21.
Pala je noć.
Jaguar se isključio iz brze trake i krenuo na Terminal 3 aerodroma JFK.
Prošao je ulaznu rampu parkinga za dugoročne i krenuo spiralnim putem
koji je silazio pod zemlju, u garažu sa šest nivoa.
„Moraš obavezno da se presvučeš", rekao je Sebastijan dok je parkirao
automobil vozeći unazad.
Kuću su napustili u žurbi i nisu imali vremena ni da se istuširaju ni da se
presvuku. Niki osmotri svoju odeću: bila je sva pocepana i krvava. Pogledala
je odraz u retrovizoru. Na licu su joj ostali tragovi udaraca, usna joj je bila
pocepana, a kosa i dalje slepljena.
„Ako se takva budeš šetala terminalom, policija će nas pokupiti u roku
od dva minuta."
Zgrabila je sportsku torbu sa zadnjeg sedišta, na brzinu se presvukla,
koprcajući se, navukla donji deo trenerke, duksericu s kapuljačom, zatim
patike i vezala kosu. Potom su liftom stigli na odlazni terminal, bez poteškoća
prošli pasošku kontrolu i detektor metala i nastavili ka holu za ukrcavanje.
Dok su ulazili u avion, Sebastijanov telefon je zavibrirao. Kamila. Još je
bila u vozu za Long Ajlend, gde je živela njena baka. Kao što je to često slučaj,
voz je kasnio, ali ona je bila dobro raspoložena i, što je bilo najvažnije, kao da
više nije bila ljuta na njega.
„Jedva čekam da mi baka ispeče kestenje u kaminu!", reče ona radosno.
Srećan što čuje da mu je kći dobro raspoložena, Sebastijanu se na licu
pojavi blagi osmeh. U deliću sekunde prisetio se srećnih dana, kada su
blizanci bili mali. Niki i on vodili su ih da sakupljaju kestenje po šumama u
Mejnu: šetnje na otvorenom, toplota žara iz kamina, metalno bubnjanje
probušene furune, soba puna primamljivog mirisa, zagarav ljeni prsti, strah
da im vreli pečeni plodovi ne opeku ruke dok ih ljušte...
„Imate li novosti o Džeremiju?"
Kamilino pitanje vrati ga u stvarnost.
„Naći ćemo ga, mila, ne brini."
,,S majkom si?"
„Da, evo je."
Sebastijan pruži telefon bivšoj ženi i krenu napred kroz središnji deo
Erbasovog aviona. Našavši mesta, smestio je torbu u prtljažnik i seo. SV
71
„Neka ne zaboravi da nas obavesti ako dobije bilo kakve vesti od brata",
podsetio je Niki.
„A gde ste vi sada?", upita Kamila.
„Hm... U avionu", zbrza Niki odgovor.
„Oboje? I kuda idete?"
Pošto joj je bilo neprijatno, Niki požuri da okonča razgovor.
„Moram da prekinem, mila. Polećemo. Volim te."
„Ali mama..."
Niki prekide vezu i vrati telefon bivšem mužu, pre no što se provukla do
svog sedišta pored prozora.
Sebastijan ju je gledao kako se zavaljuje u sedište i rukama steže
rukohvate. I dok su bili u braku, Niki se užasno plašila aviona. U
međuvremenu se to, očigledno, nije promenilo.
Zgrčena, napetih mišića, Niki je zverala u stjuardese i stjuarde i
posmatrala druge putnike. Kroz prozor je nepoverljivo osmatrala cisterne,
prtljažna vozila i stotine svetala koja su obeležavala piste. I najmanji zvuk i
najmanji sumnjivi pokret raspaljivali su njenu maštu koja je redala na hiljade
katastrofalnih scenarija.
Sebastijan pokuša da je urazumi:
„Avion je najsigurnije prevozno sredstvo na..."
„Poštedi me tih teorija!", odbrusi ona sklupčavši se na sedištu.
Uzdahnula je i zatvorila oči. Povijala se pod teretom nagomilanog
umora, stresa, straha od opasnosti u kojoj joj je bio sin i svega što su preživeli
u proteklih nekoliko sati. Osećala je potrebu da pretrči dvadeset kilometara ili
da se isprazni udarcima u boksersku vreću, a ne da bude suočena s jednom
od svojih najgorih fobija.
Disala je ubrzano. Grlo joj je bilo suvo. Naravno, nije imala vremena da
ponese svoju bočicu lekova za smirenje. Da bi pobegla od stvarnosti, stavila je
slušalice sinovljevog ajpoda i, nošena muzikom, postepeno je ponovo
uspostavila kontrolu nad disanjem. Kada je počela da se opušta, stjuardesa ju
je zamolila da isključi ajpod.
Niki posluša mimo svoje volje.
Ogroman, preveliki, erbas avion tipa A-380 stigao je na početak piste i
zaustavio se na trenutak pre nego što je počeo da ubrzava.
„Počinje poletanje", najavi kapetan aviona.
Pilot je dao gas i avion za duge letove, gutajući beton pod sobom, svojom SV
72
težinom zatrese pistu.
Niki je osećala da se tumba, da je neko drmusa; bila je na ivici srčanog
udara.
Vinuti u nebo letelicu od pet stotina tona nikad joj nije delovalo kao
prirodna pojava. Iako nije patila od klaustrofobije, nije podnosila da sedi
vezana za sedište, bez mogućnosti da se kreće sedam-osam sati. Sve to
izazivalo je u njoj anksioznost koja je brzo mogla preći u strah, čak i u napad
panike.
Povrh svega, kada je ulazila u avion, imala je utisak da odustaje od svake
slobode i da više nema nikakvu kontrolu nad situacijom. I kako ju je iskustvo
naučilo da u životu može da računa samo na sebe samu, nije podnosila ideju
da svoje postojanje poveri nekom nepoznatom i nevidljivom pilotu.
Stigavši do kraja piste, gvozdeno čudovište je s naporom odlepilo trup
od zemlje. Teško dišući i grozničava, Niki je skakala po sedištu dok avion nije
dostigao standardnu visinu za let. Čim su dozvolili, uključila je ajpod i
sklupčala se ispod ćebeta. Deset minuta kasnije, protivno svim očekivanjima,
zaspala je kao beba.
Kada se uverio da Niki spava, Sebastijan se okrenu ka njoj, ugasi svetlo
iznad njene glave, pričvrsti ćebe i smanji klima-uređaj da se ne bi prehladila.
Mada to nije želeo, ostao je nekoliko minuta tako i gledao je usnulu. Izgledala
je tako krhko, iako se istog popodneva kao lavica borila za njihove živote.
Stjuard mu je ponudio piće. Sručio je naiskap votku s ledom i naručio drugu.
Oči su mu sijale od umora, a tup i neprekidan bol tinjao je u gornjem delu
potiljka, stvarajući utisak kao da mu zadnji deo glave stežu kleštima.
Masirao je slepoočnice kako bi ublažio bol. U kakofoniji i haosu u glavi,
pokušao je da pronađe neki smisao u besmislenoj situaciji.
Ka kakvoj opasnosti lete? Protiv kog neprijatelja se bore? Zbog čega se
neko toliko okomio na Džeremija? Zašto su bili toliko nepromišljeni da ne
zatraže pomoć od policije? Kako bi se drugačije ova priča mogla završiti,
osim zatvorom?
Poslednjih dvanaest sati bili su najteži trenuci u njegovom životu. I
najneočekivaniji. Uvek je planirao svoj život do najsitnijih pojedinosti, u
stalnoj borbi protiv neočekivanog i s gotovo maničnom opsesijom da ostane u
šinama sigurnog života, a sada se našao duboko zaronjen u nepoznato.
Tog istog popodneva otkrio je telo s prosutom utrobom, tukao se u lokvi
krvi, prerezao grlo grmalju dvaput većem od njega... A večeras je bio na putu SV
73
ka Evropi, sa ženom za koju se zarekao da će je zauvek izbrisati iz života.
Izuo je cipele, zatvorio oči, ali bio je previše uzbuđen da bi zaspao. U
glavi su mu se smenjivale slike pokolja koje su se, opet, sudarale s kadrovima
video-snimka napada na Džeremija. Ipak, malo-pomalo, pod uticajem umora
i zujanja aviona, blaga umrtvljenost počela je da ga obuzima, primoravajući
ga da popusti. Pokušavajući da uhvati smisao događaja, misli su ga odvele do
dana kada je prvi put sreo Niki.
Bio je to slučajan sudar bez ikakve posebne veze s bilo čim.
Pre sedamnaest godina.
Dvadeset četvrtog decembra.
U Njujorku.
