Mili bože, Kenyon! Ja te čujem.
Kao i inače, u Kenyonu je bio sam đavo. Njegova vika čula se niz stube:
‘‘ Nancy! Telefon!’‘
Bosonoga i samo u pidžami Nancy je sjurila niz stube. U kući su bila dva telefona ,
jedan u prostoriji koju je njezin otac upotrebljavao kao kancelariju, a drugi u kuhinji. Ona
je digla slušalicu aparata u kuhinji:
‘‘Halo? Oh, da, dobro jutro, gospođo Katz.’‘
A gospođa Clarence Katz, supruga farmera koji je imao imanje tik uz autoput, kazala
je Nancy:
‘‘ Rekla sam tvom tati da te ne budi. Kazala sam mu da će Nancy zacijelo biti umorna
nakon njezine divne glume u sinoćnjoj predstavi. Bila si sjajna, draga moja. A te bijele
vrpce u tvojoj kosi! A onda onaj dio kad si ti mislila da je Tom Sawyer mrtav , imala si
prave suze u očima. Bila si jednako dobra kao netko u najboljem televizijskom programu.
Ali tvoj je tatica rekao da je vrijeme da ustaneš, dakle, uskoro će biti devet sati. Nego, što
sam ja htjela, draga moja , moja mala djevojčice, ah, da , moja mala Jolene, ona bi dušu dala
za pitu od trešanja, a znajući kako ti dobro praviš pitu od trešanja i kako zbog nje uvijek
dobivaš nagrade, palo mi je na pamet da bih je mogla jutros dovesti pa da joj ti pokažeš.
Što misliš o tome? ’‘
Obično bi Nancy bila veoma spremna da poduči Jolene kako da pripremi kompletan
ručak uključujući i pečenog purana, smatrala je svojom dužnošću da pomogne mladim
djevojkama koje traže njezinu pomoć u kuhanju, šivanju ili poduku u muzici , ili, kao što je
često bio slučaj, kad bi željele da se povjere. Bilo je pravo čudo kako bi ona našla za to
vremena a istovremeno bi uspijevala da praktički upravlja tom velikom kućom , da bude
odličan učenik, predsjednica svog razreda, vođa programa 4H i u Mladoj metodističkoj ligi,
da bude vješta jahačica, izvrsna muzičarka (klavir, klarinet), godišnji dobitnik nagrada na
općinskom sajmu (zbog kolača, šivanja i drugog), a da ne zaboravimo cvjetne aranžmane ,
pravo je, dakle, čudo kako djevojka koja još nije navršila sedamnaestu može vući takav
teret i činiti to bez riječi, bez jadikovanja uvijek vesela i nasmiješena, to je bila zagonetka
koju je postavljalo cijelo mjesto, a rješavalo ju je ovim riječima,‘‘ Ona ima karaktera. Dobila
ga je od svog staroga.’‘ Nema sumnje da je njezina snaga odnosno talent koji joj je
omogućavao da sve to čini zacijelo potjecao od njezina oca, on je bio primjer izvrsnog
smisla za organizaciju. Svaki trenutak bio je unaprijed određen, ona je u svakom trenutku
točno znala što će raditi i koliko će joj vremena za to trebati. A danas je baš u tome bila
neprilika, poremetila je svoj plan. Odlučila je da pomogne Roxie Lee Smith, djetetu svojih
susjeda, pomogla joj je da bolje nauči solo na trubi koji je Roxie Lee namjeravala odsvirati
na školskom koncertu, obećala je majci da će obaviti za nju tri komplicirana posla, osim
toga s ocem je ugovorila da će zajedno prisustvovati sastanku 4H u Garden Cityju. Zatim je
trebalo pripremiti ručak, a nakon ručka raditi na vjenčanici za Beverlyno vjenčanje, koju je
ona sama skrojila i odlučila da sašije. Prema tome, očito je da nije bilo vremena za lekciju
pripremanja pite od trešanja, kojoj se nadala mala Jolene. jedino ako uspije nešto odgoditi
za drugi put.
‘‘ Gospođo Katz? Hoćete li trenutak pričekati uz telefon, molim vas?’‘
Brzo se uputila u kancelariju svog oca. Ta prostorija koja je imala i ulaz izvana za
obične posjetitelje, bila je od sobe za dnevni boravak odijeljena pomičnim vratima,
premda je g. Clutter ponekad dijelio kancelariju s Geraldom Van Vleetom, mladićem koji
mu je pomagao u upravljanju farmom, ta je prostorija ponajviše njemu služila za
odmaranje , bilo je to uredno utočište obloženo orahovim furnirom, a u prostoriji su se
nalazili barometri, karte s podacima o kiši, dalekozor itd. U toj sobi on je sjedio poput
kapetana u svojoj kabini, poput moreplovca koji upravlja brodom River Valley kroz opasni
prolaz svih godišnjih doba.
‘‘ Ništa zato,’‘ rekao joj je u odgovoru na njezino pitanje. ‘‘ Izostavi 4H. Umjesto tebe
povest ću Kenyona.’‘
I tako je Nancy odgovorila gospođi Katz da je sve u redu: da, fino, odmah dovedite
Jolenu. Ali kad je spustila slušalicu, namrgodila se.
‘‘ To je tako čudno’‘, rekla je pogledavši oko sebe i ugledavši oca kako pomaže
Kenyonu da sabere kolonu brojki, a za svojim stolom pored prozora sjedio je g. Van Vleet
koji je imao ugodan izgled osobe čija je ljepota čak i pomalo sirova, pa je to nju navodilo da
ga iza njegovih leđa naziva Heathcliffom.
‘‘ Ali ja osjećam miris cigareta.’‘
‘‘ U svom dahu?’‘ zapitao je Kenyon.
‘‘ Ne, obješenjače. U tvom dahu.’‘
To ga je utišalo, jer je Kenyon, kao što je on znao da ona znade, tu i tamo povukao po
dim , ali, uostalom, to je činila i Nancy. G. Clutter je pljesnuo dlanovima.
‘‘ To je sve. Ovo je kancelarija.’‘
Uspevši se uza stube, obukla se u izblijedjele traperice i zeleni džemper, a oko ruke
je stavila svoje treće po redu najvrednije bogatstvo, zlatni sat, ispred sata bila je njezina
najbliža prijateljica mačka Evinrude, ali ispred mačke, ispred jadne Evinrude, bio je prsten
koji joj je poklonio Bobby, uvjerljiv dokaz njihova statusa stalnog hodanja, koji je nosila (tj.
kada ga je nosila, jer je bila dovoljna i najmanja svađica pa da ga skine s ruke) na palcu, jer
iako bi ga ljepljivom trakom pričvrstila na ruku prsten bi i dalje plivao oko prsta, bio je to
prsten za daleko čvršću ruku. Nancy je bila zgodna djevojka, vitka i dječački agilna, a
najljepše na njoj bili su njezina kratka i sjajna kestenjava kosa (svakog jutra i večeri prošla
bi točno stotinu puta četkom kroz kosu) i njezin nježni ten, malčice pjegav i ružičastosmeđ
od prošlogodišnjeg ljetnog sunca. Ali njezine su oči, velike, tamnosvjetlucave, odmah
stvarale dojam da je ona osoba bez imalo sumnjičavosti, da je veoma razumna i veoma
ugodna i blaga.
