari za materijalne
stvari, nego za jednostavne stvari koje mu pružaju zadovoljstvo.
Huck u špilji nalazi zlato i predaje ga vlastima. Pohvaljen je
za svoje poštenje i dobio je jedan šiling, i njemu je to dovoljno.
On zna da su životne radosti unutra i ponirući u sebe, on traži
odgovore na životne pustolovine. Vesla svojim kanuom kroz vode
života, znajući da je tamo sve što želi.
Poruka je sadržana u priči, ne u riječima; postoji energija i
izvan riječi, zar ne? Možete je osjetiti; vrlo je nježna, a ipak istovremeno
vrlo snažna — sad u ovom trenutku života, vjerujte svojim
sposobnostima, svojim nadama i snovima. Poput Huckleberryja
Finna, veslajte svojim kanuom i usmjeravajte ga kroz rijeke
života, znajući da ćete, dok to činite, naići na sve što vam treba.
Bajke nas mogu približiti shvaćanju činjenice da je duhovni
svijet zaista stvaran. Sto god percipiramo preko svojih tjelesnih
osjetila samo je djelomično stvarno, a kad počnete shvaćati da je
duhovni svijet zapravo stvaran svijet, vidjet ćete stvari u potpuno
drugačijem svjetlu. Šetnja u prirodi postat će stvarnija; zalazak
sunca postat će stvarniji; cvijeće, drveće, životinje — svi će oni
postati stvarniji. Počet ćete shvaćati da iza svakog tjelesnog oblika
postoji čarolija koju ljudski um ne može ni početi razumijevati —
ista čarolija koja se nalazi i u bajkama; potpuno iznimna.
Također je iznimno kad pomislite da su mnogi od tih bajki
i mitova prenošeni usmenom predajom dugo, dugo vremena prije
nego što su zapisani i zabilježeni u priče koje danas poznajemo
i volimo.
Druga bajka na koju su mi anđeli skrenuli pozornost tijekom
meditacije priča je o Aladinu i čarobnoj svjetiljci. Ta priča
predstavlja tijek života u nama — iskru božanskog koja se pojavi
svaki dan, nudeći nam onaj izvor obilja koji živi u nama. Aladinova
špilja simbolički nam govori da će nam, putujemo li unutar
sebe samih i slušamo tišinu u sebi, put biti pokazan. Aladinova
špilja također pomaže da naučimo vjerovati kako će nam se svjetlo
koje živi unutra, uvijek odazvati kad ga pozovemo.
86
Aladinova je špilja za mene trebala postati vrlo važna vježba.
Upravo su mi tu u špilji anđeli pokazali osjećaje mira, radosti,
ljubavi i obilja, koji su mi trebali kako bi se moje manifestacije
pojavile na fizičkom planu. Svakog jutra prije nego što bih ustala
iz kreveta, otputovala sam u Aladinovu špilju da se sastanem sa
svjetlom univerzuma, koje se svaki dan pojavljuje kako bi mi pomoglo
i uslišalo moje želje. Moje želje nisu bile materijalne prirode,
jer to me više nije zanimalo; ono što mi je u životu trebalo
bila je životna sila, energija koja će biti jarka, isijavajuća, radosna,
smirena, motivirajuća, ambiciozna, s osjećajem da sam vrijedna
svega, samouvjerena, snažna i sigurna u to kamo idem i što moram
učiniti kad tamo stignem.
Zato sam vježbala svaki dan, tražeći da mi život bude ispunjen
radošću, mirom, ljubavlju i smijehom, a što sam više tražila
to mi je univerzum više odgovarao, uslišavao svaku želju koju
sam imala. Jer to je bio moj prvi korak u manifestiranju, odvodeći
me u područje mojega života gdje je svaki dan ispunjen lijepim
mislima i lijepim afirmacijama, koje su mi pomogle da dođem tu
gdje sam danas. To je božanstvena istina koja se krije iza priče o
Aladinu i čarobnoj svjetiljci.
Pada mi na pamet i priča ili mit o potrazi za Svetim Gralom.
I opet je poruka koja je sadržana unutar riječi ta koja je zaista
važna. Ta poruka govori, naravno, da Boga nalazimo u sebi,
ne gore na nebu niti u posebnim ljudima, posebnim mjestima,
nego jednostavno unutar sebe.
U davna vremena muškarci i žene koji su tragali za Svetim
Gralom, njihovim simbolom Božjeg kraljevstva, proveli su život u
potrazi i tek onda shvatili da je bilo pogrešno tražiti izvan sebe samih.
Kad bi se vratili iz iscrpljujuće potrage, bili su potpuno izmoreni
i obeshrabreni glupošću svoje misije; doista su promašili cilj
i toga su bih svjesni. Ali u stanju potištenosti, sigurno su osjetili
potrebu da se predaju, iskusili su sjajan osjećaj otpuštanja, a kad su
to učinili, možda su shvatili da je »zlatni kalež« sve vrijeme bio
vrlo blizu. Oh, kakve li radosti kad doista shvatimo da je nebesko
kraljevstvo upravo tu u nama i samo čeka da ga realiziramo.
87
Možda je meni lako reći da je kraljevstvo Božje već u nama
i ako samo uspijemo ostvariti vezu s anđelima onda će nam se
ono i razotkriti. No što možemo praktički učiniti da to postignemo?
Kako da to postane stvarnost koju možemo iskusiti? To je
kao da osobi s povezom na očima govorite što sve može vidjeti:
iako je možda istina da se puno toga ima za vidjeti, osobi s povezom
to nije ni od kakve koristi sve dok ne otkrije način na koji
se može riješiti poveza. Tako je i s nama; moramo razvijati svijest
koja je mirna — dovoljno mirna da anđeli mogu doprijeti do nas
i odigrati stvarnu ulogu na našem putu ovdje na zemlji.
Upamtite, anđeli žele samo to; stoje spremni i čekaju da ih
pozovemo, i presretni su kad ih zovemo da nam pomognu. Presretni
su što nam mogu pružiti ruku pomoćnicu, jer to je njihova
misija, osigurati božansku vezu između Boga i nas; oni su doista
Božji glasnici.
Pokušajte upamtiti da se unutar nas samih mora ostvariti
prva veza s anđelima. Mi moramo postaviti temelje; moramo se
pobrinuti da nam je savijest mirna i prijemčiva za anđeoske impulse.
Ne događa se obratno — anđeli nas ne moraju potražiti i
učiniti da osjetimo njihovu prisutnost — stvari se uopće ne odvijaju
na taj način. Ako imate istinsku želju da ostvarite kontakt
s anđelima i ako ste učinili sve u svojoj moći da steknete svijest
koja je smirena i prijemčiva tako da anđeli mogu što lakše ući u
nju, onda ćete dobiti znak.
Anđeli jednostavno vole raditi sa znakovima i simbolima i
naišla sam na mnoge različite znakove koje su dobivali ljudi koji
su se istinski željeli povezati s anđelima. Znakovi mogu varirati:
to može biti perje koje se pojavljuje niotkuda — ponekad se pojavljuje
najljepše perje u boji; sobu vam može ispuniti prekrasan
miris, opet niotkuda — predivan miris jorgovana znao mi je ispuniti
sobu kao iz vedra neba; možete naglo osjetiti da vas je netko
dotaknuo — ponekad vam se čini da je to nježno milovanje na
obrazu; ili ljudi često vide kako im se pred očima prelijevaju predivne
boje. Postoji toliko znakova koliko i anđela u anđeoskom
kraljevstvu, koji samo čekaju da ostvare kontakt s nama.
Svijet anđela odraz je Božjeg svijeta i kao takav vrlo je čaroban.
Ostvarenja koja se događaju unutar tog svijeta stalno me iznenađuju,
zapanjuju i zbog njih sam vječito zahvalna na tome
što imam anđele da putuju sa mnom na ovom životnom putu, a
naravno, imate ih i vi. Već sâm osjećaj zabave i djetinjeg uživanja
koji su dostupni svima i svakome od nas, ako uspostavimo vezu s
anđelima, istinski je čudnovat; to je pravi Božji dar.
Sjetite se da se svako dijete rađa s osjećajem čiste ljubavi
prema Bogu. Zbog toga malo dijete leži i guguće od sreće dok
gleda pred sebe, u potpunom blaženstvu s osjećajem radosti koju
osjeća u sebi, u svojemu malom tijelu. Dijete to čini bez ikakva
poticaja od strane roditelja ili nekoga drugog. Jedan pogled na
osmijeh čiste radosti na dječjem licu dovoljan je da svakoga uvjeri
kako dijete osjeća potpuno blaženstvo kao da je to prirodan
osjećaj sam po sebi. Nažalost, taj osjećaj prirodnog blaženstva ne
traje dugo, jer se djetetu nameće svijet sa svim svojim problemima
i nesrećom; to je zaista prava tragedija.
Svi pridonosimo tome da dijete postupno izađe iz svojega
prirodnog stanja sretnog bića i uđe u naš svijet. Mi naravno ne
želimo nauditi djetetu ni u kojem smislu, daleko od toga, gotovo
81
svi želimo samo ono najbolje za našu djecu. Ali evo što se događa.
Dijete polako počinje gubiti osjećaj prirodne radosti u sebi
kad ga se potiče da zamijeni taj prirodni osjećaj za zvečku, lutku
ili kakve raznobojne mekane igračke. Postupno se dijete počinje
oslanjati na te stvari izvan sebe i očekivati sreću. Ono zaboravlja
svoju pravu bit jer se sve više oslanja na vanjski svijet. To postaje
vrlo jasno kad mu se oduzmu te vanjske stvari, kao što su zvečka
ili lutka, od kojih dijete sad očekuje da mu pruže radost. Kad se
to dogodi, dijete ima malo prirodne radosti na koju može računati
i vrlo brzo postane uznemireno i zahtjevno.
Isprva, dok je malo dijete samo ležalo i bilo potpuno u vlastitoj
radosti, sve je bilo cjelovito i ništa nije željelo, pod pretpostavkom
da je bilo nahranjeno i odjeveno, ali sad ono počinje
tražiti sve više i više stvari; dijete ubrzano ide prema stanju nesreće.
Svaki roditelj zna kako malo dijete može biti emocionalno
zahtjevno i ljutito kad se počne mrštiti, srditi i histerično plakati.
To se događa zbog sve većeg nezadovoljstva i nesreće u djetetu,
kako ono postaje sve više ovisno o vanjskom svijetu i zaboravlja
svoju istinsku bit.
Ne govorim da bi se djeci trebale uskraćivati igračke i lutke,
daleko od toga, ali istovremeno mislim da bi bilo prekrasno kad
bismo mogli zadržati svoju djecu u dodiru s prirodnom radošću
koja je unutar svakog od njih. Upravo se to može postići kad se
ostvari kontakt s anđelima. To nas može vratiti u prirodno stanje
radosti koje se skriva u svima nama — samo smo zaboravili da je
tu, dok nam se svijet zvečki i lutaka pretvara u svijet kredita i
minusa na bankovnom računu.
Danas nam je u svakodnevnom životu sve više potrebna ta
veza. Čini mi se da su muškarci, žene i djeca naglavačke uvučeni
u svijet konzumerizma i materijalizma, a to je sterilan svijet
prepun besmislenih napravica i superpametnih kompjuteriziranih
strojeva. Ali kamo je nestala sva prirodna radost koja se skriva u
svima nama? Kako da se uopće počnemo vraćati jednostavnoj radosti
toga da samo postojimo? Uspostava veze sa svijetom anđela
82
može nam to omogućiti, samo ako smognemo dovoljno vjere i
nade te dopustimo da nam se to manifestira u životu.
Mnogo i mnogo puta pitala sam anđele: zašto baš ja? Zašto
mi je dan taj predivan dar da tako slobodno i lako komuniciram
s njima? Rekli su mi da je to moja sudbina, da sam proživjela
mnogo i mnogo života i da sam naposljetku stigla kući kako bih
bila s njima i s Bogom. Mogu samo reći da kad to čujem od njih,
ostanem potpuno skrušena. Zaista ne znam što bih rekla na to.
Moram priznati i da ne razumijem sve to, ali također znam da,
dok ovo govorim, ne trebam sve ni razumjeti. Katkada se pitam
tko je taj koji želi sve razumjeti — baš sve razumjeti. Mislim da je
to uglavnom moj um, a moj um nikad ne može potpuno razumjeti
Boga — u to sam sigurna. Zato sam opuštena u vezi s time,
i s anđelima.
Svijet anđela je potpuno čarobno mjesto, puno zabave, iznenađenja
i djetinje nevinosti. Ta mi se činjenica neprekidno potvrđuje
na niz različitih načina.
Moram priznati da sam se itekako iznenadila kad sam prvi
put postala svjesna da anđeli vole bajke, jednostavno ih obožavaju!
Ono što me je još više iznenadilo bilo je kad su mi objasnili razloge
zbog kojih ih vole. Vole ih zato što su istinite! Zvuči li vam to
smiješno? Možda. Iznenadila sam se i prvi put kad mi je duhovni
vodič Joanna rekla razlog zbog kojeg ona voli bajke — zato što su
istinite! Osjećam da su mi anđeli i Joanna pokušali reći da vole
bajke zato što znaju da se temelje na istini. Može se reći da su
ljudi koji su napisali bajke to činili zbog osjećaja istine duboko u
svojoj podsvijesti, dok su davno još pisali sve te predivne priče.
Uzmimo kao primjer Čarobnjaka iz Oza, jednu od Joanninih
i mojih najdražih bajki. Napisao ju je L. Frank Baum prije više od
100 godina. Priča govori o djevojčici Dorothy, koja živi na farmi
u Kanzasu, ali sanja da se nalazi na nekom boljem mjestu »negdje
iza duge«. Kad ih pogodi tornado, ona sanja kako je bačena u čarobnu
zemlju Oz, gdje upoznaje Dobru Vilu Sjevera, Glindu, koja
joj savjetuje da slijedu cestu od žute cigle do Smaragdnog grada,
gdje će joj veliki čarobnjak Oz reći kako da se vrati u Kanzas.
83
Dorothy putem sreće Limenog koji nema srce, Strašilo koje
nema mozga i Lava bez hrabrosti. U bajci ova tri lika naposljetku
otkriju da posjeduju kvalitete za koje su mislili da ih nemaju.
Dorothy se pomirila s time da će ostatak života provesti u zemlji
Oz, sve dok se ne pojavi Glinda i kaže joj da je oduvijek imala
moć da se vrati kući. Glinda joj objašnjava zašto joj to nije odmah
rekla. Željela je da Dorothy to sama shvati.
»Sljedeći put kad krenem u potragu za željom svojega srca,
neću tražiti dalje od stražnjeg dvorišta; ako nije tamo, onda znači
da je nikad nisam ni izgubila«, uzvikne Dorothy, nakon što je
otkrila istinu.
Vjerujem da je poruka koju nosi ova bajka — da u nama
leži sposobnost da otkrijemo kakvi doista jesmo — ono što Čarobnjaka
iz Oza čini tako privlačnim. Ta priča u sebi sadrži srž
istine, koju imaju sve dobre bajke. To je ono zbog čega su nam
bajke tako privlačne — temelje se na istini svih nas. To je ujedno
i razlog zašto ih Joanna voli.
Prema anđelima, riječi nikad ne mogu objasniti Boga; jednostavno
ne mogu. Ali izvanredno je to što istina iza jednostavnih
bajki može biti vrlo djelotvorna u približavanju istini, više
od ikakvih riječi. Svi znamo da se bajke prenose riječima, ali nisu
riječi te koje su važne, nego poruka koju sadrže u sebi. Isto vrijedi
i za legende poput onih o kralju Arturu i vitezovima okruglog
stola; ima nečega u tim pričama što prodire vrlo duboko u našu
podsvijest. Zato kad čitamo neku od tih klasičnih bajki ili legendi,
one nas ostavljaju s osjećajem začuđenosti i radosti. Odoljele
su zubu vremena ne zato što su tako dobro napisane niti zato što
nam u mašti izazivaju takvu reakciju. Ne, razlog je taj što u sebi
imaju ono zrnce istine koje je neuništivo.
Anđeli se vole služiti simbolima, a zbog istog su razloga i
bajke prepune simbola: oni su način da se približimo istini — da
se približimo istini Boga.
Bajke simboliziraju stvari koje su nama kao ljudskim bićima
fundamentalne: ljepotu, ljubav, sućut, nadu i besmrtnost. Pogledamo
li pomnije bajke, vidjet ćemo da one nemaju prošlosti, sa-
84
dašnjost ni budućnost. One su, zapravo, duh koji se obvezao na
pripovijedanje priče, a kako priča dolazi iz duha, u sebi sadrži
istinu. Ljudski um nije zainteresiran da otkrije ima li ikakve istine
u bajkama, um zanima samo jesu li one istinite ili lažne, i naravno,
dok um možda i voli čitati bajke, on nikad neće prihvatiti
činjenicu da u njima možda ima istine.
Jedna od mojih omiljenih bajki je i Petar Pan. Priča predstavlja
svjetlo koje zrači tako da ga svi možemo vidjeti — svjetlo
koje nas održava mladima i radosnima. To nas svjetlo uči kako
putovati između svjetova, između svijeta ljubavi i ljepote, i svijeta
u kojem se nalazi sve što želite u svojem životu. Petar Pan je
dijete svjetla, dijete ljepote i radosti. U svojem svijetu on putuje
na mnoga mjesta tražeći mudrost i znanje koji mu trebaju kako
bi otkrio tajnu vječne mladosti. Noću leti kroz univerzum, putuje
kroz mnoge galaksije života i svjestan je da je njegov život neprekidno
putovanje u kojem pušta mašti na volju, a ona ga odnosi u
područje života gdje ga čeka izvor obilja.
On se ne boji jer zna da božanska ruka upravlja svime na
njegovu putovanju, daje mu sve potrebno u danom trenutku. Petar
Pan ima mnogo drugova na putu. On nas uči da je ljepota
života to dijete koje živi u svima nama. To unutrašnje dijete je
mlado, živahno i zna tajnu vječne mladosti.
Ako vam se Petar Pan pojavi dok meditirate, pustite mašti na
volju i neka vas još jedanput odnese u vrijeme kad ste vjerovali u
svijet magije. Ta vam je magija pomogla stvoriti prekrasan svijet
radosti, ljubavi, mira, prosperiteta i obilja, pokazujući vam da je
vaša mašta mjesto gdje su sve stvari moguće. I nikad ne zaboravite,
dok čitate bajku Petar Pan, čitate istinu o jednom vidu sebe samih.
Zato anđeli jako žele da svatko pročita tu bajku i uživa u njoj.
Na mnoge su mi bajke anđeli skrenuli pozornost, a svaka
mi je simbolički pokazivala drugačije stvari. Vjerujem da neki
klasični romani također sadrže iste temeljne elemente istine; neke
ću vam malo približiti.
Dobar primjer je Huckleberry Finn. Huck je svoj svijet smatrao
ništavnim, jer je bio siromašan. Ali usred svega toga, njegovo
unutrašnje dijete potiče ga da prijeđe granice svojega života i otkrije
da je život neprekidna pustolovina. On ne mari za materijalne
stvari, nego za jednostavne stvari koje mu pružaju zadovoljstvo.
Huck u špilji nalazi zlato i predaje ga vlastima. Pohvaljen je
za svoje poštenje i dobio je jedan šiling, i njemu je to dovoljno.
On zna da su životne radosti unutra i ponirući u sebe, on traži
odgovore na životne pustolovine. Vesla svojim kanuom kroz vode
života, znajući da je tamo sve što želi.
Poruka je sadržana u priči, ne u riječima; postoji energija i
izvan riječi, zar ne? Možete je osjetiti; vrlo je nježna, a ipak istovremeno
vrlo snažna — sad u ovom trenutku života, vjerujte svojim
sposobnostima, svojim nadama i snovima. Poput Huckleberryja
Finna, veslajte svojim kanuom i usmjeravajte ga kroz rijeke
života, znajući da ćete, dok to činite, naići na sve što vam treba.
Bajke nas mogu približiti shvaćanju činjenice da je duhovni
svijet zaista stvaran. Sto god percipiramo preko svojih tjelesnih
osjetila samo je djelomično stvarno, a kad počnete shvaćati da je
duhovni svijet zapravo stvaran svijet, vidjet ćete stvari u potpuno
drugačijem svjetlu. Šetnja u prirodi postat će stvarnija; zalazak
sunca postat će stvarniji; cvijeće, drveće, životinje — svi će oni
postati stvarniji. Počet ćete shvaćati da iza svakog tjelesnog oblika
postoji čarolija koju ljudski um ne može ni početi razumijevati —
ista čarolija koja se nalazi i u bajkama; potpuno iznimna.
Također je iznimno kad pomislite da su mnogi od tih bajki
i mitova prenošeni usmenom predajom dugo, dugo vremena prije
nego što su zapisani i zabilježeni u priče koje danas poznajemo
i volimo.
Druga bajka na koju su mi anđeli skrenuli pozornost tijekom
meditacije priča je o Aladinu i čarobnoj svjetiljci. Ta priča
predstavlja tijek života u nama — iskru božanskog koja se pojavi
svaki dan, nudeći nam onaj izvor obilja koji živi u nama. Aladinova
špilja simbolički nam govori da će nam, putujemo li unutar
sebe samih i slušamo tišinu u sebi, put biti pokazan. Aladinova
špilja također pomaže da naučimo vjerovati kako će nam se svjetlo
koje živi unutra, uvijek odazvati kad ga pozovemo.
86
Aladinova je špilja za mene trebala postati vrlo važna vježba.
Upravo su mi tu u špilji anđeli pokazali osjećaje mira, radosti,
ljubavi i obilja, koji su mi trebali kako bi se moje manifestacije
pojavile na fizičkom planu. Svakog jutra prije nego što bih ustala
iz kreveta, otputovala sam u Aladinovu špilju da se sastanem sa
svjetlom univerzuma, koje se svaki dan pojavljuje kako bi mi pomoglo
i uslišalo moje želje. Moje želje nisu bile materijalne prirode,
jer to me više nije zanimalo; ono što mi je u životu trebalo
bila je životna sila, energija koja će biti jarka, isijavajuća, radosna,
smirena, motivirajuća, ambiciozna, s osjećajem da sam vrijedna
svega, samouvjerena, snažna i sigurna u to kamo idem i što moram
učiniti kad tamo stignem.
Zato sam vježbala svaki dan, tražeći da mi život bude ispunjen
radošću, mirom, ljubavlju i smijehom, a što sam više tražila
to mi je univerzum više odgovarao, uslišavao svaku želju koju
sam imala. Jer to je bio moj prvi korak u manifestiranju, odvodeći
me u područje mojega života gdje je svaki dan ispunjen lijepim
mislima i lijepim afirmacijama, koje su mi pomogle da dođem tu
gdje sam danas. To je božanstvena istina koja se krije iza priče o
Aladinu i čarobnoj svjetiljci.
Pada mi na pamet i priča ili mit o potrazi za Svetim Gralom.
I opet je poruka koja je sadržana unutar riječi ta koja je zaista
važna. Ta poruka govori, naravno, da Boga nalazimo u sebi,
ne gore na nebu niti u posebnim ljudima, posebnim mjestima,
nego jednostavno unutar sebe.
U davna vremena muškarci i žene koji su tragali za Svetim
Gralom, njihovim simbolom Božjeg kraljevstva, proveli su život u
potrazi i tek onda shvatili da je bilo pogrešno tražiti izvan sebe samih.
Kad bi se vratili iz iscrpljujuće potrage, bili su potpuno izmoreni
i obeshrabreni glupošću svoje misije; doista su promašili cilj
i toga su bih svjesni. Ali u stanju potištenosti, sigurno su osjetili
potrebu da se predaju, iskusili su sjajan osjećaj otpuštanja, a kad su
to učinili, možda su shvatili da je »zlatni kalež« sve vrijeme bio
vrlo blizu. Oh, kakve li radosti kad doista shvatimo da je nebesko
kraljevstvo upravo tu u nama i samo čeka da ga realiziramo.
87
Možda je meni lako reći da je kraljevstvo Božje već u nama
i ako samo uspijemo ostvariti vezu s anđelima onda će nam se
ono i razotkriti. No što možemo praktički učiniti da to postignemo?
Kako da to postane stvarnost koju možemo iskusiti? To je
kao da osobi s povezom na očima govorite što sve može vidjeti:
iako je možda istina da se puno toga ima za vidjeti, osobi s povezom
to nije ni od kakve koristi sve dok ne otkrije način na koji
se može riješiti poveza. Tako je i s nama; moramo razvijati svijest
koja je mirna — dovoljno mirna da anđeli mogu doprijeti do nas
i odigrati stvarnu ulogu na našem putu ovdje na zemlji.
Upamtite, anđeli žele samo to; stoje spremni i čekaju da ih
pozovemo, i presretni su kad ih zovemo da nam pomognu. Presretni
su što nam mogu pružiti ruku pomoćnicu, jer to je njihova
misija, osigurati božansku vezu između Boga i nas; oni su doista
Božji glasnici.
Pokušajte upamtiti da se unutar nas samih mora ostvariti
prva veza s anđelima. Mi moramo postaviti temelje; moramo se
pobrinuti da nam je savijest mirna i prijemčiva za anđeoske impulse.
Ne događa se obratno — anđeli nas ne moraju potražiti i
učiniti da osjetimo njihovu prisutnost — stvari se uopće ne odvijaju
na taj način. Ako imate istinsku želju da ostvarite kontakt
s anđelima i ako ste učinili sve u svojoj moći da steknete svijest
koja je smirena i prijemčiva tako da anđeli mogu što lakše ući u
nju, onda ćete dobiti znak.
Anđeli jednostavno vole raditi sa znakovima i simbolima i
naišla sam na mnoge različite znakove koje su dobivali ljudi koji
su se istinski željeli povezati s anđelima. Znakovi mogu varirati:
to može biti perje koje se pojavljuje niotkuda — ponekad se pojavljuje
najljepše perje u boji; sobu vam može ispuniti prekrasan
miris, opet niotkuda — predivan miris jorgovana znao mi je ispuniti
sobu kao iz vedra neba; možete naglo osjetiti da vas je netko
dotaknuo — ponekad vam se čini da je to nježno milovanje na
obrazu; ili ljudi često vide kako im se pred očima prelijevaju predivne
boje. Postoji toliko znakova koliko i anđela u anđeoskom
kraljevstvu, koji samo čekaju da ostvare kontakt s nama.
13 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:48 pm
Margita
Administrator
Ključ za obilan život
*9
9
Već sam prije spomenula da nas anđeli uče kako Bog već živi
u nama. Božji svijet je savršen i cjelovit; već je potpun i već
se nalazi u nama. Ne mogu vam reći koliko je važno prihvatiti tu
jednostavnu činjenicu — stvoreni smo od Boga.
Znam da je lako slušati te riječi i misliti si: »Da, dobro je
to, Bog je već u nama«, a onda se ponovo okrenuti svakodnevnom
poslu. To nije dovoljno — nije ni približno dovoljno! Uzmimo
kao primjer naše sveukupno tjelesno zdravlje, nešto što nam
je svima najvažnije. Svaka knjižara u koju ovih dana zalutate, do
stropa je krcata raznim knjigama koje nam sve govore o tome kako
poboljšati zdravlje pomoću molitve, meditacije, vizualizacije,
različitih dijeta, kristala i tako dalje. Čini se da nema kraja tome
što možemo učiniti kako bismo poboljšali zdravlje.
Anđeli su me naučili da se zapravo ne bismo Bogu trebali
moliti za svoje dobro zdravlje ili zdravlje naše obitelji. To će
možda mnoge od vas iznenaditi. Ono što bismo trebali činiti je
da shvatimo činjenicu da se Bog, kao rezultat dobroga zdravlja,
već nalazi u nama — sve što moramo učiniti je shvatiti tu jednostavnu
istinu.
Ako zastanete i razmislite o tome što nam anđeli pokušavaju
prenijeti, vidjet ćete da se to potpuno razlikuje od onoga što
mnogi ljudi danas govore. Ono što nam anđeli govore jest da
jednostavno izuzmemo sebe iz priče, a ako to možemo učiniti,
što će nam ostati? Ostat će nam Bog.
Osvrnimo se oko sebe u ovom trenutku i vidjet ćemo da
smo u raljama recesije. Posvuda je, novine govore samo o njoj, ne
možete uključiti televizor ili radio a da vas ne podsjete kako stvari
stoje loše i kako će postati još gore. Međutim, dok se svi mučimo
prebroditi ova, bez sumnje, teška vremena i dok većina ljudi
pati jer im nešto nedostaje ili su ih stisnula ograničenja, primijetit
ćete da neki ljudi ipak uživaju u obilju. Kako je to moguće?
Možda se radi samo o sreći ili su uspjeli izbjeći najgoru stranu
recesije ili možda postoji drugi razlog. Anđeli su mi objasnili da
vas ekonomska klima ne može stvoriti, a ova vas teška vremena
ne mogu slomiti. Vi sami držite odgovor na to ako shvatite da je
Bog tvar za sve oblike, a pod »oblikom« podrazumijevam sve
na ovome svijetu — ljude, zaposlenje, tvrtke, vladu. Zato, ako je
Bog tvar za sve oblike, možete li vi imati ograničeni oblik? Ne,
naravno da ne možete. Ali možete li povećati oblik? Ponovo,
ne možete — kako biste povećali Boga? Vidite li sad što anđeli
pokušavaju reći? Bog je već sve, beskrajan je i unutar nas, a mi
samo moramo shvatiti tu činjenicu. Zato, ako vas je pogodila ova
recesija, poput mnogih od nas, ne molite se Bogu da vam sve da.
Molite se samo da možete shvatiti što Bog već jest — obilje. To
je lijepa i jednostavna poruka, ali i istinita.
Mnogi me ljudi pitaju je li pogrešno moliti anđele za materijalne
stvari kao što su novac, bolji posao, veća kuća ili nov automobil.
Pa, nije pogrešno moliti, jer anđeli nas opet vode natrag
do prave Božje prirode, a iz toga proizlazi, i do prave prirode nas
samih. Kako je Bog beskrajan, onda ne postoji ništa osim Boga.
Kad zaista počnete uviđati beskonačnost Boga i shvaćati da je on
već tu unutra, onda možete početi zahtijevati beskrajno obilje za
koje anđeli kažu da već postoji i čeka na vas. Nije li to zaista
izvanredno? Sve se nalazi unutra i samo čeka da to oslobodimo
tako što ćemo priznati činjenicu da se nalazi unutra, a ne gore na
go
nebu ili negdje drugdje, već unutar našega tijela i čita ove riječi
ovdje i sad.
Kad od anđela zatražite neku materijalnu stvar, svjestan um
može predstavljati veliki problem. Može vam stajati na putu; on
misli da je šef i može izbaciti mnoge misli i emocije poput straha,
sumnje i osjećaja bezvrijednosti. Um jednostavno ne može
shvatiti da je Božji posao već obavljen u nama. Anđeli znaju da
kad molimo za nešto materijalno, nije nam lako iz uma potpuno
izbaciti sumnje i brige vezane uz novac ili kako ćemo platiti djeci
školovanje, kupiti novi automobil ili što slično. Ali moramo to
odbaciti, jer kako počinjemo shvaćati da kraljevstvo Božje postoji
u nama, također shvaćamo, dok počinjemo stjecati više novca ili
novi automobil, da su to samo vanjski znakovi unutrašnjeg dobra,
unutrašnjeg obilja koje se nalazi u svima nama.
Anđeli se često vole služiti simbolima i često mi daju simbole
koji se odnose na mnoge različite vidove života. Međutim,
dali su mi jasno do znanja, i mislim da je to nešto izvanredno, da
kad molimo za nešto materijalno — novac, praznike ili što drugo
— kad se ta želja materijalizira na fizičkoj razini, ona je samo
simbol. Simbol je Božjeg beskrajnog obilja i bogatstva koje već
leži u svakom pojedincu, u svima nama. Ako ne znamo za Božje
bogatstvo i obilje u svojim svakodnevnim životima, nećemo za to
znati ni u našim novčanicima ili na bankovnim računima. Prvo
što moramo svjesno učiniti jest prepoznati Božje obilje, a onda i
simbole koji slijede.
Kad gledam na to uz pomoć anđela, čini mi se da su mnogi
ljudi skloni reći nešto kao: »Ako je Božja volja, dogodit će se«
ili »S Božjom pomoći, ostvarit ćemo to i to«, ali to je potpuno
promašeno. Možete li barem pokušati shvatiti? Tek u razmjeru
s vašim shvaćanjem da Bog već prebiva u nama, manifestira se
Božja beskrajna dobrota ovdje na Zemlji.
Anđeli su mi govorili o aktualnoj svjetskoj recesiji. Uvijek
mi napominju kako je važno da svatko od nas daje. Znam da to
može zvučati kao nešto teško, naročito ako ste u teškoj financijskoj
situaciji, ali ne morate nužno davati nešto fizičke prirode.
91
Možete se nečega i odreći. Primjerice, svojih strahova ili ljubomore
— to je ono što je pravi duh davanja. Znam to, jer kako sam
sve više upoznavala anđele, postala sam svjesna da osjećaj »duhovnog
ponosa« može utjecati na moj rad s njima. Zamolila
sam anđelicu Anne, i još to činim, da se pobrine da odbacim
svaki osjećaj da sam na neki način posebna ili izabrana osoba,
zato što imam blizak odnos s anđelima. Drago mi je što mogu
reći da me ona stalno prizemljuje i brine se da čvrsto stojim na
zemlji, a ponekad i ne bira riječi ako misli da mi je to potrebno!
Cijela zamisao davanja temelji se na činjenici da dok se
odričete nečega u korist nekoga drugoga, bio to novac, stara
odjeća ili hrana, dajete i jedan dio sebe, zapravo smanjujete sebe i
stvarate tijek. Kad se to dogodi, priroda Boga, koja je beskrajna,
stostruko nadomješta ono što ste dali, a to se manifestira u okolnostima
oko vas.
Evo jedne pozitivne afirmacije za traženje posla, koju su mi
dali anđeli. U ova teška vremena osjećam da je relevantnija nego
inače:
Otpuštam tu situaciju u Božje ruke, znajući da je Božja volja
već u meni i da će proizvesti savršene rezultate za mene, pokazati
mi put tako da mi život bude ispunjen, znajući da će me
dočekati savršeno radno mjesto tako da mogu napredovati u
svemu što činim.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
Savršeni rezultati sad se manifestiraju za mene u mojem životu,
i otvaraju put tako da može ući samo ono dobro. Vodeći
me na taj način, Božja volja može proizvesti savršene rezultate,
savršeni posao, dopuštajući Bogu da radi za mene na najvišoj
razini, onoj na kojoj već jesam.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
Budi miran i znaj da Bog djeluje u božanskom poretku tako
da prozori svjetlosti mogu sjati na mene, otvarati mi vrata
koja će mi pokazati moj savršeni posao, i znat ću da je Božja
volja moja volja, dopuštajući da se savršena situacija danas manifestira
u mojem životu.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
02
Danas se u mojem životu manifestira savršena situacija, a
kao dijete Božje znam da sam vrijedan svega što mi on danas
daje.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
Evo druge afirmacije koju su mi dali anđeli i koja je danas vrlo
relevantna jer govori o obilju i napretku:
Sveta Božja svjetlost teče kroz mene i stvara život potpunog
obilja, zdravlja i sreće svakodnevno u mojem životu.
Moj svijet pun je svega što mi treba; stvorio ga je izvor
svjetla koji živi u meni.
Moj je život obilan tijek svega živućeg; bogat je tvari Božjom
koja dopušta da univerzalna svjetlost manifestira Božju
obilnu dobrotu danas u mojem životu. To je Božja volja.
Kad otpuštam znajući da je Bog izvor mojega bogatstva,
vidim da jedna svjetlost koja obiluje bogatstvom, zdravljem,
srećom i napretkom stvara moj život.
Tada znam da su bogatstva njegove svjetlosti danas moja.
Ako se doista odlučimo nečega odreći, to nam može pomoći kad
počnemo gledati prema unutra i tražiti uzrok i posljedicu onoga
što činimo. Možemo otkriti zašto zadržavamo stare kivnosti, nekadašnje
boli i traume. Naučit ćemo da, kad stvari iz naše prošlosti
izađu na površinu i možda nam prouzroče bol i ogorčenje,
moramo sagledati ta područja našega života, naučiti kako shvatiti
zašto su ta određena područja života još tu, razvrstati ih, oprostiti
im i pustiti ih da odu, te na taj način omogućiti novi rast, novu
sreću i radost, koji će se vratiti u sva područja našega života.
Uz pomoć anđela možemo početi učiti gledati sami sebe i
vidjeti ljepotu i savršenstvo unutar sebe. Učimo razumjeti stvari
na pozitivniji način, učimo se osloboditi starih uzoraka razmišljanja;
i to nas može odvesti u neko područje gdje će naše misli postati
moćne, u područje gdje možemo stvoriti život kakav želimo.
Anđeli uvijek govore o važnosti povjerenja i vjere u njihov
rad s nama. Zaista vam žele pomoći stvoriti najsnažniji pozitiv93
ni sustav mišljenja unutar vas, koji će vam opet pomoći stvoriti
život kakav zaslužujete, život koji zauvijek teče. Da biste to postigli,
morate vjerovati u njega — morate ga realizirati.
Anđeli nam govore da se riješimo svake negativnosti iz svojih
tijela — negativnih misli, negativnih toksina, tračeva i kritičkog
prosuđivanja drugih. Oslobodite se svake ljutnje, neuspjeha i
ogorčenja zato što niste dovoljno dobri ili vrijedni nečega. Anđeli
kažu da je nemoguće da netko ne uspije u nečemu zato što smo
već stvoreni od Boga, a jedanput kad to shvatimo, uvijek ćemo
manifestirati Božju slavu ovdje na Zemlji; čak i ono što se čini
kao neuspjeh, može se preokrenuti u nešto pozitivno, samo ako
na to ispravno gledamo.
Gledajte na cijeli svoj život kao na blagoslov; blagoslovite sve
što vam se nađe na putu bez obzira što to bilo, i upamtite da je
Bog već u vama, to je tako važno. Budite radosni u svemu što činite,
ispunite svoje cijelo biće s radošću, ljubavlju, mirom i motivacijom
za sve što radite. Ne osvrćite se unatrag i ne bojte se ničega.
Dopustite da vam se u svijesti uspostavi sustav misli koji itekako
zaslužujete. Neka vam anđeli pomognu osloboditi se svega
što vas više ne hrani u životu. Priznajte da su bogatstva univerzuma
svakodnevno već prisutna u vašem životu; shvatite to duboko
u svojoj nutrini. Ne osjećajte se razočarano ili odbačeno ako se
stvari odmah ne pojave.
Počnite, dakle — pitajte što je to što želite u svojem životu,
uvijek imajući na umu da Bog, izvor sveg obilja, već prebiva u
vama. Vjerujte tom procesu i on će se pojaviti; nemojte da vas
odbiju negativne misli, ponovo ih preokrenite i pretvorite u pozitivne
tako da kažete: »Ja jesam, ja jesam, ja jesam...«
Budite uvijek otvorena uma prema onome što želite i pustite
da tijek pozitivne energije djeluje kroz vaše zamolbe. Uvijek
imajte vjeru i znajte da Bog prebiva unutar vas, i zato vjerujte da
je ono što ste tražili već tu, iako možda nema vidljivih rezultata.
Ono što radite jest da ostvarujete svoje želje unutar vlastite
stvarnosti, tako da će vam se one manifestirati u vašem fizičkom
svijetu i k tome, manifestirat će se kao Božji aspekti.
94
Morate ih osjetiti, vidjeti i voljeti, i morate vjerovati da vam
je život uvijek ispunjen obiljem univerzuma, obiljem Boga.
Kad molimo anđele da nam pomognu s našim molbama,
znamo da postoji drugi alat kojim se možemo poslužiti kako bismo
stvorili stvari koje su nam potrebne u životu, a to je naša
mašta. Mašta može biti sjajan alat u našem razvoju. S njom putujemo
u svijet koji je pozitivan; s njom naš um stvara realnost
koja već postoji u nama.
Dok smo bili djeca, mašta je igrala važnu ulogu u našim
životima. Mogli smo putovati u svijet u kojem smo stvorili potpuno
drugačiji pogled na svijet nego što je onaj u kojemu smo
živjeli. Mogli smo biti što god smo željeli biti; stvarali smo ljude
i mjesta. Imali smo smijeh i radost veću od ičega što smo znali u
ovome svijetu. Osjećali smo se sigurni i bezbrižni. Bio je to svijet
u kojemu smo imali sve.
Kako smo odrastali, činilo se da svijet mašte više ne postoji.
Misli su nas počele voditi u drugom smjeru, onom u kojem
je imaginarni svijet bio samo za malu djecu. Kad smo potpuno
odrasli, taj svijet više nije bio u nama i pustili smo ga da ode,
zakopali smo ga duboko u sebi. Ali anđeli nam pomažu da se
vratimo u taj prekrasan svijet. Pomoću mašte oni nas mogu ponovo
odvesti u taj svijet kako bi nam pomogli stvoriti vlastitu
realnost. Upravo u tom svijetu ponovo možemo oživjeti onaj osjećaj
ljubavi, radosti i smijeha. Ne moramo ponovo stvarati djetinje
fantazije, ali možemo stvoriti život kakav bismo voljeli imati
tako da otputujemo unutra u taj svijet mašte.
Jedna od stvari u koju sam naučila vjerovati, moja je sposobnost
manifestiranja iz snage moje mašte. Sjećam se jednog slučaja
kad sam meditirala i pritom se okrenula na put unutar sebe na
mjesto smirenosti, mjesto tišine, postala sam svjesna mnogih riječi
i slika koje su mi bile dane. Dok sam putovala, činilo se da je
moj um krenuo u priču iz mojega djetinjstva, Petra Pana. Nisam
bila sigurna zašto se ta priča pojavila, ali znala sam iz svojeg rada
s anđelima da mi na simboličan način pokušavaju nešto reći. Kad
sam završila meditaciju, upitala sam anđele što su mi to pokuša95
vali pokazati i kako bi mi to moglo pomoći. Odgovor je bio da
Petar Pan predstavlja svjedo koje sjaji da bi ga svi vidjeli, svjetlo
koje nas održava mladima i radosnima. To nas svjetlo uči kako
putovati između naših svjetova, između svijeta ljubavi i ljepote,
svijeta u kojemu je sve što želite u životu.
Petar Pan je dijete svjetla, dijete ljepote i radosti. U svojem
svijetu on putuje na mnoga mjesta kako bi tražio mudrost
i znanje koji mu trebaju da otkrije tajnu vječne mladosti. On je
prekrasan primjer toga kako nam mašta može pomoći da manifestiramo
obilje u svojim životima.
*9
9
Već sam prije spomenula da nas anđeli uče kako Bog već živi
u nama. Božji svijet je savršen i cjelovit; već je potpun i već
se nalazi u nama. Ne mogu vam reći koliko je važno prihvatiti tu
jednostavnu činjenicu — stvoreni smo od Boga.
Znam da je lako slušati te riječi i misliti si: »Da, dobro je
to, Bog je već u nama«, a onda se ponovo okrenuti svakodnevnom
poslu. To nije dovoljno — nije ni približno dovoljno! Uzmimo
kao primjer naše sveukupno tjelesno zdravlje, nešto što nam
je svima najvažnije. Svaka knjižara u koju ovih dana zalutate, do
stropa je krcata raznim knjigama koje nam sve govore o tome kako
poboljšati zdravlje pomoću molitve, meditacije, vizualizacije,
različitih dijeta, kristala i tako dalje. Čini se da nema kraja tome
što možemo učiniti kako bismo poboljšali zdravlje.
Anđeli su me naučili da se zapravo ne bismo Bogu trebali
moliti za svoje dobro zdravlje ili zdravlje naše obitelji. To će
možda mnoge od vas iznenaditi. Ono što bismo trebali činiti je
da shvatimo činjenicu da se Bog, kao rezultat dobroga zdravlja,
već nalazi u nama — sve što moramo učiniti je shvatiti tu jednostavnu
istinu.
Ako zastanete i razmislite o tome što nam anđeli pokušavaju
prenijeti, vidjet ćete da se to potpuno razlikuje od onoga što
mnogi ljudi danas govore. Ono što nam anđeli govore jest da
jednostavno izuzmemo sebe iz priče, a ako to možemo učiniti,
što će nam ostati? Ostat će nam Bog.
Osvrnimo se oko sebe u ovom trenutku i vidjet ćemo da
smo u raljama recesije. Posvuda je, novine govore samo o njoj, ne
možete uključiti televizor ili radio a da vas ne podsjete kako stvari
stoje loše i kako će postati još gore. Međutim, dok se svi mučimo
prebroditi ova, bez sumnje, teška vremena i dok većina ljudi
pati jer im nešto nedostaje ili su ih stisnula ograničenja, primijetit
ćete da neki ljudi ipak uživaju u obilju. Kako je to moguće?
Možda se radi samo o sreći ili su uspjeli izbjeći najgoru stranu
recesije ili možda postoji drugi razlog. Anđeli su mi objasnili da
vas ekonomska klima ne može stvoriti, a ova vas teška vremena
ne mogu slomiti. Vi sami držite odgovor na to ako shvatite da je
Bog tvar za sve oblike, a pod »oblikom« podrazumijevam sve
na ovome svijetu — ljude, zaposlenje, tvrtke, vladu. Zato, ako je
Bog tvar za sve oblike, možete li vi imati ograničeni oblik? Ne,
naravno da ne možete. Ali možete li povećati oblik? Ponovo,
ne možete — kako biste povećali Boga? Vidite li sad što anđeli
pokušavaju reći? Bog je već sve, beskrajan je i unutar nas, a mi
samo moramo shvatiti tu činjenicu. Zato, ako vas je pogodila ova
recesija, poput mnogih od nas, ne molite se Bogu da vam sve da.
Molite se samo da možete shvatiti što Bog već jest — obilje. To
je lijepa i jednostavna poruka, ali i istinita.
Mnogi me ljudi pitaju je li pogrešno moliti anđele za materijalne
stvari kao što su novac, bolji posao, veća kuća ili nov automobil.
Pa, nije pogrešno moliti, jer anđeli nas opet vode natrag
do prave Božje prirode, a iz toga proizlazi, i do prave prirode nas
samih. Kako je Bog beskrajan, onda ne postoji ništa osim Boga.
Kad zaista počnete uviđati beskonačnost Boga i shvaćati da je on
već tu unutra, onda možete početi zahtijevati beskrajno obilje za
koje anđeli kažu da već postoji i čeka na vas. Nije li to zaista
izvanredno? Sve se nalazi unutra i samo čeka da to oslobodimo
tako što ćemo priznati činjenicu da se nalazi unutra, a ne gore na
go
nebu ili negdje drugdje, već unutar našega tijela i čita ove riječi
ovdje i sad.
Kad od anđela zatražite neku materijalnu stvar, svjestan um
može predstavljati veliki problem. Može vam stajati na putu; on
misli da je šef i može izbaciti mnoge misli i emocije poput straha,
sumnje i osjećaja bezvrijednosti. Um jednostavno ne može
shvatiti da je Božji posao već obavljen u nama. Anđeli znaju da
kad molimo za nešto materijalno, nije nam lako iz uma potpuno
izbaciti sumnje i brige vezane uz novac ili kako ćemo platiti djeci
školovanje, kupiti novi automobil ili što slično. Ali moramo to
odbaciti, jer kako počinjemo shvaćati da kraljevstvo Božje postoji
u nama, također shvaćamo, dok počinjemo stjecati više novca ili
novi automobil, da su to samo vanjski znakovi unutrašnjeg dobra,
unutrašnjeg obilja koje se nalazi u svima nama.
Anđeli se često vole služiti simbolima i često mi daju simbole
koji se odnose na mnoge različite vidove života. Međutim,
dali su mi jasno do znanja, i mislim da je to nešto izvanredno, da
kad molimo za nešto materijalno — novac, praznike ili što drugo
— kad se ta želja materijalizira na fizičkoj razini, ona je samo
simbol. Simbol je Božjeg beskrajnog obilja i bogatstva koje već
leži u svakom pojedincu, u svima nama. Ako ne znamo za Božje
bogatstvo i obilje u svojim svakodnevnim životima, nećemo za to
znati ni u našim novčanicima ili na bankovnim računima. Prvo
što moramo svjesno učiniti jest prepoznati Božje obilje, a onda i
simbole koji slijede.
Kad gledam na to uz pomoć anđela, čini mi se da su mnogi
ljudi skloni reći nešto kao: »Ako je Božja volja, dogodit će se«
ili »S Božjom pomoći, ostvarit ćemo to i to«, ali to je potpuno
promašeno. Možete li barem pokušati shvatiti? Tek u razmjeru
s vašim shvaćanjem da Bog već prebiva u nama, manifestira se
Božja beskrajna dobrota ovdje na Zemlji.
Anđeli su mi govorili o aktualnoj svjetskoj recesiji. Uvijek
mi napominju kako je važno da svatko od nas daje. Znam da to
može zvučati kao nešto teško, naročito ako ste u teškoj financijskoj
situaciji, ali ne morate nužno davati nešto fizičke prirode.
91
Možete se nečega i odreći. Primjerice, svojih strahova ili ljubomore
— to je ono što je pravi duh davanja. Znam to, jer kako sam
sve više upoznavala anđele, postala sam svjesna da osjećaj »duhovnog
ponosa« može utjecati na moj rad s njima. Zamolila
sam anđelicu Anne, i još to činim, da se pobrine da odbacim
svaki osjećaj da sam na neki način posebna ili izabrana osoba,
zato što imam blizak odnos s anđelima. Drago mi je što mogu
reći da me ona stalno prizemljuje i brine se da čvrsto stojim na
zemlji, a ponekad i ne bira riječi ako misli da mi je to potrebno!
Cijela zamisao davanja temelji se na činjenici da dok se
odričete nečega u korist nekoga drugoga, bio to novac, stara
odjeća ili hrana, dajete i jedan dio sebe, zapravo smanjujete sebe i
stvarate tijek. Kad se to dogodi, priroda Boga, koja je beskrajna,
stostruko nadomješta ono što ste dali, a to se manifestira u okolnostima
oko vas.
Evo jedne pozitivne afirmacije za traženje posla, koju su mi
dali anđeli. U ova teška vremena osjećam da je relevantnija nego
inače:
Otpuštam tu situaciju u Božje ruke, znajući da je Božja volja
već u meni i da će proizvesti savršene rezultate za mene, pokazati
mi put tako da mi život bude ispunjen, znajući da će me
dočekati savršeno radno mjesto tako da mogu napredovati u
svemu što činim.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
Savršeni rezultati sad se manifestiraju za mene u mojem životu,
i otvaraju put tako da može ući samo ono dobro. Vodeći
me na taj način, Božja volja može proizvesti savršene rezultate,
savršeni posao, dopuštajući Bogu da radi za mene na najvišoj
razini, onoj na kojoj već jesam.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
Budi miran i znaj da Bog djeluje u božanskom poretku tako
da prozori svjetlosti mogu sjati na mene, otvarati mi vrata
koja će mi pokazati moj savršeni posao, i znat ću da je Božja
volja moja volja, dopuštajući da se savršena situacija danas manifestira
u mojem životu.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
02
Danas se u mojem životu manifestira savršena situacija, a
kao dijete Božje znam da sam vrijedan svega što mi on danas
daje.
Oslobađam. Otpuštam. Prepuštam Bogu.
Evo druge afirmacije koju su mi dali anđeli i koja je danas vrlo
relevantna jer govori o obilju i napretku:
Sveta Božja svjetlost teče kroz mene i stvara život potpunog
obilja, zdravlja i sreće svakodnevno u mojem životu.
Moj svijet pun je svega što mi treba; stvorio ga je izvor
svjetla koji živi u meni.
Moj je život obilan tijek svega živućeg; bogat je tvari Božjom
koja dopušta da univerzalna svjetlost manifestira Božju
obilnu dobrotu danas u mojem životu. To je Božja volja.
Kad otpuštam znajući da je Bog izvor mojega bogatstva,
vidim da jedna svjetlost koja obiluje bogatstvom, zdravljem,
srećom i napretkom stvara moj život.
Tada znam da su bogatstva njegove svjetlosti danas moja.
Ako se doista odlučimo nečega odreći, to nam može pomoći kad
počnemo gledati prema unutra i tražiti uzrok i posljedicu onoga
što činimo. Možemo otkriti zašto zadržavamo stare kivnosti, nekadašnje
boli i traume. Naučit ćemo da, kad stvari iz naše prošlosti
izađu na površinu i možda nam prouzroče bol i ogorčenje,
moramo sagledati ta područja našega života, naučiti kako shvatiti
zašto su ta određena područja života još tu, razvrstati ih, oprostiti
im i pustiti ih da odu, te na taj način omogućiti novi rast, novu
sreću i radost, koji će se vratiti u sva područja našega života.
Uz pomoć anđela možemo početi učiti gledati sami sebe i
vidjeti ljepotu i savršenstvo unutar sebe. Učimo razumjeti stvari
na pozitivniji način, učimo se osloboditi starih uzoraka razmišljanja;
i to nas može odvesti u neko područje gdje će naše misli postati
moćne, u područje gdje možemo stvoriti život kakav želimo.
Anđeli uvijek govore o važnosti povjerenja i vjere u njihov
rad s nama. Zaista vam žele pomoći stvoriti najsnažniji pozitiv93
ni sustav mišljenja unutar vas, koji će vam opet pomoći stvoriti
život kakav zaslužujete, život koji zauvijek teče. Da biste to postigli,
morate vjerovati u njega — morate ga realizirati.
Anđeli nam govore da se riješimo svake negativnosti iz svojih
tijela — negativnih misli, negativnih toksina, tračeva i kritičkog
prosuđivanja drugih. Oslobodite se svake ljutnje, neuspjeha i
ogorčenja zato što niste dovoljno dobri ili vrijedni nečega. Anđeli
kažu da je nemoguće da netko ne uspije u nečemu zato što smo
već stvoreni od Boga, a jedanput kad to shvatimo, uvijek ćemo
manifestirati Božju slavu ovdje na Zemlji; čak i ono što se čini
kao neuspjeh, može se preokrenuti u nešto pozitivno, samo ako
na to ispravno gledamo.
Gledajte na cijeli svoj život kao na blagoslov; blagoslovite sve
što vam se nađe na putu bez obzira što to bilo, i upamtite da je
Bog već u vama, to je tako važno. Budite radosni u svemu što činite,
ispunite svoje cijelo biće s radošću, ljubavlju, mirom i motivacijom
za sve što radite. Ne osvrćite se unatrag i ne bojte se ničega.
Dopustite da vam se u svijesti uspostavi sustav misli koji itekako
zaslužujete. Neka vam anđeli pomognu osloboditi se svega
što vas više ne hrani u životu. Priznajte da su bogatstva univerzuma
svakodnevno već prisutna u vašem životu; shvatite to duboko
u svojoj nutrini. Ne osjećajte se razočarano ili odbačeno ako se
stvari odmah ne pojave.
Počnite, dakle — pitajte što je to što želite u svojem životu,
uvijek imajući na umu da Bog, izvor sveg obilja, već prebiva u
vama. Vjerujte tom procesu i on će se pojaviti; nemojte da vas
odbiju negativne misli, ponovo ih preokrenite i pretvorite u pozitivne
tako da kažete: »Ja jesam, ja jesam, ja jesam...«
Budite uvijek otvorena uma prema onome što želite i pustite
da tijek pozitivne energije djeluje kroz vaše zamolbe. Uvijek
imajte vjeru i znajte da Bog prebiva unutar vas, i zato vjerujte da
je ono što ste tražili već tu, iako možda nema vidljivih rezultata.
Ono što radite jest da ostvarujete svoje želje unutar vlastite
stvarnosti, tako da će vam se one manifestirati u vašem fizičkom
svijetu i k tome, manifestirat će se kao Božji aspekti.
94
Morate ih osjetiti, vidjeti i voljeti, i morate vjerovati da vam
je život uvijek ispunjen obiljem univerzuma, obiljem Boga.
Kad molimo anđele da nam pomognu s našim molbama,
znamo da postoji drugi alat kojim se možemo poslužiti kako bismo
stvorili stvari koje su nam potrebne u životu, a to je naša
mašta. Mašta može biti sjajan alat u našem razvoju. S njom putujemo
u svijet koji je pozitivan; s njom naš um stvara realnost
koja već postoji u nama.
Dok smo bili djeca, mašta je igrala važnu ulogu u našim
životima. Mogli smo putovati u svijet u kojem smo stvorili potpuno
drugačiji pogled na svijet nego što je onaj u kojemu smo
živjeli. Mogli smo biti što god smo željeli biti; stvarali smo ljude
i mjesta. Imali smo smijeh i radost veću od ičega što smo znali u
ovome svijetu. Osjećali smo se sigurni i bezbrižni. Bio je to svijet
u kojemu smo imali sve.