Nekoliko sati pre Božića...
SV
74
Sebastijan
Sedamnaest godina ranije...
Zašto ovo nisam uradio ranije?
Od Brodveja do Sedme avenije, tržni centar Mejsi zauzeo je skoro ceo
blok zgrada. Svakog 24. decembra najveća robna kuća na svetu uvek je
krcata. Gusti sneg, koji pada još od podneva, nije obeshrabrio ni Njujorčane
ni turiste da krenu u tradicionalnu kupovinu poklona pred Badnje veče. U
holu, ispred ogromne jelke, hor peva božićne pesme dok se masa mušterija i
posetilaca tiska na pokretnim stepenicama, da bi se zatim raštrkala na deset
ogromnih spratova. Odeća, kozmetički proizvodi, satovi, nakit, knjige,
igračke u tom hramu potrošačkog društva, svako je bio u potrazi za svojim
gralom.
Šta ja tražim ovde?
Izbezumljeni dečak me gura, neka baba me gazi, od mase mi se vrti u
glavi. Nije trebalo da zalazim u neprijateljsku teritoriju. Padam u iskušenje da
se vratim nazad, ali neprihvatljivo je da odem na Badnje veče s porodicom
bez poklona za mamu. Oklevam. Možda svilena marama? Hm, zar joj nisam
to poklonio i prošle godine? Tašna? Preskupa je. Možda parfem? Koji?
S ocem nikad nije bilo problema. Imamo neku vrstu prečutnog
sporazuma, koji je obojici od koristi: svake parne godine poklanjam mu kutiju
cigara, a neparne bocu konjaka.
Uzdišem, gledam oko sebe, pomalo izgubljen medu svim tim odlučnim
ljudima koji znaju šta hoče. Psujem kad me nespretna prodavačica poprska
ženskim parfemom. Moj prag tolerancije doseže limit. Grabim prvu flašicu i
krećem ka najbližoj kasi.
Čekajući u redu, brišem lice i proklinjem prodavačicu zbog koje ću
zaudarati na sredovečnu tetku.
„Pedeset tri dolara, gospodine."
Dok vadim novčanik da platim, primećujem izduženu siluetu na
nekoliko metara od mene. Lepa devojka samouverenog držanja upravo se
priprema da napusti odeljenje za kozmetiku. Nehajno ogrće vuneni ogrtač,
ženstvena i zavodljiva: siva beretka, vrlo tesna kratka suknja, duboke čizme s
visokim potpeticama, torba poznatog dizajnera.
„Gospodine?"
Dok tražim naočare u džepu sakoa, kasirka me vraća u stvarnost. SV
75
Pružam kreditnu karticu, a pogled ne skidam s nepoznate lepotice, ne bih li
video... Čuvar je zaustavlja na izlazu! S voki-tokijem u ruci, čovek u crnom
odelu odlučno joj traži da raširi ogrtač. Ona se buni, maše rukama; a onda,
usled jednog nespretnog pokreta, neseser sa šminkom, sakriven ispod njenog
kaputa, pada na pod kao izdajnički dokaz krađe.
Radnik obezbeđenja grabi je čvrsto za nadlakticu i voki-tokijem poziva
pojačanje.
Plaćam, uzimam parfem i prilazim joj. Vidim pege, zelene oči, duge
kožne rukavice. Obično se ne osvrćem za ženama: Menhetn vrvi od prelepih
devojaka, ali ja ne verujem u ljubav na prvi pogled. Međutim, ovo je nešto
drugo. Jedan od onih čudnih trenutaka koje smo svi mi bar jednom doživeli.
Čudan utisak da ste sa nekim povezani. Trenutak koji se retko dešava.
Imam tri sekunde da odlučim i da ne propustim priliku. Sad ili nikad.
Otvaram usta, a nemam predstavu šta da kažem. Ipak, reči izlaze same, kao
da neko njima upravlja iz daljine:
„Pobogu, Medison, pa ti se i dalje ponašaš kao da si u svom selu!",
kažem joj munuvši je značajno laktom u rebra.
Ona me gleda kao da sam pao s Marsa. Okrećem se ka čuvaru.
„Ovo je moja rođaka Medison. Iz Kentakija."
Gledam u neseser sa šminkom.
„Samo si ovo kupila za tetka Betu? Baš si se pretrgla, draga moja!"
A onda, u poverenju, čuvaru:
„Osim Volmarta, ništa u životu nije videla. Misli da su svuda kase u
prizemlju."
Ne veruje mi ni reč, ali praznično raspoloženje vlada i u radnji, ne želi
uoči Božića da se zamara tom pričom. Predlažem da platim šminku i da sve
zaboravimo. A zatim kažem devojci:
„Vratićeš mi dug kasnije, Medison!"
,,U redu, u redu", promrmlja čuvar umornim glasom.
Osmehom mu zahvaljujem na razumevanju i pratim ga do kase. Brzo
plaćam, ali kad sam se okrenuo, nepoznate lepotice više nije bilo.
Silazim pokretnim stepenicama, preskačem po četiri stepenika, prelazim
odeljenje za igračke, obaram nekoliko mrmota i konačno izbijam na 34. ulicu
Padaju krupne pahulje snega.
Kuda je otišla? Desno? Levo? SV
76
Pola-pola šanse za pogodak. Odlučujem se za levo. Nisam stigao da
stavim naočare, a kratkovid sam kao krtica, bez njih je nikada neću pronaći.
Gladak kao klizalište, asfalt se zaledio. Teško mi je da trčim u kaputu i s
paketima u rukama. Uprkos saobraćaju, silazim na kolovoz da bih izbegao
gužvu, ali reka automobila ubrzo me obeshrabruje i u tome. Pokušavam da se
dokopam trotoara u jednom skoku, ali pošto žurim, iznenada se okliznem.
Srećom, zadržava me prolaznica na koju nalećem svom snagom...
„Izvinite, molim vas", kažem pridižući se.
Uspravljam se i tražim naočare po kaputu. Kada ih stavim...
To je ona!
„Opet vi?", gunđa ona ispravljajući se. „Vi ste ludi kad tako nalećete na
ljude!"
„Mogli biste i da mi se zahvalite, ipak sam vas izvukao iz nevolje!"
„Ništa od vas nisam tražila. A drugo, da li zaista ličim na nekoga ko
dolazi iz Kentakija?"
Kakva arogancija! Zaprepašćen sam! Drhti od hladnoće. Gledam je kako
trlja ramena rukama.
„Stvarno je hladno. Vidimo se", reče i pođe.
„Stanite! Mogli bismo da popijemo piće?"
„Moram da uhvatim metro", pokazuje glavom ka ulazu u metro stanicu
na Trgu Herald s druge strane ulice.
„Ma hajde! Jedna čaša kuvanog vina u Brajantparku. To je kafe, odmah tu,
a i ugrejaćete se."
Napućene usne iscrtavaju oklevanje na njenom licu.
„Pa dobro. Ali ne nadajte se ničemu, uopšte niste moj tip..."
Kafe Brajant park nalazi se iza zgrade Lepih umetnosti Njujorške biblioteke.
Leti je park prava mala oaza zelenila usred nebodera Midtauna. Masa
studenata i radnika iz kraja dolazi tu na pauzu, da slušaju koncert ili čitanje
poezije, na partiju šaha ili samo da pojedu hotdog. Ovog zimskog popodneva
na izmaku, krajolik podseća na skijalište. S druge strane staklenog izloga,
prolaznici ušuškani u debele jakne s mukom se probijaju kroz sneg, poput
Eskima na Severnom polu.
„Pre nego što me pitate, zovem se Niki."
„Sebastijan Larabi. Drago mi je."
Kafe je krcat. Srećom, uspeli smo od odlazećih gostiju da preuzmemo SV
77
mali sto s pogledom na klizalište.
„Ovo vino je malo kiselkasto, zar ne?", kaže spuštajući svoju čašu na sto.
„Kiselkasto? Ali to je grio-laroz iz 1982!"
„Dobro, dobro! Ne ljutite se odmah..."
„Da li znate koliko košta? I koju ocenu je dobilo u Parkerovom vodiču?"
„Ne, a i nešto me baš i ne zanima. Da li treba da mi se sviđa samo zato
što je skupo?"
Odmahujem glavom i menjam temu:
„Šta radite za Badnje veče?"
Odgovora mi nezainteresovanim tonom:
„Biću s prijateljima, uselili smo se u staru napuštenu zgradu blizu
dokova i napravili skvot. Cirkaćemo, smotati nekoliko džointa, duvati. Ako
hoćete da nam se pridružite..."
„Da se napijam s beskućnicima? Neka hvala."
