POKRETHangar Ridžis era
Ostavljajući Džima sa direktorom Barnsom, Ef se vratio u hangar električnim
vozilom kako bi zajedno sa Norom mogao malo da odahne.
Bolnički paravani ispod krila 777 bili su uklonjeni, kao i cirada. Na prednjim
i zadnjim izlaznim vratima postavljenje su merdevine, a grupa ljudi iz Uprave za
bezbednost aviosaobraćaja ispitivala je vrata tovarnog odeljenja zadnjeg dela
aviona. Sada su avion tretirali kao mesto zločina. Ef je uočio da je Nora obukla
zaštitnu jaknu i gumene rukavice, i da je kosu pridigla i podvukla pod papirnu kapu.
Više nije bila obučena za situaciju biološke opasnosti već za istragu i očuvanje
dokaza.
„To je bilo prilično neverovatno, zar ne?“, obratila mu se i pozdravila ga.
„Aha", odgovorio je Ef, pod mišicom pridržavajući rolnu šematskih prikaza
aviona. „Neponovljivo."
Na stolu ih je čekala kafa, ali Ef je umesto nje iz leda izvukao hladno mleko u
tetrapaku, začepio karton i naiskap ga ispraznio. Od kada je prestao da pije, Ef je
gutao punomasno mleko kao dete željno kalcijuma.
Nora reče: „Ništa još nije pronađeno. Ljudi iz Uprave za bezbednost iz
kokpita izvlače snimak razgovora i podatke o letu. Nisam sigurna zašto insistiraju
na crnim kutijama kada je sve ostalo u avionu u potpunosti zamrlo. Svejedno, divim
se njihovom optimizmu. Do sada nam tehnologija nije bila ni od kakve pomoći.
Prošlo je već dvadeset sati od nesreće, a od rešenja ni traga."
Nora je verovatno bila prva osoba koju je upoznao a koja je uspešnije i
mudrije funkcionisala kada bi je preplavile emocije nego kada bi razmišljala
zdravorazumski. „Da li je neko pregledao avion nakon što su iznesena tela?"
„Mislim da nije. Barem ne do sada.“
Ef je poneo šematske prikaze kada se pokretnim stepenicama uspeo do aviona.
Sedišta su sada bila prazna, a osvetljenje u avionu normalno. Jedinu razliku je, sa
Efove i Norine tačke gledišta, činilo to što više nisu bili zarobljeni u zaštitnim
odelima. Sada im je bilo dostupno svih pet čula.
Ef upita: „Osećaš li taj miris?"
Osećala ga je. „Šta je to?“
„Amonijak. I još nešto."
„I... fosfor?" Trgnula se. „Da li ih je to usmrtilo?"
„Ne. U avionu nema gasa. Ali..." Pogledao je oko sebe. Tražio je nešto što
nisu videli. „Nora, donesi luma-lampe, molim te."
Dok je ona odlazila po njih, Ef se prošetao kroz putničku kabinu spuštajući
zastore na prozorima i zamračujući je, kao što je to bio slučaj prethodne noći.
Nora se vratila sa dve lume koje su odašiljale crnu svetlost sličnu onoj koja
se koristila u vožnjama u zabavnom parku gde su bele pamučne tkanine svetlele u
svim bojama spektra. Ef se prisetio Zakove proslave devetog rođendana u
„kosmičkoj" kuglani i kako su mu svaki put kada bi se nasmejao zubi bili bleštavo
beli.
Uključili su svetla i istog trenutka se mračna kabina ispunila mahnitim
vrtlogom boja, masivnim flekama po čitavom podu i preko sedišta, ostavljajući
samo tamne okvire na mestima gde su se nekada nalazili putnici.
Nora izgovori: „O, Bože..."
Manji deo svetleče materije bio je poprskan i po plafonu kabine.
„To nije krv", rekao je Ef, zapanjen prizorom. Razgledanje kabine ličilo je na
posmatranje slika Džeksona Poloka. „To je neka vrsta biološke materije."
„Što god da jeste, poprskano je posvuda. Kao da je nešto eksplodiralo. Ali,
odakle?"
„Odavde. Upravo sa ovog mesta na kojem stojimo." Kleknuo je i počeo da
ispituje tepih gde je miris bio još oporiji. „Treba da uzmemo uzorak i ispitamo ovu
materiju."
„Misliš?", upitala je Nora.
Ponovo se pri digao, i dalje zaprepašćen. „Pogledaj ovo.“ Pokazao joj je
jednu stranu šematskog prikaza aviona. Na njemu je bio prikazan izlaz u slučaju
opasnosti boinga 777. „Vidiš li ovaj zasenčen deo na prednjoj strani aviona?"
Videla je. „Podseča na stepenice."
„Tačno u zadnjem delu kokpita."
„Šta predstavlja skraćenica
.P?"
Ef je prošetao do prostora ispred vrata kokpita. Oznaka na zidu prikazivala je
upravo te inicijale.
„Odeljenje za odmor posade", izjavio je Ef. „Standardna varijanta na ovim
dalekometnim čeličnim pticama."
Nora ga je pogledala. „Da li je neko pregledao tu prostoriju?"
Ef odgovori: „Znam da mi nismo."
Posegnuo je za račkom u zidu i povukao trodelna harmonika-vrata iza kojih su
se ukazale uzane, zavojite stepenice koje su vodile gore u mrak.
„O, sranje", izustila je Nora.
Ef je uperio svoju svetiljku uz stepenice. „Ako sam pravilno shvatio, to znači
da ja idem prvi."
„Čekaj. Da pozovemo nekoga."
„Ne. Neće znati šta da traže."
„A mi znamo?"
Ef je ignorisao njeno sarkastično pitanje i počeo da se penje uz uzane, zavojite
stepenice.
Gornje odeljenje je bio skučeno, sa i niskim plafonom. Nije bilo prozora.
Lume su bile korisnije za forenzičko ispitivanje nego za osvetljavanje unutrašnjeg
prostora.
Unutar prvog odeljenja ugledali su dva, jedno pored drugog, spuštena sedišta
biznis klase. Iza njih su se nalazila po dva ležaja na sprat, isto tako postavljena
jedan pored drugog i prilično skučena. Pomoću tamnog svetla uverili su se da tu
nije bilo nikoga.
I ovde se, isto tako, videlo ono šarenilo koje su otkrili u putničkoj kabini. Na
podu, preko sedišta i donjih ležajeva. Međutim, ovde je osvetljena materija
izgledala nekako zamrljano, skoro kao da je neko po njoj gazio dok je bila još
vlažna.
Nora upita: „Šta je to, do đavola?"
Miris amonijaka osećao se i ovde - kao i nešto drugo. Skoro da je bio smrad.
