Niste konektovani. Konektujte se i registrujte se

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Ići dole  Poruka [Strana 1 od 2]

1Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Empty Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča taj Pet Sep 21, 2012 5:23 pm

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Prezivela%20da%20isprica%201

Immaculée Ilibagiza odrasla je u zemlji koju je voljela, okružena s
obitelji prema kojoj je gajila neizmjernu ljubav. Međutim, godine 1994.
kada je Ruanda utonula u krvavi holokaust njezin je idilični svijet bio
uništen. Immaculéeina obitelj brutalno je ubijena u ubilačkom ludilu
koje je potrajalo tri mjeseca i odnijelo živote gotovo milijun Ruanđana.
Immaculée je čudesno preživjela pokolj. Devedeset i jedan dan su ona i
sedam drugih žena provele tiho šćućurene u skučenoj kupaonici mjesnog
pastora dok su ih tražile stotine ubojica s mačetama.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Predgovor
Tijekom prošlih otprilike pedeset godina procitao
sam na tisuce knjiga. Knjiga koju držite u rukama je
izvanredno znacajna i daleko najdirljivija od svih u
golemoj knjižnici mog cjeloživotnog citateljskog opusa.
Uskoro cete krenuti na putovanje koje ce
nesumnjivo promijeniti vaše mišljenje o moci vjere -
zauvijek. Jedan jedini redak iz Svetog pisma podsjeca
nas da je »uz Božju pomoc sve moguce«. Taj redak
sam cesto citirao na svojim predavanjima, više puta
dodajuci mu retoricko pitanje: »Dakle, što u to sve'
nije ukljuceno?« Odgovor je ocit svima: »Sve znaci
sve«.
Citali ste da cista vjera, lišena svih sumnji, može pomicati planine ili cak
provuci devu kroz ušicu igle. No, cak i s vašom nepokolebljivom vjerom, planina
je najvjerojatnije ostala tamo gdje je uvijek bila, a ušica igle je premalena da
primi cak i devinu trepavicu - a kamoli da citava životinja prode kroz sicušan
otvor. Pa, zadovoljstvo mi je objaviti vam da cete nakon što procitate Left to Tell
(Preživjela da isprica) imati novu predodžbu o tome kako izgleda polje svih
mogucnosti. Svjedoceci transcendentalnom iskustvu Immaculee Ilibagiza usred
holokausta prestrašnog da bi ga se zamislilo, otkrit cete i kako bezgranicna
snaga ciste, odvažne ljubavi doista može stvarati cuda. Unatoc gnusnoj
manifestaciji ljudske necovjecnosti jednih prema drugima koja se prije samo
deset godina dogodila u državi Ruandi, ovo je prava ljubavna prica u najcišcem
smislu rijeci - prica o pobjedi ljudskog duha, prica o snažnoj vjeri jedne žene i
njezinoj odlucnosti da preživi (protiv doslovno svih izgleda) kako bi ispricala
2
svoju pricu i bila posrednica u najavljivanju nove duhovne svijesti, te prica o
ljubavi prema Bogu koja je bila toliko snažna da su mržnja i osveta u njezinoj
prisutnosti bile prisiljene nestati.
Tijekom prošlih godina upoznao sam Immaculee vrlo, vrlo dobro - u stvari,
svakodnevno smo u kontaktu. Putovala je sa mnom, govorila na istom podiju i
prenosila svoj pricu auditorijima koji broje na tisuce ljudi. Satima smo vodili
privatne razgovore o njezinim doživljajima za vrijeme holokausta te njezinim
današnjim ambicijama. Provodio sam vrijeme s njom i njezinom obitelji.
Razgovarao sam s njezinim suradnicima, cak i s ljudima koji su zajedno s njom
preživjeli holokaust, a ona je mnogo vremena provela s mojom djecom.
Komunicirao sam s njom za dugih putovanja zrakoplovom i vlakom izmedu
gradova u kojima smo predavali i svjedocio njezinim nastupima pred velikim i
malim brojem slušatelja. Tako sam upoznao tu dinamicnu, snažnu ženu toliko
dobro da je ubrajam medu svoje najbliže prijatelje. U stvari, toliko sam je
zavolio i toliko joj se divim da sam joj posvetio svoju posljednju knjigu
Inspiration (Nadahnuce). Otkrivam svoj osobni odnos s Immaculee tu, na
uvodnim stranicama ovog izuzetnog djela, (a ja vjerujem da joj je predodredeno
da promijeni i ovaj svijet nabolje) kako bi iz prve ruke culi kakvo je Immaculee
Ilibagiza fenomenalno bice u mojim ocima. Tijekom nebrojenih sati koje sam
proveo s njom, u tom mnoštvu privatnih i javnih situacija, ova
transcendentalno duhovna žena uvijek - i naglašavam uvijek - širi oko sebe
svjetlost što ocarava sve koje obasja. Kada razgovara za stolom za objed svi
prisutni ne samo da slušaju nego su joj magneticki privuceni, a pred velikim
slušateljstvima možete cuti muhu kako leti u dvorani, kolika tišina vlada dok
ona govori iz srca i s dubokim uvjerenjem. Tu je na djelu mnogo više od
karizme - Immaculee ne samo da piše i govori o bezuvjetnoj ljubavi i opraštanju
nego ih i širi na svakom svom koraku. Živi na povišenoj razini duhovne svijesti i
pri tome podiže energetsku razinu svih koje susretne, ukljucujuci mene samog.
Od prvog trena kada smo se upoznali, u apsolutnom bljesku spoznaje znao
sam da se nalazim u društvu jedinstveno božanstvene žene (nešto što ce vam
biti bjelodano kada citanje ove knjige privedete kraju). Kratko smo razgovarali
nakon predavanja koje sam održao u New Yorku za Omega Institute, i nakon
samo sekundu ili dvije nestala je iz mog vidokruga - ali u tih nekoliko
trenutaka, bio sam ocaran.
Osjetio sam njezinu iznimno visoku energiju, slicno onome što sam prije
mnogo godina osjetio kada sam bio kod Mother Meere (žena iz Indije koju
smatraju utjelovljenjem Božanske Majke). Immaculee me nije tražila za pomoc
oko izdavanja ove knjige - ja sam bio taj koji je tražio. Taj unutarnji sjaj radosti
3
i ljubavi koji sam osjetio u njezinom društvu nije me htio napustiti i tako sam
zamolio svoju kcer Skye, koja je s Immaculee razmijenila adrese e-pošte, da
ucini sve što je moguce ne bi li s njom stupila u kontakt. Dani su se pretvorili u
tjedne, ali kontakta još uvijek nije bilo. Svakog bih dana pitao Skye: »Je li ti se
javila žena iz Ruande?«
Napokon je Immaculee odgovorila na poruke e-pošte moje kceri, nakon
cega sam joj odmah telefonirao. Postavio sam joj jedno pitanje: »Jeste li voljni
napisati svoju pricu o preživljavanju? Osjecam se obaveznim pomoci vam u
prenošenju vaše poruke svijetu.« Tada mi je Immaculee rekla da je vec zapisala
sve pojedinosti kalvarije koju je za vrijeme genocida 1994. godine prošla kao
žena Tutsi u Ruandi, progonjena i obilježena za sigurnu smrt. Rekla mi je kako
smatra da je to razlog zbog kojeg je poštedena, medutim da su njezina
nastojanja glede objavljivanja dotad bila neuspješna, najvecim dijelom zato što
je engleski bio njezin treci jezik te je trebala pomoc oko prenošenja biti svoje
price u citkiji format.
Tada sam je zamolio da mi pošalje sve što je napisala. Ispostavilo se da je
to bilo oko 150.000 rijeci u kojima je otprilike pet godina poslije odlaska iz
Ruande pomno zapisala svaku pojedinost. Nazvao sam prijatelja Reida Tracyja,
predsjednika izdavacke kuce Hay House, i sklopili smo dogovor da pisac Steve
Erwin pomogne Immaculee da isprica svoju pricu, rezultat cega vidite na ovim
stranicama. Rekao sam Reidu da cu poduprijeti taj projekt na svaki moguci
nacin: ne samo da cu napisati Predgovor, nego i da cu u svojim javnim
nastupima pomoci u predstavljanju Immaculee i njezine price javnosti. Osim
toga, s njom i njezinom obitelji otputovao sam u Ruandu te joj pomogao u
prikupljanju novca za ostvarenje njezine misije pomaganja mnogobrojnoj
sirocadi koja su preostala nakon što je ubijanje napokon prestalo. Nadalje,
Reidu sam rekao da želim ukljuciti Immaculee u svoju specijalnu emisiju o
knjizi Inspiration: Your Ultimative Calling (Nadahnuce: Vaš ultimativni poziv)
na javnoj televiziji te da cu uciniti sve što je u mojoj moci da dovedem sagu te
duhovne žene pred oci javnosti. I sve je to ostvareno zbog tog osjecaja koji sam
imao kada sam je prvi put sreo, na kraju prostorije pune ljudi, na svega
nekoliko sekundi.
Receno je da zakoni materijalnog svijeta ne vrijede u prisutnosti živog
Boga. Citajuci ovu knjigu izravno cete shvatiti znacenje tih rijeci. Immaculeeino
cisto, bogoostvareno »unutarnje bice« cesto joj je omogucavalo da podigne
nevidljive barijere tako da su ubojice s macetama udaljeni svega nekoliko
centimetara bili slijepi za njezinu fizicku prisutnost. Kako se njezina vjera
produbljivala, cuda su postajala još više zaprepašcujuca. Njezine vizualizacije
4
postale su tako stvarne - a sve sumnje odagnate iz njezina uma - da je zaista
bila jedno s Bogom. Znala je da je Bog s njom kada je vidjela da je križ od
svjetlosti obranio nju i njezine sudrugove od sigurne smrti. Cinilo se da se
andeli ljubavi i suosjecanja pojavljuju niotkuda dok je Immaculee jacala svoje
jedinstvo s našim Stvoriteljem. Mogla je pogledom smesti odlucnog ubojicu i
samopouzdano promatrati kako ispušta svoje oružje i postaje imobiliziran dok
se njegov prijezir pretvarao u prijaznost.
I napokon, kada je napustila sve osjecaje mržnje i osvete prema ubojicama
- usprkos onome što se nekad cinilo potpuno nemogucim - utonula je u
božansko sjedinjenje s Bogom pružajuci svojim muciteljima ne samo
suosjecanje, nego i potpuni oprost i bezuvjetnu ljubav. Da, postala je jedno s
Duhom, i živi u njemu i dandanas. Njezina prica ce vas snažno dirnuti. Osjetit
cete njezin strah, plakat cete i postavljat cete si ista ona pitanja koja si ljudi
oduvijek postavljaju: Kako se to moglo dogoditi? Otkuda dolazi takva mržnja?
Zašto ne možemo jednostavnom biti poput Boga, koji je izvor svih nas? Ali,
osjetit cete i nešto drugo, još snažnije: osjetit cete nadu, nadu pomocu koje se
mi kao ljudi centimetar po centimetar približavamo novom skladu - to jest,
napredujemo prema življenju bogoostvarenih života.
Za mene Immaculee nije preživjela samo da isprica tu izvanrednu pricu
nego je, više od toga, ona živi primjer onoga što možemo ostvariti kada podemo
u svoju nutrinu i odlucimo istinski živjeti u savršenom skladu s Duhom iz kojeg
izviremo. Pocašcen sam što sam odigrao malu ulogu u predstavljanju ove
zapanjujuce price svijetu. Pocašcen sam što sam udružio snage s Immaculee i
pomogao joj u njezinoj viziji ljubavi i suosjecanja - ne samo u Ruandi, nego i na
svim mjestima gdje je mržnja tako dugo prebivala. I duboko sam pocašcen što
pišem ovih nekoliko rijeci u ovoj knjizi u koju cete se vi, citatelji, uskoro
zadubiti. Uvjeravam vas da cete se pri tome makar malo približiti življenju u
jedinstvu s istom božanskom biti iz koje smo svi stvoreni. Volim ovu knjigu i
volim Immaculee Ilibagiza. Immaculee, hvala ti što si došla u moj život.
- Wayne Dyer, Havaji



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Uvodna rijec
Ova knjiga nije smišljena da bude povijest Ruande ili povijest genocida;
umjesto toga, ona je moja vlastita povijest. U zadnje vrijeme objavljeno je
mnogo knjiga koje detaljno istražuju politiku i mehaniku genocida 1994. godine
u kojem je, prema procjenama ruandske vlade, u otprilike sto dana ubijeno više
od milijun ljudi. Ovo je moja prica, ispricana prema mojim sjecanjima... a svega
se sjecam kao da se dogodilo jucer. Ovo je istinita prica; koristim vlastito ime i
imena clanova svoje obitelji. Medutim, izmijenila sam vecinu imena drugih
osoba koje se pojavljuju u knjizi kako bih zaštitila identitet preživjelih i kako
bih izbjegla zacarani krug mržnje. Vjerujem da su naši životi isprepleteni i da
nam je sudeno da ucimo iz iskustava jedni drugih. Napisala sam ovu knjigu u
nadi da bi moja prica mogla pomoci drugima.
— Immaculee llibagiza, New York



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Uvod
Zovem se Immaculee
Cula sam kako ubojice zazivaju moje ime.
Bili su s druge strane zida, odvajalo nas je manje od dva i pol centimetra
gipsa i drveta. Glasovi su im bili hladni, kruti i odlucni. »Ona je tu... znamo da
je tu negdje... Pronadi je — pronadi Immaculee.«
Mnogo glasova, mnogo ubojica. Mogla sam si ih predociti: moji bivši
prijatelji i susjedi koji su me uvijek srdacno i s ljubavlju pozdravljali, hodali su
mojom kucom s kopljima i macetama u rukama i zazivali moje ime.
»Ubio sam 399 žohara« - rekao je jedan od ubojica.« »Immaculee ce biti
cetiristoti. To je lijep broj ubijenih.«
Šcucurila sam se u kutu naše malene tajne kupaonice ne pomicuci ni
mišic. Poput sedam drugih žena koje su se zajedno sa mnom sakrile ne bi li
spasile život, suzdržavala sam dah kako ubojice ne bi cule moje disanje.
Njihovi glasovi poput pandži su se zabijali u moje tijelo. Osjecala sam se
kao da ležim na sloju užarenog ugljena, kao da gorim. Zatvorila sam oci i
6
poželjela nestati, ali njihovi su glasovi bili sve glasniji. Znala sam da nece imati
milosti, u glavi mi je odzvanjala samo jedna misao: Ako me uhvate, ubit ce me.
Ako me uhvate, ubit ce me. Ako me uhvate, ubit ce me....
Ubojice su se našle tik ispred vrata i znala sam da ce me pronaci svakog
trena. Zamišljala sam kakav ce biti osjecaj kada maceta rasijece moju kožu i
prodre duboko u moje kosti. Mislila sam na svoju bracu i moje drage roditelje,
pitajuci se jesu li živi ili mrtvi te hocemo li uskoro biti zajedno na nebu.
Sklopila sam ruke, stisnula ocevu krunicu i pocela tiho moliti: O, molim te,
Bože, molim te, pomozi mi. Ne dopusti da umrem ovako, ne ovako. Ne dopusti
da me ubojice pronadu. U Bibliji nam govoriš da ce nam, zatražimo li, biti
dano... dakle, Bože, ja tražim. Molim te, ucini da ovi ubojice odu. Molim te, ne
dopusti da umrem u kupaonici. Molim te Bože, molim te, molim te, molim te,
spasi me! Spasi me! Ubojice su izašli iz kuce i svi smo poceli ponovno disati.
Otišli su, ali vratit ce se još mnogo puta tijekom sljedeca tri mjeseca. Vjerujem
da mi je Bog poštedio život, medutim u tih devedeset i jedan dan što sam ih
provela drhteci u strahu u kupaonici velicine ormara zajedno sa sedmero
drugih, naucila sam da je biti pošteden nešto posve drugo od biti spašen... a ta
me je pouka zauvijek promijenila. Pouka je to koja me je, usred masovnog
pokolja, naucila kako da volim one koji su me mrzili i progonili i kako da
oprostim onima koji su pobili moju obitelj.
Zovem se Immaculee Ilibagiza. Ovo je prica o tome kako sam tijekom
jednog od najkrvavijih holokausta u povijesti otkrila Boga.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
7
SPREMA SE OLUJA
Prvo poglavlje
Vjecni izvor
Rodila sam se u raju.
Tako sam barem razmišljala o svojoj domovini dok sam odrastala. Ruanda
je malena zemlja poput dragulja uklopljena u Središnju Afriku. Tako je
neopisivo lijepa da je nemoguce ne prepoznati Božju ruku u njezinim bujnim,
valovitim brežuljcima, maglom obavijenim planinama, zelenim dolinama i
kristalno bistrim jezerima. Nježni povjetarci koji se spuštaju niz brda i prolaze
kroz borove i cedrove šume prožeti su slatkim mirisom ljiljana i krizantema. A
vrijeme je tijekom citave godine toliko ugodno da su je njemacki naseljenici, koji
su došli krajem 19. stoljeca, krstili imenom »zemlja vjecnog izvora«. Sile zla koje
ce dovesti do holokausta što je preplavio moju zemlju morem krvi od mene su
bile skrivene dok sam bila dijete. Sve što sam kao djevojcica znala o svijetu bio
je dražestan krajolik koji me okruživao, srdacnost mojih susjeda i velika ljubav
mojih roditelja i brace. U našoj kuci rasizam i predrasude bili su potpuno
nepoznati. Nisam znala da ljudi pripadaju razlicitim plemenima i rasama, cak
nikada nisam cula za izraz Tutsi ili Hutu sve dok nisam krenula u školu. U
mojem selu mala djeca hodala su dvanaest kilometara do škole i isto toliko
natrag po pustim komadima puta, medutim roditelji se nikada nisu brinuli da
ce im djecu netko oteti ili im nanijeti zlo na bilo koji nacin. Dok sam bila dijete,
najviše sam se bojala da ne ostanem sama u mraku. Osim toga, bila sam doista
sretna djevojcica iz sretne obitelji i živjela sam, kako sam mislila, u sretnom
selu u kojem se ljudi medusobno poštuju i skrbe jedni za druge. Rodena sam u
zapadnoj ruandskoj pokrajini Kihuyer, u selu Mataba. Naša je kuca bila
smještena na vrhu brda što je nadvisivalo jezero Kivu, koje kao da se protezalo
do unedogled ispod nas. Za vedrih jutara gledala sam planine na drugoj strani
jezera u susjednoj državi Zair, koja se sada naziva Demokratska Republika
Kongo. Neka od mojih najljepših sjecanja iz djetinjstva vezana su uz spuštanje
niz opasno, strmo brdo izmedu naše kuce i jezera. Išla bih na plivanje sa svojim
ocem i bracom kada je ranojutarnje Sunce rastjerivalo posljednju jutarnju
8
maglicu. Voda je bila topla, zrak na našoj koži hladan, a pogled na kucu visoko
iznad obale uvijek pun uzbudenja.
Put prema kuci bio je avantura jer je brdo bilo jako strmo, a zemlja pod
našim stopalima tako meka i varljiva. Cesto bih se poskliznula, u strahu da se
ne otkotrljam sve do podnožja brda i u jezero. Moj bi otac uvijek primijetio kada
sam bila preplašena i tada bi me uzeo u narucje i nosio me citavim putem do
kuce. Bio je velik, snažan muškarac pa sam se osjecala sigurno i voljeno
obavijena njegovim snažnim rukama. Uživala sam kada bi me tako srdacno
podigao, posebno zbog toga što je Tata bio vrlo rezerviran na jedan staromodan
nacin, te bi rijetko pokazivao emocije ili izgovarao da voli moju bracu i mene -
no mi smo to ipak znali. Kada bismo se vratili kuci s plivanja moja prekrasna
majka bila bi zaposlena u kuhinji pripremanjem jela od riže i graha kojim bi
nas svakog dana nahranila prije nego što nas otpremi u školu. Uvijek sam se
divila njezinoj silnoj energiji. Mama je uvijek prva ustajala i zadnja lijegala u
krevet. Ustajala bi satima prije svih drugih kako bi provjerila da je u kuci sve u
redu, naša odjeca posložena, naše knjige i zadace spremne, a papiri mog oca
posloženi. Sama je izradivala svu našu odjecu, šišala nas i uljepšavala kucu
rucno izradenim ukrasima.
Grah koji nam je pripremala za dorucak uzgajan je na našim obiteljskim
poljima koje je mama svakog jutra obradivala dok smo mi ostali još spavali.
Provjeravala je usjeve, a zatim bi razdijelila orude radnicima te se pobrinula da
naše krave i druge životinje dobiju hranu i pilo. A tada bi, po završetku
jutarnjih poslova i otpremanja djece u školu, mama pješice cestom odlazila do
lokalne osnovne škole gdje je radila kao uciteljica.
Oboje mojih roditelja bili su ucitelji i nepokolebljivi pobornici mišljenja da
je dobro obrazovanje jedina obrana od siromaštva i gladi. Unatoc tome što je
jedna od najmanjih zemalja u Africi, Ruanda - koja je velika otprilike kao
americka savezna država Maryland - jedna je od najgušce naseljenih država na
kontinentu i medu najsiromašnijima na svijetu. Mama i Tata bili su prvi u
svojim obiteljima koji su završili srednju školu i bili odlucni u tome da njihova
djeca odu sa svojim školovanjem i dalje od njih. Tata nas je pri tome vodio
vlastitim primjerom, naporno radeci i uceci citavog života. Tijekom svoje
karijere primio je brojne pocasti i unaprjedenja, polako se uspinjuci od ucitelja
u osnovnoj školi do ravnatelja srednje škole. Naposljetku je postavljen za
glavnog upravitelja svih katolickih škola u našem okrugu. U Ruandi svaki clan
obitelji ima razlicito prezime. Roditelji svakom djetetu pri rodenju nadjenu
jedinstveno prezime koje odražava osjecaje majke ili oca u trenutku kada su
prvi put ugledali svoju novu bebu. Na Kinyarwandi, službenom jeziku Ruande,
9
moje ime (Illiba - kigiza) znaci »blistava i prekrasna u tijelu i duši«. Ime mi je
izabrao i moj otac, što ce me uvijek podsjecati na to koliko me od samog
rodenja volio.
Ime mog oca bilo je Leonard Ukulikiyinkindi, a moja majka se zvala Marie
Rose Kankindi, no za prijatelje je bila Rose. Upoznali su se u domu jednog od
mojih bratica u ljeto 1963. godine, na putu na vjencanje zajednickog prijatelja.
Kada su se upoznali mama je pogledom odmjerila tatu uzduž i poprijeko,
coktajuci jezikom na njegovu razbarušenu kosu.
»Ideš na vjencanje s takvom kosom?«
Moj otac je slegnuo ramenima, tvrdeci da nije mogao pronaci brijaca.
Mama je pronašla škare, posjela ga i bacila se na posao - na licu mjesta. Mora
da je napravila dobar posao jer nakon toga su postali nerazdvojni. Oženili su se
za manje od godinu dana, a tata više nije dopuštao da ga šiša itko drugi osim
mame.
Moji su roditelji uspjeli uštedjeti nešto novaca radeci poslove ucitelja i
obradujuci zemlju koju im je dao moj djed (uzgajali su i prodavali grah, banane
i kavu). Tata je projektirao i izgradio kucu koja je, iako ekstremno skromna
prema zapadnjackim standardima, u našem selu smatrana jako luksuznom.
Imali smo kuhinju, blagovaonicu, dnevni boravak, vlastite spavace sobe,
gostinjsku sobu, a tata je imao cak i radnu sobu. Dvorište s kapijom vodilo je
do malog aneksa gdje su boravili radnici nadnicari i - hvala Bogu - imali smo
odvojeni tor za životinje, tako da krave nisu spavale s nama u kuci. Tata je na
krov postavio spremnik u kojem se skupljala kišnica kako ne bismo trebali vuci
vodu iz jezera Kivu, a solarne ploce koje je instalirao za suncanih su nam dana
davale oko sat elektricne energije. Imali smo dva vozila što je bilo prakticki
necuveno u našem dijelu Ruande. Imali smo žuti kros-motocikl, koji je tata
koristio za posjecivanje škola u zabacenim planinskim selima, te mali
automobil koji smo koristili vikendima za odlazak u Crkvu i posjet rodacima.
Neki su smatrali da smo bogati, što nismo bili, i nazvali mog tatu Muzun - gu,
što znaci »bijeli covjek« odnosno »bogata osoba«, što je za vecinu Ruandana
znacilo isto.
Nitko drugi u našem selu nije imao motocikl, pa se mama uvijek brinula da
tatu u nekom pustom planinskom klancu ne presretnu razbojnici. Moja je
majka bila toliko zaokupljena brigom za svoju obitelj da bi svaki puta kada je
netko od nas izbivao iz doma više od jedne noci svake veceri slušala osmrtnice
objavljivane na radiju. »Mama, misli na sve dobre stvari koje bi nam se mogle
10
dogoditi umjesto da razmišljaš o tome što bi moglo poci po zlu« - bezuspješno
sam joj govorila.
»O, Immaculee, ne bih mogla podnijeti da na vrata pokuca netko s lošim
vijestima o nekom od moje djece ili o vašem ocu. Samo se molim da ja umrem
prije svih vas.« Neumorno je molila za naše zdravlje, sigurnost i blagostanje.
Moji su roditelji bili predani rimokatolici koji su svoja vjerovanja prenijeli
na nas. Nedjeljama je misa bila obavezna, jednako kao i vecernje molitve s
obitelji kod kuce. Voljela sam moliti, ici u crkvu i sve drugo što je povezano s
Bogom. Posebno sam voljela Djevicu Mariju, vjerujuci da je ona moja druga
mama koja pazi na mene s nebesa. Nisam znala razlog, no molitva mi je davala
osjecaj topline i srece. U stvari, cinila me toliko sretnom da sam se jednog
dana, kada mi je bilo deset godina, iskrala iz škole s prijateljicom Jeanette kako
bih posjetila oca Clementa, mudrog, postarijeg svecenika koji je bio dobar
prijatelj obitelji, a meni poput djeda.
Kako bismo došle do oca Clementa Jeanette i ja hodale smo jedanaest
kilometara i pregazile rijeku. Srdacno nas je pozdravio, medutim bio je zabrinut
jer smo u njegov župni dvor stigle iscrpljene, zadihane, mokre do gole kože i
dobrano uprljane. Izgledao je poput sveca, stojeci nad nama u svojoj bijeloj
halji, s rukama otvorenim u znak dobrodošlice i prekrasnom krunicom što mu
je visjela oko vrata. »O cemu se radi, djevojcice? Kako vam mogu pomoci?«,
upitao je. »Oce, želimo svoje živote posvetiti Bogu« - svecano je rekla Jeanette.
»Tako je, oce« - potvrdila sam. »Razmislile smo i želimo postati redovnice.«
»Redovnice? Shvacam«, rekao je kimajuci ozbiljno, iako sam sigurna da je
skrivao veliki osmijeh. Položio je svoje ruke na naše glave i dao nam poseban
blagoslov: »Bože, blagoslovi ovu djecu, cuvaj ih i pazi na njih zauvijek.« Tada
nas je pogledao i rekao: »A sada podite kuci. Vratite se poslije osamnaestog
rodendana, pa ako cete još uvijek željeti biti redovnice, tada cemo razgovarati.«
Moji su roditelji bili gorljivi katolici, medutim prvenstveno su bili kršcani, u
najširem smislu te rijeci. Vjerovali su u zlatno pravilo i poucavali nas da se
odnosimo prema našim susjedima s dobrotom i poštovanjem. Osjecali su se
snažno povezanima s našim selom i posvetili se stvaranju napredne, skladne
zajednice. Tata je mnoge vikende proveo u volonterskom radu kao što je, na
primjer, bila izgradnja nekonfesionalne kapelice, pri cemu je vecinu troškova
izgradnje platio iz vlastitog džepa. Pokrenuo je i stipendijski fond za siromašniju
djecu. Utemeljio je jednu od nekoliko ruandskih zadruga za proizvodnju kave,
dopuštajuci dvanaestorici uzgajivaca kave da sade na njegovoj zemlji bez
11
najamnine ukoliko obecaju da ce dio svoje zarade darovati fondu. Program je
bio toliko uspješan da je ostalo novaca za izgradnju društvenog centra,
nogometnog igrališta za mladež i novog krova za školu.
Mama je takoder bila poznata po mnogim dobrocinstvima. Nikad nije mogla
odbiti nikoga u oskudici, pa je s nama cesto znala živjeti još jedna obitelj koja bi
zapala u probleme i trebala mjesto za boravak dok ponovno ne stanu na svoje
noge. Poslije posla moja je majka cesto volonterski poucavala ucenike i vjecito
kupovala materijal za šivanje novih uniformi za mjesne školarke. Jednom sam
nacula kako je razgovarala sa susjedom koja je bila sva izvan sebe jer nije imala
novca da kceri kupi vjencanicu.
»Rose, kakva sam ja majka kada svoju kcer šaljem u novi život u staroj
odjeci?« - pitala je žena. »Kad bi barem imali kozu za prodati, mogla bih je za
dan vjencanja odjenuti kako prilici.« Moja joj je majka rekla da ne brine - neka
samo ima vjere u Boga i da ce se on pobrinuti. Sutradan sam vidjela Mamu
kako broji novac koji je uštedjela od svoje mjesecne uciteljske place. Zatim je
otišla u selo i vratila se s punim rukama živo obojenih tkanina. Sjedila je citavu
noc i šila haljine za susjedinu kcer i sve djeveruše.
Mama i Tata prema selu su se odnosili kao prema clanovima šire obitelji, a
seljani su se prema njima cesto odnosili kao prema zamjenskim roditeljima.
Tata je, primjerice, širom regije bio na glasu kao obrazovan, prosvijecen i
pravedan covjek. Stoga su ljudi znali proputovati kilometre kako bi ga pitali za
savjet o obiteljskim problemima, novcanim nevoljama ili poslovnim pothvatima.
Cesto su ga zvali da riješi lokalne prepirke ili urazumi neposlušnu djecu.
Uz krizu u selu obicno bi uslijedilo kucanje na naša vrata i sljedeca molba:
»Leonarde! Možeš li nam pomoci? Trebamo tvoj savjet. Što da ucinimo,
Leonarde?«
Tata bi ljude pozvao u kucu bez obzira na doba dana, i tamo su razgovarali
o njihovim problemima sve dok nisu pronašli rješenje. Bio je dobar diplomat i
uvijek bi postigao to da se ljudi osjecaju kao da su sami riješili svoje poteškoce.
I moju majku bi takoder tražili za savjet, posebno žene koje su imale
problema sa svojim muževima. Tijekom godina toliki broj naših susjeda nekada
su bili majcini ucenici da ju je vecina seljana jednostavno zvalo Uciteljica.
Premda izuzetno predani našem selu, moji su roditelji bili posveceni svojoj
djeci i provodili su vrijeme s nama kad god je to bilo moguce. S vremena na
vrijeme, kada je radio dokasna i nakon posla otišao na nekoliko piva s
12
prijateljima, Tata bi došao kuci mnogo poslije nego što smo mi otišli u krevet.
»Gdje su moji maleni? Gdje su moja draga djeca?«, pitao bi, malko pripit, ali
pun ljubavi. Majka bi ga prekorila: »Spavaju, Leonarde, kao što i prilici. Ako si
ih želio vidjeti, trebao si kuci doci ranije.«
»Pa, ne mogu vecerati sam«, rekao bi i nježno nas sve uzeo iz kreveta.
Sjedili bismo za stolom u pidžamama dok je on vecerao i pricao nam kako je
proveo dan. Uživali smo u svakom trenutku. Nakon što je završio s jelom Tata
bi nas pozvao da kleknemo u dnevnoj sobi i izgovorimo svoje vecernje molitve.
»Vec su izrekli svoje molitve, Leonarde. Sutra moraju u školu!« Pa, Rose, i ja
moram raditi sutra. A nikad ne možeš izreci previše molitvi. Zar ne,
Immaculee?«
»Da, Tatice« - odgovorila bih stidljivo. Idolizirala sam svog tatu i bila
oduševljena kada bi mi postavio tako važno pitanje. To su bili magicni trenuci:
kada bi oceva fasada strogosti bila maknuta, njegovu ljubav prema nama bilo je
milina gledati.
Bilo nas je cetvero djece u obitelji: ja i trojica brace. Najstariji je bio
Aimable Ntukanyagwe koji se rodio 1965. godine, godinu dana nakon što su se
moji roditelji vjencali. Cak i kao dijete Aimable je bio najozbiljniji clan obitelji.
Bio je tako tih i introspektivan da smo ga u šali zvali obiteljskim svecenikom.
Mama je bila luda za njim jer je bio njezino prvorodence i njezin miljenik,
medutim Aimable je bio ponizan, stidljiv i bilo mu je neugodno zbog posebne
pažnje koju mu je poklanjala. K tomu, bio je blage cudi i prezirao je nasilje.
Kada su se drugi momci navlacili ili tukli, stao bi izmedu njih i naveo ih da se
pomire.
Kada je Tata izbivao Aimeble je zauzimao njegovo mjesto i brinuo sa da
dovršimo svoje zadace, izgovorimo vecernje molitve i na vrijeme odemo na
spavanje. Zatim bi dokasna ostao budan, provjeravajuci jesu li vrata zakljucana
i je li kuca sigurna tijekom noci. Cinio se mnogo starijim nego što je to po
godinama bio, no za mene je bio brat pun ljubavi koji nikada nije propustio
upitati me kako mi je prošao dan, kako mi ide škola i da li se prijatelji dobro
odnose prema meni. Izmedu Aimablea i mene razlika je bila pet godina zbog
cega nam je, dok smo bili djeca, bilo teško dobro se upoznati. Imala sam svega
sedam godina kada je moj brat otišao u internat, a nakon toga smo se vidali
samo za praznike i za vrijeme posebnih okupljanja. Svejedno, imala bih grozne
bolove u želucu na dan kada je odlazio. Njegova je škola bila u obližnjem gradu,
medutim što se mene ticalo, moj brat se selio na Mjesec. Bilo je to prvi put da
sam osjetila fizicku bol zbog gubitka nekog voljenog. Kada je otac nekoliko dana
13
kasnije posjeo nas djecu da napišemo pisma Aimableu, na pamet su mi padale
samo dvije stvari. Velikim, pisanim slovima sam napisala:
Dragi Aimable,
Volim te, nedostaješ mi, volim te, nedostaješ mi, volim te, ne-dostaješ mi,
volim te, nedostaješ mi, volim te, nedostaješ mi, volim te, nedostaješ mi, volim
te, nedostaješ mi, volim te, nedostaješ mi, volim te, nedostaješ mi, volim te,
nedostaješ mi, volim te, nedostaješ mi, volim te, nedostaješ mi, volim te, volim
te, volim te, volim te... i nedostaješ mi!!!!! S ljubavlju, Immaculee PS: Nedostaješ
mi!
Moj otac se nasmijao kada je procitao pismo. »Nisi spomenula ništa o
posjetu bakinoj kuci ili kako su tvoja braca, Immaculee. Pokušaj napisati
ponovno, s malo više vijesti i nekoliko manje 'volim te' i 'nedostaješ mi'«
»Ali tako se osjecam, tatice.«
Nisam mogla shvatiti zašto je želio da manje volim svoga brata. Tata me
nikad nije prestao zadirkivati zbog tog pisma.
Dvije godine nakon što je roden Aimable, na svijet je došao moj drugi stariji
brat. Njegovo ime je bilo Damascene Jean Muhirwa i bio je inteligentan,
vragolast, zabavan, velikodušan, nevjerojatno prijazan i neodoljivo simpatican.
Svakog dana me nasmijavao i uvijek je znao kako da zaustavi moje suze.
Damascene... ni dandanas ne mogu izgovoriti njegovo ime a da se ne
nasmijem... ili zaplacem. Bio je tri godine stariji od mene, premda sam ga ja
doživljavala kao brata blizanca. Bio je moj najbliži prijatelj; bio je moja srodna
duša. Kad god bih se osjecala potišteno pojavio bi se Damascene i oraspoložio
me, kao onoga dana kada sam bila bijesna na majku jer me natjerala da cistim
dvorište dok su decki igrali nogomet. Damascene je odlucio propustiti
utakmicu, ostaviti svoje prijatelje i pomoci mi - odjeven u suknju!
»Poslu žene nikad kraja« - pjevao je visokim, pištavim glasom, uzimajuci
grablje i nasmijavajuci me do boli. Proveo je cijelo poslijepodne pomažuci mi.
Cak i kada se ponašao loše, što se rijetko dogadalo, stvari bi nekako našle
nacina da izadu na dobro. Kada je imao dvanaest godina, »posudio« je tatin
auto kako bi naucio voziti. Otac bi ga inace teško kaznio za takav prijestup,
medutim kada je otkrio što se dogodilo samo je zagrlio Damascena. Dakle, tata
je bio poslom izvan grada a mama je bila dobila težak napadaj astme. U
polusvijesti se srušila na pod i jedva je disala. Damascene ju je odigao na rame,
odnio do automobila, pažljivo položio na zadnje sjedište i odvezao je do petnaest
14
kilometara udaljene najbliže bolnice. Pazite, putem se skoro sudario s dvije
krave, tri koze i nekoliko naših susjeda, medutim stigao je taman na vrijeme.
Lijecnik je rekao da bi mama umrla da nije stigla u bolnicu upravo u vrijeme
kada je stigla.
Gotovo svi koji su upoznali Damascena su ga voljeli: njegov uvijek spremni
osmijeh i vedar karakter bili su zarazni. Bio je razredni klaun ali i odlican
ucenik, uvijek medu najboljima u školi - a kasnije je postao najmlada osoba u
citavoj regiji koja je diplomirala. Stalno je ucio, medutim nekako je uspijevao
pronaci vremena da dobije smedi pojas u karateu, postane kapetan
košarkaških timova u svojoj srednjoj školi i na fakultetu te da služi kao glavni
ministrant u našoj crkvi. Kada je otišao u internat, plakala sam tjedan dana i
osjecala se kao da se nikad više necu smijati. Bio je svjetlost mog života.
Najmladi u obitelji bio je moj mladi brat John Marie Vianney Kazeneza,
roden tri godine poslije mene. Vianney je bio bezazleno nevinašce; bio je drag,
ali malo dosadan, kao i sva mlada braca, pretpostavljam. Kasnije je izrastao u
zgodnog, kršnog momka koji je bio viši od mene, no u mojim ocima Vianney je
uvijek bio moj mali brat - nikada nisam prestala osjecati kao da je moja
odgovornost da se za njega brinem. Bio je mio djecak koji me posvuda slijedio
poput psica. Toliko sam se naviknula na njegovo stalno društvo da mi je
nedostajalo kada nije bio uz mene i dosadivao mi. Ja sam bila trece dijete i
jedina djevojcica što je, u društvu u kojem dominiraju muškarci, na mene
stavilo dodatni pritisak. U ruandskoj kulturi posjedovanje »dobrog glasa« je sve,
i moji roditelji su bili revni u tome da njihova jedina kcer zadrži besprijekoran
ugled. Sa mnom su bili stroži nego s mojom bracom, odredujuci mi više
kucanskih poslova i krace izlaske, birajuci moju odjeci te odobravajuci ili ne
odobravajuci moje prijatelje. Roditelji su me poticali da uspijem u školi i
razvijem vlastite stavove, medutim buduci da sam bila mlada žena u vrlo
konzervativnom društvu, od mene se ipak prvenstveno ocekivalo da me se vidi,
a ne da me se cuje. Kako je ironicno što sam ostala samo ja da ispricam našu
obiteljsku pricu.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Drugo poglavlje
Ustajanje
»Tutsiji, ustanite!«
Pola tuceta stolica zastrugalo je prema natrag po podu i šestero djece iz
mojeg cetvrtog razreda skocilo je na noge. Nisam imala pojma što se zbiva
buduci da sam dotada pohadala maminu školu. Sada sam imala deset godina,
to je bio moj prvi dan u školi za stariju djecu i bila sam zbunjena metežom.
Nikada prije nisam vidjela da ucitelj proziva po etnickoj pripadnosti. »Svi Tutsiji
odmah ustanite!« - zaderao se Bohoro, naš ucitelj. Oznacavao je kvacicama
imena s popisa debelom olovkom, a tada se zaustavio i zapiljio ravno u mene.
»Immaculee Illibagiza, nisi ustala kada sam rekao Hutu, nisi ustala kada
sam rekao Twa i ne stojiš sada kada sam rekao Tutsi.
Zašto?« Buhoro se smiješio, ali njegov glas je bio krut i zloban.
»Ne znam, ucitelju.«
»Kojem plemenu pripadaš?«
»Ne znam, ucitelju.«
»Jesi li Hutu ili Tutsi?«
»N-ne znam.«
»Van! Van iz ovog razreda i ne vracaj se sve dok ne budeš znala što si!«
Oborivši glavu u stidu, pokupila sam svoje knjige i napustila ucionicu.
Tada to još nisam znala, medutim upravo sam bila dobila svoju prvu pouku o
ruandskom etnickom razdoru. Za mene je to bio šok. Utrcala sam u školsko
dvorište i skrila se iza nekog grmlja kako bih pricekala da mom bratu
Damascenu završi nastava. Bila sam suzdržavala suze, medutim sada sam
plakala sve dok moja plava uniforma nije promocila. Nisam razumjela što se
upravo dogodilo i silno sam se željela vratiti u razred i pitati svoju najbolju
prijateljicu Janet da mi objasni. Ona se ustala kada je ucitelj prozvao ime Hutu
— možda ona zna zašto je naš ucitelj bio tako zao prema meni. No, ostala sam
cucati u grmlju sve dok me Damascene nije tamo pronašao, još uvijek
uplakanu.
16
»Tko te je ozlijedio, Immaculee?«, pitao je moj veliki brat sa svim
autoritetom svojih trinaest godina. Damascene je uvijek bio moj najveci
zaštitnik, spreman da zarati ako bi me itko ikada ponizio, i tako sam mu
ispricala što je Buhoro rekao.
»Buhoro nije dobar covjek« - rekao je moj brat - »ali ne brini se zbog toga.
Sljedeci put kada bude prozivao, samo ucini što i ja: ustani se zajedno sa
svojim prijateljima. Ustani kada i tvoja prijateljica Janet.« »Janet se ustala kada
je prozvao Hutue.«
»Tada se ustani kada prozovu Hutue. Ako je to ono što su naši prijatelji,
tada smo zacijelo to i mi. Svi smo mi isti ljudi, zar ne?« Tada to nikako nisam
mogla znati, medutim Damascene je o tribalizmu u Ruandi imao pojma koliko i
ja — nimalo... što je bilo cudno, s obzirom na to da smo bili medu
najobrazovanijom djecom na tom podrucju. Svakog dana nakon škole mojoj
braci i meni bilo je dodijeljeno samo devedeset minuta slobodnog vremena prije
nego što bismo se okupili u dnevnom boravku da pod maminim nadzorom
pišemo svoje zadace. Tata bi preuzeo sat vremena prije vecere, postavljajuci
veliku školsku plocu nasred sobe. Razdijelio bi nam komade krede i rešetao nas
matematiku, gramatiku i geografiju. Roditelji nas, medutim, nisu poucili našoj
vlastitoj povijesti. Nismo znali da je Ruanda sastavljena od triju plemena:
vecinskih Hutua, manjinskih Tutsija i vrlo malobrojnog plemena Twa, ciji
pripadnici su nalik Pigmejcima i žive u šumama. Nisu nas ucili da su njemacki
kolonijalisti, te belgijski koji su im slijedili, promijenili tadašnji društveni sustav
Ruande — monarhiju na cijem je celu bio kralj Tutsi i koja je Ruandi donijela
stoljeca mira i sklada - u diskriminacijski, rasno utemeljeni sustav. Belgijanci
su favorizirali manjinsku Tutsi aristokraciju i promicali njezin položaj kao
vladajuce klase. Tutsijima je zbog toga bilo zajamceno bolje obrazovanje kako bi
bolje upravljali zemljom i stvarali vecu zaradu za belgijske vladare. Belgijanci su
uveli etnicku osobnu iskaznicu kako bi dva plemena lakše razlikovali.
produbljujuci rascjep izmedu Hutua i Tutsija koji su stvorili. Takve grube
nepromišljenosti proizvele su medu Hutuima dugotrajnu ogorcenost koja je bila
jedan od kljucnih faktora koji su doprinijeli kasnijem genocidu.
Kada su Tutsiji zatražili vecu nezavisnost, Belgijanci su se okrenuli protiv
njih i 1959. godine potaknuli krvavu pobunu Hutua koja je srušila monarhiju.
Tijekom sljedecih nekoliko godina u osvetnickim je pokoljima ubijeno više od
100.000 Tutsija. Do trenutka belgijskog povlacenja iz Ruande 1962. godine na
vlasti se bila ucvrstila Hutu vlada, a Tutsiji su postali drugorazredni gradani,
suoceni s proganjanjima, nasiljem i smrcu od ruku Hutu ekstremista. U
sljedecim desetljecima, kada su pokolji bili ceste pojave, poginulo je na desetine
17
tisuca ljudi. Dok je do nasilja dolazilo ciklicki, diskriminacija je bila uvijek
prisutna. Etnicke osobne iskaznice koje je Hutu vlada usvojila iz vremena
belgijske vladavine diskriminaciju su ucinile mnogo eklatantnijom i — mnogo
lakšom.
Medutim, to su bile povijesne lekcije, lekcije koje naši roditelji nisu željeli
da ih moja braca i ja naucimo, barem ne dok smo bili mladi. Nikada nam nisu
govorili o diskriminaciji i ubilackim pohodima, etnickom cišcenju i rasnim
osobnim iskaznicama - te stvari nisu bile dio moje mladosti.
U našu kucu svatko je bio dobrodošao, bez obzira na rasu, vjeru ili pleme.
Za moje roditelje pripadnost plemenu Hutu ili Tutsi nije imalo nikakve veze s
tim kakva ste osoba. Ako ste bili dobar covjek dobrog karaktera, docekali bi vas
otvorenih ruku. Pa ipak, i moji su roditelji imali nekih strašnih iskustava s
Hutu ekstremistima... gledajuci unatrag, cak se nejasno sjecam jednog od njih.
Imala sam samo tri godine i nisam shvacala što se zbiva, medutim sjecam se
kako je vatra osvjetljavala nocno nebo kada me je majka cvrsto stisnula u svoje
narucje i istrcala sa mnom iz naše kuce. To se dogodio tijekom državnog udara
1973. godine kada su mnogi Tutsiji bili progonjeni, izbacivani iz svojih domova i
ubijani na ulicama. U našoj regiji Hutu ekstremisti palili su kuce Tutsija jednu
za drugom.
Cijela moja obitelj stajala je na okupu gledajuci dolje prema jezeru Kivu
dok su se plameni jezicci dizali prema nama. Pobjegli smo našem susjedu,
Hutuu i dobrom prijatelju po imenu Rutakamize. On nas je skrivao sve dok
ubijanja i paljenja nisu prestala. Kada smo se vratili kuci, pronašli smo tek
zgarište iz kojeg se dimilo. Moja majka i otac nanovo su izgradili kucu, nikad ne
spominjuci što se dogodilo, barem ne pred nama djecom. I premda su bili
metom slicnog nasilja protiv Tutsija i 1959. godine, od svojih roditelja nikad
nisam cula ni jednu lošu rijec o Hutuima. Nisu imali predrasuda; nasuprot,
vjerovali su da zlo tjera ljude da cine zle stvari, bez obzira na pleme ili rasu.
Mama i tata ignorirali su društvenu i politicku stvarnost u kojoj su živjeli i
umjesto toga poucavali da je svatko roden jednak. Nisu željeli da njihova djeca
odrastaju u strahu ili s osjecajem manje vrijednosti jer su rodena kao Tutsiji.
Stoga nije teško shvatiti zašto sam bila toliko zbunjena kada me je moj
ucitelj Buhoro istjerao iz razreda jer nisam znala koje je moje pleme.
Damascene je tog dana prebacio ruku oko mojih ramena i otpratio me
kuci. Oboje smo osjetili da nas se dotaklo nešto loše, medutim nismo znali što.
Tog dana za vecerom ispricala sam tati što se dogodilo. On je najprije postao
18
tih, a zatim me upitao koliko sam dugo sjedila i plakala u grmlju nakon što mi
je naredeno da napustim ucionicu.
»Skoro citav dan, tata.«
Otac je spustio svoju viljušku i prestao jesti; bio je to siguran znak da je
ljutit. »Razgovarat cu s Buhorom sutra «, umirio me. »Ali, tatice, kojem plemenu
ja pripadam?«
»O, ne brini sada o tome. Možemo o tome razgovarati sutra, nakon što
razgovaram s tvojim uciteljem.«
Željela sam ga pitati zašto mi odmah ne kaže kojem plemenu pripadam,
medutim od djece se nije ocekivalo da sumnjaju u starije. On je bio moj otac, i
ako je izbjegavao odgovor, mislila sam da vjerojatno ima dobar razlog. No, bila
sam frustrirana - nisam mogla shvatiti zašto bi se svi tako uznemirili kada se
govorilo o plemenima!
Tata je sljedeceg dana razgovarao s mojim uciteljem, medutim nije mi
rekao o cemu su razgovarali ni koje je moje pleme, što je ranije obecao. Nisam
to saznala sve do sljedeceg tjedna, kada je Buhoro ponovno održao plemensku
prozivku. Moj otac ga je vjerojatno posramio, jer ovaj put mi se obratio mnogo
ljubaznijim tonom kada me prije prozivke pozvao do svog stola. »Immaculee,
ustani kada prozovem 'Tutsi'.«
Smiješila sam se dok sam se vracala na svoje mjesto. Dakle ja sam Tutsi.
Odlicno! Nisam imala pojma što je Tutsi, no svejedno sam bila ponosna. Bilo
nas je jako malo u razredu, pa sam zakljucila da smo zacijelo posebni - osim
toga, ime je zvucalo slatko i bilo ga je zabavno izgovarati. No, i dalje nisam
uspijevala vidjeti nikakve prave razlike izmedu plemena Tutsi i Hutu. Twa su
bili nalik Pigmejcima, tako da ih je zbog njihovog nižeg rasta bilo lako
prepoznati. Medutim, buduci da gotovo nijedan Twa nije išao u školu, vidjela
sam ih vrlo malo.
Razlike izmedu Hutua i Tutsija bilo je teže uociti: Tutsiji bi trebali biti viši,
svjetlije puti i imati uže nosove, dok su Hutui malo niži, tamniji i širokih
nosova. Medutim, to nije bilo potpuno tocno jer su se Hutui i Tutsiji stoljecima
medusobno ženili, pa su njihove zalihe gena bile izmiješane. Hutui i Tutsiji
govorili su istim jezikom — Kinyarwanda — i imali su zajednicku povijest.
Pjevali smo iste pjesme, obradivali istu zemlju, išli u iste crkve i štovali istog
Boga. Živjeli smo u istim selima, na istim ulicama i cesto u istim kucama. Kroz
djecje oci (ili barem kroz moje oci) cinilo se da se svi dobro slažemo. Ne mogu ni
19
približno pobrojati koliko sam puta bila na objedu u kuci moje prijateljice Janet
kao i u mojoj. Na to da u Ruandi postoje razlicita plemena podsjecala bi me
iskljucivo etnicka prozivka jedanput tjedno tijekom koje bismo ustajali u
razredu. To mi je bila gnjavaža, medutim nije mi previše smetalo jer sam tek
trebala otkriti pravo znacenje diskriminacije.
Otkrila sam ga kada sam željela krenuti u srednju školu... Kada mi je bilo
petnaest godina završila sam osmi razred, s drugim najboljim uspjehom u svom
razredu od šezdeset ucenika. Imala sam ukupni prosjek od 94 posto, samo dva
posto manje od najboljeg ucenika - djecaka Tutsija - daleko ispred svih drugih
ucenika. To je bilo više nego dovoljno da dobijem stipendiju i mjesto u jednoj od
najboljih javnih srednjih škola u regiji. Otišla sam kuci na kraju polugodišta
sanjajuci o svojoj novoj školskoj uniformi i pitajuci se kakav ce mi život biti
izvan roditeljskog doma, u dobroj školi gdje se cjelokupna nastava odvija na
francuskom jeziku.
Nakon srednje škole planirala sam ici na fakultet, a nakon toga - tko zna?
Možda cu postati pilotkinja, profesorica ili cak psihologinja (do tog trenutka
sam vec uvelike odustala od zamisli iz djetinjstva da postanem casna sestra).
Roditelji su me poucili da bi uz naporan rad i odlucnost cak i djevojka iz malog
sela poput Matabe mogla postati netko važan.
Kako sam mogla znati da su moje ambicije bile samo budalasti san jedne
djevojcice? Nisam znala da su te tjedne prozivke služile zlokobnoj svrsi -
segregaciji djece Tutsija u sklopu šireg plana diskriminacije poznatog kao
»etnicka ravnoteža«.
Taj je plan progurao Juvenal Habyarimana, Hutu predsjednik koji je vlast
preuzeo pucem 1973. godine. On je proglasio da vlada mora »uravnotežiti« broj
školskih mjesta i dobrih poslova u javnim službama tako da odražavaju etnicki
sastav zemlje. Buduci da se stanovništvo Ruande sastojalo od oko 85 posto
Hutua, 14 posto Tutsija i jedan posto Twa, vecina poslova i mjesta u školama
išli su Hutuima. Ono što je taj plan u stvar ucinio bilo je to da je zadržao
Tutsije izvan srednjih škola, fakulteta i dobro placenih poslova te od njih
napravio gradane drugog reda.
Pravo znacenje etnicke ravnoteže shvatila sam nekoliko tjedana prije nego
što sam trebala krenuti u srednju školu. Susjed je navratio dok je moja obitelj
vecerala i rekao nam da moje ime nije na popisu stipendiranih studenata koji je
upravo postavljen u seoskoj vijecnici. Usprkos mojim vrhunskim ocjenama
nisam prošla jer sam bila Tutsi — sva slobodna mjesta otišla su Hutuima koji
20
su imali mnogo niže ocjene. Tutsi djecak koji je imao najbolje ocjene takoder
nije prošao zbog svoje plemenske pripadnosti.
Otac je odgurnuo stolicu od stola i dugo vremena sjedio s cvrsto
zatvorenim ocima. Znala sam da si moji roditelji ne mogu priuštiti da me
pošalju u privatnu školu koja bi koštala desetak puta više od javne srednje
škole. Oba moja starija brata bila su na školovanju izvan našeg sela i loše smo
stajali s novcem. Osim toga, privatne srednje škole u Ruandi bile su grozne u
usporedbi s obilno financiranim javnim školama pod upravom vlade. Ucitelji
nisu bili jednako dobro kvalificirani, nastavni plan je bio slabiji, a zgrade su bile
ružne i odbojne. »Ne brini, Immaculee. Pronaci cemo drugi nacin da se
školuješ«, napokon je uspio prozboriti moj otac. Ispricao se od stola i otišao u
svoju sobu a da nije dovršio svoje jelo.
»Ne gubi nadu« - rekla je majka grleci me. »Svi cemo moliti za to. Pojedi
sada svoju veceru.«
Nakon vecere zakljucala sam se u ocevu radnu sobu i plakala. Ispustila
sam dušu u školi, a sada su moji snovi o višem obrazovanju bili uništeni.
Tresla sam se na pomisao što me ceka. Vidjela sam kako se u mojem društvu
odnose prema samim neudanim ženama bez obrazovanja: nisu imale prakticki
nikakva prava, nikakve izglede i nikakav ugled. Mogla sam jedino cekati kod
kuce da dode neki muškarac i ucini me svojom ženom. Moja buducnost
izgledala je tmurno, a bilo mi je samo petnaest godina! Sljedeceg jutra moj otac
nije došao na dorucak. »Pokušava izvesti pravo malo cudo«, objasnila je moja
majka. »Otišao je potražiti neke privatne škole da vidi može li te upisati.« »Ali,
mama, to je preskupo, ne možemo...« »Š-š-š « - prekinula me. »Rekla sam ti da
ne gubiš nadu, nisam li?« Ispostavilo se da je otac prije zore otišao prodati dvije
naše krave kako bi me mogao poslati u privatnu srednju školu. U ruandskoj
kulturi krave su statusni simbol i izuzetno su vrijedne: prodaja jedne je
ekstravagancija, a prodaja dviju je poigravanje s financijskom propašcu. No,
tata je bio odlucan u tome da se obrazujem. Uzeo je novac od krava, vozio se tri
sata do novoizgradene privatne škole i platio prvu godinu moje školarine u
gotovini. Mom je ocu bilo teško izražavati emocije, medutim svoju ljubav prema
meni bilo mu je nemoguce sakriti.
Nekoliko tjedana kasnije bila sam spakirana i spremna za polazak. Janet
me je zagrlila, a zatim smo zaplakale i obecale jedna drugoj da cemo si pisati
mnogo pisama. Majka me je ljubila bez prestanka, suzdržavajuci suze. Vianney,
sada posljednje dijete u obitelji koje ce ostati kod kuce, otrcao je u svoju sobu i
odbio se pozdraviti. Mnogo susjeda je izašlo na ulicu i mahalo zbogom dok smo
21
se tata i ja udaljavali automobilom. Osjecala sam bol napuštajuci Matabu, no
bila sam željna zapoceti svoj novi život.
Moja nova škola nije ni izdaleka zadovoljavala. Zajednicka spavaonica je
bila sicušna, imala je samo betonski pod i grube zidove od gradevnih blokova
koji su vapili da budu premazani nekom vedrom bojom. Spavala sam s deset
drugih djevojaka na madracima koji su bili zbijeni toliko blizu jedni drugih da
su zauzimali gotovo svaki kvadratni centimetar poda. Nije bilo tekuce vode, pa
smo svakog jutra uzimale vedra i pješacile više od tri kilometra do najbližeg
potoka po vodu koja nam je trebala za pranje i kuhanje. I nedostajao mi je moj
krevet i mamina riža i grah.
Ipak, bez obzira na to koliko mi je bilo teško živjeti bez udobnosti, nisam
kanila napustiti školu i moliti roditelje da me vrate kuci. U stvari, kada je došlo
vrijeme da izaberem predmete za sljedecu godinu, izabrala sam one
najizazovnije: matematiku i fiziku. Ne samo da sam željela da mama i tata budu
ponosni na mene, nego sam željela i dokazati se pred svojom bracom. Poput
tipicnih ruandskih muškaraca, zadirkivali su me da je ženi mjesto u kuhinji, a
ne u ucionici. E pa, pokazat cu im! Prošle su dvije godine, a ja sam bila jedan
od najboljih ucenika u školi. Kada je vlada objavila da ce se održati poseban
ispit za najbolje ucenike koji žele uci u javnu školu, odlucila sam mu pristupiti.
Duboko u sebi mislila sam da nece biti važno ni ako na testu postignem
najbolje rezultate u državi — svejedno ne bih prošla jer sam bila Tutsi. Bilo
kako bilo, naporno sam ucila i bila sam sigurna da sam odlicno riješila test,
medutim protjecali su tjedan za tjednom bez bilo kakvih vijesti, pa sam to
izbacila iz glave. Nekoliko mjeseci kasnije bila sam kod kuce na ljetnim
praznicima kada je Damascene uletio u kucu urlajuci iz sveg glasa:
»Immaculee! Immaculee Illibagiza! Upravo sam vidio popis. Prošla si na ispitu!
Primljena si na Lycee Notre Dame d'Afrique. To je jedna do najboljih škola u
Ruandi i nalazi se nedaleko od moje škole!« Obitelj je sjedila u dnevnom
boravku, svi su poludjeli od srece. Skocila sam sa svog mjesta vicuci: »Hvala
Bogu, hvala Bogu!«, praveci znak križa dok sam plesala mali pobjednicki ples
po sobi. Majci su se oci ispunile suzama, a otac je uzviknuo: »Ovo je najsretniji
trenutak u mom životu! Spuštao sam se na koljena svakog dana protekle dvije
godine i molio se da udeš u tu školu. Bog je odgovorio na moje molitve!«
»Pretpostavljam da si ipak pametna, iako si djevojcica« - smijao se Aimable,
no mogla sam vidjeti koliko je sretan zbog mene. Damasceneu je na licu bio
njegov prekrasan osmijeh; bio je toliko ponosan da sam mislila da ce
eksplodirati.
22
Te smo veceri priredili obiteljsku zabavu, jednu od naših najsretnijih
proslava u vrlo dugom razdoblju. Lycee je bila odlicna ženska škola koju su
pohadale kceri brojnih najviših politicara u državi. Ne samo da cu imati najbolje
obrazovanje dostupno bilo kojem mladom Ruandaninu, nego se moji roditelji
više nece muciti s placanjem školarine privatne škole. Jedini je nedostatak bio
taj što je škola bila daleko od pokrajine Gisenyi. Buduci da je bila udaljena
cetiri sata vožnje po opasnim cestama, to je znacilo da me roditelji nece moci
cesto posjecivati. Osim toga, bila je smještena u pretežno Hutu podrucju
poznatom po otvorenom neprijateljstvu prema Tutsijima.
»Ne brini se, to je ženska škola« - rekao je Damascene. »Imaju veliku
ogradu i mnogo cuvara da te štite. A moja škola je toliko blizu da cu te moci
posjecivati barem jednom mjesecno.«
Odmah sam zavoljela Lycee. Zgrade su bile prostrane, lijepe i besprijekorno
ciste. Ucionice su bile obojene živim bojama, a širom kampusa bilo je zasadeno
šareno cvijece. Oko citavog kompleksa protezala se visoka sigurnosna ograda
zbog koje sam se osjecala sigurno i zašticeno. Bila sam sretna, a znala sam da
ce i moj otac to biti, posebno kada su nam casne sestre rekle da cemo se morati
zajedno moliti prije i poslije obroka.
Jedna od prvih prijateljica s kojom sam se sprijateljila bila je Hutu djevojka
po imenu Sarah. Postale smo bliske kao sestre i pozvala me da upoznam
njezinu obitelj u Kigaliju, glavnom gradu Ruande. Za jednostavnu djevojku sa
sela poput mene to putovanje u veliki grad bilo je pravo otkrivenje, posebno
kada sam po prvi put izbliza vidjela zrakoplove. Sarah i ja otišle smo do zracne
luke po noci, kada je pista svjetlucala u fluorescentnoj boji, a na golemim
zrakoplovima koji su se spuštali s neba bljeskala su crvena, žuta i zelena svjetla
za slijetanje. Ostala sam otvorenih usta kada sam cula grmljavinu tih divovskih
motora.
»Oh, pogledaj ih samo!« - uzviknula sam, a Sarah je prasnula u smijeh.
»Sada mislim da sam vidjela sve.«
Druga prijateljica koju sam upoznala prvog dana u novoj školi bila je
Clementine, prekrasna djevojka kojoj su glatka koža i prelijepe oci davali izgled
manekenke iz americkih casopisa. Došetala je do mene kad me uocila u
mnoštvu novih ucenica. Bila sam viša od ostalih, no ona je imala najmanje sto i
osamdeset centimetara. Prepoznale smo jedna drugu kao Tutsi po visini.
»Kako ce se lijepa Tutsi djevojka kao što si ti snaci tako daleko na sjeveru,
okružena svim tim neprijateljskim Hutu licima s druge strane ograde?«
23
Clementine se nasmiješila. »Morat cemo se držati zajedno i paziti jedna na
drugu.« Odmah smo se sprijateljile. Clementine je bila u pravu što se tice
neprijateljskih lica. Bilo je teško kretati se izvan zidova kampusa: svaki put kad
bih to cinila, osjecala sam oci mjesnog stanovništva na sebi i cula ih kako
prijetecim tonom mrmljaju »Tutsi«. Svecenici i casne sestre koji su vodili školu
pazili su da ucenice i mjesno stanovništvo nikad ne idu na istu misu u mjesnoj
crkvi. Dobile smo stroge naredbe kojima nam je zabranjeno da napuštamo
podrucje škole bez pratnje školskog osoblja. Vani je bilo zastrašujuce, ali
unutar školskih zidova nikad nisam osjetila nikakvu etnicku diskriminaciju.
Ucitelji nikada nisu prozivali po etnickoj pripadnosti, a iako su vecina djevojaka
bile Hutu, voljele smo se kao da smo obitelj.
Držala sam se kampusa, naporno ucila i nastojala ne osjecati nostalgiju za
domom. Nedostajali su mi roditelji i braca, cak sam ceznula za Vianneyjevim
dosadivanjem. Kada govorimo o mom mladem bratu, nekoliko mjeseci nakon
što sam napustila dom poslao mi je dirljivo i uznemirujuce pismo. Napisao mi je
da mu užasno nedostajem, da ne može spavati otkako sam otišla, te da nocu
ponekad vidi duhove kako hodaju od sobe do sobe. Kada bi ih vidio, u strahu bi
istrcao iz kuce. Srce mi je pucalo dok sam citala to pismo: da, Vianney i ja kod
kuce smo se znali prepirati, no sada sam shvatila koliko sam mu znacila.
Osjecala sam se krivom što sam ga ostavila samog i obecala sam si da cu mu
ubuduce biti bolja sestra.
Damascene je održao rijec i jednom mjesecno me posjecivao. Sjedili bismo
zajedno na travi i satima razgovarali. Uvijek je imao dobar savjet za mene,
posebno u pogledu ucenja.
»Moli se, Immaculee. Moli se prije pisanja zadace i kadgod se pripremaš za
test ili usmeni ispit. Zatim se potrudi u ucenju što više možeš.« Radila sam
kako mi je savjetovao, posebno jako sam se molila prije testova iz matematike.
Nastavila sam briljirati u školi. Kada bi me Damascene posjetio, sve moje
prijateljice tražile su da im kažem tko je zgodan mladic koji je tako pozorno
razgovarao sa mnom. »To je moj veliki brat Damascene«, ponosno bih
odgovorila. »Ma nije. Nitko se ne slaže s bratom tako dobro. Izgledala si kao da
stvarno uživaš u njegovom društvu.«
Bila sam tako sretna što sam imala svog dragog Damascena u svom životu.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Trece poglavlje
Više obrazovanje
Život u školi Lycee bio je dobar, a onda je za vrijeme moje trece i završne
godine izbio rat.
Bilo je lijepo i suncano poslijepodne prvog dana listopada 1990. godine.
Moje razredne prijateljice i ja cekale smo pocetak sata »Gradanskog
obrazovanja« i pitale se zašto nastavnik kasni. G. Gahigi je bio ležeran, ljubazan
covjek, možda najsmirenija osoba koju sam ikada upoznala. Stoga smo, kada se
napokon pojavio kršeci ruke i koracajuci amo tamo po ucionici, znali da nešto
nije u redu. Jedan ga je ucenik upitao što ne valja, no on je nastavio koracati,
ni ne pogledavši nas.
Pitala sam se kakve loše vijesti ucitelj skriva od nas, misleci da ce nam
vjerojatno reci da su casne sestre ukinule filmsku vecer. Medutim, radilo se o
necemu mnogo vecem. U školi nam nije bilo dopušteno slušati vijesti na radiju
pa smo, kao i kod kuce, bili izolirani od zbivanja u vanjskom svijetu.
»Upravo sam saznao da se dogodio napad na državu« - sumorno nas je
obavijestio g. Gahigi. »Bojim se da je stanje vrlo ozbiljno i da bi moglo
dugotrajno utjecati na sve nas.«
Razred je zašutio; a zatim su svi poceli govoriti u jedan glas, izvikujuci
pitanja, želeci znati tko napada Ruandu i zašto. »Skupina tutsijskih
pobunjenickih vojnika prešla je granicu« - odgovorio je. » To su uglavnom djeca
ruandskih izbjeglica. Udružili su se u borbi da se vrate u državu. U ovom
trenutku jake borbe izmedu pobunjenika i snaga ruandske vlade odvijaju se
sjeverno od nas.«
G. Gahigi je bio bombardiran lavinom prestrašenih i ozlojedenih pitanja:
»Što Tutsiji žele? Zašto nas napadaju? Što ce nam uciniti ako dodu do škole?«
Osjetila sam vrucinu srama na stražnjoj strani vrata i poželjela sam se
zavuci pod stol. U razredu je bilo pedeset ucenica, a cetrdeset i sedam njih bile
su Hutui. Bila sam toliko nervozna i smetena da nisam mogla pogledati druge
dvije Tutsi djevojke. Bio je to prvi put da sam se osjecala neugodno zato što
sam Tutsi i prvi put u školi Lycee da sam se osjetila izdvojeno.
25
»Pobunjenici su vojnici koji se bore s Ruandskom patriotskom frontom. To
je politicki pokret Tutsija koji su napustili zemlju prije mnogo godina, a vlada
im je zabranila povratak. Oni su, u stvari, stranci, a pokrenuli su rat kako bi se
vratili u Ruandu i preuzeli vlast.«
Znala sam za Ruandsku patriotsku frontu, odnosno RPF, i znala sam da se
ti ljudi ne bore jednostavno da bi srušili Hutu vladu. Željeli su živjeti u zemlji u
kojoj vladaju sloboda i jednakost. Vecina vojnika RPF-a — pobunjenika — bili
su tutsijski prognanici ili djeca tutsijskih prognanika.
Stotine tisuca Tutsija pobjeglo je iz Ruande tijekom nevolja 1959. i 1973.
godine, kao i u mnogim drugim prilikama kada su hutuski ekstremisti u
ubilackim pohodima krenuli na Tutsije. Otišli su u izgnanstvo kako bi spasili
svoje i živote svojih obitelji. G. Gahigi pobunjenike je nazvao »strancima« jer ih
je vecina odrasla u susjednim zemljama kao što su Uganda i Zair, medutim to
je bilo samo zato što je predsjednik Habyarimana provodio politiku
zabranjivanja prognanicima da se ikada vrate u Ruandu. On je stvorio tutsijsku
dijasporu, i citave generacije ruandskih Tutsija odrasle su a da nikada nisu
nogom krocile u svoju domovinu. G. Gahigi nije spomenuo ništa od toga,
medutim znao je što se dogadalo uvijek kad bi Tutsiji pružili otpor hutuskim
ekstremistima. Bio je zabrinut za nas, rekavši: »Ovo bi moglo biti vrlo teško za
Tutsije. Ovakve stvari mogu dovesti do velikih ubijanja, stoga se pomolimo da
vlada i pobunjenici riješe svoje nesuglasice miroljubivo i da izbjegnemo mnogo
prolijevanja krvi.«
Naš je sat u biti bio gotov. Djevojke nisu razgovarale ni o cemu drugom
osim o napadu i o tome što ce uciniti ako tutsijski vojnici dodu u školu. U tišini
sam sjedila s druge dvije tutsijske suucenice pokušavajuci biti neupadljiva. Moj
sram polako se pretvorio u ljutnju dok sam razmišljala o tome kako se s
Tutsijima nepravedno postupa. Potajice sam navijala za RPF, nadajuci se da ce
pobunjenici pobijediti vladine vojnike i okoncati diskriminaciju. No, do kraja
dana moju je ljutnju zamijenio strah jer sam se zabrinula za svoje selo i obitelj.
Zatvorila sam oci i izgovorila molitvu, tražeci od Boga da zaštiti moju obitelj jer
nisam znala kako bih bez njih preživjela. Mnoge ucenice imale su rodbinu na
sjeveru gdje su borbe bila najžešce, pa nam je ravnatelj škole dopustio da
slušamo radijske izvještaje i budemo u toku s dogadajima. Medutim, državni
radio uglavnom nije emitirao ništa osim propagande mržnje. Spikeri su govorili
da pobunjenicki vojnici žive u šumi poput životinja, da jedu ljudsko meso i
druže se s majmunima. Govorili su da su pobunjenici postali tako zli da su im
na glavama izrasli rogovi. Ruandane se upozoravalo da budu na oprezu jer su
»pobunjenicki žohari« lukavi i mogu napasti bilo kada i bilo gdje. Ta su izviješca
26
raspirila hiperaktivnu maštu vec preplašenih ucenica. Jedna od njih bila je
toliko živcana da sam zbog nje zamalo poginula. Danida, jedna od djevojaka iz
moje spavaonice, vjerovala je svakom groznom opisu pobunjenickih vojnika.
Jedne noci zacijelo sam je probudila kada sam ustala iz kreveta i otišla u
vanjski zahod. Bilo je hladno, pa sam oko glave imala omotan veliki rubac i bila
sam odjevena u preveliku pidžamu kako se ne bih prehladila. Zacijelo sam
izgledala malo zastrašujuce jer kada sam pokušala otvoriti vrata spavaonice
kako bih se vratila unutra, Danida mi ih je zalupila pred nosom. Citav kampus
uskoro je odjekivao njezinim užasnutim vriscima.
»Pomozite! U pomoc! O moj Bože, pomozite! Tu je RPF-ov vojnik; došao nas
je ubiti, pojesti... ima rogove na glavi!« Prepoznala sam Danidin vrišteci glas i
mirno rekla: »Danida, to sam ja, Immaculee. Ja nisam vojnik. Nemam rogove,
nosim rubac!«
Zacula sam zvuk teških koraka na šljunku i okrenula se. Najkrupniji cuvar
u školi jurio je prema meni u mraku s kopljem uperenim ravno u moje srce.
Koljena su mi popustila i pala sam na tlo. Zaustavio se svega nekoliko
centimetara od mene.
»Isuse Kriste, Immaculee, umalo te nisam ubio! Tko do vraga tako vrišti?«,
rekao je.
Do tog trenutka vrištale su sve djevojke u spavaonici, pa sam mu morala
vikati da bi me mogao cuti od te silne galame. Nekoliko cuvara najmanje je pola
sata uvjeravalo djevojke da smiju otvoriti vrata, no one su to odbijale. Morali su
pozvati ravnateljicu škole koja je imala rezervni kljuc; kada je ušla unutra,
održala nam je dugo predavanje o opasnosti od puštanja da nas nadvlada
mašta. Medutim, nisu sve tenzije u školi pripadale našoj mašti. Jednog poslijepodneva
svi smo izašli van na piknik, prolazeci kraj skupine mjesnih
Hutua. Jedan od njih držao je u ruci veliki nož i ispred mene njime zamahnuo.
»Vidi kako je ova visoka« - zarežao je. »Tebe cemo ubiti prvu. Platit ceš za ono
što rade tvoja pobunjenicka braca!« Želudac mi se okrenuo i mislila sam da cu
povratiti. Prvi mi je put netko zaprijetio nasiljem i nisam znala kako da
reagiram. Otrcala sam natrag u svoju spavaonicu, kunuci se da nikad više necu
ici na školski izlet. Proklela sam svoju visinu i pitala se zašto je u mojoj zemlji
biti visok takav zlocin. Što sam trebala uciniti? Nisam mogla prestati biti
visoka, i nisam mogla prestati biti Tutsi! Sutradan za vrijeme pauze izmedu
nastave do mene je došla Clementine i šapnula mi na uho: »Dodi sa mnom,
Immaculee. Želim ti pokazati što trebamo uciniti kada nas ljudi poput onog
covjeka s nožem dodu tražiti.«
27
Odvela me u jednu prostoriju u pomocnoj zgradi u koju je pristup
zabranjen i otvorila visokonaponsku razvodnu kutiju. »Ovdje je više od 150.000
volti struje« - objasnila je. »Ako hutuski ekstremisti napadnu školu i ne budemo
li imale drugog izlaza, možemo doci ovamo, povuci ovu polugu i gurnuti ruke
unutra. Umrijet cemo istog trena — bolje da umremo od strujnog udara nego
da budemo mucene, silovane i ubijene. Ne mislim dopustiti divljacima da se
igraju s mojim tijelom prije nego što me ubiju. Ne budi tako iznenadena; cula
sam previše prica o tutsijskim ženama koje su bile silovane i zlostavljane
tijekom loših vremena a da ne bih imala plan za bijeg.« Kimnula sam joj u znak
slaganja. Bilo je neobicno govoriti o okoncavanju naših života kada smo imale
svega devetnaest godina, ali to nam je izgledalo bolje od alternative. Clementine
i ja sklopile smo pakt i zaklele se da o njemu necemo nikom drugom govoriti
kako školska uprava ne bi saznala za njega i zakljucala razvodnu kutiju.
Nastavili smo slušati radijske vijesti, no vladina radijska postaja bila je
zloglasna po dezinformacijama. Culi smo da se RPF probio sve do Kigalija i
napao predsjednicku palacu. Predsjednik je preko državnog radija ljude
upozorio da ostanu u kucama dok vojska ne pobije »žohare« koji su nas napali.
Kasnije smo preko BBC-a saznali da RPF-ovih vojnika nije bilo kilometrima od
glavnog grada — predsjednik Habyarimana izmislio je napad i lagao na radiju
kako bi imao izliku za uhicenje tisuca Tutsija, samo zato što su imali rodake
koji su živjeli izvan zemlje. Predsjednik se cinio paranoican, bio je uvjeren da
svaki Tutsi s rodakom u Ugandi sigurno suraduje s pobunjenicima.
BBC je izvijestio da je uhicen toliki broj nedužnih Tutsija da su zatvori u
Ruandi bili do te mjere pretrpani da više nije bilo mjesta za kriminalce.
Izvijestili su da mnoge tutsijske zatvorenike izgladnjuju i muce te da ih je dio
ubijen.
Vrativši se kuci za Božic, saznala sam da je moj otac bio jedan od uhicenih.
Kada sam u Matabi sišla s autobusa naletjela sam na gospodu Sirake, jednu od
naših starih susjeda i legendarnu tracericu. »Dodi i zagrli me, dijete moje!« -
vrisnula je. »Tako mi drago što te vidim! Pa ti izgledaš kao kost i koža! Zar vas
casne sestre ne hrane?« »O, dobro nas hrane. Ali veselim se dobroj obiteljskoj
veceri.« »Sigurna sam da ce tvoj otac biti posebno sretan da te vidi nakon svega
što mu se dogodilo.« »Kako to mislite?« »Zar nisi cula, dijete?«
Srce mi je pocelo lupati. Nisam vidjela roditelje otkako je rat poceo i
tjednima sam slabo dobivala vijesti od kuce.
»Bila sam sigurna da znaš« - rekla je gospoda Sirake. »Tvoj tata je bio u
zatvoru.«
28
Potišteno sam sjela na deblo drveta. Nisam mogla zamisliti što je to moj
otac mogao uciniti da je završio u zatvoru, osim što je Tutsi. Zabrinula sam se
za majcino zdravlje jer je stres zbog tatinog uhicenja lako mogao kod nje
prouzrociti još jedan težak napad astme. Polusatni put do kuce prepješacila
sam u rekordnom vremenu i ugledala majku kako me ceka na vratima.
»Kako si, zlato?« - upitala me obujmivši me u golemi zagrljaj. Nije
spomenula ocevo uhicenje. Uvijek nas je štitila od neugodnosti i shvatila sam
da se nikad nece promijeniti.
»Sigurno si gladna, Immaculee. Zašto se ne istuširaš, a ja cu ti dotle
pripremiti nešto za jelo? Damascene i Vianney zajedno su nekuda otišli, a i
Aimable se još nije vratio s fakulteta. Otac je na poslu, ali znam da te želi
vidjeti.«
»Jesu li svi dobro? Je li se nekome nešto dogodilo?« »Svi su odlicno.«
»Zaboga, mama! Vec znam da je tata bio u zatvoru, zato se prestani
pretvarati i reci mi što se dogodilo.«
Majci je toliko odlanulo što mi nije ona morala priopciti lošu vijest da je
odmah sjela i ispricala mi cijelu pricu.
Nedugo nakon pocetka rata cetiri vladina vojnika nahrupila su na ocevo
radno mjesto, svezali mu ruke na leda i odvukli ga u gradski zatvor u Kibuyeu,
zatvorivši ga s šestoro njegovih prijatelja Tutsija. Cuvari su imali naredbu da ih
ne hrane i ne daju im vode nekoliko dana. Naposljetku je tata uspio podmititi
hutuskog cuvara da odnese poruku mojoj tetki Cecile koja je živjela u blizini.
Cecile je u zatvor donijela hranu i platila cuvaru da je doturi mom ocu i
njegovim prijateljima.
Dva tjedna kasnije moj je otac saznao da je njegovo uhicenje naredio
njegov stari prijatelj Kabayi, Hutu koji je postao regionalni nacelnik (neka vrsta
regionalnog »nadgradonacelnika« i vrlo mocan politicar). Kabayi i moj tata
zajedno su pohadali školu, kao djeca su bili najbolji prijatelji. Tek nakon što je
predsjednik Habyarimana popustio pred medunarodnim pritiskom i pristao
osloboditi tisuce nepravedno zatvorenih tutsijskih zatvorenika, Kabayi je došao
u zatvor i naložio cuvarima da oslobode mog oca i njegove prijatelje. Kabayi je
bio rekao stražarima da ne hrane mog tatu, pa je bio šokiran kad je vidio da je
tata još živ. No, pretvarao se da je uznemiren i duboko se ispricavao, tvrdeci da
je to bio grozan nesporazum. Kasnije te veceri, dok smo svi bili okupljeni poslije
vecere, pokušala sam razgovarati o tome što se dogodilo ocu, ali on je rekao:
29
»Bila je to zabuna. Kabayi je samo slijedio zapovijedi; nije to bilo ništa osobno.
To su stvari politicke prirode i najbolje da se vi, djeca, ne miješate u to.
Zaboravimo citavu stvar.«
Moja braca nisu mogla vjerovati da je naš otac spreman toliko oprostiti.
Poznavali su Kabayjia od malih nogu i bili su ogorceni što je napao našeg tatu.
»Kabayi je bio tvoj prijatelj, tata. Zamisli što se moglo dogoditi da ti je bio
neprijatelj! Zašto se zauzimaš za njega? Ti ljudi koje braniš žele te ubiti! Trebali
bismo napustiti zemlju dok rat ne završi. U najmanju ruku, moramo skloniti
mamu i Immaculee odavde; zabrinut sam za njih« - rekao je Aimable.
»Ne, ne, pretjeruješ. Svi su sigurni. Stvari stoje bolje nego prije, to je samo
politika. Vi se, djeco, ne trebate brinuti. Sve ce biti u redu, vidjet cete« -
umirivao nas je tata.
Majka je preklinjala bracu da ne pobjegnu i ne pridruže se pobunjenicima
RPF-a kao što je to cinilo mnogo drugih mladih Tutsija »Ako se ijedan od vas
momaka ode boriti s pobunjenicima, želim da znate da bi me to ubilo, ubilo bi
me! Ako vas nije briga što cete ubiti svoju majku, onda samo naprijed,
pridružite se pobunjenicima. Ali ako me volite, svatko od vas neka mi odmah
obeca da necete nestati i ostaviti me u agoniji. Obecajte mi!«
Mama se dovela u takvo stanje da su joj moja braca stalno iznova obecavali
da se nece pridružiti pobunjenicima. Ja sam se vratila u Lycee, završila
posljednjih nekoliko mjeseci srednje škole i bila na prijemnom ispitu za
fakultet. I ovoga sam puta imala odlicne ocjene i briljirala na ispitu, medutim
nisam se mnogo nadala da ce me primiti. Etnicka ravnoteža bila je jedna od
stvari za cije se dokidanje RPF borio, medutim u tom trenutku se cinilo da ce
ona okoncati moju akademsku karijeru.
Pozdravila sam se sa svojim divnim prijateljicama u Lyceeu i zaputila se
kuci preko ljeta da cekam i vidim kamo ce me sudbina odvesti. Rat se sve više
rasplamsavao; pobunjenici su dobivali sve više bitaka i vršili su pritisak na
vladu da dopusti prognanim Ruandanima da se vrate u zemlju i dijele vlast s
Hutuima.
Moja je majka postala toliko traumatizirana onime što se dogadalo da se
pocela savjetovati s vidovnjacima. Sjecam se jedne koja je došla u kucu i sjedila
s mamom u kuhinji. Majka ju je upitala hoce li rat završiti i hocemo li opet
imati mir.
30
»Vidim oluje oko nas sada, no to su samo male oluje«, rekla joj je
vidovnjakinja. »Dolazi velika oluja, njezine munje ce spržiti zemlju, od njezine
grmljavine cemo oglušiti, a njezina jaka kiša sve ce nas potopiti. Oluja ce trajati
tri mjeseca i mnogi ce umrijeti. Oni koji pobjegnu nece pronaci nikoga kome bi
se vratili. Sva prijateljska lica ce nestati.«



