39.
U kući je bila grobna tišina.
Katrin je sjedila pognute glave. Elinborg je pogledala prvo nju,
pa Erlendura, kao gromom ošinuta. Erlendur je gledao pred
sebe i mislio na Evu Lind. Što ona sad radi? Je li kod njega u
stanu? Osjetio je potrebu da popriča sa svojom kćeri. Potrebu
da je zagrli, privije se uz nju i ne pusti je dok joj ne kaže koliko
mu ona znači.
- Ne vjerujem, rekla je Elinborg. Erlendur pogleda nju. Zatim
Katrin.
- Vaš je sin prenosilac, zar ne? rekao je.
- Tu je riječ on upotrijebio, rekla je Katrin. Prenosilac. Obojica
su to. I on i Holberg. Rekao je da je to naslijedio od onoga tko
me silovao.
- Ali oni se ne razboljuju, rekao je Erlendur.
- Izgleda da pobolijevaju ženska djeca, rekla je Katrin. Muški
prenose bolest, mogu biti bez simptoma. Ili što to već jest. Ali
ima tu svega i svačega, meni to nije jasno. Moj sin to razumije.
Pokušao mije to objasniti, ali nisam bila sigurna o čemu priča.
Bio je jako uzrujan. Naravno, i ja.
- I on je za to saznao u bazi podataka koju sad rade, rekao je
Erlendur.
Katrin kimne glavom.
- Nije mu bilo jasno zastoje dijete dobilo tu bolest i stalno ju je
tražio u mojoj i Albertovoj obitelji. Razgovarao je s rođacima i
nije ga se dalo zaustaviti. Mislili smo daje to njegov način da
ublaži bol. Ta neprestana potraga za uzrokom. Potraga za
odgovorima na ono na što se nama činilo da odgovora nema.
Rastali su se prije nekog vremena, Lara i on. Nisu više mogli
skupa živjeti i odlučili su se rastati na neko vrijeme, ali ja ne
vidim da će se to ikada popraviti.
Katrin je utihnula.
- I onda je našao odgovor, rekao je Erlendur.
- Bio je uvjeren da njemu Albert nije otac. Rekao je da je to
nemoguće, prema podacima iz baze. Zato je mene išao pitati.
Mislio je da sam imala aferu pa da je tako začet. Ili da je
posvojen.
- Je li našao Holberga u bazi?
- Mislim da ne. Tek kasnije. Nakon što sam mu rekla za
Holberga. To je bilo tako bizarno. Tako suludo! Moj je sin
napravio popis svojih mogućih očeva, a medu njima bio je i
Holberg. Mogao je pratiti bolest u obiteljima uz pomoć genetske
i genealoške baze podataka, i tako je ustanovio da ne
može biti sin svoga oca. On je "odstupanje". Varijanta.
- Koliko je bila stara njegova kći?
- Imala je sedam godina, djetešce malo.
- Tumor na mozgu bio je uzrok smrti, zar ne? rekao je Erlendur.
- Da, rekla je Katrin.
- Umrla je od iste bolesti kao i AuSur. Od neurofibroma-toze.
- Da, to je ta ista bolest. AuSurina majka mora da se užasno
osjećala; prvo Holberg, onda smrt djevojčice.
Erlendur je zastao na tren.
- Kolbrun, njezina majka, počinila je samoubojstvo tri godine
nakon smrti svoje kćeri, rekao je zatim.
- Bože moj, zastenjala je Katrin.
- Gdje je sada vaš sin? pitao je Erlendur.
- Ne znam, odgovorila je Katrin. Izludila sam bojeći se da će on
na sebe dići ruku. Njemu je tako strašno, mom dečku. Tako
strašno.
- Mislite li da je bio u kontaktu s Holbergom?
- Ne znam. Samo znam da nije ubojica. Toliko znam.
- Je li vam se činilo da sliči svome ocu? pitao je Erlendur i
pogledao prema slikama s krizme.
Katrin nije odgovarala.
- Jeste li primijetili kakvu sličnost? pitao je Erlendur.
- Stoje tebi, čovječe? zalajala je Elinborg jer joj je bilo dosta. Zar
ti nije dosta, za ozbiljno?
- Oprostite, Erlendur je rekao Katrin. To, naravno, nema veze s
istragom. To je samo moja vražja znatiželja. Bili ste nam od
velike pomoći i, ako vam je to kakva utjeha, sumnjam da
postoji osoba čvršća ili jača od vas koja bi mogla vaš jad ovako
u tišini trpjeti sve ove godine.
- Sve je u redu, Katrin je rekla Elinborg. Na dječjem su licu
razna obilježja. Nikad nisam u svojem dječaku vidjela
Holberga. Nikad. Rekao je da to nije moja krivnja. Einar mije to
rekao. Ja nisam kriva za smrt naše djevojčice.
Katrin je zašutjela.
- Što će biti s Einarom? pitala je zatim. U njoj više nije bilo
nikakvog otpora. Nikakvih laži. Samo predaja.
- Moramo ga naći, rekao je Erlendur, razgovarati s njim i čuti
što on ima za reći.
Elinborg i on su ustali. Erlendur je stavio šešir na glavu. Katrin
je ostala sjediti na kauču.
- Ako hoćete, ja ću razgovarati s Albertom, rekao je Erlendur.
Prenoćio je u hotelu Esja. Od jučer motrimo vaš dom jer bi se
vaš sin mogao pojaviti. Mogu Albertu objasniti što se događa.
Doći će on pameti.
- Hvala vam, rekla je Katrin, ja ću ga nazvati. Znam da će se
vratiti. Moramo biti zajedno radi našega dečka.
Podigla je pogled.
- On je naš dečko, rekla je. On će uvijek biti naš dečko.
40.
Erlendur nije očekivao da će Einara naći kod kuće. Živio je u
malom iznajmljenom stanu u Storagerči i tamo su se Elinborg i
on zaputili nakon posjete Katrin. Bilo je podne i na cestama
velika gužva. Putem je Erlendur opisao Sigurčuru Oliju
sadašnje stanje. Einarov je nestanak trebalo prijaviti. Naći
njegovu sliku daje stave u novine i na televiziju, uz kratku
obavijest. Odlučili su se sastati u StoragerČi. Kad su stigli,
Erlendur je izišao iz auta, a Elinborg je nastavila.
Erlendur je koju minutu čekao Sigurdura Olija. Stan je bio u
prizemlju trokatnice i u njega se ulazilo ravno s ceste. Pozvonili
su i lupali po vratima, ali ništa se nije desilo.