Pokušao je da ga imenuje.
I Nora ga je osetila, preklapajući nozdrve nadlanicom. „Šta je to?“
Ef je stajao skoro presamićen između niskog plafona i dva sedišta. Pokušao je
da imenuje to što je namirisao. „Podseća me na gliste", rekao je. „Nekada smo ih,
kao klinci, iskopavali. Sekli smo ih na pola da bismo gledali kako svaka odvojena
polovina otpuzava na svoju stranu. Mirisale su na zemlju, hladnu crnicu kroz koju
su puzale."
Ef je prošarao crnom svetlošću preko zidova i podova, svud po prostoriji.
Baš kada je hteo da odustane, primetio je nešto iza Norinih papirnih nazuvaka.
„Nora, ne pomeraj se", reče Ef.
Nagnuo se u stranu da bolje vidi tepihom obložen pod iza nje. Nora se
zamrznula u mestu, kao da je upravo stala na nagaznu minu.
Na šarenom tepihu se nalazio omanji grumen zemlje. Ne više od nekoliko
grama, tek toliko, guste i crne ilovače.
Nora upita: „Da li je to ono što mislim da jeste?"
Ef odgovori: „Sanduk."
Spustili su se nazad niz spoljašnje stepenice do dela hangara rezervisanog za
prtljag, gde su u ovom trenutku otvarali i ispitivali kolica za posluživanje hrane. Ef
i Nora su pogledom prošarali preko gomile prtljaga, torbi sa palicama za golf,
kajaka.
Crnog drvenog sanduka nije bilo. Mesto na kojem se prethodno nalazio, na
rubu cirade, sada je bilo prazno.
„Neko mora da ga je pomerio", rekao je Ef, i dalje ga tražeći pogledom.
Udaljio se nekoliko koraka, skenirajući pogledom ceo hangar. „Nije mogao
daleko."
Norine oči su plamtele. „Tek su počeli da pregledaju sve ove stvari. Još ništa
nije odneseno odavde."
Ef reče: „Ova stvar jeste."
„Ovo je zaštićeno područje, Efe. Ta stvar je bila veličine dva i po puta metar
i nešto sa metar? Težila je dvestotinak kilograma. Neophodna su najmanje
četvorica da ga ponesu."
„Tačno tako. Dakle, neko mora da zna gde se nalazi."
Otišli su do dežurnog koji je bio zadužen za obezbeđenje ulaza u hangar,
čuvara lokacije. Mladić je proverio podatke, listu svih ulazaka i izlazaka, kao i
unošenja i iznošenja svake pojedinačne stvari. „Ovde nema ničega“, rekao je.
Ef je osetio plimu racionalnosti koja je zapljusnula Noru te se potrudio da
progovori pre nje. „Koliko ste dugo ovde - upravo tu gde sada stojite?"
„Otprilike, od dvanaest sati, gospodine."
„Niste koristili pauzu?", upitao je Ef. „A šta ste radili tokom pomračenja?"
„Nisam se pomerao odande." Pokazao je na mesto nekoliko metara od vrata.
„Niko nije prošao pored mene."
Ef je pogledao u Noru.
Nora reče: „Šta se ovde, do đavola, dešava?" Pogledala je u dežurnog. „Ko je
drugi osim vas mogao da vidi jedan stvarno veliki kovčeg?"
Ef se namrštio na reč „kovčeg". Pogledao je nazad po hangaru, a zatim je
pridigao pogled ka sigurnosnim kamerama na krovnim gredama.
Pokazao je na njih. „One.“
Ef, Nora i dežurni službenik Aerodromske uprave popeli su se uz dugačke,
čelične stepenice do kontrolne sobe iz koje se video ceo hangar. Ispod njih,
mehaničari su skidali kljun aviona da bi ispitali unutrašnje delove.
Četiri zujeće kamere neprestano su snimale unutrašnjost hangara. Jedna je
postavljena na vrata koja su vodila na stepenište prema kontrolnoj sobi, druga je
nakačena na vrata hangara, treća na krovne grede - ona na koju je Ef pokazao - a
četvrta je bila u prostoriji u kojoj su se sada nalazili. Sve što su kamere snimale
prikazivalo se na četvorodelnom monitoru.
Ef upita nadzornika hangara: „Zašto se jedna od kamera nalazi u ovoj
prostoriji?"
Nadzornik je slegnuo ramenima. „Valjda što ovde ima sitne love."
Seo je na izanđalu kancelarijsku stolicu, sa rukohvatima izlepljenim izolirtrakom,
i počeo da tipka po tastaturi ispod monitora, proširujući snimak sa krovne
grede na čitav ekran. Pregledao je snimke na sigurnosnoj kameri. U pitanju je bio
nekoliko godina star digitalni uređaj, ali slika je bila suviše loša da bi se jasno
videlo bilo šta tokom brzog premotavanja.
Zaustavio je premotavanje. Na monitoru je sanduk stajao tamo gde se i
nalazio, pokraj iznetog prtljaga.
„Eno ga“, rekao je Ef.
Dežurni radnik je klimnuo glavom. „Okej. Hajde da vidimo gde se denuo."
Nadzornik je pritisnuo dugme za premotavanje unapred. Slika je promicala
sporije nego kod premotavanja unazad, mada je i dalje išla prebrzo. Svetlost u
hangaru je slabila sa pomračenjem, a kada se ponovo rasvetlilo, sanduka više nije
bilo.
„Stanite, stanite", rekao je Ef. „Vratite unazad."
Nadzornik je vratio snimak malo unazad, a potom ponovo pritisnuo plej.
Brojčani kod na dnu snimka pokazivao je da se snimak vrti sporije nego prethodni
put.
Hangar se ponovo zamračio i sanduk je najednom ponovo nestao.
„Sta, do đavola...?", izgovorio je nadzornik, pritiskajući dugme za pauzu.
Ef reče: „Vratite ga nazad samo malo."
Nadzornik je to i učinio, a onda pustio da se snimak odvija normalnom
brzinom.
Hangar se zamračio, ali i dalje je bio osvetljen unutrašnjim svetlom
reflektora. Sanduk je bio tu. A onda je jednostavno nestao.
„Auuu", rekao je dežurni.
Nadzornik je zaustavio snimak. I on je bio veoma zbunjen.
Ef reče: „Ovde postoji neki razmak. Rez."
Nadzornik odgovori: „Nema nikakvog reza. Videli ste vremenski kod."
„Vratite se onda još malo nazad. Još malo... eto tu... a sada pustite ponovo."
Nadzornik je ponovo pustio snimak.
A sanduk je ponovo nestao sa snimka.
„Hudini", promumlao je nadzornik.
Ef je pogledao u Noru.