‘‘ Nancy!’‘ pozvao ju je Kenyon. ‘‘ Susan je na telefonu’‘.
Susan Kidwell, osoba njezina povjerenja. Opet je digla slušalicu u kuhinji.
‘‘ Kaži mi’‘, započela je Susan koja je s tom komandom uvijek započinjala svoje
telefonske seanse. ‘‘ Dakle, da počnem, kaži mi zašto flertuješ s Jerryjem Rothom.’‘
Poput Bobbyja, i Jerry Roth bio je školska košarkaška zvijezda.
‘‘ Sinoć? Dobri bože, pa ja nisam flertovala. Misliš zbog toga jer smo se držali za
ruke? Nakon predstave on je jednostavno došao iza pozornice. Ja sam bila tako nervozna.
Zbog toga mi je uzeo ruku. Ohrabrivao me. ’‘
‘‘ Jako slatko. A onda?’‘
‘‘ Bobby me poveo u kino gdje se davao nekakav film strave. I držali smo se za ruke.’‘
‘‘ Je li bio jeziv? Ne Bobby. Film.’‘
‘‘ On nije tako mislio, samo se smijao. Ali ti znaš mene. Buuu!... i ja padam sa sjedala.’‘
‘‘ Što jedeš?’‘
‘‘ Ništa.’‘
‘‘ Znam , grizeš nokte’‘, odvrati Susan i točno je pogodila. Koliko je god Nancy
pokušavala, nije se mogla osloboditi svog običaja da gricka nokte, a kada bi god bila zbog
nečega unezvijerena ona bi ih neobično brzo grickala. ‘‘ Kaži mi. Zar nešto nije u redu?’‘
‘‘ Ne.’‘
‘‘ Nancy. C’est moi...’‘ Susan je učila francuski.
‘‘ Pa , tata. Posljednja tri tjedna on je jako neugodan. Strašno. Barem kad sam ja
pored njega. A kad sam se noćas vratila kući, on je to opet započeo.’‘
‘‘ To’‘ nije trebalo objašnjavati, bila je to tema koju su dvije prijateljice temeljito
razmotrile i u pogledu koje su se slagale. Sumirajući taj problem s Nancyna stajališta,
Susan je jednom rekla: ‘‘ Ti sada voliš Bobbyja i on ti treba. Ali duboko u srži stvari čak i
Bobby zna da to nema nikakve budućnosti. Kasnije, kad se uputimo do Manhattana, sve će
nam izgledati poput nova svijeta.’‘ U Manhattanu je Kansaško sveučilište, a dvije djevojke
su namjeravale tamo se upisati na studij umjetnosti, te zajednički dijelid sobu. ‘‘ Sve će se
izmijeniti bez obzira na to sviđa li ti se to ili ne sviđa. Ali ti to ne možeš sada izmijeniti
živeći ovdje u Holcombu, susrećući Bobbyja svakog dana, sjedeći u istom razredu , a za
promjenu nema ni razloga. Naime, ti i Bobby ste veoma sretan par. A osim toga vaš odnos
bit će nešto čega ćeš se uvijek sa zadovoljstvom sjećati , ako te ostavi na miru. Zar ne
možeš oca navesti da to shvati?’‘ Ne, ona to nije mogla. ‘‘ Jer’‘, kao što je objasnila Susani, ‘‘
kada ja god započnem nešto govoriti, on pilji u mene kao da ga ja ne volim. Ili kao da ga
manje volim. I odjednom eto mi vezana jezika, jednostavno želim biti njegova kći i
ponašati se prema njegovim željama.’‘ Susan na to nije imala odgovora, to je uključivalo
emocije, odnose koji nisu bili dio njezina životnog iskustva. Živjela je sama s majkom koja
je predavala glazbu u školi u Holcombu, a svog se oca veoma nejasno sjećala jer je
gospodin Kidwell prije mnogo godina, u njihovoj rodnoj Kalifomiji, jednog dana
jednostavno otišao od kuće i više se nije vratio.
‘‘ A osim toga’‘, sad je nastavljala Nancy, ‘‘ ja nisam sasvim sigurna da sam ja razlog.
Razlog koji ga čini svadljivim. Nešto drugo, njega stvarno zabrinjava nešto drugo.’‘
‘‘ Tvoja majka?’‘
Nijedna druga Nancyna prijateljica ne bi se usudila izvaliti nešto slično. Susan je,
međutim, bila povlaštena. Kad se ona prvi put pojavila u Holcombu, kao melankolična
djevojčica puna mašte, sklona tuzi, osjećajnosti i osjetjivosti, imala je svega osam godina i
bila je godinu dana mlađa od Nancy, Clutterovi su je tako toplo dočekali da je ta mala
djevojčica koja je bez oca došla iz Kalifornije maltene postala član obitelji. Punih sedam
godina dvije su prijateljice bile nerazdvojne, a zbog rijetko sličnih ili istovjetnih
senzibilnosti, jedna je drugoj bila nezamjenjiva. Ali prošlog rujna Susan je iz mjesne škole
prešla u veću i navodno bolju školu u Garden Cityju. To je bio uobičajen postupak za
učenike iz Holcomba koji su namjeravali nastaviti studij, ali g. Clutter, koji je uporno i
tvrdoglavo štitio interese svog mjesta i njegove vrline, takve prelaske smatrao je izazovom
duhu zajednice, škola u Holcombu bila je sasvim dobra za njegovu djecu i prema tome, oni
će u njoj ostati. Tako djevojke više nisu bile stalno zajedno, pa je Nancy duboko osjećala
danju odsutnost svoje prijateljice, jedine osobe prema kojoj nije morala biti ni specijalno
prijazna ni odgojena.
