3.
Krenuo sam u taj usnuli gradić izgubljen usred stepe da bih uništio Francusku. Trebalo je raščistiti sa tom Šarlotinom Francuskom koja je od mene napravila čudnog mutanta, nesposobnog da živi u stvarnom svetu.
Zamišljao sam da to uništavanje treba da liči na dugotrajan krik, na urlik besa koji će najbolje izraziti svu moju pobunu. Taj jauk je još uvek izbijao bez reči. One će doći, čvrsto sam verovao, čim se mirne Šarlotine oči budu zaustavile na meni. Za sada sam urlao bez reči. Samo su slike nadolazile u haotičnoj i šarolikoj bujici.
Video sam kako svetlucaju cvikeri u zaptivenoj polutami velike crne limuzine. Berija je birao žensko telo za svoju noć. A naš sused preko puta, mirni nasmejani penzioner, zalivao je cveće na svom balkonu i slušao pevušenje sa tranzistora. A u našoj kuhinji jedan čovek, ruku prekrivenih tetovažom, priča o zaleđenom jezeru punom golih leševa. a svi ovi ljudi u vagonu treće klase koji me je odvozio u Saranzu kao da nisu primećivali te bolne paradokse. Oni su i dalje živeli. Spokojno.
Hteo sam da svojim krikom sručim te slike na Šarlotu. Očekivao sam odgovor od nje. Hteo sam da se izjasni, da se opravda. Jer je u mene usadila francusku osećajnost – svoju – osuđujući me da živim u tom mučnom međusvetu.
Hteo sam da joj govorim o svom ocu sa "rupom" na lobanji, onim malim kraterom u kojem je kucao damar njegovog života. I o mojoj majci od koje smo nasledili strah od neočekivanog zvonjenja na vratima u praznične večeri. Oboje su umrli. Nesvesno sam prebacivao Šarloti što je nadživela moje roditelje. Zamerao sam joj zbog spokoja koji je sačuva-la na maminoj sahrani. I zbog njenog veoma evropskog načina života, u dobrom i čistom smislu, koji je vodila u Saranzi. U njoj sam nalazio oličenje Zapada, onog racionalnog i hladnog Zapada prema kojem Rusi i dalje osećaju neizlečivu srdžbu. One Evrope koja sa tvrđave svoje civili-zacije blagonaklono posmatra naše varvarske nevolje – ratove u kojima smo umirali na milione, revolucije za koje nam je ona napisala scenari-ja... U mom mladalačkom buntu bilo je dosta tog urođenog nepoverenja. .
Francuski kalem za koji sam verovao da je uvenuo bio je i dalje u meni i sprečavao me da vidim. Razdvajao je stvarnost nadvoje. Kao što je učinio sa telom one žene koju sam uhodio kroz dva brodska prozorčića: bila je tu jedna žena u beloj bluzi, mirna i veoma obična, druga – ogrom-na zadnjica zbog čije se putene delotvornosti činio gotovo nepotreban ostatak tela.
Ipak sam znao da su te dve žene činile jednu. Upravo kao rascepljena stvarnost. Moja francuska iluzija mutila mi je pogled, kao pijanstvo, raspolućujući svet varljivo živom obmanom ...
Moj vapaj je dozrevao. Slike koje će se pretvoriti u reči vrtele su mi se sve brže pred očima: Berija koji mrmlja vozaču .Ubrzaj! Uhvati ovu! Da vidim ... "; pa čovek odeven kao Deda Mraz, moj deda Fjodor uhapšen u novogodišnjoj noći; i ono spaljeno selo moga oca; i tanke ruke moje mlade dragane – detinje ruke sa plavičastim venama; i ona isturena zad-njica u svojoj životinjskoj snazi, i ona žena što guli crveni lak sa nokata dok neko pritežava donji deo njenog tela; i torbica sa Pon nefa, i .Verden", i sva ona francuska zbrka koja mi kvari mladost.
Na stanici u Saranzi zastao sam na trenutak na peronu. Po navici sam tražio Šarlotinu pojavu. Onda sam, podrugljivo se ljuteći na sebe, pomis-lio kakva sam budala. Pa niko me ovog puta nije čekao. Baka nije ni slutila ništa o mojoj poseti! Sem toga, voz kojim sam stigao uopšte nije bio onaj kojim sam svakog leta dolazio u ovaj grad. U Saranzu nisam stigao ujutru nego uveče, a kompozicija, neverovatno duga, suviše duga i glomazna za ovu malu palanačku železničku stanicu, tromo se trgla i nastavila za Taškent – prema azijskim predelima carstva. Urgenč, Buha-ra, Samarkand, zvuk njenog dugog puta odzvanjao je u mojoj glavi, budeći neku istočnjačku privlačnost, bolnu i duboku za svakog Rusa.
Ovog puta je sve bilo drugačije.
Vrata su bila otvorena. U to vreme su vrata na stanovima još uvek zaključavana samo noću. Gurnuo sam ih kao u snu. Unapred sam jasno zamislio taj trenutak, verovao da do poslednje reči znam šta ću reći Šar-loti, za šta ću je optužiti ...
Međutim, kad sam čuo tiho škripanje vrata, toliko poznato kao glas bliske osobe, udišući prijatan i blag miris koji je uvek lebdeo u Šarloti-nom stanu, osetio sam kako mi reči iščezavaju iz glave. U ušima mi je odzvanjao još samo poneki zvuk ranije pripremljene žalopojke:
– Berija! I starac koji mirno zaliva gladiole! I jedna žena podeljena na dve! I zaboravljeni rat! I tvoje silovanje! I sibirski kovčeg pun starih francuskih novina koji vučem kao robijaš okove! I naša Rusija koju ti, Francuskinja, ne razumeš i nikada je nećeš ni razumeti! I moja dragana kojom će se "pozabaviti" dva mlada nitkova!
Nije čula kad sam ušao: Video sam je kako sedi ispred balkonskih vra-ta. Lice je sagla nad neku odeću svetle boje, raširenu na krilu, igla joj se svetlucala (ne znam zašto, ali sam zapamtio Šarlotu kako uvek popravlja neku čipkanu kragnu) ...
Čuo sam njen glas. Nije to bila pesma, nego pre neko tiho recitovanje, blagozvučno mrmorenje, prekidano pauzama, kojima je ritam davalo proticanje nekih neizrečenih misli. Da, pesmica pola pevušena, pola izgovarana. U pregrejanoj obamrlosti večeri, njeno pevušenje je davalo utisak svežine nalik tananoj zvonkosti klavsena. Slušao sam njene reči i nekoliko trenutaka mi se činilo da čujem neki stran, meni nepoznat jezik – jezik koji mi ništa ne govori. Ubrzo sam prepoznao francuski... Šarlota je pevušila sasvim sporo, uzdahnuvši s vremena na vreme, puštajući da se između strofa njene recitacije useli nedokučiva tišina stepe.
Bila je to pesma čiju sam lepotu otkrio još kao dete i na koju se
sada usredsredi la sva moja zlovolja.
Na četiri ugla postelje,
Po buket zimzelena ...
"Da, upravo mi to francusko prenemaganje smeta da živim!", pomislio sam pun besa.
I tu bismo spavali
Dok bude sveta ...
Ne, nisam više mogao ni da čujem njene reči! Ušao sam u sobu i namerno grubo objavio, i to na ruskom:
– Evo me! Kladim se da me nisi očekivala!
Na moje čuđenje, ali i na moje razočaranje, Šarlotin pogled upućen prema meni je bio miran. U njenim očima sam naslutio ono nepogrešivo vladanje sobom koje se stiče svakodnevnim zatomljivanjem bola, zebnje, straha.
Pošto je sa nekoliko opreznih i naizgled običnih pitanja saznala da ne dolazim kao glasnik tragičnih vesti, otišla je u predsoblje, telefonirala mojoj tetki i javila da sam stigao. I opet sam bio iznenađen lakoćom s kojom je Šarlota razgovarala sa tom ženom toliko različitom od sebe. Njen glas, onaj isti koji je malopre pevušio staru francusku ariju, sada se blago obojio narodskim naglaskom i ona je umela sve da joj objasni u nekoliko reči, uspela sve da sredi, dovodeći moje bekstvo u okvire našeg uobičajenog letnjeg viđenja. .Pokušava da govori kao mi", mislio sam slušajući je kako priča. .Vešto nam se podsmeva!" Šarlotina mirnoća i njen veoma ruski glas samo su pojačavali moju gorčinu.
Počeo sam da vrebam svaku njenu reč. Neka od njih će izazvati eks-ploziju u meni. Šarlota će mi ponuditi "slatke snežne kuglice", našu omiljenu poslasticu, a onda bih mogao da svalim krivicu na sve te fran-cuske drangulije. Ili pak, pokušavajući da oživi atmosferu naših nekadaš-njih sedeljki, mogla bi početi da priča o svom detinjstvu, da, o nekakvom šišaču pasa na obali Sene ...
Ali Šarlota je ćutala. Na mene je slabo obraćala pažnju. Kao da moje prisustvo nije nimalo izmenilo uobičajeni red te obične večeri u njenom životu. Ponekad bi se osmehnula kad bi srela moj pogled, pa bi joj lice ponovo prekrila senka.