„On nije mogao tek tako da nestane", rekao je dežurni. Pokazao je na ostali
prtljag u blizini. „Sve ostalo je isto. Ni makac.“
Ef reče: „Vratite snimak još jednom, molim vas.“
Nadzornik je ponovo pustio snimak. Sanduk je ponovo nestao.
„Čekajte", rekao je Ef. Video je nešto. „Vratite unazad - polako."
Nadzornik je to uradio i ponovo ga pustio.
„Eno“, rekao je Ef.
„Isuse", uzviknuo je nadzornik i skoro poskočio iz svoje škripave stolice.
„Video sam."
„Šta ste videli?", upitala je Nora u isti glas sa dežurnim.
Nadzornik je sada ponovo premotao snimak, samo nekoliko kadrova.
„Sad će..." rekao je Ef, obaveštavajući ga. „Evo..." Nadzornik je držao ruku
nad tastaturom, nalik na kakvog takmičara pripravnog da pritisne taster. „...Evo.“
Sanduk je ponovo nestao. Nora se nagnula napred. „Šta?"
Ef je pokazao na jedan ugao na monitoru. „Eno, tamo."
Na širokoj desnoj ivici snimka jasno se videla crna mrlja.
Ef reče: „Nešto je proletelo pored kamere."
„Gore, na krovnim gredama?", upitala je Nora. „Šta, neka ptica?"
„I suviše je veliko za pticu", odgovorio je Ef.
Dežurni se sada nagnuo napred i rekao: „To je neka smetnja. Senka."
„Dobro", rekao je Ef pridižući se. „Senka čega?"
Dežurni se takođe uspravio. „Možete li da pustite kadar po kadar?"
Nadzornik je pokušao. Sanduk je nestao sa poda - skoro istovremeno sa
pojavom mrlje na krovnim gredama. „To je najbolje što mogu da uradim na ovom
uređaju,"
Dežurni je pomno motrio u monitor. „Slučajnost", izjavio je. „Kako bilo šta
može da se pomera takvom brzinom?"
Ef upita: „Možete li da zumirate?"
Nadzornik je zakolutao očima. „Nije vam ovo tehnologija iz kriminalističkih
serija, već obična skalamerija."
„Dakle, sada znamo da je nestao." Nora se okrenula ka Efu videvši da od onog
drugog nema pomoči. „Ali zašto - i kako?"
Ef se uhvatio za zadnju stranu vrata. „Zemlja iz sanduka... mora da je ista kao i
ono malo što smo maločas pronašli. Što znači...“
Nora upita: „Da li mi to razrađujemo teoriju da se neko iz odeljenja za prtljag
odšunjao u odeljenje za odmor posade?"
Ef se prisetio osećaja koji je imao kada je stajao u kokpitu sa mrtvim pilotima
- neposredno pre nego što je otkrio da je Redfern živ. Osećanje nekakvog
prisustva. Da se nešto nalazilo u neposrednoj blizini.
Udaljio je Noru od dvojice zaposlenih. „I posejao malo te, kakve god,
biološke materije po putničkoj kabini."
Nora je pogledala u sliku crne mrlje na krovnim gredama.
Ef reče: „Mislim da se neko krio u odeljenju za odmor posade kada smo ušli u
avion."
„Dobro...", rekla je, uhvativši se u koštac sa tom činjenicom. „Ali, gde je taj
neko sada?"
Ef odgovori: „Tamo gde je i sanduk."
Gas
Gas je tumarao kraj niza automobila u niskoplafonskoj garaži za parkiranje
vozila na duže vreme u okviru aerodroma DŽFK. Odjek škripavih, ćelavih guma
koje su skretale kod izlaznih rampi doprinosio je osećaju da se nalazite u ludnici.
Izvukao je presavijenu karticu iz džepa na košulji i ponovo proverio broj odeljenja
napisan tuđom rukom. Tada je još jednom proverio da li ima nekoga u blizini.
Pronašao je traženi kombi, na pojedinim mestima ulubljen i prljav od puta,
beli ekonolajn bez zadnjih prozora, na samom kraju reda, parkiran kraj udaljenog
ćoška u kojem su se nalazili otpali beton i šut sa napuklog gornjeg nivoa.
Izvukao je maramicu i iskoristio je da otvori vrata na vozačevoj strani, koja
su, kao što je bilo i predočeno, bila otključana. Udaljio se par koraka od kombija i
prošvrljao pogledom po zabačenom ćošku garaže. Sve je bilo tiho, osim što se čulo
ono majmunsko skvičanje točkova u daljini. Pomislio je da je ovo možda neka
nameštaljka. Možda su postavili kameru u bilo koji od parkiranih automobila i sada
ga posmatraju. Kao u seriji Policajci, u jednoj od epizoda koju je gledao: pajkani
su postavili minijaturne kamere u kamione i parkirali ih na neku gradsku ulicu u
Klivlendu ili već negde, i posmatrali klince i klošare kako ulaze u njih i odvoze se
do obližnje autoradionice ili samo zabave radi. Bilo bi jebeno da vas pajkani
uhvate, ali da vas tako nasamare i prikažu te snimke u udarnom terminu na
televiziji, bilo je sto puta gore. Gas bi radije da ga upucaju na mrtvo u gaćama nego
da od njega prave budalu.
Ali, već je uzeo pedeset dolara od tipa koji mu je ponudio da odradi ovu
šljaku. Laka lova, koju Gas još nije potrošio. Ćušnuo ju je u traku svog spreda
naherenog šešira i čuvao kao dokaz u slučaju da stvari krenu naopako.
Tip se nalazio u prodavnici kada je Gas ušetao da kupi sprajt. Bio je iza njega
u redu za kasom. Kada je izašao i odšetao nekih pola bloka, Gas je čuo da mu se
neko približava i hitro se okrenuo. Bio je to isti onaj tip, koji je sada ispružio ruke
da Gas vidi da nije naoružan. Želeo je da zna da li je Gas zainteresovan da zaradi
kintu na brzaka.
Belac, dobro odelo, zabasao daleko od mesta kojem je pripadao. Nije
izgledao kao pajkan, ali ni kao homić. Izgledao je kao neki misionar.
„Kombi u aerodromskoj garaži. Idi po njega, dovezi ga na Menhetn, parkiraj
ga i idi.“
„Kombi", rekao je Gas.
„Kombi."
„Šta je u njemu?"
Tip je samo zavrteo glavom. Pružio mu je presavijenu karticu u kojoj se
nalazilo pet novih novčanica od deset dolara. „Tek za početak"
Gas je izvukao novčanice, kao da je vadio meso iz sendviča. „Ako si pajkan,
ovo je nameštaljka."