Kako smo odrastali, činilo se da svijet mašte više ne postoji.
Misli su nas počele voditi u drugom smjeru, onom u kojem
je imaginarni svijet bio samo za malu djecu. Kad smo potpuno
odrasli, taj svijet više nije bio u nama i pustili smo ga da ode,
zakopali smo ga duboko u sebi. Ali anđeli nam pomažu da se
vratimo u taj prekrasan svijet. Pomoću mašte oni nas mogu ponovo
odvesti u taj svijet kako bi nam pomogli stvoriti vlastitu
realnost. Upravo u tom svijetu ponovo možemo oživjeti onaj osjećaj
ljubavi, radosti i smijeha. Ne moramo ponovo stvarati djetinje
fantazije, ali možemo stvoriti život kakav bismo voljeli imati
tako da otputujemo unutra u taj svijet mašte.
Jedna od stvari u koju sam naučila vjerovati, moja je sposobnost
manifestiranja iz snage moje mašte. Sjećam se jednog slučaja
kad sam meditirala i pritom se okrenula na put unutar sebe na
mjesto smirenosti, mjesto tišine, postala sam svjesna mnogih riječi
i slika koje su mi bile dane. Dok sam putovala, činilo se da je
moj um krenuo u priču iz mojega djetinjstva, Petra Pana. Nisam
bila sigurna zašto se ta priča pojavila, ali znala sam iz svojeg rada
s anđelima da mi na simboličan način pokušavaju nešto reći. Kad
sam završila meditaciju, upitala sam anđele što su mi to pokuša95
vali pokazati i kako bi mi to moglo pomoći. Odgovor je bio da
Petar Pan predstavlja svjedo koje sjaji da bi ga svi vidjeli, svjetlo
koje nas održava mladima i radosnima. To nas svjetlo uči kako
putovati između naših svjetova, između svijeta ljubavi i ljepote,
svijeta u kojemu je sve što želite u životu.
Petar Pan je dijete svjetla, dijete ljepote i radosti. U svojem
svijetu on putuje na mnoga mjesta kako bi tražio mudrost
i znanje koji mu trebaju da otkrije tajnu vječne mladosti. On je
prekrasan primjer toga kako nam mašta može pomoći da manifestiramo
obilje u svojim životima.
14 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:49 pm
Margita
Administrator
Tri želje
Jednoga dana u rujnu 2002. odlučila sam otići u posjet svojoj
sestri Elaine. Ona živi u blizini luke Rosslare u okrugu Wexford
pa sam u centru Dublina sjela na autobus za Wexford, što je
udaljenost od nekih 160 kilometara. Na taj sam put već mnogo
puta prije odlazila i radovala sam se što ću se odmoriti u autobusu
tijekom dva i pol sata vožnje.
Dan je bio vrlo ugodan i bilo je lijepo samo sjediti i gledati
kako prolazimo pokraj malih mjesta i gradića dok je autobus putovao
na jug duž istočne obale. Međutim, kad smo stigli do područja
poznatog kao Ferns, autobus se nakratko zaustavio. Dok
sam gledala kroz prozor, primijetila sam staro groblje okruženo
niskim suhozidom. Groblje je bilo dobro održavano i sjećam se
da sam pomislila kako lijepo izgleda i kako netko dobro obavlja
svoj posao jer sve drži uredno i čisto.
Onda se dogodilo nešto što neću zaboraviti dok sam živa.
Na niskom zidiću sjedio je čovječuljak, visok možda četrdeset
pet centimetara! Nasmiješio mi se i namignuo! Protrljala sam
oči i ponovo pogledala; još je bio tamo i smiješio mi se. Bio je
odjeven u sivo odijelo, a očice su mu bile blistave i kao da su
plesale od veselja. Nisam se mogla načuditi kako je sve na njemu
97
savršeno; bio je tako malen, a ipak savršeno oblikovan. Imao je
pomalo drzak izraz, nešto je u njemu bilo nestašno. Počela sam
se smijati i rekla sam u sebi: »Ne možeš biti stvaran. Sigurno
mi se priviđaš.« Ali onda je progovorio i čula sam njegov glas
u svojoj glavi: »Itekako sam stvaran. Zašto ne siđeš s autobusa
i sjedneš tu i malo popričaš sa mnom?« Ostala sam bez riječi;
zaboga, što mi se događa? Pogledala sam druge ljude u autobusu.
Neki su gledali staro groblje, ali činilo se da nitko nije svjestan
nevjerojatnog prizora koji samo ja vidim.
Jedno sam sigurno znala, ni pod kakvu cijenu ne bih sišla
s autobusa usred okruga Wexford, samo zato da bih čavrljala s
tim čovječuljkom koji je sličio na tradicionalnog irskog vilenjaka,
leprekona. Onda sam opet začula njegov glas: »Tu sam da ti
uslišam tri želje, sve što poželiš.« Tri želje, ponovila sam u sebi.
Sad sam osjećala da bih ga trebala pitati je li on doista vilenjak.
Nisam se mogla dosjetiti ničega pametnijeg pa sam ga upitala.
»Čudno je što me to pitaš«, odgovorio je. »Nisam vilenjak.
Zapravo, već godinama nisam nijednog vidio.«
Sad zaista nisam znala što bih rekla. Opet sam protrljala oči i
pogledala u stranu, ali kad sam ga pogledala, on je još bio tamo i
činilo se kao da se zabavlja, dok mu je lišce imalo suosjećajan izraz.
»Tko si onda i što želiš od mene?« pitala sam ga.
»Ja sam prirodni duh; ima nas mnogo ovdje, ako znaš gdje
i kako gledati; u vremenima koja dolaze susrest ćeš mnogo mojih
prijatelja«, odgovorio je.
Činilo se da uživa u našem susretu; prekrižio je male noge,
zaklopio oči i malo podignuo lice uvis, kao da uživa u suncu i
njegovoj toplini na licu.
»Tu si da bi ostvario tri želje. Nije li to ono što vilenjaci
rade?« upitala sam sumnjičavo.
»Rekao sam ti da ne znam ništa o vilenjacima«, reče on,
a u glasu mu se začuo trag nestrpljenja. »Ali trebala bi ozbiljno
razmisliti o svoje tri želje, jer znaš, ne dobiva svatko priliku da
ih zaželi.«
98
Onda je autobus bez upozorenja krenuo i počeo se udaljavati
od zidića na kojemu je on sjedio. Nisam znala što učiniti. Bila
sam tako iznenađena ovim susretom da nisam imala vremena
stvarno razmotriti što se događa, ali sad kad je autobus krenuo,
shvatila sam da nisam željela ostaviti ovo neobično stvorenje
— bilo je nečega čarobnog u njemu i njegovoj energiji, nečega
potpuno eteričnog, ne od ovoga svijeta. Autobus je ubrzavao, a
ja sam samo mogla sjediti i gledati kako on postaje sve manji.
Mahao mi je.
Čudno, ali pamtim da me preplavio osjećaj usamljenosti
dok sam nastavljala ostatak puta k Elaine. Taj čovječuljak, tkogod
ili štogod on bio, ostavio je na mene duboki dojam. Sjećam
se da mi je rekao da ću u vremenima koja dolaze sresti mnogo
njegovih prijatelja i nasmiješila sam se. Kad sam stigla k Elaine,
nisam mogla dočekati da joj ispričam što mi se putem dogodilo.
Nije mogla suspregnuti smijeh kad sam joj ispričala cijelu priču,
naročito kad sam spomenula tri želje.
»Hoćeš li ga zamoliti da ti da ćup zlata?« smijuljila se.
Mnogo kasnije te večeri čovječuljak se opet pojavio, ali ovaj
put nije bio sam. Uz njega su bile dvije nježne male vile. Bile
su visoke otprilike kao i on, i imale su čarobnu energiju; iskrile
su i plesale po sobi i atmosfera je odmah postala vedra i vesela.
Shvatila sam da sam vrlo radosna što opet vidim čovječuljka — i
njegove dvije pratilje.
»Dobrodošao«, rekla sam. »Tko su tvoje prijateljice?«
»Ovo je Lumar, a ovo Annie«, odgovorio je.
»Vrlo su lijepe, izgledaju kao prave male vile«, rekoh u čudu
gledajući savršene male figure kako plešu i kao da istražuju
svaki kutak sobe.
»Vile, da, pretpostavljam da smo na neki način vile i vilenjaci,
ako to želiš«, reče čovječuljak. Rekavši to, napravio je
rukom luk iznad dviju ženskih figura, a one su smjesta prestale
plesati i pogledale su ga široko otvorenih očiju kao da nešto
očekuju. »Rekao sam ti da možeš zaželjeti tri želje. Ne moraš
99
ako ne želiš, sama odluči«, reče on. Iznenadila sam samu sebe
kako sam brzo sklopila oči i počela razmišljati o trima željama.
Tri želje? Sto sam zaista u tom trenutku željela od života, pitala
sam se. Definitivno sam željela da moja veza s anđelima postane
još snažnija, pa sam to i zaželjela. Moj sin Jason nije mogao naći
posao električara nakon što se prilično dugo školovao za to, pa
sam poželjela da dobije posao, Na kraju, već sam dugo sanjarila
o tome da otvorim centar u Irskoj gdje bi ljudi dolazili i učili o
mojem radu s anđelima, pa sam i to poželjela.
»Ako je Božja volja, onda neka bude«, reče čovječuljak i
napravi polukružni pokret rukom preko sobe. »Ali upamti što
sam ti rekao — ima nas mnogo, ako znaš gdje i kako gledati. Neka
Bog bude uvijek s tobom.«
Rekavši to, vilenjak i njegove vile su nestali. Nisam željela
da odu, imali su tako lijepu energiju, tako svjetlucavu, tako intenzivno
živu. A tako sam se i osjećala nakon što su otišli, imala
sam osjećaj živahnosti, nesputanosti, čiste magije. Mogu iskreno
reći da čak i nakon što sam upoznala anđeosko kraljevstvo, ono
što sam doživjela s tim trima malim bićima, bilo je nekako drugačije
od svega onoga prije. Jednostavno je bilo nečega u njihovoj
čistoći i nedužnosti. Ta mala stvorenja bila su sama srž životne
radosti.
Sljedeći dan provela sam u šetnji duž prekrasne plaže u
Wexfordu, blizu Elaineine kuće, ali nisam mogla prestati misliti
na svoja tri prijatelja pa sam uvečer kontaktirala anđelicu Anne i
pitala je o tom susretu. Nasmiješila mi se kad sam joj rekla da mi
je čovječuljak dao da zaželim tri želje.
»Tri? To je puno. Imala si puno sreće«, nasmijala se. »U
ovom univerzumu postoji mnogo dimenzija i energija o kojima
ljudska bića ništa ne znaju, a prirodni duhovi su jedni od njih.
Ljudi uglavnom smatraju da se radi o mitu, ali mitovi, legende i
bajke temelje se na istini. Cijeli mit o vilenjacima leperkonima u
Irskoj izrastao je iz činjenice da prirodni duhovi zaista postoje, a
ljudi koji su u Irskoj davno prije susretali vilenjake bili su jednostavni
ljudi, voljeli su zemlju i jedni druge, ali dok su pripovije-
100
dali o tome što su vidjeli, drugi su ljudi stvorili mit o vilenjacima
koji je sve više rastao.
»Jučer si imala priliku upoznati tri prirodna duha i to je
bilo lijepo iskustvo. Prvo što moraš učiniti ako želiš susresti prirodnog
duha jest da otvoriš srce prema njima; oni su svuda oko
tebe tu na zemlji, naročito na izuzetno lijepim mjestima kao što
je Wexford.«
Sad često viđam prirodne duhove, a zbog nekog razloga,
naročito u blizini drveća. Sjećam se da sam jednoga dana u Španjolskoj
sjedila pokraj bazena i dok sam promatrala prekrasne
palme koje su rasle uz bazen, iz stabla se pojavio mali prirodni
duh. Imao je vrlo smeđu kožu, crnu kosu i otplesao je svoj mali
ples oko drveta. Plesao je uokolo u malim krugovima, a onda je
stao, pogledao u stablo kao da želi da i ja bolje pogledam. Kad
sam to učinila, preplašila sam se: na deblu je bilo lice američkog
Indijanca i dok sam ga gledala, slika je postajala sve izraženija,
a onda je pokazao rukom na kuću udaljenu 100 metara od bazena.
U glavi sam začula njegov glas: »Trebam te da se povežeš
s ljudima u onoj kući; ti ljudi blisko su povezani s američkim
Indijancima i želio bih da im preneseš moju poruku«, rekao je.
Tad sam postala svjesna energije drugog postarijeg muškarca.
Imao je možda i sedamdeset godina i znala sam da nije dugo
u svijetu duhova. Energija mu je postala vrlo snažna, snažnija od
Indijančeve, i znala sam da je i on povezan s kućom na drugoj
strani bazena.
Moj suprug Fran nije baš sramežljiv i povučen tip, i kad
sam mu rekla da imam poruku za ljude koji žive u onoj kući,
jednostavno je otišao tamo, predstavio se i objasnio situaciju.
Kad je spomenuo da se na drvetu prikazao Indijanac, domaćica
je odmah pokazala da je zainteresirana za susret sa mnom.
Kad sam ušla u njezinu kuću, postala sam svjesna dviju
energija, one Indijanca i starijeg čovjeka. Indijanac nije ništa rekao;
samo sam objasnila da je tamo, a žena je progovorila.
»O, to je divno. Vjerujem da poznajem rodbinu tog Indijanca.
Radila sam s njima na šamanskim poslovima u jednom
101
rezervatu u Aljasci.« Dok je izgovarala te riječi, vidjela sam da
Indijanac potvrdno kima glavom i smiješi se kao da želi reći da je
to točno, ali još nije ništa rekao. Prvi je progovorio duh starijeg
muškarca.
»Vidite li onog čovjeka tamo?« upitao je, pokazujući na
drugog postarijeg muškarca koji je sjedio na stolici. »To je moj
brat i vrlo je nesretan. Nedostajem mu; prije dva mjeseca prešao
sam u svijet duhova, a on još tuguje. Bili smo vrlo bliski; zajedno
smo bili u mornarici i plovili svijetom. Molim te, reci mu da ne
tuguje, reci mu da sam dobro i da mi se ovdje sviđa.«
Kad sam tu informaciju prenijela muškarcu, atmosfera se
u sobi potpuno promijenila. Postala je laganija, čak vesela; bili
su prisutni i drugi članovi starčeve obitelji, a među njima sin i
snaha, koji su počeli slaviti smrt preminuloga, radije nego da ga
oplakuju. Kako se veselje širilo prostorijom, zastala sam i zahvalila
se malom prirodnom duhu koji me je doveo k tim ljudima.
Bez njegove pomoći ne bih bila u stanju prenijeti tu prekrasnu
poruku. Prirodni duhovi djeluju u ovome svijetu kroz ljepotu
majke prirode kako bi donijeli radost i zadivljenost u ljudske živote,
kad god mogu.
Sjećam se jednog drugog slučaja kad je prirodni duh bio zaslužan
jer mi je ukazao kako mogu nekome pomoći. Bio je lijep ljetni
dan i sjedila sam u svojem vrtu u Banchardstownu, kad sam primijetila
ljupku energiju oko cvijeća koje sam posadila prije nekog
vremena. Dok sam gledala kako se cvjetovi nježno njišu na povjetarcu,
povrh njih pojavilo se stvorenje slično vili i skočilo na
do. Kao i u slučaju drugih prirodnih duhova koje sam upoznala,
najprije mi je izvela mali ples. Čini se da im je to način kojim
pokazuju da vam imaju nešto za reći, a energija im se povećava
što duže plešu te vam na kraju i predaju svoju poruku. No ovaj
put se dogodilo da je malo stvorenje prestalo plesati i pogledalo
me. Onda sam začula glas kako kaže: »Trebamo pomoć.« To je
sve što je reklo pa sam upitala tko treba pomoć. Glas je odgovorio:
»Poslat ćemo e-mail.« Pomislila sam kako je to vrlo čud-
102
no, jer ne znam ništa o računalima i u to vrijeme nisam znala ni
kako se šalje elektronička pošta; čak ni danas mi to nije draga
aktivnost. Ali to je bilo sve što je glas rekao, a mala je vila opet
skočila na cvijeće i nestala.
Nastavila sam s obvezama toga dana i nisam previše razmišljala
o tom susretu sve dok sljedećeg jutra nisam začula kucanje
na vratima. Kad sam ih otvorila, tamo je stajao muškarac tridesetih
godina, a iza njega je bio parkiran bijeli kombi na kojemu je
velikim slovima pisalo »Pristup internetu i elektroničkoj pošti«.
Odmah sam znala da je to e-mail koji ću primiti i zamolila sam
ga da ude.
Objasnio mi je da je tehničar Telekoma, ali priča koju mi
je ispričao nije bila sretna. Udaljio se od supruge, a u njihovu
braku bilo je puno emocionalnog i fizičkog zlostavljanja između
njih dvoje. Iako se rastao od supruge i prije nekog vremena napustio
obiteljski dom, tu nije bio kraj problema. Imao je novu
partnericu, ali njegova ga je bivša supruga nastavila maltretirati i
okrenula je djecu protiv njega. Siroti je čovjek bio vrlo uznemiren
i dok smo razgovarali, anđeli su mi počeli prikazivati sliku
žene, stare oko trideset godina. Upitala sam ga odgovara li opis
te žene njegovoj supruzi, ali rekao je da to nije njegova supruga
nego sadašnja partnerica. Sad mi je bilo jasno zašto mi je onaj
glas rekao: » m i « trebamo pomoć. Anđeli su mi omogućili da
vidim kako je emocionalno stanje te žene još krhkije nego ono u
muškarca koji je bio preda mnom.
Anđeli su mi nastavili pokazivati seksualno zlostavljanje koje
je ta žena pretrpjela kao dijete. Potiskivala je to sve do sad, a
kad je ušla u vezu s ovim muškarcem, to je pripomoglo javljanju
starih sjećanja. Također sam spoznala da ta žena nije svojem sadašnjem
partneru objasnila svoju prošlost i što joj se dogodilo.
Sve u svemu, bio je to zbir prilično tužnih okolnosti i moram
priznati da nisam znala što učiniti ili kakav savjet dati tom muškarcu.
Ali u svijest mi je bljesnula prisutnost anđelice Anne i jasno
mi dala do znanja da ništa ne mogu učiniti za tu mladu ženu.
103
Ona mora potražiti profesionalnog terapeuta koji je specijaliziran
za seksualno zlostavljanje. Ali također mi je rekla da se ovom
muškarcu može pomoći, jer ono što njemu treba je spiritualna
hrana te da bi trebao nastaviti dolaziti k meni. Isprva sam bila
malo zabrinuta jer svjesna sam da nisam kvalificirana da na profesionalan
način pomažem ljudima. Svoju ulogu vidim u tome
da prenosim ono što anđeli imaju za reći nekoj osobi koja mi se
obratila za pomoć. Ali anđelica Anne je bila odlučna u tome da
bi ovaj čovjek trebao nastaviti dolaziti k meni. I tako sam mu
rekla što anđeli savjetuju: da njegova partnerica treba potražiti
profesionalnu pomoć, ali da bi on trebao ponovo doći, ako želi.
Otišao je i vratio se tri dana poslije. Vrlo često anđeli znaju
dati savjet za ljude, ali jedanput kad to učine, to je i posljednji
put da komentiraju tu osobu. Ne vjerujem da anđeli nisu zainteresirani
za te ljude. Prije bih rekla da mi se čini da anđeli kažu
što imaju za reći i onda dalje šute. Itekako su svjesni da ljudi
imaju slobodnu volju i mogućnost izbora te da stvari moraju ići
svojim prirodnim tijekom ovdje na zemlji. Zato, iako anđeli u
fizičkom svijetu mogu intervenirati u određenim okolnostima,
rijetko to čine. Međutim, nešto je u vezi s ovim čovjekom vrlo
brzo postalo očito. Činilo se da je anđelica Anne odlučna u tome
da mu pomogne, i kao da je točno znala kakva mu vrsta pomoći
treba. Kad mi je opet počeo pričati o svojim problemima, ona je
samo rekla: »Reci mu da mora postati smiren u sebi.« Prenijela
sam mu to.
»Ne mogu biti smiren. Cijeli mi se svijet raspada. Ne znam
što da radim ni kamo da se okrenem«, jadao mi se.
»Reci mu da se nikamo ne mora okrenuti; sad je točno
na pravom mjestu«, odgovorila je anđelica Anne nježno. Dok
mi je to govorila, instinktivno sam znala da će taj muškarac još
neko vrijeme dolaziti k meni i da će na kraju doći do pozitivnih
rezultata.
U to sam vrijeme u svojoj kući vodila tečajeve meditacije i
anđelica Anne mi je rekla da kažem muškarcu da ih počne pohađati.
Držala sam tečaj dvaput tjedno, a taj je čovjek toliko pro-
104
fitirao od njih da me počeo nagovarati da organiziram i dodatne
satove kako bi mogao češće dolaziti. Dok smo meditirali na tim
tečajevima, prikazala mi se prelijepa slika anđelice Anne kad je
okružila tog muškarca s prekrasnom iscjeljujućom svjetlošću. Činilo
se da svjetlost prodire ravno u njegovu dušu, u njegov ustroj,
u njegovu DNK. Znala sam da će se u njemu dogoditi velika
promjena.
Anđelica Anne mi je dala uputu da pronađem jednu svoju
staru kasetu od dobro poznatog spiritualnog savjetnika i pisca
koja govori o važnosti opraštanja u našem životu.
»Tekst s te kasete zapravo je napisan prije mnogo godina
pod vodstvom anđela za ljude kao što je ovaj muškarac i tekst
otkriva pravi put kojim treba poći kako bi riješio svoje probleme
«, objasnila je anđelica Anne.
Jednoga dana, nakon što smo završili sa satom meditacije,
taj mi je muškarac rekao da je njegova partnerica potražila profesionalnu
pomoć za svoje probleme i iako je situacija još bila
teška, stvari su se počele poboljšavati i počeo je proces ozdravljenja.
Što se njega samoga tiče, ubrzano se mijenjao i postajao
druga osoba. Objasnio mi je da je i on otišao psihoterapeutu i
to mu je puno pomoglo. Ali rekao je da mu je još više pomoglo
to što je prvi put u životu počeo usporavati i naučio kako da se
smiri duboko sebi.
»Bilo je kao da sam cijeli život sudjelovao u nekoj utrci,
nikad ne znajući zašto jurim ni gdje je cilj; sve se svodilo na tu
jurnjavu«, rekao je. Vjerujem da je unutarnja smirenost iznimno
važna poruka za sve nas. Znam po vlastitom putovanju s
anđelima, uz Božju milost, da su isprva oni održavali kontakt
sa mnom, jer još nisam u sebi bila dovoljno smirena da to sama
činim. Ali kako sam postajala smirenijom, mogla sam uspostaviti
neprekidnu osviještenost o prisutnosti anđela.
A tako je i danas. Svakodnevno meditiram uvijek oko sat
vremena, a ponekad i dulje. Ne govorim da bi svatko to morao
činiti, ali doista vjerujem da svima nama treba određen stupanj
unutarnje smirenosti. Svi znamo da je to točno, zar ne? Postoji
105
dio u nama koji je smiren — to je čista smirenost — to je Bog.
Možda je u nekima od nas duboko zakopana, ali tu je; sve što
moramo učiniti jest da svjesno ostvarimo kontakt s tim dijelom.
Mogla bih vam navesti još primjera toga kako su mi mali
prirodni duhovi, možete ih zvati i vilama, pomogli prenijeti poruke
nade i radosti različitim ljudima. Oni su dio ljepote majke
prirode i imaju sposobnost komunicirati i podijeliti s nama iscjeljujuće
elemente majke prirode.
Kad se nalazite izvan grada, u prirodi, zastanite na trenutak
i divite se prekrasnim poljima, stablima, rijekama pa čak i vodopadima
oko vas. Postanite mirni i stvarno osjetite da su svi oni
živi; sve oko vas je živo — samo dopustite da njihova istinska bit
postane dio vas, pa ćete biti vrlo blizu komunikaciji s prirodnim
duhovima.
Lako je doći u iskušenje i smatrati da su prirodni duhovi
ili vile potpuno izmišljeni i da postoje samo u ljudskoj mašti.
Međutim, istina je da su oni elementi prirode, s inteligencijom
daleko većom od ičega što znamo. Sjećam se da sam se jednoga
dana zagledala u jedno lijepo veliko stablo; bilo je golemo — visoko
možda i petnaest metara, a vjerojatno stotinu godina staro.
Sjećam se da sam se upitala kakva vrsta inteligencije mora biti u
tom stablu da mu omogućava da raste veličanstveno i prekrasno
svih tih godina, bez ikakve pomoći ljudske ruke? Upravo je to
ista inteligencija koju imaju prirodni duhovi.
Želite li se zaista povezati s prirodnim duhovima ili vilinskim
kraljevstvom, namjere vam u svakom trenutku moraju biti
časne i istinite. Kad u srcu pokažete ljubav i sućut za vilinski svijet,
vile će vam se polako približavati u životu. Možda je za mnoge
od vas najprikladnije mjesto za ostvarenje kontakta s prirodnim
duhovima u vlastitom vrtu, ako ste sretnici koji imaju vrt.
Običavala sam izići u svoj vrt u Dublinu samo da bih sjedila
u tišini i polako dopustila prirodnim duhovima da mi se otkriju,
na onaj svoj nestašan, nježan, iskričav način. Ako uređujete vrt i
želite od njega napraviti mjesto na kojemu ćete s njima komunicirati,
pozovite ih da budu s vama i neka vam pokažu što morate
106
raditi. Vile i prirodni duhovi vrlo su ljubazni i vrlo nježni. Svaki
put kad uređujete vrt, pozovite ih i pustite da vam polako rasvijetle
svijet majke prirode koji je posvuda oko vas.
Suvišno je reći, ali prirodni duhovi vrlo su zabrinuti zbog
načina na koji se odnosimo prema svojem planetu — Majci Zemlji
— jer oni u biti jesu Majka Zemlja. Mnogi su ljudi danas
pod utjecajem prirodnih duhova, bez obzira na to znaju li to ili
ne. Prirodni duhovi utječu na ljude koji se uvelike zanimaju za
okoliš i žele našu zemlju očuvati sigurnom i čistom od opasnih
otrova koje svakodnevno bacamo na nju.
Ako ste duboko zabrinuti za mnoge različite životinjske
vrste koje žive na planetu Zemlji ili ako se brinete zbog velikog
broja životinjskih vrsta koje postoje u oceanima a koje čovjek nesvjesno
svakodnevno uništava, i na vas također djeluju prirodni
duhovi.
Možda ste osjetili naglu želju da se uključite u rad organizacije
kao što je Greenpeace ili neke organizacije na vašem području,
koja vodi kampanje za zaštitu životinja. To su također
prirodni duhovi koji djeluju u vašoj podsvijesti. Možda osjećate
potrebu da pišete raznim vladama diljem svijeta o tome što mislite
o nepravdi koja se povezuje s mnogim pitanjima u vezi s
našim planetom.
Ako ponekad mislite da je sve to pomalo previše za vas, jer
vi ste samo jedna osoba, a jedan čovjek ne može ništa promijeniti
kad se radi o mnogim globalnim problemima s kojima se Zemlja
danas suočava, onda promislite još jedanput. Otiđite u prirodu, k
Majci prirodi, i zamolite prirodne duhove da vas vode; zamolite
ih da za vas postanu stvarni. Jedanput kad ostvarite tu čudesnu
vezu, shvatit ćete da vi osobno možete nešto promijeniti. Shvatit
ćete da ste vi, prirodni duhovi, vile i Majka priroda, svi jedno —
jedno u istome Bogu.
Jednoga dana u rujnu 2002. odlučila sam otići u posjet svojoj
sestri Elaine. Ona živi u blizini luke Rosslare u okrugu Wexford
pa sam u centru Dublina sjela na autobus za Wexford, što je
udaljenost od nekih 160 kilometara. Na taj sam put već mnogo
puta prije odlazila i radovala sam se što ću se odmoriti u autobusu
tijekom dva i pol sata vožnje.
Dan je bio vrlo ugodan i bilo je lijepo samo sjediti i gledati
kako prolazimo pokraj malih mjesta i gradića dok je autobus putovao
na jug duž istočne obale. Međutim, kad smo stigli do područja
poznatog kao Ferns, autobus se nakratko zaustavio. Dok
sam gledala kroz prozor, primijetila sam staro groblje okruženo
niskim suhozidom. Groblje je bilo dobro održavano i sjećam se
da sam pomislila kako lijepo izgleda i kako netko dobro obavlja
svoj posao jer sve drži uredno i čisto.
Onda se dogodilo nešto što neću zaboraviti dok sam živa.
Na niskom zidiću sjedio je čovječuljak, visok možda četrdeset
pet centimetara! Nasmiješio mi se i namignuo! Protrljala sam
oči i ponovo pogledala; još je bio tamo i smiješio mi se. Bio je
odjeven u sivo odijelo, a očice su mu bile blistave i kao da su
plesale od veselja. Nisam se mogla načuditi kako je sve na njemu
97
savršeno; bio je tako malen, a ipak savršeno oblikovan. Imao je
pomalo drzak izraz, nešto je u njemu bilo nestašno. Počela sam
se smijati i rekla sam u sebi: »Ne možeš biti stvaran. Sigurno
mi se priviđaš.« Ali onda je progovorio i čula sam njegov glas
u svojoj glavi: »Itekako sam stvaran. Zašto ne siđeš s autobusa
i sjedneš tu i malo popričaš sa mnom?« Ostala sam bez riječi;
zaboga, što mi se događa? Pogledala sam druge ljude u autobusu.
Neki su gledali staro groblje, ali činilo se da nitko nije svjestan
nevjerojatnog prizora koji samo ja vidim.
Jedno sam sigurno znala, ni pod kakvu cijenu ne bih sišla
s autobusa usred okruga Wexford, samo zato da bih čavrljala s
tim čovječuljkom koji je sličio na tradicionalnog irskog vilenjaka,
leprekona. Onda sam opet začula njegov glas: »Tu sam da ti
uslišam tri želje, sve što poželiš.« Tri želje, ponovila sam u sebi.
Sad sam osjećala da bih ga trebala pitati je li on doista vilenjak.
Nisam se mogla dosjetiti ničega pametnijeg pa sam ga upitala.
»Čudno je što me to pitaš«, odgovorio je. »Nisam vilenjak.
Zapravo, već godinama nisam nijednog vidio.«
Sad zaista nisam znala što bih rekla. Opet sam protrljala oči i
pogledala u stranu, ali kad sam ga pogledala, on je još bio tamo i
činilo se kao da se zabavlja, dok mu je lišce imalo suosjećajan izraz.
»Tko si onda i što želiš od mene?« pitala sam ga.
»Ja sam prirodni duh; ima nas mnogo ovdje, ako znaš gdje
i kako gledati; u vremenima koja dolaze susrest ćeš mnogo mojih
prijatelja«, odgovorio je.
Činilo se da uživa u našem susretu; prekrižio je male noge,
zaklopio oči i malo podignuo lice uvis, kao da uživa u suncu i
njegovoj toplini na licu.
»Tu si da bi ostvario tri želje. Nije li to ono što vilenjaci
rade?« upitala sam sumnjičavo.
»Rekao sam ti da ne znam ništa o vilenjacima«, reče on,
a u glasu mu se začuo trag nestrpljenja. »Ali trebala bi ozbiljno
razmisliti o svoje tri želje, jer znaš, ne dobiva svatko priliku da
ih zaželi.«
98
Onda je autobus bez upozorenja krenuo i počeo se udaljavati
od zidića na kojemu je on sjedio. Nisam znala što učiniti. Bila
sam tako iznenađena ovim susretom da nisam imala vremena
stvarno razmotriti što se događa, ali sad kad je autobus krenuo,
shvatila sam da nisam željela ostaviti ovo neobično stvorenje
— bilo je nečega čarobnog u njemu i njegovoj energiji, nečega
potpuno eteričnog, ne od ovoga svijeta. Autobus je ubrzavao, a
ja sam samo mogla sjediti i gledati kako on postaje sve manji.
Mahao mi je.
Čudno, ali pamtim da me preplavio osjećaj usamljenosti
dok sam nastavljala ostatak puta k Elaine. Taj čovječuljak, tkogod
ili štogod on bio, ostavio je na mene duboki dojam. Sjećam
se da mi je rekao da ću u vremenima koja dolaze sresti mnogo
njegovih prijatelja i nasmiješila sam se. Kad sam stigla k Elaine,
nisam mogla dočekati da joj ispričam što mi se putem dogodilo.
Nije mogla suspregnuti smijeh kad sam joj ispričala cijelu priču,
naročito kad sam spomenula tri želje.
»Hoćeš li ga zamoliti da ti da ćup zlata?« smijuljila se.
Mnogo kasnije te večeri čovječuljak se opet pojavio, ali ovaj
put nije bio sam. Uz njega su bile dvije nježne male vile. Bile
su visoke otprilike kao i on, i imale su čarobnu energiju; iskrile
su i plesale po sobi i atmosfera je odmah postala vedra i vesela.
Shvatila sam da sam vrlo radosna što opet vidim čovječuljka — i
njegove dvije pratilje.
»Dobrodošao«, rekla sam. »Tko su tvoje prijateljice?«
»Ovo je Lumar, a ovo Annie«, odgovorio je.
»Vrlo su lijepe, izgledaju kao prave male vile«, rekoh u čudu
gledajući savršene male figure kako plešu i kao da istražuju
svaki kutak sobe.
»Vile, da, pretpostavljam da smo na neki način vile i vilenjaci,
ako to želiš«, reče čovječuljak. Rekavši to, napravio je
rukom luk iznad dviju ženskih figura, a one su smjesta prestale
plesati i pogledale su ga široko otvorenih očiju kao da nešto
očekuju. »Rekao sam ti da možeš zaželjeti tri želje. Ne moraš
99
ako ne želiš, sama odluči«, reče on. Iznenadila sam samu sebe
kako sam brzo sklopila oči i počela razmišljati o trima željama.
Tri želje? Sto sam zaista u tom trenutku željela od života, pitala
sam se. Definitivno sam željela da moja veza s anđelima postane
još snažnija, pa sam to i zaželjela. Moj sin Jason nije mogao naći
posao električara nakon što se prilično dugo školovao za to, pa
sam poželjela da dobije posao, Na kraju, već sam dugo sanjarila
o tome da otvorim centar u Irskoj gdje bi ljudi dolazili i učili o
mojem radu s anđelima, pa sam i to poželjela.
»Ako je Božja volja, onda neka bude«, reče čovječuljak i
napravi polukružni pokret rukom preko sobe. »Ali upamti što
sam ti rekao — ima nas mnogo, ako znaš gdje i kako gledati. Neka
Bog bude uvijek s tobom.«
Rekavši to, vilenjak i njegove vile su nestali. Nisam željela
da odu, imali su tako lijepu energiju, tako svjetlucavu, tako intenzivno
živu. A tako sam se i osjećala nakon što su otišli, imala
sam osjećaj živahnosti, nesputanosti, čiste magije. Mogu iskreno
reći da čak i nakon što sam upoznala anđeosko kraljevstvo, ono
što sam doživjela s tim trima malim bićima, bilo je nekako drugačije
od svega onoga prije. Jednostavno je bilo nečega u njihovoj
čistoći i nedužnosti. Ta mala stvorenja bila su sama srž životne
radosti.
Sljedeći dan provela sam u šetnji duž prekrasne plaže u
Wexfordu, blizu Elaineine kuće, ali nisam mogla prestati misliti
na svoja tri prijatelja pa sam uvečer kontaktirala anđelicu Anne i
pitala je o tom susretu. Nasmiješila mi se kad sam joj rekla da mi
je čovječuljak dao da zaželim tri želje.
»Tri? To je puno. Imala si puno sreće«, nasmijala se. »U
ovom univerzumu postoji mnogo dimenzija i energija o kojima
ljudska bića ništa ne znaju, a prirodni duhovi su jedni od njih.
Ljudi uglavnom smatraju da se radi o mitu, ali mitovi, legende i
bajke temelje se na istini. Cijeli mit o vilenjacima leperkonima u
Irskoj izrastao je iz činjenice da prirodni duhovi zaista postoje, a
ljudi koji su u Irskoj davno prije susretali vilenjake bili su jednostavni
ljudi, voljeli su zemlju i jedni druge, ali dok su pripovije-
100
dali o tome što su vidjeli, drugi su ljudi stvorili mit o vilenjacima
koji je sve više rastao.
»Jučer si imala priliku upoznati tri prirodna duha i to je
bilo lijepo iskustvo. Prvo što moraš učiniti ako želiš susresti prirodnog
duha jest da otvoriš srce prema njima; oni su svuda oko
tebe tu na zemlji, naročito na izuzetno lijepim mjestima kao što
je Wexford.«
Sad često viđam prirodne duhove, a zbog nekog razloga,
naročito u blizini drveća. Sjećam se da sam jednoga dana u Španjolskoj
sjedila pokraj bazena i dok sam promatrala prekrasne
palme koje su rasle uz bazen, iz stabla se pojavio mali prirodni
duh. Imao je vrlo smeđu kožu, crnu kosu i otplesao je svoj mali
ples oko drveta. Plesao je uokolo u malim krugovima, a onda je
stao, pogledao u stablo kao da želi da i ja bolje pogledam. Kad
sam to učinila, preplašila sam se: na deblu je bilo lice američkog
Indijanca i dok sam ga gledala, slika je postajala sve izraženija,
a onda je pokazao rukom na kuću udaljenu 100 metara od bazena.
U glavi sam začula njegov glas: »Trebam te da se povežeš
s ljudima u onoj kući; ti ljudi blisko su povezani s američkim
Indijancima i želio bih da im preneseš moju poruku«, rekao je.
Tad sam postala svjesna energije drugog postarijeg muškarca.
Imao je možda i sedamdeset godina i znala sam da nije dugo
u svijetu duhova. Energija mu je postala vrlo snažna, snažnija od
Indijančeve, i znala sam da je i on povezan s kućom na drugoj
strani bazena.
Moj suprug Fran nije baš sramežljiv i povučen tip, i kad
sam mu rekla da imam poruku za ljude koji žive u onoj kući,
jednostavno je otišao tamo, predstavio se i objasnio situaciju.
Kad je spomenuo da se na drvetu prikazao Indijanac, domaćica
je odmah pokazala da je zainteresirana za susret sa mnom.
Kad sam ušla u njezinu kuću, postala sam svjesna dviju
energija, one Indijanca i starijeg čovjeka. Indijanac nije ništa rekao;
samo sam objasnila da je tamo, a žena je progovorila.
»O, to je divno. Vjerujem da poznajem rodbinu tog Indijanca.
Radila sam s njima na šamanskim poslovima u jednom
101
rezervatu u Aljasci.« Dok je izgovarala te riječi, vidjela sam da
Indijanac potvrdno kima glavom i smiješi se kao da želi reći da je
to točno, ali još nije ništa rekao. Prvi je progovorio duh starijeg
muškarca.
»Vidite li onog čovjeka tamo?« upitao je, pokazujući na
drugog postarijeg muškarca koji je sjedio na stolici. »To je moj
brat i vrlo je nesretan. Nedostajem mu; prije dva mjeseca prešao
sam u svijet duhova, a on još tuguje. Bili smo vrlo bliski; zajedno
smo bili u mornarici i plovili svijetom. Molim te, reci mu da ne
tuguje, reci mu da sam dobro i da mi se ovdje sviđa.«
Kad sam tu informaciju prenijela muškarcu, atmosfera se
u sobi potpuno promijenila. Postala je laganija, čak vesela; bili
su prisutni i drugi članovi starčeve obitelji, a među njima sin i
snaha, koji su počeli slaviti smrt preminuloga, radije nego da ga
oplakuju. Kako se veselje širilo prostorijom, zastala sam i zahvalila
se malom prirodnom duhu koji me je doveo k tim ljudima.
Bez njegove pomoći ne bih bila u stanju prenijeti tu prekrasnu
poruku. Prirodni duhovi djeluju u ovome svijetu kroz ljepotu
majke prirode kako bi donijeli radost i zadivljenost u ljudske živote,
kad god mogu.
Sjećam se jednog drugog slučaja kad je prirodni duh bio zaslužan
jer mi je ukazao kako mogu nekome pomoći. Bio je lijep ljetni
dan i sjedila sam u svojem vrtu u Banchardstownu, kad sam primijetila
ljupku energiju oko cvijeća koje sam posadila prije nekog
vremena. Dok sam gledala kako se cvjetovi nježno njišu na povjetarcu,
povrh njih pojavilo se stvorenje slično vili i skočilo na
do. Kao i u slučaju drugih prirodnih duhova koje sam upoznala,
najprije mi je izvela mali ples. Čini se da im je to način kojim
pokazuju da vam imaju nešto za reći, a energija im se povećava
što duže plešu te vam na kraju i predaju svoju poruku. No ovaj
put se dogodilo da je malo stvorenje prestalo plesati i pogledalo
me. Onda sam začula glas kako kaže: »Trebamo pomoć.« To je
sve što je reklo pa sam upitala tko treba pomoć. Glas je odgovorio:
»Poslat ćemo e-mail.« Pomislila sam kako je to vrlo čud-
102
no, jer ne znam ništa o računalima i u to vrijeme nisam znala ni
kako se šalje elektronička pošta; čak ni danas mi to nije draga
aktivnost. Ali to je bilo sve što je glas rekao, a mala je vila opet
skočila na cvijeće i nestala.
Nastavila sam s obvezama toga dana i nisam previše razmišljala
o tom susretu sve dok sljedećeg jutra nisam začula kucanje
na vratima. Kad sam ih otvorila, tamo je stajao muškarac tridesetih
godina, a iza njega je bio parkiran bijeli kombi na kojemu je
velikim slovima pisalo »Pristup internetu i elektroničkoj pošti«.
Odmah sam znala da je to e-mail koji ću primiti i zamolila sam
ga da ude.
Objasnio mi je da je tehničar Telekoma, ali priča koju mi
je ispričao nije bila sretna. Udaljio se od supruge, a u njihovu
braku bilo je puno emocionalnog i fizičkog zlostavljanja između
njih dvoje. Iako se rastao od supruge i prije nekog vremena napustio
obiteljski dom, tu nije bio kraj problema. Imao je novu
partnericu, ali njegova ga je bivša supruga nastavila maltretirati i
okrenula je djecu protiv njega. Siroti je čovjek bio vrlo uznemiren
i dok smo razgovarali, anđeli su mi počeli prikazivati sliku
žene, stare oko trideset godina. Upitala sam ga odgovara li opis
te žene njegovoj supruzi, ali rekao je da to nije njegova supruga
nego sadašnja partnerica. Sad mi je bilo jasno zašto mi je onaj
glas rekao: » m i « trebamo pomoć. Anđeli su mi omogućili da
vidim kako je emocionalno stanje te žene još krhkije nego ono u
muškarca koji je bio preda mnom.
Anđeli su mi nastavili pokazivati seksualno zlostavljanje koje
je ta žena pretrpjela kao dijete. Potiskivala je to sve do sad, a
kad je ušla u vezu s ovim muškarcem, to je pripomoglo javljanju
starih sjećanja. Također sam spoznala da ta žena nije svojem sadašnjem
partneru objasnila svoju prošlost i što joj se dogodilo.
Sve u svemu, bio je to zbir prilično tužnih okolnosti i moram
priznati da nisam znala što učiniti ili kakav savjet dati tom muškarcu.
Ali u svijest mi je bljesnula prisutnost anđelice Anne i jasno
mi dala do znanja da ništa ne mogu učiniti za tu mladu ženu.
103
Ona mora potražiti profesionalnog terapeuta koji je specijaliziran
za seksualno zlostavljanje. Ali također mi je rekla da se ovom
muškarcu može pomoći, jer ono što njemu treba je spiritualna
hrana te da bi trebao nastaviti dolaziti k meni. Isprva sam bila
malo zabrinuta jer svjesna sam da nisam kvalificirana da na profesionalan
način pomažem ljudima. Svoju ulogu vidim u tome
da prenosim ono što anđeli imaju za reći nekoj osobi koja mi se
obratila za pomoć. Ali anđelica Anne je bila odlučna u tome da
bi ovaj čovjek trebao nastaviti dolaziti k meni. I tako sam mu
rekla što anđeli savjetuju: da njegova partnerica treba potražiti
profesionalnu pomoć, ali da bi on trebao ponovo doći, ako želi.
Otišao je i vratio se tri dana poslije. Vrlo često anđeli znaju
dati savjet za ljude, ali jedanput kad to učine, to je i posljednji
put da komentiraju tu osobu. Ne vjerujem da anđeli nisu zainteresirani
za te ljude. Prije bih rekla da mi se čini da anđeli kažu
što imaju za reći i onda dalje šute. Itekako su svjesni da ljudi
imaju slobodnu volju i mogućnost izbora te da stvari moraju ići
svojim prirodnim tijekom ovdje na zemlji. Zato, iako anđeli u
fizičkom svijetu mogu intervenirati u određenim okolnostima,
rijetko to čine. Međutim, nešto je u vezi s ovim čovjekom vrlo
brzo postalo očito. Činilo se da je anđelica Anne odlučna u tome
da mu pomogne, i kao da je točno znala kakva mu vrsta pomoći
treba. Kad mi je opet počeo pričati o svojim problemima, ona je
samo rekla: »Reci mu da mora postati smiren u sebi.« Prenijela
sam mu to.
»Ne mogu biti smiren. Cijeli mi se svijet raspada. Ne znam
što da radim ni kamo da se okrenem«, jadao mi se.
»Reci mu da se nikamo ne mora okrenuti; sad je točno
na pravom mjestu«, odgovorila je anđelica Anne nježno. Dok
mi je to govorila, instinktivno sam znala da će taj muškarac još
neko vrijeme dolaziti k meni i da će na kraju doći do pozitivnih
rezultata.
U to sam vrijeme u svojoj kući vodila tečajeve meditacije i
anđelica Anne mi je rekla da kažem muškarcu da ih počne pohađati.
Držala sam tečaj dvaput tjedno, a taj je čovjek toliko pro-
104
fitirao od njih da me počeo nagovarati da organiziram i dodatne
satove kako bi mogao češće dolaziti. Dok smo meditirali na tim
tečajevima, prikazala mi se prelijepa slika anđelice Anne kad je
okružila tog muškarca s prekrasnom iscjeljujućom svjetlošću. Činilo
se da svjetlost prodire ravno u njegovu dušu, u njegov ustroj,
u njegovu DNK. Znala sam da će se u njemu dogoditi velika
promjena.
Anđelica Anne mi je dala uputu da pronađem jednu svoju
staru kasetu od dobro poznatog spiritualnog savjetnika i pisca
koja govori o važnosti opraštanja u našem životu.
»Tekst s te kasete zapravo je napisan prije mnogo godina
pod vodstvom anđela za ljude kao što je ovaj muškarac i tekst
otkriva pravi put kojim treba poći kako bi riješio svoje probleme
«, objasnila je anđelica Anne.
Jednoga dana, nakon što smo završili sa satom meditacije,
taj mi je muškarac rekao da je njegova partnerica potražila profesionalnu
pomoć za svoje probleme i iako je situacija još bila
teška, stvari su se počele poboljšavati i počeo je proces ozdravljenja.
Što se njega samoga tiče, ubrzano se mijenjao i postajao
druga osoba. Objasnio mi je da je i on otišao psihoterapeutu i
to mu je puno pomoglo. Ali rekao je da mu je još više pomoglo
to što je prvi put u životu počeo usporavati i naučio kako da se
smiri duboko sebi.
»Bilo je kao da sam cijeli život sudjelovao u nekoj utrci,
nikad ne znajući zašto jurim ni gdje je cilj; sve se svodilo na tu
jurnjavu«, rekao je. Vjerujem da je unutarnja smirenost iznimno
važna poruka za sve nas. Znam po vlastitom putovanju s
anđelima, uz Božju milost, da su isprva oni održavali kontakt
sa mnom, jer još nisam u sebi bila dovoljno smirena da to sama
činim. Ali kako sam postajala smirenijom, mogla sam uspostaviti
neprekidnu osviještenost o prisutnosti anđela.
A tako je i danas. Svakodnevno meditiram uvijek oko sat
vremena, a ponekad i dulje. Ne govorim da bi svatko to morao
činiti, ali doista vjerujem da svima nama treba određen stupanj
unutarnje smirenosti. Svi znamo da je to točno, zar ne? Postoji
105
dio u nama koji je smiren — to je čista smirenost — to je Bog.
Možda je u nekima od nas duboko zakopana, ali tu je; sve što
moramo učiniti jest da svjesno ostvarimo kontakt s tim dijelom.
Mogla bih vam navesti još primjera toga kako su mi mali
prirodni duhovi, možete ih zvati i vilama, pomogli prenijeti poruke
nade i radosti različitim ljudima. Oni su dio ljepote majke
prirode i imaju sposobnost komunicirati i podijeliti s nama iscjeljujuće
elemente majke prirode.
Kad se nalazite izvan grada, u prirodi, zastanite na trenutak
i divite se prekrasnim poljima, stablima, rijekama pa čak i vodopadima
oko vas. Postanite mirni i stvarno osjetite da su svi oni
živi; sve oko vas je živo — samo dopustite da njihova istinska bit
postane dio vas, pa ćete biti vrlo blizu komunikaciji s prirodnim
duhovima.
Lako je doći u iskušenje i smatrati da su prirodni duhovi
ili vile potpuno izmišljeni i da postoje samo u ljudskoj mašti.
Međutim, istina je da su oni elementi prirode, s inteligencijom
daleko većom od ičega što znamo. Sjećam se da sam se jednoga
dana zagledala u jedno lijepo veliko stablo; bilo je golemo — visoko
možda i petnaest metara, a vjerojatno stotinu godina staro.
Sjećam se da sam se upitala kakva vrsta inteligencije mora biti u
tom stablu da mu omogućava da raste veličanstveno i prekrasno
svih tih godina, bez ikakve pomoći ljudske ruke? Upravo je to
ista inteligencija koju imaju prirodni duhovi.
Želite li se zaista povezati s prirodnim duhovima ili vilinskim
kraljevstvom, namjere vam u svakom trenutku moraju biti
časne i istinite. Kad u srcu pokažete ljubav i sućut za vilinski svijet,
vile će vam se polako približavati u životu. Možda je za mnoge
od vas najprikladnije mjesto za ostvarenje kontakta s prirodnim
duhovima u vlastitom vrtu, ako ste sretnici koji imaju vrt.
Običavala sam izići u svoj vrt u Dublinu samo da bih sjedila
u tišini i polako dopustila prirodnim duhovima da mi se otkriju,
na onaj svoj nestašan, nježan, iskričav način. Ako uređujete vrt i
želite od njega napraviti mjesto na kojemu ćete s njima komunicirati,
pozovite ih da budu s vama i neka vam pokažu što morate
106
raditi. Vile i prirodni duhovi vrlo su ljubazni i vrlo nježni. Svaki
put kad uređujete vrt, pozovite ih i pustite da vam polako rasvijetle
svijet majke prirode koji je posvuda oko vas.
Suvišno je reći, ali prirodni duhovi vrlo su zabrinuti zbog
načina na koji se odnosimo prema svojem planetu — Majci Zemlji
— jer oni u biti jesu Majka Zemlja. Mnogi su ljudi danas
pod utjecajem prirodnih duhova, bez obzira na to znaju li to ili
ne. Prirodni duhovi utječu na ljude koji se uvelike zanimaju za
okoliš i žele našu zemlju očuvati sigurnom i čistom od opasnih
otrova koje svakodnevno bacamo na nju.
Ako ste duboko zabrinuti za mnoge različite životinjske
vrste koje žive na planetu Zemlji ili ako se brinete zbog velikog
broja životinjskih vrsta koje postoje u oceanima a koje čovjek nesvjesno
svakodnevno uništava, i na vas također djeluju prirodni
duhovi.
Možda ste osjetili naglu želju da se uključite u rad organizacije
kao što je Greenpeace ili neke organizacije na vašem području,
koja vodi kampanje za zaštitu životinja. To su također
prirodni duhovi koji djeluju u vašoj podsvijesti. Možda osjećate
potrebu da pišete raznim vladama diljem svijeta o tome što mislite
o nepravdi koja se povezuje s mnogim pitanjima u vezi s
našim planetom.
Ako ponekad mislite da je sve to pomalo previše za vas, jer
vi ste samo jedna osoba, a jedan čovjek ne može ništa promijeniti
kad se radi o mnogim globalnim problemima s kojima se Zemlja
danas suočava, onda promislite još jedanput. Otiđite u prirodu, k
Majci prirodi, i zamolite prirodne duhove da vas vode; zamolite
ih da za vas postanu stvarni. Jedanput kad ostvarite tu čudesnu
vezu, shvatit ćete da vi osobno možete nešto promijeniti. Shvatit
ćete da ste vi, prirodni duhovi, vile i Majka priroda, svi jedno —
jedno u istome Bogu.
15 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:49 pm
Margita
Administrator
Svijet duha
A nđeli se maksimalno trude da mi pokažu kako je ovaj naš
svijet zapravo svijet vječnog duha. U tom svijetu vječnog
duha prošlost, sadašnjost i budućnost ne postoje, iako se zaista
doimaju vrlo stvarnima.
Ne tako davno dogodio se jedan incident koji mi je na dramatičan
način osvijestio činjenicu da duhovni svijet može prevladati
vrijeme i mjesto, te se može dramatično nametnuti na
fizičkoj razini, kad to želi.
Jedan novinar iz Dublina nazvao me u Španjolsku i zamolio
da pogledam neke fotografije koje su nedavno snimljene na komemoraciji
žrtava velikog požara u noćnom klubu Stardust, u Dublinu
1981. Svi malo stariji Irci sjetit će se duboke tuge i žalosti zbog
onoga što se dogodilo u diskoteci Stardust u četvrti Artane u sjevernom
Dublinu, 14. veljače 1981. Izbio je požar, i unatoč divovskim
naporima vatrogasaca i prisutnih ljudi, četrdeset osam mladih
ljudi ostalo je zarobljeno u zapaljenoj zgradi i izgubilo živote.
Slijedilo je vrlo traumatično razdoblje za rodbinu poginulih.
Unatoč istražnom povjerenstvu i policijskoj istrazi, nikad se nije
došlo do zaključka što je zapravo prouzročilo požar. Ta će katastrofa
ostati zauvijek urezana u svijest Iraca.
109
Međutim, rođaci poginulih nisu se složili s presudom povjerenstva
da je požar najvjerojatnije bio podmetnut, te su slijedile
mnoge godine rasprava i svađa između obitelji žrtava i vlasti. Ali
onda, u veljači 2009., neposredno pred dvadesetosmu godišnjicu
nesreće, irska je vlada pristala izbrisati odluku povjerenstva iz
parlamentarnih zapisa.
Itekako sam svjesna da ni na koji način ne mogu govoriti
u ime obitelji koje su izgubile svoje najdraže. Ne mogu čak ni
zamisliti bol koju su ti jadni ljudi morali trpjeti svih tih godina
dok se odugovlačila kontroverzija oko pravog uzroka tog strašnog
požara. Ali mislim da sam u pravu kad kažem da je odluka vlade
dočekana s osjećajem olakšanja i nade te da se čak i nakon toliko
dugo vremena može opet obnoviti istraga.
Novinar iz Dublina poslao mi je niz fotografija koje su snimljene
vani, pred klubom u Artaneu, dok je trajala komemoracija
za četrdeset osam žrtava. Naravno, ja nisam bila prisutna, ali mnogi
su ljudi poslije govorili da se te večeri u zraku mogao osjetiti,
gotovo dotaknuti, posvemašnji osjećaj mira, nešto što se nikad
prije nije osjetilo na drugim komemoracijama za preminule.
Jedan od rođaka rekao mi je da je večer bila vrlo mirna i
dok su se čitala imena poginulih, vidjelo se kako četrdeset osam
zapaljenih svijeća jako treperi, kao da im neka nevidljiva sila povija
plamenove. Ono što je vrlo zanimljivo u vezi s tim fotografijama
je to što se na njima vidi jedan vrlo neobičan i neobjašnjiv
fenomen. Jedna skupina rođaka preminulih stoji i moli se vrlo
blizu svijeća, ali iznad njih se vidi debela zraka svjetla koja se
spušta odozgo i zastaje nad skupinom.