‘‘ Ne znam. Ali mi smo svi tako sretni zbog majke , čula si divnu vijest.’‘ Tada će
Nancy s oklijevanjem u glasu, kao da umiruje živce zbog uvrede koju će izreći:
‘‘ Slušaj, a zašto ja to njušim dim? Da ti iskreno kažem, čini mi se kao da gubim
svijest, kao da nisam pri sebi. Ulazim u auto, ulazim u neku prostoriju, a čini mi se kao da
je u njoj netko bio i pušio cigaretu. To nije majka, a ne može biti ni Kenyon. Kenyon se ne
bi usudio...’‘
A veoma je vjerojatno da se to ne bi usudio ni jedan posjetitelj doma Clutterovih, koji
je naglašeno bio bez pepeljara. Susan je polako počela shvaćati kamo Nancy cilja, ali to je
bilo smiješno. Bez obzira na prirodu svojih privatnih uznemirenja i tjeskoba, ona ne bi
mogla povjerovati da gospodin Clutter u duhanu nalazi tajno utočište. Prije nego ju je
mogla zapitati što je zapravo mislila kazati, Nancy ju je presjekla:
‘‘ Oprosti, Susie. Moram ići. Ovdje je gospođa Katz.’‘
Dick je bio za volanom crne limuzine tipa chevrolet 1949. Čim je ušao u auto, Perry
je provjerio nalazi li se njegova gitara na stražnjem sjedištu, prošle noći, pošto je svirao na
zabavi Dickovih prijatelja, on ju je zaboravio i ostavio u autu. Bila je to stara gitara Gibson
boje pijeska, ali navoštena medenožuto.
Pored gitare ležao je drugačiji instrument , potpuno novi automatski revolver s
plavom cijevi, kalibra dvanaest, a s jedne i s druge strane drške bile su izrezbarene scene
fazana u letu. Zatim baterijska lampa, dugački nož, par kožnih rukavica i kožna lovačka
vesta s nabojima, koja je bila još jedan čudan prilog toj mrtvoj prirodi na stražnjem
sjedištu njihova automobila.
‘‘ Zar ti to nosiš?’‘ zapitao ga je Perry pokazujući na lovački kapuuć.
Dick je prstima pokucao po staklu ispred sebe.
‘‘ Kuc, kuc. Oprostite, gospodine. Mi smo, znate, bili u lovu i izgubili smo se na putu.
Ako bismo se mogli poslužiti telefonom...’‘
‘‘ Si, senor. Yo comprendo.’‘*
*''Da, gospodine. Razumijem.’‘ (Prim, prev.)
‘‘ Sigurno je’‘, dodao je Dick. ‘‘ Ja ti obećavam, dragi, da ćemo mi vraški poprašiti tih
zidova.’‘
‘‘ Te zidove’‘, ispravio ga je Perry. Rob rječnika, veliki pobornik neobičnih riječi, on je
uporno ispravljao gramatiku svog prijatelja i širio njegovo rječničko znanje od trenutka
kad su se upoznali u zajedničkoj ćeliji Kansaške državne kaznionice. Ne treba misliti da je
učenik odbijao te lekcije, štoviše, da bi polaskao svom učitelju, on je jednom sastavio
nekoliko pjesmica, i premda su stihovi bili sasvim opsceni, Perry, koji ih je ipak smatrao
vraški duhovitima, taj je rukopis uvezao u kožu u zatvorskoj knjigoveznici, a naslov ‘‘Prosti
vicevi’‘ utisnuo je zlatnim slovima.
Dick je imao na sebi plavi džemper, na leđima su bila prošivena slova koja su
oglašavala ATLETSKU TRGOVINU BOBA SANDSA. On i Perry vozili su se glavnom ulicom
Olathe, sve dok nisu stigli do zgrade Boba Sandsa, u kojoj se nalazila i garaža za popravak
automobila gdje se Dick zaposlio čim je pušten iz kaznionice sredinom kolovoza. Spretan
mehaničar koji je tjedno zarađivao šezdeset dolara. Nije zaslužio nikakvu plaću za posao
koji je planirao za ovo jutro, ali g. Sands, koji bi ga u subotu ostavljao da sam vodi posao,
nikad neće saznati da je svog namještenika isplatio za popravak vlastitog automobila. Uz
Perryjevu pomoć on se bacio na posao. Izmijenili su ulje, podesili su kvačila, napunili
akumulator, stavili nove gume na prednje kotače, dakle, učinili su sve što je bilo potrebno,
jer se od starog chevroletaočekuje da između danas i sutra obavi važne zadatke.
‘‘ Zato što je stari bio u blizini’‘, rekao je Dick odgovarajući Perryju, koji je htio znati
zašto je Dick toliko zakasnio na sastanak u Malom dragulju. ‘‘ Nisam htio da vidi kako iz
kuće iznosim revolver. Kriste, tada bi odmah prokljuvio da ne govorimo istinu.’‘
‘‘ Govorim’‘, ispravi ga Perry. ‘‘Ali što si mu ti rekao? Najzad? ’‘
‘‘ Kao što smo kazali. Rekao sam mu da ćemo otići nekamo preko noći , rekao sam
mu da ćemo mi ići posjetiti tvoju sestru u Fort Scottu. Jer da ona tobože drži tvoj novac.
Petnaest stotina dolara.’‘ Perry je imao sestru, a svojevremeno je imao i dvije, ali preživjela
sestra nije boravila u Fort Scottu, kansaškom gradu osamdeset pet milja udaljenom od
Olathea, u stvari on nije ni znao njezinu sadašnju adresu.
‘‘ Je li bio ogorčen?’‘
‘‘ Zašto bi bio ogorčen?’‘
‘‘ Zato što me mrzi’‘, rekao je Perry čiji je glas bio i nježan i čvrst, glas koji je bez
obzira na svoju mekoću točno formulirao svaku riječ, izbacivao je poput koluta dima. ‘‘ A
isto tako i tvoja majka. Ja to znam , ja to znam po načinu kako me gledaju.’‘
Dick je slegnuo ramenima.
‘‘ Nema to veze s tobom. Kao takvim. Oni jednostavno ne vole da sam ja u društvu
bilo koga iz zidova.’‘
Dvaput oženjen, dvaput rastavljen, dvadeset osam godina i otac trojice dječaka , Dick
je pušten na uvjetnu slobodu, ali uz obavezu da stanuje s roditeljima, obitelj koja je
uključivala i mlađeg brata živjela je na maloj farmi nedaleko od Olathea.
‘‘ Ne vole nikoga tko nosi iglu našeg bratstva’‘, dodao je i dotakao se plave točke
tetovirane ispod njegova lijevog oka, to je bio znak, vidljiva lozinka po kojoj su ga neki
njegovi bivši kaznionički kolege mogli identificirati.
‘‘ Razumijem’‘, kazao je Perry. ‘‘ Slažem se s takvim stavom. Oni su dobri ljudi. Tvoja
majka je zaista mila osoba.’‘
Dick je klimnuo, i on je tako mislio.