Večera je bila iznenađujuće jednostavna. Nije bilo "snežnih kuglica", niti bilo koje druge poslastice iz našeg detinjstva. Sa čuđenjem sam shvatio da su kriške crnog hleba i slab čaj bili Šarlotina uobičajena hrana.
Posle večere sam je sačekao na balkonu. Isti venci cveća, isti beskraj stepe-pod toplom izmaglicom. A između dva žbuna ruža – lice kamene bahantkinje. Odjednom sam osetio želju da bacim tu glavu preko ograde, da počupam cveće,da svojim krikom razbijem nepomičnost ravnice. Da, Šarlota će doći da sedne na svoju stoličicu, raširiće komad tkanine na krilu ...
Pojavila se, ali umesto da se smesti na svoje nisko sedalo, ona je nas-lonila na ogradu, pored mene. Tako smo nekad sestra i ja stajali Jedno pored drugog, gledali stepu kako lagano tone u noć i slušali priče naše bake.
Eto, ona se nasloni la na ispucalo drvo, zagledala se u beskrajno pros-transtvo prozirno ljubičaste boje. Onda je odjednom, ne gledajući me, počela da govori nekako udaljenim i zamišljenim glasom koji kao da se obraćao meni i još nekom drugom koji nisam bio ja:
– Vidiš kako je to čudno ... Pre nedelju dana sam srela jednu ženu. Na groblju. Njen sin je sahranjen na istoj parceli kao i tvoj deda. Razgovara-le smo o njima, o njihovoj smrti, o ratu. A o čemu se drugom i može razgovarati nad grobovima? Njen sin je bio ranjen mesec dana pre kraja rata. Naša vojska je već uveliko marširala na Berlin. Ona je svakodnevno molila Boga (bila je vernica, ili je to postala tokom onolikog čekanja) da joj zadrže sina u bolnici još nedelju dana, još tri dana ... Poginuo je u Berlinu u toku poslednjih borbi. Na ulicama samog Berlina ... Pričala mi je o tome sasvim jednostavno. Čak su joj i suze bile sasvim obične dok je govorila o svojim molitvama ... A znaš li na šta me je podsetila njena priča? Na jednog ranjenog vojnika iz naše bolnice. Plašio se da se vrati na front, pa je svake noći pozleđivao ranu sunđerom. Zatekla sam ga i sve ispričala glavnom lekaru. Stavili smo mu gips i posle izvesnog vre-mena je kao izlečen otišao na front ... Vidiš, u ono vreme mi je sve izgle-dalo tako jasno, tako pravedno. A sada se osećam pomalo izgubljena. Eto, život je iza mene, a odjednom sam počela ponovo da razmišljam o svemu tome. Možda će ti izgledati glupo, ali ja se ponekad zapitam: "A ako sam tog mladog vojnika poslala u smrt?" Razmišljam kako je verova-tno, u nekom
dalekom kutku Rusije, postojala neka žena koja se svakog dana molila Bogu da ga zadržimo u bolnici što je mogućno duže. Eto, kao ona žena sa groblja. Ne znam ... Ne mogu da zaboravim lice te majke. Shvataš li, to je potpuno pogrešno, ali se meni sada čini da je u njenom glasu bilo malo prekora. Ne umem to ni sebi samoj da objasnim ...
Zaćutala je, zakratko ostala nepomična, širom otvorenih očiju čije zenice kao da su zadržale svetlost koja se gasi na zalasku sunca. Gledao sam je iskosa kao sleđen, ne uspevši da okrenem glavu, da pomerim ruke, da opustim ukočene prste ...
– Spremiću ti krevet – rekla je najzad odlazeći sa balkona. Ustao sam i začuđeno pogledao oko sebe. Šarlotina stoličica, lampa sa tirkiznim abažurom, kamena bahantkinja sa setnim osmehom, taj uzani balkon što se nadnosi nad noćnu stepu – sve mi se odjednom učinilo tako krhko! Usplahiren, setio sam se svoje želje da uništim taj nepostojani okvir ... Balkon je postajao malen – kao da sam ga posmatrao sa veoma velikog odstojanja – da, malen i bez odbrane.
Sutradan je Saranzom duvao suv i vruć vetar. Na uglovima ulica koje je sunce isušilo javljali su se mali kovitlaci prašine. Za njima je dolazila zvučna eksplozija – vojni orkestar je svirao na glavnom trgu, a vruć vetar je donosio odlomke njihovih muzičkih majstorija do Šarlotine kuće. Zatim je naglo zavladala tišina, tako da se čulo škripanje peska uz pro-zorska okna i grozničavo zujanje neke muve. Bio je to prvi dan vojnih vežbi koje su održavane na nekoliko kilometara udaljenosti od Saranze.
Dugo smo šetali. Najpre kroz grad, zatim stepom. Šarlota je govorila istim mirnim glasom kao sinoć na balkonu. Njena priča se utapala u vesele zvuke orkestra, a onda, kad je vetar naglo prestao, njene reči su zazvučale neobično čisto u praznini punoj sunca i tišine.
Pričala je o svom kratkom boravku u Moskvi, dve godine posle rata ... Jednog vedrog majskog popodneva išla je kroz mrežu uličica u kvartu Presnja koje su vodile dole prema reci Moskvi, a osećala se kao posle bolesti, oporavljajući se od rata, strahovanja, pa čak – mada to nije smela da prizna sebi – od Fjodorove smrti, ili bolje reći od njegove svakodnev-ne odsutnosti koja joj nije dala mira ... Na uglu neke ulice čula je iz razgovora dveju žena koje su prolazile pored nje krajičak rečenice. "Samovari ... ", rekla je jedna od njih. "Dobri stari čaj ... ", pomislila je kao odjek Šarlota. Kad je stigla na trg, pred pijacom sa drvenim baraka-ma, kioscima i ogradom od debelih dasaka shvatila je da se prevarila. Neki čovek bez nogu, smešten u sanduk na točkovima, pošao joj je u susret pružajuči svoju jedinu ruku:
– Ajde, lepa moja, jednu rublju za invalida!
Šarlota ga je po nagonu zaobišla, toliko je taj nepoznati ličio na čove-ka koji izranja iz zemlje. Tada je primetila da je okolina pijace vrvela od osakačenih vojnika – tih "samovara". Vozeći se u svojim sanducima, od kojih su neki imali točkiće sa gumama, a neki obične kotrljajuće ležajeve, prilazili bi ljudima na izlasku i tražili od njih novac ili duvan. Neki su davali, drugi ubrzavali korak, neki su čak izvaljivali psovke i poučnim tonom dodavali: .Država vas već hrani...
To je sramota!" Gotovo svi "samovari" su bili mladi, a neki od njih očigledno pijani. Svi su imali prodorne oči, pomalo ludačke ... Tri ili četiri sanduka su krenula prema Šarloti. Vojnici su zabadali palice u ugaženo tle trga, uvijajući se, pomažući se žustrim trzajima celog tela. Međutim, njihovo mučenje je izgledalo kao neka igra.
Šarlota je zastala, brzo izvukla iz novčanika jednu novčanicu i dala je onome koji je prvi prišao. Ovaj nije mogao da je uzme – njegova jedina, leva ruka nije više imala prstiju. On je gurnuo novčanicu na dno svog sanduka, a onda se odjednom sagnuo na sedištu i, pružajući svoj patrljak prema Šarloti, dodirnuo njen nožni zglob. A onda je podigao prema njoj pogled pun gorke mahnitosti ...
Nije uspela da shvati šta se tada dogodilo. Ugledala je drugog invalida sa obe čitave ruke koji je, iskrsnuvši odnekud pored onog prvog bez ruke, drsko izvukao zgužvanu novčanicu iz njegovog sanduka. Šarlota je ispus-tila jedno "ah", a onda ponovo otvorila tašnu. Ali izgleda da se vojnik koji je malo pre pomilovao njenu nogu pomirio sa onim što se dogodilo i, okrenuvši leđa napadaču, već se udaljavao žureći uz dosta strmu uličicu sa čijeg se vrha videlo nebo ... Šarlota je oklevala jedan trenutak – da ga stigne? Da mu ponovo udeli novac? Tada je videla još nekoliko "samova-ra" koji su gurali sanduke prema njoj. Osetila je kako joj se smučilo. Strah, stid. Onda kratak prodoran krik probi jednolično mrmorenje koje je lebdelo nad trgom.
Šarlota se naglo okrenula. Ono što je ugledala događalo se munjevi-tom brzinom. Onaj prvi bogalj se u svom sanduku spuštao niz strmu uličicu uz zaglušujuću škripu kotrljajućih ležajeva. Svojim patrljkom se nekoliko puta odgurnuo o tle usmeravajući to ludačko spuštanje. Iz nje-govih usta, razjapljenih strašnim keženjem, strčao je veliki nož, čvrsto stisnut zubima. Invalid koji mu je malopre ukrao novac imao je vremena samo toliko da zgrabi svoju palicu. Sanduk onoga bez ruke se sudario sa njegovim. Šiknula je krv. Šarlota je videla još dva "samovara" kako jure prema prvom bogalj u koji je žestoko mahao glavom sekući telo svog neprijatelja. I drugi noževi su blesnuli među zubima. Urlalo se sa svih strana. Sanduci su se sudarali. Prolaznici, zapanjeni tom borbom koja je postajala sveopšta, nisu smeli da se umešaju. Neki drugi vojnik koji se punom brzinom spuštao niz strmu ulicu sa sečivom među zubima uleteo je u zastrašujuću gungulu obogaljenih tela... Šarlota je pokušala da se približi, ali se borba odvijala gotovo na tlu – da bi se učestvovalo trebalo je puziti, Već su dotrčali milicionari sa svojim prodornim pištaljkama. Posmatrači su se trgli. Neki su pohitali da se udalje. Ostali su se povukli u senke topola da bi videli kraj okršaja. Šarlota je spazila ženu koja je, sagnuvši se, izvlačila jednog "samovara" iz gomile tela i ponavljala očajničkim glasom: „Ljoša! Obećao si mi da više nečeš dolaziti ovamo! Obećao si mi!" Zatim se udaljila odnoseći obogaljenog čoveka kao kakvo dete. Šarlota je pokušala da vidi je li njen bogalj bez ruke još tu. Jedan milicionar ju je odgurnuo ...