Okušali su sreću na gornjim katovima i ustanovili da je Einar
unajmio stan od jednog stanara u toj zgradi koji je tog podneva
bio skoknuo kući, a bio je voljan s njima otići dolje i otvoriti
podstanarova vrata. Rekao je da Einara već nekoliko dana ne
vida, možda čak ni cijeli tjedan; rekao je daje ovaj miran čovjek,
da o njemu nema nikakvih prigovora, stanarinu uvijek plaća na
vrijeme, ne razumije zašto ga policija traži. SigurSur Oli rekao
je, da izbjegne daljnja nagađanja, da njegova obitelj s njim želi
stupiti u kontakt i da pokušavaju ustanoviti gdje bi mogao biti.
Vlasnik stana nije ih pitao imaju li nalog za pretres. Nalog nisu
imali, ali računali su da će ga dobiti kasnije u tijeku dana.
Kad im je otvorio i kad su ušli u stan, ispričao se da mora dalje.
Svi prozori bili su zamračeni i unutra je bio polumrak. Stan je
bio vrlo malen. Dnevna soba, kuhinja i mala kupaonica. Na
podovima tepisi, osim u kupaonici, a u kuhinji linoleum. U
dnevnoj sobi televizor. Pred televizorom kauč. Zrak u stanu bio
je težak. Umjesto da odmakne zastore, Erlendur je u sobi upalio
svjetlo da bolje vide.
Zurili su u zidove stana i pogledali jedan drugoga. Zidovi su
bili prekriveni riječima njima dobro poznatim iz Holbergovog
stana, a bile su ispisane kemijskim olovkama, flomasterima i
bojom u spreju. Tri riječi, nekada nejasne, sad Erlenduru to više
nisu bile. Ja sam ON.
Hodali su dalje stanom.
Posvuda su bili časopisi, domaći i strani, na više mjesta po
podu u dnevnoj i spavaćoj sobi bile su hrpe knjiga, Erlenduru
su izgledale znanstveno. Medu njima bilo je i velikih albuma sa
slikama. U kuhinji je bila ambalaža gotovih jela.
- Očinstvo Islandana, rekao je SigurSur Oli oblačeći gumene
rukavice, možemo li ikada o njemu biti sigurni?
Erlenduru su misli skrenule ka genetskim istraživanjima.
Nedavno je Islandski institut za istraživanje genetskog
naslijeđa počeo s prikupljanjem medicinske dokumentacije svih
Islandana, živih i mrtvih, i od njih će napraviti bazu podataka s
informacijama o zdravlju cijelog naroda. Obrađuje se zajedno s
genealoškom bazom podataka u kojoj se svaka islandska obitelj
prati sve do srednjeg vijeka; govorilo se o ge-nomu Islandana.
Glavni je cilj ustanoviti na koji se način nasljedne bolesti
prenose, genetski ih istražiti i naći načina za njihovo liječenje,
kao i za liječenje drugih bolesti, ako je to moguće. Radi se o
homogenom narodu koji se u neznatnoj mjeri miješao s drugim
narodima pa je zbog toga genetici prikladan materijal za
istraživanje.
Sam Institut, kao i ministarstvo zdravstva koje je za tu bazu
podataka dalo dozvolu, jamčili su da neslužbena lica neće moći
provaliti u bazu, opisali su komplicirani sustav za šifriranje po
kojem su informacije uvedene i koji je nemoguće dešifrirati.
- Brineš se zbog očinstvoa? pitao je Erlendur. I on je obukao
gumene rukavice i pažljivo ušao u dnevnu sobu. Dignuo je
jedan od albuma sa slikama i prelistao ga. Bio je star.
- Uvijek se govorilo da ne sličim ni tati ni mami, niti kome
drugom iz moje obitelji.
- Uvijek sam imao taj osjećaj, rekao je Erlendur.
- Koji? Na kakav osjećaj misliš?
- Da si kopile.
- Drago mi je da ti se vratio smisao za humor, rekao je SigurSur
Oli. U zadnje vrijeme si bio čudan.
- Kakav humor? rekao je Erlendur.
Listao je slike. Bile su stare i crno-bijele. Na nekima mu se činilo
da prepoznaje Einarovu majku. Čovjek na slikama valjda je bio
Albert i tri dječaka njihovi sinovi. Einar najmlađi od njih. To su
bile slike slikane o Božiću i ljetnim praznicima, neke
svakodnevne, slikane na ulici ili u kuhinji gdje su dječaci sjedili
odjeveni u pletene pulovere s uzorkom kojih se Erlendur sjećao
iz tog doba. Iz vremena prije 1970. Starija su braća već bila
pustila dugu kosu. Zbirka iz inozemstva. Tivoli u
Kopenhagenu, činilo se Erlenduru.
Pod kraj albuma dječaci su bili poodrasli i kosa im je bila još
dulja, a odjeveni su bili u odijela širokih revera, obuveni u
otmjene cipele s visokim petama. Katrin s natapiranom kosom.
Na slikama se pojavila boja. Albert ćelavi. Erlendur je tražio
Einara, i kad je usporedio na slikama njegovo lice i lica njegove
braće i roditelja, vidio je da se puno od njih razlikovao. Druga
su dva dječaka imala izrazite crte lica svojih roditelja, posebno
oca. Einar je bio ružno pače.
Odložio je stari album i uzeo drugi, noviji. U njemu su, izgleda,
bile slike koje je sam Einar slikao i prikazivale su njegovu
obitelj. Njihova je priča bila kraća. Činilo se da se Erlendur
našao na Einarovom životnom putu kad se ovaj upoznao sa
svojom ženom. Razmišljao je jesu li to slike iz doba kad su
hodali. Putovali su po zemlji. Išli na Homstrandir, kako mu se
činilo. Porsmork. HerSubreiSarlindir. Koji put su bili na
biciklima. Koji put u kakvoj krntiji od auta. Slike iz šatora.
Erlendur je ocijenio da bi mogle biti iz sredine osamdesetih.
Brzo je prelistao, odložio je album i uzeo drugi koji mu se činio
najnovijim. U njemu je vidio malu djevojčicu u bolničkom
krevetu s cijevima u rukama i maskom za kisik na licu. Imala je
sklopljene oči i bila je okružena aparatima.
Izgledalo mu je da leži na intenzivnoj njezi. Zastao je na trenutak
prije nego što je nastavio.
Erlendur se trgnuo kad je njegov mobitel počeo najednom
zvoniti. Odložio je album a da ga nije zaklopio. To je bila Elin iz
Keflavika i bila je vrlo uzbuđena.
- Bio je jutros kod mene, rekla je direktno. -Tko?
- Audurin brat. Zove se Einar. Pokušala sam vas naći. Bio je
jutros kod mene i sve ml po redu ispričao, jadnik. Izgubio je
kćer, baš kao i Kolbrun. Znao je od čega je AuSur umrla. Od
bolesti iz Holbergove obitelji.