„Kakogod. Pretpostavljam da je ovde pušenje zabranjeno?"
„Mislim da jeste..."
„Šteta."
„Čime se bavite? Studirate?"
„Pohađam časove glume i radim kao foto-model za jednu modnu
agenciju. A vi?"
„Ja sam graditelj violina."
„Stvarno?"
„Pravim i repariram violine."
„Da, hvala! Verovali ili ne, znam šta je graditelj violina! Štavi mislite? Da
sam stvarno neka jadnica iz Kentakija?"
Ona otpi gutljaj sen žilijena.
„Na kraju krajeva, ovo vino nije tako loše. Za koga ste kupili parfem? Za
devojku?"
„Za majku."
„Jadna žena! Pitajte me za savet idući put. Tako ćete izbeći grešku u
ukusu."
„Kako da ne, tražiću savet od kradljivice!"
„Odmah teške reći!"
„Ozbiljno, da li često ovako kraduckate?"
„Da li vi znate koliko košta jedan ruž za usne? Verujte mi, pravi
kradljivci nisu oni za koje se misli da to jesu", reče ona bez stida. SV
78
„Mogli biste da imate ozbiljnih nevolja zbog toga."
„Ali baš zato je i uzbudljivo!", izjavljuje i otvara tašnu.
Širom otvaram oči: puna je kozmetičkih proizvoda, s kojih ona, na moje
oči, počinje brižljivo da skida bar-kodove.
Klimam glavom.
„Ne razumem. Zar ne zarađujete dovoljno?"
„Ma to nema veze s novcem. Tako mi dođe, neodoljiva želja da ukradem,
nekontrolisani poriv."
„To je bolest."
„Kleptomanija, u najgorem slučaju." Sleže ramenima i nastavlja: „Trebalo
bi da probate jednom. Rizik, adrenalin. Vrlo uzbudljivo."
„Pročitao sam negde da psiholozi smatraju da je kleptomanija vid
kompenzacije kojoj pribegavaju ljudi nezadovoljni seksualnim životom."
Smeje se i odbacuje argument:
„Nadripsihologija! Što se toga tiče, dragi moj, na potpuno ste pogrešnom
putu."
U njenoj tašni, među kutijama kozmetičkih proizvoda, zapažam staro
raskupusano džepno izdanje sa komentarima: Ljubav u doba kolere, Gabrijel
Garsija Markes.
„To je moj omiljeni roman", kažem iskreno.
,,I moj, obožavam tu knjigu!"
Tokom nekoliko minuta, ta čudna devojka i ja konačno nalazimo
zajedničku temu. Međutim, ona ne dozvoljava da to blaženo stanje potraje.
„ A vi, kakav je vaš program za večeras?"
„Božić je porodični praznik. Hvatam voz za sat vremena i idem kod
roditelja da proslavimo Badnje veče u porodičnoj kući u Hemptonsu."
„Uf, ala vam je provod!", prasnu ona u smeh. „Stavićete papuče ispred
jelke i spremiti šolju toplog mleka za Deda Mraza?"
Gleda me s buntovničkim izrazom na licu i provokativnim osmehom, a
onda ponovo kreće u ofanzivu:
„Zašto ne biste malo otkopčali kragnu na košulji? Guši me kad se ljudi
zakopčaju do grla." Uzdišem i prevrćem očima. ,,I ta vaša frizura, uopšte ne
ide!", nastavlja ona. „Preozbiljna je, ukočena. Dosadna!"
Prolazi mi prstima kroz kosu i razbarušuje je.
Povlačim se, ali ona još nije završila:
,,I taj prsluk! Niko vam riije javio da su tridesete prošle? Što ne okačite i SV
79
džepni sat, da upotpunite sliku!"
Tad mi prekipi:
„Slušajte, ako vam se baš toliko ne sviđam, ne znam zašto sedite sa
mnom!"
Ona ispija vino iz čaše i ustaje.
,,U pravu ste. Upozorila sam vas da je ovo loša ideja."
„Kako da ne! Sad samo ponovo stavite Betmenov plašt i čistite se odavde!
Mrzim takve ljude."
„O, niste vi još videli sve!", dobacuje mi zagonetno.
Zakopčava kaput i napušta kafe.
Kroz izlog gledam kako pali cigaretu, povlači dim i namiguje mi
poslednji put pre nego što je iščezla.
Ostajem još malo za stolom, polako ispijam svoju čašu bordoa dok mi u
glavi ponovo promiče sve što se upravo dogodilo. Otkopčavam poslednje
dugme na košulji, razbarušujem kosu, otkopčavam prsluk koji me steže. I
zaista, lakše dišem.
Tražim račun, preturam po džepovima sakoa, tražeći novčanik da
platim. A onda i po kaputu.
Čudno...
Zabrinut, prevrćem džepove, međutim, na kraju shvatam očigledno.
Ona napast ukrala mi je novčanik!
Gornji istočni Menhetn
3 h po ponoći
Prodoran zvuk trza me iz sna. Otvaram oči, gledam na sat. Neko ljutito
naleže na zvono. Dohvatam naočare s noćnog stočića i izlazim iz sobe. Kuća
je prazna i hladna. Zbog krađe novčanika, koju sam hteo da prijavim,
propustio sam voz za Long Ajlend i morao sam za Božić da ostanem sam na
Menhetnu. Ko bi to mogao biti usred noći? Otvaram vrata.
Moja kradljivica stoji ispod nadstrešnice s bocom nekog pića u ruci.
„Oho, kako je on seksi u pidžamici!", provocira odmah.
Osećala se na votku.
„Šta radite tu? Stvarno imate petlju da se pojavite ovde nakon što ste mi
ukrali novčanik!"
Sigurnim pokretom ruke, ona oslobađa sebi prolaz i ulazi u stan blago se SV
80
teturajući. U kosi su joj snežne pahulje. Gde li se smucala po ovoj hladnoći?
Prolazi kroz salon, vraća mi novčanik i potom skače na kauč.
„Htela sam da kupim ono vaše vino, šato ovaj-onaj, ali nisam našla ništa
drugo osim ovoga", kaže viđajući prilično ispražnjenom bocom votke.
Odlazim za trenutak na sprat i vraćam se s peškirom i prekrivačem. Dok
pokušavam da upalim vatru, ona briše kosu i umotava se u ćebe, a onda mi
se pridružuje ispred kamina.
Stojeći pored mene, pruža ruku ka mom licu i blago mi prelazi prstima
po obrazu. Polako se pridižem. U očima joj je čudan i neopisiv sjaj. Grli me.
„Prestanite, pijani ste!"
„Baš zato, iskoristite me", reče ona zavodljivo.
Izdiže se na vrhove prstiju i približava svoje usne mojima. Prostorija tone
u tamu. Vatra se rasplamsava u ognjištu i širi krhku, drhtavu svetlost.
Osećam miris njene kože. Pošto je skinula ogrtač, vidim kako joj se grudi
nadimaju ispod košulje. Uprkos uzbuđenju, nije mi prijatno i pružam
poslednji otpor:
„Vi ne znate šta radite!"
„O, dosadan si više s tim svojim obzirima!", procedi ona, strasno me
poljubi i na kraju obori na sofu.
Ocrtane na tavanici poput kineskog pozorišta senki, naše dve siluete
stapaju se u jednu.
Sutradan se budim, glava mi je teška, kapci slepljeni, a osećam i
neprijatan metalni ukus u ustima. Niki je nestala bez traga. Ustajem iz
kreveta i bauljam do zida sa širokim prozorima. Sneg i dalje pada i polako
pretvara Njujork u fantomski grad. Otvaram prozor. Napolju je ledeno.
Vetar raznosi pepeo iz kamina. Nešto mi nedostaje, do te mere da mi se
od toga steže stomak. Bunovan, podižem bocu. Prazna je.
Dok dolazim sebi, nalazim rečenicu ispisanu crvenim karminom na
salonskom ogledalu u stilu Luja Filipa, na antikvitetu s okvirom od zlatnih
listića, koji je moja majka na jednoj aukciji platila čitavo bogatstvo. Tražim
naočare, ali ne uspevam da ih nađem. Približavam se ogledalu i otkrivam
poruku:
Jedini važni trenuci u životu su oni kojih se sećamo.*
____________________________
* Žan Renoar. SV
81
DRUGI DEO
Sami protiv svih
Žene se zaljube kada počnu bolje da vas upoznaju.
Kod muškaraca je suprotno: kada vas dobro upoznaju,
spremni su da vas napuste.
DŽEJMS SOLTER, AMERICAN EXPRESS
22.