„Vreme preuzimanja zapisano ti je ovde. Nemoj da kasniš, niti da poraniš."
Gas je palcem i kažiprstom protrljao presavijene novčanice kao da je
opipavao kvalitetnu tkaninu. Tip je to video. Isto tako je video, ukapirao je Gas, tri
malena kruga istetovirana između njegovih prstiju. To je bio simbol Meks bande za
lopova, ali kako je ovaj tip to znao? Da li ga je zbog toga presreo u radnji? Zašto je
izabrao baš njega?
„Ključevi i ostale informacije čekaju te u kaseti u kombiju."
Tip je krenuo.
„Ej!", povikao je Gas za njim. „Još ti nisam rekao da pristajem."
Gas je otvorio vrata, sačekao je, a pošto se nije oglasio alarm, popeo se
unutra. Nije video kamere, ali ionako ih ne bi video i da su tu, zar ne? Iza prednjih
sedišta nalazila se metalna pregrada bez prozora. Trgovina na crno. A možda je
ovim kombijem vozikao gomilu pajkana.
Mada, u kombiju kao da se ništa nije pomeralo. Otvorio je kasetu, i ovog puta
koristeći maramicu. Pažljivo, kao da je očekivao da će neka zmija-zezalica da
iskoči na njega. Upalilo se neko bledunjavo svetlo. Unutra se nalazio ključ za
startovanje kombija, karta za parking u garaži koja mu je bila neophodna da bi
izašao odatle i koverta od čvrstog smeđeg papira za pakovanje.
Pogledao je u kovertu i prvo što je ugledao bio je njegov honorar. Pet novih
novčanica od sto dolara, što ga je u isto vreme i zadovoljilo i iznerviralo.
Zadovoljilo zato što je to bilo više para nego što je očekivao, a iznerviralo zato što
je znao da nikome, naročito ne u njegovom kraju, ne može da uvali te stotke a da ne
iskrsnu neprilike. Čak će i banka da izvrne crevca tim novčanicama, pogotovo što
su izvučene iz džepa osamnaestogodišnjeg istetoviranog Meksikanca.
Novčanice su se nalazile u još jednoj presavijenoj kartici na kojoj je bila
ispisana adresa na koju je trebalo da odveze kombi, kao i šifra garaže, „samo za
jednokratnu upotrebu".
Uporedio je dve kartice. Isti rukopis.
Nervozu je polako zamenjivalo uzbuđenje. Sisoje! Imao je poverenja u njega
kad je ovaj kombi bio u pitanju. Gas je znao, ko iz rukava, barem tri različita mesta
u južnom Bronksu gde je ovo luče mogao da odveze na sređivanje. Tako bi na
najbrži način zadovoljio svoju radoznalost u vezi sa tim kakvu krijumčarsku robu
vozi pozadi.
Poslednja stvar u većoj koverti bila je manja koverta za pisma. Izvukao je
nekoliko listova, otvorio ih i osetio kako mu je iz kičme buknuo plamen ka
ramenima i vratu.
AVGUSTIN ELIZALDE, bilo je napisano na prvom papiru. Bio je to Gasov
kriminalni dosije, dokument o njegovom maloletničkom zatvorskom iskustvu;
osuđen za ubistvo, a potom, na osamnaesti rođendan, pre samo tri nedelje,
oslobođen kao nevin.
Na drugom papiru se nalazila fotokopija njegove vozačke dozvole, a ispod
toga, vozačka dozvola njegove majke sa istom adresom - Istočna 115. ulica. Tu je
bila i mala slika ulaza u njihovu zgradu u naselju Taft.
Buljio je u papir čitava dva minuta. Mozak mu je radio sto na sat, kolale su mu
misli o misionaru i tome što je toliko znao, i o njegovoj madre, koja mora da se
pita u kakvo se to sada sranje uvalio njen Gas.
Gasu su učene teško padale. Naročito kada su obuhvatale i njegovu madre -
već je toliko toga pretrpela zbog njega.
Na trećem papiru je istim rukopisom kao i na kartici bilo ispisano: NEMA
USPUTNIH ZAUSTAVLJANJA.
Gas je sedeo do prozora „Buntovnika", jeo pržena jaja prelivena tabasko
sosom i gledao u beli kombi parkiran na Kvins bulevaru. Gas je obožavao doručak,
a od kada je pušten iz zatvora, jeo je hranu uobičajenu za doručak skoro pri svakom
obroku. Sada je naručio nešto posebno, jer je to sebi mogao da priušti: slaninu, reš
pečenu i krckavu i isti takav tost.
Nek se nose, ’bez usputnih zaustavljanja’. Gasu se nikako nije dopadala ova
igra, pogotovo kada su u nju uključili i njegovu madre. Posmatrao je kombi,
mozgajući šta da radi, iščekujući da se nešto dogodi. Da li su ga nadgledali? Ako je
to bio slučaj, koliko su bili udaljeni? A ako su već mogli da ga nadgledaju, zašto
sami nisu vozili kombi? U kakvo je to sranje ovog puta upao?
Šta se nalazilo u tom kombiju?
Par šmokljana počelo je da njuška oko prednje strane kombija. Sagnuli su
glave i razbežali se kada se Gas pojavio iz restorana. Do grla zakopčana flanelska
košulja lepršala je za njim na povetarcu kasnog popodneva, dok su mu tetovaže u
jarkocrvenim tonovima, oko zatvorskicrnih, prekrivale gole ruke. Simbol „latinskih
sultana" posedovao je moč severno od Španskog Harlema, istočno do Bronksa i
daleko na jug, do Kvinsa. Malo ih je bilo, ali je zato njihova senka dugačko padala.
Ne ulazite u neprilike sa nekim od njih, osim ukoliko nemate nameru da zaratite sa
svima njima.
Izvezao se na bulevar i nastavio da vozi na zapad, prema Menhetnu. Jednim
okom je motrio da li ga neko prati. Kombi je zaskočio kada je prešao preko radova
na putu. Pomno je slušao, ali nije čuo da se išta pozadi pomerilo. Svejedno, nešto
ga je teralo da odlaže isporuku.
Ožedneo je i ponovo je zaustavio kombi ispred prodavnice, i pazario dve
veće limenke piva. Uglavio je jednu crveno-zlatnu limenku u držač za čaše i
ponovo je krenuo. Sada je već video sve bliže gradske nebodere preko reke, i
sunce koje je polako zalazilo za njih. Padala je noč. Pomislio je na svog brata kod
kuće, Krispina, jebenog džankija, koji je ponovo ušao u njihove živote baš kada je
Gas davao sve od sebe da bude dobar prema majci. Krizirao je na sofi u dnevnoj
sobi, a Gas se jedva uzdržavao da ga ne proburazi rđavom oštricom noža. Dovukao
je svoju bolest u njihovu kuću. Njegov stariji brat je bio okrutni lešinar, pravi
zombi, ali ona nije htela da ga izbaci. Dozvolila mu je da se izležava po kući i
pretvarala se da ne vidi da ubrizgava heroin u njenom kupatilu, iščekujući vreme
kada će ponovo nestati, zajedno sa nekim njenim stvarima.