- Gdje je on sada? pitao je Erlendur.
- Bio je jako deprimiran, rekla je Elin. U stanju je napraviti
kakvu glupost.
- Kako to mislite, glupost?
- Rekao je daje sad sve gotovo.
- Što je gotovo?
- Nije rekao. Samo je rekao daje sve gotovo.
- Znate li gdje je?
- Rekao je da ide natrag u Reykjavik.
- U Reykjavik? Kamo?
- Nije rekao, odgovorila je Elin.
- Je li rekao što je nakanio?
- Ne, rekla je Elin. Nije o tome govorio. Morate ga naći prije
nego što napravi kakvu glupost. Taj se čovjek užasno osjeća. To
je strašno. Baš strašno. Bože moj, nikad za takvo nešto još nisam
čula.
- Zašto?
- Tako je sličan svom ocu. Tako je sličan Holbergu da se s tim
ne može pomiriti. Ne može. Ne nakon toga stoje čuo da je
Holberg učinio njegovoj majci. Kaže da je zarobljen u njegovom
tijelu. Kaže da Holbergova krv teče njegovim žilama i da on to
ne može podnijeti.
- O čemu on to govori?
- Izgleda da mrzi samoga sebe, rekla je Elin. Kaže da nije onaj
tko je bio nekad, nego netko drugi, i sebe osuđuje za to stoje
bilo. Što god sam ja rekla, nije me slušao.
Erlendur je pogled spustio na album, na djevojčicu u bolničkom
krevetu.
- Zašto se htio s vama sastati?
- Htio se raspitati o AuSur. Sve o AuSur. Kakva je to curica bila.
Kako je umrla. Rekao je da sam ja njegova nova obitelj. Možete
li tako nešto zamisliti?
- Kamo je otišao? rekao je Erlendur i pogledao na sat.
- Za ime boga, nađite ga dok nije prekasno.
- Učinit ćemo što god je u našoj moći, rekao je Erlendur i htio se
pozdraviti, ali vidio je da Elin nešto muči. Zar ima još nešto?
pitao je.
- Vidio je kad ste iskopali AuSur, rekla je Elin.
- To je vidio?
- Već onda me pronašao, pratio nas do groblja i vidio kad ste
lijes izvadili iz groba.
41.
Erlendur je pojačao intenzitet potrage za Einarom. Njegove su
fotografije dostavili policijskim postajama u Reykjaviku i
okolici te većim mjestima u provinciji; obavijesti su poslane
medijima. Naredio je da se tog čovjeka ne dira; ako ga primijete,
moraju obavijestiti Erlendura, a ne sami nešto poduzimati.
Kratko je s Katrin razgovarao na telefon, a ona je rekla da o
sinu ne zna ništa. Kod nje su bila njezina dva starija sina. Rekla
im je istinu. Oni nisu znali gdje je njihov brat. Albert je cijeli
dan proveo u sobi u hotelu Esja. Dvaput je nazivao, oba puta
svoju firmu.
- Kakva prokleta tragedija, mumljao je Erlendur na putu do
svog ureda. U Einarovom stanu nisu našli ništa što bi ukazalo
na to gdje se on nalazi.
Dan je prolazio i oni su medu sobom podijelili dužnosti.
Elinborg i Sigurdur Oli razgovarali su s Einarovom bivšom
ženom, a Erlendur je otišao u Institut za istraživanje genetskog
naslijeđa. Novoizgrađena zgrada tvrtke stajala je uz
Vesturlandsvegur. Bila je to peterokatnica i na ulazu je bila
stroga sigurnosna straža. Dva su stražara dočekala Erlendura u
veličanstvenom predvorju. Bio se najavio pa se direktor tvrtke
osjećao prinuđenim da ga par minuta sasluša.
Direktor je bio jedan od vlasnika tvrtke, islandski molekularni
genetičar školovan u Britaniji i Sjedinjenim Državama, koji je
prezentirao ideju o Islandu kao povoljnom mjestu za genetska
istraživanja u svrhu proizvodnje lijekova. Uz pomoć baze
podataka moguće je pohraniti svu medicinsku dokumentaciju
u zemlji na jedno mjesto i pomoću nje dobiti informacije o
zdravstvenom stanju koje bi onda služile pri otkrivanju
defektnih gena.
Direktor je primio Erlendura u svom uredu, bila je to žena od
kojih pedeset godina po imenu Karitas, vitka i nježna, kose
kratke i crne kao gavran, s prijateljskim smiješkom na licu. Bila
je manja nego što je Erlendur zamišljao vidjevši je na televiziji,
ali srdačna. Nije joj bilo jasno što istražna policija želi od
njezine tvrtke. Ponudila je Erlenduru da sjedne. Razgledajući
islandsku modernu umjetnost na zidovima rekao je
jednostavno da ima razloga sumnjati da je netko provalio u
bazu podataka i dobio informacije koje bi za određene osobe
mogle biti pogubne. Ni sam nije znao točno o čemu govori, ali
izgledalo je da ona zna. Nije gubila vrijeme na raspredanje,
Erlenduru na veliko olakšanje. Očekivao je otpor. Tihu urotu.
- Slučaj je osjetljiv zbog osobnih podataka, rekla je čim je
Erlendur završio, i zato vas moram zamoliti da ovo ostane
medu nama. Već smo neko vrijeme svjesni da se netko služio
bazom podataka bez dozvole. Pokrenuli smo istragu o tome
ovdje u kući. Sumnjamo na jednog biologa, ali s njim nismo
razgovarali jer kao daje nestao s lica zemlje.
- Einar?
- Da, on. Mi smo još u fazi oblikovanja baze, ako možemo tako
reći, i razumljivo je da ne želimo da se sazna da se šifru može
provaliti i igrati se po bazi podataka po želji. To vam je jasno.
Iako se ne radi o šifri.
- Zašto to niste prijavili policiji?
- Kao što sam rekla, sami smo to htjeli riješiti. To je za nas jako
nezgodno. Ljudi se uzdaju u to da se podaci uneseni u bazu
podataka neće razglasiti na sva zvona ili se upotrebljavati u
sumnjive svrhe ili, naprosto, biti ukradeni. Društvo je vrlo
osjetljivo po tom pitanju, kao što vam je vjerojatno poznato, i
mi smo htjeli spriječiti masovnu histeriju.
- Masovnu histeriju?
- Koji put kao daje cijeli narod protiv nas.
- Je li on provalio šifru? Zašto se tu ne radi o šifri?
- Zvučite kao loš krimić. Ne, nije provalio nikakvu šifru.
Napravio je to na drugi način.
- Što je napravio?