U podne su se okanili alata, a Dick, koji je upalio motor slušajući njegovo mrmljanje,
bio je uvjeren da su obavili pošten posao.
Nancy i njezina protégée Jolene Katz također su bile zadovoljne svojim jutrošnjim
radom, zapravo, mršava trinaestogodišnja djevojčica bila je sva naduta od ponosa. Ona je
dugo gledala Nancy koja je bila pobjednica na mnogim natjecanjima za izradu kolača, a
zatim je zadivljeno promatrala kako se trešnje puše ispod tanke korice tijesta u vrućoj
pećnici, kad je bila sva izvan sebe, zagrlila je Nancy i zapitala je:
‘‘ Kaži mi pošteno, zar sam ga zaista ja načinila? ’‘
Nancy se nasmijala, zagrlila ju je i uvjerila da je baš ona napravila kolač , uz malu
njezinu pomoć. Jolene je insistirala da odmah kušaju pitu, glupo je ostaviti kolač da se
sasvim ohladi.
‘‘ Molim te, uzmimo svaka po komad. I vi, također’‘, kazala je gospođi Clutter, koja je
ušla u kuhinju. Gospođa Clutter se nasmiješila, pokušala je to učiniti, boljela ju je glava, ali
je zahvalila i odbila ponudu jer nije imala teka. Što se tiče Nancy , ona nije imala vremena
da kuša kolač, Roxie Lee Smith i njezina truba solo neizbježno su je čekali, a poslije ima
obaviti te važne poslove za majku, jedan od tih poslova ticao se poklona za mladenku koje
su neke djevojke iz Garden Cityja spremale za Beverly, a drugi zadatak bio je vezan za
svečanu proslavu Dana zahvalnosti.
‘‘ Hajde ti, draga, ja ću Joleni praviti društvo dok majka ne dođe po nju’‘, kazala je
gospođa Clutter, a zatim, obraćajući se djetetu s nesavladivom plahošću, dodala je: ‘‘
Ukoliko Jolene nema ništa protiv toga da meni pravi društvo.’‘
Kao djevojka gospođa Clutter je čak dobila nagradu na nekom natjecanju za
govorništvo, čini se, međutim, da je zrelost svela njezin glas na jedan jedincati ton, na ton
isprike, a njezina ličnost svedena je na niz pokreta i gesta kojima je uvijek upravljao strah
da bi možda nekoga mogla uvrijediti, ili se ponijeti na drugi način neprilično.
‘‘ Nadam se da me ti razumiješ’‘, nastavila je nakon odlaska svoje kćeri. ‘‘Nadam se
da ti ne smatraš Nancy grubom?’‘
‘‘ Zaboga, nikako ne. Ja je strašno volim. Uostalom, svi je vole. Nema osobe poput
Nancy. Znadete li što kaže gospođa Stringer? ’‘ zapita Jolene spominjući svoju učiteljicu iz
domaćinstva. ‘‘ Jednog dana ona je kazala pred razredom, Nancy Clutter uvijek je u žurbi,
ali sve obavi na vrijeme. A to je definicija prave dame.’‘
‘‘ Da’‘, odgovorila je gospođa Clutter. ‘‘ Sva su moja djeca veoma samostalna i
sposobna. Oni me ne trebaju.’‘
Nikad ranije Jolene nije bila sama s Nancynom ‘‘čudnom’‘ majkom, ali unatoč
razgovorima koje je vodila ona se sasvim dobro osjećala, jer gospođa Clutter, koja se
možda nije uvijek osjećala dobro ili je bila pod svojim specijalnim pritiskom, suprotno je
djelovala na osobe pored sebe, smirivala ih je, a to je općenito istina kad je riječ o osobama
koje se ne mogu braniti i koje nikome ne predstavljaju prijetnju, misionarsko lice, izgled
bespomoćnosti, nekako poznato i domaće lice gospođe Clutter koje je bilo u obliku srca
čak je i u Jolene, u djeteta koje je doista bilo pravo dijete, izazivalo neki osjećaj zaštitničkog
sažaljenja. Tko bi pomislio da je ona Nancyna majka! Tetka, to bi bilo moguće, neka
neudata tetka, usidjelica, koja je došla u posjet, pomalo čudna, ali veoma ugodna.
‘‘ Ne, oni me ne trebaju’‘, ponovila je natočivši sebi šalicu kave.
Premda su svi ostali članovi obitelji poštovali bojkot tog pića koji je nametnuo njezin
muž, ona je svakog jutra popila po dvije šalice kave, a često ne bi više ništa jela tokom
čitava dana. Težila je pedeset kilograma, prstenje , vjenčani prsten i još jedan s toliko
skromnim dijamantom da je to bilo upravo iznenađujuće, jednostavno je plivalo na jednoj
od njezinih koščatih ruku.
Jolene je odrezala komad pite.
‘‘ Tako mi svega!’‘ kazala je jedući ga poput vuka. ‘‘Odlučila sam svakog dana, i to
svih sedam dana u tjednu napraviti ovakav kolač.’‘
‘‘ Pa, ti imaš malu braću, a dječaci mogu pojesti mnogo pite. G. Clutter i Kenyon, ja
znam da oni nikad ne mogu biti umorni od pite. Ali kuharica nije takva, Nancy okreće nos
od njih. Ista stvar će se zbiti s tobom. Ne, ne , zašto ja to kažem? ’‘ Gospođa Clutter, koja je
nosila naočale bez okvira, odjednom ih je skinula i rukom pritisnula oči.
'' Oprosti mi, mila. Uvjerena sam da ti nikad nećeš znati što znači biti umoran.
Uvjerena sam da ćeš uvijek biti sretna...’‘
Jolene je šutjela. Panična nota u glasu gospođe Clutter izazvala je promjenu njezina
raspoloženja, Jolene je bila zbunjena i svim srcem je željela da što prije dođe njezina
majka, koja je obećala da će doći po nju u jedanaest sati. Prisebno i daleko mirnije gospođa
Clutter je zapitala:
‘‘ Voliš li minijaturne stvari? Sićušne stvarčice? ’‘ A zatim pozove Jolenu u
blagovaonicu da razgleda police sa svim mogućim sitnim tričarijama koje su bile
aranžirane po nekom specijalnom liliputanskom redu , škarice, napršnjaci, kristalne
košarice za cvijeće, figurine, sitne igračke, vilice i noževi.
