Kad joj se pruži prilika da useli u seosku kućicu iz snova, Lucy Fellowes objeručke prihvaća ponudu. I inače je teško živjeti u Londonu s nesigurnim primanjima, a za udovicu s dva sinčića situacija je još teža. Osim toga, povuče li se u seosku idilu, približit ce se Charlieju. Charlieju? Jedinom muškarcu zbog kojeg joj je u posljednje četiri godine srce brže zakucalo. Savršeno. Ili bi bilo savršeno. Samo da on ne pripada nekom drugom...

PRVO POGLAVLJE

Pojest će te za doručak- zajedljivo je primijetila Jess, skida¬jući prljavštinu s vrčića Spode i polažući ga na drveni stol s preklopnim nogama ispred nas.
- Tko? - Prenula sam se iz razmišljanja o raznolikim drangulijama i antikvitetima koje smo rasprostrle ispred sebe i ra¬toborno je pogledala.
- Tvoja svekrva, dakako. Kad smo već kod povratka u lavlji brlog. Nisi valjda stvarno pristala poći, ha?
- Naravno da jesam - uzrujano sam odvratila. — Pobogu, Jess, da ti je netko ponudio dvije školarine i preuređeni štagalj u slikovitoj, seoskoj idili, nemoj mi reći da bi propustila šansu! Nemoj mi reći da je ne bi objeručke prihvatila, a osim toga, ona je moja bivša svekrva, to je bitna razlika.
- Glupost - prezrivo je otpuhnula, slažući pregršt srebrnih žlica po našem izblijedjelom, baršunastom stolnjaku. - Ona to ne promatra na taj način. Što se nje tiče, ti ćeš uvijek biti majka njezine unučadi i upravo je u tome štos, draga moja Lucy. Sa¬mo ti je zbog toga ponudila takav primamljiv paket-aranžman, pristup djedovini u Netherbyju, sa svim njegovim raspadajućim tornjićima i vražjim hektarima zemlje. To nema ama baš nika¬kve veze s brigom za tvoje zadovoljstvo ili dobrobit, a ni u kom slučaju ni s tvojim jasno izraženim šarmom. - Nasmiješila se, gledajući u drugu stranu, odakle nam se zlokobno približavala potencijalna stranka.
- Da, gospođo, to je doista Royal Worcester i potpuno ste u pravu, kljun mu je sasvim malo oštećen, ali inače je u sjajnom stanju s obzirom da se radi o takvoj rijetkosti, zar ne?
Udijelila je blistav osmijeh gospođi koja je, umotana u etničko pletivo na taj prokleto hladni lipanjski dan, odlikujući se svim značajkama iskusne pohoditeljice Portobello Roada, sumnjiča¬vo virkala preko ruba naočala. Uvježbanim je pogledom prešla preko ostalih izloženih predmeta na našem štandu, šmrknula i spustila čajnik. Nije izgledala ni najmanje obrlaćeno.
- Ne - odbrusila je. - Zapravo mislim daje u prilično jadnom stanju. Također mislim da su svi ovi natpisi koje ste stavili na predmete itekako obmanjujući. Tko ste vi da mi govorite kako je ovo veoma dekorativan primjerak ranog Meissena? Pa valjda ću sama procijeniti je li dekorativan ili nije. Osim toga, nikako m nije jasno po čemu je ovaj komad stare čipke tako »apsurdno lijep« ni po čemu je ona zahrđala stara petrolejka tako »iznimno značajna za modeliranje u Francuskoj osamnaestog stoljeća«.
- Pomažu kupcima koji nisu u stanju tako jasno razabrati stvari kao vi - ponizno je prela Jess. - Pravilno ih usmjerava¬ju, vode ih, antikvarski govoreći, prema pravom stoljeću, čak i pravoj zemlji, kako im ne bi bilo neugodno pitati. Vi očigledno ne trebate smjerokaze, ali majko mila - izražajno je zakolutala očima - trebate samo vidjeti tko nam sve dolazi.
Nasmiješila sam se, skrivajući se iza plastične šalice tople čokolade, obujmivši je hladnim prstima, razmišljajući kako Jessini natpisi doista postaju sve besramniji što tjedni više prolaze. Privremeno smo preuzele štand s antikvitetima moje majke Maisie, koja ga je od pamtivijeka, ili barem od moga najranijeg djetinjstva, držala u Portobello Roadu. Posljednjih nekoliko tjedana, međutim, kronični ju je artritis gotovo prisilio da ga se odrekne pa sam ja uskočila, kako bih održala posao do nje¬zina oporavka, a u sve sam uplela i svoju najstariju prijateljicu Jess. Za nju je to bio dobrodošao odmak od mijenjanja sinčiće-vih pelena, barem preko vikenda, a za mene - pa, antikviteti su mi bili strast i to me usrećivalo. Sretnom me činilo već sa¬mo upijanje atmosfere ove slavne ulice, promatranje štandova nasumično natrpanih duž nje; srebrnina u spoju sa satovima, staro poljoprivredno oruđe uz požutjele knjige, uštirkane vik-torijanske krsne haljinice koje lepršaju na vjetru tik uz rekvizite pop-glazbenika i dakako, eklektična ponuda moje majke, ko¬ja uključuje sve od pepeljara iz francuskih kavana preko fmog porculana do izblijedjelih razglednica u sepiji. Čak sam i sa¬ma dodala nekoliko vlastitih probranih predmeta, kojima sam odredila smiješno visoku cijenu i bdjela nad njima poput kopca, potajno se nadajući da se neće prodati, premda znajući da mi treba novac.
Nisam trebala strahovati. Sjedeći tamo, sad već treću nedjelju za redom, okružene onim što smo smatrale najfantastičnijim, najzanimljivijim komadićima nečije obiteljske povijesti, veoma smo malo prodale. Još nas je više boljelo što smo morale gledati, s nevjericom dakako, kako Debeli Ronnie za susjednim štan¬dom - preprodavač sranja, kako u pogledu izražavanja tako i u pogledu antikviteta, posebno zainteresiran za nadutost, vlastitu i tuđu - prodaje gomile stvari.
- Sve okej, curke? - proderao se protekloga tjedna, ubacivši još jedan neopisivo ružan vrč u obliku ljudske glave u plastičnu vrećicu i pruživši je ponosnome novom vlasniku. - Trebate po¬moć? Ti bokca, nećete prodati puno od te hrpe smeća!
Zahihotao je i teatralno zamahnuo rukom kao lepezom iza stražnjice, dajući nam do znanja da je po milijunti put toga dana pustio vjetar. - Čudim se što uopće imate kupce!
- A ja se čudim što uopće imaš hlače — promrmljala je Jess, ali onda je, sebi svojstvenim žarom, krenula u akciju.
- Štos je u njegovim etiketama - prosiktala je, okrenuvši se prema meni - to je sve. Prodaje smeće, znamo to, ali bitan je na¬čin na koji ga prodaje. Tu griješimo, Lucy. Ne možeš samo sve istovariti na štand i nadati se najboljem. Ključ je u oglašavanju!
- Nisam baš sigurna da se drangulije oglašavaju - sumnjičavo sam rekla. - Mislim, sigurno...
- Naravno da se oglašavaju, i ne zovi ih drangulijama, za ime Božje. Neke od ovih stvari, neprocjenjive su!
Sumnjičavo sam zurila u zbirku predmeta poredanih ispred nas, ali ona je već krenula u akciju, mahnito pričvršćujući pre-divno restaurirano na jezovito ispucanu noćnu posudu i očarava¬juće lijepo na jednu od naših najvećih grešaka, rugobnu figuricu od porculana Coalport koju smo kupili od jednog od obližnjih prodavača nakon što smo umjesto subotnjeg ručka popile neko¬liko žestica. Moram priznati da su vrpce od tkanine škotskog uzorka kojima je vezivala natpise doista popravile izgled naših eksponata i protekloga nam je vikenda malo bolje krenulo, ali danas baš i nije.
Danas nam je, bez obzira na vrpce sa škotskim uzorkom, posao išao katastrofalno, a kad nas je Debeli Ronnie posprdno pogledao, ruku duboko zabijenih u džepove, zveckajući sitnišem oko intimnih dijelova, predale smo se.
- Haj'mo — promrmljala je Jess. - Spakirajmo se.
- Pos'o baš ne cvate, ha, curke? - dobacio nam je. - Trebate zajam? - Opet je zazveckao.
- Ne, hvala - odgovorila je Jess, s gađenjem promatrajući njegovo međunožje. - Znamo gdje je bio.
Zahihotao je. - A, dobro, više će ostati meni. - Iznenada se namrštio i ponjušio zrak. — Bože moj, 'ko je ovo ispalio? Sigur¬no ti, Lucy?
- Umukni, Ronnie - umorno sam rekla, ustajući kako bih umotala mjedene svijećnjake u novinski papir.
- E, pa netko ga je pustio. - Uzdahnuo je i odmahnuo gla¬vom. - Ne znam, stvarno, 'ko bi rek'o za vas, cure, s tim vašim obrazovanim naglascima i svilenim košuljama i satovima violi¬ne, pa ipak možete tako kresnuti. Zastrašujuće. - Stresao se.
- Kako stojimo? - upitala sam, ne obazirući se na njega, kad je Jess istresla sadržaj baršunaste vrećice za novac na stol.
- Dvadeset dvije funte i... šest penija.
- Nikad gore.
- Znam. - Uzdahnula je i sve vratila u vrećicu. - A dobro -progundala je. - Pretpostavljam da ćeš bar ti uskoro biti daleko od svega ovoga. Ali ipak mislim da prodaješ dušu.
- Ma daj, ne budi tako melodramatična! - odbrusila sam. -Sto mi preostaje? Ne mogu priuštiti Benu dobru školu - a mrzi ovu u koju ide — niti više mogu ostati u onom tijesnom stan¬čiću. Čak i kad bih si ga mogla priuštiti, a ne mogu, nas troje već pucamo po šavovima, a nikako se ne mogu ponovno useliti k Maisie i Lucasu i zauvijek ih sputati. Osim toga, Jess, ima li što ljepše od života na selu? - upitala sam. - Djeca će ići u školu pješice preko polja, jahat će ponije - sjetno sam dodala - pregra-đivat će potočiće, praviti vjenčiće od... hm, znaš već...
- Tratinčica - suhoparno se nadovezala. - Prije no što ih oče¬rupaju. Ma daj, Lucy, ti si skroz-naskroz gradska cura i dobro to znaš. Sve će ti ovo nedostajati, za ime Božje! - Zamahnula je
rukom, pokazujući gungulu na ulici punoj prodavača i turista, veselog zadirkivanja, smijeha, cjenkanja i brzih obroka s nogu. -Nedostajat će ti vreva. Dobro, spremna sam priznati da je svjež zrak dobar za obraze, al' ne koristi posebice mozgu - tamo ćeš stagnirati. Pobogu, ne razlikuješ kravlju glavu od repa. Osim toga, kad si se udala za Neda, sama si rekla da ni u kom slučaju nikad nećeš živjeti ni blizu njegovih grozomornih roditelja - a vidi se sad. Njega čak više ni nema, a ti ideš k njima.
- Pružam se onoliko koliko mi je pokrivač dug, Jess - kratko sam je upozorila.
- Da, ideš živjeti na posjed svekra i svekre, gdje ćeš biti pot¬puno prepuštena njihovoj milosti i nemilosti, morat ćeš im biti bezgranično zahvalna i obvezna te skakati na svaki njihov mig. Lady Konjska gubica zapovijedat će ti, lord Ženskar štipat će te za guzicu kad god mu se pruži prilika, tragična Lavinia opijat će se do besvijesti, Pinkili-minkili ili kako se već zove veselo će se valjati po sjenicima s konjušarima, dosadni Hector uzaludno će skakutati uokolo, pokušavajući uvjeriti oca da ima sve potrebne kvalitete da jednog dana preuzme Sve ovo, a tebe će cijelo vrije¬me okruživati uspomena na mrtvoga muža, ulazeći i izlazeći iz priče poput Banquovog duha! - Njezino inače blijedo lice bilo je ružičasto, a oči su joj sjale. Bez riječi sam žmirkala prema njoj.
- Oprosti - naglo je rekla, skrećući pogled. — Mislim... zbog ovog zadnjeg. Ali znaš kakvi su, Lucy - ustrajala je. - Bože, ti si se barem suočila sa stvarnošću, uhvatila se u koštac s njom, i to sjajno, ali prošle su četiri godine, a oni još nisu ni počeli. Nisu još ni počeli prihvaćati da je mrtav. Taje kuća poput Nedovog svetišta - kamo god se okreneš, nabasaš na njegovu fotografiju, njegova zbirka fosila iz djetinjstva i dalje stoji u predvorju, po zidovima vise palice za kriket koje su nekad bile njegove, čak su i slike koje je nacrtao kao dijete još uvijek zabodene u kuhinjski zid. Njegova je soba netaknuta u onoj zabačenoj kuli, a kako samo govore o njemu! Neprestano, ko da je još uvijek tu, ko da sjedi s njima za stolom, i to ne na fin, opušten način, tako da se njegovo ime katkad spomene u razgovoru, nego dugo i teško, sa¬tima, ko da su to naučili na nekoj terapiji ili ne znam čemu. Jed¬nostavno se ne mogu odvojiti od njega. Čudi me što ga nisu dali balzamirati u podrumu. — Prestala je vidjevši izraz moga lica.
- U redu - na brzinu je promrmljala, prebacivši vreću punu porculana preko leda i podižući jedan kraj stola koji smo brzo sklopile - to je bilo neukusno, slažem se. Ali moraš priznati, Luce, da ćeš se vratiti tri godine unatrag, a tako ti je dobro išlo. Imaš svoja četiri prijepodneva tjedno u svome omiljenom odjelu za porculan u Christie'su, imaš ovaj štand subotom...
- Ovaj štand - poraženo sam rekla, prebacujući drugu vreću preko ramena i podižući drugi dio stola. Ona je nastavila, ne obazirući se.
- Djeca su dobro, ti si mnogo bolje. Pobogu, Luce, napokon si se izvukla. — Poput tapetara, podigle smo stol i natovarene stvarima zaronile u nemirne, orošene dubine Portobello Roada, probijajući se kroz svjetinu.
- Mislim, u redu, u škripcu si - vikala je kroz buku, osvrćući se prema meni - al' za nekoliko godina sve će biti bolje, prebro-dit ćeš ti to. Al' odreći se Londona, svoga stana i otići tamo, gdje će te ta mizerna obitelj ponovno progutati...
- Nisam u škripcu, Jess. — Iznenada sam se zaustavila usred ulice, tako da je zateturala unatrag i stala. - Nemam ni prebijenog novčića! U Christie'su mi plaćaju crkavicu, a rintam ko mazga...
- Ali voliš taj posao!
- Da, a mogu ga i dalje raditi.
Ona je zinula. — Iz Oxfordshirea?
- Naravno da mogu! Pobogu, mnogi ljudi otamo putuju na posao u London, znaš, nije baš takva zabit. I promijenit ću smjenu pa ću raditi dva cijela dana, što mi puno bolje odgova¬ra — rekla sam puna samopouzdanja. - Osim toga - uzdahnula sam, ponovno podižući stol i krećući dalje — rekla sam ti, čak kad bih i htjela ostati u stanu, ne mogu. Ne mogu si ga priuštiti, nisam u stanju plaćati ni općinski porez.
- Pa zašto ti ga onda lord i lady Usrane face ne plate? - upi¬tala je. - Ili... ili zašto ti ne ponude smještaj negdje drugdje, u Londonu? Zašto moraš živjeti kod njih?
- Zato što će Ben uskoro krenuti u više razrede, a oni su se ponudili platiti školarinu za privatnu školu - strpljivo sam zapo¬čela. -I zato što treba školu u kojoj se znaju nositi s disleksijom.
- I zato što žele da ide u Pravu školu. U školu po njihovom izboru, a ne u Highfield Road, koju sad pohađa...
- Gdje ga maltretiraju i gdje šmrču ljepilo...
- Nego u neku tradicionalniju školu, u kojoj će napraviti muš¬karca od njega, pretvoriti ga u dobrog, malog, nakićenog gar¬dista kakav je njegov djed. Žele nadzor, Luce, kao prvo nadzor nad tobom - pobogu, možda su čak načuli da si izlazila s fra¬jerima, a to će htjeti odmah zatrti u korijenu - ali još je bitnije da žele nadzor nad djecom. Žele ih motriti, birati im prijatelje, organizirati im društveni život — pa jasno da žele da živiš u nji¬hovom ukusno preuređenom štaglju u dvorištu!
- Daj, ne pričaj budalaštine - vatreno sam uzvratila. - Uža¬sno si cinična, Jess. Ti zapravo imaš klasne predrasude, je 1' ta¬ko? Mrziš pucanje puškom i šepirenje u naramenicama, a to je uskogrudno, pristrano i snobovski. Isto ko da se namjeriš protiv nacionalnih manjina zato što smrde na curry.
Podrugljivo je frknula nosom, ali nije mi odmah odgovorila.
- I dobro - nastavila sam, ohrabrena njezinom šutnjom. — Nedova je majka možda - oklijevala sam - ponekad pomalo komplicirana...
- Komplicirana! - prezrivo se nasmijala. - Treba je ugušiti jastukom, tako si jednom rekla.
- Al' znaš, u zadnje vrijeme - požurila sam s odgovorom — Rose i ja smo se, na neki način - polizala sam usne - zbližile.
-Što!
- A i da nismo - izazovno sam nastavila - jednostavno mi ne pada na um gledati ovom poklonjenom konju u zube, sad kad mi se smiješi financijska sigurnost, a mojoj djeci potpuna sigurnost. Ne znaš kakav je osjećaj sastavljati kraj s krajem, Je¬ss, životariti na prokletoj udovičkoj mirovini. Umirala sam od brige. Bože, ovo mi je došlo ko mana s neba! Kad sam dobila Roseino pismo, rasplakala sam se, ako baš moraš znati, plakala sam od silnog olakšanja. I zato jednostavno ohladi i prestani me obeshrabrivati, dobro?
Složila je grimasu, ali je izgledala pomalo skrušeno. Nasta¬vile smo šutke koračati.
- A prve će ti susjede biti lude tetke, s kojima ćeš ratovati — podsjetila me je napokon.
Nasmiješila sam se. - Obožavam lude tetke.
Uzdahnula je dok smo nesigurno koračale još jednom za¬bačenom ulicom prepunom ljudi. - Da, dobro, pretpostavljam da će ti dobro doći za odvraćanje misli, a i bar se znaju suprot¬staviti Rose. Hmmm... — zamišljeno je rekla - možda bije one mogle udaviti.
Zaustavila sam se i prisilila je da me opet pogleda. - Hvala, Jess, doista mi pomažeš.
Otvorila je usta, pretvarajući se da je zaprepaštena, no onda je skrenula pogled. - Oprosti - promrmljala je, stružući nožnim prstom po tlu. - Radi se samo o tome da mi je stalo do tebe. I nedostajat ćeš mi. Stvarno sam sebična. Ali ne mogu si pomoći, imam osjećaj... — nabrala je obrvu, boreći se sama sa sobom, a onda iskreno nastavila: - da tamo nema ničeg za tebe.
- Nema muškaraca, hoćeš reći — mračno sam uzvratila kad smo ponovno podigle teret i nastavile koračati kroz gomilu ljudi.
- Pa, moraš priznati, po pitanju društvenog života oni žive u pustinji. Mislim, ispravi me ako sam u krivu, al' zar ne posje¬duju čak i cijelo prokleto selo i sve njegove stanovnike?
- Nekad su posjedovali - promrmljala sam. -Što?
- Nekad su posjedovali — umorno sam viknula, nadglasava¬jući buku. - Sad je samo polovica njihova.
- Vidiš? Polovica prokletog sela! Punog prastarih bivših va¬zala koji još uvijek dobivaju beri-beri i koleru i koje Rose si¬gurno milostivo posjećuje, noseći im zečeve i mast za obloge u košari. Vjerojatno im poput kraljice dijeli i srebrne novčiće, brišući njihove naborane, stare obrve oznojene vrućicom. Po¬bogu, imat ćeš sreće naletiš li na koga mlađeg od osamdeset. Kladim se u život da su svi mlađi već odavno pobjegli u Milton Keynes.
Zaškrgutala sam zubima i nastavila koračati, ne obazirući se na nju.
- Pretpostavljam da ćeš možda upoznati kojeg kovača — pri¬znala je, gunđajući. - Crvenog, vatrenog, nabujalih mišića, al' nikad nećeš upoznati nekog s mozgom, dok ovdje... hej! - Izne¬nada je zastala. - Sto se dogodilo s onim zgođušnim odvjetni¬kom s kojim si izlazila?
- O Bože, ne spominji mi ga. Opijen chablisom i samouvje-renošću.
- Dobro onda, a onaj tip kojeg si prošlog tjedna spomenula, Charles ili kako se zove? Tip iz snova, onaj iz ureda?
- Charlie. - U istom sam trenu pocrvenjela pa mi je bilo dra¬go što me ne vidi. Isuse, zar sam rekla da je iz ureda? Možda jesam.
- Aha, vidiš! Charlie. Znači, nećeš ga viđati, je 1' tako?
- Možda i hoću. Izgleda da ima kuću u blizini Oxforda -odgovorila sam, ne mogavši se suzdržati.
Iznenada je zastala, povukavši stol i natjeravši me da stanem pokraj nje.
- A tako — polako je izgovorila, pomno me promatrajući. — A jesi li to znala kad te je Rose pitala?
- Sto kad me pitala? - rekla sam, u jadnom pokušaju da do¬bijem na vremenu.
- Hoćeš li doći živjeti tamo, za ime Božje!
- Pa, ovaj... - oklijevala sam. O, Bože, znala sam da nisam trebala spominjati Charlieja. Zašto sam ga spomenula?
- Zaboravi Charlieja - brzo sam rekla, svjesna da se i dalje rumenim. - Istina je, Jess, da ga ni ne poznam, a i da ga po¬znam, ne bi dolazio u obzir.
- Zašto?
- Zato što je... premija za mene.
- Ne seri — prezrivo je otpuhnula. — Nitko nije premija za tebe, Lucy, ti si predivna! Samo zato što si se tako mlada uda¬la nitko drugi nikad nije dobio priliku reći ti to, buljiti u tebe, f lertovati s tobom. Ned te je ugrabio na fakultetu u roku od deset sekundi.
- Glupost - nisam joj mogla gledati u oči.
- O, da, u pravu si, pričam gluposti. Plava kosa do struka, plave oči, raskošna figura za koju bi muškarci život dali, stvarno si strašno neprivlačna. Svi povraćaju kad te vide. Čudim se što se ujutro uopće možeš pogledati u zrcalo. Ma daj molim te -premija za tebe? Jednostavno nisi navikla da te muškarci gledaju pa ni ne primjećuješ da to čine. - Škiljila je prema meni ispod tamnih šišaka. — Pobogu, još se uvijek crveniš. Bolje rečeno, ljubičastiš! Tko je uopće taj tip?
- Rekla sam ti, Jess — odbrusila sam - nitko. Pusti me na miru i živi svoj život, može? Zašto moje prijateljice toliko vole šefovati? — Namjeravala sam krenuti, ali ona kao da se zalijepila za pločnik. Zurila je u mene.
- Što mu dakle fali?
- Ništa mu ne fali.
- O da, nešto mu fali. Praviš se lukava, al'ja te poznam, Lu¬ce. - Zamišljeno je stisnula oči. — Oženjen je, je 1' tako?
- Naravno da nije oženjen! - izlanula sam. - Zar bih se pet¬ljala s oženjenim muškarcem?
- Tako mi svega, mislim da bi, a znaš zašto? Zurila sam u tlo, grizući unutarnju stranu obraza.
- Malo si starija, nema dvojbe, malo si mudrija, dakle to ti daje neku sigurnost, ali također, također, sigurnost ti pruža či¬njenica da tip nije baš sasvim na raspolaganju, dakle nema pra¬vog emocionalnog uloga. Na kraju se nećeš morati vezati, nećeš morati duboko zagaziti u vodu. Ooo, da, idealno. - Veselo je protrljala ruke. - Savršeno!
- Skini mi se s vrata, Jess — ljutito sam uzvratila. - Rekla sam ti već, nema ničeg između nas. Malo sam se zatreskala, dobro? Bezazleno, jadno, iz daljine, ko da sjedim kod frizera i pohotno zurim u sliku Hugha Granta u časopisu Hello! Jednostavno mi srce brže zakuca kad prođem kraj njega na ulic... u uredu - brzo sam se ispravila. - Ništa drugo.
- Pa, nadam se da govoriš istinu — namrgođeno je rekla. -Znaš moj stav prema oženjenim muškarcima. Brak je sveta in¬stitucija, Luce, ne zaboravi to.
- Kako bih zaboravila kad mi stalno nabijaš svoj savršeni brak na nos, ha?
Iznenada smo se zapiljile jedna u drugu, zapanjeno. Progutala sam slinu. - Zašto se svađamo?
- Ne znam. —Jess se smeteno počešala po glavi. - Mislim da sam ja kriva. U svakom slučaju - slegla je ramenima - znaš jed¬nako dobro kao i ja da moj brak nije savršen. Polovica problema je u tome što bi Jamie volio biti taj tvoj tip iz ureda, volio bi da žene razjapljenih usta zure u njegovu isklesanu figuru dok stoje pokraj njega za fotokopirkom, ali kako to nije slučaj, on umjesto toga jednostavno bulji u njihove sise.
- Svi muškarci gledaju, Jess - širokogrudno sam izjavila, zna¬jući da mi u ime našeg prijateljstva podastire život na dlanu. -Jednostavno to moraš prihvatiti. A i jako dobro znaš da ne dira - dodala sam nepokolebljivim glasom.
Jess je uzdahnula, a ja sam znala da se pita što bi bilo da je bilo. Bistra, inteligentna, naoružana najboljim ocjenama sa studija u Newcastleu i nekolicinom ponuda za posao, glatko je uplovila na radno mjesto u jednoj trgovačkoj banci. Nakon nekoliko godina već je gotovo postala partnerica, i činilo se da joj je cijeli svijet, s vojskom bahatih poslovnih muškaraca, pod nogama, kad je - ups! — ostala trudna. Ne dajući se zbuniti, br¬zo se udala za počinitelja — u kojeg je bila sretno zaljubljena — a potom je angažirala dadilju, čvrsto odlučivši vratiti se nakon devet mjeseci na posao u Armanijevom kostimu veličine 38 i cipelama Miu Miu. Ali onda se dogodilo nešto bizarno. Kad se beba rodila, s njom je zaurlala i Majčica Priroda, a nakon mno¬go isplakanih suza i prebiranja po savjesti, Jess je zaključila da nije u stanju postupiti kao što je planirala. U kritičnom trenut¬ku, tog sudbonosnog ponedjeljka ujutro, privila je djetešce uz grudi, najurila dadilju, zalupila vrata u lice svijetu i, dok su joj se suze slijevale niz obraze, još uvijek odjevena u jeftinu kućnu haljinu, vratila se u krevet sa svojim sinom. Svi su bili šokirani, a posebno Jamie, koji se dakako uplašio iznenadnog gubitka njezina prihoda. Ipak je hrabro podigao glavu i, pomalo od¬sutan duhom, bacio se na posao, samo što se činilo da mnogo napornije i mnogo dulje radi otkako je postao jedini hranitelj obitelji, koji mora uzdržavati ženu i sina.
Premda je i sama nekoć živjela takvim životom, Jess nije raci¬onalno i ravnodušno prihvatila njegovo dugačko radno vrijeme. Mučile su je sumnje, grozničavo se pitala gdje se kreće njezin dražesni mužić, novinar blistavih očica, i kakvi su to bizarni telefonski pozivi koje navodno prima.
- Sinoć je zvala neka kobila - kipjela je dok smo polako ko¬račale dalje - i tražila Jamiejev broj mobitela. Koliko sam mogla razabrati, još uvijek je u zubima držala proklete uzde, a onda ih je pljunula i zanjištala: Bokić,Jess, ovdje Spunky Bunky. Hmm, čuj, Jamie ima problemčić s nekim rokom, a ako ga uhvatim, možda mu uspijem pomoć', ha? - Došlo mi je da joj kažem da će mu jedini »problemčić« biti izvući nož koji ću mu zabiti između lopatica kad se konačno pojavi na ulaznim vratima u ponoć.
- Novinari nemaju uobičajeno radno vrijeme - umirivala sam je. — I rade sa svakakvim ljudima. Znala si to kad si se udala za njega.
- Valjda - bezvoljno je uzvratila. - Radi se samo o tome... da smo onda bili ravnopravni. Kad bi rekao da idući tjedan ide na konferenciju u Bongor, ja bih uzvratila odlaskom u New York ra¬di sklapanja nekog posla. Sad samo stavim ruke na bokove i zaur-lam: A, je li? A kad se vrati, ispremećem mu džepove dok spava, tražeći hotelski račun sa štambiljem »doručak u krevetu za dvoje«.
Kad smo konačno zašle za ugao ulice mojih roditelja, sad već više vukući nego noseći naš teški teret, uzdahnula je: — Samo želim reći, Luce, da ne zaboraviš kako taj Charlie ima ženu, ništa drugo.
Spustila sam stol uz tresak, nadajući se da će sletjeti na nje¬zinu nogu. Naglo se okrenula prema meni. - Možemo li ovome realno pristupiti, Jess? Već sam ti rekla, on ni ne zna da posto¬jim, za ime svijeta, eto kolika sam prijetnja njegovu braku. Za¬boravi, može? Pobogu, da ti ga bar nikad nisam spomenula. -Na trenutak sam počela čupati kosu, bespomoćno. — Zašto sam ti ga uopće spomenula?
- Zato što — rekla je dok smo podizale stol i stručno ga pre¬bacivale preko zidića u sićušni vrt ispred kuće mojih roditelja -snovi dobiju bitnu dimenziju tek kad ih povjeriš prijateljima.
- O, da?
- Aha, ako ih nisi pretvorila u riječi, nisu stvarni - ustvrdila je, mudro se smješkajući. - Valjda to znaš?
Namjeravala sam prosvjedovati, ali ona se brzo nagnula pre¬ma meni te me kratko, pomirljivo uštipnula za obraz. - Bok, moram se vratiti onim tamo životinjama.
- Nećeš ući? - pokazala sam prema ulaznim vratima.
- Radije ne bih, moram dati ručak Jamieju i Henryju. O, Bože - oklijevala je - bilo bi baš lijepo da su doista životinje. U nekoj jami, a ja im samo s vremena na vrijeme dobacim kola-čić. - Iscerila se. - Pozdravi Maisie i Lucasa i - čuj, oprosti ako sam te malo ugnjavila.
- Zaboravi. Samo si rastezala polemičke mišiće, jer ih više ne koristiš na poslu. Srećom, ja još uvijek četiri puta tjedno vjež¬bam moždane vijuge. - Bila sam zadovoljna svojom dosjetkom. Nisam očekivala da će tako samouvjereno izaći iz mojih usta.
Ona se nasmijala i krenula ulicom, kratko mi mahnuvši bez osvrtanja. Odmahnula sam joj, a zatim se otpuhujući uspela stubama, noseći dvije vreće plijena, i ramenom otvorila žarko plava ulazna vrata na vrhu stuba.
Kuća mojih roditelja bila je klasičan primjer povoljne tran¬sakcije. Čak sjajne, kako se ispostavilo. Prije četrdeset godina, pet godina nakon što je Lucas, moj tata, došao iz Poljske na studij u Oxfordu, bez mnogo razmišljanja kupio je kuću broj 36 u Ulici Burlington Villas - prilično naherenu, mršavu gradsku kuću u lošem dijelu grada punom kanti za smeće koje su se ko¬trljale ulicom, bljujući iznutrice — za pravu bagatelu. No i to je bilo više no što si je mogao priuštiti sa svojom plaćom dirigenta pjevačkog zbora. Kako je međutim trebao kuću za suprugu i dječicu, odvažio se na taj korak, a kraj je s krajem spajao iznaj-mivši gornji kat. U međuvremenu je dakako cijela četvrt doži¬vjela procvat, a rječnikom agenta za nekretnine rečeno, na broju 36 danas se nalazi »elegantna kuća u nizu u veoma popularnoj četvrti«. Osim što je svake godine bojila kuću izvana živahnom bojom - trenutačno je svijetlo zelena poput jabuke - Maisie se nije posebno trudila nadmetati s mladim medijskim stručnja¬cima s jedne i milijunašima koji su stekli novac Internet stra¬nicama s druge strane, s njihovim ulaštenim ulaznim vratima i posudama punim rascvjetalog cvijeća na prozorima, o čemu su svjedočili blistavi bojni redovi maslačaka u vrtu ispred njezine kuće. Ali ako se nije trudila ukrasiti kuću izvana, još se manje trudila držati je u redu iznutra.
Zažmiri i guraj — bio je to jedini način da se čovjek provuče kroz mračno, usko »predvorje smrti«, kako ga je nazivao moj brat, natrpano od poda do stropa Lucasovim knjigama i Maisi-nim godinama prikupljanim starinama. Probijajući se kroz tmi¬nu, ispruženih ruku, moleći se da sretno stignete nekamo, bilo kamo, s lijeve ćete strane konačno nabasati na dnevni boravak. To je uska, suviše duga prostorija, jer je jedini ustupak koji su Lucas i Maisie učinili modernom načinu življenja bio pretvoriti dvije sobe u jednu rušenjem pregradnog zida — učinili su to za¬jedno, u kućnim ogrtačima, jednog subotnjeg prijepodneva na¬kon doručka, praćeni provalama smijeha nas djece. Zapravo je to značilo da se sad još više drangulija može veselo kotrljati posvu¬da: starinski lusteri, georgijanske komode i secesijske djevojke koje u zraku drže lopte svjetla natiskivali su se s tronogim vikto-rijanskim stolcima zaobljenih leđa, emajliranim vrčevima za vo¬du, svežnjevima noževa i vilica i prastarim zdjelama za miješa¬nje. Svaki i najmanji komad poda i stola zauzimali su ti probrani rariteti, a činilo se da je samo gornja ploha glasovira nepovredi¬va. Tamo je, u velebnoj osamljenosti, ležao ogroman, naranča¬sti mačak, čiji je jedini kompromis bio dijeliti svoj instrument s još jednim instrumentom - Maisienom dragocjenom violinom.
Moju majku, violinisticu po zanimanju - i to vraški dobru, kao što bi Lucas osorno naglašavao svakome tko je želio sluša-ti - još uvijek se povremeno moglo nagovoriti da izvuče staru violinu i zasvira. Onda bi se, ne čekajući poticaj, Lucas radosno prisjećao... kako bi jurio iz školske kapelice, gdje je poduča¬vao kao mladić, pokraj redova dječaka u sutanama, uz Šetalište Birdcage, i stigao u St Martin-in-the-Fields točno na vrijeme da je čuje kako svira podnevni recital, diveći se njezinim profi¬njenim pokretima te lijepim, ravnim, dugim nogama.
I nakon pedeset godina evo je tu, usred nereda, hoda četve¬ronoške usprkos artritisu, noseći najmlađega unuka na leđima. Tanki kabel prebačen joj je oko vrata umjesto uzda, a glavu joj krasi staro sjenilo lampe, jer ovaj magarčić očito nosi kapu. Duge noge i dalje su zgodne, bez ijedne vidljive kvrge, ali kosa žarko bakrene boje poprimila je izblijedjeli zlatni sjaj. Plave, keltske oči kojima me gleda sad su pomalo zamagljene, ali su i dalje ogromne, i dalje imaju moć priopćavanja kobnih novosti. Upravo su me te oči prije četiri godine, a da nije izgovorila ni riječ, izvijestile da je moj muž mrtav. U posljednje vrijeme te mi njezine zloslutne alatke uglavnom priopćuju da se dućan Woo-Iworths u High Streetu zatvorio ili da je kupila pokvarenu ribu za ručak, ali još uvijek nisu izgubile moć.
Max, moj mlađi sin, skviknuo je od oduševljenja kad sam ušla u sobu, a Maisie je sjela na pete, puštajući ga da sklizne s njezinih leđa.
- Rano si se vratila, draga - niste imale sreće? Što, nijedan peni za mene, lipojko moja? - izgovorila je sladunjavim gla¬som, oponašajući Fagina, pogrbivši ramena, trljajući rukama. - Kako pos'o?
- Užasno — zastenjala sam, bacivši baršunastu vrećicu s nov¬cem na pod i skljokavši se u naslonjač. Sa sobom sam povukla Maxa, koji je zgrabio moju ručnu torbu i počeo joj vaditi utrobu, tražeći slatkiše predanošću pripadnika Odreda za narkotike.
- Evo, Smarties - zabila sam ruku u torbu i pružila mu ih. Protrljala sam oči. - Ne, dan mije stvarno, stvarno bio loš, Ma¬isie. Vjerojatno zbog vremena. Ali hvala što ste mi ih pričuvali. Uživala sam. Jesu bili dobri? Gdje je Ben?
— Otišao je s Lucasom na novu izložbu Howarda Hodgki-na u South Bank - odgovorila je. - Ali Max nije htio ići, je 1' tako, ljubavi?
— Prehladno je — rekao je, cuclajući bombon. - A i već sam vidio jednu sliku — važno me je izvijestio.
— Naravno da jesi, dragi — rekla sam, privijajući ga uz sebe. - Kad vidiš jednu, vidio si ih sve, je 1' tako? — pogledala sam Maisie preko njegove glave. - Howard Hodgkin, ha? - nasmi¬ješila sam se. Sviđalo mi se što moj tata, premda je prevalio se¬damdesetu, još uvijek opipava umjetničko bilo grada, i ne samo to, nego sa sobom vodi svoga osmogodišnjeg unuka, kako bi te otkucaje osjetio zajedno s njim.
-Jesi za čaj, draga? Skuhan je. - Maisie je ustala i otrla ru¬kama odjeću, ispravljajući staru plavu slikarsku pregaču koju je nosila gotovo svakodnevno i obuvajući šlape u hipi stilu ukra¬šene perlicama.
S ljubavlju sam je promatrala. Lako je pogoditi od koga sam naslijedila ljubav prema rabljenoj odjeći, zgužvanim baršuna¬stim prslucima, rupcima s resama i vezenim etno-košuljama. I ja ih nosim gotovo svakodnevno, ali ne želeći izgledati ko da sam zalutala iz šezdesetih, uglavnom ih spajam s crnim trape¬ricama i visokim čizmama od antilop kože.
— Da, molim - zahvalno sam uzvratila, teško ustajući i kreću¬ći za njom u kuhinju. Osjetila sam bol primijetivši kako polako i oprezno korača, držeći se za rukohvate, nesvjesno me navodeći da zastajkujem iza nje kako je ne bih požurivala.
Kad smo stigle do kuhinje, stražnja su se vrata širom otvori¬li, a u kuću je utrčao Ben, zadihan, rumenih obraza. Za njim je išao njegov djed; visok, pomalo pogrbljen, s nezaobilaznim, prilično elegantnim filcanim šeširom na glavi.
- Mama! Pogodi što! Išli smo u Nacionalnu jer je ona dru¬ga bila zatvorena - i vidjeli smo brdo debelih, golih žena. Je 1' tako, Lucase?
-Jesmo, dragi moj, premda nažalost ne uživo. Nije zapravo bilo nijedne predstavnice Ženskog instituta koja proučava slike ko od majke rođena, gola golcata, s izuzetkom torbice i naočala. - Lucas mi je namignuo i bacio katalog Nacionalne galerije na stol, s uzdahom tonući u stolac. - Aaa, čaj - promrmljao je, još uvijek s jedva primjetnim poljskim naglaskom. - Krasno.
- A neke su imale ogromne, ogromne guze. — Ben je uzeo katalog i počeo ga prelistavati, kako bi mi pokazao. — Stvarno bijele i mlitave, mama, s obješenim grudima ko što su tvoje -vidi! A to je onda stvarno bilo moderno. Zamisli samo, mama, ti bi u ono doba izgledala ludilo.
- Sjajne novosti, ljubavi moja. Znači, rodila sam se sa zakaš¬njenjem od samo nekoliko stoljeća, ha?
- Važno je da momak ne odraste imajući samo mršavice za uzor, je 1' tako? - promrmljao je Lucas.
- Nema opasnosti od toga - mračno sam uzvratila. - Ooo, hvala ti, Maisie. - Nasmiješila sam se kad je stavila šalicu ispred mene. - Popit ću ovo, a onda ću vam se maknuti s puta.
- Nema žurbe, ljubavi, ostanite koliko god želite. Ne sme¬tate nam.
- Znam, ali ipak...
Bila sam itekako svjesna koliko mala djeca mogu biti iscrplju-juća, posebice s obzirom da moji roditelji više nisu bili mladi. Nakon što su u dvadesetim godinama života dobili dvoje djece jedno za drugim, odgojili ih, poslali u svijet, a zatim se skrasili i počeli bez djece uživati u četrdesetima, sigurno su bili prilič¬no zaprepašteni kad sam se u Maisienoj četrdeset petoj godini života pojavila ja. Ako su i bili, nikad to nisam osjetila. Nisu to pokazivali. Bili su prepuni ljubavi, ležerni, a svi su mi prijatelji zavidjeli na roditeljima dok sam odrastala. Bili su zapravo to¬liko opušteni da nisu ni primijetili kad ih je moj brat u dobi od desetak godina u šali zazvao krsnim imenima. Tako je i ostalo, mnogo prije no što sam se ja rodila.
Po mome mišljenju, sedamdesetpetogodišnjaci trebaju viđati unuke nekoliko sati tjedno, u kratkim, oštrim naletima. A onda, kad mi odemo, nakon ručka u tišini, Maisie može uštimati vi¬olinu, a Lucas je pratiti na glasoviru; uvečer će posao prepustiti CD-u, drijemajući u stolcima, dopuštajući Mozartovoj glazbi da ih preplavi. Zajedno, u spokoju, kako i treba.
- Haj'mo, vas dvojica. - Cučnula sam i počela odijevati Maxu džemper. - Natrag u stan. Al' samo još nekoliko dana, a onda odlazimo, dragi moji!
- O! - Maisie se okrenula i lupila dlanom po glavi. - Sad sam se sjetila. Rose je zvala.
- O, da? - Podigla sam pogled.
- Kaže da te očekuje u četvrtak. -Tako je.
- I još nešto o dadilji.
- Dadilji? - sjela sam na pete i pustila Maxa, jedne ruke za¬bodene u rukav njegova džempera. - Što? O kakvoj dadilji?
- Ma samo je rekla da misli da bi bilo puno ljepše kad bi ve¬čerala gore s njima, a ne da sjediš sasvim sama u štaglju - ne¬određeno je odgovorila Maisie. - Kaže da nikako nije u redu da se cijela obitelj okupi za večerom osim tebe pa je angažirala djevojku - krasnu djevojku, rekla je - da dođe pričuvati dječa¬ke. — Zastala je, namrštila se i pogledala muža. - Tako je rekla, je 1' da, Lucase?
Lucas je polako podigao smeđe oči s novina koje je držao u rukama. Pogled mu se susreo s mojim. — Da, ljubavi - blago je odgovorio. - Tako je rekla. To je otprilike sve. Večerati treba gore u kući.
Pogled mu je bio postojan, želio ga je zadržati na mome, ali ja sam pogledala ustranu. U čaj. Brzo sam otpila gutljaj. Bio je hladniji no što mi je prijalo.

DRUGO POGLAVLJE

Ned je umro tijekom poroda. Moga, naravno, ne svoga. Čak ni Ned, koji se razumio u mnogo toga, nije baš bio toliko vješt da iz sebe izbaci potomka. Ne, to se dogodilo dok sam rađala Maxa. Dok sam se napinjala i znojila, preklinjala i psovala, istiskivala dijete i urlala na liječnički tim, jer gdje je pobogu moj prokleti muž? Snažno zabijajući nokte u Maisienu ruku, vrištala sam: - Dovedite ga, molim vas! — A cijelo me je vrijeme beba iznutra udarala. Jahala sam na valovima boli sti¬snutih zuba i zatvorenih očiju, sa svakim trudom proživljavajući novu agoniju, a Ned i dalje nije bio uz mene - pa gdje lije? Zašto propušta ovo? Kako samo može propustiti ovo?
A onda iznenada - iznenada me više nije bilo briga. Iznenada je računalo pokraj mene, ono koje je cijelo vrijeme pratilo ot¬kucaje bebina srca, počelo ubrzano pištati. Olovka koja bilježi otkucaje na papiru oštro se zaokrenula, nacrtala nekoliko ludih, nepovezanih znakova, a zabrinute glave panično su se okupi¬le oko mene. Sjećam se kako su užurbano mrmljali da je beba u nevolji, da joj se vrpca omotala oko vrata, sjećam se kako se jedna energična ruka nametnula, odlučivši točno utvrditi što je posrijedi.
Okolna je lica preplavila čista panika. Doista mu se omotala oko vrata. Je li izgubio dragocjeni kisik? Trebaju li me žurno odgurati u operacijsku salu na carski rez? Ne, prekasno je, sti-že, beba stiže, vrh glavice već je provirio i - o, Bože, samo spasi moju bebu, moju predragu bebu! A onda ona čista, reska bol kad je izašla glava. Još sam jednom strahovito snažno stisnula, a on je iskliznuo, poput tuljana.
Osjećajući slabost, naslonila sam se na jastuke, zureći u strop očima razrogačenih od šoka. Agonija je prošla. Netko ga je ve¬selo podigao, zamahnuo njime po zraku iznad moje glave. Za¬držao ga je, kako bih ga vidjela.
- Vidite, mila, evo vašeg dječaka.
Puna radosnog očekivanja pogledala sam prema gore, dok su mi se usne razvlačile u slabašan osmijeh, očekujući taj dragocjeni trenutak, čeznući da ga uzmem u naručje. Blenula sam u njega. Zinula od užasa. Na trenutak nisam mogla progovoriti, a onda...
- Isuse - izgovorila sam gotovo bez daha. — Crn je! Omamljene misli rojile su mi se glavom, trudeći se pojmiti
tu činjenicu. Ali nisam, očajno sam pomislila, nisam! Sjećala bih se tako čega...
- Ne, draga - brzo me je umirila babica - samo je modar. U ovome slučaju, jako tamno modar, ali boja mu se već vraća, vi¬dite? To je zbog nedostatka zraka u plućima.
- O! O, Bože, pomislila sam...
Pogledala sam oko sebe; okruživale su me jamajčanske medi¬cinske sestre. Među njima nije bilo nijednog bijelog lica. Četiri para ogromnih, tamnih očiju promatrala su me iznad maski.
- Oprostite - zaustila sam. - Nisam mislila... ali dobro je?
- Dobro je - zahihotala je jedna. - Sasvim dobro. Veoma koščat dječak. - Skinula je masku i predala mi ga, smiješeći se od uha do uha. - Pomislili ste da ćete ga morati nazvati Win¬ston, ha, dušo?
Sve su prasnule u smijeh, udarajući se po bedrima, štipajući jedna drugu. Tupavo sam se smiješila, zureći u svoj zavežljajčić, koji je doista svakog trena postajao sve ružičastiji.
- Samo lagano ludim - promrmljala sam. - Ko što je vjero¬jatno uobičajeno nakon ovakvog poroda. Nakon svakog poro¬da, kad smo već kod toga. A Maisie, kamo je Maisie otišla? - Osvrnula sam se oko sebe, iznenada osjetivši euforiju. Željela sam je podijeliti s nekim. - Svega mi, bilo bi mi drago da je uz mene bar jedan partner pri porodu, ako nemate ništa protiv -nasmijala sam se.
- Tu sam, ljubavi - začuo se tih glas iz kuta. Okrenula sam glavu na drugu stranu. Maisie se doista nalazila u prostoriji, ali iza mene, u sjeni. Gurala je rupčić u rukav, a plave su joj oči bile ogromne, prestrašene.
- Ne, ne, on je dobro, Maisie, sasvim dobro - uvjeravala sam je, jednom rukom zibajući bebu, a drugom je pozivajući da mi se približi. - Ne brini, samo je izgubio malo zraka, ali dobro je!
Kimala je prilazeći mi, hvatajući me za ruku, boreći se sa su¬zama. - Idem onda reći Lucasu - promrmljala je. - Vani je.
- Da, da - i Nedu - dobacila sam kad je krenula. - Maisie, jesi dobila Neda? Pokušaj opet na mobitel ili...
U tom sam trenutku znala. Kad se ponovno okrenula prema meni. Znala sam da se dogodilo nešto uistinu strašno kad se njezin pogled susreo s mojim. Pun nagovještaja, pun straha.
Odmahnula je glavom. - Ne, ovaj, nisam još. Ali da, hoću, ponovno ću pokušati.
Kad sam joj pustila da prekriži prste s mojima, iz duše mi se uzdigao užasan fatalizam, a ja sam se skamenila. Dogodilo se nešto nepojmljivo, jezivo. Nešto što mi ne može priopćiti, ne sada, ne dok u naručju držim novorođenče. Ne nekoliko minuta nakon njegova rođenja.
Osjećala sam se umrtvljeno, užasnuto i već sam počela drh¬tati. Pola sata poslije kolicima su me odvezli u privatnu sobu, a Maxa su žurno odnijeli u sobu za bebe. Ležala sam, paralizirana od straha, zamišljajući kojekakve strahote, tako da sam, kad su mi priopćili, bila - kako smiješno! - gotovo pripremljena.
Maisie i Lucas ušli su u sobu. Sjeli su jedno pokraj drugoga na one sive, plastične stolce, blijedi i potreseni, a onda je Lucas pro¬govorio. Postojanim, tihim glasom, vrteći šešir u rukama, lica si¬vog poput pepela, ispričao m ije kako je Ned izgubio nadzor nad upravljačem žureći ovamo. Kako je krenuo prečicom iz studija za montažu u kojem je radio i kako je, s mobitelom u ruci, pre-oštro skrenuo u zavoj i sudario se s kamionom. Nije bio vezan pa je proletio ravno kroz vjetrobransko staklo i umro na licu mjesta.
Sjećam se kako na trenutak nisam mogla doći do zraka i kako sam pomislila: ovako se sigurno Max osjećao kad mu se vrpca omotala oko vrata. Osjećala sam se — ugušeno. Čudne, gotovo neprilične misli motale su mi se glavom. Primjerice, prilično sam trezveno pomislila da je otac vjerojatno udisao zadnji dah dok mu je sin udisao prvi.
Sjećanje se srećom nakon takvih događaja pomuti, ali ipak se sjećam da su se moji drhtaji pretvorili u nekontroliranu treš¬nju, da je netko brzo prebacio deku preko mene i umotao me u nju poput djeteta. Također se sjećam da je Maisie stalno bila na oprezu; neprestano me je držala za ruku, ni u jednom me tre¬nutku ne puštajući, a izgledala je kao devedesetogodišnjakinja.
Ono što međutim trajno pamtim jest da mi nisu htjeli dati Maxa. Možda su mislili da ga neću htjeti. Ili možda općepri¬hvaćene pseudo-psihološke bljezgarije kažu da ću ga odbaci¬ti, da ću mu se na neki način osvećivati. No, na kraju sam se uspravila u krevetu i počela vrištati tako da se cijela bolnica zaorila. Brzo su mi ga ponovno donijeli u naručje iz drugog dijela hodnika.
I Benu, kojem su tada bile četiri godine, netko je morao pri¬općiti novost. Bili su to Lucas i Maisie. Došao me je posjetiti. U banci uspomena čuvam kratke isječke iz toga doba, ali većina mi snimljenog materijala nedostaje. U jednom isječku primjerice vi¬dim Bena kako leži na mome bolničkom krevetu i kako ja mazim i njega i Maxa. Drugi isječak: Lucas nas vozi natrag u stan; ja držim Maxa na stražnjem sjedalu, rukom grleći Bena, blijedog, tihog. Još jedan: kad smo ušli u zgradu, spremajući se uspeti stu¬bama na drugi kat s košarom za bebe u rukama, Maisie je otvori¬la vrata stana na vrhu, a pokraj nje je stajala moja sestra Dee, ko¬ja je došla iz Italije, gdje živi; objema su lica bila napeta od brige.
Ljudi mi govore: - O, sigurno ti je bilo puno teže jer si imala malu bebu. - No, zapravo mi je to pomoglo izvući se. To, u spoju s nevjericom koja me je potpuno preplavila i umrtvila moje misaone procese, maksimalno ih usporavajući. Tih prvih dana moj život kao da nije bio moj. Osjećala sam se odvojenom od njega; nisam razmišljala, nisam planirala, jednostavno sam postojala usred ne¬kog unutarnjeg blještavila, dezorijentirana, kao nakon ogromne eksplozije. Također si nisam mogla priuštiti luksuz da poludim, jer sam se morala brinuti za Maxa i Bena i cijelo sam vrijeme bila svjesna da Maisie i Lucas lebde nad nama, pitajući se kako smo.
Roditelji su mi u to doba predstavljali pojas za spašavanje; kad nismo bili u stanu, bili smo kod njih, ali i prijatelji su mi bili ogromna podrška. U žalosti se vidi razlika između odrasle osobe i djeteta. Neki su mi se sklonili s puta »dok ne budem spremna« - njih otada više gotovo i ne viđam — dok je jedno-dvoje, kao primjerice Jess, točno shvatilo što treba učiniti. Je¬ss nije pretjerivala, ali bi se ipak umiješala kad sam je trebala; napila bi se sa mnom u sitne sate, psovala kad sam ja psovala, plakala kad sam ja plakala.
Odlazila sam i psihologu, ponedjeljkom uvečer, što je nali¬kovalo tečaju iz tapeciranja, jer sam, naoružana rolom toaletnog papira, jecala i bjesnila na milu, sredovječnu ženu s tikom. Jed¬nom sam prilikom čak udarala po njezinim zidovima, od čega joj je tik podivljao. Činilo se da joj ne smeta, ali činilo se i da mi baš ne pomaže, a nakon tog događaja srela sam jednog susjeda na stubištu, koji mije rekao: - Za ime Božje, mogla bi isto tako udarati po našim zidovima! - To sam i učinila.
Imala sam ukupno pet susjeda: Teresu, Carla, Thea, Raya i Rozannu, i svi su, do posljednjeg ili posljednje, bili fantastični. U toj prvoj fazi, dok su njihovi zidovi prilično često trpjeli moje udarce, bila sam zapravo sigurna kako bih, podigavši pogled, tu i tamo mogla vidjeti Neda kako mi se smješka s nebesa; mogla sam prisegnuti kako čujem njegov oduševljen glas: Vidiš? Pogle¬daj koga sam ti našao, Lucy! Pogledaj ljude s kojima sam te okružio! Donijeli smo ispravnu odluku, zar ne?
Ta »odluka«, koju smo donijeli neposredno prije njegove smr¬ti, odnosila se na mjesto stanovanja. U to smo doba živjeli u po¬drumskom stanu u Fulhamu, koji je bio malen, mračan i upravo onakav kakav smo si mogli priuštiti, ali svjetlo se počelo probija¬ti kroz tminu u obliku moga promaknuća u Christie'su i obećanja da će Ned režirati umjetnički film za svoju produkcijsku tvrt¬ku u Sohou. To doduše nije značilo da ćemo se ubuduće kupati u lovi, ali smo se nadali da ćemo se barem malo pomaknuti s mjesta, a kako smo netom prije primili smiješno visoku ponudu za stan i drugo je dijete bilo na putu, odlučili smo se preseliti.
Naoružani mudrim savjetima, slijedeći primjer svih naših prijatelja, poslušno smo se uputili prema južnoj strani rijeke, u potrazi za »vlastitim mjestom pod suncem«. Putney, Clapham i Wandsworth privlačili su nas redovima viktorijanskih kuća u nizu i ulicama oivičenim stablima. Jedna od njih, dvodomka s četiri spavaće sobe u mirnoj četvrti, privukla nam je pažnju. Imala je veliku kupaonicu spojenu s jednom spavaćom sobom, obiteljsku kupaonicu, dnevni boravak spojen s blagovaonicom, zimski vrt pun svjetlosti i prozračnu kuhinju koja se uzdizala nad ogromnim vrtom. Sjećam se kako smo Ned i ja stajali na stražnjim stubama, diveći se vrtu koji se prostirao pod našim nogama. Tratina je bila oivičena urednim lijehama cvijeća, dr¬vena sjenica držala je stražu u dnu, a velika penjalica važno se uzdizala u sredini.
- Ovo je doista jedna od najljepših ulica u okolici - povjerila nam je prodavateljica, ispod glasa, zastavši pokraj nas na stubi.
- I puna je predivnih ljudi.
- Doista? - Nasmiješila sam joj se. Bila je nekoliko godi¬na starija od mene, plavokosa, ljepuškasta, odjevena u urednu odjeću iz Bodenova kataloga, svijetle puti, sa skupim prameno¬vima u kosi.
- O da, sve sami istomišljenici. - Zabacila je kosu. - Hoću re¬ći, na primjer naši prvi susjedi, on radi u Morgan Stanleyu, a ona je pravnica; a ovi s druge strane, on je nekad radio u Goldmansu
- trenutačno odmara, teče mu plaćeni otkazni rok - a ona se ba¬vi oglašavanjem. A onda preko puta nas - doduše, četvero djece, jadnica, prava noćna mora, ne funkcionira baš najbolje - ali on je odvjetnik. Bavi se porezima, čini mi se, ili otpremništvom. U svakom slučaju, želim reći da vam neće nedostajati prijatelja.
- Ne. Nejasno mi je - zamišljeno je izustio Ned, mršavim, inteligentnim licem upijajući prizor oko sebe, stisnutih očiju promatrajući vrt. - A tamo? Iza? - Glavom je pokazao prema kući koja ih je malčice nadvisivala.
- Watersovi. Oboje liječnici - radosno je prela.
- U redu. A svi - pogledom je prelazio gore-dolje, preko ograda — imaju istu penjalicu?
- Znam, nije li to nevjerojatno? — Nasmijala se. - Sami sebe nazivamo izložbenim salonom penjalica. Mi imamo jednu, za¬tim Watersovi, pa Pickthornovi, a sjajno je to što se točno zna kad je vrijeme za piće, jer svi podignemo tobogane kao pokret¬ne mostove, kako ih ne bi smočila rosa, a onda djecu strpamo u krevet i popijemo čašicu sancerrea sa susjedom pa dražesno ste-njemo o muževima ili bejbisitericama! Uglavnom o bejbisiteri-cama. Možemo vam je ostaviti ako želite, nama treba nova.
Ned je zatreptao. - Bejbisiterica?
- Ne! Penjalica.
- A, to. Da.
Pogledao me je u oči, što nije bilo teško, jer smo bili otprilike iste visine. Oko 172 centimetra. Ned, žustar i živahan, meke, svijetle kose; i ja, vječno u borbi s kilogramima, u ono doba još uvijek pepeljasto sive kose, jer Ned nije želio da je bojim.
Ponovno se okrenuo prema njoj, a lice mu se naboralo, što je bio slučaj i pri njegovim najkuortoaznijim osmijesima. - Puno vam hvala, gospođo Foster. Javit ćemo vam se ako vam to od¬govara. - Propisno uljudan, kao i uvijek.
Kad smo zakoračili u tišinu pločnika ispred kuće, osvrnuo se oko sebe, zureći u nizove prozora ukrašenih ukusnim zastorima, u lonce za cvijeće od terakote na stubama ispred kuća, u znakove s natpisom»Kvartovska patrola« na svakim vratima. Uzdahnuo je i zabio ruke duboko u džepove.
- Pretpostavljam da bismo se trebali upustiti u ovo.
Vrhom cipele strugala sam po tlu. Kimnula sam glavom. -Aha. U pravu si, trebali bismo.
- Hoću reći - trudio se — lako je rugati se, nazivati ovo peri¬ferijom i pitati se zašto bismo trebali izabrati život u mravinjaku metropole ako se sve svede na - znaš, uspješne poslovne ljude u svakoj kući, kišobran i Telegraph ispod ruke... lako je reći: ma gdje je živopisnost, različitost i zašto pobogu živimo u Londonu ako ćemo sve to propustiti? Ali... - Zastao je, razmišljajući. -Ali za Bena, i za bebu? Stapovi za kriket u vrtu? Bicikli, šatori, sve to? Malo konformizma za promjenu? Sto kažeš?
Podigla sam pogled. Osmjehnula se. - Slažem se. Vrijeme je da odrastemo.
Tada nisam znala da takvo što ne postoji i vratili smo se kući u Fulham, ad idem. Sljedećega jutra nazvao me je na posao.
- Nađimo se za vrijeme tvoje stanke za ručak - uzbuđeno je rekao. - Našao sam nešto.
- Sto nešto?
- Stan.
- Stan?! Ali mislila sam...
- Adresa je Royal Avenue broj dvadeset četiri, u jugozapad¬nom Londonu. U dvanaest i trideset. Samo se nacrtaj tamo, Luce.
I nacrtala sam se. Izjurivši iz ureda u Južnom Kensingtonu, što nije tako daleko, hitala sam prema Fulham Roadu, kroz gužvu u King's Roadu, a zatim sam skrenula lijevo prema Kra¬ljevskoj bolnici i rijeci. Približavajući se, usporila sam i začuđeno pogledala u plan grada. Učinilo mi se da sam zakoračila na naj-savršeniji londonski trg koji čovjek može zamisliti. Bio je širok i dugačak, oivičen visokim, bijelim kućama nalik na svadbene torte, a svaka je imala stube popločene crno-bijelim kvadrat¬nim pločicama i sjajna, crna ulazna vrata te mjedene alke koje su bljeskale na suncu. Zastala sam, ostavši bez daha. Sam trg kao da se nalazio u Parizu, sa šljunkom umjesto trave pa sam imala osjećaj da bi svakog trena odnekud moglo iskrsnuti neko¬liko staraca s beretkama na glavi i zaigrati balote. Umjesto toga, u vidokrug mi je ušetalo nekoliko umirovljenika iz Chelsea, u punoj opremi, s medaljama i štapovima i sjelo na klupu okupa¬nu proljetnim suncem. Uzbuđeno sam gutnula. S jedne strane naguravale su se gomile ljudi, ali blještavi izlozi King's Roada toliko su ih očarali da nikome nije palo na um provući se pokraj cvjećara na uglu. S druge strane Bolnički su vrtovi oblikovali topao, spokojan bazen zelenila.
U blizini se zaustavio taksi, iz kojeg je iskočio Ned, sa sja¬jem u očima.
- Ti si lud! - povikala sam kad mi se nasmiješio, istodobno dobacujući novčanice od pet funta vozaču. - Sto je to uopće? Kutija cipela?
- Praktički da - vedro je odgovorio - i premašuje naše mo¬gućnosti, ali pogledaj samo ovaj položaj. — Široko je zamahnuo rukom.
- Gledam, ali Ned...
- Dođi, pokazat ću ti!
S ključevima u ruci odvukao me je, usprkos mojim prosvje¬dima, veličanstvenim kamenim stubištem i uveo u zajedničko predvorje. Vrata su se nečujno zatvorila za nama. Nastavili smo širokim stubama prema vrhu, sve dok na kraju nismo zadihani stigli na drugi kat.
- S malom djecom? - Upitala sam, hvatajući dah. - Kolica? Bicikli?
- Dobro je za kondiciju. - Smijuljio se. - Kolica bih ostavljao u dnu stuba.
- O, zaista? A boce s kisikom?
- Suzbij oduševljenje - podrugljivo je dometnuo i stavio ključ u bravu. Uveo me je u bijelo, sićušno predvorje, koje je vodilo u hodnik.
- Ovamo - ustrajao je, vodeći me, a kako bismo se teško provukli rame uz rame, pošla sam za njim. Skrenuo je lijevo i ušao u spavaću sobu.
Osvrnula sam se. Slegnula ramenima. - Nije mala, moram priznati, a... oooo, vidi pogled...
- Oho, ne još, to čuvam za poslije. Prvo ovamo. - Izgurao me je iz sobe, preko hodnika, kroz vrata još jedne prazne prostorije.
- Dječačka soba - bez razmišljanja je rekao. - Kreveti na kat dolaze tu u kut.
- Dječačka? - upitala sam, položivši ruku na oteklinu na svome trbuhu. - Kako znaš?
- Vjeruj mi, ja sam filmski redatelj koji obećava — iscerio se.
- A sad idemo ovamo - nestao je. - Evo, mala kuhinja.
- Mala je pravi izraz. Dakle... - Osvrnula sam se. - Želiš reći da smo gotovi sa spavaćim sobama? Samo te dvije?
- Tako je, bar će biti manje za spremanje. Ali kuhinja, Luce, pogledaj je. Veoma je uredna, skladna i... hm... čista...
- Ma daj, ohladi, Nede. Zar nemaš ništa drugo za reći?
- I kakav velik štednjak, fenomenalno! Jako otmjeno, jako a la mode, i obilje kuhinjskih elemenata! — Otvorio je jedan. Za¬tim je sklopio oči i pravio se da pada u nesvijest. - Mmmm... fantastično podmazane šarke i... ne, ne na prozor, Luce, još ne.
- Prekrio mije oči rukama i nabrzinu me izgurao iz kuhinje te postavio ispred dvostrukih vrata. - Strašno u stilu Jane Austen, zar ne? — osmjehnuo se, uhvatio obje kvake i otvorio ih, proi¬zvodeći zvuk fanfara. - Ta-naa!
Zinula sam od iznenađenja. Morala sam priznati, soba je bila krasna. Velika, visokog stropa, prazna - što je doprinosilo do¬brom utisku, dakako - s hektarima svijetlog, drvenog poda. Vi¬soki prozori s kliznim stjenkama protezali su se čitavom jednom stranom sobe, osim u sredini, gdje su se spuštali sve do poda i vodili na balkon. Netko ih je umješno ostavio širom otvorene pa su pramenovi muslina boje slonovače koji su glumili zastore lepršali na povjetarcu. A onda je tu dakako bio i pogled. Priš¬la sam balkonskim vratima, kao da me netko povlači za uzicu, i izašla na balkon te pogledala preko krovova. Dočekao me je prilično velik komad starog Londona, s King's Roadom s desne strane te rijekom i Bolničkim vrtovima s lijeve.
- Možda bi ovdje mogli voziti bicikl - naglas sam razmišlja¬la. - Ako se smije.
- Naravno da bi mogli. I na trgu - za koji imamo ključ. A Luce, tu je i kupaonica...
- Pa i nadala sam se, Nede — uzvratila sam, krenuvši za njim natrag u sobu. — Nemam namjeru piškiti u rijeku. - Povirila sam unutra. - Minijaturna je - uzdahnula sam - i nema tuša. I dalje ostaje činjenica da ima samo dvije spavaće sobe. - Ugrizla sam se za usnu. - Kad bi barem bila još samo jedna.
- I trebaju nam samo dvije spavaće sobe, Lucy. A sad dođi i vidi još nešto.
- Ima još? - S nadom sam pošla za njim.
- Nema, ali... - Uhvatio me je za ruku i izveo kroz ulazna vrata. Još uvijek me držeći, brzo me je poveo preko predvorja i pokucao na zelena ulazna vrata preko puta.
- Nede! — Užasnuto sam se povukla. - Što radiš, k vragu? Vrata su se gotovo odmah otvorila, a kroz otvor je izvirila glava lijepe djevojke južnjačkog izgleda.
- Aha! - Širom je otvorila vrata. - Vratio se. Reko si vratićeš se i vratio se. - Stavila je ruke na bokove i oduševljeno se smi¬ješila mome suprugu.
- Naravno. - Ned joj je uzvratio osmijeh. - Uvijek održim obećanje.
S nevjericom sam ga prostrijelila pogledom kad nas je zgra¬bila za ruke i povukla unutra preko praga, istodobno dovikujući preko ramena: - Carlo! Non indovinerai mai, e ritornata!
- Daješ obećanja lijepim djevojkama dok majka tvog nerođe¬nog djeteta rinta? — promrmljala sam mu u uho.
- A doveo i tvoju krasnu ženu. - Nasmiješila mi se. -I trud¬na! Blago tebi. — Uzvratila sam joj osmijeh. Jednostavno se mo¬rala svidjeti čovjeku.
- Lucy, ovo je Teresa — predstavio nas je Ned. — Ima dućan u King's Roadu gdje se prodaje...?
- O, znaš već — neodređeno je mahnula rukom po zraku. — Krasne marame, pojasevi s perlicama i svilene sitnice što kod kuće u Italija kupim budzašto, a tu prodam za pravo bogatstvo! - vedro je odgovorila. - A onaj je - zamahnula je rukom iza sebe - moj muž Carlo, tko nema dućan, al' 'oće mi govorit' što trebam radim s mojim!
Sitan, crnomanjast muškarac ustao je od stola na drugom kraju dnevnog boravka, gdje je igrao trik-trak s dvojicom starije gospode. Lagano se naklonio i nasmiješio.
- Misliš da mi da govoriti što treba radi? Ha? Bok, Lucy.
- A oni - nastavila je Teresa - su naši dobri prijatelji Theo i Ray, žive na prvi kat u puno uredniji stan - i elegantniji - i oduuuševljeni su što upoznaju vas!
Njih su dvojica uljudno ustali; bio je to par besprijekorno dotjerane, dobrodržeće, starije gospode, odjevene u izglačane traperice, pastelne polo-majice i kašmirske džempere uredno prebačene preko ramena. Male kožne vrećice klatile su im se sa zapešća dok su istodobno zaglađivali sjajnu, srebrnu kosu. Očigledno su bili u vezi. Zajedno su nam prišli kako bi se ru¬kovali s nama.
- Kako smo čuli, doselit ćete ovamo. Neizmjerno božanstve¬no — zagrmio je Ray teatralnim glasom koji me je podsjetio na Johna Gielguda.
- Pa, sad...
- A još božanstvenije što vi imate Ben, a ja imam Pietro! -ubacila se Teresa. - Četverogodišnji zajedno, znaš? - Ustremila se prema pretrpanoj gornjoj plohi bifea i izvukla fotografiju. S nje mi se smiješio sitan, tamnokos dječak prćasta nosića i vra¬golastih očiju. - Pa biće prijatelji, da?
Osmjehnula sam se. — To bi bilo divno. No Ned i ja naravno moramo porazgovarati...
- Naravno! O toliko stvari.
Bacila sam pogled prema Nedu, koji je izgledao pretjerano zadovoljan samim sobom. Nije me pogledao u oči, nego je za¬divljeno promatrao šaru na tepihu.
- A uskoro - nastavila je Teresa - upoznat ćete Rozanna, na¬ša druga dobra prijateljica. Ona većinu dani dolazi na aperitiv, ali nema je danas. - Namrštila se. - Ne znam zašto. Živi dolje, na prvi kat i...
- Kako to misliš, nema je danas? - zapreo je svilenkast glas iza nas. - Itekako je ovdje i potpuno je spremna za svoj aperi¬tiv, hvala na pitanju. Uobičajeno, Carlo, srce si. Oprostite što kasnim, dragi moji — dahnula je mašući rukom — ali jedan je¬ziv potencijalni klijent dočekao me u zasjedi. Želio je oživjeti najranije djetinjstvo, ali ja sam mu rekla da su prošli moji dani
preodijevanja u Crvenkapicu i da se ne nada zakoračiti u moju šumicu. Trebalo ga je malo uvjeravati, ali na kraju sam ga se riješila. Bog, dragi moji - izgovorila je razvlačeći riječi, pogle¬davši nas tamnoplavim očima. - Teresa mi je rekla da ćete se doseliti i užasno sam sretna. Heteroseksualci, i to još Englezi. To je ovdje prava rijetkost; kao što vidite, okružena sam stran¬cima i tetkicama. - Zakolutala je očima, a njezini su se prija¬telji nasmijali. - A još i beba! - Nasmiješila se od uha do uha, gledajući u moj trbuh. - Božanski.
Žmirkala sam prema toj prelijepoj djevojci, plavokosoj, pre¬planuloj, od glave do pete omotanoj u svilu i antilop-kožu. Tea¬tralno je prebacila pasminu preko ramena i ponovno zakolutala očima. - Mili Bože, obožavam bebe. Kad je termin?
- U svibnju.
- Prekrasno. Proljetna beba, znači svi ćemo je redom moći gurati po trgu i pokazivati joj sunovrate. Hoćete ostati na partiji trik-traka, dragi moji?
- Ne, ne, doista moramo ići - odgovorili smo, a onda smo konačno, konačno, nakon mnogo pozdrava, zahvaljivanja i obe¬ćanja da ćemo se vratiti i — o da, sljedećeg ćemo puta obavezno ostati na piću - izašli.
Klopotali smo, spuštajući se.
- Bezobrazniče — promrmljala sam.
- Što je bilo? - nasmijao se Ned.
- Prevario si me.
- Nipošto! Jednostavno sam htio da doživiš okruženje. Moraš priznati, živopisnije je nego Ulica Cranborough u Claphamu.
Živopisnije, da, i u svakom slučaju eklektičnije, ali s nogu me je zapravo oborila toplina. Sigurno bi i burzovni mešetari s južne strane rijeke bili jednako ljubazni, ali sve što znam jest
da šest mjeseci poslije, kad se dogodilo veliko sranje, kad sam ostala bez muža, s novorođenčetom, ovdje u Royal Avenueu ti ljudi nisu bili samo ljubazni, nego su mi postali članovi obitelji. I stoga sam se pitala gleda li me Ned.
U tim mračnim prvim danima nakon Nedove smrti, znala sam satima sjediti u naslonjaču u onoj prostranoj, prozračnoj sobi, okružena morem zgužvanih papirnatih rupčića, dok mi je sićušna beba spavala na trbuhu. I tamo sam, prepuštena sama sebi, željela ostati. Cijeli dan. Sve dok se Ben ne vrati iz škole. Samo što sam otkrila da je to nemoguće. Jer sredinom prije-podneva na mojim bi se vratima obavezno začulo tiho kucanje; bila je to Teresa, koja me je pitala želim li vidjeti njezinu novu kolekciju svilenih rubaca, ili Theo, koji bi mi rekao da me ne želi prisiljavati, ali da trebaju četvrtog za vist. Bili su ljubazni, nikad nametljivi, ali su tražili trenutnu reakciju. Nisam se treba¬la dogovarati ni obećavati da ću doći nekamo poslije; samo bih se prisilila da se osmjehnem, podigla se s naslonjača i oteturala u prizemlje. Onda bih poslije otprilike sat vremena oteturala natrag na kat. To mi je bilo dovoljno.
Rozanna nikad nije nikog pozivala u svoj stan, a to mije bilo drago. Ben i Pietro, koji su postali nerazdvojni, jednom su joj pokucali na vrata, hihoćući, ali ih je otjerala, oprezno skriva¬jući od njihova pogleda ministra u užem kabinetu vlade odje¬venog u kućni ogrtač. - Ne ovamo, dragi moji - blago je rekla, okrećući ih na drugu stranu. - Ne smijete ulaziti u Rozanninu malu salle d'amour.
Ali održala je obećanje i redovito je izvodila bebu u park.
- Naravno daje moj — odbrusila bi svakom dovoljno budala¬stom da joj postavi pitanje. - Pogledajte samo te oči, za ime svijeta!
Kad bi ga vratila, dremljivo bih, a katkad i omamljeno, ustala iz naslonjača, a ona bi se još zadržala, brižna, kuhajući galone čaja, vedro čavrljajući, čekajući dok se ne uvjeri da sam sposobna ponovno preuzeti uzde.
Poslije, kad sam se već osjećala snažnije, Teresa i ja pratile bi¬smo dječake u školu, a ja bih potom otišla s njom u njezin dućan, noseći Maxa u nosiljci oko vrata. Ostala bih nekih sat vremena, sjedeći na stolcu bez naslona, pomažući joj ubacivati šalove u vrećice, vješajući džempere natrag na vješalice. Promatrala bih kako mušterije ulaze i izlaze, a onda bih ponovno oteturala u stan, s osjećajem da sam proživjela trunku života.
I tako sam, u najranjivijim trenutcima života, bila okruže¬na najžešćim zaštitnicima: svojim roditeljima i Jess najednom kraju Londona i svojim prijateljima u Chelseau na drugoj stra¬ni Londona. Svi su oni bili fantastični i svi su se svojski trudili ublažiti moju bol. A tu je dakako bila i Nedova obitelj, Fellowe-si, koji su se, ako se mene pitalo, svojski trudili da je uvećaju.
Nedovu sam obitelj upoznala tek u ljeto 1993., netom prije našega vjenčanja i cijelu godinu nakon što smo nas dvoje započeli vezu u Oxfordu, kao studenti. Predugo, zaključila sam jednog vedrog travanjskog jutra dok smo se zajedno biciklom vozili na preda¬vanja. Razmišljala sam kako se on, k vragu, bezbroj puta susreo s Maisie i Lucasom, kako je odsjeo kod Dee u Firenci - moj brat U Indiji bio je malo tvrđi orah - i kako je dosad već praktički po¬stao član obitelji. Pa kako ja onda još nisam upoznala njegove? U čemu je problem, za ime Božje? Srami li ih se? Ili možda mene? - Njih - odlučno me je uvjeravao kad sam uglavila njegovu prednju gumu u stalak za bicikle, odbijajući ga pustiti na pre¬davanje dok mi ne kaže.
- Oni nisu nalik meni, Lucy, ni nalik tebi. Ni Maisie i Lu-casu. Oni nisu normalni.
Nasmijala sam se. - Kako... kako to misliš? Imaju dlake po dlanovima? Oči nasred čela? Spremna sam na sve. U kojem smislu nisu normalni, Nede?
Iskrivio je usne u nešto nalik osmijehu. — Vjeruj mi. Čeka te strašan šok.
- Iskušaj me - prkosno sam uzvratila. - Zapravo, iskušaj me već ovoga vikenda. Idemo ih posjetiti, Nede. Odjenut ću halji¬nu i kupiti tvojoj mami cvijeće, a ti možeš odnijeti prljavu robu kući kao svaki normalan student. Hajde, želim vidjeti kakve to tajne skrivaš!
- Velika greška - upozorio me je, potišteno odmahujući gla¬vom. — Doista, velika greška. -Ja sam, međutim ustrajala pa smo pošli.
Dva dana poslije izašla sam iz njihove kuće razrogačenih oči¬ju, posrćući. Dlakavi dlanovi bili bi dražesni. Kiklopi - savršeni. Umjesto toga pokazalo se da moj momak nije obični izdanak proletarijata, kao što sam pretpostavljala, nego da zapravo izla¬zim s princem Charlesom. Nedov otac bio je lord Fellowes, koji je zaslužio plemićki naslov za usluge pružene tijekom mandata vlade Margaret Thatcher, a njegova je majka dakako bila lady Fellowes, no zapravo je bila i lady Rose, jer je kao kći grofa imala plemićki naslov po rođenju. Već je to bilo dovoljno zastrašuju¬će. Kao drugo, njihov »dom«, ako ga se tako može nazvati - a Ned očigledno nije - bio je Netherby Hall, veličanstveno geor-gijansko zdanje okruženo s dvije tisuće hektara najkvalitetnijeg poljoprivrednog zemljišta u Oxfordshireu, koje je uključivalo dvije farme, šest seoskih kuća, tri lovačke kuće i - kao što je Jess pravilno istaknula - polovicu prokletog sela, hvala na pitanju. I tamo su svi oni živjeli. Cijeli klan Fellowesa - uz iznimku Ne-da - pod istim krovom. U zajedničkom kućanstvu kakvo sam prethodno vidjela samo u popularnoj televizijskoj drami iz 80-ih godina, utemeljenoj na životu obitelji naftnog magnata.
Nedov otac Archie — pohađao je elitnu školu Eton, sveučilište u Oxfordu i bio član Kraljevske počasne straže - bio je buljook, ali prijazan i šutljiv. Lady Rose je, za razliku od njega, imala prodoran pogled, osmijeh od kojeg ti se sledi krv u žilama i ton glasa koji je podsjećao na našu prvu premijerku. Nasmrt me je preplašila. Hector, stariji brat pa time i kraljević prijestolona¬sljednik, imao je kosu boje lana i ružičasto lice i bio je veoma sramežljiv, dok je njegova sestra Lavinia bila golema, otvorena i sklona kapljici. Pinkie, razmažena mlađa sestra, bila je vjetrenja-sta i pretjerano je isticala svoj seksipil; u kartama joj vjerojatno nije stajao doživotni ostanak kod kuće kao starijoj sestri i bratu, ali je - za razliku od Neda - bilo izglednije da će završiti u bor¬delu nego na Oxfordskom sveučilištu. I konačno bile su tu dvije tetke usidjelice, koje su se povremeno pojavljivale na pozornici i silazile s nje, a objema je nedostajala koja daska u glavi. Užas.
- Shvaćam -jedva sam čujno prozborila nakon duge tišine, dok smo se automobilom vozili kući.
Ned se ironično osmjehnuo, ne gledajući me. -Još uvijek ti se sviđam?
- Postavi mi to pitanje ujutro - odgovorila sam, naslanjajući umornu glavu na naslon, zatvarajući zaprepaštene oči.
Postavio mi ga je, a ujedno me je i zaprosio. Sva sretna, pri¬stala sam, a on me je optužio da sam s njim samo zbog novca, nakon što sam vidjela njegovu kuću.
- Sva si se uspalila vidjevši naš obiteljski grb, je 1' tako, vražice mala - prosiktao je, dok smo se kotrljali po madracu na podu u njegovoj oxfordskoj garsonijeri. - Jedva čekaš da se dokopaš mog obiteljskog mota.
- Tako je — skviknula sam. — Želim dijademe na svojim ku¬tijama šibica i monograme na salvetama. I nemoj misliti da me zanima samo tvoja drevna loza. Bolje ti je da odmah razvališ obiteljski trezor. Želim divovski kamen na prstu!
Umjesto toga, ukrasio mi ga je dražesnim malim granatom koji smo sljedećega vikenda zajedno našli na tržnici antikviteta Bermondsey. Još uvijek se sjećam kako se nisam mogla prestati smiješiti gledajući ga, okrećući ga oko prsta i diveći mu se iz sva¬kog ugla, dok smo se autobusom vozili preko cijelog Londona u posjet Maisie i Lucasu, spremni za pravljenje planova.
Odlučili smo da će se vjenčanje održati u skoroj budućnosti, tijekom ljeta, u mjesnoj crkvi mojih roditelja u Londonu. Nakon obreda uslijedit će ručak bez velike pompe u njihovom dvorištu. Plan je bio pozvati nekoliko zajedničkih prijatelja iz Oxforda i Jess, dakako, i cijelu moju obitelj, prirodno, ali očigledno, i prilično neprirodno, nikog od Nedove obitelji.
- Nede, to je ludost - kazala sam, udarivši pesnicom o ku¬hinjski stol svojih roditelja, nakon što su se Maisie i Lucas tak¬tično povukli. - Za ime Božje, piši im. Pozovi ih. Uvijek mogu odbiti.
- Ali upravo se o tome i radi, odbit će. Barem će ovo odbi¬ti. Šališ sef, reći će. Neupadljiv obred u mjesnoj crkvi i ručak u kući tvojih roditelja? Ne može se reći da planiramo kapelicu Kraljevske straže i prijam u Gornjem domu parlamenta, a to je ono što će, draga moja Luce, oni željeti. Ili to ili nešto jednako veličanstveno, s prokletom ogromnom šatorčinom na imanju u Netherbyju, a takvo što ja ne želim. Jednostavno nisam spreman za to, Lucy; to nije moj stil.
Nije bio ni moj, ali nisam se mogla othrvati osjećaju da radi¬mo nešto potajice, što također nije bilo ugodno. Nekoliko sam dana grizla usnu, a zatim sam se odvažila i napisala im pismo, osjećajući krivnju i strah, jednog subotnjeg prijepodneva dok je Ned imao seminar. Priopćila sam im gdje se i kada sve odvija, pozvala ih da dođu ako žele i ubacila pismo u sandučić. Taj je potez potakao našu prvu svađu. I danas ga vidim kako stoji nada mnom, dok sjedim na rubu njegova kreveta; sjećam se kako je, kad sam mu rekla što sam učinila, problijedio, stisnuo čeljusti i nepomično se zapiljio u mene.
- Da se više nikad nisi petljala u moje obiteljske poslove -procijedio je. - Ti ništa ne znaš, Lucy, ništa. Ako kažem da im ne želim reći za moje prokleto vjenčanje, onda im ne želim reći, jebemu! Jebeno su mi dobro zasrali većinu života, ali ovo neće, je 1'jasno?
Tresao se. Nikad ga nisam vidjela tako ljutitog. Bolje rečeno, nikad ga nisam vidjela ljutitog.
- Dobro, dobro - prošaptala sam. - Zao mi je.
Usprkos njegovim riječima, Rose mi nije zabranila da se udam za njezina sina niti je zatražila da potpišem izjavu pod zakletvom da ću se držati podalje od obiteljskog bogatstva, nego mi je odmah otpisala, očigledno ganuta.
- ... jako je lijepo od tebe što si nam javila. Šokirali smo se, da¬kako, ali znaš, oduvijek sam pretpostavljala da će se Ned oženiti na takav način. Tiho, intimno, i to pametnom, bistrom djevojkom po¬put tebe. Puno ti hvala što si nam pisala, draga...
Pokazala sam njezino pismo Nedu, pobjedonosno mu mašući njime pred nosom kad se toga jutra probudio.
- Vidiš? Drago i slatko. Ne može biti ljubaznije. A i odobra¬va tvoj izbor.
— O, znao sam da to neće biti problem - pospano je promr¬mljao, ne udostojavši se podići glavu s jastuka.
— O, kako to? Lucas i Maisie ne bi se baš mogli nazvati ze-mljoposjedničkom vlastelom.
— Ne - otvorio je jedno oko - ali su intelektualci, a ovdje u Oxfordu, gdje moji roditelji žive, to je bitno. Dobro je imati vi¬šestoljetno uvaženo podrijetlo, Luce, ali ako ti je grb navratima slavnog sveučilišta, to povisuje ulog. Nije na odmet dodati malo sive tvari genetskoj strukturi. To joj daje gravitas.
— Ali... - Bila sam zbunjena.
— Zaboravi, Luce - uzdahnuo je. - Složeno je. Ali genij, ako je neobuzdan, predstavlja jako visoku klasu. A moja majka, vje¬ruj mi na riječ, teži napredovanju kao i svatko drugi. - Okre¬nuo se na drugu stranu i sklopio oči. - No, moram primijetiti da ipak neće doći.
Trepnula sam i ponovno pročitala pismo. O, doista. Oči¬gledno neće.
I tako se vjenčanje održalo na tih i jednostavan način kao što i smo planirali, a nakon obreda svi smo ručali u dvorištu mojih roditelja. Drveni stolovi pretrpani hranom, cvijeće što kipti iz urni i vaza, prijatelji natiskani u sićušnom vrtu, salve smijeha. Uz izuzetak simpatičnoga Nedovog rođaka Jacka, nismo do-dijavali Fellowesima. Nismo im zapravo dodijavali sljedećih... o, nekoliko godina.
Povremeno bih ipak, kako je vrijeme odmicalo, osjećala grižnju savjesti. Posebice nakon Benova rođenja. Tijekom još jednog od rijetkih napada odvažnosti, ustrajala sam da ih po¬sjećujemo, bar s vremena na vrijeme, kako bismo im pokazali unuka. Ti pohodi nikad nisu bili naročito uspješni. Dok bismo objedovali u Netherbyju, u ogromnoj blagovaonici obloženoj drvetom, s raskošnim lusterom, morem ulaštenog mahagonija i mnoštvom blistave srebrnine, Ned je bio šutljiv, bezizražajnog lica, a ja sam se uvijek pribojavala da će Ben, koji je sjedio po¬kraj mene u visokom dječjem stolcu, biti neposlušan. Archie je sjedio na jednom kraju stola, a Rose na drugom, ali veoma je često tu bilo i brdo drugih prijatelja i članova obitelji, jer je Ro¬se izgleda bila strašno društvena i nije mogla sjediti za stolom ako oko nje nije bilo najmanje dvadeset ljudi. Ili je možda imala osjećaj, s obzirom da je Ned svako malo pogledavao na sat, da na taj način smanjuje opasnost potencijalno škakljive situacije. U svakom slučaju, konačno bismo odlazili kući iscrpljeni, a Ned bi se, stežući upravljač tako snažno da bi mu zglobovi pobijelili, zaklinjao: — Nikad, nikad više.
Ironijom sudbine, nakon jedne naročito mučne prigode, doi¬sta ih više nikad nismo posjetili, jer je šest mjeseci poslije on bio mrtav. I premda su nas uvijek dotad držali na distanci, iznenada više nisam mogla ni mrdnuti od njih. Rose je bila izvan sebe, naravno — njezin sin, njezin voljeni dječak - i tako je glasno plakala na sprovodu da ju je Archie morao obuzdavati pokraj groba. Jednostavno sam se morala upitati zašto nije pokazivala više osjećaja dok je bio živ. A onda je ubacila u četvrtu i neko¬liko tjedana poslije organizirala ekstravagantnu komemoraciju U kapelici Kraljevske straže; Ned bije se gnušao. Otupjela od tuge, ionako nezainteresirana za bilo što, nisam se protivila, nego sam tiho sjedila u prvom redu s Benom, jedva čekajući da sve završi.
- To je ispravan postupak - uvjeravala me je Maisie, stišćući mi ruku dok smo koračale preko dvorišta u neposrednoj blizini Buckinghamske palače. - Oni su ugledna obitelj, Lucy, te su stvari bitne u njihovim krugovima.
Tupo sam kimala. On nije bio samo moj muž, nego i njihov sin, nisam to smjela zaboraviti. Morala sam imati na umu da ni¬sam samo ja ožalošćena. Morala sam biti obzirna. Uključiti ih.
I doista sam ih uključila, ali onda me odjednom Rose više nije puštala na miru. Cijelo me je vrijeme nazivala, danju i noću -pretežito noću - i to uvijek kad mi je najmanje odgovaralo; kad bi djeca bila u krevetu, a ja si priuštila luksuz padanja u depre¬siju. Telefon bi zazvonio, a ja bih čula njezin lagano napukli, drhtavi glas: - Halo, Lucy? - Potom bi uslijedilo: Kako se nosim sa svime? Kako pronalazim snagu za novi dan? Zar mi užasno ne nedostaje? Njoj nedostaje. Kako pobogu preživljavam?
Konačno sam shvatila da mi ne čini dobro. Davala sam sve od sebe da budem snažna, a onda bi triput tjedno, točno poput švicarskog sata, ona razrušila moje obrambene zidine. Otišla sam joj u posjet, vodeći Jess kao moralnu podršku, nadajući se da će upaliti ako se osobno pojavim, ali pozivi su se nastavili. Nakon nekog vremena, postupno, osjećajući krivicu, odlučila sam je ignorirati. Uključila sam automatsku tajnicu i rijetko sam kad uzvraćala njezine pozive. Okrutno? Možda, ali znala sam da je tako najbolje.
U početku je bila uporna, moja ju je šutnja zbunila, ali onda je i ona zamukla. Mjesecima mi se nije javila pa smo se našle na mrtvoj točki. Ja sam bila suviše nervozna da bih je nazvala tek tako, iz čista mira, a ona je pretpostavljam bila suviše po¬nosna. Stalno sam joj namjeravala pisati, ali nisam. Slale smo jedna drugoj božične čestitke, poštom su stizali rođendanski darovi za dječake, ali nije bilo kontakta. Nismo razmijenile ni¬jednu riječ. I tako su prošle četiri godine. Sve dok nisam dobila njezino pismo.

Draga moja Lucy,

oprosti što ti pišem nakon toliko duge šutnje, ali mnogo sam pu¬ta napisala i prepravila ovo pismo. Mnogo ti toga moram objasni¬ti i ne znam odakle bih počela. Kao prvo, moje neobuzdano pona¬šanje nakon Nedove smrti vjerojatno te je uzrujalo i mislim da bih ti trebala objasniti kako je došlo do izljeva tuge koji se vjerojatno učinio neprimjerenim. Tuga se u ovoj obitelji pokušava suzbiti; Archie je odbacuje kao izraz slabosti, a djeca je zatomljuju, noja nisam uspjela učiniti nijedno ni drugo. Znaš, draga moja, uspr¬kos svim razlikama koje smo Ned i ja imali poslije u životu, kad je umro, osječala sam se kao da sam ja umrla s njim.
Šokira li te to, Lucy"? Naravno, ali ti gotovo ništa ne znaš. Ine želim to reći snishodljivo,jer zašto bi za ime svijeta trebala znati? Naposljetku, dok je Ned bio živ, činilo se da nismo bliski, no jesi li na primjer znala da smo bili nerazdvojni dok je bio dijete? Jesi li znala da su ga u šali nazivali »Roseinom sjenom«, jer je uvijek kaskao po vrtu za mnom, sa zidarskom žlicom u ruci, jer me je morao imati u vidokrugu? Ne bi to rekla, zar ne"? Ne bi rekla ni da smo on i ja, sve do njegove petnaeste godine, većinu vikenda provodili pecajući losose, šećući zajedno sa psima, čitajući iste knji¬ge, razgovarajući 0 njima, uživajući u druženju.
Nikad ne bi trebalo priznati da ti je jedno dijete draže od dru¬ge, ali on je bio moj ljubimac. Moje jedino intelektualistička, a ipak veselo dijete; moj dragi dječak. Možda to može donekle obja¬sniti zašto sam, kad je u petnaestoj godini došao u fazu klasične tinejdžerske pobune, bila toliko šokirana. Počeo se čudno odijevati, postao je opsjednut svijetom glazbe i filma, pušioje i pio — sve je to bio prirodan proces, dakako — ali umjesto da to prihvatim, osjećala sam se kao da mije opalio pljusku, a to sam mu i rekla.
Strahovito smo se posvađali, kako se samo mogu posvađati lju¬di koji se vole, a i iz usta su nam, uglavnom mojih, izašle strašne riječi. Kad se toga sjetim, pocrvenim od stida. Ponašala sam se poput razmaženog derišta čiji se najbolji prijatelj odlučio igrati s nekim drugim. Rasplakala sam se i oblila ga jezovitim, majčin¬skim suzama; sigurna sam da mi to nikad nije oprostio. Željela sam natrag svoga dječačića, a on je s pravom osjetio gađenje.
Na kakve čudne načine pokazujemo ljubav, Lucy, posebice kad se radi o majčinskoj ljubavi prema djeci. Znam da ti je bilo ne¬ugodno dolaziti nam u posjet, ali sad možda razumiješ dubinu osjećaja koji samo svjetlucaju na površini i kako je teško bilo i Nedu i meni.
Ipak, godine su prošle, sad već četiri, a ja bih se voljela iskupiti Nedovoj uspomeni. Voljela bih na neki način ispraviti situaciju, pomoći tebi i dječacima. Čula sam od Maisie da vam je teško u Londonu, da ste u oskudici pa te evo pitam: bi li mi iskazala čast i dopustila mi da ti pomognem? Archie i ja bismo ti voljeli dati Chandlerov štagalj - znaš, onu lijepu, staru, drvenu kućicu na vrhu livade, gdje pasu šarene ovce. Divno je preuređena i bila bi prekrasan dom za tebe i dječake, s lijepim vrtom i jezerom u pod¬nožju. Mi smo nedaleko, dakako, ali nećemo vam baš biti pred vratima i iznad svega ćemo poštivati tvoju privatnost. Kućicu ćemo prepisati na tebe, a voljeli bismo i plaćati obrazovanje dječa¬ka, do njihove osamnaeste godine, u školi po tvome izboru. Molim te, javi nam misliš li da bi mogla prihvatiti našu ponudu, jer jako bismo vas voljeli imati u blizini. U svakom slučaju, bez obzira na tvoju odluku, molim te računaj na moju ljubav i podršku, ma koliko udaljene bile.

Najsrdačnije,
Rose

Pokazala sam pismo Maisie. - Lijepo — naposljetku je rekla. Skinula je naočale, iznenađenog izraza lica. — Doista lijepo. Konačno je otvorila karte. Oduvijek mi se činilo da se tamo negdje u dubini nazire srce. Što ćeš učiniti, draga?
- Ne znam - tiho sam odgovorila, uzimajući pismo koje mi je pružila. Zamišljeno sam skupila oči. - Stvarno... ne znam.
Ali mislim da sam znala, već tada. Mislim da sam donije¬la odluku čim sam pročitala pismo. Ben je bio nezadovoljan u školi, Max je vozio bicikl po našem minijaturnom stanu i izlu¬đivao me, a Netherby je bio samo nekoliko kilometara udaljen od Hexhama. Hexhama? Gdje je to, za ime svijeta? I kakve veze ima bilo s čim?
O, da. Hexham je selo u kojem živi Charlie. A ja sam morala nešto učiniti po pitanju Charlieja. Ugurala sam pismo u džep t raperica i zamišljeno se zagledala preko majčinog ramena kroz prozor iza nje. Da, morala sam nešto učiniti po pitanju Charli¬eja. Sve je to već postajalo smiješno.

TREĆE POGLAVLJE

Charlieja sam upoznala - ne, ugledala - prije nekih šest mjeseci. Stajao je na dnu moje ulice i razgovarao s Ric-kyjem, cvjećarom čiji štand označava ugao. Nije kupovao, nego je jednostavno neobavezno čavrljao; s novinama pod rukom, za¬bacio je tamnokosu glavu i naglas se nasmijao. Zamijetila sam njegovu sportsku građu - bio je visok, širokih pleća, snažan - i samo se sjećam da sam pomislila: kakav zgodan muškarac. To je bilo sve: kakav zgodan muškarac. Kad sam izašla iz kioska, s vlastitim novinama ispod pazuha, još uvijek je bio tamo. Pogledi su nam se sreli, nasmiješio se, a ja sam uzvratila osmijeh. Nešto je i rekao. Nisam točno razumjela što, ali pretpostavljam da se radilo otprilike o tome kako će te Ricky cijeli dan zadržavati pričom ako ne paziš! Nasmijala sam se, a on mi se zagledao u oči. Nakratko, ali dovoljno dugo da mi bude jasno kako me je primijetio i kako nije razočaran.
Polako, zamišljeno otišla sam kući, čvrsto stežući novine is¬pod ruke, ali kad sam došla do vrata zgrade, potrčala sam stu¬bama, preskačući po dvije, ne zaustavljajući se. Brzo sam prošla kroz hodnik i ušla u spavaću sobu, zalupila vratima i sjela za toaletni stolić, dok mi je srce snažno lupalo. Znatiželjno sam zurila u svoj odraz. Čak očarano. Obrazi su mi bili rumeni, ali ne rumeniji no što bi bili u uobičajenim okolnostima, da sam iz čista mira otrčala na drugi kat, a oči su mi jedva primjetno svjetlucale, no to nije bilo sve. U meni se nešto pokrenulo, nešto zbog čega sam sjajila; ušlo je u mene kroz nožne prste i oblilo me poput ogromnog vala, koji sam prepoznala kao čistu sek¬sualnu privlačnost. Takvo što nisam osjetila od Nedove smrti, već četiri godine.
I to ne zato što nisam pokušavala. O, ne, znala sam pravila, znala sam što se očekuje od mene nakon toliko vremena. Ne možeš zauvijek biti potištena, Lucy, život ide dalje i tako dalje — i stoga sam zaigrala igru. Izašla sam s nekoliko tipova, uglav¬nom na Jessin poticaj, a pretežito su to bili Jamiejevi prijatelji. Ugodni momci. Uglavnom novinari. Nekoliko sam puta bila u kinu, na večeri, a jednom sam čak pozvala tipa k sebi na kavu, što je završilo pravim ljubakanjem na naslonjaču. Gotovo smo već stigli do vrata spavaće sobe, kad...
- Isuse, jako mi je žao, u meni je problem, znam. Grozno, ali mislim da ne mogu...
— Ne, ne, ne brini. U redu je. Idem.
I otišao je. Ma tko bio. Tiho je zatvorio vrata za sobom.
Ništa, znate. Nikakva iskrica, ni mrvica zanimanja, ni u po¬žudnom ni u romantičnom smislu, a ipak, nakon najkraćeg mo¬gućeg susreta na pločniku s muškarcem kojeg nikad prije nisam vidjela... nešto.
Uzela sam četku i zagladila kosu - kosu koju Ned više ne bi prepoznao, s pramenovima boje meda - zabacujući je iza uha čvrstim, brzim pokretima. Podigla sam bradu i iznenada se nasmiješila, izazivajući vlastiti odraz. Dakle, kako si mi ti, Lucy? Napredak. Definitivno napredak. Možda još ima nade za tebe?
Nakon toga počela sam obraćati pozornost hoću li ga vi¬djeti. Neobavezno, kužite? Ni u kom ga slučaju nisam prati¬la niti sam se bavila sličnim jezovitim rabotama, ali bila sam na oprezu. Provjeravala sam dućan na uglu, primjerice, polako sam koračala pokraj Rickyja i njegovog cvijeća, zavirivala u re¬storan s indijskom hranom -jesam li ga vidjela? Ne. Ali onda nekoliko dana poslije — pun pogodak! Ušavši u samoposlugu gospodina Khana, koja radi do jedanaest uvečer, ugledala sam ga sa žičanom košarom u ruci. Jedan jedini paketić spužvica za posuđe u košari davao je naslutiti kućanske poslove, ali nije umanjio njegov sjaj, posebice zahvaljujući činjenici daje i noge izložio pogledima. Bilo je ljeto i bio je odjeven u kratke hlače kaki boje i plavu, jedriličarsku pamučnu majicu, izblijedjelu i iznošenu. Crna mu je kosa na vrhovima bila vlažna, naročito na stražnjoj strani vrata, pa sam zaključila da se nedavno tuširao. Jedva sam disala od uzbuđenja. Smiješno! Veselo sam uzela ko¬šaru i pognute glave sitnim koracima požurila prema hladnjaku oko kojeg se motao. Ispružio je ruku za mlijekom.
- Ooo, oprostite! - rekla sam kad su nam se ruke sudarile nad tetrapakom djelomično obranog mlijeka. Nasmiješila sam mu se.
- Evo — nasmijao se, pružajući mi ga. - Očigledno vam je prijeko potrebno.
- Hvala. -Još srdačnije sam se nasmiješila.
- Ovo vrijeme potiče žeđ, ha? - osmjehnuo se.
- Doista.
I to je bilo sve. Dvije sekunde nakon toga platio je i izišao iz dućana, dok sam ja i dalje stajala na mjestu, s pola litre mlijeka u košari.
Moram za njim, moram za njim, očajnički sam pomislila i požurila prema blagajni. Ali gospodin Khan je brbljao u telefon¬sku slušalicu. Nestrpljivo sam lupkala prstima po pultu, poku¬šavajući ga nagnati da požuri, no on je brzo i ljutito razgovarao na jeziku Hindi, a ja sam morala nemoćno gledati kako moj muškarac prolazi pokraj izloga od debelog stakla, pijući mlijeko iz tetrapaka, i nestaje u gomili.
Kad sam izašla, već je nestao. Promašen si slučaj, Lucy, pro¬mašen slučaj. O, a kad smo već kod toga, iskazala si se u rječi¬tosti. Hvala i Doista. Riječi za pamćenje. Satima će razmišljati o njima.
Sljedećega puta bila sam mrvicu spremnija. Bila sam u druš¬tvu Maxa, što se baš nije moglo nazvati poželjnim, kad sam ga ponovno vidjela kako ulazi u dućan gospodina Khana.
- Dođi! — Čvrsto sam stisnula Maxovu ruku i potrčala uli¬com. - Slatkiši, Maxe, trebamo slatkiše, je 1' tako? - prosiktala sam mu u uho. - Ma dođi već!
Max je izgledao zatečeno, ali se veličanstveno prilagodio si¬tuaciji pa smo se za nekoliko sekundi stvorili u dućanu. Zgra¬bila sam časopis sa stalka i uskočila u red iza svoga muškarca, od uzbuđenja gotovo laktom izguravši staricu s puta. Dobro, priznajem, doista sam izgurala staricu s puta.
Sanjay, sin gospodina Khana, radio je na blagajni, usput jed¬nim okom gledajući televiziju.
- 'Si dobro, Charlie? — Zvakao je gumu za žvakanje. Charlie! Saznala sam. Ushićeno sam promatrala Charlieje-
va leđa. Činilo mi se da su cijela sastavljena od erogenih zona. Srce mi je kuckalo u vršcima prstiju. Zvakaća se guma ritmički okretala po Sanjayevim ustima, a ja sam napeto slušala.
- Nije loše, Sanjay, a ti?
- Aha, okej. Sredili smo vas u kriketu. Sto tri za četiri.
- Nekad bilo, sad se spominjalo, prijatelju.
- Samo ti sanjaj, igrate sa školarcima! Smotani su ko sarma. Izvoli. — Pružio mu je sitniš. - Da? - To je bilo upućeno meni, jer Charlie je dakako bio poslužen i udaljavao se od pulta čitajući novine, dok sam ja razjapljenih usta zurila za njim. Naglo sam zatvorila usta.
- O! O, da. Dođi, Maxe, požuri. Što želiš, voćne gumene bombone?
Pobogu, on odlazi. Odlazi! Ugurala sam slatkiše u Maxovu, ruku, ali on je skviknuo i bacio ih natrag, želeći sam odabrati. Vrata su se počela otvarati. Brzo sam se okrenula. Nasmiješila sam se, praveći se iznenađena.
- O, bog vam!
Već gotovo izišavši iz dućana, osvrnuo se. Pa je trepnuo. Oči¬gledno me nije prepoznao, a onda ili me je prepoznao ili se pra¬vio da me prepoznaje.
-O.bog.
Sanjay je pročistio grlo. - Znači, samo gumene bombone i Kamperski tjednik, mila?
Užasnuto sam pogledala u časopis. Charlie je također bacio pogled na njega, a onda iznenađeno pogledao mene.
- O! O, ne, mislila sam daje ovo... - Brzo sam ga spustila. Sanjay se smiješio od uha do uha, a kad sam se osvrnula, Char¬lie je već otišao.
Pocrvenjela sam kao paprika. Glupo. Kako glupo. I djetinja¬sto, Lucy. Pobogu, pa što ja to radim, upucavam se nepoznatim muškarcima po obližnjim dućanima? I to pred svojim četverogo¬dišnjim sinom! Očajnički sam prekapala po torbi, tražeći sitniš.
- Danas ne pri sebi. — Gospođa Khan ljubazno mi se nasmi¬ješila, ustajući sa stolca bez naslona u sjeni, elegantno se krećući u sariju. Došla je preuzeti posao od svoga neotesanog sina, koji se pomaknuo bliže televiziji, kopajući nos.
- Molim?
- Charlie. Izgubljen u posao. Nikog ne prepozna kad je takvi.
- O! - zurila sam. - Da, tako je. Doista se zna udubiti. Hm, je li rekao kako mu ide?
- O, kaže da skoro gotov. Ali onda opet, znate, kaže zar ikad gotov. - Nasmijala se. - Uvijek kaže može se igrati s tim, znate?
Progutala sam knedlu. - Da. Da, naravno da može.
- U redu?
- Hmmm? O! - Bila sam zatečena. - Da, u redu. Samo slatkiši. I to je bilo sve. Polako sam se vratila u stan, pitajući se čime
se to za ime svijeta Charlie igra.
Sljedećega dana ponovno sam bezbrižno ušetala u isti dućan. Samouvjereno sam prišla blagajni. O, dobro, gospođa Khan. Nasmiješila sam se pružajući joj Daily Mail.
- Charlie dobro izgleda. Upravo sam ga vidjela na ulici. Kaže daje skoro gotov.
Izgledala je iznenađeno, ali se oporavila.
- O, dobro. - Osmjehnula se. - Znači sad može skoro kući. To drago mu bit'.
- Kući?
- Da, negdje blizu Oxfordu. Tu samo radi i fali mu žena, znam. Trideset šest penija, molim.
Izašla sam shrvana. Izvan sebe. Oženjen. Cak ni ne živi ov¬dje. Ovdje samo radi. A dobro, to je onda kraj. Definitivno. Oženjen. Nema nade!
Osim što nije bilo tako. Zadihana, usplahirena, već sam su-t radan izašla iz autobusa tik iza njega. A onda sam dva dana po-slije, uopće ga ne tražeći, nabasala na njega u trgovini delikate¬sama. Samo što je sad bio iza mene, a ja sam bila na početku re¬da, birajući sir. Sva sam podrhtavala, očajnički zureći u natpise.
- Onaj je - rekao je, naginjući se pokraj mene i lupkajući po staklenoj vitrini - izvrstan. Pokazao je na Epoisses. - O! - uzdahnula sam kad se ramenom očešao o moje ra¬me. - Doista?
-Jak, moćan, doista zreo, a kad ga izvadiš, orosi se... posvuda. Skoro mi se izmaknulo tlo pod nogama.
- Epoisses, molim vas!
- Koliko, gospođo?
- Cijeli! — izgovorila sam visokim glasom.
Uzevši sir, okrenula sam se kako bih mu zahvalila, ali ot¬krila sam da ne mogu. Nisam mogla ni riječ prozboriti. Jadno. A onda, baš kad sam pokrenula glasnice, on se okrenuo prema osobi pokraj sebe, starijem muškarcu s kojim je očigledno bio u društvu, te je nastavio razgovor. Glupavo sam zinula. Odlazeći, uspjela sam čuti...
- Da, gospodine?
- Komad Epoissesa, molim.
- O, strašno mi je žao, ona je gospođa upravo kupila sve. Zastala sam, užasnuta. Zatvorivši oči, progunđala sam. A
zatim sam nastavila dalje, odmahujući glavom.
Ovo je besmisleno, pomislila sam nekoliko minuta poslije, uputivši se prema Safewayu kako bih obavila pravu kupovinu. Godinama se nisam ovako ponašala, otkad mi je bilo otprili¬ke šesnaest. I to ne s Nedom, zasigurno ne, jer on je trčao za mnom. Po cijelom Oxfordu, kad bolje promislim. Znači, jesam li ikad...? Pokušavala sam se prisjetiti. Ne, zaključila sam. Ni¬kad. Nikad u životu nisam trčala za muškarcem. Dakle, tako izgleda taj osjećaj, ha? Iskušavala sam njegov okus, zamišljeno sam ga premetala po mislima. Grabežljiv, nedvojbeno. Uprav¬ljački, moćan, da, jer nitko nije znao. Barem on nije znao, a ni¬sam se nikom povjerila pa ga nitko nije mogao ni omalovažava-ti. Nitko se nije mogao s prezirom odnositi prema njemu, rugati se, pokvariti ga. Ja sam bila jedina. Ispravila sam ramena. Na¬smiješila sam se. I osjećala sam se okrijepljeno; bolje no što sam se osjećala tjednima, mjesecima, premda sam kod kuće... kod kuće sam jedva bila u toku. Jedva sam držala konce u kućanstvu. Evo primjerice, dan prije zaboravila sam staviti blok-flautu u Benovu torbu, ostavila sam njegov nedovršeni domaći rad na kuhinjskom stolu i zaboravila staviti bilo što u Maxove sendviče.
— Samo maslac, mama? — ogorčeno je rekao došavši kući iz škole, sav bijesan. — Samo maslac u mojim sengvičima?
I sve to vrijeme, dok sam odsutno stavljala kremu za cipele u hladnjak, a gumene rukavice u pećnicu, napuhivala sam svoje maštarije do divovskih razmjera. I ponovno sam ispisivala po¬vijest. Tako sam primjerice, umjesto da nijemo piljim u njega nakon one zgode sa sirom, zamišljala kako sam zapravo rekla nešto duhovito, kao na primjer:
Ja: O da, naravno, Epoisses. Potječe iz bulerske regije iz južne Francuske, je 1' tako?
On: (Oduševljeno se okreće prema meni i promotri me. Oča¬rava ga moja ljepota.) Da. Da, tako je. Jeste li kad bili tamo?
Ja: Ne, nisam, ali čula sam da je prekrasno.
On: O, da. Čarobno. Biste li voljeli poći? (Da, znam, ali sa¬njati valjda smijem o čemu želim.)
Ja: Kamo, u Bulersko gorje?
On: Da. Pođimo!
I onda bismo pošli. U trenu je sve bilo sređeno. I tako sam se, umjesto da sanjareći guram kolica po Safeivayu, kao što sam sad činila, uzimajući kutiju cjelovitih žitarica Cheerios, penjala tim čarobnim bulimičnim — ili kakvim već — gorjem, držeći se za ruke s primamljivim Charliejem. Koračali smo pokraj koza i ovaca, kroz tratinčice, poput Heidi i njezina djeda - ne, ne poput Heidi i njezina djeda. Charlie nije bio tako zreo. Prije poput... hm, Heathcliffa i Cathy , samo ne u Yorkshireu.
Isto tako, ona zgoda s mlijekom u dućanu gospodina Khana preobrazila se u:
On (pruža mi mlijeko): Evo. Očigledno vam je prijeko po¬trebno pa - hej! Jeste li dobro? Pomalo ste blijedi. Donijet ću vam... gospodine Khan! Imate li stolac? (Gospodin Khan užur¬bano mi donosi stolac, a zatim se jednako užurbano udaljava i ostavlja nas same.)
On (zabrinuto se naginje nada mnom): Je 1' možda od vrućine?
Ja (prinosim ruku čelu, izgledam krhko i veoma lijepo): Ne, ne. Dobro mi je, doista (hrabar osmijeh).
On: Moja je kuća doslovno nekoliko koraka odavde, zašto ne biste došli k meni i prilegli? Imam hladne obloge i... sve ostalo.
Kamera zatim prikazuje mene kako ležim na njegovom na¬slonjaču, ne baš razodjevena, ali morao mi je svući nekoliko odjevnih predmeta, naravno, da ne bih izdahnula. On se za¬brinuto naginje nada mnom i — ne. Zabrinuto se naginjao u dućanu. Prebire po žicama gitare pokraj mojih nogu? Ne, to je glupo, Lucy, suviše servilno i...
- K vragu!
Onako rastresena, ispustila sam teglu umaka Branston iz ru¬ke, a ona se razbila na podu supermarketa i poprskala mi cijele traperice. Zapiljila sam se u nered. Činilo mi se da sam do ko¬ljena u kaši. Je li ovo simbolično?, upitala sam se.
Duboko se ispričavajući djevojci na blagajni, konačno sam iznijela teške vrećice iz trgovine i krenula kući. Vukući noge, pitala sam se izmiče li mi situacija nadzoru. Ako je odgovor bio da, je li to važno? Naposljetku, bila sam sretna, a na neki je način bilo manje komplicirano. Bilo je mnogo jednostavnije nego imati pravog muškarca. Nisam trebala muškarca, kužite, snovi su mi bili dovoljni. U mojim je mislima već bio moj. Doš¬la sam do kockastih stuba ispred zgrade i nasmiješila se svo¬me odrazu u zrcalu u hodniku. Crna ulazna vrata lagano su se zatvorila za mnom. Da. Moj. Shvatila sam zašto ljudi to rade. Užasnuto sam zurila u svoj odraz. Rade što, Lucy? Uhode? Pred očima mi se pojavilo lice Jill Dando , u večernjim vijestima, na što sam se zgrozila. Čvrsto stegnuvši vrećice iz Safewaya, potr¬čala sam uza stube, zgranuta.
Teresa je stajala na vrhu stuba; upravo se uhvatila za moju kvaku, provjeravajući jesam li kod kuće.
- Aha, vratila se! Dobro. Doni'la sam ti poklon, vidiš? Izvukla je prekrasan šal boje mahovine iz najlonske vrećice.
- Dobavljač posla' previše, a tako lijep. Vidi, pristaje ti! Ide ti sa oči. - Omotala je svilene ovoje oko moga vrata i malo se odma¬kla, skupljenih očiju procjenjujući moj izgled. - Da.
Nasmiješila sam se i pustila nas obje u stan. — Hvala, Teresa, baš je lijep, a i drago mi je što te vidim. Mislim da sam u zadnje vrijeme previše sama. Polako ludim. Imam i ja poklon za tebe. Izvoli. — Pružila sam joj Epoisses.
- Za mene? - Ponjušila ga je, a zatim zaneseno sklopila oči.
- Aaaa! Pravi sir!
- Ma znaš da ne podnosim ništa jače od Dairylea, a... ovaj, netko me je nagovorio da ga kupim. Hajde, uđi. Treba mi piće, a mrzim piti sama.
- I ja, noge mi otpadaju, ali tek pet sati, Luce. Malo rano, ne? Ti ideš po dečke u školu il'ja?
- Ja ću otići, ali poslije, imaju nogomet, jesi zaboravila, pa imamo najmanje pola sata. Osim toga, otkad se Talijani pridr¬žavaju tog glupog pravila o zalasku sunca? Sigurno je na nekom mjestu sad već šest sati.
Ulila sam vino iz hladnjaka u čašu i pružila joj je. Držeći je, prišla je prozoru. - O, da - promrmljala je. - Na nekom mjestu. U Rimu, sigurno.
Zamišljeno je naslonila čelo na staklo i nekoliko smo trenu¬taka obje šutjele. Vratila sam pluteni čep u bocu i okrenula se.
- Teresa, misliš li da je zdravo sanjariti? - oprezno sam je upi¬tala, vraćajući bocu u hladnjak. — Mislim, stalno? Kao... kao da je stvarnost neka vrsta nepoželjnog uljeza, koji ti upada u misli?
- Namrštila sam se i okrenula se prema njoj. - Teresa?
- Hmmm? - Odvojila je glavu od prozora. - Oprosti, Luce, bila sam u drugi svijet. Upravo sam otvarala moj treći dućan na Piazza del Navona, u istoj ulici ko Duomo. Imali super otva¬ranje, došle sve poznate face, nisu svi stali u dućan pa stajali na pločnik, svi u najljepšoj odjeći i nakitu...
Nasmiješila sam se. — Znači, sasvim je normalno. A očigled¬no nisam ni sluga pravim, okorjelim eskapistima. Samo što...
- zastala sam, zamišljeno prelazeći prstom po rubu čaše - Ti sanjaš o karijeri, o ambicijama. O tome kako ćeš biti uspješnija, što je vrlo pohvalno. Dok ja...
- Da? — potakla me je kad sam prekinula rečenicu. Napeto me je promatrala, usmjerivši tamne oči ravno u mene.
- Dok ja, ovaj... - Ugrizla sam se za usnu.
- Lucy, ne znam kad si izgledala tol'ko dobro ko u zadnji ne¬koliko tjedni - blago je rekla. — Tvoje oči, one sad sjaju, a tvoje lice izgubilo onaj mrtvi, poraženi izgled. Izgledaš ko kad te tek upoznala, onda kad je Ned pokuc'o nam na vrata. — Osmjehnula se. - Da ne poznam te, rekla bi' zaljubljena si.



Nervozno sam se nasmijala. — Ne, nisam zaljubljena, jer u tom nema ničeg stvarnog i nikad neće biti. Znaš, sve je u mo¬joj glavi. - Vjerojatno sam izgledala uzrujano, jer mije prišla i zagrlila me.
- Dobro je počet' negdi. To je dobro, pusti da razvija se, radi na tom. To je dobro, znaš? Vraćaš se u život.

ČETVRTO POGLAVLJE

Tjedni su prolazili, a ljeto je procvalo. Viđala sam Charlie-ja - o, vjerojatno jednom tjedno, jer sam dobro pazila da ne pretjerujem, a osim toga, to mi je bilo dovoljno. Uskočio bi u autobus, a ja bih ga ugledala i uskočila u isti autobus. Nisam imala pojma kamo idem, ali sjedila bih iza njega nekoliko eu-foričnih minuta, a zatim bih sišla na sljedećem stajalištu i pro¬šetala do kuće, smiješeći se. Bilo je to glupavo. Osjećala sam se gotovo opsjednuto, ali sviđao mi se taj osjećaj. Prigrlila sam ga, govoreći sama sebi da je bezopasan.
Saznavala sam i više o njemu. Znala sam koje novine čita, koju vrstu žitarica voli, koje cigarete puši, ali i dalje nisam znala gdje stanuje. Očigledno je živio u blizini, ali nikad nisam smo¬gla hrabrosti - ili drskosti - da ga pratim kući. Na ljestvici ču¬dačkih postupaka, mislila sam da je to znak da nisam potpuno ogrezla, premda sam morala priznati da mi se nikad nije pružila prava prilika. Jedna od posebnosti King's Roada jest da može uzavreti do točke kad ljudi doslovno izguraju jedni druge s ploč¬nika, ali kad skreneš u sporednu uličicu -bum! Prazno. Tišina. Zrak je tako tih i razrijeđen da se gotovo čuje cvilež pločnika. U tim krajevima Chelsea čak i golubovi izgledaju uobraženo, a tamo je negdje dakako nestajao Charlie.
Skupila sam hrabrost i jednog ga dana počela pratiti, ali bi¬lo je tako tiho da sam čula vlastito disanje. Nervozno. Teško. Krupno. Mislila sam kako bi se svakog trena mogao okrenu¬ti i reći: - O, bog, to ste vi! Kamo ste se uputili? - A ja bih se uzbibala poput Atlantika i užasno zacrvenjela, a igri bi došao kraj. Znao bi da ga slijedim i više nikad to ne bih mogla učiniti. Morala sam biti oprezna.
Nekoliko dana nakon te male epizode sinula mi je misao. Posudila sam Theova i Rayeva psa.
- Danas je već bio u šetnji, Lucy — ustrajno je govorio Ray u hodniku, dok sam pričvršćivala povodac Bobu. Bob je bio pri¬lično žgoljav jorkširski terijer koji je uvijek nosio masnicu na šiškama, jadničak, i uvijek je izgledao zatečeno. Toga je dana izgledao još prestrašenije no inače.
- I uistinu se strašno zapuše - doda Theo. - Nije više tako mlad, prilično je osjetljiv.
- Nosit ću ga umori li se - obećala sam, smiješeći se. - Vje¬rujte mi, momci, odrasla sam sa psima, sve će bit u redu. - Po¬vukla sam elegantni povodac sa škotskim uzorkom i nas dvoje krenusmo, Bob i ja. Krenusmo lutati tim elegantnim, uspava¬nim, zabitim uličicama, tim elegantnim trgovima i dvorištima za koja mi je, kako sam pretpostavljala, Bob bio propusnica. Bio mije savršeni izgovor dok sam, izgledajući - barem sam se nadala - bogato i nonšalantno, tragala za najmirisnijim uličnim svjetiljkama, najdotjeranijim trgovima, kako bi Bob obavio pri-lično velik posao za tako malog psa.
Povlačili smo se uokolo satima, Bob i ja. Gore-dolje tim pro-kletim diskretnim sokacima, ukrug po tim tako vraški elegan-tnim trgovima i da, jednog smo dana ugledali Charlieja. Upravo dok sam se saginjala pokupiti Bobovu kakicu. Upravo dok sam stenjala: - O Bože, ne još jednom, Bobe! -Upravo kad mi je -srećkovićki kakva jesam - iz džepa košulje ispala kutija Mari¬bora i sunčane naočale te sve skupa upalo ravno u kakicu.
- Grrrr! - zarežala sam. - O, Bože, sad mi je svuda po ru¬kama! Prokleti pas!
Charlie se dakako nije zadržavao. Uputio mi je kratak, ner¬vozan osmijeh u znak prepoznavanja, uredno zaobišao moju figuru u čučećem položaju i elegantno nastavio dalje.
U takvim trenutcima, dižući se iz hrpe izmeta, mogla sam prisegnuti da čujem Neda kako mi se smije. I ne samo smije, nego se previja od smijeha, držeći se za trbuh. - Idiotkinjo jed¬na, Lucy — dobacio bi mi. — Što, za ime svijeta, radiš?
- O, ne znam - uzdahnula sam, pokušavajući obrisati ruke o travu. - Prokletstvo, što radim, doista?
No, nisam osjećala grižnju savjesti što trčim za muškarcem u nazočnosti muževa duha. Ne, to mi uopće nije predstavljalo problem. Znate, znala sam da bi on to želio. Ne bi možda baš želio da trčim za nekim, ali želio bi da nađem muškarca. Jer tijekom posljednje četiri godine, a sigurna sam da sam to već spomenula, bila sam strahovito nesretna. Katkad bih se čak predala. U tim bih se prilikama ponovno uvukla u krevet čim bi dječaci otišli u školu, pa bih tiho plakala, zureći u strop, mr¬zeći ga što me je ostavio; u tim prilikama mogla sam se zakleti da bi mi Ned prišao i šćućurio se pokraj mene.
- Lucy - nježno bi rekao. - Hajde, Lucy, ustani. Nemoj si to raditi. Sve će biti u redu, vidjet ćeš. Već ćeš ti nekog naći, obećavam ti.
Smješkate se, ali dva-tri puta uistinu sam ga osjetila. Osjetila sam njegovu nazočnost. Čak sam ga mogla namirisati, pokraj kreveta, kako me potiče.
Bila mi je trideset jedna godina. Dvadeset sedam kad je umro. Zar bi želio da zauvijek ostanem sama? Ne. Bi li želio da dječaci imaju drugog tatu? Teško, mnogo teže. On će uvijek biti njihov tata. I toliko je volio Bena...
Ali sad dosta. Sad mi se smijao. Možda mu je bilo drago što pokušavam, ali - pobogu, kakva zbrka, Luce. Kakva blamaža! Mogla sam ga čuti kako uzdiše.
- Da, znam — promrmljala sam, obraćajući se oblacima, po¬dižući nesretnoga, iscrpljenoga Boba i stavljajući ga ispod ru¬ke. - Znam, Nede, a znam i da je oženjen. Ali zapravo me ne zanima, u redu? Zanima me jedino kako se osjećam, to je sve. Zanima me činjenica da se osjećam bolje. - Nadala sam se da osjetim kako s odobravanjem kima, ali nisam bila sigurna.
A onda je jednog dana nestao. Charlie, hoću reći. Prošlo je tjedan dana, a da ga nisam vidjela, pa onda još jedan tjedan pa još jedan, a premda sam si govorila da ne trebam paničariti, nakon četiri tjedna već sam bila izvan sebe. Osjećala sam kako ponovno tonem. Vidjela sam mračne vode očaja kako se uzdižu prema meni, shvatila sam da prečesto posežem za paracetamo-lom, da prečesto koristim tablete za spavanje. A više se nisam željela vratiti ni u tu mračnu ulicu. Znala sam da mi nedostaje moj tjedni sedativ i osjećala sam se poput teške ovisnice. Očaj¬nički mi je trebao fiks.
Gospođa Khan iz dućana na uglu nije mi mogla pomoći.
- A joj, već sto godina nisam vidjela Charlieja, a vi? - otvore¬no sam joj se obratila jednog jutra, bez imalo ponosa, tjeskobno sedržeći za pult.
- Charlieja? - Namrštila se.
- Da, znate - visok, tamnokos, oženjen. Živi u blizini Oxfor-da. Kupuje mlijeko - očajno sam dodala. Ništa drugo nisam znala.
- Aha, Charlie. — Zašutjela je. Pažljivo me je promatrala. — Ne, ne, nisam vidila ga.
Čekala sam, pokušavajući je snagom volje prisiliti da nastavi.
- Možda išo kuća - konačno je rekla, kad joj je dojadila mo¬ja šutnja.
- Da! Da, možda - složila sam se, radoznalo podigavši obr¬ve, kao da mi ta misao nije bila na umu svaku sekundu u danu. - A to je? — besramno sam upitala, prezirući sama sebe, ali iz¬gubila sam nadzor nad sobom. Kao da su mi se usne pomicale same od sebe.
- Molim?
- A kuća je? Charliejeva... kuća je?
Trepnula je. -Nemam pojma. Ko što rekla, on kaže Oxford, ali... a, Rozanna, ona zna. Rozanna, di žive Charlie Fletcher?
Okrenula sam se i ugledala Rozannu iza sebe. U ruci je dr¬žala bocu od tri i pol decilitra džina i izgledala je božanstveno, kao i obično, omotana u ljubičasti kašmir.
- Charlie Fletcher? - otegnuto je ponovila. - Pa tu negdje iza ugla, ali na selu? Ma valjda u nekoj kući kraj Woodstocka, zašto?
-Jer Lucy...
- Nije važno - prekinula sam je, crveneći se. - Kako... otkud ga ti poznaš, Rozanna?
- Tucamo se, draga. Užasnuto sam se zapiljila u nju.
Grohotom se nasmijala. - Ne, nisam ja te sreće. K meni dođu samo bivše zvijezde i nadobudni mladci. Svi znaju Charlieja, prilično je poznat. Piše televizijske scenarije. Dosta davno na¬pisao je scenarij za onaj mali art-film, mislim da se zvao Hva¬tanje zraka. Prikazivao se na Channel Four. Čula sam da ga sad zovu iz Hollywooda.
Moj je um pohlepno upijao sve te podatke, pohranjujući ih u zlatni arhiv za poslije, ali ih je istodobno s užasom vrtio.
Prezime: Fletcher. Zanimanje: scenarist. Status: relativno po¬znat. K vragu. Previše, više no previše za mene. Zašto nije mo¬gao biti netko tko čezne za poslom vratara, tko očajnički želi ra¬diti u aukcijskoj kući? Tko očajnički želi zaviriti u odjel porcu¬lana? Onda bih mu mogla pomoći, mogla bih mu donijeti spas.
- A žena mu je dražesna cura, zove se Miranda i vodi veo¬ma uspješnu firmu sa sela, al' ne mogu se točno sjetiti o čemu se radi. — Namrštila se. - Mislim da je dostava hrane ili tako nešto, ima veze s kućnim poslovima. Zapravo smo išle zajedno U školu. Prava je slatkica - a kao što znaš, Luce, ja u pravilu ni¬sam baš luda za slatkicama, ali ona je stvarno strašno draga. I prelijepa je, malo je mlađa od mene. Sva si problijedjela, Lucy. Zašto ti trebaju svi ti podatci?
Zašto ti trebaju, a ne zašto želiš znati. Barem mi je, zabijajući mi čavle u srce, dala mogućnost da se izvučem.
- O, zato što... trebam... trebam mu poslati neku poštu. Iz nekog je razloga stigla meni, a adresirana je na Charlieja Flet-chera. Zato trebam njegovu adresu.
Namrštila se. - Baš bizarno. U tvoj stan? — Na trenutak me je promatrala. Nisam odgovorila. Slegla je ramenima.
- A dobro, čekaj malo, draga. Imam je tu negdje. Prekopavši po torbici Gucci, pronašla je adresar. Prolistala je
do slova F. - Ovo je... - pokazala mi je prstom — u Londonu, Laangton Villas, doslovno iza ugla, a ovo — mahnito sam zapi¬sivala po poleđini stare omotnice -je adresa na kojoj pretpo-stavljam da je sad. U Oxfordshireu, na selu.

