VII
Vode nas dublje u pozadinu nego obično, u regrutski depo, da ponovo
formiramo jedinicu. Našoj četi treba više od stotinu ljudi popune.
Za to vrijeme lunjamo tamo-amo jer nemamo zanimanja. Poslije dva
dana Himmelstoss nam se priključuje. Otkako je bio u rovovima,
promijenio je onu svoju naduvenu njušku. Predlaže da budemo prijatelji, i
ja sam gotov da prihvatim taj prijedlog, jer sam ga vidio kako s ostalima
nosi Haie Westhusa sa odvaljenim leđima. I kako, uostalom, odista
pametno govori, ne vidimo nikakvog razloga protiv poziva da s njim
odemo u kantinu. Jedino je Tjaden nepovjerljiv i uzdržava se.
Ali je i on ubrzo pobijeđen jer mu Himmelstoss saopćava da će
zamjenjivati komesara kuhinje koji odlazi na odsustvo. Kao dokaz vadi
dvije funte šećera za nas, a za Tjadena, posebno, pola funte butera. Osim
toga, isposlovat će da u toku tri sljedeća dana odlazimo u kuhinju na
ljuštenje krompira i repe. Ono što ćemo tamo jesti dobro je kao prava
oficirska hrana.
Tako za trenutak imamo opet one dvije stvari koje su potrebne
vojniku da bi bio sretan: dobru hranu i odmor. Kad se razmisli, to i nije
mnogo. Prije nekoliko godina zbog toga bismo strahovito prezirali sami
sebe, ali sad smo skoro zadovoljni. Sve je stvar navike, pa i rovovi.
Ta navika je uzrok što tako brzo sve zaboravljamo. Prekjuče smo bili
u borbi, danas već pravimo ludorije i živimo bezbrižno, a sutra ćemo opet
u rovove. U stvari, mi ništa ne zaboravljamo. Dokle god smo u pozadini,
dani provedeni na frontu tonu u naša bića kao kamen u vodu, jer su
isuviše teški da bismo o njima smjeli razmišljati. Kad bismo to učinili, oni
bi nas ubili. To sam već zapazio: čovjek može da podnosi strahote sve dok
samo savija glavu pod njima, ali ubijaju ako se o njima razmišlja.
Isto onako kao što postajemo zvijeri kad idemo naprijed, jer jedino se
tako može održati, na odmoru se pretvaramo u šaljivčine i čmavala.
Prisiljeni smo na to i drukčiji ne možemo biti, jer po svaku cijenu hoćemo
da ostanemo živi. Zato i ne možemo da se opteretimo osjećanjima koja bi u
mirno vrijeme bila za svaku pohvalu, ali koja su ovdje potpuno lažna.
Kemmerich je mrtav. Haie Westhus umire. Na dan strašnog suda s
mukom će se moći da pokupi tijelo Hansa Kramera, koga je granata
naprosto raznijela. Martens više nema nogu. Meyer je mrtav, Marx mrtav,
Beyer je mrtav, Hammerling je mrtav, sto dvadeset ljudi leži ranjeno
negdje po bolnicama. To je strašno, ali šta se to sad nas tiče. Mi živimo.
~ 73 ~
Kad bismo mogli da ih spasemo priskočili bismo im brzo u pomoć, jer kad
hoćemo, mi imamo đavolsku snagu. I bilo bi nam svejedno da li ćemo
izložiti svoje živote opasnosti. Mi više ne znamo za strah, osim straha pred
samu smrt, ali to je strah koji se osjeća tijelom.
No naši drugovi su mrtvi i mi im ne možemo pomoći, oni su u miru,
ali ko zna šta nas još čeka? Zato hoćemo da se opružimo, da se naspavamo
i na jedemo koliko god možemo, da se naločemo i napu šimo, kako nam ovi
časovi ne bi prošli uzalud. Život je kratak.
Užas fronta nestaje čim mu okrenemo leđa, a onda na njegov račun
pravimo prostačke i surove šale! Kad neko umre, mi kažemo da je zapušio
stražnjicu i u tom stilu brbljamo o svemu ostalom. To nas spasava od
ludila. I dokle god budemo u stanju da tako gledamo na stvari moći ćemo
da odolijevamo.
Ali ne zaboravljamo! Ono što novinarski izvještaji s fronta pišu o
divnom humoru vojnika, koji odmah po povratku iz bombardirane zone
organizuju igre, idiotsko je trabunjanje. Ne činimo mi to zato što smo puni
humora, nego zato što bismo bez humora propali. Uostalom, još malo pa
ćemo biti na kraju snage, a naš humor svakog mjeseca ima sve više
gorčine.
I ja znam: sve ono što sad, dok smo u ratu, tone u nas kao kamen,
probudit će se poslije rata i tek onda će početi obračun na život i na smrt.
Ovi dani, nedjelje i godine vratit će se još jednom, i naši mrtvi drugovi
uskrsnut će i marširati s nama. Naše će glave biti bistre, mi ćemo imati
svoj cilj i marširat ćemo tako, rame uz rame, s mrtvim drugovima, a iza
nas će marširati godine provedene na bojištu ... ali protiv koga?
Ovdje je prije izvjesnog vremena bilo kazalište za vojnike. Na ogradi
od dasaka još stoje šareni kazališni plakati. Kropp i ja posmatramo ih
razrogačenih očiju. Ne možemo da pojmimo da tako nešto još postoji. Evo i
jedne djevojke u svijetloj ljetnoj haljini, s crvenim lakovanim pojasom oko
struka; spustila je jednu ruku na nekakvu ogradu, a drugom drži slamni
šešir; na nogama su joj bijele čarape i bijele cipele, divne cipele s kopčama
i visokim potpeticama. Iza nje svjetluca plavo more sa nekoliko
pjenušavih valova, a sa strane je zaliv prepun svjetlosti. Divna je to
djevojka, sa svojim malim nosom, rumenim usnama i dugim nogama, čista
i koketna, da se tako nešto prosto ne može ni zamisliti. Sigurno se kupa
dvaput dnevno, pod noktima nema prljavštine, osim, možda, koje zrnce
pijeska sa žala. Kraj nje stoji čovjek u bijelim hlačama, s plavim kaputom
i mornarskom kapom, ali on nas mnogo manje zanima.
~ 74 ~
Djevojka na drvenoj ogradi predstavlja za nas pravo čudo. Zaboravili
smo da tako nešto uopće postoji, pa ni sad ne vjerujemo svojim očima. U
svakom slučaju, već godinama nismo vidjeli ništa slično, ništa što bi tome
bilo slično po vedrini, ljepoti i izrazu sreće. S uzbuđenjem osjećamo da je
to mir, onakav kakav treba da bude.
— Pogledaj samo te cipelice, u njima ne bi marširala ni kilometar —
kažem ja i namah se sam sebi učinim smiješnim, jer je pred takvom
slikom glupo i pomišljati na marširanje.
— Koliko li joj je godina? — pita Kropp.
Razmišljam i odgovaram:
— Najviše dvadeset i dvije, Alberte.
— Onda bi bila starija od nas. Nema više od sedamnaest, kažem ti.
Podilaze nas žmarci.
— To bi bilo nešto, Alberte, zar ne?
On klima glavom.
— Imam i ja kod kuće bijele hlače.
— Bijele hlače, — kažem — ali takvu curicu...
Pogledamo jedan drugog od glave do pete. Nema bogzna šta da se
vidi: na obojici je izblijedjela, iskrpljena i prljava uniforma. Svako
poređenje je beznadno.
Zato najprije sastružemo s dasaka tog mladića u bijelim hlačama, ali
oprezno, da ne oštetimo djevojku. Time se već nešto postiže.
Onda Kropp predlaže:
— Mogli bismo se jednom očistiti od ušiju.
Ne slažem se sasvim s tim, jer se tako stvari upropašćuju, a poslije
dva sata opet dobiješ uši. Ali pošto se još jednom zagledamo u sliku,
izjavljujem da sam spreman. Staviše, dodajem:
— Možemo čak da potražimo i čistu košulju.
Albert kaže, ne znam zašto:
— Bolje bi bilo obojke.
— Da, možda i obojke. Možemo malo da pronjuškamo.
Uto se dokotrljaju Leer i Tjaden. Ugledaju plakat i začas se razgovor
okrene na svinjarije. U našem razredu Leer je prvi imao ljubavnicu i
pričao nam o tome mnogo uzbudljivih stvari. On se slikom oduševljava na
svoj način, a Tjaden ga svojski podržava.