CRIME SCENE DO NOT CROSS*
Dugačka žuta traka, koja je obeležavala bezbednosnu zonu, lepršala je na
vetru pod sjajem rotacionih svetala. Sa značkom u ruci, Santos se probi kroz
masu znatiželjnika i uniformisanih lica, i potraži svog pomoćnika.
„Videćete, poručniče, pravi pokolj!", upozori ga Macantini podigavši
plastificiranu traku koja je štitila prilaz mestu zločina.
Čim je ušao u bar, krvavi prizor izbio mu je iz glave sve druge misli.
Rasporenog stomaka, razrogačenih očiju i usta ukočenih od užasa, Drejk
Deker ležao je na bilijarskom stolu. Tek metar od njega, na podu se nalazio
drugi leš: krupan muškarac tetoviranog bakarnog lica, s grlom prerezanim
dugačkim komadom stakla.
„Ko je ovaj ovde?", upita on kleknuvši iznad nepomičnog tela.
„Nemamo pojma", odgovori Macantini. „Pretresao sam ga, ali nismo
našli ni novčanik ni lična dokumenta. Našli smo jedino ovaj nož, skriven u
koricama privezanim uz gležanj."
Santos pregleda providnu kesicu koju mu je pružio pomoćnik. U njoj je
bio jedan mali nož s drškom od ebanovine i oštrim sečivom.
„Nije ga koristio", potvrdio je Macantini, „ali otkrili smo nešto drugo."
Santos je pogledao novi dokazni materijal: KA-BAR, borbeni nož
američke vojske, sa širokom drškom obavijenom kožnim trakama. Po svemu
sudeći, upravo to čelično sečivo, dugo osamnaest centimetara, došlo je glave
Drejku Dekeru.
Santos se namršti. S obzirom na položaje leševa, u prostoriji je bio
prisutan bar još jedan čovek.
___________________________________
* Mesto zločina zabranjen pristup SV
82
„Rekao si mi da je neko zvao policiju?"
„Da. Čekam da mi predaju snimak. Zvao je s mobilnog telefona. Upravo
tražimo broj i ubrzo ćemo ga imati."
,,U redu", reče pridižući se. „Traži od Kruza da uradi što preciznije
fotografije tetovaža koje tip ima na licu. Reci mu da fotografiše i mali nož.
Čim dobiješ slike, pošalji ih mejlom. Pokazaću ih Renoldsu iz Treće. Oni
imaju i antropologa, možda će ona moći da nam pomogne."
„Razumem, poručniče, obaviću to."
Pre nego što je izašao iz bara, Santos je još jednom pažljivo osmotrio
svaki detalj. U belim uniformama, s gumenim rukavicama i maskama na
licima, forenzičari su radili u tišini. Naoružani fluorescentnim lampama,
četkicama i praškom, skupljali su sve moguće tragove, a zatim ih pečatili.
„Ima otisaka svuda, poručniče", reče mu Kruz, vođa jedinice.
,,I na staklu?"
„Da, kao i na aparatu za gašenje požara. Sveži su i jasni. Amaterski
urađeno. Ako se lik već nalazi u bazi podataka, imaćemo ga za dva-tri sata."
SV
83
23.
Obasjan jarkim suncem, avion Delta erlajnsa spustio se na Aerodrom Šarl
de Gol u 11 sati pre podne. Na izmaku snaga, Sebastijan i Niki prespavali su
skoro ceo put. Nekoliko neprocenjivih sati sna omogućilo im je da započnu
novi dan s bistrijim umom.
Napustili su avion kroz teleskopski prolaz i stali u red za pasošku
kontrolu.
„Odakle da počnemo?", upita Niki dok je uključivala mobilni telefon.
„Možda da krenemo od stanice Barbes. Da pitamo ljude, da pokušamo da
shvatimo odakle dolazi film s bezbednosne kamere... To je naš jedini trag, zar
ne?"
Ona u tišini potvrdno klimnu glavom i pokaza pasoš policajcu.
Potom su prošli pored pokretne trake za isporuku prtljaga i našli se na
terminalu aerodroma. Zbijena gomila ljudi tiskala se iza ograda: porodice
čekaju nekog bližnjeg, nestrpljivi zaljubljeni svoju drugu polovinu, vozači
mašu tablama sa ispisanim imenima. Kada se Sebastijan uputio ka redu s
taksistima, Niki ga povuče za rukav da ga zadrži.
„Vidi ovo!"
Usred gomile ljudi, u besprekornom odelu, vozač ozbiljnog izraza lica
držao je tablu:
GOSPODIN I GOSPOĐA LARABI
Pogledali su se zbunjeno. Niko nije znao da su u Parizu... osim
Džeremijevih otmičara.
Saglasivši se klimanjem glave, odlučiše da priđu. To je možda bio trag
koji ih je vodio ka sinu?
Vozač ih dočeka ljubaznim glasom s oksfordskim akcentom.
„Dobro došli u Pariz! Zovem se Spenser. Izvolite za mnom."
„Čekajte, kakav je ovo cirkus? Gde idemo?", zabrinu se Sebastijan.
Stoički, ali i pomalo nadmeno, Spenser izvadi list papira iz unutrašnjeg
džepa, stavi naočare od kornjačevine i teatralno ga rasklopi.
„Naloženo mi je da dočekam gospodina i gospođu Larabi. Deltin let u 11
sati iz Njujorka. To ste vi?"
Potpuno skamenjeni, potvrdno klimnuše glavom.
„Ko je rezervisao prevoz?", upita Niki. SV
84
„To ne bih znao reći, gospođo. Trebalo bi da se raspitate u sekretarijatu
kompanije Luksuzni taksi. Sve što vam mogu reći jeste da je rezervacija
potvrđena našoj kompaniji jutros."
,,I gde treba da nas odvezete?"
„Na Monmartr, gospodine. U Grand Hotel de la Butte, što je, ako
dozvoljavate, odličan izbor hotela za romantičan boravak u Parizu."
Sebastijan ga odmeri, stomaka stegnutog od besa.
Nisam ovde zbog romantičnog boravka! Ovde sam da pronađem sina!
Niki ga umiri jednim pokretom ruke. Vozač je verovatno bio samo jedan
od piona čitavog plana, koji ga se uopšte nije ticao i za čije postojanje nije ni
znao. Bilo je bolje da preuzmu rizik, krenu za njim bez mnogo rasprave i vide
kuda će ih to odvesti.
Tako su, rezignirani i puni nepoverenja, krenuli za njim.
Mercedes je jurio Severnim auto-putem.
Spenser je odabrao radio-stanicu s klasičnom muzikom i pokretima
glave pratio ritam Vivaldijevih Godišnjih doba.
Na zadnjem sedištu automobila, Sebastijan i Niki buljili su u saobraćajne
oznake za gradove, koji su oglašavali približavanje prestonici: Tramble an
Frans, Garž le Gones, Le Blan Menil, Stad de Frans...
Nisu bili u Parizu sedamnaest godina. Sećanja na poslednji boravak
vrzmala su im se po glavama, ali ih je neizvesnost sprečavala da im se
prepuste.
Automobil je iza sebe ostavio periferni bulevar i skrenuo desno, prema
Bulevarima maršala, odakle je najzad stigao u stari Monmartr.
U Kolenkurovoj ulici i Žinoovoj aveniji, drveće je već odenulo jesenje
ruho i rasulo po pločnicima lišće vatrenih boja.
Spenser skrenu u prolaz oivičen senovitim kućama. Prošavši kroz visoku
kapiju od kovanog gvožđa, vozilo uđe u divlji, raskošni vrt, pravo ostrvce
čiste prirode u srcu prestonice. Automobil je stigao ispred hotela: bila je to
velika bela građevina svedenih i elegantnih linija.
„Gospođo, gospodine, želim vam ugodan boravak", reče im vozač
odlažući njihov prtljag ispred ulaza.
I dalje nepoverljivi, Niki i Sebastijan uđoše u predvorje prostrane
građevine. Dočekao ih je džez trio i retro sving. Mesto je bilo gostoprimljivo i
intimno, kao neki luksuzni porodični pansion uređen s ukusom. Čisti i SV
85
geometrijski oblici nameštaja u art deko stilu podsećali su na dvadesete i
tridesete godine: klupska fotelja, šank od javorovine, Korbizjeove lampe,
ukrasni sto od lakiranog drveta, zidne lamperije s umetnutom slonovačom i
sedefom.
Nije bilo nikoga na recepciji. Levo od ulaza nazirao se privatni salon, koji
se produžavao u biblioteku pravi čitalački raj. Desno se pružao veliki pult od
ebanovine, kao stvoren za šank koktel-bara.
