1 Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:29 pm
.novocaine
expelled from paradise
First topic message reminder :
21. maja 2009.
Njujork
Dejvid Svišer je čačkao pokretni taster na svom blekberiju sve dok nije
pronašao i-mejl finansijskog savetnika jednog od svojih klijenata. Taj čovek
nameravao je da odvoji malo vremena kako bi došao iz Hartforda da
porazgovaraju o isplati duga. Uobičajene stvari - takve je poslove obično
sređivao na putu do kuće. Otkuckao mu je odgovor baš kada je automobil
skrenuo u Park aveniju upavši u gradsku gužvu.
Začuo se zvučni signal - stigao mu je novi i-mejl od njegove supruge: Imam
jedno iznenađenje za tebe.
Otkucao joj je poruku: Odlično! Jedva čekam da ga vidim.
Sa druge strane prozora njegove limuzine, trotoari behu prepuni Njujorčana
omamljenih prvim naletom prolećne topline. Bledunjava večernja svetlost i
blagi topli vazduh ubrzaše im korake popravljajući im raspoloženje. Muškarci
su hodali sa sakoima prebačenim preko ramena i zavrnutim rukavima uživajući
u dodiru povetarca na golim podlakticama koji su žene mogle da osete na
butinama pod kratkim prozračnim suknjama. Jedno je sigurno: životni sokovi
ponovo su počeli da naviru. Hormoni su, poput brodova zarobljenih pod
arktičkim ledom, krenuli opet slobodno da plove nakon prolećnog otopljenja.
Večeras će u gradu biti vrlo živo. Neko je na jednom od gornjih spratova visoke
stambene zgrade glasno puštao Posvećenje proleća Stravinskog, te njegove note
poleteše kroz otvoreni prozor stapajući se sa gradskom vrevom.
Dejvid nije primećivao ništa od toga usredsređen na svoj svetlucavi mali LCD
ekran. A ni njega niko nije primećivao, onako skrivenog iza zatamnjenog stakla
- tridesetšestogodišnjeg bankara, investicionog stručnjaka, očigledno vrlo
bogatog, bujne kose, u Barnijevom odelu od laganog vunenog materijala, i sa
Glen Kuper
4
namrgođenim izrazom lica, na kraju toga dana koji nije doneo ništa korisno za
njegovu karijeru, njegov ego ili njegov tekući račun.
Taksi se zaustavio pred njegovom zgradom na uglu Park avenije i
Osamdeset treće ulice, a dok je prelazio ona četiri i po metra od ivičnjaka do
ulaza primetio je da je vreme bilo baš prijatno. Kao da je želeo da to nekako
proslavi; duboko je udahnuo malo vazduha u pluća, a onda je čak uspeo i da
iznedri jedan smešak za svog portira. „Kako je, Pite?"
„Evo, dobro, gospodine Svišer. Kako stoji berza danas?"
„Zaglibili smo do guše", žurno je prošao pokraj njega, ,,drž' svoje pare pod
slamaricom." To je bila njihova uobičajena šala.
Njegov devetosobni stan, visoko u otmenoj stambenoj zgradi, koštao ga je
4,75 posto jeftinije nego što bi ga inače platio, jer ga je kupio odmah nakon
terorističkog napada jedanaestog septembra. Skoro pa budzašto. Tržište je tada
bilo nemirno, prodavci su bili napeti iako je u pitanju bio pravi dragulj, otmena
predratna zgrada sa tavanicama visokim skoro četiri metra, sa prostranom
kuhinjom i upotrebljivim kaminom. I to na Park aveniji! Voleo je da kupuje
kada tržište spadne na niske grane. Sve je voleo da kupuje na taj način. Tako je
dobio više prostora nego što je paru bez dece bilo potrebno, ali beše to pravi
trofej kojim je zadivio sve u svojoj familiji, a oduvek se sjajno osećao kada bi
mu tako nešto pošlo za rukom. Osim toga, stan je sada dostigao cenu višu za
7,5 posto, čak i ako bi morao da ga prodaje navrat-nanos, tako da je to, sve u
svemu, bio odlično obavljen posao za Svišera, na šta je često samog sebe
podsećao.