Pravo rečeno, nama to nije odvratno. Ko ne govori svinjarije nije
vojnik. Samo, u ovom trenutku nismo sasvim raspoloženi za to. Zato se
odvojimo i uputimo odjeljenju za dezinsekciju, s osjećanjem da idemo u
~ 75 ~
kakvu otmjenu pomodnu trgovinu za gospodu.
Kuće u kojima smo smješteni nalaze se kraj kanala. S one strane su
bare okružene topolovom šumom, a tamo ima i žena.
Uveče se kupamo. Obalom nailaze tri ženske prilike, koračaju lagano
i ne skreću pogled, iako smo mi bez gaćica za kupanje.
Leer ih doziva. One se smiju i zastaju da nas gledaju. Na rđavom
francuskom dobacujemo im rečenice koje nam padaju na um, bilo šta, na
brzinu, da ne bi otišle. Istina, to nije baš otmjeno, ali otkud bismo mi znali
štogod bolje?
Među njima je jedna vitka crnka. Kad se nasmije, zubi joj zablistaju.
Pokreti su joj hitri i suknja joj se blago povija oko nogu. Iako je voda
hladna, mi činimo sve što možemo i iz sve snage se trudimo da ih
zainteresiramo ne bi li ostale. Pokušavamo s dosjetkama i one odgovaraju,
ali ih ne razumijemo, smijemo se i mašemo im. Tjaden je pametniji. Otrči
do kuće, donese tain i digne ga uvis.
To postiže veliki uspjeh. One klimaju glavama i znacima nas pozivaju
da dođemo k njima, ali nama je to zabranjeno. Zabranjeno je da prelazimo
na drugu obalu. Na svim mostovima postavljene su straže. Bez dozvole se
ništa ne može učiniti. Zato pokušavamo da im objasnimo da one dođu k
nama, ali one vrte glavama i pokazuju na mostove. Ni njih ne puštaju
prijeko.
Vraćaju se lagano duž kanala, ne napuštajući obalu. Pratimo ih
plivajući. Poslije stotinjak metara odvajaju se od obale i pokazuju na kuću
koja viri sa strane iz drveća i žbunja. Leer pita da li tu stanuju. One se
smiju. Da, to je njihova kuća.
Dovikujemo im da ćemo doći kad nas straže ne budu mogle vidjeti.
Noću. Ove noći. One podignu ruke, sastave dlanove, polože lice na njih i
zatvore oči. Razumjele su. Ona vitka crnka zaigra. Jedna plavuša cvrkuće:
— Kruha ... dobro ...
Živo potvrđujemo da ćemo im ga donijeti. I još neke druge lijepe
stvari. Govoreći to, kolutamo očima i mašemo rukama. Leer se umalo ne
udavi objašnjavajući kako će donijeti i „komad kobasice". Kad bi bilo
potrebno, obećali bismo im i čitavo provijantsko slagalište. One odlaze,
okrenuvši se još nekoliko puta. Uputimo se našoj obali i provjeravamo da
li će zaista ući u onu kuću, jer se može dogoditi da nas prevare. Potom se
vratimo plivajući.
Bez dozvole niko ne smije preko mosta. Zato ćemo mi prekonoć
jednostavno preplivati na drugu stranu. Obuzima nas uzbuđenje koje
~ 76 ~
nikako ne popušta. Ne možemo se skrasiti na mjestu pa odlazimo u
kantinu. Tamo baš ima piva i nekakvog punča.
Pijemo punč i pričamo fantastične doživljaje. Svako vjeruje drugome i
nestrpljivo čeka da istrese još deblju laž. Ruke su nam nemirne, pušimo
cigaretu za cigaretom sve dok Kropp ne kaže:
— Mogli bismo da im ponesemo i koju cigaretu.
Nato odmah stavljamo cigarete u kape da ih sačuvamo.
Nebo postaje zelenkasto. Nas smo četvorica, a onamo mogu samo
trojica, pa se moramo osloboditi Tjadena. Zato ga častimo punčom i
rumom sve dok ne počne da se tetura. Kad se sasvim smrači, odlazimo u
naš stan i vodimo Tjadena između sebe. Prosto gorimo obuzeti željom za
veselom avanturom. Ona vitka crnka pripala je meni, tako smo se
podijelili, tako smo odlučili.
Tjaden se prostre po slamarici i zahrče. Zatim se odjednom probudi i
pogleda nas tako lukavo da se već uplašimo i pomislimo da nas je varao i
da je plaćanje punča bilo uzaludno. Ali onda se sruši i produži spavanje.
Svaki od nas trojice spremio je po cio tain i sad ga uvija u novine.
Tome dodajemo cigarete i, povrh svega, tri dobre porcije jetrenice, koju
smo baš to veče sljedovali. Pristojan je to poklon.
Zasad sve stavljamo u čizme, jer ih moramo ponijeti da ne bismo na
drugoj obali nagazili na žicu ili komadiće stakla. A kako moramo plivati,
ne možemo ponijeti ništa od odijela. Uostalom, mrak je, a nije ni daleko.
Krećemo s čizmama u rukama. Brzo bućnemo u vodu, okrenemo se na
leđa i tako plivamo, držeći iznad glave čizme i ono što je u njima.
Oprezno iziđemo na drugu obalu kanala, vadimo pakete i navlačimo
čizme. Potom ono što nosimo uzimamo pod mišku, pa se, onako mokri i
goli, samo s čizmama damo u trk. Odmah nalazimo kuću. Ona se uzdiže
usred tamnog grmlja. Leer se spotakne o nekakvu žilu i oguli lakat.
— Ne mari ništa — kaže veselo.
Na prozorima su kapci. Obilazimo kuću i pokušavamo da gledamo
kroz pukotine. Zatim postajemo nestrpljivi. Kropp se odjednom malo
snebiva:
— A ako je, nešto, kod njih neki major?
— Onda ćemo strugnuti, — ceri se Leer — a broj našeg puka može da
pročita ovdje — i pljesne se po turu.
Kapija je otvorena. Naše čizme prave priličnu galamu. Jedna vrata se
uto otvore i kroz njih dopre svjetlost. Jedna žena uplašeno cikne.
Izgovorimo:
~ 77 ~
— Pst, pst... camarade... bon ami... — i dignemo pakete uvis.
Sad se ukažu i one druge dvije. Vrata se širom otvore i svjetlost nas
obasja. Prepoznaju nas i svo tri se stanu grohotom smijati našoj odjeći.
Savijaju se i grče od smijeha, stojeći na vratima. Koliko je gipkosti u
njihovim pokretima!
— Un moment — izuste, pa se povuku u kuću i donesu nam nekakve
haljine da se kolikotoliko odje nemo. Onda možemo da uđemo. U sobi
svijetli mala lampa. Toplo je i osjeća se nekakav prijatan miris. Odvijamo
pakete i predajemo im. Oči im sjaje, vidi se da su gladne.
Potom smo svi pomalo zbunjeni. Leer načini pokret kao da jede. Tada
se vraća živost, one donose tanjure i noževe, pa legnu na posao. Svaki
komad jetrenice, prije nego što ga stave u usta, s divljenjem dižu uvis.
Obasipaju nas bujicom riječi. Ne razumijemo mnogo, ali osjećamo da
su to prijateljske riječi. Možda im izgledamo suviše mladi. Vitka crnka
miluje me po kosi i kaže mi ono što sve Francuskinje uvijek govore:
— La guerre... grand malheur... pauvres garçons...
Uhvatim je čvrsto za ruku i pritisnem usne na dlan. Njeni prsti
obuhvate mi lice. Tik iznad mene su njene zanosne oči, njena crnpurasta
koža, njene rumene usne. Usta izgovaraju riječi koje ne razumijem. Ne
razumijem sasvim ni njene oči: one kazuju više no što smo očekivali kad
smo dolazili ovamo.
Do ove postorije nalaze se sobe. Odlazeći, vidim Leera s plavušom
kako ju je obuhvatio i glasno joj govori. On zna te stvari. Ali ja, ja sam
izgubljen u nečem dalekom, slatkom i silnom, čemu se sav predajem. Moje
želje su čudna mješavina žudnje i nečega što tone. U glavi mi se vrti, ovdje
nema ničega na šta bi se moglo osloniti. Čizme smo ostavili pred vratima,
umjesto njih dale su nam papuče i sad već više nema ničeg što bi mi
povratilo sigurnost i drskost vojnika: ni puške, ni opasača, ni bluze, ni
kape. Prepuštam se neizvjesnom, neka bude kako mu drago, ipak osjećam
malo straha.