Začulo su udaranje potpetica po pločicama. Istovremeno su se okrenuli i
videli elegantnu siluetu domaćice, ocrtanu na ulazu u trpezariju.
„Gospodin i gospođa Larabi, ako se ne varam? Očekivali smo vas. Dobro
došli u Grand Hotel de la Butte", reče ona na savršenom engleskom.
Kratko podšišane kose, ravnih grudi, muško-ženske siluete, s metalnim
ukrasima na cilindričnoj haljini koja se spuštala do kolena, ličila je na
junakinju romana Fransisa Skota Ficdžeralda.
Ušla je iza pulta i počela s formalnostima za registrovanje u hotelu.
„Stanite", reče Sebastijan, „izvinite, ali kako znate da smo to mi?"
„Imamo samo pet soba, gospodine, i hotel je pun. Vi ste stigli poslednji."
„Da li znate ko je rezervisao sobu za nas?"
Žena je prinela ustima ćilibarsku muštiklu, držeći je između srednjeg
prsta i kažiprsta. Uvukla je jedan dim i odgovorila najprirodnijim tonom:
„Pa vi lično, gospodine Larabi!"
„Ja?"
Ona pogleda spisak rezervacija na računaru.
„Rezervacija je obavljena pre nedelju dana na našoj internet prezentaciji."
„Soba je već plaćena?"
„Naravno. Plaćena je istog dana kad je izvršena rezervacija,
masterkardom čiji je vlasnik g. Sebastijan Larabi."
Ne verujući svojim ušima, Sebastijan se nagnu da pogleda u ekran.
Podaci o uplati otkrivali su jedan deo cifara broja kreditne kartice. Nema
nikakve sumnje: neko mu je provalio u bankovni račun.
Obeshrabren, pogledao je u svoju bivšu ženu. Koju li su izopačenu igru
igrali oni koji su ih dovukli ovde?
„Da li je to neki problem?"
„Ni najmanje", odgovori Sebastijan.
„Onda predlažem da se popnete u svoju sobu, broj 5, na poslednjem
spratu." SV
86
U uskom liftu koji je opsluživao samo pet sobe, Niki pritisnu dugme za
poslednji sprat.
„Ako je rezervacija stara nedelju dana, to znači da je Džeremijeva otmica
planirana unapred."
Sebastijan potvrdi:
„Očigledno. Ali zašto su preuzeli rizik da upadnu u moj bankovni račun
samo da bi rezervisali sobu?"
„Možda da bi nam tražili otkup", pokušala je da nađe razlog. „Ulaskom
na tvoj račun došli su do informacije s koliko novca raspolažeš i koliko mogu
da ti traže."
Kada su stigli na sprat, otvorili su vrata i našli se u ogromnom
apartmanu s visokim plafonom i mansardama.
„Mogli su da izaberu i nešto ružnije!", prokomentarisa Niki pokušavajući
da umiri strah.
Ogroman bračni krevet, u kupatilu kada na nožicama, zidovi pastelnih
boja. Dekorisana s puno ukusa, prostorija je odisala pastoralnim šarmom i
oponašala dekor ateljea nekog boemskog umetnika: nelakirani parket,
galerija, veliko ovalno ogledalo i mala terasa s pogledom na vrt.
Svetlost je bila prosto čarobna. Prolazila je kroz retko sito bršljana i grana
drveća i sobi davala toplinu. Bilo je teško poverovati da je to bila samo
hotelska soba. Prostor je više ličio na tajno pribežište koje su im pozajmili
neki prijatelji sa istančanim ukusom, da u njemu provedu godišnji odmor.
Izašli su na terasu. Natkriljavala je vrt i pružala veličanstven pogled na
pariške spomenike. Čuo se cvrkut ptica i šum vetra među granama.
Međutim, ni Sebastijan ni Niki nisu mogli da se prepuste čarima grada
koji se pružao pod njihovim nogama. Neočekivano i blago jesenje vreme nije
moglo da umiri njihovu zabrinutost.
,,I šta sad?", upita Sebastijan.
„Ne znam. Ako su nas već naveli da dođemo ovde, pretpostavljam da će
nekako kontaktirati s nama, zar ne?"
U očekivanju eventualne poruke, proverili su mobilne telefone, pozvali
recepciju i potom pretražili sobu. Bez rezultata.
Posle pola sata, čekanje je postalo neizdrživo.
„Idem na stanicu Barbes", odluči Sebastijan i zgrabi jaknu.
„Idem s tobom. Ne dolazi u obzir da ostanem ovde i vrtim palčeve!" SV
87
„Ne. I sama si rekla: najverovatnije će nas tražiti ovde."
„Ali dogovorili smo se da se ne razdvajamo!", usprotivi se ona.
Međutim, Sebastijan je već bio napolju.
SV
88
24.
Njujork
87. Policijska stanica
Santos uze čašu iz automata za kafu. Sunce još nije izašlo nad Bruklinom,
a poručnik je već ispijao treću kafu. Završavala se još jedna burna noć:
pljačke, bračno nasilje, obijene prodavnice, prostitutke... Već deset godina
mediji su Njujork predstavljali kao miroljubiv i bezbedan grad. To je
verovatno bilo tačno što se tiče srca Menhetna, ali ne i kada je reč o
predgrađima.
Zbog nedostatka prostora u ćelijama, hodnik, gde se nalazio automat za
kafu, ličio je na centar za izbeglice: uhapšeni s lisicama vezanim za metalne
klupe, svedoci sabijeni kao sardine na pohabanim stolicama, podnosioci
raznih prijava uvijeni u ćebad. Hodnik je bio osvetljen bledim neonskim
sijalicama ne prestaju da zuje. Mirisi su bili neprijatni, čuli su se povici. Svi su
bili napeti, u stresu.
Santos iz te katakombe pobeže u svoju kancelariju. Mrzeo je prljavu i
bučnu stanicu i nije imao nameru da tu završi karijeru. Njegov radni prostor
uređen je u istom stilu: mala i uzana kancelarija, nefunkcionalna i loše
izolovana, s pogledom na ružno dvorište. Popio je gutljaj razvodnjene kafe i
zagrizao ustajalu krofnu, koju je jedva progutao.
Bacio je pecivo u kantu za smeće, podigao slušalicu i nazvao
toksikološku laboratoriju. Laborant je potvrdio njegovu pretpostavku: prašak
koji je pronašao u Nikinom stanu jeste kokain. Sklonio je dosije u stranu i
iskoristio priliku, kad je već bio na vezi, da porazgovara s Hansom Tinkerom.
Tokom godina, Santos je uspeo da napravi impresivnu mrežu
poznanstava. U različitim službama nepregledne i u svim pravcima rasprostranjene
Njujorške policije, bilo je mnogo onih koji su mu dugovali
poneku uslugu. Priroda mu je bila takva: kad god je bio u prilici da pomogne
kolegi, pomogao bi mu. Gledano na kratke staze, izgledalo je da mu to ne
donosi nikakvu korist, ali kad-tad došao bi i trenutak da ubere plodove svog
ulaganja.
„Tinker na vezi, slušam!"
Hans Tinker, zamenik direktora policijskog naučnog odeljenja, bio je
možda njegov najuticajniji poznanik. Pre dve godine, prilikom jedne racije,
Santosovi ljudi uhvatili su starijeg Tinkerovog sina, tada u punoj SV
89
adolescentskoj krizi, s prevelikom količinom trave. Bilo je očigledno da
malom nije bilo dovoljno da mirno duva u svojoj sobi, nego je hteo da
obraduje i celo društvo iz škole. Santos je zatvorio oči i zagubio slučaj. Tinker
mu je zbog toga bio neizmerno zahvalan.
„Zdravo, Hanse! Imaš li novosti o mom slučaju dvostrukog ubistva?"
„Napredujemo, ali potrajaće. Ima milion otisaka prstiju na tom mestu
zločina, a potrebno je uraditi i DNK analize."
„Razumem, ali hitno mi je potrebno da znam čiji su otisci na nožu
KABAR, na tankom komadu stakla i na bilijarskom štapu."
„Njih već imam. Konačan izveštaj dobijaš za dva sata."
„Ne, nema potrebe da žuriš s tim. Daj mi samo sirove informacije na
mejl. Hoću što pre da ih pretražim u IAFIS-u*."
S noutbukom pod rukom, Macantini pokuca na staklo kancelarije i samo
provuče glavu kroz vrata. Santos mu mahnu rukom da ude. Pomoćnik sačeka
da šef završi razgovor i onda mu saopšti:
„Imamo novosti, poručniče. Uspeo sam da lokalizujem poziv upućen
policiji. Slušajte."
