Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:29 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
First topic message reminder :

21. maja 2009.
Njujork
Dejvid Svišer je čačkao pokretni taster na svom blekberiju sve dok nije
pronašao i-mejl finansijskog savetnika jednog od svojih klijenata. Taj čovek
nameravao je da odvoji malo vremena kako bi došao iz Hartforda da
porazgovaraju o isplati duga. Uobičajene stvari - takve je poslove obično
sređivao na putu do kuće. Otkuckao mu je odgovor baš kada je automobil
skrenuo u Park aveniju upavši u gradsku gužvu.
Začuo se zvučni signal - stigao mu je novi i-mejl od njegove supruge: Imam
jedno iznenađenje za tebe.
Otkucao joj je poruku: Odlično! Jedva čekam da ga vidim.
Sa druge strane prozora njegove limuzine, trotoari behu prepuni Njujorčana
omamljenih prvim naletom prolećne topline. Bledunjava večernja svetlost i
blagi topli vazduh ubrzaše im korake popravljajući im raspoloženje. Muškarci
su hodali sa sakoima prebačenim preko ramena i zavrnutim rukavima uživajući
u dodiru povetarca na golim podlakticama koji su žene mogle da osete na
butinama pod kratkim prozračnim suknjama. Jedno je sigurno: životni sokovi
ponovo su počeli da naviru. Hormoni su, poput brodova zarobljenih pod
arktičkim ledom, krenuli opet slobodno da plove nakon prolećnog otopljenja.
Večeras će u gradu biti vrlo živo. Neko je na jednom od gornjih spratova visoke
stambene zgrade glasno puštao Posvećenje proleća Stravinskog, te njegove note
poleteše kroz otvoreni prozor stapajući se sa gradskom vrevom.
Dejvid nije primećivao ništa od toga usredsređen na svoj svetlucavi mali LCD
ekran. A ni njega niko nije primećivao, onako skrivenog iza zatamnjenog stakla
- tridesetšestogodišnjeg bankara, investicionog stručnjaka, očigledno vrlo
bogatog, bujne kose, u Barnijevom odelu od laganog vunenog materijala, i sa
Glen Kuper
4
namrgođenim izrazom lica, na kraju toga dana koji nije doneo ništa korisno za
njegovu karijeru, njegov ego ili njegov tekući račun.
Taksi se zaustavio pred njegovom zgradom na uglu Park avenije i
Osamdeset treće ulice, a dok je prelazio ona četiri i po metra od ivičnjaka do
ulaza primetio je da je vreme bilo baš prijatno. Kao da je želeo da to nekako
proslavi; duboko je udahnuo malo vazduha u pluća, a onda je čak uspeo i da
iznedri jedan smešak za svog portira. „Kako je, Pite?"
„Evo, dobro, gospodine Svišer. Kako stoji berza danas?"
„Zaglibili smo do guše", žurno je prošao pokraj njega, ,,drž' svoje pare pod
slamaricom." To je bila njihova uobičajena šala.
Njegov devetosobni stan, visoko u otmenoj stambenoj zgradi, koštao ga je
4,75 posto jeftinije nego što bi ga inače platio, jer ga je kupio odmah nakon
terorističkog napada jedanaestog septembra. Skoro pa budzašto. Tržište je tada
bilo nemirno, prodavci su bili napeti iako je u pitanju bio pravi dragulj, otmena
predratna zgrada sa tavanicama visokim skoro četiri metra, sa prostranom
kuhinjom i upotrebljivim kaminom. I to na Park aveniji! Voleo je da kupuje
kada tržište spadne na niske grane. Sve je voleo da kupuje na taj način. Tako je
dobio više prostora nego što je paru bez dece bilo potrebno, ali beše to pravi
trofej kojim je zadivio sve u svojoj familiji, a oduvek se sjajno osećao kada bi
mu tako nešto pošlo za rukom. Osim toga, stan je sada dostigao cenu višu za
7,5 posto, čak i ako bi morao da ga prodaje navrat-nanos, tako da je to, sve u
svemu, bio odlično obavljen posao za Svišera, na šta je često samog sebe
podsećao.
Poštansko sanduče mu je bilo prazno. „Hej, Pite, je l' mi se žena već vratila
kući?" doviknuo je preko ramena.
„Pre desetak minuta."
Verovatno je to bilo ono njeno iznenađenje.
Njena aktovka stajala je na stolu u hodniku na hrpi pisama. Nečujno je
zatvorio vrata u pokušaju da joj se na prstima došunja iza leđa, da joj zgrabi
Biblioteka mrtvih
5
grudi šakama i da se nasloni na njenu zadnjicu. Takve stvari su ga zabavljale.
Ali, italijanski mermer mu je pokvario plan, jer su na njemu, čak i koraci u
njegovim laganim kućnim mokasinama, bili dovoljno glasni da bi ga odali.
„Dejvide? Ti si?"
„Ja sam. Već si stigla", doviknuo joj je, „kako to?"
Iz kuhinje se začu: „Odloženo mi je saslušanje."
Njihov pas mu je čuo glas, te se punom brzinom zatrčao iz gostinske sobe na
drugom kraju stana klizeći šapicama po mermeru. Pudlica je na kraju naletela
na zid poput nekog hokejaša.
„Blumberže!" viknu Dejvid. „Kako mi je danas moja bebica?"
Spustio je torbu podigavši to belo pufnasto stvorenje koje je krenulo da ga
licka po licu svojim tananim ružičastim jezikom, sumanuto mašući kratkim
repićem. „Nemoj da se ispiškiš na taticinu kravatu! Nemoj ni slučajno. To je
moj dečko. Dobar dečko. Dušo, jesu li izvodili Blumija danas u šetnju?"
„Pit reče da ga je Rikardo izveo oko četiri posle podne."
Spustio je psa na pod okrenuvši se ka dnevnoj pošti, te poče da je razvrstava
na gomile, na svoj uobičajeno revnosni način. Računi. Izveštaji iz banke.
Kojekakvo smeće. Lična pošta. Njegovi katalozi. Njeni katalozi. Časopisi. Neka
razglednica?
Potpuno bela razglednica sa njegovim imenom i adresom odštampanim
crnim slovima. Okrenuo ju je.
Na njoj je stajao otkucani datum: 22. maj 2009. Pored datuma je bila slika
koja ga je istog trena uznemirila: upečatljivi crtež mrtvačkog kovčega u mastilu,
oko dva i po centimetra visokog, urađen rukom.
„Helen! Jesi li videla ovo?"
Njegova supruga izašla je u hodnik lupkajući visokim potpeticama po
kamenu, savršeno utegnuta u Armani odelo svetlotirkizne boje uz dvostruku
nisku obrađenih bisera koja je visila tačno iznad njenog dekoltea koji je tek
Glen Kuper
6
pomalo izvirivao, dok su joj se odgovarajuće biserne naušnice nazirale ispod
stručno izfrizirane kose. Svako bi se složio da je to zanosna žena.
„Šta to?" upitala ga je.
„Ovo."
Bacila je pogled na razglednicu. „Ko je to poslao?"
„Nema adrese pošiljaoca", reče on.
„Žig je iz Las Vegasa. Koga poznaješ u Las Vegasu?"
„Ma, sam bi ga bog znao. Sklapao sam poslove tamo, ali ne mogu nikoga da
se setim ovako na brzaka."
Možda je to neka reklama, znaš one kojima žele da ti prvo potpale
maštu i tako te privuku", krenula je da nagađa pruživši mu je nazad. ,,Sutra
ćeš u sandučetu naći neki dodatak koji će ti sve pojasniti."
Prihvatio je to objašnjenje. Bila je pametna i obično je sve umela da provali.
Ipak... „Neukusna je. Poslali su mi prokleti kovčeg. Mislim, stvarno."
,,Ne daj da ti to pokvari raspoloženje. Oboje smo stigli kući u pristojno doba
dana. Nije li to sjajno! Hoćemo li do Tutija''
Odložio je razglednicu na hrpu za bacanje, pa ju je zgrabio za dupe.
''Pre nego što se malko poigramo, ili posle toga?" pitao ju je, nadajući se da će
njen odgovor glasiti: „Posle".
Razglednica nije davala mira Dejvidu celo veče, mada je više nije spominjao.
Razmišljao je o njoj dok su čekali da im stigne desert, razmišljao je o njoj kada
su stigli kući i kada je, odmah nakon toga, svršio u svoju ženu, razmišljao je o
njoj kada je izveo Blumija na brzaka iz zgrade da piški pre nego što su legli u
krevet... To je bilo i poslednje na šta je pomislio, pre nego što je zaspao pokraj
Helen koja je čitala u krevetu dok je plavičasti odsjaj male lampice, koja je
stajala zakačena na rub njene knjige, bledo osvetljavao crne obrise njihove
spavaće sobe. Oduvek se smrtno plašio mrtvačkih kovčega. Kada je imao devet
godina, njegov petogodišnji brat preminuo je od Vilmsovog tumora, a prizor
Biblioteka mrtvih
7
Berijevog malenog kovčega od mahagonija postavljenog na postolje u kapelici
i dalje ga je proganjao. Ko god da mu je poslao tu razglednicu mora da je bio
teški govnar.
Isključio je budilnik petnaestak minuta pre nego što je trebalo da se oglasi, u
pet sati ujutru. Pudlica je skočila sa kreveta otpočevši svoj uobičajeni šašavi
ritual trčanja ukrug, što je radila uvek čim bi se probudila.
„Evo, evo", prošaputao je, „idem!"
Helen je još spavala. Bankari kreću na posao mnogo pre advokata, pa je
jutarnja šetnja kučeta bila njegova dužnost.
Nekoliko minuta nakon toga, Dejvid se pozdravio sa noćnim portirom dok
ga je Blumberg vukao na povocu pravo u prohladno praskozorje. Povukao je
rajsferšlus na trenerci sve do grla, pre nego što će se zaputiti njihovom
uobičajenom rutom - gore do Osamdeset druge ulice, gde bi kuče obavilo svoj
posao, pa onda istočno ka Leksu do Starbaksa otvorenog za ranoranioce, pa
onda nazad do Osamdeset prve ulice i potom kući. Park avenija je retko kada
bila pusta, pa se i ovoga jutra popriličan broj taksija i kamiona za dopremanje
robe kotrljao pokraj njih.
Njegov mozak stalno je bio u pogonu, a čitav koncept „blejanja" za njega
beše nezamisliv. Uvek je o nečemu razmišljao, ali dok se približavao
Osamdeset drugoj ulici, nije bio usredsređen ni na šta konkretno, već su mu se
po glavi više vrzmale kojekakve nepovezane sitnice vezane za posao.
Razglednicu je, na svu sreću, zaboravio. Kada je skrenuo u zlokobno mračnu
ulicu oivičenu drvoredima, njegov gradski njuh za preživljavanjem gotovo ga
je nagnao da promeni rutu. Na tren je pomislio kako bi mogao da nastavi do
Osamdeset treće ulice, ali onaj poduzetnički, mačo deo njegovog bića mu nije
dopustio da bude kukavica.
I zato je prešao na severnu stranu Osamdeset druge ulice kako bi mogao da
motri pogledom na nekog tamnoputog momka koji se motao po pločniku, na
trećini puta niz tu četvrt. Bude li i taj momak prešao na drugu stranu ulice,
Glen Kuper
8
onda će znati da je u sosu, pa će podići Blumija i odjuriti odatle. Bio je trkač u
školi. Još je bio brz zahvaljujući košarci. Najk patike bile su mu dobro
zavezane. Pa, jebiga, ako se desi ono najgore, ipak će sa njim sve biti u redu.
Momak je pošao u njegovom pravcu sa suprotne strane ulice. Bio je to neki
visoki, žgoljavi tip sa navučenom kapuljačom, pa mu Dejvid nije video oči.
Nadao se da će naići neki automobil ili neki drugi prolaznik, ali je ulica i dalje
bila mirna, samo dva muškarca i pas. Sve je bilo toliko mirno da je mogao čuti
kako nove patike tog momka škripe po pločniku. Okruživale su ih otmene,
stare kuće, stanari su u njima još spavali. Jedina zgrada sa portirom bila je gore,
bliže Leksingtonu. Srce je počelo ubrzano da mu lupa kada su se našli u istoj
ravni. Ne gledaj ga u oči. Ne gledaj ga u oči. Nastavio je dalje. I momak je
nastavio dalje i razdaljina između njih se proširila.
Odvažio se taman toliko da na brzaka baci pogled preko ramena, pa je
odahnuo kada je spazio momka kako skreće na Park aveniju, izgubivši se iza
ćoška. Koja sam ja pičkica, pomislio je.
Kada je prevalio pola četvrti, Blumi je nanjušio svoje omiljeno mestašce, pa
se namestio da piški. Dejvidu nije bilo jasno kako nije čuo momka sve dok mu
se nije skoro skroz približio. Možda je bio rasejan, razmišljajući o svom prvom
sastanku sa direktorom tržišta kapitala, ili posmatrajući svog psa kako traži
svoju omiljenu tačku, ili prisećajući se kako je Helen strgla sa sebe grudnjak, a
možda je taj momak bio pravi umetnik u disciplini nečujnog trčanja po gradu...
Ali, sve je bilo izvedeno krajnje znalački.
Udario je Dejvida snažno po slepoočnici, te se ovaj istog trena stropoštao na
kolena, više začuđen nego uplašen tim neočekivanim nasiljem. Zbog udarca mu
se sve zamutilo u glavi. Video je kako Blumi kaki. Čuo je da mu ovaj pominje
nešto o novcu, pa je osetio njegove ruke kako mu pretražuju džepove. Ugledao
je sečivo pred licem. Osetio je da mu sat klizi sa ruke, a potom i prsten. A onda
se prisetio razglednice, one jebene razglednice, pa začu sopstveni glas: „Jesi li
Biblioteka mrtvih
9
mi je ti poslao?" Učinilo mu se da mu je momak odgovorio: „Aha, ja sam ti je
poslao, mamicu ti jebem."



Poslednji izmenio ~little dhampir. dana Ned Mar 10, 2013 2:43 pm, izmenjeno ukupno 1 puta

http://weheartit.com/kidnapped_angel

26Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:49 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Doni je najzad zastao na sredini reda, pa je posegnuo za velikom knjigom
izlizanih korica koja se nalazila iznad njegove glave. Morao je da upotrebi obe
znojave ruke kako bi je izvukao i pružio Vilu.
Sveto pismo.
„Biblija?" reče Vil poprilično iznenađen. „Moram ti priznati, Doni, da nisam
baš neki ljubitelj Biblije. Ti voliš da čitaš Bibliju?"
Doni je oborio pogled prema svojim cipelama odmahujući glavom: „Ne
čitam je."
„Ali misliš da bi ja trebalo?"
„Trebalo bi da je pročitaš."
„Ima još neka knjiga koju bi trebalo da pročitam?"
„Da. Ima još jedna knjiga."
Ponovo je odjurio, pa je Vil požurio za njim stežući Bibliju od tri i po
kilograma pod miškom, naslonjenu uz futrolu sa pištoljem. Majka mu je, kao
pokorna baptistkinja koja je trideset sedam godina trpela onog kurvinog sina od
njegovog oca, redovno čitala Bibliju, pa se on baš sada prisetio nje pokraj
kuhinjskog stola kako čita Bibliju, čuvajući je kao oči u glavi, dok joj se donja
usna trese, a za to vreme je njegov otac, pijan u dnevnoj sobi, psuje na sav glas.
Za istom tom Biblijom je posegla i u potrazi za ličnim oprostom kada se i sama
odala piću kako bi malo olakšala sebi. Neće on sigurno čitati Bibliju u skorije
vreme.
„Hoće li i druga knjiga biti tako dubokoumna kao ova prethodna?" zapita
Vil.
„Hoće. Biće to dobra knjiga za tebe."
Jedva je čekao da vidi o čemu je reč.
Sišli su niz još jedno stepenište do najnižeg nivoa, u deo koji je izgledao kao
da baš i nije imao mnogo posetilaca. Doni se najednom zaustavio, te kleknu
Biblioteka mrtvih
285
pred nekom policom koja beše prepuna starih knjiga u kožnim povezima.
Pobedonosno je izvukao jednu od njih napolje. „Ova je dobra za tebe."
Vil je bio nestrpljiv da je vidi. Šta bi po mišljenju ove uboge duše moglo da
se meri sa Biblijom? Spremio se za trenutak otkrovenja.
Opštinski pravilnik države Njujork - 1951.
Spustio je Bibliju kako bi proučio novu knjigu. Kao što je i naslov govorio,
sve stranice behu ispunjene opštinskim pravilnicima sa posebnim naglaskom na
dozvoljene oblike korišćenja zemlje. Verovatno je prošlo najmanje pola veka
otkad je neko takao tu knjigu. „Pa, ova vala jeste dubokoumna, Doni."
„Aha. Dobra je to knjiga."
,,Obe si izabrao nasumice, je l' da?"
Živahno je klimnuo: „Nasumice sam ih izabrao, Vile."
U pola šest je bio u dubokom snu u čitaonici, glave udobno naslonjene na
Bibliju i Opštinski pravilnik. Osetio je kako ga neko vuče za rukav, pa je
podigao pogled ugledavši Nensi koja se nadvila nad njim. „Ćao."
Gledala je u njegovo štivo za čitanje. „Ma, ne pitaj", reče molećivo.
Izašavši napolje, seli su u njena kola da razgovaraju. Zaključio je da ako su
već hteli da ga uhvate, to bi se već sigurno dogodilo do sada. Izgleda da niko
nije povezao sve tragove.
Rekla mu je da je u kancelariji buknuo pravi pakao. Ona nije bila u
opasnosti, ali su se novosti brzo proširile. Vilovo ime je dodato na listu osoba
kojima je zabranjeno letenje, a njegovo pojavljivanje na Lagvardijije
prouzrokovalo pravu gungulu u više državnih službi. Su Sančez je skroz
odlepila - provela je ceo dan zaključana u svojoj kancelariji, izlazeći samo da bi
im ljutito izdala naređenja i da bi svima podigla pritisak. Nekoliko puta su i
Nensi upitali šta zna o Vilovim planovima i namerama, ali ih je izgleda
zadovoljio njen odgovor da ništa ne zna. Su joj se skoro izvinila što ju je
Glen Kuper
286
naterala da radi sa Vilom na slučaju Sudnjeg dana, neprestano je uveravajući da
joj karijera neće biti umrljana zbog njega.
Vil duboko uzdahnu: „Pa, skroz su me spucali. Ne mogu da letim, ne mogu
da iznajmim kola, ne mogu da koristim kreditnu karticu. Ako probam da se
ukrcam na neki voz ili autobus, ima da me uhvate u Bajbok stanici ili Pandur
luci." Zagledao se kroz prozor pored suvozačkog sedišta, pa je spustio ruku na
njenu butinu i razigrano je pomazio: „Pretpostavljam da ću morati da drpim
neka kola."
„Potpuno si u pravu. Moraćeš da drpiš neka kola", upalila je motor, pa su
napustili parking.
Raspravljali su se sve dok nisu stigli do njene kuće. On nije želeo da u sve
umešaju i njene roditelje, ali je Nensi bila uporna: „Želim da te upoznaju."
Zanimalo ga je zbog čega.
„Čuli su sve o tebi. Videli su te na televiziji", zastala je pre nego što će
završiti, ,,a i znaju za nas."
„Nemoj mi reći da si ispričala roditeljima da si u vezi sa sopstvenim
partnerom koji je skoro duplo stariji od tebe."
„Veoma sam bliska sa svojom porodicom, a ti nisi duplo stariji od mene."
Rezidencija porodice Lipinski beše jedna čvrsta kuća od cigala iz tridesetih
godina XX veka, sa oštro iskošenim škriljčanim krovom u jednom kratkom
ćorsokaku preko puta Nensine stare srednje škole, sa cvetnim lejama koje behu
toliko ispunjene čitavim slapovima narandžastih i crvenih ruža da se činilo kao
da čitava građevina gori u plamenu.
Džo Lipinski je bio u zadnjem dvorištu, sitan raspojasan čovek, samo u
širokom šortsu. Po celom telu su mu štrčale svilenkaste sede dlake - retke na
njegovoj osunčanoj glavi, ali guste na njegovim grudima. Njegovi okrugli,
vragolasti obrazi behu najzaobljeniji deo njegovog tela. Klečao je na travi,
Biblioteka mrtvih
287
krešući grm ruža, ali je mladalački poskočio na noge viknuvši im: „Hej! Eto
nama pilota Pajpera! Dobro došli u dom Lipinskijevih!"
„Imate predivnu baštu, gospodine", reče Vil.
„Nisam gospodin, nego Džo. Ali hvala vam. Volite ruže?"
„Naravno."
Džo je uhvatio jedan maleni pupoljak, pa ga je odsekao i pružio mu ga. „Za
vaš rever. Stavi mu ga u rever, Nensi."
Pocrvenela je, ali ga je poslušala gurnuvši pupoljak u prorez za dugme.
„Eto!" uzviknu Džo. „Sada, deco, možete na matursko veče. Haj'mo. Da se
sklonimo sa sunca. Mama je skoro završila večeru."
„Ne bih da se namećem", usprotivio se Vil.
Džo je tu opasku odbacio sa pogledom u fazonu - ma, šta ti je čoveče?, pa je
namignuo svojoj ćerki.
U kući je bilo toplo jer Džo nije verovao u klima-uređaje. Beše to starinska
kuća u kojoj ništa nije menjano još od kada su se uselili 1974. Kuhinja i
kupatila behu renovirani tokom šezdesetih, i to je bilo to. Male sobe sa gustim
čupavim tepisima i izlizanim čvornatim nameštajem u domu prvog pokoljenja
njihove porodice koje je pobeglo u predgrađa.
Meri Lipinski je bila u kuhinji koja je mirisala na hranu iz usijanih šerpi.
Bila je to lepa žena koja se nije zapustila, mada je Vil zapazio da je bila od onih
što se šire u kukovima. Imao je neprijatnu naviku da zamišlja kako bi njegove
devojke mogle izgledati za dvadesetak godina, kao da je uopšte imao vezu koja
je trajala duže od dvadeset meseci. Ali, ipak je imala zategnuto, mladalačko
lice, divnu smeđu kosu do ramena, čvrste grudi i dobre noge. Nije loše za kasne
pedesete ili rane šezdesete godine.
Džo je bio ovlašćeni računovođa, a Meri je bila knjigovođa. Upoznali su se u
Dženeral fudsu, firmi u kojoj je on bio računovođa, desetak godina stariji od
nje, a ona je bila sekretarica u poreskom odeljenju. On je na početku putovao
na posao iz Kvinsa, a ona je od rođenja živela u Vajt Plejnsu. Kada su se
Glen Kuper
288
venčali, kupili su kućicu na Entoni roudu na svega kilometar i po od sedišta
firme. Mnogo godina kasnije, nakon što je njihovu kompaniju preuzeo Kraft,
ispostava u Vajt Plejnsu je zatvorena, a Džo je uzeo otpremninu. Rešio je da
otvori svoju poresku firmu, a Meri je prihvatila posao kod prodavca Fordovih
vozila gde je vodila knjige. Nensi im je bila jedinica, pa su bili oduševljeni što
se vratila u svoju staru sobu.
,,I to smo ti mi, moderni Josif i Marija", reče Džo završivši kratku porodičnu
istoriju dok je dodavao Vilu tanjir sa boranijom. Na starom radio-prijemniku
tiho je svirala neka Verdijeva opera. Vil se osećao uljuljkano u veoma ugodnom
raspoloženju uz svu tu hranu, muziku i jednostavan razgovor. To je bilo ono
zdravo sranje koje on nikada nije pružio svojoj ćerki, pomislio je sa čežnjom.
Dobro bi mu došla čaša vina ili pivce, ali izgleda da se to nije služilo u domu
Lipinskijevih. Džo se još jednom uhvatio svoje šale: „Mi smo vam kao pravi,
ali ova ovde baš i nije produkt bezgrešnog začeća!"
„Tata!" brecnu se Nensi.
„Hoćete li još jedno parče piletine, Vile?" upita ga Meri.
„Da, gospođo, hoću, hvala vam."
„Nensi mi kaže da ste proveli poslepodne u našoj lepoj gradskoj biblioteci",
reče Džo.
„Jesam. Sreo sam. tamo nekog zanimljivog tipa."
Meri se na to iskreveljila. „Donija Goldena", reče.
„Poznajete ga?" upita je Vil.
„Svi znaju Donija", odgovori mu Nensi.
„Ispričaj Vilu odakle ga znaš, Meri", reče Džo podstičući svoju suprugu.
„Verovali ili ne, Vile, ali Doni i ja smo zajedno išli u srednju školu."
„Bila mu je cura!" viknu Džo veselo.
„Nekada smo izlazili! To je jedna tužna priča. Bio je najzgodniji dečko, iz
dobre jevrejske porodice. Otišao je na fakultet, normalan i zdrav, ali se gadno
razboleo tokom prve godine. Neki pričaju da je to bilo zbog droge, drugi kažu
Biblioteka mrtvih
289
da je baš tada razvio svoje psihičke probleme. Proveo je mnogo godina po
kojekakvim ustanovama. Sada živi u nekoj vrsti doma u centru grada, ali vreme
provodi u biblioteci. Bezopasan je, ali je mučno videti ga. Ja tamo ne idem."
„Nije njemu život baš toliko loš", reče Džo. „Bez pritiska. Nije svestan svih
loših strana na ovom svetu."
,,I meni je to sve tužno", reče Nensi čeprkajući po tanjiru. „Videla sam
njegove slike iz školskog godišnjaka. Baš je bio sladak."
Meri uzdahnu: „Ko je tada znao šta mu sudba sprema? Ko to inače zna?"
Džo se najednom uozbiljio: „Pa, Vile, recite nam šta smerate. Čujem da ste
se upetljali u neka sumnjiva posla. Ja sam, naravno, zabrinut za vas, ali kao otac
sam veoma zabrinut i za svoju ćerku."
„Vil ne sme da priča o istrazi koja je u toku, tata."
„Ne, slušajte, razumem šta hoćete da kažete, Džo. Postoje neke stvari koje
moram da obavim, ali ne želim da se i Nensi upetlja u sve ovo. Pred njom je
sjajna karijera."
„Više bih volela da se bavi nečim manje opasnim od FBI-a", reče njena
majka ubacivši se sa nečim što je zvučalo kao njena stalna pridika.
Nensi je napravila grimasu, a Džo je odbacio zabrinutost svoje supruge
odmahnuvši rukom: „Čujem da ste bili blizu hapšenja, ali su vas oboje udaljili
iz istrage. Kako tako nešto može da se desi u Sjedinjenim Američkim
Državama? Dok su moji roditelji živeli u Poljskoj, takve stvari su se sve vreme
dešavale. Ali, ovde?"
„Upravo to i želim da otkrijem. Nensi i ja smo potrošili mnogo vremena na
ovaj slučaj, a ima žrtava koje neko mora da zastupa."
„Pa, samo vi uradite ono što morate da uradite. Delujete mi kao dobar čovek.
A Nensi je prilično stalo do vas. To znači da ću vas spominjati u svojim
molitvama."
Glen Kuper
290
Opera je završena, a na radio-stanici je krenuo pregled vesti. Niko od njih ne
bi ni obratio pažnju na to, da nisu spomenuli i Vilovo ime:
,,A od ostalih novosti izdvajamo vest iz njujorškog ureda Federalnog istražnog
biroa odakle je izdat nalog za hapšenje jednog od njihovih agenata. Policija
traga za specijalnim agentom Vilom Pajperom radi ispitivanja zbog
nepravilnosti i mogućih kriminalnih prekršaja vezanih za istragu o serijskom
ubici Sudnjeg dana. Pajper, veteran sa gotovo dvadesetogodišnjim iskustvom u
kriminalističkoj službi, javnosti je najpoznatiji kao agent koji je javno najviše
istupao tokom novinskih konferencija o nerešenom slučaju Sudnjeg dana. Ne
zna se gde se on trenutno nalazi, a pretpostavlja se da je naoružan, a moguće i
opasan. Ako građani imaju bilo kakve podatke, mole se da se obrate lokalnoj
policiji ili FBI-u."
Vil je ustao sav natmuren obukavši sako. Namestio je prstom pupoljak ruže
na reveru. „Džo i Meri, hvala vam na večeri i hvala vam na gostoprimstvu.
Morao bih da krenem."
U ovo doba dana saobraćaj nije bio gust u pravcu grada. Prvo su se zaustavili
kod jedne prodavnice na aveniji Rozdejl, gde je Nensi izašla da kupi namirnice,
dok se Vil nervozno vrpoljio u njenim kolima. Stavila je dve vreće pune hrane
na zadnje sedište, ali mu je rekla nedvosmisleno da mu ona neće kupovati piće.
Sada su prolazili ulicom Hač bližeći se mostu Vajtston. Podsetio ju je da
nazove njegovu ćerku, a onda se ućutao posmatrajući kako sunce obliva Long
Ajlend zagasito narandžastom bojom.
Kuća Nensinih deke i bake nalazila se u jednoj tihoj ulici sa sićušnim
kućicama u Forest Hilsu. Deda joj je bio u staračkom domu zbog Alchajmera.
Baka joj je otišla u posetu nećaki na Floridi kako bi se malo odmorila. Dedin
stari ford taurus i dalje je stajao u skučenoj garaži iza kuće, u slučaju da
pronađu lek za njegovu bolest, Nensi je posegla za malo crnog humora. Stigli
su u sumrak, pa su parkirali kola ispred kuće. Ključevi garaže su bili ispod
Biblioteka mrtvih
291
jedne cigle, a ključevi kola u garaži pod konzervom farbe. Ostalo je bilo na
njemu.
Nagnuo se da je poljubi, pa su ostali zagrljeni dosta dugo, kao neki par u
bioskopu na otvorenom.
„Možda bismo mogli da uđemo unutra", Vil je izbacio vazduh iz sebe.
Veselo ga je lupnula prstom po čelu: „Nema šanse da ću se ušunjati u bakinu
kuću kako bih se seksala sa tobom!"
„Loša zamisao?"
„Veoma loša. Osim toga, samo ćeš se uspavati."
„Da, to ne bi bilo dobro."
„Ne, ne bi. Zovi me pre svakog narednog poteza, važi?"
„Važi."
„Čuvaćeš se?"
„Čuvaću se."
„Obećavaš?"
„Obećavam."
„Zaboravila sam da ti kažem za nešto što se danas desilo na poslu", reče
poljubivši ga poslednji put. „Džon Mjuler je svratio na nekoliko sati. Spojiće
nas da zajedno radimo na onim pljačkama banki u Bruklinu. Malo sam
porazgovarala sa njim i, znaš šta?" „Šta?"
„Mislim da je šupčina."
Nasmejao se, podigao palac, pa je otvorio vrata: „Onda sam ja svoje ovde
obavio."
Mark se skoro skroz pojeo od brige. Zašto je uopšte pristao da se vrati sa
odmora?
Nije bio dovoljno brz, a ni dovoljno jak kako bi se zauzeo za sebe - uvek je
poput kučenceta trčao do svojih roditelja, nastavnika, šefova - uvek spreman da
im udovolji, i suviše preplašen da ih ne razočara. Nije hteo da napušta hotel i
Glen Kuper
292
tako probuši taj predivni ružičasti mehur od sapunice u koji su se on i Keri
zavukli.
Ona je otišla u kupatilo da se spremi. Isplanirali su veličanstveno veče:
večera u Rubikonu u okviru Em dži ema, pa malo ajnca, pa piće u hotelu
Venecija u klubu Tao Bič. Moraće ranije da završe, jer on mora pravo na
aerodrom, i verovatno se baš i neće osećati najbolje narednog jutra, ali šta mu je
drugo preostalo? Ako se ne pojavi, ima sve redom da ih uzbuni.
On se već obukao za izlazak i nikako nije mogao da se smiri, pa se nakačio
na Internet koristeći se brzom hotelskom konekcijom. Odmahnuo je glavom:
još jedan i-mejl od Eldera. Taj čovek je izgleda rešio da iscedi sve iz njega, ali
posao je posao. Možda je sebi odredio i suviše nisku cenu od 5 miliona dolara.
Možda bi trebalo da mu zatraži još pet za nekoliko meseci. Šta bi ovom
preostalo? Da ga odbije?
Proveravajući Elderovu najnoviju listu, Malkom Frejzer je sa svojim ljudima
digao Alfa uzbunu: to je značilo da su radili u smenama bez prestanka,
spavajući na poljskim ležajevima uz hladnu hranu. Oni su i inače bili vrlo
ćudljivi ljudi, a sada su još više poludeli zbog mogućnosti da će morati provesti
noć daleko od svojih supruga i devojaka. Frejzer je čak i Rozenbergovu naterao
da ostane preko noći. Ona je zbog cele situacije bila van sebe, potpuno
pogubljena.
Iznervirano joj je pokazao prema ekranu: „Gledaj ga. Opet koristi onaj
zaštićeni portal. Zbog čega kog vraga ne možete da mu provalite šifru? Mislim,
koliko će vam uopšte vremena trebati da je provalite? Ne znamo čak ni ko se
nalazi s druge strane."
Rozenbergova ga je prostrelila ledenim pogledom. Ona je preko svog ekrana
pratila istu razmenu podataka. „On je jedan od najboljih stručnjaka za
bezbednost računarskih podataka u celoj zemlji!"
Biblioteka mrtvih
293
„Pa, ti si mu šefica, provali mu već jednom šifru. Na šta će to ličiti ako
budemo morali da prijavimo ovo Agenciji za državnu bezbednost? Trebalo bi
da budete najbolji, zar ne?"
Prodrala se sva iznervirana nateravši sve ljude u prostoriji da poskoče: „Mark
Šeklton je najbolji! Ja mu potpisujem prijavnice i otpusnice svakog dana! Zato,
bolje začepi i pusti me da radim!"
Mark je skoro završio i-mejl kada je ona malko odškrinula vrata kupatila, te on
začu njen prigušeni raspevani glas: „Samo što nisam gotova!"
„Tako bih voleo da ne moram sutra da se vratim na posao", reče joj
pokušavajući da nadglasa televizor.
,,I ja bih to volela."
Isključio je ton: ona je volela da priča pravo iz kupatila. „Možda bismo
ponovo mogli da rezervišemo i naredni vikend."
„To bi bilo odlično." Česma je nekoliko sekundi radila, pa ju je ona onda
zavrnula. „ A znaš šta bi još bilo odlično?"
Isključio se sa Interneta gurnuvši kompjuter u torbu. „Šta bi još bilo
odlično?"
„Da odemo do Los Anđelesa narednog vikenda, samo ti i ja. Mislim, oboje
bismo želeli da živimo tamo. A sada kada si došao do ovog novca, mogao bi da
napustiš taj svoj bezvezni posao sa vanzemaljcima, pa da se posvetiš pisanju
scenarija, a ja bih mogla da napustim svoj bezvezni posao u agenciji za
poslovnu pratnju i onaj bezvezni u klinici za vazektomi je, pa da postanem
glumica, možda čak i prava glumica. Mogli bismo u potragu za kućom sledećeg
vikenda. Šta kažeš? Baš bi bilo zabavno."
Lice Vila Pajpera se najednom razvuklo po celom plazma ekranu. Isuse,
pomisli Mark, to mu je već drugi put za dva dana! Pojačao je ton.
„Jesi li me čuo? Zar to ne bi bilo zabavno?"

