Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se
Poruka [Strana 1 od 1]
2 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:33 pm
Margita
Administrator
JANE AUSTEN
PONOS I PREDRASUDA
I
Općenito je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu čovjeku žena prijeko
potrebna. Koliko god se malo znaju osjećaji i stajališta takva čovjeka prigodom
njegova prvog dolaska u neko susjedstvo, ta je činjenica tako duboko
ukorijenjena u svijesti susjednih obitelji da se on smatra punopravnim
vlasništvom ove ili one njihove kćeri.
- Dragi moj Bennete - reče mu jednog dana njegova žena - jesi li čuo da je
Netherfieldski park (riječ je o imanju, nap. prev.) napokon iznajmljen?
Bennet odgovori da nije čuo.
- Eto, iznajmljen je - istakne ona. - Maloprije je bila kod mene gospoña Long i
ispripovijedala mi sve o tom.
Bennet ne odvrati ništa.
- Zar te ne zanima tko ga je uzeo? - nestrpljivo upita njegova žena.
- Ti mi to, očito, želiš kazati, pa ću te rado saslušati. Ovo joj je bilo sasvim
dovoljno ohrabrenje.
- Pa, dragi, trebaš znati što se zbiva. Gospoña Long kaže da je Netherfield
zakupio vrlo bogat mladić iz sjeverne Engleske. Dovezao se u ponedjeljak
četveroprežnom kočijom kako bi vidio to mjesto i oduševio se njime toliko da se
odmah pogodio s gospodinom Morrisom. Doselit će se prije Miholjdana, a neke
njegove sluge bit će u kući već potkraj idućeg tjedna.
- Kako se zove?
- Bingley.
- Je li oženjen?
- Ah, neoženjen je, naravno, dragi moj. Vrlo bogat momak; četiri ili pet tisuća
funti na godinu. Kakva divna prilika za naše kćerke!
- Zašto? Kakvu to važnost može imati za njih?
- Dragi moj Bennete - odgovori njegova žena - kako možeš biti tako glup!
Valjda ti je jasno da ja mislim na njegovu ženidbu jednom od njih.
- Nastanjuje li se on ovdje zbog takva razloga?
- Zbog takva razloga! Glupost! Kako možeš tako govoriti! Doduše, vrlo je
vjerojatno da će se zaljubiti u jednu od njih, pa ga moraš posjetiti čim doñe.
- Ne vidim nikakva povoda za to. Ti i kćerke možete ići ili ih možeš poslati i
same, što će možda biti i najbolje, jer, budući da si lijepa koliko i bilo koja od
njih, moglo bi se dogoditi da se svidiš gospodinu Bingleyju više od sviju njih.
- Dragi moj, ti mi laskaš. Doista sam bila lijepa, ali ne uobražavam da sam i sada
nešto osobito. Kad žena ima pet odraslih kćeri, ne smije više misliti na svoju
ljepotu.
- U takvim okolnostima ženi često ne ostaje dovoljno ljepote da bi mislila na
nju.
- Ali, dragi moj, uistinu moraš otići i posjetiti gospodina Bingleyja kad se doseli
u susjedstvo.
- To ti nipošto ne mogu obećati.
- Misli na naše kćeri. Zamisli samo kakvo bi to udomljenje bilo za jednu od
njih. Sir William i ledi Lucas odlučili su otići k njemu samo zbog svoje kćeri,
jer, znaš, oni uglavnom ne posjećuju došljake. Ti zaista, moraš otići, jer ga
nećemo moći posjetiti ako to ti ne učiniš.
- Uistinu si pretjerano obzirna. Mislim da će gospodinu Bingleyju biti vrlo milo
da vas vidi, te ću mu poslati po tebi nekoliko redaka kako bih ga uvjerio da od
sveg srca pristajem da se oženi kojom god hoće od naših kćeri, iako moram
ubaciti poneku lijepu riječ za svoju malu Lizzy.
- Neću da to učiniš. Lizzy nije nimalo bolja od ostalih... nije ni upola lijepa kao
Jane niti je upola dobroćudna kao Lydia. No ti uvijek njoj daješ prednost.
- Nijedna od njih nema bogzna kakve osobine kojima bi se isticala - odgovori
on. - Sve su budalaste i neznalice kao i druge djevojke. No Lizzy je oštroumnija
od svojih sestara.
- Bennete, kako možeš tako prigovarati svojoj roñenoj djeci! Uživaš kad me
ljutiš. Nemaš milosti prema mojim jadnim živcima.
- Pogrešno si me razumjela, draga moja. I te kako poštujem tvoje živce. Oni su
moji stari prijatelji. Slušam već najmanje dvadeset godina kako ih spominješ sa
strahopoštovanjem.
- Ah! Ne znaš koliko patim.
- Nadam se da će tvoja patnja proći i da ćeš doživjeti da vidiš mnoge mladiće sa
četiri tisuće funti godišnjeg prihoda kako se doseljavaju u naše susjedstvo.
- Neće nam biti ni od kakve koristi ni dolazak dvadeset takvih ako ih ne budeš
htio posjetiti.
- Možeš biti uvjerena, draga moja, da ću ih, kad ih bude dvadeset, sve posjetiti.
Gospodin Bennet je bio tako čudna mješavina oštroumnosti, sarkastičnosti,
rezerviranosti i ćudljivosti da njegovoj ženi ni iskustvo od dvadeset tri godine
nije bilo dovoljno za razumijevanje njegova karaktera. Nju se moglo lakše
razumjeti. Ona je bila žena skromne inteligencije, malog znanja i promjenljive
naravi. Kad je bila nezadovoljna, uobražavala je da pati od živčanih tegoba.
Glavni je cilj njezina života bio da uda svoje kćeri, a utjeha u životu bili su
posjeti i novosti.
II
Bennet je bio jedan od prvih koji su posjetili Bingleyja. Još od početka je
namjeravao otići k njemu, ali je stalno uvjeravao ženu da neće ići, te je ona za
posjet, obavljen već ujutro, doznala tek uvečer. Bennet je tu tajnu otkrio na
sljedeći način.
Opazivši da njegova druga kćerka dotjeruje svoj šešir, iznenada joj se obratio:
- Nadam se da će se to svidjeti gospodinu Bingleyju, Lizzy.
- Ne možemo znati što se sviña gospodinu Bingleyju - reče osorno njezina
majka - jer ga ne posjećujemo.
- Ali ti zaboravljaš, mama - napomene Elizabeth - da ćemo se viñati s njim na
balovima i primanjima i da je gospoña Long obećala kako će nam ga predstaviti.
- Ne vjerujem da će ona to učiniti. Ima svoje dvije nećakinje. Sebična je i
licemjerna. Nemam dobro mišljenje o njoj.
- Ni ja - složi se gospodin Bennet - i milo mi je što nećeš morati zavisiti o
njezinoj ljubaznosti.
Gospoña Bennet se ne udostoji odgovoriti, ali se nije mogla suzdržati, te počne
koriti jednu od svojih kćeri.
- Ne kašlji tako, Kitty, za ime Božje! Smiluj se malo mojim živcima. Potpuno
ćeš mi ih istrgati.
- Kitty je neobzirna u svom kašlju - reče njezin otac. - Ne bira pogodno vrijeme
za kašalj.
- Ja ne kašljem radi zabave - jetko odgovori Kitty. - Kad je tvoj idući bal, Lizzy?
- Za dva tjedna.
- Da, tako je - uzvikne njezina majka. - A gospoña Long se vraća tek uoči tog
dana, pa nam ga neće moći predstaviti jer ga ni sama neće poznati.
- Onda ćeš ti, draga moja, imati prednost pred svojom prijateljicom, te ćeš ti njoj
predstaviti gospodina Bingleyja.
- Nemoguće, Bennete, nemoguće, jer i ja ga ne poznajem, kako me možeš tako
zadirkivati?
- Poštujem tvoju opreznost. Dvotjedno poznanstvo zaista ne znači mnogo. Za
dva se tjedna ne može, bez dvojbe, doznati kakav je tko. Meñutim, ako ga mi ne
predstavimo, učinit će to netko drugi, jer su gospoña Long i njezine nećakinje
čvrsto odlučile iskoristiti tu priliku. Stoga, ako to ti odbiješ učiniti, ja ću preuzeti
zadatak na sebe, i ona će to smatrati ljubaznošću.
Djevojke se zagledaju u oca. Gospoña Bennet reče samo:
- Gluposti, gluposti!
- Šta znače te tvoje oštre riječi? - uzvikne on. - Zar misliš da su običaj
predstavljanja i važnost koja mu se pridaje gluposti? U tome se ne mogu sasvim
složiti s tobom. Šta kažeš ti, Mary? Ti si dubokoumna mlada dama, znam to,
čitaš pametne knjige i vadiš odlomke iz njih.
Mary htjede kazati nešto vrlo mudro, ali nije znala što.
- Dok se Mary domišlja - nastavi on - vratimo se na gospodina Bingleyja.
- Sita sam gospodina Bingleyja - uzvikne njegova žena.
- Žao mi je što to čujem, ali zašto mi to nisi već prije rekla? Da sam to znao
jutros, ne bih se svratio k njemu. To je vrlo nezgodno; no, budući da sam ga već
posjetio, sad više ne možemo izbjeći to poznanstvo.
Iznenañenje dama bilo je baš onakvo kakvo je želio. Iznenañenje gospoñe
Bennet možda je premašilo iznenañenje ostalih. Ali, kad se prvi bučni val
radosti utišao, ona reče kako je to cijelo vrijeme i očekivala.
- Lijepo je to od tebe, dragi Bennete! No znala sam da ću te na posljetku
nagovoriti. Čvrsto sam vjerovala kako previše voliš svoje kćerke da bi propustio
takvo poznanstvo. Oh, baš se radujem! Izvrsno si se našalio otišavši tamo jutros
i ne rekavši ni riječ o tome.
- A sad, Kitty, možeš kašljati koliko te volja - reče gospodin Bennet i izañe iz
sobe, umoran od oduševljenih izljeva svoje žene.
- Kakva izvanrednog oca imate vi, djevojke! - prozbori ona kad su se zatvorila
vrata. - Ne znam kako ćete mu se ikad odužiti za ljubaznost; uostalom, i za
moju. Mogu vam reći da u našim godinama nije baš ugodno sklapati nova
poznanstva svaki dan; no za vaše smo dobro pripravni učiniti sve. Lydia, ljubavi
moja, iako si najmlaña, pretpostavljam da će gospodin Bingley plesati s tobom
na idućem balu.
- Ah - hrabro odgovori Lydia - ne plašim se, jer, premda sam najmlaña, najviša
sam.
Ostatak večeri provele su nagañajući kad će on uzvratiti posjet gospodinu
Bennetu i smišljajući kad bi ga mogle pozvati na večeru.
III
Meñutim, ni sve ono što je gospoña Bennet, uz pomoć svojih pet kćeri, pitala o
došljaku, nije bilo dovoljno da izvuče od njezina muža ikakav odreñen opis
gospodina Bingleyja. Napadale su ga na razne načine - otvorenim pitanjima,
vještim pretpostavkama i zaobilaznim nagañanjima; ali je on izbjegao vještini
svih njih, te su se na posljetku morale zadovoljiti obavijestima iz druge ruke od
svoje susjede ledi Lucas. Njezin je izvještaj bio vrlo povoljan. Sir William je
oduševljen tim čovjekom. Veoma je mlad, neobično lijep, vrlo prijazan i - a to je
kruna svega - namjerava doći na idući bal s velikim društvom. Ništa nije moglo
biti divnije! Sklonost plesu pouzdan je korak prema zaljubljivanju, te su se vrlo
velike nade polagale u Bingleyjevo srce.
- Kad bih samo vidjela jednu od svojih kćeri sretno udomljenu u Netherfieldu -
reče gospoña Bennet svom mužu - i ostale isto tako dobro udane, ne bih više
željela ništa drugo. Za nekoliko je dana gospodin Bingley uzvratio posjet
gospodinu Bennetu i sjedio s njim oko deset minuta u knjižnici. Nadao se da će
dobiti priliku da vidi mlade dame, o čijoj je ljepoti mnogo slušao, ali je vidio
samo oca. Dame su bile nešto sretnije ruke, jer su mogle s gornjeg prozora
utvrditi da on nosi modar kaput i jaše vranca.
Uskoro mu je poslan poziv da doñe na večeru; i već je gospoña Bennet odabrala
jela koja bi služila na čast njezinu kućanstvu kad li je stigao odgovor koji je
odgodio sve to. Gospodin Bingley mora sutradan otići u grad, te stoga ne može
imati čast da prihvati njihov poziv itd. Gospoña Bennet se veoma uznemirila.
Nije mogla zamisliti kakav bi to posao mogao imati u gradu tako brzo nakon
dolaska u Hertfordshire, pa se počela plašiti da će on, možda, stalno letjeti od
mjesta do mjesta i da se nikad neće skrasiti u Netherfieldu onako kako bi
trebalo. Njezino je strahovanje donekle smirila ledi Lucas svojom
pretpostavkom da je otišao u London samo zato da bi skupio veliko društvo za
bal; uskoro se pročulo da će gospodin Bingley dovesti na bal dvanaest dama i
sedam kavalira. Djevojke se rastužiše zbog tako velikog broja dama, ali ih je
uoči bala utješila vijest da ih je umjesto dvanaest doveo iz Londona samo šest -
pet sestara i roñakinju. Meñutim, kad je ta grupa ušla u dvoranu, bilo ih je samo
petero: gospodin Bingley, njegove dvije sestre, muž njegove starije sestre i neki
mladić.
Gospodin Bingley se doimao lijepo i gospodski; imao je prijazno lice i ležerno
neizvještačeno držanje. Sestre su mu bile otmjene i odjevene po najnovijoj
modi. Njegov zet, gospodin Hurst, izgledao je kao pravi gospodin. A njegov
prijatelj, gospodin Darcy, odmah je privukao pozornost cijele dvorane svojom
divnom, visokom pojavom, lijepim crtama, plemenitim izrazom lica i podatkom,
koji je kružio uokolo već pet minuta poslije njegova dolaska, da mu je godišnji
prihod deset tisuća funti. Gospoda su tvrdila da je on naočit čovjek, a dame su
govorile kako je mnogo ljepši od gospodina Bingleyja, i svi su gledali u njega
vrlo zadivljeno sve do večeri, sve dok njegovo držanje nije izazvalo
negodovanje koje je plimu njegove popularnosti pretvorilo u oseku jer se
zapazilo da je gord, da sve gleda svisoka, da mu je poniženje veseliti se s
prisutnima, a tada ga ni njegovo veliko seosko imanje u Derbyshireu nije moglo
spasiti od općeg zaključka kako ima vrlo neprivlačno, odbojno lice i kako se
nipošto ne može usporediti sa svojim prijateljem.
Gospodin Bingley se brzo upoznao s glavnim ličnostima u dvorani, bio je veseo
i društven, plesao je svaki ples, ljutio se što se bal završava tako rano i govorio
je kako će i on prirediti bal u Netherfieldu. Takve simpatične osobine govore
same za sebe. Kakve li suprotnosti izmeñu njega i njegova prijatelja! Gospodin
Darcy plesao je samo jedanput s gospoñom Hurst i jedanput s gospoñicom
Bingley, nije htio da ga upoznaju s bilo kojom drugom i proveo je ostatak večeri
šetajući po dvorani i razgovarajući pokatkad s ponekim iz svog društva. O
njegovoj je naravi donesen konačan sud. On je najoholiji, najneugodniji čovjek
na svijetu, i svi su se nadali da više nikad neće doći u njihovo društvo. Meñu
njegovim najžešćim protivnicima bila je gospoña Bennet; njezina se srdžba
pretvorila u duboku mržnju zato što je omalovažio jednu od njezinih kćeri.
Elizabeth Bennet je, budući da je bilo premalo kavalira, morala sjediti za
vrijeme dvaju plesova; tada je za nekoliko trenutaka stajao gospodin Darcy
dovoljno blizu da je mogla čuti razgovor izmeñu njega i gospodina Bingleyja,
koji je prestao plesati za časak ne bi li nagovorio prijatelja da i on zapleše.
- Hajde, Darcy - reče on - moraš plesati. Nerado gledam kako stojiš sam tako
glupo. Mnogo ti je bolje da plešeš.
- Zaista neću. Ti znaš kako mi je mrsko plesati kad ne poznajem dobro svoju
partnericu. Na balu poput ovog, to bi mi bilo nepodnošljivo. Tvoje sestre imaju
kavalire, a u dvorani ne vidim nijednu drugu ženu s kojom bih mogao plesati da
to ne osjećam kao kaznu.
- Ne bih bio tako izbirljiv kao ti - prigovori Bingley - ni za što na svijetu. Časti
mi, nikad u životu nisam vidio toliko privlačnih djevojaka kao večeras; neke su,
kao što vidiš, neobično lijepe.
- Ti plešeš s jedinom lijepom djevojkom u dvorani - reče gospodin Darcy
gledajući u najstariju gospoñicu Bennet.
- O! Ona je najljepša djevojka koju sam ikad vidio. No jedna od njezinih sestara
sjedi baš iza tebe; vrlo je lijepa i rekao bih da je veoma ljubazna. Dopusti mi,
zamolit ću svoju partnericu da te upozna s njom.
- Na koju misliš? - upita Darcy, okrene se i za trenutak se zagleda u Elizabeth,
ali, kad su im se srele oči, okrene pogled u stranu i hladno reče: - Nije loša, ali
nije ni dovoljno lijepa da bi me dovela u iskušenje; uostalom, nisam raspoložen
pridavati važnost mladim damama koje drugi ljudi omalovažavaju. Bolje je da
se vratiš svojoj partnerici i uživaš u njezinim osmijesima, jer sa mnom samo
tratiš vrijeme. Bingley posluša njegov savjet. Darcy se udalji, a Elizabeth je i
dalje sjedila obuzeta ne baš srdačnim osjećajima prema njemu. No taj je dogañaj
ispripovijedala vrlo veselo svojim prijateljicama, jer je bila žive, vesele naravi,
pa je uživala u svemu što je smiješno.
Večer je uglavnom protekla ugodno za cijelu obitelj. Gospoña Bennet je
zapazila da se netherfieldsko društvo veoma divi njezinoj najstarijoj kćerki.
Bingley je plesao s njom dvaput, a i njegove sestre posvetile su joj osobitu
pažnju. Jane se razveselila zbog toga koliko i njezina majka, ali na neuočljiviji
način. Elizabeth je osjećala Janeinu radost. Mary je čula kad su o njoj rekli
gospoñici Bingley da je najizobraženija djevojka u cijeloj okolici, dok su
Catherine i Lydia imale sreću da ni za tren nisu bile bez kavalira, a samo to su i
željele od bala. Stoga su se u dobrom raspoloženju vratile sve u Longbourn, selo
u kojem su živjele i bile glavne ličnosti. Kad su došle kući, Bennet još nije
legao. Uz knjigu je zaboravljao vrijeme, a ovom prigodom je i vrlo radoznalo
čekao da čuje što se zbilo, jer je taj bal izazvao divna očekivanja. Bio je sklon
mišljenju da će se njegova žena razočarati u svim svojim nadama u vezi s
došljakom; no uskoro je uvidio da će čuti sasvim drukčiju priču.
- Oh! Dragi Bennete - reče ona čim je ušla u sobu - provele smo divnu večer,
bal je bio izvanredan. Šteta što nisi bio ondje. Toliko su se divili Jane da je to
teško opisati. Svi su rekli da ona divno izgleda; gospodin Bingley je smatra
savršeno lijepom i dvaput je plesao s njom! Zamisli samo, dragi moj, dvaput je
plesao s njom! Ona je bila jedina djevojka u dvorani koju je i po drugi put
zamolio za ples. Najprije je zamolio gospoñicu Lucas. Veoma sam se
oneraspoložila kad sam ih vidjela zajedno. Meñutim, nije mu se nimalo svidjela;
nikome se ne bi ni mogla svidjeti, znaš. Poslije prvog plesa vidljivo se zadivio
kad je ugledao Jane. Pitao je tko je ona, pa su joj ga predstavili, te ju je tada
zamolio za drugi ples. Treći je ples otplesao s gospoñicom King, četvrti s
Marijom Lucas, a peti opet sa Jane, šesti s Lizzy i sedmi sa Boulangerovom.
- Da je imao iole milosti prema meni - uzvikne nestrpljivo njezin muž - ne bi ni
upola toliko plesao! Za ime Božje, ne pričaj mi više o njegovim partnericama.
O, što nije uganuo nogu već pri prvom plesu!
- Oh, dragi moj - produži gospoña Bennet - veoma sam oduševljena njime.
Kako je lijep! I sestre su mu divne. Nikad u životu nisam vidjela otmjenije
haljine od njihovih. Rekla bih da su čipke na haljini gospoñe Hurst...
U tom ju je trenu opet prekinuo muž. Bennet nije htio slušati nikakve opise
ženske odjeće i ukrasa. Stoga je morala promijeniti predmet razgovora, pa je, s
velikom gorčinom i popriličnim pretjerivanjem, pričala o uvredljivoj grubosti
gospodina Darcyja.
- Meñutim, vjeruj mi - doda ona - Lizzy ne gubi mnogo time što mu se nije
svidjela, jer je on vrlo neugodan i odvratan čovjek. Tako je ohol i uobražen da je
bio nepodnošljiv! Šetuckao je amo-tamo i umišljao sebi da je nekakav velikan.
Nije dovoljno lijepa da pleše s njim! Šteta što nisi bio ondje, dragi moj, da ga
središ onako kako samo ti znaš. Baš mrzim tog čovjeka.
IV
Kad je ostala sama s Elizabeth, Jane... dotad oprezna u hvaljenju gospodina
Bingleyja... oda sestri da mu se veoma divi. - On je upravo ono što mladić treba
biti - reče ona - pametan, dobroćudan, veseo. I nikad nisam vidjela bolje
ponašanje! Prirodnost spojena sa savršenom uljudnošću.
- On je i lijep - doda Elizabeth - što svaki mladić takoñer treba biti, ako ikako
može. Dodaj, dakle, i ljepotu, pa je to onda potpun opis njegove ličnosti.
- I te kako mi je laskalo kad me zamolio za još jedan ples. Nisam očekivala
takav kompliment.
- Nisi? A ja sam ga očekivala za tebe. Ali to je jedna od velikih razlika izmeñu
nas. Kad god ti se dade u nečemu prednost, ti se iznenadiš, a ja nikad. Što bi
moglo biti prirodnije od njegove molbe da opet plešeš s njim? On je morao
uočiti da si ti bar pet puta ljepša od svake žene u dvorani. Tu se nema što
zahvaljivati njegovoj galantnosti. Istina je, vrlo je prijazan, i ja ti dopuštam da ga
voliš. Voljela si ti i mnogo gluplje osobe.
- Draga Lizzy!
- Ah! I sama znaš da si previše sklona tomu da zavoliš gotovo svakoga. Nikad
ne vidiš mane ni kod koga. Svi su u tvojim očima dobri i ljubazni. Nikad te u
životu nisam čula da govoriš loše o nekome.
- Želja mi je da ne osudim nikoga prenaglo, ali uvijek govorim ono što mislim.
- Znam to, i to je upravo ono što je čudno. Kako možeš, ovako razborita, biti
uistinu slijepa za tuñe ludosti i gluposti! Lažna je dobrohotnost dosta česta... na
nju se svuda nailazi. Ali biti dobrohotan bez skrivenih primisli, vidjeti ono što je
dobro u svačijem karakteru i prikazati ga još boljim, a ne reći ništa o onome što
je loše... to je svojstveno samo tebi. Voliš i sestre tog čovjeka, zar ne? Njihovo
ponašanje, doduše, nije ravno njegovu.
- Doista nije... na prvi pogled. Ali su vrlo prijazne kad se stupi u razgovor s
njima. Gospoñica Bingley će živjeti s bratom i vodit će mu kućanstvo. Grdno ću
se prevariti ako nam ona ne bude divna susjeda.
Elizabeth je slušala šutke, ali nije bila uvjerena u to. Ponašanje Bingleyjevih
sestara na balu nije bilo takvo da bi se svidjelo svima. Budući da je brže
zapažala i bila manje povodljiva od sestre, a u rasuñivanju nepristranija od nje,
nije baš naginjala pohvalama. One su doista bile fine dame; nije im nedostajalo
dobro raspoloženje kad su bile zadovoljne niti sposobnost da budu prijazne kad
im se prohtije, ali su bile ohole i uobražene. Prilično lijepe, školovale su se u
jednoj od najboljih londonskih privatnih škola, imale su miraz od dvadeset
tisuća funti, trošile su više nego što bi trebalo, družile su se s ljudima iz višeg
staleža, i stoga su vjerovale kako imaju pravo misliti lijepo o sebi, a ružno o
drugima. Pripadale su uglednoj porodici iz sjeverne Engleske, a ta je okolnost
bila dublje usañena u njihovo pamćenje nego činjenica da je bogatstvo, kako
njihova brata tako i njihovo, stečeno trgovinom.
Gospodin Bingley je naslijedio imetak u iznosu od oko što tisuća funti od svoga
oca, koji je namjeravao kupiti veliko plemićko dobro, ali ga je smrt pretekla.
Bingley je imao istu namjeru, pa se kolebao u kojoj grofoviji da to učini. No,
budući da je sada zakupio ladanjsku kuću, oni koji su najbolje poznavali
njegovu bezbrižnu narav mislili su da će on provesti ostatak svog života u
Netherfieldu, a tu kupnju prepustiti budućem naraštaju.
Njegove su sestre veoma željele da on kupi imanje. Ipak, iako je sada bio samo
zakupac, gospoñica Bingley mu je rado pristala voditi kućanstvo i zauzeti
domaćičino mjesto za njegovim stolom, a gospoña Hurst, čiji je muž bio više
otmjen nego imućan, nije bila ništa manje sklona smatrati njegovu kuću svojim
domom kad god joj je to bilo zgodno. Bingley se, postavši punoljetnim tek prije
dvije godine, zbog jedne slučajne preporuke našao u iskušenju da pogleda
Netherfieldski dom. Razgledavao ga je izvana i iznutra oko pola sata... dopali su
mu se položaj i glavne prostorije, svidjelo mu se ono što je vlasnik rekao u
prilog domu... i odmah ga je zakupio.
Izmeñu njega i Darcyja postojalo je vrlo postojano prijateljstvo unatoč velikoj
suprotnosti njihovih karaktera. Bingley se sviñao Darcyju zbog svoje
prirodnosti, pristupačnosti, otvorenosti i prilagodljivosti, premda su te osobine
bile sušta opreka njegovima i premda on, očito, nije bio nezadovoljan svojim
osobinama. Bingley je čvrsto vjerovao u postojanost Darcyjeva prijateljstva i
imao visoko mišljenje o njegovu rasuñivanju.
Darcy je bio jače inteligencije. Nije se moglo reći da je Bingley neinteligentan,
ali je Darcy bio posebno oštrouman. Istodobno ohol, rezerviran i sklon kritici,
Darcy se svojim ponašanjem, iako je ono odavalo dobar odgoj, nije sviñao
ljudima. U tom ga je pogledu prijatelj znatno nadmašio. Bingley je bio siguran
da će se dopasti gdje god se pojavi, a Darcy se stalno zamjerao ljudima.
Način na koji su govorili o merytonskom balu bio je dovoljno karakterističan.
Bingley nije nikad u životu sreo ugodnije društvo ni ljepše djevojke; svi su bili
ljubazni i pažljivi prema njemu; nije bilo nikakve formalnosti, nikakve
ukočenosti; ubrzo je imao dojam kao da se poznaje sa svima u dvorani; a što se
tiče gospoñice Bennet, nije mogao zamisliti ljepšeg anñela. Darcy je, naprotiv,
vidio skup osoba skromne ljepote i još skromnije otmjenosti; nije se nimalo
zainteresirao ni za jednu od njih niti mu je ikoja od njih obratila i najmanju
pažnju i pružila ikakvo zadovoljstvo. Priznao je da je gospoñica Bennet lijepa,
ali je dodao da se previše smiješi.
Gospoña Hurst i njezina sestra složiše se da je tako; ali su joj se ipak divile i
voljele je, te su izjavile kako je ona ljupka djevojka i rado bi je bolje upoznale.
Tako se, dakle, ustanovilo da je gospoñica Bennet ljupka djevojka; a njihov je
brat zaključio da mu ta pohvalna ocjena da je pravo da misli o njoj onako kako
mu godi.
PONOS I PREDRASUDA
I
Općenito je poznata činjenica da je bogatu neoženjenu čovjeku žena prijeko
potrebna. Koliko god se malo znaju osjećaji i stajališta takva čovjeka prigodom
njegova prvog dolaska u neko susjedstvo, ta je činjenica tako duboko
ukorijenjena u svijesti susjednih obitelji da se on smatra punopravnim
vlasništvom ove ili one njihove kćeri.
- Dragi moj Bennete - reče mu jednog dana njegova žena - jesi li čuo da je
Netherfieldski park (riječ je o imanju, nap. prev.) napokon iznajmljen?
Bennet odgovori da nije čuo.
- Eto, iznajmljen je - istakne ona. - Maloprije je bila kod mene gospoña Long i
ispripovijedala mi sve o tom.
Bennet ne odvrati ništa.
- Zar te ne zanima tko ga je uzeo? - nestrpljivo upita njegova žena.
- Ti mi to, očito, želiš kazati, pa ću te rado saslušati. Ovo joj je bilo sasvim
dovoljno ohrabrenje.
- Pa, dragi, trebaš znati što se zbiva. Gospoña Long kaže da je Netherfield
zakupio vrlo bogat mladić iz sjeverne Engleske. Dovezao se u ponedjeljak
četveroprežnom kočijom kako bi vidio to mjesto i oduševio se njime toliko da se
odmah pogodio s gospodinom Morrisom. Doselit će se prije Miholjdana, a neke
njegove sluge bit će u kući već potkraj idućeg tjedna.
- Kako se zove?
- Bingley.
- Je li oženjen?
- Ah, neoženjen je, naravno, dragi moj. Vrlo bogat momak; četiri ili pet tisuća
funti na godinu. Kakva divna prilika za naše kćerke!
- Zašto? Kakvu to važnost može imati za njih?
- Dragi moj Bennete - odgovori njegova žena - kako možeš biti tako glup!
Valjda ti je jasno da ja mislim na njegovu ženidbu jednom od njih.
- Nastanjuje li se on ovdje zbog takva razloga?
- Zbog takva razloga! Glupost! Kako možeš tako govoriti! Doduše, vrlo je
vjerojatno da će se zaljubiti u jednu od njih, pa ga moraš posjetiti čim doñe.
- Ne vidim nikakva povoda za to. Ti i kćerke možete ići ili ih možeš poslati i
same, što će možda biti i najbolje, jer, budući da si lijepa koliko i bilo koja od
njih, moglo bi se dogoditi da se svidiš gospodinu Bingleyju više od sviju njih.
- Dragi moj, ti mi laskaš. Doista sam bila lijepa, ali ne uobražavam da sam i sada
nešto osobito. Kad žena ima pet odraslih kćeri, ne smije više misliti na svoju
ljepotu.
- U takvim okolnostima ženi često ne ostaje dovoljno ljepote da bi mislila na
nju.
- Ali, dragi moj, uistinu moraš otići i posjetiti gospodina Bingleyja kad se doseli
u susjedstvo.
- To ti nipošto ne mogu obećati.
- Misli na naše kćeri. Zamisli samo kakvo bi to udomljenje bilo za jednu od
njih. Sir William i ledi Lucas odlučili su otići k njemu samo zbog svoje kćeri,
jer, znaš, oni uglavnom ne posjećuju došljake. Ti zaista, moraš otići, jer ga
nećemo moći posjetiti ako to ti ne učiniš.
- Uistinu si pretjerano obzirna. Mislim da će gospodinu Bingleyju biti vrlo milo
da vas vidi, te ću mu poslati po tebi nekoliko redaka kako bih ga uvjerio da od
sveg srca pristajem da se oženi kojom god hoće od naših kćeri, iako moram
ubaciti poneku lijepu riječ za svoju malu Lizzy.
- Neću da to učiniš. Lizzy nije nimalo bolja od ostalih... nije ni upola lijepa kao
Jane niti je upola dobroćudna kao Lydia. No ti uvijek njoj daješ prednost.
- Nijedna od njih nema bogzna kakve osobine kojima bi se isticala - odgovori
on. - Sve su budalaste i neznalice kao i druge djevojke. No Lizzy je oštroumnija
od svojih sestara.
- Bennete, kako možeš tako prigovarati svojoj roñenoj djeci! Uživaš kad me
ljutiš. Nemaš milosti prema mojim jadnim živcima.
- Pogrešno si me razumjela, draga moja. I te kako poštujem tvoje živce. Oni su
moji stari prijatelji. Slušam već najmanje dvadeset godina kako ih spominješ sa
strahopoštovanjem.
- Ah! Ne znaš koliko patim.
- Nadam se da će tvoja patnja proći i da ćeš doživjeti da vidiš mnoge mladiće sa
četiri tisuće funti godišnjeg prihoda kako se doseljavaju u naše susjedstvo.
- Neće nam biti ni od kakve koristi ni dolazak dvadeset takvih ako ih ne budeš
htio posjetiti.
- Možeš biti uvjerena, draga moja, da ću ih, kad ih bude dvadeset, sve posjetiti.
Gospodin Bennet je bio tako čudna mješavina oštroumnosti, sarkastičnosti,
rezerviranosti i ćudljivosti da njegovoj ženi ni iskustvo od dvadeset tri godine
nije bilo dovoljno za razumijevanje njegova karaktera. Nju se moglo lakše
razumjeti. Ona je bila žena skromne inteligencije, malog znanja i promjenljive
naravi. Kad je bila nezadovoljna, uobražavala je da pati od živčanih tegoba.
Glavni je cilj njezina života bio da uda svoje kćeri, a utjeha u životu bili su
posjeti i novosti.
II
Bennet je bio jedan od prvih koji su posjetili Bingleyja. Još od početka je
namjeravao otići k njemu, ali je stalno uvjeravao ženu da neće ići, te je ona za
posjet, obavljen već ujutro, doznala tek uvečer. Bennet je tu tajnu otkrio na
sljedeći način.
Opazivši da njegova druga kćerka dotjeruje svoj šešir, iznenada joj se obratio:
- Nadam se da će se to svidjeti gospodinu Bingleyju, Lizzy.
- Ne možemo znati što se sviña gospodinu Bingleyju - reče osorno njezina
majka - jer ga ne posjećujemo.
- Ali ti zaboravljaš, mama - napomene Elizabeth - da ćemo se viñati s njim na
balovima i primanjima i da je gospoña Long obećala kako će nam ga predstaviti.
- Ne vjerujem da će ona to učiniti. Ima svoje dvije nećakinje. Sebična je i
licemjerna. Nemam dobro mišljenje o njoj.
- Ni ja - složi se gospodin Bennet - i milo mi je što nećeš morati zavisiti o
njezinoj ljubaznosti.
Gospoña Bennet se ne udostoji odgovoriti, ali se nije mogla suzdržati, te počne
koriti jednu od svojih kćeri.
- Ne kašlji tako, Kitty, za ime Božje! Smiluj se malo mojim živcima. Potpuno
ćeš mi ih istrgati.
- Kitty je neobzirna u svom kašlju - reče njezin otac. - Ne bira pogodno vrijeme
za kašalj.
- Ja ne kašljem radi zabave - jetko odgovori Kitty. - Kad je tvoj idući bal, Lizzy?
- Za dva tjedna.
- Da, tako je - uzvikne njezina majka. - A gospoña Long se vraća tek uoči tog
dana, pa nam ga neće moći predstaviti jer ga ni sama neće poznati.
- Onda ćeš ti, draga moja, imati prednost pred svojom prijateljicom, te ćeš ti njoj
predstaviti gospodina Bingleyja.
- Nemoguće, Bennete, nemoguće, jer i ja ga ne poznajem, kako me možeš tako
zadirkivati?
- Poštujem tvoju opreznost. Dvotjedno poznanstvo zaista ne znači mnogo. Za
dva se tjedna ne može, bez dvojbe, doznati kakav je tko. Meñutim, ako ga mi ne
predstavimo, učinit će to netko drugi, jer su gospoña Long i njezine nećakinje
čvrsto odlučile iskoristiti tu priliku. Stoga, ako to ti odbiješ učiniti, ja ću preuzeti
zadatak na sebe, i ona će to smatrati ljubaznošću.
Djevojke se zagledaju u oca. Gospoña Bennet reče samo:
- Gluposti, gluposti!
- Šta znače te tvoje oštre riječi? - uzvikne on. - Zar misliš da su običaj
predstavljanja i važnost koja mu se pridaje gluposti? U tome se ne mogu sasvim
složiti s tobom. Šta kažeš ti, Mary? Ti si dubokoumna mlada dama, znam to,
čitaš pametne knjige i vadiš odlomke iz njih.
Mary htjede kazati nešto vrlo mudro, ali nije znala što.
- Dok se Mary domišlja - nastavi on - vratimo se na gospodina Bingleyja.
- Sita sam gospodina Bingleyja - uzvikne njegova žena.
- Žao mi je što to čujem, ali zašto mi to nisi već prije rekla? Da sam to znao
jutros, ne bih se svratio k njemu. To je vrlo nezgodno; no, budući da sam ga već
posjetio, sad više ne možemo izbjeći to poznanstvo.
Iznenañenje dama bilo je baš onakvo kakvo je želio. Iznenañenje gospoñe
Bennet možda je premašilo iznenañenje ostalih. Ali, kad se prvi bučni val
radosti utišao, ona reče kako je to cijelo vrijeme i očekivala.
- Lijepo je to od tebe, dragi Bennete! No znala sam da ću te na posljetku
nagovoriti. Čvrsto sam vjerovala kako previše voliš svoje kćerke da bi propustio
takvo poznanstvo. Oh, baš se radujem! Izvrsno si se našalio otišavši tamo jutros
i ne rekavši ni riječ o tome.
- A sad, Kitty, možeš kašljati koliko te volja - reče gospodin Bennet i izañe iz
sobe, umoran od oduševljenih izljeva svoje žene.
- Kakva izvanrednog oca imate vi, djevojke! - prozbori ona kad su se zatvorila
vrata. - Ne znam kako ćete mu se ikad odužiti za ljubaznost; uostalom, i za
moju. Mogu vam reći da u našim godinama nije baš ugodno sklapati nova
poznanstva svaki dan; no za vaše smo dobro pripravni učiniti sve. Lydia, ljubavi
moja, iako si najmlaña, pretpostavljam da će gospodin Bingley plesati s tobom
na idućem balu.
- Ah - hrabro odgovori Lydia - ne plašim se, jer, premda sam najmlaña, najviša
sam.
Ostatak večeri provele su nagañajući kad će on uzvratiti posjet gospodinu
Bennetu i smišljajući kad bi ga mogle pozvati na večeru.
III
Meñutim, ni sve ono što je gospoña Bennet, uz pomoć svojih pet kćeri, pitala o
došljaku, nije bilo dovoljno da izvuče od njezina muža ikakav odreñen opis
gospodina Bingleyja. Napadale su ga na razne načine - otvorenim pitanjima,
vještim pretpostavkama i zaobilaznim nagañanjima; ali je on izbjegao vještini
svih njih, te su se na posljetku morale zadovoljiti obavijestima iz druge ruke od
svoje susjede ledi Lucas. Njezin je izvještaj bio vrlo povoljan. Sir William je
oduševljen tim čovjekom. Veoma je mlad, neobično lijep, vrlo prijazan i - a to je
kruna svega - namjerava doći na idući bal s velikim društvom. Ništa nije moglo
biti divnije! Sklonost plesu pouzdan je korak prema zaljubljivanju, te su se vrlo
velike nade polagale u Bingleyjevo srce.
- Kad bih samo vidjela jednu od svojih kćeri sretno udomljenu u Netherfieldu -
reče gospoña Bennet svom mužu - i ostale isto tako dobro udane, ne bih više
željela ništa drugo. Za nekoliko je dana gospodin Bingley uzvratio posjet
gospodinu Bennetu i sjedio s njim oko deset minuta u knjižnici. Nadao se da će
dobiti priliku da vidi mlade dame, o čijoj je ljepoti mnogo slušao, ali je vidio
samo oca. Dame su bile nešto sretnije ruke, jer su mogle s gornjeg prozora
utvrditi da on nosi modar kaput i jaše vranca.
Uskoro mu je poslan poziv da doñe na večeru; i već je gospoña Bennet odabrala
jela koja bi služila na čast njezinu kućanstvu kad li je stigao odgovor koji je
odgodio sve to. Gospodin Bingley mora sutradan otići u grad, te stoga ne može
imati čast da prihvati njihov poziv itd. Gospoña Bennet se veoma uznemirila.
Nije mogla zamisliti kakav bi to posao mogao imati u gradu tako brzo nakon
dolaska u Hertfordshire, pa se počela plašiti da će on, možda, stalno letjeti od
mjesta do mjesta i da se nikad neće skrasiti u Netherfieldu onako kako bi
trebalo. Njezino je strahovanje donekle smirila ledi Lucas svojom
pretpostavkom da je otišao u London samo zato da bi skupio veliko društvo za
bal; uskoro se pročulo da će gospodin Bingley dovesti na bal dvanaest dama i
sedam kavalira. Djevojke se rastužiše zbog tako velikog broja dama, ali ih je
uoči bala utješila vijest da ih je umjesto dvanaest doveo iz Londona samo šest -
pet sestara i roñakinju. Meñutim, kad je ta grupa ušla u dvoranu, bilo ih je samo
petero: gospodin Bingley, njegove dvije sestre, muž njegove starije sestre i neki
mladić.
Gospodin Bingley se doimao lijepo i gospodski; imao je prijazno lice i ležerno
neizvještačeno držanje. Sestre su mu bile otmjene i odjevene po najnovijoj
modi. Njegov zet, gospodin Hurst, izgledao je kao pravi gospodin. A njegov
prijatelj, gospodin Darcy, odmah je privukao pozornost cijele dvorane svojom
divnom, visokom pojavom, lijepim crtama, plemenitim izrazom lica i podatkom,
koji je kružio uokolo već pet minuta poslije njegova dolaska, da mu je godišnji
prihod deset tisuća funti. Gospoda su tvrdila da je on naočit čovjek, a dame su
govorile kako je mnogo ljepši od gospodina Bingleyja, i svi su gledali u njega
vrlo zadivljeno sve do večeri, sve dok njegovo držanje nije izazvalo
negodovanje koje je plimu njegove popularnosti pretvorilo u oseku jer se
zapazilo da je gord, da sve gleda svisoka, da mu je poniženje veseliti se s
prisutnima, a tada ga ni njegovo veliko seosko imanje u Derbyshireu nije moglo
spasiti od općeg zaključka kako ima vrlo neprivlačno, odbojno lice i kako se
nipošto ne može usporediti sa svojim prijateljem.
Gospodin Bingley se brzo upoznao s glavnim ličnostima u dvorani, bio je veseo
i društven, plesao je svaki ples, ljutio se što se bal završava tako rano i govorio
je kako će i on prirediti bal u Netherfieldu. Takve simpatične osobine govore
same za sebe. Kakve li suprotnosti izmeñu njega i njegova prijatelja! Gospodin
Darcy plesao je samo jedanput s gospoñom Hurst i jedanput s gospoñicom
Bingley, nije htio da ga upoznaju s bilo kojom drugom i proveo je ostatak večeri
šetajući po dvorani i razgovarajući pokatkad s ponekim iz svog društva. O
njegovoj je naravi donesen konačan sud. On je najoholiji, najneugodniji čovjek
na svijetu, i svi su se nadali da više nikad neće doći u njihovo društvo. Meñu
njegovim najžešćim protivnicima bila je gospoña Bennet; njezina se srdžba
pretvorila u duboku mržnju zato što je omalovažio jednu od njezinih kćeri.
Elizabeth Bennet je, budući da je bilo premalo kavalira, morala sjediti za
vrijeme dvaju plesova; tada je za nekoliko trenutaka stajao gospodin Darcy
dovoljno blizu da je mogla čuti razgovor izmeñu njega i gospodina Bingleyja,
koji je prestao plesati za časak ne bi li nagovorio prijatelja da i on zapleše.
- Hajde, Darcy - reče on - moraš plesati. Nerado gledam kako stojiš sam tako
glupo. Mnogo ti je bolje da plešeš.
- Zaista neću. Ti znaš kako mi je mrsko plesati kad ne poznajem dobro svoju
partnericu. Na balu poput ovog, to bi mi bilo nepodnošljivo. Tvoje sestre imaju
kavalire, a u dvorani ne vidim nijednu drugu ženu s kojom bih mogao plesati da
to ne osjećam kao kaznu.
- Ne bih bio tako izbirljiv kao ti - prigovori Bingley - ni za što na svijetu. Časti
mi, nikad u životu nisam vidio toliko privlačnih djevojaka kao večeras; neke su,
kao što vidiš, neobično lijepe.
- Ti plešeš s jedinom lijepom djevojkom u dvorani - reče gospodin Darcy
gledajući u najstariju gospoñicu Bennet.
- O! Ona je najljepša djevojka koju sam ikad vidio. No jedna od njezinih sestara
sjedi baš iza tebe; vrlo je lijepa i rekao bih da je veoma ljubazna. Dopusti mi,
zamolit ću svoju partnericu da te upozna s njom.
- Na koju misliš? - upita Darcy, okrene se i za trenutak se zagleda u Elizabeth,
ali, kad su im se srele oči, okrene pogled u stranu i hladno reče: - Nije loša, ali
nije ni dovoljno lijepa da bi me dovela u iskušenje; uostalom, nisam raspoložen
pridavati važnost mladim damama koje drugi ljudi omalovažavaju. Bolje je da
se vratiš svojoj partnerici i uživaš u njezinim osmijesima, jer sa mnom samo
tratiš vrijeme. Bingley posluša njegov savjet. Darcy se udalji, a Elizabeth je i
dalje sjedila obuzeta ne baš srdačnim osjećajima prema njemu. No taj je dogañaj
ispripovijedala vrlo veselo svojim prijateljicama, jer je bila žive, vesele naravi,
pa je uživala u svemu što je smiješno.
Večer je uglavnom protekla ugodno za cijelu obitelj. Gospoña Bennet je
zapazila da se netherfieldsko društvo veoma divi njezinoj najstarijoj kćerki.
Bingley je plesao s njom dvaput, a i njegove sestre posvetile su joj osobitu
pažnju. Jane se razveselila zbog toga koliko i njezina majka, ali na neuočljiviji
način. Elizabeth je osjećala Janeinu radost. Mary je čula kad su o njoj rekli
gospoñici Bingley da je najizobraženija djevojka u cijeloj okolici, dok su
Catherine i Lydia imale sreću da ni za tren nisu bile bez kavalira, a samo to su i
željele od bala. Stoga su se u dobrom raspoloženju vratile sve u Longbourn, selo
u kojem su živjele i bile glavne ličnosti. Kad su došle kući, Bennet još nije
legao. Uz knjigu je zaboravljao vrijeme, a ovom prigodom je i vrlo radoznalo
čekao da čuje što se zbilo, jer je taj bal izazvao divna očekivanja. Bio je sklon
mišljenju da će se njegova žena razočarati u svim svojim nadama u vezi s
došljakom; no uskoro je uvidio da će čuti sasvim drukčiju priču.
- Oh! Dragi Bennete - reče ona čim je ušla u sobu - provele smo divnu večer,
bal je bio izvanredan. Šteta što nisi bio ondje. Toliko su se divili Jane da je to
teško opisati. Svi su rekli da ona divno izgleda; gospodin Bingley je smatra
savršeno lijepom i dvaput je plesao s njom! Zamisli samo, dragi moj, dvaput je
plesao s njom! Ona je bila jedina djevojka u dvorani koju je i po drugi put
zamolio za ples. Najprije je zamolio gospoñicu Lucas. Veoma sam se
oneraspoložila kad sam ih vidjela zajedno. Meñutim, nije mu se nimalo svidjela;
nikome se ne bi ni mogla svidjeti, znaš. Poslije prvog plesa vidljivo se zadivio
kad je ugledao Jane. Pitao je tko je ona, pa su joj ga predstavili, te ju je tada
zamolio za drugi ples. Treći je ples otplesao s gospoñicom King, četvrti s
Marijom Lucas, a peti opet sa Jane, šesti s Lizzy i sedmi sa Boulangerovom.
- Da je imao iole milosti prema meni - uzvikne nestrpljivo njezin muž - ne bi ni
upola toliko plesao! Za ime Božje, ne pričaj mi više o njegovim partnericama.
O, što nije uganuo nogu već pri prvom plesu!
- Oh, dragi moj - produži gospoña Bennet - veoma sam oduševljena njime.
Kako je lijep! I sestre su mu divne. Nikad u životu nisam vidjela otmjenije
haljine od njihovih. Rekla bih da su čipke na haljini gospoñe Hurst...
U tom ju je trenu opet prekinuo muž. Bennet nije htio slušati nikakve opise
ženske odjeće i ukrasa. Stoga je morala promijeniti predmet razgovora, pa je, s
velikom gorčinom i popriličnim pretjerivanjem, pričala o uvredljivoj grubosti
gospodina Darcyja.
- Meñutim, vjeruj mi - doda ona - Lizzy ne gubi mnogo time što mu se nije
svidjela, jer je on vrlo neugodan i odvratan čovjek. Tako je ohol i uobražen da je
bio nepodnošljiv! Šetuckao je amo-tamo i umišljao sebi da je nekakav velikan.
Nije dovoljno lijepa da pleše s njim! Šteta što nisi bio ondje, dragi moj, da ga
središ onako kako samo ti znaš. Baš mrzim tog čovjeka.
IV
Kad je ostala sama s Elizabeth, Jane... dotad oprezna u hvaljenju gospodina
Bingleyja... oda sestri da mu se veoma divi. - On je upravo ono što mladić treba
biti - reče ona - pametan, dobroćudan, veseo. I nikad nisam vidjela bolje
ponašanje! Prirodnost spojena sa savršenom uljudnošću.
- On je i lijep - doda Elizabeth - što svaki mladić takoñer treba biti, ako ikako
može. Dodaj, dakle, i ljepotu, pa je to onda potpun opis njegove ličnosti.
- I te kako mi je laskalo kad me zamolio za još jedan ples. Nisam očekivala
takav kompliment.
- Nisi? A ja sam ga očekivala za tebe. Ali to je jedna od velikih razlika izmeñu
nas. Kad god ti se dade u nečemu prednost, ti se iznenadiš, a ja nikad. Što bi
moglo biti prirodnije od njegove molbe da opet plešeš s njim? On je morao
uočiti da si ti bar pet puta ljepša od svake žene u dvorani. Tu se nema što
zahvaljivati njegovoj galantnosti. Istina je, vrlo je prijazan, i ja ti dopuštam da ga
voliš. Voljela si ti i mnogo gluplje osobe.
- Draga Lizzy!
- Ah! I sama znaš da si previše sklona tomu da zavoliš gotovo svakoga. Nikad
ne vidiš mane ni kod koga. Svi su u tvojim očima dobri i ljubazni. Nikad te u
životu nisam čula da govoriš loše o nekome.
- Želja mi je da ne osudim nikoga prenaglo, ali uvijek govorim ono što mislim.
- Znam to, i to je upravo ono što je čudno. Kako možeš, ovako razborita, biti
uistinu slijepa za tuñe ludosti i gluposti! Lažna je dobrohotnost dosta česta... na
nju se svuda nailazi. Ali biti dobrohotan bez skrivenih primisli, vidjeti ono što je
dobro u svačijem karakteru i prikazati ga još boljim, a ne reći ništa o onome što
je loše... to je svojstveno samo tebi. Voliš i sestre tog čovjeka, zar ne? Njihovo
ponašanje, doduše, nije ravno njegovu.
- Doista nije... na prvi pogled. Ali su vrlo prijazne kad se stupi u razgovor s
njima. Gospoñica Bingley će živjeti s bratom i vodit će mu kućanstvo. Grdno ću
se prevariti ako nam ona ne bude divna susjeda.
Elizabeth je slušala šutke, ali nije bila uvjerena u to. Ponašanje Bingleyjevih
sestara na balu nije bilo takvo da bi se svidjelo svima. Budući da je brže
zapažala i bila manje povodljiva od sestre, a u rasuñivanju nepristranija od nje,
nije baš naginjala pohvalama. One su doista bile fine dame; nije im nedostajalo
dobro raspoloženje kad su bile zadovoljne niti sposobnost da budu prijazne kad
im se prohtije, ali su bile ohole i uobražene. Prilično lijepe, školovale su se u
jednoj od najboljih londonskih privatnih škola, imale su miraz od dvadeset
tisuća funti, trošile su više nego što bi trebalo, družile su se s ljudima iz višeg
staleža, i stoga su vjerovale kako imaju pravo misliti lijepo o sebi, a ružno o
drugima. Pripadale su uglednoj porodici iz sjeverne Engleske, a ta je okolnost
bila dublje usañena u njihovo pamćenje nego činjenica da je bogatstvo, kako
njihova brata tako i njihovo, stečeno trgovinom.
Gospodin Bingley je naslijedio imetak u iznosu od oko što tisuća funti od svoga
oca, koji je namjeravao kupiti veliko plemićko dobro, ali ga je smrt pretekla.
Bingley je imao istu namjeru, pa se kolebao u kojoj grofoviji da to učini. No,
budući da je sada zakupio ladanjsku kuću, oni koji su najbolje poznavali
njegovu bezbrižnu narav mislili su da će on provesti ostatak svog života u
Netherfieldu, a tu kupnju prepustiti budućem naraštaju.
Njegove su sestre veoma željele da on kupi imanje. Ipak, iako je sada bio samo
zakupac, gospoñica Bingley mu je rado pristala voditi kućanstvo i zauzeti
domaćičino mjesto za njegovim stolom, a gospoña Hurst, čiji je muž bio više
otmjen nego imućan, nije bila ništa manje sklona smatrati njegovu kuću svojim
domom kad god joj je to bilo zgodno. Bingley se, postavši punoljetnim tek prije
dvije godine, zbog jedne slučajne preporuke našao u iskušenju da pogleda
Netherfieldski dom. Razgledavao ga je izvana i iznutra oko pola sata... dopali su
mu se položaj i glavne prostorije, svidjelo mu se ono što je vlasnik rekao u
prilog domu... i odmah ga je zakupio.
Izmeñu njega i Darcyja postojalo je vrlo postojano prijateljstvo unatoč velikoj
suprotnosti njihovih karaktera. Bingley se sviñao Darcyju zbog svoje
prirodnosti, pristupačnosti, otvorenosti i prilagodljivosti, premda su te osobine
bile sušta opreka njegovima i premda on, očito, nije bio nezadovoljan svojim
osobinama. Bingley je čvrsto vjerovao u postojanost Darcyjeva prijateljstva i
imao visoko mišljenje o njegovu rasuñivanju.
Darcy je bio jače inteligencije. Nije se moglo reći da je Bingley neinteligentan,
ali je Darcy bio posebno oštrouman. Istodobno ohol, rezerviran i sklon kritici,
Darcy se svojim ponašanjem, iako je ono odavalo dobar odgoj, nije sviñao
ljudima. U tom ga je pogledu prijatelj znatno nadmašio. Bingley je bio siguran
da će se dopasti gdje god se pojavi, a Darcy se stalno zamjerao ljudima.
Način na koji su govorili o merytonskom balu bio je dovoljno karakterističan.
Bingley nije nikad u životu sreo ugodnije društvo ni ljepše djevojke; svi su bili
ljubazni i pažljivi prema njemu; nije bilo nikakve formalnosti, nikakve
ukočenosti; ubrzo je imao dojam kao da se poznaje sa svima u dvorani; a što se
tiče gospoñice Bennet, nije mogao zamisliti ljepšeg anñela. Darcy je, naprotiv,
vidio skup osoba skromne ljepote i još skromnije otmjenosti; nije se nimalo
zainteresirao ni za jednu od njih niti mu je ikoja od njih obratila i najmanju
pažnju i pružila ikakvo zadovoljstvo. Priznao je da je gospoñica Bennet lijepa,
ali je dodao da se previše smiješi.
Gospoña Hurst i njezina sestra složiše se da je tako; ali su joj se ipak divile i
voljele je, te su izjavile kako je ona ljupka djevojka i rado bi je bolje upoznale.
Tako se, dakle, ustanovilo da je gospoñica Bennet ljupka djevojka; a njihov je
brat zaključio da mu ta pohvalna ocjena da je pravo da misli o njoj onako kako
mu godi.
3 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:33 pm
Margita
Administrator
V
Nedaleko od Longbourna živjela je obitelj s kojom su Bennetovi bili u prisnom
prijateljstvu. Sir William Lucas je prije bio trgovac u Merytonu, gdje je stekao
poprilično bogatstvo i govorom održanim kralju za vrijeme svog
predsjednikovanja zaslužio čast da postane vitezom. To je odlikovanje, možda,
utjecalo na njega previše. Ispunilo ga je gañenjem prema trgovini i domu u
malom trgovištu, pa je napustio oboje i preselio se s porodicom u kuću udaljenu
oko dva kilometra od Merytona i nazvao je Lucasovirn domom. Ondje je mogao
zadovoljno razmišljati o svojoj važnosti i, neometan trgovačkim poslovima,
misliti samo na to kako će biti uljudan prema cijelom svijetu. Jer, iako se
zanosio svojim položajem, nije se nimalo uzoholio; naprotiv, bio je vrlo pažljiv
prema svakome. Po prirodi blag, ljubazan i uslužan, postao je još uglañeniji
poslije prijema u dvorcu Saint James.
Ledi Lucas bila je vrlo dobra, ljubazna žena; ne baš odveć oštroumna, utoliko je
bila korisnija susjedi, gospoñi Bennet. Lucasovi su imali više djece. Najstarije
od njih, pametna, bistra djevojka, kojoj je bilo dvadeset sedam godina, postala je
Elizabethinom prijateljicom.
Pokazalo se prijeko potrebnim da se Lucasove i Bennetove kćeri sastanu i
porazgovaraju o balu. Stoga su već sutradan ujutro došle Lucasove u Longbourn
da čuju i priopće novosti.
- Vi ste, Charlotte, dobro započeli večer - reče gospoña Bennet gospoñici
Lucas, uljudno se savlañujući. - Vi ste bili prvi izbor gospodina Bingleyja.
- Da, ali njemu se, čini se, više svidio drugi izbor.
- Oh! Vjerojatno mislite na Jane zato što je s njom plesao dvaput. Doista se
stekao dojam da joj se on divi... uistinu vjerujem da mu se ona dopala... načula
sam nešto o tome... gotovo i ne znam što... nešto o gospodinu Robinsonu.
- Možda mislite na ono što sam ja načula dok su on i gospodin Robinson
razgovarali; zar vam nisam pričala? Gospodin Robinson ga je pitao kako mu se
sviñaju naše mervtonske zabave, misli li da ima dosta lijepih žena u dvorani i
koju smatra najljepšom. A on je na posljednje pitanje odmah odgovorio. "Oh!
Najstarija je gospoñica Bennet nesumnjivo najljepša; o tome ne mogu postojati
dva različita mišljenja."
- Zaboga! Pa to je, doista, vrlo nedvosmisleno... to zvuči kao da... ali, ipak,
možda se ništa ne rodi iz toga, znate.
- Ono što sam ja načula najviše se tiče tebe, Lizzy - reče Charlotte. - Gospodin
Darcy, doduše, nije toliko vrijedan prisluškivanja koliko njegov prijatelj, je li?
Jadna Lizzy! Rekao je da je ona samo podnošljiva.
- Molim vas, nemojte puniti Lizzy glavu time i poticati je da se ljuti zbog
njegove grubosti, jer on je tako neugodan čovjek da bi bila prava nesreća dopasti
mu se. Gospoña Long mi je rekla sinoć da je sjedio pokraj nje pola sata, a
nijednom nije otvorio usta.
- Jeste li sigurni, majko? Da nije to neka mala pogreška? - reče Jane. - Zaista
sam vidjela gospodina Darcyja kako razgovara s njom.
- Da, zato što ga je napokon upitala kako mu se sviña Netherfield, pa nije
mogao da joj ne odgovori; ali mi je rekla da se držao vrlo ljuto zato što mu se
obratila.
- Gospoñica Bingley mi je rekla - istakne Jane - da on nikad ne govori mnogo
osim u društvu bliskih znanaca. Kad je s njima, vrlo je ugodan.
- Ne vjerujem nijednu riječ od toga, draga moja. Da je on tako ugodan,
razgovarao bi s gospoñom Long. No mogu pogoditi kako je to bilo; svi kažu da
je prekomjerno gord, a pretpostavljam da je nekako doznao da gospoña Long
nema fijaker i konje i da se dovezla na bal unajmljenim čezama.
- Ne smeta mi što nije razgovarao s gospoñom Long - reče gospoñica Lucas -
ali bi mi bilo drago da je plesao s Lizzy.
- Drugi put, Lizzy - reče gospoña Lucas - ja ne bih plesala s njim da sam na
vašem mjestu.
- Mislim, gospoño, da vam mogu obećati da neću nikad plesati s njim.
- Njegova me oholost - izjavi gospoñica Lucas - ne vrijeña toliko koliko me
oholost inače može uvrijediti, jer postoji opravdanje za nju. Nije nikakvo čudo
što tako otmjen mladić, dobra podrijetla, bogat i kome sve ide u prilog, ima
visoko mišljenje o sebi. Ako se može tako reći, on ima pravo biti gord.
- To je istina - odgovori Elizabeth - i lako bih mu mogla oprostiti njegovu
gordost da nije uvrijedio moju.
- Gordost je - napomene Mary, koja se ponosila mudrošću svoga rasuñivanja -
vrlo česta mana. Sudeći po svemu što sam čitala, uvjerena sam da je ta mana
zaista vrlo česta, da joj je ljudska narav osobito sklona i da je malo onih koji ne
osjećaju samozadovoljstvo zbog ove ili one stvarne ili zamišljene osobine.
Taština i gordost su različiti pojmovi, iako se te riječi često upotrebljavaju kao
da su sinonimi. Čovjek može biti gord, a ne istodobno i tašt. Gordost se više
odnosi na naše mišljenje o nama, taština na ono što bismo htjeli da drugi misle o
nama.
- Da sam bogat kao gospodin Darcy - uzvikne mladi Lucas, koji je došao sa
sestrama - ne bi mi bilo važno jesam li gord ili nisam. Ali bih držao čopor
lisičara i pio bocu vina svaki dan.
- Onda bi ti pio mnogo više nego što bi trebalo - reče gospoña Bennet - i kad
bih vidjela da to radiš, odmah bih ti oduzela bocu.
Momak je tvrdio da to ona ne bi učinila, a ona je i dalje dokazivala da bi, pa je ta
rasprava potrajala sve do kraja posjeta.
VI
Dame iz Longbourna uskoro su posjetile dame u Netherfieldu. A taj je posjet
zatim primjereno uzvraćen. Simpatično ponašanje gospoñice Bennet sve više je
osvajalo naklonost gospoñe Hurst i gospoñice Bingley; i, premda su mislile da je
majka nepodnošljiva, a mlañe sestre nedostojne da se s njima razgovara, izrazile
su želju da se bolje upoznaju s dvjema najstarijima. Jane je tu pažnju prihvatila s
najvećim zadovoljstvom; no Elizabeth je još zapažala oholost u njihovu
ophoñenju, koja nije gotovo izuzimala ni njezinu sestru, te ih nije mogla voljeti,
premda je njihova ljubaznost prema Jane, kakva god bila, imala stanovitu
vrijednost zato što je, po svoj prilici, izvirala iz činjenice da se ona svidjela
njihovu bratu. Kad god su se njih dvoje sreli, bilo je očito svima da se on sve
više dopada Jane i da je ona na najboljem putu da se duboko zaljubi u njega.
Meñutim, sa zadovoljstvom je zaključila da tu zaljubljenost neće, vjerojatno,
nitko otkriti, jer Jane spaja, duboko osjećajno, mirnu narav i ujednačenu
veselost, a to će je zaštititi od sumnjičavosti drskih osoba. To svoje mišljenje
priopćila je Elizabeth svojoj prijateljici, gospoñici Lucas.
- Možda je ugodno - odgovori Charlotte - biti u stanju obmanuti javnost u takvu
slučaju, ali je prevelik oprez katkad štetan. Ako žena krije vješto svoju naklonost
od cilja te naklonosti, može joj se dogoditi da izgubi priliku da ga priveže uz
sebe, a onda će joj biti slaba utjeha što će vjerovati da ljudi ne znaju ništa o
tome. U svakoj ljubavi ima tako mnogo zahvalnosti ili taštine da nije mudro
prepustiti je samoj sebi. Sam početak nije težak... izvjesna naklonost je sasvim
prirodna... no malo nas je koji smo dovoljno hrabri da se istinski zaljubimo bez
ohrabrenja. U devet slučajeva od deset bolje je da žena pokaže veću naklonost
nego što je uistinu osjeća. Bingleyju se tvoja sestra nesumnjivo dopada, ali to
neće prerasti u ljubav ako ga ona ne bude poticala.
- Ona ga potiče koliko to njezina narav dopušta. Kad ja mogu opaziti njezinu
naklonost prema njemu, onda je on pravi blesan ako je ne zapaža.
- Imaj na umu, Lizzy, da on ne pozna Janeinu narav tako dobro kao ti.
- Ipak, ako je žena osobito naklonjena nekom čovjeku i ne nastoji to prikriti,
onda to on mora opaziti.
- Možda i mora, ako je viña dovoljno. Meñutim, premda se Bingley i Jane viñaju
prilično često, nikad nisu dugo zajedno; a kako se uvijek sastaju u velikom
mješovitom društvu, ne mogu svaki trenutak iskoristiti za meñusobni razgovor.
Jane bi stoga trebala što bolje iskoristiti onih pola sata kad ima priliku vladati
njegovom pažnjom. Kad bude sigurna u njega, imat će vremena da ga zavoli od
sveg srca.
- Tvoj plan je dobar - odgovori Elizabeth - gdje je posrijedi samo želja za
dobrom udajom; kad bih se odlučila dobiti bogata muža, ili samo muža kakav
god bio, mislim da bih prihvatila tvoju zamisao. Ali Janeini osjećaji nisu takvi;
ona ne postupa ni po kakvu planu. Zasad ne zna kolika je njezina vlastita
naklonost niti je li razumna. Pozna ga tek dva tjedna. Plesala je samo dvaput s
njim u Merytonu; vidjela ga je jedno jutro kod njegove kuće, i otada u društvu
četiri puta večerala s njim. To nije dovoljno da bi upoznala njegov karakter.
- Da, nije dovoljno kako ti to prikazuješ. Da je samo večeravala s njim, možda
bi opazila jedino kakav mu je apetit; ali ne zaboravi da su oni te četiri večeri
proveli zajedno... a četiri večeri mogu mnogo značiti.
- Da, te četiri večeri omogućile su im da utvrde kako oboje više vole bridž nego
poker; no, glede bilo koje druge važne osobine, mislim da nisu mnogo doznali.
- Dobro - odvrati Charlotte - od sveg srca želim Jane uspjeh. Ako bi se udala za
njega sutra, mislim da bi mogla biti isto tako sretna kao što bi bila da je
proučavala njegov karakter godinu dana. Sreća je u braku isključivo stvar
slučaja. Koliko god sklonosti obiju strana bile poznate ili slične prije braka, to
ne mora biti nikakvo jamstvo za njihovu buduću sreću. Te sklonosti često budu
poslije dovoljno različite da postanu izvor nezadovoljstva; zato je bolje znati što
je moguće manje o nedostacima osobe s kojom ćemo provesti život.
- Smiješna si, Charlotte, to nije razumno. Znaš da to nije pametno i da i sama
nikad ne bi tako postupila.
Zauzeta promatranjem Bingleyjeva udvaranja njezinoj sestri, Elizabeth nije ni
slutila da i sama istodobno postaje sve zanimljivijom njegovu prijatelju.
Gospodin Darcy nije isprva gotovo ni htio priznati da je zgodna, na balu ju je
gledao bez divljenja; a kad su se sreli idući put, promatrao ju je samo zato da bi
mogao prigovarati. Meñutim, tek što je jasno rekao sebi i svojim prijateljima da
ona nema malone nijednu dobru crtu na svom licu, počeo je opažati da joj izraz
crnih očiju čini lice neobično inteligentnim. Nakon toga slijedila su druga, isto
toliko neočekivana otkrića. Iako je svojim kritičkim okom zapazio neke
nesavršenosti u simetriji njezinih oblika, morao je priznati da je laka hoda i
lijepa stasa; i, usprkos tvrdnji da njezino ponašanje nije po modi najvišeg
staleža, privukla ga je njezina prirodna veselost. Ona nije nimalo bila svjesna
svega toga; za nju je on bio samo čovjek koji se nikad ne trudi da bude ugodan i
koji je ne smatra dovoljno lijepom da bi plesao s njom.
Poželio je doznati više o njoj, pa je, kao uvodni korak svom pričanju s njom,
slušao njezin razgovor s drugima. Odmah je opazila to njegovo prisluškivanje.
Dogodilo se to kod Sir Williama Lucasa, gdje se okupilo veliko društvo.
- Zašto gospodin Darcy - zapita ona Charlottu - sluša moj razgovor s
pukovnikom Forsterom?
- Na to pitanje samo gospodin Darcy može odgovoriti. - Ako to opet bude činio,
doista ću mu reći da znam što hoće. On ima vrlo porugljiv pogled i, ako ne
postanem i ja drska, uskoro ću ga se plašiti.
Dok im se on približavao, premda se nije činilo da namjerava razgovarati,
gospoñica Lucas bočne prijateljicu neka spomene tu temu pred njim. Izazvana
time, Elizabeth se okrene prema njemu i reče:
- Gospodine Darcy, zar ne mislite da sam se vrlo lijepo izražavala maloprije kad
sam zamolila pukovnika Forstera da nam priredi bal u Merytonu?
- Vrlo snažno. No, ta tema čini svaku damu energičnom.
- Strogi ste prema nama.
- Sada će drugi nju moliti - umiješa se gospoñica Lucas. - Otvorit ću glasovir,
Lizzy, a ti znaš što slijedi.
- Čudna si mi ti prijateljica! Uvijek tražiš da sviram i pjevam pred svakim. Da
sam tašta glede svojih glazbenih sposobnosti, ti bi mi bila dragocjena; no ovaj
put bi mi, doista, bilo milije da ne sjedam za glasovir pred onima koji su zacijelo
navikli slušati najbolje izvoñače. - Meñutim, budući da je gospoñica Lucas i
dalje navaljivala, ona doda: - U redu, ako mora tako biti, neka bude. - Zatim,
pogledavši ozbiljno gospodina Darcyja, reče: - Ima jedna lijepa stara izreka,
koju, naravno, svi ovdje dobro znaju... "Čuvaj svoj dah da hladiš svoju kašu"... a
ja ću čuvati svoj da dadem glasa svojoj pjesmi.
Njezino je izvoñenje bilo ugodno za uho, ali ne i sjajno. Poslije dviju pjesama, a
prije nego što je mogla prihvatiti molbu nekolicine da opet zapjeva, za glasovir
nestrpljivo sjedne sestra Mary, koja je uvijek jedva čekala da se pokaže, jer je,
zato što je bila jedina ružna u obitelji, marljivo nastojala steći znanja i vještine.
Mary nije imala ni dara, ni ukusa; i, premda ju je taština poticala da se trudi, ona
joj je ujedno davala pedantan izgled i uobraženo držanje, što bi naštetilo i višem
stupnju umijeća od onog koji je ona dosegla. Elizabeth, koja je bila prirodna i
jednostavna, slušali su s mnogo većim zadovoljstvom iako nije svirala ni upola
tako dobro; a Mary je, poslije dugog koncerta, bila sretna što može požeti
pohvale i zahvalnost sviranjem nekoliko škotskih i irskih poskočica na zahtjev
svojih mlañih sestara koje su tada, s nekima od Lucasovih djevojaka i s nekoliko
časnika, veselo plesale u jednom dijelu sobe.
Gospodin Darcy je stajao blizu njih, nijemo negodujući zbog takva načina
provoñenja večeri koji isključuje bilo kakav razgovor, te je suviše utonuo u misli
da bi opazio kako je pokraj njega Sir William dok on nije progovorio:
- Kakve li divne zabave za mladež, gospodine Darcy! Ništa nije tako lijepo kao
ples. Mislim da je ples najotmjenija zabava uglañenog društva.
- Tako je, gospodine. No ples ima i tu prednost što je u modi i kod manje
uglañenih zajednica na svijetu. Svaki divljak zna plesati.
Sir William se samo nasmiješi.
- Vaš prijatelj divno pleše - nastavi on poslije kratke šutnje, vidjevši da se
Bingley pridružio plesačima - a ne sumnjam da ste i vi vrlo vješti u tome,
gospodine Darcy.
- Ako se ne varam, gospodine, vidjeli ste me kad sam plesao u Merytonu.
- Da, zaista, taj mi je prizor priuštio ne baš malo zadovoljstvo. Plešete li često na
dvoru?
- Nikad, gospodine.
- Mislim da bi vam priličilo da plešete ondje.
- Nigdje ne plešem ako to mogu izbjeći.
- Vi imate kuću u Londonu, je li tako? Darcy kimne glavom.
- Nekoć sam se i ja htio nastaniti u Londonu, jer volim otmjeno društvo, ali sam
se bojao da londonski zrak neće goditi ledi Lucas.
Zašuti očekujući odgovor, ali njegov sugovornik ne reče ništa. U tom je trenutku
išla prema njima Elizabeth, pa joj on, želeći joj ugoditi, dovikne:
- Draga moja gospoñice Elizabeth, zašto ne plešete? Gospodine Darcy, morate
mi dopustiti da vam predstavim ovu mladu damu kao odličnu plesačicu. Uvjeren
sam da nećete odbiti ples kad je ovakva ljepotica pred vama. - Uzme njezinu
ruku i htjede je dati gospodinu Darcyju, koji ju je, iako vrlo iznenañen, bio
spreman prihvatiti, kadli Elizabeth odjednom ustukne i reče začuñenom Sir
Williamu: - Zaista, gospodine, nije mi ni nakraj pameti da plešem. Molim vas,
nemojte misliti da sam krenula ovamo zato da bih molila za partnera.
Darcy je vrlo uljudno zamoli za čast da mu pruži svoju ruku, ali uzalud.
Elizabeth je bila odlučna, pa ni Sir William nije uspio svojim nagovaranjem
pokolebati njezinu odlučnost.
- Vi plešete tako izvrsno, gospoñice Lizzy, da je okrutno od vas što mi
uskraćujete užitak da vas promatram; i premda ovog gospodina obično ne
zanima ples, uvjeren sam da je voljan priuštiti nam to zadovoljstvo na pola sata.
- Gospodin Darcy je sušta uljudnost - izusti Elizabeth smiješeći se.
- Doista je tako. No, kad se uzme u obzir pobuda, draga moja gospoñice, onda
se ne možemo čuditi njegovoj spremnosti... jer tko bi odbio takvu partnericu?
Elizabeth pogleda vragolasto, okrene se i ode. Njezin otpor nije joj naštetio kod
gospodina Darcyja. Razmišljao je o njoj kad mu se gospoñica Bingley obratila
riječima:
- Mogu pogoditi o čemu sanjarite.
- Mislim da ne možete.
- Razmišljate o tome kako bi nepodnošljivo bilo provoditi mnoge večeri na ovaj
način... u ovakvu društvu. Ja se potpuno slažem s vama. Nikad mi nije bilo
dosadnije. Tolika dosada, a ipak tolika buka... toliko ništavilo, a ipak tolika
uobraženost svih tih ljudi! Što bih dala da čujem vašu kritiku o njima!
- Vaša je pretpostavka sasvim pogrešna, uvjeravam vas. Moj um je bio zauzet
ugodnijim mislima. Razmišljao sam o vrlo velikom zadovoljstvu koje mogu
pružiti divne oči lijepe žene.
Gospoñica Bingley mu se odmah zagleda u lice i zaželi da joj on kaže kojoj
dami pripada čast što je nadahnula takvo razmišljanje. Darcy odgovori vrlo
neustrašivo:
- Gospoñici Elizabeth Bennet.
- Gospoñici Elizabeth Bennet! - ponovi gospoñica Bingley. - Veoma sam
iznenañena. Otkad vam je ona toliko draga? I, molim vas, kad ću vam moći
poželjeti svaku sreću?
- Upravo takvo pitanje sam i očekivao od vas. Djevojačka je mašta vrlo brza. Za
tren oka skoči od naklonosti do ljubavi, od ljubavi do braka. Znao sam da ćete
mi poželjeti svaku sreću.
- Pa, budući tako ozbiljno govorite o tome, smatrat ću da je to svršena stvar.
Imat ćete, doista, divnu punicu. I, naravno, ona će uvijek biti kod vas u
Pemberleyju.
Slušao ju je potpuno ravnodušno dok je ona davala sebi oduška zajedljivim
riječima; i, budući da je iz mirna izgleda njegova lica zaključila kako joj ne
prijeti nikakva opasnost, njezina je duhovita rječitost potrajala dugo.
Nedaleko od Longbourna živjela je obitelj s kojom su Bennetovi bili u prisnom
prijateljstvu. Sir William Lucas je prije bio trgovac u Merytonu, gdje je stekao
poprilično bogatstvo i govorom održanim kralju za vrijeme svog
predsjednikovanja zaslužio čast da postane vitezom. To je odlikovanje, možda,
utjecalo na njega previše. Ispunilo ga je gañenjem prema trgovini i domu u
malom trgovištu, pa je napustio oboje i preselio se s porodicom u kuću udaljenu
oko dva kilometra od Merytona i nazvao je Lucasovirn domom. Ondje je mogao
zadovoljno razmišljati o svojoj važnosti i, neometan trgovačkim poslovima,
misliti samo na to kako će biti uljudan prema cijelom svijetu. Jer, iako se
zanosio svojim položajem, nije se nimalo uzoholio; naprotiv, bio je vrlo pažljiv
prema svakome. Po prirodi blag, ljubazan i uslužan, postao je još uglañeniji
poslije prijema u dvorcu Saint James.
Ledi Lucas bila je vrlo dobra, ljubazna žena; ne baš odveć oštroumna, utoliko je
bila korisnija susjedi, gospoñi Bennet. Lucasovi su imali više djece. Najstarije
od njih, pametna, bistra djevojka, kojoj je bilo dvadeset sedam godina, postala je
Elizabethinom prijateljicom.
Pokazalo se prijeko potrebnim da se Lucasove i Bennetove kćeri sastanu i
porazgovaraju o balu. Stoga su već sutradan ujutro došle Lucasove u Longbourn
da čuju i priopće novosti.
- Vi ste, Charlotte, dobro započeli večer - reče gospoña Bennet gospoñici
Lucas, uljudno se savlañujući. - Vi ste bili prvi izbor gospodina Bingleyja.
- Da, ali njemu se, čini se, više svidio drugi izbor.
- Oh! Vjerojatno mislite na Jane zato što je s njom plesao dvaput. Doista se
stekao dojam da joj se on divi... uistinu vjerujem da mu se ona dopala... načula
sam nešto o tome... gotovo i ne znam što... nešto o gospodinu Robinsonu.
- Možda mislite na ono što sam ja načula dok su on i gospodin Robinson
razgovarali; zar vam nisam pričala? Gospodin Robinson ga je pitao kako mu se
sviñaju naše mervtonske zabave, misli li da ima dosta lijepih žena u dvorani i
koju smatra najljepšom. A on je na posljednje pitanje odmah odgovorio. "Oh!
Najstarija je gospoñica Bennet nesumnjivo najljepša; o tome ne mogu postojati
dva različita mišljenja."
- Zaboga! Pa to je, doista, vrlo nedvosmisleno... to zvuči kao da... ali, ipak,
možda se ništa ne rodi iz toga, znate.
- Ono što sam ja načula najviše se tiče tebe, Lizzy - reče Charlotte. - Gospodin
Darcy, doduše, nije toliko vrijedan prisluškivanja koliko njegov prijatelj, je li?
Jadna Lizzy! Rekao je da je ona samo podnošljiva.
- Molim vas, nemojte puniti Lizzy glavu time i poticati je da se ljuti zbog
njegove grubosti, jer on je tako neugodan čovjek da bi bila prava nesreća dopasti
mu se. Gospoña Long mi je rekla sinoć da je sjedio pokraj nje pola sata, a
nijednom nije otvorio usta.
- Jeste li sigurni, majko? Da nije to neka mala pogreška? - reče Jane. - Zaista
sam vidjela gospodina Darcyja kako razgovara s njom.
- Da, zato što ga je napokon upitala kako mu se sviña Netherfield, pa nije
mogao da joj ne odgovori; ali mi je rekla da se držao vrlo ljuto zato što mu se
obratila.
- Gospoñica Bingley mi je rekla - istakne Jane - da on nikad ne govori mnogo
osim u društvu bliskih znanaca. Kad je s njima, vrlo je ugodan.
- Ne vjerujem nijednu riječ od toga, draga moja. Da je on tako ugodan,
razgovarao bi s gospoñom Long. No mogu pogoditi kako je to bilo; svi kažu da
je prekomjerno gord, a pretpostavljam da je nekako doznao da gospoña Long
nema fijaker i konje i da se dovezla na bal unajmljenim čezama.
- Ne smeta mi što nije razgovarao s gospoñom Long - reče gospoñica Lucas -
ali bi mi bilo drago da je plesao s Lizzy.
- Drugi put, Lizzy - reče gospoña Lucas - ja ne bih plesala s njim da sam na
vašem mjestu.
- Mislim, gospoño, da vam mogu obećati da neću nikad plesati s njim.
- Njegova me oholost - izjavi gospoñica Lucas - ne vrijeña toliko koliko me
oholost inače može uvrijediti, jer postoji opravdanje za nju. Nije nikakvo čudo
što tako otmjen mladić, dobra podrijetla, bogat i kome sve ide u prilog, ima
visoko mišljenje o sebi. Ako se može tako reći, on ima pravo biti gord.
- To je istina - odgovori Elizabeth - i lako bih mu mogla oprostiti njegovu
gordost da nije uvrijedio moju.
- Gordost je - napomene Mary, koja se ponosila mudrošću svoga rasuñivanja -
vrlo česta mana. Sudeći po svemu što sam čitala, uvjerena sam da je ta mana
zaista vrlo česta, da joj je ljudska narav osobito sklona i da je malo onih koji ne
osjećaju samozadovoljstvo zbog ove ili one stvarne ili zamišljene osobine.
Taština i gordost su različiti pojmovi, iako se te riječi često upotrebljavaju kao
da su sinonimi. Čovjek može biti gord, a ne istodobno i tašt. Gordost se više
odnosi na naše mišljenje o nama, taština na ono što bismo htjeli da drugi misle o
nama.
- Da sam bogat kao gospodin Darcy - uzvikne mladi Lucas, koji je došao sa
sestrama - ne bi mi bilo važno jesam li gord ili nisam. Ali bih držao čopor
lisičara i pio bocu vina svaki dan.
- Onda bi ti pio mnogo više nego što bi trebalo - reče gospoña Bennet - i kad
bih vidjela da to radiš, odmah bih ti oduzela bocu.
Momak je tvrdio da to ona ne bi učinila, a ona je i dalje dokazivala da bi, pa je ta
rasprava potrajala sve do kraja posjeta.
VI
Dame iz Longbourna uskoro su posjetile dame u Netherfieldu. A taj je posjet
zatim primjereno uzvraćen. Simpatično ponašanje gospoñice Bennet sve više je
osvajalo naklonost gospoñe Hurst i gospoñice Bingley; i, premda su mislile da je
majka nepodnošljiva, a mlañe sestre nedostojne da se s njima razgovara, izrazile
su želju da se bolje upoznaju s dvjema najstarijima. Jane je tu pažnju prihvatila s
najvećim zadovoljstvom; no Elizabeth je još zapažala oholost u njihovu
ophoñenju, koja nije gotovo izuzimala ni njezinu sestru, te ih nije mogla voljeti,
premda je njihova ljubaznost prema Jane, kakva god bila, imala stanovitu
vrijednost zato što je, po svoj prilici, izvirala iz činjenice da se ona svidjela
njihovu bratu. Kad god su se njih dvoje sreli, bilo je očito svima da se on sve
više dopada Jane i da je ona na najboljem putu da se duboko zaljubi u njega.
Meñutim, sa zadovoljstvom je zaključila da tu zaljubljenost neće, vjerojatno,
nitko otkriti, jer Jane spaja, duboko osjećajno, mirnu narav i ujednačenu
veselost, a to će je zaštititi od sumnjičavosti drskih osoba. To svoje mišljenje
priopćila je Elizabeth svojoj prijateljici, gospoñici Lucas.
- Možda je ugodno - odgovori Charlotte - biti u stanju obmanuti javnost u takvu
slučaju, ali je prevelik oprez katkad štetan. Ako žena krije vješto svoju naklonost
od cilja te naklonosti, može joj se dogoditi da izgubi priliku da ga priveže uz
sebe, a onda će joj biti slaba utjeha što će vjerovati da ljudi ne znaju ništa o
tome. U svakoj ljubavi ima tako mnogo zahvalnosti ili taštine da nije mudro
prepustiti je samoj sebi. Sam početak nije težak... izvjesna naklonost je sasvim
prirodna... no malo nas je koji smo dovoljno hrabri da se istinski zaljubimo bez
ohrabrenja. U devet slučajeva od deset bolje je da žena pokaže veću naklonost
nego što je uistinu osjeća. Bingleyju se tvoja sestra nesumnjivo dopada, ali to
neće prerasti u ljubav ako ga ona ne bude poticala.
- Ona ga potiče koliko to njezina narav dopušta. Kad ja mogu opaziti njezinu
naklonost prema njemu, onda je on pravi blesan ako je ne zapaža.
- Imaj na umu, Lizzy, da on ne pozna Janeinu narav tako dobro kao ti.
- Ipak, ako je žena osobito naklonjena nekom čovjeku i ne nastoji to prikriti,
onda to on mora opaziti.
- Možda i mora, ako je viña dovoljno. Meñutim, premda se Bingley i Jane viñaju
prilično često, nikad nisu dugo zajedno; a kako se uvijek sastaju u velikom
mješovitom društvu, ne mogu svaki trenutak iskoristiti za meñusobni razgovor.
Jane bi stoga trebala što bolje iskoristiti onih pola sata kad ima priliku vladati
njegovom pažnjom. Kad bude sigurna u njega, imat će vremena da ga zavoli od
sveg srca.
- Tvoj plan je dobar - odgovori Elizabeth - gdje je posrijedi samo želja za
dobrom udajom; kad bih se odlučila dobiti bogata muža, ili samo muža kakav
god bio, mislim da bih prihvatila tvoju zamisao. Ali Janeini osjećaji nisu takvi;
ona ne postupa ni po kakvu planu. Zasad ne zna kolika je njezina vlastita
naklonost niti je li razumna. Pozna ga tek dva tjedna. Plesala je samo dvaput s
njim u Merytonu; vidjela ga je jedno jutro kod njegove kuće, i otada u društvu
četiri puta večerala s njim. To nije dovoljno da bi upoznala njegov karakter.
- Da, nije dovoljno kako ti to prikazuješ. Da je samo večeravala s njim, možda
bi opazila jedino kakav mu je apetit; ali ne zaboravi da su oni te četiri večeri
proveli zajedno... a četiri večeri mogu mnogo značiti.
- Da, te četiri večeri omogućile su im da utvrde kako oboje više vole bridž nego
poker; no, glede bilo koje druge važne osobine, mislim da nisu mnogo doznali.
- Dobro - odvrati Charlotte - od sveg srca želim Jane uspjeh. Ako bi se udala za
njega sutra, mislim da bi mogla biti isto tako sretna kao što bi bila da je
proučavala njegov karakter godinu dana. Sreća je u braku isključivo stvar
slučaja. Koliko god sklonosti obiju strana bile poznate ili slične prije braka, to
ne mora biti nikakvo jamstvo za njihovu buduću sreću. Te sklonosti često budu
poslije dovoljno različite da postanu izvor nezadovoljstva; zato je bolje znati što
je moguće manje o nedostacima osobe s kojom ćemo provesti život.
- Smiješna si, Charlotte, to nije razumno. Znaš da to nije pametno i da i sama
nikad ne bi tako postupila.
Zauzeta promatranjem Bingleyjeva udvaranja njezinoj sestri, Elizabeth nije ni
slutila da i sama istodobno postaje sve zanimljivijom njegovu prijatelju.
Gospodin Darcy nije isprva gotovo ni htio priznati da je zgodna, na balu ju je
gledao bez divljenja; a kad su se sreli idući put, promatrao ju je samo zato da bi
mogao prigovarati. Meñutim, tek što je jasno rekao sebi i svojim prijateljima da
ona nema malone nijednu dobru crtu na svom licu, počeo je opažati da joj izraz
crnih očiju čini lice neobično inteligentnim. Nakon toga slijedila su druga, isto
toliko neočekivana otkrića. Iako je svojim kritičkim okom zapazio neke
nesavršenosti u simetriji njezinih oblika, morao je priznati da je laka hoda i
lijepa stasa; i, usprkos tvrdnji da njezino ponašanje nije po modi najvišeg
staleža, privukla ga je njezina prirodna veselost. Ona nije nimalo bila svjesna
svega toga; za nju je on bio samo čovjek koji se nikad ne trudi da bude ugodan i
koji je ne smatra dovoljno lijepom da bi plesao s njom.
Poželio je doznati više o njoj, pa je, kao uvodni korak svom pričanju s njom,
slušao njezin razgovor s drugima. Odmah je opazila to njegovo prisluškivanje.
Dogodilo se to kod Sir Williama Lucasa, gdje se okupilo veliko društvo.
- Zašto gospodin Darcy - zapita ona Charlottu - sluša moj razgovor s
pukovnikom Forsterom?
- Na to pitanje samo gospodin Darcy može odgovoriti. - Ako to opet bude činio,
doista ću mu reći da znam što hoće. On ima vrlo porugljiv pogled i, ako ne
postanem i ja drska, uskoro ću ga se plašiti.
Dok im se on približavao, premda se nije činilo da namjerava razgovarati,
gospoñica Lucas bočne prijateljicu neka spomene tu temu pred njim. Izazvana
time, Elizabeth se okrene prema njemu i reče:
- Gospodine Darcy, zar ne mislite da sam se vrlo lijepo izražavala maloprije kad
sam zamolila pukovnika Forstera da nam priredi bal u Merytonu?
- Vrlo snažno. No, ta tema čini svaku damu energičnom.
- Strogi ste prema nama.
- Sada će drugi nju moliti - umiješa se gospoñica Lucas. - Otvorit ću glasovir,
Lizzy, a ti znaš što slijedi.
- Čudna si mi ti prijateljica! Uvijek tražiš da sviram i pjevam pred svakim. Da
sam tašta glede svojih glazbenih sposobnosti, ti bi mi bila dragocjena; no ovaj
put bi mi, doista, bilo milije da ne sjedam za glasovir pred onima koji su zacijelo
navikli slušati najbolje izvoñače. - Meñutim, budući da je gospoñica Lucas i
dalje navaljivala, ona doda: - U redu, ako mora tako biti, neka bude. - Zatim,
pogledavši ozbiljno gospodina Darcyja, reče: - Ima jedna lijepa stara izreka,
koju, naravno, svi ovdje dobro znaju... "Čuvaj svoj dah da hladiš svoju kašu"... a
ja ću čuvati svoj da dadem glasa svojoj pjesmi.
Njezino je izvoñenje bilo ugodno za uho, ali ne i sjajno. Poslije dviju pjesama, a
prije nego što je mogla prihvatiti molbu nekolicine da opet zapjeva, za glasovir
nestrpljivo sjedne sestra Mary, koja je uvijek jedva čekala da se pokaže, jer je,
zato što je bila jedina ružna u obitelji, marljivo nastojala steći znanja i vještine.
Mary nije imala ni dara, ni ukusa; i, premda ju je taština poticala da se trudi, ona
joj je ujedno davala pedantan izgled i uobraženo držanje, što bi naštetilo i višem
stupnju umijeća od onog koji je ona dosegla. Elizabeth, koja je bila prirodna i
jednostavna, slušali su s mnogo većim zadovoljstvom iako nije svirala ni upola
tako dobro; a Mary je, poslije dugog koncerta, bila sretna što može požeti
pohvale i zahvalnost sviranjem nekoliko škotskih i irskih poskočica na zahtjev
svojih mlañih sestara koje su tada, s nekima od Lucasovih djevojaka i s nekoliko
časnika, veselo plesale u jednom dijelu sobe.
Gospodin Darcy je stajao blizu njih, nijemo negodujući zbog takva načina
provoñenja večeri koji isključuje bilo kakav razgovor, te je suviše utonuo u misli
da bi opazio kako je pokraj njega Sir William dok on nije progovorio:
- Kakve li divne zabave za mladež, gospodine Darcy! Ništa nije tako lijepo kao
ples. Mislim da je ples najotmjenija zabava uglañenog društva.
- Tako je, gospodine. No ples ima i tu prednost što je u modi i kod manje
uglañenih zajednica na svijetu. Svaki divljak zna plesati.
Sir William se samo nasmiješi.
- Vaš prijatelj divno pleše - nastavi on poslije kratke šutnje, vidjevši da se
Bingley pridružio plesačima - a ne sumnjam da ste i vi vrlo vješti u tome,
gospodine Darcy.
- Ako se ne varam, gospodine, vidjeli ste me kad sam plesao u Merytonu.
- Da, zaista, taj mi je prizor priuštio ne baš malo zadovoljstvo. Plešete li često na
dvoru?
- Nikad, gospodine.
- Mislim da bi vam priličilo da plešete ondje.
- Nigdje ne plešem ako to mogu izbjeći.
- Vi imate kuću u Londonu, je li tako? Darcy kimne glavom.
- Nekoć sam se i ja htio nastaniti u Londonu, jer volim otmjeno društvo, ali sam
se bojao da londonski zrak neće goditi ledi Lucas.
Zašuti očekujući odgovor, ali njegov sugovornik ne reče ništa. U tom je trenutku
išla prema njima Elizabeth, pa joj on, želeći joj ugoditi, dovikne:
- Draga moja gospoñice Elizabeth, zašto ne plešete? Gospodine Darcy, morate
mi dopustiti da vam predstavim ovu mladu damu kao odličnu plesačicu. Uvjeren
sam da nećete odbiti ples kad je ovakva ljepotica pred vama. - Uzme njezinu
ruku i htjede je dati gospodinu Darcyju, koji ju je, iako vrlo iznenañen, bio
spreman prihvatiti, kadli Elizabeth odjednom ustukne i reče začuñenom Sir
Williamu: - Zaista, gospodine, nije mi ni nakraj pameti da plešem. Molim vas,
nemojte misliti da sam krenula ovamo zato da bih molila za partnera.
Darcy je vrlo uljudno zamoli za čast da mu pruži svoju ruku, ali uzalud.
Elizabeth je bila odlučna, pa ni Sir William nije uspio svojim nagovaranjem
pokolebati njezinu odlučnost.
- Vi plešete tako izvrsno, gospoñice Lizzy, da je okrutno od vas što mi
uskraćujete užitak da vas promatram; i premda ovog gospodina obično ne
zanima ples, uvjeren sam da je voljan priuštiti nam to zadovoljstvo na pola sata.
- Gospodin Darcy je sušta uljudnost - izusti Elizabeth smiješeći se.
- Doista je tako. No, kad se uzme u obzir pobuda, draga moja gospoñice, onda
se ne možemo čuditi njegovoj spremnosti... jer tko bi odbio takvu partnericu?
Elizabeth pogleda vragolasto, okrene se i ode. Njezin otpor nije joj naštetio kod
gospodina Darcyja. Razmišljao je o njoj kad mu se gospoñica Bingley obratila
riječima:
- Mogu pogoditi o čemu sanjarite.
- Mislim da ne možete.
- Razmišljate o tome kako bi nepodnošljivo bilo provoditi mnoge večeri na ovaj
način... u ovakvu društvu. Ja se potpuno slažem s vama. Nikad mi nije bilo
dosadnije. Tolika dosada, a ipak tolika buka... toliko ništavilo, a ipak tolika
uobraženost svih tih ljudi! Što bih dala da čujem vašu kritiku o njima!
- Vaša je pretpostavka sasvim pogrešna, uvjeravam vas. Moj um je bio zauzet
ugodnijim mislima. Razmišljao sam o vrlo velikom zadovoljstvu koje mogu
pružiti divne oči lijepe žene.
Gospoñica Bingley mu se odmah zagleda u lice i zaželi da joj on kaže kojoj
dami pripada čast što je nadahnula takvo razmišljanje. Darcy odgovori vrlo
neustrašivo:
- Gospoñici Elizabeth Bennet.
- Gospoñici Elizabeth Bennet! - ponovi gospoñica Bingley. - Veoma sam
iznenañena. Otkad vam je ona toliko draga? I, molim vas, kad ću vam moći
poželjeti svaku sreću?
- Upravo takvo pitanje sam i očekivao od vas. Djevojačka je mašta vrlo brza. Za
tren oka skoči od naklonosti do ljubavi, od ljubavi do braka. Znao sam da ćete
mi poželjeti svaku sreću.
- Pa, budući tako ozbiljno govorite o tome, smatrat ću da je to svršena stvar.
Imat ćete, doista, divnu punicu. I, naravno, ona će uvijek biti kod vas u
Pemberleyju.
Slušao ju je potpuno ravnodušno dok je ona davala sebi oduška zajedljivim
riječima; i, budući da je iz mirna izgleda njegova lica zaključila kako joj ne
prijeti nikakva opasnost, njezina je duhovita rječitost potrajala dugo.
4 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:34 pm
Margita
Administrator
VII
Imetak gospodina Benneta sastojao se gotovo samo od imanja koje je donosilo
dvije tisuće funti na godinu, a koje je, na nesreću njegovih kćeri, trebalo pripasti
nekom dalekom roñaku jer nije bilo muških nasljednika; a imovina njegove
žene, iako prilična, nije bila dovoljna da kćerkama nadoknadi taj gubitak. Njezin
je otac bio odvjetnik u Merytonu i ostavio joj je četiri tisuće funti.
Imala je sestru udanu za gospodina Philipsa, koji je bio pisar njihova oca i
naslijedio ga u poslovima, i brata koji je živio u Londonu i bio ugledan trgovac.
Selo Longbourn je udaljeno samo dva kilometra od Merytona; ta mala razdaljina
bila je vrlo pogodna za mlade dame, koje su rado odlazile tamo tri-četiri puta
tjedno da posjete svoju tetku i svrate u kitničarsku trgovinu nasuprot tetine kuće.
Dvije najmlañe, Catherine i Lydia, najčešće su išle u te posjete; bile su
besposlenije od svojih sestara i, kad nije bilo ničega boljeg, šetnja do Merytona
mogla im je ispuniti zabavom jutarnje sate i dati im temu za večernje razgovore.
Koliko god okolina oskudijevala u novostima, uvijek su uspijevale doznati nešto
novo od svoje tetke. Privremeno su, doista, imale dovoljno i novosti i sreće zbog
nedavnog dolaska jedne pukovnije u tu okolicu. Pukovnija je trebala tu ostati
cijelu zimu, a u Merytonu joj je bio stožer.
Njihovi posjeti gospoñi Philips bili su sada izvor zanimljivih obavijesti. Svaki je
dan dodavao ponešto njihovu znanju o časničkim imenima i vezama. Časnički
stanovi nisu dugo ostali tajnom, te su napokon počele upoznavati i časnike
osobno. Gospodin Philips je posjećivao sve časnike, a to je otvorilo njegovim
nećakinjama vrelo dotad nepoznate sreće. Nisu morale govoriti ni o čemu osim
o časnicima; veliko bogatstvo gospodina Bingleyja, pri čijem bi spominjanju
njihova majka uvijek živnula, nije u njihovim očima vrijedilo ništa u usporedbi s
odorom i opremom pukovnijskog potporučnika.
Pošto je saslušao jednog jutra njihove oduševljene izljeve povodom toga,
gospodin Bennet hladno reče:
- Sudeći po svemu što sam razabrao iz vašeg pričanja, vi ste dvije najšašavije
djevojke u cijeloj ovoj okolici. Naslućivao sam to poodavno, a sad sam se
uvjerio u to.
Catherine se zbuni i ne odgovori ništa, ali Lydia, potpuno ravnodušna, nastavi
izražavati svoje divljenje prema satniku Čarteru i nadu da će ga vidjeti tijekom
dana, jer je sutradan ujutro kanio otputovati u London.
- Čudim se, dragi moj - reče gospoña Bennet - što tako spremno proglašavaš
svoju djecu šašavom. Kad bih i htjela govoriti o djeci, ne bih govorila tako o
svojoj.
- Ako su moja djeca šašava, onda moram biti svjestan toga.
- Da, ali je činjenica da su nam sva djeca pametna.
- Laskam sebi da je to jedino u čemu se ne slažemo. Nadao sam se nekad da će
se naši osjećaji podudarati u svemu, ali sad se s tobom ne slažem u tome što
mislim da su naše dvije najmlañe kćerke neobično budalaste.
- Dragi moj Bennete, ne smiješ očekivati da ove mlade djevojke imaju pamet
svog oca i majke. Kad doñu u naše godine, vjerojatno neće više misliti na
časnike kao ni mi. Sjećam se onog doba kad sam i ja veoma voljela crvenu
odoru... pa i sad je volim u srcu. A ako neki otmjen mlad pukovnik, s godišnjim
prihodom od pet ili šest tisuća funti, bude htio neku od mojih djevojaka, neću ga
odbiti. Mislim da je pukovnik Forster izgledao vrlo lijepo u svojoj uniformi
neku večer kod Sir Williama.
- Mama - uzvikne Lydia - teta kaže da pukovnik Forster i satnik Čarter ne idu
više tako često kao u početku gospoñici Watson. Tetka ih sad često viña u
Clarkeovoj knjižnici.
Gospoñu Bennet spriječi da odgovori ulazak lakaja s pismom za gospoñicu
Bennet; ono je stiglo iz Netherfielda, i lakaj je čekao odgovor. Oči gospoñe
Bennet zasjaju od zadovoljstva, te je nestrpljivo govorila kćeri dok je ona čitala:
- Jane, od koga je? O čemu je? Šta on kaže? Požuri, Jane, pa nam reci; požuri,
ljubavi moja.
- Od gospoñice Bingley - odgovori Jane i zatim ga na glas pročita:
"Draga moja prijateljice!
Ako se ne smilujete da noćas večerate sa mnom i Louisom, nas dvije ćemo se
naći u opasnosti da zamrzimo jedna drugu za cijeli život, jer se razgovor dviju
žena koji traje čitav bogovetni dan nikad ne završava bez svañe. Doñite čim
budete mogli kad primite ovo pismo. Moj brat i gospoda večerat će sa
časnicima.
Uvijek Vaša
Caroline Bingley"
- Sa časnicima! - uzvikne Lydia. - Čudim se što nam teta nije ništa kazala o
tom.
- Večeraju izvan kuće - reče gospoña Bennet. - Kakva šteta!
- Mogu li dobiti kola? - upita Jane.
- Ne, draga moja. Bolje je da odjašeš, jer će, čini se, kiša, pa ćeš morati prenoćiti
ondje.
- To bi bio dobar plan - reče Elizabeth - ako ste sigurni da joj one neće ponuditi
kola za povratak kući.
- O! Ali Bingleyjeve čeze uzet će gospoda da se odvezu u Meryton; a Hurstovi
nemaju svojih konja.
- Mnogo bih se radije odvezla kolima.
- Ali, draga moja, otac ti ne može dati konje, sigurna sam. Potrebni su na
imanju, nije li tako, Bennete?
- Potrebni su na imanju mnogo češće nego što ja mogu da ih dobijem.
- Ali ako su vam na raspolaganju danas - reče Elizabeth - onda je pitanje
riješeno.
Na posljetku je izvukla od oca priznanje da su konji zauzeti na imanju. Jane je
stoga morala odjahati na konju, te ju je majka ispratila do vrata uz brojne vesele
najave ružnog vremena. Njezine se nade ostvariše; tek što se Jane malo udaljila,
počela je kiša. Sestre su se zabrinule, ali je majka bila ushićena. Kiša je padala
cijelu večer bez prestanka; Jane se doista neće moći vratiti.
- Ovo sam uistinu dobro zamislila! - izrekla je gospoña Bennet više puta, kao da
je njezina zasluga što lijeva kiša. No tek sutradan ujutro spoznala je svu
korisnost svog dovitljivog planiranja. Tek što su završili doručak, donio je sluga
iz Netherfielda sljedeće pisamce za Elizabeth:
"Moja najmilija Lizzy!
Od jutros se osjećam vrlo loše; a to, mislim, treba pripisati činjenici da sam
jučer pokisla do kože. Moji ljubazni prijatelji neće ni čuti da se vratim kuci prije
nego što mi bude bolje. Uporno zahtijevaju da me pregleda dr. Jones. Zato se
nemojte uznemiriti ako čujete da je bio kod mene. Osim bolova u grlu i glavi,
nema ničega ozbiljnog.
Tvoja itd."
- Dakle, draga moja - prozbori gospodin Bennet kad je Elizabeth naglas
pročitala pisamce - ako se tvoja kći opasno razboli... ako umre... bit će nam
utjeha što ćemo znati da se sve to dogodilo u potrazi za gospodinom
Bingleyjem, a po tvojoj naredbi.
- Ah! Nimalo se ne bojim da će umrijeti. Ne umire se od male prehlade. Imat će
dobru njegu. Što duže ostane ondje, to bolje. Obišla bih je kad bih mogla dobiti
kola.
Elizabeth, iskreno zabrinuta, odluči je pohoditi, iako se kola nisu mogla dobiti;
kako nije znala jahati, morala je ići pješice. Priopći im svoju odluku.
- Kako možeš biti tako luda - uzvikne njezina majka - i pomisliti na takvo nešto
po ovakvu blatu! Zar da te vide uprljanu?
- Baš me briga, bitno mi je da vidim Jane.
- Je li to mig meni, Lizzy - zapita je otac - da pošaljem po konje?
- Doista nije. Ne želim izbjeći pješačenje. Ta daljina nije ništa, ako se ima cilj;
samo pet kilometara. Vratit ću se do večere.
- Divim se tvojoj ustrajnosti i dobroti - reče Mary - ali svakim porivom treba
upravljati razum; i, prema mojem mišljenju, naprezati se treba samo ako je to
neizbježno.
- Ići ćemo s tobom do Merytona - rekoše Catherine i Lydia. Elizabeth pristane
na njihovo društvo, pa su sve tri pošle zajedno.
- Ako požurimo - reče Lydia dok su hodale - možda ćemo vidjeti kapetana
Cartera prije nego što ode.
U Merytonu su se rastale; obje mlañe sestre odoše kući neke časničke žene, a
Elizabeth nastavi pješačiti sama; brzim je koracima prelazila polje za poljem,
preskačući u nestrpljivoj žurbi ograde i barice, i napokon je stigla na domak
kuće, umornih nogu, blatnih čarapa i lica koje se zarumenjelo od brzog hoda.
Uveli su je u blagovaonicu, gdje su bili na okupu svi osim Jane. Njezin izgled
izazove veliko iznenañenje. Gospoñi Hurst i gospoñici Bingley činilo se gotovo
nevjerojatnim da je propješačila pet kilometara tako rano ujutro, po tako
blatnom putu, i to sama; a Elizabeth je bila uvjerena da je preziru zbog toga.
Meñutim, one je primiše vrlo uglañeno; a u držanju njihova brata bilo je ne
samo uglañenosti već i prijateljske naklonosti i ljubaznosti. Gospodin Darcy nije
mnogo govorio, a gospodin Hurst nije rekao ništa. Darcy se divio blistavosti
koju je naporno pješačenje izazvalo na njezinu licu i istodobno je sumnjao u
opravdanost razloga zbog kojeg je sama prešla toliki put. Gospodin Hurst je
mislio samo na doručak.
Na pitanje kako je njezinoj sestri nije dobila utješan odgovor. Gospoñica Bennet
je loše spavala i, premda je ustala, vrlo je grozničava te se ne osjeća dovoljno
dobro da bi mogla napustiti svoju sobu. Elizabeth bijaše drago što ju je
gospoñica Bingley odmah odvela k njoj; a Jane, koju je samo strah da ih ne
uplaši ili ne uznemiri spriječio da u svom pisamcu kaže koliko čezne za takvim
posjetom, veoma se razveselila čim je ona ušla. No nije mogla mnogo govoriti i,
pošto ih je gospoñica Bingley ostavila same, malo je mogla reći osim što je
priznala sestri da im je zahvalna zbog njihove izvanredne ljubaznosti prema njoj.
Elizabeth ju je šutke dvorila.
Poslije doručka im se pridružiše Bingleyjeve sestre. I Elizabeth ih je zavoljela
kad je vidjela koliko ljubavi pokazuju prema Jane i kako se brinu za nju. Došao
je liječnik, pregledao bolesnicu i rekao, kao što se moglo i očekivati, da se jako
prehladila i da joj moraju pomoći svojom njegom kako bi što prije ozdravila;
savjetovao joj je neka se vrati u postelju i obećao joj je neke lijekove. Odmah se
postupilo u skladu s njegovim savjetom, jer su se pojačali znakovi groznice i
jako ju je boljela glava. Elizabeth nije napuštala ni za trenutak njezinu sobu, a ni
ostale dame nisu često izlazile; budući da su gospoda otišla od kuće, one nisu,
uistinu, imale drugdje nikakva posla.
Kad je ura otkucala tri sata, Elizabeth zaključi da mora ići, i to nerado izrekne.
Gospoñica Bingley joj ponudi kola, i nije morala mnogo navaljivati da bi ona
pristala na to, no Jane se toliko ražalostila zbog rastanka s njom da joj je
gospoñica Bingley umjesto kola ponudila da zasad ostane u Netherfieldu.
Elizabeth pristane vrlo zahvalno, pa poslaše slugu u Longbourn kako bi
izvijestio obitelj o tom i donio joj potrebnu odjeću.
VIII
U pet sati povukoše se obje dame kako bi se presvukle, a u pola sedam su
pozvali Elizabeth na večeru. Na uljudna pitanja kojima su je obasuli, a meñu
kojima su, kao što je sa zadovoljstvom opazila, Bingleyjeva bila ispunjena
najvećom zabrinutošću, nije mogla baš utješno odgovoriti. Jane se ne osjeća
nimalo bolje. Kad su to čule, sestre ponoviše tri-četiri puta kako ih to žalosti,
kako je takva prehlada vrlo neugodna i kako je i njima mrsko kad boluju. Zatim
nisu više mislile o tom. Njihova ravnodušnost prema Jane, čim im nije bila pred
očima, obnovi u Elizabeth svu prvobitnu mržnju prema njima.
Njihov brat je, doista, bio jedini u toj skupini na kojeg je gledala donekle
blagonaklono. Njegova je zabrinutost zbog Jane bila očigledna, a njegova pažnja
prema njoj vrlo ugodna, te se nije osjećala kao nezvan gost, iako joj se činilo da
ostali misle tako o njoj. Osim njega, ostali su joj poklanjali vrlo malo pažnje.
Gospoñica Bingley se usredotočila na Darcyja, a i njezina sestra gotovo isto
toliko; a što se tiče gospodina Hursta, kraj kojega je sjedila Elizabeth, on je bio
lijen čovjek, živio je samo da jede, pije i da se karta, a kad je vidio da joj je
draže jednostavno jelo nego paprikaš, više joj nije imao što kazati.
Poslije večere se odmah vratila k Jane, a gospoñica Bingley ju je počela
ogovarati čim je izišla iz sobe. Reče da je njezino ponašanje uistinu vrlo ružno,
mješavina gordosti i drskosti, ne zna razgovarati, nema stila, ukusa ni ljepote.
Gospoña Hurst je mislila isto tako i dodala je:
- Ona, ukratko rečeno, nema ništa što bi joj išlo u prilog, osim što dobro pješaci.
Nikad neću zaboraviti kako je izgledala jutros. Izgledala je malone divlje.
- Doista je tako, Louisa. Jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem. Vrlo je
glupo što je uopće došla! Zar je morala gaziti po poljima zato što joj se sestra
prehladila? Kosa joj je bila užasno razbarušena, užasno čupava!
- Da. A tek podsuknja! Vjerujem da ste joj vidjeli podsuknju, blatnu punih
petnaest centimetara, a to ni spuštena gornja suknja nije mogla sakriti.
- Možda je tvoj opis potpuno vjeran, Louisa - reče Bingley - ali ja nisam zapazio
ništa od svega toga. Činilo mi se da gospoñica Elizabeth Bennet izgleda vrlo
lijepo kad je jutros ušla u blagovaonicu. Njezinu blatnu podsuknju nisam ni
zapazio.
- Vi ste je zapazili, gospodine Darcy, uvjerena sam - izusti gospoñica Bingley -
i sklona sam zaključiti da vam ne bi bilo drago ako bi vaša sestra učinila nešto
takvo.
- Doista mi ne bi bilo drago.
- Pješačiti tri kilometra, ili četiri, ili pet, ili koliko ih je već bilo, po blatu
dubokom iznad gležnjeva, i to sama, sasvim sama! Što je htjela time? Čini mi se
da to pokazuje neku odvratnu vrstu uobražene samostalnosti, pravu pravcatu
provincijsku ravnodušnost prema uljudnosti.
- To pokazuje njezinu ljubav prema sestri, što je vrlo pohvalno - istakne
Bingley.
- Bojim se, gospodine Darcy - reče gospoñica Bingley polušaptom - da je ta
pustolovina nepovoljno utjecala na vaše divljenje njezinim lijepim očima.
- Ni najmanje - odgovori on. - Poslije šetnje su još više blistale.
Nakon te izjave nastane kratka šutnja, a onda gospoña Hurst progovori opet:
- Osjećam veliku naklonost prema Jane Bennet; ona je uistinu vrlo ljupka
djevojka, i želim joj od sveg srca da se dobro udomi. Ali s takvim ocem i
takvom majkom, i s tako niskom rodbinom... bojim se da nema nikakvih izgleda
za to.
- Mislim da sam te čula govoriti kako je njihov tetak odvjetnik u Merytonu.
- Da. A imaju i ujaka koji živi negdje blizu Cheapsidea.
- To je divno - doda njezina sestra i obje se veselo nasmiju.
- Kad bi imale dovoljno ujaka da ispune cijeli Cheapside - reče Bingley - ni to ih
ne bi učinilo niukoliko manje ugodnima.
- Ali to im mora znatno smanjiti mogućnost da se udaju za ljude koji nešto znače
u svijetu - napomene Darcy.
Na to Bingley ne odgovori ništa, ali se njegove sestre potpuno složiše s tim i
neko su se vrijeme šalile na račun prostih roñaka svoje drage prijateljice.
Napustivši blagovaonicu, zaputile su se s obnovljenom nježnošću u njezinu sobu
i sjedile su s njom dok nisu pozvane na kavu. Jane se još osjećala vrlo loše, te je
Elizabeth nije ostavljala ni za tren sve do kasne večeri. Kad joj se sestra malo
smirila i zaspala, Elizabeth zaključi kako je više umjesno nego ugodno da se
pridruži ostalima. Ušavši u salon, zatekla je cijelo društvo kako se karta u novac.
Odmah je pozvaše da im se pridruži, ali je, misleći da igraju za velike svote,
odbila ispričavajući se kako uskoro mora opet otići k sestri i govoreći da će se,
za kratko vrijeme dok bude tu, zabaviti čitanjem. Gospodin Hurst je pogleda
iznenañeno.
- Zar vam je čitanje draže nego kartanje? - upita on. - To je prilično neobično.
- Gospoñica Elizabeth Bennet - reče gospoñica Bingley - prezire karte. Ona je
strasna čitateljica i ne nalazi zadovoljstvo ni u čemu drugom.
- Ne zaslužujem ni takvu pohvalu, ni takvu osudu - prozbori Elizabeth. - Nisam
strasna čitateljica i uživam u koječemu.
- U njegovanju svoje sestre nalazite, uvjeren sam, veliko zadovoljstvo - reče
Bingley - i nadam se da će se vaše zadovoljstvo uskoro povećati time što ćete je
vidjeti sasvim zdravu.
Elizabeth mu zahvali od sveg srca i priñe stolu na kojem je bilo nekoliko knjiga.
On joj odmah ponudi da donese i druge... sve koje su u njegovoj knjižnici.
- Žao mi je što mi zbirka nije veća; to bi vama koristilo, a meni podiglo ugled.
No ja sam lijen čovjek i, premda nemam mnogo knjiga, imam ih više nego što
ću ih ikad pročitati.
Elizabeth mu odgovori da su joj dovoljne one u salonu.
- Čudim se - umiješa se gospoñica Bingley - što je moj otac ostavio tako malu
zbirku knjiga. Kakvu divnu biblioteku imate vi u Pemberleyju, gospodine
Darcy!
- I mora biti dobra - odgovori on - jer su je stvarali brojni naraštaji.
- A i vi ste joj mnogo dodali; vi neprestano kupujete knjige.
- Ne mogu shvatiti zanemarivanje obiteljskih knjižnica u današnje vrijeme.
- Zanemarivanje! Sigurna sam da vi ne zanemarujete ništa što bi moglo
pridonijeti ljepoti tog plemenitog mjesta. Charlese, kad budeš sagradio svoju
kuću, želim da bude barem upola onako lijepa kao što je Pemberley.
- I ja to želim.
- Uistinu ti savjetujem da kupiš neko imanje u ovom kraju i da ti Pemberley
bude uzor. U Engleskoj nema ljepše grofovije od Derbyshirea.
- Vrlo rado. Kupit ću Pemberley ako ga Darcy hoće prodati.
- Ja govorim o onom što je moguće, Charlese.
- Časti mi, mislim da bi bilo lakše kupiti Pemberley nego ga oponašati.
Elizabeth je toliko zanimao taj razgovor da je posvetila malo pozornosti knjizi.
Napokon je odloži, priñe stolu za kartanje, sjedne izmeñu Bingleyja i njegove
najstarije sestre i počne promatrati igru.
- Je li gospoñica Darcy mnogo narasla od prošlog proljeća? - zapita gospoñica
Bingley. - Hoće li biti visoka kao ja?
- Mislim da hoće. Sad je visoka otprilike kao gospoñica Elizabeth Bennet, ili je
nešto viša.
- Veoma sam se zaželjela vidjeti je ponovno. Nitko mi se nije svidio toliko kao
ona. Kakvo lice, kakvo ponašanje! I kakva izobraženost za njezine godine!
Izvrsno svira na glasoviru.
- Čudim se - reče Bingley - otkud mladim damama toliko strpljenja da se
usavršavaju u raznim vještinama, kao što je svojstveno svima.
- Dragi moj Charlese, kako možeš reći da se sve mlade dame usavršavaju i da su
sve izobražene?
- Da, sve su takve, čini mi se. Sve one slikaju, vezu zavjese i zastirače i pletu
torbice. Ne znam gotovo nijednu koja ne umije raditi sve to i, kad god su mi prvi
put govorili o nekoj mladoj dami, uvijek su mi napominjali da je vrlo uvježbana
u raznim vještinama i da je izobražena.
- Tvoj popis vještina i svega onog što pripada u uobičajenu izobraženost - reče
Darcy - sasvim je točan. Obrazovanost se pripisuje mnogim ženama koje ne
zaslužuju taj kompliment ničim drugim doli time što pletu torbice i vezu zavjese
i zastirače. Ja sam daleko od toga da se složim s tvojom ocjenom dama općenito.
Meñu svim mojim znanicama nema ih više od šest koje su doista izobražene.
- Ni ja ih ne znam više - potvrdi gospoñica Bingley. - Onda - reče Elizabeth - vi
očito podrazumijevate štošta svojim pojmom izobražene žene.
- Da, ja time podrazumijevam štošta.
- Pa, naravno - uzvikne njegova vjerna pomagačica - nijedna se ne može
smatrati izobraženom ako ne premašuje ono na što se obično nailazi. Žena mora
znati dobro svirati, pjevati, crtati, plesati i govoriti moderne jezike da bi
zaslužila da se nazove izobraženom; osim toga, mora imati nešto posebno u
svom držanju i načinu hoda, u boji glasa, u ophoñenju i izražavanju, inače će tu
riječ samo napola zasluživati.
- Sve to ona mora imati - pripomene Darcy - i svemu tome mora se još dodati
nešto bitnije: produhovljenost stečena čestim čitanjem.
- Sada me više ne iznenañuje što poznajete samo šest izobraženih žena. Zapravo
se čudim što znate ijednu.
- Zar ste vi tako strogi prema svom vlastitom spolu da sumnjate u mogućnost
svega ovog?
- Ja nikad nisam vidjela takvu ženu. Nikad nisam vidjela sposobnost, ukus,
marljivost i otmjenost tako spojene kao što vi opisujete.
Gospoña Hurst i gospoñica Bingley složno i bučno istaknu da prosvjeduju protiv
nepravednosti njezine sumnje i počnu tvrditi kako znaju mnoge žene koje
odgovaraju tom opisu, ali ih tada gospodin Hurst opomene da se smire, jetko im
zamjerajući što ne paze na tijek igre. Kako se time prekinuo svaki razgovor,
Elizabeth uskoro napusti salon.
- Elizabeth Bennet - progovori gospoñica Bingley kad su se za njom zatvorila
vrata - jedna je od onih mladih dama koje se pokušavaju preporučiti drugom
spolu podcjenjivanjem svoga vlastitog, što im često, čini mi se, i polazi za
rukom. Ali, prema mom mišljenju, to je kukavna majstorija, vrlo podla vještina.
- Nema dvojbe - odgovori Darcy, kojem je ta primjedba bila uglavnom i
upućena - da ima podlosti u svim vještinama za kojima katkad posegnu dame
radi osvajanja. Zaslužuje prezir sve što je povezano s lukavstvom.
Gospoñica Bingley nije bila dovoljno zadovoljna tim odgovorom da bi nastavila
razgovor o toj temi.
Elizabeth im se nanovo pridruži, ali samo zato da bi ih izvijestila kako je
njezinoj sestri lošije i kako je ne može ostaviti. Bingley predloži da se odmah
pošalje sluga po dr. Jonesa, ali njegove sestre, uvjerene da nikakav savjet
seoskog liječnika ne bi bio od koristi, preporuče da se hitno pozove iz Londona
jedan od najčuvenijih liječnika. Elizabeth nije htjela ni čuti za to, ali je rado
pristala na prijedlog njihova brata, te su odlučili poslati po dr. Jonesa rano
ujutro, ako gospoñici Bennet ne bude mnogo bolje. Bingley se ozbiljno
zabrinuo, a njegove sestre izjaviše da ih to žalosti. No brzo su se utješile
pjevajući u duetu poslije večere; a on je našao oduška svojim osjećajima dajući
upute služavci da se bolesnoj djevojci i njezinoj sestri posveti sva moguća
pažnja.
IX
Elizabeth je provela veći dio noći u sestrinoj sobi i ujutro je bila zadovoljna što
može poslati utješan odgovor na pitanja koja je vrlo rano dobila od gospodina
Bingleyja preko sluškinje i nešto kasnije od dviju otmjenih dama koje su došle u
posjet njegovim sestrama. Ipak, usprkos tom poboljšanju, zamolila je da se po
sluzi pošalje u Longbourn pisamce u kojem je pozvala majku da posjeti Jane i da
sama prosudi o njezinu stanju. Pismo je odmah poslano i smjesta se postupilo u
skladu s njim. Gospoña Bennet, u pratnji dviju najmlañih kćerki, stigla je u
Netherfield odmah poslije obiteljskog doručka.
Da je zatekla Jane u očiglednoj opasnosti, gospoña Bennet bi bila vrlo nesretna,
ali, budući da se uvjerila, kad ju je vidjela, da njezina bolest nije opasna, nije
željela da joj se kći odmah oporavi, jer bi tada morala napustiti Netherfield.
Stoga nije htjela ni čuti za njezin prijedlog da je odveze kući; a ni liječnik, koji
je stigao otprilike u isto vrijeme, nije to smatrao razboritim. Pošto su sjedile
kratko vrijeme kod Jane, došla je gospoñica Bingley i pozvala ih na doručak, pa
su majka i tri kćeri otišle s njom u blagovaonicu. Pri susretu s njima, Bingley
izrazi nadu da gospoña Bennet nije zatekla gospoñicu Bennet u gorem stanju
nego što je očekivala.
- Na žalost, jesam, gospodine - odgovori ona. - Suviše je bolesna da bih je
povela sa sobom. Dr. Jones veli da ne smijem ni pomisliti da je sada vodim. Još
neko vrijeme moramo zlorabiti vašu ljubaznost.
- Da je vodite! - uzvikne Bingley. - Ne smijete ni misliti na to. Moja sestra,
uvjeren sam, neće htjeti ni čuti za njezin odlazak.
- Budite uvjereni, gospoño - prozbori gospoñica Bingley s hladnom uljudnošću -
da će se gospoñici Bennet posvetiti sva moguća pažnja dok bude kod nas.
Gospoña Bennet izrazi svoju zahvalnost bujicom riječi.
- Eto - doda ona - da nije takvih dobrih prijatelja, ne znam što bi bilo od nje, jer
ona je uistinu vrlo bolesna i pati mnogo, iako to podnosi izvanredno strpljivo;
uvijek je takva, jer ima najbolju narav za koju znam. Često govorim svojim
ostalim djevojkama da nisu ništa u usporedbi s njom. Ova soba vam je lijepa,
gospodine Bingley, a imate i divan pogled na šljunčanu stazu. Ne znam nijedno
mjesto u okolici koje je ravno Netherfieldu. Nadam se da se nećete žuriti da ga
napustite iako ste ga zakupili samo na kratko vrijeme.
- Sve što radim, radim u žurbi - odgovori on - pa ću, ako odlučim napustiti
Netherfield, vjerojatno otići u roku od pet minuta. Ali zasad smatram da sam
stalno nastanjen ovdje.
- Baš bih takvo nešto i očekivala od vas - izjavi Elizabeth.
- Počinjete me shvaćati, je li? - uzvikne on okrećući se prema njoj.
- O da... ja vas potpuno razumijem.
- Rado bih to prihvatio kao pohvalu, ali sam, eto, zreo za sažaljenje kad me
možete tako lako prozreti.
- Kako se uzme. Ne mora neizbježno značiti da je dubok, zamršen karakter
samim tim više ili manje dostojan poštovanja nego takav kakav je vaš.
- Lizzy - uzvikne njezina majka - ne zaboravi gdje si i nemoj mudrovati kao kod
kuće.
- Nisam znao - odmah nastavi Bingley - da vi proučavate karaktere. To je,
zacijelo, vrlo zabavno.
- Da, ali zamršeni su karakteri najzanimljiviji. Imaju barem tu prednost.
- Selo - umiješa se Darcy - općenito uzevši, može dati vrlo malo prilika za takvo
proučavanje. U seoskim se krajevima čovjek kreće u vrlo ograničenom i
jednoličnom društvu.
- Ali ljudi se i sami toliko mijenjaju da se uvijek može zapaziti nešto novo u
njima.
- Da, istina je - složi se odmah gospoña Bennet, uvrijeñena načinom na koji je
spomenuo seoske krajeve. - Uvjeravam vas da selo ne zaostaje u tome iza grada.
Svi se iznenade zbog njezine zajedljivosti, a Darcy se, pogledavši je za trenutak,
šutke okrene od nje. Umislivši sebi da je izvojevala potpunu pobjedu nad njim,
gospoña Bennet nastavi likujući:
- Ne vidim da London ima bilo kakvu veliku prednost pred selom, izuzevši
trgovine i javne lokale. Selo je mnogo privlačnije, nije li tako, gospodine
Bingley?
- Kad sam na selu - odgovori on - nikad ga ne želim napustiti; a kad sam u
gradu, osjećam gotovo isto. Oboje imaju svoje prednosti, pa mogu biti
podjednako zadovoljan i ovdje, i ondje.
- Da, to je zato što imate dobru narav. Ali ovaj gospodin - reče ona gledajući u
Darcyja - kao da misli da selo ne valja ništa.
- Zaista griješiš, mama - umiješa se Elizabeth, crveneći se zbog majke. - Sasvim
si pogrešno shvatila gospodina Darcyja. On je samo mislio da u selu nema toliko
raznovrsnosti meñu ljudima kao u gradu, što i sama moraš priznati kao istinu.
- Tako je, draga moja, nitko to i ne poriče; ali, što se tiče tvrdnje da je u našem
kraju društvo malo, rijetki su krajevi gdje je društvo veće. Znam da mi
večeravamo s dvadeset i četiri obitelji.
Samo iz obzira prema Elizabeth, Bingley se obuzda i ne osmjehne. Njegova
sestra nije bila tako obzirna, pa je skrenula pogled prema Darcyju i vrlo uočljivo
se nasmiješila. Kako bi rekla nešto čime će odvratiti majci misli od te teme,
Elizabeth zapita je li Charlotte Lucas dolazila u Longbourn otkad je ona otišla
od kuće.
- Da, navratila se jučer s ocem. Sir William je baš prijazan čovjek, gospodine
Bingley, zar ne? Vrlo je otmjen, i kako je blag i pristupačan! Uvijek ima lijepu
riječ za svakoga. To je za mene dobar odgoj; a oni koji umišljaju sebi da su vrlo
važni i nikad ne otvaraju usta, na sasvim su pogrešnom putu.
- Je li Charlotte večerala s vama?
- Nije, žurila se kući. Valjda je bila potrebna ondje zbog pite od miješanog voća.
Što se mene tiče, gospodine Bingley, uvijek držim sluškinje koje znaju raditi
svoj posao; moje su kćerke drukčije odgojene. No svatko ima svoje mišljenje; a
Lucasove su vrlo dobre djevojke, uvjeravam vas. Šteta što nisu lijepe! To ne
znači da Charlottu smatram vrlo ružnom... uostalom, ona je naša dobra
prijateljica.
- Doima se vrlo simpatično - reče Bingley.
- Pa, i jest simpatična; ali morate priznati da je ružna. Ledi Lucas to i sama često
kaže, te mi zavidi na Janeinoj ljepoti. Nerado se hvalim svojom kćerkom, ali je
istina da se rijetko može vidjeti ljepša djevojka od Jane. Svi to kažu. Ne
oslanjam se na svoju pristranost. Kad joj je bilo tek petnaest godina, neki se
gospodin kod moga brata Gardinera u Londonu toliko zaljubio u nju da je moja
nevjesta čvrsto vjerovala kako će je on zaprositi prije nego što otputujemo. No
nije to učinio. Možda je mislio da je premlada. Meñutim, posvetio joj je
nekoliko stihova... vrlo lijepih stihova.
- I tako se završila njegova ljubav - ubaci Elizabeth nestrpljivo. - Mislim da su
mnoge ljubavi savladane na isti način. Pitam se tko je prvi otkrio moć poezije za
gušenje ljubavi!
- Navikao sam se smatrati poeziju hranom ljubavi - reče Darcy.
- Lijepe, snažne, zdrave ljubavi, da. Onome što je snažno samo po sebi, sve
može biti hranom. Ali, ako je posrijedi samo neka mala, slabašna naklonost,
uvjerena sam da je jedan dobar sonet može sasvim uništiti.
Darcy se samo nasmiješi. Nastane opći muk, te Elizabeth zadršće od strepnje da
njezina majka opet ne izrekne nešto neumjesno. Gospoda Bennet je jako željela
progovoriti, ali nije mogla smisliti što da kaže; stoga je poslije kratke šutnje
počela ponovno izražavati zahvalnost gospodinu Bingleyju zbog njegove
ljubaznosti prema Jane, a zatim mu se ispričala što mu i Lizzy dosañuje. Bingley
je bio iskreno uljudan u svom odgovoru, te je natjerao i svoju mlañu sestru da
bude uljudna i da kaže ono što priliči takvim okolnostima. Odigrala je svoju
ulogu bez velike ljupkosti, ali je gospoña Bennet bila zadovoljna i uskoro
zatražila da joj se pripreme kola. U tom se trenu oglasi njezina najmlaña kći.
Dvije su se sestre došaptavale za cijelo vrijeme posjeta, a ishod toga bio je što je
najmlaña zahtijevala od gospodina Bingleyja da ispuni svoje obećanje...
izrečeno kad je prvi put došao u selo... da će prirediti bal u Netherfieldu.
Lydia je bila dobro razvijena djevojka od petnaest godina, ljepuškasta i
dobroćudna lica, mezimica svoje majke, koja ju je iz velike ljubavi počela
izvoditi u društvo vrlo rano. Bila je vesela i sklona užicima, imala je neku vrstu
uroñenog ponosa, a taj se ponos udvaranjem časnika, kojima su je preporučivale
dobre večere njezina tetka i njezino prirodno vladanje, razvio u samosvijest.
Stoga se nije nimalo ustručavala obratiti gospodinu Bingleyju u vezi bala;
odmah ga je podsjetila na obećanje i dodala kako bi bila velika sramota ako ga
ne bi ispunio. Njegov odgovor na taj iznenadni napad godio je ušima njezine
majke.
- Sasvim sam voljan, uvjeravam vas, održati svoju riječ; kad vaša sestra ozdravi,
možete, ako želite, odrediti dan bala. Naravno, ne biste htjeli plesati dok je ona
bolesna. Lydia reče da je zadovoljna. - O da, svakako je najbolje da pričekamo
Janeino ozdravljenje; dotad će se vjerojatno, i satnik Carter već vratiti u
Meryton. A kad vi priredite bal - doda ona - tražit ću da i oni prirede jedan. Reći
ću pukovniku Forsteru da će se osramotiti ako to ne učini.
Gospoña Bennet i njezine obje najmlañe kćeri uskoro su otišle, a Elizabeth se
odmah nakon njihova odlaska vratila k Jane i prepustila svoje ponašanje i
ponašanje svoje rodbine rešetanju dviju dama i gospodina Darcyja. No Darcy se
nije dao navesti da i on osudi Elizabeth, unatoč svim duhovitostima gospoñice
Bingley o lijepim očima.
X
Taj dan je prošao malone jednako kao i prethodni. Gospoña Hurst i gospoñica
Bingley provele su nekoliko jutarnjih sati uz bolesnicu koja se postupno, iako
polako, oporavljala; a uvečer se Elizabeh pridružila njihovu društvu u salonu.
Meñutim, stola za kartanje nije bilo. Darcy je pisao, a gospoñica Bingley je
sjedila blizu njega, gledala kako napreduje njegovo pismo i često ga ometala
porukama za njegovu sestru. Hurst i Bingley igrali su piket, a gospoña Hurst je
promatrala njihovu igru.
Elizabeth počne vesti i nañe dovoljno zabave u praćenju onoga što se odigravalo
izmeñu Darcyja i gospoñice Bingley. Damino neprestano hvaljenje njegova
rukopisa, pravilnosti njegovih redova, dužine njegova pisma i potpuna
ravnodušnost s kojom je on primao njezine pohvale stvorili su čudan dijalog i
sasvim se slagali s Elizabethinim mišljenjem o njima dvoma.
- Kako će se gospoñica Darcy obradovati kad primi takvo pismo!
On ne odgovori.
- Vi pišete neobično brzo.
- Griješite. Pišem polako.
- Koliko li samo pisama napišete tijekom godine! Pa i poslovna pisma! Ona bi
mi bila dosadna.
- Onda je sreća što su ona zapala mene, a ne vas.
- Molim vas, recite svojoj sestri da jedva čekam da je vidim.
- Već sam joj to jednom rekao po vašoj želji.
- Čini mi se da vam se ne sviña to pero. Dajte da vam ga naoštrim. Ja oštrim
pera vrlo dobro.
- Hvala... uvijek ih osobno oštrim.
- Kako uspijevate pisati tako ravno? Na to je šutio.
- Recite svojoj sestri da mi je milo što čujem da napreduje u sviranju na harfi; i,
molim vas, kažite joj da sam oduševljena njezinim lijepim malim vezenim
stolnjakom... mislim da je njezin vez neusporedivo ljepši od veza gospoñice
Grantlev.
- Dopustite mi da vijest o vašem oduševljenju odgodim do sljedećeg pisma.
Sada nemam dovoljno mjesta da bih se izrazio kako treba.
- O! Nije važno. Vidjet ću je u siječnju. Pišete li joj uvijek tako divna, duga
pisma... gospodine Darcy?
- Obično su duga; ali jesu li uvijek i divna, to ne mogu ja ocijeniti.
- Moje je mišljenje da onaj tko lako piše dugačka pisma ne piše loše.
- To nije kompliment za Darcyja, Caroline - uzvikne njezin brat - jer on ne piše
lako. Dugo smišlja četverosložne riječi. Zar ne, Darcy?
- Moj je stil pisanja sasvim drukčiji od tvog.
- O! - usklikne gospoñica Bingley. - Charles piše najnemarnije što se može
zamisliti. Izostavi polovicu riječi, a ostale zamrlja.
- Moje misli teku tako brzo da ih ne stignem izraziti, zato moja pisma katkad ne
priopćuju nikakve misli onima s kojima se dopisujem.
- Vaša skromnost, gospodine Bingley - reče Elizabeth - razoružava kritiku.
- Ništa nije tako varljivo - napomene Darcy - kao izgled skromnosti. To je često
nehaj prema mišljenju drugih, a kadšto i posredno hvalisanje.
- Pa, koje je od toga dvoga moja maloprijašnja skromnost?
- Posredno hvalisanje; jer ti se zapravo ponosiš svojim manama u pisanju stoga
što misliš da proistječu iz brzine razmišljanja i ravnodušnosti prema čitkosti
slova, a to, ako i nije za pohvalu, smatraš barem vrlo zanimljivim. Sposobnost
da se nešto učini vrlo brzo, uvijek visoko cijeni onaj tko je ima i često se i ne
obazire na nesavršenost obavljenog posla. Kad si jutros rekao gospoñi Bennet...
ako ikad odlučiš napustiti Netherfield, učinit ćeš to u roku od pet minuta...
mislio si da je to nekakav hvalospjev tebi, nekakav kompliment; meñutim, što je
tako osobito pohvalno u žurbi koja bi mogla ostaviti nesvršenima vrlo važne
poslove i koja ne može istinski koristiti ni tebi niti ikomu drugom?
- Dakle - uzvikne Bingley - ovo je previše: sjećati se uvečer svih gluposti
izrečenih ujutro. Ipak, časti mi, vjerovao sam da je istina ono što sam rekao o
sebi, a i sada vjerujem. Uglavnom, nisam govorio o sklonosti pretjeranoj žurbi
zato da bih se razmetao pred damama.
- Moguće je da si u to vjerovao, ali nisam nimalo uvjeren da bi ti otišao tako
brzo. Tvoje bi ponašanje ovisilo o slučaju koliko i ponašanje bilo kojeg čovjeka;
ako bi ti neki prijatelj, dok se penješ na konja, rekao: "Bingley, bolje je ostati do
idućeg tjedna", ti bi vjerojatno tako i postupio, vjerojatno ne bi otišao, a na još
jednu riječ možda bi ostao i čitav mjesec.
- Time ste samo dokazali - reče Elizabeth - da gospodin Bingley nije bio
pravedan prema samom sebi i svojoj naravi. Sad ste ga prikazali mnogo boljim
nego što je sam učinio.
- Veoma ste mi polaskali - prozbori Bingley - pretvorivši ono što je rekao moj
prijatelj u kompliment mojoj naravi. No time ste unijeli obrat koji taj gospodin
nipošto nije želio, jer on bi doista mislio bolje o meni kad bih, u takvim
okolnostima, odlučno odbio prijedlog i žurno odjahao.
- Zar bi gospodin Darcy onda mislio da je naglost vaše prvobitne namjere
otkupljena vašim tvrdoglavim ustrajanjem na njoj?
- Časna riječ, to ja ne bih mogao reći... neka Darcy sam govori u svoje ime.
- Vi očekujete od mene da branim mišljenje koje ste neopravdano nazvali mojim
iako ga nisam priznao svojim. No, uzmemo li da je situacija onakva kakvom ste
je vi prikazali, onda, gospoñice Bennet, morate imati na umu da je
pretpostavljeni prijatelj, koji je zaželio da Bingley ne ide od kuće i da odgodi
svoj plan, samo izrazio tu svoju želju ne dajući nikakav razlog u prilog njezinoj
umjesnosti.
- Popustiti bez oklijevanja... lako... nagovaranju prijatelja nije za vas nikakva
vrlina.
- Popustiti bez uvjerenosti nije pohvalno za razum ni jednog, ni drugog.
- Čini mi se, gospodine Darcy, da ne uzimate u obzir utjecaj prijateljstva i
privrženosti. Obzirnost prema predlagaču često nas navodi da prihvatimo
prijedlog, ne čekajući razloge koji bi nas uvjerili u njegovu opravdanost. Ne
govorim baš o slučaju kakav ste pretpostavili u vezi s gospodinom Bingleyjem.
Možda je bolje pričekati da se takva zgoda dogodi prije nego što razmotrimo
svrhovitost njegova ponašanja u njoj. Meñutim, u čestim i običnim slučajevima
izmeñu prijatelja i prijatelja, kad jedan želi da drugi promijeni ne baš osobito
važnu odluku, biste li vi loše mislili o čovjeku koji bi se prilagodio želji svoga
prijatelja ne čekajući da ga on uvjeri razlozima?
- Ne bi li bilo preporučljivo, prije nego što se dublje upustimo u to, da točnije
odredimo stupanj važnosti tog zahtjeva, a i stupanj prijateljstva izmeñu tih dviju
osoba?
- Svakako - uzvikne Bingley - trebamo čuti sve pojedinosti, ne zaboravljajući ni
poredbenu visinu i krupnoću tih ljudi, jer je to, gospoñice Bennet, važnije u
raspravi nego što vi možete i zamisliti. Uvjeravam vas da ja Darcyju ne bih
pridavao ni upola toliku važnost da on nije tako krupan i visok u usporedbi sa
mnom. Tvrdim da nema ničega strasnijeg od Darcyja u stanovitim prilikama i na
stanovitim mjestima, osobito kad je kod svoje kuće ili nedjeljom uvečer kad
nema što raditi.
Darcy se nasmiješi, ali se Elizabeth učini da se poprilično uvrijedio, pa je
prigušila smijeh. Gospoñica Bingley se oštro usprotivi zbog nanesene mu
uvrede, koreći brata što govori takve gluposti.
- Prozreo sam tvoju namjeru, Bingley - reče njegov prijatelj. - Ti ne voliš
diskusije, pa hoćeš prekinuti ovu.
- Možda. Diskusije suviše sliče prepirkama. Ako ti i gospoñica Bennet odgodite
svoju raspravu dok ja ne iziñem iz sobe, bit ću vam vrlo zahvalan; a onda
možete reći o meni što vas je volja.
- Vaša želja da prekinemo diskusiju - izjavi gospoñica Bennet - ne iziskuje
nikakvu žrtvu s moje strane, a i za gospodina Darcyja je mnogo bolje da završi
svoje pismo.
Kad je završio s pisanjem, zamolio je gospoñicu Bingley i Elizabeth da malo
sviraju i pjevaju. Gospoñica Bingley žurno priñe glasoviru i, uljudno zamolivši
Elizabeth da prva svira, što je ona isto tako uljudno, ali mnogo odlučnije, odbila,
sjedne na klavirski stolac.
Gospoña Hurst je pjevala sa svojom sestrom; dok su one to činile, Elizabeth
protiv volje opazi, iako je prelistavala note na glasoviru, da Darcy često gleda u
nju. Činilo joj se nevjerojatnim da je ona predmet divljenja tako velikog
čovjeka, no bilo bi još čudnije ako bi je promatrao zato što je mrzi. Napokon je
zaključila da mu privlači pozornost zato što, po njegovu mišljenju, kod nje ima
nečega pogrešnijeg i pokvarenijeg nego kod bilo koje druge nazočne osobe. Taj
je zaključak nije zabolio. Premalo joj se sviñao da bi hajala za njegovo mišljenje
o njoj.
Kad je odsvirala nekoliko talijanskih pjesama, gospoñica Bingley im priušti
novo zadovoljstvo sviranjem vesele škotske poskočice. Tada Darcy priñe
Elizabeth i zapita je:
- Ne osjećate li veliku želju, gospoñice Bennet, da iskoristite ovu prigodu i
zaplešete škotsku poskočicu?
Ona se nasmiješi, ali ne odgovori. Darcy ponovi pitanje, čudeći se njezinoj
šutnji.
- Ah! - uzvikne ona. - Čula sam vas i maloprije, ali nisam mogla odmah odlučiti
što da vam odgovorim. Željeli ste, znam, da kažem "da" kako biste imali
zadovoljstvo da prezrele moj ukus; ali ja uvijek uživam u osujećivanju takvih
planova i lišavanju takve osobe očekivanog prezirnog likovanja. Stoga sam vam
odlučila kazati da uopće ne želim plesati škotske poskočice; a sada me prezirite
ako smijete.
- Doista ne smijem.
Elizabeth je očekivala da će se on uvrijediti, pa je iznenadi njegova galantnost.
No u njezinu je držanju bila nekakva mješavina ljupkosti i vragolanstva zbog
koje je teško mogla uvrijediti bilo koga; osim toga, Darcyja nije još nikad
opčinila nijedna žena kao ona. Uistinu je povjerovao da bi se, kad ona ne bi bila
nižeg roda, mogao zaljubiti u nju.
Gospoñica Bingley je vidjela ili naslućivala dovoljno da bude ljubomorna; želja
da se riješi Elizabeth pojačala je njezino brižno zanimanje za ozdravljenje drage
prijateljice Jane.
Često je pokušavala izazvati u Darcyju odbojnost prema svojoj gošći tako što
mu je govorila o njihovu predstojećem braku i o tome kako će ga usrećiti takva
tazbina. - Nadam se - reče ona dok su sutradan šetali kroz šumarak - da ćete
svojoj punici objasniti, pošto se obavi željeni čin, koliko je korisno za nju da
obuzda svoj jezik i da ćete, ako budete mogli, izliječiti one mlade djevojke od
jurnjave za časnicima. I, ako smijem spomenuti tako osjetljivu temu, nastojte
suzbiti kod svoje dame ono nešto što graniči s uobraženošću i drskošću.
- Imate li još kakav prijedlog za moju obiteljsku sreću?
- O, da. Dopustite da se portreti vašeg tetka i tetke Philips donesu u galeriju
vašeg doma. Stavite ih pokraj svog djeda suca. Oni pripadaju istoj profesiji,
znate, samo u različitim granama. A što se tiče portreta vaše Elizabeth, nemojte
ga ni naručiti, jer koji bi slikar mogao vjerno prikazati njezine divne oči?
- Doista bi bilo teško uhvatiti njihov izraz, ali bi se njihova boja, oblik i lijepe
trepavice mogli naslikati.
U tom ih trenutku sretoše, dolazeći bočnom stazom, gospoña Hurst i Elizabeth.
- Nisam znala da ste namjeravali šetati - reče gospoñica Bingley, prilično
zbunjena zbog pomisli da su ih možda čule.
- Loše ste postupili prema nama - odgovori gospoña Hurst - pobjegli ste, ne
rekavši nam da idete u šetnju. Tada uhvati Darcyja ispod slobodne ruke i ostavi
Elizabeth da ide sama. Staza je bila dovoljno široka samo za troje. Uočivši
njihovu nepristojnost, Darcy odmah reče:
- Ova staza nije dovoljno široka za cijelo društvo. Bolje je da krenemo kroz
drvored.
Meñutim, nimalo naklonjena da ostane s njima, Elizabeth odgovori kroz smijeh:
- Ne, ne, ostanite gdje ste. Lijepo ste se poredali i izgledate divno. Živopisnost bi
se pokvarila primanjem četvrte osobe. Zbogom.
Nakon toga veselo otrči. Švrljala je unaokolo, radosna zbog nade da će za dandva
biti kod kuće. Jane se već toliko oporavila da je namjeravala te večeri izići
iz sobe na nekoliko sati.
Imetak gospodina Benneta sastojao se gotovo samo od imanja koje je donosilo
dvije tisuće funti na godinu, a koje je, na nesreću njegovih kćeri, trebalo pripasti
nekom dalekom roñaku jer nije bilo muških nasljednika; a imovina njegove
žene, iako prilična, nije bila dovoljna da kćerkama nadoknadi taj gubitak. Njezin
je otac bio odvjetnik u Merytonu i ostavio joj je četiri tisuće funti.
Imala je sestru udanu za gospodina Philipsa, koji je bio pisar njihova oca i
naslijedio ga u poslovima, i brata koji je živio u Londonu i bio ugledan trgovac.
Selo Longbourn je udaljeno samo dva kilometra od Merytona; ta mala razdaljina
bila je vrlo pogodna za mlade dame, koje su rado odlazile tamo tri-četiri puta
tjedno da posjete svoju tetku i svrate u kitničarsku trgovinu nasuprot tetine kuće.
Dvije najmlañe, Catherine i Lydia, najčešće su išle u te posjete; bile su
besposlenije od svojih sestara i, kad nije bilo ničega boljeg, šetnja do Merytona
mogla im je ispuniti zabavom jutarnje sate i dati im temu za večernje razgovore.
Koliko god okolina oskudijevala u novostima, uvijek su uspijevale doznati nešto
novo od svoje tetke. Privremeno su, doista, imale dovoljno i novosti i sreće zbog
nedavnog dolaska jedne pukovnije u tu okolicu. Pukovnija je trebala tu ostati
cijelu zimu, a u Merytonu joj je bio stožer.
Njihovi posjeti gospoñi Philips bili su sada izvor zanimljivih obavijesti. Svaki je
dan dodavao ponešto njihovu znanju o časničkim imenima i vezama. Časnički
stanovi nisu dugo ostali tajnom, te su napokon počele upoznavati i časnike
osobno. Gospodin Philips je posjećivao sve časnike, a to je otvorilo njegovim
nećakinjama vrelo dotad nepoznate sreće. Nisu morale govoriti ni o čemu osim
o časnicima; veliko bogatstvo gospodina Bingleyja, pri čijem bi spominjanju
njihova majka uvijek živnula, nije u njihovim očima vrijedilo ništa u usporedbi s
odorom i opremom pukovnijskog potporučnika.
Pošto je saslušao jednog jutra njihove oduševljene izljeve povodom toga,
gospodin Bennet hladno reče:
- Sudeći po svemu što sam razabrao iz vašeg pričanja, vi ste dvije najšašavije
djevojke u cijeloj ovoj okolici. Naslućivao sam to poodavno, a sad sam se
uvjerio u to.
Catherine se zbuni i ne odgovori ništa, ali Lydia, potpuno ravnodušna, nastavi
izražavati svoje divljenje prema satniku Čarteru i nadu da će ga vidjeti tijekom
dana, jer je sutradan ujutro kanio otputovati u London.
- Čudim se, dragi moj - reče gospoña Bennet - što tako spremno proglašavaš
svoju djecu šašavom. Kad bih i htjela govoriti o djeci, ne bih govorila tako o
svojoj.
- Ako su moja djeca šašava, onda moram biti svjestan toga.
- Da, ali je činjenica da su nam sva djeca pametna.
- Laskam sebi da je to jedino u čemu se ne slažemo. Nadao sam se nekad da će
se naši osjećaji podudarati u svemu, ali sad se s tobom ne slažem u tome što
mislim da su naše dvije najmlañe kćerke neobično budalaste.
- Dragi moj Bennete, ne smiješ očekivati da ove mlade djevojke imaju pamet
svog oca i majke. Kad doñu u naše godine, vjerojatno neće više misliti na
časnike kao ni mi. Sjećam se onog doba kad sam i ja veoma voljela crvenu
odoru... pa i sad je volim u srcu. A ako neki otmjen mlad pukovnik, s godišnjim
prihodom od pet ili šest tisuća funti, bude htio neku od mojih djevojaka, neću ga
odbiti. Mislim da je pukovnik Forster izgledao vrlo lijepo u svojoj uniformi
neku večer kod Sir Williama.
- Mama - uzvikne Lydia - teta kaže da pukovnik Forster i satnik Čarter ne idu
više tako često kao u početku gospoñici Watson. Tetka ih sad često viña u
Clarkeovoj knjižnici.
Gospoñu Bennet spriječi da odgovori ulazak lakaja s pismom za gospoñicu
Bennet; ono je stiglo iz Netherfielda, i lakaj je čekao odgovor. Oči gospoñe
Bennet zasjaju od zadovoljstva, te je nestrpljivo govorila kćeri dok je ona čitala:
- Jane, od koga je? O čemu je? Šta on kaže? Požuri, Jane, pa nam reci; požuri,
ljubavi moja.
- Od gospoñice Bingley - odgovori Jane i zatim ga na glas pročita:
"Draga moja prijateljice!
Ako se ne smilujete da noćas večerate sa mnom i Louisom, nas dvije ćemo se
naći u opasnosti da zamrzimo jedna drugu za cijeli život, jer se razgovor dviju
žena koji traje čitav bogovetni dan nikad ne završava bez svañe. Doñite čim
budete mogli kad primite ovo pismo. Moj brat i gospoda večerat će sa
časnicima.
Uvijek Vaša
Caroline Bingley"
- Sa časnicima! - uzvikne Lydia. - Čudim se što nam teta nije ništa kazala o
tom.
- Večeraju izvan kuće - reče gospoña Bennet. - Kakva šteta!
- Mogu li dobiti kola? - upita Jane.
- Ne, draga moja. Bolje je da odjašeš, jer će, čini se, kiša, pa ćeš morati prenoćiti
ondje.
- To bi bio dobar plan - reče Elizabeth - ako ste sigurni da joj one neće ponuditi
kola za povratak kući.
- O! Ali Bingleyjeve čeze uzet će gospoda da se odvezu u Meryton; a Hurstovi
nemaju svojih konja.
- Mnogo bih se radije odvezla kolima.
- Ali, draga moja, otac ti ne može dati konje, sigurna sam. Potrebni su na
imanju, nije li tako, Bennete?
- Potrebni su na imanju mnogo češće nego što ja mogu da ih dobijem.
- Ali ako su vam na raspolaganju danas - reče Elizabeth - onda je pitanje
riješeno.
Na posljetku je izvukla od oca priznanje da su konji zauzeti na imanju. Jane je
stoga morala odjahati na konju, te ju je majka ispratila do vrata uz brojne vesele
najave ružnog vremena. Njezine se nade ostvariše; tek što se Jane malo udaljila,
počela je kiša. Sestre su se zabrinule, ali je majka bila ushićena. Kiša je padala
cijelu večer bez prestanka; Jane se doista neće moći vratiti.
- Ovo sam uistinu dobro zamislila! - izrekla je gospoña Bennet više puta, kao da
je njezina zasluga što lijeva kiša. No tek sutradan ujutro spoznala je svu
korisnost svog dovitljivog planiranja. Tek što su završili doručak, donio je sluga
iz Netherfielda sljedeće pisamce za Elizabeth:
"Moja najmilija Lizzy!
Od jutros se osjećam vrlo loše; a to, mislim, treba pripisati činjenici da sam
jučer pokisla do kože. Moji ljubazni prijatelji neće ni čuti da se vratim kuci prije
nego što mi bude bolje. Uporno zahtijevaju da me pregleda dr. Jones. Zato se
nemojte uznemiriti ako čujete da je bio kod mene. Osim bolova u grlu i glavi,
nema ničega ozbiljnog.
Tvoja itd."
- Dakle, draga moja - prozbori gospodin Bennet kad je Elizabeth naglas
pročitala pisamce - ako se tvoja kći opasno razboli... ako umre... bit će nam
utjeha što ćemo znati da se sve to dogodilo u potrazi za gospodinom
Bingleyjem, a po tvojoj naredbi.
- Ah! Nimalo se ne bojim da će umrijeti. Ne umire se od male prehlade. Imat će
dobru njegu. Što duže ostane ondje, to bolje. Obišla bih je kad bih mogla dobiti
kola.
Elizabeth, iskreno zabrinuta, odluči je pohoditi, iako se kola nisu mogla dobiti;
kako nije znala jahati, morala je ići pješice. Priopći im svoju odluku.
- Kako možeš biti tako luda - uzvikne njezina majka - i pomisliti na takvo nešto
po ovakvu blatu! Zar da te vide uprljanu?
- Baš me briga, bitno mi je da vidim Jane.
- Je li to mig meni, Lizzy - zapita je otac - da pošaljem po konje?
- Doista nije. Ne želim izbjeći pješačenje. Ta daljina nije ništa, ako se ima cilj;
samo pet kilometara. Vratit ću se do večere.
- Divim se tvojoj ustrajnosti i dobroti - reče Mary - ali svakim porivom treba
upravljati razum; i, prema mojem mišljenju, naprezati se treba samo ako je to
neizbježno.
- Ići ćemo s tobom do Merytona - rekoše Catherine i Lydia. Elizabeth pristane
na njihovo društvo, pa su sve tri pošle zajedno.
- Ako požurimo - reče Lydia dok su hodale - možda ćemo vidjeti kapetana
Cartera prije nego što ode.
U Merytonu su se rastale; obje mlañe sestre odoše kući neke časničke žene, a
Elizabeth nastavi pješačiti sama; brzim je koracima prelazila polje za poljem,
preskačući u nestrpljivoj žurbi ograde i barice, i napokon je stigla na domak
kuće, umornih nogu, blatnih čarapa i lica koje se zarumenjelo od brzog hoda.
Uveli su je u blagovaonicu, gdje su bili na okupu svi osim Jane. Njezin izgled
izazove veliko iznenañenje. Gospoñi Hurst i gospoñici Bingley činilo se gotovo
nevjerojatnim da je propješačila pet kilometara tako rano ujutro, po tako
blatnom putu, i to sama; a Elizabeth je bila uvjerena da je preziru zbog toga.
Meñutim, one je primiše vrlo uglañeno; a u držanju njihova brata bilo je ne
samo uglañenosti već i prijateljske naklonosti i ljubaznosti. Gospodin Darcy nije
mnogo govorio, a gospodin Hurst nije rekao ništa. Darcy se divio blistavosti
koju je naporno pješačenje izazvalo na njezinu licu i istodobno je sumnjao u
opravdanost razloga zbog kojeg je sama prešla toliki put. Gospodin Hurst je
mislio samo na doručak.
Na pitanje kako je njezinoj sestri nije dobila utješan odgovor. Gospoñica Bennet
je loše spavala i, premda je ustala, vrlo je grozničava te se ne osjeća dovoljno
dobro da bi mogla napustiti svoju sobu. Elizabeth bijaše drago što ju je
gospoñica Bingley odmah odvela k njoj; a Jane, koju je samo strah da ih ne
uplaši ili ne uznemiri spriječio da u svom pisamcu kaže koliko čezne za takvim
posjetom, veoma se razveselila čim je ona ušla. No nije mogla mnogo govoriti i,
pošto ih je gospoñica Bingley ostavila same, malo je mogla reći osim što je
priznala sestri da im je zahvalna zbog njihove izvanredne ljubaznosti prema njoj.
Elizabeth ju je šutke dvorila.
Poslije doručka im se pridružiše Bingleyjeve sestre. I Elizabeth ih je zavoljela
kad je vidjela koliko ljubavi pokazuju prema Jane i kako se brinu za nju. Došao
je liječnik, pregledao bolesnicu i rekao, kao što se moglo i očekivati, da se jako
prehladila i da joj moraju pomoći svojom njegom kako bi što prije ozdravila;
savjetovao joj je neka se vrati u postelju i obećao joj je neke lijekove. Odmah se
postupilo u skladu s njegovim savjetom, jer su se pojačali znakovi groznice i
jako ju je boljela glava. Elizabeth nije napuštala ni za trenutak njezinu sobu, a ni
ostale dame nisu često izlazile; budući da su gospoda otišla od kuće, one nisu,
uistinu, imale drugdje nikakva posla.
Kad je ura otkucala tri sata, Elizabeth zaključi da mora ići, i to nerado izrekne.
Gospoñica Bingley joj ponudi kola, i nije morala mnogo navaljivati da bi ona
pristala na to, no Jane se toliko ražalostila zbog rastanka s njom da joj je
gospoñica Bingley umjesto kola ponudila da zasad ostane u Netherfieldu.
Elizabeth pristane vrlo zahvalno, pa poslaše slugu u Longbourn kako bi
izvijestio obitelj o tom i donio joj potrebnu odjeću.
VIII
U pet sati povukoše se obje dame kako bi se presvukle, a u pola sedam su
pozvali Elizabeth na večeru. Na uljudna pitanja kojima su je obasuli, a meñu
kojima su, kao što je sa zadovoljstvom opazila, Bingleyjeva bila ispunjena
najvećom zabrinutošću, nije mogla baš utješno odgovoriti. Jane se ne osjeća
nimalo bolje. Kad su to čule, sestre ponoviše tri-četiri puta kako ih to žalosti,
kako je takva prehlada vrlo neugodna i kako je i njima mrsko kad boluju. Zatim
nisu više mislile o tom. Njihova ravnodušnost prema Jane, čim im nije bila pred
očima, obnovi u Elizabeth svu prvobitnu mržnju prema njima.
Njihov brat je, doista, bio jedini u toj skupini na kojeg je gledala donekle
blagonaklono. Njegova je zabrinutost zbog Jane bila očigledna, a njegova pažnja
prema njoj vrlo ugodna, te se nije osjećala kao nezvan gost, iako joj se činilo da
ostali misle tako o njoj. Osim njega, ostali su joj poklanjali vrlo malo pažnje.
Gospoñica Bingley se usredotočila na Darcyja, a i njezina sestra gotovo isto
toliko; a što se tiče gospodina Hursta, kraj kojega je sjedila Elizabeth, on je bio
lijen čovjek, živio je samo da jede, pije i da se karta, a kad je vidio da joj je
draže jednostavno jelo nego paprikaš, više joj nije imao što kazati.
Poslije večere se odmah vratila k Jane, a gospoñica Bingley ju je počela
ogovarati čim je izišla iz sobe. Reče da je njezino ponašanje uistinu vrlo ružno,
mješavina gordosti i drskosti, ne zna razgovarati, nema stila, ukusa ni ljepote.
Gospoña Hurst je mislila isto tako i dodala je:
- Ona, ukratko rečeno, nema ništa što bi joj išlo u prilog, osim što dobro pješaci.
Nikad neću zaboraviti kako je izgledala jutros. Izgledala je malone divlje.
- Doista je tako, Louisa. Jedva sam se suzdržala da se ne nasmijem. Vrlo je
glupo što je uopće došla! Zar je morala gaziti po poljima zato što joj se sestra
prehladila? Kosa joj je bila užasno razbarušena, užasno čupava!
- Da. A tek podsuknja! Vjerujem da ste joj vidjeli podsuknju, blatnu punih
petnaest centimetara, a to ni spuštena gornja suknja nije mogla sakriti.
- Možda je tvoj opis potpuno vjeran, Louisa - reče Bingley - ali ja nisam zapazio
ništa od svega toga. Činilo mi se da gospoñica Elizabeth Bennet izgleda vrlo
lijepo kad je jutros ušla u blagovaonicu. Njezinu blatnu podsuknju nisam ni
zapazio.
- Vi ste je zapazili, gospodine Darcy, uvjerena sam - izusti gospoñica Bingley -
i sklona sam zaključiti da vam ne bi bilo drago ako bi vaša sestra učinila nešto
takvo.
- Doista mi ne bi bilo drago.
- Pješačiti tri kilometra, ili četiri, ili pet, ili koliko ih je već bilo, po blatu
dubokom iznad gležnjeva, i to sama, sasvim sama! Što je htjela time? Čini mi se
da to pokazuje neku odvratnu vrstu uobražene samostalnosti, pravu pravcatu
provincijsku ravnodušnost prema uljudnosti.
- To pokazuje njezinu ljubav prema sestri, što je vrlo pohvalno - istakne
Bingley.
- Bojim se, gospodine Darcy - reče gospoñica Bingley polušaptom - da je ta
pustolovina nepovoljno utjecala na vaše divljenje njezinim lijepim očima.
- Ni najmanje - odgovori on. - Poslije šetnje su još više blistale.
Nakon te izjave nastane kratka šutnja, a onda gospoña Hurst progovori opet:
- Osjećam veliku naklonost prema Jane Bennet; ona je uistinu vrlo ljupka
djevojka, i želim joj od sveg srca da se dobro udomi. Ali s takvim ocem i
takvom majkom, i s tako niskom rodbinom... bojim se da nema nikakvih izgleda
za to.
- Mislim da sam te čula govoriti kako je njihov tetak odvjetnik u Merytonu.
- Da. A imaju i ujaka koji živi negdje blizu Cheapsidea.
- To je divno - doda njezina sestra i obje se veselo nasmiju.
- Kad bi imale dovoljno ujaka da ispune cijeli Cheapside - reče Bingley - ni to ih
ne bi učinilo niukoliko manje ugodnima.
- Ali to im mora znatno smanjiti mogućnost da se udaju za ljude koji nešto znače
u svijetu - napomene Darcy.
Na to Bingley ne odgovori ništa, ali se njegove sestre potpuno složiše s tim i
neko su se vrijeme šalile na račun prostih roñaka svoje drage prijateljice.
Napustivši blagovaonicu, zaputile su se s obnovljenom nježnošću u njezinu sobu
i sjedile su s njom dok nisu pozvane na kavu. Jane se još osjećala vrlo loše, te je
Elizabeth nije ostavljala ni za tren sve do kasne večeri. Kad joj se sestra malo
smirila i zaspala, Elizabeth zaključi kako je više umjesno nego ugodno da se
pridruži ostalima. Ušavši u salon, zatekla je cijelo društvo kako se karta u novac.
Odmah je pozvaše da im se pridruži, ali je, misleći da igraju za velike svote,
odbila ispričavajući se kako uskoro mora opet otići k sestri i govoreći da će se,
za kratko vrijeme dok bude tu, zabaviti čitanjem. Gospodin Hurst je pogleda
iznenañeno.
- Zar vam je čitanje draže nego kartanje? - upita on. - To je prilično neobično.
- Gospoñica Elizabeth Bennet - reče gospoñica Bingley - prezire karte. Ona je
strasna čitateljica i ne nalazi zadovoljstvo ni u čemu drugom.
- Ne zaslužujem ni takvu pohvalu, ni takvu osudu - prozbori Elizabeth. - Nisam
strasna čitateljica i uživam u koječemu.
- U njegovanju svoje sestre nalazite, uvjeren sam, veliko zadovoljstvo - reče
Bingley - i nadam se da će se vaše zadovoljstvo uskoro povećati time što ćete je
vidjeti sasvim zdravu.
Elizabeth mu zahvali od sveg srca i priñe stolu na kojem je bilo nekoliko knjiga.
On joj odmah ponudi da donese i druge... sve koje su u njegovoj knjižnici.
- Žao mi je što mi zbirka nije veća; to bi vama koristilo, a meni podiglo ugled.
No ja sam lijen čovjek i, premda nemam mnogo knjiga, imam ih više nego što
ću ih ikad pročitati.
Elizabeth mu odgovori da su joj dovoljne one u salonu.
- Čudim se - umiješa se gospoñica Bingley - što je moj otac ostavio tako malu
zbirku knjiga. Kakvu divnu biblioteku imate vi u Pemberleyju, gospodine
Darcy!
- I mora biti dobra - odgovori on - jer su je stvarali brojni naraštaji.
- A i vi ste joj mnogo dodali; vi neprestano kupujete knjige.
- Ne mogu shvatiti zanemarivanje obiteljskih knjižnica u današnje vrijeme.
- Zanemarivanje! Sigurna sam da vi ne zanemarujete ništa što bi moglo
pridonijeti ljepoti tog plemenitog mjesta. Charlese, kad budeš sagradio svoju
kuću, želim da bude barem upola onako lijepa kao što je Pemberley.
- I ja to želim.
- Uistinu ti savjetujem da kupiš neko imanje u ovom kraju i da ti Pemberley
bude uzor. U Engleskoj nema ljepše grofovije od Derbyshirea.
- Vrlo rado. Kupit ću Pemberley ako ga Darcy hoće prodati.
- Ja govorim o onom što je moguće, Charlese.
- Časti mi, mislim da bi bilo lakše kupiti Pemberley nego ga oponašati.
Elizabeth je toliko zanimao taj razgovor da je posvetila malo pozornosti knjizi.
Napokon je odloži, priñe stolu za kartanje, sjedne izmeñu Bingleyja i njegove
najstarije sestre i počne promatrati igru.
- Je li gospoñica Darcy mnogo narasla od prošlog proljeća? - zapita gospoñica
Bingley. - Hoće li biti visoka kao ja?
- Mislim da hoće. Sad je visoka otprilike kao gospoñica Elizabeth Bennet, ili je
nešto viša.
- Veoma sam se zaželjela vidjeti je ponovno. Nitko mi se nije svidio toliko kao
ona. Kakvo lice, kakvo ponašanje! I kakva izobraženost za njezine godine!
Izvrsno svira na glasoviru.
- Čudim se - reče Bingley - otkud mladim damama toliko strpljenja da se
usavršavaju u raznim vještinama, kao što je svojstveno svima.
- Dragi moj Charlese, kako možeš reći da se sve mlade dame usavršavaju i da su
sve izobražene?
- Da, sve su takve, čini mi se. Sve one slikaju, vezu zavjese i zastirače i pletu
torbice. Ne znam gotovo nijednu koja ne umije raditi sve to i, kad god su mi prvi
put govorili o nekoj mladoj dami, uvijek su mi napominjali da je vrlo uvježbana
u raznim vještinama i da je izobražena.
- Tvoj popis vještina i svega onog što pripada u uobičajenu izobraženost - reče
Darcy - sasvim je točan. Obrazovanost se pripisuje mnogim ženama koje ne
zaslužuju taj kompliment ničim drugim doli time što pletu torbice i vezu zavjese
i zastirače. Ja sam daleko od toga da se složim s tvojom ocjenom dama općenito.
Meñu svim mojim znanicama nema ih više od šest koje su doista izobražene.
- Ni ja ih ne znam više - potvrdi gospoñica Bingley. - Onda - reče Elizabeth - vi
očito podrazumijevate štošta svojim pojmom izobražene žene.
- Da, ja time podrazumijevam štošta.
- Pa, naravno - uzvikne njegova vjerna pomagačica - nijedna se ne može
smatrati izobraženom ako ne premašuje ono na što se obično nailazi. Žena mora
znati dobro svirati, pjevati, crtati, plesati i govoriti moderne jezike da bi
zaslužila da se nazove izobraženom; osim toga, mora imati nešto posebno u
svom držanju i načinu hoda, u boji glasa, u ophoñenju i izražavanju, inače će tu
riječ samo napola zasluživati.
- Sve to ona mora imati - pripomene Darcy - i svemu tome mora se još dodati
nešto bitnije: produhovljenost stečena čestim čitanjem.
- Sada me više ne iznenañuje što poznajete samo šest izobraženih žena. Zapravo
se čudim što znate ijednu.
- Zar ste vi tako strogi prema svom vlastitom spolu da sumnjate u mogućnost
svega ovog?
- Ja nikad nisam vidjela takvu ženu. Nikad nisam vidjela sposobnost, ukus,
marljivost i otmjenost tako spojene kao što vi opisujete.
Gospoña Hurst i gospoñica Bingley složno i bučno istaknu da prosvjeduju protiv
nepravednosti njezine sumnje i počnu tvrditi kako znaju mnoge žene koje
odgovaraju tom opisu, ali ih tada gospodin Hurst opomene da se smire, jetko im
zamjerajući što ne paze na tijek igre. Kako se time prekinuo svaki razgovor,
Elizabeth uskoro napusti salon.
- Elizabeth Bennet - progovori gospoñica Bingley kad su se za njom zatvorila
vrata - jedna je od onih mladih dama koje se pokušavaju preporučiti drugom
spolu podcjenjivanjem svoga vlastitog, što im često, čini mi se, i polazi za
rukom. Ali, prema mom mišljenju, to je kukavna majstorija, vrlo podla vještina.
- Nema dvojbe - odgovori Darcy, kojem je ta primjedba bila uglavnom i
upućena - da ima podlosti u svim vještinama za kojima katkad posegnu dame
radi osvajanja. Zaslužuje prezir sve što je povezano s lukavstvom.
Gospoñica Bingley nije bila dovoljno zadovoljna tim odgovorom da bi nastavila
razgovor o toj temi.
Elizabeth im se nanovo pridruži, ali samo zato da bi ih izvijestila kako je
njezinoj sestri lošije i kako je ne može ostaviti. Bingley predloži da se odmah
pošalje sluga po dr. Jonesa, ali njegove sestre, uvjerene da nikakav savjet
seoskog liječnika ne bi bio od koristi, preporuče da se hitno pozove iz Londona
jedan od najčuvenijih liječnika. Elizabeth nije htjela ni čuti za to, ali je rado
pristala na prijedlog njihova brata, te su odlučili poslati po dr. Jonesa rano
ujutro, ako gospoñici Bennet ne bude mnogo bolje. Bingley se ozbiljno
zabrinuo, a njegove sestre izjaviše da ih to žalosti. No brzo su se utješile
pjevajući u duetu poslije večere; a on je našao oduška svojim osjećajima dajući
upute služavci da se bolesnoj djevojci i njezinoj sestri posveti sva moguća
pažnja.
IX
Elizabeth je provela veći dio noći u sestrinoj sobi i ujutro je bila zadovoljna što
može poslati utješan odgovor na pitanja koja je vrlo rano dobila od gospodina
Bingleyja preko sluškinje i nešto kasnije od dviju otmjenih dama koje su došle u
posjet njegovim sestrama. Ipak, usprkos tom poboljšanju, zamolila je da se po
sluzi pošalje u Longbourn pisamce u kojem je pozvala majku da posjeti Jane i da
sama prosudi o njezinu stanju. Pismo je odmah poslano i smjesta se postupilo u
skladu s njim. Gospoña Bennet, u pratnji dviju najmlañih kćerki, stigla je u
Netherfield odmah poslije obiteljskog doručka.
Da je zatekla Jane u očiglednoj opasnosti, gospoña Bennet bi bila vrlo nesretna,
ali, budući da se uvjerila, kad ju je vidjela, da njezina bolest nije opasna, nije
željela da joj se kći odmah oporavi, jer bi tada morala napustiti Netherfield.
Stoga nije htjela ni čuti za njezin prijedlog da je odveze kući; a ni liječnik, koji
je stigao otprilike u isto vrijeme, nije to smatrao razboritim. Pošto su sjedile
kratko vrijeme kod Jane, došla je gospoñica Bingley i pozvala ih na doručak, pa
su majka i tri kćeri otišle s njom u blagovaonicu. Pri susretu s njima, Bingley
izrazi nadu da gospoña Bennet nije zatekla gospoñicu Bennet u gorem stanju
nego što je očekivala.
- Na žalost, jesam, gospodine - odgovori ona. - Suviše je bolesna da bih je
povela sa sobom. Dr. Jones veli da ne smijem ni pomisliti da je sada vodim. Još
neko vrijeme moramo zlorabiti vašu ljubaznost.
- Da je vodite! - uzvikne Bingley. - Ne smijete ni misliti na to. Moja sestra,
uvjeren sam, neće htjeti ni čuti za njezin odlazak.
- Budite uvjereni, gospoño - prozbori gospoñica Bingley s hladnom uljudnošću -
da će se gospoñici Bennet posvetiti sva moguća pažnja dok bude kod nas.
Gospoña Bennet izrazi svoju zahvalnost bujicom riječi.
- Eto - doda ona - da nije takvih dobrih prijatelja, ne znam što bi bilo od nje, jer
ona je uistinu vrlo bolesna i pati mnogo, iako to podnosi izvanredno strpljivo;
uvijek je takva, jer ima najbolju narav za koju znam. Često govorim svojim
ostalim djevojkama da nisu ništa u usporedbi s njom. Ova soba vam je lijepa,
gospodine Bingley, a imate i divan pogled na šljunčanu stazu. Ne znam nijedno
mjesto u okolici koje je ravno Netherfieldu. Nadam se da se nećete žuriti da ga
napustite iako ste ga zakupili samo na kratko vrijeme.
- Sve što radim, radim u žurbi - odgovori on - pa ću, ako odlučim napustiti
Netherfield, vjerojatno otići u roku od pet minuta. Ali zasad smatram da sam
stalno nastanjen ovdje.
- Baš bih takvo nešto i očekivala od vas - izjavi Elizabeth.
- Počinjete me shvaćati, je li? - uzvikne on okrećući se prema njoj.
- O da... ja vas potpuno razumijem.
- Rado bih to prihvatio kao pohvalu, ali sam, eto, zreo za sažaljenje kad me
možete tako lako prozreti.
- Kako se uzme. Ne mora neizbježno značiti da je dubok, zamršen karakter
samim tim više ili manje dostojan poštovanja nego takav kakav je vaš.
- Lizzy - uzvikne njezina majka - ne zaboravi gdje si i nemoj mudrovati kao kod
kuće.
- Nisam znao - odmah nastavi Bingley - da vi proučavate karaktere. To je,
zacijelo, vrlo zabavno.
- Da, ali zamršeni su karakteri najzanimljiviji. Imaju barem tu prednost.
- Selo - umiješa se Darcy - općenito uzevši, može dati vrlo malo prilika za takvo
proučavanje. U seoskim se krajevima čovjek kreće u vrlo ograničenom i
jednoličnom društvu.
- Ali ljudi se i sami toliko mijenjaju da se uvijek može zapaziti nešto novo u
njima.
- Da, istina je - složi se odmah gospoña Bennet, uvrijeñena načinom na koji je
spomenuo seoske krajeve. - Uvjeravam vas da selo ne zaostaje u tome iza grada.
Svi se iznenade zbog njezine zajedljivosti, a Darcy se, pogledavši je za trenutak,
šutke okrene od nje. Umislivši sebi da je izvojevala potpunu pobjedu nad njim,
gospoña Bennet nastavi likujući:
- Ne vidim da London ima bilo kakvu veliku prednost pred selom, izuzevši
trgovine i javne lokale. Selo je mnogo privlačnije, nije li tako, gospodine
Bingley?
- Kad sam na selu - odgovori on - nikad ga ne želim napustiti; a kad sam u
gradu, osjećam gotovo isto. Oboje imaju svoje prednosti, pa mogu biti
podjednako zadovoljan i ovdje, i ondje.
- Da, to je zato što imate dobru narav. Ali ovaj gospodin - reče ona gledajući u
Darcyja - kao da misli da selo ne valja ništa.
- Zaista griješiš, mama - umiješa se Elizabeth, crveneći se zbog majke. - Sasvim
si pogrešno shvatila gospodina Darcyja. On je samo mislio da u selu nema toliko
raznovrsnosti meñu ljudima kao u gradu, što i sama moraš priznati kao istinu.
- Tako je, draga moja, nitko to i ne poriče; ali, što se tiče tvrdnje da je u našem
kraju društvo malo, rijetki su krajevi gdje je društvo veće. Znam da mi
večeravamo s dvadeset i četiri obitelji.
Samo iz obzira prema Elizabeth, Bingley se obuzda i ne osmjehne. Njegova
sestra nije bila tako obzirna, pa je skrenula pogled prema Darcyju i vrlo uočljivo
se nasmiješila. Kako bi rekla nešto čime će odvratiti majci misli od te teme,
Elizabeth zapita je li Charlotte Lucas dolazila u Longbourn otkad je ona otišla
od kuće.
- Da, navratila se jučer s ocem. Sir William je baš prijazan čovjek, gospodine
Bingley, zar ne? Vrlo je otmjen, i kako je blag i pristupačan! Uvijek ima lijepu
riječ za svakoga. To je za mene dobar odgoj; a oni koji umišljaju sebi da su vrlo
važni i nikad ne otvaraju usta, na sasvim su pogrešnom putu.
- Je li Charlotte večerala s vama?
- Nije, žurila se kući. Valjda je bila potrebna ondje zbog pite od miješanog voća.
Što se mene tiče, gospodine Bingley, uvijek držim sluškinje koje znaju raditi
svoj posao; moje su kćerke drukčije odgojene. No svatko ima svoje mišljenje; a
Lucasove su vrlo dobre djevojke, uvjeravam vas. Šteta što nisu lijepe! To ne
znači da Charlottu smatram vrlo ružnom... uostalom, ona je naša dobra
prijateljica.
- Doima se vrlo simpatično - reče Bingley.
- Pa, i jest simpatična; ali morate priznati da je ružna. Ledi Lucas to i sama često
kaže, te mi zavidi na Janeinoj ljepoti. Nerado se hvalim svojom kćerkom, ali je
istina da se rijetko može vidjeti ljepša djevojka od Jane. Svi to kažu. Ne
oslanjam se na svoju pristranost. Kad joj je bilo tek petnaest godina, neki se
gospodin kod moga brata Gardinera u Londonu toliko zaljubio u nju da je moja
nevjesta čvrsto vjerovala kako će je on zaprositi prije nego što otputujemo. No
nije to učinio. Možda je mislio da je premlada. Meñutim, posvetio joj je
nekoliko stihova... vrlo lijepih stihova.
- I tako se završila njegova ljubav - ubaci Elizabeth nestrpljivo. - Mislim da su
mnoge ljubavi savladane na isti način. Pitam se tko je prvi otkrio moć poezije za
gušenje ljubavi!
- Navikao sam se smatrati poeziju hranom ljubavi - reče Darcy.
- Lijepe, snažne, zdrave ljubavi, da. Onome što je snažno samo po sebi, sve
može biti hranom. Ali, ako je posrijedi samo neka mala, slabašna naklonost,
uvjerena sam da je jedan dobar sonet može sasvim uništiti.
Darcy se samo nasmiješi. Nastane opći muk, te Elizabeth zadršće od strepnje da
njezina majka opet ne izrekne nešto neumjesno. Gospoda Bennet je jako željela
progovoriti, ali nije mogla smisliti što da kaže; stoga je poslije kratke šutnje
počela ponovno izražavati zahvalnost gospodinu Bingleyju zbog njegove
ljubaznosti prema Jane, a zatim mu se ispričala što mu i Lizzy dosañuje. Bingley
je bio iskreno uljudan u svom odgovoru, te je natjerao i svoju mlañu sestru da
bude uljudna i da kaže ono što priliči takvim okolnostima. Odigrala je svoju
ulogu bez velike ljupkosti, ali je gospoña Bennet bila zadovoljna i uskoro
zatražila da joj se pripreme kola. U tom se trenu oglasi njezina najmlaña kći.
Dvije su se sestre došaptavale za cijelo vrijeme posjeta, a ishod toga bio je što je
najmlaña zahtijevala od gospodina Bingleyja da ispuni svoje obećanje...
izrečeno kad je prvi put došao u selo... da će prirediti bal u Netherfieldu.
Lydia je bila dobro razvijena djevojka od petnaest godina, ljepuškasta i
dobroćudna lica, mezimica svoje majke, koja ju je iz velike ljubavi počela
izvoditi u društvo vrlo rano. Bila je vesela i sklona užicima, imala je neku vrstu
uroñenog ponosa, a taj se ponos udvaranjem časnika, kojima su je preporučivale
dobre večere njezina tetka i njezino prirodno vladanje, razvio u samosvijest.
Stoga se nije nimalo ustručavala obratiti gospodinu Bingleyju u vezi bala;
odmah ga je podsjetila na obećanje i dodala kako bi bila velika sramota ako ga
ne bi ispunio. Njegov odgovor na taj iznenadni napad godio je ušima njezine
majke.
- Sasvim sam voljan, uvjeravam vas, održati svoju riječ; kad vaša sestra ozdravi,
možete, ako želite, odrediti dan bala. Naravno, ne biste htjeli plesati dok je ona
bolesna. Lydia reče da je zadovoljna. - O da, svakako je najbolje da pričekamo
Janeino ozdravljenje; dotad će se vjerojatno, i satnik Carter već vratiti u
Meryton. A kad vi priredite bal - doda ona - tražit ću da i oni prirede jedan. Reći
ću pukovniku Forsteru da će se osramotiti ako to ne učini.
Gospoña Bennet i njezine obje najmlañe kćeri uskoro su otišle, a Elizabeth se
odmah nakon njihova odlaska vratila k Jane i prepustila svoje ponašanje i
ponašanje svoje rodbine rešetanju dviju dama i gospodina Darcyja. No Darcy se
nije dao navesti da i on osudi Elizabeth, unatoč svim duhovitostima gospoñice
Bingley o lijepim očima.
X
Taj dan je prošao malone jednako kao i prethodni. Gospoña Hurst i gospoñica
Bingley provele su nekoliko jutarnjih sati uz bolesnicu koja se postupno, iako
polako, oporavljala; a uvečer se Elizabeh pridružila njihovu društvu u salonu.
Meñutim, stola za kartanje nije bilo. Darcy je pisao, a gospoñica Bingley je
sjedila blizu njega, gledala kako napreduje njegovo pismo i često ga ometala
porukama za njegovu sestru. Hurst i Bingley igrali su piket, a gospoña Hurst je
promatrala njihovu igru.
Elizabeth počne vesti i nañe dovoljno zabave u praćenju onoga što se odigravalo
izmeñu Darcyja i gospoñice Bingley. Damino neprestano hvaljenje njegova
rukopisa, pravilnosti njegovih redova, dužine njegova pisma i potpuna
ravnodušnost s kojom je on primao njezine pohvale stvorili su čudan dijalog i
sasvim se slagali s Elizabethinim mišljenjem o njima dvoma.
- Kako će se gospoñica Darcy obradovati kad primi takvo pismo!
On ne odgovori.
- Vi pišete neobično brzo.
- Griješite. Pišem polako.
- Koliko li samo pisama napišete tijekom godine! Pa i poslovna pisma! Ona bi
mi bila dosadna.
- Onda je sreća što su ona zapala mene, a ne vas.
- Molim vas, recite svojoj sestri da jedva čekam da je vidim.
- Već sam joj to jednom rekao po vašoj želji.
- Čini mi se da vam se ne sviña to pero. Dajte da vam ga naoštrim. Ja oštrim
pera vrlo dobro.
- Hvala... uvijek ih osobno oštrim.
- Kako uspijevate pisati tako ravno? Na to je šutio.
- Recite svojoj sestri da mi je milo što čujem da napreduje u sviranju na harfi; i,
molim vas, kažite joj da sam oduševljena njezinim lijepim malim vezenim
stolnjakom... mislim da je njezin vez neusporedivo ljepši od veza gospoñice
Grantlev.
- Dopustite mi da vijest o vašem oduševljenju odgodim do sljedećeg pisma.
Sada nemam dovoljno mjesta da bih se izrazio kako treba.
- O! Nije važno. Vidjet ću je u siječnju. Pišete li joj uvijek tako divna, duga
pisma... gospodine Darcy?
- Obično su duga; ali jesu li uvijek i divna, to ne mogu ja ocijeniti.
- Moje je mišljenje da onaj tko lako piše dugačka pisma ne piše loše.
- To nije kompliment za Darcyja, Caroline - uzvikne njezin brat - jer on ne piše
lako. Dugo smišlja četverosložne riječi. Zar ne, Darcy?
- Moj je stil pisanja sasvim drukčiji od tvog.
- O! - usklikne gospoñica Bingley. - Charles piše najnemarnije što se može
zamisliti. Izostavi polovicu riječi, a ostale zamrlja.
- Moje misli teku tako brzo da ih ne stignem izraziti, zato moja pisma katkad ne
priopćuju nikakve misli onima s kojima se dopisujem.
- Vaša skromnost, gospodine Bingley - reče Elizabeth - razoružava kritiku.
- Ništa nije tako varljivo - napomene Darcy - kao izgled skromnosti. To je često
nehaj prema mišljenju drugih, a kadšto i posredno hvalisanje.
- Pa, koje je od toga dvoga moja maloprijašnja skromnost?
- Posredno hvalisanje; jer ti se zapravo ponosiš svojim manama u pisanju stoga
što misliš da proistječu iz brzine razmišljanja i ravnodušnosti prema čitkosti
slova, a to, ako i nije za pohvalu, smatraš barem vrlo zanimljivim. Sposobnost
da se nešto učini vrlo brzo, uvijek visoko cijeni onaj tko je ima i često se i ne
obazire na nesavršenost obavljenog posla. Kad si jutros rekao gospoñi Bennet...
ako ikad odlučiš napustiti Netherfield, učinit ćeš to u roku od pet minuta...
mislio si da je to nekakav hvalospjev tebi, nekakav kompliment; meñutim, što je
tako osobito pohvalno u žurbi koja bi mogla ostaviti nesvršenima vrlo važne
poslove i koja ne može istinski koristiti ni tebi niti ikomu drugom?