Vitka crnka miče obrvama kad razmišlja; ali kad govori, one miruju.
Ponekad ono što izgovori ostane upola neobjašnjeno, uguši se ili se vine
iznad mene: luk, putanja, kometa. Šta sam ja o tome znao? Šta znam?
Riječi tog tuđeg jezika, koji jedva razumijem, uspavljuju me i prenose u
neku tišinu u kojoj se tamna, upola osvijetljena soba rasplinjava, i u kojoj
je živa i jasna jedino ta glava nad mnom.
Kako je raznoliko jedno te isto lice koje nam je još maloprije bilo
nepoznato, a koje je sad nagnuto u nježnosti koja ne dolazi iz njega, nego
~ 78 ~
iz noći, iz svemira ili iz krvi, čiji zraci kao da se stiču u njemu. Stvari u
sobi dotaknute su i promijenjene time, postale su neobične; čak i prema
svojoj bijeloj koži osjećam neko strahopoštovanje kad je obasja svjetlost
lampe i pomiluje hladna tamna ruka.
Kako je drugačije od onoga što se događa po vojničkim bordelima u
koje odlazimo s dozvolom i pred kojima se čeka u dugim redovima. Ne bih
htio da mislim na njih, ali oni mi i protiv volje padaju na pamet i od toga
me hvata strah. Možda se čovjek nikad više ne može osloboditi takvih
sjećanja.
Ali onda osjetim usne te vitke crnke i pritisnem svoje na njih,
zatvorim oči, htio bih da zbrišem sve: rat i strahote i niskosti, pa da se
probudim kao mlad i srećan čovjek. Mislim na sliku one djevojke sa
plakata i za trenutak mi se učini da moj život zavisi samo od toga da je
zadobijem... I utoliko jače se pripijem u ruke koje me grle, možda će se
desiti čudo...
Poslije se odnekud svi nekako sastajemo. Leer je silno ushićen.
Opraštamo se srdačno i navlačimo čizme. Noćni zrak rashlađuje naša
zagrijana tijela. Visoko u tami topole se uzdižu i šušte. Mjesec blista na
nebu i u vodi kanala. Ne trčimo, idemo dugim koracima jedan kraj drugog.
Leer kaže:
— Ovo je vrijedilo tain!
Ja ne mogu da se odlučim da progovorim, štaviše, nisam ni veseo.
U taj mah začujemo korake, pa se pritajimo iza žbuna. Koraci se
približuju, sad su sasvim blizu nas. Ugledamo golu priliku u čizmama, baš
kao i mi što smo, pod pazuhom nosi paket i trči. To je Tjaden, u velikoj
žurbi. Začas ga nestaje.
Smijemo se. Ala će sutra psovati!
Neopaženi stižemo do svojih slamarica.
Pozvan sam u četnu kancelariju. Komandir mi predaje objavu za
odsustvo i putnu ispravu, poželjevši mi sretan put. Pogledam koliko mi je
odsustvo: sedamnaest dana, četrnaest u mjestu i tri za put. Za put je
malo, te pitam da li bih mogao dobiti pet dana. Bertinck pokaže na objavu.
Pogledam i zapazim da se ne vraćam odmah na front. Po završenom
odsustvu treba da se prijavim na kurs u poljskom logoru.
Ostali mi za vide. Katcz mi daje dobre savjete kako da zabušavam.
— Ako budeš dovitljiv, ostat ćeš tamo.
Ja bih više volio da mogu otputovati poslije osam dana, jer toliko još
ostajemo ovdje gdje nam je dobro.
~ 79 ~
Naravno, u kantini moram da častim. Svi smo već pomalo pijani. Ja
postajem sjetan. Provest ću šest tjedan u pozadini, i to je svakako velika
sreća, ali kako će biti kad se vratim? Da li ću ih još sve zateći ovdje? Haie i
Kemmerich više nisu tu, na koga je sad red?
Pijemo, i ja posmatram, jednog za drugim, sve svoje drugove. Albert
sjedi pored mene i puši, veseo je, nas dvojica smo uvijek bili zajedno.
Prekoputa je Katcz, sa svojim opuštenim ramenima, širokim palcem i
tihim glasom. Zatim Müller sa isturenim zubima i zvučnim smijehom,
Tjaden s mišjim očima, Leer koji je pustio bradu, pa izgleda kao da mu je
četrdeset godina.
Iznad naših glava lebdi gust dim. Šta bi bilo s vojnikom da nije
duhana?! Kantina je utočište, pivo predstavlja nešto više od običnog pića,
znak da bez opasnosti možeš opružiti udove i istegliti se. Uostalom, mi se
toga ne libimo. Ispružili smo noge i spokojno pijuckamo oko sebe, da je to
pravo uživanje. Koliko sve to čini utisak na onoga koji sutra ide!
Prekonoć odemo još jednom s one strane kanala. Skoro me je strah da
onoj visokoj crnki kažem da odlazim i da ćemo, kad se budem vratio, biti
daleko jedno od drugog, da ćemo tako zauvijek biti razdvojeni. Ali ona
samo klimne glavom i ne primećuje se da je bogzna koliko uzbuđena. U
prvi mah ne shvatam to sasvim, ali mi potom postaje jasno. Leer ima
pravo: da sam nešto pošao na front, ona bi opet rekla „pauvre garçon"! Ali
vojnik na odsustvu, za njega ne mare mnogo, on nije toliko zanimljiv.
Neka ide do đavola s onim svojim cvrkutanjem i pričanjem! Čovjek
povjeruje u čudo, a na kraju vidi da se radi samo o običnom tainu.
Sutradan izjutra, pošto sam očišćen od ušiju, uputim se željezničkoj
stanici. Albert i Katcz me prate. Na stanici saznajemo da vlak polazi tek
kroz nekoliko sati. Njih dvojica moraju natrag na zanimanje. Opraštamo
se.
— Svako dobro, Katcz! Svako dobro, Alberte!
Oni odlaze i mahnu mi još nekoliko puta. Njihovi likovi su sve manji.
Svaki njihov korak, svaki njihov pokret blizak mi je, mogu da ih
prepoznam još iz daljine. Potom ih nestaje.
Sjedam na ranac i čekam.
Iznenada me obuzima nestrpljenje i luda želja da pođem.
Zadržavam se na mnogim postajama, stojim pred mnogim kazanima
iz kojih se dijeli juha, sjedim na mnogim drvenim podovima, potom mi
predio kroz koji prolazi vlak postaje sumoran, neprijatan i poznat.
Promiče, u večernjem sutonu, pored prozora, sa selima na čijim se bijelo
~ 80 ~
okrečenim kućama, kao kakve duboke kape, uzdižu slamni krovovi, sa
žutim poljima koja se pod kosim zracima blistaju kao sedef, sa
voćnjacima, ambarima i starim lipama.
Imena postaja postaju pojmovi od kojih mi srce podrhtava. Vlak
klopara i klopara, stojim na prozoru i čvrsto se oslanjam na njegov okvir.
Ta imena granice su moje mladosti.
Ravne livade, polja, salaši, jedna zaprega ide ispred neba, putem
paralelnim s horizontom. Evo i brane pred kojom čekaju seljaci, djevojke
koje nam mašu, djeca koja se igraju pored kolosjeka, putevi koji vode u
polja, ravni i bez artiljerije.
Veče je, i da vlak ne klopara ne bih se mogao uzdržati da ne zaurlam.
Ravnica se uveliko proširila: u blagom plavetnilu počinje da se pomalja
silueta planinskih vijenaca. Prepoznajem karakterističnu liniju
Dolbenberga, onaj njegov izreckani vijenac što se oštro prekida tamo gdje
prestaje ivica šume. Iza njega će se pojaviti grad.
Ali sad zlatnocrvena svjetlost prekriva sve, vlak klopara preko jedne
krivine, potom još jedne, a tamo daleko uzdižu se nestvarni, nejasni i
mračni jablanovi, jedan za drugim, u dugom nizu koji se sastoji iz sjenke,
svjetlosti i čežnje.