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Cetvrto poglavlje
Na sveucilištu
Krajem ljeta 1991. godine dogodilo se nemoguce: dodijeljena mi je
stipendija za Državno sveucilište u Butareu. Cijeli sam život sanjala o odlasku
na fakultet i odjednom je, usprkos svim zaprekama postavljenim pred mene,
san postao stvarnost.
Kada su moji roditelji culi novosti bili su toliko uzbudeni da nisu mogli
sjediti na miru. Jurcali su amo-tamo pripremajuci hranu i pice tako da možemo
to proslaviti u pravom ruandskom stilu - gozbom! »Ti si prva djevojka iz naše
obitelji koja ide na fakultet i stoga moramo odmah sve obavijestiti o tome!« -
uzviknuo je tata, pucajuci od ponosa. Za sutradan mi je organizirao dugi put
tako da novosti mogu podijeliti sa svojom bakom, tetama i stricevima te svim
rodacima koji žive u okolnim selima.
Ostali smo na nogama citavu vecer, smijuci se, gosteci i razgovarajuci o
svim lijepim stvarima koje su pred nama. Te noci roditelji su mi se ucinili vrlo
mladima, kao da im je s pleca podignut teret.
Majka je sjala. »Pred tobom je sjajna buducnost, Immaculee« - rekla je.
»Sada ceš se uvijek moci snaci u životu, moci ceš ponosno držati glavu i nikada
neceš biti prisiljena oslanjati se na nekog drugog da ti donosi hranu na stol.«
Tata mi je nazdravljao i davao obilje ocinskih savjeta: »Na sveucilištu su
vecinom muškarci koji nece ocekivati da ceš biti jednako pametna kao oni. No
ja znam da se ti možeš iskazati jednako dobro kao i svaki muškarac, ako ne i
bolje. Buduci da si Tutsi, dolazak na sveucilište je bio borba, no sada je teži dio
gotov. Sada je sve na tebi: naporno uci i moli se; i budi ista disciplinirana,
draga i prekrasna kcerka kakvu smo imali užitak gledati kako odrasta.«
31
Srce mi se nadimalo od tih toplih i nježnih rijeci. »Ne brini, tata« - odvratila
sam. »Necu razocarati tebe i mamu. Ponosit cete se sa mnom.«
Željela sam studirati psihologiju i filozofiju kako bih mogla uciti o
unutarnjim mehanizmima ljudskog srca i uma, medutim stipendije su bile
ogranicene na slobodna mjesta u odredenim studijima, tako da mi nije bilo
dopušteno odabrati svoj glavni predmet. Vlada me je dodijelila za studij
primijenjene znanosti, što je bilo u redu. U srednjoj školi Lycee natjerala sam
samu sebe da budem izvrsna u matematici i fizici kako bih se iskazala pred
svojom bracom, a sada ce mi to dobro doci. Spakirala sam svoje torbe i ubrzo
sam bila na putu za Butare, cetiri sata jugoistocno od mog sela, krecuci u
potpuno nov život preda mnom.
Kada sam stigla u kampus saznala sam da je šestero mojih kolegica iz
Lyceea, ukljucujuci Clementine, takoder dobilo stipendije. Moja prijateljica
Sarah studirala je tamo vec godinu dana i cekala me tako da možemo biti
cimerice. Nakon svih tih godina spavanja u prepunim spavaonicama bio je
pravi užitak dijeliti sobu sa samo jednom djevojkom. Clementine je cesto
posjecivala našu sobu i šalile bismo se kako smo sretne što za trajanja prvih
dana rata nismo morale ostvariti naš plan da se ubijemo elektricnom strujom;
inace bismo propustile sva uzbudenja fakulteta.
Voljela sam svoj studij i naporno ucila, ali i uživala u zabavi i slobodi koje
mi je pružalo studiranje na sveucilištu. Moja stipendija ukljucivala je mjesecni
džeparac koji je bio jednak protuvrijednosti od trideset americkih dolara, što je
za mene bilo bogatstvo. Po prvi put u životu osjecala sam se nezavisno, poput
odrasle osobe. Više nisam morala nositi školsku uniformu i mogla sam si
priuštiti odlazak u grad i kupovinu lijepe odjece s prijateljicama. Fantasticno!
Moj društveni život bio je vrlo aktivan, ukljucujuci okupljanja u kaficima,
filmove vikendima i plesove u kampusu svake druge subotnje veceri. Uclanila
sam se u dramski klub te sam pjevala i plesala u svim produkcijama kojima je
cesto prisustvovao gradonacelnik Butarea. Omiljene su mi uloge bile one
religiozne, a jedanput sam cak glumila svoju omiljenu sveticu, Djevicu Mariju. I
uvijek sam nalazila vremena za molitvu. Sve sam više otkrivala da me vjera i
meditacija uravnotežuju i pomažu mi da se usredotocim. U crkvu sam odlazila
nekoliko puta tjedno, a sa svojim prijateljicama osnovala sam molitvenu
skupinu.
Bila sam prezaposlena da bih osjecala nostalgiju za domom, medutim
oceva pisma što su odisala usamljenošcu pomogla su mi shvatiti da moram
cešce posjecivati obitelj. Ni Vianney više nije bio kod kuce, otišao je u internat,
32
pa se mojim roditeljima bilo dosta teško prilagoditi. »Jednostavno više nije isto
kada nijednog od moje djece u kuci nema« - pisao je tata. »Kuca je tako prazna.
Ponekad se tvoja majka i ja promatramo u cudu: 'Kamo je nestao sav onaj
smijeh?' Kada budeš imala vlastitu djecu, Immaculee, pobrini se da uživaš u
svakoj minuti s njima, jer ce otici prerano...«
Upoznala sam i studenta po imenu John koji je poznavao neke od mojih
prijatelja u Matabi. Bio je tri godine stariji od mene i imao neobicnu naviku da
svakog dana »slucajno« naide na mene. Poceo je nositi moje knjige, pokazivati
mi kampus i upoznavati sa svojim prijateljima. Bio je zgodan mladic, te vrlo
pristojan i pažljiv. Odlazili bismo na duge šetnje šumom i razgovarali o stvarima
koje su nam bile važne: Bogu, obitelji i dobrom obrazovanju. Poceli smo zajedno
izlaziti, a tijekom sljedecih nekoliko godina naša je veza postala prilicno
ozbiljna. John je bio Hutu, medutim to nikada nije predstavljalo problem. Moj
je otac više bio zabrinut zbog cinjenice da je John protestant i sin svecenika.
»Ne zaboravi da si katolkinja«, podsjecao me je otac. »Cini se da je John dobar
momak i imaš moj blagoslov da izlaziš s njim, dok god te ne pokušava
preobratiti.« Tata je bio vrlo tolerantan covjek, no bio je i gorljivi katolik.
Prve dvije godine na sveucilištu su proletjele i sve je bilo u najboljem redu.
Ocjene su mi bile dobre, obitelj zdrava, a život zabavan i uzbudljiv. U stvari,
život je bio tako dobar da je ponekad bilo lako zaboraviti da traje rat, dok ga je
u drugim prilikama bilo nemoguce zaboraviti.
Unatoc povremenim mirovnim govorima i prekidima vatre, na sjeveru su se
žestoke borbe izmedu tutsijskih pobunjenika i vladinih snaga nastavile.
Radikalne politicke stranke nicale su u mnogim gradovima i mjestima, svaka
žestoko suprotstavljena onoj drugoj. Nezaposleni mladi ljudi masovno su ulazili
u ogranke razlicitih stranaka jer nisu imali pametnijeg posla. Mnogi od njih su
bili obicni clanovi ulicnih bandi koji su se strankama pridruživali radi
besplatne droge i alkohola.
Politicka stranka predsjednika Habyarimane organizirala je pokret mladih
zvan Interahamwe što znaci »oni koji napadaju zajedno.« Interahamwe je
privukao na tisuce djece beskucnika, a njegovo clanstvo se proširilo zemljom
poput virusa. Pretvorio se u hutusku ekstremisticku miliciju: brojne njegove
clanove vojnici vladine vojske obucili su da se bore i ubijaju. Putovali su u
skupinama i odijevali se u neslužbene uniforme: široke košulje obojene u jarko
crvenu, žutu i zelenu boju, što je odgovaralo zastavi njihove politicke stranke.
No, bez obzira na to koliko su bili organizirani, uvijek sam ih promatrala kao
razuzdane ulicne nasilnike.
33
Clanove Interahamwea prvi sam put vidjela za vrijeme Uskršnjih blagdana
1993. godine. Bila sam u Kigaliju s Johnom, u posjetu Sarah i njezinim
roditeljima, kada je autobus u kojem smo putovali zapeo u prometu. Dok smo
cekali pogledala sam kroz prozor i ugledala skupinu mladica koja je okružila
sredovjecnu ženu Tutsi koja je izgledala kao da se vraca kuci iz kupnje. Momci
su ležerno uzeli torbicu jadne žene, skinuli joj nakit, ukrali njezine pakete i
srušili je na tlo. Zatim su joj na silu uzeli cipele i strgnuli haljinu. Bila je to
prometna ulica, sve se dogodilo usred dana, medutim nitko joj se nije usudio
priskociti u pomoc. Svi su samo okretali glavu na drugu stranu. Skocila sam sa
svog sjedala i pocela im vikati kroz prozor da prestanu, no John me povukao
dolje. »Ništa ne govori!«, naredio mi je. »Nemaš pojma što se zbiva u ovom
gradu, Immaculee. Ne želiš imati posla s tim tipovima, ubit ce te.« »Johne,
moramo nešto uciniti. Barem pozvati policiju.« »Policija nece ništa poduzeti. Ti
Interahamwe su dio vlade. Ne obracaj im se, nemoj ih cak ni gledati, posebno
zato što si Tutsi.«
Osjecala sam se ogorceno i bespomocno. Momci su odšetali, a ja sam
promatrala sirotu ženu kako se pokušava pridici s tla. Udaljila se šepajuci na
bosim nogama, odjevena tek u hulahopke i maramu. Dopustimo li tim
vragovima da vladaju našim ulicama, u velikoj smo nevolji, mislila sam
promatrajuci ženu kako nestaje niz cestu. Nekoliko mjeseci kasnije imala sam
jedan još više uznemiravajuci susret. Damascene i ja putovali smo iz Matabe u
Kigali na vjencanje. Bio je to dug, vruc i prašnjav put autobusom i bili smo
gotovo stigli na naše odredište kada se autobus naglo zaustavio.
Najmanje tri stotine pripadnika pokreta Interahamwe stajalo je na cesti
zaprecujuci nam put. Izgledali su smiješno u svojoj klaunovskoj odjeci, ali i
opasno ekstremisticki. Cinilo se da su mnogi od njih pijani ili na drogama dok
su plesali uokolo u krugovima i psovali slucajne prolaznike. Naš je vozac bio
previše prestrašen da krene naprijed, pa je objavio da ce zaokrenuti autobus.
Rekao je da možemo ostati s njim i ici dvosatnim obilaznim putem ili izaci iz
autobusa i krenuti pješice. »Ostanimo u autobusu «, rekao je Damascene. »Ovi
ljudi izgledaju potpuno ludo.« Medutim ja nisam željela ostati zbog mnogo
razloga, uglavnom zato što se nisam željela dati zastrašiti gomili huligana.
»Moramo sici jer cemo inace propustiti vjencanje« - rekla sam mu. »Pješice cemo
za tren oka stici do crkve.«
Iskrcali smo se, zajedno s još polovicom putnika. Kada smo izašli van,
vidjela sam da mnogi iz Interahamwea imaju macete i provjeravaju osobne
iskaznice ljudi koji su htjeli kraj njih proci. Osjetila sam navalu gnjeva i rekla:
»Odakle im pravo?«
34
Damascene je bio zabrinut. »Mislim da se trebamo vratiti, Immaculee. Cuo
sam loše stvari o ovim tipovima. Hajdemo pješice kuci.« »Pješice kuci? Trebalo
nam je cetiri sata autobusom da dodemo dovde, a za pješacenje kuci trebalo bi
nam tri dana. Osim toga, ovi ljudi ne mogu samo tako glumiti policiju i
tiranizirati nas jer smo Tutsiji.« Bila sam više zabrinuta zbog preplašenog izraza
na Damascenovom licu nego zbog Interahamwea. Gotovo uvijek je bio vedar, a
bio je vjerojatno i najhrabrija osoba koju sam poznavala. No, tada sam vidjela
da je doista uplašen. Obicno bih ja pitala njega što da radim, medutim nešto
me je potaknulo da preuzmem inicijativu.
»Hajdemo samo proci«, rekla sam. »Bit ce sve u redu.« »Kako to možeš reci?
Zbog cega misliš da nas nece jednostavno ubiti? Vlada im dopušta da rade što
žele. Policija ih ne dira.« »Ucinimo ono što uvijek predlažeš kada naidemo na
problem, Damascene. Pomolimo se i vjerujmo da ce nas Bog zaštititi.« Stajali
smo na rubu ceste i molili se, deset metara od bande bijesnih ekstremista.
Zamolila sam Boga da nam oprosti zbog kratkog roka, no da trebamo njegovu
pomoc da sigurno stignemo do Crkve. Krenula sam prema cestovnoj blokadi, a
nekoliko mladica me opazilo i lupnulo macetama o svoja bedra. »O, ne,
Immaculee... jesi li sigurna?«
»Da, da, samo se ponašaj prirodno; i možda je bolje da izvadiš svoju
krunicu iz džepa.«
Ja sam svoju krunicu držala u ruci dok smo išli prema Interahamweu.
Desetak mladica nas je okružilo, odmjerili su me od glave do pete i zatražili da
vide naše osobne iskaznice. Gledala sam ih ravno u oci i, smiješeci se, predala
dokumente. Vidjela sam da sam ih zbunila tolikom hrabrošcu: nisu mogli
shvatiti kako to da se Tutsi žena ne boji ni njih ni njihovih maceta. Vratili su
nam naše iskaznice i pustili nas da prodemo, no nikada necu zaboraviti strah
koji sam vidjela u Damascenovim ocima. Prvi sam ga put vidjela da je
pokleknuo i nisam se mogla otresti osjecaja da je nešto zlo došlo u Ruandu.
Mjesec dana nakon našeg doživljaja s cestovnom blokadom predsjednik
Habyarimana otputovao je u Tanzaniju i potpisao mirovni sporazum s
tutsijskim pobunjenicima. Sporazum je trebao okoncati gradanski rat i dati
Tutsijima ulogu u upravljanju državom. Zvucalo je divno. Mislila sam da bi
Ruanda mogla pronaci mir, te da bi Tutsiji i Hutui konacno mogli živjeti u
skladu, ravnopravni jedni drugima. No, obecanje mira potaknulo je još više
prosvjeda i prijetnji vecim nasiljem. Cim je sporazum potpisan, jedan od
ruandskih najviših vojnih casnika, pukovnik zastrašujuceg izgleda po imenu
Theoneste Bagosora — koji je ujedno bio glavni voda Interahamwea — bijesno
je napustio mirovne pregovore. Bagosori se zgadilo kada je vidio predsjednika
35
Habyarimanu kako se rukuje s vodom RPF-a Paulom Kagameom, kojeg je
nazvao »tutsijskom zmijom«. Zakleo se da nikada nece sklopiti mir s Tutsijima i
obecao da ce se vratiti u Ruandu »kako bi pripremio apokalipsu.« I tocno to je i
ucinio.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Peto poglavlje
Povratak kuci
Sve cešce budio me zvuk mržnje. Mirno bih spavala sve dok odvratni
zvukovi RTLM-a ne bi ušli kroz prozor moje sobe i u moje snove. Dakle, dok
sam bila na trecoj godini studija, RTLM je postao nova, ultrapopularna radio
postaja medu ekstremistickim Hutuima. To je prakticki bio radikalni stroj za
širenje mržnje koji je posvuda oko sebe rigao svoj antitutsijski otrov. Redovito bi
neki bestjelesni, zlonamjerni glas pozivao na »Hutu moc«, popularni slogan
Hutua da ustanu protiv svojih tutsijskih prijatelja i susjeda: »Tutsijski žohari
žele nas ubiti. Ne vjerujte im... mi, Hutui moramo ih preduhitriti! Planiraju
srušiti našu vladu i progoniti nas. Ukoliko se nešto dogodi našem predsjedniku,
moramo smjesta istrijebiti sve Tutsije! Svi Hutui se moraju udružiti kako bi
oslobodili Ruandu od tih tutsijskih žohara! Hutu moc! Hutu moc!«
Grozan nacin da se covjek probudi, ali emisije su bile tako smiješno
djetinjaste da su bile gotovo zabavne. Bilo je teško vjerovati da bi itko te
djetinjaste uvrede i primitivne prijetnje mogao shvatiti ozbiljno; ipak, bilo je
uznemiravajuce znati da je vlada dopuštala da se Tutsijima otvoreno prijeti
preko javnog etera. U to su me vrijeme, medutim, više uznemirivale glasine da u
nekim dijelovima zemlje ekstremisti ubijaju Tutsije.
Poput mojih prijatelja u kampusu pokušavala sam se ne zamarati
medijskim izvješcima. Približavao se Uskrs, a to je za moju obitelj uvijek bilo
posebno vrijeme. Vrijeme bismo provodili zajedno kod kuce, ugošcivali susjede
te posjecivali prijatelje i rodake. Nikada prije nisam bila propustila uskršnje
okupljanje, medutim ovaj put željela sam ostati na fakultetu i pripremiti se za
dolazece ispite. Bila sam odlucna u namjeri da ih položim s dobrim ocjenama.
Buduci da moji roditelji nisu imali telefon, napisala sam tati pismo i objasnila
zašto necu dolaziti kuci. Moji su roditelji uvijek inzistirali da njihova djeca uce
36
posebno naporno kako bi mogli napredovati, pa sam bila sigurna da nece imati
ništa protiv. Bila sam posve u krivu.
Tata mi je otpisao, preklinjuci me da dodem kuci. U stvari, zamolio me je
da dodem odmah te da cak ne cekam ni pocetak školskih praznika. Napisao je
da želi da budem s njim i obecao mi da cu moci bez smetnji uciti kod kuce. Dok
sam citala njegov iskreni apel suze su mi pocele navirati na oci.
Moja draga kceri,
Osjecam se kao da nam te je fakultet oduzeo. Mama i ja s tolikim
nestrpljenjem cekamo pocetak tvojih praznika zato što to znaci da ceš opet biti
kod kuce i da cemo ponovno živjeti kao obitelj. Trebamo tvoju prisutnost; mi
smo tvoji roditelji i volimo te i užasno nam nedostaješ — nikada to ne zaboravi!
Cak i ako to bude samo na dva dana, moraš nas doci posjetiti. Nemoj trošiti
vrijeme na bilo što drugo. Trebamo te ovdje...
Odlucila sam otici kuci i prije nego što sam pismo procitala do kraja.
Planirala sam provesti šest dana s roditeljima i vratiti se na ispite krajem
tjedna. Dok sam pripremala stvari oko puta, mladi brat moje prijateljice Sarah,
Augustine pitao me je može li poci sa mnom i provesti praznike s mojom
obitelji. Augustine je bio dobar prijatelj mog brata Vianneyja i stanovao je u
našoj studentskoj sobi od završetka polugodišta u njegovoj srednjoj školi u
Kigaliju. Bio je visok, zgodan i vrlo drag osamnaestogodišnjak, sramežljiv pred
svima osim pred Vianneyjem. Rekla sam mu da ce nam biti iznimno drago da
ga imamo kao gosta.
Augustine i ja stigli smo u Matabu u subotu poslijepodne. Moji su roditelji
bili presretni što sam došla kuci. Tamo je bila citava obitelj osim Aimablea koji
je dobio medunarodnu stipendiju za poslijediplomski znanstveni studij.
Aimable je u stvari bio izvan zemlje, studirao je u Senegalu, gotovo 5.000
kilometara daleko. Damascene je doputovao iz Kigalija gdje je, otkako je
diplomirao povijest, poucavao u srednjoj školi, a Vianney je došao kuci na
odmor iz internata. Prvi dan provela sam s Damascenom nadoknadujuci
propuštene mjesne traceve, posjecujuci prijatelje i zaigrano se prepiruci s
Vianneyjem. Sljedeceg dana bila je Uskršnja nedjelja kada smo imali divan
zajednicki rucak Zahvalili smo Bogu na svemu cime nas je blagoslovio i molili
se za blagostanje svih u našoj obitelji i našem selu. Izmolili smo posebnu
molitvu za Aimablea, jedinog odsutnog clana obitelji. Usprkos politickim
napetostima u zraku izvrsno smo se provodili. Sa svojim roditeljima osjecala
sam se sigurno i zašticeno, znajuci da ce, što god da se dogodi, moja majka biti
tu da nas utješi, a otac da nas zaštiti. Tako sam barem mislila.
37
Bila je to tako tipicna vecer da je bilo teško povjerovati da ce se naš svijet
uskoro zauvijek promijeniti. Sjedili smo u dnevnoj sobi razgovarajuci o
školovanju, poslu i onome što se dogodilo u selu. Mama nas je upoznala s
novostima o usjevima, tata nam je pricao o djeci cije školovanje stipendira
njegova zadruga za proizvodnju kave. Augustine i Vianney zafrkavali su se i
medusobno zbijali šale, a ja sam se opustila i upijala sve to, jednostavno sretna
što sam kod kuce. Jedina osoba koja se nije zabavljala bio je Damascene. On je
obicno bio pokretac društva, no sada je citavu vecer bio zamišljen i tjeskoban.
»Damascene, što nije u redu s tobom veceras?« - upitala sam ga. Moj brat me
pogledao, a kada su nam se pogledi sreli, više nije mogao šutjeti. U provali rijeci
i emocija povjerio mi se: »Immaculee, vidio sam ih, vidio sam ubojice. Bio sam
na putu prema Bonnovoj i vidio sam ih u daljini. Bili su odjeveni u jarke boje
Interahamwea, nosili su rucne bombe. Imali su bombe, Immaculee!« Glas mu je
bio promukao. Nacuvši što je rekao, svi u prostoriji su zašutjeli. Moji roditelji su
pogledali jedno drugo, a zatim ponovno Damascena. »Možda si dopustio da ti se
mašta razigra« - rekao je otac, pokušavajuci umiriti sina. »Kruže svakakve
opasne glasine, pa ljudi vide opasnost tamo gdje je nema.«
»Ne, ne pricinjaju mi se stvari«, odgovorio je Damascene ustajuci i nastavio
užurbanim tonom. »I to nije sve. Imaju popis imena svih tutsijskih obitelji na
ovom podrucju, a na njemu su i naša imena! To je lista smrti! Još veceras
planiraju poceti ubijati sve koji su na toj listi!
Damascene je koracao amo-tamo po sobi i poceo moliti oca. »Tata, moramo
otici, molim te. Moramo izaci odavde dok još možemo. Možemo se jednostavno
spustiti niz brdo, pronaci camac, prijeci jezero Kivu i biti u Zairu, na sigurnom,
do ponoci. Ali moramo poci odmah, prije nego bude prekasno.«
Damascenov ispad bio je toliko iznenadan i protivan njegovom karakteru
da nas je sve preplašio. Poznavajuci svog brata, mora da je citavu vecer mozgao
o onome što je vidio toga poslijepodneva, ali nije želio ništa reci sve dok nije
smislio rješenje. »Stani malo, Damascene. Smiri se na trenutak« - rekao je moj
otac. »Uznemiruješ svoju majku i sestru. Analizirajmo što si to tocno danas
vidio i cuo. Donosiš li odluke u panici ili strahu, radit ceš pogreške.
Razmotrimo sve pažljivo, i jesi li doista vidio listu?« Damascene je bio ojaden
ocevim sumnjama, medutim priznao je da nije vidio listu vlastitim ocima; cuo je
za nju od prijatelja. Ah bio je siguran da su ljudi koje je vidio bili pripadnici
Interahamwea. »Vidiš, baš kao što sam i mislio«, rekao je moj otac. »Svi su na
rubu, i od previše napetih živaca stvari su ti se ucinile gore nego što jesu.
Susretao sam se s ovakvim situacijama i prije. Cuješ glasine o eskadronima
smrti i listama smrti, a nakon nekoliko dana shvatiš da je sve bilo jako
38
preuvelicano. Ne kanim spakirati svoju obitelj i bježati od glasina. Necemo
napustiti svoj dom i sve za što smo radili zato što plašljivi ljudi imaju bujnu
maštu.«
»Ali, tata« - nadovezala sam se - »Damascene nije plašljiv tip. Pametan je i
ne da se lako prevariti. Možda bismo ga trebali poslušati.« Moja je zabrinutost
sve više rasla. Ako je tocno da Interaharmve ima popis smrti i da ce ove noci
poceti ubijati ljude, tada bi svakog trenutka mogli doci po nas.
»Možda trebamo uciniti kao što Damascene kaže «, nagovarala sam oca.
»Sjeti se što smo sve slušali na radiju. Nisam ih shvacala ozbiljno, ali možda
sam pogriješila. Govore da sve Tutsije treba ubiti. Možda je Damascene u
pravu, možda trebamo smjesta otici!« »Ne, Immaculee, ne trebamo otici. Stvari s
vladom idu na bolje i uskoro cemo imati mir. Ti ljudi na radiju su ludi; nitko ih
ne shvaca ozbiljno! Ne brini. Ostanimo mirni i uživajmo u blagdanima. Nema
liste smrti i nitko nas ne dolazi ubiti. Ja sam stariji i znam bolje od vas«, rekao
je otac sa slabašnim osmijehom.
Umirivanje mog oca privremeno me uvjerilo da ce sve biti dobro, pa smo se
svi okupili oko jedaceg stola za vecerom. Osjetila sam da ocevi argumenti nisu
dopreli do Damascena, iako je navukao hrabru fasadu i pokušao se ponašati
kao Damascene kojeg smo poznavali: pjevao je smiješne pjesme, zbijao šale na
racun ljudi iz našeg sela i zadirkivao Vianneyja zbog njegovih djevojaka. No, što
nas je više nasmijavao, to sam bila sigurnija da je sve to gluma. Iza prekrasnog,
srdacnog osmijeha moj brat je bio duboko zabrinut. Da sam barem znala da ce
to biti naša posljednja obiteljska noc na okupu. Ustala bih se i zahvalila Bogu
na svima njima. I rekla bih svima koji su sjedili za stolom koliko ih volim i
zahvalila im na njihovoj ljubavi za me. Ali - nisam znala.
Prije odlaska na pocinak zajednicki smo kao obitelj izgovorili vecernje
molitve, baš kao što smo to uvijek cinili. Majka nas je poljubila za laku noc, a
otac je obecao da se ništa loše nece dogoditi i poželio nam miran san.
Cim smo culi da su se zatvorila vrata spavace sobe naših roditelja, nas
cetvero — Damascene, Vianney, Augustine i ja — okupili smo se u dnevnoj
sobi. Razgovarali smo najmanje sat vremena o glasinama koje je Damascene
cuo i stvarima koje je vidio tog dana. Bili smo zabrinuti zbog oceve nevoljkosti
da ozbiljno shvati Damascenove strahove.
Ne želim podcjenjivati vašeg oca«, šaptao je Augustine, »i znam da nije u
redu da proturjecim starijima, ali mislim da je vaš tata u krivu. Slažem se s
Damascenom, mislim da je opasno ostati ovdje. Ako je ime vaše obitelji doista
39
na listi smrti, oni ce doci po vas i ne možemo uciniti ništa da ih zaustavimo!
Sumnjam da ce se vaš otac predomisliti po pitanju odlaska, pa bismo možda mi
trebali otici, odmah, bez vaših roditelja.«
Svi su šutjeli. Sigurna sam da smo svi željeli otrcati do jezera Kivu i
uskociti u camac, ali moja braca i ja nismo mogli ostaviti roditelje bez pozdrava.
Osim toga, bili smo toliko naviknuti na to da naš otac donosi odluke u
kucanstvu da nam je bilo prirodno da slijedimo njegov primjer. K tomu,
razmišljali smo, bilo je vec tako kasno da su Augustine i Vianney padali u san u
svojim stolicama. Tako smo Damascene i ja odlucili da pricekamo do jutra i
tada ponovno razgovaramo s tatom, a zatim smo svi pošli na pocinak. Moja
spavaca soba bila je poput moje male privatne kapelice. S Biblijom i kipicima
Isusa i Djevice Marije na nocnom stolicu, to je bilo mjesto gdje sam se
povezivala s Bogom i vlastitim duhovnim energijama. Kleknula sam kraj kreveta
i gledajuci kipove izgovorila molitvu Bogu da zaštiti moju obitelj od opasnosti.
Preda mnom se nalazila i rodendanska cestitka koju sam kupila za Damascena.
Bližio se njegov dvadeset i sedmi rodendan i danima sam pokušavala napisati
pjesmu kojom bih mu izrazila koliko ga volim i koliko mu se divim. Naši nas
roditelji nisu naucili jedni drugima otvoreno izražavati svoju ljubav, no kanila
sam to promijeniti. A s kim bi mi bilo bolje zapoceti nego s Damascenom, koji
mi je toliko prirastao srcu i koji me je nadahnjivao više od ikoga na svijetu?
Kada smo bili mladi Damascene bi me prekorio kada bih se ponašala
nerazborito ili razmaženo. Njegove rijeci bi me zaboljele i nervirale, medutim
kada bih kasnije promislila o onome što je rekao, shvatila bih da je bio u pravu.
Cak i kao dijete posjedovao je dar poucavanja i mudrost koja je premašivala
njegovu dob. Kao tinejdžerica obicavala sam se moliti Bogu da mi pomogne da
budem više kao on, s njegovom prekrasnom dušom i velikodušnim srcem.
Promatrala sam ga kako daruje svoju odjecu siromašnima i provodi sate tješeci
ljude koji su bili odbaceni zbog siromaštva, bolesti ili ludila. Damascene je bio
superzvijezda u našem selu. I dok sam lijegala u krevet te noci, razmišljala sam
o tome koliko mi mnogo moj brat znaci. Uzela sam olovku i dodala nekoliko
redaka pjesmi na njegovoj rodendanskoj cestitci. Smješkala sam se zamišljajuci
kako ce se osjecati polaskano i biti sretan kada bude citao pjesmu. I dalje s
osmijehom na licu, iskljucila sam svjetlo i pokušala zaspati.
Cinilo mi se da sam bila tek zaspala kada su se naglo otvorila vrata moje
sobe.
Prenuto sam se uspravila u krevetu i primijetila da je svanulo. U
polumraku svoje sobe ugledala sam užasnuto Damascenovo lice i pomislila na
najgore. »Što je, Damascene? Jesu li ubojice ovdje?«, šaptala sam. Jedva sam
40
mogla cuti svoj prestrašeni glas. Moj brat nije rekao ništa. Cula sam kako
pokušava doci do daha dok je stajao na pragu. Kada je napokon progovorio,
njegov je glas zvucao kao da dolazi s dna dubokog bunara: »Ustani se,
Immaculee. Za Boga miloga, ustani. Predsjednik je mrtav!«
»Što? Kako to misliš predsjednik je mrtav?« - zavikala sam. Nisam mogla
vjerovati u ono što cujem. Predsjednik je obecao u Ruandi ponovno uspostaviti
mir i jednakost. Kako je moguce da je mrtav?. »Kažem da je predsjednik
Habyarimana mrtav! Sinoc je ubijen. Srušen je njegov avion.«
Pomislila sam na ono što sam prije nekoliko dana cula na radiju: »Dogodi li
se nešto našem predsjedniku, moramo smjesta istrijebiti sve Tutsije!«
Iskocila sam iz kreveta i mahnito pocela tražiti nešto za odjenuti. Navukla
sam traperice ispod svoje duge zelene spavacice, i bila sam toliko uzbudena da
sam se u stvari odjenula pred svojim bratom, što nisam ucinila nikad prije.
»Predsjednik je ubijen; netko je ubio predsjednika« - u smetenoj sam nevjerici
neprestano mrmljala sama sebi u bradu. Razmaknula sam zavjese na prozoru
svoje spavace sobe i pogledala van. Ne znam da li mi se to prividalo, no vidjela
sam kako se na selo spušta bolesno žuta maglica.
»Cak se i nebo mijenja «, rekla sam padajuci na krevet i primajuci se
rukama za glavu. »O, Damascene, svi cemo umrijeti. Sada ce doci po nas i
sigurno ce nas ubiti.«
Moj brat je sjeo i zagrlio me. Slušaj me, Immaculee, necemo umrijeti»,
rekao je odlucno. Predsjednik se vracao s mirovnih pregovora u Tanzaniji i
putovao je zajedno s predsjednikom Burundija. Zrakoplov je srušen kada je
slijetao u Kigali... u Kigali! Nitko nece kriviti nas ovdje!«
Damascene je zbog mene pokušavao biti hrabar, no bio je loš glumac.
Znala sam da sebe pokušava uvjeriti koliko i mene. »Možda ce se stvari
popraviti sada kada je mrtav«, nastavio je. »Toliko se ljudi protivilo tim
mirovnim pregovorima i planovima predsjednika Habyarimane za umjereniju
vladu da bi njegova smrt u stvari mogla smanjiti tenzije. Nemoj biti toliko
uplašena, Immaculee. Izadimo. Vani svi slušaju radio.«
Uzeo me za ruku i odveo u dvorište gdje su se moji roditelji, Vianney i
Augustine okupili da slušaju radio. Spiker je izvijestio da su nekoliko minuta
nakon što je srušen predsjednikov zrakoplov po cijelom glavnom gradu
postavljene cestovne zapreke i vojne kontrolne tocke. Rekao je takoder da je
najmanje dvadeset tutsijskih obitelji u Kigaliju ubijeno te noci.
41
Oklijevam upotrijebiti rijec izvijestio jer je covjek na radiju zvucao više kao
navijac koji navija za ubojice nego kao novinar. Kada je objavio da su vojnici
predsjednicke garde preuzeli na sebe da ubiju Tutsije kako bi osvetili
predsjednikovu smrt, rekao je to na nacin kao da su ta ubojstva opravdana.
Rekao je to kao da je izvlacenje citavih obitelji na ulicu i njihovo ubijanje
savršeno logicno. Zatim je procitao neka od imena ljudi koje su vojnici dotada
ubili u Kigaliju. Peto ime pripadalo je mom ujaku Twazi. »Ubili su Twazu?« -
viknula je moja majka, brzo prekrivši oci rukama i tresuci glavom u nevjerici.
»Zašto bi ubili Twazu? On nikada nikome nije naudio.«
Bolna tišina nadvila je moju obitelj kada smo napokon shvatili da smo
vecer prije propustili svoju priliku za bijeg. Otac je pokušao ublažiti naše
strahove. »U glavnom gradu emocije su jako uzavrele. Ondje se dogadaju
ubojstva jer se tamo nalazi najviše vojnika« - rekao je prozaicno. »Sve ce se
smiriti za dan- dva, vidjet cete.« »Pošao bih sada kuci« - rekao je Augustine cija
je obitelj živjela u Kigaliju. Pogledali smo ga, svjesni da je preopasno da bilo
kamo ide. Nekoliko minuta kasnije niz radijskih objava potvrdio je naše
sumnje: »Ostanite u svojim kucama. Zabranjeno je putovati. Samo vojno osoblje
smije biti na ulicama. Ne izlazite. Javni prijevoz je obustavljen. Ne napuštajte
svoje domove!«
»Žele da ostanemo kako bi znali gdje nas mogu pronaci. Žele da budemo
lake mete!« - uzviknuo je Damascene raskolacenih ociju. »Ako su naša imena na
listi smrti, tada ce znati gdje živimo i znaju gdje ce nas pronaci.«
Bilo je jutro 7. travnja 1994. godine. Tada to još nismo znali, no genocid je
bio zapoceo.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Šesto poglavlje
Nema vracanja
Mama, tata, Damascene, Augustine i ja proveli smo citav dan okupljeni u
dvorištu, slušajuci radio. Radijske postaje iz inozemstva izvještavale su da se
vladinim vojnicima i pripadnicima milicije Interahamwe u ubijanju nevinih
tutsijskih civila pridružuju i obicni Hutu gradani. U meduvremenu, lokalne
postaje poticale su Hutue da uzmu macete i napadnu svoje susjede Tutsije.
Osjecala sam se kao izgubljena, mala djevojcica koja ceka da joj roditelji daju
upute. Smatrala sam da, buduci da su preživjeli mnoga politicka previranja i
masakre Tutsija od 1959. godine naovamo, sigurno znaju što treba uciniti.
Državna radijska postaja nastavila je upozoravati ljude da ostanu u svojim
kucama i mi smo, kao dobra djeca, poslušali. Bilo smo previše uplašeni da
otvorimo dvorišna vrata i pogledamo što se zbiva s druge strane ograde. Stavili
smo se u samonametnuti kucni pritvor, zabrinuti da bi se prelazak granice
našeg posjeda mogao pokazati fatalnim.
Moja obitelj nije posjedovala telefon, a cak i da smo ga imali, vecina
telefonskih linija u zemlji bila je izvan funkcije. Bili smo potpuno odsjeceni od
svijeta, izuzev onoga što bismo culi na radiju. Sjedili smo i satima slušali
strašne vijesti, sve dok nisam mislila da cu poludjeti. Kasno poslijepodne
izvadila sam svoje knjige i pocela uciti za ispite.
»Kako to uspijevaš, Immaculee?«, upitao me Damascene. »Odakle ti snaga
za ucenje? Zašto vjeruješ da ce uopce postojati sveucilište na koje bi se vratila?«
Moj brat mi je samo nekoliko sati ranije pomogao da se oslobodim vlastitog
ocaja, no sada je i on bio bez nade. Na meni je bio red da budem jaka. »Prestani
se brinuti«, rekla sam mu. »Prebrodit cemo ovo. Postanu li stvari doista loše,
pobjeci cemo preko granice. Mama i tata kroz to su vec prošli. Imaj vjere.«
Istina je da sam i sama imala malo vjere: nisam ucila da se pripremim za
ispite, nego da ne mislim na obiteljske brige. Jedina ohrabrujuca vijest koju
smo culi toga dana bila je poruka RPF-ovog Paula Kagamea, zapovjednika
tutsijskih pobunjenika. Ukoliko ubijanje Tutsija ne prestane, obecao je, napast
ce Ruandu i boriti se do smrti kako bi zaštitili svoje sunarodnjake. Bilo je
utješno cuti Kagamea kako to govori, ali rastužilo me što je jedina »dobra« vijest
bila prijetnja totalnim ratom.
43
Te noci nitko od nas nije spavao više od nekoliko minuta. Sutradan smo na
BBC-u slušali telefonski intervju s ruandskom premijerkom Agathe
Uwilingiyimana, umjerenom Hutu iz Kigalija. Iako su je cuvali mirovnjaci
Ujedinjenih naroda, pucalo se posvuda oko njezine kuce. Rekla je da ona,
njezin muž i njihovih petero djece leže na podu i nemaju kamo pobjeci. Za
trajanja intervjua telefonska se linija prekinula. Kasnije smo doznali da su
vojnici provalili u njezin dom te ubili nju i njezina muža. Srecom, njezina su se
djeca spasila. Rijeci premijerke duboko su nas pogodile i sada je bilo nemoguce
pretvarati se da stvari idu na bolje. Ako ubojice mogu pogubiti hutusku
premijerku, što ce ih sprijeciti da ubiju nas? Trajna napetost tijekom tih
dvadeset i cetiri sata ostavila je traga na mojoj obitelji. Majka je pala u neku
vrstu transa i pocela hodati od sobe do sobe, puneci svaku putnu torbu koju
smo posjedovali svime što joj se našlo pod rukama. »Necu ostaviti stvari za koje
smo tako naporno radili da ih ljudi mogu ukrasti«, govorila nam je. »Sakrit cu
ih. Jednog dana vratit cemo se po njih.«
Nisam znala kamo namjerava poci; na radiju smo upravo culi da je naš
jedini moguci put bijega (preko jezera Kivu) presjekla milicija Interahamwe.
Ubijali su svakog Tutsija ili umjerenog Hutua koji se približio jezeru.
Moj otac je ostao u smetenom poricanju. »Ako se ubijanja nastave«,
rezonirao je, »RPF ce se umiješati da ih zaustavi. Mogli bi za nekoliko dana biti
ovdje u Matabi da nas zaštite.« »Tatice, kako to misliš?« - upitala sam ga
nepovjerljivo. »RPF-ovi vojnici su gore na sjeveru, blizu granice s Ugandom.
Nemaju vozila; krecu se pješice i na svakom koraku puta morat ce se boriti s
vojskom i Interahamweom. Trebat ce im tjedni da dodu ovamo ...ako uopce
dodu ovamo!«
Prilike kada sam se suprotstavila ocu mogla bih nabrojati na prste jedne
ruke, no sve se mijenjalo. Moji roditelji nisu jasno razmišljali, a Augustine i
Vianney bili su previše mladi i prestrašeni da bi se na njih moglo osloniti. Cijeli
sam život slijedila Damascenov primjer, ali on se sada povukao u svoju sobu i
zurio u zid. »Zar doista misliš da se možemo izvuci?« - upitao me kada sam ga
došla potražiti. »Ležim ovdje i pokušavam zamisliti što cu raditi sljedece godine,
ali ne mogu. Ne vjerujem da cu biti živ. Nemam buducnosti.«
»Damascene, moraš se trgnuti!« - viknula sam. »Ne možeš se predati prije
nego što si se uopce poceo boriti! Ako ti ne možeš zamisliti što ceš raditi
sljedece godine, ja mogu! Bit ceš sa mnom u Butareu kada diplomiram. Sjedit
ceš u prvom redu i pljeskati i klicati kada primim diplomu. Zato, molim te,
ustani se i pomogni mami i tati!«
44
»Da bar imam tvoju vjeru i hrabrost«, promrmljao je, a zatim nastavio zuriti
u zid.
Nisam se osjecala hrabro, ali netko je mojoj obitelji morao pomoci da se
sabere. Nastojala sam biti jaka, barem glumiti hrabrost, kako obitelj ne bi
potonula u potpuni ocaj.
Do sumraka smo culi da su vladini vojnici ubili deset belgijskih pripadnika
mirovnih snaga UN-a koji su cuvali premijerku, te da su ugroženi životi svih
drugih Belgijanaca u Ruandi. Znali smo da ukoliko Belgijanci i drugi stranci
napuste zemlju nitko nece moci zaustaviti totalno krvoprolice. Drugu noc
zaredom nitko od nas nije oka sklopio.
U zoru je pocelo vrištanje. Dvadesetak pripadnika milicije Interahamwe
napalo je naše selo, bacajuci rucne granate u kuce. Kada bi clanovi obitelji
pokušali pobjeci iz kuca, izudarani su macetama do smrti.
Cuvši vriske, moja je obitelj otvorila naša dvorišna vrata i istrcali smo na
put. Iz našeg doma smještenog na vrhu brda mogli smo vidjeti prilicno daleko,
pa smo tražili izvor meteža. Ispod nas, na daljoj strani obližnje rijeke, vidjeli
smo skupinu Interahamweovaca kako okružuju jednog od susjeda. Kretali su
se poput copora šakala, držeci svoje macete iznad glava i polako kružeci oko
njega. Bespomocno smo promatrali dok su ga poceli napadati i naposljetku ga
nemilosrdno rasjekli na komade. Užasnuti smo se okrenuli od pogleda na
ubojstvo. Prema nama se s druge strane brda brzo primicalo nekolik desetaka
naših susjeda Tutsija. Muškarci su nosili štapove i kamenje kako bi zaštitili
svoje obitelji, dok su žene na rukama nosile djecu i vikale na stariju djecu da ne
zaostaju.
»Leonarde! Leonarde!«, poceli su zazivati kada su vidjeli mog oca. »Molim te,
pomozi nam. Ubijaju nas! Što da radimo? Kamo da idemo?«
Buduci da je moj otac bio jedan od najpoštovanijih ljudi u selu, unutar
nekoliko sati približno dvije tisuce muškaraca, žena i djece logorovalo je ispred
naše kuce, tražeci od njega savjet. Nisam mogla vjerovati koliko je ljudi bilo
istjerano iz svojih domova. Stotine obitelji sjedile su uokolo oko vatri za
kuhanje, raspravljajuci o tome što da ucine dok su se njihova djeca igrala i
lovila po poljima. Da nije bilo povremene pucnjave i eksplozija bombi u daljini,
covjek bi okupljanje lako mogao zamijeniti za veliki obiteljski piknik.
45
Cini se da je broj ljudi koji su ga došli tražiti za pomoc i savjet mog oca
vratio u stvarnost. Postao je slicniji sebi, poceo je djelovati. »Svi se smirite«,
rekao je. »Zajedno cemo pronaci nacin da se izvucemo iz ovoga.«
Te veceri otac mi je rekao da je zabrinut za moje zdravlje. »Uopce nisi
spavala, Immaculee. Mi ostali veceras cemo ostati vani s drugima. Zato želim da
odeš u svoju sobu i malo odspavaš.«
»Ali tata, ja...« Nije mi se svidjela ideja da ostanem u kuci sama. Bojala sam
se da ce nas nocu napasti.
Vidio je da oklijevam i nasmijao se. »Zlato, ne brini se. Ja sam ovdje i
zaštitit cu te. Vani je hladno i moraš se malo odmoriti. Idi sada unutra i
prilegni.«
Znala sam da me ne može zaštititi od Interahamwea, no ne bih mogla
podnijeti da povrijedim njegov ponos, pa sam ga poslušala. Majka je obecala da
ce cuvati stražu nad kucom kako bi se pobrinula da budem sigurna.
Usprkos ljubavi i brizi svojih roditelja, ni te noci nisam mogla zaspati.
Držala sam mali radio na prsima, okretala tjuner do jutra i slušala izvještaj za
izvještajem o onome što se oko nas dogadalo. Kako je noc odmicala, vijesti su
postajale sve gore: veliki brojevi Tutsija bili su ubijani u svim dijelovima
Ruande, mirovni govori izmedu vlade i tutsijskih pobunjenika bili su prekinuti,
a RPF se zakleo kako ce se probiti do glavnog grada da zaustavi pokolj.
U sred noci izišla sam i pronašla svoju majku kako spava u dvorištu.
Zadrijemala je stražareci pred ulaznim vratima kuce. Kada sam joj se približila
da je probudim, presjeklo me je u grudima. Bila je umotana u bijelu plahtu i na
hladnoj mjesecini je izgledala poput leša. Shrvana prizorom pobjegla sam
natrag u sobu. Srušila sam se na krevet i, po prvi put otkako je naša nocna
mora zapocela, briznula u plac. »Zašto se ovo dogada?« - vikala sam u jastuk.
»Što smo ucinili da nam se to dogada? Zašto je biti Tutsi toliko pogrešno? Bože,
zašto dopuštaš da nam se Ovo dogada?«
Osjetila sam se sebicno placuci pa sam obrisala suze. Bedasta djevojko,
pomislila sam, placi kasnije. Ova tragedija tek pocinje i bit ce još mnogo
vremena za suze.
Ponovno sam izišla baš kada se Sunce pocelo dizati nad jezerom Kivu i
stala kraj svoje usnule majke. Nježno sam je pogladila po nogama i pažljivo joj
razmrsila kosu. Majka je uvijek bila tako lijepa i ponosna na svoj izgled: bila bi
postidena da je drugi vide u takvom stanju. Poljubila sam je u obraz i blago
46
protresla da se probudi. »Mama, probudi se« - rekla sam tiho. »Ovdje je hladno.
Hajde u krevet.«
Cim je otvorila oci, one su se ispunile strahom i pomutnjom. »Gdje je
Damascene? Gdje je Vianney? Immaculee... ti trebaš biti u kuci i odmarati se.
Što radiš vani, sama u mraku?« Ispitivala je pokušavajuci se ustati.
»Mama, što ti radiš ovdje vani?«
»Nisam te željela ostaviti samu u kuci, ali nisam željela biti ni predaleko od
tvog oca i mojih momaka. Moram se pobrinuti da su svi sigurni.«
»Svi su sigurni, mama. Momci i tata logoruju vani s ostalima. Možda ce se
danas situacija popraviti«, rekla sam joj, dok mi se srce paralo od boli urezane
na njezinom licu. Radila je i žrtvovala se za nas citav život, provela nebrojene
sate brinuci se za našu sigurnost. Sada je znala da ne može uciniti ništa da nas
zaštiti, a to ju je ubijalo. Kao da se u posljednjih nekoliko dana postarala
godinama. Pošle smo potražiti mog oca i bracu koji su bili s izbjeglicama,
medutim nismo bile spremne na ono što smo vidjele kada smo izašle. Najmanje
deset tisuca Tutsija logorovalo je ispred našeg doma. Moj je otac hodao kroz
golemo mnoštvo, pozdravljajuci ljude rijecima ohrabrenja. Bio je budan cijelu
noc i odbio je uci u kucu da se odmori. Oprao se, odjenuo cistu odjecu i odmah
se vratio natrag medu izbjeglice. Deseci ljudi pokušavali su doci do njega,
medutim bilo ih je tako mnogo da je bilo nemoguce da razgovara sa svima.
Naposljetku se popeo na veliku stijenu u podnožju grebena i obratio se
uplašenoj gomili. »Prijatelji, prijatelji!« - zavikao je. Glas mu se razlijegao iznad
mnoštva.
»Znam da ste uplašeni; nemojte biti. Tih ljudi — tih ubojica — je malo, a
nas je mnogo. Oni nisu jaci od nas, ne ako imamo Božju ljubav u srcima. Ako
djeluju iz zlih pobuda, ako su nam došli nauditi bez ikakvog razloga osim
njihove mržnje prema nama, tada cemo ih pobijediti. Ljubav uvijek pobjeduje
mržnju. Vjerujte u sebe, vjerujte jedni u druge i vjerujte u Boga!«
Srce mi se nadimalo od ponosa. Bilo je teško vjerovati da je to isti onaj
covjek koji se svega nekoliko sati prije doimao toliko smeten i nerazborit. A
ipak, bio je, i prenosio je svoju snagu na tako velik broj izgubljenih i
prestrašenih duša.
»Suprotstavit cemo im se«, tata je nastavio. Gomila, dirnuta njegovim
rijecima, pocela je skandirati njegovo ime i bodriti ga da nastavi, no on je
podigao ruku u znak da se umire.
47
»Kao što sam rekao, ako ubojice pokrece samo mržnja, otjerat cemo ih. Ali
ako ih šalje vlada, ako su ti napadi dio organiziranog plana za istrebljenje
Tutsija, u ozbiljnoj smo nevolji. Vlada ima puške i bombe — ima vojsku i
miliciju — a mi nemamo nikakvog oružja. Ako nas vlada planira ubiti, sve što
možemo je moliti se. Iskoristimo vrijeme koje imamo da se pokajemo. Pomolimo
se Bogu da nam oprosti naše grijehe. Ako nas odista ceka smrt, umrimo cistih
srca.« Klicanje je prestalo i mnoštvo je utihnulo. Najprije sam pomislila da ih je
moj otac demoralizirao, no vidjela sam da je tisuce njih poslušalo njegov savjet i
tiho se molilo.
»Nije važno hocemo li umrijeti ili živjeti, važno je da se borimo protiv tog zla
koje je došlo u naše domove«, uzviknuo je tata. Dok su u njega bile uperene
tisuce ociju podigao je desnu ruku visoko iznad svoje glave. Mogla sam vidjeti
da u njoj drži svoju crveno-bijelu krunicu.
»Zamolit cemo Boga da nas obrani od zla«, viknuo je, mašuci krunicom po
zraku. Zatim je svojom lijevom rukom posegnuo do tla i uzeo dugo koplje s
metalnim vrškom. Koplje je takoder podignuo do visine glave i nastavio: Zamolit
cemo Boga za pomoc, ali cemo se i braniti. Pronadite koplje, naoružajte se, ali
nemojte nikoga ubiti! Necemo biti poput njih — necemo ubijati — ali necemo ni
sjediti na mjestu i pustiti da nas pokolju kao ovce. Budimo snažni... i pomolimo
se.«
Nekoliko sati nakon ocevog govora pedeset Interahamweovaca naoružanih
noževima i kopljima napalo je Tutsije ispred našeg doma. Moj otac okupio je
više od stotine tutsijskih muškaraca i jurnuo prema ubojicama. Kada su došli
na domet bacanja, gadali su ih kamenjem i naposljetku ih otjerali. Ali, to je bila
kratkotrajna pobjeda: preko radija su nastavili izvještavati o široko
rasprostranjenim ubijanjima, a pred naša vrata slijevala se neprekinuta rijeka
izbjeglica. Svaki novi pridošlica imao je novu pricu strave. Na temelju onoga što
su nam rekli shvatili smo da smo potpuno okruženi Interahamweom. Nakon
napada otišla sam u svoju sobu po škapular, jednu vrstu platnene ogrlice koju
nose katolici. Škapular mi je vrlo drag jer je blagoslovljen obecanjem Djevice
Marije da »tko god umre imajuci ga na sebi nece ispaštati u vjecnom ognju. On
ce biti znak spasenja, zaštita u opasnosti i zalog mira.« Kupila sam ga kada sam
se preselila na sveucilište, vjerujuci da ce mi, ako mi se što dogodi, škapular
ubrzati put u nebesa.
Krenula sam u ocevu sobu kamo je on otišao nakon što je potjerao
Interahamwe. Prevrtao je po stolu i gurao obiteljske fotografije u džepove.
48
»Tata, imam nešto za tebe«, rekla sam pružajuci mu škapular. Znao je što
je i cemu služi. »A da ga ostavimo u kuci? Tako je nitko nece spaliti«, rekao je.
Oci su mi se ispunile suzama. »Ne, tata, ti ga moraš nositi. Tko se u ovoj
obitelji izlaže opasnosti? Komu prijeti najveca vjerojatnost da ce ga ubiti, tata?
Prestani se brinuti za kucu. Sada je važan tvoj duh, a ne materijalne stari.«
»U redu, Immaculee, shvacam«, rekao je, uzimajuci škapular iz moje ruke i
stavljajuci ga oko vrata. »A, što ja imam za tebe? Što mogu dati svojoj jedinoj
kceri?«, pitao se na glas, preturajuci po svom stolu. »Ah, naravno! Znam tocno
što cu ti dati.«
Posegnuo je u džep od košulje i izvadio crveno-bijelu krunicu koju je bio
pokazao mnoštvu. Pritisnuo ju je u moj dlan i prekrio moju ruku svojom.
»Uvijek ju imaj uz sebe, Immaculee.« »Hocu, obecavam.«
Tek što smo razmijenili darove naša su se ulazna vrata otvorila uz tresak i
jedna žena iz susjedstva pocela je ocajnicki dozivati oca. »Leonarde! Leonarde!
Molim te, dodi brzo! Vratili su se! Ubojice su se vratile! Ali ima ih mnogo, sada
ih je mnogo više!«