- Dakle - uzvikne Bingley - ovo je previše: sjećati se uvečer svih gluposti
izrečenih ujutro. Ipak, časti mi, vjerovao sam da je istina ono što sam rekao o
sebi, a i sada vjerujem. Uglavnom, nisam govorio o sklonosti pretjeranoj žurbi
zato da bih se razmetao pred damama.
- Moguće je da si u to vjerovao, ali nisam nimalo uvjeren da bi ti otišao tako
brzo. Tvoje bi ponašanje ovisilo o slučaju koliko i ponašanje bilo kojeg čovjeka;
ako bi ti neki prijatelj, dok se penješ na konja, rekao: "Bingley, bolje je ostati do
idućeg tjedna", ti bi vjerojatno tako i postupio, vjerojatno ne bi otišao, a na još
jednu riječ možda bi ostao i čitav mjesec.
- Time ste samo dokazali - reče Elizabeth - da gospodin Bingley nije bio
pravedan prema samom sebi i svojoj naravi. Sad ste ga prikazali mnogo boljim
nego što je sam učinio.
- Veoma ste mi polaskali - prozbori Bingley - pretvorivši ono što je rekao moj
prijatelj u kompliment mojoj naravi. No time ste unijeli obrat koji taj gospodin
nipošto nije želio, jer on bi doista mislio bolje o meni kad bih, u takvim
okolnostima, odlučno odbio prijedlog i žurno odjahao.
- Zar bi gospodin Darcy onda mislio da je naglost vaše prvobitne namjere
otkupljena vašim tvrdoglavim ustrajanjem na njoj?
- Časna riječ, to ja ne bih mogao reći... neka Darcy sam govori u svoje ime.
- Vi očekujete od mene da branim mišljenje koje ste neopravdano nazvali mojim
iako ga nisam priznao svojim. No, uzmemo li da je situacija onakva kakvom ste
je vi prikazali, onda, gospoñice Bennet, morate imati na umu da je
pretpostavljeni prijatelj, koji je zaželio da Bingley ne ide od kuće i da odgodi
svoj plan, samo izrazio tu svoju želju ne dajući nikakav razlog u prilog njezinoj
umjesnosti.
- Popustiti bez oklijevanja... lako... nagovaranju prijatelja nije za vas nikakva
vrlina.
- Popustiti bez uvjerenosti nije pohvalno za razum ni jednog, ni drugog.
- Čini mi se, gospodine Darcy, da ne uzimate u obzir utjecaj prijateljstva i
privrženosti. Obzirnost prema predlagaču često nas navodi da prihvatimo
prijedlog, ne čekajući razloge koji bi nas uvjerili u njegovu opravdanost. Ne
govorim baš o slučaju kakav ste pretpostavili u vezi s gospodinom Bingleyjem.
Možda je bolje pričekati da se takva zgoda dogodi prije nego što razmotrimo
svrhovitost njegova ponašanja u njoj. Meñutim, u čestim i običnim slučajevima
izmeñu prijatelja i prijatelja, kad jedan želi da drugi promijeni ne baš osobito
važnu odluku, biste li vi loše mislili o čovjeku koji bi se prilagodio želji svoga
prijatelja ne čekajući da ga on uvjeri razlozima?
- Ne bi li bilo preporučljivo, prije nego što se dublje upustimo u to, da točnije
odredimo stupanj važnosti tog zahtjeva, a i stupanj prijateljstva izmeñu tih dviju
osoba?
- Svakako - uzvikne Bingley - trebamo čuti sve pojedinosti, ne zaboravljajući ni
poredbenu visinu i krupnoću tih ljudi, jer je to, gospoñice Bennet, važnije u
raspravi nego što vi možete i zamisliti. Uvjeravam vas da ja Darcyju ne bih
pridavao ni upola toliku važnost da on nije tako krupan i visok u usporedbi sa
mnom. Tvrdim da nema ničega strasnijeg od Darcyja u stanovitim prilikama i na
stanovitim mjestima, osobito kad je kod svoje kuće ili nedjeljom uvečer kad
nema što raditi.
Darcy se nasmiješi, ali se Elizabeth učini da se poprilično uvrijedio, pa je
prigušila smijeh. Gospoñica Bingley se oštro usprotivi zbog nanesene mu
uvrede, koreći brata što govori takve gluposti.
- Prozreo sam tvoju namjeru, Bingley - reče njegov prijatelj. - Ti ne voliš
diskusije, pa hoćeš prekinuti ovu.
- Možda. Diskusije suviše sliče prepirkama. Ako ti i gospoñica Bennet odgodite
svoju raspravu dok ja ne iziñem iz sobe, bit ću vam vrlo zahvalan; a onda
možete reći o meni što vas je volja.
- Vaša želja da prekinemo diskusiju - izjavi gospoñica Bennet - ne iziskuje
nikakvu žrtvu s moje strane, a i za gospodina Darcyja je mnogo bolje da završi
svoje pismo.
Kad je završio s pisanjem, zamolio je gospoñicu Bingley i Elizabeth da malo
sviraju i pjevaju. Gospoñica Bingley žurno priñe glasoviru i, uljudno zamolivši
Elizabeth da prva svira, što je ona isto tako uljudno, ali mnogo odlučnije, odbila,
sjedne na klavirski stolac.
Gospoña Hurst je pjevala sa svojom sestrom; dok su one to činile, Elizabeth
protiv volje opazi, iako je prelistavala note na glasoviru, da Darcy često gleda u
nju. Činilo joj se nevjerojatnim da je ona predmet divljenja tako velikog
čovjeka, no bilo bi još čudnije ako bi je promatrao zato što je mrzi. Napokon je
zaključila da mu privlači pozornost zato što, po njegovu mišljenju, kod nje ima
nečega pogrešnijeg i pokvarenijeg nego kod bilo koje druge nazočne osobe. Taj
je zaključak nije zabolio. Premalo joj se sviñao da bi hajala za njegovo mišljenje
o njoj.
Kad je odsvirala nekoliko talijanskih pjesama, gospoñica Bingley im priušti
novo zadovoljstvo sviranjem vesele škotske poskočice. Tada Darcy priñe
Elizabeth i zapita je:
- Ne osjećate li veliku želju, gospoñice Bennet, da iskoristite ovu prigodu i
zaplešete škotsku poskočicu?
Ona se nasmiješi, ali ne odgovori. Darcy ponovi pitanje, čudeći se njezinoj
šutnji.
- Ah! - uzvikne ona. - Čula sam vas i maloprije, ali nisam mogla odmah odlučiti
što da vam odgovorim. Željeli ste, znam, da kažem "da" kako biste imali
zadovoljstvo da prezrele moj ukus; ali ja uvijek uživam u osujećivanju takvih
planova i lišavanju takve osobe očekivanog prezirnog likovanja. Stoga sam vam
odlučila kazati da uopće ne želim plesati škotske poskočice; a sada me prezirite
ako smijete.
- Doista ne smijem.
Elizabeth je očekivala da će se on uvrijediti, pa je iznenadi njegova galantnost.
No u njezinu je držanju bila nekakva mješavina ljupkosti i vragolanstva zbog
koje je teško mogla uvrijediti bilo koga; osim toga, Darcyja nije još nikad
opčinila nijedna žena kao ona. Uistinu je povjerovao da bi se, kad ona ne bi bila
nižeg roda, mogao zaljubiti u nju.
Gospoñica Bingley je vidjela ili naslućivala dovoljno da bude ljubomorna; želja
da se riješi Elizabeth pojačala je njezino brižno zanimanje za ozdravljenje drage
prijateljice Jane.
Često je pokušavala izazvati u Darcyju odbojnost prema svojoj gošći tako što
mu je govorila o njihovu predstojećem braku i o tome kako će ga usrećiti takva
tazbina. - Nadam se - reče ona dok su sutradan šetali kroz šumarak - da ćete
svojoj punici objasniti, pošto se obavi željeni čin, koliko je korisno za nju da
obuzda svoj jezik i da ćete, ako budete mogli, izliječiti one mlade djevojke od
jurnjave za časnicima. I, ako smijem spomenuti tako osjetljivu temu, nastojte
suzbiti kod svoje dame ono nešto što graniči s uobraženošću i drskošću.
- Imate li još kakav prijedlog za moju obiteljsku sreću?
- O, da. Dopustite da se portreti vašeg tetka i tetke Philips donesu u galeriju
vašeg doma. Stavite ih pokraj svog djeda suca. Oni pripadaju istoj profesiji,
znate, samo u različitim granama. A što se tiče portreta vaše Elizabeth, nemojte
ga ni naručiti, jer koji bi slikar mogao vjerno prikazati njezine divne oči?
- Doista bi bilo teško uhvatiti njihov izraz, ali bi se njihova boja, oblik i lijepe
trepavice mogli naslikati.
U tom ih trenutku sretoše, dolazeći bočnom stazom, gospoña Hurst i Elizabeth.
- Nisam znala da ste namjeravali šetati - reče gospoñica Bingley, prilično
zbunjena zbog pomisli da su ih možda čule.
- Loše ste postupili prema nama - odgovori gospoña Hurst - pobjegli ste, ne
rekavši nam da idete u šetnju. Tada uhvati Darcyja ispod slobodne ruke i ostavi
Elizabeth da ide sama. Staza je bila dovoljno široka samo za troje. Uočivši
njihovu nepristojnost, Darcy odmah reče:
- Ova staza nije dovoljno široka za cijelo društvo. Bolje je da krenemo kroz
drvored.
Meñutim, nimalo naklonjena da ostane s njima, Elizabeth odgovori kroz smijeh:
- Ne, ne, ostanite gdje ste. Lijepo ste se poredali i izgledate divno. Živopisnost bi
se pokvarila primanjem četvrte osobe. Zbogom.
Nakon toga veselo otrči. Švrljala je unaokolo, radosna zbog nade da će za dandva
biti kod kuće. Jane se već toliko oporavila da je namjeravala te večeri izići
iz sobe na nekoliko sati.
5 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:34 pm
Margita
Administrator
XI
Kad su dame poslije večere napustile blagovaonicu, Elizabeth otrči gore k sestri
i, pošto ju je dobro utoplila da ne nazebe, dovede je u salon, gdje su je obje
njezine prijateljice dočekale brojnim izrazima zadovoljstva. Elizabeth ih još
nikad nije vidjela tako ugodne kao što su bile tijekom tog jednog sata prije nego
što su se pojavila gospoda. Bile su vrlo rječite. Znale su potanko opisati neku
zabavu, šaljivo ispričati neku dogodovštinu i duhovito se podsmjehivati svojim
znancima.
Meñutim, kad uñoše gospoda, Jane više nije bila u središtu pozornosti; oči
gospoñice Bingley odmah su se okrenule prema Darcyju, te mu je htjela nešto
kazati i prije nego što im se sasvim približio. On se odmah obratio gospoñici
Bennet i uglañeno joj čestitao na ozdravljenju; gospodin Hurst joj je kimnuo
glavom i rekao: "Vrlo mi je drago"; a Bingleyjev je pozdrav bio najduži i
najtopliji. Bingley je bio vrlo uočljivo radostan i ljubazan. Prvih pola sata
proveo je ložeći vatru kako joj ne bi naštetila promjena sobe; po njegovoj se
želji premjestila i sjela s druge strane kamina da bi bila što dalje od vrata. Tada
je sjeo kraj nje i razgovarao gotovo samo s njom. Elizabeth je, s vezom u ruci,
promatrala sve to vrlo zadovoljno iz suprotnog kuta.
Poslije čaja podsjeti gospodin Hurst svastiku na kartaški stol, ali uzalud. Ona je
odnekud doznala da se Darcy ne želi kartati, te je Hurstovu otvorenu molbu
odmah odbila. Rekla mu je kako se nitko ne namjerava kartati, a šutnja cijelog
društva kao da je to i potvrdila. Stoga Hurstu nije ostalo ništa drugo nego da se
ispruži na divanu i zaspi. Darcy uzme knjigu, gospoñica Bingley učini isto, a
gospoña Hurst, uglavnom zauzeta igranjem narukvicama i prstenjem,
sudjelovala je s vremena na vrijeme u razgovoru svoga brata s gospoñicom
Bennet.
Gospoñica Bingley je bila podjednako zauzeta promatranjem kako Darcy
napreduje sa čitanjem koliko i vlastitim čitanjem; neprestano ga je ponešto
zapitkivala ili gledala u njegovu stranicu. No nije ga uspijevala uvući ni u kakav
razgovor; samo je kratko odgovarao na njezina pitanja i čitao dalje. Napokon,
sasvim iscrpljena pokušajem da se zabavi svojom knjigom, izabranom samo
zato što je bila drugi dio njegove knjige, ona široko zijevne i reče:
- Kako je lijepo provoditi večer ovako! Na kraju krajeva, nema većeg užitka od
čitanja! Čovjek se mnogo brže zamori svime drugim nego knjigom. Kad budem
imala svoju kuću, bit ću nesretna ne budem li imala odličnu knjižnicu.
Nitko ne odgovori ništa. Ona ponovno zijevne, odloži knjigu i pogleda uokolo
po sobi tražeći neku zabavu; kad je začula da njezin brat spominje bal gospoñici
Bennet, naglo se okrenula prema njemu i rekla:
- Slušaj, Charlese, namjeravaš li uistinu upriličiti ples u Netherfieldu?
Savjetovala bih ti, prije nego što se odlučiš, da saslušaš želje nazočnih; grdno ću
se prevariti ako meñu nama nema i takvih za koje bi bal bio više kazna nego
zadovoljstvo.
- Ako misliš na Darcyja - uzvikne njezin brat - on može, ako hoće, otići u krevet
već prije početka; meñutim, što se tiče bala, tu nema više nikakvih dvojbi; čim
kuharica završi pripreme, poslat ću pozivnice.
- Balovi bi mi se sviñali mnogo više - odvrati ona - kad bi bili drukčiji; ima
nečeg nepodnošljivo dosadnog u uobičajenom obliku takvih priredbi. Doista bi
bilo mnogo pametnije kad bi umjesto plesa bio na dnevnom redu razgovor.
- Možda bi to bilo mnogo pametnije, draga moja Caroline, ali to onda više ne bi
sličilo balu.
Gospoñica Bingley ne odgovori, već ustane i počne šetati po sobi. Njezina je
pojava bila elegantna, a hod lijep; no Darcy, na kojeg je sve to bilo usmjereno, i
dalje je nepomično čitao. Iz očaja je odlučila učiniti još jedan pokušaj, te se
okrenula prema Elizabeth i kazala:
- Gospoñice Elizabeth Bennet, predlažem vam da se ugledate u mene i prošećete
malo po sobi. Uvjeravam vas da to veoma osvježava nakon dugog sjedenja u
istom položaju.
Elizabeth se iznenadi, ali odmah pristane. Gospoñica Bingley je podjednako
uspjela i glede glavnog cilja svoje ljubaznosti: Darcy je podignuo pogled.
Njezina ga je neočekivana ljubaznost iznenadila koliko i Elizabeth, te je
nesvjesno zaklopio knjigu. Bio je pozvan da im se pridruži, ali je to odbio
rekavši da može zamisliti samo dva poriva zbog kojih su one odlučile šetati
zajedno gore-dolje po sobi i da bi ih on oba osujetio ako bi im se pridružio. Što
li on to misli? Gorjela je od želje da dozna njegovu misao, te zapita Elizabeth je
li ga ona iole razumjela.
- Nisam - odgovori Elizabeth - ali možete biti uvjereni da on hoće biti strog
prema nama, pa ga najbolje možemo razočarati ako ga ne budemo pitale ništa o
tome.
Meñutim, gospoñica Bingley nije bila sposobna razočarati Darcyja ni u čemu, pa
je uporno tražila da im on objasni ta dva poriva.
- Rado ću vam ih objasniti - prozbori on čim mu je dopustila da doñe do riječi. -
Vi ste izabrale taj način provoñenja večeri ili zato što se povjeravate jedna
drugoj, pa želite popričati o nekim tajnama, ili zato što ste svjesne da vaš stas
ljepše izgleda kad hodate; ako je posrijedi prvi razlog, ja bih vas potpuno omeo
pridruživši vam se, a ako je drugi, mogu vam se mnogo više diviti sjedeći kraj
vatre.
- Oh! Strašno! - uzvikne gospoñica Bingley. - Još nikad nisam čula nešto tako
neljubazno. Kako da ga kaznimo zbog takvih riječi?
- Ništa lakše, ako samo hoćete - odgovori Elizabeth. - Svi možemo mučiti i
kažnjavati jedni druge. Zadirkujte ga... smijte mu se. Budući da se dobro
poznate, zacijelo znate kako to treba učiniti.
- Časti mi, ne znam. Moje poznanstvo s njim nije me još naučilo tome.
Zadirkivati uvijek staloženog i sabranog čovjeka! Ne, ne; u toj bi nam igri on
doskočio. A što se tiče smijanja, samo bismo se izložile podsmijehu ako bismo
se pokušale smijati bez razloga. Gospodin Darcy bi onda likovao.
- Gospodin Darcy nije sklon smijehu! - začudi se Elizabeth. - To je neobična
prednost, a nadam se da će i ostati neobičnom, jer bi za mene bio velik gubitak
ako bih imala mnogo takvih znanaca. Veoma volim smijeh.
- Gospoñica Bingley - reče on - pripisuje mi nemoguću vrlinu. Najmudriji i
najbolji ljudi... pa čak i njihova najmudrija i najbolja djela... mogu biti smiješni
u očima osobe kojoj je šala glavni cilj u životu.
- Uistinu ima takvih osoba - odvrati Elizabeth - ali se nadam da ja nisam jedna
od njih. Uvjerena sam da nikad ne ismijavam ono što je mudro ili dobro. Ludosti
i besmislice, ćudljivosti i nedosljednosti doista me zabavljaju, priznajem, i
smijem im se kad god mogu. No pretpostavljam da ih vi nemate.
- Možda nitko ne može biti bez njih. Meñutim, cijelog sam života nastojao
izbjeći one slabosti koje često izlažu podsmijehu snažan razum.
- Kao što su taština i ponos.
- Da, taština je uistinu slabost. A što se tiče ponosa... gdje god postoji velika
umna moć, ponos će uvijek biti pod dobrim nadzorom.
Elizabeth se okrene kako bi sakrila osmijeh.
- Vaše je ispitivanje gospodina Darcyja, vjerujem, završeno - prozbori gospoñica
Bingley. - Molim vas, kakav je rezultat?
- Potpuno sam se uvjerila da gospodin Darcy nema mana. On to i osobno
priznaje otvoreno.
- Ne - reče Darcy - ništa takvo nisam izjavio. Imam dovoljno mana, ali se nadam
da nije riječ o nedostacima razuma. Za svoju narav ne bih se usudio jamčiti. Ona
je, mislim, suviše nepopustljiva... doista suviše da bi se ljudi osjećali ugodno. Ne
mogu zaboraviti, onako brzo kako bi trebalo, tuñe ludosti i grijehe niti uvrede
nanijete meni. Na moje se osjećaje ne utječe lako. Možda bi se moglo reći da
sam zlopamtilo. Kad jednom izgubim dobro mišljenje o nekomu, ono je
izgubljeno zauvijek.
- To je uistinu mana! - uzvikne Elizabeth. - Neumoljivo zlopamćenje je sjena na
karakteru. Dobro ste odabrali manu. Njoj se, bez dvojbe, ne mogu smijati. Od
mene vam ne prijeti opasnost.
- U svakoj naravi, mislim, postoji težnja prema nekom zlu... to je prirodna mana
koju čak ni najbolji odgoj ne može iskorijeniti.
- Vaša je mana sklonost da svakog mrzite.
- A vaša je - odgovori on, osmjehnuvši se - što namjerno nikoga ne razumijete.
- Uživajmo malo u glazbi - predloži gospoñica Bingley, umorna od razgovora u
kojem nije sudjelovala: - Louisa, nećeš mi zamjeriti ako probudim gospodina
Hursta?
Njezina se sestra složila s tim, pa su otvorile glasovir; ni Darcy se, pošto se malo
sabrao, nije usprotivio. Počeo je osjećati da je opasno obraćati preveliku
pozornost Elizabeth.
XII
Dogovorivši se sa sestrom, Elizabeth je sutradan pisala majci i zamolila da se
tijekom dana pošalju po njih kola. No gospoña Bennet, koja je računala da će joj
kćerke ostati u Netherfieldu do idućeg utorka, što bi za Jane bilo upravo tjedan
dana boravka ondje, nije bila sklona da ih sa zadovoljstvom dočeka prije tog
dana. Stoga njezin odgovor nije bio povoljan, barem ne za Elizabeth, koja se
nestrpljivo željela vratiti kući. Gospoña Bennet ih je obavijestila da nikako ne
mogu dobiti kola prije utorka. U postskriptumu je dodala da će, ako gospodin
Bingley i njegove sestre navale da one ostanu i duže, moći izdržati bez njih. No
Elizabeth se odlučno usprotivila da ostanu duže... a nije baš ni očekivala da će ih
zadržavati; naprotiv, bojala se da će se zaključiti kako nepotrebno ostaju
predugo, te je zahtijevala od Jane da odmah zatraži kola od gospodina
Bingleyja; na posljetku su njih dvije odlučile priopćiti svoju prvobitnu nakanu o
napuštanju Netherfielda još toga dana i zamoliti da im se dadu kola.
Njihova je namjera izazvala brojne izjave zabrinutosti; želja da ostanu bar još
jedan dan bila je izražena tako snažno da je to utjecalo na Jane da odgodi njihov
odlazak do sutra. Gospoñica Bingley se tada pokajala što je predložila da ostanu,
jer su njezina ljubomora i mržnja prema jednoj sestri daleko premašivale ljubav
prema drugoj.
Domaćin se veoma rastužio kad je čuo da one odlaze tako skoro i nekoliko je
puta pokušao uvjeriti gospoñicu Bennet da bi to moglo biti opasno za nju jer se
još nije dovoljno oporavila; no Jane je bila nepokolebljiva kad god bi osjećala da
je u pravu.
Za Darcyja je to bila dobra vijest; Elizabeth je već dovoljno dugo boravila u
Netherfieldu. Privlačila ga je više nego što mu se sviñalo, a i gospoñica Bingley
bila je neuljudna prema njoj i zajedljivo ga zadirkivala više nego obično. Mudro
je odlučio pripaziti sada da ne pokaže nikakav znak divljenja, ništa što bi joj
dalo nadu da može utjecati na njegovu sreću... svjestan da bi ako joj se u glavi
rodila takva pomisao, njegovo ponašanje posljednjeg dana moglo tu misao
sasvim učvrstiti ili je razbiti.
Postojan u svojoj namjeri, nije joj tijekom cijele subote rekao više od desetak
riječi i, premda su jedanput ostali nasamo pola sata, uporno se držao knjige, a
nju nije ni pogledao.
U nedjelju, poslije jutarnje mise, došlo je do rastanka ugodnog većini njih.
Ljubaznost gospoñice Bingley prema Elizabeth naglo je porasla na kraju, a i
prema Jane. Na rastanku je gospoñica Bingley uvjeravala Jane kako će joj uvijek
biti zadovoljstvo da je vidi bilo u Longbournu, bilo u Netherfieldu, i pošto ju je
nježno zagrlila, čak se i s Elizabeth rukovala. Elizabeth se sa svima veselo
pozdravila.
Kod kuće ih majka nije baš srdačno dočekala. Gospoña Bennet se začudila
njihovu dolasku, smatrala je da su pogriješile što su toliko žurile i bila je
uvjerena da se Jane ponovno prehladila. No otac, iako je vrlo lakonski izrazio
svoje zadovoljstvo, istinski se obradovao što ih vidi; osjećao je koliko su važne
u obiteljskom krugu. Večernji razgovor, kad su obično svi na okupu, znatno je
izgubio svoju živahnost i gotovo sav svoj smisao zbog Janeine i Elizabethine
odsutnosti. Zatekle su Mary zadubljenu, kao i obično, u proučavanje znanosti o
harmoniji i ljudskoj prirodi; prikupila je nekoliko novih izvoda kojima se trebalo
diviti i nekoliko za nju novih, a zapravo otrcanih pouka koje je trebalo čuti.
Catherine i Lydia imale su za njih sasvim drukčije novosti. Štošta se dogodilo i
štošta se reklo u pukovniji od prošle srijede; nekoliko je časnika nedavno
večeralo kod njihove tetke, neki je vojnik išiban i šapuće se da se pukovnik
Forster namjerava oženiti.
XIII
- Nadam se, draga moja - reče gospodin Bennet svojoj ženi - sutradan za
vrijeme doručka - da si kazala kuharici neka pripremi dobru večeru, jer
očekujem večeras gosta.
- Na koga misliš, dragi moj? Ne znam tko bi to mogao biti, osim ako se
Charlotte Lucas slučajno ne svrati... a nadam se da su moje večere dovoljno
dobre za nju. Ne mislim da često ima takve kod svoje kuće.
- Gost o kojem govorim je gospodin, i to stranac. Oči gospoñe Bennet odmah
zasjaju.
- Gospodin, i to stranac! Zacijelo je riječ o gospodinu Bingleyju. Oh, Jane... nisi
rekla ni riječ o tome, lukavice jedna! Doista će mi biti vrlo drago da vidim
gospodina Bingleyja. Ali... Oh, Bože! Kakva nesreća! Danas nema ribe. Lydia,
ljubavi moja, zazvoni; moram odmah razgovarati s Hill.
- Nije riječ o gospodinu Bingleyju - priopći joj muž - već o čovjeku kojeg nikad
u životu nisam vidio.
Ovo izazove iznenañenje; doživio je zadovoljstvo da ga žena i svih pet kćeri
istovremeno obaspu pitanjima.
Uživajući neko vrijeme u njihovoj radoznalosti, napokon im objasni:
- Otprilike prije mjesec dana primio sam ovo pismo, a prije dva tjedna
odgovorio sam na njega, jer sam zaključio da je posrijedi nešto prilično
škakljivo i da to zahtijeva brz odgovor. Pismo je poslao moj roñak, gospodin
Collins, koji će vas poslije moje smrti moći izbaciti iz ove kuće kad god bude
htio.
- O, dragi moj - uzvikne njegova žena - ne mogu slušati o tom. Molim te, ne
govori o tom odvratnom čovjeku. Smatram najvećom okrutnošću na svijetu što
tvoje imanje neće pripasti tvojoj djeci; da sam ja na tvom mjestu, već odavno
bih poduzela nešto protiv toga.
Jane i Elizabeth joj pokušaju objasniti zakon o nasljeñivanju glede muške i
ženske djece. I prije su to pokušavale učiniti, ali se gospoña Bennet u svezi toga
nije dala urazumiti, te se i dalje ogorčeno bunila protiv nemilosrdne odredbe da
se imanje otuñi od obitelji s pet kćeri u korist čovjeka do kojega nije nikomu
stalo.
- To je, uistinu, vrlo nepravedno - reče Bennet - i ništa ne može gospodina
Collinsa osloboditi krivnje što će naslijediti Longbourn. Meñutim, ako saslušate
njegovo pismo, možda će vas malo raznježiti način njegova izražavanja.
- Ne, ne može nas ništa raznježiti! Mislim da je vrlo drsko od njega što ti je
uopće pisao, a i vrlo je licemjerno. Mrzim lažne prijatelje. Zašto se ne svaña s
tobom kao što je njegov otac činio prije njega?
- Da, zašto? Čini se da je u tom pogledu imao nekih sinovskih obzira, kao što
ćete čuti.
"Hunsford, blizu Westerhama, Kent 15. listopada
Poštovani gospodine,
Nesloga koja je postojala izmeñu Vas i mog pokojnog čestitog oca uvijek me
ispunjavala osjećajem nelagode i, budući da sam doživio tu nesreću da ga
izgubim, često sam želio premostiti taj jaz; no neko su me vrijeme od toga
odvraćale moje vlastite sumnje, jer sam se bojao da bi se moglo doimati kao
nepoštovanje prema njegovoj uspomeni ako bih bio u dobrim odnosima s onima
s kojima se on uvijek razmimoilazio u mišljenju. Meñutim, sad sam se napokon
odlučio, jer kad sam o Uskrsu zareñen za svećenika, imao sam veliku sreću da
me počastila svojim pokroviteljstvom prečasna ledi Catherine de Bourgh,
udovica Sir Lewisa de Bourgha, čija su me plemenitost i dobrota postavile za
župnika ove župe gdje ću se revno truditi da uvijek iskazujem primjerenu
zahvalnost i poštovanje toj prečasnoj lady da marljivo izvršavam sve obrede
koje nalaže anglikanska crkva. Osim toga, osjećam da mi je, kao svećeniku,
dužnost da potičem i širim blagodati mira u svim obiteljima u području svog
utjecaja; stoga laskam sebi da je moja sadašnja ponuda prijateljskog mira vrlo
pohvalna, pa se nadam da ćete ljubazno prijeći preko činjenice što sam ja
sljedeći nasljednik longbournskog imanja i da Vas ta činjenica neće navesti da
odbijete ponuñenu maslinovu grančicu. Svakako žalim što ću baš ja biti oruñe
koje će oštetiti Vaše ljupke kćerke; dopustite da Vam se zato ispričam, a i da Vas
uvjerim u svoju pripravnost da im gubitak nadoknadim na sve moguće načine...
ali o tom poslije. Ako nemate ništa protiv toga da me primite u svoj dom, priuštit
ću sebi zadovoljstvo da posjetim Vas i Vašu obitelj u četiri sata poslije podne u
ponedjeljak, 18. studenoga, i vjerojatno ću zlorabiti Vaše gostoprimstvo do
druge subote; a to mogu učiniti bez ikakvih teškoća, jer mi ledi Catherine
nipošto ne zamjera ako pokatkad izbivam nedjeljom, pod uvjetom da je neki
drugi svećenik odreñen da obavi crkvene obrede toga dana.
Vašu gospodu i Vaše kćerke pozdravlja i poštuje, a Vama, poštovani gospodine,
želi svako dobro
Vaš prijatelj
William Collins."
- Dakle, u četiri sata možemo očekivati tog mirotvornog gospodina - reče
Bennet preklapajući pismo. - Čini se da je on savjestan i uglañen mladić, i ne
sumnjam da ga se isplati upoznati, osobito ako ledi Catherine bude tako ljubazna
i dopusti mu da nam opet doñe.
- Mora se priznati, ima stanovitog smisla u onom što kaže o našim kćerkama i,
ako im je sklon dati neku naknadu, ja ga nipošto neću obeshrabriti u tom.
- Iako se teško - reče Jane - može pogoditi kako nam kani dati opravdanu
naknadu, ta mu želja doista služi na čast. Elizabeth su se najviše dojmili njegovo
veliko poštovanje ledi Chatherine i ljubazna namjera da krsti, vjenčava i
sahranjuje svoje župljane kad god to bude potrebno. - Vjerojatno je on nekakav
čudak - reče ona. - Ne mogu ga shvatiti. Ima nečega vrlo kićenog u njegovu
stilu. Osim toga, što hoće svojim ispričavanjem zbog toga što je on idući
nasljednik? Ne možemo pomisliti da bi se odrekao tog prava kad bi mogao. Je li
on razuman čovjek, oče?
- Nije, draga moja; mislim da nije. Veoma se nadam da je prava suprotnost
tomu. U njegovu se pismu miješaju poniznost i uobraženost, a to bi moglo biti
dobro. Jedva čekam da ga vidim.
- Što se tiče samog stila - umiješa se Mary - njegovo pismo nije baš loše. Ideja o
maslinovoj grančici ne može se smatrati novom, ali, čini mi se, dobro izražena.
Catherine i Lydiju nisu nimalo zanimali ni pismo, ni čovjek koji ga je napisao.
Bilo je gotovo nemoguće da će njihov roñak doći u časničkoj odori, a već
nekoliko tjedana nisu više uživale u društvu ljudi koji nisu u uniformi. Što se
tiče njihove majke, pismo gospodina Collinsa uvelike je rastjeralo njezinu
zlovolju, te ga je, na iznenañenje svog muža i kćerki, bila spremna primiti
donekle smireno i ljubazno.
Collins je stigao točno na vrijeme i cijela ga je obitelj dočekala vrlo uljudno.
Bennet je govorio malo, ali su dame bile dovoljno pričljive, a ni Collinsa nije
trebalo poticati jer nije bio sklon šutnji. Bio je visok, krupan mladić od dvadeset
pet godina. Ozbiljan i dostojanstven, ponašao se prilično kruto. Ubrzo pošto je
sjeo, čestitao je gospoñi Bennet što ima tako divne kćeri i rekao je kako je
mnogo slušao o njihovoj ljepoti, ali da stvarnost premašuje ono što se priča; i
dodao je kako ne sumnja da će ona doživjeti da ih sve dobro uda. Ta laskava
izjava nije se osobito svidjela nekima od njegovih slušateljki, no gospoña
Bennet nije se nikad protivila laskanju, te je odgovorila vrlo spremno.
- Vrlo ste ljubazni što tako govorite; i nadam se od sveg srca da će se to i
dogoditi, jer bi inače morale živjeti sirotinjski. Zakoni su vrlo čudni.
- Možda mislite na naslijeñe ovog imanja?
- Ah! Da, gospodine. To je teška okolnost za moje jadne djevojke, morate
priznati. Ne mislim da ste vi krivi, jer znam da na ovom svijetu slučaj odreñuje
tijek dogañaja. Stoga se ne zna unaprijed komu će pripasti neko imanje.
- Sasvim sam svjestan, gospoño, nevolje svojih lijepih roñakinja i mogao bih
štošta reći o tom, ali se bojim da ne stvorim dojam kako sam prebrz i
nepromišljen. No uvjeravam mlade dame da sam došao diviti im se. Zasad neću
reći ništa više; ali, možda, kad se bolje upoznamo...
Prekine ga poziv na večeru, a djevojke se nasmiješe jedna drugoj. One nisu bile
jedini predmet Collinsova divljenja. Pozorno je odmjerio pogledom salon,
blagovaonicu i sav namještaj i pohvalio; njegovo bi hvaljenje svega dimulo u
srce gospoñu Bennet da nije bilo mučne pomisli da on sve to promatra kao svoju
buduću imovinu. Veoma se divio i večeri, te je zamolio da mu se kaže koja ju je
od njegovih lijepih roñakinja tako vrsno pripremila. Ali ga gospoña Bennet
ispravi u tom rekavši mu prilično jetko da su oni potpuno kadri držati dobru
kuharicu i da njezine kćerke ne rade ništa u kuhinju. On je zamoli da mu oprosti
što ju je razljutio. Tada mu je blažim glasom rekla da se nije nimalo uvrijedila,
ali se on nastavio ispričavati čitavih četvrt sata.
XIV
Tijekom večere nije Bennet prozborio gotovo ništa, ali je, kad su se sluge
povukle, zaključio kako je vrijeme da malo porazgovara sa svojim gostom, pa
je, da bi mu dao priliku da blista u razgovoru, izjavio kako mu se čini da je
gospodin Collins vrlo sretan što ima takvu pokroviteljicu. Pozornost koju ledi
Catherine de Bourgh poklanja njegovim željama i njezina briga za njegovu
udobnost očito su, kao što se vidi iz njegova pisma, nešto izvanredno. Bennet
nije mogao odabrati bolju temu za razgovor. Gospodin Collins počne rječito
hvaliti tu ledi. Ta ga tema potakne na još svečanije držanje, te je izjavio vrlo
važno da on "nikad u životu nije vidio takvo ponašanje kod plemstva... takvu
pristupačnost i ljubaznost na kakve je osobno naišao kod ledi Catherine. Ona je
blagonaklono pohvalila obje propovijedi koje je već imao čast održati pred
njom. Već ga je dvaput zvala na večeru u Rosings, a prošle je subote poslala po
njega kako bi imala četvrtog za kartanje te večeri. Mnogi koji poznaju ledi
Catherine smatraju je gordom, ali ona je za njega sušta pristupačnost. Uvijek
razgovara s njim kao što bi razgovarala s otmjenom gospodom; ne protivi se
njegovu sudjelovanju u društvenom životu u okolici niti njegovim povremenim
odlascima iz župe na tjedan-dva kako bi posjetio svoju rodbinu. Čak je bila tako
ljubazna da mu je savjetovala neka se oženi čim bude mogao, pod uvjetom da
bude oprezan pri izboru; a jedanput ga je i posjetila u njegovu skromnom
župnom dvoru, gdje je potpuno odobrila sve izmjene koje je učinio, pa je čak
izvoljela i sama predložiti poneke... na primjer, police u nekim sobicama na
katu.
- Sve je to vrlo lijepo i ljubazno - zaključi gospoña Bennet. - Zacijelo je vrlo
ugodna žena. Šteta što sve velike dame nisu poput nje. Živi li blizu vas,
gospodine?
- Samo put odvaja vrt u kojem je moj skromni dom od Rosingskog parka,
prebivališta njezina gospodstva.
- Ako se ne varam, gospodine, rekoste da je udovica. Koga ima u obitelji?
- Ima samo kćerku jedinicu, nasljednicu Rosingsa i vrlo velikog imetka.
- O! - uzvikne gospoña Bennet, kimajući glavom. - Onda je ona u boljem
položaju od mnogih djevojaka. A kakva je? Lijepa?
- Ona je, doista, najdražesnija mlada dama koju sam vidio. I sama ledi Catherine
kaže da je, glede prave ljepote, gospoñica de Bourgh daleko iznad najljepše u
svom spolu, jer u svojim crtama lica ima ono čime se odlikuju djevojke visokog
roda. Na žalost, bolešljiva je, što je sprečava da napreduje u raznim
umjetnostima i vještinama, u kojima inače ne bi iznevjerila, kao što me
izvijestila dama koja se brine o njezinoj izobrazbi, a koja je i sada kod njih.
Meñutim, vrlo je ljupka i često se izvoli provesti mimo mog skromnog doma u
svojoj maloj kočiji.
- Je li predstavljena na dvoru? Ne sjećam se njezina imena meñu dvorskim
uzvanicama.
- Na žalost, loše je zdravlje sprečava da bude u Londonu; stoga je, kao što sam
rekao ledi Catherine jednog dana, britanski dvor lišen svog najsvjetlijeg ukrasa.
Njezinu se gospodstvu svidjela ta misao; ne moram vas uvjeravati da rado
iskorišćujem svaku priliku za takve male, fine komplimente, uvijek prihvatljive
damama. Rekao sam više puta ledi Catherine da je njezina divna kći kao
stvorena da bude vojvotkinja, te da bi i najviši krugovi više bili ukrašeni njome
nego što bi pridonijeli njezinoj važnosti. Takve se sitnice sviñaju njezinu
gospodstvu, a ja mislim da sam joj dužan iskazivati takve znakove pažnje.
- Rasuñujete sasvim pravilno - reče Bennet - i sreća je za vas što imate dara za
profinjeno laskanje. Smijem li vas pitati jesu li ti ugodni znakovi pažnje
spontani ili su posljedica prethodnog razmišljanja?
- Uglavnom ih izaziva ono što se zbiva u datom trenutku i, premda se pokatkad
zabavljam pripremajući i smišljajući te male, otmjene komplimente, primjenjive
u raznim prigodama, uvijek im nastojim dati izgled spontanosti i
nepripremljenosti.
Bennetova su se očekivanja obistinila. Njegov je roñak bio budalast baš kao što
se i nadao, te ga je slušao s najvećim užitkom, ali se trudio doimati što ozbiljnije
i, izuzevši pogdjekoji pogled prema Elizabeth, nije tražio nikakva drugog
sudionika u toj svojoj zabavi.
Kad je došlo vrijeme za čaj, Bennetu je bilo već dosta takva razgovora, pa je
poslije čaja, koji je poslužen u salonu, zamolio gosta da glasno čita damama.
Collins rado pristane, te su mu dali neku knjigu; meñutim, kad ju je pogledao,
kao da se lecnuo, zamolio ih je neka ga ispričaju i rekao je da nikad ne čita
romane. Kitty se začuñeno zagleda u njega, a Lydia uzvikne. Donijeli su druge
knjige, pa je, promišljajući neko vrijeme, odabrao Fordyceove "Propovijedi".
Lydia zine od čuda kad je otvorio tu knjigu i, prije nego što je jednoličnim
svečanim glasom pročitao tri stranice, ona ga prekine riječima:
- Znaš li, mama, da moj tetak Philips namjerava otpustiti Richarda? Ako se to
dogodi, uzet će ga pukovnik Forster, rekla mi je to u subotu teta. Sutra ću otići u
Meryton da doznam više o tom i da pitam kad se gospodin Denny vraća iz
Londona.
Dvije najstarije sestre narede Lydiji da šuti, ali Collins, veoma uvrijeñen, odloži
knjigu i reče:
- Često zapažam kako se mlade dame malo interesiraju za ozbiljne knjige, iako
su napisane baš za njihovo dobro. Čudim se tome, jer im ništa ne može tako
koristiti kao dobra pouka. No neću više dosañivati svojoj mladoj roñakinji.
Zatim se okrene prema Bennetu i ponudi mu se kao protivnik u triktraku (igra
kockama, nap. prev.). Bennet prihvati tu ponudu i reče mu da je vrlo pametno od
njega što ostavlja djevojke njihovim sitnim zabavama. Gospoña Bennet i njezine
kćerke najuljudnije mu se ispričaju što ga je Lydia prekinula i obećaju da se to
neće ponoviti ako im on opet izvoli čitati. Ali Collins, uvjeravajući ih da se ne
ljuti na svoju mladu roñakinju i da ne smatra njezino ponašanje uvredom, sjedne
za drugi stol s Bennetom i pripremi se za triktrak.
Kad su dame poslije večere napustile blagovaonicu, Elizabeth otrči gore k sestri
i, pošto ju je dobro utoplila da ne nazebe, dovede je u salon, gdje su je obje
njezine prijateljice dočekale brojnim izrazima zadovoljstva. Elizabeth ih još
nikad nije vidjela tako ugodne kao što su bile tijekom tog jednog sata prije nego
što su se pojavila gospoda. Bile su vrlo rječite. Znale su potanko opisati neku
zabavu, šaljivo ispričati neku dogodovštinu i duhovito se podsmjehivati svojim
znancima.
Meñutim, kad uñoše gospoda, Jane više nije bila u središtu pozornosti; oči
gospoñice Bingley odmah su se okrenule prema Darcyju, te mu je htjela nešto
kazati i prije nego što im se sasvim približio. On se odmah obratio gospoñici
Bennet i uglañeno joj čestitao na ozdravljenju; gospodin Hurst joj je kimnuo
glavom i rekao: "Vrlo mi je drago"; a Bingleyjev je pozdrav bio najduži i
najtopliji. Bingley je bio vrlo uočljivo radostan i ljubazan. Prvih pola sata
proveo je ložeći vatru kako joj ne bi naštetila promjena sobe; po njegovoj se
želji premjestila i sjela s druge strane kamina da bi bila što dalje od vrata. Tada
je sjeo kraj nje i razgovarao gotovo samo s njom. Elizabeth je, s vezom u ruci,
promatrala sve to vrlo zadovoljno iz suprotnog kuta.
Poslije čaja podsjeti gospodin Hurst svastiku na kartaški stol, ali uzalud. Ona je
odnekud doznala da se Darcy ne želi kartati, te je Hurstovu otvorenu molbu
odmah odbila. Rekla mu je kako se nitko ne namjerava kartati, a šutnja cijelog
društva kao da je to i potvrdila. Stoga Hurstu nije ostalo ništa drugo nego da se
ispruži na divanu i zaspi. Darcy uzme knjigu, gospoñica Bingley učini isto, a
gospoña Hurst, uglavnom zauzeta igranjem narukvicama i prstenjem,
sudjelovala je s vremena na vrijeme u razgovoru svoga brata s gospoñicom
Bennet.
Gospoñica Bingley je bila podjednako zauzeta promatranjem kako Darcy
napreduje sa čitanjem koliko i vlastitim čitanjem; neprestano ga je ponešto
zapitkivala ili gledala u njegovu stranicu. No nije ga uspijevala uvući ni u kakav
razgovor; samo je kratko odgovarao na njezina pitanja i čitao dalje. Napokon,
sasvim iscrpljena pokušajem da se zabavi svojom knjigom, izabranom samo
zato što je bila drugi dio njegove knjige, ona široko zijevne i reče:
- Kako je lijepo provoditi večer ovako! Na kraju krajeva, nema većeg užitka od
čitanja! Čovjek se mnogo brže zamori svime drugim nego knjigom. Kad budem
imala svoju kuću, bit ću nesretna ne budem li imala odličnu knjižnicu.
Nitko ne odgovori ništa. Ona ponovno zijevne, odloži knjigu i pogleda uokolo
po sobi tražeći neku zabavu; kad je začula da njezin brat spominje bal gospoñici
Bennet, naglo se okrenula prema njemu i rekla:
- Slušaj, Charlese, namjeravaš li uistinu upriličiti ples u Netherfieldu?
Savjetovala bih ti, prije nego što se odlučiš, da saslušaš želje nazočnih; grdno ću
se prevariti ako meñu nama nema i takvih za koje bi bal bio više kazna nego
zadovoljstvo.
- Ako misliš na Darcyja - uzvikne njezin brat - on može, ako hoće, otići u krevet
već prije početka; meñutim, što se tiče bala, tu nema više nikakvih dvojbi; čim
kuharica završi pripreme, poslat ću pozivnice.
- Balovi bi mi se sviñali mnogo više - odvrati ona - kad bi bili drukčiji; ima
nečeg nepodnošljivo dosadnog u uobičajenom obliku takvih priredbi. Doista bi
bilo mnogo pametnije kad bi umjesto plesa bio na dnevnom redu razgovor.
- Možda bi to bilo mnogo pametnije, draga moja Caroline, ali to onda više ne bi
sličilo balu.
Gospoñica Bingley ne odgovori, već ustane i počne šetati po sobi. Njezina je
pojava bila elegantna, a hod lijep; no Darcy, na kojeg je sve to bilo usmjereno, i
dalje je nepomično čitao. Iz očaja je odlučila učiniti još jedan pokušaj, te se
okrenula prema Elizabeth i kazala:
- Gospoñice Elizabeth Bennet, predlažem vam da se ugledate u mene i prošećete
malo po sobi. Uvjeravam vas da to veoma osvježava nakon dugog sjedenja u
istom položaju.
Elizabeth se iznenadi, ali odmah pristane. Gospoñica Bingley je podjednako
uspjela i glede glavnog cilja svoje ljubaznosti: Darcy je podignuo pogled.
Njezina ga je neočekivana ljubaznost iznenadila koliko i Elizabeth, te je
nesvjesno zaklopio knjigu. Bio je pozvan da im se pridruži, ali je to odbio
rekavši da može zamisliti samo dva poriva zbog kojih su one odlučile šetati
zajedno gore-dolje po sobi i da bi ih on oba osujetio ako bi im se pridružio. Što
li on to misli? Gorjela je od želje da dozna njegovu misao, te zapita Elizabeth je
li ga ona iole razumjela.
- Nisam - odgovori Elizabeth - ali možete biti uvjereni da on hoće biti strog
prema nama, pa ga najbolje možemo razočarati ako ga ne budemo pitale ništa o
tome.
Meñutim, gospoñica Bingley nije bila sposobna razočarati Darcyja ni u čemu, pa
je uporno tražila da im on objasni ta dva poriva.
- Rado ću vam ih objasniti - prozbori on čim mu je dopustila da doñe do riječi. -
Vi ste izabrale taj način provoñenja večeri ili zato što se povjeravate jedna
drugoj, pa želite popričati o nekim tajnama, ili zato što ste svjesne da vaš stas
ljepše izgleda kad hodate; ako je posrijedi prvi razlog, ja bih vas potpuno omeo
pridruživši vam se, a ako je drugi, mogu vam se mnogo više diviti sjedeći kraj
vatre.
- Oh! Strašno! - uzvikne gospoñica Bingley. - Još nikad nisam čula nešto tako
neljubazno. Kako da ga kaznimo zbog takvih riječi?
- Ništa lakše, ako samo hoćete - odgovori Elizabeth. - Svi možemo mučiti i
kažnjavati jedni druge. Zadirkujte ga... smijte mu se. Budući da se dobro
poznate, zacijelo znate kako to treba učiniti.
- Časti mi, ne znam. Moje poznanstvo s njim nije me još naučilo tome.
Zadirkivati uvijek staloženog i sabranog čovjeka! Ne, ne; u toj bi nam igri on
doskočio. A što se tiče smijanja, samo bismo se izložile podsmijehu ako bismo
se pokušale smijati bez razloga. Gospodin Darcy bi onda likovao.
- Gospodin Darcy nije sklon smijehu! - začudi se Elizabeth. - To je neobična
prednost, a nadam se da će i ostati neobičnom, jer bi za mene bio velik gubitak
ako bih imala mnogo takvih znanaca. Veoma volim smijeh.
- Gospoñica Bingley - reče on - pripisuje mi nemoguću vrlinu. Najmudriji i
najbolji ljudi... pa čak i njihova najmudrija i najbolja djela... mogu biti smiješni
u očima osobe kojoj je šala glavni cilj u životu.
- Uistinu ima takvih osoba - odvrati Elizabeth - ali se nadam da ja nisam jedna
od njih. Uvjerena sam da nikad ne ismijavam ono što je mudro ili dobro. Ludosti
i besmislice, ćudljivosti i nedosljednosti doista me zabavljaju, priznajem, i
smijem im se kad god mogu. No pretpostavljam da ih vi nemate.
- Možda nitko ne može biti bez njih. Meñutim, cijelog sam života nastojao
izbjeći one slabosti koje često izlažu podsmijehu snažan razum.
- Kao što su taština i ponos.
- Da, taština je uistinu slabost. A što se tiče ponosa... gdje god postoji velika
umna moć, ponos će uvijek biti pod dobrim nadzorom.
Elizabeth se okrene kako bi sakrila osmijeh.
- Vaše je ispitivanje gospodina Darcyja, vjerujem, završeno - prozbori gospoñica
Bingley. - Molim vas, kakav je rezultat?
- Potpuno sam se uvjerila da gospodin Darcy nema mana. On to i osobno
priznaje otvoreno.
- Ne - reče Darcy - ništa takvo nisam izjavio. Imam dovoljno mana, ali se nadam
da nije riječ o nedostacima razuma. Za svoju narav ne bih se usudio jamčiti. Ona
je, mislim, suviše nepopustljiva... doista suviše da bi se ljudi osjećali ugodno. Ne
mogu zaboraviti, onako brzo kako bi trebalo, tuñe ludosti i grijehe niti uvrede
nanijete meni. Na moje se osjećaje ne utječe lako. Možda bi se moglo reći da
sam zlopamtilo. Kad jednom izgubim dobro mišljenje o nekomu, ono je
izgubljeno zauvijek.
- To je uistinu mana! - uzvikne Elizabeth. - Neumoljivo zlopamćenje je sjena na
karakteru. Dobro ste odabrali manu. Njoj se, bez dvojbe, ne mogu smijati. Od
mene vam ne prijeti opasnost.
- U svakoj naravi, mislim, postoji težnja prema nekom zlu... to je prirodna mana
koju čak ni najbolji odgoj ne može iskorijeniti.
- Vaša je mana sklonost da svakog mrzite.
- A vaša je - odgovori on, osmjehnuvši se - što namjerno nikoga ne razumijete.
- Uživajmo malo u glazbi - predloži gospoñica Bingley, umorna od razgovora u
kojem nije sudjelovala: - Louisa, nećeš mi zamjeriti ako probudim gospodina
Hursta?
Njezina se sestra složila s tim, pa su otvorile glasovir; ni Darcy se, pošto se malo
sabrao, nije usprotivio. Počeo je osjećati da je opasno obraćati preveliku
pozornost Elizabeth.
XII
Dogovorivši se sa sestrom, Elizabeth je sutradan pisala majci i zamolila da se
tijekom dana pošalju po njih kola. No gospoña Bennet, koja je računala da će joj
kćerke ostati u Netherfieldu do idućeg utorka, što bi za Jane bilo upravo tjedan
dana boravka ondje, nije bila sklona da ih sa zadovoljstvom dočeka prije tog
dana. Stoga njezin odgovor nije bio povoljan, barem ne za Elizabeth, koja se
nestrpljivo željela vratiti kući. Gospoña Bennet ih je obavijestila da nikako ne
mogu dobiti kola prije utorka. U postskriptumu je dodala da će, ako gospodin
Bingley i njegove sestre navale da one ostanu i duže, moći izdržati bez njih. No
Elizabeth se odlučno usprotivila da ostanu duže... a nije baš ni očekivala da će ih
zadržavati; naprotiv, bojala se da će se zaključiti kako nepotrebno ostaju
predugo, te je zahtijevala od Jane da odmah zatraži kola od gospodina
Bingleyja; na posljetku su njih dvije odlučile priopćiti svoju prvobitnu nakanu o
napuštanju Netherfielda još toga dana i zamoliti da im se dadu kola.
Njihova je namjera izazvala brojne izjave zabrinutosti; želja da ostanu bar još
jedan dan bila je izražena tako snažno da je to utjecalo na Jane da odgodi njihov
odlazak do sutra. Gospoñica Bingley se tada pokajala što je predložila da ostanu,
jer su njezina ljubomora i mržnja prema jednoj sestri daleko premašivale ljubav
prema drugoj.
Domaćin se veoma rastužio kad je čuo da one odlaze tako skoro i nekoliko je
puta pokušao uvjeriti gospoñicu Bennet da bi to moglo biti opasno za nju jer se
još nije dovoljno oporavila; no Jane je bila nepokolebljiva kad god bi osjećala da
je u pravu.
Za Darcyja je to bila dobra vijest; Elizabeth je već dovoljno dugo boravila u
Netherfieldu. Privlačila ga je više nego što mu se sviñalo, a i gospoñica Bingley
bila je neuljudna prema njoj i zajedljivo ga zadirkivala više nego obično. Mudro
je odlučio pripaziti sada da ne pokaže nikakav znak divljenja, ništa što bi joj
dalo nadu da može utjecati na njegovu sreću... svjestan da bi ako joj se u glavi
rodila takva pomisao, njegovo ponašanje posljednjeg dana moglo tu misao
sasvim učvrstiti ili je razbiti.
Postojan u svojoj namjeri, nije joj tijekom cijele subote rekao više od desetak
riječi i, premda su jedanput ostali nasamo pola sata, uporno se držao knjige, a
nju nije ni pogledao.
U nedjelju, poslije jutarnje mise, došlo je do rastanka ugodnog većini njih.
Ljubaznost gospoñice Bingley prema Elizabeth naglo je porasla na kraju, a i
prema Jane. Na rastanku je gospoñica Bingley uvjeravala Jane kako će joj uvijek
biti zadovoljstvo da je vidi bilo u Longbournu, bilo u Netherfieldu, i pošto ju je
nježno zagrlila, čak se i s Elizabeth rukovala. Elizabeth se sa svima veselo
pozdravila.
Kod kuće ih majka nije baš srdačno dočekala. Gospoña Bennet se začudila
njihovu dolasku, smatrala je da su pogriješile što su toliko žurile i bila je
uvjerena da se Jane ponovno prehladila. No otac, iako je vrlo lakonski izrazio
svoje zadovoljstvo, istinski se obradovao što ih vidi; osjećao je koliko su važne
u obiteljskom krugu. Večernji razgovor, kad su obično svi na okupu, znatno je
izgubio svoju živahnost i gotovo sav svoj smisao zbog Janeine i Elizabethine
odsutnosti. Zatekle su Mary zadubljenu, kao i obično, u proučavanje znanosti o
harmoniji i ljudskoj prirodi; prikupila je nekoliko novih izvoda kojima se trebalo
diviti i nekoliko za nju novih, a zapravo otrcanih pouka koje je trebalo čuti.
Catherine i Lydia imale su za njih sasvim drukčije novosti. Štošta se dogodilo i
štošta se reklo u pukovniji od prošle srijede; nekoliko je časnika nedavno
večeralo kod njihove tetke, neki je vojnik išiban i šapuće se da se pukovnik
Forster namjerava oženiti.
XIII
- Nadam se, draga moja - reče gospodin Bennet svojoj ženi - sutradan za
vrijeme doručka - da si kazala kuharici neka pripremi dobru večeru, jer
očekujem večeras gosta.
- Na koga misliš, dragi moj? Ne znam tko bi to mogao biti, osim ako se
Charlotte Lucas slučajno ne svrati... a nadam se da su moje večere dovoljno
dobre za nju. Ne mislim da često ima takve kod svoje kuće.
- Gost o kojem govorim je gospodin, i to stranac. Oči gospoñe Bennet odmah
zasjaju.
- Gospodin, i to stranac! Zacijelo je riječ o gospodinu Bingleyju. Oh, Jane... nisi
rekla ni riječ o tome, lukavice jedna! Doista će mi biti vrlo drago da vidim
gospodina Bingleyja. Ali... Oh, Bože! Kakva nesreća! Danas nema ribe. Lydia,
ljubavi moja, zazvoni; moram odmah razgovarati s Hill.
- Nije riječ o gospodinu Bingleyju - priopći joj muž - već o čovjeku kojeg nikad
u životu nisam vidio.
Ovo izazove iznenañenje; doživio je zadovoljstvo da ga žena i svih pet kćeri
istovremeno obaspu pitanjima.
Uživajući neko vrijeme u njihovoj radoznalosti, napokon im objasni:
- Otprilike prije mjesec dana primio sam ovo pismo, a prije dva tjedna
odgovorio sam na njega, jer sam zaključio da je posrijedi nešto prilično
škakljivo i da to zahtijeva brz odgovor. Pismo je poslao moj roñak, gospodin
Collins, koji će vas poslije moje smrti moći izbaciti iz ove kuće kad god bude
htio.
- O, dragi moj - uzvikne njegova žena - ne mogu slušati o tom. Molim te, ne
govori o tom odvratnom čovjeku. Smatram najvećom okrutnošću na svijetu što
tvoje imanje neće pripasti tvojoj djeci; da sam ja na tvom mjestu, već odavno
bih poduzela nešto protiv toga.
Jane i Elizabeth joj pokušaju objasniti zakon o nasljeñivanju glede muške i
ženske djece. I prije su to pokušavale učiniti, ali se gospoña Bennet u svezi toga
nije dala urazumiti, te se i dalje ogorčeno bunila protiv nemilosrdne odredbe da
se imanje otuñi od obitelji s pet kćeri u korist čovjeka do kojega nije nikomu
stalo.
- To je, uistinu, vrlo nepravedno - reče Bennet - i ništa ne može gospodina
Collinsa osloboditi krivnje što će naslijediti Longbourn. Meñutim, ako saslušate
njegovo pismo, možda će vas malo raznježiti način njegova izražavanja.
- Ne, ne može nas ništa raznježiti! Mislim da je vrlo drsko od njega što ti je
uopće pisao, a i vrlo je licemjerno. Mrzim lažne prijatelje. Zašto se ne svaña s
tobom kao što je njegov otac činio prije njega?
- Da, zašto? Čini se da je u tom pogledu imao nekih sinovskih obzira, kao što
ćete čuti.
"Hunsford, blizu Westerhama, Kent 15. listopada
Poštovani gospodine,
Nesloga koja je postojala izmeñu Vas i mog pokojnog čestitog oca uvijek me
ispunjavala osjećajem nelagode i, budući da sam doživio tu nesreću da ga
izgubim, često sam želio premostiti taj jaz; no neko su me vrijeme od toga
odvraćale moje vlastite sumnje, jer sam se bojao da bi se moglo doimati kao
nepoštovanje prema njegovoj uspomeni ako bih bio u dobrim odnosima s onima
s kojima se on uvijek razmimoilazio u mišljenju. Meñutim, sad sam se napokon
odlučio, jer kad sam o Uskrsu zareñen za svećenika, imao sam veliku sreću da
me počastila svojim pokroviteljstvom prečasna ledi Catherine de Bourgh,
udovica Sir Lewisa de Bourgha, čija su me plemenitost i dobrota postavile za
župnika ove župe gdje ću se revno truditi da uvijek iskazujem primjerenu
zahvalnost i poštovanje toj prečasnoj lady da marljivo izvršavam sve obrede
koje nalaže anglikanska crkva. Osim toga, osjećam da mi je, kao svećeniku,
dužnost da potičem i širim blagodati mira u svim obiteljima u području svog
utjecaja; stoga laskam sebi da je moja sadašnja ponuda prijateljskog mira vrlo
pohvalna, pa se nadam da ćete ljubazno prijeći preko činjenice što sam ja
sljedeći nasljednik longbournskog imanja i da Vas ta činjenica neće navesti da
odbijete ponuñenu maslinovu grančicu. Svakako žalim što ću baš ja biti oruñe
koje će oštetiti Vaše ljupke kćerke; dopustite da Vam se zato ispričam, a i da Vas
uvjerim u svoju pripravnost da im gubitak nadoknadim na sve moguće načine...
ali o tom poslije. Ako nemate ništa protiv toga da me primite u svoj dom, priuštit
ću sebi zadovoljstvo da posjetim Vas i Vašu obitelj u četiri sata poslije podne u
ponedjeljak, 18. studenoga, i vjerojatno ću zlorabiti Vaše gostoprimstvo do
druge subote; a to mogu učiniti bez ikakvih teškoća, jer mi ledi Catherine
nipošto ne zamjera ako pokatkad izbivam nedjeljom, pod uvjetom da je neki
drugi svećenik odreñen da obavi crkvene obrede toga dana.
Vašu gospodu i Vaše kćerke pozdravlja i poštuje, a Vama, poštovani gospodine,
želi svako dobro
Vaš prijatelj
William Collins."
- Dakle, u četiri sata možemo očekivati tog mirotvornog gospodina - reče
Bennet preklapajući pismo. - Čini se da je on savjestan i uglañen mladić, i ne
sumnjam da ga se isplati upoznati, osobito ako ledi Catherine bude tako ljubazna
i dopusti mu da nam opet doñe.
- Mora se priznati, ima stanovitog smisla u onom što kaže o našim kćerkama i,
ako im je sklon dati neku naknadu, ja ga nipošto neću obeshrabriti u tom.
- Iako se teško - reče Jane - može pogoditi kako nam kani dati opravdanu
naknadu, ta mu želja doista služi na čast. Elizabeth su se najviše dojmili njegovo
veliko poštovanje ledi Chatherine i ljubazna namjera da krsti, vjenčava i
sahranjuje svoje župljane kad god to bude potrebno. - Vjerojatno je on nekakav
čudak - reče ona. - Ne mogu ga shvatiti. Ima nečega vrlo kićenog u njegovu
stilu. Osim toga, što hoće svojim ispričavanjem zbog toga što je on idući
nasljednik? Ne možemo pomisliti da bi se odrekao tog prava kad bi mogao. Je li
on razuman čovjek, oče?
- Nije, draga moja; mislim da nije. Veoma se nadam da je prava suprotnost
tomu. U njegovu se pismu miješaju poniznost i uobraženost, a to bi moglo biti
dobro. Jedva čekam da ga vidim.
- Što se tiče samog stila - umiješa se Mary - njegovo pismo nije baš loše. Ideja o
maslinovoj grančici ne može se smatrati novom, ali, čini mi se, dobro izražena.
Catherine i Lydiju nisu nimalo zanimali ni pismo, ni čovjek koji ga je napisao.
Bilo je gotovo nemoguće da će njihov roñak doći u časničkoj odori, a već
nekoliko tjedana nisu više uživale u društvu ljudi koji nisu u uniformi. Što se
tiče njihove majke, pismo gospodina Collinsa uvelike je rastjeralo njezinu
zlovolju, te ga je, na iznenañenje svog muža i kćerki, bila spremna primiti
donekle smireno i ljubazno.
Collins je stigao točno na vrijeme i cijela ga je obitelj dočekala vrlo uljudno.
Bennet je govorio malo, ali su dame bile dovoljno pričljive, a ni Collinsa nije
trebalo poticati jer nije bio sklon šutnji. Bio je visok, krupan mladić od dvadeset
pet godina. Ozbiljan i dostojanstven, ponašao se prilično kruto. Ubrzo pošto je
sjeo, čestitao je gospoñi Bennet što ima tako divne kćeri i rekao je kako je
mnogo slušao o njihovoj ljepoti, ali da stvarnost premašuje ono što se priča; i
dodao je kako ne sumnja da će ona doživjeti da ih sve dobro uda. Ta laskava
izjava nije se osobito svidjela nekima od njegovih slušateljki, no gospoña
Bennet nije se nikad protivila laskanju, te je odgovorila vrlo spremno.
- Vrlo ste ljubazni što tako govorite; i nadam se od sveg srca da će se to i
dogoditi, jer bi inače morale živjeti sirotinjski. Zakoni su vrlo čudni.
- Možda mislite na naslijeñe ovog imanja?
- Ah! Da, gospodine. To je teška okolnost za moje jadne djevojke, morate
priznati. Ne mislim da ste vi krivi, jer znam da na ovom svijetu slučaj odreñuje
tijek dogañaja. Stoga se ne zna unaprijed komu će pripasti neko imanje.
- Sasvim sam svjestan, gospoño, nevolje svojih lijepih roñakinja i mogao bih
štošta reći o tom, ali se bojim da ne stvorim dojam kako sam prebrz i
nepromišljen. No uvjeravam mlade dame da sam došao diviti im se. Zasad neću
reći ništa više; ali, možda, kad se bolje upoznamo...
Prekine ga poziv na večeru, a djevojke se nasmiješe jedna drugoj. One nisu bile
jedini predmet Collinsova divljenja. Pozorno je odmjerio pogledom salon,
blagovaonicu i sav namještaj i pohvalio; njegovo bi hvaljenje svega dimulo u
srce gospoñu Bennet da nije bilo mučne pomisli da on sve to promatra kao svoju
buduću imovinu. Veoma se divio i večeri, te je zamolio da mu se kaže koja ju je
od njegovih lijepih roñakinja tako vrsno pripremila. Ali ga gospoña Bennet
ispravi u tom rekavši mu prilično jetko da su oni potpuno kadri držati dobru
kuharicu i da njezine kćerke ne rade ništa u kuhinju. On je zamoli da mu oprosti
što ju je razljutio. Tada mu je blažim glasom rekla da se nije nimalo uvrijedila,
ali se on nastavio ispričavati čitavih četvrt sata.
XIV
Tijekom večere nije Bennet prozborio gotovo ništa, ali je, kad su se sluge
povukle, zaključio kako je vrijeme da malo porazgovara sa svojim gostom, pa
je, da bi mu dao priliku da blista u razgovoru, izjavio kako mu se čini da je
gospodin Collins vrlo sretan što ima takvu pokroviteljicu. Pozornost koju ledi
Catherine de Bourgh poklanja njegovim željama i njezina briga za njegovu
udobnost očito su, kao što se vidi iz njegova pisma, nešto izvanredno. Bennet
nije mogao odabrati bolju temu za razgovor. Gospodin Collins počne rječito
hvaliti tu ledi. Ta ga tema potakne na još svečanije držanje, te je izjavio vrlo
važno da on "nikad u životu nije vidio takvo ponašanje kod plemstva... takvu
pristupačnost i ljubaznost na kakve je osobno naišao kod ledi Catherine. Ona je
blagonaklono pohvalila obje propovijedi koje je već imao čast održati pred
njom. Već ga je dvaput zvala na večeru u Rosings, a prošle je subote poslala po
njega kako bi imala četvrtog za kartanje te večeri. Mnogi koji poznaju ledi
Catherine smatraju je gordom, ali ona je za njega sušta pristupačnost. Uvijek
razgovara s njim kao što bi razgovarala s otmjenom gospodom; ne protivi se
njegovu sudjelovanju u društvenom životu u okolici niti njegovim povremenim
odlascima iz župe na tjedan-dva kako bi posjetio svoju rodbinu. Čak je bila tako
ljubazna da mu je savjetovala neka se oženi čim bude mogao, pod uvjetom da
bude oprezan pri izboru; a jedanput ga je i posjetila u njegovu skromnom
župnom dvoru, gdje je potpuno odobrila sve izmjene koje je učinio, pa je čak
izvoljela i sama predložiti poneke... na primjer, police u nekim sobicama na
katu.
- Sve je to vrlo lijepo i ljubazno - zaključi gospoña Bennet. - Zacijelo je vrlo
ugodna žena. Šteta što sve velike dame nisu poput nje. Živi li blizu vas,
gospodine?
- Samo put odvaja vrt u kojem je moj skromni dom od Rosingskog parka,
prebivališta njezina gospodstva.
- Ako se ne varam, gospodine, rekoste da je udovica. Koga ima u obitelji?
- Ima samo kćerku jedinicu, nasljednicu Rosingsa i vrlo velikog imetka.
- O! - uzvikne gospoña Bennet, kimajući glavom. - Onda je ona u boljem
položaju od mnogih djevojaka. A kakva je? Lijepa?
- Ona je, doista, najdražesnija mlada dama koju sam vidio. I sama ledi Catherine
kaže da je, glede prave ljepote, gospoñica de Bourgh daleko iznad najljepše u
svom spolu, jer u svojim crtama lica ima ono čime se odlikuju djevojke visokog
roda. Na žalost, bolešljiva je, što je sprečava da napreduje u raznim
umjetnostima i vještinama, u kojima inače ne bi iznevjerila, kao što me
izvijestila dama koja se brine o njezinoj izobrazbi, a koja je i sada kod njih.
Meñutim, vrlo je ljupka i često se izvoli provesti mimo mog skromnog doma u
svojoj maloj kočiji.
- Je li predstavljena na dvoru? Ne sjećam se njezina imena meñu dvorskim
uzvanicama.
- Na žalost, loše je zdravlje sprečava da bude u Londonu; stoga je, kao što sam
rekao ledi Catherine jednog dana, britanski dvor lišen svog najsvjetlijeg ukrasa.
Njezinu se gospodstvu svidjela ta misao; ne moram vas uvjeravati da rado
iskorišćujem svaku priliku za takve male, fine komplimente, uvijek prihvatljive
damama. Rekao sam više puta ledi Catherine da je njezina divna kći kao
stvorena da bude vojvotkinja, te da bi i najviši krugovi više bili ukrašeni njome
nego što bi pridonijeli njezinoj važnosti. Takve se sitnice sviñaju njezinu
gospodstvu, a ja mislim da sam joj dužan iskazivati takve znakove pažnje.
- Rasuñujete sasvim pravilno - reče Bennet - i sreća je za vas što imate dara za
profinjeno laskanje. Smijem li vas pitati jesu li ti ugodni znakovi pažnje
spontani ili su posljedica prethodnog razmišljanja?
- Uglavnom ih izaziva ono što se zbiva u datom trenutku i, premda se pokatkad
zabavljam pripremajući i smišljajući te male, otmjene komplimente, primjenjive
u raznim prigodama, uvijek im nastojim dati izgled spontanosti i
nepripremljenosti.
Bennetova su se očekivanja obistinila. Njegov je roñak bio budalast baš kao što
se i nadao, te ga je slušao s najvećim užitkom, ali se trudio doimati što ozbiljnije
i, izuzevši pogdjekoji pogled prema Elizabeth, nije tražio nikakva drugog
sudionika u toj svojoj zabavi.
Kad je došlo vrijeme za čaj, Bennetu je bilo već dosta takva razgovora, pa je
poslije čaja, koji je poslužen u salonu, zamolio gosta da glasno čita damama.
Collins rado pristane, te su mu dali neku knjigu; meñutim, kad ju je pogledao,
kao da se lecnuo, zamolio ih je neka ga ispričaju i rekao je da nikad ne čita
romane. Kitty se začuñeno zagleda u njega, a Lydia uzvikne. Donijeli su druge
knjige, pa je, promišljajući neko vrijeme, odabrao Fordyceove "Propovijedi".
Lydia zine od čuda kad je otvorio tu knjigu i, prije nego što je jednoličnim
svečanim glasom pročitao tri stranice, ona ga prekine riječima:
- Znaš li, mama, da moj tetak Philips namjerava otpustiti Richarda? Ako se to
dogodi, uzet će ga pukovnik Forster, rekla mi je to u subotu teta. Sutra ću otići u
Meryton da doznam više o tom i da pitam kad se gospodin Denny vraća iz
Londona.
Dvije najstarije sestre narede Lydiji da šuti, ali Collins, veoma uvrijeñen, odloži
knjigu i reče:
- Često zapažam kako se mlade dame malo interesiraju za ozbiljne knjige, iako
su napisane baš za njihovo dobro. Čudim se tome, jer im ništa ne može tako
koristiti kao dobra pouka. No neću više dosañivati svojoj mladoj roñakinji.
Zatim se okrene prema Bennetu i ponudi mu se kao protivnik u triktraku (igra
kockama, nap. prev.). Bennet prihvati tu ponudu i reče mu da je vrlo pametno od
njega što ostavlja djevojke njihovim sitnim zabavama. Gospoña Bennet i njezine
kćerke najuljudnije mu se ispričaju što ga je Lydia prekinula i obećaju da se to
neće ponoviti ako im on opet izvoli čitati. Ali Collins, uvjeravajući ih da se ne
ljuti na svoju mladu roñakinju i da ne smatra njezino ponašanje uvredom, sjedne
za drugi stol s Bennetom i pripremi se za triktrak.
6 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:35 pm
Margita
Administrator
XV
Gospodin Collins nije bio razborit čovjek i taj se prirodni nedostatak samo malo
nadoknadio utjecajem izobrazbe i društva. Najveći dio svog života proveo je pod
nadzorom nepismenog i škrtog oca; iako se školovao na sveučilištu, tijekom svih
semestara ondje nije stekao nijedno korisno poznanstvo. Podčinjenost u kojoj ga
je njegov otac odgojio razvila je prvobitno u njemu veliku poniznost u
ponašanju; meñutim, sada ju je znatno potisnula uobraženost tupoglavca koji
živi povučeno u neočekivanom blagostanju. Zahvaljujući sretnom slučaju,
privukao je pozornost ledi Catherine kad je župničko mjesto u Hunsfordu bilo
prazno. Poštovanje što ga je osjećao prema njezinu visokom položaju i
obožavanje te pokroviteljice, zajedno s vrlo dobrim mišljenjem koje je imao o
sebi, o svom svećeničkom autoritetu i o svojim župničkim pravima, naposljetku
su stvorili od njega mješavinu gordosti i pokornosti, uobraženosti i poniznosti.
Kako je sada imao dobru kuću i sasvim dovoljan prihod, namjeravao se oženiti;
tražeći pomirenje s longbournskom obitelji, imao je na umu ženu, jer se odlučio
izabrati jednu od kćerki ako ustanovi da su tako lijepe i ljupke kako se priča o
njima. To je bio njegov plan o naknadi za njegovo nasljeñivanje imanja od
njihova oca. Smatrao je taj plan izvrsnim, primjerenim za ženidbu i pogodnim,
te s njegove strane izvanredno velikodušnim i nesebičnim.
Nije promijenio zamisao kad ih je vidio. Divno lice najstarije gospoñice Bennet
učvrstilo je njegovo gledište, a i pogodovalo je njegovu strogom mišljenju o
prvenstvu koje pripada najstarijoj; već prve večeri bila je njegov konačni izbor.
Meñutim, sutrašnje je jutro donijelo izmjenu; jer razgovor nasamo s gospoñom
Bennet četvrt sata prije doručka, koji je počeo s njegovim župnim dvorom i
prirodno odveo do otvorene izjave kako se nada da će se za njega naći domaćica
u Longbournu, izazvao je gospoñu Bennet da ga, iako se vrlo ljubazno smiješila
i općenito ga hrabrila, upozori u vezi s Jane, za koju se odlučio.
- Što se tiče mojih mlañih kćeri - rekla je - ne bih mogla ništa tvrditi, ne bih
mogla sasvim odreñeno odgovoriti... ali nije mi poznato da su već zauzete;
meñutim, najstarija kći... moram to spomenuti... smatram svojom dužnošću da to
kažem... vjerojatno će se uskoro zaručiti.
Collins je trebao samo prijeći sa Jane na Elizabeth... i to je brzo učinio... učinio
je to dok je gospoña Bennet raspirivala vatru. Elizabeth je, prva poslije Jane po
roñenju i ljepoti, sasvim prirodno došla na red umjesto nje.
Gospoña Bennet je bila oduševljena tim razgovorom i ponadala se da će, možda,
uskoro udati dvije kćerke; a čovjek kojeg nije jučer mogla ni smisliti, sada je bio
i te kako u njezinoj milosti.
Lydijina namjera da ide u Meryton, nije se zaboravila; sve su sestre, izuzevši
Mary, pristale poći s njom; a gospodin Collins će ih pratiti, na prijedlog
Benneta, koji je jedva čekao da ga se riješi i bude sam u svojoj knjižnici; naime,
Collins je otišao tamo za njim poslije doručka i, naoko zauzet jednom od
najvećih knjiga u zbirci, nastavio je pričati Bennetu, gotovo bez prestanka, o
svom domu i vrtu u Hunsfordu. To je veoma uznemirilo Benneta. U svojoj je
knjižnici uvijek mogao naći mir i spokojnost i, premda je bio spreman, kao što je
rekao Elizabeth, naići na ludost i uobraženost u svakoj drugoj sobi u kući,
navikao se - da ondje bude pošteñen njih; stoga je uljudno, ali vrlo brzo
predložio Collinsu da se priduži njegovim kćerima na njihovu izletu; a Collins
je, zapravo mnogo bolji hodač nego čitatelj, vrlo rado zaklopio veliku knjigu i
otišao.
Vrijeme na putu do Merytona ispunili su njegovo kićeno pričanje o
beznačajnostima i uljudno slaganje njegovih roñakinja. Meñutim, kad su stigli
tamo, više nije mogao privlačiti njihovu pozornost. Njihovi su pogledi odmah
počeli lutati ulicom tražeći časnike i više ih ništa drugo, osim kakva vrlo
pomodnog šešira ili sasvim novog muselina u izlogu, nije moglo zaokupiti.
Uskoro je pozornost svih dama privukao mladić vrlo otmjena izgleda kojeg
nikad dotad nisu vidjele, a koji je šetao drugom stranom ulice s jednim
časnikom. Taj je časnik bio upravo gospodin Denny, o čijem se povratku iz
Londona došla Lydia raspitati, te se on nakloni u prolazu. Neznančevo se
držanje jako dojmilo sviju, svi su se pitali tko je on. Kitty i Lydia odluče to
doznati, pa povedu cijelo društvo preko ulice, tobože zato što im treba nešto u
dućanu s druge strane, i - na sreću - stignu do nogostupa baš kad su se i ona dva
gospodina, vraćajući se, našla na tom mjestu. Gospodin Denny im se odmah
obrati i zamoli za dopuštenje da predstavi svog prijatelja, gospodina Wickhama,
koji je jučer došao s njim iz Londona i koji, na njegovu veliku radost, stupa u
službu u njihovu korpusu. To je bila baš dobra vijest, jer je tom mladiću
nedostajala samo odora da bude savršen. Bio je neobično dopadljiv; ljepota se
pokazala darežljivom prema njemu, imao je divno lice, lijep stas i vrlo ugodno
vladanje. Nakon predstavljanja bio je već vrlo raspoložen za razgovor... govorio
je vrlo uglañeno i skromno; cijela je skupina još stajala i čavrljala kadli im je
pozornost privukao konjski topot i ugledali su Darcyja i Bingleyja kako jašu niz
ulicu. Prepoznavši dame u toj grupi, obojica im se odmah približe i započne
razmjena uobičajenih uljudnosti. Bingley je imao glavnu riječ i obraćao se
ponajviše najstarijoj gospoñici Bennet. Upravo je, rekao joj je, pošao u
Longbourn kako bi se raspitao o njoj. Darcy to potvrdi kimanjem glavom i baš
odluči da neće zaustaviti oči na Elizabeth kadli mu je pogled iznenada zapeo za
neznanca. Elizabeth je vidjela lica obojice kad su im se srele oči i veoma se
začudila učinku tog susreta. Obojica promijeniše boju, jedan je problijedio,
drugi pocrvenio. Gospodin Wickham, poslije nekoliko trenutaka, dodirne šešir...
a Darcy se jedva udostoji odgovoriti na taj pozdrav. Što je to moglo značiti?
Bilo je nemoguće zamisliti; bilo je nemoguće ne željeti da se to dozna.
U idućem se trenutku Bingley, koji kao da nije opazio što se zbilo, oprosti i
odjaše s prijateljem.
Gospodin Darcy i gospodin Wickham odšeću s mladim damama do vrata
Philipsove kuće, a onda se poklone, usprkos Lydijinu usrdnom navaljivanju da
uñu, pa čak i unatoč tome što je gospoña Philips otvorila salonski prozor i
glasno poduprla taj poziv.
Gospoña Philips se uvijek veselila kad bi vidjela nećakinje; dvije najstarije, zbog
njihova nedavnog izbivanja, dočeka posebno srdačno i počne izražavati
iznenañenje zbog njihova iznenadnog povratka kući, za koji, budući da se nisu
dovezle svojim kolima, ne bi ni znala da slučajno nije vidjela na ulici
apotekarova pomoćnika, koji joj je rekao da više ne moraju slati lijekove u
Netherfield, jer su gospoñice Bennet otišle. Uto joj Jane predstavi gospodina
Collinsa i tako joj skrene pozornost na njega. Ona ga primi vrlo uljudno, a on joj
uzvrati još većom uljudnošću i ispriča joj se što je došao iako se ne poznaju, ali
on laska sebi da se to ipak može opravdati njegovim srodstvom s mladim
damama koje su joj ga predstavile. Gospoña Philips je bila zadivljena takvim
izvanrednim odgojem, ali njezino promatranje tog neznanca okončaše uzvici i
raspitivanje o Wickhamu. O njemu je mogla reći nećakinjama samo ono što su i
same znale, da ga je gospodin Denny doveo iz Londona i da će on biti poručnik
u vojsci grofovije. Rekla je da ga je gledala cio sat dok je šetao gore-dolje
ulicom. Da se gospodin Wickham opet pojavio, Kitty i Lydia bi jamačno
nastavile to promatranje, ali - na žalost - sada nije nitko prolazio mimo prozora
izuzevši nekoliko časnika, koji su, u usporedbi s neznancem, bili "glupi i
odbojni". Neki od časnika pozvani su na večeru kod Philipsovih sutradan, a
tetka obeća nećakinjama da će poslati muža gospodinu Wickhamu da i njega
pozove, pod uvjetom da i obitelj iz Longbourna doñe te večeri. Dogovorivši se o
tom, gospoña Philips napomene da će se igrati zabavna i bučna lutrija i da će se
poslije poslužiti topla večera. Pomisao na takve užitke razveseli sve, te su se
rastali u divnom raspoloženju. Izlazeći iz sobe, Collins se ponovno ispriča, ali
mu domaćica uljudno odgovori da nisu potrebne nikakve isprike.
Dok su išle kući, Elizabeth ispriča Jane što je vidjela da se dogodilo izmeñu ona
dva gospodina; iako bi Jane branila bilo jednog, bilo drugog, ili obojicu, ako bi
se činilo da su krivi, nije, baš kao ni njezina sestra, uopće mogla objasniti takvo
ponašanje.
Po povratku kući, Collins veoma ugodi gospoñi Bennet svojim divljenjem
vladanju i uljudnosti gospoñe Philips. Reče joj kako, ne računajući ledi
Catherine i njezinu kćer, nikad nije vidio otmjeniju ženu. Ona ga je ne samo
primila izvanredno uljudno nego ga je i izričito uključila u svoj poziv za
sutrašnju večer, premda ga je sada vidjela prvi put. Nedvojbeno je tomu
pridonijelo i njegovo srodstvo s njima, ali ipak nije još nikad u životu naišao na
takvu pažnju.
XVI
Budući da nije bilo nikakvih prigovora onom o čemu se mladež dogovorila s
tetom i budući da su sva Collinsova obrazloženja kako ne smije ni jednu jedinu
večer tijekom svog posjeta ostaviti same gospodina i gospoñu Bennet odlučno
odbijena, on i njegovih pet roñakinja stigoše u pravo vrijeme kočijom u
Meryton. Ušavši u salon, djevojke se razvesele čim su čule da je gospodin
Wickham prihvatio tetkov poziv i da je već u kući.
Kad se doznala ta vijest i kad su svi posjedali, Collins iskoristi priliku da bi
gledao oko sebe i divio se. Veličina prostorije i namještaj u njoj toliko su ga
zadivili da je izjavio kako bi gotovo mogao pomisliti da je u maloj ljetnoj
blagovaonici za doručak u Rosingsu. Taj kompliment nije u prvi tren bio laskav;
meñutim, kad je gospoña Philips doznala od njega što je Rosings i tko je
njegova vlasnica, kad je čula opis samo jednog od salona ledi Catherine i
saznala da je samo jedan kamin stajao osam stotina funti, shvatila je svu važnost
te pohvale i vjerojatno je ne bi uvrijedila ni usporedba sa sobom tamošnje
domaćice. Collins je bio vrlo sretan dok joj je, prije nego što su im se pridružila
gospoda, opisivao svu uzvišenost ledi Catherine i njezine gospodske kuće, uz
poneko skretanje s te teme da bi pohvalio svoj skromni dom i preinake u njemu.
U gospoñi Philips našao je vrlo pažljivu slušateljku, koja je mislila sve
povoljnije o njemu dok ga je slušala i koja je odlučila sve to ispričati svojim
susjedama čim bude mogla. Djevojkama, koje naprosto nisu mogle slušati svog
roñaka, te su, dosañujući se, žalile što tu nema glasovira i promatrale svoje ne
baš uspjele imitacije kineskog porculana na kaminskoj ploči, to se čekanje činilo
vrlo dugim. Napokon se i ono završilo. Dolazila su gospoda, a kad je gospodin
Wickham ušao u sobu, Elizabeth osjeti da njezino divljenje prema njemu nije
bilo nimalo bezrazložno ni kad ga je prvi put ugledala, ni kad je otada
razmišljala o njemu. Časnici su općenito bili ugledni i uglañeni, a sada su došli
najbolji meñu njima; no gospodin Wickham bio je toliko iznad njih po općem
izgledu, liku, držanju i hodu, koliko su oni bili iznad zdepastog tetka Philipsa,
široka lica, koji je zaudarao na porto dok je ulazio u sobu za njima.
Gospodin Wickham je bio sretnik prema kojem su se okrenule gotovo sve
ženske oči, a Elizabeth je bila sretnica kraj koje je na posljetku sjeo. Ugodan
način na koji je odmah poveo razgovor, iako samo o vlažnoj večeri i o
vjerojatnosti da će početi kišno vrijeme, navede je na pomisao kako i naobičnija,
najdosadnija i najotrcanija tema može biti zanimljiva ako je sugovornik spretan.
Nasuprot takvim suparnicima, poput gospodina Wickhama i časnika, koji su
nastojali osvojiti pažnju ljepšeg spola, Collins kao da je potonuo u beznačajnost;
za mlade dame nije doista bio ništa; ali je, ipak, pokatkad imao pažljivu
slušateljku u gospoñi Philips, koja se brinula da bude obilno poslužen kavom i
kolačima.
Kad su namjestili stolove za kartanje, dobio je priliku da joj se oduži tako što je
sjeo kako bi igrao vist.
- Zasad malo znam o toj igri - reče on - ali ću se potruditi da je bolje naučim, jer
čovjek na mom položaju... Gospoña Philips mu je bila vrlo zahvalna što je
voljan igrati, ali nije mogla pričekati njegovo obrazloženje. Wickham nije igrao
vist, pa je bio radosno primljen za drugi stol izmeñu Elizabeth i Lydije. U
početku je postojala opasnost da mu Lydia potpuno privuče pozornost, jer je bila
vrlo govorljiva; no budući da je veoma voljela lutriju, uskoro se sva posvetila
igri, pa se gorljivo kladila i uzbuñeno uzvikivala poslije nagrada, te više nije
obraćala pozornost gotovo nikomu. Kad bi to igra dopustila, Wickham je
razgovarao s Elizabeth; ona ga je bila i te kako voljna slušati, ali ono što je
najviše željela čuti nije se mogla nadati da će joj on ispripovijedati... pojedinosti
o njegovu poznanstvu s gospodinom Darcyjem. Nije se usudila ni spomenuti tog
gospodina. Meñutim, radoznalost joj je neočekivano zadovoljena. Wickham je
počeo sam od sebe govoriti o tom. Upitao je koliko je Netherfield udaljen od
Merytona; kad mu je odgovorila, zapitao je donekle kolebljivo otkad je gospodin
Darcy ondje.
- Ima oko mjesec dana - odgovori Elizabeth, a zatim, kako se ne bi prekinuo
razgovor o tom, doda: - Koliko znam, on ima vrlo veliko imanje u Derbyshireu.
- Da - potvrdi Wickham - njegov je tamošnji posjed vrlo velik. Donosi mu čistih
deset tisuća funti na godinu. Niste mogli sresti čovjeka koji bi vam mogao dati
pouzdanije obavijesti o tome od mene... jer ja sam još od ranog djetinjstva
povezan na osobit način s njegovom porodicom.
Elizabeth nije mogla sakriti iznenañenje.
- Nije čudo, gospoñice Bennet, što su vas moje riječi iznenadile pošto ste
vjerojatno vidjeli kako smo se hladno jučer pozdravili. Poznajete li se vi s
gospodinom Darcyjem?
- Ne mogu reći da mi je drago što ga poznajem - izrekne vatreno Elizabeth. -
Provela sam četiri dana u kući u kojoj je on bio, i smatram ga vrlo neugodnim.
- Nemam pravo govoriti svoje mišljenje - reče Wickham - je li ugodan ili nije.
Neumjesno je da to ja činim. Poznam ga predugo i predobro da bih bio pravedan
sudac. Ne mogu biti nepristran. No čini mi se da bi vaše mišljenje o njemu
izazvalo opće čuñenje... a možda ga ne biste ni izrazili tako snažno nigdje
drugdje. Ovdje ste u krugu svoje obitelji.
- Ja, vjerujte mi, ne govorim ovdje ništa što ne bih mogla reći u bilo kojoj kući u
okolici, izuzevši Netherfield. Njega nimalo ne vole u Hertfordshireu. Svima je
mrska njegova gordost. Nećete naći nikoga tko govori povoljno o njemu.
- Ne mogu kazati da mi je žao - reče Wickham poslije kratke šutnje - što njega
ili bilo koga drugog ne cijene više nego što zaslužuje, no njemu se to ne dogaña
baš često. Ljudi su zaslijepljeni njegovim bogatstvom i ugledom ili prestrašeni
njegovim ponosnim i drskim držanjem, pa ga gledaju samo u onakvu svjetlu
kako on želi.
- Rekla bih, iako ga nedovoljno poznam, da je zle ćudi. Wickham samo kimne.
- Pitam se - reče on čim je opet dobio priliku da progovori - hoće li dugo ostati u
ovom kraju.
- Ne znam, ali kad sam bila u Netherfieldu, nisam ništa čula o njegovu odlasku.
Nadam se da na vaše planove u vezi s pukovnijom neće utjecati njegov boravak
u blizini.
- A, ne! Gospodin Darcy me ne može otjerati odavde. Ako želi izbjeći susrete sa
mnom, onda on mora otići. Mi nismo u neprijateljskim odnosima i uvijek mi je
nelagodno kad se sretnemo, ali nemam drugih razloga što ga izbjegavam osim
onih koje bih mogao objelodaniti cijelom svijetu. Ti razlozi su: dojam da je vrlo
loše postupio prema meni i vrlo bolno žaljenje što je takav. Njegov otac,
gospoñice Bennet, pokojni gospodin Darcy, bio je jedan od najboljih ljudi na
svijetu i najiskreniji prijatelj kojeg sam ikada imao, te me, kad god sam u
društvu mladog gospodina Darcyja, do dna duše zabole brojne nježne uspomene.
Njegovo je ponašanje prema meni bilo sramotno; ipak, vjerujem da bih mu lakše
mogao oprostiti sve drugo nego činjenicu da je iznevjerio očeve nade i
osramotio uspomenu na njega.
Za Elizabeth je ta tema postajala sve zanimljivijom, pa ga je slušala vrlo
pozorno, ali ga iz obzirnosti nije htjela više ništa pitati.
Wickham počne govoriti o općenitijim temama, o Merytonu, o susjedstvu, o
društvu. Doimao se vrlo zadovoljnim svim onim što je dosad vidio. O društvu u
tom kraju izrazio se vrlo pohvalno.
- Nada da ću naći stalno i dobro društvo - doda on - uglavnom me i navela da
stupim ovdje u vojsku. Znam da je ovaj korpus vrlo ugledan i ugodan, a moj
prijatelj Denny doveo me u još veće iskušenje svojim opisom njihova sadašnjeg
smještaja, te pričanjem o vrlo velikoj pažnji koju im je Meryton iskazao i o
divnim poznanstvima stečenima ovdje. Meni je, priznajem, društvo potrebno. Ja
sam razočaran čovjek i ne podnosim samoću. Moram imati posao i društvo.
Vojnički mi život nije bio cilj, ali su ga okolnosti učinile prihvatljivim. Trebao
sam postati svećenik... školovao sam se za svećenički poziv, i već bih imao
bogatu župu da je to bilo po volji gospodinu o kojem smo maloprije razgovarali.
- Tako?
- Da, pokojni je gospodin Darcy u svojoj oporuci odredio da budem uzet za
župnika crkve čiji je on bio dobrotvor. Bio mi je kum i veoma me volio.
Njegovoj ljubaznosti prema meni nije bilo granica. Htio me dobro zbrinuti i
vjerovao je da je to učinio; meñutim, kad se župničko mjesto ispraznilo, dobio
ga je drugi.
- Za ime Božje! - uzvikne Elizabeth. - Kako se to moglo dogoditi? Kako je bilo
moguće da se njegova volja ne poštuje? Zašto niste potražili pravni lijek?
- Oporučni uvjeti nisu bili sasvim propisno izraženi, te se nisam imao čemu
nadati od zakona. Častan čovjek nije mogao sumnjati u namjeru oporučitelja, ali
se gospodin Darcy pretvarao da sumnja u nju... postupio je kao da je ta odredba
u oporuci bila uvjetna preporuka i tvrdio je da sam ja izgubio svako pravo na nju
svojim rasipništvom, svojom nepromišljenošću. Činjenica je da je to mjesto bilo
slobodno prije dvije godine, baš kad sam ga mogao prihvatiti, ali je dodijeljeno
drugome; činjenica je da nikakvom svojom krivnjom nisam zaslužio da ga
izgubim. Imam vatrenu, otvorenu narav, pa sam mu, možda, katkad govorio
suviše slobodno svoje mišljenje o njemu. Ničega goreg ne mogu se sjetiti. Nas
dvojica se veoma razlikujemo, i on me jako mrzi.
- To je sramotno! Zaslužio je javno žigosanje.
- Prije ili poslije to će mu se i dogoditi... ali neću to ja učiniti. Dokle god pamtim
njegova oca, ne mogu mu se suprotstaviti niti ga raskrinkati.
Elizabeth ga je poštivala zbog takvih osjećaja i činio joj se ljepšim nego ikada
dok ih je izražavao.
- Ipak, kakva je - zapita ona poslije kratke šutnje - mogla biti njegova pobuda?
Što ga je navelo da postupi tako okrutno?
- Duboka, nepokolebljiva mržnja prema meni... mržnja koju moram, htio ili ne
htio, djelomično pripisati ljubomori. Da me pokojni gospodin Darcy volio
manje, njegov bi me sin lakše podnosio. No neobična ljubav njegova oca prema
meni ljutila ga je još u djetinjstvu. Njegova narav nije mogla trpjeti
suparništvo... nije mogla trpjeti prednost koju sam često dobivao.
- Nisam mislila da je gospodin Darcy tako loš; iako mi se nije nikad sviñao, ipak
nisam mislila tako nepovoljno o njemu. Pretpostavljala sam da on prezire ljude
općenito, ali nisam ni slutila da se on spušta do takve zlobne osvete, takve
nepravde, takve nečovječnosti.
Nakon kratkog razmišljanja ona nastavi:
- Sjećam se kako se jednog dana u Netherfieldu hvalio neumoljivošću svoje
mržnje i nepomirljivošću svoje naravi. Očito mu je ćud strašna.
- Nerado govorim o toj temi - reče Wickham - jer teško mogu biti pravedan
prema njemu.
Elizabeth se duboko zamisli, zatim uzvikne:
- Postupiti tako prema kumu, prijatelju, očevu ljubimcu! - Mogla je i dodati:
prema mladiću poput vas, čije već lice jamči da ste dobri. Ali se zadovolji
riječima: - Prema čovjeku koji mu je, vjerojatno, bio prisan drug iz djetinjstva.
- Rodili smo se u istoj župi, na istom imanju; najveći dio mladosti proveli smo
zajedno; živjeli smo u istoj kući, imali smo zajedničke razonode, uživali
blagodati iste roditeljske brige. Moj je otac u početku pripadao pozivu kojem
vaš tetak, gospodin Philips, očito čini veliku čast. Ali je napustio sve da bi bio
od koristi pokojnom gospodinu Darcyju i posvetio je sve svoje vrijeme brizi oko
pemberleyskog imanja. Gospodin Darcy ga je visoko cijenio. Moj otac mu je
bio najprisniji i najpovjerljiviji prijatelj. Gospodin Darcy je često priznavao da
mnogo duguje mom ocu zbog njegova savjesnog upravljanja imanjem.
Neposredno uoči smrti mog oca, gospodin Darcy mu je dragovoljno obećao da
će se pobrinuti za mene; uvjeren sam da je to učinio koliko iz ljubavi prema
meni, toliko i iz zahvalnosti prema njemu.
- Čudno! - uzvikne Elizabeh. - Strašno! Čudim se što mladi gospodin Darcy nije
već iz pukog ponosa bio pravedan prema vama! Ako ne iz neke bolje pobude, a
ono zato što je trebao biti suviše ponosan da bude nepošten... jer ja to moram
nazvati nepoštenjem.
- Doista je čudno - potvrdi Wickham - jer gotovo svi njegovi postupci izviru iz
ponosa; ponos mu je često bio najbolji prijatelj. On ga je približio kreposti više
nego bilo kojem drugom osjećaju. No nitko od nas nije sasvim dosljedan, a u
njegovu ponašanju prema meni bilo je pobuda jačih i od ponosa.
- Zar ga je užasna gordost poput njegove mogla ikada potaknuti na neko dobro?
- Da, često ga je navodila da bude velikodušan i darežljiv... da neštedimice daje
novac, da bude gostoljubiv, da pomaže svojim zakupnicima i da olakšava
položaj sirotinji. To su postigli obiteljski ponos, a i sinovski ponos, jer se on
veoma ponosi svojim ocem. Ne osramotiti svoju porodicu, ne izgubiti na
popularnosti, ne smanjiti utjecaj pemberleyskog doma, sve je to jaka pobuda. On
ima i bratski ponos koji ga, sa stanovitom bratskom ljubavlju, čini vrlo
ljubaznim i pažljivim skrbnikom svoje sestre; često se može čuti kako ga ljudi
smatraju vrlo brižnim i dobrim bratom.
- Kakva je djevojka gospoñica Darcy? On strese glavom.
- Žao mi je što ne mogu reći da je ugodna. Boli me srce kad govorim nepovoljno
o Darcyjevima. Ali ona previše sliči bratu... vrlo je gorda. Kao dijete bila je
srdačna i mila, i jako me voljela; a ja sam posvećivao sate i sate njezinu
zabavljanju. Meñutim, danas mi ne znači više ništa. Lijepa je djevojka, sada joj
je petnaest ili šesnaest godina i, kao što čujem, vrlo je izobražena. Otkako joj je
umro otac, dom joj je u Londonu, gdje neka dama živi s njom i brine se o
njezinu školovanju i odgoju.
Poslije mnogih stanki i pokušaja da razgovaraju o drugim temama, Elizabeth se
nije mogla obuzdati i vratila se na prvu temu, te je rekla:
- Čudim se njegovoj prisnosti s gospodinom Bingleyjem. Kako može gospodin
Bingley, koji je sušta dobrota, i koji je, uvjerena sam, doista ljubazan,
prijateljevali s takvim čovjekom? Kako se oni mogu slagati? Poznate li
gospodina Bingleyja?
- Ne.
- On je čovjek blage naravi, društven, drag. Zacijelo ne zna kakav je gospodin
Darcy.
- Vjerojatno ne zna. No gospodin Darcy se zna svidjeti kad hoće. On ne
oskudijeva u sposobnostima. Može biti zabavan sugovornik ako to smatra
vrijednim truda. Meñu onima koji su mu iole ravni po položaju, sasvim je
drukčiji nego kad je meñu ljudima koji pripadaju nižim krugovima. Njegov ga
ponos nikad ne napušta; no s bogatima je širokogrudan, pravedan, iskren,
razuman, častan, možda i ugodan ako se izuzme njegov osjećaj nadmoći zbog
krupnog stasa i imućnosti.
Uskoro nakon toga završila se igra vista, pa su se kartaši okupili oko drugog
stola i gospodin Collins je sjeo izmeñu roñakinje Elizabeth i gospoñe Philips.
Domaćica ga, običaja radi, upita kako je prošao u kartanju. Ne baš dobro: stalno
je gubio; ali, kad je gospoña Philips počela izražavati žaljenje zbog toga, on joj
napomene vrlo ozbiljno kako to nije nimalo važno, kako on smatra novac
tričarijom, i zamoli je da se ne uznemiruje zbog toga.
- Znam vrlo dobro, gospoño - reče on - da se čovjek, kad sjedne za kockarski
stol, mora pomiriti s mogućnošću da će izgubiti... a, na sreću, nisam u takvim
prilikama da bi mi pet šilinga značilo bilo što. Ima, bez dvojbe, mnogo ljudi koji
to ne bi mogli reći, ali ja sam, zahvaljujući ledi Catherine de Bourgh, daleko od
potrebe da se obazirem na sitnice.
Wickham obrati pozornost Collinsu i, promatrajući ga nekoliko trenutaka, upita
Elizabeth tihim glasom pozna li njezin roñak vrlo dobro porodicu de Bourgh.
- Ledi Catherine de Bourgh - odgovori ona - nedavno mu je dala župu. Ne znam
kako se gospodin Collins upoznao s njom, ali je ne poznaje dugo.
- Vi znate, naravno, da su ledi Catherine de Bourgh i ledi Anne Darcy sestre;
prema tome, ona je tetka mladom gospodinu Darcyju.
- Ne, to nisam znala. Nisam znala ništa o rodbini ledi Catherine. Do jučer nisam
znala ni da ona postoji.
- Njezina kćerka, gospoñica de Bourgh, naslijedit će vrlo veliko imanje, te se
vjeruje da će ona i njezin roñak spojiti svoja dva posjeda.
Na tu se obavijest Elizabeth osmjehne, jer je pomislila na jadnu gospoñicu
Bingley. Uzaludni su svi njezini znakovi pažnje, uzaludna je i beskorisna
njezina naklonost prema njegovoj sestri, a i veličanje njega osobno, ako se on
već opredijelio za drugu.
- Gospodin Collins - prozbori ona - govori vrlo pohvalno o ledi Catherine i
njezinoj kćeri; meñutim, sudeći po nekim pojedinostima koje je ispričao o toj
ledi, mislim da ga je njegova zahvalnost prema njoj kao pokroviteljici zavela i
da je ona, zapravo, silovita i uobražena žena.
- Vjerujem da je ona u velikoj mjeri jedno i drugo - složi se Wickham. - Nisam
je vidio već godinama, ali se dobro sjećam da je nikad nisam volio i da je
njezino ponašanje diktatorsko i drsko. Pročula se kao neobično mudra i
oštroumna žena, ali ja sam skloniji zaključku da njezin ugled potječe djelomično
od njezina visokog položaja i velikog bogatstva, djelomično od njezina
autoritativnog držanja, a svemu pridonose i nećakov gordi stav da je sva njegova
rodbina izvanredno razumna i razborita.
Elizabeth se složi s njegovim mišljenjem. Nastavili su razgovarati na obostrano
zadovoljstvo dok večera nije prekinula kartanje i omogućila i ostalim damama
da uživaju u ljubaznoj pažnji gospodina Wickhama. Za vrijeme te bučne večere
kod gospoñe Philips nije se mogao voditi nikakav osobit razgovor, ali ga je
njegovo ponašanje preporučilo svima. Sve što je rekao, rekao je dobro, i sve što
je učinio, učinio je uglañeno. Elizabeth je otišla s glavom punom misli na njega.
Na povratku nije mogla misliti ni o čemu drugom osim o Wickhamu i onom što
joj je rekao, ali cijelim putom nije dobila priliku niti da mu ime spomene, jer
Lydia i gospodin Collins nisu ni za tren zašutjeli. Lydia je neprestano govorila o
lutriji, o tom koliko je uzgubila i koliko je dobila, a Collins je, opisujući
uljudnost i ljubaznost gospodina i gospoñe Philips, govorio kako za njega nisu
ništa gubici na vistu i stalno je ponavljao kako se boji da je previše pritijesnio
svoje roñakinje; htio je kazati još štošta, ali nije uspio, jer su se kola zaustavila
pred longbournskim domom.
Gospodin Collins nije bio razborit čovjek i taj se prirodni nedostatak samo malo
nadoknadio utjecajem izobrazbe i društva. Najveći dio svog života proveo je pod
nadzorom nepismenog i škrtog oca; iako se školovao na sveučilištu, tijekom svih
semestara ondje nije stekao nijedno korisno poznanstvo. Podčinjenost u kojoj ga
je njegov otac odgojio razvila je prvobitno u njemu veliku poniznost u
ponašanju; meñutim, sada ju je znatno potisnula uobraženost tupoglavca koji
živi povučeno u neočekivanom blagostanju. Zahvaljujući sretnom slučaju,
privukao je pozornost ledi Catherine kad je župničko mjesto u Hunsfordu bilo
prazno. Poštovanje što ga je osjećao prema njezinu visokom položaju i
obožavanje te pokroviteljice, zajedno s vrlo dobrim mišljenjem koje je imao o
sebi, o svom svećeničkom autoritetu i o svojim župničkim pravima, naposljetku
su stvorili od njega mješavinu gordosti i pokornosti, uobraženosti i poniznosti.
Kako je sada imao dobru kuću i sasvim dovoljan prihod, namjeravao se oženiti;
tražeći pomirenje s longbournskom obitelji, imao je na umu ženu, jer se odlučio
izabrati jednu od kćerki ako ustanovi da su tako lijepe i ljupke kako se priča o
njima. To je bio njegov plan o naknadi za njegovo nasljeñivanje imanja od
njihova oca. Smatrao je taj plan izvrsnim, primjerenim za ženidbu i pogodnim,
te s njegove strane izvanredno velikodušnim i nesebičnim.
Nije promijenio zamisao kad ih je vidio. Divno lice najstarije gospoñice Bennet
učvrstilo je njegovo gledište, a i pogodovalo je njegovu strogom mišljenju o
prvenstvu koje pripada najstarijoj; već prve večeri bila je njegov konačni izbor.
Meñutim, sutrašnje je jutro donijelo izmjenu; jer razgovor nasamo s gospoñom
Bennet četvrt sata prije doručka, koji je počeo s njegovim župnim dvorom i
prirodno odveo do otvorene izjave kako se nada da će se za njega naći domaćica
u Longbournu, izazvao je gospoñu Bennet da ga, iako se vrlo ljubazno smiješila
i općenito ga hrabrila, upozori u vezi s Jane, za koju se odlučio.
- Što se tiče mojih mlañih kćeri - rekla je - ne bih mogla ništa tvrditi, ne bih
mogla sasvim odreñeno odgovoriti... ali nije mi poznato da su već zauzete;
meñutim, najstarija kći... moram to spomenuti... smatram svojom dužnošću da to
kažem... vjerojatno će se uskoro zaručiti.
Collins je trebao samo prijeći sa Jane na Elizabeth... i to je brzo učinio... učinio
je to dok je gospoña Bennet raspirivala vatru. Elizabeth je, prva poslije Jane po
roñenju i ljepoti, sasvim prirodno došla na red umjesto nje.
Gospoña Bennet je bila oduševljena tim razgovorom i ponadala se da će, možda,
uskoro udati dvije kćerke; a čovjek kojeg nije jučer mogla ni smisliti, sada je bio
i te kako u njezinoj milosti.
Lydijina namjera da ide u Meryton, nije se zaboravila; sve su sestre, izuzevši
Mary, pristale poći s njom; a gospodin Collins će ih pratiti, na prijedlog
Benneta, koji je jedva čekao da ga se riješi i bude sam u svojoj knjižnici; naime,
Collins je otišao tamo za njim poslije doručka i, naoko zauzet jednom od
najvećih knjiga u zbirci, nastavio je pričati Bennetu, gotovo bez prestanka, o
svom domu i vrtu u Hunsfordu. To je veoma uznemirilo Benneta. U svojoj je
knjižnici uvijek mogao naći mir i spokojnost i, premda je bio spreman, kao što je
rekao Elizabeth, naići na ludost i uobraženost u svakoj drugoj sobi u kući,
navikao se - da ondje bude pošteñen njih; stoga je uljudno, ali vrlo brzo
predložio Collinsu da se priduži njegovim kćerima na njihovu izletu; a Collins
je, zapravo mnogo bolji hodač nego čitatelj, vrlo rado zaklopio veliku knjigu i
otišao.
Vrijeme na putu do Merytona ispunili su njegovo kićeno pričanje o
beznačajnostima i uljudno slaganje njegovih roñakinja. Meñutim, kad su stigli
tamo, više nije mogao privlačiti njihovu pozornost. Njihovi su pogledi odmah
počeli lutati ulicom tražeći časnike i više ih ništa drugo, osim kakva vrlo
pomodnog šešira ili sasvim novog muselina u izlogu, nije moglo zaokupiti.
Uskoro je pozornost svih dama privukao mladić vrlo otmjena izgleda kojeg
nikad dotad nisu vidjele, a koji je šetao drugom stranom ulice s jednim
časnikom. Taj je časnik bio upravo gospodin Denny, o čijem se povratku iz
Londona došla Lydia raspitati, te se on nakloni u prolazu. Neznančevo se
držanje jako dojmilo sviju, svi su se pitali tko je on. Kitty i Lydia odluče to
doznati, pa povedu cijelo društvo preko ulice, tobože zato što im treba nešto u
dućanu s druge strane, i - na sreću - stignu do nogostupa baš kad su se i ona dva
gospodina, vraćajući se, našla na tom mjestu. Gospodin Denny im se odmah
obrati i zamoli za dopuštenje da predstavi svog prijatelja, gospodina Wickhama,
koji je jučer došao s njim iz Londona i koji, na njegovu veliku radost, stupa u
službu u njihovu korpusu. To je bila baš dobra vijest, jer je tom mladiću
nedostajala samo odora da bude savršen. Bio je neobično dopadljiv; ljepota se
pokazala darežljivom prema njemu, imao je divno lice, lijep stas i vrlo ugodno
vladanje. Nakon predstavljanja bio je već vrlo raspoložen za razgovor... govorio
je vrlo uglañeno i skromno; cijela je skupina još stajala i čavrljala kadli im je
pozornost privukao konjski topot i ugledali su Darcyja i Bingleyja kako jašu niz
ulicu. Prepoznavši dame u toj grupi, obojica im se odmah približe i započne
razmjena uobičajenih uljudnosti. Bingley je imao glavnu riječ i obraćao se
ponajviše najstarijoj gospoñici Bennet. Upravo je, rekao joj je, pošao u
Longbourn kako bi se raspitao o njoj. Darcy to potvrdi kimanjem glavom i baš
odluči da neće zaustaviti oči na Elizabeth kadli mu je pogled iznenada zapeo za
neznanca. Elizabeth je vidjela lica obojice kad su im se srele oči i veoma se
začudila učinku tog susreta. Obojica promijeniše boju, jedan je problijedio,
drugi pocrvenio. Gospodin Wickham, poslije nekoliko trenutaka, dodirne šešir...
a Darcy se jedva udostoji odgovoriti na taj pozdrav. Što je to moglo značiti?
Bilo je nemoguće zamisliti; bilo je nemoguće ne željeti da se to dozna.
U idućem se trenutku Bingley, koji kao da nije opazio što se zbilo, oprosti i
odjaše s prijateljem.
Gospodin Darcy i gospodin Wickham odšeću s mladim damama do vrata
Philipsove kuće, a onda se poklone, usprkos Lydijinu usrdnom navaljivanju da
uñu, pa čak i unatoč tome što je gospoña Philips otvorila salonski prozor i
glasno poduprla taj poziv.
Gospoña Philips se uvijek veselila kad bi vidjela nećakinje; dvije najstarije, zbog
njihova nedavnog izbivanja, dočeka posebno srdačno i počne izražavati
iznenañenje zbog njihova iznenadnog povratka kući, za koji, budući da se nisu
dovezle svojim kolima, ne bi ni znala da slučajno nije vidjela na ulici
apotekarova pomoćnika, koji joj je rekao da više ne moraju slati lijekove u
Netherfield, jer su gospoñice Bennet otišle. Uto joj Jane predstavi gospodina
Collinsa i tako joj skrene pozornost na njega. Ona ga primi vrlo uljudno, a on joj
uzvrati još većom uljudnošću i ispriča joj se što je došao iako se ne poznaju, ali
on laska sebi da se to ipak može opravdati njegovim srodstvom s mladim
damama koje su joj ga predstavile. Gospoña Philips je bila zadivljena takvim
izvanrednim odgojem, ali njezino promatranje tog neznanca okončaše uzvici i
raspitivanje o Wickhamu. O njemu je mogla reći nećakinjama samo ono što su i
same znale, da ga je gospodin Denny doveo iz Londona i da će on biti poručnik
u vojsci grofovije. Rekla je da ga je gledala cio sat dok je šetao gore-dolje
ulicom. Da se gospodin Wickham opet pojavio, Kitty i Lydia bi jamačno
nastavile to promatranje, ali - na žalost - sada nije nitko prolazio mimo prozora
izuzevši nekoliko časnika, koji su, u usporedbi s neznancem, bili "glupi i
odbojni". Neki od časnika pozvani su na večeru kod Philipsovih sutradan, a
tetka obeća nećakinjama da će poslati muža gospodinu Wickhamu da i njega
pozove, pod uvjetom da i obitelj iz Longbourna doñe te večeri. Dogovorivši se o
tom, gospoña Philips napomene da će se igrati zabavna i bučna lutrija i da će se
poslije poslužiti topla večera. Pomisao na takve užitke razveseli sve, te su se
rastali u divnom raspoloženju. Izlazeći iz sobe, Collins se ponovno ispriča, ali
mu domaćica uljudno odgovori da nisu potrebne nikakve isprike.
Dok su išle kući, Elizabeth ispriča Jane što je vidjela da se dogodilo izmeñu ona
dva gospodina; iako bi Jane branila bilo jednog, bilo drugog, ili obojicu, ako bi
se činilo da su krivi, nije, baš kao ni njezina sestra, uopće mogla objasniti takvo
ponašanje.
Po povratku kući, Collins veoma ugodi gospoñi Bennet svojim divljenjem
vladanju i uljudnosti gospoñe Philips. Reče joj kako, ne računajući ledi
Catherine i njezinu kćer, nikad nije vidio otmjeniju ženu. Ona ga je ne samo
primila izvanredno uljudno nego ga je i izričito uključila u svoj poziv za
sutrašnju večer, premda ga je sada vidjela prvi put. Nedvojbeno je tomu
pridonijelo i njegovo srodstvo s njima, ali ipak nije još nikad u životu naišao na
takvu pažnju.
XVI
Budući da nije bilo nikakvih prigovora onom o čemu se mladež dogovorila s
tetom i budući da su sva Collinsova obrazloženja kako ne smije ni jednu jedinu
večer tijekom svog posjeta ostaviti same gospodina i gospoñu Bennet odlučno
odbijena, on i njegovih pet roñakinja stigoše u pravo vrijeme kočijom u
Meryton. Ušavši u salon, djevojke se razvesele čim su čule da je gospodin
Wickham prihvatio tetkov poziv i da je već u kući.
Kad se doznala ta vijest i kad su svi posjedali, Collins iskoristi priliku da bi
gledao oko sebe i divio se. Veličina prostorije i namještaj u njoj toliko su ga
zadivili da je izjavio kako bi gotovo mogao pomisliti da je u maloj ljetnoj
blagovaonici za doručak u Rosingsu. Taj kompliment nije u prvi tren bio laskav;
meñutim, kad je gospoña Philips doznala od njega što je Rosings i tko je
njegova vlasnica, kad je čula opis samo jednog od salona ledi Catherine i
saznala da je samo jedan kamin stajao osam stotina funti, shvatila je svu važnost
te pohvale i vjerojatno je ne bi uvrijedila ni usporedba sa sobom tamošnje
domaćice. Collins je bio vrlo sretan dok joj je, prije nego što su im se pridružila
gospoda, opisivao svu uzvišenost ledi Catherine i njezine gospodske kuće, uz
poneko skretanje s te teme da bi pohvalio svoj skromni dom i preinake u njemu.
U gospoñi Philips našao je vrlo pažljivu slušateljku, koja je mislila sve
povoljnije o njemu dok ga je slušala i koja je odlučila sve to ispričati svojim
susjedama čim bude mogla. Djevojkama, koje naprosto nisu mogle slušati svog
roñaka, te su, dosañujući se, žalile što tu nema glasovira i promatrale svoje ne
baš uspjele imitacije kineskog porculana na kaminskoj ploči, to se čekanje činilo
vrlo dugim. Napokon se i ono završilo. Dolazila su gospoda, a kad je gospodin
Wickham ušao u sobu, Elizabeth osjeti da njezino divljenje prema njemu nije
bilo nimalo bezrazložno ni kad ga je prvi put ugledala, ni kad je otada
razmišljala o njemu. Časnici su općenito bili ugledni i uglañeni, a sada su došli
najbolji meñu njima; no gospodin Wickham bio je toliko iznad njih po općem
izgledu, liku, držanju i hodu, koliko su oni bili iznad zdepastog tetka Philipsa,
široka lica, koji je zaudarao na porto dok je ulazio u sobu za njima.
Gospodin Wickham je bio sretnik prema kojem su se okrenule gotovo sve
ženske oči, a Elizabeth je bila sretnica kraj koje je na posljetku sjeo. Ugodan
način na koji je odmah poveo razgovor, iako samo o vlažnoj večeri i o
vjerojatnosti da će početi kišno vrijeme, navede je na pomisao kako i naobičnija,
najdosadnija i najotrcanija tema može biti zanimljiva ako je sugovornik spretan.
Nasuprot takvim suparnicima, poput gospodina Wickhama i časnika, koji su
nastojali osvojiti pažnju ljepšeg spola, Collins kao da je potonuo u beznačajnost;
za mlade dame nije doista bio ništa; ali je, ipak, pokatkad imao pažljivu
slušateljku u gospoñi Philips, koja se brinula da bude obilno poslužen kavom i
kolačima.
Kad su namjestili stolove za kartanje, dobio je priliku da joj se oduži tako što je
sjeo kako bi igrao vist.
- Zasad malo znam o toj igri - reče on - ali ću se potruditi da je bolje naučim, jer
čovjek na mom položaju... Gospoña Philips mu je bila vrlo zahvalna što je
voljan igrati, ali nije mogla pričekati njegovo obrazloženje. Wickham nije igrao
vist, pa je bio radosno primljen za drugi stol izmeñu Elizabeth i Lydije. U
početku je postojala opasnost da mu Lydia potpuno privuče pozornost, jer je bila
vrlo govorljiva; no budući da je veoma voljela lutriju, uskoro se sva posvetila
igri, pa se gorljivo kladila i uzbuñeno uzvikivala poslije nagrada, te više nije
obraćala pozornost gotovo nikomu. Kad bi to igra dopustila, Wickham je
razgovarao s Elizabeth; ona ga je bila i te kako voljna slušati, ali ono što je
najviše željela čuti nije se mogla nadati da će joj on ispripovijedati... pojedinosti
o njegovu poznanstvu s gospodinom Darcyjem. Nije se usudila ni spomenuti tog
gospodina. Meñutim, radoznalost joj je neočekivano zadovoljena. Wickham je
počeo sam od sebe govoriti o tom. Upitao je koliko je Netherfield udaljen od
Merytona; kad mu je odgovorila, zapitao je donekle kolebljivo otkad je gospodin
Darcy ondje.
- Ima oko mjesec dana - odgovori Elizabeth, a zatim, kako se ne bi prekinuo
razgovor o tom, doda: - Koliko znam, on ima vrlo veliko imanje u Derbyshireu.
- Da - potvrdi Wickham - njegov je tamošnji posjed vrlo velik. Donosi mu čistih
deset tisuća funti na godinu. Niste mogli sresti čovjeka koji bi vam mogao dati
pouzdanije obavijesti o tome od mene... jer ja sam još od ranog djetinjstva
povezan na osobit način s njegovom porodicom.
Elizabeth nije mogla sakriti iznenañenje.
- Nije čudo, gospoñice Bennet, što su vas moje riječi iznenadile pošto ste
vjerojatno vidjeli kako smo se hladno jučer pozdravili. Poznajete li se vi s
gospodinom Darcyjem?
- Ne mogu reći da mi je drago što ga poznajem - izrekne vatreno Elizabeth. -
Provela sam četiri dana u kući u kojoj je on bio, i smatram ga vrlo neugodnim.
- Nemam pravo govoriti svoje mišljenje - reče Wickham - je li ugodan ili nije.
Neumjesno je da to ja činim. Poznam ga predugo i predobro da bih bio pravedan
sudac. Ne mogu biti nepristran. No čini mi se da bi vaše mišljenje o njemu
izazvalo opće čuñenje... a možda ga ne biste ni izrazili tako snažno nigdje
drugdje. Ovdje ste u krugu svoje obitelji.
- Ja, vjerujte mi, ne govorim ovdje ništa što ne bih mogla reći u bilo kojoj kući u
okolici, izuzevši Netherfield. Njega nimalo ne vole u Hertfordshireu. Svima je
mrska njegova gordost. Nećete naći nikoga tko govori povoljno o njemu.
- Ne mogu kazati da mi je žao - reče Wickham poslije kratke šutnje - što njega
ili bilo koga drugog ne cijene više nego što zaslužuje, no njemu se to ne dogaña
baš često. Ljudi su zaslijepljeni njegovim bogatstvom i ugledom ili prestrašeni
njegovim ponosnim i drskim držanjem, pa ga gledaju samo u onakvu svjetlu
kako on želi.
- Rekla bih, iako ga nedovoljno poznam, da je zle ćudi. Wickham samo kimne.
- Pitam se - reče on čim je opet dobio priliku da progovori - hoće li dugo ostati u
ovom kraju.
- Ne znam, ali kad sam bila u Netherfieldu, nisam ništa čula o njegovu odlasku.
Nadam se da na vaše planove u vezi s pukovnijom neće utjecati njegov boravak
u blizini.
- A, ne! Gospodin Darcy me ne može otjerati odavde. Ako želi izbjeći susrete sa
mnom, onda on mora otići. Mi nismo u neprijateljskim odnosima i uvijek mi je
nelagodno kad se sretnemo, ali nemam drugih razloga što ga izbjegavam osim
onih koje bih mogao objelodaniti cijelom svijetu. Ti razlozi su: dojam da je vrlo
loše postupio prema meni i vrlo bolno žaljenje što je takav. Njegov otac,
gospoñice Bennet, pokojni gospodin Darcy, bio je jedan od najboljih ljudi na
svijetu i najiskreniji prijatelj kojeg sam ikada imao, te me, kad god sam u
društvu mladog gospodina Darcyja, do dna duše zabole brojne nježne uspomene.
Njegovo je ponašanje prema meni bilo sramotno; ipak, vjerujem da bih mu lakše
mogao oprostiti sve drugo nego činjenicu da je iznevjerio očeve nade i
osramotio uspomenu na njega.
Za Elizabeth je ta tema postajala sve zanimljivijom, pa ga je slušala vrlo
pozorno, ali ga iz obzirnosti nije htjela više ništa pitati.
Wickham počne govoriti o općenitijim temama, o Merytonu, o susjedstvu, o
društvu. Doimao se vrlo zadovoljnim svim onim što je dosad vidio. O društvu u
tom kraju izrazio se vrlo pohvalno.
- Nada da ću naći stalno i dobro društvo - doda on - uglavnom me i navela da
stupim ovdje u vojsku. Znam da je ovaj korpus vrlo ugledan i ugodan, a moj
prijatelj Denny doveo me u još veće iskušenje svojim opisom njihova sadašnjeg
smještaja, te pričanjem o vrlo velikoj pažnji koju im je Meryton iskazao i o
divnim poznanstvima stečenima ovdje. Meni je, priznajem, društvo potrebno. Ja
sam razočaran čovjek i ne podnosim samoću. Moram imati posao i društvo.
Vojnički mi život nije bio cilj, ali su ga okolnosti učinile prihvatljivim. Trebao
sam postati svećenik... školovao sam se za svećenički poziv, i već bih imao
bogatu župu da je to bilo po volji gospodinu o kojem smo maloprije razgovarali.
- Tako?
- Da, pokojni je gospodin Darcy u svojoj oporuci odredio da budem uzet za
župnika crkve čiji je on bio dobrotvor. Bio mi je kum i veoma me volio.
Njegovoj ljubaznosti prema meni nije bilo granica. Htio me dobro zbrinuti i
vjerovao je da je to učinio; meñutim, kad se župničko mjesto ispraznilo, dobio
ga je drugi.
- Za ime Božje! - uzvikne Elizabeth. - Kako se to moglo dogoditi? Kako je bilo
moguće da se njegova volja ne poštuje? Zašto niste potražili pravni lijek?
- Oporučni uvjeti nisu bili sasvim propisno izraženi, te se nisam imao čemu
nadati od zakona. Častan čovjek nije mogao sumnjati u namjeru oporučitelja, ali
se gospodin Darcy pretvarao da sumnja u nju... postupio je kao da je ta odredba
u oporuci bila uvjetna preporuka i tvrdio je da sam ja izgubio svako pravo na nju
svojim rasipništvom, svojom nepromišljenošću. Činjenica je da je to mjesto bilo
slobodno prije dvije godine, baš kad sam ga mogao prihvatiti, ali je dodijeljeno
drugome; činjenica je da nikakvom svojom krivnjom nisam zaslužio da ga
izgubim. Imam vatrenu, otvorenu narav, pa sam mu, možda, katkad govorio
suviše slobodno svoje mišljenje o njemu. Ničega goreg ne mogu se sjetiti. Nas
dvojica se veoma razlikujemo, i on me jako mrzi.
- To je sramotno! Zaslužio je javno žigosanje.
- Prije ili poslije to će mu se i dogoditi... ali neću to ja učiniti. Dokle god pamtim
njegova oca, ne mogu mu se suprotstaviti niti ga raskrinkati.
Elizabeth ga je poštivala zbog takvih osjećaja i činio joj se ljepšim nego ikada
dok ih je izražavao.
- Ipak, kakva je - zapita ona poslije kratke šutnje - mogla biti njegova pobuda?
Što ga je navelo da postupi tako okrutno?
- Duboka, nepokolebljiva mržnja prema meni... mržnja koju moram, htio ili ne
htio, djelomično pripisati ljubomori. Da me pokojni gospodin Darcy volio
manje, njegov bi me sin lakše podnosio. No neobična ljubav njegova oca prema
meni ljutila ga je još u djetinjstvu. Njegova narav nije mogla trpjeti
suparništvo... nije mogla trpjeti prednost koju sam često dobivao.
- Nisam mislila da je gospodin Darcy tako loš; iako mi se nije nikad sviñao, ipak
nisam mislila tako nepovoljno o njemu. Pretpostavljala sam da on prezire ljude
općenito, ali nisam ni slutila da se on spušta do takve zlobne osvete, takve
nepravde, takve nečovječnosti.
Nakon kratkog razmišljanja ona nastavi:
- Sjećam se kako se jednog dana u Netherfieldu hvalio neumoljivošću svoje
mržnje i nepomirljivošću svoje naravi. Očito mu je ćud strašna.
- Nerado govorim o toj temi - reče Wickham - jer teško mogu biti pravedan
prema njemu.
Elizabeth se duboko zamisli, zatim uzvikne:
- Postupiti tako prema kumu, prijatelju, očevu ljubimcu! - Mogla je i dodati:
prema mladiću poput vas, čije već lice jamči da ste dobri. Ali se zadovolji
riječima: - Prema čovjeku koji mu je, vjerojatno, bio prisan drug iz djetinjstva.
- Rodili smo se u istoj župi, na istom imanju; najveći dio mladosti proveli smo
zajedno; živjeli smo u istoj kući, imali smo zajedničke razonode, uživali
blagodati iste roditeljske brige. Moj je otac u početku pripadao pozivu kojem
vaš tetak, gospodin Philips, očito čini veliku čast. Ali je napustio sve da bi bio
od koristi pokojnom gospodinu Darcyju i posvetio je sve svoje vrijeme brizi oko
pemberleyskog imanja. Gospodin Darcy ga je visoko cijenio. Moj otac mu je
bio najprisniji i najpovjerljiviji prijatelj. Gospodin Darcy je često priznavao da
mnogo duguje mom ocu zbog njegova savjesnog upravljanja imanjem.
Neposredno uoči smrti mog oca, gospodin Darcy mu je dragovoljno obećao da
će se pobrinuti za mene; uvjeren sam da je to učinio koliko iz ljubavi prema
meni, toliko i iz zahvalnosti prema njemu.
- Čudno! - uzvikne Elizabeh. - Strašno! Čudim se što mladi gospodin Darcy nije
već iz pukog ponosa bio pravedan prema vama! Ako ne iz neke bolje pobude, a
ono zato što je trebao biti suviše ponosan da bude nepošten... jer ja to moram
nazvati nepoštenjem.
- Doista je čudno - potvrdi Wickham - jer gotovo svi njegovi postupci izviru iz
ponosa; ponos mu je često bio najbolji prijatelj. On ga je približio kreposti više
nego bilo kojem drugom osjećaju. No nitko od nas nije sasvim dosljedan, a u
njegovu ponašanju prema meni bilo je pobuda jačih i od ponosa.
- Zar ga je užasna gordost poput njegove mogla ikada potaknuti na neko dobro?
- Da, često ga je navodila da bude velikodušan i darežljiv... da neštedimice daje
novac, da bude gostoljubiv, da pomaže svojim zakupnicima i da olakšava
položaj sirotinji. To su postigli obiteljski ponos, a i sinovski ponos, jer se on
veoma ponosi svojim ocem. Ne osramotiti svoju porodicu, ne izgubiti na
popularnosti, ne smanjiti utjecaj pemberleyskog doma, sve je to jaka pobuda. On
ima i bratski ponos koji ga, sa stanovitom bratskom ljubavlju, čini vrlo
ljubaznim i pažljivim skrbnikom svoje sestre; često se može čuti kako ga ljudi
smatraju vrlo brižnim i dobrim bratom.
- Kakva je djevojka gospoñica Darcy? On strese glavom.
- Žao mi je što ne mogu reći da je ugodna. Boli me srce kad govorim nepovoljno
o Darcyjevima. Ali ona previše sliči bratu... vrlo je gorda. Kao dijete bila je
srdačna i mila, i jako me voljela; a ja sam posvećivao sate i sate njezinu
zabavljanju. Meñutim, danas mi ne znači više ništa. Lijepa je djevojka, sada joj
je petnaest ili šesnaest godina i, kao što čujem, vrlo je izobražena. Otkako joj je
umro otac, dom joj je u Londonu, gdje neka dama živi s njom i brine se o
njezinu školovanju i odgoju.
Poslije mnogih stanki i pokušaja da razgovaraju o drugim temama, Elizabeth se
nije mogla obuzdati i vratila se na prvu temu, te je rekla:
- Čudim se njegovoj prisnosti s gospodinom Bingleyjem. Kako može gospodin
Bingley, koji je sušta dobrota, i koji je, uvjerena sam, doista ljubazan,
prijateljevali s takvim čovjekom? Kako se oni mogu slagati? Poznate li
gospodina Bingleyja?
- Ne.
- On je čovjek blage naravi, društven, drag. Zacijelo ne zna kakav je gospodin
Darcy.
- Vjerojatno ne zna. No gospodin Darcy se zna svidjeti kad hoće. On ne
oskudijeva u sposobnostima. Može biti zabavan sugovornik ako to smatra
vrijednim truda. Meñu onima koji su mu iole ravni po položaju, sasvim je
drukčiji nego kad je meñu ljudima koji pripadaju nižim krugovima. Njegov ga
ponos nikad ne napušta; no s bogatima je širokogrudan, pravedan, iskren,
razuman, častan, možda i ugodan ako se izuzme njegov osjećaj nadmoći zbog
krupnog stasa i imućnosti.
Uskoro nakon toga završila se igra vista, pa su se kartaši okupili oko drugog
stola i gospodin Collins je sjeo izmeñu roñakinje Elizabeth i gospoñe Philips.
Domaćica ga, običaja radi, upita kako je prošao u kartanju. Ne baš dobro: stalno
je gubio; ali, kad je gospoña Philips počela izražavati žaljenje zbog toga, on joj
napomene vrlo ozbiljno kako to nije nimalo važno, kako on smatra novac
tričarijom, i zamoli je da se ne uznemiruje zbog toga.
- Znam vrlo dobro, gospoño - reče on - da se čovjek, kad sjedne za kockarski
stol, mora pomiriti s mogućnošću da će izgubiti... a, na sreću, nisam u takvim
prilikama da bi mi pet šilinga značilo bilo što. Ima, bez dvojbe, mnogo ljudi koji
to ne bi mogli reći, ali ja sam, zahvaljujući ledi Catherine de Bourgh, daleko od
potrebe da se obazirem na sitnice.
Wickham obrati pozornost Collinsu i, promatrajući ga nekoliko trenutaka, upita
Elizabeth tihim glasom pozna li njezin roñak vrlo dobro porodicu de Bourgh.
- Ledi Catherine de Bourgh - odgovori ona - nedavno mu je dala župu. Ne znam
kako se gospodin Collins upoznao s njom, ali je ne poznaje dugo.
- Vi znate, naravno, da su ledi Catherine de Bourgh i ledi Anne Darcy sestre;
prema tome, ona je tetka mladom gospodinu Darcyju.
- Ne, to nisam znala. Nisam znala ništa o rodbini ledi Catherine. Do jučer nisam
znala ni da ona postoji.
- Njezina kćerka, gospoñica de Bourgh, naslijedit će vrlo veliko imanje, te se
vjeruje da će ona i njezin roñak spojiti svoja dva posjeda.
Na tu se obavijest Elizabeth osmjehne, jer je pomislila na jadnu gospoñicu
Bingley. Uzaludni su svi njezini znakovi pažnje, uzaludna je i beskorisna
njezina naklonost prema njegovoj sestri, a i veličanje njega osobno, ako se on
već opredijelio za drugu.
- Gospodin Collins - prozbori ona - govori vrlo pohvalno o ledi Catherine i
njezinoj kćeri; meñutim, sudeći po nekim pojedinostima koje je ispričao o toj
ledi, mislim da ga je njegova zahvalnost prema njoj kao pokroviteljici zavela i
da je ona, zapravo, silovita i uobražena žena.
- Vjerujem da je ona u velikoj mjeri jedno i drugo - složi se Wickham. - Nisam
je vidio već godinama, ali se dobro sjećam da je nikad nisam volio i da je
njezino ponašanje diktatorsko i drsko. Pročula se kao neobično mudra i
oštroumna žena, ali ja sam skloniji zaključku da njezin ugled potječe djelomično
od njezina visokog položaja i velikog bogatstva, djelomično od njezina
autoritativnog držanja, a svemu pridonose i nećakov gordi stav da je sva njegova
rodbina izvanredno razumna i razborita.
Elizabeth se složi s njegovim mišljenjem. Nastavili su razgovarati na obostrano
zadovoljstvo dok večera nije prekinula kartanje i omogućila i ostalim damama
da uživaju u ljubaznoj pažnji gospodina Wickhama. Za vrijeme te bučne večere
kod gospoñe Philips nije se mogao voditi nikakav osobit razgovor, ali ga je
njegovo ponašanje preporučilo svima. Sve što je rekao, rekao je dobro, i sve što
je učinio, učinio je uglañeno. Elizabeth je otišla s glavom punom misli na njega.
Na povratku nije mogla misliti ni o čemu drugom osim o Wickhamu i onom što
joj je rekao, ali cijelim putom nije dobila priliku niti da mu ime spomene, jer
Lydia i gospodin Collins nisu ni za tren zašutjeli. Lydia je neprestano govorila o
lutriji, o tom koliko je uzgubila i koliko je dobila, a Collins je, opisujući
uljudnost i ljubaznost gospodina i gospoñe Philips, govorio kako za njega nisu
ništa gubici na vistu i stalno je ponavljao kako se boji da je previše pritijesnio
svoje roñakinje; htio je kazati još štošta, ali nije uspio, jer su se kola zaustavila
pred longbournskim domom.
7 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:35 pm
Margita
Administrator
XVII
Elizabeth je idućeg dana ispričala Jane svoj razgovor s gospodinom
Wickhamom: Jane ju je saslušala iznenañeno i zabrinuto; nije mogla vjerovati
da gospodin Darcy može biti tako nedostojan Bingleyjeva poštovanja; istodobno
je bila takve naravi da nije mogla sumnjati u istinitost tvrdnji mladića tako
privlačna izgleda kao što je gospodin Wickham. Mogućnost da je on uistinu
doživio takvu neljubaznost bila je dovoljna da izazove sve njezine nježne
osjećaje; stoga joj nije ostalo ništa drugo doli da misli dobro o obojici, da
opravda ponašanje obojice i da sve što se ne može drukčije objasniti pripiše
slučaju ili nekoj pogrešci.
- Mislim - reče ona - da su obojica prevareni na neki način o kojem mi ne znamo
ništa. Možda su ih neki zainteresirani ljudi krivo prikazali jednog drugom.
Ukratko, ne možemo pronaći uzroke i okolnosti koji su ih mogli otuñiti i bez
njihove krivnje.
- Dakle, ti tako misliš! A što možeš kazati, draga moja Jane, u prilog
zainteresiranim ljudima koji su, po tvom mišljenju, sve to zakuhali. Opravdaj i
njih, jer ćemo inače morati misliti loše o nekomu.
- Smij se koliko hoćeš, ali me smijehom ne možeš razuvjeriti. Draga moja Lizzy,
pomisli samo kakav bi nitkov gospodin Darcy morao biti da je doista postupio
tako prema očevu ljubimcu... prema čovjeku o kojem se njegov otac obećao
brinuti. To je nemoguće. Nitko tko ima u sebi trun čovječnosti, nitko tko cijeni
svoj karakter ne bi to mogao učiniti. Zar bi njegovi prijatelji mogli biti u takvoj
zabludi o njemu? A, ne.
- Mnogo mi je lakše povjerovati da je gospodin Bingley prevaren nego da je
gospodin Wickham izmislio o sebi takvu priču kakvu mi je sinoć ispričao, u
kojoj je, bez ikakva okolišanja, spominjao sve pojedinosti, imena i ostale
činjenice. Ako nije tako, neka gospodin Darcy dokaže suprotno. Uostalom, i u
očima gospodina Wickhama vidjelo se da govori istinu.
- Zaista je teško. Žalosno je. Čovjek ne zna što da misli.
- Oprosti. Sasvim je jasno što treba misliti u ovom slučaju.
No Jane je bila uvjerena samo u jedno: da će gospodin Bingley, ako je uistinu
prevaren, veoma patiti kad sve iziñe na vidjelo.
Obje mlade dame pozvane su iz vrta, u kojem su vodile taj razgovor, zbog
dolaska baš nekih od osoba o kojima su razgovarale. Gospodin Bingley i
njegove sestre došli su ih osobno pozvati na odavno očekivani bal u
Netherfieldu, predviñen za sljedeći utorak. Bingleyjeve su se sestre razveselile
što opet vide svoju dragu prijateljicu... rekle su da je prošla čitava vječnost otkad
su je prošli put vidjele i nekoliko su je puta zapitale što je radila otkako su se
rastale. Ostalim članovima obitelji posvetile su vrlo malu pozornost; izbjegavale
su gospoñu Bennet koliko god su mogle, s Elizabeth su razgovarale malo, a
ostalima se nisu ni obraćale. Ne zadržavši se dugo, ustale su sa svojih stolaca
tako brzo da je to iznenadilo njihova brata i odjurile su kao da jedva čekaju da
pobjegnu od gostoprimstva gospoñe Bennet.
Sve žene u obitelji veoma su se radovale netherfieldskom balu. Gospoña Bennet
je zadovoljno zaključila kako se bal održava u čast njezine najstarije kćeri i
osobito joj je laskalo što ih je gospodin Bingley osobno pozvao umjesto da
pošalje službenu pozivnicu. Jane je zamišljala kako će provesti sretnu večer u
društvu svojih dviju prijateljica, okružena pažnjom njihova brata, a Elizabeth je
zadovoljno mislila na to kako će često plesati s gospodinom Wickhamom i kako
će u pogledu i držanju gospodina Darcyja vidjeti potvrdu svega. Sreća što su je
predviñale Catherine i Lydia manje je ovisila o bilo kakvu pojedinačnom
dogañaju i bilo kojoj odreñenoj osobi, jer... premda su obje, kao i Elizabeth,
namjeravale proplesati pola večeri s gospodinom Wickhamom... on nije bio
jedini partner kojeg su željele; uostalom... bal je bal. Čak je i Mary uvjeravala
obitelj da se ne protivi tom balu.
- Dok mogu imati jutra za sebe - reče ona - to mi je dovoljno; ne smatram
nikakvom žrtvom sudjelovanje pokatkad na večernjim priredbama. Društvo ima
pravo na sve nas; i ja sam jedna od onih koji misle da su povremene razonode i
zabave preporučljive svakomu.
Elizabeth je bila tako dobre volje zbog skorog bala da je zapitala gospodina
Collinsa, iako mu se inače nije bez potrebe obraćala, namjerava li prihvatiti
poziv gospodina Bingleyja i, ako to učini, smatra li umjesnim sudjelovati u
balskom zabavljanju. Poprilično se iznenadila kad je čula da se on nimalo ne
ustručava u tom pogledu i da se nipošto ne boji da će ga ukoriti nadbiskup ili
ledi Catherine de Bourgh ako se usudi zaplesati.
- Ja nikako ne mislim - istakne on - da ovakav bal, koji prireñuje čestit mladić za
ugledne uzvanike, može imati ikakva zla u sebi. Budući da mi nije ni na kraj
pameti da ne plešem, nadam se da će me tijekom večeri sve moje lijepe
roñakinje udostojiti svoje ruke i koristim se ovom prigodom da vas, gospoñice
Elizabeth, zamolim za prva dva plesa; nadam se da će ovo davanje prednosti
vama moja roñakinja Jane pripisati pravom razlogu, a ne bilo kakvu
nepoštovanju prema njoj.
Elizabeth se osjeti uhvaćenom u klopku. Čvrsto je vjerovala da će baš te prve
plesove otplesati s gospodinom Wickhamom, a sada će, eto, umjesto njega imati
gospodina Collinsa! Nikad joj se veselje nije izjalovilo više nego sada. No tu se
nije moglo ništa učiniti. Sreća gospodina Wickhama i njezina odgoñena je silom
prilika za dva plesa; pomirivši se sa situacijom, prihvatila je prijedlog gospodina
Collinsa što je ljubaznije mogla. Još manje ju je obradovala pomisao da ta
njegova kavalirska ponuda navješćuje i nešto drugo. Sada joj je prvi put sinulo
da je nju odabrao meñu njezinim sestrama kao dostojnu da bude gospodarica
hunsfordskog župnog dvora i da sudjeluje u kartanju učetvero u Rosingsu kad
nema boljih gostiju. Ta se misao uskoro pretvori u uvjerenost, jer je opazila da je
sve ljubazniji prema njoj i da joj sve češće laska zbog duhovitosti i živahnosti.
Premda ju je više iznenadio nego zadovoljio taj učinak njezinih draži, uskoro joj
je i majka zaobilazno navijestila da bi se veoma obradovala njihovu braku.
Elizabeth nije na to kazala ništa, svjesna da bi njezin odgovor doveo do ozbiljne
prepirke. Može se dogoditi da je gospodin Collins nikad i ne zaprosi, pa se prije
toga ne isplati suvišno prepirati oko njega.
Da se nisu pripremale za netherfieldski bal i govorile o njemu, najmlañe
gospoñice Bennet bile bi u vrlo neveselom raspoloženju, jer je od dana poziva
sve do bala neprestano padala kiša, te nisu nijedanput mogle otići u Meryton.
Nisu mogle vidjeti tetku ni časnike, niti doznati ikakve novosti. Čak su i ruže za
balske cipele nabavile posredno. Da se nije približavao bal, čak bi i Elizabeth
iznevjerilo strpljenje zbog nevremena koje ju je spriječilo da se bolje upozna s
gospodinom Wickhamom. Za Kitty i Lydiju samo je ples u utorak mogao učiniti
podnošljivima takav petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak.
XVIII
Dok nije ušla u salon u Netherfieldu i pogledom uzalud potražila gospodina
Wickhama u gomili crvenih odora okupljenih ondje, Elizabeth nije ni za tren
posumnjala u njegov dolazak na bal. Uvjerenost da će ga tu vidjeti nije se
pokolebala nijednim od onih sjećanja koja su je, ne bez razloga, mogla zabrinuti.
Obukla se pomnjivije nego obično i pripremila se u najboljem raspoloženju za
osvajanje onog što je još neosvojeno u njegovu srcu, vjerujući da se to može
osvojiti tijekom jedne večeri. No sada se, najednom, rodila u njoj sumnja da su
ga, za volju gospodina Darcyja, Bingleyjevi namjerno izostavili u pozivnici što
su je poslali časnicima. Iako nije bilo baš tako, nepobitnu činjenicu da je on
odsutan objavio je njegov prijatelj Denny, kojem se Lydia nestrpljivo obratila, i
rekao im je da je Wickham morao jučer otputovati poslovno u London i da se
još nije vratio, te je dodao, znakovito se osmjehnuvši:
- Ne vjerujem da bi ga posao odmamio odavde baš sada da nije želio izbjeći
stanovitog gospodina ovdje.
Ovaj dio njegova priopćenja nije Lydia ni čula, ali ga je čula Elizabeth; i budući
da ju je to uvjerilo kako Darcy nije ništa manje odgovoran za Wickhamovo
izbivanje nego što bi bio da se njezina prva sumnja obistinila, njezino se
negodovanje protiv njega toliko zaoštrilo tim razočaranjem da je, kad joj je on
ubrzo nakon toga prišao, jedva odgovorila uljudno na njegova uglañena pitanja.
Pažnja, suzdržljivost, strpljivost prema Darcyju... uvreda su za Wickhama.
Odlučivši se protiv bilo kakva razgovora s njim, okrenula se s neraspoloženjem
koje nije mogla sasvim prevladati ni dok je razgovarala s gospodinom
Bingleyjem, čija ju je slijepa pristranost ljutila.
Elizabeth nije bila stvorena za zlovolju; premda su sve njezine nade za tu večer
propale, potištenost nije dugo potrajala. Izjadavši se Charlotti Lucas, koju nije
vidjela tjedan dana, brzo je i lako prešla na smiješne osobitosti svog roñaka i
tako je skrenula pozornost na njega. Meñutim, prva dva plesa pokvarila su joj
opet raspoloženje; bili su za nju pravo mučenje. Collins se, nezgrapan i ukočen,
svaki čas ispričavao umjesto da pripazi što radi, često nije bio ni svjestan svojih
pogrešnih koraka, te ju je osramotio i zadao joj sve one neugodnosti koje loš
partner može prirediti tijekom dvaju plesova. Bila je i te kako sretna kad ga se
riješila.
Potom je plesala s nekim časnikom i imala zadovoljstvo razgovarati o
Wickhamu i čuti da ga svi vole. Nakon tih se plesova vratila k Charlotti Lucas i
upravo je razgovarala s njom kad joj se najednom obratio gospodin Darcy i
iznenadio je toliko svojom molbom za ples da je pristala i ne znajući što čini.
Poslije plesa je odmah otišao, a ona se ljutila na sebe zato što je izgubila
prisutnost duha. Charlotte je pokuša utješiti:
- Možda ćeš zaključiti da je vrlo simpatičan.
- Sačuvaj, Bože! To bi bila najveća moguća nesreća! Smatrati simpatičnim
čovjeka koji je zaslužio da ga mrzim! Ne želi mi takvo zlo!
Meñutim, kad se opet zaplesalo i Darcy se zaputio prema njoj kako bi zatražio
njezinu ruku, Charlotte je šapatom opomene neka ne bude budala i ne dopusti da
zbog svoje prolazne naklonosti prema Wickhamu ispadne neugodna u očima
čovjeka koji je deset puta važniji od njega. Ne odgovorivši joj, Elizabeth zauzme
mjesto meñu plesačima, zapanjena počašću što je tu kao partnerica gospodina
Darcyja, a zapazila je istu zapanjenost i u pogledima ostalih. Neko su vrijeme
plesali ne govoreći ni riječ, te je već pomislila da će oboje šutjeti za vrijeme
obaju plesova i odlučila je ne prekinuti tu šutnju, ali joj iznenada sine da će za
njezina partnera biti veća kazna ako ga natjera da govori, te reče neku malu
napomenu o plesu. On odgovori i opet zašuti. Poslije muka od nekoliko minuta
Elizabeth mu se opet obrati:
- Sada je na vama red da kažete nešto, gospodine Darcy. Ja sam govorila o
plesu, a vi biste trebali reći nešto o veličini dvorane ili o broju parova.
On se nasmiješi i obeća joj da će reći sve ono što se očekuje od njega.
- Vrlo dobro. Taj odgovor zasad zadovoljava. Možda ću uskoro uočiti da su
privatni balovi mnogo ugodniji od javnih. A sada možemo opet šutjeti.
- Dakle, vaše je pravilo da govorite dok plešete?
- Katkad. Mora se pomalo i govoriti, znate. Bilo bi čudno kad bi se neprestano
šutjelo čitavih pola sata; pa ipak, nekima bi bilo najdraže da razgovor bude takav
da mogu kazati što manje.
- Povodite li se vi u ovom slučaju za svojim vlastitim osjećajima ili mislite da
ugañate mojima?
- I jedno, i drugo - odgovori Elizabeth vragolasto - jer sam zapazila, da imamo
vrlo slične sklonosti. Oboje smo nedruštvene, šutljive naravi, neskloni razgovoru
osim kad mislimo da ćemo reći nešto što će zapanjiti cijelu sobu i prenositi se s
koljena na koljeno, mudro poput poslovice.
- To baš ne sliči vašem karakteru, uvjeren sam - reče on. - A koliko odgovara
mome, to ja ne mogu ocijeniti. Vi, očito, vjerujete da je to vjeran portret.
- Ne smijem suditi o svojim vlastitim djelima.
On ne odgovori; opet su šutjeli dok se nije završio ples, a onda je Darcy zapita
idu li ona i sestre često u Meryton. Odgovorivši potvrdno, nije mogla odoljeti
iskušenju i dodala je:
- Kad ste nas onomad sreli ondje, upravo smo upoznale jednu osobu. Učinak se
odmah vidio. Preko lica mu prijeñe dublja sjena oholosti, ali nije prozborio ni
riječ, a Elizabeth, iako je osuñivala sebe zbog svoje slabosti, nije mogla
nastaviti. Napokon reče Darcy preko volje:
- Gospodin Wickham se zna tako lijepo vladati da lako stječe prijatelje, ali nije
baš sigurno da ih zna i sačuvati.
- Vrlo je nesretan što je izgubio vaše prijateljstvo - odgovori Elizabeth odrješito
- i to na takav način da će zbog njega, vjerojatno, patiti cijelog života.
Darcy ne odgovori i činilo se da želi promijeniti temu. U tom im se trenutku
približi Sir William Lucas, namjeravajući da izmeñu plesača prijeñe na drugu
stranu dvorane, ali, kad je ugledao gospodina Darcyja, zastane i duboko mu se
nakloni, čestitajući mu na plesu i partnerici.
- Za mene je to, doista, bio vrlo velik užitak, dragi moj gospodine. Takav se
izvrstan ples ne vidi često. Očito je da pripadate meñu prvorazredne plesače. No
dopustite mi i da kažem kako vam ova lijepa partnerica potpuno priliči; nadam
se da ću takvo zadovoljstvo često imati, osobito kad se zbije stanovit željeni
dogañaj, draga moja gospoñice Elizabeth (pritom pogleda njezinu sestru i
Bingleyja). Koliko će čestitki tek tada biti! Ispričavam vam se, gospodine Darcy.
Nećete mi reći hvala što vas sprečavam da slušate zanosne riječi ove mlade
dame, čije me sjajne oči takoñer kore.
Posljednji dio ove govorancije nije Darcy gotovo ni čuo; ali je Sir Williamova
natuknica o njegovu prijatelju snažno djelovala na njega, pa se vrlo ozbiljna lica
zagledao u Bingleyja i Jane koji su zajedno plesali. Meñutim, brzo se sabrao,
okrenuo prema svojoj partnerici i kazao:
- Sir William nas je prekinuo, pa sam sada zaboravio o čemu smo razgovarali.
- Mislim da tada nismo ni o čemu govorili. Sir William nije mogao u ovoj
dvorani naći dvije osobe koje imaju manje reći jedna drugoj. Već smo
neuspješno načeli dvije ili tri teme, te više ne mogu ni zamisliti o čemu bismo
još mogli razgovarati.
- Što mislite o knjigama? - zapita on smiješeći se.
- Knjigama! O, ne! Uvjerena sam da ne čitamo iste knjige, ili barem ne s istim
osjećajima.
- Žao mi je što tako mislite; meñutim, ako je tomu tako, onda nam barem neće
ponestati tema za razgovor. Mogli bismo usporediti svoja različita mišljenja.
- Ne... ne mogu govoriti o knjigama u plesnoj dvorani; glava mi je ovdje puna
svačega drugog.
- U ovakvim ste okolnostima zaokupljeni onim što se zbiva oko vas, zar ne? -
upita on sumnjičavo.
- Da, uvijek - odgovori ona, i ne znajući što je rekla, jer su joj misli odlutale
daleko, što je uskoro i pokazala iznenadnim riječima: - Sjećam se, gospodine
Darcy, da ste jednoć kazali kako vi gotovo nikad ne opraštate, kako je vaša
mržnja, kad se jednom izazove, neumoljiva. Vjerojatno pazite da se ona ne
izazove.
- Tako je - odgovori on čvrstim glasom.
- I nikad ne dopuštate da vas zaslijepe predrasude?
- Mislim da ste pogodili.
- Dužnost je onih koji nikad ne mijenjaju mišljenje da nastoje prosuditi pravilno
već na početku.
- Smijem li pitati čemu služe ta pitanja?
- Samo razjašnjenju vašeg karaktera - odgovori ona, trudeći se da se ne doima
preozbiljnom. - Pokušavam ga odgonetnuti.
- I, kako vam to polazi za rukom?
Ona strese glavom. - Nikako. Čula sam tako različita mišljenja o vama da me to
sasvim zbunilo.
- Sklon sam vjerovati - odgovori on ozbiljno - da su mišljenja koja čujete o meni
vrlo različita; no htio bih, gospoñice Bennet, da ne ocrtavate moj karakter u
sadašnjem trenu, jer ima razloga za bojazan da taj crtež ne bi povoljno govorio
ni o vama, ni o meni.
- Ipak, ako sad ne stvorim sliku o vašem karakteru, možda više nikad neću imati
takvu priliku.
- Nipošto vas ne želim omesti u vašim zadovoljstvima - prozbori on hladno.
Elizabeth ne reče više ništa; završivši i drugi ples, rastadoše se šutke. Oboje su
bili nezadovoljni, iako ne podjednako, jer su se u Darcyjevim prsima ugnijezdili
prilično jaki osjećaji prema njoj, koji su joj brzo pribavili oprost i usmjerili sav
njegov gnjev prema jednoj drugoj osobi.
Ubrzo poslije njihova rastanka priñe joj gospoñica Bingley i, s izrazom uljudna
prezira na licu, reče joj:
- Dakle, gospoñice Elizabeth, čujem da ste vrlo očarani Georgeom Wickhamom.
Vaša mi je sestra pripovijedala o njemu i postavila mi tisuću pitanja; vidim da
vam je taj mladić zaboravio kazati, izmeñu ostaloga, da je on sin starog
Wickhama, upravitelja imanja pokojnog gospodina Darcyja. Dopustite mi da
vam, kao prijateljica, preporučim da ne vjerujete sve što on veli; velika je laž da
je gospodin Darcy postupio loše prema njemu; naprotiv, uvijek je bio vrlo
ljubazan, premda je George Wickham postupio prema gospodinu Darcyju vrlo
sramotno. Ja ne znam pojedinosti, ali znam veoma dobro da gospodin Darcy nije
nimalo kriv i da mu ne može ni ime čuti. I moj brat se, iako je mislio kako nije
zgodno da ga izostavi iz svoga poziva časnicima, veoma razveselio kad je čuo
da se on sam uklonio. Već je njegov dolazak u ovaj kraj vrlo drzak postupak i
čudim se kako se usudio učiniti nešto takvo. Žalim vas, gospoñice Elizabeth,
zbog ovog otkrića krivnje vašeg ljubimca, ali se zacijelo, s obzirom na njegovo
podrijetlo, nije ništa bolje moglo ni očekivati.
- Čini mi se da su, prema vašim riječima, njegova krivnja i njegovo podrijetlo
isto - reče Elizabeth ljutilo - jer vi ga ne okrivljujete ni za što gore osim što je on
sin upravitelja imanja gospodina Darcyja, a o tome me, uvjeravam vas, i sam
izvijestio.
- Oprostite - odvrati gospoñica Bingley porugljivo se okrenuvši. - Ispričavam se
što sam se umiješala; učinila sam to u dobroj namjeri.
"Drska djevojko!" pomisli Elizabeth. "Grdno se varaš ako misliš da ćeš utjecati
na mene takvim podlim napadom na njega. Ne vidim u tome ništa drugo osim
tvoje namjerne zasljepljenosti i zlobe gospodina Darcyja."
Tada potraži stariju sestru, koja je preuzela na sebe zadatak da se raspita o tom
kod Bingleyja. Jane je dočeka s tako blaženim osmijehom i tako ozarena srećom
da je to očito pokazivalo koliko je zadovoljna dogañajima te večeri. Elizabeth
odmah pročita njezine osjećaje i, u tom trenutku uznemirenosti zbog Wickhama,
mržnja prema njegovim neprijateljima i sve ostalo iščeznu pred nadom da je
Jane na najboljem putu k sreći.
- Zanima me - reče ona smiješeći se sretno kao i sestra - što si doznala o
Wickhamu. Meñutim, možda si se zabavljala suviše ugodno da bi mislila na
nekog trećeg; ako je tomu tako, budi uvjerena da ću ti oprostiti.
- Ne - odgovori Jane - nisam ga zaboravila, ali ti ne mogu kazati ništa odreñeno.
Gospodin Bingley ne zna cijelu njegovu prošlost i nisu mu nimalo poznate one
okolnosti koje su najviše uvrijedile gospodina Darcyja, no jamči za dobro
držanje, čestitost i čast svog prijatelja i potpuno je uvjeren da je gospodin
Wickham zaslužio mnogo manje pažnje od gospodina Darcyja nego što je
dobio; žao mi je što moram reći da, prema pričanju Bingleyja i njegove sestre,
Wickham nije dobar mladić. Čini se da je bio vrlo nepromišljen i zaslužio je
izgubiti Darcyjevu naklonost.
- Gospodin Bingley gotovo i ne poznaje gospodina Wickhama?
- Tako je; prvi put ga je vidio onog jutra u Merytonu.
- Znači, sve je podatke dobio od gospodina Darcyja. To je barem jasno. A što
kaže o župi?
- Ne sjeća se točno svih okolnosti, iako mu je gospodin Darcy govorio o njima
više puta, no vjeruje da mu je to župničko mjesto bilo ostavljeno samo uvjetno.
- Nimalo ne sumnjam u iskrenost gospodina Bingleyja - reče uzbuñeno
Elizabeth - ali mi moraš oprostiti što me njegova puka mišljenja ne mogu
uvjeriti. Nema dvojbe, Bingley spretno brani prijatelja, ali ja se, budući da su mu
nepoznate mnoge činjenice o tim dogañajima, a ostale je čuo upravo od tog svog
prijatelja, usuñujem o obojici misliti kao i prije.
Zatim je skrenula razgovor na temu mnogo ugodniju objema i o kojoj su mislile
isto. Elizabeth je oduševljeno slušala Janeine blažene, premda skromne nade u
vezi s Bingleyjevom naklonošću i nastojala joj je svojim riječima što više
poduprijeti samopouzdanje. Kad im je prišao gospodin Bingley, Elizabeth se
povuče do gospoñice Lucas, na čije pitanje kako joj se svidio posljednji partner
nije gotovo ni stigla odgovoriti prije nego što im je prišao gospodin Collins i
priopćio vrlo ushićeno kako je maloprije imao veliku sreću i otkrio nešto vrlo
važno.
- Doznao sam pukim slučajem - reče on - da je u ovoj dvorani blizak roñak moje
pokroviteljice. Nehotice sam čuo kako taj gospodin osobno spominje mladoj
dami, koja ima ulogu domaćice u ovoj kući, imena svoje roñakinje gospoñice de
Bourgh i njezine majke ledi Catherine. Kako je čudesan tijek dogañaja! Tko bi
mislio da ću se na ovom skupu sresti, možda, s nećakom ledi Catherine de
Bourgh! Vrlo sam zahvalan što se to otkriće zbilo na vrijeme za mene tako da
mu mogu iskazati svoje štovanje, što ću sada i učiniti; nadam se da će mi
oprostiti što to nisam učinio već prije. Moje potpuno neznanje o tom srodstvu
najbolja je isprika.
- Nećete se, valjda, sami predstaviti gospodinu Darcyju!
- Doista hoću. Zamolit ću ga da mi oprosti što to nisam učinio prije. Ako sam
dobro zaključio, on je nećak ledi Catherine. Mogu ga uvjeriti da je njezino
gospodstvo bilo sasvim dobra zdravlja prije osam dana.
Elizabeth ga je svojski nastojala odvratiti od te namjere; objašnjavala mu je da
će gospodin Darcy njegovo obraćanje bez prethodnog predstavljanja smatrati
prije drskošću nego komplimentom njegovoj tetki; govorila mu je kako ne
postoji baš nikakva potreba da njih dvojica razgovaraju, a i kad bi to bilo
potrebno, onda gospodinu Darcyju, kao važnijoj ličnosti, pripada pravo na
upoznavanje. Dok ju je slušao, na Collinsovu se licu vidjelo da namjerava
postupiti po svome, a kad je prestala govoriti, odgovorio joj je:
- Draga moja gospoñice Elizabeth, imam najljepše mišljenje o vašem izvrsnom
rasuñivanju o svemu što je u granicama vašeg razumijevanja; ali dopustite mi da
kažem kako postoji velika razlika izmeñu utvrñenih načina ophoñenja meñu
laicima i onih koji vrijede za svećenstvo; jer je, dopustite mi da napomenem,
svećenički poziv ravan po dostojanstvu najvišem rangu u državi, pod uvjetom da
se pokazuje prikladna skromnost u ponašanju. Stoga mi morate dopustiti da u
ovoj prigodi postupim po svojoj savjesti, koja mi nalaže da izvršim ono što
smatram svojom dužnošću. Oprostite ini što se neću koristiti vašim savjetom,
koji će me u svemu drugom uvijek voditi, jer u slučaju koji je pred nama
smatram da sam, zahvaljujući svojoj naobrazbi i stalnom učenju, sposobniji od
mlade dame kao što ste vi odlučiti što je pravilno. - Duboko joj se nakloni i
ostavi je da bi se nametnuo gospodinu Darcyju, a ona je pozorno gledala kako će
Darcy primiti tu njegovu nametljivost. Vrlo jasno se vidjelo da je iznenañen što
mu se netko obraća na takav način. Njezin se roñak najprije pokloni svečano, a
onda progovori. Premda nije mogla čuti nijednu riječ, činilo joj se kao da čuje
sve i razabirala je iz pokreta njegovih usana riječi "ispričavam se", "Hunsford" i
"ledi Catherine de Bourgh". Ljutila se što se on "otkriva" pred takvim čovjekom.
Gospodin Darcy ga je gledao s neprikrivenim čuñenjem, a kad je napokon došao
do riječi, odgovorio mu je s hladnom uljudnošću. Meñutim, to nije pokolebalo
Collinsa da opet progovori; Darcyjev je prezir, što je duže trajalo njegovo
pričanje, sve više rastao, te mu se na kraju samo gotovo neprimjetno poklonio i
bez riječi otišao od njega. Collins se tada vratio k Elizabeth.
- Nemam razloga, vjerujte mi - prozbori on - da budem nezadovoljan prijemom.
Gospodin Darcy je, čini mi se, vrlo zadovoljan pažnjom koju sam mu iskazao.
Odgovorio mi je izvanredno uglañeno, te mi je i polaskao izjavom kako on
toliko vjeruje u moć rasuñivanja ledi Catherine da je siguran da ona ne bi
nagradila nikoga tko to ne zaslužuje. To je, uistinu, vrlo lijepa misao. Jedno s
drugim, veoma mi se svidio. Kako nije bilo više ničega što bi je osobno
zanimalo, Elizabeth obrati gotovo svu pozornost sestri i Bingleyju; niz ugodnih
misli koje potekoše iz onoga što je zapažala učini je gotovo isto toliko sretnom
kao što je bila i Jane u tom trenu. Zamišljala ju je nastanjenu u toj kući, u svoj
onoj sreći koju brak iz prave ljubavi može dati; osjetila je da bi se, u takvim
okolnostima, mogla potruditi da zavoli čak i obje Bingleyjeve sestre. Misli
njezine majke, kao što je jasno opazila, bile su usmjerene u istom pravcu, te
odluči da joj se ne približava kako ne bi čula više nego što treba. Stoga je, kad
su posjedali za večeru, smatrala zlom srećom što su se našle jedna kraj druge;
veoma se razljutila kad je čula majku kako govori toj osobi (ledi Lucas)
slobodno i otvoreno o svom očekivanju da se Jane uskoro uda za gospodina
Bingleyja. Ta je tema oduševila gospoñu Bennet, pa je neumorno nabrajala
prednosti tog braka. Činjenica da je on divan mladić, da je bogat i da živi samo
pet kilometara od njih, prvi je razlog za čestitke; osim toga, lijepo je što obje
sestre veoma vole Jane i žele taj brak koliko i ona. A dobro je i za njezine mlañe
kćerke, jer će im dobra Janeina udaja omogućiti susrete s drugim bogatim
ljudima, i na posljetku utješno je za ženu u njezinoj dobi što će svoje neudate
kćerke moći prepustiti skrbi njihove sestre, tako da više neće morati ići u
društvo kad joj to ne bude odgovaralo. Trebalo je i tu posljednju okolnost
spomenuti kao nešto ugodno, jer je uobičajeno da se tako govori u takvim
prilikama... iako nije postojala nikakva vjerojatnost da će se gospoña Bennet
ikada zadovoljiti ostankom kod kuće. Na posljetku je izrekla brojne lijepe želje
da će i ledi Lucas uskoro biti isto tako sretna, premda je očito likovala vjerujući
da nema nikakvih nada za to.
Elizabeth je uzalud pokušavala zaustaviti bujicu majčinih riječi ili barem
nagovoriti majku da svoju sreću opisuje polušapatom, jer je, na svoje veliko
nezadovoljstvo, opazila da je najveći dio čuo gospodin Darcy, sjedeći im
nasuprot. Majka ju je samo ukorila što je tako budalasta.
- Što je gospodin Darcy meni, molim te, da bih ga se bojala? Uvjerena sam da
nas nije ničime zadužio da budemo tako obzirne i ne govorimo ništa što on ne bi
htio čuti.
- Za ime Božje, majko, govori tiše. Čemu ti služi vrijeñanje gospodina Darcyja?
Budeš li tako govorila, nećeš se nikada preporučiti njegovu prijatelju.
Meñutim, što god rekla, nije mogla utjecati na nju. Majka je i dalje izlagala
glasno svoja stajališta. Elizabeth je svaki čas crvenjela od stida i srdžbe.
Pogledavala je Darcyja i svaki ju je pogled uvjeravao u ono čega se plašila;
naime, iako nije stalno gledao u njezinu majku, zaključila je da mu je pozornost
usredotočena na nju. Izraz lica postupno mu se promijenio od gnjevnog prezira u
smirenu i postojanu ozbiljnost.
Napokon nije gospoña Bennet više imala što reći... te se ledi Lucas, koja je već
odavno zijevala zbog neprekidnog nabrajanja zadovoljstava u kojima nije bilo
izgleda da će i ona sudjelovati, prepustila uživanju u hladnoj šunki i pečenoj
piletini. Elizabethino se raspoloženje počne popravljati. No spokojnost ne
potraje dugo, jer se, kad se završila večera, poveo razgovor o pjevanju, te je, na
svoje veliko nezadovoljstvo, vidjela kako se Mary, nakon vrlo suzdržljiva
nagovaranja, priprema ugoditi društvu. Elizabeth pokuša značajnim pogledima i
nijemim molbama spriječiti tu nepromišljenu susretljivost... ali uzalud; Mary se
nije obazirala na njezine opomene; očarala ju je takva prilika da pokaže svoje
sposobnosti, te je zapjevala. Elizabeth ju je netremice gledala, osjećajući se
mučno, i slušala je njezino pjevanje nekoliko kitica, nestrpljivo želeći da se to
što prije završi. No i tu se razočarala; jer Mary je, čuvši uz izjave zahvalnosti i
poneku želju da im još jednom priušti takvo zadovoljstvo, nakon stanke od pola
minute zapjevala drugu pjesmu. Maryne sposobnosti nisu bile pogodne za takvu
priredbu; glas joj je bio slab, a način izvoñenja izvještačen. Elizabeth je cijelo
vrijeme patila. Pogleda Jane da vidi kako ona to podnosi, no Jane je sasvim
mirno razgovarala s Bingleyjem. Pogleda Bingleyjeve dvije sestre i zapazi da
daju jedna drugoj porugljive znakove, zatim skrene oči prema Darcyju koji je i
dalje bio nedokučivo ozbiljan. Pogleda oca kako bi ga zamolila da se umiješa i
spriječi Mary da pjeva cijelu noć. On shvati njezin mig i, kad je Mary završila
drugu pjesmu, reče glasno:
- Ovo je bilo izvanredno, dijete moje. Zabavljala si nas dovoljno dugo. Dopusti i
drugim mladim damama da se pokažu.
Mary se, iako je hinila da ne čuje, prilično zbuni, a Elizabeth se, žaleći nju, a ne
baš zadovoljna ni očevim riječima, uplaši da njezina zabrinutost nije donijela
nikakvu korist. Nazočni počnu moliti druge osobe da izvedu nešto.
- Kad bih ja - prozbori Collins - bio tako sretan da znam pjevati, zaista bih s
velikim zadovoljstvom zabavio društvo nekom pjesmom, jer smatram glazbu
vrlo nevinom razonodom i sasvim spojivom sa svećeničkim pozivom. No ne
namjeravam tvrditi kako je opravdano posvećivati previše svog vremena muzici,
jer i štošta drugo zaslužuje našu pozornost. Svaki župnik ima mnogo posla. Prije
svega, mora odrediti takve crkvene doprinose da to bude korisno za njega, a ne
bude uvredljivo za njegova pokrovitelja. Mora pisati svoje propovijedi; a
vrijeme koje mu ostaje upravo je dovoljno za njegove župničke dužnosti, te za
održavanje i poboljšavanje njegova doma, koji mora urediti tako da bude što
udobniji. Osim toga, mislim da nije nevažno da bude obziran i miroljubiv prema
svakomu, a osobito prema onima koji su mu pribavili položaj. Tih ga dužnosti
ne mogu osloboditi niti bih mogao lijepo misliti o čovjeku koji bi propustio
priliku da iskaže poštovanje roñaku pokroviteljeve obitelji. - Naklonivši se
gospodinu Darcyju, on završi govor koji je održao tako glasno da ga je čulo pola
sobe. Neki su zbunjeno gledali, neki su se smješkali, no nitko se nije zabavio
bolje od Benneta, dok je njegova žena ozbiljno hvalila Collinsa zato što je
govorio tako pametno i polušapatom je priopćila ledi Lucas da je on izvanredno
pametan i dobar mladić.
Elizabeth se činilo da članovi njezine obitelji, čak i da su se dogovorili da se te
večeri pokažu u pravoj boji, nisu mogli odigrati svoje uloge poletnije i
uspješnije. Smatrala je sretnom okolnosti za gospodina Bingleyja i svoju sestru
što je dio te razmetljivosti promaknuo njegovoj pozornosti i što njegovi osjećaji
nisu bili takvi da bi mu osobito smetale budalaštine koje je jamačno čuo.
Meñutim, loše je što su njegove obje sestre i gospodin Darcy imali priliku
podsmjehivati se njezinoj rodbini, te nije znala što je nepodnošljivije: nijemi
prezir toga gospodina ili drski osmijesi tih dama.
Ostatak večeri donio joj je malo zabave. Dosañivao joj je Collins ne odvajajući
se od nje; premda je nije mogao nagovoriti da ponovno zapleše s njim,
onemogućio joj je da pleše s drugima. Uzalud ga je molila da pleše s nekom
drugom i nudila mu je da ga predstavi kojoj god hoće dami u dvorani. Rekao joj
je da je potpuno ravnodušan prema plesu i da mu je glavni cilj da joj se
preporuči nježnom pažnjom prema njoj, te je stoga odlučio ostati cijelu večer
pokraj nje. Takva se zamisao nije mogla pobijati. Situaciju joj je olakšavala
jedino njezina prijateljica, gospoñica Lucas, prilazeći im često i preuzimajući
dobroćudno na sebe razgovor s Collinsom.
No, barem je bila pošteñena Darcyjeve pozornosti, njoj neugodne. Iako je često
stajao blizu nje, sasvim slobodan, nije joj se nijednom približio dovoljno za
razgovor. Vjerovala je da je to posljedica njezinih natuknica o gospodinu
Wickhamu, pa ju je to veselilo.
Longbournska se skupina, od svih gostiju, posljednja pripremila za odlazak, a
zbog smicalice gospoñe Bennet morali su čekati svoja kola još četvrt sata pošto
su već svi ostali otišli; tako su imali priliku vidjeti koliko ih se neki članovi
domaćinove obitelji žele što prije riješiti. Gospoña Hurst i njezina sestra nisu
gotovo ni otvorile usta, osim kad su se žalile na umor, i očito su nestrpljivo
čekale da što prije odu iz kuće gosti. Odbile su sve pokušaje gospoñe Bennet da
se zapodjene razgovor i tako su unijele mrtvilo u cijelo društvo, koje nisu nimalo
oživili dugački govori gospodina Collinsa dok je čestitao gospodinu Bingleyju i
njegovim sestrama na otmjenosti njihove zabave te na gostoprimstvu i uljudnosti
što su ih pokazali u ophoñenju prema gostima. Darcy ne reče ništa. Gospodin
Bennet je takoñer šutio i uživao u tom prizoru. Gospodin Bingley i Jane stajali
su malo podalje od ostalih i razgovarali. Elizabeth je uporno šutjela kao i
gospoña Hurst i gospoñica Bingley, a čak je i Lydia bila preumorna da bi
govorila išta osim što bi pokatkad uzviknula "uh, kako sam umorna" i široko bi
zijevnula.
Kad je napokon kucnuo čas da se oproste, gospoña Bennet uljudno, ali i
nametljivo izrazi svoju nadu da će uskoro vidjeti cijelu obitelj u Longbournu;
posebno se obrati gospodinu Bingleyju i reče mu da će ih on usrećiti ako im
doñe, kad god hoće, na večeru, ne čekajući službeni poziv. Bingley je bio sav
sretan i zahvalan, te je rado obećao da će iskoristiti prvu prigodu za posjet čim
se vrati iz Londona, kamo mora otputovati sutra nakratko.
Vrlo zadovoljna, gospoña Bennet je, dok je odlazila iz kuće, zaneseno vjerovala
da će joj kćerka, iako je potrebno stanovito vrijeme za sve nužne pripreme, za
nabavu novih kočija i svadbene odjeće, svakako postati gospodaricom
netherfieldskog doma za tri ili četiri mjeseca. Isto tako uvjereno i sa znatnim,
premda ne baš podjednakim zadovoljstvom, mislila je da će se njezina druga
kćerka udati za gospodina Collinsa. Elizabeth joj je najmanje prirasla srcu od
sve djece; premda su momak i njegov položaj bili dovoljno dobri za Elizabeth,
njihova je vrijednost potamnjela u usporedbi s vrijednošću gospodina Bingleyja
i netherfieldskog doma.
Elizabeth je idućeg dana ispričala Jane svoj razgovor s gospodinom
Wickhamom: Jane ju je saslušala iznenañeno i zabrinuto; nije mogla vjerovati
da gospodin Darcy može biti tako nedostojan Bingleyjeva poštovanja; istodobno
je bila takve naravi da nije mogla sumnjati u istinitost tvrdnji mladića tako
privlačna izgleda kao što je gospodin Wickham. Mogućnost da je on uistinu
doživio takvu neljubaznost bila je dovoljna da izazove sve njezine nježne
osjećaje; stoga joj nije ostalo ništa drugo doli da misli dobro o obojici, da
opravda ponašanje obojice i da sve što se ne može drukčije objasniti pripiše
slučaju ili nekoj pogrešci.
- Mislim - reče ona - da su obojica prevareni na neki način o kojem mi ne znamo
ništa. Možda su ih neki zainteresirani ljudi krivo prikazali jednog drugom.
Ukratko, ne možemo pronaći uzroke i okolnosti koji su ih mogli otuñiti i bez
njihove krivnje.
- Dakle, ti tako misliš! A što možeš kazati, draga moja Jane, u prilog
zainteresiranim ljudima koji su, po tvom mišljenju, sve to zakuhali. Opravdaj i
njih, jer ćemo inače morati misliti loše o nekomu.
- Smij se koliko hoćeš, ali me smijehom ne možeš razuvjeriti. Draga moja Lizzy,
pomisli samo kakav bi nitkov gospodin Darcy morao biti da je doista postupio
tako prema očevu ljubimcu... prema čovjeku o kojem se njegov otac obećao
brinuti. To je nemoguće. Nitko tko ima u sebi trun čovječnosti, nitko tko cijeni
svoj karakter ne bi to mogao učiniti. Zar bi njegovi prijatelji mogli biti u takvoj
zabludi o njemu? A, ne.
- Mnogo mi je lakše povjerovati da je gospodin Bingley prevaren nego da je
gospodin Wickham izmislio o sebi takvu priču kakvu mi je sinoć ispričao, u
kojoj je, bez ikakva okolišanja, spominjao sve pojedinosti, imena i ostale
činjenice. Ako nije tako, neka gospodin Darcy dokaže suprotno. Uostalom, i u
očima gospodina Wickhama vidjelo se da govori istinu.
- Zaista je teško. Žalosno je. Čovjek ne zna što da misli.
- Oprosti. Sasvim je jasno što treba misliti u ovom slučaju.
No Jane je bila uvjerena samo u jedno: da će gospodin Bingley, ako je uistinu
prevaren, veoma patiti kad sve iziñe na vidjelo.
Obje mlade dame pozvane su iz vrta, u kojem su vodile taj razgovor, zbog
dolaska baš nekih od osoba o kojima su razgovarale. Gospodin Bingley i
njegove sestre došli su ih osobno pozvati na odavno očekivani bal u
Netherfieldu, predviñen za sljedeći utorak. Bingleyjeve su se sestre razveselile
što opet vide svoju dragu prijateljicu... rekle su da je prošla čitava vječnost otkad
su je prošli put vidjele i nekoliko su je puta zapitale što je radila otkako su se
rastale. Ostalim članovima obitelji posvetile su vrlo malu pozornost; izbjegavale
su gospoñu Bennet koliko god su mogle, s Elizabeth su razgovarale malo, a
ostalima se nisu ni obraćale. Ne zadržavši se dugo, ustale su sa svojih stolaca
tako brzo da je to iznenadilo njihova brata i odjurile su kao da jedva čekaju da
pobjegnu od gostoprimstva gospoñe Bennet.
Sve žene u obitelji veoma su se radovale netherfieldskom balu. Gospoña Bennet
je zadovoljno zaključila kako se bal održava u čast njezine najstarije kćeri i
osobito joj je laskalo što ih je gospodin Bingley osobno pozvao umjesto da
pošalje službenu pozivnicu. Jane je zamišljala kako će provesti sretnu večer u
društvu svojih dviju prijateljica, okružena pažnjom njihova brata, a Elizabeth je
zadovoljno mislila na to kako će često plesati s gospodinom Wickhamom i kako
će u pogledu i držanju gospodina Darcyja vidjeti potvrdu svega. Sreća što su je
predviñale Catherine i Lydia manje je ovisila o bilo kakvu pojedinačnom
dogañaju i bilo kojoj odreñenoj osobi, jer... premda su obje, kao i Elizabeth,
namjeravale proplesati pola večeri s gospodinom Wickhamom... on nije bio
jedini partner kojeg su željele; uostalom... bal je bal. Čak je i Mary uvjeravala
obitelj da se ne protivi tom balu.
- Dok mogu imati jutra za sebe - reče ona - to mi je dovoljno; ne smatram
nikakvom žrtvom sudjelovanje pokatkad na večernjim priredbama. Društvo ima
pravo na sve nas; i ja sam jedna od onih koji misle da su povremene razonode i
zabave preporučljive svakomu.
Elizabeth je bila tako dobre volje zbog skorog bala da je zapitala gospodina
Collinsa, iako mu se inače nije bez potrebe obraćala, namjerava li prihvatiti
poziv gospodina Bingleyja i, ako to učini, smatra li umjesnim sudjelovati u
balskom zabavljanju. Poprilično se iznenadila kad je čula da se on nimalo ne
ustručava u tom pogledu i da se nipošto ne boji da će ga ukoriti nadbiskup ili
ledi Catherine de Bourgh ako se usudi zaplesati.
- Ja nikako ne mislim - istakne on - da ovakav bal, koji prireñuje čestit mladić za
ugledne uzvanike, može imati ikakva zla u sebi. Budući da mi nije ni na kraj
pameti da ne plešem, nadam se da će me tijekom večeri sve moje lijepe
roñakinje udostojiti svoje ruke i koristim se ovom prigodom da vas, gospoñice
Elizabeth, zamolim za prva dva plesa; nadam se da će ovo davanje prednosti
vama moja roñakinja Jane pripisati pravom razlogu, a ne bilo kakvu
nepoštovanju prema njoj.
Elizabeth se osjeti uhvaćenom u klopku. Čvrsto je vjerovala da će baš te prve
plesove otplesati s gospodinom Wickhamom, a sada će, eto, umjesto njega imati
gospodina Collinsa! Nikad joj se veselje nije izjalovilo više nego sada. No tu se
nije moglo ništa učiniti. Sreća gospodina Wickhama i njezina odgoñena je silom
prilika za dva plesa; pomirivši se sa situacijom, prihvatila je prijedlog gospodina
Collinsa što je ljubaznije mogla. Još manje ju je obradovala pomisao da ta
njegova kavalirska ponuda navješćuje i nešto drugo. Sada joj je prvi put sinulo
da je nju odabrao meñu njezinim sestrama kao dostojnu da bude gospodarica
hunsfordskog župnog dvora i da sudjeluje u kartanju učetvero u Rosingsu kad
nema boljih gostiju. Ta se misao uskoro pretvori u uvjerenost, jer je opazila da je
sve ljubazniji prema njoj i da joj sve češće laska zbog duhovitosti i živahnosti.
Premda ju je više iznenadio nego zadovoljio taj učinak njezinih draži, uskoro joj
je i majka zaobilazno navijestila da bi se veoma obradovala njihovu braku.
Elizabeth nije na to kazala ništa, svjesna da bi njezin odgovor doveo do ozbiljne
prepirke. Može se dogoditi da je gospodin Collins nikad i ne zaprosi, pa se prije
toga ne isplati suvišno prepirati oko njega.
Da se nisu pripremale za netherfieldski bal i govorile o njemu, najmlañe
gospoñice Bennet bile bi u vrlo neveselom raspoloženju, jer je od dana poziva
sve do bala neprestano padala kiša, te nisu nijedanput mogle otići u Meryton.
Nisu mogle vidjeti tetku ni časnike, niti doznati ikakve novosti. Čak su i ruže za
balske cipele nabavile posredno. Da se nije približavao bal, čak bi i Elizabeth
iznevjerilo strpljenje zbog nevremena koje ju je spriječilo da se bolje upozna s
gospodinom Wickhamom. Za Kitty i Lydiju samo je ples u utorak mogao učiniti
podnošljivima takav petak, subotu, nedjelju i ponedjeljak.
XVIII
Dok nije ušla u salon u Netherfieldu i pogledom uzalud potražila gospodina
Wickhama u gomili crvenih odora okupljenih ondje, Elizabeth nije ni za tren
posumnjala u njegov dolazak na bal. Uvjerenost da će ga tu vidjeti nije se
pokolebala nijednim od onih sjećanja koja su je, ne bez razloga, mogla zabrinuti.
Obukla se pomnjivije nego obično i pripremila se u najboljem raspoloženju za
osvajanje onog što je još neosvojeno u njegovu srcu, vjerujući da se to može
osvojiti tijekom jedne večeri. No sada se, najednom, rodila u njoj sumnja da su
ga, za volju gospodina Darcyja, Bingleyjevi namjerno izostavili u pozivnici što
su je poslali časnicima. Iako nije bilo baš tako, nepobitnu činjenicu da je on
odsutan objavio je njegov prijatelj Denny, kojem se Lydia nestrpljivo obratila, i
rekao im je da je Wickham morao jučer otputovati poslovno u London i da se
još nije vratio, te je dodao, znakovito se osmjehnuvši:
- Ne vjerujem da bi ga posao odmamio odavde baš sada da nije želio izbjeći
stanovitog gospodina ovdje.
Ovaj dio njegova priopćenja nije Lydia ni čula, ali ga je čula Elizabeth; i budući
da ju je to uvjerilo kako Darcy nije ništa manje odgovoran za Wickhamovo
izbivanje nego što bi bio da se njezina prva sumnja obistinila, njezino se
negodovanje protiv njega toliko zaoštrilo tim razočaranjem da je, kad joj je on
ubrzo nakon toga prišao, jedva odgovorila uljudno na njegova uglañena pitanja.
Pažnja, suzdržljivost, strpljivost prema Darcyju... uvreda su za Wickhama.
Odlučivši se protiv bilo kakva razgovora s njim, okrenula se s neraspoloženjem
koje nije mogla sasvim prevladati ni dok je razgovarala s gospodinom
Bingleyjem, čija ju je slijepa pristranost ljutila.
Elizabeth nije bila stvorena za zlovolju; premda su sve njezine nade za tu večer
propale, potištenost nije dugo potrajala. Izjadavši se Charlotti Lucas, koju nije
vidjela tjedan dana, brzo je i lako prešla na smiješne osobitosti svog roñaka i
tako je skrenula pozornost na njega. Meñutim, prva dva plesa pokvarila su joj
opet raspoloženje; bili su za nju pravo mučenje. Collins se, nezgrapan i ukočen,
svaki čas ispričavao umjesto da pripazi što radi, često nije bio ni svjestan svojih
pogrešnih koraka, te ju je osramotio i zadao joj sve one neugodnosti koje loš
partner može prirediti tijekom dvaju plesova. Bila je i te kako sretna kad ga se
riješila.
Potom je plesala s nekim časnikom i imala zadovoljstvo razgovarati o
Wickhamu i čuti da ga svi vole. Nakon tih se plesova vratila k Charlotti Lucas i
upravo je razgovarala s njom kad joj se najednom obratio gospodin Darcy i
iznenadio je toliko svojom molbom za ples da je pristala i ne znajući što čini.
Poslije plesa je odmah otišao, a ona se ljutila na sebe zato što je izgubila
prisutnost duha. Charlotte je pokuša utješiti:
- Možda ćeš zaključiti da je vrlo simpatičan.
- Sačuvaj, Bože! To bi bila najveća moguća nesreća! Smatrati simpatičnim
čovjeka koji je zaslužio da ga mrzim! Ne želi mi takvo zlo!