Kad sam prvi put pogledala tu fotografiju, prvo što mi je
proletjelo umom bio je izraz »most duša«. Također sam osjetila
duše nekih ljudi koji su u tom strašnom požaru izgubili živote,
ali iznad svega osjetila sam radost i oslobađanje. Druga fotografija
snimljena te večeri prikazivala je nešto začuđujuće, nešto što
smatram potpunom poniznošću. Na toj slici vidi se jedna rođakinja
koja je preživjela požar, a s njezine desne strane je djevojka
ispod čijeg se lica može primijetiti mali anđeo, zajedno s krilima.
110
Ta mi je djevojka poslije potvrdila da je njezina mlađa sestra zaista
poginula u požaru, ali i još jedna sestra.
Dok sam nastavila gledati fotografije, bilo ih je šest ili sedam,
počela mi se prikazivati pojava starijeg muškarca. Što sam
više gledala, to je njegova energija postajala sve čudnija, ali znala
sam da on nije preminuo u požaru. Njegova obitelj smatra da su
stres i slomljeno srce pridonijeli da oboli i umre od raka. I doista,
poslije su mi potvrdili da je taj jadni čovjek bio otac dviju djevojaka
koje su poginule te sudbonosne večeri u sjevernom Dublinu.
Rekli su mi da je nekoliko poznatih fotografa pregledalo fotografije,
ali nisu mogli objasniti neobičnu pojavu koja se jasno
vidi na nekoliko fotografija. Navodno da postoji nešto što se zove
»bljesak leće« što se može pojaviti na fotografijama. Nikad prije
nisam čula taj izraz i zaista vam ne znam reći više o tome, ali
spomenuli su mi ga kao mogući uzrok neobjašnjivog svjetla i pojava
koje se vide na fotografijama. Mogu vam samo ispričati kako
sam se osjećala dok sam gledala fotografije, a osjećala sam radost
i olakšanje. Osjetila sam da su one duše koje su tako tragično
preminule u požaru sad naposljetku slobodne i da očajnički žele
da to i njihovi voljeni saznaju. Tako očajnički, da vjerujem da su
bili u stanju iskazati tu želju u fizičkom svijetu, na fotografijama
te tako pokazati da zbilja živimo u svijetu duha.
Možda će se nekima od vas to činiti kao čista fantastika, ali
to nikako nije bio prvi put da sam se susrela sa svijetom duha
koji ostavlja trag na fizičkoj razini. Jedino se nadam i molim da
tugujuća rodbina povezana s tom strašnom tragedijom, ljudi koji
su toliko dugo patili, sad mogu odahnuti, baš kao što sad čine i
oni koje su izgubili. Neka počivaju u miru.
Fizička razina vremena i prostora nije nikakva prepreka za anđele
kad mi žele prenijeti neku poruku. To sam prvi put shvatila na
dramatičan način kad sam jedne večeri primila telefonski poziv
iz Amerike. Zvala je jedna žena iz Pittsburgha, rekla mi kako se
zove i objasnila da je moj broj dobila od prijateljice koja me posjetila
dok je bila na praznicima u Irskoj.
111
Kad je spomenula prijateljičino ime, odmah sam se sjetila te
žene jer su mi anđeli bili dali lijepu poruku za nju i ona je bila
oduševljena time što su joj imali za reći. Žena se očito vratila kući
u Ameriku i spomenula me svojoj prijateljici koja me odlučila
nazvati. Neobično u svemu bilo je to da dok sam s njom razgovarala,
činilo se kao da sjedi preda mnom, a anđeli su mi otkrili
mnoge pojedinosti o njoj i njezinoj voljenoj obitelji. Anđeli su
mi zapravo omogućili jasan komunikacijski kanal i sve one tisuće
kilometara preko Atlantskog oceana između nas nisu ništa značile,
apsolutno ništa. Anđeli mi uvijek zorno pokazuju na mnogo
različitih načina da ovo nije naš svijet, sa svim svojim zakonima,
fizičkim ograničenjima i pojavama. Ne, ovo je Božji svijet, duhovni
svijet u kojem se pojavljuju mnoge stvari i poprimaju izgled.
Ljudska bića nastaju i poprimaju izgled. Čini se da imamo
čvrsto tijelo od krvi i mesa, kostiju i mišića. Međutim, to je samo
vanjski izgled; zapravo smo duhovna bića stvorena od Boga — to
je prava istina! Anđeli se doista neprekidno trude da mi tu istinu
približe i vjerujem da ona skriva tajnu o tome kako da uspješno
živimo svoj život. Ako možete prigrliti tu univerzalnu istinu, onda
je sve moguće.
Pretpostavimo da imate problem u vezi s vašim tijelom. Recimo
da se radi o plućima; odmah prizovite u svijest da iako u
ljudskom smislu imate dva plućna krila, ona su zapravo napravljena
od duha, duha koji je savršen i neokaljano cjelovit i zdrav. No
iako fizičko tijelo možda svjedoči o fizičkom problemu s vašim
plućima, vi se samo držite božanskog shvaćanja da je sve savršeno
u duhu, a to uključuje i vaša pluća. Mnogi su se ljudi sami iscijelili
jednostavno tako što su znali i primijenili tu univerzalnu istinu.
Anđeli mi uvijek zorno pokazuju da je ovo Božji svijet,
duhovni svijet, a mi smo svi djeca Božja. Oni kao da uživaju
pokazivati mi da ne postoje granice između Boga i nas, mi samo
zamišljamo da postoje, i naši umovi kao da vole zadržati te
imaginarne granice na svojemu mjestu. Um uvijek želi biti »kralj
dvorca«, ali samo je jedan kralj dvorca, a to je Bog. Sjećam se
jedne večeri dok sam bila na praznicima, u restoranu u gradiću
112
Torrevieja u južnoj Španjolskoj kad su anđeli odabrali poseban i
simpatičan način na koji će mi pokazati da svijet duha ne sadržava
granice između Boga i nas. Fran i ja proveli smo ugodno poslijepodne
šećući gradićem Torrevieja i malo razgledavajući izloge.
Jedna od velikih prednosti ljetovanja u Španjolskoj je ta da
možete jeftino jesti u restoranima, naročito u usporedbi s Irskom.
Ponekad pomislim da je sve, bilo gdje, jeftino u usporedbi s Irskom,
ali to je druga priča! Te večeri u Torrevieji odlučili smo
otići u jedan mali restoran koji smo poznavali, te da ćemo radije
tamo večerati nego da sami kuhamo kod kuće. Kad smo stigli,
vlasnik nas je pozdravio i odveo do stola pokraj prozora. Restoran
je bio pun i bilo je mnogo gostiju raznih nacionalnosti, turista
iz cijele Europe pa čak i izvan Europe.
Za nekoliko stolova u našoj blizini sjedilo je jedno društvo
od nekih dvanaestak ljudi i sjajno su se zabavljali, razgovarali,
smijali se i uživali u hrani i vinu. Spomenula sam Franu da je
djevojka, čiji su dvadeset prvi rođendan slavili, vrlo lijepa. Fran
me blijedo pogledao i upitao: »Kako znaš da slave njezin rođendan?
« I ja sam pogledala njega i nasmijala se: »Pa, čujem ih, svi
ih čuju i prilično su glasni.«
»Jesu«, reče Fran, »ali govore njemački, a ti ne razumiješ
njemački.«
»Ne budi smiješan«, rekoh. »Govore engleski. Jasno ih
čujem; čekaju da se pojavi djevojčin brat, misle da se možda izgubio
i ne može naći restoran.« Čim sam to izrekla, u restoran
je ušao mladić od kojih osamnaest godina, a veselo ga je društvo
glasno pozdravilo.
»Vidiš?« rekla sam samozadovoljno Franu. Ali njega nije
zanimao mladićev dolazak; zbunjeno me je bez riječi gledao.
»Ti čuješ te ljude kako govore engleski?« pitao je.
»O čemu govoriš?« odgovorila sam. »Naravno da ih čujem
kako govore engleski; oni govore engleski.«
»Ne govore, znaš. Govore njemački. Nisam razumio nijednu
riječ koju je itko tamo izgovorio, od trenutka kad smo došli
113
ovamo«, rekao je. Zatim je pokazao na par koji je sjedio preko
puta nas, malo udaljen od društva koje je slavilo rođendan.
»Kojim jezikom oni govore?« upitao je. Pogledala sam par
i jasno sam čula kako raspravljaju o tome kojim je putem najbolje
krenuti iz Torrevieja, ako žele doći u Alicante.
»Pa i oni govore engleski. Čujem ih, raspravljaju o tome koji
je najkraći put do Alicantea«, rekla sam smiješeći se Franu. On
me je samo gledao i tresao glavom.
»Ne«, odgovorio je smijući se. »Šveđani su ili Nizozemci i
uopće ne govore engleski.«
Oboje smo se morali nasmijati tom neobičnom iskustvu koje
su mi anđeli iz nekog razloga dopustili da doživim. Zato sam
te večeri, kad smo se vratili kući, razgovarala s njima i pitala ih
zašto su mi omogućili da doživim ono što se dogodilo u restoranu.
Odgovor mi je dala anđelica Anne.
»Mnogo smo ti već puta rekli da je Božji svijet svijet duha,
i u tom svijetu nema granica ni ograničenja«, objasnila je. »To
je svijet cjelovitosti, savršenstva, jedinstvenosti. U vašem ljudskom
svijetu, sa svim njegovim pravilima, zakonima, uzrocima
i posljedicama, stvari kao što su razni jezici potrebne su kako
bi ljudi postojali. Ali u Božjem svijetu nije tako, jer tamo je sve
već jedno. Pomislili smo da bismo ti mogli tu činjenicu zorno
demonstrirati u restoranu. Bilo je zabavno, zar ne?« I bila je u
pravu; bilo je zabavno i vrlo posebno. Opet sam se osjetila tako
privilegirano zato što mogu cijeniti poruku koju mi anđeli prenose
— da je sve u redu, da smo djeca Božja, sastavni dio njegovog
veličanstvenog svijeta, koji je već savršena cjelina.
Harmonija već jest, mi moramo samo probušiti mjehur od
sapunice kojim smo se okružili, mjehur sumnji, misli i emocija
koje se mogu pojaviti kako bi nas držale na udaljenosti od Boga.
Moramo probušiti mjehur, razderati taj veo i onda ćemo shvatiti
da harmonija već jest. Naša svrha ovdje, u ovom ljudskom svijetu
gdje smo djeca Božja, jest da ukazujemo na Boga, da pokazujemo
da je živo biće koje nas pokreće u našim životima, a anđeli su
114
nam pri ruci da nam baš u tome pomažu. Ta prekrasna stvorenja
čiste svjetlosti odmah su tu pokraj nas, bliži su nam od vlastitog
daha, spremni da nam pomognu na svaki mogući način, spremni
da nam pomognu da shvatimo svoj pravi identitet — da smo djeca
Božja.
Tijekom nekoliko prošlih godina vrlo sam jasno shvatila koliko
anđeli mogu utjecati na ljude i događaje diljem svijeta i to doista
čine. Nakon što ostvarite vezu s vlastitim anđelom i vi ćete početi
uviđati gdje i kad anđeli zapravo utječu na ljude i događaje
po cijelom našem planetu. To je zapanjujuće iskustvo dok gledate
neke ljude kako obavljaju svoje poslove i znate da ih anđeli vode
i utječu na njih, bili oni toga svjesni ili ne.
Osobno sam vidjela kako anđeli izražavaju zanimanje i zatim
postaju uključeni u živote ljudi iz show-businessa, sportaša,
političara i vjerskih vođa; nije važno tko ste ili što ste, anđeli su
zainteresirani za vas.
Ponekad možda slušam radio i čujem pjesmu koju nikad
dotad nisam čula, ali instinktivno ću znati da su anđeli sudjelovali
u njezinu nastajanju, iako autor pjesme možda nije bio svjestan
njihove prisutnosti dok ju je pisao.
Naravno, ljudska bića neće zapravo nikad biti anđeli, a ipak
tu na zemlji ima mnogo ljudi s anđeoskim kvalitetama. Pretpostavljam
da ih možemo zvati zemaljskim anđelima. Postoji mnogo
ljudi koji imaju veliku sućut, mir, razumijevanje i ljubaznost
prema drugim ljudskim bićima, a za to ne traže nikakvu nagradu.
Jeste li ikad u životu upoznali nekoga tko vas je dirnuo već
samom svojom prisutnošću?
Dogodilo mi se to otprilike prije dvije godine. Vodila sam
radionicu o anđelima u gradiću Honefoss u Norveškoj kad sam
upoznala čovjeka kojega mogu samo opisati kao »svetog čovjeka
«. Imao je izvanrednu energiju; ne pretjerujem kad kažem
da je zračio svetošću. Kad je ušao u sobu, odjedanput sam se
u njegovoj prisutnosti osjetila potpuno ponizna. U prostoriji se
115
odjedanput pojavilo mnogo anđela koje nikad prije nisam vidjela,
a koji su bili povezani s tim čovjekom. Imao je oko trideset
godina i rekla bih da nije imao pojma o tome da je po bilo čemu
poseban.
Bavio se iscjeljivanjem i osjetila sam da je prisutnost tog
muškarca tako čista da je time pomogao mnogim ljudima da
ozdrave od različitih bolesti. Boravak u njegovoj blizini učinio
je da se osjećam ponizno; zračio je takvu ljubav i mir, i bio je
okružen mnogim izuzetnim anđelima.
Dok sam razgovarala s njim, postalo mi je još jasnije da on
nije svjestan svojih anđeoskih kvaliteta, a ipak svi koji su došli s
njim u kontakt bili su dirnuti njegovom osobom. Mnogi su ljudi
to spomenuli istoga trenutka nakon što je on izašao iz prostorije.
Nikad ga neću zaboraviti jer mi je na poseban način dotaknuo
srce i dušu; u njemu je bila velika nevinost.
Uvijek će postojati ljudi koji će kročiti ovom zemljom posjedujući
anđeoske kvalitete; njih je uistinu dotaknulo Božje svjetlo
i ono živi u njima.
U svojem putovanju s anđelima susrela sam mnoge ljude,
uključujući i djecu, koji su imali tu anđeosku pojavu. Ljudi su to
svih profesija, neki od njih vrlo dobro poznati, koji se redovito
pojavljuju na televiziji ili u filmovima. Ili neki drugi čiji se životi
vrte oko politike — svi oni u sebi nose to Božje svjetlo i vrlo
često toga uopće nisu svjesni.
Nedavno sam od anđela primila jednu vrlo pozitivnu poruku
koja kaže da se ovdje na Zemlji javlja jedna nova vrsta političara.
Prvi put u svijetu pojavljuju se povijesni političari koji na
umu imaju samo najbolji interes za ljude, iako može proći neko
vrijeme prije nego što to postane očito, a sve zbog onoga što se
prije događalo u političkom smislu. Anđeli su mi objasnili da se
ljudske predrasude polako zanemaruju, a to se vidi i u politici;
polako se za sve nas pojavljuje jedna nova vizija.
Ta vizija je svijet u kojemu ljudi mogu biti zajedno bez nanošenja
nepravde jedni drugima. Pojavljuje se mogućnost mirni-
116
jeg, sigurnijeg i boljega svijeta za sve. Bit će to svijet bez straha u
kojem će se svi slobodno kretati, svijet gdje će ljudi biti jednaki
bez obzira na boju kože ili mjesto gdje su rođeni, svijet u kojem
će se ljudi ujediniti i živjeti u skladu jedni pokraj drugih. Anđeli
su mi rekli da će Bliski Istok biti mjesto gdje će to započeti, koliko
god da se to sad čini nevjerojatnim.
Na svijetu ima mnogo ljudi koji teže tome da naprave nešto
što će poboljšati ljudske živote, i njih prati anđeoska energija,
vodi ih i pomaže im gdje god i kad god može. Ima ljudi koji
rade s bolesnima i umirućima, koji svoje vrijeme daruju kako bi
pokušali drugima pružiti malo udobnosti. Oni ne traže nagrade
ni priznanja za svoj rad; njihov je cilj pomagati ljudima u trenutcima
velike potrebe i oni jednostavno osjećaju potrebu da to
čine. Postoje brojni primjeri — vrlo slavni ljudi kao što su Majka
Tereza, Nelson Mandela i Martin Luther King klasični su primjer
toga o čemu govorim.
Zatim su tu i svi liječnici, medicinske sestre i volonteri. Anđeli
su mi jasno dali do znanja da bismo svi mogli mnogo više
volontirati, naročito u ovim recesijskim vremenima kad ljudi
ostaju bez posla. Ako moramo provesti neko vrijeme nezaposleni,
koji je bolji način da to prebrodimo nego da volontiramo i radimo
nešto za druge?
Energija anđela u velikoj mjeri stoji iza organizacija kao što
su Društvo za hospicij i Crveni križ. Ali te su udruge samo sjajan
primjer toga što se može postići kad ljudi istinski daju. Pogledajte
samo sve te divne humanitarne djelatnike diljem svijeta.
Oni stvarno pomažu, to se ne može poreći, ali to biste mogli
i vi. I vi možete imati anđeoske kvalitete dok ste tu na zemlji;
možete postati zemaljski anđeo. Možda možete samo saslušati
nekoga tko proživljava teške trenutke. Ako smo iskreni prema
sebi, vjerojatno ćemo si priznati da svi poznajemo nekoga kome
je život trenutačno težak. Ili možda možete pomoći nekome u
svojoj obitelji ili prijatelju biti rame na koje će se osloniti? Uvijek
upamtite da i najjednostavniji čin može značiti pravu promjenu
nabolje u nečijem životu.
117
Upamtite da anđeli uvijek imaju veliko razumijevanje za vas
i ono što vam se događa u životu. Nemojte čekati da anđeli dođu
i daju vam neki posao; radije izađite iz kuće i napravite neko dobro
djelo. Ako ste to u stanju učiniti, otkrit ćete da je anđeoska
energija već s vama dok obavljate svoje dobro djelo — ostvarit
ćete povezanost s anđelima. Anđeli ne dolaze da žive vaš život
umjesto vas — oni to ne mogu. Dolaze vam asistirati i pomoći
da nađete pozitivno rješenje problema s kojima se suočavate vi i
ljudi oko vas.
Otkad ljudi postoje, od prvih početaka vremena, uvijek je
bilo ljudi koji su kročili zemljom s anđeoskim kvalitetama. Oni
dolaze iz svih profesija, a veže ih zajednička veza ili vizija, a to
je da pruže ruku i pomognu ljudima. Oni donose mir i sklad —
nijednu osobu ne možemo izdvojiti jer svaki je pojedinac dio šire
kolektivne svijesti da se pomaže čovječanstvu.
Oni koji se brinu za bolesne i umiruće, dobar su primjer
ljudi koji rade po anđeoskom uzoru dok su ovdje na zemlji. Isto
je s humanitarnim djelatnicima koji pomažu u raznim dijelovima
svijeta. Zatim su tu i mirotvorci, koji nastoje svijet napraviti boljim
za sve nas, kako bismo živjeli u miru i skladu.
Posebno treba spomenuti djecu koja postaju pomagači u današnjem
društvu. Ima ih mnogo koja dobrovoljno obavljaju poslove
odrasle osobe tako što se brinu za potrebe svoje obitelji.
Može ih se prepoznati po smirenosti i mudrosti koja zrači iz njih,
a isto tako po zrelosti, daleko većoj od one karakteristične za
njihove godine. Istina je da ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo
da su posvuda ljudi s anđeoskim kvalitetama; to može biti vaš
prijatelj, vaš susjed ili neznanac na ulici. Naravno, kako bismo
postali zemaljski anđeli, moramo dopustiti da do nas dopre anđeoska
energija, moramo omogućiti da nam svijet pozitivnog razmišljanja
svakodnevno postaje sve stvarniji.
Zato sjednite i ugodno se smjestite, budite mirni koliko
možete i dopustite anđelima da vam pomognu naučiti istrenirati
svoje misli, što dalje od negativnog razmišljanja a sve više prema
pozitivnu načinu življenja i učenja. Promatrajte dok vam anđeli
118
pokazuju kako su vam misli snažne i da ono što mislite, osjećate
i govorite može stvoriti vašu realnost, vodeći vas u područje u
kojem vaši život mogu biti još više uravnoteženi i usredotočeni u
svemu što radite i kako se ponašate prema drugima. Promatrajte,
dok postajete zemaljski anđeli.
A nđeli se maksimalno trude da mi pokažu kako je ovaj naš
svijet zapravo svijet vječnog duha. U tom svijetu vječnog
duha prošlost, sadašnjost i budućnost ne postoje, iako se zaista
doimaju vrlo stvarnima.
Ne tako davno dogodio se jedan incident koji mi je na dramatičan
način osvijestio činjenicu da duhovni svijet može prevladati
vrijeme i mjesto, te se može dramatično nametnuti na
fizičkoj razini, kad to želi.
Jedan novinar iz Dublina nazvao me u Španjolsku i zamolio
da pogledam neke fotografije koje su nedavno snimljene na komemoraciji
žrtava velikog požara u noćnom klubu Stardust, u Dublinu
1981. Svi malo stariji Irci sjetit će se duboke tuge i žalosti zbog
onoga što se dogodilo u diskoteci Stardust u četvrti Artane u sjevernom
Dublinu, 14. veljače 1981. Izbio je požar, i unatoč divovskim
naporima vatrogasaca i prisutnih ljudi, četrdeset osam mladih
ljudi ostalo je zarobljeno u zapaljenoj zgradi i izgubilo živote.
Slijedilo je vrlo traumatično razdoblje za rodbinu poginulih.
Unatoč istražnom povjerenstvu i policijskoj istrazi, nikad se nije
došlo do zaključka što je zapravo prouzročilo požar. Ta će katastrofa
ostati zauvijek urezana u svijest Iraca.
109
Međutim, rođaci poginulih nisu se složili s presudom povjerenstva
da je požar najvjerojatnije bio podmetnut, te su slijedile
mnoge godine rasprava i svađa između obitelji žrtava i vlasti. Ali
onda, u veljači 2009., neposredno pred dvadesetosmu godišnjicu
nesreće, irska je vlada pristala izbrisati odluku povjerenstva iz
parlamentarnih zapisa.
Itekako sam svjesna da ni na koji način ne mogu govoriti
u ime obitelji koje su izgubile svoje najdraže. Ne mogu čak ni
zamisliti bol koju su ti jadni ljudi morali trpjeti svih tih godina
dok se odugovlačila kontroverzija oko pravog uzroka tog strašnog
požara. Ali mislim da sam u pravu kad kažem da je odluka vlade
dočekana s osjećajem olakšanja i nade te da se čak i nakon toliko
dugo vremena može opet obnoviti istraga.
Novinar iz Dublina poslao mi je niz fotografija koje su snimljene
vani, pred klubom u Artaneu, dok je trajala komemoracija
za četrdeset osam žrtava. Naravno, ja nisam bila prisutna, ali mnogi
su ljudi poslije govorili da se te večeri u zraku mogao osjetiti,
gotovo dotaknuti, posvemašnji osjećaj mira, nešto što se nikad
prije nije osjetilo na drugim komemoracijama za preminule.
Jedan od rođaka rekao mi je da je večer bila vrlo mirna i
dok su se čitala imena poginulih, vidjelo se kako četrdeset osam
zapaljenih svijeća jako treperi, kao da im neka nevidljiva sila povija
plamenove. Ono što je vrlo zanimljivo u vezi s tim fotografijama
je to što se na njima vidi jedan vrlo neobičan i neobjašnjiv
fenomen. Jedna skupina rođaka preminulih stoji i moli se vrlo
blizu svijeća, ali iznad njih se vidi debela zraka svjetla koja se
spušta odozgo i zastaje nad skupinom.
Kad sam prvi put pogledala tu fotografiju, prvo što mi je
proletjelo umom bio je izraz »most duša«. Također sam osjetila
duše nekih ljudi koji su u tom strašnom požaru izgubili živote,
ali iznad svega osjetila sam radost i oslobađanje. Druga fotografija
snimljena te večeri prikazivala je nešto začuđujuće, nešto što
smatram potpunom poniznošću. Na toj slici vidi se jedna rođakinja
koja je preživjela požar, a s njezine desne strane je djevojka
ispod čijeg se lica može primijetiti mali anđeo, zajedno s krilima.
110
Ta mi je djevojka poslije potvrdila da je njezina mlađa sestra zaista
poginula u požaru, ali i još jedna sestra.
Dok sam nastavila gledati fotografije, bilo ih je šest ili sedam,
počela mi se prikazivati pojava starijeg muškarca. Što sam
više gledala, to je njegova energija postajala sve čudnija, ali znala
sam da on nije preminuo u požaru. Njegova obitelj smatra da su
stres i slomljeno srce pridonijeli da oboli i umre od raka. I doista,
poslije su mi potvrdili da je taj jadni čovjek bio otac dviju djevojaka
koje su poginule te sudbonosne večeri u sjevernom Dublinu.
Rekli su mi da je nekoliko poznatih fotografa pregledalo fotografije,
ali nisu mogli objasniti neobičnu pojavu koja se jasno
vidi na nekoliko fotografija. Navodno da postoji nešto što se zove
»bljesak leće« što se može pojaviti na fotografijama. Nikad prije
nisam čula taj izraz i zaista vam ne znam reći više o tome, ali
spomenuli su mi ga kao mogući uzrok neobjašnjivog svjetla i pojava
koje se vide na fotografijama. Mogu vam samo ispričati kako
sam se osjećala dok sam gledala fotografije, a osjećala sam radost
i olakšanje. Osjetila sam da su one duše koje su tako tragično
preminule u požaru sad naposljetku slobodne i da očajnički žele
da to i njihovi voljeni saznaju. Tako očajnički, da vjerujem da su
bili u stanju iskazati tu želju u fizičkom svijetu, na fotografijama
te tako pokazati da zbilja živimo u svijetu duha.
Možda će se nekima od vas to činiti kao čista fantastika, ali
to nikako nije bio prvi put da sam se susrela sa svijetom duha
koji ostavlja trag na fizičkoj razini. Jedino se nadam i molim da
tugujuća rodbina povezana s tom strašnom tragedijom, ljudi koji
su toliko dugo patili, sad mogu odahnuti, baš kao što sad čine i
oni koje su izgubili. Neka počivaju u miru.
Fizička razina vremena i prostora nije nikakva prepreka za anđele
kad mi žele prenijeti neku poruku. To sam prvi put shvatila na
dramatičan način kad sam jedne večeri primila telefonski poziv
iz Amerike. Zvala je jedna žena iz Pittsburgha, rekla mi kako se
zove i objasnila da je moj broj dobila od prijateljice koja me posjetila
dok je bila na praznicima u Irskoj.
111
Kad je spomenula prijateljičino ime, odmah sam se sjetila te
žene jer su mi anđeli bili dali lijepu poruku za nju i ona je bila
oduševljena time što su joj imali za reći. Žena se očito vratila kući
u Ameriku i spomenula me svojoj prijateljici koja me odlučila
nazvati. Neobično u svemu bilo je to da dok sam s njom razgovarala,
činilo se kao da sjedi preda mnom, a anđeli su mi otkrili
mnoge pojedinosti o njoj i njezinoj voljenoj obitelji. Anđeli su
mi zapravo omogućili jasan komunikacijski kanal i sve one tisuće
kilometara preko Atlantskog oceana između nas nisu ništa značile,
apsolutno ništa. Anđeli mi uvijek zorno pokazuju na mnogo
različitih načina da ovo nije naš svijet, sa svim svojim zakonima,
fizičkim ograničenjima i pojavama. Ne, ovo je Božji svijet, duhovni
svijet u kojem se pojavljuju mnoge stvari i poprimaju izgled.
Ljudska bića nastaju i poprimaju izgled. Čini se da imamo
čvrsto tijelo od krvi i mesa, kostiju i mišića. Međutim, to je samo
vanjski izgled; zapravo smo duhovna bića stvorena od Boga — to
je prava istina! Anđeli se doista neprekidno trude da mi tu istinu
približe i vjerujem da ona skriva tajnu o tome kako da uspješno
živimo svoj život. Ako možete prigrliti tu univerzalnu istinu, onda
je sve moguće.
Pretpostavimo da imate problem u vezi s vašim tijelom. Recimo
da se radi o plućima; odmah prizovite u svijest da iako u
ljudskom smislu imate dva plućna krila, ona su zapravo napravljena
od duha, duha koji je savršen i neokaljano cjelovit i zdrav. No
iako fizičko tijelo možda svjedoči o fizičkom problemu s vašim
plućima, vi se samo držite božanskog shvaćanja da je sve savršeno
u duhu, a to uključuje i vaša pluća. Mnogi su se ljudi sami iscijelili
jednostavno tako što su znali i primijenili tu univerzalnu istinu.
Anđeli mi uvijek zorno pokazuju da je ovo Božji svijet,
duhovni svijet, a mi smo svi djeca Božja. Oni kao da uživaju
pokazivati mi da ne postoje granice između Boga i nas, mi samo
zamišljamo da postoje, i naši umovi kao da vole zadržati te
imaginarne granice na svojemu mjestu. Um uvijek želi biti »kralj
dvorca«, ali samo je jedan kralj dvorca, a to je Bog. Sjećam se
jedne večeri dok sam bila na praznicima, u restoranu u gradiću
112
Torrevieja u južnoj Španjolskoj kad su anđeli odabrali poseban i
simpatičan način na koji će mi pokazati da svijet duha ne sadržava
granice između Boga i nas. Fran i ja proveli smo ugodno poslijepodne
šećući gradićem Torrevieja i malo razgledavajući izloge.
Jedna od velikih prednosti ljetovanja u Španjolskoj je ta da
možete jeftino jesti u restoranima, naročito u usporedbi s Irskom.
Ponekad pomislim da je sve, bilo gdje, jeftino u usporedbi s Irskom,
ali to je druga priča! Te večeri u Torrevieji odlučili smo
otići u jedan mali restoran koji smo poznavali, te da ćemo radije
tamo večerati nego da sami kuhamo kod kuće. Kad smo stigli,
vlasnik nas je pozdravio i odveo do stola pokraj prozora. Restoran
je bio pun i bilo je mnogo gostiju raznih nacionalnosti, turista
iz cijele Europe pa čak i izvan Europe.
Za nekoliko stolova u našoj blizini sjedilo je jedno društvo
od nekih dvanaestak ljudi i sjajno su se zabavljali, razgovarali,
smijali se i uživali u hrani i vinu. Spomenula sam Franu da je
djevojka, čiji su dvadeset prvi rođendan slavili, vrlo lijepa. Fran
me blijedo pogledao i upitao: »Kako znaš da slave njezin rođendan?
« I ja sam pogledala njega i nasmijala se: »Pa, čujem ih, svi
ih čuju i prilično su glasni.«
»Jesu«, reče Fran, »ali govore njemački, a ti ne razumiješ
njemački.«
»Ne budi smiješan«, rekoh. »Govore engleski. Jasno ih
čujem; čekaju da se pojavi djevojčin brat, misle da se možda izgubio
i ne može naći restoran.« Čim sam to izrekla, u restoran
je ušao mladić od kojih osamnaest godina, a veselo ga je društvo
glasno pozdravilo.
»Vidiš?« rekla sam samozadovoljno Franu. Ali njega nije
zanimao mladićev dolazak; zbunjeno me je bez riječi gledao.
»Ti čuješ te ljude kako govore engleski?« pitao je.
»O čemu govoriš?« odgovorila sam. »Naravno da ih čujem
kako govore engleski; oni govore engleski.«
»Ne govore, znaš. Govore njemački. Nisam razumio nijednu
riječ koju je itko tamo izgovorio, od trenutka kad smo došli
113
ovamo«, rekao je. Zatim je pokazao na par koji je sjedio preko
puta nas, malo udaljen od društva koje je slavilo rođendan.
»Kojim jezikom oni govore?« upitao je. Pogledala sam par
i jasno sam čula kako raspravljaju o tome kojim je putem najbolje
krenuti iz Torrevieja, ako žele doći u Alicante.
»Pa i oni govore engleski. Čujem ih, raspravljaju o tome koji
je najkraći put do Alicantea«, rekla sam smiješeći se Franu. On
me je samo gledao i tresao glavom.
»Ne«, odgovorio je smijući se. »Šveđani su ili Nizozemci i
uopće ne govore engleski.«
Oboje smo se morali nasmijati tom neobičnom iskustvu koje
su mi anđeli iz nekog razloga dopustili da doživim. Zato sam
te večeri, kad smo se vratili kući, razgovarala s njima i pitala ih
zašto su mi omogućili da doživim ono što se dogodilo u restoranu.
Odgovor mi je dala anđelica Anne.
»Mnogo smo ti već puta rekli da je Božji svijet svijet duha,
i u tom svijetu nema granica ni ograničenja«, objasnila je. »To
je svijet cjelovitosti, savršenstva, jedinstvenosti. U vašem ljudskom
svijetu, sa svim njegovim pravilima, zakonima, uzrocima
i posljedicama, stvari kao što su razni jezici potrebne su kako
bi ljudi postojali. Ali u Božjem svijetu nije tako, jer tamo je sve
već jedno. Pomislili smo da bismo ti mogli tu činjenicu zorno
demonstrirati u restoranu. Bilo je zabavno, zar ne?« I bila je u
pravu; bilo je zabavno i vrlo posebno. Opet sam se osjetila tako
privilegirano zato što mogu cijeniti poruku koju mi anđeli prenose
— da je sve u redu, da smo djeca Božja, sastavni dio njegovog
veličanstvenog svijeta, koji je već savršena cjelina.
Harmonija već jest, mi moramo samo probušiti mjehur od
sapunice kojim smo se okružili, mjehur sumnji, misli i emocija
koje se mogu pojaviti kako bi nas držale na udaljenosti od Boga.
Moramo probušiti mjehur, razderati taj veo i onda ćemo shvatiti
da harmonija već jest. Naša svrha ovdje, u ovom ljudskom svijetu
gdje smo djeca Božja, jest da ukazujemo na Boga, da pokazujemo
da je živo biće koje nas pokreće u našim životima, a anđeli su
114
nam pri ruci da nam baš u tome pomažu. Ta prekrasna stvorenja
čiste svjetlosti odmah su tu pokraj nas, bliži su nam od vlastitog
daha, spremni da nam pomognu na svaki mogući način, spremni
da nam pomognu da shvatimo svoj pravi identitet — da smo djeca
Božja.
Tijekom nekoliko prošlih godina vrlo sam jasno shvatila koliko
anđeli mogu utjecati na ljude i događaje diljem svijeta i to doista
čine. Nakon što ostvarite vezu s vlastitim anđelom i vi ćete početi
uviđati gdje i kad anđeli zapravo utječu na ljude i događaje
po cijelom našem planetu. To je zapanjujuće iskustvo dok gledate
neke ljude kako obavljaju svoje poslove i znate da ih anđeli vode
i utječu na njih, bili oni toga svjesni ili ne.
Osobno sam vidjela kako anđeli izražavaju zanimanje i zatim
postaju uključeni u živote ljudi iz show-businessa, sportaša,
političara i vjerskih vođa; nije važno tko ste ili što ste, anđeli su
zainteresirani za vas.
Ponekad možda slušam radio i čujem pjesmu koju nikad
dotad nisam čula, ali instinktivno ću znati da su anđeli sudjelovali
u njezinu nastajanju, iako autor pjesme možda nije bio svjestan
njihove prisutnosti dok ju je pisao.
Naravno, ljudska bića neće zapravo nikad biti anđeli, a ipak
tu na zemlji ima mnogo ljudi s anđeoskim kvalitetama. Pretpostavljam
da ih možemo zvati zemaljskim anđelima. Postoji mnogo
ljudi koji imaju veliku sućut, mir, razumijevanje i ljubaznost
prema drugim ljudskim bićima, a za to ne traže nikakvu nagradu.
Jeste li ikad u životu upoznali nekoga tko vas je dirnuo već
samom svojom prisutnošću?
Dogodilo mi se to otprilike prije dvije godine. Vodila sam
radionicu o anđelima u gradiću Honefoss u Norveškoj kad sam
upoznala čovjeka kojega mogu samo opisati kao »svetog čovjeka
«. Imao je izvanrednu energiju; ne pretjerujem kad kažem
da je zračio svetošću. Kad je ušao u sobu, odjedanput sam se
u njegovoj prisutnosti osjetila potpuno ponizna. U prostoriji se
115
odjedanput pojavilo mnogo anđela koje nikad prije nisam vidjela,
a koji su bili povezani s tim čovjekom. Imao je oko trideset
godina i rekla bih da nije imao pojma o tome da je po bilo čemu
poseban.
Bavio se iscjeljivanjem i osjetila sam da je prisutnost tog
muškarca tako čista da je time pomogao mnogim ljudima da
ozdrave od različitih bolesti. Boravak u njegovoj blizini učinio
je da se osjećam ponizno; zračio je takvu ljubav i mir, i bio je
okružen mnogim izuzetnim anđelima.
Dok sam razgovarala s njim, postalo mi je još jasnije da on
nije svjestan svojih anđeoskih kvaliteta, a ipak svi koji su došli s
njim u kontakt bili su dirnuti njegovom osobom. Mnogi su ljudi
to spomenuli istoga trenutka nakon što je on izašao iz prostorije.
Nikad ga neću zaboraviti jer mi je na poseban način dotaknuo
srce i dušu; u njemu je bila velika nevinost.
Uvijek će postojati ljudi koji će kročiti ovom zemljom posjedujući
anđeoske kvalitete; njih je uistinu dotaknulo Božje svjetlo
i ono živi u njima.
U svojem putovanju s anđelima susrela sam mnoge ljude,
uključujući i djecu, koji su imali tu anđeosku pojavu. Ljudi su to
svih profesija, neki od njih vrlo dobro poznati, koji se redovito
pojavljuju na televiziji ili u filmovima. Ili neki drugi čiji se životi
vrte oko politike — svi oni u sebi nose to Božje svjetlo i vrlo
često toga uopće nisu svjesni.
Nedavno sam od anđela primila jednu vrlo pozitivnu poruku
koja kaže da se ovdje na Zemlji javlja jedna nova vrsta političara.
Prvi put u svijetu pojavljuju se povijesni političari koji na
umu imaju samo najbolji interes za ljude, iako može proći neko
vrijeme prije nego što to postane očito, a sve zbog onoga što se
prije događalo u političkom smislu. Anđeli su mi objasnili da se
ljudske predrasude polako zanemaruju, a to se vidi i u politici;
polako se za sve nas pojavljuje jedna nova vizija.
Ta vizija je svijet u kojemu ljudi mogu biti zajedno bez nanošenja
nepravde jedni drugima. Pojavljuje se mogućnost mirni-
116
jeg, sigurnijeg i boljega svijeta za sve. Bit će to svijet bez straha u
kojem će se svi slobodno kretati, svijet gdje će ljudi biti jednaki
bez obzira na boju kože ili mjesto gdje su rođeni, svijet u kojem
će se ljudi ujediniti i živjeti u skladu jedni pokraj drugih. Anđeli
su mi rekli da će Bliski Istok biti mjesto gdje će to započeti, koliko
god da se to sad čini nevjerojatnim.
Na svijetu ima mnogo ljudi koji teže tome da naprave nešto
što će poboljšati ljudske živote, i njih prati anđeoska energija,
vodi ih i pomaže im gdje god i kad god može. Ima ljudi koji
rade s bolesnima i umirućima, koji svoje vrijeme daruju kako bi
pokušali drugima pružiti malo udobnosti. Oni ne traže nagrade
ni priznanja za svoj rad; njihov je cilj pomagati ljudima u trenutcima
velike potrebe i oni jednostavno osjećaju potrebu da to
čine. Postoje brojni primjeri — vrlo slavni ljudi kao što su Majka
Tereza, Nelson Mandela i Martin Luther King klasični su primjer
toga o čemu govorim.
Zatim su tu i svi liječnici, medicinske sestre i volonteri. Anđeli
su mi jasno dali do znanja da bismo svi mogli mnogo više
volontirati, naročito u ovim recesijskim vremenima kad ljudi
ostaju bez posla. Ako moramo provesti neko vrijeme nezaposleni,
koji je bolji način da to prebrodimo nego da volontiramo i radimo
nešto za druge?
Energija anđela u velikoj mjeri stoji iza organizacija kao što
su Društvo za hospicij i Crveni križ. Ali te su udruge samo sjajan
primjer toga što se može postići kad ljudi istinski daju. Pogledajte
samo sve te divne humanitarne djelatnike diljem svijeta.
Oni stvarno pomažu, to se ne može poreći, ali to biste mogli
i vi. I vi možete imati anđeoske kvalitete dok ste tu na zemlji;
možete postati zemaljski anđeo. Možda možete samo saslušati
nekoga tko proživljava teške trenutke. Ako smo iskreni prema
sebi, vjerojatno ćemo si priznati da svi poznajemo nekoga kome
je život trenutačno težak. Ili možda možete pomoći nekome u
svojoj obitelji ili prijatelju biti rame na koje će se osloniti? Uvijek
upamtite da i najjednostavniji čin može značiti pravu promjenu
nabolje u nečijem životu.
117
Upamtite da anđeli uvijek imaju veliko razumijevanje za vas
i ono što vam se događa u životu. Nemojte čekati da anđeli dođu
i daju vam neki posao; radije izađite iz kuće i napravite neko dobro
djelo. Ako ste to u stanju učiniti, otkrit ćete da je anđeoska
energija već s vama dok obavljate svoje dobro djelo — ostvarit
ćete povezanost s anđelima. Anđeli ne dolaze da žive vaš život
umjesto vas — oni to ne mogu. Dolaze vam asistirati i pomoći
da nađete pozitivno rješenje problema s kojima se suočavate vi i
ljudi oko vas.
Otkad ljudi postoje, od prvih početaka vremena, uvijek je
bilo ljudi koji su kročili zemljom s anđeoskim kvalitetama. Oni
dolaze iz svih profesija, a veže ih zajednička veza ili vizija, a to
je da pruže ruku i pomognu ljudima. Oni donose mir i sklad —
nijednu osobu ne možemo izdvojiti jer svaki je pojedinac dio šire
kolektivne svijesti da se pomaže čovječanstvu.
Oni koji se brinu za bolesne i umiruće, dobar su primjer
ljudi koji rade po anđeoskom uzoru dok su ovdje na zemlji. Isto
je s humanitarnim djelatnicima koji pomažu u raznim dijelovima
svijeta. Zatim su tu i mirotvorci, koji nastoje svijet napraviti boljim
za sve nas, kako bismo živjeli u miru i skladu.
Posebno treba spomenuti djecu koja postaju pomagači u današnjem
društvu. Ima ih mnogo koja dobrovoljno obavljaju poslove
odrasle osobe tako što se brinu za potrebe svoje obitelji.
Može ih se prepoznati po smirenosti i mudrosti koja zrači iz njih,
a isto tako po zrelosti, daleko većoj od one karakteristične za
njihove godine. Istina je da ako pogledamo oko sebe, vidjet ćemo
da su posvuda ljudi s anđeoskim kvalitetama; to može biti vaš
prijatelj, vaš susjed ili neznanac na ulici. Naravno, kako bismo
postali zemaljski anđeli, moramo dopustiti da do nas dopre anđeoska
energija, moramo omogućiti da nam svijet pozitivnog razmišljanja
svakodnevno postaje sve stvarniji.
Zato sjednite i ugodno se smjestite, budite mirni koliko
možete i dopustite anđelima da vam pomognu naučiti istrenirati
svoje misli, što dalje od negativnog razmišljanja a sve više prema
pozitivnu načinu življenja i učenja. Promatrajte dok vam anđeli
118
pokazuju kako su vam misli snažne i da ono što mislite, osjećate
i govorite može stvoriti vašu realnost, vodeći vas u područje u
kojem vaši život mogu biti još više uravnoteženi i usredotočeni u
svemu što radite i kako se ponašate prema drugima. Promatrajte,
dok postajete zemaljski anđeli.
16 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:50 pm
Margita
Administrator
Taj okrutni svijet
Jedne večeri bila sam u kuhinji u Blanchardstownu, kad mi je
pred očima odjedanput bljesnula slika pištolja. Bilo je to malo
crno oružje sa smeđim drvenim drškom, slično pištoljima kakve
vidite da detektivi u televizijskim filmovima nose na boku. Slika
je bila toliko živa i jasna da sam odmah znala da je važna, i da
bih trebala dobro obratiti pozornost.
Uskoro je slijedilo još informacija. Rečeno mi je da jedan
od dvojice muškaraca koji su me dolazili posjetiti te večeri, nosi
pištolj u stražnjem džepu te da je naumio osvetiti se zbog prijatelja
koji je nedavno poginuo u oružanom incidentu u Dublinu.
Naravno da me je to otkriće šokiralo i činjenica da ljudi
— uglavnom mlađi muškarci — pogibaju od oružja u Dublinu
i drugim irskim gradovima gotovo svakodnevno. To je nešto što
se ovih dana rijetko čuje u vijestima. Ipak, znala sam da ću biti
potpuno sigurna u društvu dvojice muškaraca koji su trebali stići
u moj dom za manje od pola sata.
Automobil se zaustavio na kolnom prilazu pred našim vratima
i morala sam uvjeravati svojega supruga Frana da će sve biti
u redu, kad ta dvojica uđu u našu kuću. Obojica su bili krupni,
u kasnim dvadesetima i dolazili su iz središnjih siromašnijih da-
121
12
blinskih četvrti. Onaj muškarac za kojega mi je rečeno da ima
pištolj, sjeo je ispred mene. Nikad ga prije nisam vidjela. Izgledao
je nervozno i kao da se osjećao nelagodno.
Odjedanput se s njegove lijeve strane počela stvarati svijetloplava
energija te sam znala da će se ukazati anđelica Anne.
Savjetovala mi je da čovjeku kažem kako znam da u stražnjem
džepu ima pištolj. Ostao je zaprepašten.
»Ali ne namjeravam ga upotrijebiti protiv vas«, rekao mi je
kad sam mu rekla da znam da ima oružje.
»Znam da nećete«, rekla sam. »Ne znam što bi vam se
dogodilo da pokušate, ali znam da sam potpuno sigurna u vašoj
blizini.« On se tada pokušao malo opustiti, a Anne se dala na
to da mi razotkrije njegovu prošlost. Kad je bila pri kraju, dala
mi je do znanja i da postoji plavokosi dječačić koji još nema ni
godinu dana. To je bio muškarčev sin kojeg je ovaj silno volio, a
Anne mi je dalje proslijedila još informacija o djetetu, a ja sam ih
prenosila muškarcu. Primijetila sam da, što sam se više koncentrirala
na dječaka, to je muškarac postajao sve uznemireniji.
»Anne mi jasno daje do znanja da ćete, ako odlučite provesti
svoju zamisao u djelo i izvedete osvetnički napad, biti razdvojeni
od sina na mnogo godina«, rekla sam. »Također mi je
pokazala krug neprekidnog nasilja, koji će se nastaviti još dugo,
ako vi ne zastanete i ne razmotrite svoje postupke.« Kad je Anne
završila sa svojim »čitanjem« muškarca, ustao je, prišao mi i
zagrlio me. Sad je bio vidljivo potresen i plakao je.
»Moj Bože, ne znam kako ste ovo učinili, ali zaustavili ste
me i natjerali da se zamislim, da o svemu promislim«, jecao je.
Muškarac i njegov prijatelj otišli su iz moje kuće i nestali u noći.
Ne znam što se dogodilo poslije, je li muškarac proveo u djelo
svoj napad, ali znam da je anđelica Anne dala sve od sebe kako
bi mu pokazala kakve će biti posljedice njegovih djela te se
nadam da je bio dovoljno duboko dirnut i da se nije okrenuo
nasilju. Dok je bio sa mnom, nisam imala vremena, ali bila bih
voljela da sam mu mogla naglasiti činjenicu da svatko ima svojeg
anđela koji se brine isključivo za tu osobu; nije važno tko ste, što
122
radite, ni što ste u prošlosti učinili. Svi imamo svoje osobne anđele
koji samo čekaju da s njima uspostavite kontakt. Te anđele
obično zovemo anđelima čuvarima.
Našim univerzumom upravlja niz prirodnih zakona, a jedan
od najvažnijih, koji se odnosi i na ljude, taj je da svi imamo
slobodnu volju. Zato je u navedenom slučaju anđelica Anne
muškarcu mogla jedino ukazati na posljedice njegovih djela, ali
nije ga mogla spriječiti da ode i učini što god je već namjeravao
učiniti — imao je slobodnu volju. Anđeli mogu stvari raditi samo
na svoj način i u svojem vremenu, ne mogu raditi stvari na naš
način i u našem vremenu. I njih obvezuju prirodni zakoni.
Muškarac s pištoljem i njegov prijatelj čuli su za mene od
nekoga drugoga tko me prethodno posjetio i dao im moje ime.
Anđeli su mi jasno dali do znanja da nikad nikoga ne trebam
suditi — oni to nikad ne čine. Također su mi objasnili da ću s
vremena na vrijeme nailaziti na ljude koji su umiješani u neke vrlo
negativne aktivnosti, a ti će me ljudi posjećivati jer ih privlači
svjetlo anđela, znali to oni ili ne.
To se pokazalo točnim u nekoliko slučajeva kad su me posjetili
ljudi koji su doista bili uključeni u negativne aktivnosti.
Zapravo, toliko negativne da, kad bi oni ušli, u sobi bi zavladala
tamnosiva ili čak crna boja. Neki su glumili i pretvarali se da
nisu zapravo zainteresirani za poruku anđela, ali ispod površine
mogla sam osjetiti da ih zaista privlači anđeosko svjetlo. Anđeli
su mi objasnili i to da se nikad ne trebam bojati u prisutnosti tih
ljudi, jer sam u svakom trenutku zaštićena.
Pošast droge i nasilja koja prati te poslove često me rastužuje
i već godinama promatram kako zbog toga Dublin postaje sve
opasnije mjesto za život. U nekim sam prilikama bila uvučena u
taj tragičan i mračan svijet podzemlja, ali uz milost i ljubav anđela
katkada sam mogla ljudima ponuditi malo svjetla, ali katkada
i nisam.
Jedanput mi je došao mladić, a nije mogao imati više od
dvadeset dvije ili tri godine. Čudno, ali dok je sjedio preda
123
mnom, prvo što sam vidjela bio je velik komad drveta — ništa
više, samo taj velik komad drveta; slika nije htjela otići. Također
sam osjetila da u njemu postoji dvojba, jer bio je uvučen u svijet
droge, no ne potpuno. Osjetila sam da za tog mladića još postoji
mogućnost odabira; još je mogao promijeniti svoj život ako je to
doista želio.
Dok sam tako sjedila i razgovarala s njim, svidio mi se, iako
sam osjetila svu negativnost koja je okruživala njega i ljude s kojima
se družio. Dok smo razgovarali, postala sam svjesna drugog
mladića koji mi se pojavio u svijesti. Bio je otprilike istih godina
kao i taj mladić u mojoj sobi i osjetila sam da su njih dvojica bili
vrlo bliski prije nego što je ovaj umro. Nažalost, umro je nasilnom
smrću. Ubijen je iz vatrenog oružja — bila je to egzekucija
— a to su učinili ljudi koji su mu trebali biti prijatelji.
Anđeli su mi omogućili da vidim točno što se dogodilo
tome mladiću. Od rane je mladosti bio uključen u poslove s
drogom, kao što je bio slučaj i s mnogim drugim mladićima iz
njihova dijela grada. Međutim, ovaj se prilično brzo uzdigao u
svijetu podzemlja i droge: oko sebe je okupio bandu i počeo je
puno zarađivati preprodavajući drogu. Kad sam objasnila mladiću
da sam stupila u kontakt s njegovim prijateljem, razvedrio se.
Ali njegov prijatelj, koji je prešao u svjetlo, nije bio raspoložen za
pristojno ćaskanje.
»Kaže mi da zaista moraš prestati i razmisliti kamo ćeš
krenuti u životu. Kaže još i da nije prekasno da se zaustaviš, ali
ako to ne učiniš, gotovo ćeš sigurno završiti kao i on — mrtav.«
Prenijela sam to mladiću od riječi do riječi. Osjetila sam i vidjela
da mu je bilo teško slušati te riječi i prihvatiti ih. Mislim da se
kod njega radilo više o borbi s ovisnošću o drogama nego o pripadanju
bandi i novcu koji je dobivao preprodavajući drogu. Onda
sam mu postavila pitanje: »Možeš li mi reći zašto mi anđeli
pokazuju veliki komad drveta od trenutka kad si ušao u sobu?«
»Ah, da, mislim da mogu. Zato što volim drvo; prije nekoliko
godina dosta sam se bavio rezbarenjem u drvetu«, odgovorio
je slegnuvši ramenima.
124
»Mislim da si ti radio i više od pukog rezbarenja. Anđeli
mi pokazuju mnoge ljude koji gledaju tvoja djela i prilično su
impresionirani«, rekla sam. U tom se trenutku opet javio njegov
preminuli prijatelj.
»Sjećam se njegovih rezbarenja dok smo bili u školi. Bio
je apsolutno sjajan i mogao bi biti opet ako to zaista želi«, reče
on oduševljeno. Prenijela sam mladiću riječi njegova prijatelja i
dodala da upravo to kažu i anđeli.
»Tvoja nadarenost s drvetom može biti put izlaska i rješavanja
tvojih problema, ali morat ćeš u sebi naći malo vjere i dopustiti
da se to dogodi«, rekla sam mu. »Anđeli kažu da ono
što prvo moraš učiniti jest udaljiti se od droge. Ako ti je u tome
potrebna pomoć, moraš je otići zatražiti, a onda će se sve za tebe
početi mijenjati.«
Još smo malo razgovarali, zatim mi je mladić zahvalio i otišao.
Dok sam ga gledala kako odlazi, poželjela sam da postoji
još nešto što bih mogla učiniti za njega, ali kad je izašao, vratio
mi se osjećaj da za njega još nije sve gotovo. Zaklopila sam oči i
poželjela mu sve najbolje.
Anđeli su mi objasnili da ću s vremena na vrijeme susretati ljude
iz podzemlja. Međutim, doživjela sam to na način koji nikad nisam
mogla zamisliti ni sanjati da će se dogoditi.
U sjevernom Dublinu postoji jedna cesta koju sigurno znaju
stanovnici tog područja jer povezuje dvije četvrti predgrađa, Blanchardstown
i Finglas. Cesto sam njome prolazila jer mi je služila
kao prečac, ali svaki put kad bih se tamo zatekla osjećala sam se
vrlo nelagodno. Ponekad bi to graničilo s osjećajem panike na
određenom mjestu na cesti. Jedne večeri vozila sam se sama u autu
kad se pokraj mene iznenada materijalizirao mladić, star oko dvadeset
pet godina. Zamalo sam sletjela s ceste, ali uspjela sam zaustaviti
automobil. Sjedio je pokraj mene vrlo uspaničen. Glava mu
je bila krvava, ali i ruke i gotovo cijela košulja. Zgrabio je upravljačku
ploču automobila i očima razrogačenim od straha gledao
van, kao da ga netko progoni. Dok sam ga šokirano promatrala,
125
preci očima mi se počeo odigravati drugi prizor. Bilo je prisutno
mnogo policajaca, neki su bili u odori, a drugi su imali crvene i
narančaste prsluke dok su trčali naokolo. Čula sam kako netko
viče: »Naoružana policija!« »Baci oružje!« »Ostani miran!«
Posvuda je vladao metež, ljudi su se saginjali i bacali na tlo. Onda
sam začula pucnjeve, tri ili četiri pucnja, a zatim je sve utihnulo.
Sad sam vidjela kola hitne pomoći, svećenika i mnogo ljudi
koji promatraju i stoje iza žute policijske vrpce. Zatim je zavladala
sablasna tišina, sve dok me mladić nije vratio u sadašnjost
mojeg automobila. Još je bio na sjedalu suvozača, gledao kroz
prozor i bio skamenjen od užasa. Dok sam ga gledala, suze su mi
navirale na oči. Bio je istih godina kao i moj sin Jason i naravno,
i on je imao majku. Kakva šteta, kakva apsolutna šteta mladog života,
mislila sam. Dok sam ga gledala, neke stvari su mi postajale
jasnije. To nije bio prvi put da je bio u ovakvoj situaciji; imala
sam osjećaj da mu je to bilo poput karijere, no ovaj put sreća ga
je izdala. Sukobio se s policijom, a kad su ga policajci stjerali u
kut nakon pljačke, ubijen je u pucnjavi. I dalje promatrajući ga, u
meni se javilo razumijevanje za te mlade ljude koje nešto tjera da
počine takva nedjela. U tome je izvjesna energija, nekakav mačizam
i junačenje koji, kad pogledate malo bolje, ne drže vodu
— sve je lažno. Nažalost, ta je energija vrlo jaka i dok je on sjedio
do mene u autu i prestrašeno zurio u svijet užasa koji je samo on
poznavao, zaklopila sam oči i obratila se anđelima.