PETO POGLAVLJE

Imate li sve, dječaci? - povikala sam, bučno se spuštajući niz stube s kutijom punom dubokih tava. —Jer nemam se namje¬ru vraćati s tom prikolicom iza sebe!
- Mogu li ponijeti ovo?
Okrenula sam se i ugledala Bena na vratima stana. Na od-morište je izvlačio prastar pleten stolac napola raspadnutih na¬slona za ruke.
- O ne, dragi, ne možeš. Mislila sam da ćemo ga ostaviti. Rekla sam da ću ostaviti stan potpuno namješten, a i neće biti mjesta u prikolici.
- Ali to je moj posebni stolac. Na čemu ću onda sjediti i či¬tati u svojoj sobi?
- Baka sigurno ima brdo stolaca, vidjet ćeš, i to lijepih.
- Ali ovo je moj stolac, gdje sjede sve moje životinje i gdje slušam svoje kasete i sve ostalo, i...
- Ja ga uzimam - rekla je Teresa, brzo mi priskačući u po¬moć s druge strane hodnika. - A kad nas dođete posjetit', dam ti ga. Zasad stavimo ga u Pietrova soba, može? Vidiš mama nema mjesta.
Nevoljko joj ga je dao, a onda se natmureno vratio unutra i zalupio vrata za sobom.
Primijetila sam kako me Teresa gleda i suosjećajno se smiješi. Akcija nije protjecala onako glatko kako sam se nadala. Bena, s kojim sam razgovarala nadugačko i naširoko o prednostima se¬obe, za čije sam mišljenje agitirala i koji je isprva bio oduševljen zamisli o potocima, šumama, jazavcima i sovama kukuvijama, iznenada je spopao strah. Uhvativši vibracije i obožavajući dra¬matičnost, Max mu se brzo pridružio, suosjećajući. Kad sam se vratila po njih dvojicu, sjedili su zajedno na krevetu na kat; Ben je neraspoloženo piljio u daljinu, dok je Max izazovno cuclao palac, prijekorno me gledajući. Isijavali su solidarnošću.
- Hajde, dječaci - nježno sam im se ulagivala. - Znam da je ovo velika promjena, ali doista moramo krenuti dalje, znate. Moramo se pokrenuti. A bit će vam super kad stignemo ona¬mo, vidjet ćete. Mamit ćete pastrve, rezbariti štapove i pitati se zašto pobogu nismo prije došli ovamo.
- Ne, ja neću - uzvratio je Ben, skočivši s kreveta, ali čvrsto stišćući walkman uz glavu. - Pitat ću se zašto više ne mogu ići u Prirodoslovni muzej ili na zabavu Petera Kellyja na klizalištu u subotu, i zašto uvijek donosiš odluke ne misleći na nas.
- Aha — dodao je Max, pojačavajući težinu Benovih riječi, bijesno zureći u mene. - Ne misleći na naš.
Kad se Ben očešao o mene, izlazeći iz sobe zajedno sa svo¬jim vjernim sljedbenikom, ostala sam bez daha zbog neprav¬de. Jesam li to zaslužila? Jesam li? Kad su teškog koraka izašli na odmorište, krenula sam za njima, namjeravajući zaključati vrata za sobom, a onda sam zastala. Okrenula sam se. Polako, sama, još jedan posljednji put prošetala sam sićušnim stanom. Bio je uredan, bolje rečeno besprijekoran, a činilo mi se i da mi zamjera, nepomično čekajući sljedećeg stanara.
Kupila ga je jedna tvrtka. Platili su mi popriličnu svotu ka¬ko bi omogućili svom mladom, ambicioznom direktoru po¬vlasticu useljenja u njega, ali možda sam ga trebala iznajmiti, uzrujano sam se upitala, prstima prelazeći preko muslinskih zastora. Možda nisam trebala spaliti sve mostove, jer što ako u Oxfordshireu... ne. Ugrizla sam se za usnicu, stojeći pokraj prozora, zureći preko poznatih krovova. Ne. Bit će nam dobro, a uostalom, ovo je dom u kojem sam živjela s Nedom, a Neda više nema. Suviše uspomena, suviše veza s prošlošću. Zaključila sam da moram sama stvoriti svoj život, negdje drugdje.
- Haj'mo, krastavčiću, krenimo - rekla sam, nasilu se smije¬šeći kad sam naišla na Maxa, koji je održavao posljednje mirne demonstracije na odmorištu. Podigla sam ga kao vreću krum¬pira, osjetivši lagano suosjećanje prema policajcima koji se mo¬raju hvatati u koštac s demonstrantima, no s olakšanjem sam primijetila da se barem skrušeno oslonio na moje rame. Ben, neuobičajeno poslušan, žalosno je vukao noge stubama za nama, usprkos zlim slutnjama.
Sa svim ostalim stanarima zgrade oprostila sam se prethodne večeri - bilo bi mi suviše teško učiniti to toga jutra na pragu -to sam im i rekla, nimalo se ne kolebajući. Pietro je već otišao u školu, tako da Benu bude lakše, a samo se još Teresa uslužno vrz¬mala oko nas, dok su vrata ostalih stanova ostala diskretno za¬tvorena. Teresa me je snažno zagrlila na pločniku, suznih očiju.
- Opet ćeš doći?
- Naravno da ću opet doći, ludo jedna. Pa pobogu, idem sa¬mo u Oxfordshire. Čovjek bi pomislio da odlazim na mjesec! Stalno ćemo dolaziti, a i vi ćete doći k nama. Pomisli samo na vikende izvan grada pune uživancije, možemo vam služiti ko vlastito utočište u prirodi. Pietro će biti oduševljen, a i tebi i Carlu godit će malo pobjeći iz Londona.
- Meni možda, al' za tebe brinem, tamo u zabit. A sad ne¬maš posao.
Uzdahnula sam. Teresa je imala običaj ne okolišati, a ta me je njezina primjedba pogodila ispod struka. Bila je u pravu, dakako. Taj konkretni udarac samopouzdanju primila sam pri¬lično neočekivano - prije tjedan dana, kad sam konačno skupila hrabrost i nazvala voditelja svoga odjela u Christie'su kako bih provjerila što li se to k vragu događa. Kako bih saznala kakav je napredak postigao po pitanju zamjene moja četiri prijepodneva tjedno za dva cijela dana. Je li mi to uspio srediti? Ako jest, zašto me nije nazvao? Naposljetku, imalo je mnogo više smisla ako se uzme u obzir da putujem sa sela, zar ne? Zar ne, Ruperte?
Nastala je neugodna stanka, a onda se s druge strane začulo prilično dugo pročišćavanje grla.
- Ruperte? Je 1' sve u redu? Jesi još na vezi?
- Hm, da, još uvijek sam tu, Lucy. Samo što... ovaj, radi se
o tome da je sve to malo nezgodno. Znaš, dobio sam uputu od glavešina da provedem nekoliko promjena u odjelu. Jedna je od njih, bojim se, riješiti se svih koji rade na pola radnog vremena.
- Riješiti se? Na pola radnog vremena? Ali čekaj malo, ja sam jedina koja radi na pola radnog vremena!
- Hm, da, točno. I, ovaj, riječ je o tome, Lucy, da kažu kako im treba sve ili ništa. Ono, kao, potpuna posvećenost na svim linijama fronte.
- A to znači?
- U biti, pet dana tjedno plus prekovremeni ako je potrebno i putovanja u inozemstvo ako je neophodno.
- Putovanja u inozemstvo? Ali ja to ne mogu s dvoje male djece i prokletim svakodnevnim putovanjem iz Oxfordshirea!
- Hm, da. Tako je. - Tišina.
- Znači, ništa? To je opcija koja mi preostaje, Ruperte?
- Ma čuj, Lucy - zamuckivao je - znaš, što da kažem? - Ima-la sam osjećaj da ga vidim kako se s nelagodom vrpolji u stolcu s druge strane linije. - Ne izmišljam ja vražja pravila. Samo ih
provodim — utučeno je dodao.
Otvorila sam usta, želeći mu svašta sasuti u slušalicu, ali sam ih naglo ponovno zatvorila. O, Bože, nije on bio kriv. I zapravo je bio sasvim pristojan čovjek. Uzdahnula sam.
- U redu je, Ruperte. Zapravo već neko vrijeme osjećam nešto u zraku. Valjda mi je zato bilo tako teško pitati.
To je bila istina. Već neko vrijeme osjećala sam grižnju sa¬vjesti što odlazim kući u vrijeme ručka, znajući da me ostali ljubomorno gledaju i znajući također da ima brdo posla, a nema ga tko završiti. Povremeno bih neozbiljno govorila o dijeljenju posla s nekim zamišljenim likom, ali to se nije ostvarilo, a moja su stvarnost bili kivni kolege koji su u šest i trideset još uvijek bili u uredu i obavljali moj posao. Progutala sam knedlu.
- Žao mi je, Lucy - promrmljao je. - Znaš da bih sve učinio da te zadržim, naročito... ma eto.
Nakon svega što si prošla ostalo je neizgovoreno, ostalo je leb¬djeti u zraku. Rupert je bio sjajan kad je Ned umro, vjerojat¬no me je zadržao zbog odanosti, pomislila sam uz iznenadnu grižnju savjesti, ali nije me mogao zauvijek šlepati. A evo me sad, opet sam veselo pokušavala promijeniti satnicu onako ka¬ko meni odgovara. Iznenada mi je postalo neugodno što sam ga uopće zamolila, što sam ga stavila u nezgodan položaj. Ali kad sam spustila slušalicu, osjetila sam mučninu. Moj divni po¬sao. Moje uže za spašavanje, moj izvor životne radosti koji me je povezivao s Južnim Kensingtonom, moj komadić Londona, moj novac, za ime Božje. Ali nema veze. Uputila sam hrabar osmijeh Teresi, svjesna da se Benovo tjeskobno, pametno lišće također okrenulo prema meni.
- O, nije me briga za posao - ležerno sam slagala. - Ionako je plaća bila mizerna, a bila bi mi užasna gnjavaža putovati iz one vukojebine. Naći ću već nešto tamo, vidjet ćeš. Uostalom,
Teresa, ti ćeš uskoro imati lanac trgovina. Možda bih ti mogla voditi jednu u Oxfordu. Prikrpat ću se tvome bogatstvu! Snažno me je zagrlila. - Hrabra si - promrmljala mije u uho.
- Imam li izbora? - promrmljala sam ja. - Donijela sam od¬luku. Ako se sve urotilo protiv mene i muči me u zadnji tren, što ja tu mogu?
- Znači, onda ne spominjem braća Kyshogi, ha? I to muči te?
- O, Bože - zastenjala sam. - Ne, nemoj! Nije li to prokleto tipično? Što li to radim, Teresa? - Uhvatila sam se za kosu.
Jedan drugi ključni, motivirajući čimbenik za moju odluku da izvršim ovaj značajni preokret bio je što je Ben imao proble¬ma u školi. Blizanci iz njegova razreda, Bobat i Rahu Kyshogi, uzeli su si u zadatak zagorčavati mu život; zadirkivali su ga, zvali ga cvilidretom, dočekivali ga ispred škole pa sam morala dobro paziti da budem nazočna pred školskim vratima, točno u sekundu, kako bih mogla posredovati. Prema Pietru su se do¬duše isto odnosili, ali premda je bio sitan, Pietro je bio mnogo okretniji, sposobniji izboriti se za sebe i prilično vješt sa šaka¬ma, dok je Ben kao visok, mršav, osjetljiv dječak koji nikad u životu nije udario drugo dijete bio laka meta i podnosio glavni teret njihova zlostavljanja.
Kad smo Teresa i ja jučer poslijepodne došle po dječake, na¬smiješeni nam je ravnatelj već s vrata priopćio da su braća Kys¬hogi potrgali posljednju jaknu, istukli posljednju žrtvu i pljunuli u posljednji školski ručak. Izvijestio nas je da će ih isključiti iz škole. Zinula sam od zaprepaštenja, nijemo zureći u toga čovjeka.
- Ali zašto to niste učinili prije šest mjeseci, kad sam vam rekla da su neizrecivo nepodnošljivi? Kad sam vam dovela Be¬na da ga vidite, za ime svijeta, rasječene usne, krvavih koljena, s istrganom pernicom? Zašto sada?
S nelagodom je prebacio težinu s jedne na drugu nogu i po-češao se po bradi. - Valjda tada još nisam u potpunosti shvaćao razmjere njihova ponašanja, gospođo Fellowes. Sada, dakako...
- Sad kad istukli Andrewa Krugara - dobacila je Teresa umilnim glasom iza mene. - Sad obratili ste pažnju.
Okrenula sam se prema njoj. -Jesu li? Andrewa Krugara?
Ona je kimnula. Ponovno sam pogledala u njega. - Aha, shvaćam. O, da, sad mi je jasno, gospodine Brightman.
Otac Andrewa Krugara predsjedavao je školskim odborom i bio prilično velika zvjerka u lokalnim razmjerima. Mnogo je novca za školu dolazilo s njegove strane.
- Žao mi je, gospođo Fellowes - sad je već uznemireno ska¬kutao s noge na nogu — ali doista nisam znao da je to toliko utjecalo na vašu odluku o odvođenju Bena. Njegovo je mjesto još uvijek slobodno, znate, on je jedan krasan, inteligentan dje¬čak. Doista ne shvaćam zašto...
- O, sad je malo prekasno, gospodine Brightman — odbru¬sila sam. - Sutra selimo! Telefon je isključen, papiri su riješeni - kocka je već ionako bačena.
Okrenula sam se na peti, bijesna, dok je Ben zabrinuto ko¬račao za mnom.
-Je 1' zbog toga odlazimo, mama? Jer si mislila da sam nesretan?
- Ali bio si nesretan, Bene — pjenila sam se.
- Da, ali više nisam - uzbuđeno je rekao, kaskajući kako bi me sustigao. - Kyshogiji odlaze, svi su moji prijatelji još uvijek ovdje, a gospodin Brightman kaže da mogu ostati, pa onda -onda, možemo li ostati?
- Ne - zastenjala sam, naglo se zaustavivši na ulici. Čvrsto sam stegnula pesnice. — Ne, ne možemo. Već je sve isplanirano, Bene. Baka nas očekuje - prodali smo stan, za ime svijeta!
- Ali nisi ga namjeravala prodati! U početku si ga samo htje¬la iznajmiti!
- Da, ali Bene, rekla sam ti. Ponuda koju smo dobili bila je predobra da bismo je odbili, a ja više nemam posao kojim bih mogla sve financirati pa...
- Sve je predobro da bismo odbili osim onoga što mi želimo! - Glas mu je napukao i potrčao je prema naprijed, bez mene.
Uzdahnula sam i umorno se protrljala po čelu jagodicama prstiju. Istina, zaveo me je novac. Nisam namjeravala prodati stan, ali agent za nekretnine uvjerio me je da je iznajmljivanje gnjavaža, a budući da je imao kupca koji zvecka novcem... -Mnogo je lakše odreći ga se, gospođo Fellowes. Mnogo lakše, je l' tako? - Sad sam međutim imala osjećaj da sam se svega odrekla. Osjećala sam se kao da me je zahvatio odron; sve je neumoljivo klizilo ispod mene, sva uporišta koja sam podsvje-nn, za svaki slučaj gradila mrvila su mi se pred očima dok su mi prsti klizili po sipini.
Zagrlila sam Teresu posljednji put i pričvrstila Maxu pojas u dječjem stolcu. Ben je sjeo pokraj njega, a ja sam, usiljeno glu¬meći vedrinu, uskočila na vozačko mjesto.
- Bok onda! Dođite nas uskoro posjetiti! Pozdravi ostale.
Srce mije zadrhtalo kad sam iznenada opazila »ostale« ka¬ko očigledno krše moje naredbe. Rozanna, Carlo, Ray i Theo provirivali su plaho kroz zastore Theova i Rayova stana. Vi-djeli su da sam ih primijetila pa su svi razvukli usne u srdačne osmijehe, mahnito nam mašući i šaljući poljupce, ne mogavši odoljeli. Brzo sam svima poslala poljubac, progutala ogromnu knedlu i ubacila u prvu brzinu. Potom sam, veselo zatrubivši, krenula. S natrpanom prikolicom iza sebe i svim našim ovoze-maljskim dobrima koja su klepetala na suncu, zatutnjali smo ulicom, zaronili u dubine King's Roada i uputili se prema au¬tocesti M4.
Ne ide mi dakako na ruku, pomislila sam, snažno trepću-ći i brišući nadlanicom nekoliko zalutalih suza, što me ubija mamurluk. Nije pridonosio općem narodnom veselju, a za sve je bila kriva prethodna večer. Da, prethodne se večeri održao ispraćaj u Royal Avenueu, a u stanu na prvom katu —jer je bio najveći - okupili su se uobičajeni sumnjivci: Theo i Ray, doma¬ćini, zajedno s Rozannom, Teresom i Carlom, Jessom i Jamie-jem, Lucasom i Maisie, a Pietro i Ben spavali su ispred videa.
S ozbirom da su bili veličanstveni kuhari, Theo i Ray pri¬premili su gozbu dostojnu kraljeva. Nakon mnogo komešanja, mrmljanja i izbacivanja iz kuhinje, brzo su skinuli pregače - i gle! Pojavilo se brdo rižota od vrganja, zajedno sa zdjelama sa¬late. Proždrljivo smo se bacili na hranu, nakon što smo im već gotovo ispraznili bife, a onda smo ostatak večeri veselo čavrljali, i dalje pijući. Lucas, Maisie, Ray i Theo razgovarali su o glazbi i kazalištu; Teresa, Jess i ja predvidljivo smo naklapale o školi; dok je Jamie, kao pravi ambiciozni novinar Daily Maila, obrnuo stolac i stjerao Rozannu u kut, ispipavajući može li od nje izvući koji podatak o njezinoj najnovijoj vezi s poznatim industrijskim magnatom. Spojili su glave i razgovarali ispod glasa, a Jess je naravno stekla pogrešan dojam. Dotad već u fazi zacakljenih očiju i spuštenih usana, nagnula se prema meni.
— Vidiš? - bijesno mi je šapnula u uho. - Pogledaj samo kako flertuje s njom, Lucy, potpuno je besraman. A pogledaj i nju, kako ga samo prikriveno odmjerava ispod tih napadno nama¬zanih kapaka. Izgleda ko otmjena kurva, za ime svijeta!
- Pa upravo to je - iznenađeno je dometnula Teresa. - Zar Lucy ti nije rekla?
Jess je širom razjapila usta. -Ne! Ne, nije. Bože, nevjerojatno! Zar stvarno? Zašto mi nisi rekla, Luce?
Slegla sam ramenima. - Valjda zato što je ona oduvijek že¬ljela održavati privid. Pa sam morala i ja, zbog nje. Rozanna je prilično ranjiva, znaš, iako se pravi snažna.
Rozanna se okrenula čuvši svoje ime. Srdačno se nasmiješila. - Sve u redu, draga? Divna zabava. Usput, jesi uspjela dostaviti ono Charlieju?
Jessine su se uši zašiljile poput podmazanih antena. - Char¬lieju? Onom tipu iz tvog ureda?
Prestala sam disati. - Da. Da, tako je.
Rozanna se namrštila. - Iz tvog ureda? U Christie` su?Ali... ne, rekla sam ti, draga, on piše scenarije i takve stvari. On...
- Da, da, znam — zakokodakala sam — ali je... samo je svratio jedan dan. Pogledati dražbu. Engleski namještaj, čini mi se.
- Čekaj malo. - Sad se Jess namrštila. - Rekla si da radi s tobom. Učinilo mi se da si rekla da radi u tvom odjelu ili tako nešto. Mogla bih se zapravo zakleti...
- A taj Charlie! - brzo sam je prekinula, pitajući se zašto pobogu već odavno nisam ubila Jess. Zašto je nisam izbola na smrt antiknim nožem za pisma za našim štandom, utrpala nje¬zino truplo u crnu vreću za smeće i bacila ga u Temzu. - Ne, ne, to je Charlie... —bjesomučno sam gledala oko sebe, tražeći nadahnuće. Pogled mije zapeo za film koji su gledali Ben i Pi-etro. - Bond. Charlie Bond.
Nastala je tišina, Jess je iznenađeno zatreptala. - Charlie Bond? - posprdno je upitala. - Što, kao u »dozvoli za ubojstvo«? Molim te, nemoj mi samo reći da si ti Pussy Galore.
Zarumenjela sam se. - Ne budi blesava, to je sasvim uobiča¬jeno prezime, Jess. Radi se samo o tome da Rozanna govori o sasvim drugom Charlieju. Jednom koji živi tu u blizini.
- Aha! -Jess je zatvorila oči, tobože iscrpljena. - Pobogu, baš sam luckasta. Ne mogu više pratiti sve te silne Charlieje. Dakle to nije onaj u kog si se zatreskala.
Pocrvenjela sam ko paprika, osjećajući Rozannin pogled na sebi. - Nisam se zatreskala ni u jednog Charlieja, znaš, Jess -žurno sam izgovorila.
- I dobro što se nisi zatreskala u Charlieja Fletchera, draga - meko je prela Rozanna, uzimajući čašu. — Jer vjeruj mi, za-vršila bi u slijepoj ulici. - Pomno me je promatrala preko ruba čaše, pijuckajući.
I dok sam sad čvrsto stezala upravljač, jureći autocestom, znala sam što misli pod slijepom ulicom. Upozoravala me je da se ne upuštam u to, dakako. I znala sam zašto. On nije bio sa¬mo oženjen, nego sretno oženjen, a ja sam u svojoj glavi dakako neprestano pothranjivala snove o drukčijoj situaciji. Zamišljala sam da mu je žena jezovita, zla. Vjerojatno mnogo starija od njega, najmanje četrdeset pet, a uhvatila gaje u klopku tako što je - da, tako što je ostala trudna. Morao ju je oženiti. On je sta¬jao blijedog lica na ulazu u crkvu, dok je ona sva naduta koračala prolazom, samodopadno i pobjedonosno, prisiljavajući ga da joj da ruku, da veže svoju sudbinu za nju. Katkad sam opet zami¬šljala nešto sasvim drukčije; da su se vjenčali jako mladi, dok je ona bila šesnaestogodišnjakinja, troma i bubuljičava, a na brak su ga natjerali njezini fanatični roditelji, koji su željeli spojiti obiteljska bogatstva pa je to praktički bio dogovoren brak.
U svakom slučaju, mlada ili stara, nije bila za njega. Zamišljala sam je kako se opija i otvoreno ga vara. Vidjela sam je kako se šu¬lja po samoposluzi, vrebajući okretne mladiće koji slažu robu na police, kako ih odvodi u svoju jazbinu povlačeći ih za poliesterske kravate. Zamišljala sam Charliejevu tugu, nelagodu. No, nakon nekog vremena ta me je konkretna maštarija počela mučiti. Ako je bila takva pohotnica, zar ne bi bar povremeno došla u napast odvesti u krevet i vlastitoga muža? Kad nijedan slagač robe nije na raspolaganju? U istom trenu pretvorila se u brkatu knjižničar-ku, bojažljivu i stidljivu, nogu prekrivenih tamnim dlakama koje joj se provide kroz najlonke boje kože. Bila je dakako alergična na seks — bolje rečeno, užasavala ga se, otkako je prije mnogo godina doživjela grozomorno iskustvo u odjelu s priručnicima — pa joj se sad povraćalo već na sam pogled na golo muško tijelo.
Bio je očajan, dakako, očajan, ali se pretvarao za dobro - ko¬ga? Djece? Ima li djecu? To me je pitanje satima mučilo. U jednu ruku, da, krasno, to bi značilo da je drag, brižan otac, kao što sam ja draga, brižna majka, i kakvu bismo veliku, sretnu obitelj jednog dana činili, o da, o da, ali u drugu ruku - ne. Ne, ni¬kako, jer to bi ga vezalo uz nju. Katkad ne bih mogla razriješiti t u dvojbu, ali bilo kako bilo, zaključila sam da im je brak prava propast i da je samo pitanje vremena kad ću ja uletjeti, spasiti mu kožu i postati druga gospođa de Winter .
Uzdahnula sam. Ali ne, ako je vjerovati Rozanninim riječi¬ma, žena mu je prekrasna. Lijepa, nadarena, uspješna, a on je nježno voli, baš kao što je Ned volio mene. Progutala sam plju¬vačku, a suze samosažaljenja nakupile su mi se u nosu. Zamisli samo da se doista radi o Nedu i meni, pomislila sam iznenada, užasnuta. Zamisli da se neka napadna dripulja šulja po Sohou sa smiješnim psom pod rukom i čeka moga muža da izađe iz studi-ja, čeka da mu se nabaci i prikuje ga za pod sobe za montažu.
Odjednom mi je pozlilo. I ne samo to, osjećala sam se prlja¬vu, jeftino, bezvrijedno. Dok sam velikom brzinom izlazila s autoceste, odlučila sam da neću potražiti Hexham kad stignem onamo; neću čeznutljivo promatrati to mjesto na katastarskoj mapi, neću se čak ni automobilom provesti pokraj njega. Ne, pronaći ću nekog drugog, čvrsto sam odlučila, ispravivši rame¬na. Nekog neoženjenog, dostupnog. Prokletog kovača ako treba, s kojim ću se tucati dok ne svisne.
Očajno sam provukla ruku kroz kosu i pogledala u retrovizor. Bože, postupila sam potpuno nagonski, kakvo me je to ludilo spopalo? Slijedila sam srce i užarene nagone i evo me sad, jurim po seoskim cestama s dva nesretna dječaka na stražnjem sjedalu, bez posla, bez izgleda za budućnost, osuđena na život sa svekr¬vom, u vražju mater. Morat ću naći posao ovdje, naravno, odluč¬no sam pomislila. U poljoprivrednom dućanu ili na nekom slič¬nom mjestu; prodavat ću kupus ili - ili sedla. Ili možda gnojivo...
- Mama, zašto to radiš? - Ben je na trenutak izvadio slušalicu iz uha i pogledao me kroz retrovizor.
- Što, dragi?
- Lupaš po upravljaču i praviš grimase? Skrgućeš zubima?
- O, stvarno? Pa valjda zato što sam jako uzbuđena. — Još sam malo zaškrgutala, kako bih ga uvjerila u istinitost svoje izjave. — Sve je ovo strašno uzbudljivo, zar ne? Kakva nevjero¬jatna pustolovina!
- Stvarno?
- Naravno! -O!
- Pogledaj samo ovaj prekrasni krajolik, Bene. I tu predivnu - travu. Te, znaš, živice i sve ostalo.
Uspravio se u sjedalu. -Jesmo, dakle, skoro stigli?
- Skoro stigli? - nervozno sam, znojnim rukama, okrenula upravljač, a automobil se zaljuljao, opasno se približivši drugom automobilu na cesti. - Ovo je bakina cesta, Bene. Zar je ne pre-poznaješ?
Ben je zurio kroz prozor. Max je odvezao pojas i kleknuo pokraj njega. Divovski zid visok šest metara koji je okruživao imanje zaklanjao je pogled pa se zapravo nije ništa vidjelo.
- Nisam siguran. Davno smo bili ovdje. - Ben je zvučao uznemireno. -Je 1' ovo njihova kuća?
Pokazao je drvenu kućicu kad smo konačno pronašli prolaz vi zidu i skrenuli kroz kapiju.
- O ne, dragi, to je kuća gospođe Shilling. Znaš, ona je udana za lugara? Čovjeka koji djedu cijepa drva.
Upitala sam se sjeća li se Ben ičega s ovoga imanja? Doista smo davno posljednji put kročili ovamo.
Dok smo lagano klizili dugim kolnim prilazom kroz park, povremeno tandrkajući preko rešetaka koje sprječavaju prijelaz stoke preko ceste, moji su sinovi šutjeli na stražnjem sjedalu. I ja sam šutjela. Složno smo upijali šumski prizor; hektare odr¬žavane zemlje koji se protežu s obje strane puta, drveće uredno okruženo žicom kao zaštitom od jelena, ovce koje zadovoljno pasu, a koje bi katkad prelazile preko puta pa smo morali uspo¬ni i i pustiti ih da prođu.
-Je 1' ovo još uvijek njihova cesta? - nakon dugo vremena upitao je Max.
- Njihov kolni prilaz - promrmljao je Ben.
- Još uvijek? - zadivljeno je ponovio Max nekoliko minuta poslije.
- Još uvijek.
- A... gdje je već ta kuća?
- Strpite se, dragi moji, još malo strpljenja - vedro sam za-pjevušila. — Evo odmah tu iza ovog zavoja, čini mi se.
Ali nije je bilo.
- Ovo nema kraja - dometnuo je Ben. - Kako ćemo pobjeći odavde?
- A zašto bismo bježali, ludice? A, evo je!
Kad smo skrenuli, Netherby nam se konačno ukazao, uzdi¬žući se iz njegovanog zelenila u punom paladijskom sjaju. Nizo¬vi prozora na zlatnom pročelju od pješčenjaka svjetlucali su na sunčevoj svjetlosti, balustrade i trijemovi na stupovima podo-zrivo su nas promatrali. Na pola puta prema gore nazirala su se ulazna vrata, od kojih se prema dolje protezalo divovsko stubište koje se na polovici dijelilo i spajalo sa šljunkom u podnožju. Iza kuće, iza partera, šetnice oivičene lavandom i ružičnjaci te be¬sprijekorno održavani park protezali su se do staklastog jezera, a zatim dalje do pošumljenih brežuljaka u daljini.
- O! Ovo je ko dvorac! - gotovo bez daha izgovorio je Max, iznenada uzbuđen.
- Je 1' tako? — složila sam se, stružući gumama po šljunku. A tamo, pomislila sam, dok se u meni sve više nakupljao užas, je kraljica.
Rose, koja nas je očigledno čekala, nije izašla kroz jedna od brojnih sporednih vrata kojima se, kako sam znala, ova kuća dičila, nego kroz glavna ulazna vrata koja su se koristila rijet¬ko, samo u veoma službenim prilikama. Širom ih je rastvorila i počela se teatralno spuštati po stotinama stuba, nama u susret. Na pola puta pretekla su je dva psa tragača, trčeći i poskakujući, podignute glave, lavežom nam izražavajući dobrodošlicu. Iza nje polako se spuštao njezin najstariji sin Hector, krakat, plavo¬kos, u samtenim hlačama koje su mu se nadimale na povjetarcu, žestoko trepćući kroz naočale; očigledno je dobio naredbu da bude nazočan.
Izlazeći iz automobila, pogledala sam na sat. Kasnili smo više od sat vremena. Sigurno su nas već odavno čekali, možda smješteni u salonu za doručak, za stolom pokraj prozora, u ti¬šini su ispijali kavu i čekali da se pojavi naš automobil. Rose je promrmljala: - Ma gdje lije ta vražja cura? - a onda je konačno, kad smo se pojavili na vidiku, naglo spustila šalicu. - Evo ih, Hectare. Dobro, svi na svoja mjesta. Hajde, brzo, idemo van i ne zaboravi se nasmiješiti, za ime Božje.
Lagano poskakujući niz posljednjih nekoliko stuba, prišla nam je po šljunku, raširenih ruku, smiješeći se od uha do uha; sitna, žustra, energična, odjevena u lijep maslinastozeleni kom¬plet - majicu i vestu - te elegantne hlače. Njezine mornarsko plave cipele na prednjoj su strani imale ukras u obliku konjskih zvala, a besprijekorno počešljanu sijedu kosu začešljala je una¬trag i uredno stavila iza uha.
- Dragi moji! Stigli ste! - doviknula je iz daljine.
- Dobar dan, Rose.
Dok sam pomagala Maxu da se izvuče iz sjedalice, bacila sam pogled prema kući i na trenutak ugledala Lavinijino blijedo lice najednom od prozora na katu. Brzo se sakrila iza teških zasto¬ra, očito želeći špijunirati, ali ne želeći da je tko vidi.
Čvrsto sam uhvatila sinove za ruke, svakog sjedne strane, i psihički se pripremila za ono što me čeka. Zatim sam samou¬vjereno krenula u susret odboru za doček, osmijeha zaleđenog na usnama.
- Dobar vam dan.
- Lucy! Bene! Maxe! - vedro je uzviknula Rose. Njezine su se ruke nakratko spustile na moja ramena, a onda me je brzo poljubila. - Nije li ovo prekrasno? Nije li ovo jednostavno bo¬žanstveno? - Čučnula je između dječaka. - Dajte da vas vidim obojicu. Bože moj, kako ste narasli! Pogledaj vas samo - ogro¬mni ste!
Uspravila se, smiješeći se. Dok je to činila, pogled njezinih svijetloplavih očiju prelazio je u širokom luku preko mojih tra¬perica i pamučne majice te se konačno zaustavio na mome licu. Oči su joj napeto svjetlucale.
- Dakle tako! Lucy, ovo je pravi užitak. Savršeno, zar ne? Evo nas tu, svi smo opet zajedno. Napokon, nakon toliko vremena. Svi na broju, sve kako treba!

ŠESTO POGLAVLJE

Uđite, uđite! — povikala je, okrenuvši se na peti i vodeći nas prema stubama. Primijetila sam da je, kao i uvijek, zastra¬šujuće vitka. - Sigurno želite nešto popiti nakon puta- rekla je, i dalje hodajući - a onda ću vam pokazati Chandlerov štagalj. A li prvo se dođite pozdraviti sa svima. Lavinia! Lav-in-ia! Ju¬liu, evo ih! Za mnom, Lucy.
To bih i učinila, dakako, ali pomislila sam kako bih se prvo trebala zaustaviti i pozdraviti Hectora, pokraj kojeg je prošla skoro kao da ga nema.
- Bok, Hectore, kako si? - Podigla sam se na prste i brzinski ga cmoknula u obraz. Zarumenio se, što je bilo za očekivati.
- Dobro, hvala, Lucy- promrmljao je, a naočale su mu sjale na suncu dok je nervozno pogledavao majčina leđa. - Hoćemo
Shvatila sam poruku pa smo poslušno krenuli za velikom damom, brzo je prateći uz brdo stuba, dok su dječaci brzali za nama poput koza.
Kad smo prešli preko praga i prošli kroz prostrano predvorje s arkadama, popločano crnim i bijelim nepravilnim kamenim pločama, ispunjeno teškim mirisom orhideja koje su se uzdizale iz vaza u obliku urni smještenim na stupovima, Rose je zasta-la - želeći ostaviti dojam, sigurna sam. Poslušno smo pogledali oko sebe, dok su nam se oči prilagođavale na polumrak, bez riječi se podvrgavajući prigušenom obilju. Iznad veličanstve¬nog kamenog kamina uzdizala se jelenja glava mrtvih očiju, a sa zidova su u nas zurila požutjela, izblijedjela lica predaka u ulju. Po prostoriji je bilo rijetko raspoređeno pokućstvo koje se inače viđa samo iza konopca, a iz daljine sam začula poznato, skladno otkucavanje velikog antiknog sata. Blijedo ružičasti zastori na prozorima odisali su starinom, kao i sve ostalo, a što je bilo još važnije, odisali su tragom generacija pripadnika obi¬telji Fellowes.
- Čovječe! - kratko je izustio Ben.
Rose nije ništa rekla, nego se nasmiješila i važno podigla bradu. U očima joj je zasjao ponos, a nosnice su joj se lagano nadimale. Odabravši savršen trenutak, njezina se kći upravo tada počela lakim korakom spuštati niz veličanstveno stubište. Rukom je lagano prelazila preko rukohvata, a tamna, ravna, sjajna kosa njihala se iza nje, pričvršćena - kako sam primijetila - baršunastom vrpcom kakve su se nosile osamdesetih godina. Na sebi je imala jednostavnu košulju sitnog cvjetnog uzorka i suknju koja mi je već bila poznata. Nov je, međutim, bio njezin srdačan, vedar osmijeh i svjetlost u njezinim tamnim očima.
- Lucy! Konačno ste stigli! - uzviknula je. - Božanstveno, izgarali smo od želje da vas vidimo.
- Doista? — rekla sam pomalo smeteno, pokušavajući skriti iznenađenje. - Pa baš lijepo od tebe, Lavinia.
Baš sam bila koza što sam pomislila da nas špijunira gore na prozoru. Vjerojatno nas je samo čekala. Sakrila sam svoj sram u njezinu kosu kad me je ovlaš poljubila u obraz.
- I sigurno će ti se jako svidjeti štagalj - ushićeno je doda¬la. - Svi koji su ga vidjeli, oduševljeni su. Jedva čekam da ti ga pokažem. Moram priznati, mama i ja smo se prilično naradi-le, ali sad je gotov. Čak sam pomalo ljubomorna. Došla sam u iskušenje da se sama uselim u njega.
- Ne budi luckasta, Lavinia, suviše je velik za jednu osobu -grandiozno ju je poklopila majka, kao da želi prigušiti njezino oduševljenje.
- Ma dobro, mama, nisam baš tako mislila... - tjeskobno joj je uzvratila.
- Sigurna sam da je prekrasan - brzo sam je počela uvjeravati - i ja jedva čekam da ga vidim. A što se tebe tiče... - S odobra¬vanjem sam je odmjerila od glave do pete. - Smijem li reći...
- Da sam se malo udebljala? - Nasmijala se. - Smiješ. Skoro trinaest kilograma, premda se mora priznati da je većina otišla ovamo. — Pokazala je na svoja velika prsa. - Ali osjećam se fan¬tastično. Puno, puno bolje.
- I vidi se - nasmiješila sam se, osjetivši olakšanje. Jadnu Laviniju prije dvije godine ostavio je Piers, zaručnik kojeg je uhvatila frka kad su pozivnice već bile poslane, a darovi po¬čeli pristizati. Nikad to nije u potpunosti preboljela, a premda se u tuzi nije baš doslovno pretvorila u gospođicu Havisham , ipak je sve više kopnjela. Bijela poput krpe, lutala je kućom kao duh, mjesecima ne mogavši ni jesti ni spavati, sirotica. Čitav njezin život predstavljao je samo uvod u udaju za pravog muš¬karca, život u pravoj kući, u pravoj grofoviji, kao da je izašla iz viktorijanskog romana, ali nakon što je uspjela uloviti svoga potpuno bezopasnog i neprivlačnog prosca, on si je predočio budućnost i pobjegao glavom bez obzira. Bilo je nevažno što je idiotski revao, navlačio hlače do ispod pazuha i gegao se ko pat¬ka; privlačan je bio njegov imetak koji je, premda neusporediv s Netherbyjem, ipak predstavljao »kuću u koju ne bi bilo sramota pozivati goste«, kako mi se jednom uzbuđeno povjerila. Lavinia je bila shrvana gubitkom.
Sjećam se da sam se u to doba kriomice, teška srca, divila Pi-ersu. Nikad prije ne bih pomislila da je toliko hrabar i da će tek tako otkvačiti Fellowese, ali također mi je bilo iskreno žao La-vinije. Doživjela je najgoru moguću sramotu koja može zadesiti njezino pleme; isplanirano je ogromno vjenčanje, iz sefa je izva¬đena tijara, pola grofovije bilo je spremno doći, a onda - pot¬puno, sirovo poniženje. Pitala sam se hoće li to ikad preboljeti, ali vidjevši je sad, gledajući kako joj oči boje lješnjaka blistaju na još uvijek pomalo blijedom licu — ali kad bolje pomislim, ta joj je bljedoća bila prirođena - s olakšanjem sam pomislila da je ipak uspjela. Već odavno nije tako dobro izgledala.
- A vidi ti njih, velike dečke! - Sagnula se kako bi ih pozdra¬vila. - Pobogu, stvarno ste narasli, zar ne, Hec?
- Nedvojbeno - izjavio je Hector, ispravivši se. - Sad su mali muškarci. - Značajno je pročistio grlo. -I smijem li reći, Lucy, kako nam je svimajako drago što si odlučila doći ovamo i živjeti ovdje. Oduševljeni smo što ćete ti i dječaci biti u našoj blizini i nadamo se da ćete biti jako sretni.
Bio je to prilično dug govor za Hectora, a naočale samo što mu se nisu zamaglile od napora. Majka i sestra zaprepašteno su ga promatrale.
- Zvučiš ko gradski vijećnik, Hec - zahihotala je Lavinia. — Još malo pa ćeš početi uzgajati trbušinu.
Hector je lagano podrhtavao iza naočala, ali ja sam bila ga¬nuta. I iznenada sam se strahovito posramila svih svojih sumnji i bojazni. Gledala sam njihova tri lica kako mi se dobrohotno smiješe i shvatila da su zapravo strašno dragi i da će sve biti u re¬du. U mislima sam ih glupavo izobličila u groteskne, pompozne karikature, čudovišta plave krvi, a zapravo su bili tek jednostavni ljudi iz ruralne sredine koji mi izražavaju srdačnu dobrodošlicu.
- Hvala ti, Hectore - nasmiješila sam se. - To je strašno lije¬po od tebe. Sigurna sam da ćemo biti doista sretni ovdje. - Sti¬snula sam njegovu nadlakticu, znajući da bi veći izljev osjećaja ponovno doveo do oblijevanja njegovih obraza rumenilom.
- Tako. — Rose je veselo pljesnula rukama. - Haj'mo onda povest ćemo dječake do salona na sok i kekse, a mami ćemo dati kavu. O, gdje je Max?
Osvrnula sam se oko sebe. Pobogu, gdje li je Max? Prije nekoliko trenutaka bio je tu, ali bilo bi tipično za njega da je pobjegao u najdalju kulu ili počeo bacati kamenje na paunove tek što smo stigli.
- Tu sam - začuo se sitan glasić iza nas kad se pojavio iz smje¬ra dugačkog hodnika. - Išao sam na zahod.
- Toalet, dušo - nervozno sam izgovorila. - Tako kažu u školi - promrmljala sam.
- Pametni dječak, pronašao je pravo mjesto - dometnula je Rose, na što sam ponovno zadrhtala. Bože mili, gdje li se popiš-kio? U neprocjenjivu komodu? U Archiejev ormar s oružjem?
- A jesi li oprao ruke? - veselo je zacvrkutala, odvodeći ga
hodnikom.
Ozbiljno ju je pogledao. - Nisam, ali sam ih polizao. Rose je brzo ispustila njegovu ruku.
- Maxe! - zacviljela sam.
- Ma dobro - prela je Rose — uskoro ćeš se naviknuti na naše čudne običaje. Sutra ću te upoznati sa čarima dobrog starog sapuna.
- Ali Rose, on...
- Ali sad je na redu — nastavila je, ne obazirući se na mene osvježenje! Evo nas — Skrenula je lijevo i nastavila koračati
hodnikom obloženim drvenim oplatama. — Mislim da je ovdje ugodnije. I nadajmo se da psi nisu proždrli sve Jaffa kekse!
Još uvijek osjećajući nelagodu, pošla sam za njom u salon. Duguljast stolić ispred kamina bio je pun šalica za kavu, čaša za sok i keksa na koje su dječaci odmah navalili.
- Polako. — Zgrabila sam i malo jače stisnula Maxovo zapešće kad je poletjelo prema poslužavniku.
- Jao! - viknuo je na mene. — To boli!
- Samo se lijepo ponašaj - šapnula sam, strogo ga pogledavši u oči, a onda sam vedro dodala da me Rose čuje: - Oho, Jaffa keksi, Maxe. Baš fino.
Sva u strahu, sjela sam pokraj njega na nisku ogradu kamina. Rose je za uvodno predstavljanje doista odabrala jednu od ugod¬nijih prostorija u tome prostranom mauzoleju od kuće, a prizor koji sam mi se pružao pred očima -Jaffa keksi izvađeni iz kutije, dječaci kleče na sagu i glade pse, usput jedući kekse - ne bi ni slučajno bio dopušten kad sam tek upoznala Neda. Imala sam osjećaj da je Rose svjesno, do u tančine isplanirala neobavezno ozračje, sve do najmanje pojedinosti kao što su novine razbaca¬ne po podu, ali pa što onda? I to je samo po sebi bilo obzirno, s namjerom da se osjećamo ugodno. A možda sam i ja bila cinič¬na, možda su se oni doista malo opustili. Nedvojbeno izgledaju manje uštogljeni, pomislila sam promatrajući Laviniju kako se smije zajedno s Benom. Osvrnula sam se po prostoriji. Sve je vrvjelo od obiteljskih fotografija, kao i obično, ali učinilo mi se da su gusti redovi Nedovih slika nestali. Bolje sam promotrila. Da, ostale su samo dvije-tri. Rose mi je pročitala misli.
- Sklonila sam ih - promrmljala je. - Ne možemo zauvijek živjeti u prošlosti, zar ne? Vrijeme je da čovjek krene dalje.
Promatrala me je preko ruba šalice, a ja sam joj se zahvalno nasmiješila. Rekla sam sama sebi kako sutra moram provjeriti zbirku fosila i palice za kriket, a ako su i oni nestali, pobjedo¬nosno ću nazvati Jess.
- Kako se ovaj zove? - upita Ben, grleći ogromnog, kudravog tragača, dajući mu svoj keks.
- To je Hoover, a lako je pogoditi zašto — dobaci Rose, dok je pas puzeći lizao tepih do posljednje mrvice.
Ben se nasmije. -I bolji je od usisivača!
- A ono je — nastavi Rose, pokazujući kuju koja je sjedila ispred Maxa, drhteći od uzbuđenja, čekajući da joj dobaci mr¬vice - njegova kći. Pogodi kako se ona zove!
- Kako?
- Dyson.
Dječaci su bili razdragani. - Hoće li imati mlade?
- Da, ako joj pronađemo pogodnog mužjaka.
Ben je odmah počeo premetati po svojoj banci podataka, pokušavajući smisliti još koju marku usisivača koja bi bila pri¬kladna u tom slučaju.

- Electrolux! Ako bude imala mlade, jednog možete nazvati Electrolux! Ili samo Usisko, i to bi bilo dobro.
- Ili Dildo - zamišljeno dometne Max.
- Maxe! — zinula sam, užasnuta. - Gdje si čuo tu riječ?
- Pietro mije rek`o. Rozanna ga ima u stanu. Jedan dan je ušao kod nje i vidio ga kraj njenog kreveta. Upališ ga, a on se trese.
Pa to onda nije usisivač, je 1' tako? - upita Ben. - Ne valja ti to ime, mora biti nešto što usisava.
- Još soka, dječaci? - promrmljala je Lavinia, ustajući kako bi im ulila sok i dobacivši mi pomalo histeričan pogled. Hector je, ljubičast u licu, zurio u cipele, dok je Rose izgledala zamišljeno.
- Hmmm, Dildo, lijepo ime. Zašto ne? Predložit ću ga Archieju.
- Kako... kako je Archie? - uspjela sam izgovoriti, nadajući se da će zaboraviti ili da će pronalazak pogodnog partnera za Dyson biti jednako težak posao kao i kad je riječ o njezinoj djeci.
- Dobro - nasmiješila se - u naponu snage, kao što bi on re¬kao. Trenutno peca, dakako, ili nadgleda poribljavanje rijeke, ali jedva čeka da vas vidi. Ili - zdušno je dodala - ili biste više voljeli prve večeri biti sami?
- Rana je večera u redu - umirila sam je. - Hvala što ste nas uključili u planove.
- Izvrsno - uzvratila je s olakšanjem. — Idemo onda pogle¬dati štagalj. - Naglo je ustala i stala ispred mene, nadmoćna i nepomična.
- O! Može. - Bila sam zatečena. Izlila sam vruću kavu u grlo. I ostali su poskočili, veseli i uzbuđeni, a ja sam shvatila da je to
za njih prilično velik događaj. Čak je Hector lagano poskakivao, a ja sam se molila da dječaci dobro reagiraju, da budu ludo odu¬ševljeni, kako bismo im barem donekle uzvratili istom mjerom. Nisam trebala brinuti. Kad smo svi skupa izašli kroz spored¬na vrata, krenuli šljunčanom stazom pokraj brojnih pedantno održavanih lijeha, zaobišli stari kuhinjski vrt i oranžeriju te se uputili prema rubu posjeda koji najviše nalikuje parku, iznenada sam je opazila s druge strane jezera.
- O! - stala sam kao ukopana. Zakrilila sam oči. -Je 1' ono naša kuća?
Bila sam iskreno iznenađena. Na mjestu gdje je nekoć na su¬protnoj obali jezera stajao prilično trošan, oronuo štagalj sad se nalazilo veoma elegantno, obijeljeno drveno zdanje, s poprav¬ljenim krovom od škriljevca i vjetrokazom u obliku pijevca na vrhu, okruženo bujnim zelenilom.
- O, veličanstveno je. Pogledajte, dječaci, nije li božanstveno?
Ali oni su već otrčali, jureći do ruba vode, topćući po drve¬nom mostu koji prelazi preko najužega dijela jezera i uzbrdo obalom prema drvenoj ogradici koja okružuje kućicu. Nalazi se bliže glavnoj kući no što pamtim, pomislila sam, sa strepnjom se osvrćući prema Netherbyju, ali nas barem dijeli voda, tješila sam se osjećajući grižnju savjesti.
Kad smo stigli, dječaci su već dogalopirali do kraja staze i širom su otvorili ulazna vrata.
- Vidi, mama, ogromno je!
Povirila sam unutra. Trepnula sam. Doista. Jer u skladu s pri¬rodnom estetikom štaglja, prostor je iznutra bio otvoren, nalik na špilju, bez vidljivih pregrada. Zakoračila sam u najčarobniju prostoriju koju sam ikad vidjela. Pod od sušenog drveta, okreče-ni zidovi s istaknutim gredama, ukrašeni prugastim dekama u indijanskom stilu obješenim o kukice. Dio za sjedenje predstav¬ljao je kvadrat raznobojnih, mekih sofa i naslonjača prekrivenih perzijskim kelim tepisima; sve se lagano pretapalo u blagova-onički dio s masivnim drvenim stolom koji je gledao na vrt, a iza njega nalazila se drvena kuhinjica. Nad cijelim prostorom protezala se kružna galerija, a iznad nje otvorene su krovne gre-de podupirale krov, ogromne, ogoljene do prirodne boje svijetle borovine. Kućica je izgledala poput savršene brvnare gdje se čo¬vjek može ugnijezditi u jednu od udobnih počivaljki prekrivenih jastucima i danima ne promoliti nos van.
- O, Rose, predivno je! - izgovorila sam u jednom dahu, do-ista to misleći, oduševljena činjenicom što to doista mislim.
- Sviđa li ti se? Je 1' ti se stvarno sviđa? - Lavinia je bila izvan sebe od uzbuđenja. Potrčala je do prozora i širom ih otvorila.
- A taj pogled, Lucy! Vidi se cijela livada, sve do stare kule, i još dalje, do šuma!
Prišla sam kako bih se divila. S vanjske je strane oko prozora vijugala glicinija. Zadovoljno sam se osmjehnula. - Genijalno je, Lavinia. Stvarno genijalno.
- Vidi, mama! Tu gore!
Dječaci su se uspentrali na galeriju i nagnuli se preko ogra¬de. - Ovdje su sobe, mama, spavaće sobe i — uauu, vidi ovo! -Nestali su u jednoj od soba. — Ova je sigurno naša, jer je plava i ima dva kreveta i... čovječe! Željeznica! Hej, mama, tu je že¬ljeznica! Hornbyjeva!
- Nekad je pripadala Hectoru - objasnila je Rose. -Ja sam je sastavila, jer sam znala da su na to navikli u Londonu. - Zvuča¬la je uzbuđeno. - Ima još jedna spavaća soba, samo sto je puno manja pa nisam znala hoće li Maxu možda biti žao.
- Ne, zajednička je soba savršena — rekla sam. Baš savršena. Baš kako žele. Hvala ti, Rose. Puno ti hvala.
Kad je Rose poslala Hectora da nadgleda donošenje moje prtljage, prošetala sam uokolo, sve dotičući, sve upijajući. Mi¬lovala sam naslone trosjeda, prelazila rukom po granitnoj rad¬noj površini koja je odvajala kuhinju, opipavala meke, debele zastore, divila se njihovim toplim prugama boje okera i papra; meko, nepretenciozno, skupo.
- Ali koliko novca - rekla sam. - Mislim, za preuređenje šta-glja. Vodovodne cijevi, osvjetljenje, a onda još i ugradnja pravog kamina i sav ovaj namještaj! - Znala sam da je neizrecivo vul¬garno spomenuti tu temu u njihovoj obitelji, ali jednostavno si nisam mogla pomoći.
- Ma ništa ti ne brini, Lucy - uzvratila je Rose, brzo mi pri-šavši i stavivši mi ruku na nadlakticu. - Željela sam to učiniti za tebe i dječake, ali... - oklijevala je. - Željela sam to učiniti i za Neda - blagim je glasom dovršila rečenicu.
Spustila sam glavu. Čekala. Ovo bi inače bio znak da će izva¬diti rupčić iz rukava, šmrcnuti, lagano se potapšati po očima i krenuti s prisjećanjem; pričat će o danu kad ga je vodila na se¬osku zabavu, a on je pobijedio u natjecanju za najboljeg kunića ili o danu kad je pošao s njom na natjecanje ovčara, a onda će šmrcanje prerasti u pravi plač, a Lavinia će joj prići kako bi je utješila. Psihički sam se pripremala za taj prizor, ali - ništa. Umjesto toga, nasmiješila se i nestrpljivo odmahnula glavom koju je resila uredna sijeda frizura.
- U svakom slučaju, željela sam to učiniti, to mi je predstav¬ljalo neku svrhu, projekt. Uživale smo, je 1' tako, Lavinia? U svakoj sekundi. Doista sam pronašla zadovoljstvo u tom poslu. Sad više ne znam što ću sa sobom.
- Mislim da ni ja ne znam — uznemireno sam rekla. — Znate, dali su mi nogu u Christie` su. Izgleda da im nije odgovaralo što ne radim puno radno vrijeme. Morat ću potražiti nešto drugo. Ovdje u blizini.
- O, baš šteta. — Rose je izgledala iskreno zabrinuta. - Vo¬ljela si taj posao.
- Ali sigurno je lijepo i što se možeš malo odmoriti od njega, zar ne? - upitala je Lavinia. -Mislim, nije da ovisiš o poslu, je l ` tako?
- Pa valjda trebam novac.
- O, ali draga moja, ja namjeravam plaćati sve troškove va-šeg stanovanja ovdje - iznenađeno se ubacila Rose. — To valjda znaš? Sve tvoje račune, plin, struju, telefon — tako da ti neće trebati mnogo novca.
- Ni slučajno to ne mogu dopustiti! — užasnuto sam uzvratila.
- Glupost, činim to i za drugu djecu. Za Laviniju u njezi¬nu stanu, za Hectora u njegovoj kućici na imanju i za Pinkie u njezinim prostorijama u glavnoj kući, pa zašto pobogu ne bih uključila i štagalj? Naravno da hoću. Bilo bi nepošteno od mene ne učiniti to — odlučno je dodala. — Sasvim nepošteno. Osim toga, Lavinia je u pravu. Sad kad će ti biti pokrivena školarina, s novcem koji si dobila za stan u Londonu... nećeš morati raditi.
Otvoreno su me promatrale. Osjećala sam se pomalo poput kralja Leara koji pokušava objasniti Goneril i Reagan svoju lakoumnu potrebu za vojnicima. Ne raspravljajte o potrebi. Ali bila je u pravu. Bude li plaćala sve moje račune i budem li ja trošila novac jedino na hranu i odjeću za sebe i dječake, nov¬ci od stana iz Royal Avenuea lako će pokrivati te izdatke. Bila sam zahvalna, čak osupnuta, ali istodobno sam osjetila paniku. Duboko sam udahnula.
— Jako ljubazno od tebe, Rose - oprezno sam počela - ali znaš, morat ću nešto raditi. Naći si neki poslić, samo - pa, sa¬mo za svoju dušu. Da bih zadovoljila vlastite potrebe. Također moram imati barem djelomičnu financijsku neovisnost. Jer iako ću ovdje sigurno boraviti dugo vremena, tko zna, možda jednog dana... - U tom me je trenutku hrabrost izdala. Činilo mi se ne¬pristojnim spominjati takvo što. Spominjati preseljenje, kupnju vlastite kuće, dok stojim ovdje, u njezinom luksuznom štaglju, a ona me promatra razrogačenim, zabrinutim pogledom.
- Ma jednog dana, tko zna - neuvjerljivo sam završila. - Svi ste vi nevjerojatno ljubazni, ali ipak imam potrebu nečim se baviti.
Lavinia me je žurno zgrabila za ruku i unijela mi se u lice. - Posjećivanje zatvora - prosiktala je. - To ja radim. Ozbiljno, Lucy, fantastično je i ostavi dubok dojam na čovjeka. Trebaš
samo čuti kakve mi sve priče pričaju. - Grudi su joj se počele opasno nadimati. - Ne bi bile za javnost, jako su nepristojne! Ali doista prodrem do njih - ozbiljno je dodala. - Ti jadni, jadni, zastranjeni muškarci. Ja zaista - grudi su joj se ponovo zanji-hale - znaš... komuniciram s njima. To ti podiže srčanost, ne mogu ti ni reći koliko.
Pomislila sam kako bi njima trebalo podići srčanost, a ne njoj, ali sam prešutjela taj komentar.
- Hm, da, rad u zatvoru sigurno je sjajna stvar, ili...
- NSPCC? - predložila je Rose, napravivši brz pokret nosom, nalik jastrebu koji se obrušava na plijen. - Dok sam bila mlađa, uvijek sam sudjelovala u njihovu radu, sjećaš se, Lavinia? I imali smo super odbor. Hugo Ashworth je u ono doba bio predsjed¬nik, dakako. - Izgledala je zamišljeno. — A ona njegova jaja!
- O! - trepnula sam.
- Da, bila su strašno ukusna. Priređivao je domjenke u svojoj slaroj štali, a glavni su specijalitet bila punjena jaja. Znalo nas je doći najmanje tri stotine, plus džez bend. A što kažeš na Ligu protiv raka? I to može čovjeka ispuniti velikim zadovoljstvom, ako ti dodijele prave ljude.
Što, umiruće? pomislila sam. Ili samo one na kemoterapiji?
- Hm, da, možda. Ili - hrabro sam istupila - ili, znate, mož¬da neki uredski posao? Ili u nekom dućanu?
Rose je izgledala zamišljeno. — Vjerujem da udruga Spasimo djecu ima dućan u Oxfordu.
Lavinia je lagano kimnula. - Ima. Rabljena odjeća, knjige, domaća marmelada, kuhinjske krpe, takve stvari. Mogla bih na¬zvati Patriciju McGovern, ona je velika zvjerka u Spasimo djecu.
- Ne, mislila sam, znate, pravi posao. Za novac. - Pobogu, opet ta riječ.
- O! - Rose je izgledala zatečeno. - Za tebe?
- Da, znate, pravi posao - očajno sam ponovila. - Kakav sam dosad radila. Ne samo radi novca, nego... pa, da bih imala ne¬što za sebe! - Zarumenjela sam se. Užas. Zvučala sam ko neka naduta mala skorojevićka iz drame Noela Cowarda. Samo što ovo nije bila drama Noela Cowarda, u vražju mater, nego dva¬deset prvo stoljeće, pa zašto su mi onda nabijale osjećaj da se ponašam ko gramzljiva karijeristica, nezadovoljna darežljivošću kojom je obasipaju?
- Ali potpuno ste u pravu - promrmljala sam. - Mogla bih se baviti i dobrotvornim radom. To bi bilo... fantastično za mene.
- Izvrsno! - nasmiješila se Rose. - Sigurna sam da će Lavi-nia smisliti nešto prikladno. Oni iz NSPCC-a uvijek traže dra¬govoljce, čak i ako se samo radi o zveckanju limenkom ispred samoposluge, a tu je i pravljenje cvjetnih aranžmana za crkvu, dakako. Mimsy Compton-Burrell obično pravi aranžman za oltar, ali ti bi mogla preuzeti redove, a uvijek nam nedostaju i članovi koji će praviti nove jastučiće za klečanje. Znaš li raditi goblene, Lucy?
-Ne... baš dobro.
- Ma dobro, nema veze. Onda čišćenje crkve. To svi znaju, briši-ribaj-peri. I ne zaboravi, neće te čekati samo posao, nego i zabava. Uvijek se nađe vremena za igru tenisa u parovima, je 1' tako, draga?
Lavinia je oduševljeno kimnula. - Da, naravno. A zimi se dakako dvaput tjedno sastajemo radi lova, katkad i ovdje, što je strašno prikladno, ali — o! Ti se ne baviš time, je 1' tako, Lucy?
- Ne kao takvim - slabašno sam odgovorila.
- Ma nema veze. Onda masa ručaka s curama i obilje večera i zabava. Razonode koliko ti srce želi!
- Super - jedva sam protisnula.
- A sad, Hector je otišao provjeriti hoće li Ted donijeti tvoju prtljagu ravno ovamo i staviti je točno tamo gdje želiš. Bolje ti je nemati posla s njim, ako te slučajno počne gnjaviti — upozorila me je Rose. - Trenutačno nam malo pravi problema. Misli da ga Archie ne plaća dovoljno, što je smiješno. A da ne govorimo da sam njegovoj ženi neki dan dala svoju staru pašminu.
- Ne valjda onu boje lavande? - Lavinia je podigla obrve.
- Naravno. Dakle, čuvaj ga se, Lucy, zna biti prilično...
- Drzak - odlučnim je glasom završila Lavinia.
- Točno - složila se njezina majka. - Tako. Sad ćemo te osta¬vit i da se u miru raspakiraš pa se vidimo na ranoj večeri, draga moja. Piće u šest i upoznat ću te s tvojom novom bejbisitericom! Ni na nju se nemoj previše obazirati. Prilično je umišljena. O, kako uzbudljivo! Pa-pa!
I tako su obje odjezdile brzim, sitnim koracima, a ja sam ih klonulo promatrala kako odlaze, naslanjajući se o okvir vrata. Već sam bila iscrpljena. Čak sam osjećala laganu vrtoglavicu. Nisam doručkovala, dakako, što mi nije išlo u prilog, a mučio me je i gadan mamurluk, ali - bilo je tu još nečega. Stisnutim očima promatrala sam park i njihove prilike kako žure uzbr¬do, sve do žućkaste raskoši Netherbvja. Osjećala sam se kao da sam namjeravala okrenuti novu stranicu u svome bloku za skiciranje, očekujući da ću ugledati nov, bijeli papir — kad ono, uviđam da je netko već počeo crtati. I to crtež za koji baš nisam bila sigurna da mi se sviđa. Brzo sam skrenula pogled s kuće i umjesto toga pogledala u neposrednu blizinu, u mirijadu cvije-ća pod svojim nogama. Sunce, visoko na nebu, dobrohotno se smiješilo pregrštima plamenaca, ruža i vučika koji su se nadvi-jali nad stazicom, potičući me da zaboravim zle slutnje i osje¬tim bilo prirode. Duboko sam udahnula, sklopila oči i uživala u opojnom mirisu. Predivno. No iznenada sam zadrhtala. Kad se sunce sakrilo za oblak, postalo je hladnije no što bi čovjek očekivao. Okrenula sam se i ušla u kuću, kako bih nazvala Ma-isie i Lucasa. Da im kažem da sam stigla. Činilo mi se da mi već nedostaju.

SEDMO POGLAVLJE

Prije no što sam se zajedno s dječacima sopćući uspela brdom do Netherbyja točno u šest sati te večeri, proživjeli smo po¬malo histerično poslijepodne. Počelo je staloženo: Ben i Max tiho su se igrali željeznicom, dok sam ja raspakiravala kovčege, zatim su skakali po svakom krevetu i kauču u kući, vrišteći ko sumanuti, a konačno su se potpuno primirili kad su u dnu vrta pronašli dugačko uže.
Kad sam sišla u prizemlje, nakon što sam namjestila krevete, netko mi je prozujao pokraj uha. -Hej!
Bio je to Ben, koji je, popevši se na kuhinjski stol, omotao uže oko najniže grede i čvrsto ga svezao, a zatim se bacio s galeri¬je. Ljuljao se sjedne strane prostorije na drugu poput Tarzana, urlajući i razdragano se smiješeći. Činilo se da se sjajno zabav¬ljaju i nije bilo tako opasno kao što zvuči, jer je krovna greda bila niska i veoma čvrsta, ali ipak me se nije moglo nagovoriti da im se pridružim.
- Hajde, mama! Neće puknuti - vidi, idemo obojica zajedno! Zanjihao se preko prostorije, dok mu se Max držao za noge, derući se iz sveg glasa.
- Ne, hvala - uzvratila sam, otvarajući kutiju punu limenki i kutija pahuljica. - Ne sviđa mi se baš pomisao da bi baka mogla svratiti da provjeri kako napredujemo i naći me kako letim po sobi i pokazujem gaćice.
- Zašto ne? Ovo je naša kuća, je 1' tako?
- Da, al' to bi izgledalo pomalo, znaš. Previše nonšalantno.
- Što to znači?
- Pa znaš, pomalo nepristojno i drsko. Kao kad pop zvijezde porazbijaju hotel ili tako nešto.
-Ja ne razbijam!
- Znam, u redu je, ali... o, Bože. Ne znam zašto sam ponijela svu tu hranu, dođite vidjeti ovo!
Spustili su se s užeta i pritrčali mi.
- Ormari - uskliknula sam, širom otvarajući vratnice - do¬slovno puni stvari. Juhe, žitarice, tjestenina - nabavila nam je dovoljno za cijelo stoljeće. I čovječe, pogledajte samo smočnicu!
Držala sam vrata otvorena kako bi bolje vidjeli i svi smo se zapiljili ne samo u bocu mlijeka i malo kruha da ne umremo od gladi, nego police pretrpane kolačima, voćem, keksima, mesnim pitama, paštetom, kobasicama, salamom, jogurtima za djecu i čokoladicama.
- Mljac - počeo je sliniti Max.
- Kako ljubazno - promrmljala sam kad su se dječaci bacili na smočnicu. - Doista je na sve mislila.
- Znam, haj'mo ovo iznijeti van i sjesti kraj jezera. - Ben je već zgrabio zapakirane sendviče s mljevenim mesom i jajetom te paket keksa.
- Valjda bismo mogli - sumnjičavo sam rekla. - Samo ne smijemo zaboraviti na vrijeme krenuti na piće. Već je prilično kasno...
Ali Max je već izlazio s punim rukama čokolade i banana.
- Hej, čekaj malo! Vidi ovo! - Uzela sam pletenu košaru ko¬ju je Rose ostavila na donjoj polici smočnice pa smo natrpali stvari u nju. Baš zgodno, pomislila sam, puneći košaru. A na podu smočnice nalazili su se debela prostirka i karirani stolnjak.
Polako sam ih podigla. Znači li to da je ona ovo isplanirala? Ako jest, zašto nije jednostavno rekla: O, usput budi rečeno, ostavila sam vam stvari za piknik?
Bez obzira na to, poslušno smo se uputili nizbrdo do jezera i odabrali mjesto gdje trava još nije previsoka, gdje još ne raste rogoz. S druge strane gnjurile su mlakuše i skupljali se voden-cvjetovi. Jezero je bilo savršeno mirno, bez komešanja; bilo je tiho, ali libele i leptiri svojim su nježnim zujanjem i lepetom krila nadopunjavali ljeskanje vode. Sve je bilo veoma idilično, ali - oprezno sam podigla pogled - i s toga se mjesta vidio Ne-terby, koji se zlokobno uzdizao na brdu, dok su mu prozori bli¬stali na suncu. Bili smo nevjerojatno vidljivi. Max je već izuo cipele i čarape i mahao je nogama po vodi, a nožni su mu prsti izgledali veliko i blijedo u usporedbi s brončanim kamenčići¬ma u pličini. Ben je zgrabio prostirku, namjeravajući je baciti u zrak, ali ja sam mu zadržala ruku.
- Zapravo ne, nećemo ovdje, Bene. Znate što, haj'mo na dru-gu stranu. Prema kuli?
- O, ma-ma! — Max se usprotivio. - Sav sam mokar!
- Ali tamo su samo polja i takve stvari — pokušavao me je uvjeriti Ben.
- Znam, pa što? Možemo istraživati.
Okrenula sam se i odlučno krenula. U suprotnom smjeru, uzbrdo, iza leđa štaglja. Nakon nekoliko minuta čula sam kako se dječaci bune, ali ipak idu za mnom.
Sunce je sjalo sve jače, ali smo ipak klipsali uzbrdo po vrućini, prema staroj kuli, koračajući kroz polja opreznih ovaca, sve dok konačno nismo otvorili kapiju i našli se na božanstvenoj liva¬di punoj visoke trave i zlatica. Brzo sam se osvrnula oko sebe, provjeravajući ima li panjeva.
- Nemam pojma gdje smo - zadihano sam izgovorila, na iz¬maku snaga. - Ali što vam se čini? Zadovoljni?
Okrenula sam se i vidjela da su se dječaci već bacili među zla¬tice, kao putnici koji su stigli na kraj puta. Ispruživši se na leđa, ruku i nogu raširenih poput krakova morskih zvijezda, zurili su u nebo. Nasmiješila sam se i kleknula pokraj njih, rasprostirući stvari za piknik. Da, pomislila sam, promatrajući kako su sjeli i pohlepno gutali Coca-Colu iz limenki koje sam im dodala; da, zadovoljni. Ovo je dobar osjećaj. Hvala ti, Bože. Upravo sam im ovo željela priuštiti ovoga ljeta.
Pojeli smo hranu, a onda sam ih gledala kako škakljaju jedan drugog zlaticama ispod brade, trudeći se dokazati tko više voli zlato. Stvaraju uzbudljive uspomene, rekla sam sama sebi. Ta¬ko i treba. Kilometrima daleko od grada, s dovoljno prostora i vremena da napokon uživamo jedni u drugima.
Smijala sam se dok su pokušavali napraviti kolut unatrag ne savijajući koljena, a onda su se - s obzirom da je trava bila ta¬ko visoka - skrivali od mene, a ja se pretvarala da ih ne mogu pronaći. Poslije smo ležali na leđima na livadi, spokojno brojeći zlatice; Max je namjerno podrigivao i pravio se da se ne može suzdržati, a Ben i ja smo se svojski trudili biti užasnuti njego¬vim ponašanjem: - Maxe! — ali smo se i mi hihotali, a onda je iznenada zrak zaparao pucanj.
U istom smo trenu sjeli uspravno, užasnuti. A onda -fijuu! — još jedan metak prozujao je iznad naših glava.
- Sranje! - zgrabila sam dječake za ruku i povukla ih dolje u visoku travu.
- Odlazite s moje zemlje, prokletnici, ili ću vam prosuti mozak! Čvrsto držeći mozgove svojih sinova uz tlo, uspravila sam se
u sjedećem položaju i preplašeno se osvrnula oko sebe. Nisam ništa vidjela, ali glas je došao odozgo, iz smjera kule. Skupila sam oči. U daljini sam opazila priliku odjevenu u sako od tvida i jahačke hlače, sa šeširom na glavi.
- Hajde! Brišite!
- Mislim da nismo neovlašteno ušli na vašu zemlju - nervo¬zno sam cvilila. - Moji svekar i svekrva, lord i lady Fellowes, vlasnici su ove zemlje, a oni... - Fijuu!- Sranje!
Zatim je uslijedio još jedan pucanj, ali toga se puta nisam namjeravala raspravljati.
- Idemo, dečki - promrmljala sam, zgrabivši košaru u koju sam srećom već prethodno utrpala većinu stvari. - Odlazimo. U redu, odlazimo! - povikala sam kad smo, pokupivši naše stvari, ali ostavivši određenu količinu otpadaka iza sebe, potrčali.
- Glave dolje! - prosiktala sam dok smo jurili preko polja.
-1 ne vraćajte se! - Začuo se pucanj upozorenja dok smo tr¬čali nizbrdo prema štaglju. Uletjeli smo unutra.
- Je 1' nas htio ubiti? - upitao je Ben, hvatajući zrak, očiju razrogačenih od užasa kad smo snažno zalupili ulazna vrata za sobom. Naslonila sam se na njih, zatvorenih očiju, dok mi je srce divljački lupalo.
- Ne, dragi, ne ubiti - zadihano sam odgovorila, držeći se za prsa. — Samo nas je htio uplašiti, ništa drugo. Vjerojatno je lovočuvar, koji još nema pojma da smo stigli. - Oteturala sam do trosjeda, osjećajući slabost u nogama, i skljokala se na nje¬ga. - Djed mu je vjerojatno zaboravio reći. Premda bih se mo¬gla zakleti...
-Što?
- Ma samo sam pomislila kako mi se taj glas učinio pozna¬tim, ništa drugo. - Iznenada sam poskočila i pogledala na sat.
- O, Isuse, vas dvojica, pogledajte koliko je sati! Već je deset do šest. Baka nas očekuje za deset minuta.
- Ali jesu li to bili pravi meci, mama? — ustrajao je Ben.
- Nisu, dragi - umirivala sam ga, dohvativši četku i provla-čeći je kroz kosu. - Vjerojatno zračna puška. Ljudi ovdje ne ubijaju jedni druge. Nije ovo Divlji zapad.
Brzinski sam ih počešljala i pljuvačkom im obrisala prljav-štinu s lica, a onda se otrčala preodjenuti. Ben, koji me je cijelo vrijeme pratio, očigledno je i dalje bio uznemiren nedavnim iskustvom, dok je Max razgaljeno iskakao iza naslonjača, dr¬žeći zamišljenu pušku u rukama i urlajući od ubilačkog veselja: Fijuuu! Fijuuu! Hajde, brišite, prokletnici!
- Maxe! - štrcala sam se u prizemlje u suknji i majici koji su, nadala sam se, bili dovoljno kreposni, nervoznim prstima za¬kopčavajući bisernu ogrlicu oko vrata. - Dosta je sad. Molim te, zaboravi na to. Hajde, idemo! O, Bože, kako izgledam!
- Izgledaš prekrasno, mama. - Benove su oči i dalje bile pune tjeskobe dok je stajao pokraj mene.
Snažno sam ga zagrlila. - Hvala ti, dragi moj. I slušaj, ne bri¬ni zbog onoga što se dogodilo na livadi, dobro? Razgovarat ću s bakom. Sigurno postoji savršeno razumno objašnjenje.
- Ali - možda je ne bismo trebali odmah pitati za to? — Izgledao je zabrinuto. - Mislim, jako je ljubazna prema nama, mogla bi pomisliti da se žalimo ako joj to ispričamo čim sti¬gnemo gore.
Promatrala sam to svoje ozbiljno, osjećajno dijete. Upitala sam se koliko me godina čeka u kojima će me sramotiti.
- Potpuno si u pravu - složila sam se. - Nećemo odmarširati onamo ko napete puške i zahtijevati da nam kažu tko nam je to do vraga pokvario piknik - premda su nam prijetili smrću, pomislila sam u sebi. - Poslije ću to tiho spomenuti djedu, kad večer već malo odmakne.
Večer je započela prilično točno, onim što bi se moglo nazvati letećim startom. Dok smo koračali kroz park u kasno poslije¬podne koje se pretvaralo u božanstvenu ljetnu večer, iznenađeno sam primijetila da su se svi okupljali na ogromnoj ograđenoj te¬rasi koja se nastavlja na stražnji dio kuće. Bilo je dobro poznato da Archie mrzi jesti vani, smatrajući taj običaj kontinentalnim, neudobnim i u suštini primjerenim samo pederima, ali dočekao nas je postavljen stol ispod divovskog suncobrana.
- Kako lijepo - iznenađeno sam rekla kad mi je Rose kre¬nula u susret žurnim korakom, kao i uvijek na vršcima prstiju i uzdignutog nosa, nalik maloj vjeverici.
- Mislila sam da će se dječacima više sviđati ovdje vani. Mno¬go je manje formalno. U blagovaonici se ljudi nekako osjećaju nelagodno, zar ne? A u kuhinji je strašno vruće.
- Ovdje je savršeno — uvjeravala sam je. — Dječaci će biti oduševljeni. O, Archie - okrenula sam se. - Drago mi je što te vidim.
Archie, krupan muškarac čekinjastih obrva, sagnuo se pre¬ma meni, dok ga je čvor kravate s uzorkom grbova neumolji¬vo stezao oko vrata. Kad se Rose udaljila kako bi nadgledala pripreme za večeru, njegove vodenaste smeđe oči pohotno su prešle po mojoj figuri.
- Lucy, draga moja. Izgledaš zanosno kao i uvijek, ako smi¬jem primijetiti. Posvema slasno! - Poljubio me je, prilično blizu ustima, a onda brzo dlanom protrljao bedro, što je uvijek činio kad je bio uzbuđen. - Ne mogu riječima izraziti koliko smo oduševljeni što ćeš biti ovdje s nama, a i ovi mali balavci! Grrr! —
Tako im je snažno razbarušio kosu da je Max skoro pao. – Mali vražićci, ha? Grrr! - Maxova kosa ponovno se našla na udaru. Acrhie je vedro pljesnuo rukama. — Dakle, odgovara li vam smještaj? Nemate pritužbe? Rose je mjesecima prčkala po tom štaglju pa ga je valjda valjano dotjerala. Ponašala se ko opsjed¬nuta. Svako malo bi nabrzinu šmugnula onamo glačati ubruse ili obavljati neku sličnu glupost - i to toliko često da sam već pomislio da joj je tamo ljubavnik. Al' nisam ja te sreće, ha-ha!
Nervozno sam mu se pridružila. Već je odavno bila prešut¬no prihvaćena stvar da su Roseini i Archiejevi odnosi narušeni još prije mnogo godina. Nakon četvero djece, Rose je odlučno objesila negliže o klin, puštajući Archieja da se »sam pobrine za sebe«, kako se obzirno izražavala, kao da se od njega traži da si sam napravi doručak. Bilo je teško reći je li taj njezin ne-usiljeni stav iskren ili se radi o spašavanju obraza, jer je njegova »briga za sebe« uključivala ljubavnicu, prilično prsatu plavušu imena Wanda iz susjedne grofovije, koja je dvaput tjedno lovi¬la divljač s Archiejem, nakon čega bi zajedno uskočili u krevet i upražnjavali energičan seks. - Čizme, uškrobljeni ovratnik, kompletna oprema - prostački je šuškalo kuhinjsko osoblje, a Rose se, pretpostavlja se, rado pravila slijepa i dvaput tjedno prepuštala uzde drugoj.
Bilo je, međutim, jasno da to Archieja ne zadovoljava u potpu¬nosti. Pričalo se i o drugim njegovim vezama u Londonu, a moje je mišljenje bilo da ima abnormalnu potrebu za seksom. Bio je pri¬mjerice savršeno sposoban slušati nekog starog pajdaša kako dr¬ži propovijed na zabavi, pritom odsutno milujući stražnjicu žene pokraj sebe i mrmljajući: - Krasno, krasno. - Sirota bi žena, oči¬ju razrogačenih od užasa, bila suviše zatečena da bi ga ošamarila.
Činjenicu da se njegov pogled uglavnom zaustavlja na razi¬ni grudi tijekom razgovora u miješanom društvu, uzimalo se zdravo za gotovo, a on je se nije trudio skriti. Anatomija žen¬skog tijela bila je njegov hobi; zanimala ga je pa je de facto zurio. Te sam večeri, međutim, primijetila da su njegove smeđe oči usredotočene na veću i bolju razbibrigu.
S moje lijeve strane veoma lijepa djevojka crvenkasto-keste-njastih kovrča i širokog osmijeha, u pamučnoj majici s natpisom Gap razvučenom preko bujnih prsa, razgovarala je s Hectorom, koji je izgledao kao da će svakog trena izdahnuti, potpuno za¬travljen njezinom pažnjom. Njezin australski naglasak lebdio je preko popločane terase, a po njezinoj odjeći naslutila sam da je to ta inozemna bejbisiterica. Dok sam rastreseno razgovarala s Archiejem, zapitala sam se je li je Rose namjerno odabrala. Klan Fellowes već je odavno bio frustriran činjenicom da Hector, u dobi od trideset šest godina, još uvijek nije uspio nabaviti dje¬vojku, bilo kakvu, ma kako izgledala, ma kojeg podrijetla bila, da s njom barem popije kavu, za ime Božje, jadikovala je Rose. Kukala je kako on stalno posjećuje večere, uvijek kao prokleti nepar, i kako upoznaje brdo žena, ali nikad nijednu ne povede sa sobom. - A može toliko mnogo ponuditi! - cviljela bi, šireći ruke, valjda kako bi dala do znanja da se to ne odnosi samo na njegov karakter.
Ned i ja uvijek smo tvrdili da nije homić, kao što su neki sum¬njali, nego da je samo nevjerojatno sramežljiv, a možda i pomalo aseksualan. Također sam se zapitala nije li ovaj najnoviji Rosein trik — odabir doista zgodne, putene cure, kojom će mu mahati pod nosom kao debelim crvom koji se migolji, kao da želi reći: evo ti sad, prika, odoli ovoj ako možeš — zapravo veoma rizična strategija. Kao prvo, bilo je vjerojatnije daje Hector, ta osjećajna dušica, neće povaliti, neko će se ludo zaljubiti u nju, što uopće ne bi odgovaralo Roseinim planovima; a kao drugo, jednostavno sam morala pomisliti da će je i Archie zaskočiti. Već mu je sad slina curila na tu pomisao i žestoko si je trljao stegno. No kad sam bolje promislila, zaključila sam da Rose nije luda. Vjerojat¬no je pomislila na tu mogućnost i zaključila — pa što, k vragu?
-Jesi li već upoznala Trishu? — iznenada je zasiktao Archie, presjekavši me usred rečenice i povlačeći me preko terase. - Ne bih vas ja trebao upoznavati, jer Rose želi pompozno izvaliti neku glupost o tome kako ti je ne želi nametati ili tako nešto, ali jednostavno je moraš upoznati. Strašna ždrebica. Strašna ždrebica. Hej, Trisha!
Ona je prekinula razgovor s Hectorom, pružajući jadničku priliku da obriše znoj sa čela, udahne i popravi si hlače. Upravo u tom trenutku užurbano nam je prišla Rose.
- O, Lucy, jesi li već upoznala Trishu?
- Nisam, ali Archie je upravo...
- Ma samo sam ti htjela reći kako ne želim da misliš da se pletem i sve organiziram, a da tebe nisam ni pitala, ali draga moja, imali smo strašnu sreću. Trisha je došla na godinu dana iz Australije i premda smo je isprva zaposlili kao ispomoć Joan u kuhinji, ljubazno je pristala također čuvati dječake, ako i kad je budeš trebala. Nema nikakvog pritiska, Lucy. Ona zna da si ti uglavnom mama s punim radnim vremenom, ali samo... eto, ako kad ipak poželiš otići na jedan dan u London ili... ne znam, k frizeru...
- To bi bilo sjajno - prekinula sam je. - Lijepo je znati da ću ih moći ostaviti u pouzdanim rukama. Hvala ti, Rose, potpuno si u pravu. To će mi biti ko pojas za spašavanje.
Rose se s olakšanjem nasmiješila, a Trisha i ja rukovale smo se.
- Bok! - razvukla je usne u osmijeh, pokazujući mi blistavo bijele zube. - A ovo su dječaci? Ben i Max? Archie mi je pričao o vama dvojici. - Čučnula je. — Sjajno ćemo se zabavljati. Znate li igrati kanastu?
- Ne, ne znam - oduševljeno je kazati Archie, dok su dječaci stidljivo treptali. - Zvuči zabavno. Kana...?
- To je kartaška igra, Archie - nasmijala se Trisha, usprav¬ljajući se. — A ti si vjerojatno malo prestar za nju.
- Glupost! - frknuo je kroz nos. - Ni za što nisam prestar. Zdrav sam ko dren i okretan. Imam energije za sate i sate... ho¬ću reći, kilometre i kilometre! — Grozničavo si je protrljao ste¬gno. Zatim je spustio glas. - Usput, mislio sam da bih te mogao, hm, provesti malo poslije po imanju, draga moja. Da se naučiš snalaziti. Ne želimo da se izgubiš u grmlju malina, je 1' tako?
- O, ti vrapca, Arch, Rose je to već obavila. Jučer, kad sam stigla. Otvoreno joj je namignuo. - Siguran sam da ti nije baš sve
pokazala, ha? Hmm? — Glas mu se pretvorio u duboko, hrapavo režanje. — Smijem li ti, na primjer, pokazati svoj jablan?
Trishine su se oči razrogačile. - Ti pokvareni stari vraže, Ar¬ch! Zar ga tako zoveš? Je 1' zato što je tako tanak?
- Ni u kom slučaju - nakostrušio se. — Trebaš samo vidjeti kako je debeo! Sjena mu pada preko cijele tratine.
Trisha je zurila u njega. - Isuse, stvarno si drzak, Archie! -Suzbila je hihot. — Nije valjda da pada i preko kuće?
- Ne, ne, ne baš toliko daleko. - Archie je izgledao zbunjeno, ali također oduševljeno što je očigledno ostavio dojam na nju svojim bizarnim humorom.
Nasmiješila sam se i ostavila ih da se igraju gluhog telefona, ra¬zočarana što neću svjedočiti Trishinu zaprepaštenju kad joj Archie povjeri da je njegov jablan varljive prirode, ali trenutak prije opa¬zila sam Pinkie kako cupka po terasi meni u susret, u punom sja¬ju, u cipelicama s niskom potpeticom i podvrnutim trapericama.
- Bok, draga - skviknula je. - Bože, baš mi je drago što te vidim. Nisam mogla vjerovati kad mi je mama rekla da se vra¬ćaš. Je 1' ti to pametno?
- Vrijeme će pokazati. - Smješkala sam se, ljubeći je.
- Baš tako, al' ja sam stvarno oduševljena. Daj, svakako se moramo izbrbljati, umirem od želje da čujem sve žive novosti o tebi. A onaj genijalni štagalj? Što kažeš?
- Fantastičan je - složila sam se.
- Mogle bismo se po cijele dane izležavati na onim sofama, je 1' tako? Vjerojatno i hoćemo. - Uhvatila me je ispod ruke i po¬vjerljivo mi šapnula: - Znaš što, mogla bih te sutra doći posjeti¬ti? Strusit ćemo bocu chardonnaya, a ja ću ti ispričati sve o Ludu.
-Tko je Ludo?
Zakolutala je očima. - Božanstven je. Iskonsko, nepatvoreno božanstvo. Svidjet će ti se, Luce. Tati neće nimalo, dakako, na¬zvat će ga prljavim digićem i dat' mu nogom u guzicu ili nešto slično, al' nije me briga, genijalan je ljubavnik. I ne radi se sa¬mo o seksu, Lucy, kunem ti se. Ovoga je puta to mnogo dublje. Strašno je nadaren, ima predivne ruke.
- Pijanist?
- Ne, vodoinstalater. Sve zna popraviti. Strašno će ti se svidjeti.
- Sigurna sam da hoće. — Meni se Pinkie sviđala, iako je Jess govorila da je već samo njezino ime odbija. - Dakle... čime se baviš u zadnje vrijeme? - Vidjevši kako su joj oči izgubile sjaj, požalila sam što sam postavila to pitanje.
Načinjanje takvih tema općenito je bilo pogrešno u ovoj obi¬telji, kao što sam već prije mnogo godina shvatila, na vlastitu štetu. Kad sam tek upoznala Hectora, sjedila sam za večerom između njega i jednog njegovog rumenog pajdaša, a u jednom sam mu trenutku uputila ljubazno, naizgled bezazleno pitanje:
- Dakle, čime se vi bavite? - Zavladala je nelagodna tišina. Po¬slije prilično dugo vremena Hector se namrštio, pročistio grlo i rekao: - Pa, moglo bi se reći da se bavim poslovima na farmi.
- Njegov ga je prijatelj na trenutak zaprepašteno pogledao, a zatim je i on trepnuo i ponešto iznenađeno dodao: - Da. Da, moglo bi se reći da i ja to radim.
Naivna kakva sam bila, zamislila sam kako njih dvojica sjede raskrečenih nogu na blistavim traktorima, žvačući vlat slame, dok vjerni psi ovčari koračaju pokraj njih, ali kad sam bolje upoznala Hectora, shvatila sam da je stvarnost prilično druga¬čija. Katkad bi plaho ušetao u ured upravitelja imanja i raspitao se o stanju na farmi, što je otprilike bilo isto kao kad bi mla¬di, neiskusni časnik koji je tek završio vojnu školu pitao svoga narednika s dvadesetogodišnjim stažem kako napreduje bitka. Nimalo ne dvojim da je Hector dobivao odgovore pune pošto¬vanja, barem dok ne bi okrenuo leđa.
- Bavim? — ponovila je Pinkie, dok su joj oči i dalje bile ne¬obično usredotočene u jednu točku.
- Ma da, znaš. Ideš na kakav tečaj ili tako nešto? — Pokušala sam joj pomoći.
- O! O da, išla sam na fantastičan tečaj pilatesa prije neko-liko mjeseci. Drži ga jedna mila cura tu iz okolice. Dat ću ti njezin broj ako želiš?
- Hvala - neuvjerljivo sam uzvratila. - Imat ću to na umu. Ali mislila sam da sad živiš u Londonu, Pinkie?
- Živjela sam, al' mi je ponestalo novca - veselo je izjavila. -Mnogo je jednostavnije živjeti ovdje i musti mamu i tatu.
- Točno. — Trepnula sam, zatečena njezinom iskrenošću. Ali zašto bih se ja zapravo trebala osjećati boljom od nje, s nela¬godom sam pomislila. Svi radimo isto -ja, Pinkie, Hector, a i
Lavinia, dakako, koja je, s obzirom da se zamalo udala, nekako uspjela steći status »udane žene s najmanje troje djece«, suviše zauzete da bi makar pohađala tečajeve kao Pinkie.
A gdje je Lavinia?, zapitala sam se. Činilo se da se svi polako približavamo stolu. Joan je donosila tanjure s dinjom i pršutom, što su dječaci srećom obožavali, a dok je Archie muštrao Bena i Maxa, naređujući im da mu sjednu svaki s jedne strane, Ben mije uputio nervozan pogled. Već smo nekoliko minuta sjedili na svojim mjestima kad se Lavinia konačno pojavila, izlazeći kroz balkonska vrata. U jednoj je ruci držala veliku čašu - led i limun zveckali su dok se čaša opasno naginjala - a u drugoj smotani časopis.
-Je 1' kasnim? - glasno je zapjevušila, pomalo posrćući, kako sam primijetila, dok se odlučivala napraviti sljedeći korak.
- Ne, draga, nimalo - odgovorila je Rose pomalo ledenim glasom. Na trenutak mi je uspjelo pogledati je u oči, ali njezin pogled nije ništa odavao.
Aha, pomislila sam, podižući vilicu. Dakle Lavinia se doista bolje osjećala, općenito govoreći, ali problemčić je i dalje bio tu. Čak i ako se materijalizirao samo uvečer.
- Sjest ću kraj tebe - promrmljala je, spuštajući se na slobo¬dan stolac pokraj mene. -Jer ti moram nešto pokazati. -Jedan kut usta dramatično joj se objesio, a ruž joj se razmazao svuda po zubima. - Cijelo sam popodne ležala na krevetu gledajući ovo - nejasno je izgovorila, udarajući prstom po časopisu kojim je šuškala ispod stola. - Da ti sline cure. I moram ti reći, Lu¬cy, ovog mjeseca ih ima nekoliko o kojima možeš samo sanjati. Zamamno do bola.
Iskolačila sam oči i progutala cijeli komad pršuta. - Stvarno? - Zakašljala sam se.
- Apsolutno - drhtala je, teško dišući. - Mama skroz pošizi, naravno - povjerila mi se - pa moram biti jako oprezna. Al' kad ti kažem sad, baci pogled.
Užasnuto sam pogledala prema drugom kraju stola, gdje je, dakako, moja punica usmjerila pogled svojih ledenih očiju toč¬no u nas.
- Hm, Lavinia, možda poslije - nervozno sam predložila. -Stvarno mislim...
- Ne — ustrajala je, neprimjereno povisivši glas. — Ovo jedno¬stavno moraš vidjeti. Dobro - sad!
Premda se to protivilo mome uvjerenju, željela sam je utiša¬ti pa sam užasnuto pogledala prema njezinu krilu, gdje se moj pogled susreo s duplericom na kojoj se kočoperila — ogromna vila izgrađena, reklo bi se u sedamnaestom stoljeću.
- A pogledaj samo ove zabate - prela je. - Čisti, vrhunski elizabetanski stil, sa svim izvornim karakteristikama. A vidi — vidi ovu! — Grozničavo je listala stranice Života na selu. — Kraj sedamnaestog stoljeća — raznježeno je mrmljala. - Prodaje se, naravno, a svemu skupa još treba dodati dvjesta hektara zemlje i pecanje na rijeci Test. Nije tako velika kao Netherby, ništa se ne može mjeriti s njim, al' ipak... je 1' ti ne cure sline?
- Sad je dosta, Lavinia. Skloni to, molim te. - Rosein svilen¬kasti glas bacao je ledene strelice preko stola. Lavinia je napućila usne i pustila časopis da s treskom padne na pod.
- Poslije ću ti pokazati - obećala je.
- A sad da čujem - glatko je nastavila njezina majka - zašto je mjesto pokraj jadne Lucy još uvijek prazno? I - o, pobogu, vidi tamo, još jedno prazno mjesto pokraj Bena! Ta grozna Jo-an opet je postavila previše tanjura. Kako dosadno. Bene, budi zlato pa skokni unutra i zamoli je da ih odnese, hoćeš?
Bena je, što je bilo sasvim razumljivo, uznemirila pomisao kako treba skoknuti u tu ogromnu kuću i u njezinim prostran¬stvima pronaći nekog tko se zove Joan, ali trenutak poslije spasio ga je Archie, stavivši mu ruku na nadlakticu i zadržavajući ga.
- Ne, ne, sve je u uredu stari momče, na mjestu odmor. -Okrenuo se prema Rose. - Pozvao sam tetke, draga moja -objasnio je. -Jutros sam ih sreo u selu i pozvao ih na večeru, s obzirom da se radi o obiteljskom događaju. Pretpostavio sam da nećeš imati ništa protiv, samo što sam ti zaboravio spomenuti.
Rose je otvorila usta, a zatim ih opet zatvorila. - Tetke! - za-cviljela je. - O, za ime svijeta, Archie, mogao si mi reći! Mislim da sirotu djevojku ne bismo trebali odmah prve večeri izlagati njima, što kažeš?
- Ma već sam ih prije upoznala - uvjeravala sam je. — I svi¬djele su mi se.
- Svidjele? - S nevjericom me je promatrala.
- Ne brini, stara moja - umirivao ju je Archie. - Imale su drugog posla kad sam ih sreo pa su vjerojatno zaboravile.
- Drugog posla? - Roseino lijevo oko počelo se nekontroli¬rano trzati. - Što su radile?
Nasmiješila sam se, spustivši glavu prema tanjuru. Archiejeve postarije sestre, Cynthia i Violet, živjele su u kućici na imanju. Nadijevali su im različita imena: Rose ih je zvala »ludima«, a blagonakloniji kritičari »ekscentričnima«. Cynthia, nekoliko godina starija, prilično muškobanjasta i zastrašujuća, sigurno je imala još koju dasku u glavi, premda ih je pomalo nasumično iznosila na vidjelo; dok je Violet, mlađa, zasigurno većinu dasa¬ka izgubila još davnih godina. Mislim da su je nekoć u društvu smatrali velikom ljepoticom, a kako je bila prva žena-džokej ko¬ja je jahala na prestižnoj utrci u Ascotu, vjerujem da se isticala.
Navodno još uvijek jaše, u dobi od osamdeset dvije godine, a također posjeduje vlastito krdo stoke, prema kojem se ponaša nevjerojatno zaštitnički. Sjećam se kako me je Ned prije mnogo godina upoznao s njih dvije i kako su mi bile strašno zabavne.
- Što su uopće radile u selu? — sumnjičavo ga je napala Rose. Nikad mu se ne približavaju ako ne moraju, kažu da su aler¬gične na isparavanja sad kad je promet tako gust.
- Mislim da su išle podignuti mirovinu — ležerno je uzvratio Archie. Usta su mu se trznula. - Ponijele su i kantu bijele boje, kojoj su poklanjale najviše pažnje.
- Bijele boje? Zašto?
- Po svemu sudeći, nisu mogle prijeći cestu do pošte. Izgle¬da da su pisale mjesnom odboru tražeći da se tamo stavi zebra, ali nitko nije ništa poduzeo pa mi je Cynthia rekla da će same nacrtati prokleti pješački prijelaz.
Ben je oduševljeno podigao pogled. - Što, stvarno? Jesu li?
- Tako mi svega, itekako su pokušale, Bene. Violet je zadr¬žavala promet u dugim, bijelim, večernjim rukavicama, a Cyn-thia se dala na posao s četkom za boju. Okupila se poprilična gomila, bilo je i navijanja. Čini se da su još neki mještani imali isti problem. Ali onda se nažalost pojavio član mjesnog redar-stva i pokvario zabavu.
- Zabavu! - prosiktala je Rose. - Pobogu, isti si ko one, Ar¬chie. I tebe vjerojatno čeka ista sudbina. Sve je to u genima. O, Bože. - Sklopila je oči. - Čujete ovo? Mi o vuku...
Osvrnula sam se, u iščekivanju. No nije se imalo što vidjeti; samo se čulo udaljeno brujanje automobila koji vozi velikom brzinom. Jurio je i glasno mijenjao brzine, kao da se radi o utr¬ci Formule jedan. Čekali smo, omamljeni, a onda se nekoliko sekundi poslije prastara crvena fiesta pojavila iza ugla kuće i jurnula prema vodoskoku ispod nas, a zatim se okrenula na šljunku uslijed naglo podignute ručne kočnice, a nama se svi¬ma podigla kosa na glavi. Na kraju se zaustavila samo nekoliko centimetara od vode. Kad je naprasito stala, iza nje su se uzdigli ispušni plinovi i šljunak je letio na sve strane, a mi smo zaustavi¬li dah, čekajući da se vrata otvore. No, nakon nekoliko sekundi automobil se velikom brzinom zaletio unatrag i zabio ravno u ukrasnu živicu. Očigledno su upravo na tom mjestu namjera¬vale parkirati, jer su se vrata otvorila - koliko je bilo moguće - a sestre se izvukle van kroz živicu, ležerno otresajući sa sebe komadiće lišća i grana.
Cynthia, starija, izgledala je besprijekorno u svilenoj haljini od žakarda s biserima oko vrata, veoma otmjeno, veoma elegan¬tno, sve dok čovjek ne bi pogledao niže i shvatio da na nogama ima vunene čarape i papuče. Kad biste je još bolje pogledali, zapazili biste da je ružem namazala mnogo šire područje od usnica. Odlučno je koračala prema nama, s ručnom torbicom u jednoj, a paketićem kobasica u drugoj ruci.
Njezina sestra Violet pratila ju je u stopu. Bila je mnogo ni¬ža i ležernije odjevena: nosila je crveno-crnu svilenu džokejsku kapu, košulju kojoj je nedostajala većina dugmadi pa je otkrivala crni grudnjak, hlače toliko prekrivene blatom, gnojem, krvlju i iznutricama da su praktički stajale same od sebe, a na nogama je imala najveće crne teniske koje sam u životu vidjela.
Dok su se uspinjale stubama prema terasi, Archiejeva su se usta približila Benovu uhu.
- Rijetke ptičice, ha? - promrmljao je.
Oči jadnoga Bena na tu su se primjedbu još više razrogačile kad su sestre, nimalo zbunjene, zauzele dva prazna stolca. Cyn¬thia je položila kobasice nasred stola.
- Evo da damo mali doprinos — odlučno je rekla.
- Hvala ti, draga - slabašnim je glasom izgovorila Rose. -Eto, baš mi je drago što vas vidim. Nadam se da vam ne smeta što smo počeli bez vas pa ste propustile predjelo. Prijeći ćemo na patku ako... o! Hvala ti, Joan. -Joan se iznenada pojavila i počela odnositi tanjure pa je nastala kratka tišina.
- Dakle — nasmiješila se Rose, pribravši se - Cynthia, ne znam sjećaš li se Nedove žene, Lucy? I mojih unuka, Bena i Maxa. Oni će stanovati u Chandlerovu štaglju, znaš, s druge strane jezera, u blizini pašnjaka.
- Znam gdje je štagalj, Rose - odbrusila je Cynthia. - Odra¬sla sam ovdje, kao što te uvijek moram podsjećati, a sjećam se i Neda, dakako. Bio mi je nećak, za ime svijeta. Prerano je umro, na što me nikad ne propustiš podsjetiti. Jedini od svih vas koji je imao imalo pameti. - Pogledala me je skupljenim očima. — Nedova žena, ha? Sjećam se, ti si Lucy. Dakle, to znači da si Hettyna kći, je 1' tako?
- Ovaj, ne. Ne, ja...
- VIOLET, OVO JE HETTYNA KĆI! - proderala se pre¬ko stola. - Malo je gluha — promrmljala mi je.
- Hettyna kći? - Violet je trepnula.
-TAKO JE! — zagrmila je Cynthia, a zatim se opet okrenula prema meni.
- A kako je ona kučketina od tvoje majke? Jel' se još uvijek vucara po Trgu Cadogan?
- O, ne! Ne, ona...
- Užasno je bilo ono s Roddyjem McLeanom, ha? Njegova je jadna žena na kraju pala na nož za ribu, toliko je potresena bila. Gadan, priprost način umiranja. Usput, nisam li te danas vidjela u polju? - Namrštila se je.
- P-polju? - Zinula sam od čuda, trudeći se održati nit.
- I mislio sam da ste to bili vi! — Ben je iznenada zaustio, rumen u licu. — Sad dok sam slušao vaš glas, shvatio sam da ste tako vikali na nas! Zvučalo je kao muški glas, ali nije bio.
- Aha, to ste bili vi, je 1' tako? - Podigla je obrve, gledajući ga. - Zao mije zbog toga, mislila sam da ste uljezi, znaš. Rose mi¬sli da posjeduje cijelo prokleto imanje, ali to zapravo nije istina. Tata nam je ostavio taj komadić zemlje i mi na njemu držimo svoju stoku, s vremena na vrijeme. Sad imamo pauzu.
- O! — Rose se uhvatila za prsa. - Lucy, strašno mi je žao. Je li...? Cynthia, nisi valjda...
- Pucala po njima? Naravno da jesam. Raznijela bih im glave da su se samo još malo približili.
- Pravim mecima? - Ben je bio očaran. Jedva je čekao ispri¬čati to Pietru.
- Ne, dragi, ćorcima - brzo je dometnula Rose. - Teta Cyn¬thia ne bi pucala pravim mecima!
- Nemoj se kladiti u to - mračno je promrmljala Cynthia. -Posebice ako pucam prema tebi. — Nasmiješila se Benu. — Ne, mili moj, bojim se da nisu bili pravi. I žao mije ako sam vas preplašila.
- Ne, niste - nepokolebljivo je uzvratio Ben, na što mu se Archie blago nasmiješio.
- Dobar momak - zarežao je. - Hladnokrvan u najtežim situacijama.
Pojavila se patka, gotovo potpuno sirova, još uvijek pulsira-jućih žila. Činilo se međutim da to nitko ne primjećuje. Kao prilog poslužen je neki žarko zeleni, potpuno nejestiv umak. Večer je pretjecala, a dok sam se trudila jesti, boreći se s Lavi-nijom sa svoje desne strane, koja je, sve pijanija, i dalje mrmlja¬la o trjemovima i vodorigama, i istodobno pokušavajući držati
na oku Bena, koji je hrabro pokušavao progutati ono što mu je posluženo, dok se Max nije ni trudio, nego je gotovo zaspao za tanjurom, cijelo sam vrijeme bila svjesna da mi Violet upućuje sumnjičave poglede preko stola.
Ogavni je umak konačno nestao. Upravo sam pročistila grlo, kako bih dala do znanja da su dječaci strašno umorni i da bih ih, ako smijem, odvela, kad je Cynthia zaurlala preko stola: — ZAKOPČAJ KOŠULJU, VIOLET!
- Sto? - Violet je na djelić sekunde odvojila pogled od mene.
- ZAKOPČAJ KOŠULJU! NITKO NE ŽELI VIDJETI TVOJE SISE!
Rose se nervozno nasmijala. — Cynthia, draga, pazi kako se izražavaš. Pas devant les enfants, n'est-ce pas?
Max se uspravio u stolcu, odjednom širom otvorivši oči. — Znam što to znači - izjavio je. — To znači ne ispred djece. A znam i što su sise.
- Umukni, Maxe - promrmljao je Ben, kojem je bilo neu¬godno. Zarumenio se.
- E, pa znam!
- Naravno da znaš — energično je dometnula Cynthia. - Sva¬ka ih žena ima, za ime Božje, ko što svaki muškarac ima jaja.
-1 pišu — dodao je Max. - A mama ima vrpcu.
Nastala je tišina; svi su bili zatečeni. Ja sam užasnuto zurila u svoj tanjur.
Archie se namrštio. - Vrpcu... - zamišljeno je ponovio na¬kon nekoliko trenutaka. — Zanimljivo. Poslije ćemo nas dvojica popričati, može, momče? Objasnit ću ti neke stvari.
- Dođi, Maxe - rekla sam, spustivši zajapureno lice i poku¬šavajući se ne obazirati na Pinkie, koja je plakala od smijeha u svoj rupčić. — Moramo ići. Već si skoro zaspao u stolcu.
- O, pa zar nećete ostati na kavi?
- O, Rose, voljela bih. Ali znaš, prva nam je večer i sve ostalo, svi su iscrpljeni. Hoće li vam strašno smetati ako se ispričamo i odemo?
Rose je graciozno nagnula glavu u stranu, pokazujući prilično žute zube. - Nema problema. A demain.
- A sutra - dobacila je Lavinia, iznebuha se prenuvši iz pija¬nog drijemeža i uhvativši me za ruku - ćemo popričati o onim odborima.
- Ma zapravo, Lavinia, zaključila sam da mi to baš ne leži — hrabro sam uzvratila, ustajući.
- Ne? — Podigla je pogled, užasnuta. Nacvrckana, ali užasnuta.
- Nemam ništa protiv da malo pomognem u crkvi ili...
- Cvijeće? - zaskočila me je. - Imala bi obvezu samo u svaku drugu nedjelju u mjesecu?
- Cvijeće — složila sam se. -Jednom mjesečno.
- Savršeno — zadovoljno se osmjehnula. — Sutra ćemo svra¬titi do Mimsy Compton-Burrell. Bit će oduševljena što ćeš se pridružiti odboru.
- Dobro - neuvjerljivo sam uzvratila, pomislivši kako čak i ja mogu utrpati nekoliko dalija u teglu jednom mjesečno. - Vi¬dimo se sutra.
Povela sam dječake, a onda smo obišli cijeli stol dijeleći po¬ljupce, smiješeći se i kimajući, zahvaljujući svima i ispričavajući se. Kad sam poželjela laku noć Violet, sagnuvši se ispod oboda njezine jahačke kape kako bih je ovlaš poljubila u brašnasti stari obraz, čvrsto me je uhvatila za nadlakticu.
- Želim da znaš - rekla je, uperivši u mene svoje širom otvo¬rene, blijedo plave oči — da sam jučer jahala na kravi.
Promatrala sam je. - Izvrsno - naposljetku sam uzvratila. -To je... dobra vijest.
Također želim da znaš — nije bila gotova, nego me je još čvršće stezala za nadlakticu - da je žena Roddyja McLeana bila moja djeveruša.
Zapiljila sam se u nju. Progutala sam pljuvačku. Dobro. Zna-či, ovo je bio napad na mene, zar ne? Bila je naoružana nožem za ribu. I jahala je kravu.
- Hm, Violet, ta žena o kojoj ste govorile nije moja majka. Znate...
- Nema veze, Lucy- ciliknula je Rose. -Ja ću joj već razja¬sniti. A sad krenite, dragi, krenite.
Potjerala nas je, a ja sam je po prvi put u životu blagoslovi¬la. Uhvatila sam dječake za ruke pa smo se sitnim, užurbanim koracima spustili stubama terase. Kad smo obišli vodoskok i uputili se preko parka, u noć, shvatila sam kako mi srce ubr¬zano lupa.

OSMO POGLAVLJE

Sljedećega jutra Lavinia se pojavila na mojim vratima u pra¬skozorje, kako mi se činilo. Vjerojatno je doduše bilo već oko devet sati, ali dječaci i ja netom smo se probudili. Sjedili smo, pomalo komatozni, za kuhinjskim stolom, krmeljavih oči¬ju, trpajući pahuljice u usta, još uvijek u pidžamama, kad je kroz otvoren prozor do nas dolebdjclo: - Ju-huu! Oprostite, malo je rano, ali htjela sam te uhvatiti odmah ujutro.
- Vrata su otvorena - progunđala sam iz dubine zdjelice, ne maknuvši se sa stolca, zubima drobeći pahuljice u kašu.
U izmaglici koja me je obavijala upitala sam se hoće li ovakvi posjeti biti uobičajena praksa. Zatim mi je poput munje bljesnu-lo da sigurno hoće. Tiho sam zastenjala. Ona je izgledala uža¬sno vedro i razgovorljivo, skakutala je u cvjetnoj suknji koja je živahno lepršala oko nje, kao da je ispala iz neke stare knjige za djevojčice. Oči su joj bile sasvim bistre, nije bilo ni naznake ma¬murluka. Siguran znak alkoholizma, zajedljivo sam pomislila.
- Oprostite što upadam - prošaptala je, iritantno hodajući na prstima po prostoriji, kao da će biti manje vidljiva ako se sa-gne. Odlučno je sjela, spremna za ugodno čavrljanje. - Ali jučer smo spomenule...
- Da, da, znam i doći ću danas popodne, Lavinia - rekla sam. - Ali ne prije popodneva. Dječaci i ja želimo danas ujutro otići do Oxforda i baciti pogled na njihovu novu školu.
- O, ali neće biti otvorena. Praznici su.
- Znam - strpljivo sam uzvratila. - Žele je samo vidjeti izva¬na, steći dojam. Vidjeti kamo će ići u rujnu.
- Doista? - Ben je izgledao sumnjičavo.
- Da, dragi, zar se ne sjećaš, tako si rekao? - Uputila sam mu značajan pogled preko stola.
Trepnuo je. - O! Tako je.
Ako mi se toga jutra kad sam se izvukla iz kreveta u mislima pojavila ijedna bistra misao, onda je to bilo da trebamo plan. Moramo izgledati zauzeto, a ne kao da čekamo da Fellowesi dođu i organiziraju nam život. Bitno je ostaviti dojam da ga već imamo.
- O, dobro, ionako sam htjela predložiti da to učinimo po¬podne - veselo je kazala. - Mimsy i ja ćemo biti u crkvi oko tri pa svrati poslije kad god ti odgovara. Može? Pokazat ćemo ti sve pojedinosti.
- Dobro - obećala sam neuvjerljivim glasom, misleći: Ali to je sve. To je apsolutno sve što ću napraviti za zajednicu, a kad dječaci krenu u školu, potražit ću posao. Nemam namjeru pre-tvoriti se u nju, mračno sam pomislila, odnijevši zdjelice od do¬ručka do sudopera i lupivši njima o plohu za cijeđenje snažnije, priznajem, no što sam namjeravala. Osjećajući grižnju savjesti, prtljala sam po sudoperu dok je ona brbljala s dječacima.
- O, kako dražesno! — iznenada je uskliknula. - Izložila si sav svoj porculan!
Zastala sam, do lakta u sapunici, i slijedila njezin pogled do moga dragocjenog porculanskog servisa iz viktorijanskog do¬ba, s plavo-bijelim uzorkom cvijeća i azijskih fazana, kojim sam ukrasila kredenc. Prethodne večeri, nakon što su dječaci otišli na počinak, provela sam radosnih sat vremena raspakiravaju-ći kutije i oprezno odmotavajući vrijedne komade iz njihovih gnijezda od novinskog papira. Imala sam gotovo cijeli svečani servis za ručanje, što je poprilično postignuće, s obzirom na to koliko je teško doći do svakog pojedinog komada. Bila je tu li¬jepa zdjela za juhu koju mi je Ned darovao za rođendan, razne posude koje sam dobila od Maisie i Lucasa - svi su znali da ću se više obradovati porculanu nego kašmiru - zatim nekoliko zdjelica i tanjura koje sam sama kupila. Veći dio servisa primi¬jetila sam u Christie'su i razgledala ga cijeli tjedan, a zatim sam u petak uvečer tjeskobno stajala u stražnjem dijelu dražbovaonice, uglavnom gunđajući jer bi cijene prelazile moj budžet, ali bih si poneki komad ipak uspjela priuštiti. Rupert bi se osmjehnuo od uha do uha kad bi zamahnuo čekićem prema meni, a ja bih mu pobjedonosno mahnula. Sretni dani.
- Mama je i mislila da ćeš sve tu staviti - samodopadno je prokomentirala Lavinia.
Stisnula sam zube i duboko udahnula. Ali zašto me je to uzru¬jalo? Prethodne sam večeri bila oduševljena pronašavši ogromni, prazni kredenc; veselo sam ga punila, udaljavajući se kako bih se divila profinjenim, izblijedjelim tonovima plave i bež bo¬je koji su svjetlucali na pozadini od tamne, velške hrastovine.
— Ma je li? — neuljudno sam promumljala. Nastala je tišina. Kad sam se okrenula, Lavinije više nije bilo. Brzo sam otišla
do otvorenih vrata.
-Je 1' čula? - upitala sam Bena, tjeskobno brišući ruke u ku¬hinjsku krpu dok sam je promatrala kako odlazi nizbrdo.
— Ćula što? - Podigao je pogled sa stripa, prstom obilježava¬jući mjesto na kojem je stao.
Ugrizla sam se za usnicu. Bože, baš sam krava. Vjerojatno je bila usamljena i samo je pokušavala biti ljubazna. No kora¬čala je prilično živahno pa sam pretpostavila da nije pretjerano klonula duhom.
- Vidimo se poslije! — nagonski sam doviknula.
Okrenula se; izgledala je iznenađeno. Zatim je raširila usne u širok osmijeh. - Oki-doki!
Ne, zajedljivo sam pomislila, očigledno uopće nije registrirala moje riječi. Fellowesi imaju deblju kožu od vodenkonja, daka¬ko, što mi ide u prilog. Posebice ako ću se i ubuduće redovito kolebati između osjećaja krivnje i neposluha.
Upravo kad sam namjeravala ponovno zatvoriti vrata u dalji¬ni sam opazila još jednu priliku i razabrala svoju pogrešku. Baš sam blesava, pomislila sam, dan otvorenih vrata očigledno još nije došao kraju. Toga me je jutra čekalo još gostiju. Uzdahnula sam i oslonila se o okvir vrata, čekajući na suncu dok je đraže-sna, dugonoga, preplanula i opuštena Trisha lagano koračala uzbrdo; bez žurbe, bez brige, oskudno odjevena u bijele vruće hlačice i jarko ružičastu majicu ispod koje joj je izvirivao pupak. Vrckavo je mahala kantom punom deterdženata, spužava i kr¬pa za brisanje prašine. Usne su mi se same razvukle u osmijeh. Pravo budi rečeno, bude li ova mila djevojka redovito svraćala kuhati i čuvati djecu, mogla bih potpuno izbjeći sve svoje goste i svrstati se među zaposlene i dobro plaćene. Nikad u životu ni-sam imala tu vrstu pomoći. Pa kad malo bolje promisliš, nikad nisi imala dovoljno novca da si je priuštiš, je 1' tako?, s osjećajem krivnje podsjetila sam sama sebe. Aha. Opet krivnja.
- Jutro, gospojo! - graknula je ušavši u kuću, oponašajući londonski naglasak i povlačeći kovrču koja joj je padala na če¬lu.- Dakle, di da počnem?
- O, dobar vam dan, gospođo Krpa — uzvratila sam tobo-že naduto. - Samo oribajte pod tako da se možemo ogledati u njemu, a zatim svojski isprašite tepihe, u redu? Vratit ću se do užine, oko četiri.
- Laštenje srebrnine?
- Podrazumijeva se.
- Da vam izglačam novine? Zagrijem zahodske daske? Zahihotala sam. - Ogavne li pomisli. Ne, hvala. Ma ozbiljno,
Trisha, ovdje se doista nema što raditi. Pogledaj... - Zamah-nula sam rukom u širokom luku. - Kao što vidiš, sve je novo novcato i nigdje nema ni zrnca prašine, Rose se pobrinula za to. Što ti je točno rekla da napraviš ovdje? Ulaštiš unutrašnjost šalica za čaj?
- Aha, otprilike tako nešto, kud ti okom, tud ja skokom, na¬ravno -vedro je odgovorila. - Pokušavala sam joj reći da možda nećeš htjeti da ti smetam, ali nije me slušala.
- Ne radi se o tome da ne želim da dolaziš, nego se jedno¬stavno nema što raditi. Mislim, vremenom će biti, kad dečki naprave dar-mar, ali čak ni tada ne svaki dan. Možda poslije, kad počnem raditi...
- Točno. Tako sam i mislila, a u tom slučaju već ćeš mi dati do znanja. - Slegnula je ramenima. - Dakle, u međuvremenu bih mogla doći spremati, recimo - hm, dvaput tjedno? Oprat ću kadu, kuhinjski pod, možda nešto izglačati, a onda, kad se snađeš u stvarnom svijetu, dolazit ću čuvati klince? Ne mora¬mo reći Rose da nisam stalno ovdje, a Joan sigurno ne želi da se motam po Njezinoj kuhinji, kako je uvaženo zove, pa bih se možda mogla malo opustiti? Možda otići u grad, u kupovinvu, depilirati noge, znaš već? - Pobjedonosno se nasmiješila.
Slegla sam ramenima. — Sto se mene tiče, može.
- Hoću reći - na trenutak je uspjela izgledati ozbiljno — doista imam grižnju savjesti što me plaćaju da ne radim ništa i zabu¬šavam - izjavila je, bez mrvice moralnih uvjerenja - ali ako me ti i Joan ne želite u blizini - umješno je raširila oči - a što ću jadna? Zapravo, mislim da je ta žena luda — mračno je završila.
-Joan?
- Ne, nego Rose. Luda ko kupus.
- Sasvim moguće, premda po mome iskustvu u njezinu ludi¬lu općenito postoji metodičnost. Ne podcjenjuj je, nije budala. - Na trenutak sam oklijevala. - U redu, Trisha. Igrajmo zasad po tvojim pravilima, jer nam to objema odgovara. - Posegnula sam u ladicu. - Ovdje je ključ - dobacila sam joj ga - a ako mi daš svoj broj mobitela...
- O, da! Pametno. - Naškrabala ga je na papir. - Znači, ako me zatrebaš ili hm... - brzo je podigla pogled - ako me Rose dođe tražiti, poslat ćeš mi dimne signale, može?
Smijuljila sam se. - Može.
Laganim je korakom krenula van. - O, mogu tu ostaviti kan¬ui? Nije baš najelegantniji modni dodatak za šetnju po Oxfordu!
Pružila mi ju je s osmijehom stigavši do vrata.
Promatrala sam kako odlazi drugim putem; preko jezera i parka, a zatim uz rub partera, spuštene glave, vijugajući među živicom prema stajama, gdje je stajao stari renau/t koji joj je Rose dala na korištenje.
Dobar plan, ako ga uspiješ ostvariti, s divljenjem sam pomi-slila, slušajući kako turira motor. Malo lutanja po trgovinama u Oxfordu, a zatim povratak kući i zaslužen odmor uz bazen, za koji će Rose misliti da ga je doista zavrijedila. Nasmiješila sam se i okrenula prema svojim potomcima.
- Dobro. Hajmo sad, ekipa. Odjenut ćemo se pa i sami zbri-sati odavde, prije no što nam dođe još koji posjetitelj.
Pola sata poslije sjedili smo u automobilu i brujali stražnjim kolnim prilazom, koji je bio manje uređen i mnogo manje služ¬ben od prednjega. Zapravo, pomislila sam promatrajući idilič¬ni prizor koji nam se prostirao pred očima sve do u daljinu, da Netherby nije i dalje vidljiv, nasađen na brdu iza nas, čovjek bi lako mogao pomisliti da smo usred Devona, a ne na velebnom imanju u Oxfordshireu. Na pola puta naišli smo na kolibu u kojoj žive tetke — okrečenu kućicu s izbojcima i prozorima koji su iz nekog razloga s unutarnje strane bili obloženi novinskim papirom. Vjerojatno kako nitko ne bi vidio unutra, pomislila sam, vireći. Funkcioniralo je. Ni u vrtu nije bilo znakova ži¬vota, osim što — hej, što je ovo? Usporila sam toliko da sam se gotovo zaustavila kad se je, stupajući putem prema nama, odje¬vena jednako kao prethodne večeri, čak i u onaj isti prljavi, crni grudnjak, pojavila Violet, praćena krdom stoke. U pozadini sam primijetila očigledno uznemirenog farmera sa štapom u ruci, koji je urlao i pokušavao bičem natjerati u red posebno joguna¬stu kravu pasmine Jersey. Zaustavila sam automobil, a krave su se razdvojile oko nas poput Crvenog mora, čemerno mučući, njišući glavama amo-tamo.
- Vodimo ih na polje na kojem ste vi jučer bili! - povikala je Violet, zabivši glavu u moj otvoreni prozor, s prilično grozni¬čavim sjajem u očima. - Zato se danas nemojte sunčati tamo, Popsy se to neće svidjeti.
- Nema frke! - nasmiješila sam se. - Tko je Popsy?
- Ona lijepa na zaleđu. - Violet je pokazala glavom. - S bije¬lom mrljom na čelu i bijelim čarapama. Dražesno stvorenjce.
Pustila sam ih da prođu, ali Popsy je u zadnji tren iznenada skočila ko iz topa ispaljena i pojurila prema otvorenoj ledini, a farmer je krenuo za njom s bičem u ruci.
- Sto se mene tiče, ova sutra može na sajam! - psovao je, po¬novno je bičem tjerajući u red. - Bila bi lijepa torbica. Prokleta gnjavatorka!
- Glupost, poslušnaje ko janje - bahato mu je doviknula Violet.
- Premještamo ih s polja na polje svaki dan, ko da su vražji ljubimci - mrmljao je. — Izludit će me! Imam pametnijeg posla. Drže je u kući, znate - dodao je, pokazujući na Popsy. - Sere im po kuhinji. Još malo pa će i u krevet s njima.
Dječaci su zahihotali. - Malo je čudna, znaš, je 1' tako? -primijetio je Ben, okrećući se u sjedalu i gledajući za njima kad smo prošli.
- Malo — složila sam se, pritisnuvši gas - ali je bezopasna. Kad smo se približili Oxfordu, uzdahnula sam s olakšanjem.
Taj ljupki stari grad u kojem sam provela tri sretne godine uvijek me je očaravao i jedva sam čekala pokazati sinovima fakultete koje smo pohađali ja i njihov otac. Promet je, nažalost, bio tako gust, a sunce tako žarko da smo, stigavši u centar, već prokuhali. Bila je to pogreška, dakako, jer u najnovije vrijeme očigledno treba parkirati izvan centra i onda se poslužiti gradskim prijevo¬zom, ali ovim sam se ulicama prije ionako uvijek vozila biciklom.
- Pogledajte — uzbuđeno sam rekla, brišući znoj iz očiju kad smo konačno promilili pokraj Nedova nekadašnjeg fakulteta. -Tu je išao tata. Vidite, kroz onaj tamo luk, vidi se malo zelenila
- gledajte sad! Je 1' vidite ono unutarnje dvorište?
-Gdje?
- O, žao mi je Bene, bilo je zeleno na semaforu, zar nisi vidio?
- Možemo li izaći? - zastenjao je Max, hvatajući se za vrata.
- Ne, dragi - uzvratila sam, očajnički tražeći mjesto na cesti s tri kolna traka. - Nemam se gdje parkirati. Možda tu dolje...
- Ne. Prepuno, k vragu. Katastrofa.
- Ma pogledajte samo sve te divne stare zgrade - poticala sam ili, naglo skrenuvši ustranu kako bih izbjegla još jedno pametno, mlado stvorenje na biciklu. Jesam li nekoć doista bila jedna od njih? Činilo mi se kao da je to bilo prije sto godina.
- Izgleda isto ko London - prokomentirao je Max.
- O, ne, Maxe, nimalo ne nalikuje Londonu! Vidiš, kamen je drukčije boje, mnogo je blažih, mekših nijansi i sve je tako div¬no očuvano. Pogledajte onaj tamo zvonik crkve i - i one šiljaste tornjeve što se uzdižu u visinu i sanjive ukrase i - o! Evo moga bivšeg fakulteta. - Lijepa plavokosa djevojka sišla je s bicikla i ugurala prednji kotač u stalak. — A ovako je izgledala vaša ma¬ma - odvažno sam dodala — kad je jurila na predavanje!
Užas i nevjerica na licima u retrovizoru, postidjeli su me. Kako sam samo mogla govoriti takve kukavne laži. Pa dobro se zna da sam oduvijek bila sparušena tridestdvogodišnjakinja i da ću to zauvijek ostati.
- O, a sjećam se i ove ulice - nastavila sam, zamišljeno gle¬dajući onamo. - Puna je knjižara, kafića, antikvarijata i...
- Ne! — uglas su zagrmjeli. - Ne valjda antikvarijata - do¬metnuo je Ben.
- Ne, u pravu si - ponizno sam se složila, znajući već odavno da je, kao i većina drugih estetskih sklonosti, strast za tuma-ranjem među štandovima s drangulijama neprimjereno majci male djece.
- Mama, umiremo ovdje!
- Znam, znam - promrmljala sam - ali kad bismo samo mo¬gli naći neko vražje parkirno mjesto... Isuse, ovo je noćna mora.
Palo mi je na um da bismo u Londonu išli pješice u školu, dok će nam ovakva vožnja ubuduće svakog jutra stavljati živce na kušnju. I gdje je uopće ta škola? U centru, kako su mi rekli. Pa ne možemo, u vražju mater, biti više u centru nego što jesmo, za minutu ćemo stići do rijeke.
Konačno smo se parkirali, kilometrima daleko, i teškog se koraka dovukli natrag, uglavnom uzbrdo, po najvećoj žegi. Max se svijao i ispuštao smrtne hropce, ali ja se nisam predavala. Pro¬naći ću tu prokletu školu makar... - O! - zinula sam, pogledavši U prospekt s kartom grada koji su mi uslužno poslali. - To mora biti to. Da, Škola svetog Mihaela.
Zaustavili smo se, još uvijek se lagano njišući, ispred zgrade od crvenih cigala u prometnoj ulici, dok su kamioni grmjeli po¬kraj nas; u visine se uzdizalo zdanje s rešetkama na prozorima.
- Izgleda ko zatvor — primijeti Ben.
- Glupost, dragi, izgleda krasno. Pogledajte igralište.
- Gdje?
- Tamo, ispred ulaznih vrata.
- Sve je popločano kamenom, mama.
- Pa možda ima još prostora iza zgrade. - Zatresla sam ka¬piju. - Hoćemo provjeriti možemo lije otvoriti? Možda bismo
mogli...
- Ne, dođi, mama. Mrzim kad nasilu nekamo ulaziš. Idemo. - Ben je uzrujano grizao nokte. Pogledala sam ga.
- Dobro, ljubavi. Pošla sam ga uhvatiti za ruku, ali ju je zabio u džep. Šutke smo krenuli ulicom. Max je zaostajao za nama.
- Pa barem smo je vidjeli - vedro sam kazala. - Meni izgleda prilično privlačno, na viktorijanski način, sa svim tim zabatima i, znaš, otmjenim detaljima... — Prekinula sam se usred rečeni-ce, shvativši da počinjem zvučati kao moja prokleta zaova, ali također se pitajući što još Ben na meni mrzi.

Sad su nam od ključne važnosti bili jelo i piće, a ja sam za¬ključila da bi nam sjajno odgovarao restoran iz lanca Browns, s palmama i ventilatorima. Dok sam bila studentica, nisam imala pristupa onamo zbog skupoće, ali starost ima svoje prednosti. Puna nade krenula sam prema U lici Woodstock. Red za ulazak protezao se dakako cijelom duljinom ulice, a isto je bilo i na slje¬dećem pojilištu prema kojem smo krenuli. Na kraju smo završili u bijednom McDonald'su, preumorni za priču. Dječaci su ispijali bocu za bocom Coca-Cole. Dok sam grickala pileće krokete, od¬lučila sam da bi se sutrašnji plan mogao svesti na ležanje u polju zlatica i zurenje u nebo. A i plan za sljedeći dan. I dan nakon nje¬ga. I onaj iza njega... Tako je. Divno. A zimi, Lucy? Ah, tko zna. Na putu kući, svladao me je nerazblažen jad. Sto radimo ovdje?, pitala sam se, dok je u meni rasla panika. Gdje su moji prijatelji? Gdje su Jess i Teresa? A kad dječaci krenu u školu, što onda? E pa onda ću upoznati sve te divne mame, odlučno sam pomislila. Ići ću na kavu. U kupovinu. Takve stvari, osim što - ne, radit ću! Obrisala sam vlažno čelo, smetena. No ne bu¬dem li mogla pronaći posao, hoću li biti sretna ispijajući kavu? Možda hoću. Mogla bih se pridružiti Zajednici doma i škole, postati članica odbora - odboraaaa! Skoro sam se zabila u ži¬vicu. Isuse, takvo će me razmišljanje dovesti do ludila, a kad smo već kod ludila, iznenada sam se zaustavila na seoskoj cesti. Zurila sam u putokaz.
- Zašto smo stali? - upitao je Ben, koji se na stražnjem sje¬dalu prilično učinkovito služio zemljovidom, baš kao i na putu onamo. - Idemo samo ravno.
- Da, znam, samo... - Polizala sam usne, a onda sam se izne¬nada, nagonski, malo vratila unatrag, okrenula upravljač ulijevo i pojurila sporednom cesticom.
- Ne! Ne, mama, ovo je sasvim, sasvim krivo! Ona tamo cesta vodi do bakine kuće. Trebala si samo nastaviti. - Ben se okrenuo, zureći u križanje.
- Jesi siguran? Pomislila sam da bismo ovuda mogli brže stići. Ma nema veze, prilično sam sigurna da se ovim putem možemo vratiti na onu cestu. Ova cestica ko da ide u krug. -Sad sam na svakom raskrižju zacakljenih očiju pomno pregle¬davala putokaze. -Jednostavno ćemo se vratiti kroz sela, to je sve, ljepšim putem.
- Ali sad smo kilometrima daleko od našeg puta i nisi u pravu, ova cesta uopće ne ide u krug. — Ben je namrštena čela promatrao zemljovid.
Duboko sam udahnula i čvrsto stegnula upravljač, žaleći što je tako prokleto pametan. Zar nije disleksičan, za ime Božje? Zašto se ne može ponašati kao dijete s poteškoćama u učenju, umjesto što ovako vraški dobro navodi?
- Pa dobro, onda ćemo glumiti tipične turiste - vedro sam uzvratila. — Pitam se kamo li vodi ova cestica?
- U Bartwood - mrzovoljno me je izvijestio. - A nakon nje¬ga slijedi Hexham.
- Stvarno? - Udahnula sam. - Hexham. — O, Bože, mora¬la sam izgovoriti tu riječ. Kotrljala sam je po ustima, uživajući U njoj. I taj prekrasni početak, hex, koji zvuči kao... Mmmm. Slasno. Da, područje Charlieja Fletchera. Trebala sam svoju drogu. Morala sam ponovno prodisati.
- Znaš, potpuno si u pravu. - Glumila sam iznenađenje. — Ovo je doista Bartwood, a ako krenemo samo malo dalje, ova¬mo... - Dok smo krstarili dalje cesticom, u stražnjem je dijelu automobila vladao muk. — Evo nas, u Hexhamu.
Uspravila sam se u sjedalu i uzbuđeno pogledavala preko upravljača. Polagano smo brujali kroz lijepo selo, koje je krasila pivnica Pokvareni Dick i obližnja seoska zelena zona. Grozniča¬vo sam gledala lijevo-desno, prelazeći pogledom preko naziva na ulaznim vratima dvorišta. Jabukova vila, Kuća Tudora, ništa...
- Zašto idemo tako sporo? - upitao je Ben.
- Gladan sam, možemo li kupiti slatkiše? — cvilio je Max.
- Mogli bismo, ljubavi, ali čini se da ovdje nema dućana. AH ima crkva.
- To nam ništa ne vrijedi.
- Znači, Crkvena farma - mrmljala sam sebi u bradu - mora biti tu negdje... pun pogodak.
Tik do crkve, dakako. Sasvim sam usporila. Zapiljila se. Bila je to dugačka, niska seoska kuća koja je izgledala prastaro, kao da je izgrađena otprilike u sedamnaestom stoljeću, okrečena u bijelo s tamnim gredama, i pomno održavanim - bar mi se tako činilo — vrtom u pozadini te jezercem s patkama s bočne strane. Ispred kuće protezao se neizbježni kolni prilaz posut šljunkom, a sve je skupa okruživala bijela ograda od kolčića. Udobno, ali ne velebno i impozantno, i krajnje, krajnje šarmantno. Zado¬voljno sam zastenjala.
- Divno - izgovorila sam gotovo bez daha, zaustavivši se s druge strane ceste. Zurila sam kroz svoj prozor. - Predivno.
- Sto? - upitao je Ben.
- Ovo selo - vedro sam uzvratila. - Zar ti nije lijepo?
Ben je slegao ramenima. Osvrnuo se oko sebe. - U redu je. Zašto smo se zaustavili?
- O, zato što želim baciti pismo, dragi.
Prikladno. Baš prikladno, pomislila sam, opazivši crveni po¬štanski sandučić preko puta ceste, točno pokraj bijele ograde. Upitala sam se je li on u kući. Nevjerojatno koliko sam se dobro osjećala zbog činjenice da sam opet blizu njega; već od same spoznaje da on ovdje provodi vrijeme, da ovdje živi, krv mi je počela brže kolati starim arterijama, koje sam deset minuta prije poželjela prerezati. Ali više ne. Srce mije sad ponovno kucalo u vršcima prstiju, udarajući poput bongo bubnjeva. Ponovno sam se osjetila živom. Osjetila sam se - opa! Hej, ulazna su se vrata počela otvarati. Kroz njih je izašla mlada žena.
- Maa-maaa! — začulo se odozada.
- Samo tren - prosiktala sam, brzo spustivši glavu prema podu. - Odvezale su mi se cipele - promrmljala sam iz prosto¬ra oko papučica.
Podigla sam glavu za centimetar i provirila. Da, mlada že¬na u haljini od trapera, s torbicom u ruci, duge, plave kose koja loj je vijorila oko glave, okrenula se i obratila nekome u okviru vrata, tko - sranje! Bio je to on! On je doista bio tamo! Gledala sam, ukočena od osjećaja krivnje i očaranosti, kako joj stavlja ruku oko ramena i brzinski je grli, nakon čega se ona okreće i odlazi kolnim prilazom do svoga automobila. Nisam ih mogla oboje zadržati u vidokrugu pa sam, rastrgana između gledanja u njega ili u nju, odabrala njega.
Izgledao je sjajno, dakako: tamnoput, širokih ramena, razba-rušene tamne kose, u mornarsko plavoj majici kratkih rukava
i platnenim hlačama, jednom se rukom držao za okvir vrata, gledajući je kako ulazi u automobil. Nju više gotovo nisam vi-djela, a bila mi je ionako okrenuta leđima, no vidjela sam do-voljno da znam kako je vitka, plavokosa i privlačna te kako je resi duga, glatka, sjajna kosa. Upalila je motor, a zatim izbacila glavu kroz prozor.
- Trebamo li još što?
- Možeš donijeti koje pivo — povikao je Charlie. - I pone-staje nam mlijeka.
Ona je kimnula glavom, a potom vješto krenula unatrag po šljunčanom prilazu, okrenula se u krug i krenula prema meni.
U istom sam trenu ponovno naglo spustila glavu.
- Mislio sam da si rekla da trebaš baciti pismo? - kazao je Ben.
- Da, da trebam. Samo ove vezice...
- Mama, imaš espadrile. Gdje je to pismo?
Uspravila sam se u sjedalu i dohvatila torbu. Primijetila sam da Charlie još uvijek stoji na vratima i da sad kad je ona otišla prilično znatiželjno pogledava prema našemu automobilu. Vje¬rojatno se pita tko to pobogu bez očiglednog razloga sjedi preko puta njegove kuće u ovoj praznoj seoskoj ulici.
— Brzo, Bene, evo ga. - Posegnula sam u torbu i utrpala mu pismo u ruku. - Otrči i baci ga, brzo.
Zurio je. - Al' već ima poštanski žig. Trebaš novu marku, mama.
- Nema veze, nema veze, samo ga baci u sandučić.
— Ovo je stari račun za plin, mama. Naslovljen na tebe. Ovo neće nikud otići.
— Samo ga ubaci, Bene, ubaci ga!
Bože, Charlie je sad već stvarno gledao prema nama, zakla¬njajući oči od sunca da bi bolje vidio. Pocrvenjela sam. Morali smo imati razlog što smo ovdje, jer ako poslije negdje primijeti moj automobil, znat će da sam ga vrebala. Ne smije me ni pre¬poznati, jer bi mogao pomisliti: Bože, kako čudno, viđao sam je u Londonu, a sad evo je tu, ispred moje kuće.
-1 otvoreno je, mama. Ovo je samo neko staro pismo koje si imala u torbi. Neće stići.
Duboko sam udahnula. - Naravno da hoće. Morat će platiti tako velik račun da će biti oduševljeni kad dobiju ček.
— Ali račun je za tebe - ustrajao je. - A ne za njih.
- MA DAJ IDI BACITI TO JEBENO PISMO, BENE, IL' ĆU TE JEBENO PREBITI!
Nastala je mrtvačka tišina. Trenutak poslije Ben je sklizimo iz automobila. Prešao je preko ceste, ubacio pismo u sandučić i bez riječi se vratio u automobil. Odjurili smo cestom punom
brzinom točno u trenutku kad je Charlie zakoračio s trijema, u namjeri da krene kolnim prilazom prema nama.
Vladao je strašan muk. Cak je i Max bio zaprepašten.
- Oprosti, dragi - konačno sam graknula, brišući obrvu s koje se cijedio znoj. - Stvarno mi je žao.
- Opsovala si me - rekao je slabašnim glasićem.
- Rekla si jebeno - značajno je dodao Max. - Dvaput.
- Znam, znam, ali znaš, Bene, odrasli katkad moraju - ovaj,
odvrnuti ispušni ventil.
- I namjerno si poslala staro pismo samo da bi zadala više po¬sla poštaru - hladno je dodao. - Sramim te se. Pokvarena si.
Prkosno se okrenuo i zagledao kroz prozor. Zastenjala sam u sebi. Da, i ja sam se sramila sama sebe. Bile su mi trideset dvije godine, a uhodila sam muškarca, i to s dvoje male djece na stražnjem sjedištu automobila. Pobogu. A zaklela sam se da to neću raditi. Rekla sam nikad više, ali Bože, to je bilo jače od mene! On je bio jači od mene. I sve je to izazivalo veliku euforiju
u meni. Davalo mi je razlog za sanjarenje, za tlapnju, premda potpuno neprikladnu i sasvim nedostižnu. Mislim, sad sam vi-djela čak i nju, njegovu ženu — i znala sam, duboko u duši i bez najmanje dvojbe, da je to doista bila njegova žena. Nije mu to bila ni prijateljica ni dadilja, nisu mi trebale ni daljnje ni bolje pojedinosti - no čak ni taj mali udarac u moral nije me zau-stavio nije umanjio moju odlučnost. Sto me je toliko privuklo tom muškarcu? I hoće li se moje stanje pogoršati?, pitala sam se. Hoću li na kraju imati tajnu sobicu posvećenu njemu? Sobicu u koju se može ući samo pritiskom na lažnu knjigu na polici ili nešto slično, i koju će policija pronaći jednog dana, nakon što sam skuhala njegove kuniće i gurnula njegovu ženu s vrha više-katne garaže - sobu po kojoj ću šetati napućenih usana, zureći u galeriju njegovih fotografija polijepljenih po cijelom zidu? Pogle¬dajte ovo, gospodine; i ovo, turobno će reći namrgođeni narednik, pokazujući svome nadređenom kako sam zalijepila svoj profil uz Charliejev, tako da izgleda da nam se usne spajaju u strasnom poljupcu. A zatim prigušen uzvik odozdo. Netko je pronašao vrata u podu. I naslovi sljedećega jutra: UHIĆENA MAJKA DVOJE DJECE: DVA JE TJEDNA DRŽALA OŽENJE-NOG MUŠKARCA ZATOČENOG U PODRUMU.
Ili čak - brzo premotavam na verziju u kojoj nisam baš to¬liko poludjela, nego se samo šuljam po selima i šaljem poštom stare račune za plin - MAJKA DVOJE DJECE UHIĆENA ZBOG UZNEMIRAVANJA SRETNO OŽENJENOG MUŠKARCA.
Progutala sam knedlu. Shvaćate? Čak je i to bilo dovoljno. Već sam čitala takve priče. Čitala ih s užasom, misleći: kako čovjek može biti tako lud, tako nedorastao? A sad, jesam li ja takva? Jesam li postala opsjednuta?
Lagano sam se stresla, a zatim sam ispravila svoja krhka stara ramena. Ne, šmrcnula sam. K vragu, samo smo se malo izgubi-li, ništa drugo. Samo smo se provezli kroz njegovo selo, za ime Božje! Kako sam mogla znati da će biti tamo?
Pronašla sam glavnu cestu i uputila se natrag u Netherby. Naišavši na semafor, usporila sam. No, ipak ga je bilo lijepo vidjeti, sanjarski sam pomislila. I tako predivno neplanirano. Doista, doista neočekivano zadovoljstvo.
- Drago mi je što vas vidim - prošaptala sam kad smo se zau-stavili. Jedan stari momak na biciklu pokraj mene pogledao me je kroz otvoreni prozor, zatečen. Nije pričekao zeleno svjetlo, nego je počeo divljački okretati pedale, riskirajući život. U re-trovizoru sam vidjela kako se dječaci užasnuto pogledavaju.
A dobro, pomislila sam, puštajući kvačilo i duboko uzdah-nuvši. A sad u crkvu. Kako prikladno. Idem okajati grijehe. Po¬gledala sam na sat. Da, bila su gotovo četiri sata, znači vrijeme za susret s Lavinijom. To mi je bila pokora.
Deset minuta poslije stigli smo u selo. Dječaci su i dalje klo¬nulo sjedili na stražnjem sjedalu, dureći se. Kad sam se dovezla do normanske crkvice, pomislila sam kako je lijepa. Četvrtasti, zdepasti stari toranj ugnijezdio se među drevnim tisama koje su širile grane uokolo, crkveno je dvorište bilo zeleno i lijepo održavano, a sve je bilo okruženo niskim kremenim zidom. Tu smo se, dakako, Ned i ja trebali vjenčati, da je bilo po želji Fe¬llowesa. A po želji Fellowesa sigurno je bilo sve ostalo u svezi s ovom crkvom; pretpostavila sam da je na svakom jastučcu za klečanje izvezen njihov obiteljski moto, da je u svakoj grobnici po jedan član njihova klana, da je svaki vitraž donirao netko od njihova plemena - a sigurno je netko od njih i prikazan na njima. Tu Bog baš nije imao velikog utjecaja.
Okrenula sam se u sjedalu i udijelila pomirljiv osmijeh svo-jim suputnicima.
- Obećala sam na trenutak skoknuti ovamo i naći se s tetom Lavinijom, u redu? Ova je crkva stvarno prastara, ispod poda su mrtvi vitezovi i tko zna što sve ne. Možemo pogledati zvonik, ako želite? Možda bismo se čak mogli uspeti.
- Ja ostajem ovdje — izjavio je Ben, kamenog izraza lica zu-reći kroz prozor.
- I ju dodao je Max, ali je izgledao pomalo zbunjeno, kao da se više točno ne sjeća zbog čega smo se svađali, a i svidio mu se spomen mrtvih vitezova.
Uzdahnula sam. - Dobro, ali neće li vam tu unutra biti malo vruće?
Nije bilo odgovora. Slegnula sam ramenima i izašla iz auto¬mobila te se uputila stazom prema glavnome ulazu.
Prošla sam kroz popločeni trijem, kroz potplate osjećajući glatko kamenje koje je udubilo vrijeme, i zakoračila u ugodnu, mračnu svježinu. Gotovo sam odmah uočila Laviniju. Nalazila se točno ispred mene u prolazu, neprestano brbljajući i saginjući se, okrenuta leđima prema meni, skupljajući pune ruke zelenila s ogromne hrpe na podu. Njezin je glas odjekivao unutrašnjošću crkve, sav ushićen, laskav.
- O, tako je lijepo, Mimsy - čarobno, čak bih rekla! Ne znam kako ti uspijeva. Ja se sva uspetljam i na kraju mi kratke budu iza, a dugačke ispred. Sva sam zbrkana.
Odmah sam znala da se jako želi dopasti onome s kim raz¬govara. Brzala je ispred mene, prema oltaru, noseći pregršt ze¬lenila i pjevajući »Nebeski kruše« šumnim kontraaltom. Bog je bio na nebesima, a Lavinia je bila u svom elementu. Slijedila sam je. Nije bila svjesna da sam iza nje, a njezina je pozornost ionako bila čvrsto usmjerena na lijepu djevojku kratke plave kose, koja je gore na oltaru slagala cvijeće u vaze. U pozadini je šepesao pravi prototip starice, koja kao da je ispala iz ne¬kog filma, a usprkos vrućini na sebi je imala ogroman smeđi ogrtač. Dok je polako koračala amo-tamo, voda je pljuskala iz prepunih vaza koje je nosila u rukama. Povremeno bi zastala, čvrsto uhvatila vaze i zapiljila se ispred sebe, kao da je na rubu dijabetičke kome.
- Oprosti što kasnim, Lavinia — zazvala sam kad sam joj se približila. - I bojim se da ne mogu dugo ostati. Ostavila sam dječake u autu.
- Bok, Lucy. - Kad se okrenula, ugledala sam njezino zajapu¬reno, ushićeno lice. - O, ne brini, gotove smo za sekundicu. A sad, Lucy, ovo je Mimsy Compton-Burrell, moja. jako draga prijateljica posesivno se nasmiješila. Zatim se prisjetila pravila lijepog pona¬šanja i ravnodušno mahnula rukom. — O, a ovo je gospođa Barlow.
- Bok- nasmiješila sam se objema. Gospođa Barlow usmje¬rila je pogled nekamo iznad moje glave. Imala sam dojam da loj nisu sve koze na broju.
- Bok- uzvratila je Mimsy. — Došla si se pridružiti radnicima?
- Pa nisam baš sigurna da ću uspjeti napraviti nešto slično ovome - rekla sam, zadivljeno zureći u doista prelijep, pomno složen aranžman od ljiljana, bijelih ruža i zelenila, ukusno spo¬jenih i povezanih dugom mašnom od rafije.
- O, ne brini - kazala je Mimsy. - Svaka je pomoć dobro došla i doista nije važno što ćeš napraviti. Zapravo je baš lijepo svakog tjedna imati nešto drukčije, zar ne, Lavinia?
- O, naravno — ulagivala joj se moja zaova.
- Poljsko cvijeće okruženo rogozom? - predložila sam.
- Savršeno - osmjehnula se. - Ali moram te upozoriti, polj¬sko cvijeće možda neće potrajati cijeli tjedan pa bi ti se na kraju moglo dogoditi da svakodnevno moraš stavljati novo.
- O - brzo sam rekla. - U tom slučaju...
- Bolje zdipi nešto malo izdržljivije iz Roseina vrta. Tritome traju mjesec dana. Jednom sam njima napunila crkvu, ali onda mi je vikar kazao - prilično smetenim glasom - da misli kako izgledaju suviše »neprilično«. Skoro sam ga upitala: Sto, hoće¬te reći da podsjećaju na ukrućene udove? Zamisli samo! Svim se dragim bakicama uzlupa srce tijekom njegove propovijedi. Al' ozbiljno ti kažem, sve prolazi, zar ne, gospođo B.?
Gospođa B. izgledala je zbunjeno. Zatim se iznenada pro¬gurala iza mene. Približila se mom uhu. - Ja sam zabadalo — povjerila mi se promuklim šapatom.
- O! - prenula sam se. - Ma ne, sigurna sam da niste.
- Samo ih zabodem di god stignem - zarežala je. - Natrpaš ma¬lo zelenila iza, par maćuhica ispred, i kud ćeš bolje. Bit će dobro.
- Snažno me gurnula laktom i razvukla usne u bezub osmijeh.
- Aha. Dobro. Hvala na savjetu.
- I ne dopusti Laviniji da te previše optereti - promrmljala je Mimsy kad je Lavinia ponovno požurila prema hrpi pokraj vrata, vrišteći: -Još šlajera! -
- Uništit će te organizacijom ne budeš li oprezna.
- O, itekako sam svjesna toga - promrmljala sam odgovor, razmišljajući kako je Mimsy prijazna. I izgledala je simpatično: imalaje široko razmaknute, iskrene sive oči, plavu kosu s pahu¬ljastim šiškama i srdačan osmijeh koji je otkrivao velike zube. Kako se za ime svijeta uplela u sve ovo?, upitala sam se.
- Samo obavi svoj posao jednom mjesečno i Lavinia će bi¬ti sretna — nastavila je, govoreći krajičkom usana. - Kažem ti, trebat će ti deset minuta ako si dobro organizirana, ali nemoj se, ako imaš imalo pameti, nikako prijaviti za dežurstvo na vjero¬nauku ili pristati surađivati u župnom časopisu, kao što sam ja učinila. Samo reci ne, ko što kažu borci protiv droge.
- O Bože, jadna ti, zar se ne možeš iskobeljati?
Složila je grimasu. - Sad sam već suviše zaglibila, a da ti pravo kažem, prilično uživam u tome. No oduzima poprilično vremena.
- Mogu zamisliti.
- Je 1' treba još paprati? - melodiozno je uzviknula Lavinia sa svoga položaja pokraj vrata.
- Mislim da sam gotova, Lavinia. - Mimsy je povisila glas.
- Sto misliš? - Okretala je vazu kako bi joj pokazala. - Mogu li sad ići? - Nasmiješila se.
- Savršeno. - Lavinia nam je prišla brzim korakom i ulizič¬ki pljesnula rukama. - Totalno savršeno. Jesi otprilike shvatila, Lucy? — zadihano je upitala. - Par velikih aranžmana, po jedan sa svake strane oltara, nekoliko zgodnih manjih na kraju redo¬va, a onda ako još imaš vremena - ispuhnula je zrak iz pluća - i jedan lijepi veliki za pokraj ulaznih vrata. Fantastičan izraz do¬brodošlice. Zapisat ću te za onu nedjelju za dva tjedna, može?
- Može - krotko sam odgovorila. - Samo što sad moram po¬žuriti, dječaci su u vrelom autu i sve to. Usput, jako mije drago što sam te upoznala — nastavila sam, okrenuvši se prema Mim-sy. - Možda ćemo se još negdje vidjeti - dodala sam, pomislivši kako sam možda pronašla srodnu dušu.
- O, ma svakako. Vidimo se u subotu, gore u kući, zar ne?
- Stvarno?
- Da, zar ti mama nije rekla? - Lavinia mi se obratila, mr-šteći se.
- Rekla što? - Priređuje veliku koktel zabavu u tvoju čast, prilično gala primanje. Znaš, da ti izrazi dobrodošlicu u naš kraj, da te pred-stavi svima.
- U moju čast!
- Da, kako bi upoznala ljude. Pobogu, doći će pola grofovije. Strašno zabavno.
- Ali već imam planove za ovaj vikend. Možda će doći moja prijateljica Teresa i njezin sin i...
- Pa to je krasno - prela je. — Sto više, to veselije. Iskreno ti kažem, Lucy, nema uopće problema. Moram još porazgovarati s njom, ali sigurna sam da ne trebaš brinuti. Mama neće imati ništa protiv.