Poštansko sanduče mu je bilo prazno. „Hej, Pite, je l' mi se žena već vratila
kući?" doviknuo je preko ramena.
„Pre desetak minuta."
Verovatno je to bilo ono njeno iznenađenje.
Njena aktovka stajala je na stolu u hodniku na hrpi pisama. Nečujno je
zatvorio vrata u pokušaju da joj se na prstima došunja iza leđa, da joj zgrabi
Biblioteka mrtvih
5
grudi šakama i da se nasloni na njenu zadnjicu. Takve stvari su ga zabavljale.
Ali, italijanski mermer mu je pokvario plan, jer su na njemu, čak i koraci u
njegovim laganim kućnim mokasinama, bili dovoljno glasni da bi ga odali.
„Dejvide? Ti si?"
„Ja sam. Već si stigla", doviknuo joj je, „kako to?"
Iz kuhinje se začu: „Odloženo mi je saslušanje."
Njihov pas mu je čuo glas, te se punom brzinom zatrčao iz gostinske sobe na
drugom kraju stana klizeći šapicama po mermeru. Pudlica je na kraju naletela
na zid poput nekog hokejaša.
„Blumberže!" viknu Dejvid. „Kako mi je danas moja bebica?"
Spustio je torbu podigavši to belo pufnasto stvorenje koje je krenulo da ga
licka po licu svojim tananim ružičastim jezikom, sumanuto mašući kratkim
repićem. „Nemoj da se ispiškiš na taticinu kravatu! Nemoj ni slučajno. To je
moj dečko. Dobar dečko. Dušo, jesu li izvodili Blumija danas u šetnju?"
„Pit reče da ga je Rikardo izveo oko četiri posle podne."
Spustio je psa na pod okrenuvši se ka dnevnoj pošti, te poče da je razvrstava
na gomile, na svoj uobičajeno revnosni način. Računi. Izveštaji iz banke.
Kojekakvo smeće. Lična pošta. Njegovi katalozi. Njeni katalozi. Časopisi. Neka
razglednica?
Potpuno bela razglednica sa njegovim imenom i adresom odštampanim
crnim slovima. Okrenuo ju je.
Na njoj je stajao otkucani datum: 22. maj 2009. Pored datuma je bila slika
koja ga je istog trena uznemirila: upečatljivi crtež mrtvačkog kovčega u mastilu,
oko dva i po centimetra visokog, urađen rukom.
„Helen! Jesi li videla ovo?"
Njegova supruga izašla je u hodnik lupkajući visokim potpeticama po
kamenu, savršeno utegnuta u Armani odelo svetlotirkizne boje uz dvostruku
nisku obrađenih bisera koja je visila tačno iznad njenog dekoltea koji je tek
Glen Kuper
6
pomalo izvirivao, dok su joj se odgovarajuće biserne naušnice nazirale ispod
stručno izfrizirane kose. Svako bi se složio da je to zanosna žena.
„Šta to?" upitala ga je.
„Ovo."
Bacila je pogled na razglednicu. „Ko je to poslao?"
„Nema adrese pošiljaoca", reče on.
„Žig je iz Las Vegasa. Koga poznaješ u Las Vegasu?"
„Ma, sam bi ga bog znao. Sklapao sam poslove tamo, ali ne mogu nikoga da
se setim ovako na brzaka."
Možda je to neka reklama, znaš one kojima žele da ti prvo potpale
maštu i tako te privuku", krenula je da nagađa pruživši mu je nazad. ,,Sutra
ćeš u sandučetu naći neki dodatak koji će ti sve pojasniti."
Prihvatio je to objašnjenje. Bila je pametna i obično je sve umela da provali.
Ipak... „Neukusna je. Poslali su mi prokleti kovčeg. Mislim, stvarno."
,,Ne daj da ti to pokvari raspoloženje. Oboje smo stigli kući u pristojno doba
dana. Nije li to sjajno! Hoćemo li do Tutija''
Odložio je razglednicu na hrpu za bacanje, pa ju je zgrabio za dupe.