Meñutim, kad se opet zaplesalo i Darcy se zaputio prema njoj kako bi zatražio
njezinu ruku, Charlotte je šapatom opomene neka ne bude budala i ne dopusti da
zbog svoje prolazne naklonosti prema Wickhamu ispadne neugodna u očima
čovjeka koji je deset puta važniji od njega. Ne odgovorivši joj, Elizabeth zauzme
mjesto meñu plesačima, zapanjena počašću što je tu kao partnerica gospodina
Darcyja, a zapazila je istu zapanjenost i u pogledima ostalih. Neko su vrijeme
plesali ne govoreći ni riječ, te je već pomislila da će oboje šutjeti za vrijeme
obaju plesova i odlučila je ne prekinuti tu šutnju, ali joj iznenada sine da će za
njezina partnera biti veća kazna ako ga natjera da govori, te reče neku malu
napomenu o plesu. On odgovori i opet zašuti. Poslije muka od nekoliko minuta
Elizabeth mu se opet obrati:
- Sada je na vama red da kažete nešto, gospodine Darcy. Ja sam govorila o
plesu, a vi biste trebali reći nešto o veličini dvorane ili o broju parova.
On se nasmiješi i obeća joj da će reći sve ono što se očekuje od njega.
- Vrlo dobro. Taj odgovor zasad zadovoljava. Možda ću uskoro uočiti da su
privatni balovi mnogo ugodniji od javnih. A sada možemo opet šutjeti.
- Dakle, vaše je pravilo da govorite dok plešete?
- Katkad. Mora se pomalo i govoriti, znate. Bilo bi čudno kad bi se neprestano
šutjelo čitavih pola sata; pa ipak, nekima bi bilo najdraže da razgovor bude takav
da mogu kazati što manje.
- Povodite li se vi u ovom slučaju za svojim vlastitim osjećajima ili mislite da
ugañate mojima?
- I jedno, i drugo - odgovori Elizabeth vragolasto - jer sam zapazila, da imamo
vrlo slične sklonosti. Oboje smo nedruštvene, šutljive naravi, neskloni razgovoru
osim kad mislimo da ćemo reći nešto što će zapanjiti cijelu sobu i prenositi se s
koljena na koljeno, mudro poput poslovice.
- To baš ne sliči vašem karakteru, uvjeren sam - reče on. - A koliko odgovara
mome, to ja ne mogu ocijeniti. Vi, očito, vjerujete da je to vjeran portret.
- Ne smijem suditi o svojim vlastitim djelima.
On ne odgovori; opet su šutjeli dok se nije završio ples, a onda je Darcy zapita
idu li ona i sestre često u Meryton. Odgovorivši potvrdno, nije mogla odoljeti
iskušenju i dodala je:
- Kad ste nas onomad sreli ondje, upravo smo upoznale jednu osobu. Učinak se
odmah vidio. Preko lica mu prijeñe dublja sjena oholosti, ali nije prozborio ni
riječ, a Elizabeth, iako je osuñivala sebe zbog svoje slabosti, nije mogla
nastaviti. Napokon reče Darcy preko volje:
- Gospodin Wickham se zna tako lijepo vladati da lako stječe prijatelje, ali nije
baš sigurno da ih zna i sačuvati.
- Vrlo je nesretan što je izgubio vaše prijateljstvo - odgovori Elizabeth odrješito
- i to na takav način da će zbog njega, vjerojatno, patiti cijelog života.
Darcy ne odgovori i činilo se da želi promijeniti temu. U tom im se trenutku
približi Sir William Lucas, namjeravajući da izmeñu plesača prijeñe na drugu
stranu dvorane, ali, kad je ugledao gospodina Darcyja, zastane i duboko mu se
nakloni, čestitajući mu na plesu i partnerici.
- Za mene je to, doista, bio vrlo velik užitak, dragi moj gospodine. Takav se
izvrstan ples ne vidi često. Očito je da pripadate meñu prvorazredne plesače. No
dopustite mi i da kažem kako vam ova lijepa partnerica potpuno priliči; nadam
se da ću takvo zadovoljstvo često imati, osobito kad se zbije stanovit željeni
dogañaj, draga moja gospoñice Elizabeth (pritom pogleda njezinu sestru i
Bingleyja). Koliko će čestitki tek tada biti! Ispričavam vam se, gospodine Darcy.
Nećete mi reći hvala što vas sprečavam da slušate zanosne riječi ove mlade
dame, čije me sjajne oči takoñer kore.
Posljednji dio ove govorancije nije Darcy gotovo ni čuo; ali je Sir Williamova
natuknica o njegovu prijatelju snažno djelovala na njega, pa se vrlo ozbiljna lica
zagledao u Bingleyja i Jane koji su zajedno plesali. Meñutim, brzo se sabrao,
okrenuo prema svojoj partnerici i kazao:
- Sir William nas je prekinuo, pa sam sada zaboravio o čemu smo razgovarali.
- Mislim da tada nismo ni o čemu govorili. Sir William nije mogao u ovoj
dvorani naći dvije osobe koje imaju manje reći jedna drugoj. Već smo
neuspješno načeli dvije ili tri teme, te više ne mogu ni zamisliti o čemu bismo
još mogli razgovarati.
- Što mislite o knjigama? - zapita on smiješeći se.
- Knjigama! O, ne! Uvjerena sam da ne čitamo iste knjige, ili barem ne s istim
osjećajima.
- Žao mi je što tako mislite; meñutim, ako je tomu tako, onda nam barem neće
ponestati tema za razgovor. Mogli bismo usporediti svoja različita mišljenja.
- Ne... ne mogu govoriti o knjigama u plesnoj dvorani; glava mi je ovdje puna
svačega drugog.
- U ovakvim ste okolnostima zaokupljeni onim što se zbiva oko vas, zar ne? -
upita on sumnjičavo.
- Da, uvijek - odgovori ona, i ne znajući što je rekla, jer su joj misli odlutale
daleko, što je uskoro i pokazala iznenadnim riječima: - Sjećam se, gospodine
Darcy, da ste jednoć kazali kako vi gotovo nikad ne opraštate, kako je vaša
mržnja, kad se jednom izazove, neumoljiva. Vjerojatno pazite da se ona ne
izazove.
- Tako je - odgovori on čvrstim glasom.
- I nikad ne dopuštate da vas zaslijepe predrasude?
- Mislim da ste pogodili.
- Dužnost je onih koji nikad ne mijenjaju mišljenje da nastoje prosuditi pravilno
već na početku.
- Smijem li pitati čemu služe ta pitanja?
- Samo razjašnjenju vašeg karaktera - odgovori ona, trudeći se da se ne doima
preozbiljnom. - Pokušavam ga odgonetnuti.
- I, kako vam to polazi za rukom?
Ona strese glavom. - Nikako. Čula sam tako različita mišljenja o vama da me to
sasvim zbunilo.
- Sklon sam vjerovati - odgovori on ozbiljno - da su mišljenja koja čujete o meni
vrlo različita; no htio bih, gospoñice Bennet, da ne ocrtavate moj karakter u
sadašnjem trenu, jer ima razloga za bojazan da taj crtež ne bi povoljno govorio
ni o vama, ni o meni.
- Ipak, ako sad ne stvorim sliku o vašem karakteru, možda više nikad neću imati
takvu priliku.
- Nipošto vas ne želim omesti u vašim zadovoljstvima - prozbori on hladno.
Elizabeth ne reče više ništa; završivši i drugi ples, rastadoše se šutke. Oboje su
bili nezadovoljni, iako ne podjednako, jer su se u Darcyjevim prsima ugnijezdili
prilično jaki osjećaji prema njoj, koji su joj brzo pribavili oprost i usmjerili sav
njegov gnjev prema jednoj drugoj osobi.
Ubrzo poslije njihova rastanka priñe joj gospoñica Bingley i, s izrazom uljudna
prezira na licu, reče joj:
- Dakle, gospoñice Elizabeth, čujem da ste vrlo očarani Georgeom Wickhamom.
Vaša mi je sestra pripovijedala o njemu i postavila mi tisuću pitanja; vidim da
vam je taj mladić zaboravio kazati, izmeñu ostaloga, da je on sin starog
Wickhama, upravitelja imanja pokojnog gospodina Darcyja. Dopustite mi da
vam, kao prijateljica, preporučim da ne vjerujete sve što on veli; velika je laž da
je gospodin Darcy postupio loše prema njemu; naprotiv, uvijek je bio vrlo
ljubazan, premda je George Wickham postupio prema gospodinu Darcyju vrlo
sramotno. Ja ne znam pojedinosti, ali znam veoma dobro da gospodin Darcy nije
nimalo kriv i da mu ne može ni ime čuti. I moj brat se, iako je mislio kako nije
zgodno da ga izostavi iz svoga poziva časnicima, veoma razveselio kad je čuo
da se on sam uklonio. Već je njegov dolazak u ovaj kraj vrlo drzak postupak i
čudim se kako se usudio učiniti nešto takvo. Žalim vas, gospoñice Elizabeth,
zbog ovog otkrića krivnje vašeg ljubimca, ali se zacijelo, s obzirom na njegovo
podrijetlo, nije ništa bolje moglo ni očekivati.
- Čini mi se da su, prema vašim riječima, njegova krivnja i njegovo podrijetlo
isto - reče Elizabeth ljutilo - jer vi ga ne okrivljujete ni za što gore osim što je on
sin upravitelja imanja gospodina Darcyja, a o tome me, uvjeravam vas, i sam
izvijestio.
- Oprostite - odvrati gospoñica Bingley porugljivo se okrenuvši. - Ispričavam se
što sam se umiješala; učinila sam to u dobroj namjeri.
"Drska djevojko!" pomisli Elizabeth. "Grdno se varaš ako misliš da ćeš utjecati
na mene takvim podlim napadom na njega. Ne vidim u tome ništa drugo osim
tvoje namjerne zasljepljenosti i zlobe gospodina Darcyja."
Tada potraži stariju sestru, koja je preuzela na sebe zadatak da se raspita o tom
kod Bingleyja. Jane je dočeka s tako blaženim osmijehom i tako ozarena srećom
da je to očito pokazivalo koliko je zadovoljna dogañajima te večeri. Elizabeth
odmah pročita njezine osjećaje i, u tom trenutku uznemirenosti zbog Wickhama,
mržnja prema njegovim neprijateljima i sve ostalo iščeznu pred nadom da je
Jane na najboljem putu k sreći.
- Zanima me - reče ona smiješeći se sretno kao i sestra - što si doznala o
Wickhamu. Meñutim, možda si se zabavljala suviše ugodno da bi mislila na
nekog trećeg; ako je tomu tako, budi uvjerena da ću ti oprostiti.
- Ne - odgovori Jane - nisam ga zaboravila, ali ti ne mogu kazati ništa odreñeno.
Gospodin Bingley ne zna cijelu njegovu prošlost i nisu mu nimalo poznate one
okolnosti koje su najviše uvrijedile gospodina Darcyja, no jamči za dobro
držanje, čestitost i čast svog prijatelja i potpuno je uvjeren da je gospodin
Wickham zaslužio mnogo manje pažnje od gospodina Darcyja nego što je
dobio; žao mi je što moram reći da, prema pričanju Bingleyja i njegove sestre,
Wickham nije dobar mladić. Čini se da je bio vrlo nepromišljen i zaslužio je
izgubiti Darcyjevu naklonost.
- Gospodin Bingley gotovo i ne poznaje gospodina Wickhama?
- Tako je; prvi put ga je vidio onog jutra u Merytonu.
- Znači, sve je podatke dobio od gospodina Darcyja. To je barem jasno. A što
kaže o župi?
- Ne sjeća se točno svih okolnosti, iako mu je gospodin Darcy govorio o njima
više puta, no vjeruje da mu je to župničko mjesto bilo ostavljeno samo uvjetno.
- Nimalo ne sumnjam u iskrenost gospodina Bingleyja - reče uzbuñeno
Elizabeth - ali mi moraš oprostiti što me njegova puka mišljenja ne mogu
uvjeriti. Nema dvojbe, Bingley spretno brani prijatelja, ali ja se, budući da su mu
nepoznate mnoge činjenice o tim dogañajima, a ostale je čuo upravo od tog svog
prijatelja, usuñujem o obojici misliti kao i prije.
Zatim je skrenula razgovor na temu mnogo ugodniju objema i o kojoj su mislile
isto. Elizabeth je oduševljeno slušala Janeine blažene, premda skromne nade u
vezi s Bingleyjevom naklonošću i nastojala joj je svojim riječima što više
poduprijeti samopouzdanje. Kad im je prišao gospodin Bingley, Elizabeth se
povuče do gospoñice Lucas, na čije pitanje kako joj se svidio posljednji partner
nije gotovo ni stigla odgovoriti prije nego što im je prišao gospodin Collins i
priopćio vrlo ushićeno kako je maloprije imao veliku sreću i otkrio nešto vrlo
važno.
- Doznao sam pukim slučajem - reče on - da je u ovoj dvorani blizak roñak moje
pokroviteljice. Nehotice sam čuo kako taj gospodin osobno spominje mladoj
dami, koja ima ulogu domaćice u ovoj kući, imena svoje roñakinje gospoñice de
Bourgh i njezine majke ledi Catherine. Kako je čudesan tijek dogañaja! Tko bi
mislio da ću se na ovom skupu sresti, možda, s nećakom ledi Catherine de
Bourgh! Vrlo sam zahvalan što se to otkriće zbilo na vrijeme za mene tako da
mu mogu iskazati svoje štovanje, što ću sada i učiniti; nadam se da će mi
oprostiti što to nisam učinio već prije. Moje potpuno neznanje o tom srodstvu
najbolja je isprika.
- Nećete se, valjda, sami predstaviti gospodinu Darcyju!
- Doista hoću. Zamolit ću ga da mi oprosti što to nisam učinio prije. Ako sam
dobro zaključio, on je nećak ledi Catherine. Mogu ga uvjeriti da je njezino
gospodstvo bilo sasvim dobra zdravlja prije osam dana.
Elizabeth ga je svojski nastojala odvratiti od te namjere; objašnjavala mu je da
će gospodin Darcy njegovo obraćanje bez prethodnog predstavljanja smatrati
prije drskošću nego komplimentom njegovoj tetki; govorila mu je kako ne
postoji baš nikakva potreba da njih dvojica razgovaraju, a i kad bi to bilo
potrebno, onda gospodinu Darcyju, kao važnijoj ličnosti, pripada pravo na
upoznavanje. Dok ju je slušao, na Collinsovu se licu vidjelo da namjerava
postupiti po svome, a kad je prestala govoriti, odgovorio joj je:
- Draga moja gospoñice Elizabeth, imam najljepše mišljenje o vašem izvrsnom
rasuñivanju o svemu što je u granicama vašeg razumijevanja; ali dopustite mi da
kažem kako postoji velika razlika izmeñu utvrñenih načina ophoñenja meñu
laicima i onih koji vrijede za svećenstvo; jer je, dopustite mi da napomenem,
svećenički poziv ravan po dostojanstvu najvišem rangu u državi, pod uvjetom da
se pokazuje prikladna skromnost u ponašanju. Stoga mi morate dopustiti da u
ovoj prigodi postupim po svojoj savjesti, koja mi nalaže da izvršim ono što
smatram svojom dužnošću. Oprostite ini što se neću koristiti vašim savjetom,
koji će me u svemu drugom uvijek voditi, jer u slučaju koji je pred nama
smatram da sam, zahvaljujući svojoj naobrazbi i stalnom učenju, sposobniji od
mlade dame kao što ste vi odlučiti što je pravilno. - Duboko joj se nakloni i
ostavi je da bi se nametnuo gospodinu Darcyju, a ona je pozorno gledala kako će
Darcy primiti tu njegovu nametljivost. Vrlo jasno se vidjelo da je iznenañen što
mu se netko obraća na takav način. Njezin se roñak najprije pokloni svečano, a
onda progovori. Premda nije mogla čuti nijednu riječ, činilo joj se kao da čuje
sve i razabirala je iz pokreta njegovih usana riječi "ispričavam se", "Hunsford" i
"ledi Catherine de Bourgh". Ljutila se što se on "otkriva" pred takvim čovjekom.
Gospodin Darcy ga je gledao s neprikrivenim čuñenjem, a kad je napokon došao
do riječi, odgovorio mu je s hladnom uljudnošću. Meñutim, to nije pokolebalo
Collinsa da opet progovori; Darcyjev je prezir, što je duže trajalo njegovo
pričanje, sve više rastao, te mu se na kraju samo gotovo neprimjetno poklonio i
bez riječi otišao od njega. Collins se tada vratio k Elizabeth.
- Nemam razloga, vjerujte mi - prozbori on - da budem nezadovoljan prijemom.
Gospodin Darcy je, čini mi se, vrlo zadovoljan pažnjom koju sam mu iskazao.
Odgovorio mi je izvanredno uglañeno, te mi je i polaskao izjavom kako on
toliko vjeruje u moć rasuñivanja ledi Catherine da je siguran da ona ne bi
nagradila nikoga tko to ne zaslužuje. To je, uistinu, vrlo lijepa misao. Jedno s
drugim, veoma mi se svidio. Kako nije bilo više ničega što bi je osobno
zanimalo, Elizabeth obrati gotovo svu pozornost sestri i Bingleyju; niz ugodnih
misli koje potekoše iz onoga što je zapažala učini je gotovo isto toliko sretnom
kao što je bila i Jane u tom trenu. Zamišljala ju je nastanjenu u toj kući, u svoj
onoj sreći koju brak iz prave ljubavi može dati; osjetila je da bi se, u takvim
okolnostima, mogla potruditi da zavoli čak i obje Bingleyjeve sestre. Misli
njezine majke, kao što je jasno opazila, bile su usmjerene u istom pravcu, te
odluči da joj se ne približava kako ne bi čula više nego što treba. Stoga je, kad
su posjedali za večeru, smatrala zlom srećom što su se našle jedna kraj druge;
veoma se razljutila kad je čula majku kako govori toj osobi (ledi Lucas)
slobodno i otvoreno o svom očekivanju da se Jane uskoro uda za gospodina
Bingleyja. Ta je tema oduševila gospoñu Bennet, pa je neumorno nabrajala
prednosti tog braka. Činjenica da je on divan mladić, da je bogat i da živi samo
pet kilometara od njih, prvi je razlog za čestitke; osim toga, lijepo je što obje
sestre veoma vole Jane i žele taj brak koliko i ona. A dobro je i za njezine mlañe
kćerke, jer će im dobra Janeina udaja omogućiti susrete s drugim bogatim
ljudima, i na posljetku utješno je za ženu u njezinoj dobi što će svoje neudate
kćerke moći prepustiti skrbi njihove sestre, tako da više neće morati ići u
društvo kad joj to ne bude odgovaralo. Trebalo je i tu posljednju okolnost
spomenuti kao nešto ugodno, jer je uobičajeno da se tako govori u takvim
prilikama... iako nije postojala nikakva vjerojatnost da će se gospoña Bennet
ikada zadovoljiti ostankom kod kuće. Na posljetku je izrekla brojne lijepe želje
da će i ledi Lucas uskoro biti isto tako sretna, premda je očito likovala vjerujući
da nema nikakvih nada za to.
Elizabeth je uzalud pokušavala zaustaviti bujicu majčinih riječi ili barem
nagovoriti majku da svoju sreću opisuje polušapatom, jer je, na svoje veliko
nezadovoljstvo, opazila da je najveći dio čuo gospodin Darcy, sjedeći im
nasuprot. Majka ju je samo ukorila što je tako budalasta.
- Što je gospodin Darcy meni, molim te, da bih ga se bojala? Uvjerena sam da
nas nije ničime zadužio da budemo tako obzirne i ne govorimo ništa što on ne bi
htio čuti.
- Za ime Božje, majko, govori tiše. Čemu ti služi vrijeñanje gospodina Darcyja?
Budeš li tako govorila, nećeš se nikada preporučiti njegovu prijatelju.
Meñutim, što god rekla, nije mogla utjecati na nju. Majka je i dalje izlagala
glasno svoja stajališta. Elizabeth je svaki čas crvenjela od stida i srdžbe.
Pogledavala je Darcyja i svaki ju je pogled uvjeravao u ono čega se plašila;
naime, iako nije stalno gledao u njezinu majku, zaključila je da mu je pozornost
usredotočena na nju. Izraz lica postupno mu se promijenio od gnjevnog prezira u
smirenu i postojanu ozbiljnost.
Napokon nije gospoña Bennet više imala što reći... te se ledi Lucas, koja je već
odavno zijevala zbog neprekidnog nabrajanja zadovoljstava u kojima nije bilo
izgleda da će i ona sudjelovati, prepustila uživanju u hladnoj šunki i pečenoj
piletini. Elizabethino se raspoloženje počne popravljati. No spokojnost ne
potraje dugo, jer se, kad se završila večera, poveo razgovor o pjevanju, te je, na
svoje veliko nezadovoljstvo, vidjela kako se Mary, nakon vrlo suzdržljiva
nagovaranja, priprema ugoditi društvu. Elizabeth pokuša značajnim pogledima i
nijemim molbama spriječiti tu nepromišljenu susretljivost... ali uzalud; Mary se
nije obazirala na njezine opomene; očarala ju je takva prilika da pokaže svoje
sposobnosti, te je zapjevala. Elizabeth ju je netremice gledala, osjećajući se
mučno, i slušala je njezino pjevanje nekoliko kitica, nestrpljivo želeći da se to
što prije završi. No i tu se razočarala; jer Mary je, čuvši uz izjave zahvalnosti i
poneku želju da im još jednom priušti takvo zadovoljstvo, nakon stanke od pola
minute zapjevala drugu pjesmu. Maryne sposobnosti nisu bile pogodne za takvu
priredbu; glas joj je bio slab, a način izvoñenja izvještačen. Elizabeth je cijelo
vrijeme patila. Pogleda Jane da vidi kako ona to podnosi, no Jane je sasvim
mirno razgovarala s Bingleyjem. Pogleda Bingleyjeve dvije sestre i zapazi da
daju jedna drugoj porugljive znakove, zatim skrene oči prema Darcyju koji je i
dalje bio nedokučivo ozbiljan. Pogleda oca kako bi ga zamolila da se umiješa i
spriječi Mary da pjeva cijelu noć. On shvati njezin mig i, kad je Mary završila
drugu pjesmu, reče glasno:
- Ovo je bilo izvanredno, dijete moje. Zabavljala si nas dovoljno dugo. Dopusti i
drugim mladim damama da se pokažu.
Mary se, iako je hinila da ne čuje, prilično zbuni, a Elizabeth se, žaleći nju, a ne
baš zadovoljna ni očevim riječima, uplaši da njezina zabrinutost nije donijela
nikakvu korist. Nazočni počnu moliti druge osobe da izvedu nešto.
- Kad bih ja - prozbori Collins - bio tako sretan da znam pjevati, zaista bih s
velikim zadovoljstvom zabavio društvo nekom pjesmom, jer smatram glazbu
vrlo nevinom razonodom i sasvim spojivom sa svećeničkim pozivom. No ne
namjeravam tvrditi kako je opravdano posvećivati previše svog vremena muzici,
jer i štošta drugo zaslužuje našu pozornost. Svaki župnik ima mnogo posla. Prije
svega, mora odrediti takve crkvene doprinose da to bude korisno za njega, a ne
bude uvredljivo za njegova pokrovitelja. Mora pisati svoje propovijedi; a
vrijeme koje mu ostaje upravo je dovoljno za njegove župničke dužnosti, te za
održavanje i poboljšavanje njegova doma, koji mora urediti tako da bude što
udobniji. Osim toga, mislim da nije nevažno da bude obziran i miroljubiv prema
svakomu, a osobito prema onima koji su mu pribavili položaj. Tih ga dužnosti
ne mogu osloboditi niti bih mogao lijepo misliti o čovjeku koji bi propustio
priliku da iskaže poštovanje roñaku pokroviteljeve obitelji. - Naklonivši se
gospodinu Darcyju, on završi govor koji je održao tako glasno da ga je čulo pola
sobe. Neki su zbunjeno gledali, neki su se smješkali, no nitko se nije zabavio
bolje od Benneta, dok je njegova žena ozbiljno hvalila Collinsa zato što je
govorio tako pametno i polušapatom je priopćila ledi Lucas da je on izvanredno
pametan i dobar mladić.
Elizabeth se činilo da članovi njezine obitelji, čak i da su se dogovorili da se te
večeri pokažu u pravoj boji, nisu mogli odigrati svoje uloge poletnije i
uspješnije. Smatrala je sretnom okolnosti za gospodina Bingleyja i svoju sestru
što je dio te razmetljivosti promaknuo njegovoj pozornosti i što njegovi osjećaji
nisu bili takvi da bi mu osobito smetale budalaštine koje je jamačno čuo.
Meñutim, loše je što su njegove obje sestre i gospodin Darcy imali priliku
podsmjehivati se njezinoj rodbini, te nije znala što je nepodnošljivije: nijemi
prezir toga gospodina ili drski osmijesi tih dama.
Ostatak večeri donio joj je malo zabave. Dosañivao joj je Collins ne odvajajući
se od nje; premda je nije mogao nagovoriti da ponovno zapleše s njim,
onemogućio joj je da pleše s drugima. Uzalud ga je molila da pleše s nekom
drugom i nudila mu je da ga predstavi kojoj god hoće dami u dvorani. Rekao joj
je da je potpuno ravnodušan prema plesu i da mu je glavni cilj da joj se
preporuči nježnom pažnjom prema njoj, te je stoga odlučio ostati cijelu večer
pokraj nje. Takva se zamisao nije mogla pobijati. Situaciju joj je olakšavala
jedino njezina prijateljica, gospoñica Lucas, prilazeći im često i preuzimajući
dobroćudno na sebe razgovor s Collinsom.
No, barem je bila pošteñena Darcyjeve pozornosti, njoj neugodne. Iako je često
stajao blizu nje, sasvim slobodan, nije joj se nijednom približio dovoljno za
razgovor. Vjerovala je da je to posljedica njezinih natuknica o gospodinu
Wickhamu, pa ju je to veselilo.
Longbournska se skupina, od svih gostiju, posljednja pripremila za odlazak, a
zbog smicalice gospoñe Bennet morali su čekati svoja kola još četvrt sata pošto
su već svi ostali otišli; tako su imali priliku vidjeti koliko ih se neki članovi
domaćinove obitelji žele što prije riješiti. Gospoña Hurst i njezina sestra nisu
gotovo ni otvorile usta, osim kad su se žalile na umor, i očito su nestrpljivo
čekale da što prije odu iz kuće gosti. Odbile su sve pokušaje gospoñe Bennet da
se zapodjene razgovor i tako su unijele mrtvilo u cijelo društvo, koje nisu nimalo
oživili dugački govori gospodina Collinsa dok je čestitao gospodinu Bingleyju i
njegovim sestrama na otmjenosti njihove zabave te na gostoprimstvu i uljudnosti
što su ih pokazali u ophoñenju prema gostima. Darcy ne reče ništa. Gospodin
Bennet je takoñer šutio i uživao u tom prizoru. Gospodin Bingley i Jane stajali
su malo podalje od ostalih i razgovarali. Elizabeth je uporno šutjela kao i
gospoña Hurst i gospoñica Bingley, a čak je i Lydia bila preumorna da bi
govorila išta osim što bi pokatkad uzviknula "uh, kako sam umorna" i široko bi
zijevnula.
Kad je napokon kucnuo čas da se oproste, gospoña Bennet uljudno, ali i
nametljivo izrazi svoju nadu da će uskoro vidjeti cijelu obitelj u Longbournu;
posebno se obrati gospodinu Bingleyju i reče mu da će ih on usrećiti ako im
doñe, kad god hoće, na večeru, ne čekajući službeni poziv. Bingley je bio sav
sretan i zahvalan, te je rado obećao da će iskoristiti prvu prigodu za posjet čim
se vrati iz Londona, kamo mora otputovati sutra nakratko.
Vrlo zadovoljna, gospoña Bennet je, dok je odlazila iz kuće, zaneseno vjerovala
da će joj kćerka, iako je potrebno stanovito vrijeme za sve nužne pripreme, za
nabavu novih kočija i svadbene odjeće, svakako postati gospodaricom
netherfieldskog doma za tri ili četiri mjeseca. Isto tako uvjereno i sa znatnim,
premda ne baš podjednakim zadovoljstvom, mislila je da će se njezina druga
kćerka udati za gospodina Collinsa. Elizabeth joj je najmanje prirasla srcu od
sve djece; premda su momak i njegov položaj bili dovoljno dobri za Elizabeth,
njihova je vrijednost potamnjela u usporedbi s vrijednošću gospodina Bingleyja
i netherfieldskog doma.
8 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:36 pm
Margita
Administrator
XIX
Sutradan se u Longbournu odigrala jedna nova scena. Gospodin Collins se
službeno izjasnio. Odlučivši to učiniti što prije, jer mu je dopust istjecao već u
subotu, i ne osjećajući nikakvu nesigurnost, nije oklijevao ni za trenutak, već je
vrlo svrhovito odlučio srediti sve sukladno postupku koji je smatrao obvezatnim.
Zatekavši odmah poslije doručka gospoñu Bennet, Elizabeth i jednu od mlañih
kćerki kako sjede zajedno, on se obrati majci sljedećim riječima:
- Mogu li se nadati, gospoño, da ćete upotrijebiti svoj utjecaj kod svoje lijepe
kćeri Elizabeth u moju korist, kad zamolim za čast da razgovaram nasamo s
njom jutros?
Prije nego što je Elizabeth mogla bilo što učiniti osim što je pocrvenjela od
iznenañenja, gospoña Bennet brzo odgovori:
- O! Da, naravno. Uvjerena sam da će Lizzy biti vrlo sretna... uvjerena sam da se
neće nimalo protiviti. Hajde, Kitty, potrebna si mi na gornjem katu.
Pokupivši svoj ručni rad, gospoña Bennet žurno krene, ali joj Elizabeth dovikne:
- Draga majko, nemoj ići. Molim te da ne ideš. Ispričavam se gospodinu
Collinsu. Zacijelo mi nema kazati ništa što drugi ne bi smjeli čuti. Radije ću ja
otići.
- Ne, ne, koješta, Lizzy. Želim da ostaneš gdje si. - Zaključivši iz Elizabethina
ljutog i zbunjenog izraza na licu da ona uistinu kani pobjeći, gospoña Bennet
doda: - Lizzy, nareñujem ti da ostaneš i saslušaš gospodina Collinsa.
Elizabeth se nije htjela usprotiviti majčinoj zapovijedi; čim je malo razmislila,
uvidjela je kako je najpametnije da to prebrodi što prije i što tiše, te je opet sjela
i, marljivo vezući, pokušala prikriti svoje osjećaje u kojima su se pomiješali
tjeskoba i podsmijeh. Čim su gospoña Bennet i Kitty otišle, gospodin Collins
započne:
- Vjerujte mi, draga moja gospoñice Elizabeth, da vam vaša skromnost nipošto
ne šteti, već samo pridonosi vašim ostalim divnim osobinama. Svakako biste mi
se sviñali manje da se niste malo nećkali; no znajte da ja za ovaj razgovor imam
dopuštenje vaše cijenjene majke. Nije moguće da ne znate cilj ovog sastanka,
iako vas vaša priroñena smjernost navodi da se pretvarate; moja pažnja prema
vama bila je previše uočljiva da bi se mogla pogrešno protumačiti. Gotovo
odmah kad sam došao u ovu kuću, odabrao sam vas kao svoju suputnicu kroz
život. Meñutim, prije nego što me svladaju osjećaji u vezi s ovim, možda je
preporučljivo da iznesem svoje razloge za ženidbu, a i zašto sam došao u
Hertfordshire da baš tu izaberem sebi ženu.
Pomisao da bi gospodina Collinsa, svečano sabranog, mogli svladati osjećaji,
umalo natjera Elizabeth na smijeh, te nije mogla iskoristiti kratku stanku u
njegovoj govoranciji da bi ga pokušala zaustaviti. On nastavi:
- Moji razlozi za ženidbu su, prvo, što mislim da je umjesno za svakog
svećenika koji lijepo živi (kao ja) da dade primjer bračnog života u svojoj župi;
drugo, uvjeren sam da će to veoma pridonijeti mojoj sreći i, treće... što sam
možda trebao spomenuti već prije... to mi je posebno savjetovala i preporučila
ledi koju imam čast nazivati svojom pokroviteljicom. Dvaput mi je izvoljela
kazati svoje mišljenje (i to netraženo!) o toj temi, i baš u subotu uvečer... uoči
mog odlaska u Hunsford, za vrijeme stanke pri kartanju, dok je gospoña
Jenkinson namještala podnožak gospoñici de Bourgh... rekla mi je: "Gospodine
Collinse, vi se morate oženiti. Svećenik poput vas mora se oženiti. Odaberite
dobro, odaberite pravu damu mene radi, a vas radi neka to bude vrijedna,
korisna osoba, nenavikla na raskoš, već sposobna da malu svotu rasporedi tako
da dugo traje. To je moj savjet. Nañite takvu ženu čim budete mogli, dovedite je
u Hunsford i ja ću je posjetiti." Dopustite mi da uzgred spomenem, lijepa moja
roñakinjo, kako ne smatram da su pažnja i ljubaznost ledi Catherine de Bourgh
meñu najmanjim prednostima koje mogu ponuditi. Vidjet ćete da njezino
ponašanje premašuje moju sposobnost opisivanja, a vaša će joj se duhovitost i
živahnost, vjerujem, svakako svidjeti, pogotovo ako se ublaže šutnjom i
poštovanjem koje njezin visoki položaj neizbježno zahtijeva. Eto, toliko o mojoj
namjeri da se oženim; hoću još kazati zašto je moja želja usmjerena prema
Longbournu umjesto prema mom vlastitom susjedstvu, gdje, uvjeravam vas, ima
podosta privlačnih djevojaka. Činjenica je da ja, zato što ću naslijediti ovo
imanje poslije smrti vašeg poštovanog oca (koji može živjeti još mnogo godina),
nisam mogao biti zadovoljan sve dok nisam odlučio izabrati za ženu jednu od
njegovih kćerki kako bi njihov gubitak bio što manji kad se dogodi tužni
dogañaj... koji se, kao što sam već istaknuo, možda neće zbiti još mnogo godina.
To je bila moja pobuda, moja lijepa roñakinjo, i laskam sebi da me ona neće
omalovažiti u vašim očima. A sad mi ne ostaje ništa drugo doli da vas uvjerim
najvatrenijim riječima u žestinu svoje ljubavi. Prema mirazu sam sasvim
ravnodušan i neću postaviti nikakav zahtjev u tom smislu vašem ocu, jer sam
potpuno svjestan da je neostvariv i da je sve na što ćete ikad imati pravo tisuću
funti s kamatom od četiri posto, a i tu ćete svotu dobiti tek nakon majčine smrti.
Stoga ću o tom šutjeti i možete biti uvjereni da nikada neće prijeći preko mojih
usana grub prijekor kad budemo u braku. Svakako ga je morala prekinuti.
- Previše žurite, gospodine - uzvikne ona. - Zaboravljate da vam nisam dala
nikakav odgovor. Dopustite mi da to učinim bez odgañanja. Primite moju
zahvalnost na laskavoj pažnji koju ste mi iskazali. Potpuno sam svjesna časti
koju mi činite svojom ponudom, ali je moram odbiti.
- Poznato mi je - odgovori gospodin Collins, odmahnuvši rukom - da djevojka
obično odbije mladića kad je on prvi put zaprosi, iako se u duši želi udati za
njega, i da katkad to odbijanje ponovi i drugi, pa čak i treći put. Stoga nisam
nimalo obeshrabren onim što ste sad rekli i nadam se da ću vas uskoro odvesti
pred oltar.
- Gospodine - uzvikne Elizabeth - nakon onog što sam izjavila, vaša je nada
doista čudnovata. Uvjeravam vas da ja nisam jedna od onih djevojaka (ako takve
djevojke i postoje) koje stavljaju sreću na kocku tako što čekaju da budu
zaprošene i po drugi put. Moje odbijanje je sasvim ozbiljno. Vi mene ne biste
mogli učiniti sretnom, a ja sam posljednja žena na svijetu koja bi vas usrećila.
Da, kad bi me vaša prijateljica ledi Catherine poznala, smatrala bi me u svakom
pogledu nepogodnom za takvu ulogu.
- Hm, kad bi bilo sigurno da bi ledi Catherine tako mislila... - prozbori vrlo
ozbiljno Collins - ali ne mogu zamisliti da se vi ne biste svidjeli njezinu
gospodstvu. Možete biti uvjereni da ću joj, kad budem imao čast da je opet
vidim, govoriti o vašoj skromnosti, štedljivosti i ostalim lijepim svojstvima.
- Ozbiljno vam velim, gospodine Collinse, sve te hvale bit će suvišne. Morate mi
dopustiti da sama prosuñujem i budite tako ljubazni te mi vjerujte ono što
kažem. Želim vam da budete vrlo sretni i vrlo bogati, a odbijanjem vaše ponude
činim sve što mogu da se ne dogodi suprotno od toga. Svojom ste ponudom,
vjerojatno, zadovoljili svoje obzirne osjećaje prema mojoj obitelji, pa možete,
bez ikakva grizodušja, uzeti longboumsko imanje čim vam pripadne. To se,
dakle, može smatrati konačno riješenim. - Govoreći to, ona ustane kako bi izišla
iz sobe, ali joj se Collins obrati ovako:
- Kad vam sljedeći put budem imao čast govoriti o tome, nadam se da ću dobiti
povoljniji odgovor od ovoga koji ste mi sada dali. Daleko sam od toga da vas
sad okrivim za okrutnost, jer znam da je uobičajeno za vaš spol da se muškarac
odbije pri prvoj prosidbi; možda ste vi čak i sada ohrabrili moje snubljenje
koliko vam dopušta vaša ženska tankoćutnost.
- Vi me, gospodine Collinse - uzvikne Elizabeth prilično ljutilo - doista
zapanjujete. Ako vam ono što sam dosad rekla sliči nekakvu ohrabrenju, onda ne
znam kako da vam uvjerljivo izreknem svoje odbijanje.
- Ipak laskam sebi, draga moja roñakinjo, da vaše odbijanje nije iskreno. Moji su
razlozi za takvo mišljenje ukratko ovi: ne mislim da je moja ruka nedostojna da
je vi primite ili da dom i život koji vam nudim nisu vrlo poželjni. Moj položaj u
životu, moje veze s porodicom de Bourgh i moje srodstvo s vašom obitelji
svakako su okolnosti koje mi idu i te kako u prilog; osim toga, ne smijete
zanemariti činjenicu da nije, unatoč vašim mnogostrukim lijepim osobinama,
nimalo sigurno da će vas ikada zaprositi netko drugi. Vaš miraz je, na žalost,
tako malen da će, po svoj prilici, poništiti učinak vaše ljepote i dopadljivosti.
Stoga moram zaključiti da vaše odbijanje nije ozbiljno... ja ga pripisujem vašoj
želji da moju ljubav povećate neizvjesnošću, u skladu s uobičajenim postupcima
otmjenih dama.
- Uvjeravam vas, gospodine, da mi nije nimalo stalo do takve otmjenosti koja se
sastoji u mučenju čestitog čovjeka. Više biste mi polaskali vjerovanjem da sam
iskrena. Zahvaljujem vam na časti koju ste mi učinili svojom prosidbom, ali je
ne mogu prihvatiti. Zabranjuju mi to svi moji osjećaji. Mogu li uopće govoriti
jasnije? Nemojte me sada smatrati otmjenom damom koja vas hoće mučiti, nego
razumnim bićem koje govori istinu iz dubine srca.
- Uvijek ste dražesni! - uzvikne on, oduševljeno i zbunjeno. - Ipak vjerujem da
nećete odbiti moju prosidbu kad je izričito odobre oba vaša časna roditelja.
Na takvo uporno samozavaravanje nije htjela Elizabeth odgovoriti, već je odmah
izišla šutke; čvrsto je odlučila, ako on nastavi tumačiti njezino odbijanje kao
laskavo ohrabrenje, obratiti se ocu, čiji bi niječni odgovor bio presudan i čije se
ponašanje barem ne bi moglo pogrešno protumačiti kao prenemaganje i
koketiranje otmjene dame.
XX
Gospodin Collins nije bio dugo prepušten nijemom razmišljanju o svojoj
uspješnoj ljubavi, jer je gospoña Bennet, dokoličeći u predsoblju i čekajući kraj
njihova razgovora... čim je Elizabeth otvorila vrata te brzim koracima prošla
mimo nje i zaputila se uz stube... ušla u blagovaonicu i toplim riječima čestitala
njemu i sebi na sreći što će uskoro postati još bliži rod. Collins je, zadovoljan
kao i ona, primio te čestitke i uzvratio na njih, a zatim je počeo potanko pričati o
razgovoru čijim je ishodom, prema svom mišljenju, trebao biti potpuno
zadovoljan, jer roñakinjino ustrajno odbijanje izvire, naravno, iz njezine stidljive
skromnosti i istinske istančanosti njezina karaktera.
Meñutim, ta vijest uznemiri gospoñu Bennet. Bilo bi joj drago da je mogla
vjerovati kao on da ga je njezina kći htjela odbijanjem prosidbe samo ohrabriti,
ali nije mislila tako, pa mu je to i rekla.
- No možete se pouzdati u mene, gospodine Collinse - doda ona - da ću
urazumiti Lizzy. Odmah ću porazgovarati s njom o tom. Ona je vrlo tvrdoglava,
budalasta djevojka, i ne zna što je najbolje za nju, ali ja ću je natjerati da to
shvati.
- Oprostite što vas prekidam, gospoño - uzvikne Collins - ali, ako je doista
tvrdoglava i budalasta, ne znam bi li bila dobra žena za čovjeka na mom
položaju, koji, dabome, očekuje sreću u braku. Stoga, ako zaista uporno odbija
moju prosidbu, možda je bolje ne siliti je na pristanak, jer ne bi, ako ima takvu
nezgodnu narav, mogla osobito pridonijeti mojoj sreći.
- Gospodine, sasvim ste me pogrešno razumjeli - reče gospoña Bennet zbunjeno.
- Lizzy je tvrdoglava samo u ovakvim situacijama. U svemu ostalom nema
dobroćudnije djevojke od nje. Idem odmah k mužu, pa ćemo to brzo riješiti s
njom.
Ne davši mu vremena za odgovor, ona odjuri k mužu i, čim je ušla u knjižnicu,
dovikne mu:
- Oh, Bennete, potreban si nam odmah; svi smo zbunjeni. Moraš otići k Lizzy i
nagovoriti je na udaju za gospodina Collinsa, jer ona veli da ga neće; ako se ne
požuriš, on će se predomisliti, pa više neće ni on htjeti nju. Bennet podigne oči s
knjige kad je ušla i zagleda joj se u lice s mirnom bezbrižnošću koju ni njezino
priopćenje nije moglo poremetiti.
- Ne razumijem te - prozbori on kad je završila svoj govor. - O čemu ti to
govoriš?
- O gospodinu Collinsu i Lizzy. Ona izjavljuje da neće gospodina Collinsa, pa i
on sada počinje govoriti da neće nju.
- I što bih ja tu trebao učiniti? Čini mi se da tu nema nikakvih nada.
- Porazgovaraj osobno s Lizzy. Kaži joj da zahtijevaš da se uda za njega.
- Neka doñe. Čut će moje mišljenje.
Gospoña Bennet zazvoni, te je Elizabeth bila pozvana u knjižnicu.
- Doñi ovamo, dijete - reče joj otac kad se pojavila. - Zovem te zbog nečeg
važnog. Koliko čujem, gospodin Collins ti je ponudio brak. Je li to istina? -
Elizabeth odgovori potvrdno. - Dobro. Ti si tu ponudu odbila?
- Jesam, oče.
- Dobro. Sada stižemo do bitnog. Tvoja majka zahtijeva da prihvatiš tu ponudu.
Nije li tako, ženo?
- Jest. Ili je više nikad neću ni pogledati.
- Pred tobom je težak izbor, Elizabeth. Od danas ćeš postati tuñinkom za jednog
od svojih roditelja. Tvoja te majka neće više nikada ni pogledati ako se ne udaš
za gospodina Collinsa, a ja te više nikad neću pogledati ako se udaš za njega.
Elizabeth nije mogla da se ne nasmiješi takvu zaključku poslije onakva početka,
ali se gospoña Bennet, dosad uvjerena da muž gleda na to onako kako ona želi,
grdno razočarala.
- Što hoćeš kazati time, Bennete? Obećao si mi da ćeš zahtijevati da se uda za
njega.
- Draga moja - reče joj muž - moram te zamoliti za dvije male ljubaznosti. Prvo,
dopusti mi da slobodno rasuñujem o tom problemu i, drugo, želim što prije biti
sam u ovoj knjižnici.
Iako se razočarala u mužu, gospoña Bennet još nije odustajala. Neprestano je
govorila Elizabeth; čas ju je nagovarala lijepim riječima, čas joj je prijetila.
Pokušala je pridobiti Jane za svoje stajalište; no Jane je blago, ali odlučno odbila
da se miješa u to, a Elizabeth je odbijala njezine napade katkad vrlo ozbiljno,
katkad šaljivo i veselo. Meñutim, iako joj se držanje mijenjalo, nepokolebljivost
je ostajala ista.
Collins je za to vrijeme razmišljao u samoći o onom što se zbilo. Predobro je
mislio o sebi da bi mogao shvatiti pobude iz kojih ga je roñakinja odbila; jedino
mu je ponos bio uvrijeñen i nije patio ni iz kakva drugog razloga. Njegova
naklonost prema njoj bila je samo plod mašte. I puka pomisao da će je majka
izgrditi bila mu je dovoljna utjeha.
U tim trenucima obiteljske pomutnje, došla je k Bennetovima provesti dan
Charlotte Lucas. U predvorju ju je dočekala Lydia, pritrčala joj odmah i
prozborila polušapatom:
- Drago mi je što ste došli, ovdje je vrlo uzbudljivo! Zamislite što se dogodilo
jutros: gospodin Collins je zaprosio Lizzy, a ona ga neće.
Charlotte nije gotovo ni stigla pokazati iznenañenje kadli im se pridružila Kitty,
koja je htjela priopćiti istu novost; a čim su ušle u blagovaonicu za
doručkovanje, gdje je gospoña Bennet bila sama, i ona je počela odmah govoriti
o tom; tražila je od gospoñice Lucas da suosjeća s njom i molila ju je da
nagovori svoju prijateljicu Lizzy da se pokori željama cijele obitelji.
- Molim vas, učinite to, draga moja prijateljice Lucas - doda ona tužno - jer
nitko nije na mojoj strani, nitko se ne slaže sa mnom; okrutno se postupa prema
meni, nitko ne žali moje jadne živce.
Charlotte je bila pošteñena odgovora Janeinim i Elizabethinim ulaskom.
- A, evo je - nastavi gospoña Bennet - doima se sasvim ravnodušno i nije ju
briga za nas kao za lanjski snijeg; najvažnije joj je da provede svoju volju. No
reći ću ti nešto, Lizzy, ako zabiješ sebi u glavu da ovako odbijaš svaku prosidbu,
nikad nećeš naći muža, a ja uistinu ne znam tko će te uzdržavati kad ti umre
otac. Ja te neću moći hraniti. Evo, opomenula sam te. Meñu nama je od danas
gotovo. Rekla sam ti u knjižnici, znaš, da više nikad neću razgovarati s tobom, i
vidjet ćeš da ću održati riječ. Nije mi nikakvo zadovoljstvo razgovarati s
neposlušnom djecom. Doduše, ne nalazim mnogo zadovoljstva ni u razgovoru s
drugima. Oni koji pate, kao ja, od živčanih bolesti nisu baš skloni razgovoru.
Nitko ne zna koliko trpim! No uvijek je tako. One koji se ne žale nitko ne
sažalijeva.
Njezine su kćeri šutke slušale taj izljev, svjesne da bi svaki pokušaj da je
razuvjere ili utješe samo povećao njezinu srdžbu. Stoga je neometano nastavila
govoriti dok im se nije pridružio Collins, koji je ušao držeći se svečanije nego
inače. Čim ga je spazila, ona reče djevojkama:
- Sada tražim od svih vas da šutite i da pustite mene i gospodina Collinsa da
malo porazgovaramo.
Elizabeth tiho izañe iz sobe, Jane i Kitty odu za njom, ali Lydia ostane kako bi
čula što više. Charlottu zadrži najprije uglañenost gospodina Collinsa, koji se
vrlo potanko raspitivao o njoj i njezinima, a zatim radoznalost, te je otišla do
prozora i hinila da ne sluša. Gospoña Bennet započne žalosnim glasom željeni
razgovor:
- Oh, gospodine Collinse!
- Draga moja gospoño - odgovori on - o tome trebamo zauvijek šutjeti. Nije mi
ni na kraj pameti - nastavi glasom u kojem se odrazilo nezadovoljstvo - da
negodujem protiv ponašanja vaše kćeri. Pomirenost s neizbježnim zlom dužnost
je svih nas; a osobito je to dužnost mladića koji je imao takvu sreću kao ja da je
rano dobio dobru župu; nadam se da sam se potpuno pomirio sa sudbinom.
Možda sam se utoliko lakše pomirio zato što sam posumnjao da bih bio zaista
sretan ako bi me moja lijepa roñakinja udostojila svoje ruke, jer sam mnogo puta
zapazio da pomirenost sa sudbinom nije nikad tako savršena kao kad uskraćeno
blaženstvo počne pomalo gubiti svoju vrijednost u našim očima. Nadam se,
draga moja gospoño, da nećete zaključiti kako pokazujem bilo kakvo
nepoštovanje prema vašoj obitelji time što povlačim svoju ponudu vašoj kćeri,
iako nisam iskazao pažnju vama i gospodinu Bennetu svojom molbom da
upotrijebite svoj roditeljski autoritet u moju korist. Mojem se ponašanju, bojim
se, može zamjeriti to što sam odbijanje primio s usana vaše kćeri, a ne s vaših.
Ali svi griješimo. Ja sam doista imao dobre namjere u svemu tom. Cilj mi je bio
da pribavim sebi milu družicu, imajući pritom na umu interese cijele vaše
obitelji; a ako je moj postupak bilo čime zaslužio osudu, molim vas da mi
oprostite.
XXI
Rasprava o Collinsovoj prosidbi bližila se sada kraju i Elizabeth je patila samo
zbog nelagodnih osjećaja, neizbježnih u takvim okolnostima, i pokatkad zbog
majčinih jetkih predbacivanja. A što se tiče Collinsa, on nije svoje osjećaje
pokazivao zbunjenošću, potištenošću i pokušajima da izbjegne Elizabeth, nego
ukočenim držanjem i srditom šutnjom. Nije joj se gotovo uopće obraćao, a svoje
ustrajne znakove pažnje, koje je vrlo svjesno iskazivao, prenio je za ostatak dana
na gospoñicu Lucas, čija je uljudna pripravnost da ga sluša bila dobrodošlo
olakšanje svima njima, a osobito njezinoj prijateljici.
Sutrašnji dan nije gospoñi Bennet smanjio ni neraspoloženost, ni bolešljivost.
Collins je i dalje bio u istom stanju srditog ponosa. Elizabeth se nadala da će
njegova srdžba možda skratiti njegov posjet, ali to očito nije nimalo utjecalo na
njegov plan. Od početka se znalo da će otputovati u subotu, pa će do subote i
ostati.
Poslije doručka su djevojke otišle u Meryton kako bi pitale je li se vratio
gospodin Wickham i izrazile žaljenje što nije bio na balu u Netherfieldu. Prišao
im je kad su ulazile u grad i pratio ih do kuće njihove tetke, gdje se o njegovu
žaljenju i nezadovoljstvu sviju raspredalo u tančine. No Elizabeth je priznao da
je sam odlučio izbivati u doba bala.
- Kad se približilo vrijeme bala - rekao je on - zaključio sam kako je bolje da se
ne sretnem s gospodinom Darcyjem, jer biti u istoj sobi, u istom društvu s njim
nekoliko sati, bilo bi mi nepodnošljivo i iz toga bi se mogle izroditi neugodne
scene i za druge, a ne samo za mene.
Zdušno je pohvalila tu njegovu suzdržanost. Imali su dovoljno prilika za iscrpnu
diskusiju o svemu tome i za uglañeno meñusobno hvaljenje, jer su Wickham i
još jedan časnik pratili djevojke do Longbourna, a za vrijeme te šetnje on je bio
ponajčešće kraj nje. To što ih je pratio imalo je dvostruku vrijednost: osjećala je
da on to čini zbog nje, a ujedno je dobila zgodnu priliku da ga predstavi ocu i
majci.
Uskoro nakon njihova povratka, najstarija gospoñica Bennet primila je pismo iz
Netherfielda i odmah ga otvorila. U omotnici je bio list fina, glatka papira,
ispisan lijepim i čitkim ženskim rukopisom. Elizabeth uoči kako se sestri
mijenja izraz lica dok čita i kako zastaje napeto na nekim mjestima. No Jane se
brzo sabere, spremi pismo i pokuša sudjelovati u razgovoru na svoj uobičajeni
veseli način. Elizabeth se toliko zabrinula da joj je to odvratilo pozornost čak i
od Wickhama. Čim su on i njegov prijatelj otišli, Jane je pogledom pozove na
gornji kat. Kad su ušle u svoju sobu, ona izvadi pismo i reče:
- Ovo je od Caroline Bingley; sadržaj me veoma iznenadio. U ovom su trenutku
već svi napustili Netherfield i putuju u London... i ne namjeravaju se više vratiti
ovamo. Čut ćeš što kaže.
Tada pročita na glas prvu rečenicu, koja je sadržavala obavijest da su odlučile
odmah otputovati za bratom u London i da tog dana namjeravaju večerati u Ulici
Grosvenor, gdje gospodin Hurst ima kuću. Zatim su slijedile ove riječi:
"Ne mogu kazati da žalim zbog ičega što ostavljam u Hertfordshireu osim Vašeg
društva, moja najdraža prijateljice; no nadajmo se da ćemo jednom u
budućnosti opet, i to često, uživati u onom divnom drugovanju na koje smo nas
dvije navikle i da će se u meñuvremenu bol rastanka ublažiti čestim i vrlo
iskrenim dopisivanjem. U tome se oslanjam na Vas."
Te izvještačene izraze sasluša Elizabeth sa svom neosjetljivošću nevjerice; iako
se začudila iznenadnosti njihova odlaska, nije vidjela u tome ništa za ozbiljno
žaljenje; nije bilo razloga za pretpostavku da će Bingleyja njihov odlazak iz
Netherfielda spriječiti da boravi ondje; a što se tiče gubitka njihova društva,
vjerovala je da će Jane brzo prestati i da misli na nj, jer će uživati u Bingleyjevu
društvu.
- Šteta je - progovori Elizabeth poslije kratke šutnje - što ih nisi mogla vidjeti
prije njihova odlaska. Meñutim, zar se ne možemo nadati da će vrijeme buduće
sreće, koje gospoñica Bingley radosno očekuje, doći ranije nego što ona misli i
da ćete ono divno drugovanje, u kojem ste uživale kao prijateljice, obnoviti s još
većim zadovoljstvom kao snaha i zaova.
- Caroline izričito veli da se nitko od njih neće vraćati ove zime u Hertfordshire.
Pročitat ću ti to.
"Kad nas je moj brat jučer napustio, mislio je da će posao zbog kojeg odlazi u
London moći završiti za tri-četiri dana. No, budući da znamo da je to nemoguće
i istodobno smo uvjerene da se Charles, kad jednom doñe u London, više neće
žuriti da ga napusti, odlučile smo i mi otići tamo da ne bi morao svoje slobodne
sate provoditi u neudobnom hotelu. Mnoge su moje znanice već došle tamo
provesti zimu. Rado bih čula, moja najdraža prijateljice, da i Vi namjeravate
biti meñu njima, ali s tugom u srcu sumnjam u to. Iskreno se nadam da će Božić
u Hertfordshireu kao i obično obilovati veselim zabavama i da će Vaši kavaliri
biti tako brojni da nećete ni osjetiti gubitak trojice kojih vas mi lišavamo."
- Iz ovoga je jasno - doda Jane - da se on neće vratiti ove zime.
- Jasno je samo da gospoñica Bingley misli kako se ne bi trebao vratiti.
- Zašto misliš tako? To ovisi o njegovoj volji. On je svoj gospodar. Ali ti ne znaš
sve. Pročitat ću ti odlomak koji me posebno boli. Neću kriti ništa pred tobom.
"Gospodin Darcy nestrpljivo čeka da vidi svoju sestru; iskreno govoreći, i mi je
gotovo podjednako želimo ponovno vidjeti. Uistinu mislim da Georgiana Darcy
nema sebi ravne po ljepoti, otmjenosti i izobraženosti. Naklonost koju smo
dosad Louisa i ja osjećale prema njoj prerasla je u nešto veće zbog nade da će
nam uskoro postati snaha. Ne znam jesam li Vam ikada govorila o svojim
osjećajima u svezi toga, ali neću otići iz ovog kraja da Vam ih ne povjerim, i
nadam se da ih nećete smatrati nerazumnima. Moj brat joj se već veoma divi;
svi njezini roñaci žele taj brak baš koliko i njegovi; mislim da me ne zasljepljuje
sestrinska pristranost kad kažem da je Charles u stanju osvojiti srce svake žene.
Budući da sve te okolnosti pogoduju njihovoj ljubavi, a nema ničega što bi je
sprečavalo, griješim li, moja draga Jane, što se nadam dogañaju koji će nas
mnoge usrećiti?"
- Što misliš o toj rečenici, draga moja Lizzy? - zapita Jane kad je pročitala
odlomak. - Nije li dovoljno jasna? Ne izriče li da Caroline niti očekuje, niti želi
da joj budem snaha, da je potpuno uvjerena u bratovu ravnodušnost i da me ona,
ako sluti kakvi su moji osjećaji prema njezinu bratu, hoće (vrlo ljubazno!)
opomenuti da budem oprezna i da se ne zavaravam? Može li se ikako drukčije
misliti o tom?
- Može. Ja mislim sasvim drukčije. Hoćeš čuti moje mišljenje?
- Vrlo rado.
- Kazat ću ti ga u nekoliko riječi. Gospoñica Bingley vidi da joj je brat zaljubljen
u tebe, a želi da se on oženi gospoñicom Darcy. Odlazi za njim u London,
nadajući se da će ga zadržati ondje, i pokušava te uvjeriti kako mu nije stalo do
tebe.
Jane strese glavom.
- Vjeruj mi, Jane. Tko god vas je vidio zajedno, ne može sumnjati u njegovu
ljubav. Ne može ni gospoñica Bingley, nije tako glupa. Da je kod gospodina
Darcyja vidjela upola toliko ljubavi prema sebi, odmah bi naručila vjenčanicu.
Meñutim, bitno je ovo: mi nismo za njih dovoljno bogate ni dovoljno otmjene;
želi pridobiti gospoñicu Darcy za svog brata pogotovo zato što misli da bi joj
njegova ženidba olakšala da se uda za njezina brata; ta je zamisao prilično
lukava i možda bi i uspjela kad ne bi bilo gospoñice de Bourgh. Zaboga, draga
moja Jane, ako ti gospoñica Bingley veli da se on veoma divi gospoñici Darcy,
to još nije razlog da ozbiljno povjeruješ kako je on iole manje svjestan tvoje
vrijednosti nego što je bio kad se opraštao s tobom u utorak niti da će ga ona
moći uvjeriti da nije zaljubljen u tebe, nego u njezinu prijateljicu.
- Da mislimo jednako o gospoñici Bingley - odvrati Jane - tvoje bi me
objašnjenje svega ovog potpuno umirilo. No znam da je temelj tvojeg
objašnjenja nepravedan. Caroline nije kadra bilo koga namjerno obmanjivati i
mogu se jedino nadati da je ovdje ona obmanuta.
- Tako je. Nije ti mogla pasti na pamet bolja misao, kad već ne nalaziš utjehu u
mojoj. Vjeruj da je ona u zabludi. Tako si izvršila svoju dužnost prema njoj, pa
se više ne moraš uzrujavati.
- Draga moja sestro, ako i pretpostavimo najbolje, hoću li moći biti sretna udam
li se za čovjeka čije sestre i svi prijatelji žele da se on oženi drugom?
- O tom moraš sama odlučiti - odgovori Elizabeth - i, ako poslije zrelog
razmišljanja zaključiš da su patnje zbog toga što si se zamjerila njegovim
dvjema sestrama više nego ravne sreći koju bi imala kao njegova žena, onda ti
savjetujem da ga odbiješ.
- Kako možeš govoriti tako? - izusti Jane, smiješeći se gotovo neprimjetno. -
Moraš znati da se, iako bi me njihovo neodobravanje veoma žalostilo, ne bih
dvoumila.
- Nisam ni mislila da bi; ako je tomu tako, ne mogu gledati tvoju situaciju s
velikim sažaljenjem.
- Ipak, ako se on ove zime ne vrati, neće ni biti potrebe za moju odluku. Za šest
se mjeseci može dogoditi štošta.
Pomisao da se on neće vratiti odbije Elizabeth s krajnjim prezirom. Smatrala ju
je samo plodom Carolineinih želja, a nije mogla ni za trenutak povjerovati da bi
te želje, koliko god otvoreno i spretno bile izložene, mogle utjecati na mladića
koji ne ovisi ni o komu.
Obrazložila je sestri, što je uvjerljivije mogla, svoje mišljenje o svemu tom i
uskoro je zadovoljno opazila povoljan učinak svojih riječi. Jane nije bila
malodušne naravi i postupno se počela nadati, iako joj je nedovoljno
samopouzdanje povremeno nadjačavalo nadu da će se Bingley vratiti u
Netherfield i zadovoljiti sve želje njezina srca.
Složile su se da će gospoñu Bennet izvijestiti samo o odlasku porodice, a da joj
neće kazati ništa što bi je moglo uznemiriti glede postupka gospodina Bingleyja.
Meñutim, čak i to djelomično priopćenje veoma ju je zabrinulo i smatrala je
velikom nesrećom što su dame otišle upravo kad su se počele zbližavati.
Jadikujući zbog toga neko vrijeme, utješila se mišlju da će se gospodin Bingley
brzo vratiti i da će uskoro večerati u Longbournu; na kraju je zadovoljno izjavila
kako će, premda ga je pozvala na običnu obiteljsku večeru, pripremiti dva
glavna jela.
XXII
Bennetovi su bili pozvani na večeru kod Lucasovih. Tada je gospoñica Lucas
bila opet tako ljubazna da je cijelo vrijeme slušala pričanje gospodina Collinsa.
Elizabeth iskoristi priliku da joj zahvali:
- To ga drži u dobrom raspoloženju - reče ona - i zahvalnija sam ti nego što ti
mogu kazati.
Charlotte uvjeri prijateljicu da joj je vrlo milo što je korisna i da joj to bogato
nadoknañuje tu malu žrtvu vremena. To je bilo vrlo ljubazno, ali je Charlottina
ljubaznost ciljala dalje nego što je Elizabeth mogla i zamisliti. Htjela je zaštititi
Elizabeth od bilo kakva budućeg udvaranja gospodina Collinsa tako što će ga
usredotočiti na sebe. Takav je, eto, bio njezin plan. I sve se činilo tako
povoljnim da bi se ona, kad su se rastajali na večer, osjećala gotovo sigurnom u
uspjeh da on nije morao vrlo brzo otputovati iz Hertfordshirea. No podcijenila je
njegovu vatrenost i samostalnost, jer su ga upravo te osobine navele da se
sutradan ujutro iskrade vrlo lukavo iz longbournske kuće i požuri k Lucasovima
kako bi joj se bacio pred noge. Pomnjivo se pobrinuo da ga roñakinje ne vide,
jer je bio uvjeren da će, budu li ga opazile kako odlazi, nedvojbeno pogoditi
njegovu namjeru, a nije htio da se dozna za njegov pokušaj prije nego što se vidi
hoće li uspjeti; jer, premda je bio malone uvjeren u uspjeh, i to opravdano, pošto
ga je Charlotte poprilično hrabrila, ipak je osjećao i stanovitu malodušnost
nakon onog dogañaja u srijedu. Naišao je na vrlo laskav doček. Gospoñica
Lucas spazila ga je s gornjeg prozora kako ide prema njihovoj kući i odmah je
izašla da ga, kao slučajno, sretne na puteljku. No nije se baš nadala da će tu
doživjeti toliku ljubav i rječitost.
Čim su to dugački govori gospodina Collinsa dopustili, riješili su sve izmeñu
sebe na obostrano zadovoljstvo. Dok su ulazili u kuću, ozbiljno ju je zamolio da
odredi dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu; iako se ta molba
nije mogla uslišiti u tom trenutku, djevojka se nipošto nije htjela poigravati
njegovom srećom. Tupoglavost kojom ga je priroda obdarila jamčila je da
njegovo udvaranje neće imati nikakvu draž koja bi mogla kod djevojke izazvati
želju da se ono što više produži; gospoñica Lucas pristala je na njegovu prosidbu
iz puke ravnodušne želje da se dobro uda, te se nije protivila da se to dogodi što
prije.
Brzo je zatražen pristanak Sir Williama i ledi Lucas, a oni su ga dali veselo i
spremno. Gospodin Collins je, zbog svog župničkog prihoda, bio vrlo poželjan
ženik za njihovu kćer kojoj nisu mogli dati velik miraz; osim toga, nade da će se
on u budućnosti obogatiti bile su izvanredne. Ledi Lucas odmah počne
procjenjivati, zainteresiranije nego ikad prije, koliko bi još godina mogao živjeti
gospodin Bennet; a Sir William odlučno objavi da će, čim gospodin Collins
naslijedi longbournsko imanje, biti sasvim primjereno da se on i njegova žena
pojave na dvoru. Cijela je obitelj bila presretna. Mlañe su se kćerke nadale da će
ih početi izvoditi u društvo godinu ili dvije ranije nego što bi inače; a sinovi su
se oslobodili straha da će Charlotte umrijeti kao stara usidjelica. Charlotte
osobno bila je prilično staložena. Postigla je svoj cilj i imala je vremena za
razmišljanje o tom. Misli su je, uglavnom, zadovoljavale. Gospodin Collins nije,
doduše, razuman ni zabavan; njegovo je društvo dosadno, a njegova ljubav
prema njoj samo je plod mašte. Pa ipak, on će joj biti muž. Nije imala visoko
mišljenje ni o muškarcima, ni o braku, ali joj je brak oduvijek bio cilj; on je
jedino časno utočište za izobražene mlade žene s malim imetkom i, premda nije
baš sigurno da će im on donijeti sreću, ipak ih on može najbolje zaštititi od
neimaštine. Tu je zaštitu sada stekla, a budući da je navršila dvadeset sedam
godina i nikad nije bila zgodna, shvatila je koliko je sretna. Najneugodnija
okolnost za nju bilo je iznenañenje koje će taj dogañaj neizbježno izazvati kod
Elizabeth Bennet, čije je prijateljstvo cijenila više nego ičije. Elizabeth će se
začuditi i vjerojatno će je osuditi; iako to neće pokolebati njezinu odluku, ipak
će je teško pogoditi Elizabethino neodobravanje. Odluči je osobno obavijestiti i
stoga reče gospodinu Collinsu neka, kad se vrati u Longbourn na večeru,
nikomu u obitelji ne kaže ništa o onom što se dogodilo. On joj vrlo poslušno
obeća da će čuvati tajnu, ali se ona nije mogla sačuvati bez teškoća, jer je
radoznalost izazvana njegovom dugom odsutnošću izbila, čim se vratio, u tako
izravnim pitanjima da mu je bila potrebna prilična snalažljivost da bi se izvukao;
a to je zahtijevalo od njega i velik samoprijegor, jer je želio objaviti svoju
uspjelu ljubav.
Kako je sutradan morao otputovati vrlo rano, pozdravio se s damama prije nego
što su se povukle na spavanje. Gospoña Bennet izrekne vrlo uljudno i srdačno da
će svi biti sretni ako ga budu ponovno vidjeli u Longbournu kad god mu poslovi
dopuste da ih posjeti.
- Draga moja gospoño - odgovori on - taj mi je poziv vrlo ugodan, jer sam mu se
i nadao; budite uvjereni da ću ga iskoristiti čim budem mogao.
Svi se iznenadiše, a gospodin Bennet, koji nije nimalo želio njegov tako brzi
povratak, odmah napomene:
- Ipak, ne postoji li opasnost da se to ne svidi ledi Catherine, dobri moj
gospodine? Bolje je da zanemarite roñake nego da se izložite opasnosti da
naljutite svoju pokroviteljicu.
- Dragi moj gospodine - odvrati Collins - vrlo sam vam zahvalan na toj
prijateljskoj opomeni; vjerujte mi, neću poduzimati takav važan korak bez
pristanka njezina gospodstva. - Tu ne možete nikada biti dovoljno oprezni.
Čuvajte se, više nego ičega, njezina negodovanja i, ako zaključite da bi ga vaš
ponovni dolazak ovamo mogao izazvati, što smatram sasvim vjerojatnim, radije
ostanite kod kuće, a mi se, budite uvjereni, nećemo uvrijediti zbog toga.
- Vjerujte mi, dragi moj gospodine, da ste izazvali moju toplu zahvalnost
takvom ljubaznom pažnjom. Obećavam da ćete uskoro primiti od mene pismo u
kojem ću vam zahvaliti za ovo i za sve druge znakove vaše naklonosti prema
meni za vrijeme mog boravka u Hertfordshireu. A što se tiče mojih lijepih
roñakinja, iako moje izbivanje možda neće biti dovoljno dugo da bi ovo bilo
potrebno, slobodan sam im poželjeti zdravlje i sreću, ne izuzimajući ni roñakinju
Elizabeth.
Poslije uobičajenih uljudnosti dame se povuku, sve podjednako iznenañene što
se on namjerava vratiti tako brzo. Gospoña Bennet zadovoljno zaključi da se on
kani udvarati jednoj od njezinih kćeri i pomisli da bi se možda Mary mogla
nagovoriti na udaju za njega. Mary je cijenila njegove sposobnosti više nego
druge; u njegovu razmišljanju bilo je temeljitosti koja ju je često iznenañivala i,
premda nije bio tako pametan kao ona, mislila je da bi, ako ga svojim primjerom
potakne da čita i da se usavršava, mogao postati ugodan životni suputnik. No
idućeg su se jutra sve te nade razbile. Odmah poslije doručka došla je gospoñica
Lucas i u razgovoru nasamo s Elizabeth ispričala joj je što se dogodilo jučer.
Mogućnost da Collins umisli sebi da se zaljubio u njezinu prijateljicu pala je
Elizabeth na pamet prije dan-dva; meñutim, da bi ga Charlotte poticala, to joj se
činilo gotovo isto toliko nemogućim kao da bi to ona učinila, te je njezino
iznenañenje bilo tako veliko da je u prvi tren prešlo granice uljudnog ponašanja i
nije se mogla suzdržati da ne uzvikne:
- Zaručila si se s gospodinom Collinsom! Draga moja Charlotte, to nije moguće!
Lice gospoñice Lucas doimalo se staloženo dok je pričala što se zbilo, ali je taj
otvoreni prijekor trenutačno zbuni. Ipak, kako je nešto takvo i očekivala, brzo se
sabere i mirno odgovori:
- Zašto se čudiš, draga moja Lizzy? Zar ti smatraš nevjerojatnim da gospodin
Collins može osvojiti naklonost neke žene zato što nije bio tako sretan da uspije
kod tebe?
Meñutim, Elizabeth se u meñuvremenu oporavila od iznenañenja, pa je, uz
stanovit napor, uspjela prilično mirno kazati da se veoma raduje što će se njih
dvije oroditi i da joj želi svaku sreću.
- Znam što osjećaš - odvrati Charlotte - zacijelo si iznenañena, vrlo iznenañena,
jer se još nedavno gospodin Collins želio oženiti tobom. No, kad budeš imala
vremena razmisliti o svemu tom, nadam se da ćeš biti zadovoljna onim što sam
učinila. Tražim samo udoban dom; i, s obzirom na Collinsov karakter, veze i
položaj, uvjerena sam da su moje nade za sreću s njim velike kao i u većine onih
koji sklapaju brak.
Elizabeth odgovori tiho "bez dvojbe", te su se poslije kratke nelagodne šutnje
vratile k ostalim članovima obitelji. Charlotte nije ostala dugo, pa je Elizabeth
potom mogla razmisliti o onom što je čula. Trebalo joj je mnogo vremena da bi
se koliko-toliko pomirila s tako neprikladnom bračnom vezom. Bilo je čudno što
je Collins za tri dana izrekao dvije bračne ponude, ali se još više čudila činjenici
da je sada ponuda prihvaćena. Oduvijek je imala dojam da Charlotte ne misli o
braku baš kao ona, ali nije smatrala mogućim da će ona, kad se prijeñe na djela,
žrtvovati sve lijepe osjećaje radi materijalne koristi. Charlotte kao Collinsova
žena... to je pravo poniženje! A bolu zbog prijateljice koja se osramotila i
srozala u njezinim očima, pridružila se i tužna uvjerenost da tu prijateljicu ne
može nimalo usrećiti sudbina koju je izabrala.
Sutradan se u Longbournu odigrala jedna nova scena. Gospodin Collins se
službeno izjasnio. Odlučivši to učiniti što prije, jer mu je dopust istjecao već u
subotu, i ne osjećajući nikakvu nesigurnost, nije oklijevao ni za trenutak, već je
vrlo svrhovito odlučio srediti sve sukladno postupku koji je smatrao obvezatnim.
Zatekavši odmah poslije doručka gospoñu Bennet, Elizabeth i jednu od mlañih
kćerki kako sjede zajedno, on se obrati majci sljedećim riječima:
- Mogu li se nadati, gospoño, da ćete upotrijebiti svoj utjecaj kod svoje lijepe
kćeri Elizabeth u moju korist, kad zamolim za čast da razgovaram nasamo s
njom jutros?
Prije nego što je Elizabeth mogla bilo što učiniti osim što je pocrvenjela od
iznenañenja, gospoña Bennet brzo odgovori:
- O! Da, naravno. Uvjerena sam da će Lizzy biti vrlo sretna... uvjerena sam da se
neće nimalo protiviti. Hajde, Kitty, potrebna si mi na gornjem katu.
Pokupivši svoj ručni rad, gospoña Bennet žurno krene, ali joj Elizabeth dovikne:
- Draga majko, nemoj ići. Molim te da ne ideš. Ispričavam se gospodinu
Collinsu. Zacijelo mi nema kazati ništa što drugi ne bi smjeli čuti. Radije ću ja
otići.
- Ne, ne, koješta, Lizzy. Želim da ostaneš gdje si. - Zaključivši iz Elizabethina
ljutog i zbunjenog izraza na licu da ona uistinu kani pobjeći, gospoña Bennet
doda: - Lizzy, nareñujem ti da ostaneš i saslušaš gospodina Collinsa.
Elizabeth se nije htjela usprotiviti majčinoj zapovijedi; čim je malo razmislila,
uvidjela je kako je najpametnije da to prebrodi što prije i što tiše, te je opet sjela
i, marljivo vezući, pokušala prikriti svoje osjećaje u kojima su se pomiješali
tjeskoba i podsmijeh. Čim su gospoña Bennet i Kitty otišle, gospodin Collins
započne:
- Vjerujte mi, draga moja gospoñice Elizabeth, da vam vaša skromnost nipošto
ne šteti, već samo pridonosi vašim ostalim divnim osobinama. Svakako biste mi
se sviñali manje da se niste malo nećkali; no znajte da ja za ovaj razgovor imam
dopuštenje vaše cijenjene majke. Nije moguće da ne znate cilj ovog sastanka,
iako vas vaša priroñena smjernost navodi da se pretvarate; moja pažnja prema
vama bila je previše uočljiva da bi se mogla pogrešno protumačiti. Gotovo
odmah kad sam došao u ovu kuću, odabrao sam vas kao svoju suputnicu kroz
život. Meñutim, prije nego što me svladaju osjećaji u vezi s ovim, možda je
preporučljivo da iznesem svoje razloge za ženidbu, a i zašto sam došao u
Hertfordshire da baš tu izaberem sebi ženu.
Pomisao da bi gospodina Collinsa, svečano sabranog, mogli svladati osjećaji,
umalo natjera Elizabeth na smijeh, te nije mogla iskoristiti kratku stanku u
njegovoj govoranciji da bi ga pokušala zaustaviti. On nastavi:
- Moji razlozi za ženidbu su, prvo, što mislim da je umjesno za svakog
svećenika koji lijepo živi (kao ja) da dade primjer bračnog života u svojoj župi;
drugo, uvjeren sam da će to veoma pridonijeti mojoj sreći i, treće... što sam
možda trebao spomenuti već prije... to mi je posebno savjetovala i preporučila
ledi koju imam čast nazivati svojom pokroviteljicom. Dvaput mi je izvoljela
kazati svoje mišljenje (i to netraženo!) o toj temi, i baš u subotu uvečer... uoči
mog odlaska u Hunsford, za vrijeme stanke pri kartanju, dok je gospoña
Jenkinson namještala podnožak gospoñici de Bourgh... rekla mi je: "Gospodine
Collinse, vi se morate oženiti. Svećenik poput vas mora se oženiti. Odaberite
dobro, odaberite pravu damu mene radi, a vas radi neka to bude vrijedna,
korisna osoba, nenavikla na raskoš, već sposobna da malu svotu rasporedi tako
da dugo traje. To je moj savjet. Nañite takvu ženu čim budete mogli, dovedite je
u Hunsford i ja ću je posjetiti." Dopustite mi da uzgred spomenem, lijepa moja
roñakinjo, kako ne smatram da su pažnja i ljubaznost ledi Catherine de Bourgh
meñu najmanjim prednostima koje mogu ponuditi. Vidjet ćete da njezino
ponašanje premašuje moju sposobnost opisivanja, a vaša će joj se duhovitost i
živahnost, vjerujem, svakako svidjeti, pogotovo ako se ublaže šutnjom i
poštovanjem koje njezin visoki položaj neizbježno zahtijeva. Eto, toliko o mojoj
namjeri da se oženim; hoću još kazati zašto je moja želja usmjerena prema
Longbournu umjesto prema mom vlastitom susjedstvu, gdje, uvjeravam vas, ima
podosta privlačnih djevojaka. Činjenica je da ja, zato što ću naslijediti ovo
imanje poslije smrti vašeg poštovanog oca (koji može živjeti još mnogo godina),
nisam mogao biti zadovoljan sve dok nisam odlučio izabrati za ženu jednu od
njegovih kćerki kako bi njihov gubitak bio što manji kad se dogodi tužni
dogañaj... koji se, kao što sam već istaknuo, možda neće zbiti još mnogo godina.
To je bila moja pobuda, moja lijepa roñakinjo, i laskam sebi da me ona neće
omalovažiti u vašim očima. A sad mi ne ostaje ništa drugo doli da vas uvjerim
najvatrenijim riječima u žestinu svoje ljubavi. Prema mirazu sam sasvim
ravnodušan i neću postaviti nikakav zahtjev u tom smislu vašem ocu, jer sam
potpuno svjestan da je neostvariv i da je sve na što ćete ikad imati pravo tisuću
funti s kamatom od četiri posto, a i tu ćete svotu dobiti tek nakon majčine smrti.
Stoga ću o tom šutjeti i možete biti uvjereni da nikada neće prijeći preko mojih
usana grub prijekor kad budemo u braku. Svakako ga je morala prekinuti.
- Previše žurite, gospodine - uzvikne ona. - Zaboravljate da vam nisam dala
nikakav odgovor. Dopustite mi da to učinim bez odgañanja. Primite moju
zahvalnost na laskavoj pažnji koju ste mi iskazali. Potpuno sam svjesna časti
koju mi činite svojom ponudom, ali je moram odbiti.
- Poznato mi je - odgovori gospodin Collins, odmahnuvši rukom - da djevojka
obično odbije mladića kad je on prvi put zaprosi, iako se u duši želi udati za
njega, i da katkad to odbijanje ponovi i drugi, pa čak i treći put. Stoga nisam
nimalo obeshrabren onim što ste sad rekli i nadam se da ću vas uskoro odvesti
pred oltar.
- Gospodine - uzvikne Elizabeth - nakon onog što sam izjavila, vaša je nada
doista čudnovata. Uvjeravam vas da ja nisam jedna od onih djevojaka (ako takve
djevojke i postoje) koje stavljaju sreću na kocku tako što čekaju da budu
zaprošene i po drugi put. Moje odbijanje je sasvim ozbiljno. Vi mene ne biste
mogli učiniti sretnom, a ja sam posljednja žena na svijetu koja bi vas usrećila.
Da, kad bi me vaša prijateljica ledi Catherine poznala, smatrala bi me u svakom
pogledu nepogodnom za takvu ulogu.
- Hm, kad bi bilo sigurno da bi ledi Catherine tako mislila... - prozbori vrlo
ozbiljno Collins - ali ne mogu zamisliti da se vi ne biste svidjeli njezinu
gospodstvu. Možete biti uvjereni da ću joj, kad budem imao čast da je opet
vidim, govoriti o vašoj skromnosti, štedljivosti i ostalim lijepim svojstvima.
- Ozbiljno vam velim, gospodine Collinse, sve te hvale bit će suvišne. Morate mi
dopustiti da sama prosuñujem i budite tako ljubazni te mi vjerujte ono što
kažem. Želim vam da budete vrlo sretni i vrlo bogati, a odbijanjem vaše ponude
činim sve što mogu da se ne dogodi suprotno od toga. Svojom ste ponudom,
vjerojatno, zadovoljili svoje obzirne osjećaje prema mojoj obitelji, pa možete,
bez ikakva grizodušja, uzeti longboumsko imanje čim vam pripadne. To se,
dakle, može smatrati konačno riješenim. - Govoreći to, ona ustane kako bi izišla
iz sobe, ali joj se Collins obrati ovako:
- Kad vam sljedeći put budem imao čast govoriti o tome, nadam se da ću dobiti
povoljniji odgovor od ovoga koji ste mi sada dali. Daleko sam od toga da vas
sad okrivim za okrutnost, jer znam da je uobičajeno za vaš spol da se muškarac
odbije pri prvoj prosidbi; možda ste vi čak i sada ohrabrili moje snubljenje
koliko vam dopušta vaša ženska tankoćutnost.
- Vi me, gospodine Collinse - uzvikne Elizabeth prilično ljutilo - doista
zapanjujete. Ako vam ono što sam dosad rekla sliči nekakvu ohrabrenju, onda ne
znam kako da vam uvjerljivo izreknem svoje odbijanje.
- Ipak laskam sebi, draga moja roñakinjo, da vaše odbijanje nije iskreno. Moji su
razlozi za takvo mišljenje ukratko ovi: ne mislim da je moja ruka nedostojna da
je vi primite ili da dom i život koji vam nudim nisu vrlo poželjni. Moj položaj u
životu, moje veze s porodicom de Bourgh i moje srodstvo s vašom obitelji
svakako su okolnosti koje mi idu i te kako u prilog; osim toga, ne smijete
zanemariti činjenicu da nije, unatoč vašim mnogostrukim lijepim osobinama,
nimalo sigurno da će vas ikada zaprositi netko drugi. Vaš miraz je, na žalost,
tako malen da će, po svoj prilici, poništiti učinak vaše ljepote i dopadljivosti.
Stoga moram zaključiti da vaše odbijanje nije ozbiljno... ja ga pripisujem vašoj
želji da moju ljubav povećate neizvjesnošću, u skladu s uobičajenim postupcima
otmjenih dama.
- Uvjeravam vas, gospodine, da mi nije nimalo stalo do takve otmjenosti koja se
sastoji u mučenju čestitog čovjeka. Više biste mi polaskali vjerovanjem da sam
iskrena. Zahvaljujem vam na časti koju ste mi učinili svojom prosidbom, ali je
ne mogu prihvatiti. Zabranjuju mi to svi moji osjećaji. Mogu li uopće govoriti
jasnije? Nemojte me sada smatrati otmjenom damom koja vas hoće mučiti, nego
razumnim bićem koje govori istinu iz dubine srca.
- Uvijek ste dražesni! - uzvikne on, oduševljeno i zbunjeno. - Ipak vjerujem da
nećete odbiti moju prosidbu kad je izričito odobre oba vaša časna roditelja.
Na takvo uporno samozavaravanje nije htjela Elizabeth odgovoriti, već je odmah
izišla šutke; čvrsto je odlučila, ako on nastavi tumačiti njezino odbijanje kao
laskavo ohrabrenje, obratiti se ocu, čiji bi niječni odgovor bio presudan i čije se
ponašanje barem ne bi moglo pogrešno protumačiti kao prenemaganje i
koketiranje otmjene dame.
XX
Gospodin Collins nije bio dugo prepušten nijemom razmišljanju o svojoj
uspješnoj ljubavi, jer je gospoña Bennet, dokoličeći u predsoblju i čekajući kraj
njihova razgovora... čim je Elizabeth otvorila vrata te brzim koracima prošla
mimo nje i zaputila se uz stube... ušla u blagovaonicu i toplim riječima čestitala
njemu i sebi na sreći što će uskoro postati još bliži rod. Collins je, zadovoljan
kao i ona, primio te čestitke i uzvratio na njih, a zatim je počeo potanko pričati o
razgovoru čijim je ishodom, prema svom mišljenju, trebao biti potpuno
zadovoljan, jer roñakinjino ustrajno odbijanje izvire, naravno, iz njezine stidljive
skromnosti i istinske istančanosti njezina karaktera.
Meñutim, ta vijest uznemiri gospoñu Bennet. Bilo bi joj drago da je mogla
vjerovati kao on da ga je njezina kći htjela odbijanjem prosidbe samo ohrabriti,
ali nije mislila tako, pa mu je to i rekla.
- No možete se pouzdati u mene, gospodine Collinse - doda ona - da ću
urazumiti Lizzy. Odmah ću porazgovarati s njom o tom. Ona je vrlo tvrdoglava,
budalasta djevojka, i ne zna što je najbolje za nju, ali ja ću je natjerati da to
shvati.
- Oprostite što vas prekidam, gospoño - uzvikne Collins - ali, ako je doista
tvrdoglava i budalasta, ne znam bi li bila dobra žena za čovjeka na mom
položaju, koji, dabome, očekuje sreću u braku. Stoga, ako zaista uporno odbija
moju prosidbu, možda je bolje ne siliti je na pristanak, jer ne bi, ako ima takvu
nezgodnu narav, mogla osobito pridonijeti mojoj sreći.
- Gospodine, sasvim ste me pogrešno razumjeli - reče gospoña Bennet zbunjeno.
- Lizzy je tvrdoglava samo u ovakvim situacijama. U svemu ostalom nema
dobroćudnije djevojke od nje. Idem odmah k mužu, pa ćemo to brzo riješiti s
njom.
Ne davši mu vremena za odgovor, ona odjuri k mužu i, čim je ušla u knjižnicu,
dovikne mu:
- Oh, Bennete, potreban si nam odmah; svi smo zbunjeni. Moraš otići k Lizzy i
nagovoriti je na udaju za gospodina Collinsa, jer ona veli da ga neće; ako se ne
požuriš, on će se predomisliti, pa više neće ni on htjeti nju. Bennet podigne oči s
knjige kad je ušla i zagleda joj se u lice s mirnom bezbrižnošću koju ni njezino
priopćenje nije moglo poremetiti.
- Ne razumijem te - prozbori on kad je završila svoj govor. - O čemu ti to
govoriš?
- O gospodinu Collinsu i Lizzy. Ona izjavljuje da neće gospodina Collinsa, pa i
on sada počinje govoriti da neće nju.
- I što bih ja tu trebao učiniti? Čini mi se da tu nema nikakvih nada.
- Porazgovaraj osobno s Lizzy. Kaži joj da zahtijevaš da se uda za njega.
- Neka doñe. Čut će moje mišljenje.
Gospoña Bennet zazvoni, te je Elizabeth bila pozvana u knjižnicu.
- Doñi ovamo, dijete - reče joj otac kad se pojavila. - Zovem te zbog nečeg
važnog. Koliko čujem, gospodin Collins ti je ponudio brak. Je li to istina? -
Elizabeth odgovori potvrdno. - Dobro. Ti si tu ponudu odbila?
- Jesam, oče.
- Dobro. Sada stižemo do bitnog. Tvoja majka zahtijeva da prihvatiš tu ponudu.
Nije li tako, ženo?
- Jest. Ili je više nikad neću ni pogledati.
- Pred tobom je težak izbor, Elizabeth. Od danas ćeš postati tuñinkom za jednog
od svojih roditelja. Tvoja te majka neće više nikada ni pogledati ako se ne udaš
za gospodina Collinsa, a ja te više nikad neću pogledati ako se udaš za njega.
Elizabeth nije mogla da se ne nasmiješi takvu zaključku poslije onakva početka,
ali se gospoña Bennet, dosad uvjerena da muž gleda na to onako kako ona želi,
grdno razočarala.
- Što hoćeš kazati time, Bennete? Obećao si mi da ćeš zahtijevati da se uda za
njega.
- Draga moja - reče joj muž - moram te zamoliti za dvije male ljubaznosti. Prvo,
dopusti mi da slobodno rasuñujem o tom problemu i, drugo, želim što prije biti
sam u ovoj knjižnici.
Iako se razočarala u mužu, gospoña Bennet još nije odustajala. Neprestano je
govorila Elizabeth; čas ju je nagovarala lijepim riječima, čas joj je prijetila.
Pokušala je pridobiti Jane za svoje stajalište; no Jane je blago, ali odlučno odbila
da se miješa u to, a Elizabeth je odbijala njezine napade katkad vrlo ozbiljno,
katkad šaljivo i veselo. Meñutim, iako joj se držanje mijenjalo, nepokolebljivost
je ostajala ista.
Collins je za to vrijeme razmišljao u samoći o onom što se zbilo. Predobro je
mislio o sebi da bi mogao shvatiti pobude iz kojih ga je roñakinja odbila; jedino
mu je ponos bio uvrijeñen i nije patio ni iz kakva drugog razloga. Njegova
naklonost prema njoj bila je samo plod mašte. I puka pomisao da će je majka
izgrditi bila mu je dovoljna utjeha.
U tim trenucima obiteljske pomutnje, došla je k Bennetovima provesti dan
Charlotte Lucas. U predvorju ju je dočekala Lydia, pritrčala joj odmah i
prozborila polušapatom:
- Drago mi je što ste došli, ovdje je vrlo uzbudljivo! Zamislite što se dogodilo
jutros: gospodin Collins je zaprosio Lizzy, a ona ga neće.
Charlotte nije gotovo ni stigla pokazati iznenañenje kadli im se pridružila Kitty,
koja je htjela priopćiti istu novost; a čim su ušle u blagovaonicu za
doručkovanje, gdje je gospoña Bennet bila sama, i ona je počela odmah govoriti
o tom; tražila je od gospoñice Lucas da suosjeća s njom i molila ju je da
nagovori svoju prijateljicu Lizzy da se pokori željama cijele obitelji.
- Molim vas, učinite to, draga moja prijateljice Lucas - doda ona tužno - jer
nitko nije na mojoj strani, nitko se ne slaže sa mnom; okrutno se postupa prema
meni, nitko ne žali moje jadne živce.
Charlotte je bila pošteñena odgovora Janeinim i Elizabethinim ulaskom.
- A, evo je - nastavi gospoña Bennet - doima se sasvim ravnodušno i nije ju
briga za nas kao za lanjski snijeg; najvažnije joj je da provede svoju volju. No
reći ću ti nešto, Lizzy, ako zabiješ sebi u glavu da ovako odbijaš svaku prosidbu,
nikad nećeš naći muža, a ja uistinu ne znam tko će te uzdržavati kad ti umre
otac. Ja te neću moći hraniti. Evo, opomenula sam te. Meñu nama je od danas
gotovo. Rekla sam ti u knjižnici, znaš, da više nikad neću razgovarati s tobom, i
vidjet ćeš da ću održati riječ. Nije mi nikakvo zadovoljstvo razgovarati s
neposlušnom djecom. Doduše, ne nalazim mnogo zadovoljstva ni u razgovoru s
drugima. Oni koji pate, kao ja, od živčanih bolesti nisu baš skloni razgovoru.
Nitko ne zna koliko trpim! No uvijek je tako. One koji se ne žale nitko ne
sažalijeva.
Njezine su kćeri šutke slušale taj izljev, svjesne da bi svaki pokušaj da je
razuvjere ili utješe samo povećao njezinu srdžbu. Stoga je neometano nastavila
govoriti dok im se nije pridružio Collins, koji je ušao držeći se svečanije nego
inače. Čim ga je spazila, ona reče djevojkama:
- Sada tražim od svih vas da šutite i da pustite mene i gospodina Collinsa da
malo porazgovaramo.
Elizabeth tiho izañe iz sobe, Jane i Kitty odu za njom, ali Lydia ostane kako bi
čula što više. Charlottu zadrži najprije uglañenost gospodina Collinsa, koji se
vrlo potanko raspitivao o njoj i njezinima, a zatim radoznalost, te je otišla do
prozora i hinila da ne sluša. Gospoña Bennet započne žalosnim glasom željeni
razgovor:
- Oh, gospodine Collinse!
- Draga moja gospoño - odgovori on - o tome trebamo zauvijek šutjeti. Nije mi
ni na kraj pameti - nastavi glasom u kojem se odrazilo nezadovoljstvo - da
negodujem protiv ponašanja vaše kćeri. Pomirenost s neizbježnim zlom dužnost
je svih nas; a osobito je to dužnost mladića koji je imao takvu sreću kao ja da je
rano dobio dobru župu; nadam se da sam se potpuno pomirio sa sudbinom.
Možda sam se utoliko lakše pomirio zato što sam posumnjao da bih bio zaista
sretan ako bi me moja lijepa roñakinja udostojila svoje ruke, jer sam mnogo puta
zapazio da pomirenost sa sudbinom nije nikad tako savršena kao kad uskraćeno
blaženstvo počne pomalo gubiti svoju vrijednost u našim očima. Nadam se,
draga moja gospoño, da nećete zaključiti kako pokazujem bilo kakvo
nepoštovanje prema vašoj obitelji time što povlačim svoju ponudu vašoj kćeri,
iako nisam iskazao pažnju vama i gospodinu Bennetu svojom molbom da
upotrijebite svoj roditeljski autoritet u moju korist. Mojem se ponašanju, bojim
se, može zamjeriti to što sam odbijanje primio s usana vaše kćeri, a ne s vaših.
Ali svi griješimo. Ja sam doista imao dobre namjere u svemu tom. Cilj mi je bio
da pribavim sebi milu družicu, imajući pritom na umu interese cijele vaše
obitelji; a ako je moj postupak bilo čime zaslužio osudu, molim vas da mi
oprostite.
XXI
Rasprava o Collinsovoj prosidbi bližila se sada kraju i Elizabeth je patila samo
zbog nelagodnih osjećaja, neizbježnih u takvim okolnostima, i pokatkad zbog
majčinih jetkih predbacivanja. A što se tiče Collinsa, on nije svoje osjećaje
pokazivao zbunjenošću, potištenošću i pokušajima da izbjegne Elizabeth, nego
ukočenim držanjem i srditom šutnjom. Nije joj se gotovo uopće obraćao, a svoje
ustrajne znakove pažnje, koje je vrlo svjesno iskazivao, prenio je za ostatak dana
na gospoñicu Lucas, čija je uljudna pripravnost da ga sluša bila dobrodošlo
olakšanje svima njima, a osobito njezinoj prijateljici.
Sutrašnji dan nije gospoñi Bennet smanjio ni neraspoloženost, ni bolešljivost.
Collins je i dalje bio u istom stanju srditog ponosa. Elizabeth se nadala da će
njegova srdžba možda skratiti njegov posjet, ali to očito nije nimalo utjecalo na
njegov plan. Od početka se znalo da će otputovati u subotu, pa će do subote i
ostati.
Poslije doručka su djevojke otišle u Meryton kako bi pitale je li se vratio
gospodin Wickham i izrazile žaljenje što nije bio na balu u Netherfieldu. Prišao
im je kad su ulazile u grad i pratio ih do kuće njihove tetke, gdje se o njegovu
žaljenju i nezadovoljstvu sviju raspredalo u tančine. No Elizabeth je priznao da
je sam odlučio izbivati u doba bala.
- Kad se približilo vrijeme bala - rekao je on - zaključio sam kako je bolje da se
ne sretnem s gospodinom Darcyjem, jer biti u istoj sobi, u istom društvu s njim
nekoliko sati, bilo bi mi nepodnošljivo i iz toga bi se mogle izroditi neugodne
scene i za druge, a ne samo za mene.
Zdušno je pohvalila tu njegovu suzdržanost. Imali su dovoljno prilika za iscrpnu
diskusiju o svemu tome i za uglañeno meñusobno hvaljenje, jer su Wickham i
još jedan časnik pratili djevojke do Longbourna, a za vrijeme te šetnje on je bio
ponajčešće kraj nje. To što ih je pratio imalo je dvostruku vrijednost: osjećala je
da on to čini zbog nje, a ujedno je dobila zgodnu priliku da ga predstavi ocu i
majci.
Uskoro nakon njihova povratka, najstarija gospoñica Bennet primila je pismo iz
Netherfielda i odmah ga otvorila. U omotnici je bio list fina, glatka papira,
ispisan lijepim i čitkim ženskim rukopisom. Elizabeth uoči kako se sestri
mijenja izraz lica dok čita i kako zastaje napeto na nekim mjestima. No Jane se
brzo sabere, spremi pismo i pokuša sudjelovati u razgovoru na svoj uobičajeni
veseli način. Elizabeth se toliko zabrinula da joj je to odvratilo pozornost čak i
od Wickhama. Čim su on i njegov prijatelj otišli, Jane je pogledom pozove na
gornji kat. Kad su ušle u svoju sobu, ona izvadi pismo i reče:
- Ovo je od Caroline Bingley; sadržaj me veoma iznenadio. U ovom su trenutku
već svi napustili Netherfield i putuju u London... i ne namjeravaju se više vratiti
ovamo. Čut ćeš što kaže.
Tada pročita na glas prvu rečenicu, koja je sadržavala obavijest da su odlučile
odmah otputovati za bratom u London i da tog dana namjeravaju večerati u Ulici
Grosvenor, gdje gospodin Hurst ima kuću. Zatim su slijedile ove riječi:
"Ne mogu kazati da žalim zbog ičega što ostavljam u Hertfordshireu osim Vašeg
društva, moja najdraža prijateljice; no nadajmo se da ćemo jednom u
budućnosti opet, i to često, uživati u onom divnom drugovanju na koje smo nas
dvije navikle i da će se u meñuvremenu bol rastanka ublažiti čestim i vrlo
iskrenim dopisivanjem. U tome se oslanjam na Vas."
Te izvještačene izraze sasluša Elizabeth sa svom neosjetljivošću nevjerice; iako
se začudila iznenadnosti njihova odlaska, nije vidjela u tome ništa za ozbiljno
žaljenje; nije bilo razloga za pretpostavku da će Bingleyja njihov odlazak iz
Netherfielda spriječiti da boravi ondje; a što se tiče gubitka njihova društva,
vjerovala je da će Jane brzo prestati i da misli na nj, jer će uživati u Bingleyjevu
društvu.
- Šteta je - progovori Elizabeth poslije kratke šutnje - što ih nisi mogla vidjeti
prije njihova odlaska. Meñutim, zar se ne možemo nadati da će vrijeme buduće
sreće, koje gospoñica Bingley radosno očekuje, doći ranije nego što ona misli i
da ćete ono divno drugovanje, u kojem ste uživale kao prijateljice, obnoviti s još
većim zadovoljstvom kao snaha i zaova.
- Caroline izričito veli da se nitko od njih neće vraćati ove zime u Hertfordshire.
Pročitat ću ti to.
"Kad nas je moj brat jučer napustio, mislio je da će posao zbog kojeg odlazi u
London moći završiti za tri-četiri dana. No, budući da znamo da je to nemoguće
i istodobno smo uvjerene da se Charles, kad jednom doñe u London, više neće
žuriti da ga napusti, odlučile smo i mi otići tamo da ne bi morao svoje slobodne
sate provoditi u neudobnom hotelu. Mnoge su moje znanice već došle tamo
provesti zimu. Rado bih čula, moja najdraža prijateljice, da i Vi namjeravate
biti meñu njima, ali s tugom u srcu sumnjam u to. Iskreno se nadam da će Božić
u Hertfordshireu kao i obično obilovati veselim zabavama i da će Vaši kavaliri
biti tako brojni da nećete ni osjetiti gubitak trojice kojih vas mi lišavamo."
- Iz ovoga je jasno - doda Jane - da se on neće vratiti ove zime.
- Jasno je samo da gospoñica Bingley misli kako se ne bi trebao vratiti.
- Zašto misliš tako? To ovisi o njegovoj volji. On je svoj gospodar. Ali ti ne znaš
sve. Pročitat ću ti odlomak koji me posebno boli. Neću kriti ništa pred tobom.
"Gospodin Darcy nestrpljivo čeka da vidi svoju sestru; iskreno govoreći, i mi je
gotovo podjednako želimo ponovno vidjeti. Uistinu mislim da Georgiana Darcy
nema sebi ravne po ljepoti, otmjenosti i izobraženosti. Naklonost koju smo
dosad Louisa i ja osjećale prema njoj prerasla je u nešto veće zbog nade da će
nam uskoro postati snaha. Ne znam jesam li Vam ikada govorila o svojim
osjećajima u svezi toga, ali neću otići iz ovog kraja da Vam ih ne povjerim, i
nadam se da ih nećete smatrati nerazumnima. Moj brat joj se već veoma divi;
svi njezini roñaci žele taj brak baš koliko i njegovi; mislim da me ne zasljepljuje
sestrinska pristranost kad kažem da je Charles u stanju osvojiti srce svake žene.
Budući da sve te okolnosti pogoduju njihovoj ljubavi, a nema ničega što bi je
sprečavalo, griješim li, moja draga Jane, što se nadam dogañaju koji će nas
mnoge usrećiti?"
- Što misliš o toj rečenici, draga moja Lizzy? - zapita Jane kad je pročitala
odlomak. - Nije li dovoljno jasna? Ne izriče li da Caroline niti očekuje, niti želi
da joj budem snaha, da je potpuno uvjerena u bratovu ravnodušnost i da me ona,
ako sluti kakvi su moji osjećaji prema njezinu bratu, hoće (vrlo ljubazno!)
opomenuti da budem oprezna i da se ne zavaravam? Može li se ikako drukčije
misliti o tom?
- Može. Ja mislim sasvim drukčije. Hoćeš čuti moje mišljenje?
- Vrlo rado.
- Kazat ću ti ga u nekoliko riječi. Gospoñica Bingley vidi da joj je brat zaljubljen
u tebe, a želi da se on oženi gospoñicom Darcy. Odlazi za njim u London,
nadajući se da će ga zadržati ondje, i pokušava te uvjeriti kako mu nije stalo do
tebe.
Jane strese glavom.
- Vjeruj mi, Jane. Tko god vas je vidio zajedno, ne može sumnjati u njegovu
ljubav. Ne može ni gospoñica Bingley, nije tako glupa. Da je kod gospodina
Darcyja vidjela upola toliko ljubavi prema sebi, odmah bi naručila vjenčanicu.
Meñutim, bitno je ovo: mi nismo za njih dovoljno bogate ni dovoljno otmjene;
želi pridobiti gospoñicu Darcy za svog brata pogotovo zato što misli da bi joj
njegova ženidba olakšala da se uda za njezina brata; ta je zamisao prilično
lukava i možda bi i uspjela kad ne bi bilo gospoñice de Bourgh. Zaboga, draga
moja Jane, ako ti gospoñica Bingley veli da se on veoma divi gospoñici Darcy,
to još nije razlog da ozbiljno povjeruješ kako je on iole manje svjestan tvoje
vrijednosti nego što je bio kad se opraštao s tobom u utorak niti da će ga ona
moći uvjeriti da nije zaljubljen u tebe, nego u njezinu prijateljicu.
- Da mislimo jednako o gospoñici Bingley - odvrati Jane - tvoje bi me
objašnjenje svega ovog potpuno umirilo. No znam da je temelj tvojeg
objašnjenja nepravedan. Caroline nije kadra bilo koga namjerno obmanjivati i
mogu se jedino nadati da je ovdje ona obmanuta.
- Tako je. Nije ti mogla pasti na pamet bolja misao, kad već ne nalaziš utjehu u
mojoj. Vjeruj da je ona u zabludi. Tako si izvršila svoju dužnost prema njoj, pa
se više ne moraš uzrujavati.
- Draga moja sestro, ako i pretpostavimo najbolje, hoću li moći biti sretna udam
li se za čovjeka čije sestre i svi prijatelji žele da se on oženi drugom?
- O tom moraš sama odlučiti - odgovori Elizabeth - i, ako poslije zrelog
razmišljanja zaključiš da su patnje zbog toga što si se zamjerila njegovim
dvjema sestrama više nego ravne sreći koju bi imala kao njegova žena, onda ti
savjetujem da ga odbiješ.
- Kako možeš govoriti tako? - izusti Jane, smiješeći se gotovo neprimjetno. -
Moraš znati da se, iako bi me njihovo neodobravanje veoma žalostilo, ne bih
dvoumila.
- Nisam ni mislila da bi; ako je tomu tako, ne mogu gledati tvoju situaciju s
velikim sažaljenjem.
- Ipak, ako se on ove zime ne vrati, neće ni biti potrebe za moju odluku. Za šest
se mjeseci može dogoditi štošta.
Pomisao da se on neće vratiti odbije Elizabeth s krajnjim prezirom. Smatrala ju
je samo plodom Carolineinih želja, a nije mogla ni za trenutak povjerovati da bi
te želje, koliko god otvoreno i spretno bile izložene, mogle utjecati na mladića
koji ne ovisi ni o komu.
Obrazložila je sestri, što je uvjerljivije mogla, svoje mišljenje o svemu tom i
uskoro je zadovoljno opazila povoljan učinak svojih riječi. Jane nije bila
malodušne naravi i postupno se počela nadati, iako joj je nedovoljno
samopouzdanje povremeno nadjačavalo nadu da će se Bingley vratiti u
Netherfield i zadovoljiti sve želje njezina srca.
Složile su se da će gospoñu Bennet izvijestiti samo o odlasku porodice, a da joj
neće kazati ništa što bi je moglo uznemiriti glede postupka gospodina Bingleyja.
Meñutim, čak i to djelomično priopćenje veoma ju je zabrinulo i smatrala je
velikom nesrećom što su dame otišle upravo kad su se počele zbližavati.
Jadikujući zbog toga neko vrijeme, utješila se mišlju da će se gospodin Bingley
brzo vratiti i da će uskoro večerati u Longbournu; na kraju je zadovoljno izjavila
kako će, premda ga je pozvala na običnu obiteljsku večeru, pripremiti dva
glavna jela.
XXII
Bennetovi su bili pozvani na večeru kod Lucasovih. Tada je gospoñica Lucas
bila opet tako ljubazna da je cijelo vrijeme slušala pričanje gospodina Collinsa.
Elizabeth iskoristi priliku da joj zahvali:
- To ga drži u dobrom raspoloženju - reče ona - i zahvalnija sam ti nego što ti
mogu kazati.
Charlotte uvjeri prijateljicu da joj je vrlo milo što je korisna i da joj to bogato
nadoknañuje tu malu žrtvu vremena. To je bilo vrlo ljubazno, ali je Charlottina
ljubaznost ciljala dalje nego što je Elizabeth mogla i zamisliti. Htjela je zaštititi
Elizabeth od bilo kakva budućeg udvaranja gospodina Collinsa tako što će ga
usredotočiti na sebe. Takav je, eto, bio njezin plan. I sve se činilo tako
povoljnim da bi se ona, kad su se rastajali na večer, osjećala gotovo sigurnom u
uspjeh da on nije morao vrlo brzo otputovati iz Hertfordshirea. No podcijenila je
njegovu vatrenost i samostalnost, jer su ga upravo te osobine navele da se
sutradan ujutro iskrade vrlo lukavo iz longbournske kuće i požuri k Lucasovima
kako bi joj se bacio pred noge. Pomnjivo se pobrinuo da ga roñakinje ne vide,
jer je bio uvjeren da će, budu li ga opazile kako odlazi, nedvojbeno pogoditi
njegovu namjeru, a nije htio da se dozna za njegov pokušaj prije nego što se vidi
hoće li uspjeti; jer, premda je bio malone uvjeren u uspjeh, i to opravdano, pošto
ga je Charlotte poprilično hrabrila, ipak je osjećao i stanovitu malodušnost
nakon onog dogañaja u srijedu. Naišao je na vrlo laskav doček. Gospoñica
Lucas spazila ga je s gornjeg prozora kako ide prema njihovoj kući i odmah je
izašla da ga, kao slučajno, sretne na puteljku. No nije se baš nadala da će tu
doživjeti toliku ljubav i rječitost.
Čim su to dugački govori gospodina Collinsa dopustili, riješili su sve izmeñu
sebe na obostrano zadovoljstvo. Dok su ulazili u kuću, ozbiljno ju je zamolio da
odredi dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu; iako se ta molba
nije mogla uslišiti u tom trenutku, djevojka se nipošto nije htjela poigravati
njegovom srećom. Tupoglavost kojom ga je priroda obdarila jamčila je da
njegovo udvaranje neće imati nikakvu draž koja bi mogla kod djevojke izazvati
želju da se ono što više produži; gospoñica Lucas pristala je na njegovu prosidbu
iz puke ravnodušne želje da se dobro uda, te se nije protivila da se to dogodi što
prije.
Brzo je zatražen pristanak Sir Williama i ledi Lucas, a oni su ga dali veselo i
spremno. Gospodin Collins je, zbog svog župničkog prihoda, bio vrlo poželjan
ženik za njihovu kćer kojoj nisu mogli dati velik miraz; osim toga, nade da će se
on u budućnosti obogatiti bile su izvanredne. Ledi Lucas odmah počne
procjenjivati, zainteresiranije nego ikad prije, koliko bi još godina mogao živjeti
gospodin Bennet; a Sir William odlučno objavi da će, čim gospodin Collins
naslijedi longbournsko imanje, biti sasvim primjereno da se on i njegova žena
pojave na dvoru. Cijela je obitelj bila presretna. Mlañe su se kćerke nadale da će
ih početi izvoditi u društvo godinu ili dvije ranije nego što bi inače; a sinovi su
se oslobodili straha da će Charlotte umrijeti kao stara usidjelica. Charlotte
osobno bila je prilično staložena. Postigla je svoj cilj i imala je vremena za
razmišljanje o tom. Misli su je, uglavnom, zadovoljavale. Gospodin Collins nije,
doduše, razuman ni zabavan; njegovo je društvo dosadno, a njegova ljubav
prema njoj samo je plod mašte. Pa ipak, on će joj biti muž. Nije imala visoko
mišljenje ni o muškarcima, ni o braku, ali joj je brak oduvijek bio cilj; on je
jedino časno utočište za izobražene mlade žene s malim imetkom i, premda nije
baš sigurno da će im on donijeti sreću, ipak ih on može najbolje zaštititi od
neimaštine. Tu je zaštitu sada stekla, a budući da je navršila dvadeset sedam
godina i nikad nije bila zgodna, shvatila je koliko je sretna. Najneugodnija
okolnost za nju bilo je iznenañenje koje će taj dogañaj neizbježno izazvati kod
Elizabeth Bennet, čije je prijateljstvo cijenila više nego ičije. Elizabeth će se
začuditi i vjerojatno će je osuditi; iako to neće pokolebati njezinu odluku, ipak
će je teško pogoditi Elizabethino neodobravanje. Odluči je osobno obavijestiti i
stoga reče gospodinu Collinsu neka, kad se vrati u Longbourn na večeru,
nikomu u obitelji ne kaže ništa o onom što se dogodilo. On joj vrlo poslušno
obeća da će čuvati tajnu, ali se ona nije mogla sačuvati bez teškoća, jer je
radoznalost izazvana njegovom dugom odsutnošću izbila, čim se vratio, u tako
izravnim pitanjima da mu je bila potrebna prilična snalažljivost da bi se izvukao;
a to je zahtijevalo od njega i velik samoprijegor, jer je želio objaviti svoju
uspjelu ljubav.
Kako je sutradan morao otputovati vrlo rano, pozdravio se s damama prije nego
što su se povukle na spavanje. Gospoña Bennet izrekne vrlo uljudno i srdačno da
će svi biti sretni ako ga budu ponovno vidjeli u Longbournu kad god mu poslovi
dopuste da ih posjeti.
- Draga moja gospoño - odgovori on - taj mi je poziv vrlo ugodan, jer sam mu se
i nadao; budite uvjereni da ću ga iskoristiti čim budem mogao.
Svi se iznenadiše, a gospodin Bennet, koji nije nimalo želio njegov tako brzi
povratak, odmah napomene:
- Ipak, ne postoji li opasnost da se to ne svidi ledi Catherine, dobri moj
gospodine? Bolje je da zanemarite roñake nego da se izložite opasnosti da
naljutite svoju pokroviteljicu.
- Dragi moj gospodine - odvrati Collins - vrlo sam vam zahvalan na toj
prijateljskoj opomeni; vjerujte mi, neću poduzimati takav važan korak bez
pristanka njezina gospodstva. - Tu ne možete nikada biti dovoljno oprezni.
Čuvajte se, više nego ičega, njezina negodovanja i, ako zaključite da bi ga vaš
ponovni dolazak ovamo mogao izazvati, što smatram sasvim vjerojatnim, radije
ostanite kod kuće, a mi se, budite uvjereni, nećemo uvrijediti zbog toga.
- Vjerujte mi, dragi moj gospodine, da ste izazvali moju toplu zahvalnost
takvom ljubaznom pažnjom. Obećavam da ćete uskoro primiti od mene pismo u
kojem ću vam zahvaliti za ovo i za sve druge znakove vaše naklonosti prema
meni za vrijeme mog boravka u Hertfordshireu. A što se tiče mojih lijepih
roñakinja, iako moje izbivanje možda neće biti dovoljno dugo da bi ovo bilo
potrebno, slobodan sam im poželjeti zdravlje i sreću, ne izuzimajući ni roñakinju
Elizabeth.
Poslije uobičajenih uljudnosti dame se povuku, sve podjednako iznenañene što
se on namjerava vratiti tako brzo. Gospoña Bennet zadovoljno zaključi da se on
kani udvarati jednoj od njezinih kćeri i pomisli da bi se možda Mary mogla
nagovoriti na udaju za njega. Mary je cijenila njegove sposobnosti više nego
druge; u njegovu razmišljanju bilo je temeljitosti koja ju je često iznenañivala i,
premda nije bio tako pametan kao ona, mislila je da bi, ako ga svojim primjerom
potakne da čita i da se usavršava, mogao postati ugodan životni suputnik. No
idućeg su se jutra sve te nade razbile. Odmah poslije doručka došla je gospoñica
Lucas i u razgovoru nasamo s Elizabeth ispričala joj je što se dogodilo jučer.
Mogućnost da Collins umisli sebi da se zaljubio u njezinu prijateljicu pala je
Elizabeth na pamet prije dan-dva; meñutim, da bi ga Charlotte poticala, to joj se
činilo gotovo isto toliko nemogućim kao da bi to ona učinila, te je njezino
iznenañenje bilo tako veliko da je u prvi tren prešlo granice uljudnog ponašanja i
nije se mogla suzdržati da ne uzvikne:
- Zaručila si se s gospodinom Collinsom! Draga moja Charlotte, to nije moguće!
Lice gospoñice Lucas doimalo se staloženo dok je pričala što se zbilo, ali je taj
otvoreni prijekor trenutačno zbuni. Ipak, kako je nešto takvo i očekivala, brzo se
sabere i mirno odgovori:
- Zašto se čudiš, draga moja Lizzy? Zar ti smatraš nevjerojatnim da gospodin
Collins može osvojiti naklonost neke žene zato što nije bio tako sretan da uspije
kod tebe?
Meñutim, Elizabeth se u meñuvremenu oporavila od iznenañenja, pa je, uz
stanovit napor, uspjela prilično mirno kazati da se veoma raduje što će se njih
dvije oroditi i da joj želi svaku sreću.
- Znam što osjećaš - odvrati Charlotte - zacijelo si iznenañena, vrlo iznenañena,
jer se još nedavno gospodin Collins želio oženiti tobom. No, kad budeš imala
vremena razmisliti o svemu tom, nadam se da ćeš biti zadovoljna onim što sam
učinila. Tražim samo udoban dom; i, s obzirom na Collinsov karakter, veze i
položaj, uvjerena sam da su moje nade za sreću s njim velike kao i u većine onih
koji sklapaju brak.
Elizabeth odgovori tiho "bez dvojbe", te su se poslije kratke nelagodne šutnje
vratile k ostalim članovima obitelji. Charlotte nije ostala dugo, pa je Elizabeth
potom mogla razmisliti o onom što je čula. Trebalo joj je mnogo vremena da bi
se koliko-toliko pomirila s tako neprikladnom bračnom vezom. Bilo je čudno što
je Collins za tri dana izrekao dvije bračne ponude, ali se još više čudila činjenici
da je sada ponuda prihvaćena. Oduvijek je imala dojam da Charlotte ne misli o
braku baš kao ona, ali nije smatrala mogućim da će ona, kad se prijeñe na djela,
žrtvovati sve lijepe osjećaje radi materijalne koristi. Charlotte kao Collinsova
žena... to je pravo poniženje! A bolu zbog prijateljice koja se osramotila i
srozala u njezinim očima, pridružila se i tužna uvjerenost da tu prijateljicu ne
može nimalo usrećiti sudbina koju je izabrala.
9 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:36 pm
Margita
Administrator
XXIII
Elizabeth je sjedila s majkom i sestrama, razmišljala o onom što je čula i
dvoumila se ima li pravo to ispričati kad se pojavio upravo Sir William Lucas,
kojeg je poslala kći da toj obitelji objavi njezine zaruke. Uz mnoge pohvale
njima i čestitke samom sebi zbog nade da će se oroditi njihova dva doma, on
priopći vijest koja je izazvala ne samo čuñenje nego i nevjericu. Gospoña
Bennet prozbori više odlučno nego uljudno da se on, zacijelo, grdno vara; a
Lydia, uvijek nepromišljena i često nepristojna, uzvikne:
- Bože mili! Sir Williame, kako možete kazati nešto takvo? Zar ne znate da se
gospodin Collins želi vjenčati s Lizzy?
Sir Williamu pomogne samo dobar odgoj da sve to prebrodi; premda je čvrsto
ostao pri svojoj tvrdnji, saslušao je sve njihove drskosti vrlo strpljivo i uljudno.
Smatrajući svojom dužnošću da ga izvuče iz tog neugodnog položaja, Elizabeth
se umiješa i potvrdi njegove riječi izjavom da je ona to već prije doznala od
Charlotte osobno. Potom se potrudi zaustaviti uzvike majke i sestara tako što je
ozbiljno čestitala Sir Williamu, u čemu joj se odmah pridružila i Jane, i poduže
govorila o sreći koja se može očekivati od takva braka, o izvrsnom karakteru
gospodina Collinsa i maloj udaljenosti Hunsforda od Londona.
Gospoña Bennet se previše zgranula da bi mogla mnogo pričati dok je Sir
William bio tu; meñutim, čim je otišao, njezini osjećaji brzo nañoše odušak.
Prvo, uporno je tvrdila kako ne vjeruje ni u što rečeno; drugo, sigurna je da je
gospodin Collins prevaren; treće, uvjerena je da njih dvoje neće nikada biti
sretni i, četvrto, taj brak se može i raskinuti. No iz svega su stvorena dva jasna
zaključka: prvi, da je Elizabeth glavni krivac sveg zla i, drugi, da su svi divljački
postupili prema njoj, te se na tim dvjema tvrdnjama zadržala gospoña Bennet do
kraja dana. Ništa je nije moglo utješiti ni udobrovoljiti. Niti se tim danom
završila njezina zlovolja. Prošao je čitav tjedan prije nego što je mogla pogledati
Elizabeth da je ne grdi, prošao je čitav mjesec prije nego što je mogla govoriti sa
Sir Williamom ili s ledi Lucas da ne bude neuljudna i prohujali su mjeseci prije
nego što je mogla barem donekle oprostiti kćeri.
Bennetovi su osjećaji bili mnogo smireniji u toj prigodi, rekao je da mu je vrlo
ugodno i dodao je kako mu čini zadovoljstvo što je otkrio da je Charlotte Lucas,
koju je dosad smatrao prilično pametnom, budalasta kao i njegova žena i da je
mnogo budalastija od njegove kćerke!
Jane je priznala da ju je taj brak poprilično iznenadio, ali je govorila manje o
svom iznenañenju nego o svojoj iskrenoj želji da oni budu sretni i vjerovala je u
mogućnost njihove sreće usprkos Elizabethinu suprotnom mišljenju. Kitty i
Lydia nisu nimalo zavidjele gospoñici Lucas, jer je gospodin Collins samo
svećenik; za njih je to bilo zanimljivo jedino kao novost koju treba razglasiti po
Merytonu.
Ledi Lucas nije mogla da ne likuje što može vratiti gospoñi Bennet milo za
drago isticanjem kako je lijepo imati dobro udomljenu kćer, te je dolazila u
Longbourn češće nego obično da bi govorila o svojoj sreći. A sreću joj nisu
mogli pomutiti ni kiseli pogledi i mrzovoljne primjedbe gospoñe Bennet.
Izmeñu Elizabeth i Charlotte rodila se suzdržljivost, koja ih je obje sprečavala
da govore o toj temi; Elizabeth je slutila da izmeñu njih neće više nikad biti
pravog povjerenja. Razočaravši se u Charlotti, još nježnije je voljela sestru, o
čijoj se čestitosti i plemenitosti njezino mišljenje, vjerovala je, neće nikad
pokolebati, a za čiju se sreću svaki dan sve više brinula, jer je prošao već tjedan
dana otkad je Bingley otišao, a ništa se nije čulo o njegovu povratku.
Jane je odmah odgovorila na Carolineino pismo i brojila je dane do vremena kad
će se opravdano moći nadati vijestima od nje. Obećana zahvalnica od gospodina
Collinsa stigla je u utorak, adresirana na njihova oca i napisana s takvom
svečanom zahvalnošću kakvu bi moglo potaknuti jednogodišnje gostovanje kod
neke porodice. Zadovoljivši svoju savjest na taj način, obavijestio ih je brojnim
oduševljenim izrazima o svojoj sreći što je zadobio ljubav njihove ljupke
susjede, gospoñice Lucas, a zatim je objasnio da je on samo radi uživanja u
njezinu društvu tako rado prihvatio njihovu ljubaznu želju da ga opet vide u
Longbournu, kamo će se, nada se, vratiti u drugi ponedjeljak, jer ledi Catherine,
dodao je, tako svesrdno odobrava njegov brak da želi da se oni vjenčaju što
prije, a to će, vjeruje on, biti neoboriv razlog za njegovu ljupku Charlottu da
odredi što skoriji dan kad će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu.
Collinsov povratak u Hertfordshire više nije veselio gospoñu Bennet. Naprotiv,
bila je spremna ljutiti se zbog toga kao i njezin muž. Vrlo je čudno što on dolazi
u Longbourn umjesto u Lucasov dom; a to je i nezgodno, čak i vrlo mučno. Ona
nerado ima goste u kući kad joj je zdravlje tako loše, a od svih ljudi
najneugodniji su ljubavnici. Takva su bila tiha gunñanja gospoñe Bennet; njih su
potiskivale samo još veće brige zbog predugog izbivanja gospodina Bingleyja.
Ni Jane ni Elizabeth nisu bile spokojne zbog toga. Prolazio je dan za danom ne
donoseći nikakve novosti o njemu osim vijesti, koja se uskoro proširila
Merytonom, da se on neće vratiti u Netherfield cijelu zimu; ta je vijest grdno
razljutila gospoñu Bennet, te ju je uporno pobijala kao sramotnu laž.
Čak je i Elizabeth počela strahovati, ne da je Bingley ravnodušan, nego da će ga
njegove sestre uspjeti zadržati u Londonu. Premda nije htjela prihvatiti tu misao,
vrlo razornu za Janeinu sreću i vrlo sramotnu glede postojanosti njezina momka,
nije ju nikako mogla odagnati. Ujedinjeni napori njegovih dviju bezosjećajnih
sestara i njegova nadmoćnog prijatelja, potpomognuti dražima gospoñice Darcy
i londonskim zabavama, mogli bi, plašila se, nadjačati njegovu odanost Jane.
Što se tiče Jane, njezina je zabrinutost zbog te neizvjesnosti bila, naravno,
mnogo bolnija od Elizabethine; no svoje je osjećaje željela sakriti, pa tu temu
nisu ona i Elizabeth nikad ni spominjale. Meñutim, kako majku nije obuzdavala
takva osjetljivost, rijetko bi prošao jedan jedini sat da ona ne bi govorila o
Bingleyju, da ne bi pokazala svoju nestrpljivost zbog njegova nedolaska ili da ne
bi tražila od Jane priznanje da će ona, ako se on ne vrati, smatrati da ju je
prevario. Jane je morala iskoristiti svu svoju postojanu blagost da bi te napade
podnijela razmjerno mirno.
Gospodin Collins je doputovao točno u zakazani ponedjeljak, ali doček u
Longbournu nije bio tako srdačan kao prigodom njegova prvog posjeta. No bio
je previše sretan da bi mu trebalo mnogo pažnje i, na sreću ostalih, udvaranje ih
je znatno oslobodilo njegova društva. Veći je dio dana redovito provodio u
Lucasovu domu i katkad se vraćao u Longbourn u takve sate da se mogao samo
ispričati zbog svog izbivanja prije nego što bi obitelj pošla na spavanje.
Gospoña Bennet je bila u jadnom stanju. I puko spominjanje bilo čega u vezi s
tim brakom tjeralo ju je u očaj i izazivalo gnjev, a kamo god je išla, znala je da
će čuti razgovor o tom. I sama pojava gospoñice Lucas bila joj je mrska. Kao
svoju nasljednicu u toj kući, gledala ju je ljubomorno i s gnušanjem. Kad god bi
ih Charlotte posjetila, smatrala je da to ona čini zato što očekuje čas kad će
preuzeti njihovo imanje, a kad god je govorila Collinsu tihim glasom, bila je
uvjerena da razgovaraju o longbournskom posjedu i dogovaraju se kako će nju i
njezine kćerke istjerati iz kuće čim Bennet umre. Gorko se žalila na sve to mužu.
- Zaista, Bennete - reče ona - vrlo mi je teško kad pomislim da će Charlotte
Lucas jednog dana biti gospodarica ove kuće, da ću ja morati otići zbog nje i da
ću doživjeti da je vidim kako zauzima moje mjesto ovdje!
- Draga moja, nemoj se predavati tako tužnim mislima. Nadajmo se nečemu
boljem. Osokolimo se pomišlju da ću, možda, ja nadživjeti tebe.
To nije bilo baš utješno za gospoñu Bennet, pa mu nije ni odgovorila, nego je
nastavila u istom raspoloženju.
- Ne mogu podnijeti pomisao da će oni imati cijelo ovo imanje. Da nema tog
otuñenja imanja, ne bi mi smetalo.
- Što ti ne bi smetalo?
- Ne bi mi smetalo ništa.
- Budimo zahvalni što si pošteñena takve neosjetljivosti.
- Ne mogu biti zahvalna ni za što u vezi s tim otuñenjem. Ne mogu shvatiti kako
itko ima obraza oduzeti imanje vlastitim kćerima, i to zbog gospodina Collinsa!
Zašto on ima veće pravo na nj nego bilo tko drugi?
- To prepuštam tebi da odgonetneš - odvrati Bennet.
XXIV
Stiglo je pismo gospoñice Bingley i prekinulo dvojbe. Već je prva rečenica
otkrila da svi ostaju u Londonu preko cijele zime i da njezin brat žali što nije
imao vremena da se oprosti s prijateljima u Hertfordshireu prije svog odlaska.
Nade su se ugasile, potpuno ugasile. Kad se dovoljno sabrala da je mogla
pročitati ostatak pisma, Jane nije, izuzevši pošiljateljičina očitovanja
prijateljstva, našla gotovo ništa što bije moglo koliko-toliko utješiti. Glavni je
dio pisma bio posvećen hvaljenju gospoñice Darcy. Opet su se isticale njezine
brojne draži; Caroline se radosno pohvalila sve većim zbližavanjem i
napomenula je kako je uvjerena da će se ostvariti želje priopćene u njezinu
prošlom pismu. Osim toga, napisala je s velikim zadovoljstvom da njezin brat
živi u domu gospodina Darcyja i ushićeno je spomenula neke Darcyjeve planove
u vezi s novim namještajem.
Elizabeth je, dok joj je Jane pričala glavne pojedinosti, slušala nijemo
negodujući. Srce joj se podijelilo izmeñu brige za sestru i mržnje prema svima
ostalima. U Carolineinu tvrdnju da joj je brat naklonjen gospoñici Darcy nije
nimalo vjerovala. Bila je uvjerena, kao i uvijek, da je on istinski zaljubljen u
Jane. Meñutim, premda joj je oduvijek bio drag, nije mogla misliti bez srdžbe,
pa gotovo ni bez prezira, o toj povodljivosti i neodlučnosti koje su ga sada
učinile robom njegovih lukavih prijatelja i navele ga da žrtvuje svoju sreću
njihovim hirovima. Kad bi jedinom žrtvom bila njegova vlastita sreća, moglo bi
mu se dopustiti da se poigrava njome kako ga je volja, no obuhvaćena je i sreća
njezine sestre, a toga bi, smatrala je, morao biti svjestan i on. O svemu tom je
često razmišljala, ali uzalud. Doista nije mogla misliti ni o čemu drugom.
Ugasila se Bingleyjeva ljubav uistinu ili bila samo potisnuta utjecajem njegovih
prijatelja, bio on svjestan Janeine ljubavi ili je nije nikad ni zapazio... što god
bilo posrijedi, premda je o tom bitno ovisilo njezino mišljenje o njemu, situacija
njezine sestre ostaje ista i duševni mir podjednako narušen.
Prošla su dva dana prije nego što se Jane osmjelila govoriti Elizabeth o svojim
osjećajima; napokon je, kad ih je gospoña Bennet ostavila same, postoje duže
nego obično gunñala zbog Netherfielda i njegova gospodara, progovorila:
- Uh, kad bi barem majka malo bolje vladala sobom! Ne može ni zamisliti kakvu
mi bol zadaje svojim neprestanim prigovorima. Ja neću vječno tugovati. Ovo ne
može trajati dugo. Zaboravit ću ga i sve će biti kao prije.
Elizabeth pogleda u sestru zabrinuto i sumnjičavo, ali ne reče ništa. - Ti sumnjaš
u mene - nastavi Jane i malo pocrveni. - Doista nemaš razloga. On mi može
ostati u sjećanju kao najugodniji od svih mojih znanaca, ali to je sve. Nemam se
čemu nadati niti se imam čega bojati, a nemam mu ni što predbacivati. Hvala
Bogu, takve me patnje ne muče. Stoga mi treba još malo vremena, pa ću se
sasvim sabrati.
Ubrzo nakon toga doda jačim glasom:
- Bitno me tješi činjenica da je posrijedi samo zabluda moje mašte i da nisam
nanijela zlo nikomu osim sebi.
- Draga moja Jane! - uzvikne Elizabeth. - Ti si predobra. Tvoja blagost i
nepristranost doista su anñeoski; ne znam što da ti velim. Osjećam da nikad
nisam bila pravedna prema tebi niti sam te voljela onako kako zaslužuješ.
Jane odbije tu pohvalu kao nezasluženu i pripiše je sestrinskoj ljubavi.
- Ne - reče Elizabeth - nije tako. Ti želiš misliti kako je cio svijet vrijedan
poštovanja i buniš se ako govorim nepovoljno o bilo komu. Ja smatram tebe
savršenom, a ti se protiviš tome. Nemoj se bojati da ću otići u krajnost, da ću
preuzeti tvoj stav dobre volje prema cijelom svijetu. Nemaš razloga za takvu
bojazan. Malo je onih koje uistinu volim, a još manje onih o kojima imam dobro
mišljenje. Što više vidim svijeta, to sam nezadovoljnija njime; svaki dan
potvrñuje moju uvjerenost u nepostojanost ljudskih karaktera i pokazuje da vjeru
u nečiju vrlinu ili pamet ne treba temeljiti na njegovu izgledu. Nedavno sam
naišla na dva primjera; jedan neću spominjati, a drugi je Charlottina udaja! Ona
je neobjašnjiva! Neobjašnjiva je u svakom pogledu!
- Draga moja Lizzy, ne prepuštaj se takvim osjećajima. Oni će ti upropastiti
sreću. Ti ne uzimaš dovoljno u obzir različitost situacija i naravi. Razmotri
slučaj gospodina Collinsa i Charlotte, njegov ugled i njezinu promišljenost i
postojanost karaktera. Imaj na umu da ona pripada velikoj obitelji i da je on u
novčanom pogledu vrlo poželjan ženik, pa ćeš shvatiti da ona može osjećati
stanovitu naklonost i poštovanje prema našem roñaku.
- Tebi za ljubav, pokušala bih vjerovati što god hoćeš. No takvo vjerovanje ne bi
koristilo nikomu; jer, ako bih povjerovala da ga ona iole poštuje, onda bih samo
mislila gore o njezinu razumu nego što sada mislim o njezinu srcu. Draga moja
Jane, gospodin Collins je uobražen, hvalisav, uskogrudan, budalast čovjek; znaš
to kao i ja; i zacijelo misliš, kao i ja, da žena koja je voljna udati se za njega, ne
rasuñuje dobro. Nemoj je braniti, iako je riječ o Charlotti Lucas. Ne možeš zbog
jedne osobe promijeniti značenje načela i časnosti niti možeš uvjeriti sebe i
mene da je sebičnost promišljenost i da je neshvaćanje opasnosti jamstvo za
sreću.
- Moram reći da se ti pretjerano izražavaš i o njemu, i o njoj - odgovori Jane - i
nadam se da ćeš se i sama uvjeriti u to kad budeš vidjela da su njih dvoje sretni u
svom braku. No dosta o tome. Navijestila si i nešto drugo. Spomenula si dva
primjera. Razumjela sam te; ali te molim, draga Lizzy, da mi ne zadaješ bol
zaključkom kako tog mladića treba osuditi i tvrdnjom da misliš o njemu lošije
nego prije. Ne smijemo biti previše sklone pomisli da nam netko namjerno
nanosi zlo. Ne smijemo očekivati od živahna mladića da uvijek bude oprezan i
obziran. Često nas zavarava naša vlastita taština. Žene uobražavaju da divljenje
znači više nego što ono uistinu znači.
- A muškarci se trude da one tako uobražavaju.
- Ako to čine namjerno, onda se ne mogu opravdati; no ne mislim da na svijetu
ima toliko zlih namjera kao što neki zamišljaju.
- Daleko sam od toga da išta u ponašanju gospodina Bingleyja pripišem zloj
namjeri - reče Elizabeth - ali se, i bez planiranja da se učini neko zlo ili da se
drugi unesreće, može pogriješiti i izazvati patnje. To mogu učiniti
nepromišljenost, bezobzirnost prema tuñim osjećajima i neodlučnost.
- Smatraš li da postoji neka od tih osobina?
- Da, smatram. Meñutim, ako nastavim govoriti, zamjerit ću ti se jer ću reći što
mislim o osobama koje ti cijeniš. Zaustavi me na vrijeme.
- Ti ostaješ pri zaključku da njegove sestre utječu na njega?
- Da. One to čine zajedno s njegovim prijateljem.
- Ja to ne mogu vjerovati. Zašto bi one nastojale utjecati na njega? One mu
mogu samo željeti sreću, a ako je on odan meni, nijedna druga žena ne može mu
je priuštiti.
- Tvoja je prva tvrdnja pogrešna. One mu mogu željeti i štošta drugo osim sreće;
mogu mu željeti da poveća svoje bogatstvo i ugled; mogu mu željeti da se oženi
djevojkom koja ima i novac, i utjecajnu čuvenu porodicu.
- Nema dvojbe da bi one htjele da se on oženi gospoñicom Darcy - odvrati Jane -
ali možda iz boljih pobuda nego što ti pretpostavljaš. Poznaju je duže nego
mene, pa nije čudno ako je vole više nego mene. Meñutim, kakve god bile
njihove želje, nije baš nimalo vjerojatno da bi se one suprotstavile bratovim
željama. Koja bi se sestra drznula to učiniti, osim ako bi bilo posrijedi nešto vrlo
neprihvatljivo? Ako vjeruju da me on voli, onda nas ne bi ni pokušale razdvojiti;
a ako me on voli, ne bi ni uspjele u tom. Svojom pretpostavkom da me on
veoma voli stvaraš dojam da svi postupaju neprirodno i nepravedno, a mene
činiš nesretnom. Nemoj me žalostiti takvom misli. Nije me stid što sam se
prevarila, ili je, barem, taj stid malen... nije ništa u usporedbi s onim što bih
osjećala kad bih mislila loše o njemu ili o njegovim sestrama. Pusti da to gledam
u najboljem svjetlu, u svjetlu u kojem se to može razumjeti.
Elizabeth se nije mogla usprotiviti takvoj želji; od tog trena nisu više gotovo
nikad spominjale Bingleyjevo ime.
Gospoña Bennet se nastavila čuditi i ljutiti što se on ne vraća; premda je rijetko
prošao dan da joj Elizabeth ne bi objasnila sve to sasvim jasno, ipak je ona to i
dalje smatrala zagonetnim. Kćerka ju je nastojala uvjeriti u ono u što ni osobno
nije vjerovala: da je njegovo udvaranje Jane bilo samo posljedica obične i
prolazne naklonosti, koja je nestala kad ju je prestao viñati; meñutim, iako bi
gospoña Bennet svaki put priznala vjerojatnost te tvrdnje, ipak je svaki dan
ponavljala istu priču. Tješila ju je jedino pomisao da se gospodin Bingley mora
vratiti do ljeta.
Bennet je to gledao drukčije.
- Dakle, Lizzy - reče on jednog dana - tvoja sestra, čujem, nije imala sreće u
ljubavi. Čestitam joj. Djevojkama se sviña da se pokatkad razočaraju malo u
ljubavi. Sviña im se to malone koliko i udaja. To im da je nešto za razmišljanje,
a da je im i stanovitu važnost meñu prijateljicama. Kad će doći red na tebe? Ne
vjerujem da ćeš dopustiti da zaostaneš za Jane u tome. Sad imaš prilika. U
Merytonu je toliko časnika da mogu očarati sve djevojke u zemlji. Neka
Wickham bude tvoj momak. On je ugodan mladić i valjano će te iznevjeriti.
- Hvala na prijedlogu, oče, ali ja bih se zadovoljila i manje ugodnim čovjekom.
Ne možemo sve očekivati da budemo Janeine sreće.
- Tako je - složi se gospodin Bennet - ali, ako ti se išta slično dogodi, imat ćemo
tu utjehu da će tvoja nježna majka napraviti od toga sve što može.
Društvo gospodina Wickhama znatno je pridonijelo rastjerivanju sumornog
raspoloženja koje je zahvatilo mnoge članove longbournske porodice nakon
nedavnih nepovoljnih dogañaja. Često su ga viñali i njegovim ostalim lijepim
osobinama sada se pridružila i potpuna otvorenost prema svima. Sve što je
Elizabeth već čula od njega o njegovim odnosima s gospodinom Darcyjem i o
tom što je sve propatio zbog njega, sve je to on otvoreno pričao i sve se to javno
prepričavalo; a svima je godila pomisao da su mrzili gospodina Darcyja i prije
nego što su išta znali o svemu tom.
Jedino je Jane mislila da možda postoje tu i neke olakotne okolnosti, nepoznate
društvu u Hertfordshireu; njezina blaga, iskrena i postojana narav uvijek je
isticala mogućnost opravdanja i zablude... no svi ostali su osuñivali gospodina
Darcyja kao najgoreg čovjeka.
XXV
Poslije tjedna provedenog u ljubavnim izjavama i planovima za buduću sreću,
dolazak subote rastavio je Collinsa od ljupke Charlotte. Meñutim, bol zbog
rastanka njemu su mogle ublažiti pripreme za doček nevjeste, jer je imao razloga
za nadu da će se, odmah nakon njegova idućeg povratka u Hertfordshire,
odrediti dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom. Oprostio se od rodbine u
Longbournu isto onako svečano kao i prvi put; opet je poželio svojim lijepim
roñakinjama zdravlje i sreću, a njihovu ocu obećao još jedno pismo zahvalnosti.
U ponedjeljak je gospoña Bennet imala zadovoljstvo primiti u goste svog brata i
njegovu ženu, koji su došli kao i obično provesti Božić u Longbournu. Gospodin
Gardiner je bio pametan, gospodski čovjek, daleko iznad svoje sestre po prirodi i
po naobrazbi. Netherfieldske dame teško bi bile mogle povjerovati da čovjek
koji živi od trgovine i stanuje u blizini svojih robnih skladišta može biti tako
pristojan i ugodan. Gospoña Gardiner, nekoliko godina mlaña od gospoñe
Bennet i gospoñe Philips, bila je ljubazna, pametna, otmjena žena; sve su je
njezine longbournske nećakinje veoma voljele. Izmeñu dviju najstarijih i nje
postojalo je posebno prijateljstvo. One su često bile u gostima kod nje u
Londonu.
Prvi posao gospoñe Gardiner, nakon dolaska, bio je da razdijeli darove i opiše
najnoviju modu. Kad je završila s tim, imala je manje aktivnu ulogu. Sada je bio
njezin red da sluša. Gospoña Bennet imala joj je pričati o mnogim nevoljama i
požaliti joj se na štošta. Otkad se prošli put vidjela sa snahom, neprestano ju je
pratila smola. Dvije su kćerke bile već pred vjenčanjem, a na kraju se opet sve
izjalovilo.
- Ne krivim Jane - nastavi gospoña Bennet - jer bi ona uzela gospodina
Bingleyja da je mogla. Meñutim, Lizzy! Oh, snaho! Teško mi je kad pomislim
da bi ona sada mogla biti žena gospodina Collinsa da nije bilo njezine
tvrdoglavosti. Zaprosio ju je baš u ovoj sobi, a ona ga je odbila. Posljedica toga
je što će ledi Lucas imati udatu kćer prije mene i što će longbournsko imanje biti
sasvim otuñeno. Lucasovi su vrlo lukavi, snaho. Svi oni nastoje samo zgrabiti
što više. Žao mi je što to kažem o njima, ali istina je. Ide mi na živce, a i šteti mi
zdravlju što me ometa moja vlastita obitelj i što imam susjede koji misle na sebe
prije nego na bilo koga drugog. No tvoj dolazak baš u ovo vrijeme velika mi je
utjeha i vrlo mi je drago ono što si nam rekla o dugačkim rukavima.
Gospoña Gardiner je već znala skoro sve o tom iz Janeinih i Elizabethinih
pisama, te kratko odgovori zaovi i, iz sažaljenja prema nećakinjama, skrene
razgovor na druge teme.
Kad je poslije ostala nasamo s Elizabeth, govorila je više o tom.
- Čini mi se da bi to bio dobar brak za Jane - reče ona. - Žao mi je što se nije
ostvario. No nešto takvo se dogaña vrlo često! Mladić, takav kakav je prema
tvom opisu gospodin Bingley, lako se zaljubi za nekoliko tjedana u lijepu
djevojku, a kad ih slučaj razdvoji, onda je lako zaboravi, pa su te nepostojanosti
u ljubavi vrlo uobičajene.
- Izvrsna utjeha na svoj način - odvrati Elizabeth - ali ne vrijedi za nas. Uzrok
našoj patnji nije nikakva slučajnost. Ne dogaña se baš često da se umiješaju
prijatelji i nagovore mladića, novčano samostalnog, da više ne misli na djevojku
u koju je bio strasno zaljubljen još prije nekoliko dana.
- Slušaj, taj izraz "strasno zaljubljen" tako je otrcan, tako sumnjiv i tako
neodreñen da mi ne da je nikakvu jasnu predodžbu. On se podjednako
primjenjuje na osjećaje izazvane polusatnim poznanstvom kao i na pravu,
snažnu ljubav. Molim te, koliko je strasna bila Bingleyjeva ljubav?
- Nikad nisam vidjela naklonost koja je više obećavala; sve manje su mu
privlačili pozornost ostali i bio je sasvim zaokupljen njome. Sa svakim susretom
postajalo je to sve nedvojbenije i sve uočljivije. Na svom vlastitom balu
uvrijedio je dvije-tri mlade dame ne zamolivši ih da plešu s njim; i ja sam mu se
dvaput obratila, a nisam dobila odgovor. Zar može biti boljih znakova? Zar nije
opća neuljudnost bitno svojstvo ljubavi?
- O, da, one vrste ljubavi kakvu je, pretpostavljam, on osjećao. Jadna Jane!
Žalim je, jer je njezina narav takva da ona to neće brzo preboljeti. Bolje bi bilo
da se to dogodilo tebi, Lizzy; ti bi to brzo smijehom odagnala. Meñutim, što
misliš, bi li se ona mogla nagovoriti da poñe s nama u London? Promjena
okružja mogla bi joj koristiti; dobro će joj doći da se malo odmori od kuće.
Elizabeth se oduševi tim prijedlogom, i čvrsto je vjerovala da će ga sestra rado
prihvatiti.
- Nadam se - doda gospoña Gardiner - da nikakvi razlozi u vezi s tim mladićem
neće utjecati na nju. Mi živimo u sasvim drugom dijelu grada, svi su naši znanci
iz trgovačkog staleža i, kao što dobro znaš, izlazimo tako rijetko da je vrlo
vjerojatno da se oni uopće neće sresti, ako je on ne posjeti.
- A to je sasvim nemoguće, jer je on sada pod nadzorom svog prijatelja;
gospodin Darcy nipošto mu ne bi dopustio da ode k Jane u takav dio Londona!
Draga moja ujna, kako si mogla i pomisliti na to? Gospodin Darcy je možda čuo
za takvo mjesto kao što je Ulica Gracechurch, ali mislim da ni jednomjesečno
pranje ne bi smatrao dovoljnim da ga očisti od prljavštine ako bi jednom ušao u
taj kraj, a gospodin Bingley nikamo ne ide bez njega.
- Utoliko bolje. Nadam se da se njih dvoje uopće neće sresti. Meñutim, zar se
Jane ne dopisuje s njegovom sestrom? Ona će se svakako svratiti k njoj.
- Ma, ona će sasvim prekinuti to poznanstvo.
Ipak, iako je odlučno tvrdila da će Bingleyjeva sestra prekinuti poznanstvo sa
Jane i da će Bingley biti spriječen da je vidi, Elizabeth se donekle zabrinula u
vezi s tim, a to ju je uvjerilo, kad je pomnije razmislila, da ne smatra situaciju
sasvim beznadnom. Činilo joj se mogućim, a katkad i vjerojatnim, da će njegovu
ljubav ponovno razbuktati i utjecaj njegovih prijatelja potpuno suzbiti prirodniji
utjecaj Janeinih draži.
Jane je prihvatila ujnin poziv sa zadovoljstvom; a o Bingleyjevima je mislila
samo u vezi s nadom da će, budući da Caroline ne živi u istoj kući s bratom,
moći pokatkad provesti jutro s njom bez opasnosti da vidi njega.
Gardineri su ostali tjedan dana u Longbournu; kako su se družili s Philipsovima,
s Lucasovima i sa časnicima, nije bilo nijednog dana da nisu imali nešto
zakazano. Gospoña Bennet se tako pažljivo brinula da joj se brat i snaha dobro
provedu da nikad nisu sjeli za stol samo s obitelji. Kad su se gostili kod kuće,
uvijek bi bili pozvani neki od časnika, a meñu njima je uvijek bio gospodin
Wickham. Elizabeth ga je tako toplo hvalila da je gospoña Gardiner postala
sumnjičavom, pa je pozorno promatrala njih dvoje u takvim prigodama. Iz
onoga što je vidjela nije zaključila da su baš vrlo ozbiljno zaljubljeni, ali je,
ipak, njihova uzajamna naklonost bila dovoljno očita da je uznemiri, te je
odlučila razgovarati o tom s Elizabeth prije nego što napusti Hertfordshire i
predočiti joj kako bi bilo neoprezno poticati takvu naklonost. Gospodin
Wickham je bio u prilici da ugodi gospoñi Gardiner neovisno o svojim općim
dražima. Prije deset-dvanaest godina, još kao djevojka, boravila je ona prilično
dugo baš u onom dijelu Derbyshirea iz kojeg je on potjecao. Stoga su imali
dosta zajedničkih znanaca i Wickham joj je, iako je rijetko odlazio tamo poslije
smrti Darcyjeva oca prije pet godina, ipak mogao dati svježije vijesti o njezinim
tamošnjim prijateljima nego što ih je ona imala.
Gospoña Gardiner je bila u Pemberleyju i vrlo dobro je upoznala narav
pokojnog gospodina Darcyja. Stoga su imali neiscrpnu temu za pričanje. Oboje
su uživali u razgovoru u kojem je ona govorila o svojim sjećanjima i hvalila
karakter pokojnog gospodina Darcyja, a Wickham je potanko opisivao
Pemberley. Kad joj je ispričao kako je mladi gospodin Darcy postupio prema
njemu, pokušala se sjetiti je li u onom što se govorilo o naravi toga gospodina
dok je bio dječak bilo ičega što bi se slagalo s tim, i napokon je bila čvrsto
uvjerena da se sjeća kako se tada pričalo da je Fitzwilliam Darcy vrlo ponosan i
mrzovoljan dečko.
XXVI
Gospoña Gardiner je priopćila svoje upozorenje Elizabeth otvoreno i prijateljski
u prvoj zgodnoj prilici kad su mogle razgovarati nasamo. Rekavši joj pošteno
što misli, nastavila je ovako:
- Ti si prepametna djevojka, Lizzy, da bi se zaljubila samo zato što te netko
opominje protiv toga, pa ti se stoga ne bojim govoriti otvoreno. Najozbiljnije
želim da budeš oprezna. Nemoj se uplesti niti nastoj njega uplesti u ljubav koja
bi bila nepromišljena zbog neimaštine. Nemam ništa protiv njega; on je vrlo
zanimljiv mladić i, kad bi imao prihod kakav bi trebao imati, mislim da ne bi
mogla odabrati boljeg momka. Meñutim, budući da je tako kako je, ne smiješ
dati mašti maha. Pametna si, pa svi očekujemo od tebe i da postupaš pametno.
Tvoj se otac, uvjerena sam, veoma uzdaje u tvoje rasuñivanje i dobro ponašanje.
- Draga moja ujna, zaista si ozbiljna.
- Da, i nadam se da ću i tebe nagovoriti da budeš ozbiljna.
- Dobro, nemaš razloga za strah. Pripazit ću na sebe i na gospodina Wickhama.
Neće se zaljubiti u mene ako to mogu spriječiti.
- Elizabeth, ti nisi ozbiljna.
- Oprosti, pokušat ću ponovno. Zasad nisam zaljubljena u gospodina Wickhama,
doista nisam. No on je neusporedivo najugodniji mladić kojeg sam ikada vidjela;
ako se uistinu zaljubi u mene... Vjerujem da bi bilo bolje da to ne učini. Uviñam
kakva bi to ludost bila. Uh! Prokleti gospodin Darcy! Mišljenje mog oca o meni
najveća mi je čast i bila bih nesretna ako bi ga promijenio. Meñutim, moj otac
sudi pristrano o gospodinu Wickhamu. Ukratko, draga moja ujna, bilo bi mi vrlo
žao ako bih unesrećila bilo koga od vas. No, budući da vidimo svaki dan da se,
ondje gdje je ljubav, mladi rijetko odriču braka zbog neimaštine, kako mogu
obećati da ću biti mudrija od drugih ako se nañem u iskušenju, a i kako mogu
znati da je mudro oduprijeti se? Stoga ti mogu obećati samo da se neću žuriti.
Neću se žuriti da povjerujem kako sam ja za njega jedina. Kad budem u društvu
s njim, neću se predavati željama. Ukratko, učinit ću sve što je u mojoj moći.
- Možda bi bilo dobro da se pobrineš da on ne dolazi ovamo tako često. Barem
ne podsjećaj majku da ga poziva.
- Kao što sam učinila neki dan - reče Elizabeth, smiješeći se. - Tako je,
pametnije je da se suzdržim od toga. No nemoj misliti da je on ovdje uvijek
ovako često. Ovoga ga tjedna zovu tako često zbog tebe. Ti znaš majčino
mišljenje da njezini gosti ne smiju nikada biti bez društva. Ali doista, časti mi,
nastojat ću činiti ono što budem smatrala najmudrijim; nadam se da si sada
zadovoljna.
Ujna odgovori potvrdno, a Elizabeth joj zahvali na ljubaznom savjetu, te se tada
rastadoše. Bio je to divan primjer kako se savjet može prihvatiti bez
negodovanja.
Gospodin Collins se vratio u Hertfordshire ubrzo nakon odlaska Gardinerovih i
Jane; meñutim, budući da je odsjeo kod Lucasovih, njegov dolazak nije bio
nikakva velika smetnja za gospoñu Bennet. Njegova se svadba sada brzo
približavala; gospoña Bennet se napokon toliko pomirila s tom činjenicom da ju
je smatrala neizbježnom, pa je čak nekoliko puta zlovoljno ponovila da im ona
"želi da mogu biti sretni". Vjenčanje je bilo predviñeno za četvrtak, a u srijedu je
gospoñica Lucas došla u oproštajni posjet; kad se digla da se pozdravi na
odlasku, Elizabeth je, posramljena majčinim neljubaznim i izvještačenim
izražavanjem dobrih želja, a osobno iskreno ganuta, isprati iz kuće. Dok su išle
niz stube, Charlotte reče:
- Nadam se da ćeš mi vrlo često pisati, Lizzy.
- Zaista hoću.
- Htjela bih te još nešto zamoliti. Hoćeš li me posjetiti?
- Nadam se da ćemo se često viñati u Hertfordshireu.
- Vjerojatno se neću neko vrijeme micati iz Kenta. Stoga mi obećaj da ćeš ti doći
u Hunsford.
Elizabeth nije to mogla odbiti, premda nije očekivala od tog posjeta nikakvo
veliko zadovoljstvo.
- Otac i Maria doći će mi u ožujku - doda Charlotte - i nadam se da ćeš pristati
da im se pridružiš. Bit ćeš mi dobrodošla koliko i oni.
Obavljeno je vjenčanje, te su mlada i mladoženja otputovali za Kent ravno sa
crkvenih vrata. Elizabeth je uskoro dobila pismo od prijateljice; dopisivale su se
redovito i često kao prije, ali više nije bilo negdašnje otvorenosti izmeñu njih.
Elizabeth je, kad god bi joj se obratila, osjećala da je zauvijek svršeno s
njihovom divnom prisnošću; iako odlučna da ustraje u dopisivanju, činila je to
više zbog prošlosti nego zbog sadašnjosti. Prva je Charlottina pisma očekivala
prilično nestrpljivo; zanimalo ju je kako će ona pisati o svom novom domu,
kako joj se sviña ledi Catherine i hoće li se usuditi kazati da je sretna. Meñutim,
čitajući pisma, uvidjela je da se Charlotte o svemu izražava onako kako je mogla
i predvidjeti. Pisala je veselo, činilo se da je okružena udobnošću i nije
spominjala ništa što ne bi mogla pohvaliti. Kuća, namještaj, susjedstvo i putovi,
sve je bilo po njezinu ukusu, a držanje ledi Catherine bilo je vrlo prijateljsko i
ljubazno. Bila je to Collinsova slika Hunsforda i Rosingsa, ali razumno
ublažena. Elizabeth je spoznala da će ostalo doznati tek kad ode tamo u posjet.
Jane je već napisala nekoliko redaka sestri kako bi je obavijestila da su stigli bez
ikakvih neugodnosti u London. Elizabeth se nadala da će Jane, u svom idućem
pismu, moći kazati nešto o Bingleyjevima.
Elizabethina je nestrpljivost glede tog drugog pisma nagrañena onako kako se
nestrpljivost obično nagrañuje. Jane je već tjedan dana bila u Londonu, a nije
vidjela Caroline niti čula bilo kakve glase od nje. Objašnjavala je to slutnjom da
joj se prošlo pismo iz Longbourna, upućeno Caroline, negdje zagubilo.
"Ujna", pisala je Jane sestri, "odlazi sutra u taj dio grada, pa ću iskoristiti priliku
da se navratim u Ulicu Grosvenor."
Jane je, nakon tog posjeta gospoñici Bingley, opet pisala Elizabeth.
"Stekla sam dojam da Caroline nije dobro raspoložena", napisala je ona, "ali se
razveselila što me vidi i ukorila me zato što joj nisam javila o svom dolasku u
London. Eto, bila sam u pravu; moje prošlo pismo nije stiglo do nje. Pitala sam
ih, naravno, za njihova brata. On je dobro, ali je toliko zauzet gospodinom
Darcyjem da ga vrlo rijetko viñaju. Rekle su mi da očekuju gospoñicu Darcy na
večeri. Rado bih je vidjela. Moj je posjet bio kratak, jer su Caroline i gospoña
Hurst namjeravale izići. Vjerojatno ću ih uskoro vidjeti ovdje."
Elizabeth zatrese glavom nad tim pismom. Ono ju je uvjerilo da bi samo slučaj
mogao otkriti gospodinu Bingleyju da je njezina sestra u Londonu.
Prošla su četiri tjedna, a Jane ga nije nijednom vidjela. Nastojala je uvjeriti sebe
da joj nije žao; ali više nije bila slijepa glede neobzirnosti gospoñice Bingley.
Pošto ju je čekala kod kuće svako jutro i svake večeri izmišljala za nju nove
isprike, gošća joj se napokon pojavila. No kratkoća njezina posjeta i još više
promjena u njezinu držanju onemogućili su Jane da se i dalje zavarava. Pismo
koje je tada napisala sestri pokazalo je što osjeća.
"Moja najdraža Lizzy, uvjerena sam, neće likovati na moj račun zato što je bolje
prosuñivala od mene kad joj priznam da sam bila u potpunoj zabludi o
naklonosti gospoñice Binglej prema meni. Ali, draga moja sestro, premda su
dogañaji dokazali da si Ti u pravu, nemoj me smatrati tvrdoglavom zato što i
sada tvrdim da je, s obzirom na njezino prijašnje ponašanje, moje povjerenje
bilo isto tako prirodno kao i Tvoja sumnjičavost. Nikako ne shvaćam zašto je
željela biti tako prisna sa mnom; meñutim, ako bi se ponovile iste okolnosti,
nedvojbeno bih se opet prevarila. Caroline mi je tek jučer uzvratila posjet, a u
meñuvremenu mi nije poslala nijedno pisamce, nijednu riječ. Kad je došla, jasno
se vidjelo da ne uživa u tom; ispričala se samo uzgred i reda radi što me nije već
prije posjetila, nijednom riječi nije kazala da me želi opet vidjeti i u svakom je
pogledu bila toliko drukčija da sam, čim je otišla, čvrsto odlučila prekinuti to
poznanstvo. Sažalijevam je, iako je istodobno i krivim. Veoma je pogriješila što
me toliko izdvajala od ostalih; mogu mirne duše reći da su poticaji za naše
zbliženje uvijek dolazili s njezine strane. No sažalijevam je zato što je, zacijelo,
svjesna da postupa naopako, a žalim je i zato što znam da je uzrok svega toga
njezina briga za brata. Nije potrebno da Ti dalje objašnjavam; premda znamo
da je ta briga sasvim suvišna, ipak se, ako je ona osjeća, njome može objasniti
njezino ponašanje prema meni; a on je toliko zaslužio njezinu ljubav da je sva
briga koju ona osjeća za njega sasvim prirodna i razumljiva. Meñutim, ne mogu
se načuditi zašto ona strahuje još i sada, jer bismo se, ako bi on iole hajao za
mene, već odavno sreli. On zna da sam u gradu, uvjerena sam u to po nečemu
što je i sama rekla, a ipak bi se, prema onom kako ona govori, mogao steći
dojam da ona želi uvjeriti samu sebe kako je on uistinu naklonjen gospoñici
Darcy. Ne mogu to razumjeti. Kad se ne bih bojala prestroge prosudbe, gotovo
bih bila u iskušenju da kažem kako je posrijedi dvoličnost. No nastojat ću
otjerati sve bolne misli i misliti samo na ono što me usrećuje... na Tvoju ljubav i
postojanu ljubaznost dragog ujaka i ujne. Piši mi što prije. Gospoñica Binglej je
rekla, iako ne baš osobito uvjerljivo, da se on nikad neće vratiti u Netherfield,
da će napustiti tamošnju kuću. Bolje je da to ne spominjemo drugima. Drago mi
je što imaš tako lijepe vijesti od naših prijatelja u Hunsfordu. Molim Te da ih
posjetiš sa Sir Williamom i Marijom. Jamačno će Ti ondje biti vrlo ugodno.
Tvoja itd."
To je pismo zadalo poprilično bola Elizabeth, ali joj se dobro raspoloženje
vratilo kad je zaključila da njegova sestra barem neće više zavaravati Jane. Više
se nije imalo što očekivati od njezina brata. Elizabeth nije više ni željela da se on
opet udvara Jane. Što je više razmišljala o svemu, to je gore mislila o njegovu
karakteru. Kao kaznu za njega i stanovitu zadovoljštinu za Jane, iskreno je
željela da se on uskoro oženi Darcyjevom sestrom, jer je, sudeći prema
Wickhamovu pričanju, ona takva da će se on gorko pokajali što je napustio Jane.
Otprilike u to vrijeme podsjetila je Elizabeth na njezino obećanje glede
Wickhama gospoña Gardiner i zatražila je obavijesti. Elizabethine su vijesti
mogle zadovoljiti više ujnu nego nju. Njegova je uočljiva naklonost splasnula,
udvaranje je prestalo, obožavao je neku drugu. Elizabeth je bila dovoljno dobar
promatrač da zapazi sve to, ali je mogla zapaziti da piše o tom bez velikog bola.
Srce joj se samo malo rastužilo, a taština se zadovoljila uvjerenjem da bi ona
bila njegov jedini izbor da je sudbina to dopustila. Iznenadan dobitak od deset
tisuća funti glavna je draž dame kojoj se on sad udvara. Možda manje oštrovidna
nego kad je bila riječ o Charlotti. Elizabeth mu nije zamjerila zbog njegove želje
za materijalnom sigurnošću. Naprotiv, ništa nije moglo biti prirodnije; i, premda
je slutila da ju je napustio bez prevelike borbe, ipak je bila spremna smatrati to
mudrim i dobrim potezom za oboje i sasvim iskreno mu zaželjeli sreću.
Sve je ovo priznala gospoñi Gardiner, i pošto joj je iznijela i ostale okolnosti,
nastavila je ovako:
"Sad sam uvjerena, draga moja ujna, da nikad nisam bila osobito zaljubljena;
jer, da sam uistinu osjetila tu čistu i uzvišenu strast, sad bih mu mrzila čak i ime,
te bih mu željela svakakva zla. Meñutim, moji su osjećaji ne samo srdačni prema
njemu nego su i nepristrani prema gospoñici King. Ne zapažam da je imalo
mrzim niti da se protivim da je on smatra vrlo dobrom djevojkom. U tom ne
može biti ljubavi. Moj je oprez bio učinkovit. Premda bih bila mnogo
zanimljivija svojim znanicama da sam ludo zaljubljena u njega, ne mogu reći da
žalim zbog svoje razmjerne nevažnosti. Važnost se katkad plaća preskupo. Kitty
i Lydiju pogodila je njegova nevjera mnogo više nego mene. Premlade su da bi
znale kakav je svijet i još nisu spoznale neugodnu istinu da lijepi mladići, baš
kao i ružni, moraju od nečega živjeti."
Elizabeth je sjedila s majkom i sestrama, razmišljala o onom što je čula i
dvoumila se ima li pravo to ispričati kad se pojavio upravo Sir William Lucas,
kojeg je poslala kći da toj obitelji objavi njezine zaruke. Uz mnoge pohvale
njima i čestitke samom sebi zbog nade da će se oroditi njihova dva doma, on
priopći vijest koja je izazvala ne samo čuñenje nego i nevjericu. Gospoña
Bennet prozbori više odlučno nego uljudno da se on, zacijelo, grdno vara; a
Lydia, uvijek nepromišljena i često nepristojna, uzvikne:
- Bože mili! Sir Williame, kako možete kazati nešto takvo? Zar ne znate da se
gospodin Collins želi vjenčati s Lizzy?
Sir Williamu pomogne samo dobar odgoj da sve to prebrodi; premda je čvrsto
ostao pri svojoj tvrdnji, saslušao je sve njihove drskosti vrlo strpljivo i uljudno.
Smatrajući svojom dužnošću da ga izvuče iz tog neugodnog položaja, Elizabeth
se umiješa i potvrdi njegove riječi izjavom da je ona to već prije doznala od
Charlotte osobno. Potom se potrudi zaustaviti uzvike majke i sestara tako što je
ozbiljno čestitala Sir Williamu, u čemu joj se odmah pridružila i Jane, i poduže
govorila o sreći koja se može očekivati od takva braka, o izvrsnom karakteru
gospodina Collinsa i maloj udaljenosti Hunsforda od Londona.
Gospoña Bennet se previše zgranula da bi mogla mnogo pričati dok je Sir
William bio tu; meñutim, čim je otišao, njezini osjećaji brzo nañoše odušak.
Prvo, uporno je tvrdila kako ne vjeruje ni u što rečeno; drugo, sigurna je da je
gospodin Collins prevaren; treće, uvjerena je da njih dvoje neće nikada biti
sretni i, četvrto, taj brak se može i raskinuti. No iz svega su stvorena dva jasna
zaključka: prvi, da je Elizabeth glavni krivac sveg zla i, drugi, da su svi divljački
postupili prema njoj, te se na tim dvjema tvrdnjama zadržala gospoña Bennet do
kraja dana. Ništa je nije moglo utješiti ni udobrovoljiti. Niti se tim danom
završila njezina zlovolja. Prošao je čitav tjedan prije nego što je mogla pogledati
Elizabeth da je ne grdi, prošao je čitav mjesec prije nego što je mogla govoriti sa
Sir Williamom ili s ledi Lucas da ne bude neuljudna i prohujali su mjeseci prije
nego što je mogla barem donekle oprostiti kćeri.
Bennetovi su osjećaji bili mnogo smireniji u toj prigodi, rekao je da mu je vrlo
ugodno i dodao je kako mu čini zadovoljstvo što je otkrio da je Charlotte Lucas,
koju je dosad smatrao prilično pametnom, budalasta kao i njegova žena i da je
mnogo budalastija od njegove kćerke!
Jane je priznala da ju je taj brak poprilično iznenadio, ali je govorila manje o
svom iznenañenju nego o svojoj iskrenoj želji da oni budu sretni i vjerovala je u
mogućnost njihove sreće usprkos Elizabethinu suprotnom mišljenju. Kitty i
Lydia nisu nimalo zavidjele gospoñici Lucas, jer je gospodin Collins samo
svećenik; za njih je to bilo zanimljivo jedino kao novost koju treba razglasiti po
Merytonu.
Ledi Lucas nije mogla da ne likuje što može vratiti gospoñi Bennet milo za
drago isticanjem kako je lijepo imati dobro udomljenu kćer, te je dolazila u
Longbourn češće nego obično da bi govorila o svojoj sreći. A sreću joj nisu
mogli pomutiti ni kiseli pogledi i mrzovoljne primjedbe gospoñe Bennet.
Izmeñu Elizabeth i Charlotte rodila se suzdržljivost, koja ih je obje sprečavala
da govore o toj temi; Elizabeth je slutila da izmeñu njih neće više nikad biti
pravog povjerenja. Razočaravši se u Charlotti, još nježnije je voljela sestru, o
čijoj se čestitosti i plemenitosti njezino mišljenje, vjerovala je, neće nikad
pokolebati, a za čiju se sreću svaki dan sve više brinula, jer je prošao već tjedan
dana otkad je Bingley otišao, a ništa se nije čulo o njegovu povratku.
Jane je odmah odgovorila na Carolineino pismo i brojila je dane do vremena kad
će se opravdano moći nadati vijestima od nje. Obećana zahvalnica od gospodina
Collinsa stigla je u utorak, adresirana na njihova oca i napisana s takvom
svečanom zahvalnošću kakvu bi moglo potaknuti jednogodišnje gostovanje kod
neke porodice. Zadovoljivši svoju savjest na taj način, obavijestio ih je brojnim
oduševljenim izrazima o svojoj sreći što je zadobio ljubav njihove ljupke
susjede, gospoñice Lucas, a zatim je objasnio da je on samo radi uživanja u
njezinu društvu tako rado prihvatio njihovu ljubaznu želju da ga opet vide u
Longbournu, kamo će se, nada se, vratiti u drugi ponedjeljak, jer ledi Catherine,
dodao je, tako svesrdno odobrava njegov brak da želi da se oni vjenčaju što
prije, a to će, vjeruje on, biti neoboriv razlog za njegovu ljupku Charlottu da
odredi što skoriji dan kad će ga učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu.
Collinsov povratak u Hertfordshire više nije veselio gospoñu Bennet. Naprotiv,
bila je spremna ljutiti se zbog toga kao i njezin muž. Vrlo je čudno što on dolazi
u Longbourn umjesto u Lucasov dom; a to je i nezgodno, čak i vrlo mučno. Ona
nerado ima goste u kući kad joj je zdravlje tako loše, a od svih ljudi
najneugodniji su ljubavnici. Takva su bila tiha gunñanja gospoñe Bennet; njih su
potiskivale samo još veće brige zbog predugog izbivanja gospodina Bingleyja.
Ni Jane ni Elizabeth nisu bile spokojne zbog toga. Prolazio je dan za danom ne
donoseći nikakve novosti o njemu osim vijesti, koja se uskoro proširila
Merytonom, da se on neće vratiti u Netherfield cijelu zimu; ta je vijest grdno
razljutila gospoñu Bennet, te ju je uporno pobijala kao sramotnu laž.
Čak je i Elizabeth počela strahovati, ne da je Bingley ravnodušan, nego da će ga
njegove sestre uspjeti zadržati u Londonu. Premda nije htjela prihvatiti tu misao,
vrlo razornu za Janeinu sreću i vrlo sramotnu glede postojanosti njezina momka,
nije ju nikako mogla odagnati. Ujedinjeni napori njegovih dviju bezosjećajnih
sestara i njegova nadmoćnog prijatelja, potpomognuti dražima gospoñice Darcy
i londonskim zabavama, mogli bi, plašila se, nadjačati njegovu odanost Jane.
Što se tiče Jane, njezina je zabrinutost zbog te neizvjesnosti bila, naravno,
mnogo bolnija od Elizabethine; no svoje je osjećaje željela sakriti, pa tu temu
nisu ona i Elizabeth nikad ni spominjale. Meñutim, kako majku nije obuzdavala
takva osjetljivost, rijetko bi prošao jedan jedini sat da ona ne bi govorila o
Bingleyju, da ne bi pokazala svoju nestrpljivost zbog njegova nedolaska ili da ne
bi tražila od Jane priznanje da će ona, ako se on ne vrati, smatrati da ju je
prevario. Jane je morala iskoristiti svu svoju postojanu blagost da bi te napade
podnijela razmjerno mirno.
Gospodin Collins je doputovao točno u zakazani ponedjeljak, ali doček u
Longbournu nije bio tako srdačan kao prigodom njegova prvog posjeta. No bio
je previše sretan da bi mu trebalo mnogo pažnje i, na sreću ostalih, udvaranje ih
je znatno oslobodilo njegova društva. Veći je dio dana redovito provodio u
Lucasovu domu i katkad se vraćao u Longbourn u takve sate da se mogao samo
ispričati zbog svog izbivanja prije nego što bi obitelj pošla na spavanje.
Gospoña Bennet je bila u jadnom stanju. I puko spominjanje bilo čega u vezi s
tim brakom tjeralo ju je u očaj i izazivalo gnjev, a kamo god je išla, znala je da
će čuti razgovor o tom. I sama pojava gospoñice Lucas bila joj je mrska. Kao
svoju nasljednicu u toj kući, gledala ju je ljubomorno i s gnušanjem. Kad god bi
ih Charlotte posjetila, smatrala je da to ona čini zato što očekuje čas kad će
preuzeti njihovo imanje, a kad god je govorila Collinsu tihim glasom, bila je
uvjerena da razgovaraju o longbournskom posjedu i dogovaraju se kako će nju i
njezine kćerke istjerati iz kuće čim Bennet umre. Gorko se žalila na sve to mužu.
- Zaista, Bennete - reče ona - vrlo mi je teško kad pomislim da će Charlotte
Lucas jednog dana biti gospodarica ove kuće, da ću ja morati otići zbog nje i da
ću doživjeti da je vidim kako zauzima moje mjesto ovdje!
- Draga moja, nemoj se predavati tako tužnim mislima. Nadajmo se nečemu
boljem. Osokolimo se pomišlju da ću, možda, ja nadživjeti tebe.
To nije bilo baš utješno za gospoñu Bennet, pa mu nije ni odgovorila, nego je
nastavila u istom raspoloženju.
- Ne mogu podnijeti pomisao da će oni imati cijelo ovo imanje. Da nema tog
otuñenja imanja, ne bi mi smetalo.
- Što ti ne bi smetalo?
- Ne bi mi smetalo ništa.
- Budimo zahvalni što si pošteñena takve neosjetljivosti.
- Ne mogu biti zahvalna ni za što u vezi s tim otuñenjem. Ne mogu shvatiti kako
itko ima obraza oduzeti imanje vlastitim kćerima, i to zbog gospodina Collinsa!
Zašto on ima veće pravo na nj nego bilo tko drugi?
- To prepuštam tebi da odgonetneš - odvrati Bennet.
XXIV
Stiglo je pismo gospoñice Bingley i prekinulo dvojbe. Već je prva rečenica
otkrila da svi ostaju u Londonu preko cijele zime i da njezin brat žali što nije
imao vremena da se oprosti s prijateljima u Hertfordshireu prije svog odlaska.
Nade su se ugasile, potpuno ugasile. Kad se dovoljno sabrala da je mogla
pročitati ostatak pisma, Jane nije, izuzevši pošiljateljičina očitovanja
prijateljstva, našla gotovo ništa što bije moglo koliko-toliko utješiti. Glavni je
dio pisma bio posvećen hvaljenju gospoñice Darcy. Opet su se isticale njezine
brojne draži; Caroline se radosno pohvalila sve većim zbližavanjem i
napomenula je kako je uvjerena da će se ostvariti želje priopćene u njezinu
prošlom pismu. Osim toga, napisala je s velikim zadovoljstvom da njezin brat
živi u domu gospodina Darcyja i ushićeno je spomenula neke Darcyjeve planove
u vezi s novim namještajem.
Elizabeth je, dok joj je Jane pričala glavne pojedinosti, slušala nijemo
negodujući. Srce joj se podijelilo izmeñu brige za sestru i mržnje prema svima
ostalima. U Carolineinu tvrdnju da joj je brat naklonjen gospoñici Darcy nije
nimalo vjerovala. Bila je uvjerena, kao i uvijek, da je on istinski zaljubljen u
Jane. Meñutim, premda joj je oduvijek bio drag, nije mogla misliti bez srdžbe,
pa gotovo ni bez prezira, o toj povodljivosti i neodlučnosti koje su ga sada
učinile robom njegovih lukavih prijatelja i navele ga da žrtvuje svoju sreću
njihovim hirovima. Kad bi jedinom žrtvom bila njegova vlastita sreća, moglo bi
mu se dopustiti da se poigrava njome kako ga je volja, no obuhvaćena je i sreća
njezine sestre, a toga bi, smatrala je, morao biti svjestan i on. O svemu tom je
često razmišljala, ali uzalud. Doista nije mogla misliti ni o čemu drugom.
Ugasila se Bingleyjeva ljubav uistinu ili bila samo potisnuta utjecajem njegovih
prijatelja, bio on svjestan Janeine ljubavi ili je nije nikad ni zapazio... što god
bilo posrijedi, premda je o tom bitno ovisilo njezino mišljenje o njemu, situacija
njezine sestre ostaje ista i duševni mir podjednako narušen.
Prošla su dva dana prije nego što se Jane osmjelila govoriti Elizabeth o svojim
osjećajima; napokon je, kad ih je gospoña Bennet ostavila same, postoje duže
nego obično gunñala zbog Netherfielda i njegova gospodara, progovorila:
- Uh, kad bi barem majka malo bolje vladala sobom! Ne može ni zamisliti kakvu
mi bol zadaje svojim neprestanim prigovorima. Ja neću vječno tugovati. Ovo ne
može trajati dugo. Zaboravit ću ga i sve će biti kao prije.
Elizabeth pogleda u sestru zabrinuto i sumnjičavo, ali ne reče ništa. - Ti sumnjaš
u mene - nastavi Jane i malo pocrveni. - Doista nemaš razloga. On mi može
ostati u sjećanju kao najugodniji od svih mojih znanaca, ali to je sve. Nemam se
čemu nadati niti se imam čega bojati, a nemam mu ni što predbacivati. Hvala
Bogu, takve me patnje ne muče. Stoga mi treba još malo vremena, pa ću se
sasvim sabrati.
Ubrzo nakon toga doda jačim glasom:
- Bitno me tješi činjenica da je posrijedi samo zabluda moje mašte i da nisam
nanijela zlo nikomu osim sebi.
- Draga moja Jane! - uzvikne Elizabeth. - Ti si predobra. Tvoja blagost i
nepristranost doista su anñeoski; ne znam što da ti velim. Osjećam da nikad
nisam bila pravedna prema tebi niti sam te voljela onako kako zaslužuješ.
Jane odbije tu pohvalu kao nezasluženu i pripiše je sestrinskoj ljubavi.
- Ne - reče Elizabeth - nije tako. Ti želiš misliti kako je cio svijet vrijedan
poštovanja i buniš se ako govorim nepovoljno o bilo komu. Ja smatram tebe
savršenom, a ti se protiviš tome. Nemoj se bojati da ću otići u krajnost, da ću
preuzeti tvoj stav dobre volje prema cijelom svijetu. Nemaš razloga za takvu
bojazan. Malo je onih koje uistinu volim, a još manje onih o kojima imam dobro
mišljenje. Što više vidim svijeta, to sam nezadovoljnija njime; svaki dan
potvrñuje moju uvjerenost u nepostojanost ljudskih karaktera i pokazuje da vjeru
u nečiju vrlinu ili pamet ne treba temeljiti na njegovu izgledu. Nedavno sam
naišla na dva primjera; jedan neću spominjati, a drugi je Charlottina udaja! Ona
je neobjašnjiva! Neobjašnjiva je u svakom pogledu!
- Draga moja Lizzy, ne prepuštaj se takvim osjećajima. Oni će ti upropastiti
sreću. Ti ne uzimaš dovoljno u obzir različitost situacija i naravi. Razmotri
slučaj gospodina Collinsa i Charlotte, njegov ugled i njezinu promišljenost i
postojanost karaktera. Imaj na umu da ona pripada velikoj obitelji i da je on u
novčanom pogledu vrlo poželjan ženik, pa ćeš shvatiti da ona može osjećati
stanovitu naklonost i poštovanje prema našem roñaku.
- Tebi za ljubav, pokušala bih vjerovati što god hoćeš. No takvo vjerovanje ne bi
koristilo nikomu; jer, ako bih povjerovala da ga ona iole poštuje, onda bih samo
mislila gore o njezinu razumu nego što sada mislim o njezinu srcu. Draga moja
Jane, gospodin Collins je uobražen, hvalisav, uskogrudan, budalast čovjek; znaš
to kao i ja; i zacijelo misliš, kao i ja, da žena koja je voljna udati se za njega, ne
rasuñuje dobro. Nemoj je braniti, iako je riječ o Charlotti Lucas. Ne možeš zbog
jedne osobe promijeniti značenje načela i časnosti niti možeš uvjeriti sebe i
mene da je sebičnost promišljenost i da je neshvaćanje opasnosti jamstvo za
sreću.
- Moram reći da se ti pretjerano izražavaš i o njemu, i o njoj - odgovori Jane - i
nadam se da ćeš se i sama uvjeriti u to kad budeš vidjela da su njih dvoje sretni u
svom braku. No dosta o tome. Navijestila si i nešto drugo. Spomenula si dva
primjera. Razumjela sam te; ali te molim, draga Lizzy, da mi ne zadaješ bol
zaključkom kako tog mladića treba osuditi i tvrdnjom da misliš o njemu lošije
nego prije. Ne smijemo biti previše sklone pomisli da nam netko namjerno
nanosi zlo. Ne smijemo očekivati od živahna mladića da uvijek bude oprezan i
obziran. Često nas zavarava naša vlastita taština. Žene uobražavaju da divljenje
znači više nego što ono uistinu znači.
- A muškarci se trude da one tako uobražavaju.
- Ako to čine namjerno, onda se ne mogu opravdati; no ne mislim da na svijetu
ima toliko zlih namjera kao što neki zamišljaju.
- Daleko sam od toga da išta u ponašanju gospodina Bingleyja pripišem zloj
namjeri - reče Elizabeth - ali se, i bez planiranja da se učini neko zlo ili da se
drugi unesreće, može pogriješiti i izazvati patnje. To mogu učiniti
nepromišljenost, bezobzirnost prema tuñim osjećajima i neodlučnost.
- Smatraš li da postoji neka od tih osobina?
- Da, smatram. Meñutim, ako nastavim govoriti, zamjerit ću ti se jer ću reći što
mislim o osobama koje ti cijeniš. Zaustavi me na vrijeme.
- Ti ostaješ pri zaključku da njegove sestre utječu na njega?
- Da. One to čine zajedno s njegovim prijateljem.
- Ja to ne mogu vjerovati. Zašto bi one nastojale utjecati na njega? One mu
mogu samo željeti sreću, a ako je on odan meni, nijedna druga žena ne može mu
je priuštiti.
- Tvoja je prva tvrdnja pogrešna. One mu mogu željeti i štošta drugo osim sreće;
mogu mu željeti da poveća svoje bogatstvo i ugled; mogu mu željeti da se oženi
djevojkom koja ima i novac, i utjecajnu čuvenu porodicu.
- Nema dvojbe da bi one htjele da se on oženi gospoñicom Darcy - odvrati Jane -
ali možda iz boljih pobuda nego što ti pretpostavljaš. Poznaju je duže nego
mene, pa nije čudno ako je vole više nego mene. Meñutim, kakve god bile
njihove želje, nije baš nimalo vjerojatno da bi se one suprotstavile bratovim
željama. Koja bi se sestra drznula to učiniti, osim ako bi bilo posrijedi nešto vrlo
neprihvatljivo? Ako vjeruju da me on voli, onda nas ne bi ni pokušale razdvojiti;
a ako me on voli, ne bi ni uspjele u tom. Svojom pretpostavkom da me on
veoma voli stvaraš dojam da svi postupaju neprirodno i nepravedno, a mene
činiš nesretnom. Nemoj me žalostiti takvom misli. Nije me stid što sam se
prevarila, ili je, barem, taj stid malen... nije ništa u usporedbi s onim što bih
osjećala kad bih mislila loše o njemu ili o njegovim sestrama. Pusti da to gledam
u najboljem svjetlu, u svjetlu u kojem se to može razumjeti.
Elizabeth se nije mogla usprotiviti takvoj želji; od tog trena nisu više gotovo
nikad spominjale Bingleyjevo ime.
Gospoña Bennet se nastavila čuditi i ljutiti što se on ne vraća; premda je rijetko
prošao dan da joj Elizabeth ne bi objasnila sve to sasvim jasno, ipak je ona to i
dalje smatrala zagonetnim. Kćerka ju je nastojala uvjeriti u ono u što ni osobno
nije vjerovala: da je njegovo udvaranje Jane bilo samo posljedica obične i
prolazne naklonosti, koja je nestala kad ju je prestao viñati; meñutim, iako bi
gospoña Bennet svaki put priznala vjerojatnost te tvrdnje, ipak je svaki dan
ponavljala istu priču. Tješila ju je jedino pomisao da se gospodin Bingley mora
vratiti do ljeta.
Bennet je to gledao drukčije.
- Dakle, Lizzy - reče on jednog dana - tvoja sestra, čujem, nije imala sreće u
ljubavi. Čestitam joj. Djevojkama se sviña da se pokatkad razočaraju malo u
ljubavi. Sviña im se to malone koliko i udaja. To im da je nešto za razmišljanje,
a da je im i stanovitu važnost meñu prijateljicama. Kad će doći red na tebe? Ne
vjerujem da ćeš dopustiti da zaostaneš za Jane u tome. Sad imaš prilika. U
Merytonu je toliko časnika da mogu očarati sve djevojke u zemlji. Neka
Wickham bude tvoj momak. On je ugodan mladić i valjano će te iznevjeriti.
- Hvala na prijedlogu, oče, ali ja bih se zadovoljila i manje ugodnim čovjekom.
Ne možemo sve očekivati da budemo Janeine sreće.
- Tako je - složi se gospodin Bennet - ali, ako ti se išta slično dogodi, imat ćemo
tu utjehu da će tvoja nježna majka napraviti od toga sve što može.
Društvo gospodina Wickhama znatno je pridonijelo rastjerivanju sumornog
raspoloženja koje je zahvatilo mnoge članove longbournske porodice nakon
nedavnih nepovoljnih dogañaja. Često su ga viñali i njegovim ostalim lijepim
osobinama sada se pridružila i potpuna otvorenost prema svima. Sve što je
Elizabeth već čula od njega o njegovim odnosima s gospodinom Darcyjem i o
tom što je sve propatio zbog njega, sve je to on otvoreno pričao i sve se to javno
prepričavalo; a svima je godila pomisao da su mrzili gospodina Darcyja i prije
nego što su išta znali o svemu tom.
Jedino je Jane mislila da možda postoje tu i neke olakotne okolnosti, nepoznate
društvu u Hertfordshireu; njezina blaga, iskrena i postojana narav uvijek je
isticala mogućnost opravdanja i zablude... no svi ostali su osuñivali gospodina
Darcyja kao najgoreg čovjeka.
XXV
Poslije tjedna provedenog u ljubavnim izjavama i planovima za buduću sreću,
dolazak subote rastavio je Collinsa od ljupke Charlotte. Meñutim, bol zbog
rastanka njemu su mogle ublažiti pripreme za doček nevjeste, jer je imao razloga
za nadu da će se, odmah nakon njegova idućeg povratka u Hertfordshire,
odrediti dan koji će ga učiniti najsretnijim čovjekom. Oprostio se od rodbine u
Longbournu isto onako svečano kao i prvi put; opet je poželio svojim lijepim
roñakinjama zdravlje i sreću, a njihovu ocu obećao još jedno pismo zahvalnosti.
U ponedjeljak je gospoña Bennet imala zadovoljstvo primiti u goste svog brata i
njegovu ženu, koji su došli kao i obično provesti Božić u Longbournu. Gospodin
Gardiner je bio pametan, gospodski čovjek, daleko iznad svoje sestre po prirodi i
po naobrazbi. Netherfieldske dame teško bi bile mogle povjerovati da čovjek
koji živi od trgovine i stanuje u blizini svojih robnih skladišta može biti tako
pristojan i ugodan. Gospoña Gardiner, nekoliko godina mlaña od gospoñe
Bennet i gospoñe Philips, bila je ljubazna, pametna, otmjena žena; sve su je
njezine longbournske nećakinje veoma voljele. Izmeñu dviju najstarijih i nje
postojalo je posebno prijateljstvo. One su često bile u gostima kod nje u
Londonu.
Prvi posao gospoñe Gardiner, nakon dolaska, bio je da razdijeli darove i opiše
najnoviju modu. Kad je završila s tim, imala je manje aktivnu ulogu. Sada je bio
njezin red da sluša. Gospoña Bennet imala joj je pričati o mnogim nevoljama i
požaliti joj se na štošta. Otkad se prošli put vidjela sa snahom, neprestano ju je
pratila smola. Dvije su kćerke bile već pred vjenčanjem, a na kraju se opet sve
izjalovilo.