Polje se lagano okreće zajedno s njima, vlak ih obilazi, razmaci
između njih smanjuju se, oni čine jednu cjelinu, i poslije nekoliko
trenutaka vidim samo jedan. Potom drugi zauzimaju mjesto iza prvih i
dugo ostaju sami prema nebu, sve dok ih prve kuće ne zaklone.
Nailazimo na jedan most preko ulice. Stojim na prozoru i ne mogu da
se odvojim od njega. Drugi pripremaju svoje stvari za izlazak. Ja tiho
izgovaram ime ulice koju presijecamo: Bremerstrasse... Bremerstrasse...
Dolje pod nama su biciklisti, kola, ljudi, siva je ta ulica i siv taj most,
ali sam ganut kao da je majka preda mnom.
Zatim se vlak zaustavlja i tu je postaja sa svojom vrevom, svojim
dozivanjima i natpisima. Dočepam ranac i bacim ga na leđa, uzmem
pušku i silazim spotičući se niz stepenice vagona.
Na peronu zvjeram oko sebe, ne poznajem nikoga od onih koji se ovdje
guraju. Jedna sestra Crvenog krža nudi mi da popijem nešto. Okrećem se
od nje, suviše se glupo ona osmjehuje na mene, sama sebi pridaje suviše
važnosti: gledajte samo, ja dajem jednom vojniku kavu! Oslovljava me sa
„druže", samo mi je još to nedostajalo!
Ali napolju, pred postajom, pored ulice huji rijeka i izlazi pjenušava
ispod mosta na vodeničnim ustavama. Pored nje uzdiže se četvrtasta stara
min@
~ 81 ~
kula, pred njom velika šarena lipa, a iza svega prostire se veče.
Koliko smo puta tu sjedili... ali kako je sad to daleko! Prolazili smo taj
most i udisali hladni i smrdljivi zadah ustajale vode, naginjali se nad onu
njenu mirnu površinu s ove strane ustave, u kojoj su zelene vodene biljke i
alge visile sa stubova na mostu, a s one strane ustave smo, za vrijeme
toplih dana, s uživanjem posmatrali pjenu koja je prskala i ćeretali o
svojim profesorima.
Prelazim most, gledajući i desno i lijevo. Voda je još i sad puna algi i
još jednom izbija u svijetlim lukovima. U staroj kuli stoje pralje, kao
nekada, s golim rukama pred bijelim rubljem, a toplina od glačala izlazi
kroz otvorene prozore. Psi se šunjaju uzanim ulicama, pred kapijom stoji
svijet i posmatra me kako prolazim kaljav i natovaren.
U ovoj slastičarnici jeli smo sladoled i učili se pušenju. U ulici kojom
prolazim poznajem svaku kuću, bakalnicu, drogeriju, pekarnicu. I, najzad,
stojim pred surim vratima sa izlizanom kvakom i ruka mi postaje teška.
Otvorim, svježina čudno struji k meni i oči mi postaju nesigurne.
Stube škripe pod mojim čizmama. Gore se začuju vrata, neko pogleda
preko ograde. To su se otvorila kuhinjska vrata. Tamo baš peku uštipke
od krompira, cijela kuća miriše na njih. Da, danas je subota, a ono treba
da je moja sestra što se naginje preko ograde. Za trenutak me obuzima
stid i obaram glavu, potom skinem šljem i pogledam nagore. Da, to je moja
starija sestra.
— Paul! — uzvikuje ona. — Paul!
Klimnem glavom. Ranac mi udara o ogradu, puška mi odjednom
postaje strahovito teška. Ona otvara jedna vrata i viče:
— Mama, mama, došao je Paul! — Ne mogu da koraknem dalje. —
Mama, mama, došao je Paul!
Naslanjam se na zid i grčevito stežem šljem i pušku. Stežem ih iz sve
snage, ali sam nesposoban da dalje koračam. Stube se magle u mojim
očima, udarim se kundakom po nozi i grčevito stežem zube, ali nisam u
stanju da nadjačam tu jednu riječ koju je izgovorila moja sestra, ništa ne
pomaže, upinjem se da se nasmijem i progovorim, ali ne mogu da izustim
nijednu riječ i tako stojim na stubama, siv nesretan, nemoćan, prožet
strahovitim grčem, i neću, neću, ali suze mi bez prestanka teku niz lice.
Sestra se vraća i pita me:
— Pa šta ti je?
Tada prikupim svu snagu i oteturam se do predsoblja. Prislonim
pušku u ugao, ranac stavim uza zid, a šljem odozgo. Oslobodim se i
~ 82 ~
opasača, sa svim onim što je na njemu. Onda bijesno kažem:
— Pa daj mi već jednom rupčić!
Ona mi ga donosi iz ormana i ja obrišem lice. Iznad mene na zidu visi
stakleni ormarić sa šarenim leptirima koje sam nekad skupljao.
Sad čujem i majčin glas. Dolazi iz spavaće sobe
— Zar nije na nogama? — pitam sestru.
— Bolesna je — odgovara ona.
Odlazim k njoj, pružam joj ruku i kažem što mogu mirnije:
— Evo me, mama.
Ona leži nepomično u polumraku. Pita prestravljeno, i ja osjećam
kako me njen pogled ispituje:
— Jesi li ranjen?
— Ne, dobio sam odsustvo.
Majka je vrlo blijeda, ustežem se da upalim svjetlost.
— Eto, ležim i plačem, — kaže — umjesto da se radujem.
— Jesi li bolesna, mama? — pitam.
— Danas ću malo ustati.
Onda se obrati mojoj sestri, koja svaki čas odlazi do kuhinje da joj jelo
ne bi zagorjelo.
— Otvori i teglu s kompotom od jagoda... — pa se obrati meni: — ti to
voliš, zar ne?
— Da, mama, odavno to nisam jeo.
— Kao da smo slutile da ćeš doći — nasmije se moja sestra. — Baš
smo spremile tvoje omiljeno jelo, uštipke od krompira, i sad još sa
kompotom od jagoda.
— Pa i subota je — odgovorim.
— Sjedi pored mene — kaže majka.
Posmatra me. Njene ruke su bijele, slabačke i tanke prema mojim.
Progovorimo tek po koju riječ i ja sam joj zahvalan što me ništa ne pita. A
šta bih joj i mogao reći? Na kraju, ne mogu da se žalim, pošto sam tu, živ i
zdrav, i sjedim pored nje. A u kuhinji je sestra, sprema večeru i pjeva.
— Mili moj dečko — prozbori majka tiho.
Mi nikad nismo bili pretjerano nježni u porodici. To nije običaj kod
siromašnog svijeta, koji mora mnogo da radi i koji ima mnogo briga. On
čak tako nešto ne može ni da shvati, on ne voli da suviše uvjerava u nešto
što je već poznato. Kad meni majka kaže „mili moj dečko", to je isto toliko
kao kad koja druga kaže ne znam šta. Ja znam da je ona tegla kompota od
jagoda već mjesecima jedina u kući i da ju je majka sačuvala za mene, kao
~ 83 ~
i biskvite koje mi pruža i koji su već ustajali. Sigurno ih je dobila nekom
zgodnom prilikom i odmah sačuvala za mene.
Sjedim na njenoj postelji i vidim kroz prozor kako se kestenovi u vrtu
one gostionice preko puta iskre tamnim i zlatnim sjajem. Dišem polako i
ponavljam u sebi: „Kod kuće si, kod kuće si..." Ali me nekakva nelagodnost
ne napušta, još ne mogu da se snađem u svemu tome. Tu mi je majka, tu
je sestra, tu ormarić s leptirima, tu glasovir od mahagonija, ali ja još
nisam sasvim tu. Neki veo, nekakav razmak je između mene i toga.
Zato odem i donesem ranac do postelje, pa izvadim ono što sam donio:
grudu holandskog sira, koju mi je nabavio Katcz, dva taina, tri četvrti
funte butera, dvije kutije jetrenice, funtu masti i vrećicu riže.
— Ovo vam sigurno treba...
One potvrđuju.
— Ovdje je gadno s time? — pitam.
— Da, nema baš mnogo. A vi tamo, imate li dovoljno?
Nasmijem se i pokažem ono što sam donio.
— Ne uvijek dovoljno, ali se nekako može podnijeti.
Erna odnese te namirnice. Uto me majka najednom prihvati za ruku i
oklijevajući upita:
— Je l' ti bilo mnogo teško tamo, Paul?