- Pokrenuo je istražni projekt bez dozvole. Krivotvorio je
potpise. Moj, na primjer. Napravio je da izgleda da tvrtka
istražuje genetsko prenošenje tumorske bolesti koju se može
naći u nekoliko obitelji. Prevario je Agenciju za zaštitu osobnih
podataka, a ona je tijelo koje nadzire bazu podataka. Prevario je
Odbor za etiku u znanosti. Sve nas je tu prevario.
Zašutjela je na tren i pogledala na sat. Ustala je, prišla svom
pisaćem stolu i uspostavila vezu sa svojom tajnicom. Odgodila
je sastanak za deset minuta i opet sjela do Erlendura.
- Proces je do sad bio ovakav, rekla je.
- Proces? rekao je Erlendur.
Karitas ga je zamišljeno pogledala. Zazvonio je telefon u
Erlendurovom džepu, ispričao se i javio. Na liniji je bio
SigurSur Oli.
- Forenzički odjel pretražuje Einarov stan u StoragerSi, rekao je.
Nazvao sam ih. a oni nisu našli ništa osim oružanog lista koji je
Einar dobio prije otprilike dvije godine.
- Oružani list? ponovio je Erlendur.
- Kod nas je registriran. Ali to nije sve. Ima pušku i našli smo
otpiljenu cijev pod krevetom u njegovoj sobi.
- Cijev?
- Otpilio je cijev.
- Hoćeš reći...?
- To koji put naprave. Lakše im se onda ustrijeliti se.
- Misliš li da bi mogao biti opasan?
- Kad ga nađemo, rekao je Sigurdur Oli, moramo biti vrlo
pažljivi s njim. Nemoguće je reći što je s tom puškom naumio.
- Teško da misli njome koga ubiti, rekao je Erlendur koji je
ustao i okrenuo Karitas leda da se na taj način ogradi.
- Zašto ne?
- Onda bi je već upotrijebio, rekao je Erlendur tiho. Za
Holberga. Misliš da ne?
- Ne znam više ništa.
- Vidimo se, rekao je Erlendur, ugasio telefon i opet se ispričao
prije nego što je ponovo sjeo.
- Do sada je proces bio ovakav, rekla je Karitas kao da se ništa
nije desilo. Od tih tijela tražimo dozvolu za pokretanje
znanstvenog ispitivanja, a u Einarovom slučaju za ispitivanje o
genetskom prenošenju određene bolesti. Dobijemo u ruke
šifriran popis imena onih koji imaju tu bolest ili su mogući
prenosioci i usporedimo ih sa šifriranom genealoškim bazom
podataka. Iz toga proizide šifrirano obiteljsko stablo.
- Kao stablo s porukama, rekao je Erlendur.
- Ha?
- Ništa, samo nastavite.
- Agencija za zaštitu osobnih podataka dešifrira popis imena
onih koje namjeravamo ispitati, takozvani uzorak, pacijenata i
rođaka, i ona izdaje popis tih učesnika s matičnim brojevima.
Razumijete?
- I tako je Einar dobio imena i brojeve svih onih koji su ikada
imali bolest?
Ona je kimnula glavom.
- I sve to ide preko Agencije?
- Ne znam koliko biste duboko u to zalazili. Surađujemo s
liječnicima u raznim institucijama. Oni predaju Agenciji imena
pacijenata, ona šifrira njihova imena i matične brojeve i šalje ih
dalje Institutu za istraživanje genetskog naslijeđa. Posjedujemo
poseban program za genealoška ispitivanja koji pacijente
razvrstava u skupine prema srodstvu. Tim programom
možemo izabrati pacijente koji pružaju najveći broj statističkih
podataka u potrazi za genetskim odstupanjima. Pojedinci iz tih
skupina pozvani su da sudjeluju u istraživanju. Genealogija je
važna jer određuje radi li se o genetskoj bolesti, izabire grupu
vrijednu istraživanja i uvelike pomaže pri potrazi za defektnim
genima.
- Einar se samo trebao praviti da formira uzorak za ispitivanje i
imena bi dešifrirali, sve uz pomoć Agencije.
- On je lagao, varao i muljao i na taj način uspio.
- Jasno mije da to vama može stvoriti probleme.
- Einar je na jednoj od najviših funkcija i jedan je od naših
najboljih znanstvenika. Odličan čovjek. Zastoje to napravio?
pitala je direktorica.
- Izgubio je kćer, rekao je Erlendur. Niste to znali?
- Ne, rekla je zureći u Erlendura.
- Koliko dugo već radi ovdje?
- Dvije godine.
- To se desilo nešto prije.
- Kako je izgubio kćer?
- Zbog nasljedne neurološke bolesti. On je bio prenosilac, ali
nije znao da je ta bolest u njegovoj obitelji.
- Neispravno očinstvo? rekla je.
Erlendur nije odgovorio. Činilo mu se da je već dovoljno rekao.
- To je jedan od problema pri izgradnji ovakve genealoške baze
podataka, rekla je. Bolesti nasumce nestaju s obiteljskog stabla i
pojavljuju se tamo gdje ih se najmanje očekuje.
Erlendur je ustao.
- A vi čuvate sve te tajne, rekao je. Stari obiteljski problemi.
Tragedije, žalosti i smrt, sve uredno poslagano u računalima.
Obiteljske priče i priče o pojedincima. Priče o meni i vama.
Čuvate sve tajne i možete do njih kad vam se svidi. Špajza za
cijeli narod.
- Ne znam o čemu govorite, rekla je Karitas. Špajza?
- Ne, naravno da ne znate, rekao je Erlendur i pozdravio.
42.
Kad se Erlendur te večeri vratio kući, o Einaru se još ništa nije
znalo. Njegova se obitelj okupila u kući njegovih roditelja.
Albert se nakon sentimentalnog razgovora s Katrin odjavio iz
hotela. Tamo su već bili njihovi stariji sinovi sa ženama i uskoro
je pristigla i Einarova bivša žena. Elinborg i Sigurčur Oli s njom
su razgovarali ranije tog dana, a ona je rekla da nema nikakve
ideje o tome gdje bi Einar mogao biti. Već pola godine s njim
nije u kontaktu.
Eva Lind vratila se kući malo poslije Erlendura i on joj je opisao
cijelu istragu. Otisci prstiju nađeni u Holbergovom stanu
odgovarali su Einarovima iz njegovog stana u Storagerči.
Završilo je tako da se on sastao sa svojim ocem i, po svemu
sudeći, ubio ga.
Erlendur je Evi Lind rekao i za Gretara. Jedino što je vjerojatno
jest da je Gretar na neki način ucjenjivao Holberga, najprije
slikama. Nije bilo jasno što su one točno prikazivale, ali prema
ovome što su našli Erlenduru se činilo mogućim da je Gretar
slikao Holbergove pothvate, čak 1 silovanja za koja
oni ne znaju, i koja očito nikada neće ni izići na svjetlo dana.