Otac je otrcao u svoju spavacu sobu, zgrabio koplje koje je bio skrio pod
krevetom i izjurio kroz vrata. Slijedila sam ga što sam bolje mogla, ali moje noge
bile su kao od gume. Mislila sam da nas ceka smrt.... posebno kada sam vidjela
da ubojice stoje na oko cetiri stotine metara od naše kuce.
»Borimo se s tim pokvarenjacima! Zaustavimo to suludo ubijanje! Mogu
nas ubiti, ali umrijet cemo cista srca!« - izvikivao je moj otac pokušavajuci
okupiti uza se tutsijske muškarce. Nitko mu se nije pridružio.
Tata se znojio, oci su mu bile raskolacene i divlje. Poceo je sam trcati
prema ubojicama, s kopljem visoko u zraku. Moja majka je poletjela za njim,
njezina duga plava haljina lepršala je iza nje. Zgrabila je kraj njegove košulje i
ukopala pete u zemlju. On je nastavio trcati, vukuci je za sobom dok je ona
urlala njegovo ime: »Leonarde, stani! Stani! Ne možeš se sam boriti protiv njih.
Molim te, molim te, molim te pusti nekoga drugog da ide. Toliko je mnogo
mladih muškaraca ovdje. Pusti njih da se bore.« - preklinjala je. Svi su zurili u
nju, ali ona nije marila. Gledala je muškarca s kojim je u braku dvadeset i
osam godina, covjeka kojeg je voljela najviše na svijetu, kako trci prema
sigurnoj smrti i kanila je uciniti sve što je u njezinoj moci da ga zaustavi.
Tata je ostao bez daha, više nije uspijevao vuci mamu za sobom. Zaustavio
se i pokušao doci do daha dok se njegova žena držala za njegovu košulju. »Što
49
je vama?« - graknula je na mlade Tutsije u mnoštvu. »Kako možete pustiti
starije da vode vaše bitke? Kako možete dopustiti da moj muž pogine za vas?
Budite muškarci i borite se!«
Ljudi su je gledali, ali nisu napravili ništa da pomognu jer su svi bili
prestrašeni. Moja majka se okrenula ocu, ovila ruke oko njega i preklinjala: »Ne
idi, Leonarde, molim te!«
»Rose, slušaj me«, tata ju je primio za ramena. »Sada je moja dužnost da
budem uz ove ljude. Ako to znaci da se moram boriti, onda cu se boriti. Moram
uciniti ono što smatram ispravnim. Prestani sada panicariti i pomozi mladim
majkama s djecom. Vratit cu se.« Do trenutka kada su se moji roditelji prestali
prepirati, ubojice su otišli. Pretpostavljam da su približavajuci se stekli bolji
uvid u to koliko je Tutsija u stvari pred kucom. Cak i s puškama i granatama,
stotinu protiv deset tisuca nisu bili dobri izgledi. Ali izgledi nece još zadugo
ostati na našoj strani.
Nakon sukoba mojih roditelja ispred kuce, Damascene me je došao vidjeti.
Oci su mu bile podlivene krvlju, a glas napet. »Immaculee, ubojice su ovaj put
pobjegle, ali vratit ce se. A kada se vrate, bit ce ih previše da ih otjeramo
štapovima i kamenjem. Uhvate li te, najprije ce te silovati, a zatim ubiti. Moraš
otici. Otidi kod pastora Murinzija... siguran sam da ce te sakriti dok ovo ne
završi.« »Ne, Damascene, ne želim ici ako to znaci da moram ostaviti obitelj. Ici
cu jedino ako idemo zajedno. Ne bih mogla živjeti sama sa sobom znajuci da ste
vi mogli poginuti dok sam se ja negdje skrivala.« Damascene me pogledao sa
suzama u ocima. Otišao je i pozvao našeg oca, te su obojica došli sa mnom
razgovarati. »Tvoj brat je u pravu, Immaculee «, rekao je Tata. »Ti si djevojka; za
tebe je ovdje preopasno. Idi u kucu pastora Murinzija i za nekoliko dana, kada
nevolje produ, sam cu doci po tebe.«
Nisam vjerovala da ce doci po mene jer, u dubini duše, nisam vjerovala da
ce preživjeti. Zato sam odgovorila: »Ali radije bih ostala ovdje, s tobom.«
»Ne. Ideš na sigurno mjesto i to je moja zadnja.« - moj tata je okoncao
daljnju raspravu.
»A što ce biti s mamom? Trebala bi poci sa mnom.« »Vec sam je pitao, ali ne
želi ostaviti tvoju bracu. Bolje je da povedeš i Augustina sa sobom; ne znam što
bih njegovim roditeljima rekao da mu se nešto dogodi za njegova boravka kod
nas.« U roku od jednog sata Augustine i ja bili smo na putu prema kuci pastora
Murinzija. Sve što sam ponijela sa sobom bila je odjeca koju sam nosila na sebi,
krunica koju mi je dao otac i od vlade izdana osobna iskaznica na kojoj je
50
pisalo da sam Tutsi. Otac nas je pratio kraci dio puta. Kada se okrenuo da se
vrati, viknuo je: »Immaculee, upamti, sam cu doci po tebe!« To su bile posljednje
rijeci koje mi je uputio.
Da bismo stigli do pastorove kuce trebali smo propješaciti osam kilometara
niz uski zemljani put, pa smo hodali brzo. Augustine je bio Hutu, medutim
izgledao je više kao Tutsi. Bili smo zabrinuti da putem ne naidemo na ubojice.
No, oko kilometar i pol od pastorove kuce naišli smo. Prema nama je išla
skupina od najmanje stotinu Hutua naoružanih kopljima, noževima i
macetama. »Da sam barem ptica i da mogu smjesta odletjeti kuci u Kigali«,
šapnuo mi je Augustine dok smo se približavali. Srce mi je udaralo o grudi.
Dio muškaraca u skupini udarao je macetama jednom o drugu stvarajuci
sablasni zveket. Drugi su vukli svoje oštrice po putu i svaki put kad bi celik
naišao na kamen frcale su narancaste iskre. Prikovala sam pogled na put, no
mogla sam vidjeti sjene koje je bacalo njihovo oružje.
Pitala sam se da li ce netko zabiti koplje u moja leda i kakvu bi to rupu
napravilo u mom mesu,... ali Bog je pazio na nas. »Immaculee, što radiš tu?«
Otvorila sam oci i ugledala Kageyja, Hutua, ali i dobrog prijatelja mog oca.
Nosio je vrlo veliko koplje, no u njegovim ocima bila je srdacnost.
Hutui su nas okružili sa svih strana, i tada je Kageyo viknuo prema njima:
»Nemojte nauditi ovoj djeci! Oni su moji prijatelji, da ih niste taknuli!«
Hutui su izgledali vrlo gnjevno, ali su prošli kraj nas.
»Ne brinite se, djeco, mi cemo ponovno uspostaviti mir«, rekao je Kageyo i
otišao za drugima.
Augustine i ja trcali smo brzo koliko su nas noge nosile i nismo se
zaustavljali sve do nismo stajali ispred pastorove kuce. »Sada smo na
sigurnom«, rekla sam. O, da sam barem bila u pravu.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Sedmo poglavlje
Pastorova kuca
Stigavši pred kucu pastora Murinzija, Augustine i ja borili smo se da
dodemo do daha. Bila sam iscrpljena od posljednjih nekoliko tjeskobnih dana, a
nakon bijega od ubojica u punom trku vrtjelo mi se u glavi. Kada sam vidjela
pastora kako nas gleda s vrata, jedva da sam mogla govoriti: »Bili su ljudi... s
kopljima... htjeli su nas...«, dahtala sam. Pastor Murinzi stajao je na trijemu,
uokviren golemim ulaznim vratima njegove zidane kuce. Ta mi se kuca
europskog stila uvijek cinila kao da ne pripada u selo puno kuceraka od dasaka
i limenih kolibi; imala je mnogo soba, veliki dnevni boravak i blagovaonicu te
kupaonice s pravim vodovodnim instalacijama. A dvorište pred kucom bilo je
prepuno cvijeca koje je od ljetnog sunca štitilo golemo krošnjasto stablo.
Pastor nas je srdacno pozdravio. Rukovala sam se s njim još uvijek
pokušavajuci doci do daha.
»Drago mi je što te ponovno vidim, Immaculee«, rekao je sa smiješkom.
»Prošlo je previše vremena.«
Bila sam dobra prijateljica s najmladim od pastorovih desetero djece od
djetinjstva i posjetila sam njegovu kucu mnogo puta. On je pak imao razlicite
poslove s mojim ocem, pa sam ga vidala i u našem domu. Povrh svega, bio je
ujak mog momka Johna, tako da mi nipošto nije bio stranac. Iznenada sam se
sjetila kako mi je tetka jednom rekla da pastor, koji je bio protestant, zamjera
mom ocu na mnogim dobrim djelima koje je napravio, kao i na njegovom
istaknutom položaju u zajednici. No, prema meni je uvijek bio uljudan, a ja sam
prema njemu uvijek bila ljubazna i puna poštovanja, te sam se odlucila na to
usredotociti.
»Pastore Murinzi, otac mi je rekao da dodem k vama«, napokon sam
izgovorila, još uvijek stišcuci njegovu ruku. »Rekao je da ce doci po mene cim se
stvari poboljšaju. Obecao je da ce osobno doci po mene.«
Pastor nije ništa odgovorio, ali su njegove oci kazivale mnogo. Tvoj otac
nikad nece doci po tebe. Nikad ga više neceš vidjeti. Istisnula sam pastorov
pogled iz svog uma, jer da sam pocela razmišljati o zlu koje ocekuje moju
obitelj, potpuno bih se slomila. Upoznala sam ga s Augustinom, a nakon toga
nas je uveo u svoj dnevni boravak gdje se vodio razgovor izmedu nekoliko
52
gostiju. Ne znam jesam li to umislila, ali cinilo mi se da su prestali razgovarati
kada smo ušli u prostoriju.
Prva osoba koju sam vidjela bio je Buhoro, moj ucitelj iz osnovne škole.
Iako me je ponizio tijekom etnicke prozivke, nisam mu to zamjerila. Bila sam
toliko sretna i osjetila toliko olakšanje što sam vidjela nekog poznatog da sam
otišla ravno k njemu. Široko sam mu se nasmiješila i ispružila ruku da se
rukujemo.
On je pogledao dolje na moju ruku, a zatim u moje oci te zacoktao u znak
gnušanja i okrenuo mi leda. Bila sam potresena do srži. Nitko se nikad prema
meni nije ponio tako grubo i s takvim neprijateljskim prijezirom, a ovo je još bio
ucitelj kojeg sam znala od osnovne škole! Svi u sobi vidjeli su što se dogodilo.
Njegov govor tijela bio je nedvosmislen i vrištao je: Ne diraj me, ti tutsijsko
smece! Pogledala sam uokolo, ocekujuci da ce netko od starijih stati u moju
obranu i prekoriti Buhora zbog njegovog ponašanja. No, nitko nije obracao
pažnju na to, cak ni pastor koji je stajao neposredno ispred nas. Augustine je
bio jedini koji je nešto ucinio: došao je do Buhora i odbio se s njim rukovati;
umjesto toga, samo je stao kraj mene. Vec dugo sam znala da je Buhoro Hutu,
ali tek sam tada shvatila da je bio hutuski ekstremist koji oduvijek mrzi Tutsije.
Ekstremist... kako sam mrzila tu rijec. Bilo mi je toliko neugodno i osjecala sam
toliko poniženje da sam se morala prisiliti da pozdravim ostale goste prije nego
što sam se, posramljena, povukla iz sobe. Kada sam vidjela Janet, svoju
najbolju prijateljicu iz osnovne škole, kako sjedi u blagovaonici i caska s
jednom drugom djevojkom, osjetila sam golemo olakšanje. Pohitala sam k njoj i
povikala: »Janet! O, tako sam sretna što te vidim. Ovih nekoliko posljednjih
dana bili su mi tako strašni; svijet je poludio. Ljude ubijaju po citavom selu, a
prema nama se odnose kao prema psima... Hvala Bogu da si ovdje! Tako je
dobro vidjeti prijateljsko lice.«
Zagrlila sam je i privila uza sebe što sam jace mogla, ali njezino se tijelo
ukocilo. Kada sam se odmakla i pogledala je u lice, ono uopce nije bilo
prijateljsko. U stvari, njezine oci odbijale su se susresti s mojima.
U šoku je, pomislila sam, iznenada zabrinuta za nju. Što je meni? Nisam je
ni upitala kako je!
»Janet, zar se ne osjecaš dobro? Ni ja nisam spavala, ali sada smo našle
jedna drugu. Otac mi je rekao da ostanem kod pastora Murinzija, ali ne
osjecam se ugodno ovdje. Baš sreca što si u posjetu! Idemo zajedno tvojoj kuci,
pa cemo jedna drugoj praviti društvo dok se stvari ne vrate u normalu.«
53
Janet se sagnula, uzela svoju torbicu i ustala. »Ne znam gdje ti je pamet,
Immaculee«, rekla je, i dalje me ne gledajuci. »Ja te zasigurno necu skrivati, a
nece ni moj otac. Ne skrivamo Tutsije u našem domu.« »Ali... Janet?«
Okrenula se drugoj djevojci i rekla: »Ja odlazim«, i zatim išetala iz kuce a
da se nije ni osvrnula.
Teturajuci sam došla do hodnika i naslonila se na zid. Kako se moja
najbolja prijateljica mogla okrenuti protiv mene? Nekoc smo se voljele kao
sestre: kako sada može biti tako okrutna? Kako je moguce da joj je srce
otvrdnulo u tako kratkom vremenu? Augustine je došao do mene s Lechimom,
najmladim sinom pastora Murinzija i najbližim muškim prijateljem što sam ga
ikad imala. Poznavali smo se još od osnovne škole, a buduci da je bio veliki
prijatelj s Damascenom, bio se stalno vrzmao oko naše kuce. Tijekom godina
pridružio se našoj skupini prijatelja na izlascima i piknicima, i tako smo se
jedno u drugo zaljubili. Cak mi je, netom prije mog dvadesetog rodendana, dao
moj prvi poljubac, poljubac koji je bio pocetak i kraj naše romanse jer smo se
dogovorili da ne ugrožavamo naše divno prijateljstvo. I sada sam, zbog tog
prijateljstva, bila u velikoj kuci s blagonaklonom rukom na ramenu umjesto da
po poljima bježim od ubojica s macetama.
»Hajde, Immaculee, nemoj biti uzrujana. Svi se danas cudno ponašaju« -
rekao je Lechim prijazno, nježno me tapšajuci. »Dodi, odvest cu te u sestrinu
sobu, a Augustine može ostati u sobi moje brace. Djevojke ce ti goditi,
Immaculee.«
Bila sam tako sretna što me Lechim pronašao, a i njegovu sestru Dusenge
sam vrlo dobro poznavala. Poput njega, bila je draga, dobra duša. Mislim da
smo se možda tako dobro slagali zato što je njihova majka, Elena, koja je umrla
nekoliko godina ranije, bila Tutsi. Lechima i Dusenge smatrali su Hutuima jer
je to bio njihov otac, medutim zbog svoje majke razumjeli su što znaci biti Tutsi
u Ruandi.
Dok smo razgovarali u sobi, Augustine je poceo plakati. »Želim ici kuci.
Želim vidjeti svoju majku, oca i sestru. Želim otici odavde i ici u Kigali.«
»Hajde«, rekla sam, uhvativši ga za ruku. »Nemoj biti takav. Budi jak.
Trenutno ne možeš ici nikamo, vani je preopasno. Budimo zahvalni što smo na
sigurnom. Osim toga, iako izgledaš kao Tutsi, ti si ipak Hutu i imaš osobnu
iskaznicu koja to dokazuje. Nitko ti nece nauditi.«
54
»Ne, Immaculee, griješiš. Cuo sam ljude u dnevnoj sobi kako šapcu da sam
pripadnik tutsijske pobunjenicke vojske. Misle da ih špijuniram za RPF! Moja
osobna iskaznica ne znaci išta; reci ce da je lažna. Nitko u ovom kraju me ne
poznaje. Ubit ce me... znam da ce me ubiti!« Moj mladi prijatelj bio je toliko
potresen da su mu suze tekle niz obraze, a ruke su mu se tresle.
»Augustine, ne panicari. Dok god smo zajedno možemo paziti jedno na
drugo i bit cemo sigurni.«
Ne znam odakle sam smogla snage da govorim takve stvari jer sam i sama
bila prestrašena i nipošto sigurna u to hocemo li preživjeti. No, morala sam
imati vjere da ce nam Bog pomoci. Tko bi inace izdržao svu tu patnju, tjeskobu
i izdaju?
Dusenge nije bila u svojoj sobi, pa sam ležala u tišini zatvorenih ociju.
Danima gotovo da nisam oka sklopila, no ipak nisam mogla zadrijemati. Umom
su mi prolazili dogadaji koji su me doveli do pastorove kuce. Vidjela sam svoju
obitelj kako sjedi oko radija, ne znajuci što napraviti. Predocila sam si majcino
blijedo lice dok je spavala pred kucom da me zaštiti. Prisjetila sam se oca kako
stoji pred tisucama preplašenih ljudi i pokušava ih ohrabriti. I prisjetila sam se
maceta u rukama ubojica na putu do pastorove kuce. Uronjenu u vrtlog
vlastitih misli, prenuo me uzbudeni Damascenov glas._Prestrašeno sam se
ustala. Mislila sam da sanjam, ali to nije bio san. Bila sam sigurna da sam cula
svog brata kao s nekim razgovara na hodniku, odmah ispred spavace sobe.
Nekoliko sekundi kasnije bio je sa mnom u sobi.
»Damascene, što se dogodilo? Gdje su mama i tata?«
»Ne znam, Immaculee. Odvojili smo se i oni su morali pobjeci.«
»Zašto? Što se dogodilo?«
»Spalili su je.«
»Što? Tko je spalio što?«
»Ubojice... spalili su našu kucu. Nema je više.«
Klonula sam natrag na krevet. Moj otac je bio upravo dovršio našu kucu
koju je vlastiti rukama izgradio za našu majku. To je trebao biti njihov dvorac
za umirovljenicke dane. Da ga je vidio uništenog, to bi mu slomilo srce.
»Zna li tata za kucu?«
55
»Naravno da zna. Spalili su je pred njim«, rekao je Damascene. Zatim me
nastavio informirati o svemu što se kod kuce dogodilo u nekoliko sati otkako
sam otišla. Otac je ocito odbio vjerovati da iza ubojstava stoji vlada, pa se
odvezao do regionalnog nacelnika, g. Kabayjia, kako bi ga zamolio za zaštitu.
»Ali Kabayi je tatu u zatvoru pokušao izgladniti do smrti«, prekinula sam
ga. »Gdje mu je bila pamet?«
»Rekao je da nema izbora« - nastavio je Damascene. »Ubojice su bile
posvuda oko kuce, i dolazilo ih je sve više. Tata se osjecao odgovornim za ljude
koji su mu se došli obratiti za pomoc, pa je otišao kod Kabayjia preklinjati za
zaštitu. Rekao je nacelniku regije da je kod naše kuce na tisuce Tutsija i
zamolio ga da pošalje što je više moguce vojnika.«
Damascene je nastavio da je g. Kabayi rekao mom ocu da se ne brine, te da
je poslao dva vojnika da ga otprate kuci. Ali, stvari su krenule po zlu kada su
stigli.
»Vojnici su se poceli tati izrugivati. Smijali su mu se i pitali: 'Kakav si ti
idiot? Kakav glupan moraš biti da misliš da ce nas nacelnik regije poslati da
zaštitimo tebe i ostale žohare? Te žohare mora se istrijebiti!'«
U tom trenutku u sobu je ušao Vianney. Oba moja brata bila su
traumatizirana: Damascene je bio blijed, a Vianney je imao izmucen, prazan
izraz lica. Dok mi je pripovijedao što se zatim dogodilo, Damascenov glas bio je
napregnut.
»Vojnici su zapucali u zrak kako bi okupili ubojice... i ubojice su poceli
trkom pristizati, kriceci poput životinja i mašuci svojim macetama. Tutsiji koji
su logorovali pokraj kuce poceli su vrištati tako glasno da su zvucali kao golemo
krdo krava pred klanje. Bježali su u svim smjerovima, tisuce ljudi u potpunoj
panici. »Tata, mama i Vianney svi su se udaljili od kuce. Slijedio sam ih,
osiguravajuci da nas ubojice ne napadnu. Vojnici su se okrenuli prema
ubojicama i povikali: 'Ova je kuca puna žohara, napravite dezinsekciju! Što
cekate? Imate posla! Vrijeme je da zgazimo te žohare!' »Tada su ubojice
podivljali. Provalili su u našu kucu, sve porazbijali i zapalili auto. Što nisu
razbili, to su opljackali... i zatim zapalili kucu. Plamen ju je progutao u manje
od pet minuta. Tata se srušio na zemlju, jednostavno se onesvijestio, nije
mogao vjerovati u ono što vidi. Govorio je ljudima da ce se stvari poboljšati, no
tad je shvatio da je bio u krivu te da je prekasno da bilo što po tom pitanju
ucini. Cijeli njegov život izgarao mu je pred ocima.
56
»Pomogli smo mu niz put do mjesta gdje je sakrio svoj motocikl. Popeo se i
natjerao majku da se popne na sjedalo iza njega. Buduci da su ubojice
poludjeli, nismo imali vremena za razgovor, razmišljanje, cak ni za pozdrav.
Tata je viknuo: 'Trci! Idi pastoru Murinziju i pronadi sestru. Moram izbaviti
tvoju majku odavde. Sakrij se, kasnije cemo se naci!'
»Mama je plakala u njegovu košulju. Pogledala nas je i rekla: 'Moji
djecaci... što ce biti s mojim djecacima. To je bilo sve što sam razumio zbog
motora motocikla. I zatim su otišli.« »Ali kamo su otišli?« - upitala sam ga
slomljena srca. »Ne znam; možda su otišli u kucu tete Cecile ili skloniti se u
neku od crkava. Bilo je tako kaoticno... bili smo u stampedu. Tisuce Tutsija
trcale su spašavajuci goli život — prema planinama, šumi, mocvari i prema
stadionu. Ali Immaculee, mislim da ce kamo god da odu, tamo naici na ubojice.
Posvuda su, a sada cak nemamo ni dom u kojem bismo se sakrili.«
Ostala sam bez rijeci, ali osjecala sam da moram svojoj braci pružiti nešto
cemu ce se nadati. »Gledajte, ostali smo bez naše kuce, ali naš dom ce biti
ondje gdje budemo zajedno«, rekla sam s najviše samopouzdanja što sam mogla
skupiti. Svi cemo se preseliti u grad — otici cemo u Kigali i zapoceti iznova.«
Oba moja brata gledala su me kao da sam luda. »Immaculee, gdje ti je
pamet?«, pitao je Damascene iritirano, kao da mu je preko glave mog
optimizma. »Ubijanja se dogadaju posvuda oko nas. Dolazeci ovamo prolazili
smo kraj mrtvih tijela na cesti, a vecina su bili ljudi koje poznajemo! U zamci
smo.«
Pogledao me je s izrazom koji nikad prije kod njega nisam vidjela. Nisam
znala što znaci: optuživanje, razocaranje, gnjev? A njegove sljedece rijeci ošinule
su me poput bica: »Zašto si nam citavo vrijeme govorila da ce sve biti u redu?«
Preplavio me osjecaj krivnje. Je li moj optimizam moju bracu i roditelje
doveo do nocne more u kojoj se sada nalazimo? Jesam li ja odgovorna za
njihovu sudbinu? Što smo drugo mogli uciniti, buduci da tata nije htio otici, a
sve se dogodilo tako brzo? Jesam li trebala biti ocajna, utonuti u depresiju ili
postati histericna zbog našeg nezavidnog položaja? To bi samo pogoršalo stvari.
Ljudima je potrebna nada da bi preživjeli.
Odbijala sam povjerovati da je Bog stvorio Tutsije samo da budu poubijani.
No, ovdje je bio Damascene, kojeg sam toliko mnogo voljela, gledajuci me s
ljutnjom i ocajem. »Žao mi je «, rekla sam kroz suze. »Ali nada je sve što nam je
preostalo, zato je se trebamo držati. Ne možemo se još predati. Sjeti se, obecao
si da ceš doci na moju promociju sljedece godine. Možemo prebroditi ovo.«
57
»Doista to misliš? «, pitao je moj brat ponovno pokazujuci svoj blistavi
osmijeh, ali s nepovjerljivim tonom.
Nisam znala cak ni hocemo li progurati noc, medutim skupila sam svu
uvjerenost koju sam mogla. »Naravno, Damascene, prebrodit cemo.«
»»U redu, necu odustati od nade ako ni ti neceš « - rekao je i okrenuo se
Vianneyju.
»Ti bolje ostani s Augustinom jer je vrlo uplašen. I štogod da se dogodi,
nemoj napustiti kucu i nemoj dopustiti Immaculee da je napusti. Ubojice i
silovatelji su posvuda. Obecaj mi da ceš tako uciniti.« »Obecavam«, rekao je naš
mladi brat.
Zatim je Damascene objavio: »Ja necu ostati ovdje. Znam da pastor ne voli
tatu, a vidim da ne voli ni mene. Osim toga, previše ljudi me je vidjelo kao
dolazim ovamo, a to bi ih moglo dovesti do vas.« Preklinjala sam ga da ostane s
nama, ali nije se htio predomisliti. Njegov dobar prijatelj Bonn živio je u blizini,
pa je Damascene rekao da ce biti kod njega. Bonn je bio Hutu, pa ce ga možda
moci skriti na duže vrijeme.
Došla sam do Damascena na trijemu, ali bilo mi je previše bolno
razgovarati s njim. Nikad ne bismo napuštali društvo a da ne kažemo »vidimo
se uskoro« ili »vidimo se za nekoliko tjedana«. A sada se nisam mogla natjerati
da kažem 'do videnja', znajuci da bi ovo mogao biti posljednji put da vidim
njegovo divno lice. Moj brat, moja srodna duša, stavio je svoje ruke u moje, i
one su mi se cinile meke i lake poput pera. Bez obzira na to koliko snažno sam
ih stiskala, nisam mogla osjetiti težinu njegovih dlanova na svojima, kao da
sam držala ruke išcezavajuce duše. Cinilo mi se da ce mi se srce raspuknuti.
Stajali smo tiho promatrajuci jedno drugo sve dok Damascene nije nježno
povukao svoje ruke, tužno se nasmijao i zakoracio kroz vrata.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osmo poglavlje
Oproštaj s deckima
Nedugo nakon što je Damascene otišao na pastorovim ulaznim vratima
zaculo se kucanje. Cula sam glas Nzime, jednog od Vianneyjovih ucitelja iz
srednje škole, kako traži pastora Murinzija. Razgovor je bio prigušen, a zatim
su se vrata zatvorila. Izašla sam i pronašla Nzimu kako sjedi sam u debeloj
sjeni pastorovog velikog stabla. Cak i pri lošem svjetlu bol na njegovu licu bila
je ocigledna.
Zvucao je poput prestrašenog djeteta: »Što ce uciniti? Misliš li da ce nas
ubiti?«
Kada sam ga cula na vratima sebicno sam se ponadala da ce mi pružiti
nekoliko rijeci utjehe i uliti mi snagu, medutim on sam je ocajno trebao oboje.
Nzima mi je rekao da su njegova žena i djeca u posjetu njegovoj punici u
jednom udaljenom selu. Nije znao jesu li na sigurnom i ta neizvjesnost ga je
izjedala. »Imam vizije kojih se ne mogu osloboditi«, rekao je. »Vidim kako moju
ženu i djecu ubijaju, kako ih preda mnom komadaju. A ja ne mogu uciniti ništa
da to zaustavim. Po meni, možda upravo sada leže negdje na cesti mrtvi.«
Pokušala sam ga utješiti što sam bolje mogla, ali što sam mogla reci? Koliko
sam puta mogla nekome reci da ce sve biti u redu kada nisam znala ni što ce
biti sa mnom?
Duboko je uzdahnuo. »Kamo da idem? Tamo vani svi imaju macete, a vidio
sam i druge, s puškama.«
»Ostanite ovdje dok ubijanje ne prestane, a onda cete pronaci svoju obitelj«
- rekla sam nadajuci se da cu ga obodriti.
Zatresao je glavom i ustao. »Necu ostati ovdje, a nemam ni kamo otici,
dijete moje.« »Molit cu se za vas.« »Hvala ti, Immaculee.«
Pozdravio se i otišao u prednje dvorište, gdje je cekao pastor Murinzi.
Pastor je zacijelo rekao Nzimi da nece moci ostati jer je pokazao na dvorišna
vrata i Nzima je bez rijeci izašao. Kasnije sam cula da je nesretni covjek zatucen
do smrti na cesti, nekoliko stotina metara od pastorove kuce.
59
Nekoliko sati kasnije bila sam u maloj spavacoj sobi kada je pastor Murinzi
u nju uveo još pet tutsijskih žena. Prepoznala sam da su sve iz našeg kraja, ali
nijednu nisam dobro poznavala. Pastor je bio uzrujan kada ih je uveo u sobu.
»Požurite, požurite! Morate požuriti! I budite tiho!« Mrmljao je to toliko brzo i
tiho da smo ga jedva razumjele.
»Cekajte ovdje i budite tiho« - rekao je i zatvorio vrata za sobom na izlasku.
I tako smo se našle tamo, šest tutsijskih žena koje su prakticki jedna
drugoj bile strankinje, osim u jednoj stvari: bile smo progonjene i nismo se
imale nigdje drugdje sakriti. Stajale smo gledajuci jedna drugu, previše
uplašene za razgovor, cak i da se predstavimo. Nismo znale što se vani dogada,
no sudeci prema pastorovoj nervozi, situacija je bila loša.
Iznenada su se izvana zaculi vrisci, jezivi vrisci od kojih se ledi krv. Zatim
su se javili grozni, gnjevni glasovi: »Ubijte ih! Ubijte ih! Sve ih pobijte!«
Culo se još vrisaka i vapaja u pomoc, koje je slijedilo: »Ubij ga! Ubij ga! Ubij
ga!«
Uhvatila nas je panika. Nekoliko žena bacilo se na pod i sakrilo pod
krevetom. Ja sam tako jako drhtala da sam mislila da se pod trese. Ocima sam
pretraživala po sobi ne bih li pronašla kakvo skrovište. Pogled mi se zaustavio
na maloj šupljini u stropu. »Možemo se sakriti ovdje gore« - šapnula sam te
dovukla stolicu ispod rupe i popela se. Povukla sam gore još jednu ženu i onda
smo zajedno kroz otvor podigle ostale. Potom smo cekale da se pastor vrati.
Cucale smo u tom skucenom, zagušljivom prostoru sve dok naša odjeca nije
bila mokra, a mi hvatale zrak. Dva sata kasnije pastor Murinzi se vratio. Stao je
nasred sobe i pocešao se po glavi, zapanjenog izraza lica.
»Gdje su? Bože moj, ostavio sam ih upravo ovdje!«
Da nisam bila toliko preplašena, bila bih se nasmijala. Promolila sam glavu
iz otvora i šapnula: »Tu smo, gore!«
Pastor je zatresao glavom i zatim nam rekao da odmah sidemo jer mora
razgovarati s nama. Lice mu je i dalje bilo zabrinuto. »Znam da ste sve uplašene
i trebate biti« - rekao je. »Vani su stvari izmakle kontroli. Ubojice ulaze u sve
kuce. U moju još nisu stigli, ali mogli bi svakoga casa. Iskreno, ne znam što da
radim s vama... moram razmisliti.«
Zacijelo je uocio našu paniku jer se vrlo brzo vratio s rješenjem. »Ne brinite,
necu vas predati«, ohrabrio nas je. »Ali morate me vrlo pozorno slušati. Sutra
60
rano ujutro, prije nego što se itko probudi, odvest cu vas u drugu sobu gdje
cete ostati dok pokolj ne prestane. Svima u kuci reci cu da sam vas otjerao.
Jedino cu ja znati da ste tu. Tracanje bi nas sve moglo stajati glave. Vidio sam
vec slicne ubilacke hajke: jednom kada se žed za krvi pojavi u zraku, više ne
možete vjerovati nikome, cak ni vlastitoj djeci. Ako vas netko otkrije, gotove ste!
A tako mi Boga, ne želim vašu krv u svojoj kuci ili na svojim rukama.« Tada se
pastor okrenuo meni i izgovorio rijeci koje su me ošinule poput groma:_»Tvoj
brat i njegov prijatelj ne mogu ovdje ostati. Moraju otici i sami se pobrinuti za
sebe. Za mene je preopasno da štitim muškarce, a i vas žena mi je previše za
skrivanje.« Nije me mogao pogledati u oci; oboje smo znali da bi odlazak Augustina
i Vianneyja iz kuce gotovo sigurno znacio njihovu smrt. »O, ne, pastore
Murinzi, molim vas! Ne možete...« Pastor je stavio prst na usta, završivši
razgovor. »Oni moraju otici, Immaculee. Kada za koji sat dodem po vas, odvest
ceš ih do vrata i pustiti van. Pazi da te nitko ne vidi.«
Kada je pastor izašao iz sobe, opsovala sam ga ispod glasa. Kako se može
ponašati kao svetac i štititi nas, a zatim se okrenuti i predati mog brata i
Augustina u ruke ubojica?
Nisam željela prezirati covjeka koji nas spašava, ali nisam si mogla pomoci
- sumnjala sam na najgore. U vrijeme prijašnjih krvoprolica neki su hutuski
muškarci skrivali žene Tutsi i istovremeno odbijali tutsijske muškarce. Govorilo
se da su skrivali tutsijske žene zbog njihove ljepote, planirajuci ih uzeti za žene
nakon što njihovi muškarci budu ubijeni. Pocela sam misliti da pastor ima
skrivene pobude u primanju šest žena u svoju kucu.
Pokušale smo zaspati te noci, ali bilo je teško odmarati se kada nismo
imale pojma što nas ceka. Svaki put kada bih zatvorila oci, zamislila sam
Vianneyja i Augustina kako izlaze iz kuce medu mahnite ludake koji urlajuci
vitlaju macetama. Decki su bili tako mladi - jednom je bilo 20, a drugom 18
godina - kako ih mogu pustiti da se sami snalaze? Cinilo mi se da bi bila izdaja
da ih pustim da odu. Odlucila sam poci s njima, a zatim sam se predomislila...
nakon cega sam se predomišljala još mnogo puta. Kako bih ih mogla zaštititi
ako nas napadnu? Možda bih ih cak usporila. Privlacili bi više pozornosti ako bi
bili s mladom ženom, a to bi nas sve koštalo života. A zatim su mi u ušima
zazvonile rijeci koje mi je Damascene uputio na rastanku: »Nipošto ne izlazi iz
kuce.«
Tiho sam stenjala, no bilo je dovoljno glasno da uznemirim druge. »Ne brini
se, tvoj brat je zreo muškarac, a ne djecak«, rekla je Therese, jedna od gospoda
što se sa mnom skrivala, koja me promatrala kako se sat vremena vrpoljim.
61
»Snažni su to mladici, mogu se brinuti za sebe. Ako podeš s njima, navest ceš
silovatelje na sebe. Pusti ih, to je najbolje. Vjeruj mi; ja sam majka. Za tebe je
bolje da ostaneš s nama.«
Mislila sam kako je vjerojatno u pravu, ali to nije nimalo olakšalo stvari.
Ode li Vianney, brinula sam se, možda više nikad necu vidjeti nikoga od svoje
obitelji.
Dva sata prije zore pastor se ušuljao u sobu i probudio nas oštrim šaptom.
»Ustajte, idemo! Hajde, požurite se!« Pogledao me je i rekao: »Pozdravi se s
bratom, a onda se odmah vrati.« Uci u tu sobu i probuditi Vianneyja i
Augustina bila mi je najteža stvar koju sam ikada morala uciniti. Suze su mi se
slijevale niz lice poput kiše. Hvala Bogu da je tama sakrivala sram, tugu i
ocigledan strah u mojim ocima.
Stavila sam ruku na Vianneyjova leda i nježno ga probudila, govoreci tiho i
polagano kako bih kontrolirala svoje jecanje. »Probudi se ... jutro je. Pastor
kaže... ne možemo svi ostati... ljudi... morate ici... ne brini... naci ceš se s
tatom... on ce ti reci što dalje.«
Osjecala sam se bijedno, kao da mi netko žmice srce.
Vianney i Augustine iskocili su iz kreveta. »Što? Da idemo - kamo,
Immaculee? Ne možemo nikamo bez Damascena. Što ce biti s njim ako odemo
bez njega?«, pitao je moj mladi brat, trljajuci oci da se razbudi.
Njegove su me rijeci trgale. Mislio je na sigurnost našeg brata dok sam ga
ja slala u opasnost. Osjecala sam se kao majka koja svoje dijete baca coporu
vukova. »Damascene ce biti, dobro«, rekla sam nastojeci da mi glas bude
postojan. »On je negdje na sigurnom. Hajde, moramo ici.«
Provela sam momke niz mracni hodnik do ulaznih vrata. Zagrlila sam
Vianneyja što sam jace mogla i mnogo ga puta poljubila. »Budi jak, Vianney.
Vidimo se uskoro.« Izašli su kroz vrata i progutao ih je mrak.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
SKRIVANJE
Deveto poglavlje
U kupaonici
Zatvorila sam vrata za Vianneyjem i Augustinom i vratila se ostalim
tutsijskim ženama.
S rucnom svjetiljkom u ruci pastor Murinzi odveo nas je niz mracan
hodnik do svoje spavaonice. Oci su nam slijedile snop svjetlosti duž zidova sve
dok se nije zaustavio na vratima za koje sam pretpostavljala da vode u dvorište.
»Ovdje cete ostati«, rekao je otvarajuci vrata i otkrivajuci nam naš novi
dom: malu kupaonicu, dugacku oko sto dvadeset centimetara i devedeset
centimetara široku. Bijele keramicke plocice na donjoj polovici zidova ljeskale
su se na svjetlosti što se odbijala od njih. Na jednom kraju kupaonice nalazila
se tuš-kabina, a na drugoj zahod; prostorija nije bila dovoljno velika za
umivaonik. Imala je i mali otvor za ventilaciju blizu stropa koji je bio prekriven
komadom crvene tkanine, što je prostoriju cinilo nekako još manjom. Nisam si
mogla predociti kako bi nas šestero mogle stati u taj prostor, ali pastor nas je
ugurao kroz vrata i dobro nas zbio. »Dok ste ovdje, morate biti potpuno
necujne, naglašavam necujne«, rekao je. »Ako napravite bilo kakav zvuk,
umrijet cete. Ako vas cuju, pronaci ce vas, a zatim ce vas ubiti. Nitko ne smije
znati da ste ovdje, cak ni moja vlastita djeca. Razumijete li?« »Da, pastore « -
promrmljale smo unisono. »I nemojte povlaciti vodu u zahodu niti koristiti tuš.«
Usmjerio je svoju svjetiljku duž zida iznad zahoda. »S druge strane zida još je
jedna kupaonica koja koristi iste vodovodne instalacije. Stoga, ako baš morate
povuci vodu, cekajte dok ne budete cule da netko koristi drugu kupaonicu i
zatim to ucinite tocno u isto vrijeme. Razumijete li? »Da, pastore.«
Svjetiljka se iskljucila, svoje zadnje rijeci izgovorio je u mraku. »Mislim da
ce nastaviti ubijati još tjedan dana, možda manje. Ako budete oprezne, mogle
biste preživjeti. Ne bih želio da vas ubojice nadu ... znam što bi s vama ucinili.«
63
Zatvorio je vrata i ostavio nas da stojimo u mrklom mraku, s tijelima
stiješnjenim jedna uz druga. Slatkasta toplina našeg daha, znoja i kože dovodila
nas je na rub nesvjestice.
Pokušale smo sjesti, medutim nije bilo dovoljno mjesta da se pomicemo
istovremeno. Nas cetiri koje smo bile najviše morale smo pritisnuti leda o zid i
skliznuti na pod od plocica, a zatim smo manje djevojke povukle dolje na sebe.
Prošlo je tri sata ujutro i bile smo sasvim budne, no nismo se usudile govoriti.
Sjedile smo što smo bolje mogle, slušajuci cvrcanje cvrcaka koje je dopiralo
izvana i vlastito teško disanje.
Tiho sam se molila, tražeci od Boga da zaštiti Vianneyja i Augustina te da
moji roditelji i Damascene budu na sigurnom. Zahvalila sam mu što nas je
dopremio u kupaonicu, istinski sam vjerovala da je Bog vodio pastora Murinzija
da nas sakrije ovdje i po prvi put u nekoliko dana osjecala sam se sigurno. Ako
ja nisam primijetila kupaonicu u kojoj se trenutno nalazimo, nakon toliko
posjeta ovoj kuci, nece je primijetiti ni nitko drugi.
Molila sam Boga da blagoslovi pastora Murinzija zato što stavlja na kocku
vlastitu sigurnost da nama pomogne.... a tada sam se lecnula na tu molitvu.
Val gnjeva oblio mi je obraze: sjetila sam se kako je mog brata i našeg prijatelja
poslao u noc. Molila sam se Bogu da mi s vremenom pomogne da oprostim
pastoru. Iza oblaka se pojavio Mjesec, a tanka traka blijede svjetlosti provukla
se kroz pukotinu u crvenoj zavjesi te bacila dovoljno svjetla da razaberem lica
svojih drugarica. Pokraj mene je sjedila Athanasia, zgodna
cetrnaestogodišnjakinja tamnije kože s krasnim, velikim ocima na kojima se
svjetlucala mjesecina. Na njoj je sjedila dvanaestogodišnja Beata, još uvijek u
svojoj školskoj uniformi, koja je izgledala izgubljeno i vrlo prestrašeno. Primila
sam je u krilo i njihala sve dok nije zatvorila oci. Nasuprot mene bila je Therese
koja je sa svojih pedeset i pet godina bila najstarija u skupini. Bila je odjevena
u šarenu, tradicionalnu ruandsku haljinu na omatanje, popularnu kod udanih
žena. Izgledala je zabrinutije od svih ostalih, najvjerojatnije zato što je uz sebe
imala samo dvoje od svojih šestoro djece — Claire i Sandu. Claire je bila vrlo
svijetle puti te je, iako je bila moje dobi, bila nervozna i povucena i nije željela
uspostaviti kontakt ocima. Njezina mlada sestra Sanda imala je tek sedam
godina i bila je najmlada. Bila je ljepuškasta, slatka i iznenadujuce mirna.
Nijednom nije zaplakala ni izgledala preplašeno, cak ni kada smo mi ostale
drhtale. Mislim da je svo vrijeme našeg boravka u kupaonici bila u stanju šoka.
Pastorova opetovana upozorenja da budemo tiho ostavila su na nas dubok
dojam. Sjedile smo neudobno zbijene, previše uplašene da bismo prilagodavale
64
položaje pa cak i preduboko disale. Cekale smo da blijedo svjetlo zore ispuni
prostoriju i tada smo se oprezno, naizmjence izvlacile da malo stojimo i
protegnemo se. Odmor u trajanju dvije ili tri minute bio je sve što smo si
dozvolile prije nego što bismo ponovno zauzele svoje neudobne položaje na
podu. Kada je svanulo, pocele su pjevati ptice na pastorovom velikom
krošnjastom drvetu. Bila sam ljubomorna na njih, misleci: Kako ste sretne što
ste rodene kao ptice i imate slobodu; pogledajte samo što mi, ljudi, jedni
drugima cinimo.
Bile smo toliko iscrpljene, gladne, ukocene, bilo nam je toliko vruce da je
prvi dan u kupaonici protekao u nekoj vrsti bolne omamljenosti. Bilo je
nemoguce spavati: cim bih zadrijemala, probudio bi me grc u nozi ili neciji lakat
u rebrima. Rano ujutro cule smo pastora kako vani s nekim razgovara. »Ne, ne,
ne«, govorio je. »Ne znam o cemu govorite. Ja sam dobar Hutu, nikad ne bih
skrivao Tutsije. Nema Tutsija ovdje... sinoc su otišli.«
Zurile smo jedne u druge raskolacenih ociju. Pretrnule smo od straha.
»Ne želim probleme s vladom«, nastavio je pastor. »Vi me poznajete, vi
trebate braniti ovu kucu... oni tutsijski pobunjenici mogli bi me napasti zato što
sam tako dobar Hutu.«
Tko god da je bio covjek s kim je pastor razgovarao - otišao je. Opustile
smo se. Pastor Murinzi upravo je lagao da nas spasi: to me uvjerilo da nas nece
predati ubojicama. Sada nije imao mnogo izbora, jer kad bi nas predao, ubojice
bi znale da nas je skrivao. Prozvali bi ga umjerenim, izdajicom svog plemena i
ubili zajedno s nama. Odahnula sam i zagrlila mladu Beatu koja je ležala preko
mog krila. Sjetila sam se kako me je moja majka ponekad, dok sam bila mala i
preplašena, držala u krilu. Prisjecanje na majku me je rastužilo: prvi put u
životu nisam znala gdje su moji roditelji ili braca. Utonula sam u polusan i
sanjala kako Vianney, Augustine i Damascene kucaju na pastorova dvorišna
vrata dok iza njih gori naša kuca. Vidjela sam roditelje kako sjedaju na tatin
motocikl i cula majku kako pita: »Što ce biti s mojim deckima?«
Dok sam sanjala, pastor Murinzi je otvorio vrata i bez rijeci gurnuo tanjur
hladnog krumpira i mahunarki u kupaonicu. Bilo je kasno, možda jedanaest
navecer, i nitko od nas nije ništa jeo ni pio gotovo dva dana.
Okomile smo se na tanjur, grabeci hranu prljavim prstima i trpajuci je u
usta.
65
Kada se pastor pet minuta kasnije vratio s vilicama, mi smo vec bile
proždrle hranu do zadnjeg zalogaja. Piljio je u tanjur, a zatim nas sa
sažaljenjem pogledao. Trenutak kasnije ubacio je u prostoriju vrlo tanak
madrac. »Prešle ste dug put. Pokušajte se sada malo odmoriti«, rekao je i
zatvorio vrata.
Kada smo se sutradan probudile, izmjenjivale smo se u istezanju naših
bolnih mišica. Pomaknuti se cak i samo tri centimetra bio je velik poduhvat jer
nismo smjele razgovarati. Ubrzo smo razradile neku vrstu znakovnog jezika koji
je postao tihi oblik komunikacije do kraja našeg boravka u kupaonici.
Lice mi se krivilo zbog boli od grceva u nogama. Razmišljala sam o tome da
cu jednom kada rat završi moci ispricati dobru pricu o nevoljama koje sam
pretrpjela. »Slušajte što sam morala pretrpjeti«, hvalila bih se prijateljima.
»Provela sam citav dan i noc zarobljena u malenoj kupaonici s petero
nepoznatih žena. Kakva sam ja junakinja!«
Nisam bila ni zapocela svoju maštariju kada su me slike moje obitelji
vratile nazad u stvarnost: roditelji kako bježe iz naše goruce kuce, Damascene
kako tužno odlazi te Vianney i Augustine kako lutaju pod vedrim nebom i
nemaju se kamo sakriti. Hvala Bogu da je Aimable bio na sigurnom izvan
Ruande! Ali što je s tisucama raseljenih Tutsija koji su tražili utocište pred
našom kucom? Kako su oni završili? Jesu li pronašli sklonište ili negdje leže sve
dok ne iskrvare do smrti. Osjecala sam se glupavo i sebicno što sam se
prepustila samosažaljenju kada su tisuce ljudi nedvojbeno daleko više patile.
Bio je moj red da se protegnem, kada je vani izbio metež. Culo se na desetke,
možda stotine glasova, neki su se derali, a drugi su skandirali. Odmah smo
znale da su stigli ubojice.
»Hvatajmo ih po šumama, jezerima i brdima; pronadimo ih u crkvi;
izbrišimo ih s lica zemlje!«
Stala sam na prste i virila kroz rupicu na zavjesi. Druge žene su me
zgrabile, pokušavajuci me povuci dolje. Athanasia je divlje zatresla glavom,
gotovo necujno šapcuci: »Dolje! Traže nas! Dolje prije nego što te vide!«
Ignorirala sam ih, odgurnuvši njihove ruke te i dalje virila kroz rupu.
Odmah sam požalila svoju odluku buduci da me je ono što sam vidjela
skamenilo.
Stotine ljudi okružile su kucu, a mnogi od njih bili su odjeveni kao vragovi,
u suknje od kore drveta i majice od suhog lišca banane, a neki su na glavama
66
cak imali pricvršcene kozje rogove. Unatoc njihovim demonskim kostimima lako
sam mogla prepoznati njihova lica. U ocima im je bilo ubojstvo.
Derali su se i urlikali. Skakali su uokolo, mahali po zraku kopljima,
macetama i noževima. Plešuci ples smrti pjevali su jezivu pjesmu o genocidu:
»Pobij, pobij, pobij ih sve; pobij ih velike i pobij ih male! Pobij staro i pobij
mlado... dijete zmija ipak je zmija, ubij i nju, neka nitko ne pobjegne! Pobij,
pobij, pobij ih sve!«
Nisu to pjevali vojnici, niti su nas danima mucili obuceni pripadnici
milicije. Ne, to su bili moji susjedi, ljudi s kojima sam odrasla i išla u školu.
Neki od njih cak su nekoc bili u našoj kuci na rucku. Uocila sam Kalangu,
mladica kojeg sam poznavala od djetinjstva. Bio je napustio srednju školu, a
moj mu je otac pokušavao pomoci da se vrati na pravi put. Vidjela sam Phillipa,
mladica koji je bio previše sramežljiv da bilo koga pogleda u oci, medutim sada
se cinilo da se potpuno udomacio u toj skupini ubojica. Na celu bande
prepoznala sam dvojicu ucitelja iz mjesne škole koji su bili Damascenovi
prijatelji. U rulji sam prepoznala na desetke najistaknutijih stanovnika Matabe,
svi su oni bili u ubilackom ludilu, vicuci i vrišteci za krvlju Tutsija. Ubojice koji
su predvodili skupinu probili su se u pastorovu kucu i iznenada je skandiranje
dopiralo iz svih smjerova. »Pronadite ih, pronadite ih, ubijte ih sve!«
Zavrtjelo mi se u glavi; pala sam prema natrag na žene. Nisam mogla
disati. »Dragi Bože, spasi nas...« - šapnula sam, ali nisam se mogla sjetiti rijeci
nijedne od svojih molitvi. Preplavili su me ocaj i strah. U tom trenutku Vrag mi
je prvi put prošaputao na uho. Zašto zazivaš Boga? Pogledaj sve te ljude vani...
stotine te traže. Njih je vojska, a ti si sama. Nema šanse preživjeti. Neceš
preživjeti. Ušli su u kucu i pretražuju sobe. Blizu su, skoro su tu... pronaci ce
te, silovati, rasjeci, ubiti! Srce mi je udaralo. Kakav je to glas? Stisnula sam oci
što sam cvršce mogla ne bih li se oduprla negativnim mislima. Uzela sam
crveno-bijelu krunicu koju mi je darovao otac i tiho se molila svom snagom:
Bože, u Bibliji si rekao da možeš uciniti bilo što za bilo koga. Evo, ja sam jedna
od tih i trebam Te da uciniš nešto za mene sada. Molim te, Bože, zaslijepi
ubojice kada udu u pastorovu spavacu sobu. Ne dopusti da pronadu vrata
kupaonice i ne dopusti da nas vide! Spasio si Danijela u lavljem brlogu. Bože,
zaustavio si lavove da ga ne rastrgaju... zaustavi sada ove ubojice da ne
rastrgaju nas, Bože! Spasi nas kao što si spasio Danijela!
Molila sam se snažnije no ikada prije, ali negativna je energija i dalje
razdirala moj duh. Glas sumnje ponovno sam zacula u uhu, kao da je sam
Sotona sjedio na mom ramenu. Doslovno sam osjetila kako mi strah tece
67
žilama, a krv u njima mi se sledila. Umrijet ceš, Immaculee! - rugao mi se glas.
Usporeduješ sebe s Danijelom? Kako si uobražena... Danijel je imao cisto srce i
Bog ga je ljubio. On je bio prorok, svetac! A što si ti? Ti nisi ništa... ti zaslužuješ
patnju i bol... zaslužuješ umrijeti! Stisnula sam krunicu kao da se radi o
životnoj niti koja me povezuje s Bogom. Svim srcem i umom zavapila sam mu
za pomoc: Da, ja sam nitko i ništa, ali ti si pun opraštanja. Ja sam covjek i
slaba sam, ali molim te, Bože, udijeli mi oprost. Oprosti mi moje grijehe... i
molim Te otjeraj ove ubojice prije no što nas pronadu.
U sljepoocnicama mi je bubnjalo. Glas tame bio je u mojoj glavi,
ispunjavajuci je groznim, zastrašujucim prizorima. Mrtva tijela su posvuda.
Majke su vidjele svoju djecu rasjecenu napola, svoje fetuse istrgnute iz svojih
utroba.... a ti misliš da ceš biti poštedena? Majke su molile Boga da poštedi
njihovu djecu, a on ih je ignorirao. Zašto bi spasio tebe kada se ubijaju nevina
djecica? Ti si sebicna i nemaš srama. Slušaj, Immaculee... cuješ li ih? Ubojice
su ispred tvojih vrata... ovdje su zbog tebe.
Bila sam u groznici, no cula sam ubojice kako u hodniku urlicu: »Ubij ih!
Ubij ih sve!«
Ne! Bog je ljubav, rekla sam glasu. On me ljubi i ne bi me punio strahom.
Nece me napustiti. Nece dopustiti da umrem zgurena na podu kupaonice. Nece
dopustiti da umrem na tako sramotan nacin! Napinjala sam se da u umu
oblikujem sliku Boga i zamislila dva stupa blistave bijele svjetlosti kako blješte
preda mnom, poput dvije divovske noge. Omotala sam ruke oko nogu poput
prestrašenog djeteta koje se pripija uz svoju majku. Preklinjala sam Boga da me
ispuni svojom svjetlošcu i snagom, da izbaci energiju tame iz mog srca: Držim
se za Tvoje noge, Bože, i ne sumnjam da me možeš spasiti. Necu Te pustiti sve
dok ne otjeraš ubojice.
Borba izmedu mojih molitvi i zlih šapata za koje sam bila sigurna da
pripadaju Vragu bjesnjela je u mom umu. Nisam se prestajala moliti... ni
šaptanje nije posustajalo.
Navecer je pastor otvorio vrata i sve nas pronašao u svojevrsnom transu.
Ja sam bila okupana u znoju, iscrpljena, stišcuci svoju krunicu u obje ruke,
nesvjesna svoje okoline. Dok sam odsutno zurila u druge i dalje sam izgovarala
molitvu za molitvom. Therese je jednom rukom prekrivala oci, a drugom cvrsto
držala svoju Bibliju navrh svoje glave. A mlada Beata je cucala na svojim
koljenima, s rukama ispruženim ispred sebe i dlanovima sklopljenim u molitvu.
Pastor nas je zazvao po imenima, ali nitko od nas nije ga cuo. Naposljetku nas
68
je protresao da nas probudi iz naše letargije. Pogledala sam ga, trepcuci,
zbunjena i sasvim zatecena kada nam se poceo smijati.
»Žene, što to radite? Za Boga miloga, opustite se. Ubojice su otišli prije
sedam sati. Ne mogu vjerovati da se još uvijek molite.« Meni se tih sedam sati
cinilo kao nekoliko minuta, no ipak sam bila krajnje iscrpljena. U svim