''Pre nego što se malko poigramo, ili posle toga?" pitao ju je, nadajući se da će
njen odgovor glasiti: „Posle".
Razglednica nije davala mira Dejvidu celo veče, mada je više nije spominjao.
Razmišljao je o njoj dok su čekali da im stigne desert, razmišljao je o njoj kada
su stigli kući i kada je, odmah nakon toga, svršio u svoju ženu, razmišljao je o
njoj kada je izveo Blumija na brzaka iz zgrade da piški pre nego što su legli u
krevet... To je bilo i poslednje na šta je pomislio, pre nego što je zaspao pokraj
Helen koja je čitala u krevetu dok je plavičasti odsjaj male lampice, koja je
stajala zakačena na rub njene knjige, bledo osvetljavao crne obrise njihove
spavaće sobe. Oduvek se smrtno plašio mrtvačkih kovčega. Kada je imao devet
godina, njegov petogodišnji brat preminuo je od Vilmsovog tumora, a prizor
Biblioteka mrtvih
7
Berijevog malenog kovčega od mahagonija postavljenog na postolje u kapelici
i dalje ga je proganjao. Ko god da mu je poslao tu razglednicu mora da je bio
teški govnar.
Isključio je budilnik petnaestak minuta pre nego što je trebalo da se oglasi, u
pet sati ujutru. Pudlica je skočila sa kreveta otpočevši svoj uobičajeni šašavi
ritual trčanja ukrug, što je radila uvek čim bi se probudila.
„Evo, evo", prošaputao je, „idem!"
Helen je još spavala. Bankari kreću na posao mnogo pre advokata, pa je
jutarnja šetnja kučeta bila njegova dužnost.
Nekoliko minuta nakon toga, Dejvid se pozdravio sa noćnim portirom dok
ga je Blumberg vukao na povocu pravo u prohladno praskozorje. Povukao je
rajsferšlus na trenerci sve do grla, pre nego što će se zaputiti njihovom
uobičajenom rutom - gore do Osamdeset druge ulice, gde bi kuče obavilo svoj
posao, pa onda istočno ka Leksu do Starbaksa otvorenog za ranoranioce, pa
onda nazad do Osamdeset prve ulice i potom kući. Park avenija je retko kada
bila pusta, pa se i ovoga jutra popriličan broj taksija i kamiona za dopremanje
robe kotrljao pokraj njih.
Njegov mozak stalno je bio u pogonu, a čitav koncept „blejanja" za njega
beše nezamisliv. Uvek je o nečemu razmišljao, ali dok se približavao
Osamdeset drugoj ulici, nije bio usredsređen ni na šta konkretno, već su mu se
po glavi više vrzmale kojekakve nepovezane sitnice vezane za posao.
Razglednicu je, na svu sreću, zaboravio. Kada je skrenuo u zlokobno mračnu
ulicu oivičenu drvoredima, njegov gradski njuh za preživljavanjem gotovo ga
je nagnao da promeni rutu. Na tren je pomislio kako bi mogao da nastavi do
Osamdeset treće ulice, ali onaj poduzetnički, mačo deo njegovog bića mu nije
dopustio da bude kukavica.
I zato je prešao na severnu stranu Osamdeset druge ulice kako bi mogao da
motri pogledom na nekog tamnoputog momka koji se motao po pločniku, na
trećini puta niz tu četvrt. Bude li i taj momak prešao na drugu stranu ulice,
Glen Kuper
8
onda će znati da je u sosu, pa će podići Blumija i odjuriti odatle. Bio je trkač u
školi. Još je bio brz zahvaljujući košarci. Najk patike bile su mu dobro
zavezane. Pa, jebiga, ako se desi ono najgore, ipak će sa njim sve biti u redu.
Momak je pošao u njegovom pravcu sa suprotne strane ulice. Bio je to neki
visoki, žgoljavi tip sa navučenom kapuljačom, pa mu Dejvid nije video oči.