DEVETO POGLAVLJE

Rose me je sljedećega jutra zatekla, nazvavši me prije no što sam bila spremna za nju.
- Dakle, čujem da će ti preko vikenda doći prijateljica?
- Ovaj, da. - Spustila sam knjigu, prebacila noge preko ruba kreveta i brzo dohvatila kućni ogrtač. — Ali slušaj - nastavila sam, gurajući ruke u rukave i pokušavajući istodobno držati slušalicu, imajući nekako osjećaj da zna kako nemarno grickam tost u krevetu, dok dječaci u prizemlju gledaju crtiće. — Namje¬ravala sam te nazvati, Rose, i zamoliti te da ne računaš na nas. Samo što mi je onda Lavinia rekla da priređuješ zabavu pa...
- Glupost - prekinula me je. - Zabavu priređujem zbog tebe, draga moja, kako bi upoznala ljude. Naravno da računam na tebe. I tvoja prijateljica mora doći. Kako se zove?
- Teresa. Teresa Carluccio, i Pietro, njezin sinčić.
- Strankinja?
- Ovaj, da, Talijanka. Ali čuj, Rose...
- Hmm... bolje da to ne spominjemo Archieju. Za svaki slu¬čaj. Iako moram reći da se uglavnom buni samo kad su u pitanju muškarci. Nevjerojatno kako nema nikakve primjedbe na poje¬dine strankinje u nemoguće uskim suknjama, sa šminkom koja izgleda kao da su je nanijele visokotlačnom pumpom. Koliko ostaje ta tvoja prijateljica Talijanka?
- O, samo jednu noć.
- O, samo jednu noć! Ma dobro, dobro, nema problema. Do¬đite onda obje oko sedam, može? A da, usput, neće doći pola grofovije, kao što je Lavinia vjerojatno dala naslutiti, bit će to samo piće u ružičnjaku za pedesetak ljudi, dobro? A sad bok.
Nema problema?, pomislila sam, spustivši slušalicu. Naravno da nema problema; Teresa valjda dolazi u moju vražju kuću, zar ne? Pa mogu valjda pozvati kog želim?
Sjedila sam pogrbljena na jednoj strani kreveta i zurila u te¬lefon, dok mi se iz nosnica pušilo od bijesa, kad me je prenula ponovna zvonjava.
- Halo! — zarežala sam naglo podigavši slušalicu, donekle priželjkujući daje opet ona. Nadala sam se da ću je uzdrmati.
- Čovječe, zvučiš ljutito. Mislila sam da seoske idile smanjuju stres, da ne bi trebale ražestiti čovjeka.
- O, Jess, oprosti. Bok. - Uhvatila sam se za čelo.
- Sto te dakle muči u ovo predivno jutro? Nadam se da se ne radi o onoj tvojoj frustriranoj staroj svekrvi? -vedroje upitala.
- O, ne, ne. Ona je... u redu. Kako si ti, Jess?
- Baš lijepo što pitaš, prijateljice draga. Komunikacijske su veze utihnule, ha? Već sam htjela angažirati goluba pismonošu. Zar nisi dobila moju poruku na mobitel?
- O, Bože, jesam, oprosti. Jesam, Jess. — O, ne, zvučala je uvrijeđeno. -1 namjeravala sam te nazvati, iskreno, al' jedno¬stavno nisam imala kad.
- O! Kako brzo zaboravljamo.
- Ma daj ne gnjavi, tek sam tri dana ovdje, za ime Božje! Zatrpana sam do grla.
- Čime, djetelinom ili kravljom balegom?
- O, djetelinom, svakako. Ovdje je stvarno divno - odušev¬ljeno sam rekla. - Kraj je prekrasan, sve je puno polja, cvijeća i...
- Zraka?
- O, da, tone svježeg zraka. I muha - promrmljala sam, od¬sutno mlatnuvši jednu. - A štagalj je božanstven, kad smo već kod toga. — Malo sam se uspravila i omotala kućni ogrtač oko tijela. Nejasno sam bila svjesna činjenice da je jedan od razloga što nisam nazvala Jess taj što sam željela pričekati dok joj ne budem u stanju reći: Hej, vidi me! Pogledaj moju novu kuću, moj posao, mog muškarca! Ovo posljednje dvoje pripadalo je domeni suviše ambicioznoga, dakako, ali bit je u tome da sam se željela nečim pohvaliti.
Smrcnula je. — Da, pa očigledno imaš bar malo mjesta, u sva¬kom slučaju. Čujem da ti Teresa stiže u posjet preko vikenda. Naletjela sam na nju u Harvey Nicksu.
Sranje. Doista je uvrijeđena. - Stvarno? - uspaničila sam se. — Da, da, istina, dolazi, a namjeravala sam pozvati i tebe, samo sam mislila da ćeš vjerojatno htjeti doći s Jamiejem, a on je još uvijek na onoj Europskoj konferenciji ili čemu već, je 1' tako? — neuvjerljivo sam se izmotavala.
- Ne budi blesava, to je završilo još prije nekoliko tjedana. I zašto bih pobogu htjela doći s njim? Ne, sad je malo kod kuće, za promjenu. Sinoć smo se zapravo strašno posvađali oko toga kako on stalno nekamo odlazi, a ja nikad nikud ne idem, a onda je on na kraju rekao: U redu, zašto onda ovoga vikenda ja ne bih čuvao Henryja, a ti idi u posjet Lucy?
- O, kako lijepo - uzvratila sam slabašnim glasom. - Da, su¬per, pa dođi onda, Jess. Sigurna sam da se možemo svi zgurati. Jedini je problem što se u subotu navečer održava zabava gore u kući, znaš, kod Rose. Prilično otmjeno događanje, koliko sam uspjela naslutiti, što možda baš i nije tebi po volji, ali moglo bi se reći da sam dobila naredbu...
- Glupost, obožavam zabave. Uvijek sam omiljena na zaba¬vama. Imam i elegantnu haljinu, Lucy, a možeš se pouzdati i da ću se civilizirano ponašati na tom otmjenom skupu. Neću hračnuti u šampanjac, neću gurati prste u guzicu starih gene¬rala, neću raditi ništa odurno.
- Ne! Ma naravno da nećeš.
- Znači, vidimo se oko ručka u subotu, može?
- Može, može. Veselim se, Jess.
Spustila sam slušalicu i uhvatila se za glavu. O, Bože, što li ću reći Rose? Srećom, Jess je bila prava pravcata Engleskinja, ali očigledno je bila u labilnom, zajedljivom raspoloženju i bude li nastavila razgibavati govorne mišiće na taj način, bit će mrtvih. Panično sam uletjela u tuš-kabinu, otvorila najjači mlaz kako bih smirila živce i upravo sam počela razrađivati plan djelovanja kad je Ben provirio kroz vrata, snuždenog izraza lica.
- Zove te Teresa. Kaže da ipak ne mogu doći u subotu jer Rozanna ima neke vrčeve ili što ja znam. Nije fer, mama, molim te, nagovori ih da dođu. Želim vidjeti Pietra!
Niz obraze su mu se zakotrljale suze, a ja sam, dok se s mene slijevala voda, psujući zgrabila ručnik i ponovno potrčala pre¬ma telefonu.
- Teresa, računam na tebe - prosiktala sam. - Ben očajnički treba društvo u ovoj zabiti, tu nema nijednog djeteta na vidiku. Kako to misliš, ima vrčeve?
- Grčeve, a ne vrčeve. Spopadnu je strašni boli ispod ru¬ka, znaš Lucy. Mislim da ne smijem ju ostaviti sama. Jučer je iznenada imala napad, vrišti od bola, grozno! Čujem je u mom stan i mislim - o, ne! - i jurim dolje. Mislim, naravno, znaš, mogu dovesti ju sa mnom, valjda. Volila bi to, Luce, al' puno bit će ti...
Pogledala sam Benovo blijedo lice umrljano suzama, njegove velike, tjeskobne oči.
- O, Bože, dovedi je - rezignirano sam kazala. — Pitaj boga gdje ćemo svi spavati, imamo samo jednu gostinjsku sobu, ali dječake ćemo staviti u dnevnu sobu na madrace za napuhivanje...
- A ponijet ću i Pietrovu vreću za spavanje - veselo je dodala.
- O, hvala ti, Luce, bit će jako sretna! U zadnje vrijeme osjeća se loše, u depresija, želi vidit te. Prošlo samo par dana, a svima fališ već jako. I Theu i Rayu! Pozdravljaju te.
- Pa dobro hajde, dovedi i njih - ironično sam dometnula.
- Kad je bal...
Nastala je stanka. - Pa mogu pitati, ali...
- Ne! - zastenjala sam. - Šalila sam se, Teresa. Pozdravi ih, ali molim te, ne više gostiju.
O, Bože, zamislila sam kakvu bi facu Archie složio kad bi se njih dvojica afektirajući pojavili na njegovoj terasi, svaki sa svojom torbicom ispod ruke, ispuštajući zadivljene uzdahe dok promatraju balustradu i udjeljuju komplimente.
Spustila sam slušalicu i počela koračati po kući grizući nokte, razmišljajući što reći Rose. Konačno sam zapalila cigaretu — pr¬vu u ne znam koliko dana - sjela i uzela telefon u ruku, spremna drsko nastupiti. Javila se Pinkie, a meni je palo na um kako bih mogla samo ostaviti poruku.
- O, svakako, Lucy - vedro je rekla - nema problema. Što više, to bolje. Reći ću mami kad je budem vidjela.
I tako je prošao taj dan, a onda još jedan, a kako mi se Rose nije javljala, nakon nekog sam vremena počela ponovno disati, pitajući se zašto sam se za ime svijeta uopće brinula. Očigledno nije imala ništa protiv. Bilo je jasno da joj nije nimalo ne smeta. Uostalom, na kraju krajeva, kad je došla subota, bila sam toliko uzbuđena što ću opet vidjeti staru škvadru da me jednostavno nije bilo briga.
Ben i Max više od sat vremena čekali su na prozoru gostinj-ske sobe, s koje se dobro vidi kolni prilaz, a kad su ugledali au¬tomobil kako se približava, počeli su vrištati od veselja. Sjurili su se niz stube i svi smo izašli ispred kuće kako bismo dočekali goste kad se iskobeljaju iz automobila. Dječaci su se bacili na Pietra i odmah su nestali u kući, a zatim se pojavila Jess, žmir¬kajući na suncu. Teresa je povezla nju i Rozannu pa je bila u pomirljivom raspoloženju kad je izašla sa stražnjeg sjedala, sva odjevena u crnu likru, s tamnim naočalama na očima, oličenje Londončanke. Slijedila ju je Rozanna, omotana u bež svilu, izgledajući prelijepo, ali blijedo i krhko dok je nesigurno izlazila iz automobila, noseći ogroman buket ljiljana u naručju.
- Draga, kako divno - promrmljala je, srdačno me grleći. -Jako je lijepo od tebe što si me pozvala.
Kad sam joj uzvratila zagrljaj, dobila sam osjećaj da su joj oči pune suza. - Lijepo je od tebe što si došla - uvjeravala sam je, doista tako misleći. - Kako se osjećaš?
- Bolje - osmjehnula se. - Teresa me je natjerala da odem k liječniku, koji me je uvjerio da imam blagi oblik reume, a ne Parkinsonovu, kako sam se već počela pribojavati, jer je moj dragi stari tata umro od nje.
- O, Rozanna, drago mi je što to čujem. Sigurno si se bri¬nula.
- Bila sam malo nervozna — priznala je.
- Čovječe, ogromna je! — zadivljeno je rekla Teresa, izašavši iz automobila i zagledavši se u kuću.
Jess je skinula naočale, gledajući u istom smjeru. Izgle¬da umorno, pomislila sam. — Nije baš štala za krave, ha?
- prokomentirala je. - Moram priznati, Lucy, da sam očekiva¬la nešto malo priprostije.
- Doista? - uzbuđeno sam uzvratila. - Ma ne, strašno je ot¬mjeno, a pogledajte unutra. - Širom sam otvorila vrata, a sve tri su zinule.
- Ludilo! - rekla je Teresa. -I - ooo! - zastenjala je. - Pogledaj te divne tkanine, na stolicama, i zavjese! Tvoja Rose ima ukus.
-I ove krovne grede mogu poslužiti za dobru zabavu - pro-mrmljala je Rozanna, podigavši pogled.
- O, dječaci se zabavljaju. Strašno im se sviđaju.
- Usuđujem se reći da ona to vjerojatno nije imala u planu -promrmljala je Jess, gurajući mi prilično toplu bombonijeru u ruke. - A gdje su ostali Fellowesi? - Sumnjičavo se osvrnula oko sebe kad smo ušle unutra. - Majka Rose, primjerice? Ne mogu vjerovati da nas ne vreba iz nekog kutka, da nas ne želi brzinski promotriti, malo nas odmjeriti. A gdje je Tragična Lavinia? Ne maše bocom, ko obično?
Teresa se zahihotala. — Čule smo sve o njima u auto - priznala je, pomalo se srameći.
- O, ne, drže se na udaljenosti - vedro sam uzvratila, žaleći što ih je Jess upoznala. — Zapravo su strašno dragi - dodala sam, svjesna junačke dimenzije svoga odgovora.
- Dragi? - Jessine su se oči razrogačile. - Rose Fellowes? Nemoj me nasmijavati. Srdačna je ko smrznuta riba, ha? Ili ko dimljeni losos?
- Ma daj, Jess, ne potpiruj vatru! - prosiktala sam, gurajući je brzo uza stube, a ona je povlačila kovčeg za sobom. - Gošća si u njenoj prokletoj kući pa bi se mogla malo pristojnije ponašati.
- Njenoj kući? - Zastala je na stubama i namrštila se. - Mora da si se zabunila, Luce. Mogla sam se zakleti da je kuća tvoja.
Iscerila se dok sam škrgutala zubima, a zatim je iznenada spustila kovčeg i zagrlila me.
- Oprosti — skrušeno je rekla. — Pobogu, oprosti. Već se po¬našam ko krava, je 1' tako? Stvarno sam bezobrazna. Samo sam malo ljubomorna, ništa drugo. - Uzdahnula je. - Trenutačno se kod kuće neprestano borim, ako baš moraš znati; beba ur¬la, prljave pelene, besane noći, sićušan stan i muž kojeg nikad nema. Utonula sam u blato usranog očaja, a onda vidim tebe u ovoj palači... - Zamišljeno se osvrnula oko sebe. - Čini se da li se ovaj put doista dočekala na noge, Luce.
Uzvratila sam joj zagrljaj, osjetivši olakšanje. S obzirom da je došlo od Jess, to je doista bilo priznanje. — Ma ne brini. Ne teku mi baš samo med i mlijeko — velikodušno sam je uvjeravala.
- Drago mi je što to čujem. Moram zabiti svoje cinične zube u nešto ili će me spopasti simptomi odvikavanja. I ne brini zbog večeras. - Namignula mi je. - Zaslužit ću tvoje gostoprimstvo, bit ću dobra ko sunce. Nećeš ni prepoznati svoju dostojanstvenu, društveno prilagođenu prijateljicu. Sve ću ih redom šarmirati.
Zahvalno sam se nasmiješila i sve ih smjestila u sobe; Roza-nnu i Teresu u jednu sobu, Jess sa sobom, a dječake u prizemlje. Poslije smo u vrtu svi objedovali goleme količine tjestenine i salate, a mi smo popile suviše vina pa smo se na svaku sitnicu valjale od smijeha, posebice kad je Rozanna pričala kako su Theo i Ray priredili pravu predstavu svađajući se na uglu koje će cvijeće kupiti toga tjedna, sto je kulminiralo Rayevom bije-sno izgovorenom rečenicom: E pa ako ćemo kupiti tulipane, onda mi lijepo možeš vratiti moje gaćice Calvin Klein/
Dječaci su se za to vrijeme veselo igrali, ponosno pokazu-jući Pietru gdje se što nalazi, dok smo mi cijelo poslijepodne tratile vrijeme; ispile smo sve boce do dna, ležale na leđima na
uspavljujućoj izmaglici i izlagale dijelove tijela koji mjesecima nisu vidjeli sunčevu svjetlost. S vremena na vrijeme jedna bi od njih tri tromo otvorila oko i dremljivo promrmljala: - Tako je divno ovdje, Lucy. Udahnite miris tih ruža!
-I tako mirno - promrmljala bi druga.
Smiješila sam se u sebi i moram priznati da sam se osjećala prilično samodopadno i posjednički, ali također bih se povre¬meno uspravila u sjedeći položaj i nervozno se osvrnula preko ramena, kako bih provjerila je li nam se možda približava Lavi-nia, željna pridružiti nam se, lagano posrćući, zveckajući čašom s ledom i limunom, spremna za zabavu, veselo uzvikujući — Ju-huuu! - što bi oduševilo Jess. Srećom, nije se pojavila.
Kasnije poslijepodne, kad smo se sve oprale i preodjenule u svečanu odjeću, i dalje smo se imale čemu diviti. Večer je bila prekrasna, a dok smo koračale po poljima prema jezeru, sunce je već bilo nisko na magličastom nebu. Namjerno sam ih povela prilično zamršenim, ali lijepim putem; sa stražnje strane štaglja, kroz livade zlatica gdje vrbe malaksalo njišu paperjastim lišćem na večernjem povjetarcu, a zatim nizbrdo uz blistavo jezero, ko¬jem se čak i zavidna Jess naglas divila. Prešle smo preko drve¬noga mosta, nakon kojeg je uslijedio fin prijelaz iz prirodnog u njegovani krajobraz: livade poljskog cvijeća zamijenio je pomno održavani park; a zatim smo krenuli uzbrdo prema Netherbyju, koji se ponosno šepirio na obronku, okupan večernjim suncem.



- Dio mio - uzbuđeno je rekla Teresa, iznenada uhvativši Pi-etra za ruku. - Što je ovo, Balmoral?
- Ne budi blesava - ironično je uzvratila Jess. - Rose se si¬gurno ne bi udostojala pokazivati posjetiteljima dvorac i imanje, ko što čine u Balmoralu.
- Zapravo, tu griješiš - izvijestila sam je. - Četvrtkom i pet¬kom stvori se uredan red, a sitna starica iz Nacionalne zaklade vrši tu dužnost u trajanju od točno četrdeset minuta.
- Ma daj! Hoćeš reć', ima luksuzne dvorane i takve stvari? — upitala je Teresa.
- Naravno da ima - uvjeravala ju je Jess. — Ima čak i odaja s prijestoljem, kroz koju uredni red mora ići u koloni, pognutih glava, iskazujući poštovanje lady Rose, ustoličenoj.
Teresa se uzrujano nasmijala. - Sad me zezaš.
- Dakako, ali vjeruj mi, bila bi ta sposobna za takvo što.
- A rekla si da ćeš biti pristojna — promrmljala sam dok smo se približavale ružičnjaku. U njemu se već natiskalo mnoštvo dotjeranih ljudi.
- Znam - uzdahnula je — ali nije još ni dopola probudila zvi-jer u meni. Pogledaj sve ovo.
Promatrale smo tu vrevu ispred sebe; svi su čavrljali iz sveg glasa, zveckajući čašama za šampanjac, dok se sumrak sve više spuštao. U krošnjama stabala svjetlucale su žaruljice, a ispod njih ruže su u vijugastim lijehama okruživale gomilu, dok se nji¬hov opojni miris miješao s mirisom ukrasnog duhana na terasi.
- Znaš, Lucy — povjerila mi se Jess na uho - potajice sam za¬pravo užasna provincijalka i snob. Obožavam Kraljicu i domo¬vinu i sve te znakove kraljevske časti, ne bih ih mijenjala ni za kakvu odurnu jadnu republiku i opalila bih po nosu svakog be¬zobraznika koji bi mi to predložio, ali ovo mjesto u meni pobudi želju da skočim na prvi stolac i zapjevam »Crvena zastava.
- Za moje dobro, odupri se tom nagonu — ozbiljno sam je preklinjala dok smo se pomicale prema naprijed, gurajući se kroz gužvu..
Namjerno sam došla prilično kasno, nadajući se da će se ve¬ćina ljudi dotad već okupiti pa da će se mojih nekoliko dodat¬nih gošći lako pomiješati s gomilom i neće suviše upadati u oči. U tom mi se trenutku to učinilo razboritim manevrom, jer je vrt doista bio pun ljudi, no ipak nitko, po mome mišljenju, nije izgledao tako božanstveno kao Rozanna u jednostavnoj bije¬loj, platnenoj kratkoj haljini bez rukava, pokazujući vitke ruke i noge preplanule zlatne boje, dok joj je plava kosa u slapovima padala niz leđa; i nitko nije izgledao toliko u trendu kao Teresa i Jess u uskim, svjetlucavim haljinicama iz King's Roada i san¬dalama s tankim remenčićima. Rose nam je prišla u roku od samo nekoliko sekundi.
- Draga moja, tko je ona prelijepa djevojka? - promrmljalaje, a ja sam uzela čašu s poslužavnika koji je konobar nosio uokolo.
- Hmmm? -Jess se mudro izgubila u masi, a ja sam se osvr¬tala oko sebe, pretvarajući se da nemam pojma o kome priča. Ali nije bilo izlaza. Uperila je koščati prst u nju.
- O, to je Rozanna - rekla sam.
- Rozanna?
- Rozanna Carling. Noćas će prespavati kod mene - hrabro sam dodala, iskapivši šampanjac kako bih se ohrabrila. Rose je izgledala zatečeno. Očigledno nije dobila moju poruku, ali ja sam iskoristila njezinu šutnju pa sam pozvala Rozannu. Bila sam sigurna da joj ne može biti neuljudna u lice.


- Rozanna, ovo je Rose Fellowes, naša večerašnja domaćica. Rozanna ju je pozdravila, a Rose je pognula glavu, samo
malkice. Ukočeno se nasmiješila, izgledajući kao da je progu¬tala limun.
- Draga moja, nisi rekla da imaš još gostiju - promrmljala je, još uvijek pognute glave.
- O samo jedno-dvoje - besramno sam uzvratila. - A ovo je - nastavila sam, ohrabrena, kad nam je Archie prišao laganim korakom - naš domaćin, Archie Fellowes. Rozanna Carling.
Archiejeve su se oči neobjašnjivo iskolačile i zamalo je pre¬grizao čašu. — Rozanna! - zabezeknuto je kazao.
- Već smo se prije upoznali - prela je Rozanna, pružajući mu preplanulu ruku. - Archie, drago mi je vidjeti vas.
- O, hm, da ja... — nejasno je izgovorio Archie, rukujući se s njom, a lice mu je već postalo ljubičasto. Na obrvi su mu se pojavili grašci znoja.
- Upoznali ste se? - Rose se namrštila. - Gdje?
- A, to. Čekaj da razmislim. Gdje ono? Hmm... - Archie je zamuckivao.
- U Gornjem domu — brzo je rekla Rozanna, smiješeći se. — Na primanju koje se tamo održavalo, u svibnju. Sjećate se, Archie?
- Doista? - Izgledao je zatečeno. - O! O, da, da, tako je. Gornji dom. A ti si ostala ovdje, draga. — Uznemireno je pogle¬davao ženu, grizući donju usnu. - Brinula si se o... hm, znaš. Ružama.
- Ali... što ste vi pobogu - Rose se okrenula prema Rozanni radili u Gornjem domu?
- O, bila sam s ocem, lordom Belfontom. — Mirno je gledala u Rose, ni ne trepnuvši.
Rose je međutim treptala. - O, doista? - Sumnjičavo ju je promatrala. Archie je i dalje mahnito kimao glavom, pogleda prikovanog o tlo.
- Hmm, da, Belfont. Tako je - promrmljao je.
- Pa jako mi je drago što sam vas upoznala, draga moja. -Rose se konačno pribrala. — Uvijek mi je drago upoznati Lucyne prijatelje. Ali molim vas, ispričajte me, moj muž i ja jednostavno
moramo ići porazgovarati s ostalim gostima. Toliko je mnogo ljudi, treba ih sve obići. Archie, dođi. - Pozvala gaje oštro, kao psa, a on je plaho krenuo za njom.
- O, molim te, nemoj mi reći - zastenjala sam kad su nestali, zatvorivši oči. — Molim te, nemoj mi reći, Rozanna...
- Da mije bio mušterija? Potencijalna, kad smo već kod to¬ga, al' sam ga odbila. Prestar je, a ionako me nije mogao pri¬uštiti. Stari Archie Fellowes je prava škrtica, no preko njega sam upoznala jednog mnogo mlađeg, ljubaznijeg tipa koji mi je godinama bio redovita mušterija. On je bio na gubitku, a ne ja. Ali moram ti reći, Luce, nisam imala pojma da ti je on sve¬kar. Zamisli samo, mogla si naletjeti na njega na stubištu naše zgrade! Zamisli samo kako bi to bilo zabavno!
- Ludnica — mrko sam promrmljala. -Jasno ti je valjda da je Rose odmah odjurila u knjižnicu, potražiti te u Debrettovom vodiču kroz plemstvo?
- Tamo će me i naći — slatkim je glasom uzvratila ona.
- O! - trepnula sam. - Zaista?
- Zaista. - Osvrnula se oko sebe, pa uzdahnula. - Zapravo poznam prilično mnogo ljudi na ovom prijemu. Možda bolje da odem. Ne želimo valjda da brdo muškaraca počne gristi čaše i izbjegavati moj pogled, ha? Moram ti reći, novost mi je vidjeti ih sa suprugama. Doista čudesno - razmišljala je. - Mogla bih u nekoliko trenutaka raščistiti ovo mjesto.
- Molim te, nemoj - uznemireno sam kazala. - Ja bih mo¬rala živjeti s posljedicama. O, gledaj, ide jedan kojeg nadam se ne poznaš, jer nema ženu koju bi mogao varati. Hectore, ovo je Rozanna Carling.
Hector nam se bojažljivo približio, rumeneći se, i pružio ru¬ku, dok mu je povećana adamova jabučica poskakivala u grlu.
Uvidjevši da je nepatvoreni nespretnjaković, Rozanna mu se blago nasmiješila i povela razgovor koji se, kad je Hector u pita¬nju, mogao nazvati živahnim, a ja sam iskoristila priliku i odše-tala dalje. Neodređeno sam tražila Teresu i Jess, nadajući se da su dobro, ali nisam se trebala brinuti. Gledajući uokolo, opazila sam ih oslonjene o zid terase, gdje su hihotale poput školarki, a njihovu su se pažnju svojski trudili zadobiti dvojica starijih, srdačnih lovačkih tipova, koji očigledno nisu mogli vjerovati da su na Roseinom primanju naletjeli na dvije takve lijepe, mlade Londončanke. Činilo se da se Jess i Teresa, bez muževa, hvala na pitanju, sjajno provode i koketiraju ko lude. Gledala sam ka¬ko Jess, zabačene glave, urlajući od smijeha, veselo uzima čašu sa šampanjcem sa poslužavnika u prolazu, očigledno prevladav¬ši sve zle slutnje koje su je prethodno možda mučile u pogledu druženja s vladajućom klasom.
Poskočila sam kad me je Lavinia iznenada uhvatila za ru¬ku odzada. - Mislim da bi trebala upoznati Simona - žurno je prosiktala, nesigurno se njišući pokraj mene sve dok se nije zaustavila, pokušavajući me fokusirati crvenim, kapilarama iz-brazdanim očima. - Zapravo, mislim da je to neophodno.
- Simona?
- Da, krasan čovjek. Pobogu, mama je večeras pozvala sva¬kojake budaletine. Ne mogu ti ni reći koliko sam šokirana kri¬terijima, Lucy, i jako mi je žao, ali Simon je drag. Svidjet će ti se. Komad župnog dvora.
- Molim? - pogledala sam u smjeru u kojem je nagnula gla¬vu, pokazujući prema bljedunjavom muškarcu duguljaste glave U sjajnom smokingu.
- Vlasnik je bivšeg župnog dvora. Ne bih se zadovoljila njime, dakako, jedva bi ga se moglo nazvati impozantnim. – Šmrcnula je i zamahnula čašom u smjeru leđa blijedoga muškarca. - No, zgodan jest.
Pokušavala sam ga bolje pogledati. - Misliš?
- Ne, ne, župni dvor.
- A tako. - Pribrala sam se. - Aha, shvaćam. Ma onda ne, Lavinia, u tom slučaju ja se ne bih nikako zadovoljila. Znaš, osim ukoliko se radi o vrhunskom georgijanskom zadnju okru¬ženom opkopom, s četiri tisuće hektara zemlje i safari parkom u pozadini, bojim se da me ne bi uopće zanimalo. - Poklonila sam joj dražestan osmijeh i krenula dalje.
- Tako i treba - čula sam kako mrmlja iza mojih leđa. A onda se je, prilično ratoborno, obratila lakeju u prolazu. — Do vrha, molim, mladiću. Da, potpuno sam sigurna. Samo ulij, proklet bio!
Hector se ponovno pojavio pokraj mene. Ponovno je bio sam, dakako, i izgledao je nezgrapno, kao sto je pretpostavljam uvijek izgledao na zabavama ove vrste.
- Izgledaš krasno - sjetno je prozborio. Iznenađeno sam se osmjehnula. - Hvala ti, Hectore.
- Svi to kažu. I svi me stalno pitaju tko si ti. Kad kažem Ne -dova žena, nitko ne vjeruje. Valjda te se sjećaju iz davnih dana, Znaš, kad si bila prilično debela. I imala tamniju kosu.
Zahihotala sam. Nitko ne bi mogao optužiti Hectora za slat¬korječivost, a s obzirom na tu svoju zavodljivu osobinu koju izražava u čavrljanju, je li doista čudo što si još nije pronašao ženu?
-Još ćeš mi reći i da se ne znojim previše, s obzirom da sam debela.
- Stvarno se ne znojiš? Uzdahnula sam. - O, Hectore...
- A i ona je jako draga - nastavio je, pokazavši glavom prema Rozanni, koju su sad već okružili obožavatelji.
- Rozanna?
- Aha. — Uzdahnuo je. Na trenutak je izgledao zamišljeno. — Znaš - iznenada je ponovno progovorio - neki dan mi je palo na um, Lucy, da bih se možda jednostavno trebao oženiti tobom. Odvesti te pred oltar i prekinuti sve te priče.
Poskočila sam od užasa. - Mene!
- Da, što kažeš?
- Ma Hectare, ja doista...
- Znaš, učinio bih pravu stvar za Neda i sve to. Brinuo bih za tebe. U njegovo ime.
Nasmiješila sam se i stisnula mu ruku. — To je jako lijepo od tebe, Hec, ali rekla bih da je to izvan opsega tvojih obveza, ha? Ta vrsta viteštva odavno je izumrla.
- Ma ne znam, ne bi bilo baš tako loše. Pomisli samo, ne hi morala upoznavati članove nove svojte, a s moga stajališta, dobro si mi poznata i tako to. I lijepa si. A i već si bila udana, dakako, sve ti je to već poznato. Ne bi te suviše šokiralo. Vje¬rojatno zapravo znaš više od mene.
Iznenada sam dobila silnu želju da se stvorim na nekom dru¬gom mjestu. Možda u zahodu. Savršeno, to bi bilo dobro. Izvi¬jestila sam Hectora o svojoj potrebi i udaljila se brzim koraci¬ma, uznemireno se osvrćući preko ramena dok sam koračala prema kući.
Zaključivši kako bih se doista mogla malo sakriti u toaletu, prošla sam kroz stražnji hodnik i odlučila ući u kupaonicu po-kraj smočnice, s obzirom da većina gostiju vjerojatno ne zna za nju. Kad sam uhvatila za kvaku, začuo se vrisak. - Čekajte malo! Samo tren!
Dvije sekunde poslije pojavila se Pinkie, boje lica u skladu sa svojim imenom, grozničavo zažarenih obraza. Kosa joj je bila razbarušena i mahnito je pokušavala spustiti veoma usku, kratku crnu haljinu. Trenutak poslije za njom je izišao jednako rumen mladić, namještajući leptir-mašnu.
- Ups! Oprosti, Lucy - zahihotala je Pinkie.
- Ooo - prela sam, nadajući se da to činim nehajno — ovo je sigurno Ludo.
- Ludo? - Podigao je pogled s leptir mašne, blijedo se zapi-ljivši u mene. - Ne, ne, ime mije Peregrine Vesty. Drago mi je.
- Nasmijao se pokazujući zube i pružio mi ruku.
Kratko sam je protresla, a zatim pohitala u utočište toaleta, dobro zaključavajući vrata za sobom. Bože, kakva obitelj, po¬mislila sam, trznuvši suknju prema gore i žestoko se spustivši na zahodsku dasku. Nije ni čudo što je Ned bježao od njih kao od kuge.
Izašla sam nekoliko minuta poslije, oprezno se osvrćući oko sebe, dobro pazeći da ne naletim na Fellowese. Srećom, u me¬đuvremenu su stigle tetke, koje su privukle pažnju okupljenih na sebe. Crvena se fiesta, bučno se dokotrljavši prilaznim putem
- i toliko prestrašivši uzvanike u ružičnjaku da su odmah umu-knuli, sigurno pretpostavivši da će razulareni mladići iz okolice koji obožavaju juriti automobilima proletjeti ravno kroz njih i porušiti ih poput čunjeva - zavrtjela oko vodoskoka i zastala, dok su svi bojažljivo iščekivali što se sljedeće dogoditi. Stigla sam točno na vrijeme da posvjedočim prizoru: automobil se nije zaletio unatrag u živicu, nego je poskočio prema naprijed, na travnjak, za dlaku promašivši konobara, koji je morao pobjeći s puta, klizeći po travi dok se nije zaustavio, usput ispustivši poslužavnik koji je odletio u zrak. Tetke su sasvim mirno izašle iz automobila. Zasjale su punim sjajem, odjevene u iste haljine drečavo ružičastog i žutog cvjetnog uzorka, ukrašene rajskim pticama. Odmah mi je sinulo da su to dakako zastori. Otud no¬vinski papir na prozorima. Na nogama su nosile divovske salon-ke velike poput brodova, također jednake i vjerojatno kupljene na rasprodaji robe s greškom u ogromnim veličinama.
Dok smo ih promatrali kako se odlučnog koraka približavaju okupljenima, čula sam kako Rose šapće Archieju iza mojih le¬đa: - Morat ćemo ih opet odvesti doktoru, Archie. Nagovoriti ga da im naredi da prestanu voziti. Jednog će dana nekog ubiti. Betty Partridge kaže da svaki dan tako jure selom!
- Strašno je teško živjeti u Netherbyju ako nemaš auto - bla¬go je primijetio Archie.
- Mnogo je teže živjeti u Netherbyju ako si poubijao polo¬vicu stanovnika! — odbrusila mu je ona prije no što se bijesno udaljila.
- Ne bi zapravo bilo velike razlike - začula sam ironičan glas u uhu. - Većina je stanovnika ovdje ionako već napola mrtva.
Naglo sam se okrenula. -Jack! - oduševljeno sam rekla, a on me je već podigao u zrak, žestoko me grleći. — O, Jack, baš mi je drago! Sto radiš ovdje?
Jack je bio Nedov rođak, drag, bespoštedan, razuzdan muš-karac; visok, plavih očiju kao i svi Fellowesi, a krasile su ga ko-vrče tamne crvenkasto-kestenjaste boje i sramotno zgodno lice.
- Kako to misliš, što radim ovdje? Pa valjda sam član obitelji?
- Da, ali mislila sam da ne podnosiš ovakve domjenke!
- O, ovaj ne bih propustio ni za što na svijetu. Ovdje sam u poslovnoj ulozi, znaš, kao antropolog. Došao sam vidjeti jedan drugi svijet. Tmuran i udaljen. - Nasmiješio se. - Osim toga, čuo sam da si ti ovdje pa sam pomislio kako bih mogao doći i malo te ugnjetavati.
- Ostaješ dulje?
- O da, svakako. Svakako ću užicati malo gostoprimstva, ali ne zauvijek, kao ti. To bi bilo beskrupulozno. Ne, došao sam samo na nekih mjesec dana, dok mi se kuća preuređuje. - Vra¬golasto me je promatrao preko ruba čaše.
- Jack, ja ne žicam - bijesno sam uzvratila. - Ne znam što su ti rekli, ali Rose mi je ljubazno ponudila štagalj, a za dobro dječaka, jednostavno za dobro dječaka...
- Mislila si da bi bila luda kad bi gledala poklonjenom konju u zube. I potpuno si u pravu. - Nasmiješio se. - Ne brini, Luce, samo želim vidjeti je 1' još uvijek onako fantastično motaš ko nekad. Samo te cimam.
- O, Vrsni ribič - trpko sam primijetila.
- Dakako, a jedva čekam uskoro se upustiti u pravu stvar, kad sam već tu. Rijeka izgleda savršeno. Ipak - zamišljeno je dodao, gledajući oko sebe - bit će zanimljivo vidjeti hoćeš li popustiti. Još uvijek te dakle nisu gurnuli u pijanstvo, ko neke koje znam? - Podigao je obrve promatrajući Laviniju koja je teturala nedaleko od nas, mrmljajući si u bradu, stežući bocu pjenušca u naručju.
Zastenjala sam. - Nisu, ali imam osjećaj da je to samo pitanje vremena. Zaboravila sam... ma ništa. - Zastala sam, osjećajući krivnju.
- Koliko su svi oni jezivi? A ne, ja nisam - rekao je, odma¬hujući glavom, napućenih usana. — Dovoljno je da zakoračim kroz ulazna vrata i sva mi se sjećanja vrate u veličanstvenim,
živim bojama. Ipak, nužda je nužda, a moram priznati da sam trenutačno pomalo u nuždi. - Veselo je iskapio piće.
Nasmiješila sam se. Jack je bio nekakav sveučilišni predavač, onoliko koliko mu je njegov raskalašeni društveni život uopće dopuštao da ima bilo kakav posao. Jedva je uspijevao zadržati radno mjesto na Londonskom sveučilištu, a kad ne bi bio izve¬den pred dekana zbog neprimjerenog ponašanja, podučavao je engleski jezik i teatrološke studije. Pomalo se bavio i pjesniš¬tvom, potajno, ali kako je uvijek prilično potišteno primjećivao, pjesništvo se baš i ne može mjeriti s poslovnim bankarstvom, a činilo se da on stalno upada iz jedne novčane krize u drugu.
- Znači, trenutačno nemaš nikakvo unosno zaposlenje, Jack? - ljupko sam se raspitivala.
Uspravio se. — Želim da znaš da će mi uskoro objaviti tanku knjižicu, za koju sam primio ne baš tako malen predujam. Usto sam postao voditelj svoga odsjeka, ali ako možda nisi primijeti¬la, Lucy, sad smo usred praznika pa moje usluge nisu potrebne. Rekao sam ti već, došao sam te živcirati.
- Bit će zabavno - uzvratila sam, ozbiljno to misleći. Premda je bio nedvojbeno amoralan i pratio ga je loš glas
zbog nepriličnih ljubakanja s lijepim ženama, Jack je bio sjajno društvo. Zračio je živahnošću i bio je jedini član obitelji za ko¬jeg je Ned ikad imao vremena. Kad sam upoznala Neda, prije mnogo godina na plesu u Oxfordu, bio je sa Jackom. Njih su dvojica bili oslonjeni na šank u fakultetskom baru i sve su se više opijali - Ned je to činio tiho, a Jack bučno - a onda me je Ned počastio pićem. Zatim smo cijelu noć plesali u nekoj vrsti euforičnog transa — pogleda prikovanih jedno za drugo, kao da prepoznajemo nešto doista predivno — a ostatak večeri više nisam vidjela Jacka. Sljedećega je jutra međutim nastala velika graja kad su ga pronašli u krevetu s nadstojnikovom kćeri pa je morao brzinski izaći, potpuno nag, prekriven samo pregačom, kroz prozor na drugom katu. Nasmiješila sam se pijuckajući, prisjetivši se škripca iz kojeg smo ga izvukli Ned i ja.
- A ti, Luce, jesi li bolje? - blago me je upitao, prekinuvši me u razmišljanju.
Lecnula sam se. - O! O, da, mnogo bolje, hvala. - Zacrve-njela sam se. Jadni mi je Jack mnogo puta pravio društvo nakon Nedove smrti, u večerima ispunjenim jadom. Oblijevala sam ga suzama, i to ne samo u ono prvo doba. Sve donedavno izlagala sam ga cmizdravim ispadima u Royal Avenueu, dok se još ni¬sam potpuno oporavila.
- Dugo mije trebalo — pokajnički sam rekla. - Sigurna sam da si i sam svjestan toga. Ali znaš, Jack - podigla sam pogled -mislim da sa sigurnošću mogu reći da sam nakon četiri godine dobro, barem onoliko koliko ću ikad moći biti. - Nasmiješila sam se. — A ti? Jesi još uvijek ogrezli zavodnik? Još se uvijek nudiš po sveučilištu, slamaš srca studenticama i rasturaš bra-kove kolegicama? - Osvrnula sam se oko sebe. - Neobično mi je vidjeti te bez pratnje, moram priznati. Sto je s onom pneu-matskom brazilskom ljepoticom s kojom sam te srela prošli put? Božanstveno je izgledala.
- Glupa ko noć. - Razrogačio je oči.
Zahihotala sam. - Ma daj, nije valjda bila baš tako grozna.
- O ne, nije bila tako grozna. Zapravo, bila je vrlo dobra, u mnogim pogledima - naročito horizontalnom - i oku ugodna, ali ipak je imala manjak sive tvari. Pa sam zaključio da je njezina najbolja prijateljica, Ursula od Sjevera, veći izazov. Ispostavilo se da je to bila greška, jer je Ursula bila velika cura, mnogo veća od mene, a ja još uvijek imam modrice koje to dokazuju. —Tobože se stresao. - Ali zapravo - zamislio se - zapravo sam zbog mno¬go čega zahvalan staroj dobroj Ursuli. Ona je bila katalizator, znaš, Lucy, prekretnica u mojoj karijeri. Nakon Ursule osjećao sam se izmoždeno, iscrpljeno, poput olupine, ali sam se opora¬vio i danas... pa, mogu reći da sam novi čovjek.
- Zaista? Kako to?
- Prilično je jednostavno. Odlučio sam napustiti predatorsku seksualnu ulogu koju su mi nametali niz godina. Umorio sam se od nje, znaš. - Njegove su se plave oči nedužno raširile.
Zahihotala sam. - Ne vjerujem ni jednu jedinu riječ! I tko uopće kaže da ti je ta uloga bila nametnuta?
- O, ali to je istina. - Uzdahnuo je. - Svi mi slobodni muškar-
ci koji ne patimo od prhuti i ne smrdimo ispod ruke imamo za¬strašujući osjećaj obveze prema trčanju za nježnijim spolom, ku¬žiš. A ponekad, iskreno rečeno, jednostavno nisam raspoložen. Nemam energije. Katkad čeznem za vremenima kad je muška-rac mjesecima maštao o stražnjem dijelu vrata, možda skrivenog ispod srednjovjekovnog vela, sagnutog kako bi se proučila neka dražesna šivana čipka, a onda bi odgalopirao s prijateljima u ne¬ku žestoku, krvavu bitku u Škotskoj. To je sigurno bilo fenome-nalno. Mnogo, mnogo mirnije - zamišljeno je rekao - i više sek-
si. Sva ta zapretana žudnja, a da nikad zapravo nisi učinio ono...
- Osim sa svojom kurvom, dakako.
- O, dakako. Pa muškarac mora imati ispušni ventil. — Iska-pio je piće i uzdahnuo. - Ne, bojim se da sam završio sa ženama i namjeravam se povući iz cijelog tog zamornog cirkusa. Pla¬niram si izgraditi lijepi, mali platonski svijet u kojem ću imati više remena za uživanje u književnosti i umjetnosti, jer iskreno rečeno, Luce, trenutačno sam tek stara, izmoždena olupina. — Žalosno je pogledao u čašu.
Nasmijala sam se. — Živnut ćeš ti već.
- O ne, nikako. Dosta je bilo živahnosti. Bože, nemaš pojma kako je to! Sve je strašno predvidljivo. Sve to obvezujuće naga¬njanje kako bi se održao ugled, a onda kad konačno imaš slo¬bodnu večer, u onom užasnom trenutku kad se neka stražnjica obavijena likrom spusti na barski stolac pokraj tebe, tres! - shva¬tiš da te čeka još jedna tura žestokog flertovanja i ode u nepovrat tvoja mirna večer uz bocu piva i knjigu. O, Bože, kakav napor, koliko potrošene moždane energije, koliko truda da osvojiš, da budeš šarmantan, a onda pravac u njezin stan gdje moraš izvr¬šiti neke navodno prvorazredne manevre i dokazati svoju ve-ličanstvenost u krevetu, a sljedećeg se jutra probudiš okružen plišanim igračkama, s glavoboljom i bez čistih rezervnih gaćica. - Stresao se. — Prestar sam za sve to. - Potišteno je odmahnuo glavom i ponovno zabio nos u čašu sa šampanjcem. - Zapravo ponekad pomislim... Opa? - iznenada je rekao, ne odvojivši sa¬svim lice od čaše. - Što to imamo ovdje? Prilično lijepo.
Pratila sam njegov pogled do Trishe, koja je trebala raznositi poslužavnik s kanapeima, ali se umjesto toga grohotom smija¬la, okružena muškarcima, odjevena u pareo i majicu koja joj je dosezala tek neznatno ispod grudi.
Nasmijala sam se. - Vidiš? Vidiš!i Uvijek u lovu.
- Ni slučajno — brzo je uzvratio. - Samo nastavljam s antro¬pološkom studijom koju sam malo prije spomenuo. Samo zapa-žam, jer proučavanje je naposljetku glavni dio moga platonskog poduhvata. A kad smo već kod studija, mlada Lucy, čime se na¬mjeravaš baviti ovdje? Misliš li uopće ponovno početi raditi ili ćeš samo nastaviti odgajati onu dvojicu mladih vragolana na ko¬je sam malo prije naletio? Čini se da su slučajno našli prijatelja, izvjesnog Pietra, pa su me njih trojica napala, škakljajući me, s nevjerojatnom me vještinom pribivši uza zemlju. Dopustio sam da misle kako su me porazili, a onda sam zaurlao kao lav i ustao kao Feniks iz pepela, mlatarajući rukama sve dok... Lucy?
Ali ja ga nisam slušala. I dalje sam gledala u Trishu, koja je očigledno razgovarala o meni. Živahno je kimala i smiješila se u mome smjeru, a sad je i potezala za ruku svoga prijatelja, koji nam je bio okrenut leđima. Zaustavila sam dah i čvršće obujmila stalak svoje čaše. Muškarac je okrenuo glavu i pogledao prema nama. Srce mi se popelo u grlo, lupajući poput podivljale kuglice flipera. Njih dvoje krenuli su prema nama, a muškarac kojeg je Trisha uhvatila za rukav sakoa bio je - Charlie.

DESETO POGLAVLJE

Njih nam se dvoje približavalo preko tratine: Trisha, oči¬gledno iznimno uzbuđena, sumanuto je mahala rukama i neprestano brbljala, a Charlie je bio još mnogo zgodniji no što sam ga pamtila. Na sebi je imao elegantan platneni sako bež boje, a glavu je blago nagnuo u jednu stranu dok je slušao što Trisha govori. No usprkos nagnutoj glavi, njegove tamne oči bile su bistre i usredotočene. Uglavnom na mene. Osjetila sam kako sva krv nestaje iz moga tijela, slijevajući mi se prema nogama i slatkim talijanskim cipelicama.
- Lucy - zazvala me je Trisha. Približavajući se, dozivala me je pokretima duge, preplanule ruke. - Hej, Lucy, slušaj! - Stala je ispred mene, bez daha. - Ovaj se momak zove Charlie Flet¬cher, je 1' tako i - o, čovječe - dramatično je zakolutala očima — umrijet ćeš od oduševljenja. Bit će ti tako drago što sam vas spojila!
Nisam imala riječi. Nisam mogla ni udahnuti ni zaustiti. Nisam ga mogla ni pogledati. Čvrsto sam usmjerila pogled u nju.
- Nećeš vjerovati — nastavila je - ja sam ti, ono, upravo na¬klapala Charlieju o svim onim antikvitetima i svemu što imaš u kući, govorila mu kako si se time bavila u Londonu i kako bi se voljela vratiti u tu struku, a ja ću čuvati djecu i sve ostalo, a Charlie iznenada reče, ono: 0, dobro. Čekaj malo, Trish, imam jednog prijatelja, je l', koji ima antikvarijat tu u blizini i traži po¬moć. Misliš li da bi je zanimalo? A ja rekoh, ono: Sto? Je l' bi je zanimalo? Bilo bi savršeno! Pa zar ne bi, Luce, ha? - Nasmiješila se od uha do uha. - Lucy? Charlie?
Ona je ponovno pogledala Charlieja, ali on je uperio pogled u mene. Činilo se da je uopće ne sluša.
- Ma ovo je nevjerojatno - konačno je progovorio. - To si ti. Znamo se, je 1' tako? Molim te, reci mi da nisam poludio.
Osjetila sam kako mi se obrazi žare. - N-ne — promucala sam. — Nisi. Hoću reći, u pravu si. Znamo se. Iz Londona.
- Iz Londona - ponovio je, lagano kimajući glavom. - Tako je. Točno. Baš čudno. - Trepnuo je. - Znaš - iznenada je na¬stavio, skrenuvši pogled s mene i uperivši ga u Trishu — ovo je stvarno čudno. Do prije nekoliko tjedana stalno sam viđao ovu curu. Skoro svakodnevno. Bilo je stvarno nevjerojatno. A sad... nemam riječi - ponovno se okrenuo prema meni i smeteno pro¬vukao ruku kroz kosu. - Evo te opet. I to ovdje!
Trisha se zbunjeno namrštila. - Čekaj malo, kako to misliš?
- Bilo je stvarno bizarno. - Charlie je s nevjericom odmahi¬vao glavom. - Doslovno kamo god bih krenuo dok sam bio u Londonu, u svakom dućanu u koji sam ušao, u svakom busu u koji sam se ukrcao - bila je ona! - Zastao je i pokazao rukom prema meni. — Lucy, je 1' tako?
- Da, Lucy - rekla sam gotovo bez daha, užasnuta, dok se s mene cijedio znoj. Ma daj, zgranuto sam pomislila. Nije baš va¬ljda bilo svaki dan i sigurno ne u svakom busu i svakom dućanu -ta mu je priča pomalo nategnuta! Bila sam svjesna kako mi se ta¬mno crvenilo širi niz vrat prema prsima, kako me Jack promatra.
- Ma je 1' nije tako? - ustrajao je Charlie. - Stalno smo nali-jetali jedno na drugo. U gužvi na ulici, u supermarketu punom ljudi, posvuda, stajali smo jedno iza drugog u redu - a znaš što je doista nevjerojatno?
Odmahnula sam glavom i tiho, sablasno zanjištala. Pitala sam se bih li se mogla odšuljati odavde i umrijeti, a da to nitko ne primijeti.
- Neki dan mogao sam se zakleti da sam te još negdje vidio. Samo na tren, nisam to u tom času ni zapazio, ali sve otad na¬prežem moždane vijuge kako bih se sjetio gdje sam to... - Na-mrštio se je, pognuo glavu i zapiljio se u travu.
O, Bože, nemoj ih suviše naprezati, pomislila sam, priuštivši si udisaj dok me nije gledao — diši, Lucy, diši ili ćeš krepati. Srce mi je lupalo ko ludo i to ne samo zbog nastojanja da spriječim pro¬past svoga svijeta. Zaneseno sam zurila u njegovo tjeme. Zabora¬vila sam primjerice kako mu se tamna kosa kovrča na stražnjem dijelu ovratnika, kako mu se na zaliscima naziru sijede, kako...
- I vječno s onim tvojim psom! - rekao je, iznenada podi¬gavši glavu.
- Psom? - Jack se namrštio.
- Da, uvijek si sa sobom vukla onog smiješnog psića, zar ne?
- ustrajao je. - Uglavnom ispod ruke; stalno si šetala amo-tamo mojom ulicom. Sva nekako zajapurena u licu, zadihana. Obično sam radio za stolom pokraj prozora i bilo mi te je strašno žao. Stalno si zvjerala uokolo, ko da nešto tražiš. Jednom sam skoro otvorio prozor i povikao: Što? Što to tražiš, reci mi!
Zinula sam. Isuse! Dobro što nije. Svi su me promatrali, oče¬kujući moj odgovor.
- Travu - konačno sam graknula.
- Travu? -Jack je izgledao zapanjeno. - Tražila si travu?
- Trepnuo je. - Lijepa šetnjica. Nisam znao da konzumiraš -otegnuto je dodao. - Uvijek si bila fina, pristojna curica. A sad otkrijem da ko zadnji džanki tumaraš po londonskim ulicama, očajnički tražeći sljedeći fiks.
- Ne, ne, za psa! Kako bi - znaš, obavio posao. Bio je to jako pedantan psić, nije htio napraviti ono na pločniku. Morala sam mu pronaći nešto mekano da, znaš...
- Da ne pljusne? — ubacio se Jack. — Zar to ne činimo svi, draga moja? Ja uvijek prvo ubacim jedan toaletni papir kako bi ublažio pad. - Počešao se po glavi. - Baš neobično, Luce. Nisam znao da si takav stručnjak za pse. Moram priznati, pseće me teme zanimaju samo kad se radi o pozama u spavaćoj sobi, ali - 000, opa! — Iznenada je prekinuo rečenicu i s odobravanjem se zapiljio u Trishin dragulj u pupku. - Netko sije sredio trbuščić.
- Kakve pseće teme?
Okrenula sam se i ugledala Jess pokraj sebe. O, pobogu, samo mi je ona trebala, premda sam osjetila olakšanje vidjevši kako je Trisha uhvatila Jacka za nadlakticu i krenula s njim prema ukrasnom grmlju, vjerojatno ga namjeravajući podrobnije upo¬znati sa svojim svjetlucavim strukom, koji je on kako se činilo žarko želio istražiti. Toliko o Platonu.
- Dakle, kakav pas? - upitala je Jess.
- O, hm, Theov i Rayev jorkširski terijer - promrmljala sam. - Sjećaš se, često sam ga vodila u šetnju. U Londonu.
- Doista? - Trepnula je. - Nisam znala. Mislila sam da si rekla da je ogavni mali kržljavac. Bok vam! — Ovo je posljed¬nje uputila Charlieju, poprativši pozdrav očaravajućim osmi¬jehom, očigledno misleći kako je on sušta suprotnost ogavnim malim kržljavcima. Prostrijelila me je pogledom, nestrpljivo iščekujući.
- O, hm, ovo je moja jako dobra prijateljica iz Londona, Je-ss O'Connor - promrmljala sam. - A ovo... - Iznenada sam se pokolebala. Uspaničila. O, kvragu. O, u vražju mater. - Ovo je... Charles - neuvjerljivo sam završila.
On je iznenađeno podigao obrve. - Ne, ne, Charlie je sasvim u redu. Zadnji su me put zvali Charles u osnovnoj školi.
- Charlie - zamišljeno je ponovila Jess, kotrljajući njegovo ime po ustima, uživajući u njemu kao udav u puhu. Skupila je oči, a blistavi osmijeh nestao joj je s lica. - Doista? A otkud po¬znaš Lucy, Charlie?
Dok je još jedno ogromno vjedro žarko crvene boje prijetilo razlijevanjem po meni, shvatila sam da se jedino želim probuditi u prohladnom bolničkom krevetu i otkriti da je sve to bio samo jezovit san prouzročen anestezijom te da mi je jedini zadatak odlučiti želim li voćni koktel ili zgnječenu jabuku s bolničkog je¬lovnika. Nisam mogla vjerovati da doista stojim tamo i razgova¬ram s njim. Nisam mogla vjerovati da taj muškarac iz snova, taj erotski plakat sa zida moje mašte, stoji pokraj mene i da se moja najbolja prijateljica sprema podvrći ga nemilosrdnom rešetanju.
- Pa zapravo se ne poznamo - odgovorio je Charlie — ali kao što sam upravo objašnjavao, u Londonu smo strašno često na-lijetali jedno na drugo. Nevjerojatno kako smo...
- Čuj, taj posao - izlanula sam, očajnički želeći skrenuti raz¬govor sa slučajnih susreta na londonskim ulicama i odvratiti Jessin znatiželjni pogled. - Ne želim zvučati napadno ili tako nešto, ali Trisha je spomenula neki posao. U antikvarijatu?
Na trenutak me je blijedo gledao, a onda se sjetio. - O! O, da, točno. Skrenuli smo s teme. Da, vlasnik je moj prika, ime mu je Kit Alexander. Zapravo ga zove robnom kućom, a ne antikva¬rijatom, što i nije tako neopravdano, jer je ogroman. Nalazi se u toj jednoj fantastičnoj, staroj vlastelinskoj kući u Framptonu i zauzima neka tri kata. Uvijek ga je vodio uglavnom sam, ali sad je već suviše pretrpan poslom i traži pomoć. Bi li te zani¬malo takvo što?
- O, svakako - odgovorila sam, nadajući se da nisam suviše zadihana i suviše napadna. — Moja mama ima štand u Portobe-llo Roadu pa se dobro razumijem u prodavanje antikviteta. Jess i ja smo joj znale pomagati, je 1' tako? - oduševljeno sam dodala.
-Jesmo, al' to je bila samo zabava za subotnje prijepodne -oprezno je izgovorila Jess. Zatim se obratila Charlieju. - Bojim se da ti Lucy nije sve rekla. Radila je u odjelu za porculan u Christie' su. Stručnjakinja je za europski porculan osamnaestog stoljeća i ne bi je se baš moglo nazvati trgovkinjom. Mislila sam da želiš pronaći posao u aukcijskoj kući u Oxfordu, Lucy? Ili se čak natjecati za radno mjesto na Odsjeku za povijest umjet¬nosti na sveučilištu? Pokušati raditi nešto što zahtijeva malo više mozga?
- I jesam - prosiktala sam, pitajući se što sam ikad vidjela u toj djevojci, želeći da smjesta nestane. - Ali ovo bi mogao biti početak, Jess. - Nasmiješila sam se, pokazujući joj zube.
- Da, ali ne želiš valjda prihvatiti taj posao kao »početak«, a onda ostaviti jadnika na cjedilu, ha?
A ti ne želiš pronaći arsen u doručku.
- Ma naravno, ne bih takvo što učinila! - nasmijala sam se.
- Možda je najbolje odmah biti otvoren po tom pitanju -predložio je Charlie. - Reci da bi željela taj posao, ali da ti to možda neće biti posljednji potez u karijeri. Da ćeš u budućnosti možda željeti nešto više. Budi iskrena prema njemu.
- O, svakako — složila sam se, usrdno kimajući glavom, tru¬deći se izgledati čista ko suza.
Jer moram reći, doista se čini da si malo prekvalificirana za posluživanje u trgovini. No, s druge strane, Kit pozna strašno mnogo utjecajnih ljudi u svijetu antikviteta. Posebice iz ovog kraja. U svakom bi ti slučaju bilo korisno upoznati ga.
- I u svakom bih ga slučaju jako voljela upoznati! - Ozarila sam se, piljeći u njegove oči boje čokolade i razmišljajući: ooo, daaa, daaa, bih. I svakog drugog tvojeg prijatelja. A sad briši odavde, Jess, briši odavde. No, ona je i dalje zurila u mene, do¬ista nepristojno.
- Baš sam ga namjeravao posjetiti u petak, usput, kad bu¬dem išao u Bristol - dodao je Charlie, zamišljeno se češkajući po bradi. - Mogao bih doći po tebe i povesti te?
Zamalo sam se onesvijestila od zadovoljstva. Božanstvenih li riječi. Doći Po Tebe i Povesti Te. A što kažeš na to da me uzmeš u naručje? Nagu, zaogrnutu samo vučjom kožom?
- To bi bilo fantastično - graknula sam.
- Ali to ti baš nije usput — ustrajala je užasna Jess. — Prošle smo kroz Frampton kad smo dolazile iz Londona. Ne može se reći da je na putu za Bristol, je 1' tako? Zar nije u drugom smjeru?
- Ne, ne, nije tako daleko - bezbrižno je uzvratio Charlie.
- A Trisha mi je već pokazala gdje se nalazi tvoja kuća, Lucy. Doći ću oko deset, može? Je 1' ti to odgovara?
- Savršeno - osmjehnula sam se, cvatući od sreće.
I Jess se osmjehnula. - Savršeno - ponovila je, kao da prede. Uputila je značajan pogled Charlieju, prekrižila ruke i spustila bradu, kao da se zagledala u središte oluje. No on nije gledao u nju, nego u mene. Jess se osvrnula oko sebe.
- Krasna zabava, zar ne, Charlie?
- Sto? - Skinuo je pogled s mene i usmjerio ga prema njoj.
- O, o da, krasna.
- Toliko lijepih ljudi - melankolično je nastavila. - Lijepih žena, bolje rečeno, osjećam se prilično zapušteno. Trebalo bi zapravo biti obrnuto, s obzirom da dolazim iz Londona. Je 1' jedna od njih tvoja?
- Molim?
- Mislim, je l'jedna od tih žena tvoja supruga? Ili si došao sam?
- A, tako. Pa da, došao sam sam...
- Al' oženjen si?
- Zapravo jesam, ali...
- O, vidi, evo dječaka! - brzo sam ga prekinula, jer se u tom trenutku srećom Teresa pojavila s Pietrom, Benom i Maxom. — Hej, Teresa! - povikala sam, mašući možda energičnije no što je bilo neophodno.
- Malo su se oteli kontroli - povikala je Teresa približavajući nam se, čvrsto stišćući njihove ručice. - Mislila sam, možda ih odvedemo nazad, strpamo u krevet. Max je bio pravi majmun-čić. Stalno je tražio Bacardi Breezer od konobari!
Jess se nasmijala. - Sunce malo. Strašno je duhovit za svo¬ju dob. Imaš li ti djece, Charlie? - ispalo joj je iz usta, brže od zmijskog jezika.
- Da, jednu kćer, Ellen. Osam godina.
Srce mi je potonulo u pete. Kroz misli su mi prelijetala pi-tanja. Zašto samo jednu? Ne možete imati više djece? Ili ste se zasitili jedno drugog u krevetu? Usput, kakav ti je seksualni ži¬vot, i ako nije sjajan, mogu li ponuditi svoje usluge? Sto uopće misliš o pojmu otvorenog braka?
- Baš lijepo - prijetvorno je uzvratila Jess, još uvijek se ne smi¬rujući. - A, hm, oprosti, zaboravila sam što si rekao —je V ti žena večeras ovdje? - Pogledala je na sve strane, uključujući i mene.
- Ne, nije, zadnjih se nekoliko dana ne osjeća dobro. Strašno se prehladila pa je odlučila propustiti ovo. Sad vjerojatno sjedi podignutih nogu ispred televizije i jede čokoladne bombone. A ovo su tvoji, Lucy? - Nasmiješio se Benu i Maxu, koji su se valjali po travi, pokušavajući jedan drugome oteti limenku Coca-Cole.
- Da, da, jesu. Ben i Max. Dječaci, hm, ovo je gospodin Flet¬cher. Bio je jako ljubazan i predložio jedno mjesto gdje bi mama možda mogla raditi. Neka vrsta trgovine. Nije li to divno?
- O, super, onda više nećeš biti pod tolikim stresom - uzvra¬tio je Ben, podigavši pogled. - Draže mi je kad radiš.
Max je, izgubivši bitku oko limenke, virkao prema Charlieju s tla. Rukom je zaklonio oči. - Vidjeli smo te neki dan - izne¬nada je rekao. - Sjećam te se. Bio si ispred one bijele kuće. One s ribnjakom ispred.
Charlie se u istom trenu namrštio, a onda mu se lice razvedri¬lo. - Tako je! — uskliknuo je. - Točno! Bože, pokušavao sam se sjetiti gdje sam te vidio. Pa bila si parkirana ispred moje kuće.
Je li mi se samo učinilo ili se oko mene iznenada malo smra¬čilo? Je li Bog nepažnjom pritisnuo tipku za potamnjenje slike na daljinskom upravljaču?
- Da, zato što je mama htjela da Ben pošalje pismo - nasta¬vio je Max, ustajući. - Samo što to nije bilo pravo pismo, nego stari račun za plin.
- Ne budi luckast, Maxe, nije bio stari račun za plin! Bilo je samo malo zgužvano! - zabrektala sam. - Zgužvalo mi se na dnu torbe. A sad, dječaci, spremni za polazak?
- A onda su se posvađali jer je Ben rek'o da neće ići, a mama je rekla da će ga jebeno prebiti ako ne baci jebeno pismo.
- A-ha-ha! - veselo sam zahihotala, a Jess je podigla obrve. - Da, ali sigurna sam da gospodina Fletchera ne zanimaju naše obiteljske nevolje i jadi. Dođi, Maxe. - Zamalo sam mu iščašila rame, povukavši ga za ruku.
- Ma naprotiv, sve mi to zvuči strašno poznato - sa smiješkom je dometnuo Charlie. — I ja imam sličan sindrom smeđih omotnica, a sastoji se u tome da ih jednostavno ne mogu otvoriti. Ostavim ih da trunu na dnu ladica. Moram priznati da mi nikad nije palo na pamet poslati proklete stvari natrag poštom. Kako nadahnu¬to! - Uputio je osmijeh Maxu. - Upravo sam govorio tvojoj mami da imam kćer koja nije puno starija od tebe. Ima osam godina.
- Onda je puno starija od mene. Ja imam tek četiri i pol. Ali jako sam zreo za svoje godine. - Uspravio se. —Jako sam razvijen.
- Naravno da jesi — razdragano se nasmijao Charlie. A onda mi je tobože potajice došapnuo: — Vjerujem da je ovo primjer djeteta s kojim čovjek ima pune ruke posla?
- O, mnogo više od toga - priznala sam. - Pune ruke bio bi skroman opis kad se radi o Maxu. Prije bi se moglo reći pun ka¬mion. Zapravo mi se čini da ga katkad uopće ne mogu obuzdati.
- Aha. Znači, onda se čeka da tata dođe kući?
- Ne, ne, tata mu je mrtav. Ned je umro prije četiri godine.
- O, žao mi je.
Nastala je tišina. Promatrao me je nekoliko dugih trenuta¬ka i vjerujem daje doista mislio to sto je rekao. Pogled mu je bio topao i iskren te mi se učinilo da je, usprkos Jess, Teresi i dječacima koji su stajali u blizini, nešto neizrečeno prostrujalo između nas. Znam da sam prilično grozničavo piljila u njega, ali nije se radilo samo o tome. Ma bila sam sigurna da on s isto toliko odobravanja promatra mene, a čak možda i s određenom dozom besramnog zanimanja?
- Dobro, idemo onda - rekla je Jess, razbijajući čaroliju. -Dječaci su iscrpljeni, a mislim da smo i mi već dobro prožva-kale ovu zabavu. Rozanna je već otišla, tako da... - Okrenula se prema Charlieju i uputila mu srdačan, ali opasan osmijeh.
- Doviđenja. Drago mi je što smo se upoznali.
- I meni je drago. - On joj je uzvratio osmijeh, naizgled ne primjećujući njezine žalce. Zatim se obratio meni. - Bok, Lucy.
- Nagnuo se prema meni i na brzinu mi okrznuo obraz usnama.
- Znači, vidimo se u petak.
- Da! - Ostala sam bez daha. - Super.
- Bok, dječaci. — Veselo im je mahnuo. - Teresa. - Kimnuo je. Zatim se okrenuo, podignuo čašu prema usnama i uputio se prema ostalim uzvanicima.
Stajala sam nepomično nekoliko trenutaka, gledajući ga kako odlazi. Omamljena. Paralizirana. Kad sam se okrenula, ostali su već otišli. Izula sam cipele i krenula za njima, brzo koračajući travnatom padinom s cipelama u rukama, dok ih nisam susti¬gla. Svi smo zajedno stupali kroz park prema jezeru, obavljeni nelagodnom tišinom.
- Utrkujmo se do kuće, dečki! - iznenada je povikala Tere¬sa, znajući da treba razbiti ozračje koje je zavladalo. Dječaci su veselo uzviknuli i pojurili za njom.
Ostale smo samo Jess i ja. Prekrižila je ruke i ispustila uzdah iz dubine pluća.
- O, Lucy. Budi oprezna. Budi jako, jako oprezna.
- Hmmm? - Osjećala sam da mi je lice još uvijek rumeno pa ni¬sam gledala u nju, nego sam se usredotočila na dječake koji su trčali ispred nas, praveći se da je ne razumijem. Srce mi je snažno lupalo.
- Taj muškarac. Znaš o čemu govorim. Pobogu, čak sam i ja osjetila elektricitet, a rodila sam bebu. Mjesecima sam bila neosjetljiva na takve stvari.
- Stvarno? - Zastala sam i dotaknula joj ruku. - Znači, ne radi se samo o meni? O mojoj mašti? I ti si nešto osjetila?
Ironično se nasmijala. Otresla je moju ruku i nastavila da¬lje. - O, da. Itekako sam osjetila. Osjetila sam nešto za što je prikvačeno nekoliko tisuća volti, i to u oba smjera, ali čuj, Lucy
- pokušavala je pronaći riječi. - Ne želim uvijek biti ta koja će te politi hladnom vodom po glavi, ne želim glumiti glas tvoje savjesti, znam da si proživjela grozne stvari i da zaslužuješ malo sreće, ali znaš što ću ti reći.
Podigla sam zajapureno lice prema svježem, plavom nebe¬skom svodu. - Znam - promrmljala sam. - Oženjen je. Ali Jess - pa valjda, ako si u pravu, ako smo obje u pravu i ako se tamo među nama osjetio elektricitet, onda... - Oklijevala sam. - Onda iz toga sigurno proizlazi da nešto nije u redu? Mislim, s brakom? — Rekla sam puna nade.
- Što, zato što muškarac gleda lijepu djevojku na zabavi? Daj, učini mi uslugu i prestani s tim. I u najblistavijim obiteljskim domovima može bljesnuti munja ako okolnosti dopuštaju. To ne znači da nešto nije u redu s brakom, nego samo da se na putu ispriječilo iskušenje. Pijanka, konferencija u inozemstvu... to i jest tako zastrašujuće.
- Sad govoriš o sebi i Jamieju - promrmljala sam.
- Da - uzdahnula je. - Možda. A možda me ljubomora i sumnjičavost toliko izjedaju zato što Jamie vodi takav život da mu se to može dogoditi, da ga munja može pogoditi, a ja ne vo¬dim. - Zamišljeno je stisnula oči. — A jedan dio mene zapravo vjeruje da mi je vjeran. Radi se samo... ma dobro, pretpostavi¬mo da je on bio na zabavi, je 1' tako, otprilike ovakvoj na kakvoj smo mi večeras bile, i neka neudana djevojka ga počne prož¬dirati pogledom ko što si ti malo prije proždirala Charlieja, pa na neki način, što bi jadnik uopće trebao učiniti? I on je samo muškarac, za ime Božje. Bijedna ljuštura na nogama, progra¬mirana za nagonsku reakciju. A što je onda sa mnom? Sto je s Charliejevom ženom? Sama, kod kuće, s djetetom, liječi glupu prehladu, nesvjesna činjenice da neka grabežljiva dripulja na¬miguje njezinu mužu i dogovara spoj u petak.
- Nije to spoj - procijedila sam. - Sastajemo se radi posla.
- O kojem u drugim okolnostima ne bi ni razmišljala — pre¬zrivo je otpuhnula.
Trudila sam se biti iskrena. - Možda ne bih, sigurno ne bih u Londonu, ali Jess, nešto me u cijeloj ovoj situaciji nagoni na želju - na potrebu - da krenem korak dalje. Moram... pa... jed¬nostavno zaviriti iza ugla. Ne mogu sad stati.
- Ako ne možeš sad stati, poslije ćeš biti potpuno izvan nad¬zora - zajedljivo je primijetila. - Sad je pravi trenutak, Lucy, vjeruj mi. Stani na prvom uglu. Pravi je trenutak da ga nazoveš i kažeš: Zaboravi, stari. Nemoj dolaziti. Sama ću si pronaći posao, hvala lijepo.
Stigle smo do vrata štaglja, a Rozanna, koja se već prije vra¬tila, svima nam je otvorila vrata.
- Grozno je što znam da si u pravu. Samo...
- Samo što još uvijek uživaš prisjećajući se draškavoga razgovora koji si tamo vodila, čezneš otići u krevet i prigrliti taj osjećaj. Če-zneš diviti se tom čudu, znajući da se godinama nisi ovako osjećala.
- Da! - dahnula sam, okrenuvši se prema njoj. - Upravo tako.
- I sjećaš se kakav je osjećaj kad te ubitačno zgodni muška¬rac gleda onako kako te on gledao, kad te ljubi u obraz onako kako je on učinio.
- Da. Točno, Jess.
- I zato što nitko nije pobudio ni približno takvu živahnost i uzbuđenje u tebi otkako je Ned umro...
-Da?
- Želiš provjeriti je li taj osjećaj stvaran. Želiš provjeriti mo¬žeš li doista razmotati svoje staro, suho korijenje i upiti hranjive sokove, no ti dakako ne bi učinila nešto tako blesavo. Nešto od¬vratno. Ne bi išla do kraja s tim tipom, gola, u horizontali.
- Točno, Jess! Ne bih. Doista ne bih.
-Jebi ga - podrugljivo je uzvratila. — Ti si izgubljen slučaj, Luce, znaš to, je 1'? Zaronila si bez maske. Jer vjeruj mi, prija¬teljice draga, čim ti se dupe spoji sa sjedalicom u slikovitoj sta¬roj pivnici, u kojoj ćeš sigurno završiti čim završite s tom sum¬njivom rabotom upoznavanja s tvojim budućim poslodavcem, čim ti se oči susretnu s bocom chablisa i košaricom s pohanim škampima...
- Ku-kuuuc!
Mračnom je dolinom odjeknuo povik. Jess je zastala u pola rečenice. Zajedno smo se okrenule, iznenađene. Dok smo na¬prezale oči u polumraku, ugledala sam Rose kako se uspinje padinom iza nas. Nesigurno je koračala kroz livadu punu zlatica na veoma visokim petama, mahnito nam mašući.
- U vražju mater. Samo nam je još to falilo - promrmljala je Jess.
Iznenada sam se osjetila užasno. Pobogu, nisam se ni po¬zdravila s njom. Bila sam toliko zaokupljena Charliejem da joj nisam ni zahvalila na zabavi koju je priredila u moju čast, za ime Božje! Požurila sam joj u susret, bosonoga. Ona se sva za¬dihana uspinjala prema meni, jednom rukom pritišćući čipkast rupčić uz prsa.
- O, Rose! Strašno mi je žao, baš grozno od mene! Nisam te potražila da ti zahvalim. A zabava je bila predivna, doista, no dječaci su se malo umorili pa sam pomislila kako je najbolje da se iskrademo, ne remeteći je. - Tjeskobno sam je uhvatila ispod ruke, koračajući s njom ostatak puta do štaglja.
- O, svakako — zadihano je izgovorila, mahnuvši rupčićem kako bi mi dala do znanja da se ne moram ispričavati. – Sasvim si u pravu, morala si odvesti dječake, kao što kažeš, to je sasvim ispravno. Iako moram reći da je mala Trisha to trebala učini¬ti umjesto tebe. Zamolila sam je da ih vrati bude li potrebno, zato je i bila tamo, za ime svijeta, a ne da bi zapričavala moga nećaka, što upravo sad čini!
Nasmiješila sam se, prisjetivši se kako su Jackove oči blistale na svjetlosti dragulja u pupku. - O, mislim da on nema ništa protiv.
- Pa naravno da nema! Baš po njegovoj mjeri, ta mala nami-guša. A što je s tobom, Lucy? - Izgledala je uznemireno. — Jesi upoznala koga simpatičnog? Možda Simona Firmly-William-sa? — dodala je puna nade.
O da, zgodni župni dvor.
- Pa da, definitivno sam ga vidjela, Rose, Lavinia mi ga je pokazala i izgledao je strašno simpatično, ali znaš, bilo je toliko mnogo ljudi pa sam se teško snalazila. Teško je doista popričati s nekim na koktelu...
- Da, da - složila se - strašno teško. Možda ću drugi put prirediti večeru - razmišljala je. - To je puno intimnije. I malo probranije društvo. Onda ćeš moći bolje upoznati ljude.
- To bi bilo krasno — neuvjerljivo sam uzvratila.
- No u međuvremenu - nastavila je, odlučno pljesnuvši ru¬kama — zapravo sam ti došla reći da se nikako ne možete svi stiskati ovdje noćas, kad već imamo toliko mjesta gore u kući. Gdje ste svi planirali spavati, za ime svijeta?
- Jess i ja u jednoj sobi, a Teresa i Rozanna...
- Ne, ne, ni govora! Aha, evo Teda. - Okrenula se. - Došao je po prtljagu. Tede! Dođi. Brzo. - Nestrpljivo mu je mahnu-la rukom, a on je, šutke i kivno, poslušno vukao noge uzbrdo prema nama. - A sada, Jess - Rose se značajno okrenula prema njoj. - Zašto ti ne bi pošla sa mnom?
- O, ali Rose, sasvim nam je dobro ovdje - usprotivila sam se. - Volimo biti zajedno.
- Ne budi luckasta, sva ta zbrka, Lucy? Kad u Netherbyju ima brdo soba. Nije valjda da želite spavati zajedno u krevetu?
Užasnuto me je gledala, kao da sam možda lezbijka koja ne mari za higijenu ili nešto slično. Teresa je prigušila hihot. Po-crvenjela sam.
- Pa ne, ali...
- Ne, točno. I mislila sam si. Hajde, Tede. Budi tako ljuba¬zan i donesi torbu lady Rozanne s kata, ona će ti pokazati gdje je, a ti Jess, gdje su tvoje stvari?
- Čovječe, doista me je potražila u knjizi plemstva - promr-tnljala je Rozanna, proguravši se pokraj mene kako bi pretekla Teda koji je tražio njezine stvari.
- A ja dakako ostajem tu s moj sin - odlučno se nasmiješila Teresa.
Rose ju je pogledala kao da je neki odvratni stvor koji je do-gmizao iz šupe. - Da, da, naravno. Pretpostavljam da to ima smisla. Doveli ste prijatelja Benu, je 1' tako? - dodala je, kao da je to bila isključiva Teresina funkcija. - Tako. Vi možete ostati ovdje, a Jess i Rozanna će se vratiti sa mnom u Netherby i dobiti vlastite sobe. Nekoliko gostiju sa zabave prenoćit će kod nas, ali ima dovoljno mjesta. Tako. Sad je već puno bolje. U redu. Je 1' svi imaju svoje torbe? Idemo onda, društvo. Rozanna, možeš li?
Rozanna, koja je nosila sićušnu ručnu torbicu, uputila mi je histeričan pogled izlazeći iz štaglja, dok mi je Jess, koja se po¬javila noseći platnenu vreću preko ramena, uputila pogled pun užasa. Bespomoćno sam slegnula ramenima. Rose je već kre¬nula nizbrdo, a Ted ju je slijedio noseći Rozannin kovčeg. Jess i Rozanna oklijevale su.
- Moramo li? - promrmljala je Jess.
- Mislim da bi bilo razborito - uzvratila sam ispod glasa.
- Aha. A treba biti razborit, je 1' tako?
Bio je to Jessin hitac za rastanak, koji je ispalila podignutih obrva, a premda sam se nasmiješila, moram priznati da nisam bila suviše tužna što odlazi.
Teresa i ja stajale smo na kapiji, dok su one silazile nizbrdo. Teresa je iznenada zahihotala. - Sva oduševljena Rozannom, ta Rose - primijetila je kad se Rose okrenula i sačekala Rozannu u podnožju, pretjerano se srdačno osmjehujući. - Al' Bože moj, umrla bi da bi znala...
- Vjerojatno - nervozno sam se složila s njom.
Gledale smo ih dok nisu stigli do jezera, a onda smo se okre¬nule i ušle u štagalj kako bismo potjerale dječake da odu na kat oprati zube. Iznenada sam osjetila olakšanje što je Teresa ostala sa mnom.
- A ona isto - zamišljeno je nastavila Teresa - čini se jako želi, mislim, da upoznaš nekog. Nekog muškog. Prava gospo¬đa Bennet.
- O, itekako - složila sam se.
- To me iznenadi, zapravo. Kad misliš, jednom si se udala za njen ljubljeni sin?
Slegnula sam ramenima. — Pretpostavljam da misli kako je to neizbježno, Teresa. A za dobro dječaka ona želi biti ta koja će ga odabrati. - Ironično sam se nasmiješila. - Tako barem Jess kaže.
Teresa se nasmiješila. - Jess ima jako puno kazat' o mnogo, mnogo teme. - Znalački me je pogledala. - Ali znaš, nekad moraš napravit' po svoj. Sama izabirat'. A i pogriješit'.
Prebacila sam joj ruku preko ramena pa smo krenule na kat za dječacima. - A nekad mi je - nasmiješila sam se - drago što imam tako mudre, stare prijateljice.

JEDANAESTO POGLAVLJE

Sljedećega jutra Teresa i ja sjedile smo u sunčanom vrtu ispred kuće, opuštajući se i uživajući u iznimno kasnom doručku, dok su se dječaci igrali u šumi. A onda smo naglo prekinule čavrljanje, spustile šalice s kavom i zagledale se u daljinu. Dvije glave počele su se promaljati iznad visoke trave izvan vrta, a nekoliko sekundi poslije pojavile su se Rozanna i Jess, teškim se korakom uspi-njući uzbrdo prema nama, povlačeći kovčege i luđački hihoćući.
- Zar niste mogle nagovoriti svoga batmana da vam ih do¬nese? — povikala sam.
- Nismo imale vremena - zadihano je odgovorila Jess. - Mo¬rale smo pobjeći. Pobogu, bilo nam je ko u Colditzu, sa zapo¬vjednicom Rose u punom zamahu.
- Čovjeku prisjedne smijeh kad je vidi, je 1' tako? - dahta-la je Rozanna i skljokala se u prazan pleteni stolac vrhunske izrade, zabacila glavu i pustila ruke da joj se klate. - Čovjek bi pomislio da je nešto šmrkala, toliko je sva poletna. Kao prvo, čovjek se kraj nje ne može opustiti. Ooo, da, molim, prava ka¬va. - Uspravila se u stolcu i zahvalno uzela šalicu koju sam joj pružila. - Kunem se, u onoj splačini koju su nam dali žlica je mogla stajati uspravno. Hvala, Lucy.
- A ima i divnih kroasana - pohlepno je dometnula Jess, pru¬žajući ruku prema košarici i istodobno privlačeći stolac. - Isuse, trebale ste vidjeti kroz što smo mi jutros prošle. Morale smo se pojaviti za ogromnim stolom od ulaštenog mahagonija i boriti se s brdom hladnog, bljutavog rižota s ribom i jajima. Bljak.
- A onda smo slušali kako lady R. kori jadne Laviniju i Pin¬kie jer sinoć nisu ščepale svaka po jednog frajera — dometnula je Rozanna.
- Samo što je ta jadna žena očigledno potpuno slijepa - zajed¬ljivo je dodala Jess. — Sudeći po Pinkienu vratu, rano je sišla s piste i dograbila se s nekim u grmlju. Mmm... ovo je za prste polizat'. - Zašutjela je kako bi obrisala maslac koji joj se cijedio niz bradu.
- Aha. Znači, naknadna je analiza pokazala da njezino gos¬podstvo nije bilo sasvim zadovoljno zabavom? - uznemireno sam upitala.
- Tako nekako - mračno je uzvratila Jess. - Nakon što je dotukla kćeri, obrušila se na jadnog starog Hectora. Popljuvala gaje što nije razgovarao s nekom ženskom koja se zove Sophia Lennox i još nekako i koja je došla čak iz Cirencestera da bi ga vidjela, a posjeduje, citiram: najprekrasnije sjedište koje sam ikad vidjelal
- Na što je mislila, na dvorac ili na stražnjicu?
- Tko bi ga znao, al' ionako nisam ništa skužila i imala sam osjećaj da smo se zatekle u nekoj priči Georgette Heyer. U svakom slučaju, Hector je očito uprskao priliku života i sad je U nemilosti.
- Pretpostavljam da je otpuzao, duboko se ispričavajući, cr-veneći i zamuckujući?
- Ne, mogu ti reći da nije. To me je prilično iznenadilo. -Jess je zamišljeno nagnula glavu, marljivo žvačući. - Rekao je majci nek' umukne i nek' ne gura svoj prokleti nos u njegov privatni život. Zatim je bijesno izjurio iz prostorije.
- Čovječe! To je povijesni preokret! Nimalo nalik njemu!
- Da, baš tako. Al' onda se, nimalo obeshrabrena - Jess se uspravila, očigledno uživajući u priči — stara Rose okomila na one jadne, dražesne tetke. O, dobro ih je isprašila. Čim su se klimajući ušetale u blagovaonicu -još uvijek slučajno odjevene u iste zavjese i s istim nakitom kao jučer - zatražila je da pre¬kopaju po torbama i predaju joj svoje vozačke dozvole!
- O, za ime Božje. Ne mogu vjerovati da su je poslušale.
- Nisu, naravno. Ali nastala je strašna svađa, a Cynthia je, donekle s pravom, rekla bih, zahtijevala da u tom slučaju La-vinia preda boce džina, zbog kojih se pretvara u opasnost kad vozi volvo nakon šest sati navečer, i da Pinkie preda kontracep¬cijske pilule jer bi je - čuj sad ovo! - pomisao da bi mogla ostati trudna spriječila da bludniči po grmlju i odvraća pozornost lo¬kalnih vozača od ceste. Bila je to prilično maglovita logika, ali strašno zabavna. U svakom slučaju, Rose je još malo naklapala o tome kako želi da se maknu s ceste, a Archie je na drugom kraju stola cijelo vrijeme bio zadubljen u Telegraph, sve dok Jack na kraju nije spasio situaciju predloživši da tetke jednostavno stave upozorenje na automobil. Sto, nešto kao slovo L na automo¬bilima vozačkih škola?, upitala je lady R., a jaja su joj od čuđenja izletjela iz usta. Točno, rekao je Jack. Nato je, draga stara Violet razrogačila svijetlo plave oči i zaključila: O, shvaćam. U našem bi slučaju to bila skraćenica za LUDE.
- O, Bože! - zakašljala sam se, srknuvši kavu.
- E pa Rose je onda totalno pošizila. Vidite!, vrisnula je, ustavši i uperivši u njih prst koji je podrhtavao: Čak i one to znaju! Zašto me nitko ne sluša?
- I što se na kraju dogodilo?
- Konačno su postigli kompromis pa su poslije doručka tetke odjurile u oblaku prašine, s natpisom koji im je napravio Jack zakvačenim za stražnje staklo. Pisalo je: Pozor! Ako vas još nisu ubile, uskoro hoće. Zapravo im se jako svidio. Smatrale su da je upozorenje fer, a ujedno mačo i efektno.
- O, majko mila - zahihotala je Rozanna, brišući suzu iz oka. -Koja bizarna obitelj! Dok ih čovjek ne upozna, mogao bi se zakle¬ti da su veliki aristokrati, imaju sve osobine. Ali, znaš, Lucy, oni zapravo uopće nisu uzvišeni. Strašno je reći, ali oni su skorojevići.
Spustila sam šalicu. - Kako to misliš?
- Pa čuj, provjerila sam i ja njih u knjizi plemstva dok sam se kupala - ako smijem dodati, dobila sam veoma raskošnu sobu s kupaonicom, jer očigledno želi biti moja najbolja prijateljica — i ne znam što ti je Ned rekao, ali oni su ti tek prva generacija. Pravi žutokljunci.
- Ned mi nije ništa rekao. Nije ga to posebno zanimalo.
- Dakle, Archie se uzdigao vlastitim radom, baš kao i njegov otac prije njega. Zaradio je bogatstvo prodajući zamrznute pite ili tako nešto - definitivno se radilo o nekakvoj »trgovini« - i dobio je titulu od tadašnjega premijera za zasluge u ugostitelj¬stvu, a Rose čak ni ne postoji na popisu plemstva. Ona zapravo ima pravo samo se nazivati lady Fellowes, zahvaljujući svome braku s Archiejem, a ne lady Rose, koji je naziv očito prigrli¬la, a koji bi trebao značiti da je ona sama kći grofa - što, drage moje, zasigurno nije.
- To objašnjava prilično kaotične ružičaste kupaonice i debele tepihe na katu - naglas je razmišljala Jess. - Nisam ljubitelj tih stvari, ali imala sam osjećaj da nešto nije kako bi trebalo biti.
- O, upravo tako - složila se Rozanna. - Svuda po kući mogu se primijetiti napadne povrede dobrog ukusa. Jesi samo vidje-la sve te akrilne presvlake, a kuća čak ima fasadu? Uopće nije prava georgijanska.
- Baš čudno - razmišljala sam. - Uvijek sam slušala priče o tome kako se... kako bih rekla? Udala ispod svoje razine; to su bile njezine riječi.
- Sve je to muljaža - odlučno je uzvratila Rozanna. - Isplela je tu priču tko zna kad i nekako ju je svih ovih godina održavala na životu. Odaje je zapravo i njezin pretjerani snobizam. Smrdi na nesigurnost u pogledu društvenih odnosa. Pravi plemići pu¬no su opušteniji i nije ih briga jesi li uzela krivi nož ili salvetu, ili u krivom trenutku rekla pardon.
- Pitam se tko je bila prije - zamišljeno sam dometnula, za¬grizavši breskvu. - Mislim, prije no što je upoznala Archieja.
- Priča se - začula sam tih glas u uhu - da je bila striptizeta i da je plesala muškarcima u krilu u noćnom klubu.
Užasnuto sam se okrenula. —Jack! — bez daha sam izgovori¬la. - Izmislio si to!
- Naravno - veselo je uzvratio, prebacivši elegantne noge u trapericama preko klupe na kojoj sam sjedila i posluživši se kroasanom. - Ali zašto bi dosadna istina stajala na putu dobroj laži?

Ako doista želiš znati, prema priči moga starog tate, bila je tek prilično obična cura koja se povlačila po teniskim klubovi¬ma i vikendom išla u lov, spremna upecati svoju veliku priliku. Ljepuškasta, ali prilično zamorna. Sve dok nije zarila kandže u Archieja, naravno, nakon čega je postala pretjerano zamorna.
- Više mi se sviđalo ono s plesanje u krilu - zahihotala je Teresa.
- O, i meni - složio se Jack. -I zbog toga nastaju tračevi, znaš, Luce, posebice oni nepristojni, jer su mnogo zabavniji. Moraš biti veoma, veoma oprezna, naročito kad ulaziš u automobil nepoznatog muškarca, primjerice. Ljudi su sposobni iskon¬struirati razne priče. - Plave su mu oči zasjale dok je žvakao.
Zurila sam u njega. Automobil nepoznatog muškarca? Što... o, u vražju mater! Jess se zarumenjela i brzo počela tražiti ne¬što veoma bitno u dubini svoje torbice. Očigledno je podnijela izviješće za vrijeme doručka.
- Shvaćam - ravnodušno sam uzvratila. - Znači, trebala bih biti opreznija? Misliš, kao što si ti bio tijekom cijele svoje ži¬vopisne karijere, ha, Jack? Reci mi, molim te, kako napreduje erotska verzija Mary Poppins?
- Ma daj, ne moraš odmah biti pakosna. - Smijuljio se. - Kod kuće pohađa školu za medicinske sestre, ako baš želiš znati, a ovamo je došla kako bi zaradila koju pinku. Al' kad već pitaš, jako dobro napreduje, hvala. Pomagao sam joj da usavrši pomoć bolesnicima u krevetu, što je ključni dio obrazovanja medicinske sestre. Zapravo smo upravo proveli veoma ugodnih pola sata s kutijom ljepljivih zavoja i opremom za mjerenje tlaka.
- Što ste radili s opremom za mjerenje tlaka? - znatiželjno je upitala Teresa.
Jack se okrenuo za puni krug i pogledao je. - Rado ću ti po¬kazati kad god poželiš - promrmljao je. - Ne boli, obećavam. Jednostavno ovdje omotamo neku crnu, rastezljivu vrpcu - po¬kazao je na njezinu nadlakticu. - Hmmm... krasna koža... a onda radimo prilično naporne vježbe. Bilo bi ti užasno vruće u svoj toj odjeći, morat ćeš mi dopustiti da je djelomično odstra¬nimo. A onda ćemo provesti desetak ugodnih minuta uspore¬đujući pulsove. - Raširio je oči. — Svaki je puls dobar. Trisha je naročito uživala u tom dijelu.
Teresa se nasmijala i polizala maslac s prstiju. — Shvaćam. -Nasmiješila se i zamahnula mu vjenčanim prstenom ispred očiju. - O, to ne bi spriječilo Jacka - podrugljivo sam dobacila. - Istina - ponovno se okrenuo prema meni. - Ali tebe inače bi.
Nastala je tišina, a ja sam osjetila kako rumenim. Pobogu, što je ovo, prokleta urota? Konačno sam uspjela progovoriti.
- A Bože, stvarno ste drski, gospodine Fellowes, a imate i fantastična dvostruka mjerila! Kako se usuđuješ držati mi pro¬diku ko neki - ko neki viktorijanski đakon!
- Jer sam ja izgubljen slučaj, ljubavi - vedro je uzvratio, od-gurnuvši tanjur. - Meni prodika ništa ne bi vrijedila, al' na te¬be bi možda mogla ostaviti dojam. Mmm... - Obrisao je usta nadlanicom. - Dobra klopa. Jako dobra klopa. Praviš prokleto dobar doručak, Luce, moram ti priznati.
- Misliš, ako već ništa drugo? - ljutito sam uzvratila.
- Ne, priznajem ti i... - osvrnuo se oko sebe - lijep štagalj. Da, doista udoban smještaj. Sasvim zadovoljavajuća kuća, a i okućnica. Bila je dobra curica, ha, Jess? - Smijuljio se gledajući Jess, koja je odvratila pogled, kao da ima grižnju savjesti.
- Ne smijemo je pretjerano maltretirati, Jack - s nelagodom je kazala. -Ja sam je već sinoć dovoljno izgrdila. A i ne zaboravi da smo joj prijatelji i gosti.
- Tko bi rekao! - odbrusila sam. - Prestanite me napadati, vas dvoje prokletnika, isti ste!
- Baš čudno, zar ne? — odvažio se primijetiti Jack. - To što Jess i ja sad imamo isto mišljenje, a u prošlosti su nam se stavovi tako drastično razilazili?
To je bila istina. Godinama, kad god bi se Jess i Jack susreli, skakali su jedno drugom za vrat, rječkali se i upadali u okršaje. Jess je zamjerala Jacku njegov napadno izopačeni životni stil, u Jack joj se rugao govoreći da je žestoka feministica, što je onu smatrala zastranjenim i okrutnim. A volio ju je i zadirkivati. Sad se okrenuo prema njoj.
- Onda, kako je onaj tvoj Pravi muškarac, Jess? Mudro mi¬jenjam temu, jer se čini da će nas Luce početi kuditi. Hajdemo onda malo prijeći na tebe, može? Još uvijek ga pokušavaš ustroji¬ti? Još uvijek ga pokušavaš zadržati podalje od pivnice i natjerati ga da radi tapiseriju i čita Bibliju?
- Odjebi, Jack.
- Čudno — razmišljao je, češkajući se po bradi - s obzirom da se očigledno gnušaš lumpanja i kazanovštine, kako to da si se udala za jednog od moga soja? Zar nisi mogla odabrati nekog trezvenjaka, mlakonju? Zar nisi mogla ugrabiti nekog neodo¬ljivog kilavca?
- O, Jack, laskalo bi mu kad bi ga uvrstili u tvoj soj - glatko inu je odvratila Jess. - On sebe smatra šegrtom u usporedbi s tobom, naučnikom koji ti nije ni do koljena. Izopačenost tvojih, uistinu herojskih razmjera, nešto je o čemu može samo sanjati. Osim toga — mazno je nastavila - Jamie je odavno objesio kri¬glu i patike o klin. Prije tri godine, da budemo precizniji. Kad se oženio mnome. - Pogledala je na sat. — Zapravo ga moram nazvati. Moram provjeriti kako se snalazi s malim Henryjem.
I 'pitati ga je 1' ga već naučio piškiti u zahod. - Uputila je po¬bjedonosan pogled Jacku. On je snažno zadrhtao, zabivši nos u šalicu s kavom.
- Zašto stalno ga tako puno kontrolira? - upitala je Teresa kad je Jess užurbanim korakom otišla u kuću. - Uvijek kaže: moram nazvati Jacka. Moram provjeriti ovo, moram provjeriti ono.
- Zato što još uvijek ne može vjerovati da ga je ugrabila — iscerio se Jack. —Jamie je dobar momak. Nekad se znao dobro zabavljati, a sad se skrasio, ali ona je i dalje oprezna, još uvijek stoji na vratima i vitla valjkom za tijesto. U pravu si, Teresa,
trebala bi ga malo pustiti na miru.
- Misliš? - dometnula je Rozanna, otežući. Sjedila je malo podalje, iza njega.
- Ti ne? - uzvratio joj je, jednako otežući, okrenuvši se kako bije pogledao.
Ispuhnula je tanak pramen dima visoko iznad njegove glave.
- Ako je suditi po mom iskustvu, Jack, draaagi, ima itekako pravo biti paranoična. Ne vjerujem da se uloge mogu promije¬niti tako brzo, a ni tako lako.
- O, koji si ti stari cinik! - nasmiješio se on, posegnuvši pre¬ma njoj i uhvativši je za ruku. - Pravi si melem!
- Bolje bi mi pasalo da sam malo manje stara - nasmiješila se, tapšajući ga po obrazu - a malo više melem, kad već spominješ. A meni bi sad pravi melem bio džin s tonikom. Podne je prošlo za pet minuta, za ime svijeta, i premda je doručak bio divan, zar ne mislite da bismo trebali prijeći na nešto malo - pa, malo odraslije? Lucy - okrenula se prema meni - zar ovaj takozvani kazanova ne bi mogao biti koristan po tom pitanju?
- Naravno da bi, Rozanna - nepokolebljivo sam se složila.
- Sto ćeš?
- Pa džin i tonik bi bili prava poslastica, draga. Dobar dečko.
- Bezazleno je potapšala Jacka po nadlaktici.
Jack se dobroćudno nasmiješio i ustao na zapovijed. Nestao je u unutrašnjosti štaglja, a upravo u tom trenutku Jess se izne¬nada pojavila iza njega na pragu. Lice joj je bilo bez kapi krvi, bijelo kao krpa.
- O, Bože! - kriknula je, hvatajući se za okvir vrata.
- Što se dogodilo? — poskočila sam, srušivši klupu.
- Henry - jedva je izgovorila. - Bolestan je. Moram ići.
- O, Jess, jadnice moja draga. - Požurila sam prema njoj. -Što... je 1' bio doktor? Znaju li što mu je?
- Da! - prestrašeno je kimnula. - Postavili su dijagnozu. -I? Što je?
Uputila mi je tragičan pogled. — Vodene kozice!
- Vodene kozice! - Teresa i ja prigušeno smo se nasmiješile jedna drugoj. - O, Jess, ma onda je sve u redu. Ništa ozbiljno. Malo umirujućeg losiona protiv svraba i nekoliko dana mirovanja kod kuće. I Ben i Max su ih imali. A i Pietro, je 1' tako, Teresa?
Teresa je kimnula, smiješeći se. - Skroz normalno.
- Da, ali on neće znati što treba raditi - prosiktala je Jess. -Zar ne shvaćate? Riječ je o Jamieju. Beznadan slučaj! Vjerojatno će ga zgrabiti ispod ruke i odnijeti u birtiju, mislit će da će mu promjena zraka koristiti. Poleći će ga na stol za biljar da malo odrijema. S takvim muškarcem ja imam posla! O, majko mila, Teresa — uputila joj je tjeskoban pogled. - Strašno mi je žao što te odvlačim, ali pitala sam se, bi li ti bio problem kad bismo...
- Ne, ne, u redu. — Teresa je ustala. — I ja se moram vratit' Carlu, napravit' ručak mu. I Pietro ima zadaću. Ma u redu je.
Kad su pohitale u kuću kako bi se spakirale, Rozanna me je užasnuto pogledala.
- Idemo? - S nevjericom je razrogačila oči. - Baš kad se sunce konačno počelo promaljati na obzoru? Baš kad smo se namjeravale smjestiti tamo na onu livadu punu zlatica, nao¬ružane aperitivima? I sve samo zato što neka beba ima vodene kozice, neki dječak ima zadaću, a neki odrasli muškarac ne zna pronaći put do hladnjaka i sam si uzeti nešto za ručak? Reci mi da sanjam.
- O ne, ne sanjaš, Rozanna — zloslutno je uzdahnuo Jack, pojavivši se naoružan pićem. Spustio je čaše na stol. -To su ti bračne spone, bojim se. - Pružio joj je ruku, a ona je ustala.
- Dođi. Sigurno će proći još najmanje dvadeset minuta dok sve spakiraju u svileni papir i obave još nekoliko stresnih telefonskih poziva, a Teresa još mora dovući Pietra iz šume. Hajdemo zato. Idemo ti i ja, dok... hm, dok se prijepodne razlijeva po nebu. Još uvijek je plavo, kao što vidiš, a i sunce još uvijek sja. Hajdemo, neopterećeni kakvi jesmo bračnim drugovima, po¬tomcima i zamornim osjećajem dužnosti, što dalje od zveketa lanaca, pa ispijmo jednu žestoku, jednu doista silovitu u polju punom zlatica, u miru.
- Pijem u to ime - promrmljala je, dohvativši naočale. Za¬hvalno ga je uhvatila ispod ruke i krenula klimavim korakom na visokim petama. Njihovi su glasovi dolebdjeli do mene.
- Jesi ugodno provela večer, Rozanna?
- Krasno, Jack, hvala ti. Divna zabava, a zapravo je postala još bolja kad je noć odmakla. Neočekivan gost upao mi je u posjet u mom raskošnom apartmanu...
- O! Lijepo je znati da stara umjetnost šuljanja po hodnicima još uvijek buja. Poznam li ga?
- O, svakako. Krasan čovjek, tako osvježavajuće drukčiji od... - Glas joj se izgubio u daljini. Uspravila sam se na stol¬cu, napinjući uši. Tko?, upitala sam se, iznenada mučena zlim slutnjama. Na koga je pobogu mislila?
Promatrala sam ih kako odlaze. Letimično sam pogledala u kuću, zatim ponovno prema livadi, žudeći čuti još. Zadrhtala sam, rastrgana. No nakon trenutka-dva s uzdahom sam ustala i krenula unutra kako bih im pomogla. Znala sam gdje mi je mjesto.

DVANAESTO POGLAVLJE

Dani su prošli, a petak je osvanuo vedar, jasan, pun slasnog, kobnog znamenja; Charlie je trebao stići u deset sati. Moje su pripreme, međutim, počele već u osam. Išuljavši se iz kreveta kako ne bih probudila dječake, uživala sam u dugom kupanju u vrućoj vodi iz koje se uzdizala para s mirisom ruže. Zatim sam provela dobrih sat vremena za toaletnim stolićem, okružena sje-nilima za oči, puderima, rumenilima i bezbrojnim drugim šare¬nim proizvodima kojima se inače ne bih bavila; no u Vogueu sam pročitala da oni, ako ih se spretno nanese, mogu pomladiti ženu za nekoliko godina, tako da bih mogla izgledati poput dvadeset-šestogodišnjakinje, svježe kao ruža. Jedva sam čekala probati. Još pola sata potrošila sam zatim sa sušilom za kosu u ru¬ci, pokušavajući nagovoriti svoju inače neukrotivu kosu da se preobrazi u glatke, elegantne lokne, što sam dakako trebala učiniti prije no što sam postigla izgled rosne dvadesetšestogo-dišnjakinje, jer se moja šminka - o, katastrofe! - počela topiti na vrućini. Vrući je zrak nemilosrdno naumio pokvariti ono što je umjetnost onako neuvjerljivo postigla. U devet i trideset očajnički sam se zapiljila u svoj odraz u zrcalu. Kosa je odbila plesati kako ja sviram i zauzela je vodoravni stav, dok je moje lice, privlačan spoj narančastog i sjajnog nastalog kao proizvod vrućine i šminke, prepoznalo povoljne uvjete i pred mojim oči¬ma počelo nagovarati bubuljicu da mi izraste na bradi.
- Sranje! - vrisnula sam, dohvativši gumicu za kosu. Skupila sam kosu na zatiljku i potrčala do umivaonika, gdje sam je cijelu oprala sapunom i vodom. - Sranje, sranje, sranje! - zavijala sam u ručnik. - O, Bože, što da radim? Već je dvadeset do deset, a izgledam užasno!
Ben je promolio glavu kroz vrata. - Ne izgledaš - zamišlje¬no je rekao, kopajući nos. — Izgledaš lijepo. - Duboko je zabio prst. - Bolje no prije, u svakom slučaju. Idi tako.
- Ovako? - Spustila sam ručnik i povirila u zrcalo. Barem mi je lice izgledalo čisto i svježe, a kosa, povezana na stražnjoj stra¬ni vrata, bila je donekle ukroćena. Osim toga, pomislila sam, mirnije dišući, pomalo sam potamnjela od sunca, a oči su mi bistre i zelene, sad kad se vide - tako da, samo malo... Dodala sam mrvicu maškare i malo ruža.
- Bolje? - uznemireno sam protrljala usnom o usnu.
- Aha, dobro. Izgledaš super, mama, ko i inače. Osim toga, čemu sva ta frka? Ideš se samo raspitati za posao u nekom du¬ćanu, je 1' tako?
- Da, dragi, u pravu si i baš me briga ako ga ne dobijem. A ova košulja, što misliš? Ili ona plava?
- Plava — odlučno je odgovorio Ben. — I ne te užasne uske hlače, u njima imaš dupe ko slonica.
- Stvarno? - Užasnuto sam se okrenula oko sebe. A umirala sam od želje uvući se u te hlače.
- Apsolutno. Ona dugačka suknja koju si jučer imala izgleda stoput bolje.
- O! - Trepnula sam. Od Nedove smrti smršavjela sam dese¬tak kilograma, ali zapravo sam imala osjećaj da je Ben u pravu. Čak i da sam smršavjela dvadeset pet kilograma, i dalje bih bi -la široka u bokovima. Uzdahnula sam i svukla hlače, a nedugo prije bila sam tako ponosna što sam ih uspjela navući, premda sam pritom legla na pod, psujući i migoljeći se.
- Dobro, onda platnena suknja - rekla sam, omatajući je oko sebe poput parea i ravnajući nabore dok sam se gledala u zrca¬lo. — Sad slušaj - okrenula sam se prema njemu, ruku na boko¬vima. - Trisha će svaki tren doći pa će ili ostati s vama danas prijepodne ili će vas odvesti k baki.
- Zar ne možemo ići pecati na jezero?
- Ne, radije bih da se ne približavate vodi ako mene nema.
- O, ali Jack je rekao da će nas naučiti loviti pastrve! Molim te, mama.
Jack i Trisha, uznemireno sam pomislila. Prilično koban spoj, zar ne?
- Pa... porazgovarat ću s Trishom. O, vidi, evo je.
- Bok, dečki! Hej, lijepo izgledaš. - Trisha je ušetala u spa¬vaću sobu noseći hrpu izglačane odjeće u rukama. Pogledala me je s odobravanjem kad ju je izvrnula na krevet.
- Hvala. Hmm... i ti - uzrujano sam uzvratila.
Mora se priznati da je dan bio topao, ali Trisha je bila odjeve¬na kao da je na Karibima. Kratke hlačice od trapera pokazivale su najmanje polovicu njezine stražnjice, majica joj zapravo uopće nije bila majica, nego gornji dio bikinija, a oko glave je povezala maramu, u ratničkom stilu. Njezini dugi udovi blistali su.
-Jack i ja smo mislili kako bismo danas mogli povesti dečke na pecanje - rekla mi je. -Je l`to u redu?
- Ma da, upravo sam objašnjavala Benu kako... o! Evo ga! uzviknula sam. Odskočila sam od prozora kad se automobil
zaustavio ispred kuće.
- Aha, to je tvoj prijevoz - kazala je Trisha, gurnuvši glavu kroz prozor. — Stiže slatki mali Charlie, tako je. Ju-huu! Tu smo, Charlie! - Lecnula sam se kad je široko zamahnula ru¬kom. - Silazi za minutu - zaurlala je, stavivši dlanove oko usta.
- Samo sređuje lice! - Ponovno sam se lecnula. Trisha se opet okrenula prema meni.
- U redu je, imaš još sekundicu. Jack brblja s njim vani.
- Jack je tu? - Požurila sam prema prozoru i izbacila glavu van, škrgućući zubima. Prokletnik, zar me ne može ni jednu vražju minutu ostaviti na miru? I što on to ima za reći Charli-eju, proklet bio? Drži se podalje od Lucy, četiri godine nije bila s muškarcem i mogla bi te zaskočiti? Kobno je privlače oženjeni muš¬karci, s obzirom da je izgubila muža?
Zgrabila sam torbu s kreveta i sjurila se niz stube, namjera¬vajući ograničiti razmjere štete. No kad sam stigla do otvorenih vrata, zastala sam. Charlie je došao svijetlo plavim kabrioletom marke Bristol i stajao je oslonjen o njega, ruku u džepovima, ča¬vrljajući sa Jackom koji mi je bio okrenut leđima. Na sebi je imao bež hlače i prilično izblijedjelu plavu košulju rukava zavrnutih do lakata. Onako visok i plećat -Jackje pokraj njega, premda visok, izgledao gotovo krhko - zabacio je glavu i nasmijao se nečemu što je Jack rekao. Nije valjda o meni, uznemireno sam pomislila. Zatim se Charlie okrenuo i ugledao me.
- Bok! - Osmjehnuo se, a meni se učinilo da je moj cijeli prednji vrt zasjao poput prizora iz holivudskog filma.
- Bok! — uzvratila sam gotovo bez daha. Nastala je kratka tišina, dok sam zurila u njega, nadajući se da to ne činim suvi¬še pohotno.
- Bok! - dahnuo je Jack, izravno parodirajući moj pozdrav. Okrenula sam se i uputila mu hladan pogled. - Bok, Jack.
Što ti radiš ovdje?
- Pobogu, kakva dobrodošlica! Pa eto, pomislio sam kako bih danas mogao odvesti svoje mlade nećake u lov na pastrve, s obzirom da si ti zauzeta drugim planovima. Slažeš se?
- Nisam baš sigurna, pravo budi rečeno. Kao što sam već objasnila, ne oduševljava me pomisao da će Max biti u blizini vode dok mene nema. Tek su mu četiri godine i još ne zna plivati.
- Ma daj, Luce, pazit ću na njega. Osim toga, obećao sam im. Bit će strašno razočarani.
To je bilo istina. Već sam čula kako Ben i Max tutnjaju niz stube iza mene i znala sam da je u pravu. Dočekat će me razo¬čarana lica, zatim nevjerica, zatim vika i graja ako odbijem, i to sve pred Charliejem, a željela sam da on povjeruje kako sam uzor smirenog, spokojnog majčinstva.
- Dobro onda. Ali slušaj me, Jack - utišala sam glas i povela ga ustranu držeći ga za lakat, kako me Ben, Max, a po mo¬gućnosti i Charlie ne bi čuli. — Ako ideš s Trishom - zasiktala sam - želim da mi daš časnu riječ kako nećeš izvoditi nikakve gluparije. Mislim, ispred dječaka.
Namrštio se. Pognuo je glavu, praveći se da me ne razumije. - Gluparije? - prošaptao je.
- Znaš na što mislim - procijedila sam kroz stisnute zube. -Ne želim da... znaš...
Oči su mu se razrogačile. - Da je pojebem? - glasno je rekao.
Charliejeva su se leđa ukočila. Brzo je pogledao prema nama, a zatim opet okrenuo glavu.
-Jack! - Pocrvenjela sam od glave do pete. Bože, što će Char¬lie pomisliti? - To je bilo sasvim nepotrebno! - bjesnjela sam.
- Baš tako — složio se Jack, mršteći se. — Nema potrebe ko¬ristiti ružne riječi. Bezrezervno se ispričavam. I obećavam da ću se stalno pristojno ponašati, naročito pred tvojim pomlat-kom. Bila si potpuno u pravu što si me pozvala na odgovor¬nost, Lucy, što si mi razjasnila neke stvari. Isuse! - zakolutao je očima. — I baš je dobro što si to učinila, jer inače tko zna što
se moglo dogoditi. Mislim, mogao sam naganjati dobru staru Trishu obalom rijeke, svući joj te vruće hlačice i povaliti je dok nas jedan od tvojih sinova slika, a drugi se bez riječi utapa! Uh! Skoro sam to napravio, Luce, dobro što si me spriječila. Hvala na savjetu. - Oči su mu opasno svjetlucale.
- Da, dobro. - Progutala sam slinu. - Samo pazi da se... znaš, ponašaš odgovorno.
- Na zapovijed, gospođo. Dat ću sve od sebe. Časna izviđač¬ka. Al' kad se vratiš, mislim poslije, kad ušuškaš djecu u krevet i kad završi dječji program na televiziji - je 1' uredu ako joj ga onda umočim?
- O, za ime Božje, Jack, radi što hoćeš, u vražju mater! Nije me briga! - prosiktala sam.
Dok se on smijao, ja sam odjurila prema automobilu, očaj¬nički pokušavajući izbrisati žestoki bijes sa svoga lica i uputiti Charlieju blažen osmijeh. To zapravo uopće nije bilo teško. On je bio rođen za blažene osmijehe.
- Oprosti zbog ovoga - izgovorila sam maznim glasom i sjela - nadajući se da to činim nonšalantno - na suvozačko mjesto.
- Problemi?
Uzdahnula sam. - Ne, ma ne. Samo što... ma, već ga dugo nisam vidjela — Jacka, mislim - i zaboravila sam koliko odbojan zna biti. Sad mi se sve vraća. Nije bitno - vedro sam se osmjeh-nula-dosta o njemu, kako si ti? Jako je ljubazno od tebe što me voziš da se upoznam s Kitom, naročito zato što ti je izvan ruke,
- Bristol je otkazan - nasmiješio se, ubacujući u brzinu. -Radilo se o jednom mom televizijskom projektu koji je izgleda propao pa su ga privremeno stavili na čekanje, tako da mi ova vožnja nije izvan ruke. Da ne radim ovo, samo bih sjedio kod kuće i pokušavao napisati još jednu traljavu, zlosretnu dramu. Radije tebe vozim u Frampton.
Nasmiješio se, a ja sam zasjala od zadovoljstva, mašući dječa¬cima dok smo se udaljavali prilaznim putem, izbjegavajući Jac-kov pogled. Pokušavala sam se sjetiti kad sam se posljednji put vozila kabrioletom. Prije mnogo godina, s Nedom, na prazni¬cima u Grčkoj, bili smo u jednom od onih terenaca. O, daaa... zavalila sam se u sjedalu. Nema dvojbe, vjetar u kosi i - opa! -ispod suknje pomladi curu za nekoliko godina.
- Znači, time se baviš? - povisila sam glas, kako bih nadjačala buku motora. - Mislim, pišeš za televiziju? - O, lukavo, Lucy, lukavo. Pravi se da ne znaš.
- Kad imam priliku. Ali u zadnje vrijeme ima užasno puno vraž¬je konkurencije. U starim dobrim danima samo bih predao scena¬rij, a oni bi rekli: Puno ti hvala, Charlie, prikazat će se sljedeće jeseni.
- Složio je grimasu. — Al' bojim se da danas više nije tako. Sad sa¬mo stenju i mrmljaju o tome kako je teško ugurati sve u raspored.
- O, ali zar nisi ti radio onu predivnu seriju Svjetlo Indije?To je bilo nedavno, je 1'?
Iznenađeno me je pogledao, što je i bilo za očekivati, jer to nisam trebala znati, zar ne?
- Lavinia mi je spomenula - brzo sam dodala, rumeneći se.
- Lavinia? — Izgledao je još više iznenađen. — Tako mi svega, nisam mislio da me baš miriše. Nikad ne bih rekao da će mi ona pjevati hvalospjeve. Ali da, to je moje djelo i možda ti se čini nedavno, ali zapravo je bilo prije dvije godine, a dvije su godi-ne dugo razdoblje na televiziji. U svakom slučaju, ne žalim se. U praznom sam hodu. - Zamišljeno je skupio oči, štiteći ih od vjetra. - Sto je još rekla mila Lavinia? Zanimalo bi me - opa, pazi ovo! Eno Ani Četiri pištolja.
Srećom sam se spasila od prepričavanja svoga izmišljenog razgovora s Lavinijom, jer smo, ušavši u zavoj, u daljini nazreli Violet. Nalazila se s druge strane ograde, u polju, i pokušavala se uspeti na konja. U jednoj je ruci nosila vrećicu sa znakom supermarketa Tesco, a u drugoj sačmaricu. Stavila je najlonsku vrećicu u zube, a nogu ponovno u stremen, držeći pušku ispod ruke. Charlie me je upitno pogledao.
- Bolje da na tren stanemo - promrmljala sam.
Kad je počeo poslušno usporavati, uspravila sam se na noge u sjedalu. -Jeste li dobro, Violet? - povikala sam.
Naglo se okrenula prema meni, ružičasta u licu. - Upravo sam upucala Popsy! - zaderala se preko polja.
-Što?
- Rekoh: UPRAVO SAM UPUCALA POPSY! Zurila sam u nju. - Zašto? - preneraženo sam povikala.
- Zato što je bila luda, naravno! Čudno što je onaj prokleti farmer nije već prije nanišanio!
Nakon tih riječi uzdigla se, prebacila nogu preko sedla i mu¬njevito krenula. Dok je galopirala sve se više udaljavajući od nas, iza nje se uzdizao oblak prašine.
- Popsy? - promrmljao je Charlie, zgranut, kad sam se po¬novno polako spustila u sjedalo.
-Da.
- Što... upucala ju je? Zato što je bila luda?
- Očigledno. — Namrštila sam se.
- Ali... obje su lude, zar ne? Okrenula sam se prema njemu. - Molim?
- Zar Popsy nije njezina sestra?
- O! O, ne, nego krava.
Izgledao je kao da mu je uvelike laknulo. - O, krava. Bože, koje olakšanje. Znao sam da ih je dvije, ali nisam bio siguran kako se zovu.
Zahihotala sam. - Ne, nadam se da nije baš toliko luda. Ali potpuno si u pravu, pomalo su ekscentrične.
- Ne moraš meni govoriti - dometnuo je kad smo ponovno zabrujali. - Dobro su poznate u ovim krajevima. Najnoviji im je potez izgleda bio izvaditi sve električne kablove iz kuće, jer su obje postale alergične na struju. Sad šeprtljaju s bakljama i pra¬starom peći na drva. Sam Bog zna na što će to sličiti po zimi.
Uzdahnula sam. - Znam, sve je to pravi kaos. Ali oboža¬vaju tu svoju kućicu. Rose želi da im netko »pruži primjerenu skrb«, dakako.
- A svi znamo što to znači, zar ne? - Napravio je grimasu.
Nastavili smo se voziti. Buka motora nije omogućavala le¬žeran razgovor pa sam se zadovoljila time što mogu kriomice promatrati njegov profil. Lijep, ravan nos. I četvrtasta čeljust. Snažne, preplanule ruke na upravljaču. Primijetio je da ga pro¬matram. Vjerojatno je primijetio i da slinim.
- Dakle, kakav je taj Kit? - povikala sam, izvukavši pramen kose iz razjapljenih usta.
- Krasan momak. Malo je stariji od mene, pretpostavljam, u ka-
snim četrdesetima, ali pun energije. Sva sreća. Jer kad je prije više
godina kupio tu kuću, bila je u groznom stanju. Sam ju je uredio.
- Znači, sad je potpuno obnovljena?
- Manje-više. Bio je to ogroman projekt, a mislim da je na kraju pomalo izgubio zanimanje, nakon što mu je žena pobjegla s vodoinstalaterom. - Iscerio se.
- O, Bože, grozno! Jadnik. Slegnuo je ramenima. -1 to je vjerojatno bila sreća. Nedvoj-beno je bila taj tip žene. Koketirala je sa svima živima. To bi se dogodilo prije ili poslije, a vjerojatno je za Kita bolje da se do-godilo prije. Dobio je priliku nastaviti sa svojim životom.
- I je li? Nastavio sa svojim životom?
Oklijevao je. — Hm, obožavao ju je pa mu je trebalo malo du¬lje vremena da je preboli, ali onda je počeo prodavati antikvitete i doživio je velik uspjeh. Ali ako pod »preboljeti« podrazumije¬vaš da je našao drugu, onda ne.
- O! Ima li djece?
- Dva sina - dragi momci - već završavaju školu. Jedan već možda ide na fakultet, ali nisam siguran. - Nasmiješio se. Po¬gledao me je. - Voliš znati, je 1'?
- Molim?
- Što više o ljudima. Opskrbiti se pouzdanim podacima.
- O. - Pocrvenjela sam. - Da, valjda. Svakako mislim da je korisno ako znaš nešto o osobi prije no što je upoznaš. Ako ot-kriješ što je pokreće, motivira.
Nastala je tišina. Željela sam mu postaviti pitanja o njemu samom, o onome što njega pokreće, čak i o njegovoj obitelji, ali osjećala sam da to sad više ne mogu učiniti. Sad kad me je prozvao zabadalom.
- A ti? - upitao me je, uputivši mi pogled iskosa. -Jesi li na¬stavila sa svojim životom nakon muževe smrti?
- O, godinama nisam mogla, ne. Bila sam jadna. Mislim, ne baš totalno jadna, zadržala sam posao i čuvala djecu i ne bih se rasplakala usred samoposluge ili tako nešto, ali u sebi... ma ne znam. Jako me je pogodilo. Trebalo mi je prilično mnogo vre¬mena. No, sad sam puno bolje - veselo sam završila. - Sad sam — znaš, krenula dalje. Preselila sam ovamo, prekinula s prošlo¬šću, sa životom koji sam živjela s njim. S Nedom. Morala sam, doista. Morala sam se prestati grčevito držati za prošlost. Držat i se za olupinu, moglo bi se reći.
Kimnuo je glavom. - To se događa. Katkad čovjeku ništa drugo ne preostaje.
Zaškiljila sam na vjetru i zabacila kosu. - Ti to znaš?
- Da, na malo drukčiji način. Sličan, ali drukčiji. Imali smo još jedno dijete. Sina, Nicholasa, godinu dana starijeg od moje kćeri Ellen. Poginuo je prije četiri godine.
- O Bože, strašno! - Ruka mi je poletjela prema ustima. -Kako je...? Ne. Oprosti.
- Ne, ne, u redu je. Vraćao se kući iz male škole. Iz seoceta s druge strane ceste od mjesta gdje mi živimo. Moja je žena bila s njim. Pratila ga je. Bile su mu četiri godine.
- O, užasno! - Četiri. Pomislila sam na Maxa, na Bena u njegovim godinama. Mili Bože. Trči iz škole, čarapice mu se spustile do gležnjeva, prljavih koljena, u rukama ponosno steže još vlažne slike, novu novcatu torbu s prvim knjigama za čita¬nje, spreman da mi ih pokaže.
—Jezovito. - Neujednačeno sam disala. - Sigurno si bio pot¬puno shrvan. Svi vi.
- Potpuno. Ali čovjek se nekako izvuče. Život ide dalje i svi ostali dobro poznati klišeji. Moraš. Naročito kad imaš još djece.
- Ali kako si se izvukao?
- Izvukao? Pa eto, potražio sam utočište u poslu. Po cije¬le sam dane tipkao po računalu. Radi toga sam kupio stan u Londonu. Kako bih pobjegao. — Uputio mi je kiseo osmijeh.
- Tuga baš ne koristi bračnim odnosima, kao što sigurno mo¬žeš pretpostaviti. Zapravo, pročitao sam negdje da samo jedan posto brakova preživi smrt djeteta. To me uopće ne iznenađu¬je. - Uzdahnuo je. - Kupio sam stan kako bismo se mogli malo odvojiti jedno od drugoga. Ponekad nismo mogli podnijeti biti zajedno u sobi, pa ni u kući, tako da sam - da. To je upalilo, na neki način. - Zastao je. Razmislio. — Dakako, nisam se još uvijek izvukao, ne posve. Samo nekako preživljavam.
- A — jako sam duboko udahnula - tvoja žena? - Eto. Izgo¬vorila sam.
- Moja žena? Pronašla je utjehu u nekom drugom. -O! Misliš...
- Da, u braku nas je troje, Lucy, kao što glasi jedna slavna izjava Princeze Diane. - Nasmiješio se. — Ali ne radi se o dru¬gom muškarcu.
Užasnuto sam blenula u njega. - Majko mila! Hoćeš reći...
- O, ne, nije ni lezba. Ne, moj suparnik je Bog. -Bog!
- Da. - Nasmiješio se. - Znaš, Miranda je spašena. Prokleta srećkovićka. Izvukla se na taj način. Vidjela je svjetlo, pronašla je spasenje. Jednog dana kad se vratila iz samoposluge bacila je vrećice s kupljenim stvarima nasred kuhinjskog poda i izjavila da je preporođena.
- Isuse. U samoposluzi!
Slegnuo je ramenima. - Tako izgleda. Negdje između pulta sa sirom i polica s toaletnim papirom. Čudesno, doista.
- O. Da, naravno.
- I mnogo bolje od droge, ili cuge, ili antidepresiva, ko što mi svi njeni novi, preporođeni pajdaši stalno od srca govore. Apso¬lutno jebeno čudesno. Ali ipak je užasno teško živjeti s tim.
- Sto... zato što je uvelike predana vjeri?
- Uvelike predana. Ha! — Prasnuo je u smijeh. - Ma samo malo. I to ne samo za svoje dobro. Žarko želi da se to dogodi i meni. To je njezina misija, znaš, ono radi čega ju je Bog poslao na ovaj planet. Kako bi regrutirala pristaše. Ne, ne, Miran¬da neće biti potpuno sretna sve dok ne izađem iz vode u bijeloj plahti s božanskim osmijehom na licu ili dok ne prepješačim gol pustinju s plamtećim križem u rukama, a kako sam ja neka vrsta nevjernika, čak skeptik, zašli smo u slijepu ulicu. Na mr¬tvoj smo točki. Isus želi da budem njegov sunčev sjaj, ali ja se ne osjećam baš tako sjajno.
Zaustavio se na semaforu. Namrštio se, gledajući u uprav¬ljač. - Baš bizarno.
-Što?
- Pa poznam te tek deset minuta, a već sam ti sve to ispri¬čao. Cak ni neki moji najbolji prijatelji ne znaju puni opseg Mirandinog fanatizma, kako on utječe na nas. - Uputio mi je pogled iskosa. - Zašto sam sad sve to izblebetao? Izgleda da smo prestali pričati o sitnicama, čavrljati samo razgovora radi. Pitam se zašto?
Uzvratila sam mu pogled, osjećajući kako mi se usta suše. Nisam skretala pogled... sve dok nam netko nije zatrubio odo¬straga. Upalilo se zeleno. Ubacio je u brzinu pa smo ponovno krenuli. Neko smo vrijeme šutjeli.
- Vidjela sam je ispred tvoje kuće - iznenada sam rekla, nad¬glasavajući riku motora.
- Koga?
- Tvoju ženu. Ili bar pretpostavljam da je to bila ona. Kad sam bacala pismo. Izlazila je autom. Odmahnuo je glavom. - Ne sjećam se.
- Plavokosa? Vitka? Plavi džip? Kimnuo je. - Vjerojatno je bila ona. - Nije mi baš izgledala kao preporođena kršćanka. - To je sigurno bila ona. Ostatak puta vozili smo se šuteći. Izgubila sam se u vrto-glavim mislima. Njegova je žena vjerski manijak, fanatik. Ni¬su sretni u braku, održavaju ga radi djeteta. - Sasvim isprav¬no, sasvim ispravno - mrmljala sam grozničavo sebi u bradu.
— Zapravo zadivljujuće. - A ipak... živjeti tako ispraznim ži¬votom? Izdržavati takav šupalj brak? I sve samo da bi ostavili vanjski dojam? Sigurno je bolje biti iskren jedan prema dru¬gom. Otvoreno sve reći. I ne bi li joj bilo bolje u samostanu ili na nekom sličnom mjestu? Okruženoj istomišljenicima, gdje se svi mole i - ne znam - zajedno sviraju harfu? Nižu kuglice na krunice? Moje pjesme, moji snovi?
- Evo nas - iznenada je rekao. Skrenuo je i prošao između stupova dveri koji su se uzdizali
visoko u nebo, a zatim smo nastavili šljunčanim kolnim prila¬zom. Pred očima nam se ukazala predivna, kamena vlastelinska rezidencija, gotička, sjajna, s biforama. S obje strane ogromnih hrastovih ulaznih vrata stražu su držala dva glomazna kamena zmaja.
- O! Predivna je - izgovorila sam, gotovo bez daha.
- Zar ne? - složio se, zaustavljajući automobil. -I iznutra je veoma lijepa. Dođi, povirit ćemo.
Izašli smo i zajedno prošetali kolnim prilazom, obilazeći fon¬tanu obraslu mahovinom. Pomislila sam kako bi nekom koga poznajem sad curile sline do poda.
- Je 1' se kad upoznao s Lavinijom? - nedužno sam upitala. Charlie je zastao kao ukopan. Usne su mu zadrhtale. - Bolje
ne spominji to ime u ovoj kući - ozbiljno je uzvratio.
- O, zašto?
- Kad se Kit jedne večeri vratio kući, pronašao ju je kako ga čeka u njegovu krevetu. Gola, naravno, ali i komatozna, jer je prethodno iskapila njegovu bocu viskija. Mirisne svijeće gor¬jele su svuda uokolo - što je bilo prilično opasno - po krevetu su bile rasute ružine latice, a ona je i dalje imala ružu zakva-čenu između zuba. U tome je zapravo i bio problem. U tom je
omamljenom stanju pojela ružu, a kad je on ušao u sobu, podigla se na lakat, zavodnički se nasmiješila i povratila si po sisama. Strašno seksi. Kit je zatim proveo jako zabavnu večer odijevajući mrtvu pijanu žensku - koja je pritom urlala - i čisteći bljuvotinu s mirisom ruže.
- O, Bože - zahihotala sam. - Jadna Lavinia. Stvarno joj nije lako.
- Da, a ni sama sebi ne čini uslugu - hladnokrvno je uzvra¬tio. — O, vidi, otvoreno je. Gurnut ćemo vrata i ući.
To smo i učinili. Ušli smo u predvorje, a zatim kroz još jed¬na viktorijanska staklena vrata u dvoranu otprilike veličine no¬gometnog stadiona. Veći dio jednog zida zauzimao je golem kameni kamin. Sa svake strane, postavljene na prekrasan, sta¬ri, ručno izrađeni tepih Aubusson, nalazile su se dvije vrhunski elegantne počivaljke, raskošno izrezbarene, zaobljenih naslona za leđa, s presvlakama u boji izblijedjelog zlata. Pokraj svake stajao je po jedan georgijanski stolić, oba prepuna fotografija. Na zidovima su visjele slike, crteži, siluete i stari tanjuri, a uz široko stubište sve do galerije marširao je niz Ackermannovih grafika koje prikazuju britanske vojnike.
- O! — Bila sam iznenađena. — Ovo uopće nije trgovina. Izgleda poput doma.
- Ovo i jest dom - složio se Charlie. - Kit živi ovdje, znaš. Radi se samo o tome da je sve na prodaju. A evo i njega, gla¬vom i bradom!
Podigla sam pogled i ugledala visokog, elegantnog muškar-ca kako se spušta širokim hrastovim stubištem, rukom lagano prelazeći preko rukohvata. Njegova zalizana kosa izgledala je pomalo predratno, a imao je usko, inteligentno lice koje je oba-sjao osmijeh kad je ugledao Charlieja.
- Charlie! Drago mi je što te vidim. Zapravo sam te očekivao malo ranije, već sam mislio da si zaboravio. Kako si?
- Jako dobro i žao mi je što malo kasnimo. - Charlie je sr¬dačno protresao Kitovu ispruženu ruku.
- Sve je u redu. - Pogledao je u mene. - Lucy?
- Tako je.
- Lucy Fellowes — nasmiješio se Charlie. — Lucy, ovo je Kit Alexander.
- Neizmjerno mi je drago - srdačno se nasmiješio dok smo se rukovali. — Charlie mi je ispričao sve o vama preko telefona. Bo¬lje rečeno, malo o vama, jer ni on sam ne zna baš toliko mnogo!
- Upravo sam se divila vašoj kući — sramežljivo sam zaustila.
- Predivna je. Sve te divne stvari. - Osvrnula sam se oko sebe.
- Hvala. - Smeteno se počešao po bradi. - Da, divne su, premda mi se čini da ih u posljednje vrijeme manje zapažam. Nekoć sam čak bio pomalo opsjednut njima. Stalno sam pre¬mještao stvari i pokušavao sve staviti točno na pravo mjesto, ali sad više toliko ne cjepidlačim. Jednostavno živim ovdje, kao što vam je Charlie vjerojatno rekao.
- Ali upravo je zato ovo tako divno. Ne izgleda komercijalno. A ako se nešto proda...?
Slegnuo je ramenima. -Jednostavno nabavim novo. Nedavno sam promijenio pet blagovaoničkih stolova, čto je bilo pomalo naporno, moram priznati. Već sam poželio povikati: Stanite! Sad je dosta. Na čemu ću pojesti prokletu večeru?- Osmjehnuo se,
- Ali većinu vremena posao ide tako sporo da mogu bez žurbe nabaviti nove predmete. Idem u inozemstvo i pronalazim neo¬bične stvari, a to mi je pravi užitak.
- Prelijepe stvari - divila sam se, s poštovanjem gladeći po čivaljku zaobljenog naslona za leđa.
- O da, imao sam strašno puno sreće s njima - složio se. -Pronašao sam ovu u kontejneru u jednoj zabačenoj uličici u Montmartreu. Nekoj je francuskoj gospi očigledno dojadila. Bio sam presretan kad sam ispod nje pronašao i njezinu sestru blizanku.
-I svi ti bidermajer stolci! - divila sam se, zavirivši u susjednu sobu. - Nikad nisam uživo vidjela cijelu garnituru, samo sam uzdisala nad njima po katalozima.
- Otud i tolika cijena — upozorio me je. - Da, ne može se reći da bih ih mogao iznijeti i zamijeniti dok si rek`o keks, ali ionako ih si nitko ne može priuštiti pa nema veze. Ne mrdaju odavde. Dođite, uđite i bolje ih promotrite.
Uveo nas je u sobicu u bidermajer stilu, a zatim u salon. Zi¬dovi su bili obložen drvenim pločama, obojanim uzdržanom, diskretnom sivom bojom, a prostorija je besramno nalikovala na francuski dvorac. Prozori su bili urešeni teškim, svilenim zastorima, a zrcala sadrenih okvira ukrašena svijećnjacima s kerubinima odražavala su se jedna u drugima s obje strane sobe; dvosjedi presvučeni šivanom čipkom iz doba Luja Petnaestog bili su okupljeni oko profinjenih tronožnih stolića. Nitko ne bi ni trepnuo kad bi u tom okruženju ugledao Mariju Antoanetu kako se hladi lepezom pokraj ognjišta.
- Kako uspijevate sve ovako dobro održavati? - upitala sam, u čudu se okrećući oko sebe. - Mislim, ako živite ovdje? Kad bih ja prodavala sadržaj svoje kuće, bila bih izbezumljena. Izgledala bi poput odlagališta!
- O, ali ja živim sam. I u biti sam uredna osoba pa to funkci¬onira. A iskreno rečeno, ako se tu i tamo nađe koja šalica kave ili časopis na nepredviđenom mjestu, pa što onda? Čini se da to nikom ne smeta. No dakako, više nemam malu djecu. Ovo sigurno ne bi bilo moguće kad bi po podu ležali Nintendo, Ga¬me Boy i slične stvarčice.
- I spavate ovdje? Mislim, u spavaćoj sobi na katu?
- Ne - iskrivio je lice. - To bi bilo suviše zadiranja u moju privatnost. Nisam siguran bih li mogao podnijeti da mi ljudi zagledaju kućni ogrtač ili ofucane papuče. Zato imam stan u potkrovlju. Tamo je moja spavaća soba, kuhinja i dvije sobe za dečke kad dođu prespavati. A tamo je, možete biti sigurni, pravo odlagalište.
- Ali uvečer ne gledate televiziju u stanu?
- Ne, siđem ovamo i dignem noge u ovom prilično lijepom dnevnom boravku; ovamo molim. - Poveo nas je u manju, inti¬mniju prostoriju. - Ujutro je sunčano, ali uvečer, kad su zastori navučeni, pretvori se u veoma udobno utočište. Upalim vatru i gledam neku od Charliejevih epskih serija, okružen prekrasnim stvarima. — Na trenutak me je pogledao ravno u oči. - Vjerujem daje blagodat biti okružen lijepim stvarima. Mislim, zašto bih živio u potkrovlju kad mogu biti ovdje dolje? A dakako, dok su dječaci bili mali, ovo je i bio obiteljski dom, samo što je jedini način da ga zadržim bio da ga pretvorim u trgovinu. A i ova me kuća održava aktivnim, inače bih stagnirao.
- Mislim da je to fantastična ideja - zaneseno sam domet¬nula. - A prodajete... - Oklijevala sam. - Ne valjda slučajnim prolaznicima?
Nasmijao se. - Ne, u pravu ste, ne bih preživio! Preskupo je. Uglavnom prodajem dekoraterima interijera iz Londona ili New Yorka, koji dođu po dogovoru. No iskreno rečeno, ima i nešto slučajnih prolaznika, uglavnom američkih turista, i upravo zbog toga moram stalno držati otvoreno i zato, draga moja, tražim pomoć. Ne mogu ovdje boraviti sedam dana u tjednu, malo po malo poludio bih, a Charlie je rekao da biste vi bili voljni raditi nekoliko dana tjedno, možda?
- O, jako bih voljela! - oduševljeno sam uzvratila. - Ovo je mnogo bolje no što sam zamišljala. Hoću reći, mislila sam — pa, da imate trgovinu - brzo sam završila.
- Tudorovi antikviteti? Sa zvoncem iznad vrata? - Nasmije¬šio se je.
- Ali - pomilovala sam stolić Pembroke — nigdje nema cedu¬ljica s cijenama?
- Ne, jer ne želim živjeti okružen ceduljicama pa imam po¬pis inventara, a ako je netko zainteresiran — recimo za ono — pokazao je prstom prema predmetu na kaminu —jednostavno uzmem popis, pogledam pod »dnevni boravak« i pronađem ci-jenu. - Zastao je.
- Keramička figurica iz Delfta, rano osamnaesto stoljeće? - rekla sam.
- Točno, ili? - Pokazao je jedan drugi predmet.
- Stolac oblog naslona, kraj sedamnaestog stoljeća, vlada¬vina Vilhelma i Marije, vjerojatno Hepplewhiteova izrada, ili čak možda ranije?
- Pun pogodak- nasmiješio se. — Ispričavam se što vas ovako ispitujem, očigledno se razumijete u ovo, ali jednostavno moram biti oprezan. Jednom sam, iz očaja, zaposlio djevojku iz sela, zvala se Michelle. Sjećaš se Michelle, Charlie?
- Itekako - zastenjao je Charlie.
- Michelle mi se zaklinjala da zna sve o antikvitetima, jer je u srednjoj školi imala ovjes mjesti — ispalo je da to znači povijest umjetnosti — i jer je njena nona imala brdo šalica s kraljevima. Naravno, imali smo sasvim predvidljivih poteškoća jer je mi¬slila da je pleter vrsta peciva, a Bernini talijanski restoran, ali prekipjelo mi je jednog dana kad sam bio gore u stanu, a ona je bila sama ovdje dolje. Zaurlala je prema meni: Alo, Kite! Ko`lko ti je ona smeđa stolica u hodniku?
- Koja točno smeđa stolica u hodniku?, upitao sam je, držeći se za glavu.
- Znaš, ona velika smeđa. S rupom. Ona u koju pišaš.
- Prije no što sam se uspio sjuriti u prizemlje i uvjeriti svo¬je američke klijente da ja osobno ne vršim nuždu u tu stolicu s noćnom posudom o kojoj moja pomoćnica govori, oni su se dakako već okrenuli i odjezdili.
- O, Bože — zahihotala sam. - Znači, više štete nego koristi.
- Točno. No ne mogu zamisliti da biste vi bili takvi. Bi li vam odgovaralo, Lucy? Nekoliko dana tjedno? Tako da mogu pobjeći iz ova četiri zida i malo krenuti u lov na blago?
- O, da - odgovorila sam. - Svakako. Premda - pogledala sam prema Charlieju - kao što sam već spomenula Charlieju...
- Lucy možda neće zauvijek ostati ovdje - ubacio se. — Rekao sam da ćeš ti to shvatiti.
- O, naravno! Poludjeli biste. Ali nekih godinu dana? Dok ne odlučite što ćete dalje?
- Savršeno - veselo sam se osmjehnula.
- A biste li mogli odmah početi?
- O, pa... Pitala sam se, bi li vam rujan odgovarao? Jer onda će djeca ponovno krenuti u školu.
Lice mu se pomalo snuždilo. Počešao se po bradi.
- Ne, ne - brzo sam se ispravila - može odmah. Trisha će mi uskočiti nekoliko dana tjedno. Dječaci će zapravo biti odu¬ševljeni.
- Izvrsno. — Činilo se da je Kitu laknulo. - A pas? - Upitno je podigao obrve, pogledavši Charlieja.
- A, da - kazao je Charlie. - Zaboravio sam ga spomenuti. Ali Lucy voli pse, čuvala je jednog u Londonu. Siguran sam da neće biti problema. — Nasmiješio se.
-Pas?
- Rococo — objasnio je Kit. - Pripadala je mojoj bivšoj ženi, ali ju je ostavila. Zajedno s hrpom neplaćenih računa. Pametna žena. Pozvat ću je. Rococo! - zazvao je.
U istom trenu u prostoriju je banula ženka irskog vučjeg hr-ta. Imala sam osjećaj da je pala s neba, ali je očigledno došla iz vrta, jer je bila cijela blatna. Isplaženog jezika, doskakutala je i zabila glavu ravno u moje međunožje.
- Ooooo! Krasno! - zaprepašteno sam zinula, pomičući se unatrag. Taj je pas bio veći od ponija.
- Pomalo je razuzdana - kazao je Kit, taktično joj odma¬knuvši glavu i hrvajući se s njom amo-tamo, razigrano. - Ali nježna je ko duša, ko što možete vidjeti.
- Da. Hm, tako i izgleda.
- Dobro. - Kit se uspravio, smiješeći se. - Onda sljedećeg tjedna?
Trepnula sam. — O! Da. Zašto ne?
Nasmijali smo se, a on nas je otpratio do vrata.
- Nismo se dotakli novca, draga moja - rekao je, s nelago¬dom se češkajući po bradi. - Mogu li vas nazvati povodom tog pitanja, kad malo razmislim?
- Može. - Okrenula sam se na vratima. - O, bolje da od¬mah pitam: je li sve na prodaju? Mislim, ne želim da na kraju ispadne kako sam nehotice prodala obiteljsku srebrninu ili ne¬što slično.
Slegnuo je ramenima. - Manje-više. Imam nekoliko komada Meisseria koji su mi posebno dragocjeni, ali njih držim gore u stanu tako da... ne. Hoću reći - da. Sve je na prodaju. Svih se tih predmeta, koliko god ih volio, lako mogu odreći. Gubitak nekih drugih stvari čovjek si ne može priuštiti. Niti ih može zamijeniti.
Pogledao je negdje iza mene, na trenutak zaokupljen mislima. Zatim se pribrao. Nasmiješio se i srdačno mi protresao ruku dok smo se pozdravljali.
Vrata su se zatvorila iza nas, a Charlie i ja lagano smo se upu¬tili kolnim prilazom prema automobilu.
-Još uvijekje tužan - promrmljala sam kad sam sjela pokraj njega.
- Hmmm. Osim toga, privremeno je bio izgubio i sinove. Ona je dobila puno skrbništvo.
- O, strašno. Zar ih uopće nije viđao?
- Rijetko. -Ali sad?
- Sad su dovoljno stari pa sami mogu birati. I provode mnogo vremena s njim. Ali čovjek nikad ne može nadoknaditi izgu¬bljene godine. One koje zamišlja.
Pomislila sam na sina kojeg je Charlie izgubio, na godine koje je on zamišljao. Baš kao što sam i ja često zamišljala go¬dine koje su moji sinovi izgubili, one koje su trebali provesti sa svojim ocem.
- Ne - ozbiljno sam se složila s njim. - Ne može.
Kući smo se vozili u tišini, s vjetrom u kosi, a ja sam začudo bila zahvalna što je motor tako bučan pa je razgovor, ako već ne nemoguć, bio otežan.
Konačno smo zabrujali stražnjim prilazom Netherbyja i do¬vezli se ispred štaglja. Ulazna su vrata bila zatvorena, kao i pro¬zori. Kuća je izgledala prazna, napuštena. Trisha, Jack i dječaci
očigledno su još uvijek bili na pecanju. Svuda oko nas na povje¬tarcu su se blago mreškala polja duge trave, spremne da se pre¬tvori u sijeno; njihove nježne glavice pune sjemena bljeskale su se na podnevnom suncu, a iz smjera livade sa zlaticama koja je podsjećala na zlatnu rijeku dopiralo je prigušeno zujanje i lepet krila pčela, leptira i vretenaca. Charlie je ugasio motor. Nismo se gledali, ali u tišini sam gotovo čula kucanje svoga srca. Bila sam sigurna da ga i on čuje. Na kraju je jagodicom prsta nervo¬zno protrljao kožnati upravljač.
- Dakle, evo nas - tiho je rekao. Naslutila sam lagani drhtaj u njegovu glasu. - A sad, Lucy, pretpostavljam da se moramo pozabaviti jednim pitanjem. - Progutao je slinu. - Morat ćemo odlučiti... što ćemo pobogu učiniti.

