26.
Nakon što se pozdravila s Betsy Hill, Tia zatvori vrata i krene na kat. Tiho hodajući niz
hodnik prošla je Jillinu sobu i ušla u sobu svojeg sina. Ona otvori ladicu Adamovog
radnog stola i počne po njoj kopati. Kada su priključili softver za špijuniranje na
njegov kompjutor osjećala je da postupaju ispravno - zašto se sad ovo činilo
pogrešnim? Gadila se sama sebi. Sad joj se sve činilo pogrešnim, cijelo to zadiranje u
tuñu intimu.
Ali nije prestala tražiti.
Adam je ipak još uvijek bio dijete. Ladica nije očišćena cijelu vječnost, pa je u njoj bilo
svakojakih ostataka iz prethodnih Adamovih perioda, poput stvari pronañenih u
arheološkom nalazištu. Bejzbol sličice, Pokemon sličice, Yu-Gi-Oh!, Yamaguchi s davno
umrlom baterijom, Crazy Bones - sve 'in' stvari koje su klinci sakupljali, a zatim ih
odbacivali. Adam je bio bolji od većine djece u vezi sa stvarima koje se 'obavezno
moraju imati'. Nije stalno moljakao da mu se kupi nešto novo, niti je to odbacivao čim
bi moda prošla.
Ona odmahne glavom. Te su stvari još uvijek bile u njegovoj ladici.
Bilo je tu kemijskih i običnih olovaka, njegova stara kutijica za ortodontski aparat (Tia
mu je neprestano prigovarala što ga ne nosi), značke iz Disney Worlda u kojem su bili
prije četiri godine, desetine ulaznica s utakmica Rangersa. Ona uzme ulaznice u ruku i
sjeti se mješavine radosti i usredotočenosti koja mu se mogla čitati na licu kada je
gledao hokej. Sjeti se kako su on i njegov otac proslavljali svaki pogodak Rangersa.
Ustali bi, udarili jedan drugoga dlanom o dlan i pjevali blesavu pjesmu u čast pogotka
koja je išla nešto kao "Oh, oh, oh" s pljeskanjem.
Ona počne plakati.
Ma daj se sredi, Tia.
Ona pogleda u kompjutor. To je sada bio Adamov svijet. Sada su kompjutori općenito
bili najvažnija stvar u dječjim sobama. Adam je na njemu on-line igrao najnoviju
verziju Halo-a. Razgovarao je s nepoznatima i s prijateljima na chatu. Kontaktirao je
stvarne i cyber prijatelje na Facebooku i MySpaceu. Neko vrijeme je igrao on-line
poker, ali mu je na Mikeovu i Tijinu radost dosadio. Bilo je tu i smiješnih filmića na
YouTubeu, filmskih najava, glazbenih videospotova i da, pikantnih sadržaja. Bilo je
mnoštvo pustolovnih igara, simulatora stvarnosti ili kako se već zovu, u kojima se on
mogao izgubiti isto onako kako se Tia znala izgubiti u knjizi, i bilo je jako teško
odrediti je li to dobro ili nije.
A sav taj seks u današnje doba - to ju je upravo izluñivalo. Želite postupiti ispravno,
kontrolirati djeci dotok informacija, ali to je nemoguće. Uključite li ujutro bilo koju
radiostanicu čut ćete mačo frajere kako pričaju o cicama, nevjeri i orgazmu. Otvorite li
bilo koji časopis ili pogledate bilo koju televizijsku emisiju... ma već je postalo
staromodno žaliti se da su pretjerali. I kako da se s time nosite? Trebate li objasniti
djetetu da to nije u redu? I što točno nije u redu?
Nije ni čudo što ljudi zato pronalaze utjehu u krajnostima, pa su lako pronašli rješenje
u prakticiranju apstinencije, ali dajte, to ne pali. Uostalom, nije cilj prikazati seks kao
nešto loše, neko zlo ili čak tabu - a ipak, ne želite da se djeca seksaju. Želite im
objasniti da je seks nešto dobro i zdravo - ali da ga ipak još uvijek ne trebaju
upražnjavati. Kako da roditelj pronañe sredinu? Čudno, ali svi želimo da naša djeca
imaju naš pogled na svijet, kao da je taj pogled, unatoč kiksevima naših roditelja,
najbolji i najzdraviji. Ali zašto? Jesmo li mi odgajani kako treba ili smo nekako pronašli
tu ravnotežu sami? Hoće li i oni?
"Hej, mama."
Jill je stajala na vratima. Zbunjeno je pogledala majku, iznenañena, pretpostavi Tia,
što je vidi u Adamovoj sobi. Nastane tajac. Trajao je nekoliko sekundi, ne duže, ali Tia
osjeti hladan nalet vjetra preko prsa.
"Hej, dušo."
Jill je u ruci držala Tijin BlackBerry. "Mogu li igrati BrickBreaker?"
Ona je obožavala igrati igrice na maminom BlackBerryju. U normalnim bi okolnostima
Tia nježno izgrdila kćer jer je uzela telefon bez pitanja. Poput većine djece, Jill je to
svejedno radila. Koristila bi se BlackBerryjem, posudila bi Tijin iPod, služila se
kompjutorom u spavaćoj sobi zato što njezin nije bio tako brz ili je ostavljala bežični
telefon u svojoj sobi, a onda ga Tia ne bi mogla pronaći.
Sada pak nije bio trenutak za uobičajenu lekciju iz odgovornosti.
"Svakako. Ali ako zazvoni, molim te smjesta mi ga donesi."
"Dobro." Jill pogleda po sobi. "Što to radiš?"
"Nešto tražim."
"Što?"
"Ne znam. Možda neki trag po kojem bih shvatila gdje je tvoj brat."
"S njim će sve biti u redu, zar ne?"
"Naravno, molim te, ne brini." Uto se Tia sjeti da život ne staje i, poželjevši da bude
barem malo normalan upita: "Imaš li kakvu zadaću?"
"Već sam je napravila."
"Dobro. Je li sve ostalo u redu?"
Jill slegne ramenima.
"Želiš li popričati o nečemu?"
"Ne, dobro sam. Samo se brinem zbog Adama."
"Znam, dušo. Kako je u školi?"
Još jedno slijeganje ramenima. Glupo pitanje. Tia ga je tijekom godina postavila
nekoliko tisuća puta svakome od svoje djece i nikad, nijedanput, nije dobila drukčiji
odgovor od slijeganja ramenima, 'dobro', 'u redu', 'škola k'o škola'.
Tia izañe iz sobe svojega sina. Tamo nije bilo ničega. Čekao ju je ispis izvještaja ESpyRighta.
Ona zatvori vrata svoje sobe i prelista ga. Adamovi prijatelji, Clark i Olivia,
toga su mu jutra poslali e-mail, iako su poruke bile prilično tajanstvene. Oboje su
željeli znati gdje je on, te su spomenuli kako ga roditelji posvuda traže.
Od DJ Huffa nije bilo e-mailova.
Hmm. DJ i Adam su dosta komunicirali. Iznenada od DJ-a nije bilo mailova, kao da je
možda znao da Adama neće biti da na njih odgovori.
Začuje se tiho kucanje na vratima. "Mama?"
"Slobodno uñi."
Jill pritisne kvaku. "Zaboravila sam ti reći. Zvali su iz ordinacije doktora Fortea. Naručili
su me za utorak."
"Dobro, hvala."
"Zašto uopće moram doktoru Forteu? Nedavno sam bila na čišćenju zuba."
Svakodnevne stvari. Ponovno. Tia se tome razveseli. "Možda će ti uskoro trebati
aparatić."
"Već?"
"Da. Adam je bio tvojih..." Ona zastane.
"Mojih što?"
Ona se okrene natrag prema izvještaju E-SpyRighta na krevetu, onom najnovijem, ali
taj joj neće pomoći. Trebao joj je onaj s e-mailom u kojem se spominje zabava u kući
Huffovih.
"Mama? Što se dogaña?"
Tia i Mike pazili su da svi stari izvještaji završe u sjeckalici papira, ali ona je sačuvala
taj izvještaj kako bi ga pokazala Mikeu. Kamo ga je stavila? Ona pogleda pokraj svog
kreveta. Tamo je bila hrpa papira. Ona je počne prekapati.
"Mogu li ti nekako pomoći", upita Jill.
"Ne, u redu je, dušo."
Nema ga. Ona ustane. Nema veze.
Tia se brzo vrati na internet. Link na stranicu E-SpyRight već je bio u pospremljen u
favorite. Ona otvori tu stranicu i klikne na arhivu. Pronañe odgovarajući datum i
zatraži stari izvještaj.
Nije bilo potrebe da ga ispiše. Kada se pojavio na ekranu, Tia ga preleti pogledom sve
dok nije stigla do e-maila o zabavi kod Huffovih. Nije je zanimao sam sadržaj maila u
kojem se govorilo kako Huffovi neće biti kod kuće, o tulumu i drogiranju - ali kad bolje
razmisli, što je zapravo bilo s time? Mike je svratio onamo i ne samo da nije bilo
tuluma, već je i Daniel Huff bio kod kuće.
Jesu li Huffovi promijenili planove?
Ali to sad nije bilo bitno. Tia pomakne kursor kako bi provjerila ono što bi većina
smatrala nebitnim.
Podatke o vremenu i datumu.
E-SpyRight ne samo da je davao podatke o vremenu i datumu kada je e-mail poslan,
već i o vremenu i datumu kada ga je Adam otvorio.
"Mama, što se dogaña?"
"Samo trenutak, dušo."
Tia uzme telefon i nazove doktora Fortea. Bila je subota, ali ona je znala da su zbog
svih izvannastavnih aktivnosti koje su djeca imala, mjesni stomatolozi radili i
vikendom. Pogleda na sat dok je slušala kako zvoni već treći put, zatim četvrti. Srce
joj potone na peti signal, a onda, spas:
"Ordinacija doktora Fortea."