Nadao se da će naići neki automobil ili neki drugi prolaznik, ali je ulica i dalje
bila mirna, samo dva muškarca i pas. Sve je bilo toliko mirno da je mogao čuti
kako nove patike tog momka škripe po pločniku. Okruživale su ih otmene,
stare kuće, stanari su u njima još spavali. Jedina zgrada sa portirom bila je gore,
bliže Leksingtonu. Srce je počelo ubrzano da mu lupa kada su se našli u istoj
ravni. Ne gledaj ga u oči. Ne gledaj ga u oči. Nastavio je dalje. I momak je
nastavio dalje i razdaljina između njih se proširila.
Odvažio se taman toliko da na brzaka baci pogled preko ramena, pa je
odahnuo kada je spazio momka kako skreće na Park aveniju, izgubivši se iza
ćoška. Koja sam ja pičkica, pomislio je.
Kada je prevalio pola četvrti, Blumi je nanjušio svoje omiljeno mestašce, pa
se namestio da piški. Dejvidu nije bilo jasno kako nije čuo momka sve dok mu
se nije skoro skroz približio. Možda je bio rasejan, razmišljajući o svom prvom
sastanku sa direktorom tržišta kapitala, ili posmatrajući svog psa kako traži
svoju omiljenu tačku, ili prisećajući se kako je Helen strgla sa sebe grudnjak, a
možda je taj momak bio pravi umetnik u disciplini nečujnog trčanja po gradu...
Ali, sve je bilo izvedeno krajnje znalački.
Udario je Dejvida snažno po slepoočnici, te se ovaj istog trena stropoštao na
kolena, više začuđen nego uplašen tim neočekivanim nasiljem. Zbog udarca mu
se sve zamutilo u glavi. Video je kako Blumi kaki. Čuo je da mu ovaj pominje
nešto o novcu, pa je osetio njegove ruke kako mu pretražuju džepove. Ugledao
je sečivo pred licem. Osetio je da mu sat klizi sa ruke, a potom i prsten. A onda
se prisetio razglednice, one jebene razglednice, pa začu sopstveni glas: „Jesi li
Biblioteka mrtvih
9
mi je ti poslao?" Učinilo mu se da mu je momak odgovorio: „Aha, ja sam ti je
poslao, mamicu ti jebem."
21. maja 2009.
Njujork
Dejvid Svišer je čačkao pokretni taster na svom blekberiju sve dok nije
pronašao i-mejl finansijskog savetnika jednog od svojih klijenata. Taj čovek
nameravao je da odvoji malo vremena kako bi došao iz Hartforda da
porazgovaraju o isplati duga. Uobičajene stvari - takve je poslove obično
sređivao na putu do kuće. Otkuckao mu je odgovor baš kada je automobil
skrenuo u Park aveniju upavši u gradsku gužvu.
Začuo se zvučni signal - stigao mu je novi i-mejl od njegove supruge: Imam
jedno iznenađenje za tebe.
Otkucao joj je poruku: Odlično! Jedva čekam da ga vidim.
Sa druge strane prozora njegove limuzine, trotoari behu prepuni Njujorčana
omamljenih prvim naletom prolećne topline. Bledunjava večernja svetlost i
blagi topli vazduh ubrzaše im korake popravljajući im raspoloženje. Muškarci
su hodali sa sakoima prebačenim preko ramena i zavrnutim rukavima uživajući
u dodiru povetarca na golim podlakticama koji su žene mogle da osete na
butinama pod kratkim prozračnim suknjama. Jedno je sigurno: životni sokovi
ponovo su počeli da naviru. Hormoni su, poput brodova zarobljenih pod
arktičkim ledom, krenuli opet slobodno da plove nakon prolećnog otopljenja.
Večeras će u gradu biti vrlo živo. Neko je na jednom od gornjih spratova visoke
stambene zgrade glasno puštao Posvećenje proleća Stravinskog, te njegove note
poleteše kroz otvoreni prozor stapajući se sa gradskom vrevom.
Dejvid nije primećivao ništa od toga usredsređen na svoj svetlucavi mali LCD
ekran. A ni njega niko nije primećivao, onako skrivenog iza zatamnjenog stakla
- tridesetšestogodišnjeg bankara, investicionog stručnjaka, očigledno vrlo
bogatog, bujne kose, u Barnijevom odelu od laganog vunenog materijala, i sa
Glen Kuper
4
namrgođenim izrazom lica, na kraju toga dana koji nije doneo ništa korisno za
njegovu karijeru, njegov ego ili njegov tekući račun.