- Ne krivim Jane - nastavi gospoña Bennet - jer bi ona uzela gospodina
Bingleyja da je mogla. Meñutim, Lizzy! Oh, snaho! Teško mi je kad pomislim
da bi ona sada mogla biti žena gospodina Collinsa da nije bilo njezine
tvrdoglavosti. Zaprosio ju je baš u ovoj sobi, a ona ga je odbila. Posljedica toga
je što će ledi Lucas imati udatu kćer prije mene i što će longbournsko imanje biti
sasvim otuñeno. Lucasovi su vrlo lukavi, snaho. Svi oni nastoje samo zgrabiti
što više. Žao mi je što to kažem o njima, ali istina je. Ide mi na živce, a i šteti mi
zdravlju što me ometa moja vlastita obitelj i što imam susjede koji misle na sebe
prije nego na bilo koga drugog. No tvoj dolazak baš u ovo vrijeme velika mi je
utjeha i vrlo mi je drago ono što si nam rekla o dugačkim rukavima.
Gospoña Gardiner je već znala skoro sve o tom iz Janeinih i Elizabethinih
pisama, te kratko odgovori zaovi i, iz sažaljenja prema nećakinjama, skrene
razgovor na druge teme.
Kad je poslije ostala nasamo s Elizabeth, govorila je više o tom.
- Čini mi se da bi to bio dobar brak za Jane - reče ona. - Žao mi je što se nije
ostvario. No nešto takvo se dogaña vrlo često! Mladić, takav kakav je prema
tvom opisu gospodin Bingley, lako se zaljubi za nekoliko tjedana u lijepu
djevojku, a kad ih slučaj razdvoji, onda je lako zaboravi, pa su te nepostojanosti
u ljubavi vrlo uobičajene.
- Izvrsna utjeha na svoj način - odvrati Elizabeth - ali ne vrijedi za nas. Uzrok
našoj patnji nije nikakva slučajnost. Ne dogaña se baš često da se umiješaju
prijatelji i nagovore mladića, novčano samostalnog, da više ne misli na djevojku
u koju je bio strasno zaljubljen još prije nekoliko dana.
- Slušaj, taj izraz "strasno zaljubljen" tako je otrcan, tako sumnjiv i tako
neodreñen da mi ne da je nikakvu jasnu predodžbu. On se podjednako
primjenjuje na osjećaje izazvane polusatnim poznanstvom kao i na pravu,
snažnu ljubav. Molim te, koliko je strasna bila Bingleyjeva ljubav?
- Nikad nisam vidjela naklonost koja je više obećavala; sve manje su mu
privlačili pozornost ostali i bio je sasvim zaokupljen njome. Sa svakim susretom
postajalo je to sve nedvojbenije i sve uočljivije. Na svom vlastitom balu
uvrijedio je dvije-tri mlade dame ne zamolivši ih da plešu s njim; i ja sam mu se
dvaput obratila, a nisam dobila odgovor. Zar može biti boljih znakova? Zar nije
opća neuljudnost bitno svojstvo ljubavi?
- O, da, one vrste ljubavi kakvu je, pretpostavljam, on osjećao. Jadna Jane!
Žalim je, jer je njezina narav takva da ona to neće brzo preboljeti. Bolje bi bilo
da se to dogodilo tebi, Lizzy; ti bi to brzo smijehom odagnala. Meñutim, što
misliš, bi li se ona mogla nagovoriti da poñe s nama u London? Promjena
okružja mogla bi joj koristiti; dobro će joj doći da se malo odmori od kuće.
Elizabeth se oduševi tim prijedlogom, i čvrsto je vjerovala da će ga sestra rado
prihvatiti.
- Nadam se - doda gospoña Gardiner - da nikakvi razlozi u vezi s tim mladićem
neće utjecati na nju. Mi živimo u sasvim drugom dijelu grada, svi su naši znanci
iz trgovačkog staleža i, kao što dobro znaš, izlazimo tako rijetko da je vrlo
vjerojatno da se oni uopće neće sresti, ako je on ne posjeti.
- A to je sasvim nemoguće, jer je on sada pod nadzorom svog prijatelja;
gospodin Darcy nipošto mu ne bi dopustio da ode k Jane u takav dio Londona!
Draga moja ujna, kako si mogla i pomisliti na to? Gospodin Darcy je možda čuo
za takvo mjesto kao što je Ulica Gracechurch, ali mislim da ni jednomjesečno
pranje ne bi smatrao dovoljnim da ga očisti od prljavštine ako bi jednom ušao u
taj kraj, a gospodin Bingley nikamo ne ide bez njega.
- Utoliko bolje. Nadam se da se njih dvoje uopće neće sresti. Meñutim, zar se
Jane ne dopisuje s njegovom sestrom? Ona će se svakako svratiti k njoj.
- Ma, ona će sasvim prekinuti to poznanstvo.
Ipak, iako je odlučno tvrdila da će Bingleyjeva sestra prekinuti poznanstvo sa
Jane i da će Bingley biti spriječen da je vidi, Elizabeth se donekle zabrinula u
vezi s tim, a to ju je uvjerilo, kad je pomnije razmislila, da ne smatra situaciju
sasvim beznadnom. Činilo joj se mogućim, a katkad i vjerojatnim, da će njegovu
ljubav ponovno razbuktati i utjecaj njegovih prijatelja potpuno suzbiti prirodniji
utjecaj Janeinih draži.
Jane je prihvatila ujnin poziv sa zadovoljstvom; a o Bingleyjevima je mislila
samo u vezi s nadom da će, budući da Caroline ne živi u istoj kući s bratom,
moći pokatkad provesti jutro s njom bez opasnosti da vidi njega.
Gardineri su ostali tjedan dana u Longbournu; kako su se družili s Philipsovima,
s Lucasovima i sa časnicima, nije bilo nijednog dana da nisu imali nešto
zakazano. Gospoña Bennet se tako pažljivo brinula da joj se brat i snaha dobro
provedu da nikad nisu sjeli za stol samo s obitelji. Kad su se gostili kod kuće,
uvijek bi bili pozvani neki od časnika, a meñu njima je uvijek bio gospodin
Wickham. Elizabeth ga je tako toplo hvalila da je gospoña Gardiner postala
sumnjičavom, pa je pozorno promatrala njih dvoje u takvim prigodama. Iz
onoga što je vidjela nije zaključila da su baš vrlo ozbiljno zaljubljeni, ali je,
ipak, njihova uzajamna naklonost bila dovoljno očita da je uznemiri, te je
odlučila razgovarati o tom s Elizabeth prije nego što napusti Hertfordshire i
predočiti joj kako bi bilo neoprezno poticati takvu naklonost. Gospodin
Wickham je bio u prilici da ugodi gospoñi Gardiner neovisno o svojim općim
dražima. Prije deset-dvanaest godina, još kao djevojka, boravila je ona prilično
dugo baš u onom dijelu Derbyshirea iz kojeg je on potjecao. Stoga su imali
dosta zajedničkih znanaca i Wickham joj je, iako je rijetko odlazio tamo poslije
smrti Darcyjeva oca prije pet godina, ipak mogao dati svježije vijesti o njezinim
tamošnjim prijateljima nego što ih je ona imala.
Gospoña Gardiner je bila u Pemberleyju i vrlo dobro je upoznala narav
pokojnog gospodina Darcyja. Stoga su imali neiscrpnu temu za pričanje. Oboje
su uživali u razgovoru u kojem je ona govorila o svojim sjećanjima i hvalila
karakter pokojnog gospodina Darcyja, a Wickham je potanko opisivao
Pemberley. Kad joj je ispričao kako je mladi gospodin Darcy postupio prema
njemu, pokušala se sjetiti je li u onom što se govorilo o naravi toga gospodina
dok je bio dječak bilo ičega što bi se slagalo s tim, i napokon je bila čvrsto
uvjerena da se sjeća kako se tada pričalo da je Fitzwilliam Darcy vrlo ponosan i
mrzovoljan dečko.
XXVI
Gospoña Gardiner je priopćila svoje upozorenje Elizabeth otvoreno i prijateljski
u prvoj zgodnoj prilici kad su mogle razgovarati nasamo. Rekavši joj pošteno
što misli, nastavila je ovako:
- Ti si prepametna djevojka, Lizzy, da bi se zaljubila samo zato što te netko
opominje protiv toga, pa ti se stoga ne bojim govoriti otvoreno. Najozbiljnije
želim da budeš oprezna. Nemoj se uplesti niti nastoj njega uplesti u ljubav koja
bi bila nepromišljena zbog neimaštine. Nemam ništa protiv njega; on je vrlo
zanimljiv mladić i, kad bi imao prihod kakav bi trebao imati, mislim da ne bi
mogla odabrati boljeg momka. Meñutim, budući da je tako kako je, ne smiješ
dati mašti maha. Pametna si, pa svi očekujemo od tebe i da postupaš pametno.
Tvoj se otac, uvjerena sam, veoma uzdaje u tvoje rasuñivanje i dobro ponašanje.
- Draga moja ujna, zaista si ozbiljna.
- Da, i nadam se da ću i tebe nagovoriti da budeš ozbiljna.
- Dobro, nemaš razloga za strah. Pripazit ću na sebe i na gospodina Wickhama.
Neće se zaljubiti u mene ako to mogu spriječiti.
- Elizabeth, ti nisi ozbiljna.
- Oprosti, pokušat ću ponovno. Zasad nisam zaljubljena u gospodina Wickhama,
doista nisam. No on je neusporedivo najugodniji mladić kojeg sam ikada vidjela;
ako se uistinu zaljubi u mene... Vjerujem da bi bilo bolje da to ne učini. Uviñam
kakva bi to ludost bila. Uh! Prokleti gospodin Darcy! Mišljenje mog oca o meni
najveća mi je čast i bila bih nesretna ako bi ga promijenio. Meñutim, moj otac
sudi pristrano o gospodinu Wickhamu. Ukratko, draga moja ujna, bilo bi mi vrlo
žao ako bih unesrećila bilo koga od vas. No, budući da vidimo svaki dan da se,
ondje gdje je ljubav, mladi rijetko odriču braka zbog neimaštine, kako mogu
obećati da ću biti mudrija od drugih ako se nañem u iskušenju, a i kako mogu
znati da je mudro oduprijeti se? Stoga ti mogu obećati samo da se neću žuriti.
Neću se žuriti da povjerujem kako sam ja za njega jedina. Kad budem u društvu
s njim, neću se predavati željama. Ukratko, učinit ću sve što je u mojoj moći.
- Možda bi bilo dobro da se pobrineš da on ne dolazi ovamo tako često. Barem
ne podsjećaj majku da ga poziva.
- Kao što sam učinila neki dan - reče Elizabeth, smiješeći se. - Tako je,
pametnije je da se suzdržim od toga. No nemoj misliti da je on ovdje uvijek
ovako često. Ovoga ga tjedna zovu tako često zbog tebe. Ti znaš majčino
mišljenje da njezini gosti ne smiju nikada biti bez društva. Ali doista, časti mi,
nastojat ću činiti ono što budem smatrala najmudrijim; nadam se da si sada
zadovoljna.
Ujna odgovori potvrdno, a Elizabeth joj zahvali na ljubaznom savjetu, te se tada
rastadoše. Bio je to divan primjer kako se savjet može prihvatiti bez
negodovanja.
Gospodin Collins se vratio u Hertfordshire ubrzo nakon odlaska Gardinerovih i
Jane; meñutim, budući da je odsjeo kod Lucasovih, njegov dolazak nije bio
nikakva velika smetnja za gospoñu Bennet. Njegova se svadba sada brzo
približavala; gospoña Bennet se napokon toliko pomirila s tom činjenicom da ju
je smatrala neizbježnom, pa je čak nekoliko puta zlovoljno ponovila da im ona
"želi da mogu biti sretni". Vjenčanje je bilo predviñeno za četvrtak, a u srijedu je
gospoñica Lucas došla u oproštajni posjet; kad se digla da se pozdravi na
odlasku, Elizabeth je, posramljena majčinim neljubaznim i izvještačenim
izražavanjem dobrih želja, a osobno iskreno ganuta, isprati iz kuće. Dok su išle
niz stube, Charlotte reče:
- Nadam se da ćeš mi vrlo često pisati, Lizzy.
- Zaista hoću.
- Htjela bih te još nešto zamoliti. Hoćeš li me posjetiti?
- Nadam se da ćemo se često viñati u Hertfordshireu.
- Vjerojatno se neću neko vrijeme micati iz Kenta. Stoga mi obećaj da ćeš ti doći
u Hunsford.
Elizabeth nije to mogla odbiti, premda nije očekivala od tog posjeta nikakvo
veliko zadovoljstvo.
- Otac i Maria doći će mi u ožujku - doda Charlotte - i nadam se da ćeš pristati
da im se pridružiš. Bit ćeš mi dobrodošla koliko i oni.
Obavljeno je vjenčanje, te su mlada i mladoženja otputovali za Kent ravno sa
crkvenih vrata. Elizabeth je uskoro dobila pismo od prijateljice; dopisivale su se
redovito i često kao prije, ali više nije bilo negdašnje otvorenosti izmeñu njih.
Elizabeth je, kad god bi joj se obratila, osjećala da je zauvijek svršeno s
njihovom divnom prisnošću; iako odlučna da ustraje u dopisivanju, činila je to
više zbog prošlosti nego zbog sadašnjosti. Prva je Charlottina pisma očekivala
prilično nestrpljivo; zanimalo ju je kako će ona pisati o svom novom domu,
kako joj se sviña ledi Catherine i hoće li se usuditi kazati da je sretna. Meñutim,
čitajući pisma, uvidjela je da se Charlotte o svemu izražava onako kako je mogla
i predvidjeti. Pisala je veselo, činilo se da je okružena udobnošću i nije
spominjala ništa što ne bi mogla pohvaliti. Kuća, namještaj, susjedstvo i putovi,
sve je bilo po njezinu ukusu, a držanje ledi Catherine bilo je vrlo prijateljsko i
ljubazno. Bila je to Collinsova slika Hunsforda i Rosingsa, ali razumno
ublažena. Elizabeth je spoznala da će ostalo doznati tek kad ode tamo u posjet.
Jane je već napisala nekoliko redaka sestri kako bi je obavijestila da su stigli bez
ikakvih neugodnosti u London. Elizabeth se nadala da će Jane, u svom idućem
pismu, moći kazati nešto o Bingleyjevima.
Elizabethina je nestrpljivost glede tog drugog pisma nagrañena onako kako se
nestrpljivost obično nagrañuje. Jane je već tjedan dana bila u Londonu, a nije
vidjela Caroline niti čula bilo kakve glase od nje. Objašnjavala je to slutnjom da
joj se prošlo pismo iz Longbourna, upućeno Caroline, negdje zagubilo.
"Ujna", pisala je Jane sestri, "odlazi sutra u taj dio grada, pa ću iskoristiti priliku
da se navratim u Ulicu Grosvenor."
Jane je, nakon tog posjeta gospoñici Bingley, opet pisala Elizabeth.
"Stekla sam dojam da Caroline nije dobro raspoložena", napisala je ona, "ali se
razveselila što me vidi i ukorila me zato što joj nisam javila o svom dolasku u
London. Eto, bila sam u pravu; moje prošlo pismo nije stiglo do nje. Pitala sam
ih, naravno, za njihova brata. On je dobro, ali je toliko zauzet gospodinom
Darcyjem da ga vrlo rijetko viñaju. Rekle su mi da očekuju gospoñicu Darcy na
večeri. Rado bih je vidjela. Moj je posjet bio kratak, jer su Caroline i gospoña
Hurst namjeravale izići. Vjerojatno ću ih uskoro vidjeti ovdje."
Elizabeth zatrese glavom nad tim pismom. Ono ju je uvjerilo da bi samo slučaj
mogao otkriti gospodinu Bingleyju da je njezina sestra u Londonu.
Prošla su četiri tjedna, a Jane ga nije nijednom vidjela. Nastojala je uvjeriti sebe
da joj nije žao; ali više nije bila slijepa glede neobzirnosti gospoñice Bingley.
Pošto ju je čekala kod kuće svako jutro i svake večeri izmišljala za nju nove
isprike, gošća joj se napokon pojavila. No kratkoća njezina posjeta i još više
promjena u njezinu držanju onemogućili su Jane da se i dalje zavarava. Pismo
koje je tada napisala sestri pokazalo je što osjeća.
"Moja najdraža Lizzy, uvjerena sam, neće likovati na moj račun zato što je bolje
prosuñivala od mene kad joj priznam da sam bila u potpunoj zabludi o
naklonosti gospoñice Binglej prema meni. Ali, draga moja sestro, premda su
dogañaji dokazali da si Ti u pravu, nemoj me smatrati tvrdoglavom zato što i
sada tvrdim da je, s obzirom na njezino prijašnje ponašanje, moje povjerenje
bilo isto tako prirodno kao i Tvoja sumnjičavost. Nikako ne shvaćam zašto je
željela biti tako prisna sa mnom; meñutim, ako bi se ponovile iste okolnosti,
nedvojbeno bih se opet prevarila. Caroline mi je tek jučer uzvratila posjet, a u
meñuvremenu mi nije poslala nijedno pisamce, nijednu riječ. Kad je došla, jasno
se vidjelo da ne uživa u tom; ispričala se samo uzgred i reda radi što me nije već
prije posjetila, nijednom riječi nije kazala da me želi opet vidjeti i u svakom je
pogledu bila toliko drukčija da sam, čim je otišla, čvrsto odlučila prekinuti to
poznanstvo. Sažalijevam je, iako je istodobno i krivim. Veoma je pogriješila što
me toliko izdvajala od ostalih; mogu mirne duše reći da su poticaji za naše
zbliženje uvijek dolazili s njezine strane. No sažalijevam je zato što je, zacijelo,
svjesna da postupa naopako, a žalim je i zato što znam da je uzrok svega toga
njezina briga za brata. Nije potrebno da Ti dalje objašnjavam; premda znamo
da je ta briga sasvim suvišna, ipak se, ako je ona osjeća, njome može objasniti
njezino ponašanje prema meni; a on je toliko zaslužio njezinu ljubav da je sva
briga koju ona osjeća za njega sasvim prirodna i razumljiva. Meñutim, ne mogu
se načuditi zašto ona strahuje još i sada, jer bismo se, ako bi on iole hajao za
mene, već odavno sreli. On zna da sam u gradu, uvjerena sam u to po nečemu
što je i sama rekla, a ipak bi se, prema onom kako ona govori, mogao steći
dojam da ona želi uvjeriti samu sebe kako je on uistinu naklonjen gospoñici
Darcy. Ne mogu to razumjeti. Kad se ne bih bojala prestroge prosudbe, gotovo
bih bila u iskušenju da kažem kako je posrijedi dvoličnost. No nastojat ću
otjerati sve bolne misli i misliti samo na ono što me usrećuje... na Tvoju ljubav i
postojanu ljubaznost dragog ujaka i ujne. Piši mi što prije. Gospoñica Binglej je
rekla, iako ne baš osobito uvjerljivo, da se on nikad neće vratiti u Netherfield,
da će napustiti tamošnju kuću. Bolje je da to ne spominjemo drugima. Drago mi
je što imaš tako lijepe vijesti od naših prijatelja u Hunsfordu. Molim Te da ih
posjetiš sa Sir Williamom i Marijom. Jamačno će Ti ondje biti vrlo ugodno.
Tvoja itd."
To je pismo zadalo poprilično bola Elizabeth, ali joj se dobro raspoloženje
vratilo kad je zaključila da njegova sestra barem neće više zavaravati Jane. Više
se nije imalo što očekivati od njezina brata. Elizabeth nije više ni željela da se on
opet udvara Jane. Što je više razmišljala o svemu, to je gore mislila o njegovu
karakteru. Kao kaznu za njega i stanovitu zadovoljštinu za Jane, iskreno je
željela da se on uskoro oženi Darcyjevom sestrom, jer je, sudeći prema
Wickhamovu pričanju, ona takva da će se on gorko pokajali što je napustio Jane.
Otprilike u to vrijeme podsjetila je Elizabeth na njezino obećanje glede
Wickhama gospoña Gardiner i zatražila je obavijesti. Elizabethine su vijesti
mogle zadovoljiti više ujnu nego nju. Njegova je uočljiva naklonost splasnula,
udvaranje je prestalo, obožavao je neku drugu. Elizabeth je bila dovoljno dobar
promatrač da zapazi sve to, ali je mogla zapaziti da piše o tom bez velikog bola.
Srce joj se samo malo rastužilo, a taština se zadovoljila uvjerenjem da bi ona
bila njegov jedini izbor da je sudbina to dopustila. Iznenadan dobitak od deset
tisuća funti glavna je draž dame kojoj se on sad udvara. Možda manje oštrovidna
nego kad je bila riječ o Charlotti. Elizabeth mu nije zamjerila zbog njegove želje
za materijalnom sigurnošću. Naprotiv, ništa nije moglo biti prirodnije; i, premda
je slutila da ju je napustio bez prevelike borbe, ipak je bila spremna smatrati to
mudrim i dobrim potezom za oboje i sasvim iskreno mu zaželjeli sreću.
Sve je ovo priznala gospoñi Gardiner, i pošto joj je iznijela i ostale okolnosti,
nastavila je ovako:
"Sad sam uvjerena, draga moja ujna, da nikad nisam bila osobito zaljubljena;
jer, da sam uistinu osjetila tu čistu i uzvišenu strast, sad bih mu mrzila čak i ime,
te bih mu željela svakakva zla. Meñutim, moji su osjećaji ne samo srdačni prema
njemu nego su i nepristrani prema gospoñici King. Ne zapažam da je imalo
mrzim niti da se protivim da je on smatra vrlo dobrom djevojkom. U tom ne
može biti ljubavi. Moj je oprez bio učinkovit. Premda bih bila mnogo
zanimljivija svojim znanicama da sam ludo zaljubljena u njega, ne mogu reći da
žalim zbog svoje razmjerne nevažnosti. Važnost se katkad plaća preskupo. Kitty
i Lydiju pogodila je njegova nevjera mnogo više nego mene. Premlade su da bi
znale kakav je svijet i još nisu spoznale neugodnu istinu da lijepi mladići, baš
kao i ružni, moraju od nečega živjeti."
10 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:37 pm
Margita
Administrator
XXVII
Tijekom siječnja i veljače nije longbournska obitelj imala nikakvih većih
dogañaja od već spomenutih niti većih promjena od odlazaka do Merytona
katkad po blatu, a katkad po mrazu. U ožujku je trebala Elizabeth otputovati u
Hunsford. U početku nije ozbiljno namjeravala otići tamo, ali je ubrzo uvidjela
da Charlotte računa s tim, pa je postupno počela gledati na to sa sve većim
zadovoljstvom i sve većom izvjesnošću. Odsutnost joj je povećala želju da opet
vidi Charlottu i oslabila njezino gnušanje prema gospodinu Collinsu. Taj je plan
sadržavao u sebi i stanovitu draž nečega novog, a kako, uz takvu majku i takve
nedruževne sestre, život u kući nije bio besprijekoran, mala bi joj promjena i
inače dobro došla. Na putovanju će moći vidjeti i Jane; jedno s drugim, kako se
približavalo vrijeme polaska, tako bi joj sve žalije bilo da se put odgodio. No sve
je teklo glatko i u skladu sa Charlottinom zamisli. Trebala se pridružiti Sir
Williamu i njegovoj drugoj kćeri. Na vrijeme je dodana pogodna promjena da se
prenoći u Londonu, i tako je stvoren savršen plan.
Jedino ju je žalostio rastanak od oca, kojem će uistinu nedostajati i kojem je
njezin odlazak bio tako mrzak da joj je rekao neka mu piše, te joj je umalo
obećao da će joj odgovoriti na pismo.
Oproštaj s Wickhamom bio je vrlo prijateljski, s njegove strane čak i više nego s
njezine. Sadašnje ga udvaranje nije moglo navesti da zaboravi da je Elizabeth
bila prva koja ga je uzbudila i zaslužila njegovu pažnju, prva koja ga je slušala i
žalila, prva kojoj se divio. I u načinu kako se oprostio od nje i zaželio joj da se
što bolje zabavi, podsjetio je što može očekivati od ledi Catherine de Bourgh i
izrazio nadu da će se njihovo mišljenje o njoj... njihovo mišljenje o svakomu ...
uvijek podudarati, bilo je stanovite brižnosti, stanovite zainteresiranosti koja će
je, osjećala je, uvijek vezati uz njega iskrenim prijateljstvom. Rastala se s njim
uvjerena da će on, oženjen ili ne, uvijek biti njezin uzor ljubaznog i ugodnog
čovjeka.
Njezini suputnici sutradan nisu bili takvi da bi ga ona, usporeñujući ga s njima,
smatrala manje ugodnim. Sir William Lucas i njegova kćerka Maria,
dobroćudna djevojka, ali praznoglava kao i on, nisu znali kazati ništa što bi se
isplatilo čuti, te ih je slušala otprilike onako zainteresirano kao i kloparanje
kočije. Elizabeth je voljela besmislice, ali je Sir Williamove već odavno znala.
Više joj nije mogao reći ništa novo o divotama njegova predstavljanja na dvoru i
proglašenja vitezom, a njegove su uljudnosti bile otrcane kao i njegove
obavijesti.
Put je bio dugačak samo četrdesetak kilometara, te su krenuli dovoljno rano da
stignu u Ulicu Gracechurch oko podneva. Dok su se približavali vratima
gospodina Gardinera, Jane je bila kraj salonskog prozora i promatrala je njihov
dolazak; kad su ušli u hodnik, već je bila ondje i zaželjela im dobrodošlicu.
Elizabeth joj se ozbiljno zagleda u lice i razveseli se vidjevši da je zdravo i
lijepo kao uvijek.
Na stubištu je stajala skupina dječaka i djevojčica, kojima nestrpljivost da vide
svoju roñakinju nije dopustila da čekaju u salonu, a stidljivost ih je, jer je nisu
vidjeli cijelu godinu dana, spriječila da siñu i približe se. Opći je ugoñaj bio
radostan i ljubazan. Dan je prošao ugodno u užurbanosti i obilasku trgovina, a
večer su proveli u kazalištu.
Elizabeth se pobrine da u kazalištu sjedne kraj ujne. Odmah su započele
razgovor o njezinoj sestri i više se ražalostila nego iznenadila kad je, na svoja
iscrpna pitanja, dobila odgovor da Jane s vremena na vrijeme podlegne
potištenosti, iako nastoji biti dobro raspoložena. No postojali su razlozi za nadu
da ta povremena utučenost neće potrajati dugo. Gospoña Gardiner joj takoñer
ispriča pojedinosti o onom kratkom posjetu gospoñici Bingley i ponovi joj razne
svoje razgovore s Jane, koji su pokazivali da je Jane zauvijek prekinula to
poznanstvo.
Gospoña Gardiner se potom našali sa svojom roñakinjom glede Wickhamove
nevjere, ali joj i čestita što to podnosi tako dobro.
- Slušaj, draga moja Elizabeth - doda tada - kakva je djevojka ta gospoñica
King? Ne bih htjela pomisliti da je naš prijatelj gramziv.
- Molim te, draga ujna, kakva je razlika, što se tiče bračnih odnosa, izmeñu
gramzivosti i promišljenosti? Gdje završava razboritost, a počinje pohlepa?
Prošlog Božića plašila si se da se on ne oženi mnome jer bi to bilo
nepromišljeno, a sada, zato što on pokušava osvojiti djevojku s pukih deset
tisuća funti, nazireš u tom gramzivost.
- Rekneš li mi samo kakva je djevojka gospoñica King, znat ću što treba misliti.
- Ona je, čini mi se, vrlo dobra djevojka. Ne znam ništa loše o njoj.
- Ali on joj nije obraćao nikakvu pozornost dok nije poslije djedove smrti
naslijedila to bogatstvo.
- Nije, a i zašto bi? Ako mu je, zato što nisam imala novca, bilo nedopustivo da
osvoji moju ljubav, kakav bi razlog imao da se udvara djevojci do koje mu nije
stalo i koja je siromašna kao i ja?
- Ipak, nekako se čini neuljudnim što se usredotočio na nju odmah nakon tog
dogañaja.
- Tko živi u teškim prilikama, nema vremena za sva ona pravila lijepog
ponašanja kojima drugi obraćaju pozornost. Ako mu ona ne prigovara, zašto
bismo mi?
- Njezino ga neprigovaranje ne opravdava. Ono samo pokazuje da joj nešto
nedostaje... pamet ili osjećaji.
- Dobro - uzvikne Elizabeth - neka bude kako ti hoćeš. Neka on bude gramziv, a
ona budalasta.
- Ne, Lizzy, nije to kako ja hoću. Bilo bi mi žao, znaš, da moram misliti loše o
mladiću koji je tako dugo živio u Derbyshireu.
- Oh! Ako je to sve, onda ja imam vrlo loše mišljenje o mladićima koji žive u
Derbyshireu, a ni njihovi prijatelji koji žive u Hertfordshireu nisu mnogo bolji.
Sita sam ih svih. Hvala Bogu, sutra idem tamo gdje ću naći čovjeka koji nema
nijednu lijepu osobinu, koji nije ni uljudan, ni pametan. Na kraju krajeva, isplati
se poznavati jedino glupe ljude.
- Pazi, Lizzy, ono što si rekla jako miriše na razočaranost.
Prije rastanka nakon izlaska iz kazališta imala je neočekivanu sreću da dobije
poziv da se pridruži ujaku i ujni na putovanju radi zadovoljstva, na koje su
namjeravali krenuti u ljetu.
- Još nismo sasvim odlučili kamo ćemo otići - reče gospoña Gardiner - možda
do Jezerske oblasti.
Nikakva zamisao nije mogla biti privlačnija za Elizabeth, pa je vrlo rado i
zahvalno prihvatila poziv.
- Predraga moja ujna - uzvikne ona ushićeno - kakve li radosti! Kakva li
uživanja! Daješ mi nov život i snagu. Svršeno je s razočaranjem i jetkošću. Što
su ljudi u usporedbi sa stijenama i planinama? Oh! Kakve ćemo zanosne
trenutke doživjeti! A kad se vratimo, nećemo biti poput drugih putnika koji nisu
sposobni dati jasnu predodžbu ni o čemu. Mi ćemo znati gdje smo bili... sjećat
ćemo se onog što smo vidjeli. Jezera, planine i rijeke neće biti zbrkani u našoj
mašti niti ćemo se, kad pokušamo opisati neko mjesto, svañati oko toga gdje se
ono točno nalazi. Potrudit ćemo se da naši prvi oduševljeni opisi budu
zanimljiviji nego kod većine putnika.
XXVIII
Sve na putu sutradan bilo je novo i zanimljivo za Elizabeth. Uživala je pogotovo
zato što je bila dobro raspoložena; sestra joj je izgledala tako dobro da je
prestala strahovati za njezino zdravlje, a pomisao na predivno putovanje po
sjevernoj oblasti bila je neiscrpan izvor radosti.
Kad su skrenuli s glavnog puta prema Hunsfordu, sve su oči tražile župni dvor i
očekivale da ga ugledaju poslije svakog zavoja. Duž puta je s jedne strane bila
ograda od kolja Rosingskog parka. Elizabeth se smješkala prisjećajući se svega
što je čula o stanovnicima tog imanja.
Napokon se i župni dvor pojavio na vidiku. Vrt što se na kosini protezao prema
putu, dom u njemu, zelene ograde od kolja i lovorove živice, sve je to
najavljivalo da su na cilju. Na kućnim se vratima pojaviše gospodin Collins i
Charlotte, a kola se zaustaviše kraj malog kolnog ulaza, od kojeg je kratka
pošljunčana staza vodila do kuće. Svi su kimali glavom i smiješili se. Čim su
putnici izišli iz kočije, započne radosno pozdravljanje. Gospoña Collins zaželi
vrlo srdačno dobrodošlicu prijateljici; vidjevši kako je prijateljski dočekana,
Elizabeth se razveseli što je došla. Odmah je opazila da ženidba nije izmijenila
ponašanje njezina roñaka. Njegova je ukočena uljudnost ostala ista kao prije i
zadržao ju je nekoliko minuta na kolnom ulazu kako bi čuo njezine odgovore na
pitanja o svima u obitelji. Zatim ih je Collins bez ikakva drugog odugovlačenja,
osim što ih je zaustavio da bi im pokazao lijepa vrata, uveo u kuću. Čim su ušli
u sobu za dnevni boravak, on im još jednom uglañeno, ali i razmetljivo zaželi
dobrodošlicu u svom skromnom domu; a kad je njegova žena ponudila gostima
da se okrijepe zakuskom i pićem, ponovio je od riječi do riječi njezine ponude.
Elizabeth je i očekivala da će se on nastojati pokazati u svem sjaju i jasno je
zapazila da se, dok je svraćao pozornost na prostranost sobe, njezin izgled i
namještaj, obraća posebno njoj, kao da joj želi dati na znanje što je izgubila zato
što ga je odbila. Meñutim, premda je sve bilo lijepo i udobno, nije mu udovoljila
nijednim uzdahom kajanja, već je gledala prijateljicu čudeći se kako može biti
tako vedra i raspoložena kraj takva muža. Kad god bi Collins rekao nešto čega
se njegova žena mogla opravdano stidjeti, a to se nije dogañalo rijetko, ona je
nehotice skretala pogled prema Charlotti. Jedanput ili dvaput opazila je da je
Charlotte malo pocrvenjela, no ponajčešće se mudro trudila da ga i ne sluša. Kad
su gosti sjedili već dovoljno dugo da su se mogli nadiviti svakom dijelu
namještaja od ormara do zaštitne rešetke ispred kamina, opisati svoje putovanje i
ispričati sve što im se dogodilo u Londonu, Collins ih pozove da prošeću kroz
vrt, koji je bio velik i lijepo ureñen, a o kojem se on posebno brinuo. Rad u vrtu
smatrao je jednim od svojih najvećih zadovoljstava; Elizabeth se divila slušajući
kako ozbiljno govori Charlotte da je rad u vrtu koristan za zdravlje i da ga ona
zato potiče na nj. Dok ih je vodio svim glavnim i sporednim stazama, gotovo im
nije ni davao vremena da izreknu pohvale koje je tražio, pokazivao im je sve
vidike i potanko ih opisivao, ali njihovu ljepotu nije ni spominjao. Bio je kadar
nabrojiti polja u svakom smjeru i kazati koliko stabala ima i u najudaljenijem
šumarku. No, prema njegovu mišljenju, od svih vidika kojima su se njegov vrt i
ovaj kraj mogli pohvaliti, nijedan se nije mogao usporediti s izgledom Rosingsa,
koji se mogao vidjeti kroz prazninu meñu drvećem koje je obrubljivalo park s
druge strane puta. Bila je to lijepa suvremena zgrada, divno smještena na maloj
uzvisini.
Collins ih htjede iz vrta odvesti na svoje dvije livade, ali su se dame, budući da
nisu imale obuću pogodnu za ostatke mraza, vratile u kuću. Dok je Sir William
pratio Collinsa, Charlotte je provela sestru i prijateljicu po kući, vjerojatno vrlo
zadovoljna što je dobila priliku da je pokaže bez muževe pomoći. Kuća je bila
prilično mala, ali dobro sagrañena i udobna; sve je bilo namješteno i
rasporeñeno tako lijepo i skladno da je Elizabeth zaključila kako je sve to
Charlottina zasluga. Kad god se mogao zaboraviti gospodin Collins, svuda se
osjećao vrlo ugodan ugoñaj, a vidjevši da Charlotte očito uživa u svemu tom,
Elizabeth je zaključila da je on često zaboravljen.
Već je čula da ledi Catherine još nije otputovala za London. O tomu se govorilo
i za vrijeme večere, kad se Collins umiješao u razgovor i kazao:
- Da, gospoñice Elizabeth, imat ćete čast da vidite ledi Catherine de Bourgh u
nedjelju u crkvi, i suvišno bi bilo govoriti vam da ćete se oduševiti njome. Ona
je vrlo pristupačna i društvena, te ne sumnjam da će vas poslije službe Božje
udostojiti dijelom svoje pažnje. Gotovo se ne ustručavam tvrditi da će ona
uključiti vas i moju svastiku Mariju u svaki poziv kojim nas bude počastila
tijekom vašeg boravka ovdje. Njezino je ponašanje prema mojoj dragoj Charlotti
divno. Mi večeramo u Rosingsu dvaput na tjedan, i nikad nam ne dopuštaju da
se pješice vratimo kući. Uvijek su spremna za nas kola njezina gospodstva.
Trebao bih reći: jedna od kola njezina gospodstva, jer ih ona ima nekoliko.
- Ledi Catherine je dobra, pametna žena - doda Charlotte - i vrlo ljubazna
susjeda.
- Tako je, draga moja, i ja kažem isto. Ona je takva da zaslužuje svako
poštovanje.
Večer su proveli razgovarajući o hertfordshirskim vijestima i prepričavajući ono
o čemu su već pisali. Potom je Elizabeth, u samoći svoje sobe, razmišljala o
stupnju Charlottina zadovoljstva i nastojala razumjeti njezinu ljubaznost i
strpljivost prema mužu, te je na posljetku zaključila da je Charlottino držanje
vrlo pametno. Ujedno se upustila u predviñanja kako će proteći njezin posjet;
razmišljala je o mirnom tijeku njihovih uobičajenih zanimanja, o dosadnim
primjedbama gospodina Collinsa, a i o smiješnoj strani općenja s onima u
Rosingsu. Bujna joj je mašta ubrzo predočila sve to.
Oko podneva idućeg dana, dok se u svojoj sobi spremala za šetnju, iznenadna
galama odozdo kao da je navijestila da je u cijeloj kući nekakva zbrka. Slušajući
nekoliko trenutaka, začuje kako netko žurno trči uz stube i glasno je zove. Kad
je otvorila vrata, srela je na stubišnom odmorištu Mariju, koja joj, sva zadihana,
reče:
- Oh, Lizzy! Požuri se u blagovaonicu, vidjet ćeš nešto vrlo neobično. Neću ti
kazati o čemu je riječ. Požuri odmah dolje.
Elizabeth joj uzalud postavi nekoliko pitanja, jer Maria nije htjela kazati ništa
drugo. Otrčale su u blagovaonicu, okrenutu prema putu, i Elizabeth je potražila
pogledom to čudo. Pred vrtnim vratima zaustavile su se dvije dame u otvorenoj
kočiji.
- Je li to sve? - uzvikne Elizabeth. - Očekivala sam da su, ako ništa gore, svinje
provalile u vrt, a kad tamo, vidim samo ledi Catherine i njezinu kćer.
- Hej, draga moja - prozbori Maria, začuñena njezinom pogreškom - ono nije
ledi Catherine. Ona stara dama je gospoña Jenkinson, koja živi s njima, a ona
druga je gospoñica de Bourgh. Pogledaj je samo. Kakva li sićušna stvorenja!
Tko bi mislio da može biti tako mršava i malena!
- Vrlo je nepristojna što zadržava Charlottu vani na ovakvu vjetru. Zašto ne uñe?
- Ah, Charlotte veli da ona to rijetko čini. Velika je čast kad gospoñica de
Bourgh uñe u kuću.
- Sviña mi se njezin izgled - reče Elizabeth, obuzeta drugim mislima. - Doima se
bolešljivo i zlovoljno. Da, tako mu i treba. Takvu je ženu i zaslužio.
Collins i Charlotte stajali su na vrtnim vratima i razgovarali s damama, a Sir
William je, kao što je Elizabeth veselo opazila, bio pred kućnim ulazom,
ozbiljno promatrao tu veličinu pred sobom i klanjao se kad god bi gospoñica de
Bourgh pogledala prema njemu.
Na posljetku se više nije imalo što reći, pa se dame odvezoše, a ostali uñoše u
kuću. Čim je Collins ugledao njih dvije, počeo im je čestitati na sreći, a
Charlotte im je objasnila da su svi pozvani sutradan na večeru u Rosings.
XXIX
Collins je likovao zbog tog poziva. Prilika da pokaže pokroviteljičinu veličinu
svojim zadivljenim gostima i da im omogući da vide njezinu uljudnost prema
njemu i njegovoj ženi bila je upravo ono što je želio; a činjenica da je tako brzo
dobio tu priliku, bila je takav primjer ljubaznosti ledi Catherine da se nije mogao
dovoljno nadiviti.
- Priznajem - reče on - da me ne bi nimalo iznenadilo da nas je njezino
gospodstvo pozvalo u nedjelju u Rosings na čaj. To sam i očekivao poznajući
njezinu ljubaznu društvenost. Meñutim, tko bi mogao predvidjeti ovakvu
pažnju? Tko bi mogao i zamisliti da ćemo tako brzo nakon vašeg dolaska dobiti
poziv da večeramo ondje (i to poziv koji uključuje sve nas)!
- Ja nisam osobito iznenañen time što se zbilo - istakne Sir William - jer znam
kako se ponašaju velike ličnosti; a to sam znanje stekao zahvaljujući svom
položaju. U dvorskim krugovima nisu takvi primjeri pažnje rijetki.
Cijeli taj dan i sutradan ujutro nisu govorili gotovo ni o čemu drugom osim o
svom posjetu Rosingsu. Collins ih je revno obavještavao što mogu očekivati,
kako se ne bi sasvim zbunili kad ugledaju onakve sobe, onoliko slugu i onako
raskošnu gozbu.
Kad su dame krenule u svoje sobe da se obuku za posjet, on reče Elizabeth:
- Draga moja roñakinjo, nemojte se osjećati nelagodno zbog svoje odjeće. Ledi
Catherine nipošto ne traži od nas onakvu otmjenost u odijevanju kakva dolikuje
njoj i njezinoj kćeri. Savjetovao bih vam samo da obučete svoju najljepšu
haljinu, pa vam ništa drugo ne treba. Ledi Catherine neće misliti ništa gore o
vama zato što ste jednostavno obučeni. Njoj se sviña da se čuvaju razlike u
društvenom položaju.
Dok su se oblačile, dolazio je dva-tri puta do vrata svake od njih kako bi ih
opomenuo da se požure, jer ledi Catherine nerado čeka za večerom. Takve
strašne priče o njezinu visokom gospodstvu i načinu života grdno su preplašile
Mariju Lucas, nenaviklu na društvo, pa je očekivala svoje predstavljanje u
Rosingsu onako plašljivo kao što je njezin otac nekoć očekivao svoje
predstavljanje na dvoru.
Kako je vrijeme bilo lijepo, ugodno su prošetali oko jedan kilometar kroz park.
Svaki park ima svoju ljepotu i svoje vidike. Elizabeth je vidjela štošta što joj se
svidjelo, iako je, ukupno uzevši, to nije oduševilo onoliko koliko je Collins
očekivao niti su je osobito zadivili njegovo nabrajanje prozora na prednjoj strani
zgrade i spominjanje svote koju je Sir Lewis de Bourgh potrošio na njihovo
ostakljivanje.
Dok su se penjali po stubama, Marijino je uzbuñenje raslo svakog trenutka, a ni
Sir William nije se doimao sasvim smireno. Elizabeth nije iznevjerila njezina
hrabrost. Iz onog što je čula, zaključila je da ledi Catherine nema nikakve
izvanredne sposobnosti ni čudesne vrline koje bi ulijevale strahopoštovanje, a
što se tiče sjaja bogatstva i društvenog položaja, vjerovala je da to može gledati
sasvim hladnokrvno.
Iz predvorja, gdje im je Collins ushićeno skrenuo pozornost na njegove skladne
razmjere i lijepe ukrase, otišli su za slugama kroz predsoblje i ušli u sobu gdje su
sjedile ledi Catherine, njezina kći i gospoña Jenkinson. Njezino gospodstvo vrlo
milostivo ustane da ih primi; kako se gospoña Collins dogovorila s mužem da će
ona obaviti predstavljanje, sve je učinjeno kako treba, bez onih ispričavanja i
zahvaljivanja koje bi on smatrao potrebnima.
Usprkos činjenici da je nekoć bio na dvoru, Sir William je zbog raskoši oko sebe
osjetio takvo strahopoštovanje da je imao samo toliko hrabrosti da se duboko
naklonio i sjeo na stolac ne rekavši ni riječ; a njegova je kćerka, gotovo izvan
sebe od straha, sjela na rub stolca i nije znala kamo bi gledala. Elizabeth je,
nimalo se ne zbunivši, mirno promatrala tri dame pred sobom. Ledi Catherine je
bila visoka, krupna žena, vrlo izraženih crta na licu, koje je nekoć, vjerojatno,
bilo lijepo. Nije se držala pristupačno i goste je primila tako da ne zaborave da
su nižeg ranga. Dok je šutjela, nije bila osobito dojmljiva, no što god je govorila,
izrekla je tako zapovjedničkim tonom da je isticala svoju važnost, pa je to
odmah podsjetilo Elizabeth na ono što je čula od gospodina Wickhama. Na
temelju svojih zapažanja zaključila je da je ledi Catherine baš onakva kakvom ju
je Wickham prikazao.
Pozorno gledajući neko vrijeme majku, u čijem je izgledu i držanju brzo uočila
stanovite sličnosti s gospodinom Darcyjem, okrenula je pogled prema kćerki i
iznenadila se gotovo koliko i Maria što je tako mršava i mala. Ni po stasu, ni po
liku nije bilo nikakve sličnosti izmeñu majke i kćerke. Gospoñica de Bourgh
bila je blijeda i bolešljiva; njezine crte lica, premda ne ružne, bile su
neupadljive; govorila je vrlo malo. Tihim se glasom obraćala gospoñi Jenkinson,
u čijem izgledu nije bilo ničega osobitog i koja je bila sasvim zauzeta slušanjem
što joj ona govori i namještanjem zaklona da joj zaštiti oči od svjetla.
Pošto su sjedili nekoliko minuta, svi su prišli prozoru kako bi se divili pogledu;
Collins je bio s njima da bi im istaknuo sve ljepote, a ledi Catherine ih je
ljubazno obavijestila da je taj vidik mnogo ljepši ljeti.
Večera je bila bogata, a posluga i posuñe onakvi kako je Collins i obećao; on je,
kao što je takoñer predvidio, sjedio na začelju stola, po želji njezina gospodstva,
i držao se tako kao da misli da mu život ne bi mogao dati ništa bolje. Rezao je
meso, jeo i oduševljeno hvalio sve. Svako bi jelo najprije pohvalio on, a onda
Sir William, koji se sada već dovoljno sabrao da je mogao ponavljati kao jeka
sve što bi njegov zet kazao. Elizabeth se čudila kako ledi Catherine može to
podnijeti. No ledi Catherine se doimala zadovoljnom njihovim prekomjernim
divljenjem, te se vrlo ljupko smiješila, osobito kad bi se pokazalo da je neko jelo
na stolu sasvim novo za njih. Društvo nije mnogo razgovaralo. Elizabeth je bila
spremna govoriti kad god dobije priliku, ali je sjedila izmeñu Charlotte i
gospoñice de Bourgh; prva je bila zauzeta slušanjem ledi Catherine, a druga joj
nije rekla ni riječ tijekom cijele večere. Gospoña Jenkinson je uglavnom bila
zaokupljena promatranjem kako mala gospoñica de Bourgh jede, nudila joj je
ovo ili ono jelo i strahovala da joj nije dobro. Maria je smatrala neumjesnim da
govori, a muškarci su samo jeli i divili se.
Kad su se dame povukle u salon, nisu mogle gotovo ništa drugo učiniti osim da
slušaju riječi ledi Catherine, koja je govorila bez prekida sve dok nije stigla
kava; izražavala je svoja mišljenja o svemu tako odlučno da je bilo očito kako se
nije navikla da se njezini sudovi osporavaju. Raspitivala se o Charlottinim
kućnim poslovima prisno i potanko i davala joj savjete o svima njima; govorila
joj je kako treba voditi kućanstvo u tako maloj obitelji kao što je njezina i
upućivala ju je kako da se brine o kravama i peradi. Elizabeth je zapazila da je
za tu veliku damu vrijedno pažnje sve što joj može dati priliku da zapovijeda
drugima. U stankama u svom razgovoru s gospoñom Collins postavljala je razna
pitanja Mariji i Elizabeth, osobito potonjoj, o čijoj je rodbini znala malo, a koja
je, kao što je rekla gospoñi Collins, bila uljudna, ljepuškasta djevojka. Pitala ju
je, u raznim trenucima, koliko ima sestara, jesu li starije ili mlañe od nje, je li
neka od njih pred udajom, jesu li lijepe, gdje su se školovale, kakva kola ima
njezin otac i kakvo je djevojačko prezime njezine majke. Iako je osjećala svu
drskost njezinih pitanja, Elizabeth je odgovarala na njih sasvim mirno. Tada ledi
Catherine iznenada napomene:
- Imanje vašeg oca naslijedit će, ako se ne varam, Collins. Vas radi - doda,
okrenuvši se prema Charlotti - to me raduje, ali inače ne vidim razloga da se
ženski potomci isključuju iz naslijeña imanja. To se nije smatralo potrebnim u
porodici Sir Lewisa de Bourgha. Svirate li i pjevate, gospoñice Bennet?
- Malo.
- O! Onda ćemo jednom zgodom imati zadovoljstvo da vas čujemo. Naš glasovir
je prvorazredan, vjerojatno je bolji nego... Iskušat ćete ga jednog dana. Sviraju li
i pjevaju vaše sestre?
- Jedna od njih.
- Zašto niste sve učile? Trebale ste sve učiti. Sve gospoñice Webbs sviraju, a
njihov otac nema tako dobar prihod kao vaš. Crtate li?
- Ne, nimalo.
- Što? Nijedna od vas?
- Nijedna.
- Vrlo čudno. Valjda niste imale priliku. Trebala vas je majka odvesti u London
svakog proljeća k tamošnjim učiteljima.
- Moja bi se majka složila s tim, ali otac mrzi London.
- Je li vas ostavila vaša odgojiteljica?
- Nikad je nismo ni imali.
- Nikad je niste imali! Kako je to moguće? Pet kćeri odgojenih kod kuće bez
odgojiteljice! Nikad nisam čula nešto takvo. Zacijelo je vaša majka robovala
vašem odgoju i izobrazbi.
Elizabeth jedva suzdrži osmijeh dok ju je uvjeravala da nije bilo tako.
- Pa, tko vas je onda učio? Tko je pazio na vas? Bez odgojiteljice ste, bez
dvojbe, bile zanemarene.
- U usporedbi s nekim obiteljima, vjerojatno jesmo; meñutim, one meñu nama
koje su željele učiti nikad nisu oskudijevale u sredstvima. Uvijek su nas poticali
na čitanje i imale smo sve potrebne učitelje. One koje su htjele ljenčariti, mogle
su i to.
- Da, nema sumnje; no upravo to sprečava odgojiteljica; da sam upoznala vašu
majku, odlučno bih joj savjetovala da uzme jednu. Uvijek govorim da se u
izobrazbi ne može ništa bez postojane i redovite poduke, a nitko je ne može dati
osim odgojiteljice. Mnogim sam obiteljima preporučila odgojiteljice. Uvijek mi
je drago ako kakvoj mladoj osobi nañem dobro mjesto. Četiri nećakinje gospoñe
Jenkinson dobile su divna mjesta zahvaljujući meni; eto, i nedavno sam
preporučila jednu mladu osobu koju mi je netko slučajno spomenuo, i obitelj je
oduševljena njome. Gospoño Collins, jesam li vam pričala da se ledi Metcalf
svratila jučer k meni da mi zahvali. Ona misli da je gospoñica Pope prava
dragocjenost. "Ledi Catherine", rekla je, "dali ste mi pravu dragocjenost." Je li
neka od vaših sestara, gospoñice Bennet, počela izlaziti u društvo?
- Da, gospoño, sve.
- Sve? Što, svih pet istodobno? Vrlo čudno! A vi ste druga po redu. Mlañe izlaze
u društvo prije nego što su se starije udale! Vaše mlañe sestre jamačno su vrlo
mlade?
- Da, najmlaña nije još navršila šesnaestu. Ona je, možda, premlada da bi često
izlazila. Ali uistinu, gospoño, bilo bi vrlo nepravedno prema mlañim sestrama da
ne sudjeluju u društvu i zabavama zato što starije nemaju mogućnosti ili
sklonosti da se rano udaju. Posljednja roñena ima ista prava na mladenačka
zadovoljstva kao i prva. Zar da bude lišena svega zbog takva razloga? Mislim da
to ne bi potaklo sestrinsku ljubav ni plemenitost osjećaja.
- Oho - uzvikne njezino gospodstvo - vi govorite svoje mišljenje vrlo odlučno za
tako mladu osobu. Koliko vam je godina?
- Budući da imam tri odrasle mlañe sestre - odgovori Elizabeth, smiješeći se -
vaše gospodstvo teško može očekivati da to kažem.
Ledi Catherine se veoma iznenadi što nije dobila izravan odgovor, a Elizabeth
zaključi da je ona, po svoj prilici, prvo stvorenje koje se usudilo našaliti s tom
tako dostojanstvenom, ali i drskom osobom.
- Uvjerena sam da vam nije više od dvadeset, pa stoga nije potrebno da tajite
svoje godine.
- Još nisam napunila dvadeset prvu.
Kad su im se pridružila gospoda i završilo se sa čajem, namješteni su stolovi za
kartanje. Ledi Catherine, Sir William, te gospodin i gospoña Collins sjeli su da
zaigraju kadril, a budući da je gospoñica de Bourgh željela igrati kasino, dvije su
djevojke imale čast da pomognu gospoñi Jenkinson da stvori svoju kartašku
grupu. Za njihovim je stolom bilo vrlo dosadno. Nije se izgovorilo malone ništa
što se nije ticalo igre osim kad bi gospoña Jenkinson izražavala svoje bojazni da
je gospoñici de Bourgh pretopio ili prehladno, ili da ima previše ili premalo
svjetla. Za drugim je stolovima bilo mnogo življe. Ledi Catherine je imala
glavnu riječ; isticala je pogreške ostalih troje ili je pričala anegdote o sebi.
Collins se ograničio na izražavanje svog slaganja sa svim što bi njezino
gospodstvo kazalo, na zahvaljivanje kad bi pobijedio u igri i na ispričavanje
kad bi mu se činilo da je dobio previše. Sir William nije mnogo govorio.
Nastojao je zapamtiti anegdote i imena važnih ličnosti.
Kartali su se dok se to sviñalo ledi Catherine i njezinoj kćeri, a onda su stolovi
uklonjeni, ponuñena su kola gospoñi Collins, zahvalno su prihvaćena i odmah
naručena. Društvo se potom okupilo oko vatre kako bi čuli mišljenje ledi
Catherine o tom kakvo će vrijeme biti sutra. Uto su stigla kola; uz brojne izjave
zahvalnosti gospodina Collinsa i brojne naklone Sir Williama, zaputiše se van.
Čim su se malo udaljili od vrata, Elizabeth zapita roñak što misli o svemu što je
vidjela u Rosingsu; ona se, zbog Charlotte, u svom odgovoru izrazi povoljnije
nego što je uistinu mislila. Meñutim, njezina pohvala, iako ju je stajala podosta
truda, ne zadovolji Collinsa, pa je odmah počeo sam hvaliti ledi Catherine.
XXX
Sir William je ostao samo tjedan dana u Hunsfordu, ali je njegov boravak bio
dovoljno dugačak da ga uvjeri kako mu se kći vrlo dobro udomila i kako ima
takva muža i takvu susjedu kakvi se rijetko mogu naći. Dok je Sir William bio
kod njih, Collins ga je svako jutro vozio svojim čezama i pokazivao mu okolicu.
Meñutim, kad je on otišao, cijela se obitelj vratila svom uobičajenom načinu
života; na Elizabethinu veliku radost, ta promjena nije imala kao posljedicu da
njezin roñak bude više s njima nego prije, jer je on sada najveći dio vremena
izmeñu doručka i večere provodio ili radeći u vrtu, ili čitajući i pišući, ili
gledajući kroz prozor svoje knjižnice, okrenute prema putu. Soba u kojoj su
sjedile dame bila je u stražnjem dijelu kuće. Elizabeth se isprva čudila što
Charlotte nije radije odabrala blagovaonicu za opću upotrebu, jer je bila veća i s
ljepšim pogledom; no uskoro je uvidjela da prijateljica ima izvrstan razlog za
svoj izbor, jer bi Collins nesumnjivo provodio mnogo manje vremena u svojoj
sobi da je njihova bila podjednako zanimljiva. Bila je zahvalna Charlotti na
domišljatosti. Iz salona nisu uopće mogle vidjeti put, ali su znale koja kola
prolaze zahvaljujući Collinsu koji ih je izvješćivao o tom. Kad god bi se
gospoñica de Bourgh provezla svojim kolima, došao bi k njima i obavijestio ih o
tom, iako se to dogañalo gotovo svaki dan. Ona se često zaustavljala kraj
župnog dvora i razgovarala po nekoliko minuta sa Charlottom, ali se rijetko
mogla nagovoriti da iziñe iz kočije.
Svaki drugi-treći dan odlazio je Collins do Rosingsa, a i njegova je žena išla
tamo, samo malo rjeñe nego on. U početku se Elizabeth čudila takvu žrtvovanju
vremena, ali je poslije shvatila da to oni čine iz materijalnih razloga. Pokatkad bi
ih ledi Catherine počastila svojim posjetom i tada ne bi izmaknulo njezinu oku
ništa od onoga što se zbivalo u kući. U sve je zavirivala, promatrala je njihov rad
i savjetovala im da to rade drukčije; pronalazila je pogreške u rasporedu
namještaja ili zapažala da je sluškinja nemarna u radu; a ako bi i pristala pojesti
nešto, činilo se da postupa tako samo zato da bi prigovorila Charlotti kako su joj
komadi mesa preveliki za njezinu obitelj. Elizabeth je ubrzo opazila da je ta
velika dama, iako nije oblasni mirovni sudac, vrlo poduzetan mirovni sudac u
svojoj župi, čije joj je i najsitnije nevolje i probleme priopćavao Collins. Kad
god bi se neki seljaci posvadili ili bi bili nezadovoljni i negodovali protiv svog
siromaštva, ona bi otišla u selo kako bi riješila njihove sporove, utišala njihove
prigovore i grdnjama ih natjerala da žive mirno i zadovoljno.
Na večeru u Rosings odlazilo se dvaput na tjedan; osim što tu više nije bilo Sir
Williama i što se upotrebljavao samo jedan stol za kartanje, sva su ta sijela bila
jednaka onom prvom. U druge su posjete odlazili rijetko, jer je način života u
okolici bio uglavnom izvan dohvata Collinsovih. No to nije bilo nikakvo zlo za
Elizabeth; ona je pretežito provodila vrijeme sasvim ugodno; imala je zanimljive
polusatne razgovore sa Charlottom, a vrijeme je bilo izuzetno lijepo za to doba
godine, te je često uživala vani. Omiljela joj je šetnja, u koju je često išla dok bi
ostali bili u posjetu kod ledi Catherine, bila duž šumarka koji je obrubljivao s
ove strane perivoj, a tu je bila jedna zaklonjena staza koju, čini se, nije birao
nitko osim nje, te je tu osjećala da je izvan domašaja radoznalosti ledi Catherine.
Na taj je mirni način prošlo prvih četrnaest dana njezina boravka. Približavao se
Uskrs i tijekom Velikog tjedna trebao je doputovati tamo još jedan član
rosingske porodice, što je za tako mali krug moralo biti važno. Elizabeth je, još
na početku svog posjeta, čula da oni očekuju za nekoliko tjedana dolazak
gospodina Darcyja i, premda je meñu njezinim znancima bilo malo onih za koje
je manje hajala, njegova prisutnost bit će nešto novo na sijelima u Rosingsu i
možda će joj biti zabavno prosuditi po njegovu ponašanju prema njegovoj
roñakinji, za koju ga je ledi Catherine očito predodredila, koliko su beznadni
planovi gospoñice Bingley u vezi s njim. Ledi Catherine je spominjala njegov
očekivani dolazak s najvećim zadovoljstvom, govorila je o njemu s najvećim
divljenjem i malone se razljutila kad je čula da su ga gospoñica Lucas i
Elizabeth vidjele već nekoliko puta.
Za njegov se dolazak odmah doznalo u župnom dvoru, jer je Collins šetao cijelo
jutro u blizini raskrižja, pa se, čim je spazio da su kola skrenula prema
Rosingskom parku, poklonio i odjurio kući noseći veliku vijest. Sljedećeg jutra
požurio je u Rosings da iskaže svoje štovanje. Ondje je zatekao dva nećaka ledi
Chaterine, jer je gospodin Darcy doveo pukovnika Fitzwilliama, mlañeg sina
svog ujaka, lorda; na veliko iznenañenje cijelog društva, kad je Collins krenuo
kući, i ta su dva gospodina pošla s njim. Charlotte ih je vidjela kroz prozor iz
muževe sobe kako prelaze preko ceste, te je odmah otrčala i izvijestila djevojke
kakva ih čast očekuje, a zatim je dodala:
- Tebi, Lizzy, trebam zahvaliti za ovu pažnju. Gospodin Darcy se nipošto ne bi
došao tako brzo pozdraviti sa mnom.
Elizabeth je jedva stigla poreći da je to njezina zasluga kadli je već zvonce na
vratima objavilo njihov dolazak; uskoro uñoše u sobu sva trojica. Pukovniku
Fitzwilliamu, koji je išao na čelu, bilo je oko trideset godina, nije bio lijep, ali se
po izgledu i ponašanju vidjelo da je pravi gospodin. Darcy se doimao jednako
kao u Hertfordshireu. On pozdravi gospoñu Collins na svoj uobičajeni
suzdržljivi, uljudni način i, kakvi god bili njegovi osjećaji prema njezinoj
prijateljici, sasvim mirno pozdravi i nju. Elizabeth mu se nakloni, ne prozborivši
ni riječ.
Pukovnik Fitzwilliam odmah zapodjene razgovor, spremno i lako kao svaki
dobro odgojen čovjek; govorio je vrlo zanimljivo; no njegov je roñak, kazavši
gospoñi Collins samo nekoliko riječi o kući i vrtu, sjedio neko vrijeme potpuno
šutke. Napokon se probudila njegova uljudnost, te je zapitao Elizabeth o
zdravlju njezine obitelji. Ona mu odgovori na uobičajeni način i nakon kratkog
muka doda:
- Moja je starija sestra u Londonu već tri mjeseca. Jeste li je slučajno vidjeli
ondje?
Bila je uvjerena da nije, ali je htjela provjeriti hoće li odati bilo kakvim znakom
da mu je poznato ono što se dogodilo izmeñu Bingleyjevih i Jane i učini joj se
da se malo zbunio dok joj je odgovarao kako nije imao sreću da sretne
gospoñicu Bennet u Londonu. Više nisu govorili o tomu, i gospoda su uskoro
otišla.
Tijekom siječnja i veljače nije longbournska obitelj imala nikakvih većih
dogañaja od već spomenutih niti većih promjena od odlazaka do Merytona
katkad po blatu, a katkad po mrazu. U ožujku je trebala Elizabeth otputovati u
Hunsford. U početku nije ozbiljno namjeravala otići tamo, ali je ubrzo uvidjela
da Charlotte računa s tim, pa je postupno počela gledati na to sa sve većim
zadovoljstvom i sve većom izvjesnošću. Odsutnost joj je povećala želju da opet
vidi Charlottu i oslabila njezino gnušanje prema gospodinu Collinsu. Taj je plan
sadržavao u sebi i stanovitu draž nečega novog, a kako, uz takvu majku i takve
nedruževne sestre, život u kući nije bio besprijekoran, mala bi joj promjena i
inače dobro došla. Na putovanju će moći vidjeti i Jane; jedno s drugim, kako se
približavalo vrijeme polaska, tako bi joj sve žalije bilo da se put odgodio. No sve
je teklo glatko i u skladu sa Charlottinom zamisli. Trebala se pridružiti Sir
Williamu i njegovoj drugoj kćeri. Na vrijeme je dodana pogodna promjena da se
prenoći u Londonu, i tako je stvoren savršen plan.
Jedino ju je žalostio rastanak od oca, kojem će uistinu nedostajati i kojem je
njezin odlazak bio tako mrzak da joj je rekao neka mu piše, te joj je umalo
obećao da će joj odgovoriti na pismo.
Oproštaj s Wickhamom bio je vrlo prijateljski, s njegove strane čak i više nego s
njezine. Sadašnje ga udvaranje nije moglo navesti da zaboravi da je Elizabeth
bila prva koja ga je uzbudila i zaslužila njegovu pažnju, prva koja ga je slušala i
žalila, prva kojoj se divio. I u načinu kako se oprostio od nje i zaželio joj da se
što bolje zabavi, podsjetio je što može očekivati od ledi Catherine de Bourgh i
izrazio nadu da će se njihovo mišljenje o njoj... njihovo mišljenje o svakomu ...
uvijek podudarati, bilo je stanovite brižnosti, stanovite zainteresiranosti koja će
je, osjećala je, uvijek vezati uz njega iskrenim prijateljstvom. Rastala se s njim
uvjerena da će on, oženjen ili ne, uvijek biti njezin uzor ljubaznog i ugodnog
čovjeka.
Njezini suputnici sutradan nisu bili takvi da bi ga ona, usporeñujući ga s njima,
smatrala manje ugodnim. Sir William Lucas i njegova kćerka Maria,
dobroćudna djevojka, ali praznoglava kao i on, nisu znali kazati ništa što bi se
isplatilo čuti, te ih je slušala otprilike onako zainteresirano kao i kloparanje
kočije. Elizabeth je voljela besmislice, ali je Sir Williamove već odavno znala.
Više joj nije mogao reći ništa novo o divotama njegova predstavljanja na dvoru i
proglašenja vitezom, a njegove su uljudnosti bile otrcane kao i njegove
obavijesti.
Put je bio dugačak samo četrdesetak kilometara, te su krenuli dovoljno rano da
stignu u Ulicu Gracechurch oko podneva. Dok su se približavali vratima
gospodina Gardinera, Jane je bila kraj salonskog prozora i promatrala je njihov
dolazak; kad su ušli u hodnik, već je bila ondje i zaželjela im dobrodošlicu.
Elizabeth joj se ozbiljno zagleda u lice i razveseli se vidjevši da je zdravo i
lijepo kao uvijek.
Na stubištu je stajala skupina dječaka i djevojčica, kojima nestrpljivost da vide
svoju roñakinju nije dopustila da čekaju u salonu, a stidljivost ih je, jer je nisu
vidjeli cijelu godinu dana, spriječila da siñu i približe se. Opći je ugoñaj bio
radostan i ljubazan. Dan je prošao ugodno u užurbanosti i obilasku trgovina, a
večer su proveli u kazalištu.
Elizabeth se pobrine da u kazalištu sjedne kraj ujne. Odmah su započele
razgovor o njezinoj sestri i više se ražalostila nego iznenadila kad je, na svoja
iscrpna pitanja, dobila odgovor da Jane s vremena na vrijeme podlegne
potištenosti, iako nastoji biti dobro raspoložena. No postojali su razlozi za nadu
da ta povremena utučenost neće potrajati dugo. Gospoña Gardiner joj takoñer
ispriča pojedinosti o onom kratkom posjetu gospoñici Bingley i ponovi joj razne
svoje razgovore s Jane, koji su pokazivali da je Jane zauvijek prekinula to
poznanstvo.
Gospoña Gardiner se potom našali sa svojom roñakinjom glede Wickhamove
nevjere, ali joj i čestita što to podnosi tako dobro.
- Slušaj, draga moja Elizabeth - doda tada - kakva je djevojka ta gospoñica
King? Ne bih htjela pomisliti da je naš prijatelj gramziv.
- Molim te, draga ujna, kakva je razlika, što se tiče bračnih odnosa, izmeñu
gramzivosti i promišljenosti? Gdje završava razboritost, a počinje pohlepa?
Prošlog Božića plašila si se da se on ne oženi mnome jer bi to bilo
nepromišljeno, a sada, zato što on pokušava osvojiti djevojku s pukih deset
tisuća funti, nazireš u tom gramzivost.
- Rekneš li mi samo kakva je djevojka gospoñica King, znat ću što treba misliti.
- Ona je, čini mi se, vrlo dobra djevojka. Ne znam ništa loše o njoj.
- Ali on joj nije obraćao nikakvu pozornost dok nije poslije djedove smrti
naslijedila to bogatstvo.
- Nije, a i zašto bi? Ako mu je, zato što nisam imala novca, bilo nedopustivo da
osvoji moju ljubav, kakav bi razlog imao da se udvara djevojci do koje mu nije
stalo i koja je siromašna kao i ja?
- Ipak, nekako se čini neuljudnim što se usredotočio na nju odmah nakon tog
dogañaja.
- Tko živi u teškim prilikama, nema vremena za sva ona pravila lijepog
ponašanja kojima drugi obraćaju pozornost. Ako mu ona ne prigovara, zašto
bismo mi?
- Njezino ga neprigovaranje ne opravdava. Ono samo pokazuje da joj nešto
nedostaje... pamet ili osjećaji.
- Dobro - uzvikne Elizabeth - neka bude kako ti hoćeš. Neka on bude gramziv, a
ona budalasta.
- Ne, Lizzy, nije to kako ja hoću. Bilo bi mi žao, znaš, da moram misliti loše o
mladiću koji je tako dugo živio u Derbyshireu.
- Oh! Ako je to sve, onda ja imam vrlo loše mišljenje o mladićima koji žive u
Derbyshireu, a ni njihovi prijatelji koji žive u Hertfordshireu nisu mnogo bolji.
Sita sam ih svih. Hvala Bogu, sutra idem tamo gdje ću naći čovjeka koji nema
nijednu lijepu osobinu, koji nije ni uljudan, ni pametan. Na kraju krajeva, isplati
se poznavati jedino glupe ljude.
- Pazi, Lizzy, ono što si rekla jako miriše na razočaranost.
Prije rastanka nakon izlaska iz kazališta imala je neočekivanu sreću da dobije
poziv da se pridruži ujaku i ujni na putovanju radi zadovoljstva, na koje su
namjeravali krenuti u ljetu.
- Još nismo sasvim odlučili kamo ćemo otići - reče gospoña Gardiner - možda
do Jezerske oblasti.
Nikakva zamisao nije mogla biti privlačnija za Elizabeth, pa je vrlo rado i
zahvalno prihvatila poziv.
- Predraga moja ujna - uzvikne ona ushićeno - kakve li radosti! Kakva li
uživanja! Daješ mi nov život i snagu. Svršeno je s razočaranjem i jetkošću. Što
su ljudi u usporedbi sa stijenama i planinama? Oh! Kakve ćemo zanosne
trenutke doživjeti! A kad se vratimo, nećemo biti poput drugih putnika koji nisu
sposobni dati jasnu predodžbu ni o čemu. Mi ćemo znati gdje smo bili... sjećat
ćemo se onog što smo vidjeli. Jezera, planine i rijeke neće biti zbrkani u našoj
mašti niti ćemo se, kad pokušamo opisati neko mjesto, svañati oko toga gdje se
ono točno nalazi. Potrudit ćemo se da naši prvi oduševljeni opisi budu
zanimljiviji nego kod većine putnika.
XXVIII
Sve na putu sutradan bilo je novo i zanimljivo za Elizabeth. Uživala je pogotovo
zato što je bila dobro raspoložena; sestra joj je izgledala tako dobro da je
prestala strahovati za njezino zdravlje, a pomisao na predivno putovanje po
sjevernoj oblasti bila je neiscrpan izvor radosti.
Kad su skrenuli s glavnog puta prema Hunsfordu, sve su oči tražile župni dvor i
očekivale da ga ugledaju poslije svakog zavoja. Duž puta je s jedne strane bila
ograda od kolja Rosingskog parka. Elizabeth se smješkala prisjećajući se svega
što je čula o stanovnicima tog imanja.
Napokon se i župni dvor pojavio na vidiku. Vrt što se na kosini protezao prema
putu, dom u njemu, zelene ograde od kolja i lovorove živice, sve je to
najavljivalo da su na cilju. Na kućnim se vratima pojaviše gospodin Collins i
Charlotte, a kola se zaustaviše kraj malog kolnog ulaza, od kojeg je kratka
pošljunčana staza vodila do kuće. Svi su kimali glavom i smiješili se. Čim su
putnici izišli iz kočije, započne radosno pozdravljanje. Gospoña Collins zaželi
vrlo srdačno dobrodošlicu prijateljici; vidjevši kako je prijateljski dočekana,
Elizabeth se razveseli što je došla. Odmah je opazila da ženidba nije izmijenila
ponašanje njezina roñaka. Njegova je ukočena uljudnost ostala ista kao prije i
zadržao ju je nekoliko minuta na kolnom ulazu kako bi čuo njezine odgovore na
pitanja o svima u obitelji. Zatim ih je Collins bez ikakva drugog odugovlačenja,
osim što ih je zaustavio da bi im pokazao lijepa vrata, uveo u kuću. Čim su ušli
u sobu za dnevni boravak, on im još jednom uglañeno, ali i razmetljivo zaželi
dobrodošlicu u svom skromnom domu; a kad je njegova žena ponudila gostima
da se okrijepe zakuskom i pićem, ponovio je od riječi do riječi njezine ponude.
Elizabeth je i očekivala da će se on nastojati pokazati u svem sjaju i jasno je
zapazila da se, dok je svraćao pozornost na prostranost sobe, njezin izgled i
namještaj, obraća posebno njoj, kao da joj želi dati na znanje što je izgubila zato
što ga je odbila. Meñutim, premda je sve bilo lijepo i udobno, nije mu udovoljila
nijednim uzdahom kajanja, već je gledala prijateljicu čudeći se kako može biti
tako vedra i raspoložena kraj takva muža. Kad god bi Collins rekao nešto čega
se njegova žena mogla opravdano stidjeti, a to se nije dogañalo rijetko, ona je
nehotice skretala pogled prema Charlotti. Jedanput ili dvaput opazila je da je
Charlotte malo pocrvenjela, no ponajčešće se mudro trudila da ga i ne sluša. Kad
su gosti sjedili već dovoljno dugo da su se mogli nadiviti svakom dijelu
namještaja od ormara do zaštitne rešetke ispred kamina, opisati svoje putovanje i
ispričati sve što im se dogodilo u Londonu, Collins ih pozove da prošeću kroz
vrt, koji je bio velik i lijepo ureñen, a o kojem se on posebno brinuo. Rad u vrtu
smatrao je jednim od svojih najvećih zadovoljstava; Elizabeth se divila slušajući
kako ozbiljno govori Charlotte da je rad u vrtu koristan za zdravlje i da ga ona
zato potiče na nj. Dok ih je vodio svim glavnim i sporednim stazama, gotovo im
nije ni davao vremena da izreknu pohvale koje je tražio, pokazivao im je sve
vidike i potanko ih opisivao, ali njihovu ljepotu nije ni spominjao. Bio je kadar
nabrojiti polja u svakom smjeru i kazati koliko stabala ima i u najudaljenijem
šumarku. No, prema njegovu mišljenju, od svih vidika kojima su se njegov vrt i
ovaj kraj mogli pohvaliti, nijedan se nije mogao usporediti s izgledom Rosingsa,
koji se mogao vidjeti kroz prazninu meñu drvećem koje je obrubljivalo park s
druge strane puta. Bila je to lijepa suvremena zgrada, divno smještena na maloj
uzvisini.
Collins ih htjede iz vrta odvesti na svoje dvije livade, ali su se dame, budući da
nisu imale obuću pogodnu za ostatke mraza, vratile u kuću. Dok je Sir William
pratio Collinsa, Charlotte je provela sestru i prijateljicu po kući, vjerojatno vrlo
zadovoljna što je dobila priliku da je pokaže bez muževe pomoći. Kuća je bila
prilično mala, ali dobro sagrañena i udobna; sve je bilo namješteno i
rasporeñeno tako lijepo i skladno da je Elizabeth zaključila kako je sve to
Charlottina zasluga. Kad god se mogao zaboraviti gospodin Collins, svuda se
osjećao vrlo ugodan ugoñaj, a vidjevši da Charlotte očito uživa u svemu tom,
Elizabeth je zaključila da je on često zaboravljen.
Već je čula da ledi Catherine još nije otputovala za London. O tomu se govorilo
i za vrijeme večere, kad se Collins umiješao u razgovor i kazao:
- Da, gospoñice Elizabeth, imat ćete čast da vidite ledi Catherine de Bourgh u
nedjelju u crkvi, i suvišno bi bilo govoriti vam da ćete se oduševiti njome. Ona
je vrlo pristupačna i društvena, te ne sumnjam da će vas poslije službe Božje
udostojiti dijelom svoje pažnje. Gotovo se ne ustručavam tvrditi da će ona
uključiti vas i moju svastiku Mariju u svaki poziv kojim nas bude počastila
tijekom vašeg boravka ovdje. Njezino je ponašanje prema mojoj dragoj Charlotti
divno. Mi večeramo u Rosingsu dvaput na tjedan, i nikad nam ne dopuštaju da
se pješice vratimo kući. Uvijek su spremna za nas kola njezina gospodstva.
Trebao bih reći: jedna od kola njezina gospodstva, jer ih ona ima nekoliko.
- Ledi Catherine je dobra, pametna žena - doda Charlotte - i vrlo ljubazna
susjeda.
- Tako je, draga moja, i ja kažem isto. Ona je takva da zaslužuje svako
poštovanje.
Večer su proveli razgovarajući o hertfordshirskim vijestima i prepričavajući ono
o čemu su već pisali. Potom je Elizabeth, u samoći svoje sobe, razmišljala o
stupnju Charlottina zadovoljstva i nastojala razumjeti njezinu ljubaznost i
strpljivost prema mužu, te je na posljetku zaključila da je Charlottino držanje
vrlo pametno. Ujedno se upustila u predviñanja kako će proteći njezin posjet;
razmišljala je o mirnom tijeku njihovih uobičajenih zanimanja, o dosadnim
primjedbama gospodina Collinsa, a i o smiješnoj strani općenja s onima u
Rosingsu. Bujna joj je mašta ubrzo predočila sve to.
Oko podneva idućeg dana, dok se u svojoj sobi spremala za šetnju, iznenadna
galama odozdo kao da je navijestila da je u cijeloj kući nekakva zbrka. Slušajući
nekoliko trenutaka, začuje kako netko žurno trči uz stube i glasno je zove. Kad
je otvorila vrata, srela je na stubišnom odmorištu Mariju, koja joj, sva zadihana,
reče:
- Oh, Lizzy! Požuri se u blagovaonicu, vidjet ćeš nešto vrlo neobično. Neću ti
kazati o čemu je riječ. Požuri odmah dolje.
Elizabeth joj uzalud postavi nekoliko pitanja, jer Maria nije htjela kazati ništa
drugo. Otrčale su u blagovaonicu, okrenutu prema putu, i Elizabeth je potražila
pogledom to čudo. Pred vrtnim vratima zaustavile su se dvije dame u otvorenoj
kočiji.
- Je li to sve? - uzvikne Elizabeth. - Očekivala sam da su, ako ništa gore, svinje
provalile u vrt, a kad tamo, vidim samo ledi Catherine i njezinu kćer.
- Hej, draga moja - prozbori Maria, začuñena njezinom pogreškom - ono nije
ledi Catherine. Ona stara dama je gospoña Jenkinson, koja živi s njima, a ona
druga je gospoñica de Bourgh. Pogledaj je samo. Kakva li sićušna stvorenja!
Tko bi mislio da može biti tako mršava i malena!
- Vrlo je nepristojna što zadržava Charlottu vani na ovakvu vjetru. Zašto ne uñe?
- Ah, Charlotte veli da ona to rijetko čini. Velika je čast kad gospoñica de
Bourgh uñe u kuću.
- Sviña mi se njezin izgled - reče Elizabeth, obuzeta drugim mislima. - Doima se
bolešljivo i zlovoljno. Da, tako mu i treba. Takvu je ženu i zaslužio.
Collins i Charlotte stajali su na vrtnim vratima i razgovarali s damama, a Sir
William je, kao što je Elizabeth veselo opazila, bio pred kućnim ulazom,
ozbiljno promatrao tu veličinu pred sobom i klanjao se kad god bi gospoñica de
Bourgh pogledala prema njemu.
Na posljetku se više nije imalo što reći, pa se dame odvezoše, a ostali uñoše u
kuću. Čim je Collins ugledao njih dvije, počeo im je čestitati na sreći, a
Charlotte im je objasnila da su svi pozvani sutradan na večeru u Rosings.
XXIX
Collins je likovao zbog tog poziva. Prilika da pokaže pokroviteljičinu veličinu
svojim zadivljenim gostima i da im omogući da vide njezinu uljudnost prema
njemu i njegovoj ženi bila je upravo ono što je želio; a činjenica da je tako brzo
dobio tu priliku, bila je takav primjer ljubaznosti ledi Catherine da se nije mogao
dovoljno nadiviti.
- Priznajem - reče on - da me ne bi nimalo iznenadilo da nas je njezino
gospodstvo pozvalo u nedjelju u Rosings na čaj. To sam i očekivao poznajući
njezinu ljubaznu društvenost. Meñutim, tko bi mogao predvidjeti ovakvu
pažnju? Tko bi mogao i zamisliti da ćemo tako brzo nakon vašeg dolaska dobiti
poziv da večeramo ondje (i to poziv koji uključuje sve nas)!
- Ja nisam osobito iznenañen time što se zbilo - istakne Sir William - jer znam
kako se ponašaju velike ličnosti; a to sam znanje stekao zahvaljujući svom
položaju. U dvorskim krugovima nisu takvi primjeri pažnje rijetki.
Cijeli taj dan i sutradan ujutro nisu govorili gotovo ni o čemu drugom osim o
svom posjetu Rosingsu. Collins ih je revno obavještavao što mogu očekivati,
kako se ne bi sasvim zbunili kad ugledaju onakve sobe, onoliko slugu i onako
raskošnu gozbu.
Kad su dame krenule u svoje sobe da se obuku za posjet, on reče Elizabeth:
- Draga moja roñakinjo, nemojte se osjećati nelagodno zbog svoje odjeće. Ledi
Catherine nipošto ne traži od nas onakvu otmjenost u odijevanju kakva dolikuje
njoj i njezinoj kćeri. Savjetovao bih vam samo da obučete svoju najljepšu
haljinu, pa vam ništa drugo ne treba. Ledi Catherine neće misliti ništa gore o
vama zato što ste jednostavno obučeni. Njoj se sviña da se čuvaju razlike u
društvenom položaju.
Dok su se oblačile, dolazio je dva-tri puta do vrata svake od njih kako bi ih
opomenuo da se požure, jer ledi Catherine nerado čeka za večerom. Takve
strašne priče o njezinu visokom gospodstvu i načinu života grdno su preplašile
Mariju Lucas, nenaviklu na društvo, pa je očekivala svoje predstavljanje u
Rosingsu onako plašljivo kao što je njezin otac nekoć očekivao svoje
predstavljanje na dvoru.
Kako je vrijeme bilo lijepo, ugodno su prošetali oko jedan kilometar kroz park.
Svaki park ima svoju ljepotu i svoje vidike. Elizabeth je vidjela štošta što joj se
svidjelo, iako je, ukupno uzevši, to nije oduševilo onoliko koliko je Collins
očekivao niti su je osobito zadivili njegovo nabrajanje prozora na prednjoj strani
zgrade i spominjanje svote koju je Sir Lewis de Bourgh potrošio na njihovo
ostakljivanje.
Dok su se penjali po stubama, Marijino je uzbuñenje raslo svakog trenutka, a ni
Sir William nije se doimao sasvim smireno. Elizabeth nije iznevjerila njezina
hrabrost. Iz onog što je čula, zaključila je da ledi Catherine nema nikakve
izvanredne sposobnosti ni čudesne vrline koje bi ulijevale strahopoštovanje, a
što se tiče sjaja bogatstva i društvenog položaja, vjerovala je da to može gledati
sasvim hladnokrvno.
Iz predvorja, gdje im je Collins ushićeno skrenuo pozornost na njegove skladne
razmjere i lijepe ukrase, otišli su za slugama kroz predsoblje i ušli u sobu gdje su
sjedile ledi Catherine, njezina kći i gospoña Jenkinson. Njezino gospodstvo vrlo
milostivo ustane da ih primi; kako se gospoña Collins dogovorila s mužem da će
ona obaviti predstavljanje, sve je učinjeno kako treba, bez onih ispričavanja i
zahvaljivanja koje bi on smatrao potrebnima.
Usprkos činjenici da je nekoć bio na dvoru, Sir William je zbog raskoši oko sebe
osjetio takvo strahopoštovanje da je imao samo toliko hrabrosti da se duboko
naklonio i sjeo na stolac ne rekavši ni riječ; a njegova je kćerka, gotovo izvan
sebe od straha, sjela na rub stolca i nije znala kamo bi gledala. Elizabeth je,
nimalo se ne zbunivši, mirno promatrala tri dame pred sobom. Ledi Catherine je
bila visoka, krupna žena, vrlo izraženih crta na licu, koje je nekoć, vjerojatno,
bilo lijepo. Nije se držala pristupačno i goste je primila tako da ne zaborave da
su nižeg ranga. Dok je šutjela, nije bila osobito dojmljiva, no što god je govorila,
izrekla je tako zapovjedničkim tonom da je isticala svoju važnost, pa je to
odmah podsjetilo Elizabeth na ono što je čula od gospodina Wickhama. Na
temelju svojih zapažanja zaključila je da je ledi Catherine baš onakva kakvom ju
je Wickham prikazao.
Pozorno gledajući neko vrijeme majku, u čijem je izgledu i držanju brzo uočila
stanovite sličnosti s gospodinom Darcyjem, okrenula je pogled prema kćerki i
iznenadila se gotovo koliko i Maria što je tako mršava i mala. Ni po stasu, ni po
liku nije bilo nikakve sličnosti izmeñu majke i kćerke. Gospoñica de Bourgh
bila je blijeda i bolešljiva; njezine crte lica, premda ne ružne, bile su
neupadljive; govorila je vrlo malo. Tihim se glasom obraćala gospoñi Jenkinson,
u čijem izgledu nije bilo ničega osobitog i koja je bila sasvim zauzeta slušanjem
što joj ona govori i namještanjem zaklona da joj zaštiti oči od svjetla.
Pošto su sjedili nekoliko minuta, svi su prišli prozoru kako bi se divili pogledu;
Collins je bio s njima da bi im istaknuo sve ljepote, a ledi Catherine ih je
ljubazno obavijestila da je taj vidik mnogo ljepši ljeti.
Večera je bila bogata, a posluga i posuñe onakvi kako je Collins i obećao; on je,
kao što je takoñer predvidio, sjedio na začelju stola, po želji njezina gospodstva,
i držao se tako kao da misli da mu život ne bi mogao dati ništa bolje. Rezao je
meso, jeo i oduševljeno hvalio sve. Svako bi jelo najprije pohvalio on, a onda
Sir William, koji se sada već dovoljno sabrao da je mogao ponavljati kao jeka
sve što bi njegov zet kazao. Elizabeth se čudila kako ledi Catherine može to
podnijeti. No ledi Catherine se doimala zadovoljnom njihovim prekomjernim
divljenjem, te se vrlo ljupko smiješila, osobito kad bi se pokazalo da je neko jelo
na stolu sasvim novo za njih. Društvo nije mnogo razgovaralo. Elizabeth je bila
spremna govoriti kad god dobije priliku, ali je sjedila izmeñu Charlotte i
gospoñice de Bourgh; prva je bila zauzeta slušanjem ledi Catherine, a druga joj
nije rekla ni riječ tijekom cijele večere. Gospoña Jenkinson je uglavnom bila
zaokupljena promatranjem kako mala gospoñica de Bourgh jede, nudila joj je
ovo ili ono jelo i strahovala da joj nije dobro. Maria je smatrala neumjesnim da
govori, a muškarci su samo jeli i divili se.
Kad su se dame povukle u salon, nisu mogle gotovo ništa drugo učiniti osim da
slušaju riječi ledi Catherine, koja je govorila bez prekida sve dok nije stigla
kava; izražavala je svoja mišljenja o svemu tako odlučno da je bilo očito kako se
nije navikla da se njezini sudovi osporavaju. Raspitivala se o Charlottinim
kućnim poslovima prisno i potanko i davala joj savjete o svima njima; govorila
joj je kako treba voditi kućanstvo u tako maloj obitelji kao što je njezina i
upućivala ju je kako da se brine o kravama i peradi. Elizabeth je zapazila da je
za tu veliku damu vrijedno pažnje sve što joj može dati priliku da zapovijeda
drugima. U stankama u svom razgovoru s gospoñom Collins postavljala je razna
pitanja Mariji i Elizabeth, osobito potonjoj, o čijoj je rodbini znala malo, a koja
je, kao što je rekla gospoñi Collins, bila uljudna, ljepuškasta djevojka. Pitala ju
je, u raznim trenucima, koliko ima sestara, jesu li starije ili mlañe od nje, je li
neka od njih pred udajom, jesu li lijepe, gdje su se školovale, kakva kola ima
njezin otac i kakvo je djevojačko prezime njezine majke. Iako je osjećala svu
drskost njezinih pitanja, Elizabeth je odgovarala na njih sasvim mirno. Tada ledi
Catherine iznenada napomene:
- Imanje vašeg oca naslijedit će, ako se ne varam, Collins. Vas radi - doda,
okrenuvši se prema Charlotti - to me raduje, ali inače ne vidim razloga da se
ženski potomci isključuju iz naslijeña imanja. To se nije smatralo potrebnim u
porodici Sir Lewisa de Bourgha. Svirate li i pjevate, gospoñice Bennet?
- Malo.
- O! Onda ćemo jednom zgodom imati zadovoljstvo da vas čujemo. Naš glasovir
je prvorazredan, vjerojatno je bolji nego... Iskušat ćete ga jednog dana. Sviraju li
i pjevaju vaše sestre?
- Jedna od njih.
- Zašto niste sve učile? Trebale ste sve učiti. Sve gospoñice Webbs sviraju, a
njihov otac nema tako dobar prihod kao vaš. Crtate li?
- Ne, nimalo.
- Što? Nijedna od vas?
- Nijedna.
- Vrlo čudno. Valjda niste imale priliku. Trebala vas je majka odvesti u London
svakog proljeća k tamošnjim učiteljima.
- Moja bi se majka složila s tim, ali otac mrzi London.
- Je li vas ostavila vaša odgojiteljica?
- Nikad je nismo ni imali.
- Nikad je niste imali! Kako je to moguće? Pet kćeri odgojenih kod kuće bez
odgojiteljice! Nikad nisam čula nešto takvo. Zacijelo je vaša majka robovala
vašem odgoju i izobrazbi.
Elizabeth jedva suzdrži osmijeh dok ju je uvjeravala da nije bilo tako.
- Pa, tko vas je onda učio? Tko je pazio na vas? Bez odgojiteljice ste, bez
dvojbe, bile zanemarene.
- U usporedbi s nekim obiteljima, vjerojatno jesmo; meñutim, one meñu nama
koje su željele učiti nikad nisu oskudijevale u sredstvima. Uvijek su nas poticali
na čitanje i imale smo sve potrebne učitelje. One koje su htjele ljenčariti, mogle
su i to.
- Da, nema sumnje; no upravo to sprečava odgojiteljica; da sam upoznala vašu
majku, odlučno bih joj savjetovala da uzme jednu. Uvijek govorim da se u
izobrazbi ne može ništa bez postojane i redovite poduke, a nitko je ne može dati
osim odgojiteljice. Mnogim sam obiteljima preporučila odgojiteljice. Uvijek mi
je drago ako kakvoj mladoj osobi nañem dobro mjesto. Četiri nećakinje gospoñe
Jenkinson dobile su divna mjesta zahvaljujući meni; eto, i nedavno sam
preporučila jednu mladu osobu koju mi je netko slučajno spomenuo, i obitelj je
oduševljena njome. Gospoño Collins, jesam li vam pričala da se ledi Metcalf
svratila jučer k meni da mi zahvali. Ona misli da je gospoñica Pope prava
dragocjenost. "Ledi Catherine", rekla je, "dali ste mi pravu dragocjenost." Je li
neka od vaših sestara, gospoñice Bennet, počela izlaziti u društvo?
- Da, gospoño, sve.
- Sve? Što, svih pet istodobno? Vrlo čudno! A vi ste druga po redu. Mlañe izlaze
u društvo prije nego što su se starije udale! Vaše mlañe sestre jamačno su vrlo
mlade?
- Da, najmlaña nije još navršila šesnaestu. Ona je, možda, premlada da bi često
izlazila. Ali uistinu, gospoño, bilo bi vrlo nepravedno prema mlañim sestrama da
ne sudjeluju u društvu i zabavama zato što starije nemaju mogućnosti ili
sklonosti da se rano udaju. Posljednja roñena ima ista prava na mladenačka
zadovoljstva kao i prva. Zar da bude lišena svega zbog takva razloga? Mislim da
to ne bi potaklo sestrinsku ljubav ni plemenitost osjećaja.
- Oho - uzvikne njezino gospodstvo - vi govorite svoje mišljenje vrlo odlučno za
tako mladu osobu. Koliko vam je godina?
- Budući da imam tri odrasle mlañe sestre - odgovori Elizabeth, smiješeći se -
vaše gospodstvo teško može očekivati da to kažem.
Ledi Catherine se veoma iznenadi što nije dobila izravan odgovor, a Elizabeth
zaključi da je ona, po svoj prilici, prvo stvorenje koje se usudilo našaliti s tom
tako dostojanstvenom, ali i drskom osobom.
- Uvjerena sam da vam nije više od dvadeset, pa stoga nije potrebno da tajite
svoje godine.
- Još nisam napunila dvadeset prvu.
Kad su im se pridružila gospoda i završilo se sa čajem, namješteni su stolovi za
kartanje. Ledi Catherine, Sir William, te gospodin i gospoña Collins sjeli su da
zaigraju kadril, a budući da je gospoñica de Bourgh željela igrati kasino, dvije su
djevojke imale čast da pomognu gospoñi Jenkinson da stvori svoju kartašku
grupu. Za njihovim je stolom bilo vrlo dosadno. Nije se izgovorilo malone ništa
što se nije ticalo igre osim kad bi gospoña Jenkinson izražavala svoje bojazni da
je gospoñici de Bourgh pretopio ili prehladno, ili da ima previše ili premalo
svjetla. Za drugim je stolovima bilo mnogo življe. Ledi Catherine je imala
glavnu riječ; isticala je pogreške ostalih troje ili je pričala anegdote o sebi.
Collins se ograničio na izražavanje svog slaganja sa svim što bi njezino
gospodstvo kazalo, na zahvaljivanje kad bi pobijedio u igri i na ispričavanje
kad bi mu se činilo da je dobio previše. Sir William nije mnogo govorio.
Nastojao je zapamtiti anegdote i imena važnih ličnosti.
Kartali su se dok se to sviñalo ledi Catherine i njezinoj kćeri, a onda su stolovi
uklonjeni, ponuñena su kola gospoñi Collins, zahvalno su prihvaćena i odmah
naručena. Društvo se potom okupilo oko vatre kako bi čuli mišljenje ledi
Catherine o tom kakvo će vrijeme biti sutra. Uto su stigla kola; uz brojne izjave
zahvalnosti gospodina Collinsa i brojne naklone Sir Williama, zaputiše se van.
Čim su se malo udaljili od vrata, Elizabeth zapita roñak što misli o svemu što je
vidjela u Rosingsu; ona se, zbog Charlotte, u svom odgovoru izrazi povoljnije
nego što je uistinu mislila. Meñutim, njezina pohvala, iako ju je stajala podosta
truda, ne zadovolji Collinsa, pa je odmah počeo sam hvaliti ledi Catherine.
XXX
Sir William je ostao samo tjedan dana u Hunsfordu, ali je njegov boravak bio
dovoljno dugačak da ga uvjeri kako mu se kći vrlo dobro udomila i kako ima
takva muža i takvu susjedu kakvi se rijetko mogu naći. Dok je Sir William bio
kod njih, Collins ga je svako jutro vozio svojim čezama i pokazivao mu okolicu.
Meñutim, kad je on otišao, cijela se obitelj vratila svom uobičajenom načinu
života; na Elizabethinu veliku radost, ta promjena nije imala kao posljedicu da
njezin roñak bude više s njima nego prije, jer je on sada najveći dio vremena
izmeñu doručka i večere provodio ili radeći u vrtu, ili čitajući i pišući, ili
gledajući kroz prozor svoje knjižnice, okrenute prema putu. Soba u kojoj su
sjedile dame bila je u stražnjem dijelu kuće. Elizabeth se isprva čudila što
Charlotte nije radije odabrala blagovaonicu za opću upotrebu, jer je bila veća i s
ljepšim pogledom; no uskoro je uvidjela da prijateljica ima izvrstan razlog za
svoj izbor, jer bi Collins nesumnjivo provodio mnogo manje vremena u svojoj
sobi da je njihova bila podjednako zanimljiva. Bila je zahvalna Charlotti na
domišljatosti. Iz salona nisu uopće mogle vidjeti put, ali su znale koja kola
prolaze zahvaljujući Collinsu koji ih je izvješćivao o tom. Kad god bi se
gospoñica de Bourgh provezla svojim kolima, došao bi k njima i obavijestio ih o
tom, iako se to dogañalo gotovo svaki dan. Ona se često zaustavljala kraj
župnog dvora i razgovarala po nekoliko minuta sa Charlottom, ali se rijetko
mogla nagovoriti da iziñe iz kočije.
Svaki drugi-treći dan odlazio je Collins do Rosingsa, a i njegova je žena išla
tamo, samo malo rjeñe nego on. U početku se Elizabeth čudila takvu žrtvovanju
vremena, ali je poslije shvatila da to oni čine iz materijalnih razloga. Pokatkad bi
ih ledi Catherine počastila svojim posjetom i tada ne bi izmaknulo njezinu oku
ništa od onoga što se zbivalo u kući. U sve je zavirivala, promatrala je njihov rad
i savjetovala im da to rade drukčije; pronalazila je pogreške u rasporedu
namještaja ili zapažala da je sluškinja nemarna u radu; a ako bi i pristala pojesti
nešto, činilo se da postupa tako samo zato da bi prigovorila Charlotti kako su joj
komadi mesa preveliki za njezinu obitelj. Elizabeth je ubrzo opazila da je ta
velika dama, iako nije oblasni mirovni sudac, vrlo poduzetan mirovni sudac u
svojoj župi, čije joj je i najsitnije nevolje i probleme priopćavao Collins. Kad
god bi se neki seljaci posvadili ili bi bili nezadovoljni i negodovali protiv svog
siromaštva, ona bi otišla u selo kako bi riješila njihove sporove, utišala njihove
prigovore i grdnjama ih natjerala da žive mirno i zadovoljno.
Na večeru u Rosings odlazilo se dvaput na tjedan; osim što tu više nije bilo Sir
Williama i što se upotrebljavao samo jedan stol za kartanje, sva su ta sijela bila
jednaka onom prvom. U druge su posjete odlazili rijetko, jer je način života u
okolici bio uglavnom izvan dohvata Collinsovih. No to nije bilo nikakvo zlo za
Elizabeth; ona je pretežito provodila vrijeme sasvim ugodno; imala je zanimljive
polusatne razgovore sa Charlottom, a vrijeme je bilo izuzetno lijepo za to doba
godine, te je često uživala vani. Omiljela joj je šetnja, u koju je često išla dok bi
ostali bili u posjetu kod ledi Catherine, bila duž šumarka koji je obrubljivao s
ove strane perivoj, a tu je bila jedna zaklonjena staza koju, čini se, nije birao
nitko osim nje, te je tu osjećala da je izvan domašaja radoznalosti ledi Catherine.
Na taj je mirni način prošlo prvih četrnaest dana njezina boravka. Približavao se
Uskrs i tijekom Velikog tjedna trebao je doputovati tamo još jedan član
rosingske porodice, što je za tako mali krug moralo biti važno. Elizabeth je, još
na početku svog posjeta, čula da oni očekuju za nekoliko tjedana dolazak
gospodina Darcyja i, premda je meñu njezinim znancima bilo malo onih za koje
je manje hajala, njegova prisutnost bit će nešto novo na sijelima u Rosingsu i
možda će joj biti zabavno prosuditi po njegovu ponašanju prema njegovoj
roñakinji, za koju ga je ledi Catherine očito predodredila, koliko su beznadni
planovi gospoñice Bingley u vezi s njim. Ledi Catherine je spominjala njegov
očekivani dolazak s najvećim zadovoljstvom, govorila je o njemu s najvećim
divljenjem i malone se razljutila kad je čula da su ga gospoñica Lucas i
Elizabeth vidjele već nekoliko puta.
Za njegov se dolazak odmah doznalo u župnom dvoru, jer je Collins šetao cijelo
jutro u blizini raskrižja, pa se, čim je spazio da su kola skrenula prema
Rosingskom parku, poklonio i odjurio kući noseći veliku vijest. Sljedećeg jutra
požurio je u Rosings da iskaže svoje štovanje. Ondje je zatekao dva nećaka ledi
Chaterine, jer je gospodin Darcy doveo pukovnika Fitzwilliama, mlañeg sina
svog ujaka, lorda; na veliko iznenañenje cijelog društva, kad je Collins krenuo
kući, i ta su dva gospodina pošla s njim. Charlotte ih je vidjela kroz prozor iz
muževe sobe kako prelaze preko ceste, te je odmah otrčala i izvijestila djevojke
kakva ih čast očekuje, a zatim je dodala:
- Tebi, Lizzy, trebam zahvaliti za ovu pažnju. Gospodin Darcy se nipošto ne bi
došao tako brzo pozdraviti sa mnom.
Elizabeth je jedva stigla poreći da je to njezina zasluga kadli je već zvonce na
vratima objavilo njihov dolazak; uskoro uñoše u sobu sva trojica. Pukovniku
Fitzwilliamu, koji je išao na čelu, bilo je oko trideset godina, nije bio lijep, ali se
po izgledu i ponašanju vidjelo da je pravi gospodin. Darcy se doimao jednako
kao u Hertfordshireu. On pozdravi gospoñu Collins na svoj uobičajeni
suzdržljivi, uljudni način i, kakvi god bili njegovi osjećaji prema njezinoj
prijateljici, sasvim mirno pozdravi i nju. Elizabeth mu se nakloni, ne prozborivši
ni riječ.
Pukovnik Fitzwilliam odmah zapodjene razgovor, spremno i lako kao svaki
dobro odgojen čovjek; govorio je vrlo zanimljivo; no njegov je roñak, kazavši
gospoñi Collins samo nekoliko riječi o kući i vrtu, sjedio neko vrijeme potpuno
šutke. Napokon se probudila njegova uljudnost, te je zapitao Elizabeth o
zdravlju njezine obitelji. Ona mu odgovori na uobičajeni način i nakon kratkog
muka doda:
- Moja je starija sestra u Londonu već tri mjeseca. Jeste li je slučajno vidjeli
ondje?
Bila je uvjerena da nije, ali je htjela provjeriti hoće li odati bilo kakvim znakom
da mu je poznato ono što se dogodilo izmeñu Bingleyjevih i Jane i učini joj se
da se malo zbunio dok joj je odgovarao kako nije imao sreću da sretne
gospoñicu Bennet u Londonu. Više nisu govorili o tomu, i gospoda su uskoro
otišla.
11 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:37 pm
Margita
Administrator
XXXI
Ponašanju pukovnika Fitzwilliama veoma su se divili u župnom dvoru i sve su
dame osjećale da će on znatno pridonijeti ugodnosti njihovih posjeta Rosingsu.
No prošlo je nekoliko dana prije nego što su dobili poziv da odu tamo, jer, dok
je bilo mnogo gostiju u kući, oni nisu bili potrebni; tek na Uskrs, gotovo tjedan
dana nakon dolaska gospode, iskazana im je ta pažnja, i tada su, jednostavno, pri
izlasku iz crkve pozvani da doñu tamo uvečer. Tijekom proteklog tjedna viñali
su vrlo malo ledi Catherine i njezinu kćer. Pukovnik Fitzwilliam se u tom
razdoblju svratio nekoliko puta u župni dvor, ali gospodina Darcyja su vidjeli
samo u crkvi.
Poziv je, naravno, prihvaćen i u predviñeno su se vrijeme pridružili društvu u
salonu ledi Catherine. Ona ih je primila uljudno, ali se jasno vidjelo da joj
njihovo društvo nije onako poželjno kao kad ne može dobiti nikoga drugog.
Potpuno se usredotočila na svoje roñake; razgovarala je s njima, osobito s
gospodinom Darcyjem, mnogo više nego s bilo kojom drugom osobom u sobi.
Pukovnik Fitzwilliam se istinski razveselio što ih vidi; sve mu je bilo ugodna
promjena u Rosingsu; osim toga, prilično mu se sviñala ljepuškasta prijateljica
gospoñe Collins. Sjeo je sada pokraj nje i govorio je tako zanimljivo o Kentu i
Hertfordshireu, o putovanju i boravku kod kuće, o novim knjigama i glazbi, da
se Elizabeth nije još nikada u toj sobi ni upola tako dobro zabavljala.
Razgovarali su tako duhovito i živahno da je to privuklo pozornost i ledi
Catherine, čak i gospodina Darcyja. Njegove su ih oči često pogledavale
znatiželjno; ubrzo je radoznalost obuzela i ledi Catherine, pa je bez sustezanja
doviknula:
- Šta si to rekao, Fitzwilliame? O čemu to govoriš? Što to pričaš gospoñici
Bennet? Da čujem.
- Govorimo o glazbi, gospoño - reče on kad više nije mogao izbjegavati
odgovor.
- O glazbi! Onda, molim te, govori glasno. Od svih tema ta mi je najmilija.
Moram sudjelovati u razgovoru ako je riječ o glazbi. Malo ih je u Engleskoj koji
u muzici uživaju više od mene i koji imaju bolji priroñeni ukus. Da sam učila
glazbu, bila bih velika umjetnica. I Ann bi to bila da joj je zdravlje dopustilo da
vježba svirati. Uvjerena sam da bi ona krasno svirala. Kako napreduje
Georgiana, Darcy? Gospodin Darcy veoma pohvali darovitost svoje sestre.
- Drago mi je što čujem takvu pohvalu o njoj - reče ledi Catherine. - Molim te,
poruči joj od mene da ne može očekivati nikakav velik uspjeh ako ne bude
mnogo vježbala.
- Uvjeravam vas, gospoño, da njoj nije potreban takav savjet. Ona neprestano
vježba.
- To bolje. U tom se ne može pretjerati; kad joj budem pisala, savjetovat ću joj
da nipošto ne zanemari vježbanje. Često govorim mladim damama da se u
glazbi ne može bez upornog vježbanja postići uspjeh. Rekla sam gospoñici
Bennet više puta da nikad neće svirati uistinu dobro ako ne bude više vježbala.
Budući da gospoña Collins nema glasovir, kazala sam joj nekoliko puta da može
dolaziti svaki dan u Rosings i svirati na glasoviru u sobi gospoñe Jenkinson.
Znate, u tom dijelu kuće ne bi nikomu smetala.
Darcy se doimao donekle postiñeno zbog tetkine grubosti, te nije prozborio
ništa.
Kad su završili s kavom, pukovnik Fitzwilliam podsjeti Elizabeth da mu je
obećala svirati; a ona odmah sjedne za glasovir. Tada je privukao svoj stolac
blizu nje. Ledi Catherine sasluša pola pjesme, zatim počne opet kao i prije
govoriti svom drugom nećaku, ali se on ubrzo udalji od nje, približi se glasoviru
i stane tako da je mogao lijepoj sviračici gledati ravno u lice. Elizabeth opazi što
je učinio i za vrijeme prve pogodne stanke okrene se prema njemu, vragolasto se
osmjehne i reče:
- Hoćete me uplašiti, gospodine Darcy, pa zato stojite tu i slušate me? No nećete
me uznemiriti, iako vaša sestra svira tako dobro. Tvrdoglavost mi ne dopušta da
se uplašim kada to drugi hoće. Hrabrost mi se poveća kad god me netko pokuša
zastrašiti.
- Neću kazati da se varate - odgovori on - jer vi, zapravo, ne vjerujete da vas
hoću zastrašiti; imam zadovoljstvo da vas poznam tako dugo da znam kako
veoma uživate izražavajući pokatkad mišljenje koje, istini za volju, nije vaše.
Elizabeth se srdačno nasmije tom njegovu zaključku o njoj i reče pukovniku
Fitzwilliamu:
- Vaš će vam roñak dati vrlo lijepu predodžbu o meni i naučit će vas da mi ne
vjerujete nijednu riječ. Nemam sreće, jer sam, eto, srela osobu koja je tako
sposobna da je raskrinkala moju pravu narav, u ovom dijelu svijeta gdje sam
namjeravala prikazati sebe kao biće sa stanovitim vrlinama. Doista, gospodine
Darcy, nije nimalo velikodušno od vas što spominjete sve nepovoljno što znate o
meni iz Hertfordshirea. Dopustite da kažem, to nije ni mudro, jer me izazivate
da vam vratim milo za drago, a tada će se objelodaniti takve pojedinosti da će
vam se zaprepastiti rodbina ovdje.
- Ne bojim vas se - reče on, smiješeći se.
- Molim vas, dajte da čujem za što ga optužujete - uzvikne pukovnik
Fitzwilliam. - Zanima me kako se on ponaša u nepoznatom društvu.
- Onda ćete čuti istinu. No pripremite se za nešto vrlo strašno. Prvi put u životu
vidjela sam ga u Hertfordshireu, i to, znate, na balu. A na tom balu, što mislite
da je učinio? Otplesao je samo četiri plesa! Neugodno mi je što vam to moram
kazati, no bilo je tako. Otplesao je samo četiri plesa, iako je bilo malo kavalira, i
znam pouzdano da su mnoge mlade dame sjedile jer nisu imale partnera.
Gospodine Darcy, ne možete poreći te činjenice.
- U to vrijeme nisam imao čast poznati nijednu damu na balu, izuzevši one u
svom društvu.
- Tako je. U plesnoj dvorani ne može nitko biti predstavljen. Dobro, pukovniče
Fitzwilliame, što da sviram sada? Moji prsti čekaju vašu zapovijed.
- Možda sam - reče Darcy - trebao zatražiti da me predstave, ali ja nisam
snalažljiv u ophoñenju s nepoznatim mi osobama.
- Da pitamo vašeg roñaka kakav je razlog tomu? - zapita Elizabeth, još se
obraćajući pukovniku Fitzwilliamu. - Da ga pitamo zašto je pametan i izobražen
čovjek, koji poznaje svijet, nesnalažljiv u ophoñenju s nepoznatim mu osobama?
- Mogu odgovoriti na vaše pitanje - reče Fitzwilliam - bez njegove pomoći.
Takav je zato što se neće potruditi.
- Ja uistinu nemam sposobnost koju imaju neki - reče Darcy - da lako
razgovaram s onima koje nikad prije nisam vidio. Ne mogu se prilagoditi
njihovu načinu razgovora niti se tobože zainteresirati za njihove brige, kao što
to, vidim, često čine drugi.
- Moji prsti - reče Elizabeth - ne kreću se onako spretno po glasoviru kao što to
čine prsti mnogih drugih žena. Nemaju istu snagu, ni istu brzinu i ne proizvode
isti zvuk. Ali oduvijek mislim da je to moja vlastita pogreška, jer se nisam
potrudila vježbati. To ne znači da ne vjerujem da su moji prsti podjednako
sposobni kao i u bilo koje druge žene koja svira bolje od mene.
Darcy se nasmiješi i reče:
- Potpuno ste u pravu. Iskoristili ste svoje vrijeme mnogo bolje. Tko god ima
takvu povlasticu da vas čuje, ne može misliti da vam bilo što nedostaje. Ni vi, ni
ja ne nastupamo za neznance.
U tom ih trenu prekine ledi Catherine, upitavši ih o čemu govore. Elizabeth
odmah zasvira ponovno. Ledi Catherine priñe i, slušajući nekoliko trenutaka,
reče Darcyju:
- Gospoñica Bennet ne bi uopće svirala loše kad bi više vježbala i kad bi mogla
imati nekog londonskog učitelja. Ona dobro postavlja prste, ali joj ukus nije
ravan Anninu. Ann bi divno svirala da je bolešljivost nije onemogućila da uči.
Elizabeth pogleda Darcyja kako bi vidjela koliko se on slaže s veličanjem svoje
roñakinje; meñutim, ni u tom trenutku niti i u bilo kojem drugom nije mogla
otkriti nikakav znak ljubavi; iz njegova ukupnog ponašanja prema gospoñici de
Bourgh izvukla je ovu utjehu za gospoñicu Bingley: podjednako je naklonjen
jednoj i drugoj.
Ledi Catherine nastavi govoriti o Elizabethinu sviranju, dajući upute o izvoñenju
i ukusu. Elizabeth je slušala sve to sa strpljivom uljudnosću i, na molbu
gospode, ostala je za glasovirom sve dok kočija njezina gospodstva nije bila
pripremljena da ih odveze kući.
XXXII
Sutradan ujutro sjedila je Elizabeth sama i pisala Jane, a gospoña Collins i Maria
otišle su u selo zbog nekog posla kad ju je trgnulo zvonjenje vanjskog zvona...
pouzdan znak da je pred vratima neki gost. Budući da nije čula nikakva kola,
pomislila je da je, možda, došla ledi Catherine, te je uplašeno uklonila
polusvršeno pismo kako bi izbjegla razna drska pitanja, a onda se otvoriše vrata
i, na njezino iznenañenje, ušao je u sobu Darcy, i to sam.
I on se iznenadio vidjevši da je sama, te joj se ispričao govoreći kako je mislio
da su sve dame unutra.
Sjeli su i, kad joj je odgovorio na pitanja o Rosingsu, nastala je opasnost da
zavlada potpuna šutnja. Stoga je trebalo smisliti nešto i u tom škripcu sjetila se
one zgode kad ga je prošli put vidjela u Hertfordshireu, te je, radoznala što će on
reći o njihovu naglom odlasku, kazala:
- Vrlo ste iznenadno otišli iz Netherfielda u studenom! Valjda ste ugodno
iznenadili gospodina Bingleyja kad je vidio da ste svi vrlo brzo došli za njim, jer
on je, ako se dobro sjećam, otišao samo dan prije vas. On i njegove sestre
osjećali su se dobro, nadam se, kad ste krenuli iz Londona?
- Sasvim dobro, hvala.
Ona nasluti da nikakav drugi odgovor neće ni dobiti, pa nakon kratke šutnje
doda:
- Ako se ne varam, gospodin Bingley se ne namjerava vratiti u Netherfield?
- Nikad ga nisam čuo da kaže nešto takvo. No vjerojatno je da će ubuduće
provoditi ondje vrlo malo vremena. On ima mnogo prijatelja, a u njegovim se
godinama broj prijatelja i pothvata neprestano povećava.
- Ako namjerava samo povremeno biti u Netherfieldu, onda bi za susjedstvo bilo
bolje da sasvim napusti to mjesto, jer bismo tada možda dobili obitelj koja bi
stalno živjela ondje. Meñutim, gospodin Bingley vjerojatno nije zakupio tu kuću
zato da bi ugodio susjedstvu nego sebi, pa će je prema istom načelu zadržati ili
napustiti.
- Neću se iznenaditi - reče Darcy - ako je on napusti čim dobije priliku za dobru
kupnju.
Elizabeth ne odgovori. Bojala se govoriti dalje o njegovu prijatelju; kako nije
više imala što reći, odluči prepustiti njemu da pronañe temu za razgovor.
On to shvati i uskoro progovori:
- Ova se kuća doima vrlo udobnom. Ledi Catherine je, čini mi se, štošta
popravila otkad je gospodin Collins došao u Hunsford.
- Vjerujem da je tako i uvjerena sam da svoju ljubaznost nije mogla pokloniti
zahvalnijem čovjeku.
- Gospodin Collins je, može se reći, bio vrlo sretne ruke pri odabiru žene.
- Da, uistinu je tako; njegovi se prijatelji mogu opravdano radovati što je
upoznao jednu od vrlo malobrojnih pametnih žena koje bi pošle za njega i koje
bi se u braku s njim trudile da ga usreće. Moja je prijateljica vrlo razumna,
premda ne smatram njezinu udaju za gospodina Collinsa najmudrijim potezom u
njezinu životu. Meñutim, ona se doima savršeno sretnom i s gledišta razboritosti
ovaj brak je vrlo povoljan za nju.
- Zacijelo joj je vrlo ugodno što je tako blizu svoje obitelji i svojih prijatelja.
- Tako blizu, kažete? Pa, udaljena je skoro osamdeset kilometara.
- A što je osamdeset kilometara ako je put dobar? Samo malo više od pola dana
putovanja. Da, ja mislim da je to vrlo blizu.
- Nikad ne bih smatrala blizinu jednom od prednosti braka - reče Elizabeth. - I
doista ne mislim da je gospoña Collins blizu svoje obitelji.
- To je dokaz koliko ste privrženi Hertfordshireu. Sve što je izvan longbournske
okolice vama se, očito, čini dalekim.
Dok je govorio, na licu mu je bio osmijeh; Elizabeth pomisli da se on smiješi
zato što pretpostavlja da ona misli na Jane i Netherfield, te je pocrvenjela i zatim
rekla:
- Ne velim da se žena mora nastaniti baš blizu svoje obitelji. Sasvim je relativno
što je blizu, a što daleko, to ovisi o mnogim okolnostima. Ondje gdje,
zahvaljujući bogatstvu, putni troškovi nisu važni, daljina nije nikakvo zlo. Ali
ovdje nije tako. Gospodin i gospoña Collins imaju priličan prihod, no ne takav
da mogu često putovati... uvjerena sam da bi moja prijateljica smatrala da je
blizu svoje obitelji tek ako bi joj bila upola bliže nego sada.
Darcy privuče stolac malo bliže k njoj i reče:
- Vi ne možete, čini mi se, biti tako privrženi svom rodnom kraju, jer ste počesto
izbivali iz Longbourna.
Elizabeth se doimala iznenañeno. Njegovo držanje kao da se promijenilo;
povukao je svoj stolac natrag, uzeo novine sa stola i, pogledavši ih, kazao:
- Sviña li vam se Kent?
Započne se kratak razgovor o toj grofoviji, miran i sažet s obje strane... ali ga
uskoro prekine ulazak Charlotte i njezine sestre, koje su se upravo vratile iz
šetnje. Taj razgovor udvoje iznenadio ih je. Darcy im objasni kako ne bi došao
da je znao da je gospoñica Bennet sama te, sjedeći još nekoliko minuta i ne
govoreći mnogo ni s kime, ode.
- Što može ovo značiti? - prozbori Charlotte čim je otišao. - Draga moja Lizzy,
zacijelo je zaljubljen u tebe, jer se inače ne bi zadržao ovdje kad je vidio da si
sama.
Meñutim, kad joj je Elizabeth rekla da to nije ničime navijestio, onda se to više
nije činilo vjerojatnim ni Charlotti usprkos željama. Poslije raznih nagañanja, na
posljetku su zaključile da je došao u posjet zato što nije imao nikakva drugog
posla. U to doba godine već su se završili lov i ribolov. Kod kuće su imali ledi
Catherine, knjige i biljarski stol; no gospoda ne mogu biti neprestano kod kuće.
Otada su dva roñaka, zato što su bili blizu župnog dvora i godila im je šetnja do
njega ili osobe koje su živjele u njemu, odlazili tamo gotovo svaki dan. Dolazili
su u različito doba prije podne, katkad odvojeno, katkad zajedno, a kadšto u
pratnji svoje tetke. Svima je bilo jasno da pukovnik Fitzwilliam dolazi zato što
uživa u njihovu društvu; taj mu je zaključak pogotovo išao u prilog. Elizabeth su
zadovoljstvo što ga je osjećala kad je bila s njim, a i njegovo očito divljenje
prema njoj podsjećali na bivšeg ljubimca: Georgea Wickhama; usporeñujući ih,
zaključila je da pukovnik Fitzwilliam ima manje neodoljive nježnosti u svom
ponašanju, ali je obdaren većim znanjem.
Meñutim, zašto je Darcy dolazio u župni dvor, to se već teže moglo razumjeti.
Razlog nije mogla biti želja za društvom, jer je često sjedio ondje po čitavih
deset minuta ne otvarajući usta; a i kad bi progovorio, činilo se da to čini po
dužnosti, a ne po želji... kao da to za njega nije zadovoljstvo, već žrtva zbog
pravila o lijepom ponašanju. Rijetko bi se zainteresirao i živnuo. Gospoña
Collins nije znala što da misli o njemu. Činjenica da se pukovnik Fitzwilliam
pokatkad smijao njegovoj tuposti pokazivala joj je da je on inače drukčiji nego
kod njih; a kako je bila sklona pomisli da je ta promjena posljedica ljubavi i da
je predmet te ljubavi njezina prijateljica Lizzy, ozbiljno je naumila otkriti što je
posrijedi. Promatrala ga je kad god su bili u Rosingsu i kad god bi on došao u
Hunsford, ali bez osobitog uspjeha. On je, uistinu, često gledao njezinu
prijateljicu, ali je izraz njegova pogleda bio prijeporan. Bio je to ozbiljan,
postojan pogled, no često je nazirala u njemu veliko divljenje, a katkad joj je sve
nalikovalo samo na rastresenost.
Jedanput ili dvaput natuknula je ona Elizabeth da joj je naklonjen, ali se
Elizabeth samo nasmijala na to; a ni gospoña Collins nije to baš mnogo isticala,
bojeći se da ne probudi očekivanja koja bi mogla završiti razočaranjem, jer joj se
činilo nesumnjivim da bi sva odbojnost njezine prijateljice iščeznula čim bi
pomislila da je on u njezinoj vlasti.
U svojim je dobronamjernim planovima glede Elizabeth bila kadšto sklona
njezinoj udaji za pukovnika Fitzwilliama. On je bio neusporedivo ugodniji
čovjek, očito joj se divio i imao je dobar položaj; s druge strane, gospodin Darcy
bijaše vrlo utjecajan u crkvenim krugovima, a njegov roñak nije imao nikakvu
moć na tom području.
XXXIII
U svojim šetnjama kroz perivoj Elizabeth je nekoliko puta srela neočekivano
gospodina Darcyja. Kad se to dogodilo prvi put, uočila je svu hirovitost slučaja
koji ga je doveo tu gdje nitko drugi ne dolazi, a kako se to ne bi ponovilo,
obavijestila ga je odmah da je to njezino omiljeno šetalište kad želi biti sama.
Stoga joj se činilo vrlo čudnim kako se to moglo dogoditi i drugi put! A, eto,
dogodilo se i drugi, pa i treći put. Imala je dojam da to potječe ili iz namjernog
inata, ili iz želje za kažnjavanjem samog sebe, jer se ti susreti nisu sastojali samo
od nekoliko uljudnih pitanja, kratke nelagodne šetnje i odlaska, već je smatrao
potrebnim da se vrati i odšeta s njom. Nikad nije govorio mnogo niti se ona
trudila govoriti mnogo ili ga poticati na razgovor. Meñutim, zapazila je, za
vrijeme njihova trećeg susreta, da joj on postavlja čudna nepovezana pitanja... je
li zadovoljna što je u Hunsfordu, šeće li rado sama, što misli o sreći gospodina i
gospoñe Collins; a kad je govorio o Rosingsu i o tomu kako ona još ne pozna tu
kuću potpuno, činilo se kao da očekuje da će ona odsjesti i ondje kad bude
ponovno došla u Kent. Njegove riječi kao da su to podrazumijevale. Misli li on
to na pukovnika Fitzwilliama? Pretpostavila je da on, ako je uopće mislio na
nešto, smjera na ono što bi se moglo zbiti u vezi s pukovnikom. To ju je
oneraspoložilo, te se obradovala kad je stigla do vrata u ogradi od kolja pred
župnim dvorom.
Jednog dana, dok je šetala, čitala je ponovno posljednje Janeino pismo i
zadržavala se na onim mjestima koja su odavala da je Jane pisala u potištenom
raspoloženju, a kad je podigla glavu, opazila je, na svoje iznenañenje, da joj u
susret ne dolazi Darcy već pukovnik Fitzwilliam. Odmah je spremila pismo,
izvještačeno se nasmiješila i rekla:
- Nisam znala da ikad šećete ovuda.
- Obišao sam cijeli perivoj - odgovori on - kao i svake godine, te namjeravam taj
obilazak završiti posjetom župnom dvoru. Idete li još daleko?
- Ne, upravo sam se kanila vratiti.
Ona se okrene, pa su zajedno pošli prema župnom dvoru.
- Odlazite li, uistinu, iz Kenta u subotu? - zapita ona.
- Da, ako to Darcy opet ne odgodi. Ja sam mu na raspolaganju. On ureñuje sve
onako kako se njemu sviña.
- A ako mu se ne svidi tijek dogañaja, ostaje mu barem veliko zadovoljstvo da je
imao slobodu izbora. Ne znam nikoga tko više od gospodina Darcyja uživa u
moći da čini što ga je volja.
- On doista voli postupati po svojoj volji - složi se pukovnik Fitzwilliam. - No
svi mi to volimo. Samo što on ima veću mogućnost nego mnogi drugi da to i
ostvari, jer je bogat, a mnogi drugi su siromašni. Govorim iz iskustva. Mlañi se
sin, znate, mora naviknuti na samoodricanje i ovisnost.
- Prema mojem mišljenju, mlañi sin jednog grofa ne može znati mnogo o tom.
Ozbiljno govoreći, što vi znate o samoodricanju i ovisnosti? Kad vas je
pomanjkanje novca spriječilo da idete kamo hoćete ili da nabavite ono što vam
se sviña?
- Vaša pitanja pogañaju cilj; možda ne bih mogao reći da sam iskusio mnogo
teškoća takve vrste. Meñutim, kad je posrijedi nešto važnije, može se dogoditi
da patim zbog novčane oskudice. Mlañi se sinovi ne mogu ženiti onom koju bi
htjeli.
- Osim ako žele bogatu ženu, a mislim da vrlo često i biraju takve.
- Naša navika da trošimo čini nas previše ovisnima; nema ih mnogo u mojem
položaju koji se mogu oženiti ne misleći na novac.
"Je li ovo", pomisli Elizabeth, "upućeno meni?" Pocrveni zbog te pomisli, ali se
brzo sabere i veselo reče: - Molim vas, kolika je uobičajena cijena mlañeg
grofovskog sina? Ako stariji brat nije osobito bolešljiv, vjerojatno ne biste tražili
više od pedeset tisuća funti?
On joj takoñer odgovori veselim tonom, pa napustiše tu temu. Kako bi prekinula
šutnju koja bi ga mogla navesti na pomisao da je pogoñena onim o čemu su
govorili, Elizabeth odmah reče:
- Pretpostavljam da vas je roñak doveo sa sobom uglavnom zato da bi imao
nekoga na raspolaganju. Čudim se što se ne oženi, onda bi trajno zadovoljio tu
svoju potrebu. Možda ga zasad njegova sestra zadovoljava u tom pogledu, te
može, budući da je ona samo pod njegovim skrbništvom, činiti s njom što hoće.
- A, ne - odgovori pukovnik Fitzwilliam - tu povlasticu mora podijeliti sa mnom.
Obojica smo skrbnici gospoñice Darcy.
- Tako? Recite mi, molim vas, kakvi ste kao skrbnici? Zadaje li vam vaša
štićenica mnogo muke? Katkad je teško upravljati mladim damama njezinih
godina, a ako ona ima pravi darsijevski duh, onda možda provodi rado svoju
volju.
Govoreći to, opazila je da on gleda ozbiljno u nju; način na koji je odmah
zapitao zašto ona misli da im gospoñica Darcy stvara bilo kakve teškoće, uvjerio
ju je da je vrlo blizu istine. Smjesta mu je odgovorila:
- Ne bojte se. Nikad nisam čula ništa loše o njoj; možda je vrlo poslušna. Veoma
je omiljela kod nekih mojih znanica... gospoñe Hurst i gospoñice Bingley. Ako
se ne varam, rekli ste da ih poznajete.
- Poznajem ih površno. Njihov brat je prijazan, dobar čovjek... on i Darcy su
veliki prijatelji.
- Oh, da - izusti kiselo Elizabeth - gospodin Darcy je neobično ljubazan prema
gospodinu Bingleyju i veoma se brine o njemu.
- Brine se o njemu! Da, doista vjerujem da se Darcy brine o njemu ondje gdje je
Bingleyju i najpotrebnija tuña briga. Sudeći prema onom što mi je kazao kad
smo putovali ovamo, imam razloga za pomisao da je on Bingleyja nečime
veoma zadužio. No možda se i varam, možda on tada nije mislio na Bingleyja.
Sve je to samo moja pretpostavka.
- Što je posrijedi?
- Nešto što Darcy, naravno, ne bi htio da se pročuje, jer ako bi glas o tom stigao
do djevojčine obitelji, bilo bi vrlo nezgodno.
- Možete mi vjerovati da to neću spomenuti nikomu.
- Imajte na umu da nemam baš mnogo razloga za pretpostavku da se to tiče
Bingleyja. Darcy mi je samo rekao kako je zadovoljan što je nedavno spasio
prijatelja od vrlo nepromišljene ženidbe, ali nije spomenuo imena ni bilo kakve
druge pojedinosti; a ja sam pretpostavio da je to Bingley samo zato što ga
smatram mladićem koji upada u takve nezgode i što znam da su njih dvojica
proveli zajedno cijelo prošlo ljeto.
- Je li vam gospodin Darcy priopćio razloge za to svoje uplitanje?
- Razabrao sam da su postojali neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke.
- A kako ih je uspio razdvojiti?
- O tom mi nije govorio - odgovori Fitzwilliam, smiješeći se. - Rekao mi je
samo ovo što sam vam sad ispričao. Elizabeth ne prozbori ništa; šetala je i dalje,
a srce joj se nadimalo od srdžbe. Gledajući je nekoliko trenutaka, Fitzwilliam je
upita zašto je tako zamišljena.
- Razmišljam o onom što ste mi ispričali - odgovori ona. - Ne sviña mi se
ponašanje vašeg roñaka. Zašto je on trebao prosuditi o tom?
- Skloni ste smatrati njegovo miješanje nametljivim?
- Ne vidim kakvo je pravo imao gospodin Darcy suditi o prikladnosti prijateljeve
naklonosti niti zašto je, samo na temelju svoje osobne procjene, odlučio i
odredio kako da taj prijatelj stekne sreću. Ali - nastavi ona sabravši se - budući
da ne znamo nikakve pojedinosti, nije pošteno da ga osuñujemo. Vjerojatno nije
tu ni bilo nikakve velike ljubavi.
- Ta pretpostavka nije neprirodna - reče Fitzwilliam - ali ona ozbiljno slabi
roñakov razlog za likovanje.
Izrekao je to u šali, ali se njoj učinilo da to stvara tako vjernu sliku gospodina
Darcyja da se nije usudila odgovoriti, bojeći se da će odati svoje uzbuñenje;
stoga je odmah promijenila temu razgovora i govorila o nevažnim stvarima dok
nisu stigli do župnog dvora. Ondje je, zatvorivši se u svoju sobu čim je gost
otišao, mogla razmišljati neometano o svemu što je čula. Nije ni za trenutak
pomislila da bi se to moglo ticati nekih drugih osoba, a ne onih koje su nju
zanimale. Na svijetu ne može postojati još jedan čovjek na kojeg Darcy ima tako
neograničen utjecaj. Nikad nije ni sumnjala da je on upleten u nastojanje da se
gospodin Bingley odvoji od Jane, ali je uvijek pripisivala gospoñici Bingley
glavnu ulogu u stvaranju i provoñenju tog plana. Meñutim, ako ga njegova
vlastita taština nije prevarila, onda je on uzrok, njegov ponos i hirovitost uzrok
su svega što je Jane propatila i zbog čega još pati. Zasad je upropastio svaku
nadu u sreću najnježnijeg, najplemenitijeg srca na svijetu, i nitko ne može
predvidjeti koliko će potrajati zlo koje je učinio.
"Postojali su neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke", glasile su riječi pukovnika
Fitzwilliama; a ti jaki razlozi svode se, vjerojatno, na činjenicu da je tetak
provincijski odvjetnik, a ujak trgovac u Londonu.
- Jane osobno - uzvikne ona - ne može se ništa prigovoriti; ona je sušta ljepota i
dobrota! Prosuñivanje joj je izvrsno, um izobražen, a vladanje ljupko. Ništa se
ne može zamjeriti ni mom ocu koji, iako je pomalo čudak, ima sposobnosti na
koje ni gospodin Darcy ne može gledati svisoka i uživa poštovanje kakvo on, po
svoj prilici, neće nikada steći. - Kad je pomislila na majku, pouzdanje joj se
donekle smanjilo, ali je vjerovala da nikakve zamjerke na njezin račun ne bi bile
osobito važne za gospodina Darcyja, čiju bi gordost, bila je uvjerena, dublje
ranio nedovoljan ugled prijateljeve tazbine nego nedovoljan razbor; na posljetku
je zaključila da je njime upravljala djelomice ta najgora vrsta ponosa, a
djelomice želja da zadrži gospodina Bingleyja za svoju sestru.
Uzbuñenje i suze što ih je izazvala ta tema, donijeli su joj glavobolju, koja se
toliko pogoršala pred večer da je, istodobno nesklona da vidi gospodina Darcyja,
odlučila da ne poñe sa svojim roñacima u Rosings, kamo su bili pozvani na čaj.
Gospoña Collins je zapazila da joj uistinu nije dobro, pa je nije nagovarala da
ide i, koliko god je mogla, sprečavala je muža da je salijeće; no gospodin Collins
nije mogao sakriti bojazan da će ledi Catherine biti prilično nezadovoljna zbog
njezina nedolaska.
XXXIV
Kad su otišli, Elizabeth se, kao da se htjela što više razljutiti na Darcyja, upusti u
pregledavanje svih pisama što joj ih je napisala Jane otkako je u Kentu. Nisu
sadržavala nikakve izričite prigovore niti je u njima bilo ikakva spominjanja
prošlih dogañaja ili bilo kakvih priopćenja o sadašnjoj patnji. No u svima njima,
gotovo u svakom retku, nedostajala je ona vedrina kojom se njezin stil prije
odlikovao i koja, izvirući iz spokojnosti duha pomirenog sa samim sobom i
ljubazne naklonosti prema svakomu, još nikad nije bila zamućena. Elizabeth je
sada, pozornije nego pri prvom čitanju, zapažala svaku rečenicu koja je
izražavala nemir. Darcyjevo sramotno hvalisanje time što je uspio nanijeti toliki
jad navelo ju je da još dublje osjeti sestrinu patnju. Pomisao da će se njegov
posjet Rosingsu završiti prekosutra davala joj je stanovitu utjehu, a još više ju je
tješila misao da će za nepuna dva tjedna biti opet uz Jane, pa će tada moći
pridonijeti oporavku njezina duha svim onim što ljubav može dati.
Kad god bi pomislila na Darcyjev odlazak iz Kenta, sjetila bi se da i njegov
roñak odlazi s njim; no pukovnik Fitzwilliam je jasno pokazao da nema nikakvih
namjera, pa se, koliko god on bio ugodan, nije osjećala nesretnom zbog njegova
odlaska.
Iz tih je misli iznenada trže zvuk zvonca na vratima. Usplahiri se malo pri
pomisli da je to pukovnik Fitzwilliam, koji se već jedanput svratio kasno na
večer, a sada se, možda, došao raspitati o njezinu zdravlju. No ta pomisao
odmah iščezne i raspoloženje joj se sasvim promijeni kad je, na svoje veliko
čuñenje, ugledala gospodina Darcyja kako ulazi u sobu. On je odmah užurbano
zapita za zdravlje i objasni svoj dolazak željom da čuje kako joj je bolje.
Odgovorila mu je hladnom uljudnošću. Sjedio je nekoliko trenutaka, zatim je
ustao i počeo šetati po sobi. Elizabeth se iznenadi, ali ne prozbori ni riječ.
Poslije šutnje od nekoliko minuta prišao joj je uzbuñeno i započeo ovako:
- Uzalud sam se borio. Ništa ne pomaže. Moji se osjećaji ne mogu potisnuti.
Morate mi dopustiti da vam kažem koliko vas žarko volim i obožavam.
Elizabeth se neizrecivo iznenadi. Gledala ga je, crvenjela, sumnjala i šutjela.
Smatrajući to dovoljnim ohrabrenjem, odmah joj je počeo opisivati sve što
osjeća, sve što već odavno osjeća prema njoj. Govorio je dobro. No htio joj je
izraziti i druge osjećaje, a ne samo osjećaje srca, i nije bio nimalo rječitiji kad je
govorio o ljubavi nego kad je govorio o ponosu. O tom kako je svjestan njezine
inferiornosti... kako zna da je posrijedi poniženje... kako je svjestan obiteljskih
zapreka koje razum uvijek suprotstavlja osjećajima... raspričao se sa žestinom
koja je potjecala iz njegova ranjenog ponosa... a to nije nimalo išlo u prilog
njegovoj prosidbi.
Unatoč svojoj duboko ukorijenjenoj mržnji, nije mogla biti ravnodušna prema
počasti koju joj je iskazala ljubav takva čovjeka i, premda se njezine namjere
nisu kolebale ni za trenutak, isprva joj bijaše žao zbog boli koju će mu zadati:
meñutim, njegove posljednje riječi probudiše u njoj negodovanje, pa se u gnjevu
izgubilo svako sažaljenje. Ipak, pokušala se smiriti kako bi mu odgovorila
strpljivo kad bude završio. Na kraju je istaknuo snagu svoje ljubavi koju,
usprkos svim svojim pokušajima, nije uspio svladati i izrazio je nadu da će mu
ljubav sada biti nagrañena njezinim pristankom da se uda za njega. Dok je to
govorio, vidjela je da on i ne sumnja u povoljan odgovor. Spomenuo je strepnju
i zabrinutost, ali je njegovo lice odražavalo savršeno pouzdanje. Ta ju je
okolnost mogla samo još više naljutiti, pa su joj se, kad je zašutio, zarumenjeli
obrazi i rekla je:
- U ovakvim je zgodama, mislim, uobičajeno da se izrazi zahvalnost na
iskazanim osjećajima, čak i kad se na njih ne odgovara podjednakom mjerom.
Prirodno je što se u takvim slučajevima osjeća zahvalnost, i ja bih vam zahvalila
kad bih zahvalnost mogla osjetiti. Ali ne mogu... nikad mi nije bilo stalo do
vašeg lijepog mišljenja o meni, a vi ste ga, uistinu, vrlo nerado i izražavali.
Žalim ako sam zadala bol. Učinila sam to potpuno nenamjerno, i nadam se da će
bol biti kratkotrajna. Nakon ovog objašnjenja neće biti teško razumu... koji vas
je, kao što rekoste, dugo sprečavao da priznate svoju naklonost... tu naklonost
napokon i pobijediti. Naslonjen na kaminski okvir i uperivši oči u nju, Darcy je
slušao njezine riječi koliko ljutito toliko i iznenañeno. Lice mu je problijedjelo
od gnjeva, a svaka je crta odražavala duševnu uznemirenost. Nastojao se doimati
mirno i nije otvorio usta dok nije pomislio da je uspio u tom. Ta je šutnja bila za
Elizabethine osjećaje strašna. Napokon je progovorio glasom u koji je unio
lažnu mirnoću:
- To je jedini odgovor koji imam čast dobiti! Možda bih htio čuti zašto sam
odbijen s tako malo uljudnosti. No to i nije osobito važno.
- I ja bih mogla pitati - odvrati ona - zašto ste mi, s tako očitom namjerom da me
omalovažite i uvrijedite, izvoljeli kazati da me volite protiv svoje volje, protiv
svog razuma, pa čak i protiv svog karaktera! Nije li to bilo stanovito opravdanje
za moju neuljudnost, ako sam uopće bila neuljudna? No ja imam i drugih
razloga za ljutnju. Vi znate da imam. Da moji osjećaji i nisu odlučili protiv vas...
da su bili ravnodušni ili čak vam skloni... mislite li da bi me ikakav obzir doveo
u iskušenje da pristanem da me isprosi čovjek koji je, možda zauvijek,
upropastio sreću moje drage sestre?
Kad je izrekla te riječi, Darcy promijeni boju. Meñutim, njegovo je uzbuñenje
bilo kratkotrajno i slušao je ne pokušavajući je prekinuti.
- Imam sve razloge na svijetu da mislim loše o vama. Nikakva pobuda ne može
opravdati nepravednu i neplemenitu ulogu koju ste tu odigrali. Vi ne smijete niti
možete poreći da ste glavni, ako ne i jedini krivac što su se njih dvoje razišli...
što ste jedno od njih izvrgnuli osudi sviju zbog ćudljivosti i nepostojanosti, a
drugo općem ruglu zbog razočaranih nada... i što ste ih oboje izložili i te kakvoj
patnji.
Ona zastane i opazi, poprilično zgranuta, da je on sluša s izrazom na licu koji je
pokazivao da se nimalo ne kaje. Čak se, gledajući je, smiješio tako kao da
tobože ne vjeruje.
- Možete li poreći da ste to učinili? - ponovi ona. Prividno miran, on joj
odgovori:
- Ne želim poreći da sam učinio sve što je u mojoj moći da odvojim prijatelja od
vaše sestre i da se radujem svom uspjehu. Prema njemu sam bio dobrostiviji
nego prema sebi.
Elizabeth se prezirno suzdrži da ne pokaže kako je shvatila tu uglañenu
napomenu, ali joj njezino značenje nije promaknulo niti ju je udobrovoljilo.
- Meñutim, moje se negodovanje ne temelji samo na tom. Davno prije nego što
se to dogodilo, već sam stvorila sasvim jasno mišljenje o vama. Vaš mi je
karakter prije mnogo mjeseci otkrila ispovijed gospodina Wickhama. Što možete
kazati o tome? Kakvim se tobožnjim prijateljskim činom možete braniti? Možda
ćete, pogrešno prikazujući zbivanja, pokušati prevariti druge?
- Vas veoma zanimaju poslovi toga gospodina - reče Darcy manje mirnim
glasom, crven od bijesa.
- Koga ne bi on zanimao ako se zna kakve je nevolje proživio?
- Nevolje! - ponovi Darcy prezirno. - Da, njegove su nevolje doista bile velike.
- Vi ste mu ih nanijeli - uzvikne uzrujano Elizabeth. - Vi ste ga doveli do
njegova sadašnjeg siromaštva... razmjernog siromaštva.
Uskratili ste mu pogodnosti koje su mu, dobro znate, bile namijenjene. Vi ste ga,
u njegovim najboljim godinama, lišili položaja koji mu je pripadao koliko po
pravu, toliko i po zasluzi. Učinili ste sve to, a ipak ste kadri spominjati njegove
nevolje prezirno i porugljivo.
- Dakle - uzvikne Darcy, brzo koračajući kroz sobu - vi tako mislite o meni! To
je vaš sud o meni! Hvala vam što ste mi ga tako temeljito objasnili. Moje su
pogreške, prema vašoj procjeni, uistinu velike! No možda biste - reče on,
zastane i okrene se prema njoj - prešli preko tih pogrešaka da vam ponos nije
uvrijedilo moje pošteno priznanje da su me obziri dugo sprečavali da stvorim
presudnu odluku. Možda biste se suzdržali od tih ogorčenih optužbi da sam bio
lukaviji, da sam prešutio svoju unutrašnju borbu i uvjerio vas laskavim riječima
kako sam potaknut čistom, ničim nepomućenom ljubavlju, pa i razumom,
razmišljanjem i cijelim svojim bićem. No meni je mrsko svako prenemaganje. I
ne stidim se osjećaja koje sam vam opisao. Oni su bili prirodni i opravdani. Zar
biste mogli očekivati da se veselim što je vaša rodbina nižeg ranga od moje? Da
čestitam sebi što ću steći tazbinu čiji je položaj tako daleko ispod mojeg?
Elizabeth je osjećala kako joj sa svakim trenutkom raste gnjev, ali je nastojala
govoriti što mirnije:
- Griješite, gospodine Darcy, ako mislite da je način vaše izjave utjecao na mene
bilo kako drukčije osim što me poštedio nelagode koju bih, da ste se čovječnije
ponijeli, možda osjetila pri odbijanju vaše ponude.
Vidjevši da se trznuo na to, ali nije ništa rekao, ona nastavi:
- Da ste me zaprosili i na bilo koji drugi način, to me ipak ne bi dovelo u
iskušenje da pristanem.
Njegovo je iznenañenje opet bilo očigledno, te ju je pogledao sumnjičavo i
uvrijeñeno. Elizabeth prozbori tada:
- Već od samog početka, gotovo bih mogla reći od prvog trenutka mog
poznanstva s vama, vaše mi je ponašanje jasno otkrilo vašu drskost, uobraženost
i sebično preziranje tuñih osjećaja, te je tako stvorilo onaj temelj neodobravanja
na kojem su kasniji dogañaji sagradili nepokolebljivu odbojnost prema vama.
Nije protekao ni mjesec dana otkako smo se upoznali, a već sam znala da me
ništa na svijetu ne bi moglo natjerati da se udam za vas.
- Rekli ste sasvim dovoljno, gospoñice. Potpuno shvaćam vaše osjećaje, i sada
se mogu samo stidjeti svojih. Oprostite što sam vam oduzeo toliko vremena i
primite moje najbolje želje za zdravlje i sreću.
Izrekavši te riječi, on brzo napusti sobu i u idućem trenu Elizabeth začu kako
otvara vrata i izlazi iz kuće.
Njezina je uzbuñenost bila sada velika i bolna. Nije imala snage da stoji, sjela je
i plakala pola sata. Što duže je razmišljala o onom što se dogodilo, to više se
čudila. Da nju zaprosi gospodin Darcy! Da je on već toliko mjeseci zaljubljen u
nju! Da je toliko zaljubljen da se želi oženiti njome usprkos svim zamjerkama
zbog kojih je spriječio prijatelja da se oženi njezinom sestrom, a koje vrijede
barem isto toliko i za njegov slučaj... sve je to bilo gotovo nevjerojatno! Laskalo
joj je što je i nehotice izazvala tako duboku ljubav. No njegov ponos, njegov
odvratni ponos, njegovo bestidno priznanje onog što je učinio u vezi sa Jane,
njegova neoprostiva umišljenost iako ga ništa ne opravdava i bezosjećajan način
na koji je spomenuo gospodina Wickhama, i ne pokušavajući da porekne svoju
okrutnost prema njemu, sve je to odmah nadvladalo sažaljenje, privremeno
izazvano promišljanjem o njegovoj ljubavi. Nastavila je razmišljati vrlo
uzrujano dok nije, začuvši kola ledi Catherine, osjetila da nije sposobna izdržati
Charlottin pomnjivi pogled, pa je žurno otišla u svoju sobu.
XXXV
Probudivši se sutradan ujutro, Elizabeth je imala na umu iste misli s kojima je
sinoć napokon zaspala. Još se nije mogla oporaviti od iznenañenja zbog onog što
se dogodilo; nije mogla misliti ni na što drugo; potpuno nesposobna za bilo
kakav rad, odluči izići odmah poslije doručka na svjež zrak i prošetati. Zaputi se
ravno prema svojoj omiljeloj stazi, ali se sjeti da i Darcy katkad prolazi onuda,
te promijeni smjer i ode putom duž čije je jedne strane bila ograda parka.
Kad je prošetala dva-tri puta tuda, lijepo je jutro dovede u iskušenje da se
zaustavi kraj vrata i pogleda preko ograde u park. Tijekom pet tjedana otkad je
došla u Kent, krajolik se veoma promijenio, drveće je svaki dan bilo sve
zelenije. Upravo je htjela produžiti kad je ugledala nekog gospodina u šumarku
što je obrubljivao perivoj; išao je prema njoj. Uplašivši se da je to Darcy, odmah
se počela povlačiti. No taj je čovjek spazi, te požuri i zazove je po imenu. Kad je
čula da je zove, iako je po glasu prepoznala Darcyja, vratila se prema vratima.
Stigavši istodobno do vrata, on joj pruži pismo, koje je bez razmišljanja uzela, i,
držeći se oholo i sabrano, reče joj:
- Šećem već neko vrijeme ne bih li vas vidio. Hoćete li mi učiniti čast i pročitati
to pismo? - Zatim joj se kratko pokloni, vrati se u perivoj i uskoro nestane s
vidika.
Ne očekujući nikakvo zadovoljstvo, ali vrlo radoznala, Elizabeth otvori
omotnicu i izvadi iz nje dva lista ispisana sitnim rukopisom. Hodajući
puteljkom, počne čitati. Pismo je bilo napisano u Rosingsu u osam sati ujutro i
glasilo je ovako:
"Nemojte se uplašiti, gospoñice, kad dobijete ovo pismo, da ono sadrži
ponavljanje onih osjećaja i ponude koji su Vam sinoć bili onako odvratni. Pišem
bez ikakve namjere da Vam zadam bol i da sebe ponizim razglabanjem o onim
željama koje je, radi Vaše i moje sreće, najbolje što prije zaboraviti. Trud oko
pisanja i čitanja ovog pisma bio bi suvišan kad moja narav ne bi zahtijevala da
se ovo pismo napiše i pročita. Stoga mi morate oprostiti što sam tako slobodan
da tražim od Vas da posvetite pažnju ovom pismu; Vaši će osjećaji, znam,
nerado na to pristati, ali ja to zahtijevam od Vašeg smisla za pravednost.
Sinoć ste mi pripisali dvije krivnje, meñusobno vrlo različite i vrlo nejednake po
važnosti. Prva optužba je da sam ja, ne obazirući se na njihove osjećaje, odvojio
gospodina Binglejja od Vaše sestre, a druga je da sam ja, ogriješivši se o razna
prava, ogriješivši se o čast i čovječnost, upropastio gospodina Wickhama za
cijeli život. Ako bih ja namjerno i svojevoljno odbacio svog druga iz mladosti,
priznatog ljubimca mog oca, mladića čija je gotovo jedina nada bila naše
pokroviteljstvo i koji se naviknuo uzdati u nas, to bi bila takva izopačenost da se
s njom ne bi moglo usporediti ni razdvajanje dvoje mladih čija je ljubav trajala
samo nekoliko tjedana. Kad pročitate ovaj opis mojih djela i pobuda, nadam se
da ću ubuduće biti pošteñen onih strogih osuda kojima ste me onako neštedimice
obasuti sinoć glede tih dvaju slučajeva. Budem li pri ovom objašnjavanju svojih
djela i pobuda, što ga dugujem samom sebi, morao spomenuti osjećaje koji su
možda uvredljivi za Vas, mogu samo reći da žalim zbog toga. Ono što se mora
ne može se izbjeći, pa je to sasvim dovoljno opravdanje.
Bio sam tek kratko vrijeme u Hertfordshireu kad sam zapazio, kao i ostali, da je
Bingleyju Vaša starija sestra draža od svih drugih djevojaka u tom kraju. Prije
bala u Netherfieldu nisam ni slutio da se ozbiljno zaljubio. Često sam ga i prije
toga viñao površno zaljubljenog. Na tom balu, dok sam imao čast plesati s
Vama, prvi put sam doznao iz slučajne napomene Sir Williama Lucasa da je
Bingleyjevo udvaranje Vašoj sestri izazvalo opću uvjerenost da će se oni
vjenčati. Govorio je o tom kao o sigurnom dogañaju za koji treba samo odrediti
dan. Od tog sam trenutka pozorno promatrao ponašanje svog prijatelja; tada
sam uočio da njegova naklonost prema gospoñici Bennet premašuje sve što sam
ikad prije vidio kod njega. Promatrao sam i Vašu sestru. Njezin pogled i držanje
bili su otvoreni, vedri i ljupki kao i uvijek, ali bez ikakvih znakova zaljubljenosti;
na temelju tih zapažanja zaključio sam da ona, iako prihvaća njegovo udvaranje
sa zadovoljstvom, ne sudjeluje u njemu s osjećajem ljubavi. Meñutim, ako Vaše
mišljenje o tom nije pogrešno, onda sam, valjda, ja bio u zabludi. Budući da Vi
bolje poznate svoju sestru nego ja, to je vjerojatno. Ako je tako, ako me takva
pogreška navela da joj zadam bol, onda Vaše negodovanje nije bezrazložno. No
ne ustručavam se tvrditi da je mir na licu i u držanju Vaše sestre bio takav da bi
i najpozorniji promatrač zaključio kako, usprkos njezinoj ljupkosti, ne bi bilo
lako
osvojiti njezino srce. Činjenica je da sam želio vjerovati da je ona ravnodušna,
ali se usuñujem kazati da sam u prosudbama ponajčešće nepristran. Vjerovao
sam da je ona ravnodušna ne zato što sam želio da je takva, već zato što sam bio
nepristrano uvjeren u to. Moje zamjerke njihovu braku nisu bile samo one koje
je u mom slučaju... kao što sam sinoć priznao... mogla odbaciti samo vrhunska
snaga ljubavi; položaj tazbine nije za mog prijatelja tako važan kao za mene. No
bilo je i drugih razloga za protivljenje. Te druge razloge, iako oni još postoje, i
to podjednako u oba slučaja, pokušao sam zaboraviti, jer mi u novije vrijeme
nisu bili pred očima. Meñutim, ti se razlozi moraju iznijeti, premda ukratko.
Položaj porodice vaše majke, iako mu se može prigovoriti, nije ništa u usporedbi
s potpunim nedostatkom uljudnosti koji se tako često očituje kod Vaše majke i
Vaših triju mladih sestara, a pokatkad i kod Vašeg oca. Oprostite mi. Boli me
što Vas vrijeñam. Ali u Vašem nezadovoljstvu zbog tih nedostataka Vaše najbliže
rodbine i Vašem negodovanju što sam ih ovako opisao, neka Vas tješi činjenica
da ste se vas dvije ponašale tako da ni najmanji djelić ove osude nije pao na
vas, već ste, naprotiv, zaslužile opću pohvalu razumu i karakteru. Reći ću još
samo da je ono što se dogodilo te večeri, potvrdilo moje mišljenje o svima i
pojačalo moju uvjerenost da moram zaštititi svog prijatelja od onog što sam
smatrao nesretnim brakom. On je, kao što se zacijelo sjećate, sutradan napustio
Netherfield i otputovao za London, namjeravajući se uskoro vratiti.
Sada ću objasniti ulogu koju sam odigrao. Uznemirenost njegovih sestara bila je
velika kao i moja; ubrzo smo otkrili tu podudarnost osjećaja i, podjednako
svjesni da moramo smjesta pokušati da odvojimo njihova brata od nje, odlučili
smo odmah krenuti za njim u London. Tako smo i postupili; ondje sam se
smjesta latio zadatka da prijatelju skrenem pozornost na neizbježna zla takva
izbora. Ozbiljno sam mu ih opisao i istaknuo. Meñutim, koliko god je to
upozorenje moglo pokolebati ili odgoditi njegovu odluku, ne vjerujem da bi ono
konačno spriječilo taj brak da ga nije poduprla uvjerenost, koju mu se nisam
ustručavao priopćiti, da je Vaša sestra ravnodušna prema njemu. Dotad je
mislio da mu ona na njegovu ljubav uzvraća iskrenom, ako ne i podjednakom
ljubavlju. No Bingleyje po prirodi vrlo skroman i više se uzdaje u moj sud nego
u svoj. Stoga ga nisam baš teško uvjerio da je u zabludi. Kad sam ga naveo na
taj zaključak, onda sam ga vrlo lako nagovorio da se ne vraća u Hertfordshire.
Ni za jedan svoj potez ne mogu kriviti sebe. Samo o jednom svom postupku u
svemu tom ne mislim sa zadovoljstvom, a riječ je o činjenici da sam se spustio
tako nisko i poslužio lukavstvom kako bih mu zatajio da je Vaša sestra u
Londonu. Ja sam to znao kao i gospoñica Binglej, ali njezin brat ne zna to još ni
sada. Možda su se mogli sresti bez ikakvih loših posljedica; no njegova mi se
ljubav nije činila dovoljno ugaslom da bi je mogao vidjeti bez opasnosti. Možda
je to skrivanje bilo ispod moje razine, no učinio sam sve u najboljoj namjeri.
Povodom toga nemam više što reći i ne mogu ponuditi nikakvo drugo
opravdanje. Ako sam ranio osjećaje Vašoj sestri, nisam znao da to činim; osim
toga, premda se pobude kojima sam se rukovodio mogu Vama, sasvim prirodno,
činiti nedovoljnima, ja ih još ni danas ne mogu osuditi.
Što se tiče one druge, teže optužbe da sam nanio nekakvu nepravdu gospodinu
Wickhamu, mogu je pobiti samo ako Vam izložim u cijelosti njegovu vezu s
mojom porodicom. Ne znam za što me on posebno okrivio, ali u prilog onomu
što ću ispričati mogu se pozvati na više svjedoka, nedvojbeno vjerodostojnih.
Gospodin Wickham je sin vrlo čestita čovjeka koji je mnogo godina upravljao
cjelokupnim pemberleyjevskim imanjem i obavljao povjerenu mu dužnost tako
dobro da je sasvim prirodno što mu je moj otac bio sklon pomoći; on je tom
svojom ljubaznošću darežljivo obasipao i Georgea Wickhama, svoje kumče. Moj
ga je otac uzdržavao dok je bio ñak, pa i poslije na Cambridgeu. To je
uzdržavanje bilo vrlo važno za njega, jer mu njegov otac, uvijek siromašan zbog
ženine rasipnosti, ne bi bio mogao priuštiti srednjoškolsku i sveučilišnu
naobrazbu. Moj otac ne samo što je volio društvo tog mladića, čije je ponašanje
uvijek bilo ljubazno, nego je i imao vrlo visoko mišljenje o njemu, te mu je,
nadajući se da će on otići u svećeničku službu, namjeravao osigurati položaj u
crkvi. Što se mene tiče, ja sam već prije mnogo, mnogo godina počeo drukčije
misliti o njemu. Poročne sklonosti i pomanjkanje načela, što je on brižljivo
skrivao pred svojim najboljim prijateljem, nisu mogli promaknuti mladiću
gotovo istih godina kao on, a koji je imao prilike, kakve stari gospodin Darcy
nije mogao imati, da ga promatra u neopreznim trenucima. Ovdje ću Vam opet
zadati bol... a kakva će biti, to samo Vi možete znati. Meñutim, kakvi god bili
osjećaji što ih je gospodin Wickham probudio u Vama, moje naslućivanje
njihove prirode neće me odvratiti od razotkrivanja njegova pravog karaktera...
dapače, to je još jedan razlog više da postupim ovako.
Moj dobri otac umro je prije pet godina; njegova naklonost prema gospodinu
Wickhamu bila je sve do posljednjeg časa tako postojana da mi je u svojoj
oporuci posebno preporučio da pripomognem njegovu napredovanju na najbolji
način koji njegov poziv bude dopuštao... a ako ode u svećenike, htio je da mu se
osigura unosna župa čim bude slobodna.
Osim toga, namijenio mu je kao nasljedstvo svotu od tisuću funti. Njegov otac
nije mnogo nadživio mojeg; pola godine nakon tih dogañaja, gospodin Wickham
me pismeno obavijestio da je napokon odustao od svećeničkog poziva i da se
nada kako neću smatrati nerazumnim od njega što očekuje da mu se što prije
dade stanovita svota u zamjenu za župničko mjesto koje mu ne bi moglo ništa
koristiti. Dodao je da namjerava studirati pravo i da je uvjeren kako i ja znam
da bi svota od tisuću funti bila nedovoljna za tu svrhu. Više sam želio da je
iskren nego što sam vjerovao u to; uglavnom, bio sam voljan pristati na njegov
prijedlog. Znao sam da gospodin Wickham nije pogodan za svećenički poziv, pa
smo sve brzo sredili... on se odrekao svakog prava na pomoć u svećeničkoj
službi ako ikad postane svećenik i kao naknadu za to primio je tri tisuće funti.
Tada se činilo da su sve veze izmeñu nas zauvijek prekinute. Suviše sam loše
mislio o njemu da bih ga zvao u Pemberley i primao u svoje društvo u Londonu.
Mislim da je najviše živio u Londonu, ali njegovo je studiranje prava bilo samo
izgovor, i kako je tada bio osloboñen svake stege, provodio je život u ljenčarenju
i rasipništvu! Otprilike tri godine čuo sam malo o njemu; meñutim, kad je umro
župnik u onoj župi koja je prije bila namijenjena njemu, opet mi je pisao i tražio
da dobije tu župu. Uvjeravao me, a meni nije bilo teško povjerovati u to, da je u
vrlo teškom položaju. Zaključio je kako studiranje prava nije probitačno, pa je
sada čvrsto odlučio zarediti se ako mu osiguram župnički položaj. Dodao je
kako ne sumnja da ću to učiniti, jer mu je poznato da nemam nikoga drugog o
komu bih se brinuo, a i uvjeren je da nisam mogao zaboraviti namjere svog
poštovanog oca. Ne vjerujem da ćete me osuditi zato što mu nisam udovoljio
molbi i što sam odbio sve njegove ponovne zahtjeve u tom smislu. Njegova je
mržnja bila razmjerna njegovoj nevolji... i vjerojatno me klevetao u razgovoru s
drugima isto onako žestoko kao što mi je predbacivao u pismima. Poslije toga
bilo je kao da se nismo nikad ni poznavali. Kako je živio, ne znam. No prošlog
mi se ljeta, na vrlo mučan način, ponovno nametnuo. Sad moram spomenuti
okolnost koju bih i sam najradije zaboravio, i nikakva obveza manja od ove
prema Vama ne bi me mogla natjerati da je otkrijem bilo kojem živom biću. S
obzirom na ovo što sam Vam sada rekao, ne sumnjam da ćete čuvati ovu tajnu.
Moja sestra, koja je više od deset godina mlaña od mene, potpala je pod
skrbništvo nećaka moje majke, pukovnika Fitzwilliama, i moje. Otprilike prije
godinu dana izišla je iz škole i za nju je ureñena kuća u Londonu; prošlog je
ljeta otišla u Ramsgate s damom koja je vodila tu kuću; tamo je otišao i
gospodin Wickham, nesumnjivo s odreñenom namjerom, jer se pokazalo da su
se još otprije poznali on i gospoña Younge, u čiji smo se karakter pogrešno
uzdali; zahvaljujući njezinoj popustljivosti i pomoći, uspio se tako predstaviti
Georgiani... čije je osjećajno srce zadržalo jak dojam njegove ljubaznosti prema
njoj još iz djetinjstva... da je povjerovala kako se zaljubila u njega i pristala je
pobjeći s njim. Tada joj je bilo tek petnaest godina...pa je to i opravdava.
Spomenuvši tu njezinu nepromišljenost, sretan sam što mogu dodati da sam za
to doznao od nje osobno. Pridružio sam im se na nekoliko dana prije
namjeravanog bijega i tada mi je Georgiana sve priznala, jer nije mogla
podnijeti pomisao da ražalosti i uvrijedi brata u kojem je gledala gotovo oca.
Možete zamisliti šta sam osjetio i učinio. Iz obzira prema sestrinu ugledu i
osjećajima, nisam poduzeo ništa javno, ali sam pisao gospodinu Wickhamu, koji
je odmah napustio to mjesto, a i gospoda Youngeje, naravno, odmah otpuštena.
Glavni je cilj gospodina Wickhama nesumnjivo bio da se dočepa imetka moje
sestre koji iznosi trideset tisuća funti; no vjerujem da mu je snažan poticaj bila i
želja da mi se osveti. Njegova bi osveta doista bila potpuna.
Ovo je, gospoñice, vjeran opis dogañaja koji se tiču Vas i mene; ako ga ne
odbijete kao lažan, više me, nadam se, nećete okrivljavati za okrutnost prema
gospodinu Wickhamu. Ne znam na koji Vas je način i kakvim lažima obmanuo,
ali se njegovu uspjehu možda i ne treba čuditi, jer dotad niste znali ništa o nama
dvojici. Istinu niste mogli otkriti, a sumnjama nije bilo mjesta u Vašoj naklonosti
prema njemu.
Možda ćete se čuditi što Vam sve ovo nisam rekao sinoć, ali tada nisam
dovoljno vladao sobom da bih znao što bi se moglo ili što bi se trebalo otkriti.
Radi potvrde da je sve što sam izložio ovdje istina, mogu se pozvati na
pukovnika Fitzwilliama koji je, kao moj bliski roñak i prisan prijatelj, a još više
kao jedan od izvršitelja oporuke mog oca, bio upoznat sa svim pojedinostima
spomenutog dogañaja. Ako Vaša mržnja prema meni učini moje tvrdnje
bezvrijednima, nemate isti razlog da ne vjerujete mom roñaku; kako biste ga
mogli ispitati prije nego što otputujemo, nastojat ću Vam uručiti ovo pismo još
ovog jutra. Dodajem samo: Bog Vas blagoslovio.
Fitzwilliam Darcy"
Ponašanju pukovnika Fitzwilliama veoma su se divili u župnom dvoru i sve su
dame osjećale da će on znatno pridonijeti ugodnosti njihovih posjeta Rosingsu.
No prošlo je nekoliko dana prije nego što su dobili poziv da odu tamo, jer, dok
je bilo mnogo gostiju u kući, oni nisu bili potrebni; tek na Uskrs, gotovo tjedan
dana nakon dolaska gospode, iskazana im je ta pažnja, i tada su, jednostavno, pri
izlasku iz crkve pozvani da doñu tamo uvečer. Tijekom proteklog tjedna viñali
su vrlo malo ledi Catherine i njezinu kćer. Pukovnik Fitzwilliam se u tom
razdoblju svratio nekoliko puta u župni dvor, ali gospodina Darcyja su vidjeli
samo u crkvi.
Poziv je, naravno, prihvaćen i u predviñeno su se vrijeme pridružili društvu u
salonu ledi Catherine. Ona ih je primila uljudno, ali se jasno vidjelo da joj
njihovo društvo nije onako poželjno kao kad ne može dobiti nikoga drugog.
Potpuno se usredotočila na svoje roñake; razgovarala je s njima, osobito s
gospodinom Darcyjem, mnogo više nego s bilo kojom drugom osobom u sobi.
Pukovnik Fitzwilliam se istinski razveselio što ih vidi; sve mu je bilo ugodna
promjena u Rosingsu; osim toga, prilično mu se sviñala ljepuškasta prijateljica
gospoñe Collins. Sjeo je sada pokraj nje i govorio je tako zanimljivo o Kentu i
Hertfordshireu, o putovanju i boravku kod kuće, o novim knjigama i glazbi, da
se Elizabeth nije još nikada u toj sobi ni upola tako dobro zabavljala.
Razgovarali su tako duhovito i živahno da je to privuklo pozornost i ledi
Catherine, čak i gospodina Darcyja. Njegove su ih oči često pogledavale
znatiželjno; ubrzo je radoznalost obuzela i ledi Catherine, pa je bez sustezanja
doviknula:
- Šta si to rekao, Fitzwilliame? O čemu to govoriš? Što to pričaš gospoñici
Bennet? Da čujem.
- Govorimo o glazbi, gospoño - reče on kad više nije mogao izbjegavati
odgovor.
- O glazbi! Onda, molim te, govori glasno. Od svih tema ta mi je najmilija.
Moram sudjelovati u razgovoru ako je riječ o glazbi. Malo ih je u Engleskoj koji
u muzici uživaju više od mene i koji imaju bolji priroñeni ukus. Da sam učila
glazbu, bila bih velika umjetnica. I Ann bi to bila da joj je zdravlje dopustilo da
vježba svirati. Uvjerena sam da bi ona krasno svirala. Kako napreduje
Georgiana, Darcy? Gospodin Darcy veoma pohvali darovitost svoje sestre.
- Drago mi je što čujem takvu pohvalu o njoj - reče ledi Catherine. - Molim te,
poruči joj od mene da ne može očekivati nikakav velik uspjeh ako ne bude
mnogo vježbala.
- Uvjeravam vas, gospoño, da njoj nije potreban takav savjet. Ona neprestano
vježba.
- To bolje. U tom se ne može pretjerati; kad joj budem pisala, savjetovat ću joj
da nipošto ne zanemari vježbanje. Često govorim mladim damama da se u
glazbi ne može bez upornog vježbanja postići uspjeh. Rekla sam gospoñici
Bennet više puta da nikad neće svirati uistinu dobro ako ne bude više vježbala.
Budući da gospoña Collins nema glasovir, kazala sam joj nekoliko puta da može
dolaziti svaki dan u Rosings i svirati na glasoviru u sobi gospoñe Jenkinson.
Znate, u tom dijelu kuće ne bi nikomu smetala.
Darcy se doimao donekle postiñeno zbog tetkine grubosti, te nije prozborio
ništa.
Kad su završili s kavom, pukovnik Fitzwilliam podsjeti Elizabeth da mu je
obećala svirati; a ona odmah sjedne za glasovir. Tada je privukao svoj stolac
blizu nje. Ledi Catherine sasluša pola pjesme, zatim počne opet kao i prije
govoriti svom drugom nećaku, ali se on ubrzo udalji od nje, približi se glasoviru
i stane tako da je mogao lijepoj sviračici gledati ravno u lice. Elizabeth opazi što
je učinio i za vrijeme prve pogodne stanke okrene se prema njemu, vragolasto se
osmjehne i reče:
- Hoćete me uplašiti, gospodine Darcy, pa zato stojite tu i slušate me? No nećete
me uznemiriti, iako vaša sestra svira tako dobro. Tvrdoglavost mi ne dopušta da
se uplašim kada to drugi hoće. Hrabrost mi se poveća kad god me netko pokuša
zastrašiti.
- Neću kazati da se varate - odgovori on - jer vi, zapravo, ne vjerujete da vas
hoću zastrašiti; imam zadovoljstvo da vas poznam tako dugo da znam kako
veoma uživate izražavajući pokatkad mišljenje koje, istini za volju, nije vaše.
Elizabeth se srdačno nasmije tom njegovu zaključku o njoj i reče pukovniku
Fitzwilliamu:
- Vaš će vam roñak dati vrlo lijepu predodžbu o meni i naučit će vas da mi ne
vjerujete nijednu riječ. Nemam sreće, jer sam, eto, srela osobu koja je tako
sposobna da je raskrinkala moju pravu narav, u ovom dijelu svijeta gdje sam
namjeravala prikazati sebe kao biće sa stanovitim vrlinama. Doista, gospodine
Darcy, nije nimalo velikodušno od vas što spominjete sve nepovoljno što znate o
meni iz Hertfordshirea. Dopustite da kažem, to nije ni mudro, jer me izazivate
da vam vratim milo za drago, a tada će se objelodaniti takve pojedinosti da će
vam se zaprepastiti rodbina ovdje.
- Ne bojim vas se - reče on, smiješeći se.
- Molim vas, dajte da čujem za što ga optužujete - uzvikne pukovnik
Fitzwilliam. - Zanima me kako se on ponaša u nepoznatom društvu.
- Onda ćete čuti istinu. No pripremite se za nešto vrlo strašno. Prvi put u životu
vidjela sam ga u Hertfordshireu, i to, znate, na balu. A na tom balu, što mislite
da je učinio? Otplesao je samo četiri plesa! Neugodno mi je što vam to moram
kazati, no bilo je tako. Otplesao je samo četiri plesa, iako je bilo malo kavalira, i
znam pouzdano da su mnoge mlade dame sjedile jer nisu imale partnera.
Gospodine Darcy, ne možete poreći te činjenice.
- U to vrijeme nisam imao čast poznati nijednu damu na balu, izuzevši one u
svom društvu.
- Tako je. U plesnoj dvorani ne može nitko biti predstavljen. Dobro, pukovniče
Fitzwilliame, što da sviram sada? Moji prsti čekaju vašu zapovijed.
- Možda sam - reče Darcy - trebao zatražiti da me predstave, ali ja nisam
snalažljiv u ophoñenju s nepoznatim mi osobama.
- Da pitamo vašeg roñaka kakav je razlog tomu? - zapita Elizabeth, još se
obraćajući pukovniku Fitzwilliamu. - Da ga pitamo zašto je pametan i izobražen
čovjek, koji poznaje svijet, nesnalažljiv u ophoñenju s nepoznatim mu osobama?
- Mogu odgovoriti na vaše pitanje - reče Fitzwilliam - bez njegove pomoći.
Takav je zato što se neće potruditi.
- Ja uistinu nemam sposobnost koju imaju neki - reče Darcy - da lako
razgovaram s onima koje nikad prije nisam vidio. Ne mogu se prilagoditi
njihovu načinu razgovora niti se tobože zainteresirati za njihove brige, kao što
to, vidim, često čine drugi.
- Moji prsti - reče Elizabeth - ne kreću se onako spretno po glasoviru kao što to
čine prsti mnogih drugih žena. Nemaju istu snagu, ni istu brzinu i ne proizvode
isti zvuk. Ali oduvijek mislim da je to moja vlastita pogreška, jer se nisam
potrudila vježbati. To ne znači da ne vjerujem da su moji prsti podjednako
sposobni kao i u bilo koje druge žene koja svira bolje od mene.
Darcy se nasmiješi i reče:
- Potpuno ste u pravu. Iskoristili ste svoje vrijeme mnogo bolje. Tko god ima
takvu povlasticu da vas čuje, ne može misliti da vam bilo što nedostaje. Ni vi, ni
ja ne nastupamo za neznance.
U tom ih trenu prekine ledi Catherine, upitavši ih o čemu govore. Elizabeth
odmah zasvira ponovno. Ledi Catherine priñe i, slušajući nekoliko trenutaka,
reče Darcyju:
- Gospoñica Bennet ne bi uopće svirala loše kad bi više vježbala i kad bi mogla
imati nekog londonskog učitelja. Ona dobro postavlja prste, ali joj ukus nije
ravan Anninu. Ann bi divno svirala da je bolešljivost nije onemogućila da uči.
Elizabeth pogleda Darcyja kako bi vidjela koliko se on slaže s veličanjem svoje
roñakinje; meñutim, ni u tom trenutku niti i u bilo kojem drugom nije mogla
otkriti nikakav znak ljubavi; iz njegova ukupnog ponašanja prema gospoñici de
Bourgh izvukla je ovu utjehu za gospoñicu Bingley: podjednako je naklonjen
jednoj i drugoj.
Ledi Catherine nastavi govoriti o Elizabethinu sviranju, dajući upute o izvoñenju
i ukusu. Elizabeth je slušala sve to sa strpljivom uljudnosću i, na molbu
gospode, ostala je za glasovirom sve dok kočija njezina gospodstva nije bila
pripremljena da ih odveze kući.
XXXII
Sutradan ujutro sjedila je Elizabeth sama i pisala Jane, a gospoña Collins i Maria
otišle su u selo zbog nekog posla kad ju je trgnulo zvonjenje vanjskog zvona...
pouzdan znak da je pred vratima neki gost. Budući da nije čula nikakva kola,
pomislila je da je, možda, došla ledi Catherine, te je uplašeno uklonila
polusvršeno pismo kako bi izbjegla razna drska pitanja, a onda se otvoriše vrata
i, na njezino iznenañenje, ušao je u sobu Darcy, i to sam.
I on se iznenadio vidjevši da je sama, te joj se ispričao govoreći kako je mislio
da su sve dame unutra.
Sjeli su i, kad joj je odgovorio na pitanja o Rosingsu, nastala je opasnost da
zavlada potpuna šutnja. Stoga je trebalo smisliti nešto i u tom škripcu sjetila se
one zgode kad ga je prošli put vidjela u Hertfordshireu, te je, radoznala što će on
reći o njihovu naglom odlasku, kazala:
- Vrlo ste iznenadno otišli iz Netherfielda u studenom! Valjda ste ugodno
iznenadili gospodina Bingleyja kad je vidio da ste svi vrlo brzo došli za njim, jer
on je, ako se dobro sjećam, otišao samo dan prije vas. On i njegove sestre
osjećali su se dobro, nadam se, kad ste krenuli iz Londona?
- Sasvim dobro, hvala.
Ona nasluti da nikakav drugi odgovor neće ni dobiti, pa nakon kratke šutnje
doda:
- Ako se ne varam, gospodin Bingley se ne namjerava vratiti u Netherfield?
- Nikad ga nisam čuo da kaže nešto takvo. No vjerojatno je da će ubuduće
provoditi ondje vrlo malo vremena. On ima mnogo prijatelja, a u njegovim se
godinama broj prijatelja i pothvata neprestano povećava.
- Ako namjerava samo povremeno biti u Netherfieldu, onda bi za susjedstvo bilo
bolje da sasvim napusti to mjesto, jer bismo tada možda dobili obitelj koja bi
stalno živjela ondje. Meñutim, gospodin Bingley vjerojatno nije zakupio tu kuću
zato da bi ugodio susjedstvu nego sebi, pa će je prema istom načelu zadržati ili
napustiti.
- Neću se iznenaditi - reče Darcy - ako je on napusti čim dobije priliku za dobru
kupnju.
Elizabeth ne odgovori. Bojala se govoriti dalje o njegovu prijatelju; kako nije
više imala što reći, odluči prepustiti njemu da pronañe temu za razgovor.
On to shvati i uskoro progovori:
- Ova se kuća doima vrlo udobnom. Ledi Catherine je, čini mi se, štošta
popravila otkad je gospodin Collins došao u Hunsford.
- Vjerujem da je tako i uvjerena sam da svoju ljubaznost nije mogla pokloniti
zahvalnijem čovjeku.
- Gospodin Collins je, može se reći, bio vrlo sretne ruke pri odabiru žene.
- Da, uistinu je tako; njegovi se prijatelji mogu opravdano radovati što je
upoznao jednu od vrlo malobrojnih pametnih žena koje bi pošle za njega i koje
bi se u braku s njim trudile da ga usreće. Moja je prijateljica vrlo razumna,
premda ne smatram njezinu udaju za gospodina Collinsa najmudrijim potezom u
njezinu životu. Meñutim, ona se doima savršeno sretnom i s gledišta razboritosti
ovaj brak je vrlo povoljan za nju.
- Zacijelo joj je vrlo ugodno što je tako blizu svoje obitelji i svojih prijatelja.
- Tako blizu, kažete? Pa, udaljena je skoro osamdeset kilometara.
- A što je osamdeset kilometara ako je put dobar? Samo malo više od pola dana
putovanja. Da, ja mislim da je to vrlo blizu.
- Nikad ne bih smatrala blizinu jednom od prednosti braka - reče Elizabeth. - I
doista ne mislim da je gospoña Collins blizu svoje obitelji.
- To je dokaz koliko ste privrženi Hertfordshireu. Sve što je izvan longbournske
okolice vama se, očito, čini dalekim.
Dok je govorio, na licu mu je bio osmijeh; Elizabeth pomisli da se on smiješi
zato što pretpostavlja da ona misli na Jane i Netherfield, te je pocrvenjela i zatim
rekla:
- Ne velim da se žena mora nastaniti baš blizu svoje obitelji. Sasvim je relativno
što je blizu, a što daleko, to ovisi o mnogim okolnostima. Ondje gdje,
zahvaljujući bogatstvu, putni troškovi nisu važni, daljina nije nikakvo zlo. Ali
ovdje nije tako. Gospodin i gospoña Collins imaju priličan prihod, no ne takav
da mogu često putovati... uvjerena sam da bi moja prijateljica smatrala da je
blizu svoje obitelji tek ako bi joj bila upola bliže nego sada.
Darcy privuče stolac malo bliže k njoj i reče:
- Vi ne možete, čini mi se, biti tako privrženi svom rodnom kraju, jer ste počesto
izbivali iz Longbourna.
Elizabeth se doimala iznenañeno. Njegovo držanje kao da se promijenilo;
povukao je svoj stolac natrag, uzeo novine sa stola i, pogledavši ih, kazao:
- Sviña li vam se Kent?
Započne se kratak razgovor o toj grofoviji, miran i sažet s obje strane... ali ga
uskoro prekine ulazak Charlotte i njezine sestre, koje su se upravo vratile iz
šetnje. Taj razgovor udvoje iznenadio ih je. Darcy im objasni kako ne bi došao
da je znao da je gospoñica Bennet sama te, sjedeći još nekoliko minuta i ne
govoreći mnogo ni s kime, ode.
- Što može ovo značiti? - prozbori Charlotte čim je otišao. - Draga moja Lizzy,
zacijelo je zaljubljen u tebe, jer se inače ne bi zadržao ovdje kad je vidio da si
sama.
Meñutim, kad joj je Elizabeth rekla da to nije ničime navijestio, onda se to više
nije činilo vjerojatnim ni Charlotti usprkos željama. Poslije raznih nagañanja, na
posljetku su zaključile da je došao u posjet zato što nije imao nikakva drugog
posla. U to doba godine već su se završili lov i ribolov. Kod kuće su imali ledi
Catherine, knjige i biljarski stol; no gospoda ne mogu biti neprestano kod kuće.
Otada su dva roñaka, zato što su bili blizu župnog dvora i godila im je šetnja do
njega ili osobe koje su živjele u njemu, odlazili tamo gotovo svaki dan. Dolazili
su u različito doba prije podne, katkad odvojeno, katkad zajedno, a kadšto u
pratnji svoje tetke. Svima je bilo jasno da pukovnik Fitzwilliam dolazi zato što
uživa u njihovu društvu; taj mu je zaključak pogotovo išao u prilog. Elizabeth su
zadovoljstvo što ga je osjećala kad je bila s njim, a i njegovo očito divljenje
prema njoj podsjećali na bivšeg ljubimca: Georgea Wickhama; usporeñujući ih,
zaključila je da pukovnik Fitzwilliam ima manje neodoljive nježnosti u svom
ponašanju, ali je obdaren većim znanjem.
Meñutim, zašto je Darcy dolazio u župni dvor, to se već teže moglo razumjeti.
Razlog nije mogla biti želja za društvom, jer je često sjedio ondje po čitavih
deset minuta ne otvarajući usta; a i kad bi progovorio, činilo se da to čini po
dužnosti, a ne po želji... kao da to za njega nije zadovoljstvo, već žrtva zbog
pravila o lijepom ponašanju. Rijetko bi se zainteresirao i živnuo. Gospoña
Collins nije znala što da misli o njemu. Činjenica da se pukovnik Fitzwilliam
pokatkad smijao njegovoj tuposti pokazivala joj je da je on inače drukčiji nego
kod njih; a kako je bila sklona pomisli da je ta promjena posljedica ljubavi i da
je predmet te ljubavi njezina prijateljica Lizzy, ozbiljno je naumila otkriti što je
posrijedi. Promatrala ga je kad god su bili u Rosingsu i kad god bi on došao u
Hunsford, ali bez osobitog uspjeha. On je, uistinu, često gledao njezinu
prijateljicu, ali je izraz njegova pogleda bio prijeporan. Bio je to ozbiljan,
postojan pogled, no često je nazirala u njemu veliko divljenje, a katkad joj je sve
nalikovalo samo na rastresenost.
Jedanput ili dvaput natuknula je ona Elizabeth da joj je naklonjen, ali se
Elizabeth samo nasmijala na to; a ni gospoña Collins nije to baš mnogo isticala,
bojeći se da ne probudi očekivanja koja bi mogla završiti razočaranjem, jer joj se
činilo nesumnjivim da bi sva odbojnost njezine prijateljice iščeznula čim bi
pomislila da je on u njezinoj vlasti.
U svojim je dobronamjernim planovima glede Elizabeth bila kadšto sklona
njezinoj udaji za pukovnika Fitzwilliama. On je bio neusporedivo ugodniji
čovjek, očito joj se divio i imao je dobar položaj; s druge strane, gospodin Darcy
bijaše vrlo utjecajan u crkvenim krugovima, a njegov roñak nije imao nikakvu
moć na tom području.
XXXIII
U svojim šetnjama kroz perivoj Elizabeth je nekoliko puta srela neočekivano
gospodina Darcyja. Kad se to dogodilo prvi put, uočila je svu hirovitost slučaja
koji ga je doveo tu gdje nitko drugi ne dolazi, a kako se to ne bi ponovilo,
obavijestila ga je odmah da je to njezino omiljeno šetalište kad želi biti sama.
Stoga joj se činilo vrlo čudnim kako se to moglo dogoditi i drugi put! A, eto,
dogodilo se i drugi, pa i treći put. Imala je dojam da to potječe ili iz namjernog
inata, ili iz želje za kažnjavanjem samog sebe, jer se ti susreti nisu sastojali samo
od nekoliko uljudnih pitanja, kratke nelagodne šetnje i odlaska, već je smatrao
potrebnim da se vrati i odšeta s njom. Nikad nije govorio mnogo niti se ona
trudila govoriti mnogo ili ga poticati na razgovor. Meñutim, zapazila je, za
vrijeme njihova trećeg susreta, da joj on postavlja čudna nepovezana pitanja... je
li zadovoljna što je u Hunsfordu, šeće li rado sama, što misli o sreći gospodina i
gospoñe Collins; a kad je govorio o Rosingsu i o tomu kako ona još ne pozna tu
kuću potpuno, činilo se kao da očekuje da će ona odsjesti i ondje kad bude
ponovno došla u Kent. Njegove riječi kao da su to podrazumijevale. Misli li on
to na pukovnika Fitzwilliama? Pretpostavila je da on, ako je uopće mislio na
nešto, smjera na ono što bi se moglo zbiti u vezi s pukovnikom. To ju je
oneraspoložilo, te se obradovala kad je stigla do vrata u ogradi od kolja pred
župnim dvorom.
Jednog dana, dok je šetala, čitala je ponovno posljednje Janeino pismo i
zadržavala se na onim mjestima koja su odavala da je Jane pisala u potištenom
raspoloženju, a kad je podigla glavu, opazila je, na svoje iznenañenje, da joj u
susret ne dolazi Darcy već pukovnik Fitzwilliam. Odmah je spremila pismo,
izvještačeno se nasmiješila i rekla:
- Nisam znala da ikad šećete ovuda.
- Obišao sam cijeli perivoj - odgovori on - kao i svake godine, te namjeravam taj
obilazak završiti posjetom župnom dvoru. Idete li još daleko?
- Ne, upravo sam se kanila vratiti.
Ona se okrene, pa su zajedno pošli prema župnom dvoru.
- Odlazite li, uistinu, iz Kenta u subotu? - zapita ona.
- Da, ako to Darcy opet ne odgodi. Ja sam mu na raspolaganju. On ureñuje sve
onako kako se njemu sviña.
- A ako mu se ne svidi tijek dogañaja, ostaje mu barem veliko zadovoljstvo da je
imao slobodu izbora. Ne znam nikoga tko više od gospodina Darcyja uživa u
moći da čini što ga je volja.
- On doista voli postupati po svojoj volji - složi se pukovnik Fitzwilliam. - No
svi mi to volimo. Samo što on ima veću mogućnost nego mnogi drugi da to i
ostvari, jer je bogat, a mnogi drugi su siromašni. Govorim iz iskustva. Mlañi se
sin, znate, mora naviknuti na samoodricanje i ovisnost.
- Prema mojem mišljenju, mlañi sin jednog grofa ne može znati mnogo o tom.
Ozbiljno govoreći, što vi znate o samoodricanju i ovisnosti? Kad vas je
pomanjkanje novca spriječilo da idete kamo hoćete ili da nabavite ono što vam
se sviña?
- Vaša pitanja pogañaju cilj; možda ne bih mogao reći da sam iskusio mnogo
teškoća takve vrste. Meñutim, kad je posrijedi nešto važnije, može se dogoditi
da patim zbog novčane oskudice. Mlañi se sinovi ne mogu ženiti onom koju bi
htjeli.
- Osim ako žele bogatu ženu, a mislim da vrlo često i biraju takve.
- Naša navika da trošimo čini nas previše ovisnima; nema ih mnogo u mojem
položaju koji se mogu oženiti ne misleći na novac.
"Je li ovo", pomisli Elizabeth, "upućeno meni?" Pocrveni zbog te pomisli, ali se
brzo sabere i veselo reče: - Molim vas, kolika je uobičajena cijena mlañeg
grofovskog sina? Ako stariji brat nije osobito bolešljiv, vjerojatno ne biste tražili
više od pedeset tisuća funti?
On joj takoñer odgovori veselim tonom, pa napustiše tu temu. Kako bi prekinula
šutnju koja bi ga mogla navesti na pomisao da je pogoñena onim o čemu su
govorili, Elizabeth odmah reče:
- Pretpostavljam da vas je roñak doveo sa sobom uglavnom zato da bi imao
nekoga na raspolaganju. Čudim se što se ne oženi, onda bi trajno zadovoljio tu
svoju potrebu. Možda ga zasad njegova sestra zadovoljava u tom pogledu, te
može, budući da je ona samo pod njegovim skrbništvom, činiti s njom što hoće.
- A, ne - odgovori pukovnik Fitzwilliam - tu povlasticu mora podijeliti sa mnom.
Obojica smo skrbnici gospoñice Darcy.