Fotografija grobnog kamena Aučur ukazivala je na to da je
Gretar znao što se desilo, čak je o tome mogao i svjedočiti, i da
je skupljao informacije o Holbergu možda zato da od njega
izvuče novac.
Tako su razgovarali do kasno uvečer dok je kiša pljuštala po
prozorima, a jesenski su vjetrovi zavijali. Pitala gaje zašto trlja
prsa, naizgled nesvjesno. Erlendur joj je rekao da osjeća bol u
grudima. Za to je okrivljavao stari madrac, ali muje Eva Lind
naredila da ode liječniku. Nije bio baš oduševljen time.
- Što ti je da ne ideš doktoru? rekla je, i Erlendur je odmah
požalio što joj je rekao za bol.
- To nije ništa, rekao je.
- Koliko si danas popušio?
- Što je to sad?
- Čekaj, imaš bol u prsima, pušiš kao dimnjak, mičeš se jedino u
autu, jedeš pečene govnarije i nećeš na pregled! A meni držiš
takve prodike da plačem kao mala beba. Misliš da je to
normalno? Je li s tobom sve u redu?
Eva Lind je ustala i nadvila se nad oca kao gromovnik, a ovaj je
pokunjeno gledao pred sebe ne usuđujući se dignuti pogled
prema njoj.
O, Bože moj, rekao je u mislima.
- Otići ću na pregled, rekao je napokon.
- Otići ćeš na pregled! I te kako ćeš otići na pregled! povi-kala je
Eva Lind. I trebao si odavno otići. Luzer.
- Odmah sutra, rekao je i pogledao kćer.
- I bolje ti je, rekla je.
Erlendur se spremao na spavanje kad je zazvonio telefon. Bio je
to Sigurčur Oli koji mu je rekao da je policija dobila obavijest o
provali u mrtvačnicu u Baronsstiguru.
- Mrtvačnicu u Baronsstiguru, ponovio je Sigurčur Oli jer
Erlendur nije reagirao.
- K vragu, prostenjaoje Erlendur. I što još?
- Ne znam, rekao je SigurSur Oli. Obavijest je tek stigla. Nazvali
su me i rekao sam da ću to tebi javiti. Ne znaju za razlog
provale. Zar tamo nisu samo leševi?
- Vidimo se tamo, rekao je Erlendur. Pozovi i patologa, dodao
je i poklopio slušalicu.
Eva Lind već je spavala u dnevnoj sobi kad je on obukao kaput,
stavio na glavu šešir i pogledao na sat. Bila je ponoć. Pažljivo je
zatvorio vrata da ne probudi kćer, sletio niz stepenice i ušao u
auto.
Kad je stigao u mrtvačnicu, pred njom su već bila tri policijska
auta s rotirajućim svjetlima. Prepoznao je auto SigurSura Olija i
otprilike u isto vrijeme kad je Erlendur ulazio u kuću, ugledao
je kako patolog skreće za ugao dok su gume škripale po
mokrom asfaltu. Liječnikov izraz lica bio je strašan. Erlendur je
žurio kroz dug hodnik u kojem su stajali policajci, a s njima i
SigurSur Oli koji je izišao iz operacijske sale.
- Ne vidi se da nešto nedostaje, rekao je SigurSur Oli kad je
spazio Erlendura da hrli hodnikom.
- Reci mi što je bilo, rekao je Erlendur i ušao s njim u
operacijsku salu. Operacijski stolovi su bili prazni, svi ormari
zatvoreni, ništa unutra nije podsjećalo na provalu.
- Po podu su posvuda bili otisci stopala, sad su već skoro suhi,
rekao je SigurSur Oli. Kuća je spojena sa sigurnosnim sustavom
koji alarmira centar za sigurnost. Od tamo su nas i nazvali prije
petnaest minuta. Izgleda da je provalnik razbio prozor tu sa
stražnje strane i dosegao lokot. Nije baš teško. Čim je ušao,
aktivirao je alarm. Nije imao puno vremena na raspolaganju.
- Sigurno mu je to bilo dosta, rekao je Erlendur. Patolog im je
prišao, očito uzrujan.
- Tko, dovraga, provaljuje u mrtvačnice? prostenjao je.
- Gdje su trupla Holberga i AuSur? pitao je Erlendur. Patolog je
pogledao Erlendura.
- Je li ovo u vezi s Holbergovim ubojstvom? pitao je.
- Lako moguće, rekao je Erlendur. Brzo, brzo, brzo.
- Trupla su ovdje unutra, rekao je patolog i oni su ga slijedili do
vrata koja je otvorio.
- Jesu li ova vrata uvijek zaključana? pitao je SigurSur
Oli.
- Tko krade leševe? obrecnuo se liječnik i stao kao ukopan
pogledavši u sobu.
- Što je sad? pitao je Erlendur.
- Djevojčice nema, rekao je liječnik kao da ne vjeruje svojim
očima. Brzo je prošao kroz mrtvačnicu, otvorio spremnicu do
nje i upalio svjetlo.
- Da? pitao je Erlendur.
- Nema ni njezinog lijesa, rekao je liječnik. Naizmjence je gledao
SigurSura Olija i Erlendura. Dobili smo za nju novi lijes. Tko
može tako nešto napraviti? Kome takva perverzija pada na
pamet?
- Zove se Einar, rekao je Erlendur. I to nije nikakva perverzija!
Okrenuo se. SigurSur Oli gaje slijedio u stopu, brzim su
koracima napustili mrtvačnicu.
43.
Na cesti za Keflavik te noći nije bilo prometa i Erlendur je vozio
koliko je god brzo njegov mali japanski auto mogao. Kiša je
lijevala po vjetrobranu nadmašujući brisače i Erlendur se
prisjećao svog prvog odlaska do Elin. Izgledalo je da nikada
neće prestati padati.
SigurSuru Oliju naredio je da zamoli policiju u Keflaviku da
bude u stanju pripravnosti i osigura im ljude iz Reykjavika koji
će im pomoći. Još neka stupi u vezu s Katrin, Einarovom
majkom, i obavijesti je o tijeku događaja. Sam se namjeravao
odvesti ravno na groblje u nadi daje Einar tamo s Audurinim
posmrtnim ostacima. Nije mogao zamisliti ništa drugo nego da
je Einar naumio svoju sestru vratiti natrag u zemlju.