»Sto god da je ovaj čovjek učinio, sad je već otišao s ove
zemlje, a ja vas molim da mu sad pružite utjehu na koji god način
možete«, molila sam. Nestao je podjednako brzo kao što se
pojavio, a ja sam ostala sama u autu, parkiranom uz cestu.
Znam da će mnogi ljudi reći: »Dobro da ga nema, to je samo
još jedan kriminalac manje na ulici«, kad čuju za slučaj kao
što je slučaj tog mladića. Ali vidjela sam veliku bol i patnju koju
ti mladići ostavljaju za sobom u svojim obiteljima kad odluče
krenuti putem droge i nasilja.
Jedanput me posjetila žena i pitala mogu li joj išta reći o
sinu, koji je ubijen u zapadnom Dublinu u sukobu dviju ban-
126
di. Kad sam ostvarila kontakt sa svijetom duhova, mladić mi se
naposljetku javio. Odmah mi se učinilo kao da sam ranjena u
glavu; bila je to velika rana, zaista strašna, kao da mi nedostaje
cijela stražnja strana glave. Mladić me zamolio da kažem majci
da mu je žao zbog patnje koju joj je nanio, i da, kad bi mogao
vratiti vrijeme, učinio bi to. I da joj kažem da voli nju i cijelu
obitelj. Njegovu je majku svladala tuga kad sam joj prenijela njegove
riječi. Ali tada se dogodilo nešto što me jako iznenadilo:
pojavio se drugi mladić u obliku duha. Bio je vrlo sličan prvome.
Upitala sam ga tko je.
»Ja sam mu brat«, odgovorio je i pokazao na prvoga mladića.
Zatim sam ugledala prizor u kojemu taj drugi leži i umire
nasilnom smrću, također zbog upletenosti u trgovinu drogom.
Onda sam upitala ženu pred sobom je li joj još jedan sin poginuo.
Počela je drhtati i mogla je samo kimnuti glavom. To je sigurno
bio jedan od najtužnijih prizora koje sam ikad vidjela, tu
na Zemlji ili u duhovnom svijetu — tu dvojicu mladića, starih
oko dvadeset pet i trideset godina, koji su trebali početi osnivati
svoje obitelji ili jednostavno uživati u životu, a bili su sa mnom
u svijetu duhova, tražili majčin oprost i žalili zbog puta koji su
odabrali dok su bili živi.
Teško je objasniti što osjećam dok sam s nekim iz svijeta
duhova i kad ta osoba ima poruku za svoje najdraže koji su još
na Zemlji. Od osobe koja je prešla na onu stranu, ne primam
samo riječi, nego mi se ukazuje cijeli prizor. Mogu osjetiti i druge
članove obitelji koje mi nitko nije ni spomenuo, a i druge
događaje koji su se dogodili u njihovim životima dok su bili tu
na Zemlji. Tako se dogodilo i s ovom dvojicom braće. Dok su
tražili majčin oprost, postala sam svjesna njihova loša odnosa s
ocem, ali najsnažnije mi se javila energija njihovih mlađih sestara.
I njima su nedostajala starija braća i bile su shrvane njihovom
smrću. Mogla sam vidjeti mnoge neugodne i bolne stvari koje su
im ljudi govorili nakon što su im braća poginula.
Znam da bi mnogi roditelji željeli da im djeca nikad ne dožive
ništa slično ovome slučaju koji opisujem, ali sjećam se da
127
sam u onom trenutku poželjela da mogu taj prizor prenijeti u
svaku učionicu u Irskoj tako da mladi ljudi vide kako završavaju
oni koji udu u svijet droge i kriminala. Imala sam osjećaj tako
duboke frustracije zbog potraćenih ljudskih života, potraćenog
nečega što je trebalo biti jednostavno i dobro.
Kad me je majka tih dvaju mladića napustila, pomislila sam
na svoje sinove, Jasona i Dwaynea, koji su bili tek nešto malo
mlađi od one dvojice braće. Bila sam tako tužna da sam osjetila
potrebu da kontaktiram svoju najbolju prijateljicu, anđelicu
Anne. Pojavila se sa svojim prekrasnim krilima širom raskriljenim,
kojima me obuhvatila dok mi je prilazila. Glas joj je bio
nježan i utješan kad je rekla: »Život je dobar kad mu dopustiš
da to bude, moraš naučiti pustiti stvarima da jednostavno budu.«
Osjetila sam da je njezina poruka jako važna. Život je dobar, samo
ako ga pustite da bude takav. Kad pokušavamo dodavati sve
više stvari životu, bilo da su to droge ili potreba za više novca,
počinjemo sami sebi stvarati probleme.
Jedne večeri bila sam u kuhinji u Blanchardstownu, kad mi je
pred očima odjedanput bljesnula slika pištolja. Bilo je to malo
crno oružje sa smeđim drvenim drškom, slično pištoljima kakve
vidite da detektivi u televizijskim filmovima nose na boku. Slika
je bila toliko živa i jasna da sam odmah znala da je važna, i da
bih trebala dobro obratiti pozornost.
Uskoro je slijedilo još informacija. Rečeno mi je da jedan
od dvojice muškaraca koji su me dolazili posjetiti te večeri, nosi
pištolj u stražnjem džepu te da je naumio osvetiti se zbog prijatelja
koji je nedavno poginuo u oružanom incidentu u Dublinu.
Naravno da me je to otkriće šokiralo i činjenica da ljudi
— uglavnom mlađi muškarci — pogibaju od oružja u Dublinu
i drugim irskim gradovima gotovo svakodnevno. To je nešto što
se ovih dana rijetko čuje u vijestima. Ipak, znala sam da ću biti
potpuno sigurna u društvu dvojice muškaraca koji su trebali stići
u moj dom za manje od pola sata.
Automobil se zaustavio na kolnom prilazu pred našim vratima
i morala sam uvjeravati svojega supruga Frana da će sve biti
u redu, kad ta dvojica uđu u našu kuću. Obojica su bili krupni,
u kasnim dvadesetima i dolazili su iz središnjih siromašnijih da-
121
12
blinskih četvrti. Onaj muškarac za kojega mi je rečeno da ima
pištolj, sjeo je ispred mene. Nikad ga prije nisam vidjela. Izgledao
je nervozno i kao da se osjećao nelagodno.
Odjedanput se s njegove lijeve strane počela stvarati svijetloplava
energija te sam znala da će se ukazati anđelica Anne.
Savjetovala mi je da čovjeku kažem kako znam da u stražnjem
džepu ima pištolj. Ostao je zaprepašten.
»Ali ne namjeravam ga upotrijebiti protiv vas«, rekao mi je
kad sam mu rekla da znam da ima oružje.
»Znam da nećete«, rekla sam. »Ne znam što bi vam se
dogodilo da pokušate, ali znam da sam potpuno sigurna u vašoj
blizini.« On se tada pokušao malo opustiti, a Anne se dala na
to da mi razotkrije njegovu prošlost. Kad je bila pri kraju, dala
mi je do znanja i da postoji plavokosi dječačić koji još nema ni
godinu dana. To je bio muškarčev sin kojeg je ovaj silno volio, a
Anne mi je dalje proslijedila još informacija o djetetu, a ja sam ih
prenosila muškarcu. Primijetila sam da, što sam se više koncentrirala
na dječaka, to je muškarac postajao sve uznemireniji.
»Anne mi jasno daje do znanja da ćete, ako odlučite provesti
svoju zamisao u djelo i izvedete osvetnički napad, biti razdvojeni
od sina na mnogo godina«, rekla sam. »Također mi je
pokazala krug neprekidnog nasilja, koji će se nastaviti još dugo,
ako vi ne zastanete i ne razmotrite svoje postupke.« Kad je Anne
završila sa svojim »čitanjem« muškarca, ustao je, prišao mi i
zagrlio me. Sad je bio vidljivo potresen i plakao je.
»Moj Bože, ne znam kako ste ovo učinili, ali zaustavili ste
me i natjerali da se zamislim, da o svemu promislim«, jecao je.
Muškarac i njegov prijatelj otišli su iz moje kuće i nestali u noći.
Ne znam što se dogodilo poslije, je li muškarac proveo u djelo
svoj napad, ali znam da je anđelica Anne dala sve od sebe kako
bi mu pokazala kakve će biti posljedice njegovih djela te se
nadam da je bio dovoljno duboko dirnut i da se nije okrenuo
nasilju. Dok je bio sa mnom, nisam imala vremena, ali bila bih
voljela da sam mu mogla naglasiti činjenicu da svatko ima svojeg
anđela koji se brine isključivo za tu osobu; nije važno tko ste, što
122
radite, ni što ste u prošlosti učinili. Svi imamo svoje osobne anđele
koji samo čekaju da s njima uspostavite kontakt. Te anđele
obično zovemo anđelima čuvarima.
Našim univerzumom upravlja niz prirodnih zakona, a jedan
od najvažnijih, koji se odnosi i na ljude, taj je da svi imamo
slobodnu volju. Zato je u navedenom slučaju anđelica Anne
muškarcu mogla jedino ukazati na posljedice njegovih djela, ali
nije ga mogla spriječiti da ode i učini što god je već namjeravao
učiniti — imao je slobodnu volju. Anđeli mogu stvari raditi samo
na svoj način i u svojem vremenu, ne mogu raditi stvari na naš
način i u našem vremenu. I njih obvezuju prirodni zakoni.
Muškarac s pištoljem i njegov prijatelj čuli su za mene od
nekoga drugoga tko me prethodno posjetio i dao im moje ime.
Anđeli su mi jasno dali do znanja da nikad nikoga ne trebam
suditi — oni to nikad ne čine. Također su mi objasnili da ću s
vremena na vrijeme nailaziti na ljude koji su umiješani u neke vrlo
negativne aktivnosti, a ti će me ljudi posjećivati jer ih privlači
svjetlo anđela, znali to oni ili ne.
To se pokazalo točnim u nekoliko slučajeva kad su me posjetili
ljudi koji su doista bili uključeni u negativne aktivnosti.
Zapravo, toliko negativne da, kad bi oni ušli, u sobi bi zavladala
tamnosiva ili čak crna boja. Neki su glumili i pretvarali se da
nisu zapravo zainteresirani za poruku anđela, ali ispod površine
mogla sam osjetiti da ih zaista privlači anđeosko svjetlo. Anđeli
su mi objasnili i to da se nikad ne trebam bojati u prisutnosti tih
ljudi, jer sam u svakom trenutku zaštićena.
Pošast droge i nasilja koja prati te poslove često me rastužuje
i već godinama promatram kako zbog toga Dublin postaje sve
opasnije mjesto za život. U nekim sam prilikama bila uvučena u
taj tragičan i mračan svijet podzemlja, ali uz milost i ljubav anđela
katkada sam mogla ljudima ponuditi malo svjetla, ali katkada
i nisam.
Jedanput mi je došao mladić, a nije mogao imati više od
dvadeset dvije ili tri godine. Čudno, ali dok je sjedio preda
123
mnom, prvo što sam vidjela bio je velik komad drveta — ništa
više, samo taj velik komad drveta; slika nije htjela otići. Također
sam osjetila da u njemu postoji dvojba, jer bio je uvučen u svijet
droge, no ne potpuno. Osjetila sam da za tog mladića još postoji
mogućnost odabira; još je mogao promijeniti svoj život ako je to
doista želio.
Dok sam tako sjedila i razgovarala s njim, svidio mi se, iako
sam osjetila svu negativnost koja je okruživala njega i ljude s kojima
se družio. Dok smo razgovarali, postala sam svjesna drugog
mladića koji mi se pojavio u svijesti. Bio je otprilike istih godina
kao i taj mladić u mojoj sobi i osjetila sam da su njih dvojica bili
vrlo bliski prije nego što je ovaj umro. Nažalost, umro je nasilnom
smrću. Ubijen je iz vatrenog oružja — bila je to egzekucija
— a to su učinili ljudi koji su mu trebali biti prijatelji.
Anđeli su mi omogućili da vidim točno što se dogodilo
tome mladiću. Od rane je mladosti bio uključen u poslove s
drogom, kao što je bio slučaj i s mnogim drugim mladićima iz
njihova dijela grada. Međutim, ovaj se prilično brzo uzdigao u
svijetu podzemlja i droge: oko sebe je okupio bandu i počeo je
puno zarađivati preprodavajući drogu. Kad sam objasnila mladiću
da sam stupila u kontakt s njegovim prijateljem, razvedrio se.
Ali njegov prijatelj, koji je prešao u svjetlo, nije bio raspoložen za
pristojno ćaskanje.
»Kaže mi da zaista moraš prestati i razmisliti kamo ćeš
krenuti u životu. Kaže još i da nije prekasno da se zaustaviš, ali
ako to ne učiniš, gotovo ćeš sigurno završiti kao i on — mrtav.«
Prenijela sam to mladiću od riječi do riječi. Osjetila sam i vidjela
da mu je bilo teško slušati te riječi i prihvatiti ih. Mislim da se
kod njega radilo više o borbi s ovisnošću o drogama nego o pripadanju
bandi i novcu koji je dobivao preprodavajući drogu. Onda
sam mu postavila pitanje: »Možeš li mi reći zašto mi anđeli
pokazuju veliki komad drveta od trenutka kad si ušao u sobu?«
»Ah, da, mislim da mogu. Zato što volim drvo; prije nekoliko
godina dosta sam se bavio rezbarenjem u drvetu«, odgovorio
je slegnuvši ramenima.
124
»Mislim da si ti radio i više od pukog rezbarenja. Anđeli
mi pokazuju mnoge ljude koji gledaju tvoja djela i prilično su
impresionirani«, rekla sam. U tom se trenutku opet javio njegov
preminuli prijatelj.
»Sjećam se njegovih rezbarenja dok smo bili u školi. Bio
je apsolutno sjajan i mogao bi biti opet ako to zaista želi«, reče
on oduševljeno. Prenijela sam mladiću riječi njegova prijatelja i
dodala da upravo to kažu i anđeli.
»Tvoja nadarenost s drvetom može biti put izlaska i rješavanja
tvojih problema, ali morat ćeš u sebi naći malo vjere i dopustiti
da se to dogodi«, rekla sam mu. »Anđeli kažu da ono
što prvo moraš učiniti jest udaljiti se od droge. Ako ti je u tome
potrebna pomoć, moraš je otići zatražiti, a onda će se sve za tebe
početi mijenjati.«
Još smo malo razgovarali, zatim mi je mladić zahvalio i otišao.
Dok sam ga gledala kako odlazi, poželjela sam da postoji
još nešto što bih mogla učiniti za njega, ali kad je izašao, vratio
mi se osjećaj da za njega još nije sve gotovo. Zaklopila sam oči i
poželjela mu sve najbolje.
Anđeli su mi objasnili da ću s vremena na vrijeme susretati ljude
iz podzemlja. Međutim, doživjela sam to na način koji nikad nisam
mogla zamisliti ni sanjati da će se dogoditi.
U sjevernom Dublinu postoji jedna cesta koju sigurno znaju
stanovnici tog područja jer povezuje dvije četvrti predgrađa, Blanchardstown
i Finglas. Cesto sam njome prolazila jer mi je služila
kao prečac, ali svaki put kad bih se tamo zatekla osjećala sam se
vrlo nelagodno. Ponekad bi to graničilo s osjećajem panike na
određenom mjestu na cesti. Jedne večeri vozila sam se sama u autu
kad se pokraj mene iznenada materijalizirao mladić, star oko dvadeset
pet godina. Zamalo sam sletjela s ceste, ali uspjela sam zaustaviti
automobil. Sjedio je pokraj mene vrlo uspaničen. Glava mu
je bila krvava, ali i ruke i gotovo cijela košulja. Zgrabio je upravljačku
ploču automobila i očima razrogačenim od straha gledao
van, kao da ga netko progoni. Dok sam ga šokirano promatrala,
125
preci očima mi se počeo odigravati drugi prizor. Bilo je prisutno
mnogo policajaca, neki su bili u odori, a drugi su imali crvene i
narančaste prsluke dok su trčali naokolo. Čula sam kako netko
viče: »Naoružana policija!« »Baci oružje!« »Ostani miran!«
Posvuda je vladao metež, ljudi su se saginjali i bacali na tlo. Onda
sam začula pucnjeve, tri ili četiri pucnja, a zatim je sve utihnulo.
Sad sam vidjela kola hitne pomoći, svećenika i mnogo ljudi
koji promatraju i stoje iza žute policijske vrpce. Zatim je zavladala
sablasna tišina, sve dok me mladić nije vratio u sadašnjost
mojeg automobila. Još je bio na sjedalu suvozača, gledao kroz
prozor i bio skamenjen od užasa. Dok sam ga gledala, suze su mi
navirale na oči. Bio je istih godina kao i moj sin Jason i naravno,
i on je imao majku. Kakva šteta, kakva apsolutna šteta mladog života,
mislila sam. Dok sam ga gledala, neke stvari su mi postajale
jasnije. To nije bio prvi put da je bio u ovakvoj situaciji; imala
sam osjećaj da mu je to bilo poput karijere, no ovaj put sreća ga
je izdala. Sukobio se s policijom, a kad su ga policajci stjerali u
kut nakon pljačke, ubijen je u pucnjavi. I dalje promatrajući ga, u
meni se javilo razumijevanje za te mlade ljude koje nešto tjera da
počine takva nedjela. U tome je izvjesna energija, nekakav mačizam
i junačenje koji, kad pogledate malo bolje, ne drže vodu
— sve je lažno. Nažalost, ta je energija vrlo jaka i dok je on sjedio
do mene u autu i prestrašeno zurio u svijet užasa koji je samo on
poznavao, zaklopila sam oči i obratila se anđelima.
»Sto god da je ovaj čovjek učinio, sad je već otišao s ove
zemlje, a ja vas molim da mu sad pružite utjehu na koji god način
možete«, molila sam. Nestao je podjednako brzo kao što se
pojavio, a ja sam ostala sama u autu, parkiranom uz cestu.
Znam da će mnogi ljudi reći: »Dobro da ga nema, to je samo
još jedan kriminalac manje na ulici«, kad čuju za slučaj kao
što je slučaj tog mladića. Ali vidjela sam veliku bol i patnju koju
ti mladići ostavljaju za sobom u svojim obiteljima kad odluče
krenuti putem droge i nasilja.
Jedanput me posjetila žena i pitala mogu li joj išta reći o
sinu, koji je ubijen u zapadnom Dublinu u sukobu dviju ban-
126
di. Kad sam ostvarila kontakt sa svijetom duhova, mladić mi se
naposljetku javio. Odmah mi se učinilo kao da sam ranjena u
glavu; bila je to velika rana, zaista strašna, kao da mi nedostaje
cijela stražnja strana glave. Mladić me zamolio da kažem majci
da mu je žao zbog patnje koju joj je nanio, i da, kad bi mogao
vratiti vrijeme, učinio bi to. I da joj kažem da voli nju i cijelu
obitelj. Njegovu je majku svladala tuga kad sam joj prenijela njegove
riječi. Ali tada se dogodilo nešto što me jako iznenadilo:
pojavio se drugi mladić u obliku duha. Bio je vrlo sličan prvome.
Upitala sam ga tko je.
»Ja sam mu brat«, odgovorio je i pokazao na prvoga mladića.
Zatim sam ugledala prizor u kojemu taj drugi leži i umire
nasilnom smrću, također zbog upletenosti u trgovinu drogom.
Onda sam upitala ženu pred sobom je li joj još jedan sin poginuo.
Počela je drhtati i mogla je samo kimnuti glavom. To je sigurno
bio jedan od najtužnijih prizora koje sam ikad vidjela, tu
na Zemlji ili u duhovnom svijetu — tu dvojicu mladića, starih
oko dvadeset pet i trideset godina, koji su trebali početi osnivati
svoje obitelji ili jednostavno uživati u životu, a bili su sa mnom
u svijetu duhova, tražili majčin oprost i žalili zbog puta koji su
odabrali dok su bili živi.
Teško je objasniti što osjećam dok sam s nekim iz svijeta
duhova i kad ta osoba ima poruku za svoje najdraže koji su još
na Zemlji. Od osobe koja je prešla na onu stranu, ne primam
samo riječi, nego mi se ukazuje cijeli prizor. Mogu osjetiti i druge
članove obitelji koje mi nitko nije ni spomenuo, a i druge
događaje koji su se dogodili u njihovim životima dok su bili tu
na Zemlji. Tako se dogodilo i s ovom dvojicom braće. Dok su
tražili majčin oprost, postala sam svjesna njihova loša odnosa s
ocem, ali najsnažnije mi se javila energija njihovih mlađih sestara.
I njima su nedostajala starija braća i bile su shrvane njihovom
smrću. Mogla sam vidjeti mnoge neugodne i bolne stvari koje su
im ljudi govorili nakon što su im braća poginula.
Znam da bi mnogi roditelji željeli da im djeca nikad ne dožive
ništa slično ovome slučaju koji opisujem, ali sjećam se da
127
sam u onom trenutku poželjela da mogu taj prizor prenijeti u
svaku učionicu u Irskoj tako da mladi ljudi vide kako završavaju
oni koji udu u svijet droge i kriminala. Imala sam osjećaj tako
duboke frustracije zbog potraćenih ljudskih života, potraćenog
nečega što je trebalo biti jednostavno i dobro.
Kad me je majka tih dvaju mladića napustila, pomislila sam
na svoje sinove, Jasona i Dwaynea, koji su bili tek nešto malo
mlađi od one dvojice braće. Bila sam tako tužna da sam osjetila
potrebu da kontaktiram svoju najbolju prijateljicu, anđelicu
Anne. Pojavila se sa svojim prekrasnim krilima širom raskriljenim,
kojima me obuhvatila dok mi je prilazila. Glas joj je bio
nježan i utješan kad je rekla: »Život je dobar kad mu dopustiš
da to bude, moraš naučiti pustiti stvarima da jednostavno budu.«
Osjetila sam da je njezina poruka jako važna. Život je dobar, samo
ako ga pustite da bude takav. Kad pokušavamo dodavati sve
više stvari životu, bilo da su to droge ili potreba za više novca,
počinjemo sami sebi stvarati probleme.
17 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:50 pm
Margita
Administrator
Novi poziv
Uove posljednje tri godine života u Dublinu postala sam sve
više povezana s anđelima. Broj ljudi koji mi dolaze u posjet
želeći otkriti više o anđelima i njihovu radu, iznimno se povećao
i nije bilo neobično da dnevno primam troje ili četvero ljudi.
Dok je većina ljudi zainteresirana za to da nauče kako ostvariti
osobni kontakt s anđelima, drugi dolaze tražeći poruku od
svojih voljenih koji su preminuli, a neki pak žele naučiti iscjeljivati
uz pomoć anđela.
Uživala sam svakodnevno susretati nove ljude i vidjeti da mi
se neki iznova vraćaju. Ima nešto u anđeoskoj poruci što je za
ljude apsolutno radosno iskustvo koje mogu prenijeti i drugima.
Doista, i prema mojem iskustvu tu poruku morate prenijeti drugima;
ona je i namijenjena tome da se prenosi jer već je naša, ali
smo, nažalost, zaboravili njezin velik dio.
Iako sam iznimno uživala upoznajući nove ljude i pomažući
im na svaki mogući način, nešto me je ipak mučilo. Za mene je
to bila vrlo važna stvar i znala sam da će također djelovati na
Frana i moju obitelj. Odlučila sam s Franom raspraviti o tome na
kratkom odmoru koji smo planirali u Španjolskoj.
Bio je prekrasan svibanjski dan i šetali smo plažom u San-
129
tiagu de la Riberi pokraj Orihuela Goste u južnoj Španjolskoj.
Bio je treći dan našega sedmodnevnog odmora. Nekoliko godina
prije kupili smo malu kuću u Orihuela Costi, uglavnom zato
što smo željeli imati mjesto kamo ćemo moći dovesti djecu na
praznike. Na plaži nije bilo mnogo ljudi jer još nije bila počela
turistička sezona, ali dan je bio savršen, nije bilo prevruće, a na
plavom nebu nije bilo ni oblačka.
Međutim, dok smo šetali bila sam prilično zamišljena. Imala
sam Franu nešto važno za reći, a nisam bila sigurna kako će
reagirati. Moj odnos s anđelima sve više je rastao, a sve vrijeme
predstavljali su mi se novi anđeli. Iako sam Franu uvijek govorila
sve što mi se događalo, znala sam da on još sve to prihvaća s
teškoćom.
Kad sad gledam unatrag, vidim da mi je tijekom moje bolesti
bio oslonac, čvrst poput stijene. Njegovo zanimanje za prisutnost
anđela i njihove sposobnosti definitivno se povećao, ali
osjećala sam da je on još ipak dosta skeptičan u vezi sa svim tim
događajima. Znala sam da mu je posebno teško bilo na početku
moje bolesti, kad sam tek počela viđati ljude koji su mi se prikazivali
u spavaćoj sobi. Fran mi je više nego jednom spomenuo
kako sam bila upalila sva svjetla u kući, koja je bila osvijetljena
poput božićnog drvca svake večeri kad bi se on vraćao s posla
— to ga je očito ljutilo. Također sam primijetila neposredno nakon
bolesti da ga je također iritiralo to što sam puno vremena
provodila u sobi za meditaciju komunicirajući s anđelima. Bila
sam svjesna da Fran nikako ne može razumjeti sve poruke koje
sam primala iz anđeoskog kraljevstva, iako sam davala sve od sebe
da neke od njih podijelim s njim; čak kad ih ni sama nisam
shvaćala! A sad je došao trenutak da mu kažem nešto za što sam
znala da će ga šokirati. Dok smo rukom pod ruku šetali uz more,
progovorila sam.
»Anđeli su me nešto zamolili. Zapravo ne, zamolili su nas
oboje, ali jako sam zabrinuta jer ne znam kako ćeš ti to primiti«,
rekla sam oklijevajući.
»Hajde, reci«, rekao je Fran malo se mršteći.
130
»Pa, anđeli su me zamolili da se trajno preselim u Španjolsku
«, rekla sam. »Kažu da ne mogu obavljati svoj posao u
Dublinu i da se moram maknuti iz grada. Kažu da to neće biti
zauvijek, ali da se moram preseliti, a to ne mogu učiniti ako ti ne
pođeš sa mnom.« Izrekla sam sve to u jednom dahu.
»Zašto se moramo preseliti?« upitao je Fran. »Kako da se
preselimo? Želiš li da prodam kuću u Dublinu? A što je s dječacima?
« pitao je, a sad se već mrštio. Sve je bilo točno. Ako ćemo
se preseliti u Španjolsku, morat ćemo prodati kuću u Dublinu jer
nemamo ušteđevine, a našim sinovima, koji su već stariji tinejdžeri,
Španjolska je sve manje zanimljiva. Htjeli su biti sa svojim
prijateljima i djevojkama u Dublinu i nije ih zanimao nov život
u Španjolskoj. Dok sam stajala na plaži na toplom svibanjskom
suncu, sve se činilo nemoguće i osjećala sam se potišteno. U tom
trenutku u glavi sam začula sljedeće riječi: »Reci Franu da će ti
on biti oči i uši za nas; reci mu da će primiti znak.« Čuvši to,
zastala sam kao ukopana. Glas je u sebi imao autoritet; bilo je
kao da se to što je izrekao već obistinilo. Također sam se sjetila
da mi je anđelica Anne već prije nekoliko mjeseci rekla da će
anđeli Franu poslati znak. Ponovila sam Franu ono što mi je glas
rekao. Pogledao me i vidjela sam da je zaista želio vjerovati, no
sve to je bilo malo previše za njega; ali sad sam znala da će uskoro
primiti znak.
Dogodilo se to posljednje noći našeg odmora. Rano smo
otišli na spavanje jer smo sljedeći dan morali rano ustati kako
bismo uhvatili let za Dublin. Namjestili smo da nam budilica
zvoni u 6 ujutro, ali probudila sam se prije nego što je zazvonila
i vidjela da Fran nije pokraj mene u krevetu. Pomislila sam da je
sišao u prizemlje, u kuhinju, i da priprema čaj pa sam se odjenula
i sišla.
Fran je sjedio na našem malom trosjedu u dnevnoj sobi i
samo je ravno gledao pred sebe. Kad me je ugledao, ustao je, prišao
mi i zagrlio me.
»O, moj Bože«, rekao je. »Istina je, sve je istina.« Pogledala
sam ga i upitala što se dogodilo.
131
»Probudio sam se noćas, ne znam koliko je bilo sati, a kad
sam otvorio oči vidio sam kuglu svjetla koja se pojavila u kutu
sobe, a onda se pojavila još jedna, pa onda i treća. Bile su velike
poput teniskih loptica.« Pričao mi je o tome s očima punim
čuđenja. »Onda su se spojile u veću kuglu, koja mi je prišla i
zaustavila se preda mnom. Nisam se uplašio, osjećao sam veliku
radost. Znao sam da mi ne prijeti nikakva opasnost, a onda je
neki glas rekao: Vjeruj u nas, i kugla je izblijedjela«, rekao je.
Također mi je objasnio kako se molio anđelima, jer se bojao budućnosti
i onoga što nam ona nosi.
Znam da su te svjetlosne kugle poslali anđeli kako bi u Franu
pobudili vjeru koja mu je bila potrebna kako bi mi pomogao
da obavljam anđeoski posao. Znam to na isti način na koji znam
da svatko tko ima dovoljno vjere u anđele i malo se odmakne i
izađe iz slike, ostat će mu samo Bog. To je jako važno — morate
se maknuti iz prizora jer vi sami blokirate vezu s anđelima, a
ako se možete odmaknuti, ostat ćete sami s anđelima i s Bogom.
Ono što Bog želi, tada će vam postati jasno.
Dok smo tog jutra letjeli natrag za Dublin, pokraj mene
je sjedio drugačiji Fran, i već smo kovali planove kako ćemo se
trajno preseliti u Španjolsku. Upravo smo to i učinili: prodali
smo kuću, unajmili stan za sinove, koji su bili u čvrstim vezama
sa svojim djevojkama, a i bili su već zaposleni te ih nije nimalo
zabrinula činjenica što nas dvoje idemo u Španjolsku. Tako smo
se 31. lipnja 2005. preselili u Španjolsku.
Uskoro mi je postalo jasno zašto su me anđeli zamolili da
se preselimo. Anđeli se mogu materijalizirati u svakom trenutku
i na bilo kojem mjestu koje odaberu. Mogu ljudima prenositi
poruke ovdje na zemlji, kad god to zažele, ali otkrila sam da će
samo u potpunoj tišini i miru prenijeti svoju mudrost i znanje.
Pokazalo se da je Španjolska savršeno mjesto za mene, gdje mogu
pronaći mir i tišinu. Dok sad razmišljam o tome, vidim da sam
u Dublinu bila vrlo vezana za svoju obitelj i ne vjerujem da bih
se mogla izboriti za sebe i odvojiti dovoljno vremena koje mi je
potrebno da učinim ono što anđeli traže od mene.
132
* * *
U Španjolskoj sam brzo stekla rutinu. Ujutro bih nakon ustajanja
meditirala nekoliko sati i anđeli bi komunicirali sa mnom. Također
sam meditirala poslijepodne. Uskoro sam shvatila da će u
mojem radu s anđelima biti i mnogo spisateljskog posla. U školi
nisam baš bila odlična učenica — istina je da sam bila presretna
kad sam sa šesnaest godina prekinula školovanje. Jedva sam dočekala
da za sobom zatvorim školska vrata! A kako su mi anđeli
prenosili svoju mudrost, nisam imala drugog izbora nego da to
počnem bilježiti rukom. Tada sam zahvaljujući susjedi koja je bila
učiteljica, sve to dobila natipkano i s ispravljenim pogreškama.
Postupak je bio dug i naporan, ali anđeoske su poruke ostajale
netaknute i točne, a jedino mi je to bilo važno. To mi je i do
dana današnjeg jedino važno.
Kad kažem da je moj rad s anđelima podrazumijevao mnogo
pisanja, želim istaknuti i da se među informacijama koje su
mi predali nalazi djelo A Practical Guide To Working With Angels
and Spirit Guides (Praktičan vodič za rad s anđelima i duhovnim
vodičima). To je vodič kojim sam se služila na svojim radionicama
o anđelima i treba reći da su mnogi ljudi od njega imali
koristi. Drugo važno djelo zove se A Guide to Healing With Angels
(Vodič za iscjeljivanje s anđelima), a napisano je kao dijalog
između mene i mnogih anđela specijaliziranih za iscjeljivanje. Tu
je A Book of Inspirational Messages From the Angels, An Angelic
Philosophy For The World (Knjiga nadahnutih anđeoskih poruka;
anđeoska filozofija za svijet) i mnoge pjesme. Sad vidite što sam
htjela reći kad sam rekla da sam imala puno posla s pisanjem!
Postajalo mi je sve jasnije zašto su me anđeli zamolili da se
preselim u Španjolsku, ali još sam imala neke sumnje duboko u
srcu i ponekad su me mučile. Sjećam se kako sam jednog jutra
sjedila u sobi za meditaciju i bila vrlo zabrinuta pa sam razgovarala
s Bogom. Kad zazovem kraljevstvo nebesko i dok sam u
Božjoj prisutnosti, nešto čarobno se događa; teško je to objasniti
riječima, ali imam osjećaj neokaljane cjelovitosti, jedinstva. U tim
trenucima dobivate odgovore na sva pitanja koja ljudi mogu imati
o tome tko su ili zašto su tu na Zemlji; odgovori nisu izraženi
riječima, izraženi su tom cjelovitošću — koja je neokaljano cijela
i vječna. Ali onoga jutra u Španjolskoj Bogu se obratila zabrinuta
Francesca. Upravo sam ovo rekla Ocu:
Moj Gospodaru, mnoge aspekte svojega života ne razumijem
u ovom trenutku. Jesam li odabrala pogrešan put da me odvede
na mjesto na kojem ću osjećati da tamo ne pripadam?
Jesam li odbacila sve što si mi pokazao u tako kratkom vremenu
koliko putujem s tobom? Jesam li potpuno izgubila put
i zalutala na mjestu gdje se ne osjećam kao kod kuće? Hoće
li moj duh izblijedjeti, ostaviti me da nepomično stojim, ne
znajući kamo dalje? Jesam li uhvaćena na jednom mjestu ne
znajući zove li me glas duha ili me ostavlja.
Sto se od mene očekuje, što da učinim kako bih upotpunila
svoje putovanje s tobom? Putovanje koje si mi otvorio kako
bih pronašla svoj put, svoje svjetlo, svoju istinsku bit, svoju
svrhu i da otkrijem tko sam ja zaista. Hoćeš li mi reći ili ćeš
me pustiti da hodam u vlastitoj sjeni pitajući se je li sve što
činim pogrešno ?
Sto je to što moram vidjeti kako bih stekla znanje koje moram
imati ako želim prenijeti svoje putovanje na drugu razinu,
tako da jednoga dana mogu otići i vratiti se kući ? Molim te,
molim te, reci mi, Gospode.
Kad uđem u kraljevstvo nebesko komunicirati s Bogom, znam
to istoga trena; osjećaj da je Bog prisutan i osjećaj jedinstva ne
mogu se opisati nikakvim riječima. Tako je onoga jutra u Španjolskoj
Bog odgovorio na moje molitve:
Dijete moje, moraš slušati glas duha koji te nikad neće iznevjeriti
ni odvesti na mjesto kojemu ne pripadaš. U svakom trenutku
upućivao sam te u smjerovima za koje znam da su dobri
za tebe, a ti u svojem strahu misliš da sam te napustio. Nikad,
dijete moje, neću otići od tebe i ostaviti te da kročiš sama i
živiš u vlastitoj sjeni, s osjećajem gubitka i bez budućnosti.
U svakom trenutku te nosim, pomažem da skupiš snagu i
hrabrost, s kojima putuješ dalje. Jer za tebe sam odredio put,
da ti pomognem da shvatiš svoje svjetlo, svoj duh i nađeš vezu
134
sa mnom. U svakom trenutku ja ću za te biti svjetlo koje te
vodi, voli i ohrabruje da budeš najbolja i da u sebi pronađeš
ono najbolje.
U svakom trenutku držat ću te za ruku tako da razumiješ
kako bez obzira na to kamo idemo, ili koliko nam dugo treba
da tamo stignemo, ja ću te uvijek dovesti kući. Jer tamo sam
odredio mjesto za tebe, da s drugima podijeliš svoje znanje,
svoje svjetlo i pokažeš im da i oni mogu krenuti na ovaj put
sa svojim vlastitim duhom.
Zato, dijete moje, ne sumnjaj jer tamo među zvijezdama
određen je put za tebe, a ja sam uz tebe sve vrijeme, volim
te, štitim i prije svega vodim te na mjesto, gdje ćeš naći svoju
istinsku svrhu.
Dakle, to je bilo to. Ako mi je trebalo nešto da mi rasprši sumnje,
sad su bile itekako dobro raspršene. Ta komunikacija s Bogom
također mi je pomogla da shvatim da je na djelu božanski
plan, za sve nas, a taj plan manifestira se tu na Zemlji, kako Bog
odredi.
Kako su prolazili dani i tjedni, jedna od najradosnijih prednosti
preseljenja u Španjolsku bila je činjenica da mi se počelo
predstavljati sve više novih anđela. Sad bih voljela odvojiti malo
vremena da vam neke predstavim.
Počet ću s dvije anđelice, s Rebeccom i Lanom. Cesto ih
nazivam komičarskim duom! Te anđelice imaju prekrasnu nježnu
energiju oko sebe i pune su humora. Štoviše, dio njihova posla
je da pomažu ljudskim bićima da se ne shvaćaju preozbiljno. Te
anđelice mi često u komunikaciji daju poeziju pa sam skupila
brojne njihove pjesme. Katkada mi daju pjesmu koja je namijenjena
nekoj određenoj osobi i mnogi su mi ljudi sa zahvalnošću
rekli kako im je ta posebna pjesma mnogo značila, iako možda
meni nije značila toliko puno dok sam je zapisivala.
Drugi vid Rebeccina i Lanina rada sastoji se u tome da ljudima
pomažu povećati svoja energetska polja. Mogla bih ih opisati
kao zabavne anđelice; njihova se energija stapa na čaroban
način, čini vam se kao da plešu pred vama, ne možete a da se ne
135
osjetite vedrije kad su one u blizini. One ne uzimaju stvari jako
ozbiljno i nikad ne prosuđuju nikoga; i vrlo su lijepe anđelice.
Anđelica Simone jedna je od prvih novih anđela koja mi
se predstavila, nakon naše selidbe u Španjolsku. Moram reći da
Simone uglavnom radi iz pozadine, a pod tim podrazumijevam
da se ona često javi dok komuniciram s drugim anđelom i tada
postanem svjesna njezine prisutnosti u pozadini. Ili, ako komuniciram
s nekim tko je prešao na drugi svijet i imam teškoća u
razumijevanju te osobe, postanem svjesna njezine prisutnosti u
pozadini, a ona se trudi najbolje što može da mi razjasni stvari.
Ima veliko razumijevanje za svakodnevni život ljudskih bića i za
naše probleme; također je vrlo praktična i vrlo dobra kad treba
proniknuti u najružnije probleme — ukratko, ona se brine da posao
bude dobro obavljen.
Simone se često pojavljuje sa Stephenom, drugim anđelom
koji se manifestira kao vrlo velika svjetlost i mješavina jarkih
boja. I Simone i Stephen znaju raditi sa mnom dok sam u dubokom
snu. Ujutro kad se probudim, imam vrlo jasnu sliku njih
dvoje i onoga što su mi prenijeli dok sam spavala.
Nimalo ne sumnjam u to koji je anđeo najzgodniji u cijelom
anđeoskom kraljevstvu — to je sigurno anđeo Andrew. Često se
šalim i kažem da, kad bi Andrew bio muškarac na Zemlji, ostavila
bih muža i pobjegla s njim! Vrlo je visok i vitak, izgleda privlačno
i ima predivan smisao za humor. Andrew je pun svjetla i šale i
komunicira ih kroz dah. Cesto mi zna nježno puhnuti u uho dok
spavam kako bi mi dao do znanja da je tu, a dok komuniciram s
njim i moj se dah mijenja i postaje vrlo nježan i lagan. Teško je
opisati koliko je Andrew nježan i koliko ima razumijevanja.
Ako imate kakvih briga u životu, Andrew će vas potaknuti
da ih pomno proučite i shvatite odakle te brige zapravo dolaze.
On ne predlaže nikakva rješenja, ali kad zaista proučite ono što
vas muči, pojavit će se odgovor. Anđeo Andrew zaista je poseban
anđeo.
Anđeo Jonathan još je jedan anđeo koji me redovito posjećivao
kad sam došla u Španjolsku. Jonathan se nikad nije ma-
136
terijalizirao s krilima; uvijek se pojavljuje kao muškarac grubih
ali privlačnih crta lica i vrlo ljubaznog karaktera. Ima držanje
i nastup sličan učitelju u školi, ali to je vrlo drag i simpatičan
učitelj. Jonathan je izvrstan kad mi treba pomoći ostvariti vezu
s duhovnim svijetom, naročito ako želim kontakt s određenom
osobom koja je preminula. On je neprekidan izvor snage za mene,
iako katkada može biti malo strog; on me dira u samo srce.
Visok je, promukloga glasa i često mi govori da mu je cilj što
više me približiti Bogu. Kad radim s Jonathanom uvijek imam
duboki osjećaj smirenosti i svrhovitosti.
Zatim je tu i anđeo Toby, kojega mogu opisati kao svojega
dosljednog anđela. Toby je predivan anđeo kad trebate koncentrirati
um, naročito ako imate određeni zadatak koji morate dovršiti.
On vam pomaže da se jasno fokusirate na ono što se mora
učiniti i neće vam dopustiti da skrenete s puta sve dok posao
nije gotov. Toby mi često govori kako je važno u sebi akumulirati
spiritualno znanje. Kaže da jedanput kad se znanje pohrani
u srcu, ono će od vas istjecati natrag u svijet za dobrobit drugih
ljudi. Svjetlo anđela Tobyja vrlo je posebno i možete osjetiti kako
prodire kroz vas, ravno u dušu.
A moram ponovo spomenuti i anđelicu Anne; njezina pomoć
pri oporavku od bolesti otvorila mi je put za moj životni
zadatak — rad s anđelima. Od preseljenja u Španjolsku njezina
je prisutnost sve više jačala. Često se šalim s njom i kažem joj da
voli toplu klimu! Ona mi se prva pojavljuje ujutro i kaže: »Kakav
predivan dan! Baš smo sretne!« No šalu na stranu, doista
vjerujem da je Španjolska sa svojom mediteranskom klimom u
ono vrijeme bila za mene najbolje mjesto. Mislim da sam imala
potrebu biti na svijetlom, toplom i prozračnom mjestu kako bih
potpuno upila energiju koju su mi anđeli komunicirali.
Postoji dobar razlog zbog kojega anđelicu Anne opisujem
kao svoju najbolju prijateljicu. Da nije bilo nje, bila bih izgubljena.
Ona je prekrasna i pruža mi snažan osjećaj vjere u samu sebe.
Vrlo je iskrena: reći će vam sve onako kako jest i nije nikad ni
na koji način negativna. Ima i veliku sposobnost da sagleda obje
137
strane svake priče. A najviše od svega, rekla bih da je ona moj
energator. Na početku dana kažem joj: »Ustala sam i spremna
sam krenuti.« A ona odgovara: »I ja sam spremna!«
Bili smo u Španjolskoj kraće od mjesec dana i još smo se privikavali
na to da ćemo tamo trajno živjeti. Kad imate kuću za odmor
u drugoj državi, upravo tako se i odnosite prema vremenu koje
tamo provodite — kao da ste na odmoru.
U Španjolskoj smo se sprijateljili s prilično mnogo ljudi koji
su se doselili iz Irske i drugih europskih zemalja kako bi tamo
živjeli za stalno, ali uvijek smo im morali govoriti doviđenja kad
smo se vraćali kući. Sad su stvari bile drugačije; došli smo za stalno
i brzo smo shvatili da ćemo svoj novi dom morati tretirati
kao da je trajan.
U početku je bilo prilično neobično — dok smo prije sretno
obilazili lokalne trgovine i kupovali sitnice za kuću, sad smo
morali otkriti gdje je najbliži trgovački centar tako da možemo
kupovati što ekonomičnije. Trebalo je obaviti i takve male stvari.
Postalo nam je očito da smo prije živjeli u vrlo maloj zajednici
ljudi koji su dolazili na odmor i, iako smo još živjeli medu
istim ljudima, sad smo morali iskoračiti i otkriti pravu Španjolsku,
a to nije bilo loše. Španjolci su u mnogo čemu slični Ircima;
vole zastati i porazgovarati s vama, strastveni su i prijateljski raspoloženi.
Međutim, kako samo vole formu! Ako u Španjolskoj
morate bilo što obaviti uz pomoć nekog državnog ureda ili lokalnih
vlasti, dobro pazite — bit će mnogo, mnogo formalnosti!
Zapravo bilo je lijepo upoznavati Španjolsku iz drugog kuta.
Dok smo se prije u putovanjima ograničavali na obližnja mjesta,
sad smo počeli više putovati i upoznavati druge gradove. Izlet na
planinski lanac Sierra Nevadu bio je apsolutno prekrasan i izazvao
je strahopoštovanje. A naš prvi odlazak u Madrid bio je
zaista zanimljiv; grad mi se odmah svidio.
Druga lijepa strana preseljenja u Španjolsku bila je činjenica
da smo počeli stvarati nova prijateljstva, neka s Ircima, a neka
138
s ljudima iz drugih krajeva Europe. Upoznali smo bračni par iz
Norveške, Annie i Jana, koji su živjeli vrlo blizu, odmah iza ugla,
ali nikad ih prije nismo upoznali iako su već neko vrijeme živjeli
u Španjolskoj. Nisam to znala kad sam ih tek upoznala, ali
Annie i Jan odigrat će integralnu ulogu u onome što će postati
najvažniji dan mojega života.
Španjolci vole kupovati na lokalnim tržnicama. Neke su poprilično
orijentirane na turističku ponudu, dok su druge isplativije,
imaju izvrsno meso i svježe voće i povrće. Annie je znala
sve dobre lokalne tržnice i predložila mi da zajedno odemo na
jednu, udaljenu oko 20 kilometara. Tržilo se u selu San Miguel,
visoko u brdima koja su okruživala područje gdje smo živjeli.
Krenule smo rano ujutro i kad smo stigle na tržnicu, tamo još
nije bilo mnogo ljudi pa nam je bilo lakše razgledati štandove i
vidjeti što se nudi.
Ne znam jesam li samo ja takva, ali kad sam okružena sa
svim tim svježim proizvodima, malo poludim i kupim više nego
što mi zaista treba. Tako je bilo i tog jutra u San Miguelu. U
automobil sam se vratila natovarena dobrim proizvodima, uključujući
i lubenice i svježe jagode kojima nisam mogla odoljeti.
Još je bilo jutro i nismo se htjele odmah vratiti kući, pa je
Annie predložila da se odvezemo u Torrevieju na ručak. Torrevieja
je omanji gradić na španjolskoj jugoistočnoj obali, nedaleko
od Alicantea i udaljen je od San Miguela 45 minuta vožnje.
Ljeti, kad turisti navale u Torrevieju, gradić je zakrčen automobilima,
ali tog prijepodneva nije bio pa smo bez problema
našle parkirno mjesto, vrlo blizu glavnog gradskog trga. Odlučile
smo sjesti u mali restoran koji je nudio tapas, jer tamo smo već
prije jele. Tako smo se smjestile za stol, vani na ulici, i počele
uživati u ambijentu i ranom popodnevu. Stiglo nam je jelo, vrlo
ukusno i poprilično jeftino — nevjerojatno jeftino ako usporedite
sa sličnim jelom u Irskoj.
Kad smo završile s ručkom, Annie je predložila da prošećemo
po gradiću Torrevieja. Fran i ja smo već bili tu u nekoliko
navrata, ali nismo baš dobro poznavali grad, pa sam pristala.
139
Nakon što smo malo šetale, vratile smo se na glavni gradski
trg. Annie je spomenula da se tu nalazi lijepa katolička crkva i
da ju je vrijedno posjetiti zbog lijepe unutrašnjosti. Oduvijek sam
voljela crkve, ne zbog nekog posebnog vjerskog osjećaja već više
zato što su to mirna mjesta i u crkvi je obično lako pustiti mislima
da se stalože, pa makar samo na nekoliko minuta. Zato sam
spremno pristala da odemo i pogledamo crkvu. Annie je imala
pravo; crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, zaista je
imala prekrasnu unutrašnjost. Zbog nekog razloga, čim sam ušla
osjetila sam želju da nakratko budem sama. Pošla sam središnjim
prolazom i sjela u jednu klupu, malo udaljena od ostalih ljudi
u crkvi. Bilo ih je svega nekoliko, ali kad sam se počela moliti,
iznenada me preplavio osjećaj spokoja i mira. Onda sam postala
svjesna, muškarca koji je stajao pred oltarom. Bio je udaljen dvadesetak
metara, a ja sam istoga trenutka bila očarana njegovim
očima; kao da su me prikovale na mjestu.
Odjedanput je sve oko mene nestalo. Jedino tako to mogu
opisati — crkva i svi u njoj nestali su, a ja sam bila svjesna samo
tog čovjeka i njegovih očiju. Bio je prilično mlad, možda je tek
navršio tridesetu. Bio je mršav i imao je na sebi odjevni predmet
koji je slobodno padao u naborima. Donji dio tijela mu nisam
vidjela. Nemoguće je opisati osjećaj mira koji sam osjetila dok
sam samo tako sjedila i gledala ga; bila sam sretna i sjedila bih
tako zauvijek. Onda me rukom pozvao da mu priđem, ali kao da
sam bila ukopana na mjestu. Bila sam ukočena — nisam se mogla
pomaknuti sa sjedala.
Međutim, jedan je stariji par u tom trenutku ušao u crkvu
i počeo prilaziti središnjim prolazom. Kleknuli su i sjeli u jednu
klupu, blizu muškarca. Onda je on progovorio: »Pogledaj, ovi su
mi ljudi došli, a ne vide me. A ipak ti me vidiš, a bojiš se prići.
Zašto?« Nakon toga u meni je nestalo straha i krenula sam prolazom
između klupa prema muškarcu. Dok sam mu se približavala,
nastavila sam ga gledati u oči, a ono što se sljedeće dogodilo, teško
je objasniti. Sve je bilo sadržano u njegovim očima: cijeli ovaj svijet,
univerzum i sve u njemu, sve se nalazilo u tim očima. Sve je
140
bilo kao jedno i shvatila sam. Shvatila sam tko sam zapravo; shvatila
sam ljubav, jedinu ljubav, ne onu ljudsku, ne emocionalnu ljubav
nego jedinu ljubav — ljubav prema Bogu. Tijelo mi je drhtalo,
ali nisam osjećala strah. Bila sam uronjena u stanje jedine ljubavi.
Upitala sam muškarca je li on Isus Krist. Ne znam odakle mi se
stvorilo to pitanje; samo je izletjelo iz mene. Odgovorio je: »Ja
sam Sin Oca. Ja sam onaj koji jesam.« Te riječi kao da su me naelektrizirale.
Ne znam kako opisati osjećaj ili osjet koji mi je prožeo
tijelo. Kao da sam ušla i izišla iz njega; jednoga trenutka bila sam
svjesna crkve i svega što me okružuje, a idućeg sam bila u stanju
zajedništva, potpune cjelovitosti, ispunjenosti, totalne radosti.
Onda me muškarac uzeo za ruku, posjeo na jedno od sjedala
ispred oltara i počeo mi objašnjavati kako je preda mnom put,
putovanje na kojemu ću služiti Bogu.
Dok je govorio, vrijeme je prolazilo; sve je prošlo, sve je bilo
kao što zaista jest — savršeno i cjelovito. Činilo se kao da sam u
jednom trenutku imala tu totalnu svijest kako smo istinski stvoreni
od Boga, kako nema razdvajanja između Boga i nas, kako
samo i uvijek postoji Bog. Muškarac je nastavio govoriti, i u jednom
bljesku, a možda i kraće od toga, postala sam svjesna toga u
čemu ljudi griješe. Griješimo kad mislimo o sebi kao odvojenima
od Oca, odvojenima od Boga. U tom sam trenutku shvatila da je
to zapravo jedini problem s kojim se mi ljudi suočavamo — ideja
da smo na neki način odvojeni od Boga.
Muškarac mi je onda nježno položio moju ruku u krilo i rekao
da mora ići, ali da ćemo se opet vidjeti. Okrenuo se i otišao
prema središnjem dijelu oltara, a onda je nestao.
Ne znam koliko sam dugo ostala na tom sjedalu pred oltarom,
ali naposljetku su mi se približili prijateljica i suprug i
upitali osjećam li se dobro. Nisam znala što bih im rekla. Sto
sam im mogla reći?
Vratili smo se do auta i krenuli kući. Nitko nije putem
mnogo govorio. Iako sam jedino ja svjedočila pojavi muškarca u
crkvi, činilo se da se na neki način utisnuo u svačiju svijest. A
tišina u autu na putu kući kao da nas je sve zadovoljavala.
141
U ono vrijeme nisam znala, ali taj doživljaj u crkvi u Torrevieji
trebao je utrti put mojoj komunikaciji s Bogom na osobnoj
razini. Osjećaj jedinstva koji sam tom prilikom iskusila, osjećaj
potpune ljubavi, isti je kao i onaj koji sam imala kad sam ušla u
kraljevstvo nebesko dok sam meditirala i razgovarala s Bogom.
To se ne može opisati riječima, ali riječi su sve što imamo dok
jedni s drugima razgovaramo o Bogu.
Uove posljednje tri godine života u Dublinu postala sam sve
više povezana s anđelima. Broj ljudi koji mi dolaze u posjet
želeći otkriti više o anđelima i njihovu radu, iznimno se povećao
i nije bilo neobično da dnevno primam troje ili četvero ljudi.
Dok je većina ljudi zainteresirana za to da nauče kako ostvariti
osobni kontakt s anđelima, drugi dolaze tražeći poruku od
svojih voljenih koji su preminuli, a neki pak žele naučiti iscjeljivati
uz pomoć anđela.
Uživala sam svakodnevno susretati nove ljude i vidjeti da mi
se neki iznova vraćaju. Ima nešto u anđeoskoj poruci što je za
ljude apsolutno radosno iskustvo koje mogu prenijeti i drugima.
Doista, i prema mojem iskustvu tu poruku morate prenijeti drugima;
ona je i namijenjena tome da se prenosi jer već je naša, ali
smo, nažalost, zaboravili njezin velik dio.
Iako sam iznimno uživala upoznajući nove ljude i pomažući
im na svaki mogući način, nešto me je ipak mučilo. Za mene je
to bila vrlo važna stvar i znala sam da će također djelovati na
Frana i moju obitelj. Odlučila sam s Franom raspraviti o tome na
kratkom odmoru koji smo planirali u Španjolskoj.
Bio je prekrasan svibanjski dan i šetali smo plažom u San-
129
tiagu de la Riberi pokraj Orihuela Goste u južnoj Španjolskoj.
Bio je treći dan našega sedmodnevnog odmora. Nekoliko godina
prije kupili smo malu kuću u Orihuela Costi, uglavnom zato
što smo željeli imati mjesto kamo ćemo moći dovesti djecu na
praznike. Na plaži nije bilo mnogo ljudi jer još nije bila počela
turistička sezona, ali dan je bio savršen, nije bilo prevruće, a na
plavom nebu nije bilo ni oblačka.
Međutim, dok smo šetali bila sam prilično zamišljena. Imala
sam Franu nešto važno za reći, a nisam bila sigurna kako će
reagirati. Moj odnos s anđelima sve više je rastao, a sve vrijeme
predstavljali su mi se novi anđeli. Iako sam Franu uvijek govorila
sve što mi se događalo, znala sam da on još sve to prihvaća s
teškoćom.
Kad sad gledam unatrag, vidim da mi je tijekom moje bolesti
bio oslonac, čvrst poput stijene. Njegovo zanimanje za prisutnost
anđela i njihove sposobnosti definitivno se povećao, ali
osjećala sam da je on još ipak dosta skeptičan u vezi sa svim tim
događajima. Znala sam da mu je posebno teško bilo na početku
moje bolesti, kad sam tek počela viđati ljude koji su mi se prikazivali
u spavaćoj sobi. Fran mi je više nego jednom spomenuo
kako sam bila upalila sva svjetla u kući, koja je bila osvijetljena
poput božićnog drvca svake večeri kad bi se on vraćao s posla
— to ga je očito ljutilo. Također sam primijetila neposredno nakon
bolesti da ga je također iritiralo to što sam puno vremena
provodila u sobi za meditaciju komunicirajući s anđelima. Bila
sam svjesna da Fran nikako ne može razumjeti sve poruke koje
sam primala iz anđeoskog kraljevstva, iako sam davala sve od sebe
da neke od njih podijelim s njim; čak kad ih ni sama nisam
shvaćala! A sad je došao trenutak da mu kažem nešto za što sam
znala da će ga šokirati. Dok smo rukom pod ruku šetali uz more,
progovorila sam.