- Tako? Recite mi, molim vas, kakvi ste kao skrbnici? Zadaje li vam vaša
štićenica mnogo muke? Katkad je teško upravljati mladim damama njezinih
godina, a ako ona ima pravi darsijevski duh, onda možda provodi rado svoju
volju.
Govoreći to, opazila je da on gleda ozbiljno u nju; način na koji je odmah
zapitao zašto ona misli da im gospoñica Darcy stvara bilo kakve teškoće, uvjerio
ju je da je vrlo blizu istine. Smjesta mu je odgovorila:
- Ne bojte se. Nikad nisam čula ništa loše o njoj; možda je vrlo poslušna. Veoma
je omiljela kod nekih mojih znanica... gospoñe Hurst i gospoñice Bingley. Ako
se ne varam, rekli ste da ih poznajete.
- Poznajem ih površno. Njihov brat je prijazan, dobar čovjek... on i Darcy su
veliki prijatelji.
- Oh, da - izusti kiselo Elizabeth - gospodin Darcy je neobično ljubazan prema
gospodinu Bingleyju i veoma se brine o njemu.
- Brine se o njemu! Da, doista vjerujem da se Darcy brine o njemu ondje gdje je
Bingleyju i najpotrebnija tuña briga. Sudeći prema onom što mi je kazao kad
smo putovali ovamo, imam razloga za pomisao da je on Bingleyja nečime
veoma zadužio. No možda se i varam, možda on tada nije mislio na Bingleyja.
Sve je to samo moja pretpostavka.
- Što je posrijedi?
- Nešto što Darcy, naravno, ne bi htio da se pročuje, jer ako bi glas o tom stigao
do djevojčine obitelji, bilo bi vrlo nezgodno.
- Možete mi vjerovati da to neću spomenuti nikomu.
- Imajte na umu da nemam baš mnogo razloga za pretpostavku da se to tiče
Bingleyja. Darcy mi je samo rekao kako je zadovoljan što je nedavno spasio
prijatelja od vrlo nepromišljene ženidbe, ali nije spomenuo imena ni bilo kakve
druge pojedinosti; a ja sam pretpostavio da je to Bingley samo zato što ga
smatram mladićem koji upada u takve nezgode i što znam da su njih dvojica
proveli zajedno cijelo prošlo ljeto.
- Je li vam gospodin Darcy priopćio razloge za to svoje uplitanje?
- Razabrao sam da su postojali neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke.
- A kako ih je uspio razdvojiti?
- O tom mi nije govorio - odgovori Fitzwilliam, smiješeći se. - Rekao mi je
samo ovo što sam vam sad ispričao. Elizabeth ne prozbori ništa; šetala je i dalje,
a srce joj se nadimalo od srdžbe. Gledajući je nekoliko trenutaka, Fitzwilliam je
upita zašto je tako zamišljena.
- Razmišljam o onom što ste mi ispričali - odgovori ona. - Ne sviña mi se
ponašanje vašeg roñaka. Zašto je on trebao prosuditi o tom?
- Skloni ste smatrati njegovo miješanje nametljivim?
- Ne vidim kakvo je pravo imao gospodin Darcy suditi o prikladnosti prijateljeve
naklonosti niti zašto je, samo na temelju svoje osobne procjene, odlučio i
odredio kako da taj prijatelj stekne sreću. Ali - nastavi ona sabravši se - budući
da ne znamo nikakve pojedinosti, nije pošteno da ga osuñujemo. Vjerojatno nije
tu ni bilo nikakve velike ljubavi.
- Ta pretpostavka nije neprirodna - reče Fitzwilliam - ali ona ozbiljno slabi
roñakov razlog za likovanje.
Izrekao je to u šali, ali se njoj učinilo da to stvara tako vjernu sliku gospodina
Darcyja da se nije usudila odgovoriti, bojeći se da će odati svoje uzbuñenje;
stoga je odmah promijenila temu razgovora i govorila o nevažnim stvarima dok
nisu stigli do župnog dvora. Ondje je, zatvorivši se u svoju sobu čim je gost
otišao, mogla razmišljati neometano o svemu što je čula. Nije ni za trenutak
pomislila da bi se to moglo ticati nekih drugih osoba, a ne onih koje su nju
zanimale. Na svijetu ne može postojati još jedan čovjek na kojeg Darcy ima tako
neograničen utjecaj. Nikad nije ni sumnjala da je on upleten u nastojanje da se
gospodin Bingley odvoji od Jane, ali je uvijek pripisivala gospoñici Bingley
glavnu ulogu u stvaranju i provoñenju tog plana. Meñutim, ako ga njegova
vlastita taština nije prevarila, onda je on uzrok, njegov ponos i hirovitost uzrok
su svega što je Jane propatila i zbog čega još pati. Zasad je upropastio svaku
nadu u sreću najnježnijeg, najplemenitijeg srca na svijetu, i nitko ne može
predvidjeti koliko će potrajati zlo koje je učinio.
"Postojali su neki vrlo jaki razlozi protiv te djevojke", glasile su riječi pukovnika
Fitzwilliama; a ti jaki razlozi svode se, vjerojatno, na činjenicu da je tetak
provincijski odvjetnik, a ujak trgovac u Londonu.
- Jane osobno - uzvikne ona - ne može se ništa prigovoriti; ona je sušta ljepota i
dobrota! Prosuñivanje joj je izvrsno, um izobražen, a vladanje ljupko. Ništa se
ne može zamjeriti ni mom ocu koji, iako je pomalo čudak, ima sposobnosti na
koje ni gospodin Darcy ne može gledati svisoka i uživa poštovanje kakvo on, po
svoj prilici, neće nikada steći. - Kad je pomislila na majku, pouzdanje joj se
donekle smanjilo, ali je vjerovala da nikakve zamjerke na njezin račun ne bi bile
osobito važne za gospodina Darcyja, čiju bi gordost, bila je uvjerena, dublje
ranio nedovoljan ugled prijateljeve tazbine nego nedovoljan razbor; na posljetku
je zaključila da je njime upravljala djelomice ta najgora vrsta ponosa, a
djelomice želja da zadrži gospodina Bingleyja za svoju sestru.
Uzbuñenje i suze što ih je izazvala ta tema, donijeli su joj glavobolju, koja se
toliko pogoršala pred večer da je, istodobno nesklona da vidi gospodina Darcyja,
odlučila da ne poñe sa svojim roñacima u Rosings, kamo su bili pozvani na čaj.
Gospoña Collins je zapazila da joj uistinu nije dobro, pa je nije nagovarala da
ide i, koliko god je mogla, sprečavala je muža da je salijeće; no gospodin Collins
nije mogao sakriti bojazan da će ledi Catherine biti prilično nezadovoljna zbog
njezina nedolaska.
XXXIV
Kad su otišli, Elizabeth se, kao da se htjela što više razljutiti na Darcyja, upusti u
pregledavanje svih pisama što joj ih je napisala Jane otkako je u Kentu. Nisu
sadržavala nikakve izričite prigovore niti je u njima bilo ikakva spominjanja
prošlih dogañaja ili bilo kakvih priopćenja o sadašnjoj patnji. No u svima njima,
gotovo u svakom retku, nedostajala je ona vedrina kojom se njezin stil prije
odlikovao i koja, izvirući iz spokojnosti duha pomirenog sa samim sobom i
ljubazne naklonosti prema svakomu, još nikad nije bila zamućena. Elizabeth je
sada, pozornije nego pri prvom čitanju, zapažala svaku rečenicu koja je
izražavala nemir. Darcyjevo sramotno hvalisanje time što je uspio nanijeti toliki
jad navelo ju je da još dublje osjeti sestrinu patnju. Pomisao da će se njegov
posjet Rosingsu završiti prekosutra davala joj je stanovitu utjehu, a još više ju je
tješila misao da će za nepuna dva tjedna biti opet uz Jane, pa će tada moći
pridonijeti oporavku njezina duha svim onim što ljubav može dati.
Kad god bi pomislila na Darcyjev odlazak iz Kenta, sjetila bi se da i njegov
roñak odlazi s njim; no pukovnik Fitzwilliam je jasno pokazao da nema nikakvih
namjera, pa se, koliko god on bio ugodan, nije osjećala nesretnom zbog njegova
odlaska.
Iz tih je misli iznenada trže zvuk zvonca na vratima. Usplahiri se malo pri
pomisli da je to pukovnik Fitzwilliam, koji se već jedanput svratio kasno na
večer, a sada se, možda, došao raspitati o njezinu zdravlju. No ta pomisao
odmah iščezne i raspoloženje joj se sasvim promijeni kad je, na svoje veliko
čuñenje, ugledala gospodina Darcyja kako ulazi u sobu. On je odmah užurbano
zapita za zdravlje i objasni svoj dolazak željom da čuje kako joj je bolje.
Odgovorila mu je hladnom uljudnošću. Sjedio je nekoliko trenutaka, zatim je
ustao i počeo šetati po sobi. Elizabeth se iznenadi, ali ne prozbori ni riječ.
Poslije šutnje od nekoliko minuta prišao joj je uzbuñeno i započeo ovako:
- Uzalud sam se borio. Ništa ne pomaže. Moji se osjećaji ne mogu potisnuti.
Morate mi dopustiti da vam kažem koliko vas žarko volim i obožavam.
Elizabeth se neizrecivo iznenadi. Gledala ga je, crvenjela, sumnjala i šutjela.
Smatrajući to dovoljnim ohrabrenjem, odmah joj je počeo opisivati sve što
osjeća, sve što već odavno osjeća prema njoj. Govorio je dobro. No htio joj je
izraziti i druge osjećaje, a ne samo osjećaje srca, i nije bio nimalo rječitiji kad je
govorio o ljubavi nego kad je govorio o ponosu. O tom kako je svjestan njezine
inferiornosti... kako zna da je posrijedi poniženje... kako je svjestan obiteljskih
zapreka koje razum uvijek suprotstavlja osjećajima... raspričao se sa žestinom
koja je potjecala iz njegova ranjenog ponosa... a to nije nimalo išlo u prilog
njegovoj prosidbi.
Unatoč svojoj duboko ukorijenjenoj mržnji, nije mogla biti ravnodušna prema
počasti koju joj je iskazala ljubav takva čovjeka i, premda se njezine namjere
nisu kolebale ni za trenutak, isprva joj bijaše žao zbog boli koju će mu zadati:
meñutim, njegove posljednje riječi probudiše u njoj negodovanje, pa se u gnjevu
izgubilo svako sažaljenje. Ipak, pokušala se smiriti kako bi mu odgovorila
strpljivo kad bude završio. Na kraju je istaknuo snagu svoje ljubavi koju,
usprkos svim svojim pokušajima, nije uspio svladati i izrazio je nadu da će mu
ljubav sada biti nagrañena njezinim pristankom da se uda za njega. Dok je to
govorio, vidjela je da on i ne sumnja u povoljan odgovor. Spomenuo je strepnju
i zabrinutost, ali je njegovo lice odražavalo savršeno pouzdanje. Ta ju je
okolnost mogla samo još više naljutiti, pa su joj se, kad je zašutio, zarumenjeli
obrazi i rekla je:
- U ovakvim je zgodama, mislim, uobičajeno da se izrazi zahvalnost na
iskazanim osjećajima, čak i kad se na njih ne odgovara podjednakom mjerom.
Prirodno je što se u takvim slučajevima osjeća zahvalnost, i ja bih vam zahvalila
kad bih zahvalnost mogla osjetiti. Ali ne mogu... nikad mi nije bilo stalo do
vašeg lijepog mišljenja o meni, a vi ste ga, uistinu, vrlo nerado i izražavali.
Žalim ako sam zadala bol. Učinila sam to potpuno nenamjerno, i nadam se da će
bol biti kratkotrajna. Nakon ovog objašnjenja neće biti teško razumu... koji vas
je, kao što rekoste, dugo sprečavao da priznate svoju naklonost... tu naklonost
napokon i pobijediti. Naslonjen na kaminski okvir i uperivši oči u nju, Darcy je
slušao njezine riječi koliko ljutito toliko i iznenañeno. Lice mu je problijedjelo
od gnjeva, a svaka je crta odražavala duševnu uznemirenost. Nastojao se doimati
mirno i nije otvorio usta dok nije pomislio da je uspio u tom. Ta je šutnja bila za
Elizabethine osjećaje strašna. Napokon je progovorio glasom u koji je unio
lažnu mirnoću:
- To je jedini odgovor koji imam čast dobiti! Možda bih htio čuti zašto sam
odbijen s tako malo uljudnosti. No to i nije osobito važno.
- I ja bih mogla pitati - odvrati ona - zašto ste mi, s tako očitom namjerom da me
omalovažite i uvrijedite, izvoljeli kazati da me volite protiv svoje volje, protiv
svog razuma, pa čak i protiv svog karaktera! Nije li to bilo stanovito opravdanje
za moju neuljudnost, ako sam uopće bila neuljudna? No ja imam i drugih
razloga za ljutnju. Vi znate da imam. Da moji osjećaji i nisu odlučili protiv vas...
da su bili ravnodušni ili čak vam skloni... mislite li da bi me ikakav obzir doveo
u iskušenje da pristanem da me isprosi čovjek koji je, možda zauvijek,
upropastio sreću moje drage sestre?
Kad je izrekla te riječi, Darcy promijeni boju. Meñutim, njegovo je uzbuñenje
bilo kratkotrajno i slušao je ne pokušavajući je prekinuti.
- Imam sve razloge na svijetu da mislim loše o vama. Nikakva pobuda ne može
opravdati nepravednu i neplemenitu ulogu koju ste tu odigrali. Vi ne smijete niti
možete poreći da ste glavni, ako ne i jedini krivac što su se njih dvoje razišli...
što ste jedno od njih izvrgnuli osudi sviju zbog ćudljivosti i nepostojanosti, a
drugo općem ruglu zbog razočaranih nada... i što ste ih oboje izložili i te kakvoj
patnji.
Ona zastane i opazi, poprilično zgranuta, da je on sluša s izrazom na licu koji je
pokazivao da se nimalo ne kaje. Čak se, gledajući je, smiješio tako kao da
tobože ne vjeruje.
- Možete li poreći da ste to učinili? - ponovi ona. Prividno miran, on joj
odgovori:
- Ne želim poreći da sam učinio sve što je u mojoj moći da odvojim prijatelja od
vaše sestre i da se radujem svom uspjehu. Prema njemu sam bio dobrostiviji
nego prema sebi.
Elizabeth se prezirno suzdrži da ne pokaže kako je shvatila tu uglañenu
napomenu, ali joj njezino značenje nije promaknulo niti ju je udobrovoljilo.
- Meñutim, moje se negodovanje ne temelji samo na tom. Davno prije nego što
se to dogodilo, već sam stvorila sasvim jasno mišljenje o vama. Vaš mi je
karakter prije mnogo mjeseci otkrila ispovijed gospodina Wickhama. Što možete
kazati o tome? Kakvim se tobožnjim prijateljskim činom možete braniti? Možda
ćete, pogrešno prikazujući zbivanja, pokušati prevariti druge?
- Vas veoma zanimaju poslovi toga gospodina - reče Darcy manje mirnim
glasom, crven od bijesa.
- Koga ne bi on zanimao ako se zna kakve je nevolje proživio?
- Nevolje! - ponovi Darcy prezirno. - Da, njegove su nevolje doista bile velike.
- Vi ste mu ih nanijeli - uzvikne uzrujano Elizabeth. - Vi ste ga doveli do
njegova sadašnjeg siromaštva... razmjernog siromaštva.
Uskratili ste mu pogodnosti koje su mu, dobro znate, bile namijenjene. Vi ste ga,
u njegovim najboljim godinama, lišili položaja koji mu je pripadao koliko po
pravu, toliko i po zasluzi. Učinili ste sve to, a ipak ste kadri spominjati njegove
nevolje prezirno i porugljivo.
- Dakle - uzvikne Darcy, brzo koračajući kroz sobu - vi tako mislite o meni! To
je vaš sud o meni! Hvala vam što ste mi ga tako temeljito objasnili. Moje su
pogreške, prema vašoj procjeni, uistinu velike! No možda biste - reče on,
zastane i okrene se prema njoj - prešli preko tih pogrešaka da vam ponos nije
uvrijedilo moje pošteno priznanje da su me obziri dugo sprečavali da stvorim
presudnu odluku. Možda biste se suzdržali od tih ogorčenih optužbi da sam bio
lukaviji, da sam prešutio svoju unutrašnju borbu i uvjerio vas laskavim riječima
kako sam potaknut čistom, ničim nepomućenom ljubavlju, pa i razumom,
razmišljanjem i cijelim svojim bićem. No meni je mrsko svako prenemaganje. I
ne stidim se osjećaja koje sam vam opisao. Oni su bili prirodni i opravdani. Zar
biste mogli očekivati da se veselim što je vaša rodbina nižeg ranga od moje? Da
čestitam sebi što ću steći tazbinu čiji je položaj tako daleko ispod mojeg?
Elizabeth je osjećala kako joj sa svakim trenutkom raste gnjev, ali je nastojala
govoriti što mirnije:
- Griješite, gospodine Darcy, ako mislite da je način vaše izjave utjecao na mene
bilo kako drukčije osim što me poštedio nelagode koju bih, da ste se čovječnije
ponijeli, možda osjetila pri odbijanju vaše ponude.
Vidjevši da se trznuo na to, ali nije ništa rekao, ona nastavi:
- Da ste me zaprosili i na bilo koji drugi način, to me ipak ne bi dovelo u
iskušenje da pristanem.
Njegovo je iznenañenje opet bilo očigledno, te ju je pogledao sumnjičavo i
uvrijeñeno. Elizabeth prozbori tada:
- Već od samog početka, gotovo bih mogla reći od prvog trenutka mog
poznanstva s vama, vaše mi je ponašanje jasno otkrilo vašu drskost, uobraženost
i sebično preziranje tuñih osjećaja, te je tako stvorilo onaj temelj neodobravanja
na kojem su kasniji dogañaji sagradili nepokolebljivu odbojnost prema vama.
Nije protekao ni mjesec dana otkako smo se upoznali, a već sam znala da me
ništa na svijetu ne bi moglo natjerati da se udam za vas.
- Rekli ste sasvim dovoljno, gospoñice. Potpuno shvaćam vaše osjećaje, i sada
se mogu samo stidjeti svojih. Oprostite što sam vam oduzeo toliko vremena i
primite moje najbolje želje za zdravlje i sreću.
Izrekavši te riječi, on brzo napusti sobu i u idućem trenu Elizabeth začu kako
otvara vrata i izlazi iz kuće.
Njezina je uzbuñenost bila sada velika i bolna. Nije imala snage da stoji, sjela je
i plakala pola sata. Što duže je razmišljala o onom što se dogodilo, to više se
čudila. Da nju zaprosi gospodin Darcy! Da je on već toliko mjeseci zaljubljen u
nju! Da je toliko zaljubljen da se želi oženiti njome usprkos svim zamjerkama
zbog kojih je spriječio prijatelja da se oženi njezinom sestrom, a koje vrijede
barem isto toliko i za njegov slučaj... sve je to bilo gotovo nevjerojatno! Laskalo
joj je što je i nehotice izazvala tako duboku ljubav. No njegov ponos, njegov
odvratni ponos, njegovo bestidno priznanje onog što je učinio u vezi sa Jane,
njegova neoprostiva umišljenost iako ga ništa ne opravdava i bezosjećajan način
na koji je spomenuo gospodina Wickhama, i ne pokušavajući da porekne svoju
okrutnost prema njemu, sve je to odmah nadvladalo sažaljenje, privremeno
izazvano promišljanjem o njegovoj ljubavi. Nastavila je razmišljati vrlo
uzrujano dok nije, začuvši kola ledi Catherine, osjetila da nije sposobna izdržati
Charlottin pomnjivi pogled, pa je žurno otišla u svoju sobu.
XXXV
Probudivši se sutradan ujutro, Elizabeth je imala na umu iste misli s kojima je
sinoć napokon zaspala. Još se nije mogla oporaviti od iznenañenja zbog onog što
se dogodilo; nije mogla misliti ni na što drugo; potpuno nesposobna za bilo
kakav rad, odluči izići odmah poslije doručka na svjež zrak i prošetati. Zaputi se
ravno prema svojoj omiljeloj stazi, ali se sjeti da i Darcy katkad prolazi onuda,
te promijeni smjer i ode putom duž čije je jedne strane bila ograda parka.
Kad je prošetala dva-tri puta tuda, lijepo je jutro dovede u iskušenje da se
zaustavi kraj vrata i pogleda preko ograde u park. Tijekom pet tjedana otkad je
došla u Kent, krajolik se veoma promijenio, drveće je svaki dan bilo sve
zelenije. Upravo je htjela produžiti kad je ugledala nekog gospodina u šumarku
što je obrubljivao perivoj; išao je prema njoj. Uplašivši se da je to Darcy, odmah
se počela povlačiti. No taj je čovjek spazi, te požuri i zazove je po imenu. Kad je
čula da je zove, iako je po glasu prepoznala Darcyja, vratila se prema vratima.
Stigavši istodobno do vrata, on joj pruži pismo, koje je bez razmišljanja uzela, i,
držeći se oholo i sabrano, reče joj:
- Šećem već neko vrijeme ne bih li vas vidio. Hoćete li mi učiniti čast i pročitati
to pismo? - Zatim joj se kratko pokloni, vrati se u perivoj i uskoro nestane s
vidika.
Ne očekujući nikakvo zadovoljstvo, ali vrlo radoznala, Elizabeth otvori
omotnicu i izvadi iz nje dva lista ispisana sitnim rukopisom. Hodajući
puteljkom, počne čitati. Pismo je bilo napisano u Rosingsu u osam sati ujutro i
glasilo je ovako:
"Nemojte se uplašiti, gospoñice, kad dobijete ovo pismo, da ono sadrži
ponavljanje onih osjećaja i ponude koji su Vam sinoć bili onako odvratni. Pišem
bez ikakve namjere da Vam zadam bol i da sebe ponizim razglabanjem o onim
željama koje je, radi Vaše i moje sreće, najbolje što prije zaboraviti. Trud oko
pisanja i čitanja ovog pisma bio bi suvišan kad moja narav ne bi zahtijevala da
se ovo pismo napiše i pročita. Stoga mi morate oprostiti što sam tako slobodan
da tražim od Vas da posvetite pažnju ovom pismu; Vaši će osjećaji, znam,
nerado na to pristati, ali ja to zahtijevam od Vašeg smisla za pravednost.
Sinoć ste mi pripisali dvije krivnje, meñusobno vrlo različite i vrlo nejednake po
važnosti. Prva optužba je da sam ja, ne obazirući se na njihove osjećaje, odvojio
gospodina Binglejja od Vaše sestre, a druga je da sam ja, ogriješivši se o razna
prava, ogriješivši se o čast i čovječnost, upropastio gospodina Wickhama za
cijeli život. Ako bih ja namjerno i svojevoljno odbacio svog druga iz mladosti,
priznatog ljubimca mog oca, mladića čija je gotovo jedina nada bila naše
pokroviteljstvo i koji se naviknuo uzdati u nas, to bi bila takva izopačenost da se
s njom ne bi moglo usporediti ni razdvajanje dvoje mladih čija je ljubav trajala
samo nekoliko tjedana. Kad pročitate ovaj opis mojih djela i pobuda, nadam se
da ću ubuduće biti pošteñen onih strogih osuda kojima ste me onako neštedimice
obasuti sinoć glede tih dvaju slučajeva. Budem li pri ovom objašnjavanju svojih
djela i pobuda, što ga dugujem samom sebi, morao spomenuti osjećaje koji su
možda uvredljivi za Vas, mogu samo reći da žalim zbog toga. Ono što se mora
ne može se izbjeći, pa je to sasvim dovoljno opravdanje.
Bio sam tek kratko vrijeme u Hertfordshireu kad sam zapazio, kao i ostali, da je
Bingleyju Vaša starija sestra draža od svih drugih djevojaka u tom kraju. Prije
bala u Netherfieldu nisam ni slutio da se ozbiljno zaljubio. Često sam ga i prije
toga viñao površno zaljubljenog. Na tom balu, dok sam imao čast plesati s
Vama, prvi put sam doznao iz slučajne napomene Sir Williama Lucasa da je
Bingleyjevo udvaranje Vašoj sestri izazvalo opću uvjerenost da će se oni
vjenčati. Govorio je o tom kao o sigurnom dogañaju za koji treba samo odrediti
dan. Od tog sam trenutka pozorno promatrao ponašanje svog prijatelja; tada
sam uočio da njegova naklonost prema gospoñici Bennet premašuje sve što sam
ikad prije vidio kod njega. Promatrao sam i Vašu sestru. Njezin pogled i držanje
bili su otvoreni, vedri i ljupki kao i uvijek, ali bez ikakvih znakova zaljubljenosti;
na temelju tih zapažanja zaključio sam da ona, iako prihvaća njegovo udvaranje
sa zadovoljstvom, ne sudjeluje u njemu s osjećajem ljubavi. Meñutim, ako Vaše
mišljenje o tom nije pogrešno, onda sam, valjda, ja bio u zabludi. Budući da Vi
bolje poznate svoju sestru nego ja, to je vjerojatno. Ako je tako, ako me takva
pogreška navela da joj zadam bol, onda Vaše negodovanje nije bezrazložno. No
ne ustručavam se tvrditi da je mir na licu i u držanju Vaše sestre bio takav da bi
i najpozorniji promatrač zaključio kako, usprkos njezinoj ljupkosti, ne bi bilo
lako
osvojiti njezino srce. Činjenica je da sam želio vjerovati da je ona ravnodušna,
ali se usuñujem kazati da sam u prosudbama ponajčešće nepristran. Vjerovao
sam da je ona ravnodušna ne zato što sam želio da je takva, već zato što sam bio
nepristrano uvjeren u to. Moje zamjerke njihovu braku nisu bile samo one koje
je u mom slučaju... kao što sam sinoć priznao... mogla odbaciti samo vrhunska
snaga ljubavi; položaj tazbine nije za mog prijatelja tako važan kao za mene. No
bilo je i drugih razloga za protivljenje. Te druge razloge, iako oni još postoje, i
to podjednako u oba slučaja, pokušao sam zaboraviti, jer mi u novije vrijeme
nisu bili pred očima. Meñutim, ti se razlozi moraju iznijeti, premda ukratko.
Položaj porodice vaše majke, iako mu se može prigovoriti, nije ništa u usporedbi
s potpunim nedostatkom uljudnosti koji se tako često očituje kod Vaše majke i
Vaših triju mladih sestara, a pokatkad i kod Vašeg oca. Oprostite mi. Boli me
što Vas vrijeñam. Ali u Vašem nezadovoljstvu zbog tih nedostataka Vaše najbliže
rodbine i Vašem negodovanju što sam ih ovako opisao, neka Vas tješi činjenica
da ste se vas dvije ponašale tako da ni najmanji djelić ove osude nije pao na
vas, već ste, naprotiv, zaslužile opću pohvalu razumu i karakteru. Reći ću još
samo da je ono što se dogodilo te večeri, potvrdilo moje mišljenje o svima i
pojačalo moju uvjerenost da moram zaštititi svog prijatelja od onog što sam
smatrao nesretnim brakom. On je, kao što se zacijelo sjećate, sutradan napustio
Netherfield i otputovao za London, namjeravajući se uskoro vratiti.
Sada ću objasniti ulogu koju sam odigrao. Uznemirenost njegovih sestara bila je
velika kao i moja; ubrzo smo otkrili tu podudarnost osjećaja i, podjednako
svjesni da moramo smjesta pokušati da odvojimo njihova brata od nje, odlučili
smo odmah krenuti za njim u London. Tako smo i postupili; ondje sam se
smjesta latio zadatka da prijatelju skrenem pozornost na neizbježna zla takva
izbora. Ozbiljno sam mu ih opisao i istaknuo. Meñutim, koliko god je to
upozorenje moglo pokolebati ili odgoditi njegovu odluku, ne vjerujem da bi ono
konačno spriječilo taj brak da ga nije poduprla uvjerenost, koju mu se nisam
ustručavao priopćiti, da je Vaša sestra ravnodušna prema njemu. Dotad je
mislio da mu ona na njegovu ljubav uzvraća iskrenom, ako ne i podjednakom
ljubavlju. No Bingleyje po prirodi vrlo skroman i više se uzdaje u moj sud nego
u svoj. Stoga ga nisam baš teško uvjerio da je u zabludi. Kad sam ga naveo na
taj zaključak, onda sam ga vrlo lako nagovorio da se ne vraća u Hertfordshire.
Ni za jedan svoj potez ne mogu kriviti sebe. Samo o jednom svom postupku u
svemu tom ne mislim sa zadovoljstvom, a riječ je o činjenici da sam se spustio
tako nisko i poslužio lukavstvom kako bih mu zatajio da je Vaša sestra u
Londonu. Ja sam to znao kao i gospoñica Binglej, ali njezin brat ne zna to još ni
sada. Možda su se mogli sresti bez ikakvih loših posljedica; no njegova mi se
ljubav nije činila dovoljno ugaslom da bi je mogao vidjeti bez opasnosti. Možda
je to skrivanje bilo ispod moje razine, no učinio sam sve u najboljoj namjeri.
Povodom toga nemam više što reći i ne mogu ponuditi nikakvo drugo
opravdanje. Ako sam ranio osjećaje Vašoj sestri, nisam znao da to činim; osim
toga, premda se pobude kojima sam se rukovodio mogu Vama, sasvim prirodno,
činiti nedovoljnima, ja ih još ni danas ne mogu osuditi.
Što se tiče one druge, teže optužbe da sam nanio nekakvu nepravdu gospodinu
Wickhamu, mogu je pobiti samo ako Vam izložim u cijelosti njegovu vezu s
mojom porodicom. Ne znam za što me on posebno okrivio, ali u prilog onomu
što ću ispričati mogu se pozvati na više svjedoka, nedvojbeno vjerodostojnih.
Gospodin Wickham je sin vrlo čestita čovjeka koji je mnogo godina upravljao
cjelokupnim pemberleyjevskim imanjem i obavljao povjerenu mu dužnost tako
dobro da je sasvim prirodno što mu je moj otac bio sklon pomoći; on je tom
svojom ljubaznošću darežljivo obasipao i Georgea Wickhama, svoje kumče. Moj
ga je otac uzdržavao dok je bio ñak, pa i poslije na Cambridgeu. To je
uzdržavanje bilo vrlo važno za njega, jer mu njegov otac, uvijek siromašan zbog
ženine rasipnosti, ne bi bio mogao priuštiti srednjoškolsku i sveučilišnu
naobrazbu. Moj otac ne samo što je volio društvo tog mladića, čije je ponašanje
uvijek bilo ljubazno, nego je i imao vrlo visoko mišljenje o njemu, te mu je,
nadajući se da će on otići u svećeničku službu, namjeravao osigurati položaj u
crkvi. Što se mene tiče, ja sam već prije mnogo, mnogo godina počeo drukčije
misliti o njemu. Poročne sklonosti i pomanjkanje načela, što je on brižljivo
skrivao pred svojim najboljim prijateljem, nisu mogli promaknuti mladiću
gotovo istih godina kao on, a koji je imao prilike, kakve stari gospodin Darcy
nije mogao imati, da ga promatra u neopreznim trenucima. Ovdje ću Vam opet
zadati bol... a kakva će biti, to samo Vi možete znati. Meñutim, kakvi god bili
osjećaji što ih je gospodin Wickham probudio u Vama, moje naslućivanje
njihove prirode neće me odvratiti od razotkrivanja njegova pravog karaktera...
dapače, to je još jedan razlog više da postupim ovako.
Moj dobri otac umro je prije pet godina; njegova naklonost prema gospodinu
Wickhamu bila je sve do posljednjeg časa tako postojana da mi je u svojoj
oporuci posebno preporučio da pripomognem njegovu napredovanju na najbolji
način koji njegov poziv bude dopuštao... a ako ode u svećenike, htio je da mu se
osigura unosna župa čim bude slobodna.
Osim toga, namijenio mu je kao nasljedstvo svotu od tisuću funti. Njegov otac
nije mnogo nadživio mojeg; pola godine nakon tih dogañaja, gospodin Wickham
me pismeno obavijestio da je napokon odustao od svećeničkog poziva i da se
nada kako neću smatrati nerazumnim od njega što očekuje da mu se što prije
dade stanovita svota u zamjenu za župničko mjesto koje mu ne bi moglo ništa
koristiti. Dodao je da namjerava studirati pravo i da je uvjeren kako i ja znam
da bi svota od tisuću funti bila nedovoljna za tu svrhu. Više sam želio da je
iskren nego što sam vjerovao u to; uglavnom, bio sam voljan pristati na njegov
prijedlog. Znao sam da gospodin Wickham nije pogodan za svećenički poziv, pa
smo sve brzo sredili... on se odrekao svakog prava na pomoć u svećeničkoj
službi ako ikad postane svećenik i kao naknadu za to primio je tri tisuće funti.
Tada se činilo da su sve veze izmeñu nas zauvijek prekinute. Suviše sam loše
mislio o njemu da bih ga zvao u Pemberley i primao u svoje društvo u Londonu.
Mislim da je najviše živio u Londonu, ali njegovo je studiranje prava bilo samo
izgovor, i kako je tada bio osloboñen svake stege, provodio je život u ljenčarenju
i rasipništvu! Otprilike tri godine čuo sam malo o njemu; meñutim, kad je umro
župnik u onoj župi koja je prije bila namijenjena njemu, opet mi je pisao i tražio
da dobije tu župu. Uvjeravao me, a meni nije bilo teško povjerovati u to, da je u
vrlo teškom položaju. Zaključio je kako studiranje prava nije probitačno, pa je
sada čvrsto odlučio zarediti se ako mu osiguram župnički položaj. Dodao je
kako ne sumnja da ću to učiniti, jer mu je poznato da nemam nikoga drugog o
komu bih se brinuo, a i uvjeren je da nisam mogao zaboraviti namjere svog
poštovanog oca. Ne vjerujem da ćete me osuditi zato što mu nisam udovoljio
molbi i što sam odbio sve njegove ponovne zahtjeve u tom smislu. Njegova je
mržnja bila razmjerna njegovoj nevolji... i vjerojatno me klevetao u razgovoru s
drugima isto onako žestoko kao što mi je predbacivao u pismima. Poslije toga
bilo je kao da se nismo nikad ni poznavali. Kako je živio, ne znam. No prošlog
mi se ljeta, na vrlo mučan način, ponovno nametnuo. Sad moram spomenuti
okolnost koju bih i sam najradije zaboravio, i nikakva obveza manja od ove
prema Vama ne bi me mogla natjerati da je otkrijem bilo kojem živom biću. S
obzirom na ovo što sam Vam sada rekao, ne sumnjam da ćete čuvati ovu tajnu.
Moja sestra, koja je više od deset godina mlaña od mene, potpala je pod
skrbništvo nećaka moje majke, pukovnika Fitzwilliama, i moje. Otprilike prije
godinu dana izišla je iz škole i za nju je ureñena kuća u Londonu; prošlog je
ljeta otišla u Ramsgate s damom koja je vodila tu kuću; tamo je otišao i
gospodin Wickham, nesumnjivo s odreñenom namjerom, jer se pokazalo da su
se još otprije poznali on i gospoña Younge, u čiji smo se karakter pogrešno
uzdali; zahvaljujući njezinoj popustljivosti i pomoći, uspio se tako predstaviti
Georgiani... čije je osjećajno srce zadržalo jak dojam njegove ljubaznosti prema
njoj još iz djetinjstva... da je povjerovala kako se zaljubila u njega i pristala je
pobjeći s njim. Tada joj je bilo tek petnaest godina...pa je to i opravdava.
Spomenuvši tu njezinu nepromišljenost, sretan sam što mogu dodati da sam za
to doznao od nje osobno. Pridružio sam im se na nekoliko dana prije
namjeravanog bijega i tada mi je Georgiana sve priznala, jer nije mogla
podnijeti pomisao da ražalosti i uvrijedi brata u kojem je gledala gotovo oca.
Možete zamisliti šta sam osjetio i učinio. Iz obzira prema sestrinu ugledu i
osjećajima, nisam poduzeo ništa javno, ali sam pisao gospodinu Wickhamu, koji
je odmah napustio to mjesto, a i gospoda Youngeje, naravno, odmah otpuštena.
Glavni je cilj gospodina Wickhama nesumnjivo bio da se dočepa imetka moje
sestre koji iznosi trideset tisuća funti; no vjerujem da mu je snažan poticaj bila i
želja da mi se osveti. Njegova bi osveta doista bila potpuna.
Ovo je, gospoñice, vjeran opis dogañaja koji se tiču Vas i mene; ako ga ne
odbijete kao lažan, više me, nadam se, nećete okrivljavati za okrutnost prema
gospodinu Wickhamu. Ne znam na koji Vas je način i kakvim lažima obmanuo,
ali se njegovu uspjehu možda i ne treba čuditi, jer dotad niste znali ništa o nama
dvojici. Istinu niste mogli otkriti, a sumnjama nije bilo mjesta u Vašoj naklonosti
prema njemu.
Možda ćete se čuditi što Vam sve ovo nisam rekao sinoć, ali tada nisam
dovoljno vladao sobom da bih znao što bi se moglo ili što bi se trebalo otkriti.
Radi potvrde da je sve što sam izložio ovdje istina, mogu se pozvati na
pukovnika Fitzwilliama koji je, kao moj bliski roñak i prisan prijatelj, a još više
kao jedan od izvršitelja oporuke mog oca, bio upoznat sa svim pojedinostima
spomenutog dogañaja. Ako Vaša mržnja prema meni učini moje tvrdnje
bezvrijednima, nemate isti razlog da ne vjerujete mom roñaku; kako biste ga
mogli ispitati prije nego što otputujemo, nastojat ću Vam uručiti ovo pismo još
ovog jutra. Dodajem samo: Bog Vas blagoslovio.
Fitzwilliam Darcy"
12 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:38 pm
Margita
Administrator
XXXVI
Kad joj je Darcy dao pismo, Elizabeth nije očekivala da ono sadrži ponavljanje
njegove ponude niti je mogla naslutiti bilo što o njegovu sadržaju. Meñutim, ono
je bilo takvo da ga je čitala s nestrpljivom radoznalošću i velikim uzbuñenjem.
Njezini osjećaji, dok ga je čitala, teško su se mogli odrediti. Najprije je začuñeno
opazila kako on misli da se može opravdati i čvrsto je vjerovala da on ne može
dati nikakvo objašnjenje kojeg se pravedan čovjek ne bi postidio. Imajući jake
predrasude prema svemu što bi on mogao kazati, počela je čitati njegov opis
onog što se dogodilo u Netherfieldu. Čitala je tako pohlepno da je jedva
shvaćala sadržaj; nestrpljiva da dozna što će naći u sljedećoj rečenici, nije se
mogla usredotočiti na smisao rečenice koja joj je bila pred očima. Njegovu
uvjerenost u bezosjećajnost njezine sestre odmah je odbila kao neistinitu;
njegovo iznošenje stvarnih, najgorih zamjerki protiv tog braka previše ju je
naljutilo da bi htjela biti pravedna prema njemu. Za ono što je učinio nije
pokazao nikakvo kajanje koje bije moglo zadovoljiti; stil mu nije bio pokajnički,
već ohol. Sve je to samo ponos i drskost, mislila je.
Meñutim, kad je poslije te teme došao na red opis gospodina Wickhama, kad je
počela pozornije čitati izvještaj o dogañajima, koji je, ako je istinit, trebao srušiti
bilo kakvo povoljno mišljenje o Wickhamovoj vrijednosti i koji je užasno sličio
njegovoj vlastitoj priči o samom sebi, njezini osjećaji postadoše još bolniji i
neodreñeniji. Ispunili su je iznenañenje, strah, pa čak i užas. Nije željela ni u što
povjerovati, te je često uzvikivala: - To je jamačno laž! To je nemoguće! To je
najgrublja laž! - A kad je pročitala cijelo pismo, iako nije shvatila gotovo ništa
što je bilo na posljednjoj stranici, brzo ga je spremila i odlučila je da se više
neće obazirati na njega, da ga više nikad neće pročitati. U tom uznemirenom
duševnom stanju, obuzeta mislima koje se nisu mogle zadržati ni na čemu,
produžila je svojim putom; no za pola minute otvorila je opet pismo i, sabravši
se koliko je mogla, ponovno je počela postiñeno čitati sve ono što se odnosilo na
Wickhama; prigušila je uzrujanost kako bi mogla shvatiti značenje svake
rečenice. Opis njegove veze s pemberleyjevskom porodicom sasvim se slagao s
onim što joj je i sam ispričao, a i sve izneseno o ljubaznosti pokojnog Darcyja,
iako prije nije znala njezine razmjere, slagalo se s njegovim riječima. U tom se
pogledu, morala je priznati, izvještaj jednoga manje-više podudarao s
pripovijedanjem drugoga, ali kad je došla na red oporuka, razlika je bila velika.
Ono što joj je Wickham rekao o župi bilo joj je još svježe u pamćenju; sjetivši se
doslovce njegovih riječi, zaključila je da je posrijedi grubo iskrivljavanje istine s
jedne ili druge strane; za nekoliko je trenutaka polaskala sebi da njezine želje ne
griješe. Meñutim, kad je ponovno pročitala vrlo pozorno sve o dogañajima
nakon Wickhamove izjave da se odriče svih zahtjeva glede župe i nakon njegova
primitka znatne svote od tri tisuće funti kao protunaknade, pokolebala se.
Spustila je pismo, ocjenjivala svaku okolnost što je nepristranije mogla i
razmišljala o vjerojatnosti svake izjave, ali ne baš uspješno. Na objema su
stranama postojale samo tvrdnje. Opet je čitala, ali je svaki redak dokazivao sve
jasnije da bi taj sukob... za koji je vjerovala da se nikakvim lukavstvom ne može
izvrnuti tako da se ponašanje gospodina Darcyja prikaže drukčije nego kao
sramotno... mogao imati obrat koji će Darcyja osloboditi bilo kakve krivnje.
Rasipništvo i raskalašenost, što ih je Darcy bez sustezanja pripisao Wickhamu,
veoma su je zapanjili, pogotovo zato što nije imala nikakav protudokaz. Nikad
nije čula za Wickhama dok nije stupio u vojsku, na što se odlučio na nagovor
mladića kojeg je slučajno sreo u Londonu, pa su tako obnovili svoje staro,
površno poznanstvo. O Wickhamovu dotadašnjem načinu života nije se u
Hertfordshireu znalo ništa osim onog što je osobno ispričao. A što se tiče
njegova pravog karaktera, ona nije, ako bi i mogla prikupiti neke podatke, nikad
osjetila želju da se raspita. Njegovo lice, glas i držanje očito su pokazivali da on
ima sve vrline. Pokušala se prisjetiti nekog primjera dobrote, nekog istaknutog
znaka čestitosti i dobrodušnosti... nečega što bi ga moglo spasiti od Darcyjevih
napada; pokušala se sjetiti barem neke njegove vrline koja bi isključila one
slučajne pogreške meñu koje je nastojala svrstati ono što je Darcy nazvao
dugogodišnjom lijenošću i poročnošću. No nije se mogla prisjetiti ničega
takvog. Njega je u mašti mogla odmah vidjeti sa svim dražima njegova držanja i
rječitosti, ali se nije mogla sjetiti nikakva boljeg znaka njegove dobrote od opće
naklonosti susjedstva i simpatija što ih je svojom društvenošću stekao u
časničkoj menzi. Zadržavši se na toj prijepornoj točki prilično dugo, ona nastavi
čitati. Ali, jao! Slijedila je priča o njegovim planovima u vezi s gospoñicom
Darcy, a ona je dobila stanovitu potvrdu u onom što se jučer dogodilo izmeñu
nje i pukovnika Fitzwilliama. Na kraju ju je Darcy, radi potvrde svake
pojedinosti, uputio na pukovnika Fitzwilliama... koji ju je već obavijestio da je
upoznat sa svim roñakovim poslovima, a u čiji karakter nije imala razloga
sumnjati. U prvi se tren umalo odlučila obratiti njemu, ali se pokolebala jer bi joj
to bilo neugodno, te je napokon sasvim odbacila tu zamisao, zaključivši da se
gospodin Darcy nipošto ne bi usudio predložiti nešto takvo ako ne bi bio siguran
da će njegov roñak potkrijepiti njegove tvrdnje.
Vrlo dobro se sjećala svega što se izreklo u razgovoru izmeñu nje i Wickhama
tijekom njihove prve večeri kod gospodina Philipsa. Mnogi su joj njegovi izrazi
bili još svježi u pamćenju. Sada je zapazila koliko je neumjesno bilo što joj je to
govorio iako su se tek upoznali, te se čudila što to nije već prije uočila. Shvatila
je da je bilo neuljudno od njega što je onako isticao samog sebe, spoznala je da
je bilo nedosljednosti izmeñu njegovih tvrdnji i njegova držanja. Sjetila se kako
se hvalio da se ne boji susreta s gospodinom Darcyjem... da gospodin Darcy
može otići iz tog kraja, ali će on ostati tu gdje je; pa ipak, već idućeg je tjedna
izbjegao netherfieldski bal. Takoñer se sjetila da o svojoj prošlosti nije pričao
nikomu osim njoj dok netherfieldska porodica nije napustila taj kraj, a poslije
njihova se odlaska pričalo o tom posvuda; tada se nije više nimalo ustručavao
govoriti bez ikakve obzirnosti o gospodinu Darcyju, iako ju je prije uvjeravao
kako će ga poštovanje prema ocu uvijek sprečavati da raskrinka sina.
Koliko je drukčije izgledalo sada sve u što je on bio upleten! Njegovo udvaranje
gospoñici King sada je bilo samo posljedica niskog, odvratnog koristoljublja; a
osrednjost njezina miraza više nije dokazivala umjerenost njegovih želja, već
njegovu gramzivost da se dočepa bilo čega. Njegovo ponašanje prema njoj
osobno nije sada moglo imati nikakvu prihvatljivu pobudu; on je ili bio u
zabludi glede njezina imovnog stanja, ili je zadovoljavao svoju taštinu
poticanjem njezine naklonosti koju je, kao što se sada vidi, vrlo neoprezno
pokazala.
Njezina borba u njegov prilog sve više je slabila. A kao još jednu činjenicu u
korist gospodina Darcyja morala je, htjela ili ne htjela, priznati da je gospodin
Bingley, na Janeino pitanje o tom, potvrdio njegovu nevinost u svemu. Premda
se Darcy drži ponosno i odbojno, ona nije tijekom njihova poznanstva...
poznanstva koje je u novije vrijeme dovelo do čestog druženja, što joj je
omogućilo da bolje upozna njegova stajališta... nikada vidjela ništa što bi odalo
da je on bez načela i nepravedan, ništa što bi pokazalo da je bezbožan i
nećudoredan. Njegovi znanci ga cijene i poštuju. Čak je i Wickham priznao da
je on dobar brat.
Osobno ga je čula kako često govori nježno o svojoj sestri, što dokazuje da je
sposoban za plemenite osjećaje. Kad bi njegova djela bila onakva kakvima ih je
prikazao Wickham, takve grube povrede pravde teško bi se mogle sakriti pred
svijetom; prijateljstvo izmeñu čovjeka koji je sposoban za takva djela i čovjeka
tako ljubaznog kao što je gospodin Bingley bilo bi nepojmljivo.
Duboko se postidjela sama sebe. O Darcyju i Wickhamu nije mogla misliti bez
dojma da je bila slijepa, pristrana, puna predrasuda i nerazumna.
- Kako sam ružno postupila - uzvikne ona - ja koja sam se ponosila svojom
pronicavošću! Ja koja sam cijenila sebe zbog svojih sposobnosti! Ja koja sam
često omalovažavala sestrinu velikodušnu prostodušnost i zadovoljavala svoju
taštinu beskorisnim i neopravdanim nepovjerenjem. Koliko me ponizilo ovo
otkriće! Pa ipak, kako je pravedno ovo poniženje. Da sam bila i zaljubljena, ne
bih mogla biti toliko slijepa. No zaludila me taština, a ne ljubav. Polaskana
pažnjom jednoga, a uvrijeñena zanemarivanjem drugoga, već na početku našeg
poznanstva, ja sam se u oba slučaja priklonila predrasudama i neznanju, a
oglušila o razum. Do ovog trenutka nisam poznavala samu sebe.
Krećući se u mislima od sebe do Jane te od Jane do Bingleyja, prisjetila se da joj
se Darcyjevo tumačenje učinilo nedovoljnim, pa je ponovno pročitala taj
odlomak. Sada kad ga je ponovno čitala, učinak je bio sasvim drukčiji. Kako je
mogla ne vjerovati u njegove tvrdnje u jednom slučaju kad je bila prisiljena
vjerovati u njih u drugom slučaju. Izjavio je kako nije ni slutio da je njezina
sestra zaljubljena; pritom se, htjela ili ne htjela, sjetila što misli cijelo vrijeme
Charlotte. Nije mogla poreći da je pravilno opisao Jane. Znala je da se Janeini
osjećaji, koliko god svesrdni bili, nisu vidljivo očitovali i da je u njezinu izgledu
i držanju uvijek bilo stanovitog samozadovoljstva koje nije baš često bilo
popraćeno velikom osjećajnošću.
Stigavši do onog mjesta u pismu gdje se o njezinoj obitelji govorilo vrlo
uvredljivo, ali i sa zasluženim prijekorom, duboko se posramila. Pravednost
optužbe bila je suviše očita da bi je mogla poreći, a pojedini dogañaji koji su se
zbili za vrijeme netherfieldskog bala, a koje je posebno istaknuo jer su potvrdili
njegovo početno nepovoljno mišljenje, svakako su je se dojmili snažno koliko i
njega.
Pohvala upućena njoj i sestri ugodno ju je iznenadila. Godila joj je, ali je nije
mogla utješiti glede prezira što su ga ostali članovi njezine obitelji navukli na
sebe. Razmišljajući o tom da je Janeinu razočaranju i te kako pridonijela njezina
najbliža rodbina i svjesna koliko takvo neuljudno ponašanje šteti ugledu njih
obeju, bila je potištenija nego ikad prije.
Kad je hodala puteljkom već dva sata, prepuštajući se svakakvim mislima...
ponovno razmatrajući dogañaje, ocjenjujući razne mogućnosti i mireći se, što je
bolje mogla, s tako iznenadnom i važnom promjenom... umor i pomisao da već
odavno šeće naveli su je da se napokon vrati kući. Ulazeći u kuću, željela se
doimati vedrom kao obično i odlučila je potisnuti one misli koje bi je
onesposobile za razgovor.
Odmah su joj rekli da su za vrijeme njezina izbivanja došla oba gospodina iz
Rosingsa; gospodin Darcy je došao samo na nekoliko minuta kako bi se
oprostio, a pukovnik Fitzwilliam je sjedio s njima najmanje jedan sat, nadajući
se da će se ona vratiti, i umalo ju je otišao potražiti. Elizabeth je samo odglumila
žaljenje zbog toga što ga nije zatekla tu; zapravo joj je bilo drago što se sve zbilo
tako. Pukovnik Fitzwilliam više nije bio važan, mislila je samo na pismo.
XXXVII
Oba su gospodina napustila Rosings idućeg jutra, te je Collins, dočekavši ih
blizu čuvarske kućice kako bi im se poklonio na rastanku, donio kući veselu
vijest da su se doimali vrlo dobro i da su bili raspoloženi koliko se može
očekivati poslije tužnog rastanka u Rosingsu. Potom je Collins požurio u
Rosings kako bi utješio ledi Catherine i njezinu kćer; vrativši se, priopćio vrlo
zadovoljno poruku ledi Catherine da se osjeća tako turobno da bi htjela da svi
doñu na večeru k njoj.
Pri susretu s ledi Catherine, Elizabeth pomisli protiv volje kako joj je mogla, da
je htjela, sada biti predstavljena kao buduća nećakinja i zamisli, smiješeći se,
kakav bi gnjev spopao njezino gospodstvo. "Što li bi rekla? Kako bi se
ponašala?" bila su pitanja kojima se zabavljala. Prva je tema razgovora bilo
smanjenje rosingskog društva.
- Uvjeravam vas da me to duboko pogaña - prozbori ledi Catherine - mislim da
nikoga ne žalosti rastanak s prijateljima toliko koliko mene. Ja sam posebno
naklonjena njima dvojici, a znam da su i oni veoma privrženi meni. Bilo im je i
te kako žao što idu. Uvijek im je žao kad idu odavde. Dragi je pukovnik uspio
biti dobro raspoložen sve do posljednjeg trenutka; no Darcy se doimao vrlo
tužno; mislim da je bio tužniji nego lani. Sve je privrženiji Rosingsu.
Collins tu ubaci jedan kompliment i jednu aluziju, na što se majka i kćerka
ljubazno nasmiješiše.
Ledi Catherine opazi, poslije večere, da se gospoñica Bennet doima
neraspoloženo, pa to odmah objasni pretpostavkom da joj se ne vraća kući tako
brzo i doda:
- Ako je tomu tako, morate pisati majci i zamoliti je da ostanete malo duže.
Uvjerena sam da će gospoñi Collins biti vaše društvo vrlo ugodno.
- Veoma sam zahvalna vašem gospodstvu na tom ljubaznom pozivu - odgovori
Elizabeth - ali nije u mojoj moći da ga prihvatim. Moram biti u Londonu iduće
subote.
- Zašto? Onda ćete ovdje navršiti samo šest tjedana. Ja sam očekivala da ćete
ostati dva mjeseca. Tako sam rekla i gospoñi Collins prije vašeg dolaska. Nema
razloga da idete tako brzo. Gospoña Bennet bi nedvojbeno mogla izdržati bez
vas još dva tjedna.
- Ali ne bi mogao moj otac. Pisao mi je prošlog tjedna neka se vratim što prije.
- O! Vaš će otac, zacijelo, moći izdržati bez vas ako vaša majka može. Kćerke
nisu nikad osobito potrebne ocu. Ostanete li još cio mjesec, moći ću povesti
jednu od vas čak u London, jer idem tamo na tjedan dana početkom lipnja;
budući da je Dawson spreman sjediti na fijakerskom boku, bit će dovoljno
mjesta u fijakeru za jednu od vas... a ako ne bude pretopio, rado ću vas povesti
obadvije, jer nijedna od vas nije krupna.
- Vrlo ste ljubazni, gospoño, no mislim da moram ostati pri svom prvobitnom
planu.
Ledi Chaterine se vidljivo pomiri s tim.
- Gospoño Collins, morat ćete poslati slugu s njima. Vi znate da uvijek kažem
ono što mislim; ne slažem se da dvije djevojke putuju same poštanskim kolima.
To se nimalo ne pristoji. Morate poslati nekoga s njima. Odlučno se protivim da
putuju same. Mlade žene trebaju uvijek imati pratnju koja odgovara njihovu
položaju. Kad je moja nećakinja Georgiana išla u Ramsgate ljetos, pobrinula
sam se da je prate dvojica slugu. Gospoñici Darcy, kćerki gospodina Darcyja od
Pemberleyja, i ledi Anne ne bi dolikovalo da putuju drukčije. Veoma pazim na
sve te okolnosti. Morate poslati Johna s mladim damama, gospoño Collins.
Drago mi je što sam se sjetila to spomenuti; jer bi uistinu štetilo vašem ugledu
ako biste ih na put pustili same.
- Moj ujak će poslati slugu po nas.
- O! Vaš ujak! On ima slugu, je li? Vrlo mi je drago što imate nekoga tko misli
na te stvari. Gdje ćete promijeniti konje? U Bromlevju, naravno. Spomenete li
moje ime u gostionici "Zvono", bit ćete dobro uslužene.
Ledi Catherine im je postavila još brojna druga pitanja glede putovanja i, budući
da nije sama odgovarala na sve, trebalo ju je pozorno slušati, a to je Elizabeth
smatrala sretnom okolnošću, jer bi inače, pretjerano zamišljena, zaboravila gdje
je. Razmišljanje je ostavila za trenutke samoće; kad god je bila sama, predavala
mu se kao najvećem olakšanju; nije bilo dana da ne bi krenula u samotnjačku
šetnju, za vrijeme koje se potpuno prepuštala neugodnim sjećanjima.
Darcyjevo je pismo uskoro znala skoro na pamet. Proučavala je svaku rečenicu;
a njezini su se osjećaji prema pošiljatelju veoma razlikovali u raznim trenucima.
Kad bi se sjetila kako joj je govorio, bila je još vrlo gnjevna; meñutim, kad je
mislila o tom kako ga je nepravedno osudila i izgrdila, gnjev bi se okrenuo
protiv nje osobno, a njegovi bi razočarani osjećaji postajali predmet sažaljenja.
Njegova je ljubav izazivala zahvalnost, a njegov opći karakter poštovanje; pa
ipak, nije joj se sviñao i nije se ni za trenutak pokajala što ga je odbila niti je
osjećala i najmanju želju da ga opet vidi. Njezino vlastito ponašanje u nedavnoj
prošlosti bilo joj je stalan izvor nezadovoljstva i žaljenja, a nesretne mane
njezine porodice bile su uzrok još veće gorčine. Tim manama nije bilo lijeka.
Otac, zadovoljno im se smijući, neće ni pokušati obuzdati lakoumnost najmlañih
kćerki, a majka, koja se i sama neprikladno ponaša, nije ni svjesna da je to
nekakvo zlo. Elizabeth se često udruživala sa Jane ne bi li prigušila Catherininu i
Lydijinu lakomislenost; meñutim, kako da ih poprave kad im majka neprestano
povlañuje? Catherine, malodušna, razdražljiva i potpuno pod Lydijinim
utjecajem, uvijek bi se uvrijedila kad bi joj davale savjete; a Lydia, samovoljna i
nemarna, nije ih gotovo ni htjela saslušati. Bile su neznalice, a usto i lijene i
tašte. Dokle god je u Merytonu bio barem jedan časnik, bile su spremne
očijukati s njim, a kako se udaljenost od Longbourna do Merytona lako mogla
prijeći pješice, ništa ih nije moglo spriječiti da idu tamo.
Mučile su je brige zbog Jane. Darcyjevo joj je objašnjenje, vrativši joj prijašnje
dobro mišljenje o Bingleyju, još jasnije otkrilo kolik je Janein gubitak. Pokazalo
se da je njegova ljubav bila iskrena, a njegovo ponašanje besprijekorno ako se
neograničena vjera u prijatelja ne smatra manom. Kako bi bolna bila misao da je
Jane, ludošću i neuljudnošću svoje obitelji, lišena mogućnosti da stupi u taj brak
koji je obećavao sreću i sve najljepše.
Doda li se tim sjećanjima i mislima spoznaja o Wickhamovu pravom karakteru,
onda se može lako shvatiti da je Elizabeth, prije tako sretna da je rijetko bila
potištena, sada bila toliko tužna da se gotovo i nije mogla doimati koliko-toliko
vedro.
Tijekom posljednjeg tjedna njezina boravka odlazili su u goste u Rosings onako
često kao i prvog tjedna. Posljednju su večer proveli ondje; ledi Catherine se
opet raspitivala potanko o svemu u vezi s njihovim putovanjem, davala im je
upute o najboljem načinu pakiranja i toliko isticala potrebu da se haljine slažu na
jedini dobar način da je Maria, kad su se vratile, izvadila sve što je spakirala tog
jutra i počela ponovno slagati u kovčeg.
Na rastanku im je ledi Catherine vrlo pokroviteljski zaželjela sretan put i
pozvala ih da doñu u Hunsford opet iduće godine, a gospoñica de Bourgh im se
poklonila i pružila ruku objema.
XXXVIII
U subotu ujutro došli su Elizabeth i Collins u blagovaonicu nekoliko minuta
prije ostalih, te je on iskoristio priliku da joj na rastanku kaže ono što je smatrao
da mu uljudnost nalaže.
- Ne znam, gospoñice Elizabeth - reče on - je li vam gospoña Collins već kazala
kakvu ste nam ljubaznost učinili svojim posjetom; no uvjeren sam da nećete
otići iz ove kuće prije nego što vam ona zahvali na tom. Vaše nam je društvo
bilo vrlo ugodno. Znamo da naš skromni dom nije osobito privlačan za goste.
Naš jednostavni način života, naše male sobe, malobrojna služinčad i rijetki
izlasci u društvo, sve to čini Hunsford vrlo dosadnim za mladu damu poput vas,
ali se nadam da ćete nam vjerovati da smo vam zahvalni na vašoj
blagonaklonosti i da smo učinili sve što je u našoj moći kako vam boravak ovdje
ne bi bio neugodan.
Elizabeth mu srdačno zahvali i izjavi da se tu osjećala sretnom. Provela je tih
šest tjedana vrlo zadovoljno. Zbog užitka što je bila sa Charlottom i zbog
ljubazne pažnje koju su joj iskazivali, treba ona biti zahvalna. Collinsu je to
laskalo, pa je još svečanije odgovorio:
- Vrhunsko mi je zadovoljstvo što čujem da vam boravak ovdje nije bio
neprijatan. Mi smo se uistinu trudili koliko smo mogli; a budući da smo, na
sreću, bili u mogućnosti da vas uvedemo u vrlo visoko društvo i da, zahvaljujući
svojoj vezi s Rosingsom, skromnu domaću scenu često zamijenimo boljom,
mislim da možemo laskati sebi kako vaš boravak u Hunsfordu nije bio sasvim
dosadan. Naša je veza s obitelji ledi Catherine doista izvanredna povlastica i
blagodat kojima se malo ljudi može pohvaliti. Vidjeli ste kakav je naš položaj
ovdje. Vidjeli ste kako nas često zovu u goste. Istini za volju, moram priznati da,
unatoč skromnosti ovog župnog dvora, ne smatram da itko tko je u gostima u
njemu može biti predmet sažaljenja dokle god sudjeluje u našim prijateljskim
odnosima s onima u Rosingsu.
Riječi su bile nedovoljne za njegovo oduševljenje, pa je šetao po sobi, dok je
Elizabeth nastojala spojiti uljudnost i istinu u nekoliko kratkih rečenica.
- Možete, uistinu, odnijeti vrlo povoljan izvještaj o nama u Hertfordshire, draga
moja roñakinjo. Barem laskam sebi da ćete to moći. Bili ste svakodnevni
svjedok velike pažnje koju ledi Catherine iskazuje gospoñi Collins; i, uzevši
jedno s drugim, mislim da se vaša prijateljica ne može potužiti što je... Ali o
tome je možda bolje šutjeti. Samo mi dopustite da vas uvjerim, draga moja
gospoñice Elizabeth, da vam od sveg srca želim istu takvu sreću u braku. Moja
draga Charlotte i ja smo jedna duša i jedno mišljenje. Meñu nama postoji vrlo
velika sličnost u karakteru i sklonostima. Kao da smo stvoreni jedno za drugo.
Elizabeth je mirne duše mogla reći da je velika sreća kad se nešto takvo dogodi i
dodala je s podjednakom iskrenošću kako je njegov bračni život ispunjen
mnogim zadovoljstvima i kako se raduje što je tako. No, ipak joj nije bilo žao
što je nabrajanje tih zadovoljstava prekinuo ulazak dame od koje su ona
potjecala. Jadna Charlotte! Bilo je tužno ostaviti je u takvu društvu! Meñutim,
ona ga je odabrala otvorenih očiju i, premda je očito žalila što joj gošće odlaze,
nije se doimala tako kao da joj je potrebna bilo čija sućut. Njezin dom i njezino
voñenje kućanstva, njezina župa i njezina živad nisu izgubili svoje draži.
Napokon su stigla kola, privezani su kovčezi, paketi su stavljeni unutra i sve je
bilo spremno za polazak. Kad su se prijateljice srdačno oprostile, Collins ode
ispratiti Elizabeth do kola, te je, dok su išli kroz vrt, zamoli da prenese njegovo
duboko poštovanje i pozdrave cijeloj svojoj obitelji i, ne zaboravivši izraziti
zahvalnost na ljubaznosti koja mu je zimus iskazana u Longbournu, poslao je
pozdrave gospodinu i gospoñi Gardiner iako ih ne poznaje. Zatim joj je
pomogao da uñe u kola; Maria je ušla za njom; no, prije nego što se zatvoriše
vrata, on ih iznenada podsjeti, donekle zaprepašteno, da su zaboravile ostaviti
poruku za dame u Rosingsu.
- Ali - doda on - vi, naravno, želite da im izrazim vaše veliko štovanje i vašu
zahvalnost na njihovoj ljubaznosti prema vama dok ste bile ovdje.
Elizabeth se složi s tim, pa se tada zatvoriše vrata i kola krenuše.
- Oh! - uzvikne Maria poslije nekoliko minuta šutnje. - Čini mi se kao da su
prošla tek dva-tri dana otkad smo doputovale ovamo! A u meñuvremenu se
štošta dogodilo.
- Da, štošta - složi se njezina suputnica i uzdahne. - Devet puta smo večerale u
Rosingsu i dvaput bile na čaju. Koliko ću imati pričati!
- A koliko ću ja imati skrivati - doda u sebi Elizabeth. Putovale su bez mnogo
razgovora i bez ikakvih nezgoda; četiri sata nakon odlaska iz Hunsforda stigle su
do kuće gospodina Gardinera, gdje su namjeravale ostati nekoliko dana.
Jane je izgledala dobro. Elizabeth je imala malo prigoda ispitati njezino
raspoloženje, jer je ljubazna ujna pripremila razne razonode za njih, pa im je
cijelo vrijeme bilo ispunjeno. No Jane će se vratiti kući s Elizabeth, a u
Longbournu će biti dovoljno slobodna vremena za promatranje.
Elizabeth se jedva prisilila da pričeka do Longbourna prije nego što će ispričati
sestri o ženidbenoj ponudi gospodina Darcyja. Spoznaja da može otkriti nešto
što bi veoma iznenadilo Jane, a u isto vrijeme godilo njezinoj vlastitoj taštini ako
je još nije uspjela razumom sasvim suzbiti, dovodila ju je u takvo iskušenje da
bude otvorena da se suzdržala od toga samo zbog neodlučnosti koliko smije
kazati, a i zbog bojazni da će, počne li pričati, u žurbi izreći nešto o Bingleyju
što bi joj samo još više rastužilo sestru.
XXXIX
Drugog tjedna u svibnju krenule su tri djevojke zajedno iz Ulice Gracechurchu
grad... u Hertfordshireu. Dok su se približavale gostionici gdje su ih trebala
čekati Bennetova kola, opazile su, kao znak kočijaševe točnosti, da kroz
blagovaonički prozor na prvom katu gledaju Kitty i Lydia. Te su dvije djevojke
bile tu već više od jednog sata; to su vrijeme lijepo provele: otišle su u
kitničarski dućan s druge strane ulice, promatrale su stražara na dužnosti i
pripremile salatu od krastavaca.
Pozdravivši se sa sestrama, pobjedonosno su im pokazale stol na kojem su bile
hladne pečenke kakve se obično nude u gostionicama i uzviknule:
- Zar nije ovo lijepo? Nije li ovo ugodno iznenañenje?
- Namjeravamo vas sve počastiti - doda Lydia - ali nam morate pozajmiti novac,
jer smo maloprije potrošile svoj u onoj trgovini prijeko. - Zatim, pokazujući im
što su kupile, reče: - Pogledajte, kupila sam ovaj šeširić. Ne mislim da je osobito
lijep, ali, eto, kupila sam ga! Rasparat ću ga kad doñem kući, pa ću ga pokušati
prepraviti.
A kad joj sestre rekoše da je šešir ružan, odgovorila je sasvim ravnodušno:
- Pa, bila su u dućanu dva ili tri mnogo ružnija; kad kupim saten ljepše boje i
nanovo ukrasim šešir, mislim da će biti prilično zgodan. Uostalom, nije baš
važno što ćemo nositi ljetos, kad vojska napusti Meryton, a otići će za dva
tjedna.
- Doista? - upita Elizabeth osjetivši veliko zadovoljstvo.
- Utaborit će se blizu Brightona; žarko želim da nas tata odvede sve tamo na
ljetovanje. To bi bilo divno, i mislim da bi stajalo vrlo malo novca. Zamislite,
molim vas, čak bi i mama htjela ići tamo! Kad samo pomislim kako bi nam
inače užasno bilo ljeto!
"Da", pomisli Elizabeth, "to bi uistinu bilo divno. Lijepo bismo se sve provele!
Bože mili, Brighton i pun vojnički logor, za nas koje su već zbunili jedna mala
pukovnija i mjesečni balovi u Merytonu."
- A sad imam neke novosti za vas - objavi Lydia kad su sjele za stol. - Što
mislite? Divne vijesti... važne vijesti, i to o nekomu koga sve volimo!
Jane i Elizabeth se pogledaju, zatim rekoše konobaru da može ići jer više nije
potreban. Lydia se nasmije i prozbori:
- A, uvijek ste oprezne. Mislile ste da konobar ne smije čuti. Kao da ga to
zanima! Često čuje i štošta gore od ovog što ću vam ja kazati. No doista je ružan
mladić; drago mi je što je otišao. Nikad u životu nisam vidjela tako dugačku
bradu. A sada čujte vijest, tiče se dragog Wickhama; vijest je prelijepa za
konobara, zar ne? Nema opasnosti da će se Wickham oženiti onom Mary King.
Eto! Otišla je k svom ujaku u Liverpool i ostat će ondje. Wickham je izvan
opasnosti.
- I Mary King je izvan opasnosti! - doda Elizabeth. - Izbjegla je brak koji bi bio
loš glede novca.
- Velika je budala što je otišla, ako ga voli.
- Nadam se da to nije bila duboka ljubav ni s jedne strane - napomene Jane.
- S njegove doista nije. Ja vam to jamčim, nikad nije nimalo hajao za nju... a tko
bi i mogao hajati za takvu ružnu, sitnu pjegavicu?
Elizabeth pomisli da se, iako nikad ne bi upotrijebila tako grube izraze, Lydijini
grubi osjećaji ne razlikuju mnogo od onih koje je ona prije gajila u grudima.
Čim su se sve najele i starije platile, rekoše kočijašu neka pripremi kola, te se
nakon kratkog dogovora cijelo društvo, sa svim svojim kovčezima, torbicama s
priborom za ručni rad, paketima i neželjenim Kittynim i Lydijinim kupljenim
stvarima, smjestilo u njih.
- Kako smo se lijepo natiskale u kolima! - uzvikne Lydia. - Drago mi je što sam
kupila šeširić ako ni zbog čega drugog, a ono zbog zadovoljstva što imam jedan
paket više! A sad, kad smo se smjestile ovako udobno i zgodno, razgovarajmo i
smijmo se cijelim putom do kuće. Da čujemo najprije što se dogañalo vama
otkako ste otišle od kuće. Jeste li viñale zanimljive ljude? Jeste li očijukale?
Toplo sam se nadala da će jedna od vas pronaći muža prije povratka. Jane će,
vidim, ubrzo postati usidjelica. Još malo, pa će joj biti dvadeset i tri! Uh, kako
bih se stidjela kad se ne bih udala do dvadeset treće godine! Ne možete ni
zamisliti koliko teta Philips želi da nañete muževe. Ona veli da bi bilo bolje da
je Lizzy pristala udati se za gospodina Collinsa; ali ja ne mislim da bi to bilo baš
zabavno. Bože, kako bih se rado udala prije svih vas!
Onda bih vas ja vodila po svim balovima. Oh, kako smo se lijepo zabavile
nedavno kod pukovnika Forstera. Kitty i ja smo bile pozvane da provedemo
ondje cijeli dan, a gospoña Forster je obećala da će prirediti malenu plesnu
zabavu na večer (gospoña Forster i ja smo jako dobre prijateljice!), pa je pozvala
obje Harringtonice, ali je Harriet bila bolesna, te je Pen došla sama. Znate što
smo tada učinile? Obukle smo Chamberlavneu žensku odjeću kako bi izgledao
kao žena... divne li zamisli! Nitko nije znao ništa o tom osim pukovnika i
gospoñe Forster, Kitty i mene, te osim tete, jer smo morale posuditi od nje
haljinu; ne možete ni zamisliti kako je dobro izgledao! Kad su došli Denny,
Wickham, Pratt, te još dvojica ili trojica, nitko ga nije prepoznao. Bože moj,
kako sam se smijala! A i gospoña Forster. Mislila sam da ću umrijeti od smijeha.
Meñutim, to je navelo ljude da posumnjaju, pa su ubrzo otkrili što je posrijedi.
Takvim pričama o zabavama i sličnim šalama nastojala je Lydia, uz pomoć
Kittvnih primjedbi i dodataka, razonoditi svoje suputnice cijelim putom do
Longbourna. Elizabeth je slušala što je manje mogla, ali je protiv volje čula da
se često spominje Wickhamovo ime.
Kod kuće su ih dočekali vrlo srdačno. Gospoña Bennet se razveselila kad je
opazila da se Janeina ljepota nije smanjila, a Bennet je više puta tijekom večere
rekao Elizabeth:
- Drago mi je, Lizzy, što si se vratila.
Društvo u blagovaonici bilo je veliko, jer su gotovo svi Lucasovi došli vidjeti
Mariju i čuti vijesti. Govorilo se o raznim temama. Ledi Lucas je preko stola
ispitivala Mariju o zdravlju i živadi svoje najstarije kćerke; gospoña Bennet je
bila dvostruko zauzeta, slušala je izvještaj svoje kćerke Jane, koja je sjedila
podalje od nje, o sadašnjoj modi i zatim ga prepričavala mladim gospoñicama
Lucas koje su sjedile s njezine druge strane, a Lydia je, glasom jačim od ostalih,
nabrajala razna zadovoljstva toga jutra svakomu tko ju je htio slušati.
- O, Mary - uzvikne Lydia - baš mi je žao što nisi pošla s nama, jer smo se divno
provele. Na putu smo Kitty i ja spustile sve zastore i hinile kao da nema nikoga
u kolima; produžila bih tako cijelim putom da se Kitty nije smučilo; a kad smo
došle u gostionicu, ponijele smo se, mislim, vrlo lijepo, jer smo njih ostale tri
častile izvrsnim ručkom od hladnih pečenki; da si i ti bila ondje, počastile bismo
i tebe. A kad smo se pripremile za polazak, bilo je vrlo smiješno. Mislila sam da
se nikako nećemo utrpati sve u kola. Umalo sam puknula od smijeha. Bile smo
veselo raspoložene cijelim putom do kuće. Pričale smo i smijale se tako glasno
da nas je mogao svatko čuti deset kilometara uokolo.
Na to Mary odgovori vrlo ozbiljno.
- Ja nipošto, draga sestro, ne podcjenjujem takva zadovoljstva. Ona bi, bez
sumnje, godila većini ženskih pameti. No priznajem da za mene nemaju
nikakvih draži; meni bi neusporedivo milija bila knjiga.
Meñutim, Lydia nije čula ni riječ od tog odgovora. Rijetko je slušala ikoga duže
od pola minute, a onom što je govorila Mary nije nikad obraćala pozornost.
Poslije podne je Lydia navaljivala da odu u Meryton i vide što se dogaña ondje,
ali se Elizabeth odlučno usprotivila. Ne smiju dopustiti da se priča kako
gospoñice Bennet ne mogu biti kod kuće ni pola dana da ne jure za časnicima.
Imala je još jedan razlog za protivljenje tom prijedlogu. Bojala se da će opet
vidjeti Wickhama, a odlučila je to izbjegavati što duže. Za nju je bilo neizrecivo
zadovoljstvo što pukovnija uskoro odlazi. Trebali su otići za dva tjedna, a kad
jednom odu, neće je više ništa, nadala se, uznemirivati u vezi s Wickhamom.
Bila je tek kratko vrijeme kod kuće kad je već opazila da je brightonski plan,
koji je spomenula Lydia dok su bile u gostionici, postao predmetom čestih
rasprava izmeñu njezinih roditelja. Odmah je uočila da otac nema ni najmanju
namjeru popustiti, ali su njegovi odgovori bili tako neodreñeni i dvosmisleni da
majka, iako često obeshrabrena, nije nikako gubila nadu da će na posljetku
uspjeti.
XL
Elizabeth više nije mogla svladati nestrpljenje da ispriča Jane ono što joj se
dogodilo; napokon joj je, odlučivši da prešuti sve što se tiče sestre i pripremivši
je za iznenañenje, ispripovijedala sutradan ujutro glavne dogañaje što su se zbili
izmeñu nje i gospodina Darcyja.
Janeinu je začuñenost ubrzo smanjila jaka sestrinska pristranost, zbog koje se
njezino divljenje Elizabeth činilo sasvim prirodnim; ubrzo su drugi osjećaji
sasvim potisnuli iznenañenost. Bilo joj je žao što je gospodin Darcy izjavio
svoju ljubav na ne baš preporučljiv način, ali je još više žalila zbog patnje koju
mu je, zacijelo, nanijelo sestrino odbijanje.
- Pogriješio je što je bio tako uvjeren u uspjeh - reče ona - i zaista to nije smio
pokazati; no zamisli koliko se time povećalo njegovo razočaranje.
- Uistinu mi ga je od srca žao - odgovori Elizabeth - ali ima on i druge osjećaje,
koji će brzo otjerati njegovu ljubav prema meni. Ti me ne osuñuješ što sam ga
odbila?
- Da osuñujem tebe? Ma, ni govora.
- Ali me osuñuješ zato što sam govorila onako vatreno o Wickhamu?
- Ne, ne mislim da si pogriješila što si tako govorila.
- Promijenit ćeš mišljenje kad ti ispričam što se dogodilo već sutradan.
Zatim joj je pričala o pismu; ponovila je cijeli njegov sadržaj što se tiče Georgea
Wickhama. Kakav je to udarac bio za jadnu Jane! Ona je bila sklonija pomisli da
u cijelom ljudskom rodu nema toliko zloće koliko je ima u tom jednom jedinom
čovjeku. Premda joj je godilo što se gospodin Darcy uspio obraniti, ipak je ni to
nije moglo utješiti u njezinoj tuzi što je Wickham takav. Ozbiljno je nastojala
istaknuti vjerojatnost da je posrijedi nekakva zabluda i pokušavala je obraniti
jednoga ne kriveći drugoga.
- Uzalud se toliko trudiš - reče joj Elizabeth - nikako ne možeš dokazati da su
obojica dobri. Odluči koga ćeš od njih smatrati dobrim. U njihovu slučaju ima
dovoljno dobrote samo za jednog čovjeka; neko sam se vrijeme i ja kolebala, ali
sam sada sklona zaključku da sva dobrota pripada gospodinu Darcyju; no ti
prosudi sama.
Još je dugo govorila prije nego što je uspjela navesti Jane da se nasmiješi.
- Ne znam kad sam se ovako prenerazila kao sada - prozbori Jane. - Wickham je
tako zao! To je gotovo nevjerojatno. Jadni gospodin Darcy! Draga Lizzy,
pomisli samo koliko je propatio. Koliko se razočarao! Zatim je doznao za tvoje
nepovoljno mišljenje o njemu! A onda je morao ispričati ono o svojoj sestri! To
je, doista, vrlo žalosno. Uvjerena sam da i ti osjećaš tako.
- O! Ne, moje žaljenje i sažaljenje iščeznuli su sada kad vidim da je tvoje srce
prepuno jednog i drugog. Znam da ćeš ti biti tako darežljivo pravedna prema
njemu da svakog trenutka postajem sve ravnodušnija i nezainteresiranija. Tvoja
me velika darežljivost čini štedljivom; nastaviš li jadikovati zbog njega, moje će
srce postati lako kao perce.
- Jadni Wickham! Lice mu je izvanredno dobroćudno! A ponašanje vrlo
otvoreno i nježno!
- Nedvojbeno se grdno pogriješilo negdje u odgoju te dvojice mladića. Jedan
ima svu dobrotu, a drugi sav privid dobrote.
- Ja nisam nikad mislila da gospodinu Darcyju nedostaje dobroćudan izgled
toliko koliko si ti uvijek tvrdila.
- Eto, mislila sam da sam neobično oštroumna zato što sam bila tako odlučno
protiv njega, i to bez ikakva razloga. Takva odbojnost potiče umne sposobnosti i
omogućuje veliku duhovitost. Čovjek može neprestano grditi nekoga i bez
opravdanog razloga; no ne može se stalno smijati nekomu da se pokatkad ne
spotakne o neku duhovitost.
- Lizzy, kad si prvi put pročitala ono pismo, jamačno si drukčije gledala na sve
to nego sada.
- Tako je. Bilo mi je nelagodno; mogu reći da sam bila nesretna. A nisam mogla
nikomu reći što osjećam, nisam imala Jane da me tješi i da mi govori kako
nisam bila onako slaba, tašta i nerazumna kao što mislim! Oh! Bila si mi i te
kako potrebna!
- Vrlo je nezgodno što si upotrijebila onako jake riječi kad si gospodinu Darcyju
govorila o Wickhamu, jer sada se čini da nisu bile nimalo opravdane.
- Tako je. No, na žalost, moje su ogorčene riječi bile prirodna posljedica mojih
predrasuda. Želim tvoj savjet glede jedne pojedinosti. Kaži mi bi li trebalo
otkriti našim znancima Wickhamov pravi karakter?
Jane se malo zamisli, a onda odgovori:
- Nema potrebe da ga izlažeš takvoj sramoti. Što ti misliš?
- Da se ne bi trebalo upustiti u to. Gospodin Darcy me nije ovlastio da objavim
njegovo priopćenje. Naprotiv, vjerovao je da ću sve pojedinosti glede njegove
sestre zadržati za sebe; a ako pokušam razuvjeriti ljude u pogledu njegovih
ostalih postupaka, tko će mi vjerovati? Opća je predrasuda protiv gospodina
Darcyja tako duboko ukorijenjena da bi polovina stanovnika u Merytonu
ogorčeno negodovala ako bih ga pokušala prikazati u povoljnom svjetlu. Nisam
dorasla tomu. Wickham će uskoro otići, a onda neće više nikomu ovdje biti
važno kakav je on zapravo. Jednog će se dana sve to objelodaniti, pa ćemo se
tada smijati njihovoj gluposti što to nisu znali već prije. Zasad neću govoriti
ništa o tom.
- U pravu si. Objavljivanje njegovih pogrešaka moglo bi ga zauvijek upropastiti.
Možda se on sada kaje zbog onog što je učinio i želi se popraviti. Ne smijemo ga
natjerati u očaj.
Taj je razgovor donekle stišao uzburkanost Elizabethina duha. Oslobodila se
dviju tajni koje su je tištale za proteklih dvaju tjedana i bila je uvjerena da će u
Jane imati pozornu slušateljicu kad god zaželi opet govoriti o njima. No ostala je
još jedna tajna, čije je objelodanjivanje zabranjivala mudrost. Nije se usudila
ispričati drugu polovicu Darcyjeva pisma niti priopćiti sestri da joj se gospodin
Bingley istinski divio. Tu spoznaju nije mogla nikomu otkriti; bila je svjesna da
bi priopćenje te tajne bilo opravdano samo ako bi se moglo pretpostaviti da će
ono dovesti do potpunog razumijevanja izmeñu Bingleyja i Jane. "A ako se",
pomisli Elizabeth, "taj nevjerojatni dogañaj ikada zbije, onda bih, ionako, mogla
kazati samo ono što će Bingley osobno moći reći na mnogo ugodniji način. O
tom ću smjeti govoriti tek onda kad vijest izgubi svu svoju vrijednost."
Sada kad su obje bile kod kuće, Elizabeth je često imala priliku promatrati
sestrino pravo raspoloženje. Jane bijaše nesretna. Još je osjećala duboku ljubav
prema Bingleyju. Kako nikad prije nije ni zamišljala da je zaljubljena, njezina je
ljubav prema njemu imala svu toplinu prve ljubavi i, zbog njezinih godina i
naravi, veću postojanost od one kojom se prve ljubavi obično mogu pohvaliti;
osim toga, toliko je cijenila uspomenu na njega i toliko ga je izdvajala od svih
ostalih mladića da su joj bili potrebni sav razum i sva obzirnost prema
osjećajima svojih prijatelja kako bi se svladala i oduprla dubokoj tuzi koja bi
narušila kako njezino zdravlje tako i njihov mir.
- Dakle, Lizzy - reče jednog dana gospoña Bennet - što misliš sada o Janeinoj
nesreći? Što se mene tiče, odlučila sam da neću više nikada nikomu govoriti o
tom. Tako sam neki dan rekla i svojoj sestri Philips. No ne mogu doznati je li ga
Jane viñala u Londonu. On se vrlo nedostojno ponio... mislim da ne postoji ni
najmanja mogućnost da će ga ona ikada dobiti. Ništa se ne govori o njegovu
dolasku u Netherfield ljetos; uzalud sam se raspitivala kod svih koji bi to mogli
znati.
- Ne mislim da će više ikada živjeti u Netherfieldu. - Ah, kako ga je volja. Nitko
i ne želi da on doñe. Nikad neću prestati tvrditi da je postupio vrlo ružno prema
mojoj kćeri; da sam ja na njezinu mjestu, ne bih tako lako prešla preko toga.
Tješi me pomisao da će Jane umrijeti od slomljenog srca, a onda će mu biti žao
zbog onog što je učinio.
Meñutim, budući da Elizabeth nije takvo očekivanje moglo nimalo utješiti, nije
rekla ništa.
- Onda, Lizzy - nastavi majka - Collinsovi žive vrlo udobno, je li? Nadam se da
će to potrajati. Kako se hrane? Charlotte je izvrsna kućanica, uvjerena sam. Ako
je i upola štedljiva kao njezina majka, podosta će uštedjeti. Vjerojatno vode
kućanstvo bez ikakva rasipništva.
- Da, tako je.
- Vode računa o svakoj pari. Da, da. Paze da ne prekorače svoj prihod. Oni
nikad neće oskudijevati u novcu. Neka im bude sretno! Po svoj prilici govore
često o tom kako će naslijediti Longbourn kad vam umre otac. Znam, gledaju na
imanje kao da je već njihovo.
- Tu temu nisu mogli spominjati preda mnom.
- Uistinu bi bilo čudno da su je spomenuli; no ne sumnjam da često govore o
njoj kad su sami. Ako ih ne grize savjest što će dobiti imanje koje im po pravdi
ne pripada, neka im bude. Ja bih se stidjela ako bih tako naslijedila tuñ imetak.
XLI
Prvi je tjedan nakon njihova povratka brzo prošao. Počeo je i drugi. Bio je to
posljednji tjedan boravka pukovnije u Merytonu, pa se svim mladim damama u
okolici naglo kvarilo raspoloženje. Potištenost je bila gotovo opća. Samo su
starije gospoñice Bennet mogle jesti, piti, spavati i obavljati svoje uobičajene
poslove. Zbog te su ih ravnodušnosti često korile Kitty i Lydia, čiji je jad bio
golem i koje nisu mogle shvatiti takvu bezosjećajnost ni kod koga u obitelji.
- Za ime Božje! Što će biti od nas? Što da se radi? - često su uzvikivale u gorčini
svoje tuge. - Kako možeš biti tako nasmijana, Lizzy?
Njihova je nježna majka tugovala s njima; sjećala se što je osobno propatila u
sličnoj prigodi prije dvadeset i pet godina.
- Plakala sam dva dana bez prestanka kad je otišla pukovnija pukovnika Millera.
Mislila sam da će mi puknuti srce.
- Moje će, čvrsto sam uvjerena, prepuknuti - reče Lydia.
- Kad bi se barem moglo otići u Brighton! - napomene gospoña Bennet.
- Ah, da! Kad bismo mogle otići u Brighton. No tata se odlučno protivi.
- Malo kupanja u moru pomoglo bi mi za cio život.
- Moja teta Philips misli da bi i meni more veoma koristilo - doda Kitty.
Takve su se jadikovke stalno čule u longbournskoj kući. Elizabeth pokuša sve to
gledati kao razonodu, ali joj se zadovoljstvo brzo pretvori u stid. Ponovno je
osjetila opravdanost Darcyjevih zamjerki; i nikad dotad nije mu bila sklonija
oprostiti što je utjecao na gledišta svog prijatelja Bingleyja.
Meñutim, Lydijino se turobno raspoloženje uskoro razvedrilo, jer ju je gospoña
Forster, pukovnikova žena, pozvala da poñe s njom u Brighton. Ta je dragocjena
prijateljica bila vrlo mlada i tek nedavno se udala. Slične po blagoj naravi i
veselosti, zbližile su se i za tri mjeseca poznanstva postale prisnim
prijateljicama.
Lydijina oduševljenost takvom prilikom, njezino obožavanje gospoñe Forster,
radost gospoñe Bennet i Kittvno razočaranje teško se mogu opisati. Nimalo se
ne obazirući na sestrine osjećaje, Lydia je letjela po kući, nemirna i zanesena,
tražila je od svakoga da joj čestita, smijala se i govorila glasnije nego ikad, dok
je nesretna Kitty sjedila u salonu i proklinjala svoju sudbinu koliko bezrazložno
toliko i svadljivo. - Ne shvaćam zašto gospoña Forster nije pozvala i mene - reče
ona - iako joj nisam nikakva osobito bliska prijateljica. Imam isto toliko prava
da budem pozvana kao i Lydia, čak i više, jer sam dvije godine starija od nje.
Uzalud ju je Elizabeth pokušavala urazumiti, a Jane utješiti. Što se tiče
Elizabeth, taj poziv nipošto nije mogao u njoj izazvati iste osjećaje kao kod
njezine majke i Lydije i smatrala ga je smrtnom presudom za ono malo
preostalog Lydijina zdravog razuma. Iako bi taj potez, ako bi se doznao, izazvao
zgražanje, morala je potajno savjetovati ocu da ne dopusti Lydiji da otputuje.
Istaknula mu je svu nepristojnost Lydijina općeg ponašanja, napomenula je da
će joj malo koristiti prijateljstvo takve žene kao što je gospoña Forster i
naglasila je vjerojatnost da će postati još nepromišljenijom uz takvu prijateljicu
u Brightonu, gdje su iskušenja veća nego u njezinu zavičaju. On je pažljivo
sasluša, a onda reče:
- Lydia se neće smiriti dok se ne pokaže u nekom mjestu gdje ima mnogo
svijeta, a ne možemo se nadati da će to ikada moći učiniti uz manje troškove i
manje nezgode za svoju obitelj nego sada.
- Da si svjestan - reče Elizabeth - velikih neugodnosti kojima ćemo svi biti
izloženi kad šira javnost uoči Lydijino neobuzdano i nepromišljeno ponašanje...
uostalom, neke su se neugodnosti već i dogodile... ti bi, uvjerena sam, drukčije
mislio o svemu tom.
- Već su se dogodile? - ponovi Bennet. - Što je, zar je rastjerala neke tvoje
obožavatelje? Jadna mala Lizzy! Ne očajavaj! Takvi preosjetljivi mladići koji ne
mogu podnijeti da budu u srodstvu s malo bezumlja nisu vrijedni žaljenja.
Hajde, pokaži mi popis tih kukavnih mladića koje je Lydijina ludost rastjerala.
- Uistinu griješiš. Meni osobno nije nanesena nikakva takva šteta protiv koje bih
negodovala. Ne žalim se ni na što posebno, već na opće zlo za sve nas. Našoj
važnosti, našem ugledu u okolici, neizbježno će štetiti lakoumnost, pretjerano
samopouzdanje i potpuna neobuzdanost kojima obiluje Lydijin karakter.
Oprosti... ali moram govoriti otvoreno.
Ako joj ti, dragi oče, ne pokušaš ukrotiti nemirni duh i objasniti joj da je ovo što
sada radi neozbiljno i štetno, ona će uskoro postati nepopravljivom. Njezin će se
karakter već oblikovati i ona će, u šesnaestoj godini, postati razuzdana namiguša
koja će sebe i svoju obitelj izvrgnuti podsmijehu... i to namiguša čije je
koketiranje najgore i najniže vrste, namiguša bez ikakve privlačnosti osim
mladosti i ljepuškasta izgleda, a koja će, u svom neznanju i praznoglavosti,
svojom neobuzdanom željom da se svidi navući na sebe opći prezir. Ta opasnost
ugrožava i Kitty. Ona će ići kamo god je Lydia vodi. Tašta je, neupućena, lijena
i sasvim neobuzdana! Oh! Dragi oče, zar možeš misliti da one neće naići na
osudu i prezir gdje god se pojave i da njihova sramota neće pasti i na njihove
sestre?
Vidjevši da ona sve to uzima pretjerano ozbiljno, Bennet je nježno uhvati za
ruku i odgovori joj:
- Ne brini, kćeri mila. Svi koji poznaju tebe i Jane, zacijelo vas poštuju i cijene...
i neće vas gledati u gorem svjetlu zato što imate dvije ili, bolje rečeno tri, vrlo
budalaste sestre. Nećemo imati mira u Longbournu ako Lydia ne ode u
Brighton. Pa, onda neka ide. Pukovnik Forster je pametan čovjek, te će je čuvati
od svakog ozbiljnog zla; a ona je, na sreću, presiromašna da bi bila žrtva bilo
čije gramzivosti. U Brightonu će imati manju važnost čak i kao obična namiguša
nego ovdje. Časnici će ondje naći žene koje će im više privući pozornost.
Nadajmo se stoga da će joj boravak ondje pokazati koliko je beznačajna.
Uglavnom, ne može postati mnogo gorom nego što je sada, a da nam ne dade
opravdanje da je zaključamo do kraja života.
Elizabeth se morala zadovoljiti tim odgovorom, ali je ostala pri svom mišljenju,
te je otišla od oca razočarana i tužna. No nije bilo svojstveno njezinoj naravi da
svoju zabrinutost poveća stalnim razmišljanjem o onom što je muči. Bila je
uvjerena kako je izvršila svoju dužnost i nije se htjela izjedati zbog neizbježnog
zla ili ga još povećavati tjeskobom.
Da su Lydia i majka znale o čemu se Elizabeth savjetovala s ocem, njihovo
negodovanje ne bi mogla izraziti ni njihova udružena govorljivost. U Lydijinoj
je mašti odlazak u Brighton sadržavao u sebi sve mogućnosti zemaljske sreće.
Vidjela je, stvaralačkim okom mašte, ulice tog šarolikog kupališta, preplavljene
časnicima. Vidjela je sebe okruženu desecima zasad nepoznatih udvarača.
Vidjela je sve divote logora... njegove šatore razapete u pravilnim usporednim
redovima i prepune mladih, veselih ljudi u blistavim grimiznim odorama; i, kako
bi upotpunila sliku, vidjela je sebe kako sjedi pod šatorom i nježno očijuka
barem sa šestoricom časnika istodobno.
Da je znala kako ju je sestra pokušala otrgnuti od takvih mogućnosti i takvih
situacija, kakvi bi bili njezini osjećaji? Njih bi mogla razumjeti samo majka, jer
je i ona slično osjećala. Lydijin odlazak u Brighton bio joj je jedina utjeha nakon
tužnog zaključka da njezin muž ne namjerava otići tamo.
Meñutim, nisu znale o čemu su Elizabeth i Bennet razgovarali, te je njihovo
ushićenje potrajalo sve do Lydijina odlaska.
Elizabeth je sada čekala da se vidi s Wickhamom posljednji put. Budući da je
nakon povratka često bila u društvu s njim, njezino je uzbuñenje već gotovo
sasvim splasnulo, a potpuno je iščeznula i njezina prijašnja naklonost. Čak je
počela zapažati u njegovoj blagosti, koja ju je isprva očaravala, izvještačenost i
jednoličnost koje su joj bile odvratne i dosadne. Štoviše, njegovo sadašnje
ponašanje prema njoj bilo je za nju nov izvor nezadovoljstva, jer ju je njegova
uskoro pokazana želja da obnovi udvaranje, svojstveno početku njihova
poznanstva, mogla samo razljutiti poslije svega što se dogodilo. Prestala je imati
bilo kakve obzire prema njemu čim je vidjela da ju je odabrao za cilj tako
neozbiljnog udvaranja i uvrijedila se zbog njegove uvjerenosti da će on, koliko
god dugo i zbog kakva god razloga joj uskratio svoju pažnju, moći osvojiti
njezinu naklonost čim joj se bude htio ponovno udvarati.
Posljednjeg dana boravka pukovnije u Merytonu on je, s ostalim časnicima,
večerao u Longbournu. Elizabeth je bila tako nesklona ljubaznom rastanku s
njim da je, na njegovo pitanje kako je provodila vrijeme u Hunsfordu,
odgovorila da su u Rosingsu boravili tri tjedna pukovnik Fitzwilliam i gospodin
Darcy i zapitala ga poznaje li prvoga.
Doimao se iznenañeno, nezadovoljno i uplašeno. No brzo se sabrao, nasmiješio i
odgovorio kako ga je nekoć viñao često i, napomenuvši da je pukovnik vrlo
otmjen čovjek, zapitao je kako joj se on sviña. Ona se toplo izjasni u
Fitzwilliamov prilog. Držeći se ravnodušno, Wickham uskoro doda:
- Koliko je vremena, rekoste, proveo u Rosingsu?
- Skoro tri tjedna.
- I često ste ga viñali? - Da, gotovo svaki dan.
- On se vlada sasvim drukčije od svog roñaka.
- Da, sasvim drukčije. No mislim da je Darcy, što duže ga čovjek poznaje, sve
bolji.
- Doista? - uzvikne Wickham i čudno je pogleda. - A, molim vas, smijem li
pitati...? - Meñutim, zaustavi se i doda veselijim glasom:
- Ponaša li se bolje? Je li izvolio dodati malo uljudnosti svom uobičajenom
načinu ponašanja? Naime, ne nadam se - nastavi on tišim i ozbiljnijim tonom -
da je bolji u biti.
- O, ne! - odgovori Elizabeth. - U biti je, mislim, onakav kakav je uvijek bio.
Dok je govorila, Wickham se držao tako kao da ne zna bi li se radovao ili ne, jer
nije bio načistu jesu li te njezine riječi povoljne za Darcyja ili nisu. Nešto u
izrazu njezina lica natjeralo ga je da je sluša uplašeno i zabrinuto kad je dodala:
- Rekavši da je sve bolji što duže ga čovjek poznaje, nisam mislila na
poboljšanje ni njegova duha, ni njegova ponašanja, već da se, ako ga čovjek
dulje poznaje, bolje može razumjeti njegova narav.
Wickhamova se zabrinutost sada odrazi u crvenilu lica i uznemirenom pogledu;
šuteći nekoliko minuta, napokon se sabere, opet se okrene prema njoj i prozbori
vrlo blagim glasom:
- Budući da veoma dobro znate moje osjećaje prema gospodinu Darcyju, lako
ćete shvatiti koliko se iskreno radujem što je on tako mudar da se barem nastoji
doimati dobro. Njegov ponos u tom smjeru može biti koristan, ako ne njemu, a
ono mnogim drugima, jer će ga odvratiti od onakvih podlosti zbog kakvih sam ja
stradao. Meñutim, bojim se da se toj opreznosti, na koju ste mislili, priklonio
samo za vrijeme boravka kod tetke, prema čijem povoljnom mišljenju i sudu
osjeća veliko strahopoštovanje. Njegov strah od nje uvijek je, znam, djelovao
kad su bili zajedno, a veći dio tog straha mora se pripisati njegovoj velikoj želji
da se svidi gospoñici de Bourgh kako bi se oženio njome.
Elizabeth se protiv volje nasmiješi tomu, ali mu odgovori samo gotovo
neprimjetnim kimanjem glavom. Naslutila je da se on želi upustiti u svoje stare
jadikovke, no nije bila raspoložena za njih. Do kraja večeri nastojao se držati
vedro kao i obično, ali više nije pokušavao svojom pažnjom izdvojiti Elizabeth
od ostalog društva. Na posljetku su se rastali uljudno, ali vjerojatno s
obostranom željom da se više nikad ne sretnu.
Kad se društvo razišlo, Lydia je otišla u Meryton s gospoñom Forster, jer su
odande trebale krenuti rano ujutro. Njezin je rastanak s obitelji bio više bučan
nego ganutljiv. Jedino je Kitty ronila suze, no plakala je od ljutnje i zavisti.
Gospoña Bennet je opširno izražavala lijepe želje za kćerkinu sreću i
najozbiljnije joj je savjetovala da ne propusti priliku da se što bolje zabavi... a
moglo se pouzdano očekivati da će se taj savjet poslušati; zbog Lydijine bučne
sreće dok se opraštala, tihi pozdrav njezinih sestara, iako izrečen, nije se ni čuo.
Kad joj je Darcy dao pismo, Elizabeth nije očekivala da ono sadrži ponavljanje
njegove ponude niti je mogla naslutiti bilo što o njegovu sadržaju. Meñutim, ono
je bilo takvo da ga je čitala s nestrpljivom radoznalošću i velikim uzbuñenjem.
Njezini osjećaji, dok ga je čitala, teško su se mogli odrediti. Najprije je začuñeno
opazila kako on misli da se može opravdati i čvrsto je vjerovala da on ne može
dati nikakvo objašnjenje kojeg se pravedan čovjek ne bi postidio. Imajući jake
predrasude prema svemu što bi on mogao kazati, počela je čitati njegov opis
onog što se dogodilo u Netherfieldu. Čitala je tako pohlepno da je jedva
shvaćala sadržaj; nestrpljiva da dozna što će naći u sljedećoj rečenici, nije se
mogla usredotočiti na smisao rečenice koja joj je bila pred očima. Njegovu
uvjerenost u bezosjećajnost njezine sestre odmah je odbila kao neistinitu;
njegovo iznošenje stvarnih, najgorih zamjerki protiv tog braka previše ju je
naljutilo da bi htjela biti pravedna prema njemu. Za ono što je učinio nije
pokazao nikakvo kajanje koje bije moglo zadovoljiti; stil mu nije bio pokajnički,
već ohol. Sve je to samo ponos i drskost, mislila je.
Meñutim, kad je poslije te teme došao na red opis gospodina Wickhama, kad je
počela pozornije čitati izvještaj o dogañajima, koji je, ako je istinit, trebao srušiti
bilo kakvo povoljno mišljenje o Wickhamovoj vrijednosti i koji je užasno sličio
njegovoj vlastitoj priči o samom sebi, njezini osjećaji postadoše još bolniji i
neodreñeniji. Ispunili su je iznenañenje, strah, pa čak i užas. Nije željela ni u što
povjerovati, te je često uzvikivala: - To je jamačno laž! To je nemoguće! To je
najgrublja laž! - A kad je pročitala cijelo pismo, iako nije shvatila gotovo ništa
što je bilo na posljednjoj stranici, brzo ga je spremila i odlučila je da se više
neće obazirati na njega, da ga više nikad neće pročitati. U tom uznemirenom
duševnom stanju, obuzeta mislima koje se nisu mogle zadržati ni na čemu,
produžila je svojim putom; no za pola minute otvorila je opet pismo i, sabravši
se koliko je mogla, ponovno je počela postiñeno čitati sve ono što se odnosilo na
Wickhama; prigušila je uzrujanost kako bi mogla shvatiti značenje svake
rečenice. Opis njegove veze s pemberleyjevskom porodicom sasvim se slagao s
onim što joj je i sam ispričao, a i sve izneseno o ljubaznosti pokojnog Darcyja,
iako prije nije znala njezine razmjere, slagalo se s njegovim riječima. U tom se
pogledu, morala je priznati, izvještaj jednoga manje-više podudarao s
pripovijedanjem drugoga, ali kad je došla na red oporuka, razlika je bila velika.
Ono što joj je Wickham rekao o župi bilo joj je još svježe u pamćenju; sjetivši se
doslovce njegovih riječi, zaključila je da je posrijedi grubo iskrivljavanje istine s
jedne ili druge strane; za nekoliko je trenutaka polaskala sebi da njezine želje ne
griješe. Meñutim, kad je ponovno pročitala vrlo pozorno sve o dogañajima
nakon Wickhamove izjave da se odriče svih zahtjeva glede župe i nakon njegova
primitka znatne svote od tri tisuće funti kao protunaknade, pokolebala se.
Spustila je pismo, ocjenjivala svaku okolnost što je nepristranije mogla i
razmišljala o vjerojatnosti svake izjave, ali ne baš uspješno. Na objema su
stranama postojale samo tvrdnje. Opet je čitala, ali je svaki redak dokazivao sve
jasnije da bi taj sukob... za koji je vjerovala da se nikakvim lukavstvom ne može
izvrnuti tako da se ponašanje gospodina Darcyja prikaže drukčije nego kao
sramotno... mogao imati obrat koji će Darcyja osloboditi bilo kakve krivnje.
Rasipništvo i raskalašenost, što ih je Darcy bez sustezanja pripisao Wickhamu,
veoma su je zapanjili, pogotovo zato što nije imala nikakav protudokaz. Nikad
nije čula za Wickhama dok nije stupio u vojsku, na što se odlučio na nagovor
mladića kojeg je slučajno sreo u Londonu, pa su tako obnovili svoje staro,
površno poznanstvo. O Wickhamovu dotadašnjem načinu života nije se u
Hertfordshireu znalo ništa osim onog što je osobno ispričao. A što se tiče
njegova pravog karaktera, ona nije, ako bi i mogla prikupiti neke podatke, nikad
osjetila želju da se raspita. Njegovo lice, glas i držanje očito su pokazivali da on
ima sve vrline. Pokušala se prisjetiti nekog primjera dobrote, nekog istaknutog
znaka čestitosti i dobrodušnosti... nečega što bi ga moglo spasiti od Darcyjevih
napada; pokušala se sjetiti barem neke njegove vrline koja bi isključila one
slučajne pogreške meñu koje je nastojala svrstati ono što je Darcy nazvao
dugogodišnjom lijenošću i poročnošću. No nije se mogla prisjetiti ničega
takvog. Njega je u mašti mogla odmah vidjeti sa svim dražima njegova držanja i
rječitosti, ali se nije mogla sjetiti nikakva boljeg znaka njegove dobrote od opće
naklonosti susjedstva i simpatija što ih je svojom društvenošću stekao u
časničkoj menzi. Zadržavši se na toj prijepornoj točki prilično dugo, ona nastavi
čitati. Ali, jao! Slijedila je priča o njegovim planovima u vezi s gospoñicom
Darcy, a ona je dobila stanovitu potvrdu u onom što se jučer dogodilo izmeñu
nje i pukovnika Fitzwilliama. Na kraju ju je Darcy, radi potvrde svake
pojedinosti, uputio na pukovnika Fitzwilliama... koji ju je već obavijestio da je
upoznat sa svim roñakovim poslovima, a u čiji karakter nije imala razloga
sumnjati. U prvi se tren umalo odlučila obratiti njemu, ali se pokolebala jer bi joj
to bilo neugodno, te je napokon sasvim odbacila tu zamisao, zaključivši da se
gospodin Darcy nipošto ne bi usudio predložiti nešto takvo ako ne bi bio siguran
da će njegov roñak potkrijepiti njegove tvrdnje.
Vrlo dobro se sjećala svega što se izreklo u razgovoru izmeñu nje i Wickhama
tijekom njihove prve večeri kod gospodina Philipsa. Mnogi su joj njegovi izrazi
bili još svježi u pamćenju. Sada je zapazila koliko je neumjesno bilo što joj je to
govorio iako su se tek upoznali, te se čudila što to nije već prije uočila. Shvatila
je da je bilo neuljudno od njega što je onako isticao samog sebe, spoznala je da
je bilo nedosljednosti izmeñu njegovih tvrdnji i njegova držanja. Sjetila se kako
se hvalio da se ne boji susreta s gospodinom Darcyjem... da gospodin Darcy
može otići iz tog kraja, ali će on ostati tu gdje je; pa ipak, već idućeg je tjedna
izbjegao netherfieldski bal. Takoñer se sjetila da o svojoj prošlosti nije pričao
nikomu osim njoj dok netherfieldska porodica nije napustila taj kraj, a poslije
njihova se odlaska pričalo o tom posvuda; tada se nije više nimalo ustručavao
govoriti bez ikakve obzirnosti o gospodinu Darcyju, iako ju je prije uvjeravao
kako će ga poštovanje prema ocu uvijek sprečavati da raskrinka sina.
Koliko je drukčije izgledalo sada sve u što je on bio upleten! Njegovo udvaranje
gospoñici King sada je bilo samo posljedica niskog, odvratnog koristoljublja; a
osrednjost njezina miraza više nije dokazivala umjerenost njegovih želja, već
njegovu gramzivost da se dočepa bilo čega. Njegovo ponašanje prema njoj
osobno nije sada moglo imati nikakvu prihvatljivu pobudu; on je ili bio u
zabludi glede njezina imovnog stanja, ili je zadovoljavao svoju taštinu
poticanjem njezine naklonosti koju je, kao što se sada vidi, vrlo neoprezno
pokazala.
Njezina borba u njegov prilog sve više je slabila. A kao još jednu činjenicu u
korist gospodina Darcyja morala je, htjela ili ne htjela, priznati da je gospodin
Bingley, na Janeino pitanje o tom, potvrdio njegovu nevinost u svemu. Premda
se Darcy drži ponosno i odbojno, ona nije tijekom njihova poznanstva...
poznanstva koje je u novije vrijeme dovelo do čestog druženja, što joj je
omogućilo da bolje upozna njegova stajališta... nikada vidjela ništa što bi odalo
da je on bez načela i nepravedan, ništa što bi pokazalo da je bezbožan i
nećudoredan. Njegovi znanci ga cijene i poštuju. Čak je i Wickham priznao da
je on dobar brat.
Osobno ga je čula kako često govori nježno o svojoj sestri, što dokazuje da je
sposoban za plemenite osjećaje. Kad bi njegova djela bila onakva kakvima ih je
prikazao Wickham, takve grube povrede pravde teško bi se mogle sakriti pred
svijetom; prijateljstvo izmeñu čovjeka koji je sposoban za takva djela i čovjeka
tako ljubaznog kao što je gospodin Bingley bilo bi nepojmljivo.
Duboko se postidjela sama sebe. O Darcyju i Wickhamu nije mogla misliti bez
dojma da je bila slijepa, pristrana, puna predrasuda i nerazumna.
- Kako sam ružno postupila - uzvikne ona - ja koja sam se ponosila svojom
pronicavošću! Ja koja sam cijenila sebe zbog svojih sposobnosti! Ja koja sam
često omalovažavala sestrinu velikodušnu prostodušnost i zadovoljavala svoju
taštinu beskorisnim i neopravdanim nepovjerenjem. Koliko me ponizilo ovo
otkriće! Pa ipak, kako je pravedno ovo poniženje. Da sam bila i zaljubljena, ne
bih mogla biti toliko slijepa. No zaludila me taština, a ne ljubav. Polaskana
pažnjom jednoga, a uvrijeñena zanemarivanjem drugoga, već na početku našeg
poznanstva, ja sam se u oba slučaja priklonila predrasudama i neznanju, a
oglušila o razum. Do ovog trenutka nisam poznavala samu sebe.
Krećući se u mislima od sebe do Jane te od Jane do Bingleyja, prisjetila se da joj
se Darcyjevo tumačenje učinilo nedovoljnim, pa je ponovno pročitala taj
odlomak. Sada kad ga je ponovno čitala, učinak je bio sasvim drukčiji. Kako je
mogla ne vjerovati u njegove tvrdnje u jednom slučaju kad je bila prisiljena
vjerovati u njih u drugom slučaju. Izjavio je kako nije ni slutio da je njezina
sestra zaljubljena; pritom se, htjela ili ne htjela, sjetila što misli cijelo vrijeme
Charlotte. Nije mogla poreći da je pravilno opisao Jane. Znala je da se Janeini
osjećaji, koliko god svesrdni bili, nisu vidljivo očitovali i da je u njezinu izgledu
i držanju uvijek bilo stanovitog samozadovoljstva koje nije baš često bilo
popraćeno velikom osjećajnošću.
Stigavši do onog mjesta u pismu gdje se o njezinoj obitelji govorilo vrlo
uvredljivo, ali i sa zasluženim prijekorom, duboko se posramila. Pravednost
optužbe bila je suviše očita da bi je mogla poreći, a pojedini dogañaji koji su se
zbili za vrijeme netherfieldskog bala, a koje je posebno istaknuo jer su potvrdili
njegovo početno nepovoljno mišljenje, svakako su je se dojmili snažno koliko i
njega.
Pohvala upućena njoj i sestri ugodno ju je iznenadila. Godila joj je, ali je nije
mogla utješiti glede prezira što su ga ostali članovi njezine obitelji navukli na
sebe. Razmišljajući o tom da je Janeinu razočaranju i te kako pridonijela njezina
najbliža rodbina i svjesna koliko takvo neuljudno ponašanje šteti ugledu njih
obeju, bila je potištenija nego ikad prije.
Kad je hodala puteljkom već dva sata, prepuštajući se svakakvim mislima...
ponovno razmatrajući dogañaje, ocjenjujući razne mogućnosti i mireći se, što je
bolje mogla, s tako iznenadnom i važnom promjenom... umor i pomisao da već
odavno šeće naveli su je da se napokon vrati kući. Ulazeći u kuću, željela se
doimati vedrom kao obično i odlučila je potisnuti one misli koje bi je
onesposobile za razgovor.
Odmah su joj rekli da su za vrijeme njezina izbivanja došla oba gospodina iz
Rosingsa; gospodin Darcy je došao samo na nekoliko minuta kako bi se
oprostio, a pukovnik Fitzwilliam je sjedio s njima najmanje jedan sat, nadajući
se da će se ona vratiti, i umalo ju je otišao potražiti. Elizabeth je samo odglumila
žaljenje zbog toga što ga nije zatekla tu; zapravo joj je bilo drago što se sve zbilo
tako. Pukovnik Fitzwilliam više nije bio važan, mislila je samo na pismo.
XXXVII
Oba su gospodina napustila Rosings idućeg jutra, te je Collins, dočekavši ih
blizu čuvarske kućice kako bi im se poklonio na rastanku, donio kući veselu
vijest da su se doimali vrlo dobro i da su bili raspoloženi koliko se može
očekivati poslije tužnog rastanka u Rosingsu. Potom je Collins požurio u
Rosings kako bi utješio ledi Catherine i njezinu kćer; vrativši se, priopćio vrlo
zadovoljno poruku ledi Catherine da se osjeća tako turobno da bi htjela da svi
doñu na večeru k njoj.
Pri susretu s ledi Catherine, Elizabeth pomisli protiv volje kako joj je mogla, da
je htjela, sada biti predstavljena kao buduća nećakinja i zamisli, smiješeći se,
kakav bi gnjev spopao njezino gospodstvo. "Što li bi rekla? Kako bi se
ponašala?" bila su pitanja kojima se zabavljala. Prva je tema razgovora bilo
smanjenje rosingskog društva.
- Uvjeravam vas da me to duboko pogaña - prozbori ledi Catherine - mislim da
nikoga ne žalosti rastanak s prijateljima toliko koliko mene. Ja sam posebno
naklonjena njima dvojici, a znam da su i oni veoma privrženi meni. Bilo im je i
te kako žao što idu. Uvijek im je žao kad idu odavde. Dragi je pukovnik uspio
biti dobro raspoložen sve do posljednjeg trenutka; no Darcy se doimao vrlo
tužno; mislim da je bio tužniji nego lani. Sve je privrženiji Rosingsu.
Collins tu ubaci jedan kompliment i jednu aluziju, na što se majka i kćerka
ljubazno nasmiješiše.
Ledi Catherine opazi, poslije večere, da se gospoñica Bennet doima
neraspoloženo, pa to odmah objasni pretpostavkom da joj se ne vraća kući tako
brzo i doda:
- Ako je tomu tako, morate pisati majci i zamoliti je da ostanete malo duže.
Uvjerena sam da će gospoñi Collins biti vaše društvo vrlo ugodno.
- Veoma sam zahvalna vašem gospodstvu na tom ljubaznom pozivu - odgovori
Elizabeth - ali nije u mojoj moći da ga prihvatim. Moram biti u Londonu iduće
subote.
- Zašto? Onda ćete ovdje navršiti samo šest tjedana. Ja sam očekivala da ćete
ostati dva mjeseca. Tako sam rekla i gospoñi Collins prije vašeg dolaska. Nema
razloga da idete tako brzo. Gospoña Bennet bi nedvojbeno mogla izdržati bez
vas još dva tjedna.
- Ali ne bi mogao moj otac. Pisao mi je prošlog tjedna neka se vratim što prije.
- O! Vaš će otac, zacijelo, moći izdržati bez vas ako vaša majka može. Kćerke
nisu nikad osobito potrebne ocu. Ostanete li još cio mjesec, moći ću povesti
jednu od vas čak u London, jer idem tamo na tjedan dana početkom lipnja;
budući da je Dawson spreman sjediti na fijakerskom boku, bit će dovoljno
mjesta u fijakeru za jednu od vas... a ako ne bude pretopio, rado ću vas povesti
obadvije, jer nijedna od vas nije krupna.
- Vrlo ste ljubazni, gospoño, no mislim da moram ostati pri svom prvobitnom
planu.
Ledi Chaterine se vidljivo pomiri s tim.
- Gospoño Collins, morat ćete poslati slugu s njima. Vi znate da uvijek kažem
ono što mislim; ne slažem se da dvije djevojke putuju same poštanskim kolima.
To se nimalo ne pristoji. Morate poslati nekoga s njima. Odlučno se protivim da
putuju same. Mlade žene trebaju uvijek imati pratnju koja odgovara njihovu
položaju. Kad je moja nećakinja Georgiana išla u Ramsgate ljetos, pobrinula
sam se da je prate dvojica slugu. Gospoñici Darcy, kćerki gospodina Darcyja od
Pemberleyja, i ledi Anne ne bi dolikovalo da putuju drukčije. Veoma pazim na
sve te okolnosti. Morate poslati Johna s mladim damama, gospoño Collins.
Drago mi je što sam se sjetila to spomenuti; jer bi uistinu štetilo vašem ugledu
ako biste ih na put pustili same.
- Moj ujak će poslati slugu po nas.
- O! Vaš ujak! On ima slugu, je li? Vrlo mi je drago što imate nekoga tko misli
na te stvari. Gdje ćete promijeniti konje? U Bromlevju, naravno. Spomenete li
moje ime u gostionici "Zvono", bit ćete dobro uslužene.
Ledi Catherine im je postavila još brojna druga pitanja glede putovanja i, budući
da nije sama odgovarala na sve, trebalo ju je pozorno slušati, a to je Elizabeth
smatrala sretnom okolnošću, jer bi inače, pretjerano zamišljena, zaboravila gdje
je. Razmišljanje je ostavila za trenutke samoće; kad god je bila sama, predavala
mu se kao najvećem olakšanju; nije bilo dana da ne bi krenula u samotnjačku
šetnju, za vrijeme koje se potpuno prepuštala neugodnim sjećanjima.
Darcyjevo je pismo uskoro znala skoro na pamet. Proučavala je svaku rečenicu;
a njezini su se osjećaji prema pošiljatelju veoma razlikovali u raznim trenucima.
Kad bi se sjetila kako joj je govorio, bila je još vrlo gnjevna; meñutim, kad je
mislila o tom kako ga je nepravedno osudila i izgrdila, gnjev bi se okrenuo
protiv nje osobno, a njegovi bi razočarani osjećaji postajali predmet sažaljenja.
Njegova je ljubav izazivala zahvalnost, a njegov opći karakter poštovanje; pa
ipak, nije joj se sviñao i nije se ni za trenutak pokajala što ga je odbila niti je
osjećala i najmanju želju da ga opet vidi. Njezino vlastito ponašanje u nedavnoj
prošlosti bilo joj je stalan izvor nezadovoljstva i žaljenja, a nesretne mane
njezine porodice bile su uzrok još veće gorčine. Tim manama nije bilo lijeka.
Otac, zadovoljno im se smijući, neće ni pokušati obuzdati lakoumnost najmlañih
kćerki, a majka, koja se i sama neprikladno ponaša, nije ni svjesna da je to
nekakvo zlo. Elizabeth se često udruživala sa Jane ne bi li prigušila Catherininu i
Lydijinu lakomislenost; meñutim, kako da ih poprave kad im majka neprestano
povlañuje? Catherine, malodušna, razdražljiva i potpuno pod Lydijinim
utjecajem, uvijek bi se uvrijedila kad bi joj davale savjete; a Lydia, samovoljna i
nemarna, nije ih gotovo ni htjela saslušati. Bile su neznalice, a usto i lijene i
tašte. Dokle god je u Merytonu bio barem jedan časnik, bile su spremne
očijukati s njim, a kako se udaljenost od Longbourna do Merytona lako mogla
prijeći pješice, ništa ih nije moglo spriječiti da idu tamo.
Mučile su je brige zbog Jane. Darcyjevo joj je objašnjenje, vrativši joj prijašnje
dobro mišljenje o Bingleyju, još jasnije otkrilo kolik je Janein gubitak. Pokazalo
se da je njegova ljubav bila iskrena, a njegovo ponašanje besprijekorno ako se
neograničena vjera u prijatelja ne smatra manom. Kako bi bolna bila misao da je
Jane, ludošću i neuljudnošću svoje obitelji, lišena mogućnosti da stupi u taj brak
koji je obećavao sreću i sve najljepše.
Doda li se tim sjećanjima i mislima spoznaja o Wickhamovu pravom karakteru,
onda se može lako shvatiti da je Elizabeth, prije tako sretna da je rijetko bila
potištena, sada bila toliko tužna da se gotovo i nije mogla doimati koliko-toliko
vedro.
Tijekom posljednjeg tjedna njezina boravka odlazili su u goste u Rosings onako
često kao i prvog tjedna. Posljednju su večer proveli ondje; ledi Catherine se
opet raspitivala potanko o svemu u vezi s njihovim putovanjem, davala im je
upute o najboljem načinu pakiranja i toliko isticala potrebu da se haljine slažu na
jedini dobar način da je Maria, kad su se vratile, izvadila sve što je spakirala tog
jutra i počela ponovno slagati u kovčeg.
Na rastanku im je ledi Catherine vrlo pokroviteljski zaželjela sretan put i
pozvala ih da doñu u Hunsford opet iduće godine, a gospoñica de Bourgh im se
poklonila i pružila ruku objema.
XXXVIII
U subotu ujutro došli su Elizabeth i Collins u blagovaonicu nekoliko minuta
prije ostalih, te je on iskoristio priliku da joj na rastanku kaže ono što je smatrao
da mu uljudnost nalaže.
- Ne znam, gospoñice Elizabeth - reče on - je li vam gospoña Collins već kazala
kakvu ste nam ljubaznost učinili svojim posjetom; no uvjeren sam da nećete
otići iz ove kuće prije nego što vam ona zahvali na tom. Vaše nam je društvo
bilo vrlo ugodno. Znamo da naš skromni dom nije osobito privlačan za goste.
Naš jednostavni način života, naše male sobe, malobrojna služinčad i rijetki
izlasci u društvo, sve to čini Hunsford vrlo dosadnim za mladu damu poput vas,
ali se nadam da ćete nam vjerovati da smo vam zahvalni na vašoj
blagonaklonosti i da smo učinili sve što je u našoj moći kako vam boravak ovdje
ne bi bio neugodan.
Elizabeth mu srdačno zahvali i izjavi da se tu osjećala sretnom. Provela je tih
šest tjedana vrlo zadovoljno. Zbog užitka što je bila sa Charlottom i zbog
ljubazne pažnje koju su joj iskazivali, treba ona biti zahvalna. Collinsu je to
laskalo, pa je još svečanije odgovorio:
- Vrhunsko mi je zadovoljstvo što čujem da vam boravak ovdje nije bio
neprijatan. Mi smo se uistinu trudili koliko smo mogli; a budući da smo, na
sreću, bili u mogućnosti da vas uvedemo u vrlo visoko društvo i da, zahvaljujući
svojoj vezi s Rosingsom, skromnu domaću scenu često zamijenimo boljom,
mislim da možemo laskati sebi kako vaš boravak u Hunsfordu nije bio sasvim
dosadan. Naša je veza s obitelji ledi Catherine doista izvanredna povlastica i
blagodat kojima se malo ljudi može pohvaliti. Vidjeli ste kakav je naš položaj
ovdje. Vidjeli ste kako nas često zovu u goste. Istini za volju, moram priznati da,
unatoč skromnosti ovog župnog dvora, ne smatram da itko tko je u gostima u
njemu može biti predmet sažaljenja dokle god sudjeluje u našim prijateljskim
odnosima s onima u Rosingsu.
Riječi su bile nedovoljne za njegovo oduševljenje, pa je šetao po sobi, dok je
Elizabeth nastojala spojiti uljudnost i istinu u nekoliko kratkih rečenica.
- Možete, uistinu, odnijeti vrlo povoljan izvještaj o nama u Hertfordshire, draga
moja roñakinjo. Barem laskam sebi da ćete to moći. Bili ste svakodnevni
svjedok velike pažnje koju ledi Catherine iskazuje gospoñi Collins; i, uzevši
jedno s drugim, mislim da se vaša prijateljica ne može potužiti što je... Ali o
tome je možda bolje šutjeti. Samo mi dopustite da vas uvjerim, draga moja
gospoñice Elizabeth, da vam od sveg srca želim istu takvu sreću u braku. Moja
draga Charlotte i ja smo jedna duša i jedno mišljenje. Meñu nama postoji vrlo
velika sličnost u karakteru i sklonostima. Kao da smo stvoreni jedno za drugo.
Elizabeth je mirne duše mogla reći da je velika sreća kad se nešto takvo dogodi i
dodala je s podjednakom iskrenošću kako je njegov bračni život ispunjen
mnogim zadovoljstvima i kako se raduje što je tako. No, ipak joj nije bilo žao
što je nabrajanje tih zadovoljstava prekinuo ulazak dame od koje su ona
potjecala. Jadna Charlotte! Bilo je tužno ostaviti je u takvu društvu! Meñutim,
ona ga je odabrala otvorenih očiju i, premda je očito žalila što joj gošće odlaze,
nije se doimala tako kao da joj je potrebna bilo čija sućut. Njezin dom i njezino
voñenje kućanstva, njezina župa i njezina živad nisu izgubili svoje draži.
Napokon su stigla kola, privezani su kovčezi, paketi su stavljeni unutra i sve je
bilo spremno za polazak. Kad su se prijateljice srdačno oprostile, Collins ode
ispratiti Elizabeth do kola, te je, dok su išli kroz vrt, zamoli da prenese njegovo
duboko poštovanje i pozdrave cijeloj svojoj obitelji i, ne zaboravivši izraziti
zahvalnost na ljubaznosti koja mu je zimus iskazana u Longbournu, poslao je
pozdrave gospodinu i gospoñi Gardiner iako ih ne poznaje. Zatim joj je
pomogao da uñe u kola; Maria je ušla za njom; no, prije nego što se zatvoriše
vrata, on ih iznenada podsjeti, donekle zaprepašteno, da su zaboravile ostaviti
poruku za dame u Rosingsu.
- Ali - doda on - vi, naravno, želite da im izrazim vaše veliko štovanje i vašu
zahvalnost na njihovoj ljubaznosti prema vama dok ste bile ovdje.
Elizabeth se složi s tim, pa se tada zatvoriše vrata i kola krenuše.
- Oh! - uzvikne Maria poslije nekoliko minuta šutnje. - Čini mi se kao da su
prošla tek dva-tri dana otkad smo doputovale ovamo! A u meñuvremenu se
štošta dogodilo.
- Da, štošta - složi se njezina suputnica i uzdahne. - Devet puta smo večerale u
Rosingsu i dvaput bile na čaju. Koliko ću imati pričati!
- A koliko ću ja imati skrivati - doda u sebi Elizabeth. Putovale su bez mnogo
razgovora i bez ikakvih nezgoda; četiri sata nakon odlaska iz Hunsforda stigle su
do kuće gospodina Gardinera, gdje su namjeravale ostati nekoliko dana.
Jane je izgledala dobro. Elizabeth je imala malo prigoda ispitati njezino
raspoloženje, jer je ljubazna ujna pripremila razne razonode za njih, pa im je
cijelo vrijeme bilo ispunjeno. No Jane će se vratiti kući s Elizabeth, a u
Longbournu će biti dovoljno slobodna vremena za promatranje.
Elizabeth se jedva prisilila da pričeka do Longbourna prije nego što će ispričati
sestri o ženidbenoj ponudi gospodina Darcyja. Spoznaja da može otkriti nešto
što bi veoma iznenadilo Jane, a u isto vrijeme godilo njezinoj vlastitoj taštini ako
je još nije uspjela razumom sasvim suzbiti, dovodila ju je u takvo iskušenje da
bude otvorena da se suzdržala od toga samo zbog neodlučnosti koliko smije
kazati, a i zbog bojazni da će, počne li pričati, u žurbi izreći nešto o Bingleyju
što bi joj samo još više rastužilo sestru.
XXXIX
Drugog tjedna u svibnju krenule su tri djevojke zajedno iz Ulice Gracechurchu
grad... u Hertfordshireu. Dok su se približavale gostionici gdje su ih trebala
čekati Bennetova kola, opazile su, kao znak kočijaševe točnosti, da kroz
blagovaonički prozor na prvom katu gledaju Kitty i Lydia. Te su dvije djevojke
bile tu već više od jednog sata; to su vrijeme lijepo provele: otišle su u
kitničarski dućan s druge strane ulice, promatrale su stražara na dužnosti i
pripremile salatu od krastavaca.
Pozdravivši se sa sestrama, pobjedonosno su im pokazale stol na kojem su bile
hladne pečenke kakve se obično nude u gostionicama i uzviknule:
- Zar nije ovo lijepo? Nije li ovo ugodno iznenañenje?
- Namjeravamo vas sve počastiti - doda Lydia - ali nam morate pozajmiti novac,
jer smo maloprije potrošile svoj u onoj trgovini prijeko. - Zatim, pokazujući im
što su kupile, reče: - Pogledajte, kupila sam ovaj šeširić. Ne mislim da je osobito
lijep, ali, eto, kupila sam ga! Rasparat ću ga kad doñem kući, pa ću ga pokušati
prepraviti.
A kad joj sestre rekoše da je šešir ružan, odgovorila je sasvim ravnodušno:
- Pa, bila su u dućanu dva ili tri mnogo ružnija; kad kupim saten ljepše boje i
nanovo ukrasim šešir, mislim da će biti prilično zgodan. Uostalom, nije baš
važno što ćemo nositi ljetos, kad vojska napusti Meryton, a otići će za dva
tjedna.
- Doista? - upita Elizabeth osjetivši veliko zadovoljstvo.
- Utaborit će se blizu Brightona; žarko želim da nas tata odvede sve tamo na
ljetovanje. To bi bilo divno, i mislim da bi stajalo vrlo malo novca. Zamislite,
molim vas, čak bi i mama htjela ići tamo! Kad samo pomislim kako bi nam
inače užasno bilo ljeto!
"Da", pomisli Elizabeth, "to bi uistinu bilo divno. Lijepo bismo se sve provele!
Bože mili, Brighton i pun vojnički logor, za nas koje su već zbunili jedna mala
pukovnija i mjesečni balovi u Merytonu."
- A sad imam neke novosti za vas - objavi Lydia kad su sjele za stol. - Što
mislite? Divne vijesti... važne vijesti, i to o nekomu koga sve volimo!
Jane i Elizabeth se pogledaju, zatim rekoše konobaru da može ići jer više nije
potreban. Lydia se nasmije i prozbori:
- A, uvijek ste oprezne. Mislile ste da konobar ne smije čuti. Kao da ga to
zanima! Često čuje i štošta gore od ovog što ću vam ja kazati. No doista je ružan
mladić; drago mi je što je otišao. Nikad u životu nisam vidjela tako dugačku
bradu. A sada čujte vijest, tiče se dragog Wickhama; vijest je prelijepa za
konobara, zar ne? Nema opasnosti da će se Wickham oženiti onom Mary King.
Eto! Otišla je k svom ujaku u Liverpool i ostat će ondje. Wickham je izvan
opasnosti.
- I Mary King je izvan opasnosti! - doda Elizabeth. - Izbjegla je brak koji bi bio
loš glede novca.
- Velika je budala što je otišla, ako ga voli.
- Nadam se da to nije bila duboka ljubav ni s jedne strane - napomene Jane.
- S njegove doista nije. Ja vam to jamčim, nikad nije nimalo hajao za nju... a tko
bi i mogao hajati za takvu ružnu, sitnu pjegavicu?
Elizabeth pomisli da se, iako nikad ne bi upotrijebila tako grube izraze, Lydijini
grubi osjećaji ne razlikuju mnogo od onih koje je ona prije gajila u grudima.
Čim su se sve najele i starije platile, rekoše kočijašu neka pripremi kola, te se
nakon kratkog dogovora cijelo društvo, sa svim svojim kovčezima, torbicama s
priborom za ručni rad, paketima i neželjenim Kittynim i Lydijinim kupljenim
stvarima, smjestilo u njih.
- Kako smo se lijepo natiskale u kolima! - uzvikne Lydia. - Drago mi je što sam
kupila šeširić ako ni zbog čega drugog, a ono zbog zadovoljstva što imam jedan
paket više! A sad, kad smo se smjestile ovako udobno i zgodno, razgovarajmo i
smijmo se cijelim putom do kuće. Da čujemo najprije što se dogañalo vama
otkako ste otišle od kuće. Jeste li viñale zanimljive ljude? Jeste li očijukale?
Toplo sam se nadala da će jedna od vas pronaći muža prije povratka. Jane će,
vidim, ubrzo postati usidjelica. Još malo, pa će joj biti dvadeset i tri! Uh, kako
bih se stidjela kad se ne bih udala do dvadeset treće godine! Ne možete ni
zamisliti koliko teta Philips želi da nañete muževe. Ona veli da bi bilo bolje da
je Lizzy pristala udati se za gospodina Collinsa; ali ja ne mislim da bi to bilo baš
zabavno. Bože, kako bih se rado udala prije svih vas!
Onda bih vas ja vodila po svim balovima. Oh, kako smo se lijepo zabavile
nedavno kod pukovnika Forstera. Kitty i ja smo bile pozvane da provedemo
ondje cijeli dan, a gospoña Forster je obećala da će prirediti malenu plesnu
zabavu na večer (gospoña Forster i ja smo jako dobre prijateljice!), pa je pozvala
obje Harringtonice, ali je Harriet bila bolesna, te je Pen došla sama. Znate što
smo tada učinile? Obukle smo Chamberlavneu žensku odjeću kako bi izgledao
kao žena... divne li zamisli! Nitko nije znao ništa o tom osim pukovnika i
gospoñe Forster, Kitty i mene, te osim tete, jer smo morale posuditi od nje
haljinu; ne možete ni zamisliti kako je dobro izgledao! Kad su došli Denny,
Wickham, Pratt, te još dvojica ili trojica, nitko ga nije prepoznao. Bože moj,
kako sam se smijala! A i gospoña Forster. Mislila sam da ću umrijeti od smijeha.
Meñutim, to je navelo ljude da posumnjaju, pa su ubrzo otkrili što je posrijedi.
Takvim pričama o zabavama i sličnim šalama nastojala je Lydia, uz pomoć
Kittvnih primjedbi i dodataka, razonoditi svoje suputnice cijelim putom do
Longbourna. Elizabeth je slušala što je manje mogla, ali je protiv volje čula da
se često spominje Wickhamovo ime.
Kod kuće su ih dočekali vrlo srdačno. Gospoña Bennet se razveselila kad je
opazila da se Janeina ljepota nije smanjila, a Bennet je više puta tijekom večere
rekao Elizabeth:
- Drago mi je, Lizzy, što si se vratila.
Društvo u blagovaonici bilo je veliko, jer su gotovo svi Lucasovi došli vidjeti
Mariju i čuti vijesti. Govorilo se o raznim temama. Ledi Lucas je preko stola
ispitivala Mariju o zdravlju i živadi svoje najstarije kćerke; gospoña Bennet je
bila dvostruko zauzeta, slušala je izvještaj svoje kćerke Jane, koja je sjedila
podalje od nje, o sadašnjoj modi i zatim ga prepričavala mladim gospoñicama
Lucas koje su sjedile s njezine druge strane, a Lydia je, glasom jačim od ostalih,
nabrajala razna zadovoljstva toga jutra svakomu tko ju je htio slušati.
- O, Mary - uzvikne Lydia - baš mi je žao što nisi pošla s nama, jer smo se divno
provele. Na putu smo Kitty i ja spustile sve zastore i hinile kao da nema nikoga
u kolima; produžila bih tako cijelim putom da se Kitty nije smučilo; a kad smo
došle u gostionicu, ponijele smo se, mislim, vrlo lijepo, jer smo njih ostale tri
častile izvrsnim ručkom od hladnih pečenki; da si i ti bila ondje, počastile bismo
i tebe. A kad smo se pripremile za polazak, bilo je vrlo smiješno. Mislila sam da
se nikako nećemo utrpati sve u kola. Umalo sam puknula od smijeha. Bile smo
veselo raspoložene cijelim putom do kuće. Pričale smo i smijale se tako glasno
da nas je mogao svatko čuti deset kilometara uokolo.
Na to Mary odgovori vrlo ozbiljno.
- Ja nipošto, draga sestro, ne podcjenjujem takva zadovoljstva. Ona bi, bez
sumnje, godila većini ženskih pameti. No priznajem da za mene nemaju
nikakvih draži; meni bi neusporedivo milija bila knjiga.
Meñutim, Lydia nije čula ni riječ od tog odgovora. Rijetko je slušala ikoga duže
od pola minute, a onom što je govorila Mary nije nikad obraćala pozornost.
Poslije podne je Lydia navaljivala da odu u Meryton i vide što se dogaña ondje,
ali se Elizabeth odlučno usprotivila. Ne smiju dopustiti da se priča kako
gospoñice Bennet ne mogu biti kod kuće ni pola dana da ne jure za časnicima.
Imala je još jedan razlog za protivljenje tom prijedlogu. Bojala se da će opet
vidjeti Wickhama, a odlučila je to izbjegavati što duže. Za nju je bilo neizrecivo
zadovoljstvo što pukovnija uskoro odlazi. Trebali su otići za dva tjedna, a kad
jednom odu, neće je više ništa, nadala se, uznemirivati u vezi s Wickhamom.
Bila je tek kratko vrijeme kod kuće kad je već opazila da je brightonski plan,
koji je spomenula Lydia dok su bile u gostionici, postao predmetom čestih
rasprava izmeñu njezinih roditelja. Odmah je uočila da otac nema ni najmanju
namjeru popustiti, ali su njegovi odgovori bili tako neodreñeni i dvosmisleni da
majka, iako često obeshrabrena, nije nikako gubila nadu da će na posljetku
uspjeti.
XL
Elizabeth više nije mogla svladati nestrpljenje da ispriča Jane ono što joj se
dogodilo; napokon joj je, odlučivši da prešuti sve što se tiče sestre i pripremivši
je za iznenañenje, ispripovijedala sutradan ujutro glavne dogañaje što su se zbili
izmeñu nje i gospodina Darcyja.
Janeinu je začuñenost ubrzo smanjila jaka sestrinska pristranost, zbog koje se
njezino divljenje Elizabeth činilo sasvim prirodnim; ubrzo su drugi osjećaji
sasvim potisnuli iznenañenost. Bilo joj je žao što je gospodin Darcy izjavio
svoju ljubav na ne baš preporučljiv način, ali je još više žalila zbog patnje koju
mu je, zacijelo, nanijelo sestrino odbijanje.
- Pogriješio je što je bio tako uvjeren u uspjeh - reče ona - i zaista to nije smio
pokazati; no zamisli koliko se time povećalo njegovo razočaranje.
- Uistinu mi ga je od srca žao - odgovori Elizabeth - ali ima on i druge osjećaje,
koji će brzo otjerati njegovu ljubav prema meni. Ti me ne osuñuješ što sam ga
odbila?
- Da osuñujem tebe? Ma, ni govora.
- Ali me osuñuješ zato što sam govorila onako vatreno o Wickhamu?
- Ne, ne mislim da si pogriješila što si tako govorila.
- Promijenit ćeš mišljenje kad ti ispričam što se dogodilo već sutradan.
Zatim joj je pričala o pismu; ponovila je cijeli njegov sadržaj što se tiče Georgea
Wickhama. Kakav je to udarac bio za jadnu Jane! Ona je bila sklonija pomisli da
u cijelom ljudskom rodu nema toliko zloće koliko je ima u tom jednom jedinom
čovjeku. Premda joj je godilo što se gospodin Darcy uspio obraniti, ipak je ni to
nije moglo utješiti u njezinoj tuzi što je Wickham takav. Ozbiljno je nastojala
istaknuti vjerojatnost da je posrijedi nekakva zabluda i pokušavala je obraniti
jednoga ne kriveći drugoga.
- Uzalud se toliko trudiš - reče joj Elizabeth - nikako ne možeš dokazati da su
obojica dobri. Odluči koga ćeš od njih smatrati dobrim. U njihovu slučaju ima
dovoljno dobrote samo za jednog čovjeka; neko sam se vrijeme i ja kolebala, ali
sam sada sklona zaključku da sva dobrota pripada gospodinu Darcyju; no ti
prosudi sama.
Još je dugo govorila prije nego što je uspjela navesti Jane da se nasmiješi.
- Ne znam kad sam se ovako prenerazila kao sada - prozbori Jane. - Wickham je
tako zao! To je gotovo nevjerojatno. Jadni gospodin Darcy! Draga Lizzy,
pomisli samo koliko je propatio. Koliko se razočarao! Zatim je doznao za tvoje
nepovoljno mišljenje o njemu! A onda je morao ispričati ono o svojoj sestri! To
je, doista, vrlo žalosno. Uvjerena sam da i ti osjećaš tako.
- O! Ne, moje žaljenje i sažaljenje iščeznuli su sada kad vidim da je tvoje srce
prepuno jednog i drugog. Znam da ćeš ti biti tako darežljivo pravedna prema
njemu da svakog trenutka postajem sve ravnodušnija i nezainteresiranija. Tvoja
me velika darežljivost čini štedljivom; nastaviš li jadikovati zbog njega, moje će
srce postati lako kao perce.
- Jadni Wickham! Lice mu je izvanredno dobroćudno! A ponašanje vrlo
otvoreno i nježno!
- Nedvojbeno se grdno pogriješilo negdje u odgoju te dvojice mladića. Jedan
ima svu dobrotu, a drugi sav privid dobrote.
- Ja nisam nikad mislila da gospodinu Darcyju nedostaje dobroćudan izgled
toliko koliko si ti uvijek tvrdila.
- Eto, mislila sam da sam neobično oštroumna zato što sam bila tako odlučno
protiv njega, i to bez ikakva razloga. Takva odbojnost potiče umne sposobnosti i
omogućuje veliku duhovitost. Čovjek može neprestano grditi nekoga i bez
opravdanog razloga; no ne može se stalno smijati nekomu da se pokatkad ne
spotakne o neku duhovitost.
- Lizzy, kad si prvi put pročitala ono pismo, jamačno si drukčije gledala na sve
to nego sada.
- Tako je. Bilo mi je nelagodno; mogu reći da sam bila nesretna. A nisam mogla
nikomu reći što osjećam, nisam imala Jane da me tješi i da mi govori kako
nisam bila onako slaba, tašta i nerazumna kao što mislim! Oh! Bila si mi i te
kako potrebna!
- Vrlo je nezgodno što si upotrijebila onako jake riječi kad si gospodinu Darcyju
govorila o Wickhamu, jer sada se čini da nisu bile nimalo opravdane.
- Tako je. No, na žalost, moje su ogorčene riječi bile prirodna posljedica mojih
predrasuda. Želim tvoj savjet glede jedne pojedinosti. Kaži mi bi li trebalo
otkriti našim znancima Wickhamov pravi karakter?
Jane se malo zamisli, a onda odgovori:
- Nema potrebe da ga izlažeš takvoj sramoti. Što ti misliš?
- Da se ne bi trebalo upustiti u to. Gospodin Darcy me nije ovlastio da objavim
njegovo priopćenje. Naprotiv, vjerovao je da ću sve pojedinosti glede njegove
sestre zadržati za sebe; a ako pokušam razuvjeriti ljude u pogledu njegovih
ostalih postupaka, tko će mi vjerovati? Opća je predrasuda protiv gospodina
Darcyja tako duboko ukorijenjena da bi polovina stanovnika u Merytonu
ogorčeno negodovala ako bih ga pokušala prikazati u povoljnom svjetlu. Nisam
dorasla tomu. Wickham će uskoro otići, a onda neće više nikomu ovdje biti
važno kakav je on zapravo. Jednog će se dana sve to objelodaniti, pa ćemo se
tada smijati njihovoj gluposti što to nisu znali već prije. Zasad neću govoriti
ništa o tom.
- U pravu si. Objavljivanje njegovih pogrešaka moglo bi ga zauvijek upropastiti.
Možda se on sada kaje zbog onog što je učinio i želi se popraviti. Ne smijemo ga
natjerati u očaj.
Taj je razgovor donekle stišao uzburkanost Elizabethina duha. Oslobodila se
dviju tajni koje su je tištale za proteklih dvaju tjedana i bila je uvjerena da će u
Jane imati pozornu slušateljicu kad god zaželi opet govoriti o njima. No ostala je
još jedna tajna, čije je objelodanjivanje zabranjivala mudrost. Nije se usudila
ispričati drugu polovicu Darcyjeva pisma niti priopćiti sestri da joj se gospodin
Bingley istinski divio. Tu spoznaju nije mogla nikomu otkriti; bila je svjesna da
bi priopćenje te tajne bilo opravdano samo ako bi se moglo pretpostaviti da će
ono dovesti do potpunog razumijevanja izmeñu Bingleyja i Jane. "A ako se",
pomisli Elizabeth, "taj nevjerojatni dogañaj ikada zbije, onda bih, ionako, mogla
kazati samo ono što će Bingley osobno moći reći na mnogo ugodniji način. O
tom ću smjeti govoriti tek onda kad vijest izgubi svu svoju vrijednost."
Sada kad su obje bile kod kuće, Elizabeth je često imala priliku promatrati
sestrino pravo raspoloženje. Jane bijaše nesretna. Još je osjećala duboku ljubav
prema Bingleyju. Kako nikad prije nije ni zamišljala da je zaljubljena, njezina je
ljubav prema njemu imala svu toplinu prve ljubavi i, zbog njezinih godina i
naravi, veću postojanost od one kojom se prve ljubavi obično mogu pohvaliti;
osim toga, toliko je cijenila uspomenu na njega i toliko ga je izdvajala od svih
ostalih mladića da su joj bili potrebni sav razum i sva obzirnost prema
osjećajima svojih prijatelja kako bi se svladala i oduprla dubokoj tuzi koja bi
narušila kako njezino zdravlje tako i njihov mir.
- Dakle, Lizzy - reče jednog dana gospoña Bennet - što misliš sada o Janeinoj
nesreći? Što se mene tiče, odlučila sam da neću više nikada nikomu govoriti o
tom. Tako sam neki dan rekla i svojoj sestri Philips. No ne mogu doznati je li ga
Jane viñala u Londonu. On se vrlo nedostojno ponio... mislim da ne postoji ni
najmanja mogućnost da će ga ona ikada dobiti. Ništa se ne govori o njegovu
dolasku u Netherfield ljetos; uzalud sam se raspitivala kod svih koji bi to mogli
znati.
- Ne mislim da će više ikada živjeti u Netherfieldu. - Ah, kako ga je volja. Nitko
i ne želi da on doñe. Nikad neću prestati tvrditi da je postupio vrlo ružno prema
mojoj kćeri; da sam ja na njezinu mjestu, ne bih tako lako prešla preko toga.
Tješi me pomisao da će Jane umrijeti od slomljenog srca, a onda će mu biti žao
zbog onog što je učinio.
Meñutim, budući da Elizabeth nije takvo očekivanje moglo nimalo utješiti, nije
rekla ništa.
- Onda, Lizzy - nastavi majka - Collinsovi žive vrlo udobno, je li? Nadam se da
će to potrajati. Kako se hrane? Charlotte je izvrsna kućanica, uvjerena sam. Ako
je i upola štedljiva kao njezina majka, podosta će uštedjeti. Vjerojatno vode
kućanstvo bez ikakva rasipništva.
- Da, tako je.
- Vode računa o svakoj pari. Da, da. Paze da ne prekorače svoj prihod. Oni
nikad neće oskudijevati u novcu. Neka im bude sretno! Po svoj prilici govore
često o tom kako će naslijediti Longbourn kad vam umre otac. Znam, gledaju na
imanje kao da je već njihovo.
- Tu temu nisu mogli spominjati preda mnom.
- Uistinu bi bilo čudno da su je spomenuli; no ne sumnjam da često govore o
njoj kad su sami. Ako ih ne grize savjest što će dobiti imanje koje im po pravdi
ne pripada, neka im bude. Ja bih se stidjela ako bih tako naslijedila tuñ imetak.
XLI
Prvi je tjedan nakon njihova povratka brzo prošao. Počeo je i drugi. Bio je to
posljednji tjedan boravka pukovnije u Merytonu, pa se svim mladim damama u
okolici naglo kvarilo raspoloženje. Potištenost je bila gotovo opća. Samo su
starije gospoñice Bennet mogle jesti, piti, spavati i obavljati svoje uobičajene
poslove. Zbog te su ih ravnodušnosti često korile Kitty i Lydia, čiji je jad bio
golem i koje nisu mogle shvatiti takvu bezosjećajnost ni kod koga u obitelji.
- Za ime Božje! Što će biti od nas? Što da se radi? - često su uzvikivale u gorčini
svoje tuge. - Kako možeš biti tako nasmijana, Lizzy?
Njihova je nježna majka tugovala s njima; sjećala se što je osobno propatila u
sličnoj prigodi prije dvadeset i pet godina.
- Plakala sam dva dana bez prestanka kad je otišla pukovnija pukovnika Millera.
Mislila sam da će mi puknuti srce.
- Moje će, čvrsto sam uvjerena, prepuknuti - reče Lydia.
- Kad bi se barem moglo otići u Brighton! - napomene gospoña Bennet.
- Ah, da! Kad bismo mogle otići u Brighton. No tata se odlučno protivi.
- Malo kupanja u moru pomoglo bi mi za cio život.
- Moja teta Philips misli da bi i meni more veoma koristilo - doda Kitty.
Takve su se jadikovke stalno čule u longbournskoj kući. Elizabeth pokuša sve to
gledati kao razonodu, ali joj se zadovoljstvo brzo pretvori u stid. Ponovno je
osjetila opravdanost Darcyjevih zamjerki; i nikad dotad nije mu bila sklonija
oprostiti što je utjecao na gledišta svog prijatelja Bingleyja.
Meñutim, Lydijino se turobno raspoloženje uskoro razvedrilo, jer ju je gospoña
Forster, pukovnikova žena, pozvala da poñe s njom u Brighton. Ta je dragocjena
prijateljica bila vrlo mlada i tek nedavno se udala. Slične po blagoj naravi i
veselosti, zbližile su se i za tri mjeseca poznanstva postale prisnim
prijateljicama.
Lydijina oduševljenost takvom prilikom, njezino obožavanje gospoñe Forster,
radost gospoñe Bennet i Kittvno razočaranje teško se mogu opisati. Nimalo se
ne obazirući na sestrine osjećaje, Lydia je letjela po kući, nemirna i zanesena,
tražila je od svakoga da joj čestita, smijala se i govorila glasnije nego ikad, dok
je nesretna Kitty sjedila u salonu i proklinjala svoju sudbinu koliko bezrazložno
toliko i svadljivo. - Ne shvaćam zašto gospoña Forster nije pozvala i mene - reče
ona - iako joj nisam nikakva osobito bliska prijateljica. Imam isto toliko prava
da budem pozvana kao i Lydia, čak i više, jer sam dvije godine starija od nje.
Uzalud ju je Elizabeth pokušavala urazumiti, a Jane utješiti. Što se tiče
Elizabeth, taj poziv nipošto nije mogao u njoj izazvati iste osjećaje kao kod
njezine majke i Lydije i smatrala ga je smrtnom presudom za ono malo
preostalog Lydijina zdravog razuma. Iako bi taj potez, ako bi se doznao, izazvao
zgražanje, morala je potajno savjetovati ocu da ne dopusti Lydiji da otputuje.
Istaknula mu je svu nepristojnost Lydijina općeg ponašanja, napomenula je da
će joj malo koristiti prijateljstvo takve žene kao što je gospoña Forster i
naglasila je vjerojatnost da će postati još nepromišljenijom uz takvu prijateljicu
u Brightonu, gdje su iskušenja veća nego u njezinu zavičaju. On je pažljivo
sasluša, a onda reče:
- Lydia se neće smiriti dok se ne pokaže u nekom mjestu gdje ima mnogo
svijeta, a ne možemo se nadati da će to ikada moći učiniti uz manje troškove i
manje nezgode za svoju obitelj nego sada.
- Da si svjestan - reče Elizabeth - velikih neugodnosti kojima ćemo svi biti
izloženi kad šira javnost uoči Lydijino neobuzdano i nepromišljeno ponašanje...
uostalom, neke su se neugodnosti već i dogodile... ti bi, uvjerena sam, drukčije
mislio o svemu tom.
- Već su se dogodile? - ponovi Bennet. - Što je, zar je rastjerala neke tvoje
obožavatelje? Jadna mala Lizzy! Ne očajavaj! Takvi preosjetljivi mladići koji ne
mogu podnijeti da budu u srodstvu s malo bezumlja nisu vrijedni žaljenja.
Hajde, pokaži mi popis tih kukavnih mladića koje je Lydijina ludost rastjerala.
- Uistinu griješiš. Meni osobno nije nanesena nikakva takva šteta protiv koje bih
negodovala. Ne žalim se ni na što posebno, već na opće zlo za sve nas. Našoj
važnosti, našem ugledu u okolici, neizbježno će štetiti lakoumnost, pretjerano
samopouzdanje i potpuna neobuzdanost kojima obiluje Lydijin karakter.
Oprosti... ali moram govoriti otvoreno.
Ako joj ti, dragi oče, ne pokušaš ukrotiti nemirni duh i objasniti joj da je ovo što
sada radi neozbiljno i štetno, ona će uskoro postati nepopravljivom. Njezin će se
karakter već oblikovati i ona će, u šesnaestoj godini, postati razuzdana namiguša
koja će sebe i svoju obitelj izvrgnuti podsmijehu... i to namiguša čije je
koketiranje najgore i najniže vrste, namiguša bez ikakve privlačnosti osim
mladosti i ljepuškasta izgleda, a koja će, u svom neznanju i praznoglavosti,
svojom neobuzdanom željom da se svidi navući na sebe opći prezir. Ta opasnost
ugrožava i Kitty. Ona će ići kamo god je Lydia vodi. Tašta je, neupućena, lijena
i sasvim neobuzdana! Oh! Dragi oče, zar možeš misliti da one neće naići na
osudu i prezir gdje god se pojave i da njihova sramota neće pasti i na njihove
sestre?
Vidjevši da ona sve to uzima pretjerano ozbiljno, Bennet je nježno uhvati za
ruku i odgovori joj:
- Ne brini, kćeri mila. Svi koji poznaju tebe i Jane, zacijelo vas poštuju i cijene...
i neće vas gledati u gorem svjetlu zato što imate dvije ili, bolje rečeno tri, vrlo
budalaste sestre. Nećemo imati mira u Longbournu ako Lydia ne ode u
Brighton. Pa, onda neka ide. Pukovnik Forster je pametan čovjek, te će je čuvati
od svakog ozbiljnog zla; a ona je, na sreću, presiromašna da bi bila žrtva bilo
čije gramzivosti. U Brightonu će imati manju važnost čak i kao obična namiguša
nego ovdje. Časnici će ondje naći žene koje će im više privući pozornost.
Nadajmo se stoga da će joj boravak ondje pokazati koliko je beznačajna.
Uglavnom, ne može postati mnogo gorom nego što je sada, a da nam ne dade
opravdanje da je zaključamo do kraja života.
Elizabeth se morala zadovoljiti tim odgovorom, ali je ostala pri svom mišljenju,
te je otišla od oca razočarana i tužna. No nije bilo svojstveno njezinoj naravi da
svoju zabrinutost poveća stalnim razmišljanjem o onom što je muči. Bila je
uvjerena kako je izvršila svoju dužnost i nije se htjela izjedati zbog neizbježnog
zla ili ga još povećavati tjeskobom.
Da su Lydia i majka znale o čemu se Elizabeth savjetovala s ocem, njihovo
negodovanje ne bi mogla izraziti ni njihova udružena govorljivost. U Lydijinoj
je mašti odlazak u Brighton sadržavao u sebi sve mogućnosti zemaljske sreće.
Vidjela je, stvaralačkim okom mašte, ulice tog šarolikog kupališta, preplavljene
časnicima. Vidjela je sebe okruženu desecima zasad nepoznatih udvarača.
Vidjela je sve divote logora... njegove šatore razapete u pravilnim usporednim
redovima i prepune mladih, veselih ljudi u blistavim grimiznim odorama; i, kako
bi upotpunila sliku, vidjela je sebe kako sjedi pod šatorom i nježno očijuka
barem sa šestoricom časnika istodobno.
Da je znala kako ju je sestra pokušala otrgnuti od takvih mogućnosti i takvih
situacija, kakvi bi bili njezini osjećaji? Njih bi mogla razumjeti samo majka, jer
je i ona slično osjećala. Lydijin odlazak u Brighton bio joj je jedina utjeha nakon
tužnog zaključka da njezin muž ne namjerava otići tamo.
Meñutim, nisu znale o čemu su Elizabeth i Bennet razgovarali, te je njihovo
ushićenje potrajalo sve do Lydijina odlaska.
Elizabeth je sada čekala da se vidi s Wickhamom posljednji put. Budući da je
nakon povratka često bila u društvu s njim, njezino je uzbuñenje već gotovo
sasvim splasnulo, a potpuno je iščeznula i njezina prijašnja naklonost. Čak je
počela zapažati u njegovoj blagosti, koja ju je isprva očaravala, izvještačenost i
jednoličnost koje su joj bile odvratne i dosadne. Štoviše, njegovo sadašnje
ponašanje prema njoj bilo je za nju nov izvor nezadovoljstva, jer ju je njegova
uskoro pokazana želja da obnovi udvaranje, svojstveno početku njihova
poznanstva, mogla samo razljutiti poslije svega što se dogodilo. Prestala je imati
bilo kakve obzire prema njemu čim je vidjela da ju je odabrao za cilj tako
neozbiljnog udvaranja i uvrijedila se zbog njegove uvjerenosti da će on, koliko
god dugo i zbog kakva god razloga joj uskratio svoju pažnju, moći osvojiti
njezinu naklonost čim joj se bude htio ponovno udvarati.
Posljednjeg dana boravka pukovnije u Merytonu on je, s ostalim časnicima,
večerao u Longbournu. Elizabeth je bila tako nesklona ljubaznom rastanku s
njim da je, na njegovo pitanje kako je provodila vrijeme u Hunsfordu,
odgovorila da su u Rosingsu boravili tri tjedna pukovnik Fitzwilliam i gospodin
Darcy i zapitala ga poznaje li prvoga.
Doimao se iznenañeno, nezadovoljno i uplašeno. No brzo se sabrao, nasmiješio i
odgovorio kako ga je nekoć viñao često i, napomenuvši da je pukovnik vrlo
otmjen čovjek, zapitao je kako joj se on sviña. Ona se toplo izjasni u
Fitzwilliamov prilog. Držeći se ravnodušno, Wickham uskoro doda:
- Koliko je vremena, rekoste, proveo u Rosingsu?
- Skoro tri tjedna.
- I često ste ga viñali? - Da, gotovo svaki dan.
- On se vlada sasvim drukčije od svog roñaka.
- Da, sasvim drukčije. No mislim da je Darcy, što duže ga čovjek poznaje, sve
bolji.
- Doista? - uzvikne Wickham i čudno je pogleda. - A, molim vas, smijem li
pitati...? - Meñutim, zaustavi se i doda veselijim glasom:
- Ponaša li se bolje? Je li izvolio dodati malo uljudnosti svom uobičajenom
načinu ponašanja? Naime, ne nadam se - nastavi on tišim i ozbiljnijim tonom -
da je bolji u biti.
- O, ne! - odgovori Elizabeth. - U biti je, mislim, onakav kakav je uvijek bio.
Dok je govorila, Wickham se držao tako kao da ne zna bi li se radovao ili ne, jer
nije bio načistu jesu li te njezine riječi povoljne za Darcyja ili nisu. Nešto u
izrazu njezina lica natjeralo ga je da je sluša uplašeno i zabrinuto kad je dodala:
- Rekavši da je sve bolji što duže ga čovjek poznaje, nisam mislila na
poboljšanje ni njegova duha, ni njegova ponašanja, već da se, ako ga čovjek
dulje poznaje, bolje može razumjeti njegova narav.
Wickhamova se zabrinutost sada odrazi u crvenilu lica i uznemirenom pogledu;
šuteći nekoliko minuta, napokon se sabere, opet se okrene prema njoj i prozbori
vrlo blagim glasom:
- Budući da veoma dobro znate moje osjećaje prema gospodinu Darcyju, lako
ćete shvatiti koliko se iskreno radujem što je on tako mudar da se barem nastoji
doimati dobro. Njegov ponos u tom smjeru može biti koristan, ako ne njemu, a
ono mnogim drugima, jer će ga odvratiti od onakvih podlosti zbog kakvih sam ja
stradao. Meñutim, bojim se da se toj opreznosti, na koju ste mislili, priklonio
samo za vrijeme boravka kod tetke, prema čijem povoljnom mišljenju i sudu
osjeća veliko strahopoštovanje. Njegov strah od nje uvijek je, znam, djelovao
kad su bili zajedno, a veći dio tog straha mora se pripisati njegovoj velikoj želji
da se svidi gospoñici de Bourgh kako bi se oženio njome.
Elizabeth se protiv volje nasmiješi tomu, ali mu odgovori samo gotovo
neprimjetnim kimanjem glavom. Naslutila je da se on želi upustiti u svoje stare
jadikovke, no nije bila raspoložena za njih. Do kraja večeri nastojao se držati
vedro kao i obično, ali više nije pokušavao svojom pažnjom izdvojiti Elizabeth
od ostalog društva. Na posljetku su se rastali uljudno, ali vjerojatno s
obostranom željom da se više nikad ne sretnu.
Kad se društvo razišlo, Lydia je otišla u Meryton s gospoñom Forster, jer su
odande trebale krenuti rano ujutro. Njezin je rastanak s obitelji bio više bučan
nego ganutljiv. Jedino je Kitty ronila suze, no plakala je od ljutnje i zavisti.
Gospoña Bennet je opširno izražavala lijepe želje za kćerkinu sreću i
najozbiljnije joj je savjetovala da ne propusti priliku da se što bolje zabavi... a
moglo se pouzdano očekivati da će se taj savjet poslušati; zbog Lydijine bučne
sreće dok se opraštala, tihi pozdrav njezinih sestara, iako izrečen, nije se ni čuo.
13 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:38 pm
Margita
Administrator
XLII
Da se Elizabethino mišljenje temeljilo samo na braku njezinih roditelja, ona ne
bi mogla imati baš ugodnu predodžbu o bračnoj sreći i kućnom miru. Njezin se
otac, osvojen mladošću i ljepotom te onim izgledom veselosti koji mladost i
ljepota obično daju, oženio djevojkom čija su nerazumnost i uskogrudnost vrlo
rano u njihovu braku dokrajčile pravu ljubav prema njoj. Poštovanje, uvažavanje
i povjerenje iščeznuli su zauvijek; srušila su se sva njegova gledišta o kućnoj
sreći. Meñutim, Bennet nije bio takve naravi da bi utjehu zbog razočaranja,
izazvanog njegovom vlastitom nepromišljenošću, potražio u onim
zadovoljstvima koja vrlo često tješe nesretnike u njihovoj ludosti ili poročnosti.
Volio je prirodu i knjige; iz tih dviju sklonosti ponikli su njegovi glavni užici. Sa
ženom nije imao gotovo ništa zajedničko, osim što su ga uveseljavali njezino
neznanje i budalaštine. To nije ona vrsta sreće kakvu čovjek obično želi u vezi
sa ženom; no, ako nema drugih razonoda, pravi će filozof iskoristiti ono što
može.
Meñutim, Elizabeth nije nikad bila slijepa glede nepriličnog ponašanja svog oca
kao muža. Uvijek je gledala na to s boli u srcu; no, poštujući njegove
sposobnosti i zahvalna za njegove ljubazne postupke prema njoj, nastojala je
zaboraviti ono što je, htjela ili ne htjela, morala vidjeti, a i otjerati iz misli
njegovo stalno kršenje bračnih obveza i pristojnosti, koje je, budući da je ženu
izvrgavao preziru vlastite djece, bilo za najveću osudu. No nikad nije osjećala
tako duboko kao sada nepovoljnosti koje neizbježno prate djecu iz tako
neskladnog braka niti je ikad bila toliko svjesna zla koje izvire iz tako
nepromišljeno primijenjenih očevih sposobnosti; sposobnosti koje bi, pravilno
iskorištene, bar sačuvale ugled njegovim kćerkama, ako i ne bi mogle povećati
mudrost njegove žene. Elizabeth se obradovala Wickhamovu odlasku, ali je
inače imala malo razloga za zadovoljstvo što je pukovnija otišla. Njihove su
zabave izvan kuće bile manje raznolike nego prije, a kod kuće su majčini i
sestrini prigovori zbog dosade koja ih okružuje oneraspoložili sve. Moglo se
predvidjeti da će se Kitty s vremenom vratiti zdrav razum, jer su
uznemiritelji njezina mozga otišli, no njezina će se sestra, od čije se naravi
moglo očekivati veće zlo, samo još više učvrstiti u svojoj ludosti i
samouvjerenosti jer je otišla u mjesto koje je dvostruko opasno: kao kupalište i
kao vojnički tabor. Stoga je Elizabeth, jedno s drugim, zaključila ono što su
spoznali i drugi prije nje: da dogañaj koji je nestrpljivo priželjkivala nije, kad se
ostvario, donio onakvo zadovoljstvo kakvo je očekivala. U skladu s tim, trebala
je odabrati neko drugo vrijeme za početak prave sreće... pronaći nešto drugo na
što će usredotočiti svoje želje i nade, pa se, uživajući u iščekivanju, utješiti glede
sadašnjosti i pripremiti za buduće razočaranje. Oko putovanja u Jezersku oblast
vrtjele su joj se sada najsretnije misli; to joj je bilo najbolja utjeha za sve
nelagodne sate što ih je majčino i Kittyno nezadovoljstvo učinilo neizbježnima;
da je mogla uključiti i Jane u taj plan, onda bi sve bilo savršeno.
"Ipak, sretna je okolnost", mislila je, "što mogu još nešto poželjeti. Da je cijeli
plan savršen, moje bi razočaranje bilo neizbježno. No ovako, budući da ću u
srcu neprestano nositi tugu zbog sestrine odsutnosti, mogu očekivati da će mi se
ostale lijepe nade ostvariti. Onaj plan koji u cijelosti obećava radost nikad ne
može biti uspješan; jedina su obrana od općeg razočaranja male nevolje.
Lydia je na odlasku obećala da će pisati često i opširno majci i Kitty, no njezina
su se pisma uvijek morala dugo čekati i uvijek su bila vrlo kratka. Pisma majci
nisu sadržavala gotovo ništa osim obavijesti da su se maloprije vratile iz
knjižnice, kamo su ih pratili ti i ti časnici i gdje je vidjela tako lijepe ormare i
stolove da naprosto luduje za njima... da ima novu haljinu ili nov suncobran koji
bi rado opisala opširnije, ali mora odmah prekinuti jer je gospoña Forster zove
da idu u tabor. A iz njezina se dopisivanja sa sestrom moglo još manje doznati,
jer su njezina pisma Kitty, premda prilično duža, bila strogo povjerljiva.
Dva ili tri tjedna nakon njezina odlaska, u Longbourn su se počeli vraćati
zdravlje, dobro raspoloženje i veselje. Sve se doimalo sretnije. Obitelji koje su
zimovale u Londonu vratile su se i došlo je vrijeme ljetnih haljina i ljetnih
priredbi. Gospoñi Bennet se vratila uobičajena svadljiva vedrina. Sredinom
lipnja se Kitty već toliko oporavila da je bila kadra ući u Meryton bez suza. Taj
je sretni dogañaj ulio Elizabeth nadu da će se Kitty do Božića dovoljno
opametiti da ne spominje časnike više nego jedanput na dan, ako se, po nekom
okrutnom i zlobnom rasporedu vojnog ministarstva, ne nastani u Merytonu neka
druga pukovnija.
Već se brzo približavalo vrijeme odreñeno za početak putovanje na sjever. Do
njega su ostala još samo dva tjedna kad je od gospoñe Gardiner stiglo pismo
koje je ne samo odgodilo njegov početak nego je i skratilo njegovo trajanje.
Gospodin Gardiner nije zbog poslova mogao krenuti na put prije sredine srpnja i
morao se vratiti u London za mjesec dana, a kako im to ostavlja premalo
vremena da idu tako daleko i vide sve što su prvobitno namjeravali, odnosno da
to vide bez žurbe, prisiljeni su odustati od odlaska u Jezersku oblast i zadovoljiti
se mnogo kraćim putovanjem, te stoga, prema sadašnjem planu, neće ići na
sjever dalje od Derbyshirea. U tom se kraju može dovoljno vidjeti da bi se
ispunilo vrijeme od oko tri tjedna; a za gospoñu Gardiner je to imalo osobitu
draž. Grad u kojem je ona prije provela nekoliko godina, a u kojem će oni sada
boraviti nekoliko dana, izazivao je u njoj radoznalost koliko i čuvene ljepote
Matlocka, Chatswortha, Dovedalea i Peaka.
Elizabeth se duboko razočarala; i te kako je željela vidjeti jezera i vjerovala je da
je ipak bilo dovoljno vremena za to. No morala se zadovoljiti promijenjenim
planom, a kako je bila vedre naravi, sve je uskoro bilo u redu.
Spominjanje Derbyshirea izazvalo je razne misli kod nje. Čim je vidjela tu riječ,
morala je pomisliti na Pemberley i njegova vlasnika. "Ali", mislila je, "valjda
mogu nekažnjeno ući u njegov zavičaj i uzeti nekoliko fluorita (vrsta rude, nap.
prev.) da me on ne opazi."
Razdoblje čekanja sad se udvostručilo. Trebala su proći četiri tjedna do ujakova
i ujnina dolaska. No napokon su prošli, te u Longbourn stigoše gospodin i
gospoña Gardiner sa svojih četvero djece. Odlučeno je da djeca, dvije
djevojčice, jedna od šest i druga od osam godina, i dva mlaña dječaka, ostanu
pod posebnim nadzorom svoje roñakinje Jane, koja je, zbog svoje razboritosti i
dobre naravi, a i zato što im je bila ljubimica, bila najpogodnija za brigu o njima
u svakom pogledu... da ih uči, da se igra s njima i da ih voli.
Gardineri su samo prenoćili u Longbournu, i već ujutro su otputovali s Elizabeth
u potragu za novim predjelima i zabavom. Jedan im je užitak bio zajamčen,
užitak koji donosi društvo dobrih suputnika. Svi su bili takva zdravlja i takve
naravi da su mogli podnijeti nezgode, imali su dovoljno vedra duha da povećaju
svako zadovoljstvo, a njihova razboritost i ljubav mogle su im, ako zatreba,
nadoknaditi vanjska razočaranja.
Nije cilj ovog djela da opiše Derbyshire niti bilo koje od znamenitih mjesta kroz
koja ih je vodio put; Oxford, Blenheim, Warwick, Kenilworth, Birmingham itd.
dovoljno su poznati. Ovdje nas zanima samo malen dio Derbyshirea. Vidjevši
sve glavne ljepote te oblasti, zaputili su se u gradić Lambton, gdje je gospoña
Gardiner nekoć živjela i gdje je, kako je nedavno čula, bilo još i sada nekoliko
njezinih starih znanaca. A Elizabeth je doznala od ujne da je Pemberley udaljen
samo osam kilometara od Lambtona. Nije bio baš na njihovu putu, ali ne ni više
od kilometra i pol od njega. Kad su sinoć razgovarali o putovanju, gospoña
Gardiner je izrazila želju da opet vidi to mjesto. Gospodin Gardiner je rado
pristao, pa su upitali Elizabeth slaže li se s tim.
- Mila moja, zar ne bi htjela vidjeti mjesto o kojem si tako mnogo slušala -
zapita njezina ujna - mjesto koje je zavičaj mnogih tvojih znanaca? Wickham je,
znaš, proveo cijelu mladost ondje.
Elizabeth se snuždi. Smatrajući da nema što tražiti u Pemberleyju, morala je
hiniti da ga ne želi vidjeti. Mora priznati da su joj velike kuće već dosadile,
kazala je; budući da ih je razgledala već mnogo, više ne uživa u lijepim
sagovima i satenskim zavjesama.
Gospoña Gardiner je ukori zbog gluposti:
- Kad bi bila riječ samo o lijepoj kući, bogato namještenoj, ni meni se ne bi išlo
tamo; no imanje je divno. Na njemu su neke od najljepših šuma u grofoviji.
Elizabeth nije znala što da kaže... ali nije mogla pristati. Odmah je pomislila na
mogućnost da se sretne s Darcyjem dok budu razgledavali to mjesto. To bi bilo
strašno! Pocrvenjela je i pri pukoj pomisli, te se pitala ne bi li bilo bolje da
otvoreno razgovara s ujnom umjesto da se izloži takvoj opasnosti. No bilo je
razloga i protiv toga, te je napokon odlučila da joj to ostane kao posljednje
sredstvo ako dozna da porodica ne izbiva odande.
U skladu s tim, kad je uvečer otišla u spavaću sobu, pozvala je sobaricu i upitala
je li Pemberley lijepo mjesto, kako se zove vlasnik i, s popriličnim strepnjama,
je li porodica doputovala iz Londona kako bi na imanju provela ljeto. I te kako
joj je laknulo kad je na posljednje pitanje dobila niječan odgovor. Kako više nije
imala razloga za strahovanje, sada je i ona veoma željela vidjeti tu kuću; kad se
ujutro opet poveo razgovor o tom i upitali su je što misli, odmah je odgovorila,
tobože ravnodušno, da se potpuno slaže s prijedlogom. Tad odlučiše otići u
Pemberley.
XLIII
Dok su se vozili, Elizabeth je, donekle uznemireno, očekivala da se na vidiku
pojave pemberleyske šume i, kad su se napokon provezli mimo vratarske kućice,
sva je ustreptala od uzbuñenja.
Perivoj je bio vrlo velik i veoma raznolika izgleda. Ušli su u njega s njegove
najniže točke i vozili se neko vrijeme kroz lijepu šumu što se protezala daleko.
Elizabeth je bila previše uzbuñena za razgovor, ali je vidjela sve i divila se
svemu. Postupno se penjući oko pola kilometra, našli su se na vrhu brežuljka
gdje je šuma prestajala i gdje su im oči odmah ugledale Pemberleysku kuću na
suprotnoj strani doline u koju je put naglo skretao. Bila je to velika, lijepa,
kamena zgrada, istaknuta na uzvisini, iza nje se pružao lanac visokog šumovitog
gorja, a ispred nje je tekla nabujala rječica bez ičega umjetnog oko sebe. Njezine
obale nije čovječja ruka ni preuredila, ni lažno ukrasila. Elizabeth se oduševila.
Još nikada nije vidjela mjesto kojem je priroda bila blagonaklonila i gdje se
prirodna ljepota tako malo pokvarila lošim ukusom. Svi su se zaneseno divili; u
tom je trenutku spoznala da biti gospodaricom Pemberleyja znači nešto
posebno!
Spustiše se niz brdo, prijeñoše most i dovezoše se pred kućna vrata; dok su
gledali kuću izbliza, vrati joj se svom snagom prijašnji strah da će susresti
vlasnika. Bojala se da je, možda, ona sobarica pogriješila. Kad su zatražili da
razgledaju kuću, pustili su ih u predvorje; dok su čekali kućepaziteljicu,
Elizabeth je imala vremena da se čudi gdje se to našla.
Tada je došla kućepaziteljica, postarija žena čestita izgleda, prirodnija i mnogo
uglañenija nego što je Elizabeth očekivala. Uñoše za njom u blagovaonicu. Bila
je to velika prostorija skladnih razmjera, s lijepim namještajem. Prelazeći
pogledom po njoj kratko vrijeme, Elizabeth priñe prozoru kako bi uživala u
vidiku. Šumom okrunjen brežuljak s kojeg su se maloprije spustili doimao se iz
daljine mnogo strmijim i svojom je ljepotom godio oku. Cijela je okolica bila
prekrasna, te je sve promatrala zadivljeno... rijeku, drveće na njezinim obalama,
vijugavu dolinu, sve dokle joj je pogled sezao. Kad su prešli u druge sobe,
izgled okolice se mijenjao s promjenom točke promatranja i sa svakog se
prozora vidjela drukčija ljepota. Sobe su bile visoke i velike, a njihov je
namještaj odgovarao bogatstvu njihova vlasnika. Elizabeth je opazila, diveći se
Darcyjevu ukusu, da pokućstvo nije ni neukusno upadljivo, ni pretrpano
beskorisnim ukrasima; iako manje raskošno, bilo je otmjenije nego namještaj u
Rosingsu.
"Eto", pomisli ona, "mogla sam postati ovdje gospodaricom! Sad sam mogla već
dobro poznavati ove sobe. Umjesto što ih razgledavam kao tuñinka, mogla sam
uživati u njima kao u svojima i primiti u njih kao svoje goste ujaka i ujnu. Ma,
ne", sabere se ona, "to se ne bi moglo dogoditi; ujak i ujna bili bi izgubljeni za
mene; ne bih ih smjela pozvati u goste."
Ta je misao bila baš dobrodošla... spasila ju je od kajanja.
Željela je pitati kućepaziteljicu je li joj gospodar doista odsutan, ali nije imala
hrabrosti za to. Na posljetku izrekne to pitanje njezin ujak, te se uplašeno
okrenula na drugu stranu dok je kućepaziteljica, gospoña Revnolds, odgovorala
da je odsutan i dodala:
- No očekujemo ga sutra, s velikom skupinom prijatelja. Elizabeth se veoma
razveseli što nisu svoj put nekim slučajem odgodili za jedan dan.
Tada je ujna pozove da pogleda neku sliku. Prišla je i ugledala Wickhamov
portret... obješen, s još nekoliko minijatura, iznad kamina. Ujna je, smiješeći se,
zapita kako joj se sviña. Uto im se približi kućepaziteljica i reče im da je to slika
jednog mladog gospodina, sina nadzornika imanja pokojnog gospodara, kojeg je
on školovao o svom trošku.
- Sada je stupio u vojsku - doda ona - ali se, na žalost, previše raspustio.
Gospoña Gardiner pogleda s osmijehom nećakinju, ali joj Elizabeth ne odgovori
na smiješak.
- A ovo je - reče gospoña Revnolds, pokazujući jednu drugu minijaturu - slika
moga gospodara; vrlo je vjerna. Naslikana je u isto doba kad i ona druga...
otprilike prije osam godina.
- Mnogo sam slušala o otmjenom izgledu vašeg gospodara - izjavi gospoña
Gardiner gledajući sliku. - Ima lijepo lice. No ti nam, Lizzy, možeš reći sliči li
mu.
Poštovanje gospoñe Revnolds prema Elizabeth kao da se povećalo čim je čula
da ona pozna njezina gospodara.
- Zar mlada dama pozna gospodina Darcyja? Elizabeth pocrveni i odgovori:
- Malo.
- Ne mislite li da je on vrlo lijep gospodin, gospoñice?
- Da, vrlo je lijep.
- Ja uistinu ne znam ljepšeg od njega; gore na galeriji vidjet ćete njegovu ljepšu i
veću sliku nego što je ova. Moram istaknuti da je ova soba bila najmilija mom
pokojnom gospodaru, a ove su minijature bile tu već u njegovo vrijeme.
To je objasnilo Elizabeth zašto je i Wickhamova slika meñu njima. Gospoña
Revnolds im tada skrene pozornost na sliku gospoñice Darcy, napravljenu kad
joj je bilo tek osam godina.
- Je li gospoñica Darcy lijepa kao i njezin brat? - zapita gospoña Gardiner.
- Oh, da! Ona je najljepša mlada dama koju sam ikad vidjela. I veoma je
izobražena! Svira i pjeva po cio dan. U susjednoj je sobi nov glasovir, nedavno
nabavljen za nju... dar mog gospodara; ona dolazi sutra s njim.
Gospodin Gardiner, čije je ponašanje bilo prirodno i prijazno, poticao je njezinu
govorljivost pitanjima i primjedbama, a gospoña Revnolds, zbog ponosa ili iz
odanosti, očito je vrlo rado pričala o svom gospodaru i njegovoj sestri. - Boravi
li vaš gospodar dugo u Pemberleyju tijekom godine?
- Ne onoliko koliko bih željela, gospodine; ali otprilike polovinu svog vremena
provodi ovdje; a gospoñica Darcy je uvijek ovdje za vrijeme ljetnih mjeseci.
"Osim", pomisli Elizabeth, "kad ide u Ramsgate."
- Kad bi se vaš gospodar oženio, više biste ga viñali.
- Da, gospodine; ali ne znam kad će se to dogoditi. Ne znam koja je dovoljno
dobra za njega.
Gospodin i gospoña Gardiner se nasmiješe. Elizabeth nije mogla prešutjeti
riječi:
- Ide mu u prilog što tako mislite.
- Što sam rekla, istina je, to mogu potvrditi svi koji ga znaju - odgovori
kućepaziteljica. Elizabeth pomisli da ona ipak pretjeruje, te s velikim
iznenañenjem sasluša njezine riječi: - Nikad u životu nisam čula od njega ljutitu
riječ, a znam ga od njegove četvrte godine.
Ta joj se pohvala činila vrlo čudnom i najviše je odudarala od njezinih
zaključaka. Čvrsto je vjerovala da on nije dobre naravi. Postavši vrlo
radoznalom, željela je čuti što više i bila je zahvalna svom ujaku kad je kazao:
- Malo je onih o kojima se to može reći. Sretni ste što imate takva gospodara.
- Da, gospodine, znam da jesam. Nigdje na svijetu ne bih mogla naći boljega.
Odavno sam zapazila da oni, koji su dobrodušni kao djeca, ostaju dobrodušni i
kad odrastu, a on je bio najbolji i najplemenitiji dječak na svijetu.
Elizabeth se zagleda u nju. "Zar je Darcy takav?" pomisli.
- Njegov je otac bio izvrstan čovjek - reče gospoña Gardiner.
- Da, gospoño, doista je bio. I njegov će sin biti takav... isto tako susretljiv
prema siromašnima.
Elizabeth je slušala, čudila se, sumnjala i bila nestrpljiva da čuje još štogod.
Gospoña Revnolds je nije mogla zainteresirati ni za što drugo. Uzalud je pričala
o slikama, o veličini soba i cijeni namještaja. Zabavljajući se na račun porodične
pristranosti kojoj je pripisivao njezino pretjerano hvaljenje njezina gospodara,
gospodin Gardiner uskoro navede opet razgovor na prijašnju temu; gorljivo se
upustila u isticanje njegovih raznih vrlina dok su išli zajedno uz široko stubište.
- On je najbolji veleposjednik i najbolji gospodar - istakne ona - koji je ikad
postojao. Nije poput današnjih razuzdanih mladih ljudi koji ne misle ni na što
osim na sebe. Meñu njegovim zakupcima i slugama nema nijednog koji ga neće
pohvaliti. Neki kažu da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila njegovu gordost.
Mislim da to govore zato što ne brblja kao drugi mladići.
"Ovo ga prikazuje u vrlo lijepom svjetlu", pomisli Elizabeth.
- Te lijepe riječi o njemu - šapne joj ujna dok su išle jedna kraj druge - ne slažu
se baš s njegovim postupkom prema našem jadnom prijatelju.
- Možda smo mi u zabludi.
- Ne vjerujem. Naš je izvor potpuno pouzdan.
Kad su stigli gore u prostrano predsoblje, kućepaziteljica ih uvede u vrlo lijep
salon, nedavno opremljen otmjenijim i lakšim namještajem nego donje odaje.
Rekla im je da je taj salon tek neki dan ureñen kako bi se ugodilo gospoñici
Darcy, kojoj se ta soba svidjela kad je prošli put bila u Pemberleyju.
- On je uistinu dobar brat - zaključi Elizabeth krenuvši prema jednom od
prozora.
Gospoña Revnolds je već zamišljala koliko će se gospoñica Darcy razveseliti
kad uñe u salon.
- On je uvijek takav - doda ona. - Sve što može priuštiti zadovoljstvo njegovoj
sestri, mora se odmah učiniti. Nema ničega na svijetu što on ne bi napravio za
nju.
Ostalo im je još da vide galeriju slika i dvije-tri glavne spavaće sobe. U galeriji
je bilo mnogo dobrih slikarskih radova, ali Elizabeth nije znala ništa o toj
umjetnosti. Vidjela je razne porodične portrete, ali su oni teško mogli privući
pozornost strane osobe. Tražila je jedino lice čije su joj crte poznate. Na
posljetku ga je pronašla; ugledala je portret neobično sličan Darcyju, s takvim
osmijehom na licu kakav je viñala ponekad kad bi on gledao u nju. Stajala je
nekoliko minuta pred portretom i ozbiljno ga promatrala, te mu se vratila još
jedanput prije nego što su napustili galeriju. Gospoña Revnolds ih obavijesti da
je taj portret napravljen još za vrijeme života Darcyjeva oca.
U tom su trenu postojali u Elizabethinu srcu nježniji osjećaji prema originalu
nego što ih je ćutjela i na vrhuncu njihova poznanstva. Pohvale kojima ga je
obasula gospoña Revnolds nisu bile nevažne. Koja pohvala ima veću vrijednost
nego ona razumnog sluge? Razmišljala je o tom koliko je onih čija sreća ovisi
od njegova pokroviteljstva kao brata, veleposjednika i gospodara! Kako su
velika zadovoljstva i boli koje on može izazvati! Koliko dobra i zla zavisi od
njegove volje! Sve što je kućepaziteljica rekla navodilo je na povoljne zaključke
o njegovu karakteru, i Elizabeth je, dok je stajala pred platnom na kojem je bio
prikazan i s kojeg su je gledale njegove oči, razmišljala o njegovoj ljubavi s
dubljim osjećajem zahvalnosti nego ikad prije; sjećala se topline njegove
naklonosti i ublažavala je neuljudnost načina na koji ju je iskazao.
Kad su razgledali cijeli onaj dio kuće koji je bio otvoren za posjetitelje, sišli su
niz stube i, kad su se oprostili od kućepaziteljice, preuzeo ih je vrtlar, dočekavši
ih na vratima predvorja.
Dok su išli preko tratine prema rijeci, Elizabeth se okrene i pogleda još jedanput
kuću iza sebe, a ujak i ujna takoñer zastadoše; dok je on nagañao kad je sazidana
kuća, iznenada se, hodajući putom što je vodio iza nje prema stajama, pojavi
njezin vlasnik.
Elizabeth i on bili su dvadesetak koraka jedno od drugoga, a iskrsnuo je tako
naglo da nije mogla izbjeći susret s njim. Odmah im se sretoše oči i jako im
pocrvenješe obrazi. Trgnuo se i za trenutak ukočio od iznenañenja; no brzo se
sabrao, prišao im i obratio se Elizabeth, ako ne baš potpuno mirnim glasom, a
ono barem vrlo uljudnim riječima.
Elizabeth se instinktivno okrenula na drugu stranu, ali je zastala kad im se
približio i uzvratila je na njegov pozdrav pokazujući zbunjenost koju nije mogla
svladati. Čak i da njegova sličnost portretu koji su maloprije promatrali nije bila
dovoljna da uvjeri Elizabethina ujaka i ujnu kako je to gospodin Darcy, odalo bi
im vrtlarovo iznenañenje, kad je ugledao svog gospodara, o komu je riječ.
Stajali su malo po strani dok je on razgovarao s njihovom nećakinjom, koja se,
iznenañena i smetena, gotovo nije usudila podići oči prema njegovu licu i nije
bila ni svjesna što mu odgovara na uljudna pitanja o njezinoj obitelji. Začudila ju
je promjena u njegovu držanju otkad su se prošli put vidjeli i svaka je njegova
rečenica povećavala njezinu zbunjenost, a uznemirivala ju je i pomisao da ju je
zatekao tu. Taj kratki razgovor s njim bio joj je najnelagodniji u životu. A ni on
se nije doimao mnogo spokojnije; dok je govorio, glas mu nije bio staložen kao
inače; svoja pitanja o tom kad je krenula iz Longbourna i o boravku u
Derbyshireu ponavljao je tako često i tako užurbano da se jasno vidjelo koliko je
rastresen.