"Dobro jutro, ovdje Tia Baye, Adamova i Jillina mama."
"Da, gospodo Baye, kako vam mogu pomoći?"
Tia se pokuša sjetiti imena Forteove recepcionarke. Radila je kod njega godinama,
poznavala je svakoga, zapravo je ona vodila ordinaciju. Ona je bila glavna i odgovor je
bio u njezinim rukama. "Jeste li to vi, Caroline?"
"Da."
"Zdravo, Caroline. Čujte, ovo će vam se možda učiniti neobičnim, ali očajnički mi treba
vaša usluga."
"Pa, pokušat ću vam pomoći, ali idući smo tjedan prilično popunjeni."
"Ma ne, ne radi se o tome. Adam je bio naručen osamnaestog, poslije škole, u tri
četrdeset pet."
Nije bilo odgovora.
"Želim znati je li bio kod vas."
"Mislite, je li preskočio termin?"
"Da."
"Nije. Pa ja bih vas nazvala. Adam je sigurno bio ovdje."
"Znate li je li došao na vrijeme?"
"Mogu vam reći točno kada je došao, ako će vam to pomoći. Upisao se kad je došao."
"Da, to bi bilo sjajno."
Još malo čekanja. Tia je čula kako prsti udaraju po tipkovnici, zatim šuškanje papira.
"Adam je stigao ranije, gospoño Baye - upisao se u tri i dvadeset poslije podne."
Logično, pomisli Tia. Obično je onamo išao pješice odmah poslije škole.
"Primili smo ga na vrijeme - točno u tri četrdeset. Je li to ono što vas je zanimalo?"
Tia gotovo ispusti telefon iz ruke. Nešto stvarno nije bilo u redu. Tia ponovno pogleda
ekran - stupac u kojem su bili upisani vrijeme i datum.
E-mail o tulumu kod Huffovih poslan je u 3:32 poslije podne. Pročitan je u 3:37 poslije
podne.
Adam u to vrijeme nije bio kod kuće.
To nije imalo smisla, osim ako...
"Hvala vam, Caroline." Ona brzo nazove Bretta, stručnjaka za kompjutore. On se javi
s: "Jo!"
Tia ga odluči natjerati da se brani. "Hvala ti što si me izdao pred Hester."
"Tia? Gle, žao mi je zbog toga."
"Da, mogu si misliti."
"Ne, stvarno. Hester zna sve što se ovdje dogaña. Shvaćaš li da ona nadzire svaki
kompjutor u uredu? Ponekad, onako iz zabave, čita osobne e-mailove. Rukovodi se
time da, ako si na njezinom posjedu, onda..."
"Ja nisam bila na njezinom posjedu."
"Znam, žao mi je."
Bilo je vrijeme da krene dalje. "Sudeći po izvještaju E-SpyRighta, moj je sin pročitao
e-mail u tri i trideset sedam poslije podne."
"Pa?"
"U to vrijeme on nije bio kod kuće. Je li ga mogao pročitati negdje drugdje?"
"Podatke si dobila od E-SpyRighta, zar ne?"
"Da."
"Onda je odgovor: ne. E-SpyRight prati samo ono što on radi na tom kompjutoru.
Znači, ako se logirao negdje drugdje i pročitao e-mail, toga neće biti u izvještaju."
"Kako je onda ovo moguće?"
"Hmm. Prvo, jeste li sigurni da nije bio kod kuće?"
"Sto posto."
"Pa, netko je bio. I taj je netko bio na njegovom kompjutoru."
Tia ponovno pogleda u izvještaj. "Ovdje piše da je poruka izbrisana u tri trideset osam
poslije podne."
"Znači, netko je bio na kompjutoru vašeg sina, pročitao je e-mail, a onda ga izbrisao."
"To znači da ga Adam nije ni vidio, zar ne?"
"Najvjerojatnije nije."
Ona odmah prekriži najočitije 'sumnjivce': ona i Mike su tog dana bili na poslu, a Jill je
odšetala s Yasmin do Novaka da se tamo igraju.
Nitko od njih nije bio kod kuće.
Kako je bilo tko mogao ući i ne ostaviti tragove provale? Ona se sjeti ključa, onoga
koji su skrivali vani, u lažnom kamenu kod stupa u ogradi.
Zatim začuje signal, imala je još jedan poziv. Bio je to Mo.
"Brette, morat ću te nazvati poslije." Ona prebaci na drugu liniju. "Mo?"
"Nećeš vjerovati što se dogodilo", reče on. "FBI je upravo uhitio Mikea."
* * *
Loren Muse je sjedila u improviziranoj sobi za saslušavanje i pozorno motrila Neila
Cordovu.
Bio je to nešto niži sitniji muškarac kompaktne grañe i gotovo savršeno naočit. Kad je
stajao uz suprugu bili su čak pomalo slični. Muse je to znala zato što je Cordova donio
njihove zajedničke fotografije, puno njih - oni na krstarenjima, na plažama, na
primanjima, na zabavama, u stražnjem dvorištu. Neil i Reba Cordova bili su
fotogenični, izgledali su zdravo i voljeli su pozirati obraz uz obraz. Na svakoj su
fotografiji izgledali sretno.
"Molim vas, pronañite je", reče Neil Cordova već treći put otkako je ušao u prostoriju.
Ona mu je već dvaput odgovorila: "Poduzimamo sve što je u našoj moći", pa je zato
sad odšutjela.
"Želim pomoći kako god mogu", doda on.
Neil Cordova bio je kratko podšišan, odjeven u blejzer i kravatu, kao da se to od njega
očekuje, kao da će mu odijelo pomoći da ostane pribran. Njegove su cipele imale lijepi
sjaj. Muse se zamisli nad time. Njezin je otac takoñer volio ulaštene cipele. "Čovjeka
možeš ocijeniti prema sjaju njegovih cipela", običavao je govoriti svojoj mladoj kćeri.
Lijepo je to bilo znati. Kada je četrnaestogodišnja Loren Muse pronašla očevo tijelo u
garaži - kamo je on otišao da si prosvira mozak - njegove su se cipele doista lijepo
sjajile.
Dobar savjet, tata. Hvala ti što si mi pokazao kako izgleda protokol samoubojstva.
"Ja znam kako to ide", nastavi Cordova. "Muža se uvijek smatra sumnjivcem, zar ne?"
Muse ne odgovori.
"Vi mislite da je Reba imala ljubavnika zato što joj je auto bio parkiran ispred motela -
ali ja vam se kunem, nije bilo tako. Morate mi vjerovati."
Museino je lice bilo kao od kamena. "Nismo još odbacili, ali ni prihvatili nijednu
verziju."
"Testirajte me na poligrafu, ne tražim odvjetnika, učinit ću što god treba. Samo ne
želim da gubite vrijeme tražeći u krivom smjeru. Reba nije pobjegla ni s kim, ja to
znam. A ja nemam nikakve veze s njezinim nestankom."
Nikad i nikom ne vjeruj, pomisli Muse. To je bilo pravilo. Ona je ispitivala sumnjivce
čije su glumačke sposobnosti mogle ostaviti De Nira bez posla. Ali dokazi su zasad
potvrñivali njegove riječi, a i ona je cijelom nutrinom osjećala da Neil Cordova govori
istinu. Uostalom, u ovome trenutku to nije bilo važno.
Muse je pozvala Cordovu da identificira tijelo N.N. Bio on neprijatelj ili saveznik, u
ovome je trenutku očajnički trebala jedno.
Njegovu suradnju. Zato reče: "Gospodine Cordova, ja ne mislim da ste vi ozlijedili
svoju suprugu."
On smjesta osjeti olakšanje, ali ono istom brzinom nestane. Vidjela je da se on ne
brine zbog sebe. Brinuo se samo za prelijepu ženu na onim prekrasnim fotografijama.
"Je li u posljednje vrijeme nešto mučilo vašu suprugu?"
"Pa baš i nije. Sarah - naša osmogodišnja kći", on zastane, ugrize se za stisnutu šaku,
zatvori oči. "Sarah ima problema s čitanjem. Rekao sam to i policajcima u
Livingstoneu. Rebu je to brinulo."
To nije bilo ni od kakve pomoći, ali on je barem počeo govoriti.
"Dopustite da vas pitam nešto, što će vam možda zvučati malo neobično", reče Muse.
On kimne i nagne se naprijed, očajnički želeći biti od koristi.
"Je li vam Reba možda spominjala da neka od njezinih prijateljica ima problema?"
"Nisam siguran što podrazumijevate pod imati problem."
"Dobro, počet ću s ovim. Pretpostavljam da nitko koga poznajete nije nestao."
"Mislite, kao moja žena?"
"Mislim na bilo kakvu odsutnost. Idemo korak dalje. Je li netko od vaših prijatelja
otputovao ili je na godišnjem odmoru?"
"Friedmanovi su na tjedan dana otputovali u Buenos Aires. Gospoda Friedman i Reba
su vrlo bliske."
"Dobro, u redu." Ona je znala da Clarence sve zapisuje. On će provjeriti i uvjeriti se je
li gospoda Friedman tamo gdje bi trebala biti. "Još netko?"
Neil je razmišljao o pitanju, žvačući obraz iznutra.
"Pokušavam se sjetiti", reče on.
"Opustite se, sve je u redu. Je li se nekom vašem prijatelju dogodilo nešto neobično,
kakva neprilika, bilo što?"
"Reba mi je ispričala da Coldersi imaju bračnih problema."
"Dobro. Još nešto?"
"Tonya Eastman je nedavno dobila loš nalaz mamografije, ali još nije rekla mužu.
Brine se da će je ostaviti. Tako mi je Reba rekla. Takve vas stvari zanimaju?"
"Aha. Nastavite."
On brzo nabroji još nekoliko primjera. Clarence je zapisivao. Kada se činilo da će Neil
Cordova posustati, Muse prijeñe na ono glavno.