‘‘ Nešto od ovoga dobila sam još dok sam bila dijete. Tata i mama , svi mi zapravo ,
veći dio svojih godina provodili smo u Kaliforniji. Pored oceana. Tamo je bila trgovina u
kojoj su se prodavale te vrijedne stvarčice. Ove šalice.’‘ Set čajnih šalica koje su pripadale
lutki u njezinoj kući, a bile su položene na sićušnom poslužavniku, drhtale su na dlanu
njezine ruke. ‘‘ Dao mi ih je tatica, provela sam sretno djetinjstvo.’‘
Kao jedina kći bogatog trgovca žita, obožavana sestra trojice starije braće, ona nije
bila razmažena, iako su je svi pošteđivali od većih napora, ona je vjerovala da je život samo
slijed ugodnih trenutaka, kansaške jeseni, kalifornijska ljeta, primanje darova poput tih
sićušnih šalica. U osamnaestoj godini, kad je sva gorjela upoznavši se s biografijom
Florence Nightingale, ona se upisala na bolničarski tečaj u bolnicu St. Rose u Great Bendu,
Kansas. Nitko nije mislio da će ona biti bolničarka, a dvije godine kasnije ona je podržala
takvo uvjerenje, bolnička stvarnost, scene, mirisi , nije bila za nju, izazivala je mučninu. Pa
ipak sve do današnjeg dana ona je žalila što tečaj nije završila i što nije dobila diplomu ,
‘‘samo da bih dokazala’‘, kao što je rekla jednoj svojoj prijateljici, ‘‘da sam barem jednom u
nečemu uspjela’‘. Umjesto toga ona se upoznala s Herbom i udala se za nj, on je bio
razredni kolega njezina najstarijeg brata Glenna, zapravo, kako su dvije obitelji živjele
dvadesetak milja jedna od druge, ona ga je već dugo znala po izgledu, ali Clutterovi, obični
ljudi s farme, nisu posjećivali veoma dobro stojeće i obrazovane Foxove. Međutim, Herb je
bio zgodan, pobožan, jake volje, želio je nju , a ona je bila zaljubljena.
‘‘ Gospodin Clutter mnogo putuje’‘, kazala je Joleni. ‘‘ Oh, on uvijek nekud ide.
Washington i Chicago i Oklahoma i Kansas City , ponekad mi se čini da i nije nikad kod
kuće. Ali kamo god on ide, nikad ne zaboravi koliko mi je stalo do tih sićušnih stvarčica.’‘
Raskrilila je malu papirnu lepezu.
‘‘ Donio mi je ovu lepezu iz San Francisca. Košta samo jedan penny. Ali nije li lijepa?’‘
Druge godine braka rođena je Eveanna, a tri godine iza nje Beverly, nakon svakog
poroda hvatala ju je neobjašnjiva malodušnost, neki osjećaj tuge koji je činio da bi ona
kršeći ruke tumarala iz sobe u sobu. Između rođenja Beverly i Nancy prošle su tri godine, a
to su bile godine nedjeljnih piknika i ljetnih izleta u Colorado, godine kad je ona zaista
upravljala svojim domom i bila njegovo sretno središte. Ali kad je rodila Nancy i Kenyona,
ponovio se ciklus depresije, a nakon rođenja njezina sina to bijedno raspoloženje koje ju je
ophrvalo više je nikad nije sasvim napustilo, vuklo se poput oblaka koji je ukazivao da bi
kiše moglo biti, a moglo bi je i ne biti. Poznavala je dobre dane , a ponekad bi se oni
akumulirali i u tjedne, mjesece, ali čak i u najboljima od dobrih dana, onih dana kad bi ona
opet postajala ista kao prije, prijazna i šarmantna Bonnie koju su voljeli njezini prijatelji i
prijateljice, ona ipak više nije mogla dostići društvenu vitalnost koju su zahtijevale sve
dinamičnije djelatnosti njezina muža. On je bio jedan od onih ljudi koji se mogao odmah
svakome pridružiti, rođeni vođa, ona to nije bila, a i prestala je pokušavati da bude. I tako,
uzduž staza koje su obrubili nježni pogledi i potpuna vjernost oni su počeli ići svojim
poluodijeljenim putovima , on svojim javnim putem, u marš u zadovoljavajućih postignuća,
a ona svojih privatnim putem koji će je naposljetku provesti kroz bolničke hodnike. Ali ona
nije bila bez nade. Podržavala ju je vjera u Boga, a s vremena na vrijeme i ovozemaljske
nade su potpomagale njezinu vjeru u Njegovu dobrostivost koja će uskoro uslijedio, čitala
je o čudotvornom lijeku, slušala je o novoj terapiji ili, a to je bilo najnovije, odlučila je
vjerovati da za sve njezine nevolje valja optužiti ukliješteni živac .
‘‘ Male stvari doista tebi pripadaju’‘, kazala je držeći i dalje lepezu. ‘‘ Nemoj ih
ostavljati. Možeš ih ponijeti u kutiji za cipele.’‘
‘‘ Kamo da ih odnesem?’‘
‘‘ Pa kamo god kreneš. Možda te dugo neću vidjeti.’‘
Prije nekoliko godina gospođa Clutter putovala je u Wichitu na dvotjedno liječenje, a
ostala je dva mjeseca. Po savjetu liječnika, koji je smatrao da bi joj to moglo pomoći da
ponovo stekne osjećaj korisnosti i kretanja u sredini, ona je iznajmila stan, a zatim je našla
i zaposlenje kao činovnica u arhivu Y. W. C. A.* Njezin suprug bio je sasvim sklon toj ideji
koju je i ohrabrivao, ali njoj se to toliko svidjelo da joj se njezina privrženost poslu činila
nekršćanskom, pa se opet pojavio osjećaj krivnje koji je u krajnjoj liniji nadvladao nad
terapeutskom vrijednošću tog eksperimenta.
* Kratica od: Young Women's Christian Association (Krićansko udruženje mladih žena.) (Op. prev.)
‘‘ Ili možda uopće nećeš otići svojoj kući. A , važno je da čovjek uvijek ima uza se
nešto što mu pripada. Ovo je doista tvoje.’‘
Zazvonilo je zvonce na vratima. Došla je Jolenina majka. Gospođa Clutter joj se
obratila s ‘‘dobar dan, draga’‘ i u Jolenine ruke je ugurala lepezu.
‘‘ Košta samo jedan penny , ali je lijepa.’‘
Kasnije je gospođa Clutter ostala sama u kući. Kenyon i g. Clutter otišli su u Garden
City, Gerald Van Vleet nije se pojavljivao tog dana, a domaćica kuće, blagoslovljena
gospođa Helm, kojoj je sve mogla povjeriti, nije došla jer subotom ne radi. Možda bi bilo
najbolje , mislila je, da ode u krevet, ona je tako rijetko napuštala krevet da je jadna
gospođa Helm morala izboriti priliku da dvaput tjedno promijeni krevetninu.