godinama molitve, nikada se nisam bila tako potpuno usredotocila na Boga niti
bila toliko živo svjesna prisutnosti tame. Vidjela sam zlo u ocima tih ubojica i
osjecala sam zlo svuda oko sebe dok su pretraživali kucu. Slušala sam glas
tame, dopustivši mu da me uvjeri kako cemo uskoro biti poklane. Svaki put
kada bih podlegla strahu i povjerovala u laži tog otrovnog šaputanja osjecala
sam kao da mi netko guli kožu lubanje. Samo usredotocenošcu na pozitivnu
energiju uspjela sam prebroditi taj prvi posjet ubojica. Otac mi je uvijek govorio
da se covjek nikad ne može previše moliti... sada sam shvatila da je bio u
pravu.
Shvatila sam da ce se moja borba, preživim li ovaj rat, morati voditi u
meni. Sve snažno i dobro u meni — moja vjera, nada i hrabrost — bilo je ranjivo
na energiju tame. Znala sam da ukoliko izgubim svoju vjeru necu moci
preživjeti. Mogla sam se osloniti jedino na Boga da mi pomogne da se borim.
Posjet ubojica sve nas je ostavio iznurene. Pastor Murinzi donio nam je
tanjur hrane, no, unatoc gladi, bile smo preumorne da bismo jele. Kada se oko
ponoci vratio, hrana je bila nedirnuta. Pastor se ponovno vratio usred noci, za
trajanja jake oluje. Kiša je tako glasno udarala o metalni krov da je mogao
slobodno govoriti, bez straha da ce ga netko cuti. »Danas smo imali srece.
Pretraživali su cijelu kucu i pregledali svaku sobu. Gledali su u dvorište i kopali
po gnojištu iza tora za krave. Puzali su unutar stropa i ispod namještaja. Cak
su zabijali macete u moje kofere kako bi se uvjerili da ne skrivam tutsijsku
djecu. Bili su mahniti, poput bijesnih životinja. Oci su im bile zacakljene i
crvene... Mislim da su bili konzumirali droge.
»No kada su došli u spavacu sobu, vidjeli su da je sve vrlo uredno pa nisu
htjeli praviti nered. Rekli su da ce spavacu sobu zasada ostaviti, no da ce je
pretražiti sljedeci put, kada se vrate.« »Sljedeci put!« - zinule smo.
Nisam mogla zamisliti da ponovno proživljavamo isto mucenje. Sigurno nas
Bog nece dvaput podvrgnuti takvoj patnji! »Nikad se ne zna kada se mogu
vratiti«, rekao je pastor. »Mogli bi doci bilo kada, i Bog nam svima pomogao ako
vas pronadu.« Njegova recenica na rastanku odzvanjala mi je u umu, držeci me
budnom citavu noc i tijekom sljedeceg dana. Pastor Murinzi vratio se sljedece
veceri u panici. »Prijatelj mi je rekao da voda odreda smrti smatra da su ubojice
69
jucer loše pretražile kucu«, procijedio je. »Neke od vas vidjeli su u kuci prije
nekoliko dana i govorka se da se skrivate ovdje. Poslana je druga skupina
ubojica da obavi temeljitiju pretragu.«
Uzdahnula sam a tijelo mi je omlitavilo.. Jednostavno nisam imala snage
proživjeti još jednu lovacku ekspediciju ubojica. Bože, zašto ih jednostavno ne
dovedeš do nas i završiš ovo? Zaklinjala sam. Zašto dopuštaš da ovako patimo?
Zašto nas muciš? Kako cemo još jedanput izbjeci progonitelje? Kuca koja se
nekada cinila tako golemom postala je moje tamnica, smrtna zamka. Na pamet
mi je padala samo jedna mogucnost bijega. Željela sam otici u nebesa. O, Bože,
molila sam se necujno, nemam više snage za borbu. Spremna sam predati se...
molim Te, daj mi snage i zaštiti me od demona koji su posvuda oko mene.
Pokaži mi kako da ponovno zaslijepim te ubojice.
Podigla sam glavu i otvorila oci. Kada sam vidjela pastora kako stoji na
vratima, kroz glavu mi je proletjela kristalno jasna slika. »Imam ideju«, rekla
sam mu prigušenim ali energicnim glasom. »Možete li gurnuti svoj ormar ispred
vrata kupaonice? Dovoljno je visok i širok da ih potpuno prekrije. Ako ubojice
ne budu vidjeli vrata, nikad nas nece pronaci. To ce biti kao da su slijepi!«
Pastor Murinzi je promislio na trenutak i zatresao glavom. »Ne, to bi sve
promijenilo; u stvari, vjerojatno bi pogoršalo stvari. Ako pogledaju iza ormara i
pronadu vrata, bit ce još opakiji s vama.« »O, ne! Pastore, molim vas, morate...«
Bila sam sigurna da mi je Bog poslao znak. U dubini duše znala sam da cemo,
bude li ormar na vratima, biti spašene. No pastor je bio nepopustljiv, tako da
sam ucinila nešto što nisam ucinila nikada u životu: spustila sam se na koljena
i naklonila mu se. »Molim vas, preklinjem vas«, rekla sam. »Znam u svom srcu
da ce nas, ako ne stavite ormar ispred vrata, pronaci sljedeci put kada budu
pretraživali. Ne brinite se za to da cemo ih naljutiti: mogu nas ubiti samo
jedanput. Molim vas, ucinite to za nas... Bog ce vas nagraditi ako to ucinite.«
Ne znam je li ga uvjerio pogled na mene kako molim na koljenima ili strah
da ce nas netko cuti, medutim popustio je. »U redu, u redu. Stišaj se,
Immaculee. Odmah cu ga pomaknuti. Nadam se da ce pomoci, ali sumnjam.«
Nestao je. Trenutak kasnije culi smo kako gura ormar pred vrata
kupaonice. Druge žene pogledale su me i šapnule: »To je bila sjajna ideja,
odakle ti?"
Nisam se mogla sjetiti jesam li ikada prije vidjela pastorovu veliku
garderobu, medutim bila sam potpuno sigurna da mi je ideja da je se pomakne
došla kada sam molila za pomoc. »Od Boga«, odgovorila sam jednostavno.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Deseto poglavlje
Suocavanje s ljutnjom
Nekoliko je dana prošlo relativno mirno. Tek povremeno smo culi ubojice
kako vani pjevaju svoje bolesne pjesme. Tijekom cijeloga dana tiho smo se
molile i komunicirale znakovnim jezikom. Svakih otprilike dvanaest sati
dopustile smo si nekoliko dragocjenih trenutaka istezanja. Izuzev toga,
ogranicile smo svoje pokrete na apsolutni minimum te danonocno sjedile u
istom položaju. Vodu u zahodu puštale smo u skladu s naputcima pastora
Murinzija: iskljucivo onda kada bi netko drugi iz kuce puštao vodu u susjednoj
kupaonici. Upotreba zahoda bila je izazov: imale smo tako malo mjesta da je
jedna od nas uvijek morala sjediti na njemu i zato smo, kada je jedna od nas
morala obaviti nuždu, sve morale mijenjati mjesta. To nas je izlagalo opasnosti
da budemo preglasne i da nas otkriju. Zacudo, tijekom cjelokupnog našeg
boravka u kupaonici, ne sjecam se da sam vidjela nekoga kako koristi zahod,
iako sam bila u sredini našeg malog prostora, niti se sjecam da su me smetali
bilo kakvi mirisi. Jednoj za drugom došli su naši menstrualni ciklusi i pastor je
bio zbunjen našim neprestanim zahtjevima za dodatnim toaletnim papirom.
Nikome od nas nije bilo neugodno zbog te situacije, premda smo naucile
ignorirati te funkcije i odreci se luksuza privatnosti, posebno zato što se sve to
cinilo prilicno trivijalnim u usporedbi s ostankom na životu.
Jele smo kad god je pastor došao s hranom, što je bilo sporadicno. Nekih
dana nije dolazio sve do tri ili cetiri poslijepodne; druge dane nije uopce dolazio.
(Kada nas je trebao vidjeti ili nam dati hranu, gurnuo bi garderobu s vrata, no
uvijek je bio krajnje oprezan da ga netko ne cuje. Ispod ormara bio je sag koji je
prigušivao zvuk klizanja po podu, tako je Bog ponovno pazio na nas.) Zabrinut
da netko ne primijeti kako kuha dodatnu hranu, donosio nam je ostatke obroka
svoje djece ili što god bi posluga bacila u smece. Ponekad se, bez obzira na to
koliko smo bile gladne, nismo mogle natjerati da jedemo jer nam je ono što nam
je donio izgledalo kao hrana za svinje. (Smijala sam se sama sebi, prisjecajuci
se kako sam kod kuce bila izbirljiva u jelu). Hvala Bogu, donosio nam je i vodu
za pice. Cinilo se nemogucim, ali nakon nekoliko dana tišine malo smo se
opustile. Pastor nas je naglo vratio u stvarnost. Došao je jedne noci i rekao da
su ubojice u blizini, da idu od kuce do kuce, pretražuju domove i ubijaju sve
Tutsije koje pronadu. »Mogli bi biti ovdje za nekoliko minuta, a možda ne dodu
sve do sutra ili prekosutra. No sigurno ce se vratiti, zato budite tiho«, upozorio
nas je.
71
Svaka iluzija da cemo u toj kupaonici pronaci malo mira rasplinula se.
Naša tjeskoba zbog povratka ubojica bila je stalno mentalno i fizicko mucenje.
Svaki put kad bi zaškripao pod ili kad bi zalajao pas, osjecala sam kao da me
netko probada nožem. Buduci da smo odjednom mogle spavati samo u kratkim
vremenskim razmacima, moja koža je ubrzo postala suha i ljuskasta i mucila
me stalna glavobolja. Mentalna muka bila je još intenzivnija. Bila sam
zarobljena sama sa svojim mislima. Crni strahovi i sumnje koji su me progonili
još od dolaska bili su neumorni: kao crvi su bušili moje srce i potkopavali
temelj moje vjere. Kada su ubojice bili izvan dosega sluha, misli bi mi se
okrenule od Boga i zaokupila bi ih negativna energija. No ipak, kad god sam se
molila, istoga bih trenutka osjetila njegovu ljubav oko sebe, a tjeskoba bi se
ublažila.
Tako sam odlucila da cu se moliti svakog budnog trenutka, pocevši od
cetiri ili pet sati ujutro, cim bih otvorila oci. Moja prva molitva uvijek je bila
zahvala Bogu na tome što je izgradena pastorova kuca što nas je mogla zaštititi
za trajanja genocida. Zatim bih mu zahvalila što je naveo arhitekta da
projektira kucu s dodatnom kupaonicom i što je potaknuo pastora da kupi
ormar cije su dimenzije tocno tolike da sakrije ulaz u naše skrovište.
Nakon uvodnih molitvi zahvale pocela bih moliti krunicu. Molila sam
razlicite katolicke molitve po crvenim i bijelim kuglicama. Ponekad sam molila
toliko intenzivno da bi me oblio znoj. Prolazili su sati... Kada sam završila
krunicu i svoje molitve, uzela bih »pauzu« i meditirala o nekim omiljenim
odlomcima iz Biblije. Buduci da sam osjecala da je moja vjera pod napadom,
provela sam sate kontemplirajuci o dva retka Markovog Evandelja koje sam
zapamtila i koji su govorili o snazi vjere. Prvi od njih bio je: »Stoga vam kažem:
Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit ce vam!« (Marko,
11:24).
Zatim bih razmišljala o drugom retku: »Zaista, kažem vam, kada bi tko
rekao ovoj planini: "Digni se i baci se u more' i pritom ne bi posumnjao u srcu,
nego vjerovao da ce se to i dogoditi, to bi se zaista zbilo.« (Marko, 11:23).
Cak svega nekoliko minuta koje ne bih provela u molitvi ili kontemplaciji o
Bogu bile su poziv Sotoni da me ubode svojim dvosjeklim bodežom sumnje i
samosažaljenja. Molitva je postala moj štit i cvrsto sam ga privila o svoje srce.
Pastor se neprestano bojao da ce nam popustiti pažnja i da ce nas netko
cuti, pa je rijetko puštao bilo koga u svoju sobu. Ali, kad bi mu u sobu ponekad
došao netko od njegove djece ili posluge, bili smo kao na iglama sve dok nisu
72
otišli. Oko tjedan dana nakon što smo došle, cule smo kako pastor razgovara sa
svojim sinom Sembebom.
»Tata, što ti misliš o svom tom ubijanju? Ne misliš li da je to dobro, baš ono
što bi Hutui trebali ciniti? Hocu reci, ucili su nas u školi da su Tutsiji prije više
stotina godina isto to cinili nama, tako da zaslužuju ovo što im se sada dogada,
zar ne?«
»Sembeba, ne znaš o cemu govoriš. Ostavi me sada. Želim spavati«,
odgovorio je pastor.
»Tutsiji su se uvijek smatrali superiornima., uvijek su svisoka gledali nas
Hutue. Zar ne misliš da bi, da su još i danas na vlasti, upravo sada oni ubijali
nas? Ispada da je to što mi njih ubijamo samoobrana, zar ne?«
Sembebin govor je bio tako glasan da sam znala da je stajao odmah do
ormara i strašno sam se bojala da ne primijeti da je pomaknut. No, ma koliko
prestrašena bila, morala sam se boriti s porivom da se ustanem i povicem na
njega - toliko su me razljutile njegove rijeci.
Znala sam da za njegovo neznanje nije kriv samo on, jer su ga toj mržnji
prema Tutsijima naucili u školi... u istoj školi koju sam pohadala i ja! Mlade
Hutue od rane se dobi ucilo da su Tutsiji inferiorni i da im ne treba vjerovati, te
da im nije mjesto u Ruandi. Hutui su svakog dana, najprije u školi a zatim na
radnom mjestu, svjedocili segregaciji Tutsija i ucilo ih se da nas
dehumaniziraju tako da nas nazivaju »zmijama« ili »žoharima«. Nije cudo da im
je bilo lako ubijati nas: zmije treba ubiti, a žohare istrijebiti! Svijet je u povijesti
mnogo puta svjedocio istome. Nakon što se isto dogodio u nacistickoj
Njemackoj, sve velike, mocne države zaklele su se: »Nikad više!« Ali eto, nas šest
bezopasnih žena bilo je sklupcano u tami, skrivajuci se, oznacene za odstrjel jer
smo se rodile kao Tutsi. Kako je povijesti pošlo za rukom da se ponovi? Kako je
zlo uspjelo još jedanput izbiti na površinu? Zašto je Davlu bilo dozvoljeno
krociti medu nama neosporeno, trujuci naša srca i umove sve dok nije bilo
prekasno?
Pastor je zacijelo znao da smo cule njihov razgovor jer je prekorio svog sina:
»Sembeba, ti glupi, glupi momce. Nikad nema opravdanja za prolijevanje krvi
bez vrlo dobrog razloga. Sada izadi iz moje sobe. Mucno mi je slušati te što
govoriš. «
»Misliš da sam ja glup zato što mrzim Tutsije, tata? Ne misliš li da je
gluplje skrivati ih? Nadam se da znaš da ljudi govore da upravo to radiš. Je li to
73
tocno? Skrivaš li Tutsije u kuci?« Srce mi je htjelo iskociti iz grudi. Moj gnjev je
nestao. Još jednom je sve što sam osjecala bio strah.
»Dosta mi je tvojih budalaština, Sembeba. Ne skrivam nikakve Tutsije. I
bole me te tvoje osvetoljubive rijeci; tvoja vlastita majka bila je Tutsi! Nadam se
da si svjestan da sve tvoje tete, ujake i sve tvoje bratice sada proganjaju i
ubijaju. A sada izidi iz moje sobe i ne vracaj se. Van!«
Još se nismo bile oporavile od groznog Sembebina posjeta kada smo zacule
eksplozije rucnih granata u blizini. Cuo se niz strašnih prasaka koji su zvucali
kao rušenje kuca. Nakon svake eksplozije cule smo pjevanje: »Pobij ih velike,
pobij ih male, pobij, pobij, pobij ih sve!« Cula se pucnjava u blizini kuce, a
pjevanje je postalo tako glasno da smo znali da ubojice idu prema nama.
Izgovorila sam tihu molitvu i nekoliko trenutaka kasnije zacuo se udar groma
nakon kojeg je slijedio jak pljusak. Mogu samo pretpostaviti da su ubojice
otrcali kucama kako ne bi pokisli, jer ostatak noci slušali smo iskljucivo
udaranje kiše po našem metalnom krovu.
Te je noci pastor došao do nas. Lice mu je bilo blijedo, a oci podlivene
krvlju i izmucene. Mislila sam da je zabrinut zbog Sembebinih sumnji, no bilo
je mnogo gore. Prošetao je selom i vidio razmjere katastrofe koja se odvijala oko
nas. Rekao nam je da pripadnici milicije Interahamwe, vojnici i hutuski civili
uništavaju svaku tutsijsku kucu na koju naidu.
»Vani je vrlo loše«, rekao je, »vrlo, vrlo loše. Svjedocio sam krvoprolicima
1959. i 1973. godine i ona nisu ništa u usporedbi s ovim. Morate shvatiti da je
sve drugo stalo: škole i tržnice su zatvorene, ljudi ne idu na posao. Država je
zatvorena sve dok posao ne bude dovršen.« »Kako to mislite, sve dok posao ne
bude dovršen? Sve dok kakav posao ne bude dovršen?« - upitala sam.
Pastor je napravi stanku. »Ubijanje Tutsija. Posao nece biti gotov sve dok
svi Tutsiji ne budu mrtvi. To je vladin glavni cilj i sve tjeraju da vrlo naporno
rade na njegovom ostvarivanju. Danas sam vidio stvari za koje bih volio da ih
nisam vidio nikad u životu.« Želudac mi se svezao u cvor. Pomislila sam na
svoju obitelj te poželjela zacepiti svoje uši ne bi li ih zatvorila za pastorov glas.
»Pobili su na tisuce ljudi«, nastavio je, »desetke tisuca... možda stotine tisuca,
tko zna? Toliko Tutsija je pobjeglo u crkve kako bi se zaštitili da se vrata nisu
mogla zatvoriti. Crkve su uvijek bile zabranjene za ubijanje, ali ne i ovoga puta.
Ubojice su spalili crkve zajedno s ljudima u njima i zatim upucali svakoga tko
je pokušao pobjeci.« »O ne, Bože«, rekla sam. »Na radiju su svima rekli da
potraže zaštitu u crkvama i na stadionima!«
74
»Možda su to i rekli, ali ne da bi se bilo tko zaštitio. Ubojice su tamo
poslani sa strojnicama i bombama. Tijela su nabacana u hrpe vece od moje
kuce... zadah je neizdržljiv.«
»Pastore, molim vas, dosta! Ne govorite više.« - preklinjala sam. Željela sam
ga pitati zna li išta o mojoj obitelji, medutim nisam željela cuti ono što je mogao
reci. Nisam više mogla podnijeti nijednu rijec.
»Žao mi je što vam sve ovo govorim, ali morate znati što se dogada.«, rekao
je. »Lako bi se moglo dogoditi da budete jedini preživjeli Tutsiji u citavoj Ruandi.
Da ste vidjele ono što sam ja danas vidio, mislim da ne biste htjele ostati žive.«
Druge žene su plakale, ja nisam. U tom trenutku više nisam imala suza.
Nisam osjecala žalost, osjecala sam ljutnju. Bila sam ljuca nego ikada prije, cak
više nego što sam mislila da je moguce. Bila sam ljuta na pastora što nam je
ispricao tako jezive pojedinosti dok su naše obitelji bile negdje vani i nisu se
imale kamo sakriti. Bila sam ljuta na vladu što je pokrenula taj holokaust. Bila
sam ljuta na bogate države zato što nisu zaustavile pokolj. I više od svega, bila
sam ljuta na Hutue — na sve njih. I dok je pastor i dalje monotono govorio o
užasima koje Hutui cine Tutsijima, moja ljutnja je narasla u snažnu,
strastvenu mržnju. Nikada prije nisam bila nasilna prema bilo kome, no u tom
trenutku sam poželjela da imam pušku kako bih mogla ubiti svakog Hutua
kojeg vidim. Ne, ne pušku... trebala sam strojnicu, granate, bacac vatre! Željela
sam pobiti sve, cak i Tutsije... Željela sam biti kao Rambo i zapaliti citavu
zemlju. Da sam imala atomsku bombu, bacila bih je na Ruandu i pobila sve u
našoj glupoj zemlji punoj mržnje.
Pogledala sam pastora te poželjela ubiti i njega. Nikad prije ne bih bila
pomislila da cu biti sposobna za takav bijes i znala sam da cu se morati mnogo
moliti kako bih ga se oslobodila. Pastor Murinzi je završio s pricom, a mi smo
samo sjedile, gledajuci u njega i cekajuci još užasnih vijesti. Bilo bi mnogo
obzirnije da je uzeo bic i izbicevao nas do smrti. Nisam mogla prihvatiti njegove
rijeci bez potvrde. Dok je odlazio, zamolila sam ga da ukljuci radio u svojoj sobi
kako bismo mogle cuti vijesti. Pristao je i zatvorio vrata.
Nekoliko minuta kasnije culi smo jednog vladinog ministra kako govori na
državnoj radijskoj postaji: »Apeliram na sve Hutue u Ruandi... vrijeme je da se
udružimo i borimo protiv našeg zajednickog neprijatelja. Ostavimo po strani
politicke razlike i branimo se. Tutsijske zmije žele nas ubiti... mi ih moramo
preduhitriti. Ubijte sve Tutsije gdjegod ih pronadete, ne štedite nikoga. Pobijte
starce i pobijte malu djecu — svi su oni zmije. Ako se pobunjenici RPF-a vrate u
naš zemlju, neka pronadu samo leševe svojih obitelji. Pozivam sve Hutue da
75
obave svoju dužnost i pobiju sve naše tutsijske neprijatelje.« Sada sam bila
sigurna da pastor nije lagao. Znala sam i daje moj otac bio u krivu što je
vjerovao vladi. Ljudi kojima je vjerovao planirali su genocid i sada su pozivali
obicne Ruandane da ga provedu. U Ruandi je raširena kultura poslušnosti i
znala sam da ce inace miroljubivi Ruandani, kada cuju svoje vode kako im
preko radija govore da ubiju Tutsije, poslušno uzeti macete u ruke.
Otprilike sat vremena kasnije pastor je prebacio na BBC-eve vijesti na
kojima smo culi izvještaj da se RPF (tutsijski pobunjenicki vojnici) s dalekog
sjevera zemlje uspješno probija prema glavnom gradu Kigaliju. U izvještaju su
rekli da je ekstremisticka Hutu vlada koja stoji iza genocida u opasnosti od
pada. Od tih vijesti srca su nam poskocila. Ako RPF dospije do Kigalija, mogli bi
se za nekoliko tjedana probiti do naše provincije na jugu! Prije ili kasnije, doci
ce do našeg malog sela i spasiti nas.
Jedino sam se nadala da ce to biti prije, jer bi kasnije najvjerojatnije za nas
bilo prekasno.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Jedanaesto poglavlje
Borba da oprostim
Kada su ubojice drugi puta došli pretražiti kucu bila sam u dubokoj
molitvi.
Bilo je prošlo podne, a ja sam od zore molila krunicu tražeci od Boga da mi
podari svoju ljubav i oprost za sve grešnike na svijetu. Ali, koliko god da sam se
trudila, nisam se mogla natjerati da molim za ubojice. To mi je predstavljalo
problem jer sam znala da Bog od nas ocekuje da se molimo za sve, a željela sam
Boga na svojoj strani više od svega. Za izgovaranje svih Zdravomarija i Ocenaša
trebalo mi je dvanaest ili trinaest sati — i kad god bih došla do dijela molitve
Oce naš koji nas poziva da »oprostimo onima koji su zgriješili protiv nas«,
pokušavala sam ne misliti na ubojice jer sam znala da im ne mogu oprostiti.
Tijekom te druge pretrage galama ubojica stigla je do ruba mojih molitvi, poput
nekog ljutitog glasa koji bi me probudio iz sna. Zatim sam pokraj svoje glave
cula cetiri ili pet pucnjeva i to je privuklo moju punu pozornost. Shvatila sam
76
da se nalaze tik do nas, u pastorovoj spavacoj sobi! Kopali su po njegovim
osobnim stvarima, trgali stvari sa zidova, podizali krevet i prevrtali stolice.
»Pogledaj u ovo!«, viknuo je jedan od njih. »Sada pogledaj tu ispod. Pomakni
taj ormaric! Pretražite sve!«
Prekrila sam usta rukama u strahu da ce me cuti kako dišem. Bili su samo
desetak centimetara od moje glave... bili su ispred ormara — ormara! Ponovno
sam zahvalila Bogu što je ormar bio tu, medutim srce mi je svejedno bubnjalo.
Cula sam kako se smiju. Zabavljali su se hodajuci uokolo i ubijajuci ljude!
Proklela sam ih, poželjevši da gore u paklu.
Ormar je nabijao o vrata. Prekrila sam uši i molila: Bože, molim Te. Stavio
si ormar tu... sada ga zadrži tu! Nemoj dopustiti da ga pomaknu. Gospode,
spasi nas!
Tjeme mi je gorjelo, a ružni šapat ponovno se ušuljao u moju glavu: Cemu
zazivaš Boga? Nemaš li u srcu jednako toliko mržnje kao i ubojice? Nisi li kriva
za mržnju kao i oni? Poželjela si da su mrtvi; bolje receno, poželjela si da ih
možeš sama ubiti! Cak si se molila tom Bogu da im nanese patnju i ucini da
gore u paklu.
Cula sam ubojice s druge strane vrata i zaklinjala: Bože, natjeraj ih da
odu... spasi nas od...
Ne zazivaj Boga, Immaculee - ubacio se glas. On zna da si ti lažljivica.
Lažeš svaki put kada mu se moliš i govoriš da ga ljubiš. Nije li nas Bog sve
stvorio na svoju sliku? Kako možeš voljeti Boga, a mrziti toliko mnogo njegovih
stvorenja?
Misli su mi bile paralizirane. Znala sam da je demon u mojoj glavi u pravu
- doista sam lagala Bogu svaki put kada sam mu se molila. Bila sam toliko
obuzeta mržnjom prema ljudima odgovornima za genocid da sam jedva dolazila
do zraka.
Do tada je najmanje cetrdeset ili pedeset ljudi bilo u pastorovoj spavaonici.
Vikali su i izrugivali se. Zvucali su pijano i zlo, a njihovo klicanje bilo je zlobnije
no obicno: »Ubij Tutsije velike i male... Ubij jednoga, ubij ih sve. Ubij ih!«
Pocela sam moliti tražeci od Boga da ih drži podalje od ormara, kao i citave
kuce.
77
U pozadini raskalašenog pjevanja, mracni glas mi se rugao: Nema koristi...
ne zazivaj Boga. Što misliš, tko je poslao ove ubojice po tebe? On! Ništa te ne
može spasiti. Bog ne spašava lažove. Pocela sam se moliti za ubojice i zatim se
zaustavila. Ocajnicki sam željela Božju zaštitu, medutim u duši sam vjerovala
da zaslužuju umrijeti. Nisam se mogla pretvarati da nisu pobili i silovali na
tisuce ljudi, nisam mogla ignorirati grozna zlodjela koja su pocinili nad toliko
nevinih duša.
Zašto ocekuješ nemoguce od mene? - upitala sam Boga. Kako mogu
oprostiti ljudima koji me pokušavaju ubiti, ljudima koji su možda vec pobili
moju obitelj i prijatelje? Nije mi logicno da oprostim ubojicama.
Dopusti mi umjesto toga da se molim za njihove žrtve, za one koji su
ubijeni, silovani i osakaceni. Daj mi da se molim za sirocad i udovice... dopusti
mi da se molim za pravdu. Bože, zamolit cu Te da kazniš te zle ljude, ali ne
mogu im oprostiti, jednostavno ne mogu. Naposljetku sam cula kako ubojice
odlaze. Najprije su izašli iz spavace sobe, pa iz kuce, i uskoro su se udaljavali
putem a njihovi glasovi su išcezavali u daljini.
Nastavila sam sa svojim molitvama. Zahvalila sam Bogu što nas je spasio i
što mi je dao ideju da stavimo ormar ispred vrata kupaonice. Bože, to je bilo
vrlo pametno od Tebe. Ti si silno pametan, mentalno sam izgovorila i još
jedanput mu zahvalila. Pitala sam se kamo su ubojice otišli, a zatim pocela
moliti za svoje prijatelje i obitelj: Molim Te, pazi na moju majku, Bože; ona se
toliko brine za nas. Cuvaj mog oca; on zna biti tako tvrdoglav...
Nije imalo smisla: moje molitve kao da su bile šuplje. U mojoj duši zapoceo
je rat - nisam se više Bogu ljubavi mogla moliti srcem ispunjenim mržnjom.
Pokušala sam ponovno, moleci ga da oprosti ubojicama, medutim duboko
u sebi nisam smatrala da to zaslužuju. Bila sam na mukama... Pokušala sam
se sama moliti za njih, medutim cinilo mi se kao da se molim za Vraga.
Gospode, molim Te, otvori moje srce i pokaži mi kako da oprostim. Nisam
dovoljno jaka da ugušim svoju mržnju. Svima su nam toliko zla nanijeli... moja
mržnja je toliko snažna da bi me mogla smlaviti. Dodirni moje srce, Bože, i
pokaži mi kako da oprostim.
Mucila sam se tom dilemom sate i sate. Molila sam se do kasno u noc i
cijeloga sljedeceg dana, i dana poslije toga, i dana poslije toga. Molila sam citavi
tjedan, jedva uzimajuci hranu i vodu. Nisam se mogla sjetiti kada ni koliko
dugo sam spavala i bila sam tek nejasno svjesna protoka vremena.
78
Jedne noci zacula sam vrisku nedaleko od kuce, a zatim djecji plac.
Ubojice su zacijelo ubili majku i ostavili njezino dojence da umre na cesti. Dijete
je kricalo citavu noc; do jutra njegov je plac postao slab i sporadican, a do
sumraka je utihnuo. Cula sam režanje pasa u blizini i stresla se od pomisli
kako je skoncao djetetov život. Molila sam Boga da primi nevinu djetetovu
dušu, a zatim ga upitala: Kako da oprostim ljudima koji bi takvo što ucinili
dojencetu? Zacula sam njegov glas tako jasno kao da smo sjedili u istoj sobi i
razgovarali: Svi ste vi moja djeca... a dojence je sada sa mnom. To je bila tako
jednostavna recenica, medutim bila je odgovor na molitve u koje sam bila
zadubljena danima.
Ubojice su bili poput djece. Da, bili su barbarska stvorenja koja ce trebati
oštro kazniti za njihova zlodjela, ali ipak su bili djeca. Bili su okrutni, zlobni i
opasni, kao što djeca katkad znaju biti, no svejedno, bili su djeca. Vidjeli su, ali
nisu shvacali grozno zlo koje su cinili. Slijepo su, bez razmišljanja, nanosili
patnju drugima, ranjavali svoje tutsijske bracu i sestre, ranjavali Boga, i nisu
shvacali koliko teško ranjavaju sami sebe. Umovi su im bili zadojeni zlom koje
se proširilo cijelom zemljom, ali njihove duše nisu bile zle. Usprkos svojim
zvjerstvima, bili su Božja djeca i mogla sam im oprostiti kao djetetu, premda
nece biti lako... posebno zato što me to dijete pokušava ubiti.
U Božjim ocima ubojice su bili dio njegove obitelji te kao takvi dostojni
ljubavi i opraštanja. Znala sam da ne mogu tražiti od Boga da me voli kada
nisam bila voljna voljeti njegovu djecu. U tom sam se trenutku pomolila za
ubojice i za to da im njihovi grijesi budu oprošteni. Molila sam se da ih Bog
navede da spoznaju svoja grozna zastranjivanja prije nego što se okonca njihov
život na zemlji, prije nego li budu pozvani na odgovornost za svoje smrtne
grijehe. Držala sam ocevu krunicu i molila Boga da mi pomogne kada sam
ponovno cula njegov glas: Oprosti im, ne znaju što cine. Tog sam dana
napravila presudan korak ka opraštanju ubojicama. Moja ljutnja me je
iscrpljivala, no kada bih otvorila srce Bogu, on bi ga dodirnuo svojom
bezgranicnom ljubavlju. Po prvi sam put žalila ubojice. Molila sam Boga da im
oprosti grijehe i usmjeri njihove duše prema svojoj prekrasnoj svjetlosti.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvanaesto poglavlje
Bez prijatelja
Pronašla sam mjesto u kupaonici koje sam mogla zvati svojim vlastitim:
kutak u svom srcu. Povlacila sam se tamo cim sam se probudila i ostajala u
njemu sve dok nisam zaspala. Bio je to moj sveti vrt u kojem sam razgovarala s
Bogom, meditirala na njegove rijeci i njegovala svoje duhovno jastvo.
Kada sam meditirala, doticala sam izvor svoje vjere i jacala jezgru svoje
duše. Oko mene su se odvijale strahote, medutim ja sam pronašla svoje
utocište u svijetu koji je sa svakim novim posjetom postajao sve gostoljubiviji i
divniji. Cak i kada mi se tijelo grcilo, moja duša je rasla u sve tješnjoj vezi s
Bogom.
Pomocu molitve sam ulazila u svoj poseban prostor; jednom kada bih ušla
u njega, molila sam se bez prekida, koristeci svoju krunicu kao uporište za
usmjeravanje svojih misli i energije prema Bogu. Zrna krunice pomagala su mi
da se usredotocim na evandelja i održim Božje rijeci živima u svom umu. Molila
sam se u tišini, ali uvijek sam pomicala usnice kako bih samu sebe uvjerila da
ih doista izgovaram... u suprotnom bi se sumnja vratila i pocela bi me zazivati
negativna energija. Provodila sam sate kontemplirajuci o znacenju jedne jedine
rijeci, kao što je na primjer opraštanje, vjera ili nada. Provela sam dane uz rijec
predaja i shvatila da u stvari oznacava predaju vlastitog jastva višoj sili.
Potpuno sam se dala Bogu. Kada se nisam molila, osjecala sam se kao da više
ne stojim u njegovoj svjetlosti i svijet kupaonice postao bi previše turoban da bi
ga se moglo izdržati.
Pred kraj prvog mjeseca našeg skrivanja, pastor Murinzi došao je jedne
noci do nas s tanjurom ostataka. Kada nas je primio, ponašao se suosjecajno,
no sada se cinilo da to suosjecanje išcezava. Te noci je na njegovom licu
umjesto uobicajenog izraza zabrinutosti i sažaljenja bio mrk pogled. »Otac ti je
bio vrlo loš Tutsi!« otresao se na mene.
»Što? Kako to mislite?« bila sam potpuno zatecena, ne toliko napadom na
mog oca koliko cinjenicom da ga je pastor spomenuo u perfektu. Odbila sam
prihvatiti mogucnost da bi bilo koji clan moje obitelji mogao biti mrtav. »Moj
otac je dobar covjek, pastore — možda najbolji covjek kojeg sam ga ikada
upoznala!« Ne, Immaculee, bio je loš Tutsi i loš covjek... pomagao je RPF-ovim
pobunjenicima u planiranju gradanskog rata.« Pogledao je druge žene, pokazao
80
na mene i rekao, »Ako vas uhvate i ubiju, to ce biti zbog Immaculee. Ubojice je
love zbog aktivnosti njezina oca.« Bijesno je zurio u mene, a osjetila sam na sebi
i poglede drugih žena. »Pronašli su šesto pušaka u tvojoj kuci,« nastavio je
okrecuci se prema meni. »Pronašli su i bombe te listu smrti s imenima Hutua.
To je razlog zbog kojeg se Tutsiji progone i ubijaju. Da Hutui nisu djelovali prvi,
Tutsiji bi sada ubijali nas!«
Nisam mogla vjerovati što govori. Otrovne laži koje su širili hutuski
ekstremisti su pastora Murinzija lišile razuma. Godinama je prijateljevao s
mojim ocem i znao je da je bio posvecen poboljšanju života siromašnih i manje
sretnih. Tata je gradio škole i kapelice za Tutsije, Hutue i Twa jednako. Kako ga
je onda pastor mogao optužiti za skrivanje oružja ili planiranje ubojstava? Nije
li moj otac cak pozivao ocajne Tutsi izbjeglice pred našom kucom da ne ubijaju
Hutue cak ni ako Hutui žele ubiti njih?
Pastor Murinzi mi je rekao da je te informacije dobio od vlasti. Na žalost,
poput toliko mnogo drugih Ruandana, slijepo je vjerovao u ono što su mu
govorili ljudi na vlasti.
Obuzela me malodušnost. Bila sam sigurna da nitko ne bi širio takve
eklatantne laži protiv mog oca... osim ako ga prije nisu ubili. Ocito su htjeli
opravdati njegovo ubojstvo prikazujuci ga kao opasnog covjeka. No ja nisam
mogla misliti na to. Odbila sam vjerovati da bi bilo tko od moje obitelji mogao
biti mrtav — ne sada. Još nisam bila dovoljno jaka za to.
Bila sam toliko ljuta na pastora da sam željela vrištati, ali što sam mogla
uciniti? On je bio sve što je stajalo izmedu nas i smrti. Bile smo potpuno ovisne
o njegovom milosrdu — cak i ako trenutno nije bio previše milosrdan. Vidjele
smo da nas više ne gleda kao svoje susjede koji su u opasnosti i trebaju pomoc.
Sada je na nas gledao kao i ubojice: kao na neljude, žohare kojima je sudeno da
prije kraja rata budu istrijebljeni.
U meni je kljucala ljutnja dok je pastor Murinzi kaljao ocevo dobro ime.
Nisam mogla kontrolirati svoj gnjev — moj otac je pretrpio dovoljno uvreda! Po
prvi put otkako nas je zatvorio u kupaonicu podigla sam glas: »Ako je moj otac
imao toliko pušaka, zašto ih nije razdijelio tisucama Tutsija koji su došli k
nama tražeci zaštitu. Ako je moj otac imao toliko oružja, zašto nije zaustavio
ubojice kada su spaljivali našu kucu do temelja? Da je planirao ubiti Hutue,
ubio bi ih prije nego što su natjerali citavu njegovu obitelj u bijeg i uništili mu
život! Recite mi, pastore, zašto nije upotrijebio puške da zaštiti svoju ženu i kcer
od ubojica i silovatelja?«
81
Pastora Murinzija je moj ispad šokirao (žene takoder — oci su im se
razrogacile u nevjerici dok su gledale kako proturjecim covjeku koji je držao
naše živote u svojim rukama). Mahnuo mi je da budem tiho — zatim mi je rekao
da su puške pronadene i u crkvi oca Clementa, prijaznog starog svecenika kojeg
sam kao djevojcica pitala da postanem casna sestra. Otac Clement je bio
najkrotkija duša koju sam ikada upoznala. Citav život bio je vegetarijanac jer
nije mogao podnijeti da vidi ozljedivanje životinja; takoder, gnušao se nasilja i
mrzio je oružje. Pastorove tvrdnje bile su tako ocite laži da sam mu morala
odgovoriti.
»Pastore, jeste li vidjeli bilo što od tog oružja?«
»Ne, ali cuo sam o njemu od važnih ljudi. Oni su pošteni i ne bi lagali.«
Nisam mogla vjerovati da je moguce da jedan obrazovan covjek bude toliko
naivan, posebno uz sve što se dogadalo u državi. »Dakle, nemate dokaza za
stvari za koje optužujete mog oca?« Izvadio je iz džepa komad praznog papira i
rekao da je to vrsta papira kakve su RPF-ov pobunjenici davali ljudima koji su
im darovali oružje i novac. »Pronaden je u tvojoj kuci,« rekao je, mašuci njime
preda mnom kao da drži nož umazan krvlju.
»To je samo prazan komad papira.«
»Ali vrsta praznog papira kakav koriste pobunjenici.«
Nisam više mogla podnijeti razgovor s njim. »Pa, ako pomocu takve vrste
dokaza osudujete covjeka, tada razumijem zašto nekim ljudima ovdje ubijanje
tako lako polazi za rukom.«
Pastor je ugurao komadic papira natrag u džep i okrenuo se da ode.
»Stanite,« pozvala sam ga. »Imate li Bibliju koju mi možete posuditi? Zaboravila
sam svoju kod kuce.«
Cinio se posramljenim — znao je da je moj dom pougljenjena ruševina — i
pristao je donijeti mi primjerak. Bila sam zahvalna... morala sam procistiti um
divnim Božjim rijecima. Druge žene su me gledale kao da sam poludjela. Mislile
su da sam bespotrebno, nepromišljeno izazvala pastorovo strpljenje i autoritet.
Možda i jesam, ali nisam marila. Osjecala sam se dužnom braniti svog oca i
pastor mi se u tom trenutku cinio više kao tamnicar nego kao spasitelj.
Osim toga, cinjenica da je pastor mirne duše govorio loše o tati bila je
dosta dobra naznaka da su nam dani bili odbrojani. Ruandani su izrazito
povuceni i zatvoreni ljudi koji svoje osjecaje drže za sebe — pastor nikada ne bi
82
bio preda mnom ogolio svoje osjecaje da je mislio da cu preživjeti holokaust i
jednog dana ga ponovno sresti kao sebi jednakog.
Molila sam se da se oslobodim negativne ljutnje kada je pastor ukljucio
radio u svojoj spavacoj sobi.
Govorio je novi predsjednik Ruande i naše uši su se naculile kada smo
zacule kako izgovara ime naše rodne provincije, Kibuye. Glas mu je bio živahan
— je li moguce da je rat gotov? Hocemo li napokon moci izaci iz kupaonice i
potražiti svoje obitelji? Nas šestero gledale smo jedna drugu s nadom, misleci
da cemo napokon cuti dobre vijesti. Ali naše nade bile su uništene dok smo u
užasu slušale. »Želim vrijednim Hutuima iz pokrajine Kibuye osobno cestitati
na njihovom izvrsnom poslu,« rekao je predsjednik. »U Kibuye je ubijeno više
naših neprijatelja Tutsija nego u ijednoj drugoj pokrajini.« Bilo mi je zlo. Zar
svijet ne vidi ludilo koje je zahvatilo ovu zemlju? Zar nam nitko ne dolazi
pomoci?
Predsjednik je bio tako zadovoljan s »dobrim poslom« ucinjenim u Kibuye
da je obecao poslati tisuce dolara za kupnju hrane i piva kako bi ubojice
proslavili svoj uspjeh kako treba: »Nakon što završite posao i svi naši
neprijatelji budu mrtvi, živjet cemo u raju. Necemo se više morati natjecati za
poslove s žoharima. Bez malih žohara, u našim školama bit ce obilje mjesta za
hutusku djecu.« To je zacijelo bio izravni prijenos, jer cule smo ljude kako klicu
i navijaju.
»Radite dobar posao u Kibuyeu — skoro svi naši neprijatelji su mrtvi. Ali
moramo ih pobiti sve. Dovršimo posao!« Gledale smo jedna drugu u ocaju. Je li
doista mislio da su skoro svi Tutsiji na našem podrucju mrtvi? U Kibuyeu je
bilo više od cetvrt milijuna Tutsija... kako je to moguce? Što je s našim
obiteljima? Gdje su moji roditelji i Vianney i Augustine? Oh, gdje je moj dragi
Damascene? Upitala sam Boga da li me iskušava i — još jedanput sklopila ruke
u molitvu. Ipak, bilo mi je teško pronaci svoje tiho mjesto za razgovor s Bogom
dok je vrag urlao u mojim ušima. Nakon predsjednikova govora, kroz prozor
smo culi glasove od kojih jedan pripadao mojoj staroj prijateljici Janet. Stajala
je u dvorištu s druge strane zida kupaonice i govorila je o meni. »Immaculee?«
rekla je. »Još je nisu pronašli. Mislila sam da mi je bila prijateljica, ali ona je
lažljivica. Samo se pretvarala kako bi me uljuljkala u lažnu sigurnost. Znala je
da njezin otac planira pobiti moju obitelj... Stvarno me nije briga ako je
pronadu i ubiju.« O Bože, što je slijedece? Pitala sam se. Kako Janet može
govoriti takve stvari? Znala sam da je bila uznemirena kada smo se posljednji
put vidjele, no pripisala sam to utjecaju njezinog oca i ratnom stresu. Ali, evo,
83
sada je moja prva i najdraža prijateljica govorila da je nije briga hocu li živjeti ili
umrijeti.
Cuvši Janetino odbacivanje pocela sam se osjecati tako strahovito
usamljeno da sam ocajnicki trebala razgovor s nekim tko mi je prijatelj.
Poželjela sam da sam u svojoj sobi studentskog doma, da se smijem sa Sarah i
Clementine ili da im povjeravam svoje brige dok me one drže za ruke i tješe.
Vrag mora da je bio prisluškivao moje misli jer je netom nakon što sam
cula kako Janet porice naše prijateljstvo preko pastorovog radija emitiran još
jedan izvještaj — ovaj je govorio o smrti stotina studenata u mojem
sveucilišnom kampusu. To je bio masakr. »Poharali smo Butare... ubili smo više
od petsto zmija i njihovih izdajnickih prijatelja Hutua na sveucilištu,« hvalio se
spiker. Boljela me pomisao na sve moje prijatelje s fakulteta od kojih su mi
mnogi bili bliski prijatelji još od srednje škole. Pouzdano sam znala da ih je
tokom Uskršnjih blagdana mnogo ostalo u kampusu. Mislila sam na sve te
ljupke djevojke s kojima sam se zajedno smijala, plakala i molila... i na sve
zajednicke snove o odrastanju, zaljubljivanju i zasnivanju obitelji. Bile smo
sigurne da cemo biti doživotne prijateljice — sada su njihovi životi bili svršeni,
ugašeni. Molila sam se da ih nisu mucili. Tada sam shvatila da bih bila s njima
da nisam primila ocevo prekrasno pismo u kojem me moli da se vratim kuci za
praznike.
Srce me je boljelo. Jesam li izgubila sve koje sam ikada voljela? Zatvorila
sam oci i molila Boga da mi pokaže znak da je sa mnom. On je bio jedini koji mi
je bio preostao, jedini kojem sam mogla vjerovati. Ali umjesto znaka, cula sam
vapaj u pomoc. .»Pastore Murinzi, hvala bogu da ste tu! Molim vas, morate mi
pomoci. Dolaze po mene... dolaze me ubiti!«
Prepoznala sam ženin glas: To je bila Sony, stara udovica ciji je muž ubijen
u ubilackom pohodu 1973. godine. Sony je bila draga starica koja me je kada
bih sišla s autobusa na povratku iz škole uvijek docekala s vocem i malim
darovima za moju bracu. Bila mi je poput bake i poželjela sam ustati se i
doviknuti joj da dode i sakrije se s nama.
No tada sam cula pastora kako kaže: »Odlazi odavde. Ne mogu skrivati
Tutsije, žao mi je. Ne možeš uci ovdje.« »Pastore, smilujte mi se, molim vas! Vi
ste Božji covjek — molim vas poštedite moj život... Necu nikome reci. Bit cu
tiho. Pastore, ne želim umrijeti. Ja sam samo starica, nikome nisam naudila.«
»Ti si neprijatelj ove države i ne mogu te štititi. Ja sam dobar Hutu i zato
otidi.« I zatim je zalupio ulaznim vratima. U daljini sam cula ubojice kako
84
pjevaju svoju lovacku pjesmu dok su prilazili kuci. Jadna Sony ponovno je
pocela vrištati. Mogla sam je vidjeti u glavi, kako se pogrbljena i oslonjena na
štap hramajuci pokušava udaljiti — nece dospjeti daleko prije no što je ubojice
sustignu. Željela sam zaplakati, ali suze nisu dolazile. Srce mi je otvrdnjavalo
na neprekidnu navalu cemera. Cak se nisam ljutila na pastora. Ubojice su
možda bili vrlo blizu kada je Sony stigla te nije imao drugog izbora nego da je
odbije.
Zatvorila sam oci i zamolila Boga da primi Sonynu dobru dušu i pobrine se
da dospije u raj. Zatim sam ga još jednom zamolila za znak da nas cuva.
Pastor je otvorio vrata i bez rijeci mi predao Bibliju koju sam ga ranije bila
zamolila.
Odmah sam je otvorila i potražila psalam 91:
I kažem, On je zaklon moj, utvrda moja. On je moj Bog u koga se uzdam.
Jer on ce te spasiti od svake zamke i kuge pogubne. Svojim cete krilima zaštititi
i pod njegova ceš se krila skloniti. Njegova istina je tvoj štit i obrana. Sada se ne
trebaš bojati strašila nocnoga ni strelice što leti danju. Ni kuge što se šulja kroz
tmine, ni pošasti što hara u podne. Pa nek padaju hiljade kraj mene, deseci
hiljada s desne moje, meni se zlo nece primaci.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Trinaesto poglavlje
Okupljanje sirocadi
Prošlo je više od mjesec dana i mislile smo da nikada više necemo vidjeti
nebeski svod. Ubojice su dolazili i odlazili kako su htjeli, nenajavljeno stizali
pred pastorova vrata u svako doba dana i noci. Nekada ih je bilo nekoliko
desetaka, a nekada nekoliko stotina - dolazili su kada bi im bilo naredeno, kada
bi od nekoga primili dojavu ili kada bi im dosadilo pa su poželjeli uloviti nove
Tutsije koje ce muciti i ubiti. Bilo kako bilo, stalno su dolazili, a mi smo znale
da ce nastaviti dolaziti sve dok nas ne pronadu ili ne izgube rat. Novosti što su
dolazile preko pastorovog radija bile su turobne: vode vlade su svaku radijsku
postaju u Ruandi pretvorile u stroj za širenje propagande smrti. Spikeri su
Hutuima posvuda govorili kako je njihova dužnost da ubijaju Tutsije cim ih
85
vide, bez suvišnih pitanja. A država je i dalje bila potpuno zatvorena kako bi se
osiguralo da rad ne ometa ubijanje. Kada se dio poljoprivrednika potužio da im
propadaju usjevi, vladin dužnosnik je preko radija objavio da se, ukoliko netko
treba uzeti slobodan dan od ubijanja kako bi se pobrinuo za svoja polja, taj
treba naoružati dok radi. »Ne smijete se uljuljati u osjecaj sigurnosti! Tutsijske
zmije se skrivaju u travi i grmlju«, rekao je. »Stoga se pobrinite da su vam macete
pri ruci kako biste sasjekli zmije popola. Još bolje, uzmite svoju pušku i
upucajte ih! Ako nemate pušku, vlada ce vam je ustupiti. Ako radite na svom
polju i uocite tutsijsku ženu kako u grmlju doji svoje dijete, nemojte protratiti
zlatnu priliku: uzmite svoju pušku, ubijte je i vratite se na posao znajuci da ste
obavili svoju dužnost. Ali, ne zaboravite ubiti dijete — i dijete zmije je zmija,
zato ubijte i njega!«
Lokalni su dužnosnici dijelili macete na benzinskoj postaji u našem selu, a
milicija je isporucivala puške i granate, iduci od vrata do vrata. U stvari, jedne
noci, kada nam je pastor Murinzi došao dati hranu, imao je pušku obješenu
preko ramena. »Ne bojte se, necu vas ubiti,« rekao je mašuci puškom pred
sobom. »Danas je došlo nekoliko vladinih vojnika i oni su mi je dali. Da sam je
odbio uzeti, optužili bi me da sam umjeren i ubili me.« Prevrtao je oružje u ruci
te ga zatim ponovno objesio preko ramena obecavajuci, »Necu je upotrijebiti,
osim ako ne bude apsolutno nužno.«
Cinilo se da je svaki Hutu u Ruandi imao pušku ili macetu, zajedno s
naputcima da ih upotrijebi na Tutsijima — i nitko na svijetu nije prstom
mrdnuo da ih zaustavi. Iz radijskih smo izvještaja znali da pomoc nije na putu i
nisam mogla shvatiti kako to da su nam druge države, posebno takozvane
civilizirane zapadne države, okrenule leda. Znale su da nas ovdje masakriraju,
no ipak nisu cinile ništa. UN je cak povukao svoje mirovne snage nedugo nakon
pocetka ubijanja. Ipak, Romeo Dallaire, kanadski general koji je bio satnik UNovih
mirovnjaka, odbio je poslušati naredbe da se povuce i s nekoliko je stotina
vojnika ostao u Ruandi. Bio je hrabar i moralan covjek, medutim bio je i
usamljen u moru ubojica. Cesto smo ga culi na radiju kako preklinje da netko,
bilo tko, pošalje vojne snage u Ruandu i zaustavi pokolj, ali nitko ga nije
slušao. Belgija, bivši kolonijalni vladar naše zemlje, bila je prva koja je povukla
svoje vojnike iz Ruande. U meduvremenu, Sjedinjene Države cak nisu htjele
priznati da se genocid uopce zbiva! Bilo im je nemoguce ne znati da naši
politicari nece zaustaviti ubijanje sve dok i posljednji tutsijski muškarac, žena i
dijete ne budu mrtvi. Svatko je mogao cuti što planiraju uciniti — ono što cine
— slušajuci bilo koju radijsku postaju u Ruandi. Ponekad bi nam pastor došao
reci pojedinosti službenih planova za genocid, koje nisu ulazile u radijske
emisije. »Jednom kada svi Tutsiji budu mrtvi, napravit ce kao da nikada nisu ni
86
postojali. Zatrt ce im svaki trag,« rekao nam je prozaicno. »Vladini gradski
dužnosnici, koje poznajem, imaju naredbe da unište sve tutsijske dokumente.
Vec su spalili vecinu školskih i radnih dokumenata i sada su prešli na rodne i
bracne listove te smrtovnice. Jednako je i u svakom drugom gradu ili selu: u
naredbama stoji da se treba pobrinuti da ni jedan jedini tutsijski trag ne ostane
na ruandskom tlu.« Jedine dobre vijesti koje smo cule bile su one o ratu.
Hutuska je vlada stalno izvještavala da ubija sve pobunjenicke tutsijske vojnike
iz RPF-a: medutim, potom bismo na BBC-u i na drugim radijskim postajama
cule da RPF u nekim dijelovima zemlje dobiva rat. Ponekad bismo cule vodu
RPF-a Paula Kagamea kako ohrabruje Tutsije da ne gube vjeru jer se
pobunjenici bore da ih spase. Za nas je on bio heroj, premda smo bile svjesne
da se RPF bori oko Kigalija i dalje na sjeveru — daleko od Matabe. Kagameove
rijeci nisu promijenile našu situaciju, ali dale su nam malu nadu da bi nas
tutsijski vojnici jednog dana mogli spasiti.
Kako se rat razvlacio, pastor je postajao sve više zabrinut oko toga što ce s