Najzad se činilo da ne može smisliti što bi kazao, te se, stojeći nekoliko
trenutaka i ne govoreći ni riječ, iznenada sabrao i oprostio s njom.
Tada joj priñoše ujak i ujna i izraziše divljenje njegovu stasu. No Elizabeth nije
čula ni riječ i, sasvim obuzeta svojim osjećajima, išla je s njima šutke. Stidjela
se i ljutila. Njezin dolazak ovamo je nešto najnesretnije i najnepromišljenije što
je mogla učiniti! Kako se to čudnim, bez dvojbe, čini njemu! Kako ružno misli,
zacijelo, o tom tako tašt čovjek! Mogao bi se steći dojam da je namjerno došla
kako bi mu se nametnula! Oh! zašto je došla? Zašto se on pojavio dan prije nego
što su ga očekivali? Da su otišli samo deset minuta ranije, bili bi izvan njegova
vidokruga, jer je jasno da je stigao baš tog trenutka... baš tog je trenutka sjahao s
konja ili izišao iz kočije. Neprestano je crvenjela zbog tog njihova nezgodnog
susreta. A njegovo ponašanje, tako uočljivo izmijenjeno... što li ono znači?
Čudno je što je uopće razgovarao s njom! No još je čudnije što je razgovarao
tako uglañeno i toliko se raspitivao o njezinoj obitelji. Nikad mu držanje nije
bilo manje dostojanstveno, nikad nije govorio tako nježno kao za vrijeme tog
neočekivanog susreta. Koliko se drukčije vladao nego prošli put u Rosingskom
parku kad joj je uručio ono svoje pismo! Nije znala što da misli ni kako da to
protumači.
Sad su bili na lijepoj stazi duž riječne obale, i svaki im je korak otkrivao novu,
veličanstveniju padinu ili krasniji ogranak šume, no Elizabeth nije neko vrijeme
bila svjesna krajolika; premda je automatski odgovarala na ujakova i ujnina
opetovana pitanja i usmjeravala pogled na ono što su joj oni pokazivali, nije
zapažala ništa oko sebe. Sve su joj se misli usredotočile na ono mjesto u
Pemberleyju, gdje god ono bilo, na kojem se Darcy nalazio u tom času. Žarko je
željela znati što mu je u mislima u tom trenutku... što misli o njoj i je li mu draga
još i sada, usprkos svemu. Možda je bio uljudan samo zato što je smiren;
doduše, glas mu nije zvučao baš spokojno. Je li osjetio više bol ili zadovoljstvo
kad ju je spazio, to nije mogla ocijeniti, no doista nije bio sabran kad ju je
ugledao.
Napokon se trgnula zbog primjedbi svojih suputnika da je odsutna duhom, pa se
pokušala pribrati.
Ušli su u šumu, privremeno se rastali od rijeke i penjali se uz strminu, s koje su,
gdje god je to čistina u šumi omogućavala, mogli vidjeti divne dijelove doline,
šumovita brda na drugoj strani i pogdjekoju riječnu okuku. Gospodin Gardiner
poželi obići cijeli park, ali se bojao da ta šetnja ne bi bila kratka. Vrtlar im,
slavodobitno se osmjehnuvši, reče da je kružna staza dugačka petnaest
kilometara. To riješi dvojbe, pa su pošli kraćom stazom kojom su se kroz šumu
spustili opet do rijeke, ondje gdje je ona najuža. Prešli su preko nje po vrlo
jednostavnom mostu, prilagoñenom općem izgledu tog kutka prirode. Taj je
predio bio još nedirnutiji nego ostali koje su dotad vidjeli; a u dolini, tu suženoj
u sutjesku, bilo je mjesta samo za rijeku i usku stazu kroz šiprag koji ju je
obrubljivao. Elizabeth je željela da produže uz krivudavu rijeku, ali su, prešavši
most, vidjeli koliko su se udaljili od kuće, pa je gospoña Gardiner, koja nije bila
vična pješačenju, rekla da ne može dalje i mislila je samo na to kako da se vrate
do kola što kraćim putom. Nećakinja se morala pokoriti tomu, pa su krenuli
prema kući najkraćom stazom s druge strane rijeke. No sporo su napredovali jer
je gospodin Gardiner veoma volio ribolov... iako je rijetko imao priliku za nj...
pa je zastajkivao kako bi promatrao pastrve u rijeci i razgovarao o njima s
vrtlarom. Dok su polako šetali, opet ih je iznenadila... Elizabeth gotovo isto kao
i prvi put... pojava gospodina Darcyja, koji im se približavao s nevelike daljine.
Staza je tu bila manje zaklonjena nego na drugoj strani, pa su ga mogli vidjeti i
prije nego što su se sreli. Premda iznenañena, Elizabeth je ipak bila spremnija za
susret nego prije i odlučila se držati i govoriti sabrano, ako se on uistinu
namjerava sresti s njima. Nekoliko joj se trenutaka činilo da će on, vjerojatno,
krenuti nekom drugom stazom. Ta je misao trajala dok je bio skriven od
njihovih pogleda zavojem staze; meñutim, kad je prošao kroz tu okuku, našao se
pred njima. Već na prvi je pogled vidjela da nije izgubio ništa od svoje
maloprijašnje uljudnosti; oponašajući njegovu uglañenost, počela mu je, čim su
se sreli, govoriti kako se divi tom mjestu, ali tek što je izrekla riječi "divno" i
"čarobno", neka je nesretna asocijacija navede da pomisli kako bi se njezino
hvaljenje Pemberleyja moglo pogrešno shvatiti, te je pocrvenjela i nije kazala
više ništa.
Gospoña Gardiner je stajala malo otraga; kad je Elizabeth zašutjela, on je zapita
hoće li mu učiniti čast i predstaviti ga ostalima. Za taj je uljudni potez bila
sasvim nepripremljena; jedva je suzdržala osmijeh zato što on sada hoće
upoznati baš neke od onih osoba protiv kojih se njegov ponos bunio kad ju je
pokušao zaprositi. "Kako li će se iznenaditi", pomisli ona, "kad sazna tko su! On
misli da pripadaju otmjenijem staležu."
Predstavljanje je odmah obavljeno; spomenuvši što su joj oni, kriomice ga je
pogledala da vidi kako on to podnosi i ne bi se bila jako začudila da se udaljio
što je brže mogao od takva sramotnog društva. Očito ga je to srodstvo
iznenadilo, ali je sve hrabro podnio i ne samo što nije otišao nego se počeo
vraćati s njima i zapodjenuo je razgovor s gospodinom Gardinerom. Elizabeth je
bila zadovoljna i protiv volje je likovala u sebi. Bilo je utješno što će on sada
znati da ona ima i takvih roñaka zbog kojih se ne mora crvenjeti. Slušala je
njihov razgovor vrlo pozorno i oduševljavala se svakim izrazom, svakom
rečenicom svog ujaka, jer su pokazivale njegovu inteligenciju, ukus i uljudnost.
Razgovor je brzo prešao na ribolov, čula je gospodina Darcyja kad ga je vrlo
uglañeno pozvao da peca tu kad god hoće dok bude u tom kraju; istodobno mu
je ponudio da ga opskrbi ribičkim priborom i pokazao mu mjesta u rijeci gdje
obično ima najviše ribe. Gospoña Gardiner, koja je išla pod ruku s Elizabeth,
zadivljeno je pogleda. Elizabeth ne reče ništa, ali je bila vrlo zadovoljna takvim
komplimentom. I dalje je bila vrlo iznenañena i stalno je u sebi ponavljala: -
Zašto se on tako promijenio? Odakle to? Nije moguće da se to dogodilo zbog
mene, nije moguće da je njegovo držanje tako omekšalo zbog mene. Moji
prijekori u Hunsfordu ne bi mogli izazvati takvu promjenu. Nije moguće da me
on još voli.
Pošto su išli tako stanovito vrijeme, dame na čelu, njih dvojica otraga, te pošto
su se spustili do ruba rijeke kako bi bolje vidjeli neku neobičnu vodenu biljku,
taj se raspored promijenio. Izmjenu je izvršila gospoña Gardiner kojoj, umornoj
od šetnje, Elizabethina ruka više nije bila dovoljan oslonac, pa je uhvatila muža
pod ruku. Darcy zauzme mjesto kraj njezine nećakinje, pa produžiše zajedno.
Poslije kratke šutnje, Elizabeth progovori prva. Željela ga je uvjeriti da su joj,
prije nego što je došla ovamo, rekli kako je on odsutan, te je počela napomenom
da je njegov dolazak bio sasvim neočekivan. - Naime, vaša nas je
kućepaziteljica - dodala je - obavijestila da vi jamačno nećete biti ovdje do sutra.
- Potvrdio je da je sve to istina i rekao da je zbog nekog posla s nadzornikom
imanja požurio i došao prije ostalih koji su pošli ovamo s njim. - Oni će doći
ovamo sutra ujutro - nastavi on - a meñu njima su i neki koji bi htjeli obnoviti
poznanstvo s vama: gospodin Bingley i njegova sestra.
Elizabeth u znak odgovora samo kimne kratko glavom. Misli su joj se odmah
vratile onom vremenu kad su njih dvoje posljednji put spomenuli Bingleyjevo
ime; ako je mogla suditi po njegovu licu, i on je mislio o tom.
- Ima još jedna osoba u tom društvu - prozbori on poslije kratkog muka - koja
vas osobito želi upoznati. Hoćete li mi dopustiti, ili možda tražim previše, da
vam predstavim svoju sestru dok ste u Lambtonu?
Ta ju je molba iznenadila toliko da nije bila ni svjesna na koji je način dala
pristanak. Odmah je naslutila da je želja gospoñice Darcy da se upozna s njom
zapravo djelo njezina brata i to ju je obradovalo. Godila joj je spoznaja da ga
ogorčenost nije navela da misli ružno o njoj.
Sad su hodali šutke, oboje duboko zamišljeni. Elizabeth nije bilo ugodno; nije ni
moglo biti; no osjećala se polaskanom i bila je zadovoljna. Njegova želja da joj
predstavi sestru bila je kompliment najviše vrste. Brzo su odmaknuli ostalima, te
su, kad stigoše do kola, gospodin i gospoña Gardiner zaostali oko trista metara
iza njih.
On joj ponudi da uñe u kuću, ali mu je odgovorila da nije umorna, pa su ostali
stajati na tratini. U takvim se trenucima moglo štošta reći, a šutnja je bila vrlo
neugodna. Htjela je progovoriti, ali su joj se sve teme činile nepogodnima.
Napokon se sjeti putovanja, te su vrlo ustrajno razgovarali o Matlocku i
Dovedaleu. Meñutim, vrijeme i ujna bijahu spori... pa su se njezino strpljenje i
ideje već gotovo iscrpili prije nego što se taj razgovor udvoje završio. Kad su
gospodin i gospoña Gardiner stigli, svi su srdačno pozvani u kuću da se osvježe
zakuskom i pićem, ali su to odbili i rastali su se s najvećom uljudnošću s obiju
strana. Darcy je pomogao damama da se popnu u kola, a kad su se kola malo
udaljila, Elizabeth ga vidje kako polako ide prema kući.
Ujak i ujna sad počeše nizati svoja zapažanja; oboje izjaviše da je mnogo bolji
nego što su mislili. - Ponaša se savršeno, uglañen je i neuobražen - reče ujak.
- Ima nečega dostojanstvenog u njemu, to je istina, - izjavi ujna - ali to je samo u
njegovu općem držanju, i ne pristaje mu loše. Sada mogu kazati kao i njegova
kućepaziteljica: možda neki vele da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila
njegovu gordost.
- Nikad me ništa nije toliko iznenadilo kao njegovo ponašanje prema nama. Bilo
je više nego uljudno, bilo je vrlo pažljivo, iako nije postojala nikakva potreba za
takvom pažnjom. Njegovo je poznanstvo s Elizabeth vrlo površno.
- Dakako, Lizzy - reče ujna - on nije tako lijep kao Wickham ili, bolje rečeno,
njegova je ljepota drukčije vrste. Meñutim, kako si mi mogla kazati da je vrlo
neugodan?
Elizabeth se opravdavala što je bolje mogla; rekla je da joj se više sviña otkako
su ga sreli tu i da nikad nije bio tako ljubazan kao danas.
- Možda je malo ćudljiv u svojoj uglañenosti - napomene ujak. - Ta su velika
gospoda često takva; stoga ga neću hvatati za riječ glede pecanja, jer bi se
mogao nekog drugog dana predomisliti i reći mi neka se tornjam s njegova
imanja.
Elizabeth zaključi da se grdno varaju u pogledu njegova karaktera, ali ne reče
ništa.
- Sudeći po onom što smo vidjeli - reče gospoña Gardiner - ne mogu zamisliti da
je on u stanju biti onako nesmiljen prema ikome kao što je bio prema jadnom
Wickhamu. Ne doima se opako. Naprotiv, ima nešto vrlo simpatično oko usana
kad govori. Lice mu je tako dostojanstveno da se ne može nepovoljno misliti o
njegovu srcu. Doduše, ona dobra žena što nam je pokazala kuću malo je
pretjerala hvaleći njegov karakter! Pokatkad sam jedva obuzdala smijeh. Ali on
je, pretpostavljam, darežljiv gospodar, a to u očima posluge sadrži sve vrline.
Elizabeth osjeti da treba kazati nešto u obranu njegova ponašanja prema
Wickhamu i stoga im dade na znanje, što je opreznije mogla, da se njegova
djela, sudeći po onom što je čula od njegovih roñaka u Kentu, mogu sasvim
drukčije tumačiti i da njegov karakter nije ni približno onako loš niti
Wickhamov onako dobar kao što se mislilo u Hertfordshireu. Kao potvrdu toga,
ispričala im je sve pojedinosti o novčanim poslovima u kojima su njih dvojica
bili povezani i istaknula je da je njezin izvor vjerodostojan, ali ga nije otkrila.
Gospoña Gardiner se iznenadila, a i zabrinula; no, kako su se sad približavali
mjestu u kojem je nekoć ugodno živjela, sve misli ustuknuše pred dragim
uspomenama. Pokazivala je mužu sve zanimljivosti u toj okolici i nije mislila ni
na što drugo. Iako umorna od jutarnje šetnje, otišla je odmah poslije ručka
potražiti stare znance i večer je provela u ugodnom razgovoru s onima koje nije
odavno vidjela.
Dogañaji toga dana bili su previše zanimljivi da bi se Elizabeth mogla
usredotočiti na te nove prijatelje. Neprestano je razmišljala, i to začuñeno, samo
o Darcyjevoj uljudnosti i, prije svega, o njegovoj želji da se ona upozna s
njegovom sestrom.
XLIV
Elizabeth je zaključila da će Darcy dovesti svoju sestru u posjet sutradan nakon
njezina dolaska u Pemberley; stoga je odlučila da tog jutra neće izlaziti iz
gostionice. No zaključak joj je bio pogrešan, jer su je posjetili već sutradan
pošto su Elizabeth i njezini doputovali u Lambton. Njih troje su šetali s nekima
od svojih novih prijatelja i, tek što su se vratili u gostionicu kako bi se presvukli
za ručak s njima, privukao ih je k prozoru zvuk kola i odande su ugledali nekog
gospodina i damu u lakim kolima na dva kotača. Elizabeth odmah prepozna
livreju, nasluti što to znači i veoma iznenadi ujaka i ujnu rekavši im kakvu čast
očekuje. Ujak i ujna u prvi se tren jako začudiše, no kad su povezali njezinu
sadašnju zbunjenost s njezinom jučerašnjom zbunjenošću i s okolnostima koje
su ih prouzročile, odmah su sve gledali u drukčijem svjetlu. Prije im nije nešto
takvo padalo na pamet, ali sad naslutiše da se takva pažnja od takva čovjeka
može objasniti samo tako što mu se sviña njihova nećakinja. Dok su se bavili
tom novom mišlju, Elizabeth je bila sve uznemirenija. I sama se čudila toj svojoj
usplahirenosti, no meñu ostalim uzrocima tog nemira bila je i bojazan da je
Darcy, podlegnuvši pristranosti, govorio sestri suviše pohvalno o njoj, pa je
strahovala da će je, baš zato što joj je veoma stalo do toga da se dopadne,
iznevjeriti sposobnost da se svidi.
Udalji se od prozora, bojeći se da će je vidjeti; dok je hodala gore-dolje po sobi,
trudeći se da se smiri, ujak i ujna gledali su je tako znatiželjno i upitno da je to
još pogoršalo situaciju.
Uto doñoše gospoñica Darcy i njezin brat, te se obavi upoznavanje kojeg se
toliko plašila. Na svoje veliko iznenañenje, Elizabeth zapazi da je njezina nova
znanica zbunjena barem koliko i ona. Otkad je doputovala u Lambton, slušala je
da je gospoñica Darcy vrlo gorda, ali je, gledajući je tek nekoliko minuta,
zaključila da je samo izvanredno plaha. Teško je mogla izvući iz nje išta osim
jednosložnih riječi.
Gospoñica Darcy bila je visoka i krupnija od Elizabeth; premda je napunila tek
šesnaest godina, već je potpuno stasala i izgledala je ženstveno i ljupko. Nije
bila lijepa poput brata, no lice joj se doimalo razborito i dobroćudno, a vladala
se skromno i obzirno. Elizabeth je očekivala da će u njoj naići na oštrog i
nezbunjenog promatrača, sličnog Darcyju, pa joj je i te kako laknulo kad je
opazila da ona nije takva.
Ubrzo nakon dolaska reče joj Darcy da će je i Bingley posjetiti. Tek što je
izrazila zadovoljstvo i pripremila se za takva gosta, začuju se na stubama
Bingleyjevi brzi koraci i on uñe u sobu. Sav Elizabethin gnjev protiv njega
odavno je iščeznuo, ali i da je ostalo nešto od tog gnjeva, odmah bi nestalo pred
iskrenom srdačnošću s kojom ju je pozdravio pri tom susretu. Raspitivao se
prijateljski, iako uopćeno, o njezinoj obitelji, doimao se i govorio je dobroćudno
i prirodno kao i uvijek.
Za gospodina i gospoñu Gardiner bio je gotovo podjednako zanimljiva ličnost
kao i za Elizabeth. Odavno su ga željeli vidjeti. Cijelo to društvo veoma ih je
zanimalo. Zbog slutnji koje su se rodile glede gospodina Darcyja i njihove
nećakinje, promatrali su njih oboje vrlo znatiželjno; to ih je promatranje sasvim
uvjerilo da bar jedno od njih zna što je zaljubljenost. U pogledu daminih
osjećaja još su malo dvojili, ali da je gospodin očaran, to je bilo sasvim očito.
Elizabeth je, pak, bila zaokupljena koječime. Htjela je doznati osjećaje svakoga
gosta; htjela je smiriti svoje osjećaje i biti ugodna svima; iako se glede ovog
potonjeg cilja najviše bojala da će iznevjeriti, uspjeh joj je bio zajamčen, jer su
joj oni kojima je nastojala ugoditi bili unaprijed naklonjeni.
Kad je ugledala Bingleyja, misli su joj odmah odletjele k sestri; oh, kako je
žarko željela doznati jesu li i njegove usmjerene tamo! Povremeno joj se činilo
da govori manje nego prije, i jedanput ili dvaput razveseli je pomisao da on
pokušava, dok gleda u nju, otkriti sličnost s Jane. Meñutim, ako je to i moglo
biti samo plod mašte, nipošto se nije mogla prevariti glede njegova ponašanja
prema gospoñici Darcy, koja je bila odreñena kao Janeina suparnica. Nijedan
pogled ni s jedne ni s druge strane nije otkrivao nikakvu osobitu naklonost.
Izmeñu njih se nije dogañalo ništa što bi moglo opravdati nadu njegove sestre. U
to se brzo uvjerila. Prije nego što su se rastali, dvije-tri male okolnosti su, prema
njezinu brižnom tumačenju, pokazale da se on sjeća Jane, i to ne bez nježnosti, i
da bi, kad bi se usudio, kazao nešto što bi skrenulo razgovor na nju. Dok su
ostali razgovarali meñu sobom, rekao joj je, i to glasom u kojem se odrazio
prizvuk istinskog žaljenja, kako je "prošlo već mnogo vremena otkako nije imao
zadovoljstvo da je vidi"; zatim je, prije nego što mu je mogla odgovoriti, dodao:
- Ima tomu već više od osam mjeseci. Nismo se vidjeli još od 26. studenoga, kad
smo svi plesali u Netherfieldu.
Elizabeth je bilo drago što on to tako dobro pamti. Poslije je iskoristio priliku,
kad ostali nisu slušali, da je upita jesu li sve njezine sestre u Longbournu.
Ničega osobitog nije bilo u tom pitanju, pa ni u prethodnoj napomeni, ali su im
njegov pogled i glas dali posebno značenje.
Nije mogla često skretati pogled prema Darcyju, ali mu je, kad god bi ga
pogledala, vidjela na licu izraz zadovoljstva, a u svemu što je govorio čula je
prizvuk tako dalek od gordosti ili preziranja nazočnih da je bila uvjerena kako je
jučerašnje poboljšanje u njegovu ponašanju, koliko god kratkotrajno bilo
ubuduće, potrajalo bar jedan dan. Vidjevši kako se trudi da produbi to
poznanstvo i da se svidi osobama s kojima bi bilo kakvo općenje prije nekoliko
mjeseci smatrao sramotom... gledajući ga tako uljudnog ne samo prema njoj već
i prema njezinim roñacima koje je prije otvoreno prezirao i sjećajući se njihove
posljednje uzbudljive scene u hunsfordskom župnom dvoru... bila je svjesna
goleme razlike i promjene i jedva je prikrivala začuñenost. Još nikad ga, čak ni u
društvu njegovih dragih prijatelja u Netherfieldu ili njegove dostojanstvene
rodbine u Rosingsu, nije vidjela tako spremnog da ugodi, tako skromnog i tako
pristupačnog kao sada kad ništa važno nije moglo proizići iz njegovih nastojanja
da se svidi i kad bi čak i puko poznanstvo s onima kojima iskazuje pažnju
izazvalo podsmijeh i osudu dama iz Netherfielda i Rosingsa.
Gosti su ostali više od pola sata, a kad su se digli, spremni za polazak, Darcy
predloži sestri da zajedno izraze želju da gospodin i gospoña Gardiner, te
gospoñica Bennet večeraju s njima u Pemberleyju prije odlaska iz tog kraja.
Gospoñica Darcy ga rado posluša, premda bojažljivo, jer se još nije navikla zvati
goste. Gospoña Gardiner pogleda nećakinju da vidi je li ona, budući da je poziv
ponajviše upućen njoj, spremna ga prihvatiti, ali Elizabeth je okrenula glavu u
stranu. Zaključivši, meñutim, da to namjerno izbjegavanje prije pokazuje
trenutačnu zbunjenost nego neslaganje s prijedlogom i zapazivši kod muža, koji
je volio društvo, veliku pripravnost da prihvati poziv, ona dade svoj pristanak, te
su se dogovorili da to bude prekosutra.
Bingley pokaže veliko zadovoljstvo zato što će opet vidjeti Elizabeth, jer joj je
htio još štošta kazati i pitati je o svim njihovim hertfordshireskim prijateljima.
Elizabeth se obraduje, protumačivši sve to kao njegovu želju da mu priča o
svojoj sestri. Zbog toga, a i zbog nekih drugih razloga, Elizabeth je, kad su gosti
otišli, bila zadovoljna tim posjetom iako nije tijekom njega baš osobito uživala.
Želeći da bude sama i bojeći se ujakovih i ujninih pitanja i aluzija, ostala je s
njima samo toliko da čuje njihovo povoljno mišljenje o Bingleyju, a onda se
žurno otišla obući.
Meñutim, nije imala razloga da se plaši znatiželje gospodina i gospoñe Gardiner;
oni je nisu željeli natjerati da se ispovijeda. Bilo je očito da se ona poznaje s
gospodinom Darcyjem mnogo bolje nego što su prije mislili; bilo je očito da je
on veoma zaljubljen u nju. Vidjeli su štošta zanimljivo, ali su se ipak ustručavali
ispitivati.
Misliti povoljno o gospodinu Darcyju postalo je gotovo obvezom; koliko su ga
poznali, nisu mu mogli naći nikakve mane. Njegova ih se uljudnost ugodno
dojmila; da su ocrtali njegov karakter na temelju svojih vlastitih osjećaja i
pričanja njegove kućepaziteljice, ne osvrćući se ni na kakve druge opise,
hertfordshireski krug njegovih znanaca ne bi prepoznao gospodina Darcyja. Sad
su bili skloni vjerovati kućepaziteljici; zaključili su da ne treba olako odbiti
tvrdnje te žene koja ga pozna od četvrte godine i čije držanje pokazuje da je
čestita. Ni obavijesti dobivene od njihovih lambtonskih prijatelja nisu se ni u
čemu bitnom kosile s njezinim tvrdnjama. Nisu ga mogli okriviti ni za što osim
za ponos; ponosan je vjerojatno bio, a i da nije, stanovnici tog trgovačkog
gradića, u kojem Darcyjevi nisu posjećivali nikoga, svakako bi mu pripisali
pretjeran ponos. Ali su priznali da je velikodušan i da pomaže sirotinji.
O Wickhamu su ubrzo doznali da ga tu ne cijene baš mnogo; iako se nisu
potpuno znali njegovi novčani odnosi sa sinom njegova pokrovitelja, ipak je bilo
općenito poznato da je pri odlasku iz Derbyshirea ostavio brojne dugove iza
sebe, te ih je poslije gospodin Darcy isplatio.
Što se tiče Elizabeth, njezine su misli bile u Pemberleyju ove večeri više nego
prošle, a večer, premda je sporo prolazila, nije za nju bila dovoljno duga da bi
mogla čvrsto odrediti kakvi su joj osjećaji prema jednoj osobi na tom imanju.
Puna dva sata ležala je budna, trudeći se da shvati što osjeća prema njemu.
Nedvojbeno ga nije mrzila. Ne, mržnja je odavno iščeznula i otada se sramila što
je ikad gajila prema njemu osjećaj koji se može nazvati tim imenom. Poštovanje
stvoreno vjerovanjem u njegove vrijedne osobine, iako ih je isprva nerado
priznavala, već neko joj vrijeme nije više bilo mrsko, a sada se spojilo i sa
stanovitom prijateljskom naklonosti što ju je izazvalo jučerašnje povoljno
očitovanje njegova karaktera. No iznad svega, iznad poštovanja i uvažavanja,
postojao je u njoj poriv za naklonost prema njemu koji se nije mogao zanemariti.
Riječ je bila o zahvalnosti... zahvalnosti ne samo zato što ju je nekoć volio već i
zato što je još voli toliko da joj može oprostiti svu žučljivost i gorčinu s kojima
ga je odbila i sve nepravedne optužbe kojima je popratila to svoje odbijanje.
Iako bi je, prema njezinu mišljenju, trebao izbjegavati kao najveću
neprijateljicu, pokazao je, kad su se slučajno sreli, veliku želju da sačuva
njihovo poznanstvo i, bez ikakva nametljivog očitovanja svojih osjećaja prema
njoj, bez ikakvih hirova u ophoñenju s njom, nastojao se svidjeti njezinim
roñacima i odlučio ju je upoznati sa svojom sestrom. Takva promjena kod tako
ponosnog čovjeka izazvala je u njoj ne samo iznenañenje nego i zahvalnost... jer
se morala pripisati ljubavi, žarkoj ljubavi. Ta je promjena pobudila kod nje
neodreñene, ali ugodne osjećaje. Poštovala ga je i cijenila, bila mu je zahvalna, i
istinski ju je zanimala njegova dobrobit; no htjela je utvrditi koliko ona želi da ta
dobrobit ovisi o njoj i bi li usrećilo njih oboje ako bi ga, a vjerovala je da je to
još u njezinoj moći, navela da obnovi svoje udvaranje.
Te su večeri ujna i nećakinja zaključile da na tako veliku uljudnost gospoñice
Darcy, koja ih je posjetila istog dana kad je doputovala u Pemberley, treba
odgovoriti, ako ne podjednakim, a ono bar sličnim znakom uglañenosti, pa su se,
shodno tomu, složile da bi bilo najbolje da je sutradan ujutro posjete u
Pemberleyju. Elizabeth je bilo drago što će ići tamo, iako nije ni sama baš jasno
znala zašto se raduje tomu.
Gospodin Gerdiner ih je napustio uskoro poslije doručka. Prethodnog se dana
opet pričalo o pecanju, pa se dogovorio s nekima od gospode da se sastanu prije
podne u Pemberleyju.
XLV
Uvjerena sada da je mržnja gospoñice Bingley prema njoj potekla iz ljubomore,
Elizabeth je slutila koliko će toj gospoñici biti mrzak njezin dolazak u
Pemberley, pa ju je zanimalo s koliko će uljudnosti ta dama obnoviti njihovo
poznanstvo.
Kad su stigle do kuće, uvedene su kroz predvorje u salon, koji je zbog svog
sjevernog položaja bio vrlo ugodan ljeti. Kroz njegove se prozore pružao divan
pogled na visoka šumovita brda iza kuće i na lijepe hrastove i pitome kestene,
raštrkane po tratini u blizini kuće.
U tom ih je salonu primila gospoñica Darcy, sjedeći tu s gospoñom Hurst i
gospoñicom Bingley, te gospoñom s kojom je živjela u Londonu. Primila ih je
vrlo uljudno, ali i suzdržljivo, što je, iako je izviralo iz stidljivosti i straha da u
nečemu ne pogriješi, u onima koji se osjećaju po položaju nižima od nje lako
moglo stvoriti pogrešan dojam da je gorda i nepristupačna. No gospoña Gardiner
i njezina nećakinja pravilno su je razumjele i sažalijevale su je.
Gospoña Hurst i gospoñica Bingley pozdraviše ih samo naklonom. Kad su sjele,
nastao je za nekoliko trenutaka muk, nelagodan kao što takav muk i mora biti.
Prva ga je prekinula gospoña Anneslev, otmjena žena simpatična izgleda, čiji je
pokušaj da započne razgovor pokazao da je pristojnija od gospoñe Hurst i
gospoñice Bingley. Tako su ona i gospoña Gardiner vodile razgovor, a Elizabeth
im je pokatkad pomagala. Gospoñica Darcy se držala tako kao da bi rado, kad bi
imala dovoljno hrabrosti, sudjelovala u tom; s vremena na vrijeme bi se
osmjelila izreći poneku rečenicu kad je postojala najmanja opasnost da će je
čuti.
Elizabeth uskoro opazi da je gospoñica Bingley pomnjivo promatra i da ne može
prozboriti nijednu riječ, osobito s gospoñicom Darcy, da ne privuče njezinu
pozornost. Meñutim, ta je činjenica ne bi spriječila da razgovara s gospoñicom
Darcy da nisu sjedile predaleko jedna od druge; istini za volju, nije joj bilo žao
što nije mnogo govorila. Bila je obuzeta svojim mislima. Očekivala je svakog
trenutka da će ući u sobu netko od gospode. Željela je da to bude gospodar kuće,
no istodobno se i bojala toga; a je li to više željela ili se više bojala, ni sama nije
sasvim znala.
Kad je sjedila tako već četvrt sata ne čuvši nijednom glas gospoñice Bingley,
trgne je njezino hladno pitanje o zdravlju njezine obitelji. Elizabeth odgovori
isto tako ravnodušno i kratko, te gospoñica Bingley ne reče više ništa.
Sljedeći je dogañaj za vrijeme njihova posjeta bio ulazak posluge s hladnim
pečenkama, kolačima i raznim vrsnim voćem iz tog godišnjeg doba. Gospoña
Anneslev napokon uspije brojnim značajnim pogledima i osmijesima podsjetiti
gospoñicu Darcy na njezinu domaćinsku dužnost. Sada se cijelo društvo imalo
čime zabaviti... jer, ako se nije svima razgovaralo, svima se jelo; privlačne
piramide grožña, nektarina i bresaka brzo su ih okupile oko stola.
Dok su jele voće, Elizabeth je dobila priliku da prosudi želi li da gospodin Darcy
doñe ili se plaši toga, jer je, kad je Darcy ušao, mogla osjetiti koji osjećaj ima
prevagu: želja ili strah. Za trenutak je njezina radost bila jača od straha, ali je
odmah potom požalila što je došao.
Neko je vrijeme proveo s gospodinom Gardinerom, koji je, s dvojicom-trojicom
gospode iz kuće, bio na riječnoj obali, i ostavio ga je tek kad je čuo da Elizabeth
i njezina ujna namjeravaju posjetiti Georgianu tog jutra. Čim je ušao, Elizabeth
mudro odluči da bude sasvim prirodna i sabrana. Ta je odluka bila pogotovo
potrebna, premda ne baš lako ostvarljiva, zato što je opazila da je cijelo društvo
postalo sumnjičavo prema njima dvoma i da gotovo sve oči pozorno prate
njegovo ponašanje otkad je ušao u salon. No nijedno lice nije pokazivalo veću
znatiželju od lica gospoñice Bingley, usprkos osmijehu na njemu kad god je
govorila gospodinu Darcyju, jer je još nije natjerala u očaj ljubomora i još mu se
nije prestala udvarati. Gospoñica Darcy se, otkad joj je ušao brat, posebno
trudila da bude razgovorljiva; a Elizabeth je uočila da on želi da se njih dvije što
bolje upoznaju i da zato potiče njihov razgovor. Sve je to zamijetila i gospoñica
Bingley, pa je u nepromišljenom gnjevu iskoristila prvu priliku da kaže
porugljivo uljudno:
- Recite mi, gospoñice Elizabeth, je li vojska otišla iz Merytona? Zacijelo je to
velik gubitak za vašu obitelj.
U Darcyjevoj nazočnosti nije se usudila spomenuti Wickhamovo ime, ali je
Elizabeth odmah shvatila da ona misli u prvom redu na njega, te su je razne
uspomene na njega za tren oneraspoložile, ali se brzo sabrala toliko da je mogla
odbiti taj zlonamjerni napad, i odgovorila je na to pitanje vrlo ravnodušnim
glasom. Dok je govorila, letimičnim pogledom opazi da je Darcy, zacrvenjevši
se u licu, ozbiljno promatra i da se njegova sestra toliko zbunila da ne može
podići oči. Da je gospoñica Bingley znala kakvu će bol zadati svojoj dragoj
prijateljici, nedvojbeno bi se odrekla tog pitanja, no htjela je samo zbuniti
Elizabeth natuknicom o čovjeku kojem je ona, prema njezinu mišljenju,
naklonjena i natjerati je da pokaže osjetljivost koja bi joj mogla štetiti u
Darcyjevim očima, a možda i njega podsjetiti na sve ludosti i budalaštine koje su
vezale neke članove Elizabethine obitelji s tom pukovnijom. O namjeravanom
bijegu gospoñice Darcy nije doprla do nje nijedna riječ. Ta tajna nije bila
povjerena nijednom živom stvoru osim Elizabeth. Darcy ju je posebno nastojao
sakriti pred Bingleyjevom rodbinom, i to zbog želje, koju mu je Elizabeth
odavno pripisala, da s vremenom ta rodbina uñe u srodstvo s njegovom sestrom.
Skovao je takav plan i, premda ga nije dovodio u vezu sa svojim nastojanjima da
odvoji Bingleyja od Jane, ipak je ta zamisao, po svoj prilici, pojačala njegovu
zainteresiranost za Bingleyjevu sreću.
Elizabethino sabrano držanje brzo stiša njegovo uzbuñenje, a kako gospoñica
Bingley, ljuta i razočarana, nije smjela izričito govoriti o Wickhamu, Georgiana
se takoñer pribere, ali ne toliko da bi mogla opet progovoriti. Njezin brat, u čije
se oči nije usudila pogledati, gotovo se nije ni sjetio da je i ona upletena u to, i
upravo činjenica koja mu je trebala odvratiti misli od Elizabeth kao da ih je još
više usredotočila na nju, i to na povoljan način.
Njihov posjet nije više trajao dugo nakon spomenutog pitanja i odgovora. Dok je
Darcy pratio gošće do kola, gospoñica Bingley je dala oduška svojim osjećajima
tako što je prigovarala Elizabethinoj ličnosti, ponašanju i odjeći. No Georgiana
joj se nije htjela pridružiti. Bratova je preporuka bila dovoljna da stvori u njoj
naklonost; on se nije mogao prevariti u svom sudu, a govorio je o Elizabeth tako
da ju je, htjela ili ne htjela, smatrala divnom i ljupkom. Kad se Darcy vratio u
salon, gospoñica Bingley se nije mogla suzdržati i ponovila mu je ponešto od
onog što je rekla njegovoj sestri.
- Kako bolesno izgleda jutros Elizabeth Bennet, gospodine Darcy - uzvikne ona
- nikad u životu nisam vidjela da se netko može toliko promijeniti kao što se ona
promijenila od prošle zime. Postala je vrlo mrka i gruba! Louisa i ja smo se
maloprije složile da je ne bismo prepoznale.
Koliko god se takve riječi nisu svidjele gospodinu Darcyju, on se zadovolji
hladnim odgovorom da ne vidi kod nje nikakvu promjenu osim što je preplanula
od sunca... a to nije nikakvo čudo kad se putuje ljeti.
- Što se mene tiče - reče ona - moram priznati da nikad nisam mogla zapaziti
kod nje nikakvu ljepotu. Lice joj je premršavo, koža joj nema sjaja, a crte lica
nisu joj nimalo zgodne. Nos joj ne odražava nikakav karakter, nema ničega
izražajnog u svom obliku. Zubi su podnošljivi, ali ništa osobito; a što se tiče
njezinih očiju, o kojima se katkad govorilo da su divne, nisam zamijetila da su
po bilo čemu izuzetne. Pogled im je oštar, svadljiv, i nimalo mi se ne sviña;
zapravo, cijelo njezino držanje odaje priprostu uobraženost koja je
nepodnošljiva.
Budući da je gospoñica Bingley bila uvjerena da Darcy obožava Elizabeth,
trebala je izabrati neki bolji način da mu se nametne; no gnjevni ljudi nisu uvijek
mudri; kad je vidjela da se napokon poprilično rasrdio, to joj je bio jedini uspjeh
koji je postigla. Meñutim, uporno je šutio; odlučna da ga natjera da progovori,
ona doda:
- Sjećam se, kad smo se prvi put vidjeli s njom u Hertfordshireu, kako smo se
svi začudili čuvši da se o njoj priča da je ljepotica, a posebno se sjećam kako ste
vi rekli jedne noći, pošto su bile na večeri u Netherfieldu: "Ona je ljepotica!
Prije bih proglasio njezinu majku duhovitom." No poslije vam se više svidjela,
pa ste je neko vrijeme smatrali prilično ljepuškastom.
- Da - reče Darcy kad se više nije mogao suzdržati - ali to se dogañalo na
početku mog poznanstva s njom; već mjesecima je smatram jednom od
najljepših žena koje znam.
Nakon toga je izašao, a gospoñici Bingley je ostalo zadovoljstvo da ga je
natjerala da kaže ono što je samo njoj zadalo bol.
Gospoña Gardiner i Elizabeth razgovarale su na povratku o svemu što se zbilo
za vrijeme njihova posjeta osim o onom što ih je obje osobito zanimalo.
Raspravljale su o izgledu i ponašanju svih koje su vidjele osim osobe koja im je
bila u središtu pozornosti. Govorile su o njegovoj sestri, njegovim prijateljima,
njegovoj kući i njegovu voću... o svemu osim o njemu; meñutim, Elizabeth je
žarko željela doznati što gospoña Gardiner misli o njemu, a gospoñi Gardiner bi
bilo vrlo drago da je nećakinja povela o njemu razgovor.
Da se Elizabethino mišljenje temeljilo samo na braku njezinih roditelja, ona ne
bi mogla imati baš ugodnu predodžbu o bračnoj sreći i kućnom miru. Njezin se
otac, osvojen mladošću i ljepotom te onim izgledom veselosti koji mladost i
ljepota obično daju, oženio djevojkom čija su nerazumnost i uskogrudnost vrlo
rano u njihovu braku dokrajčile pravu ljubav prema njoj. Poštovanje, uvažavanje
i povjerenje iščeznuli su zauvijek; srušila su se sva njegova gledišta o kućnoj
sreći. Meñutim, Bennet nije bio takve naravi da bi utjehu zbog razočaranja,
izazvanog njegovom vlastitom nepromišljenošću, potražio u onim
zadovoljstvima koja vrlo često tješe nesretnike u njihovoj ludosti ili poročnosti.
Volio je prirodu i knjige; iz tih dviju sklonosti ponikli su njegovi glavni užici. Sa
ženom nije imao gotovo ništa zajedničko, osim što su ga uveseljavali njezino
neznanje i budalaštine. To nije ona vrsta sreće kakvu čovjek obično želi u vezi
sa ženom; no, ako nema drugih razonoda, pravi će filozof iskoristiti ono što
može.
Meñutim, Elizabeth nije nikad bila slijepa glede nepriličnog ponašanja svog oca
kao muža. Uvijek je gledala na to s boli u srcu; no, poštujući njegove
sposobnosti i zahvalna za njegove ljubazne postupke prema njoj, nastojala je
zaboraviti ono što je, htjela ili ne htjela, morala vidjeti, a i otjerati iz misli
njegovo stalno kršenje bračnih obveza i pristojnosti, koje je, budući da je ženu
izvrgavao preziru vlastite djece, bilo za najveću osudu. No nikad nije osjećala
tako duboko kao sada nepovoljnosti koje neizbježno prate djecu iz tako
neskladnog braka niti je ikad bila toliko svjesna zla koje izvire iz tako
nepromišljeno primijenjenih očevih sposobnosti; sposobnosti koje bi, pravilno
iskorištene, bar sačuvale ugled njegovim kćerkama, ako i ne bi mogle povećati
mudrost njegove žene. Elizabeth se obradovala Wickhamovu odlasku, ali je
inače imala malo razloga za zadovoljstvo što je pukovnija otišla. Njihove su
zabave izvan kuće bile manje raznolike nego prije, a kod kuće su majčini i
sestrini prigovori zbog dosade koja ih okružuje oneraspoložili sve. Moglo se
predvidjeti da će se Kitty s vremenom vratiti zdrav razum, jer su
uznemiritelji njezina mozga otišli, no njezina će se sestra, od čije se naravi
moglo očekivati veće zlo, samo još više učvrstiti u svojoj ludosti i
samouvjerenosti jer je otišla u mjesto koje je dvostruko opasno: kao kupalište i
kao vojnički tabor. Stoga je Elizabeth, jedno s drugim, zaključila ono što su
spoznali i drugi prije nje: da dogañaj koji je nestrpljivo priželjkivala nije, kad se
ostvario, donio onakvo zadovoljstvo kakvo je očekivala. U skladu s tim, trebala
je odabrati neko drugo vrijeme za početak prave sreće... pronaći nešto drugo na
što će usredotočiti svoje želje i nade, pa se, uživajući u iščekivanju, utješiti glede
sadašnjosti i pripremiti za buduće razočaranje. Oko putovanja u Jezersku oblast
vrtjele su joj se sada najsretnije misli; to joj je bilo najbolja utjeha za sve
nelagodne sate što ih je majčino i Kittyno nezadovoljstvo učinilo neizbježnima;
da je mogla uključiti i Jane u taj plan, onda bi sve bilo savršeno.
"Ipak, sretna je okolnost", mislila je, "što mogu još nešto poželjeti. Da je cijeli
plan savršen, moje bi razočaranje bilo neizbježno. No ovako, budući da ću u
srcu neprestano nositi tugu zbog sestrine odsutnosti, mogu očekivati da će mi se
ostale lijepe nade ostvariti. Onaj plan koji u cijelosti obećava radost nikad ne
može biti uspješan; jedina su obrana od općeg razočaranja male nevolje.
Lydia je na odlasku obećala da će pisati često i opširno majci i Kitty, no njezina
su se pisma uvijek morala dugo čekati i uvijek su bila vrlo kratka. Pisma majci
nisu sadržavala gotovo ništa osim obavijesti da su se maloprije vratile iz
knjižnice, kamo su ih pratili ti i ti časnici i gdje je vidjela tako lijepe ormare i
stolove da naprosto luduje za njima... da ima novu haljinu ili nov suncobran koji
bi rado opisala opširnije, ali mora odmah prekinuti jer je gospoña Forster zove
da idu u tabor. A iz njezina se dopisivanja sa sestrom moglo još manje doznati,
jer su njezina pisma Kitty, premda prilično duža, bila strogo povjerljiva.
Dva ili tri tjedna nakon njezina odlaska, u Longbourn su se počeli vraćati
zdravlje, dobro raspoloženje i veselje. Sve se doimalo sretnije. Obitelji koje su
zimovale u Londonu vratile su se i došlo je vrijeme ljetnih haljina i ljetnih
priredbi. Gospoñi Bennet se vratila uobičajena svadljiva vedrina. Sredinom
lipnja se Kitty već toliko oporavila da je bila kadra ući u Meryton bez suza. Taj
je sretni dogañaj ulio Elizabeth nadu da će se Kitty do Božića dovoljno
opametiti da ne spominje časnike više nego jedanput na dan, ako se, po nekom
okrutnom i zlobnom rasporedu vojnog ministarstva, ne nastani u Merytonu neka
druga pukovnija.
Već se brzo približavalo vrijeme odreñeno za početak putovanje na sjever. Do
njega su ostala još samo dva tjedna kad je od gospoñe Gardiner stiglo pismo
koje je ne samo odgodilo njegov početak nego je i skratilo njegovo trajanje.
Gospodin Gardiner nije zbog poslova mogao krenuti na put prije sredine srpnja i
morao se vratiti u London za mjesec dana, a kako im to ostavlja premalo
vremena da idu tako daleko i vide sve što su prvobitno namjeravali, odnosno da
to vide bez žurbe, prisiljeni su odustati od odlaska u Jezersku oblast i zadovoljiti
se mnogo kraćim putovanjem, te stoga, prema sadašnjem planu, neće ići na
sjever dalje od Derbyshirea. U tom se kraju može dovoljno vidjeti da bi se
ispunilo vrijeme od oko tri tjedna; a za gospoñu Gardiner je to imalo osobitu
draž. Grad u kojem je ona prije provela nekoliko godina, a u kojem će oni sada
boraviti nekoliko dana, izazivao je u njoj radoznalost koliko i čuvene ljepote
Matlocka, Chatswortha, Dovedalea i Peaka.
Elizabeth se duboko razočarala; i te kako je željela vidjeti jezera i vjerovala je da
je ipak bilo dovoljno vremena za to. No morala se zadovoljiti promijenjenim
planom, a kako je bila vedre naravi, sve je uskoro bilo u redu.
Spominjanje Derbyshirea izazvalo je razne misli kod nje. Čim je vidjela tu riječ,
morala je pomisliti na Pemberley i njegova vlasnika. "Ali", mislila je, "valjda
mogu nekažnjeno ući u njegov zavičaj i uzeti nekoliko fluorita (vrsta rude, nap.
prev.) da me on ne opazi."
Razdoblje čekanja sad se udvostručilo. Trebala su proći četiri tjedna do ujakova
i ujnina dolaska. No napokon su prošli, te u Longbourn stigoše gospodin i
gospoña Gardiner sa svojih četvero djece. Odlučeno je da djeca, dvije
djevojčice, jedna od šest i druga od osam godina, i dva mlaña dječaka, ostanu
pod posebnim nadzorom svoje roñakinje Jane, koja je, zbog svoje razboritosti i
dobre naravi, a i zato što im je bila ljubimica, bila najpogodnija za brigu o njima
u svakom pogledu... da ih uči, da se igra s njima i da ih voli.
Gardineri su samo prenoćili u Longbournu, i već ujutro su otputovali s Elizabeth
u potragu za novim predjelima i zabavom. Jedan im je užitak bio zajamčen,
užitak koji donosi društvo dobrih suputnika. Svi su bili takva zdravlja i takve
naravi da su mogli podnijeti nezgode, imali su dovoljno vedra duha da povećaju
svako zadovoljstvo, a njihova razboritost i ljubav mogle su im, ako zatreba,
nadoknaditi vanjska razočaranja.
Nije cilj ovog djela da opiše Derbyshire niti bilo koje od znamenitih mjesta kroz
koja ih je vodio put; Oxford, Blenheim, Warwick, Kenilworth, Birmingham itd.
dovoljno su poznati. Ovdje nas zanima samo malen dio Derbyshirea. Vidjevši
sve glavne ljepote te oblasti, zaputili su se u gradić Lambton, gdje je gospoña
Gardiner nekoć živjela i gdje je, kako je nedavno čula, bilo još i sada nekoliko
njezinih starih znanaca. A Elizabeth je doznala od ujne da je Pemberley udaljen
samo osam kilometara od Lambtona. Nije bio baš na njihovu putu, ali ne ni više
od kilometra i pol od njega. Kad su sinoć razgovarali o putovanju, gospoña
Gardiner je izrazila želju da opet vidi to mjesto. Gospodin Gardiner je rado
pristao, pa su upitali Elizabeth slaže li se s tim.
- Mila moja, zar ne bi htjela vidjeti mjesto o kojem si tako mnogo slušala -
zapita njezina ujna - mjesto koje je zavičaj mnogih tvojih znanaca? Wickham je,
znaš, proveo cijelu mladost ondje.
Elizabeth se snuždi. Smatrajući da nema što tražiti u Pemberleyju, morala je
hiniti da ga ne želi vidjeti. Mora priznati da su joj velike kuće već dosadile,
kazala je; budući da ih je razgledala već mnogo, više ne uživa u lijepim
sagovima i satenskim zavjesama.
Gospoña Gardiner je ukori zbog gluposti:
- Kad bi bila riječ samo o lijepoj kući, bogato namještenoj, ni meni se ne bi išlo
tamo; no imanje je divno. Na njemu su neke od najljepših šuma u grofoviji.
Elizabeth nije znala što da kaže... ali nije mogla pristati. Odmah je pomislila na
mogućnost da se sretne s Darcyjem dok budu razgledavali to mjesto. To bi bilo
strašno! Pocrvenjela je i pri pukoj pomisli, te se pitala ne bi li bilo bolje da
otvoreno razgovara s ujnom umjesto da se izloži takvoj opasnosti. No bilo je
razloga i protiv toga, te je napokon odlučila da joj to ostane kao posljednje
sredstvo ako dozna da porodica ne izbiva odande.
U skladu s tim, kad je uvečer otišla u spavaću sobu, pozvala je sobaricu i upitala
je li Pemberley lijepo mjesto, kako se zove vlasnik i, s popriličnim strepnjama,
je li porodica doputovala iz Londona kako bi na imanju provela ljeto. I te kako
joj je laknulo kad je na posljednje pitanje dobila niječan odgovor. Kako više nije
imala razloga za strahovanje, sada je i ona veoma željela vidjeti tu kuću; kad se
ujutro opet poveo razgovor o tom i upitali su je što misli, odmah je odgovorila,
tobože ravnodušno, da se potpuno slaže s prijedlogom. Tad odlučiše otići u
Pemberley.
XLIII
Dok su se vozili, Elizabeth je, donekle uznemireno, očekivala da se na vidiku
pojave pemberleyske šume i, kad su se napokon provezli mimo vratarske kućice,
sva je ustreptala od uzbuñenja.
Perivoj je bio vrlo velik i veoma raznolika izgleda. Ušli su u njega s njegove
najniže točke i vozili se neko vrijeme kroz lijepu šumu što se protezala daleko.
Elizabeth je bila previše uzbuñena za razgovor, ali je vidjela sve i divila se
svemu. Postupno se penjući oko pola kilometra, našli su se na vrhu brežuljka
gdje je šuma prestajala i gdje su im oči odmah ugledale Pemberleysku kuću na
suprotnoj strani doline u koju je put naglo skretao. Bila je to velika, lijepa,
kamena zgrada, istaknuta na uzvisini, iza nje se pružao lanac visokog šumovitog
gorja, a ispred nje je tekla nabujala rječica bez ičega umjetnog oko sebe. Njezine
obale nije čovječja ruka ni preuredila, ni lažno ukrasila. Elizabeth se oduševila.
Još nikada nije vidjela mjesto kojem je priroda bila blagonaklonila i gdje se
prirodna ljepota tako malo pokvarila lošim ukusom. Svi su se zaneseno divili; u
tom je trenutku spoznala da biti gospodaricom Pemberleyja znači nešto
posebno!
Spustiše se niz brdo, prijeñoše most i dovezoše se pred kućna vrata; dok su
gledali kuću izbliza, vrati joj se svom snagom prijašnji strah da će susresti
vlasnika. Bojala se da je, možda, ona sobarica pogriješila. Kad su zatražili da
razgledaju kuću, pustili su ih u predvorje; dok su čekali kućepaziteljicu,
Elizabeth je imala vremena da se čudi gdje se to našla.
Tada je došla kućepaziteljica, postarija žena čestita izgleda, prirodnija i mnogo
uglañenija nego što je Elizabeth očekivala. Uñoše za njom u blagovaonicu. Bila
je to velika prostorija skladnih razmjera, s lijepim namještajem. Prelazeći
pogledom po njoj kratko vrijeme, Elizabeth priñe prozoru kako bi uživala u
vidiku. Šumom okrunjen brežuljak s kojeg su se maloprije spustili doimao se iz
daljine mnogo strmijim i svojom je ljepotom godio oku. Cijela je okolica bila
prekrasna, te je sve promatrala zadivljeno... rijeku, drveće na njezinim obalama,
vijugavu dolinu, sve dokle joj je pogled sezao. Kad su prešli u druge sobe,
izgled okolice se mijenjao s promjenom točke promatranja i sa svakog se
prozora vidjela drukčija ljepota. Sobe su bile visoke i velike, a njihov je
namještaj odgovarao bogatstvu njihova vlasnika. Elizabeth je opazila, diveći se
Darcyjevu ukusu, da pokućstvo nije ni neukusno upadljivo, ni pretrpano
beskorisnim ukrasima; iako manje raskošno, bilo je otmjenije nego namještaj u
Rosingsu.
"Eto", pomisli ona, "mogla sam postati ovdje gospodaricom! Sad sam mogla već
dobro poznavati ove sobe. Umjesto što ih razgledavam kao tuñinka, mogla sam
uživati u njima kao u svojima i primiti u njih kao svoje goste ujaka i ujnu. Ma,
ne", sabere se ona, "to se ne bi moglo dogoditi; ujak i ujna bili bi izgubljeni za
mene; ne bih ih smjela pozvati u goste."
Ta je misao bila baš dobrodošla... spasila ju je od kajanja.
Željela je pitati kućepaziteljicu je li joj gospodar doista odsutan, ali nije imala
hrabrosti za to. Na posljetku izrekne to pitanje njezin ujak, te se uplašeno
okrenula na drugu stranu dok je kućepaziteljica, gospoña Revnolds, odgovorala
da je odsutan i dodala:
- No očekujemo ga sutra, s velikom skupinom prijatelja. Elizabeth se veoma
razveseli što nisu svoj put nekim slučajem odgodili za jedan dan.
Tada je ujna pozove da pogleda neku sliku. Prišla je i ugledala Wickhamov
portret... obješen, s još nekoliko minijatura, iznad kamina. Ujna je, smiješeći se,
zapita kako joj se sviña. Uto im se približi kućepaziteljica i reče im da je to slika
jednog mladog gospodina, sina nadzornika imanja pokojnog gospodara, kojeg je
on školovao o svom trošku.
- Sada je stupio u vojsku - doda ona - ali se, na žalost, previše raspustio.
Gospoña Gardiner pogleda s osmijehom nećakinju, ali joj Elizabeth ne odgovori
na smiješak.
- A ovo je - reče gospoña Revnolds, pokazujući jednu drugu minijaturu - slika
moga gospodara; vrlo je vjerna. Naslikana je u isto doba kad i ona druga...
otprilike prije osam godina.
- Mnogo sam slušala o otmjenom izgledu vašeg gospodara - izjavi gospoña
Gardiner gledajući sliku. - Ima lijepo lice. No ti nam, Lizzy, možeš reći sliči li
mu.
Poštovanje gospoñe Revnolds prema Elizabeth kao da se povećalo čim je čula
da ona pozna njezina gospodara.
- Zar mlada dama pozna gospodina Darcyja? Elizabeth pocrveni i odgovori:
- Malo.
- Ne mislite li da je on vrlo lijep gospodin, gospoñice?
- Da, vrlo je lijep.
- Ja uistinu ne znam ljepšeg od njega; gore na galeriji vidjet ćete njegovu ljepšu i
veću sliku nego što je ova. Moram istaknuti da je ova soba bila najmilija mom
pokojnom gospodaru, a ove su minijature bile tu već u njegovo vrijeme.
To je objasnilo Elizabeth zašto je i Wickhamova slika meñu njima. Gospoña
Revnolds im tada skrene pozornost na sliku gospoñice Darcy, napravljenu kad
joj je bilo tek osam godina.
- Je li gospoñica Darcy lijepa kao i njezin brat? - zapita gospoña Gardiner.
- Oh, da! Ona je najljepša mlada dama koju sam ikad vidjela. I veoma je
izobražena! Svira i pjeva po cio dan. U susjednoj je sobi nov glasovir, nedavno
nabavljen za nju... dar mog gospodara; ona dolazi sutra s njim.
Gospodin Gardiner, čije je ponašanje bilo prirodno i prijazno, poticao je njezinu
govorljivost pitanjima i primjedbama, a gospoña Revnolds, zbog ponosa ili iz
odanosti, očito je vrlo rado pričala o svom gospodaru i njegovoj sestri. - Boravi
li vaš gospodar dugo u Pemberleyju tijekom godine?
- Ne onoliko koliko bih željela, gospodine; ali otprilike polovinu svog vremena
provodi ovdje; a gospoñica Darcy je uvijek ovdje za vrijeme ljetnih mjeseci.
"Osim", pomisli Elizabeth, "kad ide u Ramsgate."
- Kad bi se vaš gospodar oženio, više biste ga viñali.
- Da, gospodine; ali ne znam kad će se to dogoditi. Ne znam koja je dovoljno
dobra za njega.
Gospodin i gospoña Gardiner se nasmiješe. Elizabeth nije mogla prešutjeti
riječi:
- Ide mu u prilog što tako mislite.
- Što sam rekla, istina je, to mogu potvrditi svi koji ga znaju - odgovori
kućepaziteljica. Elizabeth pomisli da ona ipak pretjeruje, te s velikim
iznenañenjem sasluša njezine riječi: - Nikad u životu nisam čula od njega ljutitu
riječ, a znam ga od njegove četvrte godine.
Ta joj se pohvala činila vrlo čudnom i najviše je odudarala od njezinih
zaključaka. Čvrsto je vjerovala da on nije dobre naravi. Postavši vrlo
radoznalom, željela je čuti što više i bila je zahvalna svom ujaku kad je kazao:
- Malo je onih o kojima se to može reći. Sretni ste što imate takva gospodara.
- Da, gospodine, znam da jesam. Nigdje na svijetu ne bih mogla naći boljega.
Odavno sam zapazila da oni, koji su dobrodušni kao djeca, ostaju dobrodušni i
kad odrastu, a on je bio najbolji i najplemenitiji dječak na svijetu.
Elizabeth se zagleda u nju. "Zar je Darcy takav?" pomisli.
- Njegov je otac bio izvrstan čovjek - reče gospoña Gardiner.
- Da, gospoño, doista je bio. I njegov će sin biti takav... isto tako susretljiv
prema siromašnima.
Elizabeth je slušala, čudila se, sumnjala i bila nestrpljiva da čuje još štogod.
Gospoña Revnolds je nije mogla zainteresirati ni za što drugo. Uzalud je pričala
o slikama, o veličini soba i cijeni namještaja. Zabavljajući se na račun porodične
pristranosti kojoj je pripisivao njezino pretjerano hvaljenje njezina gospodara,
gospodin Gardiner uskoro navede opet razgovor na prijašnju temu; gorljivo se
upustila u isticanje njegovih raznih vrlina dok su išli zajedno uz široko stubište.
- On je najbolji veleposjednik i najbolji gospodar - istakne ona - koji je ikad
postojao. Nije poput današnjih razuzdanih mladih ljudi koji ne misle ni na što
osim na sebe. Meñu njegovim zakupcima i slugama nema nijednog koji ga neće
pohvaliti. Neki kažu da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila njegovu gordost.
Mislim da to govore zato što ne brblja kao drugi mladići.
"Ovo ga prikazuje u vrlo lijepom svjetlu", pomisli Elizabeth.
- Te lijepe riječi o njemu - šapne joj ujna dok su išle jedna kraj druge - ne slažu
se baš s njegovim postupkom prema našem jadnom prijatelju.
- Možda smo mi u zabludi.
- Ne vjerujem. Naš je izvor potpuno pouzdan.
Kad su stigli gore u prostrano predsoblje, kućepaziteljica ih uvede u vrlo lijep
salon, nedavno opremljen otmjenijim i lakšim namještajem nego donje odaje.
Rekla im je da je taj salon tek neki dan ureñen kako bi se ugodilo gospoñici
Darcy, kojoj se ta soba svidjela kad je prošli put bila u Pemberleyju.
- On je uistinu dobar brat - zaključi Elizabeth krenuvši prema jednom od
prozora.
Gospoña Revnolds je već zamišljala koliko će se gospoñica Darcy razveseliti
kad uñe u salon.
- On je uvijek takav - doda ona. - Sve što može priuštiti zadovoljstvo njegovoj
sestri, mora se odmah učiniti. Nema ničega na svijetu što on ne bi napravio za
nju.
Ostalo im je još da vide galeriju slika i dvije-tri glavne spavaće sobe. U galeriji
je bilo mnogo dobrih slikarskih radova, ali Elizabeth nije znala ništa o toj
umjetnosti. Vidjela je razne porodične portrete, ali su oni teško mogli privući
pozornost strane osobe. Tražila je jedino lice čije su joj crte poznate. Na
posljetku ga je pronašla; ugledala je portret neobično sličan Darcyju, s takvim
osmijehom na licu kakav je viñala ponekad kad bi on gledao u nju. Stajala je
nekoliko minuta pred portretom i ozbiljno ga promatrala, te mu se vratila još
jedanput prije nego što su napustili galeriju. Gospoña Revnolds ih obavijesti da
je taj portret napravljen još za vrijeme života Darcyjeva oca.
U tom su trenu postojali u Elizabethinu srcu nježniji osjećaji prema originalu
nego što ih je ćutjela i na vrhuncu njihova poznanstva. Pohvale kojima ga je
obasula gospoña Revnolds nisu bile nevažne. Koja pohvala ima veću vrijednost
nego ona razumnog sluge? Razmišljala je o tom koliko je onih čija sreća ovisi
od njegova pokroviteljstva kao brata, veleposjednika i gospodara! Kako su
velika zadovoljstva i boli koje on može izazvati! Koliko dobra i zla zavisi od
njegove volje! Sve što je kućepaziteljica rekla navodilo je na povoljne zaključke
o njegovu karakteru, i Elizabeth je, dok je stajala pred platnom na kojem je bio
prikazan i s kojeg su je gledale njegove oči, razmišljala o njegovoj ljubavi s
dubljim osjećajem zahvalnosti nego ikad prije; sjećala se topline njegove
naklonosti i ublažavala je neuljudnost načina na koji ju je iskazao.
Kad su razgledali cijeli onaj dio kuće koji je bio otvoren za posjetitelje, sišli su
niz stube i, kad su se oprostili od kućepaziteljice, preuzeo ih je vrtlar, dočekavši
ih na vratima predvorja.
Dok su išli preko tratine prema rijeci, Elizabeth se okrene i pogleda još jedanput
kuću iza sebe, a ujak i ujna takoñer zastadoše; dok je on nagañao kad je sazidana
kuća, iznenada se, hodajući putom što je vodio iza nje prema stajama, pojavi
njezin vlasnik.
Elizabeth i on bili su dvadesetak koraka jedno od drugoga, a iskrsnuo je tako
naglo da nije mogla izbjeći susret s njim. Odmah im se sretoše oči i jako im
pocrvenješe obrazi. Trgnuo se i za trenutak ukočio od iznenañenja; no brzo se
sabrao, prišao im i obratio se Elizabeth, ako ne baš potpuno mirnim glasom, a
ono barem vrlo uljudnim riječima.
Elizabeth se instinktivno okrenula na drugu stranu, ali je zastala kad im se
približio i uzvratila je na njegov pozdrav pokazujući zbunjenost koju nije mogla
svladati. Čak i da njegova sličnost portretu koji su maloprije promatrali nije bila
dovoljna da uvjeri Elizabethina ujaka i ujnu kako je to gospodin Darcy, odalo bi
im vrtlarovo iznenañenje, kad je ugledao svog gospodara, o komu je riječ.
Stajali su malo po strani dok je on razgovarao s njihovom nećakinjom, koja se,
iznenañena i smetena, gotovo nije usudila podići oči prema njegovu licu i nije
bila ni svjesna što mu odgovara na uljudna pitanja o njezinoj obitelji. Začudila ju
je promjena u njegovu držanju otkad su se prošli put vidjeli i svaka je njegova
rečenica povećavala njezinu zbunjenost, a uznemirivala ju je i pomisao da ju je
zatekao tu. Taj kratki razgovor s njim bio joj je najnelagodniji u životu. A ni on
se nije doimao mnogo spokojnije; dok je govorio, glas mu nije bio staložen kao
inače; svoja pitanja o tom kad je krenula iz Longbourna i o boravku u
Derbyshireu ponavljao je tako često i tako užurbano da se jasno vidjelo koliko je
rastresen.
Najzad se činilo da ne može smisliti što bi kazao, te se, stojeći nekoliko
trenutaka i ne govoreći ni riječ, iznenada sabrao i oprostio s njom.
Tada joj priñoše ujak i ujna i izraziše divljenje njegovu stasu. No Elizabeth nije
čula ni riječ i, sasvim obuzeta svojim osjećajima, išla je s njima šutke. Stidjela
se i ljutila. Njezin dolazak ovamo je nešto najnesretnije i najnepromišljenije što
je mogla učiniti! Kako se to čudnim, bez dvojbe, čini njemu! Kako ružno misli,
zacijelo, o tom tako tašt čovjek! Mogao bi se steći dojam da je namjerno došla
kako bi mu se nametnula! Oh! zašto je došla? Zašto se on pojavio dan prije nego
što su ga očekivali? Da su otišli samo deset minuta ranije, bili bi izvan njegova
vidokruga, jer je jasno da je stigao baš tog trenutka... baš tog je trenutka sjahao s
konja ili izišao iz kočije. Neprestano je crvenjela zbog tog njihova nezgodnog
susreta. A njegovo ponašanje, tako uočljivo izmijenjeno... što li ono znači?
Čudno je što je uopće razgovarao s njom! No još je čudnije što je razgovarao
tako uglañeno i toliko se raspitivao o njezinoj obitelji. Nikad mu držanje nije
bilo manje dostojanstveno, nikad nije govorio tako nježno kao za vrijeme tog
neočekivanog susreta. Koliko se drukčije vladao nego prošli put u Rosingskom
parku kad joj je uručio ono svoje pismo! Nije znala što da misli ni kako da to
protumači.
Sad su bili na lijepoj stazi duž riječne obale, i svaki im je korak otkrivao novu,
veličanstveniju padinu ili krasniji ogranak šume, no Elizabeth nije neko vrijeme
bila svjesna krajolika; premda je automatski odgovarala na ujakova i ujnina
opetovana pitanja i usmjeravala pogled na ono što su joj oni pokazivali, nije
zapažala ništa oko sebe. Sve su joj se misli usredotočile na ono mjesto u
Pemberleyju, gdje god ono bilo, na kojem se Darcy nalazio u tom času. Žarko je
željela znati što mu je u mislima u tom trenutku... što misli o njoj i je li mu draga
još i sada, usprkos svemu. Možda je bio uljudan samo zato što je smiren;
doduše, glas mu nije zvučao baš spokojno. Je li osjetio više bol ili zadovoljstvo
kad ju je spazio, to nije mogla ocijeniti, no doista nije bio sabran kad ju je
ugledao.
Napokon se trgnula zbog primjedbi svojih suputnika da je odsutna duhom, pa se
pokušala pribrati.
Ušli su u šumu, privremeno se rastali od rijeke i penjali se uz strminu, s koje su,
gdje god je to čistina u šumi omogućavala, mogli vidjeti divne dijelove doline,
šumovita brda na drugoj strani i pogdjekoju riječnu okuku. Gospodin Gardiner
poželi obići cijeli park, ali se bojao da ta šetnja ne bi bila kratka. Vrtlar im,
slavodobitno se osmjehnuvši, reče da je kružna staza dugačka petnaest
kilometara. To riješi dvojbe, pa su pošli kraćom stazom kojom su se kroz šumu
spustili opet do rijeke, ondje gdje je ona najuža. Prešli su preko nje po vrlo
jednostavnom mostu, prilagoñenom općem izgledu tog kutka prirode. Taj je
predio bio još nedirnutiji nego ostali koje su dotad vidjeli; a u dolini, tu suženoj
u sutjesku, bilo je mjesta samo za rijeku i usku stazu kroz šiprag koji ju je
obrubljivao. Elizabeth je željela da produže uz krivudavu rijeku, ali su, prešavši
most, vidjeli koliko su se udaljili od kuće, pa je gospoña Gardiner, koja nije bila
vična pješačenju, rekla da ne može dalje i mislila je samo na to kako da se vrate
do kola što kraćim putom. Nećakinja se morala pokoriti tomu, pa su krenuli
prema kući najkraćom stazom s druge strane rijeke. No sporo su napredovali jer
je gospodin Gardiner veoma volio ribolov... iako je rijetko imao priliku za nj...
pa je zastajkivao kako bi promatrao pastrve u rijeci i razgovarao o njima s
vrtlarom. Dok su polako šetali, opet ih je iznenadila... Elizabeth gotovo isto kao
i prvi put... pojava gospodina Darcyja, koji im se približavao s nevelike daljine.
Staza je tu bila manje zaklonjena nego na drugoj strani, pa su ga mogli vidjeti i
prije nego što su se sreli. Premda iznenañena, Elizabeth je ipak bila spremnija za
susret nego prije i odlučila se držati i govoriti sabrano, ako se on uistinu
namjerava sresti s njima. Nekoliko joj se trenutaka činilo da će on, vjerojatno,
krenuti nekom drugom stazom. Ta je misao trajala dok je bio skriven od
njihovih pogleda zavojem staze; meñutim, kad je prošao kroz tu okuku, našao se
pred njima. Već na prvi je pogled vidjela da nije izgubio ništa od svoje
maloprijašnje uljudnosti; oponašajući njegovu uglañenost, počela mu je, čim su
se sreli, govoriti kako se divi tom mjestu, ali tek što je izrekla riječi "divno" i
"čarobno", neka je nesretna asocijacija navede da pomisli kako bi se njezino
hvaljenje Pemberleyja moglo pogrešno shvatiti, te je pocrvenjela i nije kazala
više ništa.
Gospoña Gardiner je stajala malo otraga; kad je Elizabeth zašutjela, on je zapita
hoće li mu učiniti čast i predstaviti ga ostalima. Za taj je uljudni potez bila
sasvim nepripremljena; jedva je suzdržala osmijeh zato što on sada hoće
upoznati baš neke od onih osoba protiv kojih se njegov ponos bunio kad ju je
pokušao zaprositi. "Kako li će se iznenaditi", pomisli ona, "kad sazna tko su! On
misli da pripadaju otmjenijem staležu."
Predstavljanje je odmah obavljeno; spomenuvši što su joj oni, kriomice ga je
pogledala da vidi kako on to podnosi i ne bi se bila jako začudila da se udaljio
što je brže mogao od takva sramotnog društva. Očito ga je to srodstvo
iznenadilo, ali je sve hrabro podnio i ne samo što nije otišao nego se počeo
vraćati s njima i zapodjenuo je razgovor s gospodinom Gardinerom. Elizabeth je
bila zadovoljna i protiv volje je likovala u sebi. Bilo je utješno što će on sada
znati da ona ima i takvih roñaka zbog kojih se ne mora crvenjeti. Slušala je
njihov razgovor vrlo pozorno i oduševljavala se svakim izrazom, svakom
rečenicom svog ujaka, jer su pokazivale njegovu inteligenciju, ukus i uljudnost.
Razgovor je brzo prešao na ribolov, čula je gospodina Darcyja kad ga je vrlo
uglañeno pozvao da peca tu kad god hoće dok bude u tom kraju; istodobno mu
je ponudio da ga opskrbi ribičkim priborom i pokazao mu mjesta u rijeci gdje
obično ima najviše ribe. Gospoña Gardiner, koja je išla pod ruku s Elizabeth,
zadivljeno je pogleda. Elizabeth ne reče ništa, ali je bila vrlo zadovoljna takvim
komplimentom. I dalje je bila vrlo iznenañena i stalno je u sebi ponavljala: -
Zašto se on tako promijenio? Odakle to? Nije moguće da se to dogodilo zbog
mene, nije moguće da je njegovo držanje tako omekšalo zbog mene. Moji
prijekori u Hunsfordu ne bi mogli izazvati takvu promjenu. Nije moguće da me
on još voli.
Pošto su išli tako stanovito vrijeme, dame na čelu, njih dvojica otraga, te pošto
su se spustili do ruba rijeke kako bi bolje vidjeli neku neobičnu vodenu biljku,
taj se raspored promijenio. Izmjenu je izvršila gospoña Gardiner kojoj, umornoj
od šetnje, Elizabethina ruka više nije bila dovoljan oslonac, pa je uhvatila muža
pod ruku. Darcy zauzme mjesto kraj njezine nećakinje, pa produžiše zajedno.
Poslije kratke šutnje, Elizabeth progovori prva. Željela ga je uvjeriti da su joj,
prije nego što je došla ovamo, rekli kako je on odsutan, te je počela napomenom
da je njegov dolazak bio sasvim neočekivan. - Naime, vaša nas je
kućepaziteljica - dodala je - obavijestila da vi jamačno nećete biti ovdje do sutra.
- Potvrdio je da je sve to istina i rekao da je zbog nekog posla s nadzornikom
imanja požurio i došao prije ostalih koji su pošli ovamo s njim. - Oni će doći
ovamo sutra ujutro - nastavi on - a meñu njima su i neki koji bi htjeli obnoviti
poznanstvo s vama: gospodin Bingley i njegova sestra.
Elizabeth u znak odgovora samo kimne kratko glavom. Misli su joj se odmah
vratile onom vremenu kad su njih dvoje posljednji put spomenuli Bingleyjevo
ime; ako je mogla suditi po njegovu licu, i on je mislio o tom.
- Ima još jedna osoba u tom društvu - prozbori on poslije kratkog muka - koja
vas osobito želi upoznati. Hoćete li mi dopustiti, ili možda tražim previše, da
vam predstavim svoju sestru dok ste u Lambtonu?
Ta ju je molba iznenadila toliko da nije bila ni svjesna na koji je način dala
pristanak. Odmah je naslutila da je želja gospoñice Darcy da se upozna s njom
zapravo djelo njezina brata i to ju je obradovalo. Godila joj je spoznaja da ga
ogorčenost nije navela da misli ružno o njoj.
Sad su hodali šutke, oboje duboko zamišljeni. Elizabeth nije bilo ugodno; nije ni
moglo biti; no osjećala se polaskanom i bila je zadovoljna. Njegova želja da joj
predstavi sestru bila je kompliment najviše vrste. Brzo su odmaknuli ostalima, te
su, kad stigoše do kola, gospodin i gospoña Gardiner zaostali oko trista metara
iza njih.
On joj ponudi da uñe u kuću, ali mu je odgovorila da nije umorna, pa su ostali
stajati na tratini. U takvim se trenucima moglo štošta reći, a šutnja je bila vrlo
neugodna. Htjela je progovoriti, ali su joj se sve teme činile nepogodnima.
Napokon se sjeti putovanja, te su vrlo ustrajno razgovarali o Matlocku i
Dovedaleu. Meñutim, vrijeme i ujna bijahu spori... pa su se njezino strpljenje i
ideje već gotovo iscrpili prije nego što se taj razgovor udvoje završio. Kad su
gospodin i gospoña Gardiner stigli, svi su srdačno pozvani u kuću da se osvježe
zakuskom i pićem, ali su to odbili i rastali su se s najvećom uljudnošću s obiju
strana. Darcy je pomogao damama da se popnu u kola, a kad su se kola malo
udaljila, Elizabeth ga vidje kako polako ide prema kući.
Ujak i ujna sad počeše nizati svoja zapažanja; oboje izjaviše da je mnogo bolji
nego što su mislili. - Ponaša se savršeno, uglañen je i neuobražen - reče ujak.
- Ima nečega dostojanstvenog u njemu, to je istina, - izjavi ujna - ali to je samo u
njegovu općem držanju, i ne pristaje mu loše. Sada mogu kazati kao i njegova
kućepaziteljica: možda neki vele da je gord, ali ja nisam ni u čemu opazila
njegovu gordost.
- Nikad me ništa nije toliko iznenadilo kao njegovo ponašanje prema nama. Bilo
je više nego uljudno, bilo je vrlo pažljivo, iako nije postojala nikakva potreba za
takvom pažnjom. Njegovo je poznanstvo s Elizabeth vrlo površno.
- Dakako, Lizzy - reče ujna - on nije tako lijep kao Wickham ili, bolje rečeno,
njegova je ljepota drukčije vrste. Meñutim, kako si mi mogla kazati da je vrlo
neugodan?
Elizabeth se opravdavala što je bolje mogla; rekla je da joj se više sviña otkako
su ga sreli tu i da nikad nije bio tako ljubazan kao danas.
- Možda je malo ćudljiv u svojoj uglañenosti - napomene ujak. - Ta su velika
gospoda često takva; stoga ga neću hvatati za riječ glede pecanja, jer bi se
mogao nekog drugog dana predomisliti i reći mi neka se tornjam s njegova
imanja.
Elizabeth zaključi da se grdno varaju u pogledu njegova karaktera, ali ne reče
ništa.
- Sudeći po onom što smo vidjeli - reče gospoña Gardiner - ne mogu zamisliti da
je on u stanju biti onako nesmiljen prema ikome kao što je bio prema jadnom
Wickhamu. Ne doima se opako. Naprotiv, ima nešto vrlo simpatično oko usana
kad govori. Lice mu je tako dostojanstveno da se ne može nepovoljno misliti o
njegovu srcu. Doduše, ona dobra žena što nam je pokazala kuću malo je
pretjerala hvaleći njegov karakter! Pokatkad sam jedva obuzdala smijeh. Ali on
je, pretpostavljam, darežljiv gospodar, a to u očima posluge sadrži sve vrline.
Elizabeth osjeti da treba kazati nešto u obranu njegova ponašanja prema
Wickhamu i stoga im dade na znanje, što je opreznije mogla, da se njegova
djela, sudeći po onom što je čula od njegovih roñaka u Kentu, mogu sasvim
drukčije tumačiti i da njegov karakter nije ni približno onako loš niti
Wickhamov onako dobar kao što se mislilo u Hertfordshireu. Kao potvrdu toga,
ispričala im je sve pojedinosti o novčanim poslovima u kojima su njih dvojica
bili povezani i istaknula je da je njezin izvor vjerodostojan, ali ga nije otkrila.
Gospoña Gardiner se iznenadila, a i zabrinula; no, kako su se sad približavali
mjestu u kojem je nekoć ugodno živjela, sve misli ustuknuše pred dragim
uspomenama. Pokazivala je mužu sve zanimljivosti u toj okolici i nije mislila ni
na što drugo. Iako umorna od jutarnje šetnje, otišla je odmah poslije ručka
potražiti stare znance i večer je provela u ugodnom razgovoru s onima koje nije
odavno vidjela.
Dogañaji toga dana bili su previše zanimljivi da bi se Elizabeth mogla
usredotočiti na te nove prijatelje. Neprestano je razmišljala, i to začuñeno, samo
o Darcyjevoj uljudnosti i, prije svega, o njegovoj želji da se ona upozna s
njegovom sestrom.
XLIV
Elizabeth je zaključila da će Darcy dovesti svoju sestru u posjet sutradan nakon
njezina dolaska u Pemberley; stoga je odlučila da tog jutra neće izlaziti iz
gostionice. No zaključak joj je bio pogrešan, jer su je posjetili već sutradan
pošto su Elizabeth i njezini doputovali u Lambton. Njih troje su šetali s nekima
od svojih novih prijatelja i, tek što su se vratili u gostionicu kako bi se presvukli
za ručak s njima, privukao ih je k prozoru zvuk kola i odande su ugledali nekog
gospodina i damu u lakim kolima na dva kotača. Elizabeth odmah prepozna
livreju, nasluti što to znači i veoma iznenadi ujaka i ujnu rekavši im kakvu čast
očekuje. Ujak i ujna u prvi se tren jako začudiše, no kad su povezali njezinu
sadašnju zbunjenost s njezinom jučerašnjom zbunjenošću i s okolnostima koje
su ih prouzročile, odmah su sve gledali u drukčijem svjetlu. Prije im nije nešto
takvo padalo na pamet, ali sad naslutiše da se takva pažnja od takva čovjeka
može objasniti samo tako što mu se sviña njihova nećakinja. Dok su se bavili
tom novom mišlju, Elizabeth je bila sve uznemirenija. I sama se čudila toj svojoj
usplahirenosti, no meñu ostalim uzrocima tog nemira bila je i bojazan da je
Darcy, podlegnuvši pristranosti, govorio sestri suviše pohvalno o njoj, pa je
strahovala da će je, baš zato što joj je veoma stalo do toga da se dopadne,
iznevjeriti sposobnost da se svidi.
Udalji se od prozora, bojeći se da će je vidjeti; dok je hodala gore-dolje po sobi,
trudeći se da se smiri, ujak i ujna gledali su je tako znatiželjno i upitno da je to
još pogoršalo situaciju.
Uto doñoše gospoñica Darcy i njezin brat, te se obavi upoznavanje kojeg se
toliko plašila. Na svoje veliko iznenañenje, Elizabeth zapazi da je njezina nova
znanica zbunjena barem koliko i ona. Otkad je doputovala u Lambton, slušala je
da je gospoñica Darcy vrlo gorda, ali je, gledajući je tek nekoliko minuta,
zaključila da je samo izvanredno plaha. Teško je mogla izvući iz nje išta osim
jednosložnih riječi.
Gospoñica Darcy bila je visoka i krupnija od Elizabeth; premda je napunila tek
šesnaest godina, već je potpuno stasala i izgledala je ženstveno i ljupko. Nije
bila lijepa poput brata, no lice joj se doimalo razborito i dobroćudno, a vladala
se skromno i obzirno. Elizabeth je očekivala da će u njoj naići na oštrog i
nezbunjenog promatrača, sličnog Darcyju, pa joj je i te kako laknulo kad je
opazila da ona nije takva.
Ubrzo nakon dolaska reče joj Darcy da će je i Bingley posjetiti. Tek što je
izrazila zadovoljstvo i pripremila se za takva gosta, začuju se na stubama
Bingleyjevi brzi koraci i on uñe u sobu. Sav Elizabethin gnjev protiv njega
odavno je iščeznuo, ali i da je ostalo nešto od tog gnjeva, odmah bi nestalo pred
iskrenom srdačnošću s kojom ju je pozdravio pri tom susretu. Raspitivao se
prijateljski, iako uopćeno, o njezinoj obitelji, doimao se i govorio je dobroćudno
i prirodno kao i uvijek.
Za gospodina i gospoñu Gardiner bio je gotovo podjednako zanimljiva ličnost
kao i za Elizabeth. Odavno su ga željeli vidjeti. Cijelo to društvo veoma ih je
zanimalo. Zbog slutnji koje su se rodile glede gospodina Darcyja i njihove
nećakinje, promatrali su njih oboje vrlo znatiželjno; to ih je promatranje sasvim
uvjerilo da bar jedno od njih zna što je zaljubljenost. U pogledu daminih
osjećaja još su malo dvojili, ali da je gospodin očaran, to je bilo sasvim očito.
Elizabeth je, pak, bila zaokupljena koječime. Htjela je doznati osjećaje svakoga
gosta; htjela je smiriti svoje osjećaje i biti ugodna svima; iako se glede ovog
potonjeg cilja najviše bojala da će iznevjeriti, uspjeh joj je bio zajamčen, jer su
joj oni kojima je nastojala ugoditi bili unaprijed naklonjeni.
Kad je ugledala Bingleyja, misli su joj odmah odletjele k sestri; oh, kako je
žarko željela doznati jesu li i njegove usmjerene tamo! Povremeno joj se činilo
da govori manje nego prije, i jedanput ili dvaput razveseli je pomisao da on
pokušava, dok gleda u nju, otkriti sličnost s Jane. Meñutim, ako je to i moglo
biti samo plod mašte, nipošto se nije mogla prevariti glede njegova ponašanja
prema gospoñici Darcy, koja je bila odreñena kao Janeina suparnica. Nijedan
pogled ni s jedne ni s druge strane nije otkrivao nikakvu osobitu naklonost.
Izmeñu njih se nije dogañalo ništa što bi moglo opravdati nadu njegove sestre. U
to se brzo uvjerila. Prije nego što su se rastali, dvije-tri male okolnosti su, prema
njezinu brižnom tumačenju, pokazale da se on sjeća Jane, i to ne bez nježnosti, i
da bi, kad bi se usudio, kazao nešto što bi skrenulo razgovor na nju. Dok su
ostali razgovarali meñu sobom, rekao joj je, i to glasom u kojem se odrazio
prizvuk istinskog žaljenja, kako je "prošlo već mnogo vremena otkako nije imao
zadovoljstvo da je vidi"; zatim je, prije nego što mu je mogla odgovoriti, dodao:
- Ima tomu već više od osam mjeseci. Nismo se vidjeli još od 26. studenoga, kad
smo svi plesali u Netherfieldu.
Elizabeth je bilo drago što on to tako dobro pamti. Poslije je iskoristio priliku,
kad ostali nisu slušali, da je upita jesu li sve njezine sestre u Longbournu.
Ničega osobitog nije bilo u tom pitanju, pa ni u prethodnoj napomeni, ali su im
njegov pogled i glas dali posebno značenje.
Nije mogla često skretati pogled prema Darcyju, ali mu je, kad god bi ga
pogledala, vidjela na licu izraz zadovoljstva, a u svemu što je govorio čula je
prizvuk tako dalek od gordosti ili preziranja nazočnih da je bila uvjerena kako je
jučerašnje poboljšanje u njegovu ponašanju, koliko god kratkotrajno bilo
ubuduće, potrajalo bar jedan dan. Vidjevši kako se trudi da produbi to
poznanstvo i da se svidi osobama s kojima bi bilo kakvo općenje prije nekoliko
mjeseci smatrao sramotom... gledajući ga tako uljudnog ne samo prema njoj već
i prema njezinim roñacima koje je prije otvoreno prezirao i sjećajući se njihove
posljednje uzbudljive scene u hunsfordskom župnom dvoru... bila je svjesna
goleme razlike i promjene i jedva je prikrivala začuñenost. Još nikad ga, čak ni u
društvu njegovih dragih prijatelja u Netherfieldu ili njegove dostojanstvene
rodbine u Rosingsu, nije vidjela tako spremnog da ugodi, tako skromnog i tako
pristupačnog kao sada kad ništa važno nije moglo proizići iz njegovih nastojanja
da se svidi i kad bi čak i puko poznanstvo s onima kojima iskazuje pažnju
izazvalo podsmijeh i osudu dama iz Netherfielda i Rosingsa.
Gosti su ostali više od pola sata, a kad su se digli, spremni za polazak, Darcy
predloži sestri da zajedno izraze želju da gospodin i gospoña Gardiner, te
gospoñica Bennet večeraju s njima u Pemberleyju prije odlaska iz tog kraja.
Gospoñica Darcy ga rado posluša, premda bojažljivo, jer se još nije navikla zvati
goste. Gospoña Gardiner pogleda nećakinju da vidi je li ona, budući da je poziv
ponajviše upućen njoj, spremna ga prihvatiti, ali Elizabeth je okrenula glavu u
stranu. Zaključivši, meñutim, da to namjerno izbjegavanje prije pokazuje
trenutačnu zbunjenost nego neslaganje s prijedlogom i zapazivši kod muža, koji
je volio društvo, veliku pripravnost da prihvati poziv, ona dade svoj pristanak, te
su se dogovorili da to bude prekosutra.
Bingley pokaže veliko zadovoljstvo zato što će opet vidjeti Elizabeth, jer joj je
htio još štošta kazati i pitati je o svim njihovim hertfordshireskim prijateljima.
Elizabeth se obraduje, protumačivši sve to kao njegovu želju da mu priča o
svojoj sestri. Zbog toga, a i zbog nekih drugih razloga, Elizabeth je, kad su gosti
otišli, bila zadovoljna tim posjetom iako nije tijekom njega baš osobito uživala.
Želeći da bude sama i bojeći se ujakovih i ujninih pitanja i aluzija, ostala je s
njima samo toliko da čuje njihovo povoljno mišljenje o Bingleyju, a onda se
žurno otišla obući.
Meñutim, nije imala razloga da se plaši znatiželje gospodina i gospoñe Gardiner;
oni je nisu željeli natjerati da se ispovijeda. Bilo je očito da se ona poznaje s
gospodinom Darcyjem mnogo bolje nego što su prije mislili; bilo je očito da je
on veoma zaljubljen u nju. Vidjeli su štošta zanimljivo, ali su se ipak ustručavali
ispitivati.
Misliti povoljno o gospodinu Darcyju postalo je gotovo obvezom; koliko su ga
poznali, nisu mu mogli naći nikakve mane. Njegova ih se uljudnost ugodno
dojmila; da su ocrtali njegov karakter na temelju svojih vlastitih osjećaja i
pričanja njegove kućepaziteljice, ne osvrćući se ni na kakve druge opise,
hertfordshireski krug njegovih znanaca ne bi prepoznao gospodina Darcyja. Sad
su bili skloni vjerovati kućepaziteljici; zaključili su da ne treba olako odbiti
tvrdnje te žene koja ga pozna od četvrte godine i čije držanje pokazuje da je
čestita. Ni obavijesti dobivene od njihovih lambtonskih prijatelja nisu se ni u
čemu bitnom kosile s njezinim tvrdnjama. Nisu ga mogli okriviti ni za što osim
za ponos; ponosan je vjerojatno bio, a i da nije, stanovnici tog trgovačkog
gradića, u kojem Darcyjevi nisu posjećivali nikoga, svakako bi mu pripisali
pretjeran ponos. Ali su priznali da je velikodušan i da pomaže sirotinji.
O Wickhamu su ubrzo doznali da ga tu ne cijene baš mnogo; iako se nisu
potpuno znali njegovi novčani odnosi sa sinom njegova pokrovitelja, ipak je bilo
općenito poznato da je pri odlasku iz Derbyshirea ostavio brojne dugove iza
sebe, te ih je poslije gospodin Darcy isplatio.
Što se tiče Elizabeth, njezine su misli bile u Pemberleyju ove večeri više nego
prošle, a večer, premda je sporo prolazila, nije za nju bila dovoljno duga da bi
mogla čvrsto odrediti kakvi su joj osjećaji prema jednoj osobi na tom imanju.
Puna dva sata ležala je budna, trudeći se da shvati što osjeća prema njemu.
Nedvojbeno ga nije mrzila. Ne, mržnja je odavno iščeznula i otada se sramila što
je ikad gajila prema njemu osjećaj koji se može nazvati tim imenom. Poštovanje
stvoreno vjerovanjem u njegove vrijedne osobine, iako ih je isprva nerado
priznavala, već neko joj vrijeme nije više bilo mrsko, a sada se spojilo i sa
stanovitom prijateljskom naklonosti što ju je izazvalo jučerašnje povoljno
očitovanje njegova karaktera. No iznad svega, iznad poštovanja i uvažavanja,
postojao je u njoj poriv za naklonost prema njemu koji se nije mogao zanemariti.
Riječ je bila o zahvalnosti... zahvalnosti ne samo zato što ju je nekoć volio već i
zato što je još voli toliko da joj može oprostiti svu žučljivost i gorčinu s kojima
ga je odbila i sve nepravedne optužbe kojima je popratila to svoje odbijanje.
Iako bi je, prema njezinu mišljenju, trebao izbjegavati kao najveću
neprijateljicu, pokazao je, kad su se slučajno sreli, veliku želju da sačuva
njihovo poznanstvo i, bez ikakva nametljivog očitovanja svojih osjećaja prema
njoj, bez ikakvih hirova u ophoñenju s njom, nastojao se svidjeti njezinim
roñacima i odlučio ju je upoznati sa svojom sestrom. Takva promjena kod tako
ponosnog čovjeka izazvala je u njoj ne samo iznenañenje nego i zahvalnost... jer
se morala pripisati ljubavi, žarkoj ljubavi. Ta je promjena pobudila kod nje
neodreñene, ali ugodne osjećaje. Poštovala ga je i cijenila, bila mu je zahvalna, i
istinski ju je zanimala njegova dobrobit; no htjela je utvrditi koliko ona želi da ta
dobrobit ovisi o njoj i bi li usrećilo njih oboje ako bi ga, a vjerovala je da je to
još u njezinoj moći, navela da obnovi svoje udvaranje.
Te su večeri ujna i nećakinja zaključile da na tako veliku uljudnost gospoñice
Darcy, koja ih je posjetila istog dana kad je doputovala u Pemberley, treba
odgovoriti, ako ne podjednakim, a ono bar sličnim znakom uglañenosti, pa su se,
shodno tomu, složile da bi bilo najbolje da je sutradan ujutro posjete u
Pemberleyju. Elizabeth je bilo drago što će ići tamo, iako nije ni sama baš jasno
znala zašto se raduje tomu.
Gospodin Gerdiner ih je napustio uskoro poslije doručka. Prethodnog se dana
opet pričalo o pecanju, pa se dogovorio s nekima od gospode da se sastanu prije
podne u Pemberleyju.
XLV
Uvjerena sada da je mržnja gospoñice Bingley prema njoj potekla iz ljubomore,
Elizabeth je slutila koliko će toj gospoñici biti mrzak njezin dolazak u
Pemberley, pa ju je zanimalo s koliko će uljudnosti ta dama obnoviti njihovo
poznanstvo.
Kad su stigle do kuće, uvedene su kroz predvorje u salon, koji je zbog svog
sjevernog položaja bio vrlo ugodan ljeti. Kroz njegove se prozore pružao divan
pogled na visoka šumovita brda iza kuće i na lijepe hrastove i pitome kestene,
raštrkane po tratini u blizini kuće.
U tom ih je salonu primila gospoñica Darcy, sjedeći tu s gospoñom Hurst i
gospoñicom Bingley, te gospoñom s kojom je živjela u Londonu. Primila ih je
vrlo uljudno, ali i suzdržljivo, što je, iako je izviralo iz stidljivosti i straha da u
nečemu ne pogriješi, u onima koji se osjećaju po položaju nižima od nje lako
moglo stvoriti pogrešan dojam da je gorda i nepristupačna. No gospoña Gardiner
i njezina nećakinja pravilno su je razumjele i sažalijevale su je.
Gospoña Hurst i gospoñica Bingley pozdraviše ih samo naklonom. Kad su sjele,
nastao je za nekoliko trenutaka muk, nelagodan kao što takav muk i mora biti.
Prva ga je prekinula gospoña Anneslev, otmjena žena simpatična izgleda, čiji je
pokušaj da započne razgovor pokazao da je pristojnija od gospoñe Hurst i
gospoñice Bingley. Tako su ona i gospoña Gardiner vodile razgovor, a Elizabeth
im je pokatkad pomagala. Gospoñica Darcy se držala tako kao da bi rado, kad bi
imala dovoljno hrabrosti, sudjelovala u tom; s vremena na vrijeme bi se
osmjelila izreći poneku rečenicu kad je postojala najmanja opasnost da će je
čuti.
Elizabeth uskoro opazi da je gospoñica Bingley pomnjivo promatra i da ne može
prozboriti nijednu riječ, osobito s gospoñicom Darcy, da ne privuče njezinu
pozornost. Meñutim, ta je činjenica ne bi spriječila da razgovara s gospoñicom
Darcy da nisu sjedile predaleko jedna od druge; istini za volju, nije joj bilo žao
što nije mnogo govorila. Bila je obuzeta svojim mislima. Očekivala je svakog
trenutka da će ući u sobu netko od gospode. Željela je da to bude gospodar kuće,
no istodobno se i bojala toga; a je li to više željela ili se više bojala, ni sama nije
sasvim znala.
Kad je sjedila tako već četvrt sata ne čuvši nijednom glas gospoñice Bingley,
trgne je njezino hladno pitanje o zdravlju njezine obitelji. Elizabeth odgovori
isto tako ravnodušno i kratko, te gospoñica Bingley ne reče više ništa.
Sljedeći je dogañaj za vrijeme njihova posjeta bio ulazak posluge s hladnim
pečenkama, kolačima i raznim vrsnim voćem iz tog godišnjeg doba. Gospoña
Anneslev napokon uspije brojnim značajnim pogledima i osmijesima podsjetiti
gospoñicu Darcy na njezinu domaćinsku dužnost. Sada se cijelo društvo imalo
čime zabaviti... jer, ako se nije svima razgovaralo, svima se jelo; privlačne
piramide grožña, nektarina i bresaka brzo su ih okupile oko stola.
Dok su jele voće, Elizabeth je dobila priliku da prosudi želi li da gospodin Darcy
doñe ili se plaši toga, jer je, kad je Darcy ušao, mogla osjetiti koji osjećaj ima
prevagu: želja ili strah. Za trenutak je njezina radost bila jača od straha, ali je
odmah potom požalila što je došao.
Neko je vrijeme proveo s gospodinom Gardinerom, koji je, s dvojicom-trojicom
gospode iz kuće, bio na riječnoj obali, i ostavio ga je tek kad je čuo da Elizabeth
i njezina ujna namjeravaju posjetiti Georgianu tog jutra. Čim je ušao, Elizabeth
mudro odluči da bude sasvim prirodna i sabrana. Ta je odluka bila pogotovo
potrebna, premda ne baš lako ostvarljiva, zato što je opazila da je cijelo društvo
postalo sumnjičavo prema njima dvoma i da gotovo sve oči pozorno prate
njegovo ponašanje otkad je ušao u salon. No nijedno lice nije pokazivalo veću
znatiželju od lica gospoñice Bingley, usprkos osmijehu na njemu kad god je
govorila gospodinu Darcyju, jer je još nije natjerala u očaj ljubomora i još mu se
nije prestala udvarati. Gospoñica Darcy se, otkad joj je ušao brat, posebno
trudila da bude razgovorljiva; a Elizabeth je uočila da on želi da se njih dvije što
bolje upoznaju i da zato potiče njihov razgovor. Sve je to zamijetila i gospoñica
Bingley, pa je u nepromišljenom gnjevu iskoristila prvu priliku da kaže
porugljivo uljudno:
- Recite mi, gospoñice Elizabeth, je li vojska otišla iz Merytona? Zacijelo je to
velik gubitak za vašu obitelj.
U Darcyjevoj nazočnosti nije se usudila spomenuti Wickhamovo ime, ali je
Elizabeth odmah shvatila da ona misli u prvom redu na njega, te su je razne
uspomene na njega za tren oneraspoložile, ali se brzo sabrala toliko da je mogla
odbiti taj zlonamjerni napad, i odgovorila je na to pitanje vrlo ravnodušnim
glasom. Dok je govorila, letimičnim pogledom opazi da je Darcy, zacrvenjevši
se u licu, ozbiljno promatra i da se njegova sestra toliko zbunila da ne može
podići oči. Da je gospoñica Bingley znala kakvu će bol zadati svojoj dragoj
prijateljici, nedvojbeno bi se odrekla tog pitanja, no htjela je samo zbuniti
Elizabeth natuknicom o čovjeku kojem je ona, prema njezinu mišljenju,
naklonjena i natjerati je da pokaže osjetljivost koja bi joj mogla štetiti u
Darcyjevim očima, a možda i njega podsjetiti na sve ludosti i budalaštine koje su
vezale neke članove Elizabethine obitelji s tom pukovnijom. O namjeravanom
bijegu gospoñice Darcy nije doprla do nje nijedna riječ. Ta tajna nije bila
povjerena nijednom živom stvoru osim Elizabeth. Darcy ju je posebno nastojao
sakriti pred Bingleyjevom rodbinom, i to zbog želje, koju mu je Elizabeth
odavno pripisala, da s vremenom ta rodbina uñe u srodstvo s njegovom sestrom.
Skovao je takav plan i, premda ga nije dovodio u vezu sa svojim nastojanjima da
odvoji Bingleyja od Jane, ipak je ta zamisao, po svoj prilici, pojačala njegovu
zainteresiranost za Bingleyjevu sreću.
Elizabethino sabrano držanje brzo stiša njegovo uzbuñenje, a kako gospoñica
Bingley, ljuta i razočarana, nije smjela izričito govoriti o Wickhamu, Georgiana
se takoñer pribere, ali ne toliko da bi mogla opet progovoriti. Njezin brat, u čije
se oči nije usudila pogledati, gotovo se nije ni sjetio da je i ona upletena u to, i
upravo činjenica koja mu je trebala odvratiti misli od Elizabeth kao da ih je još
više usredotočila na nju, i to na povoljan način.
Njihov posjet nije više trajao dugo nakon spomenutog pitanja i odgovora. Dok je
Darcy pratio gošće do kola, gospoñica Bingley je dala oduška svojim osjećajima
tako što je prigovarala Elizabethinoj ličnosti, ponašanju i odjeći. No Georgiana
joj se nije htjela pridružiti. Bratova je preporuka bila dovoljna da stvori u njoj
naklonost; on se nije mogao prevariti u svom sudu, a govorio je o Elizabeth tako
da ju je, htjela ili ne htjela, smatrala divnom i ljupkom. Kad se Darcy vratio u
salon, gospoñica Bingley se nije mogla suzdržati i ponovila mu je ponešto od
onog što je rekla njegovoj sestri.
- Kako bolesno izgleda jutros Elizabeth Bennet, gospodine Darcy - uzvikne ona
- nikad u životu nisam vidjela da se netko može toliko promijeniti kao što se ona
promijenila od prošle zime. Postala je vrlo mrka i gruba! Louisa i ja smo se
maloprije složile da je ne bismo prepoznale.
Koliko god se takve riječi nisu svidjele gospodinu Darcyju, on se zadovolji
hladnim odgovorom da ne vidi kod nje nikakvu promjenu osim što je preplanula
od sunca... a to nije nikakvo čudo kad se putuje ljeti.
- Što se mene tiče - reče ona - moram priznati da nikad nisam mogla zapaziti
kod nje nikakvu ljepotu. Lice joj je premršavo, koža joj nema sjaja, a crte lica
nisu joj nimalo zgodne. Nos joj ne odražava nikakav karakter, nema ničega
izražajnog u svom obliku. Zubi su podnošljivi, ali ništa osobito; a što se tiče
njezinih očiju, o kojima se katkad govorilo da su divne, nisam zamijetila da su
po bilo čemu izuzetne. Pogled im je oštar, svadljiv, i nimalo mi se ne sviña;
zapravo, cijelo njezino držanje odaje priprostu uobraženost koja je
nepodnošljiva.
Budući da je gospoñica Bingley bila uvjerena da Darcy obožava Elizabeth,
trebala je izabrati neki bolji način da mu se nametne; no gnjevni ljudi nisu uvijek
mudri; kad je vidjela da se napokon poprilično rasrdio, to joj je bio jedini uspjeh
koji je postigla. Meñutim, uporno je šutio; odlučna da ga natjera da progovori,
ona doda:
- Sjećam se, kad smo se prvi put vidjeli s njom u Hertfordshireu, kako smo se
svi začudili čuvši da se o njoj priča da je ljepotica, a posebno se sjećam kako ste
vi rekli jedne noći, pošto su bile na večeri u Netherfieldu: "Ona je ljepotica!
Prije bih proglasio njezinu majku duhovitom." No poslije vam se više svidjela,
pa ste je neko vrijeme smatrali prilično ljepuškastom.
- Da - reče Darcy kad se više nije mogao suzdržati - ali to se dogañalo na
početku mog poznanstva s njom; već mjesecima je smatram jednom od
najljepših žena koje znam.
Nakon toga je izašao, a gospoñici Bingley je ostalo zadovoljstvo da ga je
natjerala da kaže ono što je samo njoj zadalo bol.
Gospoña Gardiner i Elizabeth razgovarale su na povratku o svemu što se zbilo
za vrijeme njihova posjeta osim o onom što ih je obje osobito zanimalo.
Raspravljale su o izgledu i ponašanju svih koje su vidjele osim osobe koja im je
bila u središtu pozornosti. Govorile su o njegovoj sestri, njegovim prijateljima,
njegovoj kući i njegovu voću... o svemu osim o njemu; meñutim, Elizabeth je
žarko željela doznati što gospoña Gardiner misli o njemu, a gospoñi Gardiner bi
bilo vrlo drago da je nećakinja povela o njemu razgovor.
14 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:42 pm
Margita
Administrator
XLVI
Elizabeth se poprilično razočarala što je nije dočekalo Janeino pismo kad su
doputovali u Lambton; to se razočaranje ponavljalo svakog jutra otkako su bili
tu, ali trećeg jutra više nije bilo razloga za žaljenje; sestra se opravdala u
njezinim očima, jer su od nje stigla dva pisma istodobno: na jednom se vidjela
napomena da je bilo pogrešno poslano nekamo drugdje. Elizabeth se ne začudi
tomu, jer je Jane napisala adresu vrlo loše.
Upravo su se spremili za šetnju kad su stigla pisma, te su je ujak i ujna ostavili
da ih čita u miru, a oni su otišli sami. Najprije je trebalo pročitati pogrešno
adresirano pismo, jer je ono bilo poslano prije pet dana. Početak je pisma
sadržavao izvještaj o svim njihovim malim društvenim skupovima i priredbama
i uobičajene provincijske vijesti. No druga je polovica pisma, datirana dan
kasnije i napisana u očitom uzbuñenju, davala mnogo važnije obavijesti. Taj je
dio pisma glasio ovako:
"Kad sam Ti već napisala prethodni dio pisma, draga Lizzy, dogodilo se nešto
sasvim neočekivano i vrlo ozbiljno, no ne bih Te htjela uplašiti... svi smo zdravi.
Ono što Ti hoću priopćiti tiče se jadne Lydije. Sinoć u dvanaest sati, baš kad
smo već svi legli, stiglo je hitno pismo od pukovnika Forstera, u kojem nas
izvješćuje da je ona otputovala u Škotsku, s jednim njegovim časnikom; iskreno
govoreći, s Wickhamom! Zamisli naše iznenañenje. Za Kitty to, čini se, nije bilo
tako neočekivano. Jako, jako mi je žao. To je vrlo nepromišljeno s obiju strana.
No nadam se najboljem i vjerujem da je njegov karakter pogrešno shvaćen.
Znam da je on nerazborit i neoprezan, ali ovaj potez (radujmo mu se) ne
pokazuje da mu je srce loše. Može se reći da barem nije koristoljubiv, jer
zacijelo zna da mu naš otac ne može dati ništa. Naša je jadna majka vrlo tužna.
Otac to bolje podnosi. Zahvalna sam Bogu što im nikad nismo rekle ono što se
govorilo protiv njega. I mi to moramo zaboraviti. Pretpostavlja se da su
otputovali u subotu oko ponoći, ali se zapazilo da ih nema tek jučer ujutro u
osam sati. Odmah nam je poslano ekspresno pismo. Draga moja Lizzy,
po svoj prilici su prošli samo petnaest kilometara od nas. Pukovnik Forster je
navijestio da ga uskoro možemo očekivati ovdje. Lydia je napisala nekoliko
redaka za njegovu ženu i obavijestila je o njihovoj namjeri. Moram završiti, jer
ne mogu jadnu majku ostaviti dugo samu. Ne znam hoćeš li moći razumjeti sve
ovo, ali ni ja gotovo ne znam što sam napisala."
Čim je pročitala to pismo, ne razmišljajući ni za trenutak i skoro ne znajući što
osjeća, Elizabeth odmah uzme drugo pismo... napisano dan kasnije... otvori ga
vrlo nestrpljivo i počne čitati.
"Draga moja sestro, zacijelo si već primila ono moje užurbano pismo; nadam se
da će ovo biti razumljivije; meñutim, premda se sada ne žurim, u glavi mi je
tako mutno da nisam sigurna hoću li biti jasna. Draga Lizzy, gotovo ne znam
kako da počnem, no moram Ti priopćiti lošu vijest, i to bez odgañanja. Koliko
god brak izmeñu gospodina Wickhama i naše jadne Lydije bio nepromišljen, mi
sada želimo čuti da je doista zaključen, jer ima previše razloga za bojazan da
oni nisu otišli u Škotsku. Jučer je došao pukovnik Forster, otputovavši iz
Brightona prethodnog dana, ubrzo pošto je poslao ekspresno pismo. Premda je
Lydia u svom kratkom pismu gospoñi Forster priopćila da idu u Gretna Green,
Denny je natuknuo da W. uopće ne namjerava ići tamo niti se oženiti Lydijom.
Tu su tvrdnju ponovili pukovniku F., koji se odmah uznemirio i otišao iz B. kako
bi im ušao u trag. Lako ih je slijedio do Claphama, ali ne i dalje; naime, čim su
stigli u to mjesto, unajmili su fijaker i vratili čeze kojima su se dovezli iz
Epsoma. Poslije toga se zna samo da su viñeni na cesti za London. Ne znam što
da mislim. Pošto se raspitao posvuda na toj strani Londona, pukovnik F. je
došao u Hertfordshire i brižno se raspitivao na svim raskrižjima i u
gostionicama u Barnetu i Hatfieldu, ali bez ikakva uspjeha... nitko nije vidio da
su prošle takve osobe. Veoma se zabrinuvši, došao nam je u Longbourn i otkrio
nam svoja strahovanja na način koji služi na čast njegovoj čestitoj čovječnosti.
Iskreno mi je žao njega i gospoñe F., ali nitko ih ne može okriviti ni za što. Naša
je nevolja, draga moja Lizzy, vrlo velika. Otac i majka vjeruju da se dogodilo
ono najgore, no ja ne mogu misliti tako loše o njemu. Zbog mnogih bi im
okolnosti moglo biti pogodnije da se vjenčaju potajno u Londonu nego da
postupe prema prvobitnom planu. Uostalom, čak i ako bi on imao tako zlu
namjeru u vezi s mladom djevojkom iz poštene obitelji kao što je Lydia, a to nije
baš vjerojatno, zar je moguće da je ona toliko smušena da bi dopustila nešto
takvo? Ne, nije moguće. Meñutim, žalosna sam što se gospodin F. ne uzdaje u
njihovo vjenčanje; zavrtio je glavom kad sam mu izrekla svoje nade i rekao je
kako se boji da W. nije čovjek kojem se može vjerovati. Jadna nam je majka
doista bolesna i ne izlazi iz sobe. Kad bi se malo napregnuta, bilo bi bolje, ali se
to ne može očekivati. A što se tiče oca, još nikad ga nisam vidjela tako
uznemirenog. Jadna je Kitty navukla na sebe srdžbu zato što je skrivala njihovu
naklonost, no budući da je riječ o povjerenju, ne treba se čuditi. Uistinu mi je
milo, draga Lizzy, što si bila pošteñena ovih žalosnih prizora; no sada, kad je
početno zaprepaštenje prošlo, smijem li Ti priznati da jedva čekam da se vratiš?
Ipak, nisam tako sebična da navaljujem da to učiniš ako Ti to ne odgovara.
Zbogom!... Evo, opet uzimam pero da učinim ono što sam baš sad rekla da neću
učiniti; meñutim, okolnosti su takve da vas moram sve ozbiljno zamoliti da
doñete ovamo što prije. Dragog ujaka i ujnu znam tako dobro da se ne
ustručavam to zatražiti, no ujaka bih htjela zamoliti još nešto. Otac odmah
odlazi u London s pukovnikom Forsterom kako bi je pokušali pronaći. Što on
namjerava učiniti, doista ne znam; no velika mu patnja neće dopustiti da bilo što
učini na najbolji i najsigurniji način, a pukovnik Forster mora sutra uvečer biti
u Brightonu. U takvoj bi nevolji ujakov savjet i pomoć bili neprocjenjivo
vrijedni; on će odmah shvatiti moje osjećaje, i uzdam se u njegovu dobrotu."
- On! Gdje je, gdje je ujak? - uzvikne Elizabeth čim je pročitala pismo i pohita u
potragu za njim, ne gubeći ni trenutak dragocjenog vremena. Meñutim, kad je
stigla do vrata, otvori ih sluga i pred njom se pojavi gospodin Darcy. Trgnuo se
vidjevši njezino blijedo lice i užurbanost i, prije nego što se dovoljno sabrao da
bi progovorio, Elizabeth, kojoj je sve druge misli potisnula Lydijina nevolja,
brzo uzvikne:
- Oprostite, ali moram vas napustiti. Moram smjesta pronaći gospodina
Gardinera zbog nečega neodgodivog; ne smijem izgubiti ni trenutak.
- Zaboga, što se dogodilo? - uzvikne on s više osjećaja nego uglañenosti, zatim
se sabere i reče: - Neću vas zadržavati ni minutu, ali dopustite da ja ili sluga
odemo po gospodina i gospoñu Gardiner. Vama nije dobro... vi ne možete ići.
Elizabeth je oklijevala, no klecala su joj koljena i osjećala je da bi bilo
besmisleno da ih ona pokuša potražiti. Stoga pozove slugu i reče mu, tako
zadihano da ju je jedva razumio, neka odmah dovede kući svoga gospodara i
gospodaricu.
Kad je sluga izišao, sjela je, jer više nije mogla stajati, i doimala se tako bolesno
da je Darcy nije mogao ostaviti niti se mogao suzdržati da ne kaže nježnim i
sažaljivim glasom:
- Dopustite da vam pozovem sobaricu. Ima li štogod čime biste mogli brzo
olakšati sebi stanje? Hoćete čašu vina... da vam je donesem? Vrlo ste bolesni.
- Ne, hvala - odgovori ona, trudeći se da se oporavi. - Nije mi ništa. Sasvim mi
je dobro, samo sam uzdrmana jednom strašnom viješću koju sam maloprije
dobila iz Longbourna.
Brižne u plač kad je to spomenula i nekoliko minuta nije mogla progovoriti ni
riječ. Darcy je, u tužnoj neizvjesnosti, mogao samo kazati nešto neodreñeno o
svojoj zabrinutosti i promatrati je suosjećajno i šutke. Na posljetku ona prozbori:
- Upravo sam dobila pismo od Jane s tom strašnom vijesti. To se ne može sakriti
ni od koga. Moja najmlaña sestra ostavila je sve svoje prijatelje, pobjegla je,
predala se vlasti jednog čovjeka... gospodina Wickhama. Otišli su zajedno iz
Brightona. Vi ga znate predobro da vam ne bi sve ostalo bilo jasno. Ona nema ni
novca, ni moćnih roñaka niti bilo čega drugog što bi ga dovelo u iskušenje da... i
stoga je zauvijek izgubljena.
Darcy se ukoči od zaprepaštenja.
- Kad pomislim - doda ona još uzbuñenijim glasom - da sam ja to mogla
spriječiti! Ja koja sam znala kakav je on. Da sam samo otkrila dio toga... dio
onog što sam doznala... svojoj obitelji! Da su znali njegov karakter, ovo se ne bi
moglo dogoditi. No za sve je... za sve je sada prekasno.
- Zaista mi je veoma žao - uzvikne Darcy - žao mi je... zapanjen sam. Meñutim,
je li baš to pouzdano tako... sasvim pouzdano?
- O, da! Zajedno su otputovali iz Brightona u subotu, noću, i zna im se trag
gotovo do Londona, ali ne dalje; nedvojbeno nisu otišli u Škotsku.
- Što se napravilo, što se poduzelo da se ona pronañe?
- Moj je otac otišao u London, a Jane mi je napisala neka zamolim ujaka da mu
odmah pritekne u pomoć; nadam se da ćemo krenuti za pola sata. No ništa se ne
može učiniti, znam vrlo dobro da se ništa ne može učiniti. Kako da se utječe na
takva čovjeka? Kako da se pronañu njih dvoje? Nemam nikakvih nada. To je
strašno u svakom pogledu!
Darcy kimne glavom u znak slaganja.
- A oči su mi bile otvorene glede njegova pravog karaktera! Ah! Da sam barem
znala što trebam... što moram učiniti! Ali nisam znala... bojala sam se da ne
učinim previše. Strašna, strašna pogreška!
Darcy ne odgovori. Gotovo je nije ni čuo, šetao je gore-dolje po sobi, duboko
zamišljen, namršten i zlovoljan. Elizabeth to brzo opazi i odmah shvati. Njezina
je moć tonula; sve mora potonuti pod takvim dokazom porodične slabosti, pod
takvom sramotom. Nije se mogla čuditi, a ni osuñivati. Uvjerenost da ga je
osvojila nije donijela ništa utješno njezinu srcu, nikakvo olakšanje njezinoj tuzi.
Naprotiv, ova nesreća ju je navela da shvati svoje vlastite želje; još nikada nije
tako iskreno osjetila da bi ga mogla voljeti kao sada kad je sva njezina ljubav,
zacijelo, bila uzaludna.
No njezini vlastiti interesi, koliko god joj se nametali, nisu joj mogli zaokupiti
pozornost. Lydia... poniženje, jad koji je zadala svima njima, ubrzo su progutali
sve osobne brige. Elizabeth pokrije lice maramicom i uskoro zaboravi sve oko
sebe. Poslije šutnje od nekoliko minuta vrati je u stvarnost glas sugovornika,
koji joj reče suojećajno, ali i suzdržljivo:
- Vi ste, bojim se, odavno željeli da odem, i ja nemam ništa čime bih opravdao
svoje zadržavanje osim istinske, premda jalove, zabrinutosti. Kamo sreće kad bi
vas bilo kakva moja riječ ili djelo mogli utješiti u toj tuzi! No neću vas mučiti
uzaludnim željama, koje se mogu doimati tako kao da namjerno traže vašu
zahvalnost. Bojim se da zbog ove nesreće moja sestra neće imati zadovoljstvo
da vas vidi danas u Pemberleyju.
- Oh, da. Budite tako dobri, pa nas ispričajte kod gospoñice Darcy. Kažite da nas
hitan posao zove odmah kući. Krijte nesretnu istinu dokle god bude moguće.
Znam da se to ne može dugo skrivati.
On joj obeća da će čuvati tajnu, opet izrazi žaljenje zbog njezine nesreće, poželi
da se to završi sretnije nego što se zasad može očekivati, zamoli je da pozdravi
svoje, pogleda je ozbiljno na rastanku i ode.
Kad je izišao iz sobe, Elizabeth nasluti koliko je mala vjerojatnost da će njihovi
susreti ikad više biti opet ovako srdačni kao što su bili u Derbyshireu. Bacivši
pogled unatrag na cijelo njihovo poznanstvo, puno proturječnosti i raznolikosti,
uzdahne zbog nastranosti svojih osjećaja koji su sad željeli produžiti to
poznanstvo, a prije bi se veselili njegovu prekidu.
Ako su zahvalnost i poštovanje dobra osnova za ljubav, onda promjena u
Elizabethinim osjećajima nije bila nevjerojatna ni izopačena. Meñutim, ako
nisu... ako je ljubav, potekla iz takvih izvora, nerazumna ili neprirodna u
usporedbi s ljubavlju na prvi pogled, čak i prije bilo kakva razgovora, onda se ne
bi moglo ništa reći u Elizabethinu obranu osim što je ona donekle odražavala taj
drugi način svojom naklonošću prema Wickhamu i što je nju pretrpljeni
neuspjeh ovlastio da traži onaj prvi, manje zanimljivi način zaljubljivanja. Bilo
kako bilo, žalila je što je otišao; već u tom prvom primjeru neizbježnih
posljedica Lydijine bruke našla je razloga za još veću bol zbog te nesreće.
Otkako je pročitala Janeino drugo pismo, nije više nimalo vjerovala da se
Wickham namjerava oženiti Lydijom. Nitko osim Jane, pomisli ona, ne bi se
mogao zavaravati takvom nadom.
Elizabeth nije očekivala nikakav povoljan obrat. Dok je još čitala Janeino prvo
pismo, iznenadila ju je i začudila mogućnost da se Wickham oženi djevojkom
bez miraza, i bilo joj je nerazumljivo kako ga je Lydia mogla privezati uz sebe.
Meñutim, sada je sve sjelo na svoje mjesto. Za takav odnos ima Lydia dovoljno
draži; iako nije smatrala da je sestra pristala na bijeg bez namjere da se uda, nije
joj bilo teško povjerovati da je ni njezina vrlina, ni njezin razum neće sačuvati
da ne postane lak plijen.
Nikad nije opazila, dok je pukovnija bila u Hertfordshireu, da Lydia osjeća bilo
kakvu naklonost prema njemu; no vjerovala je da je Lydiji potreban samo malen
poticaj da se veže uz bilo koga. Katkad je ovaj, katkad onaj časnik bio njezin
miljenik, a to je ovisilo o tom tko joj se više udvarao. Osjećaji joj bijahu
nepostojani, no uvijek je imala nekog ljubimca. Elizabeth je sada osjećala svu
težinu pogreške što se nije više utjecalo na takvu djevojku i što joj se previše
puštalo na volju.
Nestrpljivo je čekala da ode kući... da čuje, da vidi, da sa Jane podijeli brige koje
su sada sve pale na nju, jer je obitelj sasvim zbunjena, otac je odsutan, majka
nesposobna za ikakav napor, a i potrebna joj je neprestana pažnja; iako gotovo
uvjerena da se za Lydiju ne može ništa učiniti, ujakovu je posredovanju
pridavala vrlo veliku važnost i, dokle god nije ušao u sobu, gorjela je od
nestrpljenja. Gospodin i gospoña Gardiner dojurili su natrag uplašeni, jer su,
prema sluginim riječima, pomislili da im se nećakinja ozbiljno razboljela. Ona
ih odmah umiri u tom pogledu, otkrije im razlog zbog kojeg ih je pozvala i
pročita im oba pisma. Dodatak posljednjem pismu pročitala je drhtavim,
ganutim glasom. Premda im Lydia nikad nije bila ljubimica, gospodin i gospoña
Gardiner bijahu duboko potreseni. Ta je nesreća zahvatila ne samo Lydiju već
sve njih; nakon početnih izraza iznenañenosti i preneraženosti, gospodin
Gardiner odmah obeća da će pomoći koliko god može. Elizabeth nije ni
očekivala ništa manje, te mu zahvali suznih očiju. Kako su svi bili nadahnuti
istim duhom, brzo su se dogovorili o svemu u vezi s putovanjem. Odlučiše
krenuti što prije.
- Ali što da učinimo s Pemberleyjem? - zapita gospoña Gardiner.
- John nam je rekao da je gospodin Darcy bio ovdje kad si ga poslala po nas. Je
li to istina?
- Da. Kazala sam mu da ne možemo doći. Sve je sreñeno.
"Što je sreñeno?" pomisli gospoña Gardiner kad je otrčala u svoju sobu da se
spremi. "Jesu li njih dvoje u takvim odnosima da mu je otkrila istinu o Lydiji?
O, kako bih to rado znala!"
No te su želje bile uzdaludne ili su je, u najboljem slučaju, mogle samo zabaviti
u žurbi i zbrci tijekom sljedećeg sata. Da je Elizabeth mogla biti besposlena,
ostala bi u uvjerenju kako je bilo kakav posao nemoguć za onoga tko je utučen
poput nje, no morala je sudjelovati u pripremama za put kao i ujna; izmeñu
ostaloga, trebalo je napisati pisma svim njihovim znancima u Lambtonu i
smisliti lažno opravdanje za iznenadni odlazak. Ipak, za jedan sat je sve bilo
gotovo. Gospodin Gardiner je u meñuvremenu platio račun gostionici, pa su
mogli odmah krenuti; Elizabeth se, poslije svih patnji toga jutra, nañe brže nego
što je očekivala u kolima na putu za Longbourn.
Elizabeth se poprilično razočarala što je nije dočekalo Janeino pismo kad su
doputovali u Lambton; to se razočaranje ponavljalo svakog jutra otkako su bili
tu, ali trećeg jutra više nije bilo razloga za žaljenje; sestra se opravdala u
njezinim očima, jer su od nje stigla dva pisma istodobno: na jednom se vidjela
napomena da je bilo pogrešno poslano nekamo drugdje. Elizabeth se ne začudi
tomu, jer je Jane napisala adresu vrlo loše.
Upravo su se spremili za šetnju kad su stigla pisma, te su je ujak i ujna ostavili
da ih čita u miru, a oni su otišli sami. Najprije je trebalo pročitati pogrešno
adresirano pismo, jer je ono bilo poslano prije pet dana. Početak je pisma
sadržavao izvještaj o svim njihovim malim društvenim skupovima i priredbama
i uobičajene provincijske vijesti. No druga je polovica pisma, datirana dan
kasnije i napisana u očitom uzbuñenju, davala mnogo važnije obavijesti. Taj je
dio pisma glasio ovako:
"Kad sam Ti već napisala prethodni dio pisma, draga Lizzy, dogodilo se nešto
sasvim neočekivano i vrlo ozbiljno, no ne bih Te htjela uplašiti... svi smo zdravi.
Ono što Ti hoću priopćiti tiče se jadne Lydije. Sinoć u dvanaest sati, baš kad
smo već svi legli, stiglo je hitno pismo od pukovnika Forstera, u kojem nas
izvješćuje da je ona otputovala u Škotsku, s jednim njegovim časnikom; iskreno
govoreći, s Wickhamom! Zamisli naše iznenañenje. Za Kitty to, čini se, nije bilo
tako neočekivano. Jako, jako mi je žao. To je vrlo nepromišljeno s obiju strana.
No nadam se najboljem i vjerujem da je njegov karakter pogrešno shvaćen.
Znam da je on nerazborit i neoprezan, ali ovaj potez (radujmo mu se) ne
pokazuje da mu je srce loše. Može se reći da barem nije koristoljubiv, jer
zacijelo zna da mu naš otac ne može dati ništa. Naša je jadna majka vrlo tužna.
Otac to bolje podnosi. Zahvalna sam Bogu što im nikad nismo rekle ono što se
govorilo protiv njega. I mi to moramo zaboraviti. Pretpostavlja se da su
otputovali u subotu oko ponoći, ali se zapazilo da ih nema tek jučer ujutro u
osam sati. Odmah nam je poslano ekspresno pismo. Draga moja Lizzy,
po svoj prilici su prošli samo petnaest kilometara od nas. Pukovnik Forster je
navijestio da ga uskoro možemo očekivati ovdje. Lydia je napisala nekoliko
redaka za njegovu ženu i obavijestila je o njihovoj namjeri. Moram završiti, jer
ne mogu jadnu majku ostaviti dugo samu. Ne znam hoćeš li moći razumjeti sve
ovo, ali ni ja gotovo ne znam što sam napisala."
Čim je pročitala to pismo, ne razmišljajući ni za trenutak i skoro ne znajući što
osjeća, Elizabeth odmah uzme drugo pismo... napisano dan kasnije... otvori ga
vrlo nestrpljivo i počne čitati.
"Draga moja sestro, zacijelo si već primila ono moje užurbano pismo; nadam se
da će ovo biti razumljivije; meñutim, premda se sada ne žurim, u glavi mi je
tako mutno da nisam sigurna hoću li biti jasna. Draga Lizzy, gotovo ne znam
kako da počnem, no moram Ti priopćiti lošu vijest, i to bez odgañanja. Koliko
god brak izmeñu gospodina Wickhama i naše jadne Lydije bio nepromišljen, mi
sada želimo čuti da je doista zaključen, jer ima previše razloga za bojazan da
oni nisu otišli u Škotsku. Jučer je došao pukovnik Forster, otputovavši iz
Brightona prethodnog dana, ubrzo pošto je poslao ekspresno pismo. Premda je
Lydia u svom kratkom pismu gospoñi Forster priopćila da idu u Gretna Green,
Denny je natuknuo da W. uopće ne namjerava ići tamo niti se oženiti Lydijom.
Tu su tvrdnju ponovili pukovniku F., koji se odmah uznemirio i otišao iz B. kako
bi im ušao u trag. Lako ih je slijedio do Claphama, ali ne i dalje; naime, čim su
stigli u to mjesto, unajmili su fijaker i vratili čeze kojima su se dovezli iz
Epsoma. Poslije toga se zna samo da su viñeni na cesti za London. Ne znam što
da mislim. Pošto se raspitao posvuda na toj strani Londona, pukovnik F. je
došao u Hertfordshire i brižno se raspitivao na svim raskrižjima i u
gostionicama u Barnetu i Hatfieldu, ali bez ikakva uspjeha... nitko nije vidio da
su prošle takve osobe. Veoma se zabrinuvši, došao nam je u Longbourn i otkrio
nam svoja strahovanja na način koji služi na čast njegovoj čestitoj čovječnosti.
Iskreno mi je žao njega i gospoñe F., ali nitko ih ne može okriviti ni za što. Naša
je nevolja, draga moja Lizzy, vrlo velika. Otac i majka vjeruju da se dogodilo
ono najgore, no ja ne mogu misliti tako loše o njemu. Zbog mnogih bi im
okolnosti moglo biti pogodnije da se vjenčaju potajno u Londonu nego da
postupe prema prvobitnom planu. Uostalom, čak i ako bi on imao tako zlu
namjeru u vezi s mladom djevojkom iz poštene obitelji kao što je Lydia, a to nije
baš vjerojatno, zar je moguće da je ona toliko smušena da bi dopustila nešto
takvo? Ne, nije moguće. Meñutim, žalosna sam što se gospodin F. ne uzdaje u
njihovo vjenčanje; zavrtio je glavom kad sam mu izrekla svoje nade i rekao je
kako se boji da W. nije čovjek kojem se može vjerovati. Jadna nam je majka
doista bolesna i ne izlazi iz sobe. Kad bi se malo napregnuta, bilo bi bolje, ali se
to ne može očekivati. A što se tiče oca, još nikad ga nisam vidjela tako
uznemirenog. Jadna je Kitty navukla na sebe srdžbu zato što je skrivala njihovu
naklonost, no budući da je riječ o povjerenju, ne treba se čuditi. Uistinu mi je
milo, draga Lizzy, što si bila pošteñena ovih žalosnih prizora; no sada, kad je
početno zaprepaštenje prošlo, smijem li Ti priznati da jedva čekam da se vratiš?
Ipak, nisam tako sebična da navaljujem da to učiniš ako Ti to ne odgovara.
Zbogom!... Evo, opet uzimam pero da učinim ono što sam baš sad rekla da neću
učiniti; meñutim, okolnosti su takve da vas moram sve ozbiljno zamoliti da
doñete ovamo što prije. Dragog ujaka i ujnu znam tako dobro da se ne
ustručavam to zatražiti, no ujaka bih htjela zamoliti još nešto. Otac odmah
odlazi u London s pukovnikom Forsterom kako bi je pokušali pronaći. Što on
namjerava učiniti, doista ne znam; no velika mu patnja neće dopustiti da bilo što
učini na najbolji i najsigurniji način, a pukovnik Forster mora sutra uvečer biti
u Brightonu. U takvoj bi nevolji ujakov savjet i pomoć bili neprocjenjivo
vrijedni; on će odmah shvatiti moje osjećaje, i uzdam se u njegovu dobrotu."
- On! Gdje je, gdje je ujak? - uzvikne Elizabeth čim je pročitala pismo i pohita u
potragu za njim, ne gubeći ni trenutak dragocjenog vremena. Meñutim, kad je
stigla do vrata, otvori ih sluga i pred njom se pojavi gospodin Darcy. Trgnuo se
vidjevši njezino blijedo lice i užurbanost i, prije nego što se dovoljno sabrao da
bi progovorio, Elizabeth, kojoj je sve druge misli potisnula Lydijina nevolja,
brzo uzvikne:
- Oprostite, ali moram vas napustiti. Moram smjesta pronaći gospodina
Gardinera zbog nečega neodgodivog; ne smijem izgubiti ni trenutak.
- Zaboga, što se dogodilo? - uzvikne on s više osjećaja nego uglañenosti, zatim
se sabere i reče: - Neću vas zadržavati ni minutu, ali dopustite da ja ili sluga
odemo po gospodina i gospoñu Gardiner. Vama nije dobro... vi ne možete ići.
Elizabeth je oklijevala, no klecala su joj koljena i osjećala je da bi bilo
besmisleno da ih ona pokuša potražiti. Stoga pozove slugu i reče mu, tako
zadihano da ju je jedva razumio, neka odmah dovede kući svoga gospodara i
gospodaricu.
Kad je sluga izišao, sjela je, jer više nije mogla stajati, i doimala se tako bolesno
da je Darcy nije mogao ostaviti niti se mogao suzdržati da ne kaže nježnim i
sažaljivim glasom:
- Dopustite da vam pozovem sobaricu. Ima li štogod čime biste mogli brzo
olakšati sebi stanje? Hoćete čašu vina... da vam je donesem? Vrlo ste bolesni.
- Ne, hvala - odgovori ona, trudeći se da se oporavi. - Nije mi ništa. Sasvim mi
je dobro, samo sam uzdrmana jednom strašnom viješću koju sam maloprije
dobila iz Longbourna.
Brižne u plač kad je to spomenula i nekoliko minuta nije mogla progovoriti ni
riječ. Darcy je, u tužnoj neizvjesnosti, mogao samo kazati nešto neodreñeno o
svojoj zabrinutosti i promatrati je suosjećajno i šutke. Na posljetku ona prozbori:
- Upravo sam dobila pismo od Jane s tom strašnom vijesti. To se ne može sakriti
ni od koga. Moja najmlaña sestra ostavila je sve svoje prijatelje, pobjegla je,
predala se vlasti jednog čovjeka... gospodina Wickhama. Otišli su zajedno iz
Brightona. Vi ga znate predobro da vam ne bi sve ostalo bilo jasno. Ona nema ni
novca, ni moćnih roñaka niti bilo čega drugog što bi ga dovelo u iskušenje da... i
stoga je zauvijek izgubljena.
Darcy se ukoči od zaprepaštenja.
- Kad pomislim - doda ona još uzbuñenijim glasom - da sam ja to mogla
spriječiti! Ja koja sam znala kakav je on. Da sam samo otkrila dio toga... dio
onog što sam doznala... svojoj obitelji! Da su znali njegov karakter, ovo se ne bi
moglo dogoditi. No za sve je... za sve je sada prekasno.
- Zaista mi je veoma žao - uzvikne Darcy - žao mi je... zapanjen sam. Meñutim,
je li baš to pouzdano tako... sasvim pouzdano?
- O, da! Zajedno su otputovali iz Brightona u subotu, noću, i zna im se trag
gotovo do Londona, ali ne dalje; nedvojbeno nisu otišli u Škotsku.
- Što se napravilo, što se poduzelo da se ona pronañe?
- Moj je otac otišao u London, a Jane mi je napisala neka zamolim ujaka da mu
odmah pritekne u pomoć; nadam se da ćemo krenuti za pola sata. No ništa se ne
može učiniti, znam vrlo dobro da se ništa ne može učiniti. Kako da se utječe na
takva čovjeka? Kako da se pronañu njih dvoje? Nemam nikakvih nada. To je
strašno u svakom pogledu!
Darcy kimne glavom u znak slaganja.
- A oči su mi bile otvorene glede njegova pravog karaktera! Ah! Da sam barem
znala što trebam... što moram učiniti! Ali nisam znala... bojala sam se da ne
učinim previše. Strašna, strašna pogreška!
Darcy ne odgovori. Gotovo je nije ni čuo, šetao je gore-dolje po sobi, duboko
zamišljen, namršten i zlovoljan. Elizabeth to brzo opazi i odmah shvati. Njezina
je moć tonula; sve mora potonuti pod takvim dokazom porodične slabosti, pod
takvom sramotom. Nije se mogla čuditi, a ni osuñivati. Uvjerenost da ga je
osvojila nije donijela ništa utješno njezinu srcu, nikakvo olakšanje njezinoj tuzi.
Naprotiv, ova nesreća ju je navela da shvati svoje vlastite želje; još nikada nije
tako iskreno osjetila da bi ga mogla voljeti kao sada kad je sva njezina ljubav,
zacijelo, bila uzaludna.
No njezini vlastiti interesi, koliko god joj se nametali, nisu joj mogli zaokupiti
pozornost. Lydia... poniženje, jad koji je zadala svima njima, ubrzo su progutali
sve osobne brige. Elizabeth pokrije lice maramicom i uskoro zaboravi sve oko
sebe. Poslije šutnje od nekoliko minuta vrati je u stvarnost glas sugovornika,
koji joj reče suojećajno, ali i suzdržljivo:
- Vi ste, bojim se, odavno željeli da odem, i ja nemam ništa čime bih opravdao
svoje zadržavanje osim istinske, premda jalove, zabrinutosti. Kamo sreće kad bi
vas bilo kakva moja riječ ili djelo mogli utješiti u toj tuzi! No neću vas mučiti
uzaludnim željama, koje se mogu doimati tako kao da namjerno traže vašu
zahvalnost. Bojim se da zbog ove nesreće moja sestra neće imati zadovoljstvo
da vas vidi danas u Pemberleyju.
- Oh, da. Budite tako dobri, pa nas ispričajte kod gospoñice Darcy. Kažite da nas
hitan posao zove odmah kući. Krijte nesretnu istinu dokle god bude moguće.
Znam da se to ne može dugo skrivati.
On joj obeća da će čuvati tajnu, opet izrazi žaljenje zbog njezine nesreće, poželi
da se to završi sretnije nego što se zasad može očekivati, zamoli je da pozdravi
svoje, pogleda je ozbiljno na rastanku i ode.
Kad je izišao iz sobe, Elizabeth nasluti koliko je mala vjerojatnost da će njihovi
susreti ikad više biti opet ovako srdačni kao što su bili u Derbyshireu. Bacivši
pogled unatrag na cijelo njihovo poznanstvo, puno proturječnosti i raznolikosti,
uzdahne zbog nastranosti svojih osjećaja koji su sad željeli produžiti to
poznanstvo, a prije bi se veselili njegovu prekidu.
Ako su zahvalnost i poštovanje dobra osnova za ljubav, onda promjena u
Elizabethinim osjećajima nije bila nevjerojatna ni izopačena. Meñutim, ako
nisu... ako je ljubav, potekla iz takvih izvora, nerazumna ili neprirodna u
usporedbi s ljubavlju na prvi pogled, čak i prije bilo kakva razgovora, onda se ne
bi moglo ništa reći u Elizabethinu obranu osim što je ona donekle odražavala taj
drugi način svojom naklonošću prema Wickhamu i što je nju pretrpljeni
neuspjeh ovlastio da traži onaj prvi, manje zanimljivi način zaljubljivanja. Bilo
kako bilo, žalila je što je otišao; već u tom prvom primjeru neizbježnih
posljedica Lydijine bruke našla je razloga za još veću bol zbog te nesreće.
Otkako je pročitala Janeino drugo pismo, nije više nimalo vjerovala da se
Wickham namjerava oženiti Lydijom. Nitko osim Jane, pomisli ona, ne bi se
mogao zavaravati takvom nadom.
Elizabeth nije očekivala nikakav povoljan obrat. Dok je još čitala Janeino prvo
pismo, iznenadila ju je i začudila mogućnost da se Wickham oženi djevojkom
bez miraza, i bilo joj je nerazumljivo kako ga je Lydia mogla privezati uz sebe.
Meñutim, sada je sve sjelo na svoje mjesto. Za takav odnos ima Lydia dovoljno
draži; iako nije smatrala da je sestra pristala na bijeg bez namjere da se uda, nije
joj bilo teško povjerovati da je ni njezina vrlina, ni njezin razum neće sačuvati
da ne postane lak plijen.
Nikad nije opazila, dok je pukovnija bila u Hertfordshireu, da Lydia osjeća bilo
kakvu naklonost prema njemu; no vjerovala je da je Lydiji potreban samo malen
poticaj da se veže uz bilo koga. Katkad je ovaj, katkad onaj časnik bio njezin
miljenik, a to je ovisilo o tom tko joj se više udvarao. Osjećaji joj bijahu
nepostojani, no uvijek je imala nekog ljubimca. Elizabeth je sada osjećala svu
težinu pogreške što se nije više utjecalo na takvu djevojku i što joj se previše
puštalo na volju.
Nestrpljivo je čekala da ode kući... da čuje, da vidi, da sa Jane podijeli brige koje
su sada sve pale na nju, jer je obitelj sasvim zbunjena, otac je odsutan, majka
nesposobna za ikakav napor, a i potrebna joj je neprestana pažnja; iako gotovo
uvjerena da se za Lydiju ne može ništa učiniti, ujakovu je posredovanju
pridavala vrlo veliku važnost i, dokle god nije ušao u sobu, gorjela je od
nestrpljenja. Gospodin i gospoña Gardiner dojurili su natrag uplašeni, jer su,
prema sluginim riječima, pomislili da im se nećakinja ozbiljno razboljela. Ona
ih odmah umiri u tom pogledu, otkrije im razlog zbog kojeg ih je pozvala i
pročita im oba pisma. Dodatak posljednjem pismu pročitala je drhtavim,
ganutim glasom. Premda im Lydia nikad nije bila ljubimica, gospodin i gospoña
Gardiner bijahu duboko potreseni. Ta je nesreća zahvatila ne samo Lydiju već
sve njih; nakon početnih izraza iznenañenosti i preneraženosti, gospodin
Gardiner odmah obeća da će pomoći koliko god može. Elizabeth nije ni
očekivala ništa manje, te mu zahvali suznih očiju. Kako su svi bili nadahnuti
istim duhom, brzo su se dogovorili o svemu u vezi s putovanjem. Odlučiše
krenuti što prije.
- Ali što da učinimo s Pemberleyjem? - zapita gospoña Gardiner.
- John nam je rekao da je gospodin Darcy bio ovdje kad si ga poslala po nas. Je
li to istina?
- Da. Kazala sam mu da ne možemo doći. Sve je sreñeno.
"Što je sreñeno?" pomisli gospoña Gardiner kad je otrčala u svoju sobu da se
spremi. "Jesu li njih dvoje u takvim odnosima da mu je otkrila istinu o Lydiji?
O, kako bih to rado znala!"
No te su želje bile uzdaludne ili su je, u najboljem slučaju, mogle samo zabaviti
u žurbi i zbrci tijekom sljedećeg sata. Da je Elizabeth mogla biti besposlena,
ostala bi u uvjerenju kako je bilo kakav posao nemoguć za onoga tko je utučen
poput nje, no morala je sudjelovati u pripremama za put kao i ujna; izmeñu
ostaloga, trebalo je napisati pisma svim njihovim znancima u Lambtonu i
smisliti lažno opravdanje za iznenadni odlazak. Ipak, za jedan sat je sve bilo
gotovo. Gospodin Gardiner je u meñuvremenu platio račun gostionici, pa su
mogli odmah krenuti; Elizabeth se, poslije svih patnji toga jutra, nañe brže nego
što je očekivala u kolima na putu za Longbourn.
15 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:43 pm
Margita
Administrator
XLVII
- Opet sam razmislio o svemu, Elizabeth - progovori ujak kad su izašli iz gradića
- i doista sam, nakon ozbiljnog razmatranja, mnogo skloniji nego prije suditi o
tom kao i tvoja starija sestra. Čini mi se tako nevjerojatnim da bi ijedan mladić
smislio takav plan protiv djevojke koja nije zaštićena, niti je bez prijatelja, i koja
je gošća njegova pukovnika, da se ipak nadam najboljem. Zar bi on mogao
očekivati da se neće umiješati njezini roñaci? Zar bi mogao očekivati da ga
pukovnija i dalje poštuje poslije takve uvrede nanesene pukovniku Forsteru?
Njegovo iskušenje nije ravno riziku!
- Misliš li uistinu tako? - uzvikne Elizabeth, razvedrivši se za trenutak.
- Časna riječ - reče gospoña Gardiner - i ja počinjem misliti kao tvoj ujak. To je
doista prevelik prijestup protiv čovječnosti, časti i interesa, i zato ne mogu
vjerovati da bi on to učinio. Ne mogu misliti tako nepovoljno o Wickhamu.
Možeš li ga ti, Lizzy, smatrati tako lošim da bi bio kadar to učiniti?
- Možda ne bi zanemario svoj vlastiti interes, ali inače, vjerujem, nema nikakvih
obzira. Ako je barem tako kako mislite! No ne usuñujem se ponadati. Ako je po
vašem, zašto nisu otišli u Škotsku?
- Prije svega - odgovori gospodin Gardiner - nema nepobitnog dokaza da nisu
otišli u Škotsku.
- Oh! Pa, dovoljan je dokaz činjenica da su prešli iz čeza u unajmljeni fijaker.
Osim toga, nema im ni traga na cesti za Barnet.
- Dobro, pretpostavimo da su u Londonu. Mogu biti ondje zato da se sakriju, a ni
zbog kakva goreg razloga. Vjerojatno nemaju novca baš na pretek, pa im je,
možda, palo na pamet da se mogu jeftinije, iako ne i brže, vjenčati u Londonu
nego u Škotskoj.
- Ali čemu onda sva ta tajnovitost? Zašto se uopće boje otkrića? Zašto se moraju
vjenčati potajno? A, ne, ne... to nije vjerojatno. Njegov najbliži prijatelj, kao što
ste vidjeli iz Janeina pisma, uvjeren je da se on nikad nije ni namjeravao oženiti
njome. Wickham se neće oženiti djevojkom bez ikakva novca. Nije dovoljno
imućan za nešto takvo. A što ima Lydia? Kakve privlačne osobine ima, osim
mladosti, zdravlja i dobre naravi, koje bi ga navele da se, nje radi, odrekne svake
mogućnosti da se obogati dobrom ženidbom? A što se tiče pretpostavke da bi ga
strah od bruke u pukovniji mogao spriječiti da je sramotno iznevjeri, o tom ne
mogu suditi, jer ne znam kako časnici gledaju na takva djela. A tvoja druga
primjedba, mislim, nije točna. Lydia nema braće koja bi se umiješala; a iz
držanja mog oca, iz njegova nehaja i njegove ravnodušnosti prema onom što se
dogaña u njegovoj obitelji, Wickham je mogao zaključiti da će on povodom toga
poduzimati i razmišljati manje nego ijedan drugi otac u takvoj prigodi.
- Dobro, zar možeš zamisliti da je Lydia zanesena njime toliko da će zaboraviti
sve ostalo i pristati živjeti s njim nevjenčana?
- Čini mi se, a to je doista strašno - odgovori Elizabeth, sa suzama u očima - da
sestrina pristojnost i krepost u tom pogledu nisu baš nedvojbene. Uistinu ne
znam što da kažem. Možda nisam pravedna prema njoj. Vrlo je mlada, nikad je
nisu učili da razmišlja o ozbiljnim problemima; za proteklih šest mjeseci... ne, za
proteklu godinu dana... prepustila se samo zabavljanju i taštini. Bilo joj je
dopušteno da besposličari i provodi svoje vrijeme lakomisleno te da se bavi
svakakvim mislima. Otkako se vojska nastanila u Merytonu, po glavi su joj se
vrzmali samo ljubav, očijukanje i časnici. Činila je sve što je u njezinoj moći,
razmišljanjem i pričanjem, da poveća... kako da to nazovem?... svoju podložnost
zaljubljivosti, koja je ionako bila velika. A svi znamo da je Wickham vrlo
privlačna izgleda i vičan osvajanju žena.
- Ipak, vidiš da Jane - napomene ujna - nema tako loše mišljenje o Wickhamu da
bi mogla povjerovati kako će on pokušati nešto takvo.
- O komu je Jane ikada imala loše mišljenje? I za koga bi ona, kakvo god bilo
njegovo prijašnje ponašanje, vjerovala da je sposoban za takav potez dok se
uistinu ne dokaže da ga je učinio? No Jane zna, kao i ja, kakav je Wickham.
Obje znamo da je bio raspusan u svakom smislu te riječi, da u njemu nema
čestitosti ni časti, da laže i vara i da se spretno ulaguje.
- Pa, zar ti doista znaš sve to? - upita gospoña Gardiner, radoznala da čuje kako
je sve to doznala.
- Znam - odgovori Elizabeth, zarumenjevši se. - Pričala sam ti onomad o
njegovu sramotnom ponašanju prema gospodinu Darcyju; uostalom, i ti si ga,
kad si bila prošli put u Longbournu, čula kako govori o čovjeku koji se vladao
vrlo trpeljivo i darežljivo prema njemu. A ima i drugih okolnosti koje nisam
slobodna da... koje se ne isplati pričati; no njegovim lažima o cijeloj
pemberleyskoj porodici nema kraja. Prema onom što je rekao o gospoñici
Darcy, očekivala sam da ću vidjeti gordu, nepristupačnu, neljubaznu djevojku. A
znao je da je ona potpuno drukčija. Znao je da je prijazna i skromna, kao što to
sada i mi znamo.
- Zar Lydia ne zna ništa o tom? Je li moguće da njoj nije poznato to što ti i Jane,
čini se, znate vrlo dobro? - Da! Ta je okolnost... ta je okolnost najgora. Dok
nisam boravila u Kentu, gdje sam često viñala gospodina Darcyja i njegova
roñaka, pukovnika Fitzwilliama, ni ja nisam znala istinu. A kad sam se vratila
kući, vojska je trebala napustiti Meryton za tjedan-dva. Zbog tog skorog odlaska
pukovnije, ni Jane, kojoj sam sve ispričala, ni ja nismo smatrale potrebnim da
objelodanimo svoje znanje, jer komu bi koristilo da se tada opovrgne lijepo
mišljenje koje je naš kraj imao o njemu? Pa, čak i kad se odlučilo da Lydia
otputuje s gospoñom Forster, nije mi padalo na pamet da bih joj trebala otvoriti
oči i otkriti joj njegov pravi karakter. Nisam ni slutila da bi ona mogla biti
prevarena. Možeš mi vjerovati da je takav razvoj dogañaja bio daleko od mojih
misli.
- Kad su svi otputovali u Brighton, nisi, dakle, imala nikakvih razloga da
pomisliš kako su oni zaljubljeni jedno u drugo?
- Baš nikakvih. Ne sjećam se nijednog znaka ljubavi ni s njegove, ni s njezine
strane; a da se išta takvo moglo zapaziti, ti znaš da to našoj obitelji ne bi moglo
promaknuti. Kad je došao u pukovniju, bila je sklona da mu se divi, ali kao i sve
mi ostale. Sve djevojke u Merytonu i okolici ludovale su za njim prva dva
mjeseca; ali on nije izdvajao Lydiju nikakvom osobitom pažnjom; stoga se,
poslije kratkotrajnog pretjeranog i neobuzdanog divljenja, njezino zanimanje za
njega ugasilo, te su joj drugi časnici, koji su joj se više udvarali, postali opet
ljubimcima.
Iako daljnje razglabanje o toj zanimljivoj temi nije moglo dodati ništa novo
njihovim strahovanjima, nadama i nagañanjima, ipak ih, tijekom cijelog
putovanja, nijedan drugi razgovor nije mogao dugo odvojiti od te teme. Ona nije
ni za tren bila izvan Elizabethinih misli. Najoštrija od svih boli, samoprijekor,
usadila joj je Lydijinu nesreću u dušu, te nije mogla imati nijedan predah
zaborava ni spokojnosti.
Putovali su što su brže mogli, prenoćili su u gostionici uz cestu i stigli u
Longboum u podne idućeg dana. Za Elizabeth je bilo utješno što su doputovali
tako brzo, kako ih Jane ne bi morala dugo čekati.
Mali Gardineri, privučeni pojavom kola, stajali su na kućnim stubama kad su
kola ušla u dvorište; a kad se kočija zaustavila pred stubištem, radosno
iznenañenje, što im je ozarilo lica i odrazilo se u njihovu poskakivanju, bilo je
prvi ugodan znak njihove dobrodošlice.
Elizabeth iskoči iz kola, brzo poljubi svako dijete i požuri u predvorje, gdje je
srela Jane, koja je upravo dotrčala niz stube iz majčine sobe.
Njih dvije se, sa suzama u očima, nježno zagrliše, i Elizabeth je, ne gubeći ni
trenutak, zapita jesu li čuli štogod novo o bjeguncima.
- Još ništa - odgovori Jane. - Ali sada, kad je došao dragi ujak, nadam se da će
sve biti dobro.
- Je li otac u Londonu?
- Da, otišao je u utorak, kao što sam ti javila.
- Piše li vam često?
- Samo jedanput. Napisao mi je nekoliko redaka u srijedu, samo da bi javio kako
je stigao zdrav i kako bi mi dao upute za koje sam ga posebno zamolila. Dodao
je da neće ponovno pisati dok ne bude mogao javiti nešto važno.
- A majka... kako je ona? Kako ste svi vi?
- Majka je prilično dobro, iako je jako potresena. Gore je i bit će joj vrlo drago
da vas vidi sve. Još ne izlazi iz sobe. Mary i Kitty su, hvala Bogu, sasvim dobro.
- A ti, kako si ti? - uzvikne Elizabeth. - Blijeda si. Jamačno si mnogo propatila.
Sestra joj odgovori da je sasvim dobro, i time se završi njihov razgovor, koji su
vodile dok su gospodin i gospoña Gardiner bili zauzeti oko svoje djece; naime,
sada su im se svi približavali. Jane pritrči ujaku i ujni i zaželi im dobrodošlicu,
zahvaljujući im čas osmijesima, čas suzama.
Kad su svi ušli u salon, pitanja koja je Elizabeth već postavila sada su, naravno,
ponovili ostali i odmah su uvidjeli da Jane nema nikakvih novih podataka. Nada
u dobro, koja je izvirala iz plemenitosti njezina srca, još je nije napustila, te je
sada očekivala da će se sve završiti povoljno i da bi svakog jutra moglo stići
pismo od Lydije ili od oca koje će objasniti njihove postupke i možda objaviti
vjenčanje. Gospoña Bennet, u čiju su sobu svi ušli poslije nekoliko minuta
zajedničkog razgovora, dočeka ih onako kako su mogli i očekivati: sa suzama i
kuknjavom, pogrdama na račun Wickhamove pokvarenosti i jadikovkama zbog
svojih patnji. Optuživala je sve izuzevši osobu koja je snosila najveću krivnju za
pogreške njezine kćerke jer joj je uvijek puštala na volju.
- Da sam uspjela - reče ona - u svojoj želji da odem u Brighton sa cijelom
obitelji, ovo se ne bi dogodilo; no jadna mila Lydia nije imala nikoga da se brine
o njoj. Zašto su je Forsteri puštali bilo kamo samu? Uvjerena sam da je posrijedi
neki velik nemar s njihove strane, jer ona nije djevojka koja bi učinila nešto
takvo da se više brinulo o njoj. Uvijek sam mislila da su vrlo nepogodni za skrb
o njoj; no, kao i uvijek, moje se mišljenje odbacilo. Jadno drago dijete! I, eto,
sada je i Bennet otišao, te znam da će se potući s Wickhamom čim ga sretne; i
poginut će, a što će biti s nama svima? Collins će nas otjerati iz kuće prije nego
što se on ohladi u grobu i, ako nam se ti ne smiluješ, brate, ne znam što ćemo
učiniti.
Svi su prosvjedovali protiv tako strašnih misli; a gospodin Gardiner, pošto ju je
neko vrijeme uvjeravao da voli nju i cijelu njezinu obitelj, reče joj da namjerava
biti u Londonu već sutradan kako bi pomogao gospodinu Bennetu da vrati
Lydiju.
- Nemoj se predavati beskorisnom strahovanju - doda on. - Premda je dobro biti
pripravan i na najgore, nema razloga da se to smatra neizbježnim. Nema još ni
tjedan dana otkako su otišli iz Brightona. Za nekoliko ćemo dana, možda, dobiti
neke vijesti o njima; a dokle god ne budemo znali da se nisu vjenčali i da se i ne
namjeravaju vjenčati, ne smijemo smatrati stvar izgubljenom. Čim stignem u
London, otići ću k zetu, odvest ću ga svojoj kući u Ulicu Gracechurch, pa ćemo
se ondje posavjetovati što da se radi.
- O, mili brate - odvrati gospoña Bennet - to je baš ono što bih najviše željela.
Kad odeš u London, pronañi ih, ma gdje bili; a ako se nisu vjenčali, prisili ih da
se vjenčaju. Što se tiče vjenčane haljine, ne daj im da čekaju zbog toga, već reci
Lydiji da će dobiti koliko god hoće novca da je kupi poslije vjenčanja. I, iznad
svega, ne dopusti Bennetu da se potuče s njim. Kaži mu da sam u užasnom
stanju, da sam se izbezumila od straha, da imam groznu drhtavicu, grozno
podrhtavanje u cijelom tijelu, strašne grčeve u slabinama i bolove u glavi, te
takvo lupanje srca da se ne mogu odmoriti ni noću, ni danju. I kaži mojoj miloj
Lydiji da ne naručuje haljine dok se ne vidi sa mnom, jer ona ne zna koje su
trgovine najbolje. Oh, brate, kako si ljubazan! Znam da ćeš ti sve to srediti!
No gospodin Gardiner, iako ju je opet uvjeravao kako će se truditi oko toga što
najbolje bude mogao, ipak joj je savjetovao umjerenost kako u nadama tako i u
strahovanjima. Razgovarao je s njom u tom smislu sve dok nije stigao na stol
ručak, a onda su je ostavili da iskali svoju srdžbu na domaćici, koja ju je dvorila
kad su kćerke bile odsutne.
Premda su njezin brat i nevjesta vjerovali kako ne postoji nikakav istinski razlog
da se ona tako izdvoji iz obitelji, nisu se ni pokušali usprotiviti, jer su znali da
ona nije dovoljno mudra da obuzda svoj jezik pred poslugom koja služi u
blagovaonici za vrijeme objeda, pa su smatrali da je najbolje da samo jedna
osoba od kućne posluge, i to najpouzdanija, sluša sva njezina strahovanja i brige
u vezi s tim dogañajem.
U blagovaonici im se ubrzo pridružiše Mary i Kitty, koje su bile prezauzete
svaka u svojoj sobi da bi se pojavile već prije. Jedna je došla od svojih knjiga, a
druga od svog toaletnog stolića. Objema su bila lica prilično mirna, i ni na
jednoj od njih nije se mogla opaziti nikakva promjena osim što je u Kittynu
glasu bilo više nezadovoljstva nego obično, zbog nestanka najmilije sestre i
zbog ljutnje što ju je, povodom toga dogañaja, navukla na sebe. A što se tiče
Mary, ona je dovoljno vladala sobom da šapne Elizabeth, držeći se duboko
zamišljeno, čim su sjele za stol:
- Ovo je velika nesreća, o kojoj će se, po svoj prilici, mnogo pričati. Ali mi
moramo zaustaviti plimu zlobe i jedna drugoj uliti u ranjena srca balzam
sestrinske utjehe.
Zatim, opazivši da Elizabeth ne kani odgovoriti, ona doda:
- Iako je ovaj dogañaj nesretan za Lydiju, mi iz njega možemo izvući ovu
korisnu pouku: gubitak vrline je za ženu nepovratan; jedan pogrešan korak
odvlači je u vječnu propast; njezin je ugled divna stvar, ali se lako gubi; žena
nikad ne može biti preoprezna u svom ponašanju prema nedostojnim
muškarcima.
Elizabeth začuñeno podigne obrve, ali je bila previše potištena da bi joj
odgovorila. Mary se, meñutim, nastavi tješiti takvim moralnim poukama,
izvučenima iz zla koje ih je snašlo.
Poslije podne su dvije najstarije sestre dobile mogućnost da budu nasamo pola
sata. Elizabeth odmah iskoristi priliku da postavi razna pitanja, na koja je Jane
rado odgovarala. Pošto su se izjadale jedna drugoj zbog strašnog ishoda tog
dogañaja, ishoda koji je Elizabeth smatrala gotovo nedvojbenim, a za koji Jane
nije mogla tvrditi da je potpuno nemoguć, Elizabeth reče:
- Ispričaj mi o tom sve što još nisam čula. Daj da čujem ostale pojedinosti. Što je
kazao pukovnik Forster? Zar nisu ništa naslutili prije bijega? Valjda su ih često
viñali zajedno.
- Pukovnik Forster je priznao da je naslutio stanovitu naklonost, osobito s
Lydijine strane, ali ništa što bi ga iole uznemirilo. Veoma mi ga je žao! Njegovo
je ponašanje bilo pažljivo i ljubazno do krajnosti. Namjeravao nam je doći i
izraziti svoje žaljenje i prije nego što je pomislio da nisu otišli u Škotsku, ali kad
se ta vijest prvi put čula, to je ubrzalo njegov dolazak.
- A je li Denny bio uvjeren da se Wickham neće oženiti? Je li znao za njihovu
namjeru da pobjegnu? Je li pukovnik Forster osobno vidio Dennyja?
- Da, vidio ga je, ali kad ga je ispitivao, Denny je porekao da zna bilo što o
njihovoj zamisli i nije htio kazati svoje pravo mišljenje o tom. Nije ponovio
svoju uvjerenost da se oni neće vjenčati, pa sam, na osnovi toga, sklona nadi da
su ga, možda, prvi put pogrešno razumjeli.
- Dakle, dok nije došao pukovnik Forster, nitko od vas nije posumnjao da se nisu
vjenčali?
- Kako nam je takva misao uopće mogla pasti na pamet? Bila sam pomalo
nemirna... strahovala sam pomalo za sreću svoje sestre u braku s njim, jer sam
znala da njegovo vladanje nije uvijek bilo sasvim pravilno. Otac i majka nisu
znali ništa o tom; oni su samo smatrali da je taj brak vrlo nepromišljen. Tada je
Kitty priznala, s prirodnim likovanjem što zna više od nas ostalih, da joj je Lydia
u svom posljednjem pismu navijestila što će se dogoditi. Ona je, čini se, već
nekoliko tjedana znala da su oni zaljubljeni jedno u drugo.
- Ali ne prije nego što su otišli u Brighton?
- Mislim da je tako.
- Ima li pukovnik Forster loše mišljenje o Wickhamu? Zna li on njegov pravi
karakter?
- Moram priznati da nije govorio o Wickhamu tako dobro kao prije. Sad ga
smatra nepromišljenim i rasipnim. I, otkad se dogodila ova nesreća, priča se da
je prezadužen otišao iz Merytona; no nadam se da to nije istina.
- Oh, Jane, da smo manje tajile, da smo rekle što smo znale o njemu, ovo se ne
bi dogodilo.
- Možda bi bilo bolje - odvrati Jane. - No činilo mi se nepravednim iznositi
nečije prijašnje pogreške ako se ne znaju njegovi sadašnji osjećaji. Postupile
smo u najboljoj namjeri.
- Je li vam pukovnik Forster mogao, prema sjećanju, ponoviti Lydijino pismo
njegovoj ženi?
- Donio ga je sa sobom i dao nam ga.
Jane ga izvadi iz svoje novčarke i pruži ga Elizabeth. Glasilo je:
"Draga moja Harriet!
Smijat ćeš se kada doznaš kamo sam otišla, a i ja se već smijem Tvom
iznenañenju sutra ujutro kad se opazi da me nema ovdje. Odlazim u Gretn
Green, a ako ne možeš pogoditi s kime idem, smatrat ću Te glupačom, jer
postoji samo jedan čovjek na svijetu kojeg volim, i on je anñeo. Ne bih mogla
biti sretna bez njega, i zato ne smatram nikakvim zlom svoj odlazak. Ako Ti nije
ugodno, ne moraš obavijestiti one u Longbournu o mom odlasku, jer će za njih
iznenañenje biti veće kad im budem pisala i potpisala se kao Lydia Wickham.
Kakva će to šala biti! Jedva pišem od smijeha. Molim Te, ispričaj me Prattu zato
što neću održati obećanje i plesati s njim večeras. Kaži mu kako se nadam da će
mi oprostiti kad bude znao sve; i reci mu da ću s velikim zadovoljstvom plesati s
njim na prvom balu na kojem se budemo sreli. Poslat ću po svoje haljine kad
budem u Longbournu; molim Te, reci Sally neka mi zakrpa veliku razderotinu
na mojoj staroj muselinskoj haljini prije nego što je spakira. Zbogom. Prenesi
moje pozdrave pukovniku Forsteru. Nadam se da ćeš ispiti jednu čašicu za naš
sretni put.
Tvoja odana prijateljica
Lydia Bennet"
- Oh! Lakomislena, lakomislena Lydia! - uzvikne Elizabeth kad je pročitala
pismo. - Zar se ovako piše u takvu trenutku? No njezino pismo barem pokazuje
da je ona ozbiljno shvatila cilj svoga puta. Bez obzira na ono na što ju je on
poslije možda nagovorio, plan nije s njezine strane bio sramotan. Jadni otac!
Kako ga je to, bez dvojbe, potreslo!
- Nikad nisam vidjela nikoga tako preneraženog. Nije mogao progovoriti ni riječ
punih deset minuta. Majka se odmah razboljela i u cijeloj je kući nastala
pometnja.
- Oh, Jane - uzvikne Elizabeth - je li bilo ijednog sluge u kući koji do večeri nije
doznao sve o tom?
- Ne znam. Nadam se da je bilo. No vrlo je teško biti oprezan u takvim
trenucima. Majka je dobila histeričan napadaj i, premda sam joj nastojala
pomoći koliko je moguće, bojim se da nisam baš uspjela u tom. Malone sam se
izbezumila od užasne pomisli što bi se moglo dogoditi.
- Dvorenje majke bilo je prenaporno za tebe. Ne izgledaš dobro. Oh, šteta što
nisam bila s tobom! Sva je briga pala samo na tebe.
- Mary i Kitty bile su vrlo ljubazne, i rado bi sudjelovale u svemu, uvjerena sam,
ali sam mislila da ih ne smijem opteretiti. Kitty je suhonjava i nježna, a Mary uči
toliko da je ne treba uznemirivati u trenucima odmora. U utorak je došla u
Longbourn teta Philips, pošto je otputovao otac, i bila je tako ljubazna da je
ostala sa mnom do četvrtka. Svima nam je pružila veliku pomoć i utjehu. I ledi
Lucas je bila vrlo ljubazna; došla je ovamo u srijedu ujutro da suosjeća s nama u
našoj nesreći i ponudila je svoje usluge i usluge svojih kćeri ako bi nam mogle
imalo koristiti.
- Bolje bi bilo da je ostala kod kuće - odbrusi Elizabeth. - Možda je imala dobru
namjeru, ali u ovakvoj nesreći... što manje viñamo susjede, to bolje. Pomoći si
ne može, a sažaljenje je nepodnošljivo. Neka likuju nad nama iz daljine i neka se
zadovolje time.
Zatim se raspitivala o tom što otac kani poduzeti, dok je u Londonu, da bi
pronašao Lydiju.
- Namjeravao je, ako se ne varam - odgovori Jane - otići u Epsom, mjesto gdje
su posljednji put promijenili konje, da vidi konjušare i da pokuša doznati nešto
od njih. Bitno mu je da pronañe broj unajmljenog fijakera kojim su se odvezli iz
Claphama. Tim fijakerom se bio dovezao neki putnik iz Londona; a budući da
otac smatra kako je Wickhamov i njezin prijelaz iz jednog prometala u drugo
morao opaziti netko, namjerava se raspitati u Claphamu. Uspije li doznati pred
kojom je kućom kočijaš ostavio svog putnika, raspitat će se i ondje u nadi da
pronañe postaju i broj fijakera. Ne znam ni za kakve druge njegove planove;
naime, žurilo mu se odavde i bio je tako rastresen da sam i ovo jedva doznala.
- Opet sam razmislio o svemu, Elizabeth - progovori ujak kad su izašli iz gradića
- i doista sam, nakon ozbiljnog razmatranja, mnogo skloniji nego prije suditi o
tom kao i tvoja starija sestra. Čini mi se tako nevjerojatnim da bi ijedan mladić
smislio takav plan protiv djevojke koja nije zaštićena, niti je bez prijatelja, i koja
je gošća njegova pukovnika, da se ipak nadam najboljem. Zar bi on mogao
očekivati da se neće umiješati njezini roñaci? Zar bi mogao očekivati da ga
pukovnija i dalje poštuje poslije takve uvrede nanesene pukovniku Forsteru?
Njegovo iskušenje nije ravno riziku!
- Misliš li uistinu tako? - uzvikne Elizabeth, razvedrivši se za trenutak.
- Časna riječ - reče gospoña Gardiner - i ja počinjem misliti kao tvoj ujak. To je
doista prevelik prijestup protiv čovječnosti, časti i interesa, i zato ne mogu
vjerovati da bi on to učinio. Ne mogu misliti tako nepovoljno o Wickhamu.
Možeš li ga ti, Lizzy, smatrati tako lošim da bi bio kadar to učiniti?
- Možda ne bi zanemario svoj vlastiti interes, ali inače, vjerujem, nema nikakvih
obzira. Ako je barem tako kako mislite! No ne usuñujem se ponadati. Ako je po
vašem, zašto nisu otišli u Škotsku?
- Prije svega - odgovori gospodin Gardiner - nema nepobitnog dokaza da nisu
otišli u Škotsku.
- Oh! Pa, dovoljan je dokaz činjenica da su prešli iz čeza u unajmljeni fijaker.
Osim toga, nema im ni traga na cesti za Barnet.
- Dobro, pretpostavimo da su u Londonu. Mogu biti ondje zato da se sakriju, a ni
zbog kakva goreg razloga. Vjerojatno nemaju novca baš na pretek, pa im je,
možda, palo na pamet da se mogu jeftinije, iako ne i brže, vjenčati u Londonu
nego u Škotskoj.
- Ali čemu onda sva ta tajnovitost? Zašto se uopće boje otkrića? Zašto se moraju
vjenčati potajno? A, ne, ne... to nije vjerojatno. Njegov najbliži prijatelj, kao što
ste vidjeli iz Janeina pisma, uvjeren je da se on nikad nije ni namjeravao oženiti
njome. Wickham se neće oženiti djevojkom bez ikakva novca. Nije dovoljno
imućan za nešto takvo. A što ima Lydia? Kakve privlačne osobine ima, osim
mladosti, zdravlja i dobre naravi, koje bi ga navele da se, nje radi, odrekne svake
mogućnosti da se obogati dobrom ženidbom? A što se tiče pretpostavke da bi ga
strah od bruke u pukovniji mogao spriječiti da je sramotno iznevjeri, o tom ne
mogu suditi, jer ne znam kako časnici gledaju na takva djela. A tvoja druga
primjedba, mislim, nije točna. Lydia nema braće koja bi se umiješala; a iz
držanja mog oca, iz njegova nehaja i njegove ravnodušnosti prema onom što se
dogaña u njegovoj obitelji, Wickham je mogao zaključiti da će on povodom toga
poduzimati i razmišljati manje nego ijedan drugi otac u takvoj prigodi.
- Dobro, zar možeš zamisliti da je Lydia zanesena njime toliko da će zaboraviti
sve ostalo i pristati živjeti s njim nevjenčana?
- Čini mi se, a to je doista strašno - odgovori Elizabeth, sa suzama u očima - da
sestrina pristojnost i krepost u tom pogledu nisu baš nedvojbene. Uistinu ne
znam što da kažem. Možda nisam pravedna prema njoj. Vrlo je mlada, nikad je
nisu učili da razmišlja o ozbiljnim problemima; za proteklih šest mjeseci... ne, za
proteklu godinu dana... prepustila se samo zabavljanju i taštini. Bilo joj je
dopušteno da besposličari i provodi svoje vrijeme lakomisleno te da se bavi
svakakvim mislima. Otkako se vojska nastanila u Merytonu, po glavi su joj se
vrzmali samo ljubav, očijukanje i časnici. Činila je sve što je u njezinoj moći,
razmišljanjem i pričanjem, da poveća... kako da to nazovem?... svoju podložnost
zaljubljivosti, koja je ionako bila velika. A svi znamo da je Wickham vrlo
privlačna izgleda i vičan osvajanju žena.
- Ipak, vidiš da Jane - napomene ujna - nema tako loše mišljenje o Wickhamu da
bi mogla povjerovati kako će on pokušati nešto takvo.
- O komu je Jane ikada imala loše mišljenje? I za koga bi ona, kakvo god bilo
njegovo prijašnje ponašanje, vjerovala da je sposoban za takav potez dok se
uistinu ne dokaže da ga je učinio? No Jane zna, kao i ja, kakav je Wickham.
Obje znamo da je bio raspusan u svakom smislu te riječi, da u njemu nema
čestitosti ni časti, da laže i vara i da se spretno ulaguje.
- Pa, zar ti doista znaš sve to? - upita gospoña Gardiner, radoznala da čuje kako
je sve to doznala.
- Znam - odgovori Elizabeth, zarumenjevši se. - Pričala sam ti onomad o
njegovu sramotnom ponašanju prema gospodinu Darcyju; uostalom, i ti si ga,
kad si bila prošli put u Longbournu, čula kako govori o čovjeku koji se vladao
vrlo trpeljivo i darežljivo prema njemu. A ima i drugih okolnosti koje nisam
slobodna da... koje se ne isplati pričati; no njegovim lažima o cijeloj
pemberleyskoj porodici nema kraja. Prema onom što je rekao o gospoñici
Darcy, očekivala sam da ću vidjeti gordu, nepristupačnu, neljubaznu djevojku. A
znao je da je ona potpuno drukčija. Znao je da je prijazna i skromna, kao što to
sada i mi znamo.
- Zar Lydia ne zna ništa o tom? Je li moguće da njoj nije poznato to što ti i Jane,
čini se, znate vrlo dobro? - Da! Ta je okolnost... ta je okolnost najgora. Dok
nisam boravila u Kentu, gdje sam često viñala gospodina Darcyja i njegova
roñaka, pukovnika Fitzwilliama, ni ja nisam znala istinu. A kad sam se vratila
kući, vojska je trebala napustiti Meryton za tjedan-dva. Zbog tog skorog odlaska
pukovnije, ni Jane, kojoj sam sve ispričala, ni ja nismo smatrale potrebnim da
objelodanimo svoje znanje, jer komu bi koristilo da se tada opovrgne lijepo
mišljenje koje je naš kraj imao o njemu? Pa, čak i kad se odlučilo da Lydia
otputuje s gospoñom Forster, nije mi padalo na pamet da bih joj trebala otvoriti
oči i otkriti joj njegov pravi karakter. Nisam ni slutila da bi ona mogla biti
prevarena. Možeš mi vjerovati da je takav razvoj dogañaja bio daleko od mojih
misli.
- Kad su svi otputovali u Brighton, nisi, dakle, imala nikakvih razloga da
pomisliš kako su oni zaljubljeni jedno u drugo?
- Baš nikakvih. Ne sjećam se nijednog znaka ljubavi ni s njegove, ni s njezine
strane; a da se išta takvo moglo zapaziti, ti znaš da to našoj obitelji ne bi moglo
promaknuti. Kad je došao u pukovniju, bila je sklona da mu se divi, ali kao i sve
mi ostale. Sve djevojke u Merytonu i okolici ludovale su za njim prva dva
mjeseca; ali on nije izdvajao Lydiju nikakvom osobitom pažnjom; stoga se,
poslije kratkotrajnog pretjeranog i neobuzdanog divljenja, njezino zanimanje za
njega ugasilo, te su joj drugi časnici, koji su joj se više udvarali, postali opet
ljubimcima.
Iako daljnje razglabanje o toj zanimljivoj temi nije moglo dodati ništa novo
njihovim strahovanjima, nadama i nagañanjima, ipak ih, tijekom cijelog
putovanja, nijedan drugi razgovor nije mogao dugo odvojiti od te teme. Ona nije
ni za tren bila izvan Elizabethinih misli. Najoštrija od svih boli, samoprijekor,
usadila joj je Lydijinu nesreću u dušu, te nije mogla imati nijedan predah
zaborava ni spokojnosti.
Putovali su što su brže mogli, prenoćili su u gostionici uz cestu i stigli u
Longboum u podne idućeg dana. Za Elizabeth je bilo utješno što su doputovali
tako brzo, kako ih Jane ne bi morala dugo čekati.
Mali Gardineri, privučeni pojavom kola, stajali su na kućnim stubama kad su
kola ušla u dvorište; a kad se kočija zaustavila pred stubištem, radosno
iznenañenje, što im je ozarilo lica i odrazilo se u njihovu poskakivanju, bilo je
prvi ugodan znak njihove dobrodošlice.
Elizabeth iskoči iz kola, brzo poljubi svako dijete i požuri u predvorje, gdje je
srela Jane, koja je upravo dotrčala niz stube iz majčine sobe.
Njih dvije se, sa suzama u očima, nježno zagrliše, i Elizabeth je, ne gubeći ni
trenutak, zapita jesu li čuli štogod novo o bjeguncima.
- Još ništa - odgovori Jane. - Ali sada, kad je došao dragi ujak, nadam se da će
sve biti dobro.
- Je li otac u Londonu?
- Da, otišao je u utorak, kao što sam ti javila.
- Piše li vam često?
- Samo jedanput. Napisao mi je nekoliko redaka u srijedu, samo da bi javio kako
je stigao zdrav i kako bi mi dao upute za koje sam ga posebno zamolila. Dodao
je da neće ponovno pisati dok ne bude mogao javiti nešto važno.
- A majka... kako je ona? Kako ste svi vi?
- Majka je prilično dobro, iako je jako potresena. Gore je i bit će joj vrlo drago
da vas vidi sve. Još ne izlazi iz sobe. Mary i Kitty su, hvala Bogu, sasvim dobro.
- A ti, kako si ti? - uzvikne Elizabeth. - Blijeda si. Jamačno si mnogo propatila.
Sestra joj odgovori da je sasvim dobro, i time se završi njihov razgovor, koji su
vodile dok su gospodin i gospoña Gardiner bili zauzeti oko svoje djece; naime,
sada su im se svi približavali. Jane pritrči ujaku i ujni i zaželi im dobrodošlicu,
zahvaljujući im čas osmijesima, čas suzama.
Kad su svi ušli u salon, pitanja koja je Elizabeth već postavila sada su, naravno,
ponovili ostali i odmah su uvidjeli da Jane nema nikakvih novih podataka. Nada
u dobro, koja je izvirala iz plemenitosti njezina srca, još je nije napustila, te je
sada očekivala da će se sve završiti povoljno i da bi svakog jutra moglo stići
pismo od Lydije ili od oca koje će objasniti njihove postupke i možda objaviti
vjenčanje. Gospoña Bennet, u čiju su sobu svi ušli poslije nekoliko minuta
zajedničkog razgovora, dočeka ih onako kako su mogli i očekivati: sa suzama i
kuknjavom, pogrdama na račun Wickhamove pokvarenosti i jadikovkama zbog
svojih patnji. Optuživala je sve izuzevši osobu koja je snosila najveću krivnju za
pogreške njezine kćerke jer joj je uvijek puštala na volju.
- Da sam uspjela - reče ona - u svojoj želji da odem u Brighton sa cijelom
obitelji, ovo se ne bi dogodilo; no jadna mila Lydia nije imala nikoga da se brine
o njoj. Zašto su je Forsteri puštali bilo kamo samu? Uvjerena sam da je posrijedi
neki velik nemar s njihove strane, jer ona nije djevojka koja bi učinila nešto
takvo da se više brinulo o njoj. Uvijek sam mislila da su vrlo nepogodni za skrb
o njoj; no, kao i uvijek, moje se mišljenje odbacilo. Jadno drago dijete! I, eto,
sada je i Bennet otišao, te znam da će se potući s Wickhamom čim ga sretne; i
poginut će, a što će biti s nama svima? Collins će nas otjerati iz kuće prije nego
što se on ohladi u grobu i, ako nam se ti ne smiluješ, brate, ne znam što ćemo
učiniti.
Svi su prosvjedovali protiv tako strašnih misli; a gospodin Gardiner, pošto ju je
neko vrijeme uvjeravao da voli nju i cijelu njezinu obitelj, reče joj da namjerava
biti u Londonu već sutradan kako bi pomogao gospodinu Bennetu da vrati
Lydiju.
- Nemoj se predavati beskorisnom strahovanju - doda on. - Premda je dobro biti
pripravan i na najgore, nema razloga da se to smatra neizbježnim. Nema još ni
tjedan dana otkako su otišli iz Brightona. Za nekoliko ćemo dana, možda, dobiti
neke vijesti o njima; a dokle god ne budemo znali da se nisu vjenčali i da se i ne
namjeravaju vjenčati, ne smijemo smatrati stvar izgubljenom. Čim stignem u
London, otići ću k zetu, odvest ću ga svojoj kući u Ulicu Gracechurch, pa ćemo
se ondje posavjetovati što da se radi.
- O, mili brate - odvrati gospoña Bennet - to je baš ono što bih najviše željela.
Kad odeš u London, pronañi ih, ma gdje bili; a ako se nisu vjenčali, prisili ih da
se vjenčaju. Što se tiče vjenčane haljine, ne daj im da čekaju zbog toga, već reci
Lydiji da će dobiti koliko god hoće novca da je kupi poslije vjenčanja. I, iznad
svega, ne dopusti Bennetu da se potuče s njim. Kaži mu da sam u užasnom
stanju, da sam se izbezumila od straha, da imam groznu drhtavicu, grozno
podrhtavanje u cijelom tijelu, strašne grčeve u slabinama i bolove u glavi, te
takvo lupanje srca da se ne mogu odmoriti ni noću, ni danju. I kaži mojoj miloj
Lydiji da ne naručuje haljine dok se ne vidi sa mnom, jer ona ne zna koje su
trgovine najbolje. Oh, brate, kako si ljubazan! Znam da ćeš ti sve to srediti!
No gospodin Gardiner, iako ju je opet uvjeravao kako će se truditi oko toga što
najbolje bude mogao, ipak joj je savjetovao umjerenost kako u nadama tako i u
strahovanjima. Razgovarao je s njom u tom smislu sve dok nije stigao na stol
ručak, a onda su je ostavili da iskali svoju srdžbu na domaćici, koja ju je dvorila
kad su kćerke bile odsutne.
Premda su njezin brat i nevjesta vjerovali kako ne postoji nikakav istinski razlog
da se ona tako izdvoji iz obitelji, nisu se ni pokušali usprotiviti, jer su znali da
ona nije dovoljno mudra da obuzda svoj jezik pred poslugom koja služi u
blagovaonici za vrijeme objeda, pa su smatrali da je najbolje da samo jedna
osoba od kućne posluge, i to najpouzdanija, sluša sva njezina strahovanja i brige
u vezi s tim dogañajem.
U blagovaonici im se ubrzo pridružiše Mary i Kitty, koje su bile prezauzete
svaka u svojoj sobi da bi se pojavile već prije. Jedna je došla od svojih knjiga, a
druga od svog toaletnog stolića. Objema su bila lica prilično mirna, i ni na
jednoj od njih nije se mogla opaziti nikakva promjena osim što je u Kittynu
glasu bilo više nezadovoljstva nego obično, zbog nestanka najmilije sestre i
zbog ljutnje što ju je, povodom toga dogañaja, navukla na sebe. A što se tiče
Mary, ona je dovoljno vladala sobom da šapne Elizabeth, držeći se duboko
zamišljeno, čim su sjele za stol:
- Ovo je velika nesreća, o kojoj će se, po svoj prilici, mnogo pričati. Ali mi
moramo zaustaviti plimu zlobe i jedna drugoj uliti u ranjena srca balzam
sestrinske utjehe.
Zatim, opazivši da Elizabeth ne kani odgovoriti, ona doda:
- Iako je ovaj dogañaj nesretan za Lydiju, mi iz njega možemo izvući ovu
korisnu pouku: gubitak vrline je za ženu nepovratan; jedan pogrešan korak
odvlači je u vječnu propast; njezin je ugled divna stvar, ali se lako gubi; žena
nikad ne može biti preoprezna u svom ponašanju prema nedostojnim
muškarcima.
Elizabeth začuñeno podigne obrve, ali je bila previše potištena da bi joj
odgovorila. Mary se, meñutim, nastavi tješiti takvim moralnim poukama,
izvučenima iz zla koje ih je snašlo.
Poslije podne su dvije najstarije sestre dobile mogućnost da budu nasamo pola
sata. Elizabeth odmah iskoristi priliku da postavi razna pitanja, na koja je Jane
rado odgovarala. Pošto su se izjadale jedna drugoj zbog strašnog ishoda tog
dogañaja, ishoda koji je Elizabeth smatrala gotovo nedvojbenim, a za koji Jane
nije mogla tvrditi da je potpuno nemoguć, Elizabeth reče:
- Ispričaj mi o tom sve što još nisam čula. Daj da čujem ostale pojedinosti. Što je
kazao pukovnik Forster? Zar nisu ništa naslutili prije bijega? Valjda su ih često
viñali zajedno.
- Pukovnik Forster je priznao da je naslutio stanovitu naklonost, osobito s
Lydijine strane, ali ništa što bi ga iole uznemirilo. Veoma mi ga je žao! Njegovo
je ponašanje bilo pažljivo i ljubazno do krajnosti. Namjeravao nam je doći i
izraziti svoje žaljenje i prije nego što je pomislio da nisu otišli u Škotsku, ali kad
se ta vijest prvi put čula, to je ubrzalo njegov dolazak.
- A je li Denny bio uvjeren da se Wickham neće oženiti? Je li znao za njihovu
namjeru da pobjegnu? Je li pukovnik Forster osobno vidio Dennyja?
- Da, vidio ga je, ali kad ga je ispitivao, Denny je porekao da zna bilo što o
njihovoj zamisli i nije htio kazati svoje pravo mišljenje o tom. Nije ponovio
svoju uvjerenost da se oni neće vjenčati, pa sam, na osnovi toga, sklona nadi da
su ga, možda, prvi put pogrešno razumjeli.
- Dakle, dok nije došao pukovnik Forster, nitko od vas nije posumnjao da se nisu
vjenčali?
- Kako nam je takva misao uopće mogla pasti na pamet? Bila sam pomalo
nemirna... strahovala sam pomalo za sreću svoje sestre u braku s njim, jer sam
znala da njegovo vladanje nije uvijek bilo sasvim pravilno. Otac i majka nisu
znali ništa o tom; oni su samo smatrali da je taj brak vrlo nepromišljen. Tada je
Kitty priznala, s prirodnim likovanjem što zna više od nas ostalih, da joj je Lydia
u svom posljednjem pismu navijestila što će se dogoditi. Ona je, čini se, već
nekoliko tjedana znala da su oni zaljubljeni jedno u drugo.
- Ali ne prije nego što su otišli u Brighton?
- Mislim da je tako.
- Ima li pukovnik Forster loše mišljenje o Wickhamu? Zna li on njegov pravi
karakter?
- Moram priznati da nije govorio o Wickhamu tako dobro kao prije. Sad ga
smatra nepromišljenim i rasipnim. I, otkad se dogodila ova nesreća, priča se da
je prezadužen otišao iz Merytona; no nadam se da to nije istina.
- Oh, Jane, da smo manje tajile, da smo rekle što smo znale o njemu, ovo se ne
bi dogodilo.
- Možda bi bilo bolje - odvrati Jane. - No činilo mi se nepravednim iznositi
nečije prijašnje pogreške ako se ne znaju njegovi sadašnji osjećaji. Postupile
smo u najboljoj namjeri.
- Je li vam pukovnik Forster mogao, prema sjećanju, ponoviti Lydijino pismo
njegovoj ženi?
- Donio ga je sa sobom i dao nam ga.
Jane ga izvadi iz svoje novčarke i pruži ga Elizabeth. Glasilo je:
"Draga moja Harriet!
Smijat ćeš se kada doznaš kamo sam otišla, a i ja se već smijem Tvom
iznenañenju sutra ujutro kad se opazi da me nema ovdje. Odlazim u Gretn
Green, a ako ne možeš pogoditi s kime idem, smatrat ću Te glupačom, jer
postoji samo jedan čovjek na svijetu kojeg volim, i on je anñeo. Ne bih mogla
biti sretna bez njega, i zato ne smatram nikakvim zlom svoj odlazak. Ako Ti nije
ugodno, ne moraš obavijestiti one u Longbournu o mom odlasku, jer će za njih
iznenañenje biti veće kad im budem pisala i potpisala se kao Lydia Wickham.