Išli smo pravo, udaljavajući se od Saranze. Bučno sviranje vojnog orkestra izgubilo se u tišini stepe. Čuli smo još samo šuštanje trave na vetru. I u tom beskraju svetlosti i toplote, ponovo je odjeknuo Šarlotin glas.
– Ali oni se nisu tukli zbog ukradenog novca, ne! Svi su to shvatali. Tukli su se zbog ... da se osvete za svoj život. Za njegovu surovost, nje-govu glupost. I za ono majsko nebo iznad njihovih glava ... Tukli su se kao da su nekome prkosili. Da, onome koji je u jednom istom životu pomešao i ovo prolećno nebo i njihova osakaćena tela ...
"Staljin? Bog?", hteo sam da zapitam, ali bi reči na onom stepskom vazduhu bile opore, teško ih je bilo izgovoriti.
Nikad ranije nismo išli tako daleko. Saranza je već odavno bila utonu-la u maglovito talasanje horizonta. Ta besmislena šetnja bez cilja bila nam je neophodna. Iza leđa sam gotovo fizički osećao prostor nekog malog moskovskog trga ...
Najzad smo stigli do nasipa pored železničke pruge. Njena trasa je označavala neku nadrealističku granicu u tom beskraju bez ikakvog drugog belega osim sunca i neba. Začudo, predeo na drugoj strani pruge je bio drugačiji. Morali smo da zaobiđeno nekoliko jaruga, ogromnih procepa u kojima je bio pesak, a onda da siđemo u dolinu. Ubrzo je u gustom vrbaku zasjala voda. Osmehnuli smo se jedno drugom i uzviknuli uglas:
– Sumra!
Bila je to pritoka Volge koja dolazi izdaleka, jedna od onih neupadlji-vih reka, izgubljenih u ogromnom prostranstvu stepe, za čije postojanje saznajemo tek na njihovom ušću u veliku reku.
Zadržali smo se u senci vrba do večeri ... Šarlota je završila svoju pri-ču na povratku kući.
_ Vlastima je već bilo dosta tih ratnih invalida na trgu, njihove vike, tuče. A povrh svega su stvarali lošu sliku o velikoj Pobedi.
Vojnik, znaš, treba da bude ili hrabar i nasmejan, ili ... časno pao na bojnom polju. A ovi ... Ukratko, jednog dana stiže nekoliko kamiona i milicionari počinju da izvlače "samovare" iz sanduka i da ih ubacuju u kamione-furgone. Kao što se bacaju klade na zaprežna kola. Jedna Mos-kovljanka mi je ispričala da su ih odveli na jedno ostrvo u nekom jezeru na Severu. Za njih su opremili nekadašnje sklonište za gubavce ... U jesen sam pokušala da saznam štogod o tom mestu. Pomislila sam da bih mogla da radim tamo. Ali kad sam u proleće stigla u taj kraj rekli su mi da na ostrvu nema više nijednog invalida i da je sklonište za leprozne konačno zatvoreno ... A bilo je to veoma lepo mesto. Borovi unedogled, velika jezera i osobito čist vazduh ...
Posle jednog sata hoda, Šarlota mi se neveselo osmehnula: – Sačekaj, malo ću da sednem ...
Sela je na suvu travu i ispružila noge. Mahinalno sam učinio još neko-liko koraka i okrenuo se. I još jednom, kao iz neke čudne udaljenosti ili sa velike visine, video sam ženu sede kose, u veoma jednostavnoj haljini od satena svetle boje, ženu koja sedi na zemlji usred onog nečeg neizmer-ljivog što se prostire od Crnog mora do Mongolije i što se naziva "stepa". Moja baka ... Video sam kod nje neobjašnjiv uzmak koji sam sinoć pri-mio kao vrstu optičke varke nastale usled moje nervne napetosti. Pomis-lih da sam pronikao u neku vrtoglavu iskorenjenost koju Šarlota mora da je često osećala: neku gotovo kosmičku iskorenjenost. Bila je tu, pod ljubičastim nebom, i izgledala je potpuno sama na ovoj planeti, u travi slezove boje, pod prvim večernjim zvezdama. A njena Francuska, njena mladost, bile su udaljenije od nje nego onaj bledi mesec – ostavljene u nekoj drugoj galaksiji, pod nekim drugim nebom ...
Podigla je lice. Njene oči su mi se učinile krupnije nego obično.
Govorila je francuski. Zvuk tog jezika treperio je kao poslednja poru-ka iz te daleke galaksije.
– Znaš, Aljoša, ponekad mi se čini da ne razumem ništa u životu ove zemlje. Da sam ovde i dalje strankinja. Posle gotovo pola veka koliko živim ovde. Ti "samovari" ... Ne razumem. Bilo je ljudi koji su se smejali gledajući ih kako se tuku!
Pokrenula se kao da hoće da ustane. Pohitao sam da joj pružim ruku. Osmehnula mi se hvatajući moju mišicu. I dok sam bio sagnut promrm-ljala je nekoliko kratkih reči čiji me je odsečan ozbiljan ton iznenadio. Možda sam ih u mislima preveo na ruski i tako zapamtio.
Sada je to bila duga rečenica, dok je Šarlotin francuski sve sažeo u jednu jedinu sliku: onaj "samovar" bez ruke sedi, leđima oslonjen o stablo ogromnog bora i ćutke gleda odsjaj talasa koji se gasi iza drveća...
U prevodu na ruski koji sam zapamtio, Šarlotin glas je dodao kao neko opravdanje: "A ponekad pomislim da razumem ovu zemlju bolje i od samih Rusa. Jer nosim u sebi lice onog vojnika već toliko godina ... Jer sam naslutila njegovu usamljenost na obali jezera ... "
Ustala je i lagano pošla oslanjajući se o moju ruku. Osećao sam kako iz moga tela, iz moga daha nestaje onaj napadni i nervozni dečak koji je juče došao u Saranzu.
Tako je počelo naše leto, moje poslednje leto u Šarlotinoj kući. Sutra-dan ujutru sam se probudio sa osećanjem da sam konačno postao JA. Veliki spokoj, na tren gorak i vedar, razlivao se u meni. Nisam više morao da se mučim između svoje ruske i francuske ličnosti. Prihvatio sam sebe.
Sada smo provodili gotovo čitave dane na obalama Sumre. Polazili smo u cik zore noseći balon vode, hleb, sir. Vraćali smo se uveče, koris-teći prvi dah svežine.
Put nam je sada bio poznat i nije nam se činio tako dug. U sunčanoj jednoličnosti stepe otkrivali smo hiljadu belega i putokaza koje smo brzo upoznali. Onu granitnu ploču koja je izdaleka svetlucala na suncu svojim liskunom. Jedno mesto pokriveno peskom koje je ličilo na majušnu pus-tinju. Pa mesto obraslo kupinom koje je trebalo izbegavati. Kad bi nam se Saranza izgubila iz vida znali smo da će se na vidiku uskoro ocrtati pruž-ni nasip, a zasjaće i pruga. A kada pređemo tu granicu, gotovo smo stigli – iza jaraka koji su se usecali u stepu svojim strmim rovovima, već bismo naslutili blizinu reke. Kao da nas je čekala...
Šarlota se sa knjigom smeštala u hlad vrba, na korak od vode.
Ja sam plivao do iscrpljenja, ronio, po nekoliko puta preplivavao usku i ne mnogo duboku reku. Duž njenih obala se protezao niz ostrvaca obra-slih gustom travom, na kojima je bilo tek toliko mesta da se čovek ispruži i zamisli kako se nalazi na pustom ostrvu usred okeana...
Zatim sam, opružen na pesku, slušao nedokučivu tišinu stepe ...
Razgovor je započinjao bez povoda i kao da je izvirao iz žuborenja Sumre pod suncem, iz šumora duguljastog lišća vrba. Ruku položenih na otvorenu knjigu, Šarlota je gledala preko reke, prema ravnici oprljenoj suncem, a onda počinjala da govori, bilo odgovarajući na moja pitanja, ili kad bi ih intuicijom predosetila tokom priče.
I upravo sam jednog od tih letnjih popodneva, usred stepe u kojoj je svaka travka odzvanjala sušom i žegom, saznao ono nešto iz Šarlotinog života što se ranije krilo od mene. I što moja detinja pamet nije mogla da poj mi.