Šta da ti odgovorim na to, majko? Ti to nećeš razumjeti niti ikad
možeš shvatiti. A i ne treba nikad da shvatiš.
Vrtim glavom i odgovaram.
— Ne, mama, ne baš toliko. Ima nas više zajedno, pa nije toliko teško.
— Da, ali tu skoro bio je Heinrich Bredemeyer, pa je pričao kako je
sad prosto strašno s tim gasom i svim ostalim.
Da, to kaže moja majka. Kaže: ,,s tim gasom i svim ostalim". Ona ne
zna šta izgovara, ona samo strahuje zbog mene. Da li treba da joj ispričam
kako smo jednom naišli na tri neprijateljska rova u kojima su ljudi ostali
ukočeni u položaju u kome su se zatekli, kao da ih je grom poubijao? Na
grudobranima, u zemunicama, gde se ko našao, stajali su i ležali ljudi
modra lica, mrtvi.
— Eh, mama, šta se sve ne priča — odgovorim. — Bredemeyer priča
to tek onako. Pa vidiš, ja sam i čitav i ugojen.
Mir mi se vraća zahvaljujući toj strepnji moje majke. Sad mogu da se
krećem i koračam, da govorim i odgovaram, ne strahujući da ću iznenada
morati da se naslonim na zid, jer će se čitav svijet umekšati kao guma, a
moje žile postati krte kao stjenjak.
~ 84 ~
Majka hoće da ustane i ja za to vrijeme odlazim do sestre u kuhinju.
— Šta je mami? — pitam.
Ona sliježe ramenima.
— Leži već nekoliko mjeseci, ali nije dala da ti pišemo o tome.
Nekoliko liječnika su je pregledali. Jedan kaže da je rak.
Odlazim u mjesnu komandu da se prijavim. Polako koračam ulicama.
Tu i tamo me poneko oslovi. Ne zadržavam se dugo, jer ne želim da mnogo
govorim. Vraćajući se iz kasarne začujem kako mi neko dovikuje.
Okrenem se, onako zamišljen, i nađem se pred jednim majorom. Izbrecne
se na mene:
— Vi ne umijete da pozdravljate?
— Izvinite, gospodine majore, — kažem zbunjeno — nisam vas vidio.
On se dere još jače:
— Ne umijete ni da se izražavate kako treba!
Dođe mi da ga ošamarim, ali se savlađujem, jer će mi inače propasti
odsustvo. Sastavljam pete i kažem:
— Nisam vidio gospodina majora.
— Onda izvolite pripaziti — kaže osorno. — Kako se zovete?
Raportiram. Njegovo crveno, debelo lice je još bijesno:
— Jedinica?
Odgovaram propisno. Njemu još nije dosta:
— Gdje se nalazite?
Već mi prekipi i odbrusim:
— Između Langemarka i Bixschootea!
— Kako?! — pita on malo začuđen. Objasnim mu da sam prije jednog
sata stigao na odsustvo i pomislim da će se bar sad smiriti. Ali se varam.
On još više podivlja:
— To biste vi htjeli da ovdje zavodite frontovske običaje, a? Ništa od
toga! Ovdje vlada red, hvala bogu.
Komandira:
— Dvadeset koraka nazad, marš, marš!
Obuzeo me je potmuli bijes, ali ne mogu ništa protiv njega, jer će me
smjesta zatvoriti, samo ako hoće. Brzo se povučem natrag, pa pođem
naprijed i na šest metara od njega trgnem se i ukrutim u stav propisanog
pozdrava koji popustim tek pošto odmak nem sljedećih šest metara.
Zove me ponovo i, ovog puta s nešto blagonaklonosti, kaže da će još
jednom pravila popustiti pred milosrđem. Zahvaljujem mu odsječno i
propisno.
~ 85 ~
— Odstupite! — komandira.
Okrenem se nalijevo krug i odem.
To mi pokvari veče. Požurim kući, uniformu bacim u ćošak, to sam
već ionako htio. Potom izvadim i i ormara civilno odijelo i obučem ga.
Sasvim mi je neobično. Odijelo mi je prilično kratko i tijesno, u vojsci sam
se raskrupnjao. Ovratnik i kravata zadaju mi muke. Najzad mi sestra
vezuje čvor. Kako je lako ovo odijelo! Čovjek ima utisak da je samo u
košulji i gaćama.
Posmatram se u zrcalu. Kako je neobična ta slika! Suncem opaljen,
prilično izrastao mladić, dorastao taman za krizmanje, gleda u mene
zabezeknuto.
Majka je zadovoljna što sam obukao civilno odijelo, tako sam joj bliži.
Ali otac bi više volio da sam ostao u uniformi, mogao bi me tako
pokazivati svojim prijateljima.
Ali ja to odbijam.
Lijepo je negdje mirno sjediti, na primjer, u vrtu gostionice
prekoputa, pod kestenovima, kraj kuglane. Lišće pada po stolu i na
zemlju, tek po koje, prvo. Preda mnom je čaša piva, u vojsci sam naučio da
pijem. Čaša je dopola ispijena, imam dakle još nekoliko dobrih hladnih
gutljaja, a onda mogu da poručim i drugu i treću, ako hoću. Nema poziva
u stroj, nema bombardiranja, krčmareva djeca se kuglaju i pas mi je
položio njušku na koljena. Nebo je plavo, kroz kestenovo lišće vidi se
zvonik Crkve svete Margarete.
Dobro je to i sviđa mi se. Ali ne mogu da iziđem na kraj s ljudima.
Jedina osoba koja me ne ispituje to je moja majka. S ocem je već nešto
drugo. Htio bi da mu pričam šta se događa na frontu i njegove mi želje
izgledaju dirljive i glupe, još nisam našao pravi stav prema njemu.
Najviše voli da čuje nešto novo. Primjećujem da on ne zna da tako nešto
ne bi smjelo da se priča, a volio bih da mu učinim po volji. Ali mi je teško
da sve te stvari izrazim riječima, strah me da će onda ogromno porasti i
da se više neće moći savladati. Kud bismo dospjeli kad bi nam sve što se
zbiva na frontu bilo jasno.
Tako se ograničavam samo na to da mu ispričam nekoliko zanimljivih
događaja, ali me on pita da li sam učestvovao u nekom jurišu. Kažem da
nisam, pa ustanem i iziđem.
Ali ni to ne vrijedi mnogo. Na ulici se nekolika puta trzam od škripe
tramvaja, koja me podsjeća na fijuk granate, a onda me neko potapša po
ramenu. Moj profesor njemačkog jezika postavlja mi uobičajena pitanja:
~ 86 ~
— Pa, kako je tamo? Strašno, strašno, je li? Da, da, užasno je, ali mi
moramo izdržati. A čuo sam da tamo imate dobru hranu. Paul, dobro
izgledate, krepki ste. Naravno, ovdje je mnogo gore, to se samo po sebi
razumije, najbolje treba da je našim vojnicima.
Odvlači me u kavanu, do stola za kojim redovno sjedi sa svojim
prijateljima. Primljen sam veličanstveno, nekakav direktor mi pruži ruku
i kaže:—
Tako, vi dolazite s fronta? Kakav je moral tamo? Odličan, odličan,
zar ne?
Izjavljujem da bi svi najradije kući. On se grohotom smije:
— To vam vjerujem! Ali najprije morate izlemati Francuze. Pušite li?
Izvolite, zapalite jednu. Kelner, donesite i našem mladom ratniku jedno
pivo.
Ponuđenu cigaru sam, na žalost, uzeo i zato moram da ostanem. Svi
se prosto tope od ljubaznosti i protiv toga se ne može ništa. Ali ja sam ljut
i pušim što brže mogu. Da nešto ipak uradim, popijem naiskap čašu piva.
Odmah mi poručuju drugu. Ljudi znaju šta duguju jednom vojniku.
Prepiru se oko toga šta sve treba da anektiramo. Direktor s gvozdenim
lancem na satu hoće najviše: čitavu Belgiju, područje uglja u Francuskoj i
dobre dijelove Rusije. Navodi tačne razloge zbog kojih sve to moramo
imati i ne da se pokolebati, sve dok ostali ne popuste. Potom počne da
objašnjava gdje bi trebalo izvršiti proboj na Francuskom frontu i,
razlažući to, obrati se meni:
— No, požurite malo s tom vašom vječitom rovovskom borbom.