Kad se Erlendur dovezao do vrata groblja u Sandgerči, ugledao
je Einarov auto kojem su bila otvorena i vozačeva i stražnja
vrata. Erlendur je ugasio motor, izišao van na kišu i pogledao
Einarov auto. Uspravio se i slušao, ali čuo je samo kišu koja je
okomito padala na zemlju. Nije bilo ni daška vjetra, a on je
gledao u crno nebo. U daljini je vidio svjetlo nad crkvenim
ulazom, a kad je pogledao preko groblja, ugledao je slabo
svjetlo tamo gdje je bio Aučurin grob.
Činilo mu se da vidi da se kraj groba nešto miče.
I da vidi mali bijeli lijes.
Krenuo je i polako se šuljao prema čovjeku za kojeg je mislio da
je Einar. Izvor svjetla bila je jaka plinska svjetiljka koju je taj
čovjek bio ponio sa sobom, a stajala je na zemlji, kraj lijesa.
Erlendur je polako izašao na svjetlo i čovjek gaje primijetio.
Dignuo je pogled s onoga stoje radio i gledao Erlendura u oči.
Erlendur je vidio slike Holberga kad je bio mlad i sličnost je bila
očita. Čelo je bilo nisko i malo ispupčeno, obrve guste, razmak
između očiju malen, jagodične kosti isticale su se na mršavom
licu i zubi su mu malo stršili. Nos je bio tanak, kao i usnice, a
brada velika i vrat dug.
Neko su se vrijeme gledali u oči.
- Tko ste vi? Pitao je Einar.
- Ja sam Erlendur. Holberg je moj slučaj.
- Čudite se koliko mu sličim? rekao je Einar.
- Ima neke sličnosti, rekao je Erlendur.
- Znate daje silovao moju majku, rekao je Einar.
- To nije vaša krivica, rekao je Erlendur.
- On je bio moj otac.
- Ni to nije vaša krivica.
- Niste ovo smjeli napraviti, rekao je Einar i pokazao na lijes.
- Mislio sam da moram, rekao je Erlendur. Ustanovio sam daje
umrla od iste bolesti kao i vaša kći.
- Stavit ću je kamo pripada, rekao je Einar.
- To je u redu, rekao je Erlendur približivši se lijesu. Erlendur
pokaže crnu kožnu torbu koju je čuvao u autu od svoje posjete
sakupljaču.
- Što je to? pitao je Einar.
- Ona bolest, rekao je Erlendur.
- Ne razumijem...
- To je biološki uzorak Aučur. Mislim da ga moramo čuvati uz
nju.
Einar je gledao sad torbu, sad Erlendura, nesiguran što da
poduzme. Erlendur je prišao još bliže dok se nije našao kraj
lijesa koji je bio između njih i na njega položio torbu mirno
zakoraknuvši unatrag do mjesta gdje je prije stajao.
- Hoću da me se kremira, rekao je Einar iznenada.
- Imate cijeli život da to organizirate, rekao je Erlendur.
- Baš, život, rekao je Einar i nakašljao se. Što je to? Što je život
dug sedam godina? Možete li mi to reći? Kakav je to život?
- Ne mogu vam to reći, rekao je Erlendur. Imate li pušku sa
sobom?
- Razgovarao sam s Elin, rekao je Einar ne odgovorivši mu. Vi
to valjda već znate. Razgovarali smo o Aučur. Mojoj sestri.
Znao sam za nju, ali tek sam kasnije doznao da ml je sestra.
Vidio sam kad ste je izvadili iz groba. Bilo je sasvim razumljivo
da vas je Elin htjela napasti.
- Kako ste saznali za Aučur?
- Iz baze podataka. Našao sam one koji su umrli baš od tog
oblika ove bolesti. Tad nisam znao da sam Holbergov sin i da je
Aučur moja sestra. Kasnije sam to saznao. Kako sam začet. Kad
sam pitao mamu.
Pogledao je Erlendura.
- Nakon što sam saznao da sam prenosilac.
- Kako ste povezali Holberga i AuSur?
- Preko bolesti. Preko tog njezinog oblika. Tumor na mozgu je
rijedak.
Einar je na kratko zašutio, a onda je počeo pripovijedati,
pribrano i bez odugovlačenja ili sentimenta, kao da se pripremio
na to da će morati dati detaljno izvješće o svojim djelima.
Nijednom nije povisio glas, govorio je uvijek u istom dubokom
tonalitetu koji je znao preći i u šapat. Kiša je padala po zemlji i
lijesu i njezin šuplji zvuk odzvanjao je kroz noćnu tišinu.
Ispričao je kako se njegova kći najednom razboljela kad je imala
četiri godine. Bilo je teško postaviti dijagnozu i prošlo je više
mjeseci prije nego što su liječnici ustanovili da se radi o rijetkoj
živčanoj bolesti. Mislili su da je bolest nasljedna i da je vezana
za određene obitelji, ali čudno je bilo to što se nije javljala ni na
strani njezine majke niti oca. Radilo se o nekakvom odstupanju
ili obliku koji je liječnicima bilo teško objasniti, osim ako nije
došlo do mutacije.
Rečeno im je da je bolest u djetetovom mozgu i da bi za
nekoliko godina mogla dovesti do smrti. Nakon toga je počelo
razdoblje za koje je Einar rekao daje neopisivo.
- Imate li djece? pitao je.
- Dvoje, rekao je Erlendur. Sina i kćer.
- Mi smo imali samo nju, rekao je. I kad je umrla, rastali smo se.
Izgledalo je da nas skupa drže samo žalost, sjećanje i borba u
bolnici. Kad je s tim bilo gotovo i naši su životi bili gotovi. Nije
ostalo ništa.
Einar je zašutio i sklopio oči kao da će zaspati. Kiša mu se
slijevala niz lice.
- Ja sam jedan od prvih zaposlenika nove tvrtke, rekao je zatim.
Kad smo dobili dozvolu za bazu podataka i počeli na njoj
raditi, u meni kao da se probudila volja za životom. Nisam se
mogao pomiriti s odgovorima koje su davali liječnici. Morao
sam naći objašnjenje. Ponovo sam dobio volju da saznam, po
mogućnosti, kako je ta bolest prešla na moju kćer. Medicinska
baza podataka povezana je s ogromnom genealoškim bazom i
one se mogu zajedno obrađivati, i ako čovjek zna što traži i zna
šifru, onda se vidi gdje je bolest i može je se pratiti na
obiteljskom stablu. Vide se čak i odstupanja. Odstupanja kao
što sam ja. I AuSur.
Razgovarao sam s Karitas iz Instituta za istraživanje genetskog
naslijeđa, rekao je Erlendur i razmišljao kako da se s njim zbliži.
Opisala mije prijevaru. To je za nas nešto novo. Čovjek ne
razumije sasvim što je sve moguće napraviti s tim skupljenim
informacijama. Što one čuvaju i što se iz njih može pročitati.