nama. »Potraje li rat još mnogo mjeseci, ponestat ce mi hrane za vas. Bit ce mi
nemoguce zadržati vas,« jadao se. Sjetila sam se puške koja mu je bila obješena
preko ramena i pitala se što planira uciniti s nama kada nestane hrane. Nisam
si mogla dopustiti da povjerujem da bi se pastor pretvorio u ubojicu — ne
nakon što je riskirao vlastiti život da nas spasi. Ipak, pouzdano sam znala da je
sposoban izbaciti nas iz kuce usred noci, jednako kao što je ucinio Augustinu i
Vianneyju. Takoder sam znala da kraj vrvi ubojicama te da izvan kupaonice ne
bismo preživjele niti sat. Pastor je zacijelo mnogo razmišljao o tome te je na
posljetku odlucio potražiti Božju pomoc. Jedne nas je noci zamolio da se s njim
molimo Bogu da pomogne vladinim vojnicima da dobiju rat. Mi smo ga samo
pogledale... Zar ne shvaca što traži od nas? Nisam mogla vjerovati koliko je
postao neosjetljiv na našu patnju. Svejedno, bile smo u škripcu — što drugo
možemo uciniti? Sve smo sklopile svoje ruke i pretvarale se da molimo s njim.
Ono za što sam se ja zapravo molila bile su duše mnogih tisuca Tutsija koji su
vec bili ubijeni. Zatim sam se molila da ubojice obasja snažna Božja svjetlost i
da ih njegova ljubav promijeni: Bože, dotakni ih svojom božanskom ljubavlju.
Samo ce tada ostaviti svoje macete i pasti na koljena. Molim te, Bože, dirni ih
tako da zaustave svoj pokolj. Oprosti im.
Molila sam se i za to da pastor ne postane previše bešcutan prema nama,
da njegovo srce ne otvrdne kada nas ugleda te da se prisjeti da smo ljudska
bica.
Cim smo završili molitvu, pastor Murinzi nas je šokirao otkrivši nam što s
nama namjerava uciniti nakon rata: »Kada rat završi, u Ruandi više nece biti
87
Tutsija. Stoga cu vas morati prokrijumcariti odavde tako da vas nitko ne opazi.
A vi cete morati otici nekamo gdje vas nitko ne poznaje, gdje nitko ne može
otkriti da sam ja bio taj koji vas je skrivao tijekom rata.«
Ispostavilo se da nas je planirao poslati na osamljeni otok udaljen
osamdeset kilometara, usred jezera Kivu, da postanemo žene urodenika iz
plemena Abashi!
Pogledavale smo jedna drugu u nevjerici. Abashi su bili primitivno pleme
koje je živjelo duboko u šumi i nisu imali prakticki nikakvog kontakta s
vanjskim svijetom. Nisu imali škole, crkve, cak ni zaposlenja; nisu nosili
nikakvu odjecu osim tkanine oko bokova i jeli su samo ono što su mogli pronaci
ili uloviti u šumi. Ruandski roditelji strašili su neposlušnu djecu prijeteci im da
ce ih poslati da žive s Abashijima — to je bilo kao da vas se pošalje da živite s
babarogom.
»Što vam drugo preostaje? Nemamo o cemu raspravljati,« rekao je pastor
definitivno i ostavio nas da razmišljamo o svojoj sudbini.
Mrzila sam nacin na koji je pastor poceo razmišljati o nama, no mogla sam
razumjeti njegov mentalni sklop. Da hutuski ekstremisti dovrše ono što su
zapoceli, bili bismo posljednji živi Tutsiji u Ruandi — sirocad u neprijateljski
nastrojenoj domovini. Ali, uopce se nisam osjecala kao siroce. Tjednima sam se
neprestano molila i moj odnos s Bogom bio je dublji nego što sam ikada
smatrala mogucim. Osjecala sam se poput kceri najdobrohotnijeg, najmocnijeg
kralja što ga je svijet ikada vidio. Predavala sam svoje misli Bogu svakog dana
kada sam se povlacila u posebno mjesto u svojem srcu kako bih komunicirala s
njim. To mjesto bilo je poput malog komada raja, gdje se moje srce obracalo
njegovom Svetom Duhu, a njegov Sveti Duh obracao se mom srcu. Uvjeravao
me da dokle god živim u njegovu Duhu necu biti napuštena, da necu biti sama
i da mi nitko nece nauditi.
Sate i sate sam potpuno nepomicno sjedila na tom prljavom podu te
kontemplirala o cistoci njegove energije dok je njegova ljubav tekla kroz mene
poput svete rijeke, procišcavajuci mi dušu i umirujuci um. Ponekad sam se
osjecala kao da lebdim iznad svoga tijela, sklupcana u Božjoj mocnoj šaci,
sigurna na njegovom dlanu punom ljubavi. U svom umu cula sam se kako
govorim egzoticnim jezicima koje nikad prije nisam cula — instinktivno sam
znala da slavim Božju moc i ljubav.
88
Tijekom svojih budnih sati bila sam u neprekidnoj komunikaciji s Bogom,
moleci se i meditirajuci petnaest do dvadeset sati dnevno. Cak sam tijekom sati
koje sam spavala sanjala o Isusu i Djevici Mariji.
Pronašla sam svoje spasenje usred genocida. Znala sam da ce moja veza s
Bogom transcendirati kupaonicu, rat i opci pokolj... To je bila veza za koju sada
znam da ce transcendirati i sam život. Uzdigla sam svoje srce do Gospodina, a
on ga je ispunio svojom ljubavlju i opraštanjem. Boravak u toj kupaonici
pretvorio se u blagoslov na kojem cu biti vjecno zahvalna. Cak i ako vani moji
roditelji poginu u krvoprolicu, nikada necu biti siroce. U toj sam se kupaonici
ponovno rodila i sada sam bila voljena kci Boga, mog Oca.
Samo su najmlada od pastorovih desetero djece, sin Lechim i kci Dusenge,
bili živjeli s njim kada smo mi stigle. No, kako je rat napredovao, njegova druga
djeca vracala su se u roditeljski dom i kuca se pocela puniti. Pastoru je postalo
teže da sam pazi na nas — i tako se, nakon otprilike pet tjedana što je naš
boravak održavao brižljivo cuvanom tajnom, povjerio Lechimu i Dusenge,
dvjema osobama kojima je vjerovao najviše na svijetu.
Lechim je bio dobar covjek predivnog srca, a Dusenge vrlo srdacna
djevojka koja mi je dugo vremena bila draga prijateljica. Dusenge me je srdacno
pozdravila, dok mi je Lechim primio ruku i cvrsto je držao. »Oh, Immaculee,«
prošaptao je i nakon toga utihnuo. Posljednji put smo jedno drugo bili vidjeli na
dan kada sam se pocela skrivati i nismo mogli pronaci rijeci kojima bismo
opisali što se odonda dogodilo. Stisnuo je moju ruku i rekao, »Tako sam sretan
što se skrivaš ovdje... Hvala Bogu što moja obitelj može za tebe nešto uciniti.
Zaštitit cemo te.«
Njegova dobrota podsjetila me na lijepe osjecaje iz naše nevine veze od prije
više godina. Pocela sam uvidati da Bog nije stvarao nikakve slucajnosti —
spojio je Lechima i mene prije mnogo godina kako bih sada mogla biti spašena
skrivajuci se u njegovoj kuci. Susret sa starim prijateljima bio mi je velika
utjeha iako nijedan od njih nije imao nikakve vijesti o mojoj obitelji niti
saznanja o tome gdje je moj momak John. (Na selu je bilo teško komunicirati
jer su telefonske linije bile prekinute od pocetka rata.) Ali Lechim i Dusenge
unijeli su u kupaonicu nešto obzirnosti te, povremeno, rijetko zadovoljstvo u
obliku jednostavne šalice caja. Pastor Murinzi možda nas je otpisao kao
sirocad, no njegova najmlada djeca su nas posvojila.
Kasno jedne noci sredinom svibnja, vrata kupaonice naglo su se otvorila.
Iznenada su se dvojica mladih ubojica iz Interahamwea natkrilila nad nama.
Trgnule smo se, ocekujuci udarac macete u svakom trenutku, no tada smo culi
89
pastorov glas kako nam šapce da budemo mirne i ne brinemo. Trenutak kasnije
shvatile smo da siluete nisu bile nikakve ubojice, nego dvije tutsijske žene što
su se ocajnicki željele pridružiti našem skrivenom sestrinstvu. Bile smo sretne
što vidimo još dvoje živih i zdravih Tutsija, no nismo im mogle napraviti mjesta
da sjednu. Pastor ih je gurnuo u sobu i one su pale na nas. »Budite sasvim
tiho,« podsjetio nas je još jedanput i zatvorio vrata. Lica djevojaka bila su jedva
vidljiva na slaboj svjetlosti što je prodirala kroz prozor. Pokušale smo s njima
razgovarati na našem znakovnom jeziku, ali, naravno, one nas nisu razumjele
što govorimo. Riskirale smo nekoliko minuta prigušenog razgovora kako bismo
doznale odakle su došle i što se dogada u vanjskom svijetu. Zvale su se Malaba
i Solange: Malaba je bila otprilike mojih godina — vidjela sam je nekoliko puta
kad sam odrastala, no nisam je dobro poznavala, a Solange je bila tinejdžerica
koju nikada prije nisam srela. Nama je to bilo nepoznato, ali Marianne, jedna
od pastorovih starijih kceri, skrivala je te dvije djevojke u svom domu u
sjevernoj Ruandi od pocetka genocida. Gradanski rat s pobunjenicima bio je
najžešci na sjeveru i hutuski su ekstremisti posvuda tražili tutsijske špijune.
Marianne je slovila kao dobra i suosjecajna, što ju je u ocima ekstremista cinilo
izrazito sumnjivom. Njena je kuca bila pretraživana nekoliko puta i bojala se da
ce prije ili kasnije Malaba i Solange biti pronadene.
Marianne je nekako uspjela nabaviti lažnu osobnu iskaznicu za Malabu te
ih je obje prerušila u kostime nalik onima kakve su voljeli nositi ubojice. Stavila
je macete, puške i rucne granate koje su joj interharmwovci dali da ubija
Tutsije u svoj automobil i posjela djevojke pokraj oružja. Zatim su, dok su
posvuda oko njih bješnjele borbe, krenule na dug, opasan put prema jugu, do
kuce njena oca, gdje su se nadale pronaci sigurnost.
Malaba i Solange ispricale su nam da su ih ubojice iz Interaharmwea
svakih nekoliko kilometara zaustavljali na cestovnim blokadama i tražili osobne
iskaznice. Buduci da Solange nije imala iskaznicu, kod svakog su zaustavljanja
mislile da ce ih ubiti. Neposjedovanje osobne iskaznice bilo je jednako loše kao i
posjedovanje tutsijske... koja je znacila smrtnu presudu.
»Jedan covjek predao im je svoju tutsijsku iskaznicu i odsjekli su mu glavu
ravno pred nama,« promuklo je šaptala Solange, tresuci glavom u nevjerici,
nesposobna povjerovati onome cemu je svjedocila vlastitim ocima.
»Ubijali su cak i Tutsije koji su zaboravili svoje osobne iskaznice kod kuce,«
rekla je Malaba. »Prepoznala sam jednog od ljudi koje su ubili — znala sam da
je Hutu, ali oni nisu. Bio je malo viši od njih, i to im je bilo dovoljno. Prozvali su
90
ga tutsijskim špijunom i upucali. Zatim su ubili još jednog Hutua jer im je
prigovorio: sve što je rekao bilo je to da je pogrešno što ubijaju Tutsije.«
Prije no što su krenule na put, Marianne je djevojkama rekla da im je bolje
da budu kadre ponašati se kao ubojice ukoliko žele preživjeti. Tako su svaki
put kada bi bile zaustavljene na cestovnoj blokadi uzele macetu ili pušku te
mahale njima po zraku.
»Vrištale smo kao ludakinje,« rekla je Solange. „Vikale smo, 'Snaga Hutua!
Snaga Hutua! Pobijmo sve žohare! Pobijmo tutsijske pse!' Ubojicama je bilo
drago vidjeti nas da se tako ponašamo — rekli bi nam da samo tako nastavimo
i mahnuli da prodemo. Želja za ubijanjem Tutsija bila je poput imanja
propusnice... Citava je zemlja bila poludjela. Vecina tih momaka bila je pijana
ili na marihuani. U stvari, na dvije kontrolne tocke vidjele smo kako su se
zaustavili vojnici u džipovima te ubojicama dijelili drogu i alkohol ne bi li ih
održali motiviranima.«
Dvije sestre su nam ispricale da su, iduci cestom prema jugu, prošle kraj
toliko mnogo mrtvih tijela da im je trebalo dugo vremena da shvate da se radi o
leševima. »Bilo ih je toliko mnogo i bili su naslagani u toliko visoke hrpe da smo
mislile da prolazimo pokraj hrpa stare odjece i smeca. Ali kada smo bolje
pogledale... kada smo se zaustavile i spustile prozor, znale smo. Bez obzira na
to što je motor automobila bio upaljen, moglo se cuti zujanje muha nad
tijelima. I bilo je na stotine pasa koji su jeli tijela i natezali se oko razlicitih
komada... Sve je to tako odvratno. Citava zemlja zaudara na trulo meso,« rekla
je Solange. Lice joj je bilo blijedo i drhtala je dok je govorila. »Ne mogu izbiti te
slike iz glave... Cak i kad zatvorim oci, sve što vidim su mrtva tijela.«
Da nismo slicne price strave vec cule preko radija i od pastora, bilo bi nam
teško povjerovati u to što su opisale. Zvucalo je kao da je došla apokalipsa, a
Ruanda joj je bila prva stanica. Pitale smo ih znaju li što o našim obiteljima, no
nisu znale cak ni gdje su njihove vlastite obitelji. Marianne je bila Malabina
kuma i zato su bile u posjetu kod nje kada je ubijanje zapocelo. Malaba je
plakala dok se namještala u našim krilima. »Da nas Marianne nije primila, sada
bismo ležale u jednoj od onih hrpa leševa i jeli bi nas psi.«
Na tu sliku prošli su me žmarci. Po milijunti sam se put zapitala gdje su
moji roditelji i braca te zamolila Boga da ih cuva. Bože, ti si jedina obitelj s
kojom sada mogu razgovarati. Oslanjam se na tebe da se pobrineš za druge.
Te je veceri gužva u kupaonici bila mnogo veca no obicno. Dok sam njihala
slatku sedmogodišnju Sandu u krilu dok ne zaspe, razmišljala sam o tome
91
kako je svaka od nas u toj maloj prostoriji bila otrgnuta od svoje obitelji, ili je
obitelj bila otrgnuta od nas. Pogladila sam Sandu po kosi i poželjela da je moja
vlastita majka tu da me njiše dok ne zaspem.
Utonula sam u san nedugo prije zore i imala najintenzivniji san u životu.
Vidjela sam kako preda mnom stoji Isus, imao je raširene ruke kao da me želi
zagrliti. Bio je odjeven u komad tkanine omotan oko struka, a njegova duga
kosa padala mu je oko ramena. Sjecam se da sam bila zapanjena njegovom
mršavošcu: rebra su mu stršila, a obrazi su mu bili tanki i upali. Ipak, njegove
su oci sjale poput zvijezda kada me je pogledao, a glas mu je bio mek kao lagani
povjetarac.
»Kada izadeš iz ove prostorije, otkrit ceš da su gotovo svi koje si poznavala i
voljela davno mrtvi,« rekao je. »Došao sam ti reci da se ne bojiš. Neceš biti sama
— ja cu biti s tobom. Ja cu biti tvoja obitelj. Budi u miru i vjeruj u mene, jer ja
cu uvijek biti uz tebe. Nemoj predugo tugovati za svojom obitelji, Immaculee.
Oni su sada sa mnom i radosni su.«
Probudila sam se opuštena i sretna. Sanjati Isusa bio je predivan užitak.
Uživala sam u toplim energijama koje je san ostavio u meni te zahvaljivala Bogu
što mi je poslao tako lijepe misli. No, kako se dan primicao kraju, moje je srce
postalo žalosno. Isus je rekao da je moja obitelj mrtva, a ja sam ocajnicki željela
da budu živi. Željela sam vidjeti svoje roditelje, reci Vianneyju koliko mi je žao
što sam ga pustila da ode one noci te gledati Damascenov osmijeh kako mu se
širi preko lica. Nakon svih mojih molitvi, zašto Bog nije mogao poštedjeti
njihove živote?
Zatvorila sam oci i utješila se razmišljajuci da bi, ako je sve bio samo san,
moja obitelj sasvim lako mogla biti živa, a ako se nije radilo o snu, tada je Bog
obecao da ce se brinuti za mene, a nikad nisam cula da je Bog prekršio svoje
obecanje.
Nedugo nakon tog sna, cula sam ljude koji su ispod prozora kupaonice
razgovarali o nekim nedavnim ubojstvima kojima su svjedocili. Jedan muškarac
odlucio je ispricati pricu o hvatanju mladica koji se skrivao na ovom podrucju
od pocetka rata. »Taj je decko imao magisterij i ubojice su mu se stalno
izrugivali zbog toga — pitali su ga kako to da su ga uhvatili ako je tako
pametan. Jedan od njih je rekao da želi vidjeti mozak nekoga s magisterijem, pa
je decku macetom raspolovio glavu. Zatim je pogledao u njegovu lubanju.« Srce
mi je pucalo. U našem kraju nije bilo mnogo mladih Tutsija koji su stekli
magisterij. Bila sam sigurna da govore o mom bratu Damascenu!
92
O, Bože, molim te da to nije on, molila sam se. Pokušala sam se smiriti te
govorila sama sebi da ne mogu biti sigurna da govore o Damascenu.
Neprestano sam se molila da to nije moj brat i cekala da pastor Murinzi dode s
hranom. Kada je napokon, satima kasnije, otvorio vrata, rekla sam mu što sam
cula i bez uvijanja ga upitala jesu li ti ljudi pricali o Damascenovom ubojstvu.
Iznenadila sam ga svojim pitanjem te primijetila da me izbjegava pogledati
u oci. »Ne, ne, uopce ne,« rekao je. »Ubili su mnoge mladice pa nema razloga
misliti da su govorili o tvom bratu. Nisam ništa cuo o nijednom od tvoje brace,
Immaculee.«
O, pastore, pomislila sam, da barem bolje lažete! Izraz na njegovom licu
govorio mi je da je Damascene mrtav. Ali, kako da budem sigurna? Ugrizla sam
se za usnicu i zahvalila mu što me obavještava i što nas sve štiti. Klimnuo je i
otišao u velikoj žurbi. Druge su mi žene rekle da se ne brinem, da je moj brat
dobro i da ne mogu znati o kome su ljudi razgovarali. Malo sam se nasmiješila i
izvana se složila s njima. Na posljetku, i dalje je postojala dobra šansa da je moj
prekrasni Damascene živ te da cu uskoro ponovno vidjeti njegovo nasmijano
lice i smijati se njegovim šalama. No, moje srce nije htjelo slušati moju glavu.
Pocela sam plakati, isprva tiho, no ubrzo sam neutješno jecala. Ošamarila sam
samu sebe i štipala se posvuda u nadi da ce mi bol odvratiti pozornost i
zaustaviti suze. Ali ništa nije djelovalo. Znala sam da druge žene može uhvatiti
panika i bojala sam se da me ne cuju, ali nisam se mogla zaustaviti. Ugrizla
sam se za ruku kako bih prigušila plac, no suze su mi nastavile teci niz lice, a
moje je jecanje postalo glasnije. Da stvar bude gora, i mlade su djevojke pocele
plakati. Starije žene mahale su rukama po zraku, tiho me moleci da prestanem
sa svojim glasnim placem. Za sat vremena sam i prestala. I nikada više nisam
zaplakala u toj kupaonici.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Cetrnaesto poglavlje
Dar jezika
Sedam tjedana u kupaonici sve nas je ucinilo zastrašujuce mršavima —
kosti su nam se utisnule u meso, a koža nam se objesila. Kako su naše salo i
mišici nestajali, ostavljajuci nas bez podloge na našim stražnjicama, sjedenje
na tvrdom podu postajalo je sve neudobnije. Unatoc dvije dodatne žene,
kupaonica je svakim danom postajala sve prostranijom. Mi smo se smanjivale,
a uslijed naše dijete gladovanjem vecinu smo vremena bile slabe i ošamucene.
Po odjeci sam zakljucila da sam smršavjela oko dvadeset kilograma (a pri
dolasku sam težila tek pedeset i dva kilograma). Koža nam je bila blijeda, usne
ispucale, a desni natecene i bolne. Da stvari budu gore, buduci da se nismo
tuširale ni mijenjale odjecu otkako smo stigle, mucila nas je teška zaraza
tjelesnim ušima. Ponekad su sicušni nametnici toliko narasli pijuci našu krv da
smo ih mogle vidjeti kao marširaju preko naših lica. Možda nismo bile lijep
prizor, ali nikad se nisam divnije osjecala. Svakog dana bih se probudila i
zahvalila Bogu što mi je podario život i on je svakog jutra ucinio da se osjecam
voljenom i paženom. Znala sam da me nije toliko dugo održao na životu i proveo
kroza tolike patnje samo da bi dopustio da poginem pod macetom krvožednog
ubojice! I znala sam da nece dopustiti da umrem od neke glupe svakodnevne
bolesti. U kupaonici sam dva puta oboljela od bolesti koje bi se s nekoliko
tableta mogle izlijeciti u roku jednog dana — samo da smo ih imali. Prva je
bolest došla s temperaturom od preko cetrdeset stupnjeva od koje sam se tresla
i bila u bunilu. Druga je bila gadna infekcija urinarnog trakta — jedno od
najbolnijih iskustava koje sam ikad prošla. Jedina stvar koju mi je pastor
ponudio bili su toplomjer i njegove najbolje želje — nije imao nikakvih lijekova
viška.
Sve što sam mogla bilo je moliti, i tako sam i ucinila. Kada su bol i groznica
postali preteški, zamolila sam Boga da položi svoje iscjeliteljske ruke na mene
dok spavam. Oba sam se puta probudila osvježena i u boljem stanju, bez
groznice i boli. Bila sam izlijecena snagom njegove ljubavi.
Ne, bolest me nece uzeti. Bila sam sigurna da Bog ima viši cilj za mene i
svaki sam se dan molila da mi ga otkrije. Isprva sam ocekivala da ce mi otkriti
citavu moju buducnost odjednom — možda uz bljesak munje i tresak groma
kao bonus. Medutim, uvidjela sam da nam Bog nikada ne pokazuje nešto što
nismo spremni razumjeti. Umjesto toga, omogucava nam da vidimo ono što
94
trebamo vidjeti, u trenutku kada to trebamo vidjeti. Cekat ce sve dok naše oci i
naša srca ne postanu otvorena za njega i tada ce, kada smo spremni, postaviti
naše noge na put koji je najbolji za nas, ali na nama je da obavimo hodanje.
Bog je postavio moje noge na pravi put dok sam jednog dana slušala
pastora Murinzija kako govori o ratu. Pastor je bio uzbuden jer su Ujedinjeni
narodi razmatrali slanje svojih mirovnih snaga u Ruandu, za što je mislio da bi
moglo ubrzati svršetak rata. UN je bio povukao vecinu svojih vojnika nakon što
su hutuski vojnici prvog dana genocida ubili desetoricu belgijskih mirovnjaka.
U stvari, kada je ubijanje pocelo, sve zapadne zemlje evakuirale su svoje
državljane iz Ruande i ostavile Tutsije da sami docekaju svoju sudbinu. Od
pocetka genocida u zemlji prakticki nije bilo stranaca — našoj je vladi to bio
signal da svijet nije briga ako provede genocid te da mu životi Tutsija nisu
važni, pa se ubijanje nastavilo.
Cak i puka mogucnost UN-ovog slanja novih snaga znacila je mnogo: to bi
cak moglo zaustaviti genocid! No pastor je rekao da postoji problem. »Tutsiji u
RPF-u ne žele da UN pošalje svoje snage jer žele nastaviti rat. Misle da ga mogu
dobiti i preuzeti vlast!« procijedio je ljutito. »Tako su arogantni. Zahtijevaju od
UN da, ako bude slao snage, to obvezno budu one s engleskog govornog
podrucja. Kakve li drskosti!«
Pastor nam je ispricao da je vecina vojnika RPF-a odrasla u izbjeglištvu u
Ugandi, koja je bila pod kolonijalnom vlašcu Britanije, tako da su govorili
engleski jezik. To je bilo u suprotnosti s Ruandom, koju je bila kolonizirala
Belgija te se govorio francuski jezik — mnogo nas u srednjoj je školi kao drugi
jezik ucilo francuski. »RPF-ovci ce odbiti razgovarati na francuskom cak i ako
znaju kako,« dodao je pastor Murinzi. »Tvrde da je francuska vojska obucila
ubojice iz Interahamwea. Mrze Francuze... Ako RPF dobije rat, vjerojatno ce nas
sve natjerati da govorimo engleski!« Bog je upalio žaruljicu u mojoj glavi.
U stvari, bilo je to više kao topovski pucanj. U tom sam trenutku bila
apsolutno sigurna da ce RPF dobiti rat. To je znacilo da cu nakon genocida
susretati ljude koji govore engleski i da cu im morati ispricati što nam se
dogodilo. Takoder, imala sam predosjecaj da cu raditi u Ujedinjenim narodima,
gdje prakticki svi govore engleski. Iznenada mi je postalo kristalno jasno da cu
ostatak svog boravka u kupaonici provesti uceci engleski jezik. Osjecala sam se
kao da mi je Bog dao pobjednicku kombinaciju brojeva u velikoj lutriji, a ja sam
se samo trebala pobrinuti da budem spremna kada bude izvlacenje. Trebala
sam se pripremiti za susret sa svojom sudbinom!
95
Znala sam da ce mi za usvajanje potpuno stranog jezika trebati mnogo sati
ucenja, što ce me prisiliti da smanjim svoje molitve. Bila sam zabrinuta da bi to
vragu moglo pružiti priliku na koju je cekao: da ponovno skoci u moju glavu,
ispuni me strahom i sumnjom te odvuce u tamu i ocaj.
Ucinila sam jedino što sam mogla: pitala sam Boga što da radim. Dragi
Bože, stavio si mi tu ideju da naucim engleski jezik u glavu, zato mi, molim te,
pomogni da zadržim vraga podalje dok ucim! Dakle, molim te, pokaži mi kako
da ucim novi jezik dok sam zatocena u ovoj kupaonici. Nisam se potrudila
obavijestiti druge žene o svojim planovima za ucenje — uza sve silne molitve
koje sam upražnjavala ionako su vec mislile da mi nedostaje pokoja daska u
glavi. Da sam im rekla da namjeravam ovladati stranim jezikom dok se borimo
za svoje živote, možda bi zamolile pastora da me spakira i odmah otpremi
nekom Abashi urodeniku. Tako sam svoje snove zadržala za sebe.
Kada nam je pastor sutradan donio hranu, zamolila sam ga može li mi
posuditi francusko-engleski rjecnik i bilo kakve druge knjige na engleskom koje
možda posjeduje. Pogledao me je kao da sam upravo narucila odrezak za
veceru.
»Samo si želim malo zaokupiti misli. Zurimo u ove zidove gotovo dva
mjeseca, a ne možemo cak ni razgovarati,« prošaptala sam. Zatresao je glavom i
napravio gestu kao da ne želi imati posla s ludakinjom.
»Naucim li engleski, moci cu UN-ovim mirovnjacima nakon rata reci kako
ste hrabro postupili i spasili naše živote,« brzo sam dodala. Pastor Murinzi se
odjednom zagrijao za zamisao te mi obecao da ce pregledati svoju zbirku. Imala
sam srecu: vrlo je malo Ruandana posjedovalo bilo kakve engleske knjige, ali
pastor je pronašao dvije, kao i francusko-engleski rjecnik.
»Ali, nemam nikakve engleske knjige za pocetnike, Immaculee. Knjige koje
imam bit ce vrlo teške za tebe,« rekao je. Nasmiješila sam mu se. Nikako nisam
mogla znati koliko ce rat trajati, no nisam namjeravala ici djecjim koracima —
željela sam grabiti prema svom novom životu divovskim koracima. »To je u
redu, pastore,« odgovorila sam. »Ni ne želim knjige za pocetnike jer mi se žuri.
Molim vas, donesite mi najvece, najteže engleske knjige koje imate.«
Pastor je postao jako entuzijastican glede mog plana te mi je cak govorio
kako cu moci prepoznati UN-ove mirovnjake. »Oni su jedini vojnici koji nose
plave kape,« rekao je dajuci mi dvije debele engleske knjige i rjecnik.
96
Otvorila sam ih istog trena, pasuci oci na rijecima egzoticna izgleda. Držala
sam knjige kao da su komadi zlata — osjecala sam se kao da mi je dodijeljena
stipendija za neko skupo americko sveucilište. Duboko sam udahnula i
zahvalila Bogu što je odgovorio na moje molitve i opskrbio me orudem koje mi je
bilo potrebno za ucenje engleskog jezika. Iako cu izgubiti vrijeme za molitvu,
znala sam da ce Bog biti sa mnom dok ucim. Namijenio mi je da ucim taj jezik i
mogla sam osjetiti snagu njegove namjere kako struji kroza me. Necu potrošiti
niti minutu vremena na samosažaljenje ili sumnju. Bog mi je dao dar, a moj dar
zauzvrat bit ce da iskoristim tu njegovu dobrotu najbolje što mogu. Otvorila
sam najvecu knjigu i pocela citati.
Ostatak svog boravka u kupaonici posvetila sam molitvi, meditaciji o Bogu
i napornom ucenju. Ucila sam engleski jezik rijec po rijec: naišla bih na novi
izraz u engleskoj knjizi, a zatim bih se poslužila rjecnikom kako bih ga prevela
na francuski i dokucila njegovo znacenje. U pocetku je išlo vrlo sporo, ali bilo je
fascinantno — i zabavno!
Najprije sam bila memorirala važne rijeci za koje sam znala da ce mi trebati
cim se vratim u stvarni svijet. Otkrila sam da I (hrv. »ja«; nap. prev.) znaci »Je«
na francuskom i shvatila da je to vrlo važna rijec koju trebam zapamtiti. Morala
sam nauciti reci, »I am a Tutsi, I need help (Ja sam Tutsi, trebam pomoc)«, »I
have been in hiding for three months (Skrivala sam se tri mjeseca),« »I am
looking for my family (Tražim svoju obitelj)« ili »I want a job (Želim posao).« Na
kraju svog prvog dana ucenja engleskog bila sam procitala prvu stranicu prve
knjige mnogo puta. Voljela bih da se sada sjecam naslova te knjige ili barem o
cemu je govorio, ali sve mi je to u magli. Ono cega se sjecam je da sam, kada bi
postalo previše mracno za citanje, knjigu cvrsto pritiskala o prsa i tiho
izgovarala svoju prvu englesku recenicu: »Ja sam Immaculee.« Hvala ti, Bože!
Na kraju svakog dana bila sam iscrpljena ali sretna. Znala sam da ce mi se novi
život što ga Bog planira za mene razotkriti na ovom jeziku koji još nisam
razumjela. Kako su dani prolazili, upamtila sam mnogo izraza koji ce mi biti
potrebni da svoju pricu ispricam na engleskom. Bijeg, skrivanje, rat, molitva,
posao i Bog postale su kameni temeljci mog sve veceg engleskog vokabulara —
svaka nova naucena rijec bila mi je dragocjena poput dragulja. Takoder,
posebno sam upamtila rijeci prije i poslije jer sam tada vec znala da cu o svom
životu uvijek govoriti u kategorijama prije i poslije genocida. Listajuci rjecnik
jednog jutra, otkrila sam poglavlje s engleskom gramatikom. Pravila! Bila sam
oduševljena — to mi je bilo poput mane s neba! Pronašla sam kljuceve koji ce
mi otkljucati misterij engleskog jezika: glagoli, imenice i pridjevi; sprezanje;
prošlo, sadašnje i buduce vrijeme — bilo je predivno. Dok su druge žene
spavale ili zurile u prazno, ja sam istraživala novi svemir. Izgovarala sam svoje
97
molitve i citala knjige po citav dan. Citala sam do dobrano poslije ponoci, ispod
slabog svjetla što je dopiralo s prozora, i citala sam sve dok mi oci ne bi odbijale
biti otvorene. I zahvaljivala sam Bogu na svakoj sekundi koju mi je podario za
ucenje.
Tri tjedna nakon što sam bila zapocela taj pothvat, vec sam od korice do
korice procitala dvije knjige što mi ih je dao pastor. Bila sam spremna prijeci na
sljedecu razinu: nauciti pisati na engleskom. Posudila sam od pastora olovku i
papir te pocela sastavljati pismo. Pisala sam covjeku koji još nije postojao, ali
koji je bio netko kome sam vjerovala svim svojim srcem — naš spasilac. Bila
sam toliko sigurna da cemo biti spašene da sam svom imaginarnom junaku
dala svakojake znacajke i osobine ne bih li naš buduci susret ucinila što
stvarnijim. On je bio visok, tamnoputi vojnik UN-a s malim brkovima i jakim
engleskim naglaskom. Nosio je cistu, svježe izglacanu plavu odoru s plavom
beretkom cvrsto navucenom prema njegovom desnom uhu. Imao je dobrohotno,
pristupacno lice, iskren osmijeh i tople smede oci koje su se punile suzama i
suosjecanjem dok je citao moje pismo u kojem opisujem sve patnje koje smo
prošli. Predodžba koju sam stvorila o njemu bila je potpuno suprotna onoj koju
sam stvorila o ubojicama.
Pisanje tog pisma bio je za mene važan korak u razvoju novog pogleda na
život. U glavi sam svog spasioca oslikala kao dobrog i suosjecajnog buduci da
sam željela da nas takva vrsta osobe spasi. Netko mi je jednom rekao da je
važno vizualizirati ono što želite da vam se dogodi u buducnosti, jer tako u
stvari pomažete da se to ostvari. Pa, hvala Bogu, postala sam velika pristalica te
filozofije. Bog je zasijao sjeme u moj um. Rekao mi je da ucim engleski, a ta
praksa mi je otkrivala kakav me bogat i uzbudljiv život ceka s druge strane
genocida. Znala sam da ce se, štogod zamislim, i ostvariti ako budem imala
vjere i vizualiziram to cista srca i s dobrim namjerama, te ako se radi o necemu
za što Bog smatra da je dobro za mene. Tada sam shvatila da mogu sanjati i
vizualizirati svoju sudbinu. Zaklela sam se da cu se uvijek usuditi sanjati ono
što želim. Takoder, da cu uvijek sanjati lijepe stvari, kao što su ljubav, zdravlje i
mir, jer je to vrsta ljepote koju Bog želi za svu svoju djecu.
Pocetkom lipnja našla sam se licem u lice sa svojom prošlošcu. Moj momak
John i ja bili smo ozbiljan par dvije godine i cak smo razgovarali o vjencanju,
nakon što ja završim fakultet. Iako smo prije Uskrsa imali prilicno veliku svadu
(osramotio me otkazavši zabavu na kojoj smo našim obiteljima trebali službeno
objaviti zaruke), ipak sam mislila da cemo se pomiriti. Nismo se bili culi od
pocetka ubijanja, no cesto sam mislila na njega tijekom svog boravka u
kupaonici i molila se da bude na sigurnom i ne bude ozlijeden. Buduci da je bio
98
Hutu, znala sam da najvjerojatnije nije u opasnosti te da se može po volji
kretati po zemlji. Mnogo sam se puta pitala traži li me, pokušavajuci otkriti
jesam li mrtva ili živa i skrivam li se negdje, cekajuci ga da me dode spasiti. Na
ta pitanja, kao i na nekoliko drugih, dobila sam odgovore kada sam ih najmanje
ocekivala.
Jednog jutra cule smo veliki metež ispred kuce. Automatski sam
pretpostavila da je još jedna skupina ubojica došla pretražiti kucu, ali ubrzo
sam shvatila da je galama drukcija. Nismo cule opake ubilacke pjesme ni
uobicajene prijetnje, psovke i ljutite povike — umjesto toga, u tim je glasovima
bila vedrina, cak radost. Pridošlice pred kucom uvijek su ulijevali strah u moje
srce, no ovaj su put donijeli dragost i toplinu. Usred zvukova dobrodošlice i
ponovnog susreta starih prijatelja, zacula sam Johnov glas i dah mi je zastao u
grlu.
Ispostavilo se da je bio došao iz Kigalija, zajedno s vecim dijelom šire
obitelji pastora Murinzija. Poput tisuca Hutua, i oni su bježali iz glavnog grada
dok su se tutsijski pobunjenici sve više približavali. U strahu od osvetnickih
ubijanja, napustili su svoje domove i zaputili se prema jugu, gdje nije bilo borbi.
Barem cetrdeset pastorovih rodaka, ukljucujuci Johna, planiralo je naseliti se u
našem selu, u nadi da ce ih rat zaobici.
Bila sam toliko oduševljena što je moj momak živ, zdrav i cak dobrog
raspoloženja — pomisao da cemo se uskoro vidjeti bila je vrlo uzbudljiva.
Gotovo cijeli dan provela sam pitajuci se zna li da se skrivam u kuci.
Vrlo kasno te noci, kada su svi drugi spavali, pastor je doveo Johna do
kupaonice. Bila sam toliko sretna što ga vidim da sam na nekoliko minuta
prakticki zaboravila gdje sam — i tako sam ga snažno grlila da sam se gotovo
onesvijestila od naprezanja. Nakon tjedana komunikacije šaptanjem i
znakovnim jezikom, imala sam poteškoca u pronalaženju glasa da mu kažem
koliko mi je nedostajao i da sam molila za njega. John se brzo malo odmaknuo,
pogledao me od glave do pete i na posljetku rekao, »Immaculee, ne mogu
vjerovati koliko si mršava. Kad te grlim kao da držim vrecu kostiju!« Pogledala
sam ga, smijuci se i placuci u isto vrijeme. Bila sam zatecena prvim rijecima
koje mi je uputio jer — nadala sam se da bi mi mogao reci da me voli ili barem
kako je sretan što me vidi živu. »Pa... više nemaš dobro tijelo,« nastavio je, »ali i
dalje si zgodna! Molio sam se da si još uvijek živa i da te nisu silovali. I eto te
tu, žive i nesilovane!«
Zbog njegovih sam se rijeci osjecala neugodno: u stvari, kao da ih je
izgovarao netko drugi, a ne moj momak. Cinio mi se drukcijim od onda kada
99
smo posljednji put bili zajedno. U svakom slucaju, izgledao je drukcije — pustio
je kosu u divljem afro - stilu, a lice mu je bilo skriveno iza cupave brade.
Objasnio mi je da nije mogao pronaci brijaca jer je sve u državi zatvoreno dok se
provodi genocid. Pastor Murinzi prekinuo je naš susret nakon nekoliko minuta
rekavši da bi nas netko mogao cuti. Poželjela sam da možemo duže ostati
zajedno i razgovarati iz srca, no nije nam bilo sudeno. John i ja zagrlili smo se
još jedanput i pastor je zatvorio vrata kupaonice. Zahvalila sam Bogu što je
održao Johna živog i zdravog, no uskoro sam njegovu prisutnost u kuci našla
uznemirujucom. Bio je slobodan, živio je kao princ — šetao je uokolo, jeo pravu
hranu, spavao u krevetu s cistom posteljinom te cak razgovarao sa svojom
majkom — dok sam ja bila zarobljena kao životinja. Svakog sam ga dana cula
kroz prozor kupaonice kako se zabavlja, smije, prica price i izbacuje štosove za
vrijeme igranja košarke sa svojim hutuskim prijateljima. I znao je da ga mogu
cuti. Nisam ocekivala da sjedi i tuguje, ali nacin na koji se ponašao ispod
prozora mog kupaonskog zatvora cinio mi se krajnje bezosjecajnim. Dok su
ljudi — moji ljudi — bili ubijani posvuda oko njega i dok su mene, njegovu
djevojku, proganjali ubojice i razbojnici, on se ponašao kao da je na ljetovanju.
Ponekad sam, kada bih ga cula kako se vani zabavlja, otvorila Bibliju i citala
sljedece:
Ljubav je strpljiva i dobrostiva; ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima
se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se
nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve
podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.
To je bila ljubav kakvu sam željela i za koju sam znala da je Bog želi
svakome od nas.
John me nakon te prve noci vidio još jedanput ili dvaput i uživala sam u
nekoliko minuta koje smo proveli zajedno. Medutim, posjeti su bili prekratki i
previše rijetki da bismo mogli razmijeniti svoje misli i osjecaje — a Bog zna,
imala sam mnogo toga što sam željela podijeliti. Cinilo se da se John uopce ne
trudi razgovarati sa mnom, barem malo doprijeti do mog srca. Znala sam da
mu je posjecivati me teško i opasno, posebno uz toliko mnogo pastorovih
hutuskih rodaka u kuci, ali ipak!
Sjecam se kako sam ga, tijekom jednog od naših kratkih susreta, preklinjala:
»Molim te, samo odvoji malo vremena da mi napišeš kratku poruku i
pošalji je s pastorom ili Dusenge kada nam nocu budu donosili hranu. To je sve
što trebam, Johne. Samo nekoliko rijeci da znam da misliš na mene, da se još
brineš kako sam i da i dalje želiš našu ljubav održati na životu!«
100
Obecao je da ce pisati, ali nikad nije ispunio obecanje. Kada me je sljedeci
put došao vidjeti, iskoristila sam nekoliko dragocjenih trenutaka da ga
prekorim. »Zašto mi nisi pisao kao što si obecao? Razumiješ li kroz što ja sada
prolazim?«
»Pa, znam jednu stvar — nema drugih muškaraca koji te gledaju, a to mi je
jedna briga manje, zar ne?«
Tim je rijecima John ubio ono ljubavi što je bilo izmedu nas. Bog nam je
svima dao dar ljubavi da ga dijelimo i njegujemo jedni u drugima. To je
dragocjen dar, dar koji je John bio potratio.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Petnaesto poglavlje
Malo vjerojatni spasioci
Prve stvarno dobre vijesti što sam ih cula nakon dugo vremena došle su
kada su ubijanja bila na vrhuncu, a zlodjela postala svakodnevica. Sredinom
mjeseca lipnja, više od dva mjeseca nakon što smo se pocele skrivati, nacula
sam pastorovog sina Sembebu kako ispod kupaonskog prozora razgovara s
nekim prijateljima. Raspravljali su o nedavnim ubijanjima u susjedstvu kojima
su svjedocili, odnosno culi o njima iz prve ruke. Zvjerstva koja su opisali bila su
medu najgorima za koje sam cula.
Mislila sam da cu se ispovracati kada je jedan od mladica opisivao
nezamislivu opakost tako ležerno kao da se radi o nogometnoj utakmici:
»Ugrabili su jednu majku i svi su se izredali na njoj. Preklinjala ih je da odvedu
njenu djecu, ali oni su držali njena muža i troje male djece s macetama na
vratovima. Sve su ih natjerali da gledaju dok su je njih osmorica ih devetorica
silovali. Kada su završili s njom, ubili su citavu obitelj.«
Tresla sam glavom dok su razmjenjivali stravicne price. Govorili su o djeci
koja su namjerno ostavljena na životu da pate nakon što su im bili odsjeceni
udovi, bebama smrskanima o stijene i HIV pozitivnim vojnicima kojima je bilo
naredeno da siluju tinejdžerke kako bi ih zarazili svojom bolešcu.
101
Bilo je još toliko toga, no ja sam prekrila uši i tiho molila, O, Bože, ako je to
ono što nas ceka, molim te, uzmi me u svoje dobre ruke odmah! Daj mi da
živim s tobom u raju, a ne u paklu u kakav se ova zemlja pretvorila!
S vremenom je razgovor vani s ratnih zlocina prešao na sam rat. Neki
momci su rekli da vladini vojnici trpe tako velike gubitke da bi Kigali uskoro
mogao pripasti pobunjenicima. Svi su bili zabrinuti oko toga što ce se dogoditi
Hutuima ako pobunjenici dobiju rat. Sembeba je rekao da je cuo da Francuska
šalje svoje trupe u Ruandu. I on i njegovi prijatelji kao da su osjetili olakšanje
buduci da je Francuska gajila vrlo tijesne veze s hutuskom vladom. Cini se da
su momci mislili da ce Francuzi pomoci vladinim snagama u borbi s tutsijskim
pobunjenicima i istjerivanju RPF-a iz naše zemlje. Da se to dogodilo, rat bi bio
gotov i ubojice bi bile mogle dovršiti svoju zlu misiju u tren oka.
Isprva nisam bila sigurna što da mislim o dolasku francuskih vojnika.
Mnogi ljudi su govorili da je francuska vojska pomogla u obucavanju ubojica iz
Interahamwea, pa su trupe možda doista dolazile pomoci vladi da dovrši
genocid.
No ja nisam mogla vjerovati da ce se to dogoditi. Ne, ako Francuzi dodu u
Ruandu, ostatak svijeta ce ih promatrati. Bit ce televizijskih kamera i
izvjestitelja, što znaci da ce citav svijet vidjeti ubijanja, masakre, silovanja. A
ako ljudi u bogatim državama vide — doista vide vlastitim ocima — što se
dogada, morat ce nešto poduzeti. Morat ce zaustaviti genocid, zar ne?
Zakljucila sam da je, cak i ako su bili pomogli u obuci ubojica, dolazak
Francuza dobra stvar jer ce bilo koji stranac privuci svjetsku pozornost na našu
muku. Molila sam se za sigurni dolazak trupa i zahvalila Bogu što nam ih je
poslao. Bilo je tocno da su Francuzi, s obzirom na njihovu povijest u našoj
državi, malo vjerojatni spasioci. No, jedna stvar koju sam naucila dok sam bila
u kupaonici je da su Božji putevi doista cudni.
Nekoliko dana kasnije cule smo radijski izvještaj o operaciji »Tirkiz«, to jest
francuskom planu slanja vojnih snaga u Ruandu. Vojnici iz nekoliko država
francuskog govornog podrucja uspostavit ce kamp blizu jezera Kivu, što nije
bilo daleko od nas.
Kada su trupe sletjele u Gomi, nedaleko od ruandske granice sa Zairom,
hutuski su dužnosnici na aerodromu priredili veliku ceremoniju dobrodošlice.
Na radiju smo slušali kako je hutuski zbor pozdravljao vojnike s pjesmom
napisanom posebno za tu prigodu. Hvalili su Francuze i slavili dugotrajne
prijateljske odnose izmedu dviju država.
102
Pastor nas je obavijestio da ceremonija dokazuje da su Francuzi došli u
Ruandu kako bi ubijali Tutsije, no ja se nisam složila. Bila sam sigurna da Bog
još jedanput odgovara na moje molitve, ovaj put šaljuci nekoga da nas spasi.
Ujedinjeni narodi su bili poduprli francuski plan, što je bio dobar znak. I
nedugo nakon što su stigli, Francuzi su sami preko radija objavili svoje
namjere: rekli su da su došli u Ruandu kako bi pružili »sigurno utocište«
preživjelim Tutsijima: ako Tutsiji mogu doci do njihovih kampova, francuski
vojnici ce ih zaštititi. »Hvala ti, Bože,« prošaptala sam.
Nekoliko dana kasnije francuski je helikopter poceo kružiti nad našim
podrucjem. Bile smo sigurne da traže preživjele — da traže nas — i srca su nam
poskocila! Iz radijskih smo izvješca znale da su Francuzi još uvijek predaleko da
bismo došle do njih, a buduci da je rat još trajao, tisuce naoružanih ubojica i
dalje su tumarale regijom i lovile Tutsije. Ipak, meni je bilo jasno što trebamo
uciniti. Kada nam je pastor Murinzi sljedeci put donio naše ostatke sa stola,
izjasnila sam se. »Mislim da trebamo potražiti zaštitu francuskih vojnika«, rekla
sam mu.
»To nije dobra ideja, Immaculee. Nemoj vjerovati da su tu kako bi pomogli
Tutsijima — najvjerojatnije bi te upucali cim bi te vidjeli,« rekao je i odbacio moj
prijedlog odmahnuvši rukom »Nema veze, pastore. Radije bih da me brzo ubije
strani vojnik nego da ubojicama iz Interahamwea pružim zadovoljstvo da me
ubiju. Bolje umrijeti neokaljano od francuske ruke nego umrijeti nakon
zlostavljanja i poniženja od naših mucitelja.« Pastor je izgledao šokiran onime
što sam izgovorila. Rekao mi je da druge žene i ja trebamo ostati u kupaonici i
nadati se najboljem. Ali onda je primijetio sedam drugih žena kako pokazuju na
mene i žustro klimaju glavama u znak slaganja s mojim prijedlogom. »Takoder,
radije bih otišla živjeti u izbjeglickom kampu s Francuzima nego išla u šumu da
se udam za Abashi urodenika«, dodala sam, a žene su nastavile klimati
glavama. »Francuzi ce nas ili spasiti ili ubiti... U svakom slucaju, pastore,
mislim da bismo trebale pokušati srecu s njima.«
Duboko je uzdahnuo i slegnuo ramenima — u biti, izgledao je kao da mu je
naš zahtjev donio olakšanje. Covjek je sada imao mnogo više ljudi koji su živjeli
s njim nego na pocetku rata i to što nam je pružao utocište bio mu je izvor
neprekidne brige. »Ako je odlazak Francuzima ono što vi sve želite, saznat cu
gdje se nalaze i vidjeti mogu li vas odvesti tamo,« napokon se složio. »No, ne bih
vam htio davati lažne nade. Vani je i dalje jako opasno: svaki Tutsi viden na
cesti bit ce odmah ubijen.«
103
Pastor Murinzi je bio zabrinut. Bojao se da nam je tri mjeseca zatvora u
njegovoj maloj kupaonici zatupilo umove, pa je odlucio da ih mora stimulirati.
Jedne noci, dok smo cekale na novosti o položaju francuskih trupa, došao je do
nas s pozivom iznenadenja. Po prvi put otkako nas je zatvorio, zamolio nas je
da mu se pridružimo u posjetu glavnoj kuci. I to ne bilo kakvom posjetu —
pozvao nas je na gledanje filmova.
U gluho doba noci, kada su svi drugi u kuci spavali, pastor nas je niz
hodnik odveo do spavace sobe u kojoj je postavio televizor i video-uredaj.
Citavim nas je putem stišavao zbog buke koju smo stvarale. Nakon mjeseci
sjedenja, noge su nam bile nesigurne i stalno smo udarale o zidove. Bilo kako
bilo, bila sam vrlo zahvalna pastoru što nam je omogucio predah od kupaonice i
sve smo se smiješile od uha do uha.
Pastor je bio zabrinut da bi nas netko mogao cuti pa smo video gledale sa
stišanim zvukom. Na srecu, do tada smo vec bile postale strucnjakinje za
citanje s usana i bez teškoca smo razumjele citav film. Nisam upamtila naslov
filma, ali vrlo dobro se sjecam price. Govorio je o medicinskoj sestri u jednom
pustinjskom selu koje nije imalo lijecnika pa je, da bi spasila živote, bila
prisiljena raditi kao lijecnica iako nije imala licencu. Sudeno joj je zbog njenih
dobrih djela, no u konacnici je oslobodena — na kraju je izašla kao pobjednica i
proslavila se.
Prica je bila nadahnjujuca, no ono cega se iz tog filma najviše sjecam bila
je scena u kojoj djecak pjeva pjesmu dok se na biciklu vozi kroz park. Moja
prva reakcija bila je zabrinutost: bojala sam se da ce ga ubojice primijetiti i
napasti i željela sam mu viknuti da se negdje sakrije. Tada sam se sjetila da je
to samo film i da mu se radnja cak ni ne odvija u Ruandi. Bila sam zaboravila
da ima mjesta na svijetu gdje roditi se kao Tutsi nije kažnjivo smrcu. Kada sam
shvatila da je djecak na sigurnom, ocajnicki sam željela skociti kroz ekran i
pridružiti mu se. Željela sam trcati kroz travu, pjevati lijepu pjesmu i svojom
srecom razveseliti Gospodina! Željela sam živjeti u svijetu u kojem se djeca
smiju i gdje se nitko ne mora skrivati. Na žalost, užitak naše filmske veceri bio
je kratkog vijeka. Jedan momak iz pastorove posluge bio je vani i primijetio je
plavicasto svjetlo televizora na prozoru prostorije za koju je znao da je trebala
biti prazna. Nadajuci se nagradi, prijavio je ono što je vidio skupini ubojica i
rekao im da vec dugo sumnja da pastor Murinzi negdje u kuci skriva Tutsije.
Jedan pastorov prijatelj upozorio ga je da se velika skupina ubojica sprema
pretražiti njegov dom. Rekao je pastoru da ubojice misle da im je tjednima lagao
i da su vrlo ljuti.
104
Kada nam je pastor došao reci što se dogodilo, izgledao je vrlo nervozno.
Nikad ga nisam bila vidjela toliko uplašenog. Pao je na koljena i, po prvi put
otkako smo stigle, sklopio ruke i molio za naše duše: »Dragi Bože, ako je vrijeme
da ove žene dodu k tebi, molim te, uzmi ih brzo.«
Njegova mi molitva nije bila nimalo utješna. Zbog njega smo se prestrašile
više nego ikada prije — ako je to uopce bilo moguce. »Pastore, mislite li da je
poslužitelj vidio kako se vracamo u kupaonicu nakon filma? Zar doista mislite
da znaju tocno gdje smo,« prošaptala sam.
»Nisam siguran što znaju, ali otkrit cemo to sasvim brzo. Ubojice su na
putu. Ako znaju za kupaonicu i pronadu vas ovdje, sve ce nas pobiti.«