Izbacite momke napolje, pa ćemo imati mir.
Odgovorim da, po našem mišljenju, prodor nije mogućan. Oni s one
strane imaju suviše rezervi. Osim toga, rat je ipak drugačiji nego što se to
obično zamišlja. On me s izrazom nadmoćnosti pobija i dokazuje kako ja to
ništa ne razumijem.
— Tako je u odnosu na pojedinosti, — kaže — ali sve ipak zavisi od
cjeline. A o tome vi niste u stanju da pravo sudite. Vi vidite samo svoj mali
odsjek i zato nemate opći pregled. Vi vršite svoju dužnost, izlažete
opasnosti svoj život, to je za svaku pohvalu, svi bi trebalo da dobijete
željezne krstove, ali neprijateljski front treba najprije probiti u Flandriji,
a onda ga obuhvatiti odozgo.
Dašće i gladi bradu:
— Mora se muški poduhvatiti, odozgo do dolje. A onda na Pariz!
Htio bih da znam kako on to zamišlja, pa sručim u sebe i treće pivo.
~ 87 ~
On odmah poručuje sljedeće. Ali ja prekidam. On mi stavlja još nekoliko
cigara u džep i otpušta me s prijateljskim tapšanjem po ramenu:
— Svako dobro! Nadam se da ćemo uskoro i o vama čuti štogod
veličanstveno.
* * *
Drugačije sam ja zamišljao odsustvo. Prije godinu dana nije bilo tako.
Znam da sam se i ja otad izmijenio. Između današnjice i toga leži jaz.
Onda još nisam poznavao rat, nalazili smo se na mirnim odsjecima. Danas
zapažam da sam, nesvjestan toga, postao utučeniji. Ne mogu više da se
snađem ovdje, ovo je za mene tuđ svijet. Jedni postavljaju pitanja, drugi
ne, a vidi se kako se tim ponose; štaviše, često kažu s izrazom
razumijevanja da se o tome ne može govoriti. Pomalo se prave važni.
Najviše volim da budem sam, onda me niko ne uznemirava. Jer svi se
vraćaju na jedno te isto: kako je rđavo i kako je dobro, jedan nalazi da je to
tako, drugi da je onako, svi se uvijek zanimaju onim što zadire u kakav
njihov lični interes. Svakako da sam i ja ranije bio takav, ali sad je sve to
sasvim daleko od mene.
Suviše govore. Imaju briga, ciljeva, želja koje ja ne mogu da shvatim
tako kao oni. Ponekad sjedim s nekim u gostioničkom vrtu i pokušavam
da mu objasnim kako se sve, uglavnom, sastoji u tome da čovjek, eto,
može da sjedi tako mirno. Oni to, naravno, shvataju, priznaju, slažu se sa
mnom, ali samo riječima, samo riječima, to je ono!, oni nalaze da je to
tako, ali osjećaju samo napola, ona druga njihova polovina zauzeta je
nečim drugim, oni su podijeljeni, niko ne osjeća to cijelim svojim bićem. Pa
čak ni ja sam ne mogu jasno da izrazim ono što mislim.
Kad ih tako vidim u tim njihovim sobama, u njihovim kancelarijama,
na njihovim poslovima, to me onda silno privlači, htio bih da sam tu, s
njima, da zaboravim na rat, ali me u isti mah sve to i odbija, suviše je
tijesno. Kako to može da ispuni život? Trebalo bi razbiti okvire. Kako sve
to može biti tako kad tamo sad iznad rupčaga lete komadi granata, a
rakete uzlijeću u nebo, ranjenike nose u pozadinu na šatorskim krilima i
drugovi leže po rovovima! Drugi su ljudi ovdje, ljudi koje ja ne razumijem
dobro, kojima u isti mah i zavidim i prezirem ih. Moram da mislim na
Katcza i Alberta, na Müllera i Tjadena. Šta li rade sad? Možda sjede u
kantini ili plivaju, uskoro će morati ponovo naprijed.
U mojoj sobi je iza stola jedan otoman presvučen mrkom kožom.
Sjedam na njega.
Po zidovima su čavlićima pričvršćene mnogobrojne slike koje sam
~ 88 ~
nekad isjecao iz ilustriranih časopisa, pored dopisnica sa slikom i crtežom
koji su mi se sviđali. U uglu je mala gvozdena peć. Na suprotnom zidu
ormarić se mojim knjigama.
U ovoj sobi živio sam prije no što sam postao vojnik. Knjige sam
kupovao postepeno, novcem zarađenim davanjem satova. Mnoge su
antikvarne, naprimjer, svi klasici. Jedna knjiga stajala je marku i
dvadeset pfeniga, u tvrdom plavom platnenom povezu. Kupovao sam
kompletna izdanja, jer sam bio temeljit i nisam vjerovao izdavačima
„odabranih stranica" da su izabrali ono što je najbolje. Zato sam uvijek
kupovao samo „cjelokupna djela". Čitao sam ih s najvećom predanošću, ali
mi se većina nije svidjela. Više su mi ležale one druge, savremene, koje su,
međutim, bile mnogo skuplje. Neke od tih stekao sam na ne baš pošten
način: uzeo sam ih u zajam i nisam ih više vratio, jer se nisam mogao
rastati od njih.
Jedna polica puna je školskih udžbenika. Oni su rđavo očuvani i
veoma oštećeni od mnogog čitanja. Neke stranice su iščupane, zna se već
zašto. A ispod njih ima svezaka, papira, pisama, crteža i raznoraznih
pokušaja.
Pokušavam da se prenesem u ono vrijeme. Ono je još u toj sobi,
osjećam to odmah, zidovi su ga očuvali. Položim ruke na naslon otomana,
namjestim se zgodno i podignem noge. Tako sjedim udobno u uglu u
naručju otomana. Prozorčić je otvoren, on prikazuje dobro poznatu sliku
ulice, s crkvenim tornjem koji strči s njegovog kraja. Na stolu je nekoliko
cvjetova. Držalo, olovke, školjka koja služi kao pritiskač, mastionica, ovdje
se ništa nije izmijenilo.
Takva će biti i ako budem imao sreće i vratim se iz rata zauvijek. Isto
ću ovako sjedeti, posmatrati svoju sobu i čekati.
Uzbuđen sam, mada to ne bih htio, jer nije dobro. Htio bih da kao
nekada kad sam uzimao knjige u ruku, osjećam onu tananu privlačnost,
onu silnu i neobjašnjivu privrženost. Hteo bih da me ponovo zahvati i
ponese onaj vjetar ludih želja, koji se dizao iz šarenih hrbata knjiga, da
rastopi tešku olovnu ploču koja je negdje u meni, i da u mom biću probudi
ono nestrpljenje za budućnost, onu krilatu radost koju donosi svijet misli:
on treba da mi vrati izgubljeni žar moje mladosti.
Sjedim i očekujem.
Onda mi pada na um da treba otići Kemmerichovoj majci. Morao bih
da posjetim i Mittelstaedta, on je sigurno u kasarni. Pogledam kroz
prozor: iza suncem obasjane slike naše ulice pomalja se blago i nejasno niz
~ 89 ~
brežuljaka, a onda se sve to pretvori u jedan svijetli jesenji dan u kome
sam s Katczem i Albertom sjedio pored vatre, jedući krompire pečene u
pepelu.
Ali neću da mislim na to, odgurnem te uspomene.
Hoću da soba progovori, da me poduhvati, ponese. Hoću da se osjećam
bliskim njoj, hoću da slušam njen glas, kako bih ga u duši ponio kad se
budem vratio na front. Rat će potonuti, iščeznuti kad dođe trenutak
povratka u zavičaj, proći će, neće nas rastočiti, on na nas ima samo
spoljašnjeg utjecaja!
Hrbati knjiga stoje jedan do drugog. Poznajem ih još i sjećam se kako
sam ih redao. Preklinjem ih očima: „Govori mi, primi me, prihvati me, ti
nekadašnji živote, ti, bezbrižni, lijepi, primi me ponovo ..."
Čekam.
Slike prolaze, kratkotrajne su, one su samo sjenke i uspomene.
Ništa i ništa.
Nemir raste u meni.