"Gospodine Cordova?"
Ona ga značajno pogleda u oči.
"Morala bih vas zamoliti za uslugu. Zaista ne želim ulaziti u dugačka objašnjenja zašto
i što bi to moglo značiti..."
On je prekine. "Istražiteljice Muse?"
"Da?"
"Nemojte gubiti vrijeme i štedjeti me. Što želite?"
"Ovdje imamo jedno tijelo. To definitivno nije vaša supruga. Razumijete li? Nije vaša
supruga. Ta je žena pronañena mrtva noć prije. Mi ne znamo tko je ona."
"I mislite da bih ja mogao znati?"
"Voljela bih da je pogledate."
Ruke su mu bile skrštene u krilu, sjedio je malo previše uspravno. "Dobro", reče on.
"Hajdemo."
Muse je razmišljala da mu radije pokaže fotografije i poštedi ga užasa gledanja pravog
leša, ali ovdje to neće ići. Možda kada bi imala dobru fotografiju lica, zašto ne, ali u
ovom slučaju lice je izgledalo kao da je kosilica prešla preko njega puno puta. Nije bilo
ničega osim ostataka kostiju i iskidanih mišića. Muse mu je mogla pokazati fotografije
trupa, reći mu visinu i težinu, ali iskustvo je pokazalo da je tako teško dobiti pravi
dojam.
Neil Cordova nije pitao zašto ga ispituju baš na tom mjestu, ali to je bilo razumljivo.
Nalazili su se u Ulici Norfolk u Newarku - u okružnoj mrtvačnici. Muse je sve
organizirala kako ne bi gubili vrijeme vozeći se ovamo. Ona otvori vrata. Cordova je
pokušavao držati glavu uspravno. Hod mu je bio čvrst, ali ramena su govorila više;
Muse je kroz blejzer vidjela koliko su napeta.
Tijelo je bilo spremno. Mrtvozornica, Tara O'Neill, omotala je lice gazom. To je prvo
što je Neil Cordova primijetio - zavoje, kao iz filmova o mumijama. Pitao je zašto je
lice umotano.
"Prilično je unakaženo", reče Muse.
"Kako ću je onda prepoznati?"
"Nadali smo se da ćete to učiniti po grañi, visini, bilo čemu."
"Mislim da bi pomoglo kada bih mogao vidjeti lice."
"Ne bi, gospodine Cordova."
On duboko uzdahne i pogleda još jedanput.
"Što joj se dogodilo?"
"Žestoko je pretučena."
On se okrene prema Muse. "Mislite li da se nešto slično dogodilo mojoj ženi?"
"Ne znam."
Cordova na trenutak zatvori oči, pribere se, otvori ih i kimne. "Dobro." Još je malo
kimao. "Dobro. Shvaćam."
"Znam da ovo nije lako."
"Dobro sam." Vidjela je kako su mu se oči napunile suzama. On ih obriše rukavom.
Kada je to učinio, tako je podsjeti na malenog dječaka da ga Muse umalo zagrli.
Gledala ga je kako se ponovno okreće prema tijelu.
"Znate li tko je ona?"
"Ne vjerujem."
"Nemojte žuriti."
"Problem je u tome što je ona gola." Pogled mu je i dalje počivao na njezinom
umotanom licu, kao iz neke pristojnosti. "Mislim, ako je ona netko koga poznajem,
nikad je ne bih vidio takvu, ako znate na što mislim?"
"Razumijem. Bi li pomoglo ako je nekako pokrijemo?"
"Ne, u redu je. Samo..." On se namršti.
"Što?"
Neil Cordova je gledao područje oko žrtvina vrata. Zatim pogleda dolje u njezine noge.
"Možete li je okrenuti?"
"Na trbuh?"
"Da. Želio bih samo pogledati stražnji dio njezine noge. Ali da."
Muse baci pogled prema Tari O'Neill koja smjesta pozove tehničara. Oni pažljivo
okrenu N.N. licem prema dolje. Cordova zakorači naprijed. Muse se ne pomakne, nije
ga željela ometati u koncentraciji.
Tara O'Neill i tehničar se udalje. Pogled Neila Cordove spuštao se niz noge. Zaustavi
se na stražnjem dijelu njezinog desnog gležnja.
Tamo je bio madež.
Proñe nekoliko sekundi. Muse napokon reče: "Gospodine Cordova?"
"Znam tko je to."
Muse je čekala. On počne drhtati. Usplahireno pokrije usne rukom. Zatvori oči.
"Gospodine Cordova?"
"To je Marianne", reče on. "Dragi Bože, to je Marianne."
27.
Doktorica Ilene Goldfarb sjedne u separe malenog restorana nasuprot Susan Loriman.
"Hvala vam što ste se pristali naći sa mnom", reče Susan.
Dogovarale su se o tome da se nañu izvan grada, ali na kraju je Ilene odbacila taj
prijedlog. Tko god ih vidi, jednostavno će zaključiti da su to dvije gospoñe koje su
zajedno izašle na ručak, aktivnost u koju se Ilene nikad nije imala ni vremena ni želje
upuštati. Imala je predugačko radno vrijeme u bolnici, a nije ni željela postati jedna
od onih žena koje 'ručaju'.
Čak i kad su djeca bila mala, tradicionalno majčinstvo nikad je nije privlačilo. Nikad
nije osjetila želju da odustane od liječničke karijere kako bi ostala kod kuće i imala
tradicionalniju ulogu u životima svoje djece. Upravo suprotno - nije mogla dočekati da
proñe porodiljski dopust da se napokon može vratiti na posao. Činilo se da to nije
naškodilo njezinoj djeci. Nije im uvijek bila na raspolaganju, ali je zaključila kako je to
pomoglo da njezina djeca postanu neovisnija i da imaju zdraviji pogled na život.
Tako je barem ona sebe uvjeravala.
Prošle godine u bolnici je prireñena zabava u njezinu čast. Mnogi bivši specijalizanti i
stažisti došli su odati priznanje omiljenoj profesorici. Ilene je slučajno čula kako jedan
od njezinih najboljih studenata s oduševljenjem govori Kelci o tome kako je Ilene bila
vrlo požrtvovna učiteljica i kako je Kelci sigurno ponosna što joj je Ilene Goldfarb
majka. Kelci, koja je već bila popila jedno ili dva pića, odgovorila je: "Toliko je
vremena provodila ovdje da nisam ni imala priliku primijetiti kakva je."
Da. Karijera, majčinstvo, sretan brak - ona je žonglirala s to troje sa zapanjujućom
lakoćom, nije li?
Samo što je sad, jedno po jedno, počelo odlaziti u krivom smjeru. Čak joj je i karijera
bila u opasnosti, ako je ono što su joj agenti rekli bila istina.
"Ima li novosti iz donorskih banaka?" upita Susan Loriman.
"Nema."
"Dante i ja radimo na jednom projektu. Želimo organizirati masovnu potragu za
donorom. Bila sam u Lucasovoj osnovnoj školi. I Mikeova kći Jill ide onamo.
Razgovarala sam s nekoliko učitelja. Njima se ideja jako svidjela. Održat ćemo skup
iduće subote i pokušati nagovoriti sve da se prijave u banku donora."
Ilene kimne. "To bi moglo pomoći."
"A i vi još uvijek tražite, zar ne? Mislim, nije beznadno?"
Ilene jednostavno nije bila raspoložena. "Ali šanse su vrlo male."
Susan Loriman se ugrize za donju usnicu. Bila je prirodno lijepa i na tome joj je bilo
teško ne zavidjeti. Muškarci su se, Ilene je znala, ponašali smiješno kada bi se našli u
društvu takvih ljepotica. Čak je i Mike govorio čudnim tonom kada se u prostoriji
nalazila Susan Loriman.
Priñe im konobarica s lončićem kave. Ilene kimne da joj natoči, a Susan je upita kakve
čajeve od ljekovitih trava imaju. Konobarica je pogledala kao da ju je zatražila da joj
napravi klistir. Susan reče da joj donese bilo koji čaj. Konobarica se vrati s vrećicom
čaja Lipton i natoči joj vruću vodu u šalicu.
Susan Loriman piljila je u napitak kao da se u njemu skriva neka božanska tajna.
"Porod je bio težak. Tjedan dana prije nego što je Lucas roñen dobila sam upalu
pluća. Tako sam jako kašljala da mi je napuklo rebro. Stavili su me u bolnicu. Bol je
bila nevjerojatna. Dante je bio uz mene cijelo vrijeme. Nije se htio maknuti od moje
postelje."
Susan polako prinese čaj usnama, držeći šalicu objema rukama, kao da je ranjena
ptica.
"Kada smo otkrili da je Lucas bolestan sazvali smo obiteljski sastanak. Dante se držao
naoko vrlo hrabro, govorio kako ćemo mi to pobijediti zajedno, kao obitelj - 'Mi smo
Lorimani', ponavljao je - a onda je te večeri izašao u vrt i tako jako plakao da sam
mislila da će mu pozliti.
"Gospoño Loriman."
"Molim vas, zovite me Susan."
"Susan, shvatila sam. On je idealan otac. Kupao ga je dok je bio mali. Mijenjao mu je
pelene, trenirao je njegovu nogometnu momčad i bio bi shrvan da sazna da mu on
nije otac. Je li to ukratko bit svega?"
Susan Loriman otpije još gutljaj čaja. Ilene pomisli na Hershela, na to kako meñu
njima više nije bilo ničega. Pitala se ima li Hershel ljubavnicu - možda je to bila ona
zgodna rastavljena recepcionarka koja se smijala svim njegovim vicevima - i zaključi
kako vjerojatno ima.
"Što je preostalo, Ilene... ?"
Muškarac koji postavi takvo pitanje već je odavno digao ruke od tog braka. Ilene je sa
zakašnjenjem shvatila da je on zapravo već otišao.
"Vi ne razumijete", reče Susan Loriman.