Otvorio je elektronsku beležnicu i pokrenuo zvučni fajl. Snimak je bio
kratak. Čuo se glas uspaničenog muškarca, koji je odbijao da se predstavi.
Tražio je da neko odmah pošalje hitnu pomoć u Bumerang.
Čovekje u agoniji! Umire! Isečenje nožem! Brzo, dođite! Brzo!
„Čudno je da spominje samo jednog čoveka, zar ne?" primeti Macantini.
Santos je ćutao. Glas mu je bio poznat?
„Pratili smo poziv", nastavi pomoćnik. „Vlasnik telefona je izvesni
Sebastijan Larabi, inače bogataš, graditelj violina. Živi na Gornjem Istočnom
Menhetnu. Proverio sam mu dosije, čist je kao suza. Ili skoro da jeste: ima
jednu osudu zbog suprotstavljanja saobraćajcu koji ga je zaustavio zbog
prekoračenja brzine još kada je bio na univerzitetu. Mislim da i ne zna da ima
dosije u policiji."
Santosovo lice se izobliči.
„Da pošaljem ekipu da ga uhapse, šefe?"
Santos potvrdno klimnu glavom. Znao je da je Sebastijan otišao u Pariz,
ali bilo mu je potrebno malo vremena da razmisli.
,,U redu, krenite", naredi zatvarajući vrata iza Macantinijevih leđa.
___________________________________
* IAFIS skr. od Integrateđ Automated Fingerprint Identification System Integrisani sistem za
automatsku identifikaciju otisaka prstiju. (Prim. prev.) SV
90
Zagledan u daljinu, stao je ispred prozora. Bio je zaprepašćen ovim
otkrićem. Šta je Sebastijan Larabi tražio pored mrtvog Drejka Dekera?
Kratak zvuk za prijem elektronske poruke trže ga iz razmišljanja. Seo je
ispred ekrana i pogledao poštu. Bio je to Tinkerov mejl s informacijama o
otiscima prstiju.
Tehničko osoblje forenzičke jedinice dobro je obavilo posao. Snimci
otisaka prstiju na svakom od predmeta bili su jasni i mogli su odmah da se
upotrebe. Santos ih je prebacio na memoriju svog kompjutera i priključio se
na IAFIS. Istražitelji Njujorške policije imali su direktan pristup bazi
podataka FBI-ja, a posebno čuvenom IAFIS-u, pravom zlatnom rudniku, s
više od sedamdeset miliona osoba zavedenih posle hapšenja ili osuđivanja na
američkoj teritoriji. Počeo je sa otiscima nađenim na borbenom nožu.
Aplikacija je počela s pretragom, prečešljavajući bazu podataka
supersoničnom brzinom.
MATCH NOT FOUND*
Prvi pokušaj pao je u vodu.
Nastavio je sa otiskom pronađenim na dugom komadu krvavog stakla,
oružju kojim je, bez ikakve sumnje, ubijen tetovirani. Ovoga puta, Santos je
imao više sreće. Za manje od sekunde, program je dao odgovor. Bili su to
otisci Sebastijana Larabija! U isti mah pokrenuo je poređenje otisaka nađenih
na bilijarskom štapu. Još nije ni podigao prst sa entera, na ekranu se pojavila
fotografija njemu dobro poznate žene. Drhtavih ruku, Santos je odštampao
stranicu:
Prezime: Nikovski
Ime: Niki
Rođena 24. avgusta 1970, u Detroitu (Mičigen)
Razvedena od Sebastijana Larabija
Devedesetih godina, Niki su hapsili u više navrata zbog krađa, pijanstva
na javnim mestima i posedovanja droge. Iako nikad nije bila u zatvoru,
platila je brojne kazne i bila osuđena na više desetina sati prinudnog
društvenokorisnog rada. Poslednji prekršaj napravila je 1999. Onda se
smirila.
Santos oseti kako mu se puls ubrzava.
U kakvu se to priču Niki uvalila?
_______________________________________
* Nije pronađeno podudaranje. SV
91
Imajući u vidu njen dosije, smatraće je glavnom odgovornom. Srećom,
on je držao sve karte u rukama. Ako bude pažljivo postupao, možda bi čak
mogao ponovo da pridobije ženu, koju tako beznadežno voli, a da se
istovremeno zauvek otarasi Larabija.
Odvajajući na stranu sve što bi moglo okriviti Niki, brižljivo je izdvojio
dokaze koji direktno terete Sebastijana: telefonski poziv policiji, otiske na
oružju kojim je počinjen zločin, avionske karte za Pariz, kupljene na njegovo
ime, koje su predstavljale neoboriv dokaz smišljenog bekstva.
Dosije je sadržao solidne dokaze. Dovoljno da ubedi nekog sudiju da
hitno pokrene međunarodnu poternicu. Da bi dolio ulje na vatru, isplanirao
je da određene informacije polako raširi i odabranim novinskim kanalima.
Poznata ličnost u bekstvu za Pariz posle ubistva u birtiji: mediji će se odlepiti.
Larabijevi su bili stara i poštovana njujorška porodica, ali u ovo vreme krize,
gospodari ekonomske moći više nisu bili nedodirljivi. Naprotiv. Već više od
godinu dana, pokret Nezadovoljni glasno je iskazivao bes protiv Vol Strita. U
više navrata, stotine demonstranata blokiralo je Bruklinski most. Očajanje
srednjih slojeva raslo je i širilo se celom zemljom.
Vremena su se menjala.
Jučerašnje moćnike ne čeka svetla sutrašnjica.
Pritom Sebastijan Larabi nije bio iskusni begunac.
Čim sudija izda nalog za hapšenje, pokupiće ga kao žutokljunca...
SV
92
25.
Pariz
18. Arondisman
Sebastijan je napustio hotel pešice i sišao Žinoovom avenijom do
Pekerovog trga. Čak i krajem oktobra, miholjsko leto nije se predavalo.
Turisti i stanovnici Monmartra napunili su terase kafea i uživali u toplim
zracima sunca.
Nezainteresovan za takav užitak, Sebastijan je samo mislio na svog sina.
Pastoralna i romantična atmosfera hotela ga je dotukla. Što je više ulazio u
nepoznato, to je više bio ubeđen da je Niki i njemu pretila velika opasnost.
Kao neka teška slutnja čiji opseg nije mogao ni da odmeri. Više puta se
okretao da proveri da li ga neko prati. Po svemu sudeći, to nije bio slučaj, ali
kako je mogao da bude sto posto siguran?
Na trgu se zaustavio kod bankomata da podigne gotovinu. Njegova blek
kard kreditna kartica dozvoljavala mu je da podigne do 2.000 evra, što je bio i
limit na bankomatu. Sebastijan je spakovao novac i nastavio do stanice
Lamark-Kolenkur, koju je zapazio u dolasku s aerodroma.
Uokviren stepeništima tipičnim za Monmartr, ulaz u metro podsetio ga
je na film Čudesna sudbina Amelije Pulen, koji je zajedno s Kamilom gledao kod
kuće. Kupio je set karata i potražio na planu metroa stanicu Barbes-Rošešuar.
Nalazila se na samo nekoliko stanica odatle, na tromeđi 9, 10. i 18.
arondismana. U žurbi, odustao je od čekanja lifta i krenuo kružnim
stepeništem, koje se spuštalo ka peronima metroa više od dvadeset pet
metara ispod zemlje. Uhvatio je prvi voz ka Meri d'Isi, prošao dve stanice i
onda na Pigalu prešao u liniju broj 2, koja ga je najzad odvela na stanicu
Barbes-Rošešuar.
Na stanicu gde su mu oteli sina...
Sebastijan je na peronu pratio reku putnika sve do šaltera. Pošto je
nekoliko minuta stajao u redu, počeo je da ispituje službenicu preko
interfona. Najpre joj je pokazao Džeremijevu fotografiju, a zatim i film o
otmici, koji je presnimio na mobilni telefon.
„Ne mogu ništa da učinim za vas, gospodine, morate da se obratite .
policiji."
Bio je uporan, međutim, oko njega se dizala graja, a gomila je nervozno
cupkala u redu. Šalterska službenica nije bila mrzovoljna, ali je veoma loše SV
93
govorila engleski pa nije razumela šta tačno Sebastijan očekuje od nje. Zato su
nervoza i nestrpljenje ljudi u redu prelazili i na nju.
Zamuckujući, uspela je da mu objasni da, u poslednjih nekoliko dana,
nije bilo prijavljenih napada, osim uobičajenih krađa u prolazu:
„No aggression, sir! No aggression", ponavljala je ona.