TRINAESTO POGLAVLJE

Učiniti? - glupavo sam ponovila. Srce mi je luđački lupalo. Okrenula sam se licem prema njemu.
- Pa ovdje se očito odvija nešto veće od nas oboje, zar ne misliš? - blago je kazao. - Mislim, ako mene pitaš, nekako ne vjerujem da je baš puka slučajnost što smo u Londonu onako stalno nalijetali jedno na drugo. Zapravo, kad to ne bi značilo da zvučim poput svoje žene, rekao bih da je to bio neki znak.
Progutala sam knedlu. Nisam željela reći da je u pravu, da to nije bila slučajnost, ali da je nažalost jedini simbolizam koji se u tome krio potjecao od apaške umjetnosti njuškanja za tragovima.
- Ne. Ne, u pravu si - složila sam se, pokušavajući izgledati zbunjeno. — Zaista je bilo neobično, zar ne?
- Sasvim neobično. A sad, evo te ovdje, na mom drugom te¬renu, četrdesetak kilometara od Chelsea, u srcu Oxfordshirea. Zar ne misliš da je to bizarno?
- Bizarno - graknula sam. Kvragu, nismo li to već pretresli na zabavi? Mora li stalno to spominjati?
- Također ne mogu, a ne pomisliti - smeteno je prošao ru¬kom kroz kosu - da nam je nekako bilo suđeno da se nešto do¬godi, eto - ako to ne zvuči suviše otrcano. I da budem iskren, čak i ako nam nije bilo suđeno... — promeškoljio se u sjedalu i po prvi put okrenuo lice prema meni. Osjetila sam kako mi zrak izlazi iz pluća u nepriličnim mlazićima. - Činjenica je da ne mogu prestati misliti na tebe, Lucy.
- O! - Ruke i noge grčevito su mi se trznule.
- Otkako sam naletio na tebe na onoj zabavi neki dan, ja... pa, zapravo cijelu noć bio sam budan. Tumarao sam po kući s čašom viskija u ruci. Konačno sam otišao u krevet, ali i dalje nisam mogao zaspati. Nisam mogao izbrisati tvoje lice iz misli. - Njegove tamne oči bile su bistre i svjetlucave, čvrsto uperene u mene. Osjetila sam kako mi nosnice trepere od uzbuđenja, kako mi srce bubnja. Prebacio je ruku preko naslona moga sjedala.
- Znam da i ti to osjećaš. Osjećam to - ustrajao je. - Molim ti, reci mi da nisam skroz poludio.
- Nisi - promrmljala sam, uznemireno se osvrćući oko sebe. Učinilo mi se da sam se našla u paklenoj dilemi. Sjedne strane, želja da se bacim u njegovo snažno, preplanulo naručje bila je gotovo nesavladiva, ali s druge strane - ovdje? Ispred moje kuće? U kabrioletu, dok prozori Netherbyja svjetlucaju na suncu?
- Hoćeš ući na kavu? — uzrujano sam upitala, gotovo bez daha.
Nasmijao se i povukao ruku. - Izvrsna ideja. I nemoj izgle¬dati tako zabrinuto. Nisam se namjeravao baciti na tebe ovdje, dok smo u vidokrugu Netherbyja, a obećavam da se neću baciti na tebe ni unutra, uz šalicu Nescafea. Samo sam želio provjeri¬ti... — bilo mu je teško izraziti se - ...pa ovaj, osjećaš li barem malo ono što ja osjećam. Imaš li i najmanju predodžbu o čemu govorim, uzimaš zaozbiljno ovo što se događa?
Njegove smeđe oči podsjetile su me na jezera tekuće čokola¬de. Bile su meke, čak ranjive.
- O, da — dahnula sam. - Uzimam.
Pobogu. Uzimam. Zvučala sam kao da sam se upravo udala za njega ili tako nešto. Udala. Upomoć! Iskočila sam iz auto¬mobila i brzim, sitnim koracima požurila puteljkom kroz vrt. Bila sam svjesna da me prati, staloženijim korakom.
Isuse, što ti je, Lucy?, bijesno sam razmišljala, žurno kora¬čajući po kući, otvarajući sve prozore, očigledno ne želeći biti hermetički zatvorena unutra. Ovo si željela, o ovome si mjese¬cima sanjala. Pobogu, čak si napustila svoj dom i pošla za njim ovamo, pa zašto se sad ponašaš ko neka nervozna glupača? Ušao je kroz ulazna vrata i zatvorio ih za sobom. Ipak, znala sam za¬što. Okrenula sam se. Progutala knedlu.
- Oženjen si — naglo sam izustila, čak optužujućim tonom. Nakratko sam ga izazvala pogledom.
Uzvratio mi je pogled, ne skrećući ga. - Potpuno si u pravu,
o tome nema govora. Ali ne želiš mi valjda reći da si se izne¬nadila? Da nisi toga bila svjesna prije no što si prihvatila da te povezem autom?
Pogledala sam si u ruke. - Ne. Ne, ne mogu to reći. Bila sam itekako svjesna.
- Lucy. - Prišao mi je, zaustavio se ispred mene. - Nikad mi se nije dogodilo nešto slično, kunem ti se. Mislim, otkako sam upoznao Mirandu. Bilo kako bilo, nikad nisam gledao druge žene. Zbog onoga što se dogodilo Nicku — pa, nikad nisam ni pomislio da bi za mene moglo postojati nešto drugo, znaš. Va¬ljda se može reći da sam se navikao na nesreću. Nosio sam je poput teškog kaputa, većinu me je vremena vukla prema dnu, ali u ovih posljednjih nekoliko dana zapitao sam se nije li možda došlo vrijeme da budem malo sretan. - Oprezno je birao rije¬či. — Znaš, cijelo sam vrijeme mislio da nemam pravo na sreću. Sve dosad. - Namrštio se. - Ima li to uopće ikakvog smisla, ili pričam gluposti?
Nasmiješila sam se. - Ne pričaš gluposti. Znam što želiš reći.
I ja sam imala osjećaj da nemam pravo na sreću.
- A čak ni ne znam - pažljivo je položio ruke na radnu plohu od škriljevca i zapiljio se u njih, kao da crpi nadahnuće iz raši¬renih prstiju - kakav bi oblik ta sreća mogla imati. - Podigao je
pogled. - Ni u kom slučaju ne želim predložiti da skoknemo na kat i nabrzaka se potucamo, ali znam da želim provoditi vrijeme s tobom. Šetati s tobom. Jesti s tobom. Razgovarati s tobom, kao što smo učinili danas.
-I ja bih to jako voljela - izgovorila sam slabašnim glasom.
O da, pomislila sam, sva uzdrhtala. Provoditi vrijeme s njim. Otvoreno ga gledati, proučavati ga, a ne samo kradomice. Za¬jedno pripremati večeru, čak ići na piknik, izležavati se uz riječ¬nu obalu, provoditi dane kao što je ovaj danas. Da! Otišla sam uliti vodu u čajnik, radosna. Zaštićena. Lakog koraka.
- A jednako tako — nastavio je, još uvijek si zureći u ruke - ne mogu ništa učiniti u pogledu svoga bračnog stanja. Vremenom, tko zna. Mislim da si otprilike shvatila kako Miranda i ja živimo, prilično odvojeno, ali želim reći da — eto. O tebi ovisi. To sam ja, sa svim manama i nedostatcima, oženjen, s emocionalnom prtlja¬gom i svim ostalim. Na tebi je odluka, Lucy. - Podigao je pogled.
Okrenula sam se od sudopera, držeći čajnik u ruci. — Sve si to postavio prilično zaokruženo.
- Bio sam pošten prema tebi. Barem onoliko pošten koliko mogu biti. - Zabio je ruke duboko u džepove. Namrštio se, gle¬dajući u pod. -Još mi je jedini preostali problem to što, sad kad sam ti sve ovo rekao, kad sam bio iskren i otvoren po pitanju svoga braka i obećao ti da ću prema tebi biti sputan i razborit, činjenica je da kad sam s tobom, Lucy, kad sam u tvojoj blizi¬ni. .. sve to mogu objesiti mačku o rep. Jer doista mislim da si totalno, opasno, neodoljivo - podigao je pogled - poželjna.
S treskom sam spustila čajnik. Učinilo mi se da se kuća zavr-tjela. Zavrtjela poput zvrka, a u toj vrtnji njegove su tamne oči gorjele poput ognja, žareći moju dušu. Snažno sam se uhvati¬la za radnu plohu. Uzvratila sam mu pogled. Njegova se ruka lagano prbližila mojoj i prekrila je. Zapiljila sam se u nju. Po-sljednji muškarac s kojim sam se držala za ruke bio je svećenik koji je krstio Maxa. Pokraj naših ruku, na pultu, smiješila mi se gola figura Action Mana, ispruženih ruku, bez piše. Ima li tu kakve simbolike, upitala sam se. Ako ima, kakve?
Podigla sam pogled. Koban potez. Naši su se pogledi susreli, a već sljedećem trenutku on se našao s moje strane pulta. Tre¬nutak poslije, uzeo me je u naručje. Njegove su se usne spustile i spojile s mojima. Ne polako, ne nesigurno, nego žurno, očajnič¬ki - a onda mi se učinilo da je posvuda. Ruke su mu se našle u mojoj kosi pa na mojim leđima, dok je usne čvrsto pritiskao uz moje. Kad smo odvojili usne kako bismo uhvatili zraka, njegov je dah odjeknuo poput rike u mojim ušima. Jedva sam udahnu¬la kad je već naišao drugi poljubac, ponovno snažno zatresavši prostoriju. Svjesna da moram prosvjedovati, držala sam oči ši¬rom otvorene, u znak otpora, ali on je poljupcima prekrio cijelo moje lice, a ja sam osjetila slabost. Doduše, ne baš toliku slabost da me ne bih mogla oduševljeno uzvratiti. Uhvatila sam ga za zatiljak povukla ga prema dolje, mahnito ga ljubeći. Osjetila sam kako mu tijelo reagira, kako se ukrutio stišćući me. Sklo¬pila sam oči, dopuštajući da me preplavi žudnja, osjetila sam kako tonem u vrtoglavu nesvjesticu, a onda sam začula poznat glas: - Čovječe, sigurno ima više od trideset centimetara!
Naglo sam otvorila oči. Kroz otvoreni prozor ugledala sam Bena kako se približava puteljkom, sa štapom za pecanje u ruci, i podiže ribu kako bi je Jack bolje pogledao.
- Prje bih rekao dvadesetak - uzvratio je Jack - ali pecaroši uvijek lažu kad se radi o veličini.
-Sranje! - skviknula sam i odskočila. Odvojili smo se jedno od drugog poput magneta koji se odbijaju.
- Dolaze dječaci! - prosiktala sam, obuzeta panikom. Mah¬nito sam gladila kosu i oblizivala usne. Očajnički sam se osvr¬nula oko sebe i bacila se prema telefonu. Kad su Jack i dječaci, s kojih je kapala voda, upali kroz ulazna vrata, teatralno sam se nasmijala u slušalicu.
- Da. Da, hoću - oduševljeno sam rekla. - Sjajno, mama, to će biti ludilo! Može, super. Vidimo se! - Spustila sam slušalicu i okrenula se. - O, bok, dečki!
Ben je zurio. - Tko je to bio?
- Hmm?
- Na telefonu.
- O! Maisie, dragi.
- Ali nazvala si je mama. Nikad je tako ne zoveš. -Jesam li? Bože, baš sam luckasta!
- I sva si crvena u licu. A prsa ti se dižu i spuštaju. I što ti je s kosom? Sva ti strši.
- O, valjda sam je zaboravila počešljati.
- Jesi trčala? - upitao je Max.
Zapiljila sam se u njega. Usta su mi se otvorila. - Da - ko¬načno sam izvalila. - Da, trčala sam. Na telefon. Bila sam gore. N-ne, dolje! U svakom slučaju, dragi moji, dosta o meni. Jeste li lijepo proveli dan?
Čučnula sam pokraj Maxa i unijela mu se u lice, skrivajući smušenost. Nisam željela pogledati Jacku u oči. Je li vidio? Nisam se usuđivala pogledati ni Charlieja, jer koliko je pribran mogao biti? Jesam li ga nepopravljivo zgužvala? Je li mu moj ruž bio raz-mazan svuda oko usana, jesam li mu divljački razbarušila kosu?
- Uhvatili smo dvije stvarno velike, ali Jack je rekao da bi bilo ljepše da ih vratimo - ogorčeno je izjavio Max. — Ali Ben je smio zadržati ovu, a ja sam ovu ulovio mrežicom.
Pružio je prema meni ruku koju je dotad držao iza leđa i ponosno mi pokazao staklenku marmelade. U mene je zurila ogromna krastača, očiju izbuljenih od užasa. Očiju koje su u strahu vjerojatno bile jednako velike kao i moje.
- Krasno, dragi - rekla sam, jedva došavši do daha. - Krasna krastača. - Napokon sam podigla pogled. - Hvala ti, Jack.
- Bilo mi je zadovoljstvo — otegnuto je uzvratio. - Volim se družiti s njima. Sjajni su dečki. Služe ti na čast.
Nisam bila sigurna kako shvatiti njegov kompliment. Na¬mjerno je zvučao iznenađen, kao da je »služe ti na čast - tko bi rekao« ostalo visjeti negdje u zraku, neizgovoreno. Kao da sam već posrnula. Uspravila sam se, rumeneći se.
- Poznaš Charlieja, je 1' tako?
- Upoznali smo se na zabavi - odgovorio je Jack. -I vidjeli smo se opet tu vani, danas. - Kratko su se rukovali.
- Ali sad stvarno moram krenuti — nasmiješio se Charlie, izgledajući doista izvanredno pribrano, kako sam s olakšanjem primijetila. - Drago mi je što sam te opet vidio, Jack. I vas, dečki.
Čučnuo je i pogledao u Maxovu staklenku. - Imaš popriličnu zvjerku od krastače, mladiću. Ako je namjeravaš zadržati, morat ćeš je dobrano hraniti. Pojest će ti sve potočarke.
-Jack kaže da ćemo je sutra pustiti u jezerce pa nećemo tre¬bati puno potočarki.
- Aha! - Charlie se uspravio. Zaškrgutala sam zubima. Jack kaže.
- Ispratit ću te - promrmljala sam. Nekako sam uspjela usput zatvoriti vrata za sobom.
Brzim sam ga koračićima slijedila do automobila.
- Kad ćemo se opet vidjeti? — upitala sam, možda mrvicu su¬više očajnički za djevojku koju je prethodno uznemiravala već sama pomisao na razgovor s muškarcem u njegovu automobilu, ali iskreno rečeno, željela sam da me opet poljubi. Onako kao što je učinio u kući. Kvragu i piknici i ljenčarenje na obalama rijeke, već me godinama nitko nije onako poljubio!
- Nazvat ću te - obećao je. - Ali možda — lagano je nagnuo glavu prema kući - možda u Londonu. - Uhvatio me je za ru¬ke, a ja ga nisam spriječila. Čvrsto sam ga držala. - Ovdje ima suviše smetnji, a u Londonu bismo mogli šetati po parkovima, po nasipu...
- O, da! - pohlepno sam se složila. Divni, divni London, ta¬mo gdje bih mogla ponovno disati - što je bilo čudno, s obzirom da većina ljudi bježi iz grada kako bi mogla disati u prirodi - i dakako, tamo gdje se nalazio njegov stan.
- Da, a mogla bih svima reći kako idem u posjet Maisie i Lucasu, svojim roditeljima — uzbuđeno sam nastavila, već u mislima oblikujući ispriku za odlazak. - Mogu doći na cijeli dan - ili čak noć.
Učinilo mi se da su sve ptice na drveću umuknule, vjeverice na granama zastale, sasječene mojom drskošću, zadržavajući dah, očekujući njegov odgovor.
Nježno se nasmiješio. - Sjajno. Nazvat ću te - ponovno je obećao i ušao u automobil.
Već sam osjetila kako crvenim. Noć? Budalo jedna! Od uzvi¬šenog prema smiješnom. Sto si ti, netaktična adolescentica? Za¬što ne bi odmah otrčala na kat i uzela četkicu za zube? Uskoči¬la u automobil s njim? Rastrgala si bluzu i povratila po svojim nagim prsima kao Lavinia, pa da stavimo točku na sve to? Ne, ne, ovdje se tražilo suzdržavanje. Bilo je važno smiriti se, ne ponašati se poput šiparice koja se četiri godine nije ljubila. Pre¬križila sam ruke i raširila usne u osmijeh.
- Hajde onda bok, Charlie - izgovorila sam glasno, za jav¬nost. Možda preglasno. - Hvala na vožnji.
Udaljio se mašući mi. Promatrala sam kako odlazi, zaziru-ći od trenutka kad ću se morati okrenuti i ponovno suočiti sa Jackom. Odgađala sam taj trenutak, stojeći u prednjem vrtu, zaklanjajući oči od sunca, gledajući kako njegov automobil ne¬staje, puštajući da mi se puis malo uspori. Nakon nekog vre¬mena sagnula sam se i počela trgati uvenule latice s ruža. Pa svi lako mogu izaći i pronaći me ovdje, zar ne? Zašto bih ja morala ići unutra k njima? Kad sam se uspravila kako bih bacila izbli¬jedjele latice na tratinu, nešto mi je privuklo pažnju. Dolje u dolini, u daljini, jedna je prilika brzala po mostu preko jezera nesigurnim klimavim korakom, a zatim se počela uspinjati uz¬brdo prema meni. Bila je to Rose i, za razliku od inače, bilo mi je drago što je vidim. Još uvijek je bila prilično daleko, ali ja sam mahnula i krenula prema vratima vrta kako bih je pozdravila. Konačno je stigla na vrh zadihana, sopćući, držeći se za bok. Kad je došla do mene, uhvatila se za stup kapije. Naslonila se o njega, sjajnih očiju.
- Lucy! O, baš mi je drago što sam te našla, nisam bila si¬gurna jesi li kod kuće - dahtala je. - Reci mi, jeste li ti i dječaci već ručali?
- Ne, još nismo. Danas sam malo neorganizirana. Bila sam, ovaj, tražila sam posao — dodala sam s osjećajem krivnje.
Pomno me je promotrila. - Da, dobro, trebala si se počešlja¬ti za razgovor za posao, Lucy, ali u svakom slučaju, molim te, dođite k nama pa ćemo zajedno nešto pojesti. Imam strašno uzbudljive novosti. - Ozarila se. - Sto misliš, draga moja?
Odmahnula sam glavom i nasmiješila se, gledajući u njezine blistave oči. - Što, Rose?
- Hector - napravila je značajnu stanku - i Sophia Lennox-Fox furaju, kako vi mladi sad kažete!
Namrštila sam se. - Doista?
- Da! - Pljesnula je rukama. - Nije li to bajno? Izgleda da je ipak proveo neko vrijeme s njom na zabavi, a onda se u ne¬djelju ujutro išuljao — moram reći da je poslije doručka prilično pokleknuo osjećajima - i otišao za njom u London. Otišao je čak onamo kako bi je snubio, a onda je, draga moja - čuj ovo! -izgleda cijeli tjedan proveo s njom! - Rukom je poklopila usta i suspregnula hihot. - Naš Hector! - Zatim je nastavila tišim glasom: - Nadam se da zna što mu je činiti. U svakom slučaju, po svemu sudeći, sve otada joj se udvara i dodvorava i potpuno je opčinjen, dragi, dragi dječak!
- Doista? Bože! - Bila sam iznenađena. — Pa to je divno. Ali tko ti je pobogu sve to ispričao?
- On! - skviknula je. - Bolje rečeno, ispričao je Pinkie, preko telefona. Na početku je samo rekao kako nekoliko dana neće doći kući jer je upoznao nekoga, a onda sam je doslovno čula kako vrišti od uzbuđenja. Morala sam joj dakako istrgnuti slu¬šalicu iz ruke. O kome se radi, Hectore, dragi?, zagrmjela sam. Reci majci! Znaš kako je on suzdržan. Ma zapravo je ne poznaš, neuvjerljivo je promrmljao. Ne poznam je? Ali sigurno znam za nju? Onda mi je Pinkie šapnula u uho: Mislim daje Sophia Le¬nnox-Fox, mama!, a meni je skoro ispala slušalica iz ruke.
-I je li?
- Upravo sam to i ja pitala, Lucy: Je 1' ona, Hectore? Je 1' Sophia Lennox-Fox? On je konačno uzdahnuo i promrmljao: O, Bože, svejedno. Ako baš želiš. Iskreno rečeno, Lucy, jedva sam ga čula. Stoga sam rekla: Ma nemoj se sramiti, dječače. Dovedi je ovamo pa ćemo svi zajedno popiti šampanjac!
- O, Rose - upozorila sam je. -Jesi li sigurna? Malo je pre¬rano, ne misliš li?
- Pa doista jest, a ni Hector nije pristao. Nije čak htio ni raz¬misliti o tome, ali to nas ne sprječava da mi popijemo nešto u njegovo ime, zar ne, da nazdravimo sretnom paru? Jer reći ću ti nešto, Lucy, ovo je ono pravo, osjećam to u kostima. Poznam tog momka ko svoj džep i dobro sam znala da će jednog dana samo zatvoriti oči i skočiti. Nagonski. Na noge. Kao što je Ned učinio kad je sreo tebe!
Trepnula sam. - Hm, da.
- I zato molim te, dođite k nama na ručak! Umirem od želje da s nekim razgovaram o cvijeću, hrani i piću i o opravi mla-doženjine majke, a Lavinia je još uvijek malo osjetljiva zbog znaš već čega. Također se malo pribojavam — glas joj je postao mračan, znakovit — da možda proživljava svoje vlastito, intimno žarko ljeto. - Podigla je obrve.
Zabezeknula sam se. - Rose! Nemoguće, premlada je!
- O, nipošto. Tilly Hargreaves je uhvatilo u trideset šestoj, jadnicu, a Lavinia ima sve simptome. Promjene raspoloženja, napade vrućine, a ponekad i prilično zaudara. Bilo kako bilo, nećemo više o Laviniji. Molim te, dođite, Lucy, hajde!
Pogledala sam u njezine blistave oči. Nasmiješila sam se. - Ra¬do. Dečki! - povikala sam preko ramena. Palo mi je na um da se, budem li pravilno odigrala karte, možda uopće neću morati vrati¬ti u kuću. Suočiti se s kritikom. Ben je promolio glavu kroz vrata.
-Da?
- Dragi, operite rijeku s ruku i lica, molim vas, jer idemo na ručak k baki.
- O, dobro. - Vratio se unutra, a onda mu je glava ponovno izvirila van. - Možemo li se naći tamo, mama? Upravo vadimo utrobu ribi. Doći ćemo s Jackom, za par minuta, može?
- Može, dragi - hladnokrvno sam uzvratila.
Rose me je uhvatila ispod ruke. - A sad, reci mi što misliš - uzbuđeno je nastavila. - Primanje će se očito morati održati u kući njezinih roditelja, koja je očajno ružna i doista će treba¬ti uložiti truda u uređenje — morat ćemo je doslovno natopiti cvijećem, što će biti prava noćna mora — ali palo mi je na um... misliš li da bismo možda i ovdje mogli prirediti ples? Ili misliš da bismo im time stali na žulj?
- Ma ne, ako je to ono što Hector i Sophia žele. Ne misliš li da prvo treba pitati njih? Ned i ja smo, ako se sjećaš, željeli sve to izbjeći.
- O, ali to je bilo sasvim drukčije! Vi ste bili poput dvoje nez¬grapnih tinejdžera. I sve je ovo - zamahnula je rukom, pokazu¬jući brojne hektare zemlje koji joj pripadaju - tebi bilo sasvim novo, Lucy. Ali ovdje se radi o Sophiji Lennox-Fox! Nju krasi savršen savoir faire!
-Aha.
- A i to će biti Hectorov veliki dan, ne zaboravi. Njegova ku¬ća, njegovo nasljedstvo, kući će dovesti rumenu nevjestu i — o, draga moja, cijela će se grofovija okupiti. Imam osjećaj da ću se onesvijestiti od sreće!
- Drago mi je - nasmiješila sam se, doista misleći to što go¬vorim. Napokon će jedno njezino dijete sretno završiti.
Oduševljeno mi je stisnula ruku dok smo koračale nizbrdo, pokraj jezera, a zatim uzbrdo parkom koji se protezao s druge strane. Na mjestu gdje se park pretvara u pomno uređenu tra¬tinu dočekala nas je Lavinia, koja se strčala stubama terase pa kroz ružičnjak, smiješeći se od uha do uha i mahnito mašući rukama.
- Kako uzbudljivo! - vrisnula je. - Pinkie mi je rekla!
- O, draga moja, baš lijepo od tebe što to tako primaš - uz¬vratila je Rose, gorljivo je hvatajući za ruku. - Mislila sam da ćeš možda...
- Da ću biti kivna zato što sam ja trebala biti prva? Nipošto, mama, umirem od oduševljenja! Vjenčanje! Pomisli samo na sve te zabave koje će se održati!
Bolje rečeno, pomisli samo na sve te muškarce koje ću moći pecati. Kad se Rose odvojila od nas i uzbuđeno se uspela stu¬bama prema kuhinji, kako bi izdala naredbe za ručak, povela sam Laviniju u stranu.
- Lavinia - rekla sam tihim glavom. - Kako to misliš, vjen¬čanje? Pa pozna je tek tjedan dana, za ime Božje. Ne misliš valjda ozbiljno.
- O, ali ti ne poznaš Hectora. Ovo mu je prvi put, znaš, Lu¬cy. Prvi je put u životu priznao da se s nekim viđa, s bilo kojom djevojkom, a mi smo oduvijek znali da će, kad kucne taj čas - to biti ono pravo. Kod njega je sve ili ništa, dobri stari Hec. Za¬pamti što ti kažem, ako je naklapao o tome preko telefona, i to s Pinkie, od svih ljudi, onda je totalno zateleban. Do ušiju.
- To je i tvoja majka rekla. - Morala sam priznati, bilo je isti¬ne u njezinim riječima. Osim toga, bila je u krivu, poznavala sam Hectora, barem do neke mjere, a i ja sam uvijek imala pre¬dosjećaj da će jednog dana učiniti upravo to. Učiniti ono što se od njega očekuje i sve iznenaditi. Biti na ponos majci. Pa drago mi je zbog njega, pomislila sam. Samo sam se nadala da nije pod prevelikim pritiskom; pod prevelikim - ma dobro, sad kad je već izašlo na vidjelo, bolje da zažmirim i duboko udahnem; to se naposljetku i očekivalo od mene.
Krajičkom oka primijetila sam kako se iza nas Jack i dječaci uspinju tratinom. Zalijepila sam se za Laviniju i slijedila je uz stube terase i oko stola, koji je ponovno bio postavljen za ručak. Izgleda da su Archieja uvjerili u dobrobit objedovanja na terasi; vedro se smiješio pojavivši se na balkonskim vratima. Veselo je trljao ruke, sjedajući pokraj mene.
- Dakle, draga moja, kakvo uzbuđenje! Tvoja svekrva cvrkuće ko ptičica, ha?
Nasmiješila sam se. - To je čekala, Archie. Dosad su joj stal¬no mrsili račune, ali sad je došla na svoje.
- Misliš, za ovo je rođena!. - zagrmio je. - A i unuci! Tvoji su nam dječaci veliko veselje, Lucy, kao što znaš, ali ona bi voljela i da Hector ima djecu. Da ima i djevojčice. Obitelj je veoma važna stvar, zar ne? - Uperio je u mene široke, vodenaste oči.
- Da, veoma - složila sam se, pitajući se istodobno jesu li neke obitelji samo malo važnije od drugih.
Ben i Max pojavili su se i uskočili na stolce između mene i Pin¬kie, što je značilo da će Jack- o, Bože - sjesti preko puta mene.
- Dakle - rekao je smjestivši se - čujem da je Hector potakao šušur. Da se izlanuo o curi. Loš potez. Ali s druge strane, još je nov u ovome, ne zna pravila igre. I iskreno rečeno, iznenađen sam. Mislio sam da je objekt njegove naklonosti netko sasvim drugi, tako mi je barem ptičica rekla, ali nema veze, očito je došlo do greške u komunikacijama. Znači, Sophia Lennox-Fox. - Osvrnuo se po stolu. — Pretpostavljam da nema šanse da mu se svi skinete s leđa i pustite ga da sam upravlja tom vezom, je 1' tako? - Smijuljio se, posegnuvši za pecivom. - Sve ljubavne veze trebaju prostora za disanje, znate, kako bi mogle cvasti. Posebice one nove, seksi, nedopuštene, ha, Lucy? - Namignuo je. Pocrvenjela sam od ljutnje.
- O, da, vezu takve vrste - nastavio je, mudro mašući peci¬vom i zamišljeno stisnuvši oči - treba hraniti. Treba je njegovati, prihranjivati, ona se treba odvijati u intimi. Treba je maziti, tre¬ba je lagano odmatati u restoranima osvijetljenim samo svjetlom svijeća, zatim je prokrijumčariti ispod jorgana, pod strehom ne¬kog ugodnog, malog ljubavnog gnijezda. Sigurno nije poželjno da joj cijela svita vas, lica priljubljenih uz prozor, diše za vrat. Je 1' tako, Lucy? Ne gnjavite momka, to vam kažem!
- Naravno da ga nećemo gnjaviti - ubacila se Rose, užurba¬no izašavši kroz balkonska vrata, još uvijek se smiješeći i čak noseći zdjelu salate, tako da je Joan iza nje izbečila oči od izne¬nađenja.
- Dat ćemo mu sve što želi, je 1' tako, dragi? Ako treba pro¬stora, dat ćemo mu udovičku kuću. - Srdačno se nasmiješila svome suprugu.
Archie je trepnuo. — Smiri se, stara. U razumnim granica¬ma, ha? I premda si nedvojbeno i razumljivo uzbuđena, doista mislim da Jack ima pravo. Dajmo momku pet minuta mira, može? Nemoj ga ispitivati, nemoj ga zasipati pitanjima čim uđe na vrata. Salata, Lucy? Dečki? A nemoj preplašiti ni jadnu dje¬vojku. Nemoj joj mahati pred nosom časopisom o vjenčanjima, ne spominji obiteljske tijare, znaš kakva si. Javi se, hoćeš, Joan? - Archie se obratio Joan kad je telefon zazvonio.
- Preplašiti jadnu djevojku? Za ime svijeta — Rose je zabeze¬knuto zinula. - Lucy? Jesam li tebe kad preplašila? - Okrenula se prema meni, sjedajući.
- Hm, ovaj... - počešala sam se po bradi. - Možda si me ma¬lo zastrašila, ali nikad se nisam baš ozbiljno bojala, Rose - brzo sam dodala, vidjevši joj lice. -I ne zaboravi da je Sophia mnogo bolje naoružana od mene, s obzirom da dolazi iz sličnog druš¬tvenog miljea. Sav taj savoir faire ispod Guccijevog pojasa.
- Baš tako!
Razvukla sam usne u osmijeh, spustivši pogled prema tanju¬ru, kad se Archie pokraj mene ustao kako bi se javio na telefon.
- Jesi li se doista tako osjećala, Lucy? - iznenađeno me je upitala Lavinia. - Da ti nešto nedostaje tu medu nama?
Strašno mi se svidjelo kako je to formulirala. Neprijetvorno. - Ne - iskreno sam odgovorila - ali drugi možda jesu.
- O! — Zbunjeno se namrštila, pokušavajući odgonetnuti što sam time htjela reći. Odustala je. - Tako! — Dražesno je pljesnu-la rukama. - Paževi? - Okrenula se prema Benu i Maxu.
- Kakvi paževi? - smeteno je upitao Ben.
- Paževi, dragi - ciliknula je. — Znaš, to znači da ćete pratiti mladu dok korača prema oltaru, nositi joj cvijeće i takve stvari. Pokušat ćemo vas ne natjerati da odjenete tajice.
- Kakvu mladu?
- Mladu strica Hectora, dakako! Ooo, mama, htjela sam re¬ći - nagnula se preko stola - Mimsy Compton-Burrell je upra¬vo napravila božanstvene aranžmane za crkvu. Ako želimo da budu jednostavni, naivni i nimalo londonski - a mislim da že¬limo - tu je nitko ne može nadmašiti. Radi čuda sa šumskom krasuljicom.
- Slažem se. Moram razgovarati s Angelom Lennox-Fox. Ne kako bih joj... znaš, nametnula naše mišljenje ili slično, jer ona naposljetku ima pravo prvenstva, ali samo kako bih joj, znaš, dala smjernice.
- Tako i treba. Naposljetku, ona je dosad sama udala samo tri kćeri — promrmljao je Jack.
- Samo ću popričati s njom, pogurat je u pravom smjeru. A recimo to otvoreno, ima užasan ukus. Ono cvijeće koje je na-ručila za Edwardov šezdeseti - pobogu!
-Jezivo - zadrhtala je Lavinia.
~ To barem znači da se nećete jednako obući za vjenčanje, Rose - zločesto je istakao Jack. -Jer ti ćeš biti u najukusnijem mogućem izdanju.
- O ne, za ime svijeta, nećemo se jednako obući! Ona će si¬gurno biti u nekoj jezivoj opravi boji fuksije, puno prekratkoj
- naročito kad se uzmu u obzir njene noge - a iz šešira će joj stršati perje, dok ću ja biti u...
- Boji jorgovana? - predložio je Jack, nagnuvši glavu na stra¬nu, afektirano uperivši kažiprst prema kutu usana. - Boja jorgo¬vana ove je godine veoma a la mode. I to s dosjetljivom natruhom svijetlo zelene u šeširu, možda?
- Mo-ožda - kimnulaje Rose, ne shvaćajući daje zadirkuje.
- Ili možda veoma, veoma svijetla boja limuna. U Peteru Jonesu sam nedavno vidjela božanstven kostim u boji limuna.
- Ooo, limun! -Jack je zaneseno sklopio oči. - Božanski! -promrmljao je, pljesnuvši rukama.
- Da, doista božanski — uzbuđeno je nastavila Rose. - Imao je nevjerojatno dražesnu malu dugmad u obliku četvrtastih perli duž cijele prednjice i - Archie! Bože mili. Sto se dogodilo?
Archie se pojavio na balkonskim vratima. Njegovo inače ru¬meno lice bilo je blijedo, a usne tanke, stisnute.
- To je bio Hector - objavio je. - Zvao je iz Londona.
- O! - Rose je veselo ustala. - Kako je dragi dječak? Vraća li se uskoro?
- Sjedni, Rose - odbrusio je. - Ne, nazvao je kako bi nas izvijestio o vjenčanju.
- O! Znači, ipak će biti vjenčanja!
- O, da, bit će vjenčanja, itekako. Ali ne s onom na koju ti misliš.
— Kako to misliš? - Roseine su se oči iznenada razrogačile od straha. Spustila se u stolac.
- Uopće se ne ženi Sophijom Lennox-Fox. Zaprosio je ne¬kog drugog.
— Nekog drugog? - bez daha je izgovorila. - Koga?
- Rozannu - smrknuto je odgovorio. - Rozannu Carling.

ČETRNAESTO POGLAVLJE

Roseino lice ostalo je bez kapi krvi. - Rozannu? Misliš, Lucynu prijateljicu - djevojku koja je bila ovdje preko vi¬kenda?
- Točno.
- O! - Ruka joj je poletjela prema ustima. - Znači, ne Sop-hiju Lennox-Fox...
- Ne! Ne prokletu Sophiju Lennox-Fox - nestrpljivo se obrec¬nuo Archie. - Rozannu Carling!
- Pa zašto je onda Pinkie rekla... - Sva ošamućena okrenula se prema kćeri. - Pinkie, zašto si nam rekla...?
- Jer je to on rekao - ogorčeno je cijuknula Pinkie, pocrve-njevši. — Tako mi je rekao kad sam razgovarala s njim preko telefona. Rekao je Sophia Lennox-Fox!
- Što, sam od sebe? - upitao je Jack.
- Pa... - razdraženo je uzvratila - možda sam ga malo, znaš, pritisnula. Ali nisam puno. Kad je rekao da je s nekim, poče¬la sam ga zadirkivati, znaš, ko što mi to radimo. Ooo, Hectore, kazala sam, radi se o Sophiji,je l` tako? A on je na kraju samo uzdahnuo i rekao: O, Bože, Pinkie, misli što god te volja. — Još je jače pocrvenjela. Izgledala je kao da će zaplakati. - Nisam znala da mi je podvalio, je 1' tako? - Uperila je oči pune suza u oca, dok su svi gledali u nju. - Tata, reci im da nisam ja kriva. Nisam znala da će mi lagati!
- Ne, ne, sve je u redu, mačkice - zlovoljno je uzvratio. -Momak je kriv, kao i obično. Naveo te na krivi put. A poučak priče je - osorno je nastavio - da ga ne treba stjerati u kut. Ne treba ga srušiti na zemlju i pritisnuti ako ne želite laži, proklete laži, i još više prokletih laži!
- Dakle, Rozanna! - Rosein je glas zvučao neprirodno re¬sko. Mahnito je vrtjela rupčić oko prsta. Lice joj je i dalje bilo blijedo, ali oči su joj se oblile čudnom vedrinom. — Hoću reći, lady Carling. Da, a pravo budi rečeno, učinila mi se prediv-nom. Mislim - njezin je otac lord Belfont, zar ne? - Prostim se okom vidjelo kako joj mozak bjesomučno radi, a onda se obratila Archieju: - I strašno je lijepa, zar ne? - Zavrtjela se u stolcu i okrenula prema Laviniji. - Lavinia, i ti si to rekla, je 1' tako? I - a zatim se okrenula prema meni - tvoja je prijateljica, zar ne, Lucy? Ti si je dovela ovamo. - Gorljivo me je gledala. -Pretpostavljam da je krasna osoba.
Progutala sam knedlu, osjećajući laganu slabost, želeći se pre¬tvoriti u neki drugi oblik života. Glista bi bila savršena. - Hm, da - naposljetku sam promrmljala. - Da, jest.
- A Lavinia, i tebi se svidjela, je 1' tako, draga? - poticala ju jc Rose.
- Slatka je ko lutkica - pretjerano ushićeno uzvratila je La-vinia, očigledno se nadajući da neće ostati bez zabava. —Jako je elegantna i profinjena, a i frizura joj je tako dražesna. A da budem iskrena, mama, Sophia mi se ionako nikad nije posebno sviđala. Podsjeća me na tvora.
- A tako i miriše - šmrcnula je Pinkie, brišući nos.
- Ma baš - odlučno se složila njihova majka. — Ti dugi, žuti zubi i te odvratne, teške grudi. Izludjele bi me. Znate li da si je kirurški dala odstraniti kilogram sa svake, zamislite samo! To je isto ko dvije ogromne vreće šećera - a i dalje mora staviti ru¬ke ispod njih kad potrči. A dakako, bila je tu i ona užasna afera nakon dvadeset prvog rođendana Tootsie Pilkington...
- O, ono s Williejem Fergasonom? - nestrpljivo je upitala Lavinia.
- Točno. A i ono s novim usisivačem njezine majke. Kad smo već kod nje, dakako, majka joj je prvoklasna kučka - neovisno o tome što uopće nema ukusa i što joj je kuća ogavna. A Ro-zanna mi je izgledala kao strašno slatka djevojka, doista draga.
- Boja se brzo vraćala u Roseine obraze dok se zagrijavala za temu. - Osim toga, Lavinia, jesi li primijetila kako svakog po¬zna? A čak ni ne živi ovdje! Očigledno je iznimno društvena i ima dobre veze i - au!
Svi smo poskočili kad je Archie snažno tresnuo pesnicom o stol ispred Rose. Srebrnina je glasno zazveckala.
- Dosta! — prosiktao je, unijevši joj se u lice.
Rose je problijedjela. Trepnula je, užasnuta. - Archie, što...
- Dosta, Rose! Zapravo dosta, svi! - Bijesno je pogledavao društvo za stolom.
- Ali... ali zašto? - promucala je.
- Zato što neće biti vjenčanja. Sigurno ne s Rozannom Carling!
- A-ali Archie. Mislila sam da ti se sviđa! Mislila sam da je poznaš, ti si me upoznao s njom. Zašto, pobogu...
- Zato... što je ona... drolja. — Izgovorio je to odmjerenim glasom, kroz stisnute zube.
Rose je blenula. - Drolja! - Vidno je ustuknula u stolcu.
- Što je drolja? —javio se Ben.
- Ma znaš, ko Pinkie. — Max je uslužno ponudio odgovor.
- Maxe! - Okrenula sam se prema njemu, užasnuta.
- Ali ti si to rekla, mama. Teresi. Čuo sam te.
- Ne, ne - grčevito sam se branila - ne ova Pinkie, dragi.
- Isuse, koliko žena imena Pinkie može postojati na svijetu? -Pinkie Jameson - ona s kojom sam išla u školu.
- A, ta Pinkie — ironično je dometnuo Jack.
Zapiljila sam se u njega, izbjegavajući Pinkien pogled, crve-neći se poput paprike.
- Ali - ali ne misliš valjda... — Rose se još uvijek trudila uhva¬titi u koštac s tom neumjesnom tvrdnjom; još uvijek zapravo nije mogla skinuti pogled s Archiejevih nepopustljivih, svijetlo pla¬vih očiju. - Sigurno ne misliš prava? Valjda samo misliš da je imala nekoliko momaka. - Ne misliš - ovaj, kao prostitutka?
- Upravo to mislim, Rose — uzvratio je Archie, strahovito odlučno i mirno. - Rozanna Carling je prvoklasna kurtizana. Po uzoru na Christine Keeler . Veoma skupa, veoma birana, ali ipak kurtizana. Prostitutka. - Nastala je tišina.
- Za novac?
- Za novac.
Ponovno je zavladala tišina.
- A kako ti to znaš? - poslije duže stanke izgovorila je Rose. Archie je bijesno zaškrgutao zubima. — Te se stvari... jedno¬stavno. .. znaju - prosiktao je.
Premda nije sjedila pokraj mene, osjetila sam kako se Rose ukočila. Usne su joj bile potpuno bijele dok je piljila u muževe bljedunjave, izbuljene oči. On je zauzvrat zurio u nju, a nešto prešutno, nepoznato nama ostalima, prostrujalo je između ta dva para očiju. Nešto što je imalo korijene u davnoj prošlosti, Iznenada se Archie sjetio da nisu sami. Nastavio je jednolič¬nim glasom.
Postoje stvari, Rose, o kojima ti srećom ništa ne znaš. Stva¬ri koje se odvijaju u svijetu, koje se događaju drugim ljudima, daleko od sigurnosti Netherbyja, daleko od tvoga ružičnjaka, stvari u koje jednostavno ne bi povjerovala. — Gotovo se nepri¬mjetno osmjehnuo.
Zurila je u njega. - O, vjerujem, ne boj se - blago je uzvratila. Usne su joj bile zategnute. - Vjerujem, Archie.
Pogledala sam si u ruke. Ostali su promatrali svoje tanjure s jednakom mjerom lažne napetosti i koncentracije. Archie se uspravio, i dalje gledajući suprugu.
- Dakle, neće biti vjenčanja - tiho je nastavio. - A ako bude, ako se Hector nastavi viđati s tom ženom i provede u djelo taj apsurdni cirkus, onda ništa od nasljedstva. Od mene neće ništa dobiti. Ni ovu kuću, ni zemlju, ništa. Sve će prokockati. Ta — ve¬za - s gađenjem je procijedio tu riječ - mora biti prekinuta A ako ne bude, a može se dogoditi da ne bude, onda je s njim završeno. Neće smjeti dovesti tu ženu ovamo niti će više ikad smjeti zako¬račiti nogom u ovu kuću. To je moja zadnja riječ po tom pitanju.
Rekavši to, okrenuo se i odlučnim korakom vratio u kuću, zalupivši balkonska vrata za sobom. Staklo se zatreslo u okviru. Zavladala je tišina; svi su bili šokirani.
Rose je stavila drhtavu ruku na prsa, lica bijelog poput krpe.
- O, Bože, doista to misli — prošaptala je. — O, Bože, jadni moj Hector. Jack, on to ozbiljno misli - molećivim se glasom obratila jedinom nazočnom muškarcu. - Izbacit će Hectora na ulicu! Bit će - bit će kloštar!
Jack se namrštio. - Kloštar?
- Da, ma znaš - snažno je zamahnula rupčićem - spavat će u vežama, u kartonskim kutijama! — Suspregnula je jecaj.
- Klošar, mama - promrmljala je Pinkie.
- Kako god - rekla je, odmahujući rukom. - U svakom slu-čaju, to će biti njegov kraj. — Iznenada se uspravila i snažno puhnula kroz nos. - Archie je donio odluku, to mi je jasno. I tako - uhvatila se za srce, očiju razrogačenih od užasa - i tako - o, mili Bože, to znači da ću izgubiti dva sina! Prvo Neda, a sada i Hectora. O, gdje li će svemu tome biti kraj?
U tom su je trenutku zaskočile suze, a Lavinia i Pinkie smjesta su ustale i krenule u akciju poput krakova pincete — svaka je grleći i stišćući sa svoje strane. To je samo pojačalo njezine jecaje. Moji su sinovi sjedili kao skamenjeni, razrogačenih očiju, razjapljenih usta, a ja sam se upitala je li im dosta uličnog kazališta za jedan dan.
- Bene, Maxe, pomognite Joan da počisti stol, molim vas -rekla sam. Nijedan se nije ni pomaknuo. - Bene! Maxe! - Nasta¬vili su sjediti, prkosno, ne želeći propustiti ni sekundu predstave.
- Idem porazgovarati s njim - značajno je objavila Lavinia,
odvojivši se od majčinog ramena i odlučno izbacujući mornar-sko plave grudi. — Idem se naći s njim, urazumiti ga. Reći mu da će uništiti obiteljsko ime. - Da - Rose se vidno razvedrila. Smrknula je i podigla po¬gled. - Da, draga, učini to. Naglasi obiteljsko ime. Dobra ideja. - Hm, je li doista? - upitao je Jack. - Hoću reći, misliš li da si ti prava osoba za to, Lavinia? Mislim, uz dužno poštovanje, ti i Hector nikad niste bili baš istomišljenici, je 1' tako? - Nervozno je pročistio grlo. - Mislim, nikad se zapravo niste...
- Slagali - završila je Rose i odlučno kimnula glavom. - U pravu si, Jack. - Okrenula se prema kćeri. — U pravu je, Lavinia. Hector je uvijek imao pik na tebe.
- Doista? - Izgledala je zatečeno.
- Da, draga, ne podnosi te.
- O! — zgranula se Lavinia.
Zurila sam u svoj tanjur. Bože, ova obitelj! Sve polako izlazi na vidjelo, zar ne?
- Ma daj, draga, dobro znaš da te zove Alko-Levy. Ne, Jack, potpuno si u pravu, ona nije prava osoba za to. Ti idi. Tebe će saslušati. I Lucy - okrenula se prema meni, znalački podigavši bradu - ti pođi s njim.
-Ja?
- Da, i ti si oduvijek bila draga Hectoru. Znao je nešto ble-betati o tvojim ljubaznim očima. Oboje idite i porazgovarajte s njim, dragi moji, molim vas! Urazumite ga! -Još je malo zavr-tjela rupčić i složila svoju slavnu facu, s puno treptanja i zate¬gnutim vratnim mišićima. Suze su ponovno prijetile. Jack me je pogledao i slegao ramenima. Nervozno sam progutala slinu.
- Znaš, Rose, jednostavno mi se čini da to možda nije naj¬bolja taktika.
- O? - Izazovno je izbacila bradu prema meni. - Zašto?
- Samo se pitam je li ovo pravi trenutak. Mislim, možda bi bilo najbolje zasad sve ostaviti kako jest i pustiti da se ta veza odvija sama od sebe. Pustiti nek' se Hector ludo zabavi, uop¬će se ne upletati, a onda će se možda sve skupa samo od sebe ispuhati, kad sam shvati da tu nema budućnosti. Sigurna sam da će on to shvatiti, a pretpostavljam da će i Rozanna, i doista savjetujem da u ovoj fazi ne zabadamo nos, sad kad je iza njega tek šest dana ljubavničkog poduhvata i kad je - o, Bože, kad je sve to novo za njega! Mislim, ljudi, našem se Hecu ovo događa po prvi put u životu, sigurno je opijen, misli da je to ono pravo. Mislim da se ne bismo trebali miješati.
- Istinu zbori - složio se Jack.
- Ne! - Rose je ustala, zažarenih očiju. - Ne, insistiram! Lucy, nakon svega što sam učinila za tebe - za vas oboje! - I Jacka je obuhvatila svojim ledenim pogledom. - Insistiram da odete tamo i porazgovarate s njim. Poznam Hectora, poznam svog dječaka i ako mu se pruži i najmanja prilika, oženit će se na nekoj jamajčanskoj plaži, bos, s cvijećem u kosi, dok će ta -ta bijedna kurva - zacviljela je - stajati pokraj njega u prokle¬tom čipkastom korzetu! Neka će im crnčad glumiti djeveruše, a vjenčat će ih neki zagoreni svećenik i - oooooo! - Zamislivši taj istinski užasavajući scenarij, potpuno je problijedjela. Duboko je udahnula, naprasito sjela, a onda se iznenada, glavom prema naprijed, skljokala na stol. Tanjur je zazveckao kad je čelom zaronila u cezarovu salatu.
Nastala je tišina prožeta užasom.
-Je 1' mrtva? - prošaptao je Ben.
- Ne, nije, dragi - Lavinia se prenula i obrušila prema majci, dižući joj glavu iz tanjura i brišući list zelene salate s njezina obraza. - Ne, nije mrtva. Pilule, Pinkie, brzo! - zapovjedila je. - Hajde, brzo, u njenom džepu! Ne... u džepu od veste, ludo!
Pinkie ih je brzo pronašla i počela se boriti s poklopcem.
- Pilule? - začuđeno sam upitala, ustavši.
- Za anginu pectoris. Veoma blag oblik, ali povremeno je spopadne. Pomogni mi, Pinkie.
Promatrali smo kako sestre pomažu majci da uspravno sjedne za stol te joj istodobno ubacuju pilule u usta i ulijevaju vodu u grlo, koja joj uglavnom curi niz vestu.
- Ošamari je — brzo, ošamari je - naredila je Lavinia. Pinkie je oklijevala. - Zašto je ti ne ošamariš?
- Jer je držim, budalo! Pinkie je uznemireno polizala usne — a onda je žustro po-slušala.
- Jao! - Roseine su se oči iznenada širom otvorile. Bijesno je zurila u Pinkie.
- Dobro, sad progutaj! - zapovjedila je Lavinia.
Činilo se da majka zna što joj je činiti i poslušno je gutala vodu iz čaše koju joj je kći prinijela ustima. Gledali smo, hi¬pnotizirani.
- Bolje? — viknula je Lavinia.
- Mnogo bolje, draga. Hvala ti - potišteno je promrmljala Rose. Doista se činilo da joj se u obraze vraća boja, ali možda je ta boja bila posljedica Pinkiena čina.
- Hajde onda - naredila je Lavinia - idemo gore, malo ćeš se odmoriti. Idemo u krpe, malo sklopiti okice. Sve je ovo bilo previše za tebe, je 1' tako, hmmm? - Govoreći tonom koji se ina¬če koristi za mentalno retardirane, povukla je majku, tjerajući je da ustane. -Ho-ruk! -I Jack je ustao, ali Lavinia je odlučno odmahnula glavom. - Ne, Jack, dobro smo. Već smo se prilično navikli na ovo. Snaći ćemo se. Sasvim normalna stvar. Ipak, reći ću ti što možeš učiniti. Nadi Davida, zamoli ga da svrati.
- Dobro. - Jack je ustao i uputio se u kuću, kako bi nazvao Davida Mortimera, Archiejevog najstarijeg prijatelja i obitelj¬skog liječnika.
- Da, pozovi Davida - promrmljala je Rose, dok su je njezi¬ne skrbnice uvodile u kuću. Iznenada je zamahnula glavom kao strojnicom. - Ali ići ćete? - Pogledom nas je oboje obuhvatila. - Posjetiti Hectora? - Pogledala sam Jacka, koji je već zakoračio kroz balkonska vrata. Kvragu, zar baš u svakom trenutku mora sve kontrolirati? Čak i dok umire.
- Da, ići ćemo — složio se Jack.
- Sutra? - upitala je molećivim glasom. - Molim te, reci da idete sutra, Jack?
- Idemo sutra - umirio ju je.
Dobrohotno je pognula glavu i udijelila mu drhtav osmijeh. Čak mu je i poslala malen poljubac prije no što su je odveli.
Kad su bile izvan dosega sluha, ustala sam.
- O, sjajno. Božanstveno. Sutra, ha? Zato što si bio previše slab da bi se suprotstavio. Ne idemo sutra, Jack, ne dopuštam joj da do te mjere upravlja mojim životom. Razmislit ćemo i oti¬ći kad se nama bude svidjelo! Sljedećeg tjedna možda, ili čak tjedan dana poslije, ali tek kad kucne pravi čas. Tek nakon što porazgovaram s Rozannom, upozorim je da bismo mogli iskr-snuti pred njenim vratima, kako bi se pripremila. Pobogu, zašto bismo morali odmah zaprašiti autocestom i u začetku pokva¬riti zabavu Hectoru i Rozanni? Ooo, ova obitelj! Izluđuje me! Dođite, dečki.
- Dobro, u redu. -Jack je podigao ruke. - Isuse, ne želim ni ja to učiniti, samo želim da završimo s tim, u vražju mater!
- A bio si suviše slab da bi joj to rekao - odbrusila sam. - Eto što se dogodi kad imaš obvezu prema ljudima. — Uperila sam pogled u njega.
- Nemam obvezu prema njoj.
- Živiš u njezinoj kući, baš kao i mi. Razlika je, međutim, u tome što se ja zbog toga neću osjećati pod pritiskom. Odbijam se osjećati dužnom!
- Potpuno si u pravu - uzvratio je jednoličnim glasom. -Doista živim u njezinoj kući, privremeno, ali prava je razlika u tome što ću ja za šest tjedana otići odavde, van njezine nadlež¬nosti pa zbog toga ne osjećam pritisak. Ono što pak osjećam, suštinski i emocionalno, očigledno je malo različito od onoga što ti osjećaš, Lucy. Znaš, meni je Hector prilično drag, premda je tako smiješno naivan, i volio bih mu pomoći. Volio bih da se veza između njega i njegove obitelji ne raskoli. Sad, može bit' da on ne treba moju pomoć, ali volio bih pokušati. Naposljet-ku, rođak mi je, a Rose mi je tetka, a i tvoja je svekrva i zapravo trenutačno osjećam sažaljenje prema njoj. Znaš, Lucy, što god ti mislila o ovoj obitelji, koliko god im se rugala, čini se da smo vezani s njom. Ja se uopće ne osjećam kao ulizica koja koristi njihovu milostinju, ali to što se ti očigledno tako osjećaš i što te to muči tvoj je problem. Javi mi kad pomisliš da je kucnuo pravi čas, Lucy. Bez forsiranja.
Stavio je ruke u džepove i smireno ušao u kuću kroz balkon¬ska vrata. Zurila sam u njegova leda, stisnutih pesnica.
- Oooo... prokletnik! — pjenila sam se, nadajući se da me čuje. Opustila sam pesnice i pružila ruku Maxu. — Hajde. Ide¬mo kući.
- Što, zar ćemo imati samo salatu za ručak?
- Da, samo salatu — odbrusila sam.
S tim riječima krenula sam niz stube terase i počela stupati kroz ružičnjak.
- Zašto si tako ljuta? — zadihano je upitao Ben, praveći velike korake kako bi me sustigao.
- Zato što misli da me može cijelo vrijeme prcati, eto zašto! Max i Ben oduševljeno su se pogledali. - Ziv-ča-na - pro¬mrmljao je Ben.
Da, živčana i srdita ili bolje rečeno - gnjevna. Uglavnom zbog toga što sam, a tu sam malo usporila, imala gadan osjećaj da je možda u pravu, proklet bio. Promatrala sam dječake kako trče, Osramotio me je tim razgovorom o dužnosti i obitelji, a također je bio u pravu kad je Rose u pitanju. Bilo je u njoj nečeg strašno ranjivog što je i mene ganulo, premda samo na trenutak. Postoja-lo je nešto užasno dirljivo u njezinoj očajničkoj želji da sve bude u redu. Sophia je ispala iz igre, ali — nema veze! Rozanna je si gurno divna! Čvrsto je odlučila zavoljeti je, sve dok dakako isti-na nije izašla na vidjelo, a onda - ma k vragu, tko bi želio da mu se sin oženi prostitutkom? Zar bih se ja oduševila kad bi se Ben ili Max spetljali s jednom takvom i pojavili mi se na vratima? A to me je navelo da pomislim na Rozannu. Što to ona, u vražju mater, smjera?, upitala sam se. Na kojem planetu živi? Očito se nešto dogodilo dok je one noći boravila u Netherbyju -ne samo što je dobila najraskošniju sobu, nego s njom i Hectora, tajanstvenog šuljača po hodnicima - a dobila je izgleda i napad dobrohotnosti pa mu je priuštila rajski doživljaj, ali, Isuse Kri¬ste, to ne znači da se želi udati za njega! Sve je to bila čista glu¬post! Plod Hectorove mašte. Nema potrebe ići čak u London, za ime svijeta. Ne, ne. Jednostavno ću je nazvati. Saznat ću što se to u vražju mater događa. Odlučno sam koračala puteljkom do štaglja, spremna reći joj otvoreno svoje mišljenje.

Kad sam širokim zamahom otvorila ulazna vrata, pred oči¬ma mi se ukazao kaotičan prizor. Dječaci su očigledno čistili ribu u zdjeli s vodom na kuhinjskom podu, a staklenka u kojoj se nalazila krastača bila je prevrnuta. Posvuda su ležali krvavi noževi i lokve smrdljive vode, a cijela je kuća odvratno zaudarala. O, divota. Hvala, Jack.
- Grrrrr! Prokletnik jedan! - povikala sam, podigavši ribu za rep i s gađenjem je zavitlavši u sudoper. - Odmah počistite ovo, dečki! Nije mi zabavno. A nisam ni sluškinja!
- Izgubio sam žapca - cvilio je Max, očajnički se osvrćući oko sebe. - A htio sam ga nazvati Nigel.
- Boli me briga za glupog Nigela, želim samo...
- O, evo ga! - povikao je Ben, a u sljedećem smo trenu vidje-li kako je žabac odskakutao ispod kredenca. Njih su se dvojica počela sklizati po sukrvici, mahnito ga proganjajući.
- Rekla sam boli me briga za prokletog - Isuse! Sad ste izvrnuli posudu s vodom! - U tom trenutku potpunog urnebesa zazvonio je telefon. Živčano sam zgrabila slušalicu.
- Molim! - bijesno sam zakriještala.
- O! Hm, Lucy? - Bio je to Charlie.
Srce mi je izletjelo kroz usta. Bilo ga je svuda po sobi. Vje¬rojatno se uhvatilo pod ruku s krastačom.
- Charlie.
- Pobogu, Lucy. Nije zvučalo kao ti.
- Ne! Ne, ne, žao mi je, pretpostavljam da je tako. Samo sam... — Stavila sam ruku na čelo. Zatvorila sam oči. - Ma ne¬ma veze. Kako si? - Iznenada sam osjetila kako ljutnja i napetost koji su me obuzimali tijekom posljednja dva sata istječu iz mene. Potpuno su otekli, kroz tepihe, kroz ulašteni drveni pod, ravno u zemlju, u krhotine kamenja, u temelje ispod.
- Dobro. Stvarno dobro. I mnogo bolje jer sam te jutros vidio. Osjećam se... pa, osjećam se pomlađenim, Lucy. Neprestano mislim na tebe.
- O! - Čvrsto sam rukama stegnula slušalicu. - Da, i ja na tebe.
-I Lucy - izgovorio je potmulijim glasom - znam da smo re¬kli kako ćemo postupati blago i razborito i znam da su doslovno prošla tek neka dva sata otkako sam te vidio, ali znaš što?
- Sto? - upitala sam bez daha, s osjećajem krivice promatraju¬ći dječake kako leže potrbuške, glava uronjenih ispod kredenca, sa štapovima u rukama.
- Nešto strašno primamljivo. Iznenada sam dobio fenome¬nalnu izliku da sutra odem u London. Upravo su me nazvali s BBC-a i izvijestili me da će možda raditi novu seriju Gradskih ptica, o kojoj žele razgovarati sa mnom. Većinu ću prijepodne-va biti zauzet, ali poslije toga ću biti slobodan. Postoji li ikakva šansa da i ti dođeš, Lucy? Reci mi ako je nemoguće, ljubavi, ali bio bih oduševljen kad bi mogla. Očajnički te želim vidjeti.
Koljena su mi zaklecala pa sam bubnula stražnjicom o naj¬bližu sofu.
- Nije nemoguće — graknula sam. - Ni u kom slučaju nije nemoguće. Zapravo je prilično moguće. - U glavi mi se vrtjelo.
- O, Charlie, i ja očajnički želim vidjeti tebe!
- O, Lucy, sjajno. Slušaj, imam sastanak u devet pa ću vjero¬jatno biti gotov do jedanaest, a u stanu ću biti od dvanaest na¬dalje. Moram se vratiti ovamo predvečer, ali mogli bismo imati nekoliko sati za sebe... može?
Učinilo mi se da su riječi »nekoliko sati« imale prizvuk ne¬dozvoljenog nestašluka. Sklopila sam oči, pokušavajući ne raz¬mišljati o svemu što bi se moglo dogoditi tijekom nekoliko sati.
- Može - promrmljala sam.
- Moram ići, ljubavi moja, čujem auto. Miranda se vraća iz kupovine. Vidimo se onda sutra, draga. O, da, kad smo već kod toga — adresa je Langton Villas broj dvadeset dva.
Veza se prekinula, a ja sam se bacila naglavce na sofu, vatreno pritišćući usta uz jastučić orijentalnog uzroka. - Langton Villas broj dvadeset dva, Langton Villas broj dvadeset dva — strastveno sam šaputala resama. - O, dragi moj, i ja to očajnički želim.
- Očajnički želiš što?
Podigla sam pogled. Ben je stajao nada mnom, namršten.
- O! - Blistavo sam mu se nasmiješila i sjela. Prekrižila sam noge. — Ići na zahod. Mislim da je Max unutra.
- Ne, nije. Pronašao je žapca i sad ga čisti. Što radiš s tim jastukom?
- Hmm? - Spustila sam pogled. Izgleda da mi je nekako zavr¬šio ispod majice. - O! - Izvukla sam ga. - Pipam ga. I mirišem. M mm... - Ponjušila sam. - Božanstveno. Zamisli samo sve te predivne ruke pripadnika etničkih skupina kako ga izrađuju.
- Ali s kim si razgovarala? - ustrajao je.
- O, samo s nekim bivšim kolegom - lepršavo sam odgovo¬rila. - Zašto, dragi?
- Zato što si uvlačila trbuh, zabacivala kosu i onako se glu¬pavo, kreštavo smijala. A-ha-ha-haaa! - Oponašao me je, para¬dirajući po sobi. Max mu se pridružio pa su se zajedno šepirili uokolo, izbacivši prsa i stražnjice, dok su im se nosnice nadima¬le. - A-ha-ha-haaa!-jednoglasno su kriještali.
- Hvala vam, dječaci - rekla sam, gladeći kosu. — Sad je do¬sta. O, sranje! Sutra!
- Sranje -vrisnuh su, oduševljeno gledajući jedan drugog. -Stvarno si zločesta, mama - kazao je Max zabezeknuto.
Da samo znate, mrko sam pomislila, žureći prema telefonu. Ono što nisu znali, a nadala sam se da ću tu tajnu dobro skriti od njih, bilo je koliko sam zločesta tek namjeravala biti.
Nazivajući Netherby, grozničavo sam shvatila da uopće nisam do kraja smislila što ću reći. O Bože, samo da se ne javi Rose. Oklijevala sam, spremajući se spustiti slušalicu kako bih skovala plan, kad se Jack javio.
- O, Jack. Dobro je, ti si.
- Lucy. - Zvučao je smeteno. Naposljetku, prije samo dvije minute nazvala sam ga prokletnikom.
- Hm, slušaj, Jack— nesigurno sam prošla rukom kroz kosu. — Ovaj, razmišljala sam. Znaš, vjerojatno si potpuno u pravu.
- O? U svezi s čim?
- U svezi s tim što želiš sutra ići u London. Posjetiti Hecto-ra. Mislim, znaš, što prije to obavimo, prije ćemo si sve skupu skinuti s leđa. Tako nekako. — Pobogu, je li to zvučalo bešćut-no? - Mislim, za ime svijeta - brzo sam dodala - obitelj smo, zar ne? Jedna cjelina! Strašno je važno ostati zajedno, je 1' tako? Naposljetku krv nije voda i sve to.
- Pa ne radi se o tvojoj krvi.
- Ne, ne, ali o Nedovoj. - S grižnjom savjesti pogledala sam u nebo i prekrižila prste. Oprosti, Nede. - A to je jednako važ¬no. O! O, i dječaci - povikala sam, iznenada se sjetivši. —To je također krv mojih sinova.
- Da, u redu, mislim da je bilo dosta krvi - ironično je rekao. -Uskoro ćemo se kupati u njoj. - Zastao je. — Promijenila si ploču.
- Znam, ali — eto. Znaš. Imala sam vremena za razmišljanje.
- Sto, dvije minute? Tek što sam ušao u kuću.
- Da. - Zaškrgutala sam zubima i sklopila oči. - Da - dvije minute. Jer doslovno mi je toliko trebalo, Jack, da uvidim kako si potpuno u pravu. Kao i obično. Kao i obično, do vraga, bio si potpuno i apsolutno u pravu i način koji ti predlažeš nedvoj¬beno je put kojim treba krenuti. Dobro? Dakle, sad kad smo to utvrdili, kad sam se ponizila i priznala svoju pogrešku, zašto ne bismo napravili plan i pridržavali ga se, ko što kažu u vojsci? Krenimo s predstavom. Sigurna sam da Trisha neće imati ništa protiv da pričuva dječake pa ću doći po tebe ispred kuće sutra u deset ujutro, može?
- Preoduševljen sam - uzvratio je, s umornom ravnodušno¬šću u glasu. — Doista. Više nego oduševljen. Kako god ti kažeš, Lucy. Baš tako, kako god ti kažeš.

PETNAESTO POGLAVLJE

Kad smo se dječaci i ja dokotrljali kolnim prilazom do Net-herbyja sljedećega prijepodneva - kasnije no što je dogo¬voreno, dakako - Ben i Max već su položili ruke na ručke vra¬ta, očigledno jedva čekajući da pobjegnu od mene i dođu pod Trishin opušteniji nadzor. Primila je moju poruku i tobože ih je čekala iza kuće, premda je zapravo — kako sam primijetila zaustavivši se uz škripu guma na šljunku - skandalozno koke¬tirala sa Jackom. On je držao ravnotežu na zidiću koji okružuje vodoskok, ispruženih ruku, a ona je vrištala od smijeha, bodreći ga. Kad je skočio na tlo, požurila je šapnuti mu nešto u uho, nedvojbeno nešto suviše nemoralno i neukusno da bi se izreklo naglas. Zajedljivo sam napućila usne.
- Unutra smrdi - promrmljao je Ben kad mu je Jack otvorio suvozačka vrata. — I pazi što govoriš, Jack. Jutros je stvarno, stvarno preosjetljiva.
- Nisam preosjetljiva, Ben - prosiktala sam, izlazeći van i trčeći oko automobila kako bih pomogla Maxu da izađe kroz stražnja vrata. - Samo vas nikako nisam mogla istjerati iz kre¬veta, a sad zbog vas kasnim!
- Nema žurbe - opušteno je dometnuo Jack, spuštajući se u ispražnjeno suvozačko sjedalo. - Mislim, čak ni ne znaju da dolazimo, zar ne? Dovraga, Ben, u pravu si, nešto stvarno od¬vratno smrdi u ovom autu. Što je to? Je 1' nešto crklo tu unutra? - Osvrnuo se oko sebe, njuškajući. - Štakor?
- To je Chanel 19, ako baš želiš znati - odbrusila sam mu, vrativši se u automobil i uznemireno njuškajući svoje zapešće. K vragu, kad sam ga otvorila, palo mi je na um da se možda pokva¬rio. Nisam ga koristila pet godina, a čep je bio labavo zatvoren. Jesam li pretjerala? -I ne — nastavila sam, otpustivši ručnu koč¬nicu i brzo vozeći unatrag - ne znaju da dolazimo, jer kad sam nazvala, bila je upaljena telefonska sekretarica i mislila sam da nije mudro ostavljati poruku, kako ne bi podigli pokretni most. No stvar je u tome, Jack, da danas imam drugih obveza u Londo¬nu osim posjeta Hectoru i Rozanni i ne želim zakasniti, u redu?
Uznemireno sam provukla ruku kroz kosu i okrenula se kako bih mahnula dječacima. Učinivši to, vidjela sam kako Trisha šalje poljubac Jacku. Izgledala je predivno. Preplanula, vitka i sto ono još... a, da, mlada, to je to. Pogledala sam se u retro¬vizor. Ja sam, s druge strane, izgledala poput Rembrandtovog autoportreta. Sranje — maškara mi se već razmazala. Polizala sam prst i prešla njime ispod očiju.
- Kakvih obveza? —Jack se grčevito uhvatio za sjedalo, glu¬meći strah, kad smo pojurili kolnim prilazom. - Isuse, stvarno ti se žuri, ha? Kakvih obveza, i zašto si se tako dotjerala?
Virio je prema meni. Porumenjela sam i odbila mu odgo¬voriti.
- U redu - kimnuo je. — Ne moraš mi reći. Plan A je da se pojaviš tamo sva seksi, zavodljiva, i ukradeš Hectora Rozanni ispred nosa, je 1' tako?
- Ne izgledam seksi i zavodljivo! - Očajnički sam povukla prema dolje svoju, mora se priznati, prilično kratku suknju. Ni¬šta ne može toliko iživcirati čovjeka kao kad pokušava izgledati
pomalo seksi za neku određenu osobu, a onda netko drugi us-
put uživa u tome.
- Nema ništa loše u tome kad je cura seksi i zavodljiva - za¬mišljeno je rekao, s odobravanjem motreći moje noge. – Pitanje je samo čemu to koristi. Ili kome, bolje rečeno. Kakvih drugih obveza?
- Hmmm? - Ponovno sam ponjušila zapešće. Nema dvojbe, pokvario se.
- Rekla si da imaš obveza. U Londonu.
- O! Ja, hm, idem posjetiti Maisie i Lucasa. Svoje roditelje, znaš. - Osjetila sam kako sve jače crvenim.
Upitno me je promatrao. - Da, znam tko su tvoji roditelji. -Ponovno se razmetljivo zapiljio u moju suknju i podigao obrve. -Dobro. Nađemo se onda poslije ondje, može? I ja- tajanstveno se nasmiješio i prekrižio ruke - danas popodne imam obveza.
- Ne, Jack, zapravo se nećemo naći ondje — brzo sam uzvra¬tila. — Doći ću po tebe nakon što ih posjetim. Žive kilometri¬ma daleko, znaš, čak u Westbourne Groveu, a ne želiš valjda klipsati sve dotamo.
- Ma nije baš tako daleko. U svakom slučaju, volio bih ih vidjeti. Godinama ih nisam vidio.
- Doći ću po tebe, Jack, u redu? - procijedila sam kroz stisnu¬te zube. Bijesno sam ga pogledala i skoro se zabila u stražnji dio kamiona. Pobogu, sad me je već stvarno živcirao, a nije mi se baš ni sviđalo što sam prisiljena koristiti roditelje kao ispriku. Prem¬da sam ih redovito nazivala, trebala sam svratiti do njih. Odav¬no ih nisam vidjela. Preplavila me je grižnja savjesti i uzrujanost.
- Gdje ćeš biti? — otresla sam se na njega.
- Hmmm? - Ponovno je piljio u moje noge, smiješeći se.
- Pitala sam te gdje ćeš biti!
- Aha, da, čekaj da razmislim. Gdje bih mogao biti? - Sti¬snuo je oči i zamišljeno pogledao kroz prozor. - U Chelseau, čini mi se - zaključio je, kimajući glavom. - Da, u Chelseau. Ako baš insistiraš, možeš doći po mene onamo.
- U Chelseau? - Panično sam ga pogledala. - Gdje otprilike?
- Na Šetalištu Cheyne. Zapravo samo jednu uličicu dalje. Zašto?
- Ma, bez veze pitam. - Uh, kakvo olakšanje. Šetalište Cheyne. Malo preblizu da bi mi bilo ugodno, ali barem nepo¬sredno uz rijeku. — Što ćeš raditi tamo? — ležerno sam upitala.
- O, svašta i ništa. - Namignuo je. - Tratiti vrijeme. Zavr¬šavati nedovršene posliće.
- Aha, kužim — znalački sam se nasmiješila. - Ti se ne mije¬njaš, zar ne, Jack? Zna li Trisha za te nedovršene posliće?
Namrštio se je, tobože prestrašeno. —A zašto bi za ime svijeta Trisha to trebala znati?
- Nemam pojma.
- Ni ja. A sad, Lucy, molim te, nemoj me više zapitkivati. Uvijek pokleknem pod pritiskom, a osim toga, nisam navikao ustajati ovako nečovječno rano. Ja sam pjesnik, a ne burzovni mešetar. Treba mi san.
- Samo naprijed, naspavaj se pa ćeš biti ljepši. Imat ćeš vi¬še snage. Trebat će ti snaga koju uspiješ skupiti budeš li poslije morao utrošiti svu raspoloživu energiju.
- Baš tako.
Naslonio se je na naslon za glavu sa spokojnim osmijehom na usnama, prekriživši ruke preko prsa i sklopivši oči. Poslije nekoliko minuta po automobilu se počeo širiti zvuk njegova tihog, ritmičnog disanja. Pogledala sam ga, zavideći mu na toj sposobnosti potpunog opuštanja. Ja sam osobno morala biti u vodoravnom položaju, u zamračenoj sobi, po mogućnosti s po¬vezom preko očiju i bočicom tableta za glavu u ruci ako sam željela uopće početi razmišljati o opuštanju. Uzdahnula sam i za utjehu upalila Classic FM. Dok smo brujali autocestom uz
zvuke umirujućih melodija, svesrdno sam se pokušavala opu¬stiti, dišući dijafragmom kao što sam pročitala u Daily Mailu i - o, da - razmišljajući o nečem ugodnom. O Charlieju, da¬kako. Mmm... Charlie. Duboko sam udahnula i pojačala Ra-velov Bolero, puštajući da me cijelu preplavi, lagano pjevušeći RAM-pa-pa-pa-PAM... uz zvuke koji su se doista uzdizali prema vrhuncu. Nije ni čudo što je Torvillica dopuštala Deanu daje onako povlači po ledu. Sčepala sam upravljač, uživjevši se u glazbu, a kad se začuo svemogući, posljednji crescendo, osje¬tila sam kako mi se vitalni organi grče u uzbuđenim trzajima, kao što je zasigurno bio slučaj i s Torvelličinima. Učinilo mi se da se vjetrobransko staklo zamaglilo. Obrisala sam ga rukom i uzrujano se upitala nisam li malo prestara za sve to. A onda sam nastavila dalje.
Kad sam se odvojila s glavne ceste A40 i krenula Cestom North End, kroz zabite ulice Fulhama, duž Broadwaya pa uskim cesticama koje sam tako dobro poznavala, doista sam se opustila. Zatim sam lagano brujeći zašla u šire avenije, zureći u visoke zgrade bež boje; blijede i mušičave, uzdizale su se pre¬ma magličastom, modrom nebu, sa sanducima za cvijeće punim lijepih ružičastih geranija, sa crnim ulaznim vratima i ograda¬ma od kovanog željeza koje svjetlucaju na nejasnom istočnom svjetlu. Osjećala sam se kao da sam stigla kući. Skrenula sam u užurbani King's Road, kao i obično prepun ljudi, živahan čak i u ovo doba dana; mali kafići i vinski barovi širili su se po pločniku, a ljudi su, sa štrucama francuskog kruha ispod ruke, pozdravljali jedni druge ljubeći se pri susretu. Preplavio me je val ljubavi prema tom mjestu. Prema ljudima. Prema raznovr¬snosti ljudi. Neki su nosili sarije, neki turbane, neki visoke pete; neki su kupovali jam, drugi su kupovali čili - to je ono što mi je nedostajalo na selu. Društvenost, slučajni susreti, prijateljstvo s ljudima u čijoj si se blizini slučajno našao, zajedno s predivnom spontanošću starog, dobrog, bučnog Londona koji pruža uto¬čište poput majčine utrobe. Nije za mene bio službeni, proraču¬nati način na koji se Lavinia susretala sa svojim prijateljima - na večeri koja je zapisana u rokovniku dva mjeseca unaprijed i radi koje treba prijeći put od trideset kilometara kako bi se sjedilo za ogromnim stolom sa šesnaestero klonova samih sebe - ne. Špageti u kuhinji sa susjedima. Kapučino sa Jess na vrućem pločniku. To je bio moj stil, ako sam ga uopće imala.
Kad sam se dovezla u svoju staru ulicu, također mi je palo na um kako bi bilo lijepo viđati Charlieja u Londonu. Ponovno na poznatom terenu, u kućnoj odjeći, u civilu, ako se tako može reći, tamo gdje sam se osjećala najugodnije. Kad sam pogle¬dala prema broju 24, naslanjajući svoju staru, još samo nekoli¬ko dana važeću parkirnu propusnicu na vjetrobransko staklo, shvatila sam, uz bljesak prodorne boli, koliko sam bila glupa što se nisam ni zapitala kako ću reagirati na povratak kući. Sto nisam ni pomislila kako će me spopasti neopisiva nostalgija. Kako ću biti ljubomorna na osobu koja se nalazi u mome stanu na najvišem katu, koja šeće po mojoj kuhinji, koja stavlja čajnik na moj prozor. Na moj užas, na srce mi se spustio težak teret, a oči su mi se napunile suzama. Progutala sam knedlu i prisilila se da živnem, očajnički trepćući. Iznenada sam ugledala lice na Rozanninom prozoru u prizemlju. Bio je to Hector. Svjetlo se upalilo, zastori su se zatvorili, a ja sam se stresla sjetivši se zašto smo došli.
Pogledala sam Jacka, koji je još uvijek čvrsto spavao. Obrisala sam oči. O, Bože, nismo čak ni razgovarali o tome što ćemo re¬ći, a kamoli kako ćemo nastupiti. Nagnula sam se prema njemu i protresla ga, želeći ga probuditi.
-Jack- probudi se! Slušaj, stigli smo, a uopće nemamo plan, je 1' tako? Što ćemo reći?
- Hmmm? -Jack je otvorio oči. Zijevnuo je i protegnuo se. - O, rekao bih da je najbolje improvizirati, ha? - Pospano se počešao po glavi.
- Da, ali...
- Čuj, Lucy, zapravo nam ne preostaje ništa drugo nego gle¬dati i slušati. Ne možemo ga prisiliti da nam bilo što kaže niti ga možemo uhvatiti za šiju i odvući kući. Trideset šest mu je godina, za ime Božje.
Zapiljila sam se u kuću. Trideset šest. Isuse, stvarno, tride¬set šest! Ma što uopće radimo ovdje? Hector je praktički sre¬dovječan muškarac, nije dijete. Na tu činjenicu zaboravljamo samo zato što se ponaša kao dijete. Izašla sam iz automobila i nervozno krenula stubama za Jackom. Svojim stubama. Onima po kojima sam bezbroj puta vukla vrećice iz kupovine, nosila kišobran-kolica i uspavanu djecu gore u stan. Prisno sam ih po¬znavala. Svaku liniju, svaku pukotinu, svako udubljenje.
Nisam više imala ključ pa smo morali pozvoniti. Dok smo stajali ispred ulaznih vrata, Jack mi se osmjehnuo.
- Kakav je osjećaj vratiti se? - blago me je upitao. Nonšalantno sam slegnula ramenima. Složila grimasu. - U
redu je. Malo čudno, zapravo. - Lagala sam. Nije mi bilo čud¬no. Osjećala sam sigurnost. Kao da sam doma.
- O! — Rozanna je zakriještala na parlafon kad smo rekli tko smo. — Vi ste. Pa hajde onda, uđite.
Gurnuli smo teška, crna vrata i zakoračili kroz uobičajeno more reklamnih letaka koji bi se uvijek skupili na otiraču, bez obzira na to koliko ih stanari često uklanjaju, a zatim smo na¬stavili dugačkim hodnikom.
Rozanna je čekala. Stajala je na ulazu u svoj stan u plavom svilenom kućnom ogrtaču i prekriženih se ruku oslanjala o okvir vrata. Skrušeno se smiješila.
- Ma ne znam zašto sam iznenađena - otegnuto je izgovo¬rila. — Pretpostavljam da smo trebali ovo očekivati. Hej, Hec - dobacila je preko ramena. - Stiže Sedma konjička. Napokon su te došli izbaviti.
- Idiotkinjo - rekla sam, ljubeći je kad nas je pustila unu-tra. - Nikog nismo došli izbaviti. Samo smo vas došli vidjeti, ništa drugo.
- Njegova majka - ulagivao se Jack, frčući zamišljeni meksič¬ki brk - kasala da placa dva'est tisuc amerikanski dolar da pustis gringo. - Iscerio se iznenađenom Hectoru, koji je čitao, sjedeći na prozorskoj klupici u suprotnom dijelu prostorije. — Bok, Hec. -Ponovno se okrenuo prema Rozanni. - Sto kasala na to, ti kuucka?
Rozanna se osmjehnula. - Kasala da ja kasala ne! Kasala odnesi njegova mali prst u kutija i rekla njoj - za dva'est tisuc amerikanski dolar dobila samo to!
-I to je jedini njegov ud kojeg si se spremna odreći? — ti-šim je glasom upitao Jack. - Ničeg - mrdao je obrvama - ničeg malo većeg?
Zahihotala je. - Ne, ostalome sam prilično privržena, je 1' tako, Hec?
Hector je spustio noge na pod i nevoljko ustao. — K vrapcu! Ona vas je poslala ovamo, je 1' tako? E pa ne vraćam se, da zna¬te, - Snažno je treptao, stisnuvši pesnice uz bokove.
Podsjetio me je na dijete koje na kraju praznika prkosno izjav¬ljuje da se neće vratiti u internat. Kad sam ga pak malo bolje promotrila, iznenadila sam se. Vidjevši ga kako se odmara na prozorskoj klupi, jedva sam ga prepoznala, a sad sam shvatila i zašto. Nije bio odjeven u svoju uobičajenu odoru koja se sastoja¬la od karirane košulje i samtenih hlača, nego u žarko ružičastu košulju i crne traperice, za ime svijeta!
- Naravno da se ne vraćaš, Hectare — pokušala sam ga umiri¬ti. - Samo smo htjeli popričati s vama, ništa drugo. Vidjeti...
- Otkud vjetar puše - prekinula me je Rozanna. - Pronjuš-kati. Zapisati pojedinosti, podnijeti izvješće, te stvari. Pa hajde onda, samo naprijed.
- Da, tako je - veselo se složio Jack, maknuvši košaru s ru¬bljem sa stolca prije no što se skljokao u njega. - Ali molim vas da bude zabilježeno kako »njuškamo«, kako si se ti izrazila, pod prinudom. Kao što smo si Luce i ja prethodno priznali, još uvijek se moramo ulizivati staroj Mami Fellowes, jer još uvijek živimo pod njenim krovom, je 1' tako? — Prostrijelio me je po¬gledom. - Za razliku od tebe, kučkin sine. - Smijuljio se, gle¬dajući u Hectora. — Uspio si pobjeći, srećkoviću jedan. Znači, ona krivotvorena putovnica je upalila, ha? A civilno odijelo koje sam ti skrojio od svojih starih dugih gaća?
- Ne vraćam se - ponovio je Hector, ne osvrćući se na Jac-kovo baljezganje - i to je moja zadnja. Možete joj to poručiti. Volim Rozannu i ne namjeravam je se odreći. Oženit ću je i gotovo, dobro?
Lice mu se zažarilo od rasplamsanih osjećaja, a menije palo na um da je to vjerojatno najdulji govor koji je ikad održao.
- Bravo, stari - tiho je rekao Jack. - To je sve što nas zanima. Sve što smo htjeli čuti, zapravo. Nema dvojbe u pogledu tvojih osjećaja, odmah ćemo podnijeti izvješće. - Izvukao je grudnjak iz košare za rublje pokraj sebe i stavio si ga na glavu, kao da se radi o slušalicama.
- SOS, SOS, brod tone — izgovorio je u stisnutu pesnicu. - Nema svrhe slati čamce za spašavanje, kapetan će potonuti zajedno s njime. Hmm? Što? Prvi časnik? Čekajte malo, pitat ću. Rozanna? - Brzo se okrenuo, smiješeći se, ali je istodobno pomno promatrajući. - I ti si spremna potonuti?
S osmijehom je omotala plavi ogrtač oko tijela. Zatim mu je strgnula grudnjak s glave.
- Aha, da, shvaćam. - Glas joj je bio ležeran, ali i hladan poput metala. - Misliš da je Hector nevinašce u ovoj priči, ha? I da su dakako njegovi osjećaji čisti i iskreni, jer se po prvi put u životu zaljubio do ušiju, jadničak. Ali stara dobra Rozanna, e to je već druga priča. Mislim, ta već ima utakmica u nogama, je 1' tako? Drolja je, u vražju mater, kako bi uopće mogla što osjećati prema nekome? Sigurno joj je sve to tucanje umrtvi¬lo osjećaje, pretvorilo ih u kamen. I to tucanje za lovu. I svi ti muškarci! Pobogu!
Nastala je tišina, a ona je prišla Hectoru. - Samo što zapravo, Jack, usprkos svim tim muškarcima, nikad nisam upoznala ne¬kog poput Hectora. - Zastala je. - O, upoznala sam šarmantne muškarce, nemoj me krivo shvatiti, i dobro sam se provodila, sjajno su se odnosili prema meni, jer inače to ne bih činila. I ni¬kad to zapravo nisam morala raditi. Uvijek sam mogla odbiti tipa ako mi se ne bi svidio i izaći iz njegovog luksuznog apartmana u Claridge'su s riječima: Ne, hvala, prika, jednostavno nisam zainte¬resirana, kao što je često i bio slučaj. Ali znaš - nabrala je obrve
zanimljivo, od svih tih koji su mi se svidjeli, svih tih s kojima pih doista provela noć — poslovni ljudi iz Cityja, industrijski magnati, diplomati, pop zvijezde - nikad, ama baš nikad ni¬jednog nisam poželjela povesti kući. Nikad nisam upoznala nijednog kojeg sam željela zadržati. Ali onda... - s ljubavlju se okrenula prema Hectoru. - Ko što sam već rekla, nikad nisam srela muškarca poput njega. - Činilo se da su im se pogledi su¬darili. Zapravo gotovo zapalili. - Pristojan, ljubazan, iskren, otvoren muškarac, koji se ne boji svojih osjećaja, koji mi kaže što misli u istom trenu kad to pomisli. Dobra osoba. - Ponovno se okrenula prema nama. - Prije toga uvijek sam sretala samo muškarce koji su puni sebe. Muškarce poput Archieja.
Problijedjela sam. Brzo sam pogledala Hectora. Rozanna je razvukla usne u iskrivljen osmijeh.
- O, u redu je, on zna. Zapravo, sad zna sve o meni. - Provukla je ruku kroz njegovu. - Kako bih mogla prešutjeti? Sve sam mu rekla. Rekla sam mu kako sam uopće upala u ovu igru, kako...
- Rekla si mu za Tommyja? -Jack joj je tiho upao u riječ. Lecnula se.
- Tommyja? - upitala sam, gledajući prvo u Jacka, a zatim opet u nju. - Kojeg Tommyja?
- Tommyja Parkera - tiho je odgovorila, ne skidajući pogled sa Jacka. - Svog zaručnika. Zapravo bivšeg zaručnika. Koji me je nogirao - ne baš pred oltarom, ali vraški blizu - prije pet go¬dina. Tommyja, kojeg sam poznavala cijelog života, od djetinj¬stva. I vjerovala sam da ću ga zauvijek voljeti. Tommyja, kojeg sam voljela više od života. Ko što si ti voljela Neda.
- O, Rozanna - zakoračila sam prema njoj. - Nisam imala pojma. Nikad nisi spomenula...
- Ne, nisam — blago je uzvratila, odmahujući glavom. - Ni¬kad ga nisam spomenula. Ali da, Jack, da odgovorim na tvoje pitanje: Hector zna. Također zna kako sam se podigla, shrvana
bolom, uništena, demoralizirana, i zaklela da više nikad neću nikog voljeti. Kako sam mrzila muškarce, prezirala ih, prezirala način na koji im je takozvana seksualna revolucija omogućila da spavaju s kim god žele, dok god to žele - bez ikakvih obveza. Nekažnjeno. Prezirala sam tu moć koju očigledno imaju. Mr¬zila sam taj stav da je takvo što očito u redu, jer smo mi žene također dobile moć. Pitala sam se zar nema malih, usamljenih, ženskih glasova koji ne žele tu moć, kojima se više sviđa ono što nam je namijenila Majčica priroda, koje bi više voljele da nakon što su pet godina s muškarcem dijelile krevet dobiju od njega vjenčani prsten i djecu s kojom će se dičiti. - Ironično se nasmiješila. - Sve je to veoma iskrivljeno i ogorčeno, ko što bi psiholozi sigurno rekli, i sve to vjerojatno zato što sam prezrena. () da, sve sam ispričala Hectoru. Ispričala sam mu kako sam, gotovo iz osvete, počela spavati s muškarcima, a onda im se više nikad ne bih javila. Nikad ne bih odgovorila na njihove pozive. Odbacila bih ih. Kako sam zauzvrat ja uživala u toj moći. Kako je to poprimalo sve veće razmjere. Kako me je jedan prijatelj iz aristokratskih krugova upoznao s muškarcem koji, kako se čed¬no izrazio, ne želi obveze i kako sam se iznenada iz neiskusne dvadesetdvogodišnje kokete s ozbiljnim kompleksima počela pretvarati u poželjnu kurvu najviše klase.
Prošla je rukom kroz grivu duge, plave kose. Potišteno je uzdahnula. - I ne znam koliko je bitno da to spominjem, ali zapravo nisam spavala s baš toliko puno muškaraca. Kao što sam rekla, izbirljiva sam. Bilo ih je više od dvadeset, ali ma¬nje od trideset. Nisam ti ni sluga, naravno, Jack - prostrijelila ga je pogledom. - Al' s toliko ih je vjerojatno spavala i svaka prosječna londonska cura. Razlika je dakako u tome što ih, za razliku od prosječnih londonskih cura, ja nisam obrlatila samo za večeru. Uzimala sam i novac od njih. Vjerojatno i djelić nji¬hova dostojanstva, tko zna. Definitivno nisam imala osjećaj da oni meni oduzimaju dostojanstvo. - Zastala je i pogledala nekamo mimo nas, zamišljena. — Da, Hector sve to zna. Kako sam mu mogla prešutjeti? To je temeljna istina o meni. Od toga ne mogu pobjeći.
Hector ju je zagrlio zaštitničkim pokretom. - Proživjela je gadne stvari —jednostavno je rekao. - Ali svemu će tome sada doći kraj. Sve će se to promijeniti, zar ne, Rosie? - Spustio je pogled prema njoj.
Zaustavila sam dah. Pobogu, zračio je zaprepašćujućom na-ivnošću. Kao da je njegov stav bio: ma dobro, bilo pa prošlo. Bilo je to nesretno poglavlje Rozannina života, ali sad idemo dalje. Zaboravit ćemo. A ipak... pogledala sam u njegovo otvo¬reno, velikodušno lice i pomislila kako je visok u usporedbi s Rozannom, koja je zapravo bila sitna, ali kad sam bolje promi¬slila, uvijek sam je viđala u visokim petama, omotanu kašmi¬rom i svilom, u kostimu za predstavu. Sad je izgledala maleno i ranjivo, nenašminkana lica i sasvim mlada, možda u kasnim dvadesetima, a uvijek sam mislila da je mnogo starija od mene. Nervozno sam polizala usne. Činilo mi se nepravednim izgo¬voriti te riječi, ali...
- Rozanna, njegova obitelj. Hectorova obitelj. Oni su dakako veoma uznemireni.
- Naravno - složila se. -I ja bih bila da sam na njihovu mje¬stu. I zato sam rekla Hectoru da me zaprosi za godinu dana. Rekla sam mu nek' zaboravi na to najmanje godinu dana. I nek' me onda ponovno pita.
- O! Dobra ideja - odahnula sam.
- Zvuči razborito - kimnuo je Jack.
Ironično se osmjehnula. —Jer mislite da će dotad svemu doći kraj, zar ne? Vjerojatno će se za koji mjesec smiriti srasti. O, ona će to i dalje htjeti, stara Rozanna, mo'š se kladit', jer Bože moj, to joj je jedina slamka spasa, zar ne? Uhvatit će se za bilo što, za bilo koju mogućnost da vodi napola normalan život — dom, obitelj, bar malo poštovanja (sve dok netko ne sazna pa se svi počnu gurkati laktom) - al' on će na kraju doći pameti. O da, opametit će se. Shvatit će da će ga obitelj i većina Oxfordshirea izopćiti, da se može pozdraviti s nasljedstvom i dok si rekao keks, doći će sebi. Za tren oka, tako svi vi mislite. Ne. - Podi¬gla je ruku, kako bi me spriječila da prosvjedujem. - To će svi misliti Ne samo vi. I to s dobrim razlogom.
- Svi ćete odmahivati glavama — tiho se ubacio Hector - i misliti: Jadni, glupi Hector. Kakvu je budalu napravio od sebe. Prvi put je u utrci pa sigurno misli da se zaljubio. Pobogu, svi smo se tako osjećali, al` kad nam je bilo osamnaest! — Nasmiješio se. — Zapravo nije tako. Nasuprot široko rasprostranjenom mišljenju, nisam ni peder ni djevac - zurio je u nas zacakljenim, stisnutim očima, što mu inače nije bilo svojstveno. -I premda se ne može reći da sam bio seksualno promiskuitetan, nije da nemam iskustva. No jednostavno nikad nisam shvaćao zašto se oko toga diže tolika prašina. Sve dosad. Ali s druge strane - nikad nisam iskusio ovakvo što. To dvoje zajedno - seks i istinsku ljubav. Pun po¬godak. - Raširio je oči. - I doista znam da je ovo prava ljubav. Znate, po prvi put u životu osjećam se ... — Zastao je, tražeći pravu riječ. - Potpunim.
Nasmiješio se Rozanni. — I nemam namjeru čekati godinu dana, ma što ona mislila. Prosit ću je svaki dan. Svako jutro kad se probudim s njom, kad ugledam njezino lice na jastuku pokraj sebe, kad vidim kako se njezine plave oči otvaraju. I zapamtite moje riječi - ponovno je pogledao u nas -jednog lijepog dana ona će pristati.
Zavladala je tišina. Jack i ja promatrali smo ih kako stoje ispred nas. Činilo se da je Hector preko noći narastao i postao visok, pravi zaštitnik, dok je Rozanna izgledala manja, nježni¬ja. Učinilo mi se da gotovo stoje pred nama kao što bi stajali u crkvi. Da se to možda već dogodilo.
Jack je pročistio grlo. - Pa onda, Hectore... - Zakoračio je prema njima i ispružio ruku. - Ako tako stvari stoje, onda je¬dino mogu reći bravo, stari. Sretno ti bilo! - Oduševljeno mu je pretresao ruku. Ja sam zagrlila Rozannu.
- Čestitam - prošaptala sam. Sretnice. - A to sam i mislila. Zagrlila me je, a onda se odvojila od mene i uhvatila me za ra¬mena, dok su joj plave oči sjajile. - Znam. Prava sam sretnica!
Nakon toga učinilo nam se prirodnim sjesti i doručkovati s njima, prionuti na poslužavnik pun lisnatog peciva s čokoladom koji im se grijao u pećnici i razjapljenih usta slušati kako nam Hector govori što točno njegov otac može učiniti sa svojim nov¬cem i blagom u Oxfordshireu. Zapravo se ispostavilo da Archie ne može potpuno izmaknuti tepih ispod Hectorovih nogu, jer postoji zaklada koju će jednog dana moći koristiti, a kojoj nje¬gov otac nema pristupa. No sa zakladom ili bez nje, čuli smo da Hector namjerava živjeti neovisno od svoje obitelji, utrti si sam svoj put, i da po prvi put u životu namjerava potražiti posao.
- Kao što? - zaprepašteno sam upitala, a iz usta su mi zapr-štale mrvice, no nadala sam se da ne izgledam baš sasvim za¬bezeknuto.
- Kao umjetnik- ponosno je odgovorila Rozanna. Brzim je korakom prišla prozorskoj klupici i podigla knjigu koju je Hector spustio kad smo ušli. Kad se vratila, vidjela sam da to uopće nije knjiga, nego blok za crtanje. Bacila ga je pred nas.
Okretala sam stranice. - Ali ovo je čudesno - rekla sam bez daha, oduševljeno zureći. - Nisam imala pojma... O! - Zasta¬la sam kad sam okrenula stranicu i ugledala fantastičan crtež Rozanne, potpuno gole, kako leži ispružena na sagu pokraj kamina. Sigurno je radio na njoj pokraj prozora, onoga tre¬nutka kad smo stigli; zato se svjetlo upalilo, a zastor navukao. Neposredno prije no što je Rozanna navukla kućni ogrtač kako bi nas dočekala.
Smiješno, ali osjetila sam kako mi krv navire u obraze. Prije kratkog vremena u tom se stanu odvijao takav intiman trenutak, a ipak, ono što me je najviše oborilo s nogu bila je činjenica da su to ponosno i bez srama podijelili s nama. Zurila sam. Bože, zaista je dobro izgledalo. Savršeno ju je prikazao.
- Vraški dobro - kazao je Jack, uzevši blok iz mojih ruku i prelistavajući ga. - Vraški dobro. Samouk? - Podigao je pogled.
- Uglavnom, premda sam nedavno pohađao slikarski tečaj sa živim modelima u Oxfordu.
- Prilično smjelo? — dometnula sam.
Iscerio se. - Što, misliš - iskradati se iz kuće kako bih slikao, a ne pucao po fazanima?
- Točno — zahihotala sam.
Jack je sklopio knjigu. Potom je uzdahnuo. - Izvrsni su, ali Hectore, moram te upozoriti. Ne želim ni u kom slučaju pred-stavljati zlogukog glasnika, ali govorim sa stajališta osobe koja pokušava živjeti od sličnih, ezoteričnih djelatnosti: u tim kre¬ativnim koještarijama nema love, znaš. Mislim, osim ako ti se baš žestoko posreći, mučit ćeš se na svom tavanu, jedva sastav-ljati kraj s krajem i...
- Možda ću morati predavati - prekinuo ga je Hector, kima¬jući glavom. — Znam, razmišljao sam o tome. Mislim da bi mi se svidjelo. Ne bih dakako mogao raditi na tako naprednom stup¬nju kao ti, na sveučilištu, ali nakon godine-dvije pedagoškog obrazovanja - možda u nekoj lokalnoj osnovnoj školi? Ili slično?
- Zatvori usta, Lucy— smijuljio se Jack.
Brzo sam ih zatvorila. Svi su se nasmijali ali - žao mi je. Sa¬ma pomisao na Hectora kako predaje u lokalnoj osnovnoj školi i vraća se kući Rozanni, koja je upravo strpala djecu u krevet i pravi fini koh od riže prije no što mu zakrpa čarape... dakle!
Otprilike sat vremena poslije, nakon što smo popili još ka¬ve i konačno se oprostili, zagriivši ih oboje na vratima stana i poželjevši im sve najbolje, uputili smo se hodnikom, a ja sam s nevjericom odmahnula glavom.
- Prilično zaprepašćujuće, ha? - promrsio je Jack, otvarajući mi teška ulazna vrata.
- Totalno. I krajnje nezamislivo. Ali i lijepo - priznala sam.
- O, slažem se. Ali neće ići bez poteškoća. - Na trenutak smo zastali na crno-bijelim stubama, jedno pokraj drugog, zamišlje¬no zureći u magličasto, plavo prijepodne.
- Misliš da će biti prevelike? Mislim, poteškoće?
- Ne-e - polagano je odgovorio. - Ne, ne nepremostive. A odlučnosti im ne fali, nema dvojbe. Ni ljubavi. - Osmjehnuo je. — A znaš kako kažu. Ljubav pobjeđuje sve.
Uzdahnula sam. - Prilično romantično, ha?
- U najčišćem značenju te riječi.
Ponovno je zavladala tišina. Zapiljila sam se u postariji par koji je sjedio zajedno na klupi na šljunčanome trgu koji sam tako dobro poznavala i hranio golubove. Osjetila sam knedlu u grlu.
- Dakle... što ćemo sad?
Slegnuo je ramenima. — A što možemo? Ništa. Samo im po¬željeti sreću i u skladu s time podnijeti izvješće.
- Rose će nas ubiti - uznemireno sam dometnula. Iscerio se. — Dobro, Lucy, ja ću primiti prvi metak.
- Pa ne bi me iznenadilo. Kladim se da pod jastukom čuva mali srebrni pištolj, upravo za ovakve slučajeve.
- Vidjet ćemo. - Pogledao je na sat. - Kava? Ili čak - pobogu, ne. Vino. Svakako vino. Skoro je podne. Satima smo se zadržali.
Užasnuto sam ga pogledala. — Ne, nemoguće. - Zgrabila sam ga za zapešće i zapiljila se. — O, Bože, zaista! — zacviljela sam. - Petnaest do dvanaest!
-Je 1' to neki problem?
- Radi se samo o tome da sam rekla kako ću biti na jednom mjestu u jedanaest!
Namrštio se. - Pa radi se samo o Maisie i Lucasu, je 1' tako?
- Da - procijedila sam, žureći niz stube. - Da, samo o Maisie i Lucasu, oni će razumjeti.
Pogledala sam prema njemu, trepereći na pločniku, priželjku¬jući da već jednom krene. Automobil je bio parkiran, a Charlie je živio iza ugla. Mogla sam prošetati. Cak otrčati. Nisam željela prolaziti kroz cijeli obred pretvaranja da se odvozim k roditelji¬ma, nisam željela tražiti novo mjesto za parkiranje.
- Ako ideš preko King's Roada, mogu užicati prijevoz? - upi¬tao je krenuvši prema mome automobilu.
Zurila sam u njega. - Ne, ne idem preko King's Roada.
- Aha. Nego možda preko Towera?Ili Madame Tussaud's? Turističkom rutom?
- Naravno da ne - bubnula sam. - Samo što - pa palo mi je na um da bih mogla svratiti do Terese. Samo na trenutak. Kad sam već tu. Vidimo se poslije, Jack.
—A! Oprosti, moja pogreška, mislio sam da kasniš. Ali dobro sad. Ma idemo oboje gore, može? I ja bih je volio pozdraviti dok sam tu.
Nekako sam, protiv svoje volje i na svoj potpuni i krajnji užas, dopustila da me povede kao kravu na pašu, da me gotovo ugura natrag kroz ulazna vrata i pogura stubama na drugi kat. Sve se zbilo u trenutku. Stigli smo na vrh i zastali dašćući, točno na¬suprot mojim nekadašnjim ulaznim vratima.
- Ovo je Teresin stan, zar ne? -Jack se smiješio od uha do uha.
- Da - bez daha sam odgovorila, glupavo buljeći u poznata zelena vrata. - Da, jest.
- Dakle? — Podigao je obrve. - A da pokucaš?
A da odjebeš?, pomislila sam, čvrsto stisnutih zuba, ali sam poslušno podigla zapešće i pokucala. Veoma, veoma tiho.
- Nema je - promrmljala sam, žustro se okrećući, s namje¬rom da odem.
- O, mislim da bi bilo pošteno reći - uhvatio me je za ruku -da bi samo veoma malen miš to čuo, što kažeš? Da ja pokušam?
Podigao je šaku i snažno zalupao, tako da sam poskočila. Vrata su odjeknula. Jack se oduševljeno nasmiješio.
Nekoliko trenutaka poslije vrata su se širom otvorila. Teresa je stajala na pragu, preplašena.
- A! Bože moj! - Uhvatila se za vrat. - Mislila sam u najbolji slučaj policija - možda odjel za droga — ali ti to si! - Nagnula se prema meni i zagrlila me. -I Jack! -I njega je zagrlila. - Ali nisi mi rekla dolaziš - prekoravala me je, rukama nas tjerajući u stan. - Unutra, unutra!
- Ma bilo je sasvim spontano, Teresa, u zadnji tren smo od¬lučili i - i blesavo je što se stvarno ne mogu zadržati.
- Ne možeš zadržati? E pa ne može. Brzo, kava! - Pogurala me je prema kuhinji, ali Jack joj je salutirao na pragu.
- Drago mi je što sam te vidio, Teresa, ali moram ići. Luce, bit ću u Ulici Upper Cheyne broj šezdeset devet, kad ti bude odgovaralo. Zabavi se. - Čudno me je pogledao, kimnuo Teresi i otišao. Vrata su se zatvorila za njim.
- Teresa...
- O, ova kuhinja, tako nered! Evo, tu sjedi - dovukla je stolac bez naslona — a ja raspakiram dok pričamo. Vrećice svuda, vidiš, bila u samoposluzi - al' napravim ti kava dok raspakiram. I neg¬dje - zaronila je u jednu od najlonskih vrećica na podu - negdje imam te kekse, one male čokoladne što volimo i...
- Ne, ne, Teresa, ne mogu! — prosiktala sam uzmičući, što tiše, za slučaj da je Jack još uvijek ispred vrata. - Mislim, vo¬ljela bih, ali...
- Ali? - Uspravila se s keksima u jednoj ruci, a Nescafeom u drugoj.
- Pa — imam dogovor sa Charliejem!
- Charliejem?
- Da, Charliejem! Znaš, upoznali ste se na zabavi. Dražesni, božanstveni, sjajno građeni Charlie.
Namrštila se. - Oženjeni?
- Ma da, dobro, ako baš moraš - bijesno sam uzvratila. - Ali ti si mi rekla da krenem u to, sjećaš se?
Zamišljeno je stisnula tamne oči. - Ne rekla ništa tako. Rekla samo ponekad moramo napraviti sami pogreške, da?
- Da, u redu, slično je - priznala sam. — Ali Teresa... zapra¬vo, sve je u redu. Znaš, radi se o tome da je njegova žena vjerski fanatik- nije li to prekrasno? Mislim, strašno je tužno i sve to, ali s njom se jednostavno ne može živjeti - pjeva hvalospjeve po samoposluzi, nosi jašmak, lupa glavom o pod, takve stvari.
Teresa je trepnula. - Muslimanka?
- Hm, ne, kršćanka, mislim, ali jako pobožna. S retrovizora joj visi tamjan i te stvari, jadničak nema šanse. O, Teresa, očajna sam - počela sam je preklinjati. — Luda sam za njim i moram ići, čeka me. Nazvat ću te, može?
Vidjevši kako sam molećivo sklopila ruke ispred njezinih vra¬ta, nasmiješila se. - Može - kazala je. - Može, ako luda za njim, idi. Al' oprezna budi.
- Naravno da ću biti oprezna!
Krenula je otvoriti vrata, ali ja sam već bila vani. - Idete na ručak? Vodi te negdje lijepo? - Odmjerila me je od glave do pete kad sam nestrpljivo zastala na hodniku, želeći što prije poletje¬ti. - Izgledaš lijepo.
- Hm, ne. Ne, vjerojatno ne... ne baš na ručak.
- A! — Naslonila se na vrata. - Nije izveo te van, još?
- Hm, ne baš u doslovnom smislu te riječi. Znaš, mislili smo kako bismo se - znaš već. Prvo trebali upoznati.
- Aha, kužim. Znači prvo tuca, a onda jedete, ha? — Odmah¬nula je glavom. - Tako drukčiji, običaji udvaranja u ova zemlja.
Progutala sam knedlu. Čovječe! Kad se tako formulira... Ona se iznenada nasmiješila.
- Zezam te. Idi. Ne budi pokunjena. Idi kod tvoj ljubavnik. Znaš, u ova nekoliko dani vidim tol'ko puno transformacije. Pr¬vo vidim Rozanna, onda vidim Hector, a sad — vidim ti. A izgle¬daš. .. dobro. Idi sad. - Lagano me je pogurala. - Al' oprezna budi!
- O, hoću, hoću!
Zahvalno sam je poljubila, a zatim sam se okrenula i poletjeli niz stube koliko su me noge nosile. Kad sam istrčala, cipele su mi zaklepetale po kamenu, odjekujući u praznoj ulici.

ŠESNAESTO POGLAVLJE

Izašavši na ulicu, na trenutak sam zastala, mahnito se osvrću¬ći na sve strane, kako bih se uvjerila da je Jack doista otišao. A onda sam brzo potrčala prema jugu. Dotrčala sam do kraja svoje ulice, zatim skrenula ulijevo, kratkom dionicom te ulice, a potom uletjela u drugu ulicu desno. O da, točno sam znala gdje je Ulica Langton Villas, mnogo sam puta tumarala njome gore-dolje, i to uglavnom s onim prokletim Theovim i Rayo-vim psom ispod ruke. Sigurno sam doslovno prolazila Char-lieju ispred nosa, sva zapuhana, uznemirena, ko neka glupača, baš kao što - pa i sad sam prilično zapuhana i uznemirena, zar ne? - pomislila sam. Naglo sam usporila. Pobogu, Lucy, pa što ako kasniš nekoliko minuta? Tip će pričekati, je 1' tako? Želiš li se doista pojaviti na njegovu pragu sva oznojena, napaljena, ushićena? Osim toga, pomislila sam, usporivši i počevši šepati, ne budem li oprezna, slomit ću gležanj u tim smiješnim natika¬čama s tankim potpeticama. Zavodnički rekviziti te vrste nisu bili namijenjeni olimpijskim sprinterima.
Zaustavila sam se ispred broja 22 i nesigurnim se korakom popela uz brdo kamenih stuba, dok mi je srce lupalo u jednja¬ku. Nervozno sam prešla pogledom preko zvona na vratima. Gospodin Charles Fletcher očigledno je stanovao u prizemlju; s olakšanjem sam primijetila da ne piše gospodin i gospoda Flet-cher. Dobar znak, valjda? Znak da se sprema raskol, da je to već gotova stvar, da se naslućivalo mnogo prije no što sam ja stupila na scenu?
Pozvonila sam i namjestila svoj najblještaviji osmijeh nami¬jenjen sretnome gospodinu Charlesu Fletcheru. Kad su se vrata otvorila, udijelila sam mu ga i srećom zauzvrat od njega dobi¬la još blještaviji osmijeh. Isijavao je iz njegova lica, iz njegovih smeđih očiju, iz njegovih širokih, srdačnih usta, a ja sam se nekoliko trenutaka samo kupala u njegovu sjaju. Izgledao je božanstveno, podrazumijeva se, u pomalo izblijedjelim crnim trapericama i crnoj majici kratkih rukava, preko koje je nosio otkopčanu, kariranu flanelsku košulju.
-Bok.
-Bok.
Pozdravili smo se tim kratkim riječima. I on je mene s odo¬bravanjem promatrao, upijajući - nadala sam se - moju svježe opranu plavu kosu, preplanule noge koje izviruju iz pomalo prekratke suknje, koju sam silno željela povući prema dolje, ali sam se suzdržavala, i moj omiljeni odjevni predmet kupljen na rasprodaji u Portobello Roadu —jaknu bivšeg mornaričkog ča¬snika sa zlatnom, rupičastom pletenicom na manšetama. Nakon duljeg vremena sjetio se pravila lijepog ponašanja.
- Uđi, uđi. — Brzim je pokretom prošao rukom kroz kosu. — Zapravo sam već imao ružan osjećaj da nećeš doći — kasniš. Već sam počeo nervozno šetati po sobi - priznao je, smiješeći se kad me je poveo hodnikom.
— Znam, žao mije — uzvratila sam, pokušavajući se ne smije¬šiti od zadovoljstva na njegove riječi. Nervozno je šetao po so bi! Iznenada sam osjetila nelagodu, nemir. — Ovaj, morala sam prvo svratiti do nekih prijatelja. Ma ne baš prijatelja, riječ je o mome šurjaku i bivšoj susjedi. Oni su mi dakako i prijatelji, ali hoću reći - ma znaš. - Nekontrolirano sam blebetala, kao da ne mogu prestati. - Upleli su se, ovaj, u nešto što bi neki smatrali neprimjerenim odnošajem. - Neprimjerenim odnošajem? Zvu¬čala sam poput policajca. Sad ću još početi koristiti riječi poput predmnijevam i glede. -I zamoljena sam da interveniram.
- Ali oni smatraju da je primjeren? — opušteno je upitao Char¬lie, kao da ne primjećuje moju uzrujanost.
- O da, ludi su jedno za drugim, a na kraju krajeva ništa dru¬go i nije važno, je 1' tako? Mislim, ako obje strane vole jedna drugu, u čemu je problem?
- Baš tako. - Okrenuo se prema meni u hodniku. Progutala sam slinu. Požalila sam što sam spomenula ljubav
U tako ranoj fazi. Uslijedio je prilično usijan trenutak, dok su nam se oči gladno napajale jedno drugim, dok je bez sumnje i meni i njemu prolazilo kroz glavu kako je divno kad je dvoje ljudi ludo jedno za drugim. Iznenada sam dobila osjećaj da bi me mogao zgrabiti odmah, tamo u tom hodniku, strastveno me zgrabiti na stubama zgrade, ali umjesto toga, pogledao me je gotovo sramežljivo. Uzdrhtalom rukom posegnuo je za kvakom, koja mu je bila na domak prstiju, i počeo je gladiti.
- Znaš, Lucy, ti si stvarno... baš krasna.
Progutala sam knedlu, a suze su mi se neobjašnjivo počele nakupljati u unutrašnjosti. Već mi odavno nitko nije takvo što rekao. Bila sam svjesna da sam godinama držala svoje osje-ćaje na čekanju, da sam ih zatvarala u mračni ormar, misleći da tamo pripadaju, i da im nikad nisam dopuštala da ugleda¬ju svjetlo dana, sve dosad. Sve dok ovaj muškarac, ovaj visoki muškarac, krupan kao medvjed - po izgledu toliko različit od Nedove sitne, žilave građe - muškarac čokoladnih očiju, koje su sjale neskrivenim divljenjem i iskrenošću, nije otključao vrata ormara i odškrinuo ih. No također sam imala užasan osjećaj da bi sve moglo ispasti iz tog ormara u potpunom neredu i zbrci, otprilike kao kad otvorim ladicu s donjim rubljem. Moram se obuzdati, očajnički sam pomislila. Ne smijem burno uletjeti u ovo, mašući svojim osjećajima kao već spomenutim donjim rubljem, moram biti hladna i dostojanstvena. Osim što će me sigurno, pomislila sam, podigavši pogled prema njemu i pro¬matrajući ga kao što mačka promatra tanjurić slatkog vrhnja, osim što će me sigurno uskoro zagrliti tim svojim preplanulim rukama? Sigurno ću udahnuti miris svježega, opranog pamuka njegove majice, oslanjajući se o skupocjene tapete? Sigurno me čeka zagrljaj, neka vrsta poljupca? Naposljetku, stajala sam tu već gotovo cijelu minutu.
- Želiš li nešto pojesti? - pažljivo je upitao.
- O! — U istom sam se trenutku smela, ali onda sam pomislila na Teresu. Vidiš, Teresa? Vidiš?
- Misliš, vani? - sumnjičavo sam se odvažila upitati. Mislim, petica za viteštvo i sve to, ali nekako sam imala osjećaj da je izlazak iz kuće korak unatrag. Sto, povratak u široku javnost iz koje sam upravo umakla? Izlazak iz ovoga mračnog, ugodnog, smeđeg predsoblja i raskošnih užitaka među plahtama koje su ležale iza jednih od tih bijelih vrata? Osim toga, morala sam se vratiti za nekoliko sati i osloboditi Trishu...
- Ne, ne, mislio sam ovdje, u kuhinji. - Poveo me je. — Već sam prije pobacao par stvari u zdjelu, samo malo salate i sira, ali ako nisi gladna...
- O! O, ne, divno. Da, dobra ideja.
Pobogu, sigurno imamo vremena za malo kruha i sira, pomi-slila sam, trudeći se ne gledati na sat, i to ovdje, u njegovu stanu, Prisno, intimno. Pošla sam za njim u kuhinju, opirući se nago-nu da poskočim. Bila je prozračna, crno-bijela, u stilu agenta 007, s mnogo nehrđajućeg čelika, ali nismo se zaustavili kako bismo joj se divili, nego smo prošli kroz nju i izašli na drugu stranu, gdje se nalazio vrt. Balkonska vrata vodila su u sićušan, popločan prostor okružen lijehama uredno održavanog grmlja debelih listova i stabala trešnje, a na terasi su stajali stol od ko¬vanog željeza postavljen za ručak i dva stolca.
- O, prekrasno! - uzviknula sam.
Da, i iznimno civilizirano, zaključila sam kad mi je izvukao stolicu kako bih sjela. Na stolu je čak bio crveno-bijeli karirani stolnjak. Na njemu su se nalazili košarica s francuskim kruhom, sir prilično čudnog izgleda i zdjela salate; nije me požurivao, nije se odnosio prema meni kao prema nekoj mizernoj drolji koju je pokupio na zabavi; ponašao se onako kako treba, potrudio se. Obuzela me je toplina. Kad sam sjela, nasmiješila sam mu se, istodobno osjetivši kako mi se suknja digla otprilike do razine gaćica. Vidjela sam da je spustio pogled i zarumenjela sam se. O, Bože, zašto sam je odjenula? Brzo sam prebacila kuhinjski ubrus preko krila. Sigurno sam izgledala kao da mu se nabacu¬jem, kao da sam očajna.
- Sjećaš se koliko si izgarala od želje u onom dućanu? - Na¬smiješio se, sjedajući preko puta mene.
Zinula sam od iznenađenja i upravo sam namjeravala pro-svjedovati riječima da sigurno nisam izgarala od želje, kad sam iznenada shvatila da pokazuje na sir. Orošena, ružna stvar iz koje se širio odvratan zadah od kojeg mi je došlo da začepim nos, baškario se na tanjuru.
- O, da! - Veselo sam ciliknula, naprežući se da pročitam eti-ketu koja je bila okrenuta naopako. - Dakako. Espouse, je 1'?
- Ne, ne, Epoisses — ispravio me je, poslužujući me velikim, gnjecavim grumenom. Kad mi je pljusnuo na tanjur, u nos mi je ušao vonj amonijaka.
-Aha, točno. - Zarumenjela sam se, shvaćajući da riječ espo¬use znači nešto sasvim drugo, nešto čega se uopće nisam željela dotaknuti. Na moj užas, što sam više mislila o tome, ili o njoj, ili općenito o braku i bračnim drugovima, i što sam se više tru¬dila ne spominjati ih, ili nju, neki me je bolesni nagon tjerao da upravo to spomenem.
- A, a kako je, kako je tvoja... - S užasom sam shvatila da neobjašnjivo, katastrofalno naginjem prema riječi »žena«. - Tvo¬ja kći? - završila sam, svjesna da ni to nije bilo sjajno, ali ipak mnogo bolje nego ona druga mogućnost.
- Ellen? - Iznenađeno je podigao pogled sa svoje porcije si¬ra. - Dobro je, hvala. Zapravo je jutros došla sa mnom. Imala je ispit iz baleta u Londonu, zajedno sa svojom sestričnom Šarali. Neko će vrijeme boraviti kod rodbine u Chiswicku. Zapravo samo nekoliko dana. Jako su dobri prijatelji, a kako je Ellen je¬dinica, uživa u druženju.
- O! Da, baš lijepo.
- A tvoji dječaci? - Pocrvenio je. Bilo je neizbježno, zar ne? Ja sam pitala njega pa bi izgledalo nepristojno da on nije pitao mene, ali jesu li potomci koje imamo s drugim partnerima do-ista bili prava tema u ovome slučaju? Nismo li se mogli vratiti na ono lijepo, prisno gledanje u oči i dodirivanje rukama, kao prije nekoliko trenutaka?
-1 oni su dobro - kratko sam odgovorila i pokušala promi¬jeniti temu.
- Mmm... - Sklopila sam oči i ubacila grumen sira u usta, misleći kako ne može biti baš toliko grozan. Bio je mnogo gori, Zaustavila sam dah. - Slasno! - zastenjala sam. O, Bože, bio je ogavan! Hoće li mi pozliti? Prevrtala sam tu odvratnu gvaljti sluzi u ustima, umirući od jada. Iznenada sam posegnula za ča¬šom, otpila velik gutljaj i nekim čudom sir je otišao s tekućinom. Nasmiješio se. — Veoma je pikantan, je 1' tako?
- O, da! - uzvratila sam, suzdržavajući nagon za povraćanje.
- Posluži se salatom.
- Hvala.
Uzela sam ogromnu hrpu zelenog kako bih prekrila pikan¬tnost sira i svesrdno navalila, cijelo se vrijeme smiješeći, mljac¬kajući poput zadovoljnog zečića kako bih dokazala da je slasno, kad ono - o, majko mila! Ocat. U preljevu! Još jedan od mojih omraženih okusa - a kunem se da nisam izbirljiva kad je jelo u pitanju — ali ocat... Sva jadna, spustila sam vilicu i zapiljila se U hrpu na svome tanjuru, zaklinjući se da ću, budemo li ovaj muškarac i ja ikad postigli poseban, duhovni sklad, priznati sve o svome stavu prema preljevima za salatu i sirevima, ali sa¬da, kad se toliko potrudio... O, k vragu! Podigla sam pogled i shvatila da me promatra.
- Ne možeš jesti - rekao je pomalo bez daha, uzbuđeno.
- N-ne! - priznala sam, prepoznavši zgodan izlaz iz situacije i potrčavši prema njemu. Čak sam počela teško disati, što mi nije teško išlo. - Ne, ne mogu. Ne mogu čak ni... gutati.
Iz nekog razloga ta ga je vijest još više oduševila. Odgurnuo je svoj tanjur. - Mislim da ne mogu ni ja. — A onda je impul¬zivno dodao: - Ma do vraga!
Čekala sam, paralizirana od uzbuđenja, skamenjena u stolcu od kovanog željeza. Što li će to »do vraga« donijeti?