"Nisam sigurna da moram. Vi ne želite da on sazna. To razumijem. Razumijem da bi
to povrijedilo Dantea. Razumijem da bi zbog toga vaša obitelj mogla patiti. Zato vas
molim da me poštedite daljnjih objašnjenja. Stvarno nemam za to vremena. Mogla bih
vam održati predavanje da ste o tome mogli razmišljati devet mjeseci prije nego što
se Lucas rodio, ali vikend je, ovo je moje slobodno vrijeme i imam vlastitih problema.
A ako baš hoćete otvoreno, nije mi stalo do vaših moralnih posrnuća, gospoño
Loriman. Stalo mi je do zdravlja vašega sina. Točka, kraj priče. Kada bi nešto, što bi
moglo naškoditi vašem braku, pomoglo da se on izliječi, osobno bih potpisala papire o
vašem razvodu. Jesam li dovoljno jasna?"
"Da."
Susan obori pogled. Smjernost - Ilene je tu riječ puno puta čula, ali nikad je nije do
kraja shvatila. Sad je to pred sobom gledala. Koliko bi se muškaraca smekšalo - koliko
ih se već smekšalo - na takav prizor?
Nije bilo u redu da to doživljava tako osobno. Ilene uzdahne i pokuša ne razmišljati o
vlastitoj situaciji - o osjećaju odvratnosti prema preljubu, strahovima vezanim za
budućnost bez muškarca s kojim je izabrala provesti život, brigama o praksi i
pitanjima koja su joj postavili federalni agenti.
"Ali ja stvarno ne razumijem zašto bi on morao znati", reče Ilene.
Susan podigne pogled i nešto nalik na nadu pojavi se na njezinom licu.
"Trebali bismo se diskretno obratiti biološkom ocu", reče Ilene. 'Zamoliti ga da dade
krv na analizu."
Nada nestane. "To nije moguće."
"Zašto?"
"Jednostavno nije."
"Pa, Susan. To vam je najbolja šansa." Ton joj je sada bio oštar. Pokušavam vam
pomoći, ali kako bilo, nisam došla ovamo kako biste mi pričali o čudesnom Danteu,
mužu rogonji. Važni su mi odnosi u vašoj obitelji, ali samo do odreñene granice. Ja
sam liječnica vašeg sina, a ne vaš psihoterapeut ili svećenik. Ako tražite razumijevanje
ili spas duše nemojte se meni obraćati. Tko je otac?"
Susan zatvori oči. "Vi ne razumijete."
"Ne kažete li mi ime, sve ću reći vašem mužu."
Ilene nije namjeravala to reći, ali u njoj je proključala ljutnja i preuzela kontrolu.
"Tajite svoj nepromišljeni postupak nauštrb zdravlja vlastitog sina. To je patetično.
Neću to dopustiti."
"Molim vas."
"Tko je otac, Susan?"
Susan Loriman je izgledala uzrujano, grizla je donju usnicu.
"Tko je otac?"
Ona napokon odgovori: "Ne znam."
Ilene Goldfarb trepne. Iznenada je dobila odgovor, ali nije znala kako da premosti jaz
izmeñu njih. "Razumijem."
"Ne, ne razumijete."
"Imali ste više ljubavnika. Znam, možda vam je zbog toga neugodno, ali onda ih
možemo sve testirati."
"Nisam imala više ljubavnika. Nisam uopće imala ljubavnika." Ilene je čekala pitajući
se kamo to vodi. "Silovana sam."
28.
Mike je sjedio u prostoriji za saslušavanje i pokušavao zadržati mir. Na zidu ispred
njega bilo je veliko pravokutno ogledalo i on zaključi da je to zapravo staklo kroz koje
ga s druge strane mogu vidjeti. Ostali su zidovi bili obojani u zeleno, kao školski
zahodi. Na podu je bio sivi linoleum.
S njim su u prostoriji bila dvojica muškaraca. Jedan je sjedio u kutu, gotovo kao dijete
u kazni. Imao je olovku i notes i imao pognutu glavu. Drugi je tip - agent koji mu je
ispred kluba Jaguar pokazao značku i uperio u njega pištolj - bio crnac s briljantom u
lijevom uhu. Šetao je amo-tamo, držeći neupaljenu cigaretu u ruci.
"Ja sam specijalni agent Darryl LeCrue", reče šetač. "Ono tamo je Scott Duncan - on
je koordinator poslova izmeñu Ureda za borbu protiv narkotika i Ureda državnog
tužitelja. Jeste li upoznati s vašim pravima?"
"Jesam."
LeCrue kimne. "I voljni ste razgovarati s nama?"
"Da."
"Na stolu je izjava da se odričete prava na odvjetnika. Potpišite je molim vas."
Mike to učini. U normalnim okolnostima ne bi. Nije bio tako naivan. Mo bi nazvao Tiju.
Ona bi došla, bila bi njegova odvjetnica ili bi mu pronašla odvjetnika. On bi dotad
trebao šutjeti. Ali u ovome mu trenutku sve to nije bilo važno.
LeCrue nastavi šetati. "Znate li zašto ste ovdje?" upita ga.
"Ne znam", reče Mike.
"Nemate ni najmanju ideju?"
"Ne."
"Što ste danas radili u klubu Jaguar?"
"Zašto ste me vas dvojica pratili?"
"Doktore Baye?"
"Da?"
"Ja pušim. Jeste li to znali?"
To pitanje zbuni Mikea. "Vidim da imate cigaretu."
"Je li upaljena?"
"Nije."
"Mislite li da me to čini sretnim?"
"Ne bih znao."
"Upravo tako. Običavao sam pušiti u ovoj prostoriji. Ne zato što sam želio zastrašivati
sumnjivce ili im otpuhivati dim u lice, iako sam i to povremeno činio. Ne. Pušio sam
zato što mi se to sviñalo. To me opuštalo. Sada, kada su donijeli sve ove nove zakone,
ne smijem zapaliti. Razumijete li što vam govorim?"
"Valjda."
"Drugim riječima, zakon ne dopušta čovjeku da se opusti. To mi ide na jetra. Potrebne
su mi cigarete. Zato, kada sam ovdje onda sam mrzovoljan. Držim cigaretu i čeznem
da je zapalim. Ali ne smijem. To je kao da odvedete konja na vodu, a onda mu ne
date da pije. Ja ne tražim vaše razumijevanje, ali želio bih da shvatite kako stoje stvari
jer me već ljutite." On udari šakom o stol, ali ton mu ostane isti. "Nemam namjeru
odgovarati na vaša pitanja. Vi ćete odgovarati na moja. Jesmo li se razumjeli?"
"Možda bih ipak trebao pričekati svojega odvjetnika", reče Mike.
"Krasno." On se okrene prema Duncanu u kutu. "Scotte, imamo li dovoljno da ga
uhitimo?"
"Imamo."
"Guba. Učinimo to. Ubacimo ga u sustav, vikend je. Što misliš, kad će izaći pred suca
da mu odredi jamčevinu?"
Duncan slegne ramenima. "Tek za nekoliko sati. Možda će morati čekati do jutra."
Mike pokuša ne dopustiti da mu se na licu vidi panika. "Za što me optužujete?"
LeCrue slegne ramenima. "Već ćemo nešto smisliti, zar ne, Scotte?"
"Bez sumnje."
"Sad sve ovisi o vama, doktore Baye. Učinilo mi se da vam se maloprije jako žurilo.
Zato, počnimo ispočetka pa da vidimo kamo će nas to dovesti. Što ste radili u klubu
Jaguar?"
Mike se mogao još malo raspravljati, ali učini mu se da bi to bio krivi potez. Kao i
čekati Tiju. Želio je van. Morao je pronaći Adama.
"Tražio sam sina."
Očekivao je da će ga LeCrue nastaviti ispitivati u vezi s time, ali on je jednostavno
kimnuo i upitao: "Upravo ste se namjeravali potući, zar ne?"
"Da."
"Bi li vam to pomoglo da pronañete sina?"
"Nadao sam se da bi."
"Objasnite mi to."
"Sinoć sam bio u tom kvartu", on počne.
"Da, znamo."
Mike zastane. "Jeste li me i tada pratili?"
LeCrue se nasmiješi, ispruži cigaretu kao podsjetnik i podigne obrvu.
"Ispričajte nam nešto o vašem sinu", reče LeCrue.
Mikeu zazvone zvona na uzbunu. Ovo mu se nije sviñalo. Nisu mu se sviñale prijetnje,
to što su ga pratili, ma sve skupa, ali naročito mu se nije svidio način na koji ga je
LeCrue pitao za sina. Ali opet, kakve su mu bile opcije?
"Nestao je. Mislio sam da je možda u klubu Jaguar."
"I zato ste sinoć išli onamo?"
"Da."
"Zaključili ste da bi mogao biti ondje?"
"Da."
Mike im sve ispriča. Nije bilo razloga da to ne učini - isto je već ispričao i policajcima u
bolnici i u postaji.
"Zašto ste se tako zabrinuli za njega?"
"Sinoć smo trebali ići na utakmicu Rangersa."
"Na hokej?"
"Da."
"Izgubili su."
"Nisam znao."
"Iako, bila je to dobra utakmica. Puno tučnjave." LeCrue se ponovno nasmiješi. "Ja
sam jedan od rijetkih crnaca koji prati hokej. Prije sam volio košarku, ali NBA mi je
dosadio. Previše faulova, ako znate na što mislim?"
Mike zaključi kako se LeCrue služi nekakvom tehnikom zbunjivanja. Samo odgovori:
"Aha."
"I tako, kada se vaš sin nije vratio kući, vi ste ga pošli potražiti u Bronx?"
"Da."
"I tamo su vas napali?"
"Da." Zatim doda: "Ako ste me vi pratili, kako to da mi niste pomogli?"
On slegne ramenima. "Tko je rekao da smo vas pratili?"