Kakva će to šala biti! Jedva pišem od smijeha. Molim Te, ispričaj me Prattu zato
što neću održati obećanje i plesati s njim večeras. Kaži mu kako se nadam da će
mi oprostiti kad bude znao sve; i reci mu da ću s velikim zadovoljstvom plesati s
njim na prvom balu na kojem se budemo sreli. Poslat ću po svoje haljine kad
budem u Longbournu; molim Te, reci Sally neka mi zakrpa veliku razderotinu
na mojoj staroj muselinskoj haljini prije nego što je spakira. Zbogom. Prenesi
moje pozdrave pukovniku Forsteru. Nadam se da ćeš ispiti jednu čašicu za naš
sretni put.
Tvoja odana prijateljica
Lydia Bennet"
- Oh! Lakomislena, lakomislena Lydia! - uzvikne Elizabeth kad je pročitala
pismo. - Zar se ovako piše u takvu trenutku? No njezino pismo barem pokazuje
da je ona ozbiljno shvatila cilj svoga puta. Bez obzira na ono na što ju je on
poslije možda nagovorio, plan nije s njezine strane bio sramotan. Jadni otac!
Kako ga je to, bez dvojbe, potreslo!
- Nikad nisam vidjela nikoga tako preneraženog. Nije mogao progovoriti ni riječ
punih deset minuta. Majka se odmah razboljela i u cijeloj je kući nastala
pometnja.
- Oh, Jane - uzvikne Elizabeth - je li bilo ijednog sluge u kući koji do večeri nije
doznao sve o tom?
- Ne znam. Nadam se da je bilo. No vrlo je teško biti oprezan u takvim
trenucima. Majka je dobila histeričan napadaj i, premda sam joj nastojala
pomoći koliko je moguće, bojim se da nisam baš uspjela u tom. Malone sam se
izbezumila od užasne pomisli što bi se moglo dogoditi.
- Dvorenje majke bilo je prenaporno za tebe. Ne izgledaš dobro. Oh, šteta što
nisam bila s tobom! Sva je briga pala samo na tebe.
- Mary i Kitty bile su vrlo ljubazne, i rado bi sudjelovale u svemu, uvjerena sam,
ali sam mislila da ih ne smijem opteretiti. Kitty je suhonjava i nježna, a Mary uči
toliko da je ne treba uznemirivati u trenucima odmora. U utorak je došla u
Longbourn teta Philips, pošto je otputovao otac, i bila je tako ljubazna da je
ostala sa mnom do četvrtka. Svima nam je pružila veliku pomoć i utjehu. I ledi
Lucas je bila vrlo ljubazna; došla je ovamo u srijedu ujutro da suosjeća s nama u
našoj nesreći i ponudila je svoje usluge i usluge svojih kćeri ako bi nam mogle
imalo koristiti.
- Bolje bi bilo da je ostala kod kuće - odbrusi Elizabeth. - Možda je imala dobru
namjeru, ali u ovakvoj nesreći... što manje viñamo susjede, to bolje. Pomoći si
ne može, a sažaljenje je nepodnošljivo. Neka likuju nad nama iz daljine i neka se
zadovolje time.
Zatim se raspitivala o tom što otac kani poduzeti, dok je u Londonu, da bi
pronašao Lydiju.
- Namjeravao je, ako se ne varam - odgovori Jane - otići u Epsom, mjesto gdje
su posljednji put promijenili konje, da vidi konjušare i da pokuša doznati nešto
od njih. Bitno mu je da pronañe broj unajmljenog fijakera kojim su se odvezli iz
Claphama. Tim fijakerom se bio dovezao neki putnik iz Londona; a budući da
otac smatra kako je Wickhamov i njezin prijelaz iz jednog prometala u drugo
morao opaziti netko, namjerava se raspitati u Claphamu. Uspije li doznati pred
kojom je kućom kočijaš ostavio svog putnika, raspitat će se i ondje u nadi da
pronañe postaju i broj fijakera. Ne znam ni za kakve druge njegove planove;
naime, žurilo mu se odavde i bio je tako rastresen da sam i ovo jedva doznala.
16 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:43 pm
Margita
Administrator
XLVIII
Sutradan ujutro svi su se nadali pismu od gospodina Benneta, ali je pošta došla,
a nije donijela nijedan redak od njega. Obitelj je znala da je on, u svim običnim
prigodama, vrlo nehajan i lijen za pisanje, ali su se nadali da će se ovaj put
potruditi. Svi su zaključili da nema nikakvih ugodnih vijesti, ali bi i to bili rado
doznali pouzdano. Gospodin Gardiner je samo dočekao poštu i odmah potom
krenuo je na put. Kad je otišao, bili su uvjereni da će ih barem redovito
izvješćivati o onom što se dogaña. Ujak im je obećao, na rastanku, da će
nagovoriti gospodina Benneta da se što prije vrati u Longbourn; to mu je veoma
obradovalo sestru, jer se bojala da će joj muž, ako ostane u Londonu, poginuti u
dvoboju.
Gospoña Gardiner i djeca ostali su u Hertfordshireu još nekoliko dana, jer je ona
mislila da će, možda, biti od koristi nećakinjama. Pomagala im je u njegovanju
gospoñe Bennet i bila im je velika utjeha u slobodno vrijeme. Tetka ih je često
posjećivala i to, kao što je uvijek govorila, zato da bi ih razvedrila i osokolila, no
rijetko se dogañalo da na njezinu odlasku nisu bili još potišteniji nego što ih je
zatekla, jer bi im, kad god bi došla, donijela neku novu vijest o Wickhamovoj
raspusnosti i rasipnosti.
Cijeli je Meryton nastojao ocrniti čovjeka koji je, prije samo tri mjeseca, bio
gotovo anñeo svjetlosti. Pričalo se da je dužan svim mjesnim trgovcima i da su
njegova udvaranja, sva počašćena nazivom zavoñenja, doprla do svih trgovačkih
porodica. Svi su govorili da je on najpokvareniji mladić na svijetu i svi su se
počeli prisjećati da su uvijek sumnjali u njegovu prividnu dobrotu. Elizabeth je
vjerovala samo pola onoga što se govorilo, ali i to je bilo dovoljno da se još više
pojača njezina uvjerenost u sestrinu propast. Čak je i Jane, koja je još manje
vjerovala u sve to, izdubila gotovo svaku nadu, pogotovo zato što su, ako su oni
doista otišli u Škotsku, u što nije nikad sasvim sumnjala, dosad morali već dobiti
neku vijest o njima.
Gospodin Gardiner je otputovao iz Longbourna u nedjelju; u utorak je njegova
žena dobila pismo od njega. Pisao im je da je, po svom dolasku, odmah našao
zeta i nagovorio ga da prijeñe u Ulicu Gracechurch; gospodin Bennet je prije
njegova dolaska bio u Epsomu i Claphamu, ali nije dobio nikakav odreñen
podatak, pa se sada odlučio raspitati u svim glavnim londonskim hotelima, jer
smatra vjerojatnim da su oni, došavši u London, odsjeli u jednom od njih prije
nego što su našli stan. Gospodin Gardiner nije očekivao nikakav uspjeh od tog
poteza, ali će zetu, budući da je tako odlučio, pomoći. Dodao je da gospodin
Bennet ne namjerava zasad napustiti London i obećao je da će uskoro opet
pisati. Pismo je imalo i ovaj dodatak:
"Pisao sam pukovniku Forsteru i zamolio ga da dozna, ako je moguće, od nekog
Wickhamova prijatelja u pukovniji ima li on ikakve roñake ili znance koji bi
mogli znati u kojem se dijelu Londona on sada skriva. Ako bismo tako doznali
komu da se obratimo, to bi moglo imati presudnu važnost. Zasad nemamo
nikakav putokaz. Pukovnik Forster učinit će sve što može kako bi nam pomogao
u tom. Meñutim, upravo mi je palo na pamet da bi nam Lizzy mogla reći, bolje
nego itko drugi, koje on žive roñake ima."
Elizabeth je odmah shvatila odakle potječe to uvažavanje njezina autoriteta, ali
nije mogla dati nikakvu obavijest koja bi zaslužila takav kompliment. Nikad nije
čula ni za kakve njegove roñake osim oca i majke, koji su umrli prije mnogo
godina. No možda su neki njegovi prijatelji u njegovu zavičaju mogli dati neke
podatke o tom, pa je, iako se nije baš previše uzdala u to, smatrala da bi se
moglo nešto poduzeti u tom pravcu.
Svaki je dan u Longbournu bio sada ispunjen brigama, a ponajviše onaj dio dana
kad se očekivala pošta. Jutro je prolazilo u nestrpljivom raspoloženju sve do
prispijeća pošte. Pismo je trebalo donijeti vijesti, bile dobre ili loše; svakog su se
dana očekivale važne novosti.
Meñutim, prije nego što im je ponovno pisao gospodin Gardiner, stiglo je pismo
za njihova oca od gospodina Collinsa, koje je Jane pročitala, jer joj je otac rekao
neka otvori sve što stigne za njega za vrijeme njegova izbivanja. Dok ga je Jane
čitala, i Elizabeth ga je (znajući da su njegova pisma neobična) pročitala
gledajući u njega preko njezina ramena. Ono je glasilo:
"Dragi moj gospodine!
Osjećam se pozvanim, zato što smo rod, a i zbog svog položaja, da Vam izrazim
svoje žaljenje zbog velike nesreće koja Vas je snašla, a o kojoj smo jučer
obaviješteni pismom iz Hertfordshirea. Budite uvjereni, dragi moj gospodine, da
gospoña Collins i ja iskreno suosjećamo s Vama i Vašom poštovanom obitelji u
Vašoj velikoj nevolji, koja mora biti velika jer je potekla iz uzroka koji vrijeme
ne može otkloniti. Neću štedjeti riječi koje bi Vam mogle ublažiti duboku tugu i
utješiti Vas u nevolji koja je za svakog roditelja, zacijelo, najbolnija. Smrt vaše
kćerke bila bi blagoslov u usporedbi s ovim. Taj je slučaj pogotovo za žaljenje
zato što postoji razlog za pretpostavku, kao što me moja draga Charlotte
obavijestila, da je razuzdanost Vaše kćeri posljedica prevelike popustljivosti
prema njoj; doduše, za utjehu Vama i gospodi Bennet, sklon sam misliti da je
ona loša već po svojoj naravi, jer inače ne bi tako mlada učinila takvu gnusnost.
Meñutim, bilo ovako ili onako, svakako Vas treba duboko žaliti; s mojim se
mišljenjem slaže ne samo gospoda Collins već i ledi Catherine i njezina kći,
kojima sam ispričao što se zbilo. One, kao i ja, smatraju da će taj pogrešni
korak jedne kćerke naškoditi sreći svih ostalih, jer tko bi se, kao što je ledi
Catherine izvoljela kazati, srodio s takvom obitelji? Ta me okolnost navodi da
mislim, s povećanim zadovoljstvom, na stanovit dogañaj prošlog studenoga;
naime, da je tada ispalo drukčije, sada bih i ja bio obuhvaćen Vašom tugom i
sramotom.
Dopustite mi, dragi moj gospodine, da Vam savjetujem da se utješite koliko god
možete, da iz svog srca zauvijek izbacite svoju nedostojnu kćer i da je ostavite
da sama bere plodove svoga gnusnog prijestupa.
Poštuje Vas, dragi gospodine" itd.
Gospodin Gardiner nije ponovno pisao dok nije dobio odgovor od pukovnika
Forstera; a tada nije imao nikakve ugodne vijesti. Nitko nije znao ni za kakva
roñaka s kojim bi Wickham održavao veze, a bilo je nedvojbeno da mu nijedan
bliski roñak nije živ. Nekoć je imao brojne znance, no činilo se da se, otkad je u
vojsci, ne druži više ni s jednim od njih. Stoga se nije moglo uputiti ni na koga
tko bi mogao dati nekakve nove podatke o njemu. Sada se morao skrivati ne
samo iz straha od Lydijine rodbine nego i zato što se našao u teškom novčanom
položaju; nedavno se doznalo da ima velike kockarske dugove. Pukovnik
Forster je procijenio da je potrebno više od tisuću funti za podmirenje njegovih
troškova u Brightonu. Dugovao je prilično u gradu, ali su mu najveći dugovi bili
kockarski. Gospodin Gardiner nije zatajio te činjenice pred longbournskom
obitelji. Jane ih je primila užasnuto. - Kockar! - uzviknula je. - Ovo je
neočekivano. Nisam imala ni pojma o tom.
Gospodin Gardiner je dodao u pismu da se mogu nadati ocu sutradan, a taj dan
je bio subota. Potišten neuspjehom svih njihovih pokušaja, popustio je
šurjakovoj molbi da se vrati obitelji i da prepusti njemu da učini ono što
okolnosti budu nalagale. Kad su obavijestile o tom gospoñu Bennet, nije
pokazala onakvo zadovoljstvo kakvo su njezina djeca, s obzirom na njezinu
dotadašnju zabrinutost za njegov život, očekivala.
- Što, zar dolazi kući bez jadne Lydije? - uzviknula je ona. - Valjda neće
napustiti London dok ih ne nañe. Tko će se boriti s Wickhamom i natjerati ga da
se oženi njome ako on doñe ovamo?
Budući da se gospoña Gardiner zaželjela vratiti kući, odlučilo se da ona s
djecom krene za London u isto doba kad se Bennet bude zaputio odande. Tako
su ih kola odvezla prvu dionicu puta i dovezla odande gospodara u Longbourn.
Gospoña Gardiner nije na odlasku bila načistu glede Elizabeth i njezina
derbvshireskog prijatelja kao ni u njegovu zavičaju. Nećakinja nije spominjala
njegovo ime, a nije se ispunilo ni njezino poluočekivanje da će za njima stići
njegovo pismo za Elizabeth. Nije došlo nijedno pismo iz Pemberleyja.
Sadašnja nesreća koja je snašla obitelj bila je dovoljno objašnjenje za njezinu
potištenost, te se na osnovi te utučenosti nije moglo ništa zaključiti, premda je
Elizabeth, već prilično svjesna što osjeća prema Darcyju, dobro znala da bi, kad
ga ne bi poznavala, donekle lakše podnijela strah da ih je Lydia sve osramotila.
Imala bi, mislila je, manje neprospavanih noći.
Kad je Bennet doputovao, doimao se, kao i obično, filozofski mirno. I, kao i
uvijek, govorio je malo; nije ni spomenuo ono zbog čega je otišao u London, a
kćerke su se usudile progovoriti o tom tek nakon nekog vremena.
Tek poslije podne, kad im se pridružio na čaju, Elizabeth se osmjelila povesti
razgovor o tom. Kad je ukratko izrekla žaljenje zbog onog što je morao
propatiti, on odgovori:
- Nemoj govoriti o tom. Tko bi drugi i trebao patiti osim mene? Ja sam kriv za
to, pa trebam i patiti.
- Ne budi prestrog prema sebi - reče Elizabeth.
- Prirodno je što me opominješ protiv takva zla. Čovječja mu je narav previše
sklona. Ipak, Lizzy, pusti da jedanput u životu osjetim koliko sam kriv. Ne
bojim se da će me taj osjećaj dotući. Brzo će proći.
- Misliš li da su oni u Londonu?
- Da. Gdje bi se drugdje mogli tako dobro sakriti?
- Lydia je baš i željela otići u London - doda Kitty.
- Onda može biti sretna - reče kiselo otac. - Njezin će boravak ondje potrajati,
vjerojatno, prilično dugo.
Zatim, nakon kratke šutnje, on nastavi:
- Eto, Lizzy, pokazalo se da si bila u pravu kad si mi dala onaj savjet u svibnju;
sada se vidi da si bila pametna.
Razgovor im prekine Jane, ušavši kako bi odnijela čaj majci.
- Ovo kočoperenje godi čovjeku - reče on. - Daje otmjenost nesreći. Sutra ću i ja
postupiti tako: sjedit ću u svojoj knjižnici u noćnoj kapici i kućnom ogrtaču i
stvarat ću drugima što više teškoća... ili je, možda, bolje da to odgodim dok
Kitty ne pobjegne.
- Ja neću bježati, tata - prozbori jetko Kitty. - Ako bih ja otišla u Brighton,
vladala bih se bolje od Lydije.
- Da ti odeš u Brighton! Ma, ne bih te, ni za pedeset funti, pustio čak ni do
Eastbournea. Ne, Kitty, napokon sam se naučio biti oprezan, a ti ćeš osjetiti
posljedice toga. Nijedan mi časnik više neće ući u kuću niti će proći kroz selo.
Balovi će biti potpuno zabranjeni, osim kad te povede neka od sestara. I ne
smiješ se više ni maknuti iz kuće dok ne dokažeš da si svakog dana provela
pametno bar deset minuta.
Shvativši sve te prijetnje ozbiljno, Kitty se rasplače.
- Hajde, hajde - reče on - ne žalosti se. Budeš li dobra djevojka sljedećih deset
godina, odvest ću te poslije toga na vojnu smotru.
XLIX
Dva dana nakon Bennetova povratka šetale su Jane i Elizabeth po vrtu iza kuće i
vidjele domaćicu kako ide prema njima, pa su joj, misleći da ih hoće pozvati k
majci, pošle u susret. No umjesto očekivanog poziva, ona, kad su joj se
približile, reče Jane:
- Oprostite, gospoñice, što vas uznemiravam, ali se nadam da ste dobili neku
dobru vijest iz Londona, pa sam tako slobodna da sam vas došla pitati o čemu je
riječ.
- Otkud vam ta pomisao, Hill? Nismo dobili nikakvo pismo iz Londona.
- Draga gospoñice - reče gospoña Hill vrlo iznenañeno - zar ne znate da je za
gospodara stiglo hitno pismo od gospodina Gardinera? Ima već pola sata otkad
je to pismo predano gospodaru.
Podlegnuvši nestrpljenju, djevojke odmah otrčaše ne rekavši joj više ni riječ.
Projurile su kroz predvorje u blagovaonicu, a odande su otrčale u knjižnicu, no
otac im nije bio unutra, i upravo su ga htjele potražiti gore kod majke, kad ih je
susreo glavni sluga i kazao im:
- Ako tražite gospodara, gospoñice, on je otišao prema šumarku. Tada su odmah
istrčale iz kuće i požurile preko tratine za ocem, koji je zamišljeno išao prema
šumarku s druge strane dvorišta.
Budući da nije bila tako laka ni brza kao Elizabeth, Jane je uskoro zaostala, a
njezina je sestra, sva zadihana, napokon sustigla oca i nestrpljivo ga zapitala:
- Oh, tata, što ima novo... kakve su vijesti? Jesi li dobio štogod od ujaka?
- Da, dobio sam od njega hitno pismo.
- Onda, kakve vijesti ono donosi... dobre ili loše?
- Kakvo se dobro može očekivati? - odgovori on i izvadi pismo iz džepa. - No,
možda ga želiš pročitati.
Elizabeth ga nestrpljivo uzme iz njegove ruke. Uto stigne i Jane.
- Pročitaj ga na glas - reče joj otac - jer gotovo i ne znam što piše u njemu.
"Ulica Gracechurch, ponedjeljak, 2. kolovoza Dragi moj zete!
Napokon Ti mogu poslati neke vijesti o svojoj nećakinji, i to takve da će Te
uglavnom, nadam se, zadovoljiti. Ubrzo nakon Tvog odlaska u subotu imao sam
sreću doznati u kojem su dijelu Londona njih dvoje. Pojedinosti ostavljam za
naš susret; bitno je da znaš da su pronañeni. Vidio sam ih oboje..."
- Onda je sve onako kako sam se od početka nadala - uzvikne Jane. - Vjenčali su
se!
Elizabeth nastavi čitati:
"Vidio sam ih oboje. Nisu se vjenčali, a nisam mogao utvrditi ni da su imali
takvu namjeru; meñutim, ako si voljan ispuniti obveze koje sam se usudio primiti
u Tvoje ime, nadam se da će se uskoro vjenčati. Od Tebe se traži samo da
zajamčiš svojoj kćeri, ugovorom, njezin podjednaki udio u svoti od pet tisuća
funti namijenjenih Tvojoj djeci poslije Tvoje smrti i smrti moje sestre, i da se
obvezeš da ćeš joj davati, tijekom svog života, stotinu funti na godinu. To su
uvjeti koje sam, s obzirom na sve, bez kolebanja prihvatio u Tvoje ime. Ovo ću
Ti pismo poslati ekspresno kako bih što prije dobio Tvoj odgovor. Na osnovi
ovih pojedinosti lako ćeš shvatiti da Wickham nije tako beznadan slučaj kao što
se obično misli. Ljudi su se prevarili u tom pogledu i sretan sam što mogu reći
da će, kad se isplate svi njegovi dugovi, ostati i nešto novca za moju nećakinju.
Ako me budeš ovlastio, a nadam se hoćeš, da Te zastupam u svemu, odmah ću
dati upute Haggerstonu da pripremi ugovor. Nemaš baš nikakvih razloga da
doñeš opet u London, stoga ostani spokojno u Longbournu i uzdaj se u moju
revnost i savjesnost. Odgovori mi što prije i nastoj pisati jasno i odreñeno.
Zaključili smo kako bi bilo najbolje da moja nećakinja ode na vjenčanje iz ove
kuće; nadam se da ćeš se složiti s tim. Ona će nam doći danas. Pisat ću čim se
donese neka nova odluka. Tvoj itd.
Edw. Gardiner"
- Je li moguće? - uzvikne Elizabeth čim je prestala čitati. - Je li moguće da će se
on oženiti njome?
- Onda Wickham nije tako loš kao što smo mislili - reče Jane. - Dragi oče,
čestitam ti.
- A jesi li odgovorio na ovo pismo? - zapita Elizabeth.
- Nisam, ali to moram uskoro učiniti.
Najozbiljnije ga je zamolila da ne gubi vrijeme, nego da odmah otpiše.
- Oh! Dragi oče - uzvikne ona - vrati se i odmah piši. Imaj na umu da je u
ovakvu slučaju svaki trenutak važan. - Dopusti da ti ga ja napišem - predloži
Jane - ako ti je mrzak takav posao.
- Veoma mi je mrzak - odgovori on - ali se mora obaviti. Rekavši to, okrene se i
poñe s njima prema kući.
- Smijem li pitati... - prozbori Elizabeth. - Na te se uvjete, pretpostavljam, mora
pristati.
- Pristati! Stidim se što traži tako malo.
- Oni se moraju vjenčati! Iako je on takav čovjek.
- Da, da, moraju se vjenčati. Ništa im drugo ne ostaje. No veoma me zanima
dvoje: prvo, koliko je novca uložio tvoj ujak da bi došlo do toga i, drugo, kako
ću mu se ikada odužiti.
- Novca! Ujak! - uzvikne Jane. - Što hoćeš kazati time?
- Hoću kazati da se nijedan čovjek pri zdravoj pameti ne bi oženio Lydijom za
takav mali mamac kao što su stotinu funti na godinu tijekom mog života i
pedeset svake godine poslije moje smrti.
- To je prava istina - reče Elizabeth - iako mi to prije nije palo na pamet. Da mu
se isplate dugovi, a ipak da ostane nešto novca! Oh! Očito je to ujak sredio! Taj
je velikodušni dobri čovjek, bojim se, osiromašio samog sebe. Malom se svotom
ne bi moglo sve to postići.
- Ne bi - potvrdi otac. - Wickham je budala ako se oženi njome i za jednu paru
manje od deset tisuća funti. Ne bih htio steći tako loše mišljenje o njemu već na
početku našeg oroñenja.
- Deset tisuća funti! Za ime Božje! Kako bi se i pola te svote moglo vratiti?
Bennet ne odgovori. Svi su, duboko zamišljeni, produžili šutke prema kući. Otac
je potom otišao u knjižnicu kako bi napisao pismo, a djevojke su ušle u
blagovaonicu.
- Dakle, ipak će se vjenčati! - uzvikne Elizabeth čim su ostale same. - Kako je to
čudno! I na tomu trebamo biti zahvalne. Moramo se veseliti što će se oni
vjenčati, premda ne postoje baš velike nade da će biti sretni i premda je njegov
karakter nevaljao. Eh, Lydia!
- Tješim se mišlju - reče Jane - da se on ne bi oženio Lydijom ako ne bi osjećao
ljubav prema njoj. Iako je naš ljubazni ujak učinio nešto da ga oslobodi dugova,
mislim da je ta svota kudikamo manja od deset tisuća funti. Ujak ima djecu i još
ih može imati. Kako bi mogao žrtvovati i polovinu od deset tisuća funti?
- Ako ikad doznamo koliki su bili Wickhamovi dugovi - prozbori Elizabeth - i
koliko je s ujakove strane odreñeno za našu sestru, onda ćemo točno znati što je
naš ujak učinio za njih, jer Wickham nema ni pare. Nikad se nećemo moći
odužiti ujaku i ujni za njihovu dobrotu. To što su je primili u svoju kuću i dali
joj zaštitu i potporu, takva je žrtva radi nje i njezina ugleda da zaslužuje našu
vječnu zahvalnost. Ona je sada već kod njih. Ako je takva dobrota ne potakne da
se sada pokaje, onda nije zaslužila da ikad bude sretna! Što li je osjećala kad se
srela s ujnom?
- Moramo se potruditi da zaboravimo sve što se zbilo - zaključi Jane. - Nadam se
i uzdam da će oni ipak biti sretni. Njegov pristanak da se oženi njome dokazuje
da je on sad zauzeo pravilno stajalište. Njihova će ih uzajamna naklonost
učvrstiti; vjerujem da će se sada tako smiriti i živjeti tako razumno da će se s
vremenom njihova prošla nepromišljenost zaboraviti.
- Njihovo je ponašanje bilo takvo - odgovori Elizabeth - da ga nitko ne može
zaboraviti, pa ni ja, ni ti. Ne isplati se govoriti o tom.
U tom se trenu djevojke sjetiše da majka ne zna što se dogodilo. Stoga odoše u
knjižnicu i upitaše oca smiju li joj reći novost. On je baš pisao pismo te je, ne
podigavši glavu, hladno odgovorio:
- Kako god hoćete.
- Možemo li uzeti ujakovo pismo da joj ga pročitamo?
- Uzmite što god hoćete i idite.
Elizabeth uzme pismo s pisaćeg stola, pa odoše k majci.
Budući da su kod nje zatekle Mary i Kitty, mogle su ih izvijestiti sve tri
odjednom. Poslije kratke pripreme za dobre vijesti, pročitano je pismo na glas.
Gospoña Bennet se gotovo nije mogla suzdržati. Čim je Jane pročitala
Gardinerov navještaj da će se Lydia uskoro vjenčati, njezina radost nije znala za
granice, te ju je svaka daljnja rečenica sve više veselila. Sada je bila izvan sebe
od oduševljenja kao prije od straha i ljutnje. Vijest da će joj se kćerka vjenčati
potpuno ju je izbacila iz ravnoteže. Nije ju uznemirivala bojazan hoće li kći biti
sretna niti su je ponižavala sjećanja na njezino loše vladanje.
- Moja mila, mila Lydia! - uzvikne gospoña Bennet. - Ovo je zaista divno!
Vjenčat će se! Opet ću je vidjeti! Udat će se u šesnaestoj godini! Moj dobri,
ljubazni brat! Znala sam kako će to biti. Znala sam da će on sve srediti. Jedva
čekam da je vidim, pa i dragog Wickhama. Ali haljina, vjenčana haljina! Odmah
ću pisati o tom svojoj nevjesti Gardiner. Lizzy, draga moja, otrči dolje k ocu i
pitaj ga koliko će joj dati. Čekaj, čekaj, idem sama. Kitty, pozovi zvoncem Hill.
Odmah ću se obući. Moja mila, mila Lydia! Kako ćemo se veseliti nas dvije kad
se budemo ponovno vidjele!
Najstarija kći pokuša ublažiti žestinu njezina oduševljenja skrenuvši joj misli na
to koliko su svi obvezni gospodinu Gardineru zbog njegove dobrote.
- Jer ovaj sretni završetak - doda Jane - moramo uvelike pripisati njegovoj
ljubaznosti. Uvjereni smo da se on obvezao novčano pomoći gospodinu
Wickhamu.
- Pa - uzvikne majka - sve je to potpuno pravilno; tko bi drugi to i učinio ako ne
njezin ujak? Da on nema svoju obitelj, sav bi njegov novac pripao meni i mojoj
djeci; a ovo je prvi put da smo nešto dobili od njega, izuzevši nekoliko malih
darova. O, kako sam sretna! Uskoro ću imati udanu kćerku. Gospoña Wickham!
Kako to lijepo zvuči! A tek u lipnju je napunila šesnaestu godinu. Draga moja
Jane, toliko sam uzbuñena da ne mogu pisati; zato ću ti diktirati, a ti piši. Oko
novca ćemo se dogovoriti s tvojim ocem poslije; no odjeću treba odmah naručiti.
Zatim se upustila u razne pojedinosti glede pamučnog platna, muselina i lanenog
platna; bila bi odmah izdiktirala razne narudžbe da je Jane nije, doduše ne bez
teškoća, nagovorila da pričekaju kad otac bude slobodan, pa da se o tom
posavjetuju s njim. Ako to odgodimo za jedan dan, rekla je, nije važno; majka
joj je bila previše sretna da bi bila uporna kao inače. Padale su joj na pamet i
druge zamisli.
- Otići ću u Meryton čim se obučem - reče ona - i ispričat ću ove divne vijesti
svojoj sestri Philips. A na povratku ću se svratiti k ledi Lucas i gospoñi Long.
Kitty, otrči dolje i naruči kola. Godit će mi vožnja po čistom zraku. Djevojke,
želite li štogod iz Merytona? Oh! Evo, dolazi Hill! Draga moja Hill, jeste li čuli
dobru vijest? Gospoñica Lydia će se udati; i svi ćete dobiti zdjelu punča da se
proveselite na dan njezine svadbe.
Gospoña Hill odmah počne izražavati svoju radost. I Elizabeth je, izmeñu
ostalih, primila njezine čestitke, a onda se, sita ludosti, povukla u svoju sobu
kako bi mogla u miru razmišljati.
Položaj jadne Lydije je, i u najboljem slučaju, ipak loš; no bila je zahvalna što
nije gori. Premda, gledajući u budućnost, nije mogla očekivati ni sreću, ni
bogatstvo, ni ugled za svoju sestru, ipak je u usporedbi s onim čega su se bojali
još prije dva sata, imala razloga da bude zadovoljna ukupnim ishodom.
Sutradan ujutro svi su se nadali pismu od gospodina Benneta, ali je pošta došla,
a nije donijela nijedan redak od njega. Obitelj je znala da je on, u svim običnim
prigodama, vrlo nehajan i lijen za pisanje, ali su se nadali da će se ovaj put
potruditi. Svi su zaključili da nema nikakvih ugodnih vijesti, ali bi i to bili rado
doznali pouzdano. Gospodin Gardiner je samo dočekao poštu i odmah potom
krenuo je na put. Kad je otišao, bili su uvjereni da će ih barem redovito
izvješćivati o onom što se dogaña. Ujak im je obećao, na rastanku, da će
nagovoriti gospodina Benneta da se što prije vrati u Longbourn; to mu je veoma
obradovalo sestru, jer se bojala da će joj muž, ako ostane u Londonu, poginuti u
dvoboju.
Gospoña Gardiner i djeca ostali su u Hertfordshireu još nekoliko dana, jer je ona
mislila da će, možda, biti od koristi nećakinjama. Pomagala im je u njegovanju
gospoñe Bennet i bila im je velika utjeha u slobodno vrijeme. Tetka ih je često
posjećivala i to, kao što je uvijek govorila, zato da bi ih razvedrila i osokolila, no
rijetko se dogañalo da na njezinu odlasku nisu bili još potišteniji nego što ih je
zatekla, jer bi im, kad god bi došla, donijela neku novu vijest o Wickhamovoj
raspusnosti i rasipnosti.
Cijeli je Meryton nastojao ocrniti čovjeka koji je, prije samo tri mjeseca, bio
gotovo anñeo svjetlosti. Pričalo se da je dužan svim mjesnim trgovcima i da su
njegova udvaranja, sva počašćena nazivom zavoñenja, doprla do svih trgovačkih
porodica. Svi su govorili da je on najpokvareniji mladić na svijetu i svi su se
počeli prisjećati da su uvijek sumnjali u njegovu prividnu dobrotu. Elizabeth je
vjerovala samo pola onoga što se govorilo, ali i to je bilo dovoljno da se još više
pojača njezina uvjerenost u sestrinu propast. Čak je i Jane, koja je još manje
vjerovala u sve to, izdubila gotovo svaku nadu, pogotovo zato što su, ako su oni
doista otišli u Škotsku, u što nije nikad sasvim sumnjala, dosad morali već dobiti
neku vijest o njima.
Gospodin Gardiner je otputovao iz Longbourna u nedjelju; u utorak je njegova
žena dobila pismo od njega. Pisao im je da je, po svom dolasku, odmah našao
zeta i nagovorio ga da prijeñe u Ulicu Gracechurch; gospodin Bennet je prije
njegova dolaska bio u Epsomu i Claphamu, ali nije dobio nikakav odreñen
podatak, pa se sada odlučio raspitati u svim glavnim londonskim hotelima, jer
smatra vjerojatnim da su oni, došavši u London, odsjeli u jednom od njih prije
nego što su našli stan. Gospodin Gardiner nije očekivao nikakav uspjeh od tog
poteza, ali će zetu, budući da je tako odlučio, pomoći. Dodao je da gospodin
Bennet ne namjerava zasad napustiti London i obećao je da će uskoro opet
pisati. Pismo je imalo i ovaj dodatak:
"Pisao sam pukovniku Forsteru i zamolio ga da dozna, ako je moguće, od nekog
Wickhamova prijatelja u pukovniji ima li on ikakve roñake ili znance koji bi
mogli znati u kojem se dijelu Londona on sada skriva. Ako bismo tako doznali
komu da se obratimo, to bi moglo imati presudnu važnost. Zasad nemamo
nikakav putokaz. Pukovnik Forster učinit će sve što može kako bi nam pomogao
u tom. Meñutim, upravo mi je palo na pamet da bi nam Lizzy mogla reći, bolje
nego itko drugi, koje on žive roñake ima."
Elizabeth je odmah shvatila odakle potječe to uvažavanje njezina autoriteta, ali
nije mogla dati nikakvu obavijest koja bi zaslužila takav kompliment. Nikad nije
čula ni za kakve njegove roñake osim oca i majke, koji su umrli prije mnogo
godina. No možda su neki njegovi prijatelji u njegovu zavičaju mogli dati neke
podatke o tom, pa je, iako se nije baš previše uzdala u to, smatrala da bi se
moglo nešto poduzeti u tom pravcu.
Svaki je dan u Longbournu bio sada ispunjen brigama, a ponajviše onaj dio dana
kad se očekivala pošta. Jutro je prolazilo u nestrpljivom raspoloženju sve do
prispijeća pošte. Pismo je trebalo donijeti vijesti, bile dobre ili loše; svakog su se
dana očekivale važne novosti.
Meñutim, prije nego što im je ponovno pisao gospodin Gardiner, stiglo je pismo
za njihova oca od gospodina Collinsa, koje je Jane pročitala, jer joj je otac rekao
neka otvori sve što stigne za njega za vrijeme njegova izbivanja. Dok ga je Jane
čitala, i Elizabeth ga je (znajući da su njegova pisma neobična) pročitala
gledajući u njega preko njezina ramena. Ono je glasilo:
"Dragi moj gospodine!
Osjećam se pozvanim, zato što smo rod, a i zbog svog položaja, da Vam izrazim
svoje žaljenje zbog velike nesreće koja Vas je snašla, a o kojoj smo jučer
obaviješteni pismom iz Hertfordshirea. Budite uvjereni, dragi moj gospodine, da
gospoña Collins i ja iskreno suosjećamo s Vama i Vašom poštovanom obitelji u
Vašoj velikoj nevolji, koja mora biti velika jer je potekla iz uzroka koji vrijeme
ne može otkloniti. Neću štedjeti riječi koje bi Vam mogle ublažiti duboku tugu i
utješiti Vas u nevolji koja je za svakog roditelja, zacijelo, najbolnija. Smrt vaše
kćerke bila bi blagoslov u usporedbi s ovim. Taj je slučaj pogotovo za žaljenje
zato što postoji razlog za pretpostavku, kao što me moja draga Charlotte
obavijestila, da je razuzdanost Vaše kćeri posljedica prevelike popustljivosti
prema njoj; doduše, za utjehu Vama i gospodi Bennet, sklon sam misliti da je
ona loša već po svojoj naravi, jer inače ne bi tako mlada učinila takvu gnusnost.
Meñutim, bilo ovako ili onako, svakako Vas treba duboko žaliti; s mojim se
mišljenjem slaže ne samo gospoda Collins već i ledi Catherine i njezina kći,
kojima sam ispričao što se zbilo. One, kao i ja, smatraju da će taj pogrešni
korak jedne kćerke naškoditi sreći svih ostalih, jer tko bi se, kao što je ledi
Catherine izvoljela kazati, srodio s takvom obitelji? Ta me okolnost navodi da
mislim, s povećanim zadovoljstvom, na stanovit dogañaj prošlog studenoga;
naime, da je tada ispalo drukčije, sada bih i ja bio obuhvaćen Vašom tugom i
sramotom.
Dopustite mi, dragi moj gospodine, da Vam savjetujem da se utješite koliko god
možete, da iz svog srca zauvijek izbacite svoju nedostojnu kćer i da je ostavite
da sama bere plodove svoga gnusnog prijestupa.
Poštuje Vas, dragi gospodine" itd.
Gospodin Gardiner nije ponovno pisao dok nije dobio odgovor od pukovnika
Forstera; a tada nije imao nikakve ugodne vijesti. Nitko nije znao ni za kakva
roñaka s kojim bi Wickham održavao veze, a bilo je nedvojbeno da mu nijedan
bliski roñak nije živ. Nekoć je imao brojne znance, no činilo se da se, otkad je u
vojsci, ne druži više ni s jednim od njih. Stoga se nije moglo uputiti ni na koga
tko bi mogao dati nekakve nove podatke o njemu. Sada se morao skrivati ne
samo iz straha od Lydijine rodbine nego i zato što se našao u teškom novčanom
položaju; nedavno se doznalo da ima velike kockarske dugove. Pukovnik
Forster je procijenio da je potrebno više od tisuću funti za podmirenje njegovih
troškova u Brightonu. Dugovao je prilično u gradu, ali su mu najveći dugovi bili
kockarski. Gospodin Gardiner nije zatajio te činjenice pred longbournskom
obitelji. Jane ih je primila užasnuto. - Kockar! - uzviknula je. - Ovo je
neočekivano. Nisam imala ni pojma o tom.
Gospodin Gardiner je dodao u pismu da se mogu nadati ocu sutradan, a taj dan
je bio subota. Potišten neuspjehom svih njihovih pokušaja, popustio je
šurjakovoj molbi da se vrati obitelji i da prepusti njemu da učini ono što
okolnosti budu nalagale. Kad su obavijestile o tom gospoñu Bennet, nije
pokazala onakvo zadovoljstvo kakvo su njezina djeca, s obzirom na njezinu
dotadašnju zabrinutost za njegov život, očekivala.
- Što, zar dolazi kući bez jadne Lydije? - uzviknula je ona. - Valjda neće
napustiti London dok ih ne nañe. Tko će se boriti s Wickhamom i natjerati ga da
se oženi njome ako on doñe ovamo?
Budući da se gospoña Gardiner zaželjela vratiti kući, odlučilo se da ona s
djecom krene za London u isto doba kad se Bennet bude zaputio odande. Tako
su ih kola odvezla prvu dionicu puta i dovezla odande gospodara u Longbourn.
Gospoña Gardiner nije na odlasku bila načistu glede Elizabeth i njezina
derbvshireskog prijatelja kao ni u njegovu zavičaju. Nećakinja nije spominjala
njegovo ime, a nije se ispunilo ni njezino poluočekivanje da će za njima stići
njegovo pismo za Elizabeth. Nije došlo nijedno pismo iz Pemberleyja.
Sadašnja nesreća koja je snašla obitelj bila je dovoljno objašnjenje za njezinu
potištenost, te se na osnovi te utučenosti nije moglo ništa zaključiti, premda je
Elizabeth, već prilično svjesna što osjeća prema Darcyju, dobro znala da bi, kad
ga ne bi poznavala, donekle lakše podnijela strah da ih je Lydia sve osramotila.
Imala bi, mislila je, manje neprospavanih noći.
Kad je Bennet doputovao, doimao se, kao i obično, filozofski mirno. I, kao i
uvijek, govorio je malo; nije ni spomenuo ono zbog čega je otišao u London, a
kćerke su se usudile progovoriti o tom tek nakon nekog vremena.
Tek poslije podne, kad im se pridružio na čaju, Elizabeth se osmjelila povesti
razgovor o tom. Kad je ukratko izrekla žaljenje zbog onog što je morao
propatiti, on odgovori:
- Nemoj govoriti o tom. Tko bi drugi i trebao patiti osim mene? Ja sam kriv za
to, pa trebam i patiti.
- Ne budi prestrog prema sebi - reče Elizabeth.
- Prirodno je što me opominješ protiv takva zla. Čovječja mu je narav previše
sklona. Ipak, Lizzy, pusti da jedanput u životu osjetim koliko sam kriv. Ne
bojim se da će me taj osjećaj dotući. Brzo će proći.
- Misliš li da su oni u Londonu?
- Da. Gdje bi se drugdje mogli tako dobro sakriti?
- Lydia je baš i željela otići u London - doda Kitty.
- Onda može biti sretna - reče kiselo otac. - Njezin će boravak ondje potrajati,
vjerojatno, prilično dugo.
Zatim, nakon kratke šutnje, on nastavi:
- Eto, Lizzy, pokazalo se da si bila u pravu kad si mi dala onaj savjet u svibnju;
sada se vidi da si bila pametna.
Razgovor im prekine Jane, ušavši kako bi odnijela čaj majci.
- Ovo kočoperenje godi čovjeku - reče on. - Daje otmjenost nesreći. Sutra ću i ja
postupiti tako: sjedit ću u svojoj knjižnici u noćnoj kapici i kućnom ogrtaču i
stvarat ću drugima što više teškoća... ili je, možda, bolje da to odgodim dok
Kitty ne pobjegne.
- Ja neću bježati, tata - prozbori jetko Kitty. - Ako bih ja otišla u Brighton,
vladala bih se bolje od Lydije.
- Da ti odeš u Brighton! Ma, ne bih te, ni za pedeset funti, pustio čak ni do
Eastbournea. Ne, Kitty, napokon sam se naučio biti oprezan, a ti ćeš osjetiti
posljedice toga. Nijedan mi časnik više neće ući u kuću niti će proći kroz selo.
Balovi će biti potpuno zabranjeni, osim kad te povede neka od sestara. I ne
smiješ se više ni maknuti iz kuće dok ne dokažeš da si svakog dana provela
pametno bar deset minuta.
Shvativši sve te prijetnje ozbiljno, Kitty se rasplače.
- Hajde, hajde - reče on - ne žalosti se. Budeš li dobra djevojka sljedećih deset
godina, odvest ću te poslije toga na vojnu smotru.
XLIX
Dva dana nakon Bennetova povratka šetale su Jane i Elizabeth po vrtu iza kuće i
vidjele domaćicu kako ide prema njima, pa su joj, misleći da ih hoće pozvati k
majci, pošle u susret. No umjesto očekivanog poziva, ona, kad su joj se
približile, reče Jane:
- Oprostite, gospoñice, što vas uznemiravam, ali se nadam da ste dobili neku
dobru vijest iz Londona, pa sam tako slobodna da sam vas došla pitati o čemu je
riječ.
- Otkud vam ta pomisao, Hill? Nismo dobili nikakvo pismo iz Londona.
- Draga gospoñice - reče gospoña Hill vrlo iznenañeno - zar ne znate da je za
gospodara stiglo hitno pismo od gospodina Gardinera? Ima već pola sata otkad
je to pismo predano gospodaru.
Podlegnuvši nestrpljenju, djevojke odmah otrčaše ne rekavši joj više ni riječ.
Projurile su kroz predvorje u blagovaonicu, a odande su otrčale u knjižnicu, no
otac im nije bio unutra, i upravo su ga htjele potražiti gore kod majke, kad ih je
susreo glavni sluga i kazao im:
- Ako tražite gospodara, gospoñice, on je otišao prema šumarku. Tada su odmah
istrčale iz kuće i požurile preko tratine za ocem, koji je zamišljeno išao prema
šumarku s druge strane dvorišta.
Budući da nije bila tako laka ni brza kao Elizabeth, Jane je uskoro zaostala, a
njezina je sestra, sva zadihana, napokon sustigla oca i nestrpljivo ga zapitala:
- Oh, tata, što ima novo... kakve su vijesti? Jesi li dobio štogod od ujaka?
- Da, dobio sam od njega hitno pismo.
- Onda, kakve vijesti ono donosi... dobre ili loše?
- Kakvo se dobro može očekivati? - odgovori on i izvadi pismo iz džepa. - No,
možda ga želiš pročitati.
Elizabeth ga nestrpljivo uzme iz njegove ruke. Uto stigne i Jane.
- Pročitaj ga na glas - reče joj otac - jer gotovo i ne znam što piše u njemu.
"Ulica Gracechurch, ponedjeljak, 2. kolovoza Dragi moj zete!
Napokon Ti mogu poslati neke vijesti o svojoj nećakinji, i to takve da će Te
uglavnom, nadam se, zadovoljiti. Ubrzo nakon Tvog odlaska u subotu imao sam
sreću doznati u kojem su dijelu Londona njih dvoje. Pojedinosti ostavljam za
naš susret; bitno je da znaš da su pronañeni. Vidio sam ih oboje..."
- Onda je sve onako kako sam se od početka nadala - uzvikne Jane. - Vjenčali su
se!
Elizabeth nastavi čitati:
"Vidio sam ih oboje. Nisu se vjenčali, a nisam mogao utvrditi ni da su imali
takvu namjeru; meñutim, ako si voljan ispuniti obveze koje sam se usudio primiti
u Tvoje ime, nadam se da će se uskoro vjenčati. Od Tebe se traži samo da
zajamčiš svojoj kćeri, ugovorom, njezin podjednaki udio u svoti od pet tisuća
funti namijenjenih Tvojoj djeci poslije Tvoje smrti i smrti moje sestre, i da se
obvezeš da ćeš joj davati, tijekom svog života, stotinu funti na godinu. To su
uvjeti koje sam, s obzirom na sve, bez kolebanja prihvatio u Tvoje ime. Ovo ću
Ti pismo poslati ekspresno kako bih što prije dobio Tvoj odgovor. Na osnovi
ovih pojedinosti lako ćeš shvatiti da Wickham nije tako beznadan slučaj kao što
se obično misli. Ljudi su se prevarili u tom pogledu i sretan sam što mogu reći
da će, kad se isplate svi njegovi dugovi, ostati i nešto novca za moju nećakinju.
Ako me budeš ovlastio, a nadam se hoćeš, da Te zastupam u svemu, odmah ću
dati upute Haggerstonu da pripremi ugovor. Nemaš baš nikakvih razloga da
doñeš opet u London, stoga ostani spokojno u Longbournu i uzdaj se u moju
revnost i savjesnost. Odgovori mi što prije i nastoj pisati jasno i odreñeno.
Zaključili smo kako bi bilo najbolje da moja nećakinja ode na vjenčanje iz ove
kuće; nadam se da ćeš se složiti s tim. Ona će nam doći danas. Pisat ću čim se
donese neka nova odluka. Tvoj itd.
Edw. Gardiner"
- Je li moguće? - uzvikne Elizabeth čim je prestala čitati. - Je li moguće da će se
on oženiti njome?
- Onda Wickham nije tako loš kao što smo mislili - reče Jane. - Dragi oče,
čestitam ti.
- A jesi li odgovorio na ovo pismo? - zapita Elizabeth.
- Nisam, ali to moram uskoro učiniti.
Najozbiljnije ga je zamolila da ne gubi vrijeme, nego da odmah otpiše.
- Oh! Dragi oče - uzvikne ona - vrati se i odmah piši. Imaj na umu da je u
ovakvu slučaju svaki trenutak važan. - Dopusti da ti ga ja napišem - predloži
Jane - ako ti je mrzak takav posao.
- Veoma mi je mrzak - odgovori on - ali se mora obaviti. Rekavši to, okrene se i
poñe s njima prema kući.
- Smijem li pitati... - prozbori Elizabeth. - Na te se uvjete, pretpostavljam, mora
pristati.
- Pristati! Stidim se što traži tako malo.
- Oni se moraju vjenčati! Iako je on takav čovjek.
- Da, da, moraju se vjenčati. Ništa im drugo ne ostaje. No veoma me zanima
dvoje: prvo, koliko je novca uložio tvoj ujak da bi došlo do toga i, drugo, kako
ću mu se ikada odužiti.
- Novca! Ujak! - uzvikne Jane. - Što hoćeš kazati time?
- Hoću kazati da se nijedan čovjek pri zdravoj pameti ne bi oženio Lydijom za
takav mali mamac kao što su stotinu funti na godinu tijekom mog života i
pedeset svake godine poslije moje smrti.
- To je prava istina - reče Elizabeth - iako mi to prije nije palo na pamet. Da mu
se isplate dugovi, a ipak da ostane nešto novca! Oh! Očito je to ujak sredio! Taj
je velikodušni dobri čovjek, bojim se, osiromašio samog sebe. Malom se svotom
ne bi moglo sve to postići.
- Ne bi - potvrdi otac. - Wickham je budala ako se oženi njome i za jednu paru
manje od deset tisuća funti. Ne bih htio steći tako loše mišljenje o njemu već na
početku našeg oroñenja.
- Deset tisuća funti! Za ime Božje! Kako bi se i pola te svote moglo vratiti?
Bennet ne odgovori. Svi su, duboko zamišljeni, produžili šutke prema kući. Otac
je potom otišao u knjižnicu kako bi napisao pismo, a djevojke su ušle u
blagovaonicu.
- Dakle, ipak će se vjenčati! - uzvikne Elizabeth čim su ostale same. - Kako je to
čudno! I na tomu trebamo biti zahvalne. Moramo se veseliti što će se oni
vjenčati, premda ne postoje baš velike nade da će biti sretni i premda je njegov
karakter nevaljao. Eh, Lydia!
- Tješim se mišlju - reče Jane - da se on ne bi oženio Lydijom ako ne bi osjećao
ljubav prema njoj. Iako je naš ljubazni ujak učinio nešto da ga oslobodi dugova,
mislim da je ta svota kudikamo manja od deset tisuća funti. Ujak ima djecu i još
ih može imati. Kako bi mogao žrtvovati i polovinu od deset tisuća funti?
- Ako ikad doznamo koliki su bili Wickhamovi dugovi - prozbori Elizabeth - i
koliko je s ujakove strane odreñeno za našu sestru, onda ćemo točno znati što je
naš ujak učinio za njih, jer Wickham nema ni pare. Nikad se nećemo moći
odužiti ujaku i ujni za njihovu dobrotu. To što su je primili u svoju kuću i dali
joj zaštitu i potporu, takva je žrtva radi nje i njezina ugleda da zaslužuje našu
vječnu zahvalnost. Ona je sada već kod njih. Ako je takva dobrota ne potakne da
se sada pokaje, onda nije zaslužila da ikad bude sretna! Što li je osjećala kad se
srela s ujnom?
- Moramo se potruditi da zaboravimo sve što se zbilo - zaključi Jane. - Nadam se
i uzdam da će oni ipak biti sretni. Njegov pristanak da se oženi njome dokazuje
da je on sad zauzeo pravilno stajalište. Njihova će ih uzajamna naklonost
učvrstiti; vjerujem da će se sada tako smiriti i živjeti tako razumno da će se s
vremenom njihova prošla nepromišljenost zaboraviti.
- Njihovo je ponašanje bilo takvo - odgovori Elizabeth - da ga nitko ne može
zaboraviti, pa ni ja, ni ti. Ne isplati se govoriti o tom.
U tom se trenu djevojke sjetiše da majka ne zna što se dogodilo. Stoga odoše u
knjižnicu i upitaše oca smiju li joj reći novost. On je baš pisao pismo te je, ne
podigavši glavu, hladno odgovorio:
- Kako god hoćete.
- Možemo li uzeti ujakovo pismo da joj ga pročitamo?
- Uzmite što god hoćete i idite.
Elizabeth uzme pismo s pisaćeg stola, pa odoše k majci.
Budući da su kod nje zatekle Mary i Kitty, mogle su ih izvijestiti sve tri
odjednom. Poslije kratke pripreme za dobre vijesti, pročitano je pismo na glas.
Gospoña Bennet se gotovo nije mogla suzdržati. Čim je Jane pročitala
Gardinerov navještaj da će se Lydia uskoro vjenčati, njezina radost nije znala za
granice, te ju je svaka daljnja rečenica sve više veselila. Sada je bila izvan sebe
od oduševljenja kao prije od straha i ljutnje. Vijest da će joj se kćerka vjenčati
potpuno ju je izbacila iz ravnoteže. Nije ju uznemirivala bojazan hoće li kći biti
sretna niti su je ponižavala sjećanja na njezino loše vladanje.
- Moja mila, mila Lydia! - uzvikne gospoña Bennet. - Ovo je zaista divno!
Vjenčat će se! Opet ću je vidjeti! Udat će se u šesnaestoj godini! Moj dobri,
ljubazni brat! Znala sam kako će to biti. Znala sam da će on sve srediti. Jedva
čekam da je vidim, pa i dragog Wickhama. Ali haljina, vjenčana haljina! Odmah
ću pisati o tom svojoj nevjesti Gardiner. Lizzy, draga moja, otrči dolje k ocu i
pitaj ga koliko će joj dati. Čekaj, čekaj, idem sama. Kitty, pozovi zvoncem Hill.
Odmah ću se obući. Moja mila, mila Lydia! Kako ćemo se veseliti nas dvije kad
se budemo ponovno vidjele!
Najstarija kći pokuša ublažiti žestinu njezina oduševljenja skrenuvši joj misli na
to koliko su svi obvezni gospodinu Gardineru zbog njegove dobrote.
- Jer ovaj sretni završetak - doda Jane - moramo uvelike pripisati njegovoj
ljubaznosti. Uvjereni smo da se on obvezao novčano pomoći gospodinu
Wickhamu.
- Pa - uzvikne majka - sve je to potpuno pravilno; tko bi drugi to i učinio ako ne
njezin ujak? Da on nema svoju obitelj, sav bi njegov novac pripao meni i mojoj
djeci; a ovo je prvi put da smo nešto dobili od njega, izuzevši nekoliko malih
darova. O, kako sam sretna! Uskoro ću imati udanu kćerku. Gospoña Wickham!
Kako to lijepo zvuči! A tek u lipnju je napunila šesnaestu godinu. Draga moja
Jane, toliko sam uzbuñena da ne mogu pisati; zato ću ti diktirati, a ti piši. Oko
novca ćemo se dogovoriti s tvojim ocem poslije; no odjeću treba odmah naručiti.
Zatim se upustila u razne pojedinosti glede pamučnog platna, muselina i lanenog
platna; bila bi odmah izdiktirala razne narudžbe da je Jane nije, doduše ne bez
teškoća, nagovorila da pričekaju kad otac bude slobodan, pa da se o tom
posavjetuju s njim. Ako to odgodimo za jedan dan, rekla je, nije važno; majka
joj je bila previše sretna da bi bila uporna kao inače. Padale su joj na pamet i
druge zamisli.
- Otići ću u Meryton čim se obučem - reče ona - i ispričat ću ove divne vijesti
svojoj sestri Philips. A na povratku ću se svratiti k ledi Lucas i gospoñi Long.
Kitty, otrči dolje i naruči kola. Godit će mi vožnja po čistom zraku. Djevojke,
želite li štogod iz Merytona? Oh! Evo, dolazi Hill! Draga moja Hill, jeste li čuli
dobru vijest? Gospoñica Lydia će se udati; i svi ćete dobiti zdjelu punča da se
proveselite na dan njezine svadbe.
Gospoña Hill odmah počne izražavati svoju radost. I Elizabeth je, izmeñu
ostalih, primila njezine čestitke, a onda se, sita ludosti, povukla u svoju sobu
kako bi mogla u miru razmišljati.
Položaj jadne Lydije je, i u najboljem slučaju, ipak loš; no bila je zahvalna što
nije gori. Premda, gledajući u budućnost, nije mogla očekivati ni sreću, ni
bogatstvo, ni ugled za svoju sestru, ipak je u usporedbi s onim čega su se bojali
još prije dva sata, imala razloga da bude zadovoljna ukupnim ishodom.
17 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:43 pm
Margita
Administrator
L
Bennet se, i prije ovog razdoblja svog života, često kajao što nije umjesto što je
trošio sav svoj prihod, ostavljao stanovitu svotu svake godine za djecu i ženu
ako ga ona nadživi. Sad se kajao zbog toga više nego ikada. Da je izvršio svoju
dužnost u tom pogledu, Lydia sad ne bi bila dužnik ujaku za čast i ugled koje joj
on kupuje. Sad bi njemu pripalo zadovoljstvo da novcem privoli
najnedostojnijeg mladića u Velikoj Britaniji da bude Lydijin muž.
Veoma ga je peklo što se ta nemila afera rješava o trošku njegova šurjaka i
odlučio je ustanoviti kolika je njegova pomoć, pa da mu taj dug isplati čim bude
mogao.
U početku Bennetova braka smatralo se da je štednja sasvim suvišna, jer će oni,
naravno, imati sina. Taj će sin, čim bude punoljetan, biti jedini zakoniti
nasljednik longbournskog imanja, pa će tako udovica i ostala djeca biti
materijalno osigurani. No na svijet je došlo pet kćeri, jedna za drugom, a sin
nikako da se rodi. I godinama nakon Lydijina roñenja, gospoña Bennet se još
nadala sinu. Ta je nada napokon napuštena, ali je tada bilo već prekasno za
štednju. Gospoña Bennet nije imala nimalo smisla za razborito raspolaganje
novcem, i samo ih je muževa želja da bude neovisan spriječila da prekoračuju
svoj prihod.
Pet tisuća funti bilo je osigurano bračnim ugovorom gospoñi Bennet i djeci.
Meñutim, o volji roditelja je zavisilo kako će se to djeci podijeliti. Sada se to
moralo riješiti barem što se tiče Lydije, te je Bennet bez oklijevanja pristao na
prijedlog iznesen u šurjakovu pismu. Najprije je, premda vrlo kratko, izrazio
zahvalnost glede šurjakove ljubaznosti, zatim potpuno odobravanje svega
učinjenog, te na posljetku i svoju spremnost da ispuni sve obveze primljene u
njegovo ime. Nije mogao ni zamisliti da će se, ako Wickham pristane na
vjenčanje s njegovom kćerkom, to izvršiti s tako malo neugodnosti za njega
osobno kao sada prema ugovorenom sporazumu. Bude li njima isplaćeno sto
funti na godinu, neće godišnje gubiti više od deset funti; jer, s obzirom na
njezinu hranu, džeparac i stalne poklone u novcu od majke, Lydijini su troškovi
bili malone ravni toj svoti.
Činjenica da će se to obaviti s tako malo napora s njegove strane, bila je drugo
ugodno iznenañenje za njega, jer je želio što manje sudjelovati u svemu tom.
Čim je prošao početni gnjev, koji ga je potaknuo da je pokuša pronaći, on se,
sasvim prirodno, vratio svojoj prijašnjoj lijenosti. Njegovo su pismo brzo
poslali; jer, iako se sporo laćao posla, brzo ga je svršavao kad bi ga se prihvatio.
Zamolio je šurjaka da mu iscrpnije javi koliko mu duguje, ali se previše ljutio na
Lydiju da bi joj poslao bilo kakvu poruku.
Ta se dobra vijest brzo pročula po kući, a razmjerno brzo i u okolici. Susjedi su
je primili s filozofskom suzdržljivošću. Dakako, bilo bi pogodnije za ogovaranje
da se Lydia vratila kući neudana ili da se, odabravši to kao jedini izlaz, odvojila
od svijeta u nekoj dalekoj seljačkoj kući. No moglo se dosta naklapati i o
njezinoj udaji; dobrohotne želje za njezinu sreću, koje su prije izražavale sve
zlobne stare dame u Merytonu, nisu poslije te promjene gotovo nimalo izgubile
svoju snagu, jer se smatralo da je s takvim mužem njezina zla kob neizbježna.
Gospoña Bennet nije dva tjedna silazila iz svoje sobe, ali je ovog sretnog dana,
prekomjerno oduševljena, opet zauzela svoje mjesto na začelju stola. Nikakav
joj osjećaj stida nije prigušivao slavodobitnost. Udaja kćerke, ta njezina glavna
želja još otkako je Jane navršila šesnaest godina, sada će se ostvariti, te su joj se
misli i riječi vrtjele samo oko otmjenih svadbi, lijepih muselina, novih kočija i
služinčadi. U mislima je pročešljala cijelu okolicu tražeći pogodan dom za kćer
i, ne znajući niti vodeći računa kolik je njihov prihod, odbacila je mnoge kuće
kao nedovoljno prostrane ili nedovoljno otmjene.
- Haye Park bi bio pogodan - reče ona - ako bi se Gouldingovi htjeli iseliti... ili
velika kuća u Stokeu kad bi salon bio veći, no Ashworth je predaleko. Ne bih
mogla podnijeti da ona bude petnaest kilometara od mene; a što se tiče
Pulvisova doma, potkrovlje je užasno.
Muž ju je pustio da govori dok je posluga bila nazočna. Meñutim, kad je
služinčad otišla, reče joj:
- Ženo, prije nego što uzmeš neku od tih kuća ili sve njih za svog zeta i kćerku,
da se razumijemo glede nečega. Jedna kuća u ovom kraju neće nikad biti
njihovo stalno boravište. Neću poticati njihovu nepromišljenost tako što bih ih
primio u Longbourn.
Nakon te je izjave nastala duga prepirka, ali je Bennet bio nepopustljiv. Iz toga
se brzo razvila i druga prepirka, te je gospoña Bennet doznala, zapanjena i
užasnuta, da njezin muž neće dati nijednu funtu za kupnju odjeće svojoj kćeri.
Izjavio je da ona neće za tu prigodu dobiti od njega nijedan znak ljubavi.
Gospoña Bennet nije to gotovo mogla shvatiti. Da se njegov bijes razvio u takvu
nepojmljivu mržnju da uskraćuje svojoj kćeri pogodnost bez koje se njezino
vjenčanje neće malone doimati pravim, to je za nju premašivalo granice
mogućeg. Više je osjećala sramotu koju će nedostatak nove vjenčane haljine
baciti na svadbu njezine kćerke nego stid zbog toga što je ona pobjegla i živjela
s Wickhamom dva tjedna prije vjenčanja.
Elizabeth se sada duboko kajala što je, u trenucima očaja, otkrila Darcyju
njihova strahovanja u pogledu Lydije, jer je postojala mogućnost, budući da će
se uskoro njezin bijeg lijepo završiti svadbom, da se loš početak svega toga
sakrije pred svima onima koji nisu bili na licu mjesta.
Nije se bojala da će on to dalje razglasiti. Malo je onih u koje bi se više pouzdala
da će čuvati tajnu; no nije bilo nikoga čija bi je upućenost u slabosti njezine
sestre više uznemirila, i to ne iz straha da će to naštetiti njoj osobno, jer se
ionako činilo da izmeñu njih postoji nepremostiv jaz. Kad bi se Lydijin brak
zaključio i u najčasnijim okolnostima, ne bi se moglo očekivati da će se Darcy
oroditi s porodicom kojoj bi se sada, uz ostalo, moglo zamjeriti i to što se jedna
od kćeri udaje za čovjeka kojeg on sasvim opravdano prezire.
Ne bi je začudilo ako bi on ustuknuo od povezivanja s takvom porodicom. Ne bi
bilo razumno očekivati da će njegova želja da osvoji njezinu naklonost, vrlo
jasno izražena u Derbyshireu, preživjeti takav udarac. Osjećala se poniženom i
ojañenom; kajala se, premda gotovo i nije znala zbog čega. Željela je da je on
visoko cijeni sad kad se više nije mogla nadati da će joj to koristiti. Čeznula je
čuti vijesti o njemu kad je bilo najmanje mogućnosti za to. Bila je uvjerena da bi
mogla biti sretna s njim sad kad više nije bilo vjerojatno da će se ikada sresti.
Kako bi on likovao, često je pomišljala, kad bi znao da bi ona ponudu, koju je
oholo prezrela prije samo četiri mjeseca, sada radosno i zahvalno prihvatila!
Nije sumnjala da je on jedan od najvelikodušnijih ljudi; no, budući da je
smrtnik, svakako je sklon likovanju.
Sad je počela uviñati da je on baš onakav čovjek kakav bi joj, zbog svog
karaktera i sposobnosti, najviše odgovarao. Njegov um i narav, iako različiti od
njezinih, slagali bi se sa svim njezinim željama. Taj bi brak bio koristan oboma;
njezina prirodnost i živahnost razvedrile bi njegov duh i poboljšale njegovo
ponašanje; a njegovo rasuñivanje, obaviještenost i poznavanje svijeta koristili bi
njoj još više.
Meñutim, sada se više ne može sklopiti taj sretni brak koji bi zadivljenom
mnoštvu pokazao što je prava bračna sreća. Uskoro će se sklopiti u njezinoj
obitelji sasvim drukčiji brak, koji će onemogućiti sklapanje te sretne bračne
veze.
Nije mogla ni zamisliti kako bi Wickham i Lydia mogli samostalno živjeti. No
lako je mogla naslutiti da će nepostojana biti sreća bračnih drugova koji su se
vjenčali samo zato što su im strasti jače od kreposti.
Uskoro je gospodin Gardiner opet pisao svom zetu. Na Bennetovu je zahvalnost
ukratko odgovorio i napomenuo da će uvijek rado pomoći svakom članu
njegove obitelji, ali ga je i ozbiljno zamolio da mu to više nikad ne spominje.
Glavni je cilj njegova pisma bio da ih obavijesti kako je Wickham odlučio
napustiti dobrovoljačku vojsku.
"Bila je uglavnom moja želja", dodao je gospodin Gardiner, "da on to učini čim
se sve utvrdi u svezi njegova vjenčanja. Mislim da ćeš se složiti sa mnom da je
njegovo povlačenje iz tog korpusa nužno kako zbog njega tako i zbog moje
nećakinje. Gospodin Wickham namjerava prijeći u redovnu vojsku; neki njegovi
prijašnji prijatelji mogu, a i voljni su, pomoći mu u vojsci. Obećan mu je čin
potporučnika u pukovniji koja sada logoruje na sjeveru. Zgodno je što je to vrlo
daleko. On štošta obećava, i nadam se da će oboje biti pametniji u novoj okolini
gdje će morati čuvati svoj ugled. Pisao sam pukovniku Forsteru kako bih ga
izvijestio o našem sadašnjem sporazumu i zamolio ga da priopći raznim
vjerovnicima gospodina Wickhama u Brightonu i okolici da će uskoro biti
isplaćeni; tu isplatu ja jamčim. Molim Te, potrudi se, pa i Ti priopći isto
njegovim vjerovnicima u Merjtonu, čiji Ti popis prilažem, sastavljen na osnovi
njegove izjave. Otkrio nam je sve svoje dugove; nadam se da nas bar u tomu nije
prevario. Haggerston ima naše upute i sve će biti gotovo za tjedan dana. Oni će
tada otići u njegovu pukovniju ako ne budu pozvani da se najprije svrate u
Longbourn; gospoña Gardiner mi veli da vas Lydia veoma želi vidjeti sve prije
nego što napusti Jug. Ona je dobro i šalje pozdrave Tebi i majci. Tvoj itd.
E. Gardiner"
Bennet i njegove kćerke zaključili su kao i gospodin Gardiner da je dobro što
Wickham napušta svoju pukovniju i odlazi na sjever. Meñutim, to se nije sviñalo
gospoñi Bennet. Za nju je bilo veliko razočaranje što Lydia odlazi živjeti na
sjeveru baš kad je očekivala da će najviše uživati u njezinu društvu i ponositi se
njome, jer se još nije odrekla svoje zamisli da se njih dvoje nastane u
Hertfordshireu; osim toga, smatrala je da je šteta što će se Lydia odvojiti od
pukovnije u kojoj je upoznala sve časnike i ima mnogo ljubimaca.
- Ona veoma voli gospoñu Forster - reče gospoña Bennet - i teško će se rastati
od nje. A ima i nekoliko mladića koji su joj vrlo dragi.
Časnici u toj drugoj pukovniji možda neće biti tako simpatični.
Lydijina molba da je obitelj primi prije nego što ode na sjever naišla je u
početku na očevo odlučno odbijanje. Meñutim, Jane i Elizabeth smatrale su da je
važno za Lydijin ugled da je roditelji prime na dan vjenčanja, pa su ga molile
tako ozbiljno, a ujedno tako razumno i blago, da ugosti nju i njezina muža u
Longbournu, čim se vjenčaju, da je napokon prihvatio njihovo mišljenje i
postupio u skladu s njihovom željom. A majka se obradovala što će moći
pokazati svoju udanu kćer u susjedstvu prije nego što ona ode u izgnanstvo na
sjever.
Bennet je pisao šurjaku i pristao da oni doñu; odlučilo se da krenu za Longbourn
odmah poslije vjenčanja. Meñutim, Elizabeth je iznenadilo što se Wickham
složio s tim planom; da je slušala samo svoje osjećaje, susret s njim bio bi
posljednje što bi zaželjela.
LI
Osvanuo je dan svadbe njihove sestre; Jane i Elizabeth vjerojatno su se uzbudile
zbog toga više nego ona osobno. Mladencima su poslali kola u susret i očekivalo
se da se dovezu njima pred večer. Starije su se sestre osjećale nelagodno zbog
njihova dolaska, pogotovo Jane, koja je pridavala Lydiji osjećaje koje bi ona
imala kad bi bila prijestupnica i patila je zbog onog što je, prema njezinu
mišljenju, proživljavala sestra.
A onda su došli. Obitelj se okupila u salonu čekajući ih. Gospoñi Bennet se ozari
lice kad se kola približiše vratima; njezin se muž držao ozbiljno, a kćerke
uplašeno, zabrinuto, nespokojno.
U predvorju se začu Lydijin glas; otvoriše se širom vrata, i utrčala je u salon.
Majka korakne naprijed, zagrli je i ushićeno joj zaželi dobrodošlicu; srdačno se
smiješeći, pruži ruku Wickhamu, koji je ušao za svojom mladom, te im zaželi
oboma sreću, i to tako veselo da je bilo očito kako ona u njihovu sreću nimalo
ne sumnja.
Doček na koji su naišli kod Benneta, kojem su se sada okrenuli, nije bio tako
topao. Lice mu je postalo još strože i gotovo nije otvarao usta. Razljutila ga je
bezbrižna samouvjerenost mladog para. Elizabeth osjeti gnušanje, a čak se i Jane
zapanjila. Lydia je bila ista kao prije... neobuzdana, drska, razuzdana, bučna i
neustrašiva. Išla je od sestre do sestre, tražeći da joj čestitaju; kad su napokon
svi sjeli, prešla je znatiželjno pogledom po sobi, opazila poneku malu promjenu
u njoj i kroz smijeh rekla kako već odavno nije bila tu.
Ni Wickham se nije držao pokunjeno, ali je njegovo ponašanje bilo tako ugodno
da bi ih... da su njegovo vjenčanje i karakter bili onakvi kakvi su trebali biti...
njegovi osmijesi i prirodno ophoñenje, dok je izražavao radost što su se srodili,
oduševili sve. Elizabeth je začudilo njegovo takvo samopouzdanje; meñutim,
sjedila je šutke, čvrsto odlučivši da ubuduće neće više nikad postavljati granice
drskosti drskih ljudi. Crvenjela je, a crvenjela je i Jane, ali obrazi onih koji su
prouzročili njihovu zbunjenost nisu promijenili boju.
Razgovor nije ni za tren zapeo. Mlada i njezina majka kao da su se žurile kazati
što više. Wickham je sjedio blizu Elizabeth i, raspitujući se o svojim znancima u
susjedstvu, pokazivao je dobroćudnu smirenost, kakvom mu ona nije mogla
uzvratiti u svojim odgovorima. Lydia i Wickham držali su se tako kao da im je
prošlost ispunjena samo najsretnijim uspomenama. Spominjali su prošla
zbivanja bez ikakve nelagode; a Lydia je namjerno navodila razgovor na teme
koje njezine sestre ne bi ni uvijeno spomenule ni za što na svijetu.
- Pomislite samo, već su tri tjedna otkako sam otišla - reče ona - a meni se čini
kao da su prošla tek dva tjedna; štošta se dogodilo za to vrijeme. Bože mili! Kad
sam otišla, nisam vjerovala da ću se udati prije povratka kući; doduše,
pomišljala sam da bi bilo vrlo veselo ako bi se to dogodilo.
Njezin otac podigne oči, Jane je bila potištena, Elizabeth značajno pogleda
Lydiju; meñutim, ona nikad nije čula ni vidjela ništa što nije htjela opaziti, te je i
sada veselo nastavila:
- Oh, mama, znaju li u ovom kraju da sam se vjenčala danas? Bojala sam se da
možda ne znaju. Sustigli smo Williama Gouldinga u njegovim čezama; htjela
sam da on to dozna, pa sam spustila bočni prozor s njegove strane, skinula
rukavicu i stavila ruku na prozorski okvir kako bi vidio prsten, zatim sam mu
kimnula glavom i veselo se nasmiješila.
Elizabeth to više nije mogla podnijeti. Ustala je i istrčala iz sobe, te se vratila tek
kad ih je čula kako odlaze kroz predsoblje u blagovaonicu. Pridružila im se u
trenutku kad je Lydia prišla majci s desne strane i rekla Jane:
- Ah, Jane, sada meni pripada tvoje mjesto, a ti moraš sjesti niže, jer ja sam sada
udana žena.
Nije se moglo očekivati da će Lydia s vremenom osjetiti nelagodu koju zasad
nije uopće pokazivala. Njezina bezbrižnost i dobro raspoloženje sve su više
rasli. Željela je što prije vidjeti gospoñu Philips, Lucasove i sve druge susjede te
čuti kako je svi zovu "gospoño Wickham"; u meñuvremenu se otišla, poslije
objeda, pohvaliti da je udana i pokazati prsten gospoñi Hill i dvjema sobaricama.
- O, da, mama - reče ona kad se svi vratiše u salon - što misliš o mome mužu?
Zar nije divan? Uvjerena sam da mi sve sestre zavide. Nadam se da će one biti
bar upola toliko sretne kao ja. Moraju sve ići u Brighton. Ondje se najlakše
mogu pronaći muževi. Kakva je šteta, mama, što nismo svi otišli tamo!
- Tako je; da je bilo po mojoj volji, svi bismo tamo otišli. Ali, draga Lydia,
nimalo mi se ne sviña što odlaziš tako daleko. Mora li baš biti tako?
- Oh, Bože! Da, mora, ali nije važno. Meni će se to veoma svidjeti. Ti, tata i
sestre morate nam doći u goste. Bit ćemo u Newcastleu cijelu zimu; vjerujem da
će ondje biti balova, te ću se pobrinuti da im svima pronañem dobre partnere.
- Voljela bih to više nego išta - reče majka.
- A onda, kad poñete kući, ostavite jednu ili dvije od mojih sestara, pa ću im
naći muževe prije nego što proñe zima.
- Hvala ti na ponudi - reče Elizabeth - no meni se ne sviña tvoj način
pronalaženja muževa.
Mladenci nisu mogli ostati kod njih duže od deset dana. Wickham je prije
odlaska iz Londona dobio naredbu da se javi u pukovniju u roku od dva tjedna.
Samo je gospoña Bennet žalila što će njihov posjet biti tako kratak, te je
nastojala iskoristiti to vrijeme što bolje, posjećujući s Lydijom susjede i
prireñujući vrlo često kućne zabave. Te su zabave bile dobrodošle svim
članovima obitelji; ne biti samo u obiteljskom krugu bilo je čak poželjnije
ozbiljnima nego lakomislenima.
Wickhamova je ljubav prema Lydiji bila onakva kao što je Elizabeth i očekivala:
manja od Lydijine prema njemu. Gotovo joj nije ni bilo potrebno to zapažanje
da bi zaključila kako je do njihova bijega dovela snaga njezine ljubavi, a ne
njegove. Svakako bi se bila čudila zašto je on, iako je ne voli baš osobito,
odlučio pobjeći s njom da nije čvrsto vjerovala kako je njegov bijeg bio prijeko
potreban zbog dugova u koje je upao; a u takvim okolnostima nije mogao
odoljeti prilici da ima suputnicu.
Lydia ga je veoma voljela. Neprestano je govorila o njemu kao o svom milom
Wickhamu; nitko mu nije bio ravan. Sve je radio bolje nego itko na svijetu; i
bila je uvjerena da će on prvog rujna ustrijeliti više ptica nego itko u zemlji.
Jednog jutra, dok je sjedila s objema najstarijim sestrama, ona reče Elizabeth:
- Lizzy, mislim da tebi nisam pričala o svojoj svadbi. Nisi bila nazočna dok sam
mami i ostalima pripovijedala sve o tom. Zar te ne zanima kako se obavilo
vjenčanje?
- Ne, ne zanima me - odgovori Elizabeth. - Što manje se govori o toj temi, to
bolje.
- O! Čudna si! Ipak, moram ti reći kako se to zbilo. Vjenčali smo se, znaš, u
crkvi sv. Klementa, jer je Wickhamov stan bio u toj župi. Odlučilo se da svi
budemo ondje u jedanaest sati. Ujak, ujna i ja trebali smo otići zajedno, a ostali
će nas dočekati u crkvi. I osvanuo je ponedjeljak, a ja sam bila sva usplahirena.
Bojala sam se, znaš, da se ne dogodi nešto zbog čega će se odgoditi vjenčanje, a
to bi me potpuno izludilo. Ujna me, cijelo vrijeme dok sam se oblačila,
poučavala i govorila tako kao da drži propovijed. No čula sam, u najboljem
slučaju, svaku desetu riječ, jer sam, kao što možeš pretpostaviti, razmišljala o
svom milom Wickhamu. Veoma me zanimalo hoće li se vjenčati u svom
modrom kaputu. Doručkovali smo u deset, kao i obično. Mislila sam da se
doručak nikad neće završiti, jer ujak i ujna su, znaš, bili vrlo neugodni cijelo
vrijeme dok sam boravila kod njih. Ako mi hoćeš vjerovati, nisam nijednom
prešla kućni prag iako sam ondje provela dva tjedna. Nisu primali goste, nisu
imali nikakve planove, nikakve razonode. London je u to doba prilično mrtav,
ali je, ipak, radilo Malo kazalište. Dakle, upravo kad je kočija stigla pred vrata,
ujak je pozvan poslom onom odvratnom čovjeku, gospodinu Stoneu. A kad se
njih dvojica sastanu, onda nema kraja. Uplašila sam se toliko da nisam znala što
da radim, jer me ujak trebao dovesti pred oltar, a ako bismo zakasnili više od
jednog sata, ne bismo se mogli vjenčati tog dana. No, na sreću, vratio se za deset
minuta, pa smo svi krenuli. Poslije sam se, meñutim, sjetila da se vjenčanje, ako
ujak i ne bi mogao doći, ne bi moralo odgoditi, jer me umjesto njega mogao
dovesti pred oltar gospodin Darcy.
- Gospodin Darcy! - ponovi začuñeno Elizabeth.
- O, da. Trebao je, znaš, doći s Wickhamom. Ali, Bože moj! Sasvim sam
zaboravila! Nisam smjela kazati nijednu riječ o tom. Obećala sam im to vrlo
svečano! Što će reći Wickham? To je trebalo čuvati kao najveću tajnu.
- Ako je to trebala biti tajna - umiješa se Jane - onda nemoj više ništa reći o tom.
Možeš se pouzdati u mene da neću dalje istraživati.
- Da, naravno! - prozbori Elizabeth, premda je gorjela od znatiželje. - Nećemo ti
postavljati nikakva pitanja.
- Hvala vam - odvrati Lydia - jer, ako biste me pitale, ja bih vam, zacijelo, sve
ispričala, a onda bi se Wickham jako razljutio.
Nakon takva poticaja da joj postavi pitanje, Elizabeth istrči iz sobe kako bi se
suzdržala i ne bi je ništa pitala.
No nije mogla živjeti u neznanju o tom niti se, barem, mogla odreći pokušaja da
potraži potpunije obavijesti. Gospodin Darcy je bio na vjenčanju njezine sestre.
Bio je na svadbi na koju nije imao nikakva razloga otići, i to s ljudima s kojima
nema nikakva posla. Kroz glavu su joj brzo prolazila svakakva nagañanja što bi
to trebalo značiti, ali se nije zadovoljila njima. Ona koja su joj najviše godila, jer
su prikazivala njegov postupak u najljepšem svjetlu, činila su se
najnevjerojatnijima. Nije mogla izdržati takvu neizvjesnost; brzo je uzela list
papira i napisala kratko pismo ujni, u kojem je zatražila objašnjenje onog što je
spomenula Lydia, ako se time ne bi otkrila neka tajna koja se mora čuvati.
"Lako ćeš razumjeti", dodala je Elizabeth, "moju želju da doznam zašto je
čovjek, koji nam nije nikakav rod i koji je, tako reći, nepoznat našoj porodici,
bio s vama u takvim trenucima. Molim Te, odmah mi piši i objasni sve, ako to, iz
nekih razloga, ne mora ostati tajnom. Lydia smatra da se to mora zadržati u
tajnosti; ako je tako, onda se moram pomiriti sa svojim neznanjem."
- No neću se pomiriti s tim - doda ona u sebi i završi pismo:
"Draga moja ujna, ako mi to ne kažeš na pošten način, morat ću se poslužiti
lukavstvom da to doznam."
Jane nije tankoćutno poimanje časti dopustilo da govori nasamo s Elizabeth o
onom što je spomenula Lydia, a Elizabeth je to bilo drago, jer se nije htjela
nikomu povjeriti dok ne vidi hoće li na svoja pitanja ujni dobiti povoljan
odgovor.
LII
Elizabeth se razveselila kad joj je na pismo stigao odgovor u najkraćem
mogućem vremenu. Čim ga je primila, odjurila je u šumarak, znajući da ondje
postoji najmanja mogućnost da je netko omete, te je, sjednuvši na jednu od
klupa, očekivala sretne trenutke, jer je već prema dužini pisma zaključila da joj
ujna nije odbila otkriti tajnu.
"6. rujna
Ulica Gracechurch Draga moja nećakinjo!
Upravo primih Tvoje pismo, i posvetit ću cijelo ovo jutro odgovoru na nj, jer
predviñam da kratkim pismom ne bih mogla obuhvatiti sve što Ti hoću kazati.
No moram priznati da me Tvoja molba iznenadila; nisam to očekivala od Tebe.
Ne, nemoj misliti da se ljutim; hoću Ti samo kazati da nisam mislila da će Tebi
biti potrebno da mi postavljaš takva pitanja. Nadam se da me shvaćaš; a ako ne
razumiješ, onda mi oprosti zbog drskosti. Tvoj je ujak iznenañen koliko i ja;
postupio je onako samo zato što je mislio da si i Ti zainteresirana stranka.
Meñutim, ako doista nisi upletena i ne znaš ništa o tom, onda moram biti što
jasnija.
Upravo onog dana kad sam se vratila kući iz Longbourna, Tvoj je ujak imao
vrlo neočekivanog gosta. Došao je gospodin Darcy i razgovarao s njim nasamo
nekoliko sati. To se sve svršilo prije nego što sam stigla; stoga moja znatiželja
nije bila na takvim mukama kao što je, čini se, bila Tvoja. Došao je kazati mome
mužu da je otkrio gdje su Tvoja sestra i gospodin Wickham, te da ih je vidio i
razgovarao s njima... S Wickhamom nekoliko puta, a s Lydijom jedanput. Ako
sam dobro shvatila, otišao je iz Derbyshirea samo dan poslije nas i došao je u
London kako bi ih potražio. Izjavio je da to čini zato što se smatra krivim što
nije Wickhamovo nevaljalstvo dovoljno objelodanio, jer se onda nijedna
karakterna djevojka ne bi zaljubila u njega niti bi mu se povjerila. Velikodušno
je to pripisao svom zabludjelom ponosu i priznao je kako je prije smatrao da je
ispod njegova dostojanstva da svoje postupke iznosi u javnost. Vjerovao je da
njegov karakter govori dovoljno sam za sebe. Stoga sada smatra svojom
dužnošću da pokuša popraviti zlo koje je nastalo njegovom krivnjom. Ako je za
taj svoj potez imao neku drugu pobudu, ona ga, uvjerena sam, ne bi nimalo
osramotila. Proveo je nekoliko dana u Londonu prije nego što ih je uspio
pronaći. No znao je nešto po čemu je mogao ući u trag, a mi to nismo znali, pa
je zato došao u London odmah za nama.
Jedna dama, gospoña Younge, bila je prije stanovitog vremena odgojiteljica
gospoñice Darcy, ali je otpuštena jer je nešto skrivila; nije nam rekao što je
učinila. Ona je potom zakupila veliku kuću u Edwardovoj ulici i otada se
uzdržava iznajmljivanjem stanova. Znao je da se ta gospoda Younge dobro
poznaje s Wickhamom, pa se, čim je doputovao u London, otišao k njoj raspitati
o njemu. Meñutim, tek za dva-tri dana uspio je doznati od nje ono što ga je
zanimalo. Vjerojatno je odala gdje je Wickham tek kad ju je gospodin Darcy
podmitio. Wickham ju je posjetio čim su on i Lydia stigli u London i, da ih je
mogla primiti u svoju kuću, oni bi se ondje i nastanili. Gospodin Darcy je na
posljetku dobio od nje njihovu adresu. Bili su u ... ulici. Vidio je Wickhama,
zatim je zahtijevao da se vidi s Lydijom. Rekao nam je da ju je namjeravao
nagovoriti da napusti svoj tadašnji sramotni položaj i da se vrati svojim
roñacima čim je oni pristanu prihvatiti, te joj je kanio ponuditi svoju pomoć u
tom smislu. Meñutim, ustanovio je da je Lydia čvrsto odlučila ostati gdje je. Nije
hajala za rodbinu; njegova joj pomoć nije trebala; nije htjela ni čuti da napusti
Wickhama; bila je uvjerena da će se oni vjenčati prije ili poslije, a kad će se to
dogoditi... nije bilo osobito važno. Budući da je tako mislila, zaključio je kako
mu ne ostaje ništa drugo nego da osigura i ubrza vjenčanje koje, kao što je bez
teškoća doznao od Wickhama još u prvom razgovoru s njim, nije ni bilo
Wickhamu na pameti. Wickham mu je priznao kako je morao napustiti pukovniju
zbog nekih kockarskih dugova koje je trebalo hitno isplatiti; bez ustručavanja je
pripisao sve loše posljedice Lydijina bijega samo njezinoj ludosti. Namjeravao
je odmah napustiti službu u pukovniji, a što se tiče svoje budućnosti, nije mogao
kazati ništa odreñeno. Morao je otići nekamo, ali nije znao kamo, i jasno mu je
bilo da neće imati od čega živjeti.
Gospodin Darcy ga je zapitao zašto se nije odmah vjenčao s Tvojom sestrom.
Premda gospodin Bennet nije bogat, ipak bi mu mogao pomoći, pa bi mu se
položaj poboljšao tom ženidbom. Meñutim, iz odgovora na to pitanje doznao je
da se Wickham još nada kako će se obogatiti ženidbom u nekoj drugoj grofoviji.
Ipak, u takvim okolnostima, nije bilo baš vjerojatno da bi on odlučno odbio
ponudu da mu se odmah dade novčana pomoć.
Sastali su se nekoliko puta, jer je trebalo štošta utanačiti. Wickham je, naravno,
tražio više nego što je mogao dobiti, no naposljetku se njegov zahtjev sveo na
razumnu mjeru.
Kad su sve utvrdili izmeñu sebe, gospodin Darcy je odlučio upoznati tvog ujaka
s tim, te je prvi put došao u Ulicu Gracechurch uoči mog povratka kući. No tada
nije mogao vidjeti mog muža; raspitavši se, doznao je da je Tvoj otac još kod
nas, ali da odlazi iz Londona sutra ujutro. Gospodin Darcy je zaključio kako bi
bilo zgodnije da se posavjetuje s Tvojim ujakom nego s Tvojim ocem, pa je
odgodio susret s njim do odlaska Tvog oca. Nije rekao sluzi svoje ime, i do
idućeg se dana znalo samo da je neki gospodin došao zbog nekog posla.
U subotu je gospodin Darcy došao ponovno. Tvoj otac je otputovao, a ujak je
bio kod kuće i, kao što sam već spomenula, vrlo dugo su razgovarali.
U nedjelju su se opet sastali; tada sam ga i ja vidjela. Sve je utvrñeno tek u
ponedjeljak, i odmah je poslano hitno pismo u Longbourn. No naš je posjetitelj
bio vrlo uporan. Mislim, Lizzy, da mu je upornost uistinu mana. Pripisivali su
mu se razni nedostaci u raznim trenucima, ali ovo mu je istinska mana. Sve je
sam učinio, ništa nije prepustio nikomu drugom; iako sam uvjerena da bi Tvoj
ujak (ne kažem ovo da bi mi se zahvaljivalo, i zato nemoj ništa govoriti o tom)
vrlo rado sredio sve to.
Njih su se dvojica borili dugo oko toga, iako momak i djevojka kojih se to ticalo
nisu to zaslužili. Napokon je Tvoj ujak bio prisiljen popustiti i, umjesto da mu se
dopusti da bude koristan nećakinji, morao se pomiriti s tim da mu se pripiše
tuña zasluga. Doista mislim da mu je Tvoje jutrošnje pismo priuštilo veliko
zadovoljstvo, jer ono traži objašnjenje koje će ga lišiti tuñeg perja i odati hvalu
onomu koji ju je zaslužio. Meñutim, Lizzy, ovo ne smije nitko znati osim Tebe i
možda Jane.
Mislim da sam Ti sada objasnila što je učinjeno za taj mladi par. Njegovi će
dugovi biti isplaćeni, a oni iznose mnogo više od tisuću funti, još jedna tisuća
funti dodat će se njezinoj tisući i kupit će se njegova služba u vojsci. Razlog zbog
kojeg je sve to učinio gospodin Darcy već sam spomenula. Zbog njega, njegove
suzdržijivosti i nedovoljne promišljenosti, Wickhamov je karakter pogrešno
shvaćen, pa je nezasluženo naišao na susretljivost i poštovanje. Možda ima i
istine u tom; doduše, sumnjam da bi Darcyjeva ili bilo čija suzdržljivost mogla
biti kriva za ono što se dogodilo. Meñutim, usprkos svim tim lijepim riječima,
draga moja Lizzy, možeš biti čvrsto uvjerena da mu Tvoj ujak ne bi nikad
popustio da nismo vjerovali kako gospodin Darcy ima ijedan drugi razlog za
svoj stav.
Kad se odlučilo o svemu, on se opet vratio k svojima u Pemberley; no dogovorili
su se da će se vratiti u London za svadbu i da će se tada konačno srediti sva
novčana pitanja.
Mislim da sam Ti sada sve rekla. Ovaj će Te izvještaj, sudeći prema Tvom
pismu, veoma iznenaditi, ali se nadam da Ti neće izazvati nikakvo
nezadovoljstvo. Lydia je došla k nama, a Wickhamu smo dopustili da dolazi u
našu kuću kad god hoće. On je bio onakav kakvog sam ga viñala u
Hertfordshireu; meñutim, ne bih Ti rekla kako smo malo bili zadovoljni
Lydijinim ponašanjem, dok je boravila kod nas, da nisam zaključila, prema
Janeinu pismu od prošle srijede, da se ona i kod vas vlada isto kao ovdje, pa Ti
stoga ono što Ti sada velim neće zadati novu bol. Govorila sam joj vrlo često i
vrlo ozbiljno; isticala samjoj pogrešnost onog što je učinila i svu nesreću koju je
nanijela obitelji. No, ako je i čula poneku moju riječ, to je bila puka slučajnost,
jer nije ni hajala, ni slušala što joj govorim. Katkad bih se veoma razljutila, ali
bih se tada sjetila svoje drage Elizabeth i Jane, pa sam, njih radi, bila strpljiva
prema njoj.
Gospodin Darcy se vratio na vrijeme i, kao što Te Lydia obavijestila, pribivao je
vjenčanju. Sutradan je ručao kod nas i namjeravao je otići iz Londona u srijedu
ili četvrtak. Hoćeš li se jako naljutiti na mene, draga moja Lizzy, ako iskoristim
ovu priliku da Ti kažem (što se prije nisam usudila) da mi se on veoma sviña?
Njegovo je ponašanje prema nama bilo, u svakom pogledu, isto onako ljubazno
kao i dok smo bili u Derbjshireu. Vrlo je pametan, i sviñaju mi se njegova
mišljenja; nedostaje mu samo malo više veselosti, ali će ga tomu, ako se
pametno oženi, naučiti žena. Imam dojam da je vrlo lukav; gotovo nije ni
spomenuo Tvoje ime. No lukavost je, čini mi se, u modi.
Molim Te, oprosti mi ako sam bila odveć smjela; ili me, barem, nemoj kazniti
isključenjem iz Pemberleyja. Neću biti zadovoljna dok ne obiñem cijeli perivoj.
Najpogodnije bi prometalo bila laka kočija s dva lijepa konjića.'
No moram završiti pismo. Već pola sata zovu me djeca.
Voli Te Tvoja ujna M. Gardiner"
Sadržaj tog pisma izazvao je u Elizabeth takvo uzbuñenje da se teško moglo
odrediti prevladava li u njemu zadovoljstvo ili bol. Pokazalo se da je istina
znatno premašila sve njezine neizvjesnošću izazvane maglovite i kolebljive
slutnje o tom što je Darcy učinio da bi se sklopio Lydijin brak... slutnje koje ona
nije poticala jer su navješćivale preveliku dobrotu da bi bila vjerojatna... slutnje
čijeg se ostvarenja plašila, jer je mučno biti dužnik. On je namjerno otišao za
njima u London i preuzeo na sebe sav trud i sve neugodnosti, neizbježne u
takvoj potrazi u kojoj je morao moliti ženu koja mu se gadi i koju prezire, te u
kojoj je bio prisiljen poniziti se i često viñati, uvjeravati, nagovarati i
podmićivati čovjeka kojeg uvijek nastoji izbjeći i čije mu je i puko ime, kad god
bi ga morao izustiti, bilo kazna. Učinio je sve to za djevojku koju ne može ni
voljeti, ni oženiti. Srce joj je šaputalo da je on to učinio zbog nje. Meñutim, tu su
nadu brzo potisnule druge misli; čak i njezina taština nije mogla povjerovati da
je iz ljubavi prema njoj, prema ženi koja ga je odbila, uspio svladati svoju
opravdanu odbojnost prema oroñenju s Wickhamom. Wickhamov pašanac!
Zacijelo mu se sav ponos pobunio protiv takva srodstva. Doista je mnogo učinio.
Stidjela se pri pomisli koliko je učinio. No spomenuo je razlog za svoje
posredovanje, koji je sasvim uvjerljiv. Nije bezrazložno što je osjetio da je
pogriješio; imao je i sklonost i mogućnost da bude darežljiv; iako nije sebe
smatrala njegovom glavnom pobudom, bila je sklona zaključiti da je njegova
preostala naklonost prema njoj pridonijela odluci da sredi ono o čemu joj
uvelike ovisi duševni mir. Bilo je bolno, vrlo bolno što su dužnici čovjeku
kojem se ne mogu ničime odužiti. Za spas Lydije i njezina ugleda mogli su
zahvaliti samo njemu. Duboko se kajala zbog neprijateljstva koje je nekoć
osjećala prema njemu i zbog svake neljubazne riječi koju mu je izrekla. Što se
tiče nje osobno, osjećala se poniženom; no ponosila se njime. Ponosila se što je
on iz sažaljenja uspio pobijediti sebe da bi spasio čast drugome. Pročitala je
nekoliko puta pohvalu koju mu je izrekla ujna. Ta pohvala nije bila dovoljna, ali
joj je bila mila. Čak je osjetila stanovito zadovoljstvo, premda pomiješano s
tugom, što ujna i ujak uporno vjeruju kako izmeñu nje i gospodina Darcyja
postoje ljubav i povjerenje.
Trgnuvši se iz razmišljanja, brzo ustane s klupe kad je začula da dolazi netko, no
prije nego što je mogla skrenuti na drugu stazu, sustigne je Wickham.
- Bojim se da sam prekinuo vašu osamljenu šetnju, draga moja svastiko, nije li
tako? - reče on, pridruživši joj se.
- Doista je tako - odgovori ona i osmjehne se. - No to ne znači da je taj prekid
neugodan.
- Uistinu bi mi bilo žao ako bi vam to bilo neugodno. Mi smo uvijek bili dobri
prijatelji; a sad smo i više od toga, sad smo rodbina.
- Tako je. Hoće li još tkogod u šetnju?
- Ne znam. Gospoña Bennet i Lydia odvest će se kolima u Meryton. Dakle,
draga moja svastiko, doznao sam od ujaka i ujne da ste bili u Pemberleyju.
Ona odgovori potvrdno.
- Gotovo vam zavidim na tom zadovoljstvu; no ipak mislim da bi me taj posjet,
možda, previše ganuo, inače bih se mogao svratiti tamo na putu za Newcastle.
Vjerojatno ste vidjeli staru kućepaziteljicu? Jadna gospoña Revnolds, uvijek me
veoma voljela. Ali, naravno, ona vam nije ni spomenula moje ime.
- Spomenula ga je.
- I što je rekla?
- Da ste stupili u vojsku i da se boji da niste postali dobar čovjek. Na takvoj se
udaljenosti, znate, stanje često prikazuje pogrešno.
- Dabome - potvrdi on, grizući usnice.
Elizabeth se nadala da ga je ušutkala, ali on uskoro reče:
- Iznenadio sam se kad sam vidio Darcyja u Londonu prošlog mjeseca. Prošli
smo jedan mimo drugog nekoliko puta. Što li on radi ondje?
- Možda se priprema za vjenčanje s gospoñicom de Bourgh - odgovori
Elizabeth. - Samo ga je nešto posebno moglo dovesti u London u ovo doba
godine.
- Svakako. Jeste li ga viñali dok ste bili u Lambtonu? Ako se ne varam,
Gardinerovi su mi rekli da jeste.
- Da, on nas je predstavio svojoj sestri.
- Sviña li vam se ona?
- Veoma.
- Čuo sam da se neobično popravila tijekom posljednjih dviju-triju godina. Kad
sam je prošli put vidio, nije se baš mnogo moglo očekivati od nje. Drago mi je
što vam se svidjela. Nadam se da će ubuduće biti dobra.
- Vjerujem da hoće; prebrodila je najteže godine.
- Jeste li prošli kroz selo Kympton?
- Ne sjećam se toga.
- Spominjem ga zato što je to župa koju sam trebao dobiti. Divno mjesto!
Krasan župni dvor! To bi mi odgovaralo u svakom pogledu.
- Bi li vam se sviñalo držati propovijedi?
- I te kako. Smatrao bih to svojom dužnošću, i brzo bih se uvježbao tako da mi
to ne bi bio nikakav napor. No ne smijem se uzrujavati, iako bi to mjesto bilo
divno za mene. Miran, povučen život ondje slagao bi se sa svim mojim
predodžbama o sreći! Ali, eto, to se nije dogodilo. Je li vam to Darcy ikad
spomenuo dok ste bili u Kentu?
- Saznala sam iz isto tako pouzdanog izvora da vam je to mjesto bilo
namijenjeno samo uvjetno, a i to je ovisilo o volji sadašnjeg pokrovitelja.
- Čuli ste, dakle! Ima istine u tom. Možda se sjećate da sam vam pričao o tom
još na početku našeg poznanstva.
- Osim toga, čula sam da vam u jednom razdoblju nije sastavljanje propovijedi
bilo tako ugodno kao što vam se sada čini... da ste, štoviše, izjavili kako ste
odlučili da ne budete svećenik i da se, na osnovi toga, pronašlo srednje rješenje.
- Čuli ste i to! Ima istine i u tom. Sjećate se što sam vam pričao o tomu kad smo
prvi put razgovarali.
Sad su bili već blizu kućnih vrata, jer je hodala brzo kako bi ga se oslobodila, ali
ga zbog sestre nije htjela razljutiti, pa mu je, dobroćudno se osmjehnuvši,
odgovorila:
- Gospodine Wickhame, mi smo, znate, svak i svastika. Ne smijemo se svañati
oko prošlosti. Ubuduće ćemo, nadam se, biti istog mišljenja.
Pruži mu ruku, koju on poljubi s nježnom galantnošću, premda nije znao kamo
da gleda; zatim su ušli u kuću.
Bennet se, i prije ovog razdoblja svog života, često kajao što nije umjesto što je
trošio sav svoj prihod, ostavljao stanovitu svotu svake godine za djecu i ženu
ako ga ona nadživi. Sad se kajao zbog toga više nego ikada. Da je izvršio svoju
dužnost u tom pogledu, Lydia sad ne bi bila dužnik ujaku za čast i ugled koje joj
on kupuje. Sad bi njemu pripalo zadovoljstvo da novcem privoli
najnedostojnijeg mladića u Velikoj Britaniji da bude Lydijin muž.
Veoma ga je peklo što se ta nemila afera rješava o trošku njegova šurjaka i
odlučio je ustanoviti kolika je njegova pomoć, pa da mu taj dug isplati čim bude
mogao.
U početku Bennetova braka smatralo se da je štednja sasvim suvišna, jer će oni,
naravno, imati sina. Taj će sin, čim bude punoljetan, biti jedini zakoniti
nasljednik longbournskog imanja, pa će tako udovica i ostala djeca biti
materijalno osigurani. No na svijet je došlo pet kćeri, jedna za drugom, a sin
nikako da se rodi. I godinama nakon Lydijina roñenja, gospoña Bennet se još
nadala sinu. Ta je nada napokon napuštena, ali je tada bilo već prekasno za
štednju. Gospoña Bennet nije imala nimalo smisla za razborito raspolaganje
novcem, i samo ih je muževa želja da bude neovisan spriječila da prekoračuju
svoj prihod.
Pet tisuća funti bilo je osigurano bračnim ugovorom gospoñi Bennet i djeci.
Meñutim, o volji roditelja je zavisilo kako će se to djeci podijeliti. Sada se to
moralo riješiti barem što se tiče Lydije, te je Bennet bez oklijevanja pristao na
prijedlog iznesen u šurjakovu pismu. Najprije je, premda vrlo kratko, izrazio
zahvalnost glede šurjakove ljubaznosti, zatim potpuno odobravanje svega
učinjenog, te na posljetku i svoju spremnost da ispuni sve obveze primljene u
njegovo ime. Nije mogao ni zamisliti da će se, ako Wickham pristane na
vjenčanje s njegovom kćerkom, to izvršiti s tako malo neugodnosti za njega
osobno kao sada prema ugovorenom sporazumu. Bude li njima isplaćeno sto
funti na godinu, neće godišnje gubiti više od deset funti; jer, s obzirom na
njezinu hranu, džeparac i stalne poklone u novcu od majke, Lydijini su troškovi
bili malone ravni toj svoti.
Činjenica da će se to obaviti s tako malo napora s njegove strane, bila je drugo
ugodno iznenañenje za njega, jer je želio što manje sudjelovati u svemu tom.
Čim je prošao početni gnjev, koji ga je potaknuo da je pokuša pronaći, on se,
sasvim prirodno, vratio svojoj prijašnjoj lijenosti. Njegovo su pismo brzo
poslali; jer, iako se sporo laćao posla, brzo ga je svršavao kad bi ga se prihvatio.
Zamolio je šurjaka da mu iscrpnije javi koliko mu duguje, ali se previše ljutio na
Lydiju da bi joj poslao bilo kakvu poruku.
Ta se dobra vijest brzo pročula po kući, a razmjerno brzo i u okolici. Susjedi su
je primili s filozofskom suzdržljivošću. Dakako, bilo bi pogodnije za ogovaranje
da se Lydia vratila kući neudana ili da se, odabravši to kao jedini izlaz, odvojila
od svijeta u nekoj dalekoj seljačkoj kući. No moglo se dosta naklapati i o
njezinoj udaji; dobrohotne želje za njezinu sreću, koje su prije izražavale sve
zlobne stare dame u Merytonu, nisu poslije te promjene gotovo nimalo izgubile
svoju snagu, jer se smatralo da je s takvim mužem njezina zla kob neizbježna.
Gospoña Bennet nije dva tjedna silazila iz svoje sobe, ali je ovog sretnog dana,
prekomjerno oduševljena, opet zauzela svoje mjesto na začelju stola. Nikakav
joj osjećaj stida nije prigušivao slavodobitnost. Udaja kćerke, ta njezina glavna
želja još otkako je Jane navršila šesnaest godina, sada će se ostvariti, te su joj se
misli i riječi vrtjele samo oko otmjenih svadbi, lijepih muselina, novih kočija i
služinčadi. U mislima je pročešljala cijelu okolicu tražeći pogodan dom za kćer
i, ne znajući niti vodeći računa kolik je njihov prihod, odbacila je mnoge kuće
kao nedovoljno prostrane ili nedovoljno otmjene.
- Haye Park bi bio pogodan - reče ona - ako bi se Gouldingovi htjeli iseliti... ili
velika kuća u Stokeu kad bi salon bio veći, no Ashworth je predaleko. Ne bih
mogla podnijeti da ona bude petnaest kilometara od mene; a što se tiče
Pulvisova doma, potkrovlje je užasno.
Muž ju je pustio da govori dok je posluga bila nazočna. Meñutim, kad je
služinčad otišla, reče joj:
- Ženo, prije nego što uzmeš neku od tih kuća ili sve njih za svog zeta i kćerku,
da se razumijemo glede nečega. Jedna kuća u ovom kraju neće nikad biti
njihovo stalno boravište. Neću poticati njihovu nepromišljenost tako što bih ih
primio u Longbourn.
Nakon te je izjave nastala duga prepirka, ali je Bennet bio nepopustljiv. Iz toga
se brzo razvila i druga prepirka, te je gospoña Bennet doznala, zapanjena i
užasnuta, da njezin muž neće dati nijednu funtu za kupnju odjeće svojoj kćeri.
Izjavio je da ona neće za tu prigodu dobiti od njega nijedan znak ljubavi.
Gospoña Bennet nije to gotovo mogla shvatiti. Da se njegov bijes razvio u takvu
nepojmljivu mržnju da uskraćuje svojoj kćeri pogodnost bez koje se njezino
vjenčanje neće malone doimati pravim, to je za nju premašivalo granice
mogućeg. Više je osjećala sramotu koju će nedostatak nove vjenčane haljine
baciti na svadbu njezine kćerke nego stid zbog toga što je ona pobjegla i živjela
s Wickhamom dva tjedna prije vjenčanja.
Elizabeth se sada duboko kajala što je, u trenucima očaja, otkrila Darcyju
njihova strahovanja u pogledu Lydije, jer je postojala mogućnost, budući da će
se uskoro njezin bijeg lijepo završiti svadbom, da se loš početak svega toga
sakrije pred svima onima koji nisu bili na licu mjesta.
Nije se bojala da će on to dalje razglasiti. Malo je onih u koje bi se više pouzdala
da će čuvati tajnu; no nije bilo nikoga čija bi je upućenost u slabosti njezine
sestre više uznemirila, i to ne iz straha da će to naštetiti njoj osobno, jer se
ionako činilo da izmeñu njih postoji nepremostiv jaz. Kad bi se Lydijin brak
zaključio i u najčasnijim okolnostima, ne bi se moglo očekivati da će se Darcy
oroditi s porodicom kojoj bi se sada, uz ostalo, moglo zamjeriti i to što se jedna
od kćeri udaje za čovjeka kojeg on sasvim opravdano prezire.
Ne bi je začudilo ako bi on ustuknuo od povezivanja s takvom porodicom. Ne bi
bilo razumno očekivati da će njegova želja da osvoji njezinu naklonost, vrlo
jasno izražena u Derbyshireu, preživjeti takav udarac. Osjećala se poniženom i
ojañenom; kajala se, premda gotovo i nije znala zbog čega. Željela je da je on
visoko cijeni sad kad se više nije mogla nadati da će joj to koristiti. Čeznula je
čuti vijesti o njemu kad je bilo najmanje mogućnosti za to. Bila je uvjerena da bi
mogla biti sretna s njim sad kad više nije bilo vjerojatno da će se ikada sresti.
Kako bi on likovao, često je pomišljala, kad bi znao da bi ona ponudu, koju je
oholo prezrela prije samo četiri mjeseca, sada radosno i zahvalno prihvatila!
Nije sumnjala da je on jedan od najvelikodušnijih ljudi; no, budući da je
smrtnik, svakako je sklon likovanju.
Sad je počela uviñati da je on baš onakav čovjek kakav bi joj, zbog svog
karaktera i sposobnosti, najviše odgovarao. Njegov um i narav, iako različiti od
njezinih, slagali bi se sa svim njezinim željama. Taj bi brak bio koristan oboma;
njezina prirodnost i živahnost razvedrile bi njegov duh i poboljšale njegovo
ponašanje; a njegovo rasuñivanje, obaviještenost i poznavanje svijeta koristili bi
njoj još više.
Meñutim, sada se više ne može sklopiti taj sretni brak koji bi zadivljenom
mnoštvu pokazao što je prava bračna sreća. Uskoro će se sklopiti u njezinoj
obitelji sasvim drukčiji brak, koji će onemogućiti sklapanje te sretne bračne
veze.
Nije mogla ni zamisliti kako bi Wickham i Lydia mogli samostalno živjeti. No
lako je mogla naslutiti da će nepostojana biti sreća bračnih drugova koji su se
vjenčali samo zato što su im strasti jače od kreposti.
Uskoro je gospodin Gardiner opet pisao svom zetu. Na Bennetovu je zahvalnost
ukratko odgovorio i napomenuo da će uvijek rado pomoći svakom članu
njegove obitelji, ali ga je i ozbiljno zamolio da mu to više nikad ne spominje.
Glavni je cilj njegova pisma bio da ih obavijesti kako je Wickham odlučio
napustiti dobrovoljačku vojsku.
"Bila je uglavnom moja želja", dodao je gospodin Gardiner, "da on to učini čim
se sve utvrdi u svezi njegova vjenčanja. Mislim da ćeš se složiti sa mnom da je
njegovo povlačenje iz tog korpusa nužno kako zbog njega tako i zbog moje
nećakinje. Gospodin Wickham namjerava prijeći u redovnu vojsku; neki njegovi
prijašnji prijatelji mogu, a i voljni su, pomoći mu u vojsci. Obećan mu je čin
potporučnika u pukovniji koja sada logoruje na sjeveru. Zgodno je što je to vrlo
daleko. On štošta obećava, i nadam se da će oboje biti pametniji u novoj okolini
gdje će morati čuvati svoj ugled. Pisao sam pukovniku Forsteru kako bih ga
izvijestio o našem sadašnjem sporazumu i zamolio ga da priopći raznim
vjerovnicima gospodina Wickhama u Brightonu i okolici da će uskoro biti
isplaćeni; tu isplatu ja jamčim. Molim Te, potrudi se, pa i Ti priopći isto
njegovim vjerovnicima u Merjtonu, čiji Ti popis prilažem, sastavljen na osnovi
njegove izjave. Otkrio nam je sve svoje dugove; nadam se da nas bar u tomu nije
prevario. Haggerston ima naše upute i sve će biti gotovo za tjedan dana. Oni će
tada otići u njegovu pukovniju ako ne budu pozvani da se najprije svrate u
Longbourn; gospoña Gardiner mi veli da vas Lydia veoma želi vidjeti sve prije
nego što napusti Jug. Ona je dobro i šalje pozdrave Tebi i majci. Tvoj itd.
E. Gardiner"
Bennet i njegove kćerke zaključili su kao i gospodin Gardiner da je dobro što
Wickham napušta svoju pukovniju i odlazi na sjever. Meñutim, to se nije sviñalo
gospoñi Bennet. Za nju je bilo veliko razočaranje što Lydia odlazi živjeti na
sjeveru baš kad je očekivala da će najviše uživati u njezinu društvu i ponositi se
njome, jer se još nije odrekla svoje zamisli da se njih dvoje nastane u
Hertfordshireu; osim toga, smatrala je da je šteta što će se Lydia odvojiti od
pukovnije u kojoj je upoznala sve časnike i ima mnogo ljubimaca.
- Ona veoma voli gospoñu Forster - reče gospoña Bennet - i teško će se rastati
od nje. A ima i nekoliko mladića koji su joj vrlo dragi.
Časnici u toj drugoj pukovniji možda neće biti tako simpatični.
Lydijina molba da je obitelj primi prije nego što ode na sjever naišla je u
početku na očevo odlučno odbijanje. Meñutim, Jane i Elizabeth smatrale su da je
važno za Lydijin ugled da je roditelji prime na dan vjenčanja, pa su ga molile
tako ozbiljno, a ujedno tako razumno i blago, da ugosti nju i njezina muža u
Longbournu, čim se vjenčaju, da je napokon prihvatio njihovo mišljenje i
postupio u skladu s njihovom željom. A majka se obradovala što će moći
pokazati svoju udanu kćer u susjedstvu prije nego što ona ode u izgnanstvo na
sjever.
Bennet je pisao šurjaku i pristao da oni doñu; odlučilo se da krenu za Longbourn
odmah poslije vjenčanja. Meñutim, Elizabeth je iznenadilo što se Wickham
složio s tim planom; da je slušala samo svoje osjećaje, susret s njim bio bi
posljednje što bi zaželjela.
LI
Osvanuo je dan svadbe njihove sestre; Jane i Elizabeth vjerojatno su se uzbudile
zbog toga više nego ona osobno. Mladencima su poslali kola u susret i očekivalo
se da se dovezu njima pred večer. Starije su se sestre osjećale nelagodno zbog
njihova dolaska, pogotovo Jane, koja je pridavala Lydiji osjećaje koje bi ona
imala kad bi bila prijestupnica i patila je zbog onog što je, prema njezinu
mišljenju, proživljavala sestra.
A onda su došli. Obitelj se okupila u salonu čekajući ih. Gospoñi Bennet se ozari
lice kad se kola približiše vratima; njezin se muž držao ozbiljno, a kćerke
uplašeno, zabrinuto, nespokojno.
U predvorju se začu Lydijin glas; otvoriše se širom vrata, i utrčala je u salon.
Majka korakne naprijed, zagrli je i ushićeno joj zaželi dobrodošlicu; srdačno se
smiješeći, pruži ruku Wickhamu, koji je ušao za svojom mladom, te im zaželi
oboma sreću, i to tako veselo da je bilo očito kako ona u njihovu sreću nimalo
ne sumnja.
Doček na koji su naišli kod Benneta, kojem su se sada okrenuli, nije bio tako
topao. Lice mu je postalo još strože i gotovo nije otvarao usta. Razljutila ga je
bezbrižna samouvjerenost mladog para. Elizabeth osjeti gnušanje, a čak se i Jane
zapanjila. Lydia je bila ista kao prije... neobuzdana, drska, razuzdana, bučna i
neustrašiva. Išla je od sestre do sestre, tražeći da joj čestitaju; kad su napokon
svi sjeli, prešla je znatiželjno pogledom po sobi, opazila poneku malu promjenu
u njoj i kroz smijeh rekla kako već odavno nije bila tu.
Ni Wickham se nije držao pokunjeno, ali je njegovo ponašanje bilo tako ugodno
da bi ih... da su njegovo vjenčanje i karakter bili onakvi kakvi su trebali biti...
njegovi osmijesi i prirodno ophoñenje, dok je izražavao radost što su se srodili,
oduševili sve. Elizabeth je začudilo njegovo takvo samopouzdanje; meñutim,
sjedila je šutke, čvrsto odlučivši da ubuduće neće više nikad postavljati granice
drskosti drskih ljudi. Crvenjela je, a crvenjela je i Jane, ali obrazi onih koji su
prouzročili njihovu zbunjenost nisu promijenili boju.
Razgovor nije ni za tren zapeo. Mlada i njezina majka kao da su se žurile kazati
što više. Wickham je sjedio blizu Elizabeth i, raspitujući se o svojim znancima u
susjedstvu, pokazivao je dobroćudnu smirenost, kakvom mu ona nije mogla
uzvratiti u svojim odgovorima. Lydia i Wickham držali su se tako kao da im je
prošlost ispunjena samo najsretnijim uspomenama. Spominjali su prošla
zbivanja bez ikakve nelagode; a Lydia je namjerno navodila razgovor na teme
koje njezine sestre ne bi ni uvijeno spomenule ni za što na svijetu.
- Pomislite samo, već su tri tjedna otkako sam otišla - reče ona - a meni se čini
kao da su prošla tek dva tjedna; štošta se dogodilo za to vrijeme. Bože mili! Kad
sam otišla, nisam vjerovala da ću se udati prije povratka kući; doduše,
pomišljala sam da bi bilo vrlo veselo ako bi se to dogodilo.
Njezin otac podigne oči, Jane je bila potištena, Elizabeth značajno pogleda
Lydiju; meñutim, ona nikad nije čula ni vidjela ništa što nije htjela opaziti, te je i
sada veselo nastavila:
- Oh, mama, znaju li u ovom kraju da sam se vjenčala danas? Bojala sam se da
možda ne znaju. Sustigli smo Williama Gouldinga u njegovim čezama; htjela
sam da on to dozna, pa sam spustila bočni prozor s njegove strane, skinula
rukavicu i stavila ruku na prozorski okvir kako bi vidio prsten, zatim sam mu
kimnula glavom i veselo se nasmiješila.
Elizabeth to više nije mogla podnijeti. Ustala je i istrčala iz sobe, te se vratila tek
kad ih je čula kako odlaze kroz predsoblje u blagovaonicu. Pridružila im se u
trenutku kad je Lydia prišla majci s desne strane i rekla Jane:
- Ah, Jane, sada meni pripada tvoje mjesto, a ti moraš sjesti niže, jer ja sam sada
udana žena.
Nije se moglo očekivati da će Lydia s vremenom osjetiti nelagodu koju zasad
nije uopće pokazivala. Njezina bezbrižnost i dobro raspoloženje sve su više
rasli. Željela je što prije vidjeti gospoñu Philips, Lucasove i sve druge susjede te
čuti kako je svi zovu "gospoño Wickham"; u meñuvremenu se otišla, poslije
objeda, pohvaliti da je udana i pokazati prsten gospoñi Hill i dvjema sobaricama.
- O, da, mama - reče ona kad se svi vratiše u salon - što misliš o mome mužu?
Zar nije divan? Uvjerena sam da mi sve sestre zavide. Nadam se da će one biti
bar upola toliko sretne kao ja. Moraju sve ići u Brighton. Ondje se najlakše
mogu pronaći muževi. Kakva je šteta, mama, što nismo svi otišli tamo!
- Tako je; da je bilo po mojoj volji, svi bismo tamo otišli. Ali, draga Lydia,
nimalo mi se ne sviña što odlaziš tako daleko. Mora li baš biti tako?
- Oh, Bože! Da, mora, ali nije važno. Meni će se to veoma svidjeti. Ti, tata i
sestre morate nam doći u goste. Bit ćemo u Newcastleu cijelu zimu; vjerujem da
će ondje biti balova, te ću se pobrinuti da im svima pronañem dobre partnere.
- Voljela bih to više nego išta - reče majka.
- A onda, kad poñete kući, ostavite jednu ili dvije od mojih sestara, pa ću im
naći muževe prije nego što proñe zima.
- Hvala ti na ponudi - reče Elizabeth - no meni se ne sviña tvoj način
pronalaženja muževa.
Mladenci nisu mogli ostati kod njih duže od deset dana. Wickham je prije
odlaska iz Londona dobio naredbu da se javi u pukovniju u roku od dva tjedna.
Samo je gospoña Bennet žalila što će njihov posjet biti tako kratak, te je
nastojala iskoristiti to vrijeme što bolje, posjećujući s Lydijom susjede i
prireñujući vrlo često kućne zabave. Te su zabave bile dobrodošle svim
članovima obitelji; ne biti samo u obiteljskom krugu bilo je čak poželjnije
ozbiljnima nego lakomislenima.
Wickhamova je ljubav prema Lydiji bila onakva kao što je Elizabeth i očekivala:
manja od Lydijine prema njemu. Gotovo joj nije ni bilo potrebno to zapažanje
da bi zaključila kako je do njihova bijega dovela snaga njezine ljubavi, a ne
njegove. Svakako bi se bila čudila zašto je on, iako je ne voli baš osobito,
odlučio pobjeći s njom da nije čvrsto vjerovala kako je njegov bijeg bio prijeko
potreban zbog dugova u koje je upao; a u takvim okolnostima nije mogao
odoljeti prilici da ima suputnicu.
Lydia ga je veoma voljela. Neprestano je govorila o njemu kao o svom milom
Wickhamu; nitko mu nije bio ravan. Sve je radio bolje nego itko na svijetu; i
bila je uvjerena da će on prvog rujna ustrijeliti više ptica nego itko u zemlji.
Jednog jutra, dok je sjedila s objema najstarijim sestrama, ona reče Elizabeth:
- Lizzy, mislim da tebi nisam pričala o svojoj svadbi. Nisi bila nazočna dok sam
mami i ostalima pripovijedala sve o tom. Zar te ne zanima kako se obavilo
vjenčanje?
- Ne, ne zanima me - odgovori Elizabeth. - Što manje se govori o toj temi, to
bolje.
- O! Čudna si! Ipak, moram ti reći kako se to zbilo. Vjenčali smo se, znaš, u
crkvi sv. Klementa, jer je Wickhamov stan bio u toj župi. Odlučilo se da svi
budemo ondje u jedanaest sati. Ujak, ujna i ja trebali smo otići zajedno, a ostali
će nas dočekati u crkvi. I osvanuo je ponedjeljak, a ja sam bila sva usplahirena.
Bojala sam se, znaš, da se ne dogodi nešto zbog čega će se odgoditi vjenčanje, a
to bi me potpuno izludilo. Ujna me, cijelo vrijeme dok sam se oblačila,
poučavala i govorila tako kao da drži propovijed. No čula sam, u najboljem
slučaju, svaku desetu riječ, jer sam, kao što možeš pretpostaviti, razmišljala o
svom milom Wickhamu. Veoma me zanimalo hoće li se vjenčati u svom
modrom kaputu. Doručkovali smo u deset, kao i obično. Mislila sam da se
doručak nikad neće završiti, jer ujak i ujna su, znaš, bili vrlo neugodni cijelo
vrijeme dok sam boravila kod njih. Ako mi hoćeš vjerovati, nisam nijednom
prešla kućni prag iako sam ondje provela dva tjedna. Nisu primali goste, nisu
imali nikakve planove, nikakve razonode. London je u to doba prilično mrtav,
ali je, ipak, radilo Malo kazalište. Dakle, upravo kad je kočija stigla pred vrata,
ujak je pozvan poslom onom odvratnom čovjeku, gospodinu Stoneu. A kad se
njih dvojica sastanu, onda nema kraja. Uplašila sam se toliko da nisam znala što
da radim, jer me ujak trebao dovesti pred oltar, a ako bismo zakasnili više od
jednog sata, ne bismo se mogli vjenčati tog dana. No, na sreću, vratio se za deset
minuta, pa smo svi krenuli. Poslije sam se, meñutim, sjetila da se vjenčanje, ako
ujak i ne bi mogao doći, ne bi moralo odgoditi, jer me umjesto njega mogao
dovesti pred oltar gospodin Darcy.
- Gospodin Darcy! - ponovi začuñeno Elizabeth.
- O, da. Trebao je, znaš, doći s Wickhamom. Ali, Bože moj! Sasvim sam
zaboravila! Nisam smjela kazati nijednu riječ o tom. Obećala sam im to vrlo
svečano! Što će reći Wickham? To je trebalo čuvati kao najveću tajnu.
- Ako je to trebala biti tajna - umiješa se Jane - onda nemoj više ništa reći o tom.
Možeš se pouzdati u mene da neću dalje istraživati.
- Da, naravno! - prozbori Elizabeth, premda je gorjela od znatiželje. - Nećemo ti
postavljati nikakva pitanja.
- Hvala vam - odvrati Lydia - jer, ako biste me pitale, ja bih vam, zacijelo, sve
ispričala, a onda bi se Wickham jako razljutio.
Nakon takva poticaja da joj postavi pitanje, Elizabeth istrči iz sobe kako bi se
suzdržala i ne bi je ništa pitala.
No nije mogla živjeti u neznanju o tom niti se, barem, mogla odreći pokušaja da
potraži potpunije obavijesti. Gospodin Darcy je bio na vjenčanju njezine sestre.
Bio je na svadbi na koju nije imao nikakva razloga otići, i to s ljudima s kojima
nema nikakva posla. Kroz glavu su joj brzo prolazila svakakva nagañanja što bi
to trebalo značiti, ali se nije zadovoljila njima. Ona koja su joj najviše godila, jer
su prikazivala njegov postupak u najljepšem svjetlu, činila su se
najnevjerojatnijima. Nije mogla izdržati takvu neizvjesnost; brzo je uzela list
papira i napisala kratko pismo ujni, u kojem je zatražila objašnjenje onog što je
spomenula Lydia, ako se time ne bi otkrila neka tajna koja se mora čuvati.
"Lako ćeš razumjeti", dodala je Elizabeth, "moju želju da doznam zašto je
čovjek, koji nam nije nikakav rod i koji je, tako reći, nepoznat našoj porodici,
bio s vama u takvim trenucima. Molim Te, odmah mi piši i objasni sve, ako to, iz
nekih razloga, ne mora ostati tajnom. Lydia smatra da se to mora zadržati u
tajnosti; ako je tako, onda se moram pomiriti sa svojim neznanjem."
- No neću se pomiriti s tim - doda ona u sebi i završi pismo:
"Draga moja ujna, ako mi to ne kažeš na pošten način, morat ću se poslužiti
lukavstvom da to doznam."
Jane nije tankoćutno poimanje časti dopustilo da govori nasamo s Elizabeth o
onom što je spomenula Lydia, a Elizabeth je to bilo drago, jer se nije htjela
nikomu povjeriti dok ne vidi hoće li na svoja pitanja ujni dobiti povoljan
odgovor.
LII
Elizabeth se razveselila kad joj je na pismo stigao odgovor u najkraćem
mogućem vremenu. Čim ga je primila, odjurila je u šumarak, znajući da ondje
postoji najmanja mogućnost da je netko omete, te je, sjednuvši na jednu od
klupa, očekivala sretne trenutke, jer je već prema dužini pisma zaključila da joj
ujna nije odbila otkriti tajnu.
"6. rujna
Ulica Gracechurch Draga moja nećakinjo!
Upravo primih Tvoje pismo, i posvetit ću cijelo ovo jutro odgovoru na nj, jer
predviñam da kratkim pismom ne bih mogla obuhvatiti sve što Ti hoću kazati.
No moram priznati da me Tvoja molba iznenadila; nisam to očekivala od Tebe.
Ne, nemoj misliti da se ljutim; hoću Ti samo kazati da nisam mislila da će Tebi
biti potrebno da mi postavljaš takva pitanja. Nadam se da me shvaćaš; a ako ne
razumiješ, onda mi oprosti zbog drskosti. Tvoj je ujak iznenañen koliko i ja;
postupio je onako samo zato što je mislio da si i Ti zainteresirana stranka.
Meñutim, ako doista nisi upletena i ne znaš ništa o tom, onda moram biti što
jasnija.
Upravo onog dana kad sam se vratila kući iz Longbourna, Tvoj je ujak imao
vrlo neočekivanog gosta. Došao je gospodin Darcy i razgovarao s njim nasamo
nekoliko sati. To se sve svršilo prije nego što sam stigla; stoga moja znatiželja
nije bila na takvim mukama kao što je, čini se, bila Tvoja. Došao je kazati mome
mužu da je otkrio gdje su Tvoja sestra i gospodin Wickham, te da ih je vidio i
razgovarao s njima... S Wickhamom nekoliko puta, a s Lydijom jedanput. Ako
sam dobro shvatila, otišao je iz Derbyshirea samo dan poslije nas i došao je u
London kako bi ih potražio. Izjavio je da to čini zato što se smatra krivim što
nije Wickhamovo nevaljalstvo dovoljno objelodanio, jer se onda nijedna
karakterna djevojka ne bi zaljubila u njega niti bi mu se povjerila. Velikodušno
je to pripisao svom zabludjelom ponosu i priznao je kako je prije smatrao da je
ispod njegova dostojanstva da svoje postupke iznosi u javnost. Vjerovao je da
njegov karakter govori dovoljno sam za sebe. Stoga sada smatra svojom
dužnošću da pokuša popraviti zlo koje je nastalo njegovom krivnjom. Ako je za
taj svoj potez imao neku drugu pobudu, ona ga, uvjerena sam, ne bi nimalo
osramotila. Proveo je nekoliko dana u Londonu prije nego što ih je uspio
pronaći. No znao je nešto po čemu je mogao ući u trag, a mi to nismo znali, pa
je zato došao u London odmah za nama.
Jedna dama, gospoña Younge, bila je prije stanovitog vremena odgojiteljica
gospoñice Darcy, ali je otpuštena jer je nešto skrivila; nije nam rekao što je
učinila. Ona je potom zakupila veliku kuću u Edwardovoj ulici i otada se
uzdržava iznajmljivanjem stanova. Znao je da se ta gospoda Younge dobro
poznaje s Wickhamom, pa se, čim je doputovao u London, otišao k njoj raspitati
o njemu. Meñutim, tek za dva-tri dana uspio je doznati od nje ono što ga je
zanimalo. Vjerojatno je odala gdje je Wickham tek kad ju je gospodin Darcy
podmitio. Wickham ju je posjetio čim su on i Lydia stigli u London i, da ih je
mogla primiti u svoju kuću, oni bi se ondje i nastanili. Gospodin Darcy je na
posljetku dobio od nje njihovu adresu. Bili su u ... ulici. Vidio je Wickhama,
zatim je zahtijevao da se vidi s Lydijom. Rekao nam je da ju je namjeravao
nagovoriti da napusti svoj tadašnji sramotni položaj i da se vrati svojim
roñacima čim je oni pristanu prihvatiti, te joj je kanio ponuditi svoju pomoć u
tom smislu. Meñutim, ustanovio je da je Lydia čvrsto odlučila ostati gdje je. Nije
hajala za rodbinu; njegova joj pomoć nije trebala; nije htjela ni čuti da napusti
Wickhama; bila je uvjerena da će se oni vjenčati prije ili poslije, a kad će se to
dogoditi... nije bilo osobito važno. Budući da je tako mislila, zaključio je kako
mu ne ostaje ništa drugo nego da osigura i ubrza vjenčanje koje, kao što je bez
teškoća doznao od Wickhama još u prvom razgovoru s njim, nije ni bilo
Wickhamu na pameti. Wickham mu je priznao kako je morao napustiti pukovniju
zbog nekih kockarskih dugova koje je trebalo hitno isplatiti; bez ustručavanja je
pripisao sve loše posljedice Lydijina bijega samo njezinoj ludosti. Namjeravao
je odmah napustiti službu u pukovniji, a što se tiče svoje budućnosti, nije mogao
kazati ništa odreñeno. Morao je otići nekamo, ali nije znao kamo, i jasno mu je
bilo da neće imati od čega živjeti.
Gospodin Darcy ga je zapitao zašto se nije odmah vjenčao s Tvojom sestrom.
Premda gospodin Bennet nije bogat, ipak bi mu mogao pomoći, pa bi mu se
položaj poboljšao tom ženidbom. Meñutim, iz odgovora na to pitanje doznao je
da se Wickham još nada kako će se obogatiti ženidbom u nekoj drugoj grofoviji.
Ipak, u takvim okolnostima, nije bilo baš vjerojatno da bi on odlučno odbio
ponudu da mu se odmah dade novčana pomoć.
Sastali su se nekoliko puta, jer je trebalo štošta utanačiti. Wickham je, naravno,
tražio više nego što je mogao dobiti, no naposljetku se njegov zahtjev sveo na
razumnu mjeru.
Kad su sve utvrdili izmeñu sebe, gospodin Darcy je odlučio upoznati tvog ujaka
s tim, te je prvi put došao u Ulicu Gracechurch uoči mog povratka kući. No tada
nije mogao vidjeti mog muža; raspitavši se, doznao je da je Tvoj otac još kod
nas, ali da odlazi iz Londona sutra ujutro. Gospodin Darcy je zaključio kako bi
bilo zgodnije da se posavjetuje s Tvojim ujakom nego s Tvojim ocem, pa je
odgodio susret s njim do odlaska Tvog oca. Nije rekao sluzi svoje ime, i do
idućeg se dana znalo samo da je neki gospodin došao zbog nekog posla.
U subotu je gospodin Darcy došao ponovno. Tvoj otac je otputovao, a ujak je
bio kod kuće i, kao što sam već spomenula, vrlo dugo su razgovarali.
U nedjelju su se opet sastali; tada sam ga i ja vidjela. Sve je utvrñeno tek u
ponedjeljak, i odmah je poslano hitno pismo u Longbourn. No naš je posjetitelj
bio vrlo uporan. Mislim, Lizzy, da mu je upornost uistinu mana. Pripisivali su
mu se razni nedostaci u raznim trenucima, ali ovo mu je istinska mana. Sve je
sam učinio, ništa nije prepustio nikomu drugom; iako sam uvjerena da bi Tvoj
ujak (ne kažem ovo da bi mi se zahvaljivalo, i zato nemoj ništa govoriti o tom)
vrlo rado sredio sve to.
Njih su se dvojica borili dugo oko toga, iako momak i djevojka kojih se to ticalo
nisu to zaslužili. Napokon je Tvoj ujak bio prisiljen popustiti i, umjesto da mu se
dopusti da bude koristan nećakinji, morao se pomiriti s tim da mu se pripiše
tuña zasluga. Doista mislim da mu je Tvoje jutrošnje pismo priuštilo veliko
zadovoljstvo, jer ono traži objašnjenje koje će ga lišiti tuñeg perja i odati hvalu
onomu koji ju je zaslužio. Meñutim, Lizzy, ovo ne smije nitko znati osim Tebe i
možda Jane.
Mislim da sam Ti sada objasnila što je učinjeno za taj mladi par. Njegovi će
dugovi biti isplaćeni, a oni iznose mnogo više od tisuću funti, još jedna tisuća
funti dodat će se njezinoj tisući i kupit će se njegova služba u vojsci. Razlog zbog
kojeg je sve to učinio gospodin Darcy već sam spomenula. Zbog njega, njegove
suzdržijivosti i nedovoljne promišljenosti, Wickhamov je karakter pogrešno
shvaćen, pa je nezasluženo naišao na susretljivost i poštovanje. Možda ima i
istine u tom; doduše, sumnjam da bi Darcyjeva ili bilo čija suzdržljivost mogla
biti kriva za ono što se dogodilo. Meñutim, usprkos svim tim lijepim riječima,
draga moja Lizzy, možeš biti čvrsto uvjerena da mu Tvoj ujak ne bi nikad
popustio da nismo vjerovali kako gospodin Darcy ima ijedan drugi razlog za
svoj stav.
Kad se odlučilo o svemu, on se opet vratio k svojima u Pemberley; no dogovorili
su se da će se vratiti u London za svadbu i da će se tada konačno srediti sva
novčana pitanja.
Mislim da sam Ti sada sve rekla. Ovaj će Te izvještaj, sudeći prema Tvom
pismu, veoma iznenaditi, ali se nadam da Ti neće izazvati nikakvo
nezadovoljstvo. Lydia je došla k nama, a Wickhamu smo dopustili da dolazi u
našu kuću kad god hoće. On je bio onakav kakvog sam ga viñala u
Hertfordshireu; meñutim, ne bih Ti rekla kako smo malo bili zadovoljni
Lydijinim ponašanjem, dok je boravila kod nas, da nisam zaključila, prema
Janeinu pismu od prošle srijede, da se ona i kod vas vlada isto kao ovdje, pa Ti
stoga ono što Ti sada velim neće zadati novu bol. Govorila sam joj vrlo često i
vrlo ozbiljno; isticala samjoj pogrešnost onog što je učinila i svu nesreću koju je
nanijela obitelji. No, ako je i čula poneku moju riječ, to je bila puka slučajnost,
jer nije ni hajala, ni slušala što joj govorim. Katkad bih se veoma razljutila, ali
bih se tada sjetila svoje drage Elizabeth i Jane, pa sam, njih radi, bila strpljiva
prema njoj.
Gospodin Darcy se vratio na vrijeme i, kao što Te Lydia obavijestila, pribivao je
vjenčanju. Sutradan je ručao kod nas i namjeravao je otići iz Londona u srijedu
ili četvrtak. Hoćeš li se jako naljutiti na mene, draga moja Lizzy, ako iskoristim
ovu priliku da Ti kažem (što se prije nisam usudila) da mi se on veoma sviña?
Njegovo je ponašanje prema nama bilo, u svakom pogledu, isto onako ljubazno
kao i dok smo bili u Derbjshireu. Vrlo je pametan, i sviñaju mi se njegova
mišljenja; nedostaje mu samo malo više veselosti, ali će ga tomu, ako se
pametno oženi, naučiti žena. Imam dojam da je vrlo lukav; gotovo nije ni
spomenuo Tvoje ime. No lukavost je, čini mi se, u modi.
Molim Te, oprosti mi ako sam bila odveć smjela; ili me, barem, nemoj kazniti
isključenjem iz Pemberleyja. Neću biti zadovoljna dok ne obiñem cijeli perivoj.
Najpogodnije bi prometalo bila laka kočija s dva lijepa konjića.'
No moram završiti pismo. Već pola sata zovu me djeca.
Voli Te Tvoja ujna M. Gardiner"
Sadržaj tog pisma izazvao je u Elizabeth takvo uzbuñenje da se teško moglo
odrediti prevladava li u njemu zadovoljstvo ili bol. Pokazalo se da je istina
znatno premašila sve njezine neizvjesnošću izazvane maglovite i kolebljive
slutnje o tom što je Darcy učinio da bi se sklopio Lydijin brak... slutnje koje ona
nije poticala jer su navješćivale preveliku dobrotu da bi bila vjerojatna... slutnje
čijeg se ostvarenja plašila, jer je mučno biti dužnik. On je namjerno otišao za
njima u London i preuzeo na sebe sav trud i sve neugodnosti, neizbježne u
takvoj potrazi u kojoj je morao moliti ženu koja mu se gadi i koju prezire, te u
kojoj je bio prisiljen poniziti se i često viñati, uvjeravati, nagovarati i
podmićivati čovjeka kojeg uvijek nastoji izbjeći i čije mu je i puko ime, kad god
bi ga morao izustiti, bilo kazna. Učinio je sve to za djevojku koju ne može ni
voljeti, ni oženiti. Srce joj je šaputalo da je on to učinio zbog nje. Meñutim, tu su
nadu brzo potisnule druge misli; čak i njezina taština nije mogla povjerovati da
je iz ljubavi prema njoj, prema ženi koja ga je odbila, uspio svladati svoju
opravdanu odbojnost prema oroñenju s Wickhamom. Wickhamov pašanac!
Zacijelo mu se sav ponos pobunio protiv takva srodstva. Doista je mnogo učinio.
Stidjela se pri pomisli koliko je učinio. No spomenuo je razlog za svoje
posredovanje, koji je sasvim uvjerljiv. Nije bezrazložno što je osjetio da je
pogriješio; imao je i sklonost i mogućnost da bude darežljiv; iako nije sebe
smatrala njegovom glavnom pobudom, bila je sklona zaključiti da je njegova
preostala naklonost prema njoj pridonijela odluci da sredi ono o čemu joj
uvelike ovisi duševni mir. Bilo je bolno, vrlo bolno što su dužnici čovjeku
kojem se ne mogu ničime odužiti. Za spas Lydije i njezina ugleda mogli su
zahvaliti samo njemu. Duboko se kajala zbog neprijateljstva koje je nekoć
osjećala prema njemu i zbog svake neljubazne riječi koju mu je izrekla. Što se
tiče nje osobno, osjećala se poniženom; no ponosila se njime. Ponosila se što je
on iz sažaljenja uspio pobijediti sebe da bi spasio čast drugome. Pročitala je
nekoliko puta pohvalu koju mu je izrekla ujna. Ta pohvala nije bila dovoljna, ali
joj je bila mila. Čak je osjetila stanovito zadovoljstvo, premda pomiješano s
tugom, što ujna i ujak uporno vjeruju kako izmeñu nje i gospodina Darcyja
postoje ljubav i povjerenje.
Trgnuvši se iz razmišljanja, brzo ustane s klupe kad je začula da dolazi netko, no
prije nego što je mogla skrenuti na drugu stazu, sustigne je Wickham.
- Bojim se da sam prekinuo vašu osamljenu šetnju, draga moja svastiko, nije li
tako? - reče on, pridruživši joj se.
- Doista je tako - odgovori ona i osmjehne se. - No to ne znači da je taj prekid
neugodan.
- Uistinu bi mi bilo žao ako bi vam to bilo neugodno. Mi smo uvijek bili dobri
prijatelji; a sad smo i više od toga, sad smo rodbina.
- Tako je. Hoće li još tkogod u šetnju?
- Ne znam. Gospoña Bennet i Lydia odvest će se kolima u Meryton. Dakle,
draga moja svastiko, doznao sam od ujaka i ujne da ste bili u Pemberleyju.
Ona odgovori potvrdno.
- Gotovo vam zavidim na tom zadovoljstvu; no ipak mislim da bi me taj posjet,
možda, previše ganuo, inače bih se mogao svratiti tamo na putu za Newcastle.
Vjerojatno ste vidjeli staru kućepaziteljicu? Jadna gospoña Revnolds, uvijek me
veoma voljela. Ali, naravno, ona vam nije ni spomenula moje ime.
- Spomenula ga je.
- I što je rekla?
- Da ste stupili u vojsku i da se boji da niste postali dobar čovjek. Na takvoj se
udaljenosti, znate, stanje često prikazuje pogrešno.
- Dabome - potvrdi on, grizući usnice.
Elizabeth se nadala da ga je ušutkala, ali on uskoro reče:
- Iznenadio sam se kad sam vidio Darcyja u Londonu prošlog mjeseca. Prošli
smo jedan mimo drugog nekoliko puta. Što li on radi ondje?
- Možda se priprema za vjenčanje s gospoñicom de Bourgh - odgovori
Elizabeth. - Samo ga je nešto posebno moglo dovesti u London u ovo doba
godine.
- Svakako. Jeste li ga viñali dok ste bili u Lambtonu? Ako se ne varam,
Gardinerovi su mi rekli da jeste.
- Da, on nas je predstavio svojoj sestri.
- Sviña li vam se ona?
- Veoma.
- Čuo sam da se neobično popravila tijekom posljednjih dviju-triju godina. Kad
sam je prošli put vidio, nije se baš mnogo moglo očekivati od nje. Drago mi je
što vam se svidjela. Nadam se da će ubuduće biti dobra.
- Vjerujem da hoće; prebrodila je najteže godine.
- Jeste li prošli kroz selo Kympton?
- Ne sjećam se toga.
- Spominjem ga zato što je to župa koju sam trebao dobiti. Divno mjesto!
Krasan župni dvor! To bi mi odgovaralo u svakom pogledu.
- Bi li vam se sviñalo držati propovijedi?
- I te kako. Smatrao bih to svojom dužnošću, i brzo bih se uvježbao tako da mi
to ne bi bio nikakav napor. No ne smijem se uzrujavati, iako bi to mjesto bilo
divno za mene. Miran, povučen život ondje slagao bi se sa svim mojim
predodžbama o sreći! Ali, eto, to se nije dogodilo. Je li vam to Darcy ikad
spomenuo dok ste bili u Kentu?
- Saznala sam iz isto tako pouzdanog izvora da vam je to mjesto bilo
namijenjeno samo uvjetno, a i to je ovisilo o volji sadašnjeg pokrovitelja.
- Čuli ste, dakle! Ima istine u tom. Možda se sjećate da sam vam pričao o tom
još na početku našeg poznanstva.
- Osim toga, čula sam da vam u jednom razdoblju nije sastavljanje propovijedi
bilo tako ugodno kao što vam se sada čini... da ste, štoviše, izjavili kako ste
odlučili da ne budete svećenik i da se, na osnovi toga, pronašlo srednje rješenje.
- Čuli ste i to! Ima istine i u tom. Sjećate se što sam vam pričao o tomu kad smo
prvi put razgovarali.
Sad su bili već blizu kućnih vrata, jer je hodala brzo kako bi ga se oslobodila, ali
ga zbog sestre nije htjela razljutiti, pa mu je, dobroćudno se osmjehnuvši,
odgovorila:
- Gospodine Wickhame, mi smo, znate, svak i svastika. Ne smijemo se svañati
oko prošlosti. Ubuduće ćemo, nadam se, biti istog mišljenja.
Pruži mu ruku, koju on poljubi s nježnom galantnošću, premda nije znao kamo
da gleda; zatim su ušli u kuću.
18 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:45 pm
Margita
Administrator
LIII
Na Wickhama je taj razgovor djelovao tako da više nije stvarao nikakve
neugodnosti sebi ni svojoj dragoj svastici Elizabeth ponovnim spominjanjem te
teme; a njoj je bilo milo kad je uočila da je dovoljno rekla kako bi ga ušutkala.
Uskoro je stigao dan njegova i Lydijina odlaska, te se gospoña Bennet morala
pomiriti s rastankom za koji je bilo vjerojatno da će potrajati najmanje godinu
dana, jer joj muž nije pristao na njezinu zamisao da svi odu u Newcastle.
- Oh, mila moja Lydia - uzvikne gospoña Bennet - kad ćemo se opet vidjeti?
- O, Bože! Ne znam. Možda tek za dvije ili tri godine.
- Piši mi često, draga moja.
- Kad god budem mogla. Ali ti dobro znaš da udane žene nikad nemaju mnogo
vremena za pisanje. Sestre mogu pisati meni. One neće imati nikakva drugog
posla.
Wickham se opraštao mnogo osjećajnije nego njegova žena. Smiješio se,
izgledao je zgodno i kazao je mnogo lijepih riječi.
- Krasna li čovjeka! - prozbori Bennet čim njih dvoje iziñoše iz kuće. -
Budalasto se smijulji, izvještačeno govori i ulaguje nam se svima. Veoma se
ponosim njime. Ni Sir William Lucas nema takva zeta.
Zbog kćerina odlaska gospoña Bennet je bila vrlo tužna nekoliko dana.
- Često mislim - reče ona - da nema ništa gore od rastanka s onima koje volimo.
Čovjek se osjeća izgubljenim zbog njih.
- Pa, to je, eto, posljedica toga što si udala kćer - odgovori Elizabeth. - Zato budi
zadovoljna što su ostale četiri neudane.
- Nije riječ o tom. Lydia me nije ostavila zato što se udala, nego zato što je
muževa pukovnija, slučajno, vrlo daleko. Da je pukovnija bliže, ne bi ona otišla
tako brzo.
Meñutim, potištenost koja ju je obuzela zbog tog dogañaja uskoro je nestala;
vijest koja je tada počela kružiti probudila je u njoj uzbudljivu nadu.
Kućepaziteljica u Netherfieldu dobila je upute da pripremi sve potrebno, jer
njezin gospodar dolazi za dan-dva u lov na nekoliko tjedana. Gospoña Bennet se
sva usplahirila. Pogledavala je Jane, čas se smiješeći, čas tresući glavom.
- Gle, gle, dolazi gospodin Bingley, sestro (gospoña Philips joj je prva donijela
tu vijest). Baš dobro. Doduše, meni je svejedno. On za nas nije ništa, znaš, i ja
ga doista ne želim više nikada vidjeti. No nije mi žao što dolazi u Netherfield
ako mu se tako prohtjelo. Tko zna što se može dogoditi? Ali to nema nikakvu
važnost za nas. Znaš, sestro, odavno smo se dogovorile da nećemo progovoriti
ni riječ o tom. A je li bar sigurno da on dolazi?
- Možeš biti sasvim uvjerena u to - odgovori gospoña Philips - jer je gospoña
Nichols bila sinoć u Merytonu; vidjela sam je kad je prolazila, pa sam namjerno
izišla da doznam istinu o tom; ona mi je rekla da je sve živa istina. Doći će
najkasnije u četvrtak, a vrlo vjerojatno već u srijedu. Išla je u mesnicu, rekla mi
je, kako bi naručila meso za srijedu i kupila je tri para kljukanih patki.
Slušajući o njegovu dolasku, Jane protiv volje pocrveni. Već mjesecima nije
spominjala njegovo ime Elizabeth, no sada je, čim su ostale nasamo, kazala:
- Zapazila sam da si me pogledala kad nam je tetka rekla onu vijest; znam da
sam se doimala zbunjeno; no nemoj misliti da se to dogodilo zbog nekakve
ludosti. Zbunila sam se za trenutak samo zato što sam znala da će me svi
promatrati. Uvjeravam te da me ta vijest niti veseli, niti boli. Radujem se samo
zbog jednoga: dolazi sam, pa ćemo ga rjeñe viñati. Ne strahujem za svoje srce,
nego se bojim ogovaranja.
Elizabeth nije znala kako da to shvati. Da ga nije vidjela u Derbyshireu,
vjerojatno bi pomislila da on uistinu dolazi, kao što se govori, radi lova.
Meñutim, još je smatrala mogućim da on voli Jane, te jedino nije bila načistu
dolazi li on s prijateljevim dopuštenjem ili je dovoljno hrabar da doñe i bez
njega.
"Ipak nije pošteno", mislila je katkad, "što taj mladić ne može doći u kuću koju
je zakonito zakupio da ne izazove svakakva nagañanja! Ostavit ću ga na miru."
Unatoč Janeinoj izjavi, u koju je i osobno vjerovala, Elizabeth je opazila da
pomisao na Bingleyjev dolazak utječe na sestrino raspoloženje. Bila je
uznemirenija i usplahirenija nego inače.
Tema o kojoj su njihovi roditelji vrlo žustro raspravljali prije dvanaestak mjeseci
našla se opet na dnevnom redu.
- Dragi moj, čim gospodin Bingley doputuje - reče gospoña Bennet - ti ćeš ga,
naravno, posjetiti.
- Ne, ne. Natjerala si me da ga posjetim lani i obećala si mi, ako se svratim k
njemu, da će se on oženiti jednom od naših kćeri. Ali ništa nije bilo od toga, pa
neću da opet praviš budalu od mene.
Žena mu je uporno dokazivala kako je prijeko potrebno da mu sva gospoda iz
susjedstva iskažu tu pažnju čim se vrati u Netherfield.
- Ja prezirem taj običaj - reče on. - Ako mu je stalo do našeg društva, neka ga
potraži. Zna gdje smo. Neću tratiti vrijeme trčkarajući za susjedima kad god se
vrate kući.
- Ja znam samo da će biti vrlo neuljudno ako ga ne posjetiš. Meñutim, to me
neće spriječiti da ga pozovem k nama na večeru. Morat ćemo uskoro pozvati
gospoñu Long i Gouldingove. S njima će nas biti trinaestero, pa će za stolom biti
baš mjesta i za njega.
Utješivši se tom odlukom, lakše je podnosila muževu neuglañenost, premda ju je
mučila pomisao da će, zbog njegova stava, možda svi susjedi vidjeti gospodina
Bingleyja prije njih.
Kad se dan Bingleyjeva dolaska približio, Jane reče Elizabeth:
- Nekako mi je već žao što uopće dolazi. Ne bi mi to bilo ništa samo po sebi;
mogla bih ga sresti potpuno ravnodušno; no već jedva slušam kako se stalno
govori o tomu. Majka je dobronamjerna; ali ona ne zna... nitko ne može znati...
koliko patim zbog onog što ona govori. Bit ću sretna kad on opet ode iz
Netherfielda.
- Rado bih ti kazala nešto utješno - odvrati Elizabeth - ali to nije u mojoj moći.
Nije ti lako; ali lišena sam uobičajenog zadovoljstva da preporučujem strpljivost
patnici, jer ti si ionako uvijek strpljiva.
Gospodin Bingley je doputovao kući. Gospoña Bennet je uspjela preko posluge
prva doznati o tomu, no tako je samo produžila vrijeme svoje uzbuñene
zabrinutosti. Brojila je dane koji moraju proći prije nego što mu bude mogla
poslati poziv, a nije se nadala da će ga vidjeti prije toga. Meñutim, trećeg jutra
nakon njegova povratka u Hertfordshire ugledala ga je kroz prozor kako kroz
dvorište jaše prema kući.
Brzo je pozvala kćerke da sudjeluju u njezinoj radosti. Jane odlučno ostane za
stolom, ali Elizabeth, kako bi zadovoljila majku, priñe prozoru, pogleda van i
spazi kraj njega gospodina Darcyja, te ponovno sjedne pokraj Jane.
- Neki gospodin je s njim, mama - prozbori Kitty. - Tko bi to mogao biti?
- Vjerojatno neki znanac, draga moja; doista ne znam tko je.
- Oh! - uzvikne Kitty. - Sliči čovjeku koji je i prije bio uvijek s njim. Gospodin...
kako se ono zvaše? Onaj visoki, ponosni čovjek.
- Zaboga! Gospodin Darcy! Uistinu je to on. Dobro, svaki prijatelj gospodina
Bingleyja bit će uvijek dobrodošao ovdje; ali inače, moram reći, mrsko mi ga je
i pogledati.
Jane uperi oči u Elizabeth iznenañeno i zabrinuto. Znala je vrlo malo o njihovu
susretu u Derbyshireu i zato je suosjećala s njom zbog nelagode koju je
pripisivala sestri zato što će ga sada vidjeti, tako reći, prvi put poslije onog
pisma u kojem joj je sve objasnio. Objema je bilo vrlo neugodno. Žalile su jedna
drugu, a i svaka sebe; majka je nastavila govoriti o svojoj mržnji prema
gospodinu Darcyju i o svojoj odluci da bude pristojna prema njemu samo zato
što je on Bingleyjev prijatelj, ali je njih dvije nisu ni slušale. Elizabeth je imala i
drugih razloga za tjeskobu, nepoznatih Jane, jer joj još nije imala hrabrosti
pokazati ujnino pismo i priznati promjenu svojih osjećaja prema Darcyju. Za
Jane je Darcy bio samo čovjek čiju je prosidbu Elizabeth odbila i čiju je
vrijednost podcijenila; no za Elizabeth, koja je bila mnogo upućenija, on je bio
čovjek koji je cijelu obitelj zadužio najvećim dobročinstvom i prema kojem je
ona osjećala otprilike ono što i Jane prema Bingleyju. Njezino je iznenañenje
zbog toga što je došao u Netherfield, u Longboum, i što je traži po svojoj volji,
bilo gotovo ravno onom koje je doživjela kad je prvi put opazila njegovo
izmijenjeno ponašanje u Derbyshireu.
Na pomisao da su njegova ljubav i želje ostale nepokolebljive, lice joj se
zarumeni, a radostan osmijeh istakne blistavost njezinih očiju. Ali još nije bila
sasvim sigurna. "Da najprije vidim kako se ponaša", pomisli ona, "pa ću onda
znati smijem li se nadati."
Marljivo vezući, nastojala se držati mirno i nije se usudila podići oči dok je
nestrpljiva znatiželja nije natjerala da pogleda u sestrino lice kad se vratima
približio sluga. Jane je bila malo bljeña nego obično, ali staloženija nego što je
Elizabeth očekivala. Kad su gospoda ušla, Jane se zarumeni, ali ih primi prilično
mirno i u njezinu vladanju nije bilo ni ogorčenosti, ni pretjerane ljubaznosti.
Elizabeth je s obojicom progovorila samo nekoliko uljudnih riječi, zatim je opet
sjela i nastavila vesti revnije nego ikada. Osmjelila se samo jednom pogledati
Darcyja. Doimao se ozbiljno kao i obično i više onakvim kakav je bio u
Hertfordshireu nego u Pemberleyju. Meñutim, možda u nazočnosti njezine
majke nije ni mogao biti onakav kakav je bio pred ujakom i ujnom. Bila je to
bolna, ali ne i nevjerojatna pretpostavka.
I Bingleyja je pogledala za trenutak, te je odmah zapazila da je radostan i
istodobno zbunjen. Gospoña Bennet ga je dočekala s tako pretjeranom
ljubaznošću da su se njezine dvije kćerke postidjele, pogotovo zato što se prema
njegovu prijatelju vladala hladno i ukočeno.
Osobito je Elizabeth, koja je znala da majka treba biti zahvalna gospodinu
Darcyju što joj je najmiliju kćer spasio od vječne sramote, vrijeñalo i duboko
boljelo što ona pravi tu bezrazložnu razliku izmeñu njih dvojice.
Zapitavši Elizabeth kako su gospodin i gospoña Gardiner, na što je ona zbunjeno
odgovorila, Darcy nije više gotovo ništa ni rekao. Nije sjedio kraj nje; možda je
to bio razlog njegove šutnje; no u Derbyshireu nije bilo tako. Ondje je
razgovarao s njezinim roñacima ako nije mogao s njom. Meñutim, sada je
prolazilo i nekoliko minuta prije nego što bi se čuo njegov glas; a kad bi
povremeno, budući da nije mogla odoljeti radoznalosti, podigla oči prema
njegovu licu, opazila bi da promatra Jane podjednako često kao i nju, a s
vremena na vrijeme gleda samo u pod. Uočila je njegovu veću zamišljenost i
manju želju da se svidi nego kad su se prošli put sreli. Razočarala se, ali i
naljutila na sebe zato što je razočarana. "Kako sam mogla i očekivati da bude
drukčije!" pomisli ona. "Pa ipak, zašto je došao?"
Nije joj se razgovaralo ni s kim osim s njim, a za pričanje s njim gotovo nije
imala hrabrosti.
Pitala ga je za njegovu sestru i ponovno zašutjela.
- Prošlo je mnogo vremena, gospodine Bingley, otkada ste otišli odavde - reče
gospoña Bennet.
On se odmah složi s tim.
- Već sam se uplašila da se nećete nikad ni vratiti. Priča se da namjeravate
zauvijek napustiti ovo mjesto o Miholjdanu, no nadam se da to nije istina.
Dogodile su se mnoge promjene otkako ste otišli odavde. Gospoñica Lucas se
udala i otišla s mužem. A udala se i jedna od mojih kćeri. Vjerojatno ste čuli o
tom, a i pročitali u novinama. Pisalo je o tom dogañaju u "Timesu" i u
"Courieru", znam, ali obavijest nije bila dobro sročena. Glasila je samo:
"Vjenčani: gospodin George Wickham i gospoñica Lydia Bennet", a nije bilo ni
riječi o njezinu ocu, o mjestu odakle je niti o bilo čemu drugom. Tekst je
sastavio moj brat Gardiner; čudim se kako je mogao tako zabrljati. Jeste li
vidjeli tu obavijest?
Bingley odgovori potvrdno i čestita joj. Budući da se nije usudila dići pogled,
Elizabeth nije znala kako se drži Darcy.
- Uistinu je divno udati dobro kćer - nastavi gospoña Bennet - ali mi je
istodobno, gospodine Bingley, vrlo teško što je odvedena daleko od mene. Otišli
su u Newcastle, mjesto koje je daleko na sjeveru, i moratće ostati ondje ni sama
ne znam koliko. Ondje je njegova pukovnija; po svoj prilici ste čuli da je
napustio dobrovoljački korpus i prešao u redovnu vojsku. Hvala Bogu, on ipak
ima prijatelje, iako možda ne onoliko koliko ih zaslužuje.
Elizabeth je znala da majka tim riječima cilja na Darcyja, te se od srama umalo
srušila sa stolca. Meñutim, to ju je natjeralo da govori premda je dotad
uglavnom šutjela. Upitala je Bingleyja namjerava li ovaj put ostati duže u
Netherfieldu. Odgovorio je da će ostati nekoliko tjedana.
- Kad pobijete sve svoje ptice, gospodine Bingley - reče gospoña Bennet -
molim vas, doñite ovamo, pa lovite koliko vas je volja na imanju mog muža.
Uvjerena sam da će vam on to rado dopustiti i sačuvat će za vas najbolja jata.
Elizabeth se osjeti još nelagodnije zbog te nepotrebne, pretjerane ljubaznosti.
Čak i da je postojala ona lijepa nada kao lani, slutila je da bi sve opet završilo
nesretno. Tada pomisli da ni mnoge godine sreće ne bi mogle nadoknaditi Jane i
njoj ovakve trenutke bolne i mučne zbunjenosti.
- Najveća je želja mog srca - reče Elizabeth u sebi - da više nikad ne budem u
društvu njih dvojice. Njihovo mi društvo ne može pružiti zadovoljstvo koje bi
nadoknadilo ovakvo mučenje. Da ih, barem, više nikad ne vidim ni jednog, ni
drugog.
No mučno nezadovoljstvo, koje ne bi mogle dovoljno nadoknaditi ni mnoge
godine sreće, znatno se smanjilo čim je opazila kako sestrina ljepota ponovno
rasplamsava divljenje kod svog negdašnjeg obožavatelja. Kad je tek došao,
Bingley je malo govorio Jane, ali se njegova pozornost postupno sve više
usredotočivala na nju. Zaključio je da je lijepa kao i lani... podjednako
dobrodušna i prirodna, ali ne i razgovorljiva kao prije. Jane se trudila da se ne
opazi nikakva razlika kod nje i vjerovala je da govori koliko i obično. Meñutim,
toliko su je obuzimale razne misli da nije uvijek ni bila svjesna da šuti.
Kad su gospoda ustala da odu, gospoña Bennet ih pozove na večeru u
Longbourn za nekoliko dana.
- Dugujete mi jedan posjet, gospodine Bingley - doda ona - jer ste prije odlaska
u London prošle zime, obećali da ćete večerati u našem obiteljskom krugu čim
se vratite. Eto, vidite, ja to nisam zaboravila; i uvjeravam vas da sam se veoma
razočarala što se niste vratili i održali obećanje.
Bingley se malo zbuni na to i reče kako mu je žao, no bio je spriječen poslom.
Zatim su otišli.
Gospoña Bennet bi ih vrlo rado bila pozvala da ostanu na ručku, ali je, iako joj
je hrana uvijek bila dobra, smatrala da obrok bez dviju vrsti jela ne bi bio
pogodan za čovjeka kojeg hvata kao zeta i da ne bi mogao zadovoljiti prohtjeve i
ponos čovjeka čiji je godišnji prihod deset tisuća funti.
LIV
Čim su otišli, Elizabeth je izišla kako bi u miru razmislila o svemu što se zbilo,
premda se moglo očekivati da će je to razmišljanje još više oneraspoložiti.
Darcyjevo ju je ponašanje začudilo i razljutilo.
"Ako je došao samo šutjeti, držati se ozbiljno i ravnodušno, onda nije ni trebao
doći", pomisli ona.
Nikako nije mogla naći rješenje koje bi je zadovoljilo. "U Londonu je i dalje bio
ugodan i ljubazan prema ujaku i ujni, pa zašto nije takav i prema meni? Ako me
se boji, zašto je došao ovamo? Ako me više ne voli, zašto šuti? Ah, taj zagonetni
čovjek! Više neću razmišljati o njemu."
Ta se odluka, i bez njezina truda, ostvarila vrlo brzo zbog dolaska sestre, koja joj
je prišla vesela lica, što je očito pokazivalo da je zadovoljnija gostima nego
Elizabeth. - Sada - progovori Jane - kad je prošao ovaj prvi susret, sasvim sam
mirna. Znam svoju snagu i više me nikad neće zbuniti njegov dolazak. Drago mi
je što će večerati ovdje u utorak; tada će svi vidjeti da je za nas oboje to samo
susret običnih i ravnodušnih prijatelja.
- Da, vrlo ravnodušnih - reče Elizabeth kroz smijeh. - Ah, Jane! Pripazi što
radiš!
- Draga moja Lizzy, valjda ne misliš da sam tako slaba da sam u opasnosti.
- Mislim da postoji vrlo velika opasnost da ga navedeš da se zaljubi u tebe više
nego ikad.
Nisu ponovno vidjele njih dvojicu sve do utorka, a gospoña Bennet je u
meñuvremenu kovala razne sretne planove na koje su je potakle Bingleyjeva
dobroćudnost i uobičajena uglañenost tijekom polusatnog posjeta.
U utorak se okupilo veliko društvo u Longbournu. Najnestrpljivije su se
očekivali Bingley i Darcy, ali su oni, kao dobri sportaši, došli točno na vrijeme.
Kad su ušli u blagovaonicu, Elizabeth je pozorno motrila hoće li Bingley, kao na
svim prijašnjim skupovima, sjesti kraj njezine sestre. Njezina mudra majka,
obuzeta istom mišlju, ne pozove ga k sebi. Činilo se da se on koleba, ali se Jane
u tom trenutku osvrnula oko sebe, smiješeći se, te ga to potakne da sjedne pokraj
nje.
Likujući od sreće, Elizabeth pogleda Darcyja. On je to podnio s otmjenom
ravnodušnošću, pa bi bila zaključila da je Bingley dobio njegovo odobrenje da
bude sretan da nije opazila kako se i Bingleyjeve oči okreću prema njemu,
odražavajući polunasmijanu zbunjenost.
Bingleyjevo je ponašanje prema njezinoj sestri za vrijeme večere pokazivalo da
joj se divi. Premda je to divljenje bilo suzdržljivije nego prije, uvjerilo je
Elizabeth da bi, kad bi mu bilo prepušteno na volju, Janeina i njegova sreća brzo
bile zajamčene. Iako Elizabeth nije mogla znati hoće li se to dogoditi,
zadovoljno je promatrala njegovo vladanje. Veoma ju je osokolilo. Darcy je
sjedio gotovo na drugom kraju stola, kraj majke. Elizabeth je dobro znala da
njima dvoma nije nikakvo zadovoljstvo što su jedno pokraj drugoga. Nije bila
dovoljno blizu da bi čula njihov razgovor, ali je opazila da rijetko govore jedno
drugom, a i onda vrlo hladno i ukočeno. Zbog majčine je neljubaznosti još
bolnije osjećala koliko mu duguju, te bi bila dala sve na svijetu da mu je mogla
kazati kako barem netko u obitelji zna za njegovu dobrotu i duboko je cijeni.
Nadala se da će tijekom večeri dobiti neku priliku da budu zajedno, da neće
cijeli posjet proći bez mogućnosti za razgovor. Dosad nisu progovorili ni riječ,
izuzevši uljudan pozdrav kad je došao Darcy. Bila je zabrinuta i uznemirena, a
vrijeme provedeno u salonu prije nego što su im se pridružili muškarci bilo joj je
tako zamorno i dosadno da je umalo postala nepristojnom. Očekivala je njihov
ulazak kao nešto o čemu joj ovisi sva sreća za tu večer.
"Ako mi on sada ne priñe", pomisli ona, "napustit ću ga zauvijek."
Uto uñoše gospoda i Elizabeth se učini da se Darcy namjerava zaputiti prema
njoj. Ali, jao! Oko stola gdje je Jane posluživala čaj, a Elizabeth točila kavu,
natiskale su se dame tako da kraj nje nije bilo dovoljno mjesta za stolac. Dok su
se gospoda približavala, jedna od djevojaka priñe joj još bliže i prošapće:
- Neću dopustiti muškarcima da nas razdvoje. Ne treba nam nitko od njih, nije li
tako?
Darcy je otišao na drugu stranu sobe. Pratila ga je pogledom, zavidjela svakomu
s kime je razgovarao i malone nije imala strpljenja posluživati goste kavom;
zatim se razljutila na samu sebe što je tako budalasta.
"Čovjek koji je jednom odbijen! Kako sam ikad mogla biti tako luda da
očekujem da će se obnoviti njegova ljubav? Postoji li ijedan muškarac koji se ne
bi pobunio protiv slabosti da još jednom zaprosi istu djevojku? Za njihove
osjećaje nema odvratnijeg poniženja."
Meñutim, živnula je kad je osobno donio natrag svoju šalicu, te je iskoristila
priliku da ga upita:
- Je li vaša sestra još u Pemberleyju?
- Da, ostat će ondje do Božića.
- Sasvim sama? Jesu li joj sve prijateljice otišle?
- S njom je gospoña Anneslev. Ostale su otišle u Scarborough prije tri tjedna.
Nije mogla smisliti što da još kaže; ali, ako on želi razgovarati s njom, možda će
biti uspješniji u tom od nje. Meñutim, stajao je nekoliko minuta pokraj nje i
šutio; na posljetku je, kad joj je ona djevojka počela opet šaptati, otišao od nje.
Kad je odnesen čajni pribor i postavljeni su stolovi za kartanje, sve su dame
ustale, pa se Elizabeth ponadala da će joj on sada prići. Meñutim, nade joj se
odmah raspršiše, jer je vidjela da on postaje žrtvom majčine gramzive potrage za
igračima vista i sjeda za stol s ostalim kartašima. Više nije očekivala nikakve
radosne trenutke. Cijelu su večer sjedili odvojeno za različitim stolovima i nije
se imala čemu nadati osim da će mu pogled skretati prema njezinoj strani sobe
tako često da će igrati loše kao i ona.
Gospoña Bennet je namjeravala još malo zadržati oba netherfieldska gospodina
pošto ostali odu, ali su, na žalost, njihova kola stigla prije svih ostalih, te nije
mogla ostvariti svoj naum.
- Dakle, djevojke - reče ona čim je obitelj ostala sama - što kažete o današnjoj
zabavi? Mislim da je sve proteklo izvanredno. Večera je bila kakva se samo
može poželjeti. Srnetina je bila besprijekorno pečena, i svi su rekli da nikad nisu
vidjeli tako debeo but. Juha je bila pedeset puta bolja od one što smo je jeli kod
Lucasovih prošlog tjedna; čak je i gospodin Darcy priznao da su jarebice izvrsno
pripremljene; a pretpostavljam da on ima barem dva ili tri francuska kuhara. I,
draga moja Jane, nikad nisi bila ljepša. Gospoña Long mi je to potvrdila kad sam
je pitala. A znate što je još rekla? "Ah, gospoño Bennet, napokon ćemo je imati
u Netherfieldu." Doista je to rekla. Gospoña Long je jedna od najboljih žena;
njezine su nećakinje djevojke vrlo pristojna ponašanja, ali nisu nimalo lijepe;
veoma ih volim.
Gospoña Bennet je bila izvrsno raspoložena. Na osnovi Bingleyjeva ponašanja
prema Jane, zaključila je da će ga kći napokon osvojiti. A njezine nade, kad god
je bila dobro raspoložena, toliko su prelazile razumne granice da se grdno
razočarala kad se nije pojavio već sutradan i zaprosio Jane.
- Ovo je bio vrlo ugodan dan - reče Jane svojoj sestri Elizabeth. - Društvo je bilo
tako dobro odabrano da su se svi slagali meñusobno. Nadam se da ćemo se često
sastajati. Elizabeth se nasmiješi.
- Lizzy, ne smijulji se. Ne smiješ sumnjati u mene. To me vrijeña. Uvjeravam te
da sam sad naučila uživati u razgovoru s njim kao s ljubaznim i pametnim
mladićem, bez ikakvih drugih želja. Čvrsto vjerujem, na osnovi njegova
sadašnjeg ponašanja, da nikad nije ni namjeravao osvojiti moje srce. On je samo
ugodniji u ophoñenju i više se želi svidjeti nego drugi ljudi.
- Vrlo si okrutna - reče Elizabeth - jer mi ne dopuštaš da se smijem, a neprestano
me nasmijavaš.
- Kako je teško katkad uvjeriti druge!
- A katkad i nemoguće.
- Dobro, zašto me hoćeš navesti na zaključak da osjećam više nego što
priznajem?
- Na to pitanje gotovo i ne znam odgovoriti. Svi mi rado poučavamo druge, iako
ih možemo učiti samo ono što se ne isplati znati. Oprosti mi. Ako i dalje budeš
tvrdila da si ravnodušna, onda se nemoj meni povjeravati.
LV
Nekoliko dana poslije tog posjeta pojavio se opet Bingley, i to sam. Njegov je
prijatelj otputovao u London tog jutra i kanio se vratiti za deset dana. Sjedio je s
njima više od jednog sata i bio je vrlo dobre volje. Gospoña Bennet ga pozove
da večera s njima; odgovorio je da mu je veoma žao, ali je zauzet te večeri.
- Idući put kad doñete - reče ona - nadam se da ćemo biti bolje sreće.
- Bit će mi vrlo drago, kad god bude vama zgodno. Ako dopustite, uskoro ću se
navratiti k vama.
- Možete li doći sutra?
- Da, sutra sam slobodan - odgovori on, rado prihvaćajući taj poziv.
Došao je, i to tako rano da se još nijedna dama nije obukla.
Gospoña Bennet utrči u sobu svojih kćeri u kućnoj haljini i samo napola
počešljana, te vikne:
- Mila Jane, požuri se i idi dolje. Došao je on... gospodin Bingley je došao.
Uistinu on. Požuri se, požuri. Hej, Sarah, idi odmah k Jane i pomozi joj da se
obuče. Ostavi sada Lizzynu kosu.
- Sići ćemo čim budemo mogle - reče Jane - ali mislim da će Kitty biti najbrža,
jer se već pola sata sprema.
- Ah! Neka vrag nosi Kitty! Što ona ima s tim? Požuri se, požuri! Gdje ti je
marama, mila moja?
Meñutim, kad je majka otišla, nisu mogle nagovoriti Jane da siñe bez jedne od
svojih sestara.
Ista želja da ih ostave nasamo mogla se lako uočiti i tijekom večeri. Poslije čaja
se gospodin Bennet, po svom običaju, povukao u knjižnicu, a Mary je otišla gore
svom glasoviru. Uklonivši tako dvije zapreke, gospoña Bennet je sjedila i
namigivala Elizabeth i Catherine prilično dugo, ali uzalud. Elizabeth je nije ni
gledala; a kad je Kitty napokon opazila to namigivanje, zapitala ju je vrlo
bezazleno:
- Što je, mama? Zašto mi namiguješ? Što trebam učiniti?
- Ništa, dijete, ništa. Nisam ti namigivala.
Gospoña Bennet je potom sjedila mirno još pet minuta; meñutim, kako se ne bi
propustila ta dragocjena prilika, najednom ustade i reče Kitty:
- Doñi ovamo, mila moja, hoću razgovarati s tobom. - Nakon toga je odvede iz
sobe. Jane odmah pogleda Elizabeth, pokazujući joj očima koliko joj je mučno
zbog te majčine namještaljke, a i moleći je da ona ne sudjeluje u tom.
Za nekoliko minuta otvori gospoña Bennet napola vrata i dovikne:
- Lizzy, dušo, htjela bih govoriti s tobom. Elizabeth je tada morala izići.
- Trebamo ih ostaviti nasamo, znaš - reče gospoña Bennet čim je Elizabeth ušla
u predsoblje. - Kitty i ja idemo gore i sjedit ćemo u mojoj sobi.
Elizabeth nije ni pokušala urazumiti majku, već je mirno ostala u predsoblju dok
ona i Kitty nisu otišle na kat, a onda se vratila u salon.
Planovi gospoñe Bennet za taj dan izjaloviše se. Bingley je bio divan u svakom
pogledu, osim što se nije očitovao kao prosac njezine kćerke. Zbog svoje
prirodnosti i veselosti bio je izvanredno drag cijelom društvu; podnosio je
neumjesne i pretjerane izljeve ljubaznosti gospoñe Bennet i slušao njezine
budalaste primjedbe tako suzdržljivo i pristojno da mu je Jane bila zahvalna.
Gotovo ga nije trebalo ni nagovarati da ostane što duže te večeri; a prije odlaska
je ugovoreno, uglavnom zahvaljujući njemu i gospoñi Bennet, da poñe sutradan
ujutro u lov s njezinim mužem.
Nakon tog dana nije Jane više govorila da je ravnodušna. Sestre nisu prozborile
ni riječ o gospodinu Bingleyju; meñutim, Elizabeth je, liježući u postelju, bila
ispunjena sretnom uvjerenošću da će se uskoro sve lijepo završiti i bila je sklona
zaključku da se sve to dogaña u suglasnosti s gospodinom Darcyjem.
Bingley je došao točno u predviñeno vrijeme i proveo je s gospodinom
Bennetom jutro onako kako su se dogovorili. Bennet je bio mnogo ugodniji
nego što je Bingley očekivao. Kod Bingleyja nije bilo ni uobraženosti, ni ludosti
koje bi ga mogle navesti da mu se podsmjehuje ili da prezirno šuti. Bennet je bio
govorljiviji i manje ćudljiv nego obično. Bingley se, naravno, vratio s njim na
ručak; a uvečer se gospoña Bennet opet domišljato trudila da ga svi ostave
nasamo s Jane. Elizabeth je trebala napisati pismo, pa je poslije čaja otišla u
blagovaonicu za doručkovanje, smatrajući kako nije potrebno da ostane i nastoji
osujetiti majčine planove, jer svi namjeravaju sjesti i kartati se.
No, kad se, završivši pismo, vratila u salon, ustanovila je, na svoje veliko
iznenañenje, da je majka previše dosjetljiva za nju. Otvorivši vrata, ugledala je
Jane i Bingleyja kako stoje zajedno kraj kamina kao da su zauzeti nekim
ozbiljnim razgovorom; da ovo i nije izazvalo nikakvu sumnju, odala bi sve
njihova lica kad su se hitro okrenuli i odmaknuli jedno od drugog. Njihov je
položaj bio vrlo neugodan, a njezin, pomislila je, još neugodniji. Nitko ne
prozbori ni riječ; Elizabeth se htjede povući, ali Bingley, koji je sjeo kao i Jane,
brzo ustane, šapne nešto Jane i istrči iz sobe.
Jane nije nikad mogla kriti pred Elizabeth ništa radosno, te odmah zagrli sestru i
vrlo uzbuñeno izjavi da je ona najsretnije stvorenje na svijetu.
- Ovo je mnogo - doda ona - ovo je previše. Ja to ne zaslužujem. Oh! Zašto nisu
svi sretni kao ja?
Elizabeth joj čestita s iskrenošću, toplinom i ushićenošću koje su se riječima
teško mogle izraziti. Svaka ljubazna rečenica bila je nov izvor sreće za Jane. No
ovaj put nije htjela ostati sa sestrom niti se upustiti s njom u duži razgovor.
- Moram odmah otići k majci - uzvikne ona. - Neću je više ni tren držati u
neizvjesnosti i zabrinutosti niti bih htjela da čuje vijest od nekoga drugog.
Bingley je već otišao k našem ocu. Oh, Lizzy, sretna sam što će ovo što hoću
ispričati razveseliti cijelu moju dragu obitelj! Kako ću podnijeti ovoliku sreću?
Zatim je požurila k majci, koja je namjerno prekinula kartanje i sjedila gore s
Kitty.
Ostavši sama, Elizabeth se osmjehne pri pomisli kako se brzo i lako sredilo
napokon ono što ih je mjesecima držalo u neizvjesnosti i nezadovoljstvu.
- Ovako, dakle - reče ona - završavaju prijateljeva opreznost i opomene! Ovako
završavaju dvoličnost i prepredenost njegove sestre! To je najsretniji, najmudriji
i najprirodniji svršetak!
Za nekoliko joj se minuta pridruži Bingley. Njegov razgovor s njihovim ocem
bio je kratak i uspješan.
- Gdje vam je sestra? - zapita on čim je otvorio vrata.
- Gore kod majke. Vjerujem da će se brzo vratiti.
Zatvorivši tada vrata, on joj priñe i zatraži da mu kao svastika čestita i poželi sve
najljepše. Elizabeth iskreno i srdačno izrazi svoju radost zbog toga što će se
oroditi. Rukovali su se vrlo prijateljski; a zatim je, dok joj nije sišla sestra,
morala slušati sve što je imao kazati o svojoj sreći i Janeinim besprijekornim
osobinama; iako je bio zaljubljen, Elizabeth je uistinu vjerovala da su sve
njegove nade u sreću razumne, jer se temelje na Janeinoj velikoj razboritosti i
divnoj naravi, a i na njihovoj općenitoj sličnosti osjećaja i ukusa.
Za sve njih bila je ta večer neobično vesela. Zadovoljstvo što ga je osjećala Jane
odrazilo joj se na licu tako ljupkom živahnošću da se doimala ljepše nego ikada.
Kitty se smijuljila i smiješila, nadajući se da će uskoro doći red i na nju.
Gospoña Bennet nije mogla izraziti svoj pristanak i radost dovoljno toplo da
zadovolji svoje osjećaje, premda je govorila Bingleyju punih pola sata samo o
tom. Kad im se pridružio gospodin Bennet, njegov su glas i držanje jasno
pokazivali da je vrlo sretan.
Meñutim, preko njegovih usana nije prešla nijedna riječ o tom dokle god se gost
nije oprostio od njih; čim je otišao, on se okrene prema kćeri i reče:
- Jane, čestitam ti. Bit ćeš vrlo sretna žena.
Jane mu odmah priñe, poljubi ga i zahvali mu na dobroti.
- Ti si dobra djevojka - odvrati on - i veoma se veselim što ćeš se tako sretno
udomiti. Nimalo ne sumnjam da ćete se vrlo dobro slagati. Vaše su naravi slične.
Oboje ste toliko popustljivi da nikad nećete donositi različite odluke, tako
lakovjerni da će vas svaki sluga varati i tako darežljivi da ćete prekoračivati svoj
prihod.
- Nadam se da neće biti tako. Nepromišljenost i lakomislenost glede novca bile
bi neoprostive pogreške s moje strane.
- Prekoračivati svoj prihod! Dragi moj Bennete - uzvikne njegova žena - što to
govoriš? Pa, on ima četiri ili pet tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više. -
Zatim se obrati kćeri: - Oh, moja mila, mila Jane, kako sam sretna! Uvjerena
sam da neću sklopiti oka cijelu noć. Znala sam kako će to biti. Uvijek sam
govorila da na kraju mora biti tako. Čvrsto sam vjerovala da nisi tako lijepa
uzalud! Sjećam se, čim sam ga vidjela kad je lani prvi put došao u Hertfordshire,
pomislila sam kako ćete se, po svoj prilici, vas dvoje uzeti. Oh! On je najljepši
mladić na svijetu.
Wickhama i Lydiju potpuno je zaboravila. Sada joj je Jane bila miljenica. U tom
trenutku nije hajala ni za jednu drugu kćer.
Mlañe sestre uskoro počeše salijetati Jane oko stvari koje žele, a koje će im ona
moći priuštiti u budućnosti.
Mary je zamoli da se smije služiti knjižnicom u Netherfieldu, a Kitty je vrlo
uporno molila da se svake zime održi ondje nekoliko balova.
Naravno, otada je Bingley dolazio svaki dan u Longbourn; često bi se pojavio
prije doručka i otišao tek poslije večere; osim kad bi ga neki neotesani, mrski
susjed pozvao na večeru, a on bi smatrao da ga ne smije odbiti.
Elizabeth je sad imala rijetko priliku za razgovor s Jane; jer, kad bi on bio u
kući, Jane nije imala vremena ni za koga drugog. No bila im je vrlo korisna u
trenucima kad su bili razdvojeni, što se katkad neizbježno dogañalo. U Janeinoj
odsutnosti, uvijek je bio s Elizabeth kako bi joj mogao govoriti o Jane; a kad bi
Bingley otišao, Jane je tražila olakšanje pričajući Elizabeth o njemu.
- Veoma me obradovao - reče Jane jedne večeri - kad mi je kazao da uopće nije
znao da sam bila u Londonu proljetos! Dotad to nisam smatrala mogućim.
- Naslućivala sam to - odvrati Elizabeth. - Meñutim, kako je to objasnio?
- Valjda su sve to udesile njegove sestre. Njima se zaista nije sviñalo njegovo
poznanstvo sa mnom, a ja se ne čudim tomu, jer je mogao izabrati mnogo bolju
djevojku u raznim pogledima. No, kad budu vidjele, kao što se nadam da hoće,
da im je brat sretan sa mnom, bit će zadovoljne, pa ćemo se opet dobro slagati,
premda više nikad ne možemo biti jedna drugoj ono što smo bile.
- To su najnepomirljivije riječi - napomene Elizabeth - koje sam ikad čula od
tebe. Tako treba! Uistinu bih se razljutila ako bih vidjela da si opet postala
žrtvom tobožnje ljubavi gospoñice Bingley!
- Možeš li vjerovati, Lizzy, da me on, kad je u studenomu otišao u London,
doista volio i da ga je samo uvjerenost kako sam ja ravnodušna spriječila da se
vrati ovamo?
- Tu je, dakako, malo pogriješio, ali je pokazao svoju skromnost. To je, naravno,
izazvalo kod Jane hvalospjeve o njegovoj skromnosti i neisticanju svojih dobrih
osobina.
Elizabeth je bilo drago što Bingley nije odao da se i njegov prijatelj umiješao u
to, jer je, iako je Jane bila velikodušna i milostiva, znala da bi ta okolnost mogla
stvoriti kod nje predrasudu protiv njega.
- Ja sam, doista, najsretnije stvorenje na svijetu! - uzvikne Jane. - Oh, Lizzy,
zašto sam ovako izdvojena iz cijele obitelji i blagoslovljena više od svih ostalih?
Kad bih, barem, mogla vidjeti i tebe tako sretnu! Kad bi, barem, postojao takav
čovjek za tebe!
- Makar mi ti dala četrdeset takvih ljudi, ne bih mogla biti sretna kao ti. Bez
tvoje naravi i tvoje dobrote, nikako ne mogu doživjeti tvoju sreću. Ne, ne, pusti
me da se snañem kako znam, i možda ću, ako budem imala vrlo veliku sreću, s
vremenom naići na nekog novog gospodina Collinsa.
Stanje u longbournskoj obitelji nije moglo dugo ostati tajnom. Gospoña Bennet
je prišapnula veliku vijest gospoñi Philips, a ona je učinila isto svim susjedama u
Merytonu.
Brzo se razglasilo da su Bennetovi najsretnija porodica na svijetu, iako se prije
samo nekoliko tjedana, kad je pobjegla Lydia, općenito mislilo da im je suñeno
da budu nesretni.
Na Wickhama je taj razgovor djelovao tako da više nije stvarao nikakve
neugodnosti sebi ni svojoj dragoj svastici Elizabeth ponovnim spominjanjem te
teme; a njoj je bilo milo kad je uočila da je dovoljno rekla kako bi ga ušutkala.
Uskoro je stigao dan njegova i Lydijina odlaska, te se gospoña Bennet morala
pomiriti s rastankom za koji je bilo vjerojatno da će potrajati najmanje godinu
dana, jer joj muž nije pristao na njezinu zamisao da svi odu u Newcastle.
- Oh, mila moja Lydia - uzvikne gospoña Bennet - kad ćemo se opet vidjeti?
- O, Bože! Ne znam. Možda tek za dvije ili tri godine.
- Piši mi često, draga moja.
- Kad god budem mogla. Ali ti dobro znaš da udane žene nikad nemaju mnogo
vremena za pisanje. Sestre mogu pisati meni. One neće imati nikakva drugog
posla.
Wickham se opraštao mnogo osjećajnije nego njegova žena. Smiješio se,
izgledao je zgodno i kazao je mnogo lijepih riječi.
- Krasna li čovjeka! - prozbori Bennet čim njih dvoje iziñoše iz kuće. -
Budalasto se smijulji, izvještačeno govori i ulaguje nam se svima. Veoma se
ponosim njime. Ni Sir William Lucas nema takva zeta.
Zbog kćerina odlaska gospoña Bennet je bila vrlo tužna nekoliko dana.
- Često mislim - reče ona - da nema ništa gore od rastanka s onima koje volimo.
Čovjek se osjeća izgubljenim zbog njih.
- Pa, to je, eto, posljedica toga što si udala kćer - odgovori Elizabeth. - Zato budi
zadovoljna što su ostale četiri neudane.
- Nije riječ o tom. Lydia me nije ostavila zato što se udala, nego zato što je
muževa pukovnija, slučajno, vrlo daleko. Da je pukovnija bliže, ne bi ona otišla
tako brzo.
Meñutim, potištenost koja ju je obuzela zbog tog dogañaja uskoro je nestala;
vijest koja je tada počela kružiti probudila je u njoj uzbudljivu nadu.
Kućepaziteljica u Netherfieldu dobila je upute da pripremi sve potrebno, jer
njezin gospodar dolazi za dan-dva u lov na nekoliko tjedana. Gospoña Bennet se
sva usplahirila. Pogledavala je Jane, čas se smiješeći, čas tresući glavom.