A onda se odjednom probudi u meni strahovito osjećanje da sam ovdje
tuđin. Ne nalazim ovdje više svoje mjesto, izbačen sam. I ma koliko da
molim i ma koliko da se naprežem, ništa se ne pomjera, neosjetljiv i tužan
kao sužanj sjedim ovdje, a prošlost mi okreće leđa. A u isti mah strahujem
od toga da suviše oživim prošlost, jer ne znam šta može da nastupi poslije
toga. Ja sam vojnik i vojnički se moram držati.
Ustajem umoran i gledam kroz prozor. Potom dohvatim jednu knjigu
i prelistavam je ne bih li našao što da pročitam. Ali je ostavljam i uzimam
drugu. U njoj ima podvučenih mjesta. Tražim, prelistavam, uzimam nove
knjige. Već je čitava hrpa preda mnom. Pod ruku mi dolaze i druge, sve
brže, listovi, sveske, pisma.
Nijemo stojim pred tim. Kao pred sudom.
Obeshrabreno.
Riječi, riječi, riječi, ne dopiru one do mene.
Polako stavljam knjigu natrag na policu.
Svršeno je.
Tiho izlazim iz sobe.
Ali još ne popuštam. Istina, u svoju sobu više ne ulazim, ali se tješim
time da nekoliko dana još ne moraju značiti kraj. Imat ću kasnije
godinama vremena za to. Sad odlazim Mittelstaedtu u kasarnu i obojica
sjedimo u njegovoj sobi, u atmosferi koju ne volim, ali na koju sam
navikao.
~ 90 ~
* * *
Mittelstaedt mi ispriča iednu novost koja me začas elektrizira. Kaže
da je Kantorek pozvat pod zastavu kao obveznik posljednje odbrane.
— Zamisli, — kaže mi iznoseći nekoliko dobrih cigara — izlazim ja iz
bolnice i baš natrapam na njega. On mi pruža šapu i zakrekeće: „Gle,
Mittelstaedt, kako je?" Ja ga strogo pogledam i odgovorim: „Redove
Kantorek, služba je služba, a rakija rakija, to vi treba najbolje da znate.
Stanite „mirno" kad govorite s pretpostavljenim!" Trebalo je da vidiš
njegovo lice! Nekakva mješavina kiselog krastavca i neeksplodirane
granate. Još jednom nesigurno pokušava da mi naturi svoje prijateljstvo,
ali mu ja podviknem još strože. Onda on zaigra svojim najjačim adutom i
pita me u povjereniu: „Hoćete li da se zauzmem da položite ispit sa
skraćenim rokom?" Htio je da me podsjeti, razumiješ? Ja se razbjesnim pa
podsjetim i ja njega: „Redove Kantorek, prije dvije godine odveli ste nas
svojim litanijama u okružnu komandu. S nama i Joseph Behma, koji nije
htio da ide. On je poginuo tri mjeseca prije no što bi ga inače pozvali. Da
nije bilo vas, on bi još toliko čekao. A sad: odstupite! Još ćemo se vidjeti".
Naravno, bilo mi je lako da me dodijele četi u kojoj je on. I prvo što sam
učinio bilo je da ga odvedem u magacin i postaram se da dobije zgodnu
opremu. Sad ćeš ga vidjeti.
Iziđemo u krug. Četa je postrojena. Mittelstaedt komandira „na
mjestu voljno" i vrši pregled.
Ugledam Kantoreka i moram da se ugrizem za usne da ne bih prsnuo
u smijeh. Na njemu je nekakav plav, izblijedjeli koporan. Na leđima i
rukavima velike tamne zakrpe. Koporan je, bez sumnje, pripadao nekom
džinu. Utoliko su kraće crne, otrcane hlače koje mu sežu do polovine nogu.
Cokule su mu ogromne, nekakve kao gvožđe tvrde cokuletine sa
zavrnutim vrhovima. Uza sve to kapa mu je sasvim mala, nekakva prljava
bijedna krpetina. Opći utisak je više nego jadan.
Mittelstaedt zastaje pred njim.
— Redove Kantorek, zar se tako lašte dugmad? Izgleda da vi to nikad
nećete naučiti. Nedovoljno, Kantorek, nedovoljno!
Mittelstaedt nastavlja sa zamjerkama:
— Pogledajte Boettchera, on vam može služiti za uzor, od njega treba
da se učite.
Prosto ne vjerujem očima. Pa i Boettcher je ovdje. Boettcher, naš
gimnazijski služitelj. I on može da služi za uzor! Kantorek me prostrijeli
pogledom, prosto bi me progutao. Ali mu se ja bezazleno cerim u lice, kao
~ 91 ~
da ga uopće ne poznajem.
Kako glupo izgleda s tom krpetinom na glavi i u toj uniformi! I tako
nešto nam je nekad ulivalo grdan strah kad je sjedilo za katedrom kao na
prije stolu i upiralo u nas olovku zbog nepravilnih Francuskih glagola,
koje kasnije u Francuskoj nizašto nismo mogli da upotrijebimo. Tek je
dvije godine od toga, a sad ovdje stoji redov Kantorek, munjevito lišen
svog oreola, s iskrivljenim koljenima i rukama kao drške na loncu, s rđavo
ulaštenom dugmadi i smiješnim držanjem, karikatura od vojnika. Ne
mogu nikako da dovedem u sklad ovu sliku s profesorom koji, pun
prijetnji, sjedi za katedrom i zaista bih volio da znam šta ću učiniti ako se
taj bijednik još jednom usudi da mene, staroga vojnika, upita: „Bäumer,
kažite mi imperfekt od aller!"
Mittelstaedt sad komandira da se četa vježba u razvijanju u strijelce.
Kantoreka blagonaklono određuje za desetara.
Za to, naravno, postoji naročiti razlog. Prilikom razvijanja u strijelce
desetar mora da bude na dvadeset koraka ispred desetine; potom se
komandira „nalijevo krug!", stroj se samo okrene, ali desetar, koji je sad
dvadeset koraka iza njega, mora da potrči naprijed da bi opet bio dvadeset
koraka ispred desetine. To je ukupno četrdeset koraka ,,trkom-trk". Ali tek
što stigne na svoje mjesto, pada opet komanda „nalijevo krug!" i on ponovo
mora da otperja četrdeset koraka na drugu stranu. Tako desetina
spokojno izvodi okrete i prelazi po nekoliko koraka, dok desetar leti tamoamo
kao alka na zavjesi. A sve je to samo jedan od oprobanih
Himmelstossovih recepata.
Kantorek ne može da traži od Mittelstaedt ništa drugo, jer je ovaj
jednom zbog njega ponavljao razred, i Mittelstaedt bi bio budala kad ne bi
iskoristio tu zgodnu priliku prije no što se vrati na front. Možda je čovjeku
lakše da umre kad mu se u vojsci pruži jedna takva prilika.
Međutim, Kantorek jurca tamo-amo kao usplahireni divlji vepar.
Malo poslije Mittelstaedt prekida to i započinje veoma važne vježbe u
puzanju. Oslanjajući se na koljena i laktove, Kantorek kroz pijesak tiho
pomiče pored nas svoju velelepnu figuru. Zadihao se i njegovo duhanje je
prava muzika.
Mittelstaedt bodri redova Kantoreka riječima profesora Kantoreka.
— Redove Kantorek, naša je sreća što živimo u velikom vremenu i
zato moramo prikupiti sve snage da ponekad savladamo i ono što je gorko.
Kantorek ispljuje komadić drveta koje mu je zapalo za zube i znoji se.
Mittelstaedt se saginje i kaže mu kao da ga zaklinje:
~ 92 ~
— Zbog sitnice nikad ne treba smetati s uma krupne stvari, redove
Kantorek!
Čudi me kako Kantorek ne pukne od muke, naročito u ovom
trenutku, na satu gimnastike, na kome ga Mittelstaedt savršeno imitira,
hvatajući ga za nogavicu pri podizanju na vratilo, kako bi bradu mogao da
prebaci preko prečage, izbacujući istovremeno mudre izreke. Tačno tako
nekada je Kantorek postupao s njim.
Potom se vrši dalji raspored službe.
— Kantorek i Boettcher, donesite kruh! Uzmite kolica.
Poslije nekoliko minuta njih dvojica polaze s ručnim kolicima.
Kantorek je sagnuo glavu, bijesan je. Služitelj je gord što ima tako laku
službu.
Pekarnica je na drugom kraju grada. Njih dvojica moraju, dakle,
dvaput da pređu kroz cio grad.
— To rade već nekoliko dana — kesi se Mittelstaedt. — Ima ljudi koji
čekaju da ih vide kad prolaze.