»Anđeli su me nešto zamolili. Zapravo ne, zamolili su nas
oboje, ali jako sam zabrinuta jer ne znam kako ćeš ti to primiti«,
rekla sam oklijevajući.
»Hajde, reci«, rekao je Fran malo se mršteći.
130
»Pa, anđeli su me zamolili da se trajno preselim u Španjolsku
«, rekla sam. »Kažu da ne mogu obavljati svoj posao u
Dublinu i da se moram maknuti iz grada. Kažu da to neće biti
zauvijek, ali da se moram preseliti, a to ne mogu učiniti ako ti ne
pođeš sa mnom.« Izrekla sam sve to u jednom dahu.
»Zašto se moramo preseliti?« upitao je Fran. »Kako da se
preselimo? Želiš li da prodam kuću u Dublinu? A što je s dječacima?
« pitao je, a sad se već mrštio. Sve je bilo točno. Ako ćemo
se preseliti u Španjolsku, morat ćemo prodati kuću u Dublinu jer
nemamo ušteđevine, a našim sinovima, koji su već stariji tinejdžeri,
Španjolska je sve manje zanimljiva. Htjeli su biti sa svojim
prijateljima i djevojkama u Dublinu i nije ih zanimao nov život
u Španjolskoj. Dok sam stajala na plaži na toplom svibanjskom
suncu, sve se činilo nemoguće i osjećala sam se potišteno. U tom
trenutku u glavi sam začula sljedeće riječi: »Reci Franu da će ti
on biti oči i uši za nas; reci mu da će primiti znak.« Čuvši to,
zastala sam kao ukopana. Glas je u sebi imao autoritet; bilo je
kao da se to što je izrekao već obistinilo. Također sam se sjetila
da mi je anđelica Anne već prije nekoliko mjeseci rekla da će
anđeli Franu poslati znak. Ponovila sam Franu ono što mi je glas
rekao. Pogledao me i vidjela sam da je zaista želio vjerovati, no
sve to je bilo malo previše za njega; ali sad sam znala da će uskoro
primiti znak.
Dogodilo se to posljednje noći našeg odmora. Rano smo
otišli na spavanje jer smo sljedeći dan morali rano ustati kako
bismo uhvatili let za Dublin. Namjestili smo da nam budilica
zvoni u 6 ujutro, ali probudila sam se prije nego što je zazvonila
i vidjela da Fran nije pokraj mene u krevetu. Pomislila sam da je
sišao u prizemlje, u kuhinju, i da priprema čaj pa sam se odjenula
i sišla.
Fran je sjedio na našem malom trosjedu u dnevnoj sobi i
samo je ravno gledao pred sebe. Kad me je ugledao, ustao je, prišao
mi i zagrlio me.
»O, moj Bože«, rekao je. »Istina je, sve je istina.« Pogledala
sam ga i upitala što se dogodilo.
131
»Probudio sam se noćas, ne znam koliko je bilo sati, a kad
sam otvorio oči vidio sam kuglu svjetla koja se pojavila u kutu
sobe, a onda se pojavila još jedna, pa onda i treća. Bile su velike
poput teniskih loptica.« Pričao mi je o tome s očima punim
čuđenja. »Onda su se spojile u veću kuglu, koja mi je prišla i
zaustavila se preda mnom. Nisam se uplašio, osjećao sam veliku
radost. Znao sam da mi ne prijeti nikakva opasnost, a onda je
neki glas rekao: Vjeruj u nas, i kugla je izblijedjela«, rekao je.
Također mi je objasnio kako se molio anđelima, jer se bojao budućnosti
i onoga što nam ona nosi.
Znam da su te svjetlosne kugle poslali anđeli kako bi u Franu
pobudili vjeru koja mu je bila potrebna kako bi mi pomogao
da obavljam anđeoski posao. Znam to na isti način na koji znam
da svatko tko ima dovoljno vjere u anđele i malo se odmakne i
izađe iz slike, ostat će mu samo Bog. To je jako važno — morate
se maknuti iz prizora jer vi sami blokirate vezu s anđelima, a
ako se možete odmaknuti, ostat ćete sami s anđelima i s Bogom.
Ono što Bog želi, tada će vam postati jasno.
Dok smo tog jutra letjeli natrag za Dublin, pokraj mene
je sjedio drugačiji Fran, i već smo kovali planove kako ćemo se
trajno preseliti u Španjolsku. Upravo smo to i učinili: prodali
smo kuću, unajmili stan za sinove, koji su bili u čvrstim vezama
sa svojim djevojkama, a i bili su već zaposleni te ih nije nimalo
zabrinula činjenica što nas dvoje idemo u Španjolsku. Tako smo
se 31. lipnja 2005. preselili u Španjolsku.
Uskoro mi je postalo jasno zašto su me anđeli zamolili da
se preselimo. Anđeli se mogu materijalizirati u svakom trenutku
i na bilo kojem mjestu koje odaberu. Mogu ljudima prenositi
poruke ovdje na zemlji, kad god to zažele, ali otkrila sam da će
samo u potpunoj tišini i miru prenijeti svoju mudrost i znanje.
Pokazalo se da je Španjolska savršeno mjesto za mene, gdje mogu
pronaći mir i tišinu. Dok sad razmišljam o tome, vidim da sam
u Dublinu bila vrlo vezana za svoju obitelj i ne vjerujem da bih
se mogla izboriti za sebe i odvojiti dovoljno vremena koje mi je
potrebno da učinim ono što anđeli traže od mene.
132
* * *
U Španjolskoj sam brzo stekla rutinu. Ujutro bih nakon ustajanja
meditirala nekoliko sati i anđeli bi komunicirali sa mnom. Također
sam meditirala poslijepodne. Uskoro sam shvatila da će u
mojem radu s anđelima biti i mnogo spisateljskog posla. U školi
nisam baš bila odlična učenica — istina je da sam bila presretna
kad sam sa šesnaest godina prekinula školovanje. Jedva sam dočekala
da za sobom zatvorim školska vrata! A kako su mi anđeli
prenosili svoju mudrost, nisam imala drugog izbora nego da to
počnem bilježiti rukom. Tada sam zahvaljujući susjedi koja je bila
učiteljica, sve to dobila natipkano i s ispravljenim pogreškama.
Postupak je bio dug i naporan, ali anđeoske su poruke ostajale
netaknute i točne, a jedino mi je to bilo važno. To mi je i do
dana današnjeg jedino važno.
Kad kažem da je moj rad s anđelima podrazumijevao mnogo
pisanja, želim istaknuti i da se među informacijama koje su
mi predali nalazi djelo A Practical Guide To Working With Angels
and Spirit Guides (Praktičan vodič za rad s anđelima i duhovnim
vodičima). To je vodič kojim sam se služila na svojim radionicama
o anđelima i treba reći da su mnogi ljudi od njega imali
koristi. Drugo važno djelo zove se A Guide to Healing With Angels
(Vodič za iscjeljivanje s anđelima), a napisano je kao dijalog
između mene i mnogih anđela specijaliziranih za iscjeljivanje. Tu
je A Book of Inspirational Messages From the Angels, An Angelic
Philosophy For The World (Knjiga nadahnutih anđeoskih poruka;
anđeoska filozofija za svijet) i mnoge pjesme. Sad vidite što sam
htjela reći kad sam rekla da sam imala puno posla s pisanjem!
Postajalo mi je sve jasnije zašto su me anđeli zamolili da se
preselim u Španjolsku, ali još sam imala neke sumnje duboko u
srcu i ponekad su me mučile. Sjećam se kako sam jednog jutra
sjedila u sobi za meditaciju i bila vrlo zabrinuta pa sam razgovarala
s Bogom. Kad zazovem kraljevstvo nebesko i dok sam u
Božjoj prisutnosti, nešto čarobno se događa; teško je to objasniti
riječima, ali imam osjećaj neokaljane cjelovitosti, jedinstva. U tim
trenucima dobivate odgovore na sva pitanja koja ljudi mogu imati
o tome tko su ili zašto su tu na Zemlji; odgovori nisu izraženi
riječima, izraženi su tom cjelovitošću — koja je neokaljano cijela
i vječna. Ali onoga jutra u Španjolskoj Bogu se obratila zabrinuta
Francesca. Upravo sam ovo rekla Ocu:
Moj Gospodaru, mnoge aspekte svojega života ne razumijem
u ovom trenutku. Jesam li odabrala pogrešan put da me odvede
na mjesto na kojem ću osjećati da tamo ne pripadam?
Jesam li odbacila sve što si mi pokazao u tako kratkom vremenu
koliko putujem s tobom? Jesam li potpuno izgubila put
i zalutala na mjestu gdje se ne osjećam kao kod kuće? Hoće
li moj duh izblijedjeti, ostaviti me da nepomično stojim, ne
znajući kamo dalje? Jesam li uhvaćena na jednom mjestu ne
znajući zove li me glas duha ili me ostavlja.
Sto se od mene očekuje, što da učinim kako bih upotpunila
svoje putovanje s tobom? Putovanje koje si mi otvorio kako
bih pronašla svoj put, svoje svjetlo, svoju istinsku bit, svoju
svrhu i da otkrijem tko sam ja zaista. Hoćeš li mi reći ili ćeš
me pustiti da hodam u vlastitoj sjeni pitajući se je li sve što
činim pogrešno ?
Sto je to što moram vidjeti kako bih stekla znanje koje moram
imati ako želim prenijeti svoje putovanje na drugu razinu,
tako da jednoga dana mogu otići i vratiti se kući ? Molim te,
molim te, reci mi, Gospode.
Kad uđem u kraljevstvo nebesko komunicirati s Bogom, znam
to istoga trena; osjećaj da je Bog prisutan i osjećaj jedinstva ne
mogu se opisati nikakvim riječima. Tako je onoga jutra u Španjolskoj
Bog odgovorio na moje molitve:
Dijete moje, moraš slušati glas duha koji te nikad neće iznevjeriti
ni odvesti na mjesto kojemu ne pripadaš. U svakom trenutku
upućivao sam te u smjerovima za koje znam da su dobri
za tebe, a ti u svojem strahu misliš da sam te napustio. Nikad,
dijete moje, neću otići od tebe i ostaviti te da kročiš sama i
živiš u vlastitoj sjeni, s osjećajem gubitka i bez budućnosti.
U svakom trenutku te nosim, pomažem da skupiš snagu i
hrabrost, s kojima putuješ dalje. Jer za tebe sam odredio put,
da ti pomognem da shvatiš svoje svjetlo, svoj duh i nađeš vezu
134
sa mnom. U svakom trenutku ja ću za te biti svjetlo koje te
vodi, voli i ohrabruje da budeš najbolja i da u sebi pronađeš
ono najbolje.
U svakom trenutku držat ću te za ruku tako da razumiješ
kako bez obzira na to kamo idemo, ili koliko nam dugo treba
da tamo stignemo, ja ću te uvijek dovesti kući. Jer tamo sam
odredio mjesto za tebe, da s drugima podijeliš svoje znanje,
svoje svjetlo i pokažeš im da i oni mogu krenuti na ovaj put
sa svojim vlastitim duhom.
Zato, dijete moje, ne sumnjaj jer tamo među zvijezdama
određen je put za tebe, a ja sam uz tebe sve vrijeme, volim
te, štitim i prije svega vodim te na mjesto, gdje ćeš naći svoju
istinsku svrhu.
Dakle, to je bilo to. Ako mi je trebalo nešto da mi rasprši sumnje,
sad su bile itekako dobro raspršene. Ta komunikacija s Bogom
također mi je pomogla da shvatim da je na djelu božanski
plan, za sve nas, a taj plan manifestira se tu na Zemlji, kako Bog
odredi.
Kako su prolazili dani i tjedni, jedna od najradosnijih prednosti
preseljenja u Španjolsku bila je činjenica da mi se počelo
predstavljati sve više novih anđela. Sad bih voljela odvojiti malo
vremena da vam neke predstavim.
Počet ću s dvije anđelice, s Rebeccom i Lanom. Cesto ih
nazivam komičarskim duom! Te anđelice imaju prekrasnu nježnu
energiju oko sebe i pune su humora. Štoviše, dio njihova posla
je da pomažu ljudskim bićima da se ne shvaćaju preozbiljno. Te
anđelice mi često u komunikaciji daju poeziju pa sam skupila
brojne njihove pjesme. Katkada mi daju pjesmu koja je namijenjena
nekoj određenoj osobi i mnogi su mi ljudi sa zahvalnošću
rekli kako im je ta posebna pjesma mnogo značila, iako možda
meni nije značila toliko puno dok sam je zapisivala.
Drugi vid Rebeccina i Lanina rada sastoji se u tome da ljudima
pomažu povećati svoja energetska polja. Mogla bih ih opisati
kao zabavne anđelice; njihova se energija stapa na čaroban
način, čini vam se kao da plešu pred vama, ne možete a da se ne
135
osjetite vedrije kad su one u blizini. One ne uzimaju stvari jako
ozbiljno i nikad ne prosuđuju nikoga; i vrlo su lijepe anđelice.
Anđelica Simone jedna je od prvih novih anđela koja mi
se predstavila, nakon naše selidbe u Španjolsku. Moram reći da
Simone uglavnom radi iz pozadine, a pod tim podrazumijevam
da se ona često javi dok komuniciram s drugim anđelom i tada
postanem svjesna njezine prisutnosti u pozadini. Ili, ako komuniciram
s nekim tko je prešao na drugi svijet i imam teškoća u
razumijevanju te osobe, postanem svjesna njezine prisutnosti u
pozadini, a ona se trudi najbolje što može da mi razjasni stvari.
Ima veliko razumijevanje za svakodnevni život ljudskih bića i za
naše probleme; također je vrlo praktična i vrlo dobra kad treba
proniknuti u najružnije probleme — ukratko, ona se brine da posao
bude dobro obavljen.
Simone se često pojavljuje sa Stephenom, drugim anđelom
koji se manifestira kao vrlo velika svjetlost i mješavina jarkih
boja. I Simone i Stephen znaju raditi sa mnom dok sam u dubokom
snu. Ujutro kad se probudim, imam vrlo jasnu sliku njih
dvoje i onoga što su mi prenijeli dok sam spavala.
Nimalo ne sumnjam u to koji je anđeo najzgodniji u cijelom
anđeoskom kraljevstvu — to je sigurno anđeo Andrew. Često se
šalim i kažem da, kad bi Andrew bio muškarac na Zemlji, ostavila
bih muža i pobjegla s njim! Vrlo je visok i vitak, izgleda privlačno
i ima predivan smisao za humor. Andrew je pun svjetla i šale i
komunicira ih kroz dah. Cesto mi zna nježno puhnuti u uho dok
spavam kako bi mi dao do znanja da je tu, a dok komuniciram s
njim i moj se dah mijenja i postaje vrlo nježan i lagan. Teško je
opisati koliko je Andrew nježan i koliko ima razumijevanja.
Ako imate kakvih briga u životu, Andrew će vas potaknuti
da ih pomno proučite i shvatite odakle te brige zapravo dolaze.
On ne predlaže nikakva rješenja, ali kad zaista proučite ono što
vas muči, pojavit će se odgovor. Anđeo Andrew zaista je poseban
anđeo.
Anđeo Jonathan još je jedan anđeo koji me redovito posjećivao
kad sam došla u Španjolsku. Jonathan se nikad nije ma-
136
terijalizirao s krilima; uvijek se pojavljuje kao muškarac grubih
ali privlačnih crta lica i vrlo ljubaznog karaktera. Ima držanje
i nastup sličan učitelju u školi, ali to je vrlo drag i simpatičan
učitelj. Jonathan je izvrstan kad mi treba pomoći ostvariti vezu
s duhovnim svijetom, naročito ako želim kontakt s određenom
osobom koja je preminula. On je neprekidan izvor snage za mene,
iako katkada može biti malo strog; on me dira u samo srce.
Visok je, promukloga glasa i često mi govori da mu je cilj što
više me približiti Bogu. Kad radim s Jonathanom uvijek imam
duboki osjećaj smirenosti i svrhovitosti.
Zatim je tu i anđeo Toby, kojega mogu opisati kao svojega
dosljednog anđela. Toby je predivan anđeo kad trebate koncentrirati
um, naročito ako imate određeni zadatak koji morate dovršiti.
On vam pomaže da se jasno fokusirate na ono što se mora
učiniti i neće vam dopustiti da skrenete s puta sve dok posao
nije gotov. Toby mi često govori kako je važno u sebi akumulirati
spiritualno znanje. Kaže da jedanput kad se znanje pohrani
u srcu, ono će od vas istjecati natrag u svijet za dobrobit drugih
ljudi. Svjetlo anđela Tobyja vrlo je posebno i možete osjetiti kako
prodire kroz vas, ravno u dušu.
A moram ponovo spomenuti i anđelicu Anne; njezina pomoć
pri oporavku od bolesti otvorila mi je put za moj životni
zadatak — rad s anđelima. Od preseljenja u Španjolsku njezina
je prisutnost sve više jačala. Često se šalim s njom i kažem joj da
voli toplu klimu! Ona mi se prva pojavljuje ujutro i kaže: »Kakav
predivan dan! Baš smo sretne!« No šalu na stranu, doista
vjerujem da je Španjolska sa svojom mediteranskom klimom u
ono vrijeme bila za mene najbolje mjesto. Mislim da sam imala
potrebu biti na svijetlom, toplom i prozračnom mjestu kako bih
potpuno upila energiju koju su mi anđeli komunicirali.
Postoji dobar razlog zbog kojega anđelicu Anne opisujem
kao svoju najbolju prijateljicu. Da nije bilo nje, bila bih izgubljena.
Ona je prekrasna i pruža mi snažan osjećaj vjere u samu sebe.
Vrlo je iskrena: reći će vam sve onako kako jest i nije nikad ni
na koji način negativna. Ima i veliku sposobnost da sagleda obje
137
strane svake priče. A najviše od svega, rekla bih da je ona moj
energator. Na početku dana kažem joj: »Ustala sam i spremna
sam krenuti.« A ona odgovara: »I ja sam spremna!«
Bili smo u Španjolskoj kraće od mjesec dana i još smo se privikavali
na to da ćemo tamo trajno živjeti. Kad imate kuću za odmor
u drugoj državi, upravo tako se i odnosite prema vremenu koje
tamo provodite — kao da ste na odmoru.
U Španjolskoj smo se sprijateljili s prilično mnogo ljudi koji
su se doselili iz Irske i drugih europskih zemalja kako bi tamo
živjeli za stalno, ali uvijek smo im morali govoriti doviđenja kad
smo se vraćali kući. Sad su stvari bile drugačije; došli smo za stalno
i brzo smo shvatili da ćemo svoj novi dom morati tretirati
kao da je trajan.
U početku je bilo prilično neobično — dok smo prije sretno
obilazili lokalne trgovine i kupovali sitnice za kuću, sad smo
morali otkriti gdje je najbliži trgovački centar tako da možemo
kupovati što ekonomičnije. Trebalo je obaviti i takve male stvari.
Postalo nam je očito da smo prije živjeli u vrlo maloj zajednici
ljudi koji su dolazili na odmor i, iako smo još živjeli medu
istim ljudima, sad smo morali iskoračiti i otkriti pravu Španjolsku,
a to nije bilo loše. Španjolci su u mnogo čemu slični Ircima;
vole zastati i porazgovarati s vama, strastveni su i prijateljski raspoloženi.
Međutim, kako samo vole formu! Ako u Španjolskoj
morate bilo što obaviti uz pomoć nekog državnog ureda ili lokalnih
vlasti, dobro pazite — bit će mnogo, mnogo formalnosti!
Zapravo bilo je lijepo upoznavati Španjolsku iz drugog kuta.
Dok smo se prije u putovanjima ograničavali na obližnja mjesta,
sad smo počeli više putovati i upoznavati druge gradove. Izlet na
planinski lanac Sierra Nevadu bio je apsolutno prekrasan i izazvao
je strahopoštovanje. A naš prvi odlazak u Madrid bio je
zaista zanimljiv; grad mi se odmah svidio.
Druga lijepa strana preseljenja u Španjolsku bila je činjenica
da smo počeli stvarati nova prijateljstva, neka s Ircima, a neka
138
s ljudima iz drugih krajeva Europe. Upoznali smo bračni par iz
Norveške, Annie i Jana, koji su živjeli vrlo blizu, odmah iza ugla,
ali nikad ih prije nismo upoznali iako su već neko vrijeme živjeli
u Španjolskoj. Nisam to znala kad sam ih tek upoznala, ali
Annie i Jan odigrat će integralnu ulogu u onome što će postati
najvažniji dan mojega života.
Španjolci vole kupovati na lokalnim tržnicama. Neke su poprilično
orijentirane na turističku ponudu, dok su druge isplativije,
imaju izvrsno meso i svježe voće i povrće. Annie je znala
sve dobre lokalne tržnice i predložila mi da zajedno odemo na
jednu, udaljenu oko 20 kilometara. Tržilo se u selu San Miguel,
visoko u brdima koja su okruživala područje gdje smo živjeli.
Krenule smo rano ujutro i kad smo stigle na tržnicu, tamo još
nije bilo mnogo ljudi pa nam je bilo lakše razgledati štandove i
vidjeti što se nudi.
Ne znam jesam li samo ja takva, ali kad sam okružena sa
svim tim svježim proizvodima, malo poludim i kupim više nego
što mi zaista treba. Tako je bilo i tog jutra u San Miguelu. U
automobil sam se vratila natovarena dobrim proizvodima, uključujući
i lubenice i svježe jagode kojima nisam mogla odoljeti.
Još je bilo jutro i nismo se htjele odmah vratiti kući, pa je
Annie predložila da se odvezemo u Torrevieju na ručak. Torrevieja
je omanji gradić na španjolskoj jugoistočnoj obali, nedaleko
od Alicantea i udaljen je od San Miguela 45 minuta vožnje.
Ljeti, kad turisti navale u Torrevieju, gradić je zakrčen automobilima,
ali tog prijepodneva nije bio pa smo bez problema
našle parkirno mjesto, vrlo blizu glavnog gradskog trga. Odlučile
smo sjesti u mali restoran koji je nudio tapas, jer tamo smo već
prije jele. Tako smo se smjestile za stol, vani na ulici, i počele
uživati u ambijentu i ranom popodnevu. Stiglo nam je jelo, vrlo
ukusno i poprilično jeftino — nevjerojatno jeftino ako usporedite
sa sličnim jelom u Irskoj.
Kad smo završile s ručkom, Annie je predložila da prošećemo
po gradiću Torrevieja. Fran i ja smo već bili tu u nekoliko
navrata, ali nismo baš dobro poznavali grad, pa sam pristala.
139
Nakon što smo malo šetale, vratile smo se na glavni gradski
trg. Annie je spomenula da se tu nalazi lijepa katolička crkva i
da ju je vrijedno posjetiti zbog lijepe unutrašnjosti. Oduvijek sam
voljela crkve, ne zbog nekog posebnog vjerskog osjećaja već više
zato što su to mirna mjesta i u crkvi je obično lako pustiti mislima
da se stalože, pa makar samo na nekoliko minuta. Zato sam
spremno pristala da odemo i pogledamo crkvu. Annie je imala
pravo; crkva Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije, zaista je
imala prekrasnu unutrašnjost. Zbog nekog razloga, čim sam ušla
osjetila sam želju da nakratko budem sama. Pošla sam središnjim
prolazom i sjela u jednu klupu, malo udaljena od ostalih ljudi
u crkvi. Bilo ih je svega nekoliko, ali kad sam se počela moliti,
iznenada me preplavio osjećaj spokoja i mira. Onda sam postala
svjesna, muškarca koji je stajao pred oltarom. Bio je udaljen dvadesetak
metara, a ja sam istoga trenutka bila očarana njegovim
očima; kao da su me prikovale na mjestu.
Odjedanput je sve oko mene nestalo. Jedino tako to mogu
opisati — crkva i svi u njoj nestali su, a ja sam bila svjesna samo
tog čovjeka i njegovih očiju. Bio je prilično mlad, možda je tek
navršio tridesetu. Bio je mršav i imao je na sebi odjevni predmet
koji je slobodno padao u naborima. Donji dio tijela mu nisam
vidjela. Nemoguće je opisati osjećaj mira koji sam osjetila dok
sam samo tako sjedila i gledala ga; bila sam sretna i sjedila bih
tako zauvijek. Onda me rukom pozvao da mu priđem, ali kao da
sam bila ukopana na mjestu. Bila sam ukočena — nisam se mogla
pomaknuti sa sjedala.
Međutim, jedan je stariji par u tom trenutku ušao u crkvu
i počeo prilaziti središnjim prolazom. Kleknuli su i sjeli u jednu
klupu, blizu muškarca. Onda je on progovorio: »Pogledaj, ovi su
mi ljudi došli, a ne vide me. A ipak ti me vidiš, a bojiš se prići.
Zašto?« Nakon toga u meni je nestalo straha i krenula sam prolazom
između klupa prema muškarcu. Dok sam mu se približavala,
nastavila sam ga gledati u oči, a ono što se sljedeće dogodilo, teško
je objasniti. Sve je bilo sadržano u njegovim očima: cijeli ovaj svijet,
univerzum i sve u njemu, sve se nalazilo u tim očima. Sve je
140
bilo kao jedno i shvatila sam. Shvatila sam tko sam zapravo; shvatila
sam ljubav, jedinu ljubav, ne onu ljudsku, ne emocionalnu ljubav
nego jedinu ljubav — ljubav prema Bogu. Tijelo mi je drhtalo,
ali nisam osjećala strah. Bila sam uronjena u stanje jedine ljubavi.
Upitala sam muškarca je li on Isus Krist. Ne znam odakle mi se
stvorilo to pitanje; samo je izletjelo iz mene. Odgovorio je: »Ja
sam Sin Oca. Ja sam onaj koji jesam.« Te riječi kao da su me naelektrizirale.
Ne znam kako opisati osjećaj ili osjet koji mi je prožeo
tijelo. Kao da sam ušla i izišla iz njega; jednoga trenutka bila sam
svjesna crkve i svega što me okružuje, a idućeg sam bila u stanju
zajedništva, potpune cjelovitosti, ispunjenosti, totalne radosti.
Onda me muškarac uzeo za ruku, posjeo na jedno od sjedala
ispred oltara i počeo mi objašnjavati kako je preda mnom put,
putovanje na kojemu ću služiti Bogu.
Dok je govorio, vrijeme je prolazilo; sve je prošlo, sve je bilo
kao što zaista jest — savršeno i cjelovito. Činilo se kao da sam u
jednom trenutku imala tu totalnu svijest kako smo istinski stvoreni
od Boga, kako nema razdvajanja između Boga i nas, kako
samo i uvijek postoji Bog. Muškarac je nastavio govoriti, i u jednom
bljesku, a možda i kraće od toga, postala sam svjesna toga u
čemu ljudi griješe. Griješimo kad mislimo o sebi kao odvojenima
od Oca, odvojenima od Boga. U tom sam trenutku shvatila da je
to zapravo jedini problem s kojim se mi ljudi suočavamo — ideja
da smo na neki način odvojeni od Boga.
Muškarac mi je onda nježno položio moju ruku u krilo i rekao
da mora ići, ali da ćemo se opet vidjeti. Okrenuo se i otišao
prema središnjem dijelu oltara, a onda je nestao.
Ne znam koliko sam dugo ostala na tom sjedalu pred oltarom,
ali naposljetku su mi se približili prijateljica i suprug i
upitali osjećam li se dobro. Nisam znala što bih im rekla. Sto
sam im mogla reći?
Vratili smo se do auta i krenuli kući. Nitko nije putem
mnogo govorio. Iako sam jedino ja svjedočila pojavi muškarca u
crkvi, činilo se da se na neki način utisnuo u svačiju svijest. A
tišina u autu na putu kući kao da nas je sve zadovoljavala.
141
U ono vrijeme nisam znala, ali taj doživljaj u crkvi u Torrevieji
trebao je utrti put mojoj komunikaciji s Bogom na osobnoj
razini. Osjećaj jedinstva koji sam tom prilikom iskusila, osjećaj
potpune ljubavi, isti je kao i onaj koji sam imala kad sam ušla u
kraljevstvo nebesko dok sam meditirala i razgovarala s Bogom.
To se ne može opisati riječima, ali riječi su sve što imamo dok
jedni s drugima razgovaramo o Bogu.
18 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:50 pm
Margita
Administrator
Otkrijte svojega anđela
Uovom vremenu financijskih krahova i tuge, kad nam je
svjetska recesija stalno u mislima, ima jedna vrlo važna poruka
koju želim prenijeti ljudima koji čitaju ovu knjigu. To je
jednostavna činjenica da svi mi, svaki pojedinac može ostvariti
osobnu vezu sa svojim anđelom.
Ne kažem da je, imate li financijskih problema, sve što
morate učiniti to da otvorite vrata anđeoskom kraljevstvu pa
će sve brige nestati. To uopće ne želim reći. Ali svatko od nas
ima svojega anđela, svojega osobnog anđela, koji samo čeka da
ga pozovemo u svoje živote da nam pomogne i vodi nas u svim
vidovima osobnog života. Naš osobni anđeo može nam pomoći
i savjetovati nas u vezi s odnosima s drugim ljudima, našim
zaposlenjem, obitelji, zdravljem, napretkom i najvažnije, u vezi s
našim odnosom s Bogom. Ukratko, komunikacija sa svojim anđelom
znači vjerovati u sve što je već u vama.
Najveća prepreka za ljude pri uspostavi osobne veze s anđelom
je vjerovanje da njihov anđeo boravi negdje izvan njihova
bića. Vjerujete li i vi da vaš anđeo prebiva na nebu? Ili na stranicama
neke knjige ili religioznog teksta, možda čak u ovoj knjizi
koju upravo čitate? Ne! Vaš anđeo prebiva u vama, a kao Božje
143
14
dijete imate svako pravo pozvati svojeg anđela kad god to poželite.
Ako ga najozbiljnije pozovete i to otvorenog srca, vaš će vam
anđeo odgovoriti.
Tražiti svakodnevnu potporu od svojega anđela znači odavati
čast svemu što je već u vama tako da možete početi bolje
razumijevati put koji vas čeka u životu. U svim vremenima vaš će
anđeo biti najbliža pojmljiva poveznica ovdje na zemlji između
vas i Boga. Upamtite, vaš anđeo je već dio vas, to je vrlo važno
i to je najvažnija poruka koju anđeli imaju za nas. Kad doista
prihvatite tu činjenicu, otkrit ćete da možete pomicati planine i
otkrit ćete da je mnogo lakše voljeti i istinski razumjeti sebe.
Razvijat ćete se i učiti o mnogim lijepim kvalitetama koje
već nosite u sebi — kvalitetama koje ste uspjeli zaboraviti zato što
ste dopustili da vas omete svakodnevnica sa svim svojim frustracijama,
mislima, osjećajima i brigama. Zadatak je vašega anđela
da vam pomogne raščistiti um od svih rastresenosti i vratiti vas
predivnu blistavu ljudskom biću kakvo u stvari jeste. Vaš anđeo
provodi taj zadatak u djelo s veseljem. On jedva da može dočekati
da ga zamolite da uđe u vaš život i da vam pomogne — to je
razlog zbog kojeg anđeli postoje.
Prilično je teško riječima prenijeti kakva se promjena doista
dogodi kad imate svojeg anđela s kojim dijelite život. Ponekad,
kad vam se anđeo pojavi u životu, to može biti vrlo dramatično
i svakakve se prekrasne, čak čudesne, stvari mogu dogoditi. Ali
to je također i vrlo profinjena stvar, vrlo nježna. Postupno vam
se sve u životu počinje mijenjati nabolje. Počinjete učiti i shvaćati
zašto moramo imati suosjećanje i ljubav u svojim srcima za
sve i za svakog oko nas. Postajete suosjećajniji, imate više ljubavi,
počinjete drugačije gledati na stvari. Shvaćate da je sve dio vas,
uključujući i anđele, da ne postoji odvojenost; svi smo jedno, jedno
u istome Bogu. To je vrlo, vrlo dobra vijest.
Moći ćete razumjeti svoj život i što vas u životu čeka, dok
vas anđeo nježno poučava kako da steknete strpljenje i da se ne
žurite uvijek, da si odvojite vremena, jer sve će se ipak obaviti na
vrijeme.
144
Možda ste osoba koja ima vrlo mnogo obveza u životu. Jeste
li uvijek u žurbi ? Možda vam je život u ovom trenutku ispunjen
i imate mnogo odgovornosti, obitelj za koju skrbite, posao zbog
kojega brinete — možda se mnogi ljudi oslanjaju na vas, na ovaj
ili onaj način? Ako je išta od toga točno, možda ste skloni pomisliti
kako će anđeo imati težak zadatak želi li vas usporiti i navesti
vas da se opustite; život je jednostavno previše zahtjevan. Ali
upravo to će se dogoditi ako uspijete omogućiti vašem anđelu da
uđe u vaš život, a to možete postići budete li smireni i prijemčivi.
Povezivanje s anđelom donosi sa sobom mnoga iskustva, no
uvijek je profinjeno i nježno. Čak i oni najužurbaniji od nas, koji
neprekidno nekamo trče, koji su uvijek u pokretu, mogu početi
učiti kako da se opuste.
Počet ćete učiti slušati onaj sićušan intuitivni glas koji živi u
vama i počet ćete shvaćati koji je pravi smjer vašega života. Često
viđam vrlo zaposlene ljude, koji su prije uspostave veze s vlastitim
anđelom bili obuzeti svakodnevnim poslovima i životnim brigama,
a onda su počeli postajati ljepši, suosjećajniji, pružati više ljubavi,
odanosti, razumijevanja, postali su inteligentniji ljudi. I dok
uče voljeti te svoje osobine, životi im sve više postaju smireniji i
sigurniji. To je suptilna i nježna pretvorba.
Kad otvorite srce svojemu anđelu, otvarate srce svijetu punom
ljubavi, radosti, mira, napretka i obilja. Ne radi se o tome
da vam anđeo šalje te stvari s neba ili s nekog drugog mjesta — vi
već jeste dijete Božje i kao takvi u sebi već imate sve te stvari:
kraljevstvo nebesko je u vama. Zadatak vašeg anđela je da vam
pomogne shvatiti tu jednostavnu činjenicu.
Kako biste uspostavili prvu vezu, pričekajte onaj dio dana
za koji znate da ćete u njemu moći odvojiti malo vremena samo
za sebe, čak ako to bude i samo nekoliko minuta. Tada pozovite
svojega anđela da vam se približi. Htjela bih da osjetite njihovu
prisutnost dok vam se počnu približavati. Nemojte se bojati ili
odustati ako se čini da ničega nema — tu i nema ničega — anđeli
se pojavljuju iz tog ničega.
Međutim, kad se uspostavi veza, neki od vas će osjetiti žmar-
145
ce po tijelu, vidjeti prekrasno svjetlo, vidjeti žive boje ili osjetiti
prekrasan miris. Možda ćete imati osjećaj da vam ugodna toplina
struji tijelom ili ćete osjetiti snažnu ljubav koja će vas preplaviti,
ljubav kakvu još nikad niste doživjeli. Može se dogoditi i da postanete
vrlo osjećajni, ako prvi put susrećete svojega anđela. Ili
možda nećete osjetiti ništa, ali svejedno nećete požaliti što ste
pozvali anđela u svoj život.
Samo se opustite jer opuštanje je vrlo važno. Kad razmišljate
o tome, što vam je zaista potrebno da se opustite — treba
vam vjera, zar ne? Potrebno je malo vjere da se odmaknete od
svega, pa makar na nekoliko trenutaka. Skupite to malo vjere i
već ste na pola puta do ostvarenja osobne veze s vašim anđelom.
Jednostavno dopustite svojem anđelu da vam priđe; upamtite,
anđeli vole biti s nama. A onda se odmorite na tren; odmorite
se u njihovoj ljubavi i istinskoj biti.
Upamtite, kad prvi put ostvarite vezu sa svojim anđelom,
bit će to anđeo koji vam je najbliži dok ste ovdje na zemlji. Vaš
anđeo je isključivo zainteresiran za vaš rast i razvitak tijekom
vašeg fizičkog života. Ako ih budete upoznavali i voljeli svake
minute svakoga dana, apsolutno će vas zadiviti božanska komunikacija
koja vam omogućava da dijelite znanje i mudrost, koja
je zapravo vaše vlastito znanje i mudrost, vaša baština kao djeteta
Božjeg.
Možda ste netko tko pati zbog negativnog stava i razmišljanja
— bez obzira na to koliko se trudite toga osloboditi, čini se
da se to uvijek pojavi na neki način. Vašem anđelu to nije važno
jer ono što anđeo uvijek vidi je vaša istina — dijete ste Božje,
dijete svjetlosti i to je vaša istinska bit. Ako patite od negativnog
razmišljanja, vaš će vam anđeo pomoći da shvatite svoj život i
razlog zašto ste tu na zemlji, a s tim ćete znanjem dobiti najjače
sredstvo kojim ćete se osloboditi negativnog razmišljanja. Vaš će
vam anđeo pokazati kakvo ste prekrasno, lijepo i inteligentno
biće. Ako se osjećate vrlo negativno, možda se radi o tome da
morate naučiti kako ozdraviti ili kako oprostiti sebi i drugima.
Vaš će anđeo istog trenutka znati što je potrebno i počet će vas
146
poučavati kako da se toga riješite, kako da nađete oprost, kako
imati suosjećanje i razumijevanje te kako ne treba suditi druge
ljude ni biti kritičan prema njima. Vaš će vam anđeo postupno
pomagati da postanete pozitivnije ljudsko biće.
Anđeli uvijek imaju puno razumijevanja za vas i za ono što
vam se događa u životu u sadašnjem trenutku. Oni ne dolaze
živjeti vaš život umjesto vas. Oni dolaze da vam pruže potporu i
uvijek pomognu pronaći pozitivno rješenje za probleme koji vas
muče u određenom trenutku. Anđeli nas mogu poučiti svijetu
pozitivnosti; mogu nam pomoći naučiti kako da skrenemo misli
od negativnog razmišljanja prema pozitivnom načinu življenja i
učenja. Oni će vam pokazati da su vaše misli moćne i da ono što
mislimo, osjećamo i izgovaramo stvara našu realnost — vodi nas
u područja gdje nam životi mogu biti više uravnoteženi i usmjereni
na sve što činimo.
Vaš vam anđeo također može dati da izgovarate jednu afirmaciju.
To može biti kratka molitva ili određena riječ — što god
bude prikladno za vas, vaš anđeo će vas voditi prema tome. Što
više upijamo pozitivne misli u svoju svijest, to smo više u stanju
preusmjeriti svoje misli iz negativnih u pozitivne. Sto smo svjesniji
onoga što govorimo i mislimo, to će nam biti lakše usmjeriti
misli na područja koja su pozitivnija.
Upamtite, anđeli nisu ograničeni onime što mi nazivamo
vremenom, prošlošću ili budućnošću. Ali razumiju da na ovoj
fizičkoj razini na kojoj se mi nalazimo, nama treba vremena kako
bismo promijenili misli u zaista pozitivne. Stoga su anđeli
izuzetno strpljivi s nama, naročito kad smo skloni negativnom
razmišljanju. Ako negativno razmišljamo, privući ćemo negativnost
u svoj život.
Vaš će vam anđeo pomoći da zaista rastete, a nekim ljudima
to može zvučati pomalo zastrašujuće. Ali vaš anđeo samo želi da
postanete zaokruženija osoba, netko tko se ne vrijeđa lako i nije
ljubomoran ili ogorčen na postignuća drugih ljudi. Kad primijetite
da postajete tolerantnija, strpljivija osoba, onda znajte da ste
zaista počeli rasti uz pomoć vašega anđela.
147
Iako su anđeli dio nas, jer svi smo mi djeca Božja, anđeli
nisu poput nas. Oni su čista energija svjetla; oni djeluju na različitim
vibracijskim razinama u odnosu na nas, ali da bi mogli
komunicirati s nama, smanjit će svoje vibracije tako da možemo
postati svjesni njihove prisutnosti. Zato što više uspijemo svoje
svjesne misli stišati i smiriti, to će anđelu biti lakše komunicirati
s nama.
Ništa nije preveliko ni premalo za vašeg osobnog anđela da
bi vam pružio potporu. Anđeli su presretni kad vam mogu pomoći,
dok vas vode i usmjeravaju. Ja obično nemam nekakvu posebnu
molitvu, ni mantru ni bilo što drugo kad se trebam povezati
sa svojim anđelima, jednostavno bilo što što mi padne na um
u tom trenutku. Ponekad je to kršćanska molitva koju znam, na
primjer Zdravo Marijo ili Očenaš. Zašto se koristim kršćanskim
molitvama da bih komunicirala s anđelima? Pretpostavljam zato
što su dio sredine iz koje dolazim. Odgojena sam kao katolkinja
i te su molitve za mene temeljne i izvrstan način da se povežem
i otvorim kanale prema svojim anđelima. Ali to je moj način.
Ako vi pripadate drugoj vjeri ili tradiciji, iskoristite svoje molitve,
svatko od nas može koristiti ono što mu najbolje odgovara. Sto
god vam bilo ugodno, krenite s time!
Iz vlastitog iskustva znam da, kad prvi put otvorimo te kanale,
najbolje se držati jednostavnih molitava; nemojte se upuštati
u teške molitve koje možda ne razumijete. Ukratko, što je
molitva jednostavnija, to je djelotvornija.
Kako će vrijeme odmicati, počet ćete se razvijati uz pomoć
svojeg anđela i otkrit ćete da vam se molitve mijenjaju. Možda
zaključite da vam one kojima ste se u početku koristili, više nisu
dostatne. Upamtite da nema ništa lošeg ni u jednoj molitvi, ali
dok se vi mijenjate, mijenjaju se i one.
Kad uspostavite prvu komunikaciju sa svojim anđelom i
kad se ona nastavi, to će biti veliki trenutak u vašem životu. Bit
ćete izvan sebe od radosti, mogućnosti će se činiti neizmjerne,
a svaki će vam dan donijeti nove i začuđujuće uvide i otkrića
o tome kakvi ste zapravo. Međutim, možda ćete doživjeti i po-
148
miješane osjećaje kad um počne proizvoditi emocije i strahove
i pokuša probuditi sumnje. Sto će o meni misliti drugi ljudi,
obitelj i prijatelji? Hoće li me početi osuđivati? Hoće li anđeli
preuzeti potpunu kontrolu nad mojim životom i hoću li izgubiti
svoju osobnost? Sto ako su anđeli samo u mojoj mašti — hoće
li me ljudi ismijavati? Um može proizvesti mnoga pitanja poput
ovih, a ako se to dogodi, sve što vam mogu reći jest da vjerujete
svojem anđelu i ustrajete. Ako se i pojave sumnje, što se možda
neće dogoditi, zastanite u svjedu svojega anđela na trenutak ili
dva, zamolite anđela da vam se približi tako da se osjetite malo
sigurnije te da uistinu osjetite onu začudnost i radost koje vam
prožimaju tijelo, dok istina vašeg anđela sve više pušta korijenje
u vašem tijelu. To je stvarno vrlo dobar osjećaj.
Muče li vas kakve sumnje ili brige, iznesite ih na vidjelo, položite
ih na stol i predajte ih svojem anđelu. To uvijek djeluje, ali
djeluje kad Bog to želi pa pokušajte biti strpljivi u svim životnim
situacijama i u svim svojim odnosima s anđelima.
Znajte da vas vaš anđeo okružuje i dio je svega što vam se
događa u životu. Vaš anđeo čak može utjecati na ljude koji vas
ocjenjuju ili vam zagorčavaju život. A ako se stvari zaista zakompliciraju,
držite se ove velike istine: »Sve je jedno, ne postoji
odvojenost«. Ponavljajte to onoliko često koliko morate; snaga
koja leži iza tih jednostavnih riječi krajnje je iznimna.
Sigurna sam da ste primijetili, baš kao i ja, golemi broj knjiga
o anđelima, seminara, tečajeva pa čak i proizvoda koji su danas
dostupni. U jednoj trgovini nedavno sam čak vidjela i anđeoski
sok — pitam se samo što je to! Jedan od predmeta koji ćete
posvuda vidjeti u trgovinama i na internetu su anđeoske karte.
Sviđa mi se zamisao o anđeoskim kartama — ali zašto ne biste
napravili vlastite? Ja volim raditi svoje anđeoske karte i vjerujem
da one daju osobniju notu, a i anđeli ih više cijene jer ste unijeli
jedan dio sebe dok ste ih radili. Zato krenite u neku od prekrasnih
trgovina umjetničkim priborom i nabavite papir u boji i
bojice. Onda sjednite, udobno se smjestite, smirite i čekajte inspiraciju
da vam pomogne stvoriti vlastite karte — inspiracija će
149
doći. Kad ih napravite, zašto ih ne biste spremili u posebnu kutiju
ili ih zamotali u najdražu maramu? Ideja je da to učinite što
osobnijim činom, a vaš će anđeo cijeniti vaš trud.
Anđeli jednostavno vole djelovati putem simbola i znakova,
i dok sjedite i sve više vjerujete svojem anđelu, to će se sve odraziti
na način na koji ćete stvoriti svoje anđeoske karte. Iznenadit
ćete se onime što ćete učiniti pomoću njih. Kad sam se počela
služiti svojim kartama, postala sam svjesna da se određene karte
stalno pojavljuju i postalo mi je jasno da mi te karte prenose poruku.
Kako bih spoznala važnost poruke, znala sam da moram
jasnije komunicirati sa svojim anđelima, želim li shvatiti što mi
pokušavaju reći. I stoga, točno je, anđeoske karte mogu biti vrlo
korisne pri otvaranju one prve veze s vašim anđelom.
Druga vrlo važna stvar koju morate upamtiti kad prvi put
komunicirate s anđelom je da nam anđeli dolaze u snu, jer u tom
stanju slušamo, iako toga nismo svjesni. Naš podsvjesni um upija
sve što nam anđeli daju i dopušta da se tih informacija prisjetimo
kad se probudimo. Dobra bi ideja mogla biti da u blizini kreveta
držite dnevnik u koji ćete upisivati snove odmah poslije buđenja.
Iskusila sam da neki snovi mogu biti vrlo precizni u informacijama
koje prenose, zato uvijek zapišem sat i dan, da bih se time
koristila u budućnosti.
Ako u svojem životu niste sigurni u nešto, ako trebate odgovore
i smjernice u nekoj konkretnoj situaciji, prije nego što
zaspite, provedite nekoliko minuta razgovarajući sa svojim anđelom.
Ako u vezi s čime trebate pomoć, recite to i zamolite anđela
da bude s vama u snovima. Kakav god odgovor bio, pravi je za
vas i ako ga ne razumijete, opet se obratite anđelu i zamolite ga
da vam ga objasni. Vaš anđeo će biti itekako sretan što vam može
izići ususret i pomoći.
Kad se odlučite otvoriti prvu izravnu vezu sa svojim anđelom,
najvažnije što morate učiniti je da doista počnete. To možda
zvuči čudno, ali upoznala sam mnoge ljude kojima se sviđa ideja
o anđelima i svemu što oni znače, ali ipak ne mogu vjerovati da
bi i oni mogli imati osobnu vezu sa svojim anđelom. Izgleda kao
150
da je ostvarenje te veze izvan njihova dosega. Ali to nije točno:
vaš anđeo stoji spreman i čeka vas i jedino vas. Bez obzira na
to tko ste i što ste, otvorite odmah srce i pustite da između vas
dvoje počne božanski tijek ljubavi.
Upamtite da odgovori na vaša pitanja mogu doći na mnogo
različitih načina, ovisno o tome što vaš anđeo smatra za vas
korisnim u tom trenutku. Vaš anđeo uvijek ima na umu vašu
dobrobit i uvijek će vas voditi i usmjeravati da nađete pravo rješenje
za bilo koji problem koji vas muči u životu. Možda dobijete
jasnu smjernicu kamo trebate poći na svojem životnom putu ili
će možda riješiti problem za vas te vam dati sve prave odgovore
na sve što ste pitali. Zato se ne bojte napraviti taj prvi korak i
počnite odmah sad.
Naposljetku, voljela bih spomenuti glazbu kao veliku pomoć
pri otvaranju prve veze s anđelom. Glazba nam podiže vibracije i
pomaže nam razumjeti i jasnije misliti. Može nas uvesti u stanje
svijesti u kojemu možemo osjetiti, i fizički i umom, naše anđele.
Glazba nam također može pomoći da se riješimo svakodnevnog
stresa; pomaže nam da se odvojimo, opustimo i što bolje uronimo
u postojeći trenutak.
Dok slušamo glazbu, naročito nježnu opuštajuću glazbu,
ona nam pomaže da se oslobodimo blokiranih mjesta u tijelu
koja sprječavaju i zaustavljaju glasove anđela da prodru do nas.
Uvijek je dobra zamisao slušati nježnu glazbu uz koju se osjećate
ugodno i opušteno. To vam može pomoći da se usredotočite.
Glazba dovodi fizičke, emocionalne i duhovne elemente vašega
tijela u međusobni sklad, pomaže vam da još više otvorite komunikacijske
kanale.
Moja druga omiljena metoda komunikacije je pojanje. Koristim
napjev redovnika iz Silosa* jer sam otkrila da mi je ta vrsta
glazbe najveći poticaj u radu. Ponekad dok slušam tu glazbu, ona
mi pomaže jasnije sagledati stvari, a može mi dati i odgovore
* Benediktinci iz španjolskog samostana Monasterio de Santo Domingo de Silos postali su
poznati široj javnosti kad su objavili nekoliko albuma s gregorijanskim napjevima od
kojih je najpoznatiji Chant. (Nap. prev.)
151
na nekakav specifičan problem. Zato prije nego što počnete sa
svakodnevnim aktivnostima, komunicirajte sa svojim anđelom —
jednostavno se opustite, slušajte neku glazbu i dok to radite, sve
više i više ćete početi osjećati prisutnost anđela.
Uovom vremenu financijskih krahova i tuge, kad nam je
svjetska recesija stalno u mislima, ima jedna vrlo važna poruka
koju želim prenijeti ljudima koji čitaju ovu knjigu. To je
jednostavna činjenica da svi mi, svaki pojedinac može ostvariti
osobnu vezu sa svojim anđelom.
Ne kažem da je, imate li financijskih problema, sve što
morate učiniti to da otvorite vrata anđeoskom kraljevstvu pa
će sve brige nestati. To uopće ne želim reći. Ali svatko od nas
ima svojega anđela, svojega osobnog anđela, koji samo čeka da
ga pozovemo u svoje živote da nam pomogne i vodi nas u svim
vidovima osobnog života. Naš osobni anđeo može nam pomoći
i savjetovati nas u vezi s odnosima s drugim ljudima, našim
zaposlenjem, obitelji, zdravljem, napretkom i najvažnije, u vezi s
našim odnosom s Bogom. Ukratko, komunikacija sa svojim anđelom
znači vjerovati u sve što je već u vama.
Najveća prepreka za ljude pri uspostavi osobne veze s anđelom
je vjerovanje da njihov anđeo boravi negdje izvan njihova
bića. Vjerujete li i vi da vaš anđeo prebiva na nebu? Ili na stranicama
neke knjige ili religioznog teksta, možda čak u ovoj knjizi
koju upravo čitate? Ne! Vaš anđeo prebiva u vama, a kao Božje
143
14
dijete imate svako pravo pozvati svojeg anđela kad god to poželite.
Ako ga najozbiljnije pozovete i to otvorenog srca, vaš će vam
anđeo odgovoriti.
Tražiti svakodnevnu potporu od svojega anđela znači odavati
čast svemu što je već u vama tako da možete početi bolje
razumijevati put koji vas čeka u životu. U svim vremenima vaš će
anđeo biti najbliža pojmljiva poveznica ovdje na zemlji između
vas i Boga. Upamtite, vaš anđeo je već dio vas, to je vrlo važno
i to je najvažnija poruka koju anđeli imaju za nas. Kad doista
prihvatite tu činjenicu, otkrit ćete da možete pomicati planine i
otkrit ćete da je mnogo lakše voljeti i istinski razumjeti sebe.
Razvijat ćete se i učiti o mnogim lijepim kvalitetama koje
već nosite u sebi — kvalitetama koje ste uspjeli zaboraviti zato što
ste dopustili da vas omete svakodnevnica sa svim svojim frustracijama,
mislima, osjećajima i brigama. Zadatak je vašega anđela
da vam pomogne raščistiti um od svih rastresenosti i vratiti vas
predivnu blistavu ljudskom biću kakvo u stvari jeste. Vaš anđeo
provodi taj zadatak u djelo s veseljem. On jedva da može dočekati
da ga zamolite da uđe u vaš život i da vam pomogne — to je
razlog zbog kojeg anđeli postoje.
Prilično je teško riječima prenijeti kakva se promjena doista
dogodi kad imate svojeg anđela s kojim dijelite život. Ponekad,
kad vam se anđeo pojavi u životu, to može biti vrlo dramatično
i svakakve se prekrasne, čak čudesne, stvari mogu dogoditi. Ali
to je također i vrlo profinjena stvar, vrlo nježna. Postupno vam
se sve u životu počinje mijenjati nabolje. Počinjete učiti i shvaćati
zašto moramo imati suosjećanje i ljubav u svojim srcima za
sve i za svakog oko nas. Postajete suosjećajniji, imate više ljubavi,
počinjete drugačije gledati na stvari. Shvaćate da je sve dio vas,
uključujući i anđele, da ne postoji odvojenost; svi smo jedno, jedno
u istome Bogu. To je vrlo, vrlo dobra vijest.
Moći ćete razumjeti svoj život i što vas u životu čeka, dok
vas anđeo nježno poučava kako da steknete strpljenje i da se ne
žurite uvijek, da si odvojite vremena, jer sve će se ipak obaviti na
vrijeme.
144
Možda ste osoba koja ima vrlo mnogo obveza u životu. Jeste
li uvijek u žurbi ? Možda vam je život u ovom trenutku ispunjen
i imate mnogo odgovornosti, obitelj za koju skrbite, posao zbog
kojega brinete — možda se mnogi ljudi oslanjaju na vas, na ovaj
ili onaj način? Ako je išta od toga točno, možda ste skloni pomisliti
kako će anđeo imati težak zadatak želi li vas usporiti i navesti
vas da se opustite; život je jednostavno previše zahtjevan. Ali
upravo to će se dogoditi ako uspijete omogućiti vašem anđelu da
uđe u vaš život, a to možete postići budete li smireni i prijemčivi.
Povezivanje s anđelom donosi sa sobom mnoga iskustva, no
uvijek je profinjeno i nježno. Čak i oni najužurbaniji od nas, koji
neprekidno nekamo trče, koji su uvijek u pokretu, mogu početi
učiti kako da se opuste.
Počet ćete učiti slušati onaj sićušan intuitivni glas koji živi u
vama i počet ćete shvaćati koji je pravi smjer vašega života. Često
viđam vrlo zaposlene ljude, koji su prije uspostave veze s vlastitim
anđelom bili obuzeti svakodnevnim poslovima i životnim brigama,
a onda su počeli postajati ljepši, suosjećajniji, pružati više ljubavi,
odanosti, razumijevanja, postali su inteligentniji ljudi. I dok
uče voljeti te svoje osobine, životi im sve više postaju smireniji i
sigurniji. To je suptilna i nježna pretvorba.
Kad otvorite srce svojemu anđelu, otvarate srce svijetu punom
ljubavi, radosti, mira, napretka i obilja. Ne radi se o tome
da vam anđeo šalje te stvari s neba ili s nekog drugog mjesta — vi
već jeste dijete Božje i kao takvi u sebi već imate sve te stvari:
kraljevstvo nebesko je u vama. Zadatak vašeg anđela je da vam
pomogne shvatiti tu jednostavnu činjenicu.
Kako biste uspostavili prvu vezu, pričekajte onaj dio dana
za koji znate da ćete u njemu moći odvojiti malo vremena samo
za sebe, čak ako to bude i samo nekoliko minuta. Tada pozovite
svojega anđela da vam se približi. Htjela bih da osjetite njihovu
prisutnost dok vam se počnu približavati. Nemojte se bojati ili
odustati ako se čini da ničega nema — tu i nema ničega — anđeli
se pojavljuju iz tog ničega.
Međutim, kad se uspostavi veza, neki od vas će osjetiti žmar-
145
ce po tijelu, vidjeti prekrasno svjetlo, vidjeti žive boje ili osjetiti
prekrasan miris. Možda ćete imati osjećaj da vam ugodna toplina
struji tijelom ili ćete osjetiti snažnu ljubav koja će vas preplaviti,
ljubav kakvu još nikad niste doživjeli. Može se dogoditi i da postanete
vrlo osjećajni, ako prvi put susrećete svojega anđela. Ili
možda nećete osjetiti ništa, ali svejedno nećete požaliti što ste
pozvali anđela u svoj život.