Saznao sam da je stvarno imala svoju prvu ljubav, prvog muškarca svog života, onog vojnika iz Velikog rata koji joj je u šaku stavio kamen-čić nazvan „Verden". Samo što se oni na dan svečane parade, 14. jula 1919. godine, još nisu bili upoznali, nego tek dve godine kasnije, nekoli-ko meseci pre Šarlotinog odlaska u Rusiju. Saznao sam i to da je taj vojnik bio veoma daleko od brkatog junaka okićenog odličjima što ga je stvorila naša bezazlena uobrazilja. Pre bi se reklo daje bio suvonjav, bledolik, tužnih očiju. Učestano je kašljucao. Pluća su mu bila oštećena za vreme prvih napada bojnim otrovima. I nije Šarloti pružio „Verden" za vreme velike parade. Predao joj je tu amajliju na železničkoj stanici. Na dan njenog odlaska u Moskvu. Bio je siguran da će je ubrzo opet videti.
Jednog dana mi je ispričala o silovanju ... Njen miran glas je zvučao kao da hoće da kaže: "Svakako, ti već znaš o čemu je reč ... To za tebe više nije tajna." Ja sam taj ton potvrđivao nizom kratkih "da", "da", izgo-varanih izveštačeno nemarno. Dok sam ustajao posle te priče, mnogo sam se plašio da ću ugledati neku drugu Šarlotu, neko drugo lice sa neizbrisi-vim izrazom silovane žene. Ali se u moj mozak najpre urezao taj blistavi sjaj.
Muškarac sa turbanom na glavi, odeven u neku vrstu dugog, veoma debelog i toplog ogrtača, čudnog usred pustinjskog peska koji ih je okru-živao. Kose oči slične oštricama brijača, bakarna preplanulost okruglog lica sjajnog od znoja. Mlad je. Grozničavim pokretima pokušava da dohvati krivi bodež zadenut za pojas, na suprotnoj strani od puške. Tih nekoliko trenutaka izgledali su beskrajni. Jer pustinja i taj čovek užurba-nih pokreta bivaju uhvaćeni najmanjim delićem pogleda onim prorezom između trepavica. Žena bespomoćno opružena na tlu, pocepane haljine, rasute kose upola utonule u pesak, kao da se zauvek urezala u taj pusti predeo. Preko leve slepoočnice tanak crven mlaz. Ali je živa. Metak je okrznuo kožu ispod njene kose i zabio se u pesak. Čovek se izvija da dohvati oružje. Hteo je da smrt bude još opipljivija – prerezano grlo, mlaz krvi koji natapa pesak. Bodež koji traži pomerio se na drugu stranu nešto ranije, dok se, široko otvorenih skutova svog ogrtača, koprcao na skrhanom telu ... Besno povlači svoj pojas bacajući poglede pune mržnje na skamenjeno ženino lice. Odjednom čuje rzanje. Okrenuo se. Njegovi drugari su već daleko u galopu, njihove prilike se jasno ocrtavaju na grebenu uokvirenom nebom. Odjednom se osetio čudnovato sam: on, pustinja u predvečernjoj svetlosti, ta žena na umoru. Pljuje od besa, udara nemilosrdno šiljatom čizmom nepokretno telo, pa spretno kao ris uskače u sedlo. Kad je topot kopita iščezao, žena je polako otvorila oči. I počela da diše, nesigurno, kao da više ne zna kako se to radi. Vazduh ima miris kamena i krvi.
Šarlotin glas se pomešao sa blagim šumom vrba. Ućutala je.
Pomislio sam na ljutnju onog mladog Uzbeka: "Trebalo mu je da je po svaku cenu zakolje, da je svede na telo bez života!" I nekom već muškom oštroumnošču sam shvatao da to nije bila obična surovost. U sećanje su mi sada dolazili trenuci posle ljubavnog čina, kada telo, željeno trenutak ranije, odjednom postaje nepotrebno, neprijatno za gledanje, za dodir, gotovo neprijateljsko. Setio sam se svoje mlade dragane na našem noć-nom splavu: istina je, ljutio sam se na nju zato što je više ne želim, što sam razočaran, što je osećam tu, zalepljenu za moje rame ... Sledeći dokraja svoju misao, otkrivajući do gole kože mušku sebičnost koja me je zastrašivala i istovremeno privlačila, pomislio sam: "U stvari, žena treba da iščezne posle ljubavnog čina!" I ponovo sam zamislio onu uzdrhtalu ruku koja traži bodež.
Brzo sam se uspravio i okrenuo Šarloti. Hteo sam da joj postavim pitanje koje me je mučilo mesecima i koje sam u sebi sročio hiljadu puta: "Reci mi samo jednom rečju, jednom jedinom rečenicom, šta je ljubav?"
Ali je Šarlota, svakako uverena da je preduhitrila neko mnogo logični-je pitanje, prva progovorila:
– A znaš li šta me je spasilo? Ili bolje – ko me je spasao ... To ti još niko nije ispričao? .
Gledao sam je. Ne, priča o silovanju nije ostavila nikakav trag na crtama njenoga lica. Na njemu su treperile samo senke i sunce koje je kroz krošnje vrba titralo na njenom licu.
Nju je spasao "sajgak", pustinjska antilopa ogromnih nozdrva sličnih kratko presečenoj slonovoj surli i – u čudnom neskladu – krupnih plašlji-vih i nežnih očiju. Šarlota ih je često viđala kako u krdima jure pustinjom ... Kad je konačno uspela da se pri digne videla je jednog sajgaka kako se lagano penje uz peščanu dinu. Šarlota je krenula za njim ne razrnišljajući, po nagonu – ta životinja je bila jedini putokaz usred valovitog beskraj a peska. Kao u nekom snu (1jubičasti vazduh je imao varljivu prazninu snova) uspela je da se približi životinji. Sajgak nije pobegao. Pri mutnoj svetlosti sutona, Šarlota je videla neke crne mrlje na pesku – krv. Životi-nja se sruši la, zatim se snažnim trzajem glave pridigla sa zemlje, stala na duge drhtave noge, načinila nekoliko neusklađenih skokova. Ponovo je pala. Bila je smrtno ranjena. Da li su to učinili ljudi koji zamalo nisu i nju ubili? Možda. Bilo je proleće. Noć ledena. Šarlota se ščućurila, priljubila telom uz leđa životinje. Sajgak se, nije više micao. Kožom su mu prolazi-li drhtaji. Njegovo šumno disanje je ličilo na ljudski uzdah, na šaptanje, Utrnula od hladnoće i bola, Šarlota se često budila opažajući taj šumor koji je uporno nastojao da nešto kaže. Prilikom jednog od tih buđenja usred noći, prestravljeno je spazila neko svetlucanje, sasvim blizu, nešto sjajno u pesku. Zvezdu palu sa neba ... Šarlota se okrenula prema toj svetloj tački. Bilo je to veliko otvoreno oko sajgaka – i veliko, divno i krhko sazvežđe koje se ogledalo u tome oku punom suza ... Nije primeti-la trenutak kad je prestalo da kuca srce bića koje je spasilo njen život...
Ujutru je pustinja svetlucala injem. Šarlota je stajala nekoliko trenuta-ka kraj nepomičnog tela posutog sitnim kristal ima. Zatim je lagano krenula uz din u koju ova životinja prethodne večeri nije mogla da pređe. Kad je stigla do vrha grebena ispustila je jedno "ah" koje je odjeknulo u jutarnjem vazduhu. Pred njom je bilo jezero, ružičasto pod prvim sunče-vim zracima. Do te vode je pokušao da stigne sajgak ... Šarlotu su našli iste večeri kako sedi na obali.
Kad smo već bili na ulicama Saranze, u suton, dodala je svojoj priči uzbudljiv epilog:
– Tvoj deda – rekla je sasvim tiho – nije nikad pominjao ovu priču. Nikad ... A voleo je Sergeja, tvog ujaka, kao da mu je rođeni sin. Možda čak i više. Teško je muškarcu da prihvati da mu prvo dete bude rođeno posle silovanja. Naročito što Serž, to već znaš, ne liči ni na koga u poro-dici. Ne, nikad nije govorio o tome ...
Osetio sam da joj glas Iako podrhtava. "Volela je Fjodora", pomislio sam jednostavno. "On je zaslužan što je ova zemlja u kojoj je toliko patila mogla da bude njena. A voli ga i dalje. I posle svih ovih godina bez njega. Voli ga u ovoj noćnoj stepi, u ovom ruskom beskraju. Voli ga ... "
Ljubav mi se ponovo javila u svojoj bolnoj jednostavnosti. Neobjaš-njiva. Neizreciva. Kao sazvežđe koje se ogledalo u oku ranjene životinje usred pustinje prekrivene ledom.
Slučajno načinjen lapsus otkrio mi je zbunjujuću činjenicu: francuski jezik koji sam govorio nije više bio isti...
Toga dana dok sam postavljao neko pitanje Šarloti, moj jezik se spo-takao, raspolutio se. Mora biti da sam naišao na neke od parova reči koji lako mogu da zavaraju, kakvih ima mnogo u francuskom. Da, to su reči-blizanci, kao na primer: „percepteur – precepteur" (poreznik – vaspitač), ili "decerner – discerner" (dodeliti – razlikovati, odvojiti). Takvi podmu-kli parovi reči, opasni kao i „luxe – luxure" (raskoš – razvrat), ranije su mojim nespretnim izgovorom izazivale sestrine podsmehe i Šarlotine oprezne ispravke ...