Taksi se zaustavio pred njegovom zgradom na uglu Park avenije i
Osamdeset treće ulice, a dok je prelazio ona četiri i po metra od ivičnjaka do
ulaza primetio je da je vreme bilo baš prijatno. Kao da je želeo da to nekako
proslavi; duboko je udahnuo malo vazduha u pluća, a onda je čak uspeo i da
iznedri jedan smešak za svog portira. „Kako je, Pite?"
„Evo, dobro, gospodine Svišer. Kako stoji berza danas?"
„Zaglibili smo do guše", žurno je prošao pokraj njega, ,,drž' svoje pare pod
slamaricom." To je bila njihova uobičajena šala.
Njegov devetosobni stan, visoko u otmenoj stambenoj zgradi, koštao ga je
4,75 posto jeftinije nego što bi ga inače platio, jer ga je kupio odmah nakon
terorističkog napada jedanaestog septembra. Skoro pa budzašto. Tržište je tada
bilo nemirno, prodavci su bili napeti iako je u pitanju bio pravi dragulj, otmena
predratna zgrada sa tavanicama visokim skoro četiri metra, sa prostranom
kuhinjom i upotrebljivim kaminom. I to na Park aveniji! Voleo je da kupuje
kada tržište spadne na niske grane. Sve je voleo da kupuje na taj način. Tako je
dobio više prostora nego što je paru bez dece bilo potrebno, ali beše to pravi
trofej kojim je zadivio sve u svojoj familiji, a oduvek se sjajno osećao kada bi
mu tako nešto pošlo za rukom. Osim toga, stan je sada dostigao cenu višu za
7,5 posto, čak i ako bi morao da ga prodaje navrat-nanos, tako da je to, sve u
svemu, bio odlično obavljen posao za Svišera, na šta je često samog sebe
podsećao.
Poštansko sanduče mu je bilo prazno. „Hej, Pite, je l' mi se žena već vratila
kući?" doviknuo je preko ramena.
„Pre desetak minuta."
Verovatno je to bilo ono njeno iznenađenje.
Njena aktovka stajala je na stolu u hodniku na hrpi pisama. Nečujno je
zatvorio vrata u pokušaju da joj se na prstima došunja iza leđa, da joj zgrabi
Biblioteka mrtvih
5
grudi šakama i da se nasloni na njenu zadnjicu. Takve stvari su ga zabavljale.
Ali, italijanski mermer mu je pokvario plan, jer su na njemu, čak i koraci u
njegovim laganim kućnim mokasinama, bili dovoljno glasni da bi ga odali.
„Dejvide? Ti si?"
„Ja sam. Već si stigla", doviknuo joj je, „kako to?"
Iz kuhinje se začu: „Odloženo mi je saslušanje."
Njihov pas mu je čuo glas, te se punom brzinom zatrčao iz gostinske sobe na
drugom kraju stana klizeći šapicama po mermeru. Pudlica je na kraju naletela
na zid poput nekog hokejaša.
„Blumberže!" viknu Dejvid. „Kako mi je danas moja bebica?"
Spustio je torbu podigavši to belo pufnasto stvorenje koje je krenulo da ga
licka po licu svojim tananim ružičastim jezikom, sumanuto mašući kratkim
repićem. „Nemoj da se ispiškiš na taticinu kravatu! Nemoj ni slučajno. To je
moj dečko. Dobar dečko. Dušo, jesu li izvodili Blumija danas u šetnju?"
„Pit reče da ga je Rikardo izveo oko četiri posle podne."
Spustio je psa na pod okrenuvši se ka dnevnoj pošti, te poče da je razvrstava
na gomile, na svoj uobičajeno revnosni način. Računi. Izveštaji iz banke.
Kojekakvo smeće. Lična pošta. Njegovi katalozi. Njeni katalozi. Časopisi. Neka
razglednica?
Potpuno bela razglednica sa njegovim imenom i adresom odštampanim
crnim slovima. Okrenuo ju je.