- Čini mi se da je ovo gubitak vremena — odvažila sam se proz¬boriti, odlučno odgurnuvši svoj tanjur, s veseljem ga udaljivši od sebe. Zurili smo jedno u drugo, uživajući u samo našoj, mnogo slasnijoj, intimnoj gozbi, plivajući u moru uzajamne privlačnosti.
- Ovo ne valja - prošaptao je glasom koji sam prije toga susre¬tala samo u šund literaturi. - Ne mogu ti više odoljeti. Dao sam sve od sebe da budem oprezan, uljudan, ali - o, Bože, Lucy...
U sljedećem trenutku ustao je, a i ja sam — gotovo - učinila isto, samo što mi je pletenica na manšeti zapela za vretenasti stolac pa sam se samo napola uspravila, zarobljena.
- O, draga moja! - Pohrlio je prema meni, ali kad je ovio ruke oko mene, izgledalo je kao da grli grbavca koji se bori s rukohva¬tom stolca. Lice mi je bilo otprilike u razini njegova trbuha.
- Čekaj! - bez daha sam izgovorila. - Moram samo - a evo ga! - Oslobodila sam se i naglo se uspravila gotovo do razine njegove brade te se smjestila u njegovu zagrljaju, ne obazirući se na njegov iznenađen pogled. Usne su nam se spojile, oči su nam se sklopile, u glavama nam se zavrtjelo, zaplovili smo u beskra-jan poljubac. Bilo je to takvo olakšanje nakon svega onog sira i octa, a bilo je — o, Bože - i tako strastveno. Rukama me je čvr-sto privio uza se, ali je istodobno spretnim pokretima istraživao moje tijelo. Nije u tome bilo ničeg polaganog ni proračunatog; bio je užaren, uspaljen i cijelo je vrijeme strastvenim poljupci mu obasipao moje lice, usta, vrat. Osjetila sam kako me preplavljuje uzbuđenje, poput plime, kao da su uz zaglušujući prasak leda koji se topi proljetne bujice potekle isušenim, starim dolinama, odnoseći sa sobom sve što im se našlo na putu.
Sljubivši razne vitalne organe, počeli smo se malo po malo pomicati prema unutra, stenjući od uzbuđenja, ne uspijevajući razdvojiti usne. Uz obostrano prešutno odobravanje pošli smo prema kuhinji, prema relativnoj udobnosti i privatnosti unu¬tarnjeg prostora. No bilo je teško kretati se na taj način, dok su me njegove ruke i dalje ispipavale, prvo mi obuhvativši lice, zatim mi istražujući leđa, zatim - ohoho! - a onda se podižući sve dok me ponovno nisu uhvatile za vrat. Podrazumijeva se da nismo ništa vidjeli pa stoga...
- Opa! — Udarili smo o lonac s cvijećem. Bolje rečeno, prevr¬nuli smo ga, a on se razbio u komadiće. Zatim se začulo: —Jao, jebemu! - iz Charliejevih usta, kad se spotakao preko oštrih komadića terakote.
No konačno smo ušli unutra i polako smo se pomicali kuhi¬njom, i dalje spojeni u moćnom zagrljaju, samo što je sad moja jakna počela napuštati moja ramena — spremno sam se migoljila, pomažući mu — i bez ikakve ceremonije ljosnula je na kuhinjski pod. Njegove su ruke brzo skliznule ispod moje košulje, a mi smo se nastavili kretati prema prostoriji koja je, pretpostavljala sam, bila spavaća soba toga prizemnog stana, no kako su nam poljupci postajali sve strastveniji, postojala je opasnost da uop-će ne izađemo iz kuhinje. Zapravo se činilo da smo nepovratno krenuli prema kuhinjskom stolu. Premda je to u nekoj kasni¬joj fazi moglo biti privlačno, ipak sam željela da nam u prvom koraku bude udobnije pa sam ga odlučno povela u predsoblje, pritišćući mu usne i povlačeći ga za ovratnik košulje.
k ad smo stigli do prvih vrata, opipala sam površinu iza se-be, spustila kvaku i odlučno se naslonila na nju. Vrata su se pod pritiskom zbroja naših težina širom otvorila i sletjeli smo vodo-ravno, premda prilično neudobno, u plakar ispod stubišta.
- O, pobogu, oprosti! — dašćući sam izgovorila, provirujući ispod njega.
- Dobro je, nema veze - uspuhano mi je odgovorio, hrvajući se s mojom košuljom.
Oči su mi se razrogačile. Što, nema veze? Znači li to da mu i ovdje odgovara? Ja baš nisam bila uvjerena u to, ali malo sam štomogla učiniti. Njegova je težina bila golema, a kad sam
ispljunuta komadić peruške za brisanje prašine iz usta i izvu¬kla cijev usisivača iz leđa, zaključila sam da je prostor zapravo prilično prostran i nedvojbeno dovoljno mračan da sakrije sav celulit i strije. Njegove su ruke sad već ionako bile posvuda po meni, jer očigledno je bio uvjeren da sam pronašla pravo mje¬sto, a znate što? Kad me je obuzelo vrtoglavo zadovoljstvo, i ja sam počela tako misliti. Ipak sam zatvorila oči kad sam pokraj svoga desnog uha uočila kutiju čavala. Nisam željela da mi u trenutku kreativnosti pogled padne na borere.
Kad su mi njegovi olujni pokreti počeli obavijati struk i po¬dručje sjevernije od njega, u ušima sam začula iznenadnu, resku zvonjavu. Zastali smo kao skamenjeni usred milovanja. Uža¬snuto smo se pogledali.
- Što je to? - budalasto sam upitala, znajući dobro odgovor.
- Zvono na vratima - zadihano je odgovorio. S užasom smo zurili jedno u drugo, u tami.
- Otići će - zaključio je. - Na kraju.
Čekali smo, paralizirani od straha, osjećajući se blesavo ona-ko napola odjeveni, a zatim se ponovno začuo isti zvuk'. Reska, uporna zvonjava, toga puta popraćena oštrim kucanjem po sta-klenoj stjenci.
- U vražju mater — promrmljao je Charlie.
Ponovno se začulo kucanje. Oklijevao je. — Čekaj malo, po-virit ću - konačno je rekao.
Promolio je glavu kroz vrata plakara, a ja nisam mogla odo¬ljeti, nego sam učinila isto, ali ispod njega. Zurili smo niz pred¬soblje poput dva lika iz crtića, dvije glave jedna iznad druge. U gornjem dijelu ulaznih vrata izrađenom od mutnog stakla ocr-tavala se ženska glava s ramenima, iz profila. Plavokosa ženu, duge kose. Srce mi se uzlupalo. O, Bože!
Charlie se brzo vratio unutra. — Moja sestra.
- O! - Uhvatila sam se za srce. - Hvala Bogu! Mislila sam da ti je to žena.
- Ne, ne, to je Helen. Što, do vraga, radi ovdje? Zurila sam u njega. A kako bih ja to mogla znati?
- Slušaj - počeo je iznositi plan - vjerojatno nije ništa, ali mo¬ram provjeriti. A onda ću je se otarasiti. Vjerojatno je došla po nešto što je Ellen zaboravila. Čekaj ovdje, odmah se vraćam.
Brzinski je zakopčao dugmad na košulji i zagladio kosu, dok sam ja zakopčavala svoju košulju.
- Dobro? - upitao je. - Brzo se vraćam, anđele moj - ostani gdje si!
- Ima li tu svjetla? - skviknula sam kad je krenuo zatvarati vrata za sobom.
- O, da. Evo. - Upalio je svjetlo i ostavio me da na svjetlosti od stotinu vata zurim u ono što se pokazalo kao veoma musav, neprivlačan plakar. Dok sam čučala među kantama, upaljačima za roštilj, kremama za cipele, usisivačima i krpama za čišćenje poda na štapu, spopali su me užas i sram. Pobogu, što sam to radila ovdje? U košulji svučenoj do lakata, u spremištu za metle, za ime Božje, ko neka jeftina fufica? A što da je na vratima bila njegova žena? Kako bi grozomorno izgledao taj mali scenarij? O ne, odlučno sam pomislila, žestokim se pokretima gladeći po kosi, ne, nećemo ostati ovdje, a to ću reći Charlieju čim se vrati. Odmah prelazimo u sobu s bračnim krevetom, u udob¬nost perine, hvala na pitanju! Ilije to još gore, upitala sam se, iznenada osjetivši užas. Još više kurvinski? Mislim, u njezinoj spavaćoj sobi? Osim što naravno to nije bila njezine spavaća so¬ba, zar ne? Ovo je zapravo bio pravi samački stan, njegova gajba. Progutala sam knedlu. Ni te konotacije nisu bile baš sjajne, jer on zapravo nije bio samac. Prisilila sam se ni na to ne misliti, znajući da će me u trenutku kad se vrati i kad me zagrli pre¬plaviti tolika strast da ništa drugo neće biti važno. Namrštila sam se prema žarkoj svjetlosti koja je dopirala odozgo, pitajući se je li to dobro ili loše - ta činjenica da strast može nadići ob¬zir? Zapravo ni o tome nisam željela razmišljati. Kad bi barem požurio, prokletstvo!
Prislonila sam uho uz vrata, pitajući se što se događa vani. Iznenada sam shvatila da čujem glasove, i to više od dva glasa, i da mi se približavaju. Užasnuto sam se povukla unatrag i brzo ugasila svjetlo, pomislivši kako bi, ako je štedljiva domaćica, mogla vidjeti svjetlost ispod vrata i otvoriti ih kako bi ga utr¬nula. Bože, koje poniženje, da me njegova sestra pronađe ovdje unutra! Činilo se da se glasovi ponovno udaljavaju pa sam čeka¬la, ukočena od straha, sve dok se vrata nisu lagano odškrinula. Zatreptala sam u mraku. Charlie je stavio prst na usne.
- Otišla je - prošaptao je. — Ali Ellen se ne osjeća dobro. Po¬zlilo joj je nakon ispita iz baleta pa ju je Helen dovela ovamo. Smjestio sam je u dnevnu sobu ispred videa, ali draga moja, bojim se da se naše čarobno poslijepodne pretvorilo u prah i pepeo. Doista mislim da se ne možemo... hm, izvaliti ni ovdje ni u spavaćoj sobi u nazočnosti osmogodišnje djevojčice.
- Naravno da ne možemo - užasnuto sam uzvratila. — Ne, ne, moram ići. Moram odmah otići!
Osjećala sam se užasno jeftino, grozno. Čovječe, njegova ka ležala je u susjednoj sobi, nije se osjećala dobro. Kako bi meni bilo da se radilo o Benu ili Maxu?
- Moram li proći pokraj vrata? — upitala sam, mahnito uguravajući košulju u suknju. - Mislim, vrata od dnevne sobe? Dok budem izlazila?
- Da, moraš, ali zatvorena su. Neće te vidjeti. Dođi. - Pru¬žio je ruku kako bi me poveo, ali onda se okrenuo i spustio mi veoma temeljit poljubac na usta. — Ali Lucy — žurno je prošap-tao - imamo nedovršenog posla, draga. Vidimo se uskoro, do¬ista uskoro.
Kimnula sam glavom i progutala slinu. Nedovršenog posla. Iste te riječi upotrijebio je Jack opisujući svoju vezu malo južnije odavde. Znači, postala sam članica tog društva, ha? Nije bilo vremena za razmišljanje o tome što to podrazumijeva. Morala sam se usredotočiti na hodanje na vršcima prstiju predsobljem, s cipelama u rukama, pokraj dnevne sobe, odakle je dopirao tih zvuk televizije, do ulaznih vrata. Kad sam se okrenula kako bih ga pozdravila, s užasom sam primijetila svoju jaknu kako leži na kuhinjskom podu, točno na kraju prolaza.
- O! Prokletstvo, moja jakna. Hoću li...
- Idem ja. - Čvrsto mi je stisnuo ruku i odvojio se od mene. Brzo je ušao u kuhinju, obišao stol i uredno je podigao. Vraćao se, njišući moju jaknu na prstu i smiješeći se od uha do uha -kad su se otvorila vrata dnevne sobe.
- Tata, gdje je daljinski? Ne mogu - o! - Zastala je. Ugledala me je i zapiljila se. Sićušna, plavokosa djevojčica s malim, okru¬glim naočalama, odjevena u traperice i majicu kratkih rukava, kose još uvijek skupljene u punđu kakvu nose balerine. Gledala me je kroz naočale, trepćući, a zatim se okrenula prema ocu.
- A! Ellen, draga, ovo je - ovo je Laura. Radi sa mnom u BBC-u. Samo je svratila po neke papire, je 1' tako, Laura?
- Da! Da, tako je - složila sam se, dok me je promatrala. Pogledala je cipele u mojoj ruci. - Bok! - veselo sam zakoko-dakala.
- Zašto ste izuli cipele?
- O! K vragu. Povlačila sam se po svim tim - po svim tim prokle¬tim poljima - nervozno sam blebetala, pokušavajući se domisliti nekog mjesta što udaljenijeg od Langton Villas i od njezina oca.
- Poljima? - Namrštila se. - Što - u BBC-u?
- Ma da, ja - ma znaš, radim na izvanstudijskim emisijama. Na terenu. Sa životinjama, takve stvari.
- O, super. Nešto kao Spasite ljubimce?
- Mmm. Tako nekako.
- Obožavam tu emisiju. Neki dan su imali tog jednog stvar¬no, stvarno preslatkog hrčka, imao je samo jednu nogu i strašno mu je trebao dom, ali mama mi nije dopustila. A završe li oni uglavnom u dobrim domovima?
Pogledala sam u Charlieja, koji je pomno proučavao tapete.
- Mi... pokušavamo ih smjestiti što bolje možemo - graknula sam. — Znaš, da bude primjereno. - Kimnula sam glavom.
I ona je kimnula. - Aha, dobro onda. Znači, ne biste dopu¬stili da poni ode nekom tko živi u Londonu, na primjer?
- Ne-e - složila sam se, progutavši knedlu. — Ne bih to ni¬kako učinila.
- Ni da labradora uzme netko tko živi visoko u neboderu?
- Hmm, ne. Ne, potpuno si u pravu. - Mala brbljavica koja se u sve razumije, pomislila sam.
- Hajde sad, Ellen - ubacio se njezin otac, i to ni sekundu prerano, ako se mene pitalo. — Vraćaj se na sofu. Ne izgledaš sasvim zdravo i još ćeš se prehladiti.
- Ali pretpostavimo samo - čekaj malo, tata - nestrpljivo je odbacila njegovu primjedbu, pretpostavimo samo, okej, da ne živim na primjerenom mjestu za, recimo - zmiju, može? Ali vi ipak mislite da sam ja najbolja, najprivrženija osoba koja joj može ponuditi dom?
- Pa... - Zurila sam u te širom otvorene, plave oči koje su preda me postavile moralnu dilemu. - Pa... - Oblizala sam usne. -Morala bih dakako jako pomno razmisliti. - Čekala je.
- Doista jako pomno. - I dalje je čekala. - I - i mislim, ako je dijete doista strastveno zaljubljeno u zmije...
- Ali samo ako ima kadu u kojoj bi je držalo — upozorila me je.
- Ali samo ako ima kadu u kojoj bi je držalo - složila sam se, svjesna da me Charlie začuđeno promatra - onda doista mi¬slim - naočale su joj zlokobno zasvjetlucale — pa, mislim da bih ipak bila sklonija dati je djetetu koje ima najprimjereniji dom
- očajnički sam završila.
Na trenutak me je hladno promatrala kroz naočale. Zatim se nasmiješila.
- Dobro. Mislim da je to pravi odgovor. Strast je u redu — upozorila je - ali je prolazna.
- O! Točno tako! - uzvratila sam, gotovo ostavši bez daha.
- Znate, vi možda mislite da ste zaljubljeni u nešto ili nekoga, a onda — tres! Iznenada više niste. Mislim, uzmite samo mene i S Club 7. Sad mislim da su koma. A ako se radi o životinji, onda je stvar mnogo gora. Završite s nečim što više uopće ne volite. A to baš nije lijepo, je 1' tako?
- Doista nije — ponizno sam se složila.
Svi smo razmišljali o toj otrežnjujućoj spoznaji, ja proučava¬jući otirač ispred vrata, Charlie još uvijek zadubljen u tapete.
- Dakle — Charlie je konačno prekinuo tišinu. - Drago mi je što smo to raščistili. A sad se vraćaj na sofu, mlada damo, prije no što se nasmrt prehladiš.
Srećom, taj ga je put poslušala.
Kad je nestala i kad su se za njom zatvorila vrata, s osjećajem sla¬bosti naslonila sam se na okvir vrata. Navukla sam cipele. Zapra¬vo sam se osjećala iscrpljeno. Charlie mije obuhvatio lice rukama.
— Nisam imao pojma da znaš toliko o zmijama - promrmljao je.
— To je samo vrh ledenog brijega - promucala sam. — Vjeruj mi. Znam ja još mnogo toga.
— Jedva čekam da otkrijem — šapnuo je. — Nazvat ću te, zlato moje. - Sagnuo se prema meni kako bi me poljubio. -A bientot.
U istom trenutku okrenula sam se i brzo potrčala stubama na ulicu, sretna što sam vani.
Požurila sam, ne zaustavljajući se sve dok nisam stigla u re¬lativnu sigurnost vlastite ulice. Ma znate već, moje nekadašnje, moje vlastite ulice. Pognula sam glavu, odbijajući prohladan povjetarac i prekrižila ruke, pokušavajući procijeniti svoje osje¬ćaje. Bila sam dakako razočarana što nam je poslijepodne tako naglo prekinuto, ali uzrujavalo me je to što sam se istodobno osjećala posramljeno. Cak sam imala osjećaj krivice. A nismo učinili ništa zbog čega bi čovjek trebao osjećati veliku krivicu, zaključila sam, dok je u meni sve više kiptjelo. Samo smo se pohvatali u spremištu za metle, za ime svijeta. No učinilo mi se da su nas, prije no što je zabava uopće započela, prije no što smo počeli s opasnim življenjem, okružili pakosni duhovi koji sve više stežu obruč oko nas. Prijetili su nam pokvariti zabavu, prisiljavali nas da razmišljamo o posljedicama koje bi naša afera mogla imati na druge. Bilo je to strašno nepošteno. Osjećajući se jadno, šutnula sam staru limenku Coca-Cole. Mislim, nakon šest mjeseci veze, čovjek bi već mogao osjećati da je takvo što zaslužio, ali na prvom sastanku - do vraga!
Čvrsto sam omotala jaknu oko tijela, uživajući u njezinoj to plini. Sunce je zašlo i prve ogromne kapi kiše počele su padati s neba. Požalila sam što nisam obukla traperice, nego tu glupu suknju.
Kad sam stigla do svoje kuće, počela sam se penjati stubama. Iza zastora u prizemlju sigurno
su se nalazili Rozanna i Hec¬tor, pripremali su se za ručak nakon ugodne sesije crtanja akta. Iznad njih nalazili su se Ray i Theo, koji su se vjerojatno karta¬li, uživali u seriju prije ručka i slušali Novosti ujedan na radiju. Još jedan kat iznad njih Teresa je vjerojatno cijedila špagete u sudoperu za Carla koji je, kao pravi Talijan, insistirao na tome da svakog dana ruča kod kuće sa ženom, uz bocu vina. Oklije¬vala sam. Da im se pridružim? Lako bih to mogla učiniti. No s druge strane, što bih rekla? 0, bok, Teresa, vratila sam se. Da, znaš, moga ljubavnika i mene omela je njegova osmogodišnja kći, aha, a i njegova sestra, koju sam, sad kad sam već kod toga... zamišljeno sam stisnula oči na mokrom pločniku... bila sam sigurna da sam je prepoznala, premda sam je samo na trenutak ugledala kroz vrata. Vidjela sam je već negdje prije, ali ni za živu glavu nisam se mogla sjetiti gdje. Nema veze. Zadrhtala sam. Pogledala sam na sat. Nikako nisam odmah mogla otići po Jac-ka, bilo je suviše rano i sigurno bi pretpostavio da mi je poslije¬podne katastrofalno prošlo. Nisam bila sigurna bih li podnijela njegovo podrugljivo smješkanje. Umjesto toga, prepustivši se trenutačnom porivu, okrenula sam se na tankim potpeticama i elegantno prošetala do ugla, a zatim skrenula lijevo u King's Road, s namjerom da kupim traperice.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

Kad sam nešto poslije došla po Jacka, mogu pošteno reći da nisam baš bila najbolje raspoložena. Vozila sam se ti¬hom, u zelenilo obraslom uličicom u neposrednoj blizini Šeta¬lišta Cheyne, zureći u niz kućica - bivših konjušnica - raznora¬znih oblika, veličina i boja te se zaustavila ispred dotične. Bila je to prilično dražesna, svijetloplava kućica. Na vrhu nekoliko elegantnih, dobro oribanih stuba blistala su bijela ulazna vrata s velikim, sjajnim, mjedenim zvekirom u obliku lavlje glave; s obje strane vrata stajala su dva drvena sanduka za cvijeće iz kojih je prštalo obilje ljupkih bršljana i petunija, a u sanducima na prozo¬rima cvale su čipkaste lobelije. Sve me je to iz nekog razloga još više razljutilo. S mrzovoljnim divljenjem piljila sam u tu profinje-nu kuću za lutke, svu cvjetnu i ženstvenu, s dražesnim, pomno održavanim vrtom u pozadini iz kojeg se, bila sam sigurna, ako staneš na stolac i istegneš vrat, pruža predivan pogled na rijeku, Bila je to vrsta kuće za koju bih bez po muke ubila nekog, ali s druge strane, pomislila sam uzdahnuvši, koliko bi ljudi ubilo za prekrasno adaptiran štagalj u idiličnom krajobrazu Oxfordshi-rea? Ili za bilo kakvu kuću? Seosku kućicu, kuću u komunalnom vlasništvu, daščaru, kutiju... — da, u redu, Lucy, shvatili smo bit, Bez obzira na sve, pomislila sam, zavidno se osvrćući kad sam se nastavila voziti ulicom u potrazi za parkingom, bilo je tipično za Jacka da ima flundru na takvoj ekskluzivnoj lokaciji, Bez obzira na sve to njegovo iritantno, nemoralno ponašanje, moralo se priznati da ima stila, ako se zanemari činjenica da nisam imala gdje parkirati u toj prokletoj, elegantnoj ulici punoj prokletih, elegantnih...
- GRRRRR! - konačno sam odustala i krenula unatrag, škripeći gumama, sve dok nisam ponovno stala točno ispred kuće. Nestrpljivo sam zatrubila, gledajući prema gore. Nije bilo odgovora. Prokletstvo. Gdje je? Otvorila sam prozor i ponov¬no pritisnula trubu, toga puta još žustrije. Nakon dvije sekunde otvorio se pomični prozor na katu. Lijepa djevojka crvenkasto-kestenjaste kose i blistavih očiju gurnula je glavu van.
- Alooo? — zagukala je.
- O, dobar dan, je 1'Jack slučajno tamo? - povikala sam. -Jacques? Da, tu je, samo malo. Ja-acques! -pozvala ga je, aja
sam razabrala teški francuski naglasak. Ponovno je uvukla glavu. A u tome je bio još jedan problem, pjenila sam se čekajući i nestrpljivo lupkajući po upravljaču. Uvijek su bile proklete stran-kinje. Sisate brazilske ljepotice, pneumatske australske bejbisi-terice, a sad i ova tamnoputa francuska služavka. Činilo se da ih vadi iz šešira poput mađioničara, sve u narodnim nošnjama - ili vjerojatno bez ikakve nošnje - kao da su niz svilenih rupči-ća. Što nedostaje domaćim, autohtonim curama, za ime svijeta? Jesu li suviše uskogrudne? Suviše prozaične? Suviše nemaštovite u krevetu. Ma daj, Jack!
Trenutak poslije ponovno se pojavila na prozoru, a »Jacques« je provirio pokraj nje. Barem su bili odjeveni.
- O, bok! - Izgledao je iznenađeno. Rukavima košulje na-slonio se na prozorsku dasku. — Uranila si. Očekivao sam te tek malo poslije.
- Nešto je iskrsnulo - hladno sam uzvratila. - Nadam se da nisam došla u nezgodnom trenutku - promrmljala sam kroz stisnute zube.
-Što?
- Kažem, nadam se da nisam došla u nezgodnom trenutku!
- Ne, ne - smijuljio se. - U redu je. Uglavnom smo gotovi, je 1' tako, Pascale?
Okrenuo se prema svojoj francuskoj prijateljici, koja je pokrila lice rukom i veselo zahihotala. - Mizlim da nizmo!
- Ma daj, Pascale - nasmiješio se. - Ne možemo valjda cije¬li dan. Pa dobro, znam da ti možeš. Usput, ovo je Pascale De Maupessant - doviknuo je, ponovno se obraćajući meni. - Lu¬cy Fellowes.
- Drago mi je - srdačno se nasmiješila. - 'Oćeš ući?
- Nemam gdje parkirati - povikala sam. -Jack, žao mi je što te gnjavim, ali možemo li - znaš...
- Daj mi pet minuta — doviknuo mi je. - Moram razjasniti još samo jednu-dvije stvari s Pascale.
Naglašeno mi je namignuo prije no što je ponosno zatvorio prozor. Njihove su se prilike odmaknule od prozora pa ih više nisam vidjela. No zamislila sam kako se ponovno približava¬ju krevetu; kako mu je ona stavila ruke na ramena, dražesno napućivši usta i pokušavajući ga namamiti u postelju, kako ga prekriva poljupcima, dok on, uzvraćajući poljupce, poseže za svojom jaknom i novčanikom, napipava cipele, istodobno mr¬mljajući kako će se naravno uskoro opet vidjeti, jako skoro, za pravo čim sljedeći put bude u Londonu, ali ona babetina vani očigledno je loše raspoložena i ne smije je pustiti da predugo čeka, jer će... mmmmm... mmmmm... dobro, samo još jedan posljednji... poljubac... i kako u tom trenutku on baca jaknu i novčanik, čvrsto je grli i stručno je ljubi u usta.
Naslonila sam glavu na naslon i duboko uzdahnula. Preplavio me je osjećaj gorčine i ljutnje. Pokušavajući ga se riješiti, počela sam prekopavati po pretincu za rukavice, gdje sam pronašla stari pepermint bombon. Žestoko sam zagrizla, ali gorak okus neo¬buzdane ljubomore prevladao je. Pobogu, u čemu toliko grije¬šim?, upitala sam se. Ja sam ovo poslijepodne trebala pretvoriti U poslasticu, a ne on. Nisam ga dovezla ovamo kako bi uživao ko prasac dok se ja valjam po spremištu za metle i neslavno za¬vršavam, za ime svijeta! Samljela sam pepermint zubima, a kad se pojavio na ulaznim vratima, bila sam spremna eksplodirati. Ležerno se spustio stubama, nonšalantno prebacivši jaknu preko jednog ramena, izgledajući - morala sam priznati - pri¬lično privlačno onako razbarušen, kao poslije dobrog seksa, a onda je pogledao prema prozoru na najvišem katu i poslao Pas-cale zamaman poljubac. Ona mu je uzvratila jednako koketnim pokretima.
- O, u vražju mater! - nagnula sam se preko suvozačkog sje¬dala i nestrpljivo mu otvorila vrata. - Ulazi već jednom. Niste prokleti Romeo i Julija.
- Aaa... - sretno je uzdahnuo, smještajući se pokraj mene, ne obazirući se na moju očiglednu ljutnju. - Krasna djevojka, apsolutno krasna. Znači, nisi je već prije upoznala, Lucy?
- Mislim da nisam imala to zadovoljstvo - odbrusila sam, ubacujući u brzinu.
- Doista? A onda moraš. Moraš je bolje upoznati, svidjet će ti se. Pripada klanu De Maupessant. Ima ih pet, znaš - pet sestara.
- A na kojem si sad broju? - podmuklo sam ga upitala, osvr¬ćući se preko ramena kako bih provjerila promet.
- O, Pascale je najmlađa.
- Naravno. Broj pet.
- Zovu je još Bistrooka. - Branio se smiješkom i čekao da se uhvatim na mamac, ali ja nisam bila tako glupa.
- Pretpostavljam - vedro sam uzvratila — da to nema nikakve veze s njenim očima, nego s tim što se tuca ko zečica.
Iscerio se. - O-o! Nije te lako preveslati, ha, Luce? Ali zapravo si potpuno u krivu. To ima itekako veze s njezinim divnim očima.
- Doista — ironično sam uzvratila. - Ako okreneš glavu, vi¬djet ćeš da ti još uvijek maše, Jack. Izgleda da ne može odvojiti pogled tih divnih očiju od tebe.
Okrenuo se i razvukao usne u širok osmijeh. Još jednom joj je ljupko mahnuo.
- Lijepa kuća — mrzovoljno sam dometnula kad smo izašli iz ulice.
- Zar ne? A i broj je stimulirajući.
Osvrnula sam se. Šezdeset devet. — O, za ime svijeta, Jack.
- Oprosti - kazao je. - Previše djetinjasto, čak i za mene, slažem se, ali zapravo - namrštio se - prekinimo bar na pet minuta priču o meni i mojim poslovima. Ne mogu stalno ja biti u središtu pažnje. Što je s tobom, malena Luce? Vjerujem da si provela ugodno poslijepodne? Jesi uživala u izletu u veliki grad? Ako smijem reći, izgledaš pomalo snuždeno. Poput mace koji nije popila dovoljno mlijeka; ili se varam?
Brzo sam ga pogledala. Kako je pobogu... Ali oči su mu bi-le širom otvorene i nedužne. Progutala sam slinu. Slučajno je pogodio, nema dvojbe.
- Nisi u pravu — bezbrižno sam uzvratila. - Lijepo sam se provela s Teresom.
- Aha, znači nisi stigla do roditelja?
Polizala sam usne. Do vrata. Zaboravila sam na tu malu laž. Kako grozno.
- Ne, ovaj, znaš. Teresu ne posjećujem često. I imale smo toliko toga za pričati. Jednostavno smo se sklupčale na njezinoj sofi i tračale. Zaboravile smo koliko je sati.
- Doista? - Namrštio se. - Baš čudno. U jednom sam tre¬nutku svratio u dućan kupiti bocu vina. Mogao bih se zakleti da sam je vidio u njezinoj trgovini.
Snažno sam stegnula upravljač i usredotočila se na cestu.
- Aha, da, točno. Morala se vratiti na posao. Sjedila sam uz nju - dok je posluživala kupce. Iza pulta.
- Aha. - Kimnuo je glavom. - Onda si valjda bila na zahodu?
- Molim?
- Kad sam svratio. Pa nisam valjda mogao proći pokraj du¬ćana, a da je ne pozdravim?
Porumenjela sam i zapiljila se ravno ispred sebe. -Je l' ti to mene špijuniraš, Jack?
- Pobogu, ne - uzvratio je, glumeći preneraženost. - Zašto bih, za ime svijeta, to činio?
- Nemam pojma - procijedila sam kroz stisnute zube. - Ali mislim da trebaš znati da ne volim kad mi netko nadzire pri-vatni život. Odrasla sam žena, ti mi nisi čuvar, a ono što radim u slobodno vrijeme moja je stvar, kužiš? — Prostrijelila sam ga pogledom za koji sam se nadala da je surov. No nije izgledao suviše preplašeno.
- Kužim, gospojo - iscerio se, povukao uvojak koji mu je pao na čelo i zavalio se u sjedalo. - Poruka primljena i shvaćena. Nadasve pohvalno, ako se mene pita. Naravno da trebaš imati privatni život.
- Naravno da trebam, jebemu! - izlanula sam. — Bože, bilo je i vrijeme. Osim toga, rugala se sova sjenici da ima veliku glavu - pogledaj sebe, stari pokvarenjače!
- Pun pogodak- složio se. -Jedina je razlika dakako u to¬me što ova sova možda ima veliku glavurdu, ali barem nema nedužne članove obitelji koji se trebaju ugledati u nju u pogledu
moralnih načela. Kojima bi trebala predstavljati blistav uzor. Ooo... moram ti reći da je lijepo vratiti se u ova stara, udobna kola. Radovao sam se putu natrag, uglavnom zato što ga namje¬ravam, ako nemaš ništa protiv, provesti na potpuno isti način kao što sam proveo i put ovamo. Poslijepodne me je iscrpilo, na ovaj ili onaj način.
Rekavši to, naslonio je glavu na naslon, sklopio oči i prekrižio prste na prsima, a dok sam ja odgonetala njegove riječi i pokuša¬vala protumačiti što mi je htio poručiti, on je već čvrsto zaspao.
Prokletnik! Kad sam iznenada shvatila, oči su mi se iskola-čile, a pjena samo što mi nije potekla na usta. Nedužne članove obitelji - kako se samo usuđuje! To je ubacio samo kako bi mi nabio grižnju savjesti. Isuse - nakon četiri užasne, usamlje-ne, čedno provedene godine konačno promolim nos u vanjski, heteroseksualni svijet koji je njemu već godinama predstavljao rutinu, a on mi pokušava sve uništiti! I još uvlači moju djecu u to! Poželjela sam ga probuditi i sasuti mu u lice ono što mislim. No nakon nekoliko trenutaka, prisjetivši se one nemile epizodi s jezovitim šuljanjem na prstima pokraj njegove kćeri, prizna la sam sama sebi da ga možda ipak neću probuditi. Možda je bolje što spava. Nisam bila sigurna želim li da sazna koliko se nedužnih članova obitelji zapravo motalo po toj priči.
Kad smo se dva sata poslije konačno vratili u Netherby, Joan se nalazila na kolnom prilazu ispred kuće. Pokušavala je izvući sag iz prtljažnika veoma usukanog, unakaženog crvenog escorta.
- O, Bože - to je auto tetaka! - zinula sam, užasnuto izlazeći iz automobila.
- Dobro su - uvjeravala nas je Joan kad smo joj zabrinuto prišli. — Izvukle su se s nekoliko posjekotina i modrica, ali au-to se može otpisati, ko što vidite. Omotale su ga oko hrastu u
parku, a to se već i prije trebalo dogoditi, ako mene pitate. U svakom slučaju, obje su sad unutra - pokazala je glavom prema kući. — Oporavljaju se. Svi su se okupili u salonu za doručak. Vjerojatno čekaju vas - dodala je mračnim glasom.
- A! I pitao sam se hoćemo li imati odbor za doček - promr¬mljao je Jack dok smo se zajedno uspinjali brdom stuba.
- Bilo bi mi draže prvo vidjeti dječake - kazala sam.
- Meni bi osobno bilo draže pišati.
No kad smo se ušuljali u predvorje i pokušali proći pokraj vra¬ta salona za doručak, zaustavio nas je Archiejev zapovjedni glas.
- Ovamo! — pozvao nas je.
Stali smo kao ukopani i oprezno se pogledali. Zatim smo poslušno skrenuli lijevo.
Kao što smo i predvidjeli, svi su bili na okupu: Archie, Ro-se, Lavinia, Pinkie i tetke. Također u prostoriji, ali pomalo odvojen od skupine, pokraj balkonskih vrata, stajao je Sir Da¬vid Mortimer. David je bio obiteljski liječnik i stari Archiejev prijatelj; nizak, okretan muškarac brzog, vedrog osmijeha. Još od svoje udaje za Neda primijetila sam da je nazočan na većini najvažnijih obiteljskih okupljanja. Nisam bila sigurna u kojem se svojstvu njegova nazočnost smatrala neophodnom - možda kako bi bio pri ruci ako se Lavinia onesvijesti ili Rose dobije napad angine pectoris - ali bio je miran, razborit čovjek čija je nazočnost na potencijalno eksplozivnim sastancima ove vrste zapravo bila dobrodošla.
Archie se pravio da čita stranicu s osmrtnicama u Telegraphu, Rose je sjedila preko puta njega na drugoj počivaljci, usprav¬ljenih leđa, okrećući prstenje i čak se ni ne pokušavajući nečim baviti, dok su Lavinia i Pinkie sjedile za stolićem i igrale Riječ na riječ s Cynthijom, koja je na glavi imala ogroman flaster.
Violet se stisnula pokraj Rose, pokušavajući razgovarati s njom, uporno mrmljajući o utrci na koju je željela ići.
- Znaš, sad nemam auto pa...
- Da, odvest ću te, Violet, rekla sam da hoću - odbrusila je Ro¬se, odmahnuvši rukom kao da je riječ o dosadnoj muhi. - A sad tiho, Jack i Lucy su se vratili. Dragi moji! - Ustala je, a oči su joj blistale od žarke želje da čuje što imamo za reći. - Kako je prošlo?
- O, vratili ste se - Archie je odglumio začuđenost, kao da smo ga iznenadili, premda nas je on pozvao da uđemo. Presavio je no¬vine i zamahom ruke spustio ih pokraj sebe. Ustao je i stao pokraj Rose, leđima okrenut prema kaminu, ruku prekriženih iza leđa, nabranih čupavih obrva. Ljuljao se naprijed-nazad na petama.
- Dakle? - zagrmio je. - Što je imao reći u svoju obranu? Jack je obrambeno podigao ruke, dok sam ja drhturila iza
njega. - Čuj, ne pucaj u glasnika, Archie, dobro? Nismo mi krivi. - Zatim je nastavio blažim glasom. - Ali ne, bojim se da neće ići. Žao mi je, ali neumoljiv je. Čvrsto je odlučio, želi je oženiti. Moram reći da izgledaju neizmjerno sretno i zalju¬bljeno i uz najbolju volju na svijetu, Archie, mislim da tu nitko ništa ne može.
Nastala je tišina. Rose je podigla drhtavu ruku do vrata i po¬čela prebirati po biserima. Lice joj je bilo blijedo.
- To je rekao? To su bile njegove riječi, ne njezine? Da je želi oženiti?
- Bojim se da je tako, Rose. -Jack je sjeo na naslon za ruku počivaljke koju je ona netom prije ispraznila. - Ali ako vam to išta znači, Rozanna je potpuno svjesna boli koju je prouzročila, a i činjenice da je Hector gotovo pa nevinašce i stoga ga je za-molila da pričeka godinu dana. Da je tek tada zaprosi.
- O! - Rose se razvedrila.
Archiejeve su obrve poskočile. — Aha. Ima nade.
- Ne, zapravo i nema, jer je Hectorov odgovor na taj prijedlog bio da mu ne pada na pamet. Želi je sada i odlučio je prositi je svaki dan, sve dok ne pristane.
- O! - uzdahnula je Pinkie. - Kako romantično!
- Umukni, glupačo! - bijesno ju je napala Rose. - Nema ni¬čeg ni najmanje romantičnog u toj prefriganoj manipulatorici, u toj kurvi koja je zarila kandže u moga dječaka! — Glas joj je lagano napukao, a iz rukava se pojavio rupčić. Pritisnula ga je na usta, utonula u naslonjač i tiho zastenjala.
- Smiri se, Rose - dopro je tih Davidov glas iz smjera pro¬zora. Još uvijek je bio leđima okrenut prema prostoriji i gledao je kroz prozor.
- Ma istina je! - zajecala je.
- Možda jest, ali David je u pravu, nema smisla histerizirati - odrješito je kazao Archie. - Samo ćeš se uzrujati. Ako Jack kaže da neće ići, onda neće ići. Hector je očigledno donio čvr¬stu odluku - a moram reći da mu je to prva u životu - i veća je budala no što sam mislio. Rekao sam to već jučer, ali ponovit ću, a vi mi svi možete biti svjedoci. Od mene neće ništa dobiti i više nikad neće kročiti nogom u ovu kuću, sve dok je s tom ženom. Ne želim da se njezino ime više spominje preda mnom i ne želim — okrenuo se prema supruzi — da ga ti počneš zivkati i mizerno preklinjati, je 1'jasno? - Stiskao je i opuštao pesnice opuštene uz tijelo, oštro gledajući Rose. — Prostro si je postelju, a što se mene tiče, nek' sad u nju i legne. - S tim se riječima okrenuo i izišao iz prostorije.
Zavladao je muk. - Ne misli on tako - nakon dulje stanke oglasila se Pinkie, neprirodno reskim glasom. - Poznam ja tatu. To sad kaže, ali uzrujan je. Ja ću ga nagovoriti da se predomisli, uvijek mi uspije. Ne misli ozbiljno da više nikad ne želi vidjeti Hectora. Naposljetku, ovo je dvadeset prvo stoljeće! Pa što ako je drolja? Pa što? Pobogu, nismo ni mi nevinašca, zar ne? — Pr¬kosno je pogledala u Jacka.
- Problem je u tome što je njezino iskustvo malo drukčije -promrmljala je Lavinia, zureći si u noge.
- Ne vidim zašto. - Pinkie je bila ogorčena. - Mislim da, do¬bro, ona to radi za novac, ali to je jedina razlika. Hoću reći...
- Igramo za novac? - Cynthia je zaprepašteno podigla pogled sa slova u igri Riječ na riječ. - Niste mi to rekli.
- Ne, ne, ne igramo za novac - umirivala ju je Lavinia.
- Ne bih dopustila da ti prođe »lezba« da sam to znala. U rječniku je samo pod »pogrdnim« izrazima, znaš.
- Hectorova cura je lezba? - upitala je Violet s počivaljke.
- Ne, draga, kurva je.
- Sto? - Violet je stavila ruku iza uha da bolje čuje.
- KURVA JE! - proderala se Cynthia. - Znaš, ko Lucyina majka. - Pokazala je glavom prema meni.
Zinula sam od čuda. — Hm, zapravo, mogu li samo reći da moja majka nije kurva? Već ste to i prije rekli, ali mislim da ste je zamijenili s nekim drugim.
Cynthia je položila ruku na moju. - Divim se tvojoj odanosti, draga moja, iskreno, ali mislim da ćeš saznati da je doista bilo novčanih transakcija. Sjećam se kako je stari Roddy McLean izvirio iz njenih odaja na Trgu Cadogan; izgledao je prilično zatečeno i šokirano, jadničak. Sigurna sam da on nije imao poj¬ma u što se uvaljuje i...
- Dosta! - Rosein je glas prodorno odjeknuo. Ustala je, drh¬teći. - Dosta! - Udahnula je. - O, Bože moj, ova obitelj! Zar nitko nema ni mrvicu osjećajnosti? Zar nitko nema ni najblaži pojam o tome kroz što prolazim, kako se osjećam?
- Ne osjećaš se dobro? - Violet ju je zabrinuto pogledala. -Doista si strašno blijeda.
- Naravno da se ne osjećam dobro! Upravo sam čula da moj jedini dječak, moj...
-Jer ako se zaista ne osjećaš dobro - Violet je značajno po¬visila glas - onda ću zamoliti Marciju Wainwright da me sutra odveze na utrku. Moram ići, znaš, uzgojila sam tog konja. A on je favorit. Veoma je važno da vidim kako se utrkuje.
Rose se svojski trudila da ostane pribrana. - Violet - prosik-tala je - rekla sam da ću te odvesti na utrku sutra i odvest ću te, ali trenutačno ne raspravljamo o konjima. Nego o mome sinu!
- Morat ću te upoznati s trenerom - sumnjičavo je domet¬nula Violet.
Rose je zinula. -Je 1' to problem? - upitala je, očajna.
- Pa... - Violet je zastala. Zatim se namrštila, zbunjeno je gledajući. - Tko ste vi?
Rose je zurila u nju. - AHGRRRR! - iznenada je vrisnula i bacila se prema žaraču pokraj vatre. Skočila je na tetku, mah¬nito vitlajući njime.
- Mama, ne! - Lavinia i ja zajedno smo potrčale.
- Rose, uznemirena si - pokušavala sam je umiriti, obuzda¬vajući je, hvatajući je za ruku. - Lavinia, ne misliš li da bi tvoja majka trebala leći?
- Naravno da sam jebeno uznemirena! -vrisnula je Rose, ba-civši žarač, koji je zaklepetao, i iznenada se okomivši na mene.
- Mama! - užasnuto je povikala Lavinia.
Rose me je grubo gurnula. - Naravno. A ti si uzrok! - Oči su joj sjale od bijesa.
Zakoračila sam unatrag, zaprepaštena. -Ja?
- Ti si dovela tu žensku u ovu kuću, na moju divnu zaba¬vu. - Drhtala je. - U moj ljupki ružičnjak, znajući tko je ona.
Znajući što je ona. Dopustila si mi da je predstavim svim svojim prijateljima, dopustila si da napravim budalu od sebe, govoreći im da je kći lorda Belfonta...
- Pa ona i jest kći lor...
- Da, ali je i mnogo više od toga, zar ne, Lucy? - upitala je, tresući se od gnjeva. — A to si prešutjela, je 1' tako? A zatim si je osobno upoznala s mojim dragim dječakom. S Hectorom! Nisi bila zadovoljna time što si jednog sina odvojila od mene, željela si mi uzeti i drugog!
- Nemoj tako, Rose. - Sir David počeo joj je prilaziti. - Doi¬sta mislim da to nema smisla. Ne mogu ni pomisliti da bi Lucy...
-Tišina, Davide! - naredila je. On je napućio usne. Namr¬šteno si je pogledao u cipele.
- A onda - nastavila je glasom koji je podrhtavao - a onda si mi dopustila da je pozovem da provede noć u mojoj kući, gdje su se zbile Bog zna kakve grozote, pod mojim krovom. O da, Bog te pita kakve su se pokvarene radnje odvijale te noći, kakva je obećanja izvukla od njega nudeći zauzvrat svoje usluge. A sad sam ga zauvijek izgubila. - Zajecala je, kao da će se ugušiti. - A ti si sve to smislila! Nikad ti to neću oprostiti, Lucy, nikad!
Uperila je u mene razrogačene, svijetloplave, nepomične oči, dok joj je lice, bez kapi krvi, podrhtavalo od siline osjećaja. Još me je jednom, posljednji put, prkosno pogledala, a zatim se okrenula i istrčala iz prostorije.

OSAMNAESTO POGLAVLJE

Čim sam se sljedećega jutra probudila, osjetila sam muč¬ninu. Uspomena na Roseino vrijeđanje pogodila me je punom snagom pa sam se naglo uspravila u sjedeći položaj u krevetu, žaleći što više ne pušim, jer bih tad barem mogla pr¬stima potražiti kutiju Marlboro Lightsa na noćnom ormariću i punim plućima udahnuti dim cigarete. Umjesto toga, prekrila sam lice rukama i zastenjala.
- Oooo, neeee! - Razdvojila sam prste i raskolačenih se očiju zapiljila u prekrivač cvjetnog uzorka. Kako grozno. Sigurno me mrzi! Da, očigledno me mrzi i krivi me za sve. Za cijeli taj uža¬sni debakl, a na neki način — zgranuto sam pocrvenjela i podigla glavu iz ruku - na neki način, bila je u pravu. Doista sam znala čime se Rozanna bavi, ali s druge strane - očajavala sam, stisnu-tih očiju zureći u zid spavaće sobe - s druge strane, Rozanna mi je prijateljica. Zar sam je trebala odbaciti, reći da je ne poznam samo zato što su se moje životne okolnosti promijenile?
Zar sam je se trebala odreći, ovdje u ovom konzervativnom, ruralnom Oxfordshireu, premda sam se družila s njom u Lon-donu? U živahnom, kozmopolitskom Londonu, gdje sve prolazi i gdje je živjela u istoj zgradi kao i ja, za ime svijeta, pa bi bilo nepristojno da se nismo družile? A je li to što sam je upoznala s Hectorom također bila pogreška? Hector je odrastao muškarac, do vraga. Ne mogu valjda ja odgovarati za njegove postupke? Osjećajući se bijedno, izvukla sam noge iz kreveta i dovukla se do tuša, poput divlje zvijeri koja je ispuzala iz špilje.
Kad sam svukla prilično vlažnu majicu kratkih rukava - po¬bogu, čovjek bi pomislio da sam ja u menopauzi - pogledala sam na sat. Devet. Što? S nevjericom sam zurila u kazaljke. Ne! K vragu, doista! Očigledno sam zaspala. A dječaci su već sigurno doručkovali i izašli se igrati, jer osim bubnjanja u mojoj glavi u kući nije bilo drugih zvukova. Do kraja sam otvorila tuš i po¬digla lice prema mlazu, nadajući se da ću sprati krivicu i bol, ali istodobno dobro znajući da bol potječe od mamurluka epskih razmjera prouzročenog sinoćnjim grotesknim opijanjem.
Nakon što je Rose izašla iz salona, svi su bili strašno ljubazni prema meni, ustrčali su se, nudeći me velikim količinama pića, tjerajući me da sjednem i tapšajući me po ruci, govoreći mi kako se ona samo uzrujala i kako joj se katkad dogodi da tako plane, ali da to ništa ne znači, doista. Moram reći da sam bila iskreno potresena pa sam halapljivo gutala sav džin i suosjećanje koje su mi nudili. David je bio veoma ljubazan; prvo je užurbano pošao za Rose te joj je dao pilulu za spavanje, a onda se vratio i sjeo po¬kraj mene, objašnjavajući mi da je Rose prenapeta i da se potajice nadala mnogo boljem ishodu naše londonske misije; bila je puna optimizma, premda su joj svi rekli neka očekuje najgore, i nje zin je žučljivi napad na mene bio samo posljedica razočaranja.
- Bolje rečeno, njeno urlanje - promrmljala sam, uronivši nos u džin.
- Znam, znam, ali nemoj joj zamjeriti — savjetovao mi je. -Sve je to samo prazna priča. Ona ne razmisli prije no što proz¬bori, znaš, Lucy. Jezik joj je brži od mozga.
- Misliš?
- Siguran sam. - Nasmiješio se je, želeći me ohrabriti. Drhtala sam sad pod tušem, premda je bio topao, prisjetivši
se kako me je Rose strijeljala pogledom, onim svojim ledeno plavim očima. I kako ćemo za ime svijeta nastaviti živjeti, pitala sam se, toliko blizu jedna drugoj? Kakav bismo modus vivendi trebale usvojiti, sad kad me ona prezire? Te sam osjećaje sinoć naglas povjerila Laviniji, koja je odmahnula rukom i rekla da je to samo mnogo vike ni za što i da će se uskoro zaboraviti, ali i na njezinu sam licu vidjela zabrinutost. Osjetila sam napetost u njezinu glasu dok me je pokušavala razuvjeriti.
Kako glupo, pomislila sam, došavši do užasne spoznaje dok sam si bijesno trljala tijelo, kako glupo što sam se uopće uvalila u ovu situaciju. Zar mi nije palo na um da bih se mogla zavadi¬ti sa svojtom? K vragu, ni Ned se nije slagao s njima, a bio im je sin: kako sam uopće mogla misliti da ću im ja moći stati na kraj? Jess me je upozorila, svi su me upozoravali, a - o, Bože, sad i taj prokleti telefoni
Užurbanim korakom, psujući, izašla sam iz kupaonice, dok se s mene cijedila voda, kako bih se javila.
- Halo? — rekla sam zadihano, usput zgrabivši ručnik i omo¬tavši ga oko sebe.
- Lucy? Bok, ovdje Kit.
- Kit? - Na trenutak sam blenula. Onako vlažna sjela sam na krevet. Zatim sam zatečeno poskočila. - O! O, Bože - Kit!
- Samo sam se pitao, jer očekivao sam vas negdje oko petna¬est do, a sad je devet i pet. Ali ako vam je problem - oklijevao je - možda bismo se mogli dogovoriti za malo kasnije ili tako nešto. Ako ste u prevelikoj žurbi. Recimo u pola deset?
Iznenada me je oblila vrućina. Isuse - moj posao! - N-ne! Doći ću. Nije nikakav problem, Kite, samo što... ma jedno dijete... - s osjećajem krivnje pogledala sam bočicu sirupa za djecu pokraj kreveta -jedan mi se sin jutros nije dobro osje-ćao. Upravo sve organiziram. Malo smo u zbrci i trebala sam nazvati, dakako, ali - ma evo, već stižem.
- O, sjajno - kazao je, s očiglednim olakšanjem. - Na trenu¬tak sam se uplašio da ste se možda predomislili. A to inače ne bi bilo toliko važno, ali danas idem u Cheltenham. Želim posjetiti jednu dražbu, no trebam doći onamo tek oko ručka pa...
- Kite, strašno mi je žao. Naravno da se nisam predomislila. Dajte mi pet minuta da sredim ovu situaciju i kunem se Bogom da dolazim. Obećavam!
Spustila sam slušalicu, zgrožena. Isuse! Moj prvi radni dan -kako sam mogla zaboraviti? Uhvatila sam se za glavu. Moj prvi normalni dan, u normalnom vanjskom svijetu, a... - MAXE!!! BENE!!! - povikala sam, pojurivši prema vratima. - GDJE STE, DO VRAGA?
Potrčala sam niz stube ko manijak i spotaknuta se o kamion ko¬ji je Max ljubazno ostavio na donjoj stubi, tako da sam sletjela na drveni pod, dočekavši se ravno na čelo. Nekoliko sam trenutaka nepomično ležala, gledajući zvijezde — prave zvijezde - i hvata¬jući dah od boli. Ubrzo sam ustala, odbacila ručnik i odšepesala, jaučući i trzajući se od bola, usput se pridržavajući za pokućstvo, prema košari s rubljem za glačanje koja je stajala pokraj perilice.
- Čiste gaćice — zastenjala sam čučnuvši i premećući po koša ri, dok mi je glava pucala od boli. - Molim te da nađem gaćice. - A onda sam se zaderala preko ramena: — MAXE!! BENE!!
Oooo... ne, to je zaboljele Zastala sam i uhvatila se za glavu. Ne viči, Lucy, ne viči. Gaćice, molila sam, izvrnuvši košaru naglavce, o, Bože, molim te da pronađem gaćice. No zapravo sam znala da ih neću pronaći, jer sam jučer uočila kako su sve među prljavim rubljem i pomislila kako trebam nešto poduzeti po tom pitanju.
Obuzela me je panika. Mogu li odjenuti neke već korište-ne, upitala sam se. Ili bi to bilo suviše odvratno na prvi radni dan? Malo ih protresti ili... čekaj malo. Dohvatila sam Benove.
Veličina - pogledala sam etiketu - devet do deset godina, a on je prilično krupan dječak, tako da... Ustala sam i uvukla noge u njih. Čak sam ih podigla iznad koljena, sve do bedara. Na jedvite jade navukla sam ih i preko bedara, ali - k vragu! Jedva sam se promigoljila. Dječaci imaju veoma uske bokove. I ako ne stisnem stražnjicu čvrsto rukama, straga, evo ovako, nema šanse da čuje ugurati - AAGGRRR!
Zamalo sam pala od užasa. Vrtnom stazom prema staklenim vratima približavao se, držeći svakom rukom jednog dječaka — Jack. Ukočila sam se. Bila sam potpuno naga, ako zaboravimo čelični stisak gaćica s uzorkom Svjetskog prvenstva u nogometu. Užasnuta, zgrabila sam reklamnu kuhinjsku krpu Kraljevskog hortikulturnog društva i omotala je oko sebe pa sam - gornjeg dijela napola prekrivenog začinskim i ljekovitim biljem, a stra¬žnjice nasmiješenim licem Davida Beckhama - potrčala, bolje rečeno stala cupkati stubama prema katu, potpuno sputana mi¬nijaturnim gaćicama.
- Što, u vražju mater, radiš ovdje? - zaurlala sam, svlačeći gaćice u sigurnosti svoje sobe, iza zatvorenih vrata. — Ne možeš samo tako ušetati u moju kuću. Ma tko si ti umišljaš da si?
- Oprosti — blago je uzvratio s dna stuba — ali pronašao sam ovu dvojicu dolje kraj jezera. Jedan je malo mokar.
Trebao mi je koji trenutak da shvatim što govori.
- O! - navukla sam kućni ogrtač i poletjela niz stube. - O, Bože - Maxe! Dragi, jesi li upao? - Potrčala sam prema njemu i spustila se na koljena kako bih ga zagrlila. - O, Bože, potpuno si mokar! Ne smijete ići onamo sami!
- Bilo mi je samo do struka, mama, i zapravo nisam upao. Vi¬dio sam pastrvu i baš sam krenuo za njom, ali Jack me zgrabio za leđa i natjerao me da izađem. Mama, smijemo danas na pecanje?
- Ne. Ne, ni slučajno. Danas moram ići na posao! Potpuno sam zaboravila, već sam trebala biti tamo. Trebam Trishu, odmah je trebam! — Ustala sam i počupala se za kosu. - Maxe, preodjeni se. Bene, dodaj mi telefon. Telefon - brzo. Da mogu nazvati Trishu!
Stisnuo je oči. — Zašto imaš moje gaćice na sebi?
- Što? O, zato što nemam više svojih. Mislila sam da će mi veličina odgovarati, ali nije, dobro? A sad mi daj telefon!
Dobacio mi ga je. - Bože, stvarno si čudna. Što bi ti napravila da sam ja navukao tvoje?
- Očajavala bih — promrmljala sam. - Čak i više no sad. Jeste ti i Max doručkovali?
- Nismo.
- Pa zašto niste? - vrisnula sam, okomljujući se na njega. -Brzo! — Podigla sam ruku prema kuhinjskom ormaru i doba¬cila mu kutiju pahuljica. - Moram ići, Bene, shvaćaš li? A sad brzo -jedite!
Bila sam svjesna da paničarim i da me Jack promatra. Dubo¬ko sam udahnula. Okrenula sam se prema njemu, s osmijehom.
- Puno ti hvala što si doveo dječake kući - prela sam, nada¬jući se da ću izraziti pravu količinu zahvalnosti i neuvažavanja. - Baš lijepo od tebe.
Pognuo je glavu. - Bilo mi je zadovoljstvo. Slušaj, ja danas idem na pecanje pa ako si u frci i trebaš nekog da ih pričuva...
- Ne. Ne, hvala, Jack, ali nisam u frci. Voljela bih da Tris-ha provede mirno prijepodne s njima. Nisu ni pogledali knjigu otkako smo otišli iz Londona, nisu se igrali društvenih igara i tome slično, i zato hvala ti, ali ne.
Već sam dužna dovoljnom broju ljudi u ovom kućanstvu, po¬mislila sam, mahnito pritišćući broj Netherbyja; ne moram još i njega dodati tom popisu.
- O, bok, Pinkie, je 1' Trisha tamo?
Dok sam razgovarala s Trishom, namjerno sam okrenula le¬da Jacku, nadajući se da mu na taj način pokazujem kako sam doduše zahvalna što mi je izvukao dijete iz rijeke, ali da njego¬va nazočnost više nije neophodna. Kad sam završila razgovor i okrenula se, primijetila sam s olakšanjem, a pomalo i s grižnjom savjesti, da je otišao.
- O, sjajno - promrmljao je Ben, prošavši kraj mene i bijesno potrčavši na kat. - Mirno. Knjige s Trishom umjesto pecanja s Jackom. Stvarno super, mama, hvala.
Zurila sam u njegova leđa dok je tutnjao prema gore.
- Da! Jer jako dobro znaš, Bene, da sam ti apsolutno zabra¬nila da sam ideš na jezero, a ti si otišao. S Maxom! Uostalom, neće vam škoditi nekoliko sati provedenih u miru. U životu nije sve samo med i mlijeko, znaš - vrištala sam. -Jednog ćeš dana to shvatiti!
- O, stvarno? Tebi izgleda jest. Čini se da opet ideš na izletić i da ćeš nas ostaviti s dadiljom. Ko što si učinila jučer, a i prekju-čer. Toliko o obiteljskom životu. A i smrdiš po alkoholu, mama. Stvarno za povratit'. - Zalupio je vratima svoje sobe.
Doista? Užasnuto sam skupila ruke oko usta i nosa te dahnu-la. O, Bože, bio je upravu. Grozno. A nisam se još ni odjenula!
Dvadeset minuta poslije jurila sam cestom A41; mokre kose, u dugoj suknji od trapera, sa sandalama na nogama, bez gaćica, Još nekoliko minuta prestrojavala sam se ko luđakinja, a u devet i trideset, s točno četrdeset pet minuta zakašnjenja, uz škripu guma po šljunku, koji je poletio na sve strane, zaustavila sam se ispred vile Frampton.
Uletjela sam unutra i ugledala Kita, koji se trudio ne šetati uzrujano predvorjem, ali je očigledno bio uznemiren i spreman za polazak. Čak je zveckao ključevima automobila, već odje¬ven u sako.
— Žao mi je! - rekla sam bez daha, uhvativši se za naslon stol¬ca kako bih se smirila. -Jako mi je žao, Kite, samo idite - idite. Sve će biti u redu, obećavam. Imam vaš broj mobitela ako vas zatrebam - a sad krenite!
Nasmiješio se. - U redu je, nisam baš u tolikoj žurbi. Uhva¬tite dah i samo ću vam na brzinu pokazati nekoliko stvarčica. - Prišao je pisaćem stolu u kutu. Požurila sam za njim.
— Faks je ovdje, kao i telefon s automatskom sekretaricom, za slučaj da vam zatreba, a ako tko što kupi - a moram vam reći da je to malo vjerojatno - za ime Božje, ne zaboravite zapisati pojedinosti o čeku na poleđinu. O, i dajte im račun. Blok s ra-čunima je tamo. - Pokazao je rukom.
Kimala sam glavom, još uvijek zadihana, držeći se za bok. Dobro. I deset posto za posrednika?
— Dakako, ili za svakog drugog tko se tako predstavi, kad smo već kod toga, jer danas to svi čine, ali moram vam reći, mala je vjerojatnost da će se nešto prodati. Većinu ćete vremena provesti u odgovaranju na telefonske upite i slanju fotografija inventara, a one su ovdje. — Otvorio je ladicu. - Sve su označene brojevima,
— U redu. Sjajno.
-Tako. Sve je prilično jasno i jednostavno. Pravi je problem Rococo.
Rococo? Trepnula sam. O, Bože, Rococo. Na spomen njezina imena stolić za kavu podigao se u zrak, a ispod njega je provirila Rococo, stresavši ga s leđa. Žalobno me je pogledala i polako, malodušno mahnula repom. Moram priznati, nije izgledala kao da mi žarko želi zabiti nos ispod suknje i predložiti strastveni seks, kao što je učinila tijekom našega prvog susreta.
- Nije dobro? - upitala sam se.
Kit je slegnuo ramenima. - Nije kao inače. Jučer sam je odveo k veterinaru, a on je rekao da joj nije baš najbolje. Možda ćemo joj morati prilagoditi inzulin.
- Inzulin?
- O da, zar nisam spomenuo? Dijabetičarka je. Mora primiti injekciju dvaput dnevno.
-O! Zar ja...?
- Ne, ne, već sam to učinio jutros, a drugu ću joj dati uvečer, ali molio bih vas, a to je veterinar savjetovao, da joj testirate urin. Sasvim je jednostavno. Samo uzmete malu količinu ovom pipetom, triput dnevno, i kapnete malo ovamo — pokazao mi je komadić lakmus papira u posudici — a zatim zapišete boju koja se pokazala. Mislite da ćete moći? - Tjeskobno me je pogledao.
- Naravno — odgovorila sam, prilično nervozno promatrajući pipetu. -Je 1' već, znate, danas obavila, ili...?
- Odmah jutros, da, a otada je nisam pustio van, jer sam htio da joj se malo više skupi, ako shvaćate što želim reći. Ako je izvedete nakon što ja odem, sigurno će ići. Dobro?
- Dobro — izgovorila sam slabašnim glasom. Zatim sam, shvativši da očekuje da ga uvjerim, ispravila ramena. - Dobro - odlučno sam ustvrdila. - A sad, Kite, idite. Svjesna sam da ste me čekali i da ćete zakasniti, stoga samo idite. Rococo i ja ćemo biti dobro.
- Sjajno. - Opustio se i s olakšanjem se nasmiješio, a ja sam pomislila kako je njegovo mršavo, inteligentno lice privlačno kad se nasmiješi. Cijelo se ozari.
- Hvala, Lucy, ovo mi je pravi spas. Već sam umoran od ovog prokletog mjesta. Divno je što ga mogu ostaviti u rukama osobe kojoj vjerujem.
Nasmiješila sam se promatrajući njegove točkaste, smeđe-ze-lene oči, nalik na ptičja jaja, i pomislila kako je osvježavajuće što netko za promjenu ima dobro mišljenje o meni. Što me smatra pouzdanom i odgovornom. Da, upravo mi je to trebalo.
- Tako je - žustro sam uzvratila, prekriživši ruke i elegantno krenuvši za njim prema vratima. - Ne morate uopće brinuti. Odjezdite slobodno u Cheltenham i uspješna vam dražba. Kad smo već kod toga, što vam je danas zapelo za oko?
- O, predivan konzolni stol. Iz doba Napoleona, u fantastič¬nom stanju, ako je vjerovati slici. Pogledajte. - Blistavih očiju brzo je izvadio katalog iz unutarnjeg džepa sakoa. Otvorio se na fotografiji u boji.
- Ooo! - počela sam sliniti. - Božanstveno. Znate, jednom smo imali jedan takav stol u Christie su, bio je čaroban. Otišao je za pravo bogatstvo, naravno, ali, zapravo - pogledala sam procjenu - ova početna cijena nije loša...
- Baš tako - uzbuđeno je uzvratio, ponovno smotavši katalog i uguravši ga u džep. - Tako da je možda krivotvorina, ili će možda doći brdo ljudi pa će se cijena popeti u nebo ili ću pak možda, ali samo možda, ja biti jedini koji će primijetiti daje to prava stvar i vratiti se kući kao ponosni vlasnik konzolnog stola iz osamnaestog stoljeća kupljenog za bagatelu!
- Baš uzbudljivo - rekla sam, a doista sam to i mislila. Sje¬tila sam se uzbuđenja u dražbovaonici, mrmora koji se širio po Christie su kad bi se dogodilo nešto dramatično, kad bi došli svi novinari, kad bi se prodala slika nekog od starih majstora, ili možda impresionista.
- Da bar mogu poći s vama.
Okrenuo se na pragu. Na trenutak me je promatrao. - Znute što, i ja bih to volio. - Nastupila je tišina. - U svakom slučaju - pribrao se - moram krenuti. Zabavite se, Lucy, i nemojte se previše naraditi. Vidimo se oko šest.
Kakav krasan čovjek, pomislila sam zatvorivši vrata za njim. Prišla sam prozoru i, pazeći da me ne vidi, promatrala kako se odvozi kroz kapiju. Doista krasan čovjek. I takve tužne proš¬losti, kao mnogi od nas.
Uzdahnula sam i uputila se u šetnju tom ogromnom, pra¬znom kućom, lunjajući bez cilja sobama u prizemlju, zidova obloženih drvenim oplatama, ponovno se upoznajući sa svakom od njih. Zamišljeno sam prelazila prstima preko skupocjenog pokućstva u salonu. Bilo je tu toliko blaga, s ljubavlju priku¬pljenog tijekom godina, mnoštvo doista kvalitetnih antikviteta. Imao je fantastično oko. Sagnula sam se kako bih podrobnije promotrila izrezbareni georgijanski stolić sa zakučastom inkru-stacijom na nogama. Nije ni čudo, pomislila sam uspravljajući se, što ima rijetko kojeg slučajnog kupca. Neki od ovih predmeta praktički pripadaju u muzej, a vjerojatno su im i cijene u skladu s tim. Ne mogu zamisliti da bi tko mogao slučajno »svratiti« ovamo i ne dobiti infarkt.
Uspela sam se na kat i počela se šuljati spavaćim sobama s luksuznim krevetima s okvirima na četiri stupa, s baldahinima i stalcima za lavor, uživajući u miru i tišini te goleme, stare kuće, gdje je jedini zvuk bilo otkucavanje satova. Bila je to dobrodošla promjena, posebice nakon jučerašnje melodrame u Netherbyju. Kad sam završila ophodnju i sjela za pisaći stol u predvorju, s Rococo koja mi se sklupčala uz noge, lupkajući repom po po-du, shvatila sam kakvo je olakšanje imati vremena za sređivanje misli u ovome utočištu. Bez djece, bez Fellowesa. Samo što... črčkala sam po praznom bloku za pisanje ispred sebe... samo što su nažalost moje misli bile prepune zlih slutnji.
Prestala sam črčkati i podigla pogled. Zapiljila sam se u zr¬calo na suprotnome zidu. Staklo mu je bilo prastaro, puno braz¬gotina i crnih mrlja pa je moj odraz bio mutan, no ipak se su se jasno razabirali zabrinutost u mojim očima, tamni podočnjaci kao posljedica nedostatka sna i bore oko usana. Prisiljavala sam se ne misliti na Rose i njezine sinoćnje optužbe, na škripac u koji sam se uvalila. Progutala sam knedlu, a ruka mi se pomakla prema telefonu. Osjetila sam gotovo nesavladiv nagon utipkati nekoliko poznatih brojeva. Dugo se nitko nije javio. A onda, baš kad sam namjeravala spustiti slušalicu...
- Halo?
- Bok, Lucy je. - Glas mi je puknuo.
- Lucy! Pa bok, neznanko! Već smo se počeli pitati hoćemo li te ikad više vidjeti. Pobojali smo se da su te oteli vanzemaljci.
- Lucase, strašno mi je žao. - Iznenada sam shvatila da sam na rubu suza. - Namjeravala sam vas nazvati i dovesti vas ova¬mo, samo što - ma, u posljednje je vrijeme sve tako zbrkano.
Također sam osjetila stid. Čula sam se s njima, dakako, s vremena na vrijeme, otkako sam odselila, ali uglavnom samo letimično. Uvijek sam žurila i morala sam ih prekinuti prije no što bih odjurila nekamo.
Nasmijao se. - Šalim se, ljubavi, ne brini. Tvoja mama i ja slo¬žili smo se da se trebaš skrasiti, a to je uvijek teško razdoblje.
- Kako je Maisie? - tjeskobno sam upitala.
Oklijevao je. - Zapravo i nije baš dobro, mala. Muči je artri¬tis, znaš. Opet se pogoršao. Ali oporavit će se. Nema sumnje, samo što je boli.
Srce mi je poskočilo, kao oduzeto. - Boli je?
- O ne, ne stalno - brzo je dodao. - Samo kad joj je loše, znaš. Katkad uvečer. Čuj, Luce, ne trebaš brinuti.
- Dođite ovaj vikend — očajnički sam rekla. — Dođite nas posjetiti, Lucase. Dječaci će se obradovati.
- Ali problem je u putovanju, znaš, ljubavi. U istom položaju toliko dugo vremena, to ne bi izdržala.
- O! — Ruka mi je zadrhtala na slušalici. — Pobogu, Lucase, doista joj nije dobro. Zašto mi nisi rekao?
- Nisam htio da se zabrinjavaš. Sad imaš dovoljno vlastitih briga: nova kuća i sve to, nove škole za dječake.
- Ali zar vam ne treba pomoć? Medicinska sestra ili...?
- Uzeli smo medicinsku sestru — tiho je izgovorio. — Trenu¬tačno živi kod nas. Na gornjem katu, u gostinjskim sobama.
- O! Otkad? Niste mi rekli.
- Od prije nekoliko dana. I samo na kratko. Ma problem je u pomicanju tvoje mame, znaš. Mene bole leđa pa je ne mogu uvijek podići, a sad jednostavno imamo još jedan par ruku koji nam dobro dođe. I samo na kratko — brzo je ponovio. — Samo dok ne prebrodi ovu lošu fazu.
- Doći ću sutra — rekla sam suhih usta, čvrsto stežući sluša-licu. - Dovest ću dječake...
- Ne bi joj bilo drago, ljubavi - prekinuo me je. - Molim te, nemoj. Ne bi voljela da je svi vidite u tom stanju. Dođite za tje-dan-dva, kad prođe ono najgore. Kad lijekovi doista počnu dje¬lovati, ko što je doktor rekao. Znaš ti Maisie, ona bi tako željela. Kad opet bude vedra i živahna, a ne dok leži u krevetu ko invalid.
Nisam mogla progovoriti. Oči su mi se ispunile suzama. Zna¬la sam međutim da je u pravu. Maisie — aktivna, živahna, egzo-tična Maisie, u šarenoj etno-odjeći, s narukvicama i perlama, s Maxom na leđima i sjenilom za svjetiljku na glavi, dočekala bi nas blijeda, u krevetu. To bi šokiralo dječake, a nju rastužilo.
- Doći ću - odlučno sam kazala. - Doći ću sama.
- Ne, Lucy - usprotivio se, jednako odlučno. - Pusti da prođe tjedan-dva, ha? Dosad smo se uspijevali snaći i dobro nam ide. Trenutačno ne želim ništa što ona ne želi.
Kao omamljena, upitala sam se što bi to trebalo značiti. Bila je veoma ponosna, oboje smo to znali, ali...
- Dobro - prošaptala sam. - Ali javit ćeš mi, Lucase? Čut ćemo se svaki dan? Izvješćivat ćeš me, reći mi istinu? Ne želim nikakva zavaravanja.
- Naravno da hoću, patkice moja! — zabrektao je, malo ve¬drije. — Ali kunem ti se, nije ništa ozbiljno. A sad čuj, pozdravi nam one dvije male dangube. Reci im nek' budu dobri i da ćemo se uskoro vidjeti. Reci im i da ih volimo, ha?
Nekoliko dugih trenutaka nisam mogla progovoriti. - Narav¬no da hoću - konačno sam uspjela iscijediti. — Pozdravi Maisie.
Spustila sam slušalicu. Zatim sam položila glavu u ruke i zaplakala.
Maisie. Moja divna Maisie. Pati. A bila sam tamo, u Lon¬donu, jučer, mogla sam je posjetiti. No umjesto toga... Čvrsto sam stisnula oči, prisjećajući se. Posramljeno. A sad me je Lucas upozorio neka ne dolazim. Imao je razloga za to, znala sam, ali ne bi to mogao učiniti da sam se samo nacrtala pred njihovim vratima. A znala sam i zašto sam ih nazvala. Znala sam da sam se podsvjesno pitala mogu li se vratiti kući. Zauvijek. Pokupiti dječake i uputiti se na ono sigurno mjesto koje mi je uvijek bilo na raspolaganju, mami i tati koji su me uvijek dočekivali rašire nih ruku, gdje sam se mogla sklupčati poput fetusa, zabiti palac u usta i reći: Zločesta Rose je bila grozna prema meni. Učinite da taj veliki, ružni svijet nestane. Povukla bih pupčanu vrpcu, a Lucas i Maisie namotali bi je i privukli me k sebi. Ali dođe vrijeme kad to više ne možemo učiniti. Kad oni trebaju pomoć jednako koliko i mi, čak i više. Kad na gornjem katu živi nepoznata oso¬ba, kad nema mjesta za mene i dječake. Jedva primjetan mah u kojem se situacija promjeni i kad djeca postaju zaštitnici, a ne štićenici. Učinilo mi se da se taj iznimno značajni trenutak do¬godio nedavno... a da sam ga ja propustila.
S užasom sam pomislila na svijet bez Lucasa i Maisie. Oči su mi se od straha ispunile suzama. Trepćući sam ih otjerala, znajući da je to nezamislivo i da se ne može dogoditi, i da tako mogu samo izludjeti.
Umjesto toga, dohvatila sam blok ispred sebe i pronašla olov¬ku. Brzo sam nažvrljala koliko mi je još novca ostalo od prodaje stana u Londonu. Zatim sam zapisala prilično opreznu procje¬nu iznosa koji tjedno potrošim na hranu i ostale svakodnevne potrepštine. Potom sam procijenila koliko bi me stajao najam malog, dvosobnog stana u primjerice Claphamu ili Wandswor-thu. Upitala sam se kakve su državne škole u Claphamu.
Cuclajući olovku, ponovno sam se zagledala u zrcalo. Ugleda¬la sam učionicu s tridesetak razigrane djece; Max je glavni, sjedi u zadnjoj klupi, prstom kvrcne gumicu i katapultira je prema ploči, dok razred vrišti od smijeha i bodri ga. Nasmiješila sam se. Zatim su mi misli odlutale u jednu drugu učionicu. U njoj se nalazio Ben, ali ne u zadnjoj, nego u prvoj klupi, a projektil koji putuje zrakom pogađa ga ravno u uho. Kad se okrene, ta¬mnocrven u licu, cijeli razred urla od smijeha. Vidjela sam ga i poslije, na rubu igrališta punog djece, njega koji mrzi igrati nogomet, koji se ne uključuje u društvo, vidjela sam kako ci¬pelom struže po tlu u kutu, s knjigom u džepu. Moj pametni, osjećajni Ben... - Brzo sam zapisala iznos dvije školarine za privatnu školu u Londonu. Oči su mi se iskolačile i brzo sam sve prekrižila, zgranuta.
Na trenutak sam zastala, a zatim sam istrgnula taj list papira, zgužvala ga i počela iznova. Rukom sam pažljivo gladila novu stranicu. Toga sam puta međutim pomislila na njihovu staru državnu školu u Chelseau. Onu koju su poznavali, onu koju je Ben gotovo uspio prebroditi, i na stan - pa morao bi biti u bli¬zini, zar ne, jer inače ih ne bi primili. Ne bi pripadali gravita¬cijskom području. Dakle, koliko bi to koštalo?, upitala sam se. I bi li Battersea upadao? Zapisala sam optimističan iznos. Mogla bih uzeti hipoteku, dakako, i još sam uvijek imala kapital od staroga stana koji bih mogla uložiti kao učešće, samo što - ne, nisam, iznenada sam shvatila nelagodnu istinu. Mnogo je nov¬ca otišlo na otplatu dugova, a nisam imala stalni posao, nego samo ova dva dana tjedno ovdje, pa nisam ispunjavala uvjete za hipotekarni kredit, znači... Brzo sam ustala od stola. Zgužvala sam papir u lopticu i bacila ga u koš.
Nervozno sam šetala prostorijom. Dobro. Znači, nasamare-na sam, zar ne? Stjerala me je u kut — mislim, Rose - i malo je toga što sam mogla učiniti. Gadno me je prevarila, a sad sam stajala nad provalijom i gledala u dubinu. Zastala sam ispred zrcala. Ugledala sam svoje preplašeno lice. Ma daj, Lucy, nemoj odmah klonuti duhom, naravno da nije tako! Jer ne moraš ići u London, je V tako? Šišaš skupi London, pa čak i zatupljuju ći, mondeni Oxfordshire. Razmisli o nečem razboritijem. Ma-lo udaljenijem, malo zabačenijem. Što kažeš na - pa, recimo Norfolk? Ili Wales? Ili možda Suffolk? Suffolk je strašno lijep, sa svim onim dražesnim ružičastim kućama, a i jako je jeftino, Suffolk? Oklijevala sam. Ali u Suffolku nisam nikog poznavala. Što, početi ispočetka? Opet ispočetka? Nakon što sam tek nedavno počela ovdje? Srce mi je snažno lupalo dok sam prilazila prozoru. Vani je počelo kišiti.
- Živni malo, Lucy - promrmljala sam, pritišćući vrući obraz uz poškropljeni prozor. - Nije baš tako loše. Ovo ti je loš dan, ništa drugo. A zapravo nema smisla stalno mijenjati mjesto bo¬ravka, to bi uznemirilo dječake. Izgladit ćeš stvari s Rose, vidjet ćeš. Uostalom, moglo bi biti i gore, zar ne? - Bi li doista?, tmur¬no sam se upitala, skidajući staru kabanicu s unutarnje strane vrata i cvoknuvši jezikom prema Rococo. Skočila je na noge. Naravno da bi moglo! Imaš dječake, imaš posao, imaš krov nad glavom, a sad imaš i psa dijabetičara kojem treba testirati urin po pljusku. Dakle, izlazi odavde, curo. Baci se na testiranje.
- Dođi, Rococo - promrmljala sam, odlučno krenuvši kroz vrata, usput navlačeći kabanicu. - Idemo. Krenimo s predsta¬vom. Da što prije završimo.
Odmah je živnula i veselo je krenula sa mnom prema koma¬du trave ispred najbližeg stabla. Potapšala sam njegovo debelo deblo.
- Ovo je lijepo, veliko, smrdljivo, Rococo. Krasno drvo. Sto kažeš, ha?
Upitno me je pogledala, nagnuvši glavu na jednu stranu, po¬lako mašući repom.
- Dobra cura. Dođi, ponjuši. — Ponjušila sam koru. Sklopila sam oči. - Mmmm!
Na trenutak me je promatrala, a zatim mi je iznenada okre¬nula leđa i otrčala. - O! Ne - čekaj!
Pojurila sam za njom, ali nestala mi je iz vida. Kad sam je sustigla, bila je zabijena duboko u grmlje, u dnu vrta, i smiješi¬la se od uha do uha, mašući jezikom. Prokletstvo. Je 1' brzinski obavila posao dok je nisam gledala? Zašto je nisam stavila na povodac? Zabrinuto sam ponjušila rododendrone, tražeći vlažnu mrlju koja bi je odala, ali počelo je toliko jako kišiti da nisam mogla ništa razabrati.
- O, Rococo, jesi li? Gdje... tu? Ili tu? - Prelijetala sam po¬gledom preko mokrih listova, tražeći lokvu, čučeći, njuškajući i pitajući se što to pobogu radim, njuškam prokleto lišće? Ro¬coco je očigledno pomislila da se igram. Veselo mi je skočila na pogrbljena leđa i gotovo me oborila na zemlju. Kriknula sam, u zadnji se tren zaustavivši da ne zaronim nosom u vlažno tlo, a zatim sam je ljutito stresla sa sebe.
- Dolje, curo. Dolje!
No Rococo je uživala, a već u sljedećem trenutku stavila mi je prednje šape na ramena, kao da plešemo lagani ples.
- Dolje, prokleta bila! — Odgurnula sam je.
Bila sam ljuta, a njoj se to nije sviđalo. Nije joj se sviđao moj ton glasa. Zapiljila se u mene. Isuse, doista je velika, nervozno sam pomislila.
- Da, da, divna igra, draga - počela sam je umirivati - ali radi se o tome... - Iznenada mi je sinula zamisao. Pokraj staja, u drugom dijelu dvorišta, ugledala sam slavinu.
- Brzo, Rococo - dođi!
Veselo je potrčala za mnom. Užurbanim sam korakom prešla vrt i došla do slavine te je otvorila do kraja. Rococo je odstupila, zaprepašteno piljeći u bujicu koja je prštala po kamenim ploča¬ma. Smanjila sam mlaz gotovo do kraja, sve dok voda nije samo lagano curila. Na trenutak je promatrala tanki mlaz, glave na¬gnute ustranu, uzdignutih ušiju. A zatim - evo ti čuda! - okre¬nula se, tromo se odvukla do komadića trave, spustila stražnji dio i... aaa!... Zadovoljno sam se nasmiješila.
O, Bože, šprica! Bila sam toliko oduševljena i očarana - a špricu sam ostavila u kući! Zaboravila sam je donijeti. Počela sam se sumanuto osvrtati oko sebe. Lonac za cvijeće, savršeno. Potrčala sam do klimave pagode, dohvatila gornji - srećom, nije imao rupu na dnu - i otrčala natrag te gurnula lonac ispod psa. Daaa! O, radosti! Cučnula sam, razdragano se smiješeći. O iskonske li radosti! Poslušna Rococo napunila ga je do vrha (za¬pravo i preko rubova, ta bi cura mogla napuniti bazen), a onda se, olakšana, uspravila i odšetala prema stajama, u istraživanje. Savršeno. Sad sam još samo trebala odnijeti lonac u kuću i -čekaj malo. Posegnuvši za loncem, ukočila sam se. Pobogu. Je 1' to bio zvuk automobila? Na šljunku?
Podigla sam lonac i, oprezno ga noseći, počela se šuljati uz bok kuće, s užasom primijetivši da sam ostavila ulazna vrata otvorena. O, Bože, što ako je klijent? Povirila sam. Doista jest! Na kolnom prilazu stajao je automobil. U njemu nije bilo ni¬koga. Na trenutak sam se upitala trebam li možda krenuti na stražnja vrata i presresti uljeza u predvorju te ležerno i melodi¬ozno izgovoriti: Dobar dan, mogu li vam pomoći? No, što ako su stražnja vrata zaključana? Prokletstvo. Nisam imala izbora. Du¬boko sam udahnula, nonšalantno zašla za ugao i krenula prema ulaznim vratima, a onda sam shvatila da zapravo poznajem taj automobil. Zastala sam. Bacila sam pogled prema trijemu, gdje je - o! Kakvog li olakšanja! Umjesto hrpice gnjevnih japanskih turista koji se pitaju gdje je do vraga gazda ili para Amerikana¬ca odjevenih u jednake kišne balonere Burberry — preda mnom je stajao poznat lik.
Oslanjajući se o zid trijema na način koji mi je već bio poznat i drag, jedne noge podignute, usana razvučenih u onaj prekra¬sni, seksi, tigrasti osmijeh od kojeg mu se lice nabora, a oči pre¬tvore u uske proreze, stajao je Charlie.
- Charlie! Kako si...?
- Znao da si tu? - Smijuljio se. Odvojio se od zida i krenuo prema meni, držeći ruke u džepovima. - Pa bio sam propisno nazočan na tvom prvom razgovoru za posao, sjećaš se? Pret¬postavljao sam da ću te pronaći ovdje danas, premda moram priznati da sam se iznenadio vidjevši otvorena vrata. Pomislio sam da si možda već zbrisala.
- Ne. Ne, morala sam na trenutak skoknuti van, ali - o, ja¬ko mi je drago što te vidim. O, Charlie, strašno mi je drago što te vidim!
Nisam si mogla pomoći. Znala sam da to nije cool, ali doista mi je bilo drago. Predivno. Učinilo mi se da su se u tom jed¬nom trenutku svi užasi jučerašnjega dana - Rose, Netherby i sva moja tjeskoba u pogledu budućnosti: dječaci, novac, škole - jednostavno istopili. Nisu više bili važni. Ništa od toga više nije bilo važno. Taj jedan muškarac promijenio je moj pogled na cijelu situaciju. Taj divni muškarac, koji me je tražio ma gdje bila, bez prethodne najave, i koji me je pronašao sada, u mo¬jim najmračnijim trenutcima. Dok god budem imala njegovu ljubav — a očigledno sam je imala - moći ću... pa ovaj, moći ću pomicati planine. Nasmiješila sam se, zadovoljno se kupajući u njegovu toplom pogledu punom odobravanja. Činilo mi se da mu u očima tinja žudnja.
- Jadna Lucy, nikako da te ostavim na miru, ha? - prošap-tao je.
- Nemam ništa protiv - uzvratila sam, također šapatom. Spu¬stila sam lonac na tlo i već u sljedećem trenutku bila sam u nje¬govu naručju, izgubljena u beskrajnom zagrljaju, dok se jedan medeni poljubac pretapao u drugi.
Kad smo se konačno razdvojili, spustio je pogled prema ze¬mlji. - Što je to?
- O - promrmljala sam, još uvijek gledajući u njega, oma¬mljena njegovim dubokim, čokoladnim očima. — Ma samo uzo¬rak urina.
- A! - Izgledao je iznenađeno.
Nasmiješila sam se. - Riješit ću ga se. Dođi, uđi u kuću. Si¬gurna sam da smiješ. Ti si naposljetku Kitov prijatelj, a ja bih naposljetku trebala raditi. Pomalo me uznemiruje činjenica da bi me netko mogao uhvatiti kako se ljubakam u vrtu!
- Podigla sam puni lonac, a on je pošao za mnom. - Pozamašna količina - prokomentirao je, uznemireno pogledavajući posudu.
- Što? O, da. Trajalo je čitavu vječnost. Jedva čekam oprati ruke, kad smo već kod toga.
- Hm. - Izgledao je kao da mu je neugodno. — Cistitis?
- O ne, dijabetes.
- Isuse! Jadna ti. - Izgledao je zaprepašteno.
- Da, prava gnjavaža. Mora se testirati triput dnevno.
- Tako dakle.—Progutao je knedlu. -I uvijek... na svježem zraku?
- Molim?
- Moraš li to uvijek raditi vani? U lonac za cvijeće? - Nervo¬zno je pokazao prema loncu.
- Pa unutra bi napravila užasan nered, Charlie! — Nasmijala sam se.
-Tko?
- Rococo. Pas.
- Aha!
Namrštila sam se. — Što si...?
- Ne, ne! Ništa — prekinuo me je, smiješeći se. Zapravo je izgledao kao da mu je laknulo. - Izvrsno. Ne, stvarno, izvrsne novosti. - Zakoračio je ispred mene i velikim zamahom ruke otvorio mi vrata. - Idemo, dakle?

DEVETNAESTO POGLAVLJE

Tako znači. — Tako znači.
- Prazna kuća. - Dramatično je zakolutao očima. Zahihotala sam. — Prazna trgovina, Charlie, i nemoj tako
brzo. Nemam namjeru opet završiti u spremištu za metle!
- Potpuno si u pravu - nasmiješio se. - I duboko se ispriča¬vam za svoje neotesano jučerašnje ponašanje. Bojim se da me je žudnja potpuno nadvladala — a sve je to tvoja krivnja, jer si tako očaravajuće privlačna i strašno me napaljuješ — ali obećavam da ću danas biti školski primjer samosvladavanja. Časna izviđačka. Zapravo bit ću pravi gospodin i počet ću s — do vraga! - Nadla-nicom se je udario po čelu. - Ostavio sam ih u autu.
- Koga?
Ali on je već odlepršao van i vratio se trenutak poslije, smi¬ješeći se od uha do uha, noseći ogroman buket ljiljana i vrećicu slatkog peciva od lisnatog tijesta.
- Za tebe.
- Ooo, moji omiljeni - pohlepno sam kazala, vireći u vreći¬cu. - Mljac. A njih ću staviti u vodu. - Veselo sam uzela ljilja¬ne. - Doista se ne mogu sjetiti kad mi je posljednji put netko poklonio cvijeće.
- Glupost, ni u snu ti ne vjerujem — kazao je, smjestivši se na jednu od Kitovih mekanih počivaljki i raširivši ruke preko naslona. - Zapravo sam skloniji povjerovati da imaš cijelu voj¬sku obožavatelja koje tajiš od javnosti. U svakom slučaju, ovo je mali znak moje naklonosti i dio moje nove odluke da se odno¬sim prema tebi s krajnjim poštovanjem i da ne skočim na tebe i ne ugušim te poljupcima čim te vidim, što bih, iskreno rečeno, sad najradije učinio. Vidiš kako se junački odupirem porivu, ha? Vidiš? - Mahnuo je rukama.
— Anđeoski — složila sam se, istresajući pecivo na lijep kineski tanjur - a i potpuno si u pravu. Upoznavanje se ne sastoji samo od lijeganja u krevet, znaš, Charlie — strogo sam rekla i okrenula mu leda, kako bih zagrijala vodu u čajniku.
— Osim što naravno ni to još nismo učinili — sjetno je uzdah¬nuo. — Mislim, legli u krevet, pa te zato molim ne spominji to, jer ću se opet zapaliti i morat ću si sjesti na ruke, što bi bila šteta, jer zaista želim jedan od tih kolačića. Osim dakako ako potajno želiš da preskočim stolić i obljubim te na Kitovoj georgijanskoj počivaljci, u kojem ću se slučaju rado odreći slatkoga.
Zahihotala sam i smjerno sjela preko puta njega, čvrsto od¬lučivši da se naš razgovor neće pretvoriti u prepucavanje.
— Za tvoju informaciju, počivaljka je rezervirana za bogatog brigadnog generala koji živi na drugom kraju ulice i koji je do¬duše još malo neodlučan, ali bi mogao ušetati ovamo svakog trena i zatražiti je. Nisam sigurna da bi mi unaprijedilo pro-davačke vještine kad bi me zatekao kako ležim izvaljena preko nje, gola golcata.
Zastenjao je. — Vidiš! Opet si počela! Budeš li govorila pro¬stote, ne možeš očekivati da se dolično ponašam, Lucy. - Ustao je i zabio ruke duboko u džepove te zazveckao sitnišem. - Za¬pravo sad moram prijeći na tvoju počivaljku i urazumiti te, a za sve si ti kriva.
— Sjedi! - naredila sam, dok su mi iz usta na sve strane pr¬štale mrvice. - Ne, Charlie, apsolutno ti zabranjujem! Odlučno zahtijevam da ovaj stolić bude između nas, zapravo - ostani tu dok ne napravim kavu. - Poskočila sam, okretno mu izmakavši, dok je voda u čajniku kiptjela. - Na poslu sam, za ime svijeta, i molim te da se lijepo ponašaš. Želim razgovarati s tobom, sa¬znati više o tebi, takve stvari.
- A, o meni — uzdahnuo je i poslušno se ponovno spustio na svoju počivaljku te uperio oči u strop. - Sad ću morati napeto razmišljati o euru ili tako nečemu, ili možda o ministru finan¬cija glavom i bradom. O nečemu strahovito suhoparnom, dok ulijevaš kavu, a moje se oči dakako napajaju tvojom slasnom pozadinom. - Počeo je mrdati obrvama gore-dolje.
Osvrnula sam se prema njemu. - Moj sin kaže da mi je ova suknja preuska. Kaže da bih se trebala držati haljina širokog kroja. Vjerojatno misli na trudničke.
- To bi, draga moja Lucy, po mome mišljenju bio korak una¬zad — otegnuto je uzvratio. - Veoma cijenim barokne figure i mislim da je tvoja stražnja strana savršena. Tko bi se pobogu htio priviti uz štrkljastog komarca čije kosti klapaju ko hoda-lica za invalide?
Tko, doista?, pomislila sam miješajući kavu, a ipakje njego¬va žena, koju je sigurno volio toliko jako da ju je želio oženiti, bila upravo takva. Takav sam barem dojam stekla kad sam je na djelić sekunde ugledala ispred njihove kuće. Visoka, plavokosa i veoma mršava, prava sretnica. Uzdahnula sam i odnijela po-služavnik sa šalicama do stola te ga spustila između nas. Sjela sam i uzela pecivo.
- Mmmm - zastenjala sam zagrizavši jedno i sklopivši oči, dok mi je krema kapala niz bradu. - Fantastično. - No ližući šećer s prstiju, brzo sam skrenula pogled s njegovih očiju koje su, dok me je gledao, ponovno počele zlokobno svjetlucati.
- Dakle - žustro sam rekla, stresajući mrvice s krila i usprav¬ljajući leđa. - Sto bi točno danas trebao raditi, Charlie, umjesto što dodijavaš pretilim ženama u antikvarijatima i obasipaš ih kalorijama i cvijećem?
- O, Bože - uzdahnuo je i rezignirano naslonio glavu na na¬slon - sve i svašta. Trebao bih na primjer sjesti za stol i pisati scenarij za novu humorističnu seriju, u čiju bi bit - dvoje lju¬bavnika različitih rasa, oboje prethodno razvedeni, sa zilijunom djece, žive sretno u vijeke vjekova u skučenom stanu - teško po¬vjeravalo i dvogodišnje dijete, a gledatelji će se morati dobrano namučiti da se u sve skupa užive. Da, u ovom trenutku trebao bih marljivo popunjavati scenarij likovima koji bi izgledali dr¬veno čak i u usporedbi s lutkama iz Camberwick Greena , trebao bih žustro lupati po tipkovnici, isplaženog jezika.
- Znači, to je ono što su jučer zatražili od tebe? - Stresla sam malo šećera sa suknje.
- U BBC-u?
- Da, tako je. To je, draga moja Lucy, moj rezime. Moja misi¬ja, kako su je u glavnim crtama iznijeli dobri ljudi iz televizijske kuće, ako smatram shodnim prihvatiti je. A ja je — uzdahnuo je - dakako prihvaćam. Podrazumijeva se. Naposljetku, ja sam: a) kukavica, b) švorc i c) potajice mislim da me više nikad neće zvati da radim za njih ako sad to ne prihvatim, s obzirom da sam već pomalo zastario i da je mojih pet minuta prošlo. Ali bojim se da će mi ovaj dio kad moram sjesti i sve skupa napisati biti malo kompliciraniji.
- Ali čekaj malo - namrštila sam se i spustila kolač na tanjur. - Mislila sam da žele razgovarati s tobom o novim epizodama Gradskih ptica?
-I ja sam mislio, Lucy, i ja. No to su, nažalost, očito iskori¬stili kao mamac da me dovuku, a onda su mi, a da nisam ništa slutio, pod nos gurnuli Sretne nacionalne manjine, prije no što sam uspio izgovoriti: A štoje s novim epizodama?
- Ali moraš li pisati ono što oni žele? Zar ne možeš jedno¬stavno izmisliti što želiš? Ono što se tebi sviđa?
- Naravno da bih mogao i u tome bih uživao, ali oni takvo što nikad ne bi naručili. Ljubazno bi se nasmiješili, čak bi obzirno porazgovarali o mogućnostima, ali onda bi se upitali — podi¬gnutih obrva, zamišljeno nagnutih glava - ne podsjeća li ih to sasvim malkice na ono što se furalo osamdesetih? Nije li pomalo zastarjelo i nazadno? — Rezignirano je otpio gutljaj kave. - O ne, u današnje doba sve s iole uvjerljivom pričom koja se dulje vremena razvija i u kojoj se spajaju humor, patos i likovi s kojima gledatelj može suosjećati odmah leti kroz prozor. Javnost ne želi takve stvari. Javnost izgleda želi seks, nasilje i šamaranje. Ne nužno tim redoslijedom, ali definitivno to žele, i to stalno. Ja s druge strane pišem o ljudima iz srednje klase koji vode obične ži¬vote, primjerene ljudima srednje klase. Pretvaram se u posmrtne ostatke, Lucy. U dinosaura. - Umorno si je protrljao lice dlanom.
- Glupost — kazala sam, razmišljajući kako nikad nisam vi¬djela tako privlačne posmrtne ostatke da sjede u otrcanoj, sta¬roj platnenoj jakni kaki boje, tamnim hlačama i svijetloplavoj košulji, s tim ubojitim, sjetnim osmijehom koji mu poigrava na usnama, okružujući moje srce, i tim očaravajućim smeđim očima koje sanjivo zure u mene. Također sam pomislila da ga doista uspješno držim na udaljenosti i odolijevam mu.
- U svakom slučaju, meni se jako sviđa sve što ti radiš - ne pokolebljivo sam izjavila. - Što je ono Rozanna rekla da si na¬pisao... o, da. Obiteljske vrijednosti. Obožavala sam tu seriju!
Napravio je grimasu. - Obiteljske su se vrijednosti davale prije dvanaest godina.
- Doista? - Trepnula sam. Nakratko sam se upitala koliko mu je godina. - Ma dobro onda, nešto skorije, hm...
- Moć curama?
- Tako je! Bože, zar si to ti napisao? Bilo je sjajno!
- Ali i to je bilo još prije osam godina. - Uzdahnuo je. — Sad samo vrte reprize, ništa drugo.
- O. Ma dobro, bolje išta nego ništa, ha? - ohrabrujuće sam dometnula.
Nasmiješio se. Nije odgovorio.
- A ovaj — brzo sam dodala - što tvoja žena misli o svim tvo¬jim serijama? - O, izvrsno, Lucy, da. Elegantno prijeđi s teme koja ga očigledno deprimira i neprimjetno uvedi temu žene, kako bi što više saznala.
- Ona zapravo ne gleda takve stvari. Nisu joj dovoljno ozbilj¬ne. - Potišteno se je počešao po glavi.
- A, ne. Dakako - mudro sam kimnula glavom. - Pretpo¬stavljam da je više zanimaju vjerske emisije i slične stvari?
- Pa... - Oklijevao je. - Mislim da ne ide baš tako daleko. Pobogu, možda uopće ne gleda televiziju, iznenada mije palo
na um. Možda je smatra zlim okom koje vreba iz kuta, demon¬skom svjetiljkom. Ja s druge strane ne bih mogla zamisliti život bez telke, sklupčana u kućnom ogrtaču, s čašom vina u ruci i bombonijerom...
- Dobro, dakle - s mukom sam pokušavala zamisliti što nje¬gova žena voli raditi uvečer — ona što — ide na molitvene skupove i takve stvari? Čitanje Biblije i tako to?
Izgledao je kao da mu je neugodno. - Ponekad - priznao je.
- Ili je više zagrižena za — odvažno sam nastavila, ležerno mašući rukom - putrefakciju?
- Molim? - Izgledao je zatečeno, ali pretpostavljam da nije imao pojma da sam tako učena, zar ne? Kako je mogao znati da sam u zadnje vrijeme dosta pročitala o vjerskim fanaticima. Knjižnica u Netherbyju iznjedrila je jednu fenomenalnu knjigu
- priznajem, o vjerskim fanaticima iz šesnaestoga stoljeća - ali bila sam sigurna da se otprilike radi o istim stvarima, bez ko¬šulja od kostrijeti i bičevanja šibom, dakako.
- Putrefakciju? - trepnuo je. - Misliš, mortifikaciju?
- To, da.
- Hm, ma ne baš. Ne bih rekao. No pretpostavljam da ima dozu samoprijegora. Posti, na primjer. Za korizmu.
- O, Bože, mora da ti je užasno, Charlie. Kako uopće mo¬žeš izdržati?
- Pa teško je. Ali znaš — nastavio je, izgledajući napeto - ako joj to pomaže, Lucy...
- Ma, naravno! - složila sam se. Pobogu, nisam željela zvuča¬ti kao krava. - O pobogu, da, ako joj pomaže, ja sam apsolutno za. Ali ne bi li joj bilo ugodnije s... ma znaš... istomišljenicima?
Gromko se nasmijao. - Što - misliš u samostanu?
Zarumenjela sam se. — Ma ne, naravno, da ne - odgovorila sam, u sebi misleći: ma da, apsolutno, jer u mojim snovima... Moram priznati, u snovima sam stvorila čitav scenarij. Spaki¬rala sam njegovu ženu i poslala je točno tamo. U samostan. O da, Charlie i Ellen odvezli su je jednog jutra do vrata samosta¬na, gdje ju je dočekala nadstojnica, ispruženih ruku, spremna prigrliti novu štićenicu. Odlepršala je unutra — ženica, mislim
- odjevena u novu halju i sav ostali pripadajući pribor, gorljivo stežući raspelo te se s blaženim osmijehom na usnama okrenula kako bi se pozdravila s mužem i djetetom - samo što... ne. Ne, čekaj malo, možda Ellen ne bi bila nazočna, to bi bilo suviše potresno. Onda samo Charlie. Mahao bi joj sa suzom u oku, ali dobro znajući da je tako najbolje i da će napokon biti sretna. Zatim bi se vratio u automobil, brzo upalio motor i zatutnjao prema mojoj kući.
Ja bih ga, dakako dočekala, užasno seksi i nereligiozna i o, da — mršava, u međuvremenu bih smršavjela petnaestak kila -odjevena u traperice veličine 38 i oskudan džemper bez ičega ispod. Uzeo bi me u naručje, muževno me odnio na kat, po¬častio me fantastičnim, seksi poslijepodnevom, a onda bismo svi zajedno sretno živjeli do kraja života. Jedna velika, sretna obitelj. Ja, Charlie, moji sinovi i - o da, Ellen. Da, pobogu, ta mala štreberica koja obožava životinje. Nisam bila potpuno si¬gurna bi li bila Benu po volji, ali k vragu, svi bismo je vremenom zavoljeli, a možda bi se kad bude starija dalo nešto napraviti s kontaktnim lećama. A možda bismo joj mogli nabaviti gerbila ili nekog drugog glodavca? Ili oni smrde? I bih li ja onda morala čistiti njegovu nastambu, baviti se njegovom - znate već — ger-bilskom kakicom? Čovječe! Preplašeno sam zurila u tepih. Kako sam za ime svijeta došla do gerbilske kakice, kad još nisam ni spavala s Charliejem?
S osjećajem krivnje podigla sam pogled. Oči su mi se za¬kvačile za njegove kao za bodljikavu žicu. Cijelo me je vrijeme pomno promatrao.
- O čemu si razmišljala? - tiho je upitao.
-Ja... - Ponovno sam se zarumenjela. - Ma ja...
Zastala sam. Pogled mu je bio pun nekog skrivenog značenja, koje je moglo biti ljubav, ali je jednako tako moglo biti i požuda. Dok je napajao oči na meni, ne želeći me pustiti s udice, činilo mi se da je prostorija oblivena mirisom ljiljana i vonjem opa¬snosti. Ispružio je ruke. Ja sam nagonski ispružila svoje, a on ih je uhvatio, premda su bile umrljane šećerom. Podigao ih je i polizao mi svaki prst, jedan po jedan, senzualno. Nisam imala pojma da se takve stvari događaju u stvarnom životu. Gotovo sam se onesvijestila.
- Zaključaj vrata - prošaptao je, ne skidajući pogled s mojih očiju.
- Ne, Charlie — ispustila sam slabašan krik — ne mogu, ni¬kako. Radim ovdje. Sto ako Kit...
- Neće. U Cheltenhamu je, još se satima neće vratiti. Dobro, ja ću zaključati vrata.
Ustao je, prišao vratima i okrenuo ključ. Zatim je okrenuo natpis Otvoreno na Zatvoreno i vratio se s najzločestijim mogu¬ćim osmijehom na usnama.
- Charlie - očajnički sam prosvjedovala - ovo nikako nisam imala u planu. Mislim, moj prvi dan na poslu, na novom poslu, s novim poslodavcem, a — mmmmmm!
Iznenada mije istisnuo sav zrak iz pluća; našao se na koljeni¬ma ispred mene, ljubeći me u usta, u vrat pa onda opet u usta, kako bi ugušio moje prosvjede. Pokušala sam se oduprijeti, ali k vragu, bilo je tako slasno da sam počela i sama sudjelovati. U sljedećem trenutku shvatila sam da me podiže sa sofe: cvjetno-mekim dodirom provukao je ruke ispod mojih bedara i podi¬gao me u naručje.
- Ne! - užasnuto sam zacviljela. - Ne, nema šanse da me nosiš, teška sam ko slon!
Moja me je ogromna težina zabrinjavala više no išta drugo i - sranje! Činjenica da nemam gaćice! Ta me je jeziva pojedi-nost trenutno paralizirala. Ukočila sam se u njegovim rukama, zgranuto shvativši da bi me otimanje u tom trenutku dovelo u gadnu nepriliku. Osnažen činjenicom da se ne opirem, nastavio je koračati i prije no što sam se snašla već me je nosio na kat, onim velebnim, širokim stubištem, preko odmorišta i u spavaću sobu, nogom otvorivši prva vrata na koja smo naišli. Bila je to plava soba sa svilenim tapetama s uzorkom paunova i prostra¬nim krevetom na četiri stupa s baldahinom.
- Ali - ovo je tudorski apartman! - skviknula sam. - Marija, kraljica neke tamo zemlje, bila je zadnja osoba koja je spavala U ovom krevetu!
- Znači, otada nije bilo mnogo akcije u njemu — promrmljao je, začepljujući mi usta još jednom bujicom poljubaca. - Krajnje je vrijeme da se to promijeni. Pokažimo malo čari renesanse, može?
Premda mi se mozak odupirao na ama baš svakoj razini, problem je bio u tome što je moje srce, moja krv, moje arterije, zapravo cijelo moje tijelo drhturilo i surađivalo s tim moćnim muškarcem, tom prirodnom silom koja me je fizički i emocio¬nalno svladavala, a njega pretvarala u sve što sam ikad željela.
Kad me je polegao na krevet i spustio se na mene, soba se zavrtjela. Bolje rečeno, sve se zavrtjelo — moja osjetila, tapete, slike starih majstora na zidovima, baršunasti ljubičasti baldahin iznad moje glave - sve se zavrtjelo poput vatrenog kola mahni¬tom brzinom od koje mi se zamaglio vid kad me je obavio ruka¬ma, kad me je stegnuo čvršće i užarenije no što me steže vlastita krv. A onda je prešao na povlačenje i istraživanje moje odjeće, napadajući moju gornju polovicu - hvala Bogu, s obzirom na okolnosti - ali ja sam ujutro baš odlučila odjenuti neku vrstu majice na preklop, s vrpcama koje su se provlačile kroz rupice sa strane i vezale na leđima, a s takvom instalacijom Charlie očito nije bio »na ti«. Razigrano se borio s njom, premda je nekoliko puta promrmljao k vragu i čovječe i ma što to imaš na sebi, Lucy? i taman se počeo snalaziti kad je netko zahrkao.
Ukočili smo se usred milovanja. Zapiljili smo se jedno u drugo.
- Sto je to bilo? - bez daha sam upitala.
- Ne znam!
Odvojila sam se od njega. - Slušaj.
Slušali smo. Onda se ponovno začulo. Duboko, zvučno, ote¬gnuto hrkanje koje je dopiralo iz velike blizine.
- Netko je u krevetu! - vrisnula sam i užasnuto se uspravila u sjedeći položaj, omotavajući majicu oko sebe.
I Charlie se uspravio. Mahnito smo se osvrtali oko sebe. Bio je to nedvojbeno ogroman krevet, a mi smo u brzini zauzeli samo jedan njegov malen kut, ali ipak se ispod pokrivača nisu vidjele nikakve zloslutne kvrge. Nije se nazirala kraljica Marija, ispru¬žena na leđima i prekrivena velom, ruku sklopljenih u molitvu, u mrtvačkom snu nakon svih tih godina. A onda opet onaj zvuk.
- Hrrrruuuumf... Skočila sam s kreveta.
- Dolazi odozdo! - prosiktao je Charlie pa i on brže-bolje sišao.
- Isuse! Tko je to? - Bjesomučno sam vezivala majicu i uža¬snuto uzmicala.
Charlie se sagnuo, oprezno podižući prekrivač. Povirio je. Zavladao je jezovit muk. A onda je zagrmio: - Prokleti pas!
- O! O, Bože! Rococo! — odahnula sam od olakšanja. -Je I' to samo ona? Mislila sam...
- Rococo! VAN! - Povikao je Charlie. - Hajde - VAN! Čekala sam da se pojavi.
- Ne budi se - izvijestio me je, ponovno vireći ispod kreve¬ta. -I točno je u sredini. Spava ko zaklana. Je 1' ti jako smeta što je tu ili...
- Da, do vraga, smeta mi! - izlanula sam. - Nisam sigurna da bismo uopće trebali biti ovdje, Charlie, a kamoli da nam još pas spava ispod - mmm... mmm... pa možda samo jedan mali poljubac i... mmm...
Već mi je začepio usta i obranio se od mojih primjedaba, osje¬ćajući da bih mogla osujetiti njegove planove. No očigledno im nije bilo suđeno da budu osujećeni, jer sam već počela osjećati kako mi je glad veća od diskrecije; čula sam kako mi Afrodita šapće na uho, govori mi da začepim usta, da ne diram lava - a ni psa- dok spava.
Ponovno me je polegao na krevet i majčice mila, gdje smo ono stali? O da, točno... mmm... predivno, osim što - Isuse! Sranje. Opet se začulo. Samo toga puta glasnije, a problem je bio u tome što se nisam mogla potpuno usredotočiti, jer čak nije ni zvučalo kao pravo hrkanje. Bilo je suviše škripavo, nekako suviše nesuvislo.
- Čekaj malo. - Sjela sam uspravno i odgurnula ga.
- Što? - promrmljao je, sjedajući i grickajući mi uho.
- Charlie, zašto se nije probudila? Mislim, zvao si je, a ona se jednostavno nije ni pomakla, je 1' tako? Što ako je bolesna?
- Ne budi luckasta — kazao je, podižući mi kosu i baveći se stražnjom stranom moga vrata. - Nije bolesna, samo spava.
- Ne, ali već je bila bolesna, znaš. Nedavno. Kit mi je to re-kao i - slušaj.
Uzdahnuo je, ali se na trenutak poslušno umirio, prekinuvši s milovanjem.
Ponovno se začulo. Dugačko, otegnuto, a sad i s jedva čujnim cviležom na kraju.
- To nije hrkanje, to je smrtni hropac - rekla sam. - O, Char¬lie, ona umire!
Skočila sam s kreveta i povirila ispod, gdje je Rococo doista ležala izvaljena, očiju zabrinjavajuće poluotvorenih, tako da su joj se vidjele bjeloočnice.
- Isuse! Vjerojatno je u smrtnim mukama! Charlie, izvuci je! Psujući, Charlie se poslušno skotrljao s kreveta, posegnuo
rukom ispod njega i zgrabio Rococo za stražnje noge. I ja sam spuznula ispod i uhvatila je za prednje pa smo je stali zajedno povlačiti po drvenom podu. Tjeskobno sam promatrala tu ogro¬mnu, dlakavu zvijer. Zrak je izlazio iz nje u sićušnim, oštrim izdasima, usta su joj bila širom otvorena, trbuh joj se brzo dizao i spuštao, gotovo kao da je riječ o grčevima.
- O, Bože, Charlie, znam što joj je - rekla sam, iznenada za-drhtavši. — Dijabetička koma. Moj je ujak bio dijabetičar i točno se ovo događa u tim slučajevima. Jednostavno nekako iznenada kolabiraju; to je reakcija na inzulin.
- Stvarno? - Počešao se po glavi. - Što ćemo onda?
- Šećer! Trebamo šećer - žurno sam predložila. - Brzo, Charlie, trči! I donesi zdjelicu s vodom da ga pomiješamo!
- Dobro — oprezno je uzvratio, uspravljajući se. Namršteno je pogledao Rococo, ponovno se počešao po glavi, a zatim krenuo teškim korakom. Sva uznemirena, pazila sam na psa, dok se ne¬koliko minuta poslije Charlie nije vratio sa svim potrepštinama.
- Dobro. Sad ćemo sve pomiješati - pokazivala sam mu, piju-skajući šećerom i vodom uokolo. - A onda ćemo joj sve uliti u usta, ovako.
U očajanju sam promatrala kako tekućina istječe iz njezinih usta i cijedi se po podu.
- Ne, ne, katastrofa! Mora biti u sjedećem položaju, jer inače nema šanse da joj uđe u grlo. Charlie, ti se nasloni na krevet, tako, a sad raširi noge i posjedni je...
Povlačili smo je sve dok je nismo podigli na Charlieja i po¬ložili je između njegovih nogu. Leđa smo joj oslonili o njegova prsa, dok joj je dlakavi, treperavi trbuh bio okrenut prema meni, a glava isplaženog jezika klonula mu je na lice.
- Drži je, privij je uza se poput djeteta - tako! — Obuhvatio ju je oko struka.
- A sad — davala sam naredbe —ja ću joj otvoriti usta i poku¬šati uliti... drži je, Charlie, drži je! O, u vražju mater! Sve ide po tebi, ne držiš je dovoljno čvrsto!
- Pokušavam! - Charlie je jedva došao do daha. - Ali ogro¬mna je, Lucy. Pobogu, teška je tonu — teža je od tebe, reko bih.
- O, baš ti hvala! I trebaš joj masirati vrat dok ja ulijevam. -Ponovno sam pokušala, ali Rococo je i dalje omlohavljeno ležala u Charliejevim rukama, otvorenih usta, izbuljenih očiju.
- Umire! - povikala sam. - O, Charlie, učiniti nešto - zacvi-ljela sam, kršeći ruke. - Dahni u nju ili tako nešto, znaš!
- Sto? - Izgledao je zaprepašteno.
- Ma znaš, umjetno disanje!
- Da, znam što je to, al' nema šanse da to napravim!
- O, Charlie, molim te, umrijet će ako to ne učiniš, a za sve i u ja biti kriva! — Suze su mi potekle iz očiju. Charlie je na tre-nutak zurio u mene.
- O, sranje! - Pognuo je glavu i prislonio svoja usta na usta životinje, snažno izdišući.
- Ide li? - tjeskobno sam upitala kad je podigao glavu kako bi uhvatio zraka.
- Ma ne znam, do vraga - zagrcnuo se, napravio grimasu i plju¬nuo na pod. Dobio je podražaj na povraćanje. - Opipaj joj puls! Uhvatila sam Rococoinu šapu i pritisnula neposredno iznad nje. - Ovdje?
- Doista sumnjam, Lucy - zarežao je, s gađenjem si brišući usta. - Probaj na prsima. Bljak! Mislim da će mi požliti. Isuse, nikad ovo više neću napraviti, ni za tebe ni za kog drugog!
- Evo, osjetim joj srce - lupa! Još uvijek je živa, Charlie, još uvijek je živa!
- E pa haleluja, jebeno haleluja!
-Još je malo uspravi, Charlie, tako, super. Ovo joj se očigled¬no sviđa, da - sviđaš joj se! Pogledaj, smiješi se, otvara oči!
- Fantastično.
- Samo je tako drži, Charlie, dolazi sebi!
- Znaš - zadihano je rekao, trzajući se od boli pod njezi¬nom težinom - da me je jutros netko upitao, rekao bih da su veliki izgledi kako ću danas u ovo doba ležati u krevetu pokraj prekrasne plavuše božanstvene figure, s čašom merlota u ru¬ci. Umjesto toga, ja sjedim ovdje u prikladno nazvanoj psećoj pozi, s kujom imena Rococo u naručju, s kojom sam se skoro poševio.
- Gluposti - frknula sam. - Spasio si joj život.
- Da, ali ne može se reći da sam danas planirao spašavanje života. Imao sam više fizičkog kontakta s njom, no što sam ikad imao s tobom. I definitivno dulju predigru i - o, Isuse, ponovno gubi svijest! - Rococoina glava opasno je klonula.
- Veterinar - rekla sam, odlučno ustajući. - Ovo nije dobro, moramo je odvesti k veterinaru.
- Da, pobogu, da!- zastenjao je. — Zapanjujuće dobra ideja, najbolja koja ti je danas pala na pamet. Zašto to nisi predložila prije no što sam je morao zažvaliti?
- Ti je odvedi - odlučno sam nastavila—jer ja ne smijem na-pustiti trgovinu. Nazvat ću i reći da dolazite. Hajde, Charlie, odnesimo je u auto.
Zajedno smo vukli, potezali i nosili Rococo niz stube — oči su joj se iskobečile, jezik joj se objesio, šape su joj beživotno visje-le - a zatim smo je iznijeli van, sve do kolnog prilaza, do auto¬mobila, koji je srećom bio kabriolet. Utrpali smo je na stražnje sjedalo, a pjena iz njezinih usta rastezala se po kožnim presvla¬kama svijetlo bež boje. Charlie se lecnuo.
- Vozi brzo — potaknula sam ga. — A kad stigneš do ambu¬lante, glasno zatrubi i netko će ti doći pomoći.
- Kako znaš? - zacvilio je. - Kako znaš da me neće ostaviti vani, s mrtvim psom veličine konja na stražnjem sjedalu auta?
- Naravno da neće — umirivala sam ga. - Ja ću nazvati i za¬moliti ih da izađu. Ne brini, Charlie, samo idi - idi!
Čuvši žurnost u mome glasu, malo je živnuo i rezignirano sjeo na vozačko mjesto. Spustio je prozor.
- Ovo mora da je ljubav - ogorčeno je rekao. - Ne postoji doslov-no nitko, nijedna žena na kugli zemaljskoj za koju bih ovo učinio.
-1 ja mislim da je ljubav - prošaptala sam, nagnuvši se kroz prozor i ljubeći ga u usta. -1 mislim da si divan, divan muška-rac . A sad idi!
Uz dubok uzdah krenuo je, a ja sam potrčala natrag u kuću nazvati veterinara. Također sam nazvala Kita na mobilni tele-fon i priopćila mu loše novosti, ali ne suviše melodramatično, a dodala sam i da ne treba brinuti ni žuriti natrag, jer će Char¬lie veoma rado ostati s Rococo kod veterinara, a ja sam sasvim sposobna braniti utvrdu ovdje.
- Ali je 1' dobro? - zabrinuto je upitao. - Mislim, mislite li da će se oporaviti?
- Sigurna sam da hoće — odgovorila sam, snažno prekriživši prste. - I Kite, Charlie je bio fenomenalan. Spasio joj je život, sigurna sam.
Nije me upitao što je do vraga Charlie uopće radio u njegovoj trgovini, ali vjerojatno je pretpostavio, a ja sam si rekla da ne smijem zaboraviti izravnati pokrivač na krevetu u tudorskom apartmanu prije njegova povratka.
Otprilike sat vremena poslije, nazvao me je Charlie. Rococo je polako dolazila sebi i izgleda da se »smirila«. Doista je imala reakciju na inzulin i namjeravali su joj prilagoditi dozu. Rekli su i da je njezinu kolabiranju također doprinijela činjenica da naginje nervozi.
- Ona naginje nervozi - ogorčeno je dometnuo Charlie. -Kažem ti, moji su živci napeti ko struna. Ne mogu više podnosi¬ti taj coitus interruptus, Lucy, prestar sam za sve to. Morat ćemo si priuštiti dobri, staromodni, nemoralni vikend u nekom udob¬nom seoskom hotelu, bez bolesne djece, bez pasa, bez spremišta za metle i bez tudorskih kraljica. Samo ti, ja i zaključana vrata, u nekom ukusno uređenom gnjezdašcu, s kupaonicom, bez ome¬tanja, tako da te mogu napastvovati do mile volje. Sto kažeš?
Zahihotala sam, ali sam oklijevala. - Cijeli bi vikend bio teš¬ko izvediv, Charlie. Moji dječaci, znaš.
- Ali jedna noć? — ustrajao je.
- Jedna noć — složila sam se - bila bi veoma prihvatljiva. -Zamislila sam udobno starinsko svratište, možda u blizini vo¬denice; piće u baru, ogromnu vatru u kaminu, držanje za ru¬ke na klupi u blizini ognja; zatim stol za dvoje u restorančiću obasjanom svijećama, lica koja se žare na svjetlosti svijeća, sva osjetila pojačana; a onda poslije, puni vina i ljubavi uspinjemo se škripavim stubama do udobnog kreveta s pernatom poste¬ljinom, s krovnim gredama nad glavom, uz osebujno glasanje sova vani u mraku, isprepleteni u zagrljaju, daleko od svijeta i znatiželjnih očiju...
- Ooo, da - uzdahnula sam. - To bi zapravo bilo više nego prihvatljivo. Bilo bi apsolutno savršeno.
- Dobro - izgovorio je opasnim glasom. - Dogovoreno. Istog ću trena rezervirati. Znam pravo mjesto. O, Lucy, ljubavi moja, žudim za tobom, želim te istražiti i obljubiti. Čini se da sam proklet užasnom potentnošću. Krepat ću ako se uskoro ne uhva¬tim u koštac s tvojom slasnom figurom!
Zahihotala sam i zamolila ga da se suzdrži od krepavanja, a zatim sam spustila slušalicu, dok mi je srce likovalo, snažno lupajući od radosti. Na um mi je doduše palo i pitanje hoće li u nekoj fazi poželjeti istražiti moj intelekt i uživati u mome umu, a ne samo u mome tijelu. No nisam marila. Dogovorili smo strastven sastanak, a poslije će biti dovoljno vremena za upo¬znavanje, zar ne? Veselo pjevušeći, pospremala sam Kitov radni stol, poravnavala blokove računa s notesima i olovkama te rekla sama sebi da sam suviše zahtjevna.