Scott Duncan podigne pogled i reče: "Tko kaže da nismo pomogli?"
Tišina.
"Jeste li ikada prije bili tamo?"
"U klubu Jaguar? Ne."
"Nikad?"
"Nikad."
"Samo da razjasnimo: Tvrdite da nikad prije sinoćnje večeri niste bili u klubu Jaguar?"
"Nisam bio ni sinoć."
"Molim?"
"Nisam uspio. Napali su me prije nego što sam došao do njega."
"Kako ste uopće završili u onoj uličici?"
"Slijedio sam nekoga."
"Koga?"
"On se zove DJ Huff. Ide u isti razred s mojim sinom."
"Znači, vi tvrdite da nikad prije današnjeg dana niste bili u klubu Jaguar?"
Mike se trudio da mu glas ne zvuči ljutito. "Tako je. Gledajte, agente LeCrue, možemo
li nekako ovo ubrzati? Moj je sin nestao. Brinem se za njega."
"Naravno da se brinete. Zato svakako nastavimo. Što je s Rosemary McDevitt,
predsjednicom i osnivačicom kluba Jaguar?"
"Što je s njom?"
"Kada ste se vas dvoje upoznali?"
"Danas."
LeCrue se okrene prema Duncanu. "Vjeruješ li da je to istina, Scotte?"
Scott Duncan podigne ruku s dlanom prema dolje pa mahne u smislu: ne baš.
"I ja imam s time problema."
"Molim vas, poslušajte me", reče Mike trudeći se da mu glas ne zvuči molećivo.
"Moram izaći odavde i pronaći sina."
"Nemate povjerenja u policiju?"
"Imam, samo ne vjerujem da im je moj sin prioritet."
"Pošteno. Dopustite da vas nešto pitam. Znate li što je to farma tulum? Pod farma se
ne misli na mjesto s domaćim životinjama."
Mike se zamisli. "Izraz mi nije sasvim nepoznat, ali ne mogu se sjetiti."
"Možda vam mogu pomoći, doktore Baye. Vi ste doktor medicine, nije li tako?"
"Da."
"Znači, vama se mogu obraćati s 'doktore'. Mrzim tako zvati svaku budalu s diplomom
- sve te doktore znanosti, kiropraktičare, pa čak i tipa koji mi pomaže kod odabira
kontaktnih leća u Pearl Expressu. Znate na što mislim?"
Mike ga pokuša vratiti na prethodnu temu. "Pitali ste me o farma tulumima?"
"Da, tako je. Vi se ono žurite, a ja blebećem i blebećem. Dajte da prijeñem na glavno.
Vi ste doktor medicine i shvaćate da je cijena lijekova upravo apsurdno visoka, zar
ne?"
"Shvaćam."
"Dajte da vam onda objasnim što je to farma tulum. U kratkim crtama - tinejdžeri
roditeljima kradu tablete iz ormarića s lijekovima. U današnje se doba u svakom
kućanstvu mogu pronaći lijekovi koji se izdaju samo na recept - Vicodin, Adderall,
Ritalin, Xanax, Prozac, OxyContin, Percocet, Demerol, Valium, znate na što mislim.
Tinejdžeri ih ukradu, naprave tulum, istresu jedan ili više lijekova u zdjelicu - to im
doñe kao posuda sa slatkišima. Zatim se time drogiraju."
LeCrue zastane. Prvi put otkako je bio u prostoriji on zgrabi stolac, okrene ga i zajaši.
Strogo se zagleda u Mikea. Mike i ne trepne.
Nakon nekoliko trenutaka Mike reče: "I tako, sada znam što je to farma tulum."
"Da, znate. Bilo kako bilo, tako to počne. Gomila klinaca se okupi i zaključi - hej, to su
legalni lijekovi, a ne kao marihuana ili kokain. Možda neki od njih imaju mlañeg brata
koji uzima Ritalin jer je hiperaktivan. Tata pije OxyContin da ublaži bol poslije
operacije koljena, što god. Ti lijekovi očito nisu opasni."
"Shvatio sam."
"Jeste li?"
"Jesam."
"Vidite li kako je to lako? Imate li vi kod kuće lijekove koji se izdaju samo na recept?"
Mike se sjeti svojeg koljena, Percoceta i kako se trudio da ga ne uzima prečesto.
Doista ga je držao u ormariću s lijekovima. Bi li uopće primijetio da nestane nekoliko
tableta? A što je s roditeljima koji nisu ništa znali o lijekovima? Bi li se oni zabrinuli da
nestane nekoliko tableta?
"Kao što ste rekli, ima ih u svim kućanstvima."
"Točno, zato me još trenutak pažljivo slušajte. Vi znate koliko te tablete vrijede. Znate
za te tulume. Recimo, da ste još i poduzetni. Što činite? Dižete sve na sljedeću razinu.
Pokušavate zaraditi. Recimo još i da ste organizator, onda vam pripada dio zarade.
Možda potičete djecu da ukradu više lijekova od kuće, a vi im nabavljate zamjenske
tablete."
"Zamjenske tablete?"
"Naravno. Ako su tablete bijele, vi ih zamijenite generičkim aspirinom. Tko će
primijetiti razliku? Možete nabaviti šećerne tablete koje nemaju nikakvo djelovanje, ali
zato sliče drugim tabletama. Shvaćate? Tko će primijetiti? Postoji veliko crno tržište
lijekova koji se izdaju samo na recept. Možete lijepo zaraditi. Ali opet, vi razmišljate
kao poduzetnik. Što će vam neka zabavica s osam klinaca? Vama treba nešto veliko.
Želite privući stotine, ako ne tisuće njih. Kao što biste privukli, recimo, u noćni klub."
Mike je počeo shvaćati. "Vi mislite da se time bave u klubu Jaguar."
Mike se iznenada sjeti da se Spencer Hill ubio s tabletama koje je uzeo od kuće. Tako
se barem pričalo. Ukrao je tablete iz ormarića s lijekovima svojih roditelja i predozirao
se.
LeCrue kimne i nastavi: "Vi biste mogli - kada biste bili doista dobar poduzetnik -
podići to na još višu razinu. Svi lijekovi imaju odreñenu vrijednost na crnom tržištu.
Možda netko nije popio Amoxicillin dokraja. Ili djed ima u kući nekoliko Viagri viška.
Ma tko vodi evidenciju, nije li tako, doktore?"
"Da, to se rijetko radi."
"Točno. Pa kad nekoliko tableta nestane, zaključit ćete da vas ljekarnik potkrada, da
ste pobrkali datum ili ste pak uzeli jednu tabletu viška. Gotovo je nemoguće da ćete
posumnjati da je to ukrao vaš tinejdžer. Vidite li kako je to genijalno?"
Mike je upravo htio pitati kakve to veze ima s njim ili s Adamom, ali je znao da je
pametnije da šuti.
LeCrue se nagne prema njemu i šapne: "Hej, doktore?"
Mike je čekao.
"Znate li koja je sljedeća razina na toj poduzetničkoj ljestvici?"
"LeCrue?" bio je to Duncan.
LeCrue pogleda iza sebe. "Što je, Scotte?"
"Ti baš voliš tu riječ. Poduzetništvo."
"Stvarno je volim." On se ponovno okrene prema Mikeu. "Volite li vi tu riječ, doktore?"
"Sjajna je."
LeCrue mu se smijuljio kao da su stari prijatelji. "Bilo kako bilo, pametno poduzetno
dijete može smisliti način kako da nabavi još više lijekova iz svog kućanstva. Kako?
Unaprijed naruči još. Oba roditelja su na poslu, postoji služba dostave, a dijete dolazi
kući prije roditelja. Kad roditelji naruče te iste lijekove, a ljekarnik ih odbije izdati, pa...
oni ponovno zaključe da je došlo do greške ili su se zabrojali. Vidite, kad jednom
krenete tim putem, postoji puno načina da lako zaradite. Ne možete omanuti."
Mikeu je u glavi počelo odzvanjati pitanje koje se samo nametalo: Je li Adam možda
učinio tako nešto?
"Uostalom, koga će policija uhititi? Razmislite. Imate gomilu bogate, maloljetne djece
- svi si oni mogu priuštiti najbolje odvjetnike - i što su uopće skrivili? Iz svojih su
domova uzimali legalno prepisane lijekove. Koga je briga? Ponavljam, vidite li kako se
lako može zaraditi?"
"Pretpostavljam da je tako."
"Vi pretpostavljate, doktore Baye? Dajte, prestanimo se igrati. Vi ne pretpostavljate. Vi
znate. Cijeli taj posao gotovo pa nema mane. A evo što mi obično radimo u takvim
slučajevima. Mi ne želimo uhititi gomilu glupih tinejdžera koji se drogiraju. Nama treba
velika zvjerka. Ali velika je zvjerka u ovom slučaju bila pametna, ona - recimo da je
'ona' kako nas ne bi optužili za seksizam, dobro? - ona je pustila da umjesto nje
drogom barataju maloljetnici. Glupavi balavi gotičari koji moraju još puno rasti da
uopće dostignu status luzera. To im je pomagalo da se osjećaju važnima, a ako je
ženska još i prvoklasni komad, vjerojatno ih je uspjela nagovoriti da učine sve što ona
poželi. Razumijete li?"
"Naravno", reče Mike. "Vi mislite da se Rosemary McDevitt time bavi u klubu Jaguar.
Ona ima noćni klub, a svi ti maloljetni klinci zalaze u njega legalno. S jedne strane,
zvuči logično."
"A s druge strane?"
"Kako to da žena, čiji je brat umro od predoziranja, prodaje lijekove na crno?"
LeCrue se na to nasmije. "Znači, ispričala vam je tu tužnu priču? O bratu koji se nije
imao gdje ispuhati, pa je jednom pretjerao s tulumarenjem i umro?"
"Zar to nije istina?"