Na njoj je stajao otkucani datum: 22. maj 2009. Pored datuma je bila slika
koja ga je istog trena uznemirila: upečatljivi crtež mrtvačkog kovčega u mastilu,
oko dva i po centimetra visokog, urađen rukom.
„Helen! Jesi li videla ovo?"
Njegova supruga izašla je u hodnik lupkajući visokim potpeticama po
kamenu, savršeno utegnuta u Armani odelo svetlotirkizne boje uz dvostruku
nisku obrađenih bisera koja je visila tačno iznad njenog dekoltea koji je tek
Glen Kuper
6
pomalo izvirivao, dok su joj se odgovarajuće biserne naušnice nazirale ispod
stručno izfrizirane kose. Svako bi se složio da je to zanosna žena.
„Šta to?" upitala ga je.
„Ovo."
Bacila je pogled na razglednicu. „Ko je to poslao?"
„Nema adrese pošiljaoca", reče on.
„Žig je iz Las Vegasa. Koga poznaješ u Las Vegasu?"
„Ma, sam bi ga bog znao. Sklapao sam poslove tamo, ali ne mogu nikoga da
se setim ovako na brzaka."
Možda je to neka reklama, znaš one kojima žele da ti prvo potpale
maštu i tako te privuku", krenula je da nagađa pruživši mu je nazad. ,,Sutra
ćeš u sandučetu naći neki dodatak koji će ti sve pojasniti."
Prihvatio je to objašnjenje. Bila je pametna i obično je sve umela da provali.
Ipak... „Neukusna je. Poslali su mi prokleti kovčeg. Mislim, stvarno."
,,Ne daj da ti to pokvari raspoloženje. Oboje smo stigli kući u pristojno doba
dana. Nije li to sjajno! Hoćemo li do Tutija''
Odložio je razglednicu na hrpu za bacanje, pa ju je zgrabio za dupe.
''Pre nego što se malko poigramo, ili posle toga?" pitao ju je, nadajući se da će
njen odgovor glasiti: „Posle".
Razglednica nije davala mira Dejvidu celo veče, mada je više nije spominjao.
Razmišljao je o njoj dok su čekali da im stigne desert, razmišljao je o njoj kada
su stigli kući i kada je, odmah nakon toga, svršio u svoju ženu, razmišljao je o
njoj kada je izveo Blumija na brzaka iz zgrade da piški pre nego što su legli u
krevet... To je bilo i poslednje na šta je pomislio, pre nego što je zaspao pokraj
Helen koja je čitala u krevetu dok je plavičasti odsjaj male lampice, koja je
stajala zakačena na rub njene knjige, bledo osvetljavao crne obrise njihove
spavaće sobe. Oduvek se smrtno plašio mrtvačkih kovčega. Kada je imao devet
godina, njegov petogodišnji brat preminuo je od Vilmsovog tumora, a prizor
Biblioteka mrtvih
7
Berijevog malenog kovčega od mahagonija postavljenog na postolje u kapelici
i dalje ga je proganjao. Ko god da mu je poslao tu razglednicu mora da je bio
teški govnar.
Isključio je budilnik petnaestak minuta pre nego što je trebalo da se oglasi, u
pet sati ujutru. Pudlica je skočila sa kreveta otpočevši svoj uobičajeni šašavi
ritual trčanja ukrug, što je radila uvek čim bi se probudila.
„Evo, evo", prošaputao je, „idem!"
Helen je još spavala. Bankari kreću na posao mnogo pre advokata, pa je
jutarnja šetnja kučeta bila njegova dužnost.
Nekoliko minuta nakon toga, Dejvid se pozdravio sa noćnim portirom dok
ga je Blumberg vukao na povocu pravo u prohladno praskozorje. Povukao je
rajsferšlus na trenerci sve do grla, pre nego što će se zaputiti njihovom
uobičajenom rutom - gore do Osamdeset druge ulice, gde bi kuče obavilo svoj
posao, pa onda istočno ka Leksu do Starbaksa otvorenog za ranoranioce, pa
onda nazad do Osamdeset prve ulice i potom kući. Park avenija je retko kada
bila pusta, pa se i ovoga jutra popriličan broj taksija i kamiona za dopremanje
robe kotrljao pokraj njih.