DVADESETO POGLAVLJE

Kit se vratio prilično kasno. Nakon što je svratio do veteri¬nara i dogovorio da će Rococo tamo prenoćiti, konačno je oko sedam sati navečer ušao kroz ulazna vrata. Nisam znala trebam li ostati dulje ili ne. Bili smo se dogovorili da ću osta¬ti do šest, ali zaključila sam da će s obzirom na okolnosti biti bolje da pričekam, predam mu ključeve i podnesem izvješće o svome radnom danu, a ne da samo napustim brod pa da ga do¬čeka prazna kuća.
- Bili ste u pravu — kazao je, umorno se skljokavši na poči-valjku. Izgledao je umorno i raščupano. — Imala je reakciju na inzulin. Misle da ga je primala u prevelikim količinama i pre¬često, ali u idućih nekoliko dana će je testirati i onda će mi ja¬viti. Hvala Bogu što ste bili tu, Lucy. Ne mogu ni zamisliti što bi se dogodilo da je Michelle bila na kormilu. Upravo sam zato tvrdio da trebam nekog odgovornog.
Šćućurila sam se, prisjetivši se svoga prilično neodgovornog ponašanja na katu. Cipelom sam strugala po drvenom podu.
- Hm, ovaj, pretpostavljam da znate da je Charlie svratio? -promrmljala sam. - Nadam se da vam ne smeta. - Preplašeno sam ga pogledala.
- Smeta? Pobogu, zašto bi mi smetalo? Naravno da mi ne smeta. On je čak možda spasio život Rococo, a uostalom drago mi je ako vam koji prijatelj svrati u posjet, tako će vam biti ma-nje dosadno. Mislim, ne može se reći da ste tinejdžerica koja je krišom dovela zapuštenog momka na brzinski seks na mojoj sofi! Kad je Michelle bila u pitanju, tu sam već imao razloga za sumnju, moram priznati!
Još sam se više šćućurila, zureći u pod. K vragu! Ali Kit za¬sigurno nije ništa posumnjao, zar ne? Charlie je bio oženjen, a ja sam bila odgovorna udovica, majka dvoje djece. Pa što sam to onda smjerala? Ne po prvi put oblio me je val stida, ali prije no što sam se počela utapati, Kit me je prekinuo u razmišljanju.
- Znači, nije bilo zainteresiranih?
- Molim? - prenula sam se.
- Mislim, je 1' uopće tko ušao ili je dan u svakom pogledu bio totalni fijasko?
- O, ma ne, nije bio baš totalni fijasko. Popodne su svratile dvije starije žene.
- Doista? — Malo se uspravio u sjedećem položaju. Kao da ga je ta novost pretjerano uzbudila.
- Da, ali nisu ništa kupile - brzo sam dodala. Ali onda je došao jedan par, baš malo prije, prije vašeg povratka, i bili su prilično zainteresirani za nisku komodu na nogama od oraho¬vine.
- Izvrsno! — Oči su mu zasjale.
- Da, rekli su da je čarobna i da će razmisliti o noj. - Tu sam malo slagala. Zapravo su je letimično pogledali i pitali kako doći do autoceste M4, ali Kit je izgledao tako uzbuđeno da sam malo pretjerala.
-Je 1' tko zvao?
- Aha, dvaput. Oba puta Amerikanci. Prvo neki dekorater iz Londona, rekao je da ćete znati o čemu se radi. Navodno ima problemčić s podrijetlom neke srebrnine koju ste mu nedavno prodali. — Zapravo je rekao da je on Kinez ako je ta srebrnina iz georgijanskog doba.
- Glupi kreten. Ne bi prepoznao georgijanski znak ni da ga opali po nosu. A drugi?
-Jedna žena iz New Yorka. Rekla je da će svratiti sljedećega mjeseca i baciti pogled na vaš par lustera iz sedamnaestoga sto¬ljeća. Rekla sam joj nek' radije požuri, jer je jedan igrač pola iz Argentine veoma zainteresiran i mogao bi ih odmah odnijeti.
- Doista ste to rekli, Lucy? Bravo! Izvrsno — razmišljate u hodu! Ovo zaslužuje zdravicu. Pridružit ćete mi se, je 1' tako?
Zar zaslužuje? Zaprepašteno sam gledala kako veselo prilazi bifeu u kojem su stajale brušene boce. Pobogu, pomislila sam, nisam prodala ama baš ništa, dvoje tričavih mušterija ušlo je na dvije sekunde, skoro sam mu ubila psa, skoro sam se potucala s njegovim prijateljem u tudorskom apartmanu, a on je sad zao¬kupljen tonikom i limunom. Ali tko sam bila ja da prigovaram? Pogledala sam na sat. Bilo je već gotovo vrijeme da moji sinovi pođu na počinak, a već ih nekoliko dana nisam propisno vidje¬la, no činilo mi se nepristojnim odbiti. Pružio mi je ogromnu čašu punu džin-tonika, koji sam, moram priznati, počela pri¬lično pohlepno gutati, a zatim se smjestio na počivaljku pokraj mene, otpuštajući kravatu.
- Aaaaa... tako je već bolje. Pobogu, prokleto dug dan. A konzolni je stol otišao za astronomsku svotu.
- O! Baš sam namjeravala pitati.
- Ma bolje nemojte. Potpun gubitak vremena. - Umorno si je protrljao bočni dio lica. - Ali nema veze. Čuo sam od nekog za jedan dragulj koji se može pronaći na rasprodaji suvišnih zaliha u jednoj kući u Parizu sljedećega tjedna - stan markiza de Saint Germaina - pa ću odlepršati onamo i ponovno ostaviti uzde u vašim sposobnim rukama. - Naslonio je glavu na naslon poči-valjke i uzdahnuo. - Ovo fenomenalno funkcionira, Lucy, jako mi je drago što ste ovdje. Nadam se da vam nije bilo dosadno? — zabrinuto je okrenuo glavu prema meni.
Nervozno sam otpila gutljaj pića. - Hm, nije. Nimalo.
Danas nije, ni slučajno, nije bilo vremena za dosadu, bavila sam se psom dijabetičarom i uspaljenim ljubavnikom, ali bez njih? Dva dugočasna dana tjedno? Redovito? Zuriti u pod vi¬sokog sjaja i blistavo pokućstvo, slušati otkucavanje starinskih satova u visokim ormarićima, čekati slučajne prolaznike? A ovo je očigledno bio iznimno dobar dan.
Krišom sam postrance pogledala to mršavo, osjećajno lice pokraj sebe i upitala se bi li možda želio da vodim njegovu tr¬govinu u Londonu? Onu koju mi je Charlie spomenuo, koja se nalazi u Ulici Ebury, a kamo po Charliejevim riječima dolaze ljudi sa svih strana svijeta, razgledati njegovu robu. Nisam znala da ima još nešto u rezervi, ali ta je trgovina izgleda bila pravi dragulj, reprezentativna lokacija na koju odlazi njegovo pravo blago, nakon što je započelo život ovdje, u njegovu moglo bi se reći skladištu. O čovječe, mogla bih učiniti čuda, pomislila sam. Mogla bih biti iznimno uslužna i šarmantna, mogla bih čak sviti gnijezdo u dražesnom stančiću koji se sigurno nalazi iznad trgovine. Preseliti se u njega s dječacima, otkvačiti Oxfor¬dshire i vratiti se u London dok si rek'o keks. Možda bih ga mogla zamijeniti i na kojem putovanju u inozemstvo? Par dana u New Yorku savršeno bi mi odgovaralo - odlepršala bih do Bloomingdale'sa, a zatim bih se vratila u Ulicu Ebury; no sam je Kit očigledno planirao činiti upravo to, kako se pokazalo tije¬kom našega razgovora. Uz moju pomoć. Provodio bi nekoliko dana tjedno u svome elegantnom, reprezentativnom dućanu, a onda bi se vikendom vraćao u seosku vilu. Osim dakako, ako bude na putu, u kojem će ga se slučaju, kako me je izvijestio, moći pronaći u Hotelu George V. u Parizu ili u Hiltonu u New Yorku. Zavidno sam ga slušala. Lijep život, uravnotežen život, kozmopolitski, zanimljiv život, život praćen popriličnom do¬zom luksuza, život uglađenog, šarmantnog, učenog muškarca, pa zašto ga je onda pobogu, upitala sam se, žena ostavila i otišla s vodoinstalaterom?
U nevjerici sam odmahivala glavom kad sam se kasnije te večeri vraćala kući, nakon što sam zapravo popila više od jed¬nog džina zajedno s njim, a i poprilično smo se cerekali. Dugo smo i intenzivno razgovarali te smo shvatili da oboje znamo prilično mnogo ljudi iz svijeta antikviteta - eklektičnu, često histerično dekadentnu čeljad, posebice u New Yorku - pa smo se urlajući od smijeha izrugivali njihovoj osebujnosti. A ona je sve to zamijenila, začuđeno sam razmišljala, za sifone i odvod¬ne ventile? Pa stvarno bih voljela upoznati tog tipa. Voljela bih upoznati vodoinstalatera koji je nadmašio sve to, ali s druge strane, Charlie je spomenuo da ona nije pokazivala ni najma¬nje zanimanje za svijet antikviteta — opisao ju je kao ovisnicu o teretani, s napadnim pramenovima, preplanulu tijekom cijele godine, strastveno zaljubljenu u vinske barove - a kako su an¬tikviteti očigledno bili Kitov svijet, a ne samo posao, shvaćala sam kako im se brak mogao raspasti.
Nedvojbeno je korisno barem se malo zanimati za posao svo¬ga supružnika, razmišljala sam probijajući se kroz mračne seo¬ske cestice na putu kući. Ned je uvijek uživao u svečanim otva¬ranjima zbirki, čak i ako nije znao ništa o njima, i obožavao je dramu koja se odvija u dražbovaonici; upijao je tamošnju atmos¬feru, doživljavajući je poput kazališne predstave, s dizanjem za¬stora na početku i njegovim spuštanjem - nakon što dražbova-telj posljednji put lupi čekićem. Ja sam s druge strane provela mnogo radosnih trenutaka s njim, pregledavajući neobrađeni filmski materijal, ne razumijevajući, doduše uvijek sve sitnice, ali uživajući promatrati kako uvijek iznova premotava snimke, prežvakuje ih, odlučuje kad izrezati neki škakljivi dio, znajući da to može presudno utjecati na uspjeh ili neuspjeh filma, str¬pljivo čekajući dok ne bude potpuno zadovoljan. Razumjeli smo jedno drugo, premda su naši svjetovi bili udaljeni.
Duboko sam udahnula i provezla se kroz kapiju Netherbyja. Još uvijek sam osjećala gotovo fizičku bol kad bih se prisjetila tih dana. Osjećala sam tupo probadanje u trbušnoj šupljini, jer sam znala da smo nas dvoje imali ono nešto. Imali smo onaj neuhvatljiv, poseban sklad koji svi traže, a samo ga rijetki prona¬đu. Ili se možda prave da su ga pronašli pa se vjenčaju i nekako guraju dalje. Kotrljaju se, daju sve od sebe, kiselo se smješkaju i govore: O, ma znate, ide nekako. Ali kao i u svakom braku, imamo uspone i padove...
Naš brak međutim nije bio takav. Mi smo iskusili pravu stvar. I znala sam da je sad ponovno tražim, jer to je u ljudskoj pri¬rodi, bez toga se ne može. No kad bih zastala i razmislila, kao što sam sad učinila, u automobilu, približavajući se kući u ko¬joj je odrastao, premrla bih od straha. Jer osoba s kojom sam se nadala to ponovno pronaći bila mi je na svoj način jednako nedostupna kao i Ned. Nisam željela reći da bi bilo isto i da je Charlie mrtav, ali bila je činjenica da je oženjen. I dobro, tko zna, mogao bi ostaviti ženu, ali — automobil se iznenada zanji-hao - mogao bi ostaviti ženu? I dijete? Je li to lijepo, Lucy? Je li to ono što želiš? Kralježnicom su mi prošli žmarci. Bože, katkad sam se užasavala same sebe. Ali samo povremeno. Uglavnom sam, znate, stavljala glavu u pijesak i odbijala razmišljati o nje¬govoj ženi. A kad bih razmišljala, odjenula bih je u halju časne sestre i strpala je u samostan. Njezin izbor, njezina odluka. Nije imalo nikakve veze sa mnom.
Kad sam se zaustavila ispred štaglja, zagledala sam se u noć¬no nebo i odabrala zvijezdu, kao što sam tijekom dana često odabirala oblak.
- Dakle, što bi ti učinio? - upitala sam promuklim šapatom. - Što bi ti učinio, Nede, da sam ja ta koja je otišla? Da je bilo obrnuto?
Cesto sam si postavljala to pitanje. I mislim da bi odgovor bio - učinio bi isto što i ja, na kraju. Potražio bi nekog drugog. Ali također sam vjerovala da bi bio oprezniji, obazriviji. Bio bi shrvan tugom, dakako, kao što sam i ja bila, a onda bi pro¬šao kroz obvezatnu fazu bijesa jer samo glupani ne znaju voziti obični auto, za ime svijeta — o da, mnogo sam toga proživljavala, mnogo ljutnje - a onda bi nastupilo razdoblje spokoja. I ja sam proživjela mirno doba, u kojem sam čuvala dječake, išla korak po korak, prebrodila dan za danom, sama. Ali onda bi sigurno, Nede - izašla sam iz automobila i zapiljila se u nebo - sigurno bi oprezno stavio nožni prst u vodu? Kao što sam ja sad učini¬la? Ne bi zauvijek ostao sam, bez obzira na dubinu i snagu naše ljubavi? Shvatila sam, međutim, da ne mogu pogledati toj zvi¬jezdi u oči. Upitala sam se bi li Ned možda zaronio nožni prst u bistriju, manje mutnu, manje oženjenu vodu. Ne bi li možda pronašao mnogo prikladniju osobu?
Kao primjerice Kita Alexandera, gotovo sam čula svoje drugo ja kako ogorčeno uzvikuje dok sam zatvarala vrata automobila, Da, u redu, to bi bilo mnogo prikladnije, s uzdahom sam po¬mislila. Nije to značilo da bi polomio ruke i noge kako bi do¬šao do mene, ali također sam bila svjesna da je pokazao iskricu zanimanja za mene. Znala sam da je, ponudivši mi drugi džin,
nagovijestio kako uživa u mome društvu i kako želi produ¬ljiti zabavu. Bilo je to sasvim malo, ali ujedno i jako mnogo, a s obzirom na našu dob, okolnosti, emocionalnu prtljagu, bilo je dovoljno. Čovjek nauči čitati znakove. A ne bi li to bilo baš sjajno? Pametan, zanimljiv muškarac, lud za antikvitetima, lud za mnom, s dva velika sina kojima bi se moja dva mala mogla diviti i ugledati se u njih (ali ne treba im mijenjati pelene, za ime Božje, ni slučajno, vreća s prljavim rubljem bila bi najveći teret koji bi mi mogli uvaliti). Da, i svi bismo se okupili za ogromnim stolom od hrastovine u kuhinji vile Frampton; Ben i Max razro-gačenih bi očiju slušali kako Kitovi dobroćudni sinovi pripovi¬jedaju o godinama kad su pauzirali od studiranja i putovali po Africi ili Peruu, obojica šutke osjećajući olakšanje što se njihov dragi, stari tata skrasio s milom djevojkom, koja mu je ujedno istomišljenica. Velika, sretna obitelj. A i Ned bi to odobravao, bila sam sigurna. O, Ned ne bi imao ništa protiv Kita, ali što je s Charliejem? Šćućurila sam se, pognula glavu pod svjetluca¬vim, prijekornim pogledom nebesa, i uputila se prema štaglju. Kad sam prišla vratima, podigla sam pogled. Spavaća soba dječaka bila je u mraku pa sam se ponadala da čvrsto spavaju. Primijetila sam da je Trisha zaboravila navući zastore. Povirila sam kroz staklena vrata, stavljajući ključ u bravu. Svjetlo je bi¬lo prigušeno, gorjele su samo niske stolne svjetiljke, i nisam je vidjela. Sigurno je u zahodu ili na katu, pomislila sam. Palo mi je na um da sam je dakako trebala nazvati, upozoriti je da ću zakasniti, ali Trisha je zapravo bila veoma razborita. Dovoljno razborita da ih stavi u krevet i pričeka me. Kad sam ušla, začu-la sam pokret. Sjedila je na sofi, leđima okrenuta prema meni, samo što kad je ustala i okrenula se, shvatila sam da to uopće nije Trisha, nego Rose.
- O! Rose, što se pobogu...
- Oprosti što sam te preplašila, Lucy - nasmiješila se.
- Ne - ne, sve je u redu. Jesu li dječaci...?
- Gore su u kući. Strpali smo ih u krevet u gostinjskoj sobi.
- O! Mislila sam da će ih Trisha čuvati ovdje?
- Bojim se da je se ne mogu cijelo vrijeme odricati, Lucy. Joan je trebala pomoć u kuhinji. Za sutra pripremam raskošnu večeru pa večeras radi za mene.
- A, tako. - Zarumenjela sam se, osjećajući nelagodu, i prišla pultu. Da, bilo je preuzetno od mene pretpostaviti da će cijelo vrijeme raditi samo za mene, ali zapravo su me naveli da tako mislim. I nisam bila sigurna sviđa li mi se što dječaci nisu ovdje, nego spavaju u Netherbyju, no s druge strane, pretpostavila sam da sam i za to bila sama kriva, jer ih nisam nazvala i dogovorila se. Glupo od tebe, Lucy.
- Trebala sam nazvati Trishu - priznala sam. — Da sam znala da ne može dulje ostati, ranije bih se vratila. Samo sam ostala na piću sa svojim novim šefom.
- Ili dva?
- Molim? — zatečeno sam upitala.
Pogledala je na sat. — Pa već je prošlo devet. Ne vjerujem da očekuje od tebe da ostaneš tako kasno. Očigledno se to pretvo¬rilo u zabavu!
- Pa dan je bio prilično neobičan — i pun zbivanja. A on se vratio jako kasno pa - da, popili smo dva pića.
Pobogu, zašto bih joj trebala obrazlagati gdje sam bila i što sam radila? Ili brojati pića koja sam popila? Pažljivo sam odlo¬žila ključeve automobila i torbu na radnu plohu.
- Hm, Rose, kako si ušla?
- Imam ključ, naravno - rekla je kao da se to podrazumijeva.
Naravno. A očigledno si je i skuhala kavu, pročitala nekoliko mojih časopisa koji su ležali otvoreni na stolu, otvorila paketić kikirikija i pronašla zdjelicu u koju će ih staviti. Ništa mi od toga ne bi smetalo da se radilo recimo o Jess ili Teresi, ali one bi prvo nazvale i provjerile, a Rose je jednostavno iskopala ključ iz torbe, smjestila se u mome domu...
-1 draga moja, došla sam ovamo kako bih se duboko ispriča¬la. - Dobrohotno se nasmiješila. - Sinoć sam se gnusno ponije¬la, bilo je sramotno od mene što sam te onako optužila. Željela sam te zamoliti - zapravo, preklinjati te - da mi oprostiš zbog tog apsurdnog ispada. Hoćemo zaboraviti što je bilo i početi iznova, može? - Zabrinuto je raširila plave oči, molećivo me gledajući i nervozno okrećući prstenje. Nikad prije nisam vi¬djela Rose nervoznu.
- Naravno - uzvratila sam, smjestivši se na barski stolac za pultom. Bože, skoro sam zaboravila. Bilo je to jučer, ali činilo mi se da je prošla cijela vječnost. Toliko se toga u međuvreme¬nu dogodilo.
- Ne znam što me je spopalo. Naravno da sam se uzrujala. Ali nemam pojma kakve je to veze imalo s tobom.
- Ma na neki si način bila u pravu - polako sam izgovorila, pitajući se kamo vodi ta ogromna kapitulacija. — Doista sam upoznala Rozannu s Hectorom. Ali kao što sam sinoć rekla, Hector je odrastao muškarac.
- Točno tako - nepokolebljivo se složila. — To i ja mislim. Blesav, odrastao muškarac s mozgom u gaćama, a ono što či¬ni njegova je stvar. Molim se Bogu da dođe pameti i vrati se u okrilje obitelji, dakako, ali ne želim, Lucy, ni pod kojim okol¬nostima, da to stane na put našem odnosu. Razvile smo takvo prisno prijateljstvo, zar ne, i ne želim da ga išta ugrozi.
Ponovno sam bila zatečena. Prisno prijateljstvo? Doista? Nikad je nisam smatrala prisnom prijateljicom, ali s druge strane, Rose je bila strašno hladna pa je možda ovo bio njezin pojam drugar-stva, onoliko koliko je ona uopće mogla postati bliska s nekim. U svakom slučaju, odlučno sam zaključila da osjećam olakšanje. Bila je potpuno u pravu, nismo mogle nastaviti živjeti u naruše¬noj atmosferi. Trebalo je raščistiti situaciju. Osmjehnula sam se.
- Potpuno se slažem. Bilo bi užasno živjeti tako blizu, a biti u napetim odnosima.
- Točno — složila se. - A još bi gore bilo da se osjećaš jako nelagodno pa zaključiš da više ne možeš živjeti ovdje. Cijelu noć nisam mogla zaspati, brinula sam zbog toga, ali tebi to ne bi palo na pamet, zar ne, Lucy?
Aha. U tome je dakle bio štos. Promatrala sam je kako sjedi na rukohvatu jedne od mekanih sofa boje terakote koju je sa¬ma postavila u tu prostoriju i okružila je ukusnim jastucima s perzijskim kelim uzorkom što ih je naručila preko elegantnog kataloga, na blagoj svjetlosti stolne svjetiljke koju je odabrala u Peteru Jonesu. U srcu sam znala da sam kupljena, daje Jess bila u pravu, a također sam znala da je postavila ključno pitanje i da moram oprezno odgovoriti na njega.
- Ne, ne razmišljam o seljenju odavde, Rose.
- O, tako mi je drago! - Nasmiješila se.
- Ali - oklijevala sam - također ti ne mogu dati čvrsto jam¬stvo da ću zauvijek ostati tu.
- Ma ne, naravno, ne zauvijek! — Nervozno se nasmijala. -Ne kad ti bude šezdeset osam godina, a meni sto i nešto, na¬ravno da ne!
- Ne, ne govorim o tako dalekoj budućnosti. Želim samo reći da ne znam koji će oblik moj život poprimiti. Ne znam, na primjer gdje ću na kraju dobiti posao.
- O, ali tvoj posao u onoj vili! Sjajno, i idealno, sa svim tim antikvitetima!
- Da, sjajno u ovom trenutku, ali to nije karijera kakvoj sam se nadala.
- O, ali imaš dva mala dječaka koja trebaš odgajati, a usput si i novčano osigurana, pa je traženje bilo kakvog posla - pa, moglo bi se pomalo nazvati prenemaganjem. Znam da vi mlade djevojke u današnje doba imate osjećaj da morate nešto raditi, ali budimo iskrene, neka velika karijera uopće ti ne treba!
- Ne, ne treba mi, ali možda je želim - odlučno sam uzvra¬tila. - Oduvijek sam radila i nikad to nisam smatrala prene¬maganjem, a uostalom, tko zna, možda treba razmotriti i neke druge čimbenike. Možda sretnem nekog. Nekog za koga ću se možda željeti udati - okrutno sam dodala.
Oči su joj se na te moje riječi zamutile i izbočila je bradu, go¬tovo kao da se radi o obrambenom refleksu. Sabrala se.
- Ma da, naravno da možda hoćeš. Tako si mlada, nitko ne očekuje da zauvijek budeš udovica, ali ovo je mjesto dovoljno veli¬ko za obitelj, a znaš, uvijek možeš nadograditi u stražnjem dijelu.
Na te sam njezine riječi zadržala dah. U kolikoj je samo mjeri sve promislila!
- Da, pretpostavljam da bih mogla, a tko zna, to se možda neće ni dogoditi. Možda ću ostati neudana. A možda više neću uspjeti ni naći pravi posao, jer sam već u nekim godinama kad se ne ulazi tako lako ponovno u igru. U tom ću slučaju možda ipak ostati ovdje i odgajati dječake i smatrat ću se strašno sretnom i bit ću ti užasno zahvalna što si mi omogućila ovakav život. No ono što naime želim reći jest - s naporom sam pokušavala biti iskrena - ma, jednostavno ne znam. Ne mogu predvidjeti bu¬dućnost. Ne mogu ništa obećavati.
Kimnula je glavom. Pogledala si je u krilo. — Naravno da ne možeš - kratko je uzvratila. - Ali što se dječaka tiče, znaš, ovdje imaju stabilnost. A u rujnu kreću u novu školu. Ne bi ih valjda opet bacakala uokolo?
- Nemam ih nikakvu namjeru bacakati uokolo - strpljivo sam izgovorila. - Ali kad bih i imala, mislim da ne bi bilo pro¬blema. Djeca su veoma lako prilagodljiva.
- Osim toga, naravno, šira obitelj koja ovdje živi - nastavila je, ne obazirući se na moje riječi i iskušavajući novu taktiku - za njih je fantastična stvar. Nemaju oca, ali u neposrednoj blizini imaju njegovu obitelj, njegove roditelje, svoju baku i djeda.
- Za njih je to divno, naravno. Ali ne zaboravi, sve su to imali i u Londonu. S mojim roditeljima. - Pogledala sam je u oči. -Koje sad baš i ne viđaju.
- Naravno -jezgrovito je uzvratila. - Ali s druge strane, dje¬čaci su članovi obitelji Fellowes, zar ne? To im je prezime, veo¬ma staro prezime. A korijeni su jako važni, zar ne, Lucy?
Kimnula sam glavom. Vjerojatno je bilo najbolje šutjeti. Vje¬rojatno je bilo najbolje držati jezik za zubima, a ne reći: O, za razliku od moga prezimena? Mojih poljsko-irskih, doseljeničkih ko¬rijena? Ne po prvi put osjetila sam gorak okus u ustima.
- A i pogledaj što sve ovdje imaju. Toliko prostora, hektara po kojima mogu trčati, jezero za pecanje, bazen - zabavljaju se ko nikad u životu!
Ponovno sam kimnula i nisam spomenula da su se u Londo¬nu zabavljali ko nikad u životu; imali su prijatelje s kojima su vozili skejt po trgu, parkove u kojima su vozili bicikl, dinosaure u koje su zadivljeno zurili u Nacionalnom povijesnom muzeju, manje su se vozili automobilom, trebalo im je pet minuta pješice do škole. Umjesto toga, pomno sam birala riječi.
- Rose, jako mi je drago što si svratila i lijepo je od tebe što si imala osjećaj da se trebaš ispričati. Zapravo nije bilo potrebe za tim, kunem se, nisam se uvrijedila. Ali ako tražiš jamstvo da ćemo ovdje ostati dugoročno - ne mogu ti ga dati. Zahvalna sam, strašno zahvalna, kao što sam ti već rekla, ali doista ne znam kojim će me putem život odnijeti. Kad bih znala rasplet cijele priče, rado bih ti ga otkrila, ali ne znam, tako da... pret¬postavljam da želim reći: ne mogu davati obećanja.
Oči su joj na trenutak opasno zasvjetlucale. Zatim je podigla bradu. Osmjehnula se. - Naravno da ne možeš, tko to može? Pobogu, čak ni oni s najsređenijim životima nikad ne znaju što ih čeka iza ugla. - Ušutjela je i zamislila se, a u tom trenutku obasjali su nas farovi, koji su sjali kroz ogromne prozore, ra-svijetlivši cijeli štagalj, tako da smo obje zaklonile oči rukama. Svjetla su potom oborena, a trenutak nakon toga ispred ulaza se zaustavio automobil, i dalje upaljenog motora.
Rose je ustala. - To je sigurno Archie. Rekla sam mu da ću svratiti ovamo; vjerojatno je pomislio kako je suviše mračno da bih pješice išla natrag.
Skliznula sam s visokog stolca i otpratila je do vrata, boreći se s osjećajima, nadajući se da nisam bila suviše gruba. — Rose, doista nam se jako sviđa ovdje - započela sam. - I dječacima i meni. Nemoj me krivo shvatiti, ovo je prava idila, samo što...
- Znam. — Zaustavila me je, neočekivano me uštipnuvši za obraz. - Samo što ni sama ne znaš, ništa drugo. - Uputila mi je usiljen smiješak. - A tko to može znati?
Gledala sam kako ulazi u automobil, kako pažljivo uvlači noge i zatvara vrata za sobom, ali kad su se okrenuli i prozuja¬li pokraj mene, shvatila sam da za upravljačem uopće ne sjedi Archie, nego David Mortimer.
Pa naravno, nasmiješila sam se. Nisam mogla ni zamisliti da bi Archie pogledao na sat u knjižnici, odložio viski i ustao iz stolca kako bi otišao po suprugu, zabrinut kako li će sama pješice kući po mraku, ali mogla sam ga zamisliti kako kima glavom prema muškarcu u naslonjaču preko puta sebe i obraća mu se: Bi li bio tako ljubazan, stari moj?
Da, kao i obično, pomislila sam zaključavajući vrata za so¬bom, odani sluga uvijek im je bio na usluzi. Nisu ga plaćali, dakako, ali vjerojatno je primao izraze milosti za kojima čezne svaki neženja koji više nije u cvijetu mladosti. Povremeni od¬lazak u lov, nedjeljni ručak, neograničen pristup bifeu. I sve bi on to zaradio, i uvijek bi bio dobro raspoložen i šarmantan. No, ipak je bio neka vrsta sluge. Uvijek spreman izvršiti zapovijed.



DVADESET PRVO POGLAVLJE

Kad sam sljedećega jutra došla u Netherby po dječake, otkri¬la sam da nisu tamo. Činilo se da zapravo nema nikoga, ali naposljetku sam ušla u trag Archieju i Pinkie u svijetloplavom sa¬lonu za doručak. Bijeli platneni stolnjak bio je prekriven mrvica¬ma i gotovo su već sve stvari od doručka bile odnesene, ali oni su i dalje odugovlačili nad svojim prepečencima s marmeladom, oku¬pani sunčevom svjetlošću, glava uronjenih u Telegraph odnosno Mail. Kad sam prozborila, Archie je iznenađeno podigao pogled. - Ben i Max? - Zavalio se u stolac i zašuškao novinama. -Ne, draga moja, otišli su u Oxford s Rose. Prije nekih sat vreme¬na. Govorili su nešto o lutkarskoj predstavi ili nečem sličnom, u Bloomsburyju, čini mi se. Tako nekako, je 1', Pinkie?
Pogledao je kćer, ali ona je bila udubljena u tekst Nigela Dempstera, razjapljenih usta, lagano pomičući usne dok je čitala.
Mislim da je tako rekla — promrmljao je Archie, vrativši se vlastitim novinama. - Nije ti spomenula?
- Ne! Ne, nije.
- O!
-Je 1' možda rekla kad će se vratiti?
- Hmmm? — Odsutno se namrštio, izranjajući iz dubina ru¬brike Dvor i visoko društvo, a zatim bacio pogled prema kćeri, koja je bivala sve glasnija. - U sebi, Pinkie, molim te! - zarežao je - Proklete skupe škole, a na kraju dobiješ retardiranu djecu.
Pročistila sam grlo. - Imaš li ideju kad bi se mogli vratiti, Archie?
- Nije rekla, draga moja — promrmljao je, a zatim podigao pogled. - Moglo bi se lako dogoditi da ih odvede na ručak, pretpostavljam? Voli se družiti s njima, ha? - Njegove svijetlo-plave oči raširile su se.
Da, pomislila sam, ne znajući kamo bih krenula, i ja to vo¬lim. Počela sam uzrujano sisati pramen kose, a on se ponovno posvetio novinama. Ni posljednjih ih dana nisam mnogo viđala. Stalno su bili ili ovdje, ili s nekim članom obitelji Fellowes, ali s druge strane, to je vjerojatno bila moja krivica, zaključila sam osjećajući grižnju savjesti. U posljednje sam vrijeme bila prilično zaokupljena drugim stvarima.
Archie je ponovno podigao pogled. - Oprosti, Lucy, jesi još što trebala?
- O, ne. Ništa drugo. - Okrenula sam se s namjerom da krenem. Drugim riječima: Sto još radiš tu, ženo, kad čovjek pokušava
u miru doručkovati? A ne: Uzmi si kave, Luce, privuci stolac. A Pinkie se nije udostojala ni podići glavu i poželjeti mi dobro ju¬tro. Počela sam primjećivati daje moja nazočnost, ako u blizini nema dječaka, u Netherbyju izgubila svu privlačnost. Okrenula sam se na peti. A i baš je lijepo od Rose, pomislila sam, bije¬sno koračajući hodnikom obloženim hrastovim daskama, što je povela dječake, a da me nije ni pitala. Mislim, da, naravno, lutkarska predstava s bakom sjajna je stvar i čvrsto sam odluči¬la da neću pretjerano reagirati, ali vidjele smo se sinoć. Mogla je to spomenuti.
Uputila sam se prema stražnjem dijelu kuće, dok su perzijski sagovi prigušivali zvuk mojih koraka, a zatim sam prešla pre¬ko glavnoga predvorja, gdje su mi cipele iznenada zalupale po
crno-bijelim pločama od vapnenca nepravilnog oblika. Balkon¬ska vrata prema stražnjoj terasi već su bila otvorena, kako bi se doskočilo predviđenoj vrućini još jednog prekrasnog dana. Ma-laksala majčina dušica i kadulja, stisnute između požutjelog ka¬menja, nisu podignutih glava skupljale snagu za još prženja, ali ružičnjak je u podnožju terase cvao s više samopouzdanja. Iza ruža protezalo se svjetlucavo prostranstvo svijetlozelenog parka sve do jezera, koje se naziralo samo kao fluorescentni bljesak, a zatim se uspinjalo i nestajalo u daljini. Odlučivši se za vrata ispod stubišta umjesto za taj iznenadni proplamsaj boja, krenula sam mračnim stražnjim hodnikom, prošla kroz vrata obložena zelenom čohom i uputila se prema dvorištu s konjušnicama.
Koračajući prema stražnjim vratima, prošla sam pokraj kuhi¬nje. U zraku je lebdio miris masnoće od pržene slanine, zajedno s uobičajeno zagušljivim ozračjem koje je izgleda pratilo sve što bi Joan skuhala. Namjeravala sam nastaviti dalje, a onda sam začula jecaj. Zastala sam, zakoračila unatrag i povirila unutra. Joanina široka pleća zaklanjala su mi vidik, a i para mi je odma-gala, ali uočila sam da stoji iza osobe koja sjedi za kuhinjskim stolom. Ponovno se začuo jecaj. Oklijevala sam, no onda sam ušla. Trisha je sjedila na stolcu, laktovima oslonjena na stol, čela oslonjenoga na ruke, dok ju je Joan, zagrlivši je punašnom rukom, nezgrapno tapšala po ramenu. Kad sam im pristupila, Trisha je okrenula svoje suzama umrljano lice prema meni.
- Oprostite. - Snebivala sam se. - Samo, čula sam...
- Ne, ne, u redu je - šmrcnula je Trisha, brišući nos nadlani-com. - Uđi, Lucy. Ionako sam namjeravala doći porazgovarati s tobom.
- O čemu se radi? Sto se dogodilo? - Prišla sam joj žur¬nim korakom. Joan je, očigledno osjetivši olakšanje što može napustiti svoj položaj, pohitala prema loncu kipuće vode na štednjaku, koja je izgleda već neko vrijeme ključala.
- Problemi s momcima - mračno je promrmljala Joan, do-hvativši kuhinjsku krpu s prečke kako bi maknula kotao s peći.
— A radi se o najgorem mogućem kandidatu, ako mene pitate.
- Podigla je teški lonac i oteturala prema sudoperu, a onda ga oslonila na rub kako bi se odmorila. Zatim se okrenula prema nama. - Govorila sam joj od samog početka, Lucy: nema vaj¬de uzdisati za nekim ko što je Jack Fellowes. Taj se nikad neće skrasiti i gotovo. Ne kažem da je loš, al' nikad nisam vidila da je s nekom curom duže od pet minuta, to je činjenica. Govorila sam ti, od samog početka, je 1' nisam? - Optužujućim je po¬kretom pokazala glavom prema Trishi, a zatim izlila dvadeset pet kilograma krumpira, zajedno s kipućom vodom, u ogromno cjedilo u sudoperu. Prekrili su je oblaci pare.
Svojom sam rukom preklopila Trishinu i stisnula je. - O, Trisha, bojim se da je Joan u pravu. - Uzdahnula sam. -Jack je jednostavno suviše prevrtljiv. Pobogu, žao mi je što te i ja nisam upozorila, ali nisam imala pojma da si tako duboko zaglibila.
Te su riječi potaknule novu provalu suza, a glava joj je poput kamena pala u ruke.
-Jesam, jesam, duboko sam zaglibila i ne mogu si pomoći. Ja ga -ja ga tako strašno volim! — Njezin prigušeni glas dolazio je iz smjera izribanoga stola od jelovine. - A Lucy - podigla je suzama umrljano lice - on nije imao pojma! Ni najmanjeg poj-ma! Mislio je da se radi samo o zabavi, bilo mu je super družiti se sa mnom, sve dok jučer nisam spomenula kako bi bilo lijepo otići nekamo, jer ću uskoro imati mali godišnji odmor, samo jedan slobodan vikend, al' mislila sam, znaš, da bismo mogli malo pobjeći. Naći smještaj u nekom lijepom seoskom pansionu ili slično, ali on je to primio kao: O, Bože moj, veza!; kažem ti, nikad u životu nisi vidjela da se netko tako brzo povlači.
Složila sam grimasu. - Da, mogu zamisliti da se digla prašina iza njega kad je odjurio u petoj brzini. Bože, nekad me stvarno ljuti. Baš tipično za njega, zar ne, Joan?
- Ko što sam rekla, nije on loš —Joan je oprezno promrmljala, pomno se usredotočujući na trešnju vode iz cjedila punog vrućih krumpira u sudoper. —Al' ne može se skrasit', to je njegov problem.
- A osim toga - šmrcnula je Trisha - sigurna sam da ima drugu. Neki dan je išao u London — znaš, Lucy, s tobom - a kad se vratio, bio je stvarno — ma ne znam - odsutan. Distanci¬ran. Jedva je progovorio sa mnom. Sigurna sam da je tamo bio s nekom jeftinom droljom — naprasito je završila.
Progutala sam slinu, prisjećajući se graciozne, prelijepe Pas-cale, koja ni u kom slučaju nije nalikovala jeftinoj drolji dok su se privijali jedno uz drugo i gukali s prozora njezine spavaće sobe.
- Da-a, pa možda - priznala sam, ne želeći joj okretati nož u rani. — Čovjek s Jackom nikad nije siguran, premda je možda jednostavno bio odsutan zbog posla ili nečeg drugog — dodala sam ohrabrujućim tonom. — Uskoro mu izlazi ta knjiga poezije; možda se brine radi kritika ili tako nečeg. -Joan je podrugljivo frknula nosom iz smjera sudopera.
- Ali čak i ako postoji neka druga - brzo sam nastavila - ti nisi za to kriva, Trisha. On je jednostavno takav muškarac. Ne može obuzdati hormone i zapravo, što prije to shvatiš, to bolje. Mislim da je on ono što se nekad zvalo bitangom - osmjehnula sam se i stisnula joj rame, pokušavajući je razvedriti.
Uzvratila mi je slabašnim osmijehom. - On je također najlju-bazniji, najdraži, najvelikodušniji, najzabavniji muškarac kojeg sam u životu upoznala — izgovorila je tihim glasom. -I ne mogu si pomoći, volim ga. Ne mogu si pomoći, Lucy! - Glava joj je ponovno pala na stol, a suze su je zatekle nespremnu.
Uzdahnula sam i pogledala prema Joan, spremna podići obr¬ve i razmijeniti s njom poglede koji govore: koliko smo već puta kroz ovo prošle, ali Joan nam je odlučno okrenula leda; rezala je krumpire brzinom munje, dok joj je oštrica noža sijevala.
- Slušaj, Trisha — ponovno sam pokušala. — Znam da ti se sad čini da je kraj svijeta, ali kunem ti se, za nekoliko ćeš ga tjedana pogledati i upitati se što si uopće...
- Neću, znam da neću! - zatulila je u stol, nosa samo neko¬liko centimetara podignutog od drvene površine. - A najgore je što ga moram sretati svaki prokleti dan, gledati ga svaki pro¬kleti dan i slušati njegov glas svaki prokleti dan! Jednostavno ne znam kako ću to podnijeti!
Ispustivši još jedan prigušen jecaj, poskočila je te zaslijepljena suzama, prevrnula stolac i izletjela iz prostorije. Čula sam kako trči hodnikom, a zatim su se stražnja vrata snažno zalupila.
Polako sam prišla stolcu i podigla ga u uspravan položaj. Joan nije ništa rekla. Trisha je toliko jako plakala da je smočila stol, a kad sam uzela kuhinjsku krpu kako bih ga obrisala, osjetila sam kako mi krv nadire u glavu. Zgužvala sam krpu i bijesno je bacila.
- Gdje je on, Joan?
- U knjižnici, kao i obično. Sigurno piše one svoje vražje pjesme.
- Dobro. Dat ću mu materijala za pisanje.
Ustala sam i izmarširala iz kuhinje. Krenula sam natrag po¬pločanim hodnikom, elegantno gurnula vrata obložena zelenom čohom i vratila se u službeni dio kuće. Dok sam ponovno prela-žila predvorje, osjetila sam kako mi gnjev svakim korakom sve više raste; kad sam kročila u prolaz obložen hrastovinom koji vodi do knjižnice, korak mi se ubrzao.
Zastala sam na trenutak u tišini mračnog, drvetom oblože¬nog prostora, teško dišući. Vrata su bila zatvorena. Podigla sam ruku kako bih pokucala, a onda sam pomislila: ma baš me briga!, pritisnula kvaku i ušla.
Prostorija puna polica s knjigama bila je neobično svijetla, ali kad bolje promislim, navikla sam je viđati samo uvečer, kad bi Archie sjedio pokraj kamina, a zeleni bi baršunasti zastori bili navučeni. Zrake prašnjave sunčeve svjetlosti sad su se probijale kroz visoke prozore i padale na police, lepršajući oko kožnih hrbata. Bila je to velika prostorija, a kako mi je sunce sjalo u oči, trebalo mi je nekoliko sekundi da uočim Jacka na drugom kraju sobe. Sjedio je licem okrenut prema meni, za ogromnim pisaćim stolom od mahagonija smještenim u izbojak prozora, leđima okrenut prema prozoru. Usprkos blještavoj svjetlosti, glava mu je bila pognuta pod stolnom svjetiljkom od zelenog stakla i usredotočeno je zurio — ne u hrpu papira, nego u meko ukoričen svezak tmurnih crno-crvenih korica koji je podbočio ispred sebe. Spustio gaje, gotovo s izrazom krivnje, kad je začuo zvuk otvaranja vrata, a lice mu je isprva poprimilo ljutit izgled. No trenutak potom, razvedrilo se.
- O, Lucy, bog. - Brzo je zatvorio knjigu i spremio je u ladicu.
- Nemoj ti meni: o, Lucy, bog - odbrusila sam, prilazeći mu velikim koracima. — Što si učinio toj jadnoj djevojci?
Zbunjeno me je pogledao kad sam položila dlanove na njegov radni stol i nagnula se prema njemu. Zavalio se u stolcu visokog naslona. — Kojoj jadnoj djevojci?
- Trishi, naravno! Pobogu, jednostavno si otišao i slomio joj srce, a sad se više ni ne sjećaš o kojoj se djevojci radi! Isuse, što je s tobom, Jack? Kakav si ti to emocionalni delikvent? — Pogledom sam pretraživala njegovo lice. Njegove svijetloplave oči zbunjeno su me promatrale. - Zar nemaš nimalo dolično-sti? Nikakav osjećaj odgovornosti? Nimalo — ne znam — srca, za ime Božje? Zar ne primijetiš kad se djevojka počne zalju¬bljivati u tebe? Zar ne znaš čitati znakove ili je riječ o tome da ih znaš čitati, ali te boli briga? Nastaviš je ševiti bez obzira na sve, a onda je nogiraš kad pokaže i najmanji nagovještaj da bi se htjela vezati?
Promatrao me je s druge strane stola. Polako je stavio poklo¬pac na nalivpero i položio ga na bugačicu ispred sebe. - Zapravo uopće nije bilo tako — oprezno je izgovorio. - Kao prvo, nisam imao pojma da se »zaljubila u mene«, kao što si se romantično izrazila, sve dok mi nije nabacila to putovanje preko vikenda, a kao drugo, nisam je ohrabrivao, osim ako računaš činjenicu da sam provodio vrijeme s njom i s dječacima. Žao mi je ako je uzrujana, iskreno mije žao, ali...
- O, poštedi me tih »iskrenih« sranja — prosiktala sam. —Jebe se tebi! Boli te briga je 1' se ukokala ili se vratila u Australiju, a ako »nisam je ohrabrivao« uključuje to što si se mazio s njom tamo na obali, šaptao slatke riječi u njezino nježno uho i opće¬nito joj davao naslutiti da je najdivnija žena na svijetu, onda si na skliskom terenu, Jack. Ne zaboravi, odavno te poznam, vidjelu sam te u akciji i poznajem tvoje metode. Nije ovo prva djevojka koja mi je plakala na ramenu zbog tebe i sigurna sam da nije ni zadnja, a iskreno rečeno, već sam pomalo sita toga. Nisi tinejdžer, za ime svijeta, nisi više ni mladi gradski macan - čovječe, kakav frajer, ne može si pomoći, strašno je muževan, nikako se ne može skrasiti, ni na kratko održati vezu - ne! Nisi više ni u jednoj od tih kategorija, samo si jadni, ostarjeli Kazanova, serijski jebač koji trči za svojim studenticama po predavaonici i ne može ni deset minuta zadržati zakopčane hlače!
Osjetila sam kako se tresem od bijesa. Također sam bila ne¬određeno svjesna da se poprilična količina zatomljenog gnjeva, koji sam možda trebala usmjeriti prema svojoj svekrvi, koja je u tom trenutku samozadovoljno sjedila između moja dva sina u zamračenom kazalištu, zabija u Jacka.
- Shvaćam - tiho je rekao, naizgled neuznemiren. — A što si onda ti?
- Molim?
- Pa ako sam ja jadni, ostarjeli Kazanova, što si onda ti, Lucy?
- Ne razgovaramo o meni - procijedila sam kroz stisnute zube. - Razgovaramo o tebi i tvome neodgovornom ponašanju zbog kojeg je djevojka isplakala sve suze tamo za onim kuhinj¬skim stolom! - Pokazala sam prstom prema hodniku. - Ona je lamo, Jack, ili je bar bila, s Joan i sa mnom, al' sad vjerojatno leži ispružena na krevetu i natapa jastuk suzama. A je 1' tebe briga? Nije!
- Pa briga me, al' s druge strane - zastao je — ona nije uda¬na, je 1' tako?
- Sto? - S nevjericom sam ga pogledala, stisnutih očiju, blago zadihana od tolikog vikanja.
- Rekao sam, nije udana.
Zapiljila sam se u njega. - O, to je jadno, Jack- naposljetku sam progovorila. - Istinski djetinjasto, besmisleno i jadno. I podlo.
- Doista? - Ustao je, obišao stol i prišao mi. Iznenada mi se učinio veoma visokim, a i pomalo mi se suviše približio. Za¬koračila sam unatrag. - Podlo, ha? Predložiti ti da se, prije no štlo umarširaš ovamo i počneš mi držati prodike o dužnosti i odgovornosti, malo osvrneš na kuću od krhkog stakla u kojoj se sama nalaziš? Zar je jadno predložiti ti da, prije no što se počneš nabacivati kamenjem na mene, razmisliš o učincima vlastitih postupaka, da se ogradiš dvostrukim staklenim stjenkama kako bi se zaštitila od mnogo razornijih posljedica?
— O, kako si pametan, Jack - zarežala sam. - S tim svojim metaforama mentora iz engleskog jezika, ali ja znam o čemu govoriš pa haj'mo onda reći popu pop, može? Da, oženjen je. U redu? Sretan? Ali taj brak nije moj i nije moja dužnost odr¬žavati ga na životu.
Još dok sam to govorila, znala sam da sam poražena.
— Ne vjeruješ ni na sekundu u to što govoriš — podrugljivo je uzvratio. - To je samo kukavičko licemjerje. To uopće ne go¬voriš ti, Lucy, već netko uskogrudan, slab i prijetvoran, netko tko traži osobu iza koje će se sakriti. Nije vrijedno tebe, Lucy, nije ti nimalo nalik.
— O, doista? — Zarumenjela sam se od bijesa što sam dopustila da me stjera u kut. - A što mije onda nalik, Jack? Ne pozna! me ni blizu onoliko koliko misliš, ali ja poznam tebe, a ako me pokušavaš uvjeriti da nikad nisi pao na udanu ženu, onda si li-cemjer i lažov.
Zastao je. — Samo jednom. I nije mi bilo uzvraćeno.
— Glupost — podrugljivo sam frknula. - Već godinama uska-ćeš u bračne krevete i iskačeš iz njih, stvaraš neprilike na sve strane. Spuštaš se niz odvodne cijevi kad se začuje mužev ključ u bravi - o, to ti je itekako poznato, al' ne sviđa ti se što sam sad \ja u istoj situaciji. Ne sviđa ti se činjenica da sam konačno počela izlaziti i dobro se zabavljati. Volio bi da zauvijek osta-nem u koroti!
Okrenula sam se i ljutito se uputila prema vratima. Kad sam se osvrnula, lice mu je bilo blijedo. Stiskao je pesnice uz bokove,
— Ovo je bilo nisko od tebe - kazao je tihim glasom - i dobro to znaš.
- O, zaista? - uzvratila sam, otvarajući vrata. — Nisam više sigurna znam li išta o tebi, Jack.
Zalupila sam vrata za sobom i odrješitim se koracima udaljila hodnikom, dok je u meni poput bujice rasla mješavina grižnje savjesti i bijesa. Odlučno sam ih potiskivala prelazeći preko crno-bijelog predvorja na putu prema otvorenim vratima koja vode na terasu. Pinkie se prebacila onamo i smjestila u ležaljku, još uvijek zaokupljena Daily Mailom - stigla je do horoskopa — sa šalicom kave pokraj sebe. Podigla je glavu kad sam prošla pokraj nje, zastirući oči rukom, ali ja se nisam obazirala na nju, nego sam potrčala stubama prema šljunčanoj stazi. Prošavši pokraj vodoskoka i uputivši se u ružičnjak, na putu natrag u štagalj, osjetila sam strašnu vrućinu.
Moj ga je oproštajni udarac pogodio ispod struka, znala sam to. U lošim starim danima nitko se nije trudio više od Jacka da mi pomogne prebroditi tugu. Nitko, osim možda Jess, nije pro¬veo više večeri u mome sićušnom, bijednom stanu - bilo mi je to najgore doba dana, uvečer, nakon što bi dječaci otišli u kre¬vet - jednostavno sjedeći sa mnom za kuhinjskim stolom, dok sam si ja davala oduška, jecajući nad starim albumima, a on je kuhinjskom krpom brisao mokre slike. Sjetila sam se bezbrojnih tanjura špageta karbonara — jedinog jela koje je znao pripremiti
- po kojima sam bezvoljno prčkala prije no što bi mi se oči po-novno ovlažile pa bih odložila vilicu i počela se gušiti u suzama. Sjetila sam se njegova strpljenja, njegove dobrote, njegove posto-janosti, njegova neumornog suosjećanja kojim je nadmašio sve druge hodočasnike koji su me posjećivali na najvišem katu naše zgrade. Pomogao mi je prebroditi mnoge mračne dane, o tome nije bilo govora, i bilo je nepošteno od mene... ma dobro. Pro-gutala sam knedlu, ubacila pramen kose u usta i čvrsto zagrizla.
Ali kad bolje promislim, izazvao me je, brzo sam pomislila, dok je pravednički gnjev rastao u meni kao protuteža osjećaju krivnje na vagi mojega uma. Raspalila sam se zbog - brzo sam premotavala naš razgovor u mislima - zbog svega onog licemjer¬nog moraliziranja! Držao mi je prodiku ko neki stari, paternali¬stički mudrijaš, a opet svi dobro znaju da je život vodio ko neka stara, pohotna džukela, njuškajući svaku kuju koja se tjera u široj okolici. Tome sam se usprotivila, ljutito sam zaključila, hodajući sve brže po travnatoj stazi kroz ružičnjak; to me je ražestilo -njegova hipokrizija. Kako se usuđuje propovijedati mi o moralu?
Ružičasta u licu i srdita, razmišljala sam o razmjerima njego¬ve zlobe. Jack Fellowes, od svih ljudi na svijetu — taj stvarno ima petlje! Dvostruka mjerila, kiptjela sam, približavajući se mostu preko jezera, prokleta dvostruka mjerila i da, zapravo i trunka ljubomore. Ljubomore što se za promjenu netko drugi zabavlja, što se netko drugi dobro provodi. Kao da sam ja ta, ogorčeno sam pomislila, ispljunuvši kosu, dok su mi koraci odjekivali po drvenom mostu. Barem ne na način na koji on misli. Ne mo-že se reći da sam smlavljena žestokim seksom, ne, nego samo žestokim osjećajem krivnje. Osjećam sram i upire se prstom u mene, a uopće se ne zabavljam. Baš sjajno.
Marširala sam uzbrdo po vrućini, dok me je sunce peklo u čelo, a kad sam došla do kapije, već sam teško dahtala. Stigavši stazicom od cigle do štaglja, dramatično sam zalupila vratima za sobom. Ogromna staklena ploha zloslutno se zatresla, a ja sam se užasnuto uhvatila za glavu, očekujući zvuk loma stakla. Srećom, nije se razbilo. Bože, ponašala sam se poput mušiča¬vog djeteta, pomislila sam s osjećajem krivnje, spuštajući ruke. Max bi učinio takvo što. Max. Sto godina ga nisam vidjela. Ponovno sam si dotaknula sljepoočnice. Iznenada sam došla do užasavajuće spoznaje da mi se prikrada čudovišna glavobolja. Stajala sam mirno, prestrašeno, na otiraču. Sve to vikanje, sve to toptanje po vrućini - moglo se čak raditi o početku migrene, koja me već godinama nije spopala.
Polako prišavši dvosjedu, sjela sam, držeći se poput domorot¬kinje koja nosi vazu na glavi, znajući da bi svaki nagao pokret mogao biti koban. Morala sam oprezno postupati. Čekala sam. Da, to je bila ona, zlokobno je, muklo udarala po području iza mojih očiju, poput vojske u nadiranju. Prije tri-četiri godine mučili su me bolovi te vrste i znala sam da mi može pomoći samo puna šaka tableta Nurofen Plus i zamračena soba.
Oprezno sam ustala i polako krenula prema stubama, pridr¬žavajući se za rukohvate. Prokletnik jedan, pomislila sam, nesi¬gurno tapkajući prema kupaonici na katu i zavirujući u ormarić, tražeći bočicu. Godinama nisam morala pribjeći ovome, a za sve je bio kriv on. Opipavajući zidove, došla sam do svoje spavaće sobe i sjela na krevet, oboružana sredstvima protiv bolova. Jed¬nu po jednu, pažljivo sam gutala tablete s malo vode, trudeći se da ne dobijem nadražaj na povraćanje, trudeći se da ne zabacim suviše glavu unatrag. Kad sam popila posljednji gutljaj, na stoli¬ću pokraj kreveta zazvonio je telefon. Uhvatila sam se za glavu, užasnuta, štiteći se od reskih zvukova, sve dok mi nije sinulo da zvonjava neće prestati ako ne podignem slušalicu.
- Halo? - šapnula sam, a zatim udaljila slušalicu tridesetak centimetara od glave.
- Lucy? -jedva sam začula glas.
Bojažljivo sam ponovno približila slušalicu uhu. - O, Char¬lie, bok.
- Zvučiš nekako slabašno, ljubavi moja, šapćeš. Je 1' ne mo¬žeš razgovarati?
- Ne, ne, mogu, dječaka nema, samo što... - Zatvorila sam oči. Jedno sam oko prekrila dlanom. Činilo mi se da će iskočiti iz duplje. - Uništava me glavobolja. Boli me ko vrag.
- O, Bože, jadnice. Aspirin?
Napravila sam grimasu. — Nešto malo jače, ali da, pribjegla sam medicini.
- Izvrsno. A sad slušaj, ljubavi moja - brzo je nastavio. - Bit ću kratak, jer je samo skoknula u dućan, ali dogodilo se nešto fenomenalno. Draga moja, sjajna stvar, izgleda da bi naš lukavi plan mogao uroditi plodom budeš li ikako mogla otići od kuće u subotu. Mirandina stara školska prijateljica dolazi k nama i znam da bi joj bilo drago kad bih im se sklonio s puta pa sam te uhvatio za riječ i pod izlikom »rada u Londonu« rezervirao najidiličnije moguće utočište gdje ćemo moći provesti malo vre¬mena sami. U jednom seocetu nedaleko od Bicestera - nije baš u neposrednoj okolici, shvaćaš - i ima sve što nam treba: ro-mantičan krevet s baldahinom, rasplamsanu vatru u kaminu, kako stoji u kratkom opisu — premda je nećemo trebati po ovoj vrućini - odgovarajući broj starih hrastovih greda, mnoštvo ukrasa za konje i najspektakularniji pogled na brda Cotswold koji možeš zamisliti. Sto kažeš, draga moja?
Subota navečer. Srce mi se uzlupalo. I u glavi mi je počelo jače bubnjati. Kakofonija u svakom pogledu. Oči su mi još uvi-jek bile čvrsto zatvorene. Pokušavala sam razmišljati. Ostalo je još samo nekoliko dana do subote, a od pomisli na lukavštine i makinacije kojima ću morati pribjeći kako bih otišla od kuće preko noći pozlilo mi je.
- Lucy?
- Da, da, razmišljam, Charlie. Samo što moram smisliti ne¬kakav izgovor. Zbog dječaka, znaš.
-Jess?
- Molim?
- Tvoja prijateljica u Londonu?
- O da, Jess. Da, mogla bih, valjda...
- Ma čuj, Lucy, samo ako ti to želiš. - Zvučao je oneraspolo-ž.eno. - Mislim, namučio sam se dok nisam pronašao prikladno mjesto u Michelinovom vodiču i sve to, ali ako ne žel...
- Ne, ne, naravno da želim. — Uspravila sam se, shvativši da sjedim pogrbljena na krevetu poput prestrašenog patuljčića. Po¬bogu, proklet bio. Prokleti Jack, sve mi je pokvario, zbog njega trpim nesnosnu glavobolju, a moram razbijati glavu, moram o svemu dobro promisliti, ali neću mu dopustiti da mi sve upro¬pasti. - Naravno da ću doći, Charlie - odlučno sam izjavila.
A Jess je savršen izgovor. Sto godina nisam vidjela njezinog sinčića, a ja sam mu krsna kuma.
- Dobro. - Zvučao je kao da mu je laknulo. — Na trenutak sam... O, Lucy, jedva čekam.
- I ja - dahnula sam, a pješaštvo u mojoj glavi na jedan je blažen trenutak pomalo ustuknulo, kada me je pogodio nalet ljubavi - ili možda Nurofena? — O, Charlie, znam da je ovo ispravno - nastavila sam, držeći slušalicu s obje ruke - zar ne? Bez obzira što drugi kažu!
- Drugi? - oštro je ponovio. - Tko su ti drugi?
- Ma ništa, samo Jack. Nedov rođak. On je - ma nitko, za¬pravo. Samo što... ma bila sam s njim prije nekoliko minuta i blebetao je neke budalaštine, pravio se većim katolikom od pape.
- Govorili ste o nama? - Zvučao je uznemireno.
- Ne, ne, ne izravno - uvjeravala sam ga. - Naoko nismo pri-čali ni o kom posebno. - Prekrižila sam prste. - Nismo spomi¬njali imena, samo je kritizirao ljude koji imaju - namrštila sam se pomislivši na riječ »afera« - našu vrstu odnosa - traljavo sam završila rečenicu. Željela sam prekinuti razgovor. Željela sam spustiti slušalicu. Dogovorili smo susret, utvrdili smo da ćemo se naći u subotu, a ja sam sad jedino željela navući zastore, le¬ći na svoj prohladni, bijeli prekrivač i liječiti glavobolju. Dosta pritisaka, molim lijepo.
- On ne razumije - ozbiljno je kazao. — Nema pojma. Da ima, Bože moj, ne bi tako naprečac sudio. Ova vrsta ljubavi, naša vrsta ljubavi, ne poznaje nikakve prepreke.
Malo sam se uspravila u sjedećem položaju i maknula ruku s oka. Doista? - Da, u pravu si. U pravu si, Charlie. Tako je, zar ne?
- Naravno da jest. Bože moj, kad pomislim na tebe, Lucy, jed¬nostavno izgubim kompas. Čeznem za tobom, želim te pojesti.
Pojesti me. Čovječe! Postalo mi je vruće. Svukla sam džem¬per. -1 ja čeznem za tobom, Charlie - uvjeravala sam ga, osje¬tivši malo veće oduševljenje. -1 jedva čekam subotu. Jedva čc kam ući u to svratiste, vidjeti te kako stojiš tamo, kako mi se smiješiš za šankom, a onda ćemo odnijeti piće do udobne klu-piće pokraj kamina...
- Može, ili na kat.
- Zatim večera u restoranu...
- Da, a vjerojatno imaju i uslugu dostave u sobu.
- A onda ćemo se škripavim stubama uspeti do tog slasnog raskošnog, pernatog kreveta.
- Nemoj - zastenjao je. — Molim te, nemoj, Lucy. Sad ću se morati istuširati hladnom vodom! Ja... o!
-Što?
Ušutio je. - Vratila se — izgovorio je tihim glasom. - Čujem auto. Znači do subote, draga moja. Zec i psi, Little Burchester, sedam sati. Nemoj me iznevjeriti, dobro, anđele moj?
- Nema šanse - obećala sam.
Na brzinu je spustio slušalicu i linija se prekinula. Sklopila sam oči i pažljivo legla na bok, još uvijek čvrsto privijajući slu¬šalicu, u kojoj je brujalo, na prsa. Nema šanse.

DVADESET DRUGO POGLAVLJE

Subota je osvanula, vedra i optimistična. Optimistična zato što sam, raskrilivši zastore spavaće sobe i nagnuvši se kroz prozor, udišući slatki jutarnji zrak, položivši ruke na izbojak ukrašen cvjetićima kozje krvi čiji se opojni miris miješao s mi¬risom ruža u vrtu, s olakšanjem shvatila da mi se glava razbistri-la. Ziganje i cvrčanje, koje je dva puna dana neumorno u duetu izvodilo svoju točku (kao što sam i znala da će biti), konačno je popustilo; a ono potmulo, jednolično tutnjanje u sljepoočnica ma, protkano — kako se ne bih opustila - oštrom, zasljepljujućom boli, poput navođenog projektila u pozadini očiju, nestalo je,
Plaho sam, zabrinuto, pogledala prema suncu, očekujući da ću se lecnuti, da ću vrisnuti. Ali ništa. Demoni su otišli, a dok sam zurila u magličastu, plavu daljinu shvatila sam, pomalo iznenađeno, da sam efektivno izgubila četrdeset osam sati. Pri¬mijetila sam primjerice kako je široko prostranstvo parka koji se proteže sve do Netherbyja gotovo potpuno požutjelo, sprženo od vreline, pa je podsjećalo na tropsku savanu, za razliku od prošli put kad sam ga pogledala, a kad je još uvijek bilo svježe i zeleno. I cvijeće u mome malom vrtu ograđenom daščanom ogradicom, koje se gurkalo i borilo za svoje mjesto u gredica-ma, sad je bilo strašno usahlo i očigledno je već neko vrijeme čeznulo za pićem.
Ma živjela sam ja u prethodna dva dana, ne može se reći da nisam izlazila iz kreveta, ali sve mi je bilo nekako zamaglje-no. Prvoga sam dana čak oteturala na posao, bijedno zahvalna
zbog mira i tišine kojih sam se prethodno užasavala, ali veći¬nu sam vremena provela s glavom na pisaćem stolu. Sljedećega sam se dana s mukom, bolno i polako, vukla po dupke punom Sainsbury'su u Oxfordu, pridržavajući se za police, a u jednom sam se trenutku čak naslonila na pakete toaletnog papira za¬tvorenih očiju, prije no što sam se po povratku ponovno skljo-kala u krevet u svojoj zamračenoj sobi. Djeca su mi se, naravno, maknula s puta i zabavljala su se negdje drugdje. Bila je to - a ne tražim suosjećanje -jedna mučna, bolna epizoda, ali sada, toga jutra, toga strahovito važnog jutra, nakon deset sati spava¬nja ispunjenog snovima potaknutim paracetamolom, znala sam da je najgore iza mene. Moje oči, širom otvorene, optimistične, s oduševljenjem su promatrale blistave, žute glavice zlatica na tratini u daljini, koje su mi jučer izgledale poput tiranskog štita, poput usplamtjelih strvina čija je svrha nagnati me da vrištim od bola, a svjetlucavo jezero, zbog kojeg sam još nedavno mo-rala navući zastore jer se zlokobno bljeskalo na suncu, sad mi se činilo mirnim i spokojnim.
Usne su mi se nekontrolirano razvukle u širok osmijeh, a želudac mi se zgrčio od uzbuđenja dok sam se naginjala preko izbojka u gornjem dijelu pidžame. Danas me je znači nedvojbe-no čekala ta noć, a s obzirom na lakoću s kojom su potencijalno komplicirani logistički dijelovi slagalice sjeli na svoje mjesto, predznaci su bili dobri. Trisha je prethodne večeri, šmrcajući na drugoj strani linije i glasno pušući nos, spremno pristala ču-vati dječake, s obzirom da sigurno neće imati pametnijeg posla subotom uvečer, je 1' tako, pa je izjavila da će radije biti u mojoj kući i nego tamo gore. Nije željela boraviti u istoj kući s njim.
Osjetila sam grižnju savjesti što iskorištavam njezin jad, ali - super, prošlo je. Ipak sam odlučila, zamišljeno stisnuvši oči i pogledavajući prema prozorima Netherbyja, koji su blistali na suncu, da ću skoknuti onamo i potvrditi dogovor s njom. Nisam željela da mi nešto poremeti planove u posljednjem trenutku.
Užurbano sam svukla gornji dio pidžame i izvukla kratke hlače i majicu kratkih rukava iz ladice. Planirala sam odvesti dječake na cjelodnevni izlet, prije no što ih vratim kući i is¬poručim Trishi, koja će zatim biti u prilici nadzirati grickanje pizze, čipsa, sladoleda i svih drugih prehrambenih namirnica što kvare zube, dok sjede ispred novog video-uređaja. Sve sam to jučer kupila u Sainsbury'su. Nisam bila posebno ponosna što kupujem dobru volju svoje djece, ali sam žarko željela biti u Be-novoj milosti i utišati njegovo buntovno lupetanje u smislu: sad te viđamo manje nego dok si radila u Londonu. U međuvreme¬nu sam namjeravala otrčati na kat i početi sa svojim obredom, mažući se svim onim skupim losionima i uljima koje sam ju¬čer, napola sklopljenih očiju, trpala u košaru s polica u odjeljku Lijepo tijelo. Zapravo sam potom planirala ugurati svoje lijepo tijelo u nešto pripijeno i seksi što sam si jučer trebala priskrbiti u Oxfordu, ali osjećala sam se seksi kao ustajala sardina pa sam, poput slijepca se probijajući High Streetom, na pragu Monsoona zaključila da bi me spoj treštave disko glazbe, agresivnih kupa ca i omamljujuće vrućine mogao dokrajčiti. Također mi je na putu kući palo na um da odijevanje u stilu vamp-djevojke ne bi bilo prikladno za Zeca i pse, tako da sam već sad iz donje lađice počela izvlačiti crne traperice i bež majicu tankih naramenicu od starinske čipke, preko koje sam namjeravala prebaciti svoju omiljenu vestu s perlicama, što mi ju je donijela moja draga se stra čak iz Italije. Tako. Sve sam položila na krevet i zakoračila unatrag. O, i crne čizme od antilop kože. Izvukla sam ih ispod kreveta. Savršeno.
Dječaci su još uvijek spavali pa sam brzo nažvrljala poruku Benu o tome gdje sam i žustrim se koracima uputila u Netherby. Kad sam kroz stražnja vrata ušla u spremište za čizme i zaplovila kroz generacije jahaćih čizama, kabanica, polucilindara, sme¬đih pustenih i slamnatih šešira, osjetila sam kako u meni raste uzbuđenje. Odskakutala sam stražnjim hodnikom do kuhinje, pitajući se osjeća li se Charlie isto kao ja. Nisam ga zapravo mogla zamisliti kako juri u Oxford, žarko želeći biti odjeven po posljednjoj modi za večerašnji randevu, ali ipak sam potajno slutila da možda povremeno baca pogled na kazaljke sata i po¬kušava ih natjerati da požure, baš kao što sam i ja činila. Glasno sam nahrupila kroz kuhinjska vrata, veselo uzviknuvši: - Dobro jutro svima! — očekujući da će me dočekati Joan i Trisha, koje dovršavaju posliće vezane uz doručak- ali me je dočekala Rose, sama, stojeći licem okrenuta prema meni za ogromnim stolom od hrastovine, odmotavajući svežnjeve srebrnog pribora za jelo umotane u sivu pustenu tkaninu.
- O! - zastala sam, zatečena. - Rose, ja...
- Nisi me očekivala u ovom dijelu kuće? - glatko je dovršila moju rečenicu. - O, uputim se ja povremeno u pohod ovamo, ako ni radi čega drugog, a ono da provjerim izvršavaju li svi svoje zadatke najbolje što mogu, što, sudeći po užasnom stanju srebrnine - podigla je vilicu prema svjetlu i kritično se zagledala u nju — očito nije slučaj. Mogu li ti pomoći?
- Ma ne, zapravo ne. Samo sam tražila Trishu. Večeras će mi pričuvati dječake pa sam željela provjeriti je 1' dogovor i da¬lje štima.
Rose se namrštila, motreći me kroz šiljke vilice. - Onda baš dobro što si se pojavila, Lucy, jer se bojim da ni u kom slučaju ne >štima«, kako si se izrazila. Sutra imam dvadeset dvoje gostiju na ručku pa će i Joan i Trisha provesti večer lašteći srebrninu, kako bi bila spremna za nedjelju. Ne mogu vjerovati da su je odložile u ovakvom stanju! Pogledaj samo ovu vilicu, prekrivenu starim jajetom! Možeš li ti to vjerovati?
Užasnuto sam piljila u nju, dok su mi se svi snovi pretvarali u prah i pepeo pred njezinom ledenom prijaznošću.
- Je 1' to problem? - Podigla je obrve. - Sto si planirala ve¬čeras? - Spustila je vilicu i uputila mi tanašan osmijeh. - Šuška se da bi na vidiku mogao biti neki muškarac.
Uputila sam joj još užasnutiji pogled. Isuse, što li to ona zna? - N-ne - promucala sam. - Nema muškarca, kao takvog, ali -ovaj, obećala sam da ću doći u London i prespavati kod Jess. Njezin... sinčić nije baš dobro.
- O, zaista? Nema valjda još uvijek kozice? Dosad ih je već sigurno prebolio?
- Da - ne. Hoću reći, je, ali - došlo je do komplikacija. -Osjetila sam kako me oblijeva rumenilo potaknuto osjećajem krivnje, penjući se od tabana prema gore. - Visoka temperatura, cijelu noć. Takve stvari.
- Baš čudno - kozice obično prođu bez problema. - Postoja¬no me je motrila. — Ali naravno, moraš ići ako te treba. Dječaci mogu boraviti ovdje.
Ispunila me je mješavina olakšanja i nesigurnosti. — Ili... možda bih mogla pronaći nekog drugog da ih čuva - brzo sam dodala.
- Što, tako u zadnji čas? Ali nikog ne poznaš, je 1' tako?
Ne, nisam nikog poznavala. Osim Fellowesa. Nisam u bli¬zini imala nijednog prijatelja kojeg bih mogla nazvati i reći: -Bok, slušaj, malo sam u škripcu, mogu li možda posuditi tvoju dadilju?
— Pa, možda bi Lavinia mogla.
— Ali zašto bi za ime svijeta Lavinia klipsala u tvoj štagalj kad može biti u vlastitom domu, ovdje gore! - S nevjericom je razrogačila oči. - Ne budi luckasta, Lucy.
Zurila sam u njezine nepomične, plave oči pune samopouz¬danja. Bila je u pravu. Dakako da je bila u pravu. Ponašala sam se luckasto. A bila sam i preosjetljiva.
— U pravu si - krotko sam uzvratila. - Sigurna sam da će im biti dobro ovdje. Mislim - naravno da će im biti dobro. Obo¬žavaju biti ovdje. Idem do štaglja izvijestiti ih o tome.
— O, mislim da ih nećeš pronaći ondje - kazala je, ubacivši žlice i vilice u pustene džepiće i zamotavši ih ponovno u uredan svežanj. - Prije nekoliko trenutaka vidjela sam ih kako prčkaju po stakleniku s Archiejem.
Bila sam zatečena. - Doista? Ali...
— Već je devet sati, Lucy - strpljivo je dometnula. - Prilično često skoknu ovamo i doručkuju tu dok ti ležiš. A sad te molim da me ispričaš, moram dalje. Moram pronaći Joan i srediti ovu užasnu situaciju sa srebrninom. Joan! — Prohujala je pokraj mene i nestala u dubini hodnika.
Piljila sam za njom. Dječaci su već ovdje? Ali vrata njihovih soba bila su zatvorena pa sam pomislila - pretpostavila... ali nisam provjerila, je 1' tako? Nisam ih otvorila. Zarumenjela sam se. Kako grozno. A oni redovito dolaze ovamo na doručak? Na-mrštila sam se. Ne. Pa, možda jučer, a možda i prekjučer, kad zbog glavobolje nisam mogla ni mrdnuti, i dobro, možda još nekoliko puta, jer zapravo sam primijetila da bi povremeno već rano ujutro odjurili nekamo, ali to me je veselilo. Mislila sam da je to ona zabavna strana života na selu, ta sloboda da istrčiš iz kuće igrati se kad god poželiš. A ja u to doba sigurno nisam ležala u krevetu, ljutito sam pomislila. Polizala sam usne. Pa dobro, osim jutros kad sam, mora se priznati, malo zaspala.
Okrenula sam se i polako se vratila hodnikom kojim sam ne¬koliko minuta prije onako poletno projurila, natrag kroz redo¬ve kaputa i šešira, pa van kroz dvorište s konjušnicama, a onda ciglastim puteljkom prema zidom ograđenom vrtu. Osjećajući se skršeno, u prolazu sam otkinula glavu uvelom maku. Znala sam da me je malo prije na pametan način uvrijedila. Također sam znala da je u stanju, da joj bahatost svojstvena njezinoj društvenoj klasi dopušta da iz mene isisa sve samopouzdanje, poput pijavice. Duboko sam udahnula i ispravila ramena, ču¬deći se sama sebi. Čudeći se kako mi se brzo promijeni raspo¬loženje, kako se često i lako iscrpi moja emocionalna moć da budem sretna.
Zastala sam i zaklonila rukom oči, gledajući u daljinu. Da, točno tako, ugledala sam Bena i Maxa u duguljastom viktori-janskom stakleniku koji se naslanjao na ogromni, oronuli zid kuhinjskog vrata. Brali su rajčice s Archiejem. Ma baš lijepo, nepokolebljivo sam zaključila. Beru plodove s djedom. Ima li čega ljepšeg? Osim što Rose nije odjurila pronaći Joan, nego je i sama bila nazočna. Zašto? Sto je to imala za reći kad je tako brzo pohitala onamo? Zabrinuto sam nastavila koračati, osjeća¬jući se poput nepozvanog gosta, vireći prema njima iza kolaca za krastavce. Dok sam se približavala, Rose je uzela do vrha puno cjedilo iz Benovih ruku i, ne rekavši ni: 0, vidi, evo mame!, ka¬zala, okrenuta mi leđima: - Sjajno, Bene. Sjajno si to napunio. Odmah ću ih odnijeti u kuhinjske prostorije. Moći će od njih napraviti salatu za ručak.
Rose je uvijek govorila o »kuhinjskim prostorijama«, kao da je riječ o nekoj ogromnoj strojarnici s cijelom flotom kuhara, a zapravo se Joan, debela i reumatična, sa samo jednom po¬moćnicom na pola radnog vremena, s mukom trudila izvršavati naredbe u onome što je po današnjim standardima bila potpu¬no nemodernizirana kuhinja, čak bez mikrovalne pećnice kao pomoći. Bila je neprimjerena za kuću te veličine, posebice kad se uzme u obzir količina gostiju koje je Rose ugošćivala pa sam se pitala koliko su zapravo u škripcu s novcem. Rose je troši¬la šakom i kapom - trebalo je samo pogledati moj štagalj - ali sigurno nisu imali vreću bez dna, zar ne, s obzirom da im je jedini izvor redovitog prihoda bila farma. Činilo se da je novac i njoj bio na pameti.
- Ovaj staklenik je prava sramota - upravo je govorila. - Ne mogu ni zamisliti što će ljudi pomisliti kad sljedećeg mjeseca otvorim vrtove. Pogledaj samo sva ta slomljena okna! A okviri se jednostavno mrve na dodir. - Besprijekorno uređenim nok¬tom kvrcnula je po boji koja se ljuštila. - Imala sam točno odre¬đen budžet, Archie, gotovo dvije tisuće funta, ali ovo se mora napraviti.
- Možeš kupit' brdo rajčica za dvije tisuće funta - promr¬mljao je Archie, čučeći pokraj jedne stabljike.
- Sto? — zarežala je.
- Ništa, ljubavi. - Uspravio se. — Potpuno si u pravu. Mora¬mo ovo srediti.
- A kad smo već kod sređivanja, mogao bi »srediti« i tu pro¬kletu kuju — ljutito je dodala, prošavši pokraj mene i prekoračivši Archiejevu vjernu, smrdljivu ženku labradora koja je ležala na pragu, ogromnog, nabreklog trbuha. — Očigledno je ponovno skotna - s jednim od seoskih pasa, nema sumnje - i opet ćemo morati otpremiti sve štence u Društvo za brigu o životinjama. Sto će pomisliti? Nije mi jasno zašto je ne daš uškopiti.
- Ni slučajno - progunđao je. - Uškopljene kuje se udebljaju i postanu agresivne. Bar ja to znam.
-Što?
- Ništa, draga. Potpuno si u pravu, pobrinut ću se za to. -1 bolje ti je, Archie!
Tim riječima okrenula se i odlučnim korakom vratila cigla-stim puteljkom. Zurili smo za njom.
- Baka je loše raspoložena - promrmljao je Ben.
- Nema sumnje, mladiću - složio se Archie. - Ne znam koji joj je vrag. Već je danima takva. - Zamišljeno je gledao za njom.
Meni je, međutim, palo na um, dok sam je gledala kako mar¬šira, da je ovo bilo više nalik na Rose koju sam ja poznavala, Rose koje sam se sjećala dok sam bila u braku s Nedom. Ta mi je hladnoća bila mnogo poznatija; zapravo sam - dok je užas u meni sve više rastao - dobila osjećaj da se vratila u svoje uobi¬čajeno stanje, barem kad je u pitanju postupanje prema meni. Glumljenje srdačnosti tijekom proteklih nekoliko tjedana bilo je upravo to. Glumljenje.
- Kako bilo da bilo - Archie se okrenuo prema nama - do¬đite, dečki, ovdje već padaju s vitica. Provjerit ćemo možemo li nabrati još jednu veliku zdjelu, može?
- Danas nema Teda? - raspitivala sam se pomažući mu, uba¬cujući ogromne, prezrele rajčice u zdjelu, sretna što je Rose otišla.
- Ne dolazi svaki dan — priznao je. - Sad je tu samo tri pri-jepodneva tjedno. Postao je malo preskup, znaš.
- Aha. - Dakle, bila sam u pravu. Nastavili smo raditi u tiši¬ni. Nakon nekog vremena prekinula sam posao i uspravila se.
- Čujte, dečki - vedro sam se okrenula prema njima. - Ako djed danas može bez vas u stakleniku, mislila sam kako bi bilo zgodno da se odvezemo do Oxforda i provozamo se čamcem po rijeci. Sto kažete na to?
- O, super! - Max mi je skočio u naručje, a čak se i Ben, koji se - primijetila sam - nije ni osvrnuo kad sam mu nekoli¬ko minuta prije razbarušila kosu, sa smiješkom okrenuo prema meni.
- Možemo li ostati cijeli dan? — sumnjičavo je upitao.
- Naravno, zašto ne? Ali moram se vratiti oko pet. Znate da večeras idem kod Jess, je 1' tako? — tjeskobno sam upitala.
- Aha, rekla si nam - preko volje je priznao, premda ne su¬više mrzovoljno.
- Krenite onda, dečki - rekao je Archie, dodajući zdjelu Be¬nu. - Odnesite ovo Joan umjesto mene, a onda izađite na sunce s mamom.
- Napravit ću sendviče s jajima — obećala sam, stišćući Be-novo rame dok smo izlazili iz užarenog staklenika na relativno svjež zrak. Prošetali smo preko tratine do terase. - A možemo spakirati i nekoliko breskvi, i kekse.
- A slatkiše? - pun nade dodao je Max.
- I slatkiše - složila sam se. - I sve ćemo staviti u ruksak.
- Zajedno s galonima soka od đumbira? - upitao je Ben. -Zvuči mi kao da se trudiš biti nalik mamama iz priča za djecu. - Prepredeno me je motrio.
- Možda malo, ha? — ravnodušno sam uzvratila. - Dobro dakle. Odnesite te rajčice Joan, a ja ću provjeriti oko čega se to Lavinia toliko uzbuđuje.
Gore na terasi Lavinia je mahala i mlatarala rukama kao da navodi Boeing 747. Iza nje, pokraj otvorenih balkonskih vrata, sjedio je Jack, sa slamnatim šeširom na glavi, očigledno čitajući istu onu meko ukoričenu knjigu u koju je bio zadubljen kad sam ga prošli put vidjela. I to se zove posao, zajedljivo sam pomislila. Nekima stvarno ide u životu.
- Što je bilo, Lavinia? - zazvala sam, ne želeći se suviše približa¬vati Jacku nakon onoga što se dogodilo. Dječaci su otrčali u kuhinju.
- A tu si, posvuda te tražim! - Sjurila se niz stube, sva ru¬mena i zadihana, nalik na šiparicu. - Nisi valjda zaboravila, ha? - zabrinuto je upitala.
- Zaboravila što?
- Sutra je druga nedjelja u mjesecu. Danas bi trebala napra¬viti aranžmane za crkvu.
Zablenula sam se u nju. Usta su mi se razjapila. Isuse, potpuno sam zaboravila. - O, čovječe, Lavinia, potpuno sam zaboravi¬la. Mogu li ih možda napraviti sutra? - A onda sam, sjetivši se da bih sutra ujutro trebala biti udobno smještena u raskošnom krevetu s baldahinom i pijuckati čaj, brzo dodala: - Mislim, oko ručka ili tako nešto?
Nasmijala se. - Ne budi luckasta, moraju biti gotovi u osam i trideset ujutro! Za svetu pričest. Ne, ne, moraš ih napraviti danas.
- Doista? O, Bože, samo što sam... ma obećala sam dječa¬cima da ću ih danas odvesti na izlet.
- Onda ih napravi večeras, nema problema. Bit će ti dovolj¬no neka tri sata.
- Tri sata!
- Pa dok ih ubereš i izabereš zelenilo pa ih odneseš u crkvu, dok baciš staro cvijeće, opereš vaze i sve aranžiraš - da. Doista prilično dugo traje.
- Prokletstvo. - Ugrizla sam se za usnu, svjesna da me Jack promatra ispod šešira. - Ne, definitivno to ne mogu učiniti večeras, idem van. Ma čuj, Lavinia, mogu li to ikako napraviti sljedećeg tjedna? Hoćeš biti srce i zamijeniti me?
- Ma inače bih, naravno, al' danas idem na ručak! — Rado¬sno se osmjehnula i zavrtjela oko svoje osi, a meni je palo na um da tako snažno podsjeća na srednjoškolku iz pedesetih go¬dina zato što je odjevena u prugastu plavo-bijelu ljetnu haljinu. Samo su joj još nedostajale soknice. Zagladila je haljinu. - Je 1' ti se sviđa?
- Super je - slagala sam.
- Roddy me vodi u Brown's - ponosno je izjavila.
- Roddy?
- Roddy Taylor. Neku večer sam ga upoznala kod Roeche-ster-Clarkeovih. Stvarno je sladak.
- O. Župni dvor?
Zahihotala je. - Nažalost, ne. Zapravo, očajna imitacija tu-dorskog stila, i to na rubu terena za golf, ali — izraz lica joj se smekšao — strašno je drag. A i izgleda da se ja njemu prilično sviđam - pomalo je iznenađeno dodala. - Kaže da me već odav¬no htio pozvati van, ali nije imao petlje. — Malo se zarumenjela. - Računovođa je.
- O, Lavinia, to je sjajno. - Bilo mi je iskreno drago zbog nje. Iznenada mi se pred očima pojavila slika kako na vratima svoje kuće u predgrađu maše mužiću koji odlazi na posao, s pregačom preko haljine i peruškom u ruci, blistajući od zado¬voljstva. To bi je moglo preporoditi. - Dobro - rezignirano sam uzvratila. - Naravno da ti ne možeš, znači to je to. Ja ću srediti cvijeće, naravno da hoću, samo što - o, Bože. Dječaci će biti strašno razočarani.
- Zbog čega? — Ben se pojavio pokraj mene.
Polizala sam usne. - Dragi, užasno sam zabrljala. Potpuno sam zaboravila da sam obećala danas aranžirati cvijeće u crkvi.
Zurio je. - Što, znači ne idemo?
- Pa Bene, kako ću? Obećala sam, znaš, tako da...
— Aha, i nama si obećala!
— Znam, Bene, ali nije baš tako strašno - mogli biste mi po¬moći. Nabrat ćemo cvijeće ovdje, zajedno. Sigurna sam da baka neće imati ništa protiv, a onda ćemo ići na piknik u polje zlatica, ko što smo učinili kad smo tek došli ovamo, a poslije ćemo od¬nijeti cvijeće u crkvu. Možete mi pomoći da ga aranžiram.
— Baš super, glupo aranžiranje cvijeća umjesto vožnje čamcem po rijeci. Ne, hvala! - ljutito mi je odbrusio.
Zatim se okrenuo i potrčao natrag prema štaglju, a svjetla na tenisicama bljeskala su mu dok je trčao.
- O, Lucy, jako mije žao - kazala je Lavinia, dotaknuvši mi ruku, kad sam se okrenula, promatrajući ga kako odlazi.
Odmahnula sam glavom. — Nema veze. Ne brini. Ja sam kri¬va. A samo... ma. Mislim da u zadnje vrijeme nije baš naročito zadovoljan. - Tjeskobno sam se grizla za usnu promatrajući ga kako juriša preko mosta, napreduje dalje uzbrdo, širom otvara vrtna vrata, srlja puteljkom i ulijeće u kuću. Trenutak poslije zastori njegove sobe na katu navukli su se, a ja sam znala da sjedi na svome krevetu u mraku, s walkmanom pričvršćenim za glavu. Iznenada mije sinulo da je netom prije jedan glas iza mene možda rekao: - Cuj, ne brini, Luce, ja ću ih odvesti. Ja ću ih povesti na vožnju čamcem. - Smiješno, ali čak sam pričekala trenutak, pitajući se je li on to doista rekao. Ne bih prihvati la, dakako, pobogu, toliko mije odbojan da nemam riječi, ali ipak... Tišina. I dalje odlučno gledajući prema štaglju, proći stila sam grlo.
- U svakom slučaju, radi se o tome — obratila sam se Lavini-ji ili eventualnim drugim zainteresiranim osobama - da djeca ponekad moraju prihvatiti razočaranje. Sve je to dio odrastanja. Moraju shvatiti da odrasli imaju određene obveze i da se moraju uklopiti u njihove planove. Posebice kad se radi o nečem poput ovoga - licemjerno sam dodala. - Posebice kad se radi o crkvi.
Nisam mogla odoljeti pa sam se osvrnula provjeriti kako je pri¬mljena ova moja mala propovijed, ali ležaljka je bila prazna. Jack je otišao, ostavivši šešir na sjedalici, ali ponijevši knjigu sa sobom.
Duboko sam udahnula i progutala slinu. Ma dobro. Eto. Ne¬ma veze. Podigla sam bradu. Nisam trebala publiku da mi kaže da sam u pravu; da neke stvari jednostavno imaju prednost. Vi¬soko podignute glave žurnim sam korakom prešla preko tratine, ispunjena osjećajem pravičnosti zbog obveze koja će me sprije¬čiti da zabavljam svoju djecu, pritom prikladno zaboravljajući bestidnost one druge obveze koja me je sprječavala da kasnije navečer budem u crkvi.

DVADESET TREĆE POGLAVLJE

Na kraju smo Max i ja brali cvijeće. Ben je ostao pri svome, držao se svoje sobe i nije se pojavio, ali njegovu bratu i meni baka je hladno kimnula glavom, rekavši da smijemo brati cvijeće iz njezina vrta, pod uvjetom da to činimo oprezno i razborito i da ne uništimo cijelu biljku. A onda je strogo dodala, dok sam drh-turila pred njom, kako se ni u kom slučaju ne smijem približavati užarenom kutku. Zarumenjela sam se, pomislivši na skriveni ku¬tak u kojem namjeravam provesti strasnu noć. Brzo sam privela audijenciju kraju, sva u panici. Da nije imala kakav predosjećaj?
- Što je užareni kutak? - tiho sam upitala Laviniju dok nam je brzinski pokazivala gdje brati cvijeće, već spremna za spoj.
- A to, eno nalazi se tamo, iza ukrasnog grmlja. Tamo je sve cvijeće crveno ili narančasto. Znaš, plamteće azaleje, crveni zvjezdani i tome slično.
-O!
Osjetila sam olakšanje, a moja grižnja savjesti ponovno se spustila na podnošljivu razinu, no sliku kutka skrivenih strasti zamijenilo je priviđenje prokletstva i paklenih muka. Usukala sam se od straha. Nervozno sam pomislila kako je baš tipično za Rose što ima komadić pakla iza ukrasnog grmlja, da u njemu zablude izgubljene duše poput mene, koje će u bezglavoj vrtnji propadati sve dublje i dublje kroz krugove užarenih žarača, sve do paklenog ognja u središtu.
- Znači, drži se podalje, Max - upozorila sam ga ispod gla¬sa. — Mi smijemo samo u travnati rubni dio i ograđeni vrt. Ne, dragi, lijepe duge stabljike, ovako. - Pokazala sam mu kad je otkinuo samo glavicu ruže.
Lavinia je odjurila na sastanak sa svojim muškarcem, ali je obe¬ćala da će njezina prijateljica Mimsy biti u crkvi i pokazati nam ka¬ko se to radi. Nazvala ju je, a ona je rekla da nema drugih obveza.
- O, hvala ti, Lavinia - rekla sam. - To će mi puno pomoći. Odšetala sam do vrtlarske kućice potražiti košaru, najlon na
koji ću položiti cvijeće i škare. Kad sam se vratila, usredotočila sam se na rubni dio cvjetnjaka, s lijeve strane tratine, trudeći se ne ubrati suviše cvijeća žarkih boja i pokušavajući složiti uku¬snu paletu s mnogo bijele i - o, da malo zelenila, pomislila sam, iščupavši punu šaku, prisjećajući se Lavinijinih uputa. Ubrala sam i nekoliko dugih, paperjastih listova paprati, zapravo cijelu gomilu, a onda sam se, uspravivši se, neopterećeno upitala kako Max napreduje. Osvrnula sam se oko sebe. Vjerojatno bere iz raznobojnog pokrova u kuhinjskom vrtu, čupa pune šake nevena i potočarki, ali nema veze, popustljivo sam pomislila. Pronaći ću mu zasebnu vazu i zabiti je nekamo u sakristiju. Zakrilila sam oči rukom, štiteći ih od sunca, već pomalo uznemirena. Pobogu, nisam ga nigdje vidjela. Bar nije bio u užarenom kutku, što je bila neka utjeha, jer taj sam dio vrta vidjela sa svoga mjesta, ali je li ono...? Naprezala sam oči, gledajući prema kući. Da, to je doista bio on, izlazio je kroz balkonska vrata ruku punih... o, mili Bože... o, Isuse. Ne!
Ispustila sam škare i potrčala prema njemu. S mukom je ko¬račao preko terase, pušući i sopćući, povlačeći za sobom deset, možda čak petnaest Roseinih šezdesetak centimetara visokih, veličanstvenih, rijetkih amarilisa.
- Maxe! - kriknula sam, preskačući stube koje kao da su pro¬padale poda mnom. - Maxe, što si učinio!
- Našao sam ih u stakleniku. - Ponosno se smiješio. - Sve sam ih ubrao, mama, sve osim jednog, koji mije izgledao malo gadno. Guba su, je je`l? A ima ih još puno na podu unutra.
- O, Maxe - zastenjala sam, uhvativši se za glavu i užasnuto promatrajući pokolj: predivne, ružičaste cvjetove u obliku truba na okljaštrenim stabljikama debelim poput poriluka, koji su le¬žali na kamenom podu. - O, dragi, ne u kući, samo u vrtu!
- Ali baka to nije rekla - ustrajao je. - Nikad to nije rekla! I mislio sam da će ti se sviđati. - Oči su mu se napunile suzama.
- Ma sviđaju, sviđaju mi se - rekla sam, u tom trenutku uhva¬tivši užasnut pogled Davida Mortimera, koji je izišao iz radne sobe na terasu vidjeti što se događa.
- Ali i baki su se sviđali - mračno je dometnuo, promatrajući ogromne biljke iščupane u naponu snage. - Uzgajala ih je skoro tri godine. Bili su njezin ponos i radost.
- O, Davide, pošizit će - preplašeno sam prošaptala.
- Samo malo. - Skinuo je slamnati šešir i počešao se po gla¬vi. - Kako ti je palo na pamet ubrati ih, Maxe?
- Mama pravi cvijeće za crkvu pa sam mislio da će biti lijepo — izazovno je uzvratio.
- O tome nema dvojbe.
- O, Bože, Davide, što ćemo sad? - zacviljela sam, kršeći ruke.
- Priznati što se dogodilo, rekao bih. - Ponovno je stavio šešir na glavu. Mudro se potapšao po čelu. - Ništa nam drugo ne preostaje.
- Nama? - skiknula sam, puna nade.
Nasmiješio se. — Pa čuj, tebi će oderati kožu, sto posto, a nije sigurno ni da ću ja dobro proći, ali ako odvažemo šanse, mislim da su moje bolje od tvojih. Dođi, mali Maxe.
Bio je u pravu. Bilo je, međutim, zanimljivo što on to zna. Što je svjestan da sam ja. persona non grata.
- Ali - misliš li da bi i Max trebao ići? - Tjeskobno sam po¬gledala u sina, kojem nije ni padalo na um drhtati od straha, kao što bi Ben činio, nego je izbacio bradu i ponovno prkosno ustvr¬dio: — Ali divni su, mama. Pogledaj ih samo, bit će savršeni.
- Mislim da bi bila dobra ideja povesti jednog predstavnika obitelji, što kažeš? - kazao je David, kiselo se osmjehujući. Re¬kavši to, zgrabio je Maxa za rame, čvrsto ga okrenuo i potjerao natrag kroz balkonska vrata, prema jutarnjem salonu.
Teško sam gutnula, promatrajući ih kako odlaze. Hvala Bogu na Davidu, pomislila sam i nesigurno spustila stražnjicu na sto¬lac od kovanog željeza. Bio je dobar čovjek, nedvojbeno. Bilo ga je korisno imati uza se u doba krize. Zgranuto sam se zagledala u krvoproliće pod svojim nogama. Iznenada sam poskočila i od-skakutala kroz balkonska vrata u radnu sobu. Nisam željela biti suviše blizu tom cvijeću, suviše povezana s njim kad Rose dođe u inspekciju. Umjesto toga, zavukla sam se iza teških, zelenih zastora i grickala nokat. Ne može se baš reći da sam se skrivala, shvaćate me, ali sam... pa, povukla sam se u zaklon.
Cijelu sam vječnost grickala nokat, osjećajući se kao četrna-estogodišnjakinja, čekajući Davidov povratak. Naposljetku sam začula korake. Provirila sam iza zastora, ali — o k vragu, ne, krivi smjer - ugledala sam Jacka. Velikim je koracima prešao preko šljunka, prošao pokraj vodoskoka i uputio se prema dvorištu s konjušnicama, gdje su stajali automobili. Brzo sam se zavukla iza zavjese, a kad sam bila sigurna da je otišao, ponovno sam proviri¬la. Sad mi je bio okrenut leđima i činilo se da je spreman za odla¬zak. Nosio je spakiranu kožnu putnu torbu, s platnenom jaknom provučenom kroz ručke. Možda opet ide u London, na sastanak s izdavačima, pomislila sam. Ili možda s Pascale? Ili potpuno napušta Netherby? To bi mi bilo olakšanje, ne bi mi stalno disao za vratom, ne bi pratio svaki moj pokret; no ipak, besmisleno ali istinito, osjetila sam kako me preplavljuje žaljenje. Zagrizla sam usnu promatrajući njegovu visoku, uspravnu priliku, njegove cr¬venkaste kovrče što blistaju na suncu, dok je pun samopouzdanja koračao prema automobilu u dvorištu. Kad sam se naslonila na staklo, pitajući se zašto sam se za ime svijeta uznemirila, balkon¬ska su se vrata širom otvorila od moje težine. Jack se okrenuo, točno na vrijeme da me vidi kako posrćem prema van. Ponovno sam uskočila u sobu, šmugnula iza zastora i sakrila se u naborima svilenkastog platna, rumena od bijesa. O, Bože. O, Bože. Sad sam dakako trebala izaći, objasniti zašto se šuljam iza zastora, ali... Kad sam se konačno pojavila, on je već otišao. Zakoračila sam na terasu i zapiljila se u prazan prostor u dvorištu, gdje je donedavno stajao njegov automobil, i osjetila sam se blesa¬vo. Trenutak poslije pojavio se David s Maxom. Ovaj je drugi izgledao možda malo manje prkosno, ali je zato onaj prvi imao izraz olakšanja na licu.
- Nije bilo tako strašno - rekao je, olabavljujući kravatu. -Mislim, histerizirala je, naravno, malo je vikala i bjesnjela i ču¬pala kosu, ali shvativši da je to učinio Max, e pa... — Osmjehnuo se i s očiglednim olakšanjem smjestio se u stolac. - Čini se da tvoji dječaci ne mogu učiniti ništa pogrešno.
- O, hvala Bogu! - Prošla sam rukom kroz kosu. -Ja, s druge strane, ne mogu učiniti ništa ispravno - potišteno sam dodala, sjedajući na rub stolca nasuprot njemu. — Ipak, i ja bih bila izvan sebe od bijesa kad bi netko razbio sve moje tanjure s azijskim fazanima. Lijepo od nje što je hrabro primila poraz, ako jest. Misliš li da bih sad trebala otići porazgovarati s njom?
- Hm, ne - nervozno je uzvratio. - Možda bolje ne. Pusti da se malo slegne.
- Aha, dobro. - Progutala sam knedlu. — Ma puno ti hvala, Davide, što si nas izvukao iz kaše. To ti nije bila dužnost.
Ne po prvi put upitala sam se što David vidi u toj obitelji. To je uvijek zbunjivalo Neda, koji nije shvaćao zašto se tako prili¬jepio za njih. Ali s druge strane, s obzirom da nije imao vlastitu obitelj, možda je uživao u tim malim dramama. U usponima i padovima obiteljskog života.
Nasmiješio se i ispružio noge. — Bilo mi je zadovoljstvo. Kad smo već kod toga, niste prvi Fellowesi koje sam danas »izvu¬kao iz kaše«.
-O?
- Jutros mi je u selu, dok sam dolazio ovamo, pristupila Vi¬olet. Dotrčala je do mene ispred pošte, a bila je u užasnom sta¬nju. Kosa joj je stršala, crni joj je grudnjak izvirivao iz košulje, na hlačama je imala kravlju balegu, njezin uobičajeni modni izričaj...
Zahihotala sam. - Naravno.
- Bez daha mi je ispričala kako joj dodijavaju svi muškarci u okolici. Izgleda da je svi muškarci iz lokalnih auto-salona ne¬prestano gnjave, ne žele je pustiti na miru. Stalno je nazivaju.
- Muškarci iz auto-salona? Nazivaju Violet? Ali zašto?
- Ma onda sam nazvao jednog mjesnog trgovca automobili¬ma i raspitao se o čemu se radi, a on mi je kazao da je ona za¬pravo naručila auto i platila ga, a on joj ga jednostavno pokušava dostaviti. Onda sam nazvao ostale i svi su imali istu priču. Čini se da je Violet, nakon što je skršila escorta, naručila ni manje ni više nego osam jednakih toyota roadstera - to je igrom slučaja prilično gala model džipa, koji obično voze pop zvijezde u us¬ponu i frizerke - od isto toliko različitih auto-salona.
- Majko mila! Pa je 1' ih platila?
- O, da. Svi su čekovi izgleda naplaćeni i svi auti stoje u dvo¬rištima i čekaju da ih se odveze. Proveo sam veći dio prijepod-neva tražeći povrat novca. Svi su trgovci bili puni razumijevanja. Čak šarmantni.
- Ali kako je, za ime svijeta, nabavila toliko novca?
- O, tetke plivaju u novcu. Nikad nisu ni takle zaklade koje im je uspostavio Archiejev otac. Prave su škrtice. Za razliku od ostatka ekipe - sumorno je dodao. - S obzirom na svoje pona¬šanje, Pinkie i Lavinia morat će biti jako oprezne. - Namignuo mi je. - Možda će na kraju čak morati potražiti posao. Što se Rose tiče, ona harači po Archiejevom dijelu. - Zastao je i za-zveckao sitnišem u džepu, izgledajući iskreno zabrinut. — Al' što se može. Neću se začuditi budu li je banke uskoro stjerale u kut, a Archie, naravno, nema pojma ni o čemu. Ona upravlja financijama, on se ne snalazi s novcem. - Namrštio se je, po¬gleda uperenog u vlastite hlače.
- Ali - kako to sve znaš?
- Hmm? - Podigao je pogled. - O Bože, jesam li bio stra¬hovito indiskretan?
- Ne, ne, samo mi je palo na pamet.
- Pa Jackova je majka upraviteljica zaklade. A ona mije slučajno stara prijateljica. Jack ne bi širio tračeve, ni slučajno, nije on takav, ali... ma neki dan mi je tiho iznio nekoliko razloga za zabrinu¬tost, dok smo pijuckali viski sa sodom. Cuo je to od svoje mame.
Jackova majka. Dakako. Archiejeva sestra. Čekala sam. Bilo bi mi drago saznati još koju pojedinost, ali imala sam osjećaj da ni David ne voli tračeve. Imala sam osjećaj da mu se čini kako se već i suviše izlanuo. Ustala sam. Osmjehnula sam se. - Eto, Davide, još jednom hvala. Doista ne znam što bismo učinili bez tebe. Kako se kaže, Maxe? - Uhvatila sam ga za ramena.
- Hvala — mrzovoljno je promrmljao, šutajući kamenje.
- Bilo mi je zadovoljstvo. Ali nemojte sad pustiti da te mon¬struozne biljke propadnu. Sad kad ih već imate, mogli biste ih odnijeti u crkvu.
- O, misliš? - Sumnjičavo sam pogledala prema podu.
- Zašto ne? Na taj će način barem Rose imati nešto od toga. Zamisli, cijelo će selo misliti da je ljubazno darovala tri tuceta amarilisa, koje je uzgojila specijalno za crkvu. Siguran sam da Će se ona držati te priče, dok će u sebi škrgutati zubima i pri¬siljavati se da se smiješi u prvom redu. O, mislim da sutra oba¬vezno treba otići na misu u jedanaest sati, što kažeš? Ni u kom je slučaju ne smijem propustiti! Hajde, pomoći ću ti. - Rekavši to, sagnuo se i podigao pregršt cvjetova. Smiješeći se od uha do uha, odlučno je krenuo prema dvorištu, kako bi ih stavio u prtljažnik moga automobila. Na trenutak sam zurila u njega, a onda - ma, k vragu! I ja sam podigla pune ruke cvijeća i kre¬nula za njim.
Pola sata poslije jezdila sam prema crkvi automobilom koji |e izgledao poput pogrebnih kola, pretrpan cvijećem. Svi moji pokušaji da nagovorim dječake da mi se pridruže bili su neu¬spješni, ali s obzirom na moje tanke živce i rastuće uzbuđenje zbog večernjih planova, možda je bilo i bolje tako. U mislima brzinski prolazeći kroz svoj popis obveza, posegnula sam za mobitelom i nazvala Jess. Iznenada mije palo na um da bi bilo tipično za Rose nazvati Jess i provjeriti jesam li tamo. Kako bi me uhvatila u laži.
-Jess? Bok, ja sam.
- Lucy! Kako je?
- Dobro, i slušaj Jess, namjeravala sam te nazvati i pitati za Henryja, ali...
- O, dobro je, puno mu je bolje - ushićeno me je prekinula. -Da, ma ne, skroz je prebolio, hvala ti. Sad je zapravo predivan. U preslatkom je razdoblju života.
- O! Dobro. - Znači, nije odvratno zahtjevan dvogodišnjak. Čovječe, zvučala je veselo. — A, hm, Jamie? - bojažljivo sam upitala. Je li još uvijek na putu, upitala sam se. Je li još uvijek nitkov? No morala sam proći kroz taj obred. Morala si je barem malo skinuti teret s pleća, kuknjavom.
- Božanstveno - prela je, za razliku od inače.
- Sto? - namrštila sam se. - Znači, nije lažljivi prevarant?
- Ne, ne, zapravo je divan i krasan. Ludo smo zaljubljeni jedno u drugo.
-Jess!
- Znam - zahihotala je. -Jezivo, ha?
- Ali - kako se to dogodilo?
- O Bože, duga priča, zapravo bi mi bilo prilično neugodno ispričati je, jer me baš ne prikazuje u najboljem svjetlu, ali - ma k vragu, nema veze. Tebi mogu reći.
- Baš tako, meni možeš reći! Sto je bilo?
- Ma neki dan sam ga slučajno čula kako priča na telefon. Bio je na katu i nije znao da sam došla kući, a razgovarao je s Philom - znaš, svojim pajdašem s posla - i jadao mu se, što nije nimalo tipično za Jamieja. Baš sam se vratila iz samoposluge i čula sam da gore s nekim žustro razgovara pa sam tiho spustila vrećice na prag, prišunjala se i prisluškivala ispred vrata. Bilo je smiješno Lucy, potpuno besmisleno. Naklapao je o tome kako misli da ga varam, jer sam jako hladna i čudna prema njemu - možeš li to zamisliti? Blesan jedan! Odakle mi vremena, ili možda bolje rečeno — odakle mi volje?
- A razlog što si bila hladna i čudna - uzdahnula sam -jest to što si mislila da on tebe vara. Ti si blesava, Jess.
- Znam - složila se. - Rekla sam ti da me ne prikazuje u najboljem svjetlu. Ali i on je bio kriv, pomalo. Pomisli samo, cijelo smo to vrijeme kružili jedno oko drugog ko sumnjičavi morski psi, provjeravali smo jedno drugom džepove ne bi li naš¬li zalutale telefonske brojeve, preturali smo jedno drugom po novčaniku tražeći račune restorana, a da nisam čula taj njegov telefonski razgovor, to nikad ne bi izašlo na vidjelo. Ne komu¬niciramo, kužiš, u tome je naš problem. Ne kažemo jedno dru¬gom što mislimo. Valjda smo previše ponosni, ali — o, čovječe, što sad nadoknađujemo izgubljeno vrijeme! Iskreno ti kažem, Lucy, jako nam je dobro! Sad se zaista sjećam zašto sam se udala za njega, zašto sam se uopće zaljubila u njega!
- Naravno da se sjećaš - nepokolebljivo sam uzvratila. - Jer on je predivno, prekrasno biće. Uvijek sam ti to govorila.
- Jesi - ponizno je priznala. - A ja te nisam slušala.
- O, Jess, pa to je divno. Znači - sve se sredilo! - Doista sam to mislila, to je doista bila divna novost! Pa zašto sam onda osje¬tila žalac ljubomore? Nije li i moj život bio divan? Naravno da jest. Imala sam svoga Charlieja! Iznenada sam se sjetila zašto sam je nazvala pa sam joj ispričala u čemu je štos. Gdje ću za¬pravo biti. I gdje bih trebala biti, to jest kod nje.
- Što — znači želiš da lažem? - hladno me je upitala.
- Ne! Ne moraš lagati, Jess, nitko te ništa neće pitati, za ime svijeta. Samo si pokrivam leđa. Samo za svaki slučaj. Ali nitko neće pokucati na tvoja vrata i zatražiti da me vidi.
-To ne sliči na tebe, Luce. Da se šuljaš okolo. Da spletkariš.
- Ma to je... o, za ime Božje, Jess, nemoj mi sad tu propovi¬jedati! Rekla sam ti, to se neće dogoditi. Samo... ma znaš, ako me dječaci zatrebaju. Pomislila sam, ako nazovu, možeš li reći da sam upravo skoknula van ili tako nešto. Ne želim da me Ben radi nečega nazove, a da ti kažeš da nemaš pojma gdje sam, ni¬šta drugo. - Postalo mi je vruće, znojila sam se. Iznenada sam se osjećala loše. Zašto sam je nazvala? Bilo je malo vjerojatno da će Ben nazvati, zašto sam se zamarala time? Sad će mi samo pokvariti moje divne planove.
- Nema veze, Jess - brzo sam dometnula. - Vidim da te stav¬ljam u nezgodan položaj. - Zaustavila sam automobil ispred crkve. - Zaboravi.
- Naravno da neću zaboraviti. Naravno da neću dopustiti da se Ben uplaši i zabrine i da se pita gdje si. Ako nazove, reći ću da si skoknula van, ali slušaj, Luce...
Slušala sam. Ali držala sam telefon prilično daleko od uha. Zapravo nisam mnogo čula. Kad je završila, ponovno sam ga približila uhu. - Dobro? - rezimirala je. — Razumiješ to, zar ne?
- Naravno da razumijem - složila sam se.
- Znači, budi oprezna.
- Naravno da hoću, dovraga! - prosiktala sam. Pobogu, pa što sam ja, šestogodišnjakinja?
- Ma poznam te i — o! Moram ići, netko je na vratima. Ja¬mie je svratio na ručak pa... ovaj... - zahihotala je. - Znaš već. Čujemo se uskoro, Luce, može? Ljubim te.
Osjećajući se jadno, kimnula sam glavom. - Ljubim i ja tebe.
Oštro sam sklopila mobitel. Zapiljila sam se u njega. Bože, ko¬me trebaju prijatelji, ogorčeno sam pomislila. Kome oni trebaju?
Pogrbila sam ramena i krenula uskom šljunčanom stazom prema crkvenim vratima. Unutra je prevladavao onaj vonj vlaž-nog kamena, ulaštenog poda i svijeća koji u čovjeku budi us¬pomene, kao i neizbježna tuga koju uvijek osjetim kad pognutu uđem u crkvu. Čekala sam da se teška, okovana vrata nježno zatvore za mnom i duboko sam udahnula. Gore, u blizini oltara, Mimsy Compton-Burrell već je bila vrijedna; pažljivo je skuplja¬la vaze s gotovo potpuno usahlim cvijećem u zelenkastoj vodi i žurnim ih korakom odnosila u sporednu prostoriju.
- Zao mi je što kasnim - povikala sam, pribravši se i požuriv-ši prolazom. Slijedila sam je u malu sakristiju obijeljenih zidova s visokim prozorom s rešetkastim zaslonima i dugim stolom punim vaza i zelene spužve. - Baš lijepo od tebe što si mi došla pomoći. Bila bih potpuno izgubljena da sam sama.
Nasmiješila mi se s druge strane stola i odgurnula tešku, pla¬vu kovrču koja joj je padala u oči. — Ne bi, snašla bi se. Ali nije mi bio problem, nisam imala drugog posla danas pa - majko mila! — Umuknula je usred rečenice. - Sto ti to imaš?!
- O! - napravila sam grimasu i bacila ih na pod. - Roseinu cjelokupnu zbirku amarilisa.
- Ma to vidim, ali... pobogu! Nije li to malo pretjerano? -Zurila je u cvijeće, zaprepaštena. - Kako to?
- Max ih je ubrao - uzdahnula sam. - Mislio je da mi poma¬že. Davao je svoj doprinos za Boga.
- O! — Ruka joj je poletjela prema ustima. - Rose je sigurno puknula! Uzgojila ih je iz lukovica, je 1' tako?
- Nemoj — zastenjala sam, umorno odmahujući glavom. - Ne¬mam pojma. A kako sam skroz-naskroz kukavica, nisam čak ni svjedočila njenom »pucanju«. Prepustila sam to Davidu Mor-timeru, koji je mislio da bi bilo mudro objašnjavanje prepustiti njemu i Maxu. Jadno, zapravo. Trebala sam se suočiti s njom. Ne znam što se u zadnje vrijeme događa s mojom duhovnom snagom
rekla sam, osjećajući se kukavno. — Ozbiljno se raščehala. - Po¬digla sam nekoliko tih prokletih cvjetova i rasprostrla ih po stolu.
- Glupost - odlučno mi se usprotivila. - Bila si potpuno u pravu što se nisi uplela. Znaš kakva je Rose kad su u pitanju mali dječaci, posebice tvoji. Ne, bilo je puno pametnije prepu¬stiti govor malome Maxu. Isto je bilo i kad su Ned i Hector bili djeca, nije bilo šanse da učine nešto krivo, a Lavinia i Pinkie nisu morale ni postojati što se nje ticalo, osim da bi pomagale Joan postaviti stol. Gdje je Lavinia, kad smo već kod toga? Pre¬ko telefona je zvučala strašno uzbuđeno.
- Ima seksi spoj - rastegnula sam usne u iskrivljen osmijeh, zadivljeno promatrajući kako spretno barata s ogromnim cvije¬ćem, slažući ih u kristalnu vazu u koncentričnim krugovima.
- O! - Zastala je. - S kim? Ne valjda s onim jezivim lakrdi-jašem, Rochester-Clarkeom?
- Ne, nego s nekim po imenu Roddy Taylor?
- O, Roddy Taylor! O, Bože, htjela sam se narugati, ali on je zapravo prilično mio. Rochester-Clarke je jeziv. Jednom sam napravila grešku i izašla s njim — ma zapravo nekoliko puta, oči¬to sam bila očajna — a on me je vodio u sve te stvarno elegantne restorane. Bilo je to davno, dok sam bila u Londonu i dok sam stalno bila siromašna i gladna. Nije mi se sviđao, ali na kraju sam osjećala toliku grižnju savjesti što mu se rugam pa sam po¬mislila da bih trebala — ma znaš već.
- O, Bože - zahihotala sam. - Sjećam se tog osjećaja. Gro¬zno! Dakle, jesi li?
- Pa jedne sam ga večeri pozvala u svoj stan i mislim da smo oboje prešutno znali da bi moglo biti akcije. Čak sam se po¬nudila napraviti mu večeru - ludost! U svakom slučaju, pojavio se zajedno s torbom, što je po mom mišljenju bilo malo suviše znakovito, u koju je stavio sve što mu je trebalo za noćenje kod mene: pidžamu, četkicu za zube, papuče, paketić žitarica za do ručak i - ne zezam se -jednokratni prekrivač za wc dasku.
- Ne! - vrisnula sam. - Za strastvenu noć?
- Ma naravno da nikad nije došlo do toga. Jednostavno se nisam mogla prisiliti. - Zamišljeno je stisnula oči. - Mislim da je presudna bila kombinacija žitarica i prekrivača za dasku. Kao da bi jedno neumoljivo dovelo do drugoga. Mislim da sam se zamislila kako polijevam vodom cijelu kupaonicu nakon što je on eksplodirao u njoj. Nije baš seksi pomisao.
Vrisnule smo od užasa, a zatim si brzo prekrile usta. Činilo se nekako neprimjerenim grohotom se smijati u crkvi, ali bilo je i lijepo. Bio je to onaj poznati, ugodni, prijateljski zvuk ženskog smijeha. Promatrala sam je kako stručno puni kristalne vaze, vješto stavljajući duge stabljike u pozadinu, a kratke naprijed, mlohave ovamo a uspravne onamo; radila je to s lakoćom i bez napora. Ali dakako, ona je imala uspješnu tvrtku koja se ba¬vi upravo takvim stvarima, organizacijom otmjenih vjenčanja. Dok je radila, plava joj je kosa padala u vesele, zelene oči. Bilo mi je drago što je ponovno vidim. Zaključila sam da se trebam češće viđati s njom. Upoznati njezine prijatelje. Kladim se da ih ima brdo, zavidno sam pomislila.
- Dakle, kako se zabavljaš ovdje, Lucy? - upitala je, kao da mi je pročitala misli. - Čula sam da radiš kod Kita Alexande-ra, ali to ti baš neće značajno doprinijeti društvenom životu, je 1' tako? Pretpostavljam da umireš od dosade, nakon života u Londonu, zar ne?
-Još ne - oprezno sam odgovorila. - Naposljetku, tek sam kratko ovdje, ali vidim da bi moglo biti - ma znaš. Malo mir¬nije nego tamo.
- Malo mirnije! Slušaj — rekla je, zastavši kako bi mi mah-nula cvijetom ispod nosa. - Vjeruj meni, koja dobro poznajem ovaj komadić zemlje, tu se ne događa ama baš ništa. Situacija je beznadna, osim ako obožavaš zastrašujuće službene večere na kojima se žene isključuju iz ozbiljnih muških razgovora, ili ako voliš igrati bridž ili vist. Jedina ti je nada lokalni disko u Portaberryju.
- Je 1' dobar?
- Ako si sklona bubuljičastim momčićima ispod sedamnaest godina, super je. Kažem ti, Lucy, ovdje nikad nećeš upoznati muškarca. Morat ćeš povremeno skoknuti do Londona i tamo pronjuškati.
- O, ali ja već jesam - radosno sam uzvratila, ne mogavši odoljeti. - Mislim, upoznala sam nekog. I totalno je božan¬stven, al' moram priznati da sam ga doista prvi put zapazila u Londonu.
- Stvarno? — Oči su joj se razrogačile. Na trenutak je prestala aranžirati cvijeće i s divljenjem se zagledala u mene. - Brza si, nema što. Zadivljena sam. A kad te bolje upoznam i kad bude¬mo zajedno pile vino, još ću malo ispipati o čemu se radi - za¬dirkivala me je. - Ali zasad te samo molim da mi kažeš da nije Kit Alexander?
Zapiljila sam se u nju. - Ne, nije — polako sam odgovorila. -Ali mogu ti reći da mi je u jednom trenu, samo na časak, palo na pamet da nije loš. Ma bilo je to samo apstraktno razmišljanje, naravno. Pomislila sam kako je strašno drag, a ujedno ispunjava mnoge uvjete. Što mu fali?
- Ma ništa — brzo je rekla, ponovno se uhvativši paprati. -Potpuno si u pravu, drag je. I kao što si već shvatila, strašno je mio. Samo što... - oklijevala je. - Ma ima jedan osoban pro-blemčić s kojim sam, bojim se, kao Julijina prijateljica, oduvijek bila upoznata. Ne mogu to razglasiti na sva zvona.
-Tko je Julija?
- Njegova žena. Bivša žena, bolje rečeno.
- O! Aha! - Sva obuzeta njezinom pričom, spustila sam cvi¬jeće. - Bože, uvijek sam se pitala što se dogodilo s njom. Kako to misliš, ne možeš razglasiti na sva zvona? Kakva je bila? Je 1' ga stvarno ostavila zbog vodoinstalatera?
- O da, doista jest, ali tek nakon što se mnogo godina suzdr¬žavala od takvog postupka. Znaš... — borila se sa savješću. — Uh, vjerojatno ti ne bih trebala reći. No s druge strane, svi su sasuli paljbu na Juliju kad je otišla - svi su mislili da je prava kučka - a to je bilo strašno nepravedno, jer nije u njoj bio problem. Riječ je 0 tome... Kit je impotentan.
- O! - Zurila sam u nju. Zatim sam se namrštila. - Ma daj, Čekaj malo, nikad ne mogu zapamtiti. Znači li to da ne može imati djece ili da mu se ne može dignuti?
- Taktično se izražavajući, ovo drugo, što dakako pretpostav¬lja i ono prvo. No usprkos tome u prvim su godinama uspjeli dobiti dva sina.
- O, Bože. Ali poslije... ništa od seksa?
- Ništa od seksa, točno, premda se ne može reći da nisu po¬kušavali. Oboje. Jadna Julia postavljala se na trepavice da posta¬ne seksi mačkica i zapali Kita, a te joj stvari inače baš ne leže. U srcu je glasna cura, sportski tip, voli konje i nema joj ništa draže od muvanja po konjušnicama u trapericama i gumenim čizmama, ali kad je shvatila da ga to ne uzbuđuje - izgleda da je djelovalo upravo obrnuto - krenula je u teretanu. Oblikovala je tijelo, kvarcala se od glave do pete, redovito je išla kod pe¬dikera, a ako bi je čovjek nazvao, nikad je ne bi bilo kod kuće, ali ne zato što bi jahala, nego zato što bi premetala po odjelu s negližeima u John Lewisu ili nekoj drugoj robnoj kući. O, Bože, kako se samo dotjerivala za njega. Bila je zavodnica u prozirnom kombineu, vamp, sado-mazo dama, sve što bi čovjeku moglo pasti na pamet. Sva drhtureći izjurila bi iz kupaonice spojene sa spavaćom sobom, zajedno s Kitom, a onda bi se puna žudnje bacila na krevet, plešući i visoko zabacujući noge samo za njega, željno iščekujući da on iz gaćica izbaci željeznu šipku, čvrstu i krutu, kad ono — o! O, ne. - Podigla je savinuti mali prst.
— O, Bože. - Suspregnula sam hihot. — Baš depresivno. Zna¬či, nikad se ne bi dogodilo?
— Ma bi, jako rijetko, ali uvijek u najnezgodnijem trenutku. Julia se znala šaliti da bi se mirno šetuckala Sainsbury'sem kad bi je Kit iznenada nazvao na mobitel, vičući: Draga, brzo, digao mi se! Ona bi ostavila kolica za kupovinu i izjurila na ulicu, sik-ćući: Zaveži ga za moj jahaći bič, dolazim odmah! — Uzdahnula je. - O ne, ne može se reći da se nije trudila, zapravo su oboje davali sve od sebe da spase taj brak. Dajem im čistu desetku iz kreativnosti. - Skupila je oči i zagledala se u daljinu. - Da, goli je kroket jedno vrijeme bio pravi hit, sjećam se. Premda Julia baš nije bila oduševljena. Pričala mi je da joj je bilo prilično hladno onako goloj na hladnoj, zamrznutoj ledini, posebice kad se uz¬me u obzir da pola sela vidi njihovo imanje u Framptonu. No Kit je uporno tvrdio da pravi položaj i zamahivanje batom čini čuda za njegov libido.
— Ne čudi me. Ako to nije moglo upaliti, ništa nije. Pobo¬gu, nije onda ni čudo što se odlučila za dosadni, klasični seks s običnim radnikom.
— Tako nekako. Stigao je jednog dana u radnom kombinezo-nu, izveo čuda sa sifonom, a ona se više nikad nije osvrnula za sobom. I kao što si rekla, čovjek je ne može kriviti. - Uzdahnula je. - Tako da naš Kit i nije neki zgoditak, premda je teško sresti tako dragog i milog muškarca. - Pomalo se ironično osmjeh¬nula. - Dakako, nekim bi ženama zaklecala koljena od sreće
na pomisao da neće biti seksa. Što — nikad više? Obećavaš? Ali naša Julia nije bila takva. Fizički joj je odnos bio važan. — Lu¬kavo me je pogledala. — Hajde, dakle. Nije Kit, sreća tvoja, pa
o kome se onda radi?
Zarumenjela sam se i dohvatila najbliži amarilis kao podršku. Oklijevajući, vrtjela sam ga u rukama. U uobičajenim okolno¬stima, da, svakako bih joj rekla, bila je veoma mila i vesela, ali iz očiglednih razloga... Ugrizla sam se za usnu.
Blago me je gurnula laktom. — Ne brini, vidim da je sve još prekrasno novo i dragocjeno i da još uvijek ne želiš odati nikakve pojedinosti. Samo guram nos gdje mu nije mjesto, kao i obično. Naslijedila sam to od svoje majke. Njen je dalekozor vječno bio uperen u teren za kroket u Framptonu. O - hej, hej! - Zastala je kad se izvana začuo nestrpljiv zvuk automobilske trube. - To je za mene. — Zaobišla je stol i, s obzirom da su joj ruke bile pu¬ne zelenila, nogom otvorila vrata sakristije, tako da smo vidjele unutrašnjost crkve. Vani su se zalupila vrata automobila. Začuli su se glasovi, još jedan veseo zvuk sirene, a zatim brzi koraci.
- Napokon. - Mimsy je pogledala na svoj ručni sat. — Bila je na zabavi — objasnila je - a ja sam znala da ću ti ovdje pomagati pa sam zamolila jednu od mama da je doveze ovamo.
- Doveze koga? — upitala sam kad su se crkvena vrata širom
otvorila, a do nas dopro oštar nalet vjetra.
- O, zar ti nisam rekla? Moju kćer. Bog, dušo!
Crkvena vrata zalupila su se iza nje, a vjetar je podigao u zrak sve papire s crkvenim pjesmama u stražnjim redovima, poput jata konfeta. Trenutak poslije od kamenih su ploča na podu odjeknuli zvuči dječjeg trčanja. Jurcajući središnjim prolazom, dok su joj pletenice vijorile oko glave, povlačeći za sobom jaknu od flisa - pred našim se očima pojavila Ellen.

DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE

Bok, draga, kako je bilo? - Mimsy se nasmiješila kad je Ellen utrčala u sakristiju.
- Stvarno super, mogu ti reći. - Doklizala je do drugog kraja drvenog stola, uhvativši se za njega kako bi se zaustavila. - Mi¬slila sam da će biti djetinjasto, glazbene stolice i te stvari, ali nije. Imali smo genijalnog mađioničara koji je imao zečeve pa čak i bi¬jele miševe, a onda je Pollyn tata pekao prase na ražnju. O da, i svi smo na poklon dobili vrećice s ludilo slatkišima, vidi! - Iz šarene je vrećice izvukla ogroman tvrdi slatkiš u obliku kugle i utrpala ga u usta, cereći se. Zatim je pogledala u mene i ispljunula ga u ru¬ku. - O, bok! - iznenađeno je rekla, trepćući kroz stakla naočala.
- Bok! - bez daha sam uzvratila. Povraćalo mi se. Kad sam je vidjela kako se klati kroz prolaz, ozbiljno sam pomislila da bih trebala preskočiti stol i pobjeći prije no što ona stigne. Sa¬mo trenutak prije mogla sam hladno proći pokraj nje i odjuriti u daljinu, ali sad više nije bilo izlaza. Prepoznala me je i sad sam stajala tamo, zarobljena u sakristiji, s njom i - o, Bože mi¬li! Užasnuto sam pogledala Mimsy, ili bolje rečeno Mirandu. Piljila sam u nju. Nisam se mogla suzdržati. Oklijevala sam. Je li to doista bila ona? Supruga? Buduća časna sestra? Pretjerano pobožni tip, vjerski fanatik meke plave kose, veselih zelenih očiju i zaraznog hihota? Gdje je ostavila košulju od kostrijeti, za ime svijeta? Kandilo? Pobogu - ova je cura bila odjevena u tirkizni prsluk i kapri hlače. Više je nalikovala na Kate Winslet nego na Isusovu zaručnicu!
- Vas dvije se poznate? - iznenađeno je upitala Mimsy. Piljila sam u nju, kao skamenjena. Otvorila sam usta, ali ni¬sam mogla prozboriti.
- Da, upoznale smo se u Londonu, kad sam bila s tatom. Ona radi za njega, je 1' tako? Radiš neka istraživanja ili tako nešto, je 1'? - Pogledavala me je sitnim plavim očima.
- Tako je - izustila sam, konačno uspjevši progovoriti, ali jed¬va se usuđujući koristiti riječi. Čvrsto stisnute, oznojene šake dr¬žala sam uz tijelo. - Ali -ja, ja... nisam vas povezala — promucala sam, a zaprepaštenje je u meni na trenutak pobijedilo strah. - La-vinia je rekla da se prezivaš Compton-Burrell, a Ellenin otac je...
- Fletcher, da, tako je, i ja se tako prezivam otkad sam se udala za njega, ali rijetko kad koristim to prezime. Compton-Burrell mi je uvijek bilo službeno prezime, a mogu ti reći da mi osigurava puno više poslova na otmjenim vjenčanjima no što bi bio slučaj da se predstavim kao Fletcher. — Nasmiješila se. -Sviđa im se i Mimsy, odražava pripadnost višoj klasi i strašno je djetinjasto, znaš, s obzirom da svi oni imaju nadimke kao što su Spanker i Crumpet . No Charlie ne podnosi taj nadimak, kaže da je pretjerano slatkast pa me uvijek zove Miranda. Ali baš je neobično što se poznate! Nije mi rekao.
- Ma vjerojatno ni on nije povezao - promrmljala sam. Znoj me je peckao, bližio mi se napad panike. Čeznutljivo sam po¬gledala prema vratima.
- Da, ali i dalje ne razumijem. S Ellen si se upoznala u Londonu?
- Da, u tatinom stanu - oglasila se njezina kći.
- U vašoj kući u Chelseau, točno — brzo sam gaknula. Nije mi se sviđao naziv tatin stan. — Imali smo... sastanak vezan uz istraživanje. BBC ga je organizirao, znaš. -Nesigurnim, sitnim koracima obilazila sam oko stola i oprezno pogledavala dijete, koje me je pomalo suviše pomno motrilo i sprječavalo mi uz¬mak kroz vrata.
- Istraživanje! Čovječe, Charlie je počeo raditi pompozne stvari. Sjećam se dana kad je jednostavno sjedio za kuhinjskim stolom i škrabao scenarije. Kakav mu to materijal treba vezan uz istraživanje?
- O, mama, strašno je cool, ona se bavi životinjama, je 1' tako?
- Ellen mi se razdragano nasmiješila. - Radi na nekoj emisiji, nešto ko Spasite Ijubimce!
Mimsyne su se oči razrogačile, što je bilo sasvim razumljivo.
- Doista! Čovječe, nisam imala pojma. Lavinia je rekla da se baviš antikvitetima, a i radiš za Kita pa sam pretpostavila...
- To mi je sporedna aktivnost - bez daha sam dometnula.
- Što, antikviteti? Ili istraživanje za BBC?
Zurila sam u nju. Usta su mi se osušila. - Antikviteti. Hoću reći - istraživanje. Oboje. Oboje je - ma zapravo mi je oboje jednako drago. Znaš, nikad ne mogu odlučiti što mi je draže pa nekako paralelno guram i jedno i drugo.
- Paralelno guraš! - Zadivljeno je spustila amarilis. - Bože, ka¬ko glamurozno. AF nikad ne bih pomislila da je to moguće. An-tikviteti i životinje nemaju baš puno dodirnih točaka, je 1' tako?
Svaka vena ispunjavala mi se strahom; svaka pora moga tijela praskala je i prštala od straha.
- O, ne bi vjerovala - graknula sam. - Živo je čudo kako se neke stvari savršeno spanđaju. - Gotovo sam se srušila od stra¬ha čuvši što mije izašlo iz usta. Spanđaju! Jesam li doista to re-kla? Užas! No Mimsy me je nastavila ispitivati, očarana mojom iskričavom karijerom.
-Ali to je stvarno očaravajuće. Pa kako funkcioniraš? Jedan se tjedan baviš jednim, a drugi tjedan drugim? Zvuči strašno peripatetički. Ili su te dvije stvari nekako povezane?
Čekala sam. Da. Da, možda su povezane. A možda će mi, budem li čekala dovoljno dugo, ona reći kako. Činilo se da na sve ima odgovor. Jer ako pokušam i doživim neuspjeh, strašan neuspjeh u pokušaju da točno objasnim kako poput bumeran¬ga letim između televizijske kuće i dražbovaonica, i ako ona u stvarnosti posumnja da se zapravo ševim s njezinim mužem, što bi mi mogla učiniti? Bi li me primjerice mogla odalamiti po glavi tom kristalnom vazom što joj se nalazi pri ruci? A onda dovršiti posao udarajući me onim gotičkim svijećnjakom po lu¬banji? Bi li me pretvorila u žrtvu i ponudila me Svemogućemu na žrtveniku ukrašenom amarilisima?
- Pitaš me jesu li životinje i antikviteti povezani? - Kolebala sam se, dohvativši punu šaku zelenila i užurbano ga aranžirajući.
- Ma jednostavno ne mogu zamisliti...
- O! Putujući antikvarijati — Lišće mi je ispalo iz ruku.
- Molim?
- Ma znaš, antikviteti u obliku životinja - s olakšanjem sam počela blebetati, trudeći se da ne zvučim kao da mi je to upravo palo na um. — Ha! Oprosti, mislila sam da shvaćaš. Da, znaš, to ti ide ovako: ako na primjer Hugh Scully ili neki drugi vo¬ditelj emisije naiđe na kineskog lava iz dinastije Ming ili - ili, ne znam, tibetanskog konja predvodnika iz četrnaestog stoljeća, obrati se meni za savjet.
- Stvarno? O, čovječe, a ja sam uvijek mislila da su oni u toj emisiji veliki stručnjaci. Hoćeš reći da samo ko magnetofonska vrpca ponove ono što im ti kažeš?
- Pa da, neki od njih — s nelagodom sam uzvratila, zarivši lice u zelenilo. - Ne svi, dakako. Neki su jako dobro potkovani. Zapra¬vo se radi samo o jednom-dvojici onih glamuroznijih, koji ne ra¬zlikuju keramičke pločice od porculana - i tu ja stupam na scenu.
- Ali - čekaj malo. Kako se Charlie uklapa u sve to? Mislim da su za njega antikviteti malo prekonzervativna stvar, a živo¬tinje nikad ne uključuje u scenarije. Kaže da bi ga glumci pro¬klinjali, da mrze raditi s njima.
- Da. - Osjetila sam slabost. — Da, mogu misliti. Vjerojatno. Ne uživaju u tome. - Polizala sam usne. Progutala sam knedlu.
- Ovaj, Charlie se tu uklapa zato što... - zanimalo me je čuti kako će moj glas dalje zvučati, čudila sam se njegovoj drskosti.
- Zato što, eto...
- Znam! — Ellen mi je iznenada stisnula nadlakticu. - Ra¬di se o pretpovijesnim životinjama, je 1' tako? Onim stvarno drevnima!
Zurila sam u nju. Nije se o tome radilo, ali problem je bio u tome što nisam imala bolju zamisao.
Mimsy se nasmijala. - O, Ellen, ne budi luckasta!
- Ne - žurno sam se ubacila. - Zapravo i nije baš tako luc¬kasta. No stvar je u tome što zasad ne smijem puno govoriti o tome. Ne smijem razglasiti na sva zvona. - Kakva prikladna frazica! Zašto je se prije nisam sjetila? Urotnički sam se lupnula po nosu. Bio mi je sav oznojen. - Sve je to još pomalo, znate, u povojima. Rana faza, eto.
- O, super! Mislite, tata piše neki scenarij u stilu Jurskog par¬ka? S dinosaurima? O, mama, to je prava holivudska stvar, bit ćemo bogati!
- Baš neobično. - Mimsy je nabrala obrve. — Nikad mi to nije spomenuo.
- Ma ko što sam rekla, još uvijek se malo - znaš. Drži u taj¬nosti.
- Koji? - ustrajala je Ellen.
- Molim?
- Koji dinosauri?
Promatrala sam to prepametno dijete ispred sebe. Bila sam joj zahvalna, naravno, što me je izvukla iz škripca, ali sad sam poželjela da umre. Došla sam u napast zgrabiti svijećnjak i sa¬ma to učiniti. Također sam počela shvaćati zašto Charlie osjeća neodoljivu potrebu pobjeći od ta dva njuškala, koja nepresta¬no zapitkuju; od tih inkvizitorica, koje zanima sve što je svaki čovjek radio svakog trenutka u danu. Sjetila sam se kako sam išla s Benom i Maxom u posjet Nacionalnom prirodoslovnom muzeju. Da sam bar bila pažljivija tom prilikom.
- O, ma samo uobičajeni - nehajno sam uzvratila - barem u ovom projektu. Samo, hm, tiranosaur rex, stratosfer rex...
- Stratosfer! Je 1' možda mislite na stegosaura? - s nevjericom je upitala Ellen.
- Može biti - priznala sam, stišćući usne.
- A vi ste stručnjak? Mislim, znate ih prepoznati? -Pa...
- Kako to dakle radite? - Naočale su joj bljesnule.
- Kosti — konačno sam prosiktala kroz stisnute zube, opaziv-ši u blizini ploču grobnice, nedvojbeno pune kostiju. - Imamo kosti, dakako. A što si mislila, kako drukčije? — ošinula sam je pogledom, zvučeći možda mrvicu suviše žestoko, s obzirom da smo se nalazile ispred njezine majke.
Nastala je tišina, dok su upijale sve što sam im rekla. Napo¬sljetku, oborila sam ih s nogu zapanjujućom litanijom o svojoj karijeri, a sad su se pokušavale uhvatiti u koštac sa svim što je to podrazumijevalo. Slike mene kako četveronoške slažem kosti dinosaura poput slagalice, možda kako se opuštam u stanka¬ma snimanja Putujućeg antikvarijata, možda kako pijem kavu u studiju gdje se snima emisija Spasite ljubimce, možda kod Kita, ili možda tijekom nekog terenskog posla za BBC - svi su im ti začuđujući scenariji vjerojatno padali na um. Aha, lijeva lisna kost... ovo je sigurno triceratops... o, oprosti Hugh, želiš da procijenim porculanskog psa iz osamnaestog stoljeća?
- Čovječe, Lucy, stvarno imaš fascinantnu karijeru — konačno je progovorila Mimsy uzbuđenim glasom.
- Da, mislim da imam - priznala sam, jednako iscrpljena. - Tako. Dvije velike vaze, po jedna sa svake strane oltara, što kažeš? - Zgrabila sam jednu i ponijela je prema vratima, dok mi je srce snažno lupalo. Uspjela sam se izvući.
- Lucy? - iznenada je ponovila Ellen. - Zar nije tata rekao da se zovete Laura?
Stala sam kao ukopana, s vazom u rukama. U crkvi je zavladao strašan muk. Jeziva, odvratna tišina koju su prekidale samo svra-ke što su graktale u drevnim tisama ispred crkve i oblijetale nad¬grobne spomenike, dozivajući se kad bi se vinule prema morsko plavom nebu. Mimsy je konačno progovorila. Nisam je mogla ni pogledati. Mogla sam jedino zuriti u uzorak kristalne vaze koji mi je blistao pred očima. Ali imala sam osjećaj da joj je lice blijedo.
- Ellen, pričekaj me u sobi pored, može? - tiho je upitala. -Tamo ima bojica i knjiga, ostale su od vjeronauka. Neću dugo.
Kći ju je poslušala bez riječi, možda osjetivši ozbiljnost u majčinu glasu, možda čak sluteći o čemu se radi. Nadala sam se da nije tako. Vratila sam vazu na stol i zagledala se u debele, uspravne stabljike ispred sebe. Činilo mi se da vidim zvijezde, a ne samo cvijeće. Vladala je tišina, dok su se Ellenini koraci udaljavali. Vrata su se zalupila, a zatim sam začula glas koji kao da je dopirao s visine.
-Je 1' imaš aferu s mojim mužem?
Oštro sam udahnula i nehotice zaljuljala vazu na stolu. Na trenutak je nisam mogla pogledati, ali onda sam shvatila da mo¬ram. Prisilila sam se podignuti pogled. Lice joj je doista bilo ve¬oma blijedo i vidjela sam joj urezane sitne bore oko očiju i usta; njezine zelene oči nisu više veselo i živahno svjetlucale, nego su bile bez sjaja, poražene, ranjive. Ugledala sam lice žalosne, sredovječne žene koja je već pretrpjela mnogo tuge u životu i koja sad trpi još, jer sam joj ja natovarila nove jade.
- Ja... ovaj. Ne, nemam — prošaptala sam. - Mislim, ne baš sasvim. Ali - ali namjeravali smo.
- Namjeravali ste?
- Da, mi - nismo zapravo još došli do toga - promrmljala sam, sva jadna. O, kako grozno. Kao da još nismo došli do pri¬ređivanja zabave za goste. Samo što je zabava koju sam ja pla¬nirala predstavljala nevjerstvo koje uključuje njezina muža.
- Shvaćam. Hoćeš reći... namjera je postojala.
Pognula sam glavu, skrenuvši od sramote pogled s njezina lica. Osjećala sam se podlom, prljavom kukavicom. —Ja sam... namjeravala sam se večeras sastati s njim - priznala sam, teško gutajući. - Nakon što ovdje sredim cvijeće.
- Nakon crkve - oporo je dometnula - u hotel. Kako priklad¬no. A meni je rekao da ima sastanak u Londonu.
- Strašno mi je žao! — očajnički sam kriknula, podigavši po¬gled. - Nisam imala pojma da je on tvoj muž.
- Bi li to nešto promijenilo? Da si znala?
Odmahnula sam glavom, posramljena, a pogled mi je opet skliznuo u drugu stranu. - Ne znam. Mislim - da, sad bi, ali ne znam bi li onda. Ali to sad sve mijenja. Mislim, ti si strašno draga i nisi ni u kom slučaju ono što sam očekivala i — gotovo sam imala osjećaj da imam izgovor - izlanula sam. - Jer je re¬kao da si jako... o, Bože, strašno mi je žao! - Na svoj krajnji užas i sramotu, briznula sam u plač. Prekrila sam lice rukama i zaplakala. U istom trenutku zaobišla je stol i, povećavajući moj osjećaj stida, sagnula se prema meni kako bi me zagrlila.
- Ne kažem da bi trebalo imati bilo kakve veze - zajecala sam u njezino rame, ne mogavši se više zaustaviti - jesi li ti draga ili nisi. Nisam to ni u kom slučaju trebala učiniti i - o, Bože, ovo je još gore! — Glasno sam gutala između štucaja, očajnički se odmičući od nje i brišući lice rukavom. - Ti bi trebala biti u suzama, a ne ja! Ti bi trebala proživljavati slom živaca. Ni to ne mogu učiniti kako treba, i u tome moram biti sebična krava!
- O, ne brini. - Cinično se nasmiješila, još uvijek mi stežu¬ći rame. - Čak i da nisi sebe stavila u središte pažnje, ja ne bih doživjela slom živaca. Suviše sam ih puta u prošlosti doživjela zbog ovakvih stvari. Više nemam energije.
- Hoćeš reći — brzo sam podigla pogled, trudeći se povratiti nadzor nad sobom - da se ovo već prije događalo?
- O da, više puta - uzdahnula je.
- Više puta! - Bila sam zgranuta. Oči su mi se odmah osuši¬le i zakoračila sam unatrag, užasnuta. Bila sam zapravo toliko preneražena da sam morala spustiti stražnjicu na malu, drvenu crkvenu klupu oslonjenu o okrečeni zid. Bila je hladna. Ona je sjela pokraj mene.
- Pa recimo, više odjednom — brzo je dodala. Čak ljubazno.
- Ali ja sam mislila da sam jedina! — Bože, kako je to naivno zvučalo. Kako poznato, sad kad je bilo naglas izrečeno. - Re¬kao je... rekao je da se nikad nije tako osjećao, da nikad nije zastranio. Da je uvijek bio uzoran muž i...
- O da, prilično je dobar u recitiranju tih stihova. Bar su mi tako rekli.
- Rekli su ti? - s nevjericom sam upitala. - Tko?
- Čekaj malo, da razmislim - namrštila se. - Prvo je bila Je¬nny, koja je vodila vrtlarski centar negdje u blizini Cirencestera - posvuda je ostavljala blato, svuda po njegovoj odjeći, stalno sam je morala prati — a onda je došla Patrouska - smiješno ime, a i noćna mora od žene. Bila je glumica u jednoj od njegovih drama u Londonu. U međuvremenu je stalno zivkala, htjela mi je reći da mi je muž genij, draaaaga moja - glupa kučka. A onda je dakako tu bila i Eleanor...
- Eleanor? - ponovila sam slabašnim glasom.
-Jedna od mojih najboljih prijateljica. Ma zapravo nova naj¬bolja prijateljica, doselila se u ovaj kraj nedugo prije. Stalno je predlagala da zajedno u četvero idemo na godišnji, da plovimo brodom po rijeci i takve stvari, a nema sumnje da bih ja zagla¬vila s njenim tupavim mužem Malcolmom, koji je imao pjegavu ćelu. Srećom, odoljeli smo tom iskušenju.
- Bože mili - ponizno sam progovorila. - Nisam imala poj¬ma. - Pomislila sam na Charliejeve izjave o ljubavi, dubokoj, iskrenoj, značajnoj ljubavi, koje su sve, iskreno govoreći, bile zaodjenute prilično tjelesnim izrazima nježnosti.
- Dakle - nesigurno sam nastavila, krišom je pogledavši -dakle zapravo nisi strašno iznenađena?
Uzdahnula je. - Iznenađena? Ne. Ali uvijek se razočaram. Znaš, kad se ni s kim ne viđa - a ja obično znam ako je neka u igri -uvijek mislim, o Bože, bolje mu je. Ali onda se to ponovno dogodi.
- Bolje?
- Da. - Tužno se osmjehnula. - Takav je postao tek u posljed¬nje četiri godine, znaš. Prije toga bili smo strašno bliski. Bili smo jako sretni, ne bi mu ni palo na pamet varati me.
Pokušavala sam shvatiti. - Četiri godine? Ali zašto...
- Onda je Nick poginuo. -O!
- I on na taj način pokušava zaboraviti. Pokušava se distan¬cirati.
Namrštila sam se. - Misliš?
- O, znam. Očajanje, Lucy. Na taj se način nosi s tim.
- Zato što vam je sin umro, zato što...
- Zato što ga je on oborio. Zapiljila sam se u nju, užasnuta. - Ne!
Kimnula je glavom. - Izašao je iz kolnog prilaza. Prebrzo, svojim automobilom. Dojurio je iza ugla točno u trenutku kad sam se ja vraćala kući s Nickom. Išla sam po njega u školu, ko¬ja je doslovce preko puta ceste, i držala sam ga za ruku kad je Charliejev crveni mercedes u punoj brzini izjurio iza stupa ka¬pije. Nick je bio na krivoj strani. Odletio je u zrak.
- O, Bože! - Prekrila sam usta rukom. Sledila sam se. Polako sam spustila ruku. - To je strašno! Nikad mi nije rekao...
- Ne, naravno da nije, a kako bi i mogao? Ni sam to nije prihvatio. Ne može podnijeti ono što je učinio pa kad sretne nove ljude, koje ne poznaje, ispriča im malo izmijenjenu priču. Ljudima poput tebe.
- Ali ovdje u okolici sigurno svi znaju!
- Naravno, ali nitko ne spominje, jer se Charlie užasno osjeća zbog toga. Kako čovjek uopće može preboljeti tako nešto, Lucy? I meni je već neizrecivo strašno, izgubila sam dijete, ali njemu je još puno gore. Mora mi svakog dana pogledati u lice. Mora pogledati sebe u zrcalo. Ne može si oprostiti pa se pokušava iz-gubiti. Pokušava stvoriti neko novo ja. Jenny je živjela u Ciren-cesteru, dovoljno daleko odavde, pa nije ništa znala, Patrousku je bila u Londonu, ti i Eleanor tek ste doselile u ovaj kraj... sa¬vršeno. A onda puno mahnitog seksa, kako bi sve zaboravio.
— Bolestan je - trezveno sam dometnula.
Odmahnula je glavom. — Ne, to je suviše težak izraz. I suviše jednostavno rješenje. Kao što sam rekla, to je njegov način suo¬čavanja sa stvarnošću. Svi moramo pronaći neki način.
Pogledala sam je. — A ti si pronašla Boga?
Nasmiješila se. - To ti je rekao? Da nas je troje u braku? — Izvadila je šiške iz očiju. — Da, to je rekao i Eleanor. U početku da, to je bila istina. Doista sam bila očajna, a Charlie i ja nismo mogli pogledati u oči jedno drugom pa sam se okrenula Bogu. I isprva sam bila zaluđena, fanatična, vatrena, potpuno predana evanđelju, kako god to želiš nazvati. Ali kao i sa svakom novom ljubavlju, novom strašću, čovjek ne može zauvijek ostati toliko očaran, toliko predan. I tako sad... sad sam zauzela neki razu¬mniji stav. I dalje imam snažnu vjeru, ona mi je i dalje oslonac, ali sad je tek dio moga života, a ne moj cijeli život. I da, često ovamo dolazim. Ali dolazim kako bih osjetila mir, kako bih pronašla spokoj, kao što čine i mnogi drugi ljudi. - Osmjehnula se. - I stoga, nažalost, nisam ludi vjerski fanatik koji se tuče u prsa, kao što bi Charlie volio da budem. Ne dajem mu prikladnu izliku. Možda sam jednom bila, prije četiri godine. Ne znam. Onda sam bila prilično luda. Luda od boli. Znam to.
Polako sam kimnula glavom. - Prije četiri godine i ja sam bila luda.
Kimnula je. - Znam. Znala sam to. I zato znaš kakav je to osjećaj. Znaš da sam se pokušavala uhvatiti u koštac s njim i da je Charlie pokušavao. Činimo ludosti. Tuga nas nagoni da činimo ludosti. Ne poznajem te dobro, Lucy, ali usuđujem se nagađati da nisi tip žene koja spava s tuđim muškarcima.
Progutala sam knedlu. - Sad ti meni daješ izliku - promr-mljala sam. - Oslobađaš me krivice.
Slegnula je ramenima. — Možda, ali razmislimo malo. Ti bi po pravu sad trebala živjeti u Londonu s Nedom. U velikoj ku¬ći, možda pokraj rijeke, s velikim vrtom, s dva sinčića i možda još jednom bebom, možda malom djevojčicom. Možda biste imali vikendicu na selu, išli na večere s prijateljima, provodili praznike u Cornwallu. Ali tvoj se život raspao na komadiće, baš kao i moj. Tko može reći kakve će to posljedice ostaviti na nas? Kad smo prisiljeni krenuti sasvim drukčijim putem, onim koji ne prepoznajemo; i tko može reći, dok naslijepo tapkamo po mraku, kojom stranputicom možemo nehotično krenuti u trenutku kad smo najranjiviji, kad smo na izmaku snaga?
- Ali ja sam mislila da mi je sad bolje - kazala sam. - Mi¬slila sam da mi je trebalo četiri godine da dođem do Charlieja. Mislila sam da je on moj spas, čak možda moja zadovoljština za sve te jezive godine. Nisam shvaćala da sam još uvijek na stranputici.
- Zato što si željela da ti bude bolje. Odlučila si da će ti biti bolje. Ja sam to mnogo puta učinila. Mnoge sam stvari smatrala čudotvornim lijekom. Tek sad shvaćam da izlječenje mora doći iznutra. Da te nijedan vanjski utjecaj, nijedna druga osoba ne može izliječiti.
Sjedile smo šutke, jedna pokraj druge, na toj niskoj drvenoj klupi, u toj sićušnoj, okrečenoj prostoriji oblog svoda. Jedna je-dina zraka sunca ulazila je kroz visoku biforu i padala na sta-bljike razbacane po drvenom stolu; lokvice vode blistale su na svjetlosti. Pomislila sam kako je ona fantastična žena. Kako je snažna i hrabra. I upitala sam se bi li bilo drukčije da sam prije saznala, još tijekom onoga prvog susreta s njom ovdje u crkvi, kad je i Lavinia bila s nama. Bih li se klonila Charlieja da sam onda to znala? Nadala sam se da bih. Ali u ono sam doba, izne¬nada mije palo na um, mislila da je njegova žena jedna druga osoba. Mislila sam...
- O! - naglas sam izgovorila. - Baš čudno. Razlog što u po¬četku nisam mislila da si to ti bio je što sam Charlieju opisala neku ženu koju sam vidjela kako izlazi iz tvoje kuće - plavokosa, vitka, lijepa — a on je rekao: Da, to je sigurno moja žena. Sjećam se da joj je prebacio ruku preko ramena i otpratio je do plavog džipa. Razgovarali su o tome što treba kupiti u dućanu.
Kimnula je glavom. - Vjerojatno je to bila Helen, moja zao-va. Ona nam je velika podrška. Stalno dolazi ovamo, iako živi u Londonu. Divna je prema Ellen, uvijek je zove k sebi, želi da se druži s rođacima. Integrira je.
- Tvoja zaova! Charliejeva sestra?
- Točno. Ima isti plavi džip. - Nasmiješila se. - Iako želim da znaš da sam ja svoj kupila prva.
- Da, naravno. Jer ponovno sam je vidjela kad je ostavila Ellen u stanu u Londonu. Znala sam da mi je poznata, onako kroz vrata, ali nisam se mogla sjetiti odakle. A vidjela sam i auto iza nje.
Kimnula je glavom. — To je sigurno bila ona. Ponovno smo zašutjele. Obje smo se izgubile u mislima. Pri¬sjetila sam se onoga dana u njegovu stanu. Zadrhtala sam.
- Nazvat ću ga - promrmljala sam, ustavši.
Zaustavila me je, podigavši ruku i dotakavši mi nadlakticu. Molim te, nemoj. Molim te, idi k njemu, idi na sastanak kao što ste planirali. Reci mu nježno. Ili čak— oklijevala je - čak nastavi.
Zapiljila sam se u nju. - Što?!
- Samo ne želim da bude povrijeđen - brzo je rekla. - Ne želim da još jače pati. A na neki način, sad kad znam da si to ti, i da mi se sviđaš... ma draže bi mi bilo da je s tobom nego s nekim drugim.
- Ne misliš to valjda ozbiljno!
-Ja... - Polizalaje usne. Borila se s riječima. - Čuj, jedno¬stavno ga nemoj potpuno otpisati, samo to. Dobar je čovjek, drag je, ljubazan, zabavan, zbog toga ti se i svidio. Zbog toga se i meni svidio. Molim te, zapamti to, i ako želiš učiniti nešto za mene, molim te, pokušaj mu pomoći. Još uvijek ga tišti bol.
Osjećala sam se ponizno pred njezinom snagom. Njezinim suosjećanjem. - O, Mimsy, ja - ne bih mogla - promucala sam.
- Hoću reći, jednostavno ne osjećam više prema njemu ono što sam nekad osjećala. Sad kada znam - ma eto, sad kada znam za tebe.
- Da, shvaćam to - priznala je. - Ali on nije loš čovjek, Lucy, zapamti to. Bili smo jako sretni zajedno, prije mnogo godina, i znam da će mi se jednog dana vratiti. Aja strašno želim da mi se vrati u jednom komadu. Budi nježna prema njemu, hoćeš?
Prikovala me je bistrim, iskrenim pogledom svojih modro-zelenih očiju, ne trepćući.
Zurila sam u nju. Kimnula sam glavom. - Naravno da hoću
- prošaptala sam. — Naravno.
A možda ću mu također reći, pomislila sam izmigoljivši iz sakristije i koračajući dugim, kamenom popločenim prolazom do vrata, koliko je sretan što te ima.

