Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 2 od 2]

1Michelle Zink -  Sestrinsko proročanstvo - Page 2 Empty Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:13 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
First topic message reminder :

Možda zato što se čini tako primjerena, ne primjećujem kišu. Pada u zavjesama,
Stoprekrivač od srebrnastih niti što se obrušava na tvrdo, gotovo zimsko tlo. Ipak,
stojim pokraj lijesa i ne mičem se.
Nadesno sam od Alice. Uvijek sam nadesno od Alice i često se pitam je li
tako bilo još u majčinoj utrobi, prije nego što smo jedna za drugom vrišteći
istisnute u svijet. Moj brat Henry sjedi blizu Edmunda, našeg vozača, i tete
Virginije, jer Henry i ne može drugo doli sjediti, s obzirom na to da su mu noge
uzete. S velikom su mukom Henryja i njegovu stolicu odnijeli do groblja na brijegu
da vidi kako našeg oca ispraćaju na vječni počinak.
Teta Virginia naginje se da nam se obrati kroz bubnjanje kiše. "Djeco,
moramo krenuti."
Velečasni je već odavno otišao. Ne mogu reči koliko smo dugo stajali kod
blatnog humka gdje je ležalo tijelo mog oca, jer ja sam bila pod zaklonom
Jamesova kišobrana, u tihom zaštitničkom svijetu što je između mene i istine
razapeo tanahnu opnu.
Alice nam maše da pođemo. "Hajde, Lia, Henry. Vratit ćemo se kad sunce
bude sjalo i položiti svježe cvijeće na očev grob." Ja sam rođena prva, premda tek
koju minutu ranije, ali uvijek je bilo jasno da je Alice glavna.
Teta Virginia kima Edmundu. On podiže Henryja u naručje i okrene se da
pođe natrag prema kući. Henryjev pogled sreće se s mojim preko Edmundova
ramena. Henryju je tek deset godina, mada je daleko mudriji od većine dječaka
njegove dobi. Vidim očevu smrt u tamnim podočnjacima pod bratovim očima.
Žalac boli pronalazi put kroz moju otupljenost, zaustavljajući se negdje iznad srca.
Alice možda i jest glavna, ali za Henryja sam se oduvijek odgovornom osjećala ja.
Moje se noge ne žele pomaknuti, ne žele me odnijeti od oca, hladnog i
mrtvog u zemlji. Alice se osvrće. Njezin pogled nalazi moj kroz kišu.
"Sad ću ja." Moram vikati da me čuje, i ona polako kima, okreće se i
nastavlja niz stazu prema Birchwood Manoru.
James me prima za ruku u rukavici, a mene preplavljuje olakšanje kad se
njegovi snažni prsti sklope povrh mojih. Približava se da ga mogu čuti od kiše.
"Ostat ću s tobom koliko god želiš, Lia."
Mogu samo kimnuti, promatrajući kišu kako lije suze niz očev spomenik dok
čitam riječi uklesane u granit.
Thomas Edward Milthorpe
Voljeni otac
23. lipnja 1846. – 1. studenog 1890.
Nema cvijeća. Usprkos bogatstvu mog oca, teško je naći cvijeće na samom pragu
zime u našem gradu na sjeveru države New York, a nitko od nas nije imao ni snage
ni volje da ga naruči kako bi na vrijeme stiglo na skromnu misu. Sramim se,
najednom, zbog te kratkovidnosti, pa bacam pogled po obiteljskom groblju, tražeći
nešto, bilo što, što bih mogla ostaviti.
Ali nema ničega. Tek nekoliko kamenčića na kiši što se skuplja u lokve po
blatu i travi. Saginjem se, posežem za nekoliko zablaćenih kamena, rastvarajući
dlan prema kiši dok nije oprala kamičke.
Ne čudi me što James zna što namjeravam, makar to ne izgovaram naglas.
Cijeli smo život prijatelji, a odnedavna i nešto puno, puno više. Kreće naprijed s
kišobranom, nudeći mi zaklon, dok ja zakoračujem prema grobu i otvaram šaku,
redajući kamenje uz podnožje očeva spomenika.
Od te mi se kretnje rukav povlači, otkrivajući djelić čudnog biljega,
neobičnog, nazubljenog kruga što mi je na zapešću procvao u satima nakon očeve
smrti. Kradomice pogledavam Jamesa da vidim je li spazio. Nije, pa uvlačim ruku
dublje u rukav, nižući kamenje u pomni red. Potiskujem biljeg iz misli. U njima
nema mjesta i za žalost i za brigu. A žalost ne čeka.
Odmičem se gledajući kamenje. Nije tako lijepo ni veselo poput cvijeća što
ću donijeti na proljeće, ali jedino su što imam dati. Posežem za Jamesovom rukom
i okrećem se da odem, oslanjajući se na njega da me povede kući.
Nije me u prizemlju zadržala vatra u salonu dugo nakon što se ostatak kućanstva
povukao na počinak. Moja soba ima peć, kao i većina soba u Birchwood Manoru.
Ne, ja sjedim u zamračenom salonu, osvijetljenom samo žarom vatre na umoru,
zato što nemam hrabrosti da se uspnem na kat.