Svestan da više ništa neće izvući od nje, Sebastijan joj se zahvalio i
napustio stanicu pokretnim stepeništem.
Barbes...
Čim se našao na ulici, Sebastijan je otkrio Pariz čije je lice izlazilo iz
klišea. Ovde nije bilo prolaznika s beretkama i francuskim hlebom pod
rukom, nije bilo prodavnice sira ili tradicionalne pekare na svakom uglu
ulice. To nije bio Pariz Ajfelove kule i Trijumfalne kapije, već grubi,
multietnički i obojeni Pariz, koji ga je podsećao na američki meltingpot*.
Na trotoaru ga neki čovek obiđe očešavši se o njega, a drugi ga gurnu.
Osetio je nečiju ruku na sebi.
Džeparoši!
Dok se sklanjao da bi izbegao da ga opljačkaju, prišao mu je ulični
prodavač cigareta.
„Marlboro! Marlboro! Tri evra! Tri evra!"
Povukao se nekoliko koraka da bi ga izbegao i prešao ulicu, ali je i na
drugoj strani prizor bio isti. Mesto je bilo prepuno preprodavača švercovanih
cigareta.
„Ledžend! Marlboro! Tri evra! Tri evra!"
I ni jednog jedinog policajca na vidiku...
Primetio je kiosk s novinama ispod metalnih stubova nadzemnog dela
metroa. Ponovo je izvadio Džeremijevu fotografiju iz džepa i pokazao je
prodavcu.
,,My name is Sebastian Larabee. I am American. This is a picture of my
son, Jeremy. He was kidnapped here two days ago. Have you heard anything
about him?"*
Prodavač poreklom iz Severne Afrike držao je kiosk na raskrsnici kod
______________________________
* Orig. melting pot doslovno laboratorijski tigl, lonac za topljenje supstanci. Termin za naselja u
gradu gde se slivaju doseljenici sa svih strana i gde se mešaju kulture i jezike, kao u loncu, obično s
vremenom dajući neki prepoznatljiv kulturni ambijent nastao stapanjem različitih elemenata.
(Prim. lekt.)
* Zovem se Sebastijan Larabi. Ovo je slika mog sina Džeremija. Kidnapovan je ovde pre dva dana.
Da li ste čuli bilo šta o njemu? (Prim. prev. SV
94
stanice Barbes-Rošešuar već više od trideset godina. Bio je prava baza podataka
o gradskoj četvrti, a i pričljiv; engleski je dobro naučio u kontaktu s turistima.
„Ne, nisam čuo ništa o tome."
,,Areyou sure? Look at the video!*", zamolio ga je pokazujući mu na
telefonu snimak Džeremijeve otmice.
Prodavač novina obrisa stakla naočara uglom košulje i namesti ih na nos.
„Ne vidim baš dobro", požali se on. „Ekran je baš mali."
„Pogledajte još jednom, please!"
Unaokolo se stvorila gužva. Naelektrisana i bučna atmosfera. Sebastijana
su nekoliko puta gurnuli. Na trotoaru pored izlaza iz metroa, grupa uličnih
prodavača stajala je na pločniku ispred kioska.
„Marlboro! Marlboro! Tri evra! Tri evra!" Refren mu je zadavao glavobolju.
„Žao mi je, ne sećam se da sam ga video", reče prodavač vraćajući mu
telefon. „Ipak, ostavite vaš broj telefona. Pitaću Karima, mog radnika, da li je
on nešto čuo. On je zatvorio radnju u ponedeljak."
U znak zahvalnosti, Sebastijan je izvadio svežanj novčanica iz džepa i
pružio mu 50 evra, ali prodavač je s ponosom odbio.
„Sklonite taj novac, gospodine! I ne šetajte se ovuda!", posavetova ga
pokazujući pokretom glave na sumnjive tipove koji su se motali oko kioska.
Sebastijan je na vizitkarti podvukao broj svog mobilnog telefona, a na
poleđini zapisao ime svog sina i koliko ima godina.
„Ako je napad snimljen", nastavio je prodavač, „obezbeđenje javnih
železnica mora da je već u potrazi."
„Postoji li neka policijska stanica u blizini?"
Prodavač je razmišljao.
„Ima jedna na Gut d'Oru, dvesta metara odavde, ali to nije
najgostoljubivije mesto u gradu..."
Sebastijan mu se još jednom zahvali klimanjem glave.
Za sada ne dolazi u obzir da ide u policiju. Spremao se da krene ka
hotelu kada mu je na pamet pala druga ideja.
„Ledžend! Ledžend! Tri evra!"
Preprodavci su se rojili oko početka pokretnih stepenica na ulazu u
metro. Verovatno su satima cupkali na istom mestu svakog dana. Sigurno su
pratili sva dešavanja u stanici? Pre će informacije dobiti od njih nego od
policije!
___________________________________
* Da li ste sigurni? Pogledajte video-snimak! (Prim. prev.) SV
95
Odlučnim korakom, Sebastijan se utopio u gungulu redovnih putnika i
nekoliko zabludelih turista s hodočašća ka Monmartru.
„Marlboro! Tri evra!"
Stalno u pokretu, šverceri duvarna krišom su otvarali jakne da bi
pokazali boksove lošeg duvana. Iako nisu bili agresivni, znali su da budu
dosadni. Njihov broj, kao i njihovo neprestano motanje unaokolo, izazivali su
u Sebastijanu želju da što pre pobegne odatle, ali Sebastijan je bio rešen da se
osloni na svoju intuiciju.
„Marlboro! Tri evra!"
Izvukao je iz džepa Džeremijevu fotografiju i počeo da je pokazuje.
To kao da mu je već prešlo u naviku!
„Have you seen this boy? Have you seen this boy?*"
„Čisti se odavde! Pusti nas da šljakamo!"
To nije obeshrabrilo Sebastijana, koji je metodično obišao trotoar na
raskrsnici Barbes-Rošešuar, pokazujući sliku svog sina svakom preprodavcu.
Već je bio spreman da odustane kada je iza sebe čuo glas:
„This is Jeremy, isn't it?"**
_____________________________________
* Da li ste videli ovog momka? Da li ste videli ovog momka? (Prim. prev.)
** To je Džeremi, zar ne? (Prim. prev.) SV
96
26.
Sebastijan se okrenu ka glasu koji je privukao njegovu pažnju.
„This is Jeremy, isn't it?"
„Yes! That's my son! Have you seen him?"* upita pun nade.
Čovek koji je stajao pred njim razlikovao se od ostalih preprodavača.
Imao je čistu košulju, sako, frizuru koja je otkrivala lice, stare, ali izglancane
cipele. Uprkos vrsti posla, trudio se da sačuva besprekoran izgled.
,,My name is Youssef, predstavi se. „I'm from Tunisia."
„Have you seen my son?"
„Yes. I think so. Two days ago..."
„Where?"**
Tunišanin je s podozrenjem pogledao oko sebe.
„Ne mogu sad da razgovaram s vama", nastavi i dalje na engleskom.
„Molim vas! Važno mi je!"
Jusef uputi gomilu arapskih psovki dvojici kolega koji su im se suviše
približili.
„Čujte...", oklevao je. „Idite i sačekajte me u Potkovici. To je jedan mali
kafe u Ulici Belom, sto metara odavde, odmah iza Tatija. Pridružiću vam se
za petnaestak minuta."
„Važi, hvala! Hvala!"
Sebastijanu se najzad vraćala nada. Bio je u pravu kada je rešio da bude
uporan! Naišao je na nešto. Pravi trag.
Prešao je ulicu ka Barbesovom bulevaru i krenuo duž fasade ogromne
prodavnice sa zaštitnim znakom Tati na ružičasto-kariranoj površini. Prva
diskont-marka davala je živost kvartu već više od dvadeset godina. U potrazi
za dobrim i jeftinim artiklima, mušterije su preturale po plastičnim korpama
poredanim na trotoaru. Haljine, pantalone, košulje, torbe, donji veš, pidžame,
lopte, igračke... Korpe su bile prepune svega i svačega: artikli iz zastarelih
kolekcija, roba iz magacina, neprodata roba ili jedinstvene prilike.
S druge strane trotoara, drugi preprodavci montirali su tezge i nudili
lažne luj viton torbe i parfeme.
____________________________________
* To je Džeremi, zar ne? / Da! To je moj sin! Da li ste ga videli? (Prim. prev.)