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Šesnaesto poglavlje
Održavanje vjere
Cula sam ubojice kako zazivaju moje ime.
Prožeo me je val straha, a zatim mi je vrag ponovno poceo šaptati u uho:
Sada znaju tko si... sada znaju gdje si... Uspjela sam se malo pribrati, no bila
sam potpuno zatecena. Zašto su zazvali moje ime — kako su znali da sam tu?
Dolaze li u kupaonicu? Pokušala sam zazvati Boga, no sve što sam mogla cuti
bio je negativni glas koji je treštao u mom umu... zajedno sa zlim, sadistickim
pjesmama ubojica što su odjekivale kucom. Odjece natopljene znojem, ocajnicki
sam pokušavala obnoviti svoju vjeru. Ovaj su ih put bile stotine. Vikali su na
pastora, optužujuci ga i prijeteci mu. »Gdje je?« navaljivali su. »Znamo da je tu
negdje. Nadi je... Nadi Immaculee.«
Bili su u pastorovoj spavacoj sobi, odmah s druge strane zida. Dijelilo nas
je samo dva centimetra gipsa i drveta. Njihovi koraci potresali su kucu i cula
sam njihove macete i koplja kako stružu duž zidova. U tom kaosu prepoznala
sam glas jednog obiteljskog prijatelja. »Ubio sam tristo devedeset i devet
žohara,« hvalisao se. »Immaculee ce biti cetiristoti. To je lijep broj ubijenih.«
Dok sam drhtala u kutu, vrag mi se smijao: Znaju tvoje ime... Znaju da si
tu. Gdje je sada tvoj Bog?
105
Ubojice su vršili pritisak na pastora: »Gdje su Tutsiji? Znaš što cemo
uciniti kada ih pronademo. Gdje je, pastore? Gdje je Immaculee? Ovdje je
posljednji put videna. Gdje ju skrivaš?« Moj duh survao se natrag u ruke straha
i sumnje te sam bila cak još više prestrašena nego što sam bila kada su ubojice
došli prvi put. Njihovi povici zabijali su se u moje meso i osjecala sam se kao da
sjedim na užarenom ugljenu. Val boli obuzimao je moje tijelo, a tisuce sitnih
igala probadale su moje meso. Pa ipak, ponovno sam se pokušala moliti: Dragi
Bože, oprosti mi na pomanjkanju vjere... Pouzdajem se u tebe, Bože... Znam da
ceš nas spasiti. Ti sijaci od zla u ovoj kuci. Ubojice su se nalazili u sobi u kojoj
smo bili gledali film. Prevrtali su namještaj i neprestano zazivali moje ime.
»Želimo Immaculee... Vrijeme je da ubijemo Immaculee.«
Pokrila sam uši, poželjevši da imam jednu od njihovih maceta tako da ih
mogu odrezati, „odrezati" iz svog sluha. »O, Bože...« pocela sam se moliti na
glas, ali nisam mogla oblikovati nikakve druge rijeci. Pokušala sam gutati, ali
grlo mi je bilo zatvoreno. Nisam imala sline i usta su mi bila suša od pijeska.
Zatvorila sam oci i molila se da nestanem, no glasovi su bili sve glasniji.
Znala sam da nece imati milosti i u glavi mi je odjekivala samo jedna misao:
Ako me uhvate, ubit ce me. Ako me uhvate, ubit ce me. Ako me uhvate, ubit ce
me.
Stavila sam Bibliju u usta i cvrsto je stisnula zubima. Željela sam progutati
Božje rijeci, upiti ih u svoju dušu. Željela sam ponovno pronaci njegovu snagu,
ali negativni duh koji me je bio toliko dugo proganjao stavljao je stravicne slike
u moj um. Vidjela sam što ce mi ubojice uciniti kada me pronadu: vidjela sam
mucenje, poniženje, ubojstvo...
O Bože, molim te! vrištala sam tiho. Zašto želiš da prolazim kroz ovo?
Zašto? Što još mogu uciniti da ti pokažem svoju ljubav? Bože, želim vjerovati da
ceš nas spasiti. Kako da imam više vjere? Tako snažno se molim, Bože, tako
snažno... ali oni su toliko blizu, a ja sam tako umorna! O Bože... tako sam
umorna.
Osjetila sam vrtoglavicu — svijest je klizila iz mene sve dok gromoglasni
glasovi ubojica nisu postali tek meka, daleka tutnjava. A zatim sam zaspala... i
sanjala divan san o Isusu.
Lebdjela sam iznad drugih žena kao pero. Vidjela sam ih kako se tresu
ispod mene, na podu, držeci Biblije na svojim glavama i moleci Boga za milost.
Pogledala sam gore i vidjela Isusa. Lebdio je iznad mene, okružen zlatnom
svjetlošcu, a ruke su mu bile ispružene prema meni. Nasmiješila sam se, a
106
neprekidna probadanja i bolovi, što su bili postali dio mog tijela nakon tjedana
zgurenosti, nestali su. Nije bilo gladi, žedi ni straha — bila sam tako spokojna...
tako sretna. Tada je Isus progovorio: »Immaculee, vjera pomice planine, ali da je
vjera lagana, sve bi planine nestale. Pouzdaj se u mene i znaj da te nikada necu
napustiti. Pouzdaj se u mene i nemoj se više bojati. Pouzdaj se u mene i spasit
cu te. Stavit cu svoj križ na ova vrata i oni nece moci do tebe. Pouzdaj se u
mene i živjet ceš.« Iznenada sam se ponovno našla natrag na podu s drugima.
Njihove su oci i dalje bile zatvorene, no moje su bile širom otvorene — i
netremice gledale u golemi križ od blještave bijele svjetlosti koji se protezao od
zida do zida ispred vrata kupaonice. Dok sam ga gledala, njegova blistava
energija milovala mi je lice, grijuci mi kožu poput Sunca. Instinktivno sam
znala da iz križa emanira neka vrsta božanske sile koja ce odbiti ubojice. Znala
sam da smo zašticene i sigurne, pa sam skocila na noge, osjecajuci kao da
posjedujem snagu lavice. Zahvalila sam Bogu što me je još jedanput dodirnuo
snagom svoje ljubavi i zatim pogledala dolje na druge.
Po prvi i zadnji put dok sam bila u kupaonici, viknula sam svojim
drugaricama: »Sigurne smo! Vjerujte mi... Sve ce biti u redu!« Glasnoca mog
glasa pogodila ih je poput šamara. Pogledale su me kao da sam ludakinja i
potom me brzo povukle na pod. Nasmijala sam se — iako nisam više mogla
vidjeti križ na vratima, znala sam da je tamo. Ubojice su vec bili izašli iz kuce...
Cula sam ih kako pjevaju dok su odlazili.
Pastor nas je došao vidjeti kasnije te noci. »Otišli su ravno tamo gdje smo
gledali film,« objasnio je. »Razvalili su cijelu sobu. Kada nisu ništa pronašli,
skoro su razvalili poslužitelja. Ispricali su se i otišli, no ovdje više nije sigurno
za vas. Otpustio sam poslužitelja, sada je ljut i sumnjicav. Prijatelj je s drugim
slugama i siguran sam da ce sada svi oni paziti na svaki moj korak. Nadajmo se
da ce francuski vojnici uskoro doci u naše podrucje.«
Sljedecih otprilike tjedan dana živjele smo na iglama. Ubojice su ponovno
došli te preokrenuli spavaonicu pastora Murinzija u potrazi za bilo kakvim
znakom da skriva Tutsije. I ponovno su obecali da ce se vratiti.
Pastor se toliko bojao da ga špijuniraju da je smanjio broj posjeta kada
nam je donosio hranu. Pokušavale smo se šaliti da smo otkrile siguran nacin
da pobjegnemo ubojicama — gladovanje do smrti — medutim, glad nas je
ozbiljno izjedala.
Pocetkom srpnja cule smo jednog od poslužitelja kako kuca na vrata
spavace sobe. »Pastore, prošlo je vec mnogo vremena otkako ovdje nisam bio u
kupaonici. Zašto da vam je sada ne operem?«
107
Ukocile smo se od straha... Ima li kraja ovom mucenju?
»Ne brini se za kupaonicu,« odgovorio je pastor. »Sam sam je oprao.«
»O, ne biste smjeli to raditi — to je moj posao. Pustite me unutra i ja cu
vam je dobro oribati.«
»Ne. Izgubio sam kljuc pa ne idem tamo na zahod... Idi sada. Ne želim da
me se smeta.«
»Možda je mogu otvoriti bez kljuca.«
»Odlazi! Nisam li ti upravo rekao da ne želim da me se smeta?« To je bilo
prvi put u tri mjeseca da je netko pitao da opere kupaonicu te se cinilo ocitim
da je poslužitelj shvatio da se tamo skrivamo. Bile smo izvan sebe od brige,
sigurne da ce otici ubojicama i reci im gdje da tocno traže: u jedinoj prostoriji u
kuci gdje još nisu tražili! Pastor je došao do nas nakon što je poslužitelj otišao i
rekao nam da ne misli da je odmah otišao ubojicama. »Zadnjeg poslužitelja su
skoro ubili kada nisu pronašli Tutsije na mjestu gdje im je rekao da traže,«
objasnio je, »tako da mislim da ce ovaj cekati dok ne bude imao dokaz. Možda
im nece otici danas, no uskoro sigurno hoce.« Pogledale smo jedna drugu,
znajuci da nam je isteklo vrijeme. »Jutros sam cuo da su francuski vojnici došli
na ovo podrucje i da traže preživjele Tutsije — danas idem razgovarati s njima.
Pobrinite se da budete krajnje tihe dok me nema,« rekao je pastor i požurio iz
kuce.
Cim je pastor otišao, poslužitelj nas je poceo muciti. Mogle smo ga cuti
kako se citavo poslijepodne muva ispod vanjske strane kupaonskog prozora.
Znale smo da osluškuje ne bi li cuo bilo kakve glasove ili kretanje, pokušavajuci
potvrditi svoje sumnje prije nego što ode ubojicama. Bile smo nepomicne
satima. U jednom trenutku dovukao je ispod prozora stolicu ili stol i popeo se
na nj. Suzdržavale smo dah dok se pentrao uza zid i gotovo se onesvijestile
ugledavši njegovu sjenu na zavjesi. Hvala Bogu, prozor mu je bio zamalo izvan
dosega, no svejedno je stajao tamo ostatak dana, cekajuci i slušajuci. Na
posljetku ga je netko pozvao nekuda pa smo malo odahnule, iako sam ja
osjecala mucninu od adrenalina koji mi je kolao krvotokom citavog dana.
Pastor se vratio te veceri i ovaj put donio dobre vijesti — možda najbolje
koje sam ikada primila: »Pronašao sam francuske vojnike i rekao im sve o
vama. Nisu daleko odavde i rekli su da vas dovedem k njima sutra vrlo rano,
izmedu dva i tri sata ujutro.« Nismo mogle vjerovati u ono što cujemo —
napokon cemo napustiti kupaonicu! »Hvala Bogu,« šapnule smo istovremeno.
108
No pastor je odmah umanjio naše nade. »Da, hvala Bogu,« rekao je. »Samo se
nadam da nije prekasno za vas. Nakon što sam se rastao s vojnicima, sreo sam
prijatelja koji mi je rekao da ubojice dolaze ponovno pretražiti moju kucu. Bit ce
ovdje ili veceras ili sutra ujutro — molite se da to bude sutra.« Molile smo se
vrlo snažno.
Nismo imale nikakve prtljage za pakiranje — sve što smo imale bila je
odjeca koju smo tri mjeseca svakog dana nosile na sebi. Tuširanje i dalje nije
dolazilo u obzir, pa smo se zadovoljile pletuci jedna drugoj kosu. Željele smo biti
što ljepše i pristalije za svoj susret s francuskim vojnicima. No, nismo dokraja
shvacale da je u tom trenutku bilo nemoguce da se ucinimo lijepima. Pastor
Murinzi došao je u dva ujutro i rekao nam da pricekamo u njegovoj spavacoj
sobi dok on ne probudi svoju djecu i kaže im za nas. Dok smo cekale, pogledale
smo se u ogledalo što je bilo u pastorovoj sobi. To je bio prvi put da smo vidjele
svoj odraz otkako smo stigle i taj nas je šok zamalo ubio — izgledale smo kao
živi mrtvaci. Obrazi su nam se bili uvukli, a oci su nam bile otišle tako duboko
u ocne duplje da su nam glave izgledale kao prazne lubanje. Grudni koševi su
nam se isticali, a odjeca je visjela s nas kao da je obješena preko drške metle.
Kada sam ušla u kupaonicu, težila sam pedeset i dva kilograma; kada sam
izašla, imala sam dvadeset i devet kilograma. Svima nam je došlo da zaplacemo.
Kada se pastor vratio sa svojih desetero djece, svi su (osim Lechima i
Dusenge) brzo ustuknuli. Bili su istinski šokirani i potpuno zbunjeni. Djevojcice
su pocele plakati; jedna od njih je cak istrcala iz sobe i pocela vikati, »Duhovi!
Tutsijski duhovi! Vratili su se iz mrtvih da nas ubiju!« Pastor joj je rekao da šuti
i da bude tiho i smiri se, a zatim im je objasnio tko smo.
Nitko od njih nije mogao vjerovati da smo toliko dugo bile u kuci a da oni
to nisu znali. Dodirivali su nas — opipavali naše kosti lica, rebra i ruke —
pokušavajuci se uvjeriti da smo doista ljudi. Imali su stotinu pitanja: »Gdje ste
bile? Kako ste sve mogle stati tamo? Što ste jele? Koliko dugo ste bile tamo?
Kako ste mogle biti tako tihe? Jeste li se tuširale? Zar niste govorile? Kako ste
mogle spavati sjedeci?« Pokušale smo im odgovarati, no bile smo iscrpljene od
stajanja: naši mišici i zglobovi vrištali su od bola jer smo ih, nakon toliko
mjeseci što su bili na podu, postavile uspravno.
Pastor je rekao svojoj djeci da nas dobro pogledaju. »Ovako bi, kad ne bi
bilo Božje milosti, mogao proci bilo tko od vas,« podsjetio ih je. »Budete li imali
priliku pomoci nesretnima kao što su ove žene u vremenima nevolje, obvezno to
ucinite — cak i ako to bude znacilo stavljanje vlastitog života na kocku. Tako
Bog želi da živimo.« Moje se srce prema pastoru smekšalo. Svakako, tijekom
109
prošlih nekoliko mjeseci mnogo sam puta bila bijesna na njegovo ponašanje i
neke rijeci koje je izrekao bile su bezosjecajne, ignorantske i okrutne. .. Ali,
doista je bio riskirao sve zbog nas i spasio nam živote. Dok sam stajala tamo
cekajuci da pocne sljedece poglavlje mog života, bila sam vrlo zahvalna.
Zamolila sam Boga da cuva tog covjeka nakon što odemo.
Sva pastorova djeca gledala su na njega s ponosom, a zatim gledala nas sa
suosjecanjem, tj. svi osim Sembebe. Sembeba je bio pastorov sin kojeg smo
tjednima ranije culi kako govori ocu da Tutsiji zaslužuju da budu ubijeni, a
sada je stajao u kutu, ljutito gledajuci u pod.
Molila sam da jednog dana pronade Božju istinu i opraštanje, te da ne kaže
ubojicama za nas prije nego što se spasimo. Shimwe, pastorova kci koja je
istrcala iz sobe kada nas je prvi put vidjela, dala mi je rucnik i jedan od svojih
džempera da ga odjenem. Zagrlila me je što je jace mogla i rekla mi da ce moliti
za mene. Nakon tolike izolacije i deprivacije, taj trenutak nježnog ljudskog
kontakta dirnuo me je onkraj rijeci.
Nas osmero pozdravile smo se s ostalom pastorovom djecom, a zatim nas je
pastor odveo u svježi nocni zrak.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Sedamnaesto poglavlje
Bol slobode
Osjeti noci preplaviše me. Hladnoca zraka na mojoj koži, svježina u
plucima te briljantna, hipnoticka ljepota milijuna zvijezda što su plesale pred
mojim ocima tjerale su moju dušu da zapjeva — »Slava Bogu!« »U što gledaš?
Hajde — moramo odmah krenuti!« Rekao je pastor Murinzi nestrpljivo dok sam
upijala svoje prve dojmove slobode. Cekao je kod dvorišnih vrata s drugim
ženama i Johnom, koji nas je želio otpratiti do francuskog kampa. Bila je to
lijepa gesta, no došla je prekasno. Nisam znala hocu li preživjeti genocid — cak
ni hocu li ugledati zoru — ali znala sam da je naša veza gotova.
Pastor je otvorio dvorišna vrata, a njegovi sinovi (s iznimkom Sembebe)
izletjeli su iz kuce noseci koplja, noževe i toljage. Oblikovali su tijesan krug oko
nas dok smo prolazili kroz vrata, štiteci nas od opasnih ociju sumnjicavih
110
poslužitelja i zlonamjernih susjeda. I zatim smo bili na otvorenom te brzo hodali
zemljanim putem koji me bio doveo do kupaonice tri mjeseca ranije. Kada su mi
se oci prilagodile na tamu, vidjela sam da su i pastor Murinzi i John naoružani:
John je nosio dugo koplje, a pastor je imao onu pušku obješenu preko ramena.
Pitala sam se što bi ucinili da naidemo na skupinu ubojica. Uskoro sam
saznala.
Nismo ih vidjeli da dolaze — pojavili su se iz noci, dolazeci iza male
uzvisine na putu. Možda šezdeset interahamweovaca marširalo je u dvoredu i,
iako nisu bili odjeveni u svoje zastrašujuce odore, ipak su predstavljali grozan
prizor. Bili su teško naoružani i kretali su se brzo, približavajuci nam se s
macetama, puškama, granatama, kopljima i dugim koljackim noževima u
rukama — jedan od njih je cak imao luk i strijelu.
Mimoišli smo se tako blizu da sam mogla osjetiti njihove tjelesne mirise i
alkoholni zadah. Zacudo, manje sam se bojala iduci im ususret nego kad sam
se skrivala pred njima u kupaonici. Svejedno, zazvala sam Boga da nas zaštiti i
obuzda moj strah. Druge žene i ja ostale smo u središtu naše grupne pratnje i
pognule glave, nadajuci se da interaharmweovci nece primijetiti da smo žene.
Prošli smo bez problema — nekoliko je ubojica cak pozdravilo i poželjelo srecu
Johnu i pastoru dok smo se mimoilazili. Ili su pomislili da smo njihovi kolege
ubojice u kasnonocnoj hajci ili ih je Bog zaslijepio... Smatrala sam da je
najvjerojatnije i jedno i drugo. Osim toga, u tom trenutku genocida nisu
ocekivali, cak ni vjerovali, da bi mogli naici na toliko živih Tutsija na jednom
mjestu. Imali su dobar razlog da tako misle buduci da su posvuda duž puta
bila mrtva tijela. Vidno potreseni našim susretom s interaharmweom, cim smo
ubojice izgubili iz vida, John i pastor preispitali su svoju situaciju.
»Žene, odavde cete morati nastaviti same,« rekao je pastor. »Francuzi su
blizu... Samo naprijed, mi cemo paziti na vas sve dok nam se ne izgubite iz
vidokruga.«
Na brzinu sam se rukovala s pastorom, a zatim su se on, njegovi sinovi i
John požurili s ceste i sakrili u grmlju. Druge žene i ja sada smo bile potpuno
izložene i nismo imale vremena za gubljenje. Francuski je kamp bio udaljen oko
pola kilometra te smo potrcale koliko su nas god naše slabe noge nosile.
Srce mi je udaralo kad smo došli do kampa, koji je bio postavljen na
podrucju napuštenog protestantskog ženskog samostana. Ostatak skupine
nagurao se, izgledajuci vrlo preplašeno, ispred dvorišnih vrata, dok sam ih ja
bucno tresla i zavikala najsnažnije što sam mogla, »Molim vas, pomozite nam!
Molim vas, trebamo pomoc!« Bilo je prošlo toliko mnogo vremena otkako sam
111
govorila glasnije od šapta da me je grlo boljelo od pokušaja vikanja. Glas mi je
bio hrapav i toliko tih da je bio gotovo necujan. Žene su se uspanicile kada su
vidjele da nitko ne ceka da nas spasi i pocele su jadikovati. Nekoliko sekundi
kasnije, s druge strane ograde pojavilo se šest ili sedam vojnika sa strojnicama
uperenim ravno u nas. Utišala sam svoje družice i, buduci da sam ja bila jedina
koja je govorila francuski, rekla vojnicima tko smo i odakle smo došle.
Vojnici su nas gledali skepticno, s podignutim i spremnim puškama.
»Istina je! Sve što sam vam rekla je istina... Cekale smo da nas spasite,« rekla
sam ocajno.
Najniži vojnik u skupini — mrk muškarac svijetle puti i obrijane glave —
došao je do vrata i uperio svjetiljku u naša lica. Bilo je ocito da provjerava
oblike naših nosova, u skladu sa starim mitom da Hutui imaju plosnate, široke
nosove, a Tutsiji duge i uske. Ocito smo prošli test jer je otvorio vrata i pustio
nas unutra. Ipak, nije spuštao svoju pušku dok nas je tražio da vidi naše
osobne iskaznice.
Mogla sam cuti kako se disanje žena ubrzava — nijedna nije imala svoju
osobnu iskaznicu i mislile su da ce ih Francuzi upucati na licu mjesta. Srecom,
ja sam svoju stavila u stražnji džep kada sam prije tri mjeseca odlazila od kuce.
Vojnik je pregledao moju iskaznicu, preko koje je bio otisnut pecat Tutsi, i
klimnuo u znak odobrenja. Ja sam odmah zajamcila za druge žene i rekla im,
»Mislim da cemo biti u redu.«
Nekoliko je žena pocelo nekontrolirano jecati — u nama je pukla prava
emocionalna brana kada su iz naših duša provalili mjeseci zatomljenog straha,
frustracije i tjeskobe. Držanje vojnika odmah se promijenilo — spustili su svoje
oružje i govorili obazrivo, s glasovima punim dobrote i skrbi. Dali su nam vodu i
sir, koji je bio prva ukusna hrana što smo je vidjele mjesecima. Jele smo
pohlepno, shvacajuci da nas Francuzi nece ubiti, kao što je pastor bio
predvidio. »Sve je u redu, gospode, sve je u redu,« rekao je niski vojnik »Ne
trebate se više brinuti... Vaša nocna mora je gotova. Necemo dopustiti da vam
bilo tko naudi. Razumijete li? Sada ste na sigurnom; mi cemo se pobrinuti za
vas.«
Prevela sam ostalima i uskoro smo sve plakale. Cinilo se nemogucim da je
gotovo, no eto, bile smo tamo, okružene obucenim vojnicima s velikim puškama
koji su nam obecavali da nece dopustiti da nam se ubojice ikad više približe.
Kada smo se smirile, naši spasitelji su nam objasnili da se nalazimo u
privremenom, terenskom taboru te da su preko radiostanice pozvali
112
kamion koji ce nas prebaciti u njihov glavni kamp udaljen petnaest
kilometara. Rekli su nam da bismo trebale malo odspavati dok kamion ne dode.
Udaljila sam se od drugih, osjecajuci ocajnicku potrebu za necim što mi je
tako dugo nedostajalo — trenutkom privatnosti. Legla sam na tlo i upijala sve
oko sebe: kamenje što mi je žuljalo leda, vlažnu zemlju u prstima, suho lišce što
mi je greblo obraz, zvukove životinja koje su jurcale kroz tamu. Bila sam živa i
osjecaj je bio predivan. Gledajuci u nocno nebo, ponovno me je opila
ocaravajuca ljepota mlijecnog osvjetljenja što su ga bacale nebrojene Božje
zvijezde. Svjetlost zvijezda bila je toliko snažna da sam mogla dobro vidjeti put
kojim smo došle, isti onaj koji je vodio do mog doma — to jest, ako sam još
imala dom. Pitala sam se je li moja obitelj na sigurnom i skriva li se negdje u
blizini... ili su prekriženi do sljedeceg života i sada egzistiraju negdje s druge
strane vjecnih galaksija nada mnom.
Pogled mi se vratio na put. Razmišljala sam o tome kako smo ga moja
braca i ja slijedili kamo god da smo išli. Je li to bilo do jezera Kivu na jutarnja
kupanja tijekom našeg djetinjstva, u školu svakoga jutra, nedjeljama u crkvu, u
posjet prijateljima i obitelji, ili kada bismo se zaputili u neku divnu avanturu
tijekom ljetnih praznika — taj me je put vodio kamo god sam htjela. Prolazio je
citavim mojim životom, no taj život sada je bio gotov. Put je sada postojao samo
kao prometnica za ubojice i silovatelje. Bila sam ispunjena dubokom tugom dok
mi je polako postajalo jasno da, bez obzira na to što ce se dogoditi u sljedecim
satima i danima, stvari više nikada nece biti iste.
Zaklopila sam oci i rekla Bogu da je na njemu da mi pronade neki novi put
kojim cu putovati.
Stresla sam se. Od hladnog zraka koža mi se naježila, ali me je i podsjetio
da se više ne nalazim u skucenoj, vlažnoj kupaonici. Ustala sam, istegnula se
prema nebu i zatim prošetala kampom. Bila sam potpuno bez straha, cak i
kada sam naletjela na dva covjeka što su sjedila u tami.
Uplašila sam ih i jedan je skocio na noge. Nakon sekunde, zavikao je,
»Immaculee, jesi li to ti?« »Jean Paul?« »Kako to da si živa?«
»Bog me je poštedio. Kako to da si ti živ?« »I mene je Bog poštedio.« »Drago
mi je što te vidim!« »I meni je drago što vidim tebe!«
Nisam znala bih li se nasmijala ili zaplakala na taj smiješni tijek našeg
razgovora i na to kako je predivno bilo ponovno na glas razgovarati s
prijateljem. Jean Paul bio je dobar drug moje brace. »Zdravo, Jean Baptiste, i
113
tebe mi je drago vidjeti,« rekla sam Jean Paulovom bratu koji je i dalje sjedio.
Jean Baptiste nije odgovorio — a mogla sam vidjeti zašto kada sam kleknula da
se rukujem s njim. Na vratu je imao neravan, dva i pol centimetra širok ožiljak
koji je nestajao ispod njegove majice. Nije bio posve zacijelio, pa je imao ljutu,
bjelkasto-crvenu boju koja se isticala u bolnom kontrastu s njegovom tamnom
kožom. Imao je i duboke posjekotine na glavi, od kojih je jedna bila toliko
duboka da sam se pitala kako je preživio udarac. »Trenutacno ne govori
mnogo... Pretužno,« rekao je Jean Paul tiho. Iako je i sam Jean Paul bio krajnje
ojaden, sjeli smo i razmijenili price. Rekla sam mu gdje sam bila i opisala
vrijeme koje sam provela kod pastora. On je meni rekao da je genocid malo
zamro na sjeveru otkako je Kigali pao, no da je u pokrajini Kibuye, gdje smo se
mi nalazili, i dalje vrlo loše.
»Kigali je pao?« upitala sam, šokirana i oduševljena.
»Da, ali još uvijek ima jako mnogo ubijanja,« odgovorio je. »U stvari, u ovom
kraju je cak gore nego prije. Što gore prolaze u ratu, to su okrutniji. Takoder,
postaju frustrirani — vec su pobili toliko Tutsija da im je teško pronalaziti nas
nove koje ce ubiti.«
Bila sam iznenadena vidjevši Jeana Paula i njegovog brata u ovom kampu
buduci da sam uvijek mislila da su Hutui. Imali su vrlo tamnu kožu, bili su
dosta niski i imali su ravne, spljoštene nosove — tipicna europska predodžba o
tome kako bi trebali izgledati Hutui. To više nije imalo mnogo smisla buduci da
su naraštaji medusobnih brakova taj koncept ucinili zastarjelom i dubokom
predrasudom. No, Jean Paul mi je objasnio da je njihov hutuski izgled bio
djelomican razlog što su uspjeli preživjeti. »To, i dobrota ubojice,« rekao je prije
nego što mi je ispricao što se dogodilo njegovoj obitelji. »Ubojice su došle tjedan
dana nakon što je srušen predsjednikov zrakoplov. Bio sam u posjetu prijatelju
Laurentu, Hutuu koji je živio nekoliko kuca od nas, kada sam cuo da su stigli
pred dom mojih roditelja. Vidio sam oko tristo ubojica — vecinom susjeda i
starih obiteljskih prijatelja. Provalili su kroz ulazna vrata i sasjekli sve: svu
moju bracu, moje cetiri sestre, mamu i tatu. Pobili su sve... zapravo, mislili su
da je tako. Jean Baptiste još je bio živ... no, krvario je nasmrt. »Vukao sam ga
sedam kilometara kroz grmlje do bolnice gdje nas lijecnici nece poznavati.
Zatim nas je Laurent skrivao do dolaska Francuza, no bilo je grozno. Spasio
nas je sakrivši nas, no biti živ bila je agonija. Laurent bi nas svako jutro budio
da nam poželi dobro jutro, a zatim bi provodio sate loveci Tutsije s ljudima koji
su pobili moju obitelj. Kada bi se navecer vratio i pripremao veceru, vidio bih
krvave mrlje na njegovim rukama i odjeci koje jednostavno nije mogao isprati.
114
Životi su nam bili u njegovim rukama, pa nismo mogli ništa reci. Ne razumijem
kako ljudi mogu istovremeno ciniti i dobro i zlo.«
»Jean Paul, genocid se dogada u srcima ljudi,« rekla sam. »Ubojice su dobri
ljudi, ali zlo trenutacno dominira njihovim srcima.« Rekla sam Jeanu Paulu da
cu se moliti za njegovu obitelj. Tada sam shvatila da najvjerojatnije zna što se
dogodilo mojim roditeljima i braci buduci da je bio na ovom podrucju tijekom
citavog genocida. Odlucila sam da cu se pretvarati da vec znam da mi je obitelj
mrtva, jer bi me u suprotnom Jean Paul pokušao poštedjeti tuge i ne bi mi
rekao ništa. Prevarila sam ga da mi kaže ono što sam htjela znati. Posegnula
sam u svoj džep po ocevu crveno-bijelu krunicu i zamolila Boga da mi da snage.
»No, Jean Paul, glede mog oca... Znam da su ga ubili, samo ne znam gdje.
Pitala sam se bi li ti mogao znati kakve pojedinosti.« »O da, znam sve. Laurent
je bio tamo i vidio je sve. Ubili su tvog oca u gradu Kibuye.«
Njegove su rijeci probole moje srce poput koplja. Gurnula sam šake u oci i
okrenula glavu da sakrijem suze.
»Tvoj je tata ubijen dan ili dva nakon mojih roditelja,« nastavio je Jean
Paul. »Mislim da je to bilo 14. travnja. Bio je otišao u vladin ured zamoliti
prefekta da pošalje hranu na stadion jer su tamo tisuce izbjeglica koje nisu jele
danima. To je bila velika pogreška.« O tatice! Zašto si morao biti tako dobar... i
kako si mogao biti tako glup. Prefekt Kibuyea bio je poput guvernera i bio je
takoder blizak mome ocu. No, drugi ekstremisticki Hutui, ranije tatini prijatelji,
izdali su ga, pa nisam mogla razumjeti kako im je mogao i dalje vjerovati. No
znala sam da bi žrtvovao svoj život pokušavajuci nahraniti ljude koji gladuju —
za njega ne bi bilo drugog izbora. Oci su me pekle i želudac me je probadao dok
je Jean Paul nastavio.
»Laurent mi je rekao da je prefekt nazvao tvog oca budalom i naredio
vojnicima da ga odvuku van. Upucali su ga na stepenicama vladinog ureda i
ostavili njegovo tijelo na ulici.«
»Shvacam... Hvala ti što si mi sve to rekao, Jean Paul. Pomaže,« rekla sam,
koristeci svu svoju energiju da umirim glas. »A moja mama? Znam da je i ona
ubijena, ali ne znam kako.«
»Oh, Rose?« dobacio je. »Ona je bila jedna od prvih u kraju koju su ubili.
Ubijena je nekoliko dana prije tvog oca. Mislim da je Laurent mogao biti jedan
od ubojica jer je znao sve pojedinosti. Uglavnom, skrivala se u dvorištu susjeda
tvoje bake. Nekoga su ubijali u blizini, a tvoja je majka cula vriske i pomislila
115
da bi to mogao biti tvoj brat. Istrcala je na put, vicuci, 'Nemojte ubiti moje
dijete! Nemojte ubiti mog Damascena!'«
»To nije bio Damascene, no cim su ubojice vidjeli tvoju mamu, krenuli su
po nju. Rekli su joj da ce je ostaviti na miru ako im da novac. Pristala je i otišla
posuditi nešto novca od svoje prijateljice Murenge. No, Murenge joj je naredila
da je ostavi na miru: "Van iz moje kuce — ovdje ne pomažemo žoharima!'
Murenge je rekla ubojicama da izvedu tvoju majku na ulicu i tamo je ubiju jer
ne želi da joj unerede dvorište. Odvukli su tvoju jadnu mamu na rub puta i
sasjekli je do smrti. Ipak, neki susjedi su je pokopali. Bila je jedna od nekolicine
koje su pokopali. .. Uskoro je bilo previše tijela, a nikoga tko bi kopao grobove.«
Svaka rijec koju mi je rekao bila je mucenje, no bila sam zarobljenica
informacija. Poticala sam ga da mi kaže još. »Jesi li možda cuo što o mom
mladem bratu Vianneyju,« upitala sam i osjetila ubod krivnje prisjetivši se kako
sam poslala svog bracu iz pastorove kuce usred noci.
»Vianney je ubijen na stadionu Kibuye zajedno sa svojim prijateljem
Augustinom. Tamo su bile tisuce ljudi — i svi su potamanjeni. Ubojice su ih
najprije pokosili strojnicama, a zatim su bacali bombe na njih. Ne vjerujem da
je itko preživio.«
Ruke su mi se tresle i jedva sam uvlacila zrak u pluca. Smirila sam se
najbolje što sam mogla i pokušala pitati za Damascena, no nisam mogla
izgovoriti njegovo ime. Uhvatila sam se nade da je možda živ i negdje me ceka.
Na posljetku sam rekla, »Moj brat Aimable je u Senegalu i ne zna ni za što od
ovoga... Nemam cak niti njegovu tamošnju adresu da mu pošaljem pismo...«
»Trebaš pitati Damascenovog prijatelja Bonna. Znam da su kod njega svi
Damascenovi papiri i stvari... ili su barem bili.« »Kako to?« upitala sam dok mi
je srce htjelo iskociti. »O, zato što je on skrivao tvog brata, a kada se
Damascene zaputio za Zair, ostavio je sve svoje stvari kod Bonna. No do sada se
možda riješio njegovih stvari — cuo sam da je poludio kada je tvoj brat ubijen.«
Te su me rijeci pogodile poput metka. Molim te... ne... ne i Damascene!
Nisam željela znati ništa više. Ustala sam, zateturala nekoliko koraka i
srušila se. Pritisnula sam lice u zemlju — željela sam leci na hladno, hladno tlo
i zaspati s ostatkom svoje obitelji. Nisam željela ništa cuti, ništa vidjeti, ništa
osjecati. Imala sam mnogo suza za isplakati i jecala sam u zemlju. Jean Paul je
bio kraj mene, pokušavajuci me utješiti. Obrisao je zemlju s mog lica i nježno
me pogladio po vratu, no ja sam odgurnula njegovu ruku.
116
»Molim te, pusti me da se sama nosim s tim. Sada moram nauciti biti
samostalna, Jean Paul. Nitko na svijetu ne može me sada utješiti... Ostavi me
samu neko vrijeme.« Otišao je na drugu stranu kampa povevši svog tihog brata
sa sobom.
Ležala sam na ledima, gledala u nebo i plakala. Plakala sam sve dok nisam
ostala bez suza. Razmišljala sam o onome što mi je Isus obecao u snu i pocela
mu se obracati. »Rekao si mi da ce svi biti mrtvi kada izadem iz kupaonice, i bio
si u pravu,« rekla sam. »Svi su mrtvi. Sve što sam voljela na ovom svijetu
uništeno je. Isuse, stavljam svoj život u tvoje ruke... Održi svoje obecanje i
pobrini se za mene. Ja cu održati svoje obecanje — bit cu tvoja vjerna kci.«
Zaklopila sam oci i zamislila lica svoje obitelji te molila Boga da ih drži
blizu sebe i da budu dobro.
Preplašio me metalni cvilež struganja kamionskog mjenjaca. Nekoliko sati
prije zore dva su automobilska svjetla zaparala tamu u kampu, osvjetljujuci
druge žene dok su sa Jeanom Paulom i Jeanom Baptistom stajale pokraj
dvorišnih vrata u krugu elektricne svjetlosti.
Kamion se zaustavio pokraj ograde. To je bio veliki vojni teretnjak
prekriven ceradom s kamuflažnim uzorkom. Francuski su nam vojnici rekli da
se popnemo u stražnji dio i budemo tiho. »Hutuske cestovne blokade su
posvuda,« upozorio nas je jedan. Prva blokada na koju smo naišli bila je oko
kilometar i pol od kampa i mogla sam cuti glasove ubojica s druge strane
cerade. Sve nam je vec bilo i više nego poznato, samo što smo ovaj put imale
naoružane tjelohranitelje. Unatoc tome, ubojica je bilo nekoliko stotina, a
vojnika samo šacica.
»Što imate straga u kamionu?« pitao je jedan od ubojica. »Vozimo hranu i
cistu vodu hutuskim izbjeglicama koje stižu iz Kigalija,« odgovorio je vozac.
»Bravo! Tutsijske zmije nas ubijaju u Kigaliju... Možete proci, samo
naprijed.«
Vozac je ubacio u brzinu i kamion je polagano krenuo — ponovno smo bili
na našem putu. Divila sam se vozacevom pametnom odgovoru koji nas je
proveo kroz blokadu. Deseci tisuca Hutua iz Kigalija bježali su na jug otkako je
glavni grad pao u ruke tutsijskih pobunjenika. Na žalost, vecina izbjeglica
dolazila je u našu pokrajinu Kibuye, ili da bi se tu naselili ili da pokušaju doci
do jezera Kivu i prijedu u Zair. Na podrucju je bilo mnogo preplašenih hutuskih
117
obitelji koje su željele izbjeci borbe, no bilo je takoder i obilje novih
interahamweovskih ubojica.
Na sljedecoj cestovnoj blokadi ubojice su nam odmah mahnuli da prodemo.
»Francuzi su naši ljudi... Hajde, pusti ih da produ!« rekao je jedan od
njih. I na sljedecih pet cestovnih blokada bilo je jednako. Kamion se kotrljao
kroz noc prema novom danu — poželjela sam da se odmah nastavi kotrljati sve
do nove zemlje. Moja je duša željela pobjeci iz Ruande u drugi svijet. Vjerovala
sam da Bog planira novi život za mene, samo nisam znala kada ili gdje ce
zapoceti. Kada je kamion trideset minuta kasnije stigao do baznog kampa, bila
sam jako razocarana — da, bile smo slobodne, no i dalje smo se nalazile usred
Ruande, i dalje usred užasa.
Prva stvar koju sam vidjela nakon što sam sišla s kamiona bila je oronula
školska zgrada. Uocila sam drvenu tablu prikucanu iznad vrata na kojoj je bila
naškrabana rijec Rwimpii te shvatila da smo došli u školu u kojoj je moja
majka radila svoj prvi uciteljski posao.
Prožela me je tuga i morala sam se odmaknuti od drugih da obavim kratak
razgovor s Bogom: »Gospodine, ne znam zašto si me doveo ovdje. Znam da cu
morati tugovati za svojom obitelji, ali ovog casa ne mogu... Molim te, daj mi
snage koju trebam da preživim, tugovat cu kasnije.«
Nekoliko minuta kasnije osjetila sam se dovoljno snažnom da udem u
školsku zgradu i nasmiješim se. Prisjetila sam se koliko je mama voljela malu,
trošnu ucionicu sa zemljanim podom. »Važno je ono što cemo nauciti u ovoj
školi, a ne kako ona izgleda,« govorila bi. Svitalo je i jutarnje je Sunce polagano
ispunjavalo školsku zgradu omogucavajuci da po prvi put pogledam ostale
preživjele. Dvadesetak Tutsija vrzmalo se uokolo i iznenada sam shvatila koliko
smo druge žene i ja bile blagoslovljene što smo boravile u pastorovoj kupaonici.
Druge izbjeglice izgledali su mnogo gore nego mi: jadnici su živjeli u šumama
posljednja tri mjeseca, spavajuci u rupama i hraneci se samo lišcem i travom.
Sunce je postalo tako jako da sam morala zakloniti oci, i u sjeni svojih
prstiju ugledala sam poznato lice. »Esperance!« povikala sam. Bila je to mamina
sestra, no cinilo se da me ne cuje.
»Esperance! Zar me ne prepoznaješ? To sam ja, Immaculee! Hvala Bogu što
je netko preživio!« rekla sam cvrsto je grleci.
Uzvratila mi je zagrljaj slabim stiskom te dugo odsutno zurila u mene prije
no što je progovorila. Bila sam zabrinuta da je možda poludjela.
118
»U redu je,« rekla je slabašnim glasom. »Drago mi je što si živa. Dodi vidjeti
svoju drugu tetku.« Apaticno se preko školskog dvorišta dovukla do mjesta gdje
su njezina sestra Jeanne i tri moje sestricne, sve mlade tinejdžerice, sjedile na
tlu.
Zaustavila sam se oko deset metara od njih i s nevjericom promatrala
žalosni prizor preda mnom: lica su im bila natecena od ujeda insekata, usne su
bile ispucale i krvave, a tijela su im bila prekrivena otvorenim ranama, cirevima
i posjekotinama koje su zacijelo bile tjednima inficirane. Mogla sam namirisati
bolest s mjesta na kojem sam stajala.
Tetka Jeanne, uciteljica, uvijek je bila probirljiva u odijevanju i toliko
opsjednuta cistocom da je inzistirala da posjetitelji njene kuce operu ruke prije
no što idu pozdravljati djecu. Sada je sjedila u prašini sa svojom djecom, poput
skupine primitivaca, a odjeca im je bila toliko izlizana da sam im vidjela
zadnjice kako strše. Kleknula sam i pokušala zagrliti Jeanne, no ona je izbjegla
dodir i pokušala sakriti svoje suze od mene. »O, Immaculee, oprosti mi... Mora
da užasno izgledam. U oci mi je ušlo nešto što ih tjera da suze.« Nasmijala sam
se i pomislila da bi tocno to moja majka bila rekla u istoj situaciji, srameci se
svojih suza. »Jeanne, tako sam sretna što te vidim.« Nježno sam je zagrlila, a
zatim sam zagrlila i svaku od djevojcica. Sjaj se polako vratio u njihove oci, a na
lica su im se navukli nesigurni osmijesi.
Izgovorila sam tihu molitvu za sve njih, moleci Boga da izlijeci njihova srca,
a sama obecala da cu uciniti sve što mogu da izlijecim njihova tijela.
Sjela sam s njima i zapocele smo tužan razgovor, pricajuci jedna drugoj tko
je u našoj obitelji ubijen i što je svaka od nas prošla. Jeanne je izgubila tri sina
i supruga, a Esperance je bila ubijena prakticki cijela obitelj. Moji divni baka i
djed bili su ubijeni, kao i barem sedmero mojih striceva, ujaka i tetaka. Uskoro
smo sve plakale... Pitala sam se hoce li nam suze ikada stati.
Nakon što smo razgovarale otprilike sat vremena, Esperance mi je predala
pismo. Nisam imala pojma kako ga je uspjela sacuvati cijelim i nedirnutim
tijekom svih tih tjedana u šumi. »Damascene me je pronašao dok sam se
skrivala i dao mi je ovo pismo za tebe,« rekla je. »On je bio na putu prema
Zairu... no nije uspio.« Uzela sam pismo iz njene ruke i pogledala kovertu, koja
je bila zamrljana suzama. Okrenula sam se i pobjegla od svojih tetaka i
sestricni — nisam mogla podnijeti da budem blizu ikoga. Sam spomen bratovog
imena bio je dovoljan da me svlada, a sada sam u ruci držala posljednje rijeci
koje mi je napisao. Njihovo citanje bit ce kao da ga slušam kako mi govori po
posljednji put.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Osamnaesto poglavlje
Damascenovo pismo
Stala sam sama iza škole i otvorila Damascenovo pismo. Srce me je
zaboljelo cim sam vidjela njegov osebujni rukopis, prisjecajuci se svih pisama
koje mi je pisao tijekom svih godina dok smo se školovali — pisama koja nikada
nisu bila sentimentalna, ali koja su bila puna ljubavi, nježnosti, ohrabrenja i
hvale, dobrih savjeta i blagih prijekora, traceva i humora...tako mnogo humora.
Sjela sam ledima se oslonivši na zid školske zgrade i pocela citati.
6. svibnja 1994.
Dragi (tata, mama, Vianney i) Immaculee, prošlo je gotovo mjesec dana
otkako smo se razdvojili i svi živimo u nocnoj mori. Usprkos onome što
okolnosti sugeriraju, vjerujem da pleme može istrijebiti drugo pleme samo ako
je to Božja volja; možda su naši životi cijena koja mora biti placena za spasenje
Ruande. Jedino sam siguran u jedno: srest cemo se ponovno — u to uopce ne
sumnjam.
Pokušat cu izaci iz zemlje, no ne znam hocu li uspjeti. Ako me ubiju na
tom putu, ne trebate se brinuti za mene; dovoljno sam molio... spreman sam za
smrt. A ako uspijem izaci iz Ruande, javit cu vam se cim se ponovno uspostavi
mir. Bonn ce vam ispricati o svemu što mi se dogodilo...
Damascenov prijatelj Bonn kasnije mi je rekao da je u tom trenutku
pisanja pisma Damascene odložio olovku, pogledao ga i rekao, »Bonne, znam da
si ti moj prijatelj i da si pokušao poštedjeti moje osjecaje, ali sada mi kaži — je
li itko od moje obitelji ubijen?«
Bonn je bio Hutu pa je za vrijeme genocida mogao slobodno putovati i
saznati koji su Tutsiji u našem kraju ubijeni. Zadržao je smrt mojih roditelja i
Vianneyja za sebe jer mu je bilo toliko stalo do mog brata da je htio zaštititi
njegove osjecaje.
Ali kada ga je Damascene izravno upitao, Bonn mu je rekao što je znao.
Nije se mogao prisiliti da dopusti Damascenu da dovrši pisanje u uvjerenju da
su svi koje je volio još živi. Tako je Bonn rekao svom prijatelju da su naši tata,
mama i brat ubijeni, te da sam ja jedina koja je možda živa. Damascene je
120
plakao vecinu dana, što objašnjava suze koje su postale trajan dio njegova
pisma.
Prije nego što je otišao pokušati uhvatiti neki camac preko jezera Kivu,
ponovno je izvadio pismo i stavio zagrade oko rijeci tata, mama i Vianney te
dodao sljedece retke:
Immaculee, preklinjem te da budeš jaka. Upravo sam cuo da su mama,
tata i Vianney ubijeni. Javit cu ti se što je prije moguce. Veliki zagrljaji i
poljupci! Tvoj brat, koji te jako voli!
Bilo je to nešto najbolnije što sam ikada procitala. Prešla sam vršcima
prstiju preko suzama umrljanih rijeci i znala da to pismo nikad necu moci
procitati a da ne zaplacem.
Kasnije sam saznala da je Bonn, koji ce za mene uvijek biti junak, pokušao
sakriti mog brata u svojoj kuci protivno željama svoje obitelji. Uspio je zaštititi
Damascena tijekom prvih dana genocida potajno ga skrivajuci ispod svog
kreveta. No, kada je Bonnova obitelj otkrila što radi, vršili su pritisak na njega
da preda Damascena ubojicama. Na žalost, jedan od Bonnovih striceva bio je
Buhoro, moj stari ucitelj koji je volio ponižavati tutsijsku djecu tijekom etnicke
prozivke. Ispostavilo se da je Buhoro bio jedan od najzagriženijih hutuskih
ekstremista u državi, te opak i plodonosan ubojica — i kada je on postao
sumnjicav, Bonn je znao da definitivno mora Damascena izvesti iz kuce. Jedne
veceri iskopao je jamu na udaljenom kraju obiteljskog posjeda i prekrio je
drvljem i lišcem. Uspio je Damascena sigurnoizvesti iz svoje spavaonice i sakriti
ga u jami samo nekoliko sati prije nego što su se ubojice — po Buhorovoj dojavi
— pojavile da pretraže kucu.
Na Buhorovo inzistiranje, ubojice su opetovano pretraživale Bonnovu kucu
dok se Damascene skrivao u jami više od tri tjedna. No ubojice su bili neumorni
— nadzirali su Bonnove aktivnosti i na posljetku primijetili da iznosi hranu
izvan kuce. Zabrinuti da ce pretražiti dvorište, Bonn i Damascene odlucili su da
je mom bratu najbolje zaputiti se do jezera Kivu i preko njega otici u Zair.
(Bonn je poznavao hutuskog 'dobrog Samaritanca', ribara koji je svoj camac
koristio za krijumcarenje tutsijskih izbjeglica preko jezera do sigurnosti.)
Izvukao je Damascena jedne noci iz jame te su se zaputili prema jezeru, držeci
se sjene, krecuci se od grma do grma. Medutim, putovanje je trajalo predugo i
camac je te veceri vec bio otišao. Zora je bila skoro svanula i Damascene nije
želio riskirati dugo pješacenje natrag do Bonnove kuce pa je ostao s Nsengeom,
svojim i Bonnovim vrlo dobrim prijateljem, koji je živio blizu jezera. Nsenge je
bio umjereni Hutu koji je volio našu obitelj — moj otac je cak bio pomogao
121
platiti školarinu za nekoliko njegove brace — stoga je bio sretan što može
pomoci i sakriti Damascena toga dana. Medutim, Nsengeov brat Simoni nije
bilo toliko velikodušan. Poželio je Damascenu dobrodošlicu kada je stigao do
kuce, s osmijesima i prijateljstvom... No, sljedeceg poslijepodneva, dok je moj
brat spavao, a Nsenge bio negdje vani i dogovarao njegov prijelaz camcem,
Simoni se išuljao iz kuce, pronašao skupinu ubojica i izdao Damascena.
Prije vecere, Simoni je probudio mog brata i ponudio se da mu opere
odjecu prije puta u Zair. Damascene se skinuo do donjeg rublja i Simoni je uzeo
njegovu odjecu (kasnije je priznao da je želio da se moj brat osjeca posramljeno
i poniženo prije nego što umre). Nakon što je uzeo odjecu, Simoni je pozvao
Damascena u dnevni boravak, gdje su ga cekali deseci ubojica. Bacili su se na
mog brata, tukuci ga nemilosrdno dok su ga vukli na ulicu. Na sebi nije imao
ništa osim gaca. Jedna od žena, koja je prije radila kod naše kuce, svjedocila je
cijelom dogadaju te mi je naknadno ispricala sve pojedinosti o Damascenovom
posljednjem satu. »Gdje je tvoja lijepa sestra?« pitale su ubojice mog brata.
»Gdje je Immaculee? Vidjeli smo tijela drugih žohara iz tvoje obitelji, ali s njom
se još nismo zabavili... Gdje je? Kaži nam i pustit cemo te; ne kažeš li nam,
provest cemo citavu noc ubijajuci te. Reci nam gdje je Immaculee i možeš ici.«
Damascene ih je pogledao svojim isprebijanim, natecenim licem i — kao
što je to cinio tijekom citavog mog života — zauzeo se za mene: »Cak i da znam
gdje je moja predivna sestra, ne bih vam rekao. Necete nikada pronaci
Immaculee... Ona je pametnija od svih vas zajedno.«
Tukli su ga dršcima svojih maceta i rugali mu se: »Je li pametna kao ti? Ti
imaš magisterij a uhvatili smo te, zar ne? Sada nam reci gdje ti se sestra
skriva!«
Damascene je uspio još jedanput stati na noge, a zatim se nasmiješio
ubojicama. Njegova neustrašivost ih je zbunila — ubili su mnoge Tutsije i uvijek
su uživali slušajuci svoje žrtve kako preklinju za svoje živote. Damascenovo
držanje lišilo ih je tog užitka. Umjesto da pregovara ili moli za milost, izazvao ih
je da ga ubiju. »Hajde,« rekao je. »Što cekate? Danas je moj dan da odem k
Bogu. Mogu ga osjetiti svuda oko nas. Promatra, ceka da me odvede kuci.
Hajde — završite svoj posao i pošaljite me u raj. Žalim vas što ubijate ljude kao
da je to nekakva djecja igra. Ubijanje nije igra: ako uvrijedite Boga, platit cete
za svoju zabavu. Krv nevinih ljudi koje ste sasjekli slijedit ce vas do groba. Ali ja
se molim za vas... Molim vas da uvidite zlo koje cinite i zatražite Božji oprost
prije nego što bude prekasno.« To su bile bratove posljednje rijeci. Iako ništa
122
nece nikada ublažiti moju bol zbog njegovog brutalnog ubojstva, ponosim se što
se suprotstavio ubojicama i umro jednako dostojanstveno kao što je i živio.
Jedan od Simonijeve brace, protestantski pastor imenom Karera, ismijao je
Damascenov govor. »Misli li ovaj momak da je propovjednik? Ja sam ovdje
pastor i blagoslivljam ovo ubojstvo. Blagoslivljam vas što oslobadate ovu zemlju
od još jednog žohara.« Zatim je pogledao ubojice i rekao, »Što cekate? Jeste li
kukavice? Žohar vas moli da ga ubijete — zašto stojite tu? Ubijte ga!«
Karera je posramio ubojice kako bi pocinile ubojstvo.
»Vi Tutsiji ste se uvijek ponašali tako superiorno prema nama Hutuima,«
viknuo je jedan od mladih ubojica u Damascenovo lice dok je podizao svoju
macetu. »Misliš da si toliko pametniji od nas sa svojim magisterijem? No, želim
vidjeti kako izgleda mozak nekoga tko ima magisterij!«
Zamahnuo je svojom oštricom prema dolje, u glavu mog brata, i on je pao
na koljena. Prišao je drugi ubojica i dvostrukim zamahom macete odsjekao mu
obje ruke. Na red je ponovno došao prvi ubojica sa svojom macetom, ovaj put
raspolovivši lubanju mog brata, nakon cega se zagledao u nju. Prekriven
bratovom krvlju, poceo se šepuriti uokolo po susjedstvu i hvaliti da je vidio
magisterij unutar necijeg mozga.
Nikada si nisam dopustila da previše razmišljam o pojedinostima
Damascenovog ubojstva. Mislim samo na to kako se suocio sa smrcu, kako se
smiješio prije smrti i kako se molio za one koji su ga ubili. On je bio moje srce,
moj hrabri brat, moj mili Damascene... Kasnije sam cula da se jedan od ubojica
(mladic po imenu Semehe, koji je bio Damascenov školski kolega) slomio i
plakao danima nakon ubojstva. Neprestano je govorio o stvarima koje su
Damascene i on bili radili zajedno, na primjer kako su igrali nogomet, bili
zajedno u koru, kako su zajedno ministrirali. Progonila ga je dobrota koju je
moj brat iskazivao prema njemu i svim drugim momcima koje je poznavao.
Semehe je izražavao svoje kajanje svima koji bi htjeli slušati. »Nikad više necu
ubiti,« rekao je. »Nikada necu izbiti Damascenovo lice iz glave. Njegove ce rijeci
zauvijek gorjeti u mom srcu. Bio je grijeh ubiti takvog momka — bio je to
grijeh.«