http://weheartit.com/kidnapped_angel

27Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:50 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
„Samo sekund, Keri, sačekaj malo!" Odgledao je prilog u vestima, potpuno
prestravljen. Osećao se kao da mu se ogromni udav obmotao oko grudi počevši
da mu izbacuje sav vazduh iz pluća. Juče ga je video kako se hvali novim
tragovima, a danas je već begunac? I njega su kao slučajno pozvali da se vrati
sa odmora? Svih onih dvesta koeficijenata njegove inteligencije odmah je došlo
do istog zaključka: „Jebiga, jebiga, jebiga, jebiga, jebiga..."
„Šta reče, dušo?"
„Samo malo!" Ruke su počele da mu drhte kao da ga je uhvatila malarija
kada je posegnuo za torbom kako bi uzeo laptop.
On ovo nikada nije želeo da uradi. Mnogi ljudi iz Zone 51 bili su u iskušenju
- zbog toga su i postojali kontrolori, zbog toga su i postojali algoritmi - ali on
nije bio poput drugih. On je bio u fazonu da je svejedno. A sada je osetio
očajničku potrebu da sve otkrije. Uneo je svoju lozinku u kopiju američke baze
podataka koja se nalazila na njegovom hard disku. Mora biti brz. Bude li zastao
da razmisli šta mu je činiti, ima da pukne.
Počeo je unos imena.
Keri je izašla iz kupatila, obučena veoma zavodljivo u uzanu crvenu haljinu sa
novim satom koji joj je blistao oko ruke. „Mark! Šta nije u redu?" Računar mu
je bio sklopljen u krilu, ali je on ridao poput bebe, jecajući iz dna duše uz čitavu
bujicu suza. Kleknula je pokraj njega zagrlivši ga. „Jesi li dobro, dušo?"
Odmahnuo je glavom.
„Šta se desilo?"
Morao je brzo da razmišlja: „Primio sam i-mejl. Umrla mi je tetka."
„O, dragi, tako mi je žao!" Podigao se klecavih nogu - ne, još gore od toga,
skoro da se onesvestio. Ustala je zajedno sa njim, pa ga je snažno zagrlila, što
mu je pomoglo da se ne sruši. „Umrla je iznenada?"
Klimnuo je pokušavajući da obriše lice rukom. Donela mu je papirnu
maramicu, žurno se vrativši do njega kako bi mu obrisala suze kao što
Biblioteka mrtvih
295
bi majka učinila sa bespomoćnim detetom. „Slušaj, imam ideju", reče joj poput
robota. „Hajdemo u Los Anđeles večeras. Odmah. Idemo kolima. Moj auto se
brzo pregreje, pa ćemo tvojim. Sutra ćemo kupiti i kuću, može? U brdima
Holivuda. Gomila pisaca i glumaca tamo živi. Može? Možeš li se spakovati?"
Zagledala se u njega sva zabrinuta i zbunjena. „Mark, jesi li siguran da hoćeš
da baš sada krenemo? Upravo si doživeo šok. Možda bi bilo bolje da sačekamo
do jutra."
Lupio je nogom o pod, pa dreknu kao razmaženo derište: „Ne! Neću da
čekam! Hoću odmah da idem!"
Pomerila se jedan korak od njega. „Čemu tolika žurba, dušo?" skroz ju je
preplašio.
Zamalo da je ponovo počeo sa plakanjem, ali je nekako uspeo da se obuzda.
Udahnuvši vazduh duboko kroz nozdrve, spakovao je svoj laptop, te je isključio
mobilni telefon. „Zato što je život prekratak, Keri. Jebeno prekratak."
30. JULA 2009.
Los ANĐELES
Soba im je gledala pravo na Rodeo Drajv. Mark je stajao pored prozora u
hotelskom bade-mantilu, pa je odmakavši zavesu tužno posmatrao kako
luksuzni automobili skreću sa Vilšira pravo na Rodeo. Sunce još nije izašlo
Glen Kuper
296
dovoljno visoko kako bi svojom toplotom rasteralo izmaglicu, ali se činilo kao
da će biti savršeno lep dan. Apartman na četrnaestom spratu hotela Beverli
Vilšir koštao je 2.500 dolara za jednu noć i on ga je platio u gotovini kako bi
malo otežao posao kontrolorima. Ali koga on to zamajava? Pogledao je u njenu
torbicu da proveri Kerin mobilni telefon. Isključio ga je dok je vozila, i još je
bio isključen. Ona se sigurno već našla na njihovom radaru, ali je on pokušavao
da kupi malo vremena. Malo drago cenog vremena.
Stigli su kasno, nakon duge vožnje kroz pustinju tokom koje nijedno od njih
nije mnogo govorilo. Nije imao vremena za planove, ali je želeo da sve bude
savršeno. U mislima se vratio u svoju sedmu godinu kada se jednom probudio
pre roditelja žureći da im spremi doručak prvi put u životu, tako što je sipao
žitarice i naseckao bananu, pa je oprezno, pazeći da nešto ne sruši, poneo tacnu
sa činijicama, escajgom i malim čašama sa sokom od narandže i ponosno im je
stavio na krevet. Želeo je da tog dana sve ispadne savršeno, a nakon što je
uspeo u tome, nedeljama je uživao u njihovim pohvalama. Ako ga posluži
pamet, i danas bi isto tako mogao da bude uspešan.
Uzeli su šampanjac i odreske kada su stigli. Za kasni doručak će im doneti
još šampanjca, uz palačinke sa jagodama. Agent za prodaju nekretnina bi
trebalo da ih sačeka u predvorju za sat vremena, pa će poslepodne provesti u
potrazi za kućom. Želeo je da je usreći.
„Keri?"
Promeškoljila se ispod pokrivača, pa je još jednom izgovorio njeno ime, ali
ovog puta malo glasnije.
„Ćao", odgovorila mu je pravo u jastuk.
„Stižu doručak i mimoze."
„Zar nismo maločas jeli?"
„To je bilo davno. Hoćeš da ustaneš?"
„Može. Jesi li im javio da nećeš otići na posao?"
„Znaju."
Biblioteka mrtvih
297
„Mark?"
„Hm?"
„Sinoć si se pomalo čudno ponašao." „Znam."
„Danas ćeš se normalno ponašati?" „Hoću."
„Hoćemo li danas stvarno ići da kupimo kuću?" „Ako budeš našla neku koja ti
se dopadne."
Pridigla se otkrivši lice, koje se skroz razvedrilo zbog njenog širokog
osmeha: ,,E, pa dan mi je prilično lepo započeo. Dođi 'vamo da ti pomognem da
i tvoj lepo započne."
Vil je vozio celu noć i sada je prolazio kroz ravnice Ohaja, ne štedeći benzin.
Jurio je u susret zori nadajući se da će se provući bez kazne i da će uspeti da
izbegne radare i tajne kontrole. Znao je da neće izdržati čitav put bez spavanja.
Moraće da odabere određena mesta, male drumske motelčiće, u kojima će
plaćati u gotovini provodeći noći četiri sata u jednom, pa šest u nekom drugom
- ali ne više od toga. Želeo je da stigne do Vegasa do petka uveče, pa da tom
govnaru upropasti vikend. Nije se mogao setiti kada je poslednji put odspavao
celu noć, pogotovo u treznom stanju, i zbog toga se nije dobro osećao. Osetio je
jak nagon za spavanjem, za cirkom, i za nečim što bi mu umirilo bes i
ogorčenost. Ruke su već počele da mu se grče, jer je previše snažno stezao
volan, a desni članak mu je utrnuo jer stari taurus nije imao automatsko održavanje
brzine. Oči mu behu crvene i suve. Bešika ga je bolela jer je popio
ogromnu šolju kafe. Jedina utešna stvar beše pupoljak crvene ruže od
Lipinskijevih, svež i zdrav, zaboden u plastičnu bocu sa vodom u držaču za
čaše.
Malkom Frejzer je usred noći napustio svoj operativni centar pošavši u šetnju
da malo razbistri glavu. Poslednja novost je prosto da ne poveruješ, pomislio
je. Ma, čovek da ne poveruje, jebote. Ovaj užas se desio u njegovoj smeni.
Glen Kuper
298
Preživi li sve ovo - prežive li svi oni ovo - moraće da svedoči na zatvorenim
saslušanjima u Pentagonu sve do svoje stote.
Proglasili su kriznu situaciju istog trena kada je Šeklton isključio mobilni
telefon, pa su izgubili signal. Jedan njihov tim je odmah odjurio u Veneciju, ali
njega tamo nije bilo, mada mu je korveta još stajala u zasebnoj garaži, a iza
sebe je ostavio i neizmiren račun.
Potom su usledili veoma mračni trenuci, sve dok nisu uspeli da obrnu
situaciju. Bio je sa nekom ženom, zanosnom brinetom koju je vratar prepoznao
kao damu iz agencije za poslovnu pratnju, jer je i ranije viđao po hotelu. Uzeli
su listu Šekltonovih poziva s mobilnog telefona otkrivši na desetine poziva
nekoj Keri Hajtauer, koja se uklapala u opis te žene.
Signal njenog telefona je jurio putem 1-15 pravo prema zapadu, sve dok nije
nestao na nekih dvadeset pet kilometara zapadno od Barstoa. Izgledalo je kao
da bi Los Anđeles mogao biti njihovo odredište. Prosledili su opis njenog
automobila i broj registarskih tablica policijskim stanicama i mesnim šerifima,
ali nisu ništa saznali, sve dok im kasnija istraga nije pokazala da je njena Tojota
bila prodata, a ona je zapravo vozila iznajmljeno vozilo.
Rebeka Rozenberg je dovršavala treću čokoladicu otkako je otkucala ponoć,
kada se najednom probila kroz Šekltonove šifre gotovo se zagrcnuvši
komadićem karamele. Izjurila je iz svoje laboratorije, pa je nespretno otrčala
niz hodnik do operativnog centra, uletevši pravo u masu kontrolora dok joj je
njena belačka imitacija natapirane afro-frizure iz šezdesetih podrhtavala iznad
ramena.
„Prosleđivao je podatke jednoj kompaniji!" reče.
Frejzer je sedeo za svojim radnim mestom. Okrenuo se prema njoj delujući
kao da će se ispovraćati. Gore od ovog ne može. „Uuu, jebote! Jesi li sigurna?"
„Stoprocentno."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

28Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:50 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
„Kakvoj kompaniji?"
Izgleda da može i gore. „Osiguravajućem društvu."
Hodnici laboratorije za osnovna istraživanja behu prazni, što je samo
pojačavalo efekat eha u njima. Da bi malo popustio napetost, Malkom Frejzer
se zakašljao kako bi se poigrao akustičnim odjecima u toj prostoriji. Vikanje ili
jodlovanje ipak ne bi bilo kulturno, čak i da ga niko nije slušao. Tokom dana,
kao šef operativnog obezbeđenja NTS-51, obično je lutao podzemnim
prostorijama samouverenim korakom kojim je plašio zaposlene na svim
položajima. Voleo je kada ga se plaše i nije mu uopšte bilo žao što su njegove
kontrolore svi mrzeli. To je samo značilo da su obavljali svoj posao kako treba.
Kako bi uopšte održavali red bez straha? Svi ti štreberi bili su na prevelikom
iskušenju da se koriste službenim materijalom. On je prema njima gajio osećaj
prezira i uvek bi u sebi osetio nalet superiornosti kada bi mu došli goli pred
skener, onako debeli i zaduvani, ili mršavi i mlitavi, nikada u dobroj formi i
mišićavi poput njemu sličnih. Šeldton, prisećao se, beše jedan od tih mršavih i
mlitavih, mogao si ga slomiti poput grančice.
Otišao je do specijalnog lifta, pa ga je pozvao upotrebivši posebnu lozinku.
Uspon je išao toliko glatko da se gotovo nije ni primećivalo da su u pokretu, a
kada je izašao, bio je jedina živa duša na spratu sa trezorom. Njegovi pokreti će
upaliti kamere i jedan od njegovih ljudi će ga videti, ali njemu je bio dozvoljen
pristup tom delu, znao je šifre za pristup i bio je jedan, od svega nekoliko ljudi,
koji behu ovlašćeni da ulaze kroz debela čelična vrata.
Sila trezora beše sveprožimajuća: Frejzer je primetio kako mu se leđa
ispravljaju kao da mu je neko nabio gvozdenu šipku kroz kičmu. Grudi mu se
naduše, čula izoštriše, a njegovo duboko opažanje - čak i na tom prigušenom
ledenoplavom osvetljenju - beše toliko istančano da je gotovo video stvari
Glen Kuper
300
trodimenzionalno. Neki ljudi su se osećali sićušno u toj prostranoj odaji, ali se
on u trezoru osećao ogromno i moćno. Noćas je, usred najozbiljnijeg proboja
sigurnosnog sistema u istoriji Zone 51, Malkom prosto osetio potrebu da siđe
ovde.
Zakoračio je u hladnu prostoriju sa vazduhom iz kog beše izvučena vlažnost.
Pet stopa, pa deset, dvadeset, celih sto. Nije planirao da ode do kraja, nije imao
vremena. Zašao je taman toliko koliko mu je bilo potrebno da u celosti oseti
veličinu njenog kupolastog svoda i njene stadionske dimenzije. Vrhovima
prstiju desne ruke dotakao je jedan povez. Dodirivanje zvanično beše
zabranjeno, ali nije da je on sad tu izvlačio knjige sa police - samo je hteo da se
uveri da su tamo.
Povez na njoj beše gladak i hladan u boji prošarane jelenske kože. U hrbat
beše urezana godina: 1863. Bilo je nekoliko redova za 1863. godinu. Građanski
rat. A sam bogzna šta se još tada dešavalo u ostatku sveta. Nije on istoričar da
zna tako nešto.
S jedne strane trezora pružalo se uzano stepenište koje je vodilo ka posebnoj
izduženoj pisti, s koje je čovek mogao da obuhvati pogledom celu tu panoramu.
Otišao je do njega popevši se do vrha. Na hiljade metalnosivih polica širilo se
pred njim u daljinu, gotovo 700.000 debelih knjiga u kožnom povezu, preko
240 milijardi ispisanih imena. Bio je uveren da je jedini način da u pravom
smislu shvatite glomaznost takvih cifara bio da stanete tamo i sve sagledate
sopstvenim očima. Svi su podaci još odavno bili na diskovima, a ako ste kojim
slučajem bili jedan od tih štrebera sigurno biste ostali zapanjeni terabitima
podataka ili nekim tome sličnim sranjem, ali ništa nije moglo zameniti pravi
boravak u biblioteci. Uhvatio se za ogradu, pa se nagnuo preko nje i krenuo da
polagano i duboko udiše vazduh.
Nelson Elder je uživao u prilično dobrom jutru. Sedeo je za svojim omiljenim
stolom u kantini prionuvši na omlet od belanaca i na jutarnje izdanje novina.
Biblioteka mrtvih
301
Napunio se energijom nakon svog jutarnjeg trčanja i ugodnog tuširanja, ali je
energiju crpeo i iz osnažene vere u budućnost. Od svih stvari iz njegovog života
koje su mu uticale na raspoloženje, najznačajniji faktor beše stanje njegovog
Dezert lajfa na berzi. Proteklog meseca akcije su im skočile za 7,2 procenata,
digavši se za punih 1,5 procenata samo tokom prethodnog dana. Bilo je i suviše
rano da bi ovaj ludi poduhvat sa Piterom Benediktom uticao na njegov krajnji
bilans, ali je, sa gotovo matematičkom sigurnošću, mogao da predvidi da će mu
odbijanje da da životno osiguranje licima sa skorašnjim datumom smrti i
usklađivanje premija sa odgovarajućom stopom rizika kod onih kojima smrt
sledi u neko dogledno vreme, pretvoriti njegovu kompaniju u mašinu za
pravljenje para.
Povrh toga, riskantni posao Berta Majersa sa onim fondom iz Konektikata
obrnuo se u njihovu korist, uz dvocifreni porast dobitka u julu. Elder je svoju
tvrdoglavost pretvorio u neki novi, mnogo agresivniji pristup ulagačima i
analitičarima, što je odmah primećeno i na Volstritu. Njihov stav prema Dezert
lajfu polako se menjao.
Nije ga zanimalo kako je taj čudak Benedikt obezbedio sebi pristup toj svojoj
magičnoj bazi podataka, niti ga je zanimalo odakle su podaci dolazili i kako je
sve to uopšte bilo moguće. On svakako nije bio moralni filozof. Njemu je
jedino bilo stalo do Dezert lajfa, a sada je imao prednost s kojom nijedan od
njegovih takmaca ne bi mogao da se meri. Benediktu je isplatio pet miliona
dolara iz sopstvenog džepa kako bi izbegao da revizori nanjuše poslovnu
transakciju i počnu da mu postavljaju pitanja. Već je imao dovoljno briga oko
Bertovog poduhvata sa onim njegovim osiguravajućim fondom.
Međutim, bio je to dobro utrošeni novac. Vrednost deonica u njegovom
ličnom vlasništvu porasla je na deset miliona dolara, što beše đavolski dobra
zarada od investicija za samo mesec dana! Posao sa Benediktom zadržaće samo
za sebe. Niko o tome nije znao, čak ni Bert. Sve je to bilo previše bizarno i
previše opasno. Ionako se našao na velikoj muci da šefu njihovog odeljenja za
Glen Kuper
302
izdavanje osiguranja objasni zbog čega mu je bilo potrebno da mu svakog dana
šalju dnevni spisak svih lica u državi koja su tražila životno osiguranje.
Bert ga je spazio kako jede sam, pa mu je prišao nasmešen, mašući prstom:
„Otkrio sam tvoju tajnu, Nelsone!"
To je prepalo starijeg čoveka. „O čemu to pričaš?" upitao ga je ozbiljno.
„Hoćeš da nam pobegneš danas posle podne da bi igrao golf."
Elder odahnu, nasmešivši se: „Kako si pogodio?"
„Znam ja sve što se tu odigrava", pohvalio se njegov finansijski direktor.
„Ne baš sve, imam ja nekoliko skrivenih kečeva u rukavu."
„Je l' se i moja povišica krije tamo negde?"
„Samo ti gledaj da nam prinosi ostanu visoki i za nekoliko godina ćeš moći
da kupiš svoje lično ostrvce. Hoćeš da mi se pridružiš za doručkom?"
„Ne mogu. Imam neki sastanak oko budžeta. S kim igraš danas?"
„Ma, to je neka dobrotvorna igra u Vinu. Ni ne znam s kojom četvoricom su
me stavili."
„Pa, gledaj da uživaš. Zaslužio si."
Elder mu namignu: ,,U pravu si, jesam."
Nensi nije mogla da se usredsredi na dosije o pljački banke. Okrenula je
stranicu primetivši da ništa nije registrovala, pa je morala da se vrati i sve
iznova pročita. Kasnije tog prepodneva sledio joj je sastanak sa Džonom
Mjulerom, a on je od nje očekivao da ga ukratko upozna sa tim slučajem. Na
nekoliko minuta bi mahinalno otvarala Internet pretraživač u potrazi za novim
tekstovima o Vilu, ali su svi širom sveta uglavnom obrađivali jednu te istu priču
Asošijeted presa. Na kraju više nije mogla da se strpi.
Su Sančez ju je ugledala u hodniku, pa joj je mahnula iz daljine. Su je bila
poslednja osoba koju je Nensi želela da vidi u tom trenutku, ali nije se baš
mogla pretvarati kako je nije primetila.
Biblioteka mrtvih
303
Napetost na Suinom licu beše zapanjujuća. Ugao levog oka joj se gr- čio, a
bilo je primetno i podrhtavanje u njenom glasu. „Nensi", reče joj primakavši joj
se toliko blizu da joj je bilo neprijatno. „Da li je pokušao da te kontaktira?"
Nensi se pre toga postarala da dobro zatvori torbicu i navuče rajsferšlus.
„Pitala si me i sinoć. Odgovor je i dalje negativan."
„Pa, moram da pitam. Bio ti je partner. Partneri se zbliže." Nensi se
unervozila zbog te rečenice, što je Su odmah zapazila, pa se odmah ispravila:
„Nisam mislila da se zbliže na taj način, već da se združe, znaš, onako
prijateljski."
„Nije me zvao, niti mi je slao i-mejlove. Osim toga, da jeste ti bi to odmah
znala", izletelo joj je.
„Nišani ja izdala ovlašćenje da prisluškuju ni njega, a ni tebe!" reče Su. „Da
vas prisluškujemo, ja bih to znala. Pa, ja sam mu šefica!"
„Su, ja znam mnogo manje od tebe o svemu što se događa, ali da li bi te
zaista iznenadilo da se otkrije kako iza svega ovoga stoje neki drugi odseci?"
Su se učinila povređenom, pa je zauzela odbrambeni stav. „Ne znam o čemu
to pričaš", Nensi je slegnula ramenima, a Su je uspela da se pribere, ,,i gde si to
krenula?"
„Do apoteke. Treba ti nešto?" reče Nensi krenuvši prema liftu.
„Ne, sve je u redu", nije baš zvučala ubedljivo.
Nensi je peške prešla pet ulica pre nego što je otvorila torbu i izvadila telefon sa
pripejd brojem. Još jednom je proverila da li je neko prati, pa je ukucala broj.
Odgovorio je nakon što je dva puta zazvonilo: „Džoova palačinkarnica."
„Zvuči mi primamljivo", reče mu ona.
„Drago mi je što si nazvala", zazvučao je strašno umorno. „Počeo sam da se
osećam usamljeno."
„Gde si?"
,,U nekom mestu koje je ravno poput bilijarskog stola."
Glen Kuper
304
„Može malo određenije?"
„Na znaku piše Indijana."
„Nadam se da nisi vozio celu noć?"
„Mislim da jesam."
„Moraš malo da odspavaš!"
„Aha."
„Kad ćeš?"
„Evo, baš tražim gde bih mogao. Jesi li pričala sa Lorom?"
„Htela sam prvo da proverim kako si."
„Kaži joj da sam dobro. Kaži joj da ne brine."
„Brinuće se. I ja se brinem."
„Šta se dešava u kancelariji?"
„Su izgleda kao da ju je poplava izbacila. Svi su se posakrivali iza svojih
vrata."
„Slušao sam o sebi na radiju cele noći. Baš su gadno sve ovo raširili."
„Ako su se bacili u poteru za tobom, šta onda rade sa Šekltonom?"
„Pretpostavljam da izgledi da ću ga pronaći kako leškari na svojoj verandi
baš i nisu nešto veliki."
„Pa, šta ćeš onda?"
„Iskoristiću svoje višegodišnje iskustvo i svoju snalažljivost."
„Šta to tačno znači?"
„To znači da ću već nešto smisliti", zaćutao je, pa onda reče: „Nego znaš,
razmišljao sam nešto."
„O čemu si razmišljao?"
„O tebi."
„Šta o meni?"
Usledila je još jedna dugačka pauza, pa se začu kako pored njega prolazi
neki ogromni šleper. „Mislim da sam zaljubljen u tebe."
Biblioteka mrtvih
305
Sklopila je oči, a kada ih je ponovo otvorila, još se nalazila u južnom delu
Menhetna. „Ma, daj, Vile, zašto mi govoriš tako nešto? Zbog nedostatka sna?"
„Ne. Stvarno to mislim."
„Nađi, molim te, neki motel da malo odspavaš."
,,I samo to imaš da mi kažeš?"
„Ne. Mislim da sam i ja možda zaljubljena u tebe."
Greg Dejvis je čekao da provri voda u čajniku. Njegova veza sa Lorom Pajper
je trajala tek godinu i po dana, i upravo su se kao par suočili sa prvom velikom
kriznom situacijom. Hteo je da se zaista pokaže i bude sjajan momak i dečko
koji pruža podršku, a u njegovoj su se porodici suočavali sa kriznim situacijama
tako što bi skuvali čaj.
Stan im beše mali, sa jako malo svetla i bez nekog lepog pogleda, ali bi oni
radije živeli u nekom potkrovlju u Džordžtaunu, nego na nekom lepšem mestu
u predgrađima bez srca i duše. Konačno je uspela da zaspi u dva noću, ali čim
se probudila, odmah je ponovo uključila televizor, pa je videla tekst vesti na
ekranu u kojima je pisalo da joj je otac i dalje u bekstvu, te je opet počela da
plače.
„Hoćeš obični ili biljni?" doviknuo joj je.
Začuo je njene jecaje. „Biljni."
Doneo joj je šolju, pa je seo pokraj nje na krevet.
„Ponovo sam pokušala da ga nazovem", reče onemoćalo.
„Na kućni ili mobilni?"
„Telefonsku poštu." On je i dalje bio samo u boksericama. „Zakasnićeš",
reče mu ona.
„Otvoriću bolovanje."
„Zašto?"
„Da bih ostao sa tobom. Neću te ostaviti samu."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

29Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:51 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Zagrlila ga je, nakvasivši mu rame suzama. „Zašto si tako dobar prema
meni?"
„Kakvo ti je sad to pitanje?"
Mobilni telefon je počeo da vibrira pomerajući se po noćnom ormariću.
Posegnuo je za njim pre nego što bi pao sa ivice. Na ekranu je pisalo: Nepoznati
broj.
Neka žena ga je tražila.
„Greg je."
„Greg, ovde Nensi Lipinski. Upoznali smo se u Vilovom stanu."
„Isuse! Nensi! Zdravo!" Šapnuo je Lori: „Partnerka tvog tate", i ona se
odmah munjevito uspravila. „Odakle ti moj broj?"
„Greg, ja radim za FBI."
,,A, da. Kontam to", reče. „Zoveš zbog Vila?"
„Da. Da li je Lora tu?"
„Jeste. Zašto si mene zvala?"
„Zato što Lorin telefon možda prisluškuju."
„Isuse, šta li je to Vil uradio?"
„Da li pričam sa momkom njegove ćerke ili sa novinarom?" upitala ga je
Nensi.
Malo je oklevao, pa je spazio Lorin molećivi pogled: ,,S njenim momkom."
„Upao je u gadnu nevolju, ali nije ništa loše uradio. Naišli smo na nešto, a on
neće da odstupi. Moraš mi obećati da je ovo strogo poverljivo."
,,U redu", krenuo je da je uverava, „ovo je sve nezvanično."
„Daj mi Loru. Hoće da joj kažem da je dobro."
Agent za prodaju nekretnina beše neka platinasta plavuša u godinama kada se
žene poput nje odlučuju za tretmane botoksom. Pričala je kao navijena i odmah
se sprijateljila sa Keri. Njih dve su nešto čavrljale na prednjim sedištima
Biblioteka mrtvih
307
velikog mercedesa, dok je Mark sedeo sav ošamućen, čvrsto stežući aktovku
između nogu.
Donekle je bio svestan brbljanja oko sebe, kao i činjenice da su prolazili
pokraj drugih automobila, ljudi i prodavnica duž bulevara Santa Monika, da je u
tim elegantnim kolima bilo prijatno dok je s druge strane zasenčenih prozora
bilo vruće i sunčano, a osetio je i dva različita parfema, neki metalni ukus u
ustima i bridenje u očima, ali je svaki od tih osećaja postojao u nekoj odvojenoj
dimenziji. On se sada pretvorio u samo jedan niz nepovezanih čula. Um mu nije
obrađivao i povezivao informacije. Bio je na nekom drugom mestu, izgubljen.
Težak veo oko njega probio je tek Kerin piskavi glas: „Mark! Džina te je
nešto pitala!"
„Izvinite, šta?"
Agentica mu reče: „Pitala sam za vremenski rok."
„Što pre može", reče tiho.
„Pa, to je sjajno! To nam stvarno može biti odlična polazna tačka. A rekoste
da želite nešto za gotovinu?"
„Tako je."
„Joj, narode, vi ste se baš zagrejali za kupovinu!" izlete agentici. „Stalno mi
dolaze došljaci koji samo žele da vide Beverli Hils, Bel Er ili Brentvud -
čuvena tri mesta na B - ali vi ste, narode, tako pametni i usredsređeni. Mislim,
jeste li znali da je Holivud Hils najbolje tržište luksuznih nekretnina u ćelom
Los Anđelesu za cenu koju ste pomenuli i sa vašim direktnim pristupom?
Divno ćemo se provesti ovog poslepodneva!"
Nije ništa odgovorio, a dve žene nastaviše sa razgovorom tamo gde su stale
ostavivši ga ponovo na miru. Kada je automobil počeo da se uspinje prema
planinama, osetio je kako mu leđa uranjaju u sedište. Zažmurio je našavši se na
zadnjem sedištu očevog automobila koji se kretao prema Belim planinama do
njihove iznajmljene brvnare u Pinkam Noču. Njegov otac i majka su razglabali
o nečemu, ostavivši ga nazad samog sa brojevima koji su mu lebdeli po glavi,
Glen Kuper
308
pa je pokušavao da ih poslaže u pravilan niz i dokaže određenu teoremu. Kada
je u tome uspeo i u glavi mu se javio quod erat demonstrandum, obuzela ga je
silna radost kakvu je i sada želeo ponovo da oseti.
Mercedes se migoljio strmim krivudavim putevima prolazeći pokraj kuća
skrivenih iza visokih kapija i živih ograda. Zaustavio se iza kamiona firme za
uređivanje zemljišta nalik mnogim drugim koje su već zaobišli, a čim je Mark
otvorio vrata opalila ga je strahovita vrelina uz zujanje mašine za sakupljanje
lišća. Keri je odmah odjurila do kapije čvrsto stežući listu kuća u ponudi, poput
nekog razdraganog deteta.
Agentica reče Marku: „Kako je slatka! Dobro se držite sada narode, jer sam
vam zakazala gomilu obilazaka!"
Frejzer je crpeo energiju iz crne kafe i adrenalina, a da mu je pošlo za rukom
da nekog iz ambulante ubedi da mu daju malo amfetamina i njih bi odmah
ubacio na spisak. Unutra je tekao normalni radni dan uz gomilu zaposlenih koji
su obavljali svoja uobičajena štreberska posla. On je, s druge strane, obavljao
nešto neuobičajeno i potpuno neočekivano vodeći unutrašnju istragu i tri
terenske operacije istovremeno, a pored toga je i na nekoliko minuta o svemu
obaveštavao svoje gazde u Vašingtonu.
Jedan tim je bio na terenu u Njujorku u potrazi za Vilom Pajperom, drugi je
bio u Los Anđelesu, spreman da stupi u akciju, ako se i kada se Majki Šeklton
najednom stvori u Kaliforniji, a treći je bio u Las Vegasu radeći na slučaju
Nelsona Eldera. Svi njegovi ljudi behu bivši pripadnici vojnih snaga. Neki su
služili u terenskim operacijama CIA na Bliskom istoku. To sve redom behu vrlo
učinkoviti govnari koji su radili smireno uprkos panici onih nesposobnjakovića
iz Pentagona.
Popravio je i mišljenje o onoj Rebeki Rozenberg, mada se i dalje gadio
njenih navika u ishrani koje su mu govorile o nedostatku lične discipline.
Posmatrao ju je kako se prežderava nugatom i karamelom cele noći, i čak mu
Biblioteka mrtvih
309
se činilo da je počela da se goji tu pred njegovim očima. Kanta za otpatke joj
beše puna omotača od slatkiša, a pri tom je bila i ružna ko crna noć, ali je uz
dosta gunđanja i poštovanja zaključio da ona nije bila samo nadzornica
štrebera, već je sama po sebi ipak bila jedan vraški dobar štreber. Probijala se
kroz Šekltonove zaštitne šifre, korak po korak, polako ga razotkrivajući.
„Pogledaj ovo", reče mu kada se okrenuo prema njoj. „Ima još onog o Piteru
Benediktu. Imao je račun pod tim imenom u kazinu Sazvežđe, a postoji i viza
kartica na ime Pitera Benedikta."
„Je l' ima nekih zanimljivih naplata preko nje?"
„Jedva da ju je i koristio, ali je imao nekoliko transakcija sa Udruženjem
pisaca Amerike. Radi registrovanja scenarija ili tako nešto."
„Isuse, jebeni pisac. Možeš da ih se dokopaš?"
„Misliš da ih hakujem sa njihovog servera? Da, najverovatnije. Ima još
nešto."
„Reci."
„Pre mesec dana je otvorio račun na Kajmanskim ostrvima. Prva uplata je
bila na pet miliona dolara od Nelsona G. Eldera."
,,E, da me jebeš", odmah je morao da pozove Dekorsa, vođu njegovog tima u
Las Vegasu.
„On je verovatno najbolji programer kojeg je ova laboratorija ikada imala",
čudila se. „Vuk ostavljen da čuva piliće."
„Kako je izvukao podatke?"
„Ne znam još."
„Svaki zaposleni će morati na novi pregled", reče, ,,i to forenzički."
„Znam."
,,I ti isto."
Uputila mu je jedan kiseli pogled, pruživši mu jedan dolar: „Budi srce i
donesi mi još jednu čokoladicu."
„Nakon što pozovem prokletog ministra."
Glen Kuper
310
Haris Lester, ministar mornarice, imao je zasebnu kancelariju u C prstenu,
duboko zavučen u središtu Pentagona, bez pristupa svežem vazduhu, što je bio
slučaj i sa svim drugim vrlo složenim prostorijama u središtu tog kompleksa.
Njegov uspon do tog krajnje ispolitizovanog položaja beše prilično uobičajen -
bio je u mornaričkoj službi u Vijetnamu, proveo godine i godine u
zakonodavnim telima Merilenda, odslužio tri mandata kao kongresmen, bio
zamenik predsednika u firmi Nortrop Gruman mišn sistems*, da bi ga na kraju,
pre godinu i po dana, novoizabrani predsednik države postavio na mesto
ministra mornarice.
On je bio precizni birokrata koji se uvek protivio rizikovanju i prezirao
iznenađenja kako u ličnom, tako i u profesionalnom životu, pa je reagovao sa
mešavinom zaprepašćenja i nervoze kada ga je njegov šef, ministar odbrane,
lično obavestio o problemu u Zoni 51.
„Je li ovo neka smicalica kao iz studentskih dana, da biste me primili u neko
vaše tajno bratstvo, gospodine ministre?"
„Je l' ti ja izgledam kao neki balavi student?" dreknu ministar odbrane. „Ovo
se stvarno dešava, a po tradiciji spada u rejon mornarice, što znači da spada u
tvoj rejon, a neka ti je sam bog u pomoći, ako nešto procuri tokom tvog
mandata."
Lesterova košulja je bila toliko uštirkana da se začulo pucketanje, kada je seo
za svoj radni sto. Izravnao je kravatu na crne i srebrne prugice, pa je prošao
rukom kroz ono malo kose što mu je ostalo kako bi sve vlasi usmerio u istom
pravcu, pre nego što je dohvatio naočare za čitanje bez okvira. Glas njegovog
asistenta začu se preko interfona i pre nego što je uspeo da otvori prvu fasciklu.
*Jedna od najvećih svetskih kompanija za proizvodnju i razvoj vojne opreme, oružja, vojnih vozila,
sigurnosnih sistema.
Biblioteka mrtvih
311
„Malkom Frejzer vas zove iz Grum Lejka, gospodine ministre. Želite li da
primite poziv?"
Skoro da je osetio kako mu se kiselina diže u želucu. Ovakvi pozivi su ga
ubijah u pojam, ali nije mogao da ih preusmeri nekom drugom. Ovo je bio
njegov posao i na njemu je bilo da donese odluke. Bacio je pogled na časovnik:
tamo je sada bila noć. Pravo vreme za noćne more.
Mercedesom su stigli na poslednji zakazani obilazak kasno posle podne,
parkiravši se na polukružnom prilaznom puteljku ispred imanja u mediteranskom
stilu.
„Mislim da će ovo biti ona prava!" uzviknu agentica za prodaju nekretnina
pucajući od energije. „Sačuvala sam vam najbolje za kraj."
Keri beše sva ošamućena, ali i srećna. Proverila je frizuru u ogledalcetu, pa
reče sva u oblacima: „Sve su mi se dopale."
Mark se dovukao za njima. Jedan od agenata iz agencije koja je prodavala tu
kuću, delujući poput prave cepidlake, čekao ih je lupkajući prekorno po satu.
To je podsetilo Marka da i on baci pogled na svoj.
Nelson Elder je igrao golf sa zamenikom predsednika marketinškog odeljenja
organizacije Vin, načelnikom gradske vatrogasne službe i generalnim
direktorom jedne lokalne kompanije za proizvodnju medicinskih pomagala. Bio
je prilično dobar igrač golfa, sa hendikepom 14, ali mu je ova runda išla
izvanredno dovevši ga na rub ushićenosti. Stigao je do četrdeset jedan, i
postigao svoju najbolju devetku u proteklih nekoliko godina.
Sveže poprskani tereni u klubu Bermuda po svojoj boji behu poput zagasitog
smaragda usred smeđe pustinje. Niska trava odlično se povijala i njemu je,
hvala bogu, sve polazilo za rukom. Mada je bilo dosta vode na terenima,
njegova je lopta išla pravo, ostavši potpuno suva. Sunčevi zraci su podrhtavali
po staklenoj površini hotela Vin koji se uzdizao iznad sportskog kluba, pa se
Glen Kuper
312
opušten u svojim golf kolima, pijuckajući flašicu ledenog čaja i slušajući žubor
veštačkog potoka, osećao zadovoljno i smireno, a tako se nije već stvarno dugo
osećao.
Keri je potpuno odlepila za mediteranskom vilom na Holiridž roudu. Trčkarala
je od jedne zapanjujuće sobe do druge - posebno dizajnirane kuhinje, dnevne
sobe na spuštenom nivou, zvanične trpezarije, biblioteke, sobe sa televizijskom
i muzičkom opremom, vinskog podruma, ogromne glavne spavaće odaje uz još
tri spavaće sobe - sve vreme ponavljajući „O, gospode! O, gospode!", dok ju je
agentica pratila u stopu milozvučno govoreći: „Jesam vam rekla! Sve je
renovirano. Pogledajte samo te detalje!"
Mark nije imao stomak za takve stvari. Praćen podozrivim pogledom agenta
čija je agencija prodavala ovu nekretninu, zaputio se ka popločanom delu
dvorišta, pa je seo pokraj svetlucave vode bazena čija se udaljena ivica
neprimetno stapala sa horizontom. Popločani deo dvorišta beše oivičen
žbunjem manzanite oko čijih se nežnih svetloplavih cvetića okupila čitava
gomila kolibrija. Ispod njih se prostirao široki kanjon, a u daljini se na
poslepodnevnom suncu jedva razaznavala čitava mreža ulica. Preko njegovog
ramena, iznad krova kuće, najednom udaljenom grebenu, mogli su se videti
vrhovi slova čuvenog holivudskog natpisa. Ovo je upravo ono što sam želeo,
pomisli tugaljivo, ono o čemu sam sanjao da ću uraditi kada uspem kao
scenarista, da ću sedeti pokraj bazena, u brdima, ispod tog natpisa. Jedino što
je mislio da će to trajati duže od pet minuta.
Keri je izjurila kroz klizna vrata skoro se rasplakavši pred pogledom koji ju
je dočekao napolju: „Mark, ova mi se užasno sviđa. Prosto sam oduševljena.
Baš sam oduševljena!"
„Ona je oduševljena", dodade agentica prilazeći im s leđa.
„Koliko košta?" reče Mark ukočeno.
Biblioteka mrtvih
313
„Traže tri i četiristo, a ja mislim da je to dobra cena. Milion i pet stotina su
uložili samo u renoviranje..."
„Uzimamo", bio je skroz bezizražajan.
„Mark!" vrisnu Keri. Bacila mu se oko vrata, pa ga je poljubila desetak puta.
,,E, pa upravo ste neviđeno usrećili dve žene", reče agentica pohlepno. „Keri
mi kaže da se bavite pisanjem. Mislim da ćete napisati gomilu sjajnih scenarija
sedeći baš pokraj ovog predivnog bazena! Izložiću im vašu ponudu, pa ću vas
nazvati večeras!"
Keri je pravila slike kamericom svog mobilnog telefona. Nije mu odmah
doprlo do glave, ali kada je Mark shvatio šta se dešava naglo je skočio zgrabivši
joj ga iz ruke. „Jesi li već slikala nešto pre ovog?"
„Nisam! Zašto?"
„Tek si sada uključila telefon?"
„Da! U čemu je problem?"
Pritisnuo je dugme za isključivanje. „Baterija ti je skoro prazna. Moja se
skroz ispraznila. Pokušavam da sačuvam ono što je ostalo, u slučaju da nam
zatreba za neki poziv", pružio joj ga je nazad.
„Dobro, ludice", pogledala ga je prekorno, kao da hoće da mu kaže: Nemoj
opet da mi postaneš uvrnut. „Hajde sa mnom da pogledaš iznutra! Joj, kako
sam srećna!"
Frejzer je dremao za svojim stolom kada ga je jedan od njegovih ljudi potapšao
po ramenu. Naglo se probudio frknuvši.
„Imamo signal sa telefona Hajtauerove. Upalio se, pa se ugasio, onako na
brzaka."
„Gde se nalaze?"
,,U istočnom delu Holivud Hilsa."
Frejzer se počeša po neobrijanom obrazu: „Dobro, taj je bio na brzaka.
Možda uhvatimo još jedan. Šta je sa Dekorsom?"
Glen Kuper
314
„Na svom je položaju, čeka ovlašćenje."
Frejzer je ponovo zatvorio oči: „Probudi me kada me ponovo nazovu iz
Pentagona."
Elder je odmeravao udarac na osamnaestoj rupi. U pozadini travnjaka beše
vodopad visok više od deset metara, predivno mesto za završetak runde. „Šta
misliš", pitao je direktora iz Vina. „Brz i snažan udarac?"
„Aha, samo mu ga daj, Nelsone. Danas ceo dan razbijaš."
„Je l' znaš da će mi, ako pogodim, ovo biti najbolja runda koju sam ikada
odigrao?"
Čuvši to, načelnik vatrogasne službe i generalni direktor im se primakoše da
provere putanju loptice.
„Tako ti boga! Nemoj da urekneš samog sebe!" zavapi tip iz Vina.
Elderov zamah beše lagan i besprekoran, a taman kada je visoko uzdigao
štap - trenutak pre nego što će mu metak prosvirati lobanju i poprskati četvorku
krvlju i moždanom kašom - u glavi će mu se javiti misao kako je život
neverovatno lep.
Dekorso je proverio da li je mrtav kroz nišan na snajperskoj puški, a onda je
vešto rastavio oružje, ubacio ga u torbu za odelo, pa je napustio hotelsku sobu
na jedanaestom spratu sa primamljivim pogledom na idilične golf terene.
Kada su se vratili u hotelski apartman, Keri je htela da vode ljubav, ali on nije
mogao da natera samog sebe. Izvukao se pravdajući se suncem, pa se povukao
u kupatilo na tuširanje. Ona je nastavila da brblja kroz vrata, previše uzbuđena
da bi prestala sa pričom, a on je pustio da snažni tuš priguši njegovo plakanje.
Agent za prodaju nekretnina je rekla Keri da je Kat, restoran u njihovom
hotelu, bio toliko sjajan prosto vene da isečeš, što beše opaska na koju se on
odmah trgnuo. Preklinjala ga je da odu tamo na večeru, a šta god da je ona
Biblioteka mrtvih
315
želela, on je hteo da joj ispuni, mada mu je prevashodni nagon bio da se sakriju
u njihovoj sobi.
Izgledala je zapanjujuće u crvenoj haljini, a čim su ušli, mnogi okrenuše
glavu prema njima da provere da ona možda nije bila neka poznata ličnost.
Mark je sa sobom nosio aktovku, pa su se svi mogli opkladiti da je ona bila
neka glumica na sastanku sa svojim agentom ili advokatom.
Ovaj žgoljavi tip delovao je previše uobičajeno da bi joj bio dečko, osim,
naravno, ako nije bio truli bogataš.
Smestili su ih za sto pokraj prozora ispod ogromnog svetlarnika kroz koji će,
dok ne dođu do deserta, mesečina pokuljati unutra.
Jedino o čemu je htela da pričaju beše kuća. To je za nju bilo ostvarenje sna -
ne, još i više od toga, jer nikada nije ni sanjala da takvo mesto uopšte postoji.
Nalazilo se toliko visoko u brdima, da je mislila da se nalaze u svemirskom
brodu, kao u onom NLO-u koji je ugledala kao devojčica. Postavljala mu je
pitanja kao neko dete: kada će napustiti posao, kada će se njih dvoje preseliti,
kakav će nameštaj kupiti, šta on misli kada bi ona trebalo da počne sa časovima
glume, kada će on ponovo početi sa pisanjem? On bi na to samo slegnuo
ramenima ili bi odgovorio jednosložnim rečima zureći kroz prozor, a ona bi već
prešla na sledeće što bi joj palo na pamet.
Najednom je prestala sa pričom, nateravši ga da podigne pogled prema njoj.
„Zašto si tako tužan?" upitala ga je.
„Nisam."
„Jesi."
„Ne, nisam."
Nije baš bila ubeđena, ali se manula te teme, pa reče: „Pa, ja jesam srećna.
Ovo je najlepši dan u celom mom životu. Da te nisam srela, bila bih... pa,
prosto ne bih bila ovde! Hvala ti, Šekltone."
Dobacila mu je jedan mazni poljubac koji ga je raskravio nateravši ga da se
nasmeši. „Tako je već bolje!" reče mu mačkastim glasom.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

30Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:51 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Iz torbice joj se začu telefon.
„Tvoj telefon!" reče on. „Zašto je uključen?" preplašio ju je svojim
uspaničenim izrazom lica.
„Dina mi je tražila broj u slučaju da nam prihvate ponudu", krenula je da
čeprka po torbi. „To je verovatno ona!"
„Koliko ti je već uključen?" prostenjao je.
„Ne znam. Nekoliko sati. Ne brini, sve je u redu s baterijom", reče. „Halo?"
delovala je razočarano i zbunjeno. „Za tebe je!" reče, pružajući mu telefon.
Prestao je da diše podigavši ga prema uvetu. Glas beše muški, zapovednički,
grub: „Dobro me slušaj, Šeldtone. Ovde Malkom Frejzer. Hoću da izađeš iz
restorana, vratiš se u svoju sobu i tamo sačekaš da te kontrolori pokupe. Siguran
sam da si već proverio bazu podataka. Danas nije tvoj sudnji dan. Ali je bio
Nelsonu Elderu, koga više nema. Ovo je i dan Keri Hajtauer. Ali, nije tvoj dan.
No, to ne znači da te ne možemo gadno povrediti, tako da poželiš da ipak jeste.
Moraćemo otkriti kako si sve to obavio. Možeš da nam olakšaš."
„Ona ništa ne zna", reče Mark molećivim šapatom, okrenuvši se na drugu
stranu.
„Nije bitno šta ti kažeš. Došao je njen dan. Zato, ustani i idi odatle, smesta.
Jesi li me razumeo, Mark?"
Srce mu je nekoliko puta otkucalo, a on nije odgovarao.
„Mark?"
Isključio je telefon, odgurnuvši stolicu.
„Šta nije u redu?" zapitala ga je.
„Ništa", otežano je disao. Lice mu se skroz iskrivilo.
„Javili su ti nešto o tvojoj tetki?"
„Da. Moram do kupatila. Odmah se vraćam", teškom mukom je pokušavao
da se pribere, ne mogavši da je pogleda u oči.
„Sirota moja bebica", reče mu utešno. „Brinem se za tebe. Hoću da budeš
srećan poput mene. Brzo se vrati svojoj Kerici-merici, važi?"
Biblioteka mrtvih
317
Uzeo je aktovku, pa je otišao odatle kao čovek koji je krenuo na vešala,
vukući noge u kratkim koracima, pognute glave. Stigavši u predvorje, začuo je
zvuk lomnjave stakla i potom dve mučne sekunde zatišja, a zatim prodorne
ženske vriske i gromke muške povike.
Restoran i predvorje se ispuniše masom usplahirenih ljudi, svi su trčali,
jurili, gurali se. Mark je nastavio da hoda poput zombija pravo kroz glavni ulaz
hotela Vilšir, gde je napolju pokraj ivičnjaka stajao neki automobil čekajući da
ga osoblje odveze. Dečko koji je radio na parkingu je poželeo da pogleda šta se
to dešavalo u predvorju, pa je pošao prema kružnim vratima.
Mark je bez premišljanja seo na vozačko mesto praznog automobila, pa se
odvezao pravo kroz toplu noć na Beverli Hilsu, pokušavajući da razazna put
kroz suze u očima.
31. JULA 2OO9.
LOS ANĐELES
Merilin Monro je odsedala tamo, kao i Liz Tejlor, Fred Aster, Džek Nikolson,
Nikol Kidman, Bred Pit, Džoni Dep i ostali čija je imena zaboravio, jer nije
obraćao pažnju na nosača kofera koji je primetio da želi da ga ostavi samog, pa
je brzo otišao bez uobičajenog pokazivanja i obilaska apartmana.
Gost hotela nosaču je izgledao zbunjeno i razbarušeno. Jedini prtljag mu beše
jedna aktovka. Ali, njima su gosti bili sve vrste narkomana i čudaka, a taj
mrmljavi tip mu je za napojnicu izvukao stotku iz debelog svežnja, tako da je,
što se njega tiče, sve bilo u redu.
Glen Kuper
318
Mark se probudio izgubljen posle dubokog sna, ali uprkos pravoj pravcatoj
grmljavini u glavi, brzo se vratio u realnost ponovo zatvorivši oči, sav očajan.
Registrovao je nekoliko različitih zvukova: potmulo zujanje klima-uređaja,
cvrkut ptičica s druge strane prozora i trljanje njegove kose o pamučne plahte i
uvo. Osetio je hladnu struju vazduha od ventilatora sa plafona. Usta mu behu
toliko suva, da mu se činilo da u njima nema ni jednog jedinog molekula
tečnosti kako bi navlažio jezik.
Bio je to jedan od onih apartmana koji gostima nudi male flašice skupocenih
pića. Na stolu je stajala poluprazna boca votke, snažan i delotvoran lek za
njegov problem sa memorijom. Pio je čašu za čašom, sve dok se nije obeznanio.
Očito se i svukao i ugasio svetla, što znači da su mu neki osnovni refleksi ipak
ostali u funkciji.
Svetlost koja se probijala kroz vrata dnevne sobe bojila je sobu u pa- stelne
nijanse. Zapazio je čitav spektar boje breskve, sleza i žalfije. Keri bi se ovo
mesto silno dopalo, pomislio je zagnjurivši lice u jastuk.
Ukradenim autom prevezao se kroz nekoliko ulica shvativši da je bio previše
umoran za bežanje. Zaustavio se, parkirao kola u tihoj ulici sa porodičnim
kućama u Nort Krešentu, pa je izašao i krenuo besciljno da tumara. Bio je i
suviše ošamućen da bi primetio da je na Beverli Hilsu bio upadljiviji kao pešak
nego kao vozač ukradenog BMV-a. Tako je i prošlo određeno vreme i on se
najednom našao nasred ulice zureći u natpis zelene boje pelinkovca sa
ispupčenim trodimenzionalnim belim slovima.
Hotel Beverli Hils.
Podigao je pogled prema toj kitnjastoj ružičastoj zgradi uvučenoj iza
raskošnog zelenog vrta. Mahinalno je krenuo unutra, ušetavši do recepcije,
gde je pitao kakve sobe imaju, pa je uzeo najskuplju - raskošni bungalov sa
sopstvenom istorijom koju mu je nosač ispričao za šaku gotovine.
Iskobeljao se iz kreveta, previše dehidriran da bi otišao da mokri, pa je
ispio celu flašu vode i potom seo na krevet da razmisli o svemu. Njegov
Biblioteka mrtvih
319
računarski mozak beše mlitav i pregrejan. Ranije se nije često mučio oko
rešavanja nekog svog mentalnog problema. Ovako je glasila derivaciona
analiza odluke: svaki potez ima svoje ishode, svaki ishod povlači za sobom
nove poteze.
Nije to tako teško. Skoncentriši se!
Prošao je kroz čitavu skalu mogućih rešenja od bežanja i skrivanja, do
življenja na preostaloj gotovini što je duže bilo moguće, pa do toga da se
smesta preda Frejzeru. Danas nije bio njegov dan, a nije bio ni sutra: nije im
bio na vidiku, pa je znao da ga neće ubiti i da ga neće naterati da izvrši
samoubistvo. Međutim, to nije značilo da Frejzer neće ispuniti svoje pretnje i
prebiti ga, ili da u najboljem slučaju, neće provesti ostatak svog života u nekoj
mračnoj samici.
Ponovo je počeo da plače. Da li zbog Keri, ili zato što je sve tako gadno
sjebao? Zašto nije mogao biti zadovoljan onim što je imao? Pritisnuo je
rukama pulsirajuće slepoočnice, te poče da se njiše. Život mu ranije i nije bio
toliko loš, zar ne? Pa, zašto je onda pomislio da su mu potrebni novac i slava?
Evo ga u hramu novca i slave, u najboljem bungalovu hotela Beverli Hils, i
možeš mislit' - to je samo nekoliko soba sa nešto nameštaja i nekoliko
aparata. Sve je to ionako imao. Mark Šeklton nije bio loš momak. Imao je
osećaj za umerenost. To ga je onaj govnar, Piter Benedikt, nadobudni
grabljivac, uvalio u nevolje. Njega treba kazniti, a ne mene, pomisli Mark,
zakoračivši jednom nogom u ludilo.
Osetio je potrebu da uključi televizor. Za pet minuta programa, čak tri vesti
behu o njemu!
Predsednik osiguravajućeg društva ubijen na terenu za golfu Los Anđelesu
hicem iz snajperske puške.
Vil Pajper, agent FBI-a zadužen za istragu Sudnjeg dana i dalje u bekstvu.
Od lokalnih vesti: gošća u restoranu Volfgang Pak upucana u glavu kroz
prozor. Nepoznati napadač još na slobodi.
Glen Kuper
320
Ponovo je počeo da jeca ugledavši Kerino telo koje je jedva uspelo da ispuni
kesu medicinskih istražitelja.
Znao je da ne sme dopustiti Frejzeru da ga se dočepa. Bio je prestravljen od
tog mišićavog čoveka sa nepokretnim očima. Oduvek se plašio kontrolora, a to
je bilo mnogo pre nego što je saznao da su bili i hladnokrvne ubice.
Zaključio je da bi mu samo jedna osoba mogla pomoći.
Morao je da pronađe telefonsku govornicu.
Taj ga je zadatak skoro u potpunosti ophrvao, jer na Beverli Hilsu dvadeset
prvog veka nije bilo javnih govornica, a on je krenuo pešice. U hotelu je
sigurno postojala bar jedna, ali je on morao da pronađe neko mesto sa kog im
ne bi odmah odao put do svojih vrata.
Hodao je skoro sat vremena i sav se oznojio, pre nego što je konačno
pronašao jednu u nekoj prodavnici sendviča u Nort Beverliju. Upao je između
doručka i ručka, pa mesto nije bilo krcato. Osećao se kao da ga neka gospoda
posmatraju, ali to je samo umislio. Uvukao se u neki polumračni hodnik blizu
toaleta i stražnjih vrata. U hotelu je usitnio dvadeseticu, pa je naoružan punim
džepom novčića od dvadeset pet centa, okrenuo prvi broj sa spiska, ali je dobio
telefonsku poštu. Spustio je slušalicu ne ostavivši poruku.
Onda je pozvao drugi - opet telefonska pošta.
A onda konačno i poslednji broj. Zadržao je dah.
Neka žena je odgovorila kada je zazvonilo drugi put. „Halo?"
Oklevao je, pre nego što će progovoriti. „Da li je to Lora Pajper?" upita
Mark.
„Jeste. Ko je to?" U glasu joj se jasno osetila zebnja.
„Zovem se Mark Šeklton. Ja sam čovek kojeg vaš otac traži." „Gospode
bože, pa to je ubica!"
„Ne, ne, molim vas, nisam ubica! Morate mu reći da ja nikoga nisam ubio."
Biblioteka mrtvih
321
Nensi je vozila Džona Mjulera u Bruklin da ispitaju jednog od upravnika banke
koja se našla na meti serijskih pljačkaša koji su nedavno napali taj deo grada.
Postojala je ogromna količina snimaka iz sigurnosnih kamera i veliki broj
očevidaca koji su ukazivali na to da su ista dva muškarca, koja su izgledala kao
da potiču sa Bliskog istoka, bila umešana u svih pet pljački, a ljudi iz
Antiterorističke brigade disali su za vrat Odeljenju za ozbiljna krivična dela,
želeći da ispitaju da li je u čitav slučaj bio upleten i neki oblik terorizma.
Nensi nije bilo prijatno što je morala da iznosi svoje procene o slučaju koji je
uveliko bio u toku, ali njenom partneru to nije smetalo.
„Ovakve slučajeve ne smeš uzeti olako", reče joj. „Tu lekciju moraš da
naučiš na samom početku karijere. Nalazimo se u globalnom ratu protiv
terorizma i ja mislim da je potpuno svrsishodno tretirati ovakve prestupnike kao
teroriste, sve dok se ne dokaže suprotno."
„To su samo neki pljačkaši banaka koji slučajno izgledaju kao muslimani.
Ništa ne ukazuje na to da je reč o političkim pobudama", ostala je pri svome.
„Dovoljno je da jednom pogrešiš i da onda nosiš krv hiljade Amerikanaca na
duši. Da sam ostao na slučaju Sudnjeg dana, ja bih i tamo uključio mogućnost
terorizma."
„Taj se slučaj ne može dovesti u vezu sa terorizmom, Džone."
,,A, ne znaš ti to. Slučaj još nije zaključen, osim ako nisam nešto propustio.
Je li već zaključen?"
Zaškrgutala je zubima: „Ne, Džone, još nije zaključen."
Do sada to nije spominjao, ali je ovde naišao na zgodnu priliku da otvori tu
temu: „ A šta, kog vraga, uopšte radi taj Vil?"
„Rekla bih da je uveren da radi ono što mu je posao."
„Uvek postoji samo jedan ispravan način da obaviš nešto i mnogo pogrešnih
načina. Vil se uporno odlučuje za pogrešan način", reče. „Drago mi je što sam
tu da tvoju obuku vratim na pravi put."
Glen Kuper
322
Zakolutala je očima čim je skrenuo pogled na drugu stranu. Već je ionako
bila strašno uzrujana, a on joj je samo otežavao stvari. Dan joj je počeo
uznemirujućim vestima o tome kako je Nelson Elder upucan snajperskom
puškom, što mora da je bila samo puka slučajnost, ali se ona osećala previše
bespomoćno da bi to proverila - a ionako je bila skinuta sa tog slučaja.
Moguće je da je Vil čuo vesti preko radija ili gledajući televiziju u nekom
motelu a, uostalom, ona i onako nije htela sada da ga nazove, pa da ga probudi
dok se odmara. Moraće da sačeka da se on javi njoj.
Kada je skrenula na parking banke u Fletbušu, zazvonio joj je telefon sa
pripejd brojem. Užurbano je otkopčala pojas izjurivši iz službenog vozila kako
bi se udaljila što više od Mjulera, pre nego što bude odgovorila.
„Vile! Lora je!" zvučala je izbezumljeno.
„Lora! Šta je bilo?"
„Upravo me je zvao Mark Šeklton. Hoće da se vidi sa tatom."
Vil je savladavao uspon na putu, što za njega beše dobar osećaj, jer je konačno
osetio neku promenu. Već je izludeo zbog vožnje po hipnotički ravnim
krajolicima, pa mu je strma cesta 1-40 koja se pružala kroz Sandijske planine
popravila raspoloženje. Ranije je u Plejnfildu u državi Indijani uspeo da uhvati
šest sati odmora u motelu Dejz, ali to je bilo pre osamnaest sati. Ne bude li se
uskoro odmorio, zadremaće i slupaće se negde.
Nazvaće Nensi čim se bude zaustavio. Čuo je za Elderovo ubistvo na radiju,
pa je hteo da proveri da li ona zna nešto o tome. Ta vest ga je izluđivala, ali bilo
je i mnogo drugih stvari koje su ga živcirale, uključujući i prisilnu apstinenciju.
Onako nervozan, počeo je da se podsmeva samom sebi šašavim tonom:
,,E, pa Vili, možda imaš problem sa pićem."
„Ma, zajebi ti to, moj jedini problem je to što odavno ništa nisam popio."
„Eto, upravo sam dokazao svoju poentu."
Biblioteka mrtvih
323
„Ma, možeš ti da zabiješ tu svoju poentu pravo u guzicu."
A živciralo ga je i ono što je prethodnog dana rekao Nensi, ono o ljubavi. Da
li je to zaista mislio? Da li su to iz njega progovorile iscrpljenost i usamljenost?
Da li je ona zaista mislila ono što je rekla? Sad je pustio tu ljubavnu izjavu na
slobodu, pa će tim morati da se pozabavi.
I to možda mnogo ranije nego što je mislio - telefon mu je zazvonio.
„Hej, drago mi je što si me nazvala."
„Gde si sada?" zapita ga Nensi.
,,U državi Nju Meksiko." Sa njene strane se čula saobraćajna buka. „Ti si na
ulici?"
„Na Brodveju. Znaš kakav je saobraćaj petkom. Imam nešto da ti kažem,
Vile."
„O Nelsonu Elderu, je l' da? Čuo sam na vestima. To me je totalno izludelo."
„Zvao je Loru."
Vil beše zbunjen: „Ko ju je zvao?"
„Mark Šeklton."
Usledio je tajac.
„Vile?"
„Taj kurvin sin je zvao moju ćerku?" kipeo je od besa.
„Rekao je da je pokušao da te dobije na sve tvoje brojeve. Uspeo je jedino
preko Lore. Hoće da se vidite."
„Može da se preda bilo gde."
„Uplašen je. Ti si jedini čovek kome može da veruje."
„Imam još manje od hiljadu kilometara do Vegasa. Može slobodno da mi
veruje na reč da ću ga sjebati što je nazvao Loru."
„Nije u Las Vegasu. U Los Anđelesu je."
„Isuse, to je još dodatnih pet stotina kilometara! Šta je još rekao?"
„Kaže da nije nikoga ubio."
„Neverovatno. Šta još?"

http://weheartit.com/kidnapped_angel

31Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:52 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
„Kaže da mu je žao."
„Gde da ga pronađem?"
„Hoće da odeš do nekog kafića na Beverli Hilsu sutra pre podne u deset.
Imam tačnu adresu."
„Biće tamo?"
„Tako je rekao."
„Pa, dobro, ako nastavim ovim tempom i odspavam negde osam sati, imaću
dovoljno vremena da popijem kafiću sa svojim starim druškanom."
„Brinem se za tebe."
„Staću negde da se odmorim. Dupe mi je utrnulo, ali sam dobro. Kola tvoje
babe nisu pravljena da budu udobna i brza."
Bilo mu je drago što je uspeo da je nasmeje.
„Slušaj, Nensi, u vezi sa onim od juče..."
„Hajde da sačekamo dok se sve ne završi", reče mu. „O tome treba da
razgovaramo kada opet budemo zajedno."
„Važi", spremno se složio. „Drž' svoj telefon napunjen. Ti si mi slamka
spasa. Daj mi tu adresu."
Frejzer nije išao kući još od kada je otpočela krizna situacija, a ni svojim
ljudima nije dopuštao da napuste operacioni centar. Kraj se uopšte nije nazirao:
pritisak iz Vašingtona beše snažan, i svi redom behu isfrustrirani. Imali su
Šekltona u šaci, grdio je svoje ljude, ali je to neobučeno govance ipak uspelo da
umakne najboljim taktičkim operativcima u celoj zemlji. Frejzerovo dupe se
našlo u opasnosti i to mu se nikako nije dopadalo.
„Treba nam neka teretana ovde", promrmlja jedan od njegovih ljudi.
„Nije ti ovo luksuzna banja", izdra se Frejzer.
„Možda samo bokserski džak. Mogli bismo ga obesiti tu u ćošku", javio se
drugi iza terminala.
„Ako ti se nešto udara, dođi ovamo, pa probaj na meni", zaurla Frejzer.
Biblioteka mrtvih
325
„Samo želim da nađemo tog šupka i da idemo kući", reče onaj prvi.
Frejzer ga je ispravio: „Imamo dva šupka: našeg tipa i onog nitkova iz FBI-a.
Obojica su nam potrebni."
Veza sa Pentagonom je zazvonila i onaj sa bokserskim džakom se javio,
počevši da hvata beleške. Frejzer je po njegovom držanju mogao zaključiti da
se nešto dešava.
„Malkome, imamo nešto. Prisluškivači obaveštajne službe su presreli poziv
ćerki agenta Pajpera."
„Od koga?" zapita ga Frejzer.
„Od Šekltona."
„Uuu, mamicu ti..."
„Upravo skidaju snimak. Trebalo bi da ga dobijemo za nekoliko minuta.
Šeklton želi da se sretne sa Pajperom u nekom kafiću na Beverli Hilsu sutra pre
podne."
Frejzer je pobedonosno zapljeskao viknuvši: „Dve muve jednim jebenim
udarcem! Hvala ti, bože!" Odmah je počeo da razmišlja: „Je l' bilo odlaznih
poziva? Kako će da prosledi informaciju?"
„Nema poziva ni sa njenog kućnog broja, a ni sa mobilnog."
„Dobro, ona je u Džordžtaunu, zar ne? Uzmi listu svih javnih govornica na
tri kilometra od njene kuće i proveri da sa njih nema skorašnjih poziva drugim
javnim govornicama ili mobilnim telefonima sa pripejd brojem. I ispitaj da
nema cimere ili dečka, pa uzmi i njihove brojeve i listu poziva. Hoću da
namaknemo brnjicu preko Pajperove glave."
U Los Anđelesu je palo veče i vrelina je polako počela da popušta. Mark je
celog dana ostao u svom bungalovu nakačivši natpis Ne uznemiravaj na vrata.
Zakleo se da će učiniti pokoru za Keri tako što će postiti, ali mu se zavrtelo u
glavi tokom poslepodneva, pa se bacio na gomilu slanih grickalica i keksića u
Glen Kuper
326
baru. Na kraju krajeva, ubeđivao je sebe, ono što se desilo beše suđeno, pa on u
stvari i ne može kriviti sebe za sve, zar ne? Ta pomisao ga je malo oraspoložila,
pa je otvorio jedno pivo. Odmah je, jednu za drugom, popio još dve flaše, pa je
onda počeo i sa votkom.
Njegov bungalov imao je zasebno dvorište skriveno iza zidova sivkastoružičaste
boje koji behu ukrašeni imitacijom italijanskih lukova. Odvažio se, pa
je izašao sa flašom i seo na ligeštul udobno se zavalivši. Vazduhom su se širili
egzotični mirisi tropskog baštenskog cveća. Dopustio je sebi da zaspi napolju, a
kada se probudio nebo je bilo skroz crno, a vazduh beše svež. Zadrhtao je u
noćnoj tami. Nikada se ranije nije osećao toliko usamljeno.
U pustinji Mohave je već u ranim satima subotnjeg jutra bilo 44 stepena, pa je
Vil pomislio da bi istog trena mogao da se pretvori u pepeo, kada je zaustavio
kola pokraj puta i izašao da piški. Molio se da stari taurus ponovo upali, a tako
je i bilo. Stići će do Beverli Hilsa i još će mu ostati malo slobodnog vremena.
U operativnom centru Zone 51, Frejzer je pratio Vilov elektronski signal u
obliku male žute tačke na mapi sa satelitskim snimkom. Njegov poslednji
telefonski signal došao je sa predajnika u Verizonu, sa puta 1-40, oko osam
kilometara zapadno od Nidlsa. Frejzer je voleo jasno da odredi operativne
parametre i da na taj način eliminiše iznenađenja - to digitalno oko sokolovo
uvek mu je ulivalo osećaj sigurnosti.
Posegli su za nešto tradicionalnijim metodama kako bi došli do Vilovog
pripejd broja. Tim Obaveštajne službe iz Vašingtona utvrdio je da je Lorin stan
iznajmljivao čovek koji se zvao Greg Dejvis. U petak uveče, Dejvisov mobilni
telefon je primio i uputio pozive jednom pripejd broju operatera Ti mobajl sa
Biblioteka mrtvih
327
lokacijom u Vajt Plejnsu u Njujorku. Taj Ti mobajlov broj je jedino obavljao i
primao razgovore sa još jednim brojem od kada je bio aktiviran i to beše broj
koji je odgovarao drugom Ti mobajlovom pripejd broju koji se kroz Arizonu
kretao prema zapadu u petak uveče.
Tako ih je, na vrlo jednostavan način, trag doveo do Vilove partnerke iz FBIa,
Nensi Lipinski, koja je živela u Vajt Plejnsu. Prisluškivači Obaveštajne
službe su odmah stavili oba pripejd broja pod prismotru i Frejzer je sve dobio
upakovano na tacni, sa sve mašnicom poput poklona od Deda Mraza. Njegovi
ljudi će otići u kafić Kod Sala i Tonija na fin subotnji doručak, a on će u
međuvremenu posmatrati Vilovu žutu tačkicu kako se kreće prema zapadu sto
trideset kilometara na čas, odbrajajući sate do trenutka kada će skinuti svu tu
bedu sa vrata.
Vil se dokotrljao do Beverli Hilsa pre sedam ujutru, pa je prošao pokraj onog
kafića. U severnom delu Beverli puta nije bilo mnogo saobraćaja - u ovo doba
čitav se taj velegrad činio poput nekog uspavanog gradića. Parkirao se u
paralelnoj ulici Kenon, pa je namestio budilnik na svom telefonu na devet i
trideset i ubrzo nakon toga zaspao.
Kada mu se budilnik uključio, ulica je bila ispunjena bukom, a u njegovom
automobilu je postalo neprijatno vruće. Prvo na spisku onoga što je morao
obaviti bilo je da pronađe javni toalet kako bi se malo oprao. U narednoj ulici je
video jednu benzinsku pumpu. Uzeo je svoj neseser i izašao iz kola začuvši
neki zvuk - mobilni telefon mu je zveknuo o pločnik. Opsovao je, pa ga je
podigao i strpao u džep pantalona.
U istom trenutku Vilov signal je najednom nestao sa ekrana u operativnom
centru Zone 51. Frejzer se odmah uzbunio, pa je nešto jetko promrmljao, pre
nego što se smirio i zaključio: „Sve će biti u redu. Naš je. Ovo će za pola sata
biti daleka prošlost."
Glen Kuper
328
Kafić Kod Sala i Tonija beše popularno mesto. Stolovi i separei behu krcati
ljudima iz tog kraja i turistima. Sve je mirisalo na smesu za palačinke, kafu i
jeftinu hranu, a čim je ušao unutra, stigavši nekoliko minuta ranije, Vilove uši
zapahnu glasna graja.
Hostesa ga je dočekala promuklim pušačkim glasom: „Kako si mi, srce? Jesi
li sam?"
„Treba da se nađem s nekim", osvrnuo se oko sebe. „Čini mi se da još nije
stigao." Šeklton je trebalo da bude kod zadnjeg ulaza blizu telefonske
govornice tačno u deset.
„Neće dugo potrajati, naći ćemo ti mesto za nekoliko minuta."
„Moram da upotrebim vaš telefon", reče joj.
„Dobro, doći ću po tebe."
Vil je iz zadnjeg dela restorančića osmotrio celu prostoriju, prelazeći
pogledom sa stola na sto i procenjujući goste. Prvo je video nekog starijeg
čoveka sa štapom i njegovu ženu - meštani. Četiri elegantno odevena mladića -
komercijalisti. Tri bledunjave otromboljene žene koje su na glavi imale štitnike
za sunce sa znakom Rodeo Drajva - turistkinje. Šest Korejki - turistkinje. Neki
otac sa šestogodišnjim sinčićem - razveden, došao u posetu. Zagrljeni mladi par
u dvadesetim obučeni u pocepane farmerke - meštani. Dva sredovečna
muškarca i žena u majicama na kojima je pisalo Verizon - radnici.
A onda je ugledao sto sa četvoro gostiju u sredini restorana i dlanovi mu se
odmah oznojiše. Četiri muškarca u tridesetim, svi odvaljeni od iste stene.
Uredno obrijani, podšišani, zategnutih tela - po izgledu njihovih vratova mogao
je zaključiti da su bili dizači tegova. Svi su se redom i suviše trudili da
izgledaju opušteno u komotnim košuljama i kaki-pantalonama, usiljeno tražeći
jedno od drugog da dodaju tanjir sa prženicama. Jedan od njih je na sto stavio
svoju torbicu, jednu od onih što se nose oko pojasa.
Niko se od njih nije osvrtao prema njemu, a i on se pravio da ne gleda u
njihovom pravcu. Tiho se odvukao do telefona da sačeka, sve vreme ih
Biblioteka mrtvih
329
gledajući krajičkom oka. Momci iz ureda! A kog ureda - e, to već nije znao. Sve
mu je govorilo da treba da prekine misiju, da prođe kroz stražnja vrata i nastavi
dalje, ali šta posle toga? Morao je da pronađe Šekltona, a ovo je bio jedini način
da to uradi. Moraće nekako da se pozabavi dizačima tegova. Osetio je težinu
svog pištolja na rebrima svaki put kada bi udahnuo vazduh.
Frejzer je osetio kako mu neki električni naboj prolazi kroz telo, kada se Vil
Pajper ponovo pojavio na njegovom ekranu. Jedan od njegovih ljudi nosio je
onu torbicu kako bi ga lakše pratili, a ekran mu je pokazivao da Vil stoji pored
zida, blizu telefonske govornice.
„Dobro, Dekorso, sve je u redu", reče Frejzer u mikrofon okačen oko glave.
„Imam ga." Stegnuo je vilicu. Hteo je da se na ekranu pojavi i njegova druga
meta, hteo je da izda naredbu za pokret i da onda posmatra kako njegovi momci
hvataju obojicu spremivši ih za specijalnu dostavu.
Vil je razmotrio sve mogućnosti. Dao je sve od sebe kako bi što više ličio na
slučajnog prolaznika, pa je otišao do muškog toaleta da proveri situaciju.
Unutra nije bilo prozora. Pljusnuo se hladnom vodom po licu i obrisao. Ostalo
je još nekoliko minuta do deset. Izašao je iz muškog toaleta zaputivši se pravo
prema stražnjim vratima. Hteo je da proveri da li su se oni tipovi pomerili sa
svojih pozicija, ali što je još bitnije, hteo je da osmotri celo okruženje. Između
puta Beverli i ulice Kenon pružalo se malo sokače koje su lokali iz okolnih
zgrada koristili za dopremanje robe. Tu je ugledao stražnje ulaze neke knjižare,
apoteke, kozmetičkog salona, prodavnice obuće i neke banke, i svi su bili blizu
njega. S njegove leve strane uličica se širila prema parkingu koji su koristili
zaposleni iz jedne od poslovnih zgrada u ulici Kenon. Dakle, postojala su četiri
puta kojima je mogao da ode pravo na sever, jug, istok ili zapad. Odmah se
osetio malo manje zarobljenim, pa se vratio unutra.
Glen Kuper
330
,,A, tu si!" doviknu mu hostesa iz prednjeg dela kafića prepavši ga.
„Spreman ti je sto."
Sto se nalazio pokraj prozora, ali je i odatle imao nesmetan pogled ka
telefonu. Bilo je tačno deset sati pre podne. Oni muškarci za srednjim stolom
su upravo naručili još kafe.
Dekorso, vođa tima, bio je kratko ošišan, debelih crnih obrva i jako maljavih
nadlaktica. Frejzer se žalio kroz slušalice koje je Dekorso nosio u ušima:
„Vreme je. Gde je taj jebeni Šeklton?"
Frejzer je na svom ekranu posmatrao Vila kako sipa sebi kafu iz staklenog
bokala i stavlja malo mleka.
Prošlo je već pet minuta.
Vil je bio gladan, pa je naručio nešto za jelo.
Prošlo je deset minuta.
Na brzaka je pojeo jaja sa slaninom. Oni tipovi su i dalje odugovlačili za
svojim stolom u sredini.
U deset i petnaest je već pomislio kako ga je Šeklton izigrao. Tri šolje kafe
odnele su svoj danak, pa je ustao da ode do muškog toaleta. Jedina osoba
unutra beše neki starac sa štapom koji se kretao poput puža. Kada je završio
posao, Vil je izašao primetivši oglasnu tablu pored telefona. Beše to pano sa
poslovnim posetnicama, lecima sa stanovima za izdavanje, obaveštenjima o
izgubljenim mačkama... Video je tu tablu i ranije, ali je nije registrovao.
Stajala mu je bukvalno pred nosom!
Kartica od 7,5 x 12 cm, u veličini razglednice.
A na njoj rukom nacrtani mrtvački kovčeg, kovčeg Sudnjeg dana i reči:
Hotel Bev. Hils, bung. 7.
Vil proguta knedlu, predavši se prvom impulsu.
Ščepao je karticu i izjurio kroz stražnja vrata pravo u ono sokače.
Frejzer je odreagovao pre svojih ljudi koji su se nalazili na licu mesta: „Dao
se u beg! Dao se u beg, do đavola!"
Biblioteka mrtvih
331
Njegovi ljudi odmah poskočiše i krenuše u poteru, ali ih je zadržao onaj
starac koji im je zaprečio put napuštajući toalet. Frejzer nije mogao da
posmatra snimak na svom ekranu, jer je kamera u onoj torbici poskakivala
gore-dole, ali je u jednom momentu uspeo da ugleda tog starca, pa je dreknuo:
„Ne razvlačite se! Pobeći će vam!"
Dekorso je podigao starca medveđim ručerdama, pa ga je spustio nazad u
muški toalet dok su njegove kolege pojurile ka vratima. Kada su istrčali u
uličicu, ona je bila skroz pusta. Po Dekorsovoj naredbi, dvojica krenuše
nadesno, a dvojica nalevo.
Grozničavo su sve pretraživali, obilazeći celu uličicu jureći kroz radnje i
zgrade na putu Beverli i u ulici Kenon, pa su proverili i ispod parkiranih
automobila. Frejzer se toliko dernjao u Dekorsovu slušalicu, da je taj čovek
bukvalno morao da ga zamoli: „Malkome, smiri se, molim te. Ne mogu da
radim uz svu tu dreku."
Vil se zavukao u jednu od kabina u kupatilu frizerskog salona Via Vene to, koji
se nalazio ulaz od kafića. Nije se micao odatle više od deset minuta, čučeći na
WC šolji sa pištoljem u rukama. Neko je ušao unutra ubrzo nakon što se sakrio,
ali je i izašao ne ulazeći u kabine. Odahnuo je, ostavši u tom neudobnom
položaju.
Nije mogao tamo ostati ceo dan, a ionako bi neko došao da upotrebi toalet, pa
je izašao nečujno se uvukavši u salon, u kojem je pet-šest lepih frizerki vredno
radilo na svojim mušterijama i čavrljalo. Činilo se da je to bio isključivo ženski
salon, pa se Vilova pojava uopšte nije uklapala u takav ambijent.
„Ćao!" reče iznenađeno jedna od frizerki. Imala je užasno kratku plavu kosu i
mini suknjicu zategnutu preko helanki u boji jagode. „Ne primetih te."
„Primate i slučajne mušterije?" zapita je Vil.
„Obično ne", reče devojka, ali joj se dopao njegov izgled, pa se zapitala da
nije možda neka slavna ličnost. „Je l' se mi znamo?" upitala ga je.
Glen Kuper
332
„Još ne, ali ako me ošišaš upoznaćemo se", reče Vil flertujući. „Obrađuješ i
muškarce?"
Sva se pogubila. „Ja ću te lično srediti", izlete joj. ,,I onako mi je jedna
mušterija otkazala."
„Ne želim da sedim pored prozora i hoću da radiš opušteno. Ne žuri mi se."
„Ti si mi baš pun zahteva", nasmejala se. „No, ja ću se dobro pobrinuti za
tebe, gosn šefe! Sedi tu, a ja odoh da ti donesem šolju kafe ili čaja."
Sat vremena kasnije Vil je dobio četiri stvari: dobru frizuru, manikir,
telefonski broj te devojke i svoju slobodu. Zamolio ju je da mu pozove taksi, a
kada je ovaj stigao u ulicu Kenon, Vil joj je dao veliku napojnicu, pa je uskočio
na zadnje sedište i spustio se dole. Kada je taksi krenuo, zaključio je da je
uspeo da im umakne. Pocepao je papirče sa telefonskim brojem, bacivši
komadiće da odlete kroz prozor. Moraće da prepriča Nensi ovu zgodu, kao
neoborivi dokaz njegove vernosti.
Ulazna vrata bungalova broj sedam behu u boji breskve. Vil je pozvonio. Na
kvači je stajao znak Ne uznemiravaj, a ispred praga su bile subotnje novine.
Ugurao je glok u pojas kako bi mu bio bliži, pa je prešao desnom rukom preko
njegove grube drške.
Špijunka se na sekundu zatamnela, a onda se i kvaka pomerila. Vrata se
otvoriše i dva čoveka pogledaše jedno drugoga.
„Zdravo, Vile. Znači, pronašao si moju poruku."
Vila je zaprepastilo koliko je ispijeno i ostarelo Mark izgledao, skoro da je
bio neprepoznatljiv. Pomerio se da pusti svog gosta unutra. Vrata se sama od
sebe zatvoriše, ostavivši ih u polutami sobe sa spuštenim roletnama.
„Zdravo, Mark."
Mark je ugledao dršku Vilovog pištolja ispod otkopčanog sakoa: „Nije ti
potreban pištolj."
„Nije?"
Biblioteka mrtvih
333
Mark se spustio u fotelju pokraj kamina, i suviše slab da bi stajao. Vil se
odlučio za kauč. I on je bio umoran.
,,U kafiću nas je čekala zaseda."
Mark je na to odmah iskolačio oči: „Nisu te pratili, je l' da?"
„Mislim da je sve u redu. Za sada."
„Mora da su prisluškivali moj poziv tvojoj ćerki. Znao sam da ćeš da se
naljutiš i žao mi je zbog toga. To je bio jedini način."
„Ko su ti ljudi?"
„Ljudi za koje radim."
„Prvo mi reci sledeće: šta bi bilo da nisam ugledao tvoju karticu?"
Mark slegnu ramenima: „Kada se nađeš u ovom poslu, onda se oslanjaš na
sudbinu."
„ A koji je to posao, Mark? Reci mi kakvim se to poslom baviš."
„Bibliotekarskim poslom."
Frejzer je bio potpuno neutešan. Operacija mu je otišla do đavola, a on nije
mogao da smisli ništa drugo nego da arlauče kao neka narikača. Kada ga je grlo
toliko zabolelo da više nije mogao da nastavi, promuklim glasom je naredio
svojim ljudima da ostanu na položajima i da nastave očito uzaludnu potragu sve
dok im ne naredi da prekinu. Da sam ja bio tamo, sve se ovo ne bi dogodilo,
mislio je. On je mislio da radi sa profesionalcima. Dekorso je bio dobar
operativac, ali je očigledno bio neuspešan kao vođa tima na terenu, a na koga će
biti svaljena krivica za to? Držao je svoje slušalice i mikrofon bukvalno
zalepljene uz glavu, pa je polako prošao kroz prazne hodnike Zone 51
mrmljajući: „Neispunjenje jebenog zadatka ne dolazi u obzir", a potom se
liftom odvezao gore kako bi osetio malo toplog sunca na koži.
Mark bi se na momente ućutao, pa bi krenuo da se ispoveda, pa bi onda malo
plakao, pa postao hvalisav u priči, pa onda čak i arogantan, a tu i tamo bi ga i
Glen Kuper
334
iznerviralo poneko pitanje na koje je već odgovorio, ili koje bi smatrao
površnim. Vil je sve vreme zadržao smireni, profesionalni ton, mada se u nekim
momentima mučio da ostane pribran pred onim što je slušao.
Vil je pokrenuo celu priču jednim prostim pitanjem: „Da li si ti bio taj koji je
poslao razglednice Sudnjeg dana?"
„Jesam."
„Ali, nisi ubio sve te žrtve?"
„Uopšte nisam napuštao Nevadu. Ja nisam ubica. Znam zbog čega misliš da
je postojao neki ubica. Ja sam i hteo da ti, kao svi ostali, pomisliš upravo to."
„Pa, kako su onda umrli svi ti ljudi?"
„Ubistva, nesreće, samoubistva, prirodne smrti - iste one stvari od kojih ginu
i bilo koji drugi ljudi."
„Hoćeš da kažeš da uopšte nije bilo serijskog ubice?"
„To ti govorim. To je istina."
„Nisi unajmio ili naveo nekoga da počini sva ta ubistva?"
„Nisam! Siguran sam da neki od tih slučajeva jesu bili ubistva, ali ti i sam
znaš duboko u svom srcu da nisu bili svi. Zar ne?"
„Neki su bili dosta problematični", priznade Vil. Pomislio je na Miloša
Čovića i njegov pad kroz prozor, na Marka Napolitana sa iglom u ruci, Klajva
Robertsona koji je pao ničice smrskavši nos.
Vil je začkiljio: „Ako mi govoriš istinu, kako si onda, kog vraga, unapred
mogao znati da će svi ti ljudi umreti?"
Markov osmeh ga je stravično iznervirao. Ispitao je mnoge duševno
poremećene osobe u svojoj karijeri, a ovaj njegov ja znam nešto što ti ne znaš
kez beše pljunuti šizofreničarski. Ali, on je znao da Mark nije bio lud. „Zona
51?"
„Nešto u vezi sa njom? Kako je ona povezana sa svim ovim?"
„Pa, ja tamo radim."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

32Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:52 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Vil je sada već počeo da gubi živce: „To i ja znam. Hajde, razveži jezik!
Rekao si da se baviš bibliotekarskim poslom."
„Da, u Zoni 51 postoji jedna biblioteka."
Bio je primoran da sve izvlači iz njega, pitanje po pitanje: „Ispričaj mi sve o
toj biblioteci."
„Hari Truman ju je izgradio pred kraj četrdesetih. Nakon Drugog svetskog
rata Britanci su pronašli podzemno zdanje pokraj jednog manastira na ostrvu
Vajt u opatiji Vektis. Tamo beše skriveno na stotine hiljada knjiga."
„Kakvih knjiga?"
„Knjiga koje datiraju još iz srednjeg veka. U njima se nalaze imena, Vile,
milijarde imena, više od dvesta milijardi imena."
„Čijih imena?"
„Svih koji su ikada živeli, ili još žive."
Vil odmahnu. Održavao se na površini vode, osećajući se kao da će uskoro
da zaroni duboko pod nju. „Izvini, ali pogubio sam se."
„Još od početka čovečanstva bilo je tek nešto ispod sto milijardi ljudi koji su
u nekom trenutku živeli na našoj planeti. U ovim knjigama pojavljuju se
spiskovi svakog rođenja i svake smrti počevši od osmog veka.
To su letopisi od preko hiljadu i dvesta godina ljudskih života i smrti na zemlji."
„Kako je to moguće?" reče Vil ljutito. Je li moguće da je ovaj tip ipak bio
umobolan?
„Bes je uobičajena reakcija. Većina ljudi se naljuti kada čuje za biblioteku,
jer je ona u suprotnosti sa svim što znamo. A zapravo, Vile, niko nema odgovor
na ta kako i zašto pitanja. Rasprava traje već šezdeset dve godine a i dalje niko
ništa ne zna. Bilo je potrebno na stotine monaha u jednom pokoljenju, ako su to
zaista bili monasi, koji su neprestano pisali više od pet stotina godina, kako bi
se fizički zapisala sva ta imena, po jedno za svako rođenje i jedno za svaku
smrt. Poredana su po datumima, ranija po julijanskom, a kasnija po
gregorijanskom kalendaru. Svako ime je ispisano na svom izvornom jeziku, uz
Glen Kuper
336
jednostavni komentar na latinskom - rođenje ili smrt. To je jedino što se u tim
knjigama nalazi. Nema dodatnih komentara, nema objašnjenja. Kako su to
uradili? Ljudi skloni religiji kažu da su oni samo prenosili te stvari od boga.
Možda su bili vidovnjaci koji su umeli da predvide budućnost. Možda su došli
iz svemira. Veruj mi da niko nema blage veze Šta je prava istina! Jedino što
znamo jeste da je to bio monumentalni zadatak. Razmisli samo: brojevi su se
povećavali tokom vekova, ali samo danas, prvog avgusta 2009. mi imamo
350.000 ljudi koji će se roditi i 150.000 ljudi koji će umreti. Svako ime je
ispisano perom i mastilom. Kao i imena onih od sutra i onih od preksutra, a
onda i onih od naksutra. I tako za hiljadu i dvesta godina! Mora da su bili poput
mašina."
„Jasno ti je da ja u tako nešto ne mogu da poverujem", reče mu Vil tiho.
„Ako mi daš jedan dan, mogu ti sve dokazati. Mogu da izvučem listu svih
ljudi koji će sutra umreti u Los Anđelesu. Ili u Njujorku, ili Majamiju. Ili bilo
gde."
„Nemam ja ceo dan", Vil je ustao, te poče besomučno da hoda tamo- vamo
po sobi. „Ne mogu da verujem da sam ti i ovo vreme posvetio." Ljutito je
opsovao, pa mu je zapovedio: „Idi na Internet i potraži Njuz herald iz Panama
Sitija na Floridi. Pogledaj današnje umrlice, pa pogledaj da li ih imaš na toj
svojoj prokletoj listi."
„Lokalne novine su ispred vrata. Zar ne bi bilo lakše da uzmem iz njih?"
„Možda si ih već pogledao!"
„Ti misliš da se ovde radi o nekoj širokoj zaveri?"
„Da, možda je baš to u pitanju."
Mark je delovao uznemireno: „Ne mogu na Internet."
„Ma, sve je ovo čisto sranje!" dreknu Vil. „Odmah sam znao da je sve ovo
sranje."
„Ako se nakačim na Internet preko svog kompjutera, lociraće nas za
nekoliko minuta. Neću to da uradim."
Biblioteka mrtvih
337
Vil se sav iznerviran osvrnuo, ugledavši tastaturu u ormaru sa televizorom.
„Šta je ono?" zapitao je.
Mark se nasmešio: „Pristup Internetu preko hotela. Nisam to ni primetio."
„Pa, možeš li preko toga?"
„Ja sam kompjuterski stručnjak. Mislim da ću se nekako snaći."
„Mislio sam da si rekao da si bibliotekar."
Mark je to zanemario. U roku od nekoliko minuta je otvorio vebsajt Vilovih
novina na televizijskom ekranu.
„To je list iz tvog rodnog grada, je l' da?" reče Mark.
„Dobro znaš da jeste."
Mark je uzeo laptop, pa ga je uključio.
Dok se on priključivao na Internet, Vil je naglo poskočio. „Ček', ček'! Rekao
si da ove knjige imaju samo imena i datume. Ali si posle toga rekao da možeš
da ih razvrstaš po gradovima. Kako to?"
„To je ogroman deo posla koji obavljamo u Zoni 51. Bez geografskih
korelata, svi ti podaci su beskorisni. Mi imamo pristup gotovo svim digitalnim i
analognim bazama podataka u svetu: knjige rođenih, telefonske liste, spiskovi
iz banaka, venčane knjige, spiskovi zaposlenih, računi za komunalije, zemljišne
knjige, porezi, osiguranja, imamo sve, šta god ti padne na pamet. Na svetu živi
6,6 milijardi ljudi. Mi imamo neku odrednicu o adresi, makar se radilo samo o
državi ili pokrajini, za devedeset četiri posto njih. I za blizu sto posto ljudi iz
Severne Amerike i Evrope." Podigao je pogled: „Ovo mi je zaštićeno. Čisto da
znaš, za ulaz je potrebna lozinka, koju ti neću dati. Potrebna mi je neka
garancija da ćeš me zaštititi."
„Od koga?"
„Od istih onih ljudi koji i tebe traže. Zovemo ih kontrolorima. To je
obezbeđenje iz Zone 51. U redu, nakačio sam se. Uzmi tastaturu."
„Idi u spavaću sobu", naredio mu je Vil. „Neću da vidiš datume."
„Ne veruješ mi?"
Glen Kuper
338
„Naravno da ti ne verujem."
Vil je proveo nekoliko minuta dovikujući mu imena nedavno preminulih
osoba iz Panama Sitija. Izmešao je imena iz arhive sa ljudima koji su umrli
prethodnog dana. Na njegovo zaprepašćenje, Mark mu je svaki put dovikivao
tačne datume smrti. Vil ga je na kraju pozvao da se vrati, pa se požalio: „Ma,
daj! Ovo je kao neka od onih predstava iz Las Vegasa, a ti si kao jedan od onih
likova sa parapsihološkim moćima. Na koji način ti je sve ovo pošlo za
rukom?"
„Rekoh ti istinu. Ako misliš da sam te obrlatio na brzaka, moraćeš da sačekaš
do sutra. Daću ti imena desetoro ljudi iz Los Anđelesa koji će danas umreti.
Sutra ćeš proveriti umrlice."
Mark je potom krenuo da mu diktira deset imena, datuma i adresa. Vil ih je
sve zabeležio u hotelski notes, pa je besno strpao listić u džep. Ali ga je odmah
potom izvukao, pa reče prkosno: „Neću da čekam do sutra!" Izvadio je telefon
iz džepa, videvši da ne radi - baterija se pomerila kada mu je pao na pločnik.
Namestio ju je ponovo na njeno mesto i telefon se ponovo uključio. Mark ga je
zadivljeno posmatrao, kada je Vil pozvao informacije kako bi uzeo telefonske
brojeve.
Vil bi glasno opsovao svaki put kada bi dobio telefonsku poštu ili kada niko
ne bi podizao slušalicu. Neko se konačno javio sa sedmog broja na spisku.
„Halo, ovde Lari Džekson, uzvraćam poziv Ori Lesil Dan", reče Vil. Saslušao
je sagovornika nervozno se šetkajući po sobi. „Da, zvala me je prošle nedelje.
Imamo jednog zajedničkog poznanika", ponovo je saslušao sagovornika, ali se
nakon toga stropoštao na kauč. „Izvinite, kada tačno? Jutros? Bilo je
neočekivano? Jako mi je žao što to čujem. Primite moje saučešće."
Mark je široko raširio ruke: „Eto, da li mi sada veruješ?"
Sa Frejzerovih slušalica ponovo se začu buka: „Malkome, Pajperov telefon je
ponovo u sistemu. Nalazi se negde na Sansetu."
Biblioteka mrtvih
339
Frejzer se dao u trk prema operativnom centru krenuvši ponovo nagore na
svom ličnom toboganu na kom se ovih dana nalazio.
Vil je ustao da proveri šta ima u baru. Našao je flašicu od dva i po decilitra
crnog džonija vokera. Otvorio ju je, pa je sipao sebi u čašu za viski. „Hoćeš i
ti?"
„Još je rano."
„Zaista?" ispio je viski naiskap, pa mu je pustio da dalje sam obavlja posao u
njegovom telu. „Koliko ljudi zna za ovo?"
„Ne znam tačno. Od Nevade do Vašingtona, rekao bih oko hiljadu."
„Ko sve to vodi? Ko je glavni?"
„To je operacija ministarstva mornarice. Sasvim sam siguran da i predsednik
i neki članovi vlade znaju, neki od ljudi iz Pentagona i Državne bezbednosti, ali
najviše rangirana osoba za koju sto posto znam je ministar mornarice, jer sam
video njegovo ime u dopisima."
„Zašto baš mornarica?" zapita Vil začuđeno.
„Ne znam. Tako je bilo od samog početka."
,,I o ovome sa taji već šezdeset godina? Nije naša vlada tako dobra."
„Kad nešto od nekoga procuri, odmah ga ubiju", reče Mark ogorčeno.
,,U čemu je smisao? Šta rade sa svim tim?"
„Istraživanja. Planiranja. Raspodele prihoda. CIA i vojska koriste biblioteku
kao svoju alatku još od početka pedesetih. Smatraju da ne mogu da je ne
koriste, kada je već tamo. Možemo da predvidimo događaje, kad već ne
možemo da izmenimo ishode, bar ne one fatalne. A kada možeš da predvidiš
velike događaje, onda možeš i da planiraš sve oko njih, da spremiš budžet,
odrediš pravila, možda ublažiš njihove posledice. Zona 51 je predvidela
Korejski rat, kineske čistke tokom Maovog režima, Vijetnamski rat, Pola Pota u
Glen Kuper
340
Kambodži, zalivske ratove, gladi u Africi. Obično uočimo i velike padove
aviona, prirodne nepogode poput poplava i cu- namija. Pogodili smo i
teroristički napad 11. septembra."
Vil ga je slušao skroz zapanjen: „Ali, ništa niste mogli da preduzmete?"
„Kao što rekoh, ishodi se ne mogu menjati. Nismo znali kako će se ti napadi
desiti, niti ko će za njih biti odgovoran, mada je svako imao svoje tačne ili
pogrešne ideje. Mislim da smo baš zato onako brzo krenuli u napad protiv
Iraka. Sve je to bilo unapred smišljeno."
„Isuse."
„Imamo superkompjutere koji obraduju podatke bez prestanka, tragajući za
uočljivim šemama širom sveta." Nagnuo se napred, te mu reče sniženim tonom:
„Mogu ti sa sigurnošću reći da će 200.000 ljudi umreti u Kini 9. februara 2013.
godine, ali ti ne mogu reći zbog čega. Ljudi sada rade na tome. A 2025.
dvadeset petog marta, da budem precizniji, preko milion ljudi će umreti u Indiji
i Pakistanu. To je drastičan primer, ali je to još previše daleko da bi se bilo ko
sada usredsredio na to."
„Zašto baš Nevada?"
„Biblioteka je tamo prebačena nakon što su je Vazduhoplovne jedinice
donele iz Engleske u Vašington. Ispod pustinje je izgrađen trezor otporan na
nuklearne napade. Bilo je potrebno dvadeset godina da se sav materijal nakon
1947. prebaci i digitalizuje. Pre nego što su ubačene u kompjutere, te knjige su
bile jako dragocene. Danas uglavnom imaju ceremonijalnu ulogu. Zapanjujuće
je videti ih, ali sama biblioteka nema više naročitu svrhu. A zašto baš Nevada -
pa zato što je zabačena i laka je za odbranu. Truman je podigao dimnu zavesu
1947. skovavši onu priču o NLO iz Rozvela, dopustivši da javnost poveruje
kako je Zona 51 izgrađena radi proučavanja NLO-a. Nisu mogli da sakriju
postojanje laboratorije zbog svih ljudi koji tamo rade, ali su joj sakrili svrhu.
Gomila tupana i dalje veruje u to NLO sranje."
Biblioteka mrtvih
341
Vil je hteo da uzme još jednu turu skoča, ali je shvatio da je piće počelo da
deluje više nego što je želeo. Ne bi bila dobra opcija napiti se u ovom trenutku.
,,A čime se ti lično tamo baviš?" zapitao ga je.
„Obezbeđenjem baze podataka. Imamo najzaštićenije servere na svetu.
Zaštićeni smo od hakera i curenja podataka, i iznutra i spolja, ili smo bar bili
dosad."
„Provalio si u sopstveni sistem?"
„Ja sam jedini koji je to mogao da učini", reče hvalisavo.
„Kako to?"
„Sve je bilo krajnje jednostavno. Gurnuo sam fleš-memoriju u dupe.
Nasamario sam one jebene idiote kontrolore. Oni ne mogu dopustiti da javnost
sazna za biblioteku. Možeš li samo da zamisliš kako bi svet izgledao nakon
toga? Svi bi bili paralizovani, ako bi znali kog će dana umreti oni lično, ili
njihove žene, roditelji, deca, prijatelji. Naši analitičari smatraju da bi se društvo,
onakvo kakvim ga znamo, trajno izmenilo. Ogromni delovi stanovništva bi sve
redom odjebali rečima: U čemu je smisao? Kriminalci bi izvršavali mnogo više
zločina, ako bi znali da neće biti ubijeni. Ma, možeš da zamisliš neke prilično
grozne zaplete. Najsmešnije u celoj priči jeste to što se ovde radi samo o
rođenjima i smrti. U podacima nema ničega o tome kako će ljudi provesti život,
kojim kvalitetom. O tome može samo da se nagađa."
Vil je podigao ton: „Pa, zašto si onda uradio sve ovo? Čemu one razglednice?"
Mark je slutio da će mu postaviti to pitanje, Vil je to jasno uočio. Donja usna
mu je zadrhtala kao u deteta koje se sprema da primi svoju kaznu. „Želeo sam
da..." pukao je, te poče da rida gušeći se u suzama.
„Šta si želeo?"
„Želeo sam da poboljšam svoj život. Želeo sam da budem neko drugi",
ponovo je briznuo u plač.
Glen Kuper
342
Taj čovek je bio skroz jadan, ali se Vil trudio da obuzda bes: „Nastavi,
slušam te."
Mark je uzeo papirnu maramicu da izduva nos. „Nisam želeo da celog života
ostanem tamo neki trut zaglavljen u laboratoriji. Stalno viđam bogataše po
kazinima, pa se zapitam - zašto baš oni? Ja sam milion puta pametniji od njih.
Zašto to nisam ja? Ali, nikada nisam dobio priliku. Nijedna od kompanija u
kojima sam radio nakon Tehnološkog fakulteta u Masačusetsu, nije doživela
nagli procvat. Nisu bile ni nalik Majkrosoftu, ni nalik Guglu. Zaradio sam nešto
malo para na berzi, ali se od kompjuteraških stvari nisam ovajdio. A onda sam
se zajebao time što sam pristao da radim za vladu. Nakon što rad u Zoni 51
prestane da bude seksi, shvatiš da je to samo nisko plaćeni kompjuteraški posao
u nekom podzemnom bunkeru. Pokušao sam da prodam svoja scenarija, rekoh
ti da se bavim pisanjem, ali su ih odbili. I tako sam rešio da bih mogao da
promenim život tako što bih pustio napolje samo jedan mali deo podataka."
„Znači, sve je ovo bilo zbog novca? Je l' tako?"
Mark klimnu, ali odmah dodade: „Ne zbog novca, već zbog promene koja uz
njega ide."
„Kako si planirao da zaradiš novac od Sudnjeg dana?"
Markovo namršteno lice raširilo se u pobednički osmeh: „Već jesam!
Gomilu novca!"
„Prosvetli me, Mark, nisam tako bistar kao ti."
Mark nije zapazio njegovo podsmevanje - protumačio je to kao kompliment,
pa se dao u objašnjavanje, ispočetka usporen i strpljiv, a onda je postao veoma
napet: „Pa, evo kako sam sve to smislio - i moram da naglasim da se sve
ostvarilo upravo onako kako sam i zamislio. Bio mi je potreban dokaz onoga što
sam bio u stanju da ostvarim. Nešto da me učini verodostojnim. Morao sam biti
u stanju da privučem ljudima pažnju. A jedan od načina da to uradiš jeste da u
sve umešaš medije, jesam li u pravu? A šta bi moglo da zadovolji sve te
kriterijume? Sudnji dan! A inače, mislim da je taj naziv izvanredan. Hteo sam
Biblioteka mrtvih
343
da svet pomisli kako napolju vršlja neki serijski ubica koji šalje upozorenja
svojim žrtvama. I tako sam nasumice odabrao devetoro ljudi iz Njujorka u našoj
bazi podataka. Dobro, dobro, vidim kako me gledaš, to možda i jeste bio zločin
u izvesnom smislu, ali ja očito nikoga nisam ubio. Ali, onog trenutka kada se
ceo slučaj zaista zavrteo po svim medijima, bio sam u stanju da privučem
pažnju čoveka do kog sam hteo da doprem - Nelsona Eldera." Zaustavio se
zbog Vilovog izraza lica: „Šta? Znaš ga?"
Vil je zapanjeno odmahivao glavom: „Jašta da ga znam. Čujem da je mrtav."
„Da, ubili su ga", prošaputao je, „isto kao i Keri."
„Isto kao i koga?"
„Ubili su mi devojku!" zavapi Mark, pa je ponovo snizio ton. „Ona ništa nije
znala. Nisu morali to da urade. A što je najgore, mogao sam oboje da ih
proverim u biblioteci još na samom početku. Ali, nisam se toga setio..."
U Vilovoj glavi se upalila lampica, u zakasneloj reakciji: „Isuse! Nelson
Elder - životno osiguranje!"
Mark klimnu: „Upoznao sam ga u jednom kazinu. Bio je fin čovek. A onda
sam otkrio da mu se kompanija nalazi u nevolji, a kako ćeš najbolje pomoći
kompaniji za prodaju životnih osiguranja, nego da im kažeš kada će ljudi
umreti. To je bio moj veliki plan. On je odmah shvatio suštinu svega."
„Koliko?"
„Novca?"
„Da, novca."
„Pet miliona dolara."
„Prodao si suvo zlato za šugavih pet miliona?"
„Nisam! Sve je rađeno u tajnosti. On mi je davao imena, a ja njemu datume. I
to je bilo to. To je bio dobar posao za oboje. Ja sam zadržao bazu podataka kod
sebe. Samo je ja imam."
„Sve ukupno?"
Glen Kuper
344
„Samo Sjedinjene Američke Države. Dezert lajf posluje jedino u Americi.
Celokupna baza podataka je i suviše velika da bi bila ukradena."
Vilov mozak je bio opterećen prevelikom količinom podataka i uzavrelim
emocijama. „Ima tu još nešto više, neka dodatna caka, zar ne?"
Mark se ućutao kršeći prste.
„Hteo si i meni da zabiberiš, je l' tako? Izabrao si Njujork za tu tvoju
papazjaniju, jer je to moj rejon. Hteo si da me uvališ u govna. Je l' tako?"
Marku klonu glava u detinjastom pokajanju. „Oduvek sam bio ljubomoran",
prošaputao je. „Kada smo delili sobu, ja pre toga u srednjoj školi nikada nisam
upoznao nikoga poput tebe. Sve što si radio uvek je ispalo sjajno, a sve što sam
ja radio..." odlutao je ne završivši rečenicu. „Kada sam te prošle godine opet
video, sve mi se vratilo."
„Mark, mi smo samo bili cimeri kao brucoši. Devet zajedničkih meseci, dok
smo još bili deca. Bili smo potpuno različiti ljudi."
Mark se tiho složio s tim, ali su ga emocije već preplavile: „Nadao sam se da
ćeš hteti da deliš sobu sa mnom i posle prve godine. A ti si im pomogao.
Pomogao si im da me zalepe za krevet."
Vilu se koža naježila. Ovaj čovek beše totalni jadnik. U njegovim postupcima
i namerama nije bilo ni trunke nečeg plemenitog. Sve je bilo prožeto
samoprezirom, samosažaljenjem i nezrelim nagonima skrivenim pod
previsokim koeficijentom inteligencije. Jeste to dete bilo istraumi- rano, i on se
zaista oduvek osećao krivim zbog svoje uloge u celoj priči, ali, pobogu, to je
bila samo naivna studentska zezalica! A ovaj čovek, zakopan u svojoj hotelskoj
sobi, beše gnusan i opasan i Vil je morao da se odupre strahovitom nagonu da
ga patosira jednim udarcem u tu njegovu koščatu, suvonjavu vilicu.
Ovo stvorenje dostojno žaljenja u samo jednom jedinom potezu preokrenulo
je njegov život naglavačke. A on nije želeo da bude umešan u sve to. On je
samo želeo da se penzioniše i da ga svi ostave na miru. Ali, bilo je sasvim
Biblioteka mrtvih
345
očigledno, da jednom kada saznaš za biblioteku, ništa više ne može da ostane
po starom. Moraće dobro da razmisli, ali pre toga mora da preživi sve ovo.
„Nego, reci ti meni nešto, Mark, jesi li i mene potražio u bazi podataka?"
reče suočivši ga sa direktnim pitanjem. „Hoće li me ukokati danas?" Čekajući
na odgovor pomislio je u sebi - ako kaže da, ma kome se jebe za to? Za šta
uopšte imam da živim? I onako ću samo sjebati Nensin život, kao što sam ga
sjebao i svima drugima. Dakle, samo napredl
„Neće. Ni tebe, ni mene. Oboje smo VV."
„Šta ti to znači?"
„Van vidika. Knjige se zaustavljaju na 2027. Znalo se da će Zona 51 trajati
osamdesetak godina."
„Zašto su se prekinule?"
„Ne zna se. Postoje dokazi o požaru u manastiru. Možda neka prirodna
katastrofa? Neki politički razlozi? Verski? Ne postoji način da to saznamo. To
je prosta činjenica."
„Znači, ja ću preživeti 2027.", reče Vil zamišljeno.
,,I ja ću", podsetio ga je Mark. „Mogu li nešto da te pitam?"
„Reci."
„Jesi li skontao da se ja nalazim iza svega ovoga? Da li i tebe zbog toga
traže?"
„Jesam. Skroz sam te provalio."
„Kako?" Vil je jasno mogao videti koliko je očajnički želeo to da sazna.
„Uveren sam da nisam ostavio nikakve tragove za sobom."
„Pronašao sam scenario u registru Udruženja pisaca Amerike. Prva verzija je
bila puna likova nezanimljivih imena. Druga verzija bila je puna likova
zanimljivih imena. Morao si nekome sve da ispričaš, zar ne? Čak i u obliku šale
koju si samo ti mogao da shvatiš."
Mark ostade zapanjen: „Kako si došao do toga?"
Glen Kuper
346
„Preko fonta sa razglednica. On se danas ne koristi često, osim ako nisi pisac
scenarija."
Mark promuca: „Nisam imao pojma."
„O čemu?"
„Da si toliko pametan."
Pošto je seo za svoj terminal, Frejzer je ulio u sebe malo optimizma. Signal
Vilovog mobilnog telefona ponovo su imali na ekranu, njegovi ljudi su se
nalazili u blizini, a pri tom je podsetio sebe da tog dana nijedan od njegovih
operativaca neće umreti, a neće ni Šeklton ni Pajper. Neizbežni zaključak beše
da će se operacija uspešno završiti i da će oba čoveka biti privedena na
ispitivanje. A ono što će se sa njima desiti nakon toga, očito nije bilo do njega.
Bili su VV, pa je pretpostavio da će se već nekako izvući. Nije ga ni bilo nešto
naročito briga.
Optimizam mu je uzdrmao Dekorso. „Malkome, slušaj kakva je situacija",
začuo je kroz svoje slušalice. „Ovo je hotel, hotel Beverli Hils. Tu ima nekoliko
stotina soba na pedeset hiljada kvadratnih metara zemlje. Ovaj signal koji
imamo precizan je na svega tristotinak metara. Nemamo dovoljno ljudi da
pretražimo ceo hotel i pronađemo ga."
„Ma, u pičku materinu", reče Frejzer. „Zar ne možemo nekako da pojačamo
signal?"
Jedan od tehničara iz operativnog centra reče ne podižući glavu od svog
ekrana: „Nazovi ga. Ako se javi, možemo sve suziti na petnaest metara."
Frejzerovo lice se raširilo u vragolasti osmejak: „Ti si moj idol. Ima da ti
kupim gajbu piva." Uzeo je telefon, pa je pritisnuo dugme za spoljnu vezu.
Vilu je zazvonio telefon sa pripejd brojem. Odmah je pomislio na Nensi. Želeo
je da čuje njen glas, pa nije obraćao pažnju na podatke o broju sa kog je primio
poziv: Poziv iz druge zone. „Halo?" Niko se nije javljao. „Nensi?" Ništa.
Biblioteka mrtvih
347
Prekinuo je vezu.
„Ko je to bio?" zapita ga Mark.
„Ne sviđa mi se ovo", odgovori mu Vil. Pogledao je u telefon, pa je napravio
grimasu i isključio ga. „Mislim da bi trebalo da odemo odavde. Spakuj se."
Mark je delovao preplašeno: „Gde ćemo?"
„Još ne znam. Negde van Los Anđelesa. Znaju da sam tu, a znaju i da si ti tu.
Uzećemo taksi do mojih kola, pa ćemo dalje njima. Nas dvojica smo dovoljno
pametni, valjda ćemo nešto smisliti."
Mark se sagnuo da spakuje svoj laptop. Vil se nadvio nad njim. „Šta je?"
reče Mark uplašeno.
„Ja ću da ponesem tvoju aktovku."
„Zašto?"
Vil ga je pogledao u fazonu - um caruje, ali snaga klade valja. „Jer mi se
hoće. Neću ti dva puta ponavljati. A hoću i tvoju lozinku."
„Ne dam! Ispalićeš me."
„Neću."
„A kako da znam da nećeš?"
Taj mršavi čovek je delovao toliko preplašeno i ranjivo da se Vil prvi put
sažalio na njega: „Zato što ti dajem reč da neću. Gledaj, ako oboje budemo
znali lozinku, to povećava izglede da ću moći da je iskoristim da te lakše
pronađem, ako se kojim slučajem razdvojimo. Tako je najbolje."
„Pitagora."
„Molim?"
„Grčki matematičar, Pitagora."
„To za tebe ima neko značenje?"
I pre nego što je Mark uspeo da mu odgovori, Vil je začuo neko šuškanje iz
dvorišta, pa je izvukao svoj pištolj.
Ulazna vrata i vrata prema dvorištu naglo se otvoriše u istom trenutku.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

33Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:53 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Soba se najednom ispunila gomilom ljudi.
Za onog ko je u njoj direktno učestvovao, razmena metaka u tako malom
prostoru činila se kao da traje večno, ali nekom spoljnom posmatraču, poput
Frejzera koji je sve pratio preko slušalica, sve se završilo za manje od deset
sekundi.
Dekorso je ugledao Vilovo oružje, pa je počeo da puca. Prvi metak proleteo
je Vilu tačno pored uveta.
Vil se bacio na tepih u boji mandarine, pa je uzvratio vatru odozdo, nišaneći
im u grudi i stomake i šire delove tela, povlačeći obarač što je brže mogao.
Pucao je iz oružja usred neke akcije samo jedanput, tokom jednog jako lošeg
presretanja vozila na Floridi u drugoj godini na položaju zamenika šerifa. Tog
dana ubio je dva čoveka. Pogodio ih je lakše nego da je lovio riđe veverice.
Dekorso je prvi pao izazvavši komešanje među svojim ljudima. Pištolji
kontrolora behu opremljeni prigušivačima, pa meci nisu dizali prasak, već su
direktno udarali u drvo, nameštaj i meso. Nasuprot njih, Vilov pištolj je grmeo
svaki put kada bi povukao obarač, pa se Frejzer trzao nakon svakog pucnja
kojih je bilo ukupno osamnaest, sve dok u sobi nije zavladala tišina.
Prostorija se do tada ispunila jetkim plavim dimom i oporim mirisom baruta.
Vil je začuo neki prigušeni glas kako histerično viče kroz slušalice koje su
ležale na podu odvojene od čoveka koji ih je nosio.
Boja krvi se upadljivo videla po celom apartmanu koji beše u pastelnim
tonovima. Na podu su ležala četiri uljeza, dvojica su ječala, a dvojica behu tihi.
Vil se podigao na kolena, pa je mukom ustao drhteći. Nije osećao bol, ali je čuo
da adrenalin može privremeno da prikrije čak i najozbiljnije povrede. Pregledao
je svoje telo u potrazi za tragovima krvi, ali nije bilo ničega. A potom je
ugledao Markova stopala iza kauča, pa je pojurio da mu pomogne da ustane.
Isuse, pomislio je kada ga je ugledao. Isuse. U glavi je imao rupu veličine
vinskog zapušača, iz koje su kuljale krv i moždana materija, a iz usta mu je
curela i klokotala sluz.
Biblioteka mrtvih
349
I on je kao bio VV?
Vil je zadrhtao pri pomisli da bi ovaj jadni klipan mogao da živi u ovakvom
stanju još osamnaest godina, pa je zgrabio Markovu torbu odjurivši kroz vrata.
1. AVGUSTA 2009.
Los ANĐELES
Vil se trudio da bude nevidljiv. Ljudi su jurili pored njega pravo prema
bungalovu. Dva stražara iz hotelskog obezbeđenja, obučena u plave sakoe, u
trku su ga odgurnula sa staze. Nastavio je smireno i ravnodušno da hoda u
suprotnom smeru kroz hotelski vrt.
Kada su se vrata glavne zgrade zatvorila za njim, začuo je prigušene povike
iz dela sa bungalovima. Tamo će sada buknuti pravi pakao. Začuše se i sirene:
policija uvek brzo dođe do bogataških krajeva, pomislio je. Morao je da donese
brzu odluku. Mogao je da pokuša da nekako stigne do svojih kola, ili da ostane
tu i da se skloni negde sa vidika. Ta taktika mu je upalila i u onom salonu
lepote, pa je odlučio da ponovo pokuša na taj način, a osim toga, bio je previše
uzdrman da bi učinio bilo šta više.
Na recepciji je vladao potpuni haos. Gosti su došli da prijave pucnjavu,
pokrenuti su sigurnosni protokoli. Hitro je prošao pokraj zaokupiranih radnika
hotela, pa je skrenuo prema liftovima, gde je odmah uskočio u jedan koji je bio
prazan. Nasumično je pritisnuo dugme za treći sprat.
Glen Kuper
350
Hodnik je bio prazan i jedino su ispred jedne sobe napola puta niz prolaz
stajala spremačicina kolica. Provirio je kroz odškrinuta vrata sobe 315
ugledavši sobaricu kako usisava.
„Dobar dan!" doviknuo je najopuštenije što je mogao.
Sobarica mu se nasmešila: „Dobar dan, gospodine. Samo što nisam završila."
Ugledao je prtljag i mušku odeću u ormanu.
„Vratio sam se ranije sa sastanka", reče Vil. „Moram da telefoniram."
„Nema problema, gospodine. Samo pozovite službu održavanja kad budete
želeli, pa ću se vratiti."
Ostavila ga je samog.
Bacivši pogled kroz prozor koji je gledao na vrt, video je policajce i
bolničare. Stropoštao se u stolicu sklopivši oči. Nije znao koliko mu je vremena
ostalo na raspolaganju - morao je da razmisli.
Vratio se u prošlost na ribarski čamac pokraj svog oca, Filipa Vestona
Pajpera, koji je bez reči navlačio mamac na pecaljku. Oduvek je smatrao da je
to ime zvučalo i suviše grandiozno za čoveka grubih ruku i opaljene kože koji
je zarađivao svoj hleb hapšenjem pijandura i naplaćivanjem kazni vozačima
koji bi prekoračili brzinu. Deda mu je predavao poznavanje društva u početnim
razredima osnovne škole na Floridi polažući visoke nade u svog prvorođenog
sina, pa je mislio da bi mu otmeno ime bilo odlična odskočna daska. Ali, to ime
nije imalo nikakav uticaj. Otac mu je izrastao u tulumaša koji je stalno tragao za
kakvom lumperajkom. Opijao se celog života i postao grozni siledžija koji je
Vilovu majku podvrgavao neprestanom besomučnom zlostavljanju.
A kao otac samo je donekle bio dobar, uvek krajnje uzdržan, mada je Vil
oduvek osećao da se trudio da učini najbolje za svog sina. Možda bi njihov
odnos bio bolji da je unapred znao da će mu otac preminuti tokom njegove
završne godine na fakultetu. Možda bi on tada sam načinio prvi korak i
porazgovarao s tim čovekom kako bi otkrio njegova mišljenja o sopstvenoj
Biblioteka mrtvih
351
porodici, životu, sinu. Ali, taj je razgovor bio pokopan zajedno sa Filipom
Vestonom Pajperom i on je sada morao da živi bez tih saznanja.
Vil nikada nije mnogo razmišljao o veri ili filozofiji. Njegov posao je,
zapravo, bio vezan za smrt, a njegov pristup istraživanju ubistava beše
zasnovan na činjenicama. Neki bi ljudi preživeli, drugi bi umrli jer su se našli
na pogrešnom mestu u pogrešnom trenutku. Sve je to po njegovom mišljenju
bilo krajnje nasumično.
Njegova majka je bila vezana za crkvu, a kada bi joj dolazio u posetu,
revnosno bi je pratio do Prve baptističke crkve u Panama Sitiju. Tamo su joj i
misu održali kada je podlegla raku. Vil se dosta naslušao svih onih priča o volji
božjoj i njegovim nebeskim planovima. Čitao je o kalvinizmu i predodređenosti
još dok je bio u školi. Po njegovom mišljenju, sve su to bila prazna trućanja.
Svetom su vladali haos i slučajnost. Nije postojao neki unapred osmišljeni plan
za celo čovečanstvo.
Ali, očigledno da nije bio u pravu.
Otvorio je oči pogledavši preko ramena. Sve policijske snage Beverli Hilsa
našle su se dole u vrtu. Pristizalo je još bolničara i kola hitne pomoći. Dohvatio
je laptop otvorivši ga. Bio je napola ugašen. Kada ga je ponovo pokrenuo,
kompjuter mu je kroz prozor za priključivanje Šekltonovoj bazi podataka
zatražio lozinku. Vil je tri puta pogrešno upisao reč Pitagora pre nego što je
konačno pogodio. Eto, kako su se pokazale sve one godine provedene na
Harvardu.
Ali, sa sledećih nekoliko unosa mu neće biti tako lako. Oklevao je, čak i
pomislio da ugasi kompjuter, ali se iz vrta začulo još više sirena, još više
povika. Duboko je udahnuo, pa je ukucao Lora Džin Pajper, 7. 8. 1984. te je
pritisnuo Enter:
VV
Izdahnuo je, pa je tiho izgovorio, Hvala ti bože.
Glen Kuper
352
A onda je ponovo udahnuo, te je ukucao Nensi Lipinski, Vajt Plejns, Njujork,
pa je pritisnuo Enter:
VV
Još jedan unos da se u potpunosti uveri u svoj plan: Džim Zekendorf, Veston,
Masačusets:
VV
To je sve što želim da znam, to je sve što treba da znam, pomislio je. Tresao
se.
Dok je tako sedeo, zaključak mu se i sam nametnuo: on, njegova ćerka i
Nensi će preživeti uprkos operativcima koji su imali zaduženje da ih ubiju kako
bi očuvali tajnovitost Zone 51. To je značilo da će on nešto preduzeti kako bi
sprečio njihove pogibije.
Ovo je potpuno sumanuto! Da uzmeš nečiju slobodnu volju i baciš je kroz
prozor, pomislio je. Zaplovio je nizvodno rekom Sudbine. Nije bio gospodar
svoje sudbe, kapetan svoje duše.
Počeo je da plače, prvi put od kada mu je otac preminuo.
Dok su timovi hitne pomoći prenosili ranjene iz bungalova do ambulantnih
kola koja su spremno čekala, Vil je seo za sto u sobi 315 da sastavi pismo na
listu hartije sa oznakom hotela. Iščitao ga je čim je završio pisanje. Ostavio je
jednu prazninu koju je morao da popuni, pre nego što ga ubaci u poštansko
sanduče.
Predivno subotnje poslepodne na Beverli Hilsu pokvarili su brujanje i smrad
dizela od više desetina kola hitne pomoći i reportažnih kola televizijskih
stanica koja su bljuvala izduvne gasove po celom Sanset bulevaru. On je
prošao pokraj njih oborene glave, pa je pozvao taksi.
„Šta se kog đav'la dešava ovde?" zapita ga vozač.
„Da me ubiješ, ako znam", odgovori mu Vil.
Biblioteka mrtvih
353
„Gde ćemo?"
„Odvedi me do bilo koje radnje računarske opreme, do gradske biblioteke
Los Anđelesa i do neke pošte. Upravo tim redom. Ovo ti je za trud", pružio je
ruku preko sedišta spustivši sto dolara taksisti u krilo.
„Vaša želja, moja zapovest, gospodine", reče vozač poletno.
Vil je u Radio Šeku kupio fleš-memoriju. Vrativši se u taksi, na brzaka je
presnimio Markovu bazu podataka na novu spravicu, pa ju je ugurao u
unutrašnji džep sakoa.
Zamolio je taksistu da ga sačeka ispred Glavne gradske biblioteke, bele
palate u art-deko stilu blizu trga Peršing, u centru Los Anđelesa. Nakon što se
nakratko zaustavio kod pulta za informacije, zaputio se duboko u središte
naređanih polica. Pod jakim fluorescentnim osvetljenjem podzemnog nivoa
biblioteke u podrumskom delu u kom su se retko mogli čuti ljudski koraci,
prisetio se ludog Donija, pa mu se u sebi zahvalio što mu je dao ideju za
savršeno skrovište.
Čitava jedna polica bila je odvojena za debele, buđave, više decenija stare
opštinske pravilnike Los Anđelesa. Uverivši se da nema nikoga u blizini,
uzdigao se na prste posegnuvši do najviše police sa koje je izvukao pravilnik iz
1947. - podebelu knjigu koja mu je onako teška skliznula pravo na ispruženi
dlan.
Godina 1947. Dašak ironije u tom užasnom danu. Pravilnik je imao miris
stare i nekorišćene knjige i, osim ako nešto ne pođe naopako, bio je uveren da
će on još jako, jako dugo biti jedina osoba koja ga otvara. Otvorio je knjigu na
sredini. Povez se na hrbatu raširio za nekoliko centimetara napravivši otvor koji
je on iskoristio da u njega ugura fleš- memoriju. Kada je zatvorio taj tom, povez
se raširio pucketajući, te je progutao mali elektronski štapić koji je ostao
duboko sakriven u knjizi.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

34Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:54 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Na sledećoj stanici je izašao samo na brzaka. Beše to najbliža pošta u kojoj je
kupio markicu, pa je unapred dovršeno pismo ubacio u poštansko sanduče za
obične pošiljke. Pismo je bilo adresirano na Džeka Zekendorfa tj. na njegovu
advokatsku kancelariju u Bostonu. Unutar koverte krila se još jedna koverta.
Propratno pismo je počinjalo rečima:
Džime, žao mi je što moram da te uvlačim u nešto veoma složeno, ali
potrebna mi je tvoja pomoć. Ako te kojim slučajem lično ne kontaktiram do
prvog utorka, u svakom narednom mesecu u nastupajućem periodu, hoću
da otvoriš zalepljenu kovertu i ispoštuješ uputstva iz nje.
Kada se vratio u taksi, rekao je vozaču: „Dobro, hajdemo sada do poslednje
stanice. Vodi me do Gromanovog kineskog bioskopa*." „Ne ličite mi na nekog
turistu", reče mu taksista. „Volim gužve."
Holivudsko šetalište beše krcato turistima i uličnim preprodavcima. Vil je stao
na betonsku kocku na kojoj beše urezano: Sidu, još mnogo uspešnih projekcija,
žele Roj Rodžers i Triger, ispod čega su stajali otisci šake, stopala i konjske
potkovice. Izvukao je telefon iz džepa uključivši ga.
Odmah je odgovorila, kao da je držala telefon u ruci čekajući da konačno
zazvoni.
„Isuse, Vile, jesi li dobro?"
„Imao sam strašan dan, Nensi. Kako si ti?"
„Razboleh se od brige. Jesi li ga našao?"
*Jedan od najpoznatijih svetskih bioskopa koji se nalazi u Holivudu i koji je kao mesto mnogih
svetskih filmskih premijera i dodela nagrada uvek na meti mnogobrojnih turista.
Biblioteka mrtvih
355
„Jesam, ali ne mogu da pričam. Prisluškuju nas."
„Jesi li na sigurnom?"
„Pazim. Biću u redu."
„Mogu li ja nešto da uradim?"
„Čekaj me i reci mi još jednom da me voliš."
„Volim te."
Prekinuo je vezu, pa je zatražio jedan broj preko informacija. Vil se uz dosta
upornosti probio kroz silne prebačene veze sve dok se nije našao na korak do
razgovora sa onim na kog se namerio. Odmah je presekao zvanična naglabanja
službenice koja je podigla slušalicu: „Da, da, ovde specijalni agent Vil Pajper iz
FBI-a. Recite ministru mornarice da sam na vezi. Recite mu da sam jutros bio
sa Markom Šekltonom. Recite mu da znam sve o Zoni 51.1 recite mu da ima
tačno jedan minut da podigne slušalicu."
8. JANUARA 1297.
OSTRVO VAJT, BRITANIJA.
Balduin, opat Vektisa, klečao je zadubljen u molitvu u podnožju
najsvetije kripte u celoj opatiji.
Između stubova koji su odvajali brodski deo od dela sa klupama, stajala je
spomen ploča oslonjena na kameni pod. Glatki ravni kamen beše hladan poput
leda, pa su Balduinu, kroz njegovu tanku odeždu, kolena skroz utrnula. Ali, on
je i dalje ostao u istom položaju, usredsredivši se na žalosne molitve koje je
izgovarao nad moštima svetog Josifa, zaštitnika opatije Vektis.
Glen Kuper
356
Josifova kripta beše omiljeno mesto za molitve i tihovanje unutar katedrale u
Vektisu, tog predivnog zdanja sa visokim zvonicima koje beše podignuto na
mestu stare opatijske crkve. Ploča od plavog kamena koja je označavala
njegovu kriptu, beše ispisana jednostavnim, duboko urezanim slovima: Sveti
Josif, 800. leto gospodnje.
Tokom pet stotina godina nakon smrti Josifove, Vektiška opatija je prošla
kroz duboke promene. Granice opatije behu proširene pripajanjem okolnih njiva
i poljana. Visoki bedemi i kapije sa teškim rešetkama sada su okruživale to
mesto štiteći ga od francuskih pirata koji su se često okomljavali na to ostrvo i
na obale Veseksa. Jedna od najlepših katedrala u celoj Britaniji parala je nebo
šiljatim, elegantnim zvonikom. Više od trideset čvrstih kamenih zgrada,
uključujući i spavaonice, zgradu crkvenog sabora, kuhinje, trpezariju, podrume,
ostave, ambulantu, hospicijum, pisarnicu, ložarnicu, pivaru, opatijski dvor i
štale, beše povezano jedno sa drugim natkrivenim prolazima i unutrašnjim
hodnicima. Čitav je manastir sa svojim dvorištima i povrtnjacima delovao
prostrano i skladno. U blizini se nalazilo i veliko groblje. Na jednoj udaljenoj
njivi nalazio se salaš sa mlinom i svinjcima. Uz sve to, opatija je opsluživala
gotovo šest stotina stanovnika, što ju je suštinski činilo drugim gradom po
veličini na tom ostrvu. Beše to napredno hrišćansko središte koje je stajalo rame
uz rame sa Vestminsterom, Kenterberijem i Solzberijem po svom značaju.
I ostrvo se samo po sebi razvilo povećavši broj stanovnika. Nakon što je
Britaniju osvojio Vilijem, vojvoda od Normandije, u boju kod Hejstingsa 1066.
ostrvo je potpalo pod vlast Normana potpuno izgubivši veze sa paganskom
Skandinavijom. Zastarelo rimsko ime, Vektis, više se nije koristilo, jer su
Normani počeli da nazivaju to mesto ostrvom Vajt. Vilijem je ostrvo podario
svom prijatelju Vilijemu Fic-Ozbernu koji je postao prvi gospodar ostrva Vajt.
Pod zaštitom Vilijema Osvajača i narednih britanskih monarha, ostrvo se
pretvorilo u bogati, dobro utvrđeni bastion za odbranu od Francuza. Iz malog,
ali čvrstog zamka Kerisbruk u središtu otoka, čitava pokoljenja gospodara
Biblioteka mrtvih
357
ostrva Vajt širila su feudalnu vlast sklopivši crkveni savez sa monasima iz
Vektiške opatije, svojim religioznim komšijama. Poslednji gospodar ostrva
Vajt, zapravo i nije bio gospodar nego gospodarica, grofica Izabela de Fortibus,
koja je titulu dobila kada joj je brat umro 1262. Uz sve svoje zemljišne posede i
pomorske dažbine koje je ubirala, namćorasta i ružnjikava Izabela postala je
najbogatija žena u Britaniji. Pošto je bila usamljena, bogata i pobožna, Edgar,
pređašnji opat Vektisa, a posle njega i Balduin, sadašnji opat, silno su joj se
dodvoravali upućujući joj svoje najtoplije molitve i najfinije ilustrovane
rukopise. Izabela je, zauzvrat, opatiji slala velikodušne donacije postavši njen
glavni pokrovitelj.
Balduin je 1293. bio pozvan da lično bdi nad njenom samrtnom posteljom u
Kerisbruku, gde ga je ona u svojoj hladnjikavoj spavaćoj odaji slabašnim
glasom obavestila da je prodala ostrvo kralju Edvardu za šest hiljada maraka,
prebacivši ih time pod kraljevsku upravu. On će morati da potraži pokrovitelja
na nekom drugom mestu, objasnila mu je odsečno. Dok je ona po poslednji put
udahnula vazduh, on ju je blagoslovio, gunđajući u sebi.
Četiri godine nakon Izabeline smrti behu teške za Balduina. Mnoge decenije
koje su proveli zaviseći od te žene ostavile su opatiju potpuno nespremnu za
budućnost. Stanovništvo Vektisa toliko se povećalo da više nisu mogli da se
izdržavaju od sopstvenih prihoda, pa im je bio neophodan stalni priliv novca sa
strane. Balduin je bio primoran da često putuje van ostrva i da se poput kakvog
prosjaka dodvorava kneževima i vlastelinima, biskupima i kardinalima. On nije
bio vest političar poput Edgara, svog prethodnika, čoveka kome su svi lako
prilazili i koga su voleli svi njegovi sveštenici, deca, pa čak i psi! Balduin je
bio poput ribe, hladan i ljigav, vrsni administrator sa velikom strašću prema
knjigovodstvenim poslovima koja beše onoliko jaka koliko i njegova ljubav
prema bogu, ali je sa druge strane gajio jako malo ljubavi prema ljudima oko
sebe. Za njega je blaženstvo predstavljalo mirno poslepodne provedeno u
osami u njegovim odajama uz njegove knjige. Međutim, u poslednje vreme,
Glen Kuper
358
sreća i mir za njega predstavljaše apstraktni pojam. Spremale su se gadne
nevolje.
Duboko pod zemljom.
Balduin je izgovorio posebnu molitvu svetom Josifu, pa se pridigao da
potraži svog igumana kako bi se što pre posavetovao s njim.
Luka, sin Arčibalda, čizmara iz Londona, beše najmlađi kaluđer u Vektisu. Bio
je to jedan visoki i snažan dvadesetjednogodišnjak sa telom koje je više priličilo
kakvom vojniku, nego slugi božjem. Njegovog je oca začudilo i razočaralo to
što mu je najstariji sin odabrao veru umesto, recimo, furune, ali nije mogao da
zaustavi svog svojeglavog sina isto kao što ne bi mogao da zaustavi testo da
raste. Mladi Luka je još kao derište potpao pod dobrodušni uticaj mesnog popa,
i još od tada nikada nije želeo ništa drugo od života, nego da se posveti Hristu.
A posebno ga je privlačilo potpuno prepuštanje monaškom životu. Dugo je
slušao priče od raznih popova o usamljenoj lepoti Vektiške opatije, pa je sa
napunjenih sedamnaest krenuo na jug prema ostrvu Vajt, iskoristivši svoje
poslednje bakrenjake da plati kartu za lađu. Tokom plovidbe do otoka,
posmatrao je strme, ispupčene ostrvske litice kako se nadvijaju pred njim u svoj
svojoj veličini, a potom je zabezeknuto zurio u zvonik katedrale koji se pojavio
na horizontu poput kamenog prsta uperenog pravo prema Nebesima, pomislio
je. Molio se iz dna duše da to bude njegov put bez povratka.
Nakon dugog pešačenja kroz plodne njive i poljane, Luka se pojavio pred
kapijom, ponizno ih zamolivši da ga prime. Iguman Feliks, krupni Bretonac
koji beše crn isto koliko je Luka bio plav, prepoznao je iskrene namere u njemu,
pa ga je primio. Posle četiri godine dirinčenja na položaju posvećenika, a potom
i mladog fratra, Luka je bio rukopoložen za sveštenika božjeg, nakon čega mu
je srce svakoga dana pucalo od sreće i radosti. Njegov široki osmeh koji mu
nikada nije silazio sa usana činio je i njegovu sabraću i sestre veselim, a neki su
Biblioteka mrtvih
359
čak znali i da skrenu sa svog puta kako bi prošli pokraj njega i makar nakratko
ugledali njegovo milo lice.
Već nekoliko dana nakon njegovog dolaska u Vektis, do Luke su počele da
dopiru glasine o kriptama koje su se šapatom širile od novajlija koje su tamo
bile duže od njega. Rekoše mu da se ispod opatije širio čitav jedan podzemni
svet. Ispod su se krila čudnovata bića i obavljala čudnovata posla. Obredi.
Razvrati. Pa onda i neko tajno društvo, Red imena.
Sve su to bile gluposti, mislio je Luka, obredi inicijacije za momke sa
bujnom maštom. On će se lepo usredsrediti na svoje dužnosti i svoje učenje i
neće dopustiti sebi da ga uvuku u takve koještarije.
Ali, nije se moglo poreći da je jedna grupa zgrada bila van domašaja njemu i
njegovim drugarima. U zabačenom uglu opatije, iza kaluđerskog groblja stajala
je jednostavna i prosta drvena građevina veličine kapelice, koja beše povezana
sa nekom dugačkom niskom zgradom koju su neki nazivali letnjom kuhinjom.
Luka je iz čiste radoznalosti umeo da se odšeta dovoljno blizu kako bi
špijunirao one koji su ulazili i izlazili iz nje. Lično je video dopremanja
žitarica, povrća, mesa i mleka. Stalno je viđao istu grupu sveštenika koji su
dolazili i odlazili, a nekoliko puta je video i mlade žene koje su odvodili do one
zgrade nalik kapelici.
Bio je još neiskusni mladić koji se mogao zadovoljiti objašnjenjem da na
ovom svetu postoje stvari koje on ne mora da razume, jer to od njega niko i ne
očekuje. Neće on sebi dopustiti da mu tako nešto odvuče pažnju od njegove
veze sa bogom, koja je postajala sve jača i jača svakim novim danom koji bi
proveo između zidina ovog samostana.
Lukini savršeno skladni i spokojni dani završiše se jedne jeseni pred sam kraj
oktobra. Jutro je svanulo neuobičajeno toplo i sunčano za to doba godine, ali je
preraslo u prohladni i kišoviti dan kada je struja olujnih oblaka svojim
krajičkom dotakla i njihovo ostrvo. On je pošao u šetnju po opatiji, a kada je
Glen Kuper
360
najednom dunuo vetar i kada je iz oblaka pljusnula kiša, on se sakrio pod
bedeme da se zaštiti. Hodajući duž bedema put ga je doveo do zadnjeg dela
ženskih spavaonica, gde je ugledao mlade žene kako jure da pokupe oprani veš.
Jedan snažni nalet vetra svukao je dečju košuljicu sa štrika digavši je u
vazduh, gde se vetar neko vreme poigravao njom pre nego što ju je spustio u
travu nedaleko od Luke. Pojurivši prema njoj spazio je jednu od devojaka koja
se izdvojila od svojih sestara, pa je trkom krenula da je uzme. Veo joj se
podigao dok je trčala, otkrivši njenu dugačku talasastu kosu u boji pčelinjeg
meda.
Nije sestra, pomislio je Luka, jer bi joj kosa bila ošišana na kratko. Bila je
vitka i graciozna poput mlade košute na koju ga je podsetila i svojom
stidljivošću u trenutku kada je shvatila da će doći u kontakt sa njim. Naglo se
zaustavivši, dopustila je da Luka pokupi košuljicu držeći se na odstojanju od
njega. On je zgrabio košulju, pa poče da maše njom po kiši, nasmešivši se
široko kao što je uvek činio. „Uhvatio sam je!" doviknuo joj je.
Nikada nije video lice lepo poput njenog, sa savršenom bradom, uzdignutim
obrazima, zelenkastoplavim očima, sočnim usnama i kožom koja se presijavala
poput bisera koji je jednom video na ruci neke ugledne gospe u Londonu.
Elizabeta nije imala više od šesnaest godina i bila je slika i prilika mladosti i
čistote. Bila je iz Njuporta, a otac ju je po ugovoru prodao u ropstvo kada je
imala samo devet godina, da služi u domu grofice Izabele u Kerisbruku. Izabela
ju je dve godine kasnije zaveštala Vektisu, kao svoj dar opatiji. Sestra Sabelina
je lično izabrala Elizabetu iz grupe ponuđenih devojčica. Stisla je devojčicinu
bradu između palca i kažiprsta, pa je izjavila da bi ova odgovarala njihovom
samostanu.
„Hvala ti", reče Elizabeta Luki kada joj je prišao. Njen glas mu je zazvučao
poput malenog zvona, onako blag i visok.
Biblioteka mrtvih
361
„Baš mi je žao što se ipak nakvasila", pružio joj je košuljicu. Iako se nisu
dodirnuli rukama, osetio je kako je između njih prostrujala neka čudna sila.
Proverio je da ih niko ne gleda, pre nego što ju je zapitao: „Kako se zoveš?"
„Elizabeta."
„Ja sam brat Luka."
„Znam. Viđala sam te i ranije."
„Jesi?"
Oborila je pogled. „Moram se vratiti", reče te pobeže.
Posmatrao ju je kako odmiče od njega i od tog je trena u Lukinim mislima
ona postala konkurencija Isusu Hristu, njegovom Gospodaru i Spasitelju.
Posle toga postao mu je običaj da prolazi iza ženskih spavaonica tokom
šetnji, a ona bi se uvek nekako pojavila pred njim, pa makar i da bi samo bacila
neki komad odeće na kamen za pranje, ili da bi ispraznila neku kantu. Kada bi
je ugledao, osmeh bi mu se još više raširio, a ona bi mu klimnula dopustivši da
joj se uglovi usana izviju prema ušima. Nikada nisu pričali, ali to im nije
umanjilo uživanje u takvim susretima i čim bi se jedan od njih završio, on bi
već počeo da razmišlja o sledećem.
Takvo ponašanje mora da je loše, mislio se, i njegove misli mora da su
nečiste. Ali on nikada ranije nije gajio takva osećanja prema nekoj osobi, pa je
bio potpuno nesposoban da je izbaci iz misli. Neprestano se kajao zbog svog
greha, ali je ipak nastavio da razmišlja o neobuzdanom nagonu da dotakne
njenu svilenkastu kožu dlanovima, što beše razbibriga koja je bila najjača kada
bi ležao sam u svojoj postelji, sa mukom se trudeći da smiri napetost u
slabinama.
Luka je tako počeo da mrzi sebe i taj samoprezir mu je izbrisao onaj večiti
osmeh sa lica. Duša mu je bila na mukama i on je postao samo još jedan monah
namrgođenog lica koji se usporeno kreće po manastiru.
A tačno je znao šta zaslužuje - da bude kažnjen, ako ne na ovom svetu, onda
na onom drugom.
Glen Kuper
362
Dok je opat Balduin završavao svoje molitve u Josifovom svetilištu, Luka se
šetao pokraj ženskih spavaonica, sa željom da makar nakratko ugleda Elizabetu.
Jutro beše hladno i mrazno, a neprijatan osećaj žestokog vetra na njegovoj
ogoljenoj koži samo je još više potpirio njegov mazohizam. Dvorište iza
spavaonice beše pusto, pa mu je jedino preostalo da se nada da će ona pratiti
njegove pokrete sa jednog od malenih prozora koji behu nanizani po toj zgradi
iskošenog krova.
Nije ga razočarala. Kada se približio, vrata se otvoriše i ona je izašla umotana
u dugi smeđi ogrtač. On je sve vreme zadržavao dah, a kada ju je ugledao
izbacio je vazduh iz sebe koji se odmah kondenzovao pretvorivši se u
kratkotrajni oblačić pare. Pomislio je kako je izgledala toliko lepo da je prosto
poželeo da se sve uspori kako bi produžio taj tren i da možda dopusti sebi da joj
se približi više nego obično, dovoljno blizu da bi video kako trepće očima.
A onda se desilo nešto prilično neobično.
Pošla je pravo prema njemu, te se on prosto ukopao u mestu. Nastavila je da
mu se približava sve dok se nije našla na pedalj od njega. Pitao se da možda ne
sanja, ali kada je video da plače i kada je toplinu njenih jecaja osetio na svom
vratu, znao je da je sve to bilo stvarno. Bio je i suviše zaprepašćen da bi
proverio da li ih neko promatra. „Elizabeta! Šta nije u redu?"
„Sestra Sabelina mi je kazala da sam ja sledeća", reče mu grcajući u suzama.
„Sledeća? Sledeća za šta?"
„Za kripte. Odvešće me u kripte! Molim te, pomozi mi, Luka!"
Hteo je da ispruži ruke i da je uteši, ali je znao da bi to bilo neoprostivo. „Ne
znam o čemu to govoriš. Šta će se desiti u kriptama?"
„Ti ne znaš za to?" upitala ga je.
„Ne znam! Reci mi!"
„Ne mogu ovde. Ne sada!" jecala je. „Možemo li se sresti večeras? Nakon što
završiš večernje molitve?"
„Gde?"
Biblioteka mrtvih
363
„Ne znam!" zavapila je. „Ovde ne! Brzo! Sestra Sabelina će me pronaći!"
Morao je brzo da razmišlja sav usplahiren: „Dobro. U štalama. Nakon
večernje službe. Dođi tamo, ako budeš mogla."
„Hoću. Moram da idem. Bog te blagoslovio, Luka."
Balduin je nervozno kružio oko svog igumana Feliksa koji je sedeo na stolici sa
jastučetom od konjske dlake. To bi inače bilo jedno veoma udobno okruženje -
opatova lična soba za primanje gostiju, fina rasplamsala vatrica, pehar vina na
mekanoj stolici - ali Feliksu sasvim sigurno nije bilo udobno. Balduin se
uzvrpoljio kao muva po vrućini, a ta njegova napetost beše zarazna. Bio je
čovek potpuno uobičajenog izgleda i proporcija, bez bilo kakvog fizičkog
nagoveštaja svog uzvišenog položaja kao što su spoljašnja smirenost ili mudro
držanje. Da nije nosio odeždu obrubljenu krznom hermelina i raskošno raspeće
kao znak opata, čovek bi ga pomešao sa nekim seoskim trgovcem ili
dućandžijom.
„Molih se za odgovore, a ne dobih nijedan", durio se Balduin. „Zar ni vi ne
možete da me malo prosvetlite u ovom mraku?"
„Ne mogu, oče", reče Feliks jakim bretonskim naglaskom.
„Onda moramo sazvati savet."
Savet Reda Imena nije bio sazivan već godinama. Feliks je mukom
pokušavao da se priseti poslednjeg puta - beše to gotovo dvadeset godina
ranije, ako se dobro sećao, kada su morali doneti odluke o poslednjem
proširenju velike biblioteke. On je tada bio još mladić, učenjak i knjigovezac
koji je došao u Vektis zbog njihove čuvene pisarnice. Zbog njegove
inteligencije, umeća i poštenja, Balduin, koji je u to doba bio iguman, uveo ga
je u Red.
Balduin je držao rano popodnevno bogosluženje u katedrali. Glasno pojanje
njegovih vernika ispunjavalo je njihovu bogomolju. Pratio je utvrđeni redosled
bogosluženja koji je znao napamet, pa je dopustio sebi da u mislima odluta do
Glen Kuper
364
kripti čim su crkvom zabrujale crkvene pesme. Bogosluženje u tri posle podne
počelo je sa Pomozi Bože, pa su onda išle crkvene pesme, psalmi 125,126. i
127. jedna liturgijska strofa, pa Gospode pomiluj, Oče naš, Oratorijum, i
završna sedamnaesta molitva svetog Benedikta. Kada su završili, on je prvi
napustio svetilište začuvši za sobom korake odabranih članova Reda koji su
krenuli za njim u susednu zgradu crkvenog sabora, zvezdastu građevinu sa
oštro iskošenim krovom.
Za stolom su sedeli Feliks, brat Vartolomej, osedeli stari monah koji je
predvodio pisarnicu, brat Gavrilo, zvezdočatac oštroga jezika, brat Edvard,
lekar koji je upravljao ambulantom, brat Tomislav, debeli uspavani ključar
podruma i ostave i sestra Sabelina, majka igumanija među svim sestrama,
gorda sredovečna žena plemenite krvi.
„Ko mi može kazati kako trenutno stoje stvari u biblioteci?" zapita Balduin
misleći na monahe koji su tamo radili.
Svi su je nedavno obišli, gonjeni nelagodnom znatiželjom, ali niko nije bio
bliže upoznat sa bibliotekom od Vartolomeja koji je veći deo života proveo pod
zemljom, pa je čak i preuzeo neke od fizičkih odlika voluharice. Imao je
izduženo lice, odbojnost prema suncu, a pri tom je pravio hitre male pokrete
koščatim rukama kako bi naglasio ono što je govorio. „Neka ih muka mori",
otpoče on. „Posmatram ih već mnogo leta", uzdahnuo je. „Mnogo leta, vaistinu,
a ovo je nešto najbliže osećanju od svega što ikada videh na njima."
Gavrilo se ubacio: „Slažem se sa bratom našim. Nisu to uobičajena
ispoljavanja osećanja kakva bilo ko od nas može iskusiti - radost, mržnju, umor,
glad - već neki teskobni osećaj da nešto nije kako valja."
„ A šta to konkretno čine što je drukčije od njihovog uobičajenog ponašanja?"
upita ih Balduin zamišljeno.
Feliks se nagnu napred: „Rekao bih da je njihov osećaj dužnosti nekako
smanjen."
„Tako je!" složi se Vartolomej.
Biblioteka mrtvih
365
„Tokom godina, stalno smo se divili njihovoj nepopustljivoj marljivosti",
nastavi Feliks, „težina njihovoga rada je nezamisliva. Rade sve dok ne padnu s
nogu, a čim se probude nakon kratkog predaha, potpuno su osveženi, pa počinju
ispočetka. I ne prave stalne pauze za jelo, piće i obavljanje prirodnih potreba.
Ali sada..."
„Kanda su se ulenjili, poput mene!" našalio se brat Tomislav.
„Teško bi se tu moglo govoriti o lenjosti", ubacio se lekar. Brat Edvard je
imao dugačku tanku bradicu koju je nekontrolisano gladio. „Ja bih rekao da su
postali u neku ruku apatični. Tempo rada im je usporen i nekako odmereniji,
ruke su im tromije, a i vreme spavanja im se produžilo. Dosta se zadržavaju za
jelom."
„To jeste apatija", složi se Vartolomej. „Isti su kao što su oduvek bili, ali u
pravu ste, ima tu neke apatije."
„Ima li štogod drugo?" zapita ih Balduin.
Sestra Sabelina je vrtela ivicu svog vela oko prsta: „Jedan od njih je podbacio
u onim muškim stvarima prošle nedelje."
„Zapanjen sam!" uzviknu Tomislav.
„Da li se to kasnije ponovilo?" zapita Gavrilo.
Odmahnula je glavom: „Nije bilo prilike. Međutim, sutra im odvodim jednu
lepu devojku, Elizabetu. Obavestiću vas kako je bilo."
„Učinite to", reče opat. ,,I obaveštavajte me o toj apatiji."
Vartolomej se oprezno spustio niz strme spiralne stepenice koje su iz one male
zgrade nalik kapelici vodile ka kriptama. Baklje su bile ravnomerno postavljene
duž celog stepeništa bacajući svetlost koja je bila dovoljno jaka za većinu ljudi,
ali je njega vid počeo da izdaje nakon što je ceo život proveo čitajući rukopise
uz sveće. Desnom sandalom je opipavao ivicu svake stepenice, pre nego što bi
spustio levo stopalo na narednu.
Glen Kuper
366
Krivudavo stepenište beše toliko uzano i toliko se puta obrnuo oko sebe, da
mu se zavrtelo u glavi dok nije stigao do samog dna. Svaki put kada bi se
spustio tim stepenicama i ušao u kripte, uvek bi ga zadivile veština i
građevinsko umeće njegovih prethodnika koji su uspeli da se probiju toliko
duboko pod zemlju i to u jedanaestom veku.
Otključao je golema vrata sa teškim crnim gvozdenim ključem koji je držao
oko pojasa. Pošto je bio nizak i mršav, morao je da se osloni svom svojom
snagom na njih. Vrata kliznuše na šarkama i on se našao u Dvorani pisaca.
Iako je nekoliko hiljada puta ulazio u tu dvoranu od kada je bio uveden u
Red imena kao mladi opatijski učenjak ljubopitljive prirode, uvek bi zastao da
je zadivljeno i začuđeno osmotri.
Vartolomej je sada gledao u skupinu bledoputih, riđokosih muškaraca i
mladića, od kojih je svaki držao po pero, pa bi ga umakao u mastilo i pisao, pa
ponovo umakao i pisao, dižući oko sebe pravu buku svojim grebuckanjem kao
da je na stotine pacova pokušavalo da kandžicama probije put do buradi sa
žitom. Neki od njih behu starci, neki dečaci, ali bez obzira na godine, svi su
izgledali neobjašnjivo slično jedno drugome. Svako je lice imalo ravnodušni
izraz kao i ono do njega i zelene oči upiljene u listove belog pergamenta.
Pisci su bili okrenuti prema prednjem delu pećine, sedeći rame uz rame za
svojim dugačkim stolovima. Odaja je imala kupolasti svod koji beše malterisan
i okrečen. Kupolu je specijalno osmislio arhitekta iz jedanaestoga veka, brat
Bertram, tako da odražava svetlost sveća i poveća osvetljenost, a na svakih
nekoliko decenija malter je bio iznova krečen kako bi pokrili čađ.
Bilo je do deset pisaca za svakim od petnaest stolova koji su se prostirali sve
do dna odaje. Većina stolova je bila potpuno iskorišćena, ali tu i tamo se moglo
videti i poneko prazno mesto. Razlog tih praznina beše vrlo očigledan s
obzirom na to da su po ivicama odaje bili poredani poljski ležajevi, na kojima
su neki od pisaca trenutno spavali.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

35Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:54 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Vartolomej se spustio između redova zastajkujući kako bi piscima tu i tamo
provirio preko ramena. Izgleda da je sve bilo u redu. Otvoriše se glavna vrata
kod stepeništa. Mlađa braća su donela činije sa hranom.
U podnožju odaje, Vartolomej je otvorio još jedna teška vrata. Upalio je
baklju pomoću sveće koju su stalno držali pokraj vrata, pa je ušao u prvu od dve
međusobno povezane odaje u kojima je vladao mrkli mrak i pokraj kojih je
Dvorana pisaca delovala minijaturno.
Biblioteka je bila jedna zaista veličanstvena građevina sa hladnim i potpuno
suvim trezorima koji behu toliko široki da se onako pod svetlošću baklje činilo
da se zapravo pružaju u nedogled. Prošao je uskim središnjim prolazom prvog
trezora, udahnuvši raskošni zemljani miris kravlje kože na povezima. Voleo je
da s vremena na vreme pogleda da neki podzemni glodari ili insekti nisu svili
svoja gnezda tamo probivši se u to utvrđenje popločano kamenom i obično bi i
temeljno proverio celu biblioteku, ali je sada začuo neko komešanje iza sebe.
Jedan od mlađe braće, kaluđer koji se zvao Alfonso, počeo je da doziva svoje
drugove.
Vartolomej je otrčao nazad do dvorane ugledavši ga kako kleči iza četvrtog
stola odnapred sa još dva druga monaha. Po podu je bila prolivena činija
paprikaša, pa se Vartolomej skoro okliznuo.
„Šta nije u redu?" doviknu starac Alfonsu.
To komešanje nije uznemirilo nijednog od pisaca. I dalje su bili obuzeti
svojim poslom kao da se ništa nije desilo. Ali, ispred Alfonsovih kolena stajala
je barica krvi, dok je grimizni potočić tekao iz oka jednog od riđokosih
muškaraca kome je kroz levo oko pero bilo zabodeno duboko u mozak.
„Isuse Hriste, Spasitelju naš!" kriknu Vartolomej ugledavši taj prizor. „Ko je
to uradio!"
„Niko!" zavapi Alfonso. Taj mladi Španac tresao se poput promrzlog i
pokislog psa.„Video sam kada je to sam sebi uradio. Delio sam im paprikaš.
Sam je sebi to uradio!"
Glen Kuper
368
Red Imena je ponovo zasedao tog dana. Niko nikada nije čuo za tako nešto, niti
se o tako nečemu ikada pričalo. Njihovi pisci su se rađali da bi kasnije umirali
od starosti. Na taj način su bili poput svih ostalih smrtnika, osim što nijedan od
njih nikada nije zabeležio datum rođenja ili smrti jednog od pisaca. Ali ova
pogibija je bila u potpunosti drugačija. Taj čovek beše mlad i nije pokazivao
nikakve znakove oboljenja. To je potvrdio i brat Edvard, njihov lekar.
Vartolomej je pregledao poslednji zapis na poslednjoj stranici tog čoveka, ali u
njemu nije bilo ničeg neobičnog. Beše to samo još jedno ime koje je igrom
slučaja bilo ispisano kineskim pismom, bar koliko je Vartolomej mogao da
proceni.
Ovde se očito radilo o samoubistvu, gnusnom činu za bilo kog čoveka.
Raspravljali su dugo u noć o postupcima koje bi trebalo da preduzmu, ali nije
bilo prihvatljivih rešenja. Gavrilo je postavio pitanje da li bi telo trebalo da
odnesu gore na površinu i spale, ali je došlo do neslaganja. Nikada se ni prema
jednom piscu nisu tako poneli i svima je bilo mrsko da prekidaju drevnu
tradiciju. Balduin je na kraju rešio da bi ga trebalo staviti u jednu od kripti koje
su se poput saća u košnicama širile kroz zemlju duž cele Dvorane pisaca.
Čitava pokoljenja pisaca ležala su u svom večnom počinku u tim lagumima i
ovoj napaćenoj duši treba priuštiti istu sudbinu. Kada se Feliks vratio u
podzemnu odaju sa nekoliko snažne, mlade braće da mu pomognu oko pokopa,
zapazio je da su pisci sada bili još tromiji i ravnodušniji, a pri tom je veći broj
njih nego što je bilo uobičajeno spavao na ležajevima.
Skoro da mu se učinilo da su bili u žalosti.
Konji se uskomešaše i krenuše da ržu kada je Luka ušao u štalu. Unutra je bilo
mračno i hladno, a njega je prestrašila sopstvena drskost da se pojavi na ovom
mestu. „Ehej!" dozvao ju je polušapatom. „Ima li koga?"
Neki tihi glasić mu odgovori: „Tu sam, Luka, na kraju."
Biblioteka mrtvih
369
Iskoristio je ono malo mesečine koja je dopirala kroz otvorena vrata štale
kako bi je pronašao. Elizabeta je bila u pojati jedne velike alataste kobile,
privijena uz njen stomak kako bi se malo ugrejala.
„Hvala ti što si došao", reče mu. „Bojim se." Više nije plakala, jer je bilo i
suviše hladno za tako nešto.
„Sva si se smrzla", reče on.
„Stvarno?" ispružila je ruku da bi je on dotakao. Učinio je to bojažljivo, ali
kada je osetio dodir njenog zgloba belog poput alabastera, obujmio ga je rukom
i nije hteo da je pusti.
„Da, jesi."
„Hoćeš da me poljubiš, Luka?"
„Ne smera!"
„Ali, ja te molim."
„Zašto me tako mučiš? Znaš da ne smem. Zakleo sam se! Osim toga, dođoh
da čujem o neprilici u koju si upala. Spominjala si kripte", pustio joj je ruku,
pomerivši se unazad.
„Nemoj se, molim te, ljutiti na mene. Sutra će me odvesti u kripte."
„Iz kog razloga?"
„Hoće da legnem sa muškarcem, a to nikada nisam radila", zavapila je. ,,I
druge devojke su pretrpele istu sudbu. Upoznala sam ih. Rađale su bebe koje su
im oduzimali kada su prestale sa dojenjem. Neke devojke iznova i iznova
koriste za rađanje sve dok ne izgube razum. Ne dozvoli da se i meni to desi,
molim te!"
„To ne može biti istina!" uzviknu Luka. „Ovo je božje mesto!"
„Istina je. Vektis ima svoje tajne. Zar nisi čuo za sve te priče?"
„Čuo sam štošta, ali ništa nisam video svojim očima. Verujem samo u ono
što lično vidim."
„Ali veruješ u Boga", reče ona. ,,A ni Njega nisi video."
Glen Kuper
370
„To je nešto drugo!" usprotivio se. „Njega ne moram da vidim, jer osećam
Njegovo prisustvo."
Elizabetu je počeo da obuzima očaj. Uspravila se posegnuvši za njegovom
rukom, a on joj je u trenutku slabosti to dopustio. „Luka, molim te, spavaj sa
mnom, tu u slami."
Prinela je njegovu ruku grudima pritisnuvši je uz svoje telo. Osetio je njene
čvrste dojke kroz njen ogrtač i u ušima je odmah začuo dobovanje krvi. Želeo je
da sklopi šake oko tih primamljivih oblina i na trenutak se učinilo kao da će to i
učiniti. Ali je onda povratio razum, pa je odstupio od nje naletevši na zid pojate.
U očima mu se pojavio potpuno divlji pogled. „Luka, molim te, nemoj da
ideš! Ako budeš spavao sa mnom, onda me neće odvesti u kripte. Tada me neće
moći iskoristiti."
,,A šta će biti sa mnom!" prosiktao je. „Izbacili bi me! Neću to da uradim. Ja
sam božji čovek! Izvini, ali moram da idem!"
Bežeći iz štale mogao je da čuje Elizabetine tihe jecaje koji su se neusklađeno
mešali sa njištanjem uznemirenih konja.
Tmurni olujni oblaci su se toliko nisko spustili nad ostrvo, da se gotovo nije ni
primetio prelazak iz noćne tame u praskozorje. Luka je celu noć ležao budan,
zgrčen i uznemiren. Na jutrenju mu se činilo gotovo nemogućim da se
usredsredi na crkvene pesme i psalme, a u onoj kratkoj pauzi pre nego što je
morao da se vrati u katedralu na prvu dnevnu misu, žurno je obavio svoja
zaduženja.
Na kraju više nije mogao da izdrži. Smireno je prišao svom nadređenom, ocu
Martinu, držeći se za stomak, pa ga je zamolio za dopuštenje da propusti
bogosluženje i ode do ambulante.
Dobivši dozvolu, navukao je kapuljaču preko glave, pa je zaobilaznim putem
otišao do zabranjenih zgrada. Odabrao je jedno veliko stablo javora na
obližnjem brežuljku koji je bio dovoljno blizu da bi sve video, ali i dovoljno
Biblioteka mrtvih
371
daleko da bi mogao da se sakrije. Sa te tačke je zauzeo busiju na studenoj i
sivoj izmaglici.
Začulo se zvono za prvo bogosluženje.
Niko nije ni ulazio ni izlazio iz one zgrade nalik kapelici.
Ponovo je začuo zvonjavu kao znak da su molitve završene.
Sve je utihnulo. Pitao se koliko će dugo uspeti da ostane neopažen i koje će
biti posledice njegovog prestupa. Primiče on svoju kaznu, to nije problem, ali
se nadao da će se bog poneti prema njemu sa malo ljubavi i razumevanja zbog
te njegove bedne slabosti.
Pod obrazom je osećao grubu koru drveta. Ophrvan umorom, nakratko je
zadremao, ali se naglo prenuo kada je ogrebao kožu o hrapavo stablo.
Ugledao ju je kako dolazi stazom. Sestra Sabelina ju je vodila kao da je bila
vezana užetom. On je čak i sa te razdaljine mogao da vidi da je plakala.
Bar je taj deo njene priče bio istinit.
Dve žene nestaše iza ulaznih vrata kapelice.
Puls mu se ubrzao. Stegnuo je pesnice, pa je blago počeo da ih udara o stablo
drveta. Molio se da mu bog pokaže šta da radi.
Ali, nije ništa uradio.
Elizabeta se osećala kao da je pala u san onog trena kada je stupila u kapelicu i
počela da se spušta u podzemlje. Mnogo godina kasnije, kada se bude prisećala
prošlosti, njen um joj nikada neće dopustiti da se seti svih detalja onoga što će
sada videti, a kada kao starica bude sama sedela pokraj ognjišta, neće joj biti
nimalo lako da razluči da li se bilo šta od toga zaista i dogodilo.
Sama kapelica je bila jedna potpuno prazna prostorija sa podom od plavog
kamena. Niski zidovi behu isto od kamena, ali je čitavo zdanje uglavnom bilo
pokriveno drvenim gredama, a odozgo je stajao strmo iskošeni krov od šindre.
Jedini ukras iznutra beše pozlaćeno drveno raspeće zakačeno na zid iznad
hrastovih vrata u dnu prostorije.
Glen Kuper
372
Sestra Sabelina ju je povukla kroz vrata, pa ju je povela dole niz strmo
stepenište koje je poniralo pravo u zemlju.
Našavši se na pragu pred Dvoranom pisaca, Elizabeta je začkiljila očima
prema toj polumračnoj pećini u pokušaju da razluči šta je to videla.
Razrogačenih očiju zurila je u Sabelinu, ali ju je ta žena samo izgrdila ledenim
glasom: „Jezik za zube, curo."
Činilo se da nijedan od pisaca nije obraćao bilo kakvu pažnju kada ju je
Sabelina odvukla do svakog od njih, i tako red za redom, sve dok jedan od tih
muškaraca nije podigao riđu glavu od pergamenta pogledavši u tu devojku.
Imao je možda osamnaest ili devetnaest godina. Elizabeta je primetila da su tri
vretenasta prsta na njegovoj desnoj ruci bila umazana crnim mastilom. Učinilo
joj se da je začula neko prigušeno brundanje iz njegovih slabašnih grudi.
Sabelina je odvukla prestravljenu devojku odatle. Na kraju reda, Sabelina ju
je povukla kroz zasvođeni prolaz u neko potpuno mračno udubljenje u zidu.
Elizabeta je pomislila da su to zasigurno bila vrata Pakla. Prolazeći kroz njih,
okrenula je glavu ugledavši onog mladića što je brundao kako ustaje od stola.
Udubljenje u zidu zapravo je bilo ulaz u lagume. Ako joj je ona prva odaja
smrdela na čemer, ova druga odaja joj je smrdela na smrt. Elizabeta poče da se
guši i da krklja zbog strašnog vonja. U udubljenjima u zidovima ugledala je
požutele kosture sa komadićima mesa koji su još visili na njima, poređane
poput drva za potpalu. Sabelina je u ruci podigla sveću a svuda gde je svetlost
obasjala sobu Elizabeta je videla grozomorne lobanje sa razjapljenim vilicama.
Molila se da u tom trenu padne u nesvest, ali je na svoj užas ostala u svesnom
stanju. Nisu bile same. Neko je bio pokraj nje. Okrenula se ugledavši nemo
isprazno lice i zelene oči mladića koji im je zaprečio prolaz kroz lagum.
Sabelina se povukla okrznuvši rukavom nogu jednog kostura pri čemu su
njegove sasušene kosti melodično zaklepetale jedna o drugu. A onda se, visoko
podigavši sveću, kaluđerica povukla da ih posmatra sa manje udaljenosti.
Biblioteka mrtvih
373
Elizabeta je počela da dahće poput neke životinje. Mogla je da pobegne,
dublje u lagume, ali je bila i suviše preplašena. Riđokosi muškarac je stajao na
nekoliko centimetara od nje rukama oklembešenih uz telo. Prošlo je nekoliko
sekundi, a potom mu je Sabelina sva iznervirana doviknula: „Dovela sam ti ovu
devojku!"
Ništa se nije desilo.
Prošlo je još neko vreme, pa mu je kaluđerica naredila: „Dodirni je!"
Elizabeta se spremila za dodir nekoga ko je ličio na hodajućeg kostura, pa je
zažmurila. Osetila je ruku na svom ramenu, ali za divno čudo, taj dodir joj nije
bio odbojan. Bio je nekako utešan. A onda je začula sestru Sabelinu kako vrišti:
„Šta ćeš ti ovde? Šta ćeš tu?"
Otvorila je oči i kao nekom čarolijom ispred nje se pojavilo Lukino lice. Onaj
bledi, riđokosi mladić je bio na zemlji podižući se sa mesta na koje ga je Luka
grubo odgurnuo.
„Brate Luka, ostavi nas!" prodra se Sabelina. „Ukaljao si ovo sveto nešto!"
„Ne odlazim odavde bez ove devojke", reče Luka prkosno. „Kako ovo nože
biti sveto mesto? Ja tu samo zlo vidim."
„Ništa ti ne razumeš!" zagrme kaluđerica.
Iz dvorane se začu neka stravična i potpuno neočekivana gungula.
Teški udarci.
Sudaranja.
Rušenje.
Riđokosi mladić se okrenu, te odmah ode prema toj buci.
„Šta se to dešava?" zapita Luka.
Sabelina nije ništa odgovorila. Uzela je sveću, pa je požurila prema dvorani
ostavivši ih same u mrklom mraku.
„Jesi li dobro?" zapita Luka Elizabetu nežno. Još joj je držao rame, a ona je
tek sada primetila da je ni u jednom trenu nije puštao.
„Došao si po mene", prošaputala je.
Glen Kuper
374
Pomogao joj je da izađu iz te tame na svetlost, pravo u dvoranu.
Ali, to više nije bila Dvorana pisaca.
To je sada bila Dvorana mrtvaca.
Jedina živa duša beše Sabelina čija je obuća bila natopljena krvlju. Besciljno
je lutala kroz more leševa koji ležaše po stolovima i ležajevima, zgrčeni u
gomilama na podu, čineći masu beživotnih tela koja su podrhtavala u
nehotičnom ropcu. U njenim očima se očitavao zgađeni, staklasti pogled i
jedino što je mogla da promrmlja beše: „Bože dragi, bože dragi, bože dragi,
bože dragi", i tako iznova i iznova kao da poje crkvenu pesmu.
Pod, stolovi i stolice u odaji polako počeše da se prelivaju krvlju koja je
šikljala iz očiju gotovo stotinu i pedeset riđokosih muškaraca i dečaka koje
behu probodene perima.
Luka je uhvatio Elizabetu za ruku, pa ju je poveo kroz mesto pokolja. Bio je
dovoljno priseban da baci pogled na pergamente koji su ležali na pisaćim
stolovima, mada neki behu umrljani lokvama krvi. Kakva su ga to radoznalost i
nagon za preživljavanjem nagnali da zgrabi je dan od listova u tom begu? To će
biti nešto o čemu će godinama kasnije razmišljati.
Odjurili su uz ono klimavo stepenište, pravo kroz kapelicu, pa napolje na
maglu i kišu. Nastavili su da trče sve dok se nisu našli čitavu milju daleko od
opatijske kapije. Tek tada stadoše da odmore zadihana pluća te začuše zvona
katedrale kako pozivaju na uzbunu.

http://weheartit.com/kidnapped_angel

36Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Empty Re: Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih Ned Mar 10, 2013 2:55 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
1. AVGUSTA 2009. Los ANĐELES
Mornarica je u svom posedu imala avion G-V, iliti C-37A, luksuzni,
veoma napredni poslovni mlažnjak koji je ministar mornarice voleo da koristi
za svoja lična putovanja. Dupli Rols-rojsovi mlazni motori naglo pokrenuše
avion podigavši ga pod vrlo oštrim uglom i kroz nekoliko sekundi beskrajno
vrela noć Los Anđelesa nestade pred prozorima mlaznjaka sakrivena iza
nekoliko slojeva niskih oblaka.
Harisa Lestera je u budnom stanju održavao jedino još kofein, nakon veoma
stresnog dana provedenog u više različitih vremenskih zona koji je počeo još
pre svitanja u njegovom domu u Ferfaksu, u državi Virdžiniji, pa se posle
nastavio obilascima Pentagona, vazduhoplovne baze Endruz i međunarodnog
aerodroma u Los Anđelesu. Nakon kratke pauze u Los Anđelesu, ponovo su se
našli u pokretu spremni za povratni let za Vašington. Lice mu je bilo mlitavo i
nekako nezdravo, a ni dah mu više nije bio svež. Jedino što na njemu beše čisto
i zategnuto behu njegova košulja i ispeglana kravata koje izgledaše kao da su
upravo bile izvađene iz mekog krep-papira za pakovanje.
Samo su se tri osobe nalazile u putničkoj kabini sa zidovima paneliranim kao
u nekom uglednom klubu i sa parovima tamnoplavih sedišta od skupocene kože
koji behu postavljeni jedni naspram drugih između glatkih stolova od tikovine.
Lester i Malkom Frejzer, čije se grubo, kameno lice izobličilo u ukočenu
grimasu, netremice su gledali u čoveka koji je sedeo nasuprot Lestera i koji se
jednom rukom čvrsto držao za naslon sedišta, dok je u drugoj držao nisku
kristalnu čašu sa viskijem.
Vil je bio mrtav umoran, ali je istovremeno bio i najopuštenija osoba u
letelici. On je svoje karte odigrao, a činilo se da će i pobediti u ovoj partiji.
Nekoliko sati ranije njega je direktno sa ulice u Holivudu pokupio Frejzer sa
svojim timom kontrolora koji su mlažnjakom doleteli iz Grum Lejka samo zbog
Glen Kuper
376
njega. Strpali su ga u crni ševrolet taho, pa su odjurili do jednog privatnog
vazduhoplovnog terminala na aerodromu, gde su ga neko vreme držali na ledu,
bez propitivanja, u nekoj sali za sastanke čekajući da Lester stigne. Vil je stekao
veoma snažan utisak da bi ga Frejzer najradije odmah ubio, ili mu bar naneo
gadnu dozu bola: pretpostavljao je da bi i sam poželeo isto to da je neko upucao
neki od njegovih timova iz FBI-a. Ali, isto je tako mogao zaključiti da je
Frejzer bio vojnik, a dobri vojnici poštuju naredbe.
Frejzer je otvorio Šekltonov laptop, ali nakon što je nekoliko puta pritisnuo
dugmad tastature, on ljutito reče: „Koja mu je lozinka?"
„Pitagora", odgovori Vil.
Frejzer uzdahnu: „Jebeni štreberčina. P-I?"
,,P-Y", reče Vil tužnim glasom.
Posle nekoliko sekundi se začu: „Tu je, kao što je i rekao, gospodine
ministre."
,,A kako mi možemo biti sigurni da ste napravili kopiju, agente Pajper?"
zapita ga Lester.
Vil je izvukao račun iz novčanika bacivši ga na sto: „Fleš-memorija iz Radio
Šeka, kupljena danas, nakon našeg incidenta."
„Dakle, mi onda znamo da si je turio negde u gradu", reče Frejzer prezrivo.
„Veliki je to grad. A, s druge strane, možda sam je poslao negde poštom. Ili
sam je možda dao nekome ko možda zna, a možda i ne zna, o čemu je reč. U
svakom slučaju, mogu vam garantovati da, ako ne budem redovno i često
uspostavljao lični kontakt sa jednom ili možda i sa više neimenovanih osoba, ta
fleš-memorija će biti poslata medijima", raširio je usne u osmeh. „Tako da se,
gospodo, nemojte zajebavati sa mnom, niti sa bilo kim do koga mi je stalo."
Lester poče da masira slepoočnice: „Razumem ja to što kažete i zašto to
kažete, ali ni vi ne želite da se ovo ikada pročuje, zar ne?"
Vil je spustio svoju čašu na sto posmatrajući kako njeno orošeno dno ostavlja
vlažni krug na drvetu. „Da sam to želeo, onda bih sve sam poslao novinarima.
Biblioteka mrtvih
377
Nije na meni da odlučujem da li javnost treba da sazna za ovo. Ko sam ja
uopšte da činim tako nešto? Voleo bih da nikada nisam ni saznao za sve. Nisam
imao prilike da nešto naročito razmislim, ali sama činjenica da znate da sve to
postoji menja sve", najednom se nasmejao već pomalo grogi.
„Šta je smešno?" upita ga Lester.
„Čoveku čije je ime Vil koncept slobodne volje je prilično bitan*." A onda se
najednom ponovo uozbiljio: „Vidite, ja sada više ne znam da li slobodna volja
uopšte postoji. Sve je to unapred isplanirano, je li tako? Ništa se ne može
promeniti, ako je vaše ime došlo na red. Jesam li u pravu?"
„To si dobro pogodio", reče Frejzer ogorčeno. „Inače bi sada bio u
slobodnom padu sa devet hiljada metara."
Vil nije dopustio da ga ta otrovna opaska pogodi: „Vi već dugo živite sa
ovim saznanjem. Zar vam sve to ne utiče na način kojim idete kroz život?"
„Naravno da utiče", brecnu se Lester. „To je veliki teret. Ja imam sina,
agente Pajper, moje najmlađe dete. Ima dvadeset dve godine i boluje od
cistične fibroze. Svi znamo da on neće imati uobičajen životni vek i prihvatamo
to. Ali, da li mislite da ja želim da znam da je datum njegov smrti već urezan u
kamenu? Da li mislite da ja želim da znam kog će to dana biti, ili da on to zna?
Naravno da ne!"
Frejzer je imao drugačije viđenje koje je Vila skroz začudilo: „Što se mene
tiče, meni sve to olakšava stvari. Znao sam da će Keri Hajtauer i Nelson Elder
umreti tačno kada su umrli. Ja sam samo povukao obarač. I spavam mirne
savesti."
Vil odmahnu glavom, te uze još jedno piće: ,,A, ne čini li ti se da upravo u
tome i jeste glavni problem? Šta bi, kog vraga, bilo sa ovim svetom kada bi se o
svemu pročulo i kada bi svi razmišljali poput tebe?"
*Ime Vil se na engleskom podudara sa rečju „will" što znači volja.
Glen Kuper
378
Piskavo zujanje motora beše jedini zvuk u avionu, sve dok Lester nije dao
diplomatski odgovor: „Zato se toliko i trudimo da održimo biblioteku u tajnosti.
Već više od šest decenija imamo veoma čist dosije, zahvaljujući radu
posvećenih ljudi poput našeg Frejzera. Za podacima posežemo samo iz
geopolitičkih razloga i kada je u pitanju državna bezbednost. Ni pod kakvim
pritiscima ne pristajemo da tražimo nečije lične podatke, osim ako ne postoji
neki izuzetno važan bezbedonosni razlog. Mi smo odgovorni čuvari ovog
čudesnog materijala. Bilo je sitnih, ja bih čak rekao trivijalnih, prestupa i
nesmotrenosti u prošlosti, ali takve smo probleme rešavali hirurškim putem.
Ova afera sa Šekltonom prvi je katastrofalni prestup u celokupnoj istoriji Zone
51. Nadam se da sve to razumete."
Vil klimnu, pa se nagnuo najviše što je mogao od stola. Duboko se zagledao
u ministra: „Potpuno vas razumem. Ali, isto tako razumem i koja je odmazda.
Ako se ikada budete dočepali moje kopije baze podataka, strpaćete me u
najdublju rupčagu koju budete mogli da iskopate, a da biste bili potpuno
sigurni, postaraćete se da i svi sa kojima sam blizak takođe nestanu. Vi to znate,
a znam i ja. Ja samo pokušavam da zaštitim sebe. Nisam ni teolog ni filozof. Ne
zanimaju me krupna etička pitanja, znate? Nisam tražio da budem umešan u taj
vaš svet, ali, eto, desilo se, jer sam pre trideset godina slučajno bio cimer Marka
Šekltona! Ja samo želim da me ostavite na miru, da se penzionišem i da potom
živim svoj kratak život bar do 2027. Vaš najveći neprijatelj je jedan dobrodušni
provincijalac koji samo želi da ga pustite na pecanje." Uspravio se posmatrajući
Lesterovo mlitavo lice na kome se videlo da je morao da istrpi sve što mu je Vil
rekao. „Pa, koji će mi od vas dvojice sipati još jedno pićence?"
Nazad u Vašingtonu, dobrovoljno je pristao na dvodnevno ispitivanje koje je
Frejzer vodio zajedno sa grupicom nekih „finih momaka" iz Državne
bezbednosti pored kojih je Frejzer delovao kao pravi humanista. Naterali su ga
Biblioteka mrtvih
379
da ispljune sve što je znao o celom slučaju, sve redom osim mesta na kom se
nalazila njegova fleš-memorija.
Kada su završili sa njim, pristao je da potpiše isti onaj zastrašujući ugovor o
čuvanju tajne koji su svi zaposleni u Zoni 51 morali da prihvate i onda su ga
pustili na slobodu, pravo u zagrljaj njegove braće iz FBI-a.
Direktor FBI-a izdao je naređenje da ne mora da prođe kroz dodatna
ispitivanja u uredu i da ne mora da podnese izveštaj o poslednjim danima
njegove istrage Sudnjeg dana. Su Sančez mu je, sva usplahirena i neobaveštena
o svemu, ponudila posebni aranžman - plaćeno odsustvo sve dok ne ispuni
dvadeset godina staža, a nakon toga punu penziju. Prihvatio je takav paket sa
osmehom, a onda ju je, izlazeći, vragolasto potapšao po zadnjici, namignuvši
joj kada se sva besna okrenula.
Vil se zavalio slušajući razgovor za trpezarijskim stolom tiho uživajući. Bilo je
neke domaćinske atmosfere u sobi, nečeg tradicionalnog i iskonskog što je
njegov unutrašnji ritam dovelo u potpuni sklad. Nije bilo mnogo zajedničkih
večera porodice Pajper kada je odrastao, a nije ih se mogao setiti ni iz onog
kratkog perioda tokom kog je svojoj ćerki pružao klasično porodično okrilje.
Lagano je žvakao odrezak slušajući pošalice za stolom. Njegov stan je sada
bio jedna prijatna gajba, ispunjena kutijama sa preseljenim stvarima, koferima,
ženskom odećom, novim komadima nameštaja i kojekakvim drangulijama.
Lora je pokušala da mu dospe još vina, ali je on stavio ruku preko čaše kako
bi je zaustavio.
„Tata, je l' se dobro osećaš?" zafrkavala ga je.
„Pokušavam da budem umeren", reče samozadovoljno.
„Definitivno je rešio da smanji piće", reče Nensi.
Slegnuo je ramenima: „To sam novi ja. Isti kao stari ja, ali sa malo nižim
nivoom alkohola u krvi."
,,I da li se sada bolje osećate?" zapita ga Greg.
Glen Kuper
380
„Nezvanično?"
„Da, gospodine, nezvanično."
„Aha, bolje se osećam. Ko bi rekao. Šta je s tvojom knjigom, Lora?"
„Radi se punom parom. Čekam da završe prelom i spremam se za život
ispunjen slavom i bogatstvom."
„Samo nek si ti meni srećna i onda ne marim šta ti budućnost sprema. Mislim
na oboje."
Greg je oborio pogled iznenađen njegovom ljubaznošću. Novinar u njemu je
i dalje goreo od znatiželje vezane za slučaj Sudnjeg dana. On je svoja pitanja
naglas postavio Lori, vežbajući na njoj u slučaju da stegne petlju i pokuša da
intervjuiše Vila, ali je ipak znao da je to tabu-tema. Duboko je sumnjao da će
mu ikada bilo šta reći, čak iako postane zet Vila Pajpera.
Zašto je Vil bio skinut iz istrage i proglašen beguncem? Zašto je taj slučaj
nekako zamro u javnim raspravama bez bilo kakvih hapšenja i rešenja? Zašto je
Vil bio rehabilitovan i onda pušten da uživa?
Umesto svega toga, pitao ga je: „Pa, Vile, šta ćete sledeće? Malo ćete pecati i
dići sve četiri uvis?"
„Nema šanse!" ubaci se Nensi. „Sada kada sam se uselila, Vil će krenuti u
obilazak pozorišta, muzeja, galerija, dobrih restorana, šta god nam padne na
pamet."
„Tata, ja sam mislila da ti mrziš Njujork?"
„Tja, već sam tu, pa bih onda već mogao i da mu dam šansu. Mi, penzosi,
moramo nečim da se zanimamo dok nam ženskadija lovi pljačkaše banaka."
Nešto kasnije, kada su krenuli kući, Vil je poljubio ćerku u obraz, povukavši
je u stranu da ih Greg ne čuje: „Da znaš da mi se sviđa ovaj tvoj tip. Htedoh ti
to reći. Čuvaj ga."
Pouzdano je znao da je Greg Dejvis bio VV.
Biblioteka mrtvih
381
Vil je ležao na krevetu posmatrajući Nensi koja je pokušavala da da lični pečat
njegovoj spavaćoj sobi slikama, kutijom za nakit i plišanim medom.
„Je I' ti odgovara ovako?" zapitala ga je.
„Izgleda lepo."
„Mislila sam, da li ti u našoj vezi sve odgovara? Da li je sve to bilo dobri
zamisao?"
„Mislim da jeste", potapšao je dušek. „Kada završiš sa sređivanjem, mogla bi
da dođeš ovamo da isprobaš naš novi krevet."
,,I ranije sam spavala na njemu", reče kikoćući se.
„Jesi, ali sada je drugačije. Ovo je sada zajedničko vlasništvo."
„Ako je tako, onda uzimam deo prema prozoru", reče mu.
„Znaš da mi se čini da si ti moj tip."
,,A koji je to tip?"
„Pametna, privlačna, promućurna, manje-više sve to na p."
Uspuzala se na krevet i privila uz njega, a on ju je zagrlio. Ispričao joj je za
biblioteku. To je bilo nešto što je morao da podeli sa jednom osobom u svom
životu i ta tajna ih je još više spojila.
,,U Los Anđelesu sam potražio još nešto na Šekltonovom računaru", reče joj
tiho.
„Nešto što želim da znam?"
„Dvanaestog maja 2010. rodiće se dete po imenu Filip Veston Pajper. To je
za tačno devet meseci. Naš sin."
Nekoliko puta je trepnula, pa ga je poljubila.
Uzvratio joj je poljubac, pa reče: „Imam prilično dobar osećaj kada je
budućnost u pitanju.
Glen Kuper
382
9. JANUARA 1297. OSTRVO VAJT
Rub opatove bele odore beše natopljen krvlju. Svaki put kada bi se sagnuo da
dodirne koje ledeno čelo ili prekrsti neko od nepomičnih tela, njegova odežda
bi se još više umazala krvlju.
Iguman Feliks je bio uz Balduina, pridržavajući ga za ruku kako se opat ne bi
okliznuo na skroz krvavom kamenom podu. Obišli su celo mesto pokolja,
zaustavljajući se ispred svakog riđokosog pisca da im provere znake života, ali
njih nije bilo. Jedino pulsirajuće srce u Dvorani pisaca pripadalo je Vartolomeju
koji je isto tako smrknut krenuo u obilazak suprotnog kraja odaje. Balduin je
poslao sestru Sabelinu napolje, jer ga je njeno histerično plakanje uznemiravalo
ne dopuštajući mu da se pribere.
„Mrtvi su", reče Balduin, „svi su mrtvi. Zašto se ovo, za ime božje, desilo?"
Vartolomej je sistematično obilazio red po red, pažljivo opkoračujući i
zaobilazeći leševe, pokušavajući da se ne oklizne. Za jednog veoma starog
čoveka, on se prilično hitro prebacivao s jednog mesta na drugo, kupeći stranice
rukopisa sa stolova i sakupljajući ih u ruci.
Dopro je do Balduina stežući gomilu pergamenata u naručju.
„Gledajte", reče starac, „gledajte ovo!"
Spustio je listove.
Balduin je uzeo jedan da ga pročita.
A onda i sledeći, pa sledeći. Raširio je stranice po stolu kako bi brže mogao
da pogleda više listova.
Na svakoj stranici stajao je datum 9. februar 2027. uz istovetni zapis.
„Finis Dierum", reče Balduin. „Kraj sveta."
Feliks zadrhta: „Znači, tada će nastupiti kraj."
Vartolomej sa napola nasmeja tom otkriću: „Njihov je posao završen.''
Balduin je pokupio listove privivši ih uz prsa: „Ali, naš posao još nije
završen, braćo. Moramo ih sve položiti u kriptu. A onda ću održati misu u
njihovu čast. Biblioteka mora biti zapečaćena, a kapelica spaljena. Svet još nije
spreman za ovo."
Feliks i Vartolomej hitro klimnuše u znak slaganja, pre nego što se opat
okrenuo da pođe odatle.
„Leto 2027. u dalekoj je budućnosti", reče Balduin umornim glasom,
„čovečanstvo će bar imati mnogo vremena da se pripremi za kraj sveta."

http://weheartit.com/kidnapped_angel

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Glenn Cooper - Biblioteka mrtvih - Page 2 Beautiful-girl-look-up2-