- Počelo mi je biti sumnjivo. Liječnici moje kćeri imali su teoriju
daje bolest nasljedna. Prvo sam mislio da sam posvojen, i tako
bi bilo puno bolje. Da su me posvojili. Onda su mi sumnje pale
na mamu. Prijevarom sam od nje dobio uzorak krvi. I od tate.
Ništa kod njih nisam našao. Ni kod jednog niti kod drugog. Ali
kod sebe sam našao.
- Vi nemate simptoma?
- Skoro nikakvih, rekao je Einar. Na jedno sam uho gotovo
sasvim gluh. Imam tumor na slušnom živcu. Dobroćudan. I
imam pjege na koži.
- Cafe au lait pjege?
- Dobro ste načitani. Mogao sam se razboliti zbog genetske
promjene. Mutacije. Ali ono drugo mi se činilo vjerojatnijim. Na
kraju sam napravio popis imena ljudi s kojima je moja mama
mogla biti. Holberg je bio jedan od njih. Mama mi je sve po
redu ispričala kad sam je posjetio da joj kažem za svoje sumnje.
Rekla je da je krila silovanje i da ja nikada nisam ispaštao zbog
svog porijekla. Baš naprotiv. Ja sam najmlađi sin, rekao je da
pojasni stvar. Beba.
- Znam, rekao je Erlendur.
- Kakve novosti! povikao je Einar u noćnu tišinu. Nisam bio sin
svoga oca; moj je otac bio silovatelj moje majke; ja sam sin
silovatelja; on je u mene usadio defektni gen koji mene jedva da
je dirnuo, a usmrtio mi je kćer; imao sam polusestru koja je
umrla od iste bolesti. Još uvijek to ne razumijem, nije mi sve
jasno. Kad mi je mama rekla za Holberga, u meni se razbuktao
bijes i naprosto sam poludio. To je bio odvratan čovjek.
- Počeli ste tako da ste ga nazvali.
- Htio sam mu čuti glas. Zar se sva djeca bez oca ne bi rado
sastala sa svojim ocem? rekao je Einar smiješeći se.
- Bar jednom.
44.
Kiša je malo-pomalo jenjavala i na kraju prestala. Svjetlo
plinske svjetiljke bacalo je žućkastu svjetlost po tlu i kiši koja je
u potočićima tekla stazom kraj grobova. Stajali su nepomično
jedan nasuprot drugom i gledali se u oči, a lijes je bio medu
njima.
- Bit će da se prestrašio kad vas je ugledao, rekao je Erlendur
napokon. Znao je da će policija uskoro stići do groblja i htio je
iskoristiti vrijeme s Einarom prije nego što počne kraval.
Pretpostavljao je daje Einar naoružan. Nije primijetio pušku, ali
nije mogao isključiti mogućnost da je ima sa sobom. Einar je
jednu ruku držao pod kaputom.
- Trebali ste mu vidjeti izraz lica, rekao je Einar. Bilo je kao daje
ugledao duha iz prošlosti, a taj je duh bio on sam.
Holberg je stajao na vratima i gledao mladoga čovjeka koji je bio
pozvonio. Nikada ga prije nije vidio, ali liceje odmah prepoznao.
- Zdravo, tata, rekao je Einar podrugljivo. Nije mogao sa kriti byes.
- Tko ste vi? rekao je Holberg začuđeno.
- No, tvoj sin, rekao je Einar.
- Kakve su to... Jeste li me vi nazivali? Molit ću vas da me pustite na
miru. Ne poznajem vas. Očito niste sasvim pri sebi.
Bili su slične visine, a što je Einara najviše začudilo bilo je koliko je
Holberg izgledao staro i slabašno. Kad je govorio, duboko iz grla
dopiralo je hroptanje od dugogodišnjeg pušenja. Bio je bMjed, grubih
crta lica s tamnim podočnjacima, za-mazana siva kosa bila mu je
zalijepljena za glavu. Koža skorena. Jagodice žute. Bilo je malo
pognut u ramenima, bezbojnih i tromih očiju.
Holberg je nakanio zatvoriti vrata, ali Einarje bio jači i gurnuo ga je
vratima unutra, ušao u stan i zatvorio vrata. Odmah mu je
zasmrdjelo. Kao po konjima, samo gore.
- Što držiš ovdje rekao je Einar.
- Nosite se van, istog trena. Holbergov je glas postao kre-štav dok se
derao na Einara i povlačio se natraške u dnevnu sobu.
- Imam pravo biti ovdje, rekao je Einar i pogled muje prele-tio preko
polica s knjigama i računala u kutu. Ja sam tvoj sin. Izgubljeni sin.
Smijem li te, tata, nešto pitati? Jesi li silovao još koju ženu osim
mame?
- Pozvat ću policiju! Hroptanje je zbog uzbuđenja postalo još glasnije.
- Već je i vrijeme, rekao je Einar i Holberg je zastao.
- Što hoćete od mene? rekao je.
- Nemaš pojma o tome što se desilo i niti te se ne tiče. Ne tiče te se
nimalo. Zar nisam u pravu?
- To lice, rekao je Holberg, ali nije dovršio rečenicu. Svojim je
bezbojnim očima gledao Einara i dugo ga odmjeravao dok mu nije
postalo jasno što je to Einar rekao, daje njegov sin. Einar je vidio da
oklijeva. Vidio je da razbija glavu o tome što mu je rekao.
- Nikad u životu nisam silovao, rekao je na kraju Holberg. To je sve
skupa prokleta laž. Rekli su da mi se u Kejlaviku rodila kći i njezina
me mama tužila za silovanje, ali nije to mogla dokazati. Nisu me
osudili.
- Znate li što je bilo s tom vašom kćeri?
- Mislim daje umrla kao mala. Nisam s njom bio u kontaktu, niti s
majkom To valjda razumijete. Prijavila me za silovanje!
- Jesu li u tvojoj obitelji djeca umirala? pitao je Einar.
- O čemu pričate?
- Je li umrlo koje dijete iz tvoje obitelji?
- o čemu se radi?
- Ja znam za nekoliko slučajeva u ovom stoljeću. Jedan od njih je i
tvoja sestra.
Holberg je zurio u Einara.
- Što vi znate o mojoj obitelji? rekao je. Kako....?
- Tvoj brat. Dvadeset godina stariji od tebe. Umro je prije petnaest
godina. Izgubio je svoju malu kćer godine 1941. Ti si imaol 1 godina.
Vas je bilo samo dvojica braće i rođeni ste s tako velikim razmakom
Holberg je zašutio, Einar nastavio.