Samo se opustite jer opuštanje je vrlo važno. Kad razmišljate
o tome, što vam je zaista potrebno da se opustite — treba
vam vjera, zar ne? Potrebno je malo vjere da se odmaknete od
svega, pa makar na nekoliko trenutaka. Skupite to malo vjere i
već ste na pola puta do ostvarenja osobne veze s vašim anđelom.
Jednostavno dopustite svojem anđelu da vam priđe; upamtite,
anđeli vole biti s nama. A onda se odmorite na tren; odmorite
se u njihovoj ljubavi i istinskoj biti.
Upamtite, kad prvi put ostvarite vezu sa svojim anđelom,
bit će to anđeo koji vam je najbliži dok ste ovdje na zemlji. Vaš
anđeo je isključivo zainteresiran za vaš rast i razvitak tijekom
vašeg fizičkog života. Ako ih budete upoznavali i voljeli svake
minute svakoga dana, apsolutno će vas zadiviti božanska komunikacija
koja vam omogućava da dijelite znanje i mudrost, koja
je zapravo vaše vlastito znanje i mudrost, vaša baština kao djeteta
Božjeg.
Možda ste netko tko pati zbog negativnog stava i razmišljanja
— bez obzira na to koliko se trudite toga osloboditi, čini se
da se to uvijek pojavi na neki način. Vašem anđelu to nije važno
jer ono što anđeo uvijek vidi je vaša istina — dijete ste Božje,
dijete svjetlosti i to je vaša istinska bit. Ako patite od negativnog
razmišljanja, vaš će vam anđeo pomoći da shvatite svoj život i
razlog zašto ste tu na zemlji, a s tim ćete znanjem dobiti najjače
sredstvo kojim ćete se osloboditi negativnog razmišljanja. Vaš će
vam anđeo pokazati kakvo ste prekrasno, lijepo i inteligentno
biće. Ako se osjećate vrlo negativno, možda se radi o tome da
morate naučiti kako ozdraviti ili kako oprostiti sebi i drugima.
Vaš će anđeo istog trenutka znati što je potrebno i počet će vas
146
poučavati kako da se toga riješite, kako da nađete oprost, kako
imati suosjećanje i razumijevanje te kako ne treba suditi druge
ljude ni biti kritičan prema njima. Vaš će vam anđeo postupno
pomagati da postanete pozitivnije ljudsko biće.
Anđeli uvijek imaju puno razumijevanja za vas i za ono što
vam se događa u životu u sadašnjem trenutku. Oni ne dolaze
živjeti vaš život umjesto vas. Oni dolaze da vam pruže potporu i
uvijek pomognu pronaći pozitivno rješenje za probleme koji vas
muče u određenom trenutku. Anđeli nas mogu poučiti svijetu
pozitivnosti; mogu nam pomoći naučiti kako da skrenemo misli
od negativnog razmišljanja prema pozitivnom načinu življenja i
učenja. Oni će vam pokazati da su vaše misli moćne i da ono što
mislimo, osjećamo i izgovaramo stvara našu realnost — vodi nas
u područja gdje nam životi mogu biti više uravnoteženi i usmjereni
na sve što činimo.
Vaš vam anđeo također može dati da izgovarate jednu afirmaciju.
To može biti kratka molitva ili određena riječ — što god
bude prikladno za vas, vaš anđeo će vas voditi prema tome. Što
više upijamo pozitivne misli u svoju svijest, to smo više u stanju
preusmjeriti svoje misli iz negativnih u pozitivne. Sto smo svjesniji
onoga što govorimo i mislimo, to će nam biti lakše usmjeriti
misli na područja koja su pozitivnija.
Upamtite, anđeli nisu ograničeni onime što mi nazivamo
vremenom, prošlošću ili budućnošću. Ali razumiju da na ovoj
fizičkoj razini na kojoj se mi nalazimo, nama treba vremena kako
bismo promijenili misli u zaista pozitivne. Stoga su anđeli
izuzetno strpljivi s nama, naročito kad smo skloni negativnom
razmišljanju. Ako negativno razmišljamo, privući ćemo negativnost
u svoj život.
Vaš će vam anđeo pomoći da zaista rastete, a nekim ljudima
to može zvučati pomalo zastrašujuće. Ali vaš anđeo samo želi da
postanete zaokruženija osoba, netko tko se ne vrijeđa lako i nije
ljubomoran ili ogorčen na postignuća drugih ljudi. Kad primijetite
da postajete tolerantnija, strpljivija osoba, onda znajte da ste
zaista počeli rasti uz pomoć vašega anđela.
147
Iako su anđeli dio nas, jer svi smo mi djeca Božja, anđeli
nisu poput nas. Oni su čista energija svjetla; oni djeluju na različitim
vibracijskim razinama u odnosu na nas, ali da bi mogli
komunicirati s nama, smanjit će svoje vibracije tako da možemo
postati svjesni njihove prisutnosti. Zato što više uspijemo svoje
svjesne misli stišati i smiriti, to će anđelu biti lakše komunicirati
s nama.
Ništa nije preveliko ni premalo za vašeg osobnog anđela da
bi vam pružio potporu. Anđeli su presretni kad vam mogu pomoći,
dok vas vode i usmjeravaju. Ja obično nemam nekakvu posebnu
molitvu, ni mantru ni bilo što drugo kad se trebam povezati
sa svojim anđelima, jednostavno bilo što što mi padne na um
u tom trenutku. Ponekad je to kršćanska molitva koju znam, na
primjer Zdravo Marijo ili Očenaš. Zašto se koristim kršćanskim
molitvama da bih komunicirala s anđelima? Pretpostavljam zato
što su dio sredine iz koje dolazim. Odgojena sam kao katolkinja
i te su molitve za mene temeljne i izvrstan način da se povežem
i otvorim kanale prema svojim anđelima. Ali to je moj način.
Ako vi pripadate drugoj vjeri ili tradiciji, iskoristite svoje molitve,
svatko od nas može koristiti ono što mu najbolje odgovara. Sto
god vam bilo ugodno, krenite s time!
Iz vlastitog iskustva znam da, kad prvi put otvorimo te kanale,
najbolje se držati jednostavnih molitava; nemojte se upuštati
u teške molitve koje možda ne razumijete. Ukratko, što je
molitva jednostavnija, to je djelotvornija.
Kako će vrijeme odmicati, počet ćete se razvijati uz pomoć
svojeg anđela i otkrit ćete da vam se molitve mijenjaju. Možda
zaključite da vam one kojima ste se u početku koristili, više nisu
dostatne. Upamtite da nema ništa lošeg ni u jednoj molitvi, ali
dok se vi mijenjate, mijenjaju se i one.
Kad uspostavite prvu komunikaciju sa svojim anđelom i
kad se ona nastavi, to će biti veliki trenutak u vašem životu. Bit
ćete izvan sebe od radosti, mogućnosti će se činiti neizmjerne,
a svaki će vam dan donijeti nove i začuđujuće uvide i otkrića
o tome kakvi ste zapravo. Međutim, možda ćete doživjeti i po-
148
miješane osjećaje kad um počne proizvoditi emocije i strahove
i pokuša probuditi sumnje. Sto će o meni misliti drugi ljudi,
obitelj i prijatelji? Hoće li me početi osuđivati? Hoće li anđeli
preuzeti potpunu kontrolu nad mojim životom i hoću li izgubiti
svoju osobnost? Sto ako su anđeli samo u mojoj mašti — hoće
li me ljudi ismijavati? Um može proizvesti mnoga pitanja poput
ovih, a ako se to dogodi, sve što vam mogu reći jest da vjerujete
svojem anđelu i ustrajete. Ako se i pojave sumnje, što se možda
neće dogoditi, zastanite u svjedu svojega anđela na trenutak ili
dva, zamolite anđela da vam se približi tako da se osjetite malo
sigurnije te da uistinu osjetite onu začudnost i radost koje vam
prožimaju tijelo, dok istina vašeg anđela sve više pušta korijenje
u vašem tijelu. To je stvarno vrlo dobar osjećaj.
Muče li vas kakve sumnje ili brige, iznesite ih na vidjelo, položite
ih na stol i predajte ih svojem anđelu. To uvijek djeluje, ali
djeluje kad Bog to želi pa pokušajte biti strpljivi u svim životnim
situacijama i u svim svojim odnosima s anđelima.
Znajte da vas vaš anđeo okružuje i dio je svega što vam se
događa u životu. Vaš anđeo čak može utjecati na ljude koji vas
ocjenjuju ili vam zagorčavaju život. A ako se stvari zaista zakompliciraju,
držite se ove velike istine: »Sve je jedno, ne postoji
odvojenost«. Ponavljajte to onoliko često koliko morate; snaga
koja leži iza tih jednostavnih riječi krajnje je iznimna.
Sigurna sam da ste primijetili, baš kao i ja, golemi broj knjiga
o anđelima, seminara, tečajeva pa čak i proizvoda koji su danas
dostupni. U jednoj trgovini nedavno sam čak vidjela i anđeoski
sok — pitam se samo što je to! Jedan od predmeta koji ćete
posvuda vidjeti u trgovinama i na internetu su anđeoske karte.
Sviđa mi se zamisao o anđeoskim kartama — ali zašto ne biste
napravili vlastite? Ja volim raditi svoje anđeoske karte i vjerujem
da one daju osobniju notu, a i anđeli ih više cijene jer ste unijeli
jedan dio sebe dok ste ih radili. Zato krenite u neku od prekrasnih
trgovina umjetničkim priborom i nabavite papir u boji i
bojice. Onda sjednite, udobno se smjestite, smirite i čekajte inspiraciju
da vam pomogne stvoriti vlastite karte — inspiracija će
149
doći. Kad ih napravite, zašto ih ne biste spremili u posebnu kutiju
ili ih zamotali u najdražu maramu? Ideja je da to učinite što
osobnijim činom, a vaš će anđeo cijeniti vaš trud.
Anđeli jednostavno vole djelovati putem simbola i znakova,
i dok sjedite i sve više vjerujete svojem anđelu, to će se sve odraziti
na način na koji ćete stvoriti svoje anđeoske karte. Iznenadit
ćete se onime što ćete učiniti pomoću njih. Kad sam se počela
služiti svojim kartama, postala sam svjesna da se određene karte
stalno pojavljuju i postalo mi je jasno da mi te karte prenose poruku.
Kako bih spoznala važnost poruke, znala sam da moram
jasnije komunicirati sa svojim anđelima, želim li shvatiti što mi
pokušavaju reći. I stoga, točno je, anđeoske karte mogu biti vrlo
korisne pri otvaranju one prve veze s vašim anđelom.
Druga vrlo važna stvar koju morate upamtiti kad prvi put
komunicirate s anđelom je da nam anđeli dolaze u snu, jer u tom
stanju slušamo, iako toga nismo svjesni. Naš podsvjesni um upija
sve što nam anđeli daju i dopušta da se tih informacija prisjetimo
kad se probudimo. Dobra bi ideja mogla biti da u blizini kreveta
držite dnevnik u koji ćete upisivati snove odmah poslije buđenja.
Iskusila sam da neki snovi mogu biti vrlo precizni u informacijama
koje prenose, zato uvijek zapišem sat i dan, da bih se time
koristila u budućnosti.
Ako u svojem životu niste sigurni u nešto, ako trebate odgovore
i smjernice u nekoj konkretnoj situaciji, prije nego što
zaspite, provedite nekoliko minuta razgovarajući sa svojim anđelom.
Ako u vezi s čime trebate pomoć, recite to i zamolite anđela
da bude s vama u snovima. Kakav god odgovor bio, pravi je za
vas i ako ga ne razumijete, opet se obratite anđelu i zamolite ga
da vam ga objasni. Vaš anđeo će biti itekako sretan što vam može
izići ususret i pomoći.
Kad se odlučite otvoriti prvu izravnu vezu sa svojim anđelom,
najvažnije što morate učiniti je da doista počnete. To možda
zvuči čudno, ali upoznala sam mnoge ljude kojima se sviđa ideja
o anđelima i svemu što oni znače, ali ipak ne mogu vjerovati da
bi i oni mogli imati osobnu vezu sa svojim anđelom. Izgleda kao
150
da je ostvarenje te veze izvan njihova dosega. Ali to nije točno:
vaš anđeo stoji spreman i čeka vas i jedino vas. Bez obzira na
to tko ste i što ste, otvorite odmah srce i pustite da između vas
dvoje počne božanski tijek ljubavi.
Upamtite da odgovori na vaša pitanja mogu doći na mnogo
različitih načina, ovisno o tome što vaš anđeo smatra za vas
korisnim u tom trenutku. Vaš anđeo uvijek ima na umu vašu
dobrobit i uvijek će vas voditi i usmjeravati da nađete pravo rješenje
za bilo koji problem koji vas muči u životu. Možda dobijete
jasnu smjernicu kamo trebate poći na svojem životnom putu ili
će možda riješiti problem za vas te vam dati sve prave odgovore
na sve što ste pitali. Zato se ne bojte napraviti taj prvi korak i
počnite odmah sad.
Naposljetku, voljela bih spomenuti glazbu kao veliku pomoć
pri otvaranju prve veze s anđelom. Glazba nam podiže vibracije i
pomaže nam razumjeti i jasnije misliti. Može nas uvesti u stanje
svijesti u kojemu možemo osjetiti, i fizički i umom, naše anđele.
Glazba nam također može pomoći da se riješimo svakodnevnog
stresa; pomaže nam da se odvojimo, opustimo i što bolje uronimo
u postojeći trenutak.
Dok slušamo glazbu, naročito nježnu opuštajuću glazbu,
ona nam pomaže da se oslobodimo blokiranih mjesta u tijelu
koja sprječavaju i zaustavljaju glasove anđela da prodru do nas.
Uvijek je dobra zamisao slušati nježnu glazbu uz koju se osjećate
ugodno i opušteno. To vam može pomoći da se usredotočite.
Glazba dovodi fizičke, emocionalne i duhovne elemente vašega
tijela u međusobni sklad, pomaže vam da još više otvorite komunikacijske
kanale.
Moja druga omiljena metoda komunikacije je pojanje. Koristim
napjev redovnika iz Silosa* jer sam otkrila da mi je ta vrsta
glazbe najveći poticaj u radu. Ponekad dok slušam tu glazbu, ona
mi pomaže jasnije sagledati stvari, a može mi dati i odgovore
* Benediktinci iz španjolskog samostana Monasterio de Santo Domingo de Silos postali su
poznati široj javnosti kad su objavili nekoliko albuma s gregorijanskim napjevima od
kojih je najpoznatiji Chant. (Nap. prev.)
151
na nekakav specifičan problem. Zato prije nego što počnete sa
svakodnevnim aktivnostima, komunicirajte sa svojim anđelom —
jednostavno se opustite, slušajte neku glazbu i dok to radite, sve
više i više ćete početi osjećati prisutnost anđela.
19 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:51 pm
Margita
Administrator
Meditacija i molitva
Vjerojatno ste čuli ili pročitali mnogo toga o meditaciji i različitim
metodama kojima možemo naučiti kako umiriti svoj
um. Što se mene tiče, samo sam zbog jednoga razloga počela meditirati
— i to kad sam shvatila da mi je meditacija nužna kako
bih jasnije komunicirala s anđelima. Kad kažem da sam počela
meditirati, smatram da također moram spomenuti da sam se isto
tako počela i moliti. Danas su meditacija i molitva dva vrlo važna
aspekta u mojemu životu.
Došla sam do spoznaje da molitva pomaže u uspostavljanju
ravnoteže između duhovnog uma i duhovnog tijela. Nitko mi
to nije rekao i nisam to naučila iz nikakvih vjerskih knjiga. Sve
što znam o Bogu, ljubavi i životu znam zato što su mi anđeli to
rekli. Tako znam i da nam je molitva veza s izvorom svega — s
Bogom.
Ona je veza s božanskom inteligencijom koja živi u svima
nama. Dok se molimo, otvaramo svoju svijest prema Božjem
svjetlu koje prebiva u nama. Vjerujem da se mnogi od nas istinski
mole, a onda ne možemo razumjeti zašto nam Bog ne odgovara
na molitve. Radi li se o tome da uvijek promašimo glavnu bit
molitve? Molimo li se nekom Bogu gore na nebu ili na nebesima
153
da se na ovaj ili onaj način zauzme za nas? Možda nam je promakla
činjenica da izvor svega, Bog, već živi u nama, a ne gore
na nebu ili negdje drugdje.
Anđeli me neprekidno podsjećaju da smo već cjeloviti, nema
ničega što bi se moglo dodati ili poboljšati, već smo savršena
cjelina i prisutni u svojem tijelu i umu, samo moramo svjesno
shvatiti tu jednostavnu činjenicu. Nastojanje da svjesno stupimo
u kontakt s tom božanskom prisutnošću unutar nas samih, za
mene predstavlja pravu svrhu molitve i meditacije. Svaki put kad
se počnete moliti, izoštravate svoju percepciju svih stvari i ljudi
oko vas. Molitva vam može pomoći da nađete unutarnju smirenost
koja će vam pak pomoći da se sve više otvorite velikoj istini
vas samih: da Bog već živi u vama.
U svakodnevnom činu molitve otvaramo se miru, radosti,
prosperitetu i obilju, svim svojim velikim obilježjima koja već nosimo
u sebi. Upravo je zadatak anđela da nam pomognu shvatiti
da se Kraljevstvo Božje već nalazi u nama. Kad se molimo, i istina
o nama samima postaje nam sve jasnija — da je Bog već prisutan
u nama — primjećujemo kako u vlastitom životu imamo sve
više suosjećanja za druge ljude, više im opraštamo, imamo više
razumijevanja za njih i općenito više tolerancije. To se ne događa
zato što smo sami to uveli u svoj život, nego zato što shvaćamo
da je sve to već bilo u nama. Samo smo to morali shvatiti pomoću
molitve i meditacije — da bi postalo stvarno.
Kad kažem da moramo svjesno shvatiti da je Bog već u nama,
što mislim pod tim svjesno? Anđeli su mi omogućili mnoge
prekrasne uvide i shvaćanja tijekom meditacije. Kad sam se prvi
put otvorila anđelima, cijelo to područje svijesti činilo mi se
malo previše za mene, ali jednoga dana tijekom meditacije jedan
mi je anđeo objasnio da svijest nije samo funkcija mozga ili uma
već nešto što postoji u svakoj stanici našega tijela, a također i u
našim energetskim tijelima. Svijest je jednostavno sve, posvuda, i
kad istinski shvatimo tu zapanjujuću činjenicu sve će nam postati
mnogo stvarnije.
Šetnja parkom odjedanput postaje vrlo stvarna, dok gledate,
154
shvaćate da je sve živo — stabla, lišće, cvijeće i trava — vidjet ćete
ih drugim očima; možete reći da ih zapravo vidite kroz anđeoske
oči. Postat ćete svjesni da je svako živo biće dio vas, dio vaše
svijesti. Postat ćete brižniji, imat ćete više ljubavi i suosjećanja.
Dok vas anđeli čine svjesnijima, shvatit ćete da je posvuda
oko vas čarolija. Počet ćete shvaćati da postoji svijet koji živi u
vama i izvan vas, ali da je to ipak jedan svijet. Evo jednog primjera
kako meditacija i unutrašnje smirenje mogu dati začuđujuće
rezultate. Ovaj prekrasan uvid došao mi je potpuno neočekivano
kad mi se anđeo obratio tijekom jedne kratke meditacije:
Svaka osoba bez obzira na vjeru ili nacionalnost ima jednog
anđela koji je vodi. Nije važno znate li vi to ili ne. Mi u svakom
trenutku stojimo pokraj vas. Nije važno vjerujete li vi u
nas ili ne, jer mi uvijek vjerujemo u vas. Razumijemo mnogo
toga o vama, suosjećamo s vama, smijemo se i plačemo s vama.
Osjećamo što i vi osjećate. Promatramo i imamo veliko
razumijevanje za vas na vašem životnom putu.
U svakom trenutku komuniciramo s vama, znali vi to ili
ne. Uz vas smo i nježno odgovaramo na mnoga pitanja koja
postavljate. Nastojimo vam pokazati koji put treba slijediti kako
ne biste donijeli pogrešnu odluku. Dovodimo vas na mjesta
gdje se trebate nalaziti tako da vam se mogu otvoriti vrata.
Udaljavamo vas od opasnosti i donošenja loših procjena.
Jeste li to znali? Možda niste! Ali nije važno, jer mi smo čuvari
vašega svjetla.
Radujemo se kad se povežete s nama, jer ste shvatili da Božja
snaga živi u vama i shvatili ste da vas u svakom trenutku
jedan anđeo obasipa ljubavlju i svjetlom.
Ljudi se možda smiju kad im kažete da tražite vodstvo od
anđela, kad kažete da svakodnevno komunicirate sa svojim
prijateljima koji dolaze iz svjetla.
Nemojte ih osuđivati ili ljutiti se na njih, jer jednoga će
dana možda i oni otvoriti svoje svjetlo nekom anđelu. Nije
vaš zadatak da ih uvjeravate u prisutnost anđela. Ali kad vas
gledaju i slušaju, postoji mogućnost da će otići od vas i stvoriti
vlastite zaključke tko su ili što su zapravo anđeli, a možda će
pomisliti da bi i oni mogli imati jednog svog!
155
Stoga, vidite, kad govorite o anđelima zapravo usmjeravate
naprijed svjetlost kako bi drugi ljudi mogli razumjeti prisutnost
anđela. Mi smo presretni što možemo komunicirati s
vama jer vam imamo toliko toga za pokazati.
Svaki korak koji napravimo s vama prilika je za nas da vam
pomognemo razumjeti prekrasne stvari koje nas okružuju.
Možemo vas poučiti, možemo vam pokazati put i možemo
vam pomoći bez obzira na to o kojem se problemu radi.
Ponekad vidimo da patite i molimo se da se promijenite i
potražite naš savjet i vodstvo tako da ne morate patiti sami.
Ponekad ne možemo riješiti vaše probleme, jer vaš je problem
možda životna lekcija koju morate naučiti. Ali možemo vas
voditi prema pozitivnu ishodu.
Mi ne živimo vaš život umjesto vas, samo tražimo da budemo
uz vas, da vas volimo, da vas obgrlimo svojim svjetlom, a
najviše od svega, da vam budemo prijatelji u trenutcima potrebe,
u trenutcima ljubavi, da s vama podijelimo svu radost koju
za vas čuvamo. Vodimo vas kad dođe trenutak da se vratite
kući u svjetlost. Pokazat ćemo vam put prema Bogu, prema
raju gdje ćete zauvijek živjeti.
Ovaj biser mudrosti dobila sam od anđela, iznenada jednoga dana
kad sam sjela s namjerom da meditiram petnaestak minuta.
Smatram da je gotovo nevjerojatno da jedna obična žena kao što
sam ja dobije takvu živu poruku, punu ljubavi, i to samo zato što
imam dovoljno vjere u anđele te sam mirna i jednostavno slušam.
Ne smijete misliti da se vama to ne može dogoditi, da niste
dovoljno vrijedni ili dovoljno posebni. To vas vaš um ponovo zasipa
istim starim sumnjama. Doista je čudesno kakva zrnca mudrosti
mogu poteći od anđela, samo ako imamo dovoljno vjere,
ako smo mirni i dopustimo da se to dogodi.
Ovo je kratka meditacija koju redovito koristim, i mislim da
je vrlo korisna za izravno spajanje s mojim prisutnim anđelom.
Željela bih da se udobno smjestite u naslonjač i smirite. Duboko
udahnite, zatvorite oči i opustite se. A onda zamislite blistavu
svjetlosnu kuglu kako vam dolazi odozdo, kroz zemlju, kroz Majku
Zemlju. Gledajte kako vam ta svjetlosna kugla prelazi preko
156
stopala, diže se uz noge i bedra. Pratite kako kugla putuje duž
vaše kralježnice, donjeg dijela leđa, ravno u trbuh pa sve više preko
vašega srca, prsa, vrata, grla, lica, preko čela i sve do tjemena.
Dok vizualizirate kako svjetlost prelazi preko vas, zamislite
da je u toj svjetlosnoj kugli vaš anđeo, i dok to činite, želim da se
opustite na nekoliko trenutaka u toj čudesnoj kugli svjetla. Zastanite...
i onda, kad budete spremni, želim da zamolite anđela da
vas primi za ruke. Kad to učinite, neki će od vas osjetiti toplinu
ili žmarce. Možda ćete u mislima vidjeti razne boje, osjetiti kako
vam netko nježno miluje ruke ili ćete jednostavno imati nježan
osjećaj u predjelu srca. Za svakoga od nas iskustvo je drugačije.
Ovo je jedan vrlo jednostavan, ali smatram i vrlo djelotvoran način
koji nam pomaže doživjeti energiju našega anđela.
Evo jedne druge jednostavne meditacije koju prakticiram i
koja će biti pogodna za svakoga. Uzmite olovku i papir — nije
važno znate li crtati ili ne, ovo je samo jedna vježba kojom
možete približiti svojega anđela, pokušati ga doživjeti, osjetiti,
dotaknuti ili čuti. Dovoljno je da samo uživate u vježbi dok je izvodite.
Nacrtajte svojeg anđela onako kako već zamišljate anđele,
kao neku boju, osobu, kao tradicionalnog anđela s krilima ili kao
svjetlost, nacrtajte ga kako god vi to želite. Kad završite, uzmite
papir u ruku i zamolite anđela da vam priđe. Samo se opustite,
zaboravite na sve oko sebe, ne bojte se i promatrajte što se događa.
Neki će od vas osjetiti kako vas anđeo gladi, možda osjetite
njegova krila oko vas — to je prava nagrada! U prostoriji se može
pojaviti prekrasan miris ili će vas svladati osjećaji pa ćete zaplakati.
Što god da se dogodi, u redu je i samo se prepustite tome.
Sad odložite papir i zahvalite se anđelu što je uvijek prisutan u
vašemu životu.
Isprva, kad tek počnete meditirati, možda će vam to biti
vrlo teško, jer neki od nas nisu nikad prije pokušali sjediti u tišini
više od nekoliko minuta. I ja sam bila takva prije nego što
sam se otvorila anđelima. Možda će vam se pokušaji meditacije
činiti dosadnima ili zastrašujućima, ali kao i uvijek kad se radi o
novom početku, morate pustiti da prođe neko vrijeme. Ako vam
157
je vrlo teško mirno sjediti i to vam počne predstavljati teškoću,
onda ustanite, udaljite se i vratite se kad budete odmorniji. Strpljen
— spašen.
Postoji doista mnoštvo knjiga o različitim oblicima meditacije
i raznim tehnikama. Ali ja sam shvatila da je to stvarno vrlo
jednostavno — na meditaciju gledam kao na pripremu za vrlo
srdačan razgovor s jednim od najbližih prijatelja, sa svojim anđelom.
Anđeli savršeno razumiju kako radi ljudski mozak i kako
um može biti nemiran. Vaš anđeo dolazi s mjesta velike mirnoće
unutar vas, i zato ako želite komunicirati sa svojim anđelom
potrebno je da svjesno razvijete nešto od te mirnoće. Morate
umiriti svoj svjesni um, barem nakratko. Ne znam je li moguće
potpuno umiriti um, na cijelo vrijeme, i je li to uopće nužno.
Ono što znam je da kod mene to djeluje, i vjerujte mi, uopće
nisam mirna cijelo vrijeme — pitajte samo mojega supruga! Ali
uspjela sam postići izvjesnu unutrašnju smirenost, a to možete i
vi. Meditacija zahtijeva da joj se posveti određeno vrijeme i zato
je dobra ideja da izaberete dio dana u kojemu nećete raditi ništa
drugo nego tiho sjediti i meditirati. Koliko ćete vremena svakoga
dana odvojiti, ovisi o vama, ali smatram da, ako ste novi u meditaciji,
onda je možda za početak dovoljno desetak minuta na dan.
Naposljetku ćete početi uočavati pozitivne rezultate. Jedna
od najvećih koristi koje sam dobila meditacijom je ta da, iako
me neke stvari još uvijek živciraju, čini se kao da više nemaju istu
emocionalnu snagu kakvu su imale prije. Čini se da na mene
smirivanje uma djeluje tako što zatomljuje žalac mnogih emocija.
To sam postigla jednostavno tako da se svakodnevno umirim i
promatram kako mi dolaze i odlaze misli i emocije. Ne trudim
se upletati u njih, samo sjedim i gledam. Naravno, moj um mi
govori da bih se trebala umiješati, da bih trebala raditi ovo ili
ono. Zapravo, govori mi da bih trebala raditi bilo što drugo osim
sjediti i tiho promatrati. Svaki put kad meditiram, neprekidno
sam svjesna da su anđeli prisutni pokraj mene. Oni jednostavno
vole sjediti i gledati me kako postajem sve mirnija — gledaju me
kako sve više postajem dio njih.
158
Mnogo ljudi jako naglašava potrebu vizualizacije dok se meditira.
Moram priznati da mi je to bilo prilično teško dok sam
tek počinjala, ali ne dajte da vas to odbije. Sposobnost vizualizacije
pojavit će se s vremenom, iako ćete možda morati prilično
čekati. Mnogo je važnije, osobito na početku, da samo mirno
sjedite u tišini, koliko god dugo odredite. Ako vam se sve to čini
previše i mislite da vam ništa od toga ne polazi za rukom, onda
je dobro da samo sjednete gdje se zateknete i usmjerite pozornost
na svoje disanje. Naposljetku, meditiranje se svodi na to da budete
u sadašnjem trenutku, a nema ničega što je više usredotočeno
na sadašnji trenutak od vašeg vlastitog daha — zapravo udišete i
izdišete sam život. Smiješno je, ali možda ćete primijetiti da dok
pratite disanje ne možete istovremeno i misliti; to je zapanjujuće,
ali i istinito, stoga pokušajte.
Samo sjednite i pratite svoje disanje, recimo kojih pet minuta.
Možda će vam se činiti da ne radite ništa korisno, ali to
će vam govoriti vaš um. On je u krivu; sjedite mirno znajući da
udišete i izdišete sam život, vi ste usredotočeni, postigli ste svoj
cilj, mirni ste.
Ima jedan dio tijela koji je vrlo važan kad se radi o komunikaciji
s vašim anđelima, a to je područje oko srca. Ovo što slijedi je
prekrasna meditacija koju koristim, a koja se usredotočuje na srce.
Usmjerite pozornost na središte svojega srca. Dovedite bijelo
svjetlo s vrha tjemena ravno u sredinu srca i vizualizirajte kako
se srce otvara poput lijepe bijele ruže, otvara se sve više i više.
A onda legnite u tu ružu, osjetite njezinu mekoću dok liježete
unutra, osjetite kako vas latice obgrljuju. Sunce sja, osjetite toplinu
predivnog sunčeva svjetla, dopustite mu da prodre u vas
i potpuno se opustite. Pozovite zatim anđele da dođu k vama i
kad to učine, želim da im predate sve strahove i brige koje imate
u tom trenutku. Predajte im sve. Ako osjetite navalu bilo kakvih
emocija, dopustite im da se razviju, nemojte ih pokušavati zatomiti.
Sjetite se da su vam anđeli došli pomoći osloboditi se svih
strahova i jednostavno pustite da sve isteče iz vas.
159
Kad to učinite, nakratko se odmorite. A tada vizualizirajte
prekrasan ocean pred sobom. Gledajte njegovu prekrasnu vodu
kako se ljuljuška prema vama i dopustite valovima da prijeđu
preko vas. Upamtite da ste potpuno sigurni u svakom trenutku.
Samo dopustite plavoj vodi da vam dođe do vrata i znajte da će
vam ta plava voda obnoviti i uravnotežiti energiju i vaš život.
Odmarajte se u toj plavoj vodi. Zatim joj dopustite da se nježno
povuče i dok se to događa, osvijestite svoje osjećaje. Osjećate
li se teškima ili laganima? Ako ste teški, to znači da ste počeli
otpuštati stvari i to je dobro. Osjećate li se laganima, počeli ste
sve više vjerovati svojim anđelima, dopuštajući im da odnesu sve
vaše brige i strahove, a i to je dobro. Što god osjećali, upamtite
da se sve obnavlja. Znajte da ni u jednom trenutku niste sami.
Zaštićeni ste i anđeli vas vode sve vrijeme.
Sad se na trenutak opustite. Skrenite pozornost natrag na
središte srca i opet se povežite s bijelom svjetlošću i izrazite svoju
zahvalnost. Tiho se opustite i pripremite se da ponovo nastavite
sa svakodnevnim aktivnostima.
Ako ste još novi u meditiranju, možda ćete u početku iskusiti
neke nove osjećaje. Možda vas preplave emocije. Ne brinite se
zbog toga — to je potpuno normalno.
Još sam nešto otkrila o meditaciji, a što je uvijek dobro. Izađite
iz kuće i meditirajte negdje vani ako možete. Možda ćete
pomisliti kako je meni to lako s obzirom na to da živim u Španjolskoj,
u toploj i sunčanoj klimi, ali radila sam to kad god sam
mogla i dok sam živjela u Dublinu. Jedna mi je anđelica jedanput
rekla da što više nastojim meditirati vani. Rekla je: »Izađi iz
kuće, osjeti ione u zraku, postani zrak, jer to i jesi.« Nisam čak
ni znala što su ioni, ali brzo sam shvatila da izlazak iz kuće može
pomoći da jasnije sagledam stvari; čini se da um tada dobiva više
prostora koji mu treba da se riješi nekih stvari.
Cesto bi se znalo dogoditi da mi, nakon što završim meditaciju,
dođe anđeo i da mi prelijepu pjesmu. To su najčešće anđelice
Rebecca i Lana, a ponekad mi je i anđeo Jonathan zna
160
donijeti. Pjesme se često odnose na konkretne ljude koje poznajem
ili na ljude koji su me zamolili da im dam pjesmu anđela. U
drugim se pak slučajevima jednostavno radi o pjesmama o Bogu,
životu ili ljubavi anđela za sve nas. Ovu sam pjesmu primila nakon
što sam završila s gore spomenutom meditacijom:
0, anđele svjetla,
Za mene se moli.
Okupi anđele svoje
Nek dođu k meni doli.
Reci nek pažljivi budu
I nježno pokažu mi put,
Dok sjedim uz tvoj skut.
Obećavam da svjetlo ću biti
Sto donio si danas meni,
I ljudima koje putem sretnem
Nastojat ću pomagati.
Obećavam otvoriti srce
I melemom poviti im ranu,
Da anđele u život im uputim
Kad anđela svog zvati stanu.
Vjerojatno ste čuli ili pročitali mnogo toga o meditaciji i različitim
metodama kojima možemo naučiti kako umiriti svoj
um. Što se mene tiče, samo sam zbog jednoga razloga počela meditirati
— i to kad sam shvatila da mi je meditacija nužna kako
bih jasnije komunicirala s anđelima. Kad kažem da sam počela
meditirati, smatram da također moram spomenuti da sam se isto
tako počela i moliti. Danas su meditacija i molitva dva vrlo važna
aspekta u mojemu životu.
Došla sam do spoznaje da molitva pomaže u uspostavljanju
ravnoteže između duhovnog uma i duhovnog tijela. Nitko mi
to nije rekao i nisam to naučila iz nikakvih vjerskih knjiga. Sve
što znam o Bogu, ljubavi i životu znam zato što su mi anđeli to
rekli. Tako znam i da nam je molitva veza s izvorom svega — s
Bogom.
Ona je veza s božanskom inteligencijom koja živi u svima
nama. Dok se molimo, otvaramo svoju svijest prema Božjem
svjetlu koje prebiva u nama. Vjerujem da se mnogi od nas istinski
mole, a onda ne možemo razumjeti zašto nam Bog ne odgovara
na molitve. Radi li se o tome da uvijek promašimo glavnu bit
molitve? Molimo li se nekom Bogu gore na nebu ili na nebesima
153
da se na ovaj ili onaj način zauzme za nas? Možda nam je promakla
činjenica da izvor svega, Bog, već živi u nama, a ne gore
na nebu ili negdje drugdje.
Anđeli me neprekidno podsjećaju da smo već cjeloviti, nema
ničega što bi se moglo dodati ili poboljšati, već smo savršena
cjelina i prisutni u svojem tijelu i umu, samo moramo svjesno
shvatiti tu jednostavnu činjenicu. Nastojanje da svjesno stupimo
u kontakt s tom božanskom prisutnošću unutar nas samih, za
mene predstavlja pravu svrhu molitve i meditacije. Svaki put kad
se počnete moliti, izoštravate svoju percepciju svih stvari i ljudi
oko vas. Molitva vam može pomoći da nađete unutarnju smirenost
koja će vam pak pomoći da se sve više otvorite velikoj istini
vas samih: da Bog već živi u vama.
U svakodnevnom činu molitve otvaramo se miru, radosti,
prosperitetu i obilju, svim svojim velikim obilježjima koja već nosimo
u sebi. Upravo je zadatak anđela da nam pomognu shvatiti
da se Kraljevstvo Božje već nalazi u nama. Kad se molimo, i istina
o nama samima postaje nam sve jasnija — da je Bog već prisutan
u nama — primjećujemo kako u vlastitom životu imamo sve
više suosjećanja za druge ljude, više im opraštamo, imamo više
razumijevanja za njih i općenito više tolerancije. To se ne događa
zato što smo sami to uveli u svoj život, nego zato što shvaćamo
da je sve to već bilo u nama. Samo smo to morali shvatiti pomoću
molitve i meditacije — da bi postalo stvarno.
Kad kažem da moramo svjesno shvatiti da je Bog već u nama,
što mislim pod tim svjesno? Anđeli su mi omogućili mnoge
prekrasne uvide i shvaćanja tijekom meditacije. Kad sam se prvi
put otvorila anđelima, cijelo to područje svijesti činilo mi se
malo previše za mene, ali jednoga dana tijekom meditacije jedan
mi je anđeo objasnio da svijest nije samo funkcija mozga ili uma
već nešto što postoji u svakoj stanici našega tijela, a također i u
našim energetskim tijelima. Svijest je jednostavno sve, posvuda, i
kad istinski shvatimo tu zapanjujuću činjenicu sve će nam postati
mnogo stvarnije.
Šetnja parkom odjedanput postaje vrlo stvarna, dok gledate,
154
shvaćate da je sve živo — stabla, lišće, cvijeće i trava — vidjet ćete
ih drugim očima; možete reći da ih zapravo vidite kroz anđeoske
oči. Postat ćete svjesni da je svako živo biće dio vas, dio vaše
svijesti. Postat ćete brižniji, imat ćete više ljubavi i suosjećanja.
Dok vas anđeli čine svjesnijima, shvatit ćete da je posvuda
oko vas čarolija. Počet ćete shvaćati da postoji svijet koji živi u
vama i izvan vas, ali da je to ipak jedan svijet. Evo jednog primjera
kako meditacija i unutrašnje smirenje mogu dati začuđujuće
rezultate. Ovaj prekrasan uvid došao mi je potpuno neočekivano
kad mi se anđeo obratio tijekom jedne kratke meditacije:
Svaka osoba bez obzira na vjeru ili nacionalnost ima jednog
anđela koji je vodi. Nije važno znate li vi to ili ne. Mi u svakom
trenutku stojimo pokraj vas. Nije važno vjerujete li vi u
nas ili ne, jer mi uvijek vjerujemo u vas. Razumijemo mnogo
toga o vama, suosjećamo s vama, smijemo se i plačemo s vama.
Osjećamo što i vi osjećate. Promatramo i imamo veliko
razumijevanje za vas na vašem životnom putu.
U svakom trenutku komuniciramo s vama, znali vi to ili
ne. Uz vas smo i nježno odgovaramo na mnoga pitanja koja
postavljate. Nastojimo vam pokazati koji put treba slijediti kako
ne biste donijeli pogrešnu odluku. Dovodimo vas na mjesta
gdje se trebate nalaziti tako da vam se mogu otvoriti vrata.
Udaljavamo vas od opasnosti i donošenja loših procjena.
Jeste li to znali? Možda niste! Ali nije važno, jer mi smo čuvari
vašega svjetla.
Radujemo se kad se povežete s nama, jer ste shvatili da Božja
snaga živi u vama i shvatili ste da vas u svakom trenutku
jedan anđeo obasipa ljubavlju i svjetlom.
Ljudi se možda smiju kad im kažete da tražite vodstvo od
anđela, kad kažete da svakodnevno komunicirate sa svojim
prijateljima koji dolaze iz svjetla.
Nemojte ih osuđivati ili ljutiti se na njih, jer jednoga će
dana možda i oni otvoriti svoje svjetlo nekom anđelu. Nije
vaš zadatak da ih uvjeravate u prisutnost anđela. Ali kad vas
gledaju i slušaju, postoji mogućnost da će otići od vas i stvoriti
vlastite zaključke tko su ili što su zapravo anđeli, a možda će
pomisliti da bi i oni mogli imati jednog svog!
155
Stoga, vidite, kad govorite o anđelima zapravo usmjeravate
naprijed svjetlost kako bi drugi ljudi mogli razumjeti prisutnost
anđela. Mi smo presretni što možemo komunicirati s
vama jer vam imamo toliko toga za pokazati.
Svaki korak koji napravimo s vama prilika je za nas da vam
pomognemo razumjeti prekrasne stvari koje nas okružuju.
Možemo vas poučiti, možemo vam pokazati put i možemo
vam pomoći bez obzira na to o kojem se problemu radi.
Ponekad vidimo da patite i molimo se da se promijenite i
potražite naš savjet i vodstvo tako da ne morate patiti sami.
Ponekad ne možemo riješiti vaše probleme, jer vaš je problem
možda životna lekcija koju morate naučiti. Ali možemo vas
voditi prema pozitivnu ishodu.
Mi ne živimo vaš život umjesto vas, samo tražimo da budemo
uz vas, da vas volimo, da vas obgrlimo svojim svjetlom, a
najviše od svega, da vam budemo prijatelji u trenutcima potrebe,
u trenutcima ljubavi, da s vama podijelimo svu radost koju
za vas čuvamo. Vodimo vas kad dođe trenutak da se vratite
kući u svjetlost. Pokazat ćemo vam put prema Bogu, prema
raju gdje ćete zauvijek živjeti.
Ovaj biser mudrosti dobila sam od anđela, iznenada jednoga dana
kad sam sjela s namjerom da meditiram petnaestak minuta.
Smatram da je gotovo nevjerojatno da jedna obična žena kao što
sam ja dobije takvu živu poruku, punu ljubavi, i to samo zato što
imam dovoljno vjere u anđele te sam mirna i jednostavno slušam.
Ne smijete misliti da se vama to ne može dogoditi, da niste
dovoljno vrijedni ili dovoljno posebni. To vas vaš um ponovo zasipa
istim starim sumnjama. Doista je čudesno kakva zrnca mudrosti
mogu poteći od anđela, samo ako imamo dovoljno vjere,
ako smo mirni i dopustimo da se to dogodi.
Ovo je kratka meditacija koju redovito koristim, i mislim da
je vrlo korisna za izravno spajanje s mojim prisutnim anđelom.
Željela bih da se udobno smjestite u naslonjač i smirite. Duboko
udahnite, zatvorite oči i opustite se. A onda zamislite blistavu
svjetlosnu kuglu kako vam dolazi odozdo, kroz zemlju, kroz Majku
Zemlju. Gledajte kako vam ta svjetlosna kugla prelazi preko
156
stopala, diže se uz noge i bedra. Pratite kako kugla putuje duž
vaše kralježnice, donjeg dijela leđa, ravno u trbuh pa sve više preko
vašega srca, prsa, vrata, grla, lica, preko čela i sve do tjemena.
Dok vizualizirate kako svjetlost prelazi preko vas, zamislite
da je u toj svjetlosnoj kugli vaš anđeo, i dok to činite, želim da se
opustite na nekoliko trenutaka u toj čudesnoj kugli svjetla. Zastanite...
i onda, kad budete spremni, želim da zamolite anđela da
vas primi za ruke. Kad to učinite, neki će od vas osjetiti toplinu
ili žmarce. Možda ćete u mislima vidjeti razne boje, osjetiti kako
vam netko nježno miluje ruke ili ćete jednostavno imati nježan
osjećaj u predjelu srca. Za svakoga od nas iskustvo je drugačije.
Ovo je jedan vrlo jednostavan, ali smatram i vrlo djelotvoran način
koji nam pomaže doživjeti energiju našega anđela.
Evo jedne druge jednostavne meditacije koju prakticiram i
koja će biti pogodna za svakoga. Uzmite olovku i papir — nije
važno znate li crtati ili ne, ovo je samo jedna vježba kojom
možete približiti svojega anđela, pokušati ga doživjeti, osjetiti,
dotaknuti ili čuti. Dovoljno je da samo uživate u vježbi dok je izvodite.
Nacrtajte svojeg anđela onako kako već zamišljate anđele,
kao neku boju, osobu, kao tradicionalnog anđela s krilima ili kao
svjetlost, nacrtajte ga kako god vi to želite. Kad završite, uzmite
papir u ruku i zamolite anđela da vam priđe. Samo se opustite,
zaboravite na sve oko sebe, ne bojte se i promatrajte što se događa.
Neki će od vas osjetiti kako vas anđeo gladi, možda osjetite
njegova krila oko vas — to je prava nagrada! U prostoriji se može
pojaviti prekrasan miris ili će vas svladati osjećaji pa ćete zaplakati.
Što god da se dogodi, u redu je i samo se prepustite tome.
Sad odložite papir i zahvalite se anđelu što je uvijek prisutan u
vašemu životu.
Isprva, kad tek počnete meditirati, možda će vam to biti
vrlo teško, jer neki od nas nisu nikad prije pokušali sjediti u tišini
više od nekoliko minuta. I ja sam bila takva prije nego što
sam se otvorila anđelima. Možda će vam se pokušaji meditacije
činiti dosadnima ili zastrašujućima, ali kao i uvijek kad se radi o
novom početku, morate pustiti da prođe neko vrijeme. Ako vam
157
je vrlo teško mirno sjediti i to vam počne predstavljati teškoću,
onda ustanite, udaljite se i vratite se kad budete odmorniji. Strpljen
— spašen.
Postoji doista mnoštvo knjiga o različitim oblicima meditacije
i raznim tehnikama. Ali ja sam shvatila da je to stvarno vrlo
jednostavno — na meditaciju gledam kao na pripremu za vrlo
srdačan razgovor s jednim od najbližih prijatelja, sa svojim anđelom.
Anđeli savršeno razumiju kako radi ljudski mozak i kako
um može biti nemiran. Vaš anđeo dolazi s mjesta velike mirnoće
unutar vas, i zato ako želite komunicirati sa svojim anđelom
potrebno je da svjesno razvijete nešto od te mirnoće. Morate
umiriti svoj svjesni um, barem nakratko. Ne znam je li moguće
potpuno umiriti um, na cijelo vrijeme, i je li to uopće nužno.
Ono što znam je da kod mene to djeluje, i vjerujte mi, uopće
nisam mirna cijelo vrijeme — pitajte samo mojega supruga! Ali
uspjela sam postići izvjesnu unutrašnju smirenost, a to možete i
vi. Meditacija zahtijeva da joj se posveti određeno vrijeme i zato
je dobra ideja da izaberete dio dana u kojemu nećete raditi ništa
drugo nego tiho sjediti i meditirati. Koliko ćete vremena svakoga
dana odvojiti, ovisi o vama, ali smatram da, ako ste novi u meditaciji,
onda je možda za početak dovoljno desetak minuta na dan.
Naposljetku ćete početi uočavati pozitivne rezultate. Jedna
od najvećih koristi koje sam dobila meditacijom je ta da, iako
me neke stvari još uvijek živciraju, čini se kao da više nemaju istu
emocionalnu snagu kakvu su imale prije. Čini se da na mene
smirivanje uma djeluje tako što zatomljuje žalac mnogih emocija.
To sam postigla jednostavno tako da se svakodnevno umirim i
promatram kako mi dolaze i odlaze misli i emocije. Ne trudim
se upletati u njih, samo sjedim i gledam. Naravno, moj um mi
govori da bih se trebala umiješati, da bih trebala raditi ovo ili
ono. Zapravo, govori mi da bih trebala raditi bilo što drugo osim
sjediti i tiho promatrati. Svaki put kad meditiram, neprekidno
sam svjesna da su anđeli prisutni pokraj mene. Oni jednostavno
vole sjediti i gledati me kako postajem sve mirnija — gledaju me
kako sve više postajem dio njih.
158
Mnogo ljudi jako naglašava potrebu vizualizacije dok se meditira.
Moram priznati da mi je to bilo prilično teško dok sam
tek počinjala, ali ne dajte da vas to odbije. Sposobnost vizualizacije
pojavit će se s vremenom, iako ćete možda morati prilično
čekati. Mnogo je važnije, osobito na početku, da samo mirno
sjedite u tišini, koliko god dugo odredite. Ako vam se sve to čini
previše i mislite da vam ništa od toga ne polazi za rukom, onda
je dobro da samo sjednete gdje se zateknete i usmjerite pozornost
na svoje disanje. Naposljetku, meditiranje se svodi na to da budete
u sadašnjem trenutku, a nema ničega što je više usredotočeno
na sadašnji trenutak od vašeg vlastitog daha — zapravo udišete i
izdišete sam život. Smiješno je, ali možda ćete primijetiti da dok
pratite disanje ne možete istovremeno i misliti; to je zapanjujuće,
ali i istinito, stoga pokušajte.
Samo sjednite i pratite svoje disanje, recimo kojih pet minuta.
Možda će vam se činiti da ne radite ništa korisno, ali to
će vam govoriti vaš um. On je u krivu; sjedite mirno znajući da
udišete i izdišete sam život, vi ste usredotočeni, postigli ste svoj
cilj, mirni ste.
Ima jedan dio tijela koji je vrlo važan kad se radi o komunikaciji
s vašim anđelima, a to je područje oko srca. Ovo što slijedi je
prekrasna meditacija koju koristim, a koja se usredotočuje na srce.
Usmjerite pozornost na središte svojega srca. Dovedite bijelo
svjetlo s vrha tjemena ravno u sredinu srca i vizualizirajte kako
se srce otvara poput lijepe bijele ruže, otvara se sve više i više.
A onda legnite u tu ružu, osjetite njezinu mekoću dok liježete
unutra, osjetite kako vas latice obgrljuju. Sunce sja, osjetite toplinu
predivnog sunčeva svjetla, dopustite mu da prodre u vas
i potpuno se opustite. Pozovite zatim anđele da dođu k vama i
kad to učine, želim da im predate sve strahove i brige koje imate
u tom trenutku. Predajte im sve. Ako osjetite navalu bilo kakvih
emocija, dopustite im da se razviju, nemojte ih pokušavati zatomiti.
Sjetite se da su vam anđeli došli pomoći osloboditi se svih
strahova i jednostavno pustite da sve isteče iz vas.
159
Kad to učinite, nakratko se odmorite. A tada vizualizirajte
prekrasan ocean pred sobom. Gledajte njegovu prekrasnu vodu
kako se ljuljuška prema vama i dopustite valovima da prijeđu
preko vas. Upamtite da ste potpuno sigurni u svakom trenutku.
Samo dopustite plavoj vodi da vam dođe do vrata i znajte da će
vam ta plava voda obnoviti i uravnotežiti energiju i vaš život.
Odmarajte se u toj plavoj vodi. Zatim joj dopustite da se nježno
povuče i dok se to događa, osvijestite svoje osjećaje. Osjećate
li se teškima ili laganima? Ako ste teški, to znači da ste počeli
otpuštati stvari i to je dobro. Osjećate li se laganima, počeli ste
sve više vjerovati svojim anđelima, dopuštajući im da odnesu sve
vaše brige i strahove, a i to je dobro. Što god osjećali, upamtite
da se sve obnavlja. Znajte da ni u jednom trenutku niste sami.
Zaštićeni ste i anđeli vas vode sve vrijeme.
Sad se na trenutak opustite. Skrenite pozornost natrag na
središte srca i opet se povežite s bijelom svjetlošću i izrazite svoju
zahvalnost. Tiho se opustite i pripremite se da ponovo nastavite
sa svakodnevnim aktivnostima.
Ako ste još novi u meditiranju, možda ćete u početku iskusiti
neke nove osjećaje. Možda vas preplave emocije. Ne brinite se
zbog toga — to je potpuno normalno.
Još sam nešto otkrila o meditaciji, a što je uvijek dobro. Izađite
iz kuće i meditirajte negdje vani ako možete. Možda ćete
pomisliti kako je meni to lako s obzirom na to da živim u Španjolskoj,
u toploj i sunčanoj klimi, ali radila sam to kad god sam
mogla i dok sam živjela u Dublinu. Jedna mi je anđelica jedanput
rekla da što više nastojim meditirati vani. Rekla je: »Izađi iz
kuće, osjeti ione u zraku, postani zrak, jer to i jesi.« Nisam čak
ni znala što su ioni, ali brzo sam shvatila da izlazak iz kuće može
pomoći da jasnije sagledam stvari; čini se da um tada dobiva više
prostora koji mu treba da se riješi nekih stvari.
Cesto bi se znalo dogoditi da mi, nakon što završim meditaciju,
dođe anđeo i da mi prelijepu pjesmu. To su najčešće anđelice
Rebecca i Lana, a ponekad mi je i anđeo Jonathan zna
160
donijeti. Pjesme se često odnose na konkretne ljude koje poznajem
ili na ljude koji su me zamolili da im dam pjesmu anđela. U
drugim se pak slučajevima jednostavno radi o pjesmama o Bogu,
životu ili ljubavi anđela za sve nas. Ovu sam pjesmu primila nakon
što sam završila s gore spomenutom meditacijom:
0, anđele svjetla,
Za mene se moli.
Okupi anđele svoje
Nek dođu k meni doli.
Reci nek pažljivi budu
I nježno pokažu mi put,
Dok sjedim uz tvoj skut.
Obećavam da svjetlo ću biti
Sto donio si danas meni,
I ljudima koje putem sretnem
Nastojat ću pomagati.
Obećavam otvoriti srce
I melemom poviti im ranu,
Da anđele u život im uputim
Kad anđela svog zvati stanu.
20 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:57 pm
Margita
Administrator
Sušna vremena
Tek kad sam došla u Španjolsku i tu se skrasila, počela sam u
punoj mjeri shvaćati veličinu anđeoskog kraljevstva. Željela
bih da shvatite kako komunicirati s anđelima znači vjerovati u
sve što je u vama, a kad tražite od anđela svakodnevnu pomoć
time odajete počast svemu unutar vas i tako možete razumjeti
put koji vas čeka u životu.
U svakom trenutku vaš će anđeo biti veza između vas i Boga.
Anđeli djeluju kao savjetodavci u ime Boga te tako možete
spoznati, naučiti i razumjeti svoju vezu s Bogom u svim vremenima.
Vaš anđeo zapravo je veliki dio vas. Vaš će anđeo komunicirati
s vama da vam pokaže da ste kao Božje dijete vrijedni svega
što vam on sad daje. Svaki dan kad počinjete komunikaciju sa
svojim anđelom, on vam pomaže da zavolite i razumijete svaki
dio sebe. Rast ćete i učiti o mnogim svojim lijepim osobinama.
Naučit ćete i shvatiti zašto moramo u srcima imati sućut i ljubav
za sve i svakoga oko nas. Postat će vam jasno kako ste doista
prekrasni i inteligentni, a ako niste svjesni tih svojih kvaliteta,
onda će vas anđeo uvijek voditi i pomagati da pokažete ono što
je najbolje u vama.
Anđeli će vas poučiti kako da budete strpljivi i da ne žurite
163
uvijek nekamo. Zastanite malo, sve će se stići obaviti. Ta lekcija
meni je bila jako potrebna, naročito kad sam se tek doselila u
Španjolsku. Anđeli će vam pomoći osluškivati onaj intuitivni glas
koji živi u vama, tako da istinski možete shvatiti u kojem smjeru
ide vaš život.
Oni dolaze s vama podijeliti uvjerenje da ste doista ono što
Bog kaže da jeste: predivno, suosjećajno, drago, odano, inteligentno
ljudsko biće puno razumijevanja i ako naučite voljeti te svoje
kvalitete, život će vam postati smireniji i sigurniji. Kad otvorite
srce anđelu, krećete na putovanje koje će u vama početi sve buditi.
To će vas putovanje otvoriti za nove početke i za nov rast,
pokazat će vam kako život može biti predivan.
Međutim, zaista bih se razočarala kad bi ljudi koji čitaju
ovu knjigu, stekli dojam da sam neka duhovno prosvijetljena žena
koja živi u svojem svijetu okružena lijepim anđelima i koja se
ne mora brinuti zbog običnih stvari u životu. Ništa nije dalje od
istine.