Gas je morao da ostavi malo ove strava kinte na stranu za svoju madre. Da joj
ga da nakon što Krispin ode. Da zadene još koju kintu u traku svog šešira i ušpara
za nju. Da je učini srećnom. Da uradi nešto kako treba.
Gas je izvadio telefon pre nego što je ušao u tunel. „Felikse, čoveče. Dođi po
mene.“
„A, ’de si ti, brate?"
„Biću dole kod Bateri parka."
„Bateri parka? Gak tamo, Gusto?"
„Dokotrljaj se do Devete i tu me čekaj, krele. Idemo u provod. Na žuraju,
čoveče. Ona kinta koju ti dugujem - danas sam napravio biznis. Ponesi mi neku
jaknu ili nešto tako da obučem i čiste gilje. Ubaci me u klub."
„Jebem ti, hoćeš i muzičku želju?"
„Samo ti izvuci te tvoje debele prste iz sestrine ribice i dođi po mene -
komprende?"
Izašao je iz tunela na Menhetn i odvezao se preko grada do Šeste avenije, gde
je skrenuo na jug. Vešto je zavio u ulicu Čerč južno od Kanala i počeo je da baca
pogled na ulične oznake. Na zapisanoj adresi nalazila se zgrada sa potkrovljem na
čijoj su prednjoj strani bile postavljene skele i čiji su prozori bili oblepljeni
građevinskim dozvolama. Ali, u blizini nigde nije bilo kamiona sa građevinskim
materijalom. Ulica je bila tiha, stambena. Garaža je funkcionisala kao što mu je i
napisano. Nakon što je ukucao šifru, pridigla su se čelična vrata dovoljno visoka
da propuste kombi koji je potom krenuo niz silaznu stazu ispod zgrade.
Gas je parkirao vozilo i na trenutak sedeo mirno, osluškujući. Garaža je bila
prljava i slabo osvetljena i činila mu se kao dobra klopka. Uskomešana prašina
raspršila se na sve nejasnijoj svetlosti koja je dopirala kroz otvorena vrata garaže.
Nagon mu je govorio da brzo hvata maglu, ali morao je da bude siguran da je sve
odradio kako treba. Sačekao je dok se vrata garaže nisu spustila i zatvorila.
Gas je presavio listove papira i koverte iz kasete i ćušnuo ih u džepove, do
kraja ispio prvo pivo i zgužvao limenku, pretvarajući je u aluminijumski tučak.
Potom je izašao iz kombija. Nakon kratkog premišljanja, ponovo je ušao u kombi i
maramicom obrisao volan, radio, kasetu, kvake iznutra i spolja i sve ostalo što je
možda dodirnuo.
Pogledom je preleteo po garaži. Svetlost je jedino dopirala između sečiva
ventilatora. Prašina je plutala na slaboj dnevnoj svetlosti nalik na maglu. Gas je
obrisao i ključ, a potom otišao do središnje i zadnje strane kombija. Uhvatio je
kvaku na vratima, samo da se uveri. Bila je zaključana.
Razmislio je nakratko, a onda ga je nadvladala radoznalost. Stavio je ključ u
bravu. Nije odgovarao. Jedan deo njega je odahnuo.
Teroristi, pomislio je. Može biti da sam i ja sada jebeni terorista. Vozač
autobusa punog eksploziva.
Ono što je možda mogao da uradi bilo je da odveze kombi odatle, parkira ga
pred najbližu policijsku stanicu i ostavi poruku na vetrobranu. Neka oni vide da li
tu ima nečeg ili ne.
Ali, ovi jebači su imali njegovu adresu. Adresu njegove madre. Ko su oni?
Razljutio se, plamen stida vinuo mu se uz kičmu. Udario je pesnicom u bočnu
stranu kombija, na taj način ispoljavajući nezadovoljstvo ovom nagodbom. Jak
odjek prekinuo je tišinu. Onda je odustao, bacio ključ na prednje sedište i zalupio
laktom vrata - još jedan zadovoljavajući tresak.
Međutim, tada, umesto da se sve opet brzo utiša, začuo je nešto. Ili je, barem,
pomislio da jeste - nešto iznutra. Zajedno sa poslednjim tračcima svetlosti koja se
probijala kroz sečiva ventilatora, Gas je prišao zaključanim zadnjim vratima da
oslušne, uva skoro priljubljenog uz kombi.
Nešto. Skoro... kao kada krče creva. Isti onaj zvuk klokotanja gladi.
Grgoljenja.
Ah, ma ko ga jebe, odlučio je, napravivši korak unazad. Posao je okončan.
Dok bomba ne eksplodira ispod 110. ulice, šta me boli dupe?
Tupo i udaljeno BANG začulo se iz kombija i zateturalo Gasa još jedan korak
nazad. Papirna kesa u kojoj se nalazila druga limenka piva skliznula mu je ispod
mišice, raspršila se i poprskala pivo po podu punom krupnog peska.
Prskanje se postepeno primirilo u prigušeno penušanje. Gas se sagnuo da
pokupi rasuto. Tada se zaustavio, čučnuo sa rukom na natopljenoj papirnoj kesi.
Kombi se blago prodrmao. Opruge ispod šasije zaškripaše.
Nešto se unutra pomerilo ili pridiglo.
Gas se pridigao, ostavljajući prosuto pivo na podu. Počeo je da se povlači,
dok su mu cipele škripale na šljunku. Nakon što je napravio nekoliko koraka, stao
je i naterao sebe da se opusti. Zamislio je da ga neko posmatra i da gleda kako se
unervozio. Okrenuo se i mirno otkoračao do zatvorenih vrata garaže.
Opruga ispod kombija ponovo je zaškripala. Trgnuo se, ali nije se zaustavio.
Posegnuo je za crnom panelskom pločom sa crvenim dugmetom kraj vrata.
Udario ga je unutrašnjom stranom dlana, ali ništa se nije dogodilo.
Udario ga je još dva puta, prvo polako i lagano, a potom snažno i brzo, ali se
potisno dugme nije aktiviralo, kao da dugo nije bilo korišćeno.
Kombi je ponovo zaškripao, ali Gas sebi nije dozvolio da se okrene i
pogleda.