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Devetnaesto poglavlje
Udobnost u kampu
Francuski kamp bio je naoružana tvrdava koja je Tutsije držala unutra, a
Hutue vani. Vojnici su ispred školskih zgrada u polukrugu parkirali osam
oklopljenih vozila nalik tenkovima, a vanjskim rubom kampa danonocno je
patroliralo barem sto stražara. Boravili smo unutar polukruga od oklopnih
vozila sa trideset vojnika koji su bili zaduženi da nas štite dvadeset i cetiri sata
na dan i prate nas u šumu kad god smo morali na nuždu.
Francuski su se vojnici neprestano ispricavali zbog bijednih uvjeta u
kojima smo bili prisiljeni živjeti, što me je nasmijavalo. U usporedbi s onime
odakle smo došli, živjeli smo životom u potpunoj udobnosti. Za pocetak, mogli
smo ici po vodu s potoka te sapunom oprati sebe i svoju odjecu!
Spavali smo vani, za što su Francuzi takoder smatrali da je velika tegoba,
no ja sam to rado primila. Iako sam se cesto budila prekrivena prašinom i
grancicama te s bolovima od ležanja na kamenju i stijenama, voljela sam tonuti
u san gledajuci zvijezde — to je bilo kao da vidim Božje lice na kraju dana.
Nije nam bilo dopušteno kuhati, što doduše nije bilo ni bitno jer nismo
imali svježe hrane. Vojnici su nas hranili pakiranim sirom i krekerima,
konzervama mlijeka u prahu te konzerviranim vocem. To je bila ogranicena
prehrana, no polako sam se pocela malo popunjavati i prestala sam dodavati
rupice na svom pojasu. Francuzi su rekli da je njihov posao da nas štite, i cinili
su to dobro — nijednom se nisam osjetila ugroženom od ubojica dok sam bila u
kampu. Ipak, Hutui su se cesto okupljali duž vanjskog ruba, vireci izmedu
oklopnih vozila ne bi li nas nacas ugledali. Buljili su u nas kao da smo životinje
u zoološkom vrtu... jedini preživjeli iz vrste izlovljene do ruba istrebljenja.
»Gledaju vas kao da ste životinje, no oni su životinje,« rekao mi je satnik
francuskih snaga jednog jutra nedugo nakon mog dolaska. Kada je otkrio da
tecno govorim francuski, imali smo dug razgovor. Ispricala sam mu svoju pricu
i cinio se vrlo suosjecajan. Znao je što su Tutsiji bili prolazili u Ruandi i povijest
etnickih sukoba. »Medu nama receno, ne znam kako predsjednik moje zemlje
može živjeti sam sa sobom,« rekao je. »Francuska ima krv na svojim rukama
buduci da smo mnoge od ovih Hutua obucili kako da ubijaju.« To je bilo prvi
put da sam cula nekog stranca da prihvaca krivnju za ono što se dogodilo u
Ruandi, i to je bilo blagotvorno za moju dušu. Cesto sam ocajavala slušajuci
124
pastorov radio, shvacajuci da svijet zna što se dogada, ali da je odlucio
ignorirati to.
»Hvala Bogu što ste tako uvidavni,« odgovorila sam. »Ljudi koji to rade su
vrlo loši.«
»Loši? Loši! Immaculee, oni su zli. Oni su cudovišta! Želim da znaš da si
sigurna. Dokle god ja ovdje zapovijedam, nitko ti nece nauditi,« rekao je
tapšajuci pištolj koji mu je visio o boku. »Ucinit cu više od toga što cu te zaštititi
— dat cu ti malo pravde. Ovo je ponovno samo izmedu nas, no ako želiš osvetu,
trebaš samo zatražiti. Daj mi imena Hutua koji su te tražili, ili onih koji su ubili
tvoje roditelje i bracu, i ja cu ih dati ubiti za tebe.«
Njegova me je ponuda šokirala. To sam željela za vrijeme svojih ranih dana
u kupaonici, kada nam je pastor ispricao o zvjerstvima pocinjenima nad nama.
Bila sam poželjela oružje — puške i topove da ubijem Hutue — jer sam toliko
žudjela za osvetom. Medutim, to je bilo prije nego što sam otvorila srce Božjem
opraštanju i pomirila se s ubojicama.
Satnik mi je ponudio savršenu osvetu: obucene i dobro naoružane vojnike
koji ce ubiti na moju zapovijed. Sve što sam trebala uciniti bilo je šapnuti ime i
mogla sam osvetiti svoju obitelj... i obitelji tisuca leševa što su trulili na
ulicama. Njegova je ponuda došla iz srca, no mogla sam cuti vraga u njegovom
glasu. Iskušavao me je s obecanjima ubojstva, a sve što sam ja željela bio je
mir. Uvukla sam ruku u džep i omotala prste oko oceve krunice. »Hvala vam što
ste mi ponudili...«
»Ubit cu kojeg god Hutua želiš!« Bio je toliko željan ubijanja da mi nije
dopustio da dovršim recenicu. »Ako je u ovom kampu neki Hutu za kojeg znaš,
reci mi i sam cu ga ubiti. Sve ih mrzim.« »Pa, satnice, nisu svi Hutui zli i samo
ubojice. Zavarao ih je vrag... Udaljili su se od Boga i...«
»Immaculee, Hutui jesu zli,« opet me prekinuo. »To što su ucinili je zlo.
Nemoj mi govoriti da je to Božja volja ili djelo vraga — to je djelo Hutua i oni ce
platiti za to. Javi mi ako se predomisliš. Ne nudim ovo baš svakome, znaš.«
Molila sam se da Bog dotakne satnikovo srce svojim opraštanjem i ponovno
sam se molila za ubojice da ostave svoje macete i mole za Božju milost.
Satnikova ljutnja navela me je na pomisao da se krug mržnje i nepovjerenja u
Ruandi nece lako prekinuti. Nakon što se ubijanje zaustavi, zasigurno ce biti
još više ogorcenosti, ogorcenosti koja bi lako mogla eruptirati u daljnje nasilje.
Sada samo Božje božansko opraštanje može sprijeciti da se to dogodi. Uvidjela
125
sam da ce, bez obzira na koji me put Bog postavi, pomaganje drugima da
oproste biti velik dio mojeg životnog djela.
Sutradan je satnik pokazao da je i mislio ono što je rekao — doista je mrzio
Hutue. Jedan okrvavljeni covjek dolutao je u kamp tvrdeci da je preživjeli iz
genocida te da je ranjen dok se borio s tutsijskim pobunjenicima, no satnik mu
nije vjerovao. Vojnici su covjeka prisilili da klekne, pritišcuci mu cijevi svojih
pušaka na glavu dok su ga ispitivali. Pitali su ga je li clan Interahamwea, što je
on isprva poricao. No, nakon daljnjeg ispitivanja slomio se i priznao. Satnik je
klimnuo svojim vojnicima, oni su ga odvukli i više ga nikad nismo vidjeli. Jedan
od vojnika kasnije mi je rekao da je covjek priznao da je špijun Interahamwea.
»Ne brini se za njega — taj više nikoga nece uznemirivati,« rekao je.
Brinula sam o svojim tetkama i sestricnama najbolje što sam mogla,
osiguravajuci da imaju dovoljno hrane, donoseci im lijekove od vojnika i
njegujuci im rane — cak sam se pobrinula da spavam blizu njih u slucaju da se
preplaše po noci. No, nisam s njima provodila toliko vremena kako bi se moglo
pomisliti. Bila sam sretna što su žive i na sigurnom, no nisu mi mogle
zamijeniti obitelj koju sam izgubila. Osjecala sam da moram zapoceti nov život.
Cak mi je bilo teško zbližiti se sa ženama s kojima sam bila u kupaonici. Živjele
smo na suprotnim stranama kampa i premda smo razmjenjivale osmijehe,
rijetko smo razgovarale. Toliko dugo proboravile smo u tako malom prostoru,
no nismo se uistinu poznavale. Sva naša komunikacija odvijala se preko
znakova rukom i citanja s usana, i gotovo uvijek je izražavala strah, užas i ocaj.
Možda bismo postale prijateljice da smo u kupaonici mogle razgovarati:
medutim, ovako kako je bilo, vidjeti se medusobno u kampu prizivalo je previše
bolnih sjecanja.
Pa ipak, bilo je mnogo prilika za sklapanje novih poznanstava. Svakog su
dana stizale nove skupine preživjelih Tutsija, od kojih je vecina bila zbunjena i
dezorijentirana te govorila samo kinjaruandu. Buduci da sam ja znala dva
jezika, satnik me je zamolio da popisujem sve novopridošle izbjeglice. Bila sam
sretna što mogu pomoci. Bilježila sam njihova imena i dob te izvještavala
francuske vojnike o njihovim ozljedama i medicinskim potrebama. Takoder,
zapisivala sam njihove osobne price i povijest onoga što su prošli. Tako sam
cula mnoge užasne price, ali i sklopila nekoliko trajnih prijateljstava. Jedna od
novih prijateljica bila je Florence, djevojka otprilike mojih godina s dragim,
nevinim osmijehom. Bila je vrlo lijepa, unatoc dubokom ožiljku što joj se pružao
niza lice od udarca macetom izmedu ociju. Zabilježila sam njenu pricu koja je,
na žalost, bila isto toliko strašna koliko i cesta.
126
Florence je bila iz gradica nedaleko od mog sela. Kada je genocid poceo,
njena obitelj i tristo njenih susjeda potražili su utocište u mjesnoj kapeli
vjerujuci da ce ubojice poštovati nepovredivost crkve. Medutim, pronalazak
Tutsija naguranih u jednu prostoriju ubojicama je samo olakšalo posao te su
jednostavno ušetali izmedu crkvenih klupa vitlajuci svojim macetama.
»Nismo imali oružje, nismo se imali cime braniti,« rekla je Florence dok su
se njene velike, dobre oci punile suzama. »Bilo je nešto vrištanja i preklinjanja,
no vecina nas je samo sjedila tamo, cekajuci na svoj red da budemo
raskomadani. To je bilo kao da smo zaslužili da budemo ubijeni — da je sve to
savršeno normalno. Došli su do mene i svega cega se sjecam je maceta koja se
spuštala na moje lice. Zatim sam se probudila u kamionu.«
Florenceina je rana bila duboka, ali ne i smrtonosna — no ubojice su je
ipak bacili na u stražnji dio velikog kamiona zajedno s ostalim truplima. Kada
se probudila, otkrila je da se nalazi na tijelima svojih roditelja, a njezina je
sestra bila na njoj.
»Sestra je još uvijek imala koplje zabodeno u prsa... Bila je gotovo mrtva,
no i dalje je proizvodila grgljave zvukove. Pokušala sam doprijeti do nje, no
jedan od ubojica me vidio kako se pomicem te me je poceo ubadati njenim
kopljem. Ubo me ovdje, ovdje i ovdje,« rekla je pokazujuci na svoja prsa, trbuh i
bedra. »Dok me je ubadao, nisam se trzala: umjesto toga, zamolila sam Boga da
uzme moju bol i spasi mi život. Ubojica je vjerojatno mislio da sam mrtva jer
sam mnogo krvarila.«
Kamion se zatim zaustavio na rubu litice, visoko iznad rijeke Akanyaru,
interahamweovskom omiljenom mjestu za istovarivanje leševa.
»Bacili su sva tijela s litice u rijeku,« nastavila je Florence. »Sjecam se kako
su me zgrabili za noge i zavitlali u zrak, i cula sam zvuk vode kako se ruši u
daljini, no ne sjecam se pada. Probudila sam se u blatu uz obalu rijeke
sljedeceg jutra. I moji roditelji i sestra takoder su tamo ležali, medutim svi su
bili mrtvi. Pogledala sam na liticu i nisam mogla shvatiti kako sam preživjela —
to je bio pad od barem šezdeset metara. Mogu jedino vjerovati da me je Bog
poštedio zbog necega.«
Florence je ležala uz obalu rijeke jedan dan prije nego što je mogla ustati i
udaljiti se. Dovukla se do najbliže kuce, gdje su je neki dobri Hutui primili,
obradili joj rane i sakrili je. »Iako su mi spasili život,« nastavila je, »njihov je sin
svakog jutra odlazio iz kuce, sastajao se s interahamweovcima i nastavio ubijati
Tutsije u mom gradu sve dok ih više nije bilo za ubijati. Više mi ništa nema
127
smisla, Immaculee. Što misliš, zašto sam ja preživjela, a moji roditelji i sestra
nisu?«
»Bog te je poštedio s razlogom,« odgovorila sam. »Ja zapisujem tvoju pricu i
jednog dana netko ce je procitati i znati što se dogodilo. Ti si poput mene —
ostavljena si da ispricaš.«
Mnogo sam prevodila izmedu izbjeglica i naših francuskih domacina.
Slijedom toga, upoznala sam i nemali broj vojnika. Jedan od njih, Pierre,
pokazivao je posebno zanimanje za mene. Tijekom dana bio je na dužnosti
patroliranja unutarnjim krugom, no nocu bi kratio vrijeme caskajuci sa mnom
dok sam sjedila i promatrala zvijezde. Pierre je bio vrlo drag mladic: nekoliko
godina mladi od mene, pristojan, suosjecajan i dobar slušatelj. Ispricala sam
mu što se dogodilo mojoj obitelji i našem selu, a on mi je ispricao o svojim
roditeljima, svom životu u Francuskoj te o djevojci s kojom je prekinuo prije
odlaska u Ruandu. Kada me upitao imam li momka, ispricala sam mu o Johnu
i ispraznom stanju našeg odnosa kada smo se razišli. Osjecala sam se vrlo
ugodno u Pierreovoj blizini i uživala u njegovom društvu. Razgovarajuci s njim
prestala bih misliti na svoju svakodnevnu stvarnost, barem privremeno. Kako
su dani prolazili, Pierre je poceo pronalaziti izlike da bude blizu mene. Donosio
mi je hranu, pratio me do potoka kada sam išla po vodu i navracao s knjigama
za mene. Njegovi su ga prijatelji zadirkivali zbog toga, medutim meni nije
smetalo. Imati bliskog prijatelja koji nije neposredno trpio zbog genocida bilo je
olakšanje, a pricajuci mu o svojim nadama i planovima ponovno sam se osjetila
kao ljudsko bice. Jednog mi je dana Pierreov prijatelj Paul rekao da je mladi
vojnik ocaran sa mnom, što me je natjeralo na smijeh. Nisam bila promijenila
odjecu niti se istuširala kako treba više od tri mjeseca. »Ne, Pierre stalno prica o
tebi,« uvjeravao me Paul. »Kaže da je usprkos svemu što si prošla tvoje srce
otvoreno i da imaš odlican smisao za humor.«
»S obzirom na to kako se vi momci šalite sa mnom, moram imati smisao za
humor,« rekla sam. No uskoro sam shvatila da se Paul ne šali — Pierre se
doista bio zaljubio u mene.
Bila sam polaskana, ali nezainteresirana. Upravo sam bila izgubila svoju
obitelj i nisam bila sigurna hocu li doživjeti da vidim kraj rata. Takoder,
odustala sam od sentimentalne ljubavi nakon što me je John bio tako jako
iznevjerio. Bez obzira na to, Pierre me naveo da se zapitam hoce li moje
slomljeno srce ikada više moci voljeti drugu osobu.
Kada me je te veceri došao potražiti i pozvao me u šetnju, odlucila sam mu
reci da ne trati svoju naklonost na mene. No, poceo je pricati s tolikim
128
uvjerenjem i strašcu da sam bila potpuno zatecena. »Immaculee, postala si mi
mnogo više od prijateljice,« rekao mi je usrdno. »Ti si vrlo posebna osoba. Znam
da je uza svu smrt, bol i nasilje oko nas to posljednja stvar koju želiš cuti, ali
mislim da te volim. Želim biti s tobom.« Iako sam ocekivala da ce reci nešto
takvo, svejedno sam bila iznenadena koliko je iskreno zvucalo. »Pierre,«
odgovorila sam blago, »moje je srce puno tuge i trenutacno u njemu ima mjesta
jedino za Boga. Zaljubljivanje mi ne pada na pamet... i ne smijem izgubiti fokus
s bitaka koje su preda mnom. Moram se pobrinuti za sebe.«
Primio me je za ruku. »Ali ja doista mislim to što govorim... Volim te i
brinut cu se za tebe. Želim biti s tobom, ne želim te izgubiti.« Bila sam pomalo
svladana njegovim intenzitetom, no osjecala sam da su nas spojile prilike, a ne
Bog. On mi je dao do znanja da John nije bio muškarac kojeg mi je namijenio, a
sada mi je davao do znanja da to nije ni Pierre. Jednostavno, to nije bio pravi
osjecaj — i znala da ce mi, kada budem spremna, Bog dovesti ljubav. A kada to
ucini, nece biti sumnji ni bojazni.
»Ne, Pierre... ne. Trenutacno moje srce pripada više mrtvima nego živima —
nisam cak ni pocela tugovati. Tvoje mi prijateljstvo mnogo znaci i želim ga
zadržati. Zato, molim te, budimo samo prijatelji.«
»Shvacam,« rekao je tužno. »Ako ne mogu imati tvoje srce, pustit cu te.
Pozdravit cu se , i... laku noc, srce.« Sagnuo se prema meni i iznenadio me
poljupcem u usta. Zatvorila sam oci i, na nekoliko trenutaka, dok su njegove
usne dodirivale moje, osjetila kako toplina poljupca odnosi moju bol i tugu.
Pierre je otišao kod drugih vojnika, ostavivši me s rezigniranim osmijehom na
licu. Predala sam svoje povjerenje Bogu, što mi je jedino bilo preostalo.
Ocajnicki sam željela razgovarati sa svojim bratom Aimablom i javiti mu da
sam živa, no nije bilo poštanske službe, telefoni nisu radili — a nisam ni imala
broj na koji bih ga mogla nazvati, kao ni novac da platim poziv. Aimable je bio
udaljen pet tisuca kilometara, na školovanju u Senegalu, i molila sam se da je
ostao tamo. Ako se vratio u Ruandu, bez sumnje je mrtav kao i ostatak moje
obitelji. Dakle, rat ce morati završiti prije nego što uspijem doci do njega. No
kada ce se rat okoncati? Francuzi nam nisu prenosili vijesti i nismo imali radio
koji bismo slušali. Jedine vijesti koje smo dobivali dolazile su od novopridošlica
u naš sve krcatiji kamp.
Negdje krajem srpnja saznala sam da su tutsijski pobunjenici iz RPF-a
ostvarili pobjedu na sjeveru, no da se borbe nastavljaju na istoku i jugu.
Francuzi su kontrolirali zapadnu Ruandu, gdje smo se mi nalazili, ukljucujuci
obalu jezera Kivu i granicu sa Zairom. To su bile dobre vijesti za nas, no
129
situacija je i dalje bila krajnje opasna. Stotine tisuca hutuskih izbjeglica bile su
na našem podrucju pokušavajuci doci do jezera Kivu i pobjeci u Zair.
Novi preživjeli Tutsiji svakog su dana ostavljani pred našim vratima. U tri
tjedna otkako sam došla u kamp, naš broj je narastao od nekoliko desetaka do
gotovo sto pedeset — i ja sam nastavila bilježiti njihove price i medicinska
stanja. Mnoge izbjeglice bile su teško ranjene, odsjecenih udova ili osakacene
nekom drugom vrstom mucenja. Njihove su rane cesto postajale jako inficirane
te sam znala da nece preživjeti. A oni koji nisu bili izgubili svoje udove, cesto su
bili izgubili razum, izludjeli od gubitka, tuge ili užasa zarobljenog u svojem
pamcenju. Medu najtežim stvarima s kojima sam se trebala nositi u kampu bila
su sirocad. Na primjer, nikad necu zaboraviti dva brata, u dobi od tri i cetiri
godine, koji su nam došli iz Kigalija.,Njihovi su ih roditelji bili sakrili u strop
njihove kuce kada su im ubojice došli pred vrata. Roditelji su im bili ubijeni, a
djecake su nekoliko dana kasnije izvukli dobrostivi susjedi Hutui koji su ih
doveli na jug kada su pobjegli iz glavnog grada kako bi izbjegli borbe. Predali su
djecake nekim francuskim vojnicima, objasnivši im da namjeravaju prijeci u
Zair, što je preopasno putovanje za djecu.
Iz nekog razloga vojnici nisu zapisali ni imena djece ni imena susjeda.
Nadalje, kada su stigli u kamp, oba su djecaka imala vrlo visoku temperaturu.
Bili su najmlada djeca u kampu, bez roditelja ili rodaka da paze na njih, pa
sam ih privremeno usvojila i brinula se za njih. Uz pomoc francuskog satnika
namjestila sam im mali krevet u školskoj zgradi i nabavila lijek da im snizim
temperaturu. Slušanje kako govore slomilo mi je srce. Bili su vidjeli mrtva tijela
svojih roditelja, no tako mladi nisu shvacali trajnost smrti. Stariji djecak se
pokušao brinuti za svog mladeg brata podsjecajuci ga da bude pristojan sa
strancima. Trogodišnjak je stalno gnjavio svog brata tražeci pomfrit i gazirani
sok, a stariji bi mu brat uvijek odgovarao s nježnom strpljivošcu.
»Moraš se sjetiti da nismo kod kuce... Ovdje ne možemo dobiti pomfrit ili
gazirani sok. Moramo cekati mamu i tatu da dodu po nas — tada cemo
ponovno moci fino jesti i piti. Ne smijemo se ponašati razmaženo, ili ce se
dogoditi još loših stvari.« Kada je njegov mladi brat zaplakao, njihao ga je
govoreci, »Ne placi. Mama i tata ce uskoro biti ovdje i onda ceš moci jesti
pomfrita koliko god poželiš. Moramo cekati, ali mama i tata ce se pobrinuti za
sve.« Znala sam da ti djecaci nikada više nece vidjeti svoje roditelje te da su, po
svoj prilici, svi njihovi rodaci mrtvi. Bojala sam se da ce imati buducnost
ispunjenu tugom, zlostavljanjem i uskracenim mogucnostima — vrstu života
koja je plodno tlo za ogorcenost i mržnju. Vidjela sam kako se krug mržnje i
nepovjerenja formira u tim nevinim ocima i znala sam da mi Bog pokazuje još
130
jedan razlog zbog kojeg me je poštedio. Zavjetovala sam se da cu jednog dana,
kada budem dovoljno jaka i sposobna, uciniti sve što je u mojoj moci da
pomognem djeci koja su u genocidu ostala bez roditelja, da cu pokušati unijeti
nadu i radost u njihove živote te ih odvratiti od prihvacanja mržnje koja im je
oduzela njihove roditelje i njihovu ljubav.
Pocetkom kolovoza satnik mi je rekao da je kamp toliko krcat da ce
preseliti vecinu izbjeglica. Novi kamp bio je u zatvorenom prostoru, u srednjoj
školi u gradu Kibuye, s vodom iz vodovoda, boljom hranom i pravim krevetima.
Pobrinula sam se da »moji« djecaci budu prvi koji ce ici, tako da im bude
udobnije. Takoder sam se pobrinula da se moje tetke i sestricne presele — da,
bilo im je bolje, ali trebale su krov nad glavama i zidove oko sebe kako bi se
osjecale sigurnijima. Planirala sam i sama ici kako bih se brinula za sve, no
satnik me je preklinjao da ostanem i pomažem voditi kamp. I dalje su trebali
prevoditelja, a stalno su dolazili novi preživjeli. »Pomoci ceš da spasimo živote
ako ostaneš,« rekao mi je. Kako sam mogla odbiti? Ostala sam u kampu i nikad
više nisam vidjela dva mala brata. Ali nisam zaboravila na svoje obecanje da cu
se brinuti za drugu djecu ostalu bez roditelja zbog nasilja, kojeg u Ruandi
nikad nije nedostajalo.
U starom je kampu ostalo oko trideset izbjeglica, ukljucujuci osmero koji
su mi bili prijatelji, kao na primjer Florence i Jean Paul. U stvari, naša je veza
bila toliko cvrsta da smo svih devetero odbili biti prebaceni iz kampa, osim ako
nam se ne dopusti da odemo kao skupina. Nastavili smo primati tutsijske
izbjeglice, no kamp je sada funkcionirao kao tranzitna postaja. Popisivala sam
preživjele, a oni su za dan ili dva bili prebacivani u veci kamp u gradu. A onda
sam, pocetkom kolovoza, doživjela nešto što nisam bila cula mjesecima: dubok,
grohotan, srdacan smijeh. Dolazio je od žene koja je stigla s novom skupinom
izbjeglica. Sjedila je u svojim invalidskim kolicima, a vojnici su je spuštali s
kamiona. Bila je teška žena, a noge su joj bile toliko usahnule da sam mogla
vidjeti da nikada više nece moci hodati. Pitala sam se zbog cega se, za Boga
miloga, imala smijati usred toliko tuge. Kako se ispostavilo, smijala se od srece
što je živa. Promatrala sam kako su vojnici pažljivo položili njena kolica na tlo
te joj zatim predali njeno dvoje male djece. Djeca su je ljubila posvuda po licu, a
ona se pocela ponovno smijati — i odzvanjalo je citavim kampom.
»To je Aloise,« rekao je Jean Paul. »Imamo slavnu osobu u kampu.« Doista,
bila sam cula za Aloise. Dok sam bila dijete, moji su je roditelji hvalili kao
primjer koliko mnogo osoba može postici u životu napornim radom i
odlucnošcu. Pricali su mi da je Aloise s devet godina oboljela od djecje paralize i
da nikada više nije hodala, ali da je zadržala visoke ocjene u školi te da su je
131
smatrali jednim od najnadarenijih ucenika u Ruandi. To je bilo sve cega sam se
mogla sjetiti da sam cula o njoj, no ocito je bila postala dosta slavna u državi —
mnogo ljudi u kampu bilo je culo za nju.
Jean Paul mi je rekao da je njen suprug radio u Ujedinjenim narodima u
Kigaliju te da je Aloise tako upoznala sve diplomate i veleposlanike. »Ima dobre
veze posvuda i svakome može pronaci dobar posao,« rekao je s divljenjem.
»Ljudi govore da bi postala premijerka da nije hendikepirana. Znam da je Tutsi,
no prije više godina je kupila hutusku osobnu iskaznicu kako bi mogla raditi za
državnu upravu... Ona je vrlo pametna gospoda.«
»Pa, mislim da cu otici popisati našu slavnu gošcu,« rekla sam i zaputila se
sa svojom bilježnicom prema kamionu. Aloise me je pogledala iz svojih kolica.
Njeno veselje je naglo prestalo i briznula je u plac. »O moj Bože, mogu vidjeti oci
tvoje majke u tvojima... i oci tvog oca takoder. Uvijek sam željela posjetiti tebe i
tvoju obitelj, ali nisam mogla, ne s ovim nogama.« Mislila sam da je žena luda ili
da me je zamijenila s nekim drugim. Nisam je nikada upoznala, kako je onda
mogla znati tko sam ja? »Ne gledaj me kao da sam izgubila razum, Immaculee
Ilibagiza. Jako dobro znam tko si ti. Tvoji roditelji — pokoj im duši — bili su
moji dobri prijatelji.« Aloise je spustila svoju djecu, obrisala suze i pružila ruke
prema meni.
Prišla sam joj nesigurno, pružajuci joj ruku da se rukujemo, no ona je
zgrabila moju ruku, povukla me k sebi i vrlo snažno prigrlila. Nije me htjela
pustiti. »Tvoja majka mi je spasila život — kladim se da to nisi znala! Kada sam
imala osam godina, tvoja je majka cula da volim školu, no moji roditelji nisu si
mogli priuštiti da me i dalje šalju u nju. Pa, ona je platila jednu citavu godinu
mog školovanja... i nastavljala je placati, cak i nakon što sam se razboljela i više
nisam mogla hodati. Bila sam toliko zahvalna da sam obecala da cu uciniti
nešto od svog života te sam ucila više od ikoga koga poznajem. Sve što danas
imam dugujem tvojoj majci, Immaculee. Ona je bila svetica!« Aloise me konacno
oslobodila iz svog dugog zagrljaja i pomakla se sa svojim kolicima malo unatrag.
Bila sam zabezeknuta neobicnim susretom s tom neodoljivom ženom i morala
sam se udaljiti da dodem k sebi. »Dajte da odem po nešto hrane i vode za vas i
vašu djecu,« rekla sam. »Odmah cu se vratiti, i onda cu vas moci popisati.« Dok
sam se udaljavala, Aloise je viknula za mnom, »Immaculee, mislim da me je
duh tvoje majke doveo ovdje zbog tebe! Dugujem joj i odužit cu joj se tako što
cu pomoci tebi. Samo da razmislim... Pronaci cu nacin kako da ti pomognem.«
Mahnula sam joj i nastavila hodati, pitajuci se kako bi mi izbjeglica u
invalidskim kolicima s dvoje male djece za koje se treba brinuti ikako mogla
132
pomoci. Još jedanput cu nauciti da su cudni putovi Božji. Kada sam sutradan
popisala Aloise, rekla mi je da je, iako je ona legalno bila Hutu, njen muž, Fari,
Tutsi. To je znacilo da su njena djeca Sami i Kenza takoder smatrana Tutsijima.
Bojala se za sigurnost djece te je pobjegla iz Kigalija u svoj rodni kraj kako bi se
sakrila u kuci svojih roditelja. Muž joj je bio skriven u stropu kada je otišla i
nije imala saznanja je li živ ili mrtav.
»Smislila sam što mogu uciniti da se odužim za dobrotu tvoje majke,« rekla
je Aloise. »Cim borbe potpuno prestanu, odvest cu te sa sobom kuci u Kigali.
Možeš živjeti s nama kao moja rodena kci.« Bilo je nešto kod Aloise cemu nisam
potpuno vjerovala. Nasmiješila sam joj se i zahvalila na ponudi, no rekla sam
joj da imam malu obitelj prijatelja u kampu te da smo obecali da cemo se držati
na okupu. Slegnula je ramenima i rekla da sam mudra što sam s ljudima
kojima vjerujem. Mislila sam da je s tim svršeno, no sutradan je došla do mene
dok sam sjedila s prijateljima.
»Immaculee, promislila sam i odlucila da cu te, ako si zabrinuta, oteti;
možeš sa sobom u Kigali povesti sve svoje prijatelje. Smjestit cu vas svih
devetero u svoju kucu! Napravit cemo mjesta i bit ce udobno.«
Pogledali smo jedni druge i nasmijali se. Nismo znali kako da odgovorimo
na tako neobicnu i velikodušnu ponudu. »Razmislite o tome,« rekla je Aloise
odlazeci u svojim kolicima. »Ne znam što drugo mislite da biste mogli uciniti
nakon rata. Zacijelo ste svi istraumatizirani... Djeco, ne mogu vjerovati da vas
trebam moliti da dodete živjeti u lijepu kucu u gradu. Rat je skoro gotov —
pocnite razmišljati o svojoj buducnosti!«
Aloise je bila u pravu. Glavni su grad bili preuzeli pobunjenici i bilo je
samo pitanje vremena kada ce borbe prestati. Mi smo bili izgubili svoje obitelji,
svoje domove, cak i svoju odjecu, te nismo svi skupa imali ni lipe. Nije nam
trebalo dugo da odlucimo da bi bilo dobro da prihvatimo Aloisinu ponudu.
Sutradan smo, kao skupina, otišli da joj to kažemo i zahvalimo joj.
»Nemojte zahvaljivati meni, zahvalite Immaculeeinoj majci,« rekla je. »Ja to
radim za Rose, ne za vas!«
Pocela se smijuljiti i nastavila sve dok, još jedanput, sretan, grohotan
smijeh nije odjekivao širom kampa.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvadeseto poglavlje
Cesta do pobunjenika
Jednog vruceg poslijepodneva krajem kolovoza francuski me je satnik
obavijestio da nas izbacuju iz kampa. Operacija »Tirkiz« privodila se kraju i
Francuzi su se spremali napustiti Ruandu. »Danas zatvaramo kamp,« rekao je.
»Imaš dva sata da se svi spreme za odlazak.« »Za odlazak kamo?« upitala sam.
»Ovdje je trideset ljudi.. .Što da im kažem, kamo da odu? Nemamo domova!«
Bila sam zaprepaštena iznenadnim novostima.
»Sve cemo vas povesti do tutsijskih vojnika da budete s njima. RPF je ušao
u ovo podrucje i postavio kamp nekoliko kilometara niza cestu. Odvest cemo
vas tamo i predati njima. To ce biti bolje za vas jer cete biti sa svojim ljudima.«
Bila sam oduševljena viješcu što su se tutsijski vojnici napokon probili do
nas i da protjeruju Interahamwe izvan ove zemlje. Cak sam cula da je naš
junak, voda RPF-a Paul Kagame, u Kigaliju postavio novu vladu. Hvala Bogu,
napokon smo bili na sigurnom — genocid je zasigurno gotov!
Išla sam po kampu i svima govorila da odlazimo. Neki od najnovijih
pridošlica bili su sumnjicavi te govorili da Francuzima ne treba vjerovati i da su
postavili izbjeglicke kampove kao humanitarne paravane da im pomognu
prikriti njihovu pravu misiju: krijumcarenje Hutua koji su organizirali genocid
u inozemstvo preko jezera Kivu. »Ne vjerujem u to,« rekla sam. »Francuzi su
nam tjednima pružali sigurnost, a sada ce nas odvesti u slobodu! Ucinili su sve
što su rekli da ce uciniti.«
Nije trebalo mnogo vremena da se spremimo buduci da smo vec dugo bili
spremni. Nitko nije ništa posjedovao, pa nismo ni imali prtljage za pakiranje.
Skupila sam svoju siromašnu imovinu — džemper i rucnik koji mi je dala kci
pastora Murinzija, dvije Pierreove knjige te nešto dodatnog sapuna i vojnicka
majica s kratkim rukavima — i sve stavila u plasticnu vrecicu. No, dok sam to
cinila, sjetila sam se majke koja je pakirala svoje stvari u kovcege dok su se
ubojice skupljali blizu našeg doma... i odlucila da ne želim vuci stvari iz svoje
prošlosti u svoj novi život. Željela sam krenuti iznova. Odnijela sam vrecicu u
školsku zgradu i ostavila je u kutu, nadajuci se da ce je pronaci neki drugi
siromašni Tutsi bez doma.
134
Okrenula sam se da otidem i naletjela na Pierrea, koji je stajao na vratima.
Gledao me je s tugom u ocima i predao mi komadic papira. »Ovo je moja adresa
u Francuskoj, u slucaju da se ikada predomisliš. Užasno ceš mi nedostajati i
cuvat cu te u svom srcu. Molim Boga da te cuva.«
»Zbogom Pierre, Bog te blagoslovio,« rekla sam, no on je vec bio otišao.
Bila sam zadnja koja se popela u teretni dio kamiona. Stražnja ograda
kamiona se zalupila, cerada je spuštena da nas sakrije i polako smo krenuli.
Izvukla sam krunicu koju mi je dao otac — jedini osobni predmet kojeg se
nikada necu odreci — i izgovorila molitvu. Zamolila sam Boga da blagoslovi naš
novi pocetak i sigurno nas odvede do tutsijskih vojnika.
Kamion je izašao iz polukruga od oklopnih vozila, spustio se prilaznim
putem i — ušao u more ubojica! Kroz pukotinu na ceradi vidjela sam da se
tisuce Hutua vuku glavnom cestom prema jezeru Kivu, a stotine su bili u
odorama Interahamwea i nosili macete. »O Bože,« rekla sam naslonivši se
natrag u kamionu. »Ne opet!« Probijali smo se centimetar po centimetar po
krcatoj cesti i trubili Hutuima da se maknu i propuste nas. Znala sam da ce
nas, ako nas zaustave ili ako se kamion pokvari, interahamweovci napasti u
roku od nekoliko minuta. Nisam se osjecala tako prestrašeno otkako sam otišla
iz kupaonice.
»Bože, molim te,« molila sam se. »Doveo si nas ovako daleko — sada nas
odvedi i ostatak puta! Oslijepi ove ubojice... Ne daj da pogledaju u teretni dio
ovog kamiona. Milostivi Bože, zaštiti nas od njihovih ociju punih mržnje.«
Prešli smo više od pola puta do RPF-ovog kampa kada je kamion stao.
Francuski satnik je došao straga, otvorio ceradu i rekao. »Imamo izvještaje o
pucnjavi na ovom podrucju i imamo naredbe da izbjegavamo borbu po svaku
cijenu. Okrecemo se, tako da cete ovdje morati izaci.« Mislila sam da sam ga
pogrešno cula. »Mislite, vratit cete nas natrag sa sobom, zar ne?«
»Ne, rastavljamo kamp. Morate izaci ovdje... sada. Žao mi je, Immaculee.«
Tijekom prošlih nekoliko tjedana bila sam dosta dobro upoznala satnika.
Mrzio je Hutue i govorio da želi pomoci Tutsijima koliko god je u njegovoj moci,
tako da nisam mogla vjerovati da bi nas ostavio usred skupine naoružanih
interahamweovaca. Spustila sam se iz kamiona kako bih ga urazumila.
»Satnice, molim vas, vi bolje od ikoga znate što ce se dogoditi ostavite li nas
ovdje. Ubojice su posvuda oko nas! Molim vas, preklinjem vas! Odvezite nas još
kilometar i pol do RPF-ovog kampa ili nas povedite natrag s vama... Ne
135
ostavljajte nas ovdje da budemo ubijeni!« »Žao mi je, Immaculee, imam
naredbe.« »Molim vas, satnice, samo nas povedite — « »Ne! A sada izvedi svoje
ljude iz kamiona. Mi moramo ici.« Nismo mogli vjerovati što se dogada. Otprilike
desetak interahamweovaca stajalo je oko tri metra dalje, promatrajuci nas i
slušajuci naš razgovor sa sve vecim zanimanjem. Osjetila sam vrtoglavicu, cesta
se vrtjela i na trenutak sam oko sebe mogla vidjeti samo mnoštvo gnjevnih lica.
Došla sam k sebi oslonjena na bok kamiona i po prvi put primijetila sva mrtva
tijela na tlu — leševi su bili posvuda duž ceste, koliko god mi je pogled sezao.
Pogledala sam satnika, preklinjuci ga ocima po posljednji put. Uzaludno —
bio je nepokolebljiv. Možda su pastor i ostali bili u pravu glede Francuza. Možda
su oni doista bili tu da pomognu ubojicama, jer sada nije bilo sumnje da ce nas
prepustiti smrti.
»Izadite iz kamiona,« rekla sam svojim prijateljima. »Svi van... Francuzi nas
ostavljaju ovdje.«
Jauci nevjerice i straha koji su dolazili iz stražnjeg dijela kamiona još su
više privukli pozornost ubojica, koji su nam se sada poceli približavati.
Pogledala sam jednog interahamweovca ravno u oci i zadržala pogled. Srce mi je
govorilo da je on osoba poput mene te da, u stvari, ne želi ubijati. Držala sam
krunicu i prikupila svu svoju volju da mu pošaljem poruku ljubavi. Molila sam
se Bogu da me upotrijebi da dotaknem ubojicu snagom njegove ljubavi.
Nisam trepnula... i zurili smo jedno drugome u oci. Cinilo se da traje citavu
vjecnost. Na posljetku je ubojica skrenuo pogled i pogledao u stranu. Okrenuo
mi je leda i ispustio svoju macetu, kao da je vrag napustio njegovo tijelo. Pa
ipak, bilo je mnogo drugih vragova da zauzmu njegovo mjesto. Najmanje
petnaest interahamweovaca sada je stajalo na koji metar od nas, s macetama u
rukama i zlobnim osmijesima na licima. Polako su shvacali što se zbiva i cekali
da vide hoce li se koji od mojih sudrugova usuditi udaljiti od kamiona. Nismo
imali izbora nego izici. Jedan po jedan, moji prijatelji su iskakali van, sve dok
nas svih trideset nije stajalo tamo, oci u oci s ubojicama. Kada su svi izašli, dva
su francuska vojnika spustili Aloise na cestu i stavili mlade Kenzu i Šamija kraj
nje. Zatim su se vojnici popeli u kabinu i kamion se udaljio velikom brzinom,
ostavljajuci nas u oblaku prašine i nesigurnosti.
»Pogledaj sve te Tutsije,« rekao je jedan od ubojica u cudu. »Kako je moguce
da su još živi?«
»To su žohari koje su štitili francuski vojnici,« rekao je drugi. »Tko ce vas
sada spasiti, žohari?«
136
Moji prijatelji i ja bili smo toliko preplašeni da smo se jedva mogli
pomaknuti. Gurkali su me pitajuci što da radimo, kao da sam ja nekakva
strucnjakinja za izlaženje na kraj s bezobzirnim ubojicama. Pogledala sam na
ožiljak od macete na Florenceinom licu, prisjecajuci se price koju mi je ispricala
o tome kako je sjedila u crkvi sa svojom obitelji i cekala na svoj red da je
ubojice raskomadaju. Pa, nisam namjeravala stajati tamo i cekati da umrem.
»Hajdemo,« rekla sam. »Pješacit cemo do RPF-ovog kampa — njihovi su vojnici
blizu.«
Ubojice su culi da spominjem RPF i postali nervozni.
Poceli smo se kretati, ali nismo dospjeli daleko. Cesta je bila toliko
prekrivena kamenjem i tijelima da je bilo prakticki nemoguce gurati Aloisina
kolica — tako smo, kada je jedan kotac zapeo, svi stali. Takoder, Aloisina djeca
su plakala i primila se za majcine ruke. Izvukla sam svoje prijatelje Jeana Paula
i Karegu iz skupine. »Vas dvojica dodite sa mnom — vi ostali ostanite s Aloise...
i molite se. Ja cu pronaci tutsijske vojnike i dovesti pomoc. Ne micite se s ovog
mjesta jer vas inace necu moci pronaci usred svih tih hutuskih izbjeglica.«
Aloise me je zabrinuto pogledala. »Jesi li sigurna da želiš ici? Ubit ce te
sigurno! Pusti radije muškarce da idu,« preklinjala je. »Ne, idem... Vi se samo
usredotocite na molitve.« Rekavši to, zaputila sam se u smjeru kojim su nas
Francuzi vozili prije nego što su nas napustili. Dok smo hodali, molila sam
krunicu i obracala se Bogu svim svojim srcem i dušom: »Bože, ja doista krocim
dolinom smrti — molim te, ostani sa mnom. Zaštiti me snagom svoje ljubavi.
Stvorio si ovo tlo po kojem hodamo, molim te, nemoj dopustiti da ove ubojice
proliju krv tvoje kceri po njemu.« Nakon što smo se odvojili od vece skupine, tri
interahamweovca su nas slijedila, a jedan od njih me je prepoznao. »Poznajem
ovu žoharicu,« rekao je. »To je Leonardova kci — tražili smo je mjesecima! Ne
mnogu vjerovati da je još živa... Pobili smo sve ostale, ali ovaj žoharcic nam je
utekao!«
»Dragi Bože,« molila sam se hodajuci što sam brže mogla i držeci ocevu
krunicu cvrsto u ruci. »Samo me ti možeš spasiti. Bože, obecao si da ceš se
pobrinuti za mene — pa, stvarno trebam da se pobrineš za mene ovog casa.
Vragovi i lešinari su mi za petama, Gospodine... Molim te, zaštiti me. Oslobodi
srca ovih ljudi od zla i zaslijepi njihovu mržnju svojom svetom ljubavlju.«
Hodala sam a da nisam gledala u svoje noge, ne znajuci hocu li se
spotaknuti preko kamenja ili tijela i ulažuci sve svoje povjerenje u Boga da me
dovede do sigurnosti. Kretali smo se vrlo žustro, no ubojice su sada bili
137
posvuda oko nas, okružujuci nas i mašuci svojim macetama po zraku. Bili smo
bespomocni, zašto su onda cekali na napad?
»Bože, ako me ubiju, molim te da im oprostiš. Njihova su srca inficirana
mržnjom i oni ne znaju zašto mi žele nauditi.« Nakon što smo tako prošli više od
pola kilometra, cula sam Jeana Paula kako govori, »Hej, nema ih više... nema ih
više!« Osvrnula sam se oko sebe i to je bila istina — ubojice su nas ostavili.
Jean Paul je kasnije rekao da je to najvjerojatnije bilo zato što su znali da su
RPF-ovi vojnici u blizini, no ja znam pravi razlog i nikada necu prestati
zahvaljivati Bogu što nas je spasio na toj cesti! Nekoliko minuta kasnije vidjeli
smo RPF-ovu cestovnu blokadu i nekoliko desetaka visokih, mršavih tutsijskih
vojnika nepomicnih lica kako stoje na straži. Bacila sam se u bjesomucni trk i
pala na koljena pred njima. Zaklopila sam oci i ispjevala im hvalospjeve. »Hvala
Bogu, hvala Bogu što smo spašeni! Hvala Bogu da ste tu. Blagoslovljeni bili,
blagoslovljeni bili svi! Da samo znate kroz što smo prošli. Hvala vam na —«
Nisam uspjela završiti svoju recenicu jer me presjekao hladni, metalni zvuk
repetiranja strojnice. Otvorila sam oci samo da bih vidjela pušcanu cijev što mi
je bila dva centimetra od lica.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Margita