"Koliko je nama poznato, potpuna izmišljotina. Ona tvrdi da je iz mjesta Breman u
Indiani, ali mi smo provjerili u datotekama. Takvog slučaja, kakav ona opisuje, tamo
nije bilo."
Mike je šutio.
Scott Duncan na trenutak prestane zapisivati i digne pogled. "Ali zato je ona vrući
komad."
"Bez sumnje", složi se LeCrue. "Prvoklasna ženska."
"Muškarac može poblesaviti zbog tako zgodne žene."
"U pravu si, Scotte. To i jest njezin modus operandi. Seksom veže muškarca za sebe.
Mislim, ne bih imao ništa protiv nakratko biti taj muškarac. Vi me razumijete, zar ne,
doktore?"
"Žao mi je, ali ne razumijem."
"Jeste li vi možda gej?"
Mike se savlada da ne zakoluta očima. "Da, dobro, ja sam gej. Možemo li nastaviti?"
"Ona iskorištava muškarce, doktore. Ne samo glupave klince. Iskusnije muškarce.
Starije muškarce."
On zastane. Čekao je. Mike pogleda Duncana, a onda ponovno LeCruea. "Je li sada
trenutak kada ja trebam u čudu uzviknuti, jer sam iznenada shvatio da govorite o
meni?"
"Dajte, pa zašto bismo mi tako nešto mislili?"
"Pretpostavljam da ćete mi sada objasniti."
"Na kraju krajeva", LeCrue raširi ruke kao student prve godine glume, "upravo ste
rekli da ste je tek danas upoznali. Je li tako?"
"Tako je."
"I mi vam stvarno vjerujemo. Dajte da vas upitam nešto drugo. Kako je na poslu?
Mislim, u bolnici?"
Mike uzdahne. "Idemo se praviti da ste me zbunili iznenadnom promjenom teme.
Gledajte, ja stvarno ne znam što vi mislite da sam skrivio. Pretpostavljam da ima neke
veze s tim klubom Jaguar, ne zato što sam doista nešto učinio, već zato što bih trebao
biti kreten da ne shvatim da je s time povezano. S druge strane, u normalnim bih
okolnostima čekao svog odvjetnika, ili barem svoju suprugu, odvjetnicu, da se pojavi.
Ali, kao što sam vam puno puta ponovio, moj je sin nestao. Zato, dajte da
prestanemo s glupostima. Recite mi što vas zanima, kako bih mogao nastaviti
potragu."
LeCrue podigne obrvu. "Sav se uzbudim kada osumnjičenik tako muževno govori. I ti
se uzbudiš, Scotte?"
"Moje bradavice..." kimne Scott. "Upravo su se ukrutile."
"Dobro, prije nego što se raznježimo, imam još nekoliko pitanja i gotovi smo. Imate li
vi pacijenta po imenu William Brannum?"
Mike se ponovno upita što da učini, ali ponovno odluči surañivati.
"Koliko znam, nemam."
"Ne sjećate se imena svakog pacijenta?"
"To mi ime ne zvuči poznato, ali možda ga je primila moja kolegica."
"To bi bila Ilene Goldfarb?"
Oni dobro znaju o čemu govore, pomisli Mike. "Da, točno."
"Pitali smo je. Ona ga se ne sjeća."
Mikeu ne izleti očekivana replika: Što? Razgovarali ste s njom? Pokuša zadržati mir.
Znači, već su razgovarali s Ilene. Što se to, k vragu, dogaña?
LeCrue se ponovno naceri. "Jeste li spremni za sljedeću poduzetničku razinu, doktore
Baye?"
"Svakako."
"Dobro. Dajte da vam nešto pokažem."
On se okrene prema Duncanu. Duncan mu pruži svijetlosmeñu omotnicu. LeCrue stavi
nezapaljenu cigaretu u usta i primi omotnicu prstima žutim od nikotina. Izvuče iz nje
list papira i gurne ga preko stola prema Mikeu.
"Je li vam ovo poznato?"
Mike pogleda papir. Bila je to fotokopija recepta. Pri vrhu je bilo otisnuto njegovo i
Ileneino ime, adresa ordinacije u bolnici NewYork-Presbyterian, kao i broj njihove
licence. Recept za OxyContin bio je ispisan na ime Williama Brannuma.
Recept je potpisao doktor Michael Baye.
"Izgleda li vam ovo poznato?"
Mike natjera samoga sebe da šuti.
"Jer, doktorica Goldfarb kaže da to nije njezin recept i da ona ne poznaje tog
pacijenta."
On gurne preko stola još jedan papir. Još jedan recept. Ovoga puta za Xanax.
Ponovno s potpisom doktora Michaela Bayea. Pa još jedan.
"Je li vam neko od ovih imena poznato?"
Mike je šutio.
"Oh, ovaj je zanimljiv. Želite znati zašto?"
Mike ga pogleda.
"Zato što je naslovljen na Carsona Bledsoea. Znate li tko je to?"
Mike pomisli da možda ipak zna, ali upita: "Zar bih trebao znati?"
"Tako se zove klinac slomljena nosa s kojim ste onako milo razgovarali kada smo vas
uhitili."
Znači, to je bio sljedeći poduzetnički korak, pomisli Mike. Dočepaj se klinca kojemu je
roditelj liječnik. Ukradi blok s receptima i sam ih ispisuj.
"U najboljem slučaju - mislim, ako vam se posreći i bogovi vam se nasmiješe - samo
ćete ostati bez liječničke licence i nikad se više nećete baviti medicinom. To je
najoptimističnije predviñanje. Nećete više biti liječnik."
Mike je sada znao da mora ušutjeti.
"Vidite li, mi već dugo radimo na ovom slučaju. Nadziremo klub Jaguar. Znamo što se
tamo dogaña. Mogli bismo uhititi gomilu bogataške djece, ali opet, ako ne odrežemo
glavu, u čemu je smisao? Prošle su nam noći dojavili da će se održati neki važni
sastanak. U tome je problem s tom konkretnom poduzetničkom razinom: Potrebni su
vam posrednici. Organizirani kriminal ozbiljno nastoji prodrijeti na to tržište.
Preprodajom OxyContina mogu zaraditi isto kao i preprodajom kokaina, ako ne i više.
I tako, mi smo ih nadgledali. A onda je sinoć tamo nešto pošlo naopako. Pojavljujete
se vi, liječnik za kojeg znamo da figurira u cijeloj toj priči. Napali su vas. Danas ste se
vratili onamo i napravili gužvu. Zato se mi - Ured za borbu protiv narkotika i Ured
državnog tužitelja - plašimo da će cijelo to poduzetno društvo, klub Jaguar,
jednostavno zatvoriti svoja vrata, a mi ćemo ostati bez ičega. Zato moramo smjesta
nešto poduzeti."
"Nemam vam što reći."
"Naravno da imate."
"Pričekat ću svog odvjetnika."
"Nemojte igrati na tu kartu, mi ionako ne mislimo da ste vi ispisali one recepte. Vidite,
imamo i nekoliko vaših pravih recepata. Usporedili smo rukopis. Nije isti. Znači, ili ste
dali svoje recepte nekom drugom - što je ozbiljno krivično djelo - ili vam ih je netko
ukrao."
"Nemam vam što reći."
"Ne možete ga zaštititi, doktore. Svi vi roditelji mislite da možete. Uvijek to pokušate.
Ali nemojte na taj način. Svaki liječnik kojeg poznam drži recepte i kod kuće. Za slučaj
da mora propisati lijek izvan radnog vremena. Lako je krasti tablete iz ormarića s
lijekovima, ali vjerojatno je još lakše ukrasti blok s receptima.
Mike ustane. "Odlazim."
"Vraga odlazite. Vaš je sin jedno od te bogate djece o kojoj smo pričali, ali zbog ovoga
je avanzirao u veliku ribu. Za početak ga možemo optužiti za udruživanje u
protuzakonite svrhe i raspačavanje narkotika. Kazna nije mala - dvadeset godina u
državnom zatvoru. Ali mi ne želimo vašeg sina. Nama treba Rosemary McDevitt.
Možemo se nagoditi."
"Pričekat ću svog odvjetnika", reče Mike.
"Krasno", reče LeCrue. "Jer vaš je očaravajući odvjetnik upravo stigao."
29.
Silovana.
Nakon što je Susan Loriman izgovorila tu riječ nije nastala tišina, već kao da se čuo
neki šum, sličan onome kad nestaje tlak iz avionske kabine. Cijela zalogajnica kao da
je prebrzo ponirala pa su njihove uši podnosile najveći teret.
Silovana.
Ilene Goldfarb nije znala što da kaže. Dotad je u životu, bez sumnje, čula puno loših
vijesti, mnoge je i sama morala reći drugima, ali ovo je bilo tako neočekivano. Ona se
ipak odluči za uobičajenu otrcanu frazu kako bi dobila malo vremena da razmisli.
"Žao mi je."
Oči Susan Loriman nisu bile samo zatvorene, stisnula je kapke poput djeteta. Još
uvijek je držala šalicu s čajem, kao da je štiti. Ilene pomisli kako bi joj možda trebala
stisnuti ruku, utješiti je, ali odustane. Konobarica krene prema njima, ali Ilene
odmahne glavom. Susan još nije otvorila oči.
"Nikad nisam rekla Danteu."
Pokraj njih proñe konobar s tacom na kojoj se njihala gomila tanjura. Netko zatraži
vodu. Žena za susjednim stolom pokušavala je prisluškivati, ali joj Ilene uputi pogled
zbog kojeg se ona okrene na drugu stranu.
"Nikome nisam rekla. Kad sam ostala u drugom stanju zaključila sam da je dijete
najvjerojatnije Danteovo. Tome sam se barem nadala. Kada se Lucas pojavio mislim
da sam ipak znala, ali uspjela sam to isključiti iz misli. Nastavila sam s normalnim
životom. Bilo je to davno."
"Niste prijavili silovanje?"
Ona odmahne glavom. "Ne smijete nikome reći. Molim vas."