Ovog puta nije trebalo da mi se šapne ispravna reč. Posle trenutka oklevanja, ja sam se sam ispravio. Ali mnogo jače od tog trenutnog kole-banja bilo je zapanjujuće saznanje: upravo sam govorio neki strani jezik! Onih nekoliko meseci moje pobune nije, znači, prošlo bez posledica. Ne zato što ću se ubuduće sa manje lakoće izražavati na francuskom. Nego što je tu bio prekid. Kao dete, ja sam se poistovećivao sa zvukom Šarloti-nog jezika. Plivao sam u njemu i ne pitajući se zašto se onaj sjaj u travi, obojen, mirisan, živ blesak javljao čas u muškom rodu i značio nešto šuštavo, krhko, prozimo, što se izgleda nametalo samim njegovim nazi-vom cvjetok, čas opet, obavijeno baršunastim, mekim i ženstvenim oreo-lom – postajući „une fleur".
Kasnije ću misliti na anegdotu o stonogi koja je upitana kakvu tehniku primenjuje dok igra, odjednom pobrkala sve pokrete koje je ranije instin-ktivno izvodila svojim mnogobrojnim nožicama.
Moj slučaj nije bio baš toliko beznadežan. Ali od trenutka kad je nap-ravljen lapsus, pitanje "tehnike" se nije moglo zaobići. Sada mi je francu-ski jezik postao oruđe čiji sam domašaj u govoru dobro odmeravao. Da, postao je od mene nezavisan instrument kojim sam se služio shvatajući ponekad neobičnost toga postupka.
Moje otkriće, ma koliko bilo zbunjujuće, donelo mi je snažno osećanje za stil. Taj jezik-oruđe koji upotrebljavam, brusim, usavršavam, mislio sam, i nije ništa drugo nego književno pisanje. U francuskim anegdotama kojima sam tokom cele te godine zabavljao drugove u školi, već sam osetio prvi nagoveštaj tog jezika književnosti: zar se nisam igrao njime da bih se dopao "proleterima" ili "estetama"? Književnost se ukazivala kao neprekidno divljenje pred onom verbalnom bujicom u kojoj se topio svet. Francuski, moj "staramajkin" jezik je bio, uviđao sam sada, oličenje toga jezika za čuđenje.
... I eto, od tog davnog dana provedenog na obali rečice izgubljene usred stepe, ja se usred razgovora na francuskom sećam svoje negdašnje iznenađenosti: žena sede kose, krupnih mirnih očiju, i njen unuk sede usred puste, prave ruske ravnice spržene suncem, i u beskraju svoje usamljenosti razgovaraju na francuskom kao da je to nešto najprirodnije na svetu ... Ponovo mi je pred očima taj prizor, čudim se što govorim francuski, mucam, rado bih svoj francuski dao mačkama da ga pojedu. Čudnovato, ili možda sasvim logično, upravo u trenucima kad bih se našao između dvaju jezika činilo mi se da vidim i osećam snažnije nego ikada.
Možda sam upravo onog dana kad sam izgovarajući „precepteur" (vaspitač) umesto „percepteur" (poreznik) pronikao u nemi procep izme-đu-dvaju-jezika i primetio Šarlotinu lepotu ...
Misao o toj lepoti učinila mi se u prvi mah neverovatna. U tadašnjoj Rusiji se svaka žena kad prevali pedesetu pretvarala u „babušku" – biće kojem bi bilo besmisleno pripisati ženstvenost, pa prema tome i lepotu. A reći nekom: "Moja baka je lepa" ...
A ipak je Šarlota, koja je u to vreme imala šezdeset četiri ili šezdeset pet godina, bila lepa. Smestivši se podnousečene i peskovite obale Sumre čitala je ispod vrbovih grana koje su na njenu haljinu bacale mrežu senke i sunčeve svetlosti. Srebrnasta kosa joj je bila skupljena na potiljku. Njene oči su me s vremena na vreme gledale sa blagim osmehom. Poku-šavao sam da shvatim šta na tom licu, na toj tako jednostavnoj haljini, zrači lepotom koju sam gotovo zbunjeno zapažao.
Ne, nije Šarlota bila žena za koju bi se reklo kako "ne izgleda da ima toliko godina". Crte njenog lica nisu imale ni onu krutu lepotu koju imaju "dobro negovana" lica žena koje žive u neprekidnoj borbi protiv bora. Ona se nije ni trudila da prikrije svoje godine. Ali starenje nije kod nje izazivalo stezanje tkiva koje ispija crte lica i isušuje telo. Obuhvatio sam pogledom srebrnasti odsjaj njene kose, crte lica, blago preplanule ruke, bosa stopala kojima je gotovo dodirivala lenjo proticanje Sumre ... I sa neobičnom radošću sam zaključio da nije bilo jasne granice između cvetne tkanine njene haljine i šarene senke koju je pravilo sunce. Linije njenog tela su se neprimetno utapale u prozirnost vazduha, njene oči su se, kao kakav akvarel, mešale sa toplim sjajem neba, pokret prstiju koji-ma je okretala listove utkivao se u lelujanje dugih vrbovih grančica ... Znači, to stanje je krilo tajnu njene lepote!
Da, njeno lice i telo se nisu grčili u strahu od dolaska starosti, nego su se napajali vetrom punim sunca, oporim mirisima stepe, svežinom vrba-ka. A njeno prisustvo je davalo začuđujuči sklad tom pustom prostrans-tvu. Šarlota je bila tu, a u jednoličnosti žegom spržene ravnice nastajalo je neuhvatljivo saglasje: milozvučan žubor vode, opor zadah vlažne gline i oštar miris suvih trava, igra senke i svetlosti pod granama. Jedinstven trenutak, neponovljiv u nerazgovetnom proticanju dana, godina, vremena ...
Trenutak koji nije prolazio.
Otkrio sam Šarlotinu lepotu. A gotovo u istom trenu i – njenu usam-ljenost.
Toga dana sam je ležeći na obali slušao kako govori o knjizi koju je nosila za vreme naših šetnji. Otkako sam napravio onaj lapsus nisam mogao da tokom razgovora ne obratim pažnju na način na koji je baka vladala francuskim. Upoređivao sam njen jezik sa jezikom pisaca koje sam čitao i sa jezikom retkih novina koje su dospevale u našu zemlju. Bile su mi poznate sve osobenosti njenog francuskog, njeni omiljeni obrti, lična sintaksa, njen rečnik, pa čak i patina vremena koju su nosile njene rečenice – onaj kolorit Belle epoque ...
Ovog puta više nego sva ta-zapažanja o jeziku iznenadila me je jedna misao: "Evo, već pola veka živi taj jezik potpuno izdvojen, vrlo retko upotrebljavan, u sudaru sa stvarnošću stranom njegovoj prirodi, kao biljka koja uspe da iznikne na golom kamenu ... " Ipak, Šarlotin francuski jezik je sačuvao izvanrednu životnost, zgusnutu i čistu, onu prozračnost ćilibara koju dobija vino starenjem. Taj jezik je nadživeo sibirske snežne oluje, žarki pesak pustinje u Srednjoj Aziji. I još odzvanja na obali ove rečice usred nepregledne stepe ...
I tada se usamljenost te žene ukazala preda mnom u svoj svojoj razdi-rućoj svakodnevnoj jednostavnosti. "Ona nema s kime da razgovara", pomislio sam zapanjeno. "Nikog da razgovara na francuskom jeziku ... " Odjednom sam razumeo šta je za Šarlotu moralo značiti tih nekoliko nedelja koje smo zajedno provodi li svakog leta. Shvatio sam da će se taj francuski, to tkanje rečenica koje mi je izgledalo tako prirodno, okameni-ti čim ja budem otišao na celu školsku godinu, da bi ga zamenio ruski jezik, šuškanje listova knjige, ćutanje. I zamišljao sam Šarlotu kako sama ide tmurnim ulicama Saranze utonule u sneg ...
Sutradan sam video baku kako razgovara sa Gavriličem, pijancem i nevaljalcem iz našeg dvorišta. Klupa na kojoj sede babuške bila je prazna – mora biti da ih je oterala pojava tog čoveka. Deca su se krila iza stabala topola. Stanari su s prozora radoznalo pratili prizor: čudna Francuskinja je jedina smela da se približi tom čudovištu. Opet sam razmišljao o usam-ljenosti moje bake. Očni kapci su počeli da me peckaju: "Takav je njen život. Ovo dvorište, ovaj pijanac Gavrilič, ona ogromna tamna izba preko puta i u njoj porodice natrpane jedna preko druge ... " Tada je ušla Šarlo-ta, pomalo zadihana, ali nasmejana, očiju osenčenih suzama radosti.
– Znaš – rekla mi je na ruskom, kao da nije imala vremena da pređe sa jednog jezika na drugi – Gavrilič mi je pričao o ratu, borio se u odbrani Staljingrada, na istom frontu kao i tvoj otac. Često mi priča o tome. Sada mi je pričao o jednoj borbi na obali Volge. Borili su se da bi od Nemaca preoteli jedno brdo. Kaže da nikad ranije nije video toliko tenkova u plamenu, iskasapljenih leševa, zemlje u krvi. A uveče je na tom brdu bio među dvanaestak preživelih. Sišao je do Volge strahovito žedan. I tamo na obali je video sasvim mirnu vodu, beo pesak, trsku i ribice koje su se praćakale tu pored njega. Kao kad je bio dete, u svom selu ...