Ispričat ću vam o jednom razdoblju svojega života koje za
mene nije bilo osobito sretno ni pozitivno. Zapravo, to je jedno
od najgorih razdoblja koja pamtim u cijelome životu, a svakako
najteže razdoblje otkad sam uspostavila vezu s anđelima. Počelo
je u listopadu 2006. i trajalo tri mjeseca.
Nakon što su anđeli svjesno ušli u moj život, provela sam
tri mjeseca s osjećajem najdublje zahvalnosti; dugo vremena stvari
su bile prekrasne i svaki dan mi je donosio nova otkrića i začuđujuće
uvide. Zapravo, bilo je jutara kad sam jedva dočekala da
se probudim, iskočim iz kreveta i siđem u prizemlje te počnem
meditirati. Toliko je bio dubok osjećaj mira, radosti i sreće koji
ću doživjeti kad otvorim vezu s anđelima.
Ali onda se sve promijenilo. Prešla sam iz razdoblja koje
sam upravo opisala, kad je svaki dan bio kao da je potpuno nov
i čist, u razdoblje razmišljanja i mnogih mjeseci intenzivnog pisanja
s anđelima. Nije mi smetalo pisanje, iako je to značilo da sam
u svojoj sobi bila ponekad tri ili četiri sata s kratkim odmorom,
a onda bih se vratila raditi s anđelima još nekoliko sati. Dok su
164
mi anđeli prenosili sve što su imali za reći, ja bih to sve zapisivala
rukom. U školi nikad nisam bila jako dobra učenica pa mi je
sve to ponekad teško padalo. Također moram priznati da katkad
ne bih potpuno razumjela što su mi anđeli govorili, iako su mi
uvijek napominjali da vjerujem u proces te da ću s vremenom
razumjeti sve što mi govore. »Vjeruj u proces« — bila je fraza
koja me je počela opsjedati.
Osjetila sam da se približava promjena, ali nisam znala kakva.
Od anđela sam primila i zapisala vrlo veliku knjigu zapisa.
Rekli su mi da žele da se to djelo prenese i vanjskom svijetu, ali
nisu mi rekli kako da to učinim. Obuzeo me neugodan osjećaj
nemira. Osjetila sam da je moja veza s anđelima prekinuta i nisam
vidjela u kojem bih smjeru trebala krenuti bez njih. Ukratko,
postala sam neugodna i za svoje bližnje. Prava noćna mora.
Sjećam se da je sve kulminiralo u zrakoplovu dok sam se
vraćala iz Norveške u Španjolsku, početkom listopada 2006. U
Norveškoj sam vodila neke radionice, a Fran je bio odlučio otići
u Englesku na tečaj masaže koji ga je zanimao. Tako sam bila sama,
što je možda bilo i dobro s obzirom na moje ondašnje raspoloženje.
U razdoblju koje je prethodilo toj osobnoj krizi vrlo sam
mnogo komunicirala s anđelima, a oni su kroz mene kanalizirali
mnogo informacija koje su u biti bile njihova poruka za čovječanstvo.
Radilo se o mnogo informacija i bilo je dana kad tome
nije bilo kraja. Ali onda mi se učinilo da je sve prestalo i da se
ništa novo nije događalo niti mi je išta dolazilo. Kad sad razmišljam
o tome, malo mi je neugodno zbog načina na koji sam
reagirala. Zaista sam reagirala kao dijete. Postala sam zamišljena,
mrzovoljna, zahtjevna. Htjela sam znati što se događa i kad će
se sve vratiti u normalu. Fran se vratio iz Engleske i sigurno mu
se učinilo da ga je dočekala potpuno drugačija žena, ne onakva
kakvu je ostavio prije nego što je krenuo na put.
»Što se dogodilo?« pitao je, prilično zbunjen.
»Što se dogodilo? Reći ću ti što se dogodilo«, otresito sam
rekla. »Svega sam se odrekla kako bih krenula na to putovanje s
anđelima. Ostavila sam svoj dom u Dublinu, odvojila se od obi-
165
telji, došla ovamo u Španjolsku gdje nikoga ne poznajem, i činila
sam sve što se od mene tražilo, a sad mi je dosta svega, svega mi
je dosta.«
Fran je samo sjedio i ništa nije rekao. Onda me je iznenadio.
»Moraš samo imati povjerenja u proces, moraš vjerovati da
anđeli znaju što rade. Nemoj komplicirati stvari i sve će dobro
završiti, mora dobro završiti«, rekao mi je blago.
Kad kažem da me iznenadio, bilo je to stoga što sam dotad
ja bila ta koja je Franu uvijek govorila to isto — da moramo imati
povjerenja u anđele, da moramo vjerovati i nastaviti dalje, bez
obzira na to koliko se teško činilo, moramo vjerovati da anđeli
znaju što je najbolje. A sad je on sjedio tu i govorio mi doslovce
isto, a samo Bog zna koliko su mi bile potrebne te riječi! Tada
sam također shvatila koliko je daleko Fran napredovao u vlastitom
putovanju s anđelima: i on se mijenjao i postajao potpuno
drugačija osoba.
Problem je bio taj što mi se vrlo dugo vremena — iako se u
stvarnosti radilo o možda nekoliko mjeseci — činilo da se anđeli
samo ponavljaju. Činilo se kao da se ne žele ni u što novo upustiti
nego ustraju u prenošenju informacija koje sam tek napola
razumjela. Postajala sam sve razdraženija zbog njih i zbog sebe.
Srećom, nije ostalo samo na Franu da me provede kroz ovu
prividnu pustinju u kojoj mi se činilo da sam zapela. Jedne večeri
dok sam meditirala, u sobi mi se pojavila anđelica. Upitala sam
je kako se zove. »Ja sam anđelica Abigail i anđeo sam usmjeravanja
«, bio je njezin odgovor. Pa, pomislila sam, usmjeravanje mi
je u tom trenutku svakako bilo potrebno.
»Kad ti je Fran rekao da vjeruješ u proces, bio je u pravu.
Upravo to moraš činiti i dalje vjerovati. Poruka koju ti prenosimo
je božanski zapovjeđena i zato mora ići svojim tijekom, ne
kako ti želiš, čak ne ni kako mi želimo, nego kako Bog želi«,
objasnila je anđelica Abigail. »Ti je ne možeš promijeniti, skrenuti
ili ubrzati. Moraš se držati po strani i pustiti da se poruka
166
manifestira; ti je moraš svjedočiti. Slušaj tu poruku i sve će biti
dobro. Ali uvijek znaj da nisi sama dok putuješ s nama. Sad ću
te upoznati s dvojicom vrlo posebnih pomagača, s arhanđelima
Gabrijelom i Samuelom.«
Rekavši to, nestala je, ali odmah sam postala svjesna da su
uz mene dva prelijepa arhandela. Energija im je bila tako lijepa i
smirujuća da sam se smjesta počela bolje osjećati u vezi s problemima.
Zapravo sam oduvijek bila svjesna prisutnosti arhanđela
Gabrijela, a taj put dok mi je prilazio, poželjela sam saznati više
o njemu. Željela sam vezu s njime tako da mogu shvatiti čistoću
njegova svjetla.
Dok mi se približavao, predstavio mi je arhandela Samuela.
Nikad prije nisam čula za njega, ali to nije bilo važno. Bio
je tu i sam mi se predstavio, a ja sam bila i više nego spremna
da ga saslušam. Obojica su počeli svakodnevno raditi sa mnom,
pomagati mi u tom vrlo nemirnom i duhovno sušnom razdoblju
mojega života.
Kakvi su to bili predivni anđeli! Energija im je bila profinjena,
a obojica su mi pomogli da se otvorim novoj viziji u svojemu
životu i da shvatim svoju svrhu i kamo idem. Pomogli su mi da
se prestanem osvrtati na svoj život, da shvatim kako nikad nije
bilo nikakvih pogrešaka, a da putevi koje izabiremo vode na mjesta
gdje se od nas i očekuje da budemo.
Uvjeravali su me kako je izuzetno važno živjeti u sadašnjem
trenutku i cijeniti sve čime smo blagoslovljeni u životu — blagoslove
koje sam dotada budalasto ignorirala.
Energija arhandela Gabrijela bila je izuzetno topla, puna ljubavi
i razumijevanja za strahove koji nas prate u životu. Suze su
same kapale dok sam komunicirala s njim; činilo se kao da mi
na neki način otvara oči kroz suze života tako da jasnije mogu
vidjeti cestu pred sobom. Imao je toliko puno razumijevanja i
strpljivosti. Pružao je osjećaj prekrasna topla sunčeva svjetla koje
prodire u moje biće i daje osjećaj topline i ugode. U njemu je
neki čudesan element Boga, a obilje njegove svjetlosti ispunilo
me cjelovitošću koja obuhvaća sav život.
167
Gabrijel je pravi šarmer: kad govori, oko njega se osjeća sofisticiranost,
kao da u sebi ima neku ljudsku crtu koja se također
stapa i s vama. Njegova vam svjetlost daje hrabrost i odlučnost
da slijedite svoj put do kraja. On u sebi ima takvu moć da vam
podiže biće, daje vam osjećaj moći, možete ponosno kročiti kroz
život i pobrinuti se da svoju zadaću obavite do samoga kraja.
Arhanđeo Samuel još je jedan pravi karakter. Smijeh mu je
kao u djeteta koje vam prilazi i nudi čistu radost svojega svjetla,
svjetla tako mladog i vibrantnog da nikad ne skrene s puta ili
izgubi cilj iz vida. Samuleova svjetlost pleše uz vas; on je uvijek
na pravome putu s najjasnijim namjerama i sviješću tko je i što
traži u životu.
Samuel mi je rekao da izađem iz kuće i poslušam pjev ptica:
to će mi u srcu probuditi mekoću — i zaista je bilo tako. Rekao
mi je da samo sjedim i gledam cvijet, da osjetim snagu prirode
oko sebe. On je anđeo pun dubine i razumijevanja, koji u svemu
traži ljepotu i veličinu. Njegov je dah životna snaga koja se
rađa u vama, pomaže vam da pronađete put kad ste izgubljeni
i u tami ne vidite svjetlo. Ponekad vam drži lampaš u kojemu
gori svjetlo Božje, koje živi u nama tako da možemo vidjeti cestu
pred sobom. Raduje se kad slušamo, pred nas stavlja kamene
vrtne ploče da lakše prijeđemo neravnine i vidimo put, a njegov
je smijeh toliko dubok da vam dotiče samo središte srca. Dok je
Samuel bio uz mene, činilo mi se da je u meni veliki čarobnjak
— sve sam mogla ostvariti. Njegova prisutnost je poput šuštanja
lišća u krošnji, poput vjetra koji zavija oko nas ili mačke koja sjedi
na prozoru; prekrasno je profinjena i ima osobinu vječnog trenutka.
Ona je poput valova u oceanu, zove nas da slušamo, ona
je poput rijeke koja teče — isprva tek sićušno mreškanje vode, ali
dok teče dalje postaje sve moćnija, počinje se račvati u nešto veće,
nešto što zauvijek teče. Ta rijeka struji prema velikom oceanu
života i na svakom koraku koji prijeđe prije nego što se susretne
s oceanom, život će joj ponuditi mnoge lekcije.
Samuel mi je rekao da će biti trenutaka kad će se rijeka
odvojiti i postati potočić, a svaki je potok staza ili putovanje na
168
koje krećemo kako bismo otkrili svoju pravu svrhu. Putem će biti
mnogo lekcija koje će trebati naučiti i bit će mnogo mjesta
na koja ćemo biti upućeni, a svako će nas poučiti kako skupiti
hrabrost i nastaviti dalje.
I Gabriel i Samuel objasnili su mi da ću jednoga dana poslušati
zapovijed anđela, da ću postati učiteljica i pomagati drugim
ljudima da se otvore i uspostave svoju prvu vezu s anđelima.
Naravno, da bih to mogla učiniti najprije moram potpuno razumjeti
poruku anđela, a to je upravo ono što se počelo događati.
Upijala sam njihovu poruku na vrlo dubokoj razini, ali moj
svjesni um bio je nemiran i nestrpljiv, i na negativan se način
nametao svojom prisutnošću. Prema van to se manifestiralo kao
razdoblje duhovne suše.
Anđelica Abigail također je bila prisutna dok su Gabriel i
Samuel obavljali svoj posao, iako se ona uglavnom zadržavala u
pozadini. Sad je progovorila: »Postoje neke stvari koje možeš
učiniti kako bi se mogla još više umiriti, postati pozitivna i staložena
dok se naša poruka odvija svojim tijekom«, blago mi je
rekla. Onda je opet nestala bez daljnjih uputa.
Ali dok sam sjedila u svojoj sobi, imala sam osjećaj otpuštanja,
osjećaj da se oslobađam svojih strahova i frustracija, osjećaj
da mi se vraća pozitivna energija. Sva je sreća da se Abigail uskoro
vratila. Željela sam joj se ispričati zato što sam se u jednoj fazi
odmaknula i udaljila od anđela. Toliko je u meni bila duboka
frustracija u vezi sa škripcem u kojem sam se navodno nalazila.
»Oprosti«, brzo sam rekla. »Što uopće možeš misliti o
meni? Sigurno je bila prava noćna mora raditi sa mnom ili čak
biti u mojoj blizini.« Abigail se nasmijala.
»Istina, bila si noćna mora, ali prekrasna noćna mora«,
nasmijala se blago. Bilo je očito da je sad vrlo pozitivno raspoložena.
»Htjela bih da radiš na nekim afirmacijama«, rekla mi je.
»Kad se afirmacije ispravno koriste, imaju vrlo pozitivan učinak
na um i na osobu. Dat ću ti nekoliko afirmacija i želim da ustanoviš
određen redoslijed kojim ćeš ih izgovarati tijekom sljedećih
dvadeset osam dana. Iznenadit ćeš se rezultatom.«
169
Ta mi je vijest bila jako važna i vrlo dragocjena, jer sam se
očajnički željela osloboditi svih sumnji, strahova i tjeskoba koje
su mi se u posljednje vrijeme uvukle u svijest. Zato sam s velikim
zadovoljstvom prihvatila svoje afirmacije. Evo jedne od tih
afirmacija koje mi je dala anđelica Abigail:
Misli su moje lijepe i istine pune,
Unutar mene trepere pozitivne, kao strune.
Svjetlo u nama božanska je zraka,
Podijeli te trenutke s ljudima iz mraka.
Jer božanski savjet ushićeno traži
Da misli su ti pozitivne dok molitva ih blaži.
Ne plačem jer snažna sam, znam,
Ne strepim kad propadne koji plan.
Odlučno kažem i uspravno stojim,
Život mi je pozitivan i uspjehe brojim.
Onda je Abigail prišla bliže i dala mi sljedeće zrno mudrosti:
»Jedna od najsnažnijih afirmacija koje itko može reći je vrlo jednostavna
i glasi —Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam«, prošaptala
je. Odmah sam se sjetila da je te riječi izgovorio muškarac kojega
sam srela u crkvi onog nezaboravnog popodneva u Torrevieji.
»Upamti, Francesca«, rekla mi je Abigail nježno, »Ja nikad
nisam Francesca Brown. Oduvijek postoji samo jedno ja, a to ja
je onaj jedini izvor; jedan Bog.«
Tu afirmaciju neprekidno koristim, naročito ako se osjećam
pomalo negativno: »Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam...« Osjećate
li energiju iza tih riječi? Istinski je čarobna.
»Vjeruj u proces« — već sam se počela užasavati tih triju riječi.
Ali nije prošlo dugo nakon što sam završila s dvadeset osam dana
afirmacija koje sam dobila od Abigail, i jednoga sam se jutra
probudila naglo se trznuvši, a prvo što mi je palo na pamet bile
su te tri riječi. Nisu me napuštale cijeli dan. Zapravo, sve su mi
se više urezivale u svijest kako je dan odmicao, i to toliko da sam
u nekoliko navrata sjela i kontaktirala Abigail da je pitam što se
događa. Nije mi odgovorila. Onda je kasno navečer zazvonio te-
170
lefon. Bio je to Niall Bourke, novinar i prijatelj iz Dublina. Niall
je imao za mene dobru vijest: jedan izdavač u Dublinu želio je
objaviti priču o mojemu životu i radu s anđelima. Također je bio
zainteresiran za tiskanje svih djela koje su mi anđeli kanalizirali.
Završivši razgovor, odložila sam telefon ali one tri riječi — vjeruj
u proces — i dalje su mi zaokupljale misli — jednostavne, jasne i
nepromijenjene.
Tek kad sam došla u Španjolsku i tu se skrasila, počela sam u
punoj mjeri shvaćati veličinu anđeoskog kraljevstva. Željela
bih da shvatite kako komunicirati s anđelima znači vjerovati u
sve što je u vama, a kad tražite od anđela svakodnevnu pomoć
time odajete počast svemu unutar vas i tako možete razumjeti
put koji vas čeka u životu.
U svakom trenutku vaš će anđeo biti veza između vas i Boga.
Anđeli djeluju kao savjetodavci u ime Boga te tako možete
spoznati, naučiti i razumjeti svoju vezu s Bogom u svim vremenima.
Vaš anđeo zapravo je veliki dio vas. Vaš će anđeo komunicirati
s vama da vam pokaže da ste kao Božje dijete vrijedni svega
što vam on sad daje. Svaki dan kad počinjete komunikaciju sa
svojim anđelom, on vam pomaže da zavolite i razumijete svaki
dio sebe. Rast ćete i učiti o mnogim svojim lijepim osobinama.
Naučit ćete i shvatiti zašto moramo u srcima imati sućut i ljubav
za sve i svakoga oko nas. Postat će vam jasno kako ste doista
prekrasni i inteligentni, a ako niste svjesni tih svojih kvaliteta,
onda će vas anđeo uvijek voditi i pomagati da pokažete ono što
je najbolje u vama.
Anđeli će vas poučiti kako da budete strpljivi i da ne žurite
163
uvijek nekamo. Zastanite malo, sve će se stići obaviti. Ta lekcija
meni je bila jako potrebna, naročito kad sam se tek doselila u
Španjolsku. Anđeli će vam pomoći osluškivati onaj intuitivni glas
koji živi u vama, tako da istinski možete shvatiti u kojem smjeru
ide vaš život.
Oni dolaze s vama podijeliti uvjerenje da ste doista ono što
Bog kaže da jeste: predivno, suosjećajno, drago, odano, inteligentno
ljudsko biće puno razumijevanja i ako naučite voljeti te svoje
kvalitete, život će vam postati smireniji i sigurniji. Kad otvorite
srce anđelu, krećete na putovanje koje će u vama početi sve buditi.
To će vas putovanje otvoriti za nove početke i za nov rast,
pokazat će vam kako život može biti predivan.
Međutim, zaista bih se razočarala kad bi ljudi koji čitaju
ovu knjigu, stekli dojam da sam neka duhovno prosvijetljena žena
koja živi u svojem svijetu okružena lijepim anđelima i koja se
ne mora brinuti zbog običnih stvari u životu. Ništa nije dalje od
istine.
Ispričat ću vam o jednom razdoblju svojega života koje za
mene nije bilo osobito sretno ni pozitivno. Zapravo, to je jedno
od najgorih razdoblja koja pamtim u cijelome životu, a svakako
najteže razdoblje otkad sam uspostavila vezu s anđelima. Počelo
je u listopadu 2006. i trajalo tri mjeseca.
Nakon što su anđeli svjesno ušli u moj život, provela sam
tri mjeseca s osjećajem najdublje zahvalnosti; dugo vremena stvari
su bile prekrasne i svaki dan mi je donosio nova otkrića i začuđujuće
uvide. Zapravo, bilo je jutara kad sam jedva dočekala da
se probudim, iskočim iz kreveta i siđem u prizemlje te počnem
meditirati. Toliko je bio dubok osjećaj mira, radosti i sreće koji
ću doživjeti kad otvorim vezu s anđelima.
Ali onda se sve promijenilo. Prešla sam iz razdoblja koje
sam upravo opisala, kad je svaki dan bio kao da je potpuno nov
i čist, u razdoblje razmišljanja i mnogih mjeseci intenzivnog pisanja
s anđelima. Nije mi smetalo pisanje, iako je to značilo da sam
u svojoj sobi bila ponekad tri ili četiri sata s kratkim odmorom,
a onda bih se vratila raditi s anđelima još nekoliko sati. Dok su
164
mi anđeli prenosili sve što su imali za reći, ja bih to sve zapisivala
rukom. U školi nikad nisam bila jako dobra učenica pa mi je
sve to ponekad teško padalo. Također moram priznati da katkad
ne bih potpuno razumjela što su mi anđeli govorili, iako su mi
uvijek napominjali da vjerujem u proces te da ću s vremenom
razumjeti sve što mi govore. »Vjeruj u proces« — bila je fraza
koja me je počela opsjedati.
Osjetila sam da se približava promjena, ali nisam znala kakva.
Od anđela sam primila i zapisala vrlo veliku knjigu zapisa.
Rekli su mi da žele da se to djelo prenese i vanjskom svijetu, ali
nisu mi rekli kako da to učinim. Obuzeo me neugodan osjećaj
nemira. Osjetila sam da je moja veza s anđelima prekinuta i nisam
vidjela u kojem bih smjeru trebala krenuti bez njih. Ukratko,
postala sam neugodna i za svoje bližnje. Prava noćna mora.
Sjećam se da je sve kulminiralo u zrakoplovu dok sam se
vraćala iz Norveške u Španjolsku, početkom listopada 2006. U
Norveškoj sam vodila neke radionice, a Fran je bio odlučio otići
u Englesku na tečaj masaže koji ga je zanimao. Tako sam bila sama,
što je možda bilo i dobro s obzirom na moje ondašnje raspoloženje.
U razdoblju koje je prethodilo toj osobnoj krizi vrlo sam
mnogo komunicirala s anđelima, a oni su kroz mene kanalizirali
mnogo informacija koje su u biti bile njihova poruka za čovječanstvo.
Radilo se o mnogo informacija i bilo je dana kad tome
nije bilo kraja. Ali onda mi se učinilo da je sve prestalo i da se
ništa novo nije događalo niti mi je išta dolazilo. Kad sad razmišljam
o tome, malo mi je neugodno zbog načina na koji sam
reagirala. Zaista sam reagirala kao dijete. Postala sam zamišljena,
mrzovoljna, zahtjevna. Htjela sam znati što se događa i kad će
se sve vratiti u normalu. Fran se vratio iz Engleske i sigurno mu
se učinilo da ga je dočekala potpuno drugačija žena, ne onakva
kakvu je ostavio prije nego što je krenuo na put.
»Što se dogodilo?« pitao je, prilično zbunjen.
»Što se dogodilo? Reći ću ti što se dogodilo«, otresito sam
rekla. »Svega sam se odrekla kako bih krenula na to putovanje s
anđelima. Ostavila sam svoj dom u Dublinu, odvojila se od obi-
165
telji, došla ovamo u Španjolsku gdje nikoga ne poznajem, i činila
sam sve što se od mene tražilo, a sad mi je dosta svega, svega mi
je dosta.«
Fran je samo sjedio i ništa nije rekao. Onda me je iznenadio.
»Moraš samo imati povjerenja u proces, moraš vjerovati da
anđeli znaju što rade. Nemoj komplicirati stvari i sve će dobro
završiti, mora dobro završiti«, rekao mi je blago.
Kad kažem da me iznenadio, bilo je to stoga što sam dotad
ja bila ta koja je Franu uvijek govorila to isto — da moramo imati
povjerenja u anđele, da moramo vjerovati i nastaviti dalje, bez
obzira na to koliko se teško činilo, moramo vjerovati da anđeli
znaju što je najbolje. A sad je on sjedio tu i govorio mi doslovce
isto, a samo Bog zna koliko su mi bile potrebne te riječi! Tada
sam također shvatila koliko je daleko Fran napredovao u vlastitom
putovanju s anđelima: i on se mijenjao i postajao potpuno
drugačija osoba.
Problem je bio taj što mi se vrlo dugo vremena — iako se u
stvarnosti radilo o možda nekoliko mjeseci — činilo da se anđeli
samo ponavljaju. Činilo se kao da se ne žele ni u što novo upustiti
nego ustraju u prenošenju informacija koje sam tek napola
razumjela. Postajala sam sve razdraženija zbog njih i zbog sebe.
Srećom, nije ostalo samo na Franu da me provede kroz ovu
prividnu pustinju u kojoj mi se činilo da sam zapela. Jedne večeri
dok sam meditirala, u sobi mi se pojavila anđelica. Upitala sam
je kako se zove. »Ja sam anđelica Abigail i anđeo sam usmjeravanja
«, bio je njezin odgovor. Pa, pomislila sam, usmjeravanje mi
je u tom trenutku svakako bilo potrebno.
»Kad ti je Fran rekao da vjeruješ u proces, bio je u pravu.
Upravo to moraš činiti i dalje vjerovati. Poruka koju ti prenosimo
je božanski zapovjeđena i zato mora ići svojim tijekom, ne
kako ti želiš, čak ne ni kako mi želimo, nego kako Bog želi«,
objasnila je anđelica Abigail. »Ti je ne možeš promijeniti, skrenuti
ili ubrzati. Moraš se držati po strani i pustiti da se poruka
166
manifestira; ti je moraš svjedočiti. Slušaj tu poruku i sve će biti
dobro. Ali uvijek znaj da nisi sama dok putuješ s nama. Sad ću
te upoznati s dvojicom vrlo posebnih pomagača, s arhanđelima
Gabrijelom i Samuelom.«
Rekavši to, nestala je, ali odmah sam postala svjesna da su
uz mene dva prelijepa arhandela. Energija im je bila tako lijepa i
smirujuća da sam se smjesta počela bolje osjećati u vezi s problemima.
Zapravo sam oduvijek bila svjesna prisutnosti arhanđela
Gabrijela, a taj put dok mi je prilazio, poželjela sam saznati više
o njemu. Željela sam vezu s njime tako da mogu shvatiti čistoću
njegova svjetla.
Dok mi se približavao, predstavio mi je arhandela Samuela.
Nikad prije nisam čula za njega, ali to nije bilo važno. Bio
je tu i sam mi se predstavio, a ja sam bila i više nego spremna
da ga saslušam. Obojica su počeli svakodnevno raditi sa mnom,
pomagati mi u tom vrlo nemirnom i duhovno sušnom razdoblju
mojega života.
Kakvi su to bili predivni anđeli! Energija im je bila profinjena,
a obojica su mi pomogli da se otvorim novoj viziji u svojemu
životu i da shvatim svoju svrhu i kamo idem. Pomogli su mi da
se prestanem osvrtati na svoj život, da shvatim kako nikad nije
bilo nikakvih pogrešaka, a da putevi koje izabiremo vode na mjesta
gdje se od nas i očekuje da budemo.
Uvjeravali su me kako je izuzetno važno živjeti u sadašnjem
trenutku i cijeniti sve čime smo blagoslovljeni u životu — blagoslove
koje sam dotada budalasto ignorirala.
Energija arhandela Gabrijela bila je izuzetno topla, puna ljubavi
i razumijevanja za strahove koji nas prate u životu. Suze su
same kapale dok sam komunicirala s njim; činilo se kao da mi
na neki način otvara oči kroz suze života tako da jasnije mogu
vidjeti cestu pred sobom. Imao je toliko puno razumijevanja i
strpljivosti. Pružao je osjećaj prekrasna topla sunčeva svjetla koje
prodire u moje biće i daje osjećaj topline i ugode. U njemu je
neki čudesan element Boga, a obilje njegove svjetlosti ispunilo
me cjelovitošću koja obuhvaća sav život.
167
Gabrijel je pravi šarmer: kad govori, oko njega se osjeća sofisticiranost,
kao da u sebi ima neku ljudsku crtu koja se također
stapa i s vama. Njegova vam svjetlost daje hrabrost i odlučnost
da slijedite svoj put do kraja. On u sebi ima takvu moć da vam
podiže biće, daje vam osjećaj moći, možete ponosno kročiti kroz
život i pobrinuti se da svoju zadaću obavite do samoga kraja.
Arhanđeo Samuel još je jedan pravi karakter. Smijeh mu je
kao u djeteta koje vam prilazi i nudi čistu radost svojega svjetla,
svjetla tako mladog i vibrantnog da nikad ne skrene s puta ili
izgubi cilj iz vida. Samuleova svjetlost pleše uz vas; on je uvijek
na pravome putu s najjasnijim namjerama i sviješću tko je i što
traži u životu.
Samuel mi je rekao da izađem iz kuće i poslušam pjev ptica:
to će mi u srcu probuditi mekoću — i zaista je bilo tako. Rekao
mi je da samo sjedim i gledam cvijet, da osjetim snagu prirode
oko sebe. On je anđeo pun dubine i razumijevanja, koji u svemu
traži ljepotu i veličinu. Njegov je dah životna snaga koja se
rađa u vama, pomaže vam da pronađete put kad ste izgubljeni
i u tami ne vidite svjetlo. Ponekad vam drži lampaš u kojemu
gori svjetlo Božje, koje živi u nama tako da možemo vidjeti cestu
pred sobom. Raduje se kad slušamo, pred nas stavlja kamene
vrtne ploče da lakše prijeđemo neravnine i vidimo put, a njegov
je smijeh toliko dubok da vam dotiče samo središte srca. Dok je
Samuel bio uz mene, činilo mi se da je u meni veliki čarobnjak
— sve sam mogla ostvariti. Njegova prisutnost je poput šuštanja
lišća u krošnji, poput vjetra koji zavija oko nas ili mačke koja sjedi
na prozoru; prekrasno je profinjena i ima osobinu vječnog trenutka.
Ona je poput valova u oceanu, zove nas da slušamo, ona
je poput rijeke koja teče — isprva tek sićušno mreškanje vode, ali
dok teče dalje postaje sve moćnija, počinje se račvati u nešto veće,
nešto što zauvijek teče. Ta rijeka struji prema velikom oceanu
života i na svakom koraku koji prijeđe prije nego što se susretne
s oceanom, život će joj ponuditi mnoge lekcije.
Samuel mi je rekao da će biti trenutaka kad će se rijeka
odvojiti i postati potočić, a svaki je potok staza ili putovanje na
168
koje krećemo kako bismo otkrili svoju pravu svrhu. Putem će biti
mnogo lekcija koje će trebati naučiti i bit će mnogo mjesta
na koja ćemo biti upućeni, a svako će nas poučiti kako skupiti
hrabrost i nastaviti dalje.
I Gabriel i Samuel objasnili su mi da ću jednoga dana poslušati
zapovijed anđela, da ću postati učiteljica i pomagati drugim
ljudima da se otvore i uspostave svoju prvu vezu s anđelima.
Naravno, da bih to mogla učiniti najprije moram potpuno razumjeti
poruku anđela, a to je upravo ono što se počelo događati.
Upijala sam njihovu poruku na vrlo dubokoj razini, ali moj
svjesni um bio je nemiran i nestrpljiv, i na negativan se način
nametao svojom prisutnošću. Prema van to se manifestiralo kao
razdoblje duhovne suše.
Anđelica Abigail također je bila prisutna dok su Gabriel i
Samuel obavljali svoj posao, iako se ona uglavnom zadržavala u
pozadini. Sad je progovorila: »Postoje neke stvari koje možeš
učiniti kako bi se mogla još više umiriti, postati pozitivna i staložena
dok se naša poruka odvija svojim tijekom«, blago mi je
rekla. Onda je opet nestala bez daljnjih uputa.
Ali dok sam sjedila u svojoj sobi, imala sam osjećaj otpuštanja,
osjećaj da se oslobađam svojih strahova i frustracija, osjećaj
da mi se vraća pozitivna energija. Sva je sreća da se Abigail uskoro
vratila. Željela sam joj se ispričati zato što sam se u jednoj fazi
odmaknula i udaljila od anđela. Toliko je u meni bila duboka
frustracija u vezi sa škripcem u kojem sam se navodno nalazila.
»Oprosti«, brzo sam rekla. »Što uopće možeš misliti o
meni? Sigurno je bila prava noćna mora raditi sa mnom ili čak
biti u mojoj blizini.« Abigail se nasmijala.
»Istina, bila si noćna mora, ali prekrasna noćna mora«,
nasmijala se blago. Bilo je očito da je sad vrlo pozitivno raspoložena.
»Htjela bih da radiš na nekim afirmacijama«, rekla mi je.
»Kad se afirmacije ispravno koriste, imaju vrlo pozitivan učinak
na um i na osobu. Dat ću ti nekoliko afirmacija i želim da ustanoviš
određen redoslijed kojim ćeš ih izgovarati tijekom sljedećih
dvadeset osam dana. Iznenadit ćeš se rezultatom.«
169
Ta mi je vijest bila jako važna i vrlo dragocjena, jer sam se
očajnički željela osloboditi svih sumnji, strahova i tjeskoba koje
su mi se u posljednje vrijeme uvukle u svijest. Zato sam s velikim
zadovoljstvom prihvatila svoje afirmacije. Evo jedne od tih
afirmacija koje mi je dala anđelica Abigail:
Misli su moje lijepe i istine pune,
Unutar mene trepere pozitivne, kao strune.
Svjetlo u nama božanska je zraka,
Podijeli te trenutke s ljudima iz mraka.
Jer božanski savjet ushićeno traži
Da misli su ti pozitivne dok molitva ih blaži.
Ne plačem jer snažna sam, znam,
Ne strepim kad propadne koji plan.
Odlučno kažem i uspravno stojim,
Život mi je pozitivan i uspjehe brojim.
Onda je Abigail prišla bliže i dala mi sljedeće zrno mudrosti:
»Jedna od najsnažnijih afirmacija koje itko može reći je vrlo jednostavna
i glasi —Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam«, prošaptala
je. Odmah sam se sjetila da je te riječi izgovorio muškarac kojega
sam srela u crkvi onog nezaboravnog popodneva u Torrevieji.
»Upamti, Francesca«, rekla mi je Abigail nježno, »Ja nikad
nisam Francesca Brown. Oduvijek postoji samo jedno ja, a to ja
je onaj jedini izvor; jedan Bog.«
Tu afirmaciju neprekidno koristim, naročito ako se osjećam
pomalo negativno: »Ja sam ta koja jesam, ta koja jesam...« Osjećate
li energiju iza tih riječi? Istinski je čarobna.
»Vjeruj u proces« — već sam se počela užasavati tih triju riječi.
Ali nije prošlo dugo nakon što sam završila s dvadeset osam dana
afirmacija koje sam dobila od Abigail, i jednoga sam se jutra
probudila naglo se trznuvši, a prvo što mi je palo na pamet bile
su te tri riječi. Nisu me napuštale cijeli dan. Zapravo, sve su mi
se više urezivale u svijest kako je dan odmicao, i to toliko da sam
u nekoliko navrata sjela i kontaktirala Abigail da je pitam što se
događa. Nije mi odgovorila. Onda je kasno navečer zazvonio te-
170
lefon. Bio je to Niall Bourke, novinar i prijatelj iz Dublina. Niall
je imao za mene dobru vijest: jedan izdavač u Dublinu želio je
objaviti priču o mojemu životu i radu s anđelima. Također je bio
zainteresiran za tiskanje svih djela koje su mi anđeli kanalizirali.
Završivši razgovor, odložila sam telefon ali one tri riječi — vjeruj
u proces — i dalje su mi zaokupljale misli — jednostavne, jasne i
nepromijenjene.
21 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:57 pm
Margita
Administrator
Duhovi Normandije
173
Oduvijek sam željela otići u Rim — činilo mi se da je to predivan
grad, sa svojom profinjenom arhitekturom i drevnim
građevinama. Pretpostavljam da sam na Rim gledala kao na jedno
od posebnih svetih mjesta, kao što su Lourdes ili Fatima, i
uvijek sam se pitala kako bi to bilo da doista posjetim sveti grad.
I tako smo moj suprug Fran i ja odlučili upravo to učiniti.
Krenuli smo s kamp-prikolicom 24. lipnja 2007. iz našega
doma u Orihueli Costa na jugoistoku Španjolske obalom prema
francuskoj granici. Da smo išli autocestom, put bi trajao tek
nekih desetak sati, ali odlučili smo se za živopisniju rutu pa je
putovanje trajalo dva dana. Drago nam je da smo tako učinili.
Put nas je prvo odveo kroz sve prekrasne španjolske gradove
duž istočne obale, među kojima su Alicante, Benidorm, Altea,
Denai, Barcelona i Girona. Odatle smo prešli u Francusku, kroz
Montpelier, Marseilles, Toulon, Cannes, Nicu i Monaco.
Svaki put kad uđete u drugu državu možete zamijetiti promjenu
u energiji, naročito ako još niste bili u toj državi. Već
sam se prilično navikla na strastvenu, vatrenu energiju Španjolske,
a kad smo ušli u Francusku odmah sam postala svjesna
jedne blaže energije, vrlo ljupke. Vrijeme je bilo apsolutno divno
— temperatura se kretala oko dvadeset pet stupnjava i nije bilo
prevruće.
Ulice Monaca nisu široke i uskoro smo otkrili da kamp-
-prikolica ne može ni proći nekima. Ali, naravno, to smo otkrili
na teži način, kad smo zaglavili napola jedne ulice! Izašla sam
iz vozila da pomognem Franu da se vrati natraške ulicom, nadajući
se da nas neće zateći lokalna policija. Smijuljili smo se kao
tinejdžeri dok smo se izvlačili iz tog škripca: japanka mi je spala
s noge upravo kad sam uskočila u automobil, a Fran je dao gas i
jurnuli smo kao munja — onda je morao zaustaviti dok sam se ja
poskakujući na jednoj nozi vraćala po japanku. Nikad se nismo
tako smijali.
Putovanje smo nastavili preko talijanske granice, preko San
Rema, Genove, La Spezie i Pise. Naravno, zaustavili smo se u Pisi
i pogledali kosi toranj. Čudesan je, a Pisa je lijep gradić. Doista
smo počeli uživati u slobodi svojega izleta. Nastavili smo kroz
Livorno, posjetili Elbu, vratili se u Follonicu, gdje smo odlučili
ostati nekoliko dana prije nego što nastavimo prema Rimu. Ali nijedno
od nas nije moglo ni zamisliti što nas je čekalo u Follonici.
Našli smo lijep kamp u kojem se moglo kampirati u šatorima,
ali i u kamp-kućici. Kamp nije bio jako popunjen, a upravitelj
je bio vrlo uslužan Talijan koji je dobro govorio engleski.
Uputio nas je prema dijelu na kojemu se nalazilo tek nekoliko
prikolica i šatora. Kad smo se parkirali, primijetili smo jednu veću
obitelj koja se tu smjestila već ranije. Bilo je oko šest odraslih
i otprilike osmero djece, i odmah su mi se svidjeli. Imala sam
osjećaj kako su to dragi i dobri ljudi.
Zatim smo raspakirali svoje stvari, ugodno se smjestili i
počeli uživati u kampiranju i predivnu krajoliku. Bila sam vrlo
sretna i opuštena.
Prije, u Dublinu, dok smo još bili zaokupljeni odgojem svojih
sinova, Fran i ja često smo razgovarali o tome kako bi bilo
lijepo maknuti se i nekamo otputovati. Fran je oduvijek želio
imati kamp-kućicu. Nakon preseljenja u Španjolsku, neposredno
nakon što sam se oporavila od ME-a, kupili smo jednu. A sad,
174
evo nas tu u ovome čarobnom dijelu Italije, usred ljeta i bez ikakvih
obveza osim da u svemu uživamo.
Nisam mogla ne promatrati obitelj koju smo na početku
primijetili kad smo tek došli u kamp. Djeca su bila puna života,
trčala su naokolo i igrala se, dok su odrasli očito uživali družeći
se zajedno. Nisam mogla ne primijetiti dvojicu vrlo privlačnih
muškaraca u toj skupini, a naročito jednog. Bio je nalik na Roberta
de Nira, ali je imao kosu straga skupljenu u konjski rep.
Žene su bile otmjene i sve u svemu, izgledali su kao tipične talijanske
obitelji.
Drugoga dana ujutro, odšetala sam stazom koja je vodila do
otvorenih polja i malog jezera. Našla sam zgodno mjesto na obali
i sjela. Počela sam razmišljati o proteklim četirima godinama
svojega života — bilo je to čudesno putovanje i misli su mi se
vratile do onog nevjerojatnog susreta s mojim malim prijateljem
u okrugu Wexford i one tri želje koje mi je ponudio. Jesu li se
ostvarile? Moja prva želja, da uspostavim čvršću povezanost s anđelima,
svakako se ostvarila. Druga želja, da mi sin Jason postane
pripravnik u svojoj struci električara, također se ostvarila. A treća
želja, da jednoga dana imam svoj centar u kojem ću poučavati i
širiti znanje koje mi kanaliziraju anđeli? Pa, ta je želja još bila na
putu ostvarenja. Ali dok sam sjedila i uživala u toplini sunca, zahvalila
sam svojem prijatelju vilenjaku i poželjela još jednu želju:
zaželjela sam da svrati i posjeti me, ako se ikad zatekne negdje u
blizini; nedostajao mi je.
Zatim sam odlučila meditirati i istog trena u svijesti mi se
pojavila sijeda, postarija žena. Njezina me energija malo potresla,
a ona mi se činila zbunjena i prilično uznemirena.
»Tko si? Što želiš?« upitala sam je.
»Ja sam tetka Maximusa, onoga s konjskim repom, koji
kampira nedaleko tebe«, odgovorila je. Jako sam se iznenadila.
»Što želiš od mene?« pitala sam.
»Maximus je vrlo zabrinut. Imam poruku za njega. Molim
te da mu je preneseš u moje ime.«
175
Navikla sam na anđeosko kraljevstvo i na to da duhovni
svijet od mene štošta traži i zato uvijek dajem sve od sebe da im
pomognem koliko mogu, ali činilo mi se da je taj zadatak bio
izvan dosega mojih mogućnosti.
»Ne poznajem tvojeg nećaka«, rekoh, »a i ne govorim talijanski.
Tu sam na odmoru. Zaista mislim da ti ne mogu pomoći.
« Stara se dama tada povukla iz moje svijesti, ali imala sam jak
osjećaj da to nije posljednje što od nje čujem.
Navečer, poslije večere, počela sam spremati posuđe i pribor
za jelo. Kad sam stavila vilicu na pladanj, iskočila je i pala na pod
iza mene. Gotovo sam se onesvijestila! Onda sam pokušala staviti
drugu na isti pladanj i dogodilo se isto. Taj put vilica je pala vrlo
blizu Frana, koji je sjedio u ležaljci.
»Što radiš? Zamalo si me pogodila«, reče on.
»Ne znam. Ove dvije vilice jednostavno su skočile s pladnja.
Mislim da to ima veze sa starom damom koja mi se danas
ranije prikazala«, rekoh.
»Ma, ne budi smiješna«, reče Fran. Ustao je, uzeo nekoliko
noževa i vilica i počeo ih slagati na pladanj. Ali jedna je vilica
iskočila, poletjela ravno preko Franova desnog ramena i pala na
zemlju. Taj put smo oboje poskočili.
Dobro, pomislila sam, ovo je previše; vrijeme je da ponovo
razgovaram sa starom damom! Odmah sam se povukla u kamp-
-kućicu i počela meditirati. Smjesta mi se pojavila.
»Pa, sad si zaista uspjela privući svu moju pozornost«, rekla
sam. »Sto točno mogu učiniti za tebe?«
»Maximus je u Italiji viši policijski dužnosnik«, odgovorila
je. »Došao je u ovaj kamp zato što je na bolovanju. Jedan ga
je policajac optužio rekavši da je učinio nešto što zapravo nije.
U Italiji je to bio veliki skandal o kojem se mnogo pričalo, ali
Maximus je dobar čovjek i nije učinio ništa loše. Moraš mu reći
da se vrati na posao i da će se otkriti kako je policajac koji ga je
optužio zapravo lagao, te će pasti u nemilost.«
Trebalo mi je malo vremena da shvatim sve te podatke, ali
176
naposljetku sam rekla: »Dat ću sve od sebe da prenesem tvoju poruku,
ali ja ipak ne govorim talijanski i to će biti velik problem.«
»Bog ima svoje puteve, poslušaj me«, odgovorila je stara
dama.
Ta je večer bila lijepa, mirna i topla pa smo Fran i ja odlučili
prošetati do jezera i plivati. Dok smo se približavali jezeru, ugledali
smo nekoliko ljudi u blizini maloga mola koji je bio sagrađen
tako da se s njega može skakati u vodu. Kad sam ušla u vodu,
pokraj mene je zaplivala mlada žena i pozvala i svoje prijatelje koji
su sjedili na molu. Odmah sam prepoznala njezin sjevernoirski
naglasak. Obje smo zaplivale i približile se u vodi. Rekla sam joj:
»Vaš mi je naglasak poznat. Dolazite li iz sjeverne Irske.«
»Da, sa sjevera sam«, odgovorila je. »Ali sad živim u Italiji
s mužem.«
Dok je govorila, shvatila sam da je moram zamoliti za pomoć
u vezi sa zahtjevom stare dame.
»Govorite li talijanski?« upitala sam je.
»Da, sad već tečno govorim talijanski«, rekla je.
Kad smo izašle iz vode, upitala sam je mogu li s njom povjerljivo
razgovarati i pristala je. Ispričala sam joj sve o talijanskoj
obitelji u kampu i zahtjevu stare dame. Isprva je izgledalo da je
zabavlja sve to što joj govorim, a onda mi se učinilo da se želi što
prije udaljiti od mene.
»Mislim da vam ne mogu pomoći. Sve mi se to čini čudnim
i zapravo me se ne tiče«, rekla je. Tada mi je u mislima
bljesnula slika stare dame koja mi je dala osobnu informaciju o
toj mladoj ženi. Spomenula je da mladi par proširuje svoju kuću
i u detalje mi je opisala materijale koje koriste za izgradnju.
To je ostavilo dojam na mladu ženu kad sam joj ispričala i
odmah je pristala pokušati, i prenijeti staričinu poruku svojem nećaku
Maximusu. Mlada žena zvala se Maria, i učinilo mi se da joj
ne bi bilo drago kad bi joj suprug saznao u što se upuštamo. Ali
otišle smo do talijanske obitelji u kamp, i dok smo se približavale,
Maximus je izašao iz kamp-kućice, pogledao nas i nasmiješio se.
177
Iako nisam govorila talijanski, obratila sam mu se: »Maximus?
«
»Si«, odgovorio je.
Pogledala sam Mariju i rekla joj: »Sad je sve na vama.«
Ona se dala na dvominutno objašnjavanje onoga što sam joj netom
ispričala dolje pokraj jezera. Mogla sam ponešto razumjeti
od svega što je govorila, prema nekim prepoznatljivim riječima i
njezinim gestama. Kad je završila, Maximus mi je prišao i srdačno
me zagrlio. Jako se razveselio i odmah počeo okupljati obitelj
oko sebe i prepričavati što je upravo čuo. Objasnio mi je, uz Marijinu
pomoć, da je bio načelnik u talijanskoj policiji u Rimu,
a problemi koje je imao s kolegom protežu se unatrag nekoliko
godina. Taj je kolega pokvaren, a on je toga postao svjestan, zbog
čega je medu njima došlo do nesuglasica i napetosti, i to takvih
da je morao uzeti bolovanje i ozbiljno je razmišljao o tome da
da otkaz. Ali sad kad je čuo što mu tetka poručuje — koja je
navodno prešla u duhovni svijet prije četiri godine — osjećao se
pomlađen i spreman vratiti se u Rim i boriti se za sebe.
Nasmijao se kad je čuo za incident s vilicama koje su iskakale
s pladnja i rekao da je to karakteristično za njegovu tetku
koja je bila vatrena žena dok je bila živa.
Te smo večeri pokraj jezera zapalili logorsku vatru i otvorili
nekoliko boca vina. Maximusov prijatelj također je bio policajac
i zvao se Giorgio. Upoznali smo se sa svima i ubrzo sam saznala
kako je Maximus prolazio kroz vrlo teško razdoblje nakon lažne
optužbe svojega kolege. Siroti je čovjek bio na izmaku snaga i sve
je već počelo negativno djelovati i na njegovu obitelj.
Sljedećeg dana kad smo trebali otići iz Follonice i krenuti
prema Rimu, činilo nam se kao da se rastajemo od starih prijatelja.
Grlili smo se i ljubili i obećali jedni drugima da ćemo ostati
u kontaktu.
Krenuli smo na sljedeću etapu puta do Rima — i dok smo
u Follonici uživali i upoznali divne prijatelje, nažalost, to se ne
može reći i za ostatak puta. Našli smo kamp odmah izvan grada,
178
a kako je bilo prilično kasno navečer, odlučili smo odmah otići
na počinak, a sutradan ujutro poći u razgledavanje Rima.
Od trenutka kad smo ušli u grad, imala sam vrlo loš predosjećaj
o njemu. Mislim da je najbolji način da se to opiše kao
prožimajući osjećaj potiskivanja. Energija toga grada bila je prigušena,
nije bila slobodna. Kad smo stigli do zidova Vatikana,
nisam mogla ići dalje. Kao da mi je neki glas govorio da ono što
leži s druge strane zidova nema u srcu najbolji interes za ljude.
Također me svladala duboka tuga zbog tog mjesta i imala sam
čudan osjećaj kao da je propuštena neka velika prilika. Nismo
bili tamo ni sat vremena kad sam se okrenula Franu i rekla: »Nimalo
mi se ne sviđa ovo mjesto. Želim se vratiti u kamp.« Rođena
sam i odgojena kao rimokatolkinja — iako sad nisam praktična
vjernica — i ne želim nikoga uvrijediti, ali to je iskren opis
mojega iskustva u Rimu. Ne želim se nikad više vratiti u taj grad.
Sve je krenulo nabolje kad smo se vratili u kamp. Jedva smo dočekali
da ponovo krenemo na put. Odlučili smo ići u Firenzu.
Oh, kakav je to divan grad! Pun fontana i lijepih kipova i jako
se razlikuje od svakog mjesta koje sam ikad posjetila. Sjedili smo
na Michaelangelovom trgu, pijuckali kavu u malim kafićima i
uživali u odličnoj hrani. Bilo je božanstveno.
Zatim smo produžili u Bolognu i dalje u Veneciju, gdje smo
ostali dva dana. Ako ikad budete imali priliku putovati u svojoj
kamp-kućici, od srca vam to preporučujem. Poseban je taj osjećaj
slobode koju imate i to je doista drugačiji odmor. Možete si sami
isplanirati praznike, ne vežu vas rezervacije hotelskih soba ni briga
hoćete li uspjeti uhvatiti let za neko odredište. Krenuvši dalje,
prenoćili smo u austrijskom gradiću Innsbrucku, koji se pokazao
kao vrlo lijepo mjesto. U ovoj fazi puta zaključili smo da je vrijeme
za povratak, pa smo se okrenuli i krenuli natrag kroz Europu
prema Španjolskoj.
Međutim, dok smo se približavali Francuskoj, Fran je iznenada
iznio jedan prijedlog. Htio je proširiti naše putovanje, jer
želio je vidjeti plaže Normandije gdje su se na Dan D iskrcali
179
saveznički vojnici. Ranije, dok smo planirali taj put, nismo spominjali
mogućnost odlaska u Normandiju, ali Fran je dvadeset
godina služio u irskoj vojsci i jako ga je zanimao Drugi svjetski
rat i iskrcavanje na plažama. I tako, kad smo već bili na toj cesti,
spremno sam pristala da produžimo putovanje i pođemo u Normandiju.
Pokraj nas kao da su prohujali gradovi Lyon, Bourges, Nantes,
Rennes i Caen. Ali vrijeme nam nije išlo na ruku, naoblačilo se
i počela je kiša dok smo se približavali Cherbourgu i Normandiji.
Dok mi se energija Rima činila oštrom i ograničavajućom,
osjećaji koje sam imala u Normandiji bili su potpuno drugačiji.
U tom je području vladala nježnost i osjećaj slobode u zraku. To
poslijepodne u Francuskoj bilo je sivo i kišno.
Dok smo se približavali rtu što se uzdizao iznad plaže Utah,
koja je bila jedno od glavnih mjesta za iskrcavanje Saveznika na
Dan D, dogodilo se nešto neobično. Stotinjak metara ispred
nas nalazio se stariji čovjek s plavom beretkom. Stajao je licem
okrenut prema plaži. Kad se okrenuo i primijetio nas, vidjeli smo
da su mu prsa prekrivena vojnim medaljama. Pogledao je ravno
u Frana, ispravio ramena i salutirao. I Fran se odmah ispravio i
uzvratio mu vojnički pozdrav.
Bio je to dirljiv trenutak u kojem sam ostala bez riječi. Samo
sam stajala i osjećala kako me preplavljuju osjećaji dok su se
ova dvojica starih vojnika pozdravljala na tom neobičnom mjestu.
Starac nam je počeo prilaziti, a kad se približio, mogli smo
jasnije vidjeti redove medalji i plavu beretku.
»Mislim da je brigadir«, reče Fran tiho dok nam je čovjek
prilazio, a onda je ispružio ruku. Fran je imao pravo; pokazalo se
da je muškarac bio brigadir u francuskom Pokretu otpora, a toga
je dana bio na komemoraciji sa svojim suborcima.
Dok sam živa neću zaboraviti sljedeće što se dogodilo dok
smo stajali na rtu sa svojim novim prijateljem brigadirom i gledali
plažu Utah. S desne mi se strane materijalizirao anđeo s prekrasnom
plavom treperavom energijom. Bila je vrlo slična onoj
180
arhanđela Michaela, ali to nije bio on. Anđeo nas je pogledao
i nasmiješio se, a onda je rukama pokazao prema nebu pa sam
pogledom slijedila njegov pokret. Ono što se dogodilo, ostavilo
me bez daha. Pojavilo se veliko filmsko platno, baš kao u kinu, i
ja sam sad kroz to platno gledala plažu ravno pred sobom. Dok
sam gledala, oblaci su se razdvojili i snop sunčeva svjetla obasjao
je plažu. Činilo se kao da se na nebu otvorio prozorčić iz kojega
prodiru sjajne zrake. Dok sam promatrala taj prizor, vidjela sam
stotine, a možda i više, sitnih energetskih bića kako pulsiraju, a
sjaj njihovih nježnih boja, svjetloljubičaste, grimizne, plave i bijele,
prelijevao se preko cijele plaže i rta. Suze su mi navrle na
oči. Potekle su, ali nisam ih željela potisnuti. Znala sam da su to
duše vojnika koji su poginuli na plaži. Mogla sam im čuti glasove,
uglavnom su bili Amerikanci i Kanađani. Bili su vrlo mladi.
Brigadir je primijetio da plačem i da sam uznemirena. Položio
je ruku na moje rame i pokušao me utješiti. Onda smo polako
krenuli duž rta i došli do nekih bunkera koji su okruživali plažu.
Pokušala sam ući u jedan, ali nisam mogla. Energija se promijenila
i osjetila sam paniku vojnika dok su bili zarobljeni u tim
bunkerima. Bilo je to previše za mene i morala sam ustuknuti.
Nastavila sam gledati dolje na plažu i postala sam svjesna
raznih manevara koje su vojnici pokušali tog dana i kako su borbe
postale žestoke i pogibeljne. Mogla sam čuti glasove časnika
koji su zapovijedima poticali svoje ljude da krenu naprijed, ali
posvuda je vladala potpuna zbrka i panika dok su vojnici pokušavali
zadržati svoje položaje. Sigurno sam nešto naglas izgovorila
jer se brigadir okrenuo Franu.
»Vaša je supruga izvrsna vojna povjesničarka. Čini se kao da
je i sama bila tu za vrijeme iskrcavanja«, reče on.
Fran mu je tada pokušao objasniti moju povezanost s anđelima
i kako mi oni mogu pokazati događaje iz prošlosti i budućnosti.
Nisam sigurna koliko je on od toga shvatio, ali uzeo me za
ruke, čvrsto ih stisnuo i suznih očiju poljubio u oba obraza.
Tada se ponovo materijalizirao anđeo s blistavom plavom
energijom. Gledao je nas troje, njegova energija je iskrila, a on
181
nam se srdačno smiješio. Zatim je progovorio: »Put u slobodu
put je do tvojega srca.« To je bilo sve što je rekao, a nakon toga
njegova je divna energija počela blijedjeti u sivilo tog poslijepodneva
u Francuskoj.
Nisam osoba koja se razumije u politiku, a ni povijest me
baš osobito ne zanima, no to što se dogodilo tog poslijepodneva
u Normandiji spada u jedno od najemocionalnijih i neobično
poticajnih iskustava koje sam doživjela. Nikad ga neću zaboraviti.