DVADESET PETO POGLAVLJE

Nešto poslije stigla sam do Zeca i pusa i teška se srca zau¬stavila na parkiralištu. Charliejev plavi kabriolet već je bio tamo, zabijen u mračni kut, skriven pod granama drveća. Izašla sam i zatvorila vrata automobila, polako ih zaključala, a zatim sam na trenutak nepomično stajala, zureći u pod, sređu¬jući misli. Konačno sam se okrenula i uputila se parkiralištem posutim šljunkom koji mi je škripao po nogama, prema drve¬nim vratima s bočne strane lijepog, obijeljenog svratišta. Dok sam napredovala, odsutno svuda oko trijema primjećujući obilje lonaca i kaca iz kojih se prelijeva ružičasto i bijelo ljetno cvijeće, spustila sam se niz stubu i zakoračila na hladni pod od škriljev-ca u unutrašnjosti. Osvjetljenje je bilo blago, prigušeno, ali kad sam se osvrnula u polutami, odmah sam ga opazila.
Nije bila gužva, samo su dva-tri muškarca stajala oko šanka, a nekoliko je parova sjedilo nagnuto nad okruglim stolićima U udaljenijim dijelovima prostorije. On je sjedio uz suprotni zid, pokraj ogromnog kamina od cigle; ruke je raširio po na¬slonu stare hrastove klupe i zabačene se glave smijao zajedno s dva starca koji su sjedili preko puta njega na istoj takvoj klupi. Njihova kvrgava lica izgledala su kao izrezbarena iz same te hrastovine, kao da su stalni dio inventara. Vidjelo se da je već u svom elementu; bodar, uzbuđen, zabavlja mještane nevjero¬jatnim pričama dok se oni grohotom smiju, ispijajući pivo. Srce mi je zastalo kad je prošao rukom kroz tamnu kosu, a smeđe su mu oči zaplesale. Progutala sam knedlu. Charlie. Moj Charlie. Ali nije nam bilo suđeno. Ugledao me je i podigao ruku.
- Lucy! Bok, draga - tu sam! -Bok.
Prisilila sam se prići mu. Oči su mu bile živahne od uzbuđe¬nja i izgledao je privlačnije no ikad. Osmjelilo gaje pivo, kao i činjenica da smo tridesetak kilometara daleko od Netherbyja, u zabiti Gloucestershirea, daleko od znatiželjnih očiju i od trače¬va željnih ušiju. Bilo je malo vjerojatno da bi ti stari dečki oko njega mogli znati za okolnosti našega dogovora. Rukom mi je obuhvatio struk. Stisnuo me je.
- Moja djevojka - ozareno se nasmiješio. - Lucy Fellowes. Nisam zapamtio vaša imena...
Ron i Dud predstavili su mi se uz krezube osmijehe i kimanje glavom nad kriglama piva. - Drago mi je što sam vas upoznao -pomalo posprdno rekao je jedan, gledajući mi ravno u prsa.
Ukočeno sam se osmjehnula. Charlie je očigledno već neko vrijeme bio tu, sudeći po zacakljenim očima i rumenim obrazi¬ma svih redom, ali sad je ustao i vješto se udaljio od njih te me poveo prema drugom stolu.
- Donijet ću ti piće — obećao je, smjestivši me na drugu klu¬pu. — Pomogli su mi prikratiti vrijeme - promrmljao mije u uho, namigujući prema starcima pokraj vatre. - Bok, dečki, samo polako! - dobacio im je.
- Hoćemo, hoćemo, ali ne tako polako kao ti, to ti garanti¬ram!-bocnuo ga je jedan, kimajući prema meni. Drugi se kre-štavo nasmijao. Skoro je pao s klupe.
Šćućurila sam se, ali sam se upitala bih li mu možda uzvra¬tila kreštavim smijehom da je situacija bila drukčija? Bih li im namignula i znalački kimnula glavom, podigla čašu i nazdravila predstojećoj strastvenoj noći, uživajući u večeri bez djece u baru s tim zabavnim momcima, razmišljajući samo o tome kakvo je olakšanje što ih ne moram spremiti u krevet, oprati njihove glu¬pe zube i uspavati ih pričom za laku noć. Ali ovako sam samo zurila u podmetače za pivo na stolu, zarumenjelih obraza, sve dok se Charlie nije vratio sa šanka s pićima.
- Savršeni za ulogu naturščika u nekom filmu, ha? - kazao je, uvlačeći se na klupu pokraj mene. - Nisam im mogao odoljeti, priznajem. Vjerojatno ćeš ih susresti u mojoj sljedećoj predsta¬vi, prerušene u par starih kronikusa na klupi u parku. Tjeram, dakako, vodu na svoj mlin, ali bit će ti drago čuti da nam se neće pridružiti na večeri. — Smijuljeći se, srknuo je pivo iz kri¬gle preko čijih se rubova slijevala tekućina. — Nisam baš toliko posvećen svojoj umjetnosti.
Uzvratila sam mu osmijeh, ne mogavši progovoriti, i zabila glavu u čašu. Činilo se da Charlie ništa ne primjećuje; bio je pun adrenalina.
- O, i da ti usput kažem, otišao sam na kat provjeriti sobu i obećavam ti da nećeš biti razočarana. Točno prema liječnič¬kim uputama. Duguljasta tavanska prostorija niskog stropa, sa stropnim gredama u koje ćeš sigurno udariti glavom pri svakom koraku. Zaključio sam da je jedino rješenje provesti cijelu noć u vodoravnom položaju. Uronit ćemo u meke jastuke i perine na krevetu i izmigoljiti se omamljeni - ali ne od greda - otprilike u, hm, recimo sutra oko podneva? Sto kažeš na nekoliko pića prvo ovdje dolje, a onda ćemo večerati u sobi? Popričao sam s konobaricom i prilično sam siguran da će biti izvedivo.
Progutala sam slinu. Čvrsto sam stegnula stalak čaše. Etiketa s natpisom Kronenbourg plesala mi je ispred očiju, poput fata¬morgane. - Charlie, mislim da ne mogu ostati na večeri.
Zastao je, prinijevši zapjenjenu čašu ustima. — Sto?
- Rekla sam, mislim da ne mogu ostati.
Namrštio se i spustio čašu. - Kako to misliš, ne možeš osta¬ti? Ako ne možeš ostati na večeri, kako u vražju mater možeš ostati...? - Okrenuo se na klupi i zbunjenim smeđim očima pogledao ravno u moje oči. - Lucy, što se dogodilo? Zbog dje¬ce? Reci mi, brzo.
- Ne, ne zbog djece. - Polizala sam usne. Brzo sam prešla pogledom po prostoriji, a zatim se ponovno okrenula prema nje¬mu. - Charlie, danas popodne srela sam tvoju ženu, Mirandu. Ili bolje rečeno Mimsy, pod tim sam je imenom upoznala. Jer nas smo se dvije, znaš, već prije upoznale. Zajedno aranžiramo cvijeće za crkvu. Samo što nisam povezala.
Prisilila sam se podići pogled. Oči su mu na trenutak bile bezizražajne, a onda se u njima lagano počela nazirati spozna¬ja. Iskra je nestala, a on je skrenuo pogled prema drugom kraju stola.
- Shvaćam — tiho je, oprezno izgovorio. - A sad kad si pove¬zala, iznenada cijeli dogovor otpada, je 1' to hoćeš reći? Iznenada sam ti privlačan ko jedan od onih sparušenih starih momaka tamo. Letim kroz prozor. - Brzo je otpio gutljaj piva.
- Charlie - slušaj. — Borila sam se s riječima. - Kao prvo, uopće nije onakva kakvom sam je zamišljala. Uopće nije ona¬kva kakvom sije opisivao. Ikone, klečanje, vjerske parade - pa to jednostavno nije istina!
- Nekad je bilo - nepokolebljivo je uzvratio. - U početku. Nisam mogao ući u spavaću sobu od silnih raspela.
- Da — kimnula sam. - To mi je i priznala, ali ništa drugo. Uhvatio si se za to kakva je bila, zato što ti to odgovara, zato što ti daje povoda. Ali... ona se otada promijenila, Charlie, znaš da jest. Mila je, nadarena i lijepa i - pa njezina je vjera samo malo potiče, nikako se ne može reći da ju je cijelu obuzela i...
- A kao drugo - prekinuo me je mrtvački tihim glasom -ispričala ti je što se doista dogodilo, zar ne? Rekla ti je za Nicka.
Duboko sam udahnula. A zatim polako izdahnula. - Morala je, Charlie. To je značajno za cijelu sliku. Morala sam to saznati. I -jako mi je žao. - Ruka mi se približila njegovoj na stolu.
Na trenutak je zurio u naše ruke. - Žao ti je zbog mene, zbog onoga što sam učinio svome sinu ili ti je žao što ne možeš biti sa mnom? Ne možeš me voljeti. Premda još nismo ni počeli? -Podigao je pogled i zagledao mi se u oči, zaklinjući me. — Nismo još ni dobili priliku?
- I zbog jednog i zbog drugog - blago sam uzvratila. - Žao mije zbog onoga što se dogodilo, zbog užasnog, užasnog gubit¬ka koji si pretrpio - Bože, sve riječi u takvoj situaciji zvuče ba¬nalno - ali... — trudila sam se objasniti. - Čuj, Charlie, ne mogu biti dio tvoga procesa iscjeljivanja. Zvuči okrutno, ali ne mogu biti s tobom iz tog razloga. Jednostavno to ne mogu učiniti!
Šutio je, upijajući moje riječi. - Shvaćam. - Prstom je polako prelazio po uzorku razlivenog piva na stolu. -1 pretpostavljam da ti je ona to rekla, je 1' tako? Da na taj način pokušavam za¬boraviti. Da se na taj način pokušavam izgubiti. Da je »parenje« s drugim ženama jedino što mi liječi bol? Je 1' to rekla?
- Pa, ovaj...
- Ali Lucy, to nije slučaj s tobom! - očajnički je izgovorio, okrenuvši se ravno prema meni. - Znam da mi sad nećeš vjero¬vati, sad kad si razgovarala s njom, ali prema tebi stvarno osje¬ćam nešto drugo. Da, naravno, bilo je drugih žena, ali ni prema jednoj nisam ovo osjećao, nijedna mi se nije toliko uvukla pod kožu kao ti, nijednu nisam uistinu zavolio! — Pogledala sam ga u oči. Bile su širom otvorene i ranjive. I iskrene. Prisilila sam se povući ruku.
- Charlie, ne mogu - rekla sam tihim glasom. - Ne mogu sad, nakon što sam je susrela. Sad kad ona zna, zar ne shvaćaš?
- preklinjala sam ga. - To sve mijenja!
Nastala je tišina. Činilo se da je miljama udaljen, udubljen u pivske šare na stolu, ali i negdje drugdje. Negdje daleko. Na ne¬kom strasnijem mjestu. Nakon nekog vremena progovorila sam.
- Jesi li znao da je znala? Mislim, za sve tvoje afere?
- Pretpostavljao sam - promrmljao je, vrativši se iz daljine. -Ali nikad nije ništa rekla. U našoj se kući nikad ništa ne govori. Nikad ništa. - Očajnim je pokretom prošao rukama kroz kosu.
- O, Lucy, nemaš pojma kako mi je. Skoro mi je gore što me pušta, što mi se ne suprotstavlja, što ne lupi šakom o stol, skoro — ma skoro me pasivno ohrabruje tom svojom prokletom šutnjom!
- Ne želi da prestaneš s onim što ti pomaže.
- Zato što je tako jebeno dobra i draga! - Tresnuo je šakom po stolu. Nekoliko je ljudi iznenađeno pogledalo prema nama.
- Ponekad ne mogu podnijeti njenu ljubaznost i činjenicu da mi je zapravo oprostila ono što sam učinio Nicku, to je gotovo ne¬moguće izdržati. - Pogledao me je očima punim bola. - Isuse
- bi li ti oprostila nekom tko je ubio tvoga premilog četvero-godišnjaka? Tvoga premilog Maxa? Zar ne bi bješnjela, šizila, okrivljavala, naricala, vrištala, optuživala, proživljavala jezive, paklene trenutke? Trenutke kad bi govorila: Zašto nisi gledao kud ideš, jebem ti? Zar ne bi? - upitao je. - Ne! - Utonuo je u sjedalo, poražen. - Ali ne i Miranda. A-a. Ništa. Nijednom. Čak ni u početku. Nikad mi nije pripisala ni najmanju krivnju, Lucy, a vjeruj mi, to mi je još mnogo, mnogo gore. - Odmah nuo je glavom.
Osjetila sam da to premašuje moje sposobnosti. Nisam bila kvalificirana za takve stvari. Znala sam da bi trebali posjetiti nekog, nekog predanog, tko bi ih naveo da razgovaraju, da ra¬zriješe tu emocionalnu zbrku, da otpetljaju to klupko grižnje savjesti, taj čvor predbacivanja koji ih guši, ali mislila sam da bi ispalo da se izvlačim kad bih to rekla. Da bi zazvučalo kao banalno prebacivanje loptice nekom drugom.
- Kako mi može oprostiti, Lucy? - ponovno je uzviknuo.
-Jer mora. Jedino tako može nastaviti dalje, inače bi polu¬djela. I izgubila bi i tebe. Kad bi te okrivila, razdvojili biste se, a to ne bi mogla podnijeti. Već je izgubila sina, zar ne shvaćaš? Ne želi izgubiti i ostatak obitelji. Voli te!
- Izgubila me je - rekao je s gorčinom u glasu. - Sad se više ne mogu vratiti. Postala je suviše dobra, a ja sam postao suviše zao. Ona trči na čitanje evanđelja, a ja trčim u svoj stan gdje ću provesti još jednu pohotnu noć. Suviše smo se udaljili, a jadna je Ellen zapela negdje između. Više nema povratka.
- Naravno da ima - ustrajala sam. - Uvijek postoji kompro¬mis. Nađi se s njom, Charlie, porazgovarajte, komunicirajte, reci joj ono što si upravo rekao meni. Pričaj joj o njezinoj po-božnosti, kako se zbog tog kontrasta osjećaš crnji i prljaviji no ikad i kako ti je samo još gore — reci joj! Razgovarajte o njezinoj vjeri, razgovarajte o drugim ženama u tvom životu — kladim se da nikad niste.
Odmahnuo je glavom. — Ne bismo znali kako početi - tuž¬no je rekao. — To već predugo traje. Suviše bismo sranja trebali pretresti. Ne bismo znali odakle krenuti.
- Ali morate pretresti, za Ellenino dobro.
Uzdahnuo je. Bio je to uzdah koji kao da je došao iz dubine njegove duše. - Ellen. - Lice mu se iskrivilo od tuge. Na tre¬nutak nije mogao progovoriti. Izdajnički mišići u bočnom di¬jelu njegova lica borili su se za nadzor. Nakon duljeg vremena progovorio je. - Ona želi još jedno dijete -bezizražajno je izja¬vio. - Znam to. Možda i dvoje.
- Vidiš? - Okrenula sam se i pogledala ga ravno u lice. Uhva¬tila sam ga za ruke. Protresla sam ih. — Zašto ne! Ma daj, Char¬lie - prošlo je četiri godine — sad je pravo vrijeme!
- Bojim se, Lucy. Ono što se dogodilo Nicku, što sam ja učinio Nicku... ne znam. - Izvukao je ruke iz moga stiska, umorno. Vidjela sam mu rezigniranost u očima i sjenke ispod njih. — Kako bih mogao stvoriti još jedno? Kako bih se usudio? I zato... zato mi pomaže kad sam s drugim ženama, valjda. Na taj joj način neću napraviti dijete, znaš. Neću je oploditi. — Usne su mu se razvukle u čudan, tajanstven osmijeh, a onda im je prinio čašu.
Ponovno sam dobila osjećaj da se koprcam. Kao da sam za¬gazila u živo blato. Nisam znala što bih rekla. On je naglo po¬digao pogled.
-A s našim je seksualnim životom igrom slučaja sve bilo u redu. Seks nam je bio genijalan, Mirandi i meni. Imali smo i fantastičan brak, svi su to govorili. Svi su govorili kako smo sretni. Bio sam lud za njom, strašno sam je volio.
- Naravno da jesi — poticala sam ga. — I ja sam, Charlie, i ja sam na taj način voljela i dala bih sve na svijetu da to mogu vratiti. Da mi se Ned može vratiti. Ali stvar je u tome da se tebi može vratiti. Da sam na tvom mjestu, pobogu - znam da bih se potrudila da ponovno profunkcioniramo!
- Da, ali to je lako reći kad nisi nikog ubila. Zapiljila sam se u njega. Veoma sam duboko udahnula.
- Kako znaš? -Što?
- Rekla sam, kako znaš?
Gledao me je, ne shvaćajući.
- Ono što ću ti sad reći, Charlie, rekla sam samo jednoj osobi u svome životu. Samo jednoj osobi na cijelom svijetu. Zato što - zato što nitko nema koristi od toga. A najmanje ja. Ali tebi bi možda moglo pomoći. Znaš, ako mene pitaš, ja sam ubila svoga muža Neda.
Namrštio se. Naglo je uvukao bradu prema vratu. - Što? Polizala sam usne, pitajući se mogu li nastaviti. Mogu li do¬vršiti ono što sam započela. Nagnati usta da oblikuju riječi.
- Ali - čekaj malo. Mislio sam da si rekla da je poginuo u sudaru? Dok si rađala, ili tako nešto?
Kimnula sam glavom. —Je, tako je bilo. Ali kad je poginuo, razgovarao je na mobitel. Sa mnom. Nazvala sam ga, znaš, dok sam ležala tamo, previjajući se od bolova na bolničkom krevetu, nekoliko minuta prije no što sam se porodila, sama sa svojim trudovima, i bijesna što sam sama, što on nije sa mnom. Mrzila sam ga jer nije sa mnom, kao što je bio kad sam rađala Bena. Znala sam da je u nekoj mračnoj montažnoj sobi, da pokušava izaći, ali nekako ne uspijeva doći do vrata. I zato sam dohvatila mobitel i nazvala ga. Dobila sam ga u automobilu, izlazio je iz Sohoa. Vrištala sam dok je on jurio: Sto izvodiš, Nede! Smjesta dolazi ovamo! Rađam tvoje prokleto dijete, za ime Božje! — Oči su mi se ispunile suzama dok sam se prisjećala. Pogledala sam prema stropu kako bih ih spriječila da poteku.
-1 tada se sudario? Ćula si kako se to dogodilo?
- Da. Ne - odgovorila sam, snažno trepćući, polako ponovno spuštajući pogled. - Mislim - u tom sam trenutku bila u takvom stanju da zapravo nisam ništa registrirala. Samo užasnu buku, a onda se linija prekinula. Nisam pomislila: »O, Bože, moj se muž sudario i gori.« Samo sam pomislila: »Kvragu, pukla je linija.«
Čak sam ga pokušala ponovno nazvati. Nije mi sinulo ni kad su mi roditelji priopćili što se dogodilo, da je vozač kamiona rekao da je Ned razgovarao mobitelom. Tek mnogo poslije, kad sam se prisjećala tih trenutaka. Satima, možda čak danima po¬slije shvatila sam što se dogodilo. Složila sam kockice. Ali -je 1' shvaćaš, Charlie? Ja sam ga doista ubila. Da nije bio rastre¬sen, da je držao upravljač objema rukama, da nije razgovarao sa mnom, da nije pokušavao umiriti mene, onakvu histeričnu i nerazumnu, vidio bi da kamion dolazi. Savršeno bi skrenuo u taj zavoj. Još uvijek bi bio ovdje!
Charlie me je promatrao nekoliko dugih trenutaka. Napo¬sljetku je odmahnuo glavom. - To ne možeš znati. Ne smiješ se mučiti takvim mislima.
-1 ne mučim se - prosiktala sam, naginjući se prema napri¬jed. - Barem ne prejako ili prečesto, a upravo to sam ti i želje¬la reći. Ma da, naravno, u najmračnijim trenutcima uništavala sam se zbog toga, ali ne neprestano. I ne na štetu svoje obitelji. A samo jednom u životu, u jako mračnom i pijanom trenutku priznala sam to jednom prijatelju, jer od toga zapravo nema nikakve svrhe, Charlie! To je kao da pritisneš tipku za samou¬ništenje, da ni ne govorimo o tome da uništavaš ljude oko se¬be, svoje voljene. A Charlie, ti voliš Mirandu i Ellen - nemoj mi reći da ih ne voliš - i stoga prestani raditi gluposti i vrati im se! Potrudi se da profunkcionirate! Ne skrivaj se u kreveti¬ma drugih žena, ponovno postani obiteljski čovjek, napravi joj još koje dijete — nisi ti krivi — Piljila sam u njega, želeći očima probušiti rupe, prodrijeti kroz njegovu lubanju, usaditi svoje riječi u njegovu glavu. - Nisi ga vidio, za ime svijeta! Nisi vidio Nicka kako dolazi iza ugla, jer inače ne bi tako brzo izjurio, je 1' tako? Zar ne shvaćaš? Nesreće se događaju, i tragedije, a mi tu ništa ne možemo. Loše se stvari cijelo vrijeme događaju do¬brim ljudima, ali to ih ne čini odjednom lošima. To ne znači da si loša osoba!
Nije mi odgovorio. Još uvijek smo se gledali u oči i sekundu-dvije nijedno nije ustuknulo. A onda je on skrenuo pogled.
- Dobro onda, ako ni zbog čega drugog — prošaptala sam - onda to učini radi Nicka. Učini to radi njega. Jer kažem ti, Charlie, još uvijek postoje jutra kad se probudim i poželim zgra¬biti bocu pića i vratiti se u krevet, još uvijek. Ali ne učinim to. Ustanem, napravim doručak i guram dalje, i ne radim to radi sebe, a ni radi dječaka, nego radi Neda. Uvjeravam sama sebe da me on gleda. Gleda me kako odgajam njegove sinove.
Ponovno je zavladala tišina. Nakon duljeg vremena progo¬vorio je.
- Ozbiljno sam mislio kad sam rekao da si ti drukčija, Lucy. Znam da misliš da sam odvratni, stari ženskar, očajni, raskala¬šeni starkelja, ali ja gajim —još uvijek gajim... duboke osjećaje prema tebi. Premda nikad nismo - znaš već.
Nasmiješila sam se. - Znam.
- A grozno je - uzdahnuo je — što mislim da znam zašto. -Brzo je podigao pogled. - Zašto si mi se uopće svidjela. Pod¬sjećaš me na Mirandu. Kad sam te vidio s Maxom, u Londo¬nu, kako ulaziš i izlaziš iz dućana, u autobuse, onako plavoko¬sa, nasmiješena, lijepa, vukući dječačića za sobom. Miranda i Nick, s rukom u ruci, izlaze iz škole. Miranda i Nick odlaze do obližnjeg dućana po papir i slatkiše. I krećeš se kao ona, govo¬riš kao ona.
Razmislila sam. Shvatila sam da sam i ja primijetila sličnost, da ju je i Lavinia spomenula.
-Ja nisam tako mila i fina - primijetila sam. - Ni približno.
Skrušeno se osmjehnuo. - Ona nikad prije nije bila tako mila i fina - dometnuo je, gotovo obrambeno. - Nekad je bila prava zloćka. Stvarno je bila seksi mačka. - Oči su mu zablistale dok se prisjećao, kao da se upalilo neko svjetlo u dubini. — I čovje¬če, kako smo se zabavljali. Prije no što su se djeca rodila. Čak i nakon što su se djeca rodila. Ludo, ludo smo se provodili.
-1 opet ćete, Charlie - ohrabrivala sam ga. - Stvarno hoćete, jer ona je još uvijek tu, ta cura koja te je oborila s nogu, ta cura koju si volio. Trebaš samo malo bolje pogledati, ništa drugo. I još je uvijek seksi mačka. Samo što si je stavio na čekanje. Ali mislim da ćeš uvidjeti da vatra u njoj i dalje lagano tinja.
-1 da ću je lako zapaliti? — Pogledao me je kroz trepavice. -Kao što sam bio uvjeren da ću zapaliti tebe? Da ću samo upaliti šibicu i daleko se odmaknuti? — Vragolasto se nasmiješio, a ja sam ponovno na trenutak nazrela onog starog Charlieja. Bilo mi je drago. Nasmiješila sam se.
- Baš tako.
No njegov je osmijeh ubrzo izblijedio, kao da više nema do¬voljno energije. Nije imao snage. Pogledao je u stranu i ponovno smo utonuli u šutnju. Osjećala sam kako se povlači u prošlost; kako je kliznuo cestom svoga života. Bila je to ista ona cesta na kojoj sam i ja bila, ispunjena gubitkom, boli, tugom, ali znala sam daje on otišao dalje nego ja. Naposljetku sam ustala. Pre¬bacila sam torbu preko ramena i sagnula se kako bih ga polju bila u obraz. On je ispružio ruku i snažno stisnuo moju, ali nije progovorio. Nije ni podigao pogled prema meni. Mislim da možda nije smogao snage.
- Zbogom, Charlie - šapnula sam.
Kimnuo je, a ja sam zurila u njegovo tjeme, u kovitlac tamnih kovrča s pokojom sjedinom i u njegova široka ramena u plavo bijeloj kariranoj košulji rukava zavrnutih do lakata. Promatrala sam ga nekoliko dugih trenutaka. A zatim sam otišla.

DVADESET ŠESTO POGLAVLJE

Odvezla sam se, istrošena, iscrpljena, puna naše zbirne tuge. Razbjesnila me je cijela ta nepravda; činilo mi se daje ima gotovo previše da bi je dvoje ljudi samo podnijelo. Tko je bio taj Mimsyn Bog koji dopušta da se takve stvari dogode u milise-kundi, a onda te uništavaju do kraja života? Dijete proleti kroz zrak, muž kroz vjetrobransko staklo, a sva ta krivnja i nesreća zauvijek uzburkaju živote onih koji su ostali. Ni sada nisam u tome pronalazila nimalo više smisla no onda kad je Ned umro. A onomad sam, naravno, obilazila oko Boga, promatrala Ga iz svakog kuta, pomno Ga ispitivala, pitala se koliko je On imao svoje prste u tome, a koliko ja sama, nazvavši onaj broj mobitela. Iz gorkog sam iskustva znala da neću dobiti odgovore. Također sam znala da na taj način mogu samo poludjeti, da me čekaju besane noći i užasnuti jecaji, dok se razrogačenih očiju gledam u kupaonskom zrcalu, mrzeći, prezirući samu sebe. O, mnogo sam puta to proživjela u Londonu, ali naučila sam zavezati taj osjećaj krivnje u svežanj i pažljivo ga odložiti, a zatim okrenuti ključ. To sam i sada činila, uvježbanom odlučnošću na koju sam gotovo bila ponosna, tako da, vozeći se seoskim cestama, nasi¬pima snježnobijelim od šumske krasuljice koja je sukljala s obje strane ceste, nisam mislila na Neda ni na priznanje koje sam dala tamo u onom svratištu. Misli su mi bile pune Charlieja.
Charlieja, koji je nedvojbeno prošao kroz pakao, ali koji će se sad kad se vratio, nakon četiri godine, vjerojatno moći suočiti sa svime, početi iznova, započeti novi život s Mirandom. Znala sam da je njegova bol bila strašna, ali također sam imala osjećaj da se stvorilo novo tkivo koje se možda neće tako lako razderati kao ono staro. Nadala sam se da je tako, za dobro njih oboje. Također sam bila svjesna koliko je lako donijeti odluku da ćeš početi iznova, a koliko je teško provesti je u djelo. Probuditi se -jednog lijepog dana — i reći: Dobro, idemo dalje! Četiri godine bilo je dovoljno, dostaje mrzovolje i potištenosti, treba ti preseljenje na selo, Lucy, promjena okoline i —o, da, muškarac! I vidi samo, eno jednog privlačnog, šeće tvojom ulicom. Poslužit će, savršeno!
Je li tako bilo?, upitala sam se, prisjećajući se. Tako nasu-mično? Tako proizvoljno? Je li ono što je Jess rekla, kako sam namjerno izabrala oženjenog muškarca, nekog koji mi na kraju neće odgovarati, sada imalo prizvuk istine? Jer sad kad je ispa¬lo da nije dostupan, jesam li izbezumljena? Jesam li izvan sebe od tuge zbog gubitka muškarca kojeg sam voljela — i za kojim sam onako bludno žudjela, dodala sam s osjećajem krivnje — i kojeg sam sad izgubila? Ako je tako, gdje su suze? Zašto su mi oči suhe? Ili mi se dušom zapravo razmilio osjećaj olakšanja što sam za dlaku umakla? Što sam opet sama, na sigurnom?
Uzdahnula sam i potišteno pogledala u retrovizor. Umornim sam pokretom prošla rukom kroz kosu. Istina, nije bilo ni suze, ali lice mi je ipak bilo blijedo i ispijeno, a i izgledala sam stari¬je. Iscrpljena od briga. Dlanom sam protrljala lice. Jesam li ga voljela? Je li moguće da sam ga voljela, ako sam se sad osjećala tako nevjerojatno mirno zbog cijele te stvari? Ili sam to samo formalno odrađivala, kako bih se vratila u igru, kako me više ne bi smatrali vlakom koji je iskočio iz tračnica? No nisam to činila punim srcem, sa slobodnim muškarcem, jer to bi bilo suviše zastrašujuće, moglo bi se suviše približiti pravoj vezi, možda čak novom mužu, nakon što sam, budimo iskreni – u tom sam se trenutku prisjetila Charliejevih riječi - nakon što sam ono učinila prvome? Kako bih se usudio?, kazao je. Dakle, kako bih se ja usudila imati novog muža? Čvrsto sam stegnula upravljač i shvatila da mi se oči pune suzama, napokon, ali ne zbog izgubljene ljubavi, nego zbog mene same. Znala sam da otvaram ormare koje sam radije držala zatvorene. - Zatvori ih, Lucy - promrmljala sam. — Brzo ih zatvori!
No nisam mogla, a misli su mi i dalje jurcale. Upitala sam se, primjerice, je li Charlie hrabriji od mene? On se naposljet¬ku doista suočavao sa svojom krivnjom, svakodnevno, jer je znao da je kriv, a ja nisam zato što - pa, zato što je Ned mož¬da istodobno pripaljivao cigaretu? Možda ju je vozač kamiona pripaljivao? Možda mu je sunce išlo u oči i na koncu, i inače je često vozio i razgovarao preko mobitela... no s druge strane, ja sam doista urlala na njega, dizala sam nesmiljenu dreku. Pso¬vala sam ga, optuživala ga da namjerno izbjegava porod svoga drugog djeteta, da dopušta da ga njegova gadljivost nadvlada. -Ne! Ne tako razmišljati, Lucy! - glasno sam povikala, gnjevno udarajući po upravljaču. Suze se više nisu suzdržavale, nego su mi se razlile obrazima. - To se ne radi, ne razmišlja se na taj način, sjećaš se?
Tupo sam kimala glavom, zategnutih usana. Počela sam du¬boko udisati i nadlanicom si brisati lice.
Tako. Dobro je. Ponovno sam preuzela nadzor. Vozila sam dalje, pokušavajući si razbistriti glavu. Pokušavala sam ni na što ne misliti. Nakon nekog vremena pogledala sam na sat. Devet sati. Moj je razgovor sa Charliejem bio kratak i brzo sam vozila seoskim cestama pa je bilo izgledno da ću uskoro stići kući, a nije se još ni smračilo. Nisam se željela vratiti u štagalj. Nisam se željela provesti pokraj Netherbyja, gdje Fellowesi, u blagu ljetnu večer, sigurno svi zajedno večeraju na terasi pa će se za¬prepastiti vidjevši kako moj automobil prolazi, a - čekaj malo, zar ona nije trebala prenoćiti u Londonu? Što se pobogu moglo dogoditi kad se tako brzo vratila?
Ne, zaključila sam. Ne mogu se još vratiti, ne mogu se suo¬čiti s ispitkivanjem, ne dok se sasvim ne smrači, nakon čega ću se moći tiho ušuljati u kuću. A kako bi bilo da doista odem u London? Mogla bih stići za sat i pol vremena, mogla bih se vi¬djeti s Jess. Pomislila sam na Jess, sretnu i pomirenu sa svojim muškarcem — napokon. Znala sam da ću joj morati ispričati sve o Charlieju, a onda se psihički pripremiti za pokudu, za »re¬kla sam ti« koje će uslijediti. Nisam bila sigurna da sam veče¬ras spremna za Jess. Onda Teresa? Draga, blaga Teresa, sretno udana za Carla, vjerojatno mu kuha nešto slasno u kuhinji, dok su Hector i Rozanna udobno sklupčani na trosjedu kat niže, kad u tom trenutku — opa, halo, ispred zgrade se zaustavlja au¬tomobil, evo opet jadne stare Lucy. Uvedimo je da ne drhturi na hladnoći, okupimo se oko nje, dajmo joj piće, tapšajmo je po ruci i - da, da, ma daj, idi po Thea i Raya. Sto je više sretnih, zaljubljenih parova oko nje, to bolje.
Progutala sam slinu, užasnuta sama sobom, ali ne mogavši se otresti gorkog okusa ljubomore u svojim ustima. Ljubomorna si, Lucy? Na svoje prijatelje? To je prilično neprivlačan osjećaj. Ne, zaključila sam, otvorivši prozor i duboko dišući kako bih se smirila, ne, nisam ljubomorna. Samo što se večeras ne mo¬gu suočiti s njima. Ne sada, nakon što sam izgubila ljubavnika. Problijedjela sam. Ljubavnika. Čak je i mene zateklo koliko to plitko i jeftino zvuči. Ljubavnica, na stražnjem sjedalu auto¬mobila, u mračnoj uličici. Uspomene iz djetinjstva, kod bake u Irskoj s Maisie i Lucasom, provezli smo se pokraj automobila
zamagljenih stakala u bakinoj ulici i na trenutak su me zablje-snule bijele noge, visoko podignute, raširene; ja sam bila fas¬cinirana, a Lucas je promrmljao: - Opet Bob Tyler, sigurno s nečijom tuđom ženom. - Pocrvenjela sam. I upitala sam se koliko bi se oduševili kad bih im upala u sobu i zajecala: - O, Bože, upravo sam prekinula s oženjenim muškarcem, u strašnoj sam depresiji! - Ne, ne bih to mogla učiniti, ne bih mogla otići onamo. Pa kamo bih onda mogla poći?, upitala sam se dok je u meni rastao onaj poznati, djetinjasti osjećaj panike, kojem sam u posljednje vrijeme bila sklona. Kamo?
Vozeći se dalje i sve više sažalijevajući sama sebe, shvatila sam da prolazim kroz Frampton. Usporila sam i gurnula glavu kroz prozor kako bih ohladila užarene obraze pa sam gotovo sletjela s ceste približavajući se kapiji vlastelinskog imanja. Na trenutak mi se učinilo da sam opazila... da. Da, bio je to on. Bio je to Kit. Kit, u vrtu ispred kuće. Visok, vitak, u žarko plavoj košulji šetao je među živicom i nasadima lavande, čupkajući zalutale listiće i maslačke. Kit mije nedvojbeno bio prijatelj, premda novi, ali bi li mu bilo drago da ga ometem? Nesigurno sam podigla ruku, a on me je u istom tom trenutku ugledao. Ruka mu je odmah poskočila u zrak i mahnula mi. S olakšanjem sam se nasmiješila i počela usporavati sve dok se nisam zaustavila, a on se uputio prema kapiji, smiješeći se od uha do uha. U ruci je držao čašu za vodu u kojoj je zveckao led i limun, a kad mi se približio, prinio ju je usnama, upitno podignutih obrva.
O da, pomislila sam, oblivena osjećajem olakšanja, da, mo¬lim. Dragi, ljubazni Kit, dragi, ljubazni Kit, s kojim nisam bila u opasnosti, što je bilo još važnije, posebice nakon onoga što mi je Mimsy ispričala. Kakva dobra zamisao! Oduševljeno sam ki-mnula glavom, a on mi je otvorio stara željezna vrata.
Savršeno, pomislila sam, vozeći se šljunkovitim kolnim pri¬lazom. Baš ono što mi treba. Veliki džin s tonikom na njegovoj sunčanoj terasi, opušteno čavrljanje o pokućstvu Hepplewhite i Chesterfield, zalazak sunca iza njegova voćnjaka punog jabu-kovih stabala, zujanje i ples vretenaca u sumrak. O, to će mi sigurno pomoći. A možda ćemo čak razgovarati o Charlieju? On mu je naposljetku bio blizak prijatelj, a ja sam željela saznati više. Željela sam se prepustiti maloj melankoličnoj, naknadnoj analizi. Pokušati izbrisati tugu. Lakog sam koraka iskočila iz džipa i sa smiješkom na usnama zalupila vrata.
- Kakvo ugodno iznenađenje! — povikao je, koračajući kolnim prilazom prema meni. Sagnuo se i udijelio mi čedan poljubac u obraz. -Upravo sam pomislio, kakva božanstvena večer, a ja je nemam s kim podijeliti. Nema me tko pratiti po vrtu, s čašom u ruci, i diviti se mojem cvijetnjaku i livadi punoj divljeg cvije¬ća, kad ono evo tebe! Savršeno. Sto ćeš popiti u to ime, draga moja? Nadam se da ostaješ na pićencu?
- Naravno da ostajem, a popit ću isto ovo što ti imaš. Veli¬ki džin-tonik, ako dobro vidim, a nakon toga obavezna šetnja tvojim čarobnim vrtom. Pomalo se osjećaš kao apsolutni vla¬dar koji se nema kome pohvaliti onim čime vlada? — zadirki¬vala sam ga.
- Točno - nasmiješio se je. — Nema nikakve svrhe imati sve ovo čime se mogu razmetati, kad se nemam pred kim razmetati. U tome je pola zabave.
- Mogu zamisliti.
Zahihotao je i uveo me u kuću, kako bi mi napravio piće.
Neko smo vrijeme stajali i čavrljali u mračnom predvorju, na¬slanjajući se na komodu s nogama u kojoj su bile smještene boce, a onda smo, potpuno opremljeni, s čašom u ruci i - o, zdjelica maslina, odlučio je Kit, iznenada pojurivši natrag u kuću - li¬jeno obišli stražnji kraj kuće i kročili na terasu. S nje se pružao pogled na božanstven vrt pun divljeg cvijeća, gdje se opojna aro¬ma ukrasnog duhana miješala s mirisom makova i jaglaca, a na njega se nastavljao voćnjak s drevnim, kvrgavim stablima jabu¬ka. Ispod njihovih grana zlatna su se polja prostirala u daljinu, s visoko naslaganim stogovima sijena, spremnim za ranu žetvu. Uzdahnula sam s olakšanjem i smjestila se na klupu u sje¬ni ogromnog, platnenog suncobrana. Nakon svih onih emo¬cija proživljenim u susretu s Charliejem, osjećala sam priličnu slabost. Bila sam prilično uzdrmana. Progutala sam knedlu i umjesto toga usredotočila se na čarobni prizor ispred sebe.
- Znaš, Kite, u pravu si, ovo je čaroban vrt. Mnogo je ča-robniji od Netherbyja, koji je, usprkos svojoj veličanstvenosti, nekako - ne znam - uštogljen. Potpuno pripitomljen, kontroli¬ran. Cijeli taj njegovani park i besprijekorni ružičnjaci urednih rubova - sve je to nekako suviše sputano, što kažeš?
- Slažem se, ali mnogo je lakše održavati vrt na taj način. Ovo je teško - kazao je, sjedajući pokraj mene i prelazeći po¬gledom po ležernom, spontanom prizoru ispred nas; pokošene stazice krivudaju kroz visoku travu, makovi i ivančice klimaju se pokraj starih ruža, noćnih frajli i kokotića. - Lako je njegovati vrt da izgleda uredno, ulickano, ali trebat će ti godine i godine želiš li postići prirodan, divlji izgled, kao što će ti reći svaka že¬na koja se šminka. A kad smo već kod divljih žena...
Rococo se mekim korakom uspela stubama terase iz smjera vrta i položila ogromnu glavu u gospodarevo krilo; smeđe su joj oči bile pune sjete, a repom je lagano mahala.
-Je 1' se sasvim oporavila? - upitala sam, ispruživši ruku ka¬ko bih je pomilovala.
- Potpuno. I to sve zahvaljujući tebi i Charlieju. Ne znam što bi se dogodilo da vas dvoje niste tako brzo reagirali.
Uzdahnula sam, prisjećajući se toga neobičnog, smiješnog dana. Charlie me je očajnički želio odvesti u krevet, a ja, pa ne može se reći da sam oklijevala. Sjetila sam se kako me je podi¬gao u naručje upravo u ovoj kući, dok nam se strast nakuplja¬la i ključala u svakoj veni. U meni se probudio osjećaj duboke melankolije.
- O — blago je rekao Kit, vidjevši moje potišteno lice. —Jesam li spomenuo krivu osobu?
- Ne, nikako - brzo sam odgovorila. - Kad smo već kod toga... ma voljela bih porazgovarati o njemu. - Bojažljivo sam pogledala u njega. - Znao si... Pretpostavljam?
- Za tebe i Charlieja? Pa nisam bio siguran, ali sumnjao sam, svakako, a u prošlosti su moje sumnje vezane uz Charlieja bile prilično dobro utemeljene. - Zapalio je cigaretu i ljubazno me promatrao, povlačeći dim. - Ako znaš što želim reći.
Kimnula sam glavom. - U redu je, znam. Mislim, znam za druge žene. — Zastala sam. Polizala sam usne. - Mnogo... dru¬gih žena?
Oklijevao je. Zamišljeno mi je ispuhnuo tanak pramen dima iznad glave. - Pa ne bih rekao mnogo, ali nekoliko. Iako nijedna nije bila tvog kalibra, Lucy.
Nasmiješila sam se. - Pravi si kavalir, Kite, ali u redu je, ne moraš biti taktičan. Sad je sve gotovo pa mi možeš reći kakvo je govno zapravo bio.
- Nije bio govno - polako je izgovorio. - Samo momak s ve¬likim problemima koje je trebalo riješiti.
- Znam. — Žestoko sam se zarumenjela. -1 mrzim se što sam to rekla. Ne znam zašto sam to učinila, osim možda kako bih zaštitila sebe, valjda - dovršila sam, osjećajući se jadno. — Ka¬ko bih zadržala neki lažni ponos. - Duboko sam udahnula. — Znam za njegove probleme, Kite, za njegove užasne probleme, samo što... ma ne znam. Valjda imam punu kapu vlastitih, a večeras se osjećam - ne shrvano i satrveno zato što je završila moja takozvana »ljubavna veza« - nego sam zapravo strašno ogorčena i sažalijevam sama sebe.
Osmjehnuo se. - Ne znam doduše pojedinosti, ali pretpo¬stavljam da je razlog taj što ga nikad nisi istinski voljela.
- Nisam dobila priliku - turobno sam uzvratila, prčkajući po noktima. - Samo smo se par puta pohvatali. Ali ne, u pravu si, mislim da sam jednostavno uvjerila samu sebe da ga volim. Mi¬slim da sam bila zaluđena njime, a to ne može potrajati. Kao što je Mimsy rekla za svoju vjeru, takva strast veoma brzo splasne.
- Znači, upoznala si Mimsy?
- O, da - kiselo sam se osmjehnula. - Aranžiranje cvijeća u crkvi.
- A! — Iscerio se. - Naravno. Da, snažna žena - zamišljeno je dodao. — Doista veoma snažna žena. I to je dio problema, naravno, jer se Charlie zbog njezine snage osjećao manje vri¬jednim. Nikad joj nije mogao sasvim parirati pa je pretjerano napuhao njezin vjerski žar kako bi ga sažalijevali u pivnici. Nije si mogao pomoći. Razglasio je da ona gradi hramove u dvorištu - totalna glupost, naravno, ali u malim zajednicama kao što je ova takve se priče šire. A ljudi žele vjerovati u tračeve jer sami vode dosadne, prosječne živote pa je zabavno kad ti se prava, živa sapunica odvija na kućnom pragu. - Skrušeno si je trljao bradu. - Barem ja to znam, pobogu. I o Juliji i meni ispreda¬le su se priče, znam to sa sigurnošću. Skandalozne priče. O našem seksualnom životu, ni manje ni više, i bilo je strašno ponižavajuće. Naročito zato što ništa od toga nije bilo istina. Ali njoj je pomagalo, znaš. Dalo joj je izliku da me ostavi. Dalo je neku vjerodostojnost njezinu odlasku. Svi su mislili da ima opravdan razlog napustiti me.
Zurila sam u njega. Bila sam nejasno svjesna činjenice da su mi usta razjapljena.
- A budimo iskreni - nastavio je - nitko zapravo ne zna isti¬nu o tuđem braku, je 1' tako? Nitko ne zna što se sve događa između četiri zida osim glavnih glumaca u toj predstavi. Sve je ostalo samo govorkanje i nagađanje, ma koliko oni koji šire glasine tvrdili da su blizu istini.
Progutala sam slinu. - Točno tako - polako sam izgovorila. - Točno tako. Nitko zapravo ne zna. - Na trenutak sam bila zamišljena.
-Još jedno piće, Lucy? - ustao je, smiješeći se.
Nekoliko sam ga trenutaka promatrala. Njegove su me oči podsjećale na ptičje jaje. Šatirane, sa zelenkastim i crveno-sme-đim točkicama. Pribrala sam se. - Da, molim - uzvratila sam, pružajući mu čašu.
- Je 1' bilo u redu?
- Hmmm? - Namrštila sam se. Još uvijek sam bila negdje drugdje.
- Mislim, što se tiče jačine? Ne želim da ti bude prejako. Trepnula sam. - O! O, da, savršeno. Isti će omjer biti u redu.
Hvala, Kite.
- O, a dok me nema - sagnuo se prema drugom stolcu i do¬bacio mi katalog od sjajnog papira - pogledaj kako ti se ovo sviđa. Privatna zbirka Gregorija de Conquescae. Kupci će je se moći dočepati sljedećeg četvrtka u Veneciji. Jedinstvena prili¬ka, Lucy. Neki dijelovi pokućstva — gotovo svi igrom slučaja iz sedamnaestoga stoljeća - nisu ni mrdnuli iz obiteljske palače otkako su ih Conquescaini preci dopremili onamo prije četiri stoljeća. Baci pogled, fantastično je.
- O, hvala - uzela sam katalog, i dalje kilometrima daleko. Pobogu, bio je u pravu. Nitko zapravo ne zna što se događa u bra¬ku, osim onih uključenih. Razne se iskrivljene priče mogu pro¬širiti na sve strane. Odsutno sam listala, sve dok mi na kraju vrč za vodu i zdjela iz jakobinskog razdoblja nisu privukli pozornost.
- Ooo - zastenjala sam. - Vidi samo ovaj vrč! U predivnom je stanju, a pogledaj samo taj rani Meissen — divila sam se. Listala sam dalje. - A ovaj oslikani emajl iz Limogesa, tonu ga je!
- Točno - zazvao je iznutra. - A neke od tih predmeta još nitko nikad nije vidio. Nikad nisu izašli na svjetlo dana. Bit će neviđena gužva, naravno, doći će trgovci sa svih strana svijeta, al' bit će strašno zabavno, s mnoštvom veselih ručaka i izleta preko lagune u Lido. Pođi sa mnom ako želiš.
Brzo sam podigla pogled s kataloga. Da pođem s njim? Što, u Veneciju? Trepnula sam. Čovječe... Ali zašto ne? To je upravo onakva prilika o kakvoj sam maštala, zar ne? Venecija. Ali - za¬što me je pozvao? Na kojoj osnovi? Kao kolegicu? Kao prijatelji¬cu? Ili čak... ne, ne budi blesava, Lucy. Kao kolegicu, naravno!
- Kvragu. Glupi zamrzivač se pokvario — doviknuo mi je. -Bojim se da nemam puno leda.
- Ne brini - odsutno sam uzvratila. Pažljivo sam sklopila katalog. Vratila sam ga na onaj stolac, a zatim ga gurnula pod stol, izvan vidika. Odlučila sam promijeniti temu kad se on vrati. Malo razmisliti.
- Predivne ruže — osmjehnula sam se, pokazujući glavom prema vrtu kad se nakon nekoliko minuta vratio.
- Da, doista - složio se, spustivši glavu ispod suncobrana ka¬ko bi mi pružio piće. Dok sam ga uzimala, mogla sam se zakleti da mu je otkopčano još jedno dugme. Na košulji. Vidio mu se popriličan komad prsa. Ali možda i nije. Brzo sam skrenula pogled. Možda samo prije nisam primijetila. Nasmiješio se i smjestio pokraj mene.
- Hvala. — Otpila sam gutljaj. - Izvrsno je.
- Kakvo zadovoljstvo. Aahh... - Zadovoljno je uzdahnuo i smjestio se na klupu, ispruživši ruku preko naslona. Duge je noge pružio ispred sebe i prekrižio gležnjeve. - O, da, ruže — kazao je, zaškiljivši u daljinu. - Ovo je dobra godina za ruže. - Okrenuo je glavu i na trenutak me je pogledao ravno u oči. — Zapravo je ovo dobra godina općenito govoreći.
Začuđeno sam ga pogledala. Zatim sam se zarumenjela i skrenula pogled. Bila sam svjesna njegove ruke na naslonu klu¬pe, samo milimetar od moje kose. Iznenada mi je postalo ve¬oma bitno i dalje zuriti u grmove ruža. Vrt mi se činio užasno mirnim. I jesam li umišljala ili je njegova ruka doista dotakla moju kosu na leđima? Ili sam možda nehotice pomakla glavu? Ukočila sam se, jedva se usuđujući disati. Polako sam prinijela čašu usnama. Otpila sam gutljaj.
- Reci mi, Lucy - promrmljao je nakon dulje šutnje. - Igraš li kroket?
Velik gutljaj džina s ledom izletio mi je iz usta kao prasak puške. Žestoko sam se zakašljala.
- O, jadnice! - Ustao je i zabrinuto me potapšao po leđima.
- Oprosti - graknula sam, glasno kašljući, pokušavajući doći do daha. - Zagrcnula sam se.
- Očigledno. - Na trenutak je brižno stajao nada mnom, a onda je ponovno sjeo. Čekao je da se oporavim. -Je 1' ti bolje?
- Da, dobro mi je, hvala! — uzvratila sam u jednom dahu. — Sasvim dobro.
- Ne, samo sam se pitao - nastavio je, nimalo smeten — iza one živice skriven je prilično dobar teren, a ja u šupi imam kra¬san, stari komplet koluta i batova. Pripadali su mom djedu, znaš. Sto kažeš da odigramo jednu rundu prije no što sunce potpuno zađe? Možemo ponijeti i piće.
Obrisala sam usta i oprezno spustila čašu na stol.
- Znaš, Kite, zapravo sam upravo shvatila da se moram vra¬titi. Rose čuva dječake pa ne bih smjela zakasniti, a već sam popila piće s Charliejem pa je i ovo više no što bih smjela. Ne znam zašto se nisam prije toga sjetila i sad mi je grozno jer si mi smiješao, ali - što se može. - Brzo sam ustala. - Oprosti, glupo od mene, al' potpuno sam izgubila pojam o vremenu!
- Ne brini - ležerno je uzvratio, ustajući. — Naravno, moraš voziti, trebao sam misliti na to. Ostavit ćemo to za drugi put. Mislim, kroket.
- D-da, super. - Zamuckivala sam, rumeneći se kao paprika. — Vo-voljela bih odigrati p-partiju. S tobom.
- Izvrsno! - Oduševljeno je protrljao ruke, aja sam posegnula za torbom na podu, skrivajući u njoj svoje grimizno lice. Zaštit-nički sam je privila uz grudi i požurila oko stražnjeg dijela ku¬će, cijelo se vrijeme pretvarajući da tražim ključeve automobila, dobro skrivajući lice. Činilo se da Kit ništa ne primjećuje, bez¬brižno je koračao pokraj mene prateći me do automobila, ruku zabijenih u džepove, pokazujući mi predivno stablo smokve uz sunčani južni zid, kao i božanstveni zalazak sunca.
Otvorio mi je vrata i naslonio se na njih dok sam ulazila. -Bok onda, Lucy, vidimo se idući tjedan.
- Tako je! - zabrektala sam. Nisam mogla pogledati u njega pa sam se zabavila pričvršćivanjem pojasa, okretanjem ključa u bravi, ubacivanjem u brzinu.
Krenula sam gotovo prije no što se odmaknuo od vrata - skoro je pao preko njih — i veselo mu mahnula, odvozeći se. Zatim sam pro¬jurila kroz kapiju, s treskom sletjela na asfaltiranu cestu i odjurila.
O, kako grozno! Ruka mi je poletjela prema ustima. Grozno! Zar je. doista mislio — zar je ozbiljno pomišljao da će me zani¬mati malo... ne. Ne, naravno da nije. Ne bi mu takvo što palo na um. Nemoguće, jer naposljetku, tek sam prekinula sa Charli-ejem! Nije valjda mogao pomisliti da bih tako brzo preusmjerila naklonost? Ili možda jest? Možda je mislio da će me uhvatiti u trenutku slabosti? Očajnu ženu od trideset i nešto godina, koja je toliko čvrsto odlučila vratiti se u glavnu struju monogamije da će prihvatiti svaki džin u čaši, svakog tipa u vili? Možda je mislio da sam u stanju skakutati od jednog do drugog muškar¬ca, a da mi srce nimalo jače ne zalupa? Mili Bože, takvo je što bilo nezamislivo. I uvredljivo!
Stisnula sam upravljač, poskakujući kroz mračni seoski kra¬jolik, očajno želeći što prije pobjeći, udaljiti se od cijele te ne¬ugodne epizode. Ali nakon nekog sam vremena usporila. Na um mi je pala nemila misao. A što ako sam krivo shvatila? Što ako sam skakala pred rudo? Što ako sam bila nerazumna, usko¬grudna, ista kao oni što tračaju po pivnicama, što ako sam od miša... Osjećajući se jadno, snuždila sam se u sjedalu. Da, da, dakako da jesam. Pretjerano sam reagirala. Veliki džin i ponuda poslovnog putovanja, dražba u Veneciji - kako božanstveno. A ja sam odmah pretpostavila da želi moje tijelo. Preplavila me je vrućina. Sram. O, jadni Kit. Jadni, dragi, ljubazni Kit, samo je bio dobar domaćin; samo je sanjario o malo zabave u ljetnu večer, o piću, partiji kroketa...
Kroket. Pobogu! Srce kao da mi je na trenutak zastalo pa sam sa zaprepašćujućim nedostatkom pažnje uletjela u oštar zavoj i gotovo se sudarila s traktorom. Ispravila sam upravljač i zastenjala. O ne, ne moj posao. Molim te, Bože, da taj vid mo¬ga života ne propadne. Trebala sam taj posao, očajnički sam ga trebala, ali ni u kom slučaju nisam se mogla suočiti s napasnim poslodavcem koji bi jurio za mnom gol-golcat, s batom koji mu se njiše između nogu i Bog zna čim još. Doista nisam mogla.
Pa dobro, morat ću mu to jasno dati do znanja, pomisli¬la sam, dovezavši se do vratareve kućice i prkosno proletjevši kroz kapiju Netherbyja. Nisam željela izgubiti posao - nisam ni vidjela razloga zašto bih ga izgubila. Morat ću - Isuse Kriste, što je ono? Noga mi je na trenutak skliznula s papučice gasa, a automobil je počeo krivudati prema travnatom rubu. Vrati¬la sam ga na put i zagledala se ravno ispred sebe. U daljini, ali ne suviše daleko, zapravo neposredno iza Netherbyja, noćno je nebo obasjavao ogroman, plamteći, narančasti sjaj. Negdje ta¬mo dolje uz jezero činilo se da stabla pucketaju, činilo se da su gotovo - oživjela. Povećala sam brzinu i, kao omamljena, skre¬nula u zavoj. Dok sam vozila sve brže i brže, očiju zalijepljenih za obzor, srce mi je, poput ledene ruke, snažno počela stezati užasna spoznaja. Žarko narančasta lopta podsjećala je na sunce, samo što to nije bilo sunce, bilo je to - o, mili Bože! Ruka mi je poletjela prema ustima, dok se plamen uzdizao visoko u noćno nebo. O, mili Bože - štagalj. Štagalj je gorio.

DVADESET SEDMO POGLAVLJE

Uz glasno brujanje motora uspela sam se uzbrdo i naglo zakočila, a kotači su zaškripali po šljunku. Plameni jezi¬ci plazili su kroz prozore na katu, dio krova proždrla je vatra. Drveni je okvir pucketao i gorio poput kutije šibica, a cijela se građevina pretvorila u plamteću, narančastu kuglu. Na trenutak sam nepomično sjedila, skamenjena od užasa. O, hvala Bogu što dječaci nisu unutra, pomislila sam, iznenada iskočivši iz au¬tomobila. Hvala Bogu što su gore u kući!
- Archie! - povikala sam.
Archie, David, Pinkie, Lavinia i tetke u kućnim ogrtačima stajali su zbijeni na tratini i zurili prema štaglju. Potrčala sam prema njima.
- O, Isuse, Archie - što se dogodilo? — Dok sam govorila, morala sam zakloniti oči rukom i odmaknuti se od vreline.
- Lucy! - Okrenuo se blijed u licu, a strah mu je tinjao u svi¬jetlim, izbuljenim očima. Stisnuo mije ruku. Ubrzanog daha, rastegnuo je usne preko zuba, praveći čudnu grimasu. - Lucy, ne smiješ - sve će biti dobro!
Čeličnim mi je stiskom stegnuo ruku, kao da me želi zausta¬viti, kao da me želi spriječiti da poletim u plamteću kuću.
- Sve će biti dobro? Što, tko? Sranje! - Užasnuto sam se za¬piljila u njega, a užas je u meni počeo sve brže rasti kad sam ga ugledala i u njegovim očima. — O, Isuse, dječaci! Ali oni nisu unutra, Archie! Oni nisu unutra, gore su u kući!
Jedan mi trenutak nije odgovorio, nego me je samo čvrsto držao, dok su mu se vršci prstiju zabadali u moje meso. Onda me je na isti način uhvatio i za drugu ruku, a svoje blijedo, ustreptalo lice približio je mome. -Jack je unutra - izgovorio je odmjerenim tonom. - On je unutra i izvlači ih van. Sve če biti u redu, Lucy, on ih izvlači!
Preneraženo sam zurila u njega. A onda: - NEEEEE!!! -vrisnula sam, otimajući se. - Ne, nemoguće! O, Bože - BENE, MAXE!!!
Pokušavala sam se izvući iz njegova stiska, borila sam se ci¬jelim tijelom, propinjući se, dok me je on čvrsto držao. - BE¬NE!!! — vrištala sam. Okrenula sam glavu - bilo je to sve što sam mogla učiniti, sputana njegovim snažnim stiskom - a u tom trenutku na vratima se pojavila prilika. Bio je to Jack. Istrčao je iz plamteće kuće s djetetom odjevenim u pidžamu u naručju.
- BENE! - Konačno sam se otela, a Archie me je pustio pa sam pohrlila prema njima. — Bene! Jesi li dobro?
- Dobro je! - povikao je Jack, crn u licu, kad se Ben skljokao u moje naručje, kašljući i pijuckajući. - Samo se nagutao dima, ništa drugo. Odvedi ga odavde, Lucy, tamo gore, na nasip!
- Ali Max - zaurlala sam, odvlačeći Bena od vrućine. — Gdje je Max?!
- Drži je dalje odavde! - zagrmio je Jack, pokazujući prstom prema Archieju, a onda prema meni. Oči su mu svjetlucale na crnome licu, a u tom se trenutku David bacio prema meni u uhvatio me. Držao mije ruke iza leda, čvrsto, kad je Jack potr¬čao natrag u kuću. Ali nije bilo potrebe. Bila sam paralizirana od straha. Skamenjena od šoka.
- O, blagi Bože - molila sam se, čvrsto stisnuvši oči i po-gnuvši glavu blago prema Benu, koji mi se držao za struk. - O, blagi Bože, pomogni mu. Pomogni mu. Je 1' u krevetu, Bene? -Zadrhtala sam. - Gdje je Max, je 1' spava ili...?
- Ne, ne, nije u krevetu, na dnu stuba je! Pokušao sam ga izvući van sa sobom, ali se previše bojao, nije se usudio izaći ni sa Jackom. Ali Jack će ga sad izvući, je 1' tako? Je 1' tako da hoće?
David je popustio stisak i stao je pokraj nas, obgrlivši nas čvr¬sto oko ramena. - Naravno da hoće - mirno je rekao. - Osta¬nite gdje ste, oboje, bit će sve u redu. Jack će se pobrinuti za to. Izvukao je Bena, izvući će i Maxa, sve je pod nadzorom.
- Nije pod nadzorom - kriknula sam. - Moje je malo dijete još uvijek unutra! U požaru je i - o, hvala Bogu!
Pohrlila sam prema kući kada se Jack iznenada ponovno poja¬vio, toga puta noseći u naručju Maxa, koji je treptao, dok su mu iz očiju curile suze. Potrčala sam i istrgnula mu ga iz ruku, jecajući.
- O, dragi, jadničku moj - dobro si!
Max je kimnuo glavom, razrogačenih očiju.
- Dobro je - promuklim je glasom izgovorio Jack - ali nađi nešto u što ćeš ga umotati.
- Da! O, Bože, u autu je deka, ali Jack — kamo ideš?
- Nije još gotovo - mrko je odgovorio, okrenuvši mi leđa.
- Ali tko?
- Rose je još uvijek unutra - tiho je kazao David, stvorivši se pokraj mene. Okrenula sam se prema njemu. Zatim sam s nevjericom pogledala prema štaglju.
- Rosel Ali zašto? I zašto su dječaci bili ovdje, a - o, Isuse Kriste, Davide... - Očajnički sam prošla rukama kroz kosu kad je Jack, presavijen u struku, pognute glave, ponovno nestao u dimu. - Gdje su prokleti vatrogasci?
- Dolaze! - zajecala je Lavinia, potrčavši prema meni i sti¬snuvši mi ruku. - Tata ih je nazvao, prije sto godina, i trebali su već stići, ali - o, Bože, Lucy, treba im cijela vječnost, a ona će umrijeti tamo, je 1' tako? Umrijet će!
Uhvatila se za mene, drhteći. Vatra nas je cijelo vrijeme od¬bijala od kuće, a dječake smo vukli za sobom, umatajući Maxa u deku. Imali smo osjećaj da će nam se od vrućine oguliti koža s lica dok smo zurili, kao skamenjeni, prema katu. Ja sam čvr¬sto držala Maxa, Lavinia je prihvatila Bena, tetke su se drža¬le jedna za drugu, a Pinkie je stajala sama, histerično jecajući, širom otvorenih očiju, bespomoćna, ruku mlohavo spuštenih uz tijelo, pogleda prikovanog za kuću. Archie je stajao iza nje, blijed kao krpa.
- Izvuci je, momče, izvuci je! - prosiktao je dok smo gledali kako plamen postaje sve viši.
Misli su mi se vrtložile dok su sekunde prolazile. O, Bože — Jack i Rose. Jack, izgorio, omamljen dimom... Pozlilo mije, glava mije pucala od zasljepljujuće bijele vrućine, a dim i bljuvo¬tina uspinjali su mi se u grlu. Pomislila sam da ću povratiti. O, Bože, molim te, ne daj da umru, molila sam se, ne daj da umru!
Iznenada se začuo prasak stakla. Pinkie je vrisnula i skrila lice rukama kad se crno lice pojavilo na prozoru na katu. Na sjevernom prozoru, s bočne strane, prema kojoj je vatra suklja¬la, ali je još uvijek nije potpuno progutala. Svi smo potrčali prema tamo.
- Stubište se urušilo - hvatajte! - povikao je Jack. - Raširite je i držite napeto!
Potrčali smo prema naprijed, zaklanjajući lice, a on nam je bacio deku. David i Archie zgrabili su svaki po jedan kraj. Ja sam uhvatila treći, a Lavinia je laktom izgurala Pinkie i doče¬pala se četvrtog. - Ne budi blesava, curo, ispast će ti iz ruke!
- A sad - ne puštajte! - naredio je Jack. Dok smo stajali is¬pod njega, psihički se pripremajući za ono što će uslijediti i škiljeći u paklenu vrućinu, učinilo mi se da već gorim. On je
stajao iznad nas na prozoru, držeći u rukama malo, omlohavljeno tijelo. Rose.
- Sad- hvatajte je!
Pustio ju je i ona je pala, brzo, vrteći se u zraku poput sićušne krpene lutke. Nikad u životu nisam tako čvrsto držala neku stvar, a kad je udarila o deku, samo je djelićem tijela dotaknula tlo. Ar¬chie je potrčao prema njoj i podigao je u naručje poput bebe, od-vlačeći je od plamena. Glava joj je klonula, a ja sam joj vidjela oči, razrogačene od šoka, i širom otvorena usta, čija se unutrašnjost činila žarko ružičastom u suprotnosti s njezinim crnim licem.
- Jack! - Ponovno sam se okrenula prema prozoru, a u tom smo trenutku začuli sirene kako zavijaju u daljini. - O, hvala Bogu. Archie, Davide, opet zgrabite deku -Jack, skoči! Proklet bio, Jack - gdje si! — vrištala sam.
Trenutak poslije pojavio se.
- Skoči, Jack, uhvatit ćemo te! - zaurlao je Archie.
- Ne pričajte gluposti, slomit ću vrat!
- Pa kako ćeš onda...?
No on je ponovno nestao u užarenoj pećnici, a moje su riječi ostale lebdjeti u zraku.
- Naći će on već načina - kazao je tih glas pokraj mene.
- O, Davide, hoće li? - kriknula sam. - Kako? Nema stubišta! David je nadlakticom prekrio oči, dograbio deku i prebacio
je preko glave. Presavijen u struku, potrčao je prema ulaznim vratima, što je dalje mogao, kako bi pogledao unutra.
- Dolazi! - povikao je, uzmičući. - Dolazi preko galerije, na užetu! Evo ga!
Kad su se vatrogasna i ambulantna kola uz zaglušujuću buku pojavila na vidiku, Jack je grunuo kroz ulazna vrata, ruku preko glave, kašljući i posrćući. David je prebacio deku preko njega i počeo ga odvlačiti. Konačno su se dokopali travnate kosine i skljokali se na tlo. Poletjela sam prema Jacku.
- Jack - jesi li dobro?
Nije mogao govoriti, nije želio govoriti. Polako je podigao ruku, kako bi pokazao da je dobro. Zatim je sjeo, pogrbljen, glave između koljena, dok su mu se ramena dizala i spuštala od iscrpljenosti. Sjela sam pokraj njega, čekajući da povrati dah.
- Dječaci? - konačno je graknuo, podigavši glavu i osvrćući se, trepćući, zacrnjenog lica.
- Sasvim su dobro — u dahu sam izgovorila. - Zahvaljujući tebi.
- Rose?
Oboje smo pogledali u njezinu smjeru. Obitelj se okupila oko nje dok je nepomično ležala na travi. Kola hitne pomoći zausta¬vila su se, njihova su svjetla bljeskala pokraj nas.
- Nisam siguran - tiho je kazao David, udaljavajući se od nas i prilazeći njima.
Gledali smo kako se stražnja vrata vozila hitne pomoći širom otvaraju i kako kroz njih iskaču dvojica muškaraca, a odmah iza njih pojavila su se nosila. Podigli su na njih Roseino sićušno tijelo. Crvena deka bila joj je omotana oko vrata — ali ne preko glave, sa zahvalnošću sam pomislila. Unijeli su je u kola. Archie i djevojke pošli su za njom, kao i tetke; svi su se penjali unutra, smrknutih izraza lica. Bolničari su ih sumnjičavo promatrali.
- Nisam siguran da svi možete...
- Ne budi blesav, čovječe - odbrusio mu je Archie. - Učinit ćemo što nas je volja. Cijela se moja obitelj nagutala dima, a i ove dvije starije gospođe treba netko pregledati.
Vozač se skanjivao, sliježući ramenima, kad su mu se vrata zalupila pred nosom. No prije no što je ušao u prednji dio vozila, potrčao je prema nama.
-Jeste vi ostali dobro? - povikao je. -Je 1'još tko bio unutra?
- Moji dječaci! - rekla sam, ustajući i gurajući ih prema na¬prijed.
Brzinski ih je pogledao, zavirio im u oči i u grlo. - Čini se sve u redu, al' još jedno vozilo je na putu. Trebalo bi uskoro stići, al' večeras smo kratki s osobljem. Ipak se pobrinite da ih ugurate unutra kad stigne, dobro? Treba ih pregledati.
Kimnula sam glavom, a on je već nestao. Nekoliko sekundi poslije vrata su se zalupila, a vozilo je odjurilo kolnim prilazom, dok je sirena zavijala u noći.
U međuvremenu, vatrogasci su odmotali crijeva, koja su oži¬vjela kad je iz njih pokuljala voda. Trčali su tamo-amo, izvi¬kujući naredbe, uzimajući vodu iz jezera i polijevajući plamen ogromnim mlazovima. Jack i ja promatrali smo ih s nasipa, dr¬žeći u naručju po jedno dijete razrogačenih očiju.
- Izgubljen slučaj - naposljetku je uzdahnuo Jack. - Drveni štagalj - nema šanse. Nema ama baš nikakve šanse. Sam Bog zna što se dogodilo tamo unutra.
- Sam Bog zna - tupo sam ponovila za njim. — Bene, što...
- Ne, nemoj sad - brzo me je prekinuo Jack. Ustao je i povu¬kao me za sobom. - Dođi, ta prokleta ambulantna kola neće se pojaviti još sto godina, a onda ćemo samo ležati na kolicima i čekati da provjere jesmo li se otrovali ugljikovim monoksidom, a čak i ako jesmo, oni tu ne mogu mnogo napraviti. Uostalom, imamo Davida. On može pregledati dečke. Idemo u kuću.
- Al' zar ne bismo trebali pričekati? Zar ne bismo trebali biti s vatrogascima i...
- Gledati kako ti kuća gori? - blago me je prekinuo. — Ne želiš to. A ne žele ni Ben i Max. Dođite.
Bio je u pravu. Dakako. Sjedili smo tamo beskorisni, bespo¬moćni, gledajući kako naše stvari gore, kao da zurimo u neku predstavu cirkuskih nakaza. Ali nisam znala kako reagirati, znate. Nisam znala što trebam učiniti. Shvatila sam da se tre¬sem. David nam je prišao, nakon što je porazgovarao s vatro¬gascima, a ja sam osjetila kako mi netko nježno prebacuje deku preko ramena. Onu u koju smo prethodno uhvatili Rose.
Pogledao je u Jacka. — Idemo - tiho je prozborio.
Jack je kimnuo glavom pa su me poveli do moga automobila. Nekako smo ušli u njega. Ne sjećam se mnogočega, ali mislim da su me utrpali na stražnje sjedalo zajedno sa sinovima i čini mi se da smo se do kuće dovezli u tišini. Jack i David unijeli su dječake unutra, uz stube ispred kuće i kroz ogromno predvorje, jedina vra¬ta koja su bila otvorena. Koračala sam za njima, posrćući po kame¬nim stubama, omamljeno zureći u crno-bijeli kameni pod. Sjećam se, pomislila sam kako je čudno ući u tu kuću, a da se Rose nije sju¬rila stubama pozdraviti nas. Na trenutak se nisam mogla sjetiti što zapravo radimo tamo. Zaustavila sam se usred predvorja. Osvrnula sam se oko sebe. Shvatila sam da mi deka visi preko ramena...
Začula sam glas: - Želim pregledati dječake, možda bih im čak mogao dati nešto da lakše zaspu. - Bio je to David, koji se okrenuo prema meni u podnožju stubišta. - Slažeš li se?
Zurila sam u njega. - Da. Može - šapnula sam.
Gledala sam kako odnosi Maxa na kat. Gledala sam kako istodobno pruža ruku Benu. Što sam radila tamo, stojeći u pod¬nožju? Iznenada sam došla sebi. - Idem - idem i ja s vama.
Potrčala sam i uhvatila Bena za drugu ruku pa smo ih zajed¬no odveli uz ogromno stubište i kroz hodnik na katu, sve do so¬be u kojoj su obično spavali. U kojoj su trebali spavati, pomislila sam gurnuvši vrata. Misli su mi jurcale glavom, ali ipak sam imala osjećaj da se unutra nalazi prazna vrpca, da ne mogu ništa shvatiti. Kao u magli oprala sam im ruke i lica te pronašla čiste pidžame, nejasno svjesna da funkcioniram na automatskom pi¬lotu dok sam namakala flanelske krpe u vodi, cijedila ih te či¬stila čađ i nečistoću s njihove kože. Max je glasno zijevao; Ben se uspeo u krevet, razrogačenih očiju, blijed. Hoće li biti budni cijelu noć, u panici sam pomislila, hoće li ih mučiti noćne mo¬re? Užasne slike? Ali ne, David je već u tom trenutku ulijevao neko sredstvo za smirenje u toplo mlijeko s kojim je Joan netom prije uletjela u sobu, bijelog, šokiranog lica.
-Jadni mišići - promrmljala je, spuštajući poslužavnik. -Kako im je?
- Dobro su, Joan - prošaptala sam, uspjevši se nasmiješiti, samo zbog njih. Grlo mi se stegnulo, glas mi se izvitoperio. — Zdravi i veseli nakon velike pustolovine, je 1' tako, dečki?
- Mogli smo umrijeti - ozbiljno ju je izvijestio Ben uspravivši se u krevetu kao puška, lica nalik blijedoj maski. - Skoro smo izgorjeli tamo unutra.
- Stvarno? - upitao je Max, okrećući se prema njemu, a u njegovim velikim, plavim očima pojavio se užas.
- Glupost - umirivala sam ih. —Jack vas je izveo puno prije no sto je postalo opasno, a i vatrogasci su taman bili stigli. Oni bi vas izvukli dok kažeš keks.
- Nisu mogli zaustaviti vatru - odvažio se Ben, govoreći na¬petim, visokim glasom. - Vidjela si, štagalj. Cijeli je izgorio!
- Pa namjerno pustiti zgradu da izgori sasvim je druga stvar nego izvući ljude iz nje. Naravno da bi vas izvukli da nije bilo Jacka. Pobogu, ja bih vas izvukla da nije bilo Jacka.
- Treses se, mama. A lice ti je stvarno čudne boje - kazao je Max.
- Hladno joj je - brzo je dometnuo David, prisiljavajući ih da legnu, pokrivajući ih. - Sve je ovo bilo prilično šokantno.
Hajde sad, dječaci, popili ste mlijeko, Joan će sjediti uz vas dok ne zaspete. Joan?
Kimnula je glavom. - Naravno da hoću.
- O — ne - trgnula sam se. -Ja ću to učiniti, Davide, ja ću...
- Ni slučajno. Želim da siđeš dolje, sjedneš pokraj vatre i po-piješ vinjak, a ne da sjediš ovdje u mraku i prebireš po užasnim mislima. Možeš se popeti i poljubiti ih kad se prestaneš tresti.
- Možete li ostaviti svjetlo u hodniku? - tihim je glasićem upitao Max.
- Naravno, patkice - kazala je Joan. - A ja ću sjediti ovdje, na kraju kreveta, i plesti. Sve dok čvrsto ne zaspete.
Tjerala me je van mašući rukom; pretpostavljam da sam gro¬zno izgledala. Takva očigledno ne bih nimalo koristila dječa¬cima, s obzirom da su svi željeli da odem od njih. No, kad sam krenula prema vratima za Davidom, okrenula sam se, pridrža¬vajući se za okvir vrata.
- Bene, što ste radili tamo? Trebali ste biti ovdje u kući, s bakom.
U mraku sam vidjela kako se Ben uspravlja u sjedeći polo¬žaj. - Nisi nam to rekla. Mislili smo da će nas Trisha čuvati u štaglju kao i obično pa smo otišli tamo i legli u krevet. Mislili smo da će ona doći.
Užasnuto sam piljila u njega. Pobogu - zar im nisam rekla? Je li to bila istina? Zar sam otišla ne rekavši im gdje trebaju spavati?
- Ali - ali sigurno... - Oklijevala sam. - Dođi sad. - David me je nježno prekinuo, uhvativši me za nadlakticu. — Ne sad. Sve ćemo razjasniti ujutro.
Krenula sam, kratko se osvrnuvši i pogledavši Bena prije no što sam kao omamljena pošla za Davidom u prizemlje.
U malom salonu gorjela je vatra. Jack je sjedio pokraj kamina, njišući čašu s vinjakom u ruci, zureći u plamen. Obrisao je veći¬nu čađi s lica, ali i dalje je imao tamni trag oko ruba. Kad smo ušli, posegnuo je za kristalnom bocom na stolu pokraj sebe.
- Piće za oboje, pretpostavljam?
- Za Lucy definitivno, kao i mjesto za sjedenje - David je privukao drugi naslonjač vatri. - Ali ja sad idem u bolnicu pa neću. Ne, čekaj malo. Da, hoću. - Ulio sije piće u čašu, lagano ga promućkao i brzo popio. Na trenutak je stajao mirno, zu¬reći u prazninu, blijed u licu. Izgledao je potpuno zaokupljen mislima.
-Javit ćeš nam? - upitala sam, zahvalno prilazeći naslonjaču i sjedajući. Pobogu, noge su mi bile nestabilne, osjećala sam se kao invalid. - Mislim, kako joj je?
- Hmmm? — David me je na trenutak blijedo pogledao, kao da me ne prepoznaje. - O, naravno - brzo je odgovorio, pri-bravši se. - I ne brinite. Usprkos njezinoj konstituciji, Rose je žilava. Bit će dobro.
Kimnula sam glavom i prisilila se razvući usne u kiseo osmijeh.
- A nemoj se brinuti ni zbog dječaka. Očigledno nisu udah¬nuli ništa suviše opasno. — Spustio je čašu i krenuo prema vra¬tima, zastavši prije no što je izišao. Okrenuo se. — Ali važno je razgovarati o tome, Lucy. Ne se pretvarati da se nikad nije do¬godilo. Posebice u Benovu slučaju.
Kimnula sam glavom, bez riječi. Nisam uspjela progovoriti. Moj Ben. Moj osjetljivi dječak velikih očiju.
-Javit ću se. — Rekavši to, izišao je kroz vrata.
Nakon stoje otišao, činilo se daje prostorijom zavladala ne¬ka čudna mirnoća; kao da smo se Jack i ja, sami ispred kamina, našli u nekoj vrsti limba. Kao da se ništa od onoga nije dogodilo.
Promatrala sam tekućinu boje jantara koju mi je netko stavio u ruku. Približila sam je usnama i nesigurno otpila gutljaj. Za¬čudo, bila je dobrog okusa. Topla. Otpila sam još jedan velik gutljaj i zagledala se u plamen. Vidjela sam Jacka kako izlijeće iz njega, s Benom u naručju.
-Jack, kako ću ti ikada moći zahvaliti? - Drhtala sam. - Da nije bilo tebe, Ben i Max...
- Da nisam ja, vatrogasci bi ih izvukli - odlučno me je pre¬kinuo. - Nisu bili u velikoj opasnosti, Lucy. Požar se još nije bio toliko razbuktao.
Znala sam da je to jednako velika laž kao i ona koju sam ne¬dugo prije rekla Benu. Sjetila sam se kako sam sjedila na travi, zaprepaštena i šokirana, gledajući kako veliki lukovi vode štrcaju iz crijeva; ogromni, brzi mlazovi pod velikim pritiskom s mu¬kom su pokušavali ugasiti vatru. Nismo ostali gledati njihovu borbu do kraja, ali znala sam daje bila uzaludna. Nedvojbeno je ostala samo tamna ljuštura, namočena i pocrnjela. Samo je to ostalo od našega doma, od naših stvari.
- Sve što smo posjedovali nalazilo se tamo. — Glas mije drh¬tao. Otpila sam velik gutljaj vinjaka, koji je, pružajući mi utjehu, brzo pronalazio put niz moje grlo. - Sve što smo imali. Foto¬grafije, sve Nedove slike... - Prekrila sam oči rukom, užasnuta tom spoznajom. - Pisma - sve!
- Znam - tiho je kazao Jack - ali to je jedino što ne možeš nadomjestiti. Sve ostalo možeš.
Dio lica s kojeg je očistio čađ bio mu je blijed, a plave su mu oči neprirodno sjale na svjetlosti vatre. On je triput ulazio i izlazio iz zapaljene kuće spašavajući živote, a ja sam govorila o predmetima.
- Naravno da mogu - dahnula sam. - Naravno da ih mo¬gu nadomjestiti. I što me briga za sve te stvari kad je Rose u bolnici, a Ben i Max - o, Jack, žao mi je. — Prekrila sam lice rukama. - Kako sam to uopće mogla reći? Ja... ne znam što mi je. Čini mi se da ne mogu podnijeti sve ovo. - Ponovno sam se počela nekontrolirano tresti. - A vidi tebe, sav si miran i stalo¬žen i - o, Bože, tako sam se strašno uplašila!
Na moj užas, licem su mi potekle suze, kroz prste, a od po¬drhtavanja tijela deka mi je pala s ramena. U sekundi se stvorio pokraj mene, klečeći, rukom me čvrsto stežući oko ramena.
- U redu je - progovorio je čvrstim glasom. - Ne bi ni trebala biti suočena s takvim stvarima. Uplašila si se, u šoku si, ništa drugo.
- Moja djeca!— kriknula sam, maknuvši ruke s lica, potpuno izgubivši nadzor nad sobom. — Izašla su iz onog požara! Blijedi u licu, u pidžamama, a gore su gorjeli njihovi kreveti u kojima — u kojima su samo nekoliko trenutaka prije spavali! Medvjedići, vlakovi... — Osjetila sam kako mi se oči šire dok sam zamišljala užasavajuće prizore; vidjela sam ih kako istrčavaju iz sobe na odmorište, kako su nanjušili dim, kako su ugledali plamen koji se uspinje stubama, kako su se užasnuto pogledali...
- A mene nije bilo. Nisam bila s njima! Ali Jack, što su radili tamo? Ostavila sam ih ovdje s Rose, jesam! - Glas mije postao visok, rezak.
- Naravno da jesi, ljubavi - umirivao me je, podigavši me s naslonjača i spustivši me u svoje krilo, čvrsto me stežući kako bih prestala drhtati.
- Nisam ih ostavila same, kunem se da nisam. Ne bih to učinila! A - o, Jack... - glas mi se iznenada stišao. - Mogli su umrijeti. Skoro su umrli!
- Ali nisu umrli, je 1' tako? Živi su i zdravi i spavaju gore, dobro? - Pogledom mi je pretraživao lice i lagano me pretre¬sao. - Dobro, Luce?
Kimnula sam glavom. - Dobro! - naposljetku sam izgovo¬rila, bez daha.
- I nema smisla stalno to proživljavati i okrivljavati sebe za nešto što se nije dogodilo, je 1' tako?
Zapiljila sam se u samo središte, veoma tamno središte nje¬govih očiju. - Nema smisla — omamljeno sam ponovila.
Micao mi je kosu s lica i privijao me uza se, kao da sam dije¬te. Bilo je tako ugodno, tako utješno. Njegovo toplo tijelo blizu moga pokraj vatre. Dobila sam osjećaj da želim zauvijek ostati na njegovu krilu, sklupčana, i da bi sve bilo u redu kad bi to bilo moguće. Možda bih povjerovala da se ona noćna mora nikad nije zbila. On bi je mogao otjerati, mogao bi me obraniti i od svega ostalog; taj brižni muškarac koji se borio na strani dobra, koji je u ime dobra trčao kroz vatru. Osjetila sam kako se težina podiže s mojih ramena i kako mi se topao, krotak osjećaj širi iz želuca prema udovima. Ramena mi se više nisu onoliko tresla. Njegovo je lice još uvijek bilo blizu moga, njegove sjajne, plave oči bile su napete, zabrinuto su me provjeravale, pomno su me promatrale. Bio je toliko blizu da sam gotovo osjetila njegov dah na svome licu.
- Hoćeš me poljubiti? — prošaptala sam.
Izgledao je zatečeno. Lagano se nasmiješio. Nekoliko me je trenutaka upitno gledao.
- Želiš li? -Jako.
Još nekoliko sekundi gledali smo jedno u drugo, ništa ne go¬voreći. Zatim mi se približio za onih nekoliko centimetara ko¬liko je bilo dovoljno da se njegove usne susretnu s mojima. Bile su tople i suhe, a rukom koja mi je počivala na križima lagano me je maknuo sa svoga krila i još više približio sebi. U glavi mi se zaljuljalo, osjećala sam kako mi srce bubnja o rebra. Nakon duljeg vremena razdvojili smo se. Ruke su mi bile svijene oko njegova vrata, a onda sam ih prebacila preko njegove glave, ka¬ko bih mu bolje vidjela lice. Pogledom je potražio moje oči, a ja sam ponovno spustila ruke na njegova ramena, gotovo svla¬dana žestinom njegova pogleda. Čvrsto sam ga stezala, a onda se odmaknuo, kao da želi izoštriti sliku, kao da me želi dobro pogledati.
- Lucy - progovorio je blagim glasom.
To je bilo sve. Ali dok smo se gledali na svjetlosti vatre, uči¬nilo mi se da je preda mnom lice koje sam veoma dobro pozna¬vala, a koje gotovo nisam primjećivala. Kao da sam se nalazila u blizini nečega tako velikog, tako ogromnog da to nisam vidjela, da se nisam uspijevala usredotočiti. Sve dosad. Sve do trenutka kad je prestao biti momak kojeg oduvijek poznam, kojeg sam upoznala u baru u fakultetskim danima, Nedov rođak, prijatelj mojih sinova. Prestao je biti sve to i postao je neznanac s kojim sam poželjela imati intiman odnos, na način koji bi mi samo nekoliko trenutaka prije bio nezamisliv. Primijetila sam da i njegove oči to prepoznaju, tu potrebu da pobjegnemo od sebe samih, da se izgubimo u ništavilu osjećaja, i već u sljedećem tre¬nutku njegove su se usne ponovno spojile s mojima. Svilenim pokretom spretno me je podigao s krila i položio me na pod, na tepih, a potom se spustio pokraj mene, tako da smo zajed¬no ležali. Kad me je privukao sebi, izvila sam leđa i nehotično uzdahnula, kao da mu želim dati do znanja da sam potpuno otvorena za sve što bi se moglo dogoditi. Osjetila sam kako mu se tijelo ukrućuje i reagira. Kad smo začuli zvonjavu telefona u susjednoj sobi, naglo smo otvorili oči i pogledali se, u pani¬ci. Znali smo da bi nas prekid mogao uništiti. Trebali smo biti negdje daleko, omamljeni, ne sjećajući se prošlosti, i znali smo da će nas obični, stvarni zvuči podsjetiti na to tko smo: Jack i Lucy, na sagu pokraj kamina u salonu, nakon katastrofe. Smi¬ješno, kad čovjek pomisli na to, nakon svega što se dogodilo; užasni događaji te večeri, a ipak su njegove ruke bile u mojoj kosi, njegove usne na mojima... Telefon je i dalje zvonio, upor¬no, neumoljivo.
- Pusti - naredila sam bez daha, kad smo se na trenutak raz¬dvojili. Slušali smo. Nepomično smo zurili jedno u drugo. Nije se nalazio pokraj nas, kreštav i glasan, bio je u susjednoj sobi, ali ipak je bio ustrajan. Nije prestajao.
— Moramo se javiti - iznenada je kazao Jack, odvojivši se od mene, kleknuvši. - Možda je David.
— O! Da, naravno.
Kad je izišao iz sobe, sjela sam. Odjednom sam se osjetila potpuno ukorijenjena u sadašnjosti. Bila sam itekako svjesna da se nalazim na zgužvanom perzijskom sagu u salonu u Net-herbyju, da mi je odjeća u neredu, da sam ona stara ja, koja bi veoma lako mogla biti šokirana, čak zgranuta vlastitim pona¬šanjem. Ugrizla sam se za usnicu i naredila sama sebi da se priberem, da pokušam razborito razmišljati. U glavi su mi se rojile nepovezane misli, ali kroz izmaglicu, kroz zbrku probijala se jedna jedina bistra misao - da, želim da se vrati. Da, želim da bude ovdje, sada, pokraj mene, pokraj kamina, da otjera sve ostalo od mene.


I vratio se trenutak poslije. Njegovi su koraci odzvanjali dok je elegantno koračao popločenim hodnikom. No kad je prošao kroz vrata, lice mu je bilo pepeljasto.
- Bio je to David - rekao je. - Zvao je iz bolnice. Rose je umrla prije deset minuta.

DVADESET OSMO POGLAVLJE

Kad sam se sljedećeg jutra probudila, ne može se reći da ni¬sam znala gdje sam, ali nisam se mogla sjetiti zašto sam tamo. Činilo mi se da sam u krevetu, u zelenoj sobi. Da, ovo je nedvojbeno zelena soba u Netherbyju, pomislila sam, pospano pogledavajući izblijedjele tapete William Morris, ali — s mukom sam se podigla na lakte - Bože, osjećala sam se omamljeno. Gotovo kao da sam drogirana. Ali onda... da, naravno. Jack mi je dao nešto za spavanje. Zurila sam u cvjetne grančice na tapetama. Misli su mi se počele odmotavati. Jack, bijel u licu, pomogao mi je popeti se na kat, uzvijugasto stubište, pridrža¬vajući me jednom rukom oko ramena, a drugom za lakat, dok sam ja - što, jesam li opet pala u stanje šoka? Je li se to dogo¬dilo, jesam li zato bila tako slaba? Uveo me je ovamo, dao mi čašu vode, pružio mi tabletu... stavio me je u krevet, prekrio pokrivačem i rekao mi neka spavam. Ja sam uzela čašu drhta¬vom rukom, pokušavajući prestati plakati, gledajući u mrko lice ispred sebe koje sam iz nekog razloga deset minuta prije ljubila do besvijesti. Deset minuta prije, tako je, čuli smo novost da je Rose mrtva. Deset minuta prije, dok smo ležali zajedno na sa¬gu, isprepleteni, dok je ona umirala od posljedica gutanja dima u bolničkoj postelji.
Ostala sam u tom položaju, podignuta na lakte, preplavljena silinom užasa. Iznenada sam zadrhtala, premda je jutro bilo to¬plo, a sunce se probijalo kroz procijep u teškim, platnenim za¬storima. Kad sam konačno sjela, shvatila sam da sam još uvijek u dnevnoj odjeći, samo bez cipela. Prebacila sam noge preko ruba kreveta i u istom trenu osjetila mučninu. Ne znam je li bila riječ o naknadnoj reakciji na pilulu na koju nisam bila navikla, ili na Roseinu smrt, ili na činjenicu da mi je kuća izgorjela do temelja, ili mi je do mozga dopro potpuni smisao moga skandaloznog po¬našanja prethodne večeri, ali otrčala sam u kupaonicu i povratila.
Polako sam se umila i umrtvljenim si pokretima obrisala li¬ce ručnikom. Potom sam na kratko sjela na rub kade. Konačno sam ustala i nesigurnim se korakom vratila do kreveta, pridrža¬vajući se za zidove. Na stoliću pokraj kreveta nalazila se Nedova fotografija. Da, čak i ovdje, u gostinjskoj sobi, a za razliku od inače, nisam ga mogla pogledati. Okrenula sam je prema zi¬du. Nisam se mogla suočiti s njim. Ned nije baš previše ljubio majku i nije bio licemjer, ali i njega bi sigurno užasnula priroda njezine smrti. Polako sam ustala, očiju iznenada prikovanih uz mali procjep u zastorima. Znala sam, ako ih razvučem, ugledat ću uništeni štagalj. Znala sam da je to moguće iz te sobe. Ali nisam se mogla ni pomaknuti. Rose je bila mrtva, umrla je on¬dje. To mi se učinilo toliko razornim, toliko divovskim da sam mogla jedino stajati na mjestu, brisati znoj s ruba gornje usne i pokušavati shvatiti. A onda sam naglo iz susjedne sobe - začu¬la glasove. Povišene glasove, reske i uporne. Dječaci. O, Bože, dječaci! Izletjela sam na hodnik i upala u njihovu sobu.
Max je stajao u podnožju Benova kreveta u pidžami s likom Harryja Pottera, držeći u svakoj ruci po šalicu mlijeka. Obrazi su mu bili zajapureni od gnjeva i vikao je na Bena, koji je, blijed i razrogačenih očiju, sjedio u krevetu.
- Mama! Ben kaže da lažem, ali istina je, Joan mi je rekla! Sišao sam nešto popiti i ona mije rekla u kuhinji. Baka je mr¬tva, je 1' tako? Reci mu, mama!
- Da, da, istina je - rekla sam gotovo bez daha, prilazeći obojici, obuhvaćajući Maxa rukom i povlačeći ga prema Benu u krevetu. Primila sam ga za ruku. - Bene, slušaj. Baka je, što je jako tužno, noćas umrla.
- Ne! - povikao je i istrgao ruku iz moga stiska. - Ne valjda u požaru! Nije izgorjela, to ne može biti istina! - Oči su mu se ispunile užasom.
- Ne - ne, ne tako - brzo sam dometnula. - Nije uopće iz¬gorjela. Uzrok je bio dim, znaš, i šok, a i njezina dob, znaš. Sve je to bilo previše za nju. Morali su je baciti s prozora, vidio si to, a njezino srce nije...
- Ne! Ne vjerujem. Ne želim vjerovati! Baka nije mrtva, to je nemoguće!
Vrištao je na mene, dok su mu se suze slijevale niz obraze, a njegovo se blijedo lice izobličilo od boli. Kakva god Rose bila prema meni, bila je njegova baka, a premda bih ja nevoljko pred tu imenicu stavila pridjev »voljena«, ipak je ulagala vrijeme i trud u njih i bila je nagrađena onom dragocjenom, bezuvjetnom ljubavlju koju samo djeca mogu pokloniti u nekom odnosu. Oni je nisu osuđivali kao što sam ja to činila. Bila je njihova baka, ipso facto, i oni su je voljeli.
Pustila sam ga da se malo isplače, a kad su jecaji počeli jenjavati, ponovno sam pokušala. - Bene, dragi, slušaj. Znam da je to tužno i daje došlo tako iznenada - privukla sam ga sebi - ali stariji ljudi, djedovi i bake, znaš, moramo prihvatiti da će umrijeti prije nas.
- Ali izgorjela je! - vrisnuo je i odgurnuo me. - Izgorjela je do smrti, to je užasno!
- Ne, Bene, nije istina, već sam ti rekla.
- Ali on je u pravu, štagalj je izgorio - ustrajao je Max. -Vidi! -1 sa žarom četverogodišnjaka oduševljenog svime sto je dramatično, pritrčao je prozoru i razmaknuo zastor.
Zaustavila sam dah. Na obzoru me je dočekao pogled koji sam izbjegavala iz svoje spavaće sobe. Na vrhu blagih brežuljaka koji su se uzdizali iznad jezera, gdje su žabnjaci davali poljima zlatni sjaj, uzdizala se nazupčana, zacrnjena ljuštura našega do¬ma, namočena vodom iz vatrogasnih crijeva. Premda nije bila potpuno sravnjena sa zemljom, nedostajao joj je krov i veći dio kata. Iz ove daljine izgledalo je kao da je netko skinuo gornji dio kuće za lutke prije no što ju je opustošio motornom pilom i zalio kantom crne boje.
- Čovječe! - dahnuo je Max. -Još uvijek se vide sofe i stolo¬vi i sve, samo što je sve crno! Ali - naših soba više nema. Vidi, mama. Vidi, Bene! - Prišao je prozoru kao da ga netko povlači na uzici.
Ali Benu taj prizor nije bio ni približno onoliko očaravajući kao njegovu bratu. - Ne mogu to podnijeti - prošaptao je, pri-nijevši stisnute pesnice očima. - Ne mogu podnijeti pomisao na nas tamo unutra, na baku tamo unutra, na to kako se bori¬la da izađe, kako je pokušavala otvoriti vrata, kako je kašljala, puzala po hodnicima...
- Navuci zastore - naredila sam Maxu.
- Ali zašto? Želim...
- ODMAH!
Brzo me je poslušao.
- A sad slušaj, Bene, a i ti slušaj, Maxe. - Odvukla sam Maxa od prozora i sjela s obojicom na krevet, obgrlivši ih rukama. -Ono što se dogodilo - tražila sam pravu riječ -je strahota, da. I užasno je tužno. Ali ne trebate zbog toga imati noćne more, u redu? Baka je bila stara...
- Kol'ko je imala godina? - upitao je Max.
- Ne znam, ali doista stara.
- Više od pedeset?
- O, da - zahvalno sam uzvratila.
- Bože.
- I nije umrla nasilnom smrću, Bene, umrla je spokojno. U bolnici, okružena članovima obitelji i ljudima koje je voljela. Ne smiješ zamišljati kako je puzala po zapaljenoj kući tražeći izlaz, jer to jednostavno nije istina. - Još dok sam to govorila pred očima mi se pojavila slika Rose kako se naslijepo spotiče, jedne ruke preko usta, razrogačenih, užasnutih plavih očiju ili čak četveronoške, kao sto je Ben rekao, poderanih hlača, crnog lica, hvatajući zrak. - Jednostavno nije istina! - slagala sam, sklopivši oči. - Vidjeli ste da je izašla živa i ne želim da mije¬njate povijest, u redu?
- U redu - prošaptali su, gledajući me širom otvorenim očima.
Iz iskustva sam znala da će ti djeca povjerovati ako si do¬voljno ustrajan. Čovjek im doista može reći da je crno bijelo. Sjetila sam se kako je Ben jednom zaboravio tekst u školskoj predstavi, a poslije mi je povjerovao kad sam rekla da je bio neusporedivo najbolji na pozornici, jer je njegova tiha nazoč¬nost bila veličanstvena. Nisam bila sigurna koliko mi sad ide od ruke, ali pokušavala sam ih nekako utješiti, pokušavala sam nadvladati stravu.
- U redu, Bene? — ponovila sam.
Kimnuo je glavom. - Ali zašto opet mi? - upitao je, okrenuvši blijedo lice prema meni.
Max se zbunjeno namrštio, ali ja sam znala što je Ben htio reći. Znala sam da misli na svoga oca.
- Ne znam - priznala sam.
Promatrala sam bijelo lice svoga djeteta i osjetila kako se gnjev u meni uzdiže poput lifta na mlazni pogon. Gnjev zbog činjenice da je moj dragi dječak ponovno zadobio ozljede. I za¬što ih je Rose pustila da idu sami u štagalj? Sto je to izvodila, u vražju mater? Zašto ih nije stavila u postelju ovdje u kući? Ali nije bio trenutak za takva pitanja. Ben se počeo tresti. Dohva¬tila sam njegov kućni ogrtač i ogrnula ga. - Evo, Bene, gurni ruku u rukav i pokušaj...
- Možemo li ići kući, mama? - prekinuo me je tihim glasom. Zurila sam u njega. Odmakla sam se malo na krevetu, kako
bih ga bolje osmotrila. Zatim sam brzo pogledala prema ocrnje¬nim ostatcima kroz procijep između zastora koji je Max ostavio, ne uspjevši ih navući do kraja. O, Bože - koliko je sve to utjecalo na njega? Zar si nije sasvim osvijestio što se dogodilo?
- Možemo li? - ponovio je.
- On misli na London - dobacio je Max.
Okrenula sam se i pogledala ga. — U London? - Obojica su kimnuli. Zaustavila sam dah. - Ali dragi moji, stana više nema! Znate da sam ga prodala.
- Ali možeš ga ponovno kupiti, je 1' da? Ponuditi mu više novca? Pitati čovjeka koji ga je kupio može li nam ga prodati natrag?
Polizala sam usne, diveći se njihovoj jednostavnoj vjeri, nji¬hovom povjerenju u svemogućnost odraslih. I bila sam dakako uhvaćena u vlastitu stupicu. Prije samo nekoliko trenutaka po¬nosila sam se svojom sposobnošću da ih uvjerim kako sve mogu popraviti, kako crno sasvim lako može postati bijelo.
- Znam - iznenada sam rekla - idemo kod Lucasa i Maisie.
- Da! - obojica su kriknula i po prvi put toga jutra iz Benovih je očiju nestao tupi strah.
- Da, idemo kod Lucasa i Maisie. Mogli bismo živjeti tamo, zar ne, mama?
Nisam odgovorila, nisam protuslovila, premda sam znala da to možda neće biti moguće. Jer ako je na vidiku bio i tračak utjehe, željela sam da se uhvate za njega, za ime Božje. Pustila sam ih da zamišljaju raširene ruke drage bake i djeda kako ih dočekuju u onoj kaotičnoj, zbrkanoj, boemskoj kući u kojoj sam odrasla, gdje je sve prihvatljivo i gdje bi u tren oka Max pomagao Lucasu da rasporedi vijke u kutije u šupi u vrtu, dok bi se Ben za kuhinjskim stolom kartao s Maisie, vrišteći od smijeha dok okreću svoje karte i natječu tko će prije završiti. O ne, sa svim tim na vidiku, nisam imala namjeru politi ih hladnom vodom.
- Možemo li? — upitao je Ben, ne popuštajući. - Možemo li otići?
- Ne vidim zašto ne bismo mogli - pažljivo sam odgovorila, prkosno misleći kako ćemo itekako otići, bez obzira na to što će reći ovi ovdje i bez obzira na protivljenja na koja naiđem, a kad jednom dođemo u London - pa možemo se otarasiti medicinske sestre, a ja ću se brinuti za Maisie. Neće im trebati medicinska sestra ako ja budem tamo pa ćemo se onda moći useliti u go-stinjske sobe na gornjem katu, je 1' tako? Iznenada mi se sve uči¬nilo mogućim. Sve. Jer, znate, ako sam imala priliku makar na trenutak skrenuti Benove misli sa strahota koje je njegov mozak zamišljao... ma bila sam spremna pomaknuti planine. Učiniti što god je potrebno kako bih ga poštedjela daljnje patnje.
- Čekajte ovdje - kratko sam rekla. - I odjenite se. Vratit ću se.
Skočili su s kreveta, ako već ne uzbuđeni, a ono sigurno s osjećajem olakšanja. Postojao je plan.
- Ne možemo! - Na Benovu se licu ponovno pojavio izraz panike dok je stajao tamo u pidžami, raširenih ruku. Nije imao što odjenuti. Kvragu.
- Da, možete. — Otvorila sam ladicu. - Sjećate se, baka je držala ovu odjeću ovdje, za slučaj da prespavate. - Izvukla sam kratke hlače i majicu. - Vidite?
- O, da. Doista - polako je izgovorio Ben. Prstima je zam-i sijeno prelazio preko odjeće, ponovno se prisjećajući bake. Ni-jedna se rana ne može tako brzo zaliječiti.
- Hajde onda, živnite - potakla sam ih, nadajući se da se Ben neće suviše povući u sjećanja. — O, i uskočite prvo u kadu, da se riješite te čađi. Vraćam se za tren oka.
Odjurila sam u svoju sobu i obula cipele, već odjevena u je¬dinu odjeću koja mi je preostala, a zatim sam se odšuljala hod-nikom.
Sigurno je već bila polovica prijepodneva, ali svuda je vladala tišina. Ogromna je kuća bila mrtvački tiha dok sam prolazila dugim hodnikom, ispod lukova, pokraj zidnog sata u ormariću koji je sigurno stao ili gaje netko zaboravio naviti, sve do vrha vijugastog stubišta. Kad sam na trenutak zastala ispod krova u obliku staklene kupole koji se uzdizao iznad vertikalnog otvo¬ra stubišta, ruku položenih na ulašteni rukohvat, palo mi je na um da se više no ikad osjećam kao u mauzoleju. Ali to je i bilo primjereno, zar ne? Rose je bila žila kucavica ove kuće, njezina pokretačka snaga. Bila je to Archiejeva kuća, dakako, ali samo nominalno. Njezina sićušna nazočnost predstavljala je puls ku¬će, dok je užurbanim korakom energično prolazila ovim hod¬nicima, njezinim arterijama; probudila bi svoje ne baš radišne kćeri u njihovim sobama, zatim bi se spustila do kuhinje gdje bi izgrdila Joan što je pripremila hladne nareske umjesto pite s mljevenim mesom, a onda bi otišla vikati na Archieja zbog nje¬gova smrdljivog labradora - kamo god bi pošla, ostavljala je bije¬sne ljude za sobom. Gotovo kao da je trčala uokolo sa žaračem, paleći male vatre, održavajući ih, požurujući i gnjaveći sve oko sebe, a bez nje se činilo da je cijela kuća stala.
Stigavši do podnožja stuba, dobila sam grozan osjećaj da se kućom također proširio uzdah olakšanja. Naslikani osmijeh jednog od crnaca koji su držali stražu u podnožju kao da je to potvrđivao. Skrenula sam pogled, užasnuta. Ne, ne, ustrajala sam na pomisli da se šuljam po kući koja je sad prazna, bez du¬še, a kad sam konačno u salonu za doručak pronašla razorene ostatke njezine obitelji, znala sam da je to istina.
Archie je poraženo sjedio u visokom naslonjaču pokraj kami¬na, zureći u njegove prazne rešetke, a Pinkie i Lavinia sjedile su svaka najednom naslonu za ruku. Pogled mu je bio tup i zaca-kljen i izgledao je kao da mu je stotinu godina. Djevojke su tiho razgovarale iznad njegove glave, dokje on kao ošamućen sjedio između njih, zureći u prazninu, trzajući prstima. Kad sam ušla u prostoriju, zašutjele su i ustale.
- Lucy- zajecala je Pinkie.
Brzo sam im prišla i obje ih zagrlila.
- Pinkie, Lavinia, strašno mi je žao - prošaptala sam, obje ih čvrsto stežući.
Kimnule su, glasno gutajući. Odjeća im je vonjala po dimu pa sam shvatila da nitko od njih nije išao leći. Lavinia se na¬kon nekog vremena odvojila od mene, očiju suhih u ogromnim dupljama, šupljim od jada i umora; Pinkie je tiho jecala u očev točkasti rupčić dok sam je grlila, a ramena su joj se tresla. Po¬gledala sam preko njezinog ramena.
-Archie...
Prišla sam mu i sjela na naslon za ruku s kojeg je Pinkie usta¬la. Njegova prastara labradorka zaštitnički mu je ležala preko stopala. Napravio je pokret kao da će ustati, ali nije mogao.
Ustala sam s naslona i čučnula ispred njega, kako bih mu bolje vidjela lice. Rukom sam obuhvatila njegovu. Stisnuo ju je.
- Ona... proživjela je dobar život, znaš - blago je promr¬mljao. — Ispunjen. Imala je djecu, unuke, vrt i tako dalje... Od¬bore i što sve ne. I nije jako patila, umirući. Sve je bilo... jako mirno. Tiho. I hvala Bogu što je momak došao. Hvala Bogu što gaje vidjela.
- Hector? Je 1' Hector bio tamo?
- Lavinia ga je nazvala. Odmah je stigao. Iz Londona. Nije želio dolaziti ovamo, naravno, ali - eto. Proveli su neko vrijeme zajedno. Sami. - Skrenuo je pogled s rešetke i po prvi put me izravno pogledao, a njegove zamagljene smeđe oči izgledale su poput djetetovih, ranjene i tražile su potvrdu. -To je bitno, zar ne?
- O, da. Da, veoma - dahnula sam.
-A doživjela je i mnogo tuge, naravno. Ned, njezin ljubimac, znaš, oduvijek njezin ljubimac...
Problijedjela sam na te riječi izgovorene pred sestrama, ali sam kimnula, jer sam znala da su istinite.
- Nikad to nije preboljela. Nikad. Mislila je da će dječaci, Nedovi dječaci... ma eto, obožavala ih je, je 1' tako?-Upitno je podigao obrve, a zatim se ponovno zagledao u rešetku.
- Da, znam - promrmljala sam. Glas mu je bio nejasan, uda¬ljen, činilo se da je zbunjen.
- Valjda su popunjavali prazninu. Ali suviše je maštala. Nije znala da se to nikad ne može dogoditi... da se nikad neće dogo¬diti. Nisam joj to mogao dopustiti, koliko god bila povrijeđena. Shvaćaš to, Lucy, zar ne? - Ponovno se okrenuo prema meni. Oči su mu bile širom raširene, molećive. - Ne bi bilo pošteno. Ni ispravno.
Nisam bila sigurna da shvaćam. Nisam bila sigurna da uopće imam pojma o čemu govori, ali i dalje sam kimala.
- Da, Archie, shvaćam.
- A ona to naravno nije znala, sto je bio blagoslov. Nije znala da ja to ne bih dopustio. Umrla je misleći da će biti moguće. Da ću dopustiti da se to dogodi.
Očajnički sam pogledala prema Laviniji, tražeći pomoć, ali ona je stajala leđima okrenuta ostatku prostorije, pokraj viso¬kih prozora koji su se protezali od stropa do poda. Čvrsto si je obuhvatila struk, prekriživši ruke, i zurila je u park, utonula u vlastiti jad, a Archiejevo trabunjanje nije dopiralo do nje ili nije željela da dopre...
- Ali hvala Bogu što su se dječaci izvukli. Hvala Bogu...
- Da - glasno sam gutnula. — Hvala Bogu. - Znala sam da ću imati vlastite noćne more o tome, da ću još mnogo godina u budućnosti naglo sjedati usred noći, oblivena znojem, ali sve sam to sad nemilosrdno otklonila. Ben mi je bio prioritet.
- I znaš, Archie, prilično su loše, dječaci. Nedovi dječaci -dodala sam, za slučaj da se trebam probijati do njegova mozga. Podigao je pogled.
- Hmmm?
- Ben i Max. Oni su — ovaj, Ben je strahovito tužan i uzdr¬man, zbog Rose i - gotovo je doživio emocionalni poremećaj zbog požara. Voljela bih ih odvesti odavde, svojim roditeljima, udaljiti ih od svega ovoga. Ja ću se, dakako, vratiti — brzo sam dodala, kako nitko ne bi pomislio da napuštam brod koji tone, ali zapravo sam se osjećala gotovo kao uljez. Kao da im se na¬mećem u njihovoj boli.
- Lucy je u pravu — ubacila se Lavinia, okrenuvši se prema nama i udaljavajući se od prozora. - Treba im dati malo pro¬stora. Mali Ben - on se neće moći nositi s time.
Zahvalno sam je pogledala, a Archie je kimnuo glavom.
- Dobar plan. Napravi plan i drži ga se, tako treba. Nema po¬trebe da budeš ovdje. Policija je već dolazila, dakako - pogledao me je - dok si još spavala. Jack ti je očito nešto dao pa te nismo željeli buditi. Vjeruju da je došlo do nekog kvara na električnim instalacijama. Nikakve sumnjive rabote, vjerojatno samo pro¬pust onih kauboja od radnika koje je Rose dovela da ih spoje. Sigurno ih je jeftino platila. Uvijek je trebalo biti jeftino... -Umorno je odmahnuo glavom. — U svakom slučaju, nema sad smisla govoriti o tome. Njezin projekt, njezino dijete. Njezino dijete... - Brada mu je zadrhtala na te riječi, a jedan kut usana snažno mu se iskrivio. Suza je potekla njegovim obrazom, po koži koja je podsjećala na papir. Pinkie se nadvila nad njim.
- O, tata, nemoj!
Uhvatili su se jedno za drugo, a Pinkie se spustila na kolje¬na pokraj njega, sve više jecajući. Archie ju je uhvatio za ruke, snažno stišćući oči, praveći grimase dok su suze izmicale pre¬preci. Bespomoćno sam ih promatrala, a to je činila i Lavinia, prekriženih ruku, zabijajući nokte u gole nadlaktice. Pogledala me je. Brzo mije prišla, kimajući glavom.
- Idi - šapnula mi je, uhvativši me ispod ruke i prateći me do vrata. - Znam gdje si ako te budemo trebali.
- Imaš broj mojih roditelja? - upitala sam je. -1 mog mobitela?
- Imam.
Čvrsto smo se zagrlile, a ja sam osjetila koliko joj je tijelo kruto i nepopustljivo.
- Pomiri se s tim, Lavinia - ohrabrila sam je. - Moraš se pomiriti!
- Hoću - vedro se složila, uzmičući, a ton njezina glasa pod¬sjetio me je na njezinu majku. - Sve u svoje vrijeme. - Podigla je bradu. — Sve u svoje vrijeme.
Ponovno sam joj stisnula ruku, a onda sam, posljednji put po¬gledavši Archieja, čija je brada bila spuštena do prsa, zahvalno odjurila po dječake.
Skrenula sam lijevo i uputila se prema stražnjem hodniku, prolazeći kroz vrata od zelene čohe, namjeravajući se provući bržim putem, stražnjim stubama. Kad sam se približila kuhinji, začula sam kako Joan i Trisha tiho razgovaraju. Leđima okre¬nute prema meni, stajale su za sudoperom i ribale krumpire, a ja sam zamijetila da se - premda je raspoloženje bilo sumorno, a možda i puno poštovanja, nitko ne guši u suzama. Nitko ni¬je sjedio za kuhinjskim stolom glave u rukama; život ide dalje, treba pripremiti ručak. Pa ipak, Joan je radila u toj kući — ko¬liko? Trideset godina. Kad su začule moje korake, naglo su prekinule razgovor, ali nisu se okrenule. Dvije glave radišno su se nagnule nad sudoper. Na trenutak sam zastala, s osjećajem krivnje, pitajući se o čemu su razgovarale. U tišini sam začu¬la glasove kako dopiru iz susjedne sobe s oružjem. To je samo po sebi bilo neobično. Bila je to Archiejeva privatna soba, gdje je običavao sjediti sam u starom kožnom naslonjaču među ko¬šarama za pse, štapovima za pecanje i prastarim primjercima časopisa The Field, ljubomorno čuvajući svoju privatnost i svoj arsenal, tiho drijemajući. No Archie se nalazio u salonu za do¬ručak. Tiho sam prišla otvorenim vratima i ugledala Davida kako korača amo-tamo pokraj prozora, naizgled razgovarajući sam sa sobom. Čim me je ugledao, naglo je zastao i dobacio pogled pun opreza osobi koja je sjedila u ogromnom kožnom naslonjaču, leđima okrenutom prema meni. Nisam vidjela tko zauzima to mjesto.
- Lucy! - Brzo je prešao preko sobe i izišao na hodnik, čvrsto zatvarajući vrata za sobom. - Kako si? Kako su dječaci?
- Grozno, Davide. - Glasno sam gutnula. - Ma dobro, mož¬da je grozno prejaka riječ, ali Ben je jako uznemiren i - o, Bože, kakva užasna zbrka!
Shvatila sam da mi suze naviru na oči, a on me je uhvatio za ramena i na trenutak me privio uz sebe. Zatim se odvojio od mene, i dalje me držeći za ramena, ali ispruženih ruku. Lice mu je bilo strašno ispijeno i blijedo od umora. Pretpostavila sam da ni on nije spavao.
- Odvedi ih, Lucy. Ne trebaju biti ovdje. Barem u ovom trenutku. -1 namjeravam - tiho sam rekla. - Idemo k mojim roditelji¬ma. Upravo idem gore na kat po njih i...
- Dobro, dobro - prekinuo me je - što prije, dobar plan. -Oprezno se osvrnuo po hodniku, gotovo kao da provjerava sluša li nas tko. Zatim je stišao glas.
-1 slušaj, Lucy, nazovi me kad stignete, dobro? Ne zovi ova¬mo, nego mi se javi na mobitel. - Izvadio je olovku i blok papira iz džepa i načrčkao broj. Istrgnuo je stranicu i pružio mi je. -Javi mi da ste stigli, hmm?
- Dobro - polako sam uzvratila, zureći u njegovo izmučeno lice. Jesam li umišljala ili su se ljudi u ovoj kući čudno ponašali? Imala sam osjećaj da David radi nešto skrovito, da me požuruje, da me čak blago gura prema stražnjim stubama ili je to samo bila posljedica šoka, od kojeg su mi se osjećali pobrkali? Krenuo je natrag u sobu, a onda je zastao, s rukom na vratima.
- I ne brini - ljubazno je dodao - djeca su veoma otporna. Posebice tvoja. Obavila si sjajan posao, Lucy Odgojeni su s ja¬ko mnogo ljubavi i imaju utočište i oslonac za teška vremena. Bit će dobro.
- Hvala — kazala sam, preplavljena olakšanjem, sretna što mi je to rekao. Bila sam strašno zahvalna što mi je uputio tih nekoliko ljubaznih riječi, umjesto da mi u ruku tutne sredstva za smirenje koja ću im dati.
Uputio mi je brz, žalostan osmijeh i vratio se u sobu. Kad je počeo zatvarati vrata, opazila sam noge u hlačama kaki bo¬je ispružene ispred kožnog naslonjača. Prepoznala sam cipele. Jackove cipele. A i vrh njegove bakrene kose provirivao je iznad naslona. Znači, Jack je tamo s Davidom, pomislila sam, polako odlazeći. Ali nije želio da ga se vidi. Najmanje od svega želio je da gaja vidim.
Teška sam se koraka uspinjala stubama, s knedlom u grlu. Zabranila sam sama sebi misliti o tome. Misliti o prošloj noći i onome što se dogodilo. Kazala sam si da je to nebitno. Da ovoga jutra treba razmišljati o mnogo kataklizmičkijim događajima i da je, kad se uzme u obzir cijela situacija, ljubljenje s Nedovim rođakom bilo beznačajna sitnica. Moj je mozak, međutim, od¬lučno odbijao poslušati me. Činilo se da su mi misli pune Jacka, i samo Jacka: njegove nježnosti protekle noći, njegovih poljuba¬ca, njegove ljubaznosti, i to toliko da sam, kad sam se desetak minuta poslije odvezla iz Netherbyja, bila kao u snu. Jedva sam zapazila policijski automobil koji mi se velikom brzinom pri¬bližavao kolnim prilazom iz suprotna smjera i s kojim sam se mimoišla. Jedva sam čula škripu šljunka kad se oštro zaustavio ispred ulaznih vrata Netherbyja. Nisam se obazirala na činje¬nicu da je muškarac u odijelu iskočio kroz stražnja vrata auto¬mobila i potrčao brdom kamenih stuba. Nisam ni na trenutak promislila o tome.