Njegov mozak stalno je bio u pogonu, a čitav koncept „blejanja" za njega
beše nezamisliv. Uvek je o nečemu razmišljao, ali dok se približavao
Osamdeset drugoj ulici, nije bio usredsređen ni na šta konkretno, već su mu se
po glavi više vrzmale kojekakve nepovezane sitnice vezane za posao.
Razglednicu je, na svu sreću, zaboravio. Kada je skrenuo u zlokobno mračnu
ulicu oivičenu drvoredima, njegov gradski njuh za preživljavanjem gotovo ga
je nagnao da promeni rutu. Na tren je pomislio kako bi mogao da nastavi do
Osamdeset treće ulice, ali onaj poduzetnički, mačo deo njegovog bića mu nije
dopustio da bude kukavica.
I zato je prešao na severnu stranu Osamdeset druge ulice kako bi mogao da
motri pogledom na nekog tamnoputog momka koji se motao po pločniku, na
trećini puta niz tu četvrt. Bude li i taj momak prešao na drugu stranu ulice,
Glen Kuper
8
onda će znati da je u sosu, pa će podići Blumija i odjuriti odatle. Bio je trkač u
školi. Još je bio brz zahvaljujući košarci. Najk patike bile su mu dobro
zavezane. Pa, jebiga, ako se desi ono najgore, ipak će sa njim sve biti u redu.
Momak je pošao u njegovom pravcu sa suprotne strane ulice. Bio je to neki
visoki, žgoljavi tip sa navučenom kapuljačom, pa mu Dejvid nije video oči.
Nadao se da će naići neki automobil ili neki drugi prolaznik, ali je ulica i dalje
bila mirna, samo dva muškarca i pas. Sve je bilo toliko mirno da je mogao čuti
kako nove patike tog momka škripe po pločniku. Okruživale su ih otmene,
stare kuće, stanari su u njima još spavali. Jedina zgrada sa portirom bila je gore,
bliže Leksingtonu. Srce je počelo ubrzano da mu lupa kada su se našli u istoj
ravni. Ne gledaj ga u oči. Ne gledaj ga u oči. Nastavio je dalje. I momak je
nastavio dalje i razdaljina između njih se proširila.
Odvažio se taman toliko da na brzaka baci pogled preko ramena, pa je
odahnuo kada je spazio momka kako skreće na Park aveniju, izgubivši se iza
ćoška. Koja sam ja pičkica, pomislio je.
Kada je prevalio pola četvrti, Blumi je nanjušio svoje omiljeno mestašce, pa
se namestio da piški. Dejvidu nije bilo jasno kako nije čuo momka sve dok mu
se nije skoro skroz približio. Možda je bio rasejan, razmišljajući o svom prvom
sastanku sa direktorom tržišta kapitala, ili posmatrajući svog psa kako traži
svoju omiljenu tačku, ili prisećajući se kako je Helen strgla sa sebe grudnjak, a
možda je taj momak bio pravi umetnik u disciplini nečujnog trčanja po gradu...
Ali, sve je bilo izvedeno krajnje znalački.
Udario je Dejvida snažno po slepoočnici, te se ovaj istog trena stropoštao na
kolena, više začuđen nego uplašen tim neočekivanim nasiljem. Zbog udarca mu
se sve zamutilo u glavi. Video je kako Blumi kaki. Čuo je da mu ovaj pominje
nešto o novcu, pa je osetio njegove ruke kako mu pretražuju džepove. Ugledao
je sečivo pred licem. Osetio je da mu sat klizi sa ruke, a potom i prsten. A onda
se prisetio razglednice, one jebene razglednice, pa začu sopstveni glas: „Jesi li
Biblioteka mrtvih
9
mi je ti poslao?" Učinilo mu se da mu je momak odgovorio: „Aha, ja sam ti je
poslao, mamicu ti jebem."
Poslednji izmenio ~little dhampir. dana Ned Mar 10, 2013 2:43 pm, izmenjeno ukupno 1 puta