Slušao sam je, a Rusija, zemlja njene samoće, prestala je da mi se čini neprijateljski raspoložena prema njenom „francustvu". Uzbuđen pričom pomislio sam kako se taj krupni pijani čovek mrkog pogleda, taj Gavrilič, ne bi usudio da ikome poveri svoja osećanja. Smejali bi mu se u lice: Staljingrad, rat, a odjednom ta trska, te ribice! Niko se u tom dvorištu ne bi ni potrudio da ga sasluša – šta zanimljivo može da ispriča jedan pija-nac? Sa Šarlotom je razgovarao s poverenjem, siguran da će ga ona razumeti. Ta Francuskinja mu je u tom času bila bliža nego svi oni koji su ga gledali uživajući u besplatnoj predstavi. Osmotrio ih je mrkim okom gunđajući u sebi: "Svi su tu, kao u cirkusu ... " Odjednom je ugle-dao Šarlotu kako ide kroz dvorište sa torbom namirnica. Uspravio se i pozdravio je. Trenutak kasnije pričao je razvedrenog lica: "Znate, Šarlota Norbertovna, nismo više gazili po zemlji nego po mlevenom mesu. Od početka rata nisam nikad video nešto slično. A uveče, kad smo završili sa Nemcima, sišao sam do Volge. A tamo, kako da vam kažem ... "
Ujutru smo izlazeći prošli pored velike crne izbe. Već je bila ispunje-na zgusnutim brujanjem. Čulo se oštro cvrkutanje ulja u tiganju, svađa muškarca i žene, mešavina glasova i muzike iz nekoliko radio-aparata ... Pogledao sam Šarlotu podigavši obrve sa podsmešljivom grimasom. Bez muke je pogodila šta je značio moj osmeh. Ali izgleda da nju nije zani-mao veliki probuđeni mravinjak.
Progovorila je tek kad smo zašli u stepu:
– Zimus – rekla je na francuskom – odnela sam lekove onoj čestitoj Frosji, znaš onoj babuški koja prva pobegne kad se pojavi Gavrilič ... Bilo je veoma hladno toga dana. Jedva sam otvorila vrata njihove izbe ...
Šarlota je nastavila da priča, a ja sam, sve začuđeniji, osećao kako se njene jednostavne reči prožimaju zvucima, mirisima, svetlošću osenče-nom izmaglicom od velike hladnoće ... Prodrmala je kvaku i vrata su se s mukom i oštrim škripanjem otvorila lomeći ledeni okvir. Našla se u unutrašnjosti velike drvene kuće, pred stepeništern pocrnelim od starosti. Stepenište je pod njenim koracima ispuštalo žalobno ječanje. Hodnici zakrčeni starim ormarima, debelim kartonima naslaganim duž zidova, biciklima, oguljenim ogledalima koja su ovom mestu nalik na pećinu davala neočekivanu dubinsku perspektivu. Miris nagorelog drveta lebdeo je među tmurnim zidovima i mešao se sa hladnoćom koju je Šarlota nosila u naborima svog kaputa ... Našla ju je na kraju hodnika, na prvom spratu. Kraj prozora prekrivenog ledenim šarama stajala je mlada žena sa detetom u naručju. Nije se micala, a glavu je lagano sagla gledajući igru plamena u otvorenim vratima velike peći koja je zauzimala ugao hodni-ka. Iza zaleđenog prozora lagano se spuštao zimski suton, plav i vedar ...
Šarlota je ćutala jedan trenutak, zatim nastavila pomalo nesigurnim glasom:
– Znaš, to je verovatno bila varka ... Ali njeno lice je bilo tako bledo, tako nežno ... Reklo bi se sazdano od istih ledenih cvetova koji su prekri-vali okno. Da, kao da su se njene crte izdvojile iz ledenih šara. Nikad nisam videla tako tananu lepotu. Kao ikona naslikana u ledu ...
Dugo smo išli ćuteći. Pred nama se lagano otvarala stepa ispunjena zvonkim oglašavanjem cvrčaka. Ali ni taj oštar zvuk ni vrućina nisu mi smetali da u plućima ponesem ledeni vazduh iz velike mračne izbe. Video sam prozor prekriven injem, plavičasto svetlucanje kristala, mladu ženu sa detetom. Šarlota je govorila francuski. Francuski je ušao i u tu izbu koja me je oduvek plašila svojim mračnim, teškim pravim ruskim životom. A negde u njenoj dubini je svetleo jedan prozor. Da, govorila je francuski. Mogla je da govori i ruski. To ništa ne bi oduzelo ovom pono-vo stvorenom trenutku. Znači da je postojala neka vrsta posrednog jezika. Univerzalnog! Opet sam pomislio na ono "između-dvaju-jezika" koje sam otkrio zahvaljujući svom lapsusu, "jezik čuđenja" ...
I toga dana mi je prvi put pala na pamet ta uzbudljiva misao: ako bi se taj jezik izrazio pisanjem?"
Jednog popodneva dok smo bili na obali Sumre začudio sam se što pomišljam na Šarlotinu smrt. Ili bolje reći, obratno, mislio sam kako ona ne može umreti ...
Vrućina je toga dana bila posebno jaka. Šarlota je izula platne: cipele i, podigavši haljinu do iznad kolena, šetala po vodi. Ležeći I jednom ostrvcu gledao sam je kako ide duž obale. Opet sam pomislio kako i nju, i obalu od belog peska, i stepu posmatram kao sa velike udaljenosti. Kao da visim u korpi vazdušnog balona. Na taj način: osmatraju (saznaću to mnogo kasnije) mesta i lica koja nesvesno smeštamo negde u prošlost. Da, gledao sam je sa te zamišljene visine iz budućnosti kojoj sam stremio svom svojom mladalačkom snagom. Koračala je vodom sa sanjalačkom lakoćom mlade devojke. Otvorena knjiga je ostala na travi ispod vrba. Tada sam najednom, u trenutnom blesku, ponovo sagledao ceo Šarlotin život. Bilo je to kao neki niz drhtavih munja: Francuska s početka veka, Sibir, pustinja, ponovo beskrajni snegovi, rat, Saranza ... Još nikad nisam bio u prilici da na taj način sagledam život nekoga ko je još živ – od početka do kraja – i kažem: ovaj život je zaključen. U Šarlotinom životu neće biti više ničega sem ove Saranze, ove stepe. I smrt.
Uspravio sam se na svom ostrvcetu, pažljivo osmotrio tu ženu koja lagano hoda vodom Sumre. I sa meni dotle nepoznatom radošću koja mi je ispunila grudi prošaptao sam: "Ne, ona neće umreti." Odmah sam hteo da saznam otkud mi tako vedra izvesnost, toliko neobična vera, posebno u toj godini u kojoj su mi umrli roditelji. Ali umesto bilo kakvog logič-nog objašnjenja video sam niz trenutaka kako protiču u sjajnom neredu: jedno prepodne puno osunčane izmaglice u zamišljenom Parizu, vetar sa mirisom lavande koji prodire u vagon, zvižduk Kukuške u toplo letnje veče, davni trenutak prvog snega koji je Šarlota gledala kako leprša one užasne ratne noći i, naravno, sadašnji trenutak – ta sitna žena sa belom maramom na sedoj kosi, žena koja zamišljeno šeta kroz bistru vodu reke što teče beskrajnom stepom ...
Odrazi svega ovoga činili su mi se istovremeno prolazni i prožeti več-nošću. Osetio sam opijajuću sigurnost: oni će na tajanstven način onemo-gućiti da Šarlota umre. Naslućivao sam kako susret sa mladom ženom pored zaleđenog prozora – ikona na ledu! – u crnoj izbi, pa Gavriličeva priča, ona trska, ribice, jedno ratno veče, da, čak i ona dva kratka bleska svetlosti, otklanjaju mogućnost da ona umre.
A najčudesnije je bilo to što uopšte nije bilo potrebno da se to dokazuje, objašnjava, izlaže. Gledao sam kako Šarlota izlazi na obalu, ide da sedne na svoje omiljeno mesto ispod vrba, i ponavljao u sebi kao neku blistavu očigledno st: "Ne, svi ti trenuci neće nikad iščeznuti ... "
Kad sam došao do nje, baka je podigla oči i kazala mi:
– Znaš, jutros sam za tebe prepisala dva različita prevoda jednog Bod-lerovog soneta. Slušaj, pročitaću ti ih. Zanimaće te ...
Misleći da je reč o nekoj od stilskih zanimljivosti koje je Šarlota vole-la da mi otkriva dok čita, često u obliku zagonetke, naoštrio sam pažnju, željan da pokažem svoje poznavanje francuske pismenosti. Nisam mogao ni pretpostaviti da će taj Bodlerov sonet biti za mene pravo izbavljenje.
Istina je, žena se tih letnjih meseci nametala svim mojim čulima kao neprekidna mora. Nisam ni znao da proživljavam onaj bolni prelaz izme-đu prve telesne ljubavi, često jedva nagoveštene, i onih koje će uslediti. Taj prelaz je ponekad osetljiviji od prelaza između nevinosti i prvog dodira sa ženskim telom.