Margita
Administrator
Administrator
Dvadeset prvo poglavlje
Za Kigali
O Bože, kada ceš okoncati ovu nocnu moru?
Pogledala sam iznad pušcane cijevi i vidjela hladne, gnjevne oci tutsijskog
vojnika. Podsjetile su me na oci ubojica koje su zurile u nas dvadesetak minuta
ranije.
Ako su to oni isti vojnici RPF-a za koje smo se od pocetka genocida nadali
da ce nas doci spasiti, tada je možda zbilja vrijeme da umrem. Susjedi su mi
okrenuli leda, ubojice su me progonili, Francuzi su me napustili, a sada mi se
moji spasitelji Tutsiji spremaju prosuti mozak.
Bože, na tebi je, molila sam se tiho. Živjeti ili umrijeti, nije mi važno dokle
god ispunjavam tvoju volju. Ti si me doveo ovdje — odluka je na tebi.
138
Pokušala sam se ustati, polako dižuci ruke u zrak dok sam objašnjavala da
smo dvojica prijatelja i ja Tutsiji: »Francuski vojnici ostavili su nas na cesti...
Drugi preživjeli iz genocida ostali su iza nas i okruženi su ubojicama. Molim
vas, morate im pomoci prije nego što bude prekasno.«
»Zašuti i sjedni na tlo,« viknuo je vojnik boduci me svojom puškom.
»Ako ste Tutsiji, zašto ste još živi?!« vrisnuo je drugi, s puškom uperenom u
mene. »Svi su mrtvi, svi! Vi sami ste ubojice... Vi ste hutuski špijuni! Znate li
što radimo sa špijunima? Sjedite mirno — bez rijeci i ni makac.«
Ljutiti vojnici su nas okružili pa nije imalo smisla govoriti. Šutjela sam i
cekala što god mi je sudbina pripremila. Minute su prolazile... Mislila sam na
Aloise i ostale koji sjede u polju ubojica, cekajuci na mene da održim svoje
obecanje i pošaljem vojnike da ih spase. Bog im pomogao.
Na posljetku je došao satnik pobunjenika da nas ispita. Vojnici koji su nas
cuvali salutirali su mu i nazivali ga »major«. Bio je visok, mršav kao štap i jedan
od ljudi najstaloženijeg izgleda kojeg sam ikada vidjela. Pogledao nas je kao da
smo lopovi koji su provalili u njegovu kucu... i imao je isti izraz na licu kao
francuski vojnici kada su uhvatili interahamweovskog špijuna. Sjetivši se što se
dogodilo tom covjeku, prekrižila sam se. Bilo je ocito da major nije vjerovao da
smo mi preživjeli iz genocida, pa sam se pocela moliti za jadnike koje smo
ostavili uz cestu.
Ali, naravno, u tom se trenutku Bog još jedanput umiješao. »Immaculee?
Immaculee Ilibagiza?« Vojnik što je stajao pokraj majora izgovarao je moje ime i
u nevjerici zurio u mene. »Immaculee! Zar si to doista ti, jesi li? To si stvarno
ti?« »Bazil?«
»To jesi ti!« Bacio je svoju pušku, kleknuo na tlo i cvrsto me zagrlio. Bazil je
bio susjed Hutu koji se otišao boriti s tutsijskim pobunjenicima. Poznavali smo
se još od osnovne škole i bio je mamin omiljeni ucenik zbog svoje velike bistrine
i nadarenosti. Zvali smo ga »uciteljicin mezimac« jer ga je mama toliko voljela da
ga je cesto pozivala u našu kucu.
»Poznaješ ovu djevojku?« major je upitao Basila kada je završio s grljenjem.
»O da, išli smo zajedno u školu. Njezini su roditelji vrlo poštovani Tutsiji u
mom selu — oni su vrlo dobri ljudi. Ona je u redu, majore... Ona nije špijun.
Što god Immaculee kaže, istina je.« Na brzinu sam se zahvalila Bogu što mi je
poslao Bazila baš u trenutku kada sam ga trebala. Vojnici su spustili svoje
puške, a major mi je prišao i rukovao se sa mnom. »Ja sam major Ntwali,«
139
rekao je. »Ispricavam se na zabuni, ali špijuni su posvuda. Na ovim je
prostorima i dalje vrlo opasno, ali s nama ste sigurni. Za vas je rat gotov... Mi
cemo vas štititi od sada pa nadalje.«
»Hvala vam, majore, ali moji prijatelji su ti koji trebaju vašu zaštitu,«
objašnjavala sam mu žurno. »Francuski vojnici su nas ostavili usred
Interahamwea i oko osamsto metara niza cestu nalazi se trideset preživjelih
Tutsija okruženih ubojicama. Ne znam ni jesu li još živi. Molim vas — «
Major je nekome dao znak da ode po Aloise i ostale prije nego što sam
dovršila. »Ne brini se za svoje prijatelje. Mi cemo ih pokupiti.« »Hvala vam... i
Bog vas blagoslovio.«
Nakon što su vojnici otišli da pomognu drugima, Bazil je sjeo kraj mene i
poceo me nestrpljivo obasipati pitanjima. »Nisam bio kod kuce mjesecima...
Imaš li novosti iz sela? Kako je uciteljica — mislim, tvoja mama? Ima li vijesti o
mojim roditeljima, ili mojoj braci i sestrama? Posljednji put kada sam ih vidio
spremali su se otici iz zemlje... Jesu li se izvukli?«
Stavila sam svoj dlan na Bazilovu ruku. Poznavala sam bol koju cu mu
prouzrociti pa sam pokušavala biti što je moguce nježnija. »Ne znam kako da ti
ovo kažem, Bazile, osim da ti kažem istinu. Svi su mrtvi: moja obitelj, tvoja
obitelj... Gotovo svi Tutsiji i umjereni Hutui iz našeg sela — svi su mrtvi.«
Pogledao me je kao da je zaboravio govoriti, a zatim se sklupcao pod mojim
nogama... Prsa su mu se nadimala od grceva dok je jecao u kundak svoje
puške. Jadni Bazil... Izgubio je svoje roditelje, cetiri brata i tri sestre.
Sada sam razumjela zašto su bili toliko sumnjicavi prema nama kada smo
došli. Mnogi od tih vojnika probijali su se prema jugu do Ugande i putem nisu
imali vijesti od kuce. Sada su se vracali da pronadu svoje obitelji poklane od
susjeda — ljudi kojima su vjerovali citav život. U pobunjenickom kampu nije
bilo mnogo srece. Ni ja nisam bila jako sretna u tom trenutku. Duša me je
boljela od toga što sam Bazilu prenijela loše vijesti i, kako su minute prolazile,
sve sam se više bojala da je Aloise i ostale zadesilo najgore. Molila sam se za
njihovu sigurnost i uskoro sam cula poznati smijeh moje vesele prijateljice kako
dolazi iz RPF-ovog kamiona što se približavao.
»Immaculee, kakve god molitve da si izgovarala, nastavi ih izgovarati,«
Aloise se smijuljila. »Ubojice su nas gledali kao da nas žele rasjeci na komadice,
ali nisu se mogli pomaknuti. Kao da su bili zamrznuti na mjestu! Mi smo bili
poput Danijela u lavljem brlogu... Baš kao Danijel u lavljem brlogu!«
140
Aloise je privukla svoju djecu k sebi, cvrsto ih zagrlila te se smijala i
smijala sve dok joj suze nisu potekle niz obraze. Ja sam se osmjelila i rekla,
»Nisam znala hocu li doživjeti da kažem ovo, ali nikad se više necemo morati
suociti s ubojicama. Genocid je gotov — Bog nas je poštedio i dao nam nov
život. Neka je hvala Gospodinu! Hvala ti, Bože! Hvala ti, Bože!«
Aloise mi se nasmiješila i rekla, »Amen, Immaculee... Amen!«
Aloisina vedra narav i neovisni duh šarmirali su otvrdnule vojnike. Prvih
nekoliko sati u kampu provela ja zabavljajuci ih pricama o glasovitim ljudima
koje je bila upoznala, a poslije toga ih je nasmijavala svojim nepristojnim
vicevima. No, najviše ih je impresionirao njen nepobjedivi optimizam: nikad se
nije žalila na svoju životnu sudbinu i iz svake je situacije, bez obzira na to
koliko je teška bila, uvijek izvlacila maksimum.
Aloise i ja smo se tako dobro slagale da je major Ntwali pitao je li mi ona
majka. »Nije,« odgovorila sam, »ali odnosi se prema meni kao prema kceri. Moji
roditelji i dva brata ubijeni su u genocidu — kao i vecina mojih drugih rodaka.«
»Žao mi je,« rekao je major. »Kriviš li nas?« »Kako to mislite?« pitala sam ga
zbunjena njegovim pitanjem. »Mnogo mojih vojnika krivi sebe za to što se
dogodilo. Misle da smo previše vremena potrošili boreci se da zauzmemo Kigali
dok su istovremeno stotine tisuca Tutsija bile ubijane, ukljucujuci njihove
vlastite obitelji. Misle da nam je predugo trebalo da stignemo dovde.« »Ne smiju
tako razmišljati, majore — to nije vaša krivnja. Borili ste se da nas spasite...
Borili ste se protiv vraga. Sada se moramo pobrinuti da se nikada više ne
suocimo s istom bitkom. Moramo zaustaviti ubijanje i nauciti opraštati.«
Zatresao je glavom i coknuo jezikom u znak neslaganja. »Nemoj mi govoriti
o Bogu ili vragu — ja znam tko je ovo ucinio. Ti možeš oprostiti kome god želiš,
Immaculee, ali možda nisi pogledala u toliko masovnih grobnica kao ja. Ljudi
koji su ispunili te grobnice i dalje su tamo vani i, vjeruj mi, oni ne zaslužuju
tvoj oprost. Zaslužuju da ih se upuca, i ja im namjeravam dati ono što
zaslužuju. Oprostit cu im kad budu mrtvi.«
Major mi je pokazao na obližnju baptisticku crkvu. „Immaculee, ondje cete
pronaci druge preživjele. Ne micite se dok ne smislimo što cemo s vama i
nemojte odlutati. Zapamti, još uvijek ste u ratnoj zoni. Ako naletite na nekog
interahamweovca, on nece biti tako pun oprosta kao ti."
Moja mala skupina i ja ostali smo u crkvi zajedno s oko sto drugih
preživjelih Tutsija. Nije bilo kreveta ni pokrivaca, no bili smo sretni što imamo
krov nad glavom i bio je dobar osjecaj boraviti u Božjoj kuci. Bazil nam je bio
141
donio hranu, a ja sam se dobrovoljno javila da kuham. No, dok sam vani
pokušavala upaliti vatru za kuhanje, osjetila sam mucninu od odvratnog
smrada.
» Što to, pobogu, tako smrdi?« upitala sam jednog od vojnika zaduženog da
nas cuva. On me je uzeo za ruku i bez rijeci odveo iza crkve. Bio je to prizor iz
pakla: red za redom pun leševa, stotine i stotine naslagane poput drva za
ogrjev. Crni tepih od muha lebdio je iznad njih, a vrane su kljucale gornji sloj
mrtvih. Jedan starac stajao je uz rub hrpe i štapom rastjerivao pse.
Prekrila sam usta, ociju razrogacenih od užasa. Zatim je vojnik pokazao iza
hrpa, na duboku jamu široku barem trideset metara i šest metara duboku. Bila
je puna tijela, možda s desecima tisuca njih. Okrenula sam glavu, povracala i
oteturala natrag ispred crkve. Vojnik me je slijedio, i dalje ništa ne govoreci.
»Jesi li iz ovog kraja?« upitala sam. Klimnuo je, a ja sam shvatila da se
negdje u toj trulecoj jami covjecanstva nalazi njegova obitelj. Njegov bol bio je
neopisiv.
Koliko ce godina — koliko naraštaja — trebati prije nego što se Ruanda
oporavi od takvog užasa? Koliko dugo ce proci prije nego što naša otvrdnula
srca omekšaju? Predugo za mene, odlucila sam. Gledajuci u oci tog vojnika,
shvatila sam da cu morati otici iz Ruande. Morat cu ostaviti tugu i patnju ove
zemlje iza sebe, barem na neko vrijeme. Da bih mogla pomoci u iscjeljivanju
drugih, kao što sam znala da Bog želi od mene, trebala sam perspektivu koju
su mogli pružiti samo prostor i vrijeme. Morala sam najprije iscijeliti sebe kako
bih mogla pomagati drugima: sirocadi u francuskom kampu, majoru u cije se
srce ugnijezdila osveta, ubojicama koji su i dalje imali ubojstvo u ocima i
vojniku cija je tuga gušila njegovu dušu. Otici cu, ali ne još. Moram mnogo toga
uciniti prije, a osim toga, nisam imala ni posla, ni novca, ni mogucnosti. Sve što
sam posjedovala bila je odjeca koju sam imala na sebi i oceva krunica u džepu.
Ostali smo s pobunjenickim vojnicima nekoliko dana, provodeci vecinu svog
vremena pokušavajuci smisliti kako da dodemo do Kigalija bez novca. Svih
dvanaestoro smo mogli ostati u Aloisinoj kuci kada dodemo tamo, no nismo
imali nacina da obavimo još uvijek opasno, petosatno putovanje. Na posljetku
je Bog odgovorio i poslao majora Ntwalija s rješenjem našeg problema. Major
nam je ponudio kamion i vozaca da nas odveze ravno pred Aloisina vrata. I ne
samo to: kada je kamion došao po nas, major je naredio svojim vojnicima da ga
natovare vrecama riže, brašna, šecera, graha, kave, konzervama mlijeka i
limenkama ulja. To je bilo više hrane nego što sam vidjela mjesecima i više nego
dovoljno da nam potraje mjesecima. Opetovano smo se zahvaljivali majoru na
142
velikodušnosti dok smo mu mahali za zbogom i kretali za Kigali. Stigli smo u
glavni grad usred onoga što bi nekoliko mjeseci ranije bio užurban radni dan.
Ovako smo se dovezli u grad duhova. Ulice su bile puste, izuzev ponekog
kamiona Ujedinjenih naroda ili RPF-ovog džipa što su jurili praznim cestama,
vijugajuci kako bi izbjegli leševe na ulici... ili trupala stotina pasa koje su
vojnici morali ubiti kako bi ih sprijecili da se hrane ljudskim ostacima. Zrak je
zaudarao na smrt i mogla sam cuti kako vjetar poput istjeranih duhova huji
kroza napuštene domove. Toliko zgrada je bilo u ruševinama, spaljeno ili puno
rupa od strojnica i granata. Vrata lokala bila su išcupana iz šarki, trgovine
opljackane, a svako malo cule su se eksplozije u daljini. Nisam mogla
prepoznati prekrasan grad, cija su me jarka svjetla i prometni bulevari toliko
oduševili kad sam bila tinejdžerica. »Pazite gdje stajete,« upozorio nas je naš
vozac. »Mine su posvuda... Ne možemo se sjetiti kamo smo ih sve stavili. Mogli
biste otici ovuda u šetnju i završiti bez nogu.«
Odvezli smo se ravno do sjedišta Ujedinjenih naroda da vidimo možemo li
pronaci Aloisinog muža Farija. Kako je rekla, »Od kuce do UN-a ima samo
petnaest minuta hoda. Ako je preživio skrivajuci se u stropu kuce, sigurno je
tamo otišao. To je najsigurnije mjesto u Kigaliju.« Parkirali smo ispred velikih
metalnih vrata i iznijeli Aloise iz kamiona. Tresla se — to je bilo prvi put otkako
sam je upoznala da sam vidjela daje posustala duhom. »Ne znam kako cu
nastaviti ako je Fari ubijen,« priznala je. »On je moje srce i duša, on mi daje
snagu. Tako snažno sam se molila da bude živ... Nadam se da Bog sluša moje
molitve kao što sluša tvoje, Immaculee.«
Bog jest slušao Aloisine molitve. Netom nakon što je prestala govoriti,
uocila je poznatu figuru kako hoda kompleksom. »O moj Bože... to je on!
Sigurna sam da je to on — prepoznala bih njegov hod bilo gdje. Zovite ga, neka
ga netko pozove!«
Molile smo jednog od UN-ovih stražara da potrci i dovede covjeka kojeg je
Aloise pokazala. Muškarac je oprezno hodao prema nama sve dok nije vidio
Aloise, a zatim je poceo trcati što je brže mogao. Progurao se kroz vrata, pao na
koljena i poceo je ljubiti. »Draga moja, draga moja,« govorio je. Mali Kenza i
Sami skocili su mu u ruke, gušeci ga zagrljajima i poljupcima. To je bilo jedno
od najradosnijih ponovnih okupljanja obitelji koje sam ikada vidjela, sve dok
Fari nije pitao, »Gdje je beba?«
Aloisine su se oci ispunile suzama. »Bog ju je uzeo,« hripnula je. »Imala je
groznicu i nije preživjela.«
143
Fari je stavio glavu u Aloisino krilo i plakali su deset ili petnaest minuta,
dok smo mi ostali stajali okolo, osjecajuci se nelagodno i pogledavajuci jedni
druge. Nitko od nas nije znao da je Aloise izgubila dijete prije nego što je stigla
u francuski kamp. Divili smo se njenoj snazi.
Na posljetku je Fari pogledao prema gore i upitao tko smo mi. »Sirocad
koju sam posvojila u izbjeglickom kampu,« rekla mu je Aloise. »Oni ce ostati
kod nas.« »Svi ste dobrodošli,« rekao je Fari.
»Ova visoka je kci Rose i Leonarda... Oboje naših starih prijatelja je mrtvo.«
»Zaboga,« rekao je Fari te ustao i uzeo moju ruku. »Vidim tvoje roditelje u
tebi, mlada damo. Budi snažna — tvoji mama i tata bili su prekrasni, dobri
ljudi. Bog vas je poštedio s razlogom... Možete ostati kod nas sve dok ne
otkrijete koji je taj razlog.« Nisam znala što bih rekla osim, »Hvala vam.«
Popeli smo se natrag u kamion i odvezli do Aloisine kuce. Putem nam je
Fari rekao da je napustio njihov dom te da je prošla cetiri mjeseca živio u
Ujedinjenim narodima. »Da mi se Aloise nije vratila s djecom,« rekao je, »nikad
se ne bih ovdje vratio. Dom bez ljubavi je zatvor.«
Kuca je bila sva u neredu: prozori su bili razneseni, zidovi nacickani
rupama od metaka, a jedan dio krova urušen. Medutim, svi smo cvrsto prionuli
na posao i proveli sljedecih tjedan dana popravljajuci i cisteci kucu. Uz naporan
rad i gradevni materijal koji smo »ukrali« s nekoliko razrušenih zgrada, mjesto
je uskoro nalikovalo na dom. Jean Paul i drugi momci imali su vlastite sobe,
dok smo Florence i ja postale cimerice. Po prvi put otkako sam napustila
roditeljsku kucu spavala sam u pravom krevetu. Svi smo bili u nebesima!
Mada smo imali hranu s kojom nas je opskrbio major Ntwali, nismo imali
novca — a nakon mjeseci neprekidnog nošenja, naša se odjeca bila izlizala
gotovo do prozirnosti. Tako smo otišli do napuštenih domova i tražili cipele i
novije stvari za odjenuti. U jednoj sam kuci bila pronašla par zlatnih naušnica.
Uvjerila sam se da zaslužujem nešto lijepo kako bih se osjecala bolje nakon
svega što sam prošla i stavila sam ih u džep. Medutim, kada sam ih isprobala
pred ogledalom kod Aloise, nisam mogla podnijeti vlastiti odraz. Sve što sam
vidjela bilo je lice žene koja ih je bila posjedovala. Naušnice mi nisu pripadale i
nisu nosile u sebi ništa od mojih sjecanja: netko drugi je naporno radio za njih
ili ih je primio kao dar ljubavi. Osjecala sam se kao uljez u tudem životu. Nisam
željela stvari koje nisam zaradila i koje ne zaslužujem pa sam sutradan vratila
naušnice tamo gdje sam ih bila našla. U meduvremenu, slabašni glas šaptao je
144
u mojoj glavi, a ja sam klimnula u znak slaganja s onime što sam cula: Vrijeme
je da krenem dalje. Vrijeme je da se zaposlim.



Spojler:
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Giphy
Spojler:

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča 8b_15
http://www.book-forum.net

Sponsored content


Pogledaj prethodnu temu Pogledaj sledeću temu Nazad na vrh  Poruka [Strana 1 od 2]

Idi na stranu : 1, 2  Sledeći

Dozvole ovog foruma:
Ne možete odgovarati na teme u ovom forumu

Immaculee, Ilibagiza - Preživjela da ispriča Beautiful-girl-look-up2-