** Zovem se Jusef. / Ja sam iz Tunisa. / Da li ste videli mog sina? / Da. Mislim da jesam. Pre dva
dana... / Gde? (Prim. prev.) SV
97
Sebastijan je nastavio Bervikovom do Ulice Belom. Barbes je bio bučan i
živ. Masa se tiskala i svi su glasno govorili, ali sva ta atmosfera odnosila je
posmatrača daleko od svega. Slike, dinamičnost i neprestana vreva odvlačili
su Amerikančeve misli. Čak su i različiti arhitektonski stilovi bili istovremeno
prisutni u istom bloku: na fasade zgrada iz doba Osmanovog preuređenja
Pariza, na jednoj strani nadovezivale su se zgrade od krečnjačkog kamena, a
na drugoj jeftini opštinski stanovi.
Najzad je stigao ispred kafea na koji ga je uputio Jusef. U stvari, to je bio
bistro uskog izloga, smešten između prodavnice jeftinih venčanica i afričkog
frizerskog salona. Nije bilo gostiju. Jak miris đumbira, cimeta i kuvanog
povrća ispunjavao je prostoriju.
Sebastijan je seo za jedan sto blizu prozora i naručio kafu. Pomislio je da
pozove Niki. Želeo je da joj saopšti otkriće, ali rešio je da sačeka i sazna nešto
više pre nego što izazove lažnu radost i nadu. Popio je naiskap svoj espreso,
pogledao na sat i počeo da gricka nokte pošto se čekanje odužilo. Zalepljen na
prozor, jedan oglas nudio je usluge afričkog čarobnjaka:
DOKTOR ŽAN KLOD
SKIDANJE VRADŽBINA POKORAVANJE NEVERNIH SUPRUŽNIKA
ZAGARANTOVAN POVRATAK VOLJENOG BIĆA U PORODICU
Eto šta bi moglo da mi pomogne, pomisli ironično dok je Jusef ulazio u
bistro.
„Nemam mnogo vremena", upozori ga Tunišanin sedajući preko puta.
„Hvala što ste došli", reče Sebastijan stavljajući Džeremijevu fotografiju
na sto. „Sigurni ste da ste videli mog sina?"
Jusef je pažljivo razgledao fotografiju.
„Siguran sam. Mladi Amerikanac, petnaest-šesnaest godina, rekao je da
se zove Džeremi. Video sam ga preksinoć kod Munira, jednog od naših
bankara."
„Bankara?"
Jusef otpi gutljaj kafe koju je naručio čim je ušao.
„Na raskrsnici Barbes-Rošešuar dnevno se proda više stotina boksova
cigareta", objasni Jusef. „Šverc duvana uređen je kao i šverc droge. Nakupci
kupuju robu kod kineskih dobavljača. Ujutru donesu zalihe na lice mesta i
sakriju ih negde: u kante za smeće, po ćoškovima, u skrovitim delovima
tezga, u prtljažnicima vozila parkiranih na strateškim mestima. Na nama je
da boksove prodamo na ulici." SV
98
,,A bankari?"
„Oni skupljaju keš."
„Ali šta je tražio Džeremi kod tog Munira?"
„Ne znam, ali nije delovao kao da je tamo protiv svoje volje."
„Gde on stanuje?"
„U Kaplinoj ulici."
„Da li je to daleko odavde?"
„Ne mnogo."
„Da li tamo može da se stigne pešice?"
„Može, ali da vam odmah kažem, Munir nije baš prijatan i..."
„Molim vas, odvedite me do njega! Sam ću ići da razgovaram s njim."
„To uopšte nije dobra ideja, poslušajte me!"
Bilo je očigledno da se Tunišanin plašio. Da li se plašio da ne izgubi
posao, ili da ne natovari na leđa neke nezgodne likove?
Sebastijan je pokušao da ga razuveri.
„Vi ste dobar čovek, Jusefe. Odvedite me kod Munira. Moram da nađem
svog sina."
,,U redu", pristade on na kraju.
Izašli su iz kafea i, idući Sofijinom, ponovo se našli na Barbesovom
bulevaru. Bilo je dva po podne, a sunce u zenitu. I dalje uzavreo, bulevar je
bio prepun ljudi. Mladi, stari, boemi... Neke žene nosile su čadore, druge
mini-suknje.
„Gde ste naučili engleski, Jusefe?"
„Na Tuniskom univerzitetu. Taman kad sam pre šest meseci završio
master iz engleske književnosti i kulture, morao sam da bežim iz zemlje."
„Mislio sam da je u Tunisu sada malo bolje..."
Jusef odmahnu glavom.
„Pad Ben Alija i Revolucija jasmina nisu magičnim štapićem ukinuli
nezaposlenost", objasni on pun gorčine. „Situacija je i dalje teška. Čak i s
diplomama, mladi nemaju nikakvu perspektivu. Ja sam rešio da okušam
sreću ovde, u Francuskoj."
„Da li imate papire?"
Odmahnu glavom.
„Niko od nas ih nema. Svi smo stigli preko Lampeduze prošlog proleća.
Tražim posao u struci, ali to je beznadežno bez dokumenata. Ne ponosim se
time, ali šverc na sitno je najpristojnije što sam uspeo da nađem. Ovde vlada SV
99
parola snađi se, svako gleda sebe. Morao sam da pronađem svoje mesto
između džeparoša, narko-dilera, preprodavača kradenih mobilnih telefona,
lažnih dokumenata, prodaje cigareta..."
„A policija?"
Tunišanin se zacerekao:
„Da bi umirila savest, murija nam svrati jednom u deset dana. Obično
odležimo noć u pritvoru, a izjutra platimo globu i pravac na posao."
Jusef je hodao brzo, žureći da što pre odradi svoj zadatak.
Sebastijan je jedva uspevao da prati ritam koji mu je Tunišanin nametao.
Što su više odmicali, više se brinuo. Da sve ovo nije bilo previše lepo da bi
bilo istinito? Zašto bi se uopšte njegov sin zavlačio u generalštab nekog
mračnog švercera cigareta, i to šest hiljada kilometara daleko od Njujorka?
Kad su pristigli do osunčanog malog trga, vodič ga povuče u stranu, u
usku i senovitu uličicu ka Bulevaru La Šapel.
„Žao mi je", izvini se Jusef vadeći nož iz džepa.
Sedam godina kasnije
„Ali..."
Tunišanin je zviznuo. Istog trenutka, dva čoveka iskrsnuše iza
Sebastijana.
„Sve sam vas lepo upozorio i savetovao vam da ne idete... ovde je svako
za sebe."
Sebastijan zausti da nešto kaže, ali jak udarac pesnice smrvi mu jetru.
Pokušao je da uzvrati, ali Jusef je bio brži: primio je udarac posred lica, koji ga
je poslao pravo na zemlju.
Dva Tunišaninova saučesnika podigoše ga da bi ga bolje držali oko pasa.
Tek tad poče pravo batinanje: udarci laktovima u predelu želuca, šutiranje,
šamaranje, uvrede. Nemoćan da se odbrani, Sebastijan je samo zatvorio oči i
primao udarce koji su pljuštali bez pauze. Batine je doživljavao kao
iskupljenje, kao mučno nošenje krsta. Bile su njegova golgota...
Navukli su ga kao magarca. Arogantno je mahao okolo novčanicama i
dobio je upravo ono što je i tražio. Naravno da Tunišanin nikada nije video
Džeremija. Verovatno je čuo njegovo ime dok je Sebastijan razgovarao s
prodavcem novina ispred kioska. A onda je još i nepromišljeno izvadio
novčanik... Jusef je iskoristio njegovu zaslepljenost i glupost i Sebastijan nije
imao nikakav izgovor. Niti je bio pribran, niti je razmišljao. Naivno je sam SV
100
vuku skočio u usta! Sa svežnjem novčanica, sa skupim odelom i glupavim
američkim izgledom, bio je savršena ovca za šišanje.
Pošto ga je opljačkao i pretukao, Jusef je saučesnicima dao znak da
prekinu. Istog časa, pustili su Sebastijana da padne i pobegli u trku.
Rascepljene arkade, nateklih usana i otečenih kapaka, Sebastijan se
mučio da se povrati. Pokušao je da otvori jedno oko. Jedva je razaznavao
žamor gužve i neprekidni tok vozila na bulevaru malo dalje. Teško je ustao.
Rukavom sakoa obrisao je krv koja mu je tekla iz usta i nosa.
Sve su mu uzeli. Novčanik, novac, telefon, pasoš, kaiš, cipele. Čak i
kolekcionarski sat koji je nasledio od dede.
Suze poniženja i razočaranja grunule su mu na oči. Šta će ispričati Niki?
Kako je mogao da bude tako glup? Uprkos svoj volji i rešenosti, da li je
uopšte imao neophodne sposobnosti i snagu da pronađe sina?