Premda je otac mrtav već tri dana, našla sam sebi dovoljno posla. Valjalo je
tješiti Henryja, i iako bi teta Virginia sve bila uredila za očev ukop, činilo se
pravedno da joj ja pomognem pohvatati konce. To sam govorila sebi. Ali sad, u
praznom salonu gdje mi je jedino društvo bio sat što kuca iznad kamina, shvaćam
da sam izbjegavala trenutak kad ću morati poći na kat i proći pokraj praznih očevih
odaja. Taj trenutak kad ću morati priznati da ga uistinu više nema.
Brzo ustajem, prije nego što malakšem, usredotočujući se na to da noge u
papučama stavljam jednu pred drugu dok hodam uza spiralno stubište pa niz
hodnik istočnog krila. Dok prolazim pokraj Aliceine sobe pa potom Henryjeve,
pogled mi privlače vrata na kraju hodnika. Soba koja je nekoć bila privatna odaja
moje majke.
Mračna soba.
Kao malene djevojčice Alice i ja smo o toj sobi razgovarale šaptom, mada ne
znam kako smo nadošle na to da je nazovemo Mračna soba. Možda zato što su,
među prostorijama visokih stropova gdje vatra neprestance plamti devet mjeseci
u godini, samo nenastanjene prostorije posve mračne. No čak i dok je majka bila
živa, ta se soba doimala mračnom, zato što se u nju povukla tijekom mjeseci prije
smrti. Činilo se da se upravo u toj sobi sve više i više udaljavala od nas.
Nastavljam u svoju sobu, gdje se svlačim i navlačim spavaćicu. Sjedam na
krevet, četkajući kosu da zasjaji, kadli me usred zamaha zaustavlja kucanje na
vratima.
"Da?"
Alicein me glas pronalazi s one strane vrata. "Ja sam. Mogu li ući?"
"Naravno."
Vrata se škripavo otvaraju i kroz njih nadire hladniji zrak iz negrijanog
hodnika. Alice ih brzo zatvara, prilazi krevetu i sjeda uz mene kao kad smo bile
djeca. Naše spavaćice, poput nas, gotovo su identične. Gotovo, ali ne posve.
Aliceine se na njezin zahtjev izrađuju od fine svile, dok je meni udobnost draža od
mode pa nosim flanel u svako godišnje doba osim ljeta.
Pruža ruku prema četki. "Daj meni."
Dodajem joj četku, nastojeći ne pokazati iznenađenje dok se okrećem da mi
može dosegnuti potiljak. Mi nismo onaj tip sestara koji se bavi četkanjem kose
noću ili povjeravanjem tajni.
Provlači četku dugačkim potezima, počevši od tjemena, pa se spušta sve do
vrhova. Promatrajući naš odraz u zrcalu iznad komode, teško je povjerovati da nas
itko može razlikovati. S ove udaljenosti i na sjaju plamena izgledamo navlas isto.
Naša se kosa jednako kestenjasto ljeska na prigušenom svjetlu. Jagodice su nam
rezane pod istim kutom. No, znam da suptilne razlike oni koji nas imalo poznaju ne
mogu previdjeti. Blaga zaobljenost mog lica u opreci je s oštrijim obrisima sestrina,
a sjetna introspekcija u mojim očima suprotstavlja se prepredenoj iskri njezinih.
Alice se presijava poput dragulja na svjetlu, dok ja kontempliram, razmišljam i
odvagujem.
Vatra pucketa u peći, a ja sklapam oči, dopustivši ramenima da se ovjese
dok tonem u smirujući ritam četke u svojoj kosi, Aliceine ruke što mi usput
zaglađuje tjeme.
"Sjećaš li je se?"
Zatreperivši, kapci mi se otvaraju. To je neuobičajeno pitanje i načas nisam
sigurna kako da odgovorim. Bile smo djevojčice od samo šest godina kad nam je
majka poginula u neobjašnjivom padu s litice blizu jezera. Henry se rodio tek koji
mjesec ranije. Liječnici su već bili obznanili da očev odavno željeni sin nikad neće
stati na noge.
Teta Virginia je uvijek govorila da se majka nepovratno promijenila nakon
Henryjeva rođenja, a pitanja o njezinoj smrti još vise u zraku. Ne razgovaramo o
tome, kao ni o istrazi koja je uslijedila.
Mogu joj ponuditi samo istinu. "Da, ali samo malo. A ti?"
Oklijeva prije nego što odgovara; četka se i dalje miče. "Mislim da da. Ali
samo na mahove. Kratke trenutke, rekla bih. Često se pitam zašto pamtim njezinu
zelenu haljinu, ali ne kako joj je glas zvučao dok je čitala naglas. Zašto jasno vidim
zbirku pjesama koju je držala na stolu u salonu, ali se ne sjećam kako je mirisala."
"Na jasmin i ... naranče, čini mi se."
"Znači, to? Na to je mirisala?" Glas joj je mrmor iza mene. "Nisam znala."
"Daj. Sad ja." Obrnem se posežući za četkom.
Okreće se poslušno poput djeteta. "Lia?"
"Da?"
"Da znaš nešto, o majci ... Da se sjećaš nečega, nečeg važnog, bi li mi rekla?"
Glas joj tih, nesigurniji nego što sam ga ikad čula.
Dah mi zapinje u grlu od čudnog pitanja. "Da, naravno, Alice. Bi li ti?"
Oklijeva, jedini je zvuk u sobi tiho provlačenje četke kroz svilenu kosu.
"Valjda."
Vučem joj četku kroz kosu, prisjećajući se. Ne svoje majke. Ne sada. Nego
Alice. Nas. Blizanki. Prisjećam se vremena prije Henryjeva rođenja, prije nego što
je majka samotno utočište potražila u Mračnoj sobi. Vremena prije nego što je
Alice postala tajnovita i čudna.
Bilo bi lako osvrnuti se na naše djetinjstvo i pretpostaviti da smo Alice i ja
bile bliske. U blagonaklonim se uspomenama sjećam njezina tihog daha u noćnoj
tami, njezina glasa što mrmlja u crnilo naše zajedničke dječje sobe. Pokušavam
našu blizinu u sjećanje dozvati kao utjehu, zanemariti glas što me podsjeća na naše
razlike još od onomad. Ali ne ide. Ako ćemo iskreno, moram priznati da smo jedna
drugu uvijek oprezno odmjeravale. Pa ipak, nekoć sam nju hvatala za mekanu ruku
prije nego što bih usnula, njezine sam uvojke micala s ramena kad je spavala
preblizu.
"Hvala ti, Lia." Alice se osvrće, gledajući me u oči. "Nedostaješ mi, znaš."
Obrazi su mi topli pod njezinim ispitivačkim pogledom, od blizine njezina lica
momu. Sliježem ramenima. "Ovdje sam, Alice, kao što sam uvijek i bila."
Smiješi se, ali u tome ima nečega tužnog i znakovitog. Prignuvši se, mršave
ruke ovija oko mene kao dok smo bile djeca.
"I ja također, Lia. Kao što sam uvijek bila."
Ustaje, odlazeći bez više ijedne riječi. Sjedim na rubu kreveta pod
prigušenom luči svjetiljke, pokušavajući odgonetnuti njezinu neuobičajenu tugu.
Nije tipično za Alice da se predaje mislima, premda se, s obzirom na očevu smrt,
svi valjda osjećamo ranjivo.
Razmišljanja o Alice dopuštaju mi da izbjegnem trenutak kad ću morati
pogledati svoje zapešće. Osjećam se kukavički dok pokušavam smoći snage da
posuvratim rukav spavaćice. Da ponovno pogledam biljeg koji se pojavio nakon što
je očevo tijelo nađen u Mračnoj sobi.
Kad napokon posuvratim rukav, rekavši sebi da je što god ondje bilo ondje,
gledala ja ili ne, moram stisnuti usnice da ne poviknem. Ne iznenađuje mene biljeg
na mekanoj unutarnjoj strani zapešća, nego to koliko je sad tamniji nego što je još
jutros bio. Koliko je krug precizniji, mada i dalje ne mogu dešifrirati brazde koje ga
podebljavaju pa rubovi izgledaju neravno.
Borim se protiv navale sve jače panike. Kao da bi trebalo postojati neko
rješenje, nešto što bih trebala učiniti, netko komu bih trebala reći, ali komu bih
takvo što mogla reći? Nekoć bih se obratila Alice, jer komu drugom da povjerim
takvu tajnu? Medutim, ne mogu zanemariti sve dublji jaz između nas. Zbog njega,
zazirem od svoje sestre.
Govorim sebi kako će biljeg nestati, kako nema potrebe da nekomu govorim
nešto tako čudno, kad će sigurno proći za nekoliko dana. Instinktivno pomišljam
kako je to laž, ali uvjeravam sebe da imam pravo u nju povjerovati na dan kao što
je ovaj.
Na dan kad sam pokopala oca.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

26Michelle Zink -  Sestrinsko proročanstvo - Page 2 Empty Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:25 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Dok podižem ruku da pokucam, ne mogu a da se ne prisjetim kad sam posljednji
put stajala na ovom pragu. Tad su mi proročanstvo i moja uloga u njemu još bili
zagonetka.
Ovaj se put teta Virginia svakako više iznenadila što me vidi.
"Lia!" Poseže prema mojoj ruci, vuče me u sobu i zatvara vrata za nama.
"Jesi li dobro? Nešto nije u redu?"
Želim joj reći da naravno da ništa nije u redu. Da je Henry mrtav i da se
nikad neće vratiti, i da Alice neće prezati ni od čega da dozove Zvijer. Ali teta
Virginia to zna. Ponavljanjem ćemo samo potratiti vrijeme koje za traćenje
nemamo.
Odmahujem glavom. "Ne, samo ..." Spuštam pogled na svoje ruke. "Moram
otići, teta Virginia."
Kad podižem pogled, ona samo kima. "Kako ti ja mogu pomoći?"
Primam je za ruke. Mekane su, suhe i lagane poput perca. "Pođi sa mnom."
Zagleda se u moje oči s laganim smiješkom pa pruža ruke i grli me. "O, Lia.
Znaš da mi ništa ne bi bilo draže."
"Onda reci da hoćeš."
Odmahuje glavom. "Još mi nije vrijeme da odem."
"Ali Henry je ..." Riječi me gotovo guše. Čini mi se da će me ubiti dok izlaze iz
mojih usta. Ali prisiljavam se da ih izgovorim. "Henryja više nema, teta Virginia.
Ovdje ti više ništa nije ostalo."
"Alice je tu."
Ne mogu skriti svoje iznenađenje. "Alice?"
"Znam da je to teško shvatiti, Lia. Ali dala sam obećanje tvojoj majci.
Obećanje da ću paziti na svu njezinu djecu. Ne mogu se oteti dojmu da sam je već
iznevjerila."
Oči joj se smračuju. Znam da misli na Henryja, ali njezina grižnja savjesti i
tuga samo raspiruju moj bijes. "Alice? Ostat ćeš se brinuti za Alice? I poučit ćeš je
još kako da bude Stražarica? Hoćeš li odati tajne sestara da joj pripomogneš u
naumu?"
"Lia." Njezin je glas blag. Nije to prijekor. Ne posve. Ali u njemu čujem
opomenu. "Nikad ne bih učinila takvo što. Ja Alice više ne mogu pomoći. Ne mogu
intervenirati. Neću je obučiti kako da bude Stražarica zato što ona ne želi obavljati
tu ulogu, ali ne mogu je ni tek tako napustiti."
Hvata me želja da zavrištim, A što je sa mnom? Hoćeš li mene napustiti da se
sama probijam proročanstvom, kad nemam ama baš ništa da me vodi?
Teta Virginia nastavlja kao da odgovara. "A ne napuštam ni tebe, draga
moja. Podupirat će te ključevi i voditi sestre, a ja ću ti se pridružiti kad budem
mogla. Dajem ti riječ."
Odmahujem glavom. "Gdje ćeš mi se pridružiti, teta Virginia? Ni ja ne znam
kamo ću poći. Trebam vremena. Vremena da usavršim svoje znanje o
Drugosvjetovima i darove kojima još teškom mukom upravljam. Trebam mjesto na
kojem se mogu osjećati sigurno, pa makar i nakratko."
"Bez brige." Pogledom dočekuje moj. "Znam točno kamo ćeš otići. Jamstva
ne postoje, dakako. Ali sigurnijeg mjesta nećeš naći."
"Edmunde." Glas mi puca dok izgovaram njegovo ime.
On lašti kočiju dugačkim, sporim kretnjama, leđima okrenut vratima
spremišta. Staje kad čuje moj glas, ruka mu je i dalje podignuta na blještavi bok
kočije koja kao da je laštena svaki trenutak u ova tri dana od Henryjeve smrti. Kad
se okrenuo da mi uzvrati pogled, požalila sam što je to učinio, jer u njemu je tolika
tuga, takva otvorena patnja, da gotovo ostajem bez daha.
Krećem prema njemu, zastajem da mu stavim ruku na rame. "Moja ... moja
sućut, Edmunde. Zbog pretrpljenog gubitka."
Te riječi vise između nas i na trenutak se pitam je li strahovito bijesan. Hoće
li mi ikad oprostiti što sam izgubila dječaka kojeg je toliko silno volio.
Ali gleda me s iznenađenjem i jednakom toplinom. Kima. "Hvala. I moja na
vašem."
Oklijevam prije nego što tražim uslugu koju nemam pravo tražiti, a najmanje
sada. Ipak, postoji nešto što moram učiniti, a to ne mogu bez Edmundove pomoći.
"Trebaš me prevesti do grada, Edmunde. Ja ... Moram vidjeti Jamesa. I
moram ga vidjeti večeras. Hoćeš li me odvesti?" Zidovi su pali između nas. Ne
tražim od našeg sluge da me preveze do grada. Tražim to od Edmunda. Bližega ocu
od njega nemam.
Kima bez oklijevanja, posegnuvši iza leđa po šešir. "Učinit ću što god da
tražite, gospođice. Bilo što." I na to otvara vrata kočije.
Svjetlo što dopire iz knjižare prigušuje nadolazeća večer. Edmund strpljivo i bez
nukanja stoji na otvorenim vratima kočije, kao da zna koliko će teški sljedeći
trenuci biti, pa mi nastoji omogućiti vrijeme koje trebam.
Pokušala sam uvježbati što ću reći, kako ću Jamesu objasniti proročanstvo,
moju ulogu u njemu, i zašto moram otići, pa makar i nakratko. No ništa što sam
vježbala ne jamči da će James smatrati umjesnim da me nastavi voljeti, pa tako
nisam ništa odabrala. Morat ću mu to reći kako god znam i umijem, pustiti da sve
ide svojim tokom.
Zakoračivši iz kočije, brzo stupam prema knjižari, nesvjesna da mi je Edmund
tik za petama sve dok nije progovorio.
"Ja ću ovdje pričekati, gospodice." Način na koji se naslanja na zgradu pokraj
vrata govori mi da o tome rasprave nema, a ja se blago smiješim prije nego što
zakoračujem u toplinu prodavaonice.
Udahnuvši miris, stojim načas, pokušavajući ga pohraniti u pamćenje. Ne
znam kad ću se vratiti. Naviknula sam se na ove kratke trenutke melankolije, te
trenutke kad postajem svjesna svega što ću ostaviti za sobom. Nema im se smisla
opirati.
"Lia!" James se pomalja iza zastora što odvaja stražnju prostoriju. Brzo mi
prilazi, zabrinutost mu se ogleda u očima. "Otkud ti ovdje? Jesi li dobro?"
Načas spuštam pogled na suknju, skupljajući snagu za težinu riječi koje znam
da moram izgovoriti. Kad mu napokon pogledam u oči, dolazi mi želja da mu se
bacim u naručje, da se prepustim utjesi koju znam da ću ondje naći, da zaboravim
stvora što stoji između nas.
"Ja ... Držim se. Moglo bi se reći da sam dobro koliko već mogu biti."
Pokušavam se hrabro osmjehnuti, ali očito nisam osobito uvjerljiva, jer me James
grabi u zagrljaj.
"Lia ... O, Lia! Pokušavao sam te vidjeti. Svaki sam dan dolazio u posjet. Je li
ti Virginia rekla?" Glas mu je strasni šapat u mojoj kosi.
"Jest. Žao mi je, Jamese. Ja ... jednostavno nisam mogla ni s kim razgovarati.
Ni sa kime."
On se odmiče, držeći me za ramena dok proučava moje lice. "Razumije se.
Svatko bi se jednako osjećao. Ali zašto? Zašto si prevalila toliki put? Dovoljno je
samo da pošalješ poruku i ja ću doći k tebi. Nisi se trebala mučiti pa dolaziti po
mraku i hladnoći." Nagiba se prema prozoru, očito zadovoljan što vidi Edmunda
naslonjenog na vanjski zid.
Duboko udišem. "Ja ... Morala sam razgovarati s tobom. Noćas. Moram te
nešto zamoliti." Tako je, pomišljam. Samo tako. Malo-pomalo.
"U redu. Ali dođi se zgrijati, Lia. Dođi i sjedni pokraj vatre." Uzima me za
ruku, i već me odvlači u toplinu stražnje sobe.
Odmahujem glavom, ostajući stopalima čvrsto prikovane za pod. "Ne!"
Ispada oštrije nego što mi je namjera, ali ne smijem se uljuljati u lagodnost vatre i
stražnje sobe, jer ako onamo dospijem, nikad neću otići. "Ne mogu. To jest ... Daj
da ovdje razgovaramo, Jamese. Molim te?"
Njegove oči kao da se smrkavaju od očaja u mom glasu. Nevoljko kima, ali
kad progovara, iz glasa mu izbija takva odlučnost da ne mogu zanijekati njegove
riječi. "Moraš znati da što god to bilo, što god da trebaš, učinit ću ti to. Dat ću ti to
ako je u mojoj moći da ti to dadem."
Osjećam njegov pogled na sebi dok se usredotočujem na knjige iznad
njegova ramena. Njegove bi mi riječi trebale uliti utjehu i hrabrost. Trebale bi
služiti tomu da me podsjete kako će James učiniti što god zatražim, dati mi što god
trebam. Ali nekako ne uspijevaju. Njegova odrješitost kao da samo dokazuje ono
što sam, negdje u sebi, cijelo vrijeme sumnjala: James neće dići ruke. Inzistirat će
na tome da me prati u London, na kraj svijeta bude li trebalo, radije nego da gleda
kako se sama izlažem pogibli.
Kad sam pogled skrenula natrag prema njegovu, neistina koju izgovaram
najteža je laž koju ću ikad morati izustiti. "To ... Ma nije zapravo ništa. Samo što se
bojim da će proći neko vrijeme prije nego što budem mogla nastaviti kao prije.
Prije nego što budem mogla ... prebroditi ono što se dogodilo." Moje se riječi sve
više stišavaju dok ih izgovaram, sve dok se kraj ne pretvori u puki šapat, i ja
spoznajem da to ipak nije neistina. Jer sad znam da nikad neće doći vrijeme kad ću
nastaviti kao prije.
On duboko udiše, kao da mu je laknulo, blago mi se smiješeći u lice i
hvatajući me za ruke. "Nitko drugo i ne očekuje. A najmanje ja. Bit ću, evo, ovdje i
čekati, koliko god trebalo."
Uzvrativši mu osmijeh, uspinjem se na prste da ga poljubim u glatki obraz.
"Hvala ti, Jamese. Molim se da je to istina." Okrećem se da odem prije nego što se
predomislim.
"Lia?"
Kad sam se osvrnula, on ruku drži na obrazu, kao da pokušava spriječiti moj
poljubac da ne odleprša.
"Volim te." Izgovara to kao da zna da me više neće vidjeti, mada to ne može
znati. "Volim te, Lia."
"I ja tebe, Jamese." Osjećaji mi stežu grlo dok izgovaram te riječi.
A potom izlazim i čvrsto zatvorim vrata za sobom pa se obraćam Edmundu:
"Hvala ti, Edmunde. Ovdje sam završila."



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

27Michelle Zink -  Sestrinsko proročanstvo - Page 2 Empty Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:26 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Kad ovaj put kucam Alice na vrata, čekam odgovor. Spašavanje tuđeg života
uistinu potiče čudnu vrstu pristojnosti, bez obzira na ono što je tomu prethodilo.
"Naprijed." Alicein glas zvuči slabašno iza divovskih vrata, kao dok smo bile
djeca.
Polako otvaram vrata. Izbjegavala sam ovaj razgovor, posljednji istinski
oproštaj koji moram obaviti. I daleko najteži po konačnosti koju podrazumijeva.
"Alice." Stajem formalno uz podnožje njezina kreveta dok ona ostaje na
svome mjestu uz komodu.
"Lia. Jesi li dobro?" Oči su joj dobrostive, glas iskren. Odmahujem glavom
dok njoj nova briga razrogačuje oči. "Što ... što je? Jesi li razgovarala s liječnikom?"
Grlo me boli dok gutam, i načas se pitam hoću li se rasplakati, mogu li se
suze koje sam mislila da su presahnule u meni tako brzo vratiti.
"Nisam. Meni liječnik nikako ne može pomoći. Ne može oživjeti Henryja, je li
tako?" U svom glasu čujem tugaljivo pitanje. Nije to zapravo uopće pitanje. A opet,
moj glas ostavlja prostora odgovoru različitom od onog za koji obje znamo da je
istinit.
Alice kima glavom. "Jest."
Hvatam se za stup ispod njezina baldahina, trljajući palcem preko toplog
drva da nemirnim rukama dadem bar nekakvog posla. "Odlazim rano sutra."
"Teta Virginia mi je rekla. Znači, bit ćeš u Londonu?"
Kimam. Teta Virginia i ja smo raspravljale o tome koliko se isplati tajiti moje
odredište, ali istina je da se Alice daleko više bojim u Drugosvjetovima, nego u
svom vlastitom. A povrh toga, tu je još moja uloga Dveri. Alice je svakako u
nedoumici; jer ma koliko da bi me voljela skloniti s puta, također mora priznati, pa
makar i samoj sebi, da joj je uputnije nadati se kako će me razuvjeriti nego da me
se dokraja riješi.
To bar govorim sebi u najcrnjim trenucima. U trenucima kad prisiljavam
sebe priznati kako mi o glavi radi rođena sestra.
Ona duboko udiše prije nego što nastavlja. "Lia. Nisam htjela ... to jest, ne
znam zašto sam ... zašto sam učinila ono što jesam. Sve se tako brzo odigralo, nije
li?"
Trebala bih se srditi. Trebala bih biti izvan sebe od gnjeva. A opet, u srcu
nalazim čudnu otupjelost. Moja je srdžba jednako bespomoćna i slaba koliko i moji
hladni udovi kad su me izvukli iz rijeke.
"Da. Odigralo se jako brzo." To je šapat, sjećanje na one trenutke sablast je
što mi neće dati mira. "Ali ti si se čvrsto opredijelila za jednu stranu proročanstva.
Drugu stranu."
"Mi smo na suprotnim stranama od pamtivijeka, Lia. Nikad nismo imale
nikakvih izgleda da budemo išta doli protivnice. Zar ti to nije jasno, čak ni sad? Zar
još želiš krivnju svaliti na jednu ili drugu od nas? Zar ne možemo jednostavno
prihvatiti da je ovo naša sudbina? Da ni jedna ni druga ne snosimo odgovornost za
to?"
Naslanjam glavu na krevet, zureći u kaneliranu rezbariju na vitkom stupu.
"Istina je da su naša imena odavno upisana u proročanstvo, Alice. Ali postojao je
izbor. Za nas obje. Izbor uvijek postoji. Ti si svoje odabrala. A i ja sam svoje. Šteta
je samo što nismo odabrale jedno te isto."
Ona hoda prema meni, smiješeći se onim svojim istinskim osmijehom moje
sestre i ja znam da ću ga zauvijek pamtiti kad pomislim na nju. Taj blistavi osmijeh
od kojeg se čovjek osjeti spremnim na gotovo sve, samo da osjeti njegovu toplinu.
Kad je stigla do mene, stavlja ruku na stup pokraj moje, naginjući se dok nam se
čela ne dotaknu, kao kad smo bile djevojčice.
"Nedostajat ćeš mi, Lia. Što god da se dogodi."
Njezina je koža hladna na mojoj. "I ti meni." Uspravljam se, bojeći se da ću,
ostanem li predugo blizu svoje sestre, zaboraviti tko je ona. Zaboravit ću što želi,
što je učinila. "Ali opet ćemo se sresti."
Ona uzmiče korak, posegnuvši za mojom rukom prije nego što je jednakom
brzinom ispušta. "Da."
Gledam u bezdano zelenilo njezinih očiju, odraz mojih vlastitih. "Nećeš,
dakle, promijeniti svoje stajalište? Ni sad?"
Odmahuje glavom. "Pogotovo ne sad. Dići ruke od našeg cilja radi onog
kojemu je neuspjeh suđen bila bi ludost." Njezin pogled, nepokoleban, postaje
leden i prazan poput jezera zimi. "A ja luda nipošto nisam, Lia."
Mogu samo kimnuti. Njezine riječi još dublje urezuju crte bojišnice. Kad se
sretnemo sljedeći put, nećemo jedna drugu promatrati tako blagonaklono.
Nema se što više reći. Brzo se okrećem, kipeći od silnog kajanja, silne tuge i
naposljetku, silnog bijesa. Izlazim iz njezine sobe i ne osvrnuvši se, zatvaram vrata
za sobom. Zatvaram vrata prema sestri kakvu sam nekoć poznavala.
Vraćam se u svoju sobu i nalazim vrata odškrinuta, ali ne zaustavlja me samo to.
To je ona osebujna slutnja praznog prostora kakvu je teško opisati, ali koja tako
često uslijedi kad netko napusti sobu.
Osvrćem se, pokušavajući odrediti je li štogod naopako, ali prozori su
zatvoreni, a sve je kako sam i ostavila.
Osim komada papira što leži na mom pisaćem stolu.
Oprezno prelazim sobu. Premda sam posve sigurna da sam sama,
uznemirava me spoznaja da je netko bio među mojim osobnim stvarima. Došavši
do stola, spuštam ruku i podižem papir s njegove površine. Soba je sumračna,
osvijetljena samo blagim žarom vatre. Papir moram primaknuti vrlo blizu licu kako
bih razabrala riječi, a čak mi i tad treba trenutak da se usredotočim na zaobljeni
rukopis, premda je poruka jednostavna i kratka.
Da nađeš kraj knjige,
prijeđi drevnu šumu do tajanstvenog otoka.
Dotad se spremaj za bitku što predstoji ...
I nikomu ne vjeruj.
Rušim se na stolicu za stolom, i dalje s komadom papira u ruci. Beznadnost što mi
je bila vjerna pratilja u danima od Henryjeve smrti trunčicu se razblažuje.
Smjenjuje je osjećaj svrhe.
Spuštam pogled natrag na poruku. Nije potpisana, ali nije važno. Očiti je
znak koliko se silno moj život promijenio to što itekako dobro znam značenje
zagonetnih riječi, ako već i ne znam tko ih je dostavio.
Stranice što nedostaju iz knjige još negdje postoje.
Moram ih naći i upotrijebiti da proročanstvu stanem na kraj. I da onda
pokušam početi iznova.
Neko vrijeme stojim s perom iznad papira, pokušavajući naći riječi. Usprkos našem
razgovoru u knjižari, ne bi bilo pošteno da odem a da Jamesu bar donekle ne
kažem istinu, jer nije li James moj najstariji prijatelj, moj najmiliji saveznik, moj
najodaniji dragi?
A opet, u proročanstvu za ljubav mjesta nema. Ne sada.
Uvući ga, bila bi puka sebičnost, ali ne želim ga ni povrijediti. Moram
pokušati objasniti a da mu ne odam previše. Moram mu pokušati protumačiti da
trebam vremena. Vremena podalje od njega, od Birchwooda, od Alice. Od svega
onoga što mi je zapreka prema ključevima koji će proročanstvo jednom zauvijek
okončati.
Ne znam hoće li to biti dovoljno – moje slabašne riječi, moji besmisleni
klišeji, moje isprazne isprike. Ali majka mi je samo to ostavila i samo sam za to
sposobna pod bremenom svoje žalosti i svijesti o borbi što predstoji.
Najdraži Jamese,
neću reći zbogom. Jer ovo nije kraj našoj ljubavi. Kako bi i bio, kad tvoje
srce u moje tuče gotovo otkad su nam srca uopće i počela kucati?
Ne, mi smo dva lica iste medalje. Pripadamo jedno drugomu, oduvijek smo
jedno drugomu pripadali.
Prisjećam se tvojih usnica na mojima, tvojih riječi za Dan zahvalnosti, i
kažem ti "da". Da, bit ću tvoja. Da, želim s tobom provesti život. Da,
žudim za time da tvoju ruku ćutim u svojoj dok je svijeta i vijeka.
Ali ništa se od toga ne može ostvariti dok ne nađem odgovore na pitanje
koje mi je tek postavljeno. Pitanje u isti mah opasno i mračno, i dok tragam
za odgovorom, ne želim upletati tebe, premda znam da bi se ti protiv te
odluke pobunio da možeš.
Pišem ovo pismo umjesto da to govorim pred tvojim ljubljenim licem zato što
znam da ćeš me pokušati zaustaviti. Znam da ćeš zahtijevati odgovore.
Znam da me nećeš pustiti da odem bez tvoje pomoći, tvog savjeta. A
iskreno, ne uzdam se da imam snage odoljeti.
Ali ipak hoću. Moraš mi vjerovati sad, ako si mi ikad vjerovao, ako si me
ikad volio. I moraš vjerovati da te nikad ne bih napustila da postoji ikakav
drugi način. I moraš mi vjerovati da ću ti se vratiti. Jer hoću, Jamese. Hoću.
Obećavam ti svoju ljubav i ti je moraš nositi u svome srcu sve dok ja ne
uspijem kraju provesti ono što nas želi razdvojiti.
Uvijek si me čuvao. I sad moraš vjerovati da je moj zadatak da učinim isto.
Da nas oboje čuvam, pa da jednog dana možemo biti zajedno kao jedno.
Trudim se biti iskrena prema tebi, Jamese. I molim se da imaš volje čekati.
Budeš li imao volje čekati, ja ću se vratiti. Dajem ti svoju riječ i svoju ijubav.
Tvoja
Lia



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

28Michelle Zink -  Sestrinsko proročanstvo - Page 2 Empty Re: Michelle Zink - Sestrinsko proročanstvo taj Sre Mar 06, 2013 7:26 pm

.novocaine

.novocaine
expelled from paradise
expelled from paradise
Vlak klopara pod nama dok brzamo kroz noć. Prozori postoje, ali nema svrhe
gledati kroz njih. Već sam pokušala i mračno je kao u rogu.
Isprva se brinem da će mi pozliti, kao što mi se tako često dogodi u kočiji
kad ne mogu gledati kroz prozore, ali ovaj mi je put zibanje i ljuljanje ugodno.
Mislim, kad bismo bar mogli ostati u ovome vlaku, dovijeka se zibajući i ljuljajući,
sve bi bilo dobro. Ne onako kao što je nekoć bilo, ali možda ipak dobro.
Topla ruka poseže, prekrivši moju. Kada dižem pogled, dočekuje me Sonijin
smiješak, istodobno uzbuđen i zabrinut. Nije bilo tako teško nagovoriti je da me
prati kao što sam mislila.
Svoju jedinu torbu nagurala sam ispod sjedala. U njoj je druga haljina,
nekoliko potrepština i nož iz Aliceine sobe. Ostatak mojih stvari unaprijed je poslan
u London. Teta Virginia je sve uredila, pismom javivši posluzi ondje da dolazim.
Milthorpe House, kao i Birchwood, u obiteljskom je vlasništvu već čitavu vječnost.
Bit će nam udobno, Soniji i meni, dok me Sonia upućuje u umijeće naših darova.
Dok stupamo u kontakt s Philipom Randallom i tragamo za preostalim ključevima.
Dok ja ne ojačam dovoljno, u ovome svijetu i drugima, da vodim bitku koja se vrti
oko mene.
Luisa će nam se pridružiti nešto poslije, kada se domisli kako da je iz
Wycliffea udalje a da njezin otac u Italiji što manje posumnja i da se što manje
razočara. Bilo je teško oprostiti se. Ali u zvijezdama i u biljezima na našim
zapešćima pisano je da ćemo se ponovno sresti.
Sonia mi stišće ruku, a spustivši pogled, vidim medaljon što se zapet i ravan
presijava na njezinu zapešću. To je pogodba koju smo sklopile. Ne znam hoće li
medaljon ostati na njezinu zapešću ili će se vratiti meni onako kao što je to dosad
običavao. Nadam se da će biti zauzdan, da će ga snaga duše kojoj je povjeren na
brigu spriječiti da dospije natrag meni. Sonia nije Dveri. Samael ne može doći
preko nje, premda me upozorila da će je Duše pokušati obmanuti, prestrašiti,
maltretirati kako god znaju i umiju sve dok ne uspiju u svom naumu da se
dočepaju mene. Ali ona je jača od mene u običajima Drugosvjetova. Ako će ih itko
odbiti, ako će mi itko dati vremena koje trebam da bih se pripremila za
predstojeću bitku, to će biti Sonia.
Hoće li uspjeti? Ili će medaljon naći put do mog zapešća tijekom neke
nemirne noći, odnijevši me u Drugosvjetove i k Zvijeri koja će me upotrijebiti za
svoje dveri, kao prolaz u bitku što će početi sa Sedam zala?
Nemam odgovore. Ne još.
Ne preostaje mi ništa drugo nego da otputujem u svoju budućnost, tu
mračnu i bezobličnu sjenu što vreba iz prikrajka. U budućnost koja je mojoj majci
ostala izvan dosega, nadajući se da ću nekako ostvariti vlastitu ulogu u toj
pripovijesti. Da ću nekako naći nestale stranice i preostale ključeve. Postoje oni
koji će uvijek biti uz mene – moja majka i otac, teta Virginia, James, čak i Alice.
I Henry. Henry je moj talisman tijekom svake mračne noći.
Prisjećam se njegova sumornog pogleda za vrijeme onog posljednjeg
razgovora nasamo. Njegova pogleda i riječi, odveć mudrih za desetogodišnjeg
dječaka: samo će vrijeme pokazati, Lia.
Na kraju vjerojatno i hoće.

Kraj.



"“I like my coffee how I like myself: Dark, bitter, and too hot for you.”
http://weheartit.com/kidnapped_angel

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 2 od 2]

Idi na stranu : Prethodni  1, 2

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Michelle Zink -  Sestrinsko proročanstvo - Page 2 Beautiful-girl-look-up2-