Vrata garaže bila su napravljena od glatkog čelika, bez ručki. Nije mogao ni
za šta da povuče. Udario je nogom u vrata, međutim vrata jedva da su se zatresla.
Začulo se još jedno bang iz kombija, skoro kao odjek njegovog udarca, a
potom se začulo jako škripanje. Gas se brzo ponovo okrenuo ka potisnom
prekidaču. Ponovo ga je udario, zatim počeo užurbano da ga udara, a onda se
začulo zujanje čekrka, uključenje motora i sistem je počeo da radi. Vrata su počela
da se pridižu od poda.
Gas je izjurio napolje i pre nego što su se vrata napola pridigla, iskobeljavši
se na trotoar kao rak, a onda je brzo došao do daha. Okrenuo se i sačekao,
gledajući kako se vrata otvaraju, nakratko zadržavaju u tom položaju, a potom se
ponovo spuštaju. Uverio se da su se čvrsto zatvorila i da se ništa nije promolilo.
Tada je pogledao naokolo, dolazeći k sebi, proveravajući šešir, a zatim je
odšetao do ćoška, brzo kao da ga je spopao osećaj krivice, imajući samo jedno na
umu - da se što pre udalji od kombija. Prešao je u ulicu Vesi i video da se nalazi
ispred građevinskih ograda koje su okruživale gradski blok na kojem se nekada
nalazio Svetski trgovinski centar. Sada je mesto prokopano, ogromna jama nalik na
zjapeću rupu između vijugavih ulica Donjeg Menhetna, sa kranovima i kamionima
koji su nanovo gradili na tom prostoru.
Gas je odagnao stravu. Otklopio je telefon i priljubio ga za uvo.
„Felikse, ’de si ti, amigo?“
„Na Devetoj, silazim u grad. „Š’a ima?“
„Niš’a. Samo doleti ovde što pre. Uradio sam nešto što treba što pre da
zaboravim."
Izolaciono odeljenje
Ef je razjaren pristigao u medicinski centar Jamajka. „Kako to mislite, ’otišli
su’?“
„Doktore Gudvederu", obratila mu se upravnica, „nije bilo načina da ih
nateramo da ostanu."
„Rekao sam vam da postavite obezbeđenje koje neće dozvoliti onom ljigavom
Bolivarovom advokatu ni da primiriše."
„Postavili smo obezbeđenje. Zapravo, policajca. Pregledao je zakonske
odredbe i saopštio nam da on tu ne može ništa. I nije uopšte reč o advokatima rok
zvezde. Reč je o gospođi Las, advokatici. Njenoj firmi. U čitavoj priči preskočili
su mene i direktno se obratili upravnom odboru."
„A zašto ja o tome nisam obavešten?"
„Pokušali smo da stupimo u kontakt sa vama. Pozvali smo vašeg kolegu."
Ef se hitro okrenuo. Džim Kent je stajao sa Norom. Izgledao je zapanjeno.
Izvadio je telefon i počeo da prelistava pozive. „Ne vidim...“ Pokajnički je gledao.
„Možda su u pitanju one sunčeve pege od pomračenja, i tome slično. Nikada nisam
primio te pozive."
„Dobila sam vašu elektronsku sekretaricu", rekla je upravnica.
Ponovo je proverio. „Čekajte... možda je bilo propuštenih poziva." Pogledao
je u Efa. „Toliko toga se dogodilo, Efe... plašim se da sam zeznuo stvari."
Ova informacija je produbila Efov bes. Uopšte nije ličilo na D žima da pravi
ovakve ili slične propuste, naročito ne u ovakvim kritičnim situacijama. Ef je zurio
u svog poverljivog saradnika, dok se bes koji je prethodno osećao pretvorio u
grdno razočaranje. „Četiri najveće uzdanice za rešavanje ove situacije samo što su
išetale kroz ona vrata."
„Ne četiri", rekla je upravnica iza njega. „Samo tri."
Ef se ponovo okrenuo ka njoj. „Kako to mislite?"
Kapetan Doji Redfern je sedeo na krevetu između plastičnih zavesa u sobi za
izolaciju. Izgledao je ispijeno dok su mu blede ruke bile smeštene na jastuku u
krilu. Medicinska sestra im je saopštila da odbija hranu, tvrdeći da mu je grlo suvo
i da neprestano oseća muku. Odbijao je da uzme čak i gutljaj vode. Infuzija
zabodena u njegovu ruku održavala je neophodnu količinu tečnosti u njegovom telu.
Ef i Nora su stajali kraj njega, sa maskama i zaštitnim rukavicama, odbivši da
se obuku u zaštitno odelo.
„Moje udruženje želi da odem odavde", rekao je Redfern. „Avioindustrija
vodi sledeću politiku: ’uvek grešku svalite na pilota’. Nikada nisu u pitanju greške
u aviokompaniji, prenatrpan raspored ili propusti u održavanju. Obrušiće se na
kapetana Moldsa, bez obzira na sve. A možda i na mene. Ali, ovde nešto nije kako
treba. U meni. Ne osećam se kao da sam ja - ja."
Ef reče: „Vaša saradnja je ključna. Ne znam kako da vam zahvalim što ste
ostali, osim što mogu da vam kažem da ćemo učiniti sve što je u našoj moći da
ozdravite."
Redfern je klimnuo glavom, a Ef je mogao da vidi da mu je vrat bio ukočen.
Ispitao je deo njegovog vrata ispod vilice, tražeći limfne čvorove, koji su zaista
bili prilično natečeni. Pilotovo telo se bez sumnje borilo sa nečim. Da li je to nešto
imalo veze sa smrću u avionu ili je bilo tek nešto što je pokupio usput?
Redfern reče: „Nov avion i istinski divna mašina. Jednostavno ne mogu da
zamislim da mu sve otkazuje. Mora da je reč o sabotaži."
„Ispitali smo mešavinu kiseonika i rezervoare sa vodom. Nema ničega ni u
jednom ni u drugom. Nema ničega što bi moglo da ukaže na uzrok smrti ljudi ili
zašto se avion potpuno zamračio." Ef je masirao pilota ispod mišica, gde je
pronašao još limfnih čvorića veličine pasulja. „I dalje se ničega ne sećate u vezi sa
sletanjem?"
„Ničega. To me izluđuje."
„Da li vam pada na pamet bilo koji razlog zbog kojeg su vrata kokpita bila
otključana?"
„Ne. To je u potpunosti protivno pravilima aerodromske uprave."
Nora upita: „Da li ste slučajno proveli neko vreme u odeljenju za odmor
posade?"
„U spavaćoj kabini?", upitao je Redfern. „Jesam, da. Malo sam dremnuo dok
smo prelazili Atlantik."
„Da li se sećate da ste spustili naslone?"