Na drugom katu bile su dvije spavaće sobe, njezina je bila posljednja, na kraju
prostranog hodnika, u kojemu nije bilo ništa osim dječje kolijevke koja je kupljena kako bi
poslužila njezinu unuku kad ga dovedu u posjet. Kad bi bili uneseni kreveti i kad bi taj
hodnik bio iskorišten kao spavaonica, gospođa Clutter je smatrala da bi za praznika Dana
zahvalnosti njezina kuća mogla primiti dvadeset gostiju, ostali bi se imali smjestiti u
motelima ili kod susjeda. U obitelji Clutterovih Dan zahvalnosti značio je priliku za veselo
godišnje okupljanje, a ove je godine Herb bio određen za domaćina, pa će se ta proslava
poklopiti s pripremama za Beverlyno vjenčanje. Gospođa Clutter je očajnički bila uvjerena
da neće preživjeti ni jedno ni drugo. I obiteljsko okupljanje i vjenčanje zahtijevalo je
donošenje odluka, proces koji joj se nikad nije sviđao i kojeg se naučila kloniti i bojati, jer
kad bi se njezin muž nalazio na nekom od svojih poslovnih putovanja, od nje se uvijek
očekivalo da u njegovoj odsutnosti donese brze odluke o poslovima na farmi, što je za nju
bilo mučenje, nešto neizdrživo. A što će biti ako pogriješi? Neće li se Herb ljutiti? Najbolje
je zaključati vrata spavaće sobe i praviti se kao da ne čuje, ili da jednostavno kaže kao što
je ponekad i govorila: ‘‘ Ne mogu. Ne znam. Molim vas.’‘
Soba koju je ona rijetko napuštala bila je skromno namještena, da nije bio napravljen
krevet, posjetitelj bi smatrao da u toj sobi nitko stalno ne boravi. Hrastov krevet, radni stol
od orahovine, stolić pored kreveta , ništa drugo osim svjetiljki, prozora sa zavjesama i slike
Isusove kako hoda po vodi. Činilo se kao da time što namjerno održava tu sobu kao
bezličnu prostoriju, kao da time nešto unosi u nju, svoje intimne i osobne stvari koje je
ostavljala izmiješane sa stvarima svog muža, ublažava krivnju što ne dijeli njegove odaje. U
stolu je upotrijebila samo jednu ladicu u kojoj su se nalazile dvije posudice, električni
pokrivač, nekoliko bijelih spavačica i bijelih pamučnih čarapa. Kako joj je uvijek bilo
hladno, i u krevetu bi imala na sebi par tih čarapa. Iz istog razloga uobičajila je da i prozore
drži zatvorene. Pretprošlog ljeta, jedne kolovoške užarene nedjelje kad je bila zatvorena u
toj sobi, zbio se težak incident. Tog dana imali su goste, društvo prijatelja koji su pozvani
na farmu da beru dudove, a medu njima je bila i Wilma Kidwell, Susanina majka. Poput
većine ljudi koje su Clutterovi često pozivali, i gospoda Kidwell je bez komentara popratila
odsutnost domaćice, jer je pretpostavljala, kao što je to obično bivalo, da se ona ili nije
‘‘dobro osjećala’‘ ili je ‘‘ bila u Wichiti’‘. Bilo kako bilo, kad je došao trenutak da se ide u
voćnjak, gospođa Kidwell je odbila, odgojena u gradu, ona se lako zamarala, pa je htjela
ostati u kući. Kasnije, dok je očekivala povratak berača duda čula je zvukove plača, plača
slomljenog srca koji je lomio srce. ‘‘ Bonnie?’‘ zazvala je i ustrčala stubama, potrčala
hodnikom do Bonniene sobe. Kad je otvorila vrata, vrućina koja se nakupila u sobi udarila
ju je kao da se neka strašna ruka sručila na njezina usta, požurila je da otvori prozor. ‘‘
Nemoj!’‘ zavapila je Bonnie. ‘‘ Ja nisam vruća. Ja sam hladna. Ja se smrzavam. Bože, bože,
bože!’‘ Lamatala je rukama. ‘‘ Molim te, bože, ne dopusti nikome da me ovakvu vidi.’‘
Gospođa Kidwell je sjela na krevet, htjela je držati Bonnie u svojim rukama i to je Bonnie
naposljetku dopustila. ‘‘Wilma’‘, kazala je, ‘‘ ja sam te slušala, Wilma. Sve vas. Kako se
smijete. Kako se dobro provodite. Sve sam to propustila. Najbolje godine, djecu, sve. Još
malo pa će i Kenyon odrasti , bit će čovjek. A kako će me se on sjećati? Kao nekog duha,
utvare, Wilma.’‘
Sada, ovog posljednjeg dana svog života, gospođa Clutter je vješala u ormar lagane
pamučne haljine koje je nosila, a obukla je jednu od dugačkih spavaćica i par čistih bijelih
čarapa. Prije nego je legla promijenila je svoje obične naočale s parom naočala za čitanje.