Čak i u onoj Saranzi bogu iza leđa, ta mnogostruka, mnogolika, neu-hvatljiva žena bila je čudno prisutna. Više kao nagoveštaj, nenametljivija nego u velikim gradovima, ali utoliko izazovnija. Na primer kao ona devojka koju sam sreo jednog dana u pustoj, prašnjavoj i suncem isušenoj ulici. Bila je visoka, stasita, one snažne zdrave telesne građe kakva se sreće u unutrašnjosti. Bluza joj je stezala jake okrugle grudi. Pod kratkom suknjicom ocrtavale su joj se snažne butine. Zbog tankih potpetica na belim lakovanim cipelama, hod joj je bio pomalo krut. Moderna odeća, šminka i onaj isprekidan hod davali su njenoj pojavi u pustoj ulici nad-realistički izgled. A naročito onaj suviše puten, gotovo životinjski izgled njenog tela, njenih pokreta! Onog popodneva ispunjenog nemom vreli-nom. U onom uspavanom gradiću. Zašto? Sa kojim ciljem? Nisam se mogao uzdržati da kriomice ne bacim pogled iza sebe: da, njeni snažni nožni listovi, bakarno sjajni, butine, dve polulopte zadnjice koje se blago kreću pri svakom koraku. Sav zabezeknut pomislio sam da u ovoj učma-loj Saranzi mora da postoji neka soba, neki krevet na kojem će se ispruži ti to telo i, razmičući noge, primiti među bedra neko drugo telo. Ta zami-šljena slika me je potpuno opčinila. Kako je sve to istovremeno bilo prirodno i neverovatno!
Ili opet jedne večeri, ona naga punačka ženska ruka koja se pojavila na nekom prozoru. Uska uličica puna teških nepomičnih krošnji – i ta tako bela, tako obla ruka, obnažena sve do ramena, koja se talasala nekoliko trenutaka koliko joj je bilo potrebno da navuče muslinsku zavesu na svojoj sobi. Ne znam na osnovu čega sam dokučio pomalo uzrujanu nestrpljivost toga pokreta i pojmio zbog čega je gola ženska ruka navlači-la zavesu ... Čak sam osetio glatku svežinu te ruke na svojim usnama.
Pri svakom od takvih susreta, u glavi mi je uporno odzvanjao zov: tre-ba odmah privući te neznanke, uzeti ih, od njihove puti načiniti brojanicu tela iz snova. Jer svaka propuštena prilika je bila poraz, nepovratan gubi-tak, praznina koju druga tela mogu ispuniti samo delimično. U tim trenu-cima sam imao nepodnošljivu groznicu!
Nikad se nisam usudio da o tome razgovaram sa Šarlotom. Još manje da joj pričam o raspolućenoj ženi iz ratnog čamca, ili o mojoj noći prove-denoj sa mladom pijanom devojkom. Da li je sama naslućivala moju pometnju? Svakako. Ne pretpostavljajući ništa o prostitutki viđenoj kroz brodske prozorčiće, ni o riđokosoj devojci na staroj skeli, čini mi se da je sasvim tačno procenila "dokle sam stigao" u svom ljubavnom iskustvu. Ja sam i nesvesno svojim pitanjima, izvrdavanjima, tobožnjom ravnoduš-nošću prema nekim osetljivim temama, čak i ćutanjem, dograđivao svoju sliku šegrta u ljubavi. Ali nisam bio svestan toga, kao onaj što zaboravlja da njegova senka prenosi na zid pokrete koje bi hteo da prikrije.
Tako sam slušajući Šarlotu kako govori o Bodleru pomislio da je reč o običnoj podudarnosti kad se u prvoj strofi njegovog soneta ukazao taj pojam ženskoga:
Kada, sklopivši oba oka, u toplo jesenje veče
Udahnem miris tvojih toplih grudi,
Tad vidim pred sobom obale srećne
Obasjane ravnomerno ognjem sunca ...
– Vidiš – nastavila je baka mešavinom ruskog i francuskog, jer je tre-balo da navede tekstove u prevodima – kod Brjusova prvi stih ovako kaže: Jedne jesenje večeri zatvorenih očiju ... itd. Kod Baljmonta: Kada, zatvorivši oči u toplo letnje veče ... Po mome mišljenju, obojica dosta pojednostavljuju Bodlera. Jer u njegovom sonetu, shvataš, ovo "toplo jesenje veče" je sasvim poseban trenutak, da, usred jeseni, odjednom – poput neke blagodati, to toplo veče, jedinstvena umetnuta svetlost usred kiše i životnih nedaća. Oni su u prevodima izneverili Bodlerovu misao: "jesenje veče", "letnje veče", to je tako ravno, bez duše. A kod njega taj trenutak čini mogućnom čaroliju, znaš, nekako kao i oni blagi dani u poznu jesen ...
Šarlota je nastavila da objašnjava uz lako prikrivanje svoje nestručnos-ti ispod koje se često krilo veoma široko znanje, iz zebnje da ne izgleda uobraženo. Ali ja sam čuo samo melodiju njenog glasa, čas na ruskom, čas na francuskom.
Umesto opsednutosti ženskim telom, sveprisutnom ženom koja me je razdirala svojom neiscrpnom mnogostrukošću, sada sam osećao neko veliko smirenje. Ono je imalo prozirnost "tople jesenje večeri".
I spokojstvo sporog, gotovo' setnog posmatranja lepog ženskog tela opruženog u blaženom umoru od ljubavi. Tela čiji se puteni odraz prosti-re u povorci uspomena, mirisa, svetlosti ...
Reka se zatalasala i pre nego što je oluja stigla do nas. Stresli smo se kad smo čuli kako voda već zapljuskuje žile vrba. Nebo je pomalo ljubi-často, pa crno. Stepa, naježena, skamenila se u zaslepljujucim modrim predelima. Oštar kiseo zadah zapljusnuo nas je zajedno sa svežinom prvih pljuskova. A ŠarJota, savijajući salvet na kome smo ručali, završa-vala je svoje izlaganje:
– Ali na kraju, u poslednjem stihu, postoji jedan pravi prevodilački paradoks. Brjusov je nadmašio Bodlera! Evo, Bodler govori o "pesmama lađara" na ostrvu rođenom iz "mirisa tvojih toplih grudi". A Brjusov, prevodeći, čuje "glasove lađara koji viču na raznim jezicima". Divno je upravo što ruski jezik može to postići samo jednim pridevom. Ti uzvici na raznim jezicima su mnogo životniji od "pesme lađara" u stilu pomalo sladunjavog romantizma, mora se priznati. Vidiš, to je ono o čemu smo pričali pre nekoliko dana: prevodilac proze je piščev rob, a prevodilac poezije mu je suparnik. Uostalom, u ovom sonetu ...
Nije imala vremena da završi rečenicu. Voda nam je već tekla rod nogama, povukla moju odeću, nekoliko listova hartije, jednu Šarlotinu platnenu cipelu. Nebo nabreklo od kiše sručilo se nad stepom. Pohitali smo da spasemo što se još moglo spasi ti. Dograbio sam pantalone i košulju koji su se, poneti vetrom, srećom bili zakačili za grane vrba i doslovno ulovio Šarlotinu cipelu. A listovi hartije bili su – prepisi prevo-da pesme. Pljusak ih je brzo pretvorio u razmazane mastiljave gužvice ...
Nismo ni primetili svoj strah – zaglušujuća huka grmljavine odagnala je svojom žestinom svaku misao. Naleti vode usmerili su svu našu pažnju na drhtave okvire naših tela. Snažno smo osećali svoja ogoljena srca uronjena u taj potop koji je spajao nebo i zemlju.
Nekoliko trenutaka kasnije ogrejalo je sunce. Posmatrali smo stepu sa obale. Blistala je trepereći hiljadama iskrica duginih boja, činilo se kao da diše. Pogledali smo se sa osmehom. Šarlota je izgubila svoju belu maramu, a mokra kosa joj je u potamnelim pramenovima padala na ramena. Trepavice su joj svetlucale kapljicama kiše. Sasvim mokra halji-na joj se lepila uz telo. "Mlada je. I veoma lepa. Uprkos svemu", odjeki-vao je u meni nehotičan glas koji nam se ne pokorava i koji nas dovodi u nepriliku svojom otvorenom iskrenošću, ali nam otkriva onaj deo naše misli koji izgovorena reč prikriva.
Zaustavili smo se kod nasipa ispred železničke pruge. Videlo se kako se iz daljine približava dugačak teretni voz. Na ovom mestu se zahuktali voz često zaustavljao, nakratko preprečavajući i našu stazu. Nas je zabav-ljala ta rampa koju je verovatno postavljao neki skretnički uređaj ili semafor. Vagoni bi se ređali kao džinovski zid zasut prašinom. Od njiho-vih zidova stalno izloženih suncu dopirao je snažan talas toplote. A iz daljine se čuo pisak lokomotive koji je jedini remetio tišinu stepe. Ja sam svaki put padao u iskušenje da ne čekam da voz prođe i da pređem prugu provlačeći se ispod vagona. Šarlota me je zadrža val a govoreći kako je upravo čula zvižduk. Ponekad, kad bi čekanje dugo potrajalo, popeli bismo se na otvorenu platformu koju su u to vreme imali teretni vagoni i silazili na drugu stranu pruge. Tih nekoliko trenutaka je uvek bilo ispu-njeno veselom užurbanošću: a ako bi voz krenuo i odveo nas u nekom nepoznatom pravcu, kao u bajci?