„Već su bili spušteni. Ako se već odmarate, treba da ispružite noge. Zašto
pitate?"
Ef upita: „Niste primetili ništa neuobičajeno?"
„Tamo? Ništa. Šta tamo ima da se primeti?"
Ef se za korak udaljio. „Da li znate nešto o velikom sanduku koji je ukrcan u
odeljenje za prtljag?"
Kapetan Redfern je odrično zavrteo glavom, pokušavajući da shvati na šta su
ciljali. „Nemam pojma. Ali, zvuči mi kao da imate neki trag."
„Pa, i ne baš. I dalje smo zbunjeni, kao i vi." Ef je prekrstio ruke. Nora je
upalila svoju luma-lampu i njome prešla preko Redfernovih ruku. „To je i razlog
što je vaša odluka da ostanete od ključne važnosti. Želim da izvršim seriju testova
na vama."
Kapetan Redfern je posmatrao dok mu je indigo svetlost osvetljavala kožu.
„Ako smatrate da možete da dokučite šta se dogodilo, biću vaše eksperimentalno
morsko prase.“
Ef je klimnuo glavom u znak zahvalnosti.
„Od kada imate ovaj ožiljak?“, upitala je Nora.
„Kakav ožiljak?"
Gledala je u njegov vrat, prednju stranu vrata. Zabacio je glavu da bi mogla
da opipa finu liniju koja je bila modroplava pod svetlošću luma-lampe. „Skoro da
izgleda kao hirurški rez.“
Redfern je pokušao da ga opipa. „Tu nema ničega.“
Kada je isključila svetlost, zaista se ništa nije videlo - ožiljak je bio
nevidljiv. Ponovo je uključila lampu i sada je Ef pregledao ožiljak. Bio je širok
otprilike jedan i po centimetar, debljine nekoliko milimetara. Tkivo koje je zaraslo
preko rane činilo se prilično sveže.
„Kasnije večeras ćemo napraviti neke snimke. Magnetna rezonanca bi trebalo
nešto da nam pokaže.“
Redfern je klimnuo glavom, a Nora je isključila svetiljku. „Znate... ima još
nešto." Redfern je oklevao, pilotsko samopouzdanje kao da je na trenutak oslabilo.
„Sećam se nečega, ali to vam neće biti ni od kakve koristi, barem tako mislim..."
Ef je skoro neosetno slegnuo ramenima. „Uzećemo u obzir sve što nam budete
rekli."
„Pa, kada sam se onesvestio... sanjao sam nešto - nešto veoma staro..."
Kapetan je pogledao oko sebe, skoro posramljen, a onda je nastavio da govori
veoma tiho. „Kada sam bio dete... noću... spavao sam u jednom velikom krevetu u
kući moje bake. Svake noći, u ponoć, dok su se oglašavala zvona sa obližnje crkve,
video sam nešto kako izlazi iza velikog, starog ormana. Svake noći, bez prekida,
ono bi prikazalo svoju veliku, crnu glavu, dugačke ruke i koštunjava ramena... i
zurilo bi u mene..."
„Zurilo?", upitao je Ef.
„Imalo je zubata usta sa tankim, crnim usnama... i gledalo bi me i, samo se
smešilo."
Ef i Nora su bili zapanjeni, nisu očekivali ovakvu intimnu ispovest, kao ni
sanoliki ton kojim je ispričana.
„Tada bih počeo da vrištim, a baka bi palila svetlo i odnosila me u svoj
krevet. To je trajalo godinu dana. Nazvao sam ga gospodin Pijavica. Zato što mu je
koža... ta crna koža, izgledala upravo kao kod proždrljivih pijavica koje smo
sakupljali u obližnjem potoku. Dečji psiholozi su me pregledali, razgovarali sa
mnom i zaključili da je reč o ’noćnim morama’, ubeđivali me da nema razloga da
verujem u njegovo postojanje, ali... ono se svaki noći vraćalo. Svake noći bih
sakrio glavu ispod jastuka skrivajući se od njega - ali to nije bilo ni od kakve
koristi. Znao sam da je on tu, u sobi...“ Redfern se namrštio. „Nekoliko godina
kasnije preselili smo se odatle, baka je prodala orman i ja ga nikada više nisam
video. Nikada nisam to isto sanjao."
Ef ga je pažljivo saslušao. „Oprostite, kapetane... ali kakve to veze ima sa...?“
„Upravo stižem do toga", odgovorio je. „Jedina stvar koje se sećam od
vremena sletanja do trenutka kada sam se probudio u ovoj sobi jeste... da se on
vratio. U mojim snovima. Ponovo sam ga video, tog gospodina Pijavicu... a, i ovog
puta se smeškao."
INTERLUDIJUM II
PLAMENA JAMA
Njegove nočne more uvek su bile iste: Abraham, vremešan ili mlad, nag u
klečečem položaju ispred ogromne rupe u zemlji u kojoj su gorela tela, dok je
nacistički oficir koračao niz red zatvorenika koji kleče pucajući im u potiljak.
Plamena jama nalazila se iza ambulante u koncentracionom logoru poznatom kao
Treblinka. Zatvorenici koji su bili previše bolesni ili stari za rad sprovođeni su
kroz u belo okrečenu baraku sa oznakom crvenog krsta, pravo u jamu. Mlađani
Abraham je video mnoge kako okončavaju život na taj način, dok je on samo
jednom bio u toj opasnosti.
Pokušavao je da ne privlači na sebe pažnju, radio je u tišini, i držao se
pozadine. Svakog jutra je bockao prst i razmazivao po kapljicu krvi na obraze da bi
pri prozivci izgledao što je zdravije moguće.
Prvi put je video jamu dok je popravljao police u ambulanti. Sa šesnaest
godina, Abraham Setrakijan je nosio žutu židovsku oznaku oko ruke i bio je
majstor. Nikome se nije ulagivao, nije bio ničiji miljenik, već jednostavno rob sa
umećem drvodeljskog zanata koji je u logoru smrti predstavljao talenat koji je
omogućavao preživljavanje. Značio je nešto nacisti Hauptmanu koji ga je
nemilosrdno koristio, bez ikakvog obzira i kraja. Podizao je ograde od bodljikave
žice, pravio police za biblioteku, popravljao prugu. Rezbario je složene gajde za
ukrajinskog kapetana straže za Božić 1942. godine.
Upravo su vešte ruke bile te koje su Abrahama držale podalje od jame. U
sumrak je video kako svetli, a ponekad je iz radionice mogao da oseti miris
sprženog mesa i benzina pomešanog sa piljevinom. Kako je strah ščepao njegovo
srce, tako se i jama u njega uselila.