DVADESET DEVETO POGLAVLJE

Dakle zašto se Jack pravio da me ne vidi?, grozničavo sam se pitala, ne mogavši prestati misliti na to. Zašto se skri¬vao? Ljetna izmaglica prijetila je da će se pretvoriti u kapi na vjetrobranskom staklu pa sam nestrpljivo upalila brisače. Zašto nije ustao istog trena kad je David izgovorio moje ime, kad je prišao vratima; zašto me on nije uhvatio za ramena, ohrabrio me, složio se da činim pravu stvar odlazeći u London? Je li do¬ista bio toliko zatečen? Je li mu bilo toliko neugodno? Izgledalo je kao da se skriva iza tog naslona, valjda zato što sam se bacila na njega ili tako nešto, valjda zato što se osjeća onako kako se ljudi osjećaju ujutro nakon jezive noći.
Bože moj - ruka mi je poletjela prema ustima. Jesam li ga zaskočila? Isuse, možda jesam. S osjećajem stida prisjetila sam se svoje sramotne uvodne rečenice - Hoćeš me poljubiti? - i oči¬tog iznenađenja na njegovu licu. I to ne samo iznenađenja, nego i blagog podsmijeha, zaključila sam, zarumenjevši se. Stisnula sam se od muke. Kako sam samo mogla to reći, poput neke jad¬ne, nafiksane junakinje gotičkih romana, i to ni manje ni više nego Jacku! Jacku, iskusnom zavodniku, geniju senzualnosti, ljubavniku bez premca s po jednom djevojkom ispod svake ru¬ke, dok druge trče za njim ko psići - nije ni čudo što su mu oči onako živahno zaplesale. Nije ni čudo što mi se skoro grohotom nasmijao u lice.
I - zašto sada?, očajnički sam se upitala. Zašto me je sada ta¬ko iznenada privukao? Duboko sam udahnula i naglo skrenuvši priključila se na autocestu A40. Je li mi doista toliko privlačan? Čvrsto sam stegnula upravljač, osjetivši kako mi se kralježnicom počinje uspinjati razarajući osjećaj koji je prijetio da će me pot¬puno smlaviti. Oči su mi se razrogačile od straha. Da, jako me privlači, zaključila sam, dok mi je cijelo tijelo oblijevalo vruće crvenilo. Zašto nikad prije nisam osjetila takvu nerazboritu na¬klonost prema njemu? Ili možda jesam? Kritički sam analizirala svoju prošlost, čvrsto odlučivši biti potpuno savjesna i iskrena. Pa nedvojbeno sam znala da ga smatraju privlačnim, ali ja ga sama nikad nisam takvim doživljavala zato što - pa zato što je bio suviše neozbiljan. Suviše mušičav. Suviše neuhvatljiv. Nije bio muškarac kojeg možeš ozbiljno shvatiti. Nije bio muškarac poput Neda, primjerice, a osim toga, bio mu je gotovo kao brat, takvo je što bilo praktički nemoralno!
Ali s druge strane, nije li istina da je oduvijek imao moć uznemiriti me? Nije li istina da me je Jackov hladan pogled mo¬gao uzdrmati, uzrujati, poniziti? A budimo iskreni, u posljed¬nje je vrijeme imao pregršt prilika za takvo što. Prisjetila sam se njegova osuđujućeg pogleda kojim me je pratio po Londonu dok sam jurcala za Charliejem u suknji veličine pojasa. Pobo¬gu, bila sam totalno opsjednuta tim muškarcem. Željela sam ga po svaku cijenu, premda je to bilo opipljivo pogrešno, baš kao - ma baš kao sto je i pomisao na Jacka bila opipljivo pogrešna, za ime svijeta!
Ogorčeno sam lupila po upravljaču i zastenjala. O, fenome¬nalno, Lucy, doista fenomenalno. Još jedan neprikladan kan¬didat. Uspinješ se k vrhuncu besmislenosti. Još jedan serijski ženskar. Pogledaj na koji je način ostavio Trishu, odbacio je ko staru cipelu. Pogledaj kako se jutros nije mogao ni suočiti s tobom, kako se sakrio iza naslona onog naslonjača, ne mogavši
nadvladati divovsku nelagodu. Taj čovjek ima osjećaj za moral ko mačka lutalica - ubitačno je prevrtljiv!
Ili sam ja prevrtljiva?, iznenada sam se upitala, s potajnom strepnjom. Želim li toliko očajnički muškarca da se hvatam svakog koji mi se nađe na putu, pa čak i Jacka? Ponovno me je počela progoniti jučerašnja reakcija na Kitov zamaskirani pri jedlog. Nezamislivo! Na putu kući srdila sam se i pjenila. Tako brzo nakon Charlieja - ma to je bilo uvredljivo! Ali kad ono nekoliko sati poslije eto mene na sagu s... Zbunjeno sam prošla rukom kroz kosu. Pogledala sam u retrovizor. Max je spavao na stražnjem sjedalu, glave položene na Benovo rame. A to je još jedna stvar, iznenada sam pomislila; Jack je praktički bio stric mojih sinova, još jedan razlog da me izbjegava. I sigurno je raz-mišljao o tome. Mislio je - čekaj malo, Lucy i ja smo prijatelji, čak smo u srodstvu preko njezina muža. Dječaci me obožavaju, ali kad je napucam, više me neće obožavati, pa želim li doista sve to pokvariti? Zar nemam dovoljno žena koje trče za mnom, treba li mi takva zbrka na kućnom pragu? A s obzirom na koli-činu poželjnih ženskih svuda uokolo, nisam li ionako pod pre-velikim pritiskom? Hmm... ne, hvala.
Uspravila sam se u sjedalu, škrgućući zubima, mrdajući bol-nim ramenima. Tako. Dakle, želio je završiti prije no što je uopće započelo, zar ne? Otkantao me je već prvog dana. Bilo je to dakako sasvim ispravno i razborito. A takva ću i ja biti kad se sljedećeg puta vidimo. Razborita. I držat ću se na distanci. Ponašat ću se prijateljski, dakako, ali ću zadržati savršenu hlad-nokrvnost. Zaboravit ću da se ono ikad dogodilo. Zaboravit ću Jacka. —Jack - tiho sam promrmljala, samo za probu. Nalet adrenalina suknuo mije stražnjim dijelom nogu. Srce mije bu¬dalasto poskočilo. Progutala sam slinu, iz sve se snage trudeći da ne razmišljam kako sam ležala u njegovu naručju pokraj va¬tre, kako sam osjetila njegov dah na svome vratu, njegove ruke u svojoj kosi, njegov — 00000... Tiho sam zastenjala, lagano se stresla i čvrsto stegnula upravljač. Iznenada sam nervozno po¬gledala u retrovizor. Ben me je promatrao.
- Jesi dobro, dragi? - bez daha sam upitala, pokazujući mu zube, sto je trebao biti osmijeh.
- Da, hvala - odgovorio je tihim glasićem.
- Dobro, dobro. Max spava?
Bacio je pogled prema njemu. - Skoro.
Ponovno sam se nasmiješila. Lice mu je upalo, pomislila sam, tjeskobno ga pokušavajući bolje promotriti. Kako sam ga sva¬ko malo pogledavala, gotovo sam udarila u zaštitnu ogradu na sredini ceste pa sam se odlučila na neko vrijeme povući u spo¬riji kolni trak. Voziti malo trezvenije. Nakon nekog vremena duboko sam udahnula.
- Hm, Bene, što se tiče onoga sinoć. Pretpostavljam da ste otišli U krevet u štagalj jer niste bili sigurni gdje ćete spavati, je 1' tako?
Zurio je u mene kroz retrovizor, šutke.
- A baka je došla tamo čuvati vas - ustrajala sam. — Vjerojat¬no zato što ste već otišli u krevet, a ona vas nije željela ometati, je 1' tako? A onda, ma zanima me, kad je došlo do požara...
- Mama, zaista ne želim razgovarati o tome. — Glas mu je podrhtavao.
Pogledala sam u retrovizor, zatečena. - Dobro, dragi, neće¬mo. U redu, nećemo, naravno. - Brzo sam rekla. - Samo sam pokušavala složiti tijek zbivanja u svojoj glavi. Ali jasno mi je da ne želiš razgovarati o tome. Zasad.
Zabrinuto sam oblizala usne. Izgledao je nevjerojatno zatvo¬ren u sebe. Strašno napet. Bilo je to prirodno, dakako, nakon jednog takvog užasnog šoka, ali zasto je otišao spavati u štagalj bez Trishe? Da, u redu, kazao je da je mislio da će ona poslije doći, ali sigurno bi je potražio, ako je već bio toliko umoran? Ne bi kazao Maxu neka ide u krevet, a onda i sam legao, a da u kući nema nikoga. Nijedan mali dječak ne ide dragovoljno u krevet. Valjda bi ostao budan s odraslima, u Netherbyju, sve dok mu netko ne kaže da učini nešto drugo, zar ne? Nešto je u cijeloj toj priči zvučalo neistinito, besmisleno, ali nisam ga mogla dalje ispitkivati. Još ne. Nisam željela da to blijedo lice još više problijedi.
Nakon nekog vremena upalila sam radio. S usiljenom vedri¬nom pjevušila sam uz glazbu.
- Bene - nasmiješila sam se u retrovizor. - Ako Max spava, zašto ne bi došao ovamo i sjeo pokraj mene, na suvozačko sje¬dalo? Mogli bismo brbljati.
Na trenutak je oklijevao. — Dobro.
Otkopčao je pojas i popeo se preko naslona suvozačkog sje¬dala. Ponovno se zakopčao.
- Tako! - veselo sam rekla. - Idemo malo k Lucasu i Maisie. Prilično cool, ha?
Nasmiješio se, a obrazi su mu se blago zacrvenjeli.
- Odrasli ne kažu cool, mama. Zvuči otužno.
- Aha - kimnula sam glavom. - Oprosti.
- Dakle, je 1' znaju? Maisie i Lucas? Jesi ih nazvala? -Jesam i oduševljeni su, dragi.
To je bilo donekle istina. U neku ruku. Kratko sam razgova¬rala s Maisie, tijekom onih desetak minuta koliko smo imali u Netherbyju prije no sto je David došao na kat po nas. Potjerao je dječake dolje u automobil, koji je ljubazno dovezao do stražnjih vrata, a zatim se ponovno popeo i provirio kroz vrata moje sobe, provjeravajući jesam li spremna. Nestrpljivo je stajao na pragu dok sam preko mobitela razgovarala s Maisie.
- Stižem, Davide - prošaptala sam, stavivši ruku preko tele¬fona. - Za doslovno dvije minute.
Kimnuo je glavom, ali se nije pomakao. Vratila sam se razgo¬voru s Maisie. Bila je oduševljena, dakako, jer dugo nije vidjela ni mene ni dječake, ali se i iznenadila.
- Ostajete na dulje? Ma da, ljubavi, naravno!
- Je l` to u redu? - tjeskobno sam je upitala, na kratko okre-nuvši leđa Davidu, tobože popravljajući zeleni prekrivač na kre¬vetu u kojem sam spavala. - Mislim, nije valjda medicinska sestra još uvijek kod vas? Ili neki podstanar?
- Nitko - veselo je uzvratila. - Zapravo mi je puno, puno bolje. Našla sam fantastičan homeopatski lijek koji čini čuda pa više ne trebam medicinsku sestru, a podstanari su mi dojadili, naprave još više nereda nego ja. Drago nam je što svi dolazite, ali zašto tako iznenada? I na koliko dugo?
- Ne znam - nervozno sam odgovorila, gledajući kroz pro¬zor prema pocrnjeloj ruševini na brdu. — Zasad na neodređeno. Izbio je požar. U kući. U našoj kući.
Krajičkom oka zapazila sam kako se David diskretno uda¬ljava od vrata i povlači u hodnik.
- O! - Odmah je shvatila da ne mogu razgovarati ili da ne želim. — Ma glavno je da ste svi dobro - nesigurno je kazala. — To je najvažnije.
- Mi smo dobro - brzo sam je uvjerila. - Ali Maisie, dogo¬dilo se nešto grozno. Rose je mrtva.
- Mili Bože!
Nastala je duga tišina. Začula sam kako David tiho proči¬šćava grlo.
- O, Lucy, draga, zatečena sam! Ne znam što bih... - Glas joj se prekinuo. Dala sam joj trenutak da se pribere.
A zatim sam rekla: - Maisie, sad moram ići. Dječaci me čekaju,
- Da, da, u redu - izgovorila je slabašnim glasom.
I na tome je ostalo. Mogla sam, međutim, zamisliti njezino zabrinuto lice kad je spustila slušalicu; vidjela sam njezine ve¬like plave oči, razrogačene i tjeskobne, vidjela sam kako izvlači rupčić iz rukava, prevrće ga u rukama i odlazi potražiti Lucasa, želeći mu priopćiti novost. Vidjela sam kako hita prema vrtu, gdje on čita pod stablom jorgovana, na svojem omiljenom mje¬stu, vidjela sam kako on spušta knjigu, kako mu se od zabrinu-tosti ispod očiju pojavljuju bore. Rose je mrtva. Jezivo. A Lucy je ponovno u nevolji. O, Bože. Dolazi kući. I imali su dobar razlog za zabrinutost, jer — što li ću pobogu učiniti? Ne mogu zauvi-jek ostati s njima, je 1' tako, pa gdje ćemo onda živjeti? Upitala sam se ispunjavam li uvjete za gradski stan, pomalo se plašeći te mogućnosti. Ili možda čak za socijalnu pomoć, ili...?
- U koju ću školu ići, mama?
Progutala sam knedlu. — Nisam sigurna, dragi.
- Ali ne u onu u Oxfordu?
- Hm, ne. Ne u onu.
- U moju staru? - Glas mu je bio pun nade.
- Hm, još uvijek nisam sigurna. Prilično je daleko od Bur lington Villas, Bene. - Ludost. Suviše je daleko. Izvan gravi¬tacijskog područja.
- Onda u neku novu? — uznemireno je upitao. — U Westbourne Groveu?
- Nisam još odlučila. - Čvrsto sam uhvatila upravljač. Pre¬plavila me je vrućina.
- S programom za disleksičare, kao u Oxfordu?
- Nadam se.
- I hoćemo li zauvijek živjeti tamo? Mislim, kod Lucasa i Maisie?
Opet sam stisnula upravljač. - Čuj Bene, znaš kako ćemo, ravnat ćemo se prema situaciji. A to je baš uzbudljivo, zar ne? Nećemo sad praviti nikakve čvrste planove, nego ćemo plani¬rati — 000, ne znam. Za dan-dva, možda. Dobro?
Pogledao me je i uputio mi zabrinut poluosmijeh. - Dobro.
Ispustila sam zrak iz pluća. Napokon. Ali bio je to dug, drh-turav dah, a sve do kraja putovanja nisam se uspjela opustiti za upravljačem. Osjećala sam kako mi je tijelo napeto, kruto poput daske dok smo vijugali londonskim ulicama.
Kad smo stigli, Maisie nas je čekala na prednjem prozoru, pomno pazeći na kante za smeće koje je postavila kako bi nam osigurala parkirno mjesto. Kad nas je ugledala, brzo je izašla iz kuće kako bih ih maknula. Izašla sam iz automobila i pala joj U naručje, čvrsto je grleći, a suze su mi navirale dok sam trep¬tala, glave zabijene u njezinu izblijedjelu crvenu kosu. Maisie. Moja mama. Do toga trenutka nisam shvaćala koliko mi je nedostajala i koliko će mi olakšanje predstavljati dolazak ova¬mo. Preko njezina sam ramena pogledala u nedavno oličenu, pomalo nakrivljenu, visoku, usku kuću sa sanducima za cvijeće na prozorima u kojima se nalazilo jednako mnogo korova koli¬ko i biljaka, jer je Maisie svima izražavala dobrodošlicu. Dom. I )om iz moga djetinjstva, pomislila sam, pucajući od iste onakve nostalgije kakvu je Ben očigledno osjećao prema našem stanu. Nasmiješila sam se i obrisala vlažne oči.
- Obojila si je u ružičasto.
- Zapravo u boju breskve, kako bi mi se slagala s kosom, ma¬da Lucas govori da se uopće ne slažu. Sto ti misliš?
- Zanimljivo. - Nasmiješila sam se, nagnuvši glavu na jed-nu stranu.
- I ja tako mislim. A sad, hajde, Bene, Maxe, pilići moji sagnula se kako bi ih zagrlila. - Oho, stvarno ste narasli za ovih nekoliko kratkih tjedana! Baš dobro, jer trebam dvojicu velikih, snažnih momaka. Borim se s nekim bakrenim loncima za cvi-jeće koje želim prodati, ali su prekriveni prljavštinom i blatom pa sam ih odlučila staviti u vrt i dobro ih izribati deterdžen-tom. Trebat će svojski zasukati rukave, a vaš je djed zabio nos u knjigu kao i obično pa se uzdam u vas. Dođite, uđite u kuću! -Lagano zamahnuvši, prebacila je prazne kante za smeće preko niskog ciglastog zida i povela nas prema kući.
- Znači, još uvijek držiš štand?
- Na jedvite jade. - Napravila je grimasu, požurujući nas ci-glastom stazicom obraslom potočarkama i maslačcima.
Ušli smo kroz ulazna vrata i našli se u poznatom, mračnom prolazu. Bio je kao i obično pretrpan stolcima, svjetiljkama, knjigama, loncima za cvijeće i košarama nesigurno naslaga nim u obliku klimavih pagoda, a sve je - kao i većina stvari u kući — bilo okićeno ceduljicama s cijenom, budući da se Maisie kolebala između želje da napuni štand i tuge što se mora rastati od svoje dragocjene robe.
- Vi ćete dječaci u onu vašu sobu, na vrhu kuće - doviknula je vijugajući hodnikom prema kuhinji, vješto izbjegavajući krš. -Odnesite dakle svoje stvari, a onda se vratite dolje na kolače i čaj.
- Nemamo stvari — mirnim glasom izvijestio ju je Ben.
Maisie se okrenula, smetena. Pogledala je prvo u Bena, a za¬tim u Maxa. — Ma, naravno, da nemate - rekla je, oporavivši se. - Kako zanimljivo! Čovječe, što bih ja dala da mogu početi iznova od nule, riješiti se sveg ovog smeća. Pomislite sam kako će biti zabavno što ćete sve morati ponovno kupiti.
- O, cool! - Maxove su oči zablistale. - Možemo li sutra, ma¬ma? Kupiti puno stvari?
- Hm, mislim da ćemo pričekati i prvo vidjeti što kaže osigu¬ravajuća kuća - nervozno sam uzvratila. - Ali mogli biste ipak otrčati gore i izabrati tko će u koji krevet?
- A ja ću vas sutra odvesti u mali šoping - obećala je Maisie.
- Mogli bismo čak otići na buvljak u Maida Vale, pronjuška-ti malo i pronaći stare stripove Beano. O, a ako već idete gore, možete pogledati ispod jastuka. - Trudila se izgledati zbunjeno.
- Mislim da su mi gore ostali neki bomboni. -Ja sam kraj prozora!
- Ne -ja sam!
Pohrlili su prema gore, međusobno se gurajući i povlačeći, sretni što su se vratili na poznat teren.
- Sve je izgorjelo? - s nevjericom je prošaptala Maisie, uvo¬deći me u kuhinju. Lucas je sjedio u starom, drvenom stolcu rebrastog naslona i čitao.
- Sve.
- Ali ti i dječaci ste dobro - kazao je Lucas, ustavši i odlo-živši knjigu kako bi me zagrlio. U pregibima njegove košulje namirisala sam dim lule. — A to je najvažnije. To je glavno, je 1' tako, ljubavi?
- Točno - složila sam se, uputivši mu umoran osmijeh dok me je tapšao po leđima. Iznenada sam se osjetila iscrpljeno, sad kad sam se mogla opustiti, sad kad sam stigla na odredište, i zahvalno sam se uputila prema stolcu. Bila sam jednostavno strašno, strašno umorna. Skljokala sam se na stolac za stolom, preplavljena velikim valom umora.
Maisie i Lucas švrljali su uokolo, pristavljajući vodu za čaj, vadeći kolač iz lima koji je zveketao, razmjenjujući uznemirene poglede iznad moje glave. Pravila sam se da ništa ne primjećujem i gledala sam oko sebe, pogledom pronalazeći utješne, poznate predmete: kredenc prepun porculana s uzorkom vrbe, fotogra¬fije i crteže unuka. Izblijedjeli najlonski stolnjak na stolu. Okrh-nuti emajlirani vrč s pregršt divljeg cvijeća. Dok su mi bolne oči zahvalno pregledavale prostoriju, opazila sam knjigu na Lucaso-vu stolcu i zapanjila se shvativši da je to ista ona knjiga u koju je Jack bio onoliko udubljen, osim što je Lucas imao tvrdo ukoriče -ni primjerak. Prepoznala sam ime, Jason Lamont. Pomislila sam kako je to suviše na granici šunda za Lucasa i kako se baš ne mo¬že usporediti s njegovim uobičajenim štivom — Kierkegaardom.
Prozorsko se okno zatreslo u okviru kad je vlak protutnjao uz rub vrta, a ja sam se nasmiješila ugledavši nevjericu na Luca-sovu licu. Okno se tako treslo već trideset godina, jer moj otac nikad nije uspio pronaći vremena da popravi kvaku, a ipak je i dalje uspijevao izgledati zaprepašteno. Čula sam kako netko klopara stubama. Okrenuvši se, u hodniku sam ugledala Bena. Uzeo je ključeve moga automobila sa stola, otvorio ulazna vrata i uputio se stazom prema automobilu, vjerojatno kako bi izvadio ono malo preostalih knjiga i igračaka koje su se srećom nalazile u prtljažniku pa su izbjegle požar. Bilo je to sve sto je preostalo od njegovih stvari. Ulazna su se vrata zalupila za njim, kao i uvijek, jer opruga je bila suviše snažna, a Lucas nikad nije imao vremena ni to popraviti. Uspio je nabaciti zbunjen izraz dok je Maisie pravila grimase, pijuckajući čaj. Sve je to bio sastavni dio njihova bračnog obreda.
— Dobar kolač - potvrdila sam zagrizavši i zapanjeno shvativ¬ši da sam gladna. Ali s druge strane, zadnji sam put jela - Bože, kad ono? Prije koliko sati? Dana? Nedavna prošlost bila mi je maglovita, a istodobno mi se već sve činilo strašno davnim.
- Uobičajeni blagdanski kolač sa suhim voćem, ali sad kad su dečki tu, mogla bih probati napraviti jedan od onih Nigellinih čokoladnih kolača. Vole pomagati kad je čokolada u pitanju.
- Misliš, vole pomagati lizati zdjelu - uzvratila sam, zahvalna što još uvijek razgovaramo o kolačima, a ne o požaru ili Fellowesima.
Zvakali smo u tišini, a ja sam znala da čekaju da ja prva počnem, da sve izbacim iz sebe, da im sve ispričam kad budem spremna. No moje je grlo bilo suho, stegnuto i znala sam da ću zaplakati.
Pogledala sam niz hodnik prema ulaznim vratima. Bena već neko vrijeme nije bilo pa sam osjetila nervozu. Pretpostavila sam da je otišao samo do automobila. Ne bi valjda pobjegao ili tako nešto? Natjerala sam se pojesti komad kolača do kraja, govoreći sama sebi da će se vratiti prije no što pojedem posljed¬nju mrvicu. Vratit će se, pozvonit će. Stari zidni sat s velikim brojevima otkucavao je sekunde. Radio je bio utišan pa se u po¬zadini jedva čulo mumljanje TheArchersa . S mukom sam pro¬gutala posljednju zlatnu grozdiću i odgurnula tanjur, a zatim sam brzo ustala, u brzini srušivši stolac, točno u trenutku kad je zazvonilo na vratima.
- A! - dahnula sam, gledajući u svoje zaprepaštene roditelje s mješavinom olakšanja i trijumfa. - Vidite?
Lucas je iznenađeno podigao moj stolac. Primijetila sam da je uputio zabrinut pogled Maisie.
- Stižem, dragi! - zazvala sam kad se zvono ponovno oglasi¬lo, odražavajući nestrpljivost svojstvenu osmogodišnjacima.
Elegantno sam prišla vratima, a kad sam ih otvorila, ugledala sam ga u pratnji dvoje mladih ljudi.
Djevojka je bila ljepuškasta, milog izraza lica, kovrčave plave kose i ružičasto-blijedog tena, kao na slikama Fra Angelica, a muškarac je bio malo stariji. Bio je visok, mršav, odjeven u sivo odijelo, a lice mu je bilo usko i inteligentno. Nasmiješio se.
- Pronašli smo ovoga momčića na cesti. Vjerujem da pripa¬da vama?
- O! Hvala. - Brzo sam povukla Bena unutra i kiselo se osmjehnula. - Igrao se na cesti, ha? Još malo pa će mi na vrata pokucati ruka zakona. Dođi, Bene.
- Mi smo ruka zakona.
Problijedjela sam. Nervozno sam se nasmijala. - Da, baš.
U tišini sam iznenada shvatila gdje sam već vidjela tog muš¬karca. Na stražnjem sjedištu automobila koji je jurio šljunča¬nim putem prema Netherbyju, dok sam ja odlazila u suprotnom smjeru. Trčao je stubama prema ulaznim vratima. Progutala sam knedlu.
- Iz Oxforda?
- Tako je. - Osmijeh mu nije silazio s lica.
- Pa - uđite, molim vas. - Sva smetena, odmaknula sam se kako bih ih pustila unutra, a Ben je otrčao hodnikom. - O, baš mi je žao, da sam znala da želite razgovarati sa mnom, ostala bih u kući. Archie je rekao da nije potrebno, da ste već bili i...
- Ma da, a da budem iskren, riječ je o samo nekoliko rutin¬skih pitanja. Gotovi smo za minutu.
Maisieino zabrinuto lice provirilo je kroz kuhinjska vrata. -Ben kaže da je došla policija.
- U redu je, Maisie, samo nekoliko pitanja. Vjerojatno će potrajati minutu-dvije.
Nasmiješili su joj se kao da se ispričavaju. Ona im je uzvratila blijedim osmijehom i zatvorila kuhinjska vrata.
Uvela sam ih u dnevni boravak. Prije no što sam sjela, sklo¬nila sam stari bakelitni telefon sa stolca, a onda sam brzo sko¬čila i maknula hrpe knjiga s izlizanog dvosjeda oblog naslona kako bih im napravila mjesta. Jedna je noga bila veoma krhka i nadala sam se da neće puknuti.
- Tako! - Ponovno sam sjela. -Jeste li što novo saznali? Ar¬chie mi je rekao da je požar vjerojatno prouzročio kvar u elek¬tričnim instalacijama, zbog loše izvedbe, je 1' to istina?
Muškarac je sjedio na rubu dvosjeda, lakata položenih na ko¬ljena, sklopljenih ruku. Imao je hladan, oprezan izraz lica, a nje¬gove oči boje lješnjaka proučavale su me zamišljeno, pomno.
- Pa ne, sad to više ne mislimo. Zapravo, mislimo daje vatra zapaljena namjerno.
- Bože mili. - Zaprepašteno sam se uspravila na stolcu. -Tko ju je zapalio?
- Dijete.
- Dijete? - Blenula sam. Imala sam osjećaj da mi je sva krv istekla iz lica. - Ali - ali zašto? Zašto to mislite?
- Jer dokazi na to upućuju, gospođo Fellowes. U vrtu su pronađeni stripovi zamotani u snopove pokraj šibica. Vatromet kućne izrade.
- Vatromet! - Ojađeno sam ustala.
- U kolibici u obližnjoj šikari. -Isuse.
- A imamo i svjedoka koji tvrdi da je to istina.
- Kako to mislite? Vidjeli su...
- Vidjeli su da je dijete zapalilo vatru.
- Tko? - Užasnuto sam zurila u njih. Pogledom sam prelazila s jednog lica na drugo. Oba su bila nepomična, neprobojna. -Ne! Ne valjda Ben, Max - ne bi oni!
- Ben, kako vjerujemo. -Ben! Ali...
- Gospođo Fellowes - iz tanke, kožne aktovke izvadio je veliku, otvorenu bilježnicu i okrenuo jednu stranicu unatrag -gdje ste bili uvečer dvadeset četvrtoga-jučer navečer? Sjednite, molim vas.
Sjela sam, lica sivog poput pepela. - Bila sam - vani.
- Da, ali gdje? I s kim ste bili?
- Bila sam u svratištu — prošaptala sam. — U Little Burchesteru.
- U Little Burchesteru. Četrdesetak minuta udaljenom od Netherbyja?
-Da.
- S gospodinom imena... - ponovno je pogledao u svoj pa¬pir, prelazeći prstom po njemu kako bi pronašao odgovarajuće mjesto. - Charles Fletcher?
- Da, ali samo otprilike sat vremena. Otišla sam otamo i krenula kući.
- Ravno kući?
- Ne. Otišla sam u posjet.
- Prijateljici?
- Prijatelju - promrmljala sam.
- Molim?
- Prijatelju. Kitu Alexanderu.
- S imanja u Framptonu?
- Da. Radim kod njega - brzo sam dodala.
- Shvaćam. - Zastao je i namrštio se, ponovno gledajući kosi rukopis kojim su bile ispunjene stranice bilježnice. Izgledao mi je užasno poznat. Podigao je pogled. - Ali nije li bila vaša na¬mjera, gospođo Fellowes, cijelu noć provesti izvan kuće?
Progutala sam slinu. -Jest.
- Namjeravali ste prenoćiti u svratištu? S gospodinom Fletcherom?
- Da — šapatom sam izgovorila.
- Koji je, čini mi se, oženjen? Zinula sam.
- Gospodin Fletcher? Je li oženjen? -Je, ali postoji li zakon koji brani...?
- A djecu ste ostavili s kim? - nastavio je.
- Pa djecu sam ostavila s njihovom bakom!
- Lady Fellowes? -Da!
Naškubio je usne i namrštio se. Vršcima prstiju zamišljeno je trljao bradu. - Lady Fellowes je rekla da niste. Dala je izjavu u bolnici, prije no sto je umrla, u kojoj tvrdi da niste od nje za¬tražili da pazi na djecu. Da ste jednostavno otišli sa svojim deč¬kom i ostavili ih same u štaglju. Rekla je da se sljedećega dana kod nje trebao održavati svečani ručak i da je bila toliko udu¬bljena u pomaganje osoblju da nije imala pojma što ste učinili sve dok nije podigla pogled, pogledala kroz kuhinjski prozor zajedno s kuharicom, Joan, i vidjela da štagalj gori. Rekla je da je odjurila onamo dok je netko od osoblja nazivao vatrogasce, ali požar je već zahvatio kuću. Potrčala je na kat, gdje se nala¬ze sobe dječaka, i tamo je ostala zarobljena. Stubište je počelo popuštati. Pronašla je vaše sinove šćućurene pokraj prozora, u Benovoj sobi.
- Ne! To je nemoguće! Nikad ih ne bih ostavila! Zamolila sam da ih Trisha pričuva, ali ona je kazalu da je Trisha previše zauzeta, da joj mora pomagati oko ručka pa da će ih ona sama pripaziti. Da će ih dovesti gore u veliku kuću, da će ih tamo čuvati! - Glas mi se počeo histerično dizati.
-Je li tko bio s vama?
- Kad? - zaurlala sam.
- Kad je lady Fellowes to kazala?
Mahnito sam se pokušavala sjetiti. — Ovaj - nije. Ne, bile smo same. - A sad je mrtva, panično sam pomislila.
- Ali Ben bi to mogao potvrditi?
- Ma ne, nije bio tamo.
- Ne, ali pretpostavljam da ste mu rekli koji je plan? Zurila sam u njega. Osjetila sam se umrtvljeno.
- Da ga pitam? - Počeo je ustajati.
- Ne! Ne, nemojte. Za-zaboravila sam.
- Zaboravili ste mu reći?
- Da. - Spustila sam pogled prema rukama. Osjetila sam kako mi se usta suše. Kako mi se grlo steže. - Znate - polizala sam usne - toga sam dana bila u strašnoj gužvi. Morala sam aranžirati cvijeće u crkvi. Onda sam morala ići na sastanak sa... - Oklijevala sam. - Charliejem.
- Pa ste zaboravili.
- Da - prošaptala sam. - A on je krivo shvatio. Ben. Mislio je da treba spavati u štaglju.
- Znači... otišli su u krevet bez odrasle osobe? Je li to uobi¬čajeno, gospođo Fellowes?
- Ne! - Oštro sam ga pogledala. - Ne, nije, a ja ne znam za¬što su to učinili! Pitala sam ga, ali - previše je uzrujan da bi mi rekao. To nije uobičajeno — nikad ih ne ostavljam!
- A je li vaš sin znao gdje ste? Objesila sam glavu. - Nije.
- Niste mu rekli? -Ne.
- Sto ste mu onda rekli, kamo idete?
- Rekla sam - rekla sam mu da ću biti u London, kod jedne prijateljice. Nisam htjela - nisam ga htjela povrijediti. Reći mu da imam sastanak s - muškarcem. - Bilo mi je užasno vruće, a kroz traperice sam osjećala znoj na dlanovima. Stisnula sam pesnice.
- Shvaćam. Nastupila je tišina.
- Gospođo Fellowes, moram vas ponovno upitati je li i inače ostavljate djecu samu po noći, kao što ste učinili sinoć.
- Ne, nikad! - Trznula sam glavom. - I već sam vam rekla, nisam ih ostavila, Rose je rekla da će ih čuvati. Lagala je!
- A po danu? -Što?
-Jeste li ih ostavljali po danu?
- Ne - prošaptala sam, zgranuta. - Ne! Maxu su samo četiri godine, za ime Božje!
- A što je onda bilo - ponovno je otvorio bilježnicu - kad je upao u rijeku... po svemu sudeći, mogao se utopiti, a spašen je samo zahvaljujući brzoj reakciji nećaka lady Fellowes, usred prijepodneva, dok ste vi još uvijek bili u krevetu ili onda kad vas je lady Fellowes prema vlastitoj tvrdnji pronašla pijanu, kako u komatoznom stanju ležite na trosjedu, s razbijenim bocama na podu, dok su se djeca igrala krhotinama, ili onda -
- Prestanite! Prestanite! - kriknula sam. - Ne! Negiram sve to! Mislim - da, dobro, ono prvo, o rijeci, ali nije se tako zbi¬lo. Max je doista upao u vodu, ali komatozna na trosjedu - to je čista laž!
- Dakle - kad je pao u rijeku, jeste li znali gdje je? -Što?
-Jeste li znali daje sam otišao?
Piljila sam u njega. Pogled mu nije bio neljubazan, nego usre¬dotočen, izravan.
- Ona vam je sve to rekla? - prošaptala sam. — U bolnici?
- Zapisala je tijekom nekoliko mjeseci. Ovo je njezina biljež¬nica. Ispisane su stranice i stanice, gospođo Fellowes. - Pro-listao ju je kako bi mi pokazao. — Stranice i stranice. Kako je Max tražio Bacardi Breezers na zabavi. Kako su djeca danima ostajala sama, bez hrane pa su dolazila k njoj na objed. Kako je Ben povučen i traumatiziran, kako črčka prostote po zidovima. Izjavila je daje zabrinuta za njih, za njihovu dobrobit. Počela je zapisivati primjere zanemarivanja.
- Zanemarivanja!
- Moramo ovo provjeriti, naravno, u razgovoru s drugim članovima obitelji, ali do neke smo mjere to već obavili. Suptil¬no, dakako, jer su još uvijek u stanju šoka. Ali gdje god je bilo moguće, dobili smo potvrdu za dane i sate. Katkad je naravno lady Fellowes bila jedina svjedokinja pa je teško...
-Teško jer je mrtva! - vrisnula sam. -I laže!
- Gospođo Fellowes - pročistio je grlo. - Također smo raz¬govarali s Benom.
- S Benom? Kad?
- Maloprije, u vrtu. Kad smo stigli, bio je vani na cesti, vadio je nešto iz prtljažnika automobila. Samo smo mu se predstavili i malo smo popričali uz zidić ispred kuće. Nismo ga plašili niti se nametali, naravno, premda bismo u budućnosti voljeli malo dulje popričati s njim. Ali potvrdio je daje on zapalio vatru.
- Ne! Ben... ne! - Ustala sam, drhteći. - Zašto?
Plavokosa djevojka slegnula je ramenima i po prvi put pro¬govorila. Glas joj je bio blag, svilenkast. - Tko zna? Ali djeca dobiju poriv učiniti razne stvari kad su nesretna. Ispostavi se da često na taj način traže pažnju.
Okrenula sam se prema njoj, očima joj pretražujući lice kao farovima. - Tko ste vi?
-Ja sam iz socijalne službe. Gospođo Fellowes, vaš je muž mrtav, je li tako?
- Da - prošaptala sam, užasnuta.
- Znači, samohrana ste majka. Suosjećamo s vama. Znamo koliko teško to može biti. No ipak... — Gledala je kako se tresem pred njom, malo je oklijevala, a zatim je pogledala u muškarca.
- Gospođo Fellowes - pročistio je grlo - namjeravate li trajno biti ovdje kod roditelja?
- Molim?
- Mislim, dulje vremena?
- Da, da, ostat ćemo ovdje. - Osjećala sam se omamljeno, kao u transu.
- Dobro. - Razmijenio je pogled s prijateljicom, a onda su oboje ustali. On je zatvorio bilježnicu. Prepoznala sam je, pre¬poznala sam korice cvjetnog uzorka. Bio je to jedan od Roseinih dnevnika, iz salona za doručak, onaj u koji je svakodnevno pisala, za svojim pisaćim stolom uz dugački prozor s pogledom na park. S pogledom na štagalj... Vladarka svega dokle joj pogled seže.
- Pa bojim se da ću im morati savjetovati da privremeno preuzmu skrb nad djecom - kazala je žena svilenkastog glasa, podižući aktovku. - Moram, dakako, prvo sastaviti izviješće i nećemo izdati nalog za trenutno zbrinjavanje ako vaši roditelji mogu preuzeti ulogu in loco parentis.
- In loco — ali ja nisam odsutna!
- Ali niste ni djelotvorni - blago je primijetila. - Zao mi je, gospođo Fellowes, ali nečija je smrt posljedica postupanja vašeg sina. To ga čini opasnim po društvo. Malodoban je, ali bez ob¬zira na to, njegov je zločin podmetanje požara. Gotovo sigurno tome se može dodati i ubojstvo bez predumišljaja, a možda... eto. Također vjerujemo daje njegovo postupanje neposredno prouzročeno vašim. Dječakova vlastita baka bila je zabrinuta za njegovu sigurnost i pažljivo je zapisivala dokaze, čak i prije požara. Moram vas zamoliti da ne odvodite djecu iz ove kuće, gospođo Fellowes. Da ih ni na koji način ne udaljite, da ih tu odvedete iz zemlje, a za sada ćemo potpuni nadzor staviti u ru¬ke vaših roditelja. Odmah ćemo porazgovarati s njima. Mjesni ured Socijalne službe posjetit će vas danas u tijeku dana, jer je ovo područje njihove nadležnosti, a ne moje, i zajedno ćemo raditi na ovome predmetu. Javit ćemo vam se čim kompletno izvješće bude gotovo. Doviđenja, gospođo Fellowes.
Ostavivši me da stojim tamo i tresem se, blijeda kao krpa, otišli su prema kuhinji, potražiti Maisie i Lucasa.

TRIDESETO POGLAVLJE

Kad je Maisie nešto poslije došla k meni, sjedila sam, hlad¬na i ukočena, u kutu sobe, stisnutih pesnica položenih na koljena. Ušuljala se unutra, blijeda, i kleknula pokraj mene te me uhvatila za ruku.
-Jesu otišli? - promrmljala sam. -Jesu, otišli su.
- Nije istina, Maisie - prošaptala sam, pogledavši je u oči. Bile su ogromne i prestrašene. - Ne bih ih ostavila same, znaš da ne bih.
- Znam to, znam - umirivala me je. - Sve je to velika greška i sve će biti u redu.
- Neće biti u redu, uzet će mi djecu! - Glas mi se pretvorio u reski krešendo. — To su rekli, je 1' tako? To je ono što su ti upravo rekli, to je ono što žele učiniti!
- Ne, ne, samo su rekli - ma eto... - oklijevala je, trudeći se biti mirna, dok joj se lice krivilo. - Reli su nam nek' pazimo na njih, za sada. Privremeno. Ja... ma nisam baš uspjela sve pohvatati, nisam točno shvatila što govore, pomislila sam daje riječ o nekoj vrsti noćne more. Uporno sam slušala njezin glas, gledala njezino lice, ali nisam zapravo uspjela... Nešto o nalogu za zbrinjavanje, zbog Roseine smrti, zbog požara...
- O, Bože, to se neće dogoditi, je 1' tako? Reci mi da se neće dogoditi! - histerično sam vrisnula, ustajući na noge, dok su mi se suze slijevale obrazima. — Ne mogu to učiniti, zar ne, Maisie?
- Ne, ne, naravno da ne mogu, draga, naravno da ne mogu! - Posegnula je za mnom i uhvatila me za ruke, promatrajući me očajnim pogledom, dok joj je usna podrhtavala.
Gledala sam je kako kleči na podu, a sav se moj užas usredo¬točio na iskonski strah na njezinu licu.
- Misliš da mogu, je 1' tako? - prošaptala sam. - Misliš da će mi oduzeti skrb nad Benom zbog onoga stoje učinio. Da će izvaditi olovku i staviti kvačicu u neku jezivu rubriku obrasca u gradskoj upravi — misliš da imaju tu moć!
— Ne - ne znam, ne znam - zacviljela je, ispustivši moje ruke i počevši očajnički kršiti svoje. - Daje bar Lucas bio tu. Rekli su užasne stvari! Rekli su da si ih ostavila jer si išla provesti noć s oženjenim muškarcem, u svratištu. - Podigla je pogled prema meni. Iznenada je izgledala veoma staro, veoma zbunjeno. - Ma rekla sam im da to ne može biti istina. Ne bi to moja Lucy...
Pognula sam glavu. — Taj je dio istinit. Ali Maisie, nisam to mogla učiniti. Upoznala sam njegovu ženu i - o, Bože, to je duga, grozna priča, ali u svakom slučaju, to ne znači da sam nepodobna majka! To ne znači da sam ostavila djecu okruženu vatrometom izrađenim u kućnoj radinosti, da sam ih ostavila da zapale kuću!
- Naravno da ne znači — odlučno je uzvratila, brzo ustajući na noge. - Ali... - Na licu su joj se ponovno pojavile bore od zabrinutosti. - Zašto bi tvrdila takvo što?
— Rose?
- Da, zašto bi lagala? Sve te stvari, u toj bilježnici.
— Ne znam! — zacviljela sam, okrećući se oko svoje osi, očaj¬nički si zarivši prste u kosu. Počela sam koračati po sobi. - Ne znam zastoje to učinila. Je 1' me toliko mrzila? Jesam li bila tako odvratna snaha? Mislim, pobogu, ona je ta koja je me je pozva¬la k sebi, raskošno je opremila štagalj, željela je da joj budem pod nosom, tako da stvarno ne znam zašto - da. - Iznenada sam zastala pokraj prozora s izbojkom, pogleda prikovanog uz stablo trešnje u vrtu ispred kuće. - Da, znam. - Okrenula sam se prema Maisie. - Željela je moju djecu. Željela ih je bez mene. Željela ih je samo za sebe.
- Ne! - Maisie je zakoračila prema meni. - Ne, nije valjda bila tako podla!
- Jest - prošaptala sam, dok su mi se misli rojile glavom.
- Ali bila je jako ljubazna prema tebi, primila te je k sebi. Poznavala sam Rose, ne bi ona...
- Ali bi, Maisie, bi — rekla sam gotovo bez daha, pohrlivši prema njoj i uhvativši je za ruke, tresući ih. Lice joj je prekrio izraz nijemog zaprepaštenja, ali moje su se misli užarile, vrteći se poput kaleidoskopa, bacajući krhotine svjetlosti na sve strane.
- O, da, željela ih je, itekako. - Ispustila sam njezine ruke i ponovno počela koračati amo-tamo, grickajući nokat palca, pokušavajući shvatiti cijelu priču. — Ali željela ih je pod svojim uvjetima, gore u svojoj kući, u Netherbyju, a ne dolje u štaglju sa mnom. Nije željela da budu razdvojeni od nje, nego ih je htjela u njedrima vlastite obitelji, bez mene... Da, njezina unučad, željela ih je odgajati onako kako je ona smatrala primjerenim, jer, budimo iskreni, cijelo je vrijeme upravo to željela, zato me je i pozvala da doselim. Ja sam već tada znala da joj nisam po¬sebno privlačna, samo što nisam znala koliko je daleko spre¬mna otići... Nedovi sinovi, znaš. Ne moji, Nedovi, a sad kad je mrtva, nitko neće saznati istinu. A bila je i pametna. Neke od stvari koje je zapisala u tu bilježnicu bile su istinite - Max je pao u rijeku - ostale su bezočne laži, ali posute mrvicama istine... eto. Oni će misliti ono što i ti misliš, da nitko ne može biti baš toliko podao, da nitko to ne bi mogao učiniti. Alija znam daje ona mogla. Znam daje bila sposobna za takvo što. — Skljokala sam se na dvosjed, zgrožena, iscrpljena. – Znam!
U mislima sam se vratila u doba kad je Ned umro, u Londo¬nu. Rose me je neprestano nazivala, okretala mi je nož u rani. Tjerala me je da priznam da pucam po šavovima, da nisam u stanju nositi se sa svim tim. S dječacima. Već ih je onda željela. Željela je skrb nad njima. Već onda.
Maisie mi je prišla i sjela pokraj mene, blijeda, preplašena lica. — Draga, to je suviše monstruozno, suviše...
Ben! - Iznenada sam uspravno sjela, zaprepastivši majku na¬letom nadahnuća. Ustajući, oborila sam svjetiljku, ali sve mi je odjednom postalo jasno kao dan.
— Maisie, gdje je Ben? Moram razgovarati s njim. — Izletjela sam iz sobe. - Sve bi se ovo moglo razriješiti kad bih samo uspje¬la natjerati svog prokletog sina da se otvori, da progovori!
— Ne, Lucy, nije...
— Nije me briga je li spreman i koliko je osjetljiv, u vražju mater! - Uletjela sam u kuhinju. Čula sam Maisien glas kako me doziva. Ali kuhinja je bila prazna. Napuštena. Prestrašeno sam se osvrtala oko sebe.
— Maisie, gdje su dječaci? Bene! — urlala sam, naglo se vrativši u hodnik, vičući uza stube prema katu, držeći se za stupove. -Bene!! Maisie, nisu ih valjda odveli? Nisu...
— Lucy, sve je u redu. - Dotrčala je iz dnevnog boravka i su¬darila se sa mnom na pragu vrata kroz koja sam upravo namje¬ravala proletjeti. Uhvatila me je za ramena. — Lucas ih je izveo, u redu je! Pokušala sam ti reći, ali bila si strašno uzrujana. U redu je, sad se smiri!
— Lucas? -Da!
Na trenutak smo stajale, zureći jedna u drugu. Zatim sam pognula glavu, prekrila lice rukama i zajecala. Zagrlila me je.
Bespomoćna, dopustila sam da me povede u kuhinju i posjedne za stol. Dok sam sjedila, plačući, njezina je ruka i dalje počivala na mojim ramenima.
- Dok je policija razgovarala s tobom - tiho mi je kazala -Ben je strašno problijedio i izletio u dvorište. Neko ga vrijeme nismo mogli naći, ali onda ga je Lucas ugledao kako drhturi iza šupe. Odveo ih je u park na sladoled.
- U park! - Okrenula sam svoje suzama umrljano lice prema njoj. - O, ali pazit će na njega, je 1' tako, Maisie? Ako je Ben za¬brinut, znaš, ako se uplašio zbog dolaska policije i onoga što im je rekao, mogao bi... — Sto bi mogao učiniti? Pobjeći?, mahnito sam razmišljala. Bi li to učinio? Nikad, nikad prije takvo mi što nije palo na um. Nisam ga mogla zamisliti nigdje osim uz sebe, zajedno s mlađim bratom, ali sada, nakon svih tih kataklizmič-kih događaja - shvatila sam da ne znam. Nisam znala kako će reagirati moj zatvoreni, osjećajni dječak, koji tako malo otkriva. Ako mu Lucas okrene leđa, dok kupuje sladoled iz kamioneta, ako mu pruži barem polovičnu priliku, hoće li...
- Pazit će na njega - odlučno me je uvjeravala Maisie. - Na¬ravno da hoće i vratit će se za koju minutu, a onda možeš po¬razgovarati s Benom. Sve ćeš raspraviti s njim.
-1 moramo prestati dizati paniku - nepokolebljivo je nasta¬vila. - Panika nas neće nikamo odvesti. Postanemo li histerični, to neće koristiti našem slučaju.
- Neće. — Gledala sam je širom otvorenih očiju. Užasavala sam se pomisli da se ovo pretvorilo u slučaj.
Ušutjele smo.
- Maisie, vjerojatno je samo neka beznačajna dječja psina pošla naopako, što kažeš? To što je izbio požar. Mislim, nije valjda...
- Dakako - ustvrdila je nepokolebljivim glasom. - Dječaci i šibice, za ime Božje, sjećam se kad je tvoj brat bio mali, on je - o!
Zastala je kad se začulo zvono na vratima. Zapiljile smo se jedna u drugu.
- Nije Lucas - dahnula sam.
- Ne, on je ponio ključ.
- O, Maisie, molim te, nemoj otvarati - preklinjala sam je, držeći je za ruku. - Sigurno su opet oni. Rekla je da će se vratiti; haj'mo se praviti da nas nema. Haj'mo pričekati da se Ben vrati, da porazgovaramo s njim. Suočit ćemo se s njima kad dobijemo bar neke odgovore!
Gledala me je, a ja sam slutila da sam je dovela u iskušenje. Oklijevala je, a ondaje ustala i poravnala svoju slikarsku pregaču.
- Ne. Ne, na taj se način ne rješavaju stvari, je 1' tako, Luce? Nećemo leći i sakriti se. To nikad nije bio naš stil. Drži glavu gore i samo im iskreno odgovori na pitanja. Sve će biti u redu.
Udaljila se hodnikom kako bi otvorila vrata. Čekala sam, umrtvljena, za stolom. Kao u snu čula sam otvaranje vrata. Već sam ih zamišljala kako stoje na stubi. Mladi, ozbiljni. On s bra¬dom, ona bez šminke, gustih obrva, s naočalama. Bez vlastite djece, dakako, i bez najmanjeg pojma o tome kako je zapravo odgajati dvoje djece sam samcat, ali ipak prepuni ideala. Vjero¬jatno izgledaju plaho, ali neka vas to ne zavara. Puni su čelične odlučnosti da isprave sve što je krivo u svijetu. Ispituju majke s manje novčanih sredstava od mene, u stanovima po neboderi¬ma, zahtijevaju da im se kaže zasto je dijete još uvijek u jučeraš¬njoj prljavoj peleni ili zašto su u dva sata poslijepodne stvari od doručka još uvijek na stolu, a starije dijete nije u školi. Zasto je majka još uvijek u kućnoj haljini, zašto izgleda tako neuređeno, tako depresivno? I pomislila sam na dane u Londonu kad sam imala osjećaj da i sama tonem u to živo blato, svjesna da toga ju¬tra možda neću ustati iz kreveta, znajući da bi se takvo što moglo dogoditi. U Chelseau. U Royal Avenueu. Jer ne mora se to uvijek događati samo u unajmljenim stančićima u Hackneyu. Ali nisam tako postupila. Zaškrgutala bih zubima, s mukom ustala, stavila sendviče u kutije za užinu i nastavila dalje sa svojim životom. Na¬stavila radi njih, znajući da bih se možda predala da nije bilo njih. Koliko su me puta u ono doba ovi ljudi mogli posjetiti i pronaći me u potpunom neredu? S pravom bi se zabrinuli za dobrobit moje djece. No sada, četiri godine poslije, kad sam prebrodila...
Ako ih uzmu, ubit ću se, sasvim sam hladno zaključila. Ta mi se misao pojavila s takvom zaprepašćujućom jasnoćom da me je utješila. Naravno, bilo je to jednostavno rješenje. Ne bih mogla nastaviti živjeti bez djece pa ću jednostavno popiti pilule ili nešto slično. Zaspati. I s tom doista prilično ohrabrujućom pomisli u glavi psihički sam se pripremila sa susret s to dvoje. S tim dvojcem iz Socijalne službe. Pripremila sam se odgovarati na njihova drska, nametljiva pitanja.
Čula sam kako se Maisie vraća hodnikom zajedno s njima, čula sam njezin prigušen glas. Muški su joj glasovi uzvratili, a onda je otvorila kuhinjska vrata kako bi ih pustila unutra. Bili su to Jack i David.
— O! - Ustala sam, preplavljena osjećajem olakšanja i zbu¬njenosti. Brzo pogledavši Maisie, shvatila sam da im je već sve ispričala na kućnom pragu. Usprkos olakšanju, osjetila sam na¬let srama zbog onoga što oni znaju, premda nisam imala razlo¬ga. Nisam mogla pogledati u Jacka.
- Lucy. - David mi je brzo prišao i uhvatio me za ruke. — Užasno mi je zbog tebe. Strašno mi je žao što si morala proći kroz sve ovo.
- Ali - ali to se neće dogoditi, Davide, je 1' tako? - izlanula sam. - Svi to znamo. Vi - vi me obojica poznajete. - Usudila sam se pogledati Jacka. — I obojica poznajete Bena, znate da se to nije moglo dogoditi na taj način. I reći ćete im, je 1' tako, svi ćete im reći - Archie, Lavinia, Pinkie, svi vi - da je ono što je Rose učinila, ono što je rekla...
- Sjedni, Lucy — rekao je Jack, blago prekidajući moje blebe¬tanje i približivši mi stolac.
Kad sam sjela, shvatila sam da se tresem. Uhvatila sam se za stol i čvrsto ščepala najlonski stolnjak, a on je sjeo pokraj mene. Maisie i David smjestili su se na stolce preko puta nas.
- Lucy, ono što ti David i ja moramo reći... -Jack je oklije¬vao. - Pa polovicu već znaš, ali nisam baš siguran da znaš razlog zašto se sve to dogodilo.
- Što znam? - Pogledala sam Davida. - Ne znam ništa! Znam samo daje Rose željela moju djecu, da mije pokušavala smjestiti, daje dala lažnu izjavu policiji. Vrlo jednostavno!
Jack je kimnuo glavom. - Toliko i mi znamo.
- Znate? — zinula sam. - Sigurno?
- O, dakako.
- O, hvala Bogu! - Zavalila sam se u stolcu. Piljila sam u njega.
- Željela te je diskreditirati, prikazati te kao nepodobnu maj¬ku. S tim je ciljem vodila detaljan dnevnik o svakom trenutku kad su djeca ostajala sama...
- Alija ih nisam ostavljala same, u vražju mater!
- Ne, ali ako bi ih ostavila njoj na čuvanje, ona se pretvarala da je nisi ništa pitala. Ili ako bi ti posudila Trishu, onda bi je neočekivano pozvala da dođe obaviti neki posao s Joan u kuhi¬nji pa bi dječaci ostali sami u štaglju.
- Isuse? Zar doista?
- A onda bi, naravno, ona otišla po njih, kao odgovorna baka, kakva je i bila. I sve bi zapisala. Ponedjeljak... otišla po dječake... sami u štaglju... sramota. I dakako, veoma je pomno motrila tebe i Charlieja Fletchera.
- Ali - ali kako je k vragu znala za njega? Mislila sam da nitko ne zna!
- O, Rose se svojski trudila sve znati. A kad ste se ti i Charlie susreli na njezinoj zabavi, jedva je vjerovala svojoj sreći. Veselo je pratila razvoj vašeg odnosa, čekajući svoju priliku, čekaju¬ći da provedeš noć s njim, da afera izmakne nadzoru. I bila je oduševljena kad joj se pružila takva sretna prilika i kad si izašla, zaboravivši reći dječacima gdje trebaju prenoćiti. Iz nekog razlo¬ga -još uvijek ne znamo zašto - dječaci su otišli sami u krevet. A onda se Rose ušuljala u štagalj i zapalila vatru.
- Rose ju je zapalila!
- O, da, nedvojbeno. I to izgleda u kuhinji, u košu za smeće. Bila je to mala vatrica, znaš, poslužila se stripovima i šibicama, nečim što su dječaci mogli imati pri ruci, a i htjela je da je poslije može s lakoćom ugasiti. I prijaviti vlastima, sva šokirana.
- Čekaj malo, čekaj malo. - Uhvatila sam se za glavu. - Ona je rekla daje zapalila vatru? Misliš, sve vam je to rekla?
David je kimnuo glavom. - Neposredno prije no sto je umr¬la. Neko vrijeme nakon stoje dala onu prethodnu, lažnu izjavu policiji.
- O! - Zgrabila sam Lucasove cigarete sa stola i zapalila jed¬nu pa bijesno udahnula dim.
- U svakom slučaju, zapalila je vatru na način da je izgledalo kao da su to dječaci učinili, ali kad je krenula natrag u Netherby kako bi podigla uzbunu, osvrnula se i na svoj užas primijetila da se požar već rasplamsao. Daleko od laganog tinjanja u kuhinji, dim je već sukljao kroz prozor u prizemlju. Užasnuta, potrčala je natrag i otkrila daj e plastična konstrukcija kante brzo planula, a vatra je zahvatila ogradu stubišta. Stupci ograde već su gorje li. Uspaničila se je, počela bacati kante pune vode oko sebe, ali nije pomoglo. Zapalile su se drvene radne površine i kuhinjski elementi, sve je bilo u dimu, požar se oteo nadzoru. Počela je trčati od sudopera prema stubištu noseći u rukama velika vje-dra vode, ali ništa nije vrijedilo. U panici, potrčala je na kat, ali stopalo joj je propalo kroz stube, gdje je plamen već počeo lizati odozdo. Oslobodila se i nastavila posrtati, ali dim je već ušao u spavaće sobe, a ona je bila u takvom stanju da je zaboravila gdje su sobe dječaka. Obavljena gustim dimom, krenula je na krivu stranu, protrčala je hodnikom, otvarajući vrata plakara, vrata tvoje sobe, čime je samo, kao lepezom, potpirivala vatru i pogoršavala situaciju.
- Ali dječaci spavaju zajedno u sobi, na drugom kraju hod¬nika — rekla sam kao bez daha.
Kimnuo je glavom. - Točno. Zato se morala okrenuti i vrati¬ti na drugu stranu galerije pokraj stubišta zahvaćenog vatrom. Pronašla ih je šćućurene iza Benova kreveta. Rukama su pre¬krivali usta, bili su prestrašeni. Zgrabila ih je i potrčala s nji¬ma prema stubištu, ali požar se dotad već jako proširio. Bilo je jedva prohodno.
- O, Bože.
- I tako se Rose s dva mala dječaka u pidžamama, koji su kašljali i hvatali zrak, jednostavno vratila natrag. Ponovno su se zavukli u dječju sobu i stisnuli se iza kreveta, bez plana dje¬lovanja, osim što se Rose izgleda počela moliti.
- Isuse - promrmljala sam. Stavila sam glavu u ruke. Zami¬slila sam taj prizor. Polako sam podigla pogled, zgrožena.
- Davide, hoćeš mi reći da je toliko snažno željela skrb nad mojom djecom? Da je bila u stanju to učiniti? Otići tako daleko?
David je oklijevao. — Sve je pošlo naopako, naravno, pretvo¬rilo se u katastrofu. Ali da, željela ih je po svaku cijenu.
- Bez mene?
- Ma ne, ne isprva. Isprva je željela i tebe, ali se bojala da nećeš htjeti ostati. Razgovarala je s tobom, Lucy, došla je k tebi i imale ste raspravu - sjećaš se? Ja sam došao po nju automobi¬lom. Očajnički je željela da ostaneš u štaglju, ali nije bila uvje¬rena da će doista biti tako. Nakon svega što je učinila za tebe, činilo se da nisi potpuno sretna. Činilo se da bi mogla krenuti dalje i odvesti njezine dragocjene dječake sa sobom. Ogorčeno je razmišljala o svim planovima koje je skovala, o novcu koji je potrošila na uređenje štaglja, kako ih je namjeravala obrazovati, upoznati ih sa značajnim obiteljima, odrediti krugove u kojima će se kretati, djevojke koje će upoznati kad budu stariji, ali onda se odjednom, iz čista mira, sve uzdrmalo kad je pomislila da bi ih mogla izgubiti. Izgubiti nadzor. Nadzor joj je bio strašno bitan. I obitelj joj je, dakako, bila sve.
- I menije!
- Da, ali ovdje govorimo o obitelji s velikim O. Ben je bio nasljednik, Lucy. Ben je trebao naslijediti Netherby.
-Ben?
- Naravno. Hector je otišao, zauvijek, ako se Archieja pitalo, Ned je mrtav, tako da je Ben najstariji muškarac.
- Ali - ne Lavinia?
- Ni u kom slučaju - frknuo je David. — Ne, ne, u obitelji Fellowes žene su nasljednice samo u krajnje iznimnom sluča¬ju, ako se sve muške linije potpuno ugase. Muška je linija sve. Rose je to znala.
- Samo što Rose nije znala — tiho je dometnuo Jack - da Ben ionako nikad ne bi bio nasljednik. Archie mu to nikad ne bi dopustio.
Zapiljila sam se u njega.
- Zašto? - upitala je Maisie.
Nastala je tišina. Jack je pogledao Davida. Davidove su se oči polako, poput farova, okrenule prema meni.
- Mislim da znaš, zar ne, Lucy?
Nisam znala, ali dok sam gledala u njega, kotačići u glavi po¬čeli su mi zujati poput propelera koji započinje s radom. Činilo mi se da se sve one krhotine svjetlosti, svi oni djelići u kaleido skopu okreću velikom brzinom, ali ne neobuzdano, nego kao da sjedaju svaki na svoje mjesto. Zurila sam u ljepuškasto lice tog postarijeg muškarca ispred sebe... u njegove pravilne obrve, njegova ljubazna usta, u taj nos... ne možda oči, bile su suviše - sive, ali njegove ruke - nedvojbeno. Sklopljene na stolu. Tako poznate. Polako sam kimnula glavom, zapanjena. Zapanjena što prije nisam shvatila.
- Shvaćam - izgovorila sam bez daha.
- Zašto? - upitala je Maisie, zbunjena.
—Ben ne bi bio nasljednik—polako sam rekla—jer on nije Fellowes. Maisie je trepnula. - Sto?
- On nije Fellowes — ponovila sam, odlijepivši pogled od Da-vidova lica i usmjerivši ga u Maisie. - Ned nije bio Archiejev sin.
- Nije bio Archiejev sin! Ali...
- Bio je moj sin - tiho je kazao David.
- Vaš sin!
Kimnuo je glavom. Ponovno sam ga pogledala. Sad više ni¬sam mogla skinuti pogled s njega. Bila sam kao hipnotizirana. On je pročistio grlo.
- Rose i ja, pa eto, imali smo dugu ljubavnu vezu prije mnogo godina, kad je Archie tek počeo voditi paralelni život, u Lon¬donu. Ned je bio rezultat.
- Sto znači da su dječaci...
- Moji unuci. - Njegov je pogled bio jednako postojan kao i moj. Prikovan za mene. Ćula sam vlastito disanje.
- Vi i Rose! - zapanjeno je kriknula Maisie.
- Da, ja i Rose. - Oklijevao je. - Ili barem Rose kakva je bila u to doba. Najljepša žena koju čovjek može zamisliti. A ja sam bio lud za njom, dugo, dugo vremena. Jer vjerovali ili ne, prije no što su se u njoj zacementirali gorčina i kivnost, nije bila samo jako lijepa, nego i zabavna i vesela, bila je nevjerojatno dobro društvo. Srce i duša svake zabave. Već sam je onda godinama poznavao kao takvu, sa zabava, a poslije i kao Archiejevu ženu, ali kad smo se zbližili - pa eto, sva je zabava već bila isparila iz njezina živo¬ta. Predstava je završila, a ona je jednostavno bila veoma, veoma tužna i usamljena. Osjećala se izdanom, znate, iskorištenom. Ar¬chie ju je koristio kao stroj za rađanje, i to učinkovito. Rodila mu je sina i nasljednika, nakon njega i Laviniju, a poslije više nije bio zainteresiran. Krenuo je drugim putem. Za mladim modelima.
—Je 1' Archie znao? - šapatom sam upitala. - Za tebe i Rose?
- O, da. — Izgledao je iznenađeno. -Jednom mi je postavio pi¬tanje, dok smo kartali, izravno. A ja sam mu izravno odgovorio.
- Isuse! Kako je to podnio?
- O, hrabro. Kao što bi svaki momak učinio. Kao da je to za¬služio, mislim. - Zamišljeno se je protrljao po obrazu. - Mene je to, međutim, malo potreslo. Mislim da se sjećam da sam izgu¬bio taj potez. - Sjetno se nasmiješio, a onda se namrštio i spu¬stio pogled prema svome krilu, udubljen u misli. Zatim je opet podigao pogled. - A samo je još jednom poslije to spomenuo.
Bili smo sami nas dvojica jedne večeri, bilo je kasno i pili smo porto, a on je rekao: Drago mi je što si to bio ti, Davide. Vidio si da je na rubu ludila, ha? Spriječio si je da prekorači tu tanku liniju. Drago mije što si to učinio. Drago mi je što si to bio ti. Ja se sam nisam mogao suočiti s tim.
- O! - Nije se mogao suočiti s vlastitom suprugom. - Pretpo¬stavljam da je bio prezauzet s flundricama u Londonu — ljutito sam dometnula.
David je slegnuo ramenima bez ogorčenosti, ne želeći osu¬đivati Archieja, svoga prijatelja, a ja sam po prvi put osjetila podsvjesno suosjećanje prema Rose. Napuštena žena od koje se očekuje da to prihvati kao svoju sudbinu. U njezinoj dobi, u njezinu okruženju, zašto ne? Očekivalo se da njeguje vrt, da bude predsjednica odbora, da bude zadovoljna.
- Ali - Pinkie je došla poslije?
- O, da, a ona je bila njegova, definitivno. Pobrinuo se za to. Mislim da Archieju čak nije bilo pravo sto je tako sveobuhvatno pao u drugi plan, što je marginaliziran, pa su dobili još jedno dijete, a naša je afera završila. Pinkie je spasila taj brak, nema sumnje, a vidi samo kako je Archie danas obožava, razmazio ju je. O, ona je Archiejeva, itekako.
- Ali - ali on nikad nije priznao Rose da zna za Neda?
- Pobogu, ne. Momak ima ponosa. Nije mogao dopustiti da se to sazna pa da se trač raširi po cijeloj okolici. Ne, ljudi su slu¬tili, dakako, jer je Ned bio toliko drukčiji od ostalih, a i znali su za našu vezu, ali nitko nije ništa govorio. A Rose je mislila da joj to daje prednost, znate. Da ima aduta u rukavu. Nije imala pojma da on zna.
Prisjetila sam se kako je Archie, sa suzama u očima, mrmljao pokraj prazne rešetke kamina: - Nisam joj to mogao dopustiti, Lucy. Nisam to mogao dopustiti Rose... - Nije mogao dopustiti da Ben postane nasljednik, to je mislio. Jer Ned nije bio njegov sin. A ipak se nije miješao, gledao je kako nas prima, kako ra¬sipa novac na štagalj, znao je što joj je na umu...
— A Ned? - upitala je Maisie. -Je 1' on znao? David me je upitno pogledao.
— Ne! - Problijedjela sam. - Ne, mislim, nikad nije ništa re¬kao, a - pobogu, valjda bih znala, zar ne? Valjda bi mi rekao. Sigurna sam da bi. A ipak - ma, uvijek je... - Oklijevala sam. Mrzio je bila suviše teška riječ. - Bio je jako oprezan u odnosima s njima. Naročito u odnosu s majkom. A i s Archiejem. Gotovo kao da im nije vjerovao.
Sjetila sam se našeg vjenčanja, kako se neumoljivo protivio njihovu dolasku. - Pokvarili su mi veći dio života — ljutito je vikao - ovo neće pokvariti! -1 jako smo ih rijetko posjećivali u prvo vrijeme. Morala sam ga odvlačiti onamo... Sjetila sam se i Roseina pisma u kojem mi je napisala kako ju je Ned odbacio u adolescentskim godinama. Kako mu je bila odbojna. Je li slu¬tio?, upitala sam se.
— A ti nikad nisi...? - Brzo sam pogledala Davida.
— Ne, nikad mu nisam rekao. Ne bi bilo pošteno na taj ga način odvajati od njegove obitelji. Ali nadam se da sam uvijek pazio na njega.
— Uvijek te je volio - iskreno sam rekla. - Imao je mnogo vremena za tebe, Davide. Cesto je to govorio.
Na te riječi Davidovo se lice ozarilo. Od ljubavi? Olakšanja? Njegov sin, kojeg je gledao kako odrasta. I sigurno je žarko želio priznati mu istinu sve te godine. Prisjetila sam se kako nas je u ranim danima našega braka dočekivao kad bismo stigli u Net-herby, nezgrapni mladi par u prastarom automobilu, s bebom.
David bi se smiješio od uha do uha, rukovao bi se s Nedom, br¬zo bi nam ulio piće u knjižnici, održavao razgovor sve dok Rose ne bi nahrupila unutra, ledena i distancirana. U to sam doba vjerovala da je tek ljubazan obiteljski prijatelj i mislila kako su sretni što ga imaju. Vjerovala sam da je neženja koji se popri lično zalijepio za njih. Ali sad sam iznenađeno shvatila da je sve to imalo smisla. Pa čak su i sličili, David i Ned. Niski, živahni, zgodni; a sad mi je postalo jasno i zasto je Ned imao toliko ma¬lo od karaktera Fellowesa, zasto je umjesto toga bio pametan, ležeran, opušten. Sve su to bile Davidove osobine. Gotovo sam zahvalno pogledala u njega preko stola. Bilo mi je drago zbog mojih dječaka. Oni su bili pripadnici obitelji Mortimer, a ne Fellowes. Zapekla me je savjest što osjećam olakšanje.
Zavladala je tišina dok smo se svi bavili svojim privatnim mislima. Dok smo probavljali laži, pohotu, ljubav, prevaru i nepomirljivu žudnju koje su se godinama nakupljale, a na kraju dovele do ovoga.
- Znači, sve vam je to ispričala, Davide? - naposljetku je upitala Maisie.
Kimnuo je glavom. - Da. Na kraju, u bolnici. Nakon što su Hector i djevojke bili kod nje, Archie me je potražio. Trebalo mu je malo dulje. - Napravio je grimasu. - Bio sam u bolničkoj kape¬lici. Kazao mi je da misli kako joj nije još mnogo preostalo. I daje zatražila da me vidi. Upitao me je bih li želio provesti nekoliko mi¬nuta s njom. Nikad neću zaboraviti izraz njegovih vodenastih, sta¬rih očiju dok smo stajali zajedno u toj crkvi; Archie je stajao, uspra¬van poput metle, a mišići lica trzali su mu se dok je zurio u svod.
- Pokajnički?
Uzdahnuo je. — Ne znam. Ne - samo je bio jako tužan, čini mi se. U svakom slučaju, otišao sam k njoj. - Zastao je, rukom nasumce tražeći Lucasovu kutiju cigareta po stolu. Ja sam istre¬sla jednu, a on ju je brzo uzeo i zapalio. Kad se naslonio na na¬slon stolca i ispuhnuo tanak pramen dima visoko u zrak, shvatila sam da su i njegove oči vlažne. - Otišao sam k njoj i sjeo pokraj nje. Pomilovao sam je po kosi, kao što sam nekad činio... -Zastao je. Bilo mu je teško. Mi smo zurili svatko u svoje ruke, dajući mu nekoliko trenutaka da se pribere. Pročistio je grlo. Smireno je nastavio. -1 - ma već sam se prije pitao kako je došlo do požara, znate, pa sam je upitao ima li mi što za reći. Bilo što vezano uz požar. Znala je da umire, znala je da je borba završe¬na — a ona je doista bila borac i to sam toliko volio, toliko cijenio kod nje - no znala je da sad više nema uzmaka. Stoga je ispru¬žila ruku, prekrila njome moju i sve mi ispričala. — Slabašno se nasmiješio. - Nisam svećenik, ali pretpostavljam da odrješenje grijeha ima takav učinak na čovjeka. Pruži mu neku vrstu utje¬he. Bar se nadam. Na kraju te je zamolila da joj oprostiš, Lucy. I Boga je to zamolila. A onda mi je umrla u naručju.
Zadržala sam dah, zamišljajući Rose u bijeloj bolničkoj spa-vaćici. Bila je tek još jedna pacijentica, starica koja umire u na¬ručju svoga ljubavnika. Davidova sijeda glava nagnula se nad njezinu bijelu glavu i držali su se za ruke dok je ispredala ispo¬vijed na samrtničkoj postelji. Rose je tražila iskupljenje. Tražila je da joj oprostim. Doista? Zato što mi je pokušala uzeti djecu? Progutala sam knedlu i zagledala se u uzorak stolnjaka. Pre¬plavila me je odbojnost prema njoj. O, mislim da neće ići. Ne, ne mogu to učiniti. Barem ne u ovom trenutku. Poslije ću raz¬misliti o tome, ali ne sad, nakon što sam proživjela najužasnijih sat vremena u svome životu.
- Ali zašto mi nisi sve to rekao još jutros? - iznenada sam se okomila na Davida. - Kad sam bila tamo, u Netherbyju, vidjela sam vas dvojicu u sobi s oružjem — zašto mi nisi onda rekao? Zašto nisi rekao policiji} Isuse, mogao si me poštedjeti svega ovoga. Mislim, vidjela sam ih kako jure kolnim prilazom dok sam odlazila, sigurno su tražili mene!
- Da, jesu - mirno je dometnuo Jack- i znali smo da dolaze. Deset minuta prije primio sam poziv iz policijske postaje, rekli su da dolaze razgovarati s tobom. U tom trenutku nisam imao pojma što se događa. David mi je taman namjeravao sve ispri¬čati, ali još nije stigao, a ja sam iz razgovora s policijom dobio dojam da si u velikoj nevolji. Želio sam ti dati vremena pa sam jednostavno rekao da te nisam vidio, sto je bila savršena istina, a zato se nisam ni okrenuo kad si došla na vrata sobe.
- A ja sam želio ispričati Archieju i djevojkama što je Rose učinila bez nazočnosti policije - tiho se ubacio David. - Želio sam se riješiti policajaca. A to je značilo da je trebalo tebe otpre¬miti s imanja, jer su te tražili. Zagrizli su mamac, ali nisam znao da će te tako brzo pronaći. Dugujem ti ispriku, Lucy, ali bojim se da sam dao prednost Archieju i djevojkama. Želio sam da čuju sto je Rose učinila od mene, a ne od nekog policijskog narednika.
Pomislila sam kako su Jack i David ušli u salon za doručak, sjeli pred njih i ispričali im Roseinu priču.
- Jesu li se zgrozili?
- Užasnuli su se. Nisu mogli vjerovati. Posebice djevojke. Pinkie je plakala ko kiša. Ali onda, poslije, nekako su...
Kimnula sam glavom. - Mislim da sad svi nekako vjeruje¬mo u to.
Maisie je malodušno odmahnula glavom. Pogledala si je u ruke. Nastao je muk.
- A zna li policija sad istinu? — upitala sam, ponovno u stra¬hu. -Jesi im ispričao?
- Dao sam im do znanja da moram dati izjavu - ta je kratka poruka otplovila njihovim radio linijama, a ja se odmah namje¬ravam vratiti u Oxford. — Pogledao je na sat. -1 učiniti ono što sam rekao. Ipak sam prvo htio sve objasniti tebi. Osobno.
- Hvala ti, Davide - zahvalno sam kazala. - A - hoću reći, oni će ti vjerovati? - tjeskobno sam upitala. — Misliš da hoće?
Nasmiješio se. — Ne brini. Iza zastora je stajala medicinska sestra, premda Rose to nije znala. One moraju biti pri ruci u takvim okolnostima, kad se bliži kraj. Ona je sve čula.
Kimnula sam glavom. S olakšanjem sam odahnula. Nakon nekog vremena i on je ispustio zrak iz pluća.
- Moram ići - umorno je izjavio, stavivši ruke na koljena i spremajući se da ustane. Iznenada je izgledao veoma staro. Ve¬oma umorno.
- Ali jedno još uvijek ne razumijem - Maisie ga je na trenutak zaustavila. - Zasto je Ben rekao da je on zapalio vatru?
Svi smo se okrenuli začuvši zvuk u hodniku. Ulazna su se vrata zalupila. Začuli su se koraci, a zatim su se kuhinjska vrata otvorila. Jack je ispružio ruku.
- Zašto ne bismo pitali njega? - blago je upitao. -Jer upra¬vo stiže.

TRIDESET PRVO POGLAVLJE

Bene? - Ustala sam. Zastao je na pragu, a onda je polako ušao u sobu, spu¬štenih, blistavih tamnih očiju. Nije me želio pogledati. U dnu hodnika ugledala sam Lucasa, koji je tiho zatvorio ulazna vrata. Maisie je uputila rječit pogled suprugu. On je mudro kimnuo i brzo pogurao Maxa, iz čijeg je korneta kapao sladoled, nalijevo, u dnevni boravak.
- Bene, dragi, ovo je važno. - Obišla sam stol i čučnula pokraj njega. Primijetila sam da i dalje čvrsto steže Jackovu ruku. Druga mu je ruka, stegnuta u pesnicu, visjela uz bok. Uhvatila sam ga za rub majice. — Bene, zašto si kazao policiji da si ti zapalio vatru?
- Zato što jesam - tvrdoglavo je uzvratio, zureći u kuhinj¬ski pod.
- Ali to nije istina, je 1' tako? Baka je rekla Davidu da ju je ona zapalila. Zapalila je vatru u košu za smeće.
- Baka? - Zatečeno je podigao pogled. — Zašto?
- Kako bi nas preplašila, valjda, jer sam ja izišla van, a - ma, razlozi su složeni, ali ona nije željela zapaliti štagalj. Jednostav¬no se otelo nadzoru. Ali, Bene...
- Ali ona je rekla da si ti to učinila! - izlanuo je. - Kad je do¬trčala do nas kroz dim, preko galerije, vrisnuo sam: Bako, kuća gori! A ona je rekla: Da! Da, znam, mama je ostavila upaljen plin! Kuhinja se zapalila!
Zadržala sam dah. Bože moj, čak i tada, čak i u trenutku kad je plamen proždirao stubište iza nje, tražila je načina da me uplete. Čak i usred kuće u plamenu, dok je pokušavala spa¬siti unuke, imala je vremena postaviti priču onako kako njoj odgovara.
- Ali zašto si ti rekao da si ti to učinio?
- Zato što sam mislio da ćeš ići u zatvor! - povikao je, a su¬ze su mu navrle na oči. - Mislio sam da će oni pomisliti da je grozno od tebe što si nas ostavila same i nisi ugasila plin, da će te poslati u zatvor i da te više nećemo vidjeti! Zato sam rekao da sam ja to napravio, jer djecu ne šalju u zatvor, je 1' tako? — Plakao je, a riječi su mu na mahove izlazile iz usta, dok su mu se ramena tresla.
- O, dragi moj! - Zagrlila sam ga. No njegovo je tjelešce bilo poput stijene, treslo se, ali nije se opuštalo, nije mi se objesio oko vrata. Uhvatila sam ga za ramena i udaljila od sebe, znajući da ima još, da moram još dublje kopati.
- Ali zašto ste ti i Max uopće bili tamo? Zar vam baka nije rekla da ćete spavati u njenoj kući?
- Ne, nije - glasno je gutnuo. - Osim toga, posvađao sam se s bakom.
- Zašto?
-Jer kad si otišla, ona nas je našla u vrtu. Max i ja bili smo dolje kraj ribnjaka kod staklenika. Ležali smo na trbuhu i hra¬nili zlatne ribice, a ona je došla i stala iznad nas. Okrenuo sam se na leđa da bih je bolje vidio. Sunce mi je išlo u oči, ali imala je čudan izraz lica, ko da je osvojila nagradu ili tako nešto. Re¬kla je: E, pa vaša je majka ovaj put stvarno prevršila mjeru! A kad sam upitao zašto, rekla je da si otišla sa svojim dečkom. - Ogor¬čeno je prosiktao tu riječ. -1 rekla je da ćeš provesti noć s njim. I zato sam ja ustao i rekao da to nije istina i da ona laže, jer ti ne¬maš dečka, a ona je rekla da imaš, a ja sam rekao: Ma nema veze, mama je rekla da će nas Trisha doći čuvati i zato nećemo ostati ovdje s tobom, nego idemo kući!— Hvatao je dah. -1 onda sam pobjegao!
- Plakao je - rekao je sićušan glasić iza naših leđa. Max je umakao iz Lucasovih šaka i ušuljao se u kuhinju, sluteći da se tu odvija drama.
- Shvaćam — uzvratila sam. - A ona nije došla za vama?
- Ne, nitko nije došao. Samo smo otišli u krevet. Bilo mi je stvarno čudno.
-Je 1' imaš dečka? — upitao je Max.
Okrenula sam se prema njemu. Odmahnula sam glavom.
- Ne. Ne, nemam. Ali - vidjela sam kako Ben podiže pogled prema meni - doista sam se namjeravala susresti s nekim te ve¬čeri. To je bilo istina. Ali - ali nije upalilo. On ne bi bio onaj pravi. — Mučila sam se pronaći riječi. — Ni za kog od nas — ša¬patom sam završila.
Bila sam svjesna Jackova pogleda dok su David i Maisie tak¬tično proučavali stolnjak.
- Možeš imati dečka - velikodušno je nastavio Max. - Ne smeta nam, je 1' tako, Bene? Samo želimo znati, je 1' da? - Po¬gledao je brata.
Ben je kimnuo glavom, stružući vrhom cipele po podu. -Mislim da je istina važna - promrmljao je.
Duboko sam udahnula. Pogledala sam vlastite cipele.
- I još nešto - cijuknuo je Max - želimo biti tamo kad to radiš. Znači bez zaključavanja vrata i tih stvari, jer još uvijek nismo sigurni...
- Ja jesam — zarežao je Ben.
- Ne, nisi. Rekao si...
- Hvala, Maxe - umorno sam ga prekinula, uspravljajući se.
- Sad je dosta.
Zagledala sam se u Bena. Zavladala je tišina.
- Dakle - zaustila je Maisie, živahno prekidajući tišinu. Ustala je i krenula prema ormaru, čvrsto mi stisnuvši rame dok je prolazila pokraj mene. - Mislim da nam sad svima treba ve¬liko piće. S puno džina. Meni sigurno treba, a onda je na redu ručak. Lucas i ja smo namjeravali napraviti pizze od onoga što imamo u kući, pa ako nam vi dječaci želite pomoći bacati tije¬sto po kuhinji i lijepiti ga za strop, dođite sa mnom u smočnicu i odaberite što želite na pizzi.
-Ja dolazim! — Max je poskočio kao zečić. Ben je pošao za njim, ali polaganijeg koraka. Zaustavio se na vratima. Okrenuo se. - Oprosti, mama.
- Zbog čega? - Progutala sam knedlu. - Zato što si me po¬kušao spasiti od zatvora?
Slegnuo je ramenima. - Zato što sam sumnjao u tebe, valjda. Kao Toma.
- Hmmm?
- U Bibliji.
- Aha. - Kimnula sam glavom, a on je izišao. David i Jack su šutjeli.
- Znate — kazala sam, žestoko trepćući kako bih zaustavila suze - uvijek sam pretpostavljala da će moj najstariji sin biti taj koji će mi pomagati s hodalicom u staračkom domu, donositi mi grožđe i pojačavati zvuk na slušnom aparatu. Samo nisam očekivala da ćemo tako brzo zamijeniti uloge.
David se ljubazno nasmiješio. - Morao je brzo odrasti, Lucy. To nije tvoja krivica.
- Djelomično sigurno jest - promrmljala sam. Sjela sam, naslonila laktove na stol i prekrila oči rukama. - O, Bože, koje olakšanje! Koje olakšanje! - Razdvojila sam prste i pogledala
kroz njih, širom otvorenih očiju. - Ne mogu vam uopće reći. Kao da mije divovski, ledeni teret pao sa srca. I ne znam kako bih ti zahvalila, Davide - okrenula sam se prema njemu. - Ni¬kad ti neću moći dovoljno zahvaliti. Hvala Bogu što si razgo¬varao s Rose, naveo je da sve prizna! Sam Bog zna što bi se sa mnom dogodilo da nisi.
Slegnuo je ramenima. - Mislim da bi policija možda na ovaj ili onaj način prokljuvila što se zapravo dogodilo, ali u pravu si. Ovo je pravo olakšanje. - Ustao je, glasno uzdahnuvši. - A sad stvarno moram ići. Sve razotkriti. - Lupnuo je petom o petu, kao vojnik.
- Znam da misliš da je bila zla starica i da je dobila sto je zaslu¬žila, ali - ako možeš shvatiti kakav je život vodila uz Archieja...
Šutke sam ga otpratila hodnikom i otvorila mu ulazna vrata. Promatrala sam ga sa stube kad se osvrnuo i uputio mi tjesko-ban pogled, onako dotjeran, u odijelu od tvida i žutoj kravati, u rukama okrećući slamnati šešir s raznobojnom vrpcom. Nisam ga željela povrijediti.
- Mislim da si je sigurno jako volio, Davide - tiho sam iz¬govorila.
Spustio je pogled prema svojim sjajnim smeđim cipelama. Kimnuo je. — Da. Da, jesam. Nikad nisam prestao. I to možda slijepo, ali tako to ide, zar ne? - Skrušeno je podigao pogled.
- A i uglavnom iz daljine, dakako. Posebice nakon što su na¬stavili s brakom, čime su meni bile vezane ruke. U mnogo toga što sam vidio, nisam se mogao upletati. Samo sam pokušavao paziti na nju, biti uz nju kad me zatreba. Na kraju - na kraju je postala prevelik zalogaj za mene. Otrgnula mi se, izmakla mome budnom pogledu. Mome utjecaju. Da sam znao na koji joj način mozak funkcionira - ma, ne moram ti to ni govoriti. Znaš da bih je zaustavio.
- Naravno. - Pogledala sam u njegove ljubazne, tužne sive oči. -1 Davide, znaš, možda će doći vrijeme kad ću poželjeti da dječaci saznaju istinu. Ne sad, jer mislim da bi to bilo previše za njih, već su dovoljno toga proživjeti, ali jednog dana, kad budu stariji, ispričat ću im cijelu priču. Ko što Ben kaže, mislim da je istina važna.
Osmjehnuo se, a oči su mu zasjale po prvi put toga dana. — Volio bih to - rekao je blagim glasom.
Odjednom me je uzdrmala pomisao na to kako se on osjeća. Zbog Roseine smrti. Bio je jedini koji ju je istinski volio. I vje¬rojatno je najviše patio za njom, ali šutke. Isto kao sto je sigurno patio za Nedom. Bacio je pogled prema dnu hodnika, gdje su već pravili pizze u oblaku brašna.
- Neću se sad pozdravljati s njima, ali da, kad procijeniš da je došao pravi trenutak, Lucy, jako bih to volio.
Približila sam mu se i poljubila ga u tanki, izborani obraz. — Bog, Davide.
- Bog, ljubavi. I sretno.
Udaljio se stazom. Gledala sam ga kako odlazi, udubljena u misli. Kad sam se okrenula, Jack je stajao iza mene.
- Drag čovjek — promrmljala sam.
-1 dobar. A to je danas rijetkost. - Gledali smo ga kako ulazi u automobil. Bila sam snažno svjesna Jackove nazočnosti. Bio mije strašno blizu. Pročistio je grlo.
- Eto, pozdravio sam se s ekipom u kuhinji, Luce. Još ću sa¬mo svratiti do Lucasa, a onda i ja odoh.
- O! Doista? - U panici sam se okrenula prema njemu. -Kamo ideš?
- Po svoj automobil, koji je iz raznih, kompliciranih razloga još uvijek u drugom dijelu Londona, a zatim - nisam siguran.
Promatrao me je dok smo zajedno stajali na pragu. Njegove plave oči bile su postojane i bistre poput kolovoškog neba iza njega. Pitala sam se o čemu razmišlja. O protekloj noći? Sigur¬no. Sigurno smo oboje o tome razmišljali. Kako sam zatražila onaj poljubac i kako mi je on udovoljio, ali - s posve neobičnim izrazom u očima. Spustila sam pogled i počela strugati nožnim prstima po otiraču ispred vrata. Nelagoda, eto o čemu se radilo, iznenada sam shvatila. To je bilo ono neobično u njegovu pogle¬du, što dosad nisam uspjela odgonetnuti. Nije mu bilo neugodno zbog njega samog, nego zbog mene. Kao da mu se mlađa sestra iznenada počela nepristojno ponašati, kao da je svukla haljinu na zabavi i zaplesala gola na stolu.
- Vraćam se odmah... — Provukao se pokraj mene i ušao u dnevni boravak.
Čula sam kako se šali s Lucasom, vidjela sam ih kroz odš¬krinuta vrata. Lucas je ustao kako bi ga zagrlio i poljubio u oba obraza, kao što je običaj u ostatku Europe, a Jack mu je uzvratio i podigao knjigu koju je Lucas čitao te ga je upitao čita li i inače takve budalaštine. — Hoću reći, pogledaj samo tu naslovnicu, Lucase, daj molim te!
Moj se otac grohotom nasmijao. - Melodramatična je, mo¬ram priznati, a na mahove čak i prosta - Maisie mi je sinoć vi¬rila preko ramena u krevetu, razrogačenih očiju — ali je čitljiva budalaština i pravo je osvježenje u usporedbi s nekom preten¬cioznom poezijom za koju znam. Definitivno se razlikuje od nekih ozbiljnih dijelova tvoga opusa!
- Ozbiljnih dijelova opusa? Ja pišem napetu poeziju koju či¬tatelji ne mogu ispustiti iz ruku, prijatelju.
I tako se to njihovo zadirkivanje i zafrkavanje nastavilo, a ja sam ih slušala i teška srca razmišljala kako se izgleda svatko, ama baš svatko - moji roditelji, moja djeca — može ponašati bezbrižno, ležerno u društvu tog muškarca, dok jedna jedina osoba koja bi to željela, budalasto stoji po strani i ne može se uključiti zbog — ma zbog neke odurne prepreke koju sam podi¬gla između nas. Ali s druge strane, možda je i on bio nervozan preda mnom? Možda mu nije bilo toliko neugodno koliko je bio paraliziran — oklijevala sam - žudnjom? Nagonski sam znala da je to smiješno, besmisleno, ali moje je srce ipak razdragano poskočilo. Da, možda se o tome radilo. Nastavila sam s razmi¬šljanjem u tom smislu, bez obzira na sve. Naposljetku, toliko je učinio za mene, čeznutljivo sam pomislila; sinoć mi je nježno pomogao otići na kat, smjestio me je u krevet, jutros se sakrio u sobi s oružjem kako bi mogao nekažnjeno reći da me nije vi¬dio, a onda je prevalio cijeli taj put s Davidom kako bi mi donio dobre vijesti. Ponašao se - pa eto. Kao brat, kad bolje razmi¬sliš, Lucy. Ne uzbuđuj se. Ili čak kao rođak tvoga muža. Alije li se ponašao kao ljubavnik? Ugrizla sam se za usnicu. Nije. A ipak onaj poljubac, pomislila sam, a nada se ponovno pojavila na obzoru. Ljuljala sam se u koledžicama na otiraču. A onda se on pojavio pokraj mene.
- Dobro. Idem onda.
— Mogu li poći s tobom? - nestašno sam upitala. Izgledao je iznenađeno. Na usnama mu je zaigrao osmijeh.
- Naravno.
Vidiš? Uglađen kao i uvijek. Ali sve ga ovo pomalo zabavlja. Zapravo u sebi umire od smijeha. Zgrabila sam Maisien man¬til s vješalice i sakrila svoje rumeno lice, pretvarajući se da tra¬žim ključeve u džepu. Opet radiš isto, Lucy. Nemaš srama. Ne, nimalo srama, bolno sam zaključila, stišćući ključeve u ruci. Jednostavno si nisam mogla pomoći. Nisam ga mogla pustiti da samo tako ode. Otrčala sam hodnikom priopćiti Maisie da odlazim. Ona i dječaci bili su zaokupljeni brašnjavim poslom i vrištali su od smijeha iz sveg glasa. Jedva su primijetili da sam otišla, ali ipak - je li Maisie samo malo jače skrenula pogled, je li joj osmijeh bio suviše znalački dok me je promatrala kako jurim natrag hodnikom?
Bilo kako bilo, kad sam zatvorila vrata za sobom, imala sam osjećaj da su mi na stopalima izrasla krila. Osjećala sam se lako¬umno. Razgaljeno. Mojim je patnjama došao kraj, aja sam po¬novno bila normalno ljudsko biće, jedna od gomile ljudi, u obič¬no kolovoško prijepodne, a najgori zločin koji bih mogla poči¬niti bilo je napraviti budalu od sebe pred starim prijateljem, a ne da me socijalni radnik pozove na sud zbog zanemarivanja djece.
Kad smo zakoračili na sunčane londonske ulice, zadovoljno sam uzdahnula, gledajući kuće s bijelom štukaturom s obje stra¬ne ulice, plavo nebo iznad sebe i pločnik, božanstveni pločnik ispod svojih nogu i - i ljude, za ime Božje, svuda uokolo.
- Nije li ovo predivno? - uzdahnula sam, njuškajući zrak.
- Misliš, ugljični monoksid? -1 on je ponjušio. - Da, moram reći da mi je prilično drag, ali ti i ja smo oduvijek u srcu bili gradski tipovi, je 1' tako, Luce? - Nasmiješio mi se.
Ti i ja. Te slatke, slasne riječi. Potpuno nedužne i bezazle¬ne, dakako, ali ipak su me uzdrmale. Razbile su mi se o glavu poput plimnog vala.
- Da! — složila sam se, hvatajući zrak. - Da, svakako. Za¬pravo, ne podnosim selo. Sve to naklapanje o Majčici Prirodi - brdo sranja!
Izgledao je iznenađeno. Šćućurila sam se od straha. Oooo... previše žestoko, Lucy, previše glupavo. Zvučala si kao neznali¬ca, glupača. Zašto ne mogu naći pravu mjeru? Zašto sam tako
nervozna? - Hoću reći, ne, selo je divna stvar - umovala sam - doista divna, sa svim tim - ma znaš, stablima i tako to, ali htjela sam reći...
- Hoćeš da idemo autobusom? — prekinuo me je, stavivši mi ruku na nadlakticu, kad je autobus prošao pokraj nas.
- Autobusom? — Pogledala sam u njegovu ruku na svojoj nad¬laktici. Razdragano sam se nasmiješila, kao da mi je ponudio zaručnički prsten sa safirom. - Ooo, da, molim!
Uputio mi je blago podsmješljiv pogled. - Smiri se. Nije baš toliko uzbudljivo. Ali možda bismo sto godina čekali taksi, a ne podnosim podzemnu. Dođi, evo jednog lijepog, velikog, crve¬nog; sudeći po tvojem sadašnjem vladanju, poteći će ti pjena na usta od oduševljenja, a možemo čak ići na kat. Ako budeš dobra djevojčica, kupit ću ti slatkiše kad izađemo. Poslasticama nikad kraja. - Ugurao me je u autobus i uskočio iza mene. Popela sam se stubama, hihoćući bez daha, glupavo.
- Imaš li pojma kamo idemo? - Kao da je bilo važno.
-- Naravno. Dođi, tu na prednje sjedalo. Možeš se pretvarati da voziš.
Ponovno sam se nasmijala, besmisleno vesela, lebdeći na kri¬lima sreće dok sam se njihala prolazom na katu poput velikog djeteta, rukama se pridržavajući za šipke. Ovo je već bilo bolje. Bilo je dobro. Započeo je s veselim zadirkivanjem pa smo se mogli skriti iza te krinke, u veseloj atmosferi londonskog au¬tobusa, poskakujući i teturajući se u hodu. No kad smo sjeli na prednje sjedalo, usta su mi se osušila. Sve veselje i zafrkancija nekako su skliznuli s mene i otekli kroz izbrazdani drveni pod. Toliko se dugo nisam vozila autobusom da sam zaboravila ka¬ko su sjedala mala i kako ćemo biti strahovito stiješnjeni. Naše noge - zapravo stražnjice - stiskale su se jedna uz drugu, i to žestoko. Progutala sam slinu. Pobogu. Nagnula sam se prema naprijed i ščepala rukohvat. Ne. Blesav položaj. Nekako sam presavijena napola. No nisam se mogla nagnuti natrag, izgle¬dalo bi kao da sam nesigurna, neopuštena.
London je tutnjao pokraj nas, a ja sam se, nagnuta naprijed pod smiješnim kutom, snažno usredotočila. Usredotočila sam se na krivudavu masu ljudi koja je opadala i rasla, okupana bli¬stavim ljetnim suncem; lijepe djevojke u kratkim suknjama, do¬tjerani muškarci u gradskim odijelima, sa sakoima preko rame¬na, vrludali su i gurali se na pločnicima, brzog pogleda, svatko usmjeren svome cilju. Ulijetali su u trgovine delikatesama kupiti sendviče i kavu s mlijekom, u knjižare baciti pogled na knjige, užurbano su razgovarali na mobitele, sve trkom. Sve sam ih vi¬djela kroz šuštavo lišće platana koje se trio o prozor autobusa, kroz blijedo, čipkasto lišće koje je mahalo i treperilo, s bistrim plavim nebom u pozadini. Zadovoljno sam uzdahnula, bez ob¬zira na neudoban položaj.
Jack se malo pomaknuo, kako bi mi napravio više mjesta. -Velik uzdah. Jesi sretna što si se vratila?
Nasmiješila sam se i naslonila na naslon, odlučivši da ću biti razborita. Da ću se pribrati. - Jako. Iako, iskreno rečeno, kad pomislim da mi se prije pola sata pred očima odvijala najgora noćna mora i da sam strahovala da će mi netko odvesti sinove, sad bih bila sretna bilo gdje. Odgovarao bi mi i ruski rudnik soli, bila bih savršeno zadovoljna i sjevernom padinom Eigera. Ali — ne, lijepo je vratiti se. Možda sam suviše plitka i urbana, možda sam užasno loša u komunikaciji s prirodom, ali ovdje se osjećam kao kod kuće. I dječaci se tako osjećaju, znam. - Zurila sam u pod. - Ne može se reći da ih imam kamo smjestiti u ovome ve¬lebnom gradu, dakako, ali u ovome trenutku odbijam razmišljati o tome. Neko ćemo vrijeme ostati kod Maisie i Lucasa.
- To baš nije sasvim istina, znaš — polako je izgovorio Jack. Želudac mi se neobjašnjivo okrenuo naopačke.
- Molim?
- Pa, suprotno tvome vjerovanju, nisi baš siromašna ko cr¬kveni miš kao što misliš.
- Nisam? — Zatečeno sam ga pogledala dok je autobus skre¬tao za ugao.
- Pa što misliš, odakle je Rose namakla sav taj novac za luk¬suzno preuređenje štaglja? Za kupovanje tog elegantnog pokuć¬stva iz Conrana, koje je izgorjelo?
- Iz vlastitog džepa, pretpostavljala sam.
-1 ja sam. A to bi bilo prilično velikodušno, kad bolje promi¬sliš. Posebice kad se uzme u obzir činjenica da ona i Archie nisu imali gotovine i da ih je želudac bolio od muke na pomisao da treba promijeniti stakla u stakleniku i zasaditi nešto ukrasnog bilja. No s druge strane, svi smo znali da si ti nešto drugo. Ti i dječaci bili ste njezina svrha. Njezina je misija bila zadržati vas tamo po svaku cijenu pa su svi pretpostavljali da je nekako došla do novca. I jest. Iz Nedove zaklade.
Zapiljila sam se u njega. - Što?
-Jesi li znala da je imao zakladu?
- Ma da. Jesam. Da. Mislim da je trebala narasti do znatne sume do njegova trideset petog rođendana, jer se pretpostav¬ljalo da će u to doba najviše trebati novac - hipoteke, školarine i slično. Ali Jack, Ned je umro. Pa sam mislila... Hoću reći, pretpostavljala sam...
- Da će se ugasiti?
- Pa da.
- I nitko te nije razuvjerio?
Zarumenjela sam se. Bože, kako sam nemarna bila. Nije mi ni palo na um upitati. Ne bih čak ni znala koga pitati. No s druge strane, to mije u to doba bila posljednja stvar na umu.
- Koliko bi godina Ned napunio ovoga ljeta?
- Trideset pet.
- Točno. A ta je činjenica i meni pala na pamet, nedavno, dok je Rose bila u pohodu na Harrods pa sam provjerio s majkom.
- S majkom?
- Archiejevom sestrom. Ona je upraviteljica.
- O! Da, naravno.
- Znala si?
- David mi je rekao.
- Aha. Eto, ali ono što možda ne znaš je da ona mnogo vre¬mena provodi leteći mlažnjakom oko Cap Ferrata pa nije bila u prilici uzeti u ruke nijedan dokument kad sam je nazvao prije dosta vremena. No prošlog se tjedna vratila radi sprovoda pri¬jateljice pa sam je ugnjavio da prekopa sve svoje ladice na Trgu Lowndes. Naposljetku je pronašla ugovor o utemeljenju zaklade na dnu ladice svoga radnog stola. Pisalo je da će sredstva biti na raspolaganju bez obzira na Nedovu smrt i da, citiram: »Oporuč¬no pripadaju članovima njegove najuže obitelji«.
- O! - Uspravila sam se u sjedalu. - To smo mi!
- Ili ona. -Tko?
- Rose. -Misliš...
- Odlučila je to tako protumačiti. Rose — koja je slučajno i sama bila upraviteljica zaklade, bilo ih je četvero — znala je da ne znaš za te uvjete i uspjela se dokopati novca. Trebala je samo tri od četiri potpisa kako bi to postigla. Sad, mora se priznati da je novac potrošila na tebe i dječake - tome se mogla uteći da ju je tko počeo ispitkivati - ali ja mislim da se »članovi njegove najuže obitelji«, iskreno rečeno, više odnosi na vas.
- Naravno da se više odnosi na nas, jebemu! Čovječe, ta se rasipala našim novcem - Isuse, Jack, ovo postaje sve gore. Ona postaje sve gora.
- Osim sto je, iz svoga kuta gledanja, vjerojatno zaključila da ima jednako pravo na taj novac, koji je oporučno ostavio Archi-ejev otac, kao i ti, jer se i ona udala u obitelj baš kao i ti. A znaš kako se kaže: gdje ima posljednje volje, nade se i rodbina.
- Ali ostali upravitelji — mislim, tvoja je majka bila u inozem¬stvu, dakako, a Rose je sama potpisala — ali sigurno je navela ostalo dvoje, tko god oni bili, da pristanu?
-Tetke. - Nasmiješio se. - Cynthiju i Violet. Violet naravno nije imala pojma što se događa. Pretpostavljam da se potpisala krasopisom, luda od sreće što joj je netko dao nalivpero, a vjero¬jatno je dodala i koje srce i nasmiješeno lice. Ali Cynthia je bila ta koja mije uopće skrenula pozornost na to pitanje. Jednog me je dana pronašla u radnoj sobi, užasno uzrujana - kršila je ruke, toptajući po sobi u prljavim gumenim čizmama, a tijara joj je visjela oko vrata na komadu špage - i rekla mije da je već dulje vremena nešto brine. Rose je navodno nagovorila nju i Violet da potpišu komad papira čiji joj se izgled nije svidio. Učinilo joj se da ima veze s Nedovim nasljedstvom, ali nije bila u potpunosti sigurna, jer joj Rose nije dopustila da pročita cijeli dokument. No obećala im je, odmjerenim glasom, strijeljajući ih čelično plavim očima, da se Cynthia, ako ne potpiše, može pozdravi¬ti sa svojim premilim krdom. Rekla je da stoka više neće moći boraviti u Netherbyju, nego će se naći na tržnici.
- Pobogu, koja... - Ugrizla sam se za usnu.
- Točno. To i objašnjava zašto su tetke počele cijelo vrijeme nositi nakit. Bile su uvjerene da se Rose želi i njega dokopati. Izgleda da su ga i u krevet nosile.
Putovali smo prema parku. Iza ružnih željezničkih tračnica u daljini su se protezali hektari mekog, toplog zelenila.
- Pa je li... - Oklijevala sam.
- Sto ostalo? Pa očigledno ju je poprilično opelješila, na račun luksuznog štaglja i svega ostalog, ali ostalo je dovoljno. Dovolj¬no da, na primjer, pronađeš vlastito mjesto za život. Da kupiš stan za sebe i dječake.
- Stvarno? - bez daha sam upitala. - Ali - namrštila sam se — možda bi trebalo štedjeti novac? Znaš, za dječake. Mož¬da bi trebao ostati netaknut, za njihovu budućnost. Možda bi Ned to želio?
Slegnuo je ramenima. - Možda. To je još jedna mogućnost, ali novca ima, ako ga zatrebaš. A iskreno rečeno, ne vjerujem da bi Ned želio da skapavaš od gladi.
- Ne. — Pomakla sam se centimetar-dva prema rubu sjedala. Ponovno sam se čvrsto uhvatila za rukohvat. - Ne, ne bi. Nikad nije spominjao tu zakladu, znaš — tiho sam nastavila. — Mislim, znala sam da postoji, bila sam toga svjesna, ali neodređeno. Ni¬smo raspravljali o njoj. Gotovo kao da je se sramio. Kao da se sramio što je privilegiran.
Osmjehnuo se. - Tipično za Neda. Nije se dičio činjenicom daje bogatunsko dijete, je 1' tako?
- Baš tako.
Dok smo se koturali Ulicom Kengsington Church, dubo¬ko sam se zamislila. Da, kako čudesno. Zapravo fenomenalno. Dovoljno novca da počnem ispočetka, u stanu, ovdje u Lon¬donu. Naravno da je to bilo predivno, ali - krajičkom sam oka pogledala Jacka. Za sebe i dječake, tako je rekao. Pa zašto se zbog toga osjećam potišteno? Zašto mi je oduševljenje splasnulo? Za¬što ne lebdim na krilima sreće, zašto ne vrištim od veselja zbog činjenice da sam ponovno solventna, novčano neovisna? Postala sam žena s imetkom, za ime Božje! Gutnula sam. Zato što - o, ne znam. Zato što sam, eto nekako, ponovno bila sama. Jadno, ali nisam si mogla pomoći. Trebala sam biti u ekstazi, ali...
- Da, i ti i Lavinia bit ćete imućne.
- Lavinia? - Prenula sam se.
- O da, zar ti nisam rekao? Sad kad je muška linija potpuno iscrpljena, ona će doista dobiti Netherby. — Nasmiješio se. -Ju¬tros sam zapravo razgovarao s njom o tome. A usprkos majčinoj smrti, nije se uspjela svladati, nego je jedva primjetno poskočila od uzbuđenja i brzo pljesnula rukama. Ne trebaju joj više zgodni župni dvorovi, kužiš.
- Hoćeš reći...
- Pa sad se više ne mora udati, je 1' tako? A ja mislim da to nikad zapravo nije ni željela. Nije stvorena za brak, nasmrt bi izmaltretirala nekog jadnika. Samo ju je pomisao na to da ne¬ma otmjen imetak gonila na sve te spojeve. Strahovala je da će završiti u nekoj seoskoj kućici i da će morati biti zahvalna onome tko naslijedi veliku kuću, kao sto je slučaj s tetkama. A sad će nakon Archiejeve smrti ona biti gospodarica Nether-byja. Zapravo i prije Archiejeve smrti, ako mene pitaš. Kuća i imanje pod njenom će upravom raditi ko švicarski sat, preuzet će Roseinu ulogu i čvrsto držati uzde. Archie i Pinkie mogu se ponovno vratiti u svoj djetinjasti svijet, zabiti palac u usta i pustiti je da vodi predstavu.
Nasmiješila sam se, kimajući glavom. — Uživat će. Iako ne bih baš bila toliko sigurna da u njezinu životu nema muškarca.
Neki dan joj je zbog izvjesnog Roddyja Taylora srce brže zaku¬calo, a samo je Imitacija tudorskog stila.
- Roddy? - Podigao je obrvu. - Drag momak. Išao sam u školu s njim. Al' neće joj taj dati da ga maltretira. — Uzdahnuo je. — A eto, tko zna, možda će Netherby jednog dana ponovno biti pravi obiteljski dom. Pun malih Taylora. Rose će se okre¬tati u grobu.
- A Archie?
- O, sve dok mu dopuste da tamo proživi ostatak života, mi¬slim da ga neće biti briga.
Nasmiješila sam se. - Drago mi je zbog nje, zbog Lavinije. Sigurno će obaviti bolji posao od Hectora. Ili Neda, kad smo već kod toga, on ne bi ni želio tu kuću. Premda - možda će je ponuditi Hectoru? Kad Archie umre?
- Već je to učinila, ali Hector je hladno odbio ponudu. - Usta su mu se trznula. - Ne, izgleda da će se on i Rozanna skrasi¬ti u seoskoj kući u Cornwallu. Usred živopisne seoske idile na sjevernoj obali, daleko od znatiželjnih očiju, gdje će ih grijati slikanje i ljubav žarka.
Smješkala sam se. - Drago mi je zbog njih. I zbog Lavinije. Ona je najbolji kandidat za to mjesto.
- Točno, baš kao što je prokleta šteta što kraljevna Anne ni¬kad neće postati naša kraljica — mogla bi malo naučiti pameti onog plačljivka od svog brata — ne, ovo je najbolji mogući is¬hod. A kladim se i da će dobro iskoristiti kuću. Neće više biti ogromnih dugova i rupa u krovu ni neorganiziranih, besplatnih vođenih tura, nego će uvesti prave obilaske gdje posjetitelji pla¬ćaju vlasniku ulaznicu, otvoriti čajanu, suvenirnicu, organizirati korporativne domjenke u parku. A i zašto ne? Bolje to nego se oslanjati na zaklade da bi se održala na površini.
- Bit će joj ko u raju. - Zamislila sam je kako već u ovom trenutku velikim koracima obilazi imanje i pravi planove, ruku zabijenih u džepove veste, dok joj se biserna ogrlica njiše oko vrata, a srce uzbuđeno lupa; majka ju je uvijek stavljala u drugi plan, ali sad više neće; zamišljala sam kako pokušava dolično sakriti likovanje, premda joj širok osmijeh titra na usnama, dok Archie i Pinkie kopne u sjeni ogromnog suncobrana na terasi, izvaljeni podignutih nogu u luksuznim ležaljkama Lloyd Loom, gledajući u daljinu, sretni što joj mogu prepustiti uzde.
- Bit će dobra i prema tetkama. Uvijek je bila slaba na njih. Dopustila im je da se ponovno dosele na imanje. Pripazit će malo na njih.
- Nedvojbeno. Usput, pozdravila te je, Lavinia. Kad je čula što je Rose učinila, užasnula se. Rekla je da bi voljela doći porazgo¬varati s tobom. Raspraviti neke stvari, ispričati se u majčino ime.
- Ne mora to činiti - polako sam uzvratila - ali ipak bih je voljela vidjeti. Ne želim... - Mučila sam se pronaći pravu riječ. - Ne želim potpuno prekinuti kontakt između njih i dječaka. Mislim da ću im jednog dana reći za Davida, ali Netherby će i dalje biti dom njihove bake i djeda. Ne želim raskinuti njihove veze s Lavinijom i Pinkie. - Okrenula sam se prema njemu, tražeći ohrabrenje. - Misliš li da je to ispravno?
- Mislim - rekao je nakon nekoliko trenutaka razmišljanja. -Ali također mislim da će se neke stvari same posložiti na svoja mjesta. Cesto nemamo potpuni utjecaj na razvoj događaja. Ben i Max sami će odlučivati kamo žele ići, gdje misle da su im ko¬rijeni, koga žele vidjeti, koga smatraju bakom i djedom, tetkom i stricem. Ja bih im samo rekao istinu kad dovoljno odrastu da je mogu prihvatiti i pustio bih da stvari teku svojim tokom. Evo nas. Ovdje silazimo.
Podigla sam pogled i iznenadila se. Stigli smo u Chelsea, u neposrednu blizinu rijeke. Sunce je stvaralo modre i crne mrlje po vodi, a raznobojne barke veselo su poskakivale uz obalu. S druge strane ceste blještavi prozori visokih, starinskih kamenih zgrada s ukrašenim balkonima i pokojom plavom spomen-plo-čom na pročelju bahato su pogledavali prema modernijoj gra¬đevini elektrane nasuprot sebi. Pošla sam niz stube za Jackom. Iskočio je prije mene i brzim korakom počeo prelaziti glavnu cestu. Zureći da ga sustignem, zaboravila sam pogledati ulijevo i za dlaku sam izmakla kamionu koji je počeo bljeskati farovima i trubiti jureći pokraj mene. Hvala, Jack, pomislila sam, trčeći kako bih ga stigla. On je već marširao s druge strane ulice, sto¬tinjak metara ispred mene, a zatim je elegantno skrenuo ulijevo u sporednu uličicu. Prošao je pokraj pivnice - što je po mome mišljenju bio kriv potez-te je potom skrenuo desno u još jednu sporednu uličicu, sve dok...
- Pobogu, je 1' ti gori pod petama? - povikala sam, zaustaviv-ši se i držeći se za bok. — Ideš milijun kilometara na sat, Jack, a osim toga, kamo to ideš? Sto radimo ovdje?
On je zastao, neposredno ispred mene. Okrenuo se. - O, zar nisam rekao? Ovdje sam ostavio auto. Eno tamo.
Pogledala sam u daljinu, u smjeru koji je pokazivao, i shvatila gdje smo. Šetalište Cheyne, ili barem bliža okolica. U svakom slučaju, jedna od brojnih prilaznih uličica, na kraju koje se na¬lazio njegov prastari mercedes. Bio je parkiran ispred one lijepe, plave kuće, bivše konjušnice, one s kaskadnim sanducima za cvi¬jeće punim petunija i lobelija. One u kojoj se nalazila jednako lijepa Francuskinja. Želudac mi se okrenuo. Čak sam se sjetila njezina imena. Pascale. Bila je to Pascaleina kuća.

TRIDESET DRUGO POGLAVLJE

Tu... tu si ostavio auto? Krenuo je prema njemu. - Aha. Često to činim. Ima smisla. Naravno da je imalo smisla. Savršenog smisla. Sigurno je mogao posuditi prikladnu dozvolu za parkiranje. Zgodnu ma¬lu propusnicu koju lijepo zatakneš za vjetrobransko staklo dok se zagrljeni penjete na kat. Progutala sam slinu i panično se osvrnula oko sebe, očajnički želeći da je autobus još uvijek tu u blizini, da mogu uskočiti u njega i nastaviti se tandrkati uz rijeku, ali on je sad već najvjerojatnije bio na pola puta do Ha-mmersmitha. Jack je nastavio koračati.
- Hm, Jack - zazvala sam ga. - Čuj, nešto mi je palo na pa¬met. Sad kad sam već tu, mogla bih, znaš, šmugnuti. Obaviti šoping ili, hm - posjetiti Teresu. - Pokušavala sam zvučati ve¬selo, želeći skriti razočaranost.
Okrenuo se iznenađenog izraza lica. - Nećeš ući? Duboko sam udahnula. - Vjerojatno neću. Sve u svemu.
- O! - Izgledao je razočarano. - Želio sam ti pokazati kuću. Trepnula sam. - Želio si mi pokazati Pascaleinu kuću? Namrštio se. - Pascaleinu? Ovo nije Pascaleina kuća, ovo je
moja kuća.
- Tvoja kuća! - Zapiljila sam se u njega. Zatim sam podigla pogled prema svijetlo plavom pročelju. — Ti živiš ovdje?
- Pa ne, još ne, ali namjeravam, uskoro. Tek je završena. Upravo sam se otarasio građevinara. - Izvadio je ključ iz džepa.
- Ali, čekaj malo — mislila sam, ma onda kad sam neki dan došla po tebe - nisi rekao da je ovo tvoja kuća!
- Nisi pitala.
- Da, ali - mislim... - Ponovno sam podigla pogled, šoki¬rana. — Pa čudo Božje, Jack!
-Što?
- Ma stvarno, ne mogu vjerovati! - Zamahnula sam rukom, nijema od zaprepaštenja. - Mislim, pogledaj je samo! Ima tri kata, za ime Božje! Božanstvena starinska kućica u srcu starog Chelsea, u dražesnoj uličici slatkoj ko bombon, punoj slavnih faca — sigurno je koštala pravo bogatstvol Od fakultetske plaće? - Zinula sam. Zatim sam zatvorila usta. Napućila usne. -Je 1' ti to prodaješ svoje tijelo? Jesi postao pravi žigolo?
Iscerio se. - Ne.
- Dobro — polako sam nastavila. — Dakle... nemoj mi reći. Ne, nemoj mi reći, Jack, nemoj mi reći. — Stavila sam prste na sljepoočnice, praveći se da se duboko koncentriram. - Poezija. To je to. Zapanjio si književni svijet svojim najnovijim djelima i proglasili su te pjesnikom laureatom. Sad ti se svi ulaguju, a ti si svoje seks-skandale prodao novinama.
- Opet krivo.
Spustila sam prste i namrštila se. Zatim sam se nasmije¬šila. Znalački sam kimnula glavom. - Ma dobro, da, u redu, sad znam. Baš sam glupa. Zaklada. Još jedna užasno praktična zaklada Fellowesa pritajila se u nekom davno zaboravljenom obiteljskom sefu čekajući da ti napuniš - oooo, koliko ti je ono, Jack - trideset šest i pol godina? Pobogu, prosti bi puk sigur¬no bio sretan da može tako lako iskapati ušteđevinu ko vi Fe-llowesi, ha?
- Ko ti, hoćeš reći.
Zarumenjela sam se. - Da, dobro, to pripada djeci. A možda neću ni imati pristup novcu.
- O, kako plemenito! - Smijuljio se. - Ali ne, bojim se da nisam tako imućan kao ti, Lucy. Moje osobno nasljedstvo, ta¬kvo kakvo jest, vjerojatno i u ovom trenutku dok razgovaramo trati moja draga mama, široke ruke, a nadam se i s veseljem u očima, za kockarskim stolovima južne Francuske. A ja kažem, nek'joj je sa srećom. — Zašutio je i okrenuo se prema meni pri¬je no što je krenuo dalje puteljkom. — Ali za ime svijeta, nije li bezobrazno od tebe raspitivati se odakle mi novac? - Podigao je obrvu, glumeći iznenađenost. — Strahovito drsko!
- Pa čovječe, oprosti, Jack, ali zadnji put kad sam te posjeti¬la u tvojoj gajbi, bio je to dvosoban stančić na četvrtom katu u Earls Courtu, s golubovima u krovnim gredama i miševima iza hladnjaka. Ako se dobro sjećam, ispili smo bocu jeftinog vina zatvorenog običnim pivskim čepom i proveli večer pokušavajući flasterom zalijepiti prozore. Kako to da si migrirao u ovakvu ušminkanu hižicu?! — Začuđeno sam promatrala dizajnerske sanduke za cvijeće, kao i simetrična ukrasna stabla lovora koja su držala stražu ispred vrata.
- Nisam imao pojma da je moja neimaština tako očigledna — zamišljeno je uzvratio. - Baš tužno. I zapravo si potpuno u pravu — priznao je s uzdahom kad smo stigli do vrata. — Ovo uopće nije moja kuća.
- Aha! - okomila sam se na njega. - Znala sam da nije! Pas-caleina je, zar ne? - Brzo sam zakoračila unatrag s praga.
- Ne, kakva vražja Pascale - kazao je i uhvatio me za nad¬lakticu otvarajući vrata. - I prestani uzmicati. Ovo je zapravo kuća Jasona Lamonta.
-Jasona kako?
Uveo me je unutra, a ja sam se zadivljeno osvrtala oko sebe dok smo stajali u lijepom predvorju bež boje, svijetlom i vedrom, s prostirkom od kokosovog vlakna i zidovima prekrivenim gra¬fikama i akvarelima. Kroz arkadu se prolazilo u jednako sun¬čani dnevni boravak s drvenim podovima boje pijeska, svijetlo zelenim trosjedima i zastorima prljavo ružičaste boje, a kad pro-đeš kroz drugu arkadu i spustiš se niz nekoliko stuba, dođeš do prostrane kuhinje na koju se nastavlja zamaman vrt.
— Jasona Lamonta — ponovio je, uputivši se prema kuhinji. — Bože, ovdje je zagušljivo. - Pratila sam ga polaganijim korakom, pitajući se zašto mije to ime toliko poznato.
— On je pisac - pokušao mi je pomoći tim podatkom, pribli¬žavajući se balkonskim vratima. Jednu je ruku ispružio kako bi ih otvorio, a drugu je zabio u kutiju na kuhinjskom pultu u kojoj se izgleda nalazilo desetak jednakih knjiga. Izvukao je jednu i dobacio mije. - Evo!
- O! - Uhvatila sam je. Jedva. Zapiljila sam se u naslovnicu. Crvena, s crnim križem, poprskanim, u lokvi. Strašno drama¬tično. - O! Čekaj malo - okrenula sam je. - Ovo je knjiga koju ste čitali i ti i Lucas. I Archie.
- Baš tako, samo što sam ja čitao meko ukoričeno izdanje. Koje još nije izašlo.
Namrštila sam se, zbunjeno ga gledajući. - Nije...? — Ali on se bavio otvaranjem oba krila, kako bi pustio zrak u kuću. Po¬novno sam bacila pogled na knjigu. Polako sam otvorila korice i pročitala tekst na slobodnom listu podstave.
Jason Lamont rođenje u Oxfordu. 0 njemu se malo zna, osim daje neproduktivan i sklon mušičarenju, a itekako je moguće da je ovo prvo izravna posljedica drugoga. Živi u Londonu sa svo¬jom savješću.
Iznenada mi je sinulo. - To si ti - tiho sam kazala, podižući pogled. - Ti si Jason Lamont.
Smijuljio se. - Dobro ime, zar ne? A i naslov je privlačan. Ponovno sam pogledala. - Žudnja i smicalice.
- Znam tu knjigu — polako sam izgovorila, prevrćući je u ru¬kama. - Tvrdo ukoričeno izdanje bilo je bestseler prošle godine. A sad snimaju film po njoj, s Tomom Cruiseom i Julijom...
- Roberts, tako je - ubacio se, gurnuvši ruke u džepove, osmjehujući se od uha do uha. - Zgodna cura. Lijepi zubi. Upo¬znao sam je u Cannesu prošlog ljeta. Pametnija no što izgleda.
Išetao je u svoj lisnati vrt, pjevušeći. Namjerno mi je okre¬nuo leđa jer, usprkos nonšalantnosti, očigledno nije bio u stanju obuzdati taj razdragani osmijeh.
Ja, s druge strane, očigledno nisam mogla zatvoriti usta. Zu¬rila sam u njegova leda. - Bože moj, ti podli...
Na trenutak sam stajala kao ukopana, gledajući kako pomno razmješta stolce od tikovine oko stolića na sredini tratine. Pa¬žljivo je otresao lišće s hrpe knjiga koja je ostala vani. A onda sam došla sebi. Požurila sam za njim.
- Isuse Kriste, Jack! Prokleti Jason Lamontl Zašto mi nisi rekao?
- Ma daj, Luce. — Zaškiljio je prema suncu, tobože i dalje sla¬žući stolce, tražeći sjenu. - Nema baš mnogo smisla imati pse¬udonim ako svi znaju tko si. Zabavnije je biti inkognito, a osim toga, još je mnogo zabavnije gledati kako ljudi čitaju ono što si napisao i komentiraju, ne znajući da si ti onaj kojeg vrijeđaju ili hvale. Osjećaš se nekako ko u ilegali. — Nasmiješio se. — Previše seksa, prezirno je otpuhnula Rose pročitavši posljednju stranicu i dobacila je knjigu Archieju, koji je nekoliko dana poslije pro-gunđao: Nedovoljno!U svakom slučaju, da budem malo ozbiljniji, nisam bio potpuno siguran što će na taj šund od bestselera, pro¬izvod moga piskaranja, reći glavešine na sveučilištu ili, što je još važnije, iznimno intelektualni i elitistički nastrojeni izdavači moji poezije. Bojao sam se da bih mogao dobiti nogom u guzi¬cu. Ali nisam trebao brinuti. Urednik moje poezije misli da je knjiga strašno zabavna. Čak misli da bi mogla doprinijeti prodaji poezije, da će kupcima biti drago vidjeti i drugu stranu meda¬lje, da se tako izrazim. Nadam se. - Zamišljeno se počešao po bradi i zagledao u vrt. - U rujnu mi izlazi tanka zbirka. Sigurno se neću nametati ni igrati na savjest ljudi, osim možda onih ne¬koliko nepokolebljivih pristaša koji čitaju književni prilog u The Timesu, ali nikad se ne zna. To je moja prava radost i moj ponos.
— Ali pobogu, Jack - to je fantastično!
— Sto, poezija? - Okrenuo se, a oči su mu zasjale.
— Ne! Ma mislim da, naravno, ali - znaš, ugovor za film! S Tomom Cruiseom. Bestseler, čovječe - ludnica! Dakle - okre¬nula sam se oko svoje osi raširenih ruku, pokazujući s nevjeri-com taj ukusno uređeni, zeleni vrt - i tako si kupio sve ovo?
Slegnuo je ramenima i zabio ruke u džepove. -Tako. Trebao sam mjesto za život, a bilo je i krajnje vrijeme. Moj stan, ko što si onako rječito naglasila, bio je prava katastrofa i to više nije bilo smiješno. Vlažni, tavanski zidovi možda odišu odvažno-šću i umjetničkim štihom, ali od njih sam dobio upalu pluća. Novac je iznenada sjeo na bankovni račun, a ova je kuća bila na prodaju. Nalazila se na pravom mjestu pa sam...
— Za što?
Zašutio je i prošao rukom kroz kosu. - Hmm?
— Na pravom mjestu za što?
Okrenuo se i skupljenih očiju pogledao prema drugoj strani vrta, gdje se nalazio zid obrastao u glicinije. - Ma ne znam.
- Za Pascale? - naglo sam upitala. —Je 1' u blizini?
- Opet ti o Pascale? - Zabacio je glavu i grohotom se nasmi¬jao. - Pascale mije dekoraterka.
- Dekoraterka!
- Ili bi bilo ispravnije reći -jer znam da bi se njoj više sviđalo - dizajnerica interijera. Prepustio sam joj uređenje kuće, sve do posljednjeg poteza četkom, pretposljednjeg ukrasnog jastučića, zadnje karniše - s izuzetkom predmeta obješenih po zidovima i poslaganih na police s knjigama - a preporučio mi ju je jedan prijatelj. Rekao sam joj samo da želim »svijetlo i prozračno« i pustio je da radi. - Pogledao je prema kući. - Dobro je obavila posao, što kažeš? Je 1' ti se sviđa? — Zvučao je gotovo zabrinuto.
- O, da! - dahnula sam, osvrnuvši se prema kuhinji u bež tonovima, diveći se svijetlim, izbijeljenim ormarićima i turskim sagovima živih boja na drvenom podu. - Pobogu - da, predivno je. - I Pascale mije postala draža, čim sam saznala daje samo dekoraterka. Pametna cura. A i lijepa, milostivo sam pomislila, ima lijepe oči i...
- O! - Naglo sam se opet okrenula prema Jacku. — Poljubio sije!
- Nisam.
- E pa jesi, u vražju mater! Da, ne, oprosti, Jack, ali jesi. Kad sam došla po tebe, znaš, onaj dan kad sam bila...
- S Charliejem - smrknuto je dovršio moju rečenicu.
- Pa da, dobro. Vas ste dvoje visjeli s prozora na katu poput zaljubljenih golupčića, gukali ste, milovali se, izgledali ste ko da ste netom prije...
- Vodili ljubav? Izvrsno. Sjajne novosti. Upravo sam taj do¬jam htio postići. Zapravo, netom prije birali smo tepihe za spa¬vaće sobe.
Zurila sam u njega. - Ali zašto si...?
- Htio da izgleda kao da smo u ljubavnom gnijezdu? - Ši¬rom je otvorio plave oči. - Pa zato što si ti upravo izmigoljila iz jednog takvog gnijezda, draga moja Lucy. Sva raskuštrana, zgužvana, iskoprcala si se iz vatrenog, senzualnog naručja svoga zadihanog, uspaljenog, divljeg ljubavnika. Pa nisam se valjda mogao osramotiti? Nisam ti mogao dopustiti da misliš da sam cijelo prijepodne samo uspoređivao uzorke Axminstera i Wiltona? Opipavao tkanje?
Zbunjeno sam buljila u njega. - Ali ne, čekaj malo, doista si je poljubio - tvrdoglavo sam ustrajala. - Sjećam se. Cmoknuo je zrak. - Ovako? - Podigao je obrvu. -Pa...
- O, zasigurno. Da, jesam, dobro si zapazila. I to tri puta, u obraze. Prava je Francuskinja, naša Pascale, i strašno je koketna, ali nije moj tip. Dekorativna dekoraterka, ali joj fali malo štofa između ušiju; nadam se da to ne zvuči odviše nekavalirski.
- Ali - zašto si to želio, Jack?
- Želio što, Lucy?
- Nagnati me da pomislim kako ti je ona ljubavnica?
- O — zamišljeno se počešao po tjemenu. Nožnim je prstima strugao po travi. - Valjda kako bih te napravio ljubomornom. Nije upalilo, ha? - Iskezio je zube prema tratinčicama.
- Ali zašto? - ustrajala sam. Zakoračila sam prema njemu. Sad smo bili blizu. Veoma blizu jedno drugome. Podigao je pogled s trave i zagledao mi se u oči.
- Još uvijek ti nije jasno, moram to izgovoriti?
- Da - bez daha sam uzvratila. - Moram znati.
Tišina koja je nastupila odisala je visokim nabojem. Poslije dulje stanke pročistio je grlo. Zatim je nastavio tihim glasom.
- Pa mislio sam da je to savršeno očigledno. Volim te, Lucy. Oduvijek sam te volio. - Polako je odmahnuo glavom. Izgledao je kao da ga to zabavlja. - Sigurno si to znala? - Nježno me je pogle¬dao, a u očima sam mu ugledala blagost. Cak ranjivost. Odmah sam znala da je taj glas iskren, da iz njega ne progovara iskustvo.
- Ne - prošaptala sam. - Nisam znala. Zašto bih? Pobogu, ko¬liko dugo? Mislim - pobogu, Jack, oduvijek! - Bila sam zaprepa¬štena. Toliko zaprepaštena da sam sjela na najbliži stolac, svinutih nogu. On je privukao drugi stolac i sjeo naopako, opkoračivši ga.
- Da, može se reći - zamišljeno je zaključio. - Mislim, što ja to govorim? Da, od samog početka, nema sumnje. Od prvog prvcatog dana.
- Od prvog dana! Ali nikad nisi ništa rekao!
- Ne, točno, nikad nisam ništa rekao. Nisam dobio priliku. - Smeteno se počešao po uhu. — Onaj nitkov Ned me je pre¬duhitrio, je 1' tako? - Skupio je oči i pogledao ustranu. - A to zapravo nije bilo nimalo nalik na njega. Iznevjerio je svoje obi¬čaje. Kako se samo brzo ubacio! - Prekrižio je ruke preko na¬slona stolca, naslonio bradu na njih i sjetno se osmjehnuo. — U ono doba, znaš, imali smo dogovor, kad bismo zajedno išli van hvatati ženske, ja bih zauzeo šank i očijukao s curama koje bi stajale u redu čekajući špricere, a onda bih im nabacio koju foru, počeo se zezati. Njegov je posao bio privući još koju barsku sto¬licu i pratiti me, dobacujući inteligentne primjedbe. Spomenuti Kanta. Nietzschea. Takve stvari. - Nasmiješio se. - Četvrtog travnja. Sjećaš se? Sjećaš se gdje smo se upoznali, Luce?
- Naravno - polako sam odgovorila. - U fakultetskom baru, bila je noć šezdesetih ili tako nešto...
- Točno, noć šezdesetih. Ned i ja smo, naravno, bili tamo, podbočeni na šank, ali smo se suzdržali od lude odjeće, jer nismo željeli izgledati ko totalni blesani — Ned je simbolično stavio široku, šarenu kravatu, ako se dobro sjećam. Pokušavali smo izgledati cool da padneš u nesvijest, a onda si ti ušla. Sama. Samopouzdana, neodoljiva hipi-cura. U dugoj, plavoj, antiknoj svilenoj haljini koja se mreškala dok si koračala prostorijom, a niz leđa ti je padala ta tvoja duga, plava kosa, u koju si uplela cvijeće, perle - nije te bilo briga. U tvom stilu nije bilo ničeg malodušnog. Prišla si konobaru i naručila sok od naranče.
- Da, jesam - prošaptala sam. Zurila sam u njega, zatečena. Volio me je. Oduvijek me je volio.
- A onda je Ned, što nije bilo nimalo tipično za njega, cr¬ven ko paprika, uletio i ponudio da ti plati sok. Nisam mogao vjerovati, jebo te! U prošlosti je samo donosio barske stolice, nikad nije plaćao piće curama. U svakom slučaju, sljedećih sat vremena ili koliko već proveli smo brbljajući za šankom, nas troje, sjećaš se?
Kimnula sam glavom. Nisam mogla skinuti pogled s njega.
- A onda si rekla da moraš ići. Cimerica ti je pravila večeru ili tako nešto. Taman sam ti namjeravao ležerno ponuditi svoje usluge, kad je Ned povukao potez života i predložio da te otpra¬ti do kuće. E pa ja sam čekao, škrgućući zubima, a poslije pola sata on se vratio. Prišao je šanku na onaj svoj tipičan, zamišljen način, s onim pomalo ironičnim izrazom lica, ruku zabijenih duboko u džepove, gledajući u pod, i zaustavio se ispred me¬ne. Kad je podigao pogled, oči su mu sjajile. U njima je gorjela vatra. Sve u redu, stari?, nonšalantno sam upitao, umirući od straha. Jesi joj ga uvalio, gade jedan? Pogledao je ravno u mene. Oči su mu i dalje sjajile. Znaš, Jack, tiho je prozborio. Upravo sam upoznao djevojku koju ću oženiti.
Progutala sam slinu. Proučavala sam svoje nokte.
-Ja sam zaurlao od smijeha, naravno, teatralno. Pljesnuo sam ga po leđima, rekao mu da je romantična budala, poželio mu sreću i slična sranja, ali sam ga zapravo htio udariti. I ispovraćati se. Bilo mi je to prvi put u životu, znaš, da sam sa sigurnošću nešto osjetio. - Namrštio se, gledajući u travu. - Dok si stajala pokraj nas, one večeri -još uvijek se veoma jasno sjećam kako si djelovala na mene. Kako sam se osjećao kad si me pogledala tim svojim bistrim, iskrenim, zelenim očima. Kako mi je srce poskočilo svaki put kad bi se nasmiješila; dok si onako prirod¬no čavrljala s nama - baš kao Maisie, shvatio sam kad sam je upoznao - skroz nenamješteno. I sjećam se kako sam pomislio, kako je u meni gromko odjeknulo: Da. Mogao bih provesti ostatak života s ovom djevojkom.
Zadržala sam dah. Nisam mogla prozboriti. Zavladala je ti¬šina. Pomaknuo se na stolcu. Kao da raspoređuje snage.
-1 tako, Ned i ja vratili smo se svaki u svoj studentski dom, a ja sam se nadao, molio se da zaboravi. Da se ne potrudi stupiti u kontakt s tobom. Ali sljedećeg dana - evo tebe. Ušla si u pre¬davaonicu s njim. Pila si kavu s njim uz izlog onog zadimljenog kafića u koji smo često odlazili. I nastavio sam vas oboje viđati, u gradu, u knjižarama, čak i u knjižnici, gdje ste u tišini radili, dok su vam se glave skoro dodirivale nad knjigama. Osjećao sam se šuplje iznutra kad bih prošao pokraj vas, a ti bi podigla pogled i rekla: 0, bok, Jack! A onda ste se šest mjeseci poslije vjenčali. I svemu je bio kraj.
- A ti si nam bio kum - šapatom sam prozborila.
-Jesam.
Iznenada mi se pred očima stvorila slika Jacka kako stoji po¬kraj Neda u crkvi, dvoje uspravnih leđa u tamnim frakovima koji se dotiču, dok sam ja koračala prolazom s Lucasom... A onda na ručku, poslije, u dvorištu Lucasove i Maisiene kuće. U mislima sam se vratila u onaj sunčani, sretni dan; vrt pun jasmi¬na i lobelija, dugi drveni stol prekriven bijelim platnenim šted¬njakom po kojem su bile razbacane ruže i makovi. Ned pokraj mene, a preko puta -Jack. Jedini nazočni član obitelji Fellowes. Pokraj njega Jess, djeveruša, u seksi crnoj, čipkanoj haljini, skan¬dalozno je koketirala, a on joj je razmetljivo virio u dekolte. Još jedna slika: Jack ustaje, nakon što smo pojeli Maisienog lososa
- ne, ne, Jackovog lososa, jer on gaje ulovio i darovao nam ga
- ustaje na noge i lupa žlicom o stol, kako bi se nazočni utišali. Visok, zgodan, bakrene kose, nasmiješen; s čašom šampanjca u ruci, sa strastvenim sjajem u plavim očima, sve nas je nasmijao.
- Održao si govor - rekla sam. - O...
- O tome kako me je taj prokleti srećković preduhitrio. - Ne¬veselo se osmjehnuo. - Kako me je za dlaku pobijedio u utrci. A tako je i bilo. Točno tako. A svi su mislili — kako viteški od mene. Kako slatko.
Zurila sam u njega, zaprepaštena. Polizala sam usne. - Ali Jack - borila sam se da dođem do riječi. - Nitko ne bi rekao. Hoću reći - nikad to nisi pokazivao. Nisam znala, ni na trenu¬tak! Nikad mi nisi dao nikakav mig.
- Naravno da nisam, kako sam mogao? Najmanje sam želio izgledati ko neki zatelebani kreten koji pati za rođakovom že¬nom. Naročito s obzirom na činjenicu da mi je Ned usto bio i najbolji prijatelj. — Zamišljeno je skupio oči. - Da. Dobro. Dra¬go mije što se nije vidjelo. Uvijek sam se pitao. Lijepo je kad se možeš izvući s nekoliko bijednih mrvica ponosa.
- A Hannah! — iznenada sam se sjetila. - Pobjegao si našeg vjenčanja s Hannah, mojom starom školskom prijateljicom, koju si počastio valjanjem po Regent's Parku. Svi smo čuli za to.
- O da, istina. Hannah. Izvanredna dimna zavjesa. Sjajna varka. Zgodna cura. Velike sise.
- Ali Jack... — S mukom sam pronalazila riječi. - Tolike žene! Prije, tijekom, poslije. Mislim, sigurno je bar jedna od njih...
- Bilo ih je mnogo, ali nijedna nije bila prava - osorno me je prekinuo. - Lepršao sam od jedne do druge, Lucy. Nisam mo¬gao imati tebe pa sam isprobavao što sam više vrsta mogao. I bilo mi je veliko zadovoljstvo. A ako ja nisam bio optimist, ne znam tko jest. Stalno sam se nadao da će naposljetku jedna biti dovoljno dobra, da će ispuniti uvjete. Nijedna nije, ali sam i da¬lje rovao, ispunjavajući si vrijeme između dva odlaska frizeru. -Slegnuo je ramenima. - Pretpostavljam da bih u davna vremena možda odgalopirao u križarski rat, ubio kojeg poganina i na taj te način izbacio iz misli, ali ja sam umjesto toga pisao poeziju i tucao lijepe žene. — Promeškoljio se i nasmiješio. - Znaš što je rekao John Betjeman u jednom intervjuu prije smrti? Kad su ga upitali žali li za čime, on je odgovorio, šušljajući u govoru: Nedo¬voljno seksa. - Zabacio je glavu i grohotom se nasmijao. - Bojim se da ovom tu pjesniku ta pritužba ne bi prošla, što je za veli¬ku pokudu, dakako, ali — ma daj, Luce, što sam trebao učiniti? Odabrati jednu nasumce i oženiti je bez obzira na sve, iako je ne volim? Skrasiti se u Putneyu s potrebnim brojem djece, kako bih mogao razgovarati o školi na večerama i zabavama?
-Ne, ali...
- Nijedna od njih, po mome mišljenju, Lucy, nije ti bila ni do koljena. Nijedna.
Krišom me je promatrao. Učinilo mi se da se vrt na trenutak potpuno umirio. Stabla su prestala šuštati, ptice su prekinule pjesmu.
- A onda, kad je Ned umro... - nastavio je.
- Da, kad je Ned umro — prekinula sam ga. — Točno! Cak i onda, mnogo kasnije - nikad mi nisi prišao na taj način. Nikad mi se nisi razotkrio, Jack, nisam imala pojma!
- Nisam mogao, Lucy. Nisi bila spremna. Stalno sam mislio da si skoro spremna, da treba još samo malo vremena, ali tvoja je tuga bila - užasno velika. Ogromna. Osjećao sam se ponizno pred njom. Dok sam te gledao kako jecaš za onim kuhinjskim stolom, iz noći u noć, nije bilo trenutka u kojem sam mogao reći: Ma nema veze, huče. Neda više nema, ali meni si se oduvijek sviđala, pa što kažeš na to?\ kako sam se mogao natjecati s du¬hom? S duhom kojeg sam i sam volio i oplakivao? - Zastao je. — Posebice zato što si - krivila sebe.
Pogledala sam si u ruke. - Rekla sam ti, je 1' tako? - upita¬la sam blagim glasom. - Ti si bio jedini kome sam rekla. Prije Charlieja.
- Rekla si Charlieju?
- Da, ali... - Odmahnula sam glavom, želeći mu pokazati daje riječ o nečem nebitnom. - Razlozi su bili drukčiji. Htjela sam mu pomoći.
Prisjetila sam se te noći kad sam se ispovjedila Jacku, nakon što smo ispili nekoliko boca vina. Plakala sam, bjesnjela, uporno govoreći da sam ja to učinila, da sam ja ubila Neda. Koračala sam po stanu ko luđakinja, opsjednuta, pijana, teturala sam, izvan sebe. Nisam zaboravila da me je vidio takvu. Ali izbacila sam taj događaj iz svojih misli. Kako to već ide.
-1 to te činilo bolesnom, Luce, znaš to, zar ne? Tuga, a onda i taj smiješni osjećaj krivnje. Tako neutemeljen. Malo si ispu¬stila uzde iz ruku.
- Taktičan si - ironično sam dometnula. — Ispustila uzde. Po¬bogu, totalno sam pošandrcala. A svi su bili predivni prema meni.
Ti, Jess, Teresa, moji roditelji, djeca - Bože, djeca. Nikad neću zaboraviti Bena, jedne mije nedjelje za ručkom rekao: Mamice, da ti izaberem neku odjeću? Umjesto te kućne haljine? — Zadrhtala sam.
- A onda si se pribrala. Odlučila si ne krenuti tim putem. Kimnula sam glavom. - Točno. Sredila sam se. Dotjerala se
i upristojila, a onda...
- A onda? - napeto me je promatrao.
- Pa onda sam upoznala Charlieja. Kimnuo je glavom, gledajući u travu.
- Ugledala Charlieja - ispravila sam se. - Vidjela sam ga na ulici. I to je bilo to.
Jack je nastavio proučavati travnjak. - Znam da bih mogao za-zvučati kao psiholog-amater, Lucy, ali želiš li mi ispričati o tome? Uzdahnula sam. — O Charlieju? Ne znam.
- Da, želiš.
Nešto u tonu njegova glasa navelo me je da podignem glavu. Pogledi su nam se sreli. Ponovno sam pogledala ustranu. — Da. Dobro. Sad želim. — Napravila sam stanku. - Privukao me je iz očiglednih razloga. Bio je seksi, zgodan, fantastično je izgledao i tako dalje, ali - to nije bilo sve. I Jess je slučajno bila potpuno u krivu. Mislila je da ga želim zato što ga nisam mogla imati, zato štoje bio nedostupan, ali ne. Ne, bilo je obrnuto.
- Željela si ga jer je bio oženjen.
- Da, čini mi se. -1 otac.
-1 to. Oženjen muškarac s djetetom. To je bilo ono što sam izgubila, znaš. Nisam željela ništa drugo. To sam nekoć imala, to sam izgubila i ponovno sam željela isto. Ovaj mi odlično od¬govara, pomislila sam, skinuvši ga s police. Jedan od njih. Bio je neodoljiv. Užas. - Zadrhtala sam.
Jack je odmahnuo glavom. - Ne baš. Psiholog-amater bi re¬kao da je itekako imalo smisla.
- Da, ali cijelo to vrijeme... O, Jack - pobogu, da sam znala...
- Sto, da ja čekam iza zastora? -Da...
- Ma daj! - Ustao je. Okrenuo se i stavio ruke u džepove. -Ne nasmijavaj me, Luce, sve bi bilo isto! Sto - vječni neženja? Jack frajer, Jack u kojeg se ne možeš pouzdati da će s tobom ručati, a kamoli provesti cijeli život? Koji je sušta suprotnost pouzdanom suprugu i ocu? Molim te, nemoj mi reći da bi, da si znala kako stvari stoje, došla k meni, žudeći za mnom kao što si žudjela za Charliejem. Molim te, samo mi to nemoj reći!
- Ne, ne, sigurna sam da ne bih. Ali ipak...
- Sto? - Okrenuo se prema meni.
- Pa život nekako teče u krug, je 1' tako? Neke se stvari odvi¬jaju prirodno, zar ne? Skoro mi se čini kao da sam morala proći kroz sve to. Tugu, krivnju i - da, u redu, izgovori to, Lucy -depresiju, a onda poslije, kad sam isplivala na površinu, sjećam se da sam se osjećala strašno poletno. Bila sam tako ushićena, tako - luda - dok sam trčala za Charliejem. Činilo mi se daje sve moguće. Bila je to druga vrsta ludila. Poletjela sam u nebo nakon što sam izašla iz rupe u zemlji.
- A sad? Na vrhu kruga? Tamo gdje se dvije linije sastaju?
- A sad - polako sam raširila prste na drvenom stolu. - Sad želim samo tebe, Jack. Samo tebe. — Podigla sam pogled.
Gledali smo jedno u drugo u tom dugačkom, zelenom, ob¬zidanom vrtu, a meni se činilo da njegove oči žudno upijaju svako vlakno moga tijela. I moje njegova. Srce mi se htjelo ra¬sprsnuti. Koliko ga dobro poznajem, doista, s divljenjem sam razmišljala proučavajući njegovo lice, njegove oči, njegova usta, i kako je čudno što sam tek nedavno shvatila da sam zaljubljena u njega. Je li doista tako? Nije li istina da me je uvijek bio u sta¬nju uznemiriti? Nagnati me da se preispitam, da se pogledam iz kuta koji ne prikazuje laskavu sliku, često osjećajući krivnju i sram? Zašto, ako mi nije bilo stalo? Zašto, ako to nije imalo veze s ljubavlju?
Pogledala sam ga dok je stajao ispred mene, ukrućenim ru¬kama stišćući naslon stolca, naginjući se prema naprijed, napet, promatrajući svaki moj pokret. Da, toliko sam ga često viđala, ali toliko sam malo znala, razumjela. Hrpe djevojaka, samovo¬ljan način života, sve je to bilo, kako je sam rekao, veoma lijepo i zabavno, ali da sam barem malo zastala i razmislila - znala bih da to nije Jack. Da to nije u skladu s njegovom prirodom. On nije bio plitak muškarac, znala sam to, njegova mije poezija to govorila. Pobogu, njegove književne kritike govorile su mi to u novinskim stupcima svake nedjelje, pa zašto nisam primijetila? Zašto nisam primijetila da nešto nedostaje? Da u njegovu ži¬votu zjapi ogromna praznina, ništavilo, o kojoj je stalno pisao, ali koju nije mogao popuniti?
Jedna knjiga na stolu bila je njegova, dobro sam je poznavala. Prepoznala sam je. Njegova prva tanka zbirka pjesama, objavlje¬na neposredno nakon što smo svi diplomirali. Proslavili smo je uz puno pića, oduševljeno, na zabavi u jednoj oxfordskoj pivnici. Ohladila sam se sjetivši se posvete. Kako smo ga zadirkivali. Sad sam je otvorila i pogledala unutrašnju stranu korica. Onoj koja mije izmakla.
Usta su mi se osušila. -Jack- strašno mije žao.
— Nek' ti ne bude.
— Bila sam tako glupa. Nisam imala pojma. -1 bolje. Bila si udana. Udana žena.
Razvukao je usne u pomalo neveseo osmijeh, a ja sam mu uzvratila slabašnim smiješkom.
- I Jack — ova kuća. - Uspravila sam se u stolcu i pogledala oko sebe. - Mislim, je li ona...?
- Za dječake. I za tebe, dakako, ali najviše za Bena, kako bi se mogao vratiti u svoju staru školu. Biti među prijateljima, osjećati sigurnost koja mu treba.
Učinilo mi se da u grlu imam knedlu veličine Elginove mra¬morne skulpture. A usto sam izgleda i prestala disati. Ustala sam.
- Da - živimo ovdje? S tobom?
Uspravio se, odvojivši se od stolca. Nezgrapnom se kretnjom počešao po glavi. — Pa, da. Sa mnom. Oprosti. Znaš, pretpo¬stavljam da te želim upitati, i to na prilično nezgrapan i nevješt način, posebice s obzirom na činjenicu da bih trebao znati s ri¬ječima, premda doduše pisanima, jest - polizao je usne - hoćeš li mi iskazati čast i postati moja žena.
- Tvoja žena!
- Velik korak, priznajem - brzo je nastavio. - I kad smo već kod toga, također impulzivan, neki bi čak rekli ishitren, ali - za mene nije. Ne, za mene nije. Čekao sam devet godina, znaš.
Devet godina. Dok me je promatrao, imala sam osjećaj da mi se nebo srušilo na glavu. Prožeo me je osjećaj za koji sam iz iskustva znala daje sreća, ali također sam osjetila kako mi u području iza očiju eksplodira čista, zasljepljujuća bol zbog iz¬gubljenog vremena.
- Prvi sam put propustio priliku jer sam bio prespor, a sve otada sam čekao i promatrao te - nadam se ne suviše napadno - ali sad znam da ti moram pokazati karte. Ne mogu se više suzdržavati. Izgledaš strašno šokirano, Lucy. Nadao sam se, maštao sam, da i ti možda osjećaš, pa...
Obišla sam stol i uzela ga za ruke. Oči su mu bile pune tje¬skobe, ali nisam mogla progovoriti, nisam ga mogla razuvjeriti. Bila sam potpuno preplavljena osjećajima, a suze - vjerojatno od olakšanja — gušile su me u grlu. Znate, nikad nisam očekivala da ću ponovno na ovakav način pronaći sreću. Sreća je bila nešto što sam nekoć imala, što nisam dovoljno cijenila i što više nikad nisam mogla očekivati da će mi se ponovno dogoditi.
- Da - bez daha sam izgovorila kad sam smogla snage. - Da, Jack, osjećam. S pravom si se nadao i maštao, doista osjećam isto što i ti. Volim te. Sad to znam i mislim - ma, mislim da sam već neko vrijeme toga svjesna.
-Dakle...
- Dakle — duboko sam udahnula - da odgovorim na tvoje pitanje: da. Udat ću se za tebe. Ali u nečem si potpuno u krivu. Čast će biti isključivo moja. Isključivo moja.
Na trenutak smo stajali tamo, smiješeći se jedno drugome. Zatim me je uzeo u naručje i poljubio me usred tog londonskog vrta punog zelenila, s visokim, zaštitnim zidovima svuda oko nas, pod pogledom čistog, plavog neba. Kad je to učinio, osjetila sam kako moja duša izlazi iz svoje ćelije. Stajala je na suncu, dok su njegove usne pritiskale moje, dok su me njegove ruke snažno stezale, dok su se moje kosti opuštale i pretvarale u tekućinu, a ja se stapala s njim, dok mije tijelom pretjecao osjećaj koji sam, s punom savješću, s punim pravom mogla nazvati iskonskom ra¬došću. Nakon što smo se konačno razdvojili i nekoliko trenutaka dahtali jedno drugom u vrat, zakoračio je unatrag i pažljivo mi obuhvatio lice rukama. Milovao gaje. Svaki živac u mome tijelu zapucketao je, svaka je tetiva zaškripala. Osjetila sam njegov dah na svome licu, vidjela sam žudnju kako mu izvire iz očiju. Naša su srca zajedno kucala, skladno su lupala, tako bliska jedno drugom.
- Na kraju - prošaptao je, očima pretražujući moje lice - od¬lučio sam se za svijetlo plavi Axminster.
- Doista? - uzdahnula sam.
- Da. Ima kratke rese i navodno je veoma otporan na habanje.
- Izvrsne novosti.
- Trgovac je stidljivo naglasio da se radi o top kvaliteti, ali vjerujem da će se trošak isplatiti kroz dividende. Vjerujem u njegovu dugovječnost. Želiš li ga vidjeti?
- Ništa na ovom svijetu - promrmljala sam kad me je uhva¬tio za ruku i poveo natrag u kuću - ne bi mi pružilo veće za¬dovoljstvo.

SVRŠETAK