Premda je bila pretplaćena na nekoliko časopisa (Ladies’ Home Journal, McCall’s, Readers
Digest, i Together: Midnionth Magazine for Methodist Families), ni jedan od njih nije bio
na stoliću uz postelju , jedino Biblija. Između njezinih stranica nalazio se znak za
označavanje stranica, napravljen od drveta presvučenog svilom, na kojemu se nalazilo
utkano upozorenje: ‘‘ Slušaj ove savjete, pazi i moli, jer ti nećeš znati kad će doći vrijeme.’‘
Dvojica mladića imali su malo zajedničkog, ali oni toga nisu bili svjesni, jer su imali
nekoliko površnih zajedničkih odlika. Obojica su, na primjer, bili veoma oholi, veoma
pažljivi u pitanju higijene i stanja svojih nokata. Nakon svog radnog jutra tokom kojega su
se zamastili i zaprljali, oni su se gotovo čitav sat prali u praonici garaže. Dick u donjem
rublju nije bio isti Dick kao kad je potpuno odjeven. Kad bi bio odjeven, izgledao je kao
vitki plavokosi mladić srednje visine, bez suvišnog mesa i možda utonulih grudi. Kad se
skine, situacija se mijenja i otkriva se da on nije taj tip, već je atletski građen mladić velter
kategorije. Desnu podlakticu pokrivalo je plavo i čudno iskeženo tetovirano lice mačke, na
jednom ramenu cvala mu je plava ruža. Drugi znakovi tetoviranja koje je on sam nacrtao i
sam utetovirao ukrašavali su mu ruke i torzo, glava zmaja s ljudskom lubanjom između
razjapljenih vilica, gole ljepotice s velikim grudima, riječ Mir iznad križa koji je grubo
iscrtanim zrakama ozarivao svetom svjetlošću, i dva sentimentalna crteža , jedan je buket
cvijeća posvećen mami , tati, a drugi je predstavljao srce koje je slavilo idilu između Dicka i
Carole, djevojke s kojom se oženio kad mu je bilo devetnaest godina i s kojom se rastao
nakon šest godina kako bi učinio pravu stvar s drugom mladom djevojkom, majkom
njegova najmlađeg djeteta. (‘‘ Ja imam tri dječaka za koja ću se zacijelo brinuti’‘, napisao je
u molbi za uvjetni otpust. ‘‘ Moja se žena preudala. Oženjen sam dvaput, a ne želim ništa
imati sa svojom drugom ženom.’‘)
Ali niti Dickov fizički izgled, niti tušem iscrtana galerija koja je ukrašavala njegovo
tijelo nisu izazivali tako jak dojam kao njegovo lice koje je izgledalo kao da je sastavljeno
od dijelova koji ne odgovaraju jedan drugome. Izgledalo je kao da mu je glava
prepolovljena poput jabuke, a zatim je sastavljena malčice dalje od središta. Nešto od toga
doista se i dogodilo, sada nesavršene crte njegova lica bile su posljedica automobilskog
sudara 1950. godine,a ta nesreća dala je kao rezultat nove i posebne karakteristike
njegovu licu, njegovo usko lice s dugačkim vilicama poremetilo se, lijeva strana bila je niža
od desne, pa su mu usne bile nešto odijeljene, nos mu je bio malo naheren, a oči ne samo
da mu nisu bile u istoj ravnini, već nisu bile ni iste veličine, lijevo oko bilo mu je stvarno
izvijeno a u njemu je bio neki otrovni, bolesnomodri potajni pogled koji, iako ga je
nehotice stekao, ipak kao da je upozoravao na gorki sadržaj dna njegove prirode. Ali Perry
mu je rekao: ‘‘ Oko nije važno. Ti imaš krasan osmijeh. Jedan od onih osmijeha koji zaista
djeluju na ljude.’‘ Istina je da bi osmijeh suzio njegovo lice, skupio ga tako da bi ono opet
dobilo točne proporcije i omogućilo mu da izgleda kao ugodnija ličnost , dobar dječak u
američkom stilu, prilično dugačke kose, prilično zdrav ali ne naročito bistar. (Zapravo je
on bio veoma inteligentan. Na testu inteligencije obavljenom u zatvoru on je ocijenjen sa
130, prosječna osoba, u zatvoru ili izvan njega, obično postiže između 90 ili 110.)
I Perry je bio unakažen, a njegove rane koje je zadobio u sudaru s motorkotačem bile
su ozbiljnije od Dickovih, pola godine proveo je u bolnici u Washingtonu, a drugih šest
mjeseci na štakama, premda se nesreća dogodila 1952., njegove jake i kratke noge bile su
na pet mjesta slomljene i odavale su svoju historiju veoma jakim ožiljcima, noge su ga još
toliko boljele da je postao osoba koja nije mogla bez aspirina. Iako je on imao manje
tetoviranih površina nego njegov drug, njegove su bile izrađenije , to nisu bili samostalni
crteži amatera, već vrhunac umjetnosti koju su gajili majstori u Honoluluu i Jokohami.
COOKIE, ime bolničarke koja je prijateljevala s njim dok je ležao u bolnici bijaše
utetovirano na njegovu desnom bicepsu. S lijevog bicepsa režao je tigar modra krzna,
narančastih očiju i crvenih šapa, zmija isplažena jezika obavijena oko štapa klizila je niz
njegovu ruku, a na drugim mjestima bile su iskežene lubanje, nadgrobni spomenik, a
cvjetale su i krizanteme.
‘‘ O.K., ljepoto. Baci češalj’‘, rekao je Dick, koji je sada bio obučen i spreman da krene.
Odbacivši radno odijelo, obukao je sive hlače i odgovarajuću košulju, a na nogama je poput
perja imao do gležnja visoke crne čizme. Perry, koji nikad nije mogao pronaći hlače koje bi
odgovarale njegovom kao prerezanom donjem dijelu tijela, nosio je traperice koje su na
dnu nogavica bile savijene, a uz njih kožnu vjetrovku. Uređeni, očešljani, dotjerani kao
dvojica kicoša spremnih da pođu na ljubavne sastanke, oni se uputiše autom.
Udaljenost između Olathea, predgrađa Kansas Cityja, i Holcomba, koji bismo mogli
nazvati predgrađem Garden Cityja, bila je približno četiri stotine milja.
Gradić od jedanaest tisuća stanovnika, Garden City počeo je okupljati svoje osnivače
odmah nakon građanskog rata. Lovac na bivole g. C. J. (Buffalo) Jones u mnogome je
zaslužan za brzu ekspanziju tog mjesta od zbirke raznih baraka i krovinjara u snažno
središte tog rančerskog kraja, u središte s kavanama, operom i najluksuznijim hotelom
između Kansas Cityja i Denvera , ukratko to je postao primjerak pogranične fantazije koja
je odgovarala poznatijim naseljima pedeset milja istočno od Garden Cityja, Dodge Cityju.
Uz Buffalo Jonesa, koji je izgubio svoj novac a zatim i razum (posljednje godine života
proveo je harangirajući svjetinu protiv nekontroliranog ubijanja životinja koje je on tako
probitačno ubijao), i sav ostali sjaj prošlosti danas je bio zaboravljen. Postoje neke
uspomene, umjereno slikoviti niz trgovačkih zdanja poznat je kao Buffalo Block, a jednom
sjajni hotel Windsor, sa svojim još sjajnijim saloonom visokog stropa i atmosferom raznih
životinja i palmi, još izdržava natjecanje s trgovinama koje prodaju raznu robu i s velikim
robnim kućama u Glavnoj ulici, valja priznati da se tamne i velike prostorije Windsora i
hodnici kojima odjekuju koraci i šumovi, bez obzira na to koliko upućuju na prošlost, ipak
ne mogu natjecati s hotelom Warren, koji je prilično malen, ali veoma ugodan, čemu
doprinosi i moderan uređaj za kondicioniranje zraka, ili s motelom Wheat Lands, koji u
svakoj sobi ima televizore, a gostima je na raspolaganju i bazen za plivanje s toplom
vodom.