"Dobro."
Sjedile su u tišini.
"Susan?"
Ona je pogleda.
"Znam da je to bilo davno..." počne Ilene.
"Prije jedanaest godina", reče Susan.
"Točno, ali možda biste ipak razmislili i prijavili to."
"Molim?"
"Ako ga uhvate možemo ga testirati. Možda je već u sustavu. Silovatelji se obično ne
zaustavljaju nakon jednog silovanja."
Susan odmahne glavom. "U školi ćemo organizirati skup za pronalaženje donora."
"Znate li kolike su šanse da pronañemo što nam treba?"
"Mora upaliti."
"Susan, morate se obratiti policiji."
"Molim vas, nemojte inzistirati."
Uto, Ilene padne na pamet neobična misao. "Znate li tko je vaš silovatelj?"
"Molim? Ne."
"Trebali biste dobro razmisliti o ovome što vam govorim."
"Neće ga uloviti, je li vam jasno? Moram poći." Susan ustane i stane pred Ilene. "Kada
bih mislila da postoji šansa da pomognem svojem sinu učinila bih to. Ali ne postoji.
Molim vas, doktorice Goldfarb. Pomognite mi s pronalaženjem novih donora.
Pomognite mi da pronañem drugi način. Molim vas, sada kada znate istinu, pustite to
na miru."
* * *
Joe Lewiston bio je u svojem razredu i brisao spužvom dasku. S godinama su se
mnoge stvari u vezi s učiteljskim poslom promijenile, iako su i zelene ploče po kojima
se pisalo kredom zamijenili bijelim metalnim, ali Joe je inzistirao da zadrži taj ostatak
prethodnih naraštaja. Bilo je nečeg u toj prašini, u zvuku krede koja udara po ploči,
brisanju spužvom što ga je povezivalo s prošlošću i podsjećalo na to tko je i čime se
bavi.
Joe je obično koristio veliku spužvu koja je u tom trenutku bila previše mokra. Voda je
curila po ploči. On je spužvom lovio slapove brišući ih u pravilnim razmacima goredolje,
pokušavajući se zadubiti u taj jednostavan posao.
Gotovo mu je uspjelo.
On je tu prostoriju nazvao 'Zemlja Lewiston'. Djeci se sviñalo, ali iskreno, ne onoliko
koliko njemu. Očajnički je želio biti drukčiji, ne samo stajati pred njima, rutinski im
predavati i učiti ih propisano gradivo, biti netko koga će lako zaboraviti. On je učinio
da to bude njihovo carstvo. Učenici su imali dnevnike u koje su sve upisivali, imao ga
je i on. Čitao je njihove dnevnike, a oni su smjeli čitati njegov. Nikad nije vikao. Kad
god bi neko dijete učinilo nešto dobro ili pohvalno, on bi stavio kvačicu pokraj
njegovog imena. Kada bi se on ili ona loše vladali, izbrisao bi kvačicu. Nikakva
posebna mudrost. Nije smatrao da djecu treba izdvajati ili činiti da se osjećaju
nelagodno.
Primjećivao je kako drugi učitelji stare, kako njihov entuzijazam blijedi sa svakim
nastavnim satom. Ali ne i njegov. Kada je predavao povijest uživljavao se u likove.
Prireñivao je neobična natjecanja, kao npr. traženje blaga, u kojima su učenici trebali
riješiti matematičke zadatke kako bi došli do nagrade. Razred je čak snimio vlastiti
film. U toj se prostoriji, u Zemlji Lewiston, dogañalo toliko dobrih stvari, ali dogodio se
i onaj jedan jedini dan, kada bi bilo bolje da je ostao kod kuće zbog crijevne viroze
zbog koje ga je bolio trbuh. Pokvario se klima-ureñaj, on se grozno osjećao, dobio je
temperaturu i...
Zašto je ono rekao? Bože, kako je mogao učiniti nešto tako grozno jednom djetetu?
On uključi kompjutor. Ruke su mu drhtale. Utipka web adresu škole svoje žene. Sada
je lozinka bila JoeVoliDolly.
S njezinim je e-mailom bilo sve u redu.
Dolly nije znala puno o kompjutorima i internetu. Zato je Joe nedavno promijenio
njezinu lozinku. Zato joj e-mail nije 'radio' kako treba. Kada se pokušavala logirati
kompjutor joj to nije dopuštao.
Sada, u sigurnosti prostorije koju je toliko volio, Joe Lewiston pregleda njezinu poštu.
Nadao se da neće ponovno vidjeti adresu onog istog pošiljaoca.
Ali opet je bila tu.
On se ugrize za usnu kako ne bi viknuo. Neće moći tako unedogled, Dolly će htjeti
znati zašto joj ne radi e-mail. Imao je na raspolaganju možda još jedan dan, ne više,
ali se plašio da jedan dan neće biti dovoljan.
* * *
Tia je ponovno odvezla Jill kod Yasmin. Ako Guyu Novaku to nije bilo po volji ili je bio
iznenañen, nije to pokazao. Tia ionako nije imala vremena o tome razmišljati. Ona
požuri u područni ured FBI-a, u Federal Plazu 26. Hester Crimstein stigla je gotovo u
isto vrijeme. Srele su se u čekaonici.
"Idemo podijeliti uloge", reče Hester. "Ti ćeš biti odana supruga, a ja ću se kao
omiljena veteranka velikih ekrana pojaviti u epizodnoj ulozi njegove odvjetnice."
"Znam."
"Kad uñemo da nisi progovorila. Pusti me da ja sve sredim."
"Zato sam vas i zvala."
Hester Crimstein krene prema vratima. Tia ju je slijedila. Hester ih otvori i bane u
prostoriju. Mike je sjedio za stolom. U sobi su bila još dvojica muškaraca. Jedan je
sjedio u kutu. Drugi se nagnuo iznad Mikea. Kada su ušle on se uspravi i reče: "Dobar
dan, ja sam specijalni agent Darryl LeCrue."
"Baš me briga", odgovori Hester.
"Oprostite?"
"Ne, mislim da neću. Je li moj klijent uhićen?"
"Mi imamo razloga vjerovati da..."
"Baš me briga. Moje pitanje traži 'da' ili 'ne' odgovor. Je li moj klijent uhićen?"
"Nadamo se da neće doći do..."
"Opet... baš me briga." Hester pogleda Mikea. "Doktore Baye, molim vas ustanite i
smjesta napustite prostoriju. Vaša supruga će poći s vama u predvorje, gdje me oboje
možete pričekati."
"Samo malo, gospoño Crimstein", reče LeCrue.
"Znate kako se zovem?"
On slegne ramenima. "Da."
"Kako to?"
"Vidio sam vas na televiziji?"
"Želite moj autogram?"
"Ne."
"Zašto ne? Nema veze - ionako vam ga ne bih dala. Moj klijent je sada slobodan. Da
ste ga htjeli uhititi, već biste to učinili. I tako, on će napustiti prostoriju, a vi i ja ćemo
lijepo popričati. Ako zaključim da je potrebno, pozvat ću ga da se vrati i razgovara s
vama. Je li jasno?"
LeCrue pogleda svojeg partnera u kutu.
Hester reče: "Ispravan odgovor je: Savršeno jasno, gospoñice Crimstein." Ona
pogleda Mikea i reče: "Idite."
Mike ustane. On i Tia izañu. Za njima se zatvore vrata. Prvo što je Mike upitao bilo je:
"Gdje je Jill?"
"Kod Novaka je."
On kimne.
"Možeš li mi reći što se dogaña?" upita Tia.
On to učini. Sve joj je ispričao - o posjetu klubu Jaguar, susretu s Rosemary McDevitt,
o tome kako se gotovo potukao, kako su se federalni agenti umiješali, o saslušanju i
farma tulumima.
"Klub Jaguar", reče Mike na kraju priče. "Sjeti se onih instant poruka."
"Od CeeJay8115."
"Točno. To nisu nečiji inicijali. To su početna slova kluba Jaguar."
"A 8115?"
"Ne znam. Možda puno ljudi ima te inicijale."
"Znači, ti misliš da ona stoji iza svega - ta Rosemary, kako se već preziva?"
"Da."
Ona pokuša sve povezati. "U neku ruku ta priča ima smisla. Spencer Hill je krao
tablete iz očevog ormarića s lijekovima. S njima se i ubio. Možda je to učinio na
jednom od tih farma tuluma. Možda je tulum bio na krovu."
"Znači, misliš da je i Adam bio tamo?"
"Ima logike. Imali su farma tulum. Pomiješali su lijekove, mislili su da nisu opasni..."
Oboje zastanu.
"Je li se onda Spencer uopće ubio?" upita Mike.
"Poslao je one SMS-ove."
Medu njima zavlada tišina. Nisu željeli ni razmišljati o zaključku koji se sam nametao.
"Samo je važno da pronañemo Adama", reče Mike. "Idemo se usredotočiti na to.
Dobro?"
Tia kimne. Vrata sobe za saslušanja se otvore i Hester izañe. Priñe im i reče: "Ne
ovdje. Razgovarat ćemo vani."
Ona nastavi hodati. Mike i Tia brzo ustanu i poñu za njom. Uñu u dizalo, ali Hester
nije željela govoriti. Kada se dizalo otvorilo, Hester dugim koracima priñe rotirajućim
vratima i izañe na ulicu. Mike i Tia su je slijedili.
"Idemo u moj auto", reče Hester.
Bila je to produžena limuzina s televizorom, kristalnim čašama i bocom za piće,
praznom. Hester im prepusti bolja sjedala, ona u kojima su bili okrenuti prema
vozaču. Ona sjedne preko puta.
"Koliko sve nadziru, ne znam više što da očekujem u tim federalnim zgradama", reče
ona. Hester se okrene prema Mikeu. "Pretpostavljam da ste sve ispričali supruzi?"
"Jesam."