- Gle, gle, dolazi gospodin Bingley, sestro (gospoña Philips joj je prva donijela
tu vijest). Baš dobro. Doduše, meni je svejedno. On za nas nije ništa, znaš, i ja
ga doista ne želim više nikada vidjeti. No nije mi žao što dolazi u Netherfield
ako mu se tako prohtjelo. Tko zna što se može dogoditi? Ali to nema nikakvu
važnost za nas. Znaš, sestro, odavno smo se dogovorile da nećemo progovoriti
ni riječ o tom. A je li bar sigurno da on dolazi?
- Možeš biti sasvim uvjerena u to - odgovori gospoña Philips - jer je gospoña
Nichols bila sinoć u Merytonu; vidjela sam je kad je prolazila, pa sam namjerno
izišla da doznam istinu o tom; ona mi je rekla da je sve živa istina. Doći će
najkasnije u četvrtak, a vrlo vjerojatno već u srijedu. Išla je u mesnicu, rekla mi
je, kako bi naručila meso za srijedu i kupila je tri para kljukanih patki.
Slušajući o njegovu dolasku, Jane protiv volje pocrveni. Već mjesecima nije
spominjala njegovo ime Elizabeth, no sada je, čim su ostale nasamo, kazala:
- Zapazila sam da si me pogledala kad nam je tetka rekla onu vijest; znam da
sam se doimala zbunjeno; no nemoj misliti da se to dogodilo zbog nekakve
ludosti. Zbunila sam se za trenutak samo zato što sam znala da će me svi
promatrati. Uvjeravam te da me ta vijest niti veseli, niti boli. Radujem se samo
zbog jednoga: dolazi sam, pa ćemo ga rjeñe viñati. Ne strahujem za svoje srce,
nego se bojim ogovaranja.
Elizabeth nije znala kako da to shvati. Da ga nije vidjela u Derbyshireu,
vjerojatno bi pomislila da on uistinu dolazi, kao što se govori, radi lova.
Meñutim, još je smatrala mogućim da on voli Jane, te jedino nije bila načistu
dolazi li on s prijateljevim dopuštenjem ili je dovoljno hrabar da doñe i bez
njega.
"Ipak nije pošteno", mislila je katkad, "što taj mladić ne može doći u kuću koju
je zakonito zakupio da ne izazove svakakva nagañanja! Ostavit ću ga na miru."
Unatoč Janeinoj izjavi, u koju je i osobno vjerovala, Elizabeth je opazila da
pomisao na Bingleyjev dolazak utječe na sestrino raspoloženje. Bila je
uznemirenija i usplahirenija nego inače.
Tema o kojoj su njihovi roditelji vrlo žustro raspravljali prije dvanaestak mjeseci
našla se opet na dnevnom redu.
- Dragi moj, čim gospodin Bingley doputuje - reče gospoña Bennet - ti ćeš ga,
naravno, posjetiti.
- Ne, ne. Natjerala si me da ga posjetim lani i obećala si mi, ako se svratim k
njemu, da će se on oženiti jednom od naših kćeri. Ali ništa nije bilo od toga, pa
neću da opet praviš budalu od mene.
Žena mu je uporno dokazivala kako je prijeko potrebno da mu sva gospoda iz
susjedstva iskažu tu pažnju čim se vrati u Netherfield.
- Ja prezirem taj običaj - reče on. - Ako mu je stalo do našeg društva, neka ga
potraži. Zna gdje smo. Neću tratiti vrijeme trčkarajući za susjedima kad god se
vrate kući.
- Ja znam samo da će biti vrlo neuljudno ako ga ne posjetiš. Meñutim, to me
neće spriječiti da ga pozovem k nama na večeru. Morat ćemo uskoro pozvati
gospoñu Long i Gouldingove. S njima će nas biti trinaestero, pa će za stolom biti
baš mjesta i za njega.
Utješivši se tom odlukom, lakše je podnosila muževu neuglañenost, premda ju je
mučila pomisao da će, zbog njegova stava, možda svi susjedi vidjeti gospodina
Bingleyja prije njih.
Kad se dan Bingleyjeva dolaska približio, Jane reče Elizabeth:
- Nekako mi je već žao što uopće dolazi. Ne bi mi to bilo ništa samo po sebi;
mogla bih ga sresti potpuno ravnodušno; no već jedva slušam kako se stalno
govori o tomu. Majka je dobronamjerna; ali ona ne zna... nitko ne može znati...
koliko patim zbog onog što ona govori. Bit ću sretna kad on opet ode iz
Netherfielda.
- Rado bih ti kazala nešto utješno - odvrati Elizabeth - ali to nije u mojoj moći.
Nije ti lako; ali lišena sam uobičajenog zadovoljstva da preporučujem strpljivost
patnici, jer ti si ionako uvijek strpljiva.
Gospodin Bingley je doputovao kući. Gospoña Bennet je uspjela preko posluge
prva doznati o tomu, no tako je samo produžila vrijeme svoje uzbuñene
zabrinutosti. Brojila je dane koji moraju proći prije nego što mu bude mogla
poslati poziv, a nije se nadala da će ga vidjeti prije toga. Meñutim, trećeg jutra
nakon njegova povratka u Hertfordshire ugledala ga je kroz prozor kako kroz
dvorište jaše prema kući.
Brzo je pozvala kćerke da sudjeluju u njezinoj radosti. Jane odlučno ostane za
stolom, ali Elizabeth, kako bi zadovoljila majku, priñe prozoru, pogleda van i
spazi kraj njega gospodina Darcyja, te ponovno sjedne pokraj Jane.
- Neki gospodin je s njim, mama - prozbori Kitty. - Tko bi to mogao biti?
- Vjerojatno neki znanac, draga moja; doista ne znam tko je.
- Oh! - uzvikne Kitty. - Sliči čovjeku koji je i prije bio uvijek s njim. Gospodin...
kako se ono zvaše? Onaj visoki, ponosni čovjek.
- Zaboga! Gospodin Darcy! Uistinu je to on. Dobro, svaki prijatelj gospodina
Bingleyja bit će uvijek dobrodošao ovdje; ali inače, moram reći, mrsko mi ga je
i pogledati.
Jane uperi oči u Elizabeth iznenañeno i zabrinuto. Znala je vrlo malo o njihovu
susretu u Derbyshireu i zato je suosjećala s njom zbog nelagode koju je
pripisivala sestri zato što će ga sada vidjeti, tako reći, prvi put poslije onog
pisma u kojem joj je sve objasnio. Objema je bilo vrlo neugodno. Žalile su jedna
drugu, a i svaka sebe; majka je nastavila govoriti o svojoj mržnji prema
gospodinu Darcyju i o svojoj odluci da bude pristojna prema njemu samo zato
što je on Bingleyjev prijatelj, ali je njih dvije nisu ni slušale. Elizabeth je imala i
drugih razloga za tjeskobu, nepoznatih Jane, jer joj još nije imala hrabrosti
pokazati ujnino pismo i priznati promjenu svojih osjećaja prema Darcyju. Za
Jane je Darcy bio samo čovjek čiju je prosidbu Elizabeth odbila i čiju je
vrijednost podcijenila; no za Elizabeth, koja je bila mnogo upućenija, on je bio
čovjek koji je cijelu obitelj zadužio najvećim dobročinstvom i prema kojem je
ona osjećala otprilike ono što i Jane prema Bingleyju. Njezino je iznenañenje
zbog toga što je došao u Netherfield, u Longboum, i što je traži po svojoj volji,
bilo gotovo ravno onom koje je doživjela kad je prvi put opazila njegovo
izmijenjeno ponašanje u Derbyshireu.
Na pomisao da su njegova ljubav i želje ostale nepokolebljive, lice joj se
zarumeni, a radostan osmijeh istakne blistavost njezinih očiju. Ali još nije bila
sasvim sigurna. "Da najprije vidim kako se ponaša", pomisli ona, "pa ću onda
znati smijem li se nadati."
Marljivo vezući, nastojala se držati mirno i nije se usudila podići oči dok je
nestrpljiva znatiželja nije natjerala da pogleda u sestrino lice kad se vratima
približio sluga. Jane je bila malo bljeña nego obično, ali staloženija nego što je
Elizabeth očekivala. Kad su gospoda ušla, Jane se zarumeni, ali ih primi prilično
mirno i u njezinu vladanju nije bilo ni ogorčenosti, ni pretjerane ljubaznosti.
Elizabeth je s obojicom progovorila samo nekoliko uljudnih riječi, zatim je opet
sjela i nastavila vesti revnije nego ikada. Osmjelila se samo jednom pogledati
Darcyja. Doimao se ozbiljno kao i obično i više onakvim kakav je bio u
Hertfordshireu nego u Pemberleyju. Meñutim, možda u nazočnosti njezine
majke nije ni mogao biti onakav kakav je bio pred ujakom i ujnom. Bila je to
bolna, ali ne i nevjerojatna pretpostavka.
I Bingleyja je pogledala za trenutak, te je odmah zapazila da je radostan i
istodobno zbunjen. Gospoña Bennet ga je dočekala s tako pretjeranom
ljubaznošću da su se njezine dvije kćerke postidjele, pogotovo zato što se prema
njegovu prijatelju vladala hladno i ukočeno.
Osobito je Elizabeth, koja je znala da majka treba biti zahvalna gospodinu
Darcyju što joj je najmiliju kćer spasio od vječne sramote, vrijeñalo i duboko
boljelo što ona pravi tu bezrazložnu razliku izmeñu njih dvojice.
Zapitavši Elizabeth kako su gospodin i gospoña Gardiner, na što je ona zbunjeno
odgovorila, Darcy nije više gotovo ništa ni rekao. Nije sjedio kraj nje; možda je
to bio razlog njegove šutnje; no u Derbyshireu nije bilo tako. Ondje je
razgovarao s njezinim roñacima ako nije mogao s njom. Meñutim, sada je
prolazilo i nekoliko minuta prije nego što bi se čuo njegov glas; a kad bi
povremeno, budući da nije mogla odoljeti radoznalosti, podigla oči prema
njegovu licu, opazila bi da promatra Jane podjednako često kao i nju, a s
vremena na vrijeme gleda samo u pod. Uočila je njegovu veću zamišljenost i
manju želju da se svidi nego kad su se prošli put sreli. Razočarala se, ali i
naljutila na sebe zato što je razočarana. "Kako sam mogla i očekivati da bude
drukčije!" pomisli ona. "Pa ipak, zašto je došao?"
Nije joj se razgovaralo ni s kim osim s njim, a za pričanje s njim gotovo nije
imala hrabrosti.
Pitala ga je za njegovu sestru i ponovno zašutjela.
- Prošlo je mnogo vremena, gospodine Bingley, otkada ste otišli odavde - reče
gospoña Bennet.
On se odmah složi s tim.
- Već sam se uplašila da se nećete nikad ni vratiti. Priča se da namjeravate
zauvijek napustiti ovo mjesto o Miholjdanu, no nadam se da to nije istina.
Dogodile su se mnoge promjene otkako ste otišli odavde. Gospoñica Lucas se
udala i otišla s mužem. A udala se i jedna od mojih kćeri. Vjerojatno ste čuli o
tom, a i pročitali u novinama. Pisalo je o tom dogañaju u "Timesu" i u
"Courieru", znam, ali obavijest nije bila dobro sročena. Glasila je samo:
"Vjenčani: gospodin George Wickham i gospoñica Lydia Bennet", a nije bilo ni
riječi o njezinu ocu, o mjestu odakle je niti o bilo čemu drugom. Tekst je
sastavio moj brat Gardiner; čudim se kako je mogao tako zabrljati. Jeste li
vidjeli tu obavijest?
Bingley odgovori potvrdno i čestita joj. Budući da se nije usudila dići pogled,
Elizabeth nije znala kako se drži Darcy.
- Uistinu je divno udati dobro kćer - nastavi gospoña Bennet - ali mi je
istodobno, gospodine Bingley, vrlo teško što je odvedena daleko od mene. Otišli
su u Newcastle, mjesto koje je daleko na sjeveru, i moratće ostati ondje ni sama
ne znam koliko. Ondje je njegova pukovnija; po svoj prilici ste čuli da je
napustio dobrovoljački korpus i prešao u redovnu vojsku. Hvala Bogu, on ipak
ima prijatelje, iako možda ne onoliko koliko ih zaslužuje.
Elizabeth je znala da majka tim riječima cilja na Darcyja, te se od srama umalo
srušila sa stolca. Meñutim, to ju je natjeralo da govori premda je dotad
uglavnom šutjela. Upitala je Bingleyja namjerava li ovaj put ostati duže u
Netherfieldu. Odgovorio je da će ostati nekoliko tjedana.
- Kad pobijete sve svoje ptice, gospodine Bingley - reče gospoña Bennet -
molim vas, doñite ovamo, pa lovite koliko vas je volja na imanju mog muža.
Uvjerena sam da će vam on to rado dopustiti i sačuvat će za vas najbolja jata.
Elizabeth se osjeti još nelagodnije zbog te nepotrebne, pretjerane ljubaznosti.
Čak i da je postojala ona lijepa nada kao lani, slutila je da bi sve opet završilo
nesretno. Tada pomisli da ni mnoge godine sreće ne bi mogle nadoknaditi Jane i
njoj ovakve trenutke bolne i mučne zbunjenosti.
- Najveća je želja mog srca - reče Elizabeth u sebi - da više nikad ne budem u
društvu njih dvojice. Njihovo mi društvo ne može pružiti zadovoljstvo koje bi
nadoknadilo ovakvo mučenje. Da ih, barem, više nikad ne vidim ni jednog, ni
drugog.
No mučno nezadovoljstvo, koje ne bi mogle dovoljno nadoknaditi ni mnoge
godine sreće, znatno se smanjilo čim je opazila kako sestrina ljepota ponovno
rasplamsava divljenje kod svog negdašnjeg obožavatelja. Kad je tek došao,
Bingley je malo govorio Jane, ali se njegova pozornost postupno sve više
usredotočivala na nju. Zaključio je da je lijepa kao i lani... podjednako
dobrodušna i prirodna, ali ne i razgovorljiva kao prije. Jane se trudila da se ne
opazi nikakva razlika kod nje i vjerovala je da govori koliko i obično. Meñutim,
toliko su je obuzimale razne misli da nije uvijek ni bila svjesna da šuti.
Kad su gospoda ustala da odu, gospoña Bennet ih pozove na večeru u
Longbourn za nekoliko dana.
- Dugujete mi jedan posjet, gospodine Bingley - doda ona - jer ste prije odlaska
u London prošle zime, obećali da ćete večerati u našem obiteljskom krugu čim
se vratite. Eto, vidite, ja to nisam zaboravila; i uvjeravam vas da sam se veoma
razočarala što se niste vratili i održali obećanje.
Bingley se malo zbuni na to i reče kako mu je žao, no bio je spriječen poslom.
Zatim su otišli.
Gospoña Bennet bi ih vrlo rado bila pozvala da ostanu na ručku, ali je, iako joj
je hrana uvijek bila dobra, smatrala da obrok bez dviju vrsti jela ne bi bio
pogodan za čovjeka kojeg hvata kao zeta i da ne bi mogao zadovoljiti prohtjeve i
ponos čovjeka čiji je godišnji prihod deset tisuća funti.
LIV
Čim su otišli, Elizabeth je izišla kako bi u miru razmislila o svemu što se zbilo,
premda se moglo očekivati da će je to razmišljanje još više oneraspoložiti.
Darcyjevo ju je ponašanje začudilo i razljutilo.
"Ako je došao samo šutjeti, držati se ozbiljno i ravnodušno, onda nije ni trebao
doći", pomisli ona.
Nikako nije mogla naći rješenje koje bi je zadovoljilo. "U Londonu je i dalje bio
ugodan i ljubazan prema ujaku i ujni, pa zašto nije takav i prema meni? Ako me
se boji, zašto je došao ovamo? Ako me više ne voli, zašto šuti? Ah, taj zagonetni
čovjek! Više neću razmišljati o njemu."
Ta se odluka, i bez njezina truda, ostvarila vrlo brzo zbog dolaska sestre, koja joj
je prišla vesela lica, što je očito pokazivalo da je zadovoljnija gostima nego
Elizabeth. - Sada - progovori Jane - kad je prošao ovaj prvi susret, sasvim sam
mirna. Znam svoju snagu i više me nikad neće zbuniti njegov dolazak. Drago mi
je što će večerati ovdje u utorak; tada će svi vidjeti da je za nas oboje to samo
susret običnih i ravnodušnih prijatelja.
- Da, vrlo ravnodušnih - reče Elizabeth kroz smijeh. - Ah, Jane! Pripazi što
radiš!
- Draga moja Lizzy, valjda ne misliš da sam tako slaba da sam u opasnosti.
- Mislim da postoji vrlo velika opasnost da ga navedeš da se zaljubi u tebe više
nego ikad.
Nisu ponovno vidjele njih dvojicu sve do utorka, a gospoña Bennet je u
meñuvremenu kovala razne sretne planove na koje su je potakle Bingleyjeva
dobroćudnost i uobičajena uglañenost tijekom polusatnog posjeta.
U utorak se okupilo veliko društvo u Longbournu. Najnestrpljivije su se
očekivali Bingley i Darcy, ali su oni, kao dobri sportaši, došli točno na vrijeme.
Kad su ušli u blagovaonicu, Elizabeth je pozorno motrila hoće li Bingley, kao na
svim prijašnjim skupovima, sjesti kraj njezine sestre. Njezina mudra majka,
obuzeta istom mišlju, ne pozove ga k sebi. Činilo se da se on koleba, ali se Jane
u tom trenutku osvrnula oko sebe, smiješeći se, te ga to potakne da sjedne pokraj
nje.
Likujući od sreće, Elizabeth pogleda Darcyja. On je to podnio s otmjenom
ravnodušnošću, pa bi bila zaključila da je Bingley dobio njegovo odobrenje da
bude sretan da nije opazila kako se i Bingleyjeve oči okreću prema njemu,
odražavajući polunasmijanu zbunjenost.
Bingleyjevo je ponašanje prema njezinoj sestri za vrijeme večere pokazivalo da
joj se divi. Premda je to divljenje bilo suzdržljivije nego prije, uvjerilo je
Elizabeth da bi, kad bi mu bilo prepušteno na volju, Janeina i njegova sreća brzo
bile zajamčene. Iako Elizabeth nije mogla znati hoće li se to dogoditi,
zadovoljno je promatrala njegovo vladanje. Veoma ju je osokolilo. Darcy je
sjedio gotovo na drugom kraju stola, kraj majke. Elizabeth je dobro znala da
njima dvoma nije nikakvo zadovoljstvo što su jedno pokraj drugoga. Nije bila
dovoljno blizu da bi čula njihov razgovor, ali je opazila da rijetko govore jedno
drugom, a i onda vrlo hladno i ukočeno. Zbog majčine je neljubaznosti još
bolnije osjećala koliko mu duguju, te bi bila dala sve na svijetu da mu je mogla
kazati kako barem netko u obitelji zna za njegovu dobrotu i duboko je cijeni.
Nadala se da će tijekom večeri dobiti neku priliku da budu zajedno, da neće
cijeli posjet proći bez mogućnosti za razgovor. Dosad nisu progovorili ni riječ,
izuzevši uljudan pozdrav kad je došao Darcy. Bila je zabrinuta i uznemirena, a
vrijeme provedeno u salonu prije nego što su im se pridružili muškarci bilo joj je
tako zamorno i dosadno da je umalo postala nepristojnom. Očekivala je njihov
ulazak kao nešto o čemu joj ovisi sva sreća za tu večer.
"Ako mi on sada ne priñe", pomisli ona, "napustit ću ga zauvijek."
Uto uñoše gospoda i Elizabeth se učini da se Darcy namjerava zaputiti prema
njoj. Ali, jao! Oko stola gdje je Jane posluživala čaj, a Elizabeth točila kavu,
natiskale su se dame tako da kraj nje nije bilo dovoljno mjesta za stolac. Dok su
se gospoda približavala, jedna od djevojaka priñe joj još bliže i prošapće:
- Neću dopustiti muškarcima da nas razdvoje. Ne treba nam nitko od njih, nije li
tako?
Darcy je otišao na drugu stranu sobe. Pratila ga je pogledom, zavidjela svakomu
s kime je razgovarao i malone nije imala strpljenja posluživati goste kavom;
zatim se razljutila na samu sebe što je tako budalasta.
"Čovjek koji je jednom odbijen! Kako sam ikad mogla biti tako luda da
očekujem da će se obnoviti njegova ljubav? Postoji li ijedan muškarac koji se ne
bi pobunio protiv slabosti da još jednom zaprosi istu djevojku? Za njihove
osjećaje nema odvratnijeg poniženja."
Meñutim, živnula je kad je osobno donio natrag svoju šalicu, te je iskoristila
priliku da ga upita:
- Je li vaša sestra još u Pemberleyju?
- Da, ostat će ondje do Božića.
- Sasvim sama? Jesu li joj sve prijateljice otišle?
- S njom je gospoña Anneslev. Ostale su otišle u Scarborough prije tri tjedna.
Nije mogla smisliti što da još kaže; ali, ako on želi razgovarati s njom, možda će
biti uspješniji u tom od nje. Meñutim, stajao je nekoliko minuta pokraj nje i
šutio; na posljetku je, kad joj je ona djevojka počela opet šaptati, otišao od nje.
Kad je odnesen čajni pribor i postavljeni su stolovi za kartanje, sve su dame
ustale, pa se Elizabeth ponadala da će joj on sada prići. Meñutim, nade joj se
odmah raspršiše, jer je vidjela da on postaje žrtvom majčine gramzive potrage za
igračima vista i sjeda za stol s ostalim kartašima. Više nije očekivala nikakve
radosne trenutke. Cijelu su večer sjedili odvojeno za različitim stolovima i nije
se imala čemu nadati osim da će mu pogled skretati prema njezinoj strani sobe
tako često da će igrati loše kao i ona.
Gospoña Bennet je namjeravala još malo zadržati oba netherfieldska gospodina
pošto ostali odu, ali su, na žalost, njihova kola stigla prije svih ostalih, te nije
mogla ostvariti svoj naum.
- Dakle, djevojke - reče ona čim je obitelj ostala sama - što kažete o današnjoj
zabavi? Mislim da je sve proteklo izvanredno. Večera je bila kakva se samo
može poželjeti. Srnetina je bila besprijekorno pečena, i svi su rekli da nikad nisu
vidjeli tako debeo but. Juha je bila pedeset puta bolja od one što smo je jeli kod
Lucasovih prošlog tjedna; čak je i gospodin Darcy priznao da su jarebice izvrsno
pripremljene; a pretpostavljam da on ima barem dva ili tri francuska kuhara. I,
draga moja Jane, nikad nisi bila ljepša. Gospoña Long mi je to potvrdila kad sam
je pitala. A znate što je još rekla? "Ah, gospoño Bennet, napokon ćemo je imati
u Netherfieldu." Doista je to rekla. Gospoña Long je jedna od najboljih žena;
njezine su nećakinje djevojke vrlo pristojna ponašanja, ali nisu nimalo lijepe;
veoma ih volim.
Gospoña Bennet je bila izvrsno raspoložena. Na osnovi Bingleyjeva ponašanja
prema Jane, zaključila je da će ga kći napokon osvojiti. A njezine nade, kad god
je bila dobro raspoložena, toliko su prelazile razumne granice da se grdno
razočarala kad se nije pojavio već sutradan i zaprosio Jane.
- Ovo je bio vrlo ugodan dan - reče Jane svojoj sestri Elizabeth. - Društvo je bilo
tako dobro odabrano da su se svi slagali meñusobno. Nadam se da ćemo se često
sastajati. Elizabeth se nasmiješi.
- Lizzy, ne smijulji se. Ne smiješ sumnjati u mene. To me vrijeña. Uvjeravam te
da sam sad naučila uživati u razgovoru s njim kao s ljubaznim i pametnim
mladićem, bez ikakvih drugih želja. Čvrsto vjerujem, na osnovi njegova
sadašnjeg ponašanja, da nikad nije ni namjeravao osvojiti moje srce. On je samo
ugodniji u ophoñenju i više se želi svidjeti nego drugi ljudi.
- Vrlo si okrutna - reče Elizabeth - jer mi ne dopuštaš da se smijem, a neprestano
me nasmijavaš.
- Kako je teško katkad uvjeriti druge!
- A katkad i nemoguće.
- Dobro, zašto me hoćeš navesti na zaključak da osjećam više nego što
priznajem?
- Na to pitanje gotovo i ne znam odgovoriti. Svi mi rado poučavamo druge, iako
ih možemo učiti samo ono što se ne isplati znati. Oprosti mi. Ako i dalje budeš
tvrdila da si ravnodušna, onda se nemoj meni povjeravati.
LV
Nekoliko dana poslije tog posjeta pojavio se opet Bingley, i to sam. Njegov je
prijatelj otputovao u London tog jutra i kanio se vratiti za deset dana. Sjedio je s
njima više od jednog sata i bio je vrlo dobre volje. Gospoña Bennet ga pozove
da večera s njima; odgovorio je da mu je veoma žao, ali je zauzet te večeri.
- Idući put kad doñete - reče ona - nadam se da ćemo biti bolje sreće.
- Bit će mi vrlo drago, kad god bude vama zgodno. Ako dopustite, uskoro ću se
navratiti k vama.
- Možete li doći sutra?
- Da, sutra sam slobodan - odgovori on, rado prihvaćajući taj poziv.
Došao je, i to tako rano da se još nijedna dama nije obukla.
Gospoña Bennet utrči u sobu svojih kćeri u kućnoj haljini i samo napola
počešljana, te vikne:
- Mila Jane, požuri se i idi dolje. Došao je on... gospodin Bingley je došao.
Uistinu on. Požuri se, požuri. Hej, Sarah, idi odmah k Jane i pomozi joj da se
obuče. Ostavi sada Lizzynu kosu.
- Sići ćemo čim budemo mogle - reče Jane - ali mislim da će Kitty biti najbrža,
jer se već pola sata sprema.
- Ah! Neka vrag nosi Kitty! Što ona ima s tim? Požuri se, požuri! Gdje ti je
marama, mila moja?
Meñutim, kad je majka otišla, nisu mogle nagovoriti Jane da siñe bez jedne od
svojih sestara.
Ista želja da ih ostave nasamo mogla se lako uočiti i tijekom večeri. Poslije čaja
se gospodin Bennet, po svom običaju, povukao u knjižnicu, a Mary je otišla gore
svom glasoviru. Uklonivši tako dvije zapreke, gospoña Bennet je sjedila i
namigivala Elizabeth i Catherine prilično dugo, ali uzalud. Elizabeth je nije ni
gledala; a kad je Kitty napokon opazila to namigivanje, zapitala ju je vrlo
bezazleno:
- Što je, mama? Zašto mi namiguješ? Što trebam učiniti?
- Ništa, dijete, ništa. Nisam ti namigivala.
Gospoña Bennet je potom sjedila mirno još pet minuta; meñutim, kako se ne bi
propustila ta dragocjena prilika, najednom ustade i reče Kitty:
- Doñi ovamo, mila moja, hoću razgovarati s tobom. - Nakon toga je odvede iz
sobe. Jane odmah pogleda Elizabeth, pokazujući joj očima koliko joj je mučno
zbog te majčine namještaljke, a i moleći je da ona ne sudjeluje u tom.
Za nekoliko minuta otvori gospoña Bennet napola vrata i dovikne:
- Lizzy, dušo, htjela bih govoriti s tobom. Elizabeth je tada morala izići.
- Trebamo ih ostaviti nasamo, znaš - reče gospoña Bennet čim je Elizabeth ušla
u predsoblje. - Kitty i ja idemo gore i sjedit ćemo u mojoj sobi.
Elizabeth nije ni pokušala urazumiti majku, već je mirno ostala u predsoblju dok
ona i Kitty nisu otišle na kat, a onda se vratila u salon.
Planovi gospoñe Bennet za taj dan izjaloviše se. Bingley je bio divan u svakom
pogledu, osim što se nije očitovao kao prosac njezine kćerke. Zbog svoje
prirodnosti i veselosti bio je izvanredno drag cijelom društvu; podnosio je
neumjesne i pretjerane izljeve ljubaznosti gospoñe Bennet i slušao njezine
budalaste primjedbe tako suzdržljivo i pristojno da mu je Jane bila zahvalna.
Gotovo ga nije trebalo ni nagovarati da ostane što duže te večeri; a prije odlaska
je ugovoreno, uglavnom zahvaljujući njemu i gospoñi Bennet, da poñe sutradan
ujutro u lov s njezinim mužem.
Nakon tog dana nije Jane više govorila da je ravnodušna. Sestre nisu prozborile
ni riječ o gospodinu Bingleyju; meñutim, Elizabeth je, liježući u postelju, bila
ispunjena sretnom uvjerenošću da će se uskoro sve lijepo završiti i bila je sklona
zaključku da se sve to dogaña u suglasnosti s gospodinom Darcyjem.
Bingley je došao točno u predviñeno vrijeme i proveo je s gospodinom
Bennetom jutro onako kako su se dogovorili. Bennet je bio mnogo ugodniji
nego što je Bingley očekivao. Kod Bingleyja nije bilo ni uobraženosti, ni ludosti
koje bi ga mogle navesti da mu se podsmjehuje ili da prezirno šuti. Bennet je bio
govorljiviji i manje ćudljiv nego obično. Bingley se, naravno, vratio s njim na
ručak; a uvečer se gospoña Bennet opet domišljato trudila da ga svi ostave
nasamo s Jane. Elizabeth je trebala napisati pismo, pa je poslije čaja otišla u
blagovaonicu za doručkovanje, smatrajući kako nije potrebno da ostane i nastoji
osujetiti majčine planove, jer svi namjeravaju sjesti i kartati se.
No, kad se, završivši pismo, vratila u salon, ustanovila je, na svoje veliko
iznenañenje, da je majka previše dosjetljiva za nju. Otvorivši vrata, ugledala je
Jane i Bingleyja kako stoje zajedno kraj kamina kao da su zauzeti nekim
ozbiljnim razgovorom; da ovo i nije izazvalo nikakvu sumnju, odala bi sve
njihova lica kad su se hitro okrenuli i odmaknuli jedno od drugog. Njihov je
položaj bio vrlo neugodan, a njezin, pomislila je, još neugodniji. Nitko ne
prozbori ni riječ; Elizabeth se htjede povući, ali Bingley, koji je sjeo kao i Jane,
brzo ustane, šapne nešto Jane i istrči iz sobe.
Jane nije nikad mogla kriti pred Elizabeth ništa radosno, te odmah zagrli sestru i
vrlo uzbuñeno izjavi da je ona najsretnije stvorenje na svijetu.
- Ovo je mnogo - doda ona - ovo je previše. Ja to ne zaslužujem. Oh! Zašto nisu
svi sretni kao ja?
Elizabeth joj čestita s iskrenošću, toplinom i ushićenošću koje su se riječima
teško mogle izraziti. Svaka ljubazna rečenica bila je nov izvor sreće za Jane. No
ovaj put nije htjela ostati sa sestrom niti se upustiti s njom u duži razgovor.
- Moram odmah otići k majci - uzvikne ona. - Neću je više ni tren držati u
neizvjesnosti i zabrinutosti niti bih htjela da čuje vijest od nekoga drugog.
Bingley je već otišao k našem ocu. Oh, Lizzy, sretna sam što će ovo što hoću
ispričati razveseliti cijelu moju dragu obitelj! Kako ću podnijeti ovoliku sreću?
Zatim je požurila k majci, koja je namjerno prekinula kartanje i sjedila gore s
Kitty.
Ostavši sama, Elizabeth se osmjehne pri pomisli kako se brzo i lako sredilo
napokon ono što ih je mjesecima držalo u neizvjesnosti i nezadovoljstvu.
- Ovako, dakle - reče ona - završavaju prijateljeva opreznost i opomene! Ovako
završavaju dvoličnost i prepredenost njegove sestre! To je najsretniji, najmudriji
i najprirodniji svršetak!
Za nekoliko joj se minuta pridruži Bingley. Njegov razgovor s njihovim ocem
bio je kratak i uspješan.
- Gdje vam je sestra? - zapita on čim je otvorio vrata.
- Gore kod majke. Vjerujem da će se brzo vratiti.
Zatvorivši tada vrata, on joj priñe i zatraži da mu kao svastika čestita i poželi sve
najljepše. Elizabeth iskreno i srdačno izrazi svoju radost zbog toga što će se
oroditi. Rukovali su se vrlo prijateljski; a zatim je, dok joj nije sišla sestra,
morala slušati sve što je imao kazati o svojoj sreći i Janeinim besprijekornim
osobinama; iako je bio zaljubljen, Elizabeth je uistinu vjerovala da su sve
njegove nade u sreću razumne, jer se temelje na Janeinoj velikoj razboritosti i
divnoj naravi, a i na njihovoj općenitoj sličnosti osjećaja i ukusa.
Za sve njih bila je ta večer neobično vesela. Zadovoljstvo što ga je osjećala Jane
odrazilo joj se na licu tako ljupkom živahnošću da se doimala ljepše nego ikada.
Kitty se smijuljila i smiješila, nadajući se da će uskoro doći red i na nju.
Gospoña Bennet nije mogla izraziti svoj pristanak i radost dovoljno toplo da
zadovolji svoje osjećaje, premda je govorila Bingleyju punih pola sata samo o
tom. Kad im se pridružio gospodin Bennet, njegov su glas i držanje jasno
pokazivali da je vrlo sretan.
Meñutim, preko njegovih usana nije prešla nijedna riječ o tom dokle god se gost
nije oprostio od njih; čim je otišao, on se okrene prema kćeri i reče:
- Jane, čestitam ti. Bit ćeš vrlo sretna žena.
Jane mu odmah priñe, poljubi ga i zahvali mu na dobroti.
- Ti si dobra djevojka - odvrati on - i veoma se veselim što ćeš se tako sretno
udomiti. Nimalo ne sumnjam da ćete se vrlo dobro slagati. Vaše su naravi slične.
Oboje ste toliko popustljivi da nikad nećete donositi različite odluke, tako
lakovjerni da će vas svaki sluga varati i tako darežljivi da ćete prekoračivati svoj
prihod.
- Nadam se da neće biti tako. Nepromišljenost i lakomislenost glede novca bile
bi neoprostive pogreške s moje strane.
- Prekoračivati svoj prihod! Dragi moj Bennete - uzvikne njegova žena - što to
govoriš? Pa, on ima četiri ili pet tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više. -
Zatim se obrati kćeri: - Oh, moja mila, mila Jane, kako sam sretna! Uvjerena
sam da neću sklopiti oka cijelu noć. Znala sam kako će to biti. Uvijek sam
govorila da na kraju mora biti tako. Čvrsto sam vjerovala da nisi tako lijepa
uzalud! Sjećam se, čim sam ga vidjela kad je lani prvi put došao u Hertfordshire,
pomislila sam kako ćete se, po svoj prilici, vas dvoje uzeti. Oh! On je najljepši
mladić na svijetu.
Wickhama i Lydiju potpuno je zaboravila. Sada joj je Jane bila miljenica. U tom
trenutku nije hajala ni za jednu drugu kćer.
Mlañe sestre uskoro počeše salijetati Jane oko stvari koje žele, a koje će im ona
moći priuštiti u budućnosti.
Mary je zamoli da se smije služiti knjižnicom u Netherfieldu, a Kitty je vrlo
uporno molila da se svake zime održi ondje nekoliko balova.
Naravno, otada je Bingley dolazio svaki dan u Longbourn; često bi se pojavio
prije doručka i otišao tek poslije večere; osim kad bi ga neki neotesani, mrski
susjed pozvao na večeru, a on bi smatrao da ga ne smije odbiti.
Elizabeth je sad imala rijetko priliku za razgovor s Jane; jer, kad bi on bio u
kući, Jane nije imala vremena ni za koga drugog. No bila im je vrlo korisna u
trenucima kad su bili razdvojeni, što se katkad neizbježno dogañalo. U Janeinoj
odsutnosti, uvijek je bio s Elizabeth kako bi joj mogao govoriti o Jane; a kad bi
Bingley otišao, Jane je tražila olakšanje pričajući Elizabeth o njemu.
- Veoma me obradovao - reče Jane jedne večeri - kad mi je kazao da uopće nije
znao da sam bila u Londonu proljetos! Dotad to nisam smatrala mogućim.
- Naslućivala sam to - odvrati Elizabeth. - Meñutim, kako je to objasnio?
- Valjda su sve to udesile njegove sestre. Njima se zaista nije sviñalo njegovo
poznanstvo sa mnom, a ja se ne čudim tomu, jer je mogao izabrati mnogo bolju
djevojku u raznim pogledima. No, kad budu vidjele, kao što se nadam da hoće,
da im je brat sretan sa mnom, bit će zadovoljne, pa ćemo se opet dobro slagati,
premda više nikad ne možemo biti jedna drugoj ono što smo bile.
- To su najnepomirljivije riječi - napomene Elizabeth - koje sam ikad čula od
tebe. Tako treba! Uistinu bih se razljutila ako bih vidjela da si opet postala
žrtvom tobožnje ljubavi gospoñice Bingley!
- Možeš li vjerovati, Lizzy, da me on, kad je u studenomu otišao u London,
doista volio i da ga je samo uvjerenost kako sam ja ravnodušna spriječila da se
vrati ovamo?
- Tu je, dakako, malo pogriješio, ali je pokazao svoju skromnost. To je, naravno,
izazvalo kod Jane hvalospjeve o njegovoj skromnosti i neisticanju svojih dobrih
osobina.
Elizabeth je bilo drago što Bingley nije odao da se i njegov prijatelj umiješao u
to, jer je, iako je Jane bila velikodušna i milostiva, znala da bi ta okolnost mogla
stvoriti kod nje predrasudu protiv njega.
- Ja sam, doista, najsretnije stvorenje na svijetu! - uzvikne Jane. - Oh, Lizzy,
zašto sam ovako izdvojena iz cijele obitelji i blagoslovljena više od svih ostalih?
Kad bih, barem, mogla vidjeti i tebe tako sretnu! Kad bi, barem, postojao takav
čovjek za tebe!
- Makar mi ti dala četrdeset takvih ljudi, ne bih mogla biti sretna kao ti. Bez
tvoje naravi i tvoje dobrote, nikako ne mogu doživjeti tvoju sreću. Ne, ne, pusti
me da se snañem kako znam, i možda ću, ako budem imala vrlo veliku sreću, s
vremenom naići na nekog novog gospodina Collinsa.
Stanje u longbournskoj obitelji nije moglo dugo ostati tajnom. Gospoña Bennet
je prišapnula veliku vijest gospoñi Philips, a ona je učinila isto svim susjedama u
Merytonu.
Brzo se razglasilo da su Bennetovi najsretnija porodica na svijetu, iako se prije
samo nekoliko tjedana, kad je pobjegla Lydia, općenito mislilo da im je suñeno
da budu nesretni.
19 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:45 pm
Margita
Administrator
LVI
Jednog jutra, oko tjedan dana nakon Bingleyjevih zaruka s Jane, dok su on i
pripadnice obitelji sjedili u blagovaonici, pozornost im iznenada privuče prema
prozoru kloparanje kola, te ugledaše kočiju sa četiri konja, koja se približavala
kući. Bilo je prerano za posjet, a ni četveropreg nije sličio nijednom iz
susjedstva. Ni slugina livreja nije im bila poznata. No, budući da je bilo očito da
netko dolazi, Bingley odmah nagovori Jane da izbjegnu taj posjet odlaskom u
šumarak. Gospoña Bennet i njezine ostale kćerke i dalje su neuspješno nagañale
dokle god se nisu otvorila vrata i ušla je njihova gošća. Bila je to ledi Catherine
de Bourgh.
Sve su, naravno, bile pripravne na iznenañenje, no ovakvo je premašilo sva
njihova očekivanja; Elizabeth se, čak, začudila više nego gospoña Bennet i
Kitty, iako je njima dvjema ta ledi bila sasvim nepoznata.
Ulazeći u sobu, držala se još neljubaznije nego inače, na Elizabethin je pozdrav
samo kratko kimnula glavom i sjela je ne prozborivši ni riječ. Kad je ušla,
Elizabeth je priopćila njezino ime majci, premda gošća nije tražila da bude
predstavljena.
Gospoña Bennet se zapanjila, ali joj je godilo što ima tako uglednu gošću, pa ju
je primila s najvećom mogućom uljudnošću. Sjedeći nekoliko trenutaka šutke,
gošća se vrlo ukočeno obrati Elizabeth:
- Nadam se da ste dobro, gospoñice Bennet. Ova dama je, pretpostavljam, vaša
majka?
Elizabeth to potvrdi vrlo kratkim odgovorom.
- A ovo je, pretpostavljam, jedna od vaših sestara?
- Da, gospoño - reče gospoña Bennet, ushićena što razgovara s ledi Catherine. -
Ovo mi je pretposljednja kći, moja najmlaña se nedavno udala; a moja najstarija
je negdje u perivoju i šeće s mladićem koji će uskoro postati članom naše
obitelji.
- Imate ovdje vrlo malen perivoj - reče ledi Catherine poslije kratke šutnje.
- On nije, vjerojatno, ništa u usporedbi s Rosingsom, gospoño, ali je mnogo veći
od perivoja Sir Williama Lucasa.
- U ovoj je sobi, uvjerena sam, vrlo neugodno sjediti za vrijeme ljetnih večeri,
svi su prozori okrenuti prema zapadu.
Gospoña Bennet istakne da oni nikad ne sjede ljeti u njoj u to vrijeme, zatim
doda:
- Smijem li biti tako slobodna i pitati vaše gospodstvo jeste li ostavili gospodina
i gospoñu Collins u dobrom zdravlju?
- Da. Vidjela sam ih preksinoć.
Elizabeth je sada očekivala da će joj ona predati Charlottino pismo, jer joj se to
činilo jedinim zamislivim povodom za posjet. Meñutim, ne pojavi se nikakvo
pismo, pa je bila potpuno zbunjena.
Gospoña Bennet vrlo uljudno zamoli njezino gospodstvo da pojede štogod, ali
ledi Catherine vrlo odlučno, i ne baš pristojno, odbije bilo što okusiti. Zatim
ustane i reče Elizabeth:
- Gospoñice Bennet, na jednoj strani tratine vidjela sam lijep šumarak. Htjela bih
prošetati kroz njega ako me počastite svojim društvom.
- Idi, draga moja - uzvikne gospoña Bennet - i pokaži njezinu gospodstvu razne
staze. Mislim da će joj se svidjeti naš paviljon.
Elizabeth je posluša, otrči u svoju sobu po suncobran, a onda povede otmjenu
gošću niz stube. Dok su prolazile kroz predvorje, ledi Catherine otvori salonska i
blagovaonička vrata, zaviri unutra, reče da su te prostorije sasvim pristojne i
iziñe.
Kočija joj je ostala pred vratima, te Elizabeth opazi da joj je u njoj komornica.
Zaputiše se šutke šljunčanom stazom što je vodila u šumarak. Elizabeth je
odlučila da neće nastojati voditi razgovor s tom ženom koja je sada bila još
drskija i neugodnija nego obično.
"Kako sam uopće mogla zaključiti da ona sliči svom nećaku?" pomisli Elizabeth
gledajući je u lice.
Čim su ušle u šumarak, ledi Catherine započne ovako: - Mislim da ćete se
prilično lako, gospoñice Bennet, dosjetiti zašto sam doputovala ovamo. Vaše
srce i vaša savjest otkrit će vam, bez sumnje, zašto sam došla.
Elizabeth je iznenañeno pogleda.
- Uistinu griješite, gospoño. Ne mogu odgonetnuti zašto imam čast da vas vidim
ovdje.
- Gospoñice Bennet - ljutito odvrati njezino gospodstvo - trebate znati da se sa
mnom ne možete šaliti. No, koliko god vi bili neiskreni, ja neću biti. Moj se
karakter pročuo svojom iskrenošću i otvorenošću, pa ga u ovako važnoj situaciji
nipošto neću izmijeniti. Prije dva dana doprla je do mene vrlo neugodna vijest.
Čula sam da će se ne samo vaša sestra ovih dana vrlo dobro udati nego da ćete
se i vi, da će se gospoñica Elizabeth Bennet, vjerojatno uskoro vjenčati s mojim
nećakom, gospodinom Darcyjem. Iako znam da je to, zacijelo, sramotna laž...
iako ga ne bih htjela uvrijediti ni pomišlju da je nešto takvo moguće, odlučila
sam odmah doći ovamo i priopćiti vam svoje osjećaje.
- Ako to smatrate nemogućim - reče Elizabeth, pocrvenjevši od čuñenja i prezira
- zašto ste se potrudili doći čak ovamo? Što je vaše gospodstvo htjelo postići
time?
- Zahtijevam da tu vijest odmah opovrgnete javno.
- Vaš dolazak u Longbourn da vidite mene i moju obitelj - reče hladno Elizabeth
- upravo će je potvrditi, ako takva vijest uopće i postoji.
- Ako! Hinite li vi da ne znate ništa o tom? Niste li i osobno širili zdušno tu
vijest? Zar ne znate da se ona nadaleko pročula?
- Nikad je nisam čula.
- Možete li reći i da je neosnovana?
- Ne pripisujem sebi iskrenost ravnu vašoj. Može se dogoditi da postavite pitanje
na koje neću odgovoriti.
- Ovo je nepodnošljivo! Gospoñice Bennet, zahtijevam odgovor. Je li vas on, je
li vas moj nećak zaprosio?
- Vaše je gospodstvo istaknulo da to nije moguće.
- Trebalo bi biti tako; mora biti tako ako je on pri zdravoj pameti. No vaša
lukavost i draži mogle su ga navesti da, u trenutku zaluñenosti, zaboravi što
duguje sebi i cijeloj svojoj porodici. Možda ste ga namamili na to.
- Da sam to učinila, ne bih to priznala ni za živu glavu.
- Gospoñice Bennet, znate li vi tko sam ja? Nisam navikla da mi se tako govori.
Ja sam mu gotovo najbliži rod na svijetu i imam pravo znati sve što on radi.
- No nemate pravo znati što ja radim niti će me ovakvo vaše ponašanje ikada
navesti da kažem svoje mišljenje.
- Da se razumijemo! Taj brak, na koji vi drsko ciljate, nikako se ne može
ostvariti. Nikako. Gospodin Darcy je zaručen s mojom kćerkom. Što kažete na
to?
- Samo ovo: ako je tako, onda nemate razloga za pomisao da će on zaprositi
mene.
Ledi Catherine je oklijevala za trenutak, a onda odgovori:
- Njihove su zaruke nešto posebno. Još od ranog djetinjstva namijenjeni su jedno
drugom. To je bila najveća želja njegove i njezine majke. Dok su još bili u
kolijevci, planirali smo njihov brak. I sada, u trenutku kad bi se želje obiju
sestara trebale ispuniti njihovim vjenčanjem, tomu se suprotstavlja djevojka
nižeg roda, neugledna u svijetu i strana našoj porodici! Zar vi nemate obzira
prema željama njegovih roñaka i prijatelja, prema njegovim u porodici
ugovorenim zarukama s gospoñicom de Bourgh? Jeste li potpuno izgubili
smisao za pristojnost i umjesnost? Zar me niste čuli kako vam velim da je od
svojih najranijih dana odreñen za svoju roñakinju?
- Da, čula sam to već i prije. Meñutim, kakvu to ima važnost za mene? Ako ne
postoji nikakav drugi razlog protiv moje udaje za vašeg nećaka, doista me neće
spriječiti vijest da su njegova majka i tetka željele da se on oženi gospoñicom de
Bourgh. Obje ste učinile sve što ste mogle pripremajući taj brak, ali njegovo je
sklapanje ovisilo i o drugima. Ako gospodin Darcy nije ni čašću, ni naklonošću
vezan uz svoju roñakinju, zašto ne bi mogao izabrati neku drugu djevojku? A
ako sam ja ta odabranica, zašto ga ne bih mogla prihvatiti?
- Zato što to zabranjuju čast, pristojnost, mudrost, pa i interes. Da, gospoñice
Bennet, i interes; jer nemojte očekivati nikakvo prijateljstvo od njegove
porodice i prijatelja ako namjerno postupite suprotno željama svih njih. Svi koji
su u srodstvu s njim osudit će vas, omalovažiti i prezreti. Vaš će brak biti
sramota; vaše ime neće čak ni spominjati nitko od nas.
- To su velike nevolje - odgovori Elizabeth. - No žena gospodina Darcyja dobit
će tako izvanredne izvore sreće, povezane sa svojim položajem, da neće imati
razloga za nezadovoljstvo.
- Tvrdoglava, uporna djevojko! Stidim vas se! Je li to vaša zahvalnost za moju
proljetošnju ljubaznost prema vama? Zar mi ništa ne dugujete zbog toga?
Sjednimo. Morate shvatiti, gospoñice Bennet, da sam, dolazeći ovamo, čvrsto
odlučila ostvariti svoju namjeru i ništa me ne može odvratiti od nje. Nisam se
navikla pokoravati bilo čijim mušicama. Nemam naviku trpjeti razočaranja.
- Zbog toga je sadašnji položaj vašeg gospodstva još nepovoljniji, ali to nema
nikakav učinak na mene.
- Neću da me prekidate. Saslušajte me šutke. Moja kći i moj nećak stvoreni su
jedno za drugo. S majčinske strane potječu od iste plemenite loze, a s očinske od
uglednih, časnih, starih porodica, iako bez plemićkih naslova. Njihovo je
bogatstvo s obiju strana golemo. Odreñeni su jedno za drugo voljom svih
članova obiju kuća; a što će ih razdvojiti?
Skorojevićke težnje djevojke bez porodice, bez veza i bez bogatstva. Zar će se to
dopustiti? To se ne smije i neće dogoditi! Kad biste znali što je najbolje za vas,
ne biste željeli napustiti krug u kojem ste odrasli.
- Udajom za vašeg nećaka ne bih, mislim, napustila taj krug. On je čovjek iz
višeg staleža, ja sam kćerka čovjeka iz višeg staleža, pa smo u tom pogledu
ravni.
- Istina je. Vi ste kćerka čovjeka iz višeg staleža. Meñutim, što je bila vaša
majka? Tko su vaši ujaci i ujne, tetke i tetki? Nemojte misliti da ja ne znam ništa
o njima.
- Tko god bili moji roñaci - reče Elizabeth - ako im vaš nećak ne zamjera, onda
to nema nikakve veze s vama.
- Recite mi, jasno i odreñeno, jeste li zaručeni s njim?
Premda je Elizabeth smatrala da ledi Catherine svojim ponašanjem ne zaslužuje
odgovor na to pitanje, ipak je, poslije kratkog razmišljanja, odgovorila: - Nisam.
Ledi Catherine se doimala zadovoljno.
- Hoćete li mi obećati da nikad nećete pristati na te zaruke?
- Takvo obećanje neću dati.
- Gospoñice Bennet, zaprepaštena sam i iznenañena. Očekivala sam da ću u
vama naći razboritiju djevojku. No nemojte se zavaravati nadom da ću se ja
povući. Neću otići odavde dok mi ne zajamčite da ćete učiniti ono što
zahtijevam. - To vam, budite uvjereni, neću zajamčiti. Ne možete me zastrašiti
da učinim nešto tako budalasto. Vaše gospodstvo želi da se gospodin Darcy
oženi vašom kćerkom; meñutim, bi li obećanje koje tražite od mene učinilo
njihov brak iole vjerojatnijim? Pretpostavimo li da on voli mene, bi li ga moje
odbijanje prosidbe navelo da zaželi zaprositi svoju roñakinju? Ledi Catherine,
dopustite mi da kažem kako su razlozi kojima ste poduprli svoj zahtjev
neozbiljni koliko je i sam taj zahtjev nerazuman. Sasvim ste pogrešno shvatili
moj karakter ako mislite da takva nagovaranja mogu utjecati na mene. Hoće li se
vaš nećak složiti s vašim uplitanjem u njegov život, ne mogu reći; meñutim, vi
uistinu nemate pravo miješati se u moj život. Stoga vas moram zamoliti da mi
više ne dosañujete time. - Ne prenagljujte, molim vas. Nisam još gotova. Već
spomenutim zamjerkama moram dodati još jednu. Nisu mi nepoznate
pojedinosti u vezi sa sramotnim bijegom vaše najmlañe sestre. Znam sve;
vjenčanje onog mladića s njom kupljeno je novcem vašeg oca i ujaka. Zar takva
djevojka da bude svastika mog nećaka? Zar da njezin muž, sin nadzornika
imanja njegova pokojnog oca, bude njegov pašanac? Tako mi neba i zemlje...
što vi to mislite? Zar da se pemberleyske duše tako okuže!
- Sada ste, zaista, kazali sve - odvrati ljutito Elizabeth. - Izvrijeñali ste me na sve
moguće načine. Pustite me da se vratim kući.
Dok je to govorila, ustane. I ledi Catherine se digne, pa su krenule natrag.
Njezino je gospodstvo bilo vrlo razjareno.
- Dakle, nemate nikakvih obzira prema časti i ugledu mog nećaka! Bezosjećajna,
sebična djevojko! Ne smatrate li da bi ga brak s vama osramotio u očima svih
ljudi?
- Ledi Catherine, ne mogu vam više ništa kazati. Znate moje mišljenje.
- Znači, odlučili ste dobiti ga.
- To nisam rekla. Samo sam odlučila postupiti onako kako ću, prema svom
mišljenju, najbolje osigurati sebi sreću bez obzira na vas i ostale koji, kao i vi,
nemaju nikakve veze sa mnom.
- Dobro. Nećete mi, dakle, udovoljiti. Odbijate se pokoriti zahtjevima dužnosti,
časti i zahvalnosti. Odlučili ste ga upropastiti u očima svih njegovih roñaka i
izvrgnuti preziru cijelog svijeta.
- U ovom slučaju ne mogu utjecati na mene ni dužnost, ni čast, ni zahvalnost -
odgovori Elizabeth. - Svojom se udajom za gospodinna Darcyja neću nimalo
ogriješiti o njih. A što se tiče gnjeva njegove porodice i negodovanja svijeta...
ako bi se porodica naljutila zato što se on ženi mnome, ne bih se ni za trenutak
obazirala na to, a svijet je prepametan da bi osjetio bilo kakav prezir zbog toga.
- To je, dakle, vaše pravo mišljenje! To je vaša konačna odluka! Vrlo dobro. Sad
ću znati što da radim. Nemojte uobražavati sebi, gospoñice Bennet, da će se vaša
želja ikada ostvariti. Došla sam vas provjeriti. Nadala sam se da ćete biti
razumni; no znajte da ću ja provesti svoju volju.
Ledi Catherine nastavi govoriti u tom smislu sve dok nisu stigle do vrata kočije,
a onda se naglo okrene i reče:
- Neću se pozdraviti s vama, gospoñice Bennet. Ne šaljem pozdrav vašoj majci.
Ne zaslužujete takvu pažnju. Vrlo sam nezadovoljna.
Elizabeth ne odgovori ništa i ne pozove njezino gospodstvo u kuću, već sama
polako uñe. Dok se penjala uz stube, čula je kočiju kako se udaljuje. Majka joj
nestrpljivo doñe u susret i zapita zašto ledi Catherine nije ušla da se malo
odmori.
- Nije se htjela zadržavati - odgovori Elizabeth - žuri joj se.
- Divno izgleda! Vrlo je uglañeno od nje što je došla ovamo, jer se,
pretpostavljam, navratila samo zato da bi nam rekla da su Collinsovi dobro.
Vjerojatno se zaputila nekamo, pa se, prolazeći kroz Meryton, sjetila da bi se
mogla svratiti ovamo i vidjeti te.
Elizabeth je bila prisiljena reći neistinu, jer nije mogla otkriti bit njihova
razgovora.
LVII
Nemir što ga je taj neobični posjet izazvao u Elizabeth nije se mogao lako
odagnati, pa je satima mislila samo o tom razgovoru. Ledi Catherine je, očito,
doputovala čak iz Rosingsa samo zato da bi raskinula njezine tobožnje zaruke s
Darcyjem. Bio je to temeljito smišljen plan, dabome! Meñutim, odakle je
potekla glasina o njihovim zarukama, Elizabeth nije mogla zamisliti dok se nije
sjetila da je činjenica da je Darcy Bingleyjev prisan prijatelj, a ona Janeina
sestra, bila dovoljan povod da ljudima padne na pamet takva misao u trenutku
kad ih je očekivanje jedne svadbe navelo da požele i drugu. I sama je mislila
kako će je sestrina udaja dovesti u češći dodir s Darcyjem. A njezine susjede iz
Lucasova doma (zaključila je da je preko njihova pisma Collinsovima ta vijest
stigla do ledi Catherine) prikazale su sigurnim i skorim ono što je ona smatrala
samo mogućim, i to u daljoj budućnosti. Razmišljajući o riječima ledi Catherine,
osjećala je protiv volje stanovitu tjeskobu zbog mogućih posljedica njezina
daljnjeg uplitanja. Na temelju onog što je ledi rekla o svojoj odlučnosti da
spriječi taj brak, Elizabeth je zaključila da se ona namjerava obratiti nećaku; a
kako će na njega djelovati njezin prikaz loših strana njihova braka, Elizabeth
nije mogla predvidjeti. Nije znala koliko on voli tetku niti koliko je podložan
njezinu mišljenju, ali se moglo pretpostaviti da on misli o svojoj teti mnogo
ljepše nego ona, i nije moglo biti dvojbe da će tetka pogoditi njegovo najslabije
mjesto svojim pričanjem o zlim posljedicama braka s djevojkom čija je rodbina
mnogo nižeg položaja od njegove. Zbog svog poimanja dostojanstva on će
vjerojatno smatrati da su dokazi, koji su se Elizabeth činili slabima i
besmislenima, uvelike opravdani i razumni.
Ako se on i prije kolebao što da radi... a čini se da jest... onda je moguće da će
ga tetin savjet i molba navesti da se potpuno opredijeli samo za onu sreću koju
dopušta njegovo neokrnjeno dostojanstvo. Bude li tako, više se neće vratiti.
Može se dogoditi da se ledi Catherine svrati k njemu prolazeći kroz London i da
on poslije toga javi Bingleyju kako ne može doći u Netherfield kao što je
obećao.
- Stoga - doda ona u sebi - ako on za nekoliko dana pošalje nekakvu ispriku
prijatelju zato što ne može održati dano mu obećanje, znat ću što to znači. Onda
više neću ni očekivati, ni željeti njegovu vjernost. Zadovolji li se samo žaljenjem
za mnom, iako može imati moju ljubav i ruku, onda više neću uopće žaliti za
njim.
Iznenañenje ostalih članova obitelji, kad su čuli tko ih je posjetio, bilo je vrlo
veliko, ali su svi, na sreću, zadovoljili svoju znatiželju istom pretpostavkom kao
i gospoña Bennet, te nisu mnogo dosañivali Elizabeth u vezi s tim.
Sutradan ujutro, dok je išla niz stube, dočekao ju je otac, izišavši iz knjižnice i
noseći neko pismo u ruci.
- Lizzy - reče on - upravo sam te htio potražiti. Doñi u moju sobu.
Ona poñe za njim, radoznala što će joj reći pogotovo zato što je pretpostavila da
je to nekako povezano s tim pismom. Pomislila je da je pismo, možda, stiglo od
ledi Catherine, pa je sa zebnjom očekivala vrlo neugodno objašnjavanje.
Uñe za njim, te sjedoše kraj kamina. Tada on reče:
- Primio sam jutros pismo koje me veoma iznenadilo. Budući da se ono tiče
uglavnom tebe, trebaš znati njegov sadržaj. Nisam dosad znao da su mi pred
vjenčanjem čak dvije kćerke. Dopusti da ti čestitam na vrlo velikoj pobjedi.
Elizabeth se zacrvene obrazi pri pomisli da pismo nije od tetke, nego od nećaka.
Kolebala se bi li se veselila što se napokon očitovao ili bi se uvrijedila što pismo
nije napisao njoj, kadli je otac nastavio:
- Čini mi se da znaš o čemu je riječ. Mlade su djevojke vrlo pronicave u
ovakvim situacijama; no mislim da ti ni pronicavost neće pomoći da otkriješ ime
svog obožavatelja. Ovo je pismo poslao gospodin Collins.
- Gospodin Collins? Pa, što on tu ima reći?
- Nešto vrlo važno, naravno. Počinje čestitkama uoči skorog vjenčanja moje
najstarije kćerke, o kojem je vjerojatno čuo od dobroćudnih Lucasovih
brbljavica. Neću se igrati tvojim strpljenjem i čitati što piše o tom. Ono što se
tiče tebe glasi ovako:
"Pošto sam Vam ovako izrazio iskrene čestitke gospode Collins i svoje povodom
tog sretnog dogañaja, dopustite da se ukratko osvrnem na jedan drugi dogañaj,
o kojem smo doznali iz istog izvora. Vaša kći Elizabeth, kako se pretpostavlja,
neće dugo nositi prezime Bennet pošto ga Vaša najstarija kćerka promijeni, a
njezin se odabranih može opravdano smatrati jednim od najuglednijih ljudi u
ovoj grofoviji."
- Možeš li pogoditi, Lizzy, na koga on misli?
"Taj je gospodin bogato obdaren svim onim što srce svakog smrtnika može
najviše poželjeti... velikom imovinom, plemenitim rodom i moćnim prijateljima.
No, usprkos svim tim iskušenjima, dopustite mi da upozorim svoju roñakinju
Elizabeth, a i Vas, na zla kojima ćete se izložiti ako nepromišljeno pristanete na
prijedloge toga gospodina, kojima ćete, naravno, odmah biti skloni."
- Možeš li se dosjetiti, Lizzy, tko je taj gospodin? Dobro, sad ćeš čuti:
"Pobuda koja me navela da Vas upozorim potječe iz sljedećeg: imamo razloga
pomisliti da njegova tetka, ledi Catherine de Bourgh, ne gleda na taj brak
prijateljskim očima."
- Gospodin Darcy je, vidiš, taj čovjek! Eto, Lizzy, sad sam te iznenadio. Doista
nisu mogli izabrati nikoga drugog iz kruga naših znanaca čije bi ime uspješnije
opovrgnulo tu njihovu laž. Odabrali su gospodina Darcyja, koji nikad ne
pogleda u ženu da joj ne nañe manu i koji, vjerojatno, nikad u svom životu nije
pogledao u tebe. To je divno!
Elizabeth pokuša sudjelovati u očevoj šali, ali se uspije samo preko volje
nasmiješiti.
- Zar te to ne zabavlja?
- O, da. Molim te, čitaj dalje.
"Kad smo sinoć navijestili ledi Catherine mogućnost tog braka, ona je odmah,
na svoj uobičajeni blagonakloni način, rekla što misli o tom, i bilo je očito da
zbog nekih zamjerki obitelji moje roñakinje nikad ne bi dala svoj pristanak za
taj brak koji je nazvala sramotnim. Smatram svojom dužnošću da na ovaj način
hitno obavijestim o tom svoju roñakinju kako bi ona i njezin plemeniti
obožavatelj bili svjesni što čine i ne bi brzopleto uletjeli u neodobren brak."
- Gospodin Collins dodaje još i ovo:
"Uistinu se radujem što je ono žalosno djelo moje roñakinje Lydije tako dobro
zataškano, i samo mi je žao što je činjenica da su živjeli zajedno prije vjenčanja
općenito poznata. No ne smijem zaboraviti dužnosti svog svećeničkog položaja i
suzdržati se od napomene koliko sam se začudio kad sam čuo da ste mladence
primili u kuću čim su se vjenčali. Takav postupak potiče poročnost; da sam ja
longbournski župnik, odlučno bih se usprotivio tomu. Svakako im, kao kršćanin,
trebate oprostiti, no ne biste smjeli dopustiti da Vam iziñu na oči niti da se
njihova imena spominju u Vašoj nazočnosti."
- Eto, tako on shvaća kršćanski oprost! Ostatak se pisma bavi samo stanjem
njegove mile Charlotte i očekivanjem potomka. Slušaj, Lizzy, držiš se tako kao
da nisi zadovoljna. Nisi balavica, pa da hiniš kako te uvrijedilo širenje lažnih
glasina; uostalom, zašto živimo ako ne zato da zabavljamo svoje susjede, a i da
se mi njima smijemo kada doñe na njih red?
- Ah! - uzvikne Elizabeth. - Doista je smiješno, ali je i čudno!
- Naravno. Baš zato je i zabavno. Da su odabrali bilo kojeg drugog čovjeka, to
ne bi bilo ništa; no njegova potpuna ravnodušnost i tvoja očita nenaklonost čine
ovo smiješnim i besmislenim! Iako mi je pisanje mrsko, ne bih prekinuo
dopisivanje s gospodinom Collinsom ni za što na svijetu. Kad čitam njegova
pisma, moram mu dati prednost čak i u usporedbi s Wickhamom, premda veoma
cijenim drskost i licemjerje svog zeta. Molim te, Lizzy, što je rekla o toj vijesti
ledi Catherine? Nije te, valjda, posjetila zato da bi uskratila svoj pristanak?
Na to pitanje odgovori njegova kći samo smijehom; a kako ga je izrekao bez
ikakve sumnjičavosti, nije ga ponovio. Elizabeth nije još nikad teže hinila da su
joj osjećaji drukčiji nego što jesu. Morala se smijati, iako bi radije bila plakala.
Otac joj je zadao duboku bol onim što je rekao o Darcyjevoj ravnodušnosti;
mogla se samo čuditi njegovoj nedovoljnoj pronicavosti ili strahovati kako nije
riječ o tom da on premalo vidi, nego o tom da ona sebi previše umišlja.
LVIII
Umjesto da Bingley primi od Darcyja pismo u kojem mu se, kao što je Elizabeth
napola očekivala, Darcy ispričava što neće doći, on ga je, samo nekoliko dana
nakon posjeta ledi Catherine, doveo u Longbourn. Gospoda su došla rano; prije
nego što je gospoña Bennet stigla kazati Darcyju da ih je posjetila njegova tetka,
Bingley je, želeći da bude sam s Jane, predložio da svi krenu u šetnju. Prijedlog
je prihvaćen. Gospoña Bennet nije običavala šetati, a Mary nije nikad imala
vremena, ali su ostalih petero otišli zajedno. Bingley i Jane brzo pustiše ostale
da ih preteknu. Njih dvoje su zastajkivali, dok su Elizabeth, Kitty i Darcy
odmicali. Vrlo malo su govorili: Kitty se previše plašila Darcyja da bi pričala,
Elizabeth je stvarala u sebi jednu smjelu odluku, a možda je isto činio i on.
Išli su prema Lucasovima, jer se Kitty željela navratiti k Mariji; kako Elizabeth
nije željela da njezine riječi čuju i drugi, hrabro je, kad ih je Kitty ostavila,
produžila s njim sama. Sad je bio pravi trenutak da ostvari svoju odluku, pa je,
dok je još nije napustila hrabrost, brzo progovorila:
- Gospodine Darcy, ja sam vrlo sebičan stvor; kako bih dala oduška svojim
osjećajima, ne hajem koliko ću možda nauditi vašima. Ne mogu se više
suzdržavati da vam ne zahvalim na vašoj velikodušnoj ljubaznosti prema mojoj
jadnoj sestri. Otkad sam doznala za to, neprestano vam želim kazati koliko sam
vam zahvalna. Da je to poznato i ostalima u mojoj obitelji, ne bih vam
izražavala sama svoju zahvalnost.
- Žao mi je, vrlo mi je žao - odgovori Darcy iznenañeno i uzbuñeno - što ste
doznali ono što vam je, gledano u pogrešnom svjetlu, izazvalo nelagodu. Nisam
mislio da se tako malo mogu uzdati u gospoñu Gardiner.
- Ne smijete kriviti moju ujnu. Lydijina mi je nepromišljenost odala da ste vi
umiješani u sve to i, naravno, nisam mogla mirovati dok nisam doznala
pojedinosti. Dopustite da vam zahvalim u ime cijele svoje obitelji na
plemenitom sažaljenju koje vas je potaknulo da se, usprkos velikim
neugodnostima, potrudite da ih pronañete.
- Ako mi baš hoćete zahvaliti - odgovori on - onda neka to bude samo u vaše
ime. Ne poričem da je želja da vas usrećim pojačala ostale pobude koje su me
vodile. No vaša mi obitelj ne duguje ništa. Premda je veoma poštujem, mislio
sam samo na vas.
Elizabeth se zbuni toliko da nije mogla progovoriti ni riječ. Nakon kratke šutnje
njezin sugovornik doda:
- Previše ste plemeniti da se poigravate mnome. Ako su vaši osjećaji i sada
onakvi kakvi su bili u travnju, odmah mi recite. Moji se osjećaji i želje nisu
promijenili; no dovoljna je jedna vaša riječ da više nikad ne govorim o tome.
Sluteći svu neugodnost njegova položaja, Elizabeth natjera sebe da progovori.
Odmah mu je rekla, iako ne baš bez zapinjanja, da su joj se osjećaji toliko
promijenili od spomenutog vremena da prima sa zahvalnošću i zadovoljstvom
njegovu sadašnju izjavu. Sreća koju je taj odgovor izazvao bila je takva kakvu
on, vjerojatno, nikad prije nije osjetio, a riječi su mu bile uzbuñene i tople kakve
se mogu očekivati samo od duboko zaljubljenog čovjeka. Da ga je Elizabeth
mogla pogledati u oči, vidjela bi kako mu divno pristaje izraz iskrene radosti
koji mu je ozario lice; meñutim, premda ga nije mogla gledati, mogla ga je
slušati, i njegova joj je ljubav postajala sve dragocjenijom dok joj je govorio
koliko mu je važna za sreću.
Hodajući dalje, nisu bili ni svjesni u kojem smjeru idu. Previše su ih zaokupile
misli, osjećaji i riječi da bi obraćali pozornost bilo čemu drugom. Ubrzo je
doznala da za svoj sadašnji sklad trebaju biti zahvalni njegovoj tetki, koja se na
povratku, prolazeći kroz London, svratila k njemu i ispričala mu o svom putu u
Longbourn, o cilju tog putovanja i o sadržaju svog razgovora s Elizabeth.
Posebno je istaknula one Elizabethine izraze koje je smatrala najboljim dokazom
njezine izopačenosti i drskosti, čvrsto vjerujući da će joj to olakšati da dobije od
nećaka ono obećanje koje joj je uskratila Elizabeth. Meñutim, na nesreću njezina
gospodstva, učinak je bio sasvim suprotan njezinim željama.
- To mi je ulilo nadu - reče on - kakvu prije nisam gotovo nikad osjetio.
Dovoljno sam već upoznao vaš karakter da budem uvjeren kako biste vi, ako ste
potpuno i neopozivo protiv mene, rekli to jasno i otvoreno ledi Catherine.
Elizabeth pocrveni i nasmije se prije nego što je odgovorila:
- Da, vi znate dovoljno o mojoj otvorenosti da se uzdate u nju. Budući da sam
vas onako gadno grdila u lice, ne bih se sustezala ni od grdnji pred svim vašim
roñacima.
- Niste rekli ništa što nisam zaslužio. Iako su vaše optužbe bile neosnovane jer
su potekle iz neupućenosti, moje tadašnje ponašanje prema vama zaslužilo je
najoštriji prijekor. Ono je bio neoprostivo. Ne mogu ni misliti na to bez
gnušanja.
- Nećemo se prepirati oko toga tko zaslužuje veću osudu zbog onog što se
dogodilo one večeri - reče Elizabeth. - Strogo uzevši, ni moje ni vaše vladanje
nije bilo besprijekorno. No otada smo, nadam se, oboje postali pristojniji.
- Ne mogu tako lako oprostiti sebi. Sjećanje na ono što sam tada rekao... na moj
stav, moje ponašanje i moje izraze... pratilo me tijekom mnogih mjeseci, a i sad
je vrlo bolno. Nikada neću zaboraviti vaš umjesni prijekor: "Da ste se bolje
ponašali." To su bile vaše riječi. Ne znate, a ne možete ni zamisliti, koliko su me
one mučile, iako je, priznajem, proteklo poprilično vremena prije nego što sam
uvidio njihovu opravdanost.
- Uistinu nisam očekivala da će one ostaviti tako snažan dojam. Nisam ni slutila
da su vas tako zaboljele.
- Vjerujem vam. Vi ste tada mislili da ja nemam nikakvih časnih osjećaja;
uvjeren sam da ste tako mislili. Nikad neću zaboraviti izraz vašeg lica kad ste
rekli da ne postoji način na koji bih vas ja mogao navesti da prihvatite moju
prosidbu.
- Ah, ne ponavljajte ono što sam tada rekla. Te su uspomene neugodne.
Uvjeravam vas da se toga već odavno stidim i te kako.
Darcy spomene svoje pismo.
- Je li vas ono brzo navelo da mislite povoljnije o meni? Jeste li, dok ste ga
čitali, iole povjerovali u njegovu istinitost?
Objasnila mu je kako je pismo djelovalo na nju i kako su postupno iščeznule sve
njezine prijašnje predrasude.
- Znao sam - reče on - da će vas ono što pišem nedvojbeno zaboljeti, ali je
trebalo sve to kazati. Nadam se da ste uništili to pismo. Jedan njegov dio,
osobito početak, nikako ne bih htio da ponovno čitate. Sjećam se nekih riječi
zbog kojih biste me mogli opravdano zamrziti.
- Pismo ću, svakako, spaliti ako mislite da bi ono moglo ugroziti moju
naklonost; meñutim, iako imamo razloga za zaključak kako moja mišljenja nisu
sasvim nepromjenljiva, nadam se da nisu toliko nepostojana da bi ih ponovno
čitanje tog pisma moglo izmijeniti.
- Kad sam pisao to pismo - odvrati Darcy - mislio sam da sam potpuno miran i
hladan, no poslije sam zaključio da sam ga napisao u strašnoj ogorčenosti.
- Pismo ste, možda, započeli u ogorčenju, ali ga niste tako i završili. Njegov je
kraj sušto milosrñe. No nemojte više misliti na to pismo. Osjećaji osobe koja ga
je napisala i osobe koja ga je primila promijenili su se u meñuvremenu toliko da
sve neugodne okolnosti u vezi s njim treba zaboraviti. Morate donekle prihvatiti
moj način gledanja na život. Mislite na prošlost samo ako vam je sjećanje na nju
ugodno.
- Vama nije potrebna takva filozofija. Vaša sjećanja ne sadrže nikakve prijekore,
pa zadovoljstvo koje vam ona stvaraju ne potječe iz filozofije nego, što je
mnogo bolje, iz činjenice da vaša prošlost nije za osudu. Meñutim, moj je slučaj
drukčiji. Naviru mi bolne uspomene koje se ne mogu i ne smiju odagnati.
Cijelog sam života bio sebično stvorenje u praksi, iako ne i u teoriji. Dok sam
bio dijete, učili su me što je pravilno, ali me nisu naučili kako ću ovladati
svojom naravi. Učili su me dobra načela, ali su pustili da ih provodim gordo i
uobraženo. Na svoju nesreću, bio sam sin jedinac (a godinama i jedino dijete),
pa su me roditelji razmazili. Oni su mi, iako dobri (osobito je otac bio sušta
dobrota i ljubaznost), dopuštali, poticali me, pa gotovo i učili da budem sebičan i
ohol, da ne hajem ni za koga izvan obiteljskog kruga, da mislim prezirno o
ostalima, da podcjenjujem mudrost i vrijednost drugih u usporedbi sa svojom
mudrošću i vrijednošću. Takav sam bio od osme do dvadeset osme godine; a
takav sam mogao biti i sada da nije bilo vas, najdraža i najljepša Elizabeth! Što
vam sve dugujem! Dali ste mi pouku, koja je u početku bila vrlo teška, ali i
neobično korisna. Naučili ste me skromnosti. Zaprosio sam vas, ne sumnjajući
da ćete prihvatiti moju ponudu. Meñutim, pokazali ste mi da su moje tadašnje
osobine nedovoljne da bi ugodile ženi kojoj valja ugoditi.
- Jeste li tada bili uvjereni da ću pristati?
- Jesam. Što ćete misliti o mojoj taštini? Vjerovao sam da želite i očekujete da
vam se udvaram.
- Valjda je krivo bilo moje držanje, no to se nije dogodilo namjerno. Nikad mi
nije bio cilj da vas dovedem u zabludu, ali sam možda i nehotice učinila nešto
što nisam smjela. Zacijelo ste me veoma mrzili poslije one večeri.
- Mrzio vas? Možda sam isprva bio ljut, ali se moja ljutnja ubrzo počela
usmjeravati na pravilnu stranu.
- Gotovo se bojim pitati što ste mislili o meni kad smo se sreli u Pemberleyju.
Krivili ste me što sam došla?
- Ne, samo sam se iznenadio.
- Vaše iznenañenje nije moglo biti veće od mojeg kad sam vidjela kako ste me
dočekali. Savjest mi je govorila da nisam zaslužila nikakvu osobitu ljubaznost, i
priznajem da sam očekivala samo ono što sam i zavrijedila.
- Moj je cilj tada bio - odvrati Darcy - da vam pokažem svojim držanjem kako
nisam tako podao da budem kivan zbog prošlosti; nadao sam se da ću dobiti vaš
oprost, da ću ublažiti vaše loše mišljenje o meni ako pokažem da sam vaše
prijekore shvatio ozbiljno. Kad su se rodile u meni druge želje, gotovo i ne
znam, ali mislim da se to dogodilo otprilike pola sata nakon susreta s vama.
Zatim joj je ispričao da se Georgiana veoma radovala što ju je upoznala i da se
grdno razočarala kad je Elizabeth onako iznenada otišla. To ih je, naravno,
navelo na razgovor o razlogu njezina odlaska, te je doznala da je on, i prije nego
što je otišao iz njezina konačišta, odlučio odmah poslije njezina odlaska
otputovati, takoñer, iz Derbyshirea i potražiti joj sestru i da je tada bio ozbiljan i
zamišljen zato što je razmišljao što sve treba učiniti da bi se takav cilj postigao.
Elizabeth mu ponovno zahvali, no ta im je tema bila suviše bolna da bi se
zadržali na njoj.
Pošto su bez žurbe šetali nekoliko kilometara i bili prezauzeti da bi to zapazili,
napokon su, pogledavši na svoje satove, zaključili kako je vrijeme da se vrate
kući.
- Gdje li su gospodin Bingley i Jane? - bilo je pitanje koje ih je navelo na
razgovor o njima. Darcy se oduševio njihovim zarukama; prijatelj ga je odmah
izvijestio o njima.
- Moram vas pitati je li vas to iznenadilo - reče Elizabeth.
- Nimalo. Kad sam odlazio, osjećao sam da će se to uskoro dogoditi.
- Drugim riječima, dali ste svoj pristanak. Naslutila sam to.
Iako se on usprotivio tom izrazu, vidjela je da je uglavnom tako bilo.
- Uoči mog polaska za London - reče on - ispovjedio sam mu se; to sam trebao
odavno učiniti. Ispričao sam mu sve ono zbog čega se moje prijašnje uplitanje u
njegov život pokazalo kao besmisleno i neumjesno. Veoma se iznenadio. Nikad
nije ništa posumnjao. Osim toga, rekao sam mu da sam pogrešno mislio da je
vaša sestra ravnodušna prema njemu; jasno videći da se njegova ljubav prema
njoj nije smanjila, nisam sumnjao da će njihov brak biti sretan.
Elizabeth se nehotice osmjehne, osvjedočivši se kako lako on utječe na svog
prijatelja.
- Jeste li mu govorili na temelju svog vlastitog zapažanja - zapita Elizabeth - kad
ste mu rekli da ga moja sestra voli... ili samo na temelju mojih proljetošnih
riječi?
- Na temelju svog zapažanja. Pozorno sam je promatrao za vrijeme posljednjih
dvaju posjeta i uvjerio sam se da ga ona voli.
- A vaša je uvjerenost, pretpostavljam, odmah uvjerila i njega.
- Tako je. Bingley je vrlo skroman. Nedovoljno ga je samopouzdanje
sprečavalo da se osloni na svoju vlastitu prosudbu glede nečega tako važnog, ali
je njegova vjera u moje rasuñivanje olakšala sve. Bio sam prisiljen priznati nešto
zbog čega se on, ne bez razloga, osjećao neko vrijeme uvrijeñenim. Nisam
mogao dopustiti sebi da zatajim činjenicu da je vaša sestra bila zimus tri mjeseca
u Londonu, da sam ja to znao i da sam to namjerno krio pred njim. Razljutio se.
No njegova je srdžba trajala samo dok se nije uvjerio u ljubav vaše sestre. Sada
mi je iskreno oprostio.
Elizabeth htjede reći da je Bingley divan prijatelj, da je dragocjen jer se njime
može vrlo lako upravljati, ali se suzdrži. Sjetila se da se on mora tek naviknuti
da mu se drugi smiju, a bilo bi prerano da ga odmah počne privikavati na to.
Govorio je o Bingleyjevoj sreći, od koje će, naravno, samo njegova biti veća, i
taj je razgovor potrajao dok nisu stigli kući. Rastadoše se u predvorju.
Jednog jutra, oko tjedan dana nakon Bingleyjevih zaruka s Jane, dok su on i
pripadnice obitelji sjedili u blagovaonici, pozornost im iznenada privuče prema
prozoru kloparanje kola, te ugledaše kočiju sa četiri konja, koja se približavala
kući. Bilo je prerano za posjet, a ni četveropreg nije sličio nijednom iz
susjedstva. Ni slugina livreja nije im bila poznata. No, budući da je bilo očito da
netko dolazi, Bingley odmah nagovori Jane da izbjegnu taj posjet odlaskom u
šumarak. Gospoña Bennet i njezine ostale kćerke i dalje su neuspješno nagañale
dokle god se nisu otvorila vrata i ušla je njihova gošća. Bila je to ledi Catherine
de Bourgh.
Sve su, naravno, bile pripravne na iznenañenje, no ovakvo je premašilo sva
njihova očekivanja; Elizabeth se, čak, začudila više nego gospoña Bennet i
Kitty, iako je njima dvjema ta ledi bila sasvim nepoznata.
Ulazeći u sobu, držala se još neljubaznije nego inače, na Elizabethin je pozdrav
samo kratko kimnula glavom i sjela je ne prozborivši ni riječ. Kad je ušla,
Elizabeth je priopćila njezino ime majci, premda gošća nije tražila da bude
predstavljena.
Gospoña Bennet se zapanjila, ali joj je godilo što ima tako uglednu gošću, pa ju
je primila s najvećom mogućom uljudnošću. Sjedeći nekoliko trenutaka šutke,
gošća se vrlo ukočeno obrati Elizabeth:
- Nadam se da ste dobro, gospoñice Bennet. Ova dama je, pretpostavljam, vaša
majka?
Elizabeth to potvrdi vrlo kratkim odgovorom.
- A ovo je, pretpostavljam, jedna od vaših sestara?
- Da, gospoño - reče gospoña Bennet, ushićena što razgovara s ledi Catherine. -
Ovo mi je pretposljednja kći, moja najmlaña se nedavno udala; a moja najstarija
je negdje u perivoju i šeće s mladićem koji će uskoro postati članom naše
obitelji.
- Imate ovdje vrlo malen perivoj - reče ledi Catherine poslije kratke šutnje.
- On nije, vjerojatno, ništa u usporedbi s Rosingsom, gospoño, ali je mnogo veći
od perivoja Sir Williama Lucasa.
- U ovoj je sobi, uvjerena sam, vrlo neugodno sjediti za vrijeme ljetnih večeri,
svi su prozori okrenuti prema zapadu.
Gospoña Bennet istakne da oni nikad ne sjede ljeti u njoj u to vrijeme, zatim
doda:
- Smijem li biti tako slobodna i pitati vaše gospodstvo jeste li ostavili gospodina
i gospoñu Collins u dobrom zdravlju?
- Da. Vidjela sam ih preksinoć.
Elizabeth je sada očekivala da će joj ona predati Charlottino pismo, jer joj se to
činilo jedinim zamislivim povodom za posjet. Meñutim, ne pojavi se nikakvo
pismo, pa je bila potpuno zbunjena.
Gospoña Bennet vrlo uljudno zamoli njezino gospodstvo da pojede štogod, ali
ledi Catherine vrlo odlučno, i ne baš pristojno, odbije bilo što okusiti. Zatim
ustane i reče Elizabeth:
- Gospoñice Bennet, na jednoj strani tratine vidjela sam lijep šumarak. Htjela bih
prošetati kroz njega ako me počastite svojim društvom.
- Idi, draga moja - uzvikne gospoña Bennet - i pokaži njezinu gospodstvu razne
staze. Mislim da će joj se svidjeti naš paviljon.
Elizabeth je posluša, otrči u svoju sobu po suncobran, a onda povede otmjenu
gošću niz stube. Dok su prolazile kroz predvorje, ledi Catherine otvori salonska i
blagovaonička vrata, zaviri unutra, reče da su te prostorije sasvim pristojne i
iziñe.
Kočija joj je ostala pred vratima, te Elizabeth opazi da joj je u njoj komornica.
Zaputiše se šutke šljunčanom stazom što je vodila u šumarak. Elizabeth je
odlučila da neće nastojati voditi razgovor s tom ženom koja je sada bila još
drskija i neugodnija nego obično.
"Kako sam uopće mogla zaključiti da ona sliči svom nećaku?" pomisli Elizabeth
gledajući je u lice.
Čim su ušle u šumarak, ledi Catherine započne ovako: - Mislim da ćete se
prilično lako, gospoñice Bennet, dosjetiti zašto sam doputovala ovamo. Vaše
srce i vaša savjest otkrit će vam, bez sumnje, zašto sam došla.
Elizabeth je iznenañeno pogleda.
- Uistinu griješite, gospoño. Ne mogu odgonetnuti zašto imam čast da vas vidim
ovdje.
- Gospoñice Bennet - ljutito odvrati njezino gospodstvo - trebate znati da se sa
mnom ne možete šaliti. No, koliko god vi bili neiskreni, ja neću biti. Moj se
karakter pročuo svojom iskrenošću i otvorenošću, pa ga u ovako važnoj situaciji
nipošto neću izmijeniti. Prije dva dana doprla je do mene vrlo neugodna vijest.
Čula sam da će se ne samo vaša sestra ovih dana vrlo dobro udati nego da ćete
se i vi, da će se gospoñica Elizabeth Bennet, vjerojatno uskoro vjenčati s mojim
nećakom, gospodinom Darcyjem. Iako znam da je to, zacijelo, sramotna laž...
iako ga ne bih htjela uvrijediti ni pomišlju da je nešto takvo moguće, odlučila
sam odmah doći ovamo i priopćiti vam svoje osjećaje.
- Ako to smatrate nemogućim - reče Elizabeth, pocrvenjevši od čuñenja i prezira
- zašto ste se potrudili doći čak ovamo? Što je vaše gospodstvo htjelo postići
time?
- Zahtijevam da tu vijest odmah opovrgnete javno.
- Vaš dolazak u Longbourn da vidite mene i moju obitelj - reče hladno Elizabeth
- upravo će je potvrditi, ako takva vijest uopće i postoji.
- Ako! Hinite li vi da ne znate ništa o tom? Niste li i osobno širili zdušno tu
vijest? Zar ne znate da se ona nadaleko pročula?
- Nikad je nisam čula.
- Možete li reći i da je neosnovana?
- Ne pripisujem sebi iskrenost ravnu vašoj. Može se dogoditi da postavite pitanje
na koje neću odgovoriti.
- Ovo je nepodnošljivo! Gospoñice Bennet, zahtijevam odgovor. Je li vas on, je
li vas moj nećak zaprosio?
- Vaše je gospodstvo istaknulo da to nije moguće.
- Trebalo bi biti tako; mora biti tako ako je on pri zdravoj pameti. No vaša
lukavost i draži mogle su ga navesti da, u trenutku zaluñenosti, zaboravi što
duguje sebi i cijeloj svojoj porodici. Možda ste ga namamili na to.
- Da sam to učinila, ne bih to priznala ni za živu glavu.
- Gospoñice Bennet, znate li vi tko sam ja? Nisam navikla da mi se tako govori.
Ja sam mu gotovo najbliži rod na svijetu i imam pravo znati sve što on radi.
- No nemate pravo znati što ja radim niti će me ovakvo vaše ponašanje ikada
navesti da kažem svoje mišljenje.
- Da se razumijemo! Taj brak, na koji vi drsko ciljate, nikako se ne može
ostvariti. Nikako. Gospodin Darcy je zaručen s mojom kćerkom. Što kažete na
to?
- Samo ovo: ako je tako, onda nemate razloga za pomisao da će on zaprositi
mene.
Ledi Catherine je oklijevala za trenutak, a onda odgovori:
- Njihove su zaruke nešto posebno. Još od ranog djetinjstva namijenjeni su jedno
drugom. To je bila najveća želja njegove i njezine majke. Dok su još bili u
kolijevci, planirali smo njihov brak. I sada, u trenutku kad bi se želje obiju
sestara trebale ispuniti njihovim vjenčanjem, tomu se suprotstavlja djevojka
nižeg roda, neugledna u svijetu i strana našoj porodici! Zar vi nemate obzira
prema željama njegovih roñaka i prijatelja, prema njegovim u porodici
ugovorenim zarukama s gospoñicom de Bourgh? Jeste li potpuno izgubili
smisao za pristojnost i umjesnost? Zar me niste čuli kako vam velim da je od
svojih najranijih dana odreñen za svoju roñakinju?
- Da, čula sam to već i prije. Meñutim, kakvu to ima važnost za mene? Ako ne
postoji nikakav drugi razlog protiv moje udaje za vašeg nećaka, doista me neće
spriječiti vijest da su njegova majka i tetka željele da se on oženi gospoñicom de
Bourgh. Obje ste učinile sve što ste mogle pripremajući taj brak, ali njegovo je
sklapanje ovisilo i o drugima. Ako gospodin Darcy nije ni čašću, ni naklonošću
vezan uz svoju roñakinju, zašto ne bi mogao izabrati neku drugu djevojku? A
ako sam ja ta odabranica, zašto ga ne bih mogla prihvatiti?
- Zato što to zabranjuju čast, pristojnost, mudrost, pa i interes. Da, gospoñice
Bennet, i interes; jer nemojte očekivati nikakvo prijateljstvo od njegove
porodice i prijatelja ako namjerno postupite suprotno željama svih njih. Svi koji
su u srodstvu s njim osudit će vas, omalovažiti i prezreti. Vaš će brak biti
sramota; vaše ime neće čak ni spominjati nitko od nas.
- To su velike nevolje - odgovori Elizabeth. - No žena gospodina Darcyja dobit
će tako izvanredne izvore sreće, povezane sa svojim položajem, da neće imati
razloga za nezadovoljstvo.
- Tvrdoglava, uporna djevojko! Stidim vas se! Je li to vaša zahvalnost za moju
proljetošnju ljubaznost prema vama? Zar mi ništa ne dugujete zbog toga?
Sjednimo. Morate shvatiti, gospoñice Bennet, da sam, dolazeći ovamo, čvrsto
odlučila ostvariti svoju namjeru i ništa me ne može odvratiti od nje. Nisam se
navikla pokoravati bilo čijim mušicama. Nemam naviku trpjeti razočaranja.
- Zbog toga je sadašnji položaj vašeg gospodstva još nepovoljniji, ali to nema
nikakav učinak na mene.
- Neću da me prekidate. Saslušajte me šutke. Moja kći i moj nećak stvoreni su
jedno za drugo. S majčinske strane potječu od iste plemenite loze, a s očinske od
uglednih, časnih, starih porodica, iako bez plemićkih naslova. Njihovo je
bogatstvo s obiju strana golemo. Odreñeni su jedno za drugo voljom svih
članova obiju kuća; a što će ih razdvojiti?
Skorojevićke težnje djevojke bez porodice, bez veza i bez bogatstva. Zar će se to
dopustiti? To se ne smije i neće dogoditi! Kad biste znali što je najbolje za vas,
ne biste željeli napustiti krug u kojem ste odrasli.
- Udajom za vašeg nećaka ne bih, mislim, napustila taj krug. On je čovjek iz
višeg staleža, ja sam kćerka čovjeka iz višeg staleža, pa smo u tom pogledu
ravni.
- Istina je. Vi ste kćerka čovjeka iz višeg staleža. Meñutim, što je bila vaša
majka? Tko su vaši ujaci i ujne, tetke i tetki? Nemojte misliti da ja ne znam ništa
o njima.
- Tko god bili moji roñaci - reče Elizabeth - ako im vaš nećak ne zamjera, onda
to nema nikakve veze s vama.
- Recite mi, jasno i odreñeno, jeste li zaručeni s njim?
Premda je Elizabeth smatrala da ledi Catherine svojim ponašanjem ne zaslužuje
odgovor na to pitanje, ipak je, poslije kratkog razmišljanja, odgovorila: - Nisam.
Ledi Catherine se doimala zadovoljno.
- Hoćete li mi obećati da nikad nećete pristati na te zaruke?
- Takvo obećanje neću dati.
- Gospoñice Bennet, zaprepaštena sam i iznenañena. Očekivala sam da ću u
vama naći razboritiju djevojku. No nemojte se zavaravati nadom da ću se ja
povući. Neću otići odavde dok mi ne zajamčite da ćete učiniti ono što
zahtijevam. - To vam, budite uvjereni, neću zajamčiti. Ne možete me zastrašiti
da učinim nešto tako budalasto. Vaše gospodstvo želi da se gospodin Darcy
oženi vašom kćerkom; meñutim, bi li obećanje koje tražite od mene učinilo
njihov brak iole vjerojatnijim? Pretpostavimo li da on voli mene, bi li ga moje
odbijanje prosidbe navelo da zaželi zaprositi svoju roñakinju? Ledi Catherine,
dopustite mi da kažem kako su razlozi kojima ste poduprli svoj zahtjev
neozbiljni koliko je i sam taj zahtjev nerazuman. Sasvim ste pogrešno shvatili
moj karakter ako mislite da takva nagovaranja mogu utjecati na mene. Hoće li se
vaš nećak složiti s vašim uplitanjem u njegov život, ne mogu reći; meñutim, vi
uistinu nemate pravo miješati se u moj život. Stoga vas moram zamoliti da mi
više ne dosañujete time. - Ne prenagljujte, molim vas. Nisam još gotova. Već
spomenutim zamjerkama moram dodati još jednu. Nisu mi nepoznate
pojedinosti u vezi sa sramotnim bijegom vaše najmlañe sestre. Znam sve;
vjenčanje onog mladića s njom kupljeno je novcem vašeg oca i ujaka. Zar takva
djevojka da bude svastika mog nećaka? Zar da njezin muž, sin nadzornika
imanja njegova pokojnog oca, bude njegov pašanac? Tako mi neba i zemlje...
što vi to mislite? Zar da se pemberleyske duše tako okuže!
- Sada ste, zaista, kazali sve - odvrati ljutito Elizabeth. - Izvrijeñali ste me na sve
moguće načine. Pustite me da se vratim kući.
Dok je to govorila, ustane. I ledi Catherine se digne, pa su krenule natrag.
Njezino je gospodstvo bilo vrlo razjareno.
- Dakle, nemate nikakvih obzira prema časti i ugledu mog nećaka! Bezosjećajna,
sebična djevojko! Ne smatrate li da bi ga brak s vama osramotio u očima svih
ljudi?
- Ledi Catherine, ne mogu vam više ništa kazati. Znate moje mišljenje.
- Znači, odlučili ste dobiti ga.
- To nisam rekla. Samo sam odlučila postupiti onako kako ću, prema svom
mišljenju, najbolje osigurati sebi sreću bez obzira na vas i ostale koji, kao i vi,
nemaju nikakve veze sa mnom.
- Dobro. Nećete mi, dakle, udovoljiti. Odbijate se pokoriti zahtjevima dužnosti,
časti i zahvalnosti. Odlučili ste ga upropastiti u očima svih njegovih roñaka i
izvrgnuti preziru cijelog svijeta.
- U ovom slučaju ne mogu utjecati na mene ni dužnost, ni čast, ni zahvalnost -
odgovori Elizabeth. - Svojom se udajom za gospodinna Darcyja neću nimalo
ogriješiti o njih. A što se tiče gnjeva njegove porodice i negodovanja svijeta...
ako bi se porodica naljutila zato što se on ženi mnome, ne bih se ni za trenutak
obazirala na to, a svijet je prepametan da bi osjetio bilo kakav prezir zbog toga.
- To je, dakle, vaše pravo mišljenje! To je vaša konačna odluka! Vrlo dobro. Sad
ću znati što da radim. Nemojte uobražavati sebi, gospoñice Bennet, da će se vaša
želja ikada ostvariti. Došla sam vas provjeriti. Nadala sam se da ćete biti
razumni; no znajte da ću ja provesti svoju volju.
Ledi Catherine nastavi govoriti u tom smislu sve dok nisu stigle do vrata kočije,
a onda se naglo okrene i reče:
- Neću se pozdraviti s vama, gospoñice Bennet. Ne šaljem pozdrav vašoj majci.
Ne zaslužujete takvu pažnju. Vrlo sam nezadovoljna.
Elizabeth ne odgovori ništa i ne pozove njezino gospodstvo u kuću, već sama
polako uñe. Dok se penjala uz stube, čula je kočiju kako se udaljuje. Majka joj
nestrpljivo doñe u susret i zapita zašto ledi Catherine nije ušla da se malo
odmori.
- Nije se htjela zadržavati - odgovori Elizabeth - žuri joj se.
- Divno izgleda! Vrlo je uglañeno od nje što je došla ovamo, jer se,
pretpostavljam, navratila samo zato da bi nam rekla da su Collinsovi dobro.
Vjerojatno se zaputila nekamo, pa se, prolazeći kroz Meryton, sjetila da bi se
mogla svratiti ovamo i vidjeti te.
Elizabeth je bila prisiljena reći neistinu, jer nije mogla otkriti bit njihova
razgovora.
LVII
Nemir što ga je taj neobični posjet izazvao u Elizabeth nije se mogao lako
odagnati, pa je satima mislila samo o tom razgovoru. Ledi Catherine je, očito,
doputovala čak iz Rosingsa samo zato da bi raskinula njezine tobožnje zaruke s
Darcyjem. Bio je to temeljito smišljen plan, dabome! Meñutim, odakle je
potekla glasina o njihovim zarukama, Elizabeth nije mogla zamisliti dok se nije
sjetila da je činjenica da je Darcy Bingleyjev prisan prijatelj, a ona Janeina
sestra, bila dovoljan povod da ljudima padne na pamet takva misao u trenutku
kad ih je očekivanje jedne svadbe navelo da požele i drugu. I sama je mislila
kako će je sestrina udaja dovesti u češći dodir s Darcyjem. A njezine susjede iz
Lucasova doma (zaključila je da je preko njihova pisma Collinsovima ta vijest
stigla do ledi Catherine) prikazale su sigurnim i skorim ono što je ona smatrala
samo mogućim, i to u daljoj budućnosti. Razmišljajući o riječima ledi Catherine,
osjećala je protiv volje stanovitu tjeskobu zbog mogućih posljedica njezina
daljnjeg uplitanja. Na temelju onog što je ledi rekla o svojoj odlučnosti da
spriječi taj brak, Elizabeth je zaključila da se ona namjerava obratiti nećaku; a
kako će na njega djelovati njezin prikaz loših strana njihova braka, Elizabeth
nije mogla predvidjeti. Nije znala koliko on voli tetku niti koliko je podložan
njezinu mišljenju, ali se moglo pretpostaviti da on misli o svojoj teti mnogo
ljepše nego ona, i nije moglo biti dvojbe da će tetka pogoditi njegovo najslabije
mjesto svojim pričanjem o zlim posljedicama braka s djevojkom čija je rodbina
mnogo nižeg položaja od njegove. Zbog svog poimanja dostojanstva on će
vjerojatno smatrati da su dokazi, koji su se Elizabeth činili slabima i
besmislenima, uvelike opravdani i razumni.
Ako se on i prije kolebao što da radi... a čini se da jest... onda je moguće da će
ga tetin savjet i molba navesti da se potpuno opredijeli samo za onu sreću koju
dopušta njegovo neokrnjeno dostojanstvo. Bude li tako, više se neće vratiti.
Može se dogoditi da se ledi Catherine svrati k njemu prolazeći kroz London i da
on poslije toga javi Bingleyju kako ne može doći u Netherfield kao što je
obećao.
- Stoga - doda ona u sebi - ako on za nekoliko dana pošalje nekakvu ispriku
prijatelju zato što ne može održati dano mu obećanje, znat ću što to znači. Onda
više neću ni očekivati, ni željeti njegovu vjernost. Zadovolji li se samo žaljenjem
za mnom, iako može imati moju ljubav i ruku, onda više neću uopće žaliti za
njim.
Iznenañenje ostalih članova obitelji, kad su čuli tko ih je posjetio, bilo je vrlo
veliko, ali su svi, na sreću, zadovoljili svoju znatiželju istom pretpostavkom kao
i gospoña Bennet, te nisu mnogo dosañivali Elizabeth u vezi s tim.
Sutradan ujutro, dok je išla niz stube, dočekao ju je otac, izišavši iz knjižnice i
noseći neko pismo u ruci.
- Lizzy - reče on - upravo sam te htio potražiti. Doñi u moju sobu.
Ona poñe za njim, radoznala što će joj reći pogotovo zato što je pretpostavila da
je to nekako povezano s tim pismom. Pomislila je da je pismo, možda, stiglo od
ledi Catherine, pa je sa zebnjom očekivala vrlo neugodno objašnjavanje.
Uñe za njim, te sjedoše kraj kamina. Tada on reče:
- Primio sam jutros pismo koje me veoma iznenadilo. Budući da se ono tiče
uglavnom tebe, trebaš znati njegov sadržaj. Nisam dosad znao da su mi pred
vjenčanjem čak dvije kćerke. Dopusti da ti čestitam na vrlo velikoj pobjedi.
Elizabeth se zacrvene obrazi pri pomisli da pismo nije od tetke, nego od nećaka.
Kolebala se bi li se veselila što se napokon očitovao ili bi se uvrijedila što pismo
nije napisao njoj, kadli je otac nastavio:
- Čini mi se da znaš o čemu je riječ. Mlade su djevojke vrlo pronicave u
ovakvim situacijama; no mislim da ti ni pronicavost neće pomoći da otkriješ ime
svog obožavatelja. Ovo je pismo poslao gospodin Collins.
- Gospodin Collins? Pa, što on tu ima reći?
- Nešto vrlo važno, naravno. Počinje čestitkama uoči skorog vjenčanja moje
najstarije kćerke, o kojem je vjerojatno čuo od dobroćudnih Lucasovih
brbljavica. Neću se igrati tvojim strpljenjem i čitati što piše o tom. Ono što se
tiče tebe glasi ovako:
"Pošto sam Vam ovako izrazio iskrene čestitke gospode Collins i svoje povodom
tog sretnog dogañaja, dopustite da se ukratko osvrnem na jedan drugi dogañaj,
o kojem smo doznali iz istog izvora. Vaša kći Elizabeth, kako se pretpostavlja,
neće dugo nositi prezime Bennet pošto ga Vaša najstarija kćerka promijeni, a
njezin se odabranih može opravdano smatrati jednim od najuglednijih ljudi u
ovoj grofoviji."
- Možeš li pogoditi, Lizzy, na koga on misli?
"Taj je gospodin bogato obdaren svim onim što srce svakog smrtnika može
najviše poželjeti... velikom imovinom, plemenitim rodom i moćnim prijateljima.
No, usprkos svim tim iskušenjima, dopustite mi da upozorim svoju roñakinju
Elizabeth, a i Vas, na zla kojima ćete se izložiti ako nepromišljeno pristanete na
prijedloge toga gospodina, kojima ćete, naravno, odmah biti skloni."
- Možeš li se dosjetiti, Lizzy, tko je taj gospodin? Dobro, sad ćeš čuti:
"Pobuda koja me navela da Vas upozorim potječe iz sljedećeg: imamo razloga
pomisliti da njegova tetka, ledi Catherine de Bourgh, ne gleda na taj brak
prijateljskim očima."
- Gospodin Darcy je, vidiš, taj čovjek! Eto, Lizzy, sad sam te iznenadio. Doista
nisu mogli izabrati nikoga drugog iz kruga naših znanaca čije bi ime uspješnije
opovrgnulo tu njihovu laž. Odabrali su gospodina Darcyja, koji nikad ne
pogleda u ženu da joj ne nañe manu i koji, vjerojatno, nikad u svom životu nije
pogledao u tebe. To je divno!
Elizabeth pokuša sudjelovati u očevoj šali, ali se uspije samo preko volje
nasmiješiti.
- Zar te to ne zabavlja?
- O, da. Molim te, čitaj dalje.
"Kad smo sinoć navijestili ledi Catherine mogućnost tog braka, ona je odmah,
na svoj uobičajeni blagonakloni način, rekla što misli o tom, i bilo je očito da
zbog nekih zamjerki obitelji moje roñakinje nikad ne bi dala svoj pristanak za
taj brak koji je nazvala sramotnim. Smatram svojom dužnošću da na ovaj način
hitno obavijestim o tom svoju roñakinju kako bi ona i njezin plemeniti
obožavatelj bili svjesni što čine i ne bi brzopleto uletjeli u neodobren brak."
- Gospodin Collins dodaje još i ovo:
"Uistinu se radujem što je ono žalosno djelo moje roñakinje Lydije tako dobro
zataškano, i samo mi je žao što je činjenica da su živjeli zajedno prije vjenčanja
općenito poznata. No ne smijem zaboraviti dužnosti svog svećeničkog položaja i
suzdržati se od napomene koliko sam se začudio kad sam čuo da ste mladence
primili u kuću čim su se vjenčali. Takav postupak potiče poročnost; da sam ja
longbournski župnik, odlučno bih se usprotivio tomu. Svakako im, kao kršćanin,
trebate oprostiti, no ne biste smjeli dopustiti da Vam iziñu na oči niti da se
njihova imena spominju u Vašoj nazočnosti."
- Eto, tako on shvaća kršćanski oprost! Ostatak se pisma bavi samo stanjem
njegove mile Charlotte i očekivanjem potomka. Slušaj, Lizzy, držiš se tako kao
da nisi zadovoljna. Nisi balavica, pa da hiniš kako te uvrijedilo širenje lažnih
glasina; uostalom, zašto živimo ako ne zato da zabavljamo svoje susjede, a i da
se mi njima smijemo kada doñe na njih red?
- Ah! - uzvikne Elizabeth. - Doista je smiješno, ali je i čudno!
- Naravno. Baš zato je i zabavno. Da su odabrali bilo kojeg drugog čovjeka, to
ne bi bilo ništa; no njegova potpuna ravnodušnost i tvoja očita nenaklonost čine
ovo smiješnim i besmislenim! Iako mi je pisanje mrsko, ne bih prekinuo
dopisivanje s gospodinom Collinsom ni za što na svijetu. Kad čitam njegova
pisma, moram mu dati prednost čak i u usporedbi s Wickhamom, premda veoma
cijenim drskost i licemjerje svog zeta. Molim te, Lizzy, što je rekla o toj vijesti
ledi Catherine? Nije te, valjda, posjetila zato da bi uskratila svoj pristanak?
Na to pitanje odgovori njegova kći samo smijehom; a kako ga je izrekao bez
ikakve sumnjičavosti, nije ga ponovio. Elizabeth nije još nikad teže hinila da su
joj osjećaji drukčiji nego što jesu. Morala se smijati, iako bi radije bila plakala.
Otac joj je zadao duboku bol onim što je rekao o Darcyjevoj ravnodušnosti;
mogla se samo čuditi njegovoj nedovoljnoj pronicavosti ili strahovati kako nije
riječ o tom da on premalo vidi, nego o tom da ona sebi previše umišlja.
LVIII
Umjesto da Bingley primi od Darcyja pismo u kojem mu se, kao što je Elizabeth
napola očekivala, Darcy ispričava što neće doći, on ga je, samo nekoliko dana
nakon posjeta ledi Catherine, doveo u Longbourn. Gospoda su došla rano; prije
nego što je gospoña Bennet stigla kazati Darcyju da ih je posjetila njegova tetka,
Bingley je, želeći da bude sam s Jane, predložio da svi krenu u šetnju. Prijedlog
je prihvaćen. Gospoña Bennet nije običavala šetati, a Mary nije nikad imala
vremena, ali su ostalih petero otišli zajedno. Bingley i Jane brzo pustiše ostale
da ih preteknu. Njih dvoje su zastajkivali, dok su Elizabeth, Kitty i Darcy
odmicali. Vrlo malo su govorili: Kitty se previše plašila Darcyja da bi pričala,
Elizabeth je stvarala u sebi jednu smjelu odluku, a možda je isto činio i on.
Išli su prema Lucasovima, jer se Kitty željela navratiti k Mariji; kako Elizabeth
nije željela da njezine riječi čuju i drugi, hrabro je, kad ih je Kitty ostavila,
produžila s njim sama. Sad je bio pravi trenutak da ostvari svoju odluku, pa je,
dok je još nije napustila hrabrost, brzo progovorila:
- Gospodine Darcy, ja sam vrlo sebičan stvor; kako bih dala oduška svojim
osjećajima, ne hajem koliko ću možda nauditi vašima. Ne mogu se više
suzdržavati da vam ne zahvalim na vašoj velikodušnoj ljubaznosti prema mojoj
jadnoj sestri. Otkad sam doznala za to, neprestano vam želim kazati koliko sam
vam zahvalna. Da je to poznato i ostalima u mojoj obitelji, ne bih vam
izražavala sama svoju zahvalnost.
- Žao mi je, vrlo mi je žao - odgovori Darcy iznenañeno i uzbuñeno - što ste
doznali ono što vam je, gledano u pogrešnom svjetlu, izazvalo nelagodu. Nisam
mislio da se tako malo mogu uzdati u gospoñu Gardiner.
- Ne smijete kriviti moju ujnu. Lydijina mi je nepromišljenost odala da ste vi
umiješani u sve to i, naravno, nisam mogla mirovati dok nisam doznala
pojedinosti. Dopustite da vam zahvalim u ime cijele svoje obitelji na
plemenitom sažaljenju koje vas je potaknulo da se, usprkos velikim
neugodnostima, potrudite da ih pronañete.
- Ako mi baš hoćete zahvaliti - odgovori on - onda neka to bude samo u vaše
ime. Ne poričem da je želja da vas usrećim pojačala ostale pobude koje su me
vodile. No vaša mi obitelj ne duguje ništa. Premda je veoma poštujem, mislio
sam samo na vas.
Elizabeth se zbuni toliko da nije mogla progovoriti ni riječ. Nakon kratke šutnje
njezin sugovornik doda:
- Previše ste plemeniti da se poigravate mnome. Ako su vaši osjećaji i sada
onakvi kakvi su bili u travnju, odmah mi recite. Moji se osjećaji i želje nisu
promijenili; no dovoljna je jedna vaša riječ da više nikad ne govorim o tome.
Sluteći svu neugodnost njegova položaja, Elizabeth natjera sebe da progovori.
Odmah mu je rekla, iako ne baš bez zapinjanja, da su joj se osjećaji toliko
promijenili od spomenutog vremena da prima sa zahvalnošću i zadovoljstvom
njegovu sadašnju izjavu. Sreća koju je taj odgovor izazvao bila je takva kakvu
on, vjerojatno, nikad prije nije osjetio, a riječi su mu bile uzbuñene i tople kakve
se mogu očekivati samo od duboko zaljubljenog čovjeka. Da ga je Elizabeth
mogla pogledati u oči, vidjela bi kako mu divno pristaje izraz iskrene radosti
koji mu je ozario lice; meñutim, premda ga nije mogla gledati, mogla ga je
slušati, i njegova joj je ljubav postajala sve dragocjenijom dok joj je govorio
koliko mu je važna za sreću.
Hodajući dalje, nisu bili ni svjesni u kojem smjeru idu. Previše su ih zaokupile
misli, osjećaji i riječi da bi obraćali pozornost bilo čemu drugom. Ubrzo je
doznala da za svoj sadašnji sklad trebaju biti zahvalni njegovoj tetki, koja se na
povratku, prolazeći kroz London, svratila k njemu i ispričala mu o svom putu u
Longbourn, o cilju tog putovanja i o sadržaju svog razgovora s Elizabeth.
Posebno je istaknula one Elizabethine izraze koje je smatrala najboljim dokazom
njezine izopačenosti i drskosti, čvrsto vjerujući da će joj to olakšati da dobije od
nećaka ono obećanje koje joj je uskratila Elizabeth. Meñutim, na nesreću njezina
gospodstva, učinak je bio sasvim suprotan njezinim željama.
- To mi je ulilo nadu - reče on - kakvu prije nisam gotovo nikad osjetio.
Dovoljno sam već upoznao vaš karakter da budem uvjeren kako biste vi, ako ste
potpuno i neopozivo protiv mene, rekli to jasno i otvoreno ledi Catherine.
Elizabeth pocrveni i nasmije se prije nego što je odgovorila:
- Da, vi znate dovoljno o mojoj otvorenosti da se uzdate u nju. Budući da sam
vas onako gadno grdila u lice, ne bih se sustezala ni od grdnji pred svim vašim
roñacima.
- Niste rekli ništa što nisam zaslužio. Iako su vaše optužbe bile neosnovane jer
su potekle iz neupućenosti, moje tadašnje ponašanje prema vama zaslužilo je
najoštriji prijekor. Ono je bio neoprostivo. Ne mogu ni misliti na to bez
gnušanja.
- Nećemo se prepirati oko toga tko zaslužuje veću osudu zbog onog što se
dogodilo one večeri - reče Elizabeth. - Strogo uzevši, ni moje ni vaše vladanje
nije bilo besprijekorno. No otada smo, nadam se, oboje postali pristojniji.
- Ne mogu tako lako oprostiti sebi. Sjećanje na ono što sam tada rekao... na moj
stav, moje ponašanje i moje izraze... pratilo me tijekom mnogih mjeseci, a i sad
je vrlo bolno. Nikada neću zaboraviti vaš umjesni prijekor: "Da ste se bolje
ponašali." To su bile vaše riječi. Ne znate, a ne možete ni zamisliti, koliko su me
one mučile, iako je, priznajem, proteklo poprilično vremena prije nego što sam
uvidio njihovu opravdanost.
- Uistinu nisam očekivala da će one ostaviti tako snažan dojam. Nisam ni slutila
da su vas tako zaboljele.
- Vjerujem vam. Vi ste tada mislili da ja nemam nikakvih časnih osjećaja;
uvjeren sam da ste tako mislili. Nikad neću zaboraviti izraz vašeg lica kad ste
rekli da ne postoji način na koji bih vas ja mogao navesti da prihvatite moju
prosidbu.
- Ah, ne ponavljajte ono što sam tada rekla. Te su uspomene neugodne.
Uvjeravam vas da se toga već odavno stidim i te kako.
Darcy spomene svoje pismo.
- Je li vas ono brzo navelo da mislite povoljnije o meni? Jeste li, dok ste ga
čitali, iole povjerovali u njegovu istinitost?
Objasnila mu je kako je pismo djelovalo na nju i kako su postupno iščeznule sve
njezine prijašnje predrasude.
- Znao sam - reče on - da će vas ono što pišem nedvojbeno zaboljeti, ali je
trebalo sve to kazati. Nadam se da ste uništili to pismo. Jedan njegov dio,
osobito početak, nikako ne bih htio da ponovno čitate. Sjećam se nekih riječi
zbog kojih biste me mogli opravdano zamrziti.
- Pismo ću, svakako, spaliti ako mislite da bi ono moglo ugroziti moju
naklonost; meñutim, iako imamo razloga za zaključak kako moja mišljenja nisu
sasvim nepromjenljiva, nadam se da nisu toliko nepostojana da bi ih ponovno
čitanje tog pisma moglo izmijeniti.
- Kad sam pisao to pismo - odvrati Darcy - mislio sam da sam potpuno miran i
hladan, no poslije sam zaključio da sam ga napisao u strašnoj ogorčenosti.
- Pismo ste, možda, započeli u ogorčenju, ali ga niste tako i završili. Njegov je
kraj sušto milosrñe. No nemojte više misliti na to pismo. Osjećaji osobe koja ga
je napisala i osobe koja ga je primila promijenili su se u meñuvremenu toliko da
sve neugodne okolnosti u vezi s njim treba zaboraviti. Morate donekle prihvatiti
moj način gledanja na život. Mislite na prošlost samo ako vam je sjećanje na nju
ugodno.
- Vama nije potrebna takva filozofija. Vaša sjećanja ne sadrže nikakve prijekore,
pa zadovoljstvo koje vam ona stvaraju ne potječe iz filozofije nego, što je
mnogo bolje, iz činjenice da vaša prošlost nije za osudu. Meñutim, moj je slučaj
drukčiji. Naviru mi bolne uspomene koje se ne mogu i ne smiju odagnati.
Cijelog sam života bio sebično stvorenje u praksi, iako ne i u teoriji. Dok sam
bio dijete, učili su me što je pravilno, ali me nisu naučili kako ću ovladati
svojom naravi. Učili su me dobra načela, ali su pustili da ih provodim gordo i
uobraženo. Na svoju nesreću, bio sam sin jedinac (a godinama i jedino dijete),
pa su me roditelji razmazili. Oni su mi, iako dobri (osobito je otac bio sušta
dobrota i ljubaznost), dopuštali, poticali me, pa gotovo i učili da budem sebičan i
ohol, da ne hajem ni za koga izvan obiteljskog kruga, da mislim prezirno o
ostalima, da podcjenjujem mudrost i vrijednost drugih u usporedbi sa svojom
mudrošću i vrijednošću. Takav sam bio od osme do dvadeset osme godine; a
takav sam mogao biti i sada da nije bilo vas, najdraža i najljepša Elizabeth! Što
vam sve dugujem! Dali ste mi pouku, koja je u početku bila vrlo teška, ali i
neobično korisna. Naučili ste me skromnosti. Zaprosio sam vas, ne sumnjajući
da ćete prihvatiti moju ponudu. Meñutim, pokazali ste mi da su moje tadašnje
osobine nedovoljne da bi ugodile ženi kojoj valja ugoditi.
- Jeste li tada bili uvjereni da ću pristati?
- Jesam. Što ćete misliti o mojoj taštini? Vjerovao sam da želite i očekujete da
vam se udvaram.
- Valjda je krivo bilo moje držanje, no to se nije dogodilo namjerno. Nikad mi
nije bio cilj da vas dovedem u zabludu, ali sam možda i nehotice učinila nešto
što nisam smjela. Zacijelo ste me veoma mrzili poslije one večeri.
- Mrzio vas? Možda sam isprva bio ljut, ali se moja ljutnja ubrzo počela
usmjeravati na pravilnu stranu.
- Gotovo se bojim pitati što ste mislili o meni kad smo se sreli u Pemberleyju.
Krivili ste me što sam došla?
- Ne, samo sam se iznenadio.
- Vaše iznenañenje nije moglo biti veće od mojeg kad sam vidjela kako ste me
dočekali. Savjest mi je govorila da nisam zaslužila nikakvu osobitu ljubaznost, i
priznajem da sam očekivala samo ono što sam i zavrijedila.
- Moj je cilj tada bio - odvrati Darcy - da vam pokažem svojim držanjem kako
nisam tako podao da budem kivan zbog prošlosti; nadao sam se da ću dobiti vaš
oprost, da ću ublažiti vaše loše mišljenje o meni ako pokažem da sam vaše
prijekore shvatio ozbiljno. Kad su se rodile u meni druge želje, gotovo i ne
znam, ali mislim da se to dogodilo otprilike pola sata nakon susreta s vama.
Zatim joj je ispričao da se Georgiana veoma radovala što ju je upoznala i da se
grdno razočarala kad je Elizabeth onako iznenada otišla. To ih je, naravno,
navelo na razgovor o razlogu njezina odlaska, te je doznala da je on, i prije nego
što je otišao iz njezina konačišta, odlučio odmah poslije njezina odlaska
otputovati, takoñer, iz Derbyshirea i potražiti joj sestru i da je tada bio ozbiljan i
zamišljen zato što je razmišljao što sve treba učiniti da bi se takav cilj postigao.
Elizabeth mu ponovno zahvali, no ta im je tema bila suviše bolna da bi se
zadržali na njoj.
Pošto su bez žurbe šetali nekoliko kilometara i bili prezauzeti da bi to zapazili,
napokon su, pogledavši na svoje satove, zaključili kako je vrijeme da se vrate
kući.
- Gdje li su gospodin Bingley i Jane? - bilo je pitanje koje ih je navelo na
razgovor o njima. Darcy se oduševio njihovim zarukama; prijatelj ga je odmah
izvijestio o njima.
- Moram vas pitati je li vas to iznenadilo - reče Elizabeth.
- Nimalo. Kad sam odlazio, osjećao sam da će se to uskoro dogoditi.
- Drugim riječima, dali ste svoj pristanak. Naslutila sam to.
Iako se on usprotivio tom izrazu, vidjela je da je uglavnom tako bilo.
- Uoči mog polaska za London - reče on - ispovjedio sam mu se; to sam trebao
odavno učiniti. Ispričao sam mu sve ono zbog čega se moje prijašnje uplitanje u
njegov život pokazalo kao besmisleno i neumjesno. Veoma se iznenadio. Nikad
nije ništa posumnjao. Osim toga, rekao sam mu da sam pogrešno mislio da je
vaša sestra ravnodušna prema njemu; jasno videći da se njegova ljubav prema
njoj nije smanjila, nisam sumnjao da će njihov brak biti sretan.
Elizabeth se nehotice osmjehne, osvjedočivši se kako lako on utječe na svog
prijatelja.
- Jeste li mu govorili na temelju svog vlastitog zapažanja - zapita Elizabeth - kad
ste mu rekli da ga moja sestra voli... ili samo na temelju mojih proljetošnih
riječi?
- Na temelju svog zapažanja. Pozorno sam je promatrao za vrijeme posljednjih
dvaju posjeta i uvjerio sam se da ga ona voli.
- A vaša je uvjerenost, pretpostavljam, odmah uvjerila i njega.
- Tako je. Bingley je vrlo skroman. Nedovoljno ga je samopouzdanje
sprečavalo da se osloni na svoju vlastitu prosudbu glede nečega tako važnog, ali
je njegova vjera u moje rasuñivanje olakšala sve. Bio sam prisiljen priznati nešto
zbog čega se on, ne bez razloga, osjećao neko vrijeme uvrijeñenim. Nisam
mogao dopustiti sebi da zatajim činjenicu da je vaša sestra bila zimus tri mjeseca
u Londonu, da sam ja to znao i da sam to namjerno krio pred njim. Razljutio se.
No njegova je srdžba trajala samo dok se nije uvjerio u ljubav vaše sestre. Sada
mi je iskreno oprostio.
Elizabeth htjede reći da je Bingley divan prijatelj, da je dragocjen jer se njime
može vrlo lako upravljati, ali se suzdrži. Sjetila se da se on mora tek naviknuti
da mu se drugi smiju, a bilo bi prerano da ga odmah počne privikavati na to.
Govorio je o Bingleyjevoj sreći, od koje će, naravno, samo njegova biti veća, i
taj je razgovor potrajao dok nisu stigli kući. Rastadoše se u predvorju.
20 Re: Gordost i predrasude - Dzejn Ostin Sub Dec 24, 2011 11:46 pm
Margita
Administrator
LIX
"Draga Lizzy, gdje ste vi to šetali?" glasilo je pitanje koje je Elizabeth, čim je
ušla u sobu, dobila od Jane, a i od svih ostalih kad su sjeli za stol. Odgovorila je
samo da su tumarali dok nisu zalutali. Dok je govorila, pocrvenjela je, ali ni to
niti bilo što drugo nije izazvalo sumnju u istinitost njezina odgovora.
Večer je protekla mirno, neobilježena ničim neobičnim. Priznati su ljubavnici
razgovarali i smijali se, a nepriznati su šutjeli. Darcy nije bio takve naravi da bi
se sreća prelijevala u veselost; a Elizabeth, uzbuñena i zbunjena, više je znala
nego osjećala da je sretna, jer je, osim smetenosti, bilo i drugih neprilika.
Zamišljala je što će obitelj osjećati kada dozna istinu; znala je da ga nitko ne
voli osim Jane, čak se plašila da mržnju ostalih neće moći izbrisati ni sve
njegovo bogatstvo i veliki ugled.
Te je noći otvorila svoje srce Jane. Iako Jane nije imala običaj sumnjati, primila
je to s nevjericom.
- Šališ se, Lizzy. To nije moguće! Zaručila si se s gospodinom Darcyjem! Ne,
ne, nećeš me nasamariti. Znam da je to nemoguće.
- Ovo je, uistinu, mučan početak! Jedino sam se u tebe uzdala; uvjerena sam da
mi nitko drugi neće vjerovati ako mi ti ne povjeruješ. Ne šalim se. Govorim ti
živu istinu. On me još voli i zaručili smo se.
Jane je pogleda sumnjičavo. - Oh, Lizzy! To nije moguće. Znam koliko ga
mrziš.
- Ništa ti ne znaš o tom. Prošlost treba zaboraviti. Možda ga nisam uvijek voljela
ovoliko kao sad. Meñutim, u ovakvim je slučajevima dobro pamćenje
neoprostivo. Sada se posljednji put sjećam onog što je bilo.
Jane se još držala začuñeno, a Elizabeth ju je ponovno, i to još ozbiljnije,
uvjeravala u istinitost svojih riječi.
- Za ime Božje! Je li to doista moguće? Ipak, vidim da ti moram vjerovati -
uzvikne Jane. - Mila, mila Lizzy, ja bih... čestitam ti... ali jesi li sigurna... oprosti
što te pitam... jesi li sasvim sigurna da ćeš moći biti sretna s njim?
- O tom ne može biti dvojbe. Mi smo se već složili da ćemo biti najsretniji par
na svijetu. No jesi li ti zadovoljna, Jane? Hoće li ti biti drago da imaš takva
svaka?
- Vrlo, vrlo drago. Ništa ne bi moglo više obradovati Bingleyja i mene. No mi
smo to smatrali nemogućim; to smo i rekli jedno drugom. Voliš li ga, uistinu,
dovoljno? Oh, Lizzy, ne možeš učiniti ništa gore nego da se udaš bez ljubavi.
Jesi li sasvim sigurna da osjećaš što trebaš osjećati?
- O, da! Mislit ćeš da osjećam više nego što bi trebalo kad ti sve kažem.
- Kako to misliš?
- Pa, moram ti priznati da ga volim više nego Bingleyja. Bojim se da ćeš se
razljutiti.
- Najmilija sestro moja, uozbilji se. Hoću da ozbiljno razgovaramo. Odmah mi
kaži sve što trebam znati. Reci mi, otkad ga voliš?
- To se dogodilo tako postupno da gotovo i ne znam kad je počelo. Vjerujem da
je to započelo kad sam prvi put ugledala njegovo lijepo imanje u Pemberleyju.
Ponovna molba da se uozbilji postigla je željeni učinak, pa je brzo uvjerila Jane
svečanom izjavom da je zaljubljena u njega. Kad se osvjedočila u to, Jane nije
imala više nikakvih želja.
- Sad sam potpuno sretna - reče ona - jer ćeš ti biti sretna koliko i ja. Uvijek sam
ga cijenila. Ako i ne bi bilo nikakva drugog razloga, uvijek bih ga poštovala
zbog njegove ljubavi prema tebi; sada će mi, kao Bingleyjev prijatelj i tvoj muž,
biti najmiliji od svih izuzevši Bingleyja i tebe. No, Lizzy, bila si vrlo lukava i
vrlo suzdržljiva prema meni. Kako si mi malo rekla o onom što se dogodilo u
Pemberleyju i Lambtonu! Sve što znam o tom čula sam od drugoga, a ne od
tebe.
Elizabeth joj objasni razloge zbog kojih je sve to držala u tajnosti. Napomene joj
da nije htjela spominjati Bingleyja, a zbog nesreñenog stanja svojih osjećaja
izbjegavala je i Darcyjevo ime. No više neće tajiti Darcyjevu ulogu u Lydijinoj
udaji. Sve je otkrila i pola noći provela u razgovoru sa sestrom.
- Milostivi Bože! - uzvikne gospoña Bennet dok je sutradan ujutro stajala pred
prozorom. - Eno, opet dolazi ovamo s našim dragim Bingleyjem onaj neugodni
gospodin Darcy! Zašto je tako dosadan da stalno dolazi ovamo? Mislila sam da
će ići u lov ili tako nešto umjesto što nas uznemiruje svojom nazočnošću. Što da
radimo s njim? Lizzy, moraš opet ići u šetnju s njim da ne bi smetao gospodinu
Bingleyju.
Elizabeth jedva obuzda smijeh začuvši tako poželjan prijedlog, ali se i naljuti
zato što majka uvijek govori tako nepovoljno o njemu.
Čim su ušli, Bingley je pogledao Elizabeth tako značajno i rukovao se s njom
tako srdačno da nije bilo dvojbe da je već obaviješten, i uskoro nakon toga reče
glasno:
- Gospodo Bennet, ima li ovdje još nekih staza na kojima bi mogla Lizzy i danas
zalutali?
- Savjetujem gospodinu Darcyju, Lizzy i Kitty - reče gospoña Bennet - da
odšetaju danas do brda Oakham. To je lijepa, duga šetnja, a gospodin Darcy nije
još nikad promatrao okolicu odande.
- To je vrlo prikladno za ostale - odvrati Bingley - ali bi, uvjeren sam, bilo
prenaporno za Kitty. Nije li tako, Kitty?
Kitty prizna da bi radije ostala kod kuće. Darcy izjavi da bi rado uživao u vidiku
s tog vrha, a Elizabeth šutke pristane na izlet. Kad je otišla gore da se spremi,
doñe joj gospoña Bennet i reče:
- Vrlo mi je žao, Lizzy, što si prisiljena da sama podnosiš tog neugodnog
čovjeka. No nadam se da ćeš se pomiriti s tim; to činiš, znaš, zbog Jane; nije
potrebno da ga stalno zabavljaš razgovorom, već samo povremeno, pa se nemoj
ni previše truditi oko toga.
Za vrijeme šetnje odlučiše da tijekom večeri Darcy zatraži od gospodina
Benneta pristanak. Elizabeth je preuzela na sebe zadatak da pita majku. Nije bila
načistu kako će to ona primiti; pokatkad je sumnjala da ni njegovo bogatstvo, ni
njegov veliki ugled neće biti dovoljni da nadjačaju njezinu mržnju prema njemu.
Meñutim, usprotivila se ona žestoko tom braku ili se žestoko oduševila njime,
nedvojbeno joj neće njezino vladanje proslaviti pamet, pa nije htjela dopustiti da
Darcy čuje prve izraze njezine radosti ili, možda, prve izraze njezina
neodobravanja. Na večer, čim je Bennet otišao u knjižnicu, Elizabeth vidje kako
i Darcy ustaje i ide za njim, te se veoma uzbudi. Nije se bojala da će se otac
usprotiviti, ali će biti nesretan, i to zbog nje. Boljela ju je pomisao da ga ona,
njegova ljubimica, žalosti i zabrinjava svojim izborom, te je sjedila snuždeno
dok se Darcy nije vratio i donekle joj popravio raspoloženje svojim osmijehom.
Poslije nekoliko je minuta Darcy prišao stolu za kojim je sjedila s Kitty i, tobože
se diveći njezinu vezu, šapnuo joj:
- Idite k ocu, čeka vas u knjižnici. - Nakon toga je odmah otišla. Otac je hodao
amo-tamo kroz sobu i doimao se ozbiljno i zabrinuto.
- Lizzy - progovori on - što to radiš? Jesi li pri zdravoj pameti kad se hoćeš udati
za tog čovjeka? Nisi li ga uvijek mrzila?
U tom je trenutku duboko zažalila što prijašnja mišljenja nisu bila pametnija i
što joj izrazi nisu bili umjereniji. To bi je poštedjelo mučnog objašnjavanja i
ispovijedanja; ali sada nije bilo drugog izlaza, te ga je počela zbunjeno
uvjeravati da voli gospodina Darcyja.
- Odnosno, drugim riječima, odlučila si se udati za njega. On je doista bogat, pa
ćeš imati više lijepih haljina i lijepih kočija nego Jane. No hoće li te to usrećiti?
- Imaš li kakvu drugu zamjerku - odvrati Elizabeth - osim što misliš da sam
ravnodušna?
- Nemam nikakvu drugu. Svi znamo da je on ponosan i neugodan čovjek, ali to
nije važno ako ti se uistinu sviña.
- Da, sviña mi se - odgovori ona suznih očiju. -Volim ga. On nije pretjerano
ponosan. Vrlo je ljubazan. Ti ne znaš kakav je zapravo, pa te stoga molim da mi
ne zadaješ bol takvim riječima o njemu.
- Lizzy - reče otac - dao sam mu svoj pristanak. On je, doista, onakav čovjek
kakvu se ja ne bih usudio odbiti ništa što bi on izvolio tražiti. A sad dajem svoj
pristanak i tebi ako si se odlučila udati za njega. No dopusti da ti preporučim da
se predomisliš. Znam tvoju narav, Lizzy. Znam da ne možeš biti sretna ni
zadovoljna ako ne budeš istinski cijenila muža, ako ga ne budeš smatrala
uzorom. Tvoja oštroumnost i darovitost izložile bi te najvećoj opasnosti u braku
sa čovjekom koji ti ne bi bio ravan. Tada bi teško izbjegla razočaranje i jad.
Dijete moje, poštedi me patnje da gledam kako ne možeš poštivati svog
životnog druga. Ti ne znaš što radiš.
Elizabeth mu, još ganutija, odgovori ozbiljno i svečano. I napokon je,
uvjeravanjem da je gospodin Darcy doista izbor njezina srca, objašnjavanjem
postupne promjene u svom mišljenju o njemu, isticanjem svoje potpune
osvjedočenosti da njegova ljubav nije trenutačna, nego je izdržala kušnju duge
neizvjesnosti te upornim nabrajanjem svih njegovih dobrih osobina, odagnala
očevu nevjericu i pomirila ga s tim brakom.
- Dobro, draga moja - reče on kad je prestala govoriti - nemam više što kazati.
Ako je tomu tako, onda te on zaslužuje. Ne bih se mogao, Lizzy moja, rastati od
tebe ni zbog koga manje dostojnog.
Kako bi upotpunila povoljan dojam, ona mu tada ispripovijeda što je Darcy
dragovoljno učinio za Lydiju. Saslušao ju je vrlo iznenañeno.
- Ovo je, doista, večer svakakvih čudesa! Dakle, Darcy je sve učinio... pripremio
vjenčanje, dao novac, isplatio Wickhamove dugove i pribavio mu mjesto u
vojsci! Baš dobro! To će me spasiti mnogih nevolja i štednje. Da je to učinio
tvoj ujak, morao bih mu se, a i htio bih, odužiti; no ovi nagli zaljubljeni mladići
sve čine po svojoj volji. Sutra ću mu ponuditi da mu platim, on će prosvjedovati
i raspričati se o svojoj ljubavi prema tebi, pa će se na tom sve i završiti.
Tada se sjeti njezine zbunjenosti dok joj je čitao Collinsovo pismo; smijući joj
se zbog toga, na posljetku joj dopusti da ode i reče joj dok je izlazila iz sobe:
- Ako kakvi mladići doñu po Mary i Kitty, pošalji ih ovamo, baš nemam nikakva
posla.
Elizabeth je pao kamen sa srca, te je poslije polusatnog mirnog razmišljanja u
svojoj sobi, bila u stanju da se prilično sabrana pridruži ostalima. Sve je bilo još
suviše svježe da bi se veselila, pa je večer protekla mirno. Više nije bilo ničega
čega bi se trebala plašiti, a blagodat spokojnosti i prisnosti doći će s vremenom.
Kad se uvečer majka povukla u svoju sobu, otišla je za njom i saopćila joj veliku
novost. Učinak bijaše vrlo neobičan; čuvši tu vijest, gospoña Bennet je sjedila
sasvim nepomična i nesposobna da bilo što kaže. Tek je za nekoliko minuta
shvatila ono što je čula, iako je inače bila uvijek spremna povjerovati odmah u
ono što bi koristilo njezinoj obitelji ili u pojavu obožavatelja neke od svojih
kćeri. Napokon je počela dolaziti k sebi, vrpoljiti se na stolcu, ustajati, sjedati,
čuditi se i blagoslivljati sama sebe.
- Za ime Božje! Bog me blagoslovio! Kad samo pomislim! Oh, Bože! Gospodin
Darcy! Tko bi to mislio? Je li to doista istina? Oh, predraga Lizzy, kako ćeš
bogata i ugledna biti! Kakav džeparac, kakav nakit, kakva kola ćeš imati! Jane
se ne može usporediti s tobom... ni približno. Kako mi je milo... kako sam
sretna! Kakav divan čovjek! Kako je lijep! Kako visok! Oh, mila moja Lizzy,
molim te, oprosti mi što mi prije nije bio drag. Nadam se da će on prijeći preko
toga. Draga, draga Lizzy! Kuća u Londonu! Svakakve divote! Tri udane kćerke!
Deset tisuća funti na godinu! O, Bože! Što će biti od mene? Izbezumit ću se.
Ovo je bilo dovoljan dokaz da u njezino odobrenje ne treba sumnjati. Elizabeth
se radovala što je tu bujicu oduševljenih riječi čula samo ona i uskoro je otišla.
No, prije nego što je provela tri minute u svojoj sobi, uñe za njom majka.
- Moja najmilija kćeri - uzvikne ona - ne mogu misliti ni na što drugo! Deset
tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više! To je kao da je lord! Najdraža
ljubavi moja, reci mi koje jelo gospodin Darcy osobito voli, da mu se spremi za
sutra.
Bio je to žalostan navještaj vjerojatnog majčinog ponašanja prema tom
gospodinu. Elizabeth zaključi da nije sve savršeno, iako je bila uvjerena i u
njegovu duboku ljubav, i u iskren pristanak svojih roditelja. Meñutim, sutrašnji
je dan prošao mnogo bolje nego što je očekivala, jer je gospoña Bennet osjećala
takvo strahopoštovanje prema budućem zetu da mu se nije usudila ni govoriti,
osim kad mu je nudila nešto za stolom ili izražavala svoje poštovanje njegova
mišljenja.
Elizabeth je zadovoljno uočila kako se otac nastoji bolje upoznati s njim, i
Bennet joj je uskoro priopćio da ga sve više cijeni.
- Veoma se divim svim svojim zetovima - reče on. - Wickham je, možda, moj
ljubimac... ali vjerujem da ću zavoljeti tvog muža koliko i Janeina.
LX
Uskoro postavši opet šaljivom i veselom, Elizabeth je zatražila od Darcyja da joj
objasni kako se zaljubio u nju. - Kako si me zavolio? - zapita ona. - Mogu
shvatiti da je sve išlo dobro kad je jednom već započelo... ali što te pokrenulo?
- Ne mogu odrediti sat, ni mjesto, ni pogled, ni riječi kojima se položio kamen
temeljac. Otada je prošlo previše vremena. Našao sam se usred svega toga prije
nego što sam i znao da je započelo nešto.
- Mojoj si se ljepoti već uspješno odupro, a što se tiče mog držanja... moje je
ponašanje prema tebi uvijek bilo na rubu neuglañenosti i nikad nisam
razgovarala s tobom bez želje da ti zadam bol. Budi sada iskren; jesam li ti se
svidjela zbog svoje drskosti?
- Svidjela si mi se zbog veselosti i oštroumnosti.
- Bolje ti je da to odmah nazoveš drskošću. To je otprilike bilo to. Jamačno si
bio sit uglañenosti, poštovanja i uslužnosti. Dojadile su ti žene koje su ti se
stalno nastojale dodvoriti riječima, pogledima i mislima. Ja sam te zainteresirala
baš zato što sam bila drukčija od njih. Da nisi uistinu dobar, postala bih ti
mrskom zbog toga; no, usprkos tvojim nastojanjima da se prikriješ, tvoji su
osjećaji uvijek bili plemeniti i pravedni; u srcu si prezirao osobe koje su ti se
svojski pokušavale dodvoriti. Eto, uštedjela sam ti trud da to sam objasniš; jedno
s drugim, počinjem misliti da je sasvim prirodno što se sve dogodilo tako. Istini
za volju, ti ne znaš ni za kakvu moju dobrotu... ali nitko ne misli na to kad se
zaljubi.
- Zar nije bilo ničega dobrog u tvom nježnom ponašanju prema Jane dok je
bolovala u Netherfieldu?
- Eh, draga moja Jane! Tko bi mogao učiniti manje za nju? No prikaži to kao
vrlinu. Moje su dobre osobine pod tvojom zaštitom, i možeš ih uveličavati
koliko god je moguće; za uzvrat, moje je da iskoristim priliku da te što češće
zadirkujem i da se prepirem s tobom; stoga ću odmah započeti pitanjem: zašto si
toliko oklijevao da prijeñeš na stvar?
Zašto si me se toliko stidio kad si prvi put došao i ostao na večeri kod nas? Zašto
si se, kad si već došao, držao tako kao da ne haješ za mene?
- Zato što si bila ozbiljna i šutljiva i nisi me nimalo ohrabrila.
- Pa, bila sam zbunjena. - I ja.
- Mogao si više razgovarati sa mnom kad si došao na večeru.
- To bi mogao netko tko bi manje osjećao.
- Eto, na svako pitanje daješ razuman odgovor, a ja sam tako razumna da ga
prihvaćam. Ipak, pitam se dokle bi se to tako nastavilo da je bilo prepušteno
samo tebi. Pitam se kad bi ti progovorio da te ja nisam pitala. Moja odluka da ti
zahvalim na tvojoj ljubaznosti prema Lydiji imala je velike posljedice,
prevelike. Jer, što je s moralom ako naša sreća izvire iz prekršenog obećanja?
Nisam to smjela ni spomenuti. To ne valja.
- Nemaš razloga da se žalostiš. Moralna je podloga savršena. Neopravdani
pokušaji ledi Catherine da nas razdvoji rastjerali su sve moje dvojbe. Za svoju
sadašnju sreću ne dugujem ništa tvojoj nestrpljivoj želji da mi izraziš zahvalnost.
Nisam bio raspoložen čekati da ti prva počneš. Tetkino mi je priopćenje dalo
nadu, pa sam odmah odlučio doznati sve.
- Ledi Catherine je bila vrlo korisna; trebala bi biti sretna zbog toga, jer uživa
kad je korisna. No reci mi, zašto si došao u Netherfield? Zar samo zato da bi
jahao do Longbourna i ondje bio zbunjen? Ili si imao neku ozbiljniju namjeru?
- Moj je pravi cilj bio da te viñam i da, ako mogu, ocijenim mogu li se nadati da
ćeš me ikada zavoljeti. A cilj koji sam priznao, ili koji sam bar sebi priznao, bio
je da vidim voli li tvoja sestra još Bingleyja, pa ako je tako, da mu otkrijem što
se dogodilo; poslije sam to i učinio.
- Hoćeš li ikad imati hrabrosti da kažeš ledi Catherine što je očekuje?
- Teže mi je naći vremena za to nego hrabrosti, Elizabeth. No to treba učiniti, pa
ako mi dadeš list papira, odmah ću se latiti tog posla.
- Kad ne bih i ja morala pisati pismo, mogla bih sjediti kraj tebe i diviti se
pravilnosti tvojih redaka, kao što je to jedna druga mlada dama jednom činila.
No imam ujnu koju ne smijem više zanemarivati.
Nespremna da prizna koliko je precijenjena njezina prisnost s Darcyjem,
Elizabeth još nije odgovorila na dugačko pismo gospoñe Gardiner. No sada, kad
je mogla priopćiti nešto što će ih usrećiti, gotovo se stidjela što su ujak i ujna
izgubili već tri dana sreće, pa im je odmah napisala sljedeće:
"Zahvalila bih Ti već i prije, kao što sam i trebala učiniti, mila moja ujna, na
Tvom dugom, ljubaznom i potankom izvještaju; no, iskreno govoreći, bila sam
previše ljuta za pisanje. Pretpostavila si više nego što je uistinu bilo. Meñutim,
sada pretpostavljaj koliko god hoćeš, pusti mašti na volju, pa zamisli što god
hoćeš u vezi s tim i, osim ako pomisliš da sam se već vjenčala, nećeš previše
pogriješiti u svom zamišljanju. Moraš mi uskoro opet pisati i hvaliti ga mnogo
više nego u svom prošlom pismu. Mnogo, mnogo Ti zahvaljujem što nismo išli u
Jezersku oblast. Kako sam mogla biti tako luda da to želim? Tvoja je zamisao o
konjićima divna. Obilazit ćemo perivoj svaki dan. Ja sam najsretnije stvorenje
na svijetu. Možda su i drugi tako govorili prije mene, ali ne s toliko razloga.
Sretnija sam čak i od Jane; ona se smiješi, ja se smijem. Gospodin Darcy Ti
šalje svu ljubav koju može uštedjeti na moj račun. Morate svi doći u Pemberlej
za Božić.
Tvoja itd."
Darcyjevo pismo ledi Catherine bilo je u drukčijem stilu, a još drukčije od obaju
pisama bilo je ono koje je Bennet napisao odgovarajući na Collinsovo prošlo
pismo:
"Poštovani gospodine!
Moram Vas zamoliti da mi još jednom čestitate. Elizabeth će uskoro postati
ženom gospodina Darcjja. Utješite ledi Catherine što bolje možete. Meñutim, da
sam na Vašem mjestu, držao bih se nećaka, on Vam može dati više.
Vaš iskreni itd."
Čestitke gospoñice Bingley svom bratu na njegovoj skoroj ženidbi bile su kićene
i neiskrene. Pisala je čak i Jane kako bi iskazala svoju radost i ponovila sva
svoja prijašnja očitovanja naklonosti. Jane to nije zavaralo, ali ju je ipak ganulo,
pa joj je, iako joj više nije vjerovala, napisala mnogo ljubazniji odgovor nego što
je zaslužila.
Radost koju je gospoñica Darcy pokazala primivši sličnu obavijest bila je
iskrena koliko i radost njezina brata kad joj je pisao o tom. Ni četiri stranice nisu
joj bile dovoljne da izrazi svu svoju ushićenost i svu svoju duboku želju da je
nevjesta voli.
Prije nego što je ikakav odgovor mogao stići od gospodina Collinsa i čestitka
Elizabeth od njegove žene, longbournska je obitelj čula da su Collinsovi došli u
Lucasov dom. Razlog za taj iznenadni dolazak uskoro je bio sasvim očit. Ledi
Catherine se toliko razbjesnjela zbog nećakova pisma da se Charlotte, iskreno se
veseleći tom braku, odlučila skloniti dok bura ne proñe. Prijateljičin je dolazak
bio veliko zadovoljstvo za Elizabeth, iako je tijekom njihovih sastanaka kadšto
mislila da je to zadovoljstvo skupo plaćeno, jer je Darcy bio izložen nametljivoj
i sluganskoj uslužnosti Charlottina muža. Darcy je to, meñutim, podnosio vrlo
mirno. Slušao je uljudno i smireno čak i Sir Williama Lucasa kad mu je čestitao
što odnosi najsjajniji dragulj grofovije i izrazio nadu da će se svi često viñati na
dvoru. Ako je i slegnuo ramenima, to je učinio tek pošto je Sir William nestao iz
vidokruga.
Prostaštvo gospoñe Philips bilo je već nešto drugo, a možda i veće breme za
njegovo strpljenje. Iako je ona, kao i njezina sestra, osjećala preveliko
strahopoštovanje prema njemu da bi mogla razgovarati s onom prisnošću koju je
Bingleyjeva dobroćudnost poticala, ipak je, kad god je govorila, bila prostačka.
Ni poštovanje koje je osjećala prema njemu nije ju moglo učiniti otmjenijom,
premda ju je poprilično ušutkivalo. Elizabeth je činila sve što je mogla ne bi li
ga zaštitila od česte majčine i tetkine pažnje i uvijek ga je nastojala zadržati za
sebe i za one članove svoje obitelji s kojima je mogao razgovarati bez osjećaja
nelagode. Iako su neugodni osjećaji, izazvani svim tim, podosta umanjili užitak
u zaručničkom udvaranju, sve više je rasla nada u budućnost; Elizabeth je
radosno očekivala trenutak kad će se povući iz društva, ne baš ugodnog njoj i
njemu, i otići u udobnost i otmjenost Pemberleyja.
LXI
Sretan je bio dan za sve materinske osjećaje gospoñe Bennet i kad je udala
svoje dvije najbolje kćeri. Lako se može zamisliti kako je oduševljeno i ponosno
posjećivala poslije gospoñu Bingley i govorila o gospoñi Darcy. Šteta što ne
mogu reći, za ljubav njezine obitelji, da je ispunjenje njezine velike želje
udomljenjem triju kćeri utjecalo tako povoljno na nju da je zauvijek postala
pametna, ugodna i zanimljiva žena; doduše, možda je bilo povoljno za njezina
muža, koji vjerojatno ne bi uživao u domaćoj sreći u takvu neobičnu obliku, što
je ona i dalje pokatkad bila nervozna i uvijek budalasta.
Bennetu je veoma nedostajala druga kćerka; njegova ljubav prema njoj odvodila
ga je češće od kuće nego što bi išta drugo moglo. Uživao je odlazeći u
Pemberley, osobito kad su ga najmanje očekivali.
Bingley i Jane ostali su u Netherfieldu samo godinu dana. Takva blizina s
majkom i roñacima u Merytonu nije godila, čak, ni njegovoj blagoj naravi niti
njezinu mekom srcu. Tada se ispunila najveća želja Bingleyjevih sestara; kupio
je kuću s imanjem nedaleko od Derbyshirea; tako su Jane i Elizabeth, uz sve
ostale izvore sreće, imale i taj da budu samo pedeset kilometara udaljene jedna
od druge.
Kitty je, na svoju veliku materijalnu korist, provodila najveći dio vremena kod
svojih dviju najstarijih sestara. Kako je sada bila u mnogo otmjenijem društvu
nego prije, znatno se popravila. Nije bila onako neobuzdane naravi kao Lydia i,
odvojena od utjecaja Lydijina primjera, postala je, zahvaljujući dobrim uputama
i savjetima, smirenijom, izobraženijom i zanimljivijom. Pomnjivo su je čuvali
od Lydijina štetnog društva; premda ju je gospoña Wickham često zvala u goste
i obećavala joj balove i mladiće, otac joj nikad nije dopustio da ode k njoj.
Mary je bila jedina kćerka koja je ostala kod kuće; no često je bila spriječena u
svom usavršavanju, jer majka nije mogla sjediti sama. Premda prisiljena da se
više druži sa svijetom, još je držala moralne pouke o svakom jutarnjem gostu.
Kako je više nije ogorčavalo usporeñivanje ljepote njezinih sestara s njezinom,
ocu se činilo da joj ta promjena nije neugodna.
Što se tiče Wickhama i Lydije, njihovi se karakteri nisu nimalo promijenili
udajom njezinih sestara. On je smireno podnosio činjenicu da će Elizabeth sada
doznati za svu njegovu nezahvalnost i lažljivost, koje joj dotad nisu bile sasvim
poznate, i, usprkos svemu, nije sasvim izgubio nadu da će Darcy pristati da mu
pomogne na putu do bogatstva. Pismo u kojem je Lydia čestitala udaju Elizabeth
pokazalo je da barem ona gaji tu nadu, ako ne i njezin muž. Glasilo je ovako:
"Draga moja Lizzy!
Želim Ti sreću. Ako voliš gospodina Darcyja upola koliko ja volim svog dragog
Wickhama, onda si vrlo sretna. Velika je utjeha što si tako bogata i, kad ne
budeš imala nikakva drugog posla, nadam se da ćeš misliti na nas. Znam da bi
Wickham vrlo rado radio na dvoru, i mislim da nećemo, ako ne budemo dobili
neku pomoć, imati dovoljno novca za život. Bilo kakvo mjesto s godišnjom
plaćom od tri do četiri stotine funti bilo bi dobro za nas; no nemoj govoriti o
tom gospodinu Darcyju, ako Ti je neugodno.
Tvoja itd."
Budući da je Elizabeth smatrala to neugodnim, potrudila se u svom odgovoru
učiniti kraj svim takvim molbama i očekivanjima. No često im je slala onu
novčanu pomoć koju im je mogla dati, štedeći na svojim osobnim izdacima.
Uvijek joj je bilo jasno da im njihov prihod, s obzirom na rasipnost i nehaj za
budućnost, mora biti nedovoljan za život. Kad god su se selili, obraćali su se ili
Jane, ili Elizabeth za novčanu pomoć kako bi platili račune. Njihov je način
života bio nesreñen i neuredan čak i nakon zaključenja mira, kad su se mogli
skrasiti na jednom mjestu. Neprestano su se selili iz mjesta u mjesto, tragajući za
jeftinijim životom, a uvijek su trošili više nego što su smjeli. Njegova je ljubav
prema njoj brzo splasnula i pretvorila se u ravnodušnost; njezina je trajala malo
duže; unatoč svojoj mladosti i neozbiljnom ponašanju, ona je i dalje polagala
pravo na ugled koji joj je dala udaja.
Iako ga Darcy nikad nije htio primiti u Pemberleyju, ipak mu je, zbog Elizabeth,
pomagao u pogledu službe. Lydia ih je povremeno posjećivala kad bi joj se muž
otišao zabaviti u London ili Bath. A kod Bingleyjevih su oboje često ostajali
tako dugo da je to prevršilo mjeru čak i za Bingleyjevu dobroćudnost, te je
govorio da će im reći neka idu.
Gospoñica Bingley je bila duboko utučena zbog Darcyjeve ženidbe, ali je,
budući da je željela sačuvati pravo da posjećuje Pemberley, prestala negodovati,
voljela je Georgianu više nego ikada, bila je pažljiva prema gospodinu Darcyju
gotovo kao i prije, a njegovoj je ženi primjereno uzvraćala na svaku uljudnost.
Pemberley je sada bio Georgianin dom; a meñusobna odanost nevjeste i zaove
bila je onakva kakvu je Darcy i priželjkivao. Georgiana je o Elizabeth imala
najljepše moguće mišljenje; doduše, u početku je slušala iznenañeno, malone
uznemireno, kako ona šaljivo i veselo razgovara s njezinim bratom. On joj je
uvijek ulijevao poštovanje koje je bilo gotovo jače i od njezine ljubavi, a sada
se, eto, Elizabeth sasvim slobodno šalila s njim. Spoznala je ono što nikad dotad
nije imala priliku spoznati. Iz Elizabethinih je pouka zaključila da žena može
slobodno činiti mužu ono što brat ne bi uvijek dopustio sestri, mlañoj više od
deset godina.
Ledi Catherine se veoma razljutila zbog nećakove ženidbe, a kako je uvijek bila
otvorena i iskrena, u odgovoru na njegovo pismo o pripremama za vjenčanje
izražavala se tako uvredljivo, osobito o Elizabeth, da se za neko vrijeme
prekinulo bilo kakvo općenje s njom. No na posljetku je, poslušavši
Elizabethinu želju, Darcy prešao preko uvrede i predložio pomirbu.
Ledi Catherine se još malo opirala, ali je napokon njezina srdžba popustila ili
zbog ljubavi prema nećaku, ili zbog znatiželje da vidi kako se ponaša njegova
žena, te ih je izvoljela posjetiti u Pemberleyju, premda su pemberleyske šume
bile oskvrnavljene ne samo nazočnošću takve gospodarice nego i čestim
posjetima njezina ujaka i ujne iz Londona.
S Gardinerovima su uvijek bili u vrlo prisnim odnosima. Darcy ih je, kao i
Elizabeth, istinski volio; i oboje su im uvijek bili duboko zahvalni, jer su oni,
tako što su je doveli u Derbyshire, omogućili njihov brak.
"Draga Lizzy, gdje ste vi to šetali?" glasilo je pitanje koje je Elizabeth, čim je
ušla u sobu, dobila od Jane, a i od svih ostalih kad su sjeli za stol. Odgovorila je
samo da su tumarali dok nisu zalutali. Dok je govorila, pocrvenjela je, ali ni to
niti bilo što drugo nije izazvalo sumnju u istinitost njezina odgovora.
Večer je protekla mirno, neobilježena ničim neobičnim. Priznati su ljubavnici
razgovarali i smijali se, a nepriznati su šutjeli. Darcy nije bio takve naravi da bi
se sreća prelijevala u veselost; a Elizabeth, uzbuñena i zbunjena, više je znala
nego osjećala da je sretna, jer je, osim smetenosti, bilo i drugih neprilika.
Zamišljala je što će obitelj osjećati kada dozna istinu; znala je da ga nitko ne
voli osim Jane, čak se plašila da mržnju ostalih neće moći izbrisati ni sve
njegovo bogatstvo i veliki ugled.
Te je noći otvorila svoje srce Jane. Iako Jane nije imala običaj sumnjati, primila
je to s nevjericom.
- Šališ se, Lizzy. To nije moguće! Zaručila si se s gospodinom Darcyjem! Ne,
ne, nećeš me nasamariti. Znam da je to nemoguće.
- Ovo je, uistinu, mučan početak! Jedino sam se u tebe uzdala; uvjerena sam da
mi nitko drugi neće vjerovati ako mi ti ne povjeruješ. Ne šalim se. Govorim ti
živu istinu. On me još voli i zaručili smo se.
Jane je pogleda sumnjičavo. - Oh, Lizzy! To nije moguće. Znam koliko ga
mrziš.
- Ništa ti ne znaš o tom. Prošlost treba zaboraviti. Možda ga nisam uvijek voljela
ovoliko kao sad. Meñutim, u ovakvim je slučajevima dobro pamćenje
neoprostivo. Sada se posljednji put sjećam onog što je bilo.
Jane se još držala začuñeno, a Elizabeth ju je ponovno, i to još ozbiljnije,
uvjeravala u istinitost svojih riječi.
- Za ime Božje! Je li to doista moguće? Ipak, vidim da ti moram vjerovati -
uzvikne Jane. - Mila, mila Lizzy, ja bih... čestitam ti... ali jesi li sigurna... oprosti
što te pitam... jesi li sasvim sigurna da ćeš moći biti sretna s njim?
- O tom ne može biti dvojbe. Mi smo se već složili da ćemo biti najsretniji par
na svijetu. No jesi li ti zadovoljna, Jane? Hoće li ti biti drago da imaš takva
svaka?
- Vrlo, vrlo drago. Ništa ne bi moglo više obradovati Bingleyja i mene. No mi
smo to smatrali nemogućim; to smo i rekli jedno drugom. Voliš li ga, uistinu,
dovoljno? Oh, Lizzy, ne možeš učiniti ništa gore nego da se udaš bez ljubavi.
Jesi li sasvim sigurna da osjećaš što trebaš osjećati?
- O, da! Mislit ćeš da osjećam više nego što bi trebalo kad ti sve kažem.
- Kako to misliš?
- Pa, moram ti priznati da ga volim više nego Bingleyja. Bojim se da ćeš se
razljutiti.
- Najmilija sestro moja, uozbilji se. Hoću da ozbiljno razgovaramo. Odmah mi
kaži sve što trebam znati. Reci mi, otkad ga voliš?
- To se dogodilo tako postupno da gotovo i ne znam kad je počelo. Vjerujem da
je to započelo kad sam prvi put ugledala njegovo lijepo imanje u Pemberleyju.
Ponovna molba da se uozbilji postigla je željeni učinak, pa je brzo uvjerila Jane
svečanom izjavom da je zaljubljena u njega. Kad se osvjedočila u to, Jane nije
imala više nikakvih želja.
- Sad sam potpuno sretna - reče ona - jer ćeš ti biti sretna koliko i ja. Uvijek sam
ga cijenila. Ako i ne bi bilo nikakva drugog razloga, uvijek bih ga poštovala
zbog njegove ljubavi prema tebi; sada će mi, kao Bingleyjev prijatelj i tvoj muž,
biti najmiliji od svih izuzevši Bingleyja i tebe. No, Lizzy, bila si vrlo lukava i
vrlo suzdržljiva prema meni. Kako si mi malo rekla o onom što se dogodilo u
Pemberleyju i Lambtonu! Sve što znam o tom čula sam od drugoga, a ne od
tebe.
Elizabeth joj objasni razloge zbog kojih je sve to držala u tajnosti. Napomene joj
da nije htjela spominjati Bingleyja, a zbog nesreñenog stanja svojih osjećaja
izbjegavala je i Darcyjevo ime. No više neće tajiti Darcyjevu ulogu u Lydijinoj
udaji. Sve je otkrila i pola noći provela u razgovoru sa sestrom.
- Milostivi Bože! - uzvikne gospoña Bennet dok je sutradan ujutro stajala pred
prozorom. - Eno, opet dolazi ovamo s našim dragim Bingleyjem onaj neugodni
gospodin Darcy! Zašto je tako dosadan da stalno dolazi ovamo? Mislila sam da
će ići u lov ili tako nešto umjesto što nas uznemiruje svojom nazočnošću. Što da
radimo s njim? Lizzy, moraš opet ići u šetnju s njim da ne bi smetao gospodinu
Bingleyju.
Elizabeth jedva obuzda smijeh začuvši tako poželjan prijedlog, ali se i naljuti
zato što majka uvijek govori tako nepovoljno o njemu.
Čim su ušli, Bingley je pogledao Elizabeth tako značajno i rukovao se s njom
tako srdačno da nije bilo dvojbe da je već obaviješten, i uskoro nakon toga reče
glasno:
- Gospodo Bennet, ima li ovdje još nekih staza na kojima bi mogla Lizzy i danas
zalutali?
- Savjetujem gospodinu Darcyju, Lizzy i Kitty - reče gospoña Bennet - da
odšetaju danas do brda Oakham. To je lijepa, duga šetnja, a gospodin Darcy nije
još nikad promatrao okolicu odande.
- To je vrlo prikladno za ostale - odvrati Bingley - ali bi, uvjeren sam, bilo
prenaporno za Kitty. Nije li tako, Kitty?
Kitty prizna da bi radije ostala kod kuće. Darcy izjavi da bi rado uživao u vidiku
s tog vrha, a Elizabeth šutke pristane na izlet. Kad je otišla gore da se spremi,
doñe joj gospoña Bennet i reče:
- Vrlo mi je žao, Lizzy, što si prisiljena da sama podnosiš tog neugodnog
čovjeka. No nadam se da ćeš se pomiriti s tim; to činiš, znaš, zbog Jane; nije
potrebno da ga stalno zabavljaš razgovorom, već samo povremeno, pa se nemoj
ni previše truditi oko toga.
Za vrijeme šetnje odlučiše da tijekom večeri Darcy zatraži od gospodina
Benneta pristanak. Elizabeth je preuzela na sebe zadatak da pita majku. Nije bila
načistu kako će to ona primiti; pokatkad je sumnjala da ni njegovo bogatstvo, ni
njegov veliki ugled neće biti dovoljni da nadjačaju njezinu mržnju prema njemu.
Meñutim, usprotivila se ona žestoko tom braku ili se žestoko oduševila njime,
nedvojbeno joj neće njezino vladanje proslaviti pamet, pa nije htjela dopustiti da
Darcy čuje prve izraze njezine radosti ili, možda, prve izraze njezina
neodobravanja. Na večer, čim je Bennet otišao u knjižnicu, Elizabeth vidje kako
i Darcy ustaje i ide za njim, te se veoma uzbudi. Nije se bojala da će se otac
usprotiviti, ali će biti nesretan, i to zbog nje. Boljela ju je pomisao da ga ona,
njegova ljubimica, žalosti i zabrinjava svojim izborom, te je sjedila snuždeno
dok se Darcy nije vratio i donekle joj popravio raspoloženje svojim osmijehom.
Poslije nekoliko je minuta Darcy prišao stolu za kojim je sjedila s Kitty i, tobože
se diveći njezinu vezu, šapnuo joj:
- Idite k ocu, čeka vas u knjižnici. - Nakon toga je odmah otišla. Otac je hodao
amo-tamo kroz sobu i doimao se ozbiljno i zabrinuto.
- Lizzy - progovori on - što to radiš? Jesi li pri zdravoj pameti kad se hoćeš udati
za tog čovjeka? Nisi li ga uvijek mrzila?
U tom je trenutku duboko zažalila što prijašnja mišljenja nisu bila pametnija i
što joj izrazi nisu bili umjereniji. To bi je poštedjelo mučnog objašnjavanja i
ispovijedanja; ali sada nije bilo drugog izlaza, te ga je počela zbunjeno
uvjeravati da voli gospodina Darcyja.
- Odnosno, drugim riječima, odlučila si se udati za njega. On je doista bogat, pa
ćeš imati više lijepih haljina i lijepih kočija nego Jane. No hoće li te to usrećiti?
- Imaš li kakvu drugu zamjerku - odvrati Elizabeth - osim što misliš da sam
ravnodušna?
- Nemam nikakvu drugu. Svi znamo da je on ponosan i neugodan čovjek, ali to
nije važno ako ti se uistinu sviña.
- Da, sviña mi se - odgovori ona suznih očiju. -Volim ga. On nije pretjerano
ponosan. Vrlo je ljubazan. Ti ne znaš kakav je zapravo, pa te stoga molim da mi
ne zadaješ bol takvim riječima o njemu.
- Lizzy - reče otac - dao sam mu svoj pristanak. On je, doista, onakav čovjek
kakvu se ja ne bih usudio odbiti ništa što bi on izvolio tražiti. A sad dajem svoj
pristanak i tebi ako si se odlučila udati za njega. No dopusti da ti preporučim da
se predomisliš. Znam tvoju narav, Lizzy. Znam da ne možeš biti sretna ni
zadovoljna ako ne budeš istinski cijenila muža, ako ga ne budeš smatrala
uzorom. Tvoja oštroumnost i darovitost izložile bi te najvećoj opasnosti u braku
sa čovjekom koji ti ne bi bio ravan. Tada bi teško izbjegla razočaranje i jad.
Dijete moje, poštedi me patnje da gledam kako ne možeš poštivati svog
životnog druga. Ti ne znaš što radiš.
Elizabeth mu, još ganutija, odgovori ozbiljno i svečano. I napokon je,
uvjeravanjem da je gospodin Darcy doista izbor njezina srca, objašnjavanjem
postupne promjene u svom mišljenju o njemu, isticanjem svoje potpune
osvjedočenosti da njegova ljubav nije trenutačna, nego je izdržala kušnju duge
neizvjesnosti te upornim nabrajanjem svih njegovih dobrih osobina, odagnala
očevu nevjericu i pomirila ga s tim brakom.
- Dobro, draga moja - reče on kad je prestala govoriti - nemam više što kazati.
Ako je tomu tako, onda te on zaslužuje. Ne bih se mogao, Lizzy moja, rastati od
tebe ni zbog koga manje dostojnog.
Kako bi upotpunila povoljan dojam, ona mu tada ispripovijeda što je Darcy
dragovoljno učinio za Lydiju. Saslušao ju je vrlo iznenañeno.
- Ovo je, doista, večer svakakvih čudesa! Dakle, Darcy je sve učinio... pripremio
vjenčanje, dao novac, isplatio Wickhamove dugove i pribavio mu mjesto u
vojsci! Baš dobro! To će me spasiti mnogih nevolja i štednje. Da je to učinio
tvoj ujak, morao bih mu se, a i htio bih, odužiti; no ovi nagli zaljubljeni mladići
sve čine po svojoj volji. Sutra ću mu ponuditi da mu platim, on će prosvjedovati
i raspričati se o svojoj ljubavi prema tebi, pa će se na tom sve i završiti.
Tada se sjeti njezine zbunjenosti dok joj je čitao Collinsovo pismo; smijući joj
se zbog toga, na posljetku joj dopusti da ode i reče joj dok je izlazila iz sobe:
- Ako kakvi mladići doñu po Mary i Kitty, pošalji ih ovamo, baš nemam nikakva
posla.
Elizabeth je pao kamen sa srca, te je poslije polusatnog mirnog razmišljanja u
svojoj sobi, bila u stanju da se prilično sabrana pridruži ostalima. Sve je bilo još
suviše svježe da bi se veselila, pa je večer protekla mirno. Više nije bilo ničega
čega bi se trebala plašiti, a blagodat spokojnosti i prisnosti doći će s vremenom.
Kad se uvečer majka povukla u svoju sobu, otišla je za njom i saopćila joj veliku
novost. Učinak bijaše vrlo neobičan; čuvši tu vijest, gospoña Bennet je sjedila
sasvim nepomična i nesposobna da bilo što kaže. Tek je za nekoliko minuta
shvatila ono što je čula, iako je inače bila uvijek spremna povjerovati odmah u
ono što bi koristilo njezinoj obitelji ili u pojavu obožavatelja neke od svojih
kćeri. Napokon je počela dolaziti k sebi, vrpoljiti se na stolcu, ustajati, sjedati,
čuditi se i blagoslivljati sama sebe.
- Za ime Božje! Bog me blagoslovio! Kad samo pomislim! Oh, Bože! Gospodin
Darcy! Tko bi to mislio? Je li to doista istina? Oh, predraga Lizzy, kako ćeš
bogata i ugledna biti! Kakav džeparac, kakav nakit, kakva kola ćeš imati! Jane
se ne može usporediti s tobom... ni približno. Kako mi je milo... kako sam
sretna! Kakav divan čovjek! Kako je lijep! Kako visok! Oh, mila moja Lizzy,
molim te, oprosti mi što mi prije nije bio drag. Nadam se da će on prijeći preko
toga. Draga, draga Lizzy! Kuća u Londonu! Svakakve divote! Tri udane kćerke!
Deset tisuća funti na godinu! O, Bože! Što će biti od mene? Izbezumit ću se.
Ovo je bilo dovoljan dokaz da u njezino odobrenje ne treba sumnjati. Elizabeth
se radovala što je tu bujicu oduševljenih riječi čula samo ona i uskoro je otišla.
No, prije nego što je provela tri minute u svojoj sobi, uñe za njom majka.
- Moja najmilija kćeri - uzvikne ona - ne mogu misliti ni na što drugo! Deset
tisuća funti na godinu, a vrlo vjerojatno i više! To je kao da je lord! Najdraža
ljubavi moja, reci mi koje jelo gospodin Darcy osobito voli, da mu se spremi za
sutra.
Bio je to žalostan navještaj vjerojatnog majčinog ponašanja prema tom
gospodinu. Elizabeth zaključi da nije sve savršeno, iako je bila uvjerena i u
njegovu duboku ljubav, i u iskren pristanak svojih roditelja. Meñutim, sutrašnji
je dan prošao mnogo bolje nego što je očekivala, jer je gospoña Bennet osjećala
takvo strahopoštovanje prema budućem zetu da mu se nije usudila ni govoriti,
osim kad mu je nudila nešto za stolom ili izražavala svoje poštovanje njegova
mišljenja.
Elizabeth je zadovoljno uočila kako se otac nastoji bolje upoznati s njim, i
Bennet joj je uskoro priopćio da ga sve više cijeni.
- Veoma se divim svim svojim zetovima - reče on. - Wickham je, možda, moj
ljubimac... ali vjerujem da ću zavoljeti tvog muža koliko i Janeina.
LX
Uskoro postavši opet šaljivom i veselom, Elizabeth je zatražila od Darcyja da joj
objasni kako se zaljubio u nju. - Kako si me zavolio? - zapita ona. - Mogu
shvatiti da je sve išlo dobro kad je jednom već započelo... ali što te pokrenulo?
- Ne mogu odrediti sat, ni mjesto, ni pogled, ni riječi kojima se položio kamen
temeljac. Otada je prošlo previše vremena. Našao sam se usred svega toga prije
nego što sam i znao da je započelo nešto.
- Mojoj si se ljepoti već uspješno odupro, a što se tiče mog držanja... moje je
ponašanje prema tebi uvijek bilo na rubu neuglañenosti i nikad nisam
razgovarala s tobom bez želje da ti zadam bol. Budi sada iskren; jesam li ti se
svidjela zbog svoje drskosti?
- Svidjela si mi se zbog veselosti i oštroumnosti.
- Bolje ti je da to odmah nazoveš drskošću. To je otprilike bilo to. Jamačno si
bio sit uglañenosti, poštovanja i uslužnosti. Dojadile su ti žene koje su ti se
stalno nastojale dodvoriti riječima, pogledima i mislima. Ja sam te zainteresirala
baš zato što sam bila drukčija od njih. Da nisi uistinu dobar, postala bih ti
mrskom zbog toga; no, usprkos tvojim nastojanjima da se prikriješ, tvoji su
osjećaji uvijek bili plemeniti i pravedni; u srcu si prezirao osobe koje su ti se
svojski pokušavale dodvoriti. Eto, uštedjela sam ti trud da to sam objasniš; jedno
s drugim, počinjem misliti da je sasvim prirodno što se sve dogodilo tako. Istini
za volju, ti ne znaš ni za kakvu moju dobrotu... ali nitko ne misli na to kad se
zaljubi.
- Zar nije bilo ničega dobrog u tvom nježnom ponašanju prema Jane dok je
bolovala u Netherfieldu?
- Eh, draga moja Jane! Tko bi mogao učiniti manje za nju? No prikaži to kao
vrlinu. Moje su dobre osobine pod tvojom zaštitom, i možeš ih uveličavati
koliko god je moguće; za uzvrat, moje je da iskoristim priliku da te što češće
zadirkujem i da se prepirem s tobom; stoga ću odmah započeti pitanjem: zašto si
toliko oklijevao da prijeñeš na stvar?
Zašto si me se toliko stidio kad si prvi put došao i ostao na večeri kod nas? Zašto
si se, kad si već došao, držao tako kao da ne haješ za mene?
- Zato što si bila ozbiljna i šutljiva i nisi me nimalo ohrabrila.
- Pa, bila sam zbunjena. - I ja.
- Mogao si više razgovarati sa mnom kad si došao na večeru.
- To bi mogao netko tko bi manje osjećao.
- Eto, na svako pitanje daješ razuman odgovor, a ja sam tako razumna da ga
prihvaćam. Ipak, pitam se dokle bi se to tako nastavilo da je bilo prepušteno
samo tebi. Pitam se kad bi ti progovorio da te ja nisam pitala. Moja odluka da ti
zahvalim na tvojoj ljubaznosti prema Lydiji imala je velike posljedice,
prevelike. Jer, što je s moralom ako naša sreća izvire iz prekršenog obećanja?
Nisam to smjela ni spomenuti. To ne valja.
- Nemaš razloga da se žalostiš. Moralna je podloga savršena. Neopravdani
pokušaji ledi Catherine da nas razdvoji rastjerali su sve moje dvojbe. Za svoju
sadašnju sreću ne dugujem ništa tvojoj nestrpljivoj želji da mi izraziš zahvalnost.
Nisam bio raspoložen čekati da ti prva počneš. Tetkino mi je priopćenje dalo
nadu, pa sam odmah odlučio doznati sve.
- Ledi Catherine je bila vrlo korisna; trebala bi biti sretna zbog toga, jer uživa
kad je korisna. No reci mi, zašto si došao u Netherfield? Zar samo zato da bi
jahao do Longbourna i ondje bio zbunjen? Ili si imao neku ozbiljniju namjeru?
- Moj je pravi cilj bio da te viñam i da, ako mogu, ocijenim mogu li se nadati da
ćeš me ikada zavoljeti. A cilj koji sam priznao, ili koji sam bar sebi priznao, bio
je da vidim voli li tvoja sestra još Bingleyja, pa ako je tako, da mu otkrijem što
se dogodilo; poslije sam to i učinio.
- Hoćeš li ikad imati hrabrosti da kažeš ledi Catherine što je očekuje?
- Teže mi je naći vremena za to nego hrabrosti, Elizabeth. No to treba učiniti, pa
ako mi dadeš list papira, odmah ću se latiti tog posla.
- Kad ne bih i ja morala pisati pismo, mogla bih sjediti kraj tebe i diviti se
pravilnosti tvojih redaka, kao što je to jedna druga mlada dama jednom činila.
No imam ujnu koju ne smijem više zanemarivati.
Nespremna da prizna koliko je precijenjena njezina prisnost s Darcyjem,
Elizabeth još nije odgovorila na dugačko pismo gospoñe Gardiner. No sada, kad
je mogla priopćiti nešto što će ih usrećiti, gotovo se stidjela što su ujak i ujna
izgubili već tri dana sreće, pa im je odmah napisala sljedeće:
"Zahvalila bih Ti već i prije, kao što sam i trebala učiniti, mila moja ujna, na
Tvom dugom, ljubaznom i potankom izvještaju; no, iskreno govoreći, bila sam
previše ljuta za pisanje. Pretpostavila si više nego što je uistinu bilo. Meñutim,
sada pretpostavljaj koliko god hoćeš, pusti mašti na volju, pa zamisli što god
hoćeš u vezi s tim i, osim ako pomisliš da sam se već vjenčala, nećeš previše
pogriješiti u svom zamišljanju. Moraš mi uskoro opet pisati i hvaliti ga mnogo
više nego u svom prošlom pismu. Mnogo, mnogo Ti zahvaljujem što nismo išli u
Jezersku oblast. Kako sam mogla biti tako luda da to želim? Tvoja je zamisao o
konjićima divna. Obilazit ćemo perivoj svaki dan. Ja sam najsretnije stvorenje
na svijetu. Možda su i drugi tako govorili prije mene, ali ne s toliko razloga.
Sretnija sam čak i od Jane; ona se smiješi, ja se smijem. Gospodin Darcy Ti
šalje svu ljubav koju može uštedjeti na moj račun. Morate svi doći u Pemberlej
za Božić.
Tvoja itd."
Darcyjevo pismo ledi Catherine bilo je u drukčijem stilu, a još drukčije od obaju
pisama bilo je ono koje je Bennet napisao odgovarajući na Collinsovo prošlo
pismo:
"Poštovani gospodine!
Moram Vas zamoliti da mi još jednom čestitate. Elizabeth će uskoro postati
ženom gospodina Darcjja. Utješite ledi Catherine što bolje možete. Meñutim, da
sam na Vašem mjestu, držao bih se nećaka, on Vam može dati više.
Vaš iskreni itd."
Čestitke gospoñice Bingley svom bratu na njegovoj skoroj ženidbi bile su kićene
i neiskrene. Pisala je čak i Jane kako bi iskazala svoju radost i ponovila sva
svoja prijašnja očitovanja naklonosti. Jane to nije zavaralo, ali ju je ipak ganulo,
pa joj je, iako joj više nije vjerovala, napisala mnogo ljubazniji odgovor nego što
je zaslužila.
Radost koju je gospoñica Darcy pokazala primivši sličnu obavijest bila je
iskrena koliko i radost njezina brata kad joj je pisao o tom. Ni četiri stranice nisu
joj bile dovoljne da izrazi svu svoju ushićenost i svu svoju duboku želju da je
nevjesta voli.
Prije nego što je ikakav odgovor mogao stići od gospodina Collinsa i čestitka
Elizabeth od njegove žene, longbournska je obitelj čula da su Collinsovi došli u
Lucasov dom. Razlog za taj iznenadni dolazak uskoro je bio sasvim očit. Ledi
Catherine se toliko razbjesnjela zbog nećakova pisma da se Charlotte, iskreno se
veseleći tom braku, odlučila skloniti dok bura ne proñe. Prijateljičin je dolazak
bio veliko zadovoljstvo za Elizabeth, iako je tijekom njihovih sastanaka kadšto
mislila da je to zadovoljstvo skupo plaćeno, jer je Darcy bio izložen nametljivoj
i sluganskoj uslužnosti Charlottina muža. Darcy je to, meñutim, podnosio vrlo
mirno. Slušao je uljudno i smireno čak i Sir Williama Lucasa kad mu je čestitao
što odnosi najsjajniji dragulj grofovije i izrazio nadu da će se svi često viñati na
dvoru. Ako je i slegnuo ramenima, to je učinio tek pošto je Sir William nestao iz
vidokruga.
Prostaštvo gospoñe Philips bilo je već nešto drugo, a možda i veće breme za
njegovo strpljenje. Iako je ona, kao i njezina sestra, osjećala preveliko
strahopoštovanje prema njemu da bi mogla razgovarati s onom prisnošću koju je
Bingleyjeva dobroćudnost poticala, ipak je, kad god je govorila, bila prostačka.
Ni poštovanje koje je osjećala prema njemu nije ju moglo učiniti otmjenijom,
premda ju je poprilično ušutkivalo. Elizabeth je činila sve što je mogla ne bi li
ga zaštitila od česte majčine i tetkine pažnje i uvijek ga je nastojala zadržati za
sebe i za one članove svoje obitelji s kojima je mogao razgovarati bez osjećaja
nelagode. Iako su neugodni osjećaji, izazvani svim tim, podosta umanjili užitak
u zaručničkom udvaranju, sve više je rasla nada u budućnost; Elizabeth je
radosno očekivala trenutak kad će se povući iz društva, ne baš ugodnog njoj i
njemu, i otići u udobnost i otmjenost Pemberleyja.
LXI
Sretan je bio dan za sve materinske osjećaje gospoñe Bennet i kad je udala
svoje dvije najbolje kćeri. Lako se može zamisliti kako je oduševljeno i ponosno
posjećivala poslije gospoñu Bingley i govorila o gospoñi Darcy. Šteta što ne
mogu reći, za ljubav njezine obitelji, da je ispunjenje njezine velike želje
udomljenjem triju kćeri utjecalo tako povoljno na nju da je zauvijek postala
pametna, ugodna i zanimljiva žena; doduše, možda je bilo povoljno za njezina
muža, koji vjerojatno ne bi uživao u domaćoj sreći u takvu neobičnu obliku, što
je ona i dalje pokatkad bila nervozna i uvijek budalasta.
Bennetu je veoma nedostajala druga kćerka; njegova ljubav prema njoj odvodila
ga je češće od kuće nego što bi išta drugo moglo. Uživao je odlazeći u
Pemberley, osobito kad su ga najmanje očekivali.
Bingley i Jane ostali su u Netherfieldu samo godinu dana. Takva blizina s
majkom i roñacima u Merytonu nije godila, čak, ni njegovoj blagoj naravi niti
njezinu mekom srcu. Tada se ispunila najveća želja Bingleyjevih sestara; kupio
je kuću s imanjem nedaleko od Derbyshirea; tako su Jane i Elizabeth, uz sve
ostale izvore sreće, imale i taj da budu samo pedeset kilometara udaljene jedna
od druge.
Kitty je, na svoju veliku materijalnu korist, provodila najveći dio vremena kod
svojih dviju najstarijih sestara. Kako je sada bila u mnogo otmjenijem društvu
nego prije, znatno se popravila. Nije bila onako neobuzdane naravi kao Lydia i,
odvojena od utjecaja Lydijina primjera, postala je, zahvaljujući dobrim uputama
i savjetima, smirenijom, izobraženijom i zanimljivijom. Pomnjivo su je čuvali
od Lydijina štetnog društva; premda ju je gospoña Wickham često zvala u goste
i obećavala joj balove i mladiće, otac joj nikad nije dopustio da ode k njoj.
Mary je bila jedina kćerka koja je ostala kod kuće; no često je bila spriječena u
svom usavršavanju, jer majka nije mogla sjediti sama. Premda prisiljena da se
više druži sa svijetom, još je držala moralne pouke o svakom jutarnjem gostu.
Kako je više nije ogorčavalo usporeñivanje ljepote njezinih sestara s njezinom,
ocu se činilo da joj ta promjena nije neugodna.
Što se tiče Wickhama i Lydije, njihovi se karakteri nisu nimalo promijenili
udajom njezinih sestara. On je smireno podnosio činjenicu da će Elizabeth sada
doznati za svu njegovu nezahvalnost i lažljivost, koje joj dotad nisu bile sasvim
poznate, i, usprkos svemu, nije sasvim izgubio nadu da će Darcy pristati da mu
pomogne na putu do bogatstva. Pismo u kojem je Lydia čestitala udaju Elizabeth
pokazalo je da barem ona gaji tu nadu, ako ne i njezin muž. Glasilo je ovako:
"Draga moja Lizzy!
Želim Ti sreću. Ako voliš gospodina Darcyja upola koliko ja volim svog dragog
Wickhama, onda si vrlo sretna. Velika je utjeha što si tako bogata i, kad ne
budeš imala nikakva drugog posla, nadam se da ćeš misliti na nas. Znam da bi
Wickham vrlo rado radio na dvoru, i mislim da nećemo, ako ne budemo dobili
neku pomoć, imati dovoljno novca za život. Bilo kakvo mjesto s godišnjom
plaćom od tri do četiri stotine funti bilo bi dobro za nas; no nemoj govoriti o
tom gospodinu Darcyju, ako Ti je neugodno.
Tvoja itd."
Budući da je Elizabeth smatrala to neugodnim, potrudila se u svom odgovoru
učiniti kraj svim takvim molbama i očekivanjima. No često im je slala onu
novčanu pomoć koju im je mogla dati, štedeći na svojim osobnim izdacima.
Uvijek joj je bilo jasno da im njihov prihod, s obzirom na rasipnost i nehaj za
budućnost, mora biti nedovoljan za život. Kad god su se selili, obraćali su se ili
Jane, ili Elizabeth za novčanu pomoć kako bi platili račune. Njihov je način
života bio nesreñen i neuredan čak i nakon zaključenja mira, kad su se mogli
skrasiti na jednom mjestu. Neprestano su se selili iz mjesta u mjesto, tragajući za
jeftinijim životom, a uvijek su trošili više nego što su smjeli. Njegova je ljubav
prema njoj brzo splasnula i pretvorila se u ravnodušnost; njezina je trajala malo
duže; unatoč svojoj mladosti i neozbiljnom ponašanju, ona je i dalje polagala
pravo na ugled koji joj je dala udaja.
Iako ga Darcy nikad nije htio primiti u Pemberleyju, ipak mu je, zbog Elizabeth,
pomagao u pogledu službe. Lydia ih je povremeno posjećivala kad bi joj se muž
otišao zabaviti u London ili Bath. A kod Bingleyjevih su oboje često ostajali
tako dugo da je to prevršilo mjeru čak i za Bingleyjevu dobroćudnost, te je
govorio da će im reći neka idu.
Gospoñica Bingley je bila duboko utučena zbog Darcyjeve ženidbe, ali je,
budući da je željela sačuvati pravo da posjećuje Pemberley, prestala negodovati,
voljela je Georgianu više nego ikada, bila je pažljiva prema gospodinu Darcyju
gotovo kao i prije, a njegovoj je ženi primjereno uzvraćala na svaku uljudnost.
Pemberley je sada bio Georgianin dom; a meñusobna odanost nevjeste i zaove
bila je onakva kakvu je Darcy i priželjkivao. Georgiana je o Elizabeth imala
najljepše moguće mišljenje; doduše, u početku je slušala iznenañeno, malone
uznemireno, kako ona šaljivo i veselo razgovara s njezinim bratom. On joj je
uvijek ulijevao poštovanje koje je bilo gotovo jače i od njezine ljubavi, a sada
se, eto, Elizabeth sasvim slobodno šalila s njim. Spoznala je ono što nikad dotad
nije imala priliku spoznati. Iz Elizabethinih je pouka zaključila da žena može
slobodno činiti mužu ono što brat ne bi uvijek dopustio sestri, mlañoj više od
deset godina.
Ledi Catherine se veoma razljutila zbog nećakove ženidbe, a kako je uvijek bila
otvorena i iskrena, u odgovoru na njegovo pismo o pripremama za vjenčanje
izražavala se tako uvredljivo, osobito o Elizabeth, da se za neko vrijeme
prekinulo bilo kakvo općenje s njom. No na posljetku je, poslušavši
Elizabethinu želju, Darcy prešao preko uvrede i predložio pomirbu.
Ledi Catherine se još malo opirala, ali je napokon njezina srdžba popustila ili
zbog ljubavi prema nećaku, ili zbog znatiželje da vidi kako se ponaša njegova
žena, te ih je izvoljela posjetiti u Pemberleyju, premda su pemberleyske šume
bile oskvrnavljene ne samo nazočnošću takve gospodarice nego i čestim
posjetima njezina ujaka i ujne iz Londona.
S Gardinerovima su uvijek bili u vrlo prisnim odnosima. Darcy ih je, kao i
Elizabeth, istinski volio; i oboje su im uvijek bili duboko zahvalni, jer su oni,
tako što su je doveli u Derbyshire, omogućili njihov brak.
Poruka [Strana 1 od 1]
» Svet književnosti » Forumska biblioteka » Klasična književnost » Gordost i predrasude - Dzejn Ostin
Similar topics
Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu
|
|
|