Još smo dva dana proveli na putu kući u Španjolsku, ali i kad
smo bili na pragu svojega doma u gradiću Orihuela Costa, još
sam bila pod dojmom onoga što se dogodilo u Normandiji. Ako
bude Božja volja, voljela bih se jednoga dana vratiti u Normandiju.
Anđeli nam uvijek na svoj način pomažu da naučimo nešto
iz svoje prošlosti. Nezaboravan doživljaj u Normandiji pokazao
mi je, a to nimalo ne čudi, kako su tamo tragično izgubljeni
mnogi mladi životi. Ali imam i vrlo jasan dojam da sve to nije
bilo uzalud te da je postignuta vrlo važna prekretnica u našoj povijesti.
Anđeo koji mi se toga dana pojavio, naglasio je kako je put
prema slobodi put u naša srca. Postoje dva tipa slobode. Svi mi
želimo biti fizički slobodni i čovječanstvo se od pamtivijeka bori
za to pravo. Zar se nije i u Normandiji radilo o tome? Ali postoji
i duhovna sloboda. Svi je mi također želimo, iako su neki od nas
svjesni te činjenice više od drugih. Duhovna sloboda ne može se
objasniti riječima; ona je izvan dosega riječi. Ali neobično je to
što ja zaista želim svakome tko čita ovu knjigu prenijeti poruku
da su ta predivna stvorenja svjetla, anđeli, dostupni svakom od
nas kako bi nam pomogli ostvariti duhovnu slobodu još dok
smo tu na zemlji.
Mogu vam jamčiti da će svatko tko odvoji vrijeme i smiri
se u svojoj sobi, pa makar desetak minuta na dan, i dopusti umu
da se utiša i potpuno se prepusti anđelima, uskoro primiti neki
znak. Možda se anđeo neće materijalizirati u sobi pred vama — a
možda i hoće — ali zasigurno ćete vrlo brzo primiti neki znak.
182
Nježan glas u pozadini vašeg uma možda će izgovoriti neku riječ,
dati savjet. A možda se pojavi i fizički znak. Sjećam se da,
kad sam se tek počela otvarati anđelima, katkada bih razmišljala
o nečemu prilično važnom, a koji put o nečem nevažnom, no
upravo to bi se pojavilo preda mnom na televiziji ili bih o tome
čula na radiju. Drugi put pak, dok bih čitala novine, pozornost
bi mi privukao neki članak koji je u sebi imao poruku za mene.
Što sam više vjerovala anđelima, takve su se stvari sve češće događale.
Ideja da osoba mora imati nadnaravne sposobnosti, biti
vidovita ili na neki način »blagoslovljena« da bi komunicirala
s anđelima potpuna je glupost. A svatko tko vam pokušava reći
da na neki način morate biti posebna osoba prije nego što komunicirate
s anđelima, mora puno naučiti o tome što je istina o
anđelima. Zar nije čudesno što su ta predivna stvorenja svjetla,
koja potječu iz izvora svega — a to je Bog, uvijek pri ruci da nam
pomognu, samo ako ljudi uspiju skupiti dovoljno vjere?
173
Oduvijek sam željela otići u Rim — činilo mi se da je to predivan
grad, sa svojom profinjenom arhitekturom i drevnim
građevinama. Pretpostavljam da sam na Rim gledala kao na jedno
od posebnih svetih mjesta, kao što su Lourdes ili Fatima, i
uvijek sam se pitala kako bi to bilo da doista posjetim sveti grad.
I tako smo moj suprug Fran i ja odlučili upravo to učiniti.
Krenuli smo s kamp-prikolicom 24. lipnja 2007. iz našega
doma u Orihueli Costa na jugoistoku Španjolske obalom prema
francuskoj granici. Da smo išli autocestom, put bi trajao tek
nekih desetak sati, ali odlučili smo se za živopisniju rutu pa je
putovanje trajalo dva dana. Drago nam je da smo tako učinili.
Put nas je prvo odveo kroz sve prekrasne španjolske gradove
duž istočne obale, među kojima su Alicante, Benidorm, Altea,
Denai, Barcelona i Girona. Odatle smo prešli u Francusku, kroz
Montpelier, Marseilles, Toulon, Cannes, Nicu i Monaco.
Svaki put kad uđete u drugu državu možete zamijetiti promjenu
u energiji, naročito ako još niste bili u toj državi. Već
sam se prilično navikla na strastvenu, vatrenu energiju Španjolske,
a kad smo ušli u Francusku odmah sam postala svjesna
jedne blaže energije, vrlo ljupke. Vrijeme je bilo apsolutno divno
— temperatura se kretala oko dvadeset pet stupnjava i nije bilo
prevruće.
Ulice Monaca nisu široke i uskoro smo otkrili da kamp-
-prikolica ne može ni proći nekima. Ali, naravno, to smo otkrili
na teži način, kad smo zaglavili napola jedne ulice! Izašla sam
iz vozila da pomognem Franu da se vrati natraške ulicom, nadajući
se da nas neće zateći lokalna policija. Smijuljili smo se kao
tinejdžeri dok smo se izvlačili iz tog škripca: japanka mi je spala
s noge upravo kad sam uskočila u automobil, a Fran je dao gas i
jurnuli smo kao munja — onda je morao zaustaviti dok sam se ja
poskakujući na jednoj nozi vraćala po japanku. Nikad se nismo
tako smijali.
Putovanje smo nastavili preko talijanske granice, preko San
Rema, Genove, La Spezie i Pise. Naravno, zaustavili smo se u Pisi
i pogledali kosi toranj. Čudesan je, a Pisa je lijep gradić. Doista
smo počeli uživati u slobodi svojega izleta. Nastavili smo kroz
Livorno, posjetili Elbu, vratili se u Follonicu, gdje smo odlučili
ostati nekoliko dana prije nego što nastavimo prema Rimu. Ali nijedno
od nas nije moglo ni zamisliti što nas je čekalo u Follonici.
Našli smo lijep kamp u kojem se moglo kampirati u šatorima,
ali i u kamp-kućici. Kamp nije bio jako popunjen, a upravitelj
je bio vrlo uslužan Talijan koji je dobro govorio engleski.
Uputio nas je prema dijelu na kojemu se nalazilo tek nekoliko
prikolica i šatora. Kad smo se parkirali, primijetili smo jednu veću
obitelj koja se tu smjestila već ranije. Bilo je oko šest odraslih
i otprilike osmero djece, i odmah su mi se svidjeli. Imala sam
osjećaj kako su to dragi i dobri ljudi.
Zatim smo raspakirali svoje stvari, ugodno se smjestili i
počeli uživati u kampiranju i predivnu krajoliku. Bila sam vrlo
sretna i opuštena.
Prije, u Dublinu, dok smo još bili zaokupljeni odgojem svojih
sinova, Fran i ja često smo razgovarali o tome kako bi bilo
lijepo maknuti se i nekamo otputovati. Fran je oduvijek želio
imati kamp-kućicu. Nakon preseljenja u Španjolsku, neposredno
nakon što sam se oporavila od ME-a, kupili smo jednu. A sad,
174
evo nas tu u ovome čarobnom dijelu Italije, usred ljeta i bez ikakvih
obveza osim da u svemu uživamo.
Nisam mogla ne promatrati obitelj koju smo na početku
primijetili kad smo tek došli u kamp. Djeca su bila puna života,
trčala su naokolo i igrala se, dok su odrasli očito uživali družeći
se zajedno. Nisam mogla ne primijetiti dvojicu vrlo privlačnih
muškaraca u toj skupini, a naročito jednog. Bio je nalik na Roberta
de Nira, ali je imao kosu straga skupljenu u konjski rep.
Žene su bile otmjene i sve u svemu, izgledali su kao tipične talijanske
obitelji.
Drugoga dana ujutro, odšetala sam stazom koja je vodila do
otvorenih polja i malog jezera. Našla sam zgodno mjesto na obali
i sjela. Počela sam razmišljati o proteklim četirima godinama
svojega života — bilo je to čudesno putovanje i misli su mi se
vratile do onog nevjerojatnog susreta s mojim malim prijateljem
u okrugu Wexford i one tri želje koje mi je ponudio. Jesu li se
ostvarile? Moja prva želja, da uspostavim čvršću povezanost s anđelima,
svakako se ostvarila. Druga želja, da mi sin Jason postane
pripravnik u svojoj struci električara, također se ostvarila. A treća
želja, da jednoga dana imam svoj centar u kojem ću poučavati i
širiti znanje koje mi kanaliziraju anđeli? Pa, ta je želja još bila na
putu ostvarenja. Ali dok sam sjedila i uživala u toplini sunca, zahvalila
sam svojem prijatelju vilenjaku i poželjela još jednu želju:
zaželjela sam da svrati i posjeti me, ako se ikad zatekne negdje u
blizini; nedostajao mi je.
Zatim sam odlučila meditirati i istog trena u svijesti mi se
pojavila sijeda, postarija žena. Njezina me energija malo potresla,
a ona mi se činila zbunjena i prilično uznemirena.
»Tko si? Što želiš?« upitala sam je.
»Ja sam tetka Maximusa, onoga s konjskim repom, koji
kampira nedaleko tebe«, odgovorila je. Jako sam se iznenadila.
»Što želiš od mene?« pitala sam.
»Maximus je vrlo zabrinut. Imam poruku za njega. Molim
te da mu je preneseš u moje ime.«
175
Navikla sam na anđeosko kraljevstvo i na to da duhovni
svijet od mene štošta traži i zato uvijek dajem sve od sebe da im
pomognem koliko mogu, ali činilo mi se da je taj zadatak bio
izvan dosega mojih mogućnosti.
»Ne poznajem tvojeg nećaka«, rekoh, »a i ne govorim talijanski.
Tu sam na odmoru. Zaista mislim da ti ne mogu pomoći.
« Stara se dama tada povukla iz moje svijesti, ali imala sam jak
osjećaj da to nije posljednje što od nje čujem.
Navečer, poslije večere, počela sam spremati posuđe i pribor
za jelo. Kad sam stavila vilicu na pladanj, iskočila je i pala na pod
iza mene. Gotovo sam se onesvijestila! Onda sam pokušala staviti
drugu na isti pladanj i dogodilo se isto. Taj put vilica je pala vrlo
blizu Frana, koji je sjedio u ležaljci.
»Što radiš? Zamalo si me pogodila«, reče on.
»Ne znam. Ove dvije vilice jednostavno su skočile s pladnja.
Mislim da to ima veze sa starom damom koja mi se danas
ranije prikazala«, rekoh.
»Ma, ne budi smiješna«, reče Fran. Ustao je, uzeo nekoliko
noževa i vilica i počeo ih slagati na pladanj. Ali jedna je vilica
iskočila, poletjela ravno preko Franova desnog ramena i pala na
zemlju. Taj put smo oboje poskočili.
Dobro, pomislila sam, ovo je previše; vrijeme je da ponovo
razgovaram sa starom damom! Odmah sam se povukla u kamp-
-kućicu i počela meditirati. Smjesta mi se pojavila.
»Pa, sad si zaista uspjela privući svu moju pozornost«, rekla
sam. »Sto točno mogu učiniti za tebe?«
»Maximus je u Italiji viši policijski dužnosnik«, odgovorila
je. »Došao je u ovaj kamp zato što je na bolovanju. Jedan ga
je policajac optužio rekavši da je učinio nešto što zapravo nije.
U Italiji je to bio veliki skandal o kojem se mnogo pričalo, ali
Maximus je dobar čovjek i nije učinio ništa loše. Moraš mu reći
da se vrati na posao i da će se otkriti kako je policajac koji ga je
optužio zapravo lagao, te će pasti u nemilost.«
Trebalo mi je malo vremena da shvatim sve te podatke, ali
176
naposljetku sam rekla: »Dat ću sve od sebe da prenesem tvoju poruku,
ali ja ipak ne govorim talijanski i to će biti velik problem.«
»Bog ima svoje puteve, poslušaj me«, odgovorila je stara
dama.
Ta je večer bila lijepa, mirna i topla pa smo Fran i ja odlučili
prošetati do jezera i plivati. Dok smo se približavali jezeru, ugledali
smo nekoliko ljudi u blizini maloga mola koji je bio sagrađen
tako da se s njega može skakati u vodu. Kad sam ušla u vodu,
pokraj mene je zaplivala mlada žena i pozvala i svoje prijatelje koji
su sjedili na molu. Odmah sam prepoznala njezin sjevernoirski
naglasak. Obje smo zaplivale i približile se u vodi. Rekla sam joj:
»Vaš mi je naglasak poznat. Dolazite li iz sjeverne Irske.«
»Da, sa sjevera sam«, odgovorila je. »Ali sad živim u Italiji
s mužem.«
Dok je govorila, shvatila sam da je moram zamoliti za pomoć
u vezi sa zahtjevom stare dame.
»Govorite li talijanski?« upitala sam je.
»Da, sad već tečno govorim talijanski«, rekla je.
Kad smo izašle iz vode, upitala sam je mogu li s njom povjerljivo
razgovarati i pristala je. Ispričala sam joj sve o talijanskoj
obitelji u kampu i zahtjevu stare dame. Isprva je izgledalo da je
zabavlja sve to što joj govorim, a onda mi se učinilo da se želi što
prije udaljiti od mene.
»Mislim da vam ne mogu pomoći. Sve mi se to čini čudnim
i zapravo me se ne tiče«, rekla je. Tada mi je u mislima
bljesnula slika stare dame koja mi je dala osobnu informaciju o
toj mladoj ženi. Spomenula je da mladi par proširuje svoju kuću
i u detalje mi je opisala materijale koje koriste za izgradnju.
To je ostavilo dojam na mladu ženu kad sam joj ispričala i
odmah je pristala pokušati, i prenijeti staričinu poruku svojem nećaku
Maximusu. Mlada žena zvala se Maria, i učinilo mi se da joj
ne bi bilo drago kad bi joj suprug saznao u što se upuštamo. Ali
otišle smo do talijanske obitelji u kamp, i dok smo se približavale,
Maximus je izašao iz kamp-kućice, pogledao nas i nasmiješio se.
177
Iako nisam govorila talijanski, obratila sam mu se: »Maximus?
«
»Si«, odgovorio je.
Pogledala sam Mariju i rekla joj: »Sad je sve na vama.«
Ona se dala na dvominutno objašnjavanje onoga što sam joj netom
ispričala dolje pokraj jezera. Mogla sam ponešto razumjeti
od svega što je govorila, prema nekim prepoznatljivim riječima i
njezinim gestama. Kad je završila, Maximus mi je prišao i srdačno
me zagrlio. Jako se razveselio i odmah počeo okupljati obitelj
oko sebe i prepričavati što je upravo čuo. Objasnio mi je, uz Marijinu
pomoć, da je bio načelnik u talijanskoj policiji u Rimu,
a problemi koje je imao s kolegom protežu se unatrag nekoliko
godina. Taj je kolega pokvaren, a on je toga postao svjestan, zbog
čega je medu njima došlo do nesuglasica i napetosti, i to takvih
da je morao uzeti bolovanje i ozbiljno je razmišljao o tome da
da otkaz. Ali sad kad je čuo što mu tetka poručuje — koja je
navodno prešla u duhovni svijet prije četiri godine — osjećao se
pomlađen i spreman vratiti se u Rim i boriti se za sebe.
Nasmijao se kad je čuo za incident s vilicama koje su iskakale
s pladnja i rekao da je to karakteristično za njegovu tetku
koja je bila vatrena žena dok je bila živa.
Te smo večeri pokraj jezera zapalili logorsku vatru i otvorili
nekoliko boca vina. Maximusov prijatelj također je bio policajac
i zvao se Giorgio. Upoznali smo se sa svima i ubrzo sam saznala
kako je Maximus prolazio kroz vrlo teško razdoblje nakon lažne
optužbe svojega kolege. Siroti je čovjek bio na izmaku snaga i sve
je već počelo negativno djelovati i na njegovu obitelj.
Sljedećeg dana kad smo trebali otići iz Follonice i krenuti
prema Rimu, činilo nam se kao da se rastajemo od starih prijatelja.
Grlili smo se i ljubili i obećali jedni drugima da ćemo ostati
u kontaktu.
Krenuli smo na sljedeću etapu puta do Rima — i dok smo
u Follonici uživali i upoznali divne prijatelje, nažalost, to se ne
može reći i za ostatak puta. Našli smo kamp odmah izvan grada,
178
a kako je bilo prilično kasno navečer, odlučili smo odmah otići
na počinak, a sutradan ujutro poći u razgledavanje Rima.
Od trenutka kad smo ušli u grad, imala sam vrlo loš predosjećaj
o njemu. Mislim da je najbolji način da se to opiše kao
prožimajući osjećaj potiskivanja. Energija toga grada bila je prigušena,
nije bila slobodna. Kad smo stigli do zidova Vatikana,
nisam mogla ići dalje. Kao da mi je neki glas govorio da ono što
leži s druge strane zidova nema u srcu najbolji interes za ljude.
Također me svladala duboka tuga zbog tog mjesta i imala sam
čudan osjećaj kao da je propuštena neka velika prilika. Nismo
bili tamo ni sat vremena kad sam se okrenula Franu i rekla: »Nimalo
mi se ne sviđa ovo mjesto. Želim se vratiti u kamp.« Rođena
sam i odgojena kao rimokatolkinja — iako sad nisam praktična
vjernica — i ne želim nikoga uvrijediti, ali to je iskren opis
mojega iskustva u Rimu. Ne želim se nikad više vratiti u taj grad.
Sve je krenulo nabolje kad smo se vratili u kamp. Jedva smo dočekali
da ponovo krenemo na put. Odlučili smo ići u Firenzu.
Oh, kakav je to divan grad! Pun fontana i lijepih kipova i jako
se razlikuje od svakog mjesta koje sam ikad posjetila. Sjedili smo
na Michaelangelovom trgu, pijuckali kavu u malim kafićima i
uživali u odličnoj hrani. Bilo je božanstveno.
Zatim smo produžili u Bolognu i dalje u Veneciju, gdje smo
ostali dva dana. Ako ikad budete imali priliku putovati u svojoj
kamp-kućici, od srca vam to preporučujem. Poseban je taj osjećaj
slobode koju imate i to je doista drugačiji odmor. Možete si sami
isplanirati praznike, ne vežu vas rezervacije hotelskih soba ni briga
hoćete li uspjeti uhvatiti let za neko odredište. Krenuvši dalje,
prenoćili smo u austrijskom gradiću Innsbrucku, koji se pokazao
kao vrlo lijepo mjesto. U ovoj fazi puta zaključili smo da je vrijeme
za povratak, pa smo se okrenuli i krenuli natrag kroz Europu
prema Španjolskoj.
Međutim, dok smo se približavali Francuskoj, Fran je iznenada
iznio jedan prijedlog. Htio je proširiti naše putovanje, jer
želio je vidjeti plaže Normandije gdje su se na Dan D iskrcali
179
saveznički vojnici. Ranije, dok smo planirali taj put, nismo spominjali
mogućnost odlaska u Normandiju, ali Fran je dvadeset
godina služio u irskoj vojsci i jako ga je zanimao Drugi svjetski
rat i iskrcavanje na plažama. I tako, kad smo već bili na toj cesti,
spremno sam pristala da produžimo putovanje i pođemo u Normandiju.
Pokraj nas kao da su prohujali gradovi Lyon, Bourges, Nantes,
Rennes i Caen. Ali vrijeme nam nije išlo na ruku, naoblačilo se
i počela je kiša dok smo se približavali Cherbourgu i Normandiji.
Dok mi se energija Rima činila oštrom i ograničavajućom,
osjećaji koje sam imala u Normandiji bili su potpuno drugačiji.
U tom je području vladala nježnost i osjećaj slobode u zraku. To
poslijepodne u Francuskoj bilo je sivo i kišno.
Dok smo se približavali rtu što se uzdizao iznad plaže Utah,
koja je bila jedno od glavnih mjesta za iskrcavanje Saveznika na
Dan D, dogodilo se nešto neobično. Stotinjak metara ispred
nas nalazio se stariji čovjek s plavom beretkom. Stajao je licem
okrenut prema plaži. Kad se okrenuo i primijetio nas, vidjeli smo
da su mu prsa prekrivena vojnim medaljama. Pogledao je ravno
u Frana, ispravio ramena i salutirao. I Fran se odmah ispravio i
uzvratio mu vojnički pozdrav.
Bio je to dirljiv trenutak u kojem sam ostala bez riječi. Samo
sam stajala i osjećala kako me preplavljuju osjećaji dok su se
ova dvojica starih vojnika pozdravljala na tom neobičnom mjestu.
Starac nam je počeo prilaziti, a kad se približio, mogli smo
jasnije vidjeti redove medalji i plavu beretku.
»Mislim da je brigadir«, reče Fran tiho dok nam je čovjek
prilazio, a onda je ispružio ruku. Fran je imao pravo; pokazalo se
da je muškarac bio brigadir u francuskom Pokretu otpora, a toga
je dana bio na komemoraciji sa svojim suborcima.
Dok sam živa neću zaboraviti sljedeće što se dogodilo dok
smo stajali na rtu sa svojim novim prijateljem brigadirom i gledali
plažu Utah. S desne mi se strane materijalizirao anđeo s prekrasnom
plavom treperavom energijom. Bila je vrlo slična onoj
180
arhanđela Michaela, ali to nije bio on. Anđeo nas je pogledao
i nasmiješio se, a onda je rukama pokazao prema nebu pa sam
pogledom slijedila njegov pokret. Ono što se dogodilo, ostavilo
me bez daha. Pojavilo se veliko filmsko platno, baš kao u kinu, i
ja sam sad kroz to platno gledala plažu ravno pred sobom. Dok
sam gledala, oblaci su se razdvojili i snop sunčeva svjetla obasjao
je plažu. Činilo se kao da se na nebu otvorio prozorčić iz kojega
prodiru sjajne zrake. Dok sam promatrala taj prizor, vidjela sam
stotine, a možda i više, sitnih energetskih bića kako pulsiraju, a
sjaj njihovih nježnih boja, svjetloljubičaste, grimizne, plave i bijele,
prelijevao se preko cijele plaže i rta. Suze su mi navrle na
oči. Potekle su, ali nisam ih željela potisnuti. Znala sam da su to
duše vojnika koji su poginuli na plaži. Mogla sam im čuti glasove,
uglavnom su bili Amerikanci i Kanađani. Bili su vrlo mladi.
Brigadir je primijetio da plačem i da sam uznemirena. Položio
je ruku na moje rame i pokušao me utješiti. Onda smo polako
krenuli duž rta i došli do nekih bunkera koji su okruživali plažu.
Pokušala sam ući u jedan, ali nisam mogla. Energija se promijenila
i osjetila sam paniku vojnika dok su bili zarobljeni u tim
bunkerima. Bilo je to previše za mene i morala sam ustuknuti.
Nastavila sam gledati dolje na plažu i postala sam svjesna
raznih manevara koje su vojnici pokušali tog dana i kako su borbe
postale žestoke i pogibeljne. Mogla sam čuti glasove časnika
koji su zapovijedima poticali svoje ljude da krenu naprijed, ali
posvuda je vladala potpuna zbrka i panika dok su vojnici pokušavali
zadržati svoje položaje. Sigurno sam nešto naglas izgovorila
jer se brigadir okrenuo Franu.
»Vaša je supruga izvrsna vojna povjesničarka. Čini se kao da
je i sama bila tu za vrijeme iskrcavanja«, reče on.
Fran mu je tada pokušao objasniti moju povezanost s anđelima
i kako mi oni mogu pokazati događaje iz prošlosti i budućnosti.
Nisam sigurna koliko je on od toga shvatio, ali uzeo me za
ruke, čvrsto ih stisnuo i suznih očiju poljubio u oba obraza.
Tada se ponovo materijalizirao anđeo s blistavom plavom
energijom. Gledao je nas troje, njegova energija je iskrila, a on
181
nam se srdačno smiješio. Zatim je progovorio: »Put u slobodu
put je do tvojega srca.« To je bilo sve što je rekao, a nakon toga
njegova je divna energija počela blijedjeti u sivilo tog poslijepodneva
u Francuskoj.
Nisam osoba koja se razumije u politiku, a ni povijest me
baš osobito ne zanima, no to što se dogodilo tog poslijepodneva
u Normandiji spada u jedno od najemocionalnijih i neobično
poticajnih iskustava koje sam doživjela. Nikad ga neću zaboraviti.
Još smo dva dana proveli na putu kući u Španjolsku, ali i kad
smo bili na pragu svojega doma u gradiću Orihuela Costa, još
sam bila pod dojmom onoga što se dogodilo u Normandiji. Ako
bude Božja volja, voljela bih se jednoga dana vratiti u Normandiju.
Anđeli nam uvijek na svoj način pomažu da naučimo nešto
iz svoje prošlosti. Nezaboravan doživljaj u Normandiji pokazao
mi je, a to nimalo ne čudi, kako su tamo tragično izgubljeni
mnogi mladi životi. Ali imam i vrlo jasan dojam da sve to nije
bilo uzalud te da je postignuta vrlo važna prekretnica u našoj povijesti.
Anđeo koji mi se toga dana pojavio, naglasio je kako je put
prema slobodi put u naša srca. Postoje dva tipa slobode. Svi mi
želimo biti fizički slobodni i čovječanstvo se od pamtivijeka bori
za to pravo. Zar se nije i u Normandiji radilo o tome? Ali postoji
i duhovna sloboda. Svi je mi također želimo, iako su neki od nas
svjesni te činjenice više od drugih. Duhovna sloboda ne može se
objasniti riječima; ona je izvan dosega riječi. Ali neobično je to
što ja zaista želim svakome tko čita ovu knjigu prenijeti poruku
da su ta predivna stvorenja svjetla, anđeli, dostupni svakom od
nas kako bi nam pomogli ostvariti duhovnu slobodu još dok
smo tu na zemlji.
Mogu vam jamčiti da će svatko tko odvoji vrijeme i smiri
se u svojoj sobi, pa makar desetak minuta na dan, i dopusti umu
da se utiša i potpuno se prepusti anđelima, uskoro primiti neki
znak. Možda se anđeo neće materijalizirati u sobi pred vama — a
možda i hoće — ali zasigurno ćete vrlo brzo primiti neki znak.
182
Nježan glas u pozadini vašeg uma možda će izgovoriti neku riječ,
dati savjet. A možda se pojavi i fizički znak. Sjećam se da,
kad sam se tek počela otvarati anđelima, katkada bih razmišljala
o nečemu prilično važnom, a koji put o nečem nevažnom, no
upravo to bi se pojavilo preda mnom na televiziji ili bih o tome
čula na radiju. Drugi put pak, dok bih čitala novine, pozornost
bi mi privukao neki članak koji je u sebi imao poruku za mene.
Što sam više vjerovala anđelima, takve su se stvari sve češće događale.
Ideja da osoba mora imati nadnaravne sposobnosti, biti
vidovita ili na neki način »blagoslovljena« da bi komunicirala
s anđelima potpuna je glupost. A svatko tko vam pokušava reći
da na neki način morate biti posebna osoba prije nego što komunicirate
s anđelima, mora puno naučiti o tome što je istina o
anđelima. Zar nije čudesno što su ta predivna stvorenja svjetla,
koja potječu iz izvora svega — a to je Bog, uvijek pri ruci da nam
pomognu, samo ako ljudi uspiju skupiti dovoljno vjere?
22 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:57 pm
Margita
Administrator
E P I L O G
Anđeoski stihovi
185
Jedan vrlo važan vid mojega putovanja s anđelima, činjenica je
da mi oni neprekidno prenose poeziju. Nemojte me pogrešno
shvatiti, kad to kažem ne želim ni na koji način reći da sam velika
pjesnikinja. Ne kažem čak ni da sam dobra pjesnikinja. Ono
što kažem je da sam mnogo puta bila svjedokom utjehe i radosti
koju su ljudi primili kad bih im predala anđeoske stihove — to
je nešto posebno. Možda bi bolji izraz za sve ono što mi anđeli
daju bio »anđeoski stihovi«.
Iako su mi tijekom proteklih godina mnogi anđeli dali divne
pjesme, čini mi se da se troje anđela posebno specijaliziralo za
poeziju. To su Rebecca i Lana, koje se uvijek pojavljuju zajedno, i
anđeo Jonathan. Isprva kad su mi Rebecca i Lana rekle da će mi
se obraćati kroz poeziju, pomislila sam: »O, to će sigurno biti
sve vedre i šaljive pjesme«, jednostavno zato što su i Rebecca i
Lana vrlo smiješne i zabavne. Ali pokazalo se da nisu sve pjesme
bile protkane humorom. One su mi zapravo dale, prema mojem
mišljenju, neke od najljepših, najjednostavnijih i najosjećajnijih
pjesama. Mnogi ljudi kažu da je ta poezija djetinjasta i ja se slažem
s njima: djetinjasta je, jednostavna i vrlo nedužna.
Jedanput sam upitala anđele koja je svrha sve te poezije. Bilo
je to u vrijeme kad su mi davali mnogo pjesama, toliko mnogo
da mi je to predstavljalo prilično veliki zadatak da ih sve upijem
i zapišem.
»Da bismo iscijelili ljude i donijeli im utjehu« bio je odgovor
koji sam dobila. Od toga dana nisam ništa više pitala o
količini poezije koju mi donose, ali bila sam svjedokom brojnih
iscjeljenja i utjehe koje su mnoge pjesme podarile ljudima na
mnogo različitih načina.
Neko sam vrijeme samo bilježila pjesme na papir, napisala
datum i sat kad su došle, pa sam ih spremila. Ako su mi neke
pjesme nešto osobno značile, dala bih koju uokviriti i objesila je
na zid kod kuće. Ako su bile namijenjene nekoj određenoj osobi,
pobrinula bih se da ta osoba dobije pjesmu. No jednog su mi dana
anđelice Rebecca i Lana skrenule pozornost na svu tu poeziju
što je dolazila iz anđeoskog kraljevstva.
»Pjesme nisu namijenjene tome da ih držiš podalje od ljudi.
Nemoj ih skrivati, nego ih proslijedi dalje.« Rekle su mi to
prilično strogim glasom, što je bilo neobično za njih. Objasnile
su mi da je svaka pjesma zapravo namijenjena nekom pojedincu.
Neke su bile namijenjene osobama koje nisam nikad srela i koje
neću nikad upoznati, ali anđelice su mi također objasnile da će
jednoga dana sve te pjesme biti objavljene i tako dostupne širem
čitateljstvu. Kako ili kad, nisam znala — a one nisu rekle.
Pjesme mi dolaze u svako doba dana i noći, u bilo kojoj situaciji
ili na bilo kojem mjestu. Vrlo često u svijesti mi se samo
pojavi prvi stih, a onda se uputim na neko mirno mjesto gdje
mogu zapisati ostatak. Bilo je slučajeva da mi pjesme dolaze dok
kosim travu u vrtu ili dok perem rublje. Sigurna sam da su mnogi
ljudi pomislili da sam luda kad bih potpuno neočekivano uzviknula:
»Gdje su mi olovka i papir?« a onda bih odjurila u svoju
sobu! Zbog nekog razloga neke pjesme pamtim nakon što ih primim.
Sjećam se kako su mi anđeli jedanput dali divnu pjesmu
koja se odnosila na mlađeg bratića mojega supruga. Taj je mladić
upravo počinjao karijeru kao glumac, a pjesma je došla od njegova
djeda, preko anđela. Naslov joj je Za zvijezdu koja se rada:
186
Kad unuk mi se rodi
U oku sjaj mu bi
Čaroliju na dar dobi
I sposobnost da poleti.
Da leti s pticama
I anđelima iz raja
Jer on zvijezda je na nebu,
Zvijezda puna sjaja.
Poseban dobio si dar
Da platno čar im bude
I radost ljudima nosiš
Sto svaki novi prizor žude.
Na daleki te vodi put
Čak iznad sokolova gnijezda
Talent što u tebi jest,
Jer na nebu ti si zvijezda.
Al' na svakoj stopi puta
Odsad pa do kraja vremena
Vjeruj u djeda svog,
Djeda svog Jema.
Evo još jedne pjesme koju sam dobila od anđela. Mislim da je
divna i refleksivna, i govori o jednostavnoj istini da Bog već prebiva
u svima nama. Zove se Soba s pogledom.
Pitam se često što bih učinila
Da sobu s prekrasnim pogledom imam?
Bih li sjedila dokasna
I gledala zvijezde
Kako mi lagano u srcu trepere?
Ili bih uhvatila trenutak
Ljepote vani
I živjela svaki dah dok
Uz planine prolaze mi dani?
Bih li gledala daleko
U daljine i dalje
I osluškivala spokoj
Sto daljina šalje?
187
Ali treba li mi zaista soba s pogledom?
Jer nju već
U sebi imaš.
U tvojem se lijepom srcu skriva
I prozor je prema svjetlu,
Iz tame.
Voljela bih spomenuti i jednu vrlo posebnu pjesmu koju sam
primila iz duhovnog svijeta. I opet, odnosi se na jednu Franovu
rođakinju. Dobila sam je od četrnaestogodišnje djevojčice Sinead,
a pjesma je posvećena njezinoj majci Maggie, Franovoj
sestrični.
Jednog sam se jutra probudila i zatekla neku ženu kako stoji
uz moj krevet. Bila je u društvu s jednim gospodinom i djevojčicom.
Upitala sam ženu tko je, a ona mi je odgovorila da se zove
Peggy i da je jedna od Franovih tetaka. Predstavila mi je svoje
suputnike, gospodin je bio njezin suprug, a djevojčica, unuka Sinead,
i oboje su bili s njom u duhovnom svijetu.
Primijetila sam da unuka drži baku za ruku i pomislila sam
da su zacijelo bile vrlo bliske dok su bile ovdje na fizičkoj razini.
Peggy je nastavila govoriti i objasnila mi da ima kćer Maggie,
koja je živa, te da želi da Maggie sazna kako su joj majka,
otac i kći apsolutno dobro u duhovnom svijetu.
Također sam primijetila da je žena u ruci držala zlatnu narukvicu
koju je njihala preda mnom i smješkala se. Nisam razumjela
što bi narukvica trebala značiti, sve dok nisam predala
poruku njezinoj kćeri.
Iako Fran već dosta dugo nije vidio svoju sestričnu Maggie,
pošao ju je tražiti i naposljetku je i našao. Kad joj je prenio vijest
da su članovi njezine obitelji zajedno u svijetu duhova i da im
je dobro, bila je presretna. Fran ju je upitao i za značenje narukvice
koju je njezina majka držala, a Maggie mu je objasnila da
je nakon što je Sinead preminula, njezin otac kupio dvije zlatne
narukvice. Jednu je dao njoj, a drugu njezinoj majci, Peggy, koja
je u to vrijeme još bila živa.
188
Nedugo poslije posjetile su me Peggy i Sinead dok sam sjedila
u vrtu iza kuće. Ovaj put govorila je Sinead i dala mi prekrasnu
pjesmu za svoju majku Maggie. Zove se Mama, tako mi
nedostaješ.
Mama, da vratiti se mogu
U onaj dan bremeniti
Anđele bih zamolila
Da dopuste mi ostati.
Ispružila bih ruke
I rekla: Ne dajte da idem
Tu mi je mati i zato ostajem.
No, anđeli znahu što najbolje je za me
I rekoše da snažna biti moram
I to snažna za te.
Uzimamo dijete, jedno od najboljih,
Izabrao ju je Bog
Da anđeo utjehe bude.
Javit će ti se i doći
Kad nesigurna si i sama
I u uho šapnut
Tu sam, mama.
Mama, osluhni i glas ćeš čuti moj
Melodiju slatku, što je uvijek izbor tvoj.
Svaki dan ti pjevam,
Čak i dok se moliš,
Zato, majko, osuši suzu dragu,
Jer na nebu tu sam i tu na tvojem pragu.
A kad pokucam ti na vrata
Shvatiti ćeš tad,
Mama, bila si posebna
Ti i ja i sad.
Vjerujem da je ova jednostavna pjesma krasna ilustracija toga da
ljubavna povezanost nikad ne umire između ljudskih bića, ako
smo otvoreni duhovnim impulsima. Evo druge divne pjesme koja
govori o veličanstvenosti prirode i Boga. Zove se Duhovi u dašku
vjetra.
189
Šećem i udišem miomirisan zrak,
Slušam pjev ptica što ispunjava zrak.
Gledam stabla i čine me sretnom
Dok nježno se njišu na povjetarcu ljetnom.
Osluškujem stope svoje i korak sitan
Zvuče poput pjesme i imaju ritam.
Taj šapat samo je za me, shvaćam,
Dok nježno sa svime koračam.
Taj zrak što život ti daje udahni, osjeti mu ćuh,
U sebi osjeti kako miče se duh.
Osluškuj ga dok u korak te prati,
On s prirodom je jedno baš kao i ti.
Slušaj što zbori dok vjetar riječi mu nosi
O putovanju prema unutra da saznaš tko si.
Korak svoj cijeni i znaj da vrijediš
Jer s prirodom si jedno
Dok put svoj slijediš.
Znam da je mnogim ljudima vdo značajno i važno sve što je povezano
s iscjeljenjem, bilo da se radi o njima samima ili o njihovim
dragima. Evo jedne prekrasne kratke pjesme koja mi je došla
jednoga dana, a divan je način kako zamoliti za iscjeljenje. Zove
se Molitva prije iscjeljenja.
Dragi anđele iscjeljenja
Dopusti da sjedim do tvojih nogu
I daj mi snage
Da s tobom raditi mogu.
Svoju energiju kroz moje ruke vodi
Da svojom snagom
Iscjeljivati mogu.
Svakodnevno ostati uz mene pokušaj
I dok se molim, slušaj.
Strahova me oslobodi na kraju dana
Da istinski raditi mogu sa svima vama.
Slijedi lijepa pjesma koju mi je donijela anđelica Rebecca. Zove
se Ljubav anđela.
190
Ljubav anđela
Prekrasna je stvar
On iz svjetla dolazi
Što nikad ne blijedi
I vjeru ti snaži
U ono što znaš i vrijedi.
Hrabrost ti daje
Da gordo stojiš
Odluke prave biraš
I izbjeći pad nastojiš.
A u svemu što činiš
Dok on te vodi
Ljubav anđela je čudo tvog bića.
Ova mi je pjesma došla jednoga dana dok sam tiho sjedila pokraj
male rijeke. Zove se Moj Gospode.
Sjedim i upijam ljepotu
Vani pod stablom sjenatim
Dok rijeka u blizini teče
Ja valiće joj pratim.
U krošnjama pjevaju ptice
Lahor mrsi mi kosu
I tiho zamišljena sjedim.
Kad ti bi sad bio tu
Sto učinila bih tada?
Možda bih se skrila
Plaha bila u tvojoj blizini
Ili bih te pozdravila
S blistavom iskrom u oku.
Sto bih stvarno učinila
Zar je to doista važno?
Jer govori mi rijeka
Da istovjetna je s tobom
Tečeš kao svjetlost meka
Uza me ti rijeka si svjetla
Sto blago mi se smiješi
U noći između zvijezda
I misli mi razriješi
Sto duboko u meni se roje
191
Ti odgovor mi daješ
Sto već u mojem umu jest
Zato moj Gospode
Tu uza me sjedni, molim te,
Pod krošnju, usred ljepote.
Na kraju, evo jedne od mojih najdražih pjesama. Zove se Dodir
anđela.
Anđeo me dodirnuo
Danas to bi
Pokucao je na vrata i kroz prozor virnuo.
Kročio je unutra
I na stolac sjeo
A prekrasna svjetlost sve prekri, kao veo.
Reče da dolazi iz plavetnila neba
Da živi s nama do kraja života, ako treba.
Hodat će uz nas duž puta
Da pomogne nam rasti na svakoj stopi puta.
On prekrasan je anđeo
Čije prekrasno svjetlo mami
I sja poput zvijezda
U noćnoj tami.
On prijatelj je divan
Koji s tobom putuje
Dok stazom života kročiš
Koja te spremna očekuje.
Kad te anđeo dodirne
Jedno znaj
To je kao kad svjetlo se zapali
I izvana prema unutra prodre proplamsaj.
Anđeoski stihovi
185
Jedan vrlo važan vid mojega putovanja s anđelima, činjenica je
da mi oni neprekidno prenose poeziju. Nemojte me pogrešno
shvatiti, kad to kažem ne želim ni na koji način reći da sam velika
pjesnikinja. Ne kažem čak ni da sam dobra pjesnikinja. Ono
što kažem je da sam mnogo puta bila svjedokom utjehe i radosti
koju su ljudi primili kad bih im predala anđeoske stihove — to
je nešto posebno. Možda bi bolji izraz za sve ono što mi anđeli
daju bio »anđeoski stihovi«.
Iako su mi tijekom proteklih godina mnogi anđeli dali divne
pjesme, čini mi se da se troje anđela posebno specijaliziralo za
poeziju. To su Rebecca i Lana, koje se uvijek pojavljuju zajedno, i
anđeo Jonathan. Isprva kad su mi Rebecca i Lana rekle da će mi
se obraćati kroz poeziju, pomislila sam: »O, to će sigurno biti
sve vedre i šaljive pjesme«, jednostavno zato što su i Rebecca i
Lana vrlo smiješne i zabavne. Ali pokazalo se da nisu sve pjesme
bile protkane humorom. One su mi zapravo dale, prema mojem
mišljenju, neke od najljepših, najjednostavnijih i najosjećajnijih
pjesama. Mnogi ljudi kažu da je ta poezija djetinjasta i ja se slažem
s njima: djetinjasta je, jednostavna i vrlo nedužna.
Jedanput sam upitala anđele koja je svrha sve te poezije. Bilo
je to u vrijeme kad su mi davali mnogo pjesama, toliko mnogo
da mi je to predstavljalo prilično veliki zadatak da ih sve upijem
i zapišem.
»Da bismo iscijelili ljude i donijeli im utjehu« bio je odgovor
koji sam dobila. Od toga dana nisam ništa više pitala o
količini poezije koju mi donose, ali bila sam svjedokom brojnih
iscjeljenja i utjehe koje su mnoge pjesme podarile ljudima na
mnogo različitih načina.
Neko sam vrijeme samo bilježila pjesme na papir, napisala
datum i sat kad su došle, pa sam ih spremila. Ako su mi neke
pjesme nešto osobno značile, dala bih koju uokviriti i objesila je
na zid kod kuće. Ako su bile namijenjene nekoj određenoj osobi,
pobrinula bih se da ta osoba dobije pjesmu. No jednog su mi dana
anđelice Rebecca i Lana skrenule pozornost na svu tu poeziju
što je dolazila iz anđeoskog kraljevstva.
»Pjesme nisu namijenjene tome da ih držiš podalje od ljudi.
Nemoj ih skrivati, nego ih proslijedi dalje.« Rekle su mi to
prilično strogim glasom, što je bilo neobično za njih. Objasnile
su mi da je svaka pjesma zapravo namijenjena nekom pojedincu.
Neke su bile namijenjene osobama koje nisam nikad srela i koje
neću nikad upoznati, ali anđelice su mi također objasnile da će
jednoga dana sve te pjesme biti objavljene i tako dostupne širem
čitateljstvu. Kako ili kad, nisam znala — a one nisu rekle.
Pjesme mi dolaze u svako doba dana i noći, u bilo kojoj situaciji
ili na bilo kojem mjestu. Vrlo često u svijesti mi se samo
pojavi prvi stih, a onda se uputim na neko mirno mjesto gdje
mogu zapisati ostatak. Bilo je slučajeva da mi pjesme dolaze dok
kosim travu u vrtu ili dok perem rublje. Sigurna sam da su mnogi
ljudi pomislili da sam luda kad bih potpuno neočekivano uzviknula:
»Gdje su mi olovka i papir?« a onda bih odjurila u svoju
sobu! Zbog nekog razloga neke pjesme pamtim nakon što ih primim.
Sjećam se kako su mi anđeli jedanput dali divnu pjesmu
koja se odnosila na mlađeg bratića mojega supruga. Taj je mladić
upravo počinjao karijeru kao glumac, a pjesma je došla od njegova
djeda, preko anđela. Naslov joj je Za zvijezdu koja se rada:
186
Kad unuk mi se rodi
U oku sjaj mu bi
Čaroliju na dar dobi
I sposobnost da poleti.
Da leti s pticama
I anđelima iz raja
Jer on zvijezda je na nebu,
Zvijezda puna sjaja.
Poseban dobio si dar
Da platno čar im bude
I radost ljudima nosiš
Sto svaki novi prizor žude.
Na daleki te vodi put
Čak iznad sokolova gnijezda
Talent što u tebi jest,
Jer na nebu ti si zvijezda.
Al' na svakoj stopi puta
Odsad pa do kraja vremena
Vjeruj u djeda svog,
Djeda svog Jema.
Evo još jedne pjesme koju sam dobila od anđela. Mislim da je
divna i refleksivna, i govori o jednostavnoj istini da Bog već prebiva
u svima nama. Zove se Soba s pogledom.
Pitam se često što bih učinila
Da sobu s prekrasnim pogledom imam?
Bih li sjedila dokasna
I gledala zvijezde
Kako mi lagano u srcu trepere?
Ili bih uhvatila trenutak
Ljepote vani
I živjela svaki dah dok
Uz planine prolaze mi dani?
Bih li gledala daleko
U daljine i dalje
I osluškivala spokoj
Sto daljina šalje?
187
Ali treba li mi zaista soba s pogledom?
Jer nju već
U sebi imaš.
U tvojem se lijepom srcu skriva
I prozor je prema svjetlu,
Iz tame.
Voljela bih spomenuti i jednu vrlo posebnu pjesmu koju sam
primila iz duhovnog svijeta. I opet, odnosi se na jednu Franovu
rođakinju. Dobila sam je od četrnaestogodišnje djevojčice Sinead,
a pjesma je posvećena njezinoj majci Maggie, Franovoj
sestrični.
Jednog sam se jutra probudila i zatekla neku ženu kako stoji
uz moj krevet. Bila je u društvu s jednim gospodinom i djevojčicom.
Upitala sam ženu tko je, a ona mi je odgovorila da se zove
Peggy i da je jedna od Franovih tetaka. Predstavila mi je svoje
suputnike, gospodin je bio njezin suprug, a djevojčica, unuka Sinead,
i oboje su bili s njom u duhovnom svijetu.
Primijetila sam da unuka drži baku za ruku i pomislila sam
da su zacijelo bile vrlo bliske dok su bile ovdje na fizičkoj razini.
Peggy je nastavila govoriti i objasnila mi da ima kćer Maggie,
koja je živa, te da želi da Maggie sazna kako su joj majka,
otac i kći apsolutno dobro u duhovnom svijetu.
Također sam primijetila da je žena u ruci držala zlatnu narukvicu
koju je njihala preda mnom i smješkala se. Nisam razumjela
što bi narukvica trebala značiti, sve dok nisam predala
poruku njezinoj kćeri.
Iako Fran već dosta dugo nije vidio svoju sestričnu Maggie,
pošao ju je tražiti i naposljetku je i našao. Kad joj je prenio vijest
da su članovi njezine obitelji zajedno u svijetu duhova i da im
je dobro, bila je presretna. Fran ju je upitao i za značenje narukvice
koju je njezina majka držala, a Maggie mu je objasnila da
je nakon što je Sinead preminula, njezin otac kupio dvije zlatne
narukvice. Jednu je dao njoj, a drugu njezinoj majci, Peggy, koja
je u to vrijeme još bila živa.
188
Nedugo poslije posjetile su me Peggy i Sinead dok sam sjedila
u vrtu iza kuće. Ovaj put govorila je Sinead i dala mi prekrasnu
pjesmu za svoju majku Maggie. Zove se Mama, tako mi
nedostaješ.
Mama, da vratiti se mogu
U onaj dan bremeniti
Anđele bih zamolila
Da dopuste mi ostati.
Ispružila bih ruke
I rekla: Ne dajte da idem
Tu mi je mati i zato ostajem.
No, anđeli znahu što najbolje je za me
I rekoše da snažna biti moram
I to snažna za te.
Uzimamo dijete, jedno od najboljih,
Izabrao ju je Bog
Da anđeo utjehe bude.
Javit će ti se i doći
Kad nesigurna si i sama
I u uho šapnut
Tu sam, mama.
Mama, osluhni i glas ćeš čuti moj
Melodiju slatku, što je uvijek izbor tvoj.
Svaki dan ti pjevam,
Čak i dok se moliš,
Zato, majko, osuši suzu dragu,
Jer na nebu tu sam i tu na tvojem pragu.
A kad pokucam ti na vrata
Shvatiti ćeš tad,
Mama, bila si posebna
Ti i ja i sad.
Vjerujem da je ova jednostavna pjesma krasna ilustracija toga da
ljubavna povezanost nikad ne umire između ljudskih bića, ako
smo otvoreni duhovnim impulsima. Evo druge divne pjesme koja
govori o veličanstvenosti prirode i Boga. Zove se Duhovi u dašku
vjetra.
189
Šećem i udišem miomirisan zrak,
Slušam pjev ptica što ispunjava zrak.
Gledam stabla i čine me sretnom
Dok nježno se njišu na povjetarcu ljetnom.
Osluškujem stope svoje i korak sitan
Zvuče poput pjesme i imaju ritam.
Taj šapat samo je za me, shvaćam,
Dok nježno sa svime koračam.
Taj zrak što život ti daje udahni, osjeti mu ćuh,
U sebi osjeti kako miče se duh.
Osluškuj ga dok u korak te prati,
On s prirodom je jedno baš kao i ti.
Slušaj što zbori dok vjetar riječi mu nosi
O putovanju prema unutra da saznaš tko si.
Korak svoj cijeni i znaj da vrijediš
Jer s prirodom si jedno
Dok put svoj slijediš.
Znam da je mnogim ljudima vdo značajno i važno sve što je povezano
s iscjeljenjem, bilo da se radi o njima samima ili o njihovim
dragima. Evo jedne prekrasne kratke pjesme koja mi je došla
jednoga dana, a divan je način kako zamoliti za iscjeljenje. Zove
se Molitva prije iscjeljenja.
Dragi anđele iscjeljenja
Dopusti da sjedim do tvojih nogu
I daj mi snage
Da s tobom raditi mogu.
Svoju energiju kroz moje ruke vodi
Da svojom snagom
Iscjeljivati mogu.
Svakodnevno ostati uz mene pokušaj
I dok se molim, slušaj.
Strahova me oslobodi na kraju dana
Da istinski raditi mogu sa svima vama.
Slijedi lijepa pjesma koju mi je donijela anđelica Rebecca. Zove
se Ljubav anđela.
190
Ljubav anđela
Prekrasna je stvar
On iz svjetla dolazi
Što nikad ne blijedi
I vjeru ti snaži
U ono što znaš i vrijedi.
Hrabrost ti daje
Da gordo stojiš
Odluke prave biraš
I izbjeći pad nastojiš.
A u svemu što činiš
Dok on te vodi
Ljubav anđela je čudo tvog bića.
Ova mi je pjesma došla jednoga dana dok sam tiho sjedila pokraj
male rijeke. Zove se Moj Gospode.
Sjedim i upijam ljepotu
Vani pod stablom sjenatim
Dok rijeka u blizini teče
Ja valiće joj pratim.
U krošnjama pjevaju ptice
Lahor mrsi mi kosu
I tiho zamišljena sjedim.
Kad ti bi sad bio tu
Sto učinila bih tada?
Možda bih se skrila
Plaha bila u tvojoj blizini
Ili bih te pozdravila
S blistavom iskrom u oku.
Sto bih stvarno učinila
Zar je to doista važno?
Jer govori mi rijeka
Da istovjetna je s tobom
Tečeš kao svjetlost meka
Uza me ti rijeka si svjetla
Sto blago mi se smiješi
U noći između zvijezda
I misli mi razriješi
Sto duboko u meni se roje
191
Ti odgovor mi daješ
Sto već u mojem umu jest
Zato moj Gospode
Tu uza me sjedni, molim te,
Pod krošnju, usred ljepote.
Na kraju, evo jedne od mojih najdražih pjesama. Zove se Dodir
anđela.
Anđeo me dodirnuo
Danas to bi
Pokucao je na vrata i kroz prozor virnuo.
Kročio je unutra
I na stolac sjeo
A prekrasna svjetlost sve prekri, kao veo.
Reče da dolazi iz plavetnila neba
Da živi s nama do kraja života, ako treba.
Hodat će uz nas duž puta
Da pomogne nam rasti na svakoj stopi puta.
On prekrasan je anđeo
Čije prekrasno svjetlo mami
I sja poput zvijezda
U noćnoj tami.
On prijatelj je divan
Koji s tobom putuje
Dok stazom života kročiš
Koja te spremna očekuje.
Kad te anđeo dodirne
Jedno znaj
To je kao kad svjetlo se zapali
I izvana prema unutra prodre proplamsaj.
23 Re: Franceska Braun - Andjeli koji mi sapucu Uto Jan 03, 2012 4:59 pm
Margita
Administrator
ZAHVALE
Zauvijek ću biti zahvalna na ljubavi i potpori anđeoskog kraljevstva
koje je moj život usmjerilo prema novu načinu razmišljanja
i življenja. Bez toga ova knjiga nikad ne bi bila napisana.
Također bih voljela zahvaliti predivnoj svjetlosti koja je ušla
u moj život tako da mogu napisati ovu priču, mojem predivnom
i dragom prijatelju Niallu Bourkeu. Uvijek ću ti biti zahvalna.
Voljela bih zahvaliti i izdavačkoj kući Hachette Ireland i
prekrasnim ljudima koji tamo rade, zato što su vjerovali u ovu
priču i pomogli mi da je iznesem na svijet.
Predivnim ljudima koje sam putem srela, osobito mojoj
sestri Elaine koja mi je bila predivna mentorica. U trenucima
sumnje uvijek me ohrabrivala da nastavim dalje i ona je prekrasna
svjedost u mojemu životu.
Predivnoj posadi i osoblju na Oscaru Wildeu iz Irskih trajekata,
koji su mi približili putovanje morem na jednoj novoj
razini, a posebnu zahvalu upućujem mojoj prekrasnoj prijateljici
Pauli.
Zahvaljujem i mojim predivnim sinovima Jasonu i Dwayneu,
na njihovoj ljubavi i razumijevanju kad je svijet anđela
ušao u njihove živote. Hvala i njihovim dragim partnericama
Maire i Dearbhli. A zahvaljujem i svojem predivnom suprugu
Franu na svoj njegovoj ljubavi, potpori i ohrabrivanju te shvaćanju
koliko mi je ovo putovanje s anđelima bilo važno. Bez
njega to bi putovanje bilo nemoguće.
Naposljetku, moram spomenuti i svoje lijepe i divne pse
koji su putovali sa mnom na ovom putovanju i uvijek bili
prisutni uza me. To su Cassie Coco koja još putuje. I Kissy i
Holly koje sad žive s anđelima.
Ljubav i svjetlost
FRANCESCA BROWN
Zauvijek ću biti zahvalna na ljubavi i potpori anđeoskog kraljevstva
koje je moj život usmjerilo prema novu načinu razmišljanja
i življenja. Bez toga ova knjiga nikad ne bi bila napisana.
Također bih voljela zahvaliti predivnoj svjetlosti koja je ušla
u moj život tako da mogu napisati ovu priču, mojem predivnom
i dragom prijatelju Niallu Bourkeu. Uvijek ću ti biti zahvalna.
Voljela bih zahvaliti i izdavačkoj kući Hachette Ireland i
prekrasnim ljudima koji tamo rade, zato što su vjerovali u ovu
priču i pomogli mi da je iznesem na svijet.
Predivnim ljudima koje sam putem srela, osobito mojoj
sestri Elaine koja mi je bila predivna mentorica. U trenucima
sumnje uvijek me ohrabrivala da nastavim dalje i ona je prekrasna
svjedost u mojemu životu.
Predivnoj posadi i osoblju na Oscaru Wildeu iz Irskih trajekata,
koji su mi približili putovanje morem na jednoj novoj
razini, a posebnu zahvalu upućujem mojoj prekrasnoj prijateljici
Pauli.
Zahvaljujem i mojim predivnim sinovima Jasonu i Dwayneu,
na njihovoj ljubavi i razumijevanju kad je svijet anđela
ušao u njihove živote. Hvala i njihovim dragim partnericama
Maire i Dearbhli. A zahvaljujem i svojem predivnom suprugu
Franu na svoj njegovoj ljubavi, potpori i ohrabrivanju te shvaćanju
koliko mi je ovo putovanje s anđelima bilo važno. Bez
njega to bi putovanje bilo nemoguće.
Naposljetku, moram spomenuti i svoje lijepe i divne pse
koji su putovali sa mnom na ovom putovanju i uvijek bili
prisutni uza me. To su Cassie Coco koja još putuje. I Kissy i
Holly koje sad žive s anđelima.
Ljubav i svjetlost
FRANCESCA BROWN
Poruka [Strana 1 od 1]
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