"Onda vjerojatno pogañate kakvu vam nagodbu nude. Oni imaju desetke naoko
krivotvorenih recepata koje ste vi ispisali. Ljudi iz kluba Jaguar bili su dovoljno lukavi
pa su lijekove nabavljali u različitim ljekarnama. Podizali su ih u ovoj saveznoj državi,
izvan nje, preko interneta, na sve moguće načine. Koristili su i ponovljive recepte.
Očito je što su federalni agenti zaključili."
"Oni misle da ih je Adam ukrao", reče Mike.
"Da, a imaju i dovoljno dokaza za to."
"Na primjer?"
"Znaju da je vaš sin išao na te farma tulume. Tako barem oni tvrde. Takoñer, sinoć su
bili na ulici ispred kluba Jaguar. Vidjeli su da je Adam onamo ušao, a nešto kasnije su
spazili i vas."
"Vidjeli su kad sam napadnut?"
"Rekli su da ste nestali u nekoj uličici i da su tek poslije saznali što se dogodilo. Oni su
nadzirali klub."
"I Adam je bio tamo?"
"Tako oni tvrde, ali ne žele mi reći ništa više. Na primjer, jesu li ga vidjeli kako odlazi
odande. Ali budite uvjereni u jedno: Oni žele pronaći vašega sina. Žele da on svjedoči
protiv kluba Jaguar ili osobe koja ga vodi. On je još klinac, kažu. Bude li surañivao
dobit će samo packu po prstima."
"Što ste im odgovorili?" upita Tia.
"Najprije sam sve porekla, i to da vaš sin išta zna o tulumima i o receptima. Zatim
sam ih upitala što nude u smislu optužbe i presude. Oni još nisu spremni dati
konkretan odgovor."
"Adam ne bi ukrao Mikeove blokove s receptima. Nije glup."
Hester je samo blijedo pogleda. Tia shvati koliko je naivno zvučala.
"Dobro znate kako stvari stoje", reče Hester. "Nije važno što vi mislite ili što ja mislim.
Ja vam govorim do kakvog su zaključka oni došli. A imaju i nešto što će im pomoći da
lakše dostignu svoje ciljeve. Imaju vas, doktore Baye."
"Kako to mislite?"
"Oni se prave da ne vjeruju da vi niste umiješani. Naglasili su, na primjer, da ste se
sinoć uputili u klub Jaguar, ali da ste imali žestoki okršaj s nekoliko muškaraca koji se
tamo okupljaju. Otkud biste uopće znali za to mjesto, ako niste umiješani? Zašto ste
bili u tom kvartu?"
"Tražio sam sina."
"A kako ste znali da je vaš sin tamo? Ne morate odgovoriti, to već svi znamo. Ali
shvaćate što vam govorim. Oni mogu ustvrditi da ste bili u dosluhu s tom Rosemary
McDevitt. Vi ste odrasla osoba, liječnik. Njihova će operativna grupa zbog toga dobiti
dobar publicitet, a vi ozbiljnu zatvorsku kaznu. A ako ste toliko glupi i mislite da biste
trebali preuzeti krivnju umjesto svog sina... pa, oni onda mogu reći da ste i vi i Adam
bili umiješani. Adam je počeo. Išao je na farma tulume. On i ženska iz kluba Jaguar
smislili su kako mogu dodatno zaraditi uz pomoć liječnika, pa su vam se obratili."
"To je suludo."
"Ne, nije. Oni imaju vaše recepte. Ako njih pitate, to su čvrsti dokazi. Znate li o
kakvim se uopće iznosima radi? OxyContin košta cijelo bogatstvo. To postaje problem
epidemijskih razmjera. A vi biste, doktore Baye, prekrasno poslužili. Vi biste, doktore
Baye, postali primjer svima da treba biti oprezan s izdavanjem recepata. Da, možda
vas uspijem osloboditi optužbi. Vjerojatno i hoću. Ali po koju cijenu?"
"I, što nam predlažete?"
"Iako zazirem od suradnje s njima, mislim da bi to na kraju mogla biti naša najbolja
opcija. Ali još nije vrijeme za to. Sada moramo pronaći Adama. Porazgovarat ćemo s
njim i saznati što se točno tamo dogañalo. To će nam pomoći da donesemo odluku."
* * *
Loren Muse pruži fotografiju Neilu Cordovi.
"To je Reba", reče on.
"Da, znam", odgovori Muse. "To je snimljeno sigurnosnom kamerom u Targetu, gdje
je ona jučer kupovala."
On je pogleda. "I kako nam to pomaže?"
"Vidite li ovu ženu ovdje?"
Muse pokaže kažiprstom.
"Da."
"Je li vam poznata?"
"Ne, mislim da nije. Imate li je snimljenu iz drugog kuta?"
Muse mu pruži još jednu fotografiju. Neil Cordova se usredotoči nadajući se da će
pronaći nešto konkretno što bi moglo pomoći, ali samo odmahne glavom. "Tko je
ona?"
"Imamo svjedoka koji je vidio kako vaša žena ulazi u neki kamionet, a druga se žena
odvozi u Rebinoj Acuri. Dali smo tom svjedoku da pogleda snimak. On kaže da je to
ona."
On ponovno pogleda snimak. "Ne poznajem je."
"U redu, gospodine Cordova. Hvala vam. Odmah se vraćam."
"Smijem li zadržati ovu fotografiju? U slučaju da se nečega sjetim."
"Svakako."
On je piljio preda se, još uvijek ošamućen nakon identifikacije tijela. Muse izañe.
Krene niz hodnik. Tajnica joj mahne da slobodno proñe. Ona pokuca na vrata Paula
Copelanda. On joj vikne da uñe.
Cope je sjedio za stolom na kojem je bio monitor. Okružni ured više nije imao
ogledala u sobama za saslušavanje. Koristili su TV kamere. Cope je sve vidio i čuo. Oči
su mu još uvijek bile prikovane za ekran. Gledao je Neila Cordovu.
"Upravo smo nešto otkrili", reče joj Cope.
"Što?"
"Marianne Gillespie odsjela je u Travelodgeu u Livingstoneu. Jutros je trebala napustiti
hotel. Takoñer, jedan od njihovih zaposlenika vidio je kako Marianne vodi nekog
muškarca k sebi u sobu."
"Kada?"
"Nije bio siguran, ali misli da je to bilo prije četiri, pet dana. Ubrzo nakon što je stigla."
Muse kimne. "To je važan podatak."
Cope je netremice gledao u monitor. "Možda bismo trebali održati konferenciju za
tisak. Povećati fotografiju žene na snimku, da vidimo hoće li je netko prepoznati."
"Možda. Nije mi drago ići s tim slučajem u javnost ako baš ne moramo."
Cope nastavi proučavati muža na TV monitoru. Muse se pitala o čemu razmišlja. Cope
se u životu susreo s prokleto puno tragedija, uključujući i smrt svoje prve supruge.
Muse se osvrne po uredu. Na stolu je u kutijama bilo pet novih iPoda. "Što je to?"
upita ona.
"iPodi."
"To znam. Mislim, što će ti?"
Cope nije skidao pogled s Cordove. "Nekako kao da se nadam da je on to učinio."
"Cordova? Ne, nije."
"Znam. Gotovo možeš osjetiti kako bol izvire iz njega."
Tišina.
"iPodi su za djeveruše", reče Cope.
"Zgodno."
"Možda bih trebao porazgovarati s njim."
"S Cordovom?"
Cope kimne.
"Možda pomogne", reče ona.
"Lucy obožava tužne pjesme", reče on. "Ti to znaš, zar ne?"
Iako je bila njezina djeveruša, Muse nije ni dugo ni u mnogočemu dobro poznavala
Lucy. Ona svejedno kimne, ali Cope je još uvijek piljio u monitor.
"Svakog joj mjeseca spržim novi CD. To je sladunjavo, znam, ali njoj se to jako sviña.
Svaki mjesec tražim najtužnije pjesme. One od kojih ti srce puca. Recimo, ovaj mjesec
sam pronašao 'Čestitam' od Blue Octobera i 'Sjeme' od Angieja Apara."
"Nikad čula ni za jednog od njih."
On se nasmiješi. "Čut ćeš, još kako. To je moj dar. Imat ćeš sve te pjesme na svom
iPodu."
"Sjajna zamisao", reče ona. Muse osjeti kako joj nešto probada srce. Cope je pržio
diskove za voljenu ženu. Koja sretnica.
"Pitao sam se zašto Lucy toliko voli te pjesme. Zašto sjedi u mraku, sluša ih i plače.
Glazba ima takav utjecaj na nju. Prije to nisam shvaćao, a onda sam prošli mjesec
pronašao jednu pjesmu Missy Higgins. Jesi li čula za nju?"
"Nisam."
"Sjajna je. Ima genijalnu glazbu. U toj pjesmi ona govori o bivšoj ljubavi i kako ne
može podnijeti misao da ga dotiče tuña ruka, iako zna da bi se trebala pomiriti s
time."
"Tužno."
"Upravo tako. A Lucy je sada sretna, zar ne? Mislim, izmeñu nas je sve sjajno.
Napokon smo pronašli jedno drugo, vjenčat ćemo se. Zašto onda ona i dalje sluša
srcedrapajuće pjesme?"
"Ti to mene pitaš?"
"Ne, Muse. Pokušavam ti objasniti. Sada napokon shvaćam. Tužne pjesme su
bezopasna bol. Odvraćanje pažnje. Sve je pod kontrolom. Možda pomažu čovjeku da
misli kako je i stvarna bol takva. Ali nije i Lucy to naravno zna. Ništa te ne može
pripremiti za stvarnu bol. Jednostavno joj moraš dopustiti da te raskomada."
Njegov telefon zazvoni. Cope napokon odvrati pogled i javi se. Copeland", reče. Zatim
pogleda u Muse. "Pronašli su najbliži rod Marianne Gillespie. Najbolje bi bilo da
poñeš."