Do ovog dana, Setrakijan je i dalje to osećao u sebi. Svaki put kada bi ga
obujmio strah, bez obzira da li je to bilo kada bi prelazio mračnu ulicu, zatvarao
svoju radnju noću ili kada bi se probudio iz košmara, delići tih uspomena bi
oživeli. Kako kleči, nag, i moli se. U tim snovima mogao je da oseti puščanu cev na
potiljku.
Koncentracioni logori nisu služili ni za šta drugo sem za ubijanje. Treblinka je
napravljena tako da izgleda kao železnička stanica, sa putničkim posterima i
redosledom vožnje, zelenilom upletenim u bodljikavu ogradu. U logor je dospeo u
septembru 1942. i sve vreme je tu proveo radeći. „Zarađivao je svaki udah
vazduha“, govorio je. Bio je tih čovek, mlad ali dobro odgojen, pun mudrosti i
saosećanja. Pomagao je mnogim zatvorenicima koliko god je mogao i molio se u
tišini sve vreme. I pored svih zločina kojima je svakodnevno bio svedok, verovao
je da Bog brine o svim ljudima.
Međutim, jedne zimske večeri, Abraham je, u očima mrtvog stvorenja,
ugledao đavola. Tada je shvatio da je način na koji sve na svetu funkcioniše
drugačiji od onog kako je on zamišljao.
Već je bila prošla ponoć, a u logoru je bilo tiše nego što je Setrakijan do tada
iskusio. Zvuci šume su se utišali, dok mu je hladan vazduh kršio kosti. Tiho se
promeškoljio na svojoj postelji i zurio naslepo u mrak koji ga je okruživao. I, tada
je čuo...
Tap-tap-tap.
Isto onako kako mu je babbeh govorila... zvučalo je upravo onako kako je
opisala... iz nekog razloga je zbog toga bilo još strašnije...
Zaustavio mu se dah i osetio je goruću rupu u srcu. U ćošku barake, mrak se
pomerio. Taj Stvor, visoka, koščata figura, sljuštio se iz mračnih dubina i skliznuo
preko njegovih uspavanih drugova.
Tap-tap-tap.
Sardu. Ili stvor koji je nekada bio on. Koža mu je bila sparušena i tamna i
stapala se sa naborima njegove tamne, široke odeće. Uveliko je podsećao na
oživljenu mastiljavu mrlju. Stvor se pomerao bez napora, bestežinski fantom koji
klizi preko poda. Njegovi kandžasti nožni nokti grebali su drveni pod veoma blago.
Ali, to nije moglo biti. Svet je nešto stvarno - zlo je bilo stvarno i okruživalo
ga je sve vreme - ali ovo nije moglo da bude. Ovo je bila babbeh meiseh, bakina
priča. Babbeh meiseh...
Tap-tap-tap...
Za samo nekoliko sekundi, davno mrtvi stvor dospeo je do postelje preko puta
Setrakijana. Abraham je sada mogao da oseti njegov miris: osušeno lišće, zemlja i
plesan. Mogao je da nazre obrise njegovog mračnog lica kada se pojavilo iz tame
kojom je bio odenut, kada se nagnuo napred i počeo da njuši vrat Zadavskija, vrat
mladog Poljaka, vrednog radnika. Stvor je stajao visok kao baraka, glave medu
krovnim gredama. Disanje mu je bilo teško i nekako prazno, protkano uzbuđenjem,
glađu. Pomerio se ka sledećoj postelji, gde mu je lice bilo nakratko osvetljeno
mesečinom sa obližnjeg prozora.
Zatamnjena koža postala je prozračna, nalik na parče sasušenog mesa naspram
svetlosti. Bila je sva sparušena i mutna, ali njegove oči, dve žarke sfere, kao da su
sijale naizmenično, nalik na grumenje tinjajućeg uglja potpaljenog daškom svežeg
vazduha. Povukao je suve usne i izložio pogledu umrljane desni i dva reda malih,
požutelih zuba koji su, međutim, bili strahovito oštri.
Zaustavio se iznad bolešljive figure Ladislava Zajaka, starca iz Grodna,
došljaka obolelog od tuberkuloze. Setrakijan je Zajaka štitio od kada je došao,
pokazivao mu je šta da radi i držao ga podalje od ambulante. Sama činjenica da je
bio bolestan bila je sasvim dovoljna da ga istog trenutka ubiju, ali Setrakijan ga je
zaštitio tako što je tvrdio da mu je to pomoćnik i u kritičnim trenucima držao ga
podalje od SS nadzornika i ukrajinskih stražara. Ali, Zajak je sada bio gotov. Pluća
su mu otkazivala, a još i gore, izgubio je svaku volju za životom; povukao se u
sebe, retko je govorio i neprestano je plakao u tišini. Postao je opasnost po
Setrakijana jer njegove molbe više nisu mogle da ga osnaže. Setrakijan ga je čuo
kako drhti od tihih kašljavih grčeva i jeca sve do zore.
Ali sada se nad njega nadneo Stvor koji ga je pomno posmatrao. Starčevo
neusaglašeno disanje kao da mu se dopadalo. Nalik na anđela smrti, obavio je
svoju tamu preko čovekovog iscrpljenog tela i zadovoljno je zacvoktao suvim
ustima.
Ono što je tada taj Stvor uradio... Setrakijan nije mogao da vidi. Bilo je tu
nekakvog zvuka, ali njegove uši su odbijale da ga čuju. Ovaj ogroman Stvor
buljavog pogleda povio se nad starčevu glavu i vrat. Nešto u njegovom stavu je
ukazivalo... na hranjenje. Zajakovo vremešno telo se blago trgnulo i zgrčilo, ali se,
za divno čudo, starac nije probudio.
Tada, niti ikada više.
Setrakijan je rukom prigušio dah. Hraneči se, stvor kao da nije obraćao pažnju
na njega. Proveo je neko vreme naginjući se nad bolesne i nejake. Kada se noč
skoro okončala, bilo je tri leša. Stvor je izgledao osveženo, gipkije kože, ali
podjednako tamne.
Setrakijan je video kako Stvor iščezava u mrak i odlazi. Pažljivo se pridigao i
otišao do tela. Pregledao ih je na slabom svetlu, ali nije mogao da uoči bilo kakve
rane, osim traga tankog zaseka na vratu. Rez je bio tako tanak da se skoro nije ni
video. Da nije bio svedok tog užasa...
Nastupilo je praskozorje. Taj Stvor. Ponovo će se vratiti - i to uskoro. Ovaj
logor je bio plodno tlo za hranjenje, a on će se gostiti neprimećenima,
zaboravljenima, nevažnima. Hraniće se njima... svima njima...
Osim ako mu se neko ne suprotstavi.
Neko...
On.