- Bolest je trebala s tobom nestati Ti si trebao biti zadnji prenosilac. Ti
si bio zadnji u redu. Neoženjen. Bez djece. Bez obitelji Ali bio si
silovatelj. Jadni, vražji, prokleti silovatelj!
Einar je zašutio i gledao Holberga očima punim mržnje.
- I sad sam ja zadnji prenosilac.
- O čemu je riječ?
- Audur je bolest dobila od tebe. Moja je kći nju dobila od mene. Vrlo
jednostavno. Našao sam to u bazi podataka.U ovoj generaciji nisu se
pojavili novi slučajevi bolesti otkad je Audur umrla, ako ne brojimo
moju kćer. Mi smo zadnji.
Einar je koraknuo naprijed, dignuo tešku, staklenu pepeljaru i
premetao je po rukama.
- I sad je tome kroj, rekao je.
- Nisam tamo unutra ušao s namjerom da ga ubijem, rekao je
Einar. Vjerojatno je mislio da je u velikoj opasnosti. Ne znam
zašto sam uzeo pepeljaru. Možda sam je namjeravao baciti u
njega. Možda sam ga htio napasti. On je bio brži. Napao me i
zgrabio za vrat, ali ja sam ga lupio po glavi i on je pao na pod.
To sam napravio sasvim bez razmišljanja. Bio sam bijesan i isto
tako sam ja njega mogao napasti. Razmišljao sam o tome kako
će taj naš susret završiti, ali ovome se nikako nisam nadao.
Nikako. Glavom je tresnuo o stolić, pa o pod i počeo je krvariti.
Znao sam daje mrtav kad sam se sagnuo do njega. Pogledao
sam oko sebe, spazio papir i olovku i napisao da sam on. To mi
je jedino bilo na pameti otkad sam ga vidio na vratima. Da sam
on. Da sam ja taj čovjek. I daje taj čovjek moj otac.
Einar je pogledao dolje u otvoreni grob.
- Voda je u njemu, rekao je.
- Sredit ćemo to, rekao je Erlendur. Ako imate pušku, dajte je
meni. Erlendur se polako približavao, a Einaru kao daje bilo
svejedno.
- Djeca su filozofi, rekao je. Kći me jednom pitala u bolnici,
zašto mi imamo oči? Rekao sam da je to zato da možemo
vidjeti.
Einar zašuti.
- Ona me ispravila, rekao je kao da govori samome sebi.
Pogledao je Erlendura.
- Rekla je daje to zato da možemo plakati. Onda kao daje donio
odluku.
- Tko si ako nisi ti sam? rekao je.
- Samo budite mirni, rekao je Erlendur.
- Tko si onda?
- Sve će biti.u redu.
- Nisam htio da to tako ispadne, ali sad je prekasno. Erlenduru
nije bilo jasno što govori.
- Tome je kraj.
Erlendur ga je gledao na slabom svjetlu plinske svjetiljke.
- Tome je ovdje kraj, rekao je Einar.
Erlendur je vidio kako ispod kaputa izvlači pušku koju je prvo
uperio prema Erlenduru koji mu se približio. Erlendur je stao.
Einar je iznenada okrenuo cijev i pritisnuo je na srce. To je
napravio velikom brzinom. Erlendur se trgnuo i povikao na
Einara. Vrišteći tresak razderao je večernji mir groblja. Erlendur
je na trenutak oglušio. Bacio se na Einara i njih su obojica pali
na zemlju.
45.
Koji put se osjećao kao da mu je život opustošen i da samo
njegovo tijelo stoji i praznim očima gleda u crnilo.
Erlendur je stajao na rubu groba i gledao Einara koji je ležao
kraj maloga groba. Uzeo je plinsku svjetiljku, osvijetlio prema
dolje i vidio da je Einar mrtav. Odložio je svjetiljku i započeo s
pokapanjem lijesa. Prvo je lijes otvorio, u njega stavio staklenku
i opet ga zatvorio. Teško je bilo njemu samome spustiti lijes, ali
na kraju mu je uspjelo. Našao je lopatu ostavljenu uz hrpu
zemlje. Nakon što je nad lijesom napravio znak križa, počeo ga
je zakapati i zaboljelo ga je svaki put kad je teška zemlja
tresnula po lijesu uz mukli, šuplji zvuk.
Erlendur je uzeo bijelu ogradu koja je slomljena ležala uz grob,
pokušao ju je vratiti na svoje mjesto i mučio se svim silama da
pomakne grobni kamen.
Kad je bio pri kraju, začuo je prve aute i povike ljudi koji su
pristizali na groblje. Čuo je kako ga SigurSur Oli i Elinborg
naizmjence zovu. Čuo je i druge ženske glasove, i glasove
muškaraca koji su osvijetljeni svjetlima auta po tami bacali
divovske sjene. Vidio je zrake svjetla džepnih svjetiljki kojih je
bilo sve više i dolazile su sve bliže.
U skupini je uočio Katrin, a malo zatim i Elin. Katrin mu je
uputila upitni pogled, a kad joj je postalo jasno što se desilo,
bacila se plačući na Einara i zagrlila ga. Nije ju pokušao
zaustaviti. Vidio je da je Elin kleknula do nje.
Čuo je da ga Sigurčur Oli pita je li s njim sve u redu 1 vidio je
da Elinborg podiže pušku koja Je pala na zemlju. Vidio je kako
pristiže još policajaca i bljeskove fotoaparata u daljini nalik na
male munje.
Podigao je pogled. Opet je počela padati kiša, ali činilo mu se
daje nešto slabija.
Einar j e pokopan kraj svoj e kćeri na groblju u Grafarvoguru.
Prisutna je bila samo uža obitelj.
Erlendur je bio u vezi s Katrin. Ispričao joj je o Einarovom i
Holbergovom susretu. Erlendur je spomenuo samoobranu, ali
Katrin je znala da on samo želi ublažiti njenu bol. On je znao
kako se ona osjeća.
Još je padalo, ali jesenski su vjetrovi popustili. Uskoro će
zavladati zima s mrazom i mrakom. Erlendura to nije brinulo.
Na usrdni nagovor svoje kćeri, Erlendur je konačno otišao
liječniku. Liječnik je rekao da je uzrok boli u grudima osjetljiva
hrskavica i da se to može vjerojatno pripisati lošem madracu ili
nedovoljnom kretanju.
Erlendur je jednoga dana, nad tanjurom vruće janjeće juhe,
pitao Evu Lind može li on odlučiti o imenu ako dobije žensko
dijete. Ona je rekla da je njegove prijedloge i očekivala.
- Kako hoćeš da se zove? pitala je. Erlendur je pogleda.
- Audur, rekao je. Palo mi je na pamet da bi bilo dobro da se
zove Audur.
KRAJ
25.03.2010.
Scan, obrada : Kika.