— Sjajno! — kažem. — Ali, zar se nije žalio?
— Pokušao je. Komandir se iskidao od smijeha kad je čuo cijelu priču.
On ne trpi učitelje. Osim toga, udvaram se njegovoj kćerki.
— Oborit će te na ispitu.
— Briga me — kaže Mittelstaedt spokojno. — Uostalom, njegova
žalba nije ništa vrijedila, jer mogu da dokažem da, uglavnom, ima laku
službu.
— Ne bi li ga jednom malo bolje pritegnuo?
— Suviše je jadan za to — odgovori Mittelstaedt uzvišeno i
velikodušno.
* * *
Šta je odsustvo? Jedna promjena poslije koje sve postaje teže. Već sad
treba misliti na polazak. Majka me gleda šuteći. Znam da broji dane.
Svakog jutra sve je žalosnija. Još jedan dan manje. Moj ranac sklonila je
nekuda da je ne bi podsjećao na ono najgore.
U razmišljanju sati brzo prolaze. Savlađujem se i pođem sa sestrom.
Ona ide na klanicu da donese koju funtu kostiju. To je velika dobit i ljudi
staju u red još zorom. Mnogi se tu i onesvijeste.
Nemamo sreće: čekali smo tri sata, a onda se red rasturi jer nema
više kostiju.
Dobro je što ja imam osigurano sljedovanje. Donosim ga majci i tako
svi imamo malo jaču hranu.
~ 93 ~
Dani postaju sve teži, a pogled moje majke sve tužniji. Još četiri dana.
Moram do Kemmerichove majke.
Ne može se to opisati. Ta žena koja drhti, guši se u suzama, drmusa
me i viče: „Zašto živiš ti kad je on mrtav?!" koja me obasipa suzama i vapi:
„Zašto uopće postoje djeca kao što ste vi?!" koja pada na stolicu i jeca: „Jesi
li ga vidio? Jesi li ga još koji put vidio? Kako je umro?"
Kažem joj da je pogođen u srce i da je odmah izdahnuo. Ona me
pogleda sumnjičavo:
— Lažeš! Ja znam da to nije istina! Osjećala sam kako je teško
umirao! Čula sam njegov glas, osjećala sam njegov strah! Reci mi istinu,
hoću da znam! Treba da znam!
— Ne! — kažem. — Bio sam pored njega. Ostao je na mjestu mrtav.
Tiho me preklinje:
— Reci! Moraš mi reći! Znam da hoćeš da me tješiš, ali zar ne vidiš da
me mučiš više no kad bi rekao istinu? Ne mogu da podnesem ovu
neizvjesnost. Reci mi kako je bilo, pa ma koliko da je strašno. To je bolje
od onoga šta sve moram da mislim.
Nikada joj neću reći kako je bilo, makar me sjekli na komade. Žalim
je, ali nalazim da je pomalo glupa. Trebalo bi da se zadovolji onim što joj
kažem, jer je Kemmerich u svakom slučaju mrtav, kazao joj ja istinu ili
ne. Kad je čovjek vidio toliko mrtvaca, ne može sasvim da shvati bol za
jednim jedinim. Zato joj kažem pomalo nestrpljivo:
— Ostao je na mjestu mrtav! Nije ništa osjetio. Lice mu je bilo sasvim
mirno.
Ona ušuti. Onda me tiho upita:
— Možeš li se zakleti?
— Mogu.
— Na sve što ti je najsvetije?
Gospode, šta li je meni sveto? Brzo se to kod nas mijenja.
— Da, ostao je na mjestu mrtav.
— Tako se ti ne vratio ako nije istina?
— Ne vratio se ako nije ostao na mjestu mrtav!
Pristao bih na bilo šta, ali ona kao da mi ne vjeruje. Dugo uzdiše i
plače. Tjera me da ispričam kako je bilo i ja izmišljam priču u koju gotovo
i sam povjerujem.
Na polasku, ona me poljubi i poklanja mi Kemerihovu sliku. U
regrutskoj uniformi, naslonjen na nekakav okrugli stočić, čije su noge od
brezovine s korom. U pozadini je šuma, a na stolu čaša piva.
~ 94 ~
* * *
Posljednje veče kod kuće. Svi šute. Ležem rano, zgrabim jastuk,
pritisnem ga uza se i zarijem glavu u njega. Ko zna da li ću ikad više
ležati u postelji s perjanim jastucima?
Već je kasno kad majka dođe u moju sobu. Mislila je da spavam i ja se
zaista pričinim tako. I suviše je teško biti budan i govoriti s njom.
Sjedi tu skoro do zore, iako ponekad ima bolove da se sva previja.
Najzad više ne mogu da izdržim:
— Idi, spavaj mama, ovdje možeš da nazebeš.
Ona odgovori:
— Imat ću kad da spavam.
Pridignem se.
— Ja neću odmah na front, mama. Prvo idem u logor na četiri
sedmice. Odatle ću možda doći ovamo jedne nedjelje.
Šuti. Onda tiho zapita:
— Plašiš li se, sine ?
— Ne, mama.
— Htjela sam još nešto da ti kažem: čuvaj se žena u Francuskoj.
Pokvarene su.
Ah, majko, majko. Za tebe sam ja još dijete, ali zašto ne mogu da
položim glavu u tvoje krilo i da plačem? Zašto vječito moram da budem
jači i pribrani j i, htio bih jednom da plačem i da budem tješen, ja u stvari
i jesam dijete, u ormaru još vise moje kratke hlače, tako je malo vremena
prošlo otada, ali zašto je prošlo?
Kažem što mogu mirnije:
— Tamo gdje smo mi nema žena, mama.
— Budi oprezan na frontu, Paul.
Ah, majko, majko! Zašto ne mogu da te zagrlim, pa zajedno da
umremo! Kakvi smo mi bijedni psi!
— Da, mama, bit ću oprezan.
— Svakog dana ću se moliti za tebe, Paul.
Ah, majko! Zašto ne možemo da ustanemo i odemo natrag kroz sve ove
godine, dok nas bijeda ne ostavi, natrag ka tebi i meni, ka nama samima,
majko?
— Možda bi mogao dobiti neko mjesto gdje nije tako opasno?
— Da, mama, možda ću raditi u kuhinji, to je lako moguće.
— Primi se toga ma šta drugi pričali.
— Ne brinem ja za to, mama.
~ 95 ~
Uzdahne. Lice joj je bijeli odsjaj u mraku.
— Sad moraš otići da legneš, mama.
Ne odgovara. Ustajem i prebacim joj pokrivač preko leđa. Naslanja se
na moju ruku, bolovi su je obuzeli. Odvedem je u njenu sobu. Ostanem još
nekoliko trenutaka kraj nje.
— Moraš ozdraviti, mama, dok se vratim.
— Da, da, dijete moje.
— Ne šaljite mi ništa, mama. Mi tamo imamo dovoljno za jelo. Vama
je ovdje potrebnije.
Kako jadno izgleda kad tako leži u krevetu, ona koja me voli više od
svega na svijetu. Kad pođem, ona brzo kaže:
— Nabavila sam ti još dva para gaća. Od dobre vune. Bit će ti toplo.
Ne zaboravi da ih spakuješ.
Ah, majko, ja znam koliko su te truda, trčkaranja i prosjačenja stale te
gaće. Ah, majko, majko, kako se uopće može shvatiti to da ja moram otići
od tebe, jer ko osim tebe polaže pravo na mene? Još sam tu, pored tebe, i ti
ležiš ovdje, imamo toliko da kažemo jedno drugom, ali nikad nećemo stići.
— Laku noć, mama.
— Laku noć, dijete moje.
Soba je mračna. Disanje moje majke je čas slabije čas jače. Sat kuca.
Napolju se čuje vjetar. Kestenovi šušte.
U predsoblju se spotičem na svoj ranac, koji tu leži spreman, jer u
zoru moram da otputujem.
Grizem jastuk, grčevito stežem rukama gvozdene prečage na krevetu.
Nisam smio, nikako nisam smio da dođem na odsustvo. Na frontu sam bio
ravnodušan i često bez ikakve nade, ali sad više nikad neću moći da
budem takav. Bio sam vojnik, a sad je ostao sam jad, jad zbog mene, zbog
moje majke, zbog svega tog neutješnog i beskrajnog.
Nisam smio, nikako nisam smio da dođem na odsustvo.