Ovog puta nismo mogli da čekamo. Bili smo potpuno mokri i trebalo je da stignemo kući pre nego što padne noć. Popeo sam se prvi, pružio ruku Šarloti i ona se popela na stepenik. U tom trenutku se voz trgao. Pretrčali smo platformu. Ja sam još i mogao da skočim. Ali Šarlota nije ... Ostali smo između vagona gde je vetar prodirao sve jače. Naša staza se uskoro izgubila u beskraju stepe.
Ne, nismo se zabrinuli. Znali smo da će se naš voz zaustaviti na ovoj ili onoj stanici. Čak mi je izgledalo da je Šarlota na izvestan način uživala u našoj iznenadnoj pustolovini. Posmatrala je ravnicu koja je oživela posle oluje. Lepršajući na vetru, kosa joj se rasula oko lica. Ona bi je s vremena na vreme zabacila brzim pokretom. Iako je grejalo sunce, pone-kad bi prsnula slaba kiša. Šarlota mi se osmehivala kroz taj svetlucavi veo.
To što se iznenada zbilo na platformi vagona usred stepe ličilo je na oduševljenje deteta koje je, posle dugog uzaludnoga gledanja, u znalački zapetljanim linijama neke skrivalice otkrilo traženo lice ili predmet. Ono ga vidi, šare crteža dobijaju nov smisao, nov život...
Tako je bilo i sa mojim unutrašnjim pogledom. Odjednom sam video! Tačnije, celim sam bićem osetio jasnu vezu koja je spajala taj trenutak pun šarenog svetlucanja sa nekim drugim trenucima u kojima sam nekada bio: ono davno veče sa Šarlotom, setan pisak Kukuške, pa ono jutro u Parizu, u mojoj uobrazilji obavijeno osunčanom izmaglicom, noćni trenu-tak na splavu sa mojom prvom draganom, kad je velika lađa nadvisila naša tela u zagrljaju, i one večeri iz mog detinjstva proživljene, činilo mi se, već u nekom drugom životu ... Tako povezani, ovi trenuci su činili poseban svet sa posebnim ritmom, vazduhom i suncem. Gotovo neku drugu planetu. Planetu na kojoj smrt ove žene velikih sivih očiju ne bi mogla ni da se zamisli. Na kojoj bi se žensko telo otvaralo u neprekidan niz trenutaka iz snova. Na kojoj bi moj "jezik čuđenja" bio razumljiv drugima.
Ta planeta je bila onaj isti svet koji se ukazivao u kretanju našeg vagona. Da, i stanica na kojoj se konačno zaustavio. I prazan peron umi-ven pljuskom kiše. I retki prolaznici sa svojim svakodnevnim brigama. Sav taj svet, ali viđen na drugi način.
Dok sam pomagao Šarloti da siđe pokušavao sam da odredim taj "drugi način". Da, da bi se videla ta druga planeta trebalo je ponašati se na poseban način. Ali kako?
– Hajdemo da pojedemo štogod – rekla mi je baka, izvlačeći me iz razmišljanja, i uputila se prema restoranu koji se nalazio u jednom krilu stani čne zgrade.
Sala je bila prazna, na stolovima nije bilo pribora. Smestili smo se bli-zu otvorenog prozora kroz koji se video trg oivičen drvećem. Na fasada-ma zgrada su bile crvene trake sa uobičajenim parolama u slavu Partije, Domovine i Mira ... Prišao nam je konobar i mrzovoljnim glasom saopš-tio da je zbog oluje nestalo struje i da je restoran stoga zatvoren. Ja sam već hteo da ustanem, ali je Šarlota bila istrajna, pribegavši naglašenoj učtivosti koja je, zastarelim izrazima za koje sam znao da su preuzeti iz francuskog, uvek ostavljala dobar utisak na Ruse. Čovek je malo okle-vao, zatim otišao, očigledno u nedoumici.
Doneo nam je neobično jednostavno sastavljeno jelo: tanjir sa desetak kolutića salame i velikim, na tanke kriške isečenim kiselim krastavcem. A povrh svega izneo je pred nas bocu vina. Nikada dotad nisam večerao nešto slično. Biće da je i konobar shvatio izuzetnost našeg pojavljivanja ovde i neobičnost ovog hladnog obroka. Osmehnuo se i promrmljao nekoliko opaski o vremenu, kao da se izvinjava zbog načina na koji nas je dočekao.
Ostali smo sami li sali. Vetar je kroz prozor donosio miris mokrog lišća. Na nebu su se slegali sivi i ljubičasti oblaci koje je obasjavalo sunce na zalasku. S vremena na vreme bi zaškripeli točkovi automobila na vlažnom asfaltu. Svaki gutljaj vina je tim zvucima i bojama davao novu gustinu: sveža otežalost krošnji drveća, sjajna prozorska okna opran a kišom, crvena boja parola na fasadama, vlažno škripanje točkova, ono i dalje oblačno nebo. Osećao sam kako se ono što smo doživljavali u toj praznoj sali malo-pomalo odvajalo od sadašnjeg trenutka, od ove železni-čke stanice, ovog nepoznatog grada, od njegove svakodnevice ...
Teške krošnje, duge crvene mrlje na fasadama, vlažan asfalt, škripa guma, sivoljubičasto nebo. Okrenuo sam se prema Šarloti. Nje više nije bilo ...
A to više nije bio ni onaj stanični restoran izgubljen usred stepe.
Nego neka kafana u Parizu, a iza prozora – prolećno veče. Sivo i lju-bičasto, još oblačno nebo, škripanje automobilskih točkova na vlažnom asfaltu, tek rascvetani kestenovi, crveni zastori restorana na suprotnoj strani trga. I ja, dvadeset godina kasnije, ja koji u tom trenutku prepozna-jem tu gamu boja i vaskrsavam vrtoglavicu ponovo nađenog trenutka. Jedna mlada žena naspram mene, sa vrlo francuskom ljupkošću održava razgovor ni o čemu. Posmatram njeno nasmešeno lice i povremeno kli-mam glavom u ritmu njenih reči. Ta žena mi je veoma bliska. Volim njen glas, način razmišljanja. Poznajem sklad njenog tela ... "Kad bih mogao da joj pričam o onom trenutku od pre dvadeset godina, usred stepe, u praznoj železničkoj stanici?", pomislio sam i znao da neću to učiniti.
U ono davno veče pre dvadeset godina, Šarlota već ustaje, namešta kosu ogledajući se u oknu otvorenog prozora, i mi odlazimo. A na mojim usnama, uz prijatnu gorkost vina, iščezava ono što nikad nisam smeo da izgovorim: "Ona je još tako lepa i pored sede kose i tolikih godina zato što kroz njene oči, lice, njeno telo, zrače oni trenuci svetlosti i lepote ... "
Šarlota napušta stanicu. Pratim je, opijen svojim neizrecivim otkrićem. A nad stepom se spušta noć. Noć koja traje već dvadeset godina u Saran-zi mog detinjstva.
Šarlotu sam video ponovo deset godina kasnije, na nekoliko sati, pred svoj odlazak u inostranstvo. Stigao sam veoma kasno uveče, a sutradan sam morao vrlo rano da putujem u Moskvu. Bila je hladna noć kasne jeseni. Za Šarlotu je ona predstavljala skup tužnih uspomena na sve odlaske iz njenog života, na sve noći opraštanja ... Nismo spavali. Prip-remila je čaj, a ja sam hodao po njenom stanu koji mi se učinio neobično malen i tako dirljivo veran pri snim stvarima.
Bilo mi je dvadeset pet godina. Putovanje me je snažno uzbuđivalo. Već sam znao da odlazim na duže vreme. Bolje rečeno, da će taj boravak u Evropi potrajati mnogo više od predviđenih dveju nedelja. Činilo mi se da će moj odlazak poremetiti mir našeg uspavanog carstva, da će svi njegovi stanovnici govoriti samo o mom bekstvu, da će od mog prvog poteza, od prve reči koju ču izgovoriti sa druge strane granice nastati nova epoha. Već sam živeo od povorke novih lica koja ću sretati, od lepote predela iz snova, od izazivanja opasnosti.
Upitao sam je veselim tonom, zanet sebičnošću svojstvenom mladosti:
– I ti bi mogla da odeš u inostranstvo! Na primer u Francusku ...
Zar te to ne privlači?
Lice joj se nije nimalo promenilo. Samo je oborila pogled. Začuo sam šištanje čajnika, udaranje snežnih kristala o tamno okno.
– Znaš "7 rekla je najzad uz umoran osmeh – kad sam 1922. godine otišla u Sibir, polovinu ili bar trećinu toga puta prešla sam pešice. To bi bilo kao odavde do Pariza. Vidiš, ne bi mi bili potrebni ni ti vaši avioni...
Opet se osmehivala gledajući me u oči. Ali uprkos ovom veselom tonu, u njenom glasu sam osetio duboku gorčinu. Zbunio sam se, uzeo cigaretu, izišao na balkon ...
Tada sam pod ledenom tamom stepe pomislio kako sam najzad razu-meo šta je za nju bila Francuska.