Svatko tko je proputovao Ameriku od obale do obale bilo vlakom ili automobilom
vjerojatno je prošao kroz Garden City, ali sasvim je na mjestu pretpostavka da se svega
nekolicina putnika toga sjeća. Garden City svima izgleda kao još jedan gradić u srednjem
dijelu, gotovo točno u sredini, kontinentalnog teritorija Sjedinjenih Država. Razumije se,
nitko i ne misli da bi stanovnici tog gradića tolerirali takvo mišljenje, a vjerojatno imaju i
pravo. Premda su oni skloni da nabubnjaju svoje mišljenje (‘‘ Obiđite cijeli svijet i nigdje
nećete naći ljude koji će se prijateljskije odnositi prema vama, niti svježiji zrak, ni slađu
pitku vodu’‘, i ‘‘ Mogao bih otići u Denver za trostruku plaću, ali ja imam djecu i držim da
nema boljeg mjesta za djecu nego je ovo. Divne škole i svaka vrsta sportske djelatnosti. Mi
čak imamo i juniorski koledž’‘, i ‘‘ Došao sam ovamo na pravničku praksu. Privremeno,
nisam namjeravao ostati. Ali kad je došlo vrijeme da se pokrenem, razmislio sam , a zašto
da idem? Zbog čega? Možda ovo nije New York, ali tko teži na New Yorkom? Dobri susjedi,
ljudi koji vode računa jedan o drugome, a zar ima nešto važnije. I sve drugo što je
potrebno pristojnu čovjeku, sve mi to imamo. Krasne crkve. Igralište za golf ’‘) novi
posjetitelj Garden Cityja, pošto se privikao na tišinu koja u Glavnoj ulici zavlada poslije
osam sati, otkriva mnoge činjenice koje doista govore u prilog samohvali stanovnika tog
gradića, dobro vođena javna knjižnica, dobro informirani dnevnik, travnjaci i parkovi koji
se nalaze svuda pomalo, mirne ulice sa stambenim zgradama, gdje životinje i djeca mogu
sa sigurnošću trčati kako im drago, veliki park nepravilnog oblika u kojemu je i mali
zoološki vrt (‘‘ Pogledajte polarne medvjede!’‘ ‘‘ Pogledajte slona Pennyja!’‘), u parku je i
bazen za plivanje koji zapravo i nije bazen u klasičnom smislu riječi, već jezerce koje
zauzima nekoliko hektara ( ‘‘Najveći BESPLATNI bazen za kupanje na svijetu!’‘). To što
smo nabrojili, a zatim prašina i vjetrovi, te zviždukanje lokomotiva , sve to pridonosi
stvaranju ugođaja domaćeg grada kojeg se vjerojatno s nostalgijom sjećaju oni koji su ga
napustili, a onima koji ostaju sve to učvršćuje osjećaj zadovoljstva, pripadanja i dubokog
korijenja.
Građani Garden Cityja beziznimno tvrde da među stanovnicima toga mjesta nema
društvenih razlika, (‘‘ Ne, gospodine. Tako nešto ovdje ne postoji. Svi su jednaki bez obzira
na bogatstvo, boju kože ili uvjerenje. Sve ono što je značajno za demokraciju naći ćete u
nas’‘), ali, razumije se, klasne razlike mogu se lako zamijetiti i doista se lako zamjećuju, kao
u bilo kojoj drugoj ljudskoj zajednici. Stotinu milja zapadno čovjek će se naći u ‘ ‘biblijskom
pojasu’‘, tom dijelu američkog teritorija u kome je Biblija sve i sva, u kome svatko mora,
iako se u tom području možda nalazi samo iz poslovnih razloga, vršiti svoje religiozne
dužnosti na najjasniji način, a u okrugu Finney namjernik se još nalazi u granicama
biblijskog pojasa, pa je pripadnost neke osobe određenoj religiji najvažniji faktor koji
utječe na njegov društveni status. Baptisti, metodisti i rimokatolici čine osamdeset posto
vjernika tog okruga, a ipak među elitom, poslovnim ljudima, bankarima, advokatima,
liječnicima i najpoznatijim rančerima koji se nalaze na istom vrhu, prevladavaju
prezbiterijanci i episkopovci.Dobro je došao poneki metodist, a kadšto se infiltrira i poneki
pripadnik Demokratske stranke, ali općenito uzevši oni koji drmaju administrativnom i
društvenom strukturom sastoje se od republikanaca desnog krila, te prezbiterijanske ili
episkopske vjeroispovijesti.
Kako je g. Clutter bio obrazovan čovjek koji je uspeo u svojoj profesiji, a osim toga
bio je istaknuti republikanac i jedan od crkvenih starješina, bez obzira na to što je bio
metodističke vjere, on je ipak stekao pravo da se normalno kreće među lokalnim
patricijima, ali kako se nikad nije upisao u Općinski klub Garden Cityja, on se nije ni
pokušavao družiti s vladajućom koterijom. Nasuprot tome, njihova zadovoljstva nisu bila i
njegova, njega nimalo nisu draškali kartanje, golf, kokteli ili hladne večere servirane u
deset sati uvečer , niti ga je zapravo privlačio bilo kakav provod za koji je on smatrao da
njime ništa ne postiže. To objašnjava zašto je g. Clutter predsjedavao sastanku kluba 4H
okruga Finney, umjesto da se te sunčane subote pridruži ostalim igračima golfa. (4H znači
‘‘ Head, Heart, Hands, Health’‘* a moto tog kluba glasi , ‘‘ Radeći učimo kako valja raditi.’‘
To je nacionalna organizacija s prekomorskim filijalama, a cilj joj je da pomogne onima
koji žive na selu, naročito djeci , da razviju svoje praktične sposobnosti i moralne crte svog
karaktera. Nancy i Kenyon bili su već sa šest godina članovi tog kluba.)
* Glava, srce, ruke, zdravlje. (Prim, prev.)
Pri kraju sastanka g. Clutter je rekao:
‘‘ Sada bih htio nešto kazati u pogledu jednog od naših starijih članova.’‘ Oči mu se
zaustaviše na punašnoj Japanki okruženoj sa četvoro punašne japanske djece.
‘‘ Svi vi poznajete gospodu Hideo Ašida. Svi vi znate kako su Ašidovi stigli ovamo iz
Colorada , i prije dvije godine započeli obrađivati farmu u Holcombu. To je krasna obitelj,
jedna od onih zbog kojih je Holcomb sretan što ih ima. To je mišljenje sviju. To je uvjerenje
svih onih koji su bili bolesni a zbog kojih je gospođa Ašida propješačila tko će znad koliko
milja da bi im donijela divne juhe koje ona pravi. Ili se sjetimo cvijeća koje ona uzgaja i
koje cvate u vrijeme kad nitko ne očekuje cvat cvijeća. A prošle godine na općinskom
sajmu ona je veoma mnogo, kao što ćete se svi sjetiti, pridonijela uspjehu izložaka 4H.
Truman Capote - Hladnokrvno ubojstvo Pon Dec 24